Henrik Ibzen - Sablasti

Henrik Ibzen Sablasti

Prevod: Zeina Mehmedbai

LICA: HELENA ALVING, udovica kapetana i komornika Alvinga OSVALD, njen sin, slikar MANDERS, pastor ENGSTRAND, stolar REGINA ENGSTRAND, djevojka u kui gospoe Alving Radnja se odvija na imanju gospoe Alving uz veliki fjord u zapadnoj Norvekoj. PRVI IN Prostrana soba prema bati sa jednim vratima u lijevom zidu i dvoja vrata u desnom. U sredini sobe okrugli sto okruen stolicama. Na stolu su knjige, asopisi i novine. Lijevo naprijed jedan prozor, pored njega mala sofa, pred njom stoli za ivanje. U pozadini prostor prelazi u otvorenu, neto uu zimsku batu koja je zatvorena staklenim zidovima i staklenim oknima. U desnom zidu zimske bate su vrata koja vode u batu. Kroz staklene zidove vide se obrisi tmurnog fjordovskog pejzaa, utonulog u jednolinu kiu. Engstrand stoji na batenskim vratima. Lijeva noga mu ja malo iskrivljena; na onu izme ima drveni dodatak, Regina, sa praznom kanticom za zalijevanje cvijea u ruci, spreava ga da ue. REGINA (priguenim glasom) ta hoe? Ne mii se s mjesta. Sve kapa vlaga s tebe. ENGSTRAND: Kiica naeg Gospoda je to, dijete moje! REGINA: E, vraja je to kia! ENGSTRAN: Isuse boe, kakve su to rijei, Regina. (doepa nekoliko koraka u sobu) Ali ta sam ono htio da kaem REGINA: Ne lupaj tom nogom, ovjee! Mladi gospodin gore lei i spava. ENGSTRAND: Jo lei i spava? Usred bdijela dana? REGINA: ta se to tebe tie! ENGSTRAND: Sino sam bio na nekoj pijanki REGINA: E, to ti vjerujem. Page 1

Henrik Ibzen - Sablasti ENGSTRAND: Da, dijete moje, mi ljudi imamo svoje slabosti REGINA: Da, svakako! ENGSTRAND: A, vidi, tolito je iskuenja na ovome svijetu; ali, sam bog zna, da sam ve u rano jutro, u pola est, bio na svom poslu. REGINA: Pa dobro ali sad gledaj da se izgubi. Neu da stojim ovdje kao da imam s tobom rendezvous. ENGSTRAND: ta to nee da ima? REGINA: Neu da te ovdje ko vidi. Dakle, sad put pod noge. ENGSTRAND (doe nekoliko koraka blie) Da zna da neu otii prije nego to s tobom ne porazgovaram. Danas popodne zavravam svoj posao dolje u kolskoj zgradi, a onda u gledati da jo veeras parobrodom stignem kui. REGINA (mrmlja) Sretan ti put! ENGSTRAND: Hvala lijepa, dijete moje. Viidi, sutra treba da se posveti azil i tada e vjerovatno opet potei opojna pia na sve strane. Pa, neka niko ne kae za Jakoba Engstranda da ne moe ostati vrst kad nae iskuenje. REGINA: Ha! ENGSTRAND: A sutra e se ovdje sastati toko finih ljudi. Oekuje se i pastor Manders iz grada. REGINA: On dolazi vec danas. ENGSTRAND: Eto vidi. Dovraga zna, ba njemu neu da dajem povoda za predbacivanje. REGINA: Aha! To je, dakle! ENGSTRAND: ta je? REGINA (gleda ga otro) Na ta to opet hoe da navue pastora? ENGSTRAND: Pst! Pst! Ti ba nisi pri zdravoj pameta! Ja da navuem pastora? Ma ne, pa pastor je uvijek bio isuvie dobar prema meni. Nego ta sam ono htio da ti kaem dakle, kako rekoh, veeras opet putujem kui. REGINA: Moj blagoslov ima. ENGSTRAND: Da, ali ja bih htio i tebe da povedem, Regina. REGINA (otvorenih usta) Mene? Ma ta kae? ENGSTRAND: Kaem da hou tebe da povedem kui. REGINA (podrugljivo) E, pa, malo e priekati dok mene nagovori. ENGSTRAND: To emo jo vidjeti. REGINA: E, pa, moe biti siguran da emo to jo vidjeti. Ja koja sam odrasla kod gospoe komornika Alvinga? Ja koja sam skoro kao roeno dijete u ovoj kui? Ja da idem tebi? U jednu takvu kuu? Fuj, avole! ENGSTRAND: Dovraga, ta to treba da znad? Suprotstavlja se vlastitom ocu, ti, gusko!? REGINA (mrmlja) A koliko si puta rekao da te se ja ne tiem? ENGSTRAND: Kojeta, ne obaziri se sad na to? REGINA: A koliko si me samo puta izgridio i rekao da sam? Fi done! ENGSTRAND: Ne, bog dragi zna da nikad nisam upotrebljavao proste rijei. REGINA: O! Znam ja vrlo dobro koje si ti rije upotrebljavao. ENGSTRAND: Moda, ali i to je bilo uvijek samo kad sam bio malo - hm. Toliko je iskuenja na ovome svijetu, Regina. REGINA: Uh! Page 2

Henrik Ibzen - Sablasti ENGSTRAND: Ili onda kad bi se tvoja majka poela praviti vana. Pa morao sam i ja imati neto ime bih je ljutio, dijete moje. Nije ona bila nizata. (Imitira) Pusti me, Engstrande! Pusti me na miru! Ja sam tri godine sluila kod komornika Alvinga na Rosenvaldu jesam! (Smije se) O, boe, boe! Nikad nije mogla da zaboravi da je kapetan postao komornik za vrijeme njenog slubovanja. REGINA: Jadna majka prerano si je u smrt otjerao. ENGSTRAND (uspravi se) Da, zna se, za sve sam uvijek ja kriv. REGINA (okrene se, poluglasno) Uh! Pa onda ova noga! ENGSTRAND: ta kae, dijete moje? REGINA: Pied de mouton! ENGSTRAND: To je sigurno engleski? REGINA: Da. ENGSTRAND: Naravno, ovdje si svata nauila i to nam sad moe dobro doi, Regina. REGINA (poslije krae pauze) A ta to, zapravo, namjerava sa mnom u gradu? ENGSTRAND: Kako moe i da pita, ta to namjerava jedan otac sa svojim jedinim djetetom? Pa zar ja nisam osamljen i naputen udovac? REGINA: Ah, samo ne poimji s takvim brbljarijama. Zato hoe da budem s tobom u gradu? ENGSTRAND: Pa, rei u ti, htio bih da zaponem neto novo. REGINA (zvizne) esto si ti to pokuavao pa je uvijek bilo naopako. ENGSTRAND: Da, ali ovaj puta e vidjeti, Regina! Nek me avo odnese ako REGINA (udari nogom) Ne psuj! ENGSTRAND: Dobro, dobro. Tu, bogami, ima pravo, dijete moje! Nego ta ono htjedoh da kaem ja sam ovdje radei na novom azilu lijepu svoticu ostavio na stranu. REGINA: Tako? Pa to ti je dobro. ENGSTRAND: U ta bi ovjek i potroio ovdje kod seljaka to malo svoje crkavice? REGINA: Da, pa onda? ENGSTRAND: Pa, vidi, sad imam namjeru da novac uloim u neto to se isplati. Mislio sam tako neku vrstu pansiona za pomorce REGINA: Uh! ENGSTRAND: Sasvim fini pansion, zna, ne neki svinjac za mornare. Nebesa, da, to bi moralo biti neto za kapetane brodova i kormilare i za stvarno fine muterije. REGINA: A tu bi ja trebala da? ENGSTRAND: Da mi pomogne, dabome. Samo tako, svojom pojavom ti to ve shvata. Prokletstvo, ne bi ti to bilo teko, dijete moje. Bie ti sve onako kako ti eli. REGINA: Da svakako! ENGSTRAND: A ena mora biti u takvoj kui to je jasno kao dan. Jer uvee mora biti i malo zabave sa pjesmom i plesom i tako dalje. Ne zaboravi da su to pomorci koji su putovali po velikim morima. (prie blie) Nemoj biti glupa, Page 3

Henrik Ibzen - Sablasti Regina, da sama sebi staje na put. Kud to moe odavde stii? ta ima od toga to te je milostiva gospoa toliko mazila? ujem da treba ti da pazi na one bitange u novom azilu. Zar je to za tebe? Zar si na to spala da se do smrti izmui za te prljave dripce? REGINA: Ne, kad bi bilo po mojoj elji, onda no, to jo moe i doi. To jo moe doi! ENGSTRAND: ta to jo moe doi? REGINA: Nita, to se tebe ne tie. Je li to mnogo novaca to si ostavio na stranu? ENGSTRAND: Sve u svemu moglo bi biti sedam-osam stotina kruna. REGINA: Nije ni malo loe. ENGSTRAND: Za poetak e biti dovoljno, dijete moje. REGINA: I ne misli da meni ustupi neto od tog novca? ENGSTRAND: Ne; bogami, to ne mislim. REGINA: Nee mi poslati ni toliko da kupim neki bijedni materijal za haljinu? ENGSTRAND: Samo ti poi sa mnom u grad li ostani sa mnom, pa e imati haljina koliko god hoe. REGINA: Pih! To bih mogla da radim i na svoju ruku da mi se hoe. ENGSTRAND: Ne, Regina, bolje je da te vodi oeva ruka. Ja sad mogu da imam lijepu kuu u Maloj Luci. Zato mi treba mnogo gotovog novca, a to bi mogla biti neka vrsta doma za pomorce. REGINA: Ali ja neu s tobom! Neu nikakvog posla s tobom. Idi ti svojim putem! ENGSTRAND: Neka me avo odnese ako ti i ostane dugo sa mnom, dijete moje. Ah, naalost! Kad bi se samo znala ponaati kako treba. Tako zgodna djevojka kakva si postala zadnjih godina REGINA: Pa? ENGSTRAND: Pa ne bi dugo potrajalo, a doao bi kakav kormilar ili ak kapetan. REGINA: Za takvog se ja ne bih ni udala. Pomorci nemaju savoir vivre. ENGSTRAND: ta to nemaju? REGINA: Kaem, poznajem ja pomorce. To nisu prilike za udaju. ENGSTRAND: Pa i ne mora se udavati. To se i ovako isplati (Povjerljivije) On, Englez, onaj sa luksuzne jahte taj je dao trista specijalnih talira a ona, ona nije bila nita ljepa od tebe. REGINA (na njega) Gubi se! ENGSTRAND: De, de, nee me valjda jo i udariti. REGINA: Hou! Udariu te ako tako govori o majci. Gubi se, kad ti kaem! (gura ga prema vrtnim vratima) I ne lupaj vratima, jer mladi gospodin Alving ENGSTRAND: spava, naravno. udnovato koliko se brine za mladog gospodina Alvinga (Tie) Hoho! Nee valjda taj? REGINA: Napolje! I to smjesta! Ti si uvrnut, ovjee! Ne, ne tim putem. Otud e doi pastor Manders. Ti niz kuhinjske stepenice. ENGSTRAND (nadesno) Evo, odlazim ja, odlazim. A ti malo porazgovaraj s ovim ovjekom to dolazi. Taj e ti ve kazati ta je svako dijete duno svome ocu. Jer, vidi, ipak sam ja tvoj otac. To ti mogu i iz crkvene knjige dokazati. Page 4

Henrik Ibzen - Sablasti (On izlazi na druga vrata koja mu Regina otvara i zatvara ih za njim. Regina se urno pogleda u ogledalo, hladi se maramicom i popravlja ovratnik; onda se opet pone baviti cvijeem. Manders u ogrtau i s kiobranom; preko ramena nosi malu putnu torbu; ulazi kroz batenska vrata u zimsku batu.) MANDERS: Dobar dan, djevojko Engstrand. REGINA (okree se radosno iznenaena) Gle, pa tu je gospodin pastor! Dobar dan. Zar je parobrod ve sitigao? MANDERS: Ovog trena. (Ide kroz zimsku batu) Ovo kino vrijeme to danima traje ba je teko. REGINA (slijedi ga) Ali za zemljoradnika je ovo vrijeme pravi blagoslov, gospodine pastore. MANDERS: Tu, naravmo, imate pravo. Mi gradski ljudi tako malo na to mislimo. (Hoe da skine ogrta.) REGINA: Mogu li vam pomoi? Evo evo! Kako je mokar! Odmah u ga objesiti u predsoblju. I kiobran u otvoriti da se sui. (Ona odlazi sa stvarima na druga vrata desno. Manders skida torbu i eir i stavlja ih na stolicu. U meuvremenu Regina dolazi ponovo.) MANDERS: Ah, ba je dobro nai se pod krovom i zaklonom. No, ovdje na imanju sa sigunno svi dobro i zdravo? REGINA: Da, hvala lijepo. MANDERS: A ima i dosta posla za sutranji dan, zar ne? REGINA: Da, sve se mora pripremiti. MANDERS: Nadam se da je gospoa Alving kod kue? REGINA: Da, maravno; otila je gore da iskuha okoladu za mladog gospodina. MANDERS: Da, recite uo sam jo dolje u pristanitu da je Osvald tu. REGINA: Stigao je prekjue. A tek danas smo ga oekivali. MANDERS: Nadam se da je svje i io? REGINA: Hvala lijepo, tako je. Ali strano je umoran od puta. Putovao je bez prekida ak iz Pariza. itav put je preao u jednom istom vozu. Mislim da je sad malo zaspao. Zato moramo tie govoriti. MANDERS: Pst! Biemo sasvim tihi. REGINA (namjetajui fotelju kraj stola) Tako, izvolite sjesti, gospodine pastore, i smjestite se udobno. (On sjeda. Ona mu dotura stoliicu pod noge) Tako! Je li Vam dobro, gospodine pastore? MANDERS: Hvala, hvala, izvrsno mi je. (Posmatra je) Znate ta, djevojko Engstrand ini mi se da ste ba porasli, od kad sam vas posljednji put vidio. REGINA: Mislite, gospodine pastore? Milostiva gospoa kae da sam postala punija. MANDERS: Punija? No da, malo moda ba kao to treba. (Kratka pauza) REGINA: Treba li da odem po milostivu gospou? MANDERS: Hvala, hvala, nije nikakva urba, drago moje dijete. Pa, recite mi sad, dobra moja Regima, kako je vaem ocu ovdje? REGINA: Hvala, gospodine pastore, nije mu loe. MANDERS: On me je potraio kad je zadnji put bio u gradu. REGINA: Stvarno? Uvijek je tako sretan kald moe razgovarati s gospodinom Page 5

Henrik Ibzen - Sablasti pastorom. MANDERS: A i vi ga sigurno esto obilazite tamo dolje? REGINA: Ja? Da, da, odem, kad god imam vremena. MANDERS: Kao ovjek, va otac nije od najjaih, djevojko Engstrand. Trebala bi mu meka vrsta ruka da ga vodi. REGINA: Ah, da, to bi nekako bila istina. MANDERS: Treba da ima kraj sebe nekog kome je naklonjen, do ijeg mu je miljenja stalo. I sam je to tako iskreno priznao kad je zadnji put bio kod mene. REGINA: Da, i meni je govorio neto slino. Ali ne znam kako bi gospoa Alving bez mene i to ba sad kad treba da vodimo novi azil. A i ja bih vrlo nerado otila od gospoe Alving; uvijek je bila tako dobra prema meni. MANDERS: Ali dunost kerke, moja dobra djevojko. Naravno, morali biste prvo dobiti pristanak gospoe Alving. REGINA: Ali ja ne znam ni je li to pristojno, da ja u ovim godinama vodim domainstvo jednom samcu. MANDERS: ta! Pa, draga djevojko Engstrand, rije je o vaem vlastitom ocu! REGINA: Da, moda je tako, a ipak. Da, kad bi to bila dobra kua i sasvim realan gospodar. MANDERS: Ali, draga moja Regina. REGINA: Neko kome bih i ja bila naklonjena, u koga bih mogla da se pouzdam, kome bih bila kao kerka. MANDERS: Da, ali, drago moje dobro dijete. REGINA: Onda bih vrlo rado pola u grad. Ovdje napolju je sve tako strano samotno pa vi i sami znate gospodine pastore, ta znai biti sam na svijetu. A ja mogu da kaem da sam hitra i voljna da radim. Da ne znate vi neko mjesto za mene, gospodine pastore? MANDERS: Ja? Zasta, ne, ne znam nikakvo. REGINA: Ali dragi, dragi gospodine pastore sjetite se mene, ako nekad MANDERS (ustaje) Da, to zbilja hou, djevojko Engstrand. REGINA: Jer ako ja MANDERS: Hoete li sada biti tako ljubazmi da odete po gospou Alving? REGINA: Ona e odimah biti ovdje, gospodine pastore. (Odlazi lijevo.) MANDERS (eta tamo-amo po sobi, u pozadini malo zastane s rukama na leima i gleda napolje u vrt. Onda se vrati u blizinu stola, uzme u ruke knjigu, pogleda naslovnu stranu, ustukne, a onda razgleda jo neke) Hm zar tako? (GOSPOA ALVING ulazi na desna vrata. Regina je prati i odmah zatim izae na prednja vrata desno) GOSPOA ALVING: (prua Mandersu ruku) Dobro doli, gospodine pastore. MANDERS: Dobar dan, milositiva gospoo. Tu sam, dakle, kao to sam obeao. GOSPOA ALVING: Uvijek taan kao sat. MANDERS: A vjerujte mi, uopte nije bilo lako da se otrgnem. Tolike komisije i slube u kojima sjedim. GOSPOA ALVING: Utoliko je jo ljepe od vas to ste doli rano. Tako Page 6

Henrik Ibzen - Sablasti moemo i prije ruka obaviti poslove. Ali gdje vam je kofer? MANDERS (brzo) Moje stvari su dolje kod bakalina. Tamo u prenoiti. GOSPOA ALVING (prikriva smijeak) Zar vas se stvarno ni ovaj puta ne moe nagovoriti da prespavate kod mene? MANDERS: Ne, ne, potovana gospoo. Uostalom, najsrdanije zahvaljujem. Ostau tamo dolje, kako sam navikao. Tako mi je zgodnije, kad opet budem morao na palubu. GOSPOA ALVING: Pa, kako god elite. Ali inae mislim ipak, nas dvoje starih ljudi. MANDERS: Ne, nemojte se tako aliti. Danas ste, naravno, zadovoljni iznad svega. Prvo, jer je sutra slavlje, a drugo, to opet imate svog Osvada. GOSPOA ALVING: Da, kakva srea, zar ne? Ve su prole dvije godine otkako je posljedinji put bio kod kue. Ali sad je obeao da e ostati kod mene preko cijele zlme. MANDERS: Je li? Obeao je? Pa to je ba lijepo od njega. Jer, mora da je mnogo privlanije ivjeti u Rimu i Parizu, mogu da zamislim. GOSPOA ALVING: Ali, vidite, ovdje mu je majka. Moj dragi, divni djeak, ipak on ima osjeaja za svoju majku! MANDERS: Bilo bi to alosno, kad bi odvojenost i bavljenje stvarima kao to je umjetnost bile u stanju da otupe tako prirodna osjeanja. GOSPOA ALVING: Svakako. Ali ne, s njim, zasta, nee biti takve nevolje. Ba me zanima, hoete li ga vi prepoznati. Uskoro e sii. Malo je prilegao na sofu da se odmori. Ali sjedite, dragi moj gospodine pastore. MANDERS: Hvala lijepo. Dozvoljavate? GOSPOA ALVING: Ali naravno. (Sjeda za sto.) MANDERS: Dobro. A sad pazite (Ode do stolice na kojoj je putna torba, vadi iz nje paket papira, sjeda s druge strane stola i oslobaa mjesto za papir) Dakle, evo prvo (Zastane) Gospoo Alving, otkud ove knjige ovdje? GOSPOA ALVING: Ove knjige? To su knjige koje ja itam. MANDERS: Takve knjige vi itate? GOSPOA ALVING: Naravno da itam. MANDERS: Zar se osjeate bolji i sretniji s lektirom ove vrste? GOSPOA ALVING: Kao da sam, u izvjesinoj mjeri, mirnija. MANDERS: udno. U kojoj mjeri? GOSPOA ALVING: Pa, tu nalazim neto kao objanjenje i potvrdu za mnogo toga o emu sam i sama razmiljala. To je, mame, udno, gospodine pastore, zapravo mema nita novo u tim knjigama; tu je samo ono to svijet uglavnom misli i vjeruje. Samo svijet uglavnom nije naisto s tim, nee to da prizna. MANDERS: A, dragi boe! Zar vi ozbiljno vjerujete da svijet? GOSPOA ALVING: To svakako vjerujem. MANDERS: Da, ali valjda ipak ne ovdje na selu? Ne ovdje kod nas? GOSPOA ALVING: O, naravno, i ovdje kod nas. MANDERS: Pa, onda moram da kaem! GOSPOA ALVING: Uostalom, ta vi to imate da prigovorite ovim knjigama? MANDERS: Da prigovorim? Vi valjda ne mislite da se ja bavim ispitivanjem ovakvih prozvoda? Page 7

Henrik Ibzen - Sablasti GOSPOA ALVING Drugim rijeima vi i ne poznajete to to proklinjete? MANDERS: Ja sam dovoljno itao o ovakvim kmjigama da ih mogu nauditi. GOSPOA ALVING: Da, ali vae vlastito miljenje. MANDERS: Draga gospoo Alving, ima nekih sluajeva u ivotu kad se moramo na druge oslonilti. To je tako na ovome svijetu i tako je dobro. ta bi inae bilo od ljudskog drutva? GOSPOA ALVING: Da, da, moda imate pravo. MANDERS: Uostalom, ja nikako ne poriem da takve knjige mogu da budu i privlane. Ne mogu vam ni zamjeriti to elite da se upoznate s duhovnim strujanjima koja postoje vani u velikom svijetu kuda ste i svog sina pustili da tako dugo putuje. Ali GOSPOA ALVING: Ali? MANDERS (sputa glas) Ali o tome se ne govori, giaspoo Alving. Niko nije duan da svakom pojedinom ovjeku polae raune o tome ta ita i ta misli u svoja etiri zida. GOSPOA ALVING: Naravno da ne, i ja sam tog miljenja. MANDERS: Pomislite samo koliko ste obzira duni ovom azilu koji ste odluili da podignete u ono vrijeme, kad su se vai pogledi o duhovnim stvarima jako razlikovali od sadanjih koliko ja mogu da prosudim. GOSPOA ALVING: Da, da, to bez daljnjeg priznajem. Ali mi smo htjeli o azilu MANDERS: Htjeli smo govoriti o azilu, dabome. Dakle, malo panje, dobra gospoo. Da preemo na nae poslove. (Otvara kovertu i vadi neke papire) Vidite li ovo? GOSPOA ALVING: Dokumenta? MANDERS: Sva su tu i u najboljem redu. Vjerujte mi, bilo je teko da ih dobijem pravovremeno. Morao sam ih formalno prisiliti. Vlasti su gotovo muno savjesne kad se radi o rjeenjima. Ali sad ih evo imamo (lista po svenju). Vidite, ovo je ustupnica koja je unesena i u gruntovnicu za imanje Solvik koje pripada gospodi Rozenvald, zajedno sa novim zgradama privatnih kua, kole, uiteljskih stanova i kapele koja se tamo nalazi. A evo i potvrde legata i zadubinskih pravila. Vidite, molim vas (ita) Pravila djejeg doma Zadubina kapetana Alvinga GOSPOA ALVING (gleda dokument) To je, dakle. MANDERS: Za naslov sam uzeo titulu kapetan, a ne komornik. Kapetan ne zvui tako bahato. GOSPOA ALVING: Svakako, kako vi mislite. MANDERS: A evo i tedne knjiice sa ukamaenim kapitalom koji je predvien da pokrije trokove uzdravanja azila. GOSPOA ALVING: Hvala lijepo. Ali budite tako dobri pa je zadrite, tako je zgodnije. MANDERS: Vrlo rado. Ja mislim da novac za sada jo ostavimo u tedionici. Kamatna stopa, dodue, nije bog zna ta: etiri procenta za pola godine. Ako bi se kasnije moglo doi do neke dobre zalone obligacije razumljivo da bi prvi prioritet i papir morao biti nesumnjivo siguran, a moe se o tome dalje razgovarati. Page 8

Henrik Ibzen - Sablasti GOSPOA ALVING: Da, da, gospodine pastore, to sve vi bolje razumijete. MANDERS: U svakom sluaju ja u se raspitati. A sad jo meto to stalno hou da vas pitam. GOSPOA ALVING: A to je? MANDERS: Treba li da osiguramo zgrade azila ili ne? GOSPOA ALVING: Pa naravmo da moraju biti osigurane! MANDERS: Samo strpljenja, potovana gospoo. Moramo to malo poblie osmotriti. GOSPOA ALVING: Kod mene je sve osigurano: i zgrada, i pokretna imovina, i etva i inventar. MANDERS: Razumljivo. Na vaem vlastitom posjedu. To i ja radim prirodno. Ali ovdje, vidite, stvari stoje sasvim drugaije. Azil treba, tako rei, da bude posveen jednom viem ivotnom zadatku. GOSPOA ALVING: Da, ali ako MANDERS: to se mene lino tie, ja se, zasta, nimalo ne bih protivio da se osiguramo za svaki sluaj. GOSPOA ALVING: Pa to i ja mislim. MANDERS: Ali kako emo s raspoloenjem ljudi iz ove sredine. Njih vi bolje poznajete nego ja. GOSPOA ALVING: Hm, raspoloenje MANDERS: Ima li ovdje znatan broj onih koji imaju pravo da kau svoje miljenje koji stvarno imaju pravo na to miljenje i koji bi se mogli usprotiviti? GOSPOA ALVING: ta podrazumijevate pod tim pravom da kau svoje miljenje? MANDERS: Pa prije svega mislim na ljude koji su na tako nezavisnim i uticajnim poloajima da nikad nije na odmet ako se njihovo miljenje uvai. GOSPOA ALVING: Ima ih ovdje raznoraznih koji bi se moda usprotivili ako MANDERS: No, vidite! U gradu ih ima mmotvo. Pomisltite samo na mnoge pristalice mog kolege! Moglo bi se, zasta, lako doi do zakljuka da ni vi ni ja nemamo pravog povjerenja u viu volju. GOSPOA ALVING: Ali ta se vas tie, dragi gospodine pastore, Vi ste svakako uvjereni da MANDERS: Da, znam, znam ja imam ovdje vrsto unutranje uvjereraje, to je svakako istina. A uprkos tome ne bismo mogli sprijeiti kriva i tetna tumaenja. A ova bi opet lako mogla da poremete djelatnost samog azila. GOSPOA ALVING: Ako se to moe desiti, onda MANDERS: Takoe ne mogu a da ne pomenem i teki da, gotovo bih rekao muni poloaj u kome bih se ja sam mogao nai. U vodeim krugovima u gradu pastoji veliko interesovanje za ovo pitanje azila. Pa azil je djelomino osnovan i u korist grada i nadajmo se da e u velikoj mjeri doprinijeti da se olaka komunalna pomo sirotinji. Ali poto sam ja bio va savjetnik i brinuo se za poslovni dio stvari, to se plaim da e zavidljivci prije svega mene napasti GOSPOA ALVING: Da, tame se ne smijete izlagati. MANDERS: A da ne pominjem napade koje bi neki listovi i novine bez svake sumnje usmjerili protiv mene. GOSPOA ALVING: Dosta, dragi pastore, ovi obziri su odluujui. Page 9

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: Dakle, neete da se osigura? GOSPOA ALVING: Ne, ostavimo tako. MANDERS (zavali se u stolicu) Ali ako se jednom dogodi neka nesrea? Nikad se ne zna. Da li biste mogli da nadoknadite tetu? GOSPOA ALVING: Ne, to vam otvoreno kaem to ne bih mogla ni u kojem sluaju. MANDERS: Da, ali znate li, gospoo Alving, onda zapravo preuzimamo znaajnu odgovornost. GOSPOA ALVING: Misite li da moemo drugaije? MANDERS: Ne. To je ba to. Zapravo ne moemo drugaije. Ne smijemo se izlagati nikakvim krivim sudovima. I ne smijemo nipoto izazivalti neraspoloenje u optini. GOSPOA ALVING: Vi kao sveenik svakako ne. MANDERS: I ja zaista vjerujem da se moemo pouzdati da e srea biti uz jedan ovakav zavod da, bie on pod posebnom zatitom. GOSPOA ALVING: Nadajmo se, gospodine pastore. MANDERS: Hoemo li, dakle, pri ovome i ostati? GOSPOA ALVilNG: Da, sigurno. MANDERS: Dobro. Kako vi hoete. (Biljei) Dakle ne osigurati. GOSPOA ALVING: Uostalom, ba udno to upravo danas govorite o tome MANDERS: esto sam to htio da vas pitam. GOSPOA ALVING: Jer je jue skoro izbio poar. MANDERS: ta kaete? GOSPOA ALVING: Pa nije se nita dogodilo. Samo se u stolariji zapalila blanjevina. MANDERS: Tamo gdje radi Engstrand? GOSPOA ALVING: Da, kau da je on esto vrlo neoprezan sa ibicama. MANDERS: Taj ovjek ima toliko toga u glavi sve neka iskuenja. Bogu hvala sad, kako ujem, ivi besprijekornim ivotom. GOSPOO ALVING: Tako? Ko to kae? MANDERS: Sam me je u to uvjeravao. A ipak je on i vrijedan radnik. GOSPOA ALVING: O, da, samo dok je trijezan MANDERS: Da, ta alosna slabost! A ponekad je, kae, prisiljen na to zbog svoje bolesne noge. Sasvim me je raznjeio kad je ono zadnji put bio u gradu. Doao je do mene i prosto nije znao kako da mi zahvali to sam mu ovdje naao posao, pa moe da bude sa Reginom. GOSPOA ALVING: Ali on je ne via esto. MANDERS: O, naprotiv, razgovara s njom svaki dan, sam mi je to rekao. GOSPOA ALVING: No, da, moe biti. MANDERS: On jasno osjea da mu treba neko ko e ga suzdrati kad padne u iskuenje. To je ono to je lijepo kod Jakoba Engstranda to tako bespomoono doe ovjeku i sam sebe optuuje i priznaje svoje prestupe. Kad je zadnji put bio kod mene i govorio mi ujte, gospoo Alving, ako njegovo srce zahtijeva da Regina bude kraj njega GOSPOA ALVING (brzo ustaje) Regina! MANDERS: Onda se vi tome ne biste smjeli suprotstaviti. Page 10

Henrik Ibzen - Sablasti GOSPOA ALVING: Tome u se svakako suprotstaviti. A osim toga Regina e dobiti namjetenje u azilu. MANDERS: Ali pomislite ipak on joj je otac. GOSPOA ALVING: Ah, znam ja najbolje, kakav joj je on otac bio. Ne, njemu se ona s mojim pristankom nikad nee vratiti. MANDERS (ustaje) Ali, dobra gospoo, ne budite tako estoki. Zaista je tuno kako vi Engstranda ne shvaate. ini se kao da ste uasnuti GOSPOA ALVING (mirnije) Svejedno. Ja sam Reginu uzela sebi i kod mene e i ostati. (Oslukuje) Tie, dragi pastore, dosta s tom temom. (Lice joj se ozari) ujte! Evo Osvald silazi niz stepenice. Sad emo samo njemu obratiti panju! (Osvald u lakom ogrtau sa eirom u ruci ulazi na lijeva vrata. Pui lulu) OSVALD (zastaje na vratima) Ah pardon mislio sam da su gospoda u radnoj sobi. (Dolazi blie) Dobar dan, gospodine pastore. MANDERS (bulji u njega) A! Pa to je udno GOSPOA ALVING: No, ta kaete za ovog ovdje, pastore? MANDERS: Kaem kaem pa to je zaista? OSVALD: Da! To je zasta izgubljeni sin, gospodine pastore. MANDERS: A, dragi moj mladi prijatelju. OSVALD: Pa, dobro, recimo sin koji se vratio kui. GOSPOA ALVING: Osvald misli na ono kako ste se vi protivili da postane slikar. MANDERS: Ponekad ovjeka zabrinu neiji koraci, a poslije ipak (Potrese mu ruku) Pa, dobro doli! Dobro doli! Dragi moj Osvalde valjda vas smijem zvati imenom? OSVALD: Da, kako biste me to zvali drugaije? MANDERS: Lijepo. ta sam ono htio da kaem, dragi moj Osvalde nemojte samo misliti da ja bezuslovno proklinjem umjetniki stale. Pretpostavljam da ih ima mnogo i u tom staleu koji unutra u sebi sauvaju nepokvarenu duu. OSVALD: Pa, nadajmo se. GOSPOA ALVING (sija od radosti) A ja poznajem jednog koji je i unutra i izvana nepokvarena dua. Pogledajte ga samo, gospodine pastore! OSVALD (etka po sobi) Da, draga majko. Dobro, dobro. MANDERS: Pa, razumljivo to se ne da sakriti. A vi ste ve postali i pozmato ime. Novine su vas esto pominjale i to u vrlo povoljnom smislu. Da, to jest, u posljednje vrijeme kao da su zautjele. OSVALD (stoji kraj cvijea) U posljednje vrijeme nisam vie smio da slikam tako mnogo. GOSPOA ALVING: I slikar se u meuvremenu mora odmoriti. MANDERS: Shvatam. Onda se priprema i skuplja snage za neto veliko. OSVALD: Da. Majko, zar neemo uskoro jesti? GOSPOA ALVING: Za manje od pola sata. Ima apetit, hvala bogu. MANDERS: I duhan mu prija. OSVALD: Naao sam oevu lulu gore u sobi i onda MANDERS: Aha, to je bilo to. GOSPOA ALVING: ta to? MANDERS: Kad je Osvald uao u sobu sa luom u ustima, bilo mi je kao da Page 11

Henrik Ibzen - Sablasti vidim njegovog oca, ivog pred sobom. OSVALD: Stvarno? GOSPOA ALVING: Kako moete tako neto rei! Pa Osvald je sav na mene. MANDERS: Moe biti. Ali tu je jedna crta u uglu usta, neto oko usana, to na dlaku podsjea na Alvinga barem sada kad pui. GOSPOA ALVING: Nikako. Ja mislim da Osvald prije ima neeg sveenikog oko usta. MANDERS: O, da! O, da! Mnoge moje kolege imaju sliinu crtu. GOSPOA ALVING: A sad ostavi tu lulu, dragi djeae, neu da mi ovdje zadimi. OSVALD (uini to) Rado. Htio sam je samo isprobati jer sam jednom kao dijete iz nje puio. GOSPOA ALVING: Ti? OSVALD: Da. Bio sam jo sasvim mali. Ali sjeam se jedne veeri, doao sam tati u sobu, a on je bio tako veseo i razuzdan. GOSPOA ALVING: Ah, ne sjea se ti nieg vie iz tog doba. OSVALD: Naprotiv. Tano se sjeam da me je on posadio sebi na koljena i dao mi lulu da puim. Pui, djeae, govorio je pui snano! I ja sam puio to sam mogao bolje, dok nisam osjetio da sam blijed i da mi sa ela cure krupne kapi znoja. A on se smijao iz sve snage. MANDERS: To je vrlo neobino. GOSPOA ALVING: Dragi prijatelju, to je Osvald samo sanjao. OSVALD: Ne, majko, to nikako nisam sanjao. Jer anda zar si to zaboravila onda si ti dola i odnijela me preko u djeju sobu. Tamo mi je bilo zlo i vidio sam da si ti plakala. Zar je tata esto zbijao takve ale? MANDERS: U svojoj mladosti bio je neobino veseo ovjek. OSVALD: A ipak je toliko toga stvorio u ivotu. Toliko dobrog i korisnog, a nije ak ni ostario. MANDERS: Da, vi ste stvarno naslijedili ime jednog vrijednog i asnog ovjeka, dragi moj Osvalde. Nadam se da e vam to biti podstrek. OSVALD: Da, trebalo bi da tako bude. MANDERS: Svakako je lijepo od vas to se doli na njegov dan pomena. OSVALD: Toliko jo mogu uiniti za tatu. GOSPOA ALVING: I da mogu da ga zadrim tako dugo to je jo najljepe. MANDERS: Kolko ujem, ostaete ovdje preko zime. OSVALD: Ostau neodreeno vrijeme, gospodine pastore. Ah, divno je opet biti kod svoje majke. GOSPOA ALVING: Da, zar ne, sine? MANDERS (gleda ih tronuto) Rano ste otili u svijet, dragi moj Osvalde. OSVALD: Svakako. Ponekad mislim da je bilo prerano. GOSPOA ALVING: Ah, to ne. Zdravom mladiu to samo dobro ini. A naroito onome ko je jedinac. Taj ne treba da ui uz tatu i mamu i bude razmaen. MANDERS: To je veliko pitanje, gospoo Alving. Roditeljska kua jeste i ostaje najbolje skrovite svakom djetetu. OSVALD: Ja se potpuno slaem s gospodinom pastorom. MANDERS: Pogledajte samo svog vlastitog sina. Moemo i o tome mirno Page 12

Henrik Ibzen - Sablasti govoriti u njegovom prisustvu. Kakve je to posljedice imalo za njega? Njemu je dvadeset est ili dvadesetsedam godina, a nikad jo nije imao prilike da upozna sreen ivot i dom. OSVALD: Izvinite, gospodine pastore ali tu ste u velikoj zabludi. MANDERS: Tako? Ja sam mislio da ste se gotovo iskljuivo kretali u umjetnikim krugovima. OSVALD: Pa i jesam. MANDERS: I to najvie s mladim umjetnicima. OSVALD: Pa da. MANDERS: Mislio sam da ti ljudi uglavnom nemaju sredstava da osnuju porodicu, kuu i ognjite. OSVALD: Mnogo ih je koji nemaju sredstava da se ene, gospodine pastore. MANDERS: No, upravo to i ja kaem. OSVALD: Ali zato ipak nisu bez svog doma. Neki od njih ga imaju, i to vrlo sreen i vrlo ugodan dom. (Gospoa Alving napeto slua, klimne glavom ali ne kae nita) MANDERS: Ali ja ne govorim o nekom momakom domainstvu. Pod domom podrazumijevam porodini dom gdje ivi mu sa svojom enom i djecom. OSVALD: Da. Ali sa svojom djecom i majkom svoje djece! MANDERS (ustuknu, zalomi rukama) Ah, milostivi boe! OSVALD: Zato? MANDERS: ivi zajedno sa majkom svoje djece! OSVALD: Da, zar bi vam drae bilo da majku svoje djece otjera? MANDERS: Vi, dakle, govorite o nezakonitim odnosima? O takozvanim divljim brakovima? OSVALD: Nikad nisam vidio neto naroito divlje u zajednikom ivotu tih ljudi. MANDERS: Ali kako je mogue da jedan jedan imalo pristojan ovjek ili jedna mlada ena moe da ivi takvim ivotom pred oima itavog svijeta! OSVALD: Ali ta da rade? Siromaan, mlad umjetnik siromana mlada djevojka. enidba kota novaca. ta, dakle, da rade? MANDERS: ta da rade? Da, gospodine Alving, ja u vam rei ta treba da rade. Prije svega, trebalo je da se klone jedno drugog to je trebalo da rade! OSVALD: S takvim govorom neete daleko stii kod mladih zaljubljenih ljudi od krvi i mesa. GOSPOA ALVING: Ne, neete daleko stii! MANDERS (nastavlja) I da vlasti trpe tako neto! Da tako neto moe da se dogaa pred oima svijeta. (Okree se gospoi Alving) Zar nisam imao razloga da budem zabrinut za vaeg sina? U krugovima gdje je nesikriveni nemoral u punom jeku i gdje je ve i korijen pustio. OSVALD: Hou da vam kaem neto, gospodine pastore. Ja sam stalan gost nedjeljom u nekom od tih nesreenih domainstava. MANDERS: I to nedjeljom! OSVALD: Da, pa tad se zabavlja. Ali nikad tamo nisam uo neku neugodnu rije niti sam bio svjedok iega to bi se mogilo nazvati nemoralnim. Ne, a znate li kad i gdje sam ja naiao na nemoral u umjetnikim krugovima? Page 13

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: Hvaa bogu, ne znam. OSVALD: No, onda u biti tako slobodan, da vam kaem. Naiao sam na nemoral onda kad bi neki od naih primjernih mueva i oeva porodice doao u Pariz da se malo na svoj nain zabavi i onda nama umjetnicima uinio ast da nas potrai u naim siromanim krmama. Tu smo imali ta nauiti. Ta gospoda su nam znala priati o nekim mjestima i stvarima o kojima mi ne bismo nikad ni sanjali. MANDERS: ta?! Vi hoete da kaete, da asni muevi iz naeg sela. OSVALD: Zar niste nikad uli kako se ti asni muevi tue na sve vei nemoral u inostranstvu, kad se opet vrate kui? MANDERS: Da, naravno. OSVALD: Moe im se mirno na rije vjerovati. Ima meu njima strunih ljudi. (Hvata se za glavu) Ah! taj lijepi, taj divni ivot slobode tamo vani da tako smije da se blati! GOSPOA ALVING: Ne smije se uzbuivati, Osvalde, to ti kodi. OSVALD: Ima pravo, majko. Nije mi to zdravo. Ovaj prokleti umor, vidi li? Pa, sad u jo malo proetati prije jela. Oprostite, gospodine pastore, vi ne moete da se uivite u ovo, ali tako je to sa mnom. (Ode na druga vrata desno) GOSPOA ALVING: Jadni moj djeak! MANDERS: Da, to ve moete rei. Dotle je, dakle, doao! (Gospoa Alving ga gleda i uti. Manders hoda tamo-amo) Sam se nazvao izgubljenim sinom. Da, naalost naalost! GOSPOA ALVING (gleda ga nepomino). MANDERS: I ta vi kaete na sve ovo? GOSPOA ALVING: Kaem da Osvald u svakoj rijei ima pravo. MANDERS: Pravo? Pravo! S ovakvim dokazima! GOSPOA ALVING: Ja sam ovdje u svojoj osamljenosti dola do iste misli, gospodine pastore, ali nisam nikad imala hrabrosti da u to dirnem. Pa, dobro, moj djeak e govoriti i za mene. MANDERS: Vi ste ena vrijedna aljenja, gospoo Alving. Ali sad u vam uputiti ozbiljnu rije. Sad ne stoji pred vama va poslovoa i savjetnik niti prijatelj iz mladosti va i vaeg mua. Sad ovo stoji sveenik onako kako je stajao pred vama u onom asu najvee zablude vaeg ivota. GOSPOA ALVING: I ta ima da mi kae sveenik? MANDERS: Prije svega, hou da vam osvjeim sjeanje, gospoo Alving. Trenutak je dobro izabran. Sutra je desetogodinji pomen vaem muu. Sutra e biti otkriven spomenik njemu koji je otiao u vjenost. Sutra u govoriti itavom jatu okupljenih, ali danas hou da govorim samo vama. GOSPOA ALVFTG: Dobro, gospodine pastore, onda govorite! MANDERS: Sjeate li se da ste se posiije nepune godine vaeg braka nali na samom rubu propasti? Da ste napustili svoju kuu i ognjite, da ste pobjegli od svog mua da, gospoo Alving, pobjegli, pobjegli, i da ste odbijali da mu se vratite, koliko god vas je molio i prekliinjao? GOSPOA ALVING: Zar ste zaboravii kako sam se osjeala beskrajno nesretnom u toj prvog godini? Page 14

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: Upravo to je pravi duh pobune, traiti sreu u ovome ivotu. Kakvo pravo na sreu imamo mi ljudi? Ne, mi moramo vriti svoju dunost, cijenjena gospoo! A vaa dunost je bila da ostanete uz svog mua koga ste jedanput izabrali i za koga ste bili vezani svetim vezama. GOSPOA ALVING: Vi vrlo dobno znate kakav je ivot tada vodio Alving i kud je bio zabrazdio. MANDERS: Znam vrlo dobro kakve su se glasine irile o njemu i ja sam, naravino, posljednji koji bi pohvalio njegov nain ivota u mlaim godinama, ukoliko bi te glasine bile zasnovane na istini. Ali ena nije pozvana da bude sudija svome muu. Vaa dunost je bila da u skruenosti nosite svaj kri koja vam je via volja odredila. Ali umjesto toga, vi ste s gnuanjem odbacili od sebe taj kri, napustili onoga koji se spoticao a koga ste morali poduprijeti, stavili ste na kocku svoje ime i dobar glas i zamalo pa da unitite i glas nekih drugih. GOSPOA ALVING: Nekih drugih? Valja mislite jedmog drugog. MANDERS: Bilo je to neuveno bezobzirno od vas to ste tad mene traili uopte. GOSPOA ALVING: Kod naeg sveenika? Kod naeg kunog prijatelja? MANDERS: Upravo zato. Da, zahvalite naem dragom Gospodu bogu, to sam ja imao potrebne vrstine to sam vas odgovorio od vae lude namjere i to mi je bilo dato da vas vratim na put dunosti i u kuu vaeg branog gospodara. GOSPOA ALVING: Da, Manders, zasta to vama treba da zahvalim. MANDERS: Ja sam bio samo slabo orue u ruci Svevinjeg. I zar nije iz toga, to sam vas potinio vaoj dunosti i poslunosti zar vam nje iz tog prozaao bogati blagoslov za itav dalji ivot? Zar nije bilo sve onako kako sam vam i prorekao? Zar se nije Alving odrekao svojih zabluda, kako i dolikuje jednom muu? Zar nije od tada ivio s vama besprijekorno i u ljubavi do kraja svog ivota? Zar nije postao dobroinitelj za itav ovaj kraj i zar nije i vas uzdigao tako da ste mu postepeno postali saradnica u svim nijegovim poduhvatima? I to vrijedna saradnica. O, znam ja to, gospoo Alving, i tu sam vam duan pohvalu. Ali sada dolazim do druge velike pogreke u vaem ivotu. GOSPOA ALVING: ta hoete time da kaete? MANDERS: Isto onako kako ste ranije zanemarili dunost ene tako ste kasnije zanemarili dunost majke. GOSPOA ALVING: A! MANDERS: Duh samovolje je nezljeivo zavladao vaim ivotom. Sve vae tenje su se okrenule ka neobuzdanosti i bezakonju. Svaka spona vam je bila nepodnoljiva. Sve to vam je u ivotu padalo teko, vi ste odbacivali bez ikakvih obzira i savjesti kao neki teret, s kojim smijete uraditi ta god hoete. Kad vam nije odgovaralo da budete supruga vi ste napustili svoga mua. Kad vam je bilo teko da budete majka, poslali ste svoje dijete od sebe meu tue ljude. GOSPOA ALViNG: Da, to je istina, to sam uinila. MANDERS: Ali zato ste mu postali tui. GOSPOA ALVING: Ne, ne, to nisam. Page 15

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: Jeste. Morali ste. I kako bi bilo drugaije? Razmislite dobro, gospoo Alving. Vi ste teko sagrijeili prema svome muu to priznajete i time to mu dolje podiete spomenik. Ali treba da spoznate da ste grijeili i prema sinu. Moda jo ima vremena, da ga vratite sa krivog puta. Vratite se i sami. Uspostavite u njemu ono to se jo da uspostaviti. Jer (Podie kaiprst) za ljubav istine, gospoo Alving, vi ste jedna grena majka. Smatrao sam svojom dunou da vam ovo kaem. (Pauza) GOSPOA ALVING (lagano i savlaujui se) Sada ste vi govorili, gaspodine pastore, a i sutra ete govoriti javno, kraj spomenika moga mua. Ja sutra neu govoriti. Ali sada u vam poneto rei, isto tako kako ste vi govorili meni. MANDERS: Naravno. Hoete da iznesete izvinjenje za svoja djela. GOSPOA ALVING: Ne. Hou samo da priam. MANDERS: Dakle? GOSPOA ALVING: Ovo to ste sada govorili o meni, mome muu i naem zajednikom ivotu poslije, nakon to ste me, kako ste se izrazili, vratili na put dunosti, to sve vi niste vidjeli svojim oima. Jer od onda vi na svakodnevni gost i prijatelj niste vie stupili u nau kuu. MANDERS: Pa vi i va mu ste odmah potom napustili grad. GOSPOA ALVING: Da. I za ivota moga mua niste se nikad kod nas ni pojavili. Tek sada su vas poslovi prisilili da me posjetite, kad ste morali da se bavite pitanjem azila. MANDERS (tiho i nesigurno) Helena, ako je ovo predbacivanje, onda, molim vas, razmislite GOSPOA ALVING: Kako ste morali imati obzira prema svom poloaju, dabome. I dalje, da sam ja bila jedna odbjegla ena. Prema takvim bezobzirnim enskim stvorenjima ovjek nikad nije dovojno oprezan. MANDERS: Draga gospoo Alving, pa to je takvo bezmjerno pretjerivanje GOSPOA ALVING: Da, da, da moe biti. Htjela sam samo da kaem da se vi, govorei o mojim branim odnosima, bez daljnjeg oslanjate samo na opte raireno miljenje. MANDERS: No, da. I ta onda? GOSPOA ALVING: A sada, Manders, sad hou da vam kaem istinu. Zaklela sam se da ete je jedanput saznati. Samo vi! MANDERS: I ta je istina? GOSPOA ALVING: Istina je da je moj mu umro isto onako izopaen kako je ivio itavog ivota. MANDERS (rukom trai stolicu) ta to govorite? GOSPOA ALVING: Poslije devetnaest godina braka isto onako izopaen barem u svojoj pohoti kakav je bio i prije nego to ste nas vjerili. MANDERS: I te mladenake zablude te neumjerenosti prestupe, ato hoete, to vi zovete izopaenim ivotom! GOSPOA ALVING: Na kuni ljekar je upotrijebio taj izraz. MANDERS: Sad vas ne razumijem. GOSPOA ALVING: Nije ni potrebno. MANDERS: Sve mi se vrti. Va cijeli brak dugogodinji zajedniki ivot s muem znai nije bio nita drugo nego prekriveni pomor! Page 16

Henrik Ibzen - Sablasti GOSPOA ALVING: To i nita drugo. Sad znate. MANDERS: U tome u tome ne mogu da se snaem. Ne mogu da shvatim! Ne mogu da sagledam! Kako je bilo mogue da? Kako se tako neto moglo zadrati u tajnosti? GOSPOA ALVING: Zato sam se ja svakodnevno i neprestano borila. Kad smo dobili Osvalda, izgledalo je da je kod Alvinga nastupilo neko paboljanje. Ali to nije dugo trajalo. Sad sam se morala dvostruko boriti, boriti se na ivot i smrt da niko ne sazna kakav je ovjek otac moga djeteta. A vi i sami znate kako je Alving pridobijao svaije srce za sebe. Niko o njemu ne bi pomisilio nita loe. On je pripadao onim ljudima, iji dobar glas ne strada zbog njihovog ivota. Ali onda, Manderse, i ovo morate saznati onda je dolo ono najodvratnije. MANDERS: Neto jo odvratnije? GOSPOA ALVING: Gledala sam mu kroz prste, iako sam vrlo dobro znala ta se potajno dogaalo izvan kue. Ali onda je sablazan prodrla i u naa etiri zida. MANDERS: ta kaete! Ovdje! GOSPOA ALVING: Da, ovdje u naoj vlastitoj kui. Tamo unutra (Pokazuje prva vrata desno) u trpezariji, tamo su mi se prvi puta otvorile oi. Imala sam tamo nekog posla, a vrata su bila samo pritvorena. Tako sam ula kako je naa sobarica dola iz bate s vodom za cvijee. MANDERS: No, i? GOSPOA ALVING: Odmah iza toga ula sam da je uao i Aving. ula sam kako joj on neto apue. A onda sam ula (S kratkim smijehom), jo i danas mi to tako grozno i istovremeno tako smijeno odjekuje u uima, ula sam svoju vlastitu sluavku kako ape: Pusitite me, gaspodine komornie! Ostavite me na miru! MANDERS: Kakva nepristojna lakomislenost! Ah, tu nije bilo nita drugo, nego ta lakomislenost, gospoo Alving. Vjerujte mi! GOSPOA ALVING: Uskoro sam saznala to sam morala povjerovati. Komornik je kod djevojke proveo svoju volju i taj odnos je imao poslijedice, gospodine pastore. MANDERS (kao okamenjen) I to sve ovdje u kui! U ovoj kui! GOSPOA ALVING: Mnogo sam ja propatila u ovoj kui. Da bih ga privezala za kuu uvee i nou morala sam mu gore u njegovoj sobi praviti drutvo u njegovom tajnom pijanenju. Tu sam morala da sjedim s njim u etiri oka, da se s njim kucam i pijem, da sluam njegove bezobrazne i besmislene govore, morala sam da se hrvam s njim, da bih ga stavila u krevet. MANDERS (potresen) I to ste sve mogli podnijeti?! GOSPOA ALVING: Sve sam to podnosila za svog malog sina. Ali kad me je snala i ta posljednja nevolja, kad je moja vlastita sluavka, tada sam se zaklela da to mora prestati! I tad sam ja preuzela uzde i vlast u kui u svoje ruke i to sasvim i potpuno vlast nad njim i nad svima drugima. Jer sad sam, vidite, imala oruje protiv njega: nije se usudio ni da pisne. To je bilo u ono vrijeme, kad sam Osvalda dala od kue. Ulazio je ve u sedmu godinu, poeo da primjeuje i zapitkuje, kako to ve sva djeca rade. To nisam mogla da podnesem, Manderse. inilo mi se da e i sam zrak koji udie u ovoj okuenoj Page 17

Henrik Ibzen - Sablasti kui otrovati moje dijete. To je bio razlog to sam ga dala od sebe. A sad shvatate i to, zato nije smio vie ni nogom stupiti u ovu kuu, dok mu je otac bio iv. Niko ivi ne zna koliko me je to kotalo. MANDERS: Vi ste, stvarno, iskuslili ta je ivot. GOSPOA ALVING: Nikad ja to ne bih izdrala da nije bilo mog rada. Da jer ja, stvarno, mogu rei da sam radila! Poveavanje naeg posjeda, sva ona usavravamja i praktina usmjeravanja za koja je Alving ponjeo slavu i hvalu zar mislite da je on za tako neto imao inicijative? On koji je po cijele dane leao na sofi i itao neki stari kalendar! Ne. Jo u vam i ovo kazati: ja sam bila ta koja ga je podsticala ako je ponekad i imao svijetle trenutke. Ja sam bila ta koja sam morala da vuem itav teret, kad bi on ponovo zapadao u svoje razuzdanasti ili se lomio u jadu i bijedi. MANDERS: I u sijeanje na takvog ovjeka vi podiete spomenik. GOSPOA ALVING: Tu vidite mo zle savjesti? MANDERS: Savjesti? Kako to misiite? GOSPOA ALVING: Uvije? sam mislila da e isitina jedanput neminovno izbiti na svjetlo dana i da e se u nju p?vjerovati. Zato bi ovaj azil trebao da pobije sve rune glasine i otkloni svaku sumnju. MANDERS: Tu svrhu ste sigurno i postigli, gospoo Alving. GOSPOA ALVING: A onda sam imala i drugi razlog. Nisam eljela da Osvald, moj dragi djeak, bilo ta naslijedi od svoga oca. MANDERS: Dakle, od Alvingovog imetka je? GOSPOA ALVING: Da. Iznosi koje sam iz godine u godinu ulagala u ovaj azil, one otprilike onu sumu to sam tano izraunala sumu zbog koje je u svoje vrijeme porunik Alving bio dobra partija. MANDERS: Razumijem vas. GOSPOA ALVING: To je bila otkupnina. Ja neu da ita od tog novca pree u Osvaldove ruke. Neka moj sin sve dobije od mene tako neka bude. (Osvald ulazi na druga vrata desno. eir i ogrta je ostavio napolju. Ide mu u susret) Ve se vratio, moj dragi, dragi djeak! OSVALD: Da. ta da radim napolju po toj vjenoj kii? Ali, ujem da idemo za sto. To je famozno! REGINA (s paketom izlazi iz trpezarije) Evo paket za milostivu gospou. (Prua joj ga) GOSPOA ALVING (gleda u Mandersa) Moda su sveane pjesme za sutra. MANDERS: Hm. REGINA: I sto je postavljen. GOSPOA ALVING: Dabro, odmah emo doi. Hou samo (Poinje da otvara paket.) REGINA (Osvaldu) eli li gospodin Alving bijelo ili crno porto vino? OSVALD: Oba, djevojko Engstrand. REGINA: Bien, vrlo dobro, gospodine Alving. (Odlazi u trpezariju.) OSVALD: Pomoiu joj da otvori flae. (Odlazi u trpezariju, vrata ostaju poluotvorena.) GOSPOA ALVING (otvorila je paket) Tano, to su sveane pjesme, gospodine pastore. Page 18

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS (sklopljenih ruku) Kako u sutra da odrim svoj sveani govor radosne due, kad! GOSPOA ALVING: Ah, ve ete nekako znati da se izvuete. MANDERS (tiho, da ga ne uju u trpezariji) Da, ne smijemo izazivati neprilike. GOSPOA ALVING (priguenim ali vrstim glasom) Ne. Ali time je i duga, runa komedija zavrena. Od prekosutra e za mene biti, kao da umrli nikad nije ni ivio u ovoj kui. Nikog drugog nee biti ovdje, samo moj djeak i njegova majka. (Iz trpezarije se uje da se prevrnuta stolica. Odmah zatim i govor.) REGININ GLAS (otrim apatom) Ali, Osvalde! Jesi li lud? Pusti me na miru! GOSPOA ALVING (grozi se) Ah! (Bulji kao van sebe u poluotvorena vrata. uje se kako Osvald kalje i pjevucka. Otvara se flaa.) MANDERS (zaprepateno) ta je ovo? ta se to dogaa, gospoo Alving? GOSPOA ALVING (promuklo) Sablasti. Onaj par iz zimske bate obilazi! MANDERS: ta kaete! Regina? Ona je? GOSPOA ALVING: Da. Doite. Ni rijei. (Ona uzima Mandersa pod ruku i ide teturajui prema trpezariji.) DRUGI IN Ista soba. Maglena kia jo uvijek pritie krajolik. Manders i gospoa Alving dolaze iz trpezarije. GOSPOA ALVING (jo na vratima) Nazdravlje, gospodine pastore. (Govori gledajui u trpezariju) Zar nee s nama, Osvalde? OSVALD (iznutra) Hvala, ne. Htio bih jo malo da izaem. GOSPOA ALVING: Da, moe. Ba je malo prestala kia. (Zatvara vrata trpezarije, ode do vrata predsoblja i zove) Regina! REGINA (izvana) Da, milostiva? GOSPOA ALVING: Sii u praonu i pomozi oko vijenaca. REGINA: Svakako. milostiva. GOSPOA ALVING (uvjeri se da je Regina otila, pa zatvori vrata). MANDERS: Moe li on unutra ta uti? GOSPOA ALVING: Kad su vrata zatvorena, ne moe. Osim toga izaao je. MANDERS: Jo sam kao da me neko udario po glavi. Ne znam kako sam mogao progutati i jedan zalogaj od onog dobrog jela. GOSPOA ALVING: Ni ja. Ali ta da radimo? MANDERS: Da, ta da radimo? Due mi, ja ne znam. Nisam dorastao ovakvoj situaciji. GOSPOA ALVING: Uvjerena sam da se nesrea jo nije dogodila. MANDERS: Ne, neka nas nebesa ouvaju! Ali i ovo je ve nepristojan odnos. GOSPOA ALVING: itava stvar je Osvaldova luda ideja, u to moete biti sigurni. MANDERS: Da, ja, kao to sam rekao, nisam upuen u ovakve stvari, ali stvarno mislim GOSPOA ALVING: Ona mora iz kue. I to smjesta. To je jasno kao dan. MANDERS: Da, razumljivo. GOSPOA ALVING: Ali kuda? Ne moemo preuzeti odgovornost, ako Page 19

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: Kako kuda? Naravno, kui, svome ocu. GOSPOA ALVING: Kome, rekoste? MANDERS: Svome ne, Engstrand joj onda nije. Ali, dragi boe, kako je to mogue, dobra gospoo? Moda se ipak varate. GOSPOA ALVING: Naalost, uopte se ne varam. Johana mi je morala priznati, pa Alving nije mogao da porie. Tako nije preostalo nita drugo nego da se stvar zataka. MANDERS: Da, to je valjda bio jedini izlaz. GOSPOA ALVING: Djevojka je morala odmah iz slube, i dobila je znatnu svotu da do daljnjega uti. Za ostalo se pobrinula sama, kad je stigla u grad. Obnovila je svoje staro poznanstvo sa stolarom Engstrandom, dala mu vjerovatno do znanja koliko ima novaca i ispriala neku priu o strancu koji se ovdje preko ljeta bio usidrio sa luksuznom jahtom. Onda su se ona i Engstrand na vrat na nos vjenali. Pa vjenali ste ih vi lino. MANDERS: Ali kako da objasnim sebi. Jo se jasno sjeam kako je Engstrand doao da narui vjenanje. Bio je totalno slomljen i gorko se optuivao zbog lakomislenosti za koju su inili i on i njegova vjerenica. GOSPOA ALVING: Pa on je morao da uzme knivicu na sebe. MANDERS: Ali takva neiskrenost! I to prema meni! To nikad ne bih pomislio o Jakobu Engstrandu. No, za to e mi jo odgovarati, neka se dobro pripremi. A onda nemoral takve veze! Radi novca! Kolika je bila svota, kojom je djevojika raspolagala? GOSPOA ALVING: Bilo je trista talira. MANDERS: Da, zamisllite samo, vjenavati se s nekom propalom djevojkom za bijednih trista talira. GOSPOA ALVING: Da, a ta kaete za mene koja sam se vjenala sa jednim propalim ovjekom? MANDERS: Ali zaboga milog ta to govorite? Kakav propali ovjek! GOSPOA ALVLNG: Zar vi mislite da je Alving, kad sam ja pola s njim pred oltar, bio istiji od Johane, kad se Engstrand vjenao s njom? MANDERS: Da, ali to su toko razliite stvari, kao nebo i zemlja. GOSPOA ALVING: Nipoto nisu toliko razliite. Svakako, razlika u cijeni je bila ogromna, bijednih trista talira i itav jedan imetak. MANDERS: Ma kako to moete i porediti. Pa vi ste se posavjetovali i sa svojim srcem i sa svojom porodicom. GOSPOA ALVING (ne gledajui ga) Mislim da ste vi mogli znati kuda je bilo tada zalutalo ono to zovete mojim srcem. MANDERS (otueno) Da sam to mogao znati, ne bih bio svakodnevni gost u kui vaeg mua. GOSPOA ALVING: Pa, jedno je sigurno, da se ja sa samom sobom nisam istinski posavjetovala. MANDERS: Onda jeste barem sa svojom najbliom poridicom, kako je i red: sa svojom majkom i dvjema tetkama. GOSPOA ALVMG: Da, to je istina. Njih tri su rijeile raunski zadatak mjesto mene. Ah, ne bi ovjek vjerovao kako su jasno umjele da izloe, da bi bila prava ludost odbiti jednu takvu ponudu. Kad bi moja majka mogla sada Page 20

Henrik Ibzen - Sablasti pogledati odozgo i vidjeti kud me je odvela sva ta divota! MANDERS: Niko ne moe biti odgovoran za ovakav ishod. Jedno je svakako sigurno, va brak je sklopljen u potpunom skladu sa redom i zakonom. GOSPOA ALVING (kraj prozora) Da, da, red i zakon! Ponekad mislim da se na njima i zasnivaju sve nevolje ovoga svijeta. MANDERS: Gospoo Alving, vi grijeite duu. GOSPOA ALVING: Da, moe biti, ali ne mogu vie da podnosim sve te okove i obzire. Ne mogu. Moram se domoi slobode. MANDERS: Kako to mislite? GOSPOA ALVING (bubnja prstima po prozoru) Nisam trebala drati u tajnosti Alvingov nain ivota. Ali onda se nisam usuivala ninata drugo ni zbog same sebe. Takva sam bila kukavica. MANDERS: Kukavica? GOSPOA ALVING: Da su ljudi neto saznali, rekli bi: jadan ovjek! Sasvim je shvatljivo da tako porono ivi. Pa on ima enu koja mu bjei. MANDERS: Moglo bi se tako govoriti s izvjesnim pravom. GOSPOA ALVING (gleda ga vrsto) Da sam ja kao to treba, uzela bih Osvalda preda se i rekla mu: Sluaj, djeae moj, tvoj otac je bio propao ovjek. MANDERS: Milostivi boe. GOSPOA ALVING: i onda mu sve ispriala to sam ispriala vama u tanine sve. MANDERS: Jo mao pa u se zgroziti nad vama, gospoo Alving. GOSPOA ALVING: Znam. Pa ja to znam! I sama se grozim takvih misli. (Naputa prozor) Takva sam kukavica. MANDERS: I to zovete kukavilukom, to jednostavno vrite svoju dunost i obavezu? Zar ste zaboravili da je dijete duno da potuje i voli oca i majku? GOSPOA ALVING: Bolje da ne uzimamo sve tako openito. Bolje da se upitamo: je li Osvald duan da potuje i voli komornika Alvinga? MANDERS: Zar se u vaem materinskom srcu ne javlja ni glas, koji vam zabranjuje da ruite ideale svoga sina? GOSPOA ALVING: No, a istina? MANDERS: A ideali? GOSPOA ALVING: Ah, ideali, ideali! Da samo nisam takva kukavica, kakva jesam! MANDERS: Nemojte prezirati ideale. gospoo Alving, jer to e vam se teko osvetiti. A tek Osvaldu! Osvald i onako nema mnogo ideala naalost! Ali koliko sam ja mogao da primijetim, on svoga oca smatra nekom vrstom ideala. GOSPOA ALVING: Tu imate pravo. MANDERS: A takvo njegovo gledanje ste vi sami pobudili i njegovali ga putem pisama. GOSPOA ALVING: Da. Bila sam prisiljena dunou i obzirima i zato sam lagala svom djeaku iz godine u godinu. O, kakva sam kukavica, kakva sam samo kukavica bila! MANDERS: Vi ste u svome sinu uvrstili jednu sretnu iluziju, gospoo i to ne smijete omalovaavati. Page 21

Henrik Ibzen - Sablasti GOSPOA ALVING: Hm, ko zna je i to bilo dobro. U svakom slualju neu da znam za tu petljavinu sa Reginom. On me smije unesreiti jadnu djevojku. MANDERS: Ne, dobri boe, to bi bilo strano. GOSPOA ALVING: Kad bih znala da on misli ozbiljno i da bi to bilo na njegovu sreu MANDERS: Kako? ta bi onda? GOSPOA ALVING: Ali to ne bi bilo, Regina nije za to. MANDERS: ta? Na ta to mislite? GOSPOA ALVING: Da nisam takva bijedna kukavica, kakva jesam, rekla bih mu, oeni se njome ili radite ta god hoete, ali samo bez prevare. MANDERS: Milostivi boe! Jo i zakoniti brak! Tako neto uasno! Neuveno. GOSPOA ALVING: Da. Vi kaete neuveno. A ruku na srce, gospodine pastore, zar mislite da je ovdje na selu malo branih parova koji su isto tako toliko roaci? MANDERS: Ja vas uopte ne razumijem? GOSPOA ALVING: O, razumijete vi mene sasvim dobro. MANDERS: No, da, vi mislite na neki mogui sluaj kada... Da, naalost, porodini ivot nije uvijek tako ist, kakav bi trebao da bude. Ali to na ta vi mislite, to se nikad me moe znati barem ne sigurno. Ovdje naprotiv da biste vi, jedna majka, mogli pristati da va sin! GOSPOA ALVING: Ali ja to neu. Ja ne bih mogla na to pristati nizata na svijetu. To upravo i kaem. MANDERS: Zato to ste kukavica, kako ste se izrazili. A da niste kukavica o, Stvoritelju, takva strana veza. GOSPOA ALVING: Uostalom i mi svi zajedno potiemo od neke vrste takve veze, reeno je. A ko je to tako uredio na svijetu? MANDERS: O takvim pitanjima neu da raspravljam s vama, gospoo Alving, zato vi uopte nemate prave razboritosti. Usuujete se da kaete da je kukaviki od vas! GOSPOA ALVING: Sluajte, dakle, kako ja to mislim. Ja sam plaljiva i plaha jer u sebi osjeam neto sablasno, ega nikad me mogu sasvim da se oslobodim. MANDERS: Kako ste to nazvali? GOSPOA ALVING: Sablasno. Kad sam tamo unutra ula Reginu i Osvalda, bilo je kao da vidim sablasti pred sobom. Znate, Manderse, ja gotovo vjerujem da smo mi svi sablasti. Ne kree se u nama samo ono to smo naslijedili od oca i majke. To su i svi mogui stari i mrtvi nazori, svakakva stara vjerovanja i tako dalje. To ne ivi u nama, ali nam lei u krvi i ne moemo ga se osloboddti. Samo ako uzmem novine u ruke i itam ih, ini mi se kao da se sablasti unjaju izmeu redova. Mora da svuda po zemlji ive sablasti. Mora da ih ima toliko mnogo, koliko i pijeska u moru. I zato se svi mi tako bijedno plaimo svjetla, svi redom. MANDERS: Aha evo nam, dakle, posljedica vae lektire. Krasni plodovi, stvarno! O, ovi odvratni, buntovniki, slobodoumini napisi. GOSPOA ALVING: Varate se, gospodine pastore. Vi lino ste me podstakli na razmiljanje i neka vam je za to slava i hvala! Page 22

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: Ja! GOSPOA ALVING: Dabome. Kad ste me silom gurnuli u ono to zovete mojom dunou i obavezom. Kad ste hvalili kao pravo i ispravno ono protiv ega sam se kao protiv neeg groznog bunila itavom svojom duom. Onda sam se dala na to da ispitam vae uenje do tanina. Htjela sam da upkam samo po jednom voru, ali kad sam ga razvezala, popustila je itava stvar. I tako sam vidjela da je to kao av, iven na maini. MANDERS (tiho potreseno) Zar je to ishod najtee borbe moga ivota? GOSPOA ALVING: Zovite to radije svojim najjadnijim porazom. MANDERS: Bila je to najvea pobjeda moga ivota, Helena, pobjeda nad samim sobom. GOSEODA ALVING: Bio je to zloin na nama dvoma. MANDERS: To to sam zapovjedio i rekao: Gospoo idite kui, svome zakonitom muu", tad ste u svojoj zabludi doli meni i vikali: Evo me, uzmi me! Zar je to bio zloin? GOSPOA ALVING: Da, mislim da jeste. MANDERS: Nas dvoje se ne razumijemo. GOSPOA ALVING: Bar sada vie ne. MANDERS: Nikada ni u mojim najskrivenijim mislima vi za mene niste bili nita drugo nego brana drugarica jednog drugog. GOSPOA ALVJJNG: Tako vjerujete u to? MANDERS: Helena! GOSPOA ALVING: ovjek lako sebe zaboravi. MANDERS: Ja ne. Ja sam isti kakav sam uvijek bio. GOSPOA ALVING (promijenjenog tona) Da, da, da, neemo govoriti. O starim vremenima. Vi ste do vrata upali u razne slube i uprave, a ja jurim okolo i borim se sa sablastima, i u sebi i napolju. MANDERS: Pomoi u vam da se rijeite ovih napolju. Nakon svega to sam danas s uasom uo iz vaih usta, ne bih mogao da odgovaram pred svojom savjeu ako ova mlada neobuzdana djevojka ostane u vaoj kui. GOSPOA ALVING: Zar me mislite i vi da bi bilo najbolje kad bismo je mogli dobro zbrinuti? Mislim pri tom na dobru udaju. MANDERS: Bez svake sumnje. Mislim da bi to u svakom pogledu bilo najpoeljnije za nju. Regina je sada u dobu kada da, ja se, dodue, u to ne razumijem, ali GOSPOA ALVING: Regina je vrlo rano sazrela. MANDERS: Da, zar ne? Jo se sjeam da je tjelesno bila upadno razvijena kad sam je pripremao za krizmanje. Za sada ona svakako mora kui. Pod nadzor svoga oca. Ah, da, Engstrand uopte nije. Da on onda meri tako zataji istinu! (Kucanje na vratima predsoblja.) GOSPOA ALVING: Ko bi to mogao biti? Naprijed! ENGSTRAND (prazniki obuen, na vratima) Lijepo molim za izvinjenje, ali MANDERS: Aha. Hm. GOSPOA ALVING: Vi ste to, Engstrande? ENGSTRAND: Nije bilo ni jedne sluavke, pa sam bio tako drzak i slobodan, da odmah pokucam. Page 23

Henrik Ibzen - Sablasti GOSPOA ALVING: No, da, da. Uite. Imate meto da mi kaete? ENGSTRAND (ulazi) Ne, hvala najpokornije. Samo bih elio progovoriti nekoliko rijei s gospodinom pastoram. MANDERS (hoda tamo-amo) Hm, tako? Sa mnom hoete da razgovarate? Ah, stvarno? ENGSTRAND: Da, to bih tako elio. MANDERS (zastane pred njim) No, smijem li upitati, o emu se radi? ENGSTRAND: Svakako, gospodine pastore, evo, o ovome: sad nam je dalje raiavanje. Hvala lijepo, milostiva gaspoo. I sad smo sve svrili. Pa sam mislio da bi bilo lijepo i prikladno, kad bismo svi mi koji smo cijelo vrijeme radili zajedno, eto mislim, trebali da veeras zavrimo s jednom malom pobonou. MANDERS: Jednam pobonou? Dolje u azilu? ENGSTRAND: Da, ali ako gospodin pastor misli da nije prikladno, onda MANDERS: Da, sigurno, mislim da je, ali hm ENGSTRAND: Ja sam i sam obino uvee odravao tako neku malu pobonost. GOSPOA ALVMG: Je li? ENGSTRAND: Da, tu i tamo. Takorei as pobonosti. Ali ja sam samo sitan i prost ovjek i, neka mi bog oprosti, nemam ni dara, pa sam mlislio, poto je gospodin Manders ba stigao, ovaj MANDERS: Da, ali, vidite, Engstrand, moram vam prvo postaviti jedno pitanje. Nalazite li se vi u pravom raspaloenju za ovakvu pobonost? Osjeate li da vam je savjest ista i laka? ENGSTRAND: Ah, dragi boe, ne isplati se govoriti o savjesti, gospodine pastore. MANDERS: Naprotiv, i te kako emo o njoj govoriti. Dakle, odgovorite! ENGSTRAND: Da, savijest to vam je ponekad gadna stvar. MANDERS: No, barem to uviate. A sad ete mi rei kratko i jasno kako je to bilo, sa Reginom? GOSPODA ALVING (brzo) Gospodine pastore! MANDERS (umiruje je) Pustite to meni ENGSTRAND: S Reginom? Gospode, to me uplaiste! (Gleda u gospou Alving) Nije se valjda Regini desilo neko zlo? MANDERS: Nadajmo se da nije. Ali, ja mislim, kako to stoji s vama i Reginom? Vi vaite kao njen otac. Pa? ENGSTRAND (nesigurno) Da hm pa gospodin pastor zna itavu priu o meni i pokojnoj Johani. MANDERS: Samo bez ikakvog izvrtanja istine. Vaa umrla ena je ispriala gospoi Alving pravu istinu, prije nego to je napustila slubu. ENGSTRAND: No, pa eto! Ipak je to, dakle, uinila? MANDERS: Raskrinkani ste, Engstrande. ENGSTRAND: A toliko se klela i zaklinjala na sve naine da MANDERS: Klela? ENGSTRAND: Ne, samo se zaklinjala svim srcem. MANDERS: I tolike godine ste Vi od mene tajili istinu. ENGSTRAND: Da, naalost, zaista jesam. Page 24

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: Zar sam ja to od vas zasluio, Engstrande? Zar ja nisam uvijek bio spreman da vam i savjetom i djelom izaem u susret, kolilko god je to bilo u mojoj moi? Odgovorite mi! Zar nisam? ENGSTRAND: esto bi se sa mnom svata dogodilo, da nisam imao pastora Mandersa. MANDERS: A evo na kakav mi nain zahvaljujete. Putate me da unosim netanosti u crkvenu knjigu, a onda mi godinama uskraujete objanjenije koje ste bili duni i meni i crkvi. Ponijeli ste se potpuno neodgovorno, Engstrande, i od danas neu da znam za vas. ENGSTRAND (s uzdahom) Da, to vjerujem, mogu zamisliti. MANDERS: A i kako ste se mogli opravdati? ENGSTRAND: Zar je trebalo da je daljnjim traevima jo vie nagrdim? Pa zamislite, gospodine pastore, da ste to vi bili na mjestu pokojne Johane. MANDERS: Ja! ENGSTRAND: Isuse, Isuse, nisam ba tako misilio. Mislim samo, kad bi i gospogin pastor imao tako neki grijeh u oima ljudi. Mi mukarci ne bismo trebali tako strogo suditi toj jadnoj eni, gospodine pastore. MANDERS: Ali ja to i ne inim. Moji prijekori su upueni vama. ENGSTRAND: Smijem li se usuditi da vas neto sasvim, sasvim povjerljivo upitam? MANDERS: Pa, dobro, upitajte. ENGSTRAND: Zar nije pravo i dobro ako ovjek pomogne posrnuloj eni? MANDERS: Da, razumljivo da jeste. ENGSTRAND: I zar ovjeku nije dunost da poteno odri svoju rije? MANDERS: Naravno, ali ENGSTRAND: Onda, kad je Johana nastradala s onim Englezom ili je moda bio Amerikanac il Rus, ko e znati no, dakle, onda je dola u grad. Jadno stvorenje, ranije me je jednom ili dvaput odbila, jer joj je bilo stalo samo do ljepote. A ja sam imao ovu nesreu s nogom. Gospodin pastor sigurno zna, jedanput sam se usudio na igranku, gdje su mornari bjesnili u pijanstvu i pomami. I kad sam htio da ih opomenem, da treba da promijene svoj ivot GOSPOA ALVING (prijeko kraj prozora) Hm MANDERS: Znam, Engstrande, ti surovi ljudi su vas bacili niz stepenice. Taj dogaaj ste mi jednom prije ispriali. Vi asno podnosite svoju nevolju. ENGSTRAND: Ne hvalim se time, gospodine pastore. A ta sam htio da kaem onda je ona, dakle, dola i povjerila mi se cvilei i kripei zubima. Moram da kaem, gospodine pastore, da mi se gorko saalila, dok sam je sluao. MANDERS: Je li, Engstrande? No, i onda? ENGSTRAND: No, i onda sam joj rekao: taj Amerikanac, taj ti plovi dalje po bijelom svijetu, a ti si, Johana, rekao sam joj, ti si sagrijeila i sad si jedno propalo stvorenje. Ali Jakob Engstrand, rekao sam, da, taj jo stoji na svoje dvije noge to sam rekao kao figurativno, gospodine pastore. MANDERS: Razumijem. Nastavite. ENGSTRAND: No i tako sam je podigao i poteno se vjenao s njom, tako da svijet nije ni saznao da se motala s tim Englezom. Page 25

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: To ste vrlo lijepo uradili. Samo, ne mogu da pohvalim i to to ste se mogli toliko zaboraviti, da primite novac. ENGSTRAND: Novac? Ja? Ni groa. MANDERS (upitno prema gospoi Alving) Ali! ENGSTRAND: Ah, da ekajte malo, sad se sjeam. Johana je, zaista, imala neto groa. Ali o tome ja nisam htio ni da ujem. Fuj, rekao sam, Mamon, to je grean novac, to bijedno zlato ili banknote, ta je ve bilo baciemo Amerikancu u lice, rekao sam. Ali on je bio otiao i nestao daleko preko sinjeg mora. gospodine pastore. MANDERS: Zar jeste, dobri moj Engstrande? ENGSTRAND: Dabome. Onda smo ja i Johana zakljuili da taj novac treba da upotrijebimo za odgajanje djeteta. I tako je i bilo i ja mogu da poloim raun o svakom pfenigu u ta je potroen. MANDERS: To onda svakako znatno mijenja itava stvar. ENGSTRAND: Tako je to bilo, gospodine pastore. A mogu vam, zasta, rei da sam Regini bio poten otac koliko su mi dozvoljavale moje snage jer ja sam samo jedan slabi ovjek, naalost. MANDERS: De, de, dragi moj Engstrande ENGSTRAND: Ali mogu da kaem da sam dijete odgojio, sa pokojnom Johanom ivio u ljubavi i brinuo se za kuu, kako nam je bog zapovijedio. A nikad mi nije ni palo na pamet da odem gore gospodinu pastoru, da se hvalim i sebi u dobro pripisujem to sam i ja, eto, uradio dobro. Ne, ako se Jakobu Engstrandu ovako neto desi, on uti. Naalost, ne deava se previe esto; to znam. Zato ako i doem gospodinu pastoru, onda vjeno moram da govorim o onome to je glupo i greno. Zato i kaem ono to sam malo prije rekao: savjest je ponekad gadna stvar. MANDERS: Pruite mi ruku, Jakabe Engstrande. ENGSTRAND: Isuse, gospodine pastore. MANDERS: Bez uvijanja. (Stisne mu ruku) Tako! ENGSTRAND: I kad bih sada onako sasvim lijepo zamolio gospodina pastora za izvinjenje. MANDERS: Vi mene? Ne, naprotiv, ja vas moram da zamolim za izvinjenje. ENGSTRAND: Sauvaj boe, to ne! MANDERS: Da, to svakako moram. I inim to od sveg srca. Oprostite to sam tako pogreno mislio o vama. elio bih da vam mogu dati dokaz svoga iskrenog aljenja i svoje dobre volje. ENGSTRAND: Zasta elite, gospodine pastore? MANDERS: Da i s najveim zadovoljstvom. ENGSTRAND: E, pa za to si imate priliku. Od novca to sam ga ovdje stavljao na stranu, mislim da osnujem u gradu neku vrstu doma za pomorce. GOSPOA ALVING: Vi? ENGSTRAND: Da, to bi trebalo da bude neka vrsta azila. Toliko je iskuenja za pomorce kad se vrate na kopno, pa sam mislio da bi u toj mojoj kui mogli da budu kao pod oinskim nadzorom. MANDERS: ta vi na to kaete, gospoo Alving? ENGSTRAND: Bog zna da nemam ba mnogo za poetak. Kad bi mi samo Page 26

Henrik Ibzen - Sablasti kakav dobroinitelj pruio rukupomonicu, onda MANDERS: Da, da, tu stvar emo poblie razmotriti. Posebno mi je stalo do vaeg poduhvata. A sad, poite naprijed i uredite sve, zapalite svjetlo, da bude malo sveano, dragi moj Engstrande. Jer sad ste, vjerujem, u pravom raspoloonju za pobonost. ENGSTRAND: Da, i ja vjerujem. A zatim adieu milostiva gospoo, i hvala vam za sve. Samo mi dobro pazite na Reginu. (Brie suzu) Dijete moje pokojne Johane.. hm udna je to stvar, ali ba kao da mi je za srce prirasla. Bog sami zna, da je tako. (Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) MANDERS: No, gospoo Alving, ta sad kaete o ovome ovjeku? Ovo |je bilo sasvim drugaije objanjenje to smo ga sada dobili. GOSPOA ALVING: Da, svakako. MANDERS: Vidite li kako ovjek mora da bude izvanredno oprezan, kad osuuje svoje blinje. Ali je i prava radost srcu, kad se uvjerimo, da smo se prevarili. Ali ta vi kaete? GOSPOA ALVING: Kaem da ste vi bili i ostali jedno veliko dijete, Manderse. MANDERS: Ja? GOSPOA ALVING (stavlja mu obje ruke na ramena) I kaem da elim da vam objema rukama padnem oko vrata. MANDERS (brzo se povue) Ne, ne, bog nek vas uva takva elja GOSPOA ALVING (s lakim smijekom) Nemojte samo da me se plaite MANDERS (za stolom) Vi ponekad imate tako pretjeran nain izraavanja. Ali sada u prvo spremiti dokumenta i stavi: ih u tanu. (ini kako kae) Tako. A sada adieu, dovienja. Pazite kad se Osvald vrati. Kasnije u ponovo razgovarati s vama. (Uzima eir i odlazi kroz predsoblje.) GOSPOA ALVING (uzdie, na as gleda kroz prozor, pospremi malo po sobi, poe u trpezariju, ali ostaje na vratima uz prigueni krik) Osvalde, pa ti jo sjedi za stolom! OSVALD (u trpezariji) Samo dok ne ispuim cigaretu. GOSPOA ALVING: Misila sam da si otiao u etnju do ceste. OSVALD: Po ovakvom vremenu? (Zazvei aa. Gospoa Alving ostavlja vrata otvorena i sjeda sa svojim pletivom na sofu kraj prozora.) Zar to nije bio pastor Manders, to je upravo otiao? GOSPOA ALVING: Da, siao je u azil. OSVALD: Hm. (aa i flaa opet zazvee.) GOSPOA ALVING (zabrinutog pogleda) Dragi Osvalde. Treba da bude oprezan s tim likerom, jak je. OSVALD: Dobar je protiv vlanog vremena. GOSPOA ALVING: Zar nee radije doi kod mene? OSVALD Pa tu unutra ne smijem da puim. GOSPOA ALVING: Jednu cigaretu smije ispuiti, pa ti to zna. OSVALD: Da, dobro, dolazim. Samo jo kapljicu. Tako. (Dolazi u sobu s cigarom i zatvara za sobom vrata. Kratka pauza.) OSVALD: A kud je to pastor otiao? GOSPOA ALVING: Ve sam ti rekla da je otiao u azil. Page 27

Henrik Ibzen - Sablasti OSVALD: Ah, da to je istina. GOSPOA ALVING: Ne treba da sjedi za stolom tako dugo, Osvalde. OSVALD (s cigarom za leima) Ali, majko, to mi je tako ugodno. (Gladi je i miluje) Pomisli samo ta znai za mene sada, kad sam opet kod kue, sjediti opet u majinoj sobi, za majinim stalom i jesti majina ukusna jela. GOSPOA ALVING: Dragi, dragi moj djeae! OSVALD (malo nestrpljivo hoda tamo-amo i pui) A ta drugo da poduzmem ovdje? Ne mogu da stvaram GOSPOA ALVING: To ne moe? OSVALD: Po ovom tmurnam vremenu? Kad se itav dan ne ukae ni traak sunca? (Hoda po sobi) Ah! ne moi raditi! GOSPOA ALVING: Moda je bilo nepromiljeno od tebe, to to si doao kui. OSVALD: Ne, majko, to je moralo biti. GOSPOA ALVING: Stoput bih se radije odrekla sree da te imam kraj sebe, nego da OSVALD (zastaje kraj stola) Reci, majko, da li je to, zasta, takva srea za tebe to me opet ima kraj sebe? GOSPOA ALVING: Da li je to za mene srea? OSVALD (zguva neke novine) Oni mi se da bi tebi moglo biti svejedno jesam li ja ovdje ili ne. GOSPOA ALVING: I ti ima srca da tako neto kae svojoj majci, Osvalde? OSVALD: Pa ranije si sasvim dobro ivjela i bez mene. GOSPOA ALVING: Da, ivjela sam bez tebe to je istina. (Pauza. Sumrak se lagano sputa. Osvald hoda po sobi tamo amo. Bacio je cigaru.) OSVALD (zastaje kod gospode Alving) Majko, mogu li malo sjesti kraj tebe na sofu? GOSPOA ALVING (pravi mu mjesta) Da, hodi, dragi moj djeae! OSVALD (sjeda) Sad ti maram neto kazati, majko. GOSPOA ALVING (napeto) ta? OSVALD (zuri preda se) Jer ja to ne mogu due da podnosim. GOSPOA ALVING: ta to? ta je? OSVALD (kao gore) Nisam se usudio da ti o tome piem, a otkad sam opet kod kue GOSPOA ALVING (hvata ga za ruku) Osvalde, ta je? OSVALD: I jue i danas pokuavam da se otresem tih misli da se otrgnem. Ali ne ide. GOSPOA ALVING (ustaje) Mora mi sve rei, Osvalde! OSVALD (povue je natrag na sofu) Ostani, sjedi, hou da pokuam, da ti kaem. Tuio sam se na umor od puta GOSPOA ALVING: Pa, da. I OSVALD: Ali nije to ono to mi nedostaje. Nije to obian umor. GOSPOA ALVING (hoe da skoi) Nisi valjda bolestan, Osvalde! OSVALD (opet je povue dolje) Sjedi, majko! Umiri se! I nisam ja ba tako bolestan, nije to ono to se uopte zove bolesnim. (Kri ruke iznad glave) Majko, ja sam duevno slomljen, uniten, ja vie nikad ne smijem ni pomisliti na rad! (Pokrije lice rukama, baca se gospodi Alving u krilo i zajeca.) Page 28

Henrik Ibzen - Sablasti GOSPOA ALVING (blijeda i dre) Osvalde! Pogledaj me! Ne, ne, to nije istina! OSVALD (die oajno pogled) Da, ne mogu nikad vie raditi! Nikad nikad vie! Biti mrtav u ivom tijelu. Majko, moe li zamisliti neto stranije? GOSPOA ALVING: Nesretni moj djeae! Kako te je ta strahota snala? OSVALD (uspravi se, sjedi) Da, ba to je ono to apsolutno ne mogu da dokuim i shvatim. Ja nikad nisam vodio raspusni ivot. Ni u kojem smislu. To ne smije o meni misliti, majko! To nikad nisam inio. GOSPOA ALVING: To i ne mislim, Osvalde. OSVALD: A ipak me je tako neto snalo! Takva strana nesrea! GOSPOA ALVING: Ah, sve e to opet biti dobro, drago moje ljubime. To je samo prenapregnutost, vjeruj mi. OSVALD (tegobno) To sam i sam u poetku mislio, ali nije tako. GOSPOA ALVING: Ispriaj mi sve od poetka do kraja. OSVALD: To i hou. GOSPOA ALVING: Kad si to prvi put primijetio? OSVALD: Odmah, kad sam se zadnji put odavde vratio u Pariz. Poelo je time to sam dobivao grozne glavobolje najvie, kako mi se inilo, u potiljiku. Bilo mi je kao da mi neko stee uski eljezni prsten oko potiljka pa prema gore. GOSPOA ALVING: I, dalje? OSVALD: Prvo sam mislio da je to obina glavobolja od koje sam patio i u vrijeme moga razvijanja. GOSPOA ALVING: Da, da OSVALD: Ali nije bilo to, to sam uskoro shvatio. Nisam vie mogao da radim. Htio sam da zaponem jednu novu veliku sliku, ali izgledalo je kao da su me napustile sve moje snage. itava moja energija kao da je bila uzeta. Nisam se mogao koncentrisati na odreene predstave. Vrtjelo mi se pred oima sve se okretalo u krug. Ah, bilo je to uasno stanje! Konano sam otiao ljekaru i dobio sam objanjenje. GOSPOA ALVING: Kako to misli? OSVALD: Bio je to jedan od prvih ljekara Pariza. Morao sam mu opisati, ta i kako to osjeam. A onda je on poeo da mi postavlja itav niz pitanija koja kao da s itavom stvari nisu imala nikakve veze. Nisam shvatao kud smjera taj ovjek GOSPOA ALVING: I? OSVALD: Konano je rekao: Vi ste od roenja imali u sebi neto crvotono. Upotrijebio je tano taj izraz vermoulu. GOSPOA ALVING (napeto) ta je time mislio? OSVALD: Ni ja nisam razumio, pa sam zatraio poblie objanjenje. A onda je rekao, taj stari cinik (Stee pesnice) Oh! GOSPOA ALVING: ta je rekao? OSVALD: Rekao je: Grijesi oeva javlijaju se u djeci. GOSPOA ALVING (Polako ustaje) Grijesi oeva! OSVALD: Dolo mi je da ga oamarim. GOSPOA ALVING (hoda po sobi) Grijesi oeva! OSVALD (smijei se tuno) Da, ta kae na to? Naravno, ja sam ga uvjeravao Page 29

Henrik Ibzen - Sablasti da o tako emu ne moe biti ni govora. A, misli li da se dao razuvjeriti? Ne, ostao je pri tome. Tek poto sam mu donio tvoja pisma i preveo mu sva ona mjesta koja su se ticala oca. GOSPOA ALVING: Tada? OSVALD: Tada je, razumljivo, morao prizinati da je bio na krivom putu. I onda sam saznao istinu. Neshvatljivu istinu. Da sam se morao odrei onog blaenog, sretnog mladenakog ivota s drugovima. Da je to znatno prevazilazilo moje snage. Dakle, sam sam sebi kriv! GOSPOA ALVING: Osvalde! Ah, ne, ne vjeruj u to! OSVALD: Drugo neko objanjenje ne bi bilo mogue, rekao je: To je ono strano. Izgubljen bez spasa za itav ivot i to svojom vlastitom nepromisljenou. to sve nisam mogao da uradim na ovome svijetu pa sad da ne smijem ni misliti o tome da ne mogu misliti. O, kad bih samo mogao da zaponem novi ivot da izbriem sve, kao da se nije ni dogodilo! (Baca se licem na sofu. Gospoa Alving kri ruke i koraa tamo-amo borei se u sebi.) OSVALD (leei i oslonjen na laktove, gleda za trenutak za njom) Kad bi to barem hilo neto naslijeeno neto protiv ega se nita ne moe. Ali ovako! Proigrati na ovako sramotan, nepromiljen i lakomisilen nain svu svoju sreu, svoje zdravlje, sve, ali ba sve svoju budunost, svoj ivot! GOSPOA ALVING: Ne, ne, moj ljubime! To je nemogue! (Saginje se nad njim) Nije to s tobom tako oajno, kako ti misli. OSVALD: Ah, ti ne zna. (Skoi) A onda, majko da tebi moram stvarati tolike brige! Ponekad sam gotovo zaelio da me manje voli i nadao se da je tako. GOSPOA ALVING: Ja! Osvalde, jedini moj djeae! Jedino to ja posjedujem i imam na ovome svijetu! Jedino to volim. OSVALD (uhvati je za obje ruke i ljubi ih) Naravno, vidim ja to dobro. Kad sam kod kue, onda to vidim. I to mi je najtee. Bto, sad zna. I danas vie neemo razgovarati o tome. Ne mogu da podnesem da dugo i stalno razmiljam o tome. (Hoda po sobi) Nabavi mi neto da pijem, majko. GOSPOA ALVING: Da pije? ta hoe sad da pije? OSVALD: Ah, ta bilo. Pa ima valjda hladnog puna u kui. GOSPOA ALVING: Da, ali dragi Osvalde! OSVALD: Ne smije se protiviti, majko. Budi dobra! Moram imati neto ime u isprati ove mune misli. (Odlazi u zimsku batu) I onda kako je ovdje tamno! (Gospoa Alving povue zvono.) I ova neprestana kia. Moe trajati nedjeljama. itave mjesece. Nikad da ovjek ugleda ni jedan sunev zrak. Koliko puta sam bio u domovima ne sjeam se da sam ikad vidio sunev sjaj. GOSPOA ALVING: Osvalde, ti pomilja da me opet ostavi! OSVALD: Hm (Teko die) Ne pomiljam ja nita. Ne mogu nita da mislim! (Tiho) To lijepo ostavljam na stranu. REGINA (iz trpezarije) Je li milostiva gospoa zvonila? GOSPOA ALVING: Da, donesi nam lampu. REGINA: Odmah, milostiva gospoo. Ve je upaljena. (Odlazi) GOSPOA ALVING (prilazi Osvaldu) Nemoj nita da krije od mene, Osvalde. OSVALD: To i ne inim, majko. (Ide do stola) Mislim da sam ti ve dosta rekao. Page 30

Henrik Ibzen - Sablasti REGINA (donosi lampu i stavlja je na sto.) GOSPOA ALVING: A ti, Regina, mogla bi nam donijeti pola flae ampanjca. REGINA: Lijepo, milostiva gospoo. (Ode) OSVALD (hvata objema rukama glavu gospoe Alving) To je lijepo od tebe. Znao sam ja da majka nee dopustiti da njen djeak oedni. GOSPOA ALVING: Jadni moj dragi Osvalde, kako bih sada mogla ta da ti odbijem? OSVALD (ivahno) Je li to istina, majko? Je li to ozbiljno? GOSPOA ALVING: Kako? ta? OSVALD: To da ne bi mogla nita da mi odbije? GOSPOA ALVING: Ali dragi Osvalde OSVALD: Pst! REGINA (donosi na tacni pola flae ampanjca i dvije ae, koje stavlja na sto) Treba li da otvorim? OSVALD: Ne, hvala lijepo, to u uraditi sam. (Regina opet ode.) GOSPOA ALVING (sjeda za sto) ta si ono mislio ta ti to ne bih smjela odbiti? OSVALD (zauzet otvaranjem flae) Najprije au ili dvije. (ep odskoi. On napuni jednu au, pa hoe i drugu) GOSPOA ALVING (pokriva rukom au) Hvala, meni ne. OSVALD: Dobro, onda tebi ne! (Ispije svoju au, puni je ponovo, pa opet ispije. Onda sjedne za sto.) GOSPOA ALVING (napeto) No, i? OSVALD (ne diui pogled) Sluaj, ti pastor Manders i ti, bili ste mi tako udni, hm, tako utljivi za stolom. GOSPOA ALVING: To si primijetio? OSVALD: Da. Hm. Reci mi kako ti se ini Regina? GOSPOA ALVING: Kako mi se oni? OSVALD: Da, zar nije divna? GOSPOA ALVING: Dragi Osvalde, pa ti je ne poznaje tako dobro kao ja OSVALD: Pa? GOSPOA ALVING: Regina je, naalost, predugo bila kod svojih roditelja kod kue. Trebala sam je prije uzeti sebi. OSVALD: Da, ali zar nije divna na izgled, majko? (Puni svoju au.) GOSPOA ALVING: Regina ima mnoge velike mane OSVALD: No, da, ali ta to smeta? (Opet pije.) GOSPOA ALVING: Uprkos tome mogu da je podnosim; i ja sam odgovorna za nju. Nizata na svijetu ne bih htjela da joj se neto dogodi. OSVALD (skoi) Majko, Regina je moj jedini spas! GOSPOA ALVING (ustaje) ta hoe time da kae? OSVALD: Ja ne mogu ove duevne patnje uvijek da podnosim sam. GOSPOA ALVING: Zar nema svoju majku koja e ti pomoi da ih podnosi? OSVALD: Da, to sam mislio i zato sam se vratio tebi. Ali ovako ne ide. Vidim da ne ide. Ovdje ne mogu da izdrim svoj ivot! GOSPOA ALVING: Osvalde! OSVALD: Moram da ivim drugaije, majko. Zato moram da odem od tebe. Ja Page 31

Henrik Ibzen - Sablasti neu da ti mora to sve da gleda. GOSPOA ALVING: Moj nesretni djeae! Ali, Osvalde, dok god si tako bolestan kao sada OSVALD: Kad bi to bila samo bolest, ja bih ostao uz tebe, majko. Jer ja na svijetu nemam boljeg prijatelja od tebe. GOSPOA ALVING: Da, zar ne, Osvalde, da nema? OSVALD (hoda nemirno okolo) Ali sve te patnje zato to kajanje a onda strani, smrtni strah. O taj uasni strah! GOSPOA ALVING (polazi za njim) Strah? Kakav strah? ta to govori? OSVALD: Ah, ne smije dalje pitati. Ja to ne znam. Ne znam ti to opisati. GOSPOA ALVING (ode na desno i povue zvono). OSVALD: ta to hoe? GOSPOA ALVING: Hou da vidim svog djeaka veselog to hou. Nee on meni tumarati i mozgati. (Regini, koja se pojavi na vratima) Jo ampanjca. Punu flau. (Regina ode.) OSVALD: Majko! GOSPOA ALVING: Zar misli da mi ovdje na selu ne znamo kako se ivi? OSVALD: Zar nije na izgled divna? Kako je graena! I kako puca od zdravlja! GOSPOA ALVING (sjeda za sto) Sjedi, Osvalde, i daj da mirno porazgovaramo. OSVALD (sjeda) Ti sigurno ne zna, majko, da ja kod Regine moram ispraviti jednu poinjenu nepravdu? GOSPOA ALVING: Ti? OSVALD: Ili malu nepromiljemost ako hoe da to tako nazove. Vrlo nedunu, uostalom. Kad sam posljednji put bio ovdje. GOSPOA ALVING: Da? OSVALD: Tad me je ona esto pitala o Parizu i ja sam joj o njemu priao. Tako se seam da sam je jednog dana uzgred pitao: Da li biste vi eljeli da odete tamo? GOSPOA ALVING: I? OSVALD: Vidio sam da je pocrvenjela kao vatra kad je rekla: da, to bih strano eljela. No, da, odgovorio sam, i to bi se moglo jednom uraditi ili neto slino. GOSPOA ALVING: I dalje? OSVALD: Bio sam, naravno, itavu stvar zaboravio. Ali kad sam je prekjue upitao da li se raduje to u sada ostati tato dugo kod kue GOSPOA ALVING: Da? OSVALD: ona me nekako neobino pogleda, a onda upita: pa ta e onda biti od mog puta u Pariz? GOSPOA ALVING: Njenog puta! OSVALD: A onda sam nekako izvukao iz nje to da je ona itavu stvar bila shvatila ozbiljno, da je itavo ovo vrijeme neprestano mislila na mene i da je revnosno uila francuski. GOSPOA ALVING: Zato, dakle. OSVALD: Majko, kad sam vidio tu raskonu, lijepu i kao cvijet svjeu djevojku kako stoji preda mnom ranije nisam ni obraao panju, ali sada kako stoji Page 32

Henrik Ibzen - Sablasti preda mnom takorei rairenih ruku, spremna da me primi GOSPOA ALVING: Osvalde! OSVALD: tad mi je postalo jasno da je u njoj moj spas. Jer sam vidio da je u njoj ivotna radost. GOSPOA ALVING (ustukne) ivotna radost? Zar u tome moe biti spas? REGINA (iz trpezarije s flaom ampanjca u ruci) Molim za izvinjenje to sam se tako dugo zadrala, ali morala sam u podrum. (Stavlja flau na sto.) OSVALD: Donesi jo jednu au. REGINA (pogleda ga iznenaeno) aa za milostivu gospou stoji ovdje, gospodine Alving. OSVALD: Da, a treba da donese jo jednu za sebe, Regina. REGINA (trgne se i baci brz i plaljiv pogled u stranu prema gospoi Alving.) OSVALD: No? REGINA (tiho oklijevajui) Ako milostiva gospoa dozvoljava? GOSPOA ALVING: Donesi au, Regina. (Regina ode u trpezariju.) OSVALD (gleda za njom) Jesi li primjetila kako ona samo hoda? Tako vrsto i sigurno. GOSPOA ALVING: To se nee dogoditi, Osvalde! OSVALD: To je svrena stvar. Ti to dobro vidi. Protiv toga vie ne vrijedi govoriti. REGINA (dolazi s praznom aom koju zadrava u ruci). OSVALD: Sjedi, Regina. (Regina upitno gleda gospou Alving.) GOSPOA ALVING: Sjedi. REGINA (sjeda na stolicu kraj trpezarijskih vrata i dri au u ruci). GOSPOA ALVING: Osvalde ta si ono rekao o ivotnoj radosti? OSVALD: Da, majko, ivotna radost, o njoj vi ovdje na selu ne znate mnogo. Ja je ovdje ne osjeam. GOSPOA ALVING: Zar ni onda kad si kod mene? OSVALD: Ni onda kad, sam kod kue. Ali ti to ne razumije. GOSPOA ALVING: O, da, gotovo mi se ini da razumijem sada. OSVALD: ivotna radost, pa onda radost rada. U osnovi je to skoro isto. A o tome vi nita ne znate. GOSPOA ALVING: Moda ima pravo. Osvalde, ispriaj mi neto vie o tome. OSVALD: Da, mislim samo da je ljudima ovidje utuvljeno u glavu da je rad neko prokletstvo i kazna boja, a da je ivot jad i bijeda iz koga bi se trebalo to prije izvui. GOSPOA ALVING: Dolina jada, da. I jo se vrijedno trudimo da tako bude. OSVALD: A vani u inostranstvu ljudi za tako neto vie nee ni da znaju. Ni iva dua tamo vie ne vjeruje u takve pouke. Tamo se smatra istim blaenstvom to to je ovjek na svijetu. Majko, zar ti nije palo u oi da se u svemu to sam ja naslikao radilo o ivotnoj radosti? Stalno i uvijek o ivotnoj radosti. Tu su svijetlo i sunev sjaj i praznini vazduh i blistava, zadovoljna ljudska lica. Zato se bojim da ostanem ovdje kod tebe kod kue. GOSPOA ALVING: Boji se? ega se to boji ovdje kod mene? OSVALD: Bojim se da bi sve to u meni plamti moglo izokrenuti u neto runo. GOSPOA ALVING (gleda ga vrsto) Misli da bi se to moglo dogoditi? Page 33

Henrik Ibzen - Sablasti OSVALD: Ubijeen sam u to. I kad bih ovdje kod nas ivio isti ivot kao u tuini, to pak ne bi bio isti ivot. GOSPOA ALVING (napeto slua, a onda podie irom otvorene oi zamiljenog pogleda i kae) Sada vidim vezu. OSVALD: ta vidi? GOSPOA ALVING: Sad je vidim po prvi put. I sada mogu da govorim. OSVALD (ustaje) Majko, ja te ne razumijem. REGINA (takoe ustaje) Treba li, moda, da odem? GOSPOA ALVING: Ne, ostani samo. Sada mogu da govorim. Sada treba, djeae moj, sve da sazna. A onda moe birati. Osvalde! Regina! OSVALD: Tie. Pastor PASTOR MANDERS (dolazi kroz predsoblje) Tako, ba smo sad imali tamo dolje ugodan as koji krijepi srce. OSVALD: Mi takoe. MANDERS: Engstrandu se mora pomoi oko njegovog doma za pomorce. Regina e da ide s njim i da mu pomogne REGINA: Ne, hvala, gospodine pastore. MANDERS (sad je tek primijeti) Kako? Ovdje i s aom u ruci! REGINA (brzo ostavi au) Pardon! OSVALD: Regina ide sa mnom, gospodine pastore. MANDERS: Ide! S vama! OSVALD: Da, kao moja ena ako to bude zahtijevala. MANDERS: Ali milostivi boe! REGINA: ta ja mogu, gospodine pastore? OSVALD: Ili ostaje ovdje, ako ja budem ostao. REGINA (nehotice) Ovdje!? MANDERS: Ja se vama udim, gospoo Alving. GOSPOA ALVING: Nijedno od toga se nee dogoditi, jer sad smijem slobodno da govorim. MANDERS: Ali valjda neete! Ne, ne, ne! GOSPOA ALVING: Naprotiv, mogu i hou. A ipak nee biti srueni nikakvi ideali. OSVALD: Majko, ovdje se neto krije od mene! REGINA (oslukuje) Milostiva gospoo! Sluajte! Napolju ljudi viu. (Ide u zimsku batu i gleda napolje.) OSVALD (uri do prozora lijevo) Pa ta je to? Odakle ovaj sjaj vatre? REGINA (vie) Gori u azilu! GOSPOA ALVING (poleti prozoru) Gori?! MANDERS: Gori? Nemogue. Pa sad sam bio tamo. OSVALD: Gdje mi je eir? Ah, svejedno. Oev azil! (Poleti na batenska vrata.) GOSPOA ALVING: Moju maramu, Regina! Sve je u plamenu! MANDERS: Uasno! Gospoo Alving, to kazna boja bljeti nad ovom kuom zabluda! GOSPOA ALVING: Da, da, sigurno. Hodi, Regina. (Ona i Regina odjure kroz predsoblje.) Page 34

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS (pljesne rukama) A nije osigurano! (Ode istim putem.) TREI IN Soba kao i ranije. Sva vrata su otvorena. Lampa jo uvijak gori na stolu. Napolju je mrak. Samo slab odsjaj vatre lijevo u pozadini. Gospoa Alving s velikom maramom preko glave stoji otraga u zimskoj bati i gleda napolje; Regina, takoe ogrnuta maramom, stoji malo iza nje. GOSPOA ALVING: Izgorjelo, sve! Do temelja. REGINA: Jo gori u podrumima. GOSPOA ALVING: A Osvald ne dolazi! Nema vie ta da se spasava. REGINA: Treba li, moda, da mu odnesem eir? GOSPOA ALVING: Zar nema ni eira na glavi? REGINA (pokazuje prema predsoblju) Ne, eno tamo visi. GOSPOA ALVING: Neka visi. On e sigurno svaki as doi. Sama u da pogledam. (Odlazi kroz batenska vrata.) MANDERS (dolazi iz predsoblja) Je li gospoa Alving tu? REGINA: Upravo je sila u batu. MANDERS: Ovo je najuasnija no to sam je ikad doivio. REGINA: Da, zar ovo nije grozna nesrea, gospodine pastore? MANDERS: Ah, ne govorite o tome! Ne smijem na to ni da pomislim! REGINA: Ali kako se to samo moglo dogoditi MANDERS: Nemojte me pitati, djevojko Engstrand! Otkud ja da znam? Zar i vi hoete? Zar nije dota to va otac? REGINA: ta je s njim? MANDERS: On me je sasvim izludio. ENGSTRAND (dolazi kroz predsoblje) Gospodine pastore! MANDERS (okree se preplaeno) Jeste li mi ve za petama? ENGSTRAND: Da, doavoa! Isuse boe, ne! Ali to je ipak previe runo, gospodine pastore! MANDERS (hoda tamo-amo) Naalost, naalost! REGINA: ta to? ENGSTRAND: Ah, vidi, sve je dolo od one pobonosti. (Tiho) Sad mi je pao aka, dijete moje? (Glasno) i da ja moram biti kriv to se gospodinu pastoru dogodila ova nevolja. MANDERS: Ali ja vas uvjeravam, Engstrande ENGSTRAND: Ali niko drugi osim gospodina pastora nije mahao sa svijeom u ruci. MANDERS (zastaje) Da, to vi tvrdite. Ali ja se, zasta, ne sjeam da sam imao svijeu u ruci. ENGSTRAND: Svojim sam oima vidio kako je gospodin pastor dohvatio svijeu, kako je oistio prstima i ostatak bacio u blanjevinu. MANDERS: I to ste vi vidjeli? ENGSTRAND: Sasvim sigurno. MANDERS: To mi je potpuno neshvatljivo. Inae mi nije obiaj da istim svijeu prstima. Page 35

Henrik Ibzen - Sablasti ENGSTRAND: Da, i izgledalo je dosta nezgrapno jeste, zasta. Ali moe li vas to, stvarno, kotati glave, gospodine pastore? MANDERS (nemirno hoda tamo-amo) Ah! i ne pitajte! ENGSTRAND (hoda s njim) A gospodin pastor nije ni osigurao? MANDERS: Ne, ne i ne; pa valjda ujete! ENGSTRAND (iza njega) Nije osigurano. Izvui se polako iz praine a onda skuhati papicu. (Glasno) Isuse boe, Isuse boe, kakva nesrea! MANDERS (brie znoj sa ela) Da, Engstrande, to ve smijete rei. ENGSTRAND: I da se tako neto moralo dogoditi jednoj dobrotvornoj ustanovi, od koje bi, kako se kae, i grad i selo imali koristi. Novine se sigurno nee dotai gospodina pastora u rukavicama. MANDERS: O tome upravo i razmiljam. To je gotovo najgore u cijeloj stvari. Ogavni napadi i okrivljavanja. Ah, strano je i pomisliti na to! GOSPOA ALVING (dolazi iz bate) Ne mogu da ga nagovorim da se ostavi gaenja. MANDERS: Ah, tu ste i vi, potovana gospoo! GOSPOA ALVING: Pa, sad ste i vi osloboeni vaeg sveanog govora, gospodine pastore. MANDERS: Ah, ja bih sa zadovoljstvom GOSPOA ALVING (priguenim glasom) Moda je najbolje to se desilo ovako, a ne drugaije. Ovaj azil ne bi nikome donio blagoslova. MANDERS: Mislite? GOSPOA ALVING: A zar vi ne mislite? MANDERS: Ali to je ipak bila strano velika nesrea. GOSPOA ALVING: Bolje da govorimo o tome utratko, kao o poslovmoj stvari. Vi ekate gospodina pastora, Engstrande? ENGSTRAND (na vratima predsoblja) Da, ekam. GOSPOA ALVING: Onda sjediite za to vrijeme. ENGSTRAND: Hvala lijepo, mogu ja i da stojim. GOSPOA ALVING (Mandersu) Vi sigurno putujete sljedeim parobrodom? MANDERS: Svakako. Polazi za jedan sat. GOSPOA ALVING: Onda budite tako dobri i ponesite sve papire sa sobom. Neu vie ni rijei da ujem o ovoj stvari. Sad su mi u glavi druge brige. MANDERS: Gospoo Alving GOSPOA ALVMG: Poslau za vama i punomo, da sve uredite po svojim eljama. MANDERS: To u rado preuzeti. Prvobitna svrha legata sad, naalost, mora biti sasvim izmijenjena. GOSPOA ALVING: To se razumije. MANDERS: Da, onda mislim da u zasad urediti tako da imanje Solvik padine pod upravu distrikta. Zemljite se ipak ne moe nikako smatrati potpuno bezvrijednim. Neka korisna svrha e mu se ipak nekako nai. A kamate od glavnice koje stoje u banci mogao bih, moda, upotrijebiti za potporu nekog odgovarajueg poduhvata koji bi bio od priznate koristi gradu. GOSPOA ALVING: Kako god vi hoete. Meni je sve potpuno svejedno. ENGSTRAND: Nemojte zaboraviti moj dom za pomorce, gospodine pastore. Page 36

Henrik Ibzen - Sablasti MANDERS: Naravno, imate pravo, da. Ali o tome e se jo razmisliti. ENGSTRAND: Doavola i razmiljanje. Ah, Isuse boe! MANDERS (sa uzdahom) Naalost, ja i ne znam koliko u jo imati te stvari u rukama. Moda e me javno mnjenje natjerati da se povuem. Sve zavisi od ishoda istrage ovog poara. GOSPOA ALVING: ta vi to govorite? MANDERS: A ishod se ne moe unaprijed odrediti. ENGSTRAND (prie blie) Ali, naravno. Jer ne bih bio ja Jakob Engstrand MANDERS: Da, da, ali? ENGSTRAND (tie) Jer Jakob Engstrand nije ovjek koji bi jednog dobroinitelja u asu nevolje ostavio na cjedilu, kako se to obino kae. MANDERS: Ali, dragi moj, kako? ENGSTRAND: Jakoba Engstranda treba, tako rei, uporediti s anelom spasiteljem, gospodine pastore! MANDERS: Ne, ne, to, zasta, ne mogu prihvatiti. ENGSTRAND: O, to sad ve morate. Poznajem jednog koji je ve jednom, uzeo na sebe krivicu drugih ljudi! MANDERS: Jakobe! (Stie mu ruku) Vi ste rijedak ovjek! No, vi, stvarno, treba da dobijete svoj azil za pomorce; na to moete raunati. ENGSTRAND (hoe da zahva