DAVE R. HEYNECK

ATLANTIDA IEZLI KONTINENT

P r i j e v o d djela: A T L A N T I S , T H E L O S T C O N T I N E N T

b y D a v e R . H e y n e c k

Dave R. Heyneck

I E Z L I K O N T I N E N T

ZAGREBAKA NAKLADA

ZAGREB, 2001.

S A D R A J

U V O D

N E R A Z R I J E E N I M I S T E R I J 7

- O A T L A N T I D I UKRATKO 11

P R E G L E D VANIJ IH D B I L J E J A A T L A N T I D E 14

T E O R I J E 2O

P R V O P O G L A V L J E

I Z G U B L J E N I K O N T I N E N T 2 3

P R I A U KOJU JE T E K O P O V J E R O V A T I ? 3 2

' I S T I N I T A P R I A ' ? 3 9

I Z G U B L J E N E CIV IL IZACIJE 4 9

D R U G O P O G L A V L J E

P O S T A N A K CIV IL IZACIJE 5 7

I Z G U B L J E N O S R E D I T E S V I J E T A . . . 6 1

P O D S V J E T L O M V U L K A N A 7 2

P L U T A J U I K O N T I N E N T 7 6

R A V N O T E A D O K A Z A 82

T R A N S A T L A N T S K E P A R A L E L E 85

U Z D I Z A N J E A T L A N T I D E 9 3

T R E E P O G L A V L J E

U N I T E N J E O T O K A T E R R E 9 9

A T L A N T I D A V I E N A IZ E G I P T A ... 105

K R A K A T A U B R O N A N O G D O B A . . . . 1 1 2

O L U J A I Z N A D O T O K A T E R R E 118

M J E S T O I V R I J E M E 1 2 4

K R A J T E R R E 1 2 9

G D J E NAI P U T O K A Z Z A N E S T A L U A T L A N T I D U 1 3 2

Thomas Cole - The Course of Empire: The Consummation of Empire, 1835-36

Thomas Col e - The Course of Empire: Desolation, 1836

N E R A Z R I J E E N I M I S T E R I J

Prije gotovo dvije i pol tisue godina, grki filozof Platon postavio je zagonetku ije se rjeenje jo uvijek ne nazire, te ne prestaje biti izazov za brojne znanstvenike: da li je njegova pria o izgubljenom kontinentu Atlantidi izmiljena, ili iza njegovih tekstova postoji odreena povijesna stvarnost? O tom se pitanju raspravlja otkad je Platon napisao dijaloge Timej i Kritija, pa ipak, vie od tisue knjiga na tu temu i dalje nisu pruile zadovoljavajue objanjenje.

Veinu knjiga o Atlantidi napisali su oni koji vjeruju u njezino postojanje, te se nerijetko pokualo identificirati "stvarnu" Atlantidu, skrivenu negdje u

prii. Omiljena je lokacija oduvijek bio Atlantik (gdje ju je i Platon smjestio), premda suvremeni istraivai sve vie vjeruju da je Atlantida odraz minojske civilizacije s Krete koja je unitena u eksploziji vulkanskog otoka Terre. Jednako vrsti u svojim uvjerenjima su i skeptici, koji smatraju da je potraga za At-lantidom krajnje jalova. Njihovo je miljenje da je Platon cijelu stvar izmislio. Neki znanstvenici ak dre da Atlantida nije djelo Platonove mate, ve neto u potpunosti besmisleno o emu ne treba raspravljati.

Pokuaj da se opravda Platon kroz pronalaenje arheolokih ili geolokih dokaza zahtijeva vlastito uvjerenje kako veliki filozof nije lagao. Skeptici, naravno, pokuavaju pobiti sve tvrdnje atlantologa o postojanju Atlantide. I jedni i drugi grade svoje sluajeve na gotovo istim injenicama, stavljajui im samo drugi predznak. Postoji li put iz ove dileme? Prije mnogo godina odluio sam da je jedina ispravna strategija potisnuti naivnu nadu o pronalaenju stvarne Atlantide. Stoga sam se vie koncentrirao na, za mene, kljuno pitanje: da li je Platon imao izvor za svoje tvrdnje? esto je ilustrirao svoje ideje priama koje je crpio iz bogatoga fundusa grkih mitova, i premda ih je slobodno preraivao u svojim dijalozima, nikada do sada nije dokazano da je u potpunosti izmislio bilo koji od svojih izvora. U veini sluajeva,

njegovi se izvori mogu identificirati, no u sluaju Atlantide, to se do sada nije s uspjehom postiglo - iz tog razloga mu se i pripisuje da je Atlantidu izmislio. Stoga, prvo i najvanije to se mora uiniti je da se priu o Atlantidi promatra u kontekstu literarne predaje. Da li je Platonovo tumaenje o tome kako je doao do prie mogue? I gdje, ako igdje, trebamo potraiti izvor, odnosno izvore njegove prie?

Ne postoji garancija da e ovakav pristup uroditi plodom. Iz jednostavnog razloga, jer se jako puno antikih tekstova tijekom vremena izgubilo. U potpunosti neoekivani bonus ovog pristupa je pronalaenje odreene povijesne stvarnosti iza originalne prie. Stoga se moe zakljuiti da Platonovo potopljeno kraljevstvo nije u potpunosti literarna konstrukcija. Platon je bio pisac iji se tekstovi moraju promatrati kroz vie dimenzija. Radei na ovoj knjizi, esto sam bio zapanjen brojem nivoa na kojima je s uspjehom simultano pisao. S obzirom da sam se koncentrirao na identifikaciju same sri prie, bilo je neizbjeno da neke, vie nivoe znaenja, zanemarim. Primjerice, analiza detaljnoga geometrijskog opisa, koju daje Platon o Kraljevskom gradu Atlantide, morala je ostati izvan pregleda ove knjige. Interesantan je sluaj postavio ameriki muzikolog Ernest McClain (1976.), koji kae da su matematiki omjeri izraeni u opisu reflektirali Platonov strastveni

interes za glazbu kodirajui sofisticirano (pitago-rejsko) znanje o muzikoj teoriji. Ipak, to je tek jedan aspekt prie - jednostavno nije mogue nai korijene Atlantide iskljuivo u terminima filozofskih rasprava kojima je Platon nadgradio priu.

Prilaenje Platonovoj Atlantidi zahtijeva propitivanje tako velike palete znanstvenih podruja -geologije, zemljopisa, mitologije, povijesti, arheologije, filozofije, astronomije, matematike i lingvistike, da nabrojimo tek ona najvanija - da bi pokuaj pretraivanja bibliografskih referenci za svako podruje od ove knjige napravio enciklopediju Atlantide. A to mi nije bila namjera. Jednostavno sam elio sebi, pa tako i itateljima, iznijeti osnovne postavke o Atlantidi, zadravajui krajnje neutralnu poziciju. Volio bih otkriti stvarnu Atlantidu ako bi se pronalo dovoljno dokaza za njezino postojanje. S obzirom da ih nema, zadovoljit u se prouavanjem postojeih teorija, otkriti im mane, ali ukazati i na vrline, te se stalno vraati tekstovima velikog filozofa, jer ...

... prouiti samo Platona - a da i ne govorimo o Atlantidi, zaokupilo bi itav jedan ivot.

O A T L A N T I D I U K R A T K O

Prije jedanaest tisua godina postojao je otok smjeten u sreditu Atlantskog oceana, nastanjen plemenitom i monom rasom. Narod toga otoka posjedovao je veliko bogatstvo zahvaljujui prirodnim resursima njihove zemlje. Otok je bio sredite bogate trgovine i velikog prometa. Vladari te zemlje vladali su vrsto nad ljudima i zemljom na svom otoku i duboko u Europi i Africi.

Bila je to Atlantida.

Atlantida je bila vlasnitvo Posejdona, boga mora. Kad se Posejdon zaljubio u smrtnicu, Kleito, sagradio je nastambu na vrhu brda blizu sredine otoka, te je okruio nastambu prstenovima zemlje i vode da bi je zatitio.

Kleito je rodila pet parova blizanaca koji su postali prvi vladari Atlantide. Otok je bio podijeljen

meu braom, a najstariji. Atlas, prvi kralj Atlantide, imao je kontrolu nad sredinjim brdom i okolnim podrujem

Na vrhu sredinjeg brda izgraen je hram u ast Posejdonu u kojm je bila smjetena ogromna zlatna skupltura Posejdona kako vozi koiju koju vuku kri-LATI KONJI Ovdje bi vladari Atlantide dolazili rasprav-ljati o zakonima, suditi i prinositi rtve.

Da bi se omoguila putovanja i trgovine, usjeen je kanal za vodu k r o z prstenove zemlje dugaak 9 km, koji je spajao grad s morem.

Grad Atlantida leao je odmah izvan vanjskog prstena vode i irio se preko ravnice pokrivajui 17 km iroki krug. To je podruje bilo gusto naseljeno i tamo je ivjela veina stanovnitva.

Izvan grada leala je plodna ravnica 530 km dugaka i 190 km iroka, okruena jo jednim kanalom koji se koristio za skupljanje vode rijeka i potoka iz planina. Klima je bila takva da su bile mogue dvije etve svake godine. Jedna u zimi, koja je natapana kiom, a druga ljeti, natapana sustavom navodnjavanja iz kanala.

Sa sjevera ravnicu su ograivale planine koje su sezale do neba. Sela, jezera, rijeke i panjaci arali su planine.

Osim itarica, na otoku su uspijevale sve vrste voa i povra. Obilje ivotinja, ukljuujui slonove, prolazilo je otokom.

Generacijama su Atlantiani ivjeli skromnim, asnim ivotom. Ali, s vremenom su se poeli mijenjati. Pohlepa i mo poele su ih kvariti. Kad je Zeus vidio amoralnost Atlantiana, okupio je ostale bogove da bi bahatim ljudima odredio primjerenu kaznu.

Uskoro je Atlantida nestala pod jednim silovitim valom. Otok, njegove ljude i sjeanje na njega progutalo je more.

P R E G L E D V A N I J I H O B I L J E J A A T L A N T I D E

Iz d i ja loga Timej:

Atlantida se nalazi u Atlantskom oceanu -zapadno od Heraklovih stupova (Gibraltar)*;

u to se vrijeme Atlantikom plovilo;

vea je od Libije i Azije (u Platonovo vrij e m e to se odnosilo na Malu Aziju);

iz Atlantide je mogue dosei druge otoke, a zatim i istinski kontinent (?).

Iz d i ja loga Kritija: N a p o m e n a : U tekstovima se koristi grka mjerna jed in ica za duljinu. Konverzi ja je sl jedea: 1 stadij (s ) = 185 m

Kanal koji se protee od grada do mora:

0,5 s irok (92,5 m) i 0,17 s dubok (32 m ) ;

50 s (9,25 km) od mora nalazilo se brdo gdje su sagraeni prstenovi vode i tla;

* Heraklovi, odnosno Herkulovi stupovi. Rije je o starogrkom i latinskom izgovoru i pisanju imena iste osobe. Heraklo, odnosno Herkul bio je heroj, sin Zeusa i Alkmene koji je imao natprirodna snaga.

U n u t r a n j i p r s t e n :

prste n ispunje n vodo m irin e 1 s (18 5 m) ;

sredinj e zemljit e promjer a 5 s (92 5 m) ;

prste n je s obj e stran e okrue n zido m prekri -

venim oreichalkosom.

S r e d i n j i p r s t e n :

nov i poja s vode , zemljit e irin e 2 s (37 0 m) ;

s obj e stran e tl o je okruen o zido m prekri -venim kositrom .

V a n j s k i p r s t e n :

poja s najbli i mor u s a zemljite m irin e 3 s(555 m) ;

s obj e stran e j e okrue n zido m prekriveni mbroncom;

staz e z a konjsk e utrke .

V a n j s k i z i d :

zi d koj i okruuj e vanjsk i prste n udalje n je 5 0stadija (9,2 5 km ) o d centra ;

M o s t o v i :

mostovi sa zidom bili su iroki 0,17 s (32 m ) ;

kule i vrata nalazila su se na poetku i na kraju mosta;

uvari su bili postavljeni na oba kraja.

R a v n i c a :

pravokutna, 3000 s duga i 1000 s iroka (555x185 km);

otvorena prema jugu gdje kanal ulazi u more;

ograniena planinama sa sjevera.

J a r a k o k o r a v n i c e :

32 m dubok;

185 m irok;

10000 s (1850 km) duljine, okruuje cijelu ravnicu.

Na sljedeoj stranici: Skica Kraljevskog grada Atlantide prema Platonovom opisu.

V o j s k a :

u ravnici su se nalazile parcele od 10 s2 ( l ,85x l ,85km).

svaka je parcela sadravala:

- 1 / 6 opreme za borna kola,

- j edan par konja za borna kola, koijaa i jahaa,

- 2 teko naoruana vojnika,

- 2 prakaa,

- 3 bacaa kamena,

- 3 kopljanika,

- 4 mornara (za flotu od 1200 brodova).

O s t a l e n a p o m e n e :

Pose jdon i Klei to su imali 5 parova blizanaca - Atlas je bio prvi kralj;

2 konja i 2 jahaa,

voe i povre je bilo teko skladititi, ali je ono osiguravalo pie, hranu i ulje;

upravljali su drugim zemljama u Egiptu i dananjoj Toskani;

imali su dvije etve - j ednu nakon zimskih kia, drugu poslije ljetnog navodnjavanja

oreichalkos, metal nepoznat Platonu se vadio u velikim koliinama, po vrijednosti je bio odmah iza zlata;

velike koliine drva;

velik broj slonova;

brojne rijeke, planine i movare;

vrua i hladna proljea;

bijeli, uti i crni kamen - iskopavao se u sreditu otoka i prstenastim pojasima, a sluio je za oblikovanje zakrivljenih pristanita.

T E O R I J E

Tri s u g l a v n e t v r d n j e v e z a n e u z A t l a n t i d u :

u potpunosti je izmiljena, fikcija;

literarno nadograen prikaz baziran na padu minojske civilizacije i unitenju otoka Terre;

stvarno je postojala.

Slijedi kratak opis svake od tvrdnji, s naznakama za i protiv. Iako velik broj ljudi u svakom od tabora misli da je sluaj zakljuen, ne postoji za sada niti jedan dokaz za bilo koju od teorija.

To je najjednostavniji odgovor - Atlantida je izmiljotina. Stvorena je kako bi Platon mogao ispriati moralnu priu u svojim dijalozima.

ZA:

nema dokaza. Timej i Kritija jednostavno su reeno, prie;

P R O T I V :

na nekol iko mjesta u di jalozima, Platon naglaava da je pria istinita;

F I K C I J A :

dijelovi teksta koji se odnose na neprolaznost m o r a i ist inski kont inent na drugoj strani Atlantika upuuju na detaljnije znanje nego to je potrebno za fiktivnu priu.

T E R R A I M I N O J S K A C I V I L I Z A C I J A :

Postoje odreene slinosti izmeu unitenja Terre i propasti Atlantide ...

ZA:

vulkanski otok Terra uniten je oko 1500 g. pr. Kr. u eksploziji koja je potopila vie od pola otoka;

arheoloki nalazi pronaeni na otoku ukazuju na naprednu civilizaciju koja je vjerojatno bila dijelom minojske kulture;

postoje dokazi koji upuuju na trgovinsku razmjenu izmeu Egipana i Minojaca. Gotovo je sigurno da su Egipani bili svjesni potpunog ili d je lominog unitenja koje se dogodi lo Minojcima.

P R O T I V :

oni koji podupiru teoriju o Atlantidi kao jeki minojske civilizacije tvrde kako bi Platonovih 9000 godina trebalo umanjiti za deset puta; Solon

ili Platon su oigledno pogrijeili. Ako je pria 900 godina stara, Atlantidu bi se lako smjestilo u vrijeme minojske civilizacije na Kreti i Terri. Kod takvog tumaenja obino se previa injenica da je u Timeju napisano kako su egipatski sveenici Solonu rekli da pradavna Atena i Atlantida prethode egipatskoj civlizaciji za gotovo tisuu godina. Egipat je meut im postojao davno prije 1500 g. pr. Kr. - piramide su graene sredinom treeg tisuljea pr. Kr. Vremena se stoga ne poklapaju osim ako se ne pretpostavi da je sveenicima bila u potpunosti nepoznata povijest vlastite civilizacije.

A T L A N T I D A J E S T V A R N O S T :

ZA:

Platon tvrdi da je pria istinita;

Platon nikada u svojim djelima nije polazio od potpuno izmiljenih pria.

P R O T I V :

ne postoji niti jedan vrsti dokaz;

trenutna arheoloka istraivanja i povijesna da-tacija ne podupire premisu da je sofisticirana civilizacija postojala prije 11000 g. bilo gdje u svijetu.

I Z G U B L J E N I K O N T I N E N T

Uznanstveno-fantastinoj avanturi Dvadeset tisua milja ispod mora (1869.) Jules Verne pie kako je Pierre Arronax, profesor prirodoslovlja, postao gostom kapetana Nema na udesnoj podmornici Nautilusu. Voden svojim tajanstvenim domainom, Arronax je odveden promatrati spektakularne podvodne pejzae i neobine stanovnike morskih dubina. Nakon etnje po dnu Atlantskog oceana, Arronax je zabiljeio:

Ispred nas su leale neke pitoreskne ruevine ... Posvuda su bile razbacane velike hrpe kamenja medu kojima su se mogli opaziti tragovi i sjene hramova i palaa ... preko kojih se nadvio, umjesto brljana,

debeli sloj podmorskoga biljnog ivota. No to je predstavljao taj dio globusa koji je progutala kataklizma? Tko je sloio to ogromno stijenje poput kro-mleha iz prastarih vremena?

Ispred mojih je oiju, razoren, uniten, leao grad - njegovi krovovi otvoreni prema nebu, njegovi hramovi urueni, njegovi lukovi srueni, njegovi stupovi razbacani ... Dalje, tek ostaci kiklopskih akvedukata; ovdje visoki stilobat akropole, s

Otok Atlantida kako ga je zamislio Athanasius Kircher (iz njegove knjige Mundus Subterraneus iz 1644. godine).

plutajuim obrisima Partenona; ondje tragovi dokova ... I jo dalje, duge linije potopljenih zidova i irokih

praznih ulica - savreni Pompeji pod vodom. Takav je krajolik kapetan Nemo podastro mojim oima!

Gdje sam to bio? Gdje sam to bio? Moram to saznati pod svaku cijenu. Pokuao sam govoriti, ali me je kapetan Nemo zaustavio kratkom geslom, uzeo kamen s dna i odetao do bazaltne stijene te ispisao jednu rije:

ATLANTIDA

Voden tako neobinom sudbinom, koraao sam planinama toga kontinenta, dodirujui rukama tisuama generacija stare ruevine, koje su bile suvremene davnim geolokim epohama. Hodao sam tamo gdje su hodali suvremenici prvih ljudi.

Vie od bilo kojeg drugog pisca, Verne je uspio uhvatiti sr modernih vizija Atlantide; tajnoviti kontinent, stanite napredne kulture gotovo nezamislive starosti, koja je izgubljena pod valovima tisuljeima prije poetka nae vlastite civilizacije. Kako je Verne shvatio, samo ime Atlantida u sebi krije posebno, gotovo magino znaenje. Mo toga imena moe izazvati neobinu reakciju, kako je to James Bramwell primijetio:

"Ime Atlantis ima sjetan prizvuk. Ako se izgovori zvuno, dajui prvima dvama slogovima njihovu

punu konsonsantsku rezonaciju, a putajui da posljednji sibilant njeno prijee preko jezika, ini se da se evocira prizor reza i uzavrelosti ogromnih valova koji se razbijaju preko tonulog stijenja, potapajui ga u bijelu oceansku pjenu."

Nostalgian prizvuk Bramwellove zabiljeke, napisane 1937., nije takav zbog nekoga implicitnog vjerovanja u postojanje Atlantide. Bramwell je jednostavno bio zaraen romantikom predmeta. Tako je mnogo ljudi - milijuni njih - preobrazilo svoju fasci-naciju postojanjem Atlantide u predmet vjere. Kroz medij nebrojenih knjiga i lanaka, ovi su tradicionalni "atlantolozi" uzdigli modernu legendu, snanu i nerazdvojivu od zapadne civilizacije jednaku kao Sveti Gral i Superman.

Pisci beletristike i fantastike - od Vernea i Conana Doylea do Dennisa Wheatleya - takoer su odigrali svoju ulogu u stvaranju slike o Atlantidi, vodei se u isto vrijeme tako slinim putevima da je esto teko razaznati tko vodi koga - pisci znanstvene fantastike znanstvenike ili vice versa.

Jo od Verneovog vremena, brojni su pulp--romani, stripovi i filmovi razvili motiv Atlantide korak po korak stvarajui sliku superiorne, ali izgubljene civilizacije koju nastanjuju sveenici s poznavanjem okultnog i razvijene znanosti. Prije vie od 11000 godina, izmiljeni stanovnici Atlantide ve

su imali razvijene letjelice, podmornice, laserske zrake, pa ak i nuklearno oruje. U mnogim romantinim prikazima takvo smrtonosno naoruanje igra glavnu ulogu u unitenju Atlantide. Veliki su se sveenici nekako spotakli na elementarne "kozmike" sile - kljueve koji otvaraju tajne svemira - ali se nisu na njih obazirali zbog veliine njihove moi. Iskvareni do sri, bezobzirno su eksperimentirali sa zlim silama, koje su, jednom osloboene, izbjegle njihovoj kontroli i unitile ih. Ogromne nuklearne eksplozije razorile su gradove Atlantide i samu zemlju na kojoj su sagraeni.

Unitena Atlantida potonula je pod valovima i vie nikad nije viena. Osim, naravno, za one autore koji su otili korak naprijed i logino pretpostavili da su stanovnici Atlantide bili toliko tehnoloki napredni da su se zasigurno mogli nositi s tako beznaajnom katastrofom kao to je kontinent koji tone.

Neki su pisci znanstvene fantastike opisali Atlantiane koji ive jo i danas, i koji su preivjeli promjenu svojega okolia gradei velike podvodne kupole ili razvijajui krge genetskim inenjeringom.

Sve ovo navedeno ini jedan ivopisni, fantastini imaginary, stvoren da se u njemu uiva. No, ono to zauuje jest druga injenica. Gotovo svaki dio matovitoga i fantastinog prikaza Atlantide moe se nai pomno obraen u nebrojenim znanstvenim knjigama.

Mnoge su napisali navodni "transvremenski" svjedoci i okultisti koji se koriste izvorima znanja bitno razliitima od onih koje koriste povjesniari i znanstvenici.

Omiljena metoda nekih atlantologa, udruenih sa samoukim svjedocima-arheolozima je hipnotika regresija. Osoba u hipnotikom transu vraa se unazad kroz brojne prole ivote dok se on ili ona ne sjeti iskustava koja su proivjeli kao stanovnici Egipta ili Atlantide.

Neki kau da se slini rezultati mogu postii meditacijom, ako on ili ona u transu dri pravu vrstu kristala. Skrivenu mo kristala - kao pomo iscjeljivanju slinom aromaterapiji - dugo su istraivali praktikanti alternativne medicine, i iz nekog, meni nepoznatog razloga, velika veina onih koji koriste kristale zaokupljeno je idejom da energija tih minerala ima veze s Atlantidom (?).

Prije nekoliko godina bio sam na jednoj radionici koritenja energije kristala u Londonu, gdje se jedino najgori skeptik ne bi naao zaintrigiran koliinom "dokaza" koji su sugerirali da bi kristali mogli imati jo neistraene i korisne moi. Pa sam tako ostao razoaran kad je glavni govornik, nakon izlaganja zanimljivog pregleda dokaza o moi kristala, zaronio u povijest energije kristala u kojemu je postojanje

Atlantide kao izgubljene superiorne civilizacije uzeto zdravo za gotovo. Reeno nam je da su kristali bili jako puno koriteni u Atlantidi, za iscjeljivanje i druge svrhe, ali su ih Atlantiani ponekad zlorabili. Nadalje, u nekima su preivjelim kristalima Atlantiani uvali mo i vibracije - poput zapisa na kompaktnom disku. I dok je u toku ponovno otkrivanje mnogih kristala koji sadravaju dobru energiju te razvijanje koritenja moi kristala za iscjeljivanje, jo uvijek postoje zli kristali, nabijeni negativnom moi Atlantiana, koji sprjeavaju napore dobrih.

Literatura o moi kristala - i mnogo drugih "New Age" zanimacija - puna je takvih stvari. Vodei pisac o kristalima, Ra Bonewitz, ak tvrdi da je upravo zlorabljenje energije kristala unitilo otok-kontinent. Tek se sada, kae on, svijet konano poinje oporavljati od traume unitenja Atlantide - "i to je razlog zbog kojeg su ljudi irom svijeta toliko privueni prouavanjem i uenjem o kristalima".

U slinom zdravo-za-gotovo stilu Bonewitz obavjetava itatelja da su kraj Atlantide predvidjeli neki neiskvareni slojevi sveenstva koji su pobjegli do Nila i u Himalaje da bi tamo zasadili sjeme znanja. Dovoljno su zapanjujue Bonewitzove tvrdnje da su egipatske i tibetanske civilizacije osnovali Atlantiani. No njegova najnevjerojatnija postavka ipak je sljedea: "... podsjetimo se da, iako smo govorili o

Atlantianima kao o nekome drugome, mi jesmo Atlantiani. Pa, sunarodnjaci Atlantiani, kako e biti ovoga puta?"

Ako nekoga veseli da na dosadnom putovanju autobusom prema poslu zamilja sebe kao reinkarnaciju Atlantiana s neogranienim zalihama nesputane moi, nema nikakve tete. Pa i Bonewitz, zajedno s ostalim "New Age" misliocima o Atlantidi, pie iz vrlo opravdanog moralnog kuta, nagovarajui svoje reinkarnirane Atlantiane da ovog puta budu moralno odgovorniji sa svojim nasljedstvom kozmike moi. Ukoliko jedan ili dva njegova sljedbenika kasnije postanu nuklearni znanstvenici ili genetski inenjeri, bila bi dobrobit za sve nas kad bi se sjetili uenja koje su apsorbirali u svojim danima nekritinog itanja.

Najgore to se zapravo moe rei o okultno-osvje-doenoj koli pisanja o Atlantidi je da s vremenom postaje zamorna. Postoji cijela hrpetina toga i svaki italac koji nije voen mistinim ciljem o ideji sveenika Atlantide koji zapovijedaju kozmikom moi kristala ubrzo e postati frustriran istim nedostatkom dokaza i umjesto toga okrenut e se bona fide polici sa znanstvenom fantastikom.

Dok je veina nekonvencionalne literature o Atlantidi tek puka zabava, samo njeno spominjanje

nekim akademicima je poput mahanja crvenom krpom ispred bika: smiju se, podsmjehuju ili ak dobivaju kap od razbjenjelosti idejom da je Atlantida mogla biti stvarna. ini se da jedino teme poput NLO-a i astrologije u njima izazivaju snanije reakcije. Ono to dodatno zauuje jest zato te teme u tolikoj mjeri izazivaju znanstvenike? Istinski hladnokrvnom strunjaku trebalo bi biti zanimljivo otkrivati zato ljudi ele vjerovati u nevjerojatno, i objasniti zaetke, razvoj i mehanizam takvih vjerovanja.

Atlantida je dobar primjer. Kroz svoju je popularnost ta tema postala besmislica s irelevantnim vjerovanjima i zabludama koje mogu biti vrlo odbija-jue za konzervativnije uenjake. Oni su vjerojatno nesvjesni da je ranije u ovom stoljeu vjerovanje u izgubljeni kontinent Atlantidu bilo znanstveno cijenjeno podruje. Uistinu, kontroverza oko postojanja Atlantide bila je sredinja za razvijanje moderne geologije. Iznenaujui broj znanstvenika, kad inzis-tiraju da je pria o Atlantidi objanjena, jasno pokazuju da nemaju nikakve ideje odakle je pria potekla.

Pa, otkuda dolazi pria o Atlantidi?

P R I A U K O J U J E T E K O P O V J E R O V A T I ?

Veina ljudi smatra da je Atlantida grki mit ili legenda, ali, strogo govorei, nije. Nitko od ranih zapisivaa mitova ili pjesnika u Grkoj ne spominje je u svojim djelima. Pria o Atlantidi se stoga teko moe ubrojiti u "grku legendu", poput pria o Perzeju i Gorgoni, zlatnom runu, Trojanskom ratu ili Heraklovim podvizima.

Bez obzira na to, Atlantida dolazi iz grkog svijeta. Prvi ju je put zapisao ugledni atenski filozof Platon, sredinom etvrtog stoljea prije Krista, u dva svoja "dijaloga" - Timeju i Kritiji. Bitno je pitanje: da li je Platon imao izvor za svoju priu ili ju je jednostavno izmislio?

Prvo, vrijedno je prouiti to i kako je Platon pisao o Atlantidi. Grki filozof je uvijek govorio kroz druge ljude u svojim dijalozima, a za Atlantidu je govornik bio Kritija, sudrug filozof i stari roak. Kritija je tvrdio da ima odreeno znanje, iz neupitnih izvora, o prolom postojanju ogromnog kontinenta, "veeg od Libije i Azije zajedno", na samom rubu poznatoga svijeta. Nazvan Atlantidom, leao je, prirodno, u Atlantskom oceanu. Ovdje, na planini blizu mora, bog mora Posejdon vjenao se sa smrtnicom Kleito i zaeo deset sinova koji su podijelili

kontinent meu sobom u deset kraljevstava. Voa im je i zajedniki kralj bio najstariji sin, Atlas, koji je dao ime otoku i moru koje ga je okruivalo.

Prirodni izvori otonog kontinenta bili su neiscrpni. Rasle su svakojake korisne biljke od kojih se dobivao graevinski materijal, hrana, pie i sastojci za parfeme. Planine, doline, movare, rijeke i jezera bile su pune ivotinja i riba. Posebice je bilo "vrlo veliko krdo slonova" - bjelokost je bila vrlo cijenjena u starom svijetu, kao materijal za izraivanje luksuznog namjetaja i ukrasa. Metala je bilo u izobilju - ne samo onih koji su bili znani u Platonovo vrijeme, ve i jedan nepoznati nazvan oreichalkos, za koga se govorilo da je drugi po vrijednosti do zlata. Sve to je otoku nedostajalo uvozilo se iz kolonija Atlantide preko mora. Ukratko, kraljevi Atlantide "imali su takvu koliinu bogatstva kakvu nikad prije nisu posjedovali kraljevi i vladari, i malo je vjerojatno da e je ikad i posjedovati" (Kritija).

Na planini ("akropoli") gdje su se Posejdon i Kleito vjenali, kraljevi su izgradili glavni grad Atlantide 'prekrasan za vidjeti po veliini i ljepoti'. Posejdon ga je okruio koncentrinim prstenima zemlje i mora, koji su u poetku bile neprobojne prepreke, jer brodovi i plovidba jo nisu bili izmiljeni. Sredinji je otok Posejdon blagoslovio s "dva nepresuna izvora tople i hladne vode" (Kritija).

Radovi sljedeih kraljeva Atlantide transformirali su sveti otok u blistavu metropolu. Iskopali su kanal, dovoljno irok za brod, da bi povezali prstene vode s morem, gdje su izgradili luku. Kanal je tada pokriven krovom tako da je put do mora bio ispod zemlje; preko prstena vode sagraeni su mostovi koji su spajali sredinju akropolu S prstenima zemlje. Obrambeni zidovi s bedemima sagraeni su oko svakog prstena, i bili su nainjeni od tri boje mjesnog kamena: crvene, crne i bijele. Neke su graevine bile jednostavne, ali neke su Atlantiani "sastavili od razliitog kamena, koji se razlikovao po boji da bi godio oku". Glavni obrambeni zidovi bili su obrubljeni metalom: vanjski broncom, sljedei kositrom i unutranji, koji je titio svetu akropolu, oreichalkosom, "koji je blistao poput vatre" (Kritija).

Kompleks palae na akropoli Atlantide bio je zemlja uda. U sreditu, okruen zlatnim zidom, stajao je hram Kleito i Posejdona. Fasada hrama bila je prekrivena srebrom, a vrh je bio od zlata, dok je krov bio nainjen od vrste bjelokosti ukraene dragocjenim metalima. Unutranjost su ispunjavali zlatni kipovi kraljeva i kraljica Atlantide, umanjeni jedino divovskom skulpturom Posejdona.

U blizini su bile kraljevske palae i vrtovi s brojnim bazenima koje se punilo iz dva prirodna izvora -neki su bili otvoreni, a oni s toplom vodom za zimu,

zatvoreni. Postojali su odvojeni bazeni za kraljeve, graane i ene. Platon biljei da su ak i konji imali svoje zasebne kupke (konj je bio sveta ivotinja boga Posejdona).

Na vanjskim krugovima zemlje bili su smjeteni hramovi drugih bogova, jo vrtova, barake za kraljevske uvare, vjebalita, i u vanjskom prstenu, velika kruna staza za konje. Iza gradskog kompleksa leala je ogromna ravnica, iskriana mreom kanala koji su se koristili za natapanje i transport. Ti su kanali povezivali grad s oblinjim planinama u kojima je bilo "mnogo bogatih naselja seoskog stanovnitva", livada, potoka i jezera.

To je bio Kraljevski grad i glavni grad Atlantide, sjedite Atlasovih potomaka. Postojalo je jo devet velikih gradova, od kojih je svaki imao svog kralja. Deset kraljeva zajedniki je vladalo i sastajalo se svakih nekoliko godina da bi donijelo bitne politike odluke, iako su se u svim stvarima pokoravali autoritetu Atlasove dinastije. Njegovi su potomci takoer bili ratni vojskovoe, zapovjednici najvee vojne sile na svijetu. Vojska samog Kraljevskog grada ukljuivala je 60000 zapovjednika koji su organizirali ogromnu prikupljenu vojsku, s 10000 bojnih kola, i flotu od 1200 trijera. Za usporedbu, najvei poznati broj bojnih kola imao je stari Egipat, u vrijeme Ramzesa II., a bilo ih je tek 2500. Svaki atlantski

koija vodio je malu borbenu jedinicu, koju je sainjavao jaha (koji je skakao s konja na konja), dva teko naoruana pjeaka, dva strijelca, dva teko naoruana i dva lako naoruana prakara, dva kopljanika i etiri mornara.

Upravo je ta mona, dobro organizirana vojska omoguila kraljevima Atlantide da proire svoju mo preko mora do naega svijeta. Carstvo je doseglo Mediteran, ukljuujui sjevernu Afriku do Egipta i Europu do Tirenije - dananje Toskane u Italiji.

S vremenom se, meutim, narod Atlantide poeo mijenjati. U dijalogu Kritija Platon opisuje kako su Atlantiani izvorno dijelili narav svojih boanskih predaka: "jer su posjedovali istinski i u svakom smislu veliki duh, koji je sjedinjavao pravinost i mudrost". ak ih ni njihovo fanatstino bogatstvo nije iskvarilo: "Prezirali su sve osim vrline ... ne mislei o posjedovanju zlata ili drugih svojina, koje su im se inile samo kao teret." Ali boanski dio njihove prirode s vremenom je degenerirao, te su konano bili zatrovani pohlepom i zaviu. Zeus, vrhovnik bogova, odluio je njihovu civilizaciju unititi, kanjavajui ih za njihovu pohlepu.

Atlantiani, tada ve gospodari vie od polovice Sredozemlja, odluili su da bi Grku, Egipat te preostale slobodne zemlje trebalo porobiti. Preli su u na svijet s ogromnom vojskom, ali nisu izvojevali

pobjedu na brzinu. Atenjani nisu bili ni priblino bogati kao Atlantiani i vodili su jednostavan drutveni ivot. Slobodni graani ponosnoga grada--drave, poveli su raznoliku vojsku Grka i barbara (ne-Grka) protiv osvajaa i s uspjehom ih porazili usprkos brojnim izdajama saveznika. Pobijedili su Atlantiane i oslobodili Europu. Odmah potom su podignuli spomenik da obiljee veliki pothvat.

to se kasnije dogaalo, poznato je s puno manje detalja. Platonov glavni dijalog o Atlantidi, Kritija, je ostao nedovrenim, pa je naracija iznenada prekinuta. No, iz kratkog saetka koji Platon donosi u tekstu Timej saznajemo kraj. Zeusova prvotna namjera bila je preobrazba Atlantide na nain da ponizi njegove graane - "da bi postali skruenijima i boljima" (Kritija). Oigledno je Zeusov plan trebao biti dovren porazom Atlantide u ratu protiv relativno malene drave Atene. Mi, na alost, moemo samo pretpostaviti da se Atlantiani nisu na koncu pokorili, pa je Zeus na njima iskalio svoj bijes i u potpunosti unitio njihovu civilizaciju.

"Zemlju su potresli snani potresi i potopi, i potom je, u jednome groznom danu i jednoj uasnoj noi otok Atlantida ... nestao u morskim dubinama. I iz toga je razloga more u tom podruju nepristupano i neprohodno, jer se na putu nalaze velike mase mulja i blata; a to je zato to je otok potonuo" (Timej).

Atlantiani nisu bili jedine rtve. Tijekom istog katastrofalnog dogaaja, zemlja se otvorila i progutala cijelu atensku vojsku. Ovaj strahoviti dogaaj zbio se, prema Platonu, oko 9600. prije Krista, po njemu tisuu godina prije poetka egipatske civilizacije.

' I S T I N I T A P R I A ' ?

U Platonovom opisu dogaaja nema leteih strojeva niti sveenika s okultnim moima, ali fantastini elementi kvalificiraju tekstove kao jednu od najstarijih svjetskih znanstveno-fantastinih pria. Prvenstveno se to odnosi na ogromne dimenzije kojima je oslikana stara civilizacija. Hram u Kraljevskom gradu bio je tri puta vei od Partenona u Ateni, dok je kip Posejdona unutra, koji je gotovo doticao krov, mogao biti visok oko 90 metara. Ovaj kolos, prema Platonu, bio je napravljen od istog zlata.

Upravo je ta nevjerojatna veliina, naroito u terminima zemljopisa i kronologije, ono to priu ini toliko nevjerojatnom. Koncept visoko razvijene civilizacije koja je postojala prije vie od 11000 godina oduzima dah. Premda su neka drutva, posebice ona najranija poljoprivredna na Bliskom istoku, bila relativno razvijena do 9000. prije Krista, primjer Britanije je puno tipiniji. U to su vrijeme stanovnici britanskog otoja jo uvijek bili u pred-poljoprivrednom dobu: nisu imali lonarstva, i lovili su ribu, te se koristili alatima napravljenim od kremena, drveta i biljnih vlakana. Uistinu, kameno doba slubeno nije zavrilo u Britaniji do otprilike 2500. prije Krista. I to onda uiniti s prijedlogom da je gotovo svjetsko

carstvo - puno udesnih gradova, sa sofisticiranom poljoprivedom, sloenim sustavima za navodnjavanje, kanalima, mostovima, tunelima za brodove, hramovima, flotom, ak i metalom obloenim zgradama - moglo postojati oko 9600. prije Krista?

Naravno, takve reakcije temeljene su na modernim shvaanjima. Platonova publika ne bi imala prednosti - ili ogranienja, ovisno o gleditu - naega arheolokog i geolokog znanja. A i oni bi vjerojatno doivjeli njegovu priu o Atlantidi barem kao neobinu. Grci su, na posljetku, imali svoje vlastite ideje 0 geologiji i povijesti.

Premda su Grci ivjeli u prilino nestabilnom okoliu - egejska osnova jedna je od regija svijeta koje su geoloke najaktivnije - teta koju su im nanijeli vjetar, valovi, potresi i vulkani je bilo prilino malo. Bili su navikli na ideju da bi potres mogao unititi cijelu obalu, razruiti grad ili ak razoriti cijelu pokrajinu.

Takoer su imali legende (vrlo sline onoj o biblijskom Noi) da je cijela Grka u dalekoj prolosti potonula zbog velikih poplava. Ali atlantski kontinent koji je Platon opisivao bio bi stotine puta vei od Grke. Zamisao o takvoj ogromnoj povrini koja odjednom biva unitena sigurno bi uzdrmala povjerenje njegove publike.

to se tie vremenske ljestvice Platonove prie, Grci su iskreno priznavali da je njihova kultura vrlo mlada. Potovali su uznositu starost velikih civilizacija na Bliskom istoku: Fenikije, Babilona, Asirije, a naroito Egipta. Za stare Grke Egipat je bio iroko prihvaen kao najstarija civilizacija na svijetu (uz moguu iznimku kraljevstva Frigije u Turskoj). Pripisivali su Egipanima otkrie pisanja, astronomije, geometrije, filozofije, veinu umjetnosti i obrta, pa ak i prvo poznavanje bogova. Grki povjesniar Herodot pisao je da su imena veine glavnih bogova dola iz Egipta. I kad je Platon iznio da je velika, nepoznata civilizacija postojala tisuu godina prije egipatskih bogova, ui bi se naulile i ironini bi se osmijesi rairili po uenim licima.

Ovo nije hipotetski scenarij. Velik broj grkih filozofa i povjesniara nakon Platona ravnoduno je odbijao vjerovati u njegovu priu o Atlantidi. Bila je, sve u svemu, previe nategnuta. Aristotel, bivi Platonov uenik, najvie ju je od svih prezirao. Usporedio je Atlantidu sa zidom za kojeg je Homer rekao da su ga izgradili ahejski Grci kad su napali Troju. Nitko ga nije vidio, ali je Homer rekao da ga je odnio val nakon to je grad zauzet. O Atlantidi je Aristotel slino progovorio: "Njegov stvoritelj je uinio da nestane, isto kao to je i Pjesnik (Homer) uinio sa zidom Ahejaca." Kriticizam je bio otar. Platon nije imao materijalnih dokaza kojima bi

podupro svoju priu, i bilo je malo vjerojatno da e ih ikada i imati. Da je Aristotel pisao u dananje vrijeme moda bi rekao da je Platon proizveo hipotezu koja se ne moe ni potvrditi ni osporiti, i da bi zatakao neugodnu situaciju zbog nevjerojatne udovinosti koju je stvorio, zameo ju je pod more jednim potezom pera.

No Platon je uvidio mogue prigovore. Pria se ini nevjerojatnom i on je otvoreno priznao da "izgleda udnom" (atopos, doslovnije "neumjesna"). Unato tome, Platon je - kroz usta Kritije i Sokrata - inzi-stirao da je pria bila "potpuno istinita" i "nije fantastika, ve istinita pria" (Timej) i otiao poneto u duljinu da bi naglasio vjerodostojnost porijekla prie. Njegov je izvor, tvrdio je, bio nitko drugi do Solon, poznati atenski politiar, filozof i trgovac iz estog stoljea prije Krista.

Solon je bio jedan od "sedam mudraca" grke tradicije, poznat po svojoj ljubavi prema istini kao i po svojoj pravednosti i mudrosti. Jednom je preko-ravao dramatiara Tespisa zato to je u svoje drame uvrtavao, po njegovom miljenju "lai". Tespis je odgovorio da su takve izmiljotine doputene na pozornici. Udarivi zemlju svojim tapom, Solon je uzviknuo: "Da, ali ako si dopustimo da cijenimo i potujemo izmiljotine poput ovih, sljedei put emo ih nai u ozbiljim stvarima." Pripisati informaciju

Solonu bio bi starogrki ekvivalent Amerikanca dvadesetog stoljea koji navodi Lincolna kao izvor.

Solon je, prema Platonu, namjeravao skladati epsku pjesmu o Atlantidi. Nikada nije dovrena, ali su neki stihovi preivjeli i prenijeti zajedno s priom kroz porodicu Kritije, koji je bio Solonov roak kao i Platon. Kritijevom pradjedu Dropidu Solon je prvi put priao o Atlantidi. Dropid ju je ispriao svom sinu Kritiji, od kojega je jedan njegov prijatelj zatraio da potvrdi tvrdnju kako je Solon imao temu koja ga je mogla uiniti najveim od svih pjesnika, da ju je shvatio ozbiljno. Stariji Kritija primjereno je objasnio "to je Solon ispriao i kako, i tko su bili pripovjedai koje se moglo pozvati na njenu istinitost" (Timej). Tu je interpretaciju mlai Kritija, koji je tada bio prisutan, zapamtio i ispriao je da bi zabavio Sokrata i njegove prijatelje, a zapisao ju je Platon.

Prema Kritiji, Solon je naiao na priu o Atlantidi na svom putu u Egipat. Bilo je to oko 565. prije Krista, u ranoj vladavini kralja Amasisa. Amasis se jako divio Grcima i Solona su lijepo primili u Saisu, sjeditu kralja iz 26. dinastije. Tamo je napravio ono to bi uinio svaki mudrac koji potuje samoga sebe -posjetio je hram i razgovarao s lokalnim sveenicima. Solona je posebno zanimalo to znaju o davnoj prolosti (archaeotata, doslovno "najstarijim stvarima"), i, da bi poeo s temom, ispriao je uobiajenu

grku predaju o davnim vremenima. Priao je sveenicima o Foroneju, za koga su neki Grci mislili da je bio prvi kralj, i o njegovoj eni, arogantnoj Niobe. Zatim je Solon ispriao grku legendu o velikom potopu, kojeg je Deukalion preivio sagra-divi veliki sanduk. Poslije potopa, Deukalion i njegova ena Pira ponovo su napuili zemlju: svi Grci su tvrdili da potjeu od njih. Solon im je tada ponudio nekoliko procjena datuma tih dogaaja, nabrajujui generacije da bi utvrdio koliko je vremena prolo.

Najuobiajenija starogrka procjena vremena kad je ivio Deukalion je oko 1500. prije Krista, i budui da je genealogija sauvana grkom predajom prilino konzistentna, moemo sigurno pretpostaviti da je brojeve po tom redoslijedu Solon ponosno ponudio kao datume najranijih dogaaja za koje su Grci tvrdili da ih se sjeaju.

Prema Kritiji, Solonovi pokuaji da impresionira sveenike svojim poznavanjem davnine bili su primljeni prilino ravnoduno. Jedan od vrhovnih sveenika odgovorio mu je: "O, Solone, Solone, vi Grci ste svi djeca, i nema ni jednoga starca meu vama." Solon, izgubljenog samopouzdanja, upitao je to je s tim htio rei i sveenik mu je odgovorio "da ste svi vi mladi u umu; nema ni jednoga starog miljenja koje vam je dala stara predaja, niti jedne znanosti koja je sijeda od starosti". Dajui Solonu do znanja gdje mu

je mjesto, sveenik mu je nastavio priati zato on misli da Grci imaju najsiromanije sjeanje na svoju vlastitu prolost i kako Egipani, za usporedbu, imaju biljeke koje seu u daleko ranija vremena (Timej).

Sveenik je objasnio Solonu da ponekad, nakon ogromnih intervala vremena, zvijezde mijenjaju svoju putanju na nebu i uzrokuju razaranja vatrom i vodom na Zemlji. Ove periodine katastrofe su zatrle najstarije stanovnike Grke, sve ostale, osim Egipana, koji su preivjeli zbog njihove posebne klime. Sveenik je tvrdio, budui da u Egiptu ne pada kia (iako povremeno pada), poplave s neba im nisu nakodile, a za vrijeme velike vatre, Nil je narastao i davao ljudima mogunost da se rashlade. Tako su, sveenik je rekao, Egipani uspjeli sauvati biljeke o svjetskim dogaajima od najranijeg vremena, biljeke koje su uvali u arhivima u hramu. Meutim, to se tie Grke, svaki put kad su njezini stanovnici izumili pismo i poeli stvarati biljeke, poplave bi ih sve unitile, ostavljajui tek nekolicinu preivjelih da ponovo stvori civilizaciju ni iz ega. Tek su imena nekoliko kraljeva bila zapamena.

Sveenik je nastavio dalje sa zapanjujuim tvrdnjama. Imao je detaljno znanje o rasi Atenjana koji su postojali 9000 godina prije, o kojoj Solon i njegovi suvremenici nisu znali gotovo nita. Sveenik je rekao da su ti stari Atenjani imali "najbolji ustav od

svih o kojima govori predaja, pod kapom nebeskom". Zaista, sveenik je ponosno dodao, zakoni i drutvena organizacija prvih Atenjana vrlo su nalikovali onima u samome starom Egiptu (Timej).

Ovi udesni pra-Atenjani su vaan, ali esto zanemarivan dio Platonove prie. Upravo je njihovo nestajanje najvaniji imbenik u prii. Kao to je prvobitno spomenuto, pretpostavljeno je da je cijelu atensku vojsku progutao potres iste noi kad je potonula Atlantida, dok je njihovu zemlju unitila poplava. Vjerojatno su jo uvijek bili u ratu s Atlantianima, jer se ini da je to bila poplava koja je unitila njihovu rodnu zemlju, Atiku. Ovaj je potop bio najvei koja je Atika ikad pretrpjela. Potapanje je bilo tako snano da se oblik Akropole promijenio preko noi (Kritija).

Iako to nije izriito spomenuto u preivjelim dijelovima Platonove prie o Atlantidi, jasno je da je gotovo cijela rasa prapovijesnih Atenjana nestala u ovim katastrofama; saitski sveenik spomenuo je "neto malo potomaka ili njihovih ostataka koji su preivjeli" (Timej). Postupno je Atika bila naseljavana, ali novi Atenjani nisu otkrili umjetnost pisanja jo mnogo generacija. Tako su, sveenik je objasnio Solonu, Atenjani zaboravili svoju prolost i naravno, nisu znali za svoje slavne pothvate i pobjede nad Atlantianima. U Egiptu je bilo drukije. Sveenik je tvrdio: "to god se desilo ili u tvojoj dravi ili u naoj,

ili u bilo kojem dijelu o kojemu neto znamo - ako je bilo ikakvih djela koja su bila plemenita ili velika ili na bilo koji nain izuzetna, sva su ih zapisali nai stari i sauvana su u naim hramovima" (Timej).

Ovo je, prema Platonovom shvaanju, bilo vrhunski autoritet za postojanje Atlantide. Po njegovom vlastitom priznanju, pria je proputovala izuzetno dug put: sjeanje na rat izmeu dvije prapovijesne civilizacije (Atenjana i Atlantiana) bilo je zapisano u Egiptu, gdje je sauvana tijekom nekoliko tisuljea. Otprilike 565. prije Krista, egipatski su sveenici dali saetak tih biljeaka Solonu. Pria je tada prela od Solona do Kritije Starijeg, od Kritije Starijeg do Kritije Mlaeg, i, oko 400. pr. Kr., do Platona. Platon ju je ukljuio u dva od njegovih posljednjih radova, Timej a i Kritiju, koji su napisani negdje izmeu 360. i 350. pr. Kr.

Lanac predaje, ovako dug, nije nevjerojatan -barem to se tie veza na grkoj strani. Nema razloga za sumnju da Solon nije posjetio Egipat, kao to se ne opovrgava injenica da je bio uvaeni pjesnik. Brojni fragmenti njegovih djela su preivjeli. Ideja da bi prikupljao materijale na svojim putovanjima za neki budui projekt je jasna. Isto tako tvrdnja da se priu iza Solonove pjesme prenosilo u porodici Kritija je prihvatljiva s obzirom da su Solon i Platon uistinu pripadali toj atenskoj obitelji. Broj generacija u predaji s

koljena na koljeno od Solona do Platona takoer je ine kronoloki moguom.

Uzevi u obzir sve te imbenike, prima facie sluajnost da je Platon mogao naletjeti na priu koju je Solon donio iz Egipta ne ini se nemoguom. Platon se namuio da bi tono prenio okolnosti predaje te prie naroito s obzirom na Kritijinu ulogu. On je uo priu od svoga djeda kad je imao deset godina i u vrijeme kad je to ispriao Platonovim prijateljima bio je ve prilino star ovjek. Ipak, kao to je i sam Kritija spomenuo, stariji se ljudi esto mogu sjetiti dogaaja i pria iz njihove mladosti puno bolje nego to se mogu sjetiti onoga to se dogodilo nedavno.

Prije nego to je ispriao priu "proveo je cijelu no uvjebavajui svoj um tako da bi je se mogao jasno sjetiti" (Timej). I, takoer, kao aide memorie mogao se posluiti biljekama koje je Solon ostavio u porodici. "Solon, koji je namjeravao iskoristiti priu za svoju pjesmu, uao je u istraivanje znaenja imena i otkrio da su ih rani Egipani preveli u svoj vlastiti jezik te je nekoliko imena ponovo preveo na grki. Moj pra-pradjed Dropid imao je originalne biljeke koje jo uvijek posjedujem i koje sam paljivo prouavao dok sam bio dijete" (Kritija).

I Z G U B L J E N E C I V I L I Z A C I J E

Usprkos nekih opovrgavajuih tvrdnji, u Platonovom iskazu o predaji prie o Atlantidi nema unutranjih nedosljednosti. Zapravo, pria je impresivna zbog svoje ujednaenosti i zbog izvanredne brige kojom je Platon istkao podlogu. Skeptici bi meutim mogli rei da ima previe nebitnih detalja i praznih rijei da bi se postigla umjetnika vjerodostojnost jedne apsurdne, neuvjerljive i nategnute prie. To je sasvim prirodna sumnja, uzevi u obzir o emu je rije. Platon je tvrdio da ima nita manje nego tajni klju za najraniju povijest svijeta.

Pitanje vjerodostojnosti nije jednoznano. Ipak, ideja da je pripovijest izmislio zajedno s uvaenim izvorima s kojima ju je prikladno povezao ini se malo nerazumnom. Kritija mlai je oigledno bio iv oko 400. g. pr. Kr. kada je Platon sve to ispriao svojim prijateljima, Sokratu, Timeju i Hermokratu. Do vremena kad je Platon zapisao svoju priu, Kritija i Sokrat su ve sigurno bili mrtvi, ali prijatelji tog drutva ini se da su bili ivi. Je li Platon imao toliko smjelosti da Kritiji pripie takve fantastine tvrdnje kada je, vrlo vjerojatno, bilo jo uvijek ivih mislilaca koji bi ga mogli uhvatiti u lai? Isto tako ideja da bi Platon upleo tako cijenjenu i poznatu osobu poput

mudraca Solona u skandaloznu zbrku, ini se vrlo malo vjerojatnom. Platonove porodine veze s Kritijom i Solonom takav bi postupak uinile potpuno sramotnim. Procjenjujui ak i iz iznesenih tvrdnji u Timeju i Kritiji, injenica da bi Platon htio izvesti toliku prijevaru ini se prilino nategnutim. Postoje zapisi da je posjedovao veliko umijee u koritenju ve postojeih materijala za ilustriranje svojih filozofskih rasprava, a nije se niti u jednom sluaju pokazalo da se oslanjao na potpunu izmiljotinu.

Kada se sve to uzme u obzir, zakljuuje se kako je Platon bio iskren kada je iznio priu o Atlantidi za svoje budue itatelje. Naravno, to otvara novi niz pitanja. Da li je nasjeo Kritiji koji je iz nekog razloga - zbog senilnosti - izmatao Atlantidu? Ili je Solon, bez obzira na svoju reputaciju istinoljubivog ovjeka, priu izmislio? Isti se argumenti mogu koristiti u njihovu obranu kao i u Platonovu: da li bi ti mudri i cijenjeni ljudi ugrozili svoju reputaciju zbog jedne, nazovimo je, umne igre? Svi su oni mogli biti iskreni, naravno, ali ih je zavelo neto to su smislili egipatski sveenici. Ili su svi oni igrali svoju malu ulogu dodajui prii detalje kako su je prenosili?

Najbre rjeenje cijele stvari bilo bi kad bi se naao dokaz postojanja Atlantide. Uzimajui u obzir procijenjenu istinitost koja lei iza Platonove prie, mnogi su mislili kako je najbolje da povjeruju

velikom filozofu i jednostavno sami potrae Atlan-tidu. Ideja da Platonova pria uva tajnu najranije svjetske civilizacije intrigira i najsmireniji ljudski duh. Pa ipak, je li mogue da je Atlantida postojala, onakva kakvu je Platon opisao?

Mnoge velike civilizacije starog svijeta su veim dijelom "izgubljene", u smislu da je sjeanje na njih potpuno - ili gotovo potpuno - izbrisano tijekom vremena. Na primjer, sredinjom i junom Anatolijom (Turska), sjevernom Sirijom i dijelovima sjevernog Iraka je neko vladalo mono Hetitsko Carstvo, od kojeg nam je ostala tek udaljena jeka u biblijskim i klasinim zapisima. Otkriveno je tek 1906., kad su arheolozi iskopali glavni grad Hetita, zajedno s kraljevskim arhivom zapisanim na glinenim ploicama u blizini sela Bohgazkya u sredinjoj Turskoj. Mi danas znamo da je Hetitsko Carstvo bilo jedno od najsnanijih u starome bronanom dobu. Imalo je dovoljno jaku vojsku za suprotstaviti se, i ak pobijediti, moni Egipat.

U ovom stoljeu arheolozi su otkrili i civilizacije o kojima se jo manje zna. Tako su 1970. arheolozi otkrili Eblu, ogromni grad u sirijskoj pustinji koji je oito upravljao malim carstvom u kasnom treem tisuljeu prije Krista; samo jedno krilo kraljevske knjinice u Ebli sadravalo je toliko glinenih ploica da bi bila potrebna cijela generacija strunjaka da ih

deifrira. Postojanje takvog vanog grada-drave dolo je kao potpuno iznenaenje za povjesniare i arheologe.

Moda vee iznenaenje se dogodilo 1921. kada je skupina britanskih arheologa otkrila prekrasnu civilizaciju u dolini Inda (Pakistan). Prije njihovog rada, malo se znalo o razvitku civilizacije u Indiji prije 3. st. pr. Kr. Pa ipak su uda koja su otkrili u savreno isplaniranim gradovima Harappi i Mohenjo Darou datirali iz 3000. pr. Kr. Ovi su gradovi imali ulice uredno poslaganih kua od opeka s odvodima koji su bili povezani gradskom kanalizacijom. Imali su ak i prve sjedee zahode nalik onima na Zapadu. Zapisi iz doline Inda jo uvijek su nedeifrirani te obeavaju nova otkria.

Primjer izgubljene civilizacije u dolini Inda ukazuje na trend u arheologiji: datumi bitnih tehnolokih napredaka u prapovijesti neprestano se pomiu unazad u vremenu. Taj trend je vrlo ohrabrujui za one koji ele dokazati da je Platonova priu o Atlantidi istinita.

Naglasak u cijeloj situaciji stavlja se na vjerovanje arheologa iz 1950. da se oko 4000 g. pr. Kr. dogodila tzv. "neolitska revolucija" kada su prva naselja i poljoprivredna dobra razvili ljudi jo uvijek koristei kamena orua. Ta slika mora biti u potpunosti revitalizirana. Naime, 60-tih godina britanski

su arheolozi iskopali nevjerojatan prapovijesni grad u Anatoliji, dananjeg naziva Catal Hyk, izgraen tijekom devetog, odnosno osmog tisuljea pr. Kr. Na povrini od nekih tridesetak jutara, grad je prava konica sagraena od izuzetno pravilnih kua od opeke, zbijenih oko malih dvorita i ulica. Oko 1000 tih nastambi, koje su imale uredno obukane unutranjosti, bilo je ukraeno paljivo izraenim muralima. Stanovnici - njih oko 7000 - uzgajali su penicu, jeam i drugo raznovrsno, jestivo bilje te drali krda stoke. Ljudi u gradu prakticirali su irok opseg umjetnosti i zanata: izraivali su lonce i jednostavne metalne alate, tkali lanenu odjeu, izraivali sloeni nakit i koristili ogledala od poliranoga vulkanskog kamena. Gledajui na ostatke iz Catal Hyka, esto je lako zaboraviti da potjeu iz vremena prije 7500 do 8500 godina. Prema rijeima Jacquetta Hawkesa, iskopavanje te "prerano napredne civilizacije ... preobrazilo je nau cijelu koncepciju ljudskog ivota i ponaanja u tom razdoblju".

S datumima Catala Huyiika samo smo tri tisuljea krai od vremena koje je Platon pripisao Atlantidi. Neobino prapovijesno naselje u Jerihonu je jo blie. Do 7000. godine prije Krista Jerihon je bio okruen obrambenim zidom, koji je bio 40 metara debeo i 30 visok, a okruivao je nekih deset jutara. U sreditu je bilo remek-djelo prapovijesne konstrukcije - vrsto izgraen kameni toranj koji je bio vie od 150

metara visok, sa spiralnim stubitem. Jerihon je jedno od najranijih poznatih mjesta poljoprivrede u svijetu: do oko 8000-te prije Krista tu su se uzgajali graak i lea, slino kao i na lokacijama u sjevernoj Siriji i junom Iranu. Otprilike u isto vrijeme ljudi natufijske kulture u Palestini imali su pripitomljene pse, ivjeli su u stalnim obitavalitima s ureenim spremitima za ito i izraivali nakit od kamena, kostiju i koljki. Pored toga, postoji dokaz o prekomorskom trgovanju Egejaca oko 11000. prije Krista, kada su mjesta u unutranjosti Grke poela uvoziti opsidijan (vulkan-sko staklo) s otoka Melosa, dvjestotinjak kilometara udaljenog.

Najvee iznenaenje od svih dolo je iz Japana 1960. godine. Dugo vremena pretpostavljalo se da je lonarstvo moralo biti otkriveno na Bliskom istoku -"kolijevki civilizacije" - to su izraivala najranija poznata poljoprivredna drutva. Meutim, sada je dokazano da se prije nekih 13000 godina lonarstvo radilo u Japanu. Za usporedbu, najranije bliskoistono lonarstvo, ono iz Irana, datira oko 9000. prije Krista. Ne samo da je ovo kasnije, ve je takoer samo sueno na suncu, a ne peeno kao najranija japanska grnarija. Dok ideja o postojanju civilizacije kakva je Atlantida u samoj zori povijesti moda ne odgovara trenutnim povijesnim postulatima, zasigurno je arheologija ta koja to moe promijeniti.

Mnogo je velikih legendi prolosti potvrdila arheoloka lopata. Na posljetku, zar nisu ljudi odbijali vjerovati u postojanje velikih zidova Troje, koja je opisana u Homerovim epovima, dok ih ekscentrini njemaki uenjak Heinrich Schliemann nije otkopao 1860-tih? Da li zlatni zidovi Kraljevskog grada jo uvijek ekaju da budu naeni na dnu Atlantskog oceana?

Thomas Cole -The Course of Empire: The Pastoral or Arcadian State, 1834

Thomas Cole -The Course of Empire: Destruction, 1836

DOLJE Thomas Cole The Course of Empire: The Savage State, 1834

P O S T A N A K C I V I L I Z A C I J E

Ignatius Donnelly, osniva suvremene atlantologi-je, bio je tipini ekscentrini mislilac: koje je god polje dotakao, od politike do stare povijesti, njegovi su pogledi bili heretiki. Izuzetno utjecajnom i popularnom tijekom svog ivota, Donnellyjeva uloga bia ortodoksnosti osigurala mu je izuzee od slubenih titula. Opis Donnellyja kao "najveeg neproslavljenog ovjeka u amerikoj povijesti" je pravilan.

Roenje u Philadelphiji 1831. u irskoj katolikoj porodici imigranata. Donnellyjeva arolika karijera ukljuivala je obrate na seljaka, odvjetnika, procjenji-vaa zemljita, poslovnog ovjeka, urednika.

romanopisca i politiara. Njegov je prvi manji pothvat bio stvaranje plana da se izgradi mali grad na Srednjem zapadu u uzorno drutvo, optimistiki nazvan "grad Nininger". Plan je propao a Donnelly jedva izbjegao bankrot pretvorivi neprodane dijelove "grada" u poljoprivredno zemljite. Otiao je u politiku, mijenjajui lanstvo od stranke do stranke (demokratska, republikanska, narodna i kvazi-socija-listika Mid-Road narodna stranka) dok je branio prava malih seljaka protiv istonoga velikog poslo-davstva, korupcije i osobnih interesa. Donnelly je uvijek ostao "ovjek iz naroda" - predani radikal, liberal i abolicionist.

Negdje 1859., s dvadeset i osam godina, Donnelly je izabran na listi Narodne stranke Minnesote za guvernera; i 1862., kao republikanac, postao je njezin kongresmen, zadravi mjesto osam godina. Dok je bio u Washingtonu, Donnelly je dobro iskoristio Kongresnu knjinicu, i tako pohlepno itao da ga je jedan od suvremenika nazvao "moda najuenijim ovjekom koji je ikada bio u Domu." To je bila druga strana Donnellyjeve nebine osobe. Uz mnogo romana koji su esto iskazivali njegovo politiko opredjeljenje - kao to je ukidanje ropstva - Donnelly je pisao lanke i knjige razliitih sadraja od znanstvenih tema do frenologije i zavjera eliza-betanske Engleske. On je bio prvi koji je iznio teoriju da su u Shakespearove drame utkane kriptiki

kodirane poruke koje otkrivaju identitet njihovoga pravog autora - koji je bio, prema Donnellyjevom miljenju, sir Francis Bacon.

Do 1870. Donnellyja su izgnali iz politike njegovi bogati suparnici, pa se povukao u svoju kuu u Niningeru, koji je tada bio ve grad duhova. Ovdje je za neko vrijeme napustio svoje napore da otkrije Baconove pretpostavljene ifrirane poruke i poeo se s novim entuzijazmom baviti istraivanjem Atlantide i postankom civilizacije. Rad je bio prava borba. Donnelly je duboko sumnjao u sebe i, prema njegovim vlastitim rijeima, "nita nije ostalo od mene osim kraljenice". Ipak, Donnellyeva kraljenica bila je otporna. Takoer je bio potreban netko s Donnellyjevom energijom, odlunou i irokim interesima koji bi obnovio pitanje Atlantide - koje je ostavljeno potpuno nerazvijeno jo od vremena renesanse.

Atlantida: Pretpotopni svijet, objavljena je 1882., i postala trenutanim hitom: do 1890. pojavilo se dvadeset i tri izdanja. Moda je najfascinantnija stvar o Donnellyjevoj knjizi njezina originalnost. Nitko nikad nije pokuao u slubu Atlantide unijeti toliko mnogo argumenata i dokaza. Nikad nije naveo to je zaelo tu kolosalnu zadau. Jedan izvor je sigurno bila Jules Verneova knjiga Dvadeset tisua milja pod morem, koja je prvi put bila objavljena na engleskom 1870. Donnellyjev dugi interes za Francisa Bacona

takoer je morao odigrati ulogu. Oko 1600-te Bacon je napisao romantiki utopijski roman koji se zvao Nova Atlantida, a bio je baziran na Platonovim idejama. Bacon, kao i ostali post-renesansni uenjaci prije Donnellyja, mislili su da je Platonova Atlantida sjeanje na Ameriku.

Tema Atlantide takoer je bila u skladu s Donnellyjevim idealizmom. Prelazio je preko stihova u kojima je Platon opisao duhovno propadanje Atlantiana, videi jedino "velike, bogate, kulturne i obrazovane ljude", koji su izgradili svjetsko carstvo iz malih poetaka. Donnellyjevo divljenje prema bogu osnivau Posejdonu, koji je zaeo rasu Atlantiana, neskriveno je: "Vidimo kako doseljenik ulazi u zemlju, vjena se s jednom od domaih ena i naseli; u vrijeme kada oko njega izrastaju velike nacije". Tamo gdje grad Nininger nije uspio, Donnelly je mogao uiniti da Atlantida uspije.

Donnellyjeva rasprava o Platonovoj vjerodostojnosti bila je nagla. Nije vidio puno smisla u raspravljanju o knjievnoj analizi, jer je vjerovao da je dokaz za postojanje Atlantide, tono kakav ga je Platon opisao, tako snaan. Za Donnellyja, Atlantida je bila izgubljeni dio slagalice prapovijesti. Umetni je na pravo mjesto i sve - od irenja flore i faune do uzdizanja civilizacije na obje strane Atlantika -poinje imati smisla.

I Z G U B L J E N O S R E D I T E S V I J E T A

Zanemarujui Atlantidu, Donnelly je tvrdio, akademici su u potpunosti poremetili povijest. Iznio je svoje primjedbe konvencionalnim spoznajama u trinaest postavki:

1. Da je neko u Atlantskom oceanu, nasuprot ulazu u Sredozemno more, postojao veliki otok, koji je bio ostatak atlantskog kontinenta i bio poznat svijeta kao Atlantida.

2. Da Platonov opis tog otoka nije, kao to se dugo vremena mislilo, izmiljotina, ve vjerodostojna povijest.

3. Da je Atlantida bila podruje gdje se ovjek prvi put izdigao iz barbarizma do civilizacije.

4. Da je postala, kako je vrijeme prolazilo, mno-goljudna i mona nacija, iz ijih su naplavina obale Meksikog zaljeva, rijeka Mississippi, Amazona, obala Tihog oceana June Amerike, Sredozemlja, zapadne obale Europe i Afrike, Baltik, Crno more i Kaspijsko jezero, naseljene civiliziranim narodima.

5. Da je to bio istinski pretpotopni svijet; rajski vrt; vrt Hesperida, Elizejske poljane, vrt Alkinusa, Mesamfalos, Olimp, Asgard iz tradicija starih naroda; koji predstavlja univerzalno sjeanje na veliku

zemlju, gdje je rano ovjeanstvo boravilo u mira i srei.

6. Da su bogovi i boice starih Grka, Feniana, Hindusa i Skandinavaca jednostavno bili kraljevi, kraljice i heroji Atlantide; i djela koja su im pripisivana u mitologiji su pomijeana sjeanja na stvarne povijesne dogaaje.

7. Da je mitologija Egipta i Perua predstavljala izvornu religiju Atlantide, koja je oboavala Sunce.

8. Da je najstarija kolonija koju su stvorili Atlantiani vjerojatno bila u Egiptu, ija je civilizacija bila reprodukcija one na Atlantidi.

9. Da alati iz "bronanog doba" potjeu iz Atlantide. Atlantiani su takoer bili prvi proizvoai eljeza.

10. Da je feniki alfabet, otac svih europskih alfabeta, izrastao iz alfabeta Atlantiana, koji je takoer izrastao iz Atlantide i doao do Maja u Srednjoj Americi.

11. Da je Atlantida bila izvorno sjedite arijevaca ili indoeuropske porodice naroda, kao i semitskog naroda.

12. Da je Atlantida nestala u strahovitom prirodnom poremeaju, u kojem je cijeli otok potonuo u ocean, s gotovo svim svojim stanovnicima.

13. Da je mali broj preivjelih pobjegao svojim brodovima i amcima i odnio istonim i zapadnim narodima priu o stranoj katastrofi, koja je preivjela do naeg vremena u obliku legendi o poplavi i potopu kod razliitih naroda starog i novog svijeta.

Ovi revolucionarni prijedlozi osim to temeljito mijenjaju nae znanje o povijesti, daju irok prikaz lepeze dokaza koje je Donnelly posloio u svojoj knjizi. Postoji nekoliko poglavlja o kulturnim slinostima izmeu starih civilizacija s obje strane Atlantika, koje su se kretale od arheolokih ostataka do religijskih rituala; ostala poglavlja predstavljaju lingvistike argumente koji su izvueni iz slinosti jezika i pisama. Daleko najvei prostor u Donnellyjevoj knjizi posveen je mitovima i obiajima svijeta, na kojima je osjeao da je katastrofa Atlantide ostavila neizbrisiv trag.

Nijedno djelo stare svjetske knjievnosti - izuzev Platonovih radova i nekolicine grkih pisaca koji su ga slijedili - ne spominje Atlantidu pod tim imenom, to se rijetko kad jasno navodi u popularnim knjigama na tu temu. Ipak, Donnelly i njegovi sljedbenici predstavili su zanimljiv materijal legendi koji, na prvi pogled, podupire Platonovu biljeku.

Donnelly je bio prvi koji je naglasio da postoji nekoliko razbacanih imena lokaliteta oko Atlantide za koje se ini da odraavaju njezino ime. Postoji

planinski lanac Atlas u sjeverozapadnoj Africi blizu kojega je u klasinom vremenu ivjelo pleme zvano Atlanti. ini se da su i panjolski osvajai takoer osnovali grad zvan Atlan na obali Venezuele kada su tamo stigli u petnaestom stoljeu. Najintrigantnija od svega je predaja koju su meksiki Azteci kazivali o svojoj domovini predaka. Prije nego to su se preselili na jezero Texcoco, mjesto na kojemu je njihov glavni grad, Tenochtitlan (Mexico City), ivjeli su negdje na istoku, u prekrasnoj zemlji zvanoj Aztlan. Azteki car Montezuma opisao ju je osvajau Hernanu Cortsu: "Nai su oevi boravili na tom sretnom i bogatom mjestu koje su zvali Aztlan, to znai bjelina ... Na tom je mjestu velika planina u sredini vode koja se zvala Culhuacan ... to znai 'iskrivljena planina'.

Ime i asocijacije na planinu i vodu definitivno podsjeaju na Platonovu Atlantidu. Aztlan i gomila ostalih atl- mjesta oko Atlantide ine glavnu osnovicu Donnellyjevih argumenata: "Samo pogledajte! Planina 'Atlas' na obali Afrike; grad 'Atlan' na obali Amerike; 'Atlanti' su ivjeli na sjevernoj i zapadnoj obali Afrike; narod Aztec iz Aztlana, u Srednjoj Americi; ocean meu dvama svjetovima zove se 'Atlantik'; mitoloko boanstvo zvano 'Atlas' koji dri svijet na svojim ramenima; i besmrtna predaja o otoku Atlantidi. Mogu li sve te stvari biti rezultat sluajnosti?"

Kontinent Atlantida kojeg je rekonstruirao Donnelly prema zvunom kartografiranju oceanskog dna. Njegovo je miljenje da je Atlantida bila grebenom povezana s Junom

Amerikom. (izvor: I. Donnelly, Atlantis: The Ante Diluvian World, 1882.)

Dodajmo ovim tvrdnjama koje je naveo Donnelly da "rijei Atlas i Atlantik nemaju zadovoljavajuu etimologiju u bilo kojem poznatom europskom jeziku", dok jezik Nahuatl u Meksiku sadri rije atl, to znai "voda" koja je mogla dati ime za otok-kon-tinent. Sluajno, Donnellyjevo miljenje da se carstvo Atlantide prostiralo do Amerika kao i do Afrike i Europe, bazirano je na Platonovom Timeju, gdje on kae da su kraljevi Atlantidc posjedovali "dijelove kontinenta" koji su leali izvan nje.

Sve to zvui prilino uvjerljivo dok se dokazi ne promotre paljivije. Prefiks atl- u imenima oko sje-vernoafrike obale sigurno nije sluajnost. Sva ova imena potjeu od Grka, koji su ih povezivali s mitolokim divom Atlasom.

Prema njihovom shvaanju, Atlas je dao svoje ime visokoj planini na obali sjeverozapadne Afrike, a planina svoje ime plemenu Atlanata (ili Ataranta) koji su ivjeli u blizini. Ili je Atlas, ili planina, dala oceanu njegovo ime. Ali to je s Atlantidom? Da li sjevernoafrika imena dokazuju da je morala leati u Atlantiku, ili je tamo locirana zbog sjevernoafrikih imena? U meuvremenu, jedna je stvar jasna - Atlas, jedini stalni element u svim tim imenima, ima zadovoljavajuu europsku etimologiju - od grke rijei tla, "nosim", jer se mislilo da div Atlas nosi nebesa na svojim ramenima. Povrno privlaili meksiki atl-je nebitan.

to se tie misterioznog Aztlana, Donnelly i njegovi sljedbenici su nepravedni prema svojim itateljima jer im nisu dali potpuni kontekst prie koju su priali Tenochca Azteci. Donnelly i tradicionalni atlantolozi rado vole citirati azteke legendarne verzije povijesti, u kojima dugi periodi vremena koji slijede jedan iza drugog bivaju uniteni svjetskim katastrofama - vjeruje se da se ak i Sunce promijenilo u tim preokretima.

Uz to postoji i jedna izvorna i zapanjujua paralela s Platonovim opisom slijeda katastrofa koje su uzrokovale promjene na nebesima. Ako je Aztlan bio Atlantida, moglo bi se oekivati da bi njihovi povjesniari smjestili migraciju Tenochca Azteka u jedan od najranijih svjetskih "Sunevih" perioda, na primjer u doba "Vodenog Sunca" koje je okonano poplavama i munjama, ili u sljedee doba, "Zemljano Sunce", kada su Zemlju naseljavali divovi.

Na nesreu za tradicionalne atlantologe, Azteci su jasno pokazali da je njihova migracija iz Aztlana vrlo rani dogaaj u njihovoj verziji povijesti. Datirali su je precizno 1168. g. po Kristu, dobrih deset tisua godina poslije potonua Atlantide prema Platonu. I iako su smjestili "planinu" Aztlana u vodeno okruenje, njihovi zapisi pokazuju da to nije bio Atlantski ocean, ve jezero koje je vrlo vjerojatno lealo negdje u istonom Meksiku.

Ostale legende i mitovi koje je Donnelly sakupio da bi podrali Platonovu priu tiu se mnogo manje odreenih stvari i teko ih je specificirati. Mnoge od njih su izvorne predaje koje su vezane uz stara vremena, kao to je iroko rasprostranjeni mit o sveopem Potopu. To je udna, pa ipak nerazjanjena injenica da je toliko mnogo kultura u svijetu imalo priu o vremenu kad je Zemlja bila pod vodom, ostavljajui tek nekolicinu odabranih koje su bogovi upozorili na katastrofu i koji su onda ponovo izgradili civilizaciju. Donnelly nije bio tvrdoglav pokuavajui povezati te mitove s priom o Atlantidi. Biblijska predaja o Noinom potopu, na primjer, u kojoj su najranije civilizacije svijeta izbrisane katastrofalnom poplavom, na opem je nivou sigurno usporediva s priom o katastrofi koju je ispriao Platon.

Donnellyjev pristup mitovima o Potopu bio je tipino radikalan. Vjera u doslovnu istinitost Biblije bila je izuzetno jaka u kasnom devetnaestom stoljeu. Uistinu, Darwinove okantne teorije jo uvijek nisu dopirale do Amerike u vrijeme kad je Donnelly krojio svoje teorije. Veini ljudi nije predstavljalo problem objasniti zato su mitovi o Potopu bili tako raireni: trebalo je samo otvoriti Bibliju i proitati priu o Noi da bi se shvatilo da je Bog neko kaznio svijet kataklizmom s pretjeranom koliinom vode. Ipak, potujui priu o Genezi, Donnelly je obilazio oko raznih interpretacija i tvrdio da su prie o Potopu

bile verzije jedne odreenije katastrofe - potapanja Atlantide. Sjeanje na nju rasprili su po cijelom svijetu Atlantiani koji su uspjeli pobjei brodovima.

Isto tako, Donnelly je tvrdio da je svjetska predaja o Zlatnom dobu na poetku vremena bila sjeanje na bogate dane atlantidske civilizacije. Predaje o sreditu svijeta, gdje su prvi ljudi ivjeli u bliskosti sa svojim bogovima, gotovo su jednako rairene kao i mitovi o Potopu. Ponovo, Donnelly se opravdano pozabavio njima pokuavajui pronai neki razlog za

Presjek atlantskog grebena dobiven zvunom kartografiran-jem pomou brodova H.M.S. Challenger i amerikog broda Dolphin. Donnelly je zakljuio da su Azori ono to je ostalo

od kontinenta Atlantide (izvor: I. Donnelly, Atlantis: The Ante Diluvian World, 1882.)

Tajna graenja piramida kao da skriva upliv visokorazvijene civilizacije.

zajednika obiljeja tih legendi. I opet je imao prikladno rjeenje: hebrejski rajski vrt, vikinki Asgard i indijska sveta planina Meni (gdje su bogovi stvorili ovjeanstvo), bili su svi zapravo imena za Atlantidu, kolijevku ljudske rase.

Donnelly je podupro svoje miljenje argumentima koje je izvukao iz materijalnih dokaza. Mogao je ukazati na mnoge sline kulturne razvoje u pred-kolumbovskim civilizacijama s obje strane Atlantika, kao to je gradnja piramida, uporaba hijeroglifa, i obiaj mumificiranja i deformiranja lubanje. Meutim, Donnelly je bio nekritian uenjak, i njegova ga je strast za Atlantidom odvela do toga da je bacao sve to je bilo dostupno u kotao i oslanjao se na

to da e uinak gomilanja uvjeriti njegove itatelje. Nije potrebno nikakavo specijalistiko znanje da bi se uvidjela slabost u argumentima kao to je bio jedan baziran na slikarstvu: "Ova je umjetnost bila poznata na obje strane Atlantika. Slikarije na zidovima nekih hramova u Srednjoj Americi otkrivaju stupanj umjetnosti koji je bio visok kao i onaj u Egiptu."

Problem s "dokazom" koji je Donnelly pronaao za Atlantidu bio je taj to nijedan od njih - bez Platonove prie - nije bio stvarno direktan, i nije imao nita to bi potvrdilo njegove tvrdnje. Zapravo, najbolji dokaz za njegovo izlaganje obino se smatra najslabijim - svjedoanstva mitova i legendi. Budui da je ta vrsta materijala osjetljiva na razliite interpretacije, u posljednjoj analizi svi argumenti da svjetski veliki mitovi i legende odraavaju postojanje i unitenje Atlantide krajnje su cikliki.

Ne moe se interpretirati legenda kao da se odnosi na Atlantidu i tada koristiti tu interpretaciju kao neovisnu potporu Platonove prie. Stvar bi bila bitno drugaija, naravno, kad bi se dokazalo da je Atlantida bila geoloka stvarnost. Uroboros argumenata bi tada pustio vlastiti rep i zaista bi bilo dobrih temelja da se Zlatno doba i predaje o potopu promotre u drugaijem svjetlu.

P O D S V J E T L O M V U L K A N A

Kakve su anse da stvarno postoji velika kopnena povrina potopljena ispod vode Atlantskog oceana? Povrni pogled na obiljeje morske kolijevke Atlantika ini se ohrabrujuim. Tradicionalni atlan-tolozi uvijek su bili ohrabrivani u svojoj vjeri zbog postojanja grupe otoka u sredinjem Atlantiku kao to su Azori, koji izgledaju kao da su ostatak neko mnogo vee kopnene povrine. Azori su vulkanski vrhovi izuzetno visokih struktura koje su poznate kao srednjeatlantski greben koji se prostire od podnoja Atlantika, grubo od sjevera do juga.

Greben su otkrila pomorska istraivanja koja su obavljena 1870-tih. Koritena metoda bila je prilino izravna i precizna - tereti privreni za uad sputani su s brodova u dubine oceana na razliitim mjestima a zabiljeene su koliine uadi koja je sputena te obiljeene na kartama. Rezultate je predstavio Donnelly sa svojom uobiajenim epurenjem: "Pretpostavimo da pronaemo u srednjem Atlantiku, ispred Mediterana, u blizini Azora, ostatke ogromnog otoka, potopljenog pod morem - tisuu milja irokog i dvije ili tri tisue milja dugakog - zar nam ne bi mnogo trebalo da potvrdimo Platonovu tvrdnju da je, 'izvan tjesnaca gdje smjetamo Heraklove stupove,

postojao otok vei od Azije (Male) i Libije (Afrike) zajedno', koji se zvao Atlantida? I pretpostavimo da otkrijemo da su Azori planinski vrhovi ovog potopljenog otoka, i da su raskidani i razderani vulkanskim potresima . . .?"

Naravno da je ve znao odgovor. Sondiranja dubokog mora koja su izveli brodovi britanske, amerike i njemake mornarice zabiljeila su ogroman podmorski greben koji se prostirao zapadno od Britanskog otoja do obale June Amerike, s dugim produetkom koji se prostirao juno izmeu afrikog i junoamerikog kontinenta. Donnelly je bio u dobrom drutvu u svojoj interpretaciji ovog otkria. Jedan lan znanstvenog tima na britanskom mornarikom brodu Challenger izrazio je miljenje da je greben koji su istraivali bio ostatak "izgubljene Atlantide".

Mornarika istraivanja takoer su potvrdila da su planinski vrhunci podvodnog grebena uistinu vulkanski. Donnelly je bio oduevljen: "Ove injenice pokazuju da velike vatre koje su unitile Atlantidu jo uvijek tinjaju u dubinama oceana; da bi velike oscilacije, koje su odvukle Platonov kontinent pod more, mogle ponovo ga vratiti, sa svim svojim zakopanim blagom, na svjetlo; i da je ak i divlja mata Julesa Vernea, kada je opisivao kapetana Nema u svojem ronilakom odijelu kako gleda na hramove

i tornjeve izgubljenog otoka, osvijetljenog svjetlima podmorskih vulkana, imala mogue temelje na kojima se moe graditi."

Jedini dokaz koji je nedostajao, prema Donnellyjevu miljenju, bili su arheoloki nalazi s dna Atlantika. U zakljuku Atlantide: Pretpotopnog svijeta Donnelly je izjavio da je vrijeme da se svjetskim "besposlenim mornaricama" da posla: "Jedna jedina ispisana tablica koju bi izvukli s Platonova otoka bila bi vrijednija znanosti, vie bi raspalila matu ovjeanstva, nego sve blago Perua, sve graevine Egipta, i svi glineni komadii skupljeni iz velikih knjinica iz Kaldeje."

Njegova molba nije ostala neuzvraenom. Tek nekoliko godina ranije zapadni svijet je pogoen idejom da se najromantinije slike klasine ostavtine mogu potvrditi arheologijom: Heinrich Schliemann je objavio da je pronaao zidove Homerove Troje i tijelo kralja Agamemnona. Atlantida bi zasigurno mogla biti sljedee veliko otkrie. ini se da je tako mislio William Ewart Gladstone, britanski predsjednik vlade, kada je Donnellyjeva Atlantida bila objavljena. Poslao je autoru pismo estitke i predloio K a b i n e t u da bi se Kraljevska mornarica mogla koristiti za poetak znanstvene ekspedicije pronalaenja Atlantide. Prijedlog je, meutim, odbilo ministarstvo financija.

ak i bez konane znanstvene potvrde Donnelly se nadao da su mnogi vjerovali kako je ve imao dovoljno geolokih dokaza da bi dokazao svoje tvrdnje. Platonova Atlantida trebala bi se shvatiti ozbiljno. Donnelly je slijedio svoj uspjeh s jo jednim bestselerom, nazvanim Ragnarok: Doba vatre i kamena, koji je proirio njegovo istraivanje ljudskih predaja jo dublje u vremenu.

U Ragnaroku Donnelly je tvrdio da je Zemlju pogodila kometa prije trideset tisua godina i uzrokovala mnogo fenomena koje danas strunjaci pripisuju ledenjacima ledenog doba. Jedini koji su preivjeli katastrofu bili su Atlantiani, koji su ponovo sagradili civilizaciju na svojem otoku-kontinentu. Knjiga zavrava sljedeim iznenaenjem, jer je Donnelly predstavio mnogo arheolokih udnovatosti (veinom grijeei) da bi pokazao da je praledenjaki ovjek bio potpuno '"civiliziran", imao lonarstvo, pripitomljene ivotinje, gradove, metalurgiju i ak i novac.

Dom ove civilizacije, tako stare da je ak i izdigla kulturu Atlantide, bio je Sjeverna Amerika. Kritiar u Pall Mall Gazette komentirao je: "Amerika, zemlja velikih stvari, ima u gospodinu Donnellyju sina vrijednog svoje veliine".

P L U T A J U I K O N T I N E N T

Znanstvenici devetnaestog i poetka dvadesetog stoljea nastavili su vjerovati u nekadanje postojanje srednjoatlantskog grebena kao ogromnog zemljanog mosta, preko kojeg se rairila flora i fauna sada poznata s obje strane Atlantika. Dok su neki geolozi prigovarali da je takav zemljani most potopljen tisuama - ako ne stotinama tisua - godina prije Platonove Atlantide, dokaz grebena nastavio je desetljeima davati vrlo cijenjeni rub atlantolokim razmiljanjima.

Ideja o Atlantidi bila je naroito popularna meu francuskim geolozima. ak je napravila i preobraenika od Louisa de Launaya, jednog od najcjenjenijih geologa svoga vremena koji je zauzimao vrlo visoke poloaje (bio je glavni inspektor za rudnike; profesor geologije, mineralogije i paleontologije, cole des Ponts et Chausses; i direktor Service de la Carte Geologique de France). Godine 1905. raspravljao je o dokazu za sjeverni kontinent prikljuujui Kanadu Irskoj ili panjolskoj koje "mora da su ostale vrlo kasno", ali inzistirao da se "ne bi trebalo asocirati ovu hipotezu s poznatom Platonovom Atlantidom koja nikako ne predstavlja sjeanje na geoloki fenomen." Do 1921., meutim, njegovi su se pogledi

na potapanje Atlantide potpuno promijenili: "Za geologa ne postoji nita normalnije i uobiajenije u povijesti Zemlje nego nestanak kontinenta pod oceanom. Takvi su dogaaji u pravilu zanimljivi jedino geolozima. Ali ovaj je za matu zapanjujui, zato jer se morao dogoditi iznenada, a naroito zato to je nedvojbeno zarobio tisue ljudi."

Sretna koegzistencija tradicionalne atlantologije s cijenjenom geologijom konano je unitena revolucionarnom novom teorijom koja je objavljena 1915. godine. Mladi njemaki meteorolog i istraiva Alfred Wegener primijetio je da ako izreemo kontinente iz karte, dijelovi se grubo mogu spojiti zajedno kao slagalica. To ga je dovelo da pretpostavi da su svi kontinenti svijeta neko bili spojeni zajedno u jedinstvenu kopnenu masu, koja se razdvojila i polako otplutala jedna od druge. S tom se idejom ve igralo nekoliko drugih znanstvenika, ali Wegener je bio prvi koji je iscrtao ope dokaze i objavio ih u obliku knjige.

Ideja naroito nije bila dobrodola meu geolozima koji su vjerovali u Atlantidu. Ako spojite Ameriku, Afriku i Europu zajedno, jednostavno nema mjesta za jo jedan kontinent izmeu njih. Ipak, 1915., atlantolozi nisu smatrali da im je Wegenerova teorija ozbiljna prijetnja. Prvotna reakcija na nju iz geolokog drutva bila je izuzetno neprijateljska i

Wegenera su svugdje smatrali ekscentrikom. Dok su geolozi spremno prihvatili da se zemljine mase mogu kretati vertikalno, ideja da bi mogle plutati po planetu, rujui kroz Zemljinu koru, inila se apsurdnom.

Ipak, Wegenerova teorija poela je polako dobivati potporu. Glasovanje na godinjem skupu Britanskog drutva za napredak u znanosti 1950. pokazalo je jednaku raspodjelu miljenja meu onima koji su bili za i onih koji su bili protiv ideje o razmaknutim kontinentima. Tada, 1960., "razdvojenje kontinenata" (danas poznatije kao teorija tektonskih ploa) postala je doktrinom s gotovo dramatinom naglou. Ovaj potpuni preokret bio je usporedan s dvije druge revolucije u geolokim razmiljanjima.

Nekad se smatralo da je Zemljina kora bila vie ili manje jednake debljine i sastava, ali oko 1960. shvatilo se da postoje bitne razlike izmeu kore koja ini kontinente i one koje ini oceansko dno. Dok je kontinentalna kora otprilike 35 km debela, kora ispod oceana dosee samo oko 7 km. Oceanskom dnu takoer manjka granitni sloj koji je prisutan ispod kontinenata. Harry Hess, profesor geologije na sveuilitu Princeton, zakljuio je da su oceanska dna relativno mlada (usporeujui s kontinentalnim tlom) i sainjena od magme koja izvire iz pukotina u kori kao to je srednjoatlantski greben. Magma koja izvire iz grebena iri se sa strane, izgurujui ploe konti-

nentskog materijala sa svake strane (Amerika i Europa/Afrika); drugdje u svijetu postoje zone u kojima je kora utisnuta u plat. Umjesto da je jedna kompaktna masa, kora (litosfera) je mozaik razliitih slojeva koji poivanju na gornjem dijelu Zemljinog plata.

Hessov model morskog dna koje se iri potvren je 1960. novim otkriima u polju paleomagnetizma. Dok se stvaraju sedimentni ili vulkanski slojevi, estice eljeznog oksida u stijenama magnetiziraju se sa sjeverom poput siunih kompasa. Magnetizam tih estica e, pod normalnim uvjetima, ostati neizmijenjen (ak i ako je poloaj stijene podloan promjenama geomagnetskih polja). Istraivanjem tog "fosilnog" (ili "zaostalog") magnetizma, geofiziari mogu utvrditi smjer Zemljinog magnetskog polja u vrijeme kad se stijena stvarala.

To se moe initi neobinom idejom, jer bi netko mogao pretpostaviti da je magnetski sjever oduvijek bio sjever. Ali danas je ope prihvaeno miljenje da se polaritet Zemlje zapravo puno puta kroz povijest mijenjao. Kako, zato i kojom brzinom se mijenjaju magnetska polja jo uvijek su potpune zagonetke, iako su modeli koji to objanjavaju, naravno, brojni. Za teoriju razdvajanja kontinenata, uzrok geomagnetskih promjena nije toliko bitan - samo svjedoanstvo fosilnog magnetizma koji je ostao iza njih. Koristei

plutajue magnetometre, fiziari su uspjeli iscrtati polaritet stijena oko srednjoatlantskog grebena i pojavio se zanimljiv uzorak. Sa svake strane grebena postoje paralelne serije "pruga" na stijenama s naizmjeninim polaritetima. Jedini model koji to objanjava kae da se morsko dno irilo iz linije pukotine koja je oznaena grebenom. Skupina stijenja koje se formiralo kada se polaritet polja "obrnuo" bile bi odgurnute sa svake strane grebena jer bi se nova stijena izdizala iz Zemljinog plata. Da je ta nova stijena stvorena u vrijeme kad je polaritet bio "normalan", tada bi bila okruena prugama '"obrnutog" polariteta. Ponavljan milijunima godina, ovaj proces bi proizveo dvije zrcalne grupe obrnutog i normalnog polariteta sa svake strane srednjoatlantskog grebena. Upravo je to otkriveno magnetometarskim istraivanjima Atlantika. Paleomagnetske pruge ostaju jedan od najboljih dokaza kontinentskog razdvajanja.

Sva ova otkria bila su loa vijest za tradicionalno miljenje o Atlantidi. Prvo, ideja da je veliki dio dna Atlantika stvoren potopljenim kontinentom ini se odbaenom - jer bismo oekivali da je kora na dnu oceana znatno deblja nego to jest. Drugo, rekonstruirana karta Zemljinih kontinentalnih ploa (Pangea) ne ostavlja mjesta za kontinent Atlantidu. Tree, mnoge slinosti u fauni i flore izmeu dviju hemisfera sada su objanjene injenicom da su kontinenti nekad bili spojeni, bez potrebe za atlantskim

zemljanim mostom. I konano, za vulkane oko sred-njoatlantskog grebena danas se smatra da su relativno mladi, a ne ostaci starog kontinenta koji je eksplodirao, kako ih je vidio Donnelly. Njihovo postojanje sigurno se slae s idejom da je greben geoloki aktivna linija pukotine uz koju nova oceanska kora izvire u obliku magme.

gov ga je vodi odveo do mjesta gdje se mogao vidjeti pravilan uzorak ogromnih podvodnih kamenova koje kao da je tamo postavio ovjek. Prema istraivanjima koje je proveo, Valentine je zakljuio da se radi o dijelu ceremonijalnog puta koji je vodio do "svetog mjesta". Prema njegovom miljenu taj put i "sveto mjesto" izgradili su isti oni ljudi koji su napravili velike kamene kugle pronaene u Srednjoj Americi, velike platforme u Baalbeku, hramove na Malti, Stonehenge, Ollanataytambo zid u Peruu, kolosalne ruevine Tiahuanacoa u Boliviji ... - pretpovijesna civilizacija koja je bila u stanju prenositi (transportirati) kiklopsko kamenje na nain koji nam je danas nepoznat. Kada je Valentine saznao za proroanstvo vidovnjaka Edgara Caycea, da e se 1969. Atlantida uzdignuti iz podmorja u blizini Biminija, bio je nemalo zauen. Neko je vrijeme "Bimini put" bio predmet brojnih spekulacija. Premda je ekspedicija koju je kasnije poveo dr. David Zink provela mjesece u istraivanju, rezultati su bili nedosljedni. Iako stilizirani kameni blokovi tee vie od 100 kg, to je kontradiktorno s tvrdnjama skeptika da je rije o prirodnoj formaciji nisu naeni nikakvi dokazi koji bi upuivali na rad neke izgubljene civilizacije.

'BIMINI PUT' U ljeto 1968. godine, turistiki ribarski brod Bonefish Sam na svojoj je palubi ugostio arheologa i istraivaa podmorja, dr. J. Mansona Valentina. Nje-

R A V N O T E A D O K A Z A

Da bi bili poteni prema tradicionalnim atlantolozima, geoloki argumenti protiv postojanja nekadanjeg kontinenta Atlantide nisu potpuno dokazani, i veina njih lei na predominaciji teorije. Bilo bi mudro zapamtiti oprezne rijei koje je nedavno iskazao David Chester, vulkanolog koji je vii predava geografije na sveuilitu Liverpool: "Tektonske je ploe danas prigrlila velika veina istraivaa Zemlje, ali jo uvijek se uje povremeni neslagajui glas. Treba naglasiti da su tektonske ploe model, drugim rijeima, 'idealizirana slika stvarnosti da bi se pokazale neke od njezinih osobina' ... to je takoer teorija - najbolja mogua ovog trenutka - ali jo uvijek samo teorija."

Kao to je Chester primijetio, umirujua je pomisao da je prije neto vie od etrdeset godina svaki geolog mogao s izuzetnom sigurnou izjaviti da "sve to se tie konfiguracije i sastava oceanskog dna uvjerljivo pokazuje da je Wegenerova hipoteza o kontinentskom razdvajanju potpuno neodriva."

Uistinu, postoje problemi s teorijom, od kojih je najmanji onaj koji se tie mehanizma koji je pokrenuo konstantno odvajanje kontinenata. Predstavljeni

su brojni modeli: jedan od najbizarnijih predlae da se Zemlja zapravo iri (zbog promjene u gravitaciji), i da se kontinenti razmiu poput komada odrezane kore na narani koja raste. I dok se razdvajanje kontinenata ui gotovo kao neosporiva injenica na Zapadu, tek se sada probija u bivem SSSR-u. Osamdesetih godina prolog stoljea sovjetski su geolozi jo uvijek odbacivali ideju, smatrajui je nepotrebnim dijelom zapadnog znanstvenog razmiljanja. Primjedbe cijeloj teoriji jo uvijek se ponekad pokreu i na Zapadu.

Takav otpor neupitnom prihvaanju razdvajanja kontinenata je zdrav. Mnogo se znanstvenika, posebice tijekom sedamdesetih, rado odnosilo prema teoriji kao prema Svetom Gralu geologije, koji je mogao objasniti praktiki svaki vaan proces zabiljeen u svjedoanstvu stijena. To oito nije tako. Geolozi su postali iznenada svjesni da ostali procesi -osobito oni koji nisu vezani uz Zemlju - bili vani za oblikovanje njene povrine.

Raspadanje velikih kometa u Zemljinoj orbiti takoer je utvreno kao bitna sila koja je djelovala na dogaaje u Zemljinoj prapovijesti. Katastrofizam kometa, nekad odbijen od geologa kao krajnje podruje luaka, tijekom posljednja etiri desetljea poelo se ponovo uvlaiti u geoloka razmiljanja. Na primjer, utjecaj asteroida, meteorita ili kometa - ili

naslage praine od ostataka kometa - gotovo je sigurno uzrokovalo izumiranje dinosaura. Nijedna druga teorija ne slae se tako dobro s dokazima i jedino najgori reakcionari odbijaju razmiljati o tim idejama.

Tako nema jedne i sveobuhvatne teorije koja objanjava povijest Zemljine povrine i oblika ivota koje ona odrava. (To se moda moe initi oitim laicima, ali ne i geolozima, koji su esto spremni ii do bilo koje duine u trenutanoj paradigmi.) Svejedno, ne moemo ignorirati godine rada geologa i geofiziara i prieljkivati dokaze za razdvajanje kontinenata. Svako geoloko otkrie u posljednjih etrdeset godina potvrivalo je teoriju tektonskih ploa. Kao to Chester zapaa, sadanji konsenzus dosegnut je kroz doslovno stotine individualnih komadia empirijskog istraivanja i sinteze.

U jakom kontrastu, nijedan dokaz koji bi bio prihvatljiv prema dananjim standardima nije se pojavio da bi podrao ideju da je neko postojao kontinent u srednjem Atlantiku. Oni koji ele raspravljati o njegovom postojanju morali bi takoer proizvesti vjerodostojni model koji bi objasnio dokaze, kao to su paleomagnetske pruge, koje tako jako podupiru teoriju tektonskih ploa. Vie je od etrdeset godina prolo od teorije tektonskih ploa, ali tradicionalni atlantolozi tek moraju predloiti jedan takav model.

T R A N S A T L A N T S K E P A R A L E L E

Daleko najei dokaz u prilog postojanju stvarne Atlantide - ponavljan u brojnim knjigama jo od Donnellyjevog vremena - tie se oiglednih slinosti u starim kulturama s obje strane Atlantika. Argument je jednostavan: kulturna obiljeja koje dijele Amerika i Stari svijet vjerojatno su dola iz istog sredita i Platonova Atlantida bi lijepo ispunila tu ulogu.

Postojanje piramida s obje strane Atlantika je najdrai dokaz tradicionalnim zastupnicima; Donnelly je tvrdio da "u Atlantidi, domu bogova, nalazimo originalan model koj