GIGA

HEDWIG COURTHS - MAHLER

GIGA

2

I Dr Hermann Frensen i gospoña Claudine Steinbrecht sjedili su jedno nasuprot drugoga. Meñu njima se nalazio masivni četverokutni stol. Dr Frensen je izvadio iz mape maleni paketić. - Evo fotografij a onih dj evoj aka koj e sam odabrao za uži izbor. Od nekih četrdeset kandidatkinja samo ove četiri dolaze u obzir. Molim vas, pogledajte slike. Gospoña Claudine Steinbrecht uzela je fotografije i pri tome duboko uzdahnula. Bacila je kratak, oštar pogled na notara dra Frensena koji je već godinama vodio njene poslove. - Dakle četiri? Naravno i opet nećemo nikoga naći. - Cijenjena milostiva gospoño, ako ste već unaprijed uvjereni uto... Gospoña Claudine je odmahnula. - Ostavimo to, dragi doktore. Vama se čini kako seja iz kaprica ne mogu priviknuti na novu družbenicu. No tko može učiniti nešto protiv svog temperamenta? S Elsom Graibow živjela sam u miru tri godine. Ona je mogla ostati kod mene do kraja mog života. No, naravno, ta se simpatična osoba morala udati! A one tri koje su došle za njom - i sami znate da nisam mogla uspostaviti dodir s njima. Sve sam tri smjesta otpustila. Tražit ću i dalje dok ne nañem družbenicu koja će mi biti dovoljno simpatična, a da bih je mogla uvijek trpjeti uza se. Dr Frensen je slegnuo ramenima. - Draga, milostiva gospoño, na taj ćete način još dugo eksperimentirati. Kada biste imali bar malo strpljenja - čovjek se s vremenom privikne i mnogo toga više ne opaža. - No, ta mi osoba mora biti simpatična - rekla je gospoña Claudine živahno. Dr Frensen ju je pogledao, smiješeći se. - One tri mlade dame bile su vam očito isprva takoñer simpatične. Sada se i gospoña Claudine morala nasmiješiti. - Da, sa svakom od njih izdržala sam jedan dan. I one sa mnom. No tada me počelo smetati ovo i ono, preko čega nisam mogla prijeći. Možda imam ja više loših osobina nego sve te tri mlade dame zajedno. Nisam se do danas naučila svladavati svoj žestoki temperament - ma koliko mi to boli već nanijelo. Ove posljednje riječi kazala je Claudine Steinbrecht kao odsutna duhom. Zatim je smjesta bacila oštar pogled na ozbiljno lice dra Frensena koji je spustio oči na papire pred sobom. Poznavao je svoju klijenticu već čitav jedan život i znao je da je bolje prijeći preko takvih riječi. Claudine Steinbrecht bila je jedina kći i nasljednica milijunaša Klausa Steinbrechta koji je umro prije mnogo godina. On je bio najbogatiji čovjek velikog okružnog mjesta. Claudine se zapravo i nije zvala Steinbrecht, već Lossen, jer je bila udata za slikara Heinza Lossena. Taj je brak, meñutim, trajao samo dvije godine, a tada se Claudine rastavila od svog muža usprkos tome što gaje žarko i strastveno ljubila. Protiv volje svog oca iznudila je brak s nepoznatim slikarom. Klausu Steinbrechtu bio bi mnogo miliji zet sposoban da naslijedi njegov posao. No, odviše je volio svoju kćer, a da bi joj mogao odbiti njenu žarku želju da se uda za Lossena. Sagradio je za mladi par dražesnu vilu na svom vlastitom zemljištu, na vrhu brijega. Kad su se vratili sa svadbenog putovanja, Claudine i njen suprug uselili su se, prepuni sreće, u tu krasnu kuću na brijegu. Posjed Steinbrechtovih bio je golem. Već su stotine i stotine godina članovi obitelji Steinbrecht kupovali zemljište oko tog posjeda. Na najstarijem su se dijelu nalazile tvornica i poslovna zgrada. U staroj kući obitelji Steinbrecht stanovao je sada direktor akcionarskog društva. U to je naime Klaus Steinbrecht pretvorio svoje poduzeće. Nova kuća koju je on sagradio stajala je u dnu parka, odijeljena od tvornice visokom ogradom i velikim vrtom. U toj je kući stanovala gospoña Claudine nakon smrti svog oca posve sama. Svega dvije godine živjela je u kući na brdu sa svojim suprugom.

GIGA

3

Tada je on jednoga dana nestao. U ono se doba mnogo pričalo o svañi meñu bračnim drugovima. Nitko nije saznao ništa sigurno, osim daje Heinz Lossen nestao, a njegova se mlada žena, blijeda i smetena, vratila u kuću svog oca. Kada se njen muž više nije vratio uspjelo joj je provesti rastavu. Dr Frensen je tada vodio taj proces. On je bio jedini koji je znao pojedinosti toga slučaja. Claudine se opet zvala Steinbrecht. Trava je prekrila tu aferu i nitko više nije mislio na Heinza Lossena, rastavljenog Claudinina supruga. Klaus Steinbrecht se umorio od rada i u to je vrijeme osnovao akcionarsko društvo i povukao se od poslova. Divna šuma, pretvorena u park, koja je pripadala Steinbrechtovima, prostirala se na jugu sve do ruba grada, na sjeveru do tvornice, na istoku do padina planina koje su se poput klina zabile u grad, a na zapadu do rječice koja je protjecala gradom. Ovaj je park predstavljao znamenitost grada. U odreñene je sate bio otvoren za publiku i tada su se po njemu šetali mnogi šetači. Neposredno prije smrti Klausa Steinbrechta ukazala se potreba da se zbog toga što su se novi dijelovi grada znatno raširili sagradi cesta koja bi prolazila kroz posjed Steinbrechtovih. Gradski su oci to saopćili Klausu Steinbrechtu. Nakon dogovora s kćeri saopćio je gradskim očima svoju odluku. Dopustio je ne samo besplatno polaganje ceste preko svog zemljišta, već je gradu poklonio i veliki dio parka. I to onaj dio koji je cesta razdvojila, dakle oko četvrtinu svog posjeda pokrivenog divnom šumom. Sve je to učinio pod jednim uvjetom. Želio je da se na tom zemljištu ništa ne sagradi, nego da ga se pretvori u gradski park. Gradski su oci prihvatili taj velikodušni dar. Aleja koja se pružala uz rijeku već se i dotad zvala Steinbrechtova aleja; sada su i novu cestu nazvali Klausovom ulicom. Uz tu novu cestu ogradili su Steinbrechtov park u koji su sada vodila samo uska vrata. Park je od tada bio zatvoren za publiku koja se za šetnje mogla koristiti novim gradskim parkom. Godinu dana kasnije umro je Klaus Steinbrecht, a zahvalni mu je grad podigao spomenik usred parka. Budući da je Claudine Steinbrecht i sama dalje činila mnogo za siromahe, a i stoga stoje bila najbogatija žena u gradu, uživala je veliki ugled. Cesto je primala goste. No, kuća na brijegu zjapila je prazna od godine do godine. Gospoña Stange, Claudinina domaćica, nekoliko puta na godinu odlazila bi u kuću na brijegu s čitavom četom čistačica i veoma brižno tjerala iz nje prašinu, moljce i paučinu. Nekada prije, Claudine Steinbrecht je poput nemirnog duha lutala u te dane oko te kuće, ali u nju nije ulazila. Nije bila osobito ugodna gospodarica ni u druge dane, no u te dane nitko joj nije mogao učiniti ništa po volji. Gospoña Stange bi tada dobrodušno klimala glavom i govorila ljudima: - Nemojte joj to uzeti za zlo. Znate daje gospoña danas loše raspoložena, no to će već proći. »Zla volja« gospoñe Steinbrecht postala je u tijeku godina ipak snošljivija, i svi su ostajali dugo u njenoj službi. Jer usprkos njenom ne baš blagom odnosu, posluga se dobro osjećala u toj otmjenoj kući. Claudine Steinbrecht je s lornjonom pred očima promatrala četiri odabrane fotografije. Sve su to bila lijepa, mlada lica. I već druga slika kao da je zaokupila gospoñu Claudinu. Dugo ju je promatrala, a zatim ju je oklijevajući, položila na stranu. Kada je pregledala sve, uzela je opet onu jednu i kazala živahno i brzo: - Dakle ovu, dragi doktore. - To sam i mislio - reče doktor. - Da, a zašto? - Zato što je ova mlada dama svakako najljepša. A ja znam da vi volite sve stoje lijepo. Gospoña Claudine slegne ramenima.

GIGA

4

- Fotografije na žalost često varaju. - Dakle, hoću li pozvati mladu damu? - Da, molim vas! Pod uobičajenim uvjetima. Ako mi se ne bude sviñala, mogu je smjesta otpustiti. U tom će slučaju kao odštetu primiti tri mjesečne plaće i hranarinu. - Zapravo vaše družbenice ne mogu učiniti povoljniji posao -primijeti notar. Zatim se Frensen nakloni. - Znam da ste usprkos svojoj osornosti nadasve plemeniti karakter, milostiva gospoño - nastavi on s mnogo topline. Ona pocrveni i to je crvenilo poljepša i pomladi. - Komplimenti meñu tako starim prijateljima, doktore? -odgovori mu ona odrješito. - Ja sama najbolje znam kakav sam neugodan čovjek, na žalost. Dobro ju je poznavao, pa se nije dao smesti. - Nisam vam laskao, samo sam konstatirao činjenice - kazao je mirno. Nije bio povrijeñen. Iako je ta žena bila zakopčana, ipak bi ponekad, protiv svoje volje, razotkrila svoje biće. Ako ju je itko dobro poznavao, onda je to bio on. - Dakle, pozvat ćemo ovu mladu damu. Slika je obilježena brojem dva, je li? - upita Frensen i izvuče iz svoje mape kovertu s tim brojem. - Dopustite mi da vas upoznam s podacima o njoj. Ja sam sve to pregledao veoma površno, jer je nadstojnik mog ureda pomnjivo proučio podatke. Claudine Steinbrecht stavi ruku na kovertu s pokretom odbijanja. - Poštedite me toga. Nadstojnik vašeg ureda je sigurno sve najtočnije ispitao prije nego što vam je predložio djevojke koje su ušle u uži izbor. Za sada me to ne zanima. Meni je jedino važno to hoće li mi ta nova družbenica biti prihvatljiva. Dr Frensen je pročitao nekoliko primjedaba nadstojnika svog ureda napisanih olovkom na koverti. - Na svaki način ta je mlada dama, a to vi i želite, posve neovisna. Ona je siroče i posjeduje sjajnu svjedodžbu svoje bivše gazdarice. Ova je otpušta samo zato što mora u svoju kuću primiti siromašnu roñakinju pa joj družbenica više nije potrebna. - Dobro, dobro, to je dovoljno. Poduzmite, molim vas, sve potrebno, dragi doktore. Neka mlada dama što prije doñe. Gospoña Claudine je ustala. - To je dakle dogovoreno. A sada morate otići, doktore. Moram hitno obaviti neke poslove u gradu i kola me već čekaju. Dakle, do viñenja! Vidjet ćemo se, je li, u subotu kod mene? Doći ćete sa svojom dragom ženom i s oba nećaka. - Svakako ću doći, milostiva gospoño - odvratio je Frensen, istodobno ustajući i stavljajući svoje papire u mapu. - Doviñenja i lijepi pozdrav kod kuće! I gospoña Steinbrecht napusti sobu. Frensen je još u miru sredio svoju mapu. Vani mu je spretni sluga pomogao obući kaput. Pred vratima je stajala kočija gospoñe Steinbrecht, velika vrata parka bila su već otvorena. Odmah nakon notara izašla je i gospoña Steinbrecht. Vidjela je kako dr Frensen odlazi i viknula je za njim: - Uñite u moja kola doktore! Odvest ću vas do stana. Frensen se vratio i popeo se iza nje u kočiju. Kola su krenula širokim pošljunčanim putem kroz vrata parka. Dr Frensen je izašao pred svojom kućom. U prizemlju kuće nalazio se njegov ured, a u prvom katu stan. Najprije je ušao u ured i pružajući nadstojniku ureda mapu rekao: - Broj dva je izabran, Reichel! Molim vas, obavite to smjesta! Mlada dama treba doći stoje moguće prije. Ja ću je sam odvesti gospoñi Steinbrecht. Zatim je dr Frensen otišao u svoj stan da pozdravi suprugu.

GIGA

5

II Tri dana kasnije, u četvrtak poslije podne, stajao je dr Frensen s vitkom, visokom mladom damom na velikim ulaznim vratima parka Steinbrechtovih. Pritisnuo je na masivno mjedeno dugme zvonca. Mala vrata, koja su bila urezana u velika od kovanog željeza, otvorila su se kao nekom čarolijom i oslobodila ulaz. Dr Frensen je propustio mladu damu pred sebe. Oboje su hodali širokim, šljunkom nasutim putem prema ulaznim vratima kuće. Mlada dama, odjevena u jednostavnu, ali dobro skrojenu haljinu, promatrala je velikim, tamnim očima punim iščekivanja kuću koja se pred njom dizala u otmjenom miru. - Hoću li ovdje ostati bar neko vrijeme? - razmišljala je ona s osjećajem punim straha kao stranac koji dolazi na novi posao značajan za njegov život. Dr Frensen je gledao kriomice u to lijepo, mlado lice dražesnih crta. Pogled mlade žene lutao je preko kuće i parka. Puna divljenja upijala je u sebe ljepotu okoline. - Kako je ovdje lijepo - kazala je sjajnih očiju svom pratiocu. Dr Frensen je kimnuo smiješeći se i veselio se tim lijepim, toplim djevojačkim očima. - Prekrasan posjed, zar ne? - upitao je. - Divan! Kada bih bar mogla ostati ovdje! - odgovorila je tiho. - Želim vam to iz sveg srca, gospoñice. Vaš će položaj u toj kući biti veoma ugodan, osim izvjesnih malih osobina vaše buduće gospodarice. No pametan čovjek može uvijek to izbjeći. A ja vas smatram takvom, usprkos našem kratkom poznanstvu. Lice mlade djevojke kao daje zasjalo. - Zahvalna sam vam za tako dobro mišljenje, gospodine doktore. Htjela bih vam se takoñer zahvaliti što ste izmeñu tolikih kandidatkinja predložili baš mene gospoñi Steinbrecht. - Oh, ja sam vas samo stavio u uži izbor. Gospoña Steinbrecht sama se odlučila za vas - branio se doktor. Ona živahno podigne oči. - Niste li kazali daje gospoña Steinbrecht sve prepustila vama? - Da - no vašu fotografiju je sama odabrala. I to je jedna od njenih malih osobina. Ona želi sama donositi odluke. Vaše joj se lice svakako sviñalo. Mlada se dama nasmiješila. Dr Frensen ju je promatrao blagonaklono i razmišljao o tome kako prije jednoga sata još nije znao treba li mladu djevojku odvesti svojoj klijentici. Prije jednoga je sata naime prvi put saznao njeno ime, i nije bio siguran neće li to ime smetati gospoñi Steinbrecht. To se moglo dogoditi zbog njene osjetljivosti. No lijepe oči mlade djevojke nagnale su ga na to daje ipak povede u kuću Steinbrechtovih. - Sve ovisi o tome hoćete li se pametno vladati, gospoñice. Naravno i od još nekih sitnica. Morate pokušati zadobiti simpatije gospoñe Steinbrecht. Lice mlade dame postalo je gotovo tužno. - Može li čovjek namjerno nešto učiniti kako bi zadobio nečije simpatije? - zapitala je tiho. Dr Frensen se pogladio po podbratku. - Možda može. Samo nemojte izgubiti hrabrost, gospoñice! - Ja sam veoma hrabra. No tako je teško naći mjesto koje vam odgovara. Naročito kada se ne može dugo čekati. - Ne budete li se, mimo očekivanj a, svidj eli gospoñi Steinbrecht ja ću se pobrinuti za vas i naći vam drago mjesto. Moja žena i ja imamo mnogo poznanstava. Mlada djevojka pogleda s puno zahvalnosti starog gospodina. - Tako ste dobri sa mnom, gospodine doktore, a i vaša je supruga bila veoma ljubazna kada sam čekala na vas u vašem stanu. Dala mi je mnogo sitnih uputa kako da se ponašam pred

GIGA

6

gospoñom Steinbrecht. Dr Frensen se tiho smijao u sebi. - Tako, tako, moja vam je žena kazala kako da se vladate? To je uspjeh, mlada gospoñice. Moja žena ne običava u prvim satovima poznanstva postati s nekim prisna. - To mi je tim draže i veoma sam joj zahvalna. U tom razgovora stigli su pod nadsvoñeni ulaz kuće. - Stigli smo - rekao joj je stari gospodin. Vrata su već bila otvorena i jedan ih je sluga čekao u predvorju. Predvorje je bilo veoma otmjeno. Pod je bio od skupocjenog mozaika. U sredini se nalazio mramorni zdenac, bogato ukrašen biljkama. U kutovima stajale su različite skupine stolaca, a pod svakom se nalazio veliki, skupocjeni sag. Dva visoka prozora, divno oslikana, koja su se nalazila s obje strane portala, propuštala su toplo, šareno svjetlo. Mlada je dama trenutak oklijevala. Predosjećala je kako je iza tih zidova očekuje njena sudbina. Zatim je pošla dalje. U pozadini je deset širokih, sagom obloženih stepenica vodilo do velike galerije. Odavde su se stepenice razdvajale i vodile s obje strane u prvi kat. Kuhinja i ostale pomoćne prostorije bile su smj eštene u suterenu. Uprizemlju su se nalazile osim blagovaonice, još i velika soba za primanje, dvorana za svečanosti, a kraj nje salon za glazbu. Na prvom su katu bile smještene sobe za dnevni boravak, spavaća i radna soba vlasnice. Na dragom su katu bile sobe za goste, dvije sobe za dražbenicu ijedna za gospoñu Stange. Dr Frensen zamolio je slugu da ga najavi gospoñi Steinbrecht. Ovaj je bacio brz i znatiželjan pogled na mladu damu i kazao: - Milostiva se gospoña izvezla i moli vas da joj oprostite. Nije mogla otkazati sjednicu odbora. Nareñeno mi je da odvedem novu gospoñicu gospoñi Stange i daje upitam što želi. Milostiva gospoña vratit će se brzo. Dr Frensen je oklijevajući pogledao djevojku. - Na žalost, ne mogu čekati, gospoñice, šteta, rado bih vas sam predstavio gospoñi Steinbrecht. Gospoña Stange će se pobrinuti za vas. Dakle, mnogo sreće! Friedrich, izručite pozdrave milostivoj gospoñi i odvedite gospoñicu do gospoñe Stange. Naklonivši se, on je toplo stisnuo ruku mladoj djevojci i nakon toga otišao. Friedrich se s povjerljivim smiješkom okrenuo k njoj. - Doñite, gospoñice! Ona se uspinjala kraj njega stubama praveći se da ne vidi njegov smiješak. Približavala im se neka debeljuškasta žena, srednje visine. Nosila je preko pritegnute crne vunene haljine široku bijelu pregaču, a na prosjedoj, urednoj kosi bijelu kapicu. Imala je uza se košaricu s ključevima. Bila je to domaćica, gospoña Stange. Promatrala je ispitujući djevojku. - Nova gospoñica, zar ne? - upitala je smiješeći se. Djevojka je odahnula. Ljubazno lice stare žene činilo joj se kao neki dobar predznak. - Da, to je nova gospoñica, gospoño Stange. Gospodin doktor je odmah otišao - ispričao je sluga. - Dobro je, Friedrich. Možete otići za svojim poslom. Sama ću odvesti gospoñicu gore. Djevojka se sada uspinjala uz debeljuškastu gospoñu Stange u drugi kat. Ušle su u veliku, ugodnu sobu. Bila je udobno namještena bijelo lakiranim pokućstvom s lijepim presvlakama od kretona. Od te iste tkanine bile su i zavjese na prozorima i vratima. Kraj ove se sobe nalazila spavaonica jednako tako ureñena. Sve je bilo čisto i puno udobne otmjenosti. Novoj se družbenici soba smjesta svidjela. - Ah, kad bih bar smjela ostati ovdje - pomislila je

GIGA

7

kada je stupila preko praga i naglo zaviknula, puna oduševljenja: - Kako lijepo - kako prekrasno! Gospoña Stange pogledala je sa smiješkom ljupko, mlado lice. - To su dvije zgodne sobice, zar ne? Već su stigle i vaše stvari, gospoñice. Ali - sačekajte prije no što izvadite stvari iz kovčega. Ove je riječi izrekla s nekim naročitim naglaskom i smeñe baršunaste oči pogledale su u strahu to dobro, staro lice. Gospoña se Stange osjećala nekako čudno pod tim pogledom. - Mislila sam samo kako biste se prvo morali osvježiti, gospoñice. Milostiva će se gospoña uskoro vratiti i tada morate s njom popiti čaj. Poslat ću vam kasnije djevojku koja će vam pomoći raspremiti stvari. Mlada se djevojka žalosno nasmiješila i tiho kazala: - Sigurno ste mislili da pričekam i vidim hoće li se uopće isplatiti raspremiti stvari. Domaćica se zacrvenjela, no ipak je odlučno kazala. - Neću lagati, zaista sam nešto slično htjela kazati, iako ne mogu zamisliti kako se vi ne biste sviñali milostivoj gospoñi. Sviñate mi se mnogo više od vaših prethodnica, zaista. Djevojka je naglo uhvatila njenu malu, okruglu ruku. - To j e velika utj eha - rekla j e smij ešeći se. - Dr Frensen mi j e kazao da su moje prethodnice bile ovdje samo nekoliko dana - i ja se bojim da ću dijeliti njihovu sudbinu. - Može se dogoditi i suprotno. Naravno, milostiva gospoña ima svoj vlastiti ukus. Ne može zaboraviti gospoñicu Elsu koja se udala. Ona se veoma teško može naučiti na nova lica. No možda ćete imati više sreće od ostalih. Mlada je djevojka uzdišući odložila šešir i rukavice. - Smijem li vam poslati nešto za osvježenje? - upitala ju je gospoña Stange. - Hvala, gospoño Stange, nisam ni gladna, ni žedna. - Ionako ćete kasnije s gospoñom piti čaj. Ostavit ću vas sada samu, gospoñice, kako biste se mogli spremiti. Kada vas milostiva gospoña bude htjela vidjeti, pozvat ću vas. - Velika vam hvala za vašu ljubaznost, gospoño Stange -kazala je srdačno djevojka. - Neka, neka, gospoñice! Znam iz iskustva kako je to kada čovjek doñe u novu službu. Sada sam već dvadeset godina u ovoj kući, no prije sam morala često mijenjati namještenja. Podignite glavu! Nadajmo se da će sve biti u redu. S tim je riječima gospoña Stange napustila sobu. Nakon sat vremena gospoñaje Stange opet došla u djevojčinu sobu. Ona je stajala kraj prozora i gledala gore prema bliještećem krovu vile Claudine. Kada je gospoña Stange ušla, ona se brzo okrenula. - Tako, a sada doñite, gospoñice. Milostiva vas gospoña očekuje na čaj. Pri tome je ispitivački gledala tu svježu, vitku pojavu. Djevojka je samo uredila kosu i pričvrstila uski bijeli ovratnik. Izgledala je veoma otmjeno i lijepo. Gospoña Stange je zadovoljno kimnula. - Tako je dobro - to milostiva gospoña voli. To malo bjeline oko vrata. I ako vam smijem savjetovati, gospoñice, nemojte odviše govoriti. Ona to ne voli. I nemojte se nećkati kod jela i pila - budite što prisniji i prirodniji. Ne dajte da ona osjeti kako se vi bojite, šalicu milostive gospoñe morate dva puta napuniti. I u svaku samo kocku šećera i ništa više. Osim toga - preko naslona njene stolice položena je svilena marama. To joj stavite oko ramena kada sjedne. I pazite da sunce ne zasljepljuje milostivu gospoñu. U to vrijeme baš prodire u sobu. Zastor navucite toliko da joj sunce ne udara u lice. Inače ona voli sunce u sobi. I ne hodajte ustrašeno po vršcima prstiju! Važno je da budete prirodni, posve slobodni, to će vam najviše koristiti. To je gospoña Stange usput pričala djevojci dok ju je vodila u prvi kat. Sada je zašutjela bez daha, jer su stigli pred vrata sobe u kojoj je gospoña Steinbrecht očekivala svoju družbenicu. Djevojka je brzo, s velikom zahvalnošću stisnula ruku stare žene i dobro upamtila njene riječi. Našla se u lijepoj, skupocjeno ureñenoj sobi. Čitav je pod bio prekrit debelim, svijetlosivim

GIGA

8

sagom. Stolić za čaj bio je smješten u udubljenju u zidu kraj prozora i bio je veoma lijepo prostrt. Kraj nogu su stajala engleska kolica za čaj s potrebnim priborom. Gospoña Steinbrecht hodala je po sobi gore-dolje. Sada je stala i pogledala mladu djevojku. Nosila je svilenu haljinu sa sivim i bijelim prugama, ukrašenu crnim čipkama. Haljina se u lijepim naborima spuštala niz otmjenu pojavu bogate žene. Njena gusta, tamna kosa, sa tek nekoliko sijedih vlasi, bila je počešljana u jednostavnu, no ipak dopadljivu frizuru i u blagim je uvojcima padala na njeno visoko čelo. U sobu je ušla i gospoña Stange. - Evonovegospoñice,milostivagospoño. Gospoña Steinbrecht lagano je kimnula. - Dobro je, Stange. Možeš otići - odgovorila je ona. Ona je staroj ženi koju je veoma cijenila uvijek govorila »ti« i »Stange«. Gospoña Stange je zbog tog povjerljivog tona bila veoma ponosna. Izašla je i ostavila obje žene same. Djevojka se pristojno i ljupko naklonila pred ženom koja ju je već na prvi pogled zadivila. Nije pokazivala koliko joj srce lupa, nego je otvorenim, mirnim pogledom promatrala lice svoje nove gospodarice. Tamne oči gospoñe Claudine gledale su ispitujući neko vrijeme mladu djevojku. - Kakva lijepa pojava - pomislila je radosno. - A istom ove oči! Kakve su to čudne oči. I kao da ju je pogled mlade djevojke privukao, ona joj se nekoliko koraka približila. Nijemi pozdrav, pun poštovanja, uzvratila je laganim naklonom. - Čujem da vas je dr Frensen doveo u moju kuću. - Da, milostiva gospoño, gospodin doktor je bio tako ljubazan. - Ako se ne varam, vi dolazite iz Berlina? - Tako je, milostiva gospoño. - I do sada ste tamo radili? - Kod generala von Feldheima. - I mogli ste smjesta otići kad sam vas pozvala? - Da, milostiva gospoño. Generalova žena dopustila mi je da ostanem u njihovoj kući dok ne nañem drugi posao. Za vrijeme tog preslušavanja gospoña Steinbrecht neprekidno je promatrala djevojku i pri tome napeto razmišljala na koga je podsjećaju te smeñe oči. Te oči u kojima je igralo neko čudno zlatno svjetlo, kao kada se sunčeve zrake odrazuju na smeñem baršunu. - Doktor Frensen vam je valjda saopćio da još niste definitivno primljeni na posao u ovoj kući? Djevojka je lagano pocrvenjela. Njena su se fina usta trzala od potisnutog uzbuñenja. No ona je prividno mirno kazala: - Naravno, milostiva gospoño, doktor Frensen mi je to saopćio. - Niste li se prenaglili kada ste zbog tako neizvjesnog izgleda za posao napustili kuću generala? - pitala je dalje gospoña Steinbrecht. - Ne, milostiva gospoño - odgovorila je djevojka, ne spustivši pogled pred oštrim očima. - Nisam više htjela iskorištavati dobrotu moje poslodavke. Oni me više nisu trebali, a još sam, hvala Bogu, odviše mlada i zdrava a da bih jela kruh iz milosrña. - A vjerojatno ste i odviše ponosni? - upitala je stara dama. Djevojka je nesvjesno podigla glavu i njene su oči zasjale zlatnim sjajem. - Da, i odviše ponosna - iskreno je priznala. I opet je pogled pun ispitivanja pao na nju. Gospoña Steinbrecht je neprekidno razmišljala na koga je podsjećaju oči mlade djevojke. - Popit ćemo čaj - kazala je i pristupila stolu. Sjela je. Pri tome je ispružila ruku prema naslonu stolice. Tamo je visjela marama o kojoj je govorila gospoña Stange. Mlada se djevojka požurila i stavila joj maramu oko ramena. Gospoña Claudine pogledala ju je začuñeno i zahvalno kimnula. Tada se djevojka sjetila i na

GIGA

9

stolić za noge i gurnula ga ispod nogu gospoñe Steinbrecht. Njene su oči opet zasjale. Pogledala je djevojku koja je klečala pred njom. Zamijetila je njenu divnu kosu zlatnog sjaja koja joj je pokrivala u bogatim, debelim pletenicama potiljak. - Kakvo divno biće - pomislila je i osjetila iskreno divljenje prema toj ljepoti. Djevojka je brzo i spretno posluživala svoju gazdaricu kao da je već dugo u njenoj službi. Napunila je šalicu i stavila u nju samo komadić šećera, a da nije ništa upitala. Da je to bilo upravo ono što je trebalo učiniti, odao je sjaj u očima gospoñe Claudine. Nakon što ju je poslužila, djevojka je uzela čaj i za sebe učinivši to skromno i bez pretvaranja. Čitav se razgovor ograničio na to da je gospoña Steinbrecht uputila nekoliko općenitih pitanja svojoj družbenici, a ona je na njih pristojno odgovarala. Kada je sunce ponovno zasjalo i osvijetlilo lice gospoñe Steinbrecht, mlada je djevojka ustala i navukla do pola svilenu zavjesu. Tako je sunce još uvijek prodiralo u sobu, ali nije smetalo staroj gospoñi. Smiješak joj se pojavio na licu, ali je nestao još prije nego što je djevojka sjela. No njen glas više nije zvučao tako oštro kada je kazala: - Veoma pažljivo od vas, gospoñice, čini se, vi ste se već interesirali za ono što mije ugodno, a što nije. Djevojka je pocrvenjela, a tada joj se na licu pojavio smiješak, širom otvorenih očiju kazala je iskreno: - Gospoña Stange bila je tako ljubazna i dala mi nekoliko uputa, kako vam ne bih trebala dosañivati pitanjima. Ponovno se mali smiješak pojavio na licu gospoñe Steinbrecht. - Tako, tako - gospoña Stange vas je poučila. Djevojka ju je molećivo pogledala. - To je bilo veoma ljubazno od gospoñe Stange. Vidjela je koliko sam zabrinuta hoću li vam se svidjeti. Tako bih vas željela zadovoljiti, milostiva gospoño. Učinit ću sve što budem mogla. Tamne oči gospoñe Steinbrecht počivale su ispitivački na njenu licu. - Zar vam je toliko stalo do toga? Onaj isti turobni smiješak koji je već bio osvojio gospoñu Stange, pojavio se ponovno na djevojčinu licu. - Bila bih veoma sretna kada bih mogla ostati u vašoj kući, milostiva gospoño. - Sretna? - upitala je starica zagrižljivo. - Vjerojatno je sreća za mladu djevojku nešto posve drugo. Ne mogu vjerovati da bi za vas bila sreća postati družbenica neke bogate, često zlovoljne, stare žene. Djevojka ju je ozbiljno pogledala. - Milostiva gospoño, kada je čovjek siromašan, bez doma, prisiljen sam zarañivati svoj kruh, uvijek je sreća naći sigurno utočište. Gospoña Claudine nije mogla odvratiti pogled od tih zlatno-smeñih djevojačkih očiju. - Kada ste izgubili svoje roditelje? - Moja majka je umrla kad sam tek pošla u školu. Otac je umro prije dvije godine. Posljednje dvije godine svog života bio je bolestan i nije mogao zarañivati. Potrošili smo svu svoju ušteñevinu. Kada je umro ostalo je upravo toliko novca koliko je bilo potrebno za sprovod i da se ja prehranim dok nisam našla posao kod generala Feldheima. Te su riječi dirnule gospoñu Steinbrecht. Siromaštvo je bilo nešto što ona nije upoznala u svom životu. A ipak je u ovom trenutku shvatila koliko se tuge krije u toj riječi »siromaštvo«. Usprkos svojoj velikodušnosti prema siromasima, nikada to do sada nije tako dobro shvatila. Istodobno se ipak nešto u njoj borilo protiv pomisli da je ta mlada, strana djevojka već u prvim satima ne zarobi. Njena pomalo sebična priroda nastojala se odhrvati toj potajnoj sili. Sjela je udobnije i izigravajući dosadu kazala kratko i oštro: - Tamo preko na stoliću leži knjiga. Vaša bi dužnost bila da mi ponekad čitate; naravno samo

GIGA

10

ako bi mi vaš glas bio ugodan. U protivnom radije odustajem. Sada ćemo pokušati. Pritom je promatrala lice mlade djevojke tražeći na njemu tragove povrijeñenosti. Djevojka je mirno ustala i pošla po knjigu. Bilo joj je teško zbog riječi »bila bi vam dužnost«, a ne »dužnost vam je«. To je bio dokaz kako se gospoña Steinbrecht još nije odlučila daje zadrži. No na njoj se ništa nije primjećivalo. Sjela je nasuprot gospoñe Steinbrecht i otvorila knjigu na mjestu gdje se nalazio znak. - Smijem li ovdje nastaviti, milostiva gospoño? Stara dama je kimnula. Djevojka je počela čitati. Njen je glas bio topao i mekan. Naglasak joj je bio dobar, a način čitanja zanimljiv. Gospoña Claudine je ugodno iznenañena slušala topli zvuk mladog glasa. To je bio pravi užitak. Naslonila se i nije ispuštala iz očiju lijepu, mladu djevojku koja joj je sjedila nasuprot. Prvi put, nakon što ju je Elsa Grabow ostavila, stara se dama osjećala zaista ugodno. Ona se u pravom smislu riječi zaogrnula u taj osjećaj ugodnosti. Kako je ugodno imati uza se tako lijepo, mlado biće. Izbor doktora Frensena bio je ovog puta zaista uspješan. Jedno je već sada bilo sigurno: ukoliko se kod mlade djevojke ne bi pokazale neke skrivene mane, ona je sigurno neće otpustiti. Kako bi mlada djevojka bila sretna i zadovoljna da je mogla naslutiti misli koje su se krile iza ponosnog čela njene poslodavke. Čitala je gotovo jedan sat i došla do kraja knjige. Polagano ju je zaklopila i neko vrijeme šutjela. To je gospoñi Claudini bilo veoma ugodno. Tek nakon nekog vremena, mlada je djevojka skromno zapitala: - Želite li da vam dalje čitam? Stara je gospoña ustala. - Ne, za danas je dosta. Nije potrebno da se premarate -odgovorila je ljubazno. - Alija mogu i dulje čitati, milostiva gospoño. - Ne, ne, dostaje. Smeñe su oči pune straha gledale u ponosno žensko lice. - Zar niste bili zadovoljni, milostiva gospoño? Doktor Frensen mi je kazao da polažete veliku važnost na dobro čitanje. I opet se mali smiješak pokazao na licu gospoñe Claudine. - Vi dobro čitate i vaš mije glas simpatičan. Smeñe su oči zasjale. - Oh, kako se tome veselim! U očima mlade djevojke kao da su zasjale zrake sunca. Lagani drhtaj prošao je tijelom gospoñe Claudine kada je to opazila. Kao da se naglo digla zavjesa s njenog sjećanja. Sada je znala: one oči, na koje su je podsjećale oči mlade djevojke, jednom su joj u životu mnogo značile. Kao u snu upitala je djevojku, gledajući je zamišljeno: - Kako se vi zovete? Čini mi se da još nisam čula vaše ime. - Zovem se Britta Lossen, milostiva gospoño - odgovorila je mlada djevojka. Stara se gospoña trgnula kao daje iznenada munja udarila pred njom u zemlju. Pogledala je nekim čudnim, divljim pogledom Brittu Lossen. Njene su ruke obuhvatile grčevito naslon stolice, kao da se želi zadržati. - Kako - kako se vi zovete? - istisnula je promuklim glasom i podigla se sa stolice. Djevojka ju je iznenañeno pogledala. - Brigitta, milostiva gospoño. No zvali su me Britta jer je to bilo kraće - Britta Lossen! - odgovorila joj je, pretpostavljajući da gospoña Steinbrecht nije razumjela njeno ime. Stara se gospoña uz veliki napor podigla sa stolca i sada je stajala kao okamenjena. Dršćućim usnicama promrmljala je: - Lossen? Jesam li dobro čula - vi se zovete Lossen? - Da, milostiva gospoño - odgovorila je Britta, gledajući prestrašeno u smeteno lice svoje

GIGA

11

gospodarice. Gospoña Steinbrecht pogladila se dršćućom rukom po čelu, nastojeći se svim silama umiriti. - Meni - meni nije dobro. Lagana vrtoglavica - promucala je i ponovno sjela na stolac. Britta se požurila do stola i napunila čašu vodom. Pružila ju je zabrinuto staroj dami i rekla s mnogo suosjećanja: - Mogu li vam pomoći? Možda gutljaj vode? Smijem li vam navlažiti sljepoočice? Gospoña Claudine je umorno odmahnula. - Tada ću radije pozvati gospoñu Stange. Ja ne znam kako bi vam pomogla. Stara se dama opet uspravila iako s velikim naporom. - Ne, ne, ostavite. Mislim da mije već bolje. Dakle - stoje bilo? Ah, da, vaše ime. O tome smo govorili. Zovete se Lossen, zar ne? - Da, Britta Lossen - odgovorila je djevojka i stavila čašu na stol. - A vaš otac? Sto je bio vaš otac? - upitala je stara žena sa zagonetnim pogledom. - Moj je otac bio slikar. Možda ste čuli za njega. Heinz Lossen, slikao je prirodu. Lice gospoñe Steinbrecht problijedilo je kao da umire. - Odlazite - ostavite me - želim ostati sama! - jedva je izgovorila, a promukli uzdah pratio je njene riječi. Britta se nagnula nad nju. - Milostiva gospoño! - Napolje, želim biti sama! Te su rij eči poput strastvenog uzvika provalile iz nj enih blij edih, bolno stisnutih usana, a u njenim je crnim očima gorio plamen. Britta je užasnuta istrčala iz sobe. Vani je našla slugu Friedricha i zamolila ga da pozove gospoñu Stange. Ova je smjesta dotrčala uz stube. - Što se dogodilo, gospoñice? - upitala je začuñeno. Britta joj je zabrinuto šapnula da se gospoña ne osjeća dobro i da joj je kazala neka napusti sobu. Stara je žena bacila pogled pun samilosti na blijedo lice mlade djevojke. - Milostivoj gospoñi sigurno opet nešto nije bilo pravo -pomislila je ne izgovorivši te riječi. Ipak je otišla u sobu. Mogla je to učiniti pod izlikom da pospremi posuñe za čaj. No soba je bila prazna. Claudine Steinbrecht otišla je u svoj budoar. I tamo se zaključala. Odana, stara služavka nije mogla slutiti da njena gazdarica leži kao okamenjena na divanu. U njenoj je duši bjesnjela oluja kakvu već dugi niz godina nije proživljavala. Slegnuvši ramenima gospoña Stange je opet otišla k mladoj djevojci. - Sigurno nije ništa ozbiljno. Gospoña se povukla. Inače bi već pozvonila - kazala je. - Sto da učinim, draga gospoño Stange? - zapitala je Britta. - Poñite samo mirno u svoju sobu i čekajte dok vas pozove. Ako gospoña želi biti sama, onda želi biti sama i tu se ne može ništa učiniti. - Neće joj se valjda nešto dogodite? - Niti govora, dijete! To će brzo proći. A sada poñite mirno u svoju sobu. - Nije potrebno da izvadim stvari iz kovčega, zar ne? - upitala je tiho Britta. Stara žena nije imala dovoljno hrabrosti da joj zada smrtni udarac. Neka samo pospremi kovčege, tako će bar imati posla i neće misliti na neugodnosti. - Naravno da ćete raspremiti svoje stvari - rekla je dobrodušno. Prividni mir gospoñe Stange utješio je Brittu. Polagano se popela u svoju sobu. Htjela je spremiti stvari. Napokon uvijek je opet mogla sve vratiti natrag u kovčege. Tako je ona mislila, a i dobra gospoña Stange je pomislila: - Još uvijek će moći staviti stvari natrag u kovčege, čini mi se da se niti ona ne sviña našoj gospoñi. Za kratko vrijeme ona će pozvoniti i reći: »Stange, možeš gospoñici saopćiti neka

GIGA

12

otputuje. Doktor Frensen će joj isplatiti plaću.« Do sada se to tri puta dogodilo. Svaki put joj je to bilo teško, ali ovaj put bit će joj još mnogo teže. - Gospoño Stange, čini se da će i ta nova opet letjeti? - upitao ju je u tom času sluga Friedrich s podrugljivim smiješkom, jer mu se Brittina suzdržljivost činila poput oholosti. Gospoña Stange se naglo okrenula. - Brinite se za to da vi ne »letite«, Friedrich - odgovorila mu je osorno i ostavila ga.

GIGA

13

III Gospoña Claudine je dugo ležala na divanu kao ukočena. Sada se pridigla i odmaknula kosu sa čela. Oči su joj bile pune neisplakanih suza. Tako je to bilo. Njegova kći! Kći čovjeka kojeg je jednom ljubila svim žarom svog ponosnog srca. Ljubila ga je tako bezgranično i žarko da se nije mogla zadovoljiti s onim što joj je pružao. Zahtijevala je od njega sve više i više u žarkoj želji da mu ona bude sve. Bila je ljubomorna na ono stoje nosio u sebi - čak i na njegovu umjetnost, na njegov rad! I sada to su bile njegove oči koje su je promatrale s lica njegove kćeri. Njegove oči, te oči umjetnika koje su sjale poput zlata. Oči koje su za nju predstavljale blaženstvo i svu sreću svijeta. Oči koje su se zatim okrenule od nje u bijesu i u boli - zauvijek. On je bio mrtav. Mrtav već dvije godine, to je kazala njegova kći. A ona to nije znala, nije slutila. Nestala je iz njegova života tako potpuno da do nje nisu doprli ni glasovi o njegovoj smrti. Zar nije i njeno srce trebalo prestati kucati, kad je njegovo zakucalo posljednji put? Njena je ljubav, usprkos svemu još i sada bila tako velika i snažna da joj se činilo nemogućim što nije osjetila njegovu smrt. Naravno - oni su bili razdvojeni - razdvojeni već četvrt stoljeća. Heinz, Heinz, znaš li sada koliko sam propatila zbog tebe? -zajecala je u divljem bolu. Njena prevelika ljubav natjerala gaje u očaj. Ona gaje dovela do toga da je radije živio u bijedi i siromaštvu nego uz nju u bogatstvu. A sada je on bio mrtav. Umro je u bijedi i siromaštvu. On, koga bi ona mogla nositi na rukama kad bi joj to njena bezgranična oholost dopustila. Heinz Lossen došao je u kuću njena oca kao siromašan, nepoznat slikar. Trebao je pričvrstiti veliku zidnu sliku na stubištu. Ona je pri tome duboko zavirila u sjajne oči umjetnika i izgubila svoje srce. Sve do tada sudbina joj nikad ništa nije odbila - a sada je svojom tvrdoglavošću zadobila i čovjeka koga je ljubila. Heinz Lossen nikada nije zaboravio daje siromah, a ona bogata nasljednica. Bio je otišao, ne pruživši ruku za njenim bogatstvom. Ona je to znala i nije ga htjela izgubiti. Priznala mu je da ga ljubi. Tim gaje priznanjem prisilila na odlučujuće riječi. No to je kasnije, nakon što su prošli prvi opojni ljubavni trenuci, smetalo njenom ponosu i njenoj ljubavi. Bilo je trenutaka kada je sama sebe mučila mislima o tome je li se on oženio njome samo zbog novca, ili zbog samilosti što ga je ljubila. Bila je sretna samo dok je on bio uz nju i dok je mogla gledati u njegove nježne, sjajne oči. Kada bi se povukao u svoj atelje da radi, ona bi ga slijedila i ne bi ga ostavljala na miru sve dok ne bi odložio kist i zagrlio je. A kada bi je on molio da ga pusti raditi u miru, ona bi postala tako ljuta da bije on prestrašeno pogledao i povukao se u sebe. Onda mu je jednoga dana bijesno spočitnula kako je ne ljubi i kako ju je uzeo samo zbog novca. On je problijedio i okrenuo se od nje. Pokajnički mu se bacila u zagrljaj i zamolila ga za oproštenje. Nije se više mogao ljutiti na nju. Rekao joj je koliko je ljubi i zamolio je neka više nikada ne izusti tako ružne riječi. Ona je sve obećala i bila je sretna u njegovom zagrljaju. Sve dok jedna mala sitnica nije ponovno probudila njenu sumnju. Tada je dolazilo do novih scena, do suza i pomirbe. Heinz Lossen je patio zbog nerada na koji ga je ona silila, a još više zbog predbacivanja i optužaba koje su se neprekidno ponavljale. I tako je to išlo mjesecima. Izmjenjivali su se sreća i očajanje. Claudinino ponosno srce patilo je zbog saznanja da se ona prva bacila mužu oko vrata, i na tome je propala njihova sreća. Jednom su pozvali u svoju lijepu malu vilu nekoliko prijatelja i poznanika. Meñu njima i neku mladu veoma lijepu Amerikanku. Heinz Lossen je očima umjetnika nekoliko puta pogledao lijepu djevojku, a ova je s njim živahno razgovarala. Claudine je gotovo poludjela od

GIGA

14

ljubomore. Jedva je dočekala da gosti napuste vilu. Čim je ostala sama s mužem izbila je njena ljubomora na zastrašujući način i gotovo izvan sebe od uzbuñenja ona mu je dobacila: »Lovac na miraz!« Tada ju je on pun divljeg bijesa pograbio za ruke i prijeteći je pogledao. - Ženo - nemoj da zbog tebe poludim! To se više ne može podnijeti! Ja ljubim tebe, a ne tvoj prokleti novac! Poslušaj me - ovo ti kažem posljednji put: ja više ne mogu podnijeti takav život! Kada te ne bih toliko ljubio, ne bih dopustio da tako sa mnom postupaš! Ovo mora prestati! Uvreda koju si mi nanijela je beskrajna. Oženio sam se tobom zbog ljubavi, a ne zbog tvog novca. Kunem ti se svojom čašću: budeš li još jednom izustila te riječi, napustit ću istog sata kuću i ti me nikad više nećeš vidjeti! Neću prekršiti svoju zakletvu, pa makar zbog nje propao. Claudine se, kao i uvijek poslije takvih scena, bacila mužu u zagrljaj, kajući se i preklinjući ga da joj oprosti: - Mučim tebe i sebe zbog toga što te tako beskrajno volim. Oprosti mi, oprosti, nikada to više neću učiniti! Tako je ona govorila i ovaj put i sa strastvenom nježnošću postigla da on zaboravi na sve uvrede. A mogla je biti neodoljiva kad je bila meka i podatna! Uvijek bi ponovno privukla muža u svoju mrežu i slijedili su dani puni beskrajnog blaženstva. Oni su se naime odviše ljubili, a da u takvim časovima ne bi na sve zaboravili. Još su jednom doživjeli dane pune neizrecive sreće. No Claudine je brzo zaboravila na njegovu zakletvu. Isprva zbog svoje sreće, a zatim zbog novih sumnjičenja; čim bi joj muž počeo manje pričati o ljubavi, a više se baviti slikarstvom, u njoj bi se budile sumnje. I ponovno je svanuo dan kad nije mogla zatomiti svoju strast - i ponovno mu je stala predbacivati. Kao da se brani, preklinjući, on je podigao ruke pokušavajući ugušiti riječi prije no što prijeñu preko njenih usana. Ona u svom uzbuñenju nije pazila na to i ponovno je začuo: »Lovac na miraz«! Sa smrtno blijedim licem on se okrenuo od nje i otišao. Nikad se više nije vratio. Gledala je za njim kao okamenjena. Cijelu ga je noć čekala, lutajući uzbuñeno i smeteno po kući. Uzalud, on je vjeran svojoj zakletvi otišao zauvijek. Nije htjela vjerovati u to. No strah joj je gušio dušu. Još se uvijek nadala da je on želi samo kazniti dugom odsutnošću. Njen je prkos bio izazivan saznanjem daje on toliko može mučiti. Zar ju je mogao ljubiti, a zadati joj toliku bol? Nije znala koliko je Heinz platio za taj mir, nije znala koliku mu je bol zadavao rastanak s njom. No nije htio potpuno izgubiti ponos pred samim sobom. Izvana hladna i ponosna, a u duši rastrgana od žarke čežnje, očekivala je Claudine povratak svog muža. Mislila je na to kako će ga dočekati kad se vrati. Učinit će sve za njegovu ljubav -samo da se vrati. No Heinz Lossen je držao svoju zakletvu, iako je zbog toga gotovo propao. Poslije joj je preko njenog odvjetnika saopćio svoju adresu. Ona je smatrala da on opet želi stupiti u vezu s njom. Oživjele su njene nade, ali i njen prkos. Njen ponos joj nije dopuštao da ga zamoli neka joj se vrati. - Neću mu se još jednom baciti oko vrata, kao onda kad sam postala njegova zaručnica-pomislila je. Crvenilo srama udarilo joj je u blijedo lice kad se sjetila riječi koje mu je tada kazala: -Ako odete odavde, bit ću veoma nesretna... I tako je i dalje prkosila i nije dopustila svom srcu da progovori, čekala je da ga njeno bogatstvo dovede natrag k njoj. No na tog čovjeka nije mogla djelovati moć bogatstva. Napokon je Claudine pokušala i posljednje sredstvo. Zatražila je rastavu. Mislila je da će se on sigurno predomisliti kad vidi da ona to smatra ozbiljnim. No on je pristao na rastavu.

GIGA

15

Koliko gaje to boljelo Claudine nije mogla slutiti. Nije znala da on taj pristanak pridonosi kao žrtvu svom samopoštovanju. Tako su živjeli rastavljeno, žudeći jedno za drugim. I tako je njihov brak bio rastavljen - rastalo se dvoje ljudi koji su se ljubili, a ipak se nisu mogli naći. Claudine nije znala za tešku bolest koja je Heinza Lossena snašla nakon rastave. Kad se oporavio, oženio se po drugi put prijateljicom iz djetinjstva koja gaje dugo nosila u srcu. Bila je sretna što može dijeliti njegovu skromnu sudbinu. Claudine je pukim slučajem saznala za taj brak. I istom tada je umrla u njoj posljednja, skrivena nada. Udarac ju je teško pogodio. Kad je ponovno mogla mirno misliti, odbacila je njegovo ime i postala hladna, ogorčena i mušičava Claudine Steinbrecht. Nije mogla znati da se Heinz Lossen oženio samo zato da bi podigao branu izmeñu sebe i svoje vlastite slabosti. Jer njegovo je srce još uvijek pripadalo ponosnoj, svojeglavoj Claudine i on se bojao da jednoga dana neće moći odoljeti čežnji za njom. I stoga je spojio svoju sudbinu sa sudbinom skromne prijateljice iz mladih dana koja mu je bila više prijateljica nego ljubavnica. Claudinin je otac svojoj voljenoj kćeri uvijek sve dopuštao. Nadao se da će rana s vremenom zacijeliti i da će Claudine naći mirnu sreću s drugim čovjekom. No njeno je srce poput kamena ležalo u grudima i usprkos tome što su mnogi prosili tu lijepu, bogatu ženu, ostala je slobodna. Iako je bila bogata, njen je život bio jadan i bijedan. U noćima bez sna misli su joj tražile jedinog čovjeka kome je pripadalo njeno srce. I tada bi se sjećala onih dana kad je bila tako beskrajno sretna. Sada, kad je bilo prekasno, njeno je srce izgaralo od kajanja. Veoma je malo čula o njemu. Znala je da sa svojom ženom živi gotovo bijedno. Znala je i to da mnogo radi i slike šalje trgovcima umjetnina. No rijetko kad bi nešto prodao. Njegov je život bila neprekidna borba za svakidašnji kruh. I tada je u Claudini sazrio plan koji ju je ispunio trijumfom. Bez njegovog znanja htjela je sudjelovati u njegovu životu. Počela se dopisivati s trgovcem umjetnina kod kojeg je Heinz izlagao svoje slike. I kao posljedica toga počeli su u redovitim razmacima stizati veliki sanduci sa slikama, nakon što bi Claudine poslala novac trgovcu. Heinz Lossen se veselio što su mu slike napokon nalazile kupce i postizale pristojne cijene. Trgovac bi mu na njegovo pitanje o kupcima rekao da sve slike idu u Ameriku. Gore u vili, u bivšem ateljeu Heinza Lossena vješali su slike, jednu za drugom na zid. A Heinz Lossen se veselio što su Amerikanci povisili cijenu njegovim slikama. Tako je mogao pristojno živjeti sa svojom obitelji i mogao je svojoj jedinici kćeri pružiti dobar odgoj. Claudinin je život sada opet imao sadržaj koji ju je ispunjavao zadovoljstvom. Smirila se, no nikad više nije bila sretna. Nekoliko posljednjih godina slike se više nisu vješale o zidove vile Claudine. Trgovac umjetnina zatvorio je svoj dućan i povukao se u miran život. Claudine je sada naložila nekom drugom trgovcu da nabavlja slike za nju. On više nije mogao naći slike onog slikara kojeg je ona željela. Claudine je mislila da su je drugi kupci pretekli. Nitko joj nije kazao daje smrt ukočila ruku koja je naslikala sve slike u »Vili Claudine«. Sad je ona to znala. Sad je iznenada u njenu kuću došla ta djevojka koja ju je gledala očima svog oca. Ona je ponovno probudila sve stoje dugi niz godina teškom mukom bilo smireno. I ponovno se probudio bol zbog njenog izgubljenog, promašenog života. Ali u isti čas i sjećanje na dane neizmjerne sreće. I to sjećanje je iznenada zasjalo tako sjajno i toplo u njenu srcu kao daje neki zlatni odsjaj prekrio čitav taj dan. Prkosno je htjela odagnati taj zlatni sjaj, jer je on zabljesnuo njene umorne oči koje su je pekle. - Ona ne smije ostati, ona mora otići. Ne mogu podnijeti njenu prisutnost - govorila je poluglasno.

GIGA

16

I ponovno je sjedila nepomično i zurila pred sebe. No to je bilo čudno - što je vrijeme više odmicalo, to je ona postala nemirnija. I taj nemir doživio je vrhunac u potajnoj želji da još jednom pogleda u sjajne, zlatne oči Britte Lossen i nañe u njima izgubljenog ljubljenog čovjeka.

GIGA

17

IV Prošlo je prilično dugo vremena otkad je Britta Lossen izvadila stvari iz kovčega. Pao je sumrak, a nju nitko nije tražio. Duboko je uzdahnula i prišla prozoru. Pred njom se prostirao divan park utonuo u duboku šutnju, a gore na brdu vidio se izmeñu drveća odsjaj krova vile. Njen je pogled lutao po njoj, a da nije bila svjesna uloge koju je ta vila odigrala u životu njena oca. Naravno znala je da je njen otac bio oženjen drugom ženom prije braka s njenom majkom, no nikad nije čula ništa pobliže o tome. Samo jednom, neposredno pred smrt, njen je otac o tome govorio s njom i tom prilikom joj je kazao: - Dijete, jednom u životu bio sam neizmjerno sretan i zbog tih sam časova mogao podnijeti sav ostali život. Ona gaje upitala: - Nećeš li mi više o tome pričati, oče? No otac je to odbio - Ne, moja Britto, o tome ne mogu govoriti. Sada sam star i umoran čovjek i ne bi mi priličilo kad bih ti nastojao dočarati protekle dane. Kad me jednom ne bude naći ćeš u mom pisaćem stolu knjižicu sa zabilješkama. Te su riječi posvećene ženi koju sam ljubio. No ona nikad neće saznati što sam joj govorio u časovima najveće muke. Htio sam tu knjižicu ponijeti sa sobom u grob. Ali to bi bila ludost. Neizmjerno te volim, drago dijete i zato ćeš ti, kad me više ne bude, sudjelovati u mojoj sreći i u mojoj boli. Tada moraš odvojiti moje riječi od mog umornog, bolesnog tijela i od moje sijede kose. Pomisli na to kako sam ja sve to zapisao tada kad je još život snažno tekao u mojim žilama, kad je moja kosa još bila smeña, a tijelo zdravo. Tada ćeš me razumjeti. Nakon njegove smrti ona je našla knjižicu i pročitala je. Sve su te riječi bile upućene nekoj nepoznatoj ženi koju je on uvijek zvao »Dina«, osim kad bi joj davao nježno laskava imena. Dina! Pod tim je imenom ona vidjela biće kojemu je pripadala prošlost njena oca. Taje Dina bila nešto neistinito za Brittu, neko biće koje je postojalo u očevom životu prije roñenja Britte. Bila je posve sigurna kako je ta Dina mrtva. Nije ni časa pomislila da se sada nalazi u kući te žene, žene kojoj je pripadalo srce njena oca sve do posljednjeg daha. Ta on je čak i na samrtnoj postelji s nježnim smiješkom uvijek iznova šaptao ime »Dina«, gladeći ruku svog djeteta. U svom posljednjem grozničavom času govorio je: - Sada je sve opet dobro, moja Dino. Ti i ja. Tvoje je srce bilo uz mene, kao i moje uz tebe. Ja to znam. To su bile njegove posljednje riječi. Kako ih ne bi zaboravila, Britta ih je čvrstom rukom napisala pod posljednje zabilješke svog oca kao da su one završetak onoga što je on napisao. Život Britte Lossen bio je težak, pa je ona rano sazrela. Razumjela je i shvatila mnogo toga što druge djevojke u njenim godinama ne bi mogle shvatiti. Nakon smrti majke još se više zbližila sa svojim ocem. On ju je nastojao naučiti jedno: Sve razumjeti, znači sve oprostiti. I ona je usvojila tu mudrost koja inače ne nalazi mjesta u mladim glavama. Zbog toga je ona uz svu svoju mladost djelovala veoma smireno. To je bio i dio onog cara kojim je djelovala na druge ljude. Sunce je već bilo zašlo, a sive sjene sumraka milile su iz svih kuteva, kad je gospoña Stange ušla u sobu usamljene djevojke i javila joj daje gospoña očekuje na večeru. Britta je uzdahnula. - Čini se kao daovdj e nećuraditi ništa drugo već samo prisustvovati gospoñinim obrocima - reče ona s umornim smiješkom. Gospoña Stange nije odgovorila. Vidjela je svoju gospodaricu kako silazi u blagovaonicu. Upalo joj je u oči da je ona blijeda i umorna. Oči su joj sjale kao u groznici, a usnice bile čvrsto stisnute. - Neka gospoñica doñe na večeru - kratko je naredila. Gospoña Claudine je odlučila da će još večeras saopćiti Britti da mora napustiti njenu kuću. Htjela joj je to sama kazati i pri tome još jednom pogledati u baršunaste smeñe oči koje su probudile u njoj patnju i bol. No kad je mlada djevojka sjela nasuprot nje i pogledala je zaklinjući i puna straha, riječi joj nisu mogle prijeći preko usana, šuteći je progutala nekoliko zalogaja. Pri tome je uvijek

GIGA

18

iznova, kao daje tjera neka tajna sila, morala gledati u blijedo, mlado lice. U njemu je vidjela crte lica izgubljenog supruga. Britta je bila veoma slična ocu. Nisu samo oči podsjećale na njega, već i držanje i njeno ponosno zabacivanje glave. A i karakteristično nabiranje čela, tamo gdje su oči bile razdijeljene samo uskim, finim hrptom nosa. Pri tome se svaki put stvarao čudan trokut bora, uslijed čega je lice dobivalo nešto bolno. Koliko je put gospoña Claudine bila poljubila taj mali trokut na čelu svog muža kad se on ljutio na nju. I uvijek, kad bi taj trokut nestajao pod njenim poljupcima, bio je to siguran znak da se on više ne ljuti. Na Brittinom čelu bile su to samo nježne linije, ne tako oštre kao kod muškarca, no ipak je to bio potpuno isti znak. Sve to je steglo grlo gospoñe Claudine i preko njenih usana nisu mogle prijeći riječi kojima je htjela odstraniti Brittu iz svoje kuće. Električno je svjetlo bacalo sjajne zrake po Brittinoj zlatnoj kosi. To nije naslijedila od svog oca, čija je kosa bila tamno smeña. I protiv svoje volje gospoña Claudine ju je upitala: - Vaša je majka sigurno bila plavojka? Britta se trgnu. Upravo je bila pomislila: - Dragi Bože, ova je šutnja strašna. Sada je odahnula. - Da, moja je majka bila plavuša. Njena je kosa bila svjetlija od moje. - Ona je rano umrla? - Kad mi je bilo šest godina. - I otada ste živjeli sami s ocem? - Tako je, milostiva gospoño. Gospoña Claudine je šutjela neko vrijeme, a zatim je hrapavim glasom, oklijevajući nastavila. - Čini mi se kao da sam već čula za ime vašeg oca - ili sam ga možda vidjela na slici. Britta je podigla pogled s tanjura. - To je moguće, iako su slike mog oca sve prodane u Ameriku. - Vaš je otac prodavao slike u Ameriku? Zašto? Britta se nasmiješila. - Isprva je imao slabu sreću sa svojim slikama, u Njemačkoj ih nitko nije htio kupovati. A mi smo živjeli u velikoj bijedi. No tada je trgovac slika prodao, jednoga dana, jesenski pejzaž nekom bogatom Amerikancu. I otada su sve njegove slike prodavane s one strane oceana. Netom je slika bila dovršena, bila je odmah i kupljena. Nama se to činilo kao pravo čudo! - Tako, tako - a da li se vaš otac tome radovao? - Da, bio je veoma sretan zbog toga. Sada je mogao pružiti svojoj obitelji bezbrižan, iako skroman život. - Zašto skroman? Zar mu nisu dobro plaćali za slike? Britta je uzdahnula. - Otac je bio veoma skroman kad se radilo o njegovoj umjetnosti. Tvrdio je kako njegove slike ne vrijede onoliko, koliko za njih plaćaju. Trpio je zbog toga što je bio uvjeren da njegovoj umjetnosti nedostaje duša. Ne znam je li tako bilo. No veoma je lako moguće da mu je neko razočaranje u životu slomilo krila. U svakom slučaju on nije bio trgovac. Bio je sretan kad bi utržak od jedne slike dostajao za život, dok ne bi završio drugu. Gospoña Claudine prešla je rukom preko čela kao da želi otjerati misli koje su je mučile. Nije htjela misliti na to kako je baš ona kriva što su se Heinzu Lossenu polomila krila. Ujedno se u isti čas rodila u njoj i neka sumnja. Nije li ova djevojka možda znala kod koga se nalazi? Nije li možda namjerno došla u ovu kuću? No tu je misao smjesta odbacila kad je pogledala u jasne Brittine oči. Ipak je željela saznati sve što ta djevojka o njoj zna. - Nije li se vaš otac ponovno oženio kad je vaša majka rano umrla? Britta je odmahnula glavom. - Ne, na to moj otac nije ni pomislio. - Sigurno je vašu majku veoma volio? - priupitala je Claudine Steinbrecht, a njene su oči gotovo plašljivo promatrale Brittino lice.

GIGA

19

Ova je trenutak oklijevala. Nije joj bilo po volji govoriti o životu svog oca. No nije htjela gospoñu razljutiti time što bi joj uskratila odgovor. - Moji su roditelji živjeli više u prijateljskim vezama. Majka je bila očeva prijateljica iz djetinjstva i postala je njegovom ženom tek kad je otac doživio teška razočaranja u svom prvom braku. Sjećanje na to pomutilo je čitav njegov život. Stara je gospoña zatvorila oči. Zatim je svoje srce koje je uzbuñeno kucalo nastojala smiriti. Htjela je saznati što više, a pri tome ostati mirna. Umornim, tihim glasom pitala je dalje: - Ah tako, prvog je puta bio nesretno oženjen? - Ne, milostiva gospoño, on je naprotiv bio veoma sretan i ljubio je svoju prvu ženu. No način na koji ju je izgubio bolio ga je do kraja života. Gospoña Claudine stisnula je ruke u bolnom grču i ponovno se naslonila, blijeda i zatvorenih očiju. Ona bi mogla kriknuti, a ipak nije dopustila niti da joj glasak izañe iz grla. Izgledala je tako bijedno i jadno da ju je Britta zaprepašteno pogledala. - Milostiva gospoño, vama još uvijek nije dobro. Zar zaista ne mogu ništa za vas učiniti? - upitala ju je toplo, s mnogo suosjećanja. - Učiniti za mene? - Te su riječi prodrle do srca te ogorčene žene. Kći Heinza Lossena htjela je nešto učiniti za nju. Kako je to bilo čudno, kako joj je iznenada topla krv počela strujati prema srcu! Ne, ona je i odviše bila navikla skrivati se iza svog ponosa. Širom rastvorenih očiju, naglo se podigla i kazala na svoj uobičajeni, grubi način: - Ne brinite! To će već proći, a meni nije drago kad se o tome govori. Razgovarajmo dalje, to će me rastresti. O čemu smo to govorili? Ah, da - o prvoj ženi vašeg oca - i kako ju je on izgubio. Kako znate da ga je sve do smrti to mučilo? Britti je bilo neugodno govoriti o najintimnijim odnosima u svojoj obitelji i nije znala kako bi gospoñu Steinbrecht od toga odvratila. - To mi je poznato iz očevih zabilježaka koje je on ostavio. Oči gospoñe Claudine postale su velike i sjajne i ona je pomislila: - Dala bih imetak za te zabilješke. Zatim je kazala prividno mirno - I prva žena vašeg oca je umrla, zar ne? - Ne, milostiva gospoño. Prije sam i ja u to vjerovala. No kasnije sam saznala daje prvi brak moga oca bio rastavljen. - Rastavljen, tako dakle - mehanički je ponovila gospoña Claudina. - Dakle, prva žena još živi - upitala je ona, pogledavši Brittu. - To ne znam - odgovorila je ova iskreno i mirno. - To vi ne znate? Zar joj niste bar javili za smrt vašeg oca? - Ne, to nisam mogla, jer ja ne znam tko je ona. Ne znam gdje živi. Možda se ona preudala ili je već dugo umrla. Sve je to već tako davno prošlo. - A u zabilješkama vašeg oca, koje vi sigurno imate, niste našli nikakve podatke o tome? - ispitivala je stara dama kao bez daha. Britta ju je začuñeno pogledala i pomislila: - Što si sve takva bogata žena ne dopušta. Što bi ona kazala kad bih je ja tako grubo ispitivala o njenim obiteljskim problemima? Iznenada se na tom mladom licu pokazala odbojnost i trokut na čelu se počeo pokazivati. - O tome nema ništa u njegovim zabilješkama. U njima se samo, uvijek ponovno, pojavljuje jedno ime. Ime te žene. Jer moj otac je te zabilješke pisao u formi pisma. Sva su pisma naslovljena na tu ženu. Gospoña Claudine se grčevito uhvatila za naslon stolca. - Koje je to ime? - nepromišljeno je upitala. Britta se iznenada uspravila i trokut na čelu postao je još oštriji. Bila je ozlojeñena u dubini svoje duše zbog te indikretne, znatiželjne žene. - Oprostite, milostiva gospoño, no ja ne bih htjela s nekim stranim govoriti o onome stoje mog oca mučilo sve do njegove smrti. S tim imenom na usnama umro je moj otac. Ne bih ga htjela povrijediti. I ako vam je pravo, molim vas, govorimo o nečemu drugom.

GIGA

20

Te je riječi Britta u svom uzbuñenju, govorila dosta oštrim glasom. Ali sada, kad ih je bila izrekla, uplašila se same sebe. Gospoña Claudine je naglo ustala. Najradije bi pohrlila do mlade djevojke i poljubila je u trokut na čelu i u ponosna, odrješita usta. Ah, ta mlada djevojka joj je upravo bila poklonila kneževski dar. Ona joj je dala sigurnost, saznanje da ju je Heinz Lossen ljubio sve do svoje smrti i daje zaspao s njenim imenom na usnama. Ništa na svijetu ne bije sada moglo učiniti bogatijom i sretnijom. I stoga stoje bila tako uzbuñena, a nije to htjela odati, ona se okrenula i bez riječi napustila sobu. Jedina joj je želja bila da ostane sama i misli na riječi koje je upravo čula. Nije ni slutila u kakvom se stanju nalazila Britta. Ona je preneraženo gledala u vrata iza kojih je nestala njena gospoña. Sada joj je istom bilo jasno kako je oštro prigovorila gospoñi Steinbrecht. - Tako - kazala je poluglasno i ustrašeno - ovo si dobro izvela Britte Lossen. Preostaje ti jedino brzo spremiti svoje stvari... Neko je vrijeme sjedila nepomično i zabrinuto kraj bogato prostrtog stola. Zašto je bila tako glupa i gruba? Zašto nije odala ono ime? »Dina« je mogla biti kratica velikog broja imena, stoje bilo u tome da ga izgovori ili ne? Kad je već odgovorila na tolika znatiželjna pitanja, tada više ni to ime nije bilo važno. Sama je sebi predbacivala, iako nije učinila ništa drugo već je samo odbila odgovarati na neopravdana pitanja. Britta je polagano ustala ne znajući što da učini, što sada? Otići u sobu i čekati dok je ne pozovu? Ili sačekati u ovoj prekrasnoj blagovaonici dok se neka milosrdna duša ne pojavi i ne dade joj neke upute. Oklijevajući, otišlaje do prozora. Mjesečinaje obasjala park. Kakva divna, mirna slika! Kako se dalo divno živjeti u ovoj lijepoj kući u kojoj se svaki komad pokućstva uklapao tako savršeno u cjelinu. Tada su se konačno otvorila vrata i gospoña Stange je ušla. Britta ju je prestrašeno pogledala i činilo joj se kao pravo spasenje kad joj se stara žena ljubazno nasmiješila. - Gospoñice, samo poñite mirno u svoju sobu. Milostiva gospoña vas danas više ne treba. Već je pošla na počinak. Čini se kao da se ona zaista ne osjeća najbolje. Britta je duboko uzdahnula. - Dakle, ja sam ovdje posve nepotrebna - kazala je puna straha. - Zašto ste tako žalosni? Pa za sada je sve bilo u redu. Britta je odmahnula glavom. - Ništa nije u redu, draga gospoño Stange. Imam tu nesreću da se milostivoj gospoñi ne sviñam. Onaje otišla veoma nezadovoljna sa mnom. Gospoña Stange stavila je srebrnu zdjelu s voćem na veliki ormar koji se pružao duž čitavog jednoga zida i okrenula se mladoj djevojci. - Niti govora gospoñice, to vi samo tako mislite. Ja svoju gospoñu bolje poznajem. Pa upravo sam s njom razgovarala - i ja znam što znam! Britta je uhvatila molećivim gestom punašnu ruku stare žene. - Zaista mislite da se ona ne ljuti na mene? Molim vas govorite otvoreno sa mnom. Znam da sam je povrijedila nepromišljenim odgovorom. Gospoña Stange odmahnula je energično glavom i pogledala začuñenim smiješkom blijedo lice mlade djevojke koje joj se toliko sviñalo. - Niti govora, gospoñice. Gospoña je malo prije kazala: -Stange, pobrinite se da gospoñici bude udobno. Želim da se ona u ovoj kući dobro osjeća. Britta joj je sjajnim očima čvrsto stisla ruku. - Zaista, zar je ona to zaista kazala? - Naravno, kad vam kažem! A kad ona tako sa mnom govori, znam što to znači. Ona to ne kaže samo tako. Uvjerena sam, ostat ćete kod nas.

GIGA

21

Britta je pritisnula ruku na srce. - Kad biste bar bili u pravu -ja bih bila tako sretna. Strašno je kad čovjek opet mora dalje otići. Stara je žena dobrodušno kimnula. - Da, to je sigurno teško. No naša gospoña nije ni pola tako zla, kako se nekad ponaša. To ćete vi doskora i sami otkriti svojim pametnim očima. A danas poñite rano u krevet. Sutra, kad bude zasjalo sunce, prošećite parkom. Gospoña vas neće trebati prije devet sati. Ona u devet doručkuje i pri tome joj morate praviti društvo. No vi već možete u sedam sati popiti sa mnom šalicu kave, inače nećete moći tako dugo izdržati. Brittino je srce opet bilo puno nade. Čak se i nasmiješila. Riječi gospoñe Stange ohrabrile su je. Nešto malo manje malodušna pošla je u svoju sobu. Idućeg je dana sunce rano prodrlo u Brittinu lijepu sobu, i skliznulo preko njenih dugih zlatnih pletenica koje su ležale s obje strane njena lica na pokrivaču. I tada je jedna sunčeva zraka pala na lijepo, ružičasto lice i ona se probudila. Začuñeno se ogledala. Zatim je ustala i obukla se. Pogled na sat kazao joj je da se mora požuriti ukoliko želi u sedam sati popiti kavu s gospoñom Stange. Stara žena ju je već očekivala u udobnoj sobici kraj kuhinje u kojoj je običavala obavljati svoje poslove u vezi s voñenjem kućanstva. Britta nije htjela poći na šetnju. - Zar zaista nema posla za mene, gospoño Stange? Naučila sam na svom prijašnjem mjestu raditi od jutra do mraka, čini mi se kao pravi grijeh već u rano jutro šetati. - Ovdje u kući ne možete pomoći. Ima dosta služinčadi koja lako može obaviti svoj posao. Kod nas nitko odviše ne radi. Imat ćete dosta posla kad se gospoña nauči na vas. A sada poñite u park. Morate najprije sve dobro razgledati. Vratite se točno u devet. - S tim riječima otpravila je gospoña Stange mladu djevojku iz kuće. Smiješeći se gledala je s vrata za Brittom. - Kakva lijepa djevojka - pomislila je zadivljeno. - Bilo bi pravo čudo kad se ona ne bi svidjela gospoñi. Britta je šetala parkom s osjećajem velikog zadovoljstva. Osjećala se nekako svečano pod tim divnim starim bukvama. Oko jedne livade u parku prostirala se aleja kestenova. Kroz njihovo lišće nije mogla prodrijeti ni zraka sunca, tako je bilo gusto. S vremena na vrijeme Britta bi zastala i udahnula mirisavi zrak. Njen je pogled lutao uokolo. - Lijepo! Lijepo! - govorila je glasno i nekako svečano. Kakav divan posjed! Kako je bogata morala biti gospoña! Već samo uzdržavanje parka moralo je stajati imetak. Nakon što se spustila niz padine parka, počela se uspinjati. Uvijek bi ponovno stala i oduševljeno pogledala natrag. Što se više uspinjala, to je pogled postajao ljepši. Kad je stigla na vrh, ušla je ujedan paviljon. Odavde se pružao divan pogled na grad i na čitavu nizinu. Bože moj - kako je ovdje bilo lijepo! Čovjek bi mogao svašta podnijeti od svoje gospodarice, samo ako bi mogao ostati ovdje. Ta je želja ispunila Brittu. I obećala je samoj sebi da će se u buduće znati svladati. Ma kako gospoña Steinbrecht bila mušičava, ona će to mirno podnositi. I smjesta kad je bude ugledala, zamolit će je za oproštenje zbog onih sinoćnjih riječi. Možda će joj uspjeti daje udobrovolji. Vjerojatno se još uvijek na nju ljutila, iako to gospoña Stange nije htjela priznati. Dobra gospoña Stange, kako je bila ljubazna s njom. I već je bila dvadeset godina u ovoj kući. Tada sigurno nije bilo nemoguće da i ona ovdje ostane. Konačno je Britta napustila paviljon. Išla je putem uz koji su rasle lipe i stigla na jednu čistinu. Ugledala je pred sobom »Vilu Claudinu«. Čarobna zgrada ležala je kao utonula u san usred zelenila. Zavjese na prozorima bile su spuštene.

GIGA

22

Britta je uzviknula od oduševljenja. - Divno! Divno! To je poput dvorca iz bajke! - kazala je. - No tako je tiho i mirno. Čini se da ovdje nitko ne stanuje. Pripada li i ta dražesna kuća mojoj gospoñi? Nije mogla slutiti daje iza zavjesa te kuće bila sahranjena sreća njena oca i njegove »Dine«. Pogled na sat podsjetio je Brittu da je vrijeme povratku. Polagano se spuštala uz ogradu koja je dijelila park od Klausove ulice. Pogledala je preko ceste u gradski park. Kad je Britta stigla na podnožje brežuljka i skrenula u aleju kestenova, pojavila se četa vojnika, s kapetanom na konju i jednim oficirom koji je pješačio. Britta je nehotice stala i pogledala na cestu. Mladi oficiri ugledali su djevojku i začuñeno zastali. Poručnik, lijep, vitak čovjek, pogladio je nehajno svoju elegantnu bradicu i pogledao Brittu. I kapetan je oštro fiksirao djevojku. On je bio snažan, a lice mu je bilo opaljeno suncem, činilo se kao da obojica sada govore o njoj. Britta se brzo okrenula i nestala meñu drvećem. Kapetan je s konja doviknuo poručniku: - Grom i pakao! Kakva je to plava ljepotica, Frensen? Ima li gospoña Steinbrecht posjet? Poručnik Frensen pogledao je za djevojkom koja je odlazila. - Ja ništa o tome ne znam, gospodine kapetane. Možda je to nova družbenica - odgovorio je nemarno. Kapetan Gorger podigao se u sedlu i tako se napadno okrenuo da su se vojnici sa smiješkom stali gurkati. I oni su bili opazili lijepu djevojku. - To nije moguće, Frensen! Tako ne izgleda jedna družbenica. Theo Frensen slegnuo je ramenima. - Moj stric pričao nam je sinoć čudesa o ljepoti nove gospoñice - dobacio je. - Ne pretvarajte se da ste tako nezainteresirani, Frensen! Vaš znalački pogled je sigurno smjesta primijetio ove ženske čari. Izvrsna figura i rasno lice! Šteta, a samo je družbenica. Možda je čak više i nećemo vidjeti bude li dijelila sudbinu svojih prethodnica koje nisu izdržale dulje od jednoga dana. Poručnik je ponovno slegnuo ramenima. - Tko zna, ova bi mogla imati sreću. Gospoña Steinbrecht veoma voli lijepe ljude. - To vi vjerojatno znate iz iskustva? - nasmijao se kapetan. - Vi ste najljepši poručnik u gradu, pa sigurno dobro stojite kod nje. Frensen se pogladio po bradici. - Tko bi ga znao? Stara dama o tome ne govori. - Kad bi ovu lijepu djevojku zadržala kod sebe, čovjek bi opet imao u što gledati - kazao je veselo Gorger. I dok je razgovor samo mučno kretao prema nekoj novoj temi, obojica nisu mogla zaboraviti na vitki stas mlade djevojke koji se tako čarobno ocrtavao na tamnom zelenilu kestenova. I usprkos svojim riječima, lijepi je poručnik Frensen, nećak notara doktora Frensena, već stvarao plan kako će je osvojiti. Pri tome se pobjednički smješkao. Govorili su o njemu, i to s pravom, kako mu niti jedna žena ne može odoljeti.

GIGA

23

V Britta je vraćajući se kući ponovno počela gubiti hrabrost. Plašila se susreta s gospoñom Steinbrecht. Imala je tek toliko vremena da pred zrcalom uredi svoju haljinu i već su je pozvali gospoñi. Doručkovalo se u istoj sobi gdje su jučer pili čaj. Gospoña je Steinbrecht već bila tamo. Njeno je lice bilo blijedo i odavalo je patnju. Britta je morala priznati samoj sebi da crte lica njene gazdarice nisu nipošto svjedočile o lošem karakteru. Skupivši svu svoju hrabrost ona se približila staroj gospoñi i zamolila je: - Milostiva gospoño bojim se da sam vas jučer naljutila. Molim vas, oprostite mi. Sjećanje na oca koga sam veoma voljela, izbacilo me iz ravnoteže. Nisam više mogla govoriti o onome stoje mom ocu bilo najsvetije. Molim vas, oprostite! Na njeno veliko iznenañenje, gospoña Steinbrecht je položila ruku na Brittinu i blago kazala: - Vi ste bili u pravu, drago dijete. Dosañivala sam vam naizgled indiskretnim pitanjima i morali ste mi onako uzvratiti. Britta je puna zahvalnosti prinesla ruku gospoñe Steinbrecht usnama. - Hvala vam što se ne ljutite na mene. Gospoña Claudine je smiješeći se klimnula glavom. - Za to i ne bi bilo razloga. Ali i vi me ne smijete osuñivati zbog onog sinoć. Nisam se dobro osjećala i bila sam veoma žalosna. Nećemo više o tome govoriti. Počeli su doručkovati. Britta je posluživala gospoñu puna tihe radosti. - Vi ste već bili u parku, kazala mije gospoña Stange? - upitala je stara gospoña. - Da, gospoña Stange je tvrdila da za mene nema nikakvog posla. Gospoña Claudine je s velikim zadovoljstvom promatrala žarke Brittine obraze. - Da li vam se šetnja sviñala? - Bilo je krasno, kao u bajci - odvratila je oduševljeno. I nije se mogla načuditi koliko se gospoña danas promijenila. Nije mogla shvatiti kako je tu ženu mogla smatrati znatiželjnom i netaktičnom. Gospoña Steinbrecht je razgovarala o svačem i bila je veoma ljubazna stoje godilo Britti i sve više učvršćivalo njenu nadu. Nakon doručka morala je gospoñi opet jedan sat čitati. Zatim ju je pratila na šetnju po parku. I za vrijeme te šetnje gospoña Steinbrecht je opet počela razgovarati o njoj. - Imate li smisla za glazbu? - upitala je kad ju je Britta upozorila na ptičji koncert u krošnjama drveća. - Da, milostiva gospoño. Tečno čitam note, a jedno sam vrijeme učila i pjevati. - Vi ste sigurno alt? - Više mezzosopran. I to tamno obojeni, kako su govorili moji učitelji. - To je lijepo. Ja volim meke, tamne ženske glasove. A kućna glazba mije mnogo milija od koncerata koji me zamaraju. Možda biste mi danas navečer mogli prikazati svoje umijeće. - Veoma rado, milostiva gospoño. Za to su vrijeme stigle do aleje kestenova kraj livade u parku. Gospoña je Steinbrecht pogledala na sat. - Moramo se vratiti. Naručila sam doktora Frensena za dvanaest sati - kazala je. Za vrijeme povratka jedva da su govorile. Stara je gospoña gledala zamišljeno pred sebe i činilo se kao da je zaboravila na Brittu. No to se samo tako činilo. Bilo joj je veoma ugodno što se mogla nasloniti na tu mladu ruku. Kad su ušle u predvorje kazala je ljubazno: - Slijedeći vas sat neću trebati. Kad završim razgovor s doktorom Frensenom pozvat ću vas. U to Friedrich javi da doktor Frensen već čeka u radnoj sobi. Doktor Frensen je ustao kad je gospoña Steinbrecht ušla. - Dobar dan, dragi doktore. Vi ste kao i obično zastrašujuće točni, pa ste morali čekati na

GIGA

24

mene. - Nisam još ni pet minuta ovdje, milostiva gospoño. Smijem li pitati kako se osjećate? - priupita on, pogledavši u njeno blijedo lice. Pokazala je na stolac i sjela nasuprot njega. - Ne osjećam se naročito dobro, dragi doktore. Loše sam provela noć. No ostavimo to. Htjela bih vas nešto pitali. Doktor Frensen se nakloni. Gospoña Claudine gaje promatrala svojim tamnim očima. Zatim ga naglo zapita: - Zašto mi niste kazali da se mlada djevojka zove Lossen? Doktor Frensen je očekivao to pitanje. Njegovo je lice ostalo potpuno mirno. - Na to vam pitanje mogu brzo odgovoriti. Prvo, vi niste htjeli saznati ništa pobliže o toj djevojci... - Ali na to da se ona zove Lossen trebali ste me svakako upozoriti - prekinula gaje ona. Starije gospodin ostao posve miran i nastavio: - Drugo, ja sam saznao za njeno ime tek kad je stigla ovamo. Kao što vam je poznato čitavu je prepisku obavio predstojnik mog ureda. Zbog olakšavanja posla, koverte su bile označene brojevima. Znao sam samo da njena koverta nosi broj dva. Tek kad je stigla saznao sam za njezino ime. Ali i tada još nisam tome pripisivao nikakvu važnost. To ime nije rijetko, a pošto ste ga vi odbacili, to uopće i nije važno. - Zaista - vi to mislite doktore? - upitala je gospoña Claudine značajno. On ju je ozbiljno pogledao. - Nećete valjda otpustiti mladu djevojku samo zato jer se tako zove? To bi mi bilo žao. Ovoga mi se put učinilo da sam našao onu pravu. Moja žena je naprosto oduševljena tom djevojkom. - I meni se ona veoma sviña - reče gospoña Steinbrecht kratko. - To me raduje, a ime nije važno. Gospoña Claudine je čvrsto stisnula ruke. - Znate li tko je Britta Lossen? - zapita ona, glasom hrapavim od uzbuñenja. On se trgne i pogleda je smeteno. - Tko je ona? - opetovao je on tiho i neka se crna slutnja polagano počela buditi u njemu. Gospoña Claudine naglo ustane. - Ona je njegova kći - kći Heinza Lossena iz drugog braka -reče ona gotovo nečujno. Sada se i Frensen dignuo. - Nemoguće! - izusti on uplašeno. Stajali su jedno nasuprot drugome i gledali se šuteći. Tada se gospoña Steinbrecht iscrpljeno spustila na stolicu. - To vi niste ni slutili? On je kao u obrani podigao ruku. - Tada je ne bih ni pod koju cijenu doveo u vašu kuću, milostiva gospoño! Stara gospoña je kimnula. - U to sam bila uvjerena, doktore. Ali i sami vidite kako slučajnost izvodi čudne šale. Ili to možda i nije bila slučajnost? - Kako to mislite? - Kad sam jučer čula ime mlade djevojke pomislila sam na trenutak nije li ona namjerno došla baš u moju kuću. - To nije moguće - odgovori doktor Frensen brzo i odlučno. -Vaše ime nije bilo spomenuto niti u oglasu, niti u prepisci. Njoj su samo kazali da se radi o poslu u kući jedne ugledne dame i da će sve potanje saznati kad stigne. Vaše je ime čula tek u mom stanu. Bilo joj je potpuno nepoznato jer me na putu ovamo pitala glasi li ono Steinbriick ili Steinbrecht. Gospoña Claudine je kimnula.

GIGA

25

- Sumnja se samo časak pojavila u meni. No htjela sam biti posve sigurna, pa sam vas zamolila da doñete. Jer - da budem kratka -ja usprkos tome imam namjeru zadržati je kod sebe. Frensen ju je začuñeno pogledao. - To je novi dokaz vaše širokogrudnosti - reče joj on pun divljenja. Njeno je lice čudno zaigralo. - Možda je to i znak uskogrudnosti koji me tjera na to da kćeri Heinza Lossena pružim u svojoj kući kruh i plaću. Doktor Frensen odmahne glavom. - To je ona ista »uskogrudnost« koja vas je natjerala otpremiti slike Heinza Lossena u Ameriku i platiti za njih višu cijenu no što je on zahtijevao. - Te sam slike kupovala jer su mi se sviñale. A da sam plaćala višu cijenu - Bože moj, sam slikar nije znao koliko te slike vrijede. Nisam se htjela obogatiti na njegov račun. No sada razgovaramo o nečemu zbog čega gubim svoj mir. A od jučer sam se već dosta uzbuñivala. Od onog časa kad sam otkrila koga mije sudbina poslala u kuću. Kao što rekoh, htjela sam se samo uvjeriti je li ju zaista poslala sudbina ili su tu postojale neke odreñene namjere. - Nije moguće daje djevojka znala kamo dolazi. - Uvjerena sam u to. Ona još ni sada ne sluti u kakvoj je vezi bio njen otac sa mnom. Ona zna samo da je on već jednom bio oženjen. Nije znala ni toliko o meni da bi mi poslala obavijest o njegovoj smrti. - Heinz Lossen je mrtav? - uzvikne iznenañeno stari gospodin. Čudno gaje pogledala. - Bih li inače zadržala njegovu kćer u svojoj kući? Ne, doktore, to ne bih mogla. Ali on je mrtav i to već dvije godine. A budući je on mrtav ništa me ne sprečava primiti njegovu kćer. Ne moram se plašiti da bi ona mogla saznati tko sam ja. - Nećete joj kazati? - Neću. Samo je tako moguće da njeno ponašanje ostane prirodno. Neka bude tako kao da mi je ona posve strana. Inače bi naš odnos bi veoma zamršen. Možda - to danas još ne znam - možda ću joj to jednom i kazati. No o tome ću odlučiti samo ja. I zbog toga vas, dragi doktore, molim za najstrožu diskreciju. Smatrajte sve to službenom tajnom. Molim vas, nemojte ni svojoj obitelji ništa kazati. Hoćete li mi to obećati? Frensen se naklonio. - Dajem vam časnu riječ. Moj mi posao nalaže čuvati mnoge tajne. I vaša će mi biti sveta. - Hvala vam, dragi prijatelju. I ne smatrajte me mušičavom. Frensen se fino nasmiješio. - Zbog toga se ne bojte, cijenjena gospoño. Rijetko kad sam upoznao ženu u čijoj je »mušičavosti« bilo više metode nego u vašoj. A sada vam moram priznati kako se veselim što će gospoñica Lossen ostati kod vas. Moja žena i ja već smo je za to kratko vrijeme zavoljeli. Gospoña Claudine zadubljena u misli prisjetila se Brittinih očiju. - Da, ona je milo biće, a bila bi ostala kod mene i da se ne zove Lossen. Molim vas, kad je budete vidjeli, nemojte joj još odati da će trajno ostati ovdje. To bih joj htjela sama kazati. Frensen se sa smiješkom naklonio i poljubio joj na oproštaju ruku.

GIGA

26

VI Kad je dr Frensen otišao, ostala je gospoña Claudine neko vrijeme nepomična u sobi. Izraz njenog lica bio je sanjarski i to joj je davalo neki posebni čar. Tada se trgnula i pozvonila. Kad je Friedrich ušao, naredila je: - Moja kola! Neka se gospoñica pripremi da poñe sa mnom u grad u kupovinu. Nakon četvrt sata sjedila joj je Britta nasuprot u kočiji. Stali su pred nekoliko dućana. Britta je tom prilikom vidjela s koliko poštovanja svuda dvore gospoñu Steinbrecht. U dva sata su opet bile kod kuće i zajedno ručale. Prilikom ručka gospoña Steinbrecht dala je Britti jedan nalog. Za vrijeme poslijepodnevnog odmora stare gospoñe trebala je Britta prema jednoj listi početi popunjavati pozivnice za zabavu koja će se održati u parku za nekoliko sedmica. Tu zabavu u parku prireñivala bi gospoña Steinbrecht svake godine. I to uvijek krajem srpnja. A sada su bili posljednji dani lipnja. Kuća gospoñe Steinbrecht bila je uvijek otvorena za goste. Osim zabave u parku ona je zimi prireñivala nekoliko svečanosti. Tko je imao bilo kakav značajniji položaj u društvu, bio je pozvan na ta primanja. Već su sada započele veličanstvene pripreme za svečanost. Gradski trgovci računali su sa svečanostima u kući gospoñe Steinbrecht. Gospoña je naime sve potrebno kupovala u trgovinama svog grada. Uz vrtlare, slastičare, mesare i trgovce vinom, za primanja bile su zainteresirane gotovo sve struke i čitav je grad znao kad se u Steinbrechtovoj kući »nešto dogañalo«. A i u samom društvu su te svečanosti bile veoma obljubljene. Bilo je uvijek sigurno da će kod gospoñe Steinbrecht biti zabavno. Njene su zabave bile originalne i dražesne. S njima su bili oduševljeni i oficiri u garnizonu, a i mlade dame. Brittu je začudilo mnoštvo pozivnica koje je morala nasloviti i kovertirati. Brzo i marljivo klizilo je pero po finom papiru koverata u kojima su se već nalazile otmjene, štampane pozivnice. Za vrijeme dok je to radila Britta je neprekidno mislila: »Hoću li ja još biti ovdje za vrijeme te svečanosti, ili ću morati napustiti ovu kuću?« Čaj je Claudine Steinbrecht ponovno pila sa svojom družbenicom. I danas je stara gospoña sjedila nasuprot mladoj djevojci prilično šutljivo i dopuštala je daje ona dvori. No Britti se činilo da njene oči nisu više tako stroge i hladne. Nakon čaja morala je čitati naglas. Zatim su pošle u šetnju parkom. No na brdo se nisu popele. Gospoña Claudine seje uvijek zadržavala u donjem dijelu parka. Za vrijeme te šetnje stara je gospoña malo govorila. Nije mogla slutiti koliko ta šutnja uznemirava Brittu koja je ponovno stala gubiti nadu. Večerale su šuteći. Britta je zbog te šutnje već bila postala nervozna. Trgla se kad joj je gospoña kazala: - Kad biste sada htjeli nešto svirati bilo bi mi to veoma ugodno. - I te kako rado, milostiva gospoño. Gospoña Steinbrecht obratila se Friedrichu koji je s još nekim od posluge pospremao stol: - Neka rasvijetle salon za glazbu. Friedrich je bez riječi brzo izašao. Gospoña Claudine je ponovno stavila svoju ruku na Brittinu. - Doñite, ja ću vas odvesti. Zajedno su prošle predvorjem do salona za glazbu. Britta je jedva suzdržala uzvik oduševljenja. Salon je bio nešto manji od susjedne dvorane za svečanosti, no bio je jednako visok, zračan i prostran. Na originalan način, veoma ukusno, bile su razmještene grupe stolica. Ovdje se za vrijeme glazbenih priredaba moglo udobno smjestiti dosta ljudi. U sredini stajao je krasan glasovir, kraj njega stalak na kojem se nalazio velik broj, u zelenu kožu umotanih nota. Troja velika vrata, koja su na gornjem dijelu imala staklene prozore, vodila su na terasu parka. Srednja vrata bila su otvorena i kroz njih je prodirao topli ljetni zrak. Salon je velikim vratima

GIGA

27

bio povezan s dvoranom za svečanosti. Gospoña Claudine sjela je kraj krasnog mramornog kamina. On je služio samo kao ukras jer je kuća imala centralno grijanje. Britta nije zaboravila najprije gurnuti svojoj gospoñi klupicu pod noge i zapitati je nije li joj hladno, ako vrata ostanu otvorena. Ova je s ljubaznim smiješkom to zanijekala i udobno se smjestila u naslonjaču. Mlada djevojka pošla je do stalka s notama, zatim se okrenula gospoñi Steinbrecht i zapitala je: - Što želite čuti, gospoño? - Svirajte ono što vi volite - odgovorila joj je. - Ne znam hoću li pogoditi vaš ukus. - A ja bih htjela upoznati vaš. Britta je izabrala neke note. Prvo je, kao uvod, odsvirala neku jednostavnu Griegovu skladbu. Pri tome je dobila volju za sviranjem. Glasovir je imao divan zvuk. Zatimje svirala Chopinov »Nokturno«. Okrenula se gospoñi i pogledom je zapitala želi li svirati i dalje. Ova je samo kimnula. Sada je Britta bila u pravom raspoloženju. Ta lijepa soba, žena s ponosnim i bolnim izrazom lica, koja je pažljivo slušajući sjedila kraj kamina, a Vani park u srebrnoj mjesečini - sve to nagonilo ju je da zasvira svoju najdražu skladbu. S razumijevanjem i na produhovljen način ona je počela svirati Beethovenovu »Mjesečevu sonatu«. Udarac prstiju bio joj je lagan i graciozan, a u isto je vrijeme imao i snažne nijanse. Gospoña Steinbrecht slušala je oduševljeno i začuñeno. Meko i puni čežnje izvirali su tonovi ispod Brittinih prstiju. Neka vrst jeze prošla je tijelom gospoñe Claudine. Ti su tonovi izranjali kao iz neke davno nestale zemlje njenih snova. I Brittin je otac bio izvanredan pijanist, a upravo tu sonatu divno je svirao. Koliko je puta osamljena žena slušala te zvukove, koliko su puta oni djelovali kao melem na njenu dušu. A sada je tamo sjedilo njegovo dijete, a to nije bilo i njeno. Kad bi to bila i njena kći, kakva bi to sreća bila! Kao očarana sjedila je nepomično. Njene su se oči ovlažile. Bolno se sjećala svoje izgubljene sreće. Izgubljene njenom krivnjom. Dvije ju je kratke godine uživala, a zatim je čitav život žalila za njom. Kako je bilo moguće da se taj zid podigao izmeñu Heinza Lossena i nje? Sad joj se činilo kao da se taj užasan zid srušio. Iza njega ona je ugledala lik ljubljenog čovjeka. Njegove su joj ruke domahivale, njegove su je oči pozdravljale onim starim, zlatnim sjajem. Činilo se kao da lebdi negdje na ovim čarobnim zvucima. Nasmiješio se i njeno je srce zadrhtalo. Rukom je pokazao na svoje dijete koje je sjedilo kraj glasovira. »Heinz, Heinz, jesi li mi poslao svoje dijete kao utjehu za moje osamljeno srce? Jesi li ti vodio njene korake? Jesi li mi konačno oprostio, moj ljubljeni? Je li tvoje srce zaista uvijek bilo uz mene za vrijeme tih teških godina? Kako ja to nisam znala, kako to nisam osjećala? Heinz, ja sam tako sama, tako sama. Daj mi svoje dijete, ispuni njegovo srce ljubavlju prema meni.« Tako je mislila Claudine u svojoj uzburkanoj duši. Duši ispunjenoj nježnošću. Taj osjećaj bio je inače stran toj ponosnoj, svojevoljnoj ženi. Zvuči su utihnuli - slika se izgubila. No još uvijek je osamljena žena zurila napolje u mjesečinom obasjan park. Britta je ostavila ruke na tipkama. I ona je bila uronila u tužne uspomene. Koliko je puta morala ocu u njegovim posljednjim godinama svirati tu sonatu. Konačno se sabrala : okrenula se prema svojoj gospoñi. - Želite li još nešto čuti? Gospoña Claudine se trgla. Neko je vrijeme, kao odsutna duhom, gledala Brittu. Tada je brzo kazala: - Niste li kazali da i pjevate? - Da, milostiva gospoño, pomalo. No ne znam hoće li biti dosta dobro za vas. Imala sam

GIGA

28

veoma malo satova pjevanja i do sada sam pjevala jedino pred ocem. - Sudeći po vašem savršenom sviranju glasovira, vi ste glazbeno veoma nadareni. Molim vas, otpjevajte mi jednu pjesmu. - Rado. Imate li neku naročitu želju? - Ne, ne, pjevajte bilo koju pjesmu koju ste pjevali i svom ocu. - Smijem li brzo poći po svoje note? - Da, da samo poñite. Britta se požurila u svoju sobu i brzo se vratila s nekoliko knjižica nota. Instinktivno je osjećala da je glazba govor koji prodire do srca njene gospoñe. Nije htjela ni pod koju cijenu pokvariti dobar dojam koji je ostavilo njeno sviranje glasovira. Pomalo bojažljivo sjela je opet kraj glasovira. Posegnula je za notama koje su već bile dosta trošne. To je bila pjesma koju je često morala pjevati svom ocu. Pjevala ju je čak onog dana kad je umirao. Osjećala je kao da o toj pjesmi ovisi njena sreća. Tiho je preludirala, a zatim počela pjevati svojim lijepim glasom. Glas nije bio jak, no očaravao je svojom mekoćom. Pjevala je »Proljetnu noć« od Schumanna. Kad je otpjevala prve riječi Claudine Steinbrecht se uspravila. Pogledala je Brittu pogledom punim žara. Stoje to bilo? Zar je danas sve trgalo njeno srce? Zar se prošlost probudila i htjela joj oteti njen mir? Ovu pjesmu, baš ovu, pjevao je Heinz Lossen ono veče kad je postala njegova zaručnica. Zanosno je tada odzvanjalo u njenom uhu: / s neba zvuči ječe: Ona je tvoja - samo tvoja. Njeno uho je pohlepno gutalo pjesmu koju je pjevao taj produhovljeni djevojački glas. Svaka njena riječ prodirala joj je do srca. Budila je u njoj sjećanje na dane čiste sreće. Ovu je pjesmu Heinz morao tako često pjevati. Gotovo svi sretni sati njenih zaruka i njenog kratkog braka bili su obilježeni tom pjesmom. Sa suzdržanim dahom slušala je pjesmu, a njene su usne nijemo ponavljale riječi koje je Britta pjevala: Čujem ptice koje odlijeću iznad vrta, kroz zrak. Proljetni se miris širi jer sada sve počinje cvasti. Klicala bih i plakati bih htjela Zar je moguće daje to sve tako, Stara čuda opet se javljaju nošena mjesečevim sjajem. Kaže to mjesec, zvijezde kažu -Grane drveća to šapuću A slavuji pjevaju: Ona je tvoja - tvoja je! I druga je strofa bila zamuknula, a da se Claudina Steinbrecht nije ni pomakla u naslonjaču. No suze su joj tekle niz lice. Nije ih mogla zadržati. One kao da su morale odnij eti sa sobom neizmjernu količinu boli i jada. Već mnogo godina nije tako plakala. Kad je Britta završila, okrenula se i veoma prestrašila ugledavši svoju gospoñu u suzama. Nije znala da su te ponosne, tamne oči već gotovo zaboravile plakati i da su te suze bile rijetkost. No nešto u tom nesavladivom bolu stare žene duboko ju je potreslo. Skočila je i nemoćno stisnula dlanove. Htjela je nešto kazati, ali nije mogla jer nije našla riječi koje bi joj se činile dovoljno nježne. Claudine Steinbrecht se s mukom digla i učinila nekoliko koraka prema otvorenim vratima. Ruke je ispružila kao da nešto pipa. No pri tome je posrtala. Britta je brzo potrčala prema njoj i poduprla je. Claudine je, poduprta o Brittu, pošla u mjesečinom obasjan vrt. Bio je to čudan, lijep osjećaj, što se mogla nasloniti na to mlado, drago biće. Kao da joj je to bila kći. Pa ona joj i nije bila strana. One su pripadale jedna drugoj. I u Brittinim očima zasjale su suze kad je završila sa sviranjem. Sigurno je i nju pjesma podsjetila na oca i njihova su se srca našla u sjećanju na njega. Stara gospoña je neko vrijeme plakala. No konačno se ipak smirila i sada je opet mogla

GIGA

29

govoriti. - Dijete, ne čudite se ludoj, staroj ženi. Ova pjesma, upravo ova pjesma, probudila je u meni neka sjećanja. Ne smijete se čuditi mojim suzama. - To sigurno ne činim, milostiva gospoño. No menije tako žao što vam je ta pjesma prouzrokovala bol. - Ne brinite zbog toga. Kad je čovjek gotovo zaboravio da takvi osjećaji postoje, prava je blagodat opaziti da još sve u srcu nije zamrzio. Kako ste se sjetili baš te pjesme? Britta se zacrvenjela. Plašila se iznijeti one osjećaje koje je pjesma budila u njoj. I zato je samo kazala: - Cesto sam je morala pjevati ocu, pa sam mislila daje najbolje poznajem. - Vaš je otac volio ovu pjesmu? -upitala je stara dama čudnim, jednoličnim glasom. - Da, veoma ju je volio. I na sam dan njegove smrti morala sam mu je pjevati. Tek sam kasnije, iz njegovih zabilježaka, saznala da ona u njemu budi bolna, no ujedno i draga sjećanja. Često sam u očevim očima vidjela suze kad je slušao tu pjesmu. Claudine Steinbrecht upijala je pobožno njene riječi. Vlažnim je očima gledala prema nebu punom zvijezda. Brittine riječi zvučale sujoj kao nebeska poruka. Heinz nije zaboravio tu pjesmu. Ona mu je tjerala suze na oči. Zar je trebalo drugog dokaza daje ona bila ljubljena usprkos svemu što se meñu njima dogodilo? Sve je to ispunjavalo njenu ranjenu dušu srećom, ali i dubokim bolom. Istom sada shvatila je stoje uništila svojom neizmjernom tvrdoglavošcu. Nije uništila samo svoju sreću, već i sreću čovjeka kojega je ljubila i poslije smrti. Obrisala je oči. - Čini se da je vaš otac bio veoma osjećajan - kazala je u nastojanju da što više sazna o njemu. - Da - odgovorila je toplo Britta. - On je izvana bio ponosan, tvrd, nagao i odlučan, no pri tome je imao veoma meko srce. - Sigurno ste ga mnogo voljeli? - Neopisivo, on mi je bio sve. Majku sam rano izgubila - rekla je potreseno Britta. Danas ona nije osjećala riječi gospoñe Steinbrecht kao puku znatiželju. Toliko je topline bilo u njenu glasu. - Morate mi još više pričati o njemu. Mislim uopće o vašim roditeljima. To nije znatiželja, dijete. Sudbina nekih ljudi toliko nas se doimlje da osjećamo simpatije za njih, iako ih ne poznajemo. Brittino je srce glasno zakucalo. Nije li kroz te riječi zvučalo obećanje da će moći ostati. Brzo se sagnula i poljubila ruku gospoñe Steinbrecht. - Zahvaljujem vam za vaše riječi! Bolni smiješak prošao je Claudininim licem. Kad bi ova mlada djevojka znala koliko joj ona zahvalnosti duguje. Tiho, gotovo plašljivo, pogledala je mjesečinom obasjanu plavu kosu. - Zar ne, drago dijete, sada više ne vjerujete kao jučer da želim vaše najsvetije povrijediti znatiželjnim pitanjima? Britta j e pocrvenj ela. - Milostiva gospoño...! - Ne, ne, nemojte ništa kazati. Vaše mlado lice se, hvala Bogu, još ne zna pretvarati. Ja sam sinoć čitala te misli s vašeg čela. - I stoga vam dvostruko zahvaljujem što se ne ljutite na mene. - Da se ljutim? Ne, pa vi ste bili u pravu. Sviñalo mi se što ste usprkos želji da mi se dopadnete smogli hrabrosti obraniti od znatiželjnih pogleda ono što vam je najsvetije. Ali sada ćemo ući. Kasno je i ja sam umorna. Još je dugo te večeri Britta stajala kraj prozora i promatrala divotu mjesečine u parku. Mislila je na gospoñu Claudinu.

GIGA

30

- Iako je tako bogata - njoj pripada taj divan posjed - ona, čini se, ipak nije sretna. Kako je težak život! Nikoga ne pošteñuje od boli i jada - mislila je ona.

GIGA

31

VII Idući je dan bila subota. Tog je dana gospoña Steinbrecht uvijek primala goste. Od pet sati poslije podne do navečer njena se kuća nikad ne bi ispraznila. Poslije podne servirali su male kolačiće i ukusne toste, a za večeru je bila spremljena hladna zakuska. Kod zajedničkog doručka, u subotu ujutro, upoznala je gospoña Steinbrecht Brittu s tim kućnim običajem. Stara je gospoña opet izgledala ponosno i mirno kao uvijek. Ovoj strogoj, suzdržanoj prirodi nije bilo lako iznenada postati ljubazna i topla. Uvijek bi se iznova branila od svojih vlastitih osjećaja. Nitko ne bi mogao zamijetiti na njoj da ju je nešto potreslo i daje njen mir samo maska. Činilo se kao da se stidjela svojih sinoćnjih osjećaja. No Britta je zavirila u ovo ponosno žensko srce, i sada se više nije dala zavaravati. Polagano se stara dama opet smekšala pod molećivim pogledom baršunastih smeñih očiju. I tako je razgovor ipak nekako krenuo. - Meñu mojim gostima naći ćete i znance, gospoñice Britto -rekla je gospoña Steinbrecht u tijeku razgovora. - Znance? Ja? - začudila se Britta. - Da, doktora Frensena i njegovu ženu. Brittine su oči zasjale. - To su tako mili, dobri ljudi! - Kako ste to tako brzo otkrili? - Tako nešto čovjek instinktivno osjeti. Gospoña Claudina je uzdahnula. - Blago vama ako vas vaš instinkt nikad ne vara. Jeste li upoznali i oba Frensenova nećaka? - Ne, milostiva gospoño. - Tada ćete to večeras nadoknaditi. - Doktor Frensen nema djece? - Ne. I zbog toga je prihvatio svoja dva nećaka. Jedan je oficir, on je sin njegove sestre. Sestrin je muž umro nesretnim slučajem, a na nju je to tako djelovalo da je veoma mlada umrla. Drugi je sin njegova brata. Taj je brat liječnik dobio trovanje krvi kad je liječio nekog bolesnika od difterije. Umro je kao žrtva svoga poziva. I njegova je žena isto tako veoma rano umrla. Taj drugi nećak studirao je kemiju i sada je zaposlen u laboratoriju jedne ovdašnje tvrtke. Interesira me hoće li vam vaš instinkt pomoći da pravilno ocijenite oba nećaka. Britta se nasmiješila. - Kod mladih ljudi njihove osobine možda nisu tako naglašene. - Vidjet ćemo. Uostalom nadam se da ćete svojim glazbenim talentom pridonijeti razonodi mojih gostiju. - Veoma rado, ako to budem mogla - kazala je Britta s očima punim straha. Je li gospoña Claudina razumjela taj strah? Ili je to bio samo slučaj kad je kazala: - Htjela sam vas pitati kako stojite s garderobom, gospoñice Britta. Imate li lijepu haljinu za društvo? Ne mislim za danas. Danas je dovoljna jednostavna, svijetla haljinica. Ali za zabavu u parku morate imati elegantnu haljinu. Britti je udarila krv u glavu. - Za svečane prilike imam samo jednostavnu bijelu haljinu od voala. Kod generala Feldheima bila sam za vrijeme svečanosti gotovo čitavu večer uposlena kod glasovira ili kod stolića za čaj. Nije mi bila potrebna elegantna haljina. - Ovih ću vam dana naručiti kostim kod Schellendorfa. Britta je stisnula ruke i pogledala je u neprilici. Sjetila se svoje skromne ušteñevine. Hoće li ona dostajati za ono stoje ova bogata žena namjeravala naručiti? - Oprostite, milostiva gospoño, ali ja ne znam nije li ta tvrtka preskupa. Imam samo malo novca... a ako me vi opet otpustite ne znam kroz koje ću vrijeme opet naći namještenje.

GIGA

32

Gospoña Claudine je iznenada shvatila strah u Brittinim očima i nasmiješila se. - Niti ne pomišljam na to da vas otpustim - rekla je dobrodušno. Brittine su oči zasjale tako da ih je stara gospoña gledala kao začarana. Upravo su tako zasjale i oči Heinza Lossena kad se zbog nečega radovao. Britta se iznenada digla i privukla ruku svoje gospoñe usnicama. - Zaista ne? Ja smijem ostati? Kako vam mogu zahvaliti? - Zar biste tako rado htjeli ostati kod mene? - upitala je dirnuto stara žena. - Od svega srca! Ne samo što ću se riješiti velike brige ako smijem ostati, već u meni ima i nešto drugo što ne mogu objasniti. Vaša dobrota, vaše zanimanje za one koje sam ja najviše voljela i koje sam na žalost izgubila - sve je to tako divno. I gospoña generalica, je često bila dobra prema meni. Ali ja ne znam - vi se tako ljudski odnosite prema meni, usprkos... Iznenada je u neprilici zašutjela i pocrvenjela. Gospoña Claudine se nasmiješila. - Usprkos tome što ste me najprije smatrali hladnom, starom ženom. To ste htjeli kazati? Britta je uplašeno sjela. Ona je htjela kazati - Usprkos vašem naizgled strogom i oporom biću. - No još se u pravi čas bila sjetila kako bi to njena gospoña mogla shvatiti kao nedozvoljenu kritiku. - Milostiva gospoño, molim vas, nemojte misliti da sam to htjela kazati! -jedva je prozborila. - Možda ste se u mislima nešto blaže izrazili. No ostavimo to. Na svaki ste se način mene pomalo plašili. Pa čuli ste kako sam prije vas već tri mlade djevojke otpremila jer sam tako nesnosna. Frensen i moja dobra stara Stange sigurno su vas dobro uplašili - rekla je stara dama s blagom ironijom. - Ne, ne, samo su mi natuknuli kako se ne smijem odviše nadati da ću ostati, jer... - Jer sam ja zlovoljna, stara žena kojoj nije lako ugoditi. Da, da, a tako to i jest. Ali zato kad jednom nekoga zavolim - no radije neću odviše obećavati. Ako opet jednom budem gruba i neljubazna, tada se sjetite, drago dijete, da se ja nalazim u veoma lošem raspoloženju i da ni s kim nisam manje zadovoljna nego sa samom sobom. No vi zbog toga ne smijete trpjeti, to vam obećavam. Jer ja vas volim i želim da što dulje ostanete kod mene. Britta je sjala od sreće. - Kako sam ja beskrajno sretna, presretna, milostiva gospoño! - Tome se veselim, dijete. I ako vam ne bude odviše teško, nastojte i vi mene malo zavoljeti. Meni je to potrebno, jer ja sam veoma siromašna, iako sam bogata žena. A za to svoje siromaštvo sama sam kriva. No vi to ne možete razumjeti. Vratimo se sada na pitanje vaše haljine. Naravno da ja izdatke koje vi imate zbog probitaka moje kuće, uzimam na sebe. Vaša vam plaća ne dopušta da nabavljate elegantne toalete. A meni je drago kad su moje družbenice obučene lijepo i elegantno. Naročito kad su tako lijepe kao vi. Nije potrebno da pocrvenite. To vam jedna stara žena smije kazati. Jednom ćemo prilikom popisati što vam je potrebno: haljine, šešire, rukavice i slično. Idućeg ćemo tjedna otići do Schellendorfa i nešto naručiti. To možete od mene primiti mirne duše. Uvijek sam to radila kod svih družbenica. Posljednje riječi nisu baš posve odgovarale istini. Gospoña Steinbrecht je prema svojim družbenicama bila uvijek veoma darežljiva i poklanjala im kod izvanrednih prilika lijepe haljine. No kod Britte je to bilo drugačije. Njoj je od samog početka htjela osigurati pravo na ono stoje kod drugih bila samo darežljivost. Mlada je djevojka sjedila kao utonula u lijep san. Njene su velike oči sjale od sreće. Bila je tako dražesna da gospoña Steinbrecht nije mogla skinuti pogled s nje. - Kako bi čovjek mogao biti ponosan kad bi imao takvu kćer - pomislila je i tiho uzdahnula. Britta je bila kao omamljena. Po riječima gospoñe Steinbrecht njen je položaj bio još mnogo sjajniji no stoje to ona zamišljala. Njeno je srce bilo puno tople zahvalnosti prema toj plemenitoj ženi. Činilo joj se pravim čudom što se odjednom riješila svih briga, i što je možda za čitav niz godina našla dom. Htjela je udovoljiti svim željama koje je mogla pročitati iz očiju gospoñe Steinbrecht i time

GIGA

33

joj dokazati svoju zahvalnost. - Kad bih vam samo mogla objasniti svoje osjećaje - kazala je, ispunjena zahvalnošću. - Htjela bih vam se odužiti za vašu dobrotu, noja to mogu samo beskrajnom odanošću jer ništa drugo ne posjedujem. Gospoña Claudine gledala ju je zamišljeno. I sjetila se kakvu dragocjenost Britta posjeduje u zabilješkama svog oca. Ona je beskrajno željela zadobiti to blago. - Moram ih posjedovati, uz bilo koju cijenu - kazala je tiho. No trgnula se kad ju je Britta upitala: - Što izvolite? Nisam vas razumjela. - Ništa, ništa, dijete. Ponekad sam rastresena. Ne obraćajte pozornost na to.

GIGA

34

VIII Kao što je to već bilo uobičajeno, prvi su gosti stigli gospoñi Steinbrecht oko pet sati. Gospoña Steinbrecht dočekala ih je ukusno obučena u haljinu koja je odgovarala njenim godinama. Bila je napravljena od crne čipke i svile. Izgledala je veoma otmjeno, a njeno je ponosno lice bilo ozareno blagim sjajem. Gosti su iznenañeno promatrali lijepu, vitku djevojku s bogatim, plavim pletenicama i divnim očima. Britta je obukla svoju najbolju haljinu od bijelog voala jer je to željela njena gospoña. Haljina je padala u lijepim naborima, a ovratnik je otkrivao samo malen dio njenog potiljka. Bila je tako krasna i dražesna, a uz to i tako otmjena, daje privlačila poglede svih prisutnih. Britta i nije primjećivala kako je upadala u oči zbog svoje mladenačke svježine. Bila je sretna jedino stoga što je opet imala dom i tako se riješila neprekidnih briga. Njene su se oči uvijek iznova vraćale gospoñi Steinbrecht kao da pita je li sve u redu. A ova je jedva mogla odvratiti pogled od dražesne Britte. Uvijek bi opet otkrivala nove sličnosti s njenim ocem. Kako je držala glavu, kako ju je ponekad nagnula na stranu kad bi nešto promatrala i kako je s vremena na vrijeme pogladila desnom rukom lagano lijevu, sve je to bilo isto kao kod njena oca. A uz to još i dražestan trokut na čelu i baršunaste oči. Kćerci Heinza Lossena nisu bile potrebne nikakve druge preporuke za ulazak u kuću i u srce Claudine Steinbrecht. Doktor Frensen i njegova supruga toplo su pozdravili Brittu. Ostali su je gosti začuñeno gledali. Zar tako izgledaju družbenice? I kako su Frensenovi bili ljubazni s njom. Britta im je radosno saopćila daje primljena u službu. - Već sam od svog muža čula daje sve proteklo u redu, dijete. Veselim se zbog vas. To je bila potpuna pobjeda, zar ne? - kazala je stara dama. - Za tu pobjedu moram zahvaliti i vama i gospodinu doktoru. Vi ste me tako ljubazno pripremili - odgovorila je toplo Britta. - Nije potrebno zanositi se iluzijama, draga gospoñice. Sigurna sam kako je jedino vaša osobnost izvojevala tu pobjedu. U tom trenutku pristupio je neki mladi oficir damama. - Draga tetko, hoćeš li me upoznati s gospoñicom? - kazao je on gledajući s udivljenjem Brittu. Ova je u njemu prepoznala poručnika koji je s vojnicima prolazio kraj ograde parka. Njegov pogled, u kojem se osim divljenja nalazio još i neki drugi izraz, natjerao joj je crvenilo u lice. To je promatrao neki drugi muškarac u civilu koji je takoñer pristupio damama i sada stajao iza oficira. Iznenañeno je pogledao njeno lijepo lice i pomislio: - Evo, Theo je opet nekoga osvojio, čudno da sve žene tako reagiraju na njegove... U meñuvremenu gaje gospoña Frensen predstavila. - Moj nećak, poručnik Frensen - gospoñica Lossen, družbenica gospoñe Steinbrecht. Theo Frensen lupnuo je petama i naklonio se. A zatim je kazao sa smiješkom koji nije bio na mjestu: - Već sam imao tu sreću da izdaleka vidim gospoñicu. Britta se ljutila zbog tog smiješka i kazala hladno, ponosno uzdignute glave: - Žao mi je što se ne mogu sjetiti da smo se već sreli, gospodine poručnice. On je pogledao prema svojoj tetki koja se okrenula i razgovarala s nekom starijom gospoñom, a zatim je odgovorio s povjerljivim smiješkom: - Vaše lijepe oči ne mogu lagati kao vaše usne, gospoñice. One su mi smjesta odale da ste me prepoznali. Britta ga je pogledala mirno i hladno iako su njeni obrazi postali još rumeniji. Već je bila naučena na to daje izvjesni ljudi u društvu smatraju za divljač na koju je dopušten lov. Ovaj je poručnik očito pripadao toj kategoriji. - Na žalost ne mogu vam zabraniti tako govoriti, gospodine poručnice. No oprostite, čini se

GIGA

35

da sam potrebna gospoñi Steinbrecht. Hladno se naklonila i htjela otići. No zadržala ju je gospoña Frensen. - Samo trenutak, draga gospoñice. I moj drugi nećak htio bi se upoznati s vama. Doktor Herbert Frensen - gospoñica Lossen! Istom sada je Britta opazila mladog čovjeka koji je stajao iza poručnika već neko vrijeme. Pozdravila ga je hladno i suzdržljivo. Pri tome je pogledala njegovo rasno lice oštrih crta. Imao je duboke, izražajne, sive oči. I na njegovom je licu bio lagan osmijeh, no taj nije bio ni nametljiv, ni drzak, već pomalo podrugljiv i zagrižljiv. Inače se doktor Frensen nikad nije rugao. Bio je to živahan čovjek s otvorenim, časnim karakterom. No kad bi vidio kako i najljepše i najpametnije djevojke nasjedaju lijepom licu njegova bratića, njegovim bi licem prešao podrugljiv osmijeh. Na žalost, sam je predobro znao, kako Theo osim lijepog lica i dobre figure ne posjeduje nikakve druge vrline do velike doze samouvjerenosti. Herbert Frensen ni izdaleka nije bio tako lijep kao Theo. No zato je bio izrazito bolji karakter. Zato što ga žene nisu zamjećivale bila je kriva više njegova povučenost nego njegova vanjština. Nije težio za laganim osvajanjima. Usprkos svom prividno hladnom ponašanju, njegova je priroda bila duboka i imao je idealne poglede na svijet. Majke čije su kćeri bile sazrele za udaju već su odavno stavile oba bratića na listu ozbiljnih ženidbenih kandidata. No Theo je bio poput leptira koji je srkao sa svakog cvijeta, a Herbert još nikad nije sreo djevojku koja bi bar donekle nalikovala njegovom idealu. A on se nikad ne bi oženio iz koristi. Kao i njegov bratić, ni on nije imao imetka. Do prije kratkog vremena bio je ovisan o dobroti svog ujaka. Sada je našao posao u laboratoriju jedne velike tvornice boja. Njegova mu je plaća bila dovoljna za život. Osim toga imao je opravdane nade da će mu se položaj još i poboljšati. Dok je Theo još uvijek ovisio o novcu svog ujaka, Herbert nije od njega uzeo ništa otkad je dobio namještenje. Doktor Frensen i njegova žena voljeli su svoje nećake kao vlastitu djecu. No u potaji su osjećali kako je Herbert vrjedniji iako dakako nisu mogli Thea smatrati nevrijednim. Znali su samo daje on površan, da nikad nije izlazio s novcem koji je dobivao od njih i daje usprkos svojoj izvanjskoj ljubaznosti mnogo nepouzdaniji od Herberta. Gospoña doktora Frensena je u potaji tražila bogatu nasljednicu za Thea i nadala se kako će ona urazumiti njenog tako površnog nećaka. Za Herberta su se oboje starih manje brinuli. Znali su da će on sam moći svladati svoj životni put. Doktor Frensen je pomno zapisivao koliko je više novca izdao za Thea nego za Herberta. Kako će obojica biti jedini nasljednici njegova malenog imetka, on nije htio da Herbert pri tome lošije proñe. Osjećaj pravednosti mu to nije dopuštao. Britta je iz pristojnosti izmijenila samo nekoliko hladnih riječi s Herbertom, a zatim se opet brzim koracima uputila prema stoliću za čaj. Nadala se da će tamo moći nešto pomoći. No tek stoje stala uz stolić, pristupila joj je gospoña Steinbrecht i stavila svoju ruku na Brittinu. - Prepustite ovo posluzi, gospoñice Britta. Htjela bih da ostanete uz mene. Prvo ću vas upoznati sa svojim gostima. Već su me mnogi upitali za lijepu mladu damu u bjelini - kazala je ona sa smiješkom. Britta ju je pogledala sretnim očima. - Tako bih rado pomogla, milostiva gospoño. - Ako me želite razveseliti, svirajte nam kasnije malo. Kod mene ne trebate svirati za ples, ali kad netko tako lijepo pjeva i svira mora time usrećiti i druge. - Veoma ću to rado učiniti. - Jeste li već pozdravili Frensenove? - Da, i u svojoj sam im sreći odmah ispričala kako smijem ostati kod vas.

GIGA

36

Gospoña Claudine se nasmiješila. Ovo slatko lice bilo je prelijepo kad je bilo ozareno srećom. - Tako, tako, već ste im to ispričali? A jeste li upoznali i oba nećaka? - Da, gospoña Frensen mi ih je obojicu predstavila. - Pa, kakav je vaš sud? Britta ju je ozbiljno pogledala. - Milostiva gospoño, o ljudima i knjigama trebalo bi suditi istom kad ih dobro upoznamo. - Kolika mudrost u tako mladoj glavi. No što vam kaže vaš instinkt? Britta je pocrvenjela. No kad je vidjela kako je ozbiljno promatraju oči stare gospoñe, upitala je tiho: - Smijem li biti iskrena? - Posve. - Moj mi instinkt nalaže opreznost kad se radi o jednom od ta dva gospodina. O drugom mi nije ništa kazao. - A taj jedan nosi uniformu, zar ne? - Da! - Izvrsno dijete! Čini se da se možete osloniti na svoj instinkt. Što se mene tiče, ja mnogo više volim Herberta. Theo osvaja. No to je lažno. Kažem vam to ne bez odreñene namjere. Britta joj je brzo poljubila ruku. - Zahvaljujem vam! Osim toga ja nikad ne zaboravljam na svoj položaj. A na to sigurno neće zaboraviti niti poručnik Frensen. Gospoña Claudina je gotovo s prezirom odmahnula. - Taj zaboravlja na sve što mu nije ugodno. Britta se ponovno uspravila. - Neću mu dati prilike za to. Stara gospoña je sada odvela Brittu grupi postarije gospode. Predstavila ju je - Gospoñica Britta Lossen, moja nova družbenica. Način na koji je predstavila Brittu, upao je u oči njenim gostima. A i to kako ju je htjela uvući u razgovor, odavalo je da ona želi za nju poseban položaj. Zbog toga su i bili veoma ljubazni s tom lijepom djevojkom. Mnogima to i nije bilo teško. Lijepo lice je poput preporuke kojom se postiže naklonost ljudi. A Brittina skromnost se svima veoma sviñala. I tako se Britta malo po malo upoznala sa svim prisutnima. Meñu njima se nalazio i kapetan Gorger. On nije bio tako netaktičan kao Theo Frensen i nije spomenuo susret kod ograde parka, iako je Brittu smjesta prepoznao. Njegovo oštro lice vojnika odavalo je jasno koliko mu se mlada djevojka sviña. Kasnije se po običaju muziciralo. Kapetan Gorger koji je bio veoma glazben i imao lijep bariton, otpjevao je nekoliko pjesama iz neke nove operete. Nakon tog laganog, razveseljavajućeg nastupa, slijedila je pjesma o večernjoj zvijezdi Wolframa von Eschenbacha koju je otpjevao neki stariji gospodin s mnogo mladenačkog žara. Bio je to savjetnik Habermann. Pratila gaje njegova žena, neka suha, blijeda plavuša s dugim nosom i zagrižljivim licem. Njene oštre, hladne oči preletjele bi ponekad prijeteći preko slušalaca kao da pita da li oni s dovoljno pažnje prate ovaj otrcani, toliko puta ponavljani, nastup. Činilo se da oni baš nisu veoma obljubljeni. Kad su išli prema glasoviru, uzdahnuo je neki mladi poručnik: - Djeco, začepite srce i uši. Habermanni se spremaju zlostavljati večernju zvijezdu. - Tiho, Biihlau, želiš li izazvati bijes gospoñe Habermann? - Bože sačuvaj! Nije li netko od vas ponio vatu? - šapnuo je Gorger. - Ne, ali doktor Streubel bi nas mogao kloroformirati. U narkozi se to može podnijeti bez bola. - Sjajno, gdje je doktor Streubel? - Sjedi kraj naše drage domaćice i udvara lijepoj družbenici. Djeco, pogledajte dražesno lice te mlade dame. To je bolje od svake narkoze.

GIGA

37

- Čujte, čujte, Gorger postaje romantičan. - Smilujte se - Habermannova će nas probosti svojim pogledom. - Ne mari, to bi bila slatka smrt - rekao je mladi poručnik s oduševljenim pogledom. Zbog toga su gotovo svi prasnuli u smijeh. No jedan pogled Habermannove ugušio je taj smijeh u začetku. Mlada su gospoda grčevito zurila u vrške svojih čizama i izigravala duboko ganuće. Oni su i veoma glasno pljeskali kad je pjesma o večernjoj zvijezdi bila dovršena. Slijedeći se nastup mladićima više sviñao. Theo Frensen odveo je do glasovira prekrasnu mladu ženu, sjajnog pogleda. Bila je to supruga vlasnika tvornice Michelsa koji je bio najmanje dvadeset godina stariji od nje. Gospoña Susanna Michels veoma je voljela život i dopuštala je da joj udvaraju. Budući je njen muž bio milijuner mogao je dati dostojan okvir njenoj ljepoti. Došavši do glasovira, počela je polagano skidati prstenje i narukvice, neprekidno razgovarajući s Theom. Konačno se s Theom oprostila žarkim pogledom u kojem se mogao nazrijeti suspregnuti bijes. Gospoña Susanna Michels bila je naime ljubomorna jer se Theo upadljivo dugo zadržavao kraj Britte. Upravo mu je to bila tiho prigovorila, no on je te prigovore suzbio neodoljivim pogledima. - Nije potrebno da se u društvu zna kuda me moje srce vuče, najdraža, obožavana gospoño Susanna - prišapnuo joj je on. Samo upola umirena počela je lijepa žena svirati s mnogo strasti jednu Lisztovu rapsodiju. Njeno lijepo, izražajno lice odavalo je kako joj ta strast leži u krvi. Herbert Frensen sjedio je kraj otvorenih vratiju koja su iz salona za glazbu vodila na terasu parka. Za vrijeme pjesme o večernjoj zvijezdi činilo se kao da bi bio najradije pobjegao. Zatim mu je pogled zabrinuto počivao na Theu i lijepoj gospoñi Michels. Strast, koju je ta lijepa žena tako otvoreno pokazivala za vrijeme sviranja, neugodno ga se dojmila. Ma kako briljantno ona svirala, njemu se ta vrsta glazbe nije sviñala, jednako kao ni žene koje se nisu znale svladavati. Njegov se pogled slučajno sreo s Brittinim. Ona je sjedila skromno iza gospoñe Claudine i iznenada sa zanimanj empogledala u ozbiljno Herbertovo lice. I sada su se dva para očiju u zanosu srela. Kako je ponekad čudan takav pogled koji zaboravlja na sva uobičajena pravila. Kad se ovo dvoje ljudi srelo nije zadrhtala ona nevidljiva struna njihova bića. A sada kao daje iznenada došlo do nevidljive veze meñu njima. Ta krijesnica preskočila je s jednoga na drugo kao daje htjela zapitati: - Tko si ti? Odmah zatim njihovi su se pogledi opet razdvojili, ali još su se nekoliko puta sreli - no tada su oni već povukli zavjesu ispred svoje duše. U društvu više nije bilo nikoga tko bi želio izvesti neku glazbenu točku. Sada je gospoña Steinbrecht mogla pokazati svima kćer Heinza Lossena. I to je učinila s velikim unutarnjim zadovoljstvom. Smiješeći se, kazala je da bi gospoñica Lossen rado pridonijela nešto zabavi gostiju. Britta se malo zacrvenjela, no ustala je bez oklijevanja i pošla prema glasoviru. Sve su oči pratile njenu dražesnu pojavu. Gospoña Haber šapnula je u uho gospoñi Michels: »Što mislite, je li to prava kosa?« Gospoña Susanna je nevoljko slegnula ramenima jer je vidjela da je Theo Frensen pristupio Britti i ponudio joj da će on listati note. Gotovo neprimjetno pojavio se na Brittinom čelu onaj mali trokut. Najradije bi odbila Thea. Tada se sjetila kako joj ne doliči odbiti ljubaznu ponudu gosta svoje gazdarice. Ograničila se na to da mu zahvali nijemim naklonom glave. Herbert Frensen pratio je promjenu na Brigittinu licu. Časak je zastao. Zatim je ustao i kao nenamjerno pristupio bliže. Ova ga je djevojka počela zanimati jer je Theovo udvaranje

GIGA

38

vidljivo odbijala. Da lije to bila samo gluma ili iskreni osjećaj? Pogled na Thea natjerao joj je prilikom prvog susreta krv u lice - zastoje sada iznenada bila tako hladna i odbojna? To gaje pitanje mučilo. Sjeo je blizu glasovira kako bi mogao bolje promatrati Brittu i Thea. Theo je sjeo kraj Britte i za vrijeme dok je ona tražeći listala po notama, on joj je nešto tiho govorio. Sto je govorio to Herbert nije mogao razumjeti, no mogao se kladiti da se radilo o njegovim omiljenim laskanjima. S potajnim je zadovoljstvom vidio kako mlada djevojka ne obraća pozornost na to. I ubrzo nakon toga glasovir je počeo pjevati pod Brittinim rukama. Druge rij eči Herbert nij e mogao naći za ovu produhovlj enu igru koja gaje dovodila u sanjarsko raspoloženje potpuno strano ovom ozbiljnom čovjeku. Njegove su oči neprekidno gledale u fini Brittin profil. Kako su čiste bile te crte, kako su lijepo ležale tamne duge trepavice na dražesno zaobljenim obrazima kad bi Britta spustila pogled. I kako bi divno zasjale oči nalik na smeñi baršun kad bi podigla kapke. Za Herberta Frensena bila je ova čista ljepota pravo otkriće. U isti mu je čas postalo jasno kako je ova djevojka osoba koju bi trebalo bolje upoznati. No Brittino sviranje nije osvojilo samo Herberta. I svi ostali gosti slušali su bez daha. To je bila glazba koja je dolazila iz srca i govorila srcu. Claudine Steinbrecht je zadovoljno promatrala kakav dojam ostavlja Brittina igra i na njenu se licu pojavio ponosan smiješak. Činilo joj se kao daje i ona stvorila nešto od te djevojke, kao da je čvrsto vezana za nju. Britta Lossen pobijedila je brzo njeno ponosno žensko srce, jer je bila kći Heinza Lossena, ali i zbog svoje čiste ljepote. Kad je Britta završila, odobravali su joj dugo i iskreno. Theo se sagnuo prema njoj i šapnuo joj povjerljivo: - Ne znam čemu bih se više divio, vašoj majstorskoj igri ili vašoj velikoj ljepoti. Oko i uho se natječu tko će imati veći užitak. Ja sam zadivljen, časti mi! Trokut na Brittinom čelu postao je još dublji, a izraz lica odbojniji. - Ne znam što bih s vašim udivljenjem, gospodine poručnice. Molim vas ne zaboravite kakav je moj položaj u ovoj kući. Ja sam potpuno bespomoćna pred uvredama. - Ali, draga gospoñice, zašto tako oštro? Zar vam ne smijem izraziti svoje udivljenje? - C'est le ton, qui fait la musique, gospodine poručnice. A budući imam sluha veoma dobro razlikujem tonove - odgovorila je ona veoma odrješito. Oboje nije primijetilo da im se Herbert Frensen približio. On je čuo posljednje Brittine riječi. Izraz njenog lica odao mu je da joj Theove primjedbe nisu bile ugodne. Ni sam nije znao zašto je iznenada ustao i pristupio im. Inače ga Theovi galantni manevri nisu zanimali. No danas je zbog njih bio nemiran. - Čini se da svoj posao nisi dobro obavio, Theo. Dopustite mi da umjesto svog bratića okrećem za vas stranice - rekao je naizgled mirno. Britta je odahnula, no brzo je dodala - Hvala vam, gospodine doktore, noja sam navikla sama okretati stranice. Herbert se naklonio, stavio ruku na rame svog bratića i povukao ga za sobom. - Što ti pada na pamet? - zasiktao je Theo bijesno. Herbert je ostao posve miran. - Doñi, nismo potrebni gospoñici Lossen. Theo gaje osorno pogledao. - Ti joj možda nisi potreban. - Ni ti joj nisi potreban, Theo. - Ostavi me, ne želim napustiti svoje mjesto - prošaptao je Theo ljutito. Ali Herbert gaje prikliještio kao sa željeznim pandžama. - Ne zaboravi da veoma otežavaš položaj gospoñice jer ona zbog tvog udvaranja dolazi u središte pažnje.

GIGA

39

- Gluposti! Samo zato jer okrećem stranice nota? Pa to si htio i ti učiniti. Herbert se ironično nasmiješio. - Kad dvoje čini isto, to ipak nije isto. Ja nisam u središtu pažnje kao ti. Tvoj posljednji flert, lijepa gospoña Michels, probadala vas je očima. Theo je pogledao svoju lijepu prijateljicu koja ga je pratila plamtećim pogledom. - Hm! Ta mi dobra žena postaje s vremenom dosadna - rekao je. Kad bi mu neki flert dosadio ili postao neugodan mogao je biti nevjerojatno surov. Herbert gaje naglo napustio. Udaljio se od Thea i naslonio se na kamin, dok se njegov bratić zlovoljno spustio na neki stolac. Britta je na sveopću želju počela svirati još jedan komad. Herbert se nesmetano predao užitku. To je bila glazba, kakvu je on volio. Malu scenu meñu bratićima i Brittom, osim ljubomorne gospoñe Michels opazila je još samo gospoña Steinbrecht. S velikim zadovoljstvom promatrala je zlovoljno Theovo lice. Poznavala je Thea i bila je već unaprijed uvjerena kako će on pokušati očarati Brittu. I zbog toga ju je i upozorila. No ona je promatrala i Herberta. Kad je Britta na opću želju i zapjevala, opazila je kako Herbert, zaboravivši na sve ostalo, gleda Brittino lice. To ju je podsvjesno radovalo. Nakon što je Brittin nastup bio završen, svi su gosti otišli u blagovaonicu gdje ih je čekalo jelo. Gospoda su najprije opskrbila dame jelom i pićem, a zatim su se pobrinula za sebe. Svi su posjedali oko malih stolova. Gospoña Claudine pozvala je Brittu k sebi. Sjedila je zajedno s gospoñom Frensen i Herbertom. Kad je Theo vidio kuda je Britta sjela, pošao je i on sa svojim tanjurom onamo i zamolio s najljepšim smiješkom smije li sjesti. Ništa na Herbertovom licu nije odavalo da mu to nije ugodno. I gospoña Steinbrecht sakrila je neraspoloženje koje je osjetila u Theovom društvu. Kod susjednoga stola sjedila je gospoña Michels sa svojim starim mužem u društvu bračnog para Habermanna. Gospoña Haberman toliko se nagnula prema gospoñi Michels daje njezin šiljati nos gotovo dodirivao njezino lice. - Ne čini li vam se da naša kućedomaćica pridaje mnogo pažnje svojoj novoj družbenici? Gospoña Michels oštro je pogledala Thea, a on ju je potajno pozdravio. Znao je da se takav flert ne može prekinuti u roku od jednoga dana i čuvao se da bez potrebe ne razdraži tu lijepu ženu. Ova je sada odgovorila gospoñi Habermann: - To sam već i ja primijetila. I stoga mi je još nerazumljivije zašto ta mlada djevojka ne nastupa onako skromno kako to nareñuje njen položaj. - Smatrate je lijepom? - Pitala je dalje Habermannova. - Čula sam malo prije kako neki od mlade gospode hvale njenu ljepotu. - To je pitanje ukusa! Čini mi se da ima beznačajno lice. - Ona ima veoma lijepe oči - usudio se primijetiti gospodin Michels. Njegova mu je supruga dobacila bijesan pogled i on se iznenada skupio. Svima je bilo poznato kakav je papučar. - Čini vam se? - zapitala je Habermanova i pogledala prijeteći svog supruga. Wolfram von Eschenbach je upravo prinosio ustima porciju rakova s majonezom. Pri tome je zamumljao nešto nerazgovijetno. - Što kažeš, dragi Julius? - upitala je njegova žena, probadajući ga pogledom. »Dragi Julius« zagrcnuo se od straha i kad je majoneza konačno sretno stigla u njegov želudac, rekao je: - Razumijem se u glazbu. Njezin je glas potpuno neškolovan. Gospoña Michels mu je ljubazno kimnula. - To sam i ja primijetila, gospodine savjetniče. - Kako je gospoña Steinbrecht mogla, nakon prethodnih nastupa, zamoliti tu diletantkinju da svira! - reklaj e Habermannova, nadajući se da će gospoña Michels odati priznanje »Večernjoj

GIGA

40

zvijezdi«. No ova je propustila priliku umiliti se Habermannovoj i njenom dragom Juliusu, zbog toga stoje upravo opet izmjenjivala poglede s Theom Frensenom. Kazna ju je smjesta stigla jer je Habermannova zagrižljivo dodala: - Čudno je što bratići Frensen sjedaju za stol baš s tom družbenicom. Kao da ovdje nema dovoljno dragih mladih dama! Lijepi Theo zaista ne propušta niti jedno bar donekle zgodno lice. Tako - sada je ona pokazala gospoñi Michels. A daje udarac pogodio, odavalo je crvenilo na tom lijepom, strastvenom licu. Gospoña Michels je gotovo umrla od bijesa i ljubomore, a ipak se morala svladati i glumiti ravnodušnost, kako ne bi postala žrtva oštrog jezika svoje susjede. S usiljenim smiješkom kazala je: - Zar zaista mislite da je poručnik Frensen takav Don Juan? Habermannova je, pogledavši prema nebu, podigla ruke: -Molim vas, svašta se priča! Svašta! No vi to morate bolje znati, on često zalazi u vašu kuću. I to je bio novi udarac. - Što ćete, draga gospoño savj etnice, on j e tako dobar zabavlj ač, a moj se muž rado smije. Zar ne, Heinrich? Gospodin Heinrich Michels je zapravo bio iznenañen kad je čuo da se rado smije, no požurio se da to potvrdi, a njegova ga je žena nagradila slatkim smiješkom i pogladila mu malu, debelu ruku. Britta nije ni slutila na kakav su se način dame za susjednim stolom pozabavile njome. Sjedila je skromno, no i potpuno neusiljeno kraj gospoñe Steinbrecht i govorila samo kad bi je nešto zapitali. Ali gospoña Claudine, kao i gospoña Frensen uvijek bi je ponovno uvlačile u razgovor. I Theo bi joj ponekad uputio nekoliko riječi. Sada je on to činio pristojno i samo je njegov pogled, koji je prodirao tako često i duboko u njene oči, bio neugodno povjerljiv. Herbert Frensen gotovo i nije razgovarao s Brittom. Samo bi se ponekad vidjelo neraspoloženje na njegovu licu kad bi uhvatio Theov pogled. Britta je pak mislila da je on ponosan i da mu nije drago što ona sjedi za stolom. Vjerojatno mu je i prije bilo neugodno što mu se bratić zabavljao s »družbeuicom«. Ipak je morala uvijek iznova pogledati potajno njegovo rasno lice oštrih crta. Visoko čelo nad izražajnim očima, markantne crte oko ustiju i brade koja je bila izbrijana. Usta su mu bila lijepo oblikovana, a lice simpatično. Jednom se njegov pogled iznenada sreo s njenim - i ona se uplašila vidjevši kako su zasjale te ozbiljne, sive muške oči. Više se nije usudila pogledati ga. No srce joj je snažno lupalo - to je bilo prvi put da joj je zbog pogleda muških očiju srce jače zaigralo. To ju je ispunilo potajnim strahom i u nesvjesnoj obrani punoj ponosa ona je zabacila glavu kao da se brani protiv neke tajne opasnosti. Kad su gosti te večeri napustili kuću, položila je gospoña Claudina svoju ruku na Brittinu. - Veoma ste umorni, Britta? - Ne, milostiva gosipoño, uopće nisam. - Tada me otpratite u moju sobu, pa ćemo još malo razgovarati. Ne mogu odmah zaspati nakon što se toliko ljudi vrzmalo oko mene. Ušli su u budoar gospoñe Steinbrecht. To je bila soba osrednje veličine, udobno i elegantno namještena. Gospoña Stange je upravo donijela svojoj gazdarici još jednu čašu limunade. To je stara gospoña običavala piti za umirenje živaca svaki put nakon što bi gosti otišli. Sobarica je došla na druga vrata i upitala želi li se gospoña presvući. - Pričekajte me ovdje još nekoliko minuta, molim vas, gospoñice Britta. Htjela bih samo obući udobniju haljinu -rekla je gospoña Claudine i otišla sa svojom sobaricom. Gospoña Stange upitala je Brittu želi li još nešto popiti. No ona se zahvalila. - Jeste li se večeras dobro zabavljali, gospoñice? - upitala je, smiješeći se. I Britta se smješkala. - Upoznala sam mnogo ljudi. Meñu njima i nekoliko zanimljivih. A vi ste pritom imali toliko

GIGA

41

posla, draga gospoño Stange, a ja sam opet samo ljenčarila. - Kad bih morala tako lijepo pjevati i svirati, i uvijek opet čitati i pisati pisma, bio bi to za mene mnogo teži posao nego ovaj na koji sam naučila. U tom se času vratila gospoña Claudine. Smiješeći se kazala je gospoñi Stange: -A sada brzo na spavanje, Stange! Sutra moraš rano ustati. Dok je gospoña Stange izlazila, sjela je gospoña Steinbrecht, sada u udobnoj kućnoj haljini, u duboki naslonjač i mahnula Britti da sjedne nasuprot nje. One su najprije razgovarale o gostima, no doskora je gospoña Claudine navela razgovor na Brittu i na njene obiteljske prilike. Morala joj je točno opisati kako je izgledala njena majka i jeli li joj ona sliči. Mlada djevojka izvukla je skroman, srebrni medaljon koji je nosila na uskom lančiću oko vrata. - Od svoje sam majke naslijedila samo kosu. Inače sam nalik na oca. Ako vas zanima, u ovom se medaljonu nalaze slike mojih roditelja. Stara je gospoña dršćućom rukom primila medaljon koji je Britta otvorila i pružila joj. Isprva je nešto poput vela lebdjelo pred njenim očima i nije mogla razlikovati crte lica tih dviju osoba. No njen se pogled konačno pročistio. Kako bi dobila na vremenu, poslala je Brittu u susjednu sobu po maramicu koju joj je trebala donijeti sobarica. I sada je prvo pogledala u jedno blago žensko lice, koje se nije odlikovalo ni sa čim osim s dva oka puna dobrote. S dubokim uzdahom njen se pogled upio u finu, karakterističnu umjetničku glavu Heinza Lossena i drhtaj je prešao njenim tijelom. Kad ju je Heinz Lossen napustio imao je trideset i tri godine. Na ovoj je slici imao najmanje pedeset godina. No ipak je to bilo ono isto drago lice. Samo što su njegove crte postale nešto dublje i produhovljenije. I njegove oči više nisu gledale sretno i sa smiješkom u svijet kao nekad. Ozbiljno, pune tihe rezignacije te su je oči gledale, kao oči čovjeka koji je prevladao život sa svom njegovom srećom i sa svim bolom. I u starosti je Heinz Lossen još morao biti lijep čovjek. U srcu osamljene žene, prilikom pogleda na tu sliku, otvorili su se svi izvori sreće mladih dana. Usprkos tome što se sada Britta vratila s maramicom ona se nije mogla potpuno svladati. Njena je ruka drhtala i Britta je zaprepašteno opazila kako suze klize niz tu ruku. Nenadano, gotovo nesvjesno, Britta je maramicom obrisala tu dršćuću ruku i stara je gospoña pogledala nesigurno u njeno zaprepašteno lice. - Dijete, ne smijete se ničemu čuditi, moji živci mnogo ne podnose. Za mnom je toliko tuge - a to čovjeka slabi. A ova me slika podsjeća na nekog dragog čovjeka koga sam izgubila. - Ah - kazala je Britta tiho - žao mi je što sam zbog te slike probudila u vama tužne uspomene. - Njih ne treba probuditi, dijete. Suze olakšavaju! Neka vam ne bude žao. Naprotiv - pričajte mi mnogo o vašim roditeljima. I u licu vašeg oca ocrtava se bol i duševna borba. - Da, on je mnogo patio. Ja sam to naravno saznala tek iz njegovih zabilježaka. - Već ste mi pričali o tome. Čuvajte dobro te zabilješke. To je kao daje vaš otac još uvijek s vama. - Ja ih čuvam poput svetinje! - Vaš je otac bio veliki umjetnik, zar ne? - Ne znam. On u to nije vjerovao, iako su mu se slike dobro prodavale u Americi. Mislim da niti jedna nije ostala u Njemačkoj, osim jedne male slike koju ja posjedujem. Od nje se moj otac nikad nije htio odvojiti. Govorio je kako ta mala slika vrijedi više od svega ostaloga što je stvorio. Ako mi dopustite, pokazat ću vam je jednom prilikom. Moj mi je otac jednom kazao: »Dijete, kad sam ovo slikao, bio sam još čovjek s dušom. No tada su mi moju dušu ukrali - a ono što sam zatim stvorio nije više ništa vrijedilo.« Gospoña Claudina prešla je maramicom preko vrućeg čela.

GIGA

42

- Kakva je to slika? - upitala je, suhih usana. - To je krajolik Gornje Italije. Moj je otac napravio skicu kad je s prvom ženom bio na svadbenom putovanju. Još u prvoj godini braka dovršio je tu sliku. Bilo je to jedino što je naslikao za vrijeme svog prvog braka. Mislim da njegova prva žena, koja je vjerojatno bila bogata, nije željela da on slika. Zbog toga je moj otac veoma patio. Kad se rastavio od nje, on u prvo vrijeme nije uopće mogao slikati. Ono stoje kasnije stvorio nije ga nikad zadovoljilo. Naravno, tako lijepa kao ta mala slika nije poslije više bila ni jedna. Jednom sam kazala: »Oče, tvojim slikama nedostaje sunca. Samo na onom malom talijanskom krajoliku kao da si uhvatio sunčeve zrake.« On me je pogladio po glavi i kazao: »Da, da, dijete - sunca nedostaje. Takvi se dani nikad više neće vratiti. Dani, koji su tako uronjeni u sunce i u žar kao taj talijanski krajolik. To se može samo jednom doživjeti i samo jednom stvoriti. U sjeni se ne mogu stvarati sunčane slike.« Kad više nije mogao slikati htio je trgovac umjetnina svakako kupiti i ovu sliku, no otac bi radije prodao i posljednji komad pokućstva nego nju. Sigurno vam dosañujem svojom pričom? Gospoña Claudine je odmahnula glavom. Nije mogla govoriti. Beskrajna bol zgrčila je njene grudi. U ovom je času osjetila s bolnom sigurnošću da nije uništila samo svoju sreću i sreću svog muža, već i njegovu umjetnost i stvaralačku želju. Slomila je njegova krila, a bol i životne brige nisu dopustile da ta krila opet očvrsnu. To je bilo gorko saznanje za ovu ponosnu žensku dušu. Slomljeno je izrekla onu riječ, zbog koje propadaju tolike želje: »Prekasno«. Obrisala je hladan znoj sa čela i s dubokim uzdahom pogledala Brittu. Je li zaista bilo prekasno? Nije li ovdje sjedilo njegovo dijete zbog čije budućnosti su ga sigurno mučile mnoge brige. Nije li mogla popraviti kod Britte ono, što je pogriješila kod njenog oca? Sada je slobodnije disala. U ovom času kad se slomio i posljednji ostatak njena ponosa, ona se zavjetovala. Pružila je svoje ruke prema toploj, vitkoj djevojačkoj ruci. - Dijete, drago dijete, tako sam sretna što ste došli u moju kuću. Osjećam da ću vas veoma voljeti. A sada poñimo u krevet. Sutra ćemo dalje razgovarati. I nemojte nikad pomisliti da mi je bilo što od onoga što mi pričate o svojim prilikama dosadilo. Kad je čovjek sam osjetio bol, tada razumije i bol drugih. A sudbina vašeg oca me veoma zanima. Britta se oprostila poljubivši joj ruku. Njeno meko srce vuklo ju je prema nesretnoj ženi. Bilo joj je čudno zašto se gospoña Steinbrecht toliko zanima za nju. No zahvaljivala je sudbini za to. Nije mogla ni naslutiti zašto stara gospoña želi toliko saznati o njenim obiteljskim prilikama.

GIGA

43

IX Onoga dana kad se trebala održati vrtna zabava, već je od najranijeg jutra sve u kući bilo u pokretu. U parku je radila čitava četa radnika. Vješali su lampione, pričvršćivali velik broj raznobojnih malih svjetiljaka koje su navečer trebale svijetliti. Iza kuće, na velikoj livadi koja je bila dosta udaljena, vršile su se pripreme za veliki vatromet. Vidjelo se kako punašna gospoña Stange trči kroz cijelu kuću. U velikoj dvorani za svečanosti postavljali su stolove. Ovdje će se nakon vatrometa večerati. Britta je stavila svježe cvijeće u različite vaze i zdjele koje su trebale stajati na stolu. Zatim je priredila u prekrasnim, velikim kristalnim zdjelama fine slastice i kandirano voće. Uz to je pomagala i gospoñi Stange oko različitih dobavljača i davala je naloge posluzi. Kao dijete se veselila vatrometu. Nikad ga nije vidjela, a gospoña Stange joj je pričala prava čuda o tome. No nečemu se Britta još mnogo više radovala. Bila je to haljina koju je gospoña Steinbrecht naručila za nju. Britta je za nekoliko tjedana koje je proboravila u toj kući, izgubila svaki strah pred svojom poslodavkom. Gospoña Steinbrecht je već nakon nekoliko dana zamolila Brittu smije li joj kazati »ti«. To je opravdavala time što joj je to bilo ugodnije, i što je čak i mnogo starijoj gospoñi Stange govorila ti. Mlada djevojka je rado na to pristala. Tako se još mnogo prije udomaćila. Kad je sinoć stigla dražesna haljina za Brittu, ona ju je morala smjesta obući. Ostala je bez riječi od sreće zbog te lepršave ljepote. Ta dražesna haljina bila je potpuno bijela, napravljena iz mekog, divnog svilenog krepa i ukrašena čipkama. Rukavi i ramena bili su rupičasti i bogato izvezeni sitnim perlama. Oko vrata je bio malen izrez. Vitka mlada djevojka bila je neizrecivo dražesna kad se žarkih obraza i očiju sjajnih od sreće pokazala svojoj gospoñi. Ova se je nije mogla nagledati. A gospoña Stange koja je prisustvovala probi, sklopila je ruke i kazala diveći se : - Izgledate poput princeze iz bajke, gospoñice Britta! Britta nije znala što bi od sreće, to više što je uz haljinu dobila i cipele, čarape, rukavice, lepezu i jedan lijepi, široki svileni šal. Uvijek je iznova ljubila ruke gospoñi Steinbrecht i konačno je puna oduševljenja zagrlila gospoñu Stange, jer se to nije usudila učiniti sa gospoñom Steinbrecht. A ona bi bila tako sretna zbog tog zagrljaja. Gledala je svoju gazdaricu gotovo zavidno. Brittino je oduševljenje bilo tako iskreno i svježe da se gospoña Claudine morala od srca nasmijati. Već se dugo taj smijeh nije bio čuo. Kad ga je začula, gospoña Stange ju je pogledala radosno iznenañena. Nakon toga otišla je s Brittom u sobu da joj pomogne prilikom svlačenja. I tada je kazala Britti, smiješeći se: - Dijete, vi ste prava mala čarobnica! Što ste to u četiri tjedna učinili s našom gospoñom? Ona je kao preporoñena! Danas se čak nasmijala! Britta ju je zamišljeno pogledala. - Da, sada sam se sjetila da u ova četiri tjedna nikad nisam čula njen smijeh - rekla je zamišljeno. - U četiri tjedna - ona se već godinama nije smijala! Britta se tiho nasmiješila. - Draga gospoño Stange, ako je ovdje netko začaran, onda sam to ja. Čini mi se kao da bih u ovoj lepršavoj, bijeloj divoti mogla odletjeti ravno u carstvo priča. Takvu divnu haljinu nisam još nikad imala. I kako mije ovdje dobro! Još se uvijek plašim da se jednoga jutra ne probudim i daje sve ovo samo san. - Ne gospoñice Britta, vi ste potpuno budni. Naravno, čini se da se našoj milostivoj gospoñi naročito sviñate. Naručila je za vas još tri nove haljine i dva šešira. Ona je uvijek bila veoma darežljiva. I gospoñica Elsa je svašta dobivala, ali takva kao što je s vama nije još bila ni s jednom družbenicom. A »ti« nije još do sada niti jednoj govorila. Možete biti ponosni! I ja sam ponosna što mi ona govori »ti«. - Onaje tako beskrajno dobra-uzdahnulaje Britta sretno. -Prvih je dana bila često tako čudna

GIGA

44

da nisam znala što bih pomislila. - Da, prvog dana nije izgledalo da će završiti dobro za vas. Nisam mislila da ćete ostati ovdje. No sada je sve u redu. Nadajmo se da ćete svojim vedrim bićem još više raspoložiti našu gospoñu. Pa sada je život u kući posve drugačiji. Tako - raskopčala sam vašu lijepu haljinu, a vi je brzo svucite da sutra bude uredna. Mlada gospoda će vas i opet na veliko gledati. Britta je porumenjevši brzo svukla haljinu i pažljivo je rasprostrta. - Mlada gospoda imaju drugog posla no brinuti se za siromašnu družbenicu. A menije tako i draže, jer ako oni drugačije postupaju može iz toga nastati samo poniženje za mene. Gospoña Stange odmahnula je glavom. - Na sreću nisu baš svi tako loši. Naravno, ima ih kojima je bolje sklanjati se s puta. Naročito je jedan takav. I bilo bi mi mnogo milije zbog vas kad se on ne bi kroz stražnja vrata šuljao u park i uhodio po svim putevima. Jer njega sigurno ne zanimaju lijepe oči gospoñe Steinbrecht. A mene isto tako ne želi vidjeti, jer inače ne bi prošli put tako brzo pobjegao kad me je ugledao. - Kad biste vi znali koliko mi je to neugodno! - uzbuñeno je kazala Britta. Gospoña Stange ju je ozbiljno pogledala i kimnula. - Dakle i vi ste to već primijetili? Naravno, pa pred vama on ne bježi! Dijete, čuvajte ga se! Posluga mi je svašta pričala o njemu. Ne slušam ogovaranja, ali gdje ima dima ima i vatre. Za tako nešto ste vi i suviše dobri. Potajno sam se već radovala da u posljednje vrijeme više ne idete sami u park. Britta je uzdahnula. - A to je za mene veliko odricanje, jer ja bih najradije svaki slobodni čas provodila u parku. Gospoña Stange se lukavo nasmiješila i počela čeprkati po svojoj košarici s ključevima. - Tada vam ja mogu pomoći. Pogledajte, ovo je ključ od malih stražnj ih vratiju koj a vode u park. Ona ne bi trebala biti otključana, ali ja sam ih zaključavala samo navečer jer sam htjela našem poštaru, starom Brinkmannu skratiti put. On iz naše kuće odlazi u gornji grad kroz Klausovu ulicu i ja sam ga uvijek puštala kroz park kako bi skratio put. Ali sada mu više ne mogu pomoći, dijete. Evo vam ključ i dobro zaključavajte vrata. Nitko se neovlašteno neće moći ušuljati, i vi ćete opet moći u miru šetati parkom. Britta je radosno uzela ključ i srdačno stisnula ruku gospoñi Stange. - Mila, dobra gospoño Stange, vi ste tako dobri! Ja zaista nisam znala kako da se spasim od tog nametljivog čovjeka. Nisam se htjela požaliti milostivoj gospoñi zbog njegovih roñaka. Oni su bili tako ljubazni prema meni. Ne bih ih htjela ražalostiti. Takav čovjek nikad ne može postati za mene opasan. On je ogavan usprkos svoje lijepe vanjštine. A sada ću brzo zaključati vrata. Žao mi je starog Brinkmanna. No rado ću ga svakog puta kad budem imala vremena pratiti i otvoriti mu vrata da mu skratim put. Veoma sam vam zahvalna za ključ. Gospoña Stange ju je sa smiješkom potapšala po ruci. - Sve je u redu, gospoñice Britta. Samo vi zadržite ključ. A na večer stavit ćete mi ga u košaricu - reda radi. Jer noću moraju svi ključevi biti kod mene. Kako je Britta bila zahvalna dobroj gospoñi Stange! Smjesta je nakon ručka otišla i zaključala vrata. I tada je opet mogla šetati parkom koliko god dugo je to željela. Gospoña Steinbrecht se naime odmarala nakon ručka. I dok je Britta punila tanjuriće bombonima mislila je na to kako je sada poručniku Frensenu zatvoren put u park. Taj poručnik Frensen bio je jedina tamna mrlja u njenoj tako sretnoj svakidašnjici. Živjela je kao u raju. I jedina njena želja bila je i nadalje učiniti sve na zadovoljstvo svoje gospoñe. Nadala se da će s poručnikom biti sve u redu sada, kad se više nije mogao ušuljati u park. I bez toga on je dosta često službeno dolazio u kuću gospoñe Steinbrecht i tada bi iskoristio svaki trenutak da izrazi Britti svoje divljenje. No ovdje mu se ona mogla sklonuti s puta. Osim toga primijetila je kako doktor Herbert Frensen nastoji prekinuti svaki njen razgovor nasamo s

GIGA

45

poručnikom. Britta je bila uvjerena kako to Herbert Frensen čini samo stoga što se plašio da bi njegov bratić mogao učiniti neku glupost. Vjerojatno se plašio da bi se Theo mogao ozbiljno zagrijati za siromašnu družbenicu. Na svaki način Britti je bilo ugodno što ju je doktor Frensen na taj način spasio od mnogih neugodnih trenutaka. Svakako, pomalo je bila ogorčena na pomisao da je samo njegova klasna svijest i briga za bratića uzrok svemu tomu. Puna ponosa pomislila je kako nije potrebno da se on brine za svog bratića. Za nju je on bio samo nametljiv čovjek. Kod posljednjeg žura upalo joj je u oči da se Herbert uopće ne brine za svog bratića. Mirno je stajao podalje kad ju je poručnik na spretan način nekoliko puta uspio izdvojiti od ostalih i tako dobio nekoliko minuta nasamo s njom. Herbertov je pogled prolazio preko njih hladan i nezainteresiran i nije im prišao kao inače s namjerom da im smeta. Britta nije ni slutila da je do tada Herbert potajno bdio nad njom, kao vjerna sjena, kad je zajedno s Theom bio u kući gospoñe Steinbrecht. Još je manje mogla slutiti da je u posljednje vrijeme prestao igrati tu ulogu iz straha da ga Britta ne bi smatrala nametljivim. Evo kako se to dogodilo. Herbert Frensen je jednoga dana silazio Klausovom ulicom na putu u svoj laboratorij. On je stanovao u gornjem gradu kod udovice nekog činovnika, a tamo je običavao i jesti. Mogao je on, kao i do sada sići u grad Strmom ulicom, no u posljednje vrijeme silazio je Klausovom ulicom. Zašto je to činio - o tome nije razmišljao. Kad je jednoga poslijepodneva prolazio uz ogradu parka ugledao je Brittu Lossen sa svojim bratićem Theom u aleji kestenova. Osjetio je oštru bol. Ne vjerujući svojim očima on ih je promatrao. Vidio je posve jasno kako se Britta naglo okrenula i pošla prema kući. Theo je požurio prema stražnjim vratima. - Dakle ipak komedija! - pomislio je gorko. Želio je da se na to ironično nasmiješi - ali mu to nije uspijevalo. Nešto gaje bolno bridilo u grudima. Pošao je dalje i sreo se s Theom koji je izlazio kroz stražnja vrata. Neko su se vrijeme bratići šuteći gledali. - Odakle dolaziš, Herberte? zapitao je Theo kome je bilo neugodno. - Ja? Naravno od kuće. Na putu sam u laboratorij. A ti? Odakle ti dolaziš? - odvratio je hladno Herbert. - Kao što vidiš, iz Steinbrechtovog parka - odgovorio je Theo s nadutim smiješkom. - Kroz stražnja vrata? Theo se tako bezobrazno nasmiješio da bi ga Herbert najradije zgrabio za okovratnik i stresao. On i onako nije volio Thea, a podnosio gaje samo iz obzira prema ujaku i tetki. - Tako si znatiželjan, dragi moj - rekao je podrugljivo Theo. -Čovjek kreće ususret galantnim pustolovinama najradije kroz stražnja vrata. A nije mu drago kad ga o tome ispituju. Oko Herbertovih usana pojavio se nervozni trzaj. - Ako želiš tajanstvene pustolovine tad ne zaboravi da se kroz rešetke parka dobro vidi. Theo se još bezobraznije nasmijao. - Ah, ti si vidio da... - Da si razgovarao s jednom damom i ništa više - oštro je odvratio Herbert. - Pa tada nije potrebno nikakvo dalje objašnjenje. - I nije. No smatram da baš nije pošteno od tebe mladu damu naručiti ovamo na sastanak. Počet će je ogovarati. Theo se i opet nadmeno nasmijao. - Zavist onih koji ne uspijevaju, dragi moj. Ti mi zavidiš na mojoj sreći kod žena. Herbert je pocrvenjeo od gnjeva. Ipak se svladao i mirno kazao: - Na tvojoj »sreći« kod žena? Ne, na takvoj »sreći« ja ti ne zaviñam. - Ali možda ipak baš kod ove jedne. Neprekidno si me nastojao razdvojiti od nje čim sam joj se pri bližio. Herbert je i opet pocrvenjeo. Nije mogao tvrditi da Theo laže.

GIGA

46

- Mislio sam do sada da te mlada dama izbjegava. No ovo što sam upravo vidio dokazalo mije suprotno. Neko su vrijeme hodali šuteći jedan uz drugoga, dok nisu stigli do raskršća. Tada je Herbert još jednom kazao ozbiljno, nastojeći uvjeriti Thea: - Zaista te molim da budeš pažljiviji, Theo. Ako ne iz obzira prema mladoj djevojci, tada iz obzira prema samom sebi. Gospoña Miohels te neprekidno promatra, a što je ona sposobna učiniti u afektu, nije potrebno da ti kažem. Theo se ljutito ugrizao za usnice. - Kao daje sam ñavo opčinio ovu ženu! - kazao je grubo. Herbert ga je napustio s kratkim pozdravom jer mu se ova grubost gadila. Neprekidno je morao misliti na to kako će sad i Britta Lossen postati jedna od Theovih žrtava. - Ona je to sama htjela - pomislio je i nastojao se pomiriti s time. I tako je on ostavio Thea na miru. Daje Britta znala kakva je ružna sumnja pala na nju! Najviše bi je boljelo što je baš Herbert Frensen posumnjao u nju. Potajno, u dubini srca, ona se novoj haljini veselila stoga što je pomislila da će je Herbert Frensen vidjeti u njoj. Dok je marljivo pomagala u kući mislila je na to kako joj se neće htjeti približiti kao niti prošle subote. Njegovo je lice bilo tako hladno i strogo. I inače je bio ponosan i suzdržljiv prema njoj, ali nikad neljubazan. A kad je svirala i pjevala čak je i vidjela kako su mu oči zasjale. Gospoña Steinbrecht obično je toplim riječima govorila o Herbertu Frensenu. Veoma gaje cijenila i činilo se kao da ga voli. On je sigurno bio dobar i plemenit čovjek usprkos svom ponosu. - Dijete pogledajte vani u šatorima je li sve u redu - prekinula je gospoña Stange Brittine misli. Ona se trgnula i istrčala.

GIGA

47

X Prvi gosti stigli su već u pet sati. Britta je upravo ušla u veliki salon za primanje kad su počele stizati prve kočije. Prekrasno ljetno vrijeme izvanredno je odgovaralo vrtnoj svečanosti. Osvježujuća oluja isprala je prethodnog dana svu prašinu. Sada se činilo kao da se park obukao u svježu svečanu haljinu. Gosti su stizali brzo jedni za drugima. Stara ih j e gospoña dočekala obučena u veoma lij epu, skupocj enu čipkastu haljinu. Oko vrata stavila je jedini ukras - niz divnih bisera, a u njenoj, još uvijek lijepoj, bujnoj kosi svjetlucao se dijamantni dijadem. Već dugo nije izgledala tako dobro i svježe, a njene su crne oči živahno iskrile. Obrazi su joj bili ružičasti. Usprkos svojim godinama, ona je još uvijek bila lijepa, otmjena pojava. Britta je stajala kraj nje kao živa slika proljeća. Sve su oči začuñeno pratile njenu profinj enu poj avu. Tko j e j oš nij e poznavao, požurio se da to čim prije nadoknadi. Mnogi su tada naravno bili veoma začuñeni kad su čuli daje ta lijepa, ponosna djevojka samo družbenica gospoñe Steinbrecht. Ona zaista nije tako izgledala, a gospoña Steinbrecht je s njom postupala više kao sa kćeri nego kao s namještenicom. Oni koji su češće zalazili u kuću već su se bili sprijateljili s tim »hirom« stare bogate žene. Čak se i gospoña Frensen čudila kako je Britti uspjelo osvojiti u toj mjeri srce stare dame. Jedino se doktor Frensen nije čudio. On je znao zastoje Britta Lossen tako brzo prirasla srcu gospoñe Steinbrecht. No bilo im to pravo ili ne, svi su gosti bili veoma ljubazni s Brittom, priznavajući joj onaj položaj koji joj je dala i gospoña Steinbrecht. Prema Britti je čak i Habermannova bila prilično ljubazna, a i lijepa se gospoña Michels pretvarala da je s njom oduševljena. Nastojala je prići što bliže Britti, a naročito onda kad se poručnik Frensen vrtio oko nje. Ipak su te dvije žene često zlobno ogovarale Brittu. Habermannova je to činila zbog toga što je bila zagrižljiva i što je mrzila sve mlado i lijepo, a i stoga što je Britta nevjerojatno zasjenila sjaj »Večernje zvijezde«. Gospoña Michels bila je ljubomorna na Brittu. Osjećala je daje Britta njena suparnica. Supruga doktora Frensena tiho je uzviknula od oduševljenja kad je ugledala Brittu. - Dijete, nije dopušteno biti tako dražestan kao što ste vi! Vi ste zaista utjelovljenje mladenačkog sna - kazala je zadivljeno. A njen je suprug nadovezao svojim finim smiješkom: - Moja žena je u pravu, čovjek postaje mlad i sretan kad vas samo vidi. Brittino liceje sjalo. - Zar ne, moja je haljina divna? I sama se je ne mogu nagledati - kazala je smiješeći se. - Da, da, haljina je dražesna, ali ono stoje u njoj još mi se više sviña - tvrdila je stara dama. Britta joj je poljubila ruku. Često je već u posljednje vrijeme sa zahvalnošću osjetila kako s tri strane postupaju s njom zaista s majčinskom dobrotom. U prvom redu gospoña Steinbrecht, zatim dobra gospoña Stange i gospoña doktora Frensena. Svaka od tih triju žena pokazivala joj je majčinsku naklonost na svoj način, ali sve tri su je nježno i ljubazno zvale »dijete«. A to je ubogom siročetu tako godilo. Upravo joj je gospoña Claudine opet mahnula. - Doñi, dijete, htjela bih te predstaviti našem gradonačelniku Langheinrichu. Nakon što su se gosti osvježili, otišli su napolje na terasu. Na velikoj poljani ispred terase igrale su se različite igre. Na terasi i ispod lipa stajali su šatori. Lijepe nagrade čekale su pobjednika u strijeljanju ili u nekim drugim vještinama. Dame su obično dobivale bombonijere, a gospoda šaljive darove. U jednom su šatoru dijelili ohlañeni šampanjac i bowlu, a u drugom sladoled i slatkiše. Na otvorenom podiju nasuprot terase svirala je vojna glazba najljepše melodije.

GIGA

48

Theo Frensen je nekoliko puta pokušao na samo razgovarati s Brittom. Njena suzdržljivost ga je sve više zagrijavala. Kad ju je danas ugledao, ljepšu nego ikad, zahvatila gaje strast koja ga je tjerala u ludilo. Saputo joj je najvatrenije riječi udvaranja čim bi se našao u njenoj blizini, iako ga se ona nastojala otresti. No upravo to je dražilo njega koji je bio naučen na pobjede, njega koji je inače tako lako očaravao ženska srca. Jednom joj je kazao tiho, ali i s puno uzbuñenja: - Koliko dugo ću još patiti zbog vas, dražesna ledena djevice? Zar moja ljubav još uvijek ne dira vaše srce? Britta je zabacila glavu i htjela proći kraj njega. Ali on joj je stao na put. - Molim vas, propustite me, gospodine poručnice - kazala je ona odrješito. - Neću, dok me ne pogledate svojim lijepim očima, prekrasna čarobnice. Zaista vam nije potrebno rasplamsavati vatru u mojim grudima. Obožavam vas - zaista - tako kao vas, nisam još nikad ljubio ni jednu ženu. Britta bi bila najradije zatvorila oči i uši. Svaki njegov pogled i svaka njegova riječ bili su za nju uvreda. Ona je znala da se on s njom samo poigrava. Njeni su se obrazi zacrvenjeli. Na svoju sreću, tada je ugledala Friedricha koji je prolazio s poslužavnikom, punim napitaka za osvježavanje. - Friedrich, gospodin poručnik želi nešto popiti! - pozvala je slugu. Ovaj im je pristupio i Britta je mogla pobjeći. No tek što je učinila nekoliko koraka stao je uz nju Herbert Frensen. Njegov je pogled bio tvrd. Sa gospoñom Steinbrecht stajao je nedaleko i promatrao Brittu i Thea. Ne bi joj niti korak prišao da ga gospoña Steinbrecht nije molila neka je dovede. Protiv volje joj je prišao i sada je stajao ispred nje. - Gospoña Steinbrecht vas moli da doñete k njoj - kazao je hladno. Preplašeno je pogledala u njegove ledene oči i nijemo prignula glavu. U njenim su se očima pojavile suze. Oštri sjaj u njegovim očima malo se ublažio od pogleda na tu dirljivo-nježnu osobu. »Ona je poput djeteta. Ona ne zna što radi« pomislio je on, sažalivši se i gotovo protiv svoje volje ostao je kraj nje. A pošto je nešto morao kazati, upitao ju je ljubazno: - Nadam se da se danas dobro zabavljate? To nije bilo niti duhovito, niti zabavno, no njeno se lice smjesta razvedrilo, a oči su joj radosno zasjale. - Da, ovo je prekrasna svečanost - kazala je odahnuvši. Otjerala je pomisao na Theovu nasrtljivost kao nešto neugodno. Herbert ju je ispitivački promatrao. Njen čisti profil činio mu se tako lijepim da ga je neprekidno htio gledati. Mučila ga je pomisao što ovu djevojku mora u mislima vezati s Theom. Da ih nije na vlastite oči vidio zajedno u parku, on nikad ne bi mogao ni pomisliti daje ona tako lakomislena i da odlazi na takve sastanke. Ili je ona možda vjerovala u to da su Theove namjere poštene? Ljutito je odbacio ove misli koje su ga mučile i stao razgovarati s Brittom o nevažnim stvarima dok nisu stigli do gospoñe Steinbrecht. Zatim se, naklonivši se, udaljio od njih. Britta se obratila gospoñi Steinbrecht. - Pozvali ste me? Što izvolite? - upitala ju je uslužno. - Ništa mi nij e potrebno, dij ete. Vidj ela sam te samo ustrašenu i u nevolj i izmeñu šatora i poručnika Frensena. Poslala sam njegovog bratića po tebe, da te oslobodim. No on je došao prekasno. Bilo mi je drago kad sam vidjela da si pozvala Friedricha. Britta je pocrvenjela. - Hvala vam, žao mi je što ste zbog mene uznemirili doktora Frensena. - To je Herbert rado učinio. - Sigurna sam da vama rado čini usluge. No isto tako sam sigurna kako mu nije drago da se brine za jednu družbenicu. Gospoña Claudine odmahnula je glavom.

GIGA

49

- U ovom smislu u kojem ti to misliš, sigurno ne. Ja ga bolje poznajem. I to još iz djetinjstva. On je veoma povučen i sve u životu shvaća odviše ozbiljno. Ali upravo stoga je mnogo vrjedniji od svog bratića. Ali sada ćemo opet krenuti svojim gostima. I gospoña Claudina je odvela Brittu prema šatorima. Theo je sjedio kraj gospoñe Michels, nastojeći je udobrovoljiti. Igrao se njenom lepezom i nešto joj šaputao. Uspjelo mu je umiriti je riječima: - Kad biste znali, draga Susanna, kako je ova družbenica dosadna. - Ali zašto onda uvijek želite biti kraj nje? - upitala ga je ona ljuteći se još uvijek pomalo. - Pa zar vi to ne shvaćate? Potrebno je da društvo navedem na krivi trag kako nitko ništa ne bi naslutio o našim vezama. Zar ne primjećujete kako nas savjetnica neprekidno slijedi? Evo, opet dolazi ovamo! Recite mi brzo, Susanna, da se ne ljutite na mene! - Pa dobro, ja se ionako na vas ne mogu ljutiti, ali ne mučite me nepotrebno, molim vas. Vi i ne znate što sam ja sve kadra učiniti ako me netko vara! - Ali, najdraža Susanna, kakva pomisao! - šapnuo joj je molećivim glasom. - Tiho, savjetnica! - prošaptala je ona i nastavila glasno -Posve sam sigurna, poručnice, danas neće biti oluje. Vatromet će opet biti krasan kao i prošle godine. - Draga moja, pronašli ste tako udobno mjesto u sjeni! Smijem li vam malo praviti društvo? Ili možda smetam? - kazala je tog trenutka slatkim glasom Habermannova. Pretvarali su se kao da su je istom tog časa ugledali. - Vi da smetate? Niti govora, draga savjetnice. Pomozite mi ohrabriti tog junaka. On se plaši da će biti oluje - kazala je gospoña Susanna. Poručnik je skočio i primaknuo Habermannovoj stolicu. Sjela je s milostivim smiješkom. - Danas neće biti oluje - rekla je sigurnim glasom. - Zar ste u tako dobrim odnosima sa svetim Petrom? -upitao je Theo, dobacujući nježan pogled Susanni preko glave savjetnice. - To ne, gospodine poručnice, ali reumatično koljeno mog Juliusa je siguran barometar. Uostalom, gospodo, što kažete na to? Gospoña Steinbrecht je posve intimna sa svojom družbenicom! Neprekidno joj govori »draga Britta«. Zar to nije smiješno? - I ja sam to već čula - odvratila je podrugljivo gospoña Susanna. - Stare dame imaju ponekad svoje mušice. - Bože moj, nije još tako stara a da bi trebala podjetinjiti! -uzviknula je ozlojeñeno Habermannova. - Smijem li damama donijeti nešto za osvježenje? Možda sladoled ili čašu sekta? - skrenuo je Theo razgovor. Dame su to dopustile. Theo je bio sretan što može otići. A naročito je bio zahvalan Habermannovoj da je skrenula njegov razgovor s gospoñom Susannom. Kraj šatora je sreo gospodina Michelsa. Smjesta gaje pozvao kao drugu zapreku. - Vaša vas žena već dugo željno očekuje, gospodine Michels. Molim vas, poñite sa mnom do nje. Smijem li vas zamoliti da ponesete ovu zdjelicu sa sladoledom. I tako su njih dvojica krenuli prema damama i Theo se veoma brzo izgubio pod nekom izlikom.

GIGA

50

XI Herbert Frensen je odlučio da se više ne brine za Brittu i Thea kako ne bi pokvario svoje dobro raspoloženje. Ipak nije uspijevao biti veseo i raspoložen poput drugih gostiju. Nakon što je sunce zašlo, on se povukao iz veselog meteža i krenuo u šetnju tihim, napuštenim putovima parka. On nije nikad volio društvo, a danas mu je samoća naročito godila. Stoje dublje zalazio u park, to je oko njega postajalo sve tiše. Konačno je stao. Odahnuvši, naslonio se na neko deblo koje je stajalo kraj puta u gustoj šumi. Ovdje je uživao u miru koji ga je okruživao. Razmišljajući, promatrao je sunce na zalazu. Njegove zrake probijale su se kroz guste krošnje i bacale ogromne sjene. Tako je stajao dobrih pola sata i gledao kako sjene postaju sve veće. Kada je podigao pogled vidio je neku žensku priliku, odjevenu u bijelo, kako se približava istim putem kojim je i on došao. Vatreni odsjaj sunca bacao je crvenkastvo svjetlo na bijelu haljinu i na zlatnu kosu. Činilo se kao da je čitava ta prilika uronjena u tekuće zlato. Herbertove su se oči raširile i nastojale upiti ovu divnu sliku. On je prepoznao Brittu Lossen i srce mu je stalo glasnije kucati. Nije ga mogla vidjeti jer je bio skriven iza grmlja. Promatrao ju je kroz granje. Koračala je dosta brzo kao da ide prema nekom točno odreñenom cilju. Nije se ogledavala. Dok je još razmišljao da li da napusti svoje skrovište i priñe joj, ugledao je iznenada u njenoj neposrednoj blizini neku uniformu i smjesta zatim prepoznao Thea koji je brzim korakom slijedio mladu djevojku. Još prije no što se Herbert odlučio da li da ostane ili priñe, da im se približi ili se skrije još dublje u park, Theo je već dostigao djevojku. Posve blizu mjesta gdje je stajao Herbert, preprečio joj je put, raširio ruke i vidljivo uzbuñen, zaviknuo: - Uhvatio sam vas, dražesna vilo! Sada morate platiti cestarinu! Britta je naglo zastala i bijesno ga pogledala. Herbert se upravo htio neprimijećeno povući, kako ne bi postao svjedok tog nježnog susreta, no iznenada se trgnuo, pogledavši u Brittino lice. Preko volje, uspravio se, zaboravljajući da on ovdje zapravo prisluškuje. Kao opčinjen zurio je u to ljutito djevojačko lice. Sada je začuo i Brittin glas - no ona nije govorila nježne ljubavne riječi. Njen je glas zvučao oštro i odbojno. Osjetio je iznenada sreću pri spoznaji da se ovdje ne radi o dogovorenom sastanku. Bez daha slušao je što Britta govori. - Maknite mi se smjesta s puta gospodine poručnice! Po nalogu svoje gospoñe moram pirotehničarima prenijeti hitnu obavijest. Theo je gutao mladu, lijepu djevojku strastvenim pogledima. On je već bio mnogo popio i bio je veoma uzbuñen. - Neću vas prije propustiti dok mi poljupcem ne platite cestarinu. Britta se ponosno uspravila i kazala ogorčeno: - Sada je dosta tih vaših uvreda, gospodine! Ne samo što me neprekidno progonite otkad sam došla u ovu kuću, nego sada izigravate i drumskog razbojnika. Vaše ponašanje nije dostojno uniforme koju nosite. Oslobodite put! - Dosta tog junačenja, lijepa Britto! Vaše odbijanje postiglo je svoj cilj - ja sam ludo zaljubljen u vas! Svojom hladnoćom pomutili ste moj razum. Sada je dosta, djevojko! Moram poljubiti tvoje usne i neću te prije pustiti! - Samo pokušajte! - zaviknula je prijeteći, Britta. Ali on ju je već povukao u svoj zagrljaj. Ona je kriknula i oduprla se svom snagom svog mladog tijela. Glavu je maknula stoje dalje mogla. - Ostavite me ili ću vas udariti - uzviknula je izvan sebe i pokušala se osloboditi. No on ju je bio čvrsto zagrlio, a njegov vrući dah sve se više približavao njenu licu.

GIGA

51

Herbert Frensen se na to trgnuo. Poput oluje provalio je kroz grmlje i jednim se skokom našao kraj ovo dvoje ljudi koji su se hrvali. Snažno je potegnuo Thea i jedva se svladavajući, prijetećim sjajem u očima, kazao je: - Žalosno junaštvo napadati nemoćne žene. Ti si poludio! Osvijesti se! Što gaje taj prividni mir stajao, to je samo on znao. No uspjelo mu je duboko se nakloniti pred Brittom i pružiti joj ruku. - Gospoñice, bit će mi čast da vas otpratim. Britta je dršćući pošla s njim. Theo se ružno nasmijao i pratio ih podrugljivim pogledom. - Dakle ja sam stigao i suviše kasno! Ti si taj sretnik! -procijedio je kroz zube. Britta se stresla kao da ju je netko udario. A i Herbert se trgnuo kao da želi potrčati natrag i baciti se na Thea. No tihi, zakljinjući Brittin uzvik povratio mu je mir. Prezirno je pogledao svog bratića i nastavio s Brittom put. Theo se pjenio od bijesa. Nije vjerovao u to da izmeñu Britte i Herberta postoje bilo kakve veze. Kazao je ono samo u bijesu. Dosta je dobro poznavao Herberta, a da ne bi znao kako bi u svakoj borbi s njim izvukao kraći kraj. A da izazove gužvu zbog jedne obične družbenice, bila bi prava ludost. Bilo je dosta drugih djevojaka koje se neće tako ponašati kao ova glupača. Toliko vike zbog jednoga poljupca! Dobro što nitko drugi nije tome prisustvovao osim Herberta jer bi sigurno bilo došlo do skandala. Koliko god se Theo nastojao smiriti takvim mislima, ipak je njegov bijes na Herberta graničio s mržnjom. - Čekaj samo, ti nesnosna poštenjačino, već ću ti ja jednom pokazati! Ja mogu čekati. U osveti treba uživati - kazao je poluglasno. Zatim se polagano vratio u društvo. Bio je zle volje, a nježni pogledi gospoñe Michels djelovali su kao melem na njegov ranjeni ponos. Britta je kroz to vrijeme šuteći i dršćući pratila Herberta. On takoñer nije progovorio niti riječ, samo je s čudnim izrazom lica promatrao djevojku. Vidio je kako njene usne poigravaju i kako mali trokut na čelu postaje sve dublji. Njena je ruka ležala poput uzdrhtale ptičice na njegovoj. Britta se u svom mladom životu morala braniti već od mnogo nasrtljivaca, no Theo Frensen nadmašio je bezobraznošću sve ostale. Sada kad je u sigurnosti hodala kraj Herberta postalo joj je istom jasno koliko je ona bespomoćna. Poručnik bi sigurno bio izveo svoje sramno djelo da joj njegov bratić nije pritekao u pomoć. Ali što je taj morao pomisliti kad ju je našao na ovom osamljenom mjestu samu s poručnikom. Ta pomisao ju je posve uništila. Žurno je povukla svoju ruku s Herbertove i sakrivši lice rukama počela je jecati i naglo je zastala. Izraz njegova lica se promijenio. - Cijenjena gospoñice, molim vas, umirite se - kazao je on. Brzo je obrisala suze. - Molim vas, ostavite me sada samu. Ne bih vas htjela dulje zadržavati - kazala je brzo. - Oprostite, no ja ću i protiv vaše volje ostati s vama dok ne budete na sigurnom mjestu - odgovorio je on odrješito i mirno. Pogledala gaje kroz suze i njen mu je pogled odavao svu muku njena srca. - Što vi morate misliti o meni, gospodine doktore -promrmljala je. - Posve sam nedužna zbog ponašanja vašeg bratića. Već me sedmicama progoni, iako sam mu kazala kako me to vrijeña i kako mi to nije drago. Slijedio me je ovamo bez mog znanja. Herbertove su je oči toplo gledale i pod tim pogledom njeno je lice blago porumenjelo. Kako su se te oči sada izmijenile! - Smirite se, gospoñice. Bio sam svjedok čitavog tog susreta. Morate mi oprostiti što se nisam prije pojavio. Nalazio sam se u zabludi - mislio sam da ste dopustili mom bratiću da vas

GIGA

52

slijedi. Zabunio sam se jer sam vas prije nekog vremena vidio sa svojim bratićem u parku. Sreo sam ga kraj izlaza iz parka i on nije ništa kazao što bi pobilo moju sumnju u to da ste se s njim dogovorili za sastanak. Britta je poblijedila i pogledala ga. - To ste vi mislili o meni? Bože moj, kako da se opravdam? - To više nije potrebno, gospoñice. - Oh, da - kazala je ona brzo. - Vi morate sve čuti. Vaš se bratić nekoliko puta potajno ušuljao kroz stražnja vrata u park i tada bi iznenada banuo na moj put. Iz straha od tih susreta nisam se više usudila sama poći u park. To je vidjela i gospoña Stange i ona mi je dala ključ stražnjih vrata tako da sam ih mogla zaključavati. On zna koliko ja volim park, a i ona je već primijetila kako se vaš bratić potajno šulja puteljcima. Vrata su od sinoć zaključana. Oh, Bože, što ste vi o meni mislili! Sada znam i zašto ste me u subotu gledali tako ljutito. Herbertove oči su zasjale tako daje Britta zašutjela. - Vi ste to primijetili, gospoñice? Ona je kimnula. - Nisam vas gledao ljutito, već samo žalosno. Čovjek ne voli ružne sjene na jednoj lijepoj slici - kazao je on suzdržanim glasom. Ona je brzim pokretom ruke odmaknula kosu s vrućeg čela i odvratila pogled od njega. Zatim se trgnula iz slatkog osjećaja koji joj je prožimao grudi i brzo kazala: - Vidim ondje pirotehničare kojima sam trebala nešto poručiti. Hvala vam na pratnji, gospodine doktore... I prije no što joj je Herbert mogao odgovoriti ona je otišla. U mislima gledao je za tom ljupkom, bijelom pojavom koja je poput zrake svjetla žurila kroz sumrak. Iznenada je nestalo njegovog lošeg raspoloženja. Bio je radostan kao da je upravo primio prekrasan dar. Nije sada htio misliti na to da ga čeka još jedan neugodan razgovor s Theom. Sve ružno i prijavo bilo je sada daleko od njega. U njegovu je srcu bilo mjesta samo za veliku radost i on je bio veoma dobro raspoložen. Nije slijedio Brittu. Čekao ju je dok se vratila. Pocrvenjevši, ona je s plahim pogledom prošla pokraj njega. Sjetila se kako mu još nije bila zahvalila na njegovoj pomoći. No ipak se nije usudila nagovoriti ga. Njena duša bila je puna strepnje pred njegovim pogledom, a i pred samom sobom. Činilo joj se kao da joj izmiče tlo pod nogama. Herbert ju je šuteći propustio. Slijedio ju je iz daljine sve dok se nije našla meñu ljudima. Tada je još trenutak zaostao ne želeći da bilo kome upadne u oči da su došli istim putem. Kad je opet došao u društvo pristupio mu je Theo s podrugljivim smiješkom. - Jesi li imao više sreće od mene? - upitao gaje dvosmisleno. - Šuti - ili ću te udariti! - uzviknuo je Herbert, izvan sebe od bijesa. - Zašto tako dramatično? Pa to ova mala šala s tom djevojkom ne zavrjeñuje. - Stidi se - rekao je Herbert mirnije jer je primijetio kako Theo sve ovo smatra šalom. Htio je zbog ujaka i tetke izbjeći svaki skandal. - Da se stidim? - rugao se Theo. - Pa nisam ja neki mali ñak, već veseli poručnik. Herbert se okrenuo bez riječi. Vidio je daje Theo više pio no što je trebalo. Potražio je strica i kazao mu: - Striče Henmann, mogao bi pokušati izliječiti Thea kiselom vodom. Ako tako nastavi, bit će gotov još prije plesa. Stari gospodin potražio je pogledom Thea. - Danas je tako vruće, a hladni šampanjac godi. Ne smije mu se zamjeriti ako malo više pije - kazao je, ispričavajući ga. - Da, da, striče. No bilo bi bolje kad bi se ti pobrinuo za njega. Mi smo ovdje u društvu dama. - Naravno, Herbert. Pa gdje je on? Eno ga, stoji kraj Michelsa. Ne brini, već ću ja to urediti. Stari gospodin pošao je polako i neupadljivo do Thea i stavio mu ruku na podlakticu. - Mogao bi me odvesti do šatora s vodom. Znaš - strahovito mije vruće od tog šampanjca. Theo je nakon one scene u parku bio malko potišten. Ipak nije izgubio svu nadu. Mogao je

GIGA

53

Britti objasniti napad u parku svojom prevelikom ljubavlju. Naravno neće mu biti lako osvojiti je, naročito stoga što ga je gospoña Michels smetala na svakom koraku. No upravo ta teškoća ga je dražila. Uz to ga je mučila pomisao kako sada mora istisnuti i Herberta. Taj je sigurno izigravao plemenitog viteza. No svejedno, za njega igra još nije bila izgubljena. Baš sada ne. U meñuvremenu se spustio mrak. Za vrijeme dok je glazba svirala potpuri iz najnovije operete, upalila su se svjetla i lampioni. Zatim su fanfare najavile početak vatrometa. Svi su pošli na livadu odakle se najbolje vidio. Theo se nastojao osloboditi društva Habermannovih i bračnog para Michels. Htio se pod okriljem mraka približiti Britti i pred njom odigrati scenu pokajanja. Ali gospoña Susanna objesila mu se za ruku i on nije mogao pobjeći. Kad je vidio da se Britta nalazi u društvu domaćice i njegove tetke, nije se dalje uzbuñivao. Herbert se uvjerio da je Britta u dobrim rukama. Nije je htio dovesti u nepriliku, pa je stoga još nije bio nagovorio. No ostao je u njenoj neposrednoj blizini tako da je za vrijeme vatrometa mogao promatrati njeno lice. Prve su rakete poletjele prema zvjezdanom nebu koje se divno uklapalo u čitav ovaj ugoñaj. Britta je sjajnih očiju gledala ovaj, za nju novi, prizor. Nekoliko puta nije mogla suspregnuti svoju radost i uzviknula bi oduševljeno. Njen uzvik se gubio meñu uzvicima oduševljenja drugih gostiju, no Herbert gaje ipak čuo i sa sretnim je smiješkom gledao u njeno lice. Nije mnogo vidio od vatrometa. Više ga je zanimala divna Brittina glava. Britti se sve to činilo kao bajka. Uživala je u prekrasnom prizoru. No njene su misli ipak bile kod dogañaja u parku. Srdžba zbog Theove bezobraznosti još je drhtala u njoj. No još je veće bilo veselje što ju je Herbert tako viteški zaštitio. U njoj je samo ostalo potajno pitanje kako će je on ubuduće susretati. U svakom slučaju, za nju još nikad u životu nije bilo tako važno kako će se netko vladati prema njoj. Ali u isti se čas borila i protiv dubokih osjećaja koje je Herbert od samog početka izazvao u njoj. Nije im se smjela predati. Dostaje dobro poznavala život, a da ne bi znala kako siromašna družbenica nema pravo sanjariti o braku s doktorom Herbertom Frensenom. Za vrijeme dok su rakete u divnim bojama letjele prema nebu, a sretni ljudi uživali u tom sjajnom prizoru, Kupidove su strelice letjele izmeñu dva mlada ljudska srca. Nakon vatrometa društvo je pošlo u kuću. U velikom salonu čekala ih je večera. Brittino mjesto se nalazilo meñu mladima na donjem kraju stola. Njen susjed za stolom bio je plavokosi mladić, službenik Haller, koji je često zalazio u kuću gospoñe Steinbrecht. Britta se već i prije bila veoma ugodno zabavljala s njim. On je uvijek bio veoma pristojan i prijazan, a ona je znala da će se on u najskorije vrijeme zaručiti s nekom mladom djevojkom iz susjednoga mjesta. Zbog toga joj je on bio veoma ugodan i oni su se dobro zabavljali. No njenu zabavu ometala su dva para očiju koja su s druge strane stola često gledala prema njoj. Jedan je par pripadao poručniku Frensenu koji ju je svojim molećivim pogledom dovodio u nepriliku. A druge oči bile su oči doktora Frensena. U tim očima ležalo je zabrinuto pitanje, ali i topli sjaj. Britta nije uvijek mogla izbjeći te poglede i tako je njeno lice s vremena na vrijeme bilo osuto rumenilom. Pri tome je bila ljepša nego ikad. Gospoñi Claudini uputili su mnogo riječi divljenja o njenoj družbenici, to više što su primjećivali da te riječi gode staroj dami. Mladež je bila sretna kad se mogla dići od stola. Pošli su razgovarajući u susjednu sobu ili pak na terasu, čekajući da dvorana bude pripremljena za ples. Kad su se začuli zvuči glazbe, svi koji su bili mladi i sposobni za ples krenuli su u dvoranu. Gospoña Claudine je s nekoliko starijih dama sjedila u salonu za glazbu. Britta je stala iza

GIGA

54

njenog stolca. Tada se stara gospoña sa smiješkom okrenula prema njoj. - Dijete, što radiš ovdje? Tvoje mjesto je u dvorani meñu mladima. Britti je bilo neugodno. - Dopustite mi, molim vas, da radije ostanem ovdje. Bila bih vam za to veoma zahvalna. Gospoña Claudine okrenula se smiješeći gospoñi Frensen: - Jeste li ovo čuli, draga gospoño? Ovo se mlado stvorenje povlači kad treba plesati. Gospoña Frensen se nasmijala. - Toje samo osjećaj dužnosti. GospoñicaBrittarado će otići onamo ako joj vi to dopustite. Ili možda ne plešete rado, drago dijete? Britta se nasmiješila i pocrvenjela. - Veoma rado plešem, ali... ne bih htjela dovesti gospodu u neugodan položaj. Ne zaboravljam što sam ja u ovoj kući. - Ne budite ludi, dijete. Kladim se, mladići se već vesele plesu s jednom tako dražesnom mladom damom. A i poneki od starije gospode. Gospoña Claudine je kimnula, smiješeći se. - To i ja mislim. Veselila se Brittinoj dražesti i njenoj skromnosti. - Možeš me zamijeniti preko u dvorani. A ja ću moći u miru ovdje razgovarati. Osim toga nema dosta plesačica. Zamijeni me prema tome i kod plesanja. Britta joj je poljubila ruku i pošla oklijevajući u dvoranu. Nij e se pri tome baš dobro osjećala. Nj en ponos j e bio povrij eden na pomisao kako će morati čekati hoće li tko od gospode iz samilosti zaplesati s njom. Radije uopće ne bi plesala. Trpjeli su je samo zbog gospoñe Steinbrecht. To joj je danas dala naslutiti Habermannova svojim naizgled ljubaznim i slatkim riječima, ali hladnim i probadajućim pogledom. Britta još nije stigla ni do vratiju kad joj je pristupio njen susjed za stolom, službenik Haller. - Već sam vas svuda tražio, gospoñice. Ovaj ples pripada vašem susjedu za stolom. Poveo ju je rukom pod ruku u plesnu dvoranu. Haller je izvrsno plesao. I Britta je stala uživati u plesu zato što je tako rijetko imala za to priliku. Mnoge su oči počivale na dražesnoj plesačici. I tek što je prestala plesati s Hallerom već se pred njom naklonio kapetan Gorger. Kad je s njim u letu prošla dvoranom, vidjela je Herberta koji je stajao naslonjen na stup. Njegove su se oči srele s njenima i u njima je bio čudan izraz. Ona se pod tim pogledom žarko zacrvenjela. Odmah zatim je Theo Frensen proplesao s gospoñom Michels. Dobacio joj je molećiv, vatreni pogled. Ona je zatvorila oči kao pred nečim ružnim i uzdahnula. Kapetan Gorger, pomislivši da je ona umorna, zastao je za trenutak razgovarajući s njom i promatrajući je s udivljenjem. Kad je započeo drugi ples - muzika je svirala valcer iz operete »Šišmiš« - pristupio je Britti poručnik Frensen i zamolio za ples. Ona gaje prekasno primijetila a da bi ga mogla izbjeći. Poželjela je da bude negdje daleko odavde. Zašto ona nije smjela jednostavno odbiti tog čovjeka! Bila je kao uzeta zbog te Theove bezobraznosti. Veoma se uplašila kad je on stao pred nju, lupio petama i zamolio je za ples. Prije no što se mogla snaći, začula je kraj sebe miran glas: - Stigao si prekasno, Theo. Ovaj ples je gospoñica već obećala meni. Britta je podigla oči. Kraj nje je stajao Herbert Frensen i mirno joj pružio raku. Theo mu je dobacio ljutit pogled i gotovo je od srdžbe lupio nogom o pod. Herbert je odveo Brittu. Ona je išla uz njega kao omamljena. - Nadam se da se ne ljutite što sam tako samovoljno postupio. No vidio sam kako bi vam bilo neugodno plesati s mojim bratićem.

GIGA

55

Britta gaje pogledala velikim, uplašenim očima. - Vi sigurno imate najbolje namjere, gospodine doktore. Ne bih htjela biti uzrok svañe meñu vama. Ako me on još jednom zamoli za ples, ja mu to neću moći odbiti. Najradije uopće ne bih plesala, no gospoña Steinbrecht je to htjela. Nabrao je čelo i kazao odrješito, prijetećim pogledom: - Zabranit ću svom bratiću da vas još jednom zamoli za ples. Britta se uplašila. - To neće dobro svršiti, gospodine doktore. Molim vas, izbjegavajte bilo kakav skandal. Kad bi došlo do toga sigurno bih izgubila svoje mjesto. Srce mu je stalo snažno kucati kad je pogledao u njene molećive oči. Kakve divne oči je imala ta djevojka! Oči u kojima se ocrtavala sva njena duša. Kako su plemenite bile crte njena lica! Sad više nije mogao shvatiti kako je mogao posumnjati u čistoću ove djevojke! - Ne brinite, gospoñice! Sve će ovo biti tako diskretno ureñeno da vam neće ni najmanje smetati. Moj bratić Theo veoma je lakomislen i... No on će se pokoriti mojim odredbama, a ja ću ga u miru uvjeriti u opravdanost svog zahtjeva. Britta je potajno uzdahnula. - Ipak će doći do nesporazuma meñu vama. A to se ne smije dogoditi. Radije ću - radije ću plesati s vašim bratićem. - Ali ja ne želim da vas on još jednom dotakne! - uzviknuo je on uzbuñeno. Ona se trgla i problijedjela. On se brzo sabrao i mirno nastavio: - On vam se ne smije približiti i on to neće učiniti. Ne plašite se da će ovo poremetiti srdačne veze meñu nama. Već smo godinama jedan drugome tuñi. Samo nas još obzir prema tetki i stricu, kojima mnogo dugujemo, povezuje. No ne propustimo ovaj divan valcer - iako sam gaja nepravilno prisvojio. Letjeli su u plesu. Britta nije znala što joj je. Njeno je srce nemirno kucalo, a bilo snažno lupalo. Najradije bi se u isti čas smijala i plakala. Pred njenim je očima bila neka ružičasta magla i samo je jedno sigurno osjećala: želju da taj ples nikad ne završi. I Herbert Frensen je izgubio za vrijeme plesa svoj mir. Neizmjerna gaje sreća preplavila. Vitka bijela pojava u njegovu naručju činila mu se kao utjelovljenje svih njegovih ideala. Slijedeći svoj poriv spriječio je Thea da pleše s Brittom. Činilo mu se daje to nova uvreda mladoj djevojci stoje Theo htio plesati s njom. Kad je ples završio, dvoje mladih ljudi pogledalo se kao da su se probudili iz nekog slatkog sna. Zaboravivši na sav ostali svijet gledali su se nekoliko trenutaka. Zatim su se naglo trgli i Herbert je odveo svoju damu na mjesto. Uljudno joj se naklonio i pogledao gdje je Theo. On je stajao blizu izlaza na terasu i pun bijesa promatrao Herberta koji mu se približavao. - Samo nekoliko riječi, Theo - kazao je Herbert i pristupio svom bratiću koji je stajao na praznoj terasi. - Što želiš od mene? - upitao ga je oštro Theo i izazovno ga pogledao. - To ćeš smjesta čuti. Htio bih te zamoliti da gospoñicu Lossen više ne zamoliš za ples. Theo se podrugljivo nasmijao. - Kojim se pravom miješaš u moje poslove? Ionako si mi još dužan objašnjenje za ono malo prije. Ona se stvar ticala samo mene i gospoñice Lossen. Herbert je ostao posve miran. - Varaš se, ovo se tiče svakog ispravnog čovjeka koji poštuje žene. Niti jedan pošten čovjek neće moći mirno gledati kako se brutalno napada nemoćna djevojka. - Ti! Pazi što govoriš jer bih mogao zaboraviti da si mi bratić. - Ali ja to ne zaboravljam! Zbog toga se i svladavam preko svake mjere. Nekog drugog bih malo prije u parku i udario. Theo se i opet podrugljivo nasmijao. - Zašto te velike riječi? Radije iskreno priznaj da si zaljubljen u tu djevojku i ljubomoran na

GIGA

56

mene. - Ljubomoran? Na tebe? Zar se ti misliš oženiti njome? Ako je tako, onda si odabrao čudan način udvaranja. Uvredom se ne prosi žena kojoj se želi dati svoje ime. Theo gaje iznenañeno pogledao. Zatim se surovo i glasno nasmijao. - Oženiti se? Jesi li poludio? Oženiti se običnom družbenicom! - Tada joj nemoj dosañivati neželjenim nježnostima. - A tko ti kaže da su one bile neželjene? - Njeno odbijanje bilo je dovoljno jasno. - Sve se one isprva opiru. Da se ti nisi umiješao već bih sada bio na cilju. - Ne vjerujem! Gospoñica Lossen ne pripada onoj vrsti žena koje si ti do sada proučavao. Theo je slegnuo ramenima. - Što ti znaš o ženama! - O takvim ženama ništa. Ali prave žene poznajem možda bolje od tebe, jer sam sačuvao poštovanje prema njima. - Kako si moralan! Ali zašto te nepotrebne brbljarije! Ostavi me na miru! - Ostavit ću te čim mi dadeš svoju riječ da gospoñicu Lossen više nećeš pozivati na ples i da ćeš je ubuduće ostaviti na miru. - Ne pada mi ni na kraj pameti! - Ipak ćeš to učiniti, Theo. Ja te za to molim. - Ah, tako, sada već i moliš! - Zato da te ne bih morao prisiliti! - Prisiliti? To bih htio vidjeti. Niti ne pomišljam na to da ti dajem svoju riječ. Mala je i suviše zgodna, a ja sam preko ušiju u nju zaljubljen. Već će ona popustiti. - Šuti! - uzviknuo je Herbert. - Zabranjujem ti tim tonom govoriti o mladoj dami! Theo gaje pogledao s bezobraznim smiješkom. - Vidi, vidi - dakle ipak si zaljubljen. Herbert je stisnuo šake i žile su mu na čelu nabrekle od bijesa. Promrmljao je: - Nije potrebno da ti odgovorim na to. - I nije. Neka samo doñe do borbe meñu nama - odvratio je Theo. - Kad bi ti imao ozbiljne namjere, tad ne bi uopće dolazilo do borbe. Već iz obzira prema gospoñi Steinbrecht trebao bi izbjegavati remećenje kućnog mira. - Kad mi bude sto godina moći ćeš me plašiti starim damama. - Stidi se! - Ostavi me na miru! - Daj mi svoju riječ! - Neću! - Molim te posljednji put! - Ne! Herbert se iznenada uspravio i oštro kazao: - Ako mi sada ne dadeš svoju riječ, tada ću sutra tražiti naplatu mjenice koju sam za tebe iskupio. - Theo je problijedio i povukao se nekoliko koraka. U svojoj beskrajnoj lakomislenosti bio je već davno zaboravio na mjenicu. Morao je platiti neki kartaški dug i zato j e mj enicu na 3.000 maraka potpisao stričevim imenom. Nadao se da će mjenicu moći iskupiti na vrijeme. No nije uspio nabaviti novac. U svom strahu povjerio se Herbertu. Taj je nabavio novac i iskupio mjenicu. Uz osobne žrtve otplatio je dužnu svotu. Niti jednom riječju nije podsjetio Thea na ovu uslugu, niti nije zatražio da mu vrati 3.000 maraka. Spremio je krivotvorenu mjenicu u svoju lisnicu, a Theo je bez riječi smatrao daje stvar likvidirana. Samo mu se kratko zahvalio. Herbert mu je već nekoliko puta pomogao u neugodnim situacijama jer je bio dobrodušan. Naravno daje nakon priče s krivotvorenom mjenicom Herbert postao mnogo hladniji prema

GIGA

57

Theu. No ovaj to nije niti primijetio jer nije imao toplijih osjećaja za Herberta. Smatrao je prirodnim da Herbert poništi mjenicu. A sada ju je iznenada stao upotrebljavati kao oružje. Theo je maramicom obrisao čelo. - Ti još uvijek imaš onu mjenicu? - promucao je. - Da! Pa ti je još nisi otkupio. Platio sam za nju tri tisuće maraka - odgovorio je Herbert hladno. - Šuti! Ne govori tako glasno - mogli bi nas čuti - rekao je Theo zabrinuto. - Sami smo. Odluči se. - Bože, tebi je zaista jako stalo do te djevojke. Zbog nje me podsjećaš na tu lakomislenu šalu. - Nisi mi dao druge mogućnosti. Dakle, hoćeš li mi dati svoju riječ? Theo je lupio nogom kao neodgojeno derište. - Zar mi ti daješ drugu mogućnost? Moram to učiniti! Inače ćeš me uništiti. No ne smatram poštenim to što si mi pištolj uperio u grudi. Mogu to protumačiti samo tako da si zaista zaljubljen u tu djevojku. - Zaljubljen na onaj način na koji ti misliš - nisam. Za to je predobra. Theo gaje cinično pogledao. - Pa nećeš se valjda oženiti njome? No tebi bi se mogla dogoditi i takva glupost. - Ne, takva mi se glupost ne bi mogla dogoditi, bar ne tako dugo dok još jedva sebe izdržavam. Nisam dosta lakomislen za tako što. Theo se glasno nasmijao. - U tom slučaju mogu ti čestitati što nisi lakomislen. Inače bi ti uništio svoj život povezavši se s tom bijednicom. - Završimo taj razgovor. Dao si mi časnu riječ? - Jesam. - Dobro. Herbert se polagano okrenuo i zapalivši cigaretu pošao u park koji je još uvijek bio rasvijetljen. Theo je neko vrijeme gledao za njim ukočenim pogledom punim mržnje. Grizla ga je srdžba što je iz tog dvoboja izašao pobijeñen i on je promrmljao: - Ovo neće samo tako proći. Obračunat ćemo mi već jednom. Zatim se okrenuo i pošao u dvoranu. Herbert se sada nije mogao vratiti u kuću. Bilo mu je veoma teško podsjetiti Thea na mjenicu. Nikad to ne bi učinio bez velikog razloga. No nije vidio nikakve druge mogućnosti da zaštiti Brittu pred Theovom nasrtljivošću. Ovaj neugodan razgovor pomogao mu je da otkrije i svoje vlastite osjećaje. Sada je znao da ljubi Brittu Lossen, i bilo mu je drago što gaje prožimao taj snažni osjećaj. Ali za sada nije mogao ništa poduzeti jer još nije mogao stupiti pred nju i reći: - Budi mi ženom. Nudim ti bezbrižan život. - Možda će se njegov položaj poboljšati. Imao je izgleda da će postati šef laboratorija. Ali do tada proći će još dosta vremena. Možda će i brže stići do cilja nego što je mislio. Ako bi tada Britta htjela podijeliti s njim njegovu skromnu sudbinu, on bi bio veoma sretan. Kako je to divno biti zaljubljen i biti svjestan svoje ljubavi! Tako razmišljajući iznenada je osjetio želju za Brittom. Odbacio je ostatak cigarete i vratio se u dvoranu. Odmah kraj vrata sreo se s njom. Ona je opazila kako su oba bratića izašla, a samo se Theo vratio. Prošao je kraj nje a da je nije promjerio pogledom kao do sada. Iako je stajala sama nije joj uputio niti jednu riječ. Iz toga je zaključila da su se oba bratića razgovarala i sada ju je obuzeo neobjašnjiv strah. Kad je ugledala Herberta, odahnula je. Velikim očima, u kojima kao da se ugasio sav žar, ona gaje uplašeno pogledala.

GIGA

58

Bacio joj je umirujući pogled i pristupio joj govoreći poluglasno: - Sve je u redu, gospoñice. Moj vam se bratić nikad više neće odviše približiti, i ja vas u njegovo ime molim za oproštenje. -Njene su ga oči još uvijek promatrale ispitivački i sa strahom. - Zaista vam se nije ništa neugodno dogodilo, gospodine doktore? Bilo bi strašno za mene kad bi vam vaše viteško vladanje prouzrokovalo neprilike. On se nasmiješio. - Ne, ne, sigurno ne. Nemojte se plašiti. Sigurno neće biti prolivanja krvi i skandala. Ovu smo stvar uredili u potpunom miru. Možete biti mirni, moj vam se bratić više nikad neće odviše približiti. I njemu je veoma žao što se tako loše ponio prema vama. Ova mala laž s kojom je htio potpuno umiriti Brittu bila mu je veoma teška. Brittine su oči zasjale. - Zahvaljujem vam - hvala - kazala je uzbuñeno. Osjetila je kako joj suze naviru na oči i brzo se okrenula i otišla. On ju je slijedio očima. - Divno, drago biće, kako bi ti obogatila moj život kad bih te mogao zadobiti - pomislio je uzbuñeno. U toku večeri još su se nekoliko puta sreli. Britta je mnogo plesala. Nitko nije htio propustiti priliku a da se ne približi lijepoj družbenici. I Herbert ju je na kraju svečanosti još jednom zamolio za ples. No oni su pri tome razgovarali samo o nevažnim stvarima. Koliko god je njegovo srce bilo puno ljubavi, on se ipak svladavao. On nije bio čovjek kojim su nekontrolirano mogli ovladati osjećaji. Zabava je završila kasno noću. Gosti su odlazili ražalošćeni što se ti divni časovi nisu mogli produljiti. Meñu njima nalazila su se i oba bratića. Theo se oprostio ukočeno i službeno od Britte. Herbert je meñutim pružio Britti ruku s toplim stiskom. - Je li sada opet sve dobro? - kao da su pitale njegove oči. Sa slatkim smiješkom odvratila mu je stisak ruke. Gospoña Steinbrecht stajala je za vrijeme tog nijemog susreta kraj njih. Njene tamne oči oštro su ih promatrale. Na njenu je licu bio blag izraz kad je naslonjena na Brittinu ruku pošla uz stube. Britta ju je zapitala pred vratima njene sobe je li joj još potrebna. Tada je gospoña Claudina uzela Brittinu glavu meñu ruke i poljubila je u čelo. - Jesi li se dobro zabavljala, Britto? - upitala ju je sa smiješkom. - To je bila krasna svečanost - najljepša koju sam ikad doživjela - odgovorila je Britta s dubokim uzdahom. Gospoña Claudine je kimnula. - A sada ćemo poći na spavanje. Laku noć, dijete. Britta ju je poljubila u ruku. - Laku noć - i hvala vam za vašu dobrotu. Stara gospoña je odmahnula. - Nemoj mi zahvaljivati, već me radije voli - kazala je tiho i nestala u svojoj sobi. Britta je trenutak zastala i gledala u vrata. - Da te volim, oh, kako ja tebe volim, ti plemenita, dobra ženo! - prošaptala je i pošla u svoju sobu. Tamo je još dugo stajala u mraku kraj prozora i gledala u zvjezdano nebo. Mislila je na Herberta Frensena. Pri tome joj je srce bilo nekako čudno teško. - Ne smijem se izgubiti, za mene takva sreća ne postoji. Ali, dragi Bože na nebu, pomozi mi da odviše ne trpim. A to nije grijeh. Ja ne želim ništa drugo nego da ga samo ponekad vidim. On je tako dobar - tako pošten. Pomozi mi da ovladam ovom ljubavlju.

GIGA

59

XII Brzo nakon zabave u parku pošla je gospoda Steinbrecht s Brittom na more. Prije odlaska bio je prireñen još samo jedan domjenak. Theo Frensen nije bio prisutan, navodno stoga što je morao prihvatiti drugi poziv. Osim gospoñe Michels nikome nije nedostajao. Herbert se zabavljao s Brittom jedva nešto više nego inače. Nije htio dati povoda za ogovaranje. Ali kad mu se pružila prilika izmijeniti s njom nekoliko riječi, a da to nikome ne upadne u oči, on bi to učinio na topao, srdačan način. Veselilo ga je što su ga njene oči gledale s toliko povjerenja. Gledale su u njega kao u prijatelja čija je vjernost iskušana. Nitko nije mogao slutiti što se dogaña u srcima mladih ljudi. Samo su oči gospoñe Claudine bile oštrije. Činilo se kao da je ona veoma zadovoljna s onim što je vidjela i da je s time sporazumna. Zatim su se oprostili na nekoliko sedmica. Na put nije pošla samo gospoña Steinbrecht, već i veoma mnogo njenih prijatelja i poznanika. Gospoña Steinbrecht putovala je s Brittom preko Berlina. Tamo su ostale nekoliko dana. Stara je dama tvrdila kako mora obaviti neke kupovine i kako želi posjetiti kazališta i operu. Zapravo se radovala što će pokazati Britti glavni grad njemačkog carstva, jer za vrijeme svog boravka u kući Feldheimovih ona mnogo toga nije vidjela. Kad su jedne večeri bile u operi srele su u foajeu dva gospodina, jednoga u uniformi, a drugog u civilu. Oni su se trgnuli kad su ugledali Brittu koja je otmjeno odjevena hodala uz gospoñu Steinbrecht. Oficir je bio u nedoumici, nije znao odakle pozna ovu lijepu mladu damu. No u času kad ju je gospodin u civilu pozdravio i on se naklonio. Britta je veoma hladno odzdravila. - Do vraga, Stetten, kuda da smjestim ovo interesantno biće? - upitao je oficir kad su se udaljavali. Gospodin u civilu se ironično nasmijao. - Ne uzbuñujte se, Ramberg, to je samo bila bivša družbenica moje tetke Feldheim. - Pomislio sam da je ona dama iz naših krugova. Veoma je otmjena i elegantna - nastavio je oficir. Okrenuli su se daj oš jednom sretnu Brittu Stetten ju je pogledao ispitivačkim pogledom. Njegovo ružno, ali ne i nezanimljivo lice, steglo se kao daje zagrizao u limun. Britta je gledala hladno preko njega. - Poznaj eš tu gospodu, Britta? - zapitala j e gospoña Steinbrecht i pogledala Brittu. Ova je tiho uzdahnula i u njenim se očima pojavio žalostan pogled. - Gospodin u civilu je nećak generala Feldheima - odgovorila je. - Ima neugodno lice. - Njegov je karakter još mnogo neugodniji - kazala je tvrdo. - Siromašno dijete - sigurna sam kako kraj svog izgleda i svog položaja nisi imala baš najbolje iskustvo s muškarcima. - Nas siromašne djevojke mnogi smatraju kao divljač za odstrel. Nas nitko ne štiti. Stara gospoña stisla joj je ruku. - Ne misli više na to, dijete, sada si ti pod mojom zaštitom. Britta ju je pogledala s toplom zahvalnošću. - Vi ste tako dobri, tako neizmjerno dobri - prošaptala je. Odmor je završio i doskora je čar muzike Richarda Wagnera ovladao Brittom. Idućeg su dana otputovale. Britta je prvi put vidjela more. Upoznala je život morskog kupališta. Sve je upijala s velikim

GIGA

60

zanimanjem. Najviše joj se sviñalo kupanje na otvorenu moru. Bila je odlična plivačica i nikad joj kupanja nije bilo dosta. Gospoña Steinbrecht ju je često smiješeći se grdila kad nije htjela izaći iz mora. Oni, koji njih dvije nisu bolje poznavali, smatrali su ih majkom i kćeri. Veza tih dviju žena postajala je sve prisnija. Gospoña Claudina je sve više mazila Brittu, a Britta joj je odvraćala ljubav i dobrotu zahvalnošću i poštovanjem, što je više gubila strah pred njom, to je više rasla njena ljubav prema toj dobroj ženi koja joj je pružila sretan život. Sve se više pokazivao njen vedri temperament. Bila je ispunjena nekom unutarnjom srećom i gospoña Claudine slušala bi veselo njezin vedri smijeh. Stara se dama posve promijenila otkad je Britta bila kod nje. Život joj je imao sadržaj i njeno ju je bogatstvo veselilo jer je njime Britti mogla uljepšati život. Britta je veoma voljela jedrenje. No gospoña Claudine nije podnosila čamac. Jednom, kad ih je jedna veća grupa dama i gospode iz hotela pozvala na jedrenje, Brittine su oči radosno zasjale. - Dijete, ako želiš poći, ne obaziri se na mene - rekla je smiješeći se gospoña Claudine. - Ne bih vas htjela ostaviti samu. - Gluposti, dijete. Već ću se i sama zabaviti. Dakle prihvatit ćemo u tvoje ime. I Britta je zaista idućeg jutra krenula na jedrenje. More je bilo nešto nemirnije nego prethodnog dana, no valovi ipak nisu bili preveliki. Gospoña Claudina sjedila je sama na plaži i gledala na more. Iznenada se osjetila nekako osamljena i napuštena. Pomislila je kako bi joj teško bilo kad uz nju ne bi bilo tog mladog stvorenja. Nikad se više nije mislila rastati s njome. Taj joj se dan činio neizmjerno dug. Kad se nakon šetnje po šumi ponovno vratila na plažu vidjela je kako su se na nebu skupili gusti oblaci. Valovi su dobili bijele kreste. Odmahnakonručkanadošlajestrašnaoluja.GospoñaSteinbrecht je bila veoma uzbuñena i zabrinuta. Stajala je uz hotelske goste na staklom pokrivenoj terasi i dalekozorom promatrala horizont tražeći jedrenjak koji se već davno trebao vratiti. Neka stara dama, čiji su sin i kći bili vani, zajauknula bi glasno prilikom svakog blijeska munje i udarca groma. Nevrijeme je tako iznenada izbilo da se nisu uspjeli vratiti na vrijeme. Dolje na plaži ribari su u nepromočivoj odjeći trčali uzbuñeno uokolo. Na pristaništu stajala su dvojica s dalekozorom davajući onima na plaži različite znakove. Gospoña se Steinbrecht ukočila i drhtaj je za drhtajem prolazio njenim tijelom. Iznenada se na svim licima vidjelo olakšanje. Jedrenjak se pojavio. Daleko Vani borio se s valovima. Dizao bi se visoko, a zatim kao bez traga nestajao u dubinama. Gospoña Claudine nije više mogla izdržati na terasi. U tim časovima opasnosti ona je tek spoznala što Britta znači za nju. - Bože moj, nemoj mije oduzeti! Ostavi mi ovu djevojku koju ljubim - šaptala je ona. Tada je poslala po svoju kišnu kabanicu i požurila na plažu ribarima usprkos kiši koja je lijevala. Na sva pitanja dobivala je samo neodreñene odgovore. Da su i sami bili zabrinuti zbog jedrenjaka to je i sama vidjela. Gledala je na more sve dok je oči nisu počele peći. Iz njene ustrašene duše dizala se topla molitva. Slijedilo ju je nekoliko gospode iz hotela. Sada je došla i ona majka koja je jecala i svi su zbog nje postali još nervozniji. Jedrenjak je neko vrijeme posve nestao. Gospoña Claudina je osjetila kako joj se srce stisnulo. Maleni jedrenjak se polagano probijao kroz valove. Ribari nisu odvraćali pogled od njega. Na njihovim opaljenim licima nije se moglo vidjeti čemu se nadaju, a čega se plaše. Nitko ih nije više ništa zapitkivao. Polagano je još povremeno koji grom prošao preko vode, a na obzorju bljesnula munja. No

GIGA

61

oluja je izgubila svoju snagu. Ipak su valovi još bili visoki. Puna dva sata bila su potrebna jedrenjaku da se toliko približi obali kako bi mu ribari mogli pomoći. Bojeći se da se ne razbije o obalu, jedrenjak je pokušao pristati na pješčanoj plaži. Sada su se već mogla raspoznati i lica putnika, a gospoña Steinbrecht je zaplakala kad je ugledala blijedo Brittino lice. Ribari su se nastojali približiti jedrenjaku malenim čamcima, no i to je dugo trajalo. Konačno im je uspjelo smjestiti putnike u čamac. U posljednjem su se čamcu nalazila tri gospodina i Britta. Ona je dobrovoljno ostala posljednja. Očajna majka je već grlila svoju djecu, još uvijek glasno zapomažući, dok je Claudina Steinbrecht žurila prema Britti. Obje su se žene pogledale bez riječi, zatim su se zagrlile i poljubile. Gospoña Claudine je dršćućom rukom gladila mokru Brittinu kosu. Putnici su bili mokri do kože usprkos zaštitnim kabanicama. Bez riječi odvela je gospoña Claudine Brittu u hotel da sa sebe što prije svuče mokru odjeću. Iznenada je zastala i još jednom čvrsto zagrlila Brittu. - Dijete, a da se ti više nisi vratila! - viknula je sva izvan sebe. Britta se čudno osjećala. Bila je iscrpljena od tog silnog napora, jer se brod neprekidno borio s valovima. Svi putnici, osim dva gospodina i Britte dobili su morsku bolest. Posada je s njima imala mnogo muke. Gospoña Claudine je Brittu smjesta poslala u krevet i naručila joj vrući čaj. Kad je Britta, pomalo se opirući, legla, gospoña Claudine je sjela uz njenu postelju i poput zabrinute majke stavljala joj žličicu po žličicu čaja u usta. Sobarica je ručnikom sušila Brittinu kosu, a zatim je odnijela mokru haljinu. - Sada ćeš spavati nekoliko sati, dijete. Tako ćeš se oporaviti -kazala je stara dama s puno ljubavi. Britta je uživala u toplom, mekanom krevetu i veselila se podjednako tome što je živjela i što će opet vidjeti Herberta Frensena i tome što su je dva tamna ženska oka gledala s toliko ljubavi. I nekoliko suza poteklo joj je niz obraze. Claudine ih je nježno obrisala. - Zar je tamo Vani bilo tako strašno, moje drago dijete? Britta se nasmiješila suznih očiju. - Oh, ne - usprkos svemu to je bilo tako veličanstveno. Bilo je strašno jedino to što su svi zapomagali. Noja nisam plakala zbog protekle opasnosti, već zbog vaše dobrote. Meni se čini kao da mi je nebo poklonilo dragu majku. Za vrijeme večere kojoj su prisustvovali i Britta i ostali spašeni gosti hotela, živo se prepričavao protekli dogañaj. Muškarci su jednogalasno hvalili Brittinu hrabrost. Ona je bila jedina žena koja nije izgubila prisutnost duha. I kad je kći one žene koja je neprestano jadikovala, dobila živčani slom i htjela skočiti u more, Britta ju je u tome spriječila i smirila je. Njena majka je glasno kriknula kad je to čula, pritrčala Britti i žarko joj zahvalila. Tada je razdražljivo napala sina: zar on nije mogao pripaziti na svoju sestru?! Zbog toga je izbio smijeh spašenih koji im je pružio olakšanje, iako su se smijali mladom čovjeku. On je naime patio od morske bolesti i nije mu bilo niti do života, a niti do smrti. Kad je njegova sestra htjela skočiti u more, on je samo promrmljao: - Elly, povedi me sa sobom! Na to su mislili sada kad je opasnost prošla i smijali su se. Od toga je dana Britta postala ljubimica čitavog hotela i uz njenu ljepotu sada su se divili i njenoj hrabrosti. Preostalo vrijeme boravka na moru proteklo je veoma ugodno. Ali jedriti Britta više nije smjela. U drugoj polovini kolovoza vratile su se kući, a Britta se u potaji radovala prvom domjenku jer se nadala da će ponovno sresti Herberta.

GIGA

62

XIII Britta se vratila u tihu, otmjenu kuću kao da se vraća u svoj dom. Gospoña Stange se radosno nasmijala kad joj se Britta bacila oko vrata. U svojoj je sobi našla mnoštvo cvijeća koje joj je stara žena donijela za dobrodošlicu. I gospoña Claudina je od prijatelja i poznanika dobila prekrasno cvijeće. Već su prvih dana stizali različiti pozivi. Michelsovi su pozivali na veliku večeru, a gospoña i gospodin doktor Frensen spremali su »intimnu večeru«. Svuda je bila pozvana i Britta. Čak se i Habermannova, iako teška srca, odlučila pozvati Brittu na jednu užinu za dame. Savjetnica se na veoma skroman način odužila za sve pozive. Svake godine, početkom rujna, ona bi pozivala na čaj one dame čiji je gost ona bila. U prosincu pak pozivala bi gospodu na doručak. Nitko se tome nije radovao - no moralo se prisustvovati tim svečanim priredbama. Gospoñe bi pile blijedi čaj i jele kolačiće, a gospoda bi se hranila kobasicama uz pivo. Habermannova je dala naslutiti Britti kako je taj poziv za nju velika čast i kako se ona može odužiti time da prilikom serviranja pomogne sobarici. Britta je to u svojoj skromnosti rado učinila, no gospoña Claudine se namrštila. Savjetnica je vidjela da se gospoña Steinbrecht ljuti. - Bože moj - pomislila je - stara dama zaista pretjeruje s tom djevojkom. Njen bijes na Brittu postajao je sve snažniji. Već je često govorila s gospoñom Michels o tome kako ne vjeruje daje Brittina kosa prava. Ljutila ju je gusta zlatna Brittina kosa jer je ona imala veoma tanku. Gospoña Michels joj je doduše kazala: - Kad bi ta kosa bila lažna, stajala bi čitav imetak. Savjetnica meñutim nije vjerovala u to da je kosa prava i veoma bi rado dovela Brittu u nepriliku. Danas joj se činila dobra prilika za to. - Draga gospoñice, zamislite nama nije jasno kako vi možete imati tako gustu kosu. Zar je sve to doista vaša prava kosa? -upitala je Brittu. Mlada djevojka je pocrvenjela. - Naravno daje prava - kazala je ona mirno. - Htjela bih jednom vidjeti vašu kosu raspletenu. Britta se nasmiješila. - To nije ništa naročito. - Zar ne, moje dame, bilo bi lijepo vidjeti tu kosu raspletenu? -navaljivala je Habermannova. Brittino se čelo namrštilo. Za nju je uvijek bilo veoma teško počešljati kosu. Nije niti pomišljala na to da je rasčešlja samo zato da bi udovoljila nečijoj znatiželji. U to se gospoña Claudine digla. Stala je iza Brittinog stolca i ironično pogledala u zlobno lice savjetnice. - Hajde Britta, ja ću ti pomoći. Stvar je časti obraniti se od tvrdnje da tvoja kosa nije prava. Pri tome je izvukla kopče iz Brittine kose koju je nakon onog jedrenja već vidjela raspletenu. Rasplela joj je i debele, zlatne pletenice tako da se kosa rasula kao u valovima. Uživajući raširila je zlatni ogrtač koji je sada sezao do poda. - Sada više ne sumnjate, gospoño savjetnice? - upitala je ironično gospoña Steinbrecht. Sve su dame stale udivljeno klicati, a gospoñi savjetnici poblijedio je od srdžbe vršak nosa. Gospoña Frensen vagala je smješkajući se Brittinu kosu. - Dijete, kakvo vi bogatstvo nosite sa sobom - uskliknula je oduševljeno. I navečer, kad su oba bratića došla na kratak posjet, pričala je njima i svome mužu o čaju kod Habermannovih i o probi s kosom. Nije našla dosta riječi udivljenja za Brittinu kosu. Theo i Herbert slušali su tu priču s veoma različitim osjećajima. Theo je održao svoju riječ. Britti je uvijek pristupao samo posve službeno. No u njemu je još uvijek vrelo. On nije ljubio Brittu, jer on i nije bio stvoren za pravu ljubav. No ona mu se još uvijek činila poželjnom, to više što je bila jedina žena koju nije mogao osvojiti. A to je vrijeñalo njegovu taštinu. Herbert nije svoje vladanje prema Britti uopće promijenio. Ona je ipak osjećala da se rado

GIGA

63

zabavlja s njom i vidjela je kako njegove oči često s toplim žarom traže njene. Zbog toga je bila sretna. Svake bi subote Herbert dolazio u kuću gospoñe Steinbrecht. Dolazio bi ponekad i u druge dane jer ga je gospoña Claudina pozivala. To su uvijek bili časovi puni uživanja. Ovo troje ljudi razumijevalo se i bez mnogo riječi. Tih bi večeri Britta pjevala svoje najljepše pjesme i svirala »Sonatu mjesečini«. Jedne kišne jesenje večeri bilo je naročito udobno u salonu gospoñe Claudine. Oni su razgovarali o jednoj novoj knjizi koju se sada mnogo čitalo i veselili su se istovjetnosti svojih pogleda. Tada je gospoña Steinbrecht poslala Brittu u biblioteku po tu knjigu. Htjela je da joj ona pročita jedan odlomak. Kad je Britta izašla iz sobe, Herbert ju je slijedio žarkih pogledom, zaboravivši na sve ostalo. Iznenada je toga postao svjestan i uspravio se. Sada je gledao ravno u oči gospoñe Steinbrecht. Njen pogled tjerao mu je krv u čelo. Razumio je nijemo pitanje i prinoseci njenu ruku usnama osjetio je neodoljivu potrebu da joj kaže: - Da - tako je kao što me vaše oči pitaju. Ljubim gospoñicu Lossen i kad ću jednoga dana moći osnovati obitelj zamolit ću je da mi postane ženom. Gospoña Steinbrecht mu je stisnula ruku. - Drago mije što imate povjerenja u mene, Herbert. Uvjerena sam da je vaše srce dobro odabralo, ali molim vas, ostavite mi Brittu još neko vrijeme. Ona mije postala veoma draga. Herbert je smiješeći se uzdahnuo. - To moram ionako učiniti. Sve dok ne postanem šef laboratorij a ne mogu uzdržavati obitelj, inače bih već odavno kazao gospoñici što osjećam za nju. No ima izgleda da ću taj posao dobiti, jer doktor Heinicke, koji je sada šef, odlazi. Ipak će do tada proći još nekoliko mjeseci. Uto se Britta vratila i razgovor je bio prekinut. Britta i Herbert sretali su se i izvan kuće prilikom posjeta kazalištu ili društvima. Gospoña Steinbrecht je zakupila ložu u kazalištu. Britta je obožavala kazalište i bila je sretna što ga može često posjećivati. Kad nisu imali drugih planova, odlazile bi u kazalište. Loža je imala četiri mjesta, pa su mlada gospoda koja su posjećivala kuću gospoñe Steinbrecht često koristila prazne stolice. I doktor Frensen i njegova žena dolazila bi ponekad u ložu. Najčešći su gosti ipak bili Theo i Herbert. Theo je oštro promatrao Brittu i Herberta kad ih je viñao zajedno. Još je uvijek čekao na svoju osvetu. Bila je već prošla i jesen. Divni park zaodjenuo se u svoje zimsko ruho. Britta se često šetala po njemu i bila oduševljena tom bijelom krasotom. Bio je jasan, svjetao dan u prosincu. Gospoña Stange je opet jednom vršila veliko spremanje u »Vili Claudina«. Već je u rano jutro krenula onamo s čitavom četom čistačica. Britta i gospoña Steinbrecht stajale su kraj prozora i vidjele ih kako odlaze. Oči gospoñe Claudine bile su pune nekog žalosnog sjaja i duboko je uzdahnula. Još uvijek nije priznala Britti daje ona prva žena njena oca. Odgañala je to iz dana u dan. Sad ju je Britta voljela i sa zahvalnošću prihvaćala njenu dobrotu i ljubav. Kako bi se meñutim ona ponašala kad bi saznala da je ona žena koja je uništila život njena ljubljenog oca. Britta joj je bila prirasla za srce. Htjela ju je sačuvati pod svaku cijenu. Hoće li ona htjeti ostati kad bude saznala daje ovo kuća prve žene njena oca? Ponosna gospoña Claudine bila je puna straha. Iako je priželjkivala razgovor koji bi sve objasnio, nadajući se da će dobiti od Britte zabilješke Heinza Lossena, ipak je to uvijek iznova odgañala. Poslije ručka, kad je gospoña Claudine kao obično pošla na počinak, Britta je otišla na šetnju po snijegom pokritom parku. Uspela se uz brdo na kojem se nalazila »Vila Claudina«. Nosila je lijepu haljinu do gležnja s kratkim kaputićem i zgodnu vunenu kapicu.

GIGA

64

Njeni su obrazi bili crveni od svježeg, prozirnog zraka, a oči su joj sjale. Kako je lijep bio svijet! Mogla bi klicati od sreće što živi. Gipko i lagano uspinjala se. Kad je stigla na vrh, čula je iz »Vile Claudine« neko lupanje. Gospoña Stange je sa čistačicama oprašivala pokućstvo. Pjevušeći neku pjesmu, krenula je prema vili. Danas su svi zastori bili razgrnuti i neki su prozori bili otvoreni. Najednom se prozoru pojavilo vedro lice gospoñe Stange. Britta joj se nasmiješila. - Mogu li vam pomoći, gospoño Stange? Stara žena je odmahnula glavom. - Niti govora, nije nam potrebna pomoć. Za dva sata ćemo biti gotovi, dijete. Britta je u neprilici pogledala kroz otvoreni prozor. - Šteta. Rado bih jednom bila pogledala taj ukleti dvorac iz bajke. Kad su zastori navučeni vila izgleda tako tajanstveno. Moja mašta se već bila razigrala. Gospoña Stange se nasmijala. - Pa uñite, dijete. Ovdje ima svašta lijepog. Kad ste već ovdje možete ući. Zapravo ne bih smjela puštati nikoga, to naša gospoña ne želi. Ali to za vas sigurno ne vrijedi. - Ono što mogu vidjeti čistačice, mogu sigurno i ja. Kazat ću gospoñi da sam vas ja za to zamolila. - Dobro, samo uñite. I povela je Brittu kroz kuću. Kakvo je to dražesno gnijezdo bilo za sretan, mladi par. Sve su prostorije bile namještene i to s mnogo umjetničkog osjećaja i ukusa. - Kakva šteta što je ova dražesna kuća prazna! Kad bih ja bila gospoña Steinbrecht, stanovala bih ljeti ovdje - pomislila je Britta. Gospoña Stange ju je gledala s tajanstvenim izrazom na licu. - Nije to tako jednostavno, gospoñice Britta. Ovdje je gospoña Steinbrecht stanovala sa svojim mužem, kad je još bila mlada i sretna. Sada nikad više ne dolazi ovamo. Kad ja ne bih pazila, sve bi ovo uništila prašina i moljci. Prije je gospoña još ponekad dolazila ovamo - svakog puta kad bi stigla jedna od onih mnogobrojnih slika koje vise gore u ateljeu. Britta se trgnula. - U ateljeu? Zar ovdje ima atelje? - I to kako lijep, dijete! - Smijem li ga pogledati? - Naravno. No najprije moramo svršiti posao ovdje dolje, azatim ćemo poći gore. Da, i što sam još htjela kazati - ako vas gospoña baš direktno ne upita, radije nemojte reći da ste bili ovdje. Britta je stisnula ruku na srce. - Sirotica, sigurno je svog pokojnog supruga veoma voljela i ne želi se podsjećati na dane svoje sreće. Je li njen suprug već dugo mrtav? - Da, dijete - to je tako čudno - kazala je tiho gospoña Stange. - Kad sam prije dvadeset godina došla u ovu kuću, kazali su da je gospoña rastavljena. To vam kažem samo zato da ne biste o tome govorili. Jer to je i danas još otvorena rana. Čudno ponašanje naše gospoñe, sigurno je u vezi s time. Ali poñite sada dalje, gospoñice Britto. Mlada djevojka je uzbuñeno disala i širom otvorila sjajne oči. Tako se nekako čudno osjećala kao da čuje jednu priču koju je već prije čitala. Kad su dolje sve razgledale, popela se Britta s gospoñom Stange još jedan kat više u atelje. - Tko je slikao u ovom ateljeu, gospoño Stange - zapitala je Britta. - To ne znam, gospoñice Britta. Na svaki način tamo se nalazi veliki broj slika koje je gospoña Steinbrecht vjerojatno kupila. Britta je jedva mogla svladati svoju nestrpljivost i potrčala je uz stube. - Samo polagano, dijete. Ja ne mogu tako brzo - rekla je smiješeći se gospoña Stange.

GIGA

65

Potražila je ključ u svojoj košarici. Nije ga odmah našla. Britta je bila kći slikara i sve što je imalo veze sa slikarstvom veoma ju je zanimalo. Da se i gospoña Steinbrecht za to zanima bilo je Britti poznato. Kad joj je jednoga dana pokazala mali talijanski pejsaž njenog oca, činilo se kao da se ona ne može odvojiti od njega. Čak je zamolila Brittu neka tu sliku ostavi nekoliko dana na zidu njene sobe. A budući je Britta opazila koliko joj se slika sviña, ponudila joj je neka ostane visjeti kod nje tako dugo dok ona bude u kući. Njena se gospoña tome obradovala. Britta je sada morala na to misliti. Konačno je pravi ključ bio pronañen i okrenuo se u bravi. Vrata su se rastvorila i mnogo svjetla udarilo im je prilikom ulaska u oči. To svjetlo ju je toliko zabljesnulo da se Britta morala najprije na njega naučiti. I tada je pobožno stala razgledavati sobu kao da se nalazi u kapeli. - Kako lijepo! - tiho je uskliknula. To je bila divna prostorija s krasnim sagovima, dekorirana skupocjenim brokatom. Brittaje sve razgledala očima žednim ljepote. Unjoj sebilaprobudila kći umjetnika. Gospoña Stange ju je promatrala sa smiješkom. - Zar ne, ovdje je lijepo? Britta je kimnula. Okrenula se prema onoj strani ateljea gdje je čitav jedan zid bio pokriven slikama. Njeno se tijelo naglo uspravilo. Oči su joj stale lutati sa slike na sliku ništa ne shvaćajući. I posljednja kap krvi nestajala je iz njena lica i poput mjesečarke približila se slikama pruženih ruku. Išla je od jedne slike do druge kao da ju nešto tjera i konačno jecajući pala na koljena pred posljednjom slikom. Sve su j oj te slike bile tako poznate i drage. Vidj ela j e kako j edna za drugom nastaju. Jednu za drugom je njen otac, nezadovoljan svojim djelom, slao trgovcu umjetninama. Slike koje su ovdje visjele, bile su njegove slike, na svakoj se nalazio tako karakterističan potpis njenog oca u kojem kao da su se slova H i L stapala. Suznih očiju Britta je pogledala slike. Sve su je pozdravljale kao dobri, stari prijatelji. Svaka je imala svoju malu priču, ispred svake je u mislima vidjela ljubljenog oca s njegovim umornim, upalim očima i tako gorkim smiješkom. Nije mogla sabrati svoje misli, već je samo duboko dirnuta gledala ove drage prijatelje i kimnula im. Gospoña Stange je uplašeno pogledala mladu djevojku. - Bože moj, dijete, što vam je? - zapitala ju je ništa ne shvaćajući. Britta se trgnula. I tada je poput munje jedna misao proletjela njenom dušom. Bilo joj je kao daje ta munja rastrgala zid od oblaka, i kao daje sada jasno ležalo pred njom ono što su ti oblaci skrivali. Ovdje su visjele očeve slike za koje je on mislio da su sve prodavane u Ameriku. A gospoña Steinbrecht se zanimala za sve što je bilo u vezi s njenim ocem. U Brittinu sjećanju pojavila se ona prva većer koju je provela u kući gospoñe Steinbrecht. Grozničavo ispitivanje gospoñe Steinbrecht o njenim prilikama, njena želja da sazna ime žene koju je njen otac spominjao u svojim zabilješkama. Bila je tako zbunjena da nije znala što se s njom dogaña. Samo je nešto instinktivno shvatila - ovdje se možda radilo o tajni koja nije bila samo njena. Nastojeći se sabrati, ustala je i promucala: - Ne obazirite se na moje glupo ponašanje, draga gospoño Stange. Ja tako... tako volim slike..., a ove me slike podsjećaju na moju domovinu. Gospoña Stange je prijekorno kimnula glavom. - Uplašila sam se, dijete. Mislila sam da se nešto užasno dogodilo kad ste pali na koljena. Jesu li te slike zaista tako lijepe? Ja to ne razumijem. Britta je drhtala od suzdržanog uzbuñenja. Uvijek iznova gledala je slike i čitavu prostoriju. Tada je iza divana ugledala zavjesu od dragocjenog brokata koji je na zlatnoj podlozi imao neki čudesan uzorak. Zurila je u tu zavjesu i iznenada se sjetila očevih riječi iz njegovih zabilježaka:

GIGA

66

»Vidim te u mislima, moja Dino, kako u ateljeu sjediš na divanu i gledaš me svojim crnim očima punim privrženosti. Tvoje blijedo, lijepo lice i tvoja tamna kosa ističu se na zlatnom brokatu koji visi iza tebe«. Britta je čvrsto pritisnula ruku na srce kako ne bi glasno kriknula. Gledala je u zavjesu od brokata. Nije znala je li pri svijesti ili nije. Sad nije više ništa mogla kazati, pa je stoga izjurila iz ateljea niz stepenice i iz kuće. - Moram govoriti s njom, moram je pitati kako su očeve slike došle onamo gore! - ta je misao nije napuštala. Kad se približila kući vidjela je gospoñu Claudinu na prozoru sobe gdje su običavale piti čaj. Nije se sjetila da njena gospoña u to vrijeme obično još spava. Danas se gospoña Claudina nije mogla smiriti jer se iznenada sjetila kako bi Britta šećući parkom, mogla proći kraj vile Claudine. Što bi bilo kad bi ona ušla - i možda se čak popela u atelje? Ta joj pomisao nije dala mira i sada je stajala kraj prozora i nije se mogla odlučiti da li da poñe za Brittom ili ne. No ugledala je mladu djevojku kako žuri prema kući. Britta je potrčala u svoju sobu, odložila kapu i kaputić, požurila napolje i za čas se našla pred gospoñom Claudinom. Blijedog lica i velikih, ustrašenih očiju gledala ju je i kazala hrapavim glasom: - Oprostite, vidjela sam vas kroz prozor, pa sam se usudila bez poziva doći k vama. Tako sam uzbuñena... molim vas oprostite... Alija sam bila u »Vili Claudini« i zamolila sam gospoñu Stange za dopuštenje da razgledam kuću. Stara gospoña je trenutak zaklopila oči, problijedivši. No pogled na zbunjeno mlado lice vratio joj je mir. - A zatim?-upitala je tiho. - Zatim... oh, moj Bože... bila sam u ateljeu i... Molim vas, kako su slike mog oca došle onamo? - uzviknula je Britta kao izvan sebe. Neko vrijeme obje su se žene gledale žarkim pogledom. Zatim je gospoña Claudine kazala dršćućim glasom: - Dijete, znala sam da ćeš mi jednogaa dana postaviti to pitanje. No to je došlo prebrzo, odviše brzo. Dijete, zar ti ništa ne slutiš? Nije li tvoj otac spomenuo ime »Dina« u svojim zabilješkama? Ja sam bila prva žena tvog oca, Britta. Mlada djevojka pala je na koljena i obujmivši staru gospoñu skrila je lice u njene haljine. Gospoña Claudina se sagnula i pridigla je. - Moje drago, dobro dijete, saberi se. Zar nisi osjetila što ti meni značiš? Ja te toliko volim, tebe, kćer Heinza Lossena. Možeš li i ti mene bar malo zavoljeti? Ili više ništa ne želiš znati o ženi koja je uništila život tvog oca? Ah, dijete, platila sam za to godinama neizmjerne patnje. Plačući bacila se Britta u njen naručaj. Obje su se žene čvrsto zagrlile i gledale se kroz suze. Plakale su od bola i od sreće i dugo se nisu mogle umiriti. Konačno je Britta podigla zaplakano lice. - Kako je to moguće? Vi - žena mog oca, vi ste njegova »Dina«. Gospoña Claudine ju je nježno pogladila po kosi. - Zar tvoje srce ne nalazi drugo ime za mene, Britta? Vidiš, ja bih mogla imati drugu kćer u tvojim godinama da se sve to nije dogodilo. Nemam li i ja pravo na tebe? Ne pripadamo li mi jedna drugoj, povezane ljubavlju za tvog oca? Moje ga srce nije nikad zaboravilo. Usprkos svemu. Kad bi ti htjela biti moje drago dijete... Ti i ne znaš kako sam ja beskrajno osamljena bila prije nego što si ti došla u moju kuću. Sve je u meni bilo odumrlo. Tek preko volje dopustila sam da ti ovladaš mnome. Ali tada sam ti dala svoje srce i neprekidno sam nastojala zadobiti tvoje u nadi da ćeš jednoga dana biti moja. Britta ju je zagrlila i stavila svoj obraz na njen.

GIGA

67

- Oduvijek sam te voljela, jer si bila tako dobra prema meni... kao majka. Ti, moja draga, dobra majko! Plačući od radosti stara ju je gospoña čvrsto privukla k sebi. - Moje dijete, ljubljeno moje dijete, sada me ponovo gledaš očima svog oca. Dijete, ja sam ga tako beskrajno ljubila i tako beskrajno mučila. Sve dok nije otišao od mene. Britta ju je naglo uhvatila za ruku. - No on te je ipak ljubio do posljednjeg daha. Moja majka mu je bila samo dobra prijateljica kojoj se sklonuo jer mu je duša bila puna nemira. Ta je duša ipak bila samo kod tebe. Ali to će ti on sam reći. Dobit ćeš njegove zabilješke jer su one tebi upućene. Ti ćeš ih još bolje razumjeti od mene. Gospoña Claudina je povukla Brittu do sebe na divan. - Dijete, ne možeš zamisliti kako sam se osjećala kad si mi pričala o tim zabilješkama. Pola svoga imetka bih dala za njih. Britta joj je djetinjski nježno gladila ruku. - Kako je to divno što ti ih sada mogu predati i što me sudbina dovela u tvoju kuću. - Da, dijete, to jepravo čudo. O tome samja već često razmišljala. Sada te svakoga dana mogu pitati tisuću stvari o tvom ocu... - Mnogo toga ćeš naći u očevim zabilješkama. Sve što ga je potreslo on bi zapisao. Je li ikad naslutio da će ta knjižica doći u tvoje ruke? - Tko to zna, dijete. Na svaki način ti mi s tom knjižicom predaješ veliku dragocjenost na kojoj ti ne mogu dovoljno zahvaliti. - Ti meni zahvaliti? Ti si mi toliko toga dala, toliko neizmjerno mnogo. To ti nikad neću moći naplatiti! Ali sada mi kaži jedno -kako su slike mog oca došle u atelje? Gospoña Claudine je stala pričati kako je preko posrednika kupovala slike za sebe da bar na taj način sudjeluje u Lossenovom životu. Pričala je tom djetetu priču o svojoj velikoj ljubavi koja je željela svime ovladati, o svojoj tvrdoglavosti i beskrajnoj boli. A mlada djevojka je nježno, puna suosjećanja, plačući gladila njenu ruku. Na kraju je kazala Britti i to kako je istom sada, otkad je ona kod nje, spoznala u kojoj je mjeri uništila život Heinza Lossena. - Vidiš dijete, tada sam se stala plašiti da bi se ti u bijesu mogla okrenuti od mene, čim saznaš tko samja. Htjela sam te privezati uza se svojom ljubavlju - a sada si ti odviše rano otkrila moju tajnu. Britta je odmahnula glavom. - Nije odviše rano. Već te dugo volim, ti si uvijek bila prava majka za mene. Kad ne bih imala odviše veliko poštovanje prema tebi, već bih te odavno često čvrsto zagrlila. Gospoña Claudina ju je pogledala s ljubavlju. - Sad ćeš nadoknaditi ono, što prije nisi učinila. I nikad me ne smiješ ostaviti, moje drago dijete. - Moja draga majko! Majko, kako je to divno što te smijem zvati majkom! Obje žene su još dugo razgovarale. Zatim se Britta požurila u svoju sobu i donijela gospoñi Claudini zabilješke svog oca. Bila je to skromna, crna bilježnica kakva se za nekoliko novčića može kupiti u svakoj knjigovežnici. A ipak se bogatoj ženi to činilo kraljevskim darom. Pritisnula je knjižicu na srce i suze su joj potekle. Britta ju je zagrlila i pokušala je utješiti poljupcima. - Smiri se, moja draga. Sad se više ne smiješ uzbuñivati. Vrijeme je za čaj i ti moraš nešto pojesti, zatim se malko odmoriti. Danas poslije ručka nisi spavala. Kao u snu sjedila je gospoña Claudina za stolićem za čaj. Dopustila je da je Britta svojom nježnošću umata kao toplim ogrtačem. Na njenu krilu ležala je skromna, crna bilježnica i ona ju je tiho gladila. Obje žene bile sunamjeravale toga dana poći u kupovinu božičnih darova. Sada gospoña

GIGA

68

Steinbrecht nije više bila raspoložena za to. Htjela se s knjižicom povući u osamu svoje sobe. Britta je to dobro razumjela i kazala je da ona i sama može poći kupovati. Gospoña Claudine se s time složila. Dala je Britti potrebne upute i oprostila se s njom. - Neka ti upregnu kočiju, draga - kazala je sa smiješkom. - Radije bih pošla pješice. - Ali već je tamno. - Ulice su osvijetljene i pune ljudi. Već sam često u to vrijeme izlazila. - Dobro, kako ti hoćeš, Britta. Britta je otišla da se spremi za izlazak, a gospoña Claudina se povukla u svoju sobu. Istom sada kad je bila sama izvukla je knjižicu i zadubila se u nju. S vremena na vrijeme nije mogla dalje čitati jer su joj suze zamutile pogled. Svu bol koju je osjećala zbog Heinza Lossena, isprale su te suze. Preostalo nije ništa do duboka mira i tihe, čiste sreće. Činilo se kao da je našla svu sreću svijeta u tim kratkim časovima dok je čitala riječi Heinza Lossena. Kad je na kraju pročitala njegove posljednje riječi koje je Britta dopisala svojim čvrstim, jasnim pismom, sklopila je ruke nad knjižicom i zatvorila oči. I kao da se pred njom pojavio taj ljubljeni čovjek, gledajući je nježno i milo. - Heinz, ti si mi poslao svoje dijete. Znam, ono je sada »naše« dijete. Obećajem ti: moj će život odsada imati samo jedan cilj, a taj će biti sreća našeg djeteta. Njemu ću nadoknaditi ono što sam tebi sagriješila. Jesi li zadovoljan, Heinz? - prošaptala je, zatvorenih očiju kako ne bi odagnala ljubljenu sliku. I ona joj se nasmiješila, a zatim je nestala. Tada je otvorila uplakane oči da bi je još jednom mogla vidjeti prije nego što potpuno nestane.

GIGA

69

XIV Idućeg jutra, nakon doručka, telefonirala je gospoña Claudine doktoru Frensenu i zamolila ga da je zbog nečega važnog posjeti. Zatim je kazala Britti da će imati sve do doručka poslovne razgovore s doktorom Frensenom, a ona neka se kroz to vrijeme zabavlja kako želi. - Ako mi dopuštaš, otišla bih u »Vilu Claudinu«. Atelje me neizmjerno privlači. Jučer ga nisam mogla u miru razgledati. Smijem li? - upitala je Britta. Gospoña Claudina se nasmiješila. - Ti smiješ sve što želiš, dijete. Britta ju je smješeći se zagrlila. - Ne bih to na tvom mjestu rekla tako bez ograničenja -našalila se ona. - Možda je to iz egoističnih razloga. Što ti više slobode dajem, to te više vežem za sebe. Ali sada mi pozovi dobru Stange. Britta je učinila kako joj je bilo naloženo i doskora je ušla gospoña Stange. - Reci Stange, je li gore u »Vili Claudini« sve u redu? Gospoña Stange ju je začuñeno pogledala. Njena gospoña inače nikad nije pitala za vilu. - Naravno, jučer sam dala sve očistiti. - A što je s pećima? Jesu li u redu? Gospoña Stange se još više iznenadila. - Sve su peći u redu. Jučer sam ih isprobala. - Dobro, onda smjesta pošalji nekoga gore neka naloži u ateljeu. Zatim daj gospoñici Britti ključeve. Neka ona u miru gore sve razgleda. Gospoña Stange je šuteći kimnula i izašla. Pri tome je mislila: - Čini mi se kao da je gospoña Steinbrecht zaista zavoljela gospoñicu Brittu. Nekom drugom bila bi bez oklijevanja odbila tu molbu. Pri tome nije bila ljubomorna na Brittu zbog utjecaja koji je imala na gospoñu Steinbrecht. Naročito stoga jer je njena gospoña zbog toga postala blaža i nježnija. Britta je zagrlila gospoñu Claudinu, smiješeći se, kad je gospoña Stange izašla. - Draga majčice, dobra gospoña Stange je izgledala kao da vjeruje u čarolije. Jučer me nije htjela pustiti u kuću jer se plašila tvoje zabrane. A sada joj daješ takav nalog. Gospoña Claudine ju je pogledala s mnogo ljubavi. - Dobra Stange će se još više puta začuditi. - Što će tek kazati kad čuje da te ja zovem majkom? - Doskora ću joj sve objasniti, drago dijete. Gore će nakon nekog vremena biti ugodno. Ako na vrijeme obavim posao s doktorom Frensenom, doći ću i ja tamo i s tobom održati malu proslavu. Sada se više ne plašim sjena koje okružuju »Vilu Claudinu«. Tvoje jasne oči su ih rastjerale. Kad je doktor Frensen stigao, otišla je Britta u »Vilu Claudinu«. Gospoña Steinbrecht pošla je s doktorom Frensenom u radnu sobu. - Dragi doktore - kazala je ona ozbiljno i svečano - pozvala sam vas da se o svemu s vama dogovorim. Prije svega htjela bih vam povj eriti kao svom starom prij atelj u i čovj eku mog povjerenj a, da sam jučer razgovarala s Brittom Lossen. Doktor Frensen ju je sa zanimanjem pogledao. Gospoña Claudina mu je ukratko kazala što se dogodilo, a zatim je nastavila: - Dragi prijatelju, teško je priznati samom sebi u mojim godinama kako je čovjek bio lud. Svojom glupošću uništila sam jednu veliku sreću. To sam tek sada shvatila. Iz bilježaka svog pokojnog supruga saznala sam da sam jedino ja kriva za svoju nesreću. Ja sam više kriva za uništen život Heinza Lossena, nego on za moj. Sada se želim iskupiti. Morate mi pomoći da njegova kći pred zakonom postane i moja. Ukratko, želim usvojiti Brittu Lossen i učiniti je svojom jedinom nasljednicom. Doktor Frensen se pogladio po bradi. Zatim ju je zamišljeno pogledao. - Moje srce žudi za tim da to dijete vidim sretno. Pritom gledam još i malo dalje, dragi

GIGA

70

doktore, ali to još neću odati. To nije moja tajna. Sada više ne morate ni vi šutjeti u vezi s Brittom. Čak ćete mi učiniti i uslugu budete li razglasili da je Britta kći mog rastavljenog muža. To će mi uštedjeti mnoga objašnjenja, a Britti će u društvu dati onaj položaj koji joj pripada. Sigurno se slažete s mojim odlukama. Frensen se nasmiješio i čvrsto joj stisnuo ruku. - Budući da nemate roñaka, nemam ništa protiv vaše odluke. I ja vas potpuno razumijem. - To me raduje, doktore. Dogovorili su se o mjerama potrebnim za usvajanje. Zatim je gospoña Steinbrecht izdiktirala na široko svoju oporuku. Doktor Frensen ju je trebao konačno sastaviti. Osim nekih legata i izvjesne svote u dobrovoljne svrhe, gospoña Claudina Lossen, roñena Steinbrecht ostavljala je sav svoj imetak Britti Lossen. Nakon nekoliko sati marljivog rada oprostio se doktor Frensen od gospoñe Steinbrecht. Prije no što se s njim oprostila, kazala je zamišljeno: - Još nešto, dragi doktore. Britta smije samo od mene saznati daje moja nasljednica. Frensen je odgovorio s finim smiješkom: - Shvaćam da joj to vi želite sami saopćiti jer svu tu sreću duguje vama. Oči gospoñe Claudine sretno su zasjale. Doktor Frensen morao je na putu kući neprekidno misliti na te sjajne oči. - Kako je čudno žensko srce - kako zagonetno. No rješenje te zagonetke je radosno - pomislio je on i požurio kući. Nije mogao dočekati čas kad će svojoj ženi i svojim nećacima kazati tu novost. Sigurno je i njih zanimao taj divan obrat sudbine Britte Lossen. Nasmiješio se i krenuo brzim korakom dalje. Mislio je na svoje nećake koje je iskreno volio. Zar mu se moglo zamjeriti što je poželio da se lijepa, draga a sada i bogata Britta Losen uda za jednogaa od njih dvojice. Do sada nije nikome odao daje Britta Lossen kći rastavljenog muža Claudine Steinbrecht jer je tako obećao. Sada se smješkao, radosno što smije odati to i još mnogo toga uz to. Kod kuće je našao svoju ženu. Nećaci su dolazili tetki i stricu obično samo navečer i proveli s njima nekoliko sati. Gospoña Frensen je s uzbuñenjem slušala priču svog muža. I ona je smjesta pomislila na nećake i duboko je uzdahnula. - Pomisli, Hermann, kad bi Theo imao takvu sreću! Njemu bi to zaista bilo potrebno, on zna trošiti novac. - A Herbert? - zapitao je, smiješeći se, stari gospodin. Tada se i njegova žena nasmijala. - Naravno, bilo bi mi drago i za njega. Ali za Thea se neprekidno brinem. Herbert će uspjeti i bez novca. No mi smo zaista glupi. Sada kad je Britta bogata nasljednica ona će moći odabirati izmeñu mnogo prosaca. Zašto bi baš naši momci dobili najveću nagradu. Oni će zaista biti iznenañeni zbog te novosti.

GIGA

71

XV Britta je u ateljeu provela radosne časove. Izmeñu slika svog oca i sjećanja na ono što joj je donio jučerašnji dan, njeno je srce jedva moglo shvatiti sve doživljeno. Kasnije je za njom došla gospoña Claudine. Britta ju je vidjela kako dolazi i požurila joj ususret. Nježno zagrljene, stupile su obje žene u atelje. Sjetile su se čovjeka koji je nekad uzalud tražio stvaralački mir u ovoj prostoriji. Obje žene su pažljivo promatrale svaku sliku. Niti jedna od njih nije postigla uspjeh kod publike. A ipak su one nekim bolnim čarom djelovale na gledaoce. Možda slikar nije našao pravu publiku, možda su ti pejzaži ipak bili vrjedniji no što se mislilo. Heinz Lossen nikad nije pokušao učiniti ništa za svoj uspjeh i za uspjeh svojih slika. Toga se sada sjetila gospoña Claudina i stavivši svoju ruku na Brittinu kazala je sjajnih očiju: - Dijete, ja ću izložiti slike tvog oca u Friedbergovom salonu. On je dobar poznavalac i kritičar. On neka donese sud o djelu tvog oca. Tko zna jesu li slike pravilno ocijenjene. A ako Friedberg donese povoljan sud izložit ćemo ih kasnije kod Schultea u Berlinu. Britta ju je slušala sjajnih očiju. Tada je, oklijevajući, kazala kao da se nečega nejasno sjetila: - Kako je to bilo? Jednom je otac poslao sliku na neku veliku izložbu. Nisu je primili. Ali jedan član žirija osobno je pisao mom ocu. Sjela je na divan i počela se prisjećati. Nakon nekog vremena digla je glavu i kazala poluglasno: - Taj gospodin je pisao: »Meni je osobno veoma žao što žiri odbacuje vašu sliku. Uzalud sam nastojao uvjeriti kolege da je vaša slika »Jesensko jutro u Hartru« puna umjetničke osebujnosti i cara, pa osjećajnim gledaocima tjera suze na oči.« Tako nekako je taj gospodin tada pisao. Mislim da to pismo još uvijek posjedujem. Moj otac baš nije mnogo držao do izjave tog velikog čovjeka, no pismo je ipak spremio. Oči gospoñe Claudine zasjale su odlučno. - To mi pismo moraš dati, dijete. Možda ćemo se obratiti tom gospodinu. Ah, Britto, kad bih mogla doživjeti da tvog oca priznaju kao pravog umjetnika! To bi bila neka vrsta iskupljenja svih mojih grijehova. Britta juje nježno zagrlila. - Zašto se mučiš s tim osjećajem krivnje, mila, draga majko? Ako si ikad i nešto sagriješila, to si već okajala, moj ti je otac davno oprostio. - Alija to ne mogu oprostiti, moje drago dijete. Na svaki način poduzet ću sve da slike tvoga oca dobiju svu onu pažnju koju zavreñuju. Sjedile su zagrljene jedna kraj druge i raspravljale o tome što sada treba poduzeti. Bile su oduševljene i jedna je drugu podsticala na još veći zanos. Pri tome im se činilo kao da slike oko njih postaju žive, kao da se otvara zastor pred njihovim očima koji im je do sada skrivao pravu ljepotu ovih žalosnih pejzaža. Zatim su se zajedno spustile niz brdo. Kod stola su raspravljale živo o svom planu. Zatim je gospoña Claudine pisala trgovcu umjetnina Friedbergu i zamolila ga daje posjeti zbog rješavanja nekih važnih pitanja. Kasnije je gospoña Claudina kazala: - Dijete, ti bi mogla mnogo toga nabaviti za mene, jer ja danas ne mogu izaći. Pa već smo sve dogovorile. Za moje siromahe moraš samo u odreñenim dućanima naručiti pletene stvari, cipele, kape, pregače i marame. Možeš odabrati i igračke za djecu i slatkiše. A jer mije ove godine naročito radosna svečanost, možeš svotu odreñenu za kupovinu premašiti. Britta ju je zagrlila, klikćući od radosti. - Divno, divno! To će biti pravo veselje! Ja to tako rado činim! Žarne, djevojčice će dobiti lutke a dječaci konje, vojnike i topove? Kako se radujem! Smjesta ću krenuti. - Samo poñi, dijete. A ako ne možeš točno stići na čaj, onda to nije važno.

GIGA

72

Britta je svježim i krepkim korakom hodala Steinbrechtovom alejom uz obalu rijeke. Snijeg je škripao pod njenim čvrstim čizmicama, a hladni, prozračni zimski zrak zacrvenio joj je obraze. Doskora je stigla u trgovački centar. Ovdje su veliki dućani bili jedan uz drugi. Tako je put meñu njima bio kratak. Brzo je obavila svu kupovinu. Najdulje se zadržala u dućanu s igračkama. Ovdje je pažljivo birala, a veselje joj je sjalo iz očiju. U meñuvremenu se spustio mrak. Na ulicama i izlozima dućana zasjalo je svjetlo. Na uglu jedne ulice susrela ju je grupa oficira, meñu njima kapetan Gorger i Theo Frensen. Oni su svi veoma pristojno pozdravili. - Ona je zaista najdražesnije stvorenje koje sam ikad sreo -kazao je Gorger poluglasno Theu. Ovaj je slegnuo ramenima. - Dosadna guvernanta - rekao je nemarno. - Ovo zvuči pomalo kao priča o lisici i grožñu - nasmijao se Gorger. Theo je pripalio cigaretu. - Smiješno... kad bih ja samo htio! Alija to ne želim. Neću se upuštati s njome. Britta je već daleko odmakla. Morala je još nabaviti slatkiše. U trenutku kad je iz dućana stupila na ulicu upravo je prolazio Herbert Frensen. Mladi ljudi pogledali su se, radosno iznenañeni. Kad su toga postali svjesni, pocrvenjeli su. Herbert je skinuo šešir i uhvatio nježnu djevojačku ruku koja mu se oklijevajući ponudila. - Cijenjena gospoñice, ovo nazivam srećom! Čini se da ovaj dan stoj i pod povolj nim znakom za mene - kazao j e on živahnij e no stoje to obično bio njegov običaj. Oči su mu radosno krijesile. Britta se brzo snašla. - Iznenañena sam što vas u ovo vrij erne ovdj e vidim, gospodine doktore. - Neugodno iznenañeni? - upitao je sa smiješkom. - Kad bi tako i bilo ne bih to iz pristojnosti smjela priznati -našalila se ona. - Dobro ste se snašli! Dakle po vašem mišljenju sada bih trebao biti u svom laboratoriju? - To bar pretpostavljam. - Danas je za mene svečanost! Stoga sam uzeo nekoliko sati dopusta. Danas sam postao šef laboratorija. A budući je to povezano sa znatno većim primanjima, osjećam se kao Krez. Naglo mu je pružila ruku. Neprekidno su se gledali. - Srdačno vam čestitam! Privukao je njenu ruku usnama. - Zahvaljujem vam! Za mene je dobar znak što ste mi vi prvi čestitali. Britta je brzo povukla svoju ruku iz njegove. Herbertov pogled ju je uznemiravao. - Neću vas zadržavati, gospodine doktore. A i ja se moram požuriti kući. - Smijem li vas malo otpratiti? Pogledala ga je neodlučno, no njegove su oči bile tako pune molbe da ga nije mogla odbiti. I tako je on ostao kraj nje. Isprva su izmijenili samo nekoliko beznačajnih riječi, no uskoro su, a da i sami nisu bili svjesni toga, utonuli u šutnju. Istom kad su napustili bučne ulice i preko mosta krenuli u Steinbrechtovu aleju, koja se pružala tiha i prazna pred njima, trgli su se. - Ne bih vas htjela dulje mučiti, gospodine doktore. Ja sam skoro kod kuće - kazala je brzo Britta. On ju je pogledao. - Zar me želite kazniti i riješiti me se jer sam vas tako loše zabavljao, gospoñice Britta? Ona je odmahnula. - Pa i ja sam šutjela. On je zastao iznenada i rekao, duboko uzdahnuvši. - Ja šutim jer mi toliko toga leži na srcu. Bio je to zaista sretan slučaj što sam vas sreo. I to upravo danas... i...

GIGA

73

Od uzbuñenja nije mogao dalje govoriti. Brittine oči su ga pratile pune nemira. On ju je uhvatio za ruku i pogledao je pogledom u kojem su se ocrtavali svi njegovi osjećaji. Ona je gledala kao opčinjena u te sjajne oči i zadrhtala je. - Britta, Britta, pa vi ste morali već prije osjetiti kako vas neizmjerno volim. Do danas vam to nisam smio kazati jer vam još nisam mogao ponuditi svoju ruku za čitav život. Ali danas vam mogu reći da svojoj ženi mogu .ponuditi bezbrižan, iako skroman život. Britta, hoćete li se udati za mene? Britta je ponovno zadrhtala i poput jecaja provalilo je iz nje: -Udati se za vas, Bože moj, udati se?! - Da, Britta! Ljubiš li me ti? Reci mi. U tvojim očima vidim odgovor na svoje pitanje. Tada su zasjala zlatna svjetla u njenim baršunastim očima i ona mu je s dubokim uzbuñenjem odgovorila: - Ja te ljubim, toliko te ljubim, već dugo. A sada kad me ti želiš priviti uz svoje srce, ja se ne, mogu oduprijeti. On je duboko uzdahnuo i privukao je k sebi. Uzbuñeno je pritisnuo njene ruke na svoje oči. Zatim je Brittu zagrlio i poljubio toplo i strastveno kao da je nikad više neće pustiti. Oni su u ljubavnom zanosu zaboravili da se nalaze na ulici. Nitko ih nije smetao u tom blaženom času. Sve je uokolo bilo tiho, samo se u njihovim srcima radovao suncem obasjani život. Nakon nekoliko trenutaka otišli su, zagrljeni, polagano dalje gledavši se pri tome u oči opijeni srećom. Ponovno i ponovno njihove su se usne srele. - Draga, mila, kako si lijepa. Koliko me ti obogaćuješ svojom ljubavlju! Uvijek ću žaliti što tvojoj ljepoti ne mogu dati dostojan okvir - šaptao je Herbert, opijen srećom. Ona je bila kao utonula u plamen. - Daj mi samo onaj okvir u kojem ti se ja sviñam. Ah, Herberte, moja je duša puna slatkog čuñenja. Ne mogu shvatiti da ti želiš mene, siromašnu Brittu Lossen, privinuti na svoje srce za sva vremena. - Reci još jednom da me ljubiš - zamolio je on. Ona se privila uz njega. - Ljubim te više od svog života- i sretna sam zbog svog siromaštva, jer to dokazuje tvoju veliku ljubav. Ali sada moram kući. - Ostani još trenutak - zaklinjao je on - tko zna kad ćemo se opet tako nesmetano moći vidjeti. Moram ti još toliko toga reći. - I ja tebi - kazala je ona sretno - ali ipak moram sada kući. On ju je privukao k sebi i poljubio. - Moraš brzo postati mojom ženom, najdraža. Veoma brzo. Sutra o podne doći ću gospoñi Steinbrecht i obavijestiti je o našim zarukama. A tada, Britta, tada će čitav svijet paziti što radimo i nećemo više moći nesmetano razgovarati. Morat ćemo radosti života na brzinu krasti. Znaš li kako je to strašno? Ona se sretno nasmijala. - Da, to je strašno. Ali istodobno i tako prekrasno. - To što te sada moram ostaviti - narugao se on. - Ne, nego što pripadamo jedno drugome. Strašno je i to što mi nikad nije dosta tvojih poljubaca. - Znaš li što, draga? Hoćeš li mi ispuniti jednu veliku želju? Ona je brzo kimnula. - Svaku - brzo reci koju! - Doñi sutra ujutro na ulaz u park s Klausove ulice. Tako ću te bar na trenutak vidjeti jer neću moći izdržati do ručka. I ponesi ključ. Još ga uvijek imaš? Hoćeš li? Ona gaje sretno pogledala. - Hoću, i to veoma rado. On ju je poljubio. - Draga, premila, samo nemoj doći kasno. Otet ćemo zavidnoj sudbini jedan sat. - Kad ćeš ti doći?

GIGA

74

- U osam sati. Tada nam ostaje čitav sat prije nego što moram u laboratorij. I gospoña Steinbrecht ne ustaje prije devet, zar ne? - Ne! Ali Herbert moram ti toliko pričati o njoj. No sada nemam vremena za to. - Još samo jedan poljubac - preklinjao je on. Ona mu je, porumenjevši, pružila usne. On ju je čvrsto zagrlio. - Draga, kako mi je žao što sve ovo moram govoriti na ulici. Primila je njegovu glavu meñu ruke i pogledala ga duboko u oči. - Menije bilo kao da se nalazimo u crkvi - rekla je, zadrhtavši pod njegovim pogledom. - Ti i ne znaš koliko te ljubim! - kliknula je tiho i poljubivši ga još jednom, otrgnula se i otrčala. - Ne zaboravi, sutra ujutro! - viknuo je tihim glasom za njom. - Doći ću! - začuo se odgovor. On je zastao i gledao za njom. Prije no što je stigla do kapije, okrenula se i mahnula mu. Pritisnula je ruke na srce i zatvorila oči. - Najdraži, ti moj najdraži Herberte! - šapnula je duboko uzdahnuvši. Gospoña Stange došla joj je u predvorju ususret. - Gospoñice, popijte sami čaj. Milostiva gospoña se još želi odmarati. Britta se uplašila. - Zar se ne osjeća dobro? - Dobro joj je. Samo je umorna jer u noći nije spavala. Britta je stavila svoju ruku na ruku stare žene. - Zašto me najednom zovete »gospoñica« - upitala ju je iznenañeno. - Znam što se pristoji. Milostiva gospoña mi je kazala da ste u rodu s njom. Gospoñice kako je Bog to čudno uredio. Sada znam zašto ste se ugledavši slike tako uzbudili. Britta je kimnula. - Da, draga gospoño Stange. Život je iznenada postao tako dobar prema meni. Ali molim vas, ja sam još uvijek siromašna Britta Lossen. Nisam nikakva gospoñica. - Znam što se pristoji. Vi sada spadate u gospodu. I pri tome je ostala. Britta se morala pomiriti s »gospoñicom«. Te je večeri mogla nesmetano sanjariti o svojoj sreći. Gospoña Steinbrecht se nije pojavljivala.

GIGA

75

XVI Herbert Frensen se polagano vraćao u grad. Njegovo lice je sjalo unutarnjom srećom. Brittu je sreo upravo na putu k svom stricu i tetki kojima je želio javiti o svom napredovanju u službi. Sada je to želio nadoknaditi. Na kućnim je vratima sreo Thea. Bratići su se veoma hladno pozdravili i uspeli se uz stube šuteći. Našli su strica i tetku u dnevnoj sobi. Tetka je smjesta dala donijeti osvježujuće piće, a stric je donio cigare. Ovdje u ovom ugodnom krugu čak se i blazirani Theo dobro osjećao. Ako je u njegovu srcu bilo mjesta za neki topliji osjećaj, taj je pripadao ovim starcima jer je njihova nesebična ljubav ipak utjecala i na njega. Njegova lakomislenost im je naravno već bila zadala mnogo briga, no nisu slutili ništa o njegovu pravom karakteru. U njihovoj prisutnosti nastojao je biti ljubazan. Meñusobni odnos meñu bratićima postao je srdačniji kad su oni ušli u sobu. Obojica su nastojali prikriti hladan odnos koji je vladao meñu njima. Herbertu to danas nije bilo teško. Bio je tako pun sreće da se nije obazirao na male prepirke. Theo je meñutim još uvijek bio pun bijesa koji je graničio s mržnjom. Svaki put kad bi ugledao Brittu u njemu je porasla želja za osvetom. Znao je i to kako nikad neće biti zadovoljan dok se Herbertu ne osveti za pretrpljeno poniženje. Stari gospodin je s veselim smiješkom gledao dvojicu mladića. - Danas imam jednu novost za vas koja će vas sigurno iznenaditi - kazao je. - Jesi li možda dobio glavni zgoditak na lutriji? - našalio se Theo. - Budući ne igram lutriju, to nije moguće. No sada ćete se začuditi. Moja novost tiče se Britte Lossen - kazao je stari gospodin polagano, promatrajući oštro svoje nećake. Kad su se ovi naglo uspravili i pocrvenjeli, on se nasmijao. - Gospoñice Lossen? Što je s njom? - zapitao je žurno Herbert. - Ona je bogata nasljednica - rekao je doktor Frensen polagano. - Ali striče, danas nije prvi april. Kako bi siromašna družbenica gospoñe Steinbrecht došla do toga? - zaviknuo je Theo. - Gospoñica Lossen postat će posvojče i nasljednica gospoñe Steinbrecht. Iako za sada to i sama ne zna. Oba mladića su naglo skočila. Herbertovo se čelo nabralo i oči su mu gotovo plašljivo gledale starog gospodina. - Ti se sigurno šališ, striče? Stari gospodin se nasmijao. - Nisam li kazao da ćete se začuditi! Ne, to nije šala. Sjednite i ja ću vam sve ispričati. Sjećate li se priče o tome da se gospoña Steinbrecht zapravo i ne zove Steinbrecht? - Čini mi se kao da sam čuo neku romantičnu priču o nesretnom braku i rastavi. Ali to se davno dogodilo - rekao je Theo. - Ona je roñena Steinbrecht, ali njen suprug od kojega se rastavila prije dvadeset i pet godina zvao se Lossen... Heinz Lossen! - Brittin otac! - uzviknuo je Herbert. - Da, Brittin otac! Stan gospodin je sada sve opširno ispričao. Herbert i Theo slušali su kao bez daha. Gospoña Frensen mogla je iz izraza njihovih lica svašta zaključiti. Na kraju je stari gospodin rekao: - Kao što sam već kazao, mlada dama o svemu tome još nema pojma. Ne zna daje gospoña Steinbrecht želi usvojiti i učiniti je svojom nasljednicom. Molim vas stoga da ovo sačuvate za sebe. Želio sam vas sa svime upoznati jer mi se čini da ste zainteresirani za gospoñicu Lossen. Ali tako dugo dok je bila siromašna morali ste obuzdati taj svoj interes. Sada to više nije potrebno. Dalje ne želim ništa kazati.

GIGA

76

Herbert i Theo su ovo saopćenje shvatili na različite načine. Herbert je u prvi čas bio mnogo više uplašen nego sretan. Kazao je samom sebi kako bi se teško usudio zaprositi Brittu daje prije znao ono stoje saznao sada. I uzdahnuvši, on je pomislio: - Hvala Bogu što sam govorio s Brittom prije nego što sam ovo saznao. Theo je sjedio sav osupnut na svom mjestu i uzbuñeno mislio: - Dovraga, kakva smola! Da sam to prije znao, bio bih se posve drugačije ponašao prema lijepoj Britti. Lijepo sam se sam udesio. Neće biti lako urediti tu stvar. Ali ipak... kad čovjek poñe u borbu nuñajući vjenčanje i matični ured stvar je mnogo lakša. Sada se treba otarasiti Herberta. On će naravno isto tako brzo poći u lov za zlatnom ribicom. On ima prednost predamnom zbog svoje uloge plemenitog zaštitnika. Ali neka bude... krenimo u borbu! Dao sam mu riječ kako joj neću dosañivati. No dopuštene su mi poštene namjere. I pogladio je poduzetno brkove. Theo je postao dobre volje. Bio je tako uvjeren u sebe daje vidio pred sobom laganu pobjedu. Promatrao je potajno Herbertovo ozbiljno lice. Zar je i njega Britta već bila odbila? Skoro da je tako izgledalo. Herbert je upravo mislio na to, kako sada zapravo mora posve formalno zamoliti gospoñu Steinbrecht za Brittinu ruku. Sjetio se onog razgovora sa starom damom kad joj je priznao svoju ljubav prema Britti. »Ostavite mi Brittu još neko vrijeme. Ona mi je postala tako draga«, kazala je ona tada. No odobravala je njegovu ljubav. Kako je bilo dobro što joj je već tada o tome govorio, inače bi sutra izgledao poput lovca na miraz. Nemirno je čekao na to da se Theo udalji. Nije htio u njegovoj prisutnosti pričati stricu i tetki o svojoj sreći. Na sreću je Theo te večeri bio pozvan i brzo je otišao. Čim je Herbert ostao nasamu sa starcima pričao im je prvo o svom napredovanju u službi, a zatim o svojim zarukama s Brittom. To je bilo iznenañenje. Gospoña Frensenje plakala od sreće stoje Herbert postigao takvu sreću, a ujedno i od žalosti što Theo ne može biti jednako sretan. Ona je to i kazala. Njen se muž nasmijao i pun sreće stavio ruke na Herbertovo rame i stao ga tresti. - Pa obojica ne mogu dobiti tu divnu djevojku. No pošto se ovaj vražji momak ovdje zaručio s njom, budimo sretni što ju je barjedan dobio. Pogledaj ga stara, on sav sjaji od sreće! Ta ljubav mora zaista biti duboka kad se naš, inače tako razboriti Herbert, odlučio oženiti siromašnom djevojkom. Zar ne, Herberte, sada si ipak sretan što se to dogodilo. Herbertovo lice bilo je ozbiljno. Tada je kazao: - Ne, ne veselim se što je Britta nasljednica gospoñe Steinbrecht! Smatrao sam svojom najvećom srećom pružiti sam Britti sve što joj treba. Starcima su se ovlažile oči. - Imaš pravo, Herberte! Mladost je puna ideala. Realizam dolazi još uvijek dosta rano. Lijepo je što ste se našli prije no što je novac počeo igrati neku ulogu. No neka ti ne bude žao što će i njega biti. - Na svaki način, neće baciti sjenu na našu sreću. Ja ljubim Brittu, a sve ostalo nije važno. - Kakva šteta što nam o tome nisi već ranije pričao, Herberte. Tako Theo to sada ne zna - predbacila mu je gospoña Frensen. Herbert ju je nježno poljubio. - Htio sam da to danas samo vas dvoje sazna.

GIGA

77

- Ali i Theo je član obitelji. - Sigurno, tetiće. No neka to još bude tajna za Thea, dok ne porazgovaram s gospoñom Steinbrecht. - Kako god ti želiš. Dragi moj, kako sam sretna što ta draga djevojka sada pripada nama. Volim je otkad sam prvi put ugledao njene lijepe zlatne oči. Herbert je morao ostati na večeri. Oboje staraca željelo je još svašta čuti od njega.

GIGA

78

XVII Britta je idućeg jutra ustala ranije nego obično. Ona je već prije ugovorenog vremena pošla u park. Bacila je pogled na Klausovu ulicu koja je bila gotovo potpuno prazna. Ali sada se na njenom gornjem dijelu pojavila visoka, vitka muška prilika. Osjetila je daje to Herbert. Požurila je do vratašca i otključala ih. Zatim je stala polagano šetati pute ljcima pokrivenim snijegom, dok nije začula kako se vrata tiho otvaraju. Tada se okrenula i zakoraknula prema svojoj sreći. Dvoje mladih se pogledalo. Brzo je Herbert uzeo Brittu pod ruku i kazao joj s uzdahom olakšanja: - Mila, draga, ova je noć bila beskonačna. Hvala ti što si došla. I povukao ju je dublje u park sve dok ih s ulice više nisu mogli vidjeti. Sada su bili sami u tišini zimskog parka. On ju je zagrlio i stao ljubiti sve dok oboje nisu ostali bez daha. Tada su se pogledali duboko u oči i počeli se iznova ljubiti. - Draga, kako sam mogao tako dugo živjeti bez tebe! Toliko sam te želio! A ti, draga, jesi li ti mene željela? - zapitao je konačno. Ona je položila svoj obraz na njegovo rame i pogledala ga. - Morala sam obuzdati svoju želju. Morala sam biti okrutna prema samoj sebi jer se nikad nisam smjela ponadati da ću ti postati ženom. - Otkad me ljubiš? - Ne znam, mislim od našeg prvog susreta. A ti? Otkad me ti ljubiš? - Svjesno, od onog trenutka kad sam te oslobodio iz Theova zagrljaja. No mislim daje moja ljubav već prije postojala jer sam osjećao nešto poput ljubomore prema Theu. Ona se sretno nasmijala. - Jutros sam pomislila kako je sve to samo san. Iznenada, tolika sreća! Nisam zadobila samo tvoje srce, otvorilo mi se još jedno - majčinsko. To sam ti htjela pričati. Sada slušaj što se dogodilo. Ispričala mu je sve o gospoñi Claudini i svom ocu. Budući je stricu obećao da neće ništa kazati Britti o onome što mu je on rekao, Herbert se morao pretvarati kao da ništa ne zna. A to mu je bilo zaista teško. - Sada sam našla i predobru majku. Toliko sam iznenada bogata ljubavlju. No ti si tako ozbiljan. On je poljubio njene oči i njene ruke. - Ja sam egoist, Britta. Najradije bih svu tvoju ljubav imao za sebe. Ljubomoran sam čak i na gospoñu Steinbrecht. Bacila mu se u zagrljaj. - Ne, nemoj to kazati! U meni je toliko ljubavi. A ti si ono najveće u mom životu. Ne smiješ misliti kako neće biti dovoljno ljubavi za tebe, budem li ženi, koja je toliko patila zbog mog oca, pružila nešto od toga. - Ali samo zbog svog vlastitog ponosa i tvrdoglavosti! -primijetio je on. Pogledala gaje ozbiljno: - Herberte, potpuno shvaćam taj ponos i tu tvrdoglavost. Mora daje strašno kad jedna žena sumnja u to je li je njen muž zaista voli. I kli čući od veselja ona je nastavila: - To se meni, hvala Bogu, ne može dogoditi. Koliko li sam sretna što nisam bogata! Po tome mogu prosuditi tvoju veliku ljubav. On ju je čvrsto stisnuo uza se. - Draga, tako je nevažno jesi li bogata ili nisi. Mi znamo da se ljubimo i to nam dostaje. Ona je uzdahnula, zabrinuta lica. - Samo kad ne bih postala teret za tebe, Herberte. Vidiš li, ja sam naučena na skroman život. No bilo bi mi teško kad bi ti sebi morao nešto uskratiti zbog mene. Pri tome je izgledala neizrecivo milo i ljupko i on je morao izraziti svoje oduševljenje. Kad su

GIGA

79

se opet jednom bili do sita izljubili, kazao je prividno ozbiljno: - Da, ti moraš biti veoma nježna i mila sa mnom kao naknadu za sve ono čega ću seja morati odreći zbog tebe. To je na primjer moj neudobni momački stan, divna jutarnja kava koja nikad ništa ne valja, a da ne spomenem sve ostale obroke. Najdraža, nadam se da ti znaš kuhati? Oboje se glasno nasmijalo. Tada je Britta brzo kazala: - Da, to sam naučila kod kuće. Kad je moj otac još živio sama sam kuhala. Uopće, ja sam veoma štedljiva domaćica. A i svoje haljine šijem sama. On je oduševljeno promatrao izraz njena lica koji se neprekidno mijenjao. Nije niti mislio na to kako je Britta sada bogata nasljednica. Grlio je svoju milu, skromnu djevojku kojoj će sam moći od svoje zarade osigurati udoban dom. Ono što će kasnije biti nije ga se ticalo. Nestašno ju je dražio njenim umijećem kuhanja kako bi je još jednom natjerao da govori. Na žalost ljubavnika vrijeme je i odviše brzo proteklo. Britta je još za vrijeme dok su se opraštali kazala Herbertu da će pripremiti gospoñu Steinbrecht na njegovu prošnju. Herbert će doći za vrijeme čaja i tada razgovarati s njom. Herbert je još na brzinu kazao Britti da su njegov stric i tetka sretni zbog zaruka. Zatim su se oprostili, a to je naravno dugo trajalo. Jedan je sat već odavno prošao kad je Britta, zaključavši vrata žurila prema kući. Gospoñi Claudini je dugi odmor dobro činio. Na doručak je došla mnogo svježija i snažnija. Nježno je pozdravila svoju dragu kćerkicu. Britta je osjećala da će pomalo rastužiti staru gospoñu zbog svog braka s Herbertom. Oklijevala je neko vrijeme prije nego stoje gospoñi Claudini saopćila vijest o svojim zarukama. Prvo je pričala o onom što je nabavila i tada spomenula nesigurnim glasom daje srela doktora Herberta Frensena koji ju je otpratio i pričao kako je postao šef laboratorija. Gospoña Claudine ju je pri tome oštro promatrala. Tada je Britta duboko uzdahnula i kazala nesigurno: -A sada ti moram nešto priznati. Gospoña Claudina je uzela Brittinu glavu u svoje ruke, kad je ona za trenutak zašutjela, i sa smiješkom promatrala njeno lice obliveno crvenilom. Nježno je poljubila sjajne djevojačke oči i dirnuto kazala: - Tvoje oči sjaju poput onih u zaručnica, dijete. Britta je još više pocrvenjela i zagrlila je. - Odakle ti to znaš? ; - Ne znam, samo pogañam. Zar ne, pogodila sam? Zaručila si se s Herbertom Frensenom? - Da, majko, draga majko! - I ti ga ljubiš? - Neizmjerno! Stara gospoña je srdačno poljubila Brittu. - Budi sretna, moje milo dijete. A sada mi ispričaj kako se to dogodilo. Britta je bila sva izvan sebe. - Kako si ti to samo mogla znati, majko? Zar sam se tako loše svladavala? Gospoña Claudina se nasmiješila. - Dijete, ne zaboravi, meni tvoje oči više kažu nego drugim ljudima. Ja sam te čitavo vrijeme pozorno promatrala. Britta je stala pričati. Gospoña Claudinaju je slušala sa smiješkom. No nije joj odala da joj je Herbert već davno pričao o svojoj ljubavi. Nježni osjećaji nisu joj dopuštali da kaže Britti da je ona za Herbertovu ljubav znala prije nje. Nije govorila ni o tome kako je ona već napravila planove za budućnost mladog para. Neka se Britta privikne na pomisao da će joj Herbert pružiti samo skroman dom. Sigurno je bilo da se ona neće rastati od tek stečene kćeri. Nikom drugome ona ne bi tako rado dala Brittu kao njemu jer je cijenila njegove izvanredne osobine. Oko jedanaest sati pojavio se trgovac umjetnina Friedberg. Gospoña Steinbrecht i Britta pošle

GIGA

80

su s njim u »Vilu Claudinu«. Gospoña Steinbrecht mu je u nekoliko riječi razložila što želi. Friedberg, onizak čovjek pedesetih godina, markantnih crta lica, izgledao je pomalo nepovjerljivo. Prvo je pomislio na to kako će mu bogata gospoña za tu izložbu sigurno dobro platiti. Ali kad mu je gospoña Claudina pokazala pismo onog znamenitog čovjeka, počela gaje stvar zanimati. U ateljeu, prolazeći od jedne slike do druge, on je isprva šutio. Nakon što je pogledao sve slike kazao je obim damama: - čudesno, zaista čudesno! Svaki potez otkriva vlastiti osjećaj. I veoma smjela tehnika. To u prvi čas zapanjuje jer se ne može uklopiti niti u jednu šablonu. Zbog toga umjetnik i nije uspio. Nije naišao na razumijevanje. Ali onaj jedan gaje shvatio, onaj koji je napisao to pismo. Slikar je u stvaranju svojih slika pretekao svoje vrijeme. No mora doći netko tko ga razumije i tko će biti posrednik izmeñu slike i gledaoca. Da budem iskren, bez pisma onog znamenitog čovjeka, vjerojatno bih i ja bio prošao kraj tih slika uz misao kako takvo nešto ne postoji u prirodi. No sada sam iznenada shvatio te ljubičaste tonove iznad sivila kišnog dana. Toga ima, naravno da toga ima, samo što to čovjek obično ne zamjećuje. A ovdje na slici »Jesenje jutro u Hartzu« siva magla pokriva grane i zastire poput vela žarke jesenske boje. To je istina... Kazao je to uzbuñeno i ponovno stao razgledavati slike. Od vremena na vrijeme stavio bi neku primjedbu. Približavao bi se i udavaljavao uzbuñeno gestikulirajući. Obje žene držale su se za ruke i promatrale napeto malenog, živahnog gospodina. Konačno se on odlučno obratio gospoñi Claudini. - Dakle dogovoreno, prvo ćemo izložiti slike u mom salonu. I to uz povišene ulaznice. To privlači publiku. Prije toga ću se pobrinuti za članak o njemu. Kad mene takva stvar zainteresira, tada će iz toga nešto biti. A što će biti s čistim prihodom te izložbe? Gospoña Claudina je pogledala Brittu. Zatim je brzo rekla: - Ne želim iz toga izvući kapital. Menije stalo do toga da se te slike procijene po njihovoj pravoj vrijednosti i da Heinz Lossen, pa makar i posmrtno, dobije ono priznanje koje mu je sudbina bila uskratila. Ako postignete neku čistu dobit, ona će biti namijenjena u dobrotvorne svrhe. - Sjajno, sjajno! - uzviknuo je Friedberg. To potpuno odgovara mojim željama. Objavit ćemo da je čisti prihod od te izložbe namijenjen bolnicama za liječenje plućnih bolesti. S time možemo činiti dobru propagandu. Gospoña Claudina je podigla ruku. - Ali, molim vas, gospodine Friedberg, nikakve bučne reklame. - Jeste li već čuli daje umjetnik postao slavan bez reklame? Prepustite to meni, u to se ja razumijem. Za neku stvar koja ne vrijedi nisam još nikad umočio svoje pero. Poslat ću te slike u Berlin kad ovdje stvorim povoljno mišljenje. Vidjet ćemo neće li se tada i mjerodavnim osobama otvoriti oči i neće li spoznati čudesni, bolni čar tih slika. Kako čudno - niti na jednoj slici nije prikazano sunce. - Molim vas, doñite s nama, pokazat ću vam jednu - kazala je Britta brzo. Krenuh su dolje i Fnedberg je pogledao mah talijanski pejzaž koji je visio u sobi gospoñe Claudine. Nakon nekog vremena okrenuo se, smiješeći se: - Lijepa slika, veoma lijepa. Puna sunca i topline. Ali one gore su mi ipak milije. Ovo je slika koju su mogli naslikati mnogi, ali one tamo gore ne. - Moj je otac ipak ovu sliku smatrao svojom najboljom - rekla je Britta. - Gospoñice - odvratio je Friedberg - umjetnik rijetko kad pravilno sudi o svojim djelima. Ova osunčana slika naslikana je kad je on bio sretan. Radio ju je s ljubavlju. Meñutim one gore govore o patnji i bolu. Zbog kontrasta izložit ćemo ipak i ovu sliku. Friedberg se još detaljno o svemu dogovarao s damama, a zatim se oprostio. Kad su gospoña Claudina i Britta ostale same, zagrlile su se bez riječi. Nisu od uzbuñenja

GIGA

81

mogle govoriti. Malo kasnije najavio je Friedrich još jednoga posjetioca - poručnika Frensena. Čudan smiješak ocrtavao se na licu gospoñe Claudine kad je naredila da gosta uvedu u sobu. Theo je ušao, od glave do pete ureñen i lijep poput mladog boga rata. Spremao se u bitku s najljubaznijim smiješkom, najljepšim pogledom i najslañim glasom. Za staru je gospoñu bilo veoma zanimljivo promatrati kako se on ponaša prema Britti. Ono što se meñu njima dogodilo u parku, o tome joj Britta nije pričala. Promatrala je meñutim Thea koji se s glumljenom ravnodušnošću motao oko Britte. Iz toga je zaključila kako ga je Britta sigurno morala energično odbiti. Danas je bio nježan i pristojan prema njoj. Njegove su oči gledale u njene pune preklinjanja. I Britta je smjesta primijetila njegovo promijenjeno držanje. Njeno je srce bilo tako čisto da je povjerovala kako je od Herberta saznao za njihove zaruke i kako sada nastoji popraviti sve uvrede njoj nanesene. Mislila je da on želi uspostaviti dobre rodbinske odnose. Stoga je bila manje hladna prema njemu, nastojeći mu zbog Herberta olakšati taj pokušaj. I tako je ona danas prvi put bila ljubazna s njim. Theovo samouvjerenje je zbog toga poraslo. Pomislio je: -Onu glupost u parku ispričat ću svojom velikom strašću za njom. To žene uvijek opraštaju. Osim toga, možda joj to i nije bilo tako neugodno. Herbert se umiješao, pa je morala tako postupati. No bilo kako bilo, moram požuriti. Herbert će naime brzo baciti udicu za zlatnom ribicom. Bilo mu je drago kad je gospoña Steinbrecht morala izaći na nekoliko trenutaka. Smještaje uhvatio Brittinu ruku, privukao je s poštovanjem na svoje usne i rekao s najljepšim smiješkom: - Cijenjena gospoñice, već mjesecima očekujem priliku da vam se ispričam što su me moji vrući osjećaji nagnali na nedolično ponašanje. Neizmjerno sam žalio zbog toga. I danas mogu kao ispriku reći samo to da mi je čar vaše osobnosti oduzeo razum. Molim vas, oprostite mi. Dopustite mi da ubuduće ispravim svoj propust beskrajnom odanošću. Britta je u njegovim riječima vidjela samo pokušaj uspostavljanja rodbinskih veza. S ljubaznim smiješkom pružila mu je ruku i kazala: - Oboje ćemo zaboraviti što se dogodilo. On joj je ponovno poljubio ruku i kazao uz svoj najčarobniji pogled: - Najljepša hvala, draga gospoñice! Sretan sam što ste mi oprostili. Gospoña Claudina se vratila i on više nije mogao kovati vruće željezo. Upitao je hoće li dame navečer biti u kazalištu i kad je to gospoña Steinbrecht potvrdila, zamolio je smije li i on doći u ložu. S čudnim smiješkom stara gospoña mu je to dopustila. Ljubazno, viteški, s mnogo poštovanja on se oprostio. Gospoña Steinbrecht gledala je za njim s ironičnim smiješkom i položivši ruku na Brittino rame kazala je: - Na takvom bratiću ti se zaista može čestitati, Britta. Mlada djevojka ju je zamišljeno pogledala. - Možda nije toliko zao, koliko je lakouman. Gospoña Claudina je kimnula. - Mislim da je on više zao nego lakouman. Smatram ga proračunatim. Znam o njemu više nego što mi je drago. Budi pametna, drago dijete i drži tog bratića u pristojnoj udaljenosti. Na sreću, tebi se sviña Herbert i tako dijeliš moj ukus.

GIGA

82

XVIII Kad je Herbert poslije podne došao, dočekala gaje Claudina. Iskreno i otvoreno on joj je priznao daje sinoć, nakon što se rastao s Brittom, saznao od svog strica koliko će se promijeniti Brittine životne prilike. Bez suzdržavanja ocrtao joj je svoje osjećaje. Kazao joj je kako mu je teško bilo jutros da ništa ne otkrije Britti. . - Iako sve to ne može utjecati na moju ljubav, ipak bi mi bilo milije da sam mogao kazati Britti kako stvari stoje. Zar je vama toliko stalo do toga da Britta ne sazna što je očekuje u budućnosti? - upitao je na kraju. Gospoña Claudina je podigla ruke kao u obrani. - Ne, ne, dragi Herberte, Britta još ne smije ništa saznati. Znam da ste Brittu ljubili još prije no što sam ja sama znala da će postati moja nasljednica. Brittina vjera u vas ne bi bila manja ni tada, kad biste joj rekli što ste sinoć saznali od svog strica. No mi žene smo suptilna bića. Znam iz vlastitog iskustva kako čovjek ponekad, kad se nalazi u nekom tmurnom raspoloženju, dolazi na najčudnije misli. Britta nikad ne smije posumnjati u to da su njene promijenjene životne prilike bile povod za vašu odluku. Vidite li, dragi Herberte, nepovjerenje je na žalost nama bogatim ženama u krvi. Čak sada me posljednji ostatak nekog nepovjerenja tjera na to da Britti ne priznam kako će ona biti moja nasljednica. Htjela bih biti sigurna da me ona voli i bez mog novca. Vas dvoje smijete misliti samo na svoju ljubav. Herbert joj je poljubio ruku. - Učinit ću to veoma rado jer sam uvjeren da ste vi svjesni toga koliko bih bio sretniji da sam mogao pružiti sam Britti sve potrebno za život. Ona mu je stisnula ruku. - Poznajem vas, dragi Herberte i osim vas i Britte ne mogu zamisliti nikog milijeg koji bi upravljao u budućnosti mojim imetkom. A kako bih odagnala i najmanje preostale sumnje, kazat ću vam danas da sam već dugo jedan dio svog imetka namijenila vama. Drago mi je što ste se baš vi i Britta našli. Herbert je bio duboko dirnut. Kako je bila tankoćutna ta stara gospoña. Svojim je riječima uklonila svaki još postojeći trn. Brittino buduće bogatstvo sada više nije imalo za njega značenja. Nije našao riječi da joj odgovori, samo je privukao njenu ruku svojim usnama. Ona gaje dobroćudnim smiješkom pogladila po čelu. - A sada ćemo pozvati Brittu. Kad je Britta došla i pogledala ih, gospoña Claudina se nasmiješila. - Morate me ispričati na nekoliko trenutaka, draga djeco. Imam neki posao u kući - kazala je i izašla iz sobe. Herbert je raširio ruke i Britta mu je poletjela u zagrljaj. - Moja... moja Britta! - prošaptao je on gotovo nijem od uzbuñenja. Kratko vrijeme koje im je dala gospoña Claudina dobro su iskoristili. Dobro raspoloženi sjedili su zatim kraj stolića za čaj i dogovarali se kako će sutra objaviti zaruke i proslaviti ih u obiteljskom krugu. Herbert je ostao do navečer i otpratio dame u kazalište. Tek što su ušli u ložu došao je Theo. Bio je neugodno iznenañen ugledavši Herberta. Kad je htio sjesti na stolac koji se nalazio iza Brittinog mjesta, Herbert ga je pretekao. Theo ga je bijesno pogledao, no zatim se počeo zabavljati s Brittom. Herbert ga nije u tom sprječavao. Britta je bila ljubazna s Theom jer je mislila da će i Herbertu biti drago ako zaboravi ono što se dogodilo. No niti Britta, niti Herbert, a niti gospoña Claudina nisu spomenuli zaruke mladog para. Britta je mislila kako je to Theu već poznato, a Herbert i gospoña Claudine nisu vidjeli razloga da to saopće Theu prije nego ostalima.

GIGA

83

I tako je Theo nastojao na sve moguće načine zadobiti Brittinu naklonost. To što se Herbert uopće nije uplitao u njegov razgovor s Brittom još gaje više uvjeravalo da gaje ona već prije odbila. Nakon predstave otpratili su dame do kočije i oprostili se. Theo nije primijetio kako su si čvrsto i značajno Britta i Herbert stisnuli ruke. Nije vidio niti njihov nježan pogled prilikom rastanka. Zatim su oba bratića krenula niz Kazališnu ulicu. Neko vrijeme nisu progovorili niti riječi. Konačno je Theo nemarno kazao: -Dakle, Herberte, stoje? Daješ li mi slobodan put? Herbert se trgnuo iz svojih sretnih snova. - Kako to misliš? - upitao je rastreseno. - Mislim naravno pri tome na gospoñicu Lossen. Ovime ti izjavljujem da imam najozbiljnije namjere s tom mladom damom. Herbert se uspravio i pogledao ga kao da ne vjeruje svojim očima. - To bi ti mogao učiniti nakon svega onoga što se meñu vama dogodilo? - Ne uzbuñuj se. Dala mi je potpuno oproštenje u vezi s tim, danas, kad sam je posjetio. Ja tu mladu djevojku već dugo ljubim! Pogriješio sam samo zbog ljubavi prema njoj. Sa žaljenjem sam se povukao, jer si me ti na to prisilio. No budući da sada imam najozbiljnije namjere, ti nemaš pravo da me u tome sprečavaš. Nadam se da ćemo se u miru o svemu dogovoriti i da nećemo jedan drugome stajati na putu. Onaj koji će biti sretan, odvest će zaručnicu kući. Posljednje riječi zvučale su tako pobjedonosno kao da je on siguran u to tko će biti pobjednik. Herbert gaje slušao čvrsto stisnutih usnica. Sada je iznenada zastao, pogledao čvrsto Thea, te mu kazao mirno i odlučno: -Nije potrebno da se dalje trudiš. Britta Lossen je od jučer moja zaručnica. Theo se trgnuo i pri svjetlu laterne zabuljio se u Herbertovo lice: - Sto to znači? Je li to loša šala? - procijedio je kroz zube. Herbert je mirno gledao u njegovo bijesno lice. - To nije šala. Gospoñica Lossen je moja zaručnica. Još sinoć sam zamolio strica i tetku za njihovo odobrenje. Danas sam saopćio i gospoñi Steinbrecht daje Britta pristala da mi postane ženom. Sutra ćemo u najužem krugu proslaviti zaruke kod gospoñe Steinbrecht. I ti si to trebao istom sutra saznati. Pred Theovim se očima srušio dvorac iz mašte. Mržnja mu se očitovala na licu. Sa ciničnim smiješkom kazao je: - To je naravno iznenañenje. Tako si brzo osigurao zlatnu ribicu? Da, da, čovjek može svašta naučiti od tako prepredenog kreposnika. Herbertovo se lice trgnulo, no on je ostao miran i hladno kazao: - Ne možeš me ti mjeriti svojim mjerilima. Reći ću ti tek toliko da mladu damu već dugo ljubim, iako sam je istom sada zaprosio. Tek sam jučer postao šef laboratorija. Kad je ja ne bih ljubio, ne bih je zaprosio ma kakvo nasljedstvo ona očekivala. I opet se Theo podrugljivo nasmijao. - Naravno, uvijek si pun velikih riječi. Alija sam te progledao, dragi moj. Herbert je slegnuo ramenima. - Naravno, sada mi ne preostaje ništa drugo nego da ti čestitam kako je i red - rekao je Theo. Laku noć, ja još idem u kasino. Zatim se okrenuo i brzo otišao. Mržnja i neizmjeran bijes razdirali su njegovu dušu. Zavidio je Herbertu na njegovoj sreći. I to naročito jer je i on za njom bio pružio ruku. Od bijesa je škrgutao zubima. - To ćeš mi platiti, to i još mnogo toga. Ja ću obračunati s tobom. Herbert je polagano pošao kući. Susret s Theom mogao je njegovu sreću pomutiti samo na nekoliko trenutaka. Brzo je prestao na to misliti. Brittina se slika pojavila u njegovim mislima. Kako je divna i mila bila večeras, s tim potajnim sjajem sreće u zlatnim očima! Njegovo je srce zadrhtalo od duboke nježnosti.

GIGA

84

XIX

Idućih su sedmica svi mnogo razgovarali u društvu. Imena Steinbrecht, Lossen i Frensen nalazila su se u svačijim ustima. Prvo se pojavio Friedbergov članak s najavom izložbe. Heinz Lossen - to je ime upadalo u oči. Stali su razmišljati i pitati se zašto. Friedberg je bio spretno spomenuo da se slike nalaze u posjedu gospoñe Claudine Lossen-Steinbrecht. Sada su se mnogi sjetili razvrgnutog braka gospoñe Claudine. Sjetili su se još i to da se družbenica stare gospoñe zove Lossen. Tada su iznenada bile objavljene zaruke Britte i Herberta Frensena. Na svaki način sada su svi smatrali pitanjem časti posjetiti Friedbergovu izložbu. Friedberg je znao tako dobro istaći i objasniti odlike Lossenovih slika da su ih svi morali smatrati lijepima. Povišene cijene ulaznica privukle su otmjeno društvo to više stoje dohodak bio namijenjen u dobrotvorne svrhe. Sve su novine u svojim člancima hvalile slike. Te je članke Friedberg pomno skupljao i poslao ih zajedno s pismom onog znamenitog čovjeka u Berlin. Sada su se i tamo počeli zanimati za slikara Heinza Lossena. Friedberg se dogovorio s jednom znamenitom berlinskom trgovinom umjetnina koja se nalazila u ulici Unter den Linden da će početkom veljače prirediti izložbu svih slika Heinza Lossena. Gospoña Claudina i Britta pratile su razvoj tih dogañaja sa žarkim interesom i veselile su se uspjehu. Nakon proslave zaruka u obiteljskom krugu, kojoj je nakon razmišljanja, prisustvovao i Theo, gospoña Steinbrecht priredila je jedne subote i službenu proslavu. Iako se ta proslava održavala nekoliko dana prije Božića, ipak su se svi pozvani odazvali. Natjerala ih je znatiželja. Britta i Herbert baš nisu bili oduševljeni što će tako javno morati slaviti. Ali gospoña Claudine htjela je tom prilikom osigurati Brittin položaj u društvu. Božićne praznike provele su gospoña Claudina i Britta u društvu bračnog para Frensen i Herberta. Theo je prihvatio poziv Michelsovih. Claudine Steinbrecht nakon svoje rastave s Heinzom Lossenom nije doživjela još niti jedne tako sretne božične praznike. Njeno osamljeno srce prihvatilo je dijete čovjeka kojeg je nekoć toliko ljubila. Ona ne bi mogla voljeti Brittu više ni kad bi joj bila roñena kći. I s Herbertom se zbog Britte još više zbližila. Pod božično drvce stavila je za »svoju djecu« najdivnije darove. Nakon podjele darova servirali su izvanrednu večeru. Zatim su sjedili svi zajedno u salonu domaćice i razgovarati o budućnosti mladog para. I tada je gospoña Claudina otkrila svoje planove. Britta i Herbert trebali su se već za Uskrs vjenčati. S tim su se naravno zaručnici rado složili. Iz obzira prema gospoñi Steinbrecht nisu htjeli sami odrediti datum vjenčanja. - I da se ne bih morala odreći svoje kćerkice nego da bih mogla uživati i dalje u njenu društvu, odlučila sam pokloniti vam kao vjenčani dar »Vilu Claudinu«. Tamo ćete, draga moja djeco, ubuduće živjeti. Nadam se da ćete tamo gore znati sačuvati bolje od mene svoju sreću. - završila je gospoña Claudina. Britta je s nevjericom gledala u lice gospoñe Claudine koje je odavalo uzbuñenost. I Herbert je bio iznenañen, ali ne i naročito obradovan. Mnogo bi radije sagradio Britti skromno malo gnijezdo. No to lako neraspoloženje je nestalo kad mu se Britta jecajući bacila u naručaj. - Jesi li to čuo, Herberte? Tamo gore, u onom dražesnom dvorcu iz bajke, tamo ćemo mi stanovati! Možeš li to shvatiti? Kad ju je on šuteći i s ushićenjem privinuo k sebi, ona se brzo otrgnula i bacila se gospoñi Claudini oko vrata. - Majčice, najdraža majčice, kako da ti zahvalim? - uzviknula je jecajući od radosti. Gospoña Claudina ju je poljubila.

GIGA

85

- To je samo zbog moje sebičnosti, drago dijete. Želim te imati u svojoj blizini. A da bi ti mogla tamo gore dobro i udobno gospodariti dat ću ti i bogatu novčanu pomoć. Britta je stajala kao okamenjena, a zatim je opet poletjela prema Herbertu. - Herberte, sada neću doći k tebi praznih ruku. Sada si nećeš morati zbog mene uskratiti toliko toga. Ali zašto si žalostan? Zar je to tako zlo što ćeš se sada, umjesto s ubogom siroticom, oženiti djetetom sreće? Herberte, tako je lijepo biti bogat. Ne smiješ niti pomisliti kako ja ne bih rado s tobom živjela u siromaštvu i bijedi. No ipak je lijepo živjeti bez svakodnevnih briga. Herbert nije mogao ništa drugo, nego je promatrati s uživanjem, a zatim je poljubiti. Poslije je s puno zahvalnosti poljubio ruku gospoñe Claudine. Ova mu se nasmiješila s mnogo dobrote. Zatim je Brittu privukla k sebi. - Budući da ti bogatstvo smatraš nečim divnim, odmah ću ti kazati da ćeš to odsada uvijek biti. Doktor Frensen, moj dragi prijatelj, sve je već priredio. Ja ću te usvojiti sa svim pravima roñenog djeteta. Pred zakonom ti ćeš biti moja kći, a nakon moje smrti i moja nasljednica. Britta je problijedjela i izgledala više uplašeno no sretno. Znala je kako je gospoña Claudina bogata i shvatila je što te riječi znače. Sva izvan sebe bacila se gospoñi Claudini oko vrata i počela jecati. Stara je gospoña takoñer imala suzne oči. Gospoña Frensen jecala je i brisala suze. I oba gospodina su bila duboko dirnuta jer su osjećali koliko je neizmjerna morala biti ljubav koju je ta dobra žena sačuvala za jednoga čovjeka još i preko groba. - Drago dijete, zar iznenada više nije lijepo biti bogat? Tada ju je Britta čvrsto zagrlila i kazala joj tiho: - Mislila sam na svog siromašnog oca, draga majko. Toliko je bio zabrinut zbog moje budućnosti. A sada si mi ti pružila toliko dobra, a on to ne zna i ne može osjetiti. Ne znam što bih sa svim svojim osjećajima. Oči gospoñe Claudine bile su pune suza. Nježno je gurnula Brittu u Herbertov naručaj. - Ovamo, moje drago dijete. Ovamo se obrati sa svom srećom i svim patnjama svog života. Herbert je zagrlio čvrsto Brittu i kazao joj s mnogo ljubavi: - Draga, kad bar nikad ne bi trebala plakati druge suze osim suza radosnica. Tada su Brittine divne oči zasjale. I dok se doktor Frensen pobrinuo za to da malo razonodi stare gospoñe, Herbert je povukao svoju zaručnicu u prozorsku nišu i poljupcima joj skidao suze s trepavica. Pri tome joj je šaptao one slatke, glupe nježnosti kojima se znaju služiti samo zaljubljeni ljudi.

GIGA

86

XX Britta je proživljavala divno zaručničko doba. Često nije mogla shvatiti svu sreću koja ju je zadesila. Gospoña Claudinaju je mazila, a Herbert obožavao. Stric i tetka Frensen voljeli su je kao dijete. Život joj se činio zlatnim snom. Uz to su još i slike njenog oca pobudile pozornost i ljudi su stali shvaćati njihovu pravu vrijednost. Jednoga je dana stigla vijest da kraljevski muzej želi otkupiti sliku »Jesenje jutro u Hartzu«. Gospoña Claudina i Britta uzbuñeno su se posavjetovale i odlučile pokloniti sliku. Kako su obje žene bile ponosne i sretne zbog te ponude! Drugu sliku poklonila je gospoña Claudine muzeju svog rodnog grada. Sve ostale, ostale su u njenu vlasništvu. Nakon što su bile izložene u gotovo svim većim gradovima, slike su se vratile vlasnici. Dohodak s izložaba uvijek je bio namijenjen dobrotvornim svrhama i tako je Britta imala i to zadovoljstvo da njen otac još i u grobu bude dobrotvor čovječanstva. Pune tuge razmišljale su obje žene o preminulom koji nije mogao uživati u plodovima svoje marljivosti. To je ujedno bila jedina sjenka koja je mutila Brittinu sreću. Inače je za nju život bio pun nepomućene sreće. Njena osjećajna priroda plaćala je toplom zahvalnošću za sve dobro što su joj pružali. Tih nekoliko mjeseci do svadbe prošlo je za mladi par kao u letu. Bilo je potrebno obaviti toliko priprema. Gospoña Claudina kao da se pomladila. S ljubavlju je odabirala svaki komadić miraza svojoj kćeri. Britta se nekad uplašeno branila kad je čula koliku svotu guta njena oprema. Jednom kad joj je gospoña Claudina bila kupila dvije divne jutarnje haljine sa čipkama, ona je uzdahnula i zagrlila gospoñu Claudinu: - Draga majčice, kuda to vodi? Ti me maziš kao da sam neka princeza. Ponekad mislim kako će se i meni dogoditi kao onom kalfi s kojim se princ našalio i dopustio mu tri dana živjeti kao on. Četvrtog se dana opet probudio u svojim prnjama i mislio daje sve ono bio samo san. Gospoña Claudina se nasmijala. - Nisam ja tako okrutan princ. Ti se ne moraš plašiti buñenja. Britta je uzela u ruku jedno od onih čipkastih čuda i stala plesati uokolo. - Divno je kad se čovjek može tako lijepo oblačiti! Prije godinu dana nisam mogla o tome niti sanjati. Herbert je naravno dolazio svakog dana u posjet Britti. Vrijeme zaruka i nije bilo tako strašno kako je on bio zamišljao. Gospoña Claudina je mladom paru uvijek dopuštala nekoliko trenutaka na samo, i tih nekoliko minuta usrećili su ih za čitav dan. Odnos izmeñu gospoñe Claudine i Herberta bio je veoma skladan. Oni su se natjecali tko će više razmaziti Brittu. Herbert se bio priučio na pomisao da će s Brittom živjeti gore u vili. U tom dvorcu iz bajke nije trebalo mnogo mijenjati. Sve je bilo spremno za dolazak mladog para. Po želji gospoñe Steinbrecht, Herbert je uložio veći kapital u tvornicu boja. Sada on nije bio samo šef laboratorija nego i suvlasnik tvrtke. Herbert se isprva borio protiv toga, no gospoña Claudina gaje nagovorila: - Milije mije da budeš što neovisniji na svom položaju. Kapital koji ću ti za to dati, bila sam ti ionako namijenila u nasljedstvo, ne računajući da bi mogao postati Brittin suprug. Smatraj to za sada samo kao zajam, kamate ćeš dati Britti za kućanstvo. Tako ćete već sada biti neovisni i ti ćeš moći uz pomoć ovog kapitala steći vlastiti imetak. To će osloboditi tvoj ponosni duh, jer ja još uvijek osjećam kako tebe muči što se ženiš bogatom ženom. Herbert joj je srdačno zahvalio za tu velikodušnu ponudu. Njemu su jedino novčana sredstva nedostajala da ostvari novi način proizvodnje boja. To je

GIGA

87

bio njegov vlastiti izum. Ova boja koja se mogla upotrijebiti za sve materijale, pa čak i za drvo, u mnogome bi olakšala bojanje. Herbert je bio uvjeren kako će sada sam moći steći imetak. To saznanje pomoglo mu je pri pomisli da se on, siromah, ženi bogatom ženom. Prihvatili su ga kao suvlasnika i posao se neslućeno razvio u veoma kratkom vremenu, zahvaljujući njegovom izumu. Na Uskrs proslavljeno je vjenčanje Britte i Herberta. Svadba je bila tako sjajna kako je priličilo nasljednici gospoñe Steinbrecht. Meñu gostima nalazio se naravno i Theo Frensen. Njegovi osjećaji pri toj svečanosti nisu zaista bili lijepi. Još je uvijek čekao na svoju osvetu. Iako je Herbert u korist Thea odustao od onog dijela nasljedstva koji mu je namijenio stric, iako je stari gospodin povisio njegov mjesečni džeparac za polovinu, on je ipak još uvijek smatrao kako to nije dovoljna naknada za gubitak bogate nasljednice. Bio je siguran u to da se Herbert ženi Brittom samo stoga stoje od strica saznao za njeno nasljedstvo. Izvan svake sumnje bilo je za njega i to da bi Britta mnogo radije bila pošla pred oltar s njim, lijepim i zgodnim Theom Frensenom, kad bi mu Herbert bio samo dao dovoljno vremena. Uz to se dogodilo još i to da je Britta probudila u njemu strast koju još nikad nije osjetio. Na svaki način njegova je duša bila puna crnih misli kad je stajao iza bračnog para u crkvi. Bio je toliko pametan da to skrije. Činio se veoma raspoložen na svečanosti, samo bi ponekad pogledao gotovo bolno nevjestu, koja kao daje u svojim sjajnim očima bila skupila sve sunčeve zrake. Kako je ona bila lijepa! Kako je zeleni mirtin vijenac i bijeli veo isticao zlaćanu kosu! Kad joj je nakon svadbe zaželio sreću, poljubio joj je s dubokim poklonom ruku i rekao tiho, tako da gaje samo ona mogla čuti: - Budi sretna, kad ja to već nisam, i ne zaboravi, moje će ti srce biti vjerno sve do smrti. Britta gaje pogledala pomalo uplašeno. Toplo mu je stisnula ruku. - Bit ćemo vjerna braća, Theo. Ti ćeš nam biti uvijek dobro došao kao dragi brat. Herbert je čuo te Brittine riječi. U njegovim je očima zakrijesilo. Najradije bi istrgnuo Brittinu ruku iz Theove. Nije mu mogao oprostiti što je jednom zagrlio Brittu u nečistoj strasti. Izmeñu njega i Thea nikad više nije moglo doći do bratskog odnosa. No on je šutio. Nije htio pomutiti sreću svog svadbenog dana. Nakon što su Herbert i Britta pošli na svadbeno putovanje, Theo je izigravao bezgranično veselje. Zabavljao je čitavo društvo svojim veselim dosjetkama. Svi su bili, kao i često do sada, oduševljeni njegovim umijećem zabavljanja.

GIGA

88

XXI Britta je stajala kraj prozora svog dražesnog malog salona u vili na brijegu i gledala za svojim suprugom koji je upravo bio krenuo u laboratorij. Poslao joj je još jedan nježan pozdrav. Ona mu je mahnula i njihove su se oči srele u bezgraničnoj sreći. Britta je već tri mjeseca bila žena Herberta Frensena. Nakon divnog svadbenog putovanja kroz francusku Švicarsku, s duljim boravkom na Rivijeri, oni su se uselili u dvorac iz bajke. Niti jedan oblačić nije mutio nebo njihove sreće, njihove su se duše sve više povezivale. Jednom je Britta kazala Herbertu: - Ponekad se plašim tolike sreće. Herbert ju je poljubio sa smiješkom. - Zašto si tako plašljiva, draga? Vjerujmo čvrsto u našu sreću, tada će nam ona ostati vjerna. Britta mu se čvrsto pri vinula u zagrljaj i pogledala ga. - Prije je bilo toliko dana u mom životu za koje sam mogla kazati da mi se ne sviñaju. Sada mi je jedan ljepši od drugoga. - Sudbina ti je dužna mnogo toga za one žalosne dane u prošlosti, a zapravo i meni. Moje je djetinjstvo bilo bez sunca, iako su stric i tetka, nakon smrti mojih roditelja, činili za mene sve što je bilo u njihovoj moći. Vjeruj čvrsto u to da će nam sudbina odsada pružiti samo sreću. Britta je brzo stavila ruku na njegova usta. - Nemoj izazivati sudbinu, Herbert! Mi možemo mnogo izgubiti, jer mnogo posjedujemo. Poljubio je svaki pojedini njen ružičasti prstić i rekao nježno: - Najvažnije je da sami sebe ne izgubimo. Sve drugo se može podnijeti. Na te Herbertove riječi morala je Britta često misliti. I danas ih se sjetila kad je gledala za njim. - Samo kad se ne bismo nikad razdvojili - prošaptala je kao u molitvi i iznenada se stresla. - Njega izgubiti, to bi bilo isto kao i izgubiti život - pomislila je i pritisnula ruku na srce. Zatim je samu sebe stala karati. Zastoje uvijek mislila na takve gluposti? Valjda stoga što se još nije bila priviknula na sreću. Tek je bila prošla jedna godina otkad je kao siromašna družbenica došla u kuću gospoñe Steinbrecht. Brige i strah valjda su joj još ležali u krvi. Sa smiješkom se okrenula od prozora i pošla polagano kroz cijelu kuću. Činilo joj se kao da uvijek ponovno osvaja svoje malo carstvo. Njene su noge lagano kročile preko debelih sagova. Nježna bijela haljina padala joj je u naborima niz tijelo. Postala je još mnogo ljepša u svojoj sreći. Njene su oči još jače sjale i i odavale nježnu čežnju kad Herberta nije bilo i ogromno veselje kad bi se on vratio kući. Za vrijeme dok se uspinjala u atelje mislila je na svog oca i svoju novu majku. Ovo dvoje ljudi se isto tako jednoga dana uselilo u ovu kuću. Bili su sretni, a zatim... Gore u ateljeu sjela je u udobni kutić kraj kamina. To je bilo njeno najmilije mjesto kad je bila sama. Ovdje su ležale knjige i časopisi, a Herbert bi svakodnevno stavljao cvijeće u vitku vazu na malom stoliću, koji je stajao pred njenim stolcem. Udobno se smjestila u stolac čiji je naslon bio viši od njene glave. Pružala je divnu sliku u svojoj mladenačkoj ljupkosti i ljepoti. Prije no što je počela čitati pogledala je na sat. Ostalo joj je još više od jednoga sata prije no što se morala spustiti i popiti čaj sa svojom majčicom. I prije podne bi uvijek odlazila gospoñi Claudini dok je Herbert bio u laboratoriju. Kad bi se navečer vraćao, on bi došao po nju i ostao još koji sat s njom kod gospoñe Steinbrecht za vrijeme dok bi ona večerala. A tada bi oni zagrljeni pošli uskom tamnom stazom parka gore u svoj dom. Kad je Britta konačno otvorila knjigu i htjela čitati, ušao je sluga i najavio »gospodina poručnika«. Gospodin poručnik bio je Theo Frensen koji je često dolazio u »Vilu Claudinu«. Najčešće bi dolazio u vrijeme kad je znao da je Herbert u laboratoriju. Mnogo rjeñe kad bi on bio kod kuće. Britta, u svojoj naivnosti, nij e u tome vidj ela ništa zla. Theov posj et j oj nikad nij e bio naročito drag, i uvijek bi se ponovno silila na prisni ton s njime.

GIGA

89

Theo je dolazio namjerno u to vrijeme. Kad je Herbert bio prisutan, Theo se trudio da bude zabavan i prisan. Herbert je mislio da Theo zaista namjerava ukloniti sve nesporazume meñu njima, pa gaje stoga ljubazno primao. Britta ga je zamolila neka doñe u atelje. Ovdje je često primala posjete. Kad je ušao, ona se htjela dignuti i pozdraviti ga. On je njenu dražesnu pojavu obuhvatio žarkim pogledom i požurio se prema njoj. - Nemoj ustati, Britta, ne želim te smetati u tvom odmoru. Smijem li neko vrijeme sjediti uz tebe i razgovarati? Ili te možda smetam? - kazao je on i zavodnički joj poljubio ruku. - Ne smetaš me, Theo. Čak ćeš mi pomoći da mi ovaj dosadan sat brže proñe. Molim te, sjedni! Smijem li ti nešto ponuditi? -odgovorila je ona ljubazno. On je primaknuo stolac u njenu blizinu i sjeo. - Ne, ne, hvala. Tvoje društvo me samo po sebi osvježava. Dakle, bilo ti je dosadno? Ima li uopće nešto takvo u mladom braku? - upitao je on. - Da, kad je čovjek sam. Znaš i sam, Herbert veći dio dana nije kod kuće. - A ti sati, kad on nije prisutan, za tebe predstavljaju pravu vječnost. Ona je uzdahnula i bacila pogled pun čežnje nekamo u daljinu. Theo je bio kao pijan. Iz njene kose i njenih haljina dizao se neki čudan, opojan miris. Njen pogled pun žudnje ispunjavao ga je ogromnom zavišću. Opet se u njemu pojavila želja za osvetom. Ta Herbert je bio otimač njegove sreće. U isto vrijeme osjetio je neizmjernu želju za tom lijepom, mladom ženom, koja je svojom suzdržijivošću uvijek ponovno rasplamsavala njegove osjećaj«. Poluglasno, uz žarki pogled on je tiho kazao: - Kako treba zavidjeti čovjeku kome je upućen taj uzdah pun čežnje! Britta se smjesta uspravila. Maleni trokut ponovno se pojavio na njenu čelu. On gaje tako dobro poznavao. Njene su ga oči hladno gledale, no ipak je mirno kazala: - Ne govorimo više o tome. On je ponovno duboko uzdahnuo i promjerio je od glave do pete. - Da, da, ne bih smio tako govoriti. Znam, to će te razljutiti -promucao je on. Zatim je opet uperio plamteći pogled u nju i nastavio: - Kad bi ti samo znala kako mi je teško šutjeti. Ponekad mislim da to više neću moći podnijeti. Ti i ne slutiš koliko sam te ljubio, ne... koliko te još ljubim! U njegovim se riječima osjećala istinska strast. Britta je, problijedivši, ustala. - Osvijesti se, bratiću... inače ću biti prisiljena da te izbacim. On je stisnuo zube i pogledao je strastveno s požudom. Zatim je rukom prešao preko uznojenog čela. -Ne, ne, oprosti, zaboravi što sam kazao. No teško je promatrati kako netko grli ono za čim si ti pružio svoje ruke. Herbert je bez truda zadobio tu sreću, koju ja moram žudeći promatrati iz prikrajka! Oprosti mi, priviknut ću se s vremenom i mirno gledati na to. Okrenula je prema njemu svoje blijedo lice. Iskrenost njegova tona ju j e razoružala. - Ako još nisi zadobio svoj mir, trebao bi se kloniti naše kuće - kazala je ona tiho, bez srdžbe. Niti jedna plemenita žena ne može bez samilosti gledati kako netko zbog nje pati. Ipak su ga njene riječi pogodile poput udarca. - Zabranit ćeš mi dolaziti u tvoju kuću? - kazao je, pri čemu su se mržnja i strast borili u njegovoj duši. - Kažem ti samo ono što moram - odgovorila je što je mirnije moguće. - Ukoliko se ne možeš svladati bolje je da budeš što dalje od nas. Theo je stavio ruku na oči i duboko je uzdahnuo. - Nećeš se vise morati žaliti na mene. Samo ću te još nešto pitati. Treba li me osuditi zbog toga što na sve zaboravljam zbog ljubavi prema tebi? Jesam li za to manji u tvojim očima od Herberta? Jednom sam te uvrijedio jer sam na sve zaboravio zbog ljubavi. Ali ja te zaista ljubim. Moji osjećaji su bili uvijek iskreni, iako ih nisam znao obuzdati. Herbertu je bilo lakše. Istom kad je saznao da si bogata nasljednica on te zaprosio. Prije toga mu ljubav prema

GIGA

90

tebi nije pomutila mir. No onoga dana kad je čuo da će te gospoña Steinbrecht usvojiti, njegova se ljubav naglo probudila. Istoga dana kad je od strica saznao za to, on te je smjesta zaprosio kako ga netko dragi ne bi pretekao. Je li on vrjedniji tvoje ljubavi od mene? Britta je problijedjela poput mrtvaca i pogledala ga plamtećih očiju. - Lažeš! Herbert me je zaprosio prije nego što je saznao da sam bogata nasljednica. U Theovim se očima vidjela žudnja za osvetom i strast. - Ja ne lažem! Mnogo prije no što si ti to znala, stric nam je ispričao kako te gospoña Steinbrecht učinila svojom nasljednicom. Dok si bila siromašna, nisam ti mogao ponuditi svoju ruku, jer nisam imao imetka. Kad si postala bogata, uvidio sam da te ne smijem poželjeti. Herbert meñutim, taj pametni, proračunani Herbert ledena srca, smjesta je pošao k tebi i zaprosio te. Naravno, nije ti odao kako si u meñuvremenu postala bogatašica. Slijedećeg dana, sjeti se... bili smo zajedno u kazalištu, priznao sam mu na putu kući da ću ti usprkos svega ipak udvarati. Tada mije odgovorio s hladnim smiješkom: »Brittaje od sinoć moja zaručnica.« On je sve to obavio bez greške. Ali sada te ja pitam: koga od nas dvojice treba osuditi? Iz Brittinih očiju bio je nestao sav život. No ubrzo zatim opet je jasno vidjela. - Varaš se, Herbert to ne bi mogao učiniti. Theo se hrapavo nasmijao. - Pitaj ga! Neće moći zanijekati da se s tobom zaručio istoga dana kad je saznao da si postala bogata nasljednica. Britta se trgnula i pogledala velikim očima Thea. On nije spustio pogled, jer je i sam vjerovao u ono što je kazao, Brittaje iz njegova pogleda vidjela kako on ne laže. Iznenada joj se pričinilo kao da je neka ruka guši, kao da se sva ta kuća puna sreće ruši nad njom. No samo je trenutak posumnjala u svog muža. Smjesta se toga zastidjela. - Ja to ne mogu vjerovati! Pitat ću Herberta. Samo bih njemu mogla vjerovati kad bi mi priznao nešto tako sramno. A sada, molim te, poñi. Ti si mi sve to kazao jer mrziš Herberta. On je ustao, mirniji, jer je ugasio svoju želju za osvetom. Htio joj je na oproštaju pružiti ruku. Ona je meñutim povukla svoju i kazala kao bez glasa: - Nikad ti više neću pružiti ruku, ako si lagao. Najprije ću pitati Herberta. Theo se brzo naklonio i otišao. Brittaje pala na stolac i prešla zamišljeno rukom preko čela. - Ne, ne, to ne može biti istina! On je lagao ili se možda prevario - kazala je glasno. Zatim je ustala i uznemireno stala šetati sobom. Pri tome se prisjećala svega onoga što se dogodilo na dan njenih zaruka. Prisjećala se svake Herbertove riječi. On joj je rekao kako je sretan što joj iznenada može pružiti bezbrižan, iako skroman, život. Zar bi to kazao, kad bi već znao daje ona bogata? Ne, Herbert nije mogao tako lagati. - Pitat ću ga večeras kad se vrati kući. On će mi predbaciti što sam i na trenutak mogla izgubiti svoju vjeru. Theo mrzi Herberta, on želi uništiti našu sreću. Neće mu uspjeti. Jedna riječ mog ljubljenog supruga i sve će opet biti dobro. Oh, kad bi on bar već bio kod kuće. Tako je razmišljala, nastojeći se umiriti. Ipak se nije mogla riješiti nekog nejasnog straha. Nije mogla u tom raspoloženju poći do gospoñe Claudine. Poslala je slugu i ispričala se glavoboljom. Izmeñu nejasnog straha i iskrene vjere proteklo je to beskrajno poslije podne.

GIGA

91

XXII Herbert je navečer pošao po Brittu gospoñi Steinbrecht. Saznao je da ona nije došla k njoj. Stara gospoña gaje zabrinuto zapitala što je s Brittom. On joj nije mogao ništa kazati jer se tog dana u podne još dobro osjećala. Velikim koracima žurio je prema »Vili Claudini«. Britta mu nije došla ususret i poletjela mu u zagrljaj kao obično. Za vrijeme dok je skidao kaput i šešir, pitao je slugu gdje se nalazi njegova žena i saznao da je u svom salonu. Odahnuo je. Na sreću, moglo se raditi samo o nekoj sitnici, inače bi ona već bila legla. Požurio je u salon. Britta je stajala kraj prozora i okrenula svoje blijedo lice prema njemu. Herbert joj je brzo pristupio i htio je zagrliti. - Draga, što ti to radiš? Zašto si tako blijeda? - upitao je, iskreno zabrinut. Ona je, kao da se brani, položila svoje ruke na njegova ramena i pogledala ga nemirnim pogledom, punim straha. - Nisam bolesna, Herbert. Samo sam uznemirena. Potpuno sam srušena. Moram te nešto pitati, sada smjesta. - Ali, draga, nećeš li me prije poljubiti? - Ne, sada ne, prvo te moram pitati. On ju je uznemireno pogledao. - Zar ne, ti nisi već na dan naših zaruka saznao da me majka učinila svojom nasljednicom? - upitala je tiho. On je nabrao čelo kao da ga nešto boli. - Dijete, tko ti je to kazao? - procijedio je. - To ćeš kasnije saznati. Sada te molim za odgovor. Jesi li ti to saznao već na dan naših zaruka? - Da, draga, čuo sam to od strica Hermana, ali... Ona je smrtno poblijedila i užasnuto podigla ruke. - Šuti, šuti, za ime Boga! Nemoj se ispričavati! Ja to ne želim čuti - kazala je smeteno. Odmah zatim pobjegla je iz sobe. On je požurio za njom, no prije nego ju je mogao stići čuo je kako su se zalupila vrata njene sobe. Britta se zaključala. Pokucao je i zamolio da mu dopusti ući. No u sobi je sve bilo tiho. Britta je kao mrtva ležala na divanu i nije mogla misliti ni na što nego na jedno: »On te prevario. On ti je lagao.« Nije mogla prijeći preko toga. U besmislenom strahu bila je pobjegla pred njim, ne želeći promatrati njegove napore u pronalaženju nekog izgovora. Sada je odjednom nestala sva sreća iz njena života. Ona je bila toliko ponosna na to što ju je on odabrao dok je još bila siromašna. A zatim je, uglavnom zbog njega, bila tako sretna stoje postala bogata. Sad bi radije odbacila to bogatstvo, kad bi umjesto toga stekla sigurnost u njegovu ljubav. Herbert je još neko vrijeme osluškivao na vratima. Nije htio izazvati pažnju posluge, pa je otišao u blagovaonicu, gdje je već bio postavljen stol. Kazao je sluzi da ne treba donijeti večeru budući se njegova žena ne osjeća dobro. Za sebe je, samo reda radi, naručio nešto hladno i šalicu čaja. Kad je sluga to donio, upitao gaje kao u prolazu: - Je li danas netko bio u posjetama? - Nitko, osim gospodina poručnika - odgovorio je sluga. Herbert je skočio kad je ostao sam i stisnuo šake. - Dakle on! Mogao sam i misliti da je tu strelicu on odapeo! -procijedio je kroz zube i stao nemirno koračati gore-dolje. - Ne mogu ga čak niti optužiti zbog laži, jer on zaista vjeruje kako je mene mamila samo bogata nasljednica jednako kao i njega. Što on zna o iskrenoj ljubavi! Htio je zatrovati našu

GIGA

92

sreću, što god on kazao Britti, on je to učinio iz podlih namjera. Najradije bih ga udario u lice jer je Britti priredio takvu bol. Kako je bila blijeda! Kako užasnuta! Sada naravno vjeruje da sam je prevario. Zašto me nije saslušala. Tako je uznemireno razmišljao. Zatim je opet otišao pred Brittina vrata i tiho pokucao. - Britta, preklinjem te otvori! Sve ću ti objasniti. Sebe i mene nepotrebno mučiš - kazao je poluglasno. No u njenoj je sobi sve ostalo tiho. Britta je nepomično ležala na divanu i začepila uši. Nije htjela čuti njegov glas. Sto bi on njoj mogao kazati? On joj je lagao i prevario je, igrao je velikodušnog čovjeka koji je uzeo siromašnu djevojku i htio za nju raditi i mučiti se. Dopustio je da ga ona gleda puna divljenja, jer je bio spreman zbog nje odreći se toliko toga. A sve je to bila laž, sve laž. Nikad mu više neće moći vjerovati! To je dakle bila ona nesreća koju je ona predosjećala. Niti jedan čovjek nije smio nekažnjeno biti tako sretan kao stoje to ona bila. Sada su se tamne sjene nadvile nad tom srećom. Noć je provela bez sna, slušajući korake svog muža koji se takoñer nije mogao smiriti. Istom pred jutro u Herbertovoj sobi se sve smirilo, nakon stoje još jednom bio pred njenim vratima. Idućeg jutra, Britta nije sišla na doručak. Čekala je dok Herbert napusti kuću. Pogledao je prema njenom prozoru, lice mu je bilo blijedo i zabrinuto. Ona bi mogla glasno zaplakati zbog svoje uništene sreće. Kad je malo kasnije, umorna i nesretna prišla stolu na kojem se nalazio doručak, našla je kraj svojeg mjesta pismo. Otvorila gaje. Na kartici je bilo nekoliko riječi napisanih u brzini: »Moja draga! Na žalost moram zbog hitnog posla u laboratorij. Ne mogu čekati da ti izañeš iz sobe ili mi otključaš vrata. Ali ne mogu otići prije nego što ti kažem da se nepotrebno mučiš. Ja te ljubim i patim s tobom. Budi dobra i saslušaj me kad se o podne vratim kući. Tvoj Herbert«. Ukočenim pogledom gledala je u pismo. Neopisivo se plašila njegovog objašnjenja. Kakva bi muka bila saslušati njegove pokušaje da se opravda! Britta se zatim obukla i krenula svojoj majci. Činilo joj se kao daje to jedino mjesto kamo je ona mogla u svom bolu otići. Iako joj zbog Herberta nije mogla ispričati ono što joj je Theo kazao, ipak je mogla u njenom društvu tražiti utjehu. Baš ona će najbolje shvatiti njenu bol. - Što ti to radiš, najmilije moje dijete? Tako si me uplašila! Je li ti sada opet bolje? - Još me malo boli glava, draga majko, ali to će proći - kazala je Britta tiho. Stara gospoña ju je nježno zagrlila. - Izgledaš tako loše. Blijeda si. Nemaš valjda groznicu, dijete? - Ne, ne... samo sam loše spavala. Gospoña Claudina je ispitujući promatrala to blijedo mlado lice. Britta se inače nije običavala tužiti zbog bolesti, ona je bila uvijek zdrava. Sada su joj oči, inače tako sjajne, bile kao ugasle, a na čelu joj se ocrtavao onaj trokut. Oko ustiju vidio se izraz bola. A za sve to da je kriva glavobolja? Gospoña Claudina nije ništa dalje pitala, ali je nastavila oštro promatrati Brittu. - Doñi, dijete, prošetat ćemo parkom, to će ti dobro činiti -kazala je mimo. Šetale su rukom pod ruku. Britta se silila na razgovor, ali gospoña Claudine je odmahnula glavom. - Samo šuti. Ponekad se čovjek tako osjeća daje šutnja prava blagodat - rekla je s puno ljubavi. Britta je kradomice obrisala nekoliko suza. Gospoña Claudina se pretvarala kao da ništa ne vidi. No tihi smiješak pojavio se na njenim usnama. Zar se mladi par bio posvadio? Prije ručka je Britta kao i obično otišla kući. Najradije bi ostala dolje da se ne sretne s

GIGA

93

Herbertom. No to bi majci bilo upalo u oči. Teška se srca uspela putem kojim je inače tako lagano koračala. Stigavši u »Vilu Claudinu« ponovno ju je obuzeo strah zbog razgovora s Herbertom. Nije bila dovoljno hrabra da se suoči s njim. Slijedeći svoj poriv kazala je posluzi kako mora još nešto obaviti, a da će zatim jesti kod gospoñe Steinbrecht. Zamolila je da to saopće njenom mužu kad se on vrati. Britta je kupovala u gradu neke sitnice. Zatim je otišla u jednu slastičarnicu koju su posjećivale samo žene. Popila je šalicu čokolade, jer od sinoć nije ništa jela, a tijelo je zahtijevalo svoje pravo. Prelistala je novine i uvijek iznova gledala na sat. Konačno više nije mogla izdržati u toj uskoj prostoriji i napustila je slastičarnicu. Vani je dozvala kočiju i provezla se do drugog kraja grada. Kad joj se činilo da je već dovoljno vremena prošlo, dala je znak za povratak i krenula kući. Zaustavila je kočiju podno brda, a zatim se umornim koracima stala uspinjati. Stigavši kući, prvo je upitala za svog supruga. Sluga je javio daje gospodin doktor veoma brzo napustio kuću.

GIGA

94

XXIII Herbert je samo kratko vrijeme ostao kod kuće, a zatim se požurio gospoñi Steinbrecht, nadajući se da će Brittu naći tamo. Na svoje iznenañenje saznao je da Britte nema. Prestrašio se. - Britta nije ovdje, draga majko? Ostavila je poruku da će kod vas ručati. Gospoña Steinbrecht gaje ispitivački pogledala. - Nije potrebno zbog toga problijedjeti, dragi Herberte. Britta se vjerojatno malo ljuti i izbjegava te. Jeste li se posvañali? Vjerojatno oboje prvu bračnu svañu smatrate i odviše ozbiljnom. Herbert je u neprilici prošao rukom kroz kosu. - Na žalost, radi se o nečem ozbiljnijem, nego o običnoj svañi. Gospoña Claudina pogledala gaje uznemireno. - Sto to radite, djeco? Britta mi je jutros bila veoma čudna, a sada si i ti tako zbunjen. U bračne probleme ne bi se trebao nitko miješati, ali možda bih te ipak mogla savjetovati. Herbert joj je u žurbi ispričao što se dogodilo i kako on vjeruje da mu je Theo priredio tu muku. Gospoña Claudina gaje pažljivo saslušala. - Tvoj je bratić pokvaren tip, dragi Herberte. To sam već dugo znala - rekla je ljutito. - A pri tome on vjerojatno nije niti lagao. Ne mogu ga zbog toga optužiti. Pa čak kad bi me ona konačno saslušala... hoće li povjerovati mojoj tvrdnji da sam nevin? Gospoña Claudina je zamišljeno gledala pred sebe. Zatim je brzo kazala: - Nije potrebno da je uvjeravaš u svoju nevinost. Možda ja bolje shvaćam njeno duševno stanje od tebe. Čini se da tamo gore u »Vili Claudini« bjesni neki bakcil koji izaziva nepovjerenje. Suosjećam s tim siromašnim djetetom. - Ali što bih ja trebao učiniti? - zaviknuo je uzbuñeno Herbert. - Nećeš valjda tražiti od mene da gledam kako se ona muči? Ne možeš slutiti koliko patim zbog toga što me izbjegava. Stara gospoña nasmiješila se suznih očiju. - Znam, Herberte, znam to na sreću. A ja ti mogu i hoću povratiti Brittino povjerenje. Ja sam kriva što joj tada nisam otvoreno kazala što je na stvari. Znam, kako izgleda jedno srce koje bi htjelo vjerovati i pouzdati se, a ne može. Ti nećeš morati kazati niti jednu riječ za svoje opravdanje, jer je strašno ženi slušati takve riječi, kad nije sigurna u njih. Meni će Britta vjerovati, u to se možeš pouzdati. Tada će sama doći k tebi i zamoliti te za oproštenje. Ostavi je na miru. Ako ti ona danas još izmiče, ne tjeraj je. A sretnete li se prije no što sam ja s njom govorila nemoj o tome izustiti niti riječ. - Ali ona će morati još više patiti. Stara gospoña gaje ozbiljno pogledala. - Bolje da sada pati nekoliko dana, nego kasnije čitav život. Budi suzdržljiv. Ona će moći iz tvog vladanja zaključiti da si ti povrijeñen. Sve drugo prepusti meni. Herbert je uzdišući pristao. - Ali dugo to neću moći izdržati - istisnuo je mučno. Gospoña Claudina se nasmiješila. - Ne boj se, to neće dugo trajati. Možda će ona još danas doći k tebi. Ako ne, sutra sigurno. Tada će sve opet biti u redu. Herbert se, bar donekle umiren, vratio u laboratorij gdje ga je čekao važan posao. Gospoña Claudina gledala je za njim. - Tako ludo kao Britta stavila sam na kocku i ja jednom svoju sreću. I nitko mi nije mogao pomoći. A tako očajan kao sada Herbert, sigurno je poneki put i Heinz odlazio od mene prije nego što je učinio posljednji odlučujući korak. Oh, ti moj ljubljeni mužu što sam ja to učinila sebi i tebi! Britta se poslije podne opet ispričala gospoñi Claudini zbog glavobolje. Zaista se loše osjećala i bila je na smrt umorna. Dulje više nije mogla izbjegavati Herberta. To bi inače palo u oči posluzi... i njenoj majci. A ova nije nipošto smjela saznati ono što je Britta čula o Herbertu. Moglo bi mu to naškoditi u

GIGA

95

njenim očima, a to Britta nije željela, jer je usprkos svemu još uvijek ljubila Herberta. Pokušala je zamisliti kakav će biti njihov ponovni susret. On će nastojati na sve moguće načine čitavu stvar prikazati kao nevažnu sitnicu. A zatim, kakav će to brak nakon toga biti? Živjet će jedno uz drugo bez osjećaja, bez povjerenja. Stisnula je zube, i trzaj joj je prošao tijelom. No zatim se odlučno uspravila. U vrijeme kad se on navečer trebao vratiti kući, čekala ga je ona blijeda i tužna lica u sobi za dnevni boravak. Stigao je točno kući. Čula je njegov korak i ostala sjediti kao ukočena na svom mjestu. Kad je ušao u sobu, okrenula je lice prema prozoru. Čitavo njeno držanje odavalo je odbojnost. Nježnost s njegove strane pričinila bi joj se sada kao uvreda. Htio je prvo potrčati prema njoj, no vidjevši njeno držanje, on se sjetio riječi gospoñe Steinbrecht. - Dobra večer, Britta, možemo li konačno razgovarati - kazao je poluglasno. Ona je okrenula glavu prema njemu i on je ugledao bolni izraz na njenom licu. Bez svoje volje, pružio je ruke daje zagrli. No ona gaje pogledala tako odbojno daje on brzo opet spustio ruke. - Dobra večer - kazala, je ona kao bez glasa. - Ne osjećam se dobro, oprosti mi! I pri tome je pomislila - Sada će se početi ispričavati. Na njeno iznenañenje ništa se takvo nije dogodilo. On je samo rekao tako mirno kako mu je to bilo moguće: -Nadam se da ti je sada opet dobro. Hoćemo li večerati? Ustala je s osjećajem kao da tlo pod njenim nogama drhti. Što je to bilo? Zar on nije smatrao potrebnim ni da se ispriča? Njen se ponos probudio. Sjedila je naizgled mirno nasuprot njemu. Inače su običavali za vrijeme jela činiti razne gluposti, no danas su jeli posve mirno ili su se bar pretvarali da to čine. U istinu su oboje s najvećom mukom progutali nekoliko zalogaja. On je potajno promatrao Brittu i mislio: - To više neću moći dugo izdržati. Nešto ga je u njenom ponašanju tjeralo na opreznost. Kako bi on lako mogao sve pokvariti ne bude li slušao savjet gospoñe Steinbrecht. Ustali su u isto vrijeme. Nisu više mogli podnositi tu muku i Britta je brzo kazala: - Idem još načas dolje k majci, jer poslije podne nisam bila tamo. Zatim je brzo izašla iz sobe. Htio je potrčati za njom, ali tada je zastao. - Ona ide k majci - čekat ću dok se ne vrati. Otišao je u svoju radnu sobu i sjeo kraj pisaćeg stola. Sada više nije mislio na posao. Podupro je glavu rukama i razmišljao. Njegovo je srce bilo ispunjeno bijesom zbog Thea kojemu je mogao zahvaliti za svu tu muku. Sto bi se dogodilo kad mu gospoña Claudina ne bi mogla biti svjedokom? Tada bi njegova sreća možda zauvijek bila uništena. A to je Theo i želio. Bila je to njegova osveta stoje Herbert osvojio Brittinu ruku. Stisnuo je pesnice i oči su mu prijeteći zasjale. - Dječače, kad ne bi bilo ono dvoje staraca kojima toliko dugujemo, ti bi me već upoznao!

GIGA

96

XXIV Britta, veoma nesretna, požurila je niz brdo. Njeno je srce bilo puno očaja. Mogla je objasniti Herbertovo ponašanje samo potpunom ravnodušnošću prema njoj. Dakle to je preostalo, nakon što se više nije morao pretvarati? Mislio je vjerojatno kako sada više ne mora igrati ulogu sretnog ljubavnika. Britta bi mogla glasno zaplakati od muke. No njen se ponos probudio. I njen prkos! Niti jednom riječju ona neće odati koliko zbog njega pati. Blijeda, ali ponosno uzdignute glave, došla je gospoñi Claudini. Samo mali trokut na čelu odavao je staroj gospoñi kako Britta još uvijek nije našla svoj unutarnji mir. Privinula se s puno ljubavi u majčin zagrljaj. Ah, kako je dobro mogla sada razumjeti koliko je majka morala patiti. Ali zato ona nikad nije smjela saznati da je i njena sreća propala. Nije htjela pokazati niti Theu daje zadao smrtni udarac njenoj ljubavi. Gospoña Claudina nježno je zagrlila mladu ženu. - Ti bi htjela još neko vrijeme razgovarati sa mnom? Dobro je što si došla, drago dijete, čeznula sam za tobom. Da li se sada opet posve dobro osjećaš? Britta ju je tako čvrsto stisnula kao da traži oslonac i suze su joj stale navirati. Ona se ipak hrabro svladavala. - Još me uvijek malo boli glava, no to će brzo proći. Ne brini zbog mene, draga majčice. - A Herbert, najdraža? Zar ti je dopustio da doñeš sama? Britta je izbjegavala njen pogled. - On još ima posla. Gospoña Claudina je pogladila njenu sjajnu kosu i nasmiješila joj se. Kako je Britti bilo teško lagati. - Sto, zar je on tako marljiv? To će mu sigurno biti teško. Britta je nastojala razgovarati o nečem drugom i kad je gospoña Stange donijela nešto za osvježenje čak se s njom i našalila. I kad je ostala sama s majkom zadržala je taj radosni ton. Ali tada je gospoña Claudina povukla mladu ženu k sebi na divan i kazala, držeći njene ruke u svojima: - Dijete, ne pretvaraj se. Mene ne možeš prevariti. Čitam u tvojim očima svašta, što ne odgovara tom veselom govoru. Valjda se ljutiš na svog muža jer on pretpostavlja svoj posao tebi? Možda si čak dotrčala ovamo, želeći ga zbog toga kazniti? Britta je sjedila kao ukočena, bojeći se da majka ne bi nešto primijetila. - Ne, ne, zaista ne - promucala je. Gospoña Claudina ju je poljubila u čelo. - Na sreću ti ne znaš lagati - kazala je mirno. Britta je pocrvenjela. - Ali majko,... draga majko... - Ostavi to. Gledam kroz tebe kao da si od stakla. Britta je bespomoćno stisnula ruke i njene su oči promatrale staru ženu s bolnim pitanjem. Tada je kazala tiho: - Učinila bi mi najveće dobro, kad me ništa ne bi pitala. Gospoña Claudina se uspravila. - Dijete, ja ništa ne pitam. Ali nešto ću ti ispričati. Znaš li tko je prije mnogo godina stanovao u »Vili Claudini«? Mlada žena ju je začuñeno pogledala. - Ti i moj otac - odgovorila je, oklijevajući. - Da, jedna veoma luda mlada žena koja je vlastitim rukama uništila svoju sreću. Ona je tamo živjela sa svojim suprugom kojeg je tako dugo mučila svojim nepovjerenjem da on to više nije mogao podnositi i da ju je zauvijek napustio - kazala je ozbiljno i značajno. Problijedivši, spustila je Britta glavu. - Majko, draga majko, što želiš time kazati? - Da sada tamo opet stanuje jedna isto tako luda mlada žena i da si ti najdraže dijete, na najboljem putu učiniti istu ludost koju sam ja učinila. Crvenilo je navrlo Britti u obraze. Htjela je skočiti i pobjeći, ali stara gospoña ju je čvrsto

GIGA

97

držala. - Sada ćeš ostati ovdje i poslušati što ću ti reći - kazala je gotovo strogo. Britta je pala na svoje mjesto. - Tako si čudna, majko. Što želiš od mene? - Želim te opomenuti. Nemoj zbog nepovjerenja razoriti svoju sreću. Dršćući bacila joj se Britta u naručaj. - Ti znaš? Znaš što se dogodilo? - Znam da si neopravdanim nepovjerenjem ugrozila svoju sreću. - Ah, kad bi bar bilo neopravdano! - uzviknula je bolno Britta. Gospoña Claudina ju je čvrsto privinula k sebi. - Neopravdano je Britta, ja to znam. Sreća je, što ja to znam i što ću ti povratiti tvoju vjeru. Čuvaj se, dijete moje! Ne otvaraj tako brzo svoje srce nepovjerenju. Kad je ono jednom ušlo, veoma gaje teško izbrisati. Nepovjerenje ubija sve što je dobro i lijepo u ljudskom srcu. Britta je podignula svoje blijedo lice. - Kad ti već sve znaš, moraš znati i to da imam razloga za nepovjerenje. - Zato stoje neki podli čovjeku svojoj ogavnoj želji za osvetom kazao nešto ružno o tvom mužu? I kako si mu brzo povjerovala? Britta je odmahnula glavom. - Nikad, nikad mu ne bih vjerovala! Ni jednom čovjeku to ne bih vjerovala... osim samom Herbertu. Pa ja sam ga pitala, a on to nije niti nastojao zatajiti. Ali, odakle ti sve to znaš? - Herbert mi je kazao. - On? Kad ti je rekao? - Danas u podne. Tražio te. - I to se usudio? - Zar to nije dovoljan dokaz da si ga lažno optužila? Britta se puna očaja uhvatila za glavu. - Ali on je sam priznao. - Što to, dijete? Prisjeti se. Ti si ga nešto pitala, a on ti je rekao istinu. No kad ti je htio objasniti da je on uza sve to nevin, ti si pobjegla i zaključala se. - Nisam ga htjela vidjeti osramoćena. - Za to nije bilo nikakvog razloga. Pitala si gaje li on na dan kad ste se zaručili već znao da si ti bogata nasljednica? - Da, i nikome osim njemu samome ne bih bila povjerovala da je to zaista tako. Gospoña Claudina pogladila je žarke Brittine obraze. - Dijete, da se barem u mojoj mladosti našao netko tko bi mogao sve moje sumnje raspršiti kao što ću ja sada učiniti s tvojima. - Majko, draga majko, kad bi ti to mogla! Ali on je sam priznao. - Da je na dan kad ste se zaručili sve znao. Pa to je morao priznati. Ali da si samo trenutak pričekala saznala bi kako je on to saznao istom nakon vaših zaruka kad je od tebe krenuo k stricu. Mlada se žena stresla. U njenim baršunastim očima pojavio se tračak nade. No tada se to svjetlo opet ugasilo. - A slijedećeg dana kad sam mu kazala da se bojim što će se on zbog mene morati mnogo toga odreći, kad sam mu kazala da ću biti štedljiva u našem domu, zašto mi tada nije sve priznao? Stara je gospoña kimnula. - Vidiš li dijete, kako jedna sumnja raña drugu. Na sreću, mogu ti oduzeti i ovu. Nije ti to kazao na moju želju. Bilo mu je to veoma teško, a teško mu je bilo i to što ti nećeš primiti sve samo od njega. Kako si ti, mala glupa djevojko, mogla posumnjati u takvog čovjeka? Bilo mu je teško odustati od toga da ti svojim rukama sagradi toplo gnijezdo. On je to tako lijepo zamišljao. Već dugo prije no što sam i ja znala da ćeš ti biti moja nasljednica, on mi je priznao

GIGA

98

da te ljubi. S čežnjom je čekao na svoj novi položaj i istog dana kad se to dogodilo, on te je zaprosio. Nekoliko je sati kasnije saznao što sam tog dana dogovorila s njegovim stricem. Ovaj je zahtijevao od njega potpunu diskreciju. Kad je Herbert kasnije došao k meni, zamolio je da ti sve smije kazati. No ja sam htjela da me ti ljubiš zbog mene same, a ne zbog mog nasljedstva. Zabranila sam mu da govori. Za njegovo umirenje kazala sam mu kako sam mu, ako on i ne bi postao tvoj suprug, namijenila dio svog imetka. Ovu svotu sam mu kasnije predala kao zajam i odredila da kamati služe za uzdržavanje vašeg kućanstva. Tek tada se on priviknuo na misao da bude muž bogate žene. Nije ga to baš veselilo i samo njegova velika ljubav prema tebi pružala mu je olakšanje. Tako, dijete, sada znaš sve. A sada vjerojatno i na sve to gledaš drugim očima. Britta je u njenu zagrljaju prolila vruće suze sreće. - Majko, draga majko, što bi bilo kad tebe ne bih imala! Sve... baš sve tebi zahvaljujem! A sada i ono najviše i najbolje! Gospoña Claudina ju je poljubila. Vlažnih očiju gledala je u njeno lice iz kojeg je sada nestala sva bol. - A sada obrisi oči i potrči svome mužu koji vjerojatno u takvom duševnom stanju ne može raditi. Ne zaboravi ovu pouku - nikad više ne sumnjaj u njega. On je pošten, divan čovjek i beskrajno te ljubi. Britta je skočila i pritisnula ruku na srce. - Ah - kazala je ustrašeno, a u isto doba i sretno - on se sigurno ljuti na mene. Danas mi nije kazao niti jednu dobru riječ. Bio je posve služben. Noja sam to zaslužila. U pravu je što se ljuti. Stara dama se nasmijala. Bila je duboko dirnuta. - On neće iskoristiti svoje pravo. To ćeš primijetiti kad se pokajnički vratiš onamo gore. Jedva sam ga nagovorila da večeras bude tako služben sa svojom ludom, malom ženom. No ti si zaslužila kaznu. Britta je tako čvrsto zagrlila svojim mladim, snažnim rukama gospoñu Claudinu daje ova, smijući se, stala moliti za milost. - A sada bježi, derište, inače ćeš me još zagušiti. Sutra te želim vidjeti vedrih očiju i sretna lica. Još jednom je Britta poljubila staru damu, a zatim je otrčala. U pravom smislu riječi, letjela je uz brdo. Potpuno bez daha stigla je do »Vile Claudine. U Herbertovoj radnoj sobi još je gorjelo svjetlo. Odmah je potrčala k njemu. Sjedio je ozbiljan i zabrinut kraj pisaćeg stola. Britta je poletjela prema njemu i pala kraj njega na koljena, zagrlivši ga. - Herberte, moj najdraži, možeš li mi oprostiti što sam posumnjala u tebe? - izustila je bez daha. Njegovo je lice sretno zasjalo. Povukao ju je u svoje krilo i čvrsto je stisnuo uza se. - Najdraža, jesi li opet moja? Jesu li nestale zle sumnje? Pogledaj me! Znaš li sada da si ti sva moja sreća? Slatka, zla ženo, kako si me mučila! Poljubio ju je toplo i srdačno, uvijek i uvijek ponovo, a ona se dršćući privila uz njega. - Dragi, to su bili strašni dani. On ju je privinuo k sebi kao daje brani. - Nikad više ne smiješ posumnjati u moju ljubav, draga. Ona je moje najviše, moje najsvetije. Nitko ne smije u nju dirnuti - čak niti ti. Ja bezgranično i čvrsto vjerujem u tebe, a ti moraš isto tako vjerovati u mene. - Ne brini, dragi moj mužu. Ovi strašni časovi izliječili su me za sva vremena od bilo kakvih sumnji. Me ljuti se više na mene. Poljubio joj je oči. - Da se ne ljutim? Nisam to činio niti časa. Sve se urotilo protiv mene. Theo je dobro odabrao

GIGA

99

svoje riječi. Zar ne, on je posijao to krvavo sjeme? Ona gaje uplašeno zagrlila. - Ne misli više na to. Nemoj s njim obračunavati. - Ne, ne, budi bez brige. To neću učiniti zbog strica i tetke. Osim toga, on vjeruje u ono što ti je kazao. Htio se samo osvetiti zbog toga što sam ga pretekao kod »zlatne ribice«. No ipak ću mu dati lekciju. Moje siromašno, drago srce, vidio sam koliko patiš. - Zaboravimo na to, najdraži mužu. - A kako te tvoja draga majka oslobodila sumnji? - upitao ju je, nježno ljubeći njene oči i usne. Ispričala mu je sve, a on je njeno pričanje prekidao poljupcima. Kad je završila, rekao je sretan: -Dobro je, što se sve to dogodilo. Sada je nestala i posljednja sjenka s naše sreće. Uvijek me je malo smetalo što nisam bio potpuno iskren prema tebi. Idućeg dana napisao je Herbert pismo Theu: »Dragi bratiću! Za umirenje tvoje nježne duše, javljam ti da si se uzalud trudio da pomutiš moju sreću. Možda ti to ne bih saopćio na tako miran način, kad ne bih znao da si me ti smatrao lovcem na miraz. Dopusti da ti objasnim tu tvoju zabludu. Zaručio sam se s Brittom već u poslijepodnevnim satima onog dana, a tek sam navečer, u tvom prisustvu, saznao da će ona postati nasljednica. Kad si ti one večeri napustio kuću, saopćio sam stricu Hermanu i tetki da sam se zaručio. Na sreću, svjedok mije bila i gospoña Steinbrecht. Ona je već dugo vremena znala za moju ljubav prema Britti, a znala je i to da samo čekam na unapreñenje kako bih mogao Brittu, siromašnu Brittu, povesti svojoj kući. Samo tim sretnim okolnostima zahvaljujem što moj brak nije tvojim ljubaznim nastojanjem postao zauvijek nesretan. U svezi s tim, a i zbog tvog duševnog stanja, molim te da nas u buduće posjećuješ samo kad je to neophodno zbog strica i tetke. Kao hvalu za tvoje ljubazno nastojanje, prilazem ovom pismu onu mjenicu. Možeš je sam poništiti. Želim uspomenu na to izbrisati iz svog sjećanja. To je moja osveta. Tvoj bratić Herbert« Theo Frensen je pocrvenjeo čitajući to pismo. Polagano je svijećom spalio krivotvorenu mjenicu. Herbert i Britta zaboravili su, svjesni svoje ljubavi, da se Theo pokušao umiješati u njihov brak. A taj je brak ostao nepomućeno sretan, jer ništa više nije moglo uništiti njihovo meñusobno povjerenje. Gospoña Claudina uživala je u sreći mladog para. Doživjela je duboku starost i bila je Herbertovoj i Brittinoj djeci nježna baka. Sin je dobio ime Heinz, a kći Claudine. Starost je gospoñi Claudini donijela mnogo ljubavi, tako daje mogla zaboraviti na izgubljenu sreću svoje mladosti.