hazreti abu-bakr sidik, r.a. · bitka na uhudu (ghazwa-e-uhud) ... bitka na tabuku...

Hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a.

Hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a.Bosanski prijevodHadhrat Abu Bakr As-Siddiq (ra)Bosnian translation

Provjera teksta / Text review: Wasim Ahmad

Prvo izdanje: januar 2015.

Izdavač: Verlag der IslamGenfer str. 11, 60437 Frankfurt am Main, Germany

ISBN: 987-3-944277-88-2

Ovu knjigu možete dobiti na slijedećoj adresi / Available from the following:

Mesdžid Baitul-IslamAhmadija muslimanski džematTuzlanska 1b, 71000 Sarajevo, Bosna i HercegovinaTel/Fax.: 00387-33-612612www.ahmadija.bae-mail: [email protected]

Hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a.

SadržajPredgovor ......................................................................................................7

Život hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a. ...................................................... 11Hidžra (Iseljenje) ...................................................................................... 16Bitka na Bedru (Ghazwa-e-Badr) .......................................................... 22Bitka na Uhudu (Ghazwa-e-Uhud) ...................................................... 24Bitka na Hendeku (Ghazwa-e-Khandak) ............................................ 25Sporazum na Hudejbiji ............................................................................ 26Bitka na Hajberu (Ghazwa-e-Khaibar) ................................................ 28Osvajanje Mekke ....................................................................................... 29Bitka na Hunejnu (Ghazwa-e-Hunain) ............................................... 29Bitka na Tabuku (Ghazwa-e-Tabuk)..................................................... 30Polazak hazreti Usame bin Zaida, r.a., u bitku .................................... 36Izdaja islamske vladavine i njen poraz ................................................... 37Hapšenje onih koji odbijaše davanje zakata ........................................ 38Zbirka Časnog Kur’ana ............................................................................ 39Preseljenje ................................................................................................... 40Uvid u blagoslovljenu ličnost hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a. ........... 42Utjelovljenje dobrih djela ........................................................................ 42Hrabrost ...................................................................................................... 43Ljubav prema Božijoj Jedinstvenosti (Tawhid) .................................. 44Ljubav prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s. ............................................. 45Skromnost i poniznost ............................................................................. 47Služenje čovječanstvu ............................................................................... 48Supruge i potomci ..................................................................................... 49

HAZRETI ABU-BAKR SIDIK, R.A. 7

Predgovor

Zahvala pripada jedino milosti Allahovoj i dovama našeg voljenog Ameera-ul-Momineena hazreti Khalifat-ul-Masih V, što je odjeljenje Išaat MKAD-a povodom godišnjice postojanja hilafeta dobilo mogućnost da izda niz knjiga o biografijama i životima Khulafa-e-Rašideen (pravovjernih halifa).

U drugom dijelu biografija Khulafa-e-Rašideen bit ćete u prilici da se pobliže upoznate sa životom hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a. Čitaoci će u ovoj knjizi pronaći sastavljenu biografiju o životu hazreti Abu-

“Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova; mir i blagoslov neka su na Njegovog vjerovjesnika

Muhammeda, s.a.v.s., i na cijelo njegovo potomstvo i ashabe.”

HAZRETI ABU-BAKR SIDIK, R.A.8

-Bakra, r.a., tako što će imati uvid u neka zbivanja iz njegovog života u vezi s njegovom ljubavi prema Allahu i Časnom Poslaniku, s.a.v.s. Da nas Allah obogati tom ljubavlju prema Njemu, Uzvišenom, i prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s. Amin.

Temelj islama se ogleda u Jednoći i Jedinstvenosti Uzvišenog Boga. Jedinstvenost znači da ne postoji Bog pored Allaha. On je Jedinstven, nema partnera i Njegova je vlast i moć nad cijelim svemirom. Najveći pobornik Božije Jedinstvenosti jeste naš voljeni Časni Poslanik, s.a.v.s. On, s.a.v.s., Jedinstvenost i veličinu Božiju u srca ljudi usadio je u tolikoj mjeri, da je to postalo osnov vjere. Jedinstvenost Božija predstavlja drugo značenje vjere i označava je. Kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., preselio i vratio se svome Gospodaru, Khulafa-e-Rašideen su bili ti koji su svojom hrabrošću, prosvjetljenjem i svojom istrajnošću ostali pobornici Božije Jedinstvenosti i koji su pokušavali to usaditi u ljudska srca. To je svijetlo poglavlje u historiji islama i neuporedivo je s bilo čim.

Prema Allahovoj volji, nakon preseljenja Časnog Poslanika, s.a.v.s., oživio je Khilafat-e-Rašida čiji je temelj izgrađen u sljedbeništvu poslanstva. Khulafa-e-Rašideen bili su ogledalo Časnog Poslanika, s.a.v.s., i odraz savršenog islamskog učenja. Oni su se u svim stvarima savjetovali sa starijim ashabima Časnog Poslanika, s.a.v.s., i cijenili njihove prijedloge. Iz historije možemo zaključiti da je islam za vrijeme tih halifa u svakom pogledu cvjetao i bio uspješan. Islamska poruka mira je napredovala u svakom području i svakoj zemlji, a misao o Jedinstvenosti Božijoj se ustalila u bezbroj zemalja. Svijet se upoznao sa mirom i pravdom pa taj period se može nazvati i zlatno doba historije islama.

Kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., preselio, njegovi ashabi su se mnogo ražalostili i nisu bili u stanju da prihvate da je njihov voljeni Poslanik, s.a.v.s., preselio na drugi svijet. Tada je hazreti Umar, r.a., izvukao svoj mač i rekao da će onome koji bude tvrdio da je Časni Poslanik, s.a.v.s.,


preselio, odrubiti glavu. U toj nezgodnoj i opasnoj situaciji, hazreti Abu-Bakr, r.a., bio je taj koji je oživio ponovo misao o Jedinstvenosti Božijoj. Kada je saznao da je Časni Poslanik, s.a.v.s., preselio, požurio se u kuću hazreti Aiše, r.a., gdje se nalazilo tijelo Časnog Poslanika, s.a.v.s. Hazreti Abu-Bakr, r.a., sklonio je prekrivač s lica Časnog Poslanika, s.a.v.s., i prepoznao ga, i shvatio da je preselio. Zaplakao je zbog tuge za svojim voljenim Poslanikom, s.a.v.s. Sageo se, poljubio ga u čelo i rekao da ga Allah nikad neće usmrtiti dvaput. Nakon toga požurio je na mjesto okupljanja ostalih ashaba Časnog Poslanika, s.a.v.s., i obratio im se sljedećim riječima: “O ljudi! Ko Muhammeda obožava, neka zna da je Muhammed, s.a.v.s., preselio! A ko Allaha obožava, neka zna da je Bog Živi koji nikad ne umire!” (Sahih Buhari, poglavlje Munakib Abu-Bakr)

Zatim je proučio sljedeći ajet:

A Muhammed je samo poslanik. Zaista, prije njega su prošli poslanici. Ako on onda umre ili bude ubijen, zar ćete se vi okrenuti na svojim petama? A onaj ko se okrene na svojim petama, neće nikakve štete učiniti Allahu. A Allah će sigurno nagraditi zahvalne. (sura Ali-Imran, ajet 145)

Hazreti Abu-Bakr, r.a., bio je hrabar i smion. Pratio je Časnog Poslanika, s.a.v.s., pri iseljenju u Medinu kao i pri znamenitom događaju u pećini. Allah mu je u Časnom Kur’anu dodijelio stepen “Sani asnain” ( Jedan od dvojice).

Najzad dovim Allahu da izdavanje ove knjige bude blagoslovljeno u svakom pogledu i da nam On, Uzvišeni pruži mogućnost da naše dane i noći provodimo u skladu sa učenjem Časnog Kur’ana. Da Allah blagoslovi izdavanje ove knjige u svakom pogledu i da je učini izvorom ljubavi prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s., i njegovim ashabima. Amin.


Njemački prijevod ove knjige je izdat 2005. godine pod vodstvom gospodina Ramiza Džaveda, bivšeg Mohtamima Išaat Madžlis Khuddam-ul-Ahmadiyya Njemačke. Preveli su je gospoda Iftikhar Ahmad Sahib (iz Gross Geraua), Šahab-ud-Din Sahib (iz Šlesviga) i Ramiz Džaved (iz Darmštata). Gospođa Sayyeda Qurratulain Qureiši Sahiba je obavila posao lektora.

Nakon završetka prijevoda, djelo je još jedanput lektorisao gospodin Imran Zaka Sahib. Poslije je knjigu provjerio gospodin Maulana Mubarak Ahmad Tanvir Sahib (predsjednik Šoba Tasnif Džamata Ahmadiyya u Njemačkoj). Najzad je gospodin Affan Ahmad Ghafur Sahib uredio prijelom. Naslovnicu knjige je uredio gospodin Sadžid Nawaz. I gospodin Tariq Ahmad Ghumman Sahib je također pridonio izdavanju ove knjige. Džazahumullahutala Ahsanal Džazah.

Molim Allaha da primi dobra djela svih koji su učestvovali u nastanku ove knjige. Amin. Zamolio bih i čitaoce da sve koji su pridonijeli izdavanju ove knjige spomenu u svojim dovama. Molim Allaha da članovi Džemata, osim što pročitaju ovu knjigu, izvuku i korist iz nje. Da Allah ovu knjigu učini korisnom za cijelo čovječanstvo. Amin.

Wasalam

KhaksarHafiz Muzaffar ImranSADR (predsjednik) Madžlis Khuddam-ul-Ahmadiyya Njemačke 28. juli, 2009. godine


Život hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a.

U ime Allaha, Milostivog, Darovaoca bez traženja, Samilosnog!

Jednom je rimski car Herakleios posticao nemuslimanska plemena, koja su nastanjivala granične predjele između Arabije i Sirije, na rat protiv muslimana. Kad je ta vijest došla do Časnog Poslanika, s.a.v.s., on se odlučio na borbu, a ne na samo čekanje i oklijevanje, te je započeo sa odgovarajućim pripremama. U tom vremenu nije postojao zakon koji je regulisao oporezivanje od strane države. Pri potrebi je Časni Poslanik, s.a.v.s., pozivao muslimane da daruju novac na putu Allahovom pa je to učinio i tada. Svako je podario onoliko koliko je bio u mogućnosti; neko je dao 1.000, neko 4.000 dirhema. Neki su dali pola svog imetka na Božijem putu. Bio je pak jedan ashab Časnog Poslanika, s.a.v.s., koji je sve što je u svojoj kući našao donio i stavio pred Časnog Poslanika, s.a.v.s. Kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., sve to vidio, upitao ga je: “Da li si ostavio nešto za svoju ženu i djecu?” Ashab je odgovorio: “Njima sam ostavio Allaha i Njegovog Poslanika.”

Znate li ko je bio taj ashab? Taj prijatelj Časnog Poslanika, s.a.v.s., zvao se Abu-Bakr Sidik, prvi koji je povjerovao Časnom Poslaniku, s.a.v.s., i prvi halifa.

U historiji islama je ime hazreti Abu-Bakra Sidika vjerovatno najpoznatije nakon imena Časnog Poslanika, s.a.v.s.

Njegov stepen je visok kako u historiji islama tako i u svjetskoj historiji i on je od onih ljudi koji su obilježili uspjeh u historiji čovječanstva.


O njegovom djetinjstvu i mladosti se ne zna mnogo. Kada se rodio, dali su mu ime Abdul Ka’bah. Kad je postao musliman, Časni Poslanik, s.a.v.s., dao mu je ime Abdullah. Zbog njegovog bogatstva ljudi su ga zvali Atiq (Odabrani). Pošto je bio prvi musliman, dobio je nadimak Sidik (Iskreni). Otac mu se zvao Usman ebu-Qahafa, a majka Ummul Khair Salma. Oboje su pripadali porodici Banu Tamiem, plemenu Kurejšija.

Datum rođenja hazreti Abu-Bakra, r.a., nije poznat. Saznajemo da je bio oko dvije i po do tri godine mlađi od Časnog Poslanika, s.a.v.s.

Prije nego je postao musliman, bavio se trgovinom, pa je često putovao u Siriju i Jemen. Svoj prvi poslovni put poduzeo je kada mu je bilo 18 godina i u periodu od nekoliko godina počeo se ubrajati među najveće i najbogatije poslovne ljude Mekke. Kako Mekanlije tako i drugi ljudi koji su se s njime susretali u poslu cijenili su ga, poštovali i voljeli zbog njegove iskrenosti, njegovih moralnih kvaliteta, njegove inteligencije kao i njegove sposobnosti lijepog savjetovanja drugih. Hazreti Abu-Bakr, r.a., pozivan je kao sudija pri svakoj prepirci i svađi među članovima plemena Kurejšija. Niko nije posjedovao više znanja od njega o historiji Kurejšija i plemenskih porodica.

Bio je prijatelj Časnog Poslanika, s.a.v.s. Kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., objavio da je Božiji poslanik, on nije bio u Mekki tada. Kada se vratio, nekoliko plemenskih poglavara mu je došlo, među njima i Abu-Džehel Amro bin Hišam, Utbah i Šaybah. Prenijeli su mu kako je nećak Abu-Taliba sebi uzeo za pravo nazvati se poslanikom. Pošto su ga napustili, hazreti Abu-Bakr, r.a., zaputio se Časnom Poslaniku, s.a.v.s., da ga pita da li je on objavio da je Božiji poslanik. Časni Poslanik, s.a.v.s., počeo je objašnjavati, ali ga je hazreti Abu-Bakr, r.a., prekinuo riječima: “Samo mi reci da li se smatraš Božijim poslanikom?” Časni Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: “Da!” Na to mu je hazreti Abu-Bakr, r.a., rekao: “Onda ja svjedočim da si ti Božiji Poslanik!”


Time hazreti Abu-Bakr, r.a., pored hazreti Hatidže, r.a., hazreti Alija, r.a., i hazreti Zaid bin Harsaha, r.a., spada među prve ljude koji su prihvatili islam. O prihvatanju islama hazreti Abu-Bakra, r.a., Časni Poslanik, s.a.v.s., jednom je rekao: “Kome god da sam prenio poruku islama, isprva se kolebao prije nego li bi postao musliman, osim Abu-Bakra. On je islam prihvatio bez oklijevanja.”

Novost da je hazreti Abu-Bakr, r.a., prihvatio islam, pročula se nadaleko, jer je on bio poznat po svojoj bogobojaznosti, povjerenju, dobroti, oštroumnosti, bogatstvu kao i dobrom utjecaju na Kurejšije. Plemenske vođe Kurejšija su bili užasnuti tom činjenicom.

Odmah pošto je postao musliman, svoj život, svoj imetak i svoj društveni položaj stavio je u službu islama i Časnog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Isto tako je počeo da Kurejšijama prenosi poruku islama. Njegovim naporima postignuto je da su mnogi ugledni ljudi iz utjecajnih porodica u Mekki prihvatili islam, među kojima hazreti Usman bin Affan, r.a., koji je kasnije postao treći halifa, zatim hazreti Zubair bin al-Awam, hazreti Talha bin Ubaidullah, hazreti Abdul Rahman bin A’uf, hazreti Saad bin Ebi-Waqqas, hazreti Usman bin Maz’un, hazreti Abu-Ubaidah bin al-Džarrah i hazreti Halid bin Saeed.

Kada su Kurejšije saznali da su svi ovi ljudi prihvatili islam, bili su veoma ozlojeđeni i počeli su tući nove muslimane i mučiti ih kako bi ih odvratili od islama. Tako je hazreti Usmanu, r.a., njegov ujak vezao užadima i toliko dugo tukao dok on ne bi posve izgubio svijest. Hazreti Zubaira, r.a., prekrili bi sijenom i izlagali dimu pa je tako jedva mogao disati.

Tako su mnoge muslimane progonili i mučili na razne načine. Najviše su, međutim, među njima trpjeli robovi jer nisu imali porodice koje su stajale iza njih i raspitivale se. Nevjernici su ih mučili, tukli, bičevali i lomili im noge i ruke. Bili su izloženi jakoj vrućini bez jela i pića


i vukli bi ih po vrućem pijesku. Umayya bin Khalf, vlasnik hazreti Bilala, r.a., znao ga je u podne stavljati na vruće kamenje, pri čemu bi teško kamenje stavljao na njegova prsa kako se ne bi mogao pomicati. Bičevao ga je i tjerao da ospori Boga. Ali hazreti Bilal, r.a., uvijek bi mu odgovarao riječima: “Ahad, Ahad!” – Samo je Jedan Bog!

Safwan bin Umayya, vlasnik hazreti Abu-Fakiaha, r.a., također ga je stavljao na vrelo kamenje i tukao. Čim bi se onesvijestio, zavezao bi mu uže oko vrata i predao bi ga djeci Mekke. Djeca bi ga vukla ulicama Mekke po kamenitom i vrelom tlu.

Abu-Džehel je tako tukao Zunairahu, da je oslijepila. Labinahu, jednu drugu muslimanku bi toliko dugo tukli, dok im ne bi ponestalo snage, te bi joj rekli da je puštaju jer ne mogu više da je tuku. Kad bi se odmorili, nastavili bi sa mučenjem.

Jednog dana je hazreti Bilal, r.a., bio toliko mučen da se hazreti Abu-Bakr, r.a., prolazeći tuda i vidjevši tu scenu mnogo uznemirio. Kako bi svog brata po vjeri spasio tih strahota, obratio se njegovom vlasniku i upitao ga da li bi mu prodao hazreti Bilala, r.a. Tako ga je hazreti Abu-Bakr, r.a., otkupio i oslobodio. Osim hazreti Bilala, r.a., on je otkupio i oslobodio još i Umra, Faheria, Abu-Fakiaha, Zunairahu, Nahdia binte Nahdiu kao i Ummul Ubbaisu. Kako su vlasnici ovih robova znali da hazreti Abu-Bakr, r.a., ne može podnijeti da gleda kako oni muče njegovu braću i sestre po vjeri, tražili su od njega veoma visoke sume novca kad bi ih želio otkupiti. Hazreti Abu-Bakr, r.a., uvijek im je, međutim, davao željeni iznos.

Jednom je njegov otac Abu-Kahafa rekao: “Ako već hoćeš da trošiš svoj novac na robove, onda kupuj mlade i snažne robove koji bi ti po potrebi mogli biti od koristi umjesto tih starih, iznemoglih i slijepih robova na koje trošiš novac.” Hazreti Abu-Bakr, r.a., odgovorio bi mu: “Ne, svoj novac trošim samo kako bih stekao zadovoljstvo Božije i ne želim da se u to dobro djelo uplete dunjalučki interes.”


Jednog su dana okupljene sjedile mnoge plemenske vođe Kurejšija u Kabi. I Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., tamo je bio kako bi tavafio (obilazio oko Kabe) i kako bi tu klanjao. Uqba bin Ebi-Mait ga je zgrabio i napao sa svojim prijateljima. Tukli su Časnog Poslanika, s.a.v.s., toliko dugo dok se nije onesvijestio. Uqba je svezao svoj ogrtač oko vrata Časnog Poslanika, s.a.v.s., i vukao ga okolo. Ostale vođe su ga pratile i naizmjenično tukle Časnog Poslanika, s.a.v.s., i vrijeđale ga. Neko je o tome obavijestio hazreti Abu-Bakra, r.a., na što je on žureći stigao i srdito se umiješao. Braneći se i tukući, sklonio ih je ustranu. Pokušao je zaštititi Časnog Poslanika, s.a.v.s., pritom govoreći: “Sram vas bilo! Zar udarate onog čovjeka koji tvrdi: Bog je moj Gospodar!” Nevjernici su time bili toliko izrevoltirani da su se okrenuli prema njemu i počeli ga tući. Toliko jako su ga udarali da mu je na glavi i na nekim mjestima pukla koža i počeo je krvariti. Trpio je sve, govoreći: “O Allahu, Časni i Moćni! Ti si onaj koji blagoslov daje.” Najzad su ga oslobodili njegovi rođaci.

Hazreti Aiša, kćerka hazreti Abu-Bakra, r.a., prenosi da je njegovo stanje bilo toliko loše kad se vratio kući, da mu je opadala kosa gdje god bi ga se dotaklo po glavi.

Muslimani su u tolikoj mjeri bili mučeni od nevjernika da su bili prisiljeni da napuste svoje domove. Jedanput se iselilo 11 muškaraca i žena, a drugi put preko 80 muškaraca i žena u susjednu zemlju, današnju Etiopiju. Tamošnji kršćanski kralj Nadžaši bio je veoma dobar čovjek. On im je podario utočište i omogućio miran život.

Ne mogavši više trpjeti zla djela nevjernika, jednog je dana i hazreti Abu-Bakr, r.a., krenuo prema Etiopiji preko Jemena. Bio je već prešao oko pet predjela kad je stigao u mjesto Bark-ul-Ghamad i susreo se sa Ibnul Daghnamom, tamošnjim plemenskim vođom Qaraha. On ga je upitao: “Kuda ste krenuli?” Na to mu je on odgovorio: “Moji su me ljudi otjerali pa se selim u drugu zemlju kako bi se mogao


tamo klanjati Bogu.” Ibnul Daghna mu na to reče: “Vi ste pomoćnik siromašnih i slabih, onaj koji suosjeća sa tlačenima i dobar savjetnik. Kako Vas neko može istjerati iz sopstvene kuće? Vratite se sa mnom. Ja ću Vam pružiti utočište.” Hazreti Abu-Bakr, r.a., poslušao ga je i s njim se vratio u Mekku. Kad se vratio u Mekku, Ibnul Daghna je obznanio da se Abu-Bakr nalazi pod njegovom zaštitom i da će se on boriti protiv onih koji ga budu uznemiravali. Kurejšije su to prihvatili i hazreti Abu-Bakr, r.a., mogao je i dalje da živi u Mekki.

Imao je običaj u svome dvorištu da obavlja namaz i da uči Časni Kur’an. Prilikom učenja Časnog Kur’ana plakao bi iz ljubavi prema Uzvišenom Allahu. Žene i djeca Kurejšija bi se sakupili kod njega prisluškivajući ga kako uči i posmatrajući ga dok obavlja namaz. Kurejšije su strahovali da će zbog toga njihove žene i djeca prihvatiti islam. Govorili su Ibnul Daghnu: “Ne možemo ništa učiniti, Abu-Bakre, zbog tebe, ali strahujemo da zbog njegovog učenja naše žene i djeca ne prihvate islam. Trebaš ga od toga odvratiti. Ako ga ti od toga ne odvratiš, mi ćemo to učiniti.” Ibnul Daghna je potom otišao hazreti Abu-Bakru, r.a., i ispričao mu to. Hazreti Abu-Bakr, r.a., rekao mu je: “Zahvaljujem ti na tvojoj zaštiti, ali povodom toga ne mogu učiniti to što se od mene traži. Povuci svoju izjavu o svojoj zaštiti, meni je Allah dovoljan Zaštitnik.” Na to je Ibnul Daghna svoju zaštitu povukao i to obznanio.

To se desilo 13. godine nakon Nabawwata (objavljivanje Časnog Poslanika, s.a.v.s., da je on Božiji poslanik).

Hidžra (Iseljenje)Muslimani su 13 dugih godina trpjeli razna mučenja od nevjernika. U to vrijeme jednom se pojavilo nekoliko hodočasnika iz Jasriba (stari naziv za Medinu) povodom obavljanja hadža (hodočašća) i susreli su se sa Časnim poslanikom Muhammedom, s.a.v.s. On im


je prenio poruku islama. Idući put kada su krenuli obaviti hadž, poveli su sa sobom još nekoliko ljudi koji su potom također prihvatili islam. Osim toga, pozvali su Časnog Poslanika, s.a.v.s., da ih posjeti u Jasribu obećavši mu pritom potpunu zaštitu. Pošto Časni Poslanik, s.a.v.s., nije primio nikakvu Božiju naredbu povodom toga, tada se nije odazvao na njihov poziv, ali je dozvolio drugim muslimanima da se isele u Jasrib. Tako su se muslimani koji su bili izloženi progonima od nevjernika započeli iseljavati u Jasrib. I hazreti Umar, r.a., odselio se tamo sa ostalim muslimanima. U Mekki su još ostali samo Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., i nekolicina njegovih ashaba.

I hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., tražio je dozvolu da se iseli. Međutim, Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., rekao mu je: “Nemoj još ići, možda će ti Allah dati prijatelja koji bi te na tvom putu pratio.” Hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., shvatio je da ga Časni Poslanik, s.a.v.s., želi imati u svome društvu te je započeo sa pripremama. Kupio je dvije mlade jake kamile i hranio ih plodovima Kikar-drveta kako bi ih osnažio za putovanje. Osim toga, uposlio je čovjeka Abdullaha bin Uraiqata koji bi im pokazivao put.

Kada su nevjernici saznali da ljudi u Jasribu prihvataju islam i da se muslimani iz Mekke sele u Jasrib, bili su veoma uznemireni jer se Jasrib nalazio na putu za Siriju i mnoge Mekanlije sa karavanama su prolazili tu pri trgovanju. Strahovali su da će karavane naići na poteškoće ukoliko bi se Časni Poslanik, s.a.v.s., zaputio tamo i ukoliko bi tamo ljudi prihvatali islam. Kako bi iznašli rješenje, sastali su se jedne prilike. Jedan čovjek je rekao: “Trebamo svezati Muhammeda kako ne bi otišao u Jasrib.” Pošto bi se tada mogao očekivati napad muslimana koji bi ga htjeli osloboditi, taj prijedlog je odbačen. Drugi su međutim smatrali da bi ga trebali otjerati iz Mekke. I taj je prijedlog odbačen jer bi se poruka islama tako mogla proširiti na cijeli Arabijski poluotok. Najzad je Abu-Džehel rekao: “On je narodni neprijatelj, dakle, ubijte ga!” Tako su se dogovorili da iz svake porodice plemena


Kurejšija odaberu po jednog čovjeka kako bi ga svi zajedno ubili, pa se pleme Banu Hašim ne bi moglo osvetiti za njegovu smrt.

U isto vrijeme dok su Kurejšije kovali te zle planove, Časni Poslanik, s.a.v.s., oko podne je bio na putu prema kući hazreti Abu-Bakra, r.a. Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., bi inače imao običaj posjetiti ga ujutro ili navečer, pa je ta posjeta veoma uznemirila hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a. Časni Poslanik, s.a.v.s., ušao je u njegovu kuću obavijestivši ga da je Allah dozvolio da napusti Mekku. Hazreti Abu-Bakr, r.a., zamolio ga je da i njega povede sa sobom, na što mu je Časni Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Naravno!” On je bio tako radostan da će biti u prilici pratiti Časnog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., na tom putovanju da je zaplakao od sreće. Hazreti Aiša, r.a., koja je bila prisutna tu, poslije je pripovijedala kako je toga dana naučila da čovjek može zaplakati i od radosti. Hazreti Abu-Bakr, r.a., pokazao je Časnom Poslaniku, s.a.v.s., one dvije kamile obavijestivši ga da ih je kupio da im budu od koristi kada krenu na put. Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., jednu mu je otkupio.

Iste noći su nevjernici okružili kuću Časnog Poslanika, s.a.v.s. Namjera im je bila u zoru ga napasti i ubiti. Međutim, Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., svoj pokrivač je predao hazreti Aliju, r.a., i ustupio mu svoje konačište. Iz tog razloga su Kurejšije smatrali da je Časni Poslanik, s.a.v.s., tu prisutan i da spava u svome krevetu. A ustvari Časni Poslanik, s.a.v.s., u noći je već napustio svoju kuću, sreo se sa hazreti Abu-Bakrom, r.a., van Mekke i započeo svoje putovanje ka Jasribu. Uobičajeni put prema Jasribu nije bio posve siguran i pretpostavljalo se da bi ih konjanici Mekanlija mogli sustići i uhvatiti. Iz tog razloga je on odabrao put kojim se rjeđe ide. Jahali su prema pećini Thaur. Pećina se nalazila južno, a Jasrib sjeverno od Mekke, tako da nevjernici nisu mogli ni posumnjati kuda se Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., ustvari zaputio. Pošto su stigli do pećine, hazreti Abu-Bakr, r.a., prvo ju je malo očistio prije nego je Časni Poslanik,


s.a.v.s., u nju ušao. Kako bi se prvo malo odmorio, Časni Poslanik, s.a.v.s., naslonio se na nogu hazreti Abu-Bakra, r.a., i tako zaspao. Dok je on još spavao, iz jedne rupe u pećini se pojavila zmija. Kako bi je ubio, hazreti Abu-Bakr, r.a., stavio je svoju nogu na njenu glavu, ali je ona uspjela ujesti ga za nogu. Kako ne bi probudio Časnog Poslanika, s.a.v.s., nije se htio pomjeriti. Međutim, bol je bila tako jaka, da su mu suze krenule na oči. Jedna suza je pala na lice Časnom Poslaniku, s.a.v.s., pa se on probudio i vidjevši hazreti Abu-Bakra, r.a., upitao ga je: “Šta ti je, Abu-Bakre?” Rekao mu je da ga je ujela zmija. Časni Poslanik, s.a.v.s., ovlažio je ranu svojom pljuvačkom, i bol se smanjila.

Ipak, s druge strane nevjernici su shvatili da je Časni Poslanik, s.a.v.s., uspio da im utekne i da napusti Mekku. Abu-Džehel je s još nekoliko ljudi otišao kući hazreti Abu-Bakra, r.a., i zatekavši tamo njegovu kćerku Asmu, upitao ju je gdje joj je otac. Ona je odgovorila da ne zna. Abu-Džehel se toliko naljutio da ju je takvom jačinom udario u lice, te joj je spala naušnica, a ona je pala na pod.

Tri dana su Časni Poslanik, s.a.v.s., i hazreti Abu-Bakr, r.a., proveli u pećini Thaur. Svakog dana su Asma, kćerka hazreti Abu-Bakra, r.a., i njen brat spremali za njih nešto za jelo i slali im po Amiru bin Fahirahu. On je svoje koze tjerao u blizinu pećine i predavao Časnom Poslaniku, s.a.v.s., i hazreti Abu-Bakru, r.a., friško izmuzeno mlijeko.

Kurejšije su žurno tragali za Časnim Poslanikom, s.a.v.s. Čak su obećali nagradu u iznosu od 100 kamila, za onoga koji ga nađe. Pohlepni za nagradom, mnogi ljudi su se odazvali ovoj potrazi za njim, pa su dvojica, trojica čak dospijevali i do pećine. Kada bi hazreti Abu-Bakr, r.a., vidio tragove pred pećinom, veoma bi se uznemirio i govorio bi: “Nevjernici su nas pronašli!” Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., smirivao bi ga riječima: “Ne brini se. Allah je s nama!”

U Časnom Kur’anu se hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., u vezi sa ovim dešavanjima spominje kao Saani-yas-Nain: što znači jedan od dvojice.


Četvrtog dana su najzad obojica napustili pećinu. Preuzeli su kamile sina hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a., i zaputili se u Jasrib. Pošto su putovali nekoliko dana, zaustavili su se u mjestu Kuba, koje je udaljeno dvije-tri milje od Jasriba.

Tokom cijelog putovanja hazreti Abu-Bakr, r.a., brinuo se o sigurnosti Časnog Poslanika, s.a.v.s. Malo je jahao ispred, a malo iza njega kako bi bio siguran da ih niko ne prati. Onda bi zamolio Časnog Poslanika, s.a.v.s., da zaspi i odmori se dok bi sam ostajao budan kako bi ga zaštitio.

Hazreti Abu-Bakr, r.a., mnogo je putovao trgujući te je uspostavio mnoga poznanstva. Kadgod bi mu se tokom putovanja obratio neki poznanik upitavši ga za njegovog saputnika, on bi imao običaj kazati: “On je moj putovođa.”

Tek kada su stigli u Kubu, hazreti Abu-Bakr, r.a., osjetio je olakšanje. Vijest da je Časni Poslanik, s.a.v.s., stigao u Kubu pročula se i u Jasribu, pa je sve više ljudi pristizalo u Kubu kako bi vidjeli Časnog Poslanika, s.a.v.s. Većina ih nije Časnog Poslanika, s.a.v.s., lično upoznala pa nisu bili sigurni koji od njih je Božiji Poslanik. Tek, pošto bi sunce jače zasijalo te hazreti Abu-Bakr, r.a., ustajao kako bi svojom sjenom napravio hlad Časnom Poslaniku, s.a.v.s., ljudi bi spoznali ko je Božiji Poslanik.

U Kubi se im se pridružio i hazreti Ali, r.a. Nakon nekoliko dana odmora u Kubi, Časni Poslanik, s.a.v.s., zaputio se u Jasrib. Pošto se Časni Poslanik, s.a.v.s., nakon nekog vremena udomaćio u Jasribu, ubrzo mu je promijenjeno ime u “Medina-tun-Nabi” (Grad Poslanika) ili ukratko Medina.

Pri dolasku Časnog Poslanika, s.a.v.s., u Medinu, tamošnje stanovništvo mu je priredilo sjajan doček. Dječaci i djevojčice su radosno pjevali: “Puni mjesec nas obasja.”


Pored toga glasno su vikali: “Božiji Poslanik je stigao! Allahov Poslanik je stigao!”

Stanovnici Medine su toga dana bili tako sretni kao da je Bajram. S mnogo poštovanja i radosti, Časnom Poslaniku, s.a.v.s., i ostalim muhadžirima (iseljenicima) na raspolaganje su stavili prenoćišta i svoje kuće.

Muhadžiri su napustili svoje kuće u Mekki i većina ih je u Medinu došla praznih ruku. Zbog toga je Časni Poslanik, s.a.v.s., pošto je stigao u Medinu, objasnio nužnost bratimljenja jednog muslimana iz Medine sa jednim mekanskim muhadžirom. Khardža bin Zaid je postao brat hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a. Njegova kuća se nalazila u obližnjem selu Sah. Iz tog razloga je tada hazreti Abu-Bakr, r.a., živio u tom selu.

Muslimani iz Medine su toliko pomagali muhadžirima da su dobili ime Ensarije, što znači pomagači.

Nekoliko dana nakon Hidžre (iseljenja), hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., i još nekoliko mekanskih muhadžira razboljelo se dobivši visoku temperaturu. Klima Medine se razlikovala od one u Mekki i često je uzrokovala takve epidemije. Časni Poslanik, s.a.v.s., dovio je, pa se ta epidemija u Medini stišala.

Časni Poslanik, s.a.v.s., u Medini je isprva živio u kući hazreti Abu-Ajuba Ensarije. Nakon nekog vremena Časni Poslanik, s.a.v.s., uspio je dobiti komad zemljišta koje je platio hazreti Abu-Bakr, r.a. Na tom zemljištu se izgradila džamija koja je danas poznata kao Masdžid Nabwi. Oko džamije su se izgradile kuće za Časnog Poslanika, s.a.v.s., i muhadžire koji su se s njim iselili iz Mekke. Kuće su izgrađene od gline i kamena. Za krovove je korišteno lišće i granje drveća hurmi.

Kuća najbliža džamiji nije bila još ni izgrađena kada je Časni Poslanik,


s.a.v.s., poslao nekoga u Mekku po svoju djecu. S njima su u Medinu došla i djeca hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a. Prvo su jedno vrijeme živjeli u Sahu, a onda su se naselili u Medini. Kada je dovršena kuća do džamije, preselili su se u nju.

U Medini su Časni Poslanik, s.a.v.s., i muhadžiri bili sigurni od napada Kurejšija. Ali činjenica da su muslimani na sigurnom, strahovito je ljutila Kurejšije. Samo su čekali priliku da napadnu muslimane. Strahovali su i da će im se povećati broj ukoliko budu živjeli u miru u Medini. Konačno su Kurejšije dobile svoju priliku za napad u Bici na Bedru.

Bitka na Bedru (Ghazwa-e-Badr)Vojska Kurejšija se sastojala iz 1.000 vojnika, od kojih je 100 jahalo na konjima, a 700 na kamilama. Kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., saznao da su Kurejšije krenule sa vojskom prema Medini, sakupio je muslimane kako bi se posavjetovali.

Hazreti Abu-Bakr, r.a., i nekoliko drugih ashaba su predložili da neprijateljima izađu ususret izvan Medine. Časni Poslanik, s.a.v.s., prihvatio je taj prijedlog i krenuo u boj sa 313 muslimana. Muslimani su na raspolaganju imali samo 70 kamila i 3 konja. Oni su se zaustavili na Bedru. Bila je to dolina udaljena sedam dana hoda od Medine i nastanjena u blizini Crvenog mora. Obje vojske su se tamo srele. Realno gledajući, muslimani su bili daleko iza njihovih neprijatelja po pitanju vojne opreme. Bili su veoma loše opremljeni, a imali su i malo vojnika u svojim redovima tako da je naizgled bilo očito da im pobjeda i nije bila baš zagarantovana.

U ovoj situaciji Časni Poslanik, s.a.v.s., dovio je Allahu: “O Allahu, ispuni Svoje obećanje koje Si mi dao. O Allahu, ako ova mala skupina muslimana danas bude poražena, nigdje na svijetu neće biti onih koji će Te obožavati.”


Uočivši nemir u dovama Časnog Poslanika, s.a.v.s., hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., stalno bi mu govorio: “O Božiji Poslaniče! Bog će Svoje obećanje ispuniti. Prestanite, molim Vas.” Časni Poslanik, s.a.v.s., bio je duboko u dovi kada mu je Allah obznanio da će muslimani izvojevati pobjedu. Časni Poslanik, s.a.v.s., završio bi sa svojim namazima i obratio bi se hazreti Abu-Bakru, r.a., riječima: “Ubrzo će nevjernici biti poraženi, bježeći sa bojnog polja.”

Ashabi su za Časnog Poslanika, s.a.v.s., izgradili nešto poput manjeg šatora na bojnom polju. Tu je Časni Poslanik, s.a.v.s., zauzeo svoje mjesto. Hazreti Abu-Bakr, r.a., štitio je Časnog Poslanika, s.a.v.s., svojim mačem. Pojedinačni obračuni koji su tada bili običaj kod Arapa privodili su se kraju i bitka je započela. Hazreti Abu-Bakr, r.a., bio je na čelu desnog dijela vojske. U toj žestokoj borbi, 70 Mekanlija je poginulo. Među poginulim bili su i vođa Mekanlija Abu-Džehel, Utbah i Šiba. Pored toga 70 Mekanlija je palo u ratno zarobljeništvo. Ostali vojnici su pobjegli sa bojnog polja.

Iz Mekke prognani muslimani su bili sa mnogim napadačima u srodstvu. Svaki od 70 ubijenih Mekanlija iz reda Kurejšija imao je bliskog rođaka među muslimanima.

Abdur Rahman, jedan od sinova hazreti Abu-Bakra, r.a., za vrijeme Bitke na Bedru još uvijek nije bio musliman. Borio se u redovima nevjernika. Kada je poslije prešao na islam, priznao je svome ocu da je u Bici na Bedru imao mogućnost da ga ubije. Ali on to nije učinio jer mu je hazreti Abu-Bakr najzad bio voljeni otac. Međutim, hazreti Abu-Bakr, r.a., rekao mu je da on tu priliku ne bi ispustio.

Časni Poslanik, s.a.v.s., savjetovao se sa svojim ashabima šta da učine sa ratnim zarobljenicima. Hazreti Umar, r.a., bio je mišljenja da sve zarobljenike treba ubiti. Međutim, hazreti Abu-Bakr, r.a., predložio je: “Ti zarobljenici su naša braća. Trebaju neprijatelji otkupiti njihovu slobodu.” Časni Poslanik, s.a.v.s., prihvatio je prijedlog hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a.


Bitka na Uhudu (Ghazwa-e-Uhud)Kurejšije su bili veoma uznemireni zbog svog poraza u Bici na Bedru. Kovali su nove zavjere protiv muslimana. Nakon godinu dana priprema, vojska nevjernika je brojala oko 3.000 ljudi. Treće godine po Hidžri, u mjesecu ramazanu, jedne srijede zaputili su se na sjever i zaustavili se na brdu Uhud. Časni Poslanik, s.a.v.s., borio se protiv te vojske sa 700 svojih ljudi. U toj bici su se muslimani odbranili od nevjernika i otjerali ih nazad. Iza muslimana nalazila se dolina, te kako bi spriječili napad s leđa to područje je nadgledalo 50 muslimana. S pretpostavkom da je neprijatelj poražen, svi do nekoliko njih napustili su svoja mjesta u toj dolini. Kada su nevjernici primijetili da se dolina iza muslimana ne nadgleda, napali su ih s leđa. Tim napadom zavladao je haos među muslimanskom vojskom i neprijatelji su uspjeli doprijeti i do samog Časnog Poslanika, s.a.v.s. Časnom Poslaniku, s.a.v.s., u tom napadu povrijedili su glavu i izbili dva zuba. Časni Poslanik, s.a.v.s., pao je ranjen među tijela nekih šehida. Muslimani su ga onda počeli tražiti, ali ga je pronašao hazreti Abu-Bakr, r.a. Uz pomoć nekoliko ashaba pridigli su ga. Otklonili su željeznu žicu na njegovoj kacigi koja se bila zarila u njegovo lice i očistili ga. U međuvremenu su nevjernici ponovo napali muslimane, ali jedna manja skupina njih uspjela ih je potjerati u bijeg i poraziti. Kada su se nakratko zaustavili, Časni Poslanik, s.a.v.s., sakupio je oko sebe nekoliko ashaba na jednom brdašcetu. Za to vrijeme nevjernici nisu znali da li je on još uvijek živ.

Abu-Sufijan, koji u to vrijeme još uvijek nije bio prihvatio islam približio se i uzviknuo: “Da li je Muhammed među vama?” Časni Poslanik, s.a.v.s., zabranio je muslimanima da odgovore. Potom je upitao: “Da li je Abu-Bakr među vama?” I tada su svi šutjeli. Potom se opet raspitivao: “Da li je Umar među vama?” Opet mu niko nije odgovorio. Abu-Sufijan je povikao: “To znači da su svi poginuli.”


Tada hazreti Umar, r.a., nije mogao ušutjeti i zavikao je: “O Božiji neprijatelju! Svi smo mi još uvijek živi!” Abu-Sufijan je rekao da Bedr odgovora sa: “Živio Hubal1! Živio Laat2!” Uz dozvolu Časnog Poslanika, s.a.v.s., hazreti Umar, r.a., odgovorio mu je: “Allah je naš Gospodar, a ti Gospodara nemaš.” Abu-Sufijan je rekao nešto čime je nagovijestio da će se iduće godine opet sresti na Bedru. “Naravno”, bio je odgovor hazreti Umara, r.a. U međuvremenu su se muslimani sakupili. Nevjernici su međutim već bili na putu za Mekku.

Na početku te bitke izašao je na dvoboj Abdur Rahman, sin hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a., koji tada još uvijek nije bio prihvatio islam, boreći se na strani nevjernika i pozivajući muslimane na dvoboj. Hazreti Abu-Bakr, r.a., izvukao je svoj mač tražeći dozvolu od Časnog Poslanika, s.a.v.s., da pristupi na dvoboj sa svojim sinom. Međutim, Časni Poslanik, s.a.v.s., nije mu je htio dati.

Pored toga, hazreti Abu-Bakr, r.a., bio je među onih 70 muslimana koji su nakon bitke poslani da prate nevjernike.

Bitka na Hendeku (Ghazwa-e-Khandak)627. godine Kurejšije su sa 13.000 ratnika, prema nekim izvorima ta cifra iznosi oko 10.000, krenuli prema Medini. Oni su pripadali raznim arapskim plemenima kao što su bili Banu Ghatfan, Banu Asad i Banu Sulaim. Po broju su muslimani bili daleko iza Kurejšija. Časni Poslanik, s.a.v.s., prema prijedlogu hazreti Salmana Farsija, r.a., zajedno sa svojim ashabima iskopao je duboki rov oko Medine i spremio se sa oko 3.000 muslimana na unutrašnju odbranu. Nevjernici su pak okružili Medinu i u tom položaju ostali mjesec dana. S vremena na vrijeme tokom tog perioda dolazilo je do manjih borbi.

1 Ime idola čiji se kip nalazio u Kabi i koji su Mekanlije obožavali.2 Isto.


Nakon što je prošlo mjesec dana, odjedanput je nastalo veliko nevrijeme. Padala je obilna kiša. Posljedica toga je bila i nemogućnost održavanja vatre za spremanje hrane. Vjetar je šatore nevjernika odnosio zajedno sa posuđem za jelo, a jahaće životinje su im bježale preplašene nevremenom. Mjesec dana bez ijedne velike bitke je veoma obeshrabrilo nevjernike, pa je ta nova poteškoća prouzrokovala očaj Kurejšija što je dovelo do toga da su se spuštenih glava vratili nazad u Mekku. Čim su se Kurejšije vratili, i ostala plemena su ih slijedila. Ostalo je samo jedno jevrejsko pleme imena Kurejze koje je najzad i sakupilo tu ogromnu vojsku protiv muslimana. Kada su shvatili da su ostali sami, bježeći glavom bez obzira napustili su bojno mjesto i otišli u svoje tvrđave. Muslimani su ih napali i natjerali preostale da se predaju. Jevrejsko pleme je prihvatilo poraz pod uslovom da izdaja muslimana bude kažnjena odlukom hazreti Saada bin Ubadaha, poglavara plemena Aus, a ne odlukom Časnog Poslanika, s.a.v.s. Obje strane bi trebale odluku prihvatiti bezuslovno. Hazreti Muhammed, s.a.v.s., i ostali muslimani su se složili s time. Hazreti Saad se odlučio presuditi prema svetoj knjizi Jevreja, prema Tori. Prema njoj je slijedila smrtna kazna svim ratnicima za izdaju i kršenje dogovora sa muslimanima.

Tokom ove bitke jedan dio rova je nadgledao hazreti Abu-Bakr, r.a., i njemu pridruženi ljudi. Na tom mjestu se poslije izgradila džamija koja je dobila naziv Masdžid Siddiq.

Sporazum na HudejbijiU svetom mjesecu zu-l-kadu, šeste godine nakon Hidžre, Časni Poslanik, s.a.v.s., sa 1.400 muslimana zaputio se u Mekku kako bi obavio umru. Časni Poslanik, s.a.v.s., već je prethodno najavio da su muslimani krenuli samo obaviti umru, a ne, boriti se protiv Kurejšija. Iz tog razloga su muslimani imali na sebi tradicionalne ihrame (bijelu odjeću koju muslimani nose prilikom obavljanja umre i hadža) i sa sobom su poveli i životinje za žrtvovanje.


Međutim, tokom njihovog puta za Mekku, Časni Poslanik, s.a.v.s., saznao je da Kurejšije osporavaju muslimanima ulazak u Mekku kako bi obavili umru i da će ih, ukoliko se ogluše na njihove zabrane, napasti. Pošto je Časni Poslanik, s.a.v.s., čuo za to, prekinuo je svoje putovanje i zaustavio se na mjestu Hudejbija kako bi se odmorili. Tu je Časni Poslanik, s.a.v.s., posjetio nekoliko glasnika iz Mekke koji su posredovali između Kurejšija i muslimana. Najzad su Kurejšije poslali svoga posrednika i to je bio Urwa bin Masud. Objavio je da su Kurejšije spremne na borbu i da ni u kojem slučaju muslimanima neće dati da obave umru. Hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., u toj situaciji je također bio prisutan, i ne mogavši šutjeti na opasku Urwe bin Masuda, rekao mu je: “Zar misliš da mi ne bismo podržali hazreti Muhammeda, s.a.v.s., kada bi se sluge Laata i Azze pripremile za bitku?” Urwa se veoma uznemirio, rekavši mu: “Abu-Bakr mi je mnogo izlazio ususret. Da ne marim za to, sigurno bih mu i na to znao odgovoriti!”

U međuvremenu je Časni Poslanik, s.a.v.s., poslao u Mekku hazreti Usmana, r.a., kao svog glasnika. Hazreti Usman, r.a., sreo se sa Abu-Sufijanom i drugim poglavarima Kurejšija. Pošto se hazreti Usman, r.a., zadugo nije vraćao, među muslimanima se počelo govoriti da su ga Kurejšije ubili. Svi muslimani su Časnom Poslaniku, s.a.v.s., dali bejat i obećanje da će osvetiti smrt hazreti Usmana, r.a. U tom trenutku data prisega (bejat) poznata je pod nazivom Bai’at-e-Rizwan.

Poslije se međutim saznalo da je ta vijest bila pogrešna i da je hazreti Usman, r.a., još uvijek živ.

Najzad se pojavio Suhail kao glasnik Kurejšija. Nakon razgovora s njim, došlo se do jednog dogovora. Na prvi pogled je izgledalo da su tim dogovorom muslimani bili inferiorni u odnosu na nevjernike, ali pomnim posmatranjem svi uslovi su išli u korist muslimana. Ashabi, međutim, među kojima je bio i hazreti Usman, r.a., to nisu razumjeli, pa su bili mnogo uznemireni. Zaputili su se hazreti Abu-Bakru,


r.a., i iznijeli svoje mišljenje kako taj dogovor ne treba prihvatiti jer ponižava muslimane. Međutim, hazreti Abu-Bakr, r.a., objasnio im je kako je s njegove strane odluka Časnog Poslanika, s.a.v.s., ispravna. Hazreti Umar, r.a., međutim, nije još uvijek bio potpuno zadovoljan te se zaputio Časnom Poslaniku, s.a.v.s., rekavši mu: “Zar ti nisi istinski Božiji Poslanik? Zar nismo mi oni koji su u pravu? Zašto da trpimo to poniženje?” Časni Poslanik, s.a.v.s., objasnio mu je pak kako on samo djeluje po naredbi Uzvišenog Allaha. Hazreti Abu-Bakr, r.a., na to je još dodao: “Časni Poslanik, s.a.v.s., djeluje samo po naredbi Božijoj i ono što on poduzme je za naše dobro.”

Tako je sklopljen sporazum o primirju. Tekst tog dogovora sastavio je hazreti Ali, r.a. To primirje su ispred muslimana osim Časnog Poslanika, s.a.v.s., potpisali još i hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., hazreti Umar, r.a., kao i još nekoliko ashaba.

Bitka na Hajberu (Ghazwa-e-Khaibar)Nakon povratka iz Hudejbije, Časni Poslanik, s.a.v.s., zadržao se tek jedno mjesec dana u Medini.

U šestoj godini nakon Hidžre, u mjesecu muharemu, Časni Poslanik, s.a.v.s., sa svojom vojskom krenuo je u Hajber. Hajber su naseljavala jevrejska plemena. Ta plemena su nakon poraza Banu Qaynuqa i Banu Quraiza bila veoma srdita i pokušavala su na razne načine tajno učiniti nažao muslimanima. U Hajberu su Jevreji imali mnoge tvrđave. Pošto su se iz tih zatvorenih tvrđava borili protiv muslimana, bitka je trajala veoma dugo. Konačno je i Hajber pao i bitka je okončana u šestoj godini po Hidžri, u mjesecu saferu. I u ovoj bici se hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., borio rame uz rame sa Časnim Poslanikom, s.a.v.s.

Iste godine je hazreti Abu-Bakr, r.a., izvojevao pobjedu sa svojom malom vojskom nad neprijateljskim plemenom Banu Kalab i nakon toga se borio protiv plemena Fazarah.


Osvajanje MekkeKurejšije su prekršile mirovni sporazum sa Hudejbije veoma rano. Pleme Khuza’a koje je imalo prijateljske odnose sa muslimanima napadnuto je od plemena Banu Bakr već u mjesecu ramazanu, osme godine nakon Hidžre. Pleme Banu Bakr je bilo u prijateljskim odnosima sa Kurejšijama pa su i oni sudjelovali u napadu na pleme Khuza’a. Banu Khuza’a je zamolilo muslimane za pomoć, na što se Časni Poslanik, s.a.v.s., shodno sporazumu, 10. dana mjeseca ramazana zaputio iz Medine sa vojskom od 10.000 ljudi. Već pri njihovom dolasku u Mekku, Kurejšije su se predale te tako nije ni došlo do ratnih djelovanja. Časni poslanik Muhammed, s.a.v.s., smilovao se nad Kurejšijama koji su 13 dugih godina uznemiravali, tukli i vrijeđali njegove ashabe, otpustivši ih bez ikakve kazne.

I na ovom putu Časnog Poslanika, s.a.v.s., pratio je hazreti Abu-Bakr, r.a. Prilikom ovih zbivanja i otac hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a., hazreti Abu-Qahafah je prešao na islam.

Bitka na Hunejnu (Ghazwa-e-Hunain)Nakon osvajanja Mekke, iako su Kurejšije prihvatili islam, postojalo je još plemena u Arabiji koja to nisu učinila. Plemena Hawazan i Sakif kao i neka druga plemena su se ujedinila u jednu vojsku i zaputila da napadnu muslimane. Na strani Časnog Poslanika, s.a.v.s., stajalo je 10.000 muslimana koji su ga pratili još iz Medine i dodatnih 2.000 Mekanlija. Bitka se odigrala u dolini Hunejna. Međutim, napad nevjernika je isprva bio toliko žestok da su se muslimani uplašili te je Časni Poslanik, s.a.v.s., ostao na bojnom polju uz tek nekolicinu ashaba. Među njima su bili hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., hazreti Umar, r.a., hazreti Ali, r.a., hazreti Abbas, r.a., hazreti Fazal bin Abbas, r.a., hazreti Usama bin Zaid, r.a., i hazreti Aiman, r.a. Ali na jedan zov


hazreti Abbasa, r.a., svi su se muslimani vratili na bojno polje, te sakupivši se ponovo i žestoko napadajući neprijatelja uspjeli su da ga potjeraju.

Bitka na Tabuku (Ghazwa-e-Tabuk)Na početku smo napisali da je hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., sav svoj imetak žrtvovao na Božijem putu u korist jedne bitke. To se odnosi na Bitku na Tabuku. I u toj bici je hazreti Abu-Bakr, r.a., bio uz Časnog Poslanika, s.a.v.s.

U vezi sa ovom bitkom desilo se nešto veoma zanimljivo. U tom trenutku, kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., pozvao muslimane da daju nešto od sebe u korist ove bitke, hazreti Umar, r.a., bio je veoma bogat. U nadi da će ovog puta premašiti hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a., u vezi s darovanjem novca, uzeo je polovinu svog imetka i odnio je Časnom Poslaniku, s.a.v.s. Hazreti Umar, r.a., prenosi: “Sjedio sam presretan kraj Časnog Poslanika, s.a.v.s., kada se pojavio hazreti Abu-Bakr, r.a., noseći svoj cijelokupni imetak. Toga dana sam shvatio da nikada neću premašiti hazreti Abu-Bakra, r.a.

U devetoj godini nakon Hidžre, veliki broj muslimana se zaputio da obavi hadž. Te godine, međutim, Časni Poslanik, s.a.v.s., nije krenuo obaviti hadž te je za Emira hodočašća odredio hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a.

Deset godine nakon Hidžre i Časni Poslanik, s.a.v.s., obavio je hadž. To je bio i posljednji hadž za njegova života. Hazreti Abu-Bakr, r.a., tada je bio s njim.

Nakon obavljanja hadža, Časni Poslanik, s.a.v.s., na povratku se razbolio. Još uvijek je bio veoma bolestan kada je jednog dana ušao u džamiju i stao za minber obrativši se prisutnima. Tada je rekao: “Bog je jednom Svome robu rekao da izabere između dunjaluka i ahireta. Rob se odlučio za ahiret.”


Svi su prisutni pomno slušali dars Časnog Poslanika, s.a.v.s., ne razumjevši da je on govorio o sebi i svom skorom preseljenju na onaj svijet. Samo je hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., shvatio bit njegovog govora, i plakao je. Časni Poslanik, s.a.v.s., smirivao ga je, rekavši mu: “Sva vrata koja se otvaraju prema džamijama neka ostanu zatvorena do vrata hazreti Abu-Bakra, r.a.!”

Jednom drugom prilikom Časni Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Nema čovjeka koji mi je više dobra učinio od Abu-Bakra.”

Kada se zdravstveno stanje Časnog Poslanika, s.a.v.s., pogoršalo, rekao je: “Recite Abu-Bakru da predvodi namaz.” Tako je hazreti Abu-Bakr, r.a., predvodio namaze sve dok Časni Poslanik, s.a.v.s., nije preselio.

Jednom je hazreti Abu-Bakr, r.a., imamio u trenutku kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., iz svoje kuće došao u džamiju. Hazreti Abu-Bakr, r.a., primijetio je prisutnost Časnog Poslanika, s.a.v.s., i krenuo je da se povuče nazad kako bi mu ustupio mjesto imama, ali ga je Časni Poslanik, s.a.v.s., zaustavio položivši svoju ruku na njegovo rame i rekavši: “Ne! Nastavi sa namazom.” Časni Poslanik, s.a.v.s., tom prilikom je stao s desne strane hazreti Abu-Bakra, r.a., i obavio namaz u džematu.

Nakon obavljanja namaza vratio se kući i legao. Jedno vrijeme osjećao se bolje. Zamolio je hazreti Aišu, r.a., da mu donese miswak (grančicu za pranje zuba). Časni Poslanik, s.a.v.s., koristio je miswak i sklopio oči uz riječi Najuzvišenijem Prijatelju, Najuzvišenijem Prijatelju. Allahovi smo i Njemu se vraćamo.

Taj tužni dan bio je ponedjeljak, dvanaesti dan mjeseca rebiul evel.

Muslimani su neopisivo voljeli Časnog Poslanika, s.a.v.s., pa im je njegovo preseljenje izazvalo veliku tugu i žalost. Stanje odraslih muslimana bilo je nalik stanju djece kada izgube svoga oca. Nisu


mogli shvatiti šta se desilo. Neki od njih uopće nisu bili u stanju prihvatiti njegovu smrt.

Hazreti Umar, r.a., bio je stabilan muškarac, ali je toga dana bio toliko potrešen da je hodao okolo sa podignutim mačem vičući da će odrubiti glavu svakom onom koji bude tvrdio da je Časni Poslanik, s.a.v.s., umro. I drugi su bili u dubokoj žalosti, hodali su okolo ne znajući kako si mogu pomoći.

Hazreti Abu-Bakr, r.a., u tom trenutku je bio u svojoj kući u Sahu. Čim je do njega došla vijest da je Časni Poslanik, s.a.v.s., preselio, odmah je uzjahao svoga konja i zaputio se njegovoj kući. Vidio je kako su se ljudi okupljali u Masdžidu Nabwi i vidio je hazreti Umara, r.a., kako je sa podignutim mačem vikao uokolo, ali nikome nije pridavao pažnju. Hazreti Abu-Bakr, r.a., sišao je s konja, zaputio se pravo u sobu hazreti Aiše, r.a., skinuo pokrivač s Poslanikovog lica i poljubio ga u čelo. Sa suzama u očima, progovorio je: “Žrtvovao bih i svoga oca i svoju majku za tebe. Imao si veoma lijep život i veoma lijepu smrt.” Nakon toga se ogrnuo svojim ogrtačem i izašao.

Napolju je ponovo vidio kako hazreti Umar, r.a., srdito hoda okolo sa izvađenim mačem i prijeti: “Svi koji tvrde da je Časni Poslanik, s.a.v.s., umro, jesu licemjeri. Božiji Poslanik nije umro, samo je na nekoliko dana kod Allaha i sigurno će se ponovo vratiti.” Hazreti Abu-Bakr, r.a., shvatio je da on to izgovara iz prevelike tuge i boli za Časnim Poslanikom, s.a.v.s. Hazreti Abu-Bakr, r.a., potom mu je rekao: “Umare, saberi se i ušuti na momenat!” Ali hazreti Umar, r.a., nije bio u stanju da u tom trenutku bilo šta čuje te je bez prestanka nastavio govoriti. Najzad mu se hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., obratio ovako:

“O ljudi, poslušajte! Ko Muhammeda obožava, neka zna da je Muhammed, s.a.v.s., preselio! A ko Allaha obožava, neka zna da


je Bog Živi koji nikad ne umire!” Nakon toga je hazreti Abu-Bakr proučio 145. ajet sure Ali-Imran:

A Muhammed je samo poslanik. Zaista, prije njega su prošli poslanici. Ako on onda umre ili bude ubijen, zar ćete se vi okrenuti na svojim petama?

Te riječi hazreti Abu-Bakra, r.a., i njegovo učenje spomenutog ajeta je osvijestilo ljude. Hazreti Umar, r.a., prenosi: “Imao sam osjećaj da je taj ajet tek tada spušten. Tada sam uistinu shvatio da je Časni Poslanik, s.a.v.s., preselio. Imao sam osjećaj kao da su mi noge slomljene. Obuzela me slabost, nisam mogao stajati na nogama i pao sam na pod.”

Ljudi su još uvijek bili okupljeni u Masdžidu Nabwi kada je neko došao sa vijestima da su se Ensarije okupile na savjetovanje u Saqifa Bani Sa’edah o nasljedniku Časnog Poslanika, s.a.v.s. Kada su hazreti Abu-Bakr, r.a., i hazreti Umar, r.a., to čuli, odmah su se tamo zaputili. Usput im se pridružio hazreti Abu-Ubaidah, r.a., tako da su se njih trojica pojavili tamo pred Ensarijama. Ensarije su bile mišljenja da bi nasljednik Božijeg Poslanika, odnosno halifa trebao biti neko iz njihove sredine. Ovdje je pak postojala bojazan da nebrojni muslimani iz Arabije koji su u zadnjim danima života Časnog Poslanika, s.a.v.s., prihvatili islam nisu dovoljno upućeni u islamsko učenje i značaj hilafeta. Oni ne bi prihvatili jednog Ensariju za halifu.

Potom je jedan čovjek iz reda Ensarija predložio da se izaberu dvojica halifa, jedan iz redova Ensarija, a drugi iz redova muhadžira. Da je taj prijedlog usvojen, muslimani nikad ne bi uspjeli postati jedinstveni i podijelili bi se u dvije suprotstavljene strane. Iz tog razloga je i taj prijedlog odbijen.

Najzad je hazreti Abu-Bakr, r.a., predložio Ensarijama da halifa treba biti iz reda muhadžira. Oni su Časnog Poslanika, s.a.v.s., prihvatili kad su mu se svi drugi suprotstavili. Oni su mu vjerovali i zajedno


s njim trpjeli su patnju i progone. Iako su bili malobrojni u odnosu na protivnike, ni u jednom trenutku Časnom Poslaniku, s.a.v.s., nisu otkazali svoju poslušnost i povjerenje u njega.

Dalje je hazreti Abu-Bakr, r.a., naveo: “O Ensarije! Vašu veličinu i vaše služenje islamu vam niko ne može osporiti. Vas je Bog odabrao da služite Njegovoj vjeri i Njegovom Poslaniku. Onda je vama poslao Svog poslanika nakon iseljenja Njegovog. Vi ste dostigli visoke stepene, ali Emir bi trebao biti iz redova muhadžira i ne bi bez savjetovanja vas Ensarija trebao ništa poduzimati.” Nakon toga je pokazao na hazreti Umara, r.a., i hazreti Ubaidaha, r.a., i rekao kako bi Ensarije trebali jednog od njih dvojice odabrati za halifu.

Nakon govora hazreti Abu-Bakra, r.a., Ensarije su shvatili situaciju. Muhadžiri su pripadali plemenu Kurejšija, a to pleme je bilo ugledno među svim arapskim plemenima. Zbog toga ne bi trebalo strahovati da pleme jednog halife neće biti prihvaćeno. Shodno tome su se sve Ensarije složile da halifa bude iz redova muhadžira.

Kada je hazreti Abu-Bakr, r.a., izrekao imena hazreti Umara, r.a., i hazreti Ubaidaha, r.a., obojica su uzviknula: “Abu-Bakre, ti si najmudriji među muhadžirima, a pored toga si jedan od dvojice iz pećine i ti si predvodio namaze u odsutnosti Časnog Poslanika, s.a.v.s. Pruži svoju ruku, a mi ćemo ti se na nju prisegnuti na vjernost (dati bejat)!”

Kada su to prisutni čuli, primakli su se kako bi i oni dali bejat. Prvi je iz redova Ensarija, hazreti Bašir bin Sa’ad dao bejat, nakon njega hazreti Umar, r.a., potom hazreti Ubaidah, r.a., i nakon njega ostali Ensarije.

Pošto je hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., izabran za halifu, muslimanima se vratio mir u srca.


Trebali su pokopati Časnog Poslanika, s.a.v.s., i odlučeno je da ga pokopaju u sobi hazreti Aiše, r.a., dakle na onom mjestu na kome je preselio. U toj sobi je načinjen mezar Časnog Poslanika, s.a.v.s., i on je tamo pronašao svoj mir.

Preseljenje Časnog Poslanika, s.a.v.s., ostavilo je trag velikog bola u životima muslimana, pa su oni shodno tome bili veoma tužni i zabrinuti. U Medini su tugovali kako odrasli tako i djeca i niko sebi nije znao pomoći. U takvom jednom trenutku uspjeti umiriti ljude i upozoriti ih na održavanje jedinstva ukazuje na izvanrednu inteligenciju, jaku odlučnost i jedinstvene sposobnosti vođe koje su odlikovale hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a. Među muslimanima, on je bio taj koji je bio najviše vezan za Časnog Poslanika, s.a.v.s. On je bio i taj koji je bio najviše ožalošćen poslije preseljenja Časnog Poslanika, s.a.v.s. Ali uprkos neopisivoj žalosti, ostao je uspravan. On, ne samo da je tješio muslimane i suosjećao sa njihovom boli nego ih je spasio i jedne greške koja je prijetila da ih razori.

Na dan nakon preseljenja Časnog Poslanika, s.a.v.s., ljudi su se okupili u Masdžidu Nabwi. Oni koji dotad nisu dali bejat, učinili su to tada. Potom se hazreti Abu-Bakr, r.a., obratio muslimanima:

“O ljudi! Nikada nisam želio da budem poglavar, niti sam Allahu za to dovio. Nimalo se ne radujem ovoj odgovornosti, naprotiv, niti imam snage da nosim ovaj golemi teret niti se on može savladati bez Allahove pomoći. Iako nisam nimalo bolji od vas, izabran sam za vašeg vođu. Podržite me kada činim dobro, i upozorite me kada krenem napraviti neku grešku. Govoriti istinu obaveza je. Laž je s druge strane nepovjerenje. Slab među vama je u mojim očima jak sve dok mu ne osiguram njegova prava. Jak među vama je u mojim očima slab sve dok ne uvaži prava koja pripadaju drugome.”

Nakon njegovog izbora za halifu, hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., dobio je ime Khalifatul Rasul, što znači nasljednik Poslanika.


Odmah nakon što je postao halifa, hazreti Abu-Bakr, r.a., susreo se sa mnogim poteškoćama i opasnostima. S jedne strane bili su lažni poslanici, što je izazivalo nerede, a s druge strane su tu bili otpadnici od vjere koji su javno pokazivali svoju izdaju halifi Poslanikovom. Pored onih koji su odbijali davanje zakata, izazov mu je predstavljao i pohod u bitku hazreti Usame bin Zaida, r.a.

Sa svih strana islam je bio izložen opasnostima. Strahoviti oblaci opasnosti i vjetrovi izdaje brod islama su navodili u centar oluje opasnosti. Njegova kćerka, hazreti Aiša, r.a., adekvatno je opisala tu opasnu i tešku situaciju, riječima:

“Da su poteškoće na koje je odmah nailazio moj otac prihvativši se odgovornosti halife, pale na brda, ona bi se zasigurno raspala u komade.”

U toj situaciji je Uzvišeni Allah pomogao hazreti Abu-Bakru, r.a., shodno Njegovom djelovanju, jer On pomaže Svojim robovima na Zemlji na takav način kao da je sišao s Nebesa. Preko ruke hazreti Abu-Bakra, r.a., Allah je te bojazni pretvorio u mir i crni oblaci su se razišli. Nakon samo kratkog odmora, karavana islama je ponovo bila na putu uspjeha.

Pogledajmo sada bitna djela koja su sprovedena za vrijeme hilafeta hazreti Abu-Bakra, r.a.

Polazak hazreti Usame bin Zaida, r.a., u bitku

Prvi veliki izazov za hazreti Abu-Bakra, r.a., bio je slanje vojske, koju je hazreti Muhammed, s.a.v.s., odredio za polazak u Siriju kako bi se osvetila za šehide iz Bitke na Mauti. Vojska je bila gotovo krenula iako se nalazila u Medini kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., preselio. Zbog toga je polazak bio odgođen.


Pošto su se okolnosti bile promijenile, pošto je na hiljade ljudi izdalo Časnog Poslanika, s.a.v.s., postojala je opasnost da će ti izdajnici napasti Medinu. Iz tog razloga su ashabi bili stanovišta da se slanje vojske u Siriju treba odgoditi kako bi se prvo riješila ta situacija sa izdajnicima.

Međutim, hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., kao halifa, nije htio odvezati zastavu koju je Časni Poslanik, s.a.v.s., vlastitim rukama zavezao još za života. Tako je s velikom odlučnošću objavio: “Tako mi Allaha i da u Medini ne ostane nijedan jedini čovjek, i da moje tijelo ulicama vuku divlje životinje, ja ne mogu i neću zaustaviti ovaj zadatak. Zato naređujem da se ova vojska pošalje na svoje odredište.”

Tako je hazreti Abu-Bakr, r.a., unatoč teškim okolnostima naredio hazreti Usami, r.a., da krene sa svojom vojskom. On je izdavao naredbe za to dok je pješačio uz hazreti Usamu, r.a., glavnog vojskovođu, dok je ovaj jahao na konju. Hazreti Usama, r.a., rekao mu je: “O halifa, molim Vas popnite se sa mnom na konja ili ću ja sići i s Vama hodati pješice.” Međutim, hazreti Abu-Bakr, r.a., odgovorio mu je: “Šta ima veze, ako na putu Božijem, malo uprljam noge zemljom?”

Hazreti Usama, r.a., krenuo je dakle sa svojom vojskom prema Siriji i nakon 40 dana se vratio u Medinu izvojevši pobjedu i postigavši sve zacrtane ciljeve sa svojom vojskom. Hazreti Abu-Bakr, r.a., i ashabi su tu pobjedonosnu vojsku dočekali izvan bedema grada Medine.

Izdaja islamske vladavine i njen porazJoš za vrijeme života Časnog Poslanika, s.a.v.s., neke osobe su sebi zacrtale da preuzmu vladavinu. Smatrali su da će s lahkoćom pridobiti povjerenje ljudi polažući prava na poslanstvo. Dvojica od tih ljudi bili su Musailma Kazzab i Aswad Unsa.

Nakon preseljenja Časnog Poslanika, s.a.v.s., broj i moć tih ljudi su se povećavali. Time što su oformili svoj sopstveni vladajući režim kao


protutežu vladavini hilafeta, javno su se deklarisali kao izdajnici i time postali stalna prijetnja muslimanima.

S obzirom na tu situaciju, bilo je veoma teško spriječiti i boriti se protiv tog zla kao i pozvati pobunjenike na odgovornost.

Kako bi ugušio nerede tih pobunjenika, hazreti Abu-Bakr, r.a., pod vodstvom hazreti Halida bin Walida, r.a., oformio je vojsku. Dajući mu podršku na drugim mjestima su se protiv vojske Muselma Kazzaba, Aswad Unsa, Sadžahe binte Harisa i Ainia bin Hasana borili hazreti Sabit bin Qair i hazreti Šardžil bin Hasan.

Najzad su nemiri ugušeni time što su Muselma Kazzab i Aswad Unsa ubijeni, dok je Ainia bin Hasan poslije prihvatio islam, a Sadžah bint Haris pobjegao.

Hapšenje onih koji odbijaše davanje zakataPozivom onih koji su polagali pravo na lažno poslanstvo, nastale su mnoge skupine kojima su jednim dijelom pripadale osobe koje su se okrenule od islama željne napada na hilafet kao i one osobe koje su se na prvi pogled izjašnjavale muslimanima, ali su odbijale davati zakat, što je bilo jednako javnom suprotstavljanju halifi i njegovom režimu vladanja.

Bilo je to također jedno izvanredno djelo hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a., njegova staloženost i stabilnost postupanja sa onima koji su htjeli oslabiti instituciju hilafeta i onima koji su osporavali taj režim vladanja.

Rezultat tog organizovanog i staloženog provođenja u djelo njegovog nauma jeste i okončanje tih nemira. Najzad su i ostali ashabi morali uvidjeti mudrost i dubinu odluke hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a.


Zbirka Časnog Kur’anaVeć je bilo riječi o tome da je hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., poslao vojsku pod vodstvom hazreti Halida bin Walida protiv Muselme i ostalih pobunjenika. Tada se desilo nekoliko bitki na raznim mjestima protiv pobunjenika pri kojima su i mnogi muslimani, među njima i Haffaz-e-Quran3, preselili kao šehidi. Pogotovo u ratnim dešavanjima u Jamami je poginulo toliko ashaba da je hazreti Umar, r.a., strahovao da će se mnogi dijelovi Časnog Kur’ana izgubiti ukoliko ostane toliki broj šehida. Hazreti Umar, r.a., povodom tih svojih strahova razgovarao je sa hazreti Abu-Bakrom, r.a., i predlagao da se Časni Kur’an prema svome redoslijedu sakupi na jednom mjestu. Hazreti Abu-Bakr, r.a., isprva je bio pomalo nesiguran u to, jer to ni Časni Poslanik, s.a.v.s., nije učinio. Ali pošto je Božijom voljom shvatio da je to ipak nužnost, naredio je hazreti Zaidu bin Sabitu, r.a., da sakupi Časni Kur’an u jedan svezak – jednu zbirku. Tako je hazreti Zaid bin Sabit, r.a., obavio taj časni posao.

Na ovom mjestu važno je napomenuti da to nikako ne znači da Časni Kur’an već prije toga nije bio uredno organizovan niti da nije prije već bio ispisan.

Časni Kur’an je prilikom spuštanja objave bio zapisivan i hazreti Muhammed, s.a.v.s., lično je diktirao njegov tekst. Tako da se u historiji spominju uz hazreti Zaida bin Sabita, r.a., još četrdeseterica ashaba kao ljudi koji su Časni Kur’an zapisivali. Ashabi su također učili Časni Kur’an istim redoslijedom koji se i dan-danas može naći.

Časni Poslanik, s.a.v.s., lično je objašnjavao u kojoj se suri i na kom mjestu u Časnom Kur’anu treba zapisati određeni ajet. Prema tome, Časni Kur’an je već od početka bio zapisivan. Redoslijed ajeta i sura je već za vrijeme života Časnog Poslanika, s.a.v.s., bio utvrđen prema 3 Osobe koje Časni Kur’an znaju napamet.


njegovim naredbama, iako se napisani tekst Časnog Kur’ana jednim dijelom nalazio na kostima, listovima i sličnim površinama.

Posebnost djela pisanja Časnog Kur’ana za vrijeme hilafeta hazreti Abu-Bakra, r.a., sastojala se u tome da se svi ti dijelovi Časnog Kur’ana napisani na raznim površinama sakupe na jednom mjestu. Ta zbirka je nakon preseljenja hazreti Abu-Bakra, r.a., predata sljedećem halifi hazreti Umaru, r.a., koji ju je predao na čuvanje hazreti Hafzi, r.a.

Od te zbirke je poslije hazreti Usman, r.a., za vrijeme dok je on bio halifa napravio nekoliko kopija prepisivanjem i poslao ih na razna mjesta.

PreseljenjeHazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., tek je dvije i po godine bio halifa kada su nastupili posljednji dani njegova života. Hazreti Aiša, r.a., prenosi da se hazreti Abu-Bakr, r.a., okupao jednog hladnog dana i poslije toga obolio uz visoku temperaturu koja ga je držala 15 dana.

Hazreti Abu-Bakr, r.a., zamolio je hazreti Umara, r.a., da predvodi namaz u vrijeme njegove bolesti, te kada je hazreti Abu-Bakr, r.a., osjetio da mu bolest može donijeti smrt, u dogovoru sa ashabima je hazreti Umara, r.a., imenovao svojim nasljednikom. Hazreti Abu-Bakr, r.a., lično je objavio javno izbor svoga nasljednika: “Nisam odabrao svoga poštovanog brata za nasljednika, već najboljeg od svih.” Svi prisutni su se složili s tim izborom pod devizom – čujemo i odazivamo se. Na to je hazreti Abu-Bakr, r.a., pozvao hazreti Umara, r.a., sebi i dao mu određene smjernice (Tabqaat ibn Saad).

Poslije toga je posavjetovao hazreti Aišu, r.a., o nekim porodičnim i ličnim pitanjima i dao joj smjernice u vezi s njegovom dženazom: “Ova odjeća koju imam na sebi, treba se oprati i iskoristiti zajedno sa mojom ostalom odjećom kao ćefini.” Hazreti Aiša, r.a., rekla mu je


kako mu je ta odjeća stara. Na to joj je hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., odgovorio: “O ti očeva životna snago, živi imaju više prava od mrtvih na novu odjeću.”

Nakon toga je hazreti Abu-Bakr, r.a., upitao koji je dan u sedmici. Odgovorili su mu da je ponedjeljak. Potom je pitao: “Koji je dan Časni Poslanik, s.a.v.s., preselio?” Kad su mu rekli da je također bio ponedjeljak, rekao je: “Imam snažnu želju da i ja ove noći napustim ovaj prolazni svijet.”

Allah mu je ispunio tu želju i time mu podario prijateljstvo i društvo Časnog Poslanika, s.a.v.s., i u smrti.

Hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., preselio je u dobi od 63 godine, zadnjih dana mjeseca džumadel-ula, 13. godine po Hidžri. Njegovu je dženazu predvodio hazreti Umar, r.a. Potom su ga ukopali pored Časnog Poslanika, s.a.v.s.


Uvid u blagoslovljenu ličnost hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a.

Pri kraju ove kraće biografije predstavit ćemo bliže neke crte predivne ličnosti hazreti Abu-Bakra, r.a.

Utjelovljenje dobrih djelaLičnost hazreti Abu-Bakra, r.a., u svakom pogledu odražavala je potpunost bogobojaznosti. Bilo da je riječ o njegovom načinu obavljanja namaza ili o njegovom darovanju imetka na putu Božijem ili njegovoj službi čovječanstvu ili suosjećanju sa drugim ljudima ili o njegovoj hrabrosti, smionosti i blagosti. Njegova je ličnost bila nalik vrtu punom cvijeća raznih boja, u kome je proljetni vjetar širio predivan miris unutar duhovnog svijeta.

Prenosi se od hazreti Abu-Hurejre, r.a., da je jednom prilikom Časni Poslanik, s.a.v.s., upitao: “Da li je danas neko postio?” Hazerti Abu-Bakr, r.a., odgovorio je: “O Božiji Poslaniče, ja sam postio danas!” Časni Poslanik, s.a.v.s., dalje je pitao: “Da li je danas neko dao sadaku?” Opet je hazreti Abu-Bakr, r.a., odgovorio: “Ja sam danas udijelio sadaku!” Potom je hazreti Muhammed, s.a.v.s., upitao: “Da li je danas neko prisustvovao jednoj džanazi?” Hazreti Abu-Bakr, r.a., rekao je: “Ja sam danas imao priliku to da učinim!” Najzad je Časni Poslanik, s.a.v.s., upitao: “Da li je danas neko nahranio gladnog?” I na ovo pitanje je hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., odgovorio: “Allah mi je danas tu mogućnost pružio.” Potom je Časni Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Onome koji je utjelovljenje tih dobrih djela, Džennet je zagarantovan.”

Prema jednoj drugoj predaji koju također prenosi hazreti Abu-Hurejra, r.a., Časni Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “U Džennet će voditi mnoga vrata. Bit će jedna vrata kroz koja će ući oni ljudi koji su


davali sadaku na Božijem putu. Potom će biti ona vrata na koja će biti pozvani oni ljudi koji su obavljali namaz na vrijeme. Onaj koji je učestvovao u džihadu, ući će na vrata džihada, a onaj koji je redovno postio, njega će pozvati na vrata koja se postom otvaraju.” Pošto je hazreti Abu-Bakr, r.a., to čuo, upitao je: “O Božiji Poslaniče, da li će biti neko koga će pozvati na sva ta vrata?” Na to mu je Časni Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Da, bit će takvih ljudi, i ja se nadam da ćeš ti biti jedan od njih koji će na sva ta vrata ući.” (Buhari)

HrabrostObećani Mesija se izjasnio o hazreti Abu-Bakru Sidiku, r.a., na ovaj način: “Siddiq-e-Aqbar4 bio je najhrabriji među ashabima.”

Časni Poslanik, s.a.v.s., o njemu je rekao: “Kada bih izdvajao Abu-Bakra, onda biste ga unatoč njegovoj tjelesnoj slabosti pronašli snažnog u obavljanju naredbi Božijih.”

Nakon što je hazreti Abu-Bakr, r.a., izabran za halifu, u svom prvom govoru je rekao: “Slab među vama je u mojim očima jak sve dok mu ne osiguram njegova prava. Jak među vama je u mojim očima slab sve dok ne uvaži prava koja pripadaju drugome.”

Kada su jednom upitali hazreti Alija, r.a., ko je najhrabriji i najsmioniji od ashaba, on je rekao ime hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a., i prepričao kako su jednom prilikom u Bici na Bedru izgradili šator za Časnog Poslanika, s.a.v.s., i pri dilemi ko bi mogao štititi to sklonište, hazreti Abu-Bakr, r.a., izjasnio se spremnim vadeći svoj mač i uspravljajući se kako bi ga zaštitio. Najhrabriji među ljudima bio je hazreti Abu-Bakr, r.a.

U istoj bici desilo se još nešto što je uistinu dokaz prave hrabrosti. U Bici na Bedru i jedan od sinova hazreti Abu-Bakra, r.a, Abdur Rahman, borio se, ali u redovima mekanskih nevjernika. Kada je taj 4 Veliki Sidik (Abu-Bakr).


njegov sin poslije prihvatio islam, obratio se svome ocu: “O oče, u Bici na Bedru sam te savladao, ali te nisam htio napasti.” Na to je hazreti Abu-Bakr, r.a., svome sinu odgovorio: “O sine, da sam ja tebe toga dana savladao, ne bih te poštedio.”

Uistinu je dokaz velike hrabrosti da za religiju ni srodstvo ni veze ne igraju veliku ulogu.

Ljubav prema Božijoj Jedinstvenosti (Tawhid)Prvo islamsko učenje je svjedočenje Jedinstvenosti Božije. On je Jedini Stvaralac cijelog svemira. Nema druga u Svojim osobinama i biti. Sve osim Njega je smrtno i ima svoj kraj.

Učenje o Jedinstvenosti Božijoj koju je hazreti Abu-Bakr, r.a., ostavio ummetu Časnog Poslanika, s.a.v.s., vrijedno je spomena i sjećanja. Kada je hazreti Abu-Bakr, r.a., čuo za preseljenje Časnog Poslanika, s.a.v.s., zaputio se prema sobi hazreti Aiše, r.a., skinuo prekrivač sa lica Časnog Poslanika, s.a.v.s., i izgovorio: “Innaa lillahi wa innaa ilaihi radžiun” (Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo). Potom je rekao: “Kunem se Allahom, on je preselio. O moj Poslaniče!” Hazreti Abu-Bakr, r.a., potom se sageo i poljubio ga u čelo. Potom je podigao svoju glavu i rekao: “O moj prijatelju, napustio si me.” Potom se ponovo sageo i poljubio ga u čelo. Zatim je ponovo podigao glavu i izgovorio: “O miljeniče Božiji!” Zatim se hazreti Abu-Bakr, r.a., sageo i treći put poljubio Časnog Poslanika, s.a.v.s., u čelo prekrivši njegovo lice prekrivačem.

Nakon toga je hazreti Abu-Bakr, r.a., rekao: “Kako je lijep bio njegov život, kako je lijepa bila njegova smrt.” Sa suzama u očima nastavio je: “Žrtvovao bih i majku i oca za tebe. Kunem se Bogom, Allah ti nikad neće dati da dvije smrti dočekaš.” Poslije toga je hazreti Abu-Bakr, r.a., iz te sobe otišao u Masdžid Nabwi. Tamo je hazreti Umar,


r.a., hodao okolo sa isukanim mačem stalno ponavljajući: “Onaj koji bude tvrdio da je Časni Poslanik, s.a.v.s., umro, odrubit ću mu glavu.” Hazreti Abu-Bakr, r.a., pozivao je hazreti Umara, r.a., da se smiri. Potom je objavio: “Ko Muhammeda obožava, neka zna da je Muhammed, s.a.v.s., preselio! A ko Allaha obožava, neka zna da je Bog Živi koji nikad ne umire! Allah je rekao da je Muhammed, s.a.v.s., samo poslanik. Prije njega su svi poslanici umirali.” (Buhari)

Ljubav prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s.Hazreti Muhammed, s.a.v.s., jednom je rekao: “Niko od vas neće biti vjernik sve dok mu ja ne budem draži od njegovih roditelja, njegove djece i svih drugih ljudi.” Hazreti Abu-Bakr, r.a., uistinu je nakon Allaha najviše volio Časnog Poslanika, s.a.v.s.

Na to se Obećani Mesija osvrnuo: “Abu-Bakr Sidik, r.a., procvao je u ljubavi prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s.” (Sirrul Khilafa, Rohani Khazain, 8. tom, str. 339).

Ta potpunost njegove ljubavi prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s., osigurala mu je naziv Sidika. To je deredža koja je najviša vezano za ljubav prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s. Ta ljubav prema Bogu i Časnom Poslaniku, s.a.v.s., zasjenila je sve dunjalučke veze i srodstva u bitkama. Bila je to ljubav koja ga je pokrenula kada je svom vlastitom sinu rekao: “Da si pao pod moj mač, ne bi ti bilo spasa.”

Čak i kada je hazreti Aiša, r.a., nepravedno optužena i kada je danonoćno plakala i ostajala bez mirnog sna, na njegovom čelu se nije pokazivala ni trunka namrgođenosti prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s.

Čak ju je vratio Časnom Poslaniku, s.a.v.s., kada mu je došla uz njegovu dozvolu da bude kod oca, hazreti Abu-Bakra, r.a.


Kada je došlo vrijeme Hidžre, hazreti Abu-Bakr, r.a., pri samoj pomisli rastanka sa Časnim Poslanikom, s.a.v.s., bio je tužan te je sa suzama u očima rekao: “O Božiji Poslaniče! Ne šaljite me od sebe!”

Hazreti Muhammed, s.a.v.s., u pratnji hazreti Abu-Bakra, r.a., otišao je iz Mekke u Medinu. Na putu ka pećini Thaur, hazreti Abu-Bakr, r.a., išao je malo ispred, malo iza, malo s desne, malo s lijeve strane Časnog Poslanika, s.a.v.s.

Kada je Časni Poslanik, s.a.v.s., upitao za razlog njegovog stalnog mijenjanja položaja, hazreti Abu-Bakr, r.a., odgovorio mu je: “O Poslaniče! Strahujem da nas možda neko ne prati, zato idem iza tebe, pa potom da mogu bolje osmotriti situaciju prijeđem naprijed i onda zbog istog straha malo nadesno i malo nalijevo. Ljubav prema tebi je tolika da se plašim za tvoju sigurnost.”

Kada su obojica ušli u pećinu Thaur, hazreti Abu-Bakr, r.a., očistio ju je i zatvorio sve rupe kako ne bi mogle iz njih izaći zmija ili škorpija. Ipak jednu rupu nije primijetio. Nju je hazreti Abu-Bakr, r.a., sve vrijeme držao zatvorenu svojom nogom. Časni Poslanik, s.a.v.s., naslonio se na njegovu nogu kako bi se kratko odmorio. Iz te otvorene rupe ga je ujela zmija u nogu. Unatoč bolovima, hazreti Abu-Bakr, r.a., nije se pomjerio kako ne bi zasmetao Časnom Poslaniku, s.a.v.s. Ali zbog bola krenule su mu suze na oči zbog kojih je Časni Poslanik, s.a.v.s., primijetio šta se dešava.

S druge strane opet je bila ljubav prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s., koja je hazreti Abu-Bakra, r.a., spriječila da odveže čvor sa zastave koju je Časni Poslanik, s.a.v.s., vlastoručno svezao za života.

I ista je ta ljubav bila razlog što su mu samo pri obraćanju ashaba sa “zamjenik Božijeg Poslanika” suze navirale u oči kada je s njima išao u Mekku radi obavljanja umre. Bilo je dovoljno samo da čuje ime Časnog Poslanika, s.a.v.s., pa da počne plakati, ne mogavši se zaustaviti.


Ljubav prema Časnom Poslaniku, s.a.v.s., nijednog trenutka nije ga ostavljala na miru. Nakon smrti hazreti Muhammeda, s.a.v.s., jednom je rekao hazreti Umaru, r.a.: “Hajdemo da posjetimo Umme Aimana, Časni Poslanik, s.a.v.s., često ga je posjećivao.” Kada bi tamo stigli sva trojica bi plakali sjećajući se Časnog Poslanika, s.a.v.s., dugo ne mogavši zaustaviti suze.

Neki pisci biografija tvrde da ga je rastanak sa Časnim Poslanikom, s.a.v.s., ustvari veoma jako pogodio i učinio duševno iznemoglim.

Sam hazreti Abu-Bakr, r.a., u pogledu rastanka sa Časnim Poslanikom, s.a.v.s., ovako se izjasnio:

“Šta je život nakon rastanka sa voljenim i šta još može ponuditi. Ah da smo barem svi preselili zajedno s njim, onda bismo svi bili u njegovoj blizini. O Atiq, dok tvoj voljeni leži pod zemljom, ti ovdje sjediš sam i udišeš tugu. Da sam barem preselio prije njega, da barem ležim u svom mezaru pod zemljom. Da je barem nakon tvoje smrti Sudnji dan nastupio i da barem poslije tebe ne vidimo ni naš imetak ni djecu. Kad god pomislim da te više neću vidjeti, rastužim se.” (Ibn-Saad)

Skromnost i poniznostJednom je hazreti Abu-Bakr, r.a., ugledao jednu pticu koja je na drvetu jela voćku. Kada je nešto od voćke spalo s drveta, hazreti Abu-Bakr, r.a., rekao je: “O ptico, blago se tebi što si na tom drvetu i jedeš tu voćku. Da sam barem i ja voćka koju bi ptica pojela. O ptico! Allahom se kunem da bih bio zadovoljan da sam drvo na putu pored kojeg prođe kamila koja bi me stavila u usta i sažvakala.”

Dao je da mu se izradi prsten na kojem je trebalo biti izgravirano: “Odani rob, Mudrog i Velikog Gospodara.” Njegov prvi govor kao halife svjedoči njegovoj skromnosti i poniznosti. U njemu je rekao:


“Iako nisam nimalo bolji od vas, izabran sam za vašeg vođu. Podržite me kada činim dobro, i upozorite me kada krenem napraviti neku grešku.”

Služenje čovječanstvuPored njegove ljubavi prema Bogu i Časnom Poslaniku, s.a.v.s., ljubav prema drugim ljudima je bio još jedan aspekt njegove ličnosti.

Hazreti Umar, r.a., prenosi: “Brinuo sam se za jednu stariju slijepu ženu i donosio joj vode. Kada god sam s tom namjerom krenuo njoj, neko bi me uvijek preduhitrio i učinio dobro djelo. Jednom sam vidio da je hazreti Abu-Bakr, r.a., bio taj koji bi me pretekao u činjenju tog dobra iako je tada već bio halifa. Tako sam rekao: Kunem se svojim godinama, ti si me svaki put preduhitrio u tome.”

U blizini kuće u kojoj je živio hazreti Abu-Bakr, r.a., živjela je jedna djevojčica koja je bila siroče, i prije nego je postao halifa hazreti Abu-Bakr je imao običaj da muze njene ovce. Ali kada je hazreti Abu-Bakr, r.a., postao halifa, ona se zabrinula ko će musti njene ovce, te joj je on odgovorio: “Ja ću ih musti i ne želim da se išta od toga promijeni.” Tako je lično muzao mlijeko ovaca i kao halifa.

Jedna starija žena, koja je vjerovatno ona ista koju smo već spomenuli na početku, bila je sigurna da je hazreti Abu-Bakr, r.a., preselio kada se jednom nije pojavio da joj pomogne. To nevjerovatno služenje čovječanstvu, Obećani Mesija ovako opisuje: “Na dan kada je hazreti Abu-Bakr, r.a., preselio, ta žena je sa potpunom sigurnošću tvrdila da je on umro. Ljudi su je pitali kako je saznala da je hazreti Abu-Bakr, r.a., preselio. Rekla im je da joj je svakog dana donosio halvu da jede i da nije bio od onih koji svoje obećanje nisu ispunjavali. Kada toga dana nije došao, sigurno je umro, jer da je živ, došao bi pod svaku cijenu” (Malfuzaat, 4. tom, str. 290).


Dalje, Obećani Mesija piše: “Hazreti Abu-Bakr Sidik, r.a., nosio je ogrtač poniznosti i skromnosti. Imao je duboku povezanost sa Časnim Poslanikom, s.a.v.s., i njegova je duša bila povezana sa onom Časnog Poslanika, s.a.v.s.” (Sirrul Khilafa).

Učenjak Dimjari o hazreti Abu-Bakru, r.a., napisao je: “Hazreti Abu-Bakr, r.a., bio je iznimna ličnost. Obilježavali su ga njegova čistoća, poniznost, skromnost, hrabrost, čast, smionost, strpljenje i ljubav prema drugima. Bio je neponovljiv među ashabima.”

Supruge i potomciHazreti Abu-Bakr, r.a., ženio se u različitim periodima različitim ženama. Jedna njegova žena zvala se hazreti Qatiela ili hazreti Qatla koja mu je rodila hazreti Abdullaha, r.a., i hazreti Asmu, r.a. Druga žena mu se zvala Umme Ruman bint Amir bin Uwaimir. Ova druga mu je rodila Abdul Rahmana i hazreti Aišu, r.a.

Asma bint Amies je bila njegova treća žena koja mu je rodila Muhammeda bin Abu-Bakra. Hazreti Asma je prije svoga braka sa hazreti Abu-Bakrom, r.a., bila udata za hazreti Džafara koji je poginuo kao šehid. Nakon što je hazreti Abu-Bakr, r.a., preselio, udala se za hazreti Alija, r.a.

Četvrta supruga hazreti Abu-Bakra Sidika, r.a., bila je hazreti Habiba bint Khardža.

AkoželitevišeinformacijaoAhmadijamuslimanskomdžematupreporučujemoVamslijedećuliteraturunabosanskomjeziku:

Filozofijaučenjaislama•Osnovneibitneinformacijeoahmadijanstvu•Istinaoahmadijamainjihovomsvetomosnivaču•Knjigaonamazu•Preporodvjere•LjubaznostČasnogPoslanikapremadjeci•AhmadiSara•AhmadiSaraiduudžamiju•Molbazanašubraću isestre•Zaštosampostaoahmadi•Porukamira•Ahmadijamuslimanskidžema’at–kratakuvod•Odgovornaprimjedbeprotivahmadija injihovogosnivača•Našeučenje•OdabraniajetiizČasnogKur’ana•OdabranihadisiČasnogPoslanikaislama•OdabranihadisiČasnogMesije•HazretiAhmad-ObećaniMesija•Halifatuahmadijatu• Oporuka • Šta je Ahmadijamuslimanski džema’at ponudio čovječanstvu? • Islamskiodgovor na suvremena pitanja • Potreba za Imamom • Časni Kur’an i kosmologija •UvjetiBai’ataiodgovornostiahmadimuslimana•Islam–mojavjera•LjubaznostČasnogPoslanikapremadjeci•HazretiSejjidaHatidžar.a.•Blagoslovljeniuzor,ČasniPoslaniks.a.v.s. i stvarna pozadina karikatura • Stvarno značenje izraza ‘Khataman-Nabiyyeen’• Predskazanja ČasnogKur’ana •Halifa je određenodBoga • Ponovnouspostavljanjehalifata•Hulafa-e-Rašedeen•Božijauputstvazamuškarce iženenavedenauČasnomKur’anu•Islamskiveo•Ulogaženeuislamskomdruštvu•Ženauislamu•Odgovorinačetiripitanjagosp.Siradžuddina,kršćanina•Ponovnauspostavasvjetskogmira•ŽivotMuhammedas.a.v.s.imnogedrugeknjige,brošureimaterijali...

Bilokakveinformacijeoislamuililiteraturunaraznimjezicimamožetedobitinaslijedećimadresama:

Bosna i Hercegovina:MesdžidBaitul-IslamTuzlanska1b71000SarajevoTel.00-387-33-612612Web:www.ahmadija.baE-mail:[email protected]

Belgija:Brusselstraat31700Sint-Ulriks-Kapelle(Dilbeek),BrusselsTel.00-32-2-4666856Holandija:DeMoskeeOostduinlaan792596JJ,DenHaagTel.00-31-703-242881Kanada:Baitul-Islam10610JaneStreetMaple,OntarioL6A3A2

Švedska:NasirMoskeTolvskillingsGatan1414-82GotenborgeTel.00-46-31-414044Švicarska:MahmudMoscheeForchstrasse3238003ZurichTel.00-411-3815570Njemačka:GenferStrasse1160437FrankfurtamMainTel.00-49-69-50688600Fax.00-49-69-50688666Norveška:AhmadiyyaMuslimMissionFrognerVN530266Oslo2Tel.00-472-244718Velika Britanija:TheLondonMosque16GressenhallRoadLondonSW185QLTel.00-44-20-8870-8517

hazreti abu-bakr sidik, r.a. · bitka na uhudu (ghazwa-e-uhud) ... bitka na tabuku...

Documents