Henrik Ibzen 

Sablasti Prevod: Zeina Mehmedbašić 

LICA: HELENA ALVING, udovica kapetana i komornika Alvinga OSVALD, njen sin, slikar MANDERS, pastor ENGSTRAND, stolar REGINA ENGSTRAND, djevojka u kući gospođe Alving 

Radnja se odvija na imanju gospođe Alving uz veliki fjord u zapadnoj Norveškoj. 

PRVI ČIN 

Prostrana soba prema bašti sa jednim vratima u lijevom zidu i dvoja vrata u desnom. U sredini sobe okrugli sto okružen stolicama. Na stolu su knjige, časopisi i novine. Lijevo naprijed jedan prozor, pored njega mala sofa, pred njom stolić za šivanje. U pozadini prostor prelazi u otvorenu, nešto užu zimsku baštu koja je zatvorena staklenim zidovima i staklenim oknima. U desnom zidu zimske bašte su vrata koja vode u baštu. Kroz staklene zidove vide se obrisi tmurnog fjordovskog pejzaža, utonulog u jednoličnu kišu. Engstrand stoji na baštenskim vratima. Lijeva noga mu ja malo iskrivljena; na đonu čizme ima drveni dodatak, Regina, sa praznom kanticom za zalijevanje cvijeća u ruci, sprečava ga da uđe. REGINA (prigušenim glasom) Šta hoćeš? Ne miči se s mjesta. Sve kapa vlaga s tebe. ENGSTRAND: Kišica našeg Gospoda je to, dijete moje! REGINA: E, vražja je to kiša! ENGSTRANĐ: Isuse bože, kakve su to riječi, Regina. (došepa nekoliko koraka u sobu) Ali šta sam ono htio da kažem REGINA: Ne lupaj tom nogom, čovječe! Mladi gospodin gore leži i spava. ENGSTRAND: Još leži i spava? Usred bdijela dana? REGINA: Šta se to tebe tiče! ENGSTRAND: Sinoć sam bio na nekoj pijanki REGINA: E, to ti vjerujem. ENGSTRAND: Da, dijete moje, mi ljudi imamo svoje slabosti REGINA: Da, svakako! ENGSTRAND: A, vidiš, tolito je iskušenja na ovome svijetu; ali, sam bog zna, da sam već u rano jutro, u pola šest, bio na svom poslu. REGINA: Pa dobro ali sad gledaj da se izgubiš. Neću da stojim ovdje kao da imam s tobom rendezvous. ENGSTRAND: Šta to nećeš da imaš? REGINA: Neću da te ovdje ko vidi. Dakle, sad put pod noge. ENGSTRAND (dođe nekoliko koraka bliže) Da znaš da neću otići prije nego što s tobom ne porazgovaram. Danas popodne završavam svoj posao dolje u školskoj zgradi, a onda ću gledati da još večeras parobrodom stignem kući. REGINA (mrmlja) Sretan ti put! ENGSTRAND: Hvala lijepa, dijete moje. Viidiš, sutra treba da se posveti azil i tada će vjerovatno opet poteći opojna pića na sve strane. Pa, neka niko ne kaže za Jakoba Engstranda da ne može ostati čvrst kad nađe iskušenje. REGINA: Ha! ENGSTRAND: A sutra će se ovdje sastati toko finih ljudi. Očekuje se i pastor Manders iz grada. REGINA: On dolazi vec danas. ENGSTRAND: Eto vidiš. Dovraga znaš, baš njemu neću da dajem povoda za predbacivanje. REGINA: Aha! To je, dakle! ENGSTRAND: Šta je? REGINA (gleda ga oštro) Na šta to opet hoćeš da navučeš pastora? ENGSTRAND: Pst! Pst! Ti baš nisi pri zdravoj pameta! Ja da navučem pastora? Ma ne, pa pastor je uvijek bio isuviše dobar prema meni. Nego šta sam ono htio da ti kažem dakle, kako rekoh, večeras

opet putujem kući. REGINA: Moj blagoslov imaš. ENGSTRAND: Da, ali ja bih htio i tebe da povedem, Regina. REGINA (otvorenih usta) Mene? Ma šta kažeš? ENGSTRAND: Kažem da hoću tebe da povedem kući. REGINA (podrugljivo) E, pa, malo ćeš pričekati dok mene nagovoriš. ENGSTRAND: To ćemo još vidjeti. REGINA: E, pa, možeš biti siguran da ćemo to još vidjeti. Ja koja sam odrasla kod gospođe komornika Alvinga? Ja koja sam skoro kao rođeno dijete u ovoj kući? Ja da idem tebi? U jednu takvu kuću? Fuj, đavole! ENGSTRAND: Dovraga, šta to treba da značd? Suprotstavljaš se vlastitom ocu, ti, gusko!? REGINA (mrmlja) A koliko si puta rekao da te se ja ne tičem? ENGSTRAND: Koješta, ne obaziri se sad na to? REGINA: A koliko si me samo puta izgridio i rekao da sam…? Fi done! ENGSTRAND: Ne, bog dragi zna da nikad nisam upotrebljavao proste riječi. REGINA: O! Znam ja vrlo dobro koje si ti riječ upotrebljavao. ENGSTRAND: Možda, ali i to je bilo uvijek samo kad sam bio malo - hm. Toliko je iskušenja na ovome svijetu, Regina. REGINA: Uh! ENGSTRAND: Ili onda kad bi se tvoja majka počela praviti važna. Pa morao sam i ja imati nešto čime bih je ljutio, dijete moje. Nije ona bila nizašta. (Imitira) »Pusti me, Engstrande! Pusti me na miru! Ja sam tri godine služila kod komornika Alvinga na Rosenvaldu jesam!« (Smije se) O, bože, bože! Nikad nije mogla da zaboravi da je kapetan postao komornik za vrijeme njenog službovanja. REGINA: Jadna majka prerano si je u smrt otjerao. ENGSTRAND (uspravi se) Da, zna se, za sve sam uvijek ja kriv. REGINA (okrene se, poluglasno) Uh! Pa onda ova noga! ENGSTRAND: Šta kažeš, dijete moje? REGINA: Pied de mouton! ENGSTRAND: To je sigurno engleski? REGINA: Da. ENGSTRAND: Naravno, ovdje si svašta naučila i to nam sad može dobro doći, Regina. REGINA (poslije kraće pauze) A šta to, zapravo, namjeravaš sa mnom u gradu? ENGSTRAND: Kako možeš i da pitaš, šta to namjerava jedan otac sa svojim jedinim djetetom? Pa zar ja nisam osamljen i napušten udovac? REGINA: Ah, samo ne počimji s takvim brbljarijama. Zašto hoćeš da budem s tobom u gradu? ENGSTRAND: Pa, reći ću ti, htio bih da započnem nešto novo. REGINA (zvizne) Često si ti to pokušavao pa je uvijek bilo naopako. ENGSTRAND: Da, ali ovaj puta ćeš vidjeti, Regina! Nek me đavo odnese ako… REGINA (udari nogom) Ne psuj! ENGSTRAND: Dobro, dobro. Tu, bogami, imaš pravo, dijete moje! Nego šta ono htjedoh da kažem ja sam ovdje radeći na novom azilu lijepu svoticu ostavio na stranu. REGINA: Tako? Pa to ti je dobro. ENGSTRAND: U šta bi čovjek i potrošio ovdje kod seljaka to malo svoje crkavice? REGINA: Da, pa onda? ENGSTRAND: Pa, vidiš, sad imam namjeru da novac uložim u nešto što se isplati. Mislio sam tako neku vrstu pansiona za pomorce REGINA: Uh! ENGSTRAND: Sasvim fini pansion, znaš, ne neki svinjac za mornare. Nebesa, da, to bi moralo biti nešto za kapetane brodova i kormilare i za stvarno fine mušterije. REGINA: A tu bi ja trebala da…? ENGSTRAND: Da mi pomogneš, dabome. Samo tako, svojom pojavom ti to već shvataš. Prokletstvo, ne bi ti to bilo teško, dijete moje. Biće ti sve onako kako ti želiš. REGINA: Da svakako! ENGSTRAND: A žena mora biti u takvoj kući to je jasno kao dan. Jer uveče mora biti i malo zabave sa pjesmom i plesom i tako dalje. Ne zaboravi da su to pomorci koji su putovali po velikim morima. (priđe bliže) Nemoj biti glupa, Regina, da sama sebi staješ na put. Kud to možeš odavde stići? Šta imaš od toga što te je milostiva gospođa toliko mazila? Čujem da treba ti da paziš na one bitange u novom azilu. Zar je to za tebe? Zar si na to spala da se do smrti izmučiš za te prljave dripce? REGINA: Ne, kad bi bilo po mojoj želji, onda no, to još može i doći. To još može doći! ENGSTRAND: Šta to još može doći? REGINA: Ništa, to se tebe ne tiče. Je li to mnogo novaca što si ostavio na stranu? 

ENGSTRAND: Sve u svemu moglo bi biti sedam-osam stotina kruna. REGINA: Nije ni malo loše. ENGSTRAND: Za početak će biti dovoljno, dijete moje. REGINA: I ne misliš da meni ustupiš nešto od tog novca? ENGSTRAND: Ne; bogami, to ne mislim. REGINA: Nećeš mi poslati ni toliko da kupim neki bijedni materijal za haljinu? ENGSTRAND: Samo ti pođi sa mnom u grad li ostani sa mnom, pa ćeš imati haljina koliko god hoćeš. REGINA: Pih! To bih mogla da radim i na svoju ruku da mi se hoće. ENGSTRAND: Ne, Regina, bolje je da te vodi očeva ruka. Ja sad mogu da imam lijepu kuću u Maloj Luci. Zato mi treba mnogo gotovog novca, a to bi mogla biti neka vrsta doma za pomorce. REGINA: Ali ja neću s tobom! Neću nikakvog posla s tobom. Idi ti svojim putem! ENGSTRAND: Neka me đavo odnese ako ti i ostaneš dugo sa mnom, dijete moje. Ah, nažalost! Kad bi se samo znala ponašati kako treba. Tako zgodna djevojka kakva si postala zadnjih godina REGINA: Pa? ENGSTRAND: Pa ne bi dugo potrajalo, a došao bi kakav kormilar ili čak kapetan. REGINA: Za takvog se ja ne bih ni udala. Pomorci nemaju savoir vivre. ENGSTRAND: Šta to nemaju? REGINA: Kažem, poznajem ja pomorce. To nisu prilike za udaju. ENGSTRAND: Pa i ne moraš se udavati. To se i ovako isplati (Povjerljivije) On, Englez, onaj sa luksuzne jahte taj je dao trista specijalnih talira a ona, ona nije bila ništa ljepša od tebe. REGINA (na njega) Gubi se! ENGSTRAND: De, de, nećeš me valjda još i udariti. REGINA: Hoću! Udariću te ako tako govoriš o majci. Gubi se, kad ti kažem! (gura ga prema vrtnim vratima) I ne lupaj vratima, jer mladi gospodin Alving… ENGSTRAND: spava, naravno. Čudnovato koliko se brineš za mladog gospodina Alvinga (Tiše) Hoho! Neće valjda taj? REGINA: Napolje! I to smjesta! Ti si uvrnut, čovječe! Ne, ne tim putem. Otud će doći pastor Manders. Ti niz kuhinjske stepenice. ENGSTRAND (nadesno) Evo, odlazim ja, odlazim. A ti malo porazgovaraj s ovim čovjekom što dolazi. Taj će ti već kazati šta je svako dijete dužno svome ocu. Jer, vidiš, ipak sam ja tvoj otac. To ti mogu i iz crkvene knjige dokazati. (On izlazi na druga vrata koja mu Regina otvara i zatvara ih za njim. Regina se žurno pogleda u ogledalo, hladi se maramicom i popravlja ovratnik; onda se opet počne baviti cvijećem. Manders u ogrtaču i s kišobranom; preko ramena nosi malu putnu torbu; ulazi kroz baštenska vrata u zimsku baštu.) MANDERS: Dobar dan, djevojko Engstrand. REGINA (okreće se radosno iznenađena) Gle, pa tu je gospodin pastor! Dobar dan. Zar je parobrod već sitigao? MANDERS: Ovog trena. (Ide kroz zimsku baštu) Ovo kišno vrijeme što danima traje baš je teško. REGINA (slijedi ga) Ali za zemljoradnika je ovo vrijeme pravi blagoslov, gospodine pastore. MANDERS: Tu, naravmo, imate pravo. Mi gradski ljudi tako malo na to mislimo. (Hoće da skine ogrtač.) REGINA: Mogu li vam pomoći? Evo evo! Kako je mokar! Odmah ću ga objesiti u predsoblju. I kišobran ću otvoriti da se suši. (Ona odlazi sa stvarima na druga vrata desno. Manders skida torbu i šešir i stavlja ih na stolicu. U međuvremenu Regina dolazi ponovo.) MANDERS: Ah, baš je dobro naći se pod krovom i zaklonom. No, ovdje na imanju sa sigunno svi dobro i zdravo? REGINA: Da, hvala lijepo. MANDERS: A ima i dosta posla za sutrašnji dan, zar ne? REGINA: Da, sve se mora pripremiti. MANDERS: Nadam se da je gospođa Alving kod kuće? REGINA: Da, maravno; otišla je gore da iskuha čokoladu za mladog gospodina. MANDERS: Da, recite… čuo sam još dolje u pristaništu da je Osvald tu. REGINA: Stigao je prekjuče. A tek danas smo ga očekivali. MANDERS: Nadam se da je svjež i čio? REGINA: Hvala lijepo, tako je. Ali strašno je umoran od puta. Putovao je bez prekida čak iz Pariza. Čitav put je prešao u jednom istom vozu. Mislim da je sad malo zaspao. Zato moramo tiše govoriti. MANDERS: Pst! Bićemo sasvim tihi. REGINA (namještajući fotelju kraj stola) Tako, izvolite sjesti, gospodine pastore, i smjestite se udobno. (On sjeda. Ona mu dotura stoličicu pod noge) Tako! Je li Vam dobro, gospodine pastore? MANDERS: Hvala, hvala, izvrsno mi je. (Posmatra je) Znate šta, djevojko Engstrand čini mi se da ste baš porasli, od kad sam vas posljednji put vidio. REGINA: Mislite, gospodine pastore? Milostiva gospođa kaže da sam postala punija. 

MANDERS: Punija? No da, malo možda baš kao što treba. (Kratka pauza) REGINA: Treba li da odem po milostivu gospođu? MANDERS: Hvala, hvala, nije nikakva žurba, drago moje dijete. Pa, recite mi sad, dobra moja Regima, kako je vašem ocu ovdje? REGINA: Hvala, gospodine pastore, nije mu loše. MANDERS: On me je potražio kad je zadnji put bio u gradu. REGINA: Stvarno? Uvijek je tako sretan kald može razgovarati s gospodinom pastorom. MANDERS: A i vi ga sigurno često obilazite tamo dolje? REGINA: Ja? Da, da, odem, kad god imam vremena. MANDERS: Kao čovjek, vaš otac nije od najjačih, djevojko Engstrand. Trebala bi mu meka čvrsta ruka da ga vodi. REGINA: Ah, da, to bi nekako bila istina. MANDERS: Treba da ima kraj sebe nekog kome je naklonjen, do čijeg mu je mišljenja stalo. I sam je to tako iskreno priznao kad je zadnji put bio kod mene. REGINA: Da, i meni je govorio nešto slično. Ali ne znam kako bi gospođa Alving bez mene i to baš sad kad treba da vodimo novi azil. A i ja bih vrlo nerado otišla od gospođe Alving; uvijek je bila tako dobra prema meni. MANDERS: Ali dužnost kćerke, moja dobra djevojko. Naravno, morali biste prvo dobiti pristanak gospođe Alving. REGINA: Ali ja ne znam ni je li to pristojno, da ja u ovim godinama vodim domaćinstvo jednom samcu. MANDERS: Šta! Pa, draga djevojko Engstrand, riječ je o vašem vlastitom ocu! REGINA: Da, možda je tako, a ipak. Da, kad bi to bila dobra kuća i sasvim realan gospodar. MANDERS: Ali, draga moja Regina. REGINA: Neko kome bih i ja bila naklonjena, u koga bih mogla da se pouzdam, kome bih bila kao kćerka. MANDERS: Da, ali, drago moje dobro dijete. REGINA: Onda bih vrlo rado pošla u grad. Ovdje napolju je sve tako strašno samotno pa vi i sami znate gospodine pastore, šta znači biti sam na svijetu. A ja mogu da kažem da sam hitra i voljna da radim. Da ne znate vi neko mjesto za mene, gospodine pastore? MANDERS: Ja? Zasta, ne, ne znam nikakvo. REGINA: Ali dragi, dragi gospodine pastore sjetite se mene, ako nekad… MANDERS (ustaje) Da, to zbilja hoću, djevojko Engstrand. REGINA: Jer ako ja… MANDERS: Hoćete li sada biti tako ljubazmi da odete po gospođu Alving? REGINA: Ona će odimah biti ovdje, gospodine pastore. (Odlazi lijevo.) MANDERS (šeta tamo-amo po sobi, u pozadini malo zastane s rukama na leđima i gleda napolje u vrt. Onda se vrati u blizinu stola, uzme u ruke knjigu, pogleda naslovnu stranu, ustukne, a onda razgleda još neke) Hm zar tako? (GOSPOĐA ALVING ulazi na desna vrata. Regina je prati i odmah zatim izađe na prednja vrata desno)

GOSPOĐA ALVING: (pruža Mandersu ruku) Dobro došli, gospodine pastore. MANDERS: Dobar dan, milositiva gospođo. Tu sam, dakle, kao što sam obećao. GOSPOĐA ALVING: Uvijek tačan kao sat. MANDERS: A vjerujte mi, uopšte nije bilo lako da se otrgnem. Tolike komisije i službe u kojima sjedim. GOSPOĐA ALVING: Utoliko je još ljepše od vas što ste došli rano. Tako možemo i prije ručka obaviti poslove. Ali gdje vam je kofer? MANDERS (brzo) Moje stvari su dolje kod bakalina. Tamo ću prenoćiti. GOSPOĐA ALVING (prikriva smiješak) Zar vas se stvarno ni ovaj puta ne može nagovoriti da prespavate kod mene? MANDERS: Ne, ne, poštovana gospođo. Uostalom, najsrdačnije zahvaljujem. Ostaću tamo dolje, kako sam navikao. Tako mi je zgodnije, kad opet budem morao na palubu. GOSPOĐA ALVING: Pa, kako god želite. Ali inače mislim ipak, nas dvoje starih ljudi. MANDERS: Ne, nemojte se tako šaliti. Danas ste, naravno, zadovoljni iznad svega. Prvo, jer je sutra slavlje, a drugo, što opet imate svog Osvada. GOSPOĐA ALVING: Da, kakva sreća, zar ne? Već su prošle dvije godine otkako je posljedinji put bio kod kuće. Ali sad je obećao da će ostati kod mene preko cijele zlme.MANDERS: Je li? Obećao je? Pa to je baš lijepo od njega. Jer, mora da je mnogo privlačnije živjeti u

Rimu i Parizu, mogu da zamislim. GOSPOĐA ALVING: Ali, vidite, ovdje mu je majka. Moj dragi, divni dječak, ipak on ima osjećaja za svoju majku! MANDERS: Bilo bi to žalosno, kad bi odvojenost i bavljenje stvarima kao što je umjetnost bile u stanju da otupe tako prirodna osjećanja. GOSPOĐA ALVING: Svakako. Ali ne, s njim, zasta, neće biti takve nevolje. Baš me zanima, hoćete li ga vi prepoznati. Uskoro će sići. Malo je prilegao na sofu da se odmori. Ali sjedite, dragi moj gospodine pastore. MANDERS: Hvala lijepo. Dozvoljavate? GOSPOĐA ALVING: Ali naravno. (Sjeda za sto.) MANDERS: Dobro. A sad pazite (Ode do stolice na kojoj je putna torba, vadi iz nje paket papira, sjeda s druge strane stola i oslobađa mjesto za papir) Dakle, evo prvo (Zastane) Gospođo Alving, otkud ove knjige ovdje? GOSPOĐA ALVING: Ove knjige? To su knjige koje ja čitam. MANDERS: Takve knjige vi čitate? GOSPOĐA ALVING: Naravno da čitam. MANDERS: Zar se osjećate bolji i sretniji s lektirom ove vrste? GOSPOĐA ALVING: Kao da sam, u izvjesinoj mjeri, mirnija. MANDERS: Čudno. U kojoj mjeri? GOSPOĐA ALVING: Pa, tu nalazim nešto kao objašnjenje i potvrdu za mnogo toga o čemu sam i sama razmišljala. To je, mame, čudno, gospodine pastore, zapravo mema ništa novo u tim knjigama; tu je samo ono što svijet uglavnom misli i vjeruje. Samo svijet uglavnom nije načisto s tim, neće to da prizna. MANDERS: A, dragi bože! Zar vi ozbiljno vjerujete da svijet? GOSPOĐA ALVING: To svakako vjerujem. MANDERS: Da, ali valjda ipak ne ovdje na selu? Ne ovdje kod nas? GOSPOĐA ALVING: O, naravno, i ovdje kod nas. MANDERS: Pa, onda moram da kažem! GOSPOĐA ALVING: Uostalom, šta vi to imate da prigovorite ovim knjigama? MANDERS: Da prigovorim? Vi valjda ne mislite da se ja bavim ispitivanjem ovakvih prozvoda? GOSPOĐA ALVING Drugim riječima vi i ne poznajete to što proklinjete? MANDERS: Ja sam dovoljno čitao o ovakvim kmjigama da ih mogu nauditi. GOSPOĐA ALVING: Da, ali vaše vlastito mišljenje. MANDERS: Draga gospođo Alving, ima nekih slučajeva u životu kad se moramo na druge oslonilti. To je tako na ovome svijetu i tako je dobro. Šta bi inače bilo od ljudskog društva? GOSPOĐA ALVING: Da, da, možda imate pravo. MANDERS: Uostalom, ja nikako ne poričem da takve knjige mogu da budu i privlačne. Ne mogu vam ni zamjeriti što želite da se upoznate s duhovnim strujanjima koja postoje vani u velikom svijetu kuda ste i svog sina pustili da tako dugo putuje. Ali… GOSPOĐA ALVING: Ali? MANDERS (spušta glas) Ali o tome se ne govori, giaspođo Alving. Niko nije dužan da svakom pojedinom čovjeku polaže račune o tome šta čita i šta misli u svoja četiri zida. GOSPOĐA ALVING: Naravno da ne, i ja sam tog mišljenja. MANDERS: Pomislite samo koliko ste obzira dužni ovom azilu koji ste odlučili da podignete u ono vrijeme, kad su se vaši pogledi o duhovnim stvarima jako razlikovali od sadašnjih koliko ja mogu da prosudim. GOSPOĐA ALVING: Da, da, to bez daljnjeg priznajem. Ali mi smo htjeli o azilu… MANDERS: Htjeli smo govoriti o azilu, dabome. Dakle, malo pažnje, dobra gospođo. Da pređemo na naše poslove. (Otvara kovertu i vadi neke papire) Vidite li ovo? GOSPOĐA ALVING: Dokumenta? MANDERS: Sva su tu i u najboljem redu. Vjerujte mi, bilo je teško da ih dobijem pravovremeno. Morao sam ih formalno prisiliti. Vlasti su gotovo mučno savjesne kad se radi o rješenjima. Ali sad ih evo imamo (lista po svežnju). Vidite, ovo je ustupnica koja je unesena i u gruntovnicu za imanje Solvik koje

pripada gospodi Rozenvald, zajedno sa novim zgradama privatnih kuća, škole, učiteljskih stanova i kapele koja se tamo nalazi. A evo i potvrde legata i zadužbinskih pravila. Vidite, molim vas (Čita) »Pravila dječjeg doma Zadužbina kapetana Alvinga « GOSPOĐA ALVING (gleda dokument) To je, dakle. MANDERS: Za naslov sam uzeo titulu kapetan, a ne komornik. Kapetan ne zvuči tako bahato. GOSPOĐA ALVING: Svakako, kako vi mislite. MANDERS: A evo i štedne knjižice sa ukamaćenim kapitalom koji je predviđen da pokrije troškove uzdržavanja azila. GOSPOĐA ALVING: Hvala lijepo. Ali budite tako dobri pa je zadržite, tako je zgodnije. MANDERS: Vrlo rado. Ja mislim da novac za sada još ostavimo u štedionici. Kamatna stopa, doduše, nije bog zna šta: četiri procenta za pola godine. Ako bi se kasnije moglo doći do neke dobre založne obligacije razumljivo da bi prvi prioritet i papir morao biti nesumnjivo siguran, a može se o tome dalje razgovarati. GOSPOĐA ALVING: Da, da, gospodine pastore, to sve vi bolje razumijete. MANDERS: U svakom slučaju ja ću se raspitati. A sad još mešto što stalno hoću da vas pitam. GOSPOĐA ALVING: A to je? MANDERS: Treba li da osiguramo zgrade azila ili ne? GOSPOĐA ALVING: Pa naravmo da moraju biti osigurane! MANDERS: Samo strpljenja, poštovana gospođo. Moramo to malo pobliže osmotriti. GOSPOĐA ALVING: Kod mene je sve osigurano: i zgrada, i pokretna imovina, i žetva i inventar. MANDERS: Razumljivo. Na vašem vlastitom posjedu. To i ja radim prirodno. Ali ovdje, vidite, stvari stoje sasvim drugačije. Azil treba, tako reći, da bude posvećen jednom višem životnom zadatku. GOSPOĐA ALVING: Da, ali ako… MANDERS: Što se mene lično tiče, ja se, zasta, nimalo ne bih protivio da se osiguramo za svaki slučaj. GOSPOĐA ALVING: Pa to i ja mislim. MANDERS: Ali kako ćemo s raspoloženjem ljudi iz ove sredine. Njih vi bolje poznajete nego ja. GOSPOĐA ALVING: Hm, raspoloženje… MANDERS: Ima li ovdje znatan broj onih koji imaju pravo da kažu svoje mišljenje koji stvarno imaju pravo na to mišljenje i koji bi se mogli usprotiviti? GOSPOĐA ALVING: Šta podrazumijevate pod tim pravom da kažu svoje mišljenje? MANDERS: Pa prije svega mislim na ljude koji su na tako nezavisnim i uticajnim položajima da nikad nije na odmet ako se njihovo mišljenje uvaži. GOSPOĐA ALVING: Ima ih ovdje raznoraznih koji bi se možda usprotivili ako… MANDERS: No, vidite! U gradu ih ima mmoštvo. Pomisltite samo na mnoge pristalice mog kolege! Moglo bi se, zasta, lako doći do zaključka da ni vi ni ja nemamo pravog povjerenja u višu volju. GOSPOĐA ALVING: Ali šta se vas tiče, dragi gospodine pastore, Vi ste svakako uvjereni da… MANDERS: Da, znam, znam ja imam ovdje čvrsto unutrašnje uvjereraje, to je svakako istina. A uprkos tome ne bismo mogli spriječiti kriva i štetna tumačenja. A ova bi opet lako mogla da poremete djelatnost samog azila. GOSPOĐA ALVING: Ako se to može desiti, onda… MANDERS: Takođe ne mogu a da ne pomenem i teški da, gotovo bih rekao mučni položaj u kome bih se ja sam mogao naći. U vodećim krugovima u gradu pastoji veliko interesovanje za ovo pitanje azila. Pa azil je djelomično osnovan i u korist grada i nadajmo se da će u velikoj mjeri doprinijeti da se olakša komunalna pomoć sirotinji. Ali pošto sam ja bio vaš savjetnik i brinuo se za poslovni dio stvari, to se plašim da će zavidljivci prije svega mene napasti GOSPOĐA ALVING: Da, tame se ne smijete izlagati. MANDERS: A da ne pominjem napade koje bi neki listovi i novine bez svake sumnje usmjerili protiv mene. GOSPOĐA ALVING: Dosta, dragi pastore, ovi obziri su odlučujući. MANDERS: Dakle, nećete da se osigura? GOSPOĐA ALVING: Ne, ostavimo tako. MANDERS (zavali se u stolicu) Ali ako se jednom dogodi neka nesreća? Nikad se ne zna. Da li biste mogli da nadoknadite štetu? 

GOSPOĐA ALVING: Ne, to vam otvoreno kažem to ne bih mogla ni u kojem slučaju. MANDERS: Da, ali znate li, gospođo Alving, onda zapravo preuzimamo značajnu odgovornost. GOSPOĐA ALVING: Misite li da možemo drugačije? MANDERS: Ne. To je baš to. Zapravo ne možemo drugačije. Ne smijemo se izlagati nikakvim krivim sudovima. I ne smijemo nipošto izazivalti neraspoloženje u opštini. GOSPOĐA ALVING: Vi kao svećenik svakako ne. MANDERS: I ja zaista vjerujem da se možemo pouzdati da će sreća biti uz jedan ovakav zavod da, biće on pod posebnom zaštitom. GOSPOĐA ALVING: Nadajmo se, gospodine pastore. MANDERS: Hoćemo li, dakle, pri ovome i ostati? GOSPOĐA ALVilNG: Da, sigurno. MANDERS: Dobro. Kako vi hoćete. (Bilježi) Dakle ne osigurati. GOSPOĐA ALVING: Uostalom, baš čudno što upravo danas govorite o tome MANDERS: Često sam to htio da vas pitam. GOSPOĐA ALVING: Jer je juče skoro izbio požar. MANDERS: Šta kažete? GOSPOĐA ALVING: Pa nije se ništa dogodilo. Samo se u stolariji zapalila blanjevina. MANDERS: Tamo gdje radi Engstrand? GOSPOĐA ALVING: Da, kažu da je on često vrlo neoprezan sa šibicama. MANDERS: Taj čovjek ima toliko toga u glavi sve neka iskušenja. Bogu hvala sad, kako čujem, živi besprijekornim životom. GOSPOĐO ALVING: Tako? Ko to kaže? MANDERS: Sam me je u to uvjeravao. A ipak je on i vrijedan radnik. GOSPOĐA ALVING: O, da, samo dok je trijezan MANDERS: Da, ta žalosna slabost! A ponekad je, kaže, prisiljen na to zbog svoje bolesne noge. Sasvim me je raznježio kad je ono zadnji put bio u gradu. Došao je do mene i prosto nije znao kako da mi zahvali što sam mu ovdje našao posao, pa može da bude sa Reginom. GOSPOĐA ALVING: Ali on je ne viđa često. MANDERS: O, naprotiv, razgovara s njom svaki dan, sam mi je to rekao. GOSPOĐA ALVING: No, da, može biti. MANDERS: On jasno osjeća da mu treba neko ko će ga suzdržati kad padne u iskušenje. To je ono što je lijepo kod Jakoba Engstranda što tako bespomoono dođe čovjeku i sam sebe optužuje i priznaje svoje prestupe. Kad je zadnji put bio kod mene i govorio mi… Čujte, gospođo Alving, ako njegovo srce zahtijeva da Regina bude kraj njega GOSPOĐA ALVING (brzo ustaje) Regina! MANDERS: Onda se vi tome ne biste smjeli suprotstaviti. GOSPOĐA ALVING: Tome ću se svakako suprotstaviti. A osim toga Regina će dobiti namještenje u azilu. MANDERS: Ali pomislite ipak on joj je otac. GOSPOĐA ALVING: Ah, znam ja najbolje, kakav joj je on otac bio. Ne, njemu se ona s mojim pristankom nikad neće vratiti. MANDERS (ustaje) Ali, dobra gospođo, ne budite tako žestoki. Zaista je tužno kako vi Engstranda ne shvaćate. Čini se kao da ste užasnuti GOSPOĐA ALVING (mirnije) Svejedno. Ja sam Reginu uzela sebi i kod mene će i ostati. (Osluškuje) Tiše, dragi pastore, dosta s tom temom. (Lice joj se ozari) Čujte! Evo Osvald silazi niz stepenice. Sad ćemo samo njemu obratiti pažnju! (Osvald u lakom ogrtaču sa šeširom u ruci ulazi na lijeva vrata. Puši lulu) OSVALD (zastaje na vratima) Ah pardon mislio sam da su gospoda u radnoj sobi. (Dolazi bliže) Dobar dan, gospodine pastore. MANDERS (bulji u njega) A! Pa to je čudno… GOSPOĐA ALVING: No, šta kažete za ovog ovdje, pastore? MANDERS: Kažem kažem pa to je zaista? OSVALD: Da! To je zasta izgubljeni sin, gospodine pastore. MANDERS: A, dragi moj mladi prijatelju. 

OSVALD: Pa, dobro, recimo sin koji se vratio kući. GOSPOĐA ALVING: Osvald misli na ono kako ste se vi protivili da postane slikar. MANDERS: Ponekad čovjeka zabrinu nečiji koraci, a poslije ipak… (Potrese mu ruku) Pa, dobro došli! Dobro došli! Dragi moj Osvalde valjda vas smijem zvati imenom? OSVALD: Da, kako biste me to zvali drugačije? MANDERS: Lijepo. Šta sam ono htio da kažem, dragi moj Osvalde nemojte samo misliti da ja bezuslovno proklinjem umjetnički stalež. Pretpostavljam da ih ima mnogo i u tom staležu koji unutra u sebi sačuvaju nepokvarenu dušu. OSVALD: Pa, nadajmo se. GOSPOĐA ALVING (sija od radosti) A ja poznajem jednog koji je i unutra i izvana nepokvarena duša. Pogledajte ga samo, gospodine pastore! OSVALD (šetka po sobi) Da, draga majko. Dobro, dobro. MANDERS: Pa, razumljivo to se ne da sakriti. A vi ste već postali i pozmato ime. Novine su vas često pominjale i to u vrlo povoljnom smislu. Da, to jest, u posljednje vrijeme kao da su zašutjele. OSVALD (stoji kraj cvijeća) U posljednje vrijeme nisam više smio da slikam tako mnogo. GOSPOĐA ALVING: I slikar se u međuvremenu mora odmoriti. MANDERS: Shvatam. Onda se priprema i skuplja snage za nešto veliko. OSVALD: Da. Majko, zar nećemo uskoro jesti? GOSPOĐA ALVING: Za manje od pola sata. Ima apetit, hvala bogu. MANDERS: I duhan mu prija. OSVALD: Našao sam očevu lulu gore u sobi i onda… MANDERS: Aha, to je bilo to. GOSPOĐA ALVING: Šta to? MANDERS: Kad je Osvald ušao u sobu sa luom u ustima, bilo mi je kao da vidim njegovog oca, živog pred sobom. OSVALD: Stvarno? GOSPOĐA ALVING: Kako možete tako nešto reći! Pa Osvald je sav na mene. MANDERS: Može biti. Ali tu je jedna crta u uglu usta, nešto oko usana, što na dlaku podsjeća na Alvinga barem sada kad puši. GOSPOĐA ALVING: Nikako. Ja mislim da Osvald prije ima nečeg svećeničkog oko usta. MANDERS: O, da! O, da! Mnoge moje kolege imaju sličinu crtu. GOSPOĐA ALVING: A sad ostavi tu lulu, dragi dječače, neću da mi ovdje zadimiš. OSVALD (učini to) Rado. Htio sam je samo isprobati jer sam jednom kao dijete iz nje pušio. GOSPOĐA ALVING: Ti? OSVALD: Da. Bio sam još sasvim mali. Ali sječam se jedne večeri, došao sam tati u sobu, a on je bio tako veseo i razuzdan. GOSPOĐA ALVING: Ah, ne sjećaš se ti ničeg više iz tog doba. OSVALD: Naprotiv. Tačno se sjećam da me je on posadio sebi na koljena i dao mi lulu da pušim. »Puši, dječače«, govorio je «puši snažno!« I ja sam pušio što sam mogao bolje, dok nisam osjetio da sam blijed i da mi sa čela cure krupne kapi znoja. A on se smijao iz sve snage. MANDERS: To je vrlo neobično. GOSPOĐA ALVING: Dragi prijatelju, to je Osvald samo sanjao. OSVALD: Ne, majko, to nikako nisam sanjao. Jer anda zar si to zaboravila onda si ti došla i odnijela me preko u dječju sobu. Tamo mi je bilo zlo i vidio sam da si ti plakala. Zar je tata često zbijao takve šale? MANDERS: U svojoj mladosti bio je neobično veseo čovjek. OSVALD: A ipak je toliko toga stvorio u životu. Toliko dobrog i korisnog, a nije čak ni ostario. MANDERS: Da, vi ste stvarno naslijedili ime jednog vrijednog i časnog čovjeka, dragi moj Osvalde. Nadam se da će vam to biti podstrek. OSVALD: Da, trebalo bi da tako bude. MANDERS: Svakako je lijepo od vas što se došli na njegov dan pomena. OSVALD: Toliko još mogu učiniti za tatu. GOSPOĐA ALVING: I da mogu da ga zadržim tako dugo to je još najljepše. MANDERS: Kolko čujem, ostaćete ovdje preko zime. 

OSVALD: Ostaću neodređeno vrijeme, gospodine pastore. Ah, divno je opet biti kod svoje majke. GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, sine? MANDERS (gleda ih tronuto) Rano ste otišli u svijet, dragi moj Osvalde. OSVALD: Svakako. Ponekad mislim da je bilo prerano. GOSPOĐA ALVING: Ah, to ne. Zdravom mladiću to samo dobro čini. A naročito onome ko je jedinac. Taj ne treba da čuči uz tatu i mamu i bude razmažen. MANDERS: To je veliko pitanje, gospođo Alving. Roditeljska kuća jeste i ostaje najbolje skrovište svakom djetetu. OSVALD: Ja se potpuno slažem s gospodinom pastorom. MANDERS: Pogledajte samo svog vlastitog sina. Možemo i o tome mirno govoriti u njegovom prisustvu. Kakve je to posljedice imalo za njega? Njemu je dvadeset šest ili dvadesetsedam godina, a nikad još nije imao prilike da upozna sređen život i dom. OSVALD: Izvinite, gospodine pastore ali tu ste u velikoj zabludi. MANDERS: Tako? Ja sam mislio da ste se gotovo isključivo kretali u umjetničkim krugovima. OSVALD: Pa i jesam. MANDERS: I to najviše s mladim umjetnicima. OSVALD: Pa da. MANDERS: Mislio sam da ti ljudi uglavnom nemaju sredstava da osnuju porodicu, kuću i ognjište. OSVALD: Mnogo ih je koji nemaju sredstava da se žene, gospodine pastore. MANDERS: No, upravo to i ja kažem. OSVALD: Ali zato ipak nisu bez svog doma. Neki od njih ga imaju, i to vrlo sređen i vrlo ugodan dom. (Gospođa Alving napeto sluša, klimne glavom ali ne kaže ništa) MANDERS: Ali ja ne govorim o nekom momačkom domaćinstvu. Pod domom podrazumijevam porodični dom gdje živi muž sa svojom ženom i djecom. OSVALD: Da. Ali sa svojom djecom i majkom svoje djece! MANDERS (ustuknu, zalomi rukama) Ah, milostivi bože! OSVALD: Zašto? MANDERS: Živi zajedno sa majkom svoje djece! OSVALD: Da, zar bi vam draže bilo da majku svoje djece otjera? MANDERS: Vi, dakle, govorite o nezakonitim odnosima? O takozvanim divljim brakovima? OSVALD: Nikad nisam vidio nešto naročito divlje u zajedničkom životu tih ljudi. MANDERS: Ali kako je moguće da jedan jedan imalo pristojan čovjek ili jedna mlada žena može da živi takvim životom pred očima čitavog svijeta! OSVALD: Ali šta da rade? Siromašan, mlad umjetnik siromašna mlada djevojka. Ženidba košta novaca. Šta, dakle, da rade? MANDERS: Šta da rade? Da, gospodine Alving, ja ću vam reći šta treba da rade. Prije svega, trebalo je da se klone jedno drugog to je trebalo da rade! OSVALD: S takvim govorom nećete daleko stići kod mladih zaljubljenih ljudi od krvi i mesa. GOSPOĐA ALVING: Ne, nećete daleko stići! MANDERS (nastavlja) I da vlasti trpe tako nešto! Da tako nešto može da se događa pred očima svijeta. (Okreće se gospođi Alving) Zar nisam imao razloga da budem zabrinut za vašeg sina? U krugovima gdje je nesikriveni nemoral u punom jeku i gdje je već i korijen pustio. OSVALD: Hoću da vam kažem nešto, gospodine pastore. Ja sam stalan gost nedjeljom u nekom od tih nesređenih domaćinstava. MANDERS: I to nedjeljom! OSVALD: Da, pa tad se zabavlja. Ali nikad tamo nisam čuo neku neugodnu riječ niti sam bio svjedok ičega što bi se mogilo nazvati nemoralnim. Ne, a znate li kad i gdje sam ja naišao na nemoral u umjetničkim krugovima? MANDERS: Hvaa bogu, ne znam. OSVALD: No, onda ću biti tako slobodan, da vam kažem. Naišao sam na nemoral onda kad bi neki od naših primjernih muževa i očeva porodice došao u Pariz da se malo na svoj način zabavi i onda nama umjetnicima učinio čast da nas potraži u našim siromašnim krčmama. Tu smo imali šta naučiti. Ta gospoda su nam znala pričati o nekim mjestima i stvarima o kojima mi ne bismo nikad ni sanjali. 

MANDERS: Šta?! Vi hoćete da kažete, da časni muževi iz našeg sela. OSVALD: Zar niste nikad čuli kako se ti časni muževi tuže na sve veći nemoral u inostranstvu, kad se opet vrate kući? MANDERS: Da, naravno. OSVALD: Može im se mirno na riječ vjerovati. Ima među njima stručnih ljudi. (Hvata se za glavu) Ah! taj lijepi, taj divni život slobode tamo vani da tako smije da se blati!GOSPOĐA ALVING: Ne smiješ se uzbuđivati, Osvalde, to ti škodi. OSVALD: Imaš pravo, majko. Nije mi to zdravo. Ovaj prokleti umor, vidiš li? Pa, sad ću još malo prošetati prije jela. Oprostite, gospodine pastore, vi ne možete da se uživite u ovo, ali tako je to sa mnom. (Ode na druga vrata desno) GOSPOĐA ALVING: Jadni moj dječak! MANDERS: Da, to već možete reći. Dotle je, dakle, došao! (Gospođa Alving ga gleda i šuti. Manders hoda tamo-amo) Sam se nazvao izgubljenim sinom. Da, nažalost nažalost! GOSPOĐA ALVING (gleda ga nepomično). MANDERS: I šta vi kažete na sve ovo? GOSPOĐA ALVING: Kažem da Osvald u svakoj riječi ima pravo. MANDERS: Pravo? Pravo! S ovakvim dokazima! GOSPOĐA ALVING: Ja sam ovdje u svojoj osamljenosti došla do iste misli, gospodine pastore, ali nisam nikad imala hrabrosti da u to dirnem. Pa, dobro, moj dječak će govoriti i za mene. MANDERS: Vi ste žena vrijedna žaljenja, gospođo Alving. Ali sad ću vam uputiti ozbiljnu riječ. Sad ne stoji pred vama vaš poslovođa i savjetnik niti prijatelj iz mladosti vaš i vašeg muža. Sad ovo stoji svećenik onako kako je stajao pred vama u onom času najveće zablude vašeg života. GOSPOĐA ALVING: I šta ima da mi kaže svećenik? MANDERS: Prije svega, hoću da vam osvježim sjećanje, gospođo Alving. Trenutak je dobro izabran. Sutra je desetogodišnji pomen vašem mužu. Sutra će biti otkriven spomenik njemu koji je otišao u vječnost. Sutra ću govoriti čitavom jatu okupljenih, ali danas hoću da govorim samo vama. GOSPOĐA ALVFTG: Dobro, gospodine pastore, onda govorite! MANDERS: Sjećate li se da ste se posiije nepune godine vašeg braka našli na samom rubu propasti? Da ste napustili svoju kuću i ognjište, da ste pobjegli od svog muža da, gospođo Alving, pobjegli, pobjegli, i da ste odbijali da mu se vratite, koliko god vas je molio i prekliinjao? GOSPOĐA ALVING: Zar ste zaboravii kako sam se osjećala beskrajno nesretnom u toj prvog godini? MANDERS: Upravo to je pravi duh pobune, tražiti sreću u ovome životu. Kakvo pravo na sreću imamo mi ljudi? Ne, mi moramo vršiti svoju dužnost, cijenjena gospođo! A vaša dužnost je bila da ostanete uz svog muža koga ste jedanput izabrali i za koga ste bili vezani svetim vezama. GOSPOĐA ALVING: Vi vrlo dobno znate kakav je život tada vodio Alving i kud je bio zabrazdio. MANDERS: Znam vrlo dobro kakve su se glasine širile o njemu i ja sam, naravino, posljednji koji bi pohvalio njegov način života u mlađim godinama, ukoliko bi te glasine bile zasnovane na istini. Ali žena nije pozvana da bude sudija svome mužu. Vaša dužnost je bila da u skrušenosti nosite svaj križ koja vam je viša volja odredila. Ali umjesto toga, vi ste s gnušanjem odbacili od sebe taj križ, napustili onoga koji se spoticao a koga ste morali poduprijeti, stavili ste na kocku svoje ime i dobar glas i zamalo pa da uništite i glas nekih drugih. GOSPOĐA ALVING: Nekih drugih? Valja mislite jedmog drugog. MANDERS: Bilo je to nečuveno bezobzirno od vas što ste tad mene tražili uopšte. GOSPOĐA ALVING: Kod našeg svećenika? Kod našeg kućnog prijatelja? 

MANDERS: Upravo zato. Da, zahvalite našem dragom Gospodu bogu, što sam ja imao potrebne čvrstine što sam vas odgovorio od vaše lude namjere i što mi je bilo dato da vas vratim na put dužnosti i u kuću vašeg bračnog gospodara. GOSPOĐA ALVING: Da, Manders, zasta to vama treba da zahvalim. MANDERS: Ja sam bio samo slabo oruđe u ruci Svevišnjeg. I zar nije iz toga, što sam vas potčinio vašoj dužnosti i poslušnosti zar vam nje iz tog prozašao bogati blagoslov za čitav dalji život? Zar nije bilo sve onako kako sam vam i prorekao? Zar se nije Alving odrekao svojih zabluda, kako i dolikuje jednom mužu? Zar nije od tada živio s vama besprijekorno i u ljubavi do kraja svog života? Zar nije postao

dobročinitelj za čitav ovaj kraj i zar nije i vas uzdigao tako da ste mu postepeno postali saradnica u svim nijegovim poduhvatima? I to vrijedna saradnica. O, znam ja to, gospođo Alving, i tu sam vam dužan pohvalu. Ali sada dolazim do druge velike pogreške u vašem životu. GOSPOĐA ALVING: Šta hoćete time da kažete? MANDERS: Isto onako kako ste ranije zanemarili dužnost žene tako ste kasnije zanemarili dužnost majke. GOSPOĐA ALVING: A! MANDERS: Duh samovolje je nezlječivo zavladao vašim životom. Sve vaše težnje su se okrenule ka neobuzdanosti i bezakonju. Svaka spona vam je bila nepodnošljiva. Sve što vam je u životu padalo teško, vi ste odbacivali bez ikakvih obzira i savjesti kao neki teret, s kojim smijete uraditi šta god hoćete. Kad vam nije odgovaralo da budete supruga vi ste napustili svoga muža. Kad vam je bilo teško da budete majka, poslali ste svoje dijete od sebe među tuđe ljude. GOSPOĐA ALViNG: Da, to je istina, to sam učinila. MANDERS: Ali zato ste mu postali tuđi. GOSPOĐA ALVING: Ne, ne, to nisam. MANDERS: Jeste. Morali ste. I kako bi bilo drugačije? Razmislite dobro, gospođo Alving. Vi ste teško sagriješili prema svome mužu to priznajete i time što mu dolje podižete spomenik. Ali treba da spoznate da ste griješili i prema sinu. Možda još ima vremena, da ga vratite sa krivog puta. Vratite se i sami. Uspostavite u njemu ono što se još da uspostaviti. Jer (Podiže kažiprst) za ljubav istine, gospođo Alving, vi ste jedna grešna majka. Smatrao sam svojom dužnošću da vam ovo kažem. (Pauza) GOSPOĐA ALVING (lagano i savlađujući se) Sada ste vi govorili, gaspodine pastore, a i sutra ćete govoriti javno, kraj spomenika moga muža. Ja sutra neću govoriti. Ali sada ću vam ponešto reći, isto tako kako ste vi govorili meni. MANDERS: Naravno. Hoćete da iznesete izvinjenje za svoja djela. GOSPOĐA ALVING: Ne. Hoću samo da pričam. MANDERS: Dakle? GOSPOĐA ALVING: Ovo što ste sada govorili o meni, mome mužu i našem zajedničkom životu poslije, nakon što ste me, kako ste se izrazili, vratili na put dužnosti, to sve vi niste vidjeli svojim očima. Jer od onda vi naš svakodnevni gost i prijatelj niste više stupili u našu kuću. MANDERS: Pa vi i vaš muž ste odmah potom napustili grad. GOSPOĐA ALVING: Da. I za života moga muža niste se nikad kod nas ni pojavili. Tek sada su vas poslovi prisilili da me posjetite, kad ste morali da se bavite pitanjem azila. MANDERS (tiho i nesigurno) Helena, ako je ovo predbacivanje, onda, molim vas, razmislite… GOSPOĐA ALVING: Kako ste morali imati obzira prema svom položaju, dabome. I dalje, da sam ja bila jedna odbjegla žena. Prema takvim bezobzirnim ženskim stvorenjima čovjek nikad nije dovojno oprezan. MANDERS: Draga gospođo Alving, pa to je takvo bezmjerno pretjerivanje… GOSPOĐA ALVING: Da, da, da može biti. Htjela sam samo da kažem da se vi, govoreći o mojim bračnim odnosima, bez daljnjeg oslanjate samo na opšte rašireno mišljenje. MANDERS: No, da. I šta onda? GOSPOĐA ALVING: A sada, Manders, sad hoću da vam kažem istinu. Zaklela sam se da ćete je jedanput saznati. Samo vi! MANDERS: I šta je istina? GOSPOĐA ALVING: Istina je da je moj muž umro isto onako izopačen kako je živio čitavog života. MANDERS (rukom traži stolicu) Šta to govorite? GOSPOĐA ALVING: Poslije devetnaest godina braka isto onako izopačen barem u svojoj pohoti kakav je bio i prije nego što ste nas vjerili. MANDERS: I te mladenačke zablude te neumjerenosti prestupe, ato hoćete, to vi zovete izopačenim životom! GOSPOĐA ALVING: Naš kućni ljekar je upotrijebio taj izraz. MANDERS: Sad vas ne razumijem. GOSPOĐA ALVING: Nije ni potrebno. MANDERS: Sve mi se vrti. Vaš cijeli brak dugogodišnji zajednički život s mužem znači nije bio ništa

drugo nego prekriveni pomor! GOSPOĐA ALVING: To i ništa drugo. Sad znate. MANDERS: U tome… u tome ne mogu da se snađem. Ne mogu da shvatim! Ne mogu da sagledam! Kako je bilo moguće da…? Kako se tako nešto moglo zadržati u tajnosti? GOSPOĐA ALVING: Zato sam se ja svakodnevno i neprestano borila. Kad smo dobili Osvalda, izgledalo je da je kod Alvinga nastupilo neko paboljšanje. Ali to nije dugo trajalo. Sad sam se morala dvostruko boriti, boriti se na život i smrt da niko ne sazna kakav je čovjek otac moga djeteta. A vi i sami znate kako je Alving pridobijao svačije srce za sebe. Niko o njemu ne bi pomisilio ništa loše. On je pripadao onim ljudima, čiji dobar glas ne strada zbog njihovog života. Ali onda, Manderse, i ovo morate saznati onda je došlo ono najodvratnije. MANDERS: Nešto još odvratnije? GOSPOĐA ALVING: Gledala sam mu kroz prste, iako sam vrlo dobro znala šta se potajno događalo izvan kuće. Ali onda je sablazan prodrla i u naša četiri zida. MANDERS: Šta kažete! Ovdje! GOSPOĐA ALVING: Da, ovdje u našoj vlastitoj kući. Tamo unutra (Pokazuje prva vrata desno) u trpezariji, tamo su mi se prvi puta otvorile oči. Imala sam tamo nekog posla, a vrata su bila samo pritvorena. Tako sam čula kako je naša sobarica došla iz bašte s vodom za cvijeće. MANDERS: No, i? GOSPOĐA ALVING: Odmah iza toga čula sam da je ušao i Aving. Čula sam kako joj on nešto šapuće. A onda sam čula (S kratkim smijehom), još i danas mi to tako grozno i istovremeno tako smiješno odjekuje u ušima, čula sam svoju vlastitu služavku kako šapće: Pusitite me, gaspodine komorniče! Ostavite me na miru! MANDERS: Kakva nepristojna lakomislenost! Ah, tu nije bilo ništa drugo, nego ta lakomislenost, gospođo Alving. Vjerujte mi! GOSPOĐA ALVING: Uskoro sam saznala što sam morala povjerovati. Komornik je kod djevojke proveo svoju volju i taj odnos je imao poslijedice, gospodine pastore. MANDERS (kao okamenjen) I to sve ovdje u kući! U ovoj kući! GOSPOĐA ALVING: Mnogo sam ja propatila u ovoj kući. Da bih ga privezala za kuću uveče i noću morala sam mu gore u njegovoj sobi praviti društvo u njegovom tajnom pijančenju. Tu sam morala da sjedim s njim u četiri oka, da se s njim kucam i pijem, da slušam njegove bezobrazne i besmislene govore, morala sam da se hrvam s njim, da bih ga stavila u krevet. MANDERS (potresen) I to ste sve mogli podnijeti?! GOSPOĐA ALVING: Sve sam to podnosila za svog malog sina. Ali kad me je snašla i ta posljednja nevolja, kad je moja vlastita služavka, tada sam se zaklela da to mora prestati! I tad sam ja preuzela uzde i vlast u kući u svoje ruke i to sasvim i potpuno vlast nad njim i nad svima drugima. Jer sad sam, vidite, imala oružje protiv njega: nije se usudio ni da pisne. To je bilo u ono vrijeme, kad sam Osvalda dala od kuće. Ulazio je već u sedmu godinu, počeo da primjećuje i zapitkuje, kako to već sva djeca rade. To nisam mogla da podnesem, Manderse. Činilo mi se da će i sam zrak koji udiše u ovoj okuženoj kući otrovati moje dijete. To je bio razlog što sam ga dala od sebe. A sad shvatate i to, zašto nije smio više ni nogom stupiti u ovu kuću, dok mu je otac bio živ. Niko živi ne zna koliko me je to koštalo. MANDERS: Vi ste, stvarno, iskuslili šta je život. GOSPOĐA ALVING: Nikad ja to ne bih izdržala da nije bilo mog rada. Da jer ja, stvarno, mogu reći da sam radila! Povećavanje našeg posjeda, sva ona usavršavamja i praktična usmjeravanja za koja je Alving požnjeo slavu i hvalu zar mislite da je on za tako nešto imao inicijative? On koji je po cijele dane ležao na sofi i čitao neki stari kalendar! Ne. Još ću vam i ovo kazati: ja sam bila ta koja ga je podsticala ako je ponekad i imao svijetle trenutke. Ja sam bila ta koja sam morala da vučem čitav teret, kad bi on ponovo zapadao u svoje razuzdanasti ili se lomio u jadu i bijedi. MANDERS: I u sijećanje na takvog čovjeka vi podižete spomenik. GOSPOĐA ALVING: Tu vidite moć zle savjesti? MANDERS: Savjesti? Kako to misiite? GOSPOĐA ALVING: Uvijeк sam mislila da će isitina jedanput neminovno izbiti na svjetlo dana i da će se u nju pоvjerovati. Zato bi ovaj azil trebao da pobije sve ružne glasine i otkloni svaku sumnju. MANDERS: Tu svrhu ste sigurno i postigli, gospođo Alving. 

GOSPOĐA ALVING: A onda sam imala i drugi razlog. Nisam željela da Osvald, moj dragi dječak, bilo šta naslijedi od svoga oca. MANDERS: Dakle, od Alvingovog imetka je? GOSPOĐA ALVING: Da. Iznosi koje sam iz godine u godinu ulagala u ovaj azil, one otprilike onu sumu to sam tačno izračunala sumu zbog koje je u svoje vrijeme poručnik Alving bio dobra partija. MANDERS: Razumijem vas. GOSPOĐA ALVING: To je bila otkupnina. Ja neću da išta od tog novca pređe u Osvaldove ruke. Neka moj sin sve dobije od mene tako neka bude. (Osvald ulazi na druga vrata desno. Šešir i ogrtač je ostavio napolju. Ide mu u susret) Već se vratio, moj dragi, dragi dječak! OSVALD: Da. Šta da radim napolju po toj vječnoj kiši? Ali, čujem da idemo za sto. To je famozno! REGINA (s paketom izlazi iz trpezarije) Evo paket za milostivu gospođu. (Pruža joj ga) GOSPOĐA ALVING (gleda u Mandersa) Možda su svečane pjesme za sutra. MANDERS: Hm. REGINA: I sto je postavljen. GOSPOĐA ALVING: Dabro, odmah ćemo doći. Hoću samo… (Počinje da otvara paket.) REGINA (Osvaldu) Želi li gospodin Alving bijelo ili crno porto vino? OSVALD: Oba, djevojko Engstrand. REGINA: Bien, vrlo dobro, gospodine Alving. (Odlazi u trpezariju.) OSVALD: Pomoćiću joj da otvori flaše. (Odlazi u trpezariju, vrata ostaju poluotvorena.) GOSPOĐA ALVING (otvorila je paket) Tačno, to su svečane pjesme, gospodine pastore. MANDERS (sklopljenih ruku) Kako ću sutra da održim svoj svečani govor radosne duše, kad…! GOSPOĐA ALVING: Ah, već ćete nekako znati da se izvučete. MANDERS (tiho, da ga ne čuju u trpezariji) Da, ne smijemo izazivati neprilike. GOSPOĐA ALVING (prigušenim ali čvrstim glasom) Ne. Ali time je i duga, ružna komedija završena. Od prekosutra će za mene biti, kao da umrli nikad nije ni živio u ovoj kući. Nikog drugog neće biti ovdje, samo moj dječak i njegova majka. (Iz trpezarije se čuje da se prevrnuta stolica. Odmah zatim i govor.) REGININ GLAS (oštrim šapatom) Ali, Osvalde! Jesi li lud? Pusti me na miru! GOSPOĐA ALVING (grozi se) Ah! (Bulji kao van sebe u poluotvorena vrata. Čuje se kako Osvald kašlje i pjevucka. Otvara se flaša.) MANDERS (zaprepašteno) Šta je ovo? Šta se to događa, gospođo Alving? GOSPOĐA ALVING (promuklo) Sablasti. Onaj par iz zimske bašte obilazi! MANDERS: Šta kažete! Regina? Ona je? GOSPOĐA ALVING: Da. Dođite. Ni riječi. (Ona uzima Mandersa pod ruku i ide teturajući prema trpezariji.)

DRUGI ČIN 

Ista soba. Maglena kiša još uvijek pritišće krajolik. Manders i gospođa Alving dolaze iz trpezarije. GOSPOĐA ALVING (još na vratima) Nazdravlje, gospodine pastore. (Govori gledajući u trpezariju) Zar nećeš s nama, Osvalde? OSVALD (iznutra) Hvala, ne. Htio bih još malo da izađem. GOSPOĐA ALVING: Da, možeš. Baš je malo prestala kiša. (Zatvara vrata trpezarije, ode do vrata predsoblja i zove) Regina! REGINA (izvana) Da, milostiva? GOSPOĐA ALVING: Siđi u praonu i pomozi oko vijenaca. REGINA: Svakako. milostiva. GOSPOĐA ALVING (uvjeri se da je Regina otišla, pa zatvori vrata). MANDERS: Može li on unutra šta čuti? GOSPOĐA ALVING: Kad su vrata zatvorena, ne može. Osim toga izašao je. MANDERS: Još sam kao da me neko udario po glavi. Ne znam kako sam mogao progutati i jedan zalogaj od onog dobrog jela. GOSPOĐA ALVING: Ni ja. Ali šta da radimo? 

MANDERS: Da, šta da radimo? Duše mi, ja ne znam. Nisam dorastao ovakvoj situaciji. GOSPOĐA ALVING: Uvjerena sam da se nesreća još nije dogodila. MANDERS: Ne, neka nas nebesa očuvaju! Ali i ovo je već nepristojan odnos. GOSPOĐA ALVING: Čitava stvar je Osvaldova luda ideja, u to možete biti sigurni. MANDERS: Da, ja, kao što sam rekao, nisam upućen u ovakve stvari, ali stvarno mislim… GOSPOĐA ALVING: Ona mora iz kuće. I to smjesta. To je jasno kao dan. MANDERS: Da, razumljivo. GOSPOĐA ALVING: Ali kuda? Ne možemo preuzeti odgovornost, ako… MANDERS: Kako kuda? Naravno, kući, svome ocu. GOSPOĐA ALVING: Kome, rekoste? MANDERS: Svome ne, Engstrand joj onda nije. Ali, dragi bože, kako je to moguće, dobra gospođo? Možda se ipak varate. GOSPOĐA ALVING: Nažalost, uopšte se ne varam. Johana mi je morala priznati, pa Alving nije mogao da poriče. Tako nije preostalo ništa drugo nego da se stvar zataška. MANDERS: Da, to je valjda bio jedini izlaz. GOSPOĐA ALVING: Djevojka je morala odmah iz službe, i dobila je znatnu svotu da do daljnjega šuti. Za ostalo se pobrinula sama, kad je stigla u grad. Obnovila je svoje staro poznanstvo sa stolarom Engstrandom, dala mu vjerovatno do znanja koliko ima novaca i ispričala neku priču o strancu koji se ovdje preko ljeta bio usidrio sa luksuznom jahtom. Onda su se ona i Engstrand na vrat na nos vjenčali. Pa vjenčali ste ih vi lično. MANDERS: Ali kako da objasnim sebi. Još se jasno sjećam kako je Engstrand došao da naruči vjenčanje. Bio je totalno slomljen i gorko se optuživao zbog lakomislenosti za koju su činili i on i njegova vjerenica. GOSPOĐA ALVING: Pa on je morao da uzme knivicu na sebe. MANDERS: Ali takva neiskrenost! I to prema meni! To nikad ne bih pomislio o Jakobu Engstrandu. No, za to će mi još odgovarati, neka se dobro pripremi. A onda nemoral takve veze! Radi novca! Kolika je bila svota, kojom je djevojika raspolagala? GOSPOĐA ALVING: Bilo je trista talira. MANDERS: Da, zamisllite samo, vjenčavati se s nekom propalom djevojkom za bijednih trista talira. GOSPOĐA ALVING: Da, a šta kažete za mene koja sam se vjenčala sa jednim propalim čovjekom? MANDERS: Ali zaboga milog šta to govorite? Kakav propali čovjek! GOSPOĐA ALVLNG: Zar vi mislite da je Alving, kad sam ja pošla s njim pred oltar, bio čistiji od Johane, kad se Engstrand vjenčao s njom? MANDERS: Da, ali to su toko različite stvari, kao nebo i zemlja. GOSPOĐA ALVING: Nipošto nisu toliko različite. Svakako, razlika u cijeni je bila ogromna, bijednih trista talira i čitav jedan imetak. MANDERS: Ma kako to možete i porediti. Pa vi ste se posavjetovali i sa svojim srcem i sa svojom porodicom. GOSPOĐA ALVING (ne gledajući ga) Mislim da ste vi mogli znati kuda je bilo tada zalutalo ono što zovete mojim srcem. MANDERS (otuđeno) Da sam to mogao znati, ne bih bio svakodnevni gost u kući vašeg muža. GOSPOĐA ALVING: Pa, jedno je sigurno, da se ja sa samom sobom nisam istinski posavjetovala. MANDERS: Onda jeste barem sa svojom najbližom poridicom, kako je i red: sa svojom majkom i dvjema tetkama. GOSPOĐA ALVMG: Da, to je istina. Njih tri su riješile računski zadatak mjesto mene. Ah, ne bi čovjek vjerovao kako su jasno umjele da izlože, da bi bila prava ludost odbiti jednu takvu ponudu. Kad bi moja majka mogla sada pogledati odozgo i vidjeti kud me je odvela sva ta divota! MANDERS: Niko ne može biti odgovoran za ovakav ishod. Jedno je svakako sigurno, vaš brak je sklopljen u potpunom skladu sa redom i zakonom. GOSPOĐA ALVING (kraj prozora) Da, da, red i zakon! Ponekad mislim da se na njima i zasnivaju sve nevolje ovoga svijeta. MANDERS: Gospođo Alving, vi griješite dušu. GOSPOĐA ALVING: Da, može biti, ali ne mogu više da podnosim sve te okove i obzire. Ne mogu.

Moram se domoći slobode. MANDERS: Kako to mislite? GOSPOĐA ALVING (bubnja prstima po prozoru) Nisam trebala držati u tajnosti Alvingov način života. Ali onda se nisam usuđivala ninašta drugo ni zbog same sebe. Takva sam bila kukavica. MANDERS: Kukavica? GOSPOĐA ALVING: Da su ljudi nešto saznali, rekli bi: jadan čovjek! Sasvim je shvatljivo da tako poročno živi. Pa on ima ženu koja mu bježi. MANDERS: Moglo bi se tako govoriti s izvjesnim pravom. GOSPOĐA ALVING (gleda ga čvrsto) Da sam ja kao što treba, uzela bih Osvalda preda se i rekla mu: Slušaj, dječače moj, tvoj otac je bio propao čovjek. MANDERS: Milostivi bože. GOSPOĐA ALVING: i onda mu sve ispričala što sam ispričala vama u tančine sve. MANDERS: Još mao pa ću se zgroziti nad vama, gospođo Alving. GOSPOĐA ALVING: Znam. Pa ja to znam! I sama se grozim takvih misli. (Napušta prozor) Takva sam kukavica. MANDERS: I to zovete kukavičlukom, što jednostavno vršite svoju dužnost i obavezu? Zar ste zaboravili da je dijete dužno da poštuje i voli oca i majku? GOSPOĐA ALVING: Bolje da ne uzimamo sve tako općenito. Bolje da se upitamo: je li Osvald dužan da poštuje i voli komornika Alvinga? MANDERS: Zar se u vašem materinskom srcu ne javlja ni glas, koji vam zabranjuje da rušite ideale svoga sina? GOSPOĐA ALVING: No, a istina? MANDERS: A ideali? GOSPOĐA ALVING: Ah, ideali, ideali! Da samo nisam takva kukavica, kakva jesam! MANDERS: Nemojte prezirati ideale. gospođo Alving, jer to će vam se teško osvetiti. A tek Osvaldu! Osvald i onako nema mnogo ideala nažalost! Ali koliko sam ja mogao da primijetim, on svoga oca smatra nekom vrstom ideala. GOSPOĐA ALVING: Tu imate pravo. MANDERS: A takvo njegovo gledanje ste vi sami pobudili i njegovali ga putem pisama. GOSPOĐA ALVING: Da. Bila sam prisiljena dužnošću i obzirima i zato sam lagala svom dječaku iz godine u godinu. O, kakva sam kukavica, kakva sam samo kukavica bila! MANDERS: Vi ste u svome sinu učvrstili jednu sretnu iluziju, gospođo i to ne smijete omalovažavati. GOSPOĐA ALVING: Hm, ko zna je i to bilo dobro. U svakom slučalju neću da znam za tu petljavinu sa Reginom. On me smije unesrećiti jadnu djevojku. MANDERS: Ne, dobri bože, to bi bilo strašno. GOSPOĐA ALVING: Kad bih znala da on misli ozbiljno i da bi to bilo na njegovu sreću MANDERS: Kako? Šta bi onda? GOSPOĐA ALVING: Ali to ne bi bilo, Regina nije za to. MANDERS: Šta? Na šta to mislite? GOSPOĐA ALVING: Da nisam takva bijedna kukavica, kakva jesam, rekla bih mu, oženi se njome ili radite šta god hoćete, ali samo bez prevare. MANDERS: Milostivi bože! Još i zakoniti brak! Tako nešto užasno! Nečuveno. GOSPOĐA ALVING: Da. Vi kažete nečuveno. A ruku na srce, gospodine pastore, zar mislite da je ovdje na selu malo bračnih parova koji su isto tako toliko rođaci? MANDERS: Ja vas uopšte ne razumijem? GOSPOĐA ALVING: O, razumijete vi mene sasvim dobro. MANDERS: No, da, vi mislite na neki moguči slučaj kada... Da, nažalost, porodični život nije uvijek tako čist, kakav bi trebao da bude. Ali to na šta vi mislite, to se nikad me može znati barem ne sigurno. Ovdje naprotiv… da biste vi, jedna majka, mogli pristati da vaš sin…! GOSPOĐA ALVING: Ali ja to neću. Ja ne bih mogla na to pristati nizašta na svijetu. To upravo i kažem. MANDERS: Zato što ste kukavica, kako ste se izrazili. A da niste kukavica… o, Stvoritelju, takva strašna veza. GOSPOĐA ALVING: Uostalom i mi svi zajedno potičemo od neke vrste takve veze, rečeno je. A ko je to

tako uredio na svijetu? MANDERS: O takvim pitanjima neću da raspravljam s vama, gospođo Alving, zato vi uopšte nemate prave razboritosti. Usuđujete se da kažete da je kukavički od vas…! GOSPOĐA ALVING: Slušajte, dakle, kako ja to mislim. Ja sam plašljiva i plaha jer u sebi osjećam nešto sablasno, čega nikad me mogu sasvim da se oslobodim. MANDERS: Kako ste to nazvali? GOSPOĐA ALVING: Sablasno. Kad sam tamo unutra čula Reginu i Osvalda, bilo je kao da vidim sablasti pred sobom. Znate, Manderse, ja gotovo vjerujem da smo mi svi sablasti. Ne kreće se u nama samo ono što smo naslijedili od oca i majke. To su i svi mogući stari i mrtvi nazori, svakakva stara vjerovanja i tako dalje. To ne živi u nama, ali nam leži u krvi i ne možemo ga se osloboddti. Samo ako uzmem novine u ruke i čitam ih, čini mi se kao da se sablasti šunjaju između redova. Mora da svuda po zemlji žive sablasti. Mora da ih ima toliko mnogo, koliko i pijeska u moru. I zato se svi mi tako bijedno plašimo svjetla, svi redom. MANDERS: Aha evo nam, dakle, posljedica vaše lektire. Krasni plodovi, stvarno! O, ovi odvratni, buntovnički, slobodoumini napisi. GOSPOĐA ALVING: Varate se, gospodine pastore. Vi lično ste me podstakli na razmišljanje i neka vam je za to slava i hvala! MANDERS: Ja! GOSPOĐA ALVING: Dabome. Kad ste me silom gurnuli u ono što zovete mojom dužnošću i obavezom. Kad ste hvalili kao pravo i ispravno ono protiv čega sam se kao protiv nečeg groznog bunila čitavom svojom dušom. Onda sam se dala na to da ispitam vaše učenje do tančina. Htjela sam da čupkam samo po jednom čvoru, ali kad sam ga razvezala, popustila je čitava stvar. I tako sam vidjela da je to kao šav, šiven na mašini. MANDERS (tiho potreseno) Zar je to ishod najteže borbe moga života? GOSPOĐA ALVING: Zovite to radije svojim najjadnijim porazom. MANDERS: Bila je to najveća pobjeda moga života, Helena, pobjeda nad samim sobom. GOSEODA ALVING: Bio je to zločin na nama dvoma. MANDERS: To što sam zapovjedio i rekao: „Gospođo idite kući, svome zakonitom mužu", tad ste u svojoj zabludi došli meni i vikali: Evo me, uzmi me! Zar je to bio zločin? GOSPOĐA ALVING: Da, mislim da jeste. MANDERS: Nas dvoje se ne razumijemo. GOSPOĐA ALVING: Bar sada više ne. MANDERS: Nikada ni u mojim najskrivenijim mislima vi za mene niste bili ništa drugo nego bračna drugarica jednog drugog. GOSPOĐA ALVJJNG: Tako vjerujete u to? MANDERS: Helena! GOSPOĐA ALVING: Čovjek lako sebe zaboravi. MANDERS: Ja ne. Ja sam isti kakav sam uvijek bio. GOSPOĐA ALVING (promijenjenog tona) Da, da, da, nećemo govoriti. O starim vremenima. Vi ste do vrata upali u razne službe i uprave, a ja jurim okolo i borim se sa sablastima, i u sebi i napolju. MANDERS: Pomoći ću vam da se riješite ovih napolju. Nakon svega što sam danas s užasom čuo iz vaših usta, ne bih mogao da odgovaram pred svojom savješću ako ova mlada neobuzdana djevojka ostane u vašoj kući. GOSPOĐA ALVING: Zar me mislite i vi da bi bilo najbolje kad bismo je mogli dobro zbrinuti? Mislim pri tom na dobru udaju. MANDERS: Bez svake sumnje. Mislim da bi to u svakom pogledu bilo najpoželjnije za nju. Regina je sada u dobu kada da, ja se, doduše, u to ne razumijem, ali… GOSPOĐA ALVING: Regina je vrlo rano sazrela. MANDERS: Da, zar ne? Još se sjećam da je tjelesno bila upadno razvijena kad sam je pripremao za krizmanje. Za sada ona svakako mora kući. Pod nadzor svoga oca. Ah, da, Engstrand uopšte nije. Da on onda meri tako zataji istinu! (Kucanje na vratima predsoblja.) GOSPOĐA ALVING: Ko bi to mogao biti? Naprijed! ENGSTRAND (praznički obučen, na vratima) Lijepo molim za izvinjenje, ali… 

MANDERS: Aha. Hm…. GOSPOĐA ALVING: Vi ste to, Engstrande? ENGSTRAND: Nije bilo ni jedne služavke, pa sam bio tako drzak i slobodan, da odmah pokucam. GOSPOĐA ALVING: No, da, da. Uđite. Imate mešto da mi kažete? ENGSTRAND (ulazi) Ne, hvala najpokornije. Samo bih želio progovoriti nekoliko riječi s gospodinom pastoram. MANDERS (hoda tamo-amo) Hm, tako? Sa mnom hoćete da razgovarate? Ah, stvarno? ENGSTRAND: Da, to bih tako želio. MANDERS (zastane pred njim) No, smijem li upitati, o čemu se radi? ENGSTRAND: Svakako, gospodine pastore, evo, o ovome: sad nam je dalje raščišćavanje. Hvala lijepo, milostiva gaspođo. I sad smo sve svršili. Pa sam mislio da bi bilo lijepo i prikladno, kad bismo svi mi koji smo cijelo vrijeme radili zajedno, eto mislim, trebali da večeras završimo s jednom malom pobožnošću. MANDERS: Jednam pobožnošću? Dolje u azilu? ENGSTRAND: Da, ali ako gospodin pastor misli da nije prikladno, onda… MANDERS: Da, sigurno, mislim da je, ali… hm… ENGSTRAND: Ja sam i sam obično uveče održavao tako neku malu pobožnost. GOSPOĐA ALVMG: Je li? ENGSTRAND: Da, tu i tamo. Takoreći čas pobožnosti. Ali ja sam samo sitan i prost čovjek i, neka mi bog oprosti, nemam ni dara, pa sam mlislio, pošto je gospodin Manders baš stigao, ovaj… MANDERS: Da, ali, vidite, Engstrand, moram vam prvo postaviti jedno pitanje. Nalazite li se vi u pravom raspaloženju za ovakvu pobožnost? Osjećate li da vam je savjest čista i laka? ENGSTRAND: Ah, dragi bože, ne isplati se govoriti o savjesti, gospodine pastore. MANDERS: Naprotiv, i te kako ćemo o njoj govoriti. Dakle, odgovorite! ENGSTRAND: Da, savijest to vam je ponekad gadna stvar. MANDERS: No, barem to uviđate. A sad ćete mi reći kratko i jasno kako je to bilo, sa Reginom? GOSPODA ALVING (brzo) Gospodine pastore! MANDERS (umiruje je) Pustite to meni… ENGSTRAND: S Reginom? Gospode, što me uplašiste! (Gleda u gospođu Alving) Nije se valjda Regini desilo neko zlo? MANDERS: Nadajmo se da nije. Ali, ja mislim, kako to stoji s vama i Reginom? Vi važite kao njen otac. Pa? ENGSTRAND (nesigurno) Da… hm… pa gospodin pastor zna čitavu priču o meni i pokojnoj Johani. MANDERS: Samo bez ikakvog izvrtanja istine. Vaša umrla žena je ispričala gospođi Alving pravu istinu, prije nego što je napustila službu. ENGSTRAND: No, pa eto! Ipak je to, dakle, učinila? MANDERS: Raskrinkani ste, Engstrande. ENGSTRAND: A toliko se klela i zaklinjala na sve načine da… MANDERS: Klela? ENGSTRAND: Ne, samo se zaklinjala svim srcem. MANDERS: I tolike godine ste Vi od mene tajili istinu. ENGSTRAND: Da, nažalost, zaista jesam. MANDERS: Zar sam ja to od vas zaslužio, Engstrande? Zar ja nisam uvijek bio spreman da vam i savjetom i djelom izađem u susret, kolilko god je to bilo u mojoj moći? Odgovorite mi! Zar nisam? ENGSTRAND: Često bi se sa mnom svašta dogodilo, da nisam imao pastora Mandersa. MANDERS: A evo na kakav mi način zahvaljujete. Puštate me da unosim netačnosti u crkvenu knjigu, a onda mi godinama uskraćujete objašnjenije koje ste bili dužni i meni i crkvi. Ponijeli ste se potpuno neodgovorno, Engstrande, i od danas neću da znam za vas. ENGSTRAND (s uzdahom) Da, to vjerujem, mogu zamisliti. MANDERS: A i kako ste se mogli opravdati? ENGSTRAND: Zar je trebalo da je daljnjim tračevima još više nagrdim? Pa zamislite, gospodine pastore, da ste to vi bili na mjestu pokojne Johane. MANDERS: Ja! 

ENGSTRAND: Isuse, Isuse, nisam baš tako misilio. Mislim samo, kad bi i gospogin pastor imao tako neki grijeh u očima ljudi. Mi muškarci ne bismo trebali tako strogo suditi toj jadnoj ženi, gospodine pastore. MANDERS: Ali ja to i ne činim. Moji prijekori su upućeni vama. ENGSTRAND: Smijem li se usuditi da vas nešto sasvim, sasvim povjerljivo upitam? MANDERS: Pa, dobro, upitajte. ENGSTRAND: Zar nije pravo i dobro ako čovjek pomogne posrnuloj ženi? MANDERS: Da, razumljivo da jeste. ENGSTRAND: I zar čovjeku nije dužnost da pošteno održi svoju riječ? MANDERS: Naravno, ali… ENGSTRAND: Onda, kad je Johana nastradala s onim Englezom ili je možda bio Amerikanac il’ Rus, ko će znati no, dakle, onda je došla u grad. Jadno stvorenje, ranije me je jednom ili dvaput odbila, jer joj je bilo stalo samo do ljepote. A ja sam imao ovu nesreću s nogom. Gospodin pastor sigurno zna, jedanput sam se usudio na igranku, gdje su mornari bjesnili u pijanstvu i pomami. I kad sam htio da ih opomenem, da treba da promijene svoj život… GOSPOĐA ALVING (prijeko kraj prozora) Hm… MANDERS: Znam, Engstrande, ti surovi ljudi su vas bacili niz stepenice. Taj događaj ste mi jednom prije ispričali. Vi časno podnosite svoju nevolju. ENGSTRAND: Ne hvalim se time, gospodine pastore. A šta sam htio da kažem onda je ona, dakle, došla i povjerila mi se cvileći i škripeći zubima. Moram da kažem, gospodine pastore, da mi se gorko sažalila, dok sam je slušao. MANDERS: Je li, Engstrande? No, i onda? ENGSTRAND: No, i onda sam joj rekao: taj Amerikanac, taj ti plovi dalje po bijelom svijetu, a ti si, Johana, rekao sam joj, ti si sagriješila i sad si jedno propalo stvorenje. Ali Jakob Engstrand, rekao sam, da, taj još stoji na svoje dvije noge to sam rekao kao figurativno, gospodine pastore. MANDERS: Razumijem. Nastavite. ENGSTRAND: No i tako sam je podigao i pošteno se vjenčao s njom, tako da svijet nije ni saznao da se motala s tim Englezom. MANDERS: To ste vrlo lijepo uradili. Samo, ne mogu da pohvalim i to što ste se mogli toliko zaboraviti, da primite novac. ENGSTRAND: Novac? Ja? Ni groša. MANDERS (upitno prema gospođi Alving) Ali! ENGSTRAND: Ah, da čekajte malo, sad se sjećam. Johana je, zaista, imala nešto groša. Ali o tome ja nisam htio ni da čujem. Fuj, rekao sam, Mamon, to je grešan novac, to bijedno zlato ili banknote, šta je već bilo bacićemo Amerikancu u lice, rekao sam. Ali on je bio otišao i nestao daleko preko sinjeg mora. gospodine pastore. MANDERS: Zar jeste, dobri moj Engstrande? ENGSTRAND: Dabome. Onda smo ja i Johana zaključili da taj novac treba da upotrijebimo za odgajanje djeteta. I tako je i bilo i ja mogu da položim račun o svakom pfenigu u šta je potrošen. MANDERS: To onda svakako znatno mijenja čitava stvar. ENGSTRAND: Tako je to bilo, gospodine pastore. A mogu vam, zasta, reći da sam Regini bio pošten otac koliko su mi dozvoljavale moje snage jer ja sam samo jedan slabi čovjek, nažalost. MANDERS: De, de, dragi moj Engstrande ENGSTRAND: Ali mogu da kažem da sam dijete odgojio, sa pokojnom Johanom živio u ljubavi i brinuo se za kuću, kako nam je bog zapovijedio. A nikad mi nije ni palo na pamet da odem gore gospodinu pastoru, da se hvalim i sebi u dobro pripisujem što sam i ja, eto, uradio dobro. Ne, ako se Jakobu Engstrandu ovako nešto desi, on šuti. Nažalost, ne dešava se previše često; to znam. Zato ako i dođem gospodinu pastoru, onda vječno moram da govorim o onome što je glupo i grešno. Zato i kažem ono što sam malo prije rekao: savjest je ponekad gadna stvar. MANDERS: Pružite mi ruku, Jakabe Engstrande. ENGSTRAND: Isuse, gospodine pastore. MANDERS: Bez uvijanja. (Stisne mu ruku) Tako! ENGSTRAND: I kad bih sada onako sasvim lijepo zamolio gospodina pastora za izvinjenje. 

MANDERS: Vi mene? Ne, naprotiv, ja vas moram da zamolim za izvinjenje. ENGSTRAND: Sačuvaj bože, to ne! MANDERS: Da, to svakako moram. I činim to od sveg srca. Oprostite što sam tako pogrešno mislio o vama. Želio bih da vam mogu dati dokaz svoga iskrenog žaljenja i svoje dobre volje. ENGSTRAND: Zasta želite, gospodine pastore? MANDERS: Da i s najvećim zadovoljstvom. ENGSTRAND: E, pa za to si imate priliku. Od novca što sam ga ovdje stavljao na stranu, mislim da osnujem u gradu neku vrstu doma za pomorce. GOSPOĐA ALVING: Vi? ENGSTRAND: Da, to bi trebalo da bude neka vrsta azila. Toliko je iskušenja za pomorce kad se vrate na kopno, pa sam mislio da bi u toj mojoj kući mogli da budu kao pod očinskim nadzorom. MANDERS: Šta vi na to kažete, gospođo Alving? ENGSTRAND: Bog zna da nemam baš mnogo za početak. Kad bi mi samo kakav dobročinitelj pružio rukupomoćnicu, onda… MANDERS: Da, da, tu stvar ćemo pobliže razmotriti. Posebno mi je stalo do vašeg poduhvata. A sad, pođite naprijed i uredite sve, zapalite svjetlo, da bude malo svečano, dragi moj Engstrande. Jer sad ste, vjerujem, u pravom raspoložonju za pobožnost. ENGSTRAND: Da, i ja vjerujem. A zatim adieu milostiva gospođo, i hvala vam za sve. Samo mi dobro pazite na Reginu. (Briše suzu) Dijete moje pokojne Johane.. hm… čudna je to stvar, ali baš kao da mi je za srce prirasla. Bog sami zna, da je tako. (Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) MANDERS: No, gospođo Alving, šta sad kažete o ovome čovjeku? Ovo |je bilo sasvim drugačije objašnjenje što smo ga sada dobili. GOSPOĐA ALVING: Da, svakako. MANDERS: Vidite li kako čovjek mora da bude izvanredno oprezan, kad osuđuje svoje bližnje. Ali je i prava radost srcu, kad se uvjerimo, da smo se prevarili. Ali šta vi kažete? GOSPOĐA ALVING: Kažem da ste vi bili i ostali jedno veliko dijete, Manderse. MANDERS: Ja? GOSPOĐA ALVING (stavlja mu obje ruke na ramena) I kažem da želim da vam objema rukama padnem oko vrata. MANDERS (brzo se povuče) Ne, ne, bog nek vas čuva… takva želja… GOSPOĐA ALVING (s lakim smiješkom) Nemojte samo da me se plašite… MANDERS (za stolom) Vi ponekad imate tako pretjeran način izražavanja. Ali sada ću prvo spremiti dokumenta i stavi: ih u tašnu. (Čini kako kaže) Tako. A sada adieu, doviđenja. Pazite kad se Osvald vrati. Kasnije ću ponovo razgovarati s vama. (Uzima šešir i odlazi kroz predsoblje.) GOSPOĐA ALVING (uzdiše, na čas gleda kroz prozor, pospremi malo po sobi, pođe u trpezariju, ali ostaje na vratima uz prigušeni krik) Osvalde, pa ti još sjediš za stolom! OSVALD (u trpezariji) Samo dok ne ispušim cigaretu. GOSPOĐA ALVING: Misila sam da si otišao u šetnju do ceste. OSVALD: Po ovakvom vremenu? (Zazveči čaša. Gospođa Alving ostavlja vrata otvorena i sjeda sa svojim pletivom na sofu kraj prozora.) Zar to nije bio pastor Manders, što je upravo otišao? GOSPOĐA ALVING: Da, sišao je u azil. OSVALD: Hm. (Čaša i flaša opet zazveče.) GOSPOĐA ALVING (zabrinutog pogleda) Dragi Osvalde. Treba da budeš oprezan s tim likerom, jak je. OSVALD: Dobar je protiv vlažnog vremena. GOSPOĐA ALVING: Zar nećeš radije doći kod mene? OSVALD Pa tu unutra ne smijem da pušim. GOSPOĐA ALVING: Jednu cigaretu smiješ ispušiti, pa ti to znaš. OSVALD: Da, dobro, dolazim. Samo još kapljicu. Tako. (Dolazi u sobu s cigarom i zatvara za sobom vrata. Kratka pauza.)

OSVALD: A kud je to pastor otišao? GOSPOĐA ALVING: Već sam ti rekla da je otišao u azil. 

OSVALD: Ah, da to je istina. GOSPOĐA ALVING: Ne treba da sjediš za stolom tako dugo, Osvalde. OSVALD (s cigarom za leđima) Ali, majko, to mi je tako ugodno. (Gladi je i miluje) Pomisli samo šta znači za mene sada, kad sam opet kod kuće, sjediti opet u majčinoj sobi, za majčinim stalom i jesti majčina ukusna jela. GOSPOĐA ALVING: Dragi, dragi moj dječače! OSVALD (malo nestrpljivo hoda tamo-amo i puši) A šta drugo da poduzmem ovdje? Ne mogu da stvaram GOSPOĐA ALVING: To ne možeš? OSVALD: Po ovom tmurnam vremenu? Kad se čitav dan ne ukaže ni tračak sunca? (Hoda po sobi) Ah! ne moći raditi! GOSPOĐA ALVING: Možda je bilo nepromišljeno od tebe, to što si došao kući. OSVALD: Ne, majko, to je moralo biti. GOSPOĐA ALVING: Stoput bih se radije odrekla sreće da te imam kraj sebe, nego da… OSVALD (zastaje kraj stola) Reci, majko, da li je to, zasta, takva sreća za tebe što me opet imaš kraj sebe? GOSPOĐA ALVING: Da li je to za mene sreća? OSVALD (zgužva neke novine) Oni mi se da bi tebi moglo biti svejedno jesam li ja ovdje ili ne. GOSPOĐA ALVING: I ti imaš srca da tako nešto kažeš svojoj majci, Osvalde? OSVALD: Pa ranije si sasvim dobro živjela i bez mene. GOSPOĐA ALVING: Da, živjela sam bez tebe to je istina. (Pauza. Sumrak se lagano spušta. Osvald hoda po sobi tamo amo. Bacio je cigaru.) OSVALD (zastaje kod gospode Alving) Majko, mogu li malo sjesti kraj tebe na sofu? GOSPOĐA ALVING (pravi mu mjesta) Da, hodi, dragi moj dječače! OSVALD (sjeda) Sad ti maram nešto kazati, majko. GOSPOĐA ALVING (napeto) Šta? OSVALD (zuri preda se) Jer ja to ne mogu duže da podnosim. GOSPOĐA ALVING: Šta to? Šta je? OSVALD (kao gore) Nisam se usudio da ti o tome pišem, a otkad sam opet kod kuće… GOSPOĐA ALVING (hvata ga za ruku) Osvalde, šta je? OSVALD: I juče i danas pokušavam da se otresem tih misli da se otrgnem. Ali ne ide. GOSPOĐA ALVING (ustaje) Moraš mi sve reći, Osvalde! OSVALD (povuče je natrag na sofu) Ostani, sjedi, hoću da pokušam, da ti kažem. Tužio sam se na umor od puta… GOSPOĐA ALVING: Pa, da. I… OSVALD: Ali nije to ono što mi nedostaje. Nije to običan umor. GOSPOĐA ALVING (hoće da skoči) Nisi valjda bolestan, Osvalde! OSVALD (opet je povuče dolje) Sjedi, majko! Umiri se! I nisam ja baš tako bolestan, nije to ono što se uopšte zove bolesnim. (Krši ruke iznad glave) Majko, ja sam duševno slomljen, uništen, ja više nikad ne smijem ni pomisliti na rad! (Pokrije lice rukama, baca se gospodi Alving u krilo i zajeca.) GOSPOĐA ALVING (blijeda i dršće) Osvalde! Pogledaj me! Ne, ne, to nije istina! OSVALD (diže očajno pogled) Da, ne mogu nikad više raditi! Nikad nikad više! Biti mrtav u živom tijelu. Majko, možeš li zamisliti nešto strašnije? GOSPOĐA ALVING: Nesretni moj dječače! Kako te je ta strahota snašla? OSVALD (uspravi se, sjedi) Da, baš to je ono što apsolutno ne mogu da dokučim i shvatim. Ja nikad nisam vodio raspusni život. Ni u kojem smislu. To ne smiješ o meni misliti, majko! To nikad nisam činio. GOSPOĐA ALVING: To i ne mislim, Osvalde. OSVALD: A ipak me je tako nešto snašlo! Takva strašna nesreća! GOSPOĐA ALVING: Ah, sve će to opet biti dobro, drago moje ljubimče. To je samo prenapregnutost, vjeruj mi. OSVALD (tegobno) To sam i sam u početku mislio, ali nije tako. GOSPOĐA ALVING: Ispričaj mi sve od početka do kraja. 

OSVALD: To i hoću. GOSPOĐA ALVING: Kad si to prvi put primijetio? OSVALD: Odmah, kad sam se zadnji put odavde vratio u Pariz. Počelo je time što sam dobivao grozne glavobolje najviše, kako mi se činilo, u potiljiku. Bilo mi je kao da mi neko steže uski željezni prsten oko potiljka pa prema gore. GOSPOĐA ALVING: I, dalje? OSVALD: Prvo sam mislio da je to obična glavobolja od koje sam patio i u vrijeme moga razvijanja. GOSPOĐA ALVING: Da, da… OSVALD: Ali nije bilo to, to sam uskoro shvatio. Nisam više mogao da radim. Htio sam da započnem jednu novu veliku sliku, ali izgledalo je kao da su me napustile sve moje snage. Čitava moja energija kao da je bila uzeta. Nisam se mogao koncentrisati na određene predstave. Vrtjelo mi se pred očima sve se okretalo u krug. Ah, bilo je to užasno stanje! Konačno sam otišao ljekaru i dobio sam objašnjenje. GOSPOĐA ALVING: Kako to misliš? OSVALD: Bio je to jedan od prvih ljekara Pariza. Morao sam mu opisati, šta i kako to osjećam. A onda je on počeo da mi postavlja čitav niz pitanija koja kao da s čitavom stvari nisu imala nikakve veze. Nisam shvatao kud smjera taj čovjek… GOSPOĐA ALVING: I? OSVALD: Konačno je rekao: Vi ste od rođenja imali u sebi nešto crvotočno. Upotrijebio je tačno taj izraz »vermoulu«. GOSPOĐA ALVING (napeto) Šta je time mislio? OSVALD: Ni ja nisam razumio, pa sam zatražio pobliže objašnjenje. A onda je rekao, taj stari cinik… (Steže pesnice) Oh! GOSPOĐA ALVING: Šta je rekao? OSVALD: Rekao je: Grijesi očeva javlijaju se u djeci. GOSPOĐA ALVING (Polako ustaje) Grijesi očeva! OSVALD: Došlo mi je da ga ošamarim. GOSPOĐA ALVING (hoda po sobi) Grijesi očeva! OSVALD (smiješi se tužno) Da, šta kažeš na to? Naravno, ja sam ga uvjeravao da o tako čemu ne može biti ni govora. A, misliš li da se dao razuvjeriti? Ne, ostao je pri tome. Tek pošto sam mu donio tvoja pisma i preveo mu sva ona mjesta koja su se ticala oca. GOSPOĐA ALVING: Tada? OSVALD: Tada je, razumljivo, morao prizinati da je bio na krivom putu. I onda sam saznao istinu. Neshvatljivu istinu. Da sam se morao odreći onog blaženog, sretnog mladenačkog života s drugovima. Da je to znatno prevazilazilo moje snage. Dakle, sam sam sebi kriv! GOSPOĐA ALVING: Osvalde! Ah, ne, ne vjeruj u to! OSVALD: Drugo neko objašnjenje ne bi bilo moguće, rekao je: To je ono strašno. Izgubljen bez spasa za čitav život i to svojom vlastitom nepromisljenošću. Što sve nisam mogao da uradim na ovome svijetu pa sad da ne smijem ni misliti o tome… da ne mogu misliti. O, kad bih samo mogao da započnem novi život da izbrišem sve, kao da se nije ni dogodilo! (Baca se licem na sofu. Gospođa Alving krši ruke i korača tamo-amo boreći se u sebi.) OSVALD (ležeći i oslonjen na laktove, gleda za trenutak za njom) Kad bi to barem hilo nešto naslijeđeno nešto protiv čega se ništa ne može. Ali ovako! Proigrati na ovako sramotan, nepromišljen i lakomisilen način svu svoju sreću, svoje zdravlje, sve, ali baš sve svoju budućnost, svoj život! GOSPOĐA ALVING: Ne, ne, moj ljubimče! To je nemoguće! (Saginje se nad njim) Nije to s tobom tako očajno, kako ti misliš. OSVALD: Ah, ti ne znaš. (Skoči) A onda, majko da tebi moram stvarati tolike brige! Ponekad sam gotovo zaželio da me manje voliš i nadao se da je tako. GOSPOĐA ALVING: Ja! Osvalde, jedini moj dječače! Jedino što ja posjedujem i imam na ovome svijetu! Jedino što volim. OSVALD (uhvati je za obje ruke i ljubi ih) Naravno, vidim ja to dobro. Kad sam kod kuće, onda to vidim. I to mi je najteže. Bto, sad znaš. I danas više nećemo razgovarati o tome. Ne mogu da podnesem da dugo i stalno razmišljam o tome. (Hoda po sobi) Nabavi mi nešto da pijem, majko. 

GOSPOĐA ALVING: Da piješ? Šta hoćeš sad da piješ? OSVALD: Ah, šta bilo. Pa imaš valjda hladnog punča u kući. GOSPOĐA ALVING: Da, ali dragi Osvalde! OSVALD: Ne smiješ se protiviti, majko. Budi dobra! Moram imati nešto čime ću isprati ove mučne misli. (Odlazi u zimsku baštu) I onda kako je ovdje tamno! (Gospođa Alving povuče zvono.) I ova neprestana kiša. Može trajati nedjeljama. Čitave mjesece. Nikad da čovjek ugleda ni jedan sunčev zrak. Koliko puta sam bio u domovima ne sjećam se da sam ikad vidio sunčev sjaj. GOSPOĐA ALVING: Osvalde, ti pomišljaš da me opet ostaviš! OSVALD: Hm… (Teško diše) Ne pomišljam ja ništa. Ne mogu ništa da mislim! (Tiho) To lijepo ostavljam na stranu. REGINA (iz trpezarije) Je li milostiva gospođa zvonila? GOSPOĐA ALVING: Da, donesi nam lampu. REGINA: Odmah, milostiva gospođo. Već je upaljena. (Odlazi) GOSPOĐA ALVING (prilazi Osvaldu) Nemoj ništa da kriješ od mene, Osvalde. OSVALD: To i ne činim, majko. (Ide do stola) Mislim da sam ti već dosta rekao. REGINA (donosi lampu i stavlja je na sto.) GOSPOĐA ALVING: A ti, Regina, mogla bi nam donijeti pola flaše šampanjca. REGINA: Lijepo, milostiva gospođo. (Ode) OSVALD (hvata objema rukama glavu gospođe Alving) To je lijepo od tebe. Znao sam ja da majka neće dopustiti da njen dječak ožedni. GOSPOĐA ALVING: Jadni moj dragi Osvalde, kako bih sada mogla šta da ti odbijem? OSVALD (živahno) Je li to istina, majko? Je li to ozbiljno? GOSPOĐA ALVING: Kako? Šta? OSVALD: To da ne bi mogla ništa da mi odbiješ? GOSPOĐA ALVING: Ali dragi Osvalde… OSVALD: Pst! REGINA (donosi na tacni pola flaše šampanjca i dvije čaše, koje stavlja na sto) Treba li da otvorim? OSVALD: Ne, hvala lijepo, to ću uraditi sam. (Regina opet ode.) GOSPOĐA ALVING (sjeda za sto) Šta si ono mislio šta ti to ne bih smjela odbiti? OSVALD (zauzet otvaranjem flaše) Najprije čašu ili dvije. (Čep odskoči. On napuni jednu čašu, pa hoće i drugu) GOSPOĐA ALVING (pokriva rukom čašu) Hvala, meni ne. OSVALD: Dobro, onda tebi ne! (Ispije svoju čašu, puni je ponovo, pa opet ispije. Onda sjedne za sto.) GOSPOĐA ALVING (napeto) No, i? OSVALD (ne dižući pogled) Slušaj, ti pastor Manders i ti, bili ste mi tako čudni, hm, tako šutljivi za stolom. GOSPOĐA ALVING: To si primijetio? OSVALD: Da. Hm. Reci mi kako ti se čini Regina? GOSPOĐA ALVING: Kako mi se oni? OSVALD: Da, zar nije divna? GOSPOĐA ALVING: Dragi Osvalde, pa ti je ne poznaješ tako dobro kao ja… OSVALD: Pa? GOSPOĐA ALVING: Regina je, nažalost, predugo bila kod svojih roditelja kod kuće. Trebala sam je prije uzeti sebi. OSVALD: Da, ali zar nije divna na izgled, majko? (Puni svoju čašu.) GOSPOĐA ALVING: Regina ima mnoge velike mane… OSVALD: No, da, ali šta to smeta? (Opet pije.) GOSPOĐA ALVING: Uprkos tome mogu da je podnosim; i ja sam odgovorna za nju. Nizašta na svijetu ne bih htjela da joj se nešto dogodi. OSVALD (skoči) Majko, Regina je moj jedini spas! GOSPOĐA ALVING (ustaje) Šta hoćeš time da kažeš? OSVALD: Ja ne mogu ove duševne patnje uvijek da podnosim sam. GOSPOĐA ALVING: Zar nemaš svoju majku koja će ti pomoći da ih podnosiš? 

OSVALD: Da, to sam mislio i zato sam se vratio tebi. Ali ovako ne ide. Vidim da ne ide. Ovdje ne mogu da izdržim svoj život! GOSPOĐA ALVING: Osvalde! OSVALD: Moram da živim drugačije, majko. Zato moram da odem od tebe. Ja neću da ti moraš to sve da gledaš. GOSPOĐA ALVING: Moj nesretni dječače! Ali, Osvalde, dok god si tako bolestan kao sada… OSVALD: Kad bi to bila samo bolest, ja bih ostao uz tebe, majko. Jer ja na svijetu nemam boljeg prijatelja od tebe. GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, Osvalde, da nemaš? OSVALD (hoda nemirno okolo) Ali sve te patnje zašto to kajanje a onda strašni, smrtni strah. O taj užasni strah! GOSPOĐA ALVING (polazi za njim) Strah? Kakav strah? Šta to govoriš? OSVALD: Ah, ne smiješ dalje pitati. Ja to ne znam. Ne znam ti to opisati. GOSPOĐA ALVING (ode na desno i povuče zvono). OSVALD: Šta to hoćeš? GOSPOĐA ALVING: Hoću da vidim svog dječaka veselog to hoću. Neće on meni tumarati i mozgati. (Regini, koja se pojavi na vratima) Još šampanjca. Punu flašu. (Regina ode.) OSVALD: Majko! GOSPOĐA ALVING: Zar misliš da mi ovdje na selu ne znamo kako se živi? OSVALD: Zar nije na izgled divna? Kako je građena! I kako puca od zdravlja! GOSPOĐA ALVING (sjeda za sto) Sjedi, Osvalde, i daj da mirno porazgovaramo. OSVALD (sjeda) Ti sigurno ne znaš, majko, da ja kod Regine moram ispraviti jednu počinjenu nepravdu? GOSPOĐA ALVING: Ti? OSVALD: Ili malu nepromišljemost ako hoćeš da to tako nazoveš. Vrlo nedužnu, uostalom. Kad sam posljednji put bio ovdje. GOSPOĐA ALVING: Da? OSVALD: Tad me je ona često pitala o Parizu i ja sam joj o njemu pričao. Tako se sećam da sam je jednog dana uzgred pitao: Da li biste vi željeli da odete tamo? GOSPOĐA ALVING: I? OSVALD: Vidio sam da je pocrvenjela kao vatra kad je rekla: da, to bih strašno željela. No, da, odgovorio sam, i to bi se moglo jednom uraditi ili nešto slično. GOSPOĐA ALVING: I dalje? OSVALD: Bio sam, naravno, čitavu stvar zaboravio. Ali kad sam je prekjuče upitao da li se raduje što ću sada ostati tato dugo kod kuće… GOSPOĐA ALVING: Da? OSVALD: …ona me nekako neobično pogleda, a onda upita: pa šta će onda biti od mog puta u Pariz? GOSPOĐA ALVING: Njenog puta! OSVALD: A onda sam nekako izvukao iz nje to da je ona čitavu stvar bila shvatila ozbiljno, da je čitavo ovo vrijeme neprestano mislila na mene i da je revnosno učila francuski. GOSPOĐA ALVING: Zato, dakle. OSVALD: Majko, kad sam vidio tu raskošnu, lijepu i kao cvijet svježu djevojku kako stoji preda mnom ranije nisam ni obraćao pažnju, ali sada kako stoji preda mnom takoreći raširenih ruku, spremna da me primi… GOSPOĐA ALVING: Osvalde! OSVALD: …tad mi je postalo jasno da je u njoj moj spas. Jer sam vidio da je u njoj životna radost. GOSPOĐA ALVING (ustukne) Životna radost? Zar u tome može biti spas? REGINA (iz trpezarije s flašom šampanjca u ruci) Molim za izvinjenje što sam se tako dugo zadržala, ali morala sam u podrum. (Stavlja flašu na sto.) OSVALD: Donesi još jednu čašu. REGINA (pogleda ga iznenađeno) Čaša za milostivu gospođu stoji ovdje, gospodine Alving. OSVALD: Da, a treba da doneseš još jednu za sebe, Regina. 

REGINA (trgne se i baci brz i plašljiv pogled u stranu prema gospođi Alving.) OSVALD: No? REGINA (tiho oklijevajući) Ako milostiva gospođa dozvoljava? GOSPOĐA ALVING: Donesi čašu, Regina. (Regina ode u trpezariju.) OSVALD (gleda za njom) Jesi li primjetila kako ona samo hoda? Tako čvrsto i sigurno. GOSPOĐA ALVING: To se neće dogoditi, Osvalde! OSVALD: To je svršena stvar. Ti to dobro vidiš. Protiv toga više ne vrijedi govoriti. REGINA (dolazi s praznom čašom koju zadržava u ruci). OSVALD: Sjedi, Regina. (Regina upitno gleda gospođu Alving.) GOSPOĐA ALVING: Sjedi. REGINA (sjeda na stolicu kraj trpezarijskih vrata i drži čašu u ruci). GOSPOĐA ALVING: Osvalde šta si ono rekao o životnoj radosti? OSVALD: Da, majko, životna radost, o njoj vi ovdje na selu ne znate mnogo. Ja je ovdje ne osjećam. GOSPOĐA ALVING: Zar ni onda kad si kod mene? OSVALD: Ni onda kad, sam kod kuće. Ali ti to ne razumiješ. GOSPOĐA ALVING: O, da, gotovo mi se čini da razumijem sada. OSVALD: Životna radost, pa onda radost rada. U osnovi je to skoro isto. A o tome vi ništa ne znate. GOSPOĐA ALVING: Možda imaš pravo. Osvalde, ispričaj mi nešto više o tome. OSVALD: Da, mislim samo da je ljudima ovidje utuvljeno u glavu da je rad neko prokletstvo i kazna božja, a da je život jad i bijeda iz koga bi se trebalo što prije izvući. GOSPOĐA ALVING: Dolina jada, da. I još se vrijedno trudimo da tako bude. OSVALD: A vani u inostranstvu ljudi za tako nešto više neće ni da znaju. Ni živa duša tamo više ne vjeruje u takve pouke. Tamo se smatra čistim blaženstvom to što je čovjek na svijetu. Majko, zar ti nije palo u oči da se u svemu što sam ja naslikao radilo o životnoj radosti? Stalno i uvijek o životnoj radosti. Tu su svijetlo i sunčev sjaj i praznični vazduh i blistava, zadovoljna ljudska lica. Zato se bojim da ostanem ovdje kod tebe kod kuće. GOSPOĐA ALVING: Bojiš se? Čega se to bojiš ovdje kod mene? OSVALD: Bojim se da bi sve što u meni plamti moglo izokrenuti u nešto ružno. GOSPOĐA ALVING (gleda ga čvrsto) Misliš da bi se to moglo dogoditi? OSVALD: Ubijeđen sam u to. I kad bih ovdje kod nas živio isti život kao u tuđini, to pak ne bi bio isti život. GOSPOĐA ALVING (napeto sluša, a onda podiže širom otvorene oči zamišljenog pogleda i kaže) Sada vidim vezu. OSVALD: Šta vidiš? GOSPOĐA ALVING: Sad je vidim po prvi put. I sada mogu da govorim. OSVALD (ustaje) Majko, ja te ne razumijem. REGINA (takođe ustaje) Treba li, možda, da odem? GOSPOĐA ALVING: Ne, ostani samo. Sada mogu da govorim. Sada treba, dječače moj, sve da saznaš. A onda možeš birati. Osvalde! Regina! OSVALD: Tiše. Pastor… PASTOR MANDERS (dolazi kroz predsoblje) Tako, baš smo sad imali tamo dolje ugodan čas koji krijepi srce. OSVALD: Mi takođe. MANDERS: Engstrandu se mora pomoći oko njegovog doma za pomorce. Regina će da ide s njim i da mu pomogne… REGINA: Ne, hvala, gospodine pastore. MANDERS (sad je tek primijeti) Kako? Ovdje i s čašom u ruci! REGINA (brzo ostavi čašu) Pardon! OSVALD: Regina ide sa mnom, gospodine pastore. MANDERS: Ide! S vama! OSVALD: Da, kao moja žena ako to bude zahtijevala. MANDERS: Ali milostivi bože! REGINA: Šta ja mogu, gospodine pastore? 

OSVALD: Ili ostaje ovdje, ako ja budem ostao. REGINA (nehotice) Ovdje!? MANDERS: Ja se vama čudim, gospođo Alving. GOSPOĐA ALVING: Nijedno od toga se neće dogoditi, jer sad smijem slobodno da govorim. MANDERS: Ali valjda nećete! Ne, ne, ne! GOSPOĐA ALVING: Naprotiv, mogu i hoću. A ipak neće biti srušeni nikakvi ideali. OSVALD: Majko, ovdje se nešto krije od mene! REGINA (osluškuje) Milostiva gospođo! Slušajte! Napolju ljudi viču. (Ide u zimsku baštu i gleda napolje.) OSVALD (žuri do prozora lijevo) Pa šta je to? Odakle ovaj sjaj vatre? REGINA (viče) Gori u azilu! GOSPOĐA ALVING (poleti prozoru) Gori?! MANDERS: Gori? Nemoguće. Pa sad sam bio tamo. OSVALD: Gdje mi je šešir? Ah, svejedno. Očev azil! (Poleti na baštenska vrata.) GOSPOĐA ALVING: Moju maramu, Regina! Sve je u plamenu! MANDERS: Užasno! Gospođo Alving, to kazna božja blješti nad ovom kućom zabluda! GOSPOĐA ALVING: Da, da, sigurno. Hodi, Regina. (Ona i Regina odjure kroz predsoblje.) MANDERS (pljesne rukama) A nije osigurano! (Ode istim putem.)

TREĆI ČIN 

Soba kao i ranije. Sva vrata su otvorena. Lampa još uvijak gori na stolu. Napolju je mrak. Samo slab odsjaj vatre lijevo u pozadini. Gospođa Alving s velikom maramom preko glave stoji otraga u zimskoj bašti i gleda napolje; Regina, takođe ogrnuta maramom, stoji malo iza nje. GOSPOĐA ALVING: Izgorjelo, sve! Do temelja. REGINA: Još gori u podrumima. GOSPOĐA ALVING: A Osvald ne dolazi! Nema više šta da se spasava. REGINA: Treba li, možda, da mu odnesem šešir? GOSPOĐA ALVING: Zar nema ni šešira na glavi? REGINA (pokazuje prema predsoblju) Ne, eno tamo visi. GOSPOĐA ALVING: Neka visi. On će sigurno svaki čas doći. Sama ću da pogledam. (Odlazi kroz baštenska vrata.) MANDERS (dolazi iz predsoblja) Je li gospođa Alving tu? REGINA: Upravo je sišla u baštu. MANDERS: Ovo je najužasnija noć što sam je ikad doživio. REGINA: Da, zar ovo nije grozna nesreća, gospodine pastore? MANDERS: Ah, ne govorite o tome! Ne smijem na to ni da pomislim! REGINA: Ali kako se to samo moglo dogoditi… MANDERS: Nemojte me pitati, djevojko Engstrand! Otkud ja da znam? Zar i vi hoćete? Zar nije došta što vaš otac? REGINA: Šta je s njim? MANDERS: On me je sasvim izludio. ENGSTRAND (dolazi kroz predsoblje) Gospodine pastore! MANDERS (okreće se preplašeno) Jeste li mi već za petama? ENGSTRAND: Da, dođavoa! Isuse bože, ne! Ali to je ipak previše ružno, gospodine pastore! MANDERS (hoda tamo-amo) Nažalost, nažalost! REGINA: Šta to? ENGSTRAND: Ah, vidiš, sve je došlo od one pobožnosti. (Tiho) Sad mi je pao šaka, dijete moje? (Glasno) i da ja moram biti kriv što se gospodinu pastoru dogodila ova nevolja. MANDERS: Ali ja vas uvjeravam, Engstrande… ENGSTRAND: Ali niko drugi osim gospodina pastora nije mahao sa svijećom u ruci. MANDERS (zastaje) Da, to vi tvrdite. Ali ja se, zasta, ne sjećam da sam imao svijeću u ruci. 

ENGSTRAND: Svojim sam očima vidio kako je gospodin pastor dohvatio svijeću, kako je očistio prstima i ostatak bacio u blanjevinu. MANDERS: I to ste vi vidjeli? ENGSTRAND: Sasvim sigurno. MANDERS: To mi je potpuno neshvatljivo. Inače mi nije običaj da čistim svijeću prstima. ENGSTRAND: Da, i izgledalo je dosta nezgrapno jeste, zasta. Ali može li vas to, stvarno, koštati glave, gospodine pastore? MANDERS (nemirno hoda tamo-amo) Ah! i ne pitajte! ENGSTRAND (hoda s njim) A gospodin pastor nije ni osigurao? MANDERS: Ne, ne i ne; pa valjda čujete! ENGSTRAND (iza njega) Nije osigurano. Izvući se polako iz prašine a onda skuhati papicu. (Glasno) Isuse bože, Isuse bože, kakva nesreća! MANDERS (briše znoj sa čela) Da, Engstrande, to već smijete reći. ENGSTRAND: I da se tako nešto moralo dogoditi jednoj dobrotvornoj ustanovi, od koje bi, kako se kaže, i grad i selo imali koristi. Novine se sigurno neće dotaći gospodina pastora u rukavicama. MANDERS: O tome upravo i razmišljam. To je gotovo najgore u cijeloj stvari. Ogavni napadi i okrivljavanja. Ah, strašno je i pomisliti na to! GOSPOĐA ALVING (dolazi iz bašte) Ne mogu da ga nagovorim da se ostavi gašenja. MANDERS: Ah, tu ste i vi, poštovana gospođo! GOSPOĐA ALVING: Pa, sad ste i vi oslobođeni vašeg svečanog govora, gospodine pastore. MANDERS: Ah, ja bih sa zadovoljstvom… GOSPOĐA ALVING (prigušenim glasom) Možda je najbolje što se desilo ovako, a ne drugačije. Ovaj azil ne bi nikome donio blagoslova. MANDERS: Mislite? GOSPOĐA ALVING: A zar vi ne mislite? MANDERS: Ali to je ipak bila strašno velika nesreća. GOSPOĐA ALVING: Bolje da govorimo o tome utratko, kao o poslovmoj stvari. Vi čekate gospodina pastora, Engstrande? ENGSTRAND (na vratima predsoblja) Da, čekam. GOSPOĐA ALVING: Onda sjediite za to vrijeme. ENGSTRAND: Hvala lijepo, mogu ja i da stojim. GOSPOĐA ALVING (Mandersu) Vi sigurno putujete sljedećim parobrodom? MANDERS: Svakako. Polazi za jedan sat. GOSPOĐA ALVING: Onda budite tako dobri i ponesite sve papire sa sobom. Neću više ni riječi da čujem o ovoj stvari. Sad su mi u glavi druge brige. MANDERS: Gospođo Alving… GOSPOĐA ALVMG: Poslaću za vama i punomoć, da sve uredite po svojim željama. MANDERS: To ću rado preuzeti. Prvobitna svrha legata sad, nažalost, mora biti sasvim izmijenjena. GOSPOĐA ALVING: To se razumije. MANDERS: Da, onda mislim da ću zasad urediti tako da imanje Solvik padine pod upravu distrikta. Zemljište se ipak ne može nikako smatrati potpuno bezvrijednim. Neka korisna svrha će mu se ipak nekako naći. A kamate od glavnice koje stoje u banci mogao bih, možda, upotrijebiti za potporu nekog odgovarajućeg poduhvata koji bi bio od priznate koristi gradu. GOSPOĐA ALVING: Kako god vi hoćete. Meni je sve potpuno svejedno. ENGSTRAND: Nemojte zaboraviti moj dom za pomorce, gospodine pastore. MANDERS: Naravno, imate pravo, da. Ali o tome će se još razmisliti. ENGSTRAND: Dođavola i razmišljanje. Ah, Isuse bože! MANDERS (sa uzdahom) Nažalost, ja i ne znam koliko ću još imati te stvari u rukama. Možda će me javno mnjenje natjerati da se povučem. Sve zavisi od ishoda istrage ovog požara. GOSPOĐA ALVING: Šta vi to govorite? MANDERS: A ishod se ne može unaprijed odrediti. ENGSTRAND (priđe bliže) Ali, naravno. Jer ne bih bio ja Jakob Engstrand… MANDERS: Da, da, ali? 

ENGSTRAND (tiše) Jer Jakob Engstrand nije čovjek koji bi jednog dobročinitelja u času nevolje ostavio na cjedilu, kako se to obično kaže. MANDERS: Ali, dragi moj, kako? ENGSTRAND: Jakoba Engstranda treba, tako reći, uporediti s anđelom spasiteljem, gospodine pastore! MANDERS: Ne, ne, to, zasta, ne mogu prihvatiti. ENGSTRAND: O, to sad već morate. Poznajem jednog koji je već jednom, uzeo na sebe krivicu drugih ljudi! MANDERS: Jakobe! (Stišće mu ruku) Vi ste rijedak čovjek! No, vi, stvarno, treba da dobijete svoj azil za pomorce; na to možete računati. ENGSTRAND (hoće da zahvali, ali ne može od ganuća). MANDERS (stavlja putnu torbu na rame) A sad, naprijed! Nas dvojica putujemo zajedno. ENGSTRAND (na vratima trpezarije, tiho Regini) Dodi s nama, curo! Živjećeš kao bubreg u loju! REGINA (zabaci glavu) Merci! (Odlazi u predsoblje i donosi pastorov prtljag.) MANDERS: Zbogom, gospođo Alving! I neka duh reda i zakona zavlada u ovoj kući. GOSPOĐA ALVING: Zbogom, Manderse! (Ide prema zimskoj bašti i gleda kako Osvald ulazi na baštenska vrata.) ENGSTRAND (dok on i Regina pomažu pastoru da obuče ogrtač) Zbogom, moje dijete. I ako ti se šta desi, ti znaš gdje ćeš naći Jakoba Engstranda. (Tiho) Ulica u Maloj luci… hm! (Gospođi Alving i Osvaldu) A dom za namjernike, taj će se zvati »Dom komornika Alvinga«. I ako budem smio da vodim kuću po svom ukusu, onda sigurno mogu obećati da će biti dostojna pokojnog gospodina komornika. MANDERS (na vratima) Hm, hm! Hodite sad, dragi moj Engstrande. Zbogom! (On i Engstrand odlaze kroz predsoblje.) OSVALD (prilazi stolu) O kakvom on to domu govori? GOSPOĐA ALVING: O nekoj vrsti azila koji hoće da osnuje zajedno sa pastorom Mandersom. OSVALD: I taj će izgorjeti kao i čitava ova stvar ovdje. GOSPOĐA ALVING: Kako ti to pada na pamet? OSVALD: Sve će izgorjeti. Ništa neće preostati, ništa šta podsjeća na oca. I ja ću izgorjeti. REGINA (gleda ga iznenađeno). GOSPOĐA ALVING: Osvalde, jadni moj dječače, nije trebalo da ostaješ dolje tako dugo. OSVALD (sjeda za sto) Skoro da mislim da imaš pravo. GOSPOĐA ALVING: Daj da ti osušim lice, Osvalde; ti si sav mokar. (Suši mu lice svojom maramicom.) OSVALD (gleda ravnodušno preda se) Hvala, majko. GOSPOĐA ALVING: Zar nisi umoran, Osvalde? Hoćeš li, možda, da spavaš? OSVALD (plašljivo) Ne, ne, ne spavati! Ja nikad i ne spavam, samo se pretvaram. (Turobno) To će ionako prerano doći. GOSPOĐA ALVING (gleda ga zabrinuto) Da, ti si stvarno bolestan, ljubljeni moj. REGINA (napeto) Gospodin Alving je bolestan? OSVALD (nestrpljivo) Zatvorite sva vrata! Ovaj smrtni strah… GOSPOĐA ALVING: Zatvori ih, Regina. (Regina zatvara i zastaje na vratima predsoblja. Gospođa Alving skida maramu, Regina takođe.) GOSPOĐA ALVING (gurne stolicu do Osvalda i sjedne pored njega) Tako! Hoću da sjednem kraj tebe… OSVALD: Da, sjedi. Neka i Regina ostane ovdje. Neka Regina stalno bude uza me. Pa ti ćeš mi učiniti uslugu iz ljubavi, Regina, zar ne? REGINA: Ne razumijem. GOSPOĐA ALVING: Uslugu iz ljubavi? OSVALD: Da ako bude potrebno. GOSPOĐA ALVING: Osvalde, zar tvoja majka nije tu, da ti čini usluge iz ljubavi? OSVALD: Ti? (Smiješi se) Ne, majko, ovu mi ti nećeš učiniti. (Smiješi se bolno) Ti! Ha-ha! (Pogleda je ozbiljno) Uostalom ti bi bila najbliža za to. (Žestoko) Zašto ne možeš da mi kažeš ti, Regina? Zašto me ne zoveš Osvald? REGINA (tiho) Ne vjarujem da bi gospođa Alving pristala na to. GOSPOĐA ALVING: Samo još trenutak i to će biti dozvoljeno. Sjedi i ti ovdje s nama. REGINA (sjeda skromno i oklijevajući za drugu stranu stola.) 

GOSPOĐA ALVING: A sada, moj jadni patniče, sad ću da ti skinem teret s duše… OSVALD: Ti, majko? GOSPOĐA ALVING: i sve ono što nazivaš grižnjom savjesti i kajanjem i prlijekorom. OSVALD: Zar misluš da to možeš? GOSPOĐA ALVING: Da, sada mogu, Osvalde. Maloprije, kad si govorio o životnoj radosti, kao da mi se čitavo moje bivstvovanje vratilo ali u jednom novom svjetlu. OSVALD (trese glavom) Ne razumijem ni riječi. GOSPOĐA ALVING: Trebalo je da poznaješ svoga oca kad je bio još sasvim mlad poručnik. Kako je u njemu plamtjela životna radost! OSVALD: Da, to znam. GOSPOĐA ALVING: Njegov pogled bio je kao praznični dan. Kakva je neobuzdana snaga i životna radost bila u njemu! OSVALD: I onda? GOSPOĐA ALVING: I onda je jedno takvo dijete životne radosti jer tada je on bio kao dijete moralo da sprovodi svoje dane u malom mjestu koje nije pružalo nikakve prave radosti, nego sama uživanja. Morao je da provodi dane ovdje, gdje nije nalazio nikakve svrhe života; imao je samo službu. Gdje da nađe zadatak kome bi se mogao posvetiti čitavom svojom dušom? Imao je samo poslove. Nemati ni jednog druga koji bi bio u stanju da osjeti šta je to životna radost samo dangube i rasipnike!OSVALD: Majko! GOSPOĐA ALViNG: I tako je došlo, što je i moralo doći. OSVALD: A šta je moralo doći? GOSPOĐA ALVING: I sam si ranije rekao šta bi se s tobom desilo, ako ostaneš kod kuće. OSVALD: Hoćeš li time da kažeš da otac? GOSPOĐA ALVING: Tvoj jadni otac nije imao nikakvog ventila za tu nabujalu životnu radost koja je bila u njemu. Pa ni ja mu nisam unosila vedrine u kuću. OSVALD: Ni ti? GOSPOĐA ALVING: Učili su me nešto o dužnostima i sičnim stvarima i ja sam u to dugo i čvrsto vjerovala. Tako je sve proticalo u dužnostima, mojim dužnostima i njegovim dužnostima. Bojim se, Osvalde, da sam tvom jadnom ocu kuću učinila nepodnošljivom. OSVALD: Zašto mi o tome nikad ništa nisi pisala? GOSPOĐA ALVING: Dosada to nikad nisam vidjela u takvom svjetlu, da bih tebi, svom sinu, to mogla pominjati. OSVALD: Pa kako si to onda vidjela? GOSPOĐA ALVING (polako) Vidjela sam samo jedno da je tvoj otac bio slomljen čovjek, još prije nego što si se ti rodio. OSVALD (prigušenim glasom) Ah! (Ustaje i ide do prozora.) GOSPOĐA ALVING: A onda me je progonila iz dana u dan samo jedna misao, da Regina, u stvari, pripada ovamo u ovu kuću isto tako kao i mi je vlastito diete. OSVALD (brzo se okrene) Regina! REGINA (skoči i pita prigušenim glasom) Ja! GOSPOĐA ALVING: Da. Sad znate oboje. OSVALD: Regina! REGINA (gleda preda se) Majka je, dakle, bila jedna od onih. GOSPOĐA ALVING: Tvoja majka je imala mnogo dobrih osobina, Regina. REGINA: Da, ali je ipak bila od onih. Ponekad sam to i mislila; ali... Da, milostiva gospođo, otpustite me, molim vas, da smjesta odem. GOSPOĐA ALVING: Misliš li to ozbiljno, Regina? REGINA: Svakako. GOSPOĐA ALVING: Ti si, naravno, slobodna, ali… OSVALD (približi se Regini) Da odeš? Sada? Pa ti pripadaš ovamo. REGINA: Merci, gospodine Alving, sad već smijem da kažem Osvalde. Naravno, ne na onaj način, kako sam ja zamišljala. GOSPOĐA ALVING: Regina, ja prema tebi nisam bila iskrena… 

REGINA: Da, to je ibio i grijeh i sramota! Da sam znala da je Osvald bodestan, onda. Ali sada kad između nas i ne može biti ništa ozbiljno. Ne, ja, zasta, ne mogu da trčkaram ovdje na selu i da se mučim oko nekih bolesinih ljudi. OSVALD: Čak ni oko jednog jedinog koji ti je inače tako blizak? REGINA: Ne, zaista, ni to ne mogu. Svaka siromašna djevojka mora da iskoristi svoju mladost, jer inače se nađe na cjedilu prije nego što se i nadala. A ja u sebi takođe imam životne radosti, milostiva gospođo! GOSPOĐA ALVING: Da, nažalost, ali nemoj sebe da proćerdaš, Regina. REGINA: No, ako i to dođe, onda je tako moralo biti. Ako je Osvald krenuo za svojim ocem, moram i ja za svojom majkom. Smijem li da pitam, milostiva gospođo, zna li gospodin pastor Manders za ovu priču o meni? GOSPOĐA ALVING: Pastor Manders zna sve. REGINA (zabavljena svojom maramom) Da, onda ću gledati da što je moguće prije odem parobradom. Sa pastorom se uvijek mogu lako nagoditi; jer onda mislim da isto tako imam pravo na malo novaca, kao i on… taj odvratni stolar. GOSPOĐA ALVING: Neka ti bude, Regina. REGINA (gleda je čvrsto) A miostiva gaspođa je baš mogla i da me vaspita kao dijete jedne osobe od položaja, to bi meni bolje odgovaralo. (Zabaci glavu) Ah, koješta, i to me je briga! (S ogorčenim pogledom na zatvorenu flašu) Imala sam barem priliku da pijem šampanjac s ljudima od položaja. GOSPOĐA ALVING: A alko budeš trebala dom, Regina, onda dođi meni. REGINA: Ne, hvala lijepo, milostiva gospođo. Pastor Manders, taj će me već prihvatiti. A ako baš sve bude išlo naopako, onda znam kuću u koju i spadam. GOSPOĐA ALVING: A ta je? REGINA: Azil komornika Alvinga. GOSPOĐA ALVING: Regina, sad vidim ti ćeš se upropastiti! REGINA: Ah, koješta! Adieu. (Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) OSVALD (stoji kraj prozora i gleda napolje) Je li otišla? GOSPOĐA ALVING: Da. OSVALD (mrmlja za sebe) Kakva glupa priča, da! GOSPOĐA ALVING (stupi iza njega i stavi mu ruke na ramena) Osvalde, dragi moj dječače ovo te je sigurno jako potreslo? OSVALD (okrene lice prema njoj) Ta stvar s ocem, misliš? GOSPOĐA ALVING: Da, s tvojim nesretnim ocem. Bojim se da je to na tebe ostavilo prejak dojam. OSVALD: Šta ti pada na pamet? Svakako da me je veoma iznenadilo; ali mi, u stvari, to može biti i sasvim svejedno. GOSPOĐA ALVING (povuče ruke) Sasvim svejedno! To što je tvoj otac bio tako bezgranično nesretan! OSVALD: Naravno da osjećam sažaljenije prema njemu kao i prema svakom drugom, ali… GOSPOĐA ALVING: Inače ništa? Za svoga vlastitog oca! OSVALD (nestrpljivo) Ah, otac, otac. Pa ja oca nisam ni poznavao. Samo mi je jedno ostalo u sjećanju, da mi je zbog njega jedanput pozlilo. GOSPOĐA ALVING: Kakva užasna misao! Zar dijete ne bi trebalo da osjeća ljubav prema svam ocu u svim prilikama? OSVALD: A ako dijete nema ništa da zahvali svome ocu? Ako ga nikako nije poznavalo? Zar se ti stvarno još držiš starih praznovjerja, ti koja si inače tako prosvijećena?GOSPOĐA ALVING: Zar su tebi to samo praznovjerja? OSVALD: Da, to moraš da uvidiš, majko. To je jedno od onih gledanja koja se povlače po svijetu, a… GOSPOĐA ALVING (potresena) Sablasti! OSVALD (hoda po sobi) Da, možeš ih nazvati i sablastima. GOSPOĐA ALVING (strastveno) Osvalde, onda ti ni mene više ne voliš! OSVALD: Tebe barem poznajem GOSPOĐA ALVING: Da, poznaješ me; ali to je sve! OSVALD: I ja takođe znam, kako ti mene voliš; već zbog toga bih ti morao biti zahvalan. A sada, kad, sam bolestan, ti mi možeš biti od velike koristi. 

GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, Osvalde? O, skoro da bih blagoslovila tvoju bolest koja te je dotjerala meni i kući. Jer, ja sad vidim: ja tebe nemam, ja te moram zadobiti.OSVALD (nestrpljivo) Da, da, da, sve su to samo fraze. Ne zaboravi da sam ja bolestan čovjek, majko. Ja više ne mogu da se bavim drugim ljudima; dosta mi je da se bavim samim sobom. GOSPOĐA ALVING (tiho) Biću strpljiva i zadovoljna. OSVALD: A i vesela, majko! GOSPOĐA ALVING: Da, moj dragi dječače, imaš pravo. (Prilazi mu) Jesam li te sada oslobodila svake grižnje savjesti i predbacivanja samom sebi? OSVALD: Da, to jesi. Ali ko će me osloboditi straha? GOSPOĐA ALVING: Straha? OSVALD (hoda po sobi) Regina bi to učinila za dobru riječ. GOSPOĐA ALVING: Ne razumijem te, šta je to sa strahom i s Reginom? OSVALD: Zar nije već kasna noć, majiko? GOSPOĐA ALVING: Već se bliži jutro. (Gleda napolje iz zimske bašte) Dan počinje da se bijeli gore na visovima. I biće lijepo vrijeme, Osvalde! Za koji trenutak vidjećeš sunce. OSVALD: Tome se radujem. Ah, ipak ima još ponešto čemu se mogu radovati i za šta mogu da živim. GOSPOĐA ALVING: To i ja mislim! OSVALD: Ako ne mogu da radim, onda… GOSPOĐA ALVING: Ah, uskoro ćeš ti opet moći da radiš, moj dragi dječače. Sad više ne smiješ razbijati glavu tim mučnim i poražavajućim mislima. OSVALD: Ne, dobro je šito si mi ova uobraženja svalila sa duše. A kad bih se još samo jednog riješio (Sjeda na sofu) Sad ćemo da porazgovaramo, majko… GOSPOĐA ALVING: Da, hoćemo. (Ona gurne fotelju do sofe i sjedne sasvim blizu njega.) OSVALD: a uskoro će i sunce. A onda ćeš znati sve. I ja više neću imati ovog straha. GOSPOĐA ALVING: Šta kažeš da ću znati? OSVALD (ne sluša je) Majko, zar nisi ranlije rekla da nema ničeg na svijetu što ti ne bi za mene učinila ako bih te zamolio? GOSPOĐA ALVING: Naravno da sam rekla! OSVALD: I ti si i sad kao i prije opremina na to, majko? GOSPOĐA ALVING: U to se možeš pouzdati, moj dragi, jedini dječače. Pa ja i ne živim nizašto drugo, nego samo za tebe. OSVALD: Da, da; onda treba da čuješ ti majko, ti si jaka, snažne duše. Moraš ostati sasvim mirna, kad ovo čuješ. GOSPOĐA ALVING: Ali šta je to tako strašno? OSVALD: Ne smiješ vikati. Čuješ li? Obećavaš li mi to? Sjedićemo i sasvim mirno govoriti o tome. Obećavaš li mi to, majko? GOSPOĐA ALVING: Da, da, obećavam ti, samo govori! OSVALD: Da, onda treba da znaš, da ovo stanje umora i nesposobnosit da pomislim na rad da to sve nije ona prava bolest… GOSPOĐA ALVING: Ali šta je onda ta bolest? OSVALD: Ta bolest koju sam naslijedio, ona (Pokazuje na čelo i dodaje sasvim tiho) ona je ovdje, unutra. GOSPOĐA ALVING (gotovo bez glasa) Osvalde! Ne ne! OSVALD: Ne viči. Ne mogu to da podnesem. Da, ona sjedi ovdje unutra i vreba. I može da izbije u svako vrijeme i svakog časa. GOSPOĐA ALVING: O, kako užasno! OSVALD: Samo mirno sada! Tako je to sa mnom. GOSPOĐA ALVENG (skoči) To nije istina, Osvalde! To nije moguće! Ne može biti tako! OSVALD: U Parizu sam imao jedan napad. Ubrzo je prošao. Ali kad sam saznao kako je to bilo sa mnom, spopao me je strah, tako ludački i tako divlji, da sam otputovao kući i tebi što sam brže mogao. GOSPOĐA ALVING: To je, dakle, taj strah! OSVALD: Da, jer to je neopisivo mučno, vidiš li. Kad bi to bila obična, smrtna bolest. Jer smrti se ja ne

bojim, iako bih volio da živim što duže. GOSPOĐA ALVING: Da, da, Osvalde, i treba da živiš! OSVALD: Ali to je tako neopisivo mučno. Kao da opet postajem dijete u povitku; da me drugi hrane i tako dalje. Ah, to je neopisivo! GOSPOĐA ALVING: Dijete ima majku da ga njeguje. OSVALD (skoči) Nikad i nikad! Upravo to neću! Ne mogu da podnesem ni pomisao da bih možda godinama tako ležao tako i ostario i osijedio. Konačno, i ti bi još mogla da umreš prije mene. (Sjeda na stolicu gospođe Alving) Jer to ne mora odmah da završi smirću, rekao je ljekar. On je to nazvao nekom vrstom omekšavanja mozga ili nešto slično. (Smiješi se turobno) Nalazim da sam izraz zvuči lijepo. Uvijek pri tom pomislim na zavjese od svilenog baršuna trešnja crvene boje, na nešto po čemu se delikatno klizi. GOSPOĐA ALVING (uzvikne) Osvalde! OSVALD (opet skoči i hoda po sobi) A sad si mi oduzela i Reginu! Da sam barem nju imao. Ona bi mi već učinila uslugu iz ljubavi. GOSPOĐA ALVING (prilazi mu) Šta misliš time, moj sine? Zar ima na svijetu kakve usluge iz ljubavi koju ja tebi ne bih učinila? OSVALD: Kad sam se u Parizu oporavio od napada, onda mi je ljekar rekao da, kad napad opet dođe a on će opet doći onda više nema nikakve nade. GOSPOĐA ALVING: Zar je bio tako bezdušan, da ti… OSVALD: Zahtijevao sam to od njega. Rekao sam mu da imam načina da to predusretnem (Smiješi se veselo) I zasta imam. (Vadi neku kutijicu iz unutrašnjeg džepa na grudima) Majko, vidiš li ovo ovdje? GOSPOĐA ALVING: Šta je to? OSVALD: Morfij u prahu. GOSPOĐA ALVING (gleda ga užasnuto) Osvalde dječače moj? OSVALD: Sakupio sam dvanaest kapsula GOSPOĐA ALVING (pruža ruku) Daj mi tu kutiju, Osvalde! OSVALD: Još ne, majko. (Stavlja kutiju opet u džep.) GOSPOĐA ALVING: To neću preživjeti! OSVALD: Moraćeš. Da sam imao Reginu, rekao bih joj šta je sa mnom i zamolio bih je za tu posljednju uslugu iz ljubavi; ona bi mi pomogla, to znam sigurno. GOSPOĐA ALVING: Nikada! OSVALD: Kad bi me ovaj užas savladao, kad bi me vidjela kako bespomoćno ležim kao malo dijete u povitku, prepuštenog sudbini, izgubljenog bez nade bez spasa… GOSPOĐA ALVING: Nizašto na svijetu to Regina ne bi učinila! OSVALD: Regina bi to učinila. Regina ima tako čudno lako srce. I ubrzo bi joj bilo preko glave da njeguje jednog takvog bolesnika kao što sam ja. GOSPOĐA ALVING: Onda neka je slava i hvala nebesima što Regina nije tu! OSVALD: Da, ali sad mi onda ti moraš učiniti tu uslugu iz ljubavi, majko. GOSPOĐA ALVING (viče glasno) Ja! OSVALD: Zar mi ti nisi najbliža? GOSPOĐA ALVING: Ja! Tvoja majka! OSVALD: Upravo zato. GOSPOĐA ALVING: Ja, koja sam ti dala život? OSVALD: Za život te nisam molio. I kakav si mi to život dala? Ja ga više neću! Uzmi ga natrag! GOSPOĐA ALVING: U pomoć! U pomoć! (Istrči u predsoblje.) OSVALD (za njom) Ne odlazi od mene! Kuda ćeš? GOSPOĐA ALVING: Da ti dovedem ljekara, Osvalde! Pusti me da idem! OSVALD (takođe napolju) Nećeš ići. I unutra neće više niko ući. (Okreće ključ u bravi.) GOSPOĐA ALVING (ponovo ulazi) Osvalde, Osvalde, dijete moje! OSVALD (ide za njom) Ti tvrdiš da me voliš kao majka a možeš da me gledaš kako se mučim u ovom bezimenom strahu? GOSPOĐA ALVING (poslije kraće pauze, potpuno se savladava) Evo moje ruke. OSVALD: Znači hoćeš? 

GOSPOĐA ALVING: Ako bude potrebno. Ali to neće biti potrebno. Ne, ne, ni sada ni nikada. OSVALD: Nadaćemo se. I živjeti zajedno koliko možemo. Hvala ti, majko. (On sjeda u fotelju koju je gospođa Alving dogurala do sofe. Sviće. Lampa na stolu još gori.) GOSPOĐA ALVING (približi se oprezno) Jesi li sada miran? OSVALD: Da. GOSPOĐA ALVING (sagnuta nad njim) To je bilo neko tvoje užasno uobraženje, Osvalde. Ti ne možeš da podneseš tako mmogo uzbuđenja. A sad se moraš odmarati. Kod kuće, kod svoje majke, moj ljubimče. Svaka tvoja i najmanja želja biće ispunjena kao onda kad si bio malo dijete. Tako. Sad je napad prošao. Vidiš li kako je to lako? Ah, znala sam ja to dobro. I vidiš, Osvalde, kakav nam divan dan dolazi? Sjajni sunčevi zraci. Sad tek možeš lijepo da vidiš svoj zavičaj. (Ona ode do stola i ugasi lampu. Izlazi sunce. Glečeri i planinski vrhovi leže u sjajnom jutarnjem svjetlu.) OSVALD (sjedi u fotelji, leđima okrenut pozadini i ne miče se. Iznenada kaže) Majko, daj mi sunce! GOSPOĐA ALVING (kraj stola, lecne se i pogleda ga) Šta kažeš? OSVALD (ponavlja tiho i muklo) Sunce. Sunce. GOSPOĐA ALVING (pritrči mu) Osvalde, šta ti je? OSVALD (izgleda kao da se grči u stolici, svi mišići mu popuštaju, lice mu je bezizražajno, zuri slijepo preda se). GOSPOĐA ALVING (drhti od užasa) Šta je to? (Viče) Osvalde! Šta ti je! (Baca se pred njega na koljena i drma ga) Osvalde! Osvalde! Pogledaj me! Zar me me poznaješ? OSVALD (muklo kao i prije) Sunce. Sunce. GOSPOĐA ALVING (skače očajna, hvata se objema rukama za kosu i viče) Ovo se me može podnijeti! (Šapće kao ukočena) Ovo se me može podnijeti! Nikad više! (Iznenada) Gdje mu je samo? (Brzo ga pipa po grudima) Evo! (Ustukne koji korak i vikne) Ne, ne, ne! Da! Ne, ne! (Stoji malo udaljena od njega, s rukama u kosi i zuri u njega u nijemom užasu.) OSVALD (sjedi nepokretno kao i prije i govori) Sunce. Sunce. 

Kraj