Enver Kazaz

Hibridnost i intredisciplinarna priroda putopisa Ivana Frane Jukića

Ivan Frano Jukić jedno je od imena najvećeg simboličkog potencijala u povijesti

interliterarne bosanskohercegovačke zajednice. Zasnivač liotarovski shvaćenog

megakulturnog modela moderne u BiH, Jukić je u mnogočemu prvi započeo proces

evropeizacije hibiridnog bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, da bi i svojom

tragičnom sudbinom, i svojim prosvjetiteljskim radom, i svojim društvenim angažmanom

postao simbolom intelektualca koji pred sebe postavlja humanistički ideal kulturne i društvene

misije i tragično skončava u pokušaju da ih ostvari. Osim što je praktički prvi moderni

bosanskohercegovački intelektualac, on je i prvi na ovom prostoru iskusio sudar sa vlašću i

njenom strategijom manipulativne moći, a njegova sudbina postaje paradigmatskim

pokazateljem intelektualčevog poraza u sukobu sa nasilnim institucijama totalitarnog sistema.

Ali, o toj sudbini u današnjoj BiH malo se, ili gotovo nimalo zna. Vlasti su Jukiću, doduše,

dodijelile počast da, u nekoj vrsti tronacionalnog književnog kanona izvedenog na

naovčanicama postdejtonske BiH, zauzeme mjesto na novčanici od 1 KM, a Jukićevi putopisi,

njegov Bosanski prijetelj, ukupan njegov rad i akcija nemaju, izuzev Lovrenovićevih

inspirativnih eseja i romana Putovanje Ivana Frane Jukića, nikakvu širu recepciju, čak ni onu

specijalističku. Pri tom je Jukićev portret na 1 KM postao recepcijskom redukcijom njegova

djela i njegove uloge u zasnivanju moderne u BiH, ali i simboličkom redukcijom, jer je Jukić

kao panbosanskohercegovački sveden na simbol hrvatskog spisatelja u BiH. Ako su ga u

njegovom kratkom životu progonili perfidni politički moćnici osmankog i autrougarskog

osvajača, današnji bosanskohercegovački politički pragmatičari pogazili su koncept njegovog

svebosanstva, izmanipulirali njegovu ideju bosanskog jezika, a uspomenu na njega prepustili

franjevačkoj zajednici, jer se Jukić svojim angažmanom, humanističkom misijom,

prosvjetiteljskim činom i idejom građanske slobode i prava ne uklapa u njihove

redukcionističke nacionalne ideologije i logiku političkog pragmatizma.

Govornik sa mragine, on u svome dobu čezene za reformom feudalnog Osmanskog

carstva, nadajući se da će imperijalni osvajač pokušati promijeniti principe svoje imperijalne

ideologije i da će u toj reformi marginalizirani krstajnski slojevi stanovništva zadobiti

punopravan građanski status u crastvu. Zatvoren, pa protjeran, on je prvi naš spisatelj sa

iskustvom egzila, lišen građanskih prava i prava povratka u domovinu. I turski i austrougarski

moćnici doživljavaju ga kao opasnog po svoje mračne političke ciljeve, a njegova nakana nije

ništa drugo do uvođenje u pravo obespravljenih, s nadom da je moguće zaprloženu BiH

prosvijetiti, modernizirati, te da je u njoj moguće formirati građanstvo u duhu evropskog

prosvjetiteljstva.

Tako se Jukić ulanačava u poveliki niz onih što ih savremne bosanskohercegovačke

redukcionističke, ideološki funkcionalizirane nacionalne memorije brišu ili marginaliziraju,

da bi ostvarile svoje redkucionističke koncepte nacionalnih identietata.

Međutim, kada se podrobnije analizira Jukićevo neveliko, nasilno i tragično prekinuto

djelo, kada se ono kontekstualizira u kulturno stanje BiH njegova vremena, te kada se

kotekstualizacijskom metodom pokuša ispitati i onovremenoj bosanskohercegovačkoj

diskurzivnoj praksi, onda se dolazi do saznanja da je to djelo paradigmatski lomilo

megakulturne modele, gdje se na jednoj strani ukazuje teocentrični sistem kulture tradicije, a

na drugoj začinje antropocentrični kulturni sistem moderne. Ovaj franjevac, dakle, slama

matičnu, franjevačku književnu tradiciju otvarajući je ka svjetovnom kulturnom modelu,

napušta dominirajući religiocentrični kulturni model, pokušava standardizirati i imenovati

jezik, te gotovo naučnim metodama presipitati kulturno i ukupno društveno stanje svoje

domovine.

Ako je Evropa s renesansom ušla u pradigmatski lom teocentrične kulture i ostvarila

antropocentrični kulturni model, BiH je zbog svog graničnog položaja renesansu primila tek u

tragovima, u nekoj vrsti kulturnih taloga, bez onog kulturalnog i znanstvenog obrata

karaktreističnog za evropski renesasni duh. Rensansa kao kultura susreta jezika, uistinu jeste

informacioni, znanstveni, kulturalni lom i preobražaj, u kojem sveti jezik gubi status jedinog i

normativnog kulturnog izraza, a njegovu kulturnu funkciju preuzima porodica evropskih

narodnih jezika koja demokratizira srednjovjekovni kulturni model na bazi desakralizacije

kulture i obrata od bogocentričnog/crkvenocentričnog ka antropocentričnom kulturnom

modelu i kulturnim praksama.

Jukićevo prosvjetiteljstvo u tom smislu ispunjava ogromnu prazninu u

bosanskohercegovačkoj intreliterarnoj zajednici i hibridnom poliloškom modelu kulture, da bi

se u kontekstu matične, hrvatske kulture ukazalo, kako bi rekao Ivan Lovrenovića za

franjevačku književnu tradiciju u cjelini, kao margina margine. Jer, iz metropolicentrične

perspektive, koja bezamlo odlikuje sve povijesti hrvatske književnosti, bosanska franjevačka

tradicija se neprestano ukazuje kao marginalna, kao neka vrsta periferije koja narušava

kanonska mjerila i koja se ne uklapa u kroatocentrične koncepte hrvatske povijesti

književnosti. Jukić, dakle, stvara, u vremenu zasnivanja i dominacije hrvatskog ilirizma sa

njegovim panslavenskim i panjugoslavenskim ideologijama, te se njegov ilirski

bosnocentrizam ukazuje kao nešto gotovo strano tom generalnom poetičkom toku hrvatske

književnosti. Na drugoj strani¸, kultovi roda, jezika i domovine, te kalemljenenje rodljubive sa

ljubavnom temom u poeziji ilirzma, ne dozovoljavaju Jukićevoj putopisnoj prozi da se uvrsti

u poredak kanonskih žanrova. Književne povijesti, koje u pravilu, preferiraju fikcionalne nad

nefikcionalnim žanrovima, ne uspijevaju osvijetliti rubna stanja književnih praksi, te je to

dodatni razlog za isključivanje Jukića iz poretka kanonskih stvaralaca hrvatske književnosti.

A tu se dolazi do potpunog paradoksa, u kojem Jukićevo prosvjetiteljstvo i realistički

zasnovana strategija putopisne proze, te njegova memoaristika sa ruba hrvatskog hibridnog

kulturnog identiteta daju dodatne vrijednosti tom identitetu, proširuju njegov opseg, te

ukazuju na krakter njegove hirbridnosti, bogateći ga iz perspektive centra ne samo drugačijom

kulturnom geografijom već i povijesnokulturalnim iskustvom. Na toj osnovi se periferija

ukazuje kao dodatni kvalitet koji centru i njegovm sistemu kanonizacije kulture omogućuje

samoosvješćenje.

Promatrani iz takvog sistema motrišnih tačaka, Jukićevi putopisi, memoarska proza,

sakupljanje narodnih umotvorina, te nacrti historiografskih i radova druge vrste ukazuje na

neophodnu potrebu redifirniranja klasičnog obrasca književne povijesti i s tim u skladu

nužnost sistemskog izučavanja nefikcionalnih književnih žanrova.

Po svojoj žanorvskoj osnovi putopis je hibridan, interdsiciplinaran prozni žanr koji

puno više nego drugi žanrovi ukazuje na prirodu svog kulturnog konteksta, karakter

diskurzivnih praksi u njemu, ocrtava modele znanja svoga doba, te proširuje vladajući

epistemološki sistem. Potreba za putovanjem i opisom putovanja tako postaje ciljem da se

redefinira kultura, pormijeni poredak diskursa, ali i pokuša zasnovati epistemološki obrat u

svome dobu. Putopis je u pravilu susret s Drugim, njegovim kulturalnim navikama, sistemom

znanja, ekonomijom, političkim i ideološkim praksama, etičkim sistemom vrijednosti,

religijskom praksom, spomeničkim poretkom kulture, mentalitetom, s njegovom prošlošću, ali

i sadašnjošću. Kao susret s Drugim, putopis, uči nas postkolonijalna teorija književnosti, ma

koliko bio plodotvorni susret identiteta i alteriteta, zna biti upregnut i u ideologije

orijentalizma i okcidentalizma, zna dakle robovati predrasudama, zna zasnivati i utemeljivati

streotipne poglede na drugost, te vrlo često služiti kao dokumentarna osnova za uspostavljanje

osvajačkih, odnosno kolonizatorskih pogleda na Drugog. Bosanskohercegovačko iskustvo sa

stranim putopiscima u tom smislu jeste tema koja tek treba dobiti svoje istraživače, kao što

imagologija jest disciplina koja tek treba biti zasnovana u bosanskohercegovačkoj

akademskoj praksi.

Jukić, međutim, ne putuje ni po kakvom stranom prostoru, izuzimajući Putovanje iz

Sarajeva u Carigrad, godine 1852, mjeseca svibnja, njegov posljednji u nizu od šest putopisa,

koji je koliko opis puta u progonstvo, isto toliko i podroban, gotovo dokumentarni izvještaj o

funkcioniranju osmanskog sistema kažnjavanja onih koje vlast proglasi nepoćudinima, ali i

funkcioniranja policijskog osmanskog aparata, te pokušaj interdisciplinarno zasnovanog opisa

prostora, kulture i povijesti kroz koje ovaj pisac prolazi bolestan, uhapšen, lišen nade da će se

ostvariti bilo koja od njegovih ranijih želja za reformom carstva i utopijskih kulturoloških

projekcija.

On putuje prije svega, kako na jednom mjestu naglašava, kao rodoljubac po BiH s

namjerom da sačini putopisni inventar, odnosno arhiv njenih kultura, od kulture stanovanja i

ishrane, preko kulture odijevanja, pučkih kulturnih ostvarenja, kulture jezika, arhitekture,

osnova privrede i ekonomije, ostatka prošlosti, odnosa među religijskim identitetima i

religijskim zajednicama koje su u fazi uobličavanja svog etničkog identiteta, uz naglašenu

Jukićevu želju da taj identitet bude formiran kao plurimorfno, hibridno bošnjaštvo.

Upravo po takvom svom zasnovu Jukićevi putopisi približavaju se vanrednim

franjevačkim kronikama koje odustaju od historiografskog deskribiranja velikih povijesnih

događaja i obrasca tzv. monumentalističke, spomeničke povijesti i opredjeljuje se za

arhiviranje svakodnevnog života svoje religijske zajednice. I Jukićevi putopisi jesu

memoriranje svakodnevnice, uz rijetke osvrte na spomenički, monumentalistički model

povijesnog pamćenja. Svojom orijentacijom na svakodnevnicu, oni postaju sjajna tema za

povijest mentaliteta, jer bilježe svijet iza velikih povijesnih događaja. «Navike, vrijednosti,

ponašanje, odnos prema smrti, predožbe o vremenu i prostoru, tek su dio tematskog repretoara

povijesti mentaliteta koji može upotpuniti i kontekstualizirati analizu književnog

posredovanja putničkog doživljaja. S druge strane povijest svakodnevnog života otkriva svijet

putovanja preko stanja cesta i putova, troškova i mogućnosti prijevoza, gostionica i

prenoćišta, hrane i pića, društva i lektire na putu. Stoga ćemo na križanju dugotrajnih

mentalnih stavova i sitnica putničke svakodnevnice ponekad opravdano potražiti oslonac.»1

Međutim, ovakvom teorijskom okviru, valja pridodadti još jedan, kojeg i Dean Duda

naglašava tematizirujući putopis. Naime, Jukić putuje domaćim prostorom, tj. domovinom, pa

njegovi putopisi po BiH od prvog 1841. do posljednjeg, petog, 1845., odnosno šestog, već

1 Dean Duda: Priča i putovanje, Zagreb, 1998., str. 18.

pomenutog Putovanje iz Srajeva u Carigrad, iz svibnja mjeseca 1852. godine predstavljaju

zanimljiv fenomen bosanskohercegovačakog samosvješćenja i samorazumijevanja. Jukićeva

uloga u tom procesu saosvješćenja posebnosti i hibridnog karaktera bosanskohercegovačke

izgradnje pluralnog identiteta je nemjerljiva. «Putpis, naravno, nije žanr kojim se otkrivaju

jedino drugi. I matični prostor predstavlja zbog niza razloga zanimljivu putopisnu temu.

Slučajevi u kojima je piščev intinerarij smješten u domovinu, frekvencija i razlozi književne

obrade određenoga područja, povijesno promjenjiva skupna ili pojedinačna sklonost prema

nekom dijelu domovine te način percepcije i njegovo književno oblikovanje predstavljaju

zanimljivu građu u proučavanju obilježja nacionalnog samorazumijevanja.»2 Ovim teorijskim

uporišnim tačkama za analizu Jukićevih putopisa valja pridodati i onu o kategoriji putopisnog

subjekta u kojoj se otkriva model piščeve legitimacije u tekstu i načini njegova pripadanja ili

odstuapnja od valadajuće poetičke i ukupne diskuirzivne prakse.

Jukić je praktički prvi pravi bosanskohercegovački prosvjetitelj, a subjekt njegovih

putopisa obilježen je do kraja prosvjetiteljskom kulturnom ideologijom i utopizmom. Jukićeva

sklonost za zasnivanje bosanskohercegovačkog sistema društvenih znanosti implictino je

prisutna u svim njegovim putopisima. Zato oni jesu osobeni začeci ovdašnje etnologije,

antropologije, kulturologije, ali i osobene rudimentarne politologije, pa i geografije,

historiografije, folkloristrike, ali i znanja iz oblasti ekonomije i privrede. Provsjetiteljska

kulturna ideologija utječe i na karaketr pripadnosti subjekta ovih putopisa kuturnom identitetu

i model formiranja slika alteriteta u njima. Tu je u prvom planu Jukićev bosnocentrizam i

hibridno Bošnjaštvo, koje se na osoben način uklapa u okvire kulturne ideologije ilirizna, ali i

jugoslavenstva, što će osobito doći do izražaja u zadnjem putopisu, kada se uhapšeni Jukić,

prisjeća mitsko-historiografskih naracija o kosovskoj bitki, Marku Kraljeviću, Karađorđu itd.

Treba odmah naglasiti da su to jedina mjesta u Jukićevim putopisima u kojima je

prisutna ideja formiranja kulturnog pamćenja na osnovi monumentalističke, junačke povijesti

i njoj sukladne izgradnje herojskog modela kulturnog pamćenja. Na drugim mjestima Jukić i

kad priziva poredak heroja čitni to tek uzgredno, predočavajući sistem legendi i usmenih

predaja koje grade kolektivnu memoriju i povlače sistem konfesionalno utemeljnih granica

unutar hibrdine osnove njegovog projketa bošnjaštva. Takav je npr. slučaj sa uvršatvanjem

epske pjesme Odmetnica Mare u putopis po Bosni iz 1843., odnosno rezmiranje narodne

predaje iz okoline Zenice o sukobu Marka Kraljevića i Đerezelez Alije u Putovanju po Bosni

1842.

2 Isto, str. 17

Na svim drugim mjestima namjesto herojskog kutlurnog pamćenja, Jukićevi putopisi

baziraju se na diskursu povijesti mentaliteta, odnosno povijesti svakodnevnice, gdje su u

prvom planu etnološki i antroploški, te filoški utemeljenja njegova zapažanja o Bosni.

Takav model zasnivanja putopisnog diskursa i model pripadanja subjekta

bosnocentričnom kulturnom identitetu i elementima ilirske kulturne ideologije utječe i na

konstruiranja predstava o drugosti. Za Jukić drugost je prije svega osmanski, osvajački

identitet, pri čemu putopisni subjket nastoji da Osmanlije, njihov sistem uprave Bosnom,

njihov religijski, politički i kulturni identitet predstavi što realnije. Rijetki su, zaista, tragovi

ilirske antiosvajačke ideologije, karaketristične npr. za Mažuranićev ep Smrt Samil-age

Čenigića, ili, pak, za Njegošev romantičarski antiosvajački stav i sistem predrasuda i krajnje

negativnih stavova prema religijskoj drugosti. Romantizam južnoslavenske interliterarne

zajednice nije lišen u svom antiosvajačkom stavu i ideologiji rodoljublja, te jugoslavenstva

negativnog konstruiranja slika religijskog i etničkog drugog, što u u Jukićevim putopisima

nije slučaj. Naime, on osmanlijskog osvajača slika iz perspektive svakodnevnice,

predstavljajući sistem njegovih poreza, načina uprave, te logiku ugrožavanja hrišćanskog i

kršćanskog stanovništva od strane turskih askera i birokratskog aparata. Čak i onda kad mu se

omakne negativan stav, on ne proizllazi iz negativnog pogleda na osmansku religijsku

pripadnost, nego iz logike imperijalnog ponašanja osmanske uprave.

Na drugoj strani, plurimorfnost Bošnjaštva Jukić predstavlja kroz različitost religijskih

identiteta, povlačeći granicu i između domaćeg muslimanskog stanovništa i Osmanlija: «Svi

Osmanlije drže Bošnjake turske za polu-vlahe, i s tim ih napastuju da oni nijesu pravi ćispet

sveca Muhameda. Otud dolazi da bosanski poturica voli i vlahu nego Osmnliji, jer veli:

Osmanlija odrekao se je svog vjerozakona i kaurinom postao, uzamši njegovu odjeću i uredbe

švabske, tj. nizam.» Na toj osnovi Jukić iscrtava granice među identitetima, gdje je na jednoj

strani osmanski osvajački identitet, a na drugoj troreligijsko bošnjaštvo, unutar kojeg postoji

dinamičan odnos čas sukoba i napetosti, čas sklada, da bi se na koncu u horizontu istog

religijskog identiteta otkrile i razlike uslovljene lokalnim kulturnim praksama, migracijama

stanovništva, klimatskim i geografskim uvjetima itd. Muslimanska zajednica kao povlašteni

sloj stanovništva osmanske Bosne zna u Jukićevim putopisma biti podvrgnuta kritičkom

stavu, prije svega zbog gaženja prava drugih vjerskih zajednica, odnosno socijalnih grupa,

ponajprije kmetova, a u nekim, zaista iznimnim, slučajevima i predrasudama, kao npr. u

prvom Jukićevom putopisu kada rezonira nad lošim higejnskim uslovima u hanu: «Jadnom

čovjeku pada na um hrišćanska urednost i nemarnost turska.»

Iz ovakvih koncepata i modela slikanja religijskih identiteta u Jukićevim putopisama

izrasta i socijalni reljef osmanske Bosne, pa se veoma jednostvano može ustanoviti Jukićeva

percepcija socijalne hijerahije onovremenog porobljenog bosanskog društva. Otud Jukić slika

obespravljenost kmetova, gdje je očito da se u toj socijalnoj poziciji nalaze pripadnici

katoličke i pravoslavne vjerske zajednice, pa se sistem kritičkih slika uspotavlja upravo na toj

osnovi. Tu se i formira relacija strano-domaće, pri čemu je domaće izjednačeno sa trovjerskim

bošnjaštvom, a strano sa monoreligijskim Osmanstvom. Na toj osnovi Jukić i govori o

muslimanskoj sirotinji, tj. fukari, ali i o gaženju religijskih prava kmetovskih zajednica u

osmanskoj Bosni.

Kada se ima u vidu Jukićeva percepcija procesa uobličavanja različitih identiteta u

osmanskoj Bosni, onda je neophodno naglasiti da plurimofnost Jukićeve vizije Bošnjaštva

izrasta i na religijskoj i na socijalnoj osnovi, a takva precepcija se onda uključuje u Jukićevu

prosvjetiteljsku ideologiju i antropcentrični kulturni sistem. To znači da subjekt Jukićevih

putopisa prelazi preko religijskih granica u svom prosvjetiteljskom utopizmu i humanističkoj

zasnovanosti, eda bi se ovim putopisima naznačila i vremenska kulturalna granica u BiH.

Naime, ovi putopisi zasnivaju antropocentrični kulturni model u BiH unutar kojeg

religijski diskurs biva potisntut socijalnim, kulturološkim, filološkim, antropološkim,

etnološkim i drugim diskursima, a putopis na koncu postaje osoebenim arhivom socijalnih,

ekonomskih, kulturoloških, religijskih i čitavog niza drugih praksi Bosne onog vremena.

Zasnov antropcentričnog modela kulture u Jukićevim putopisima ogleda se prije svega

u dimenziji njihovih antropoloških i etnoloških diskursa. Tu se ponajprije ističu precizni opisi

nošnje i običajne kulture, gdje izniču razlike između npr. hercegovačke kulture odijevanja sa

onim u Posavini, krajevima oko Banjaluke ili u Krajini, odnosno razlika u kulturi stanovanja u

različitim predjelima Bosne. Nije teško primijetiti da Jukić uviđa razlike između terororijalnih

identitarnih pripadnosti, pa nerijetko govori o mađarskom modelu nošnje, hrvatskom,

moralačkom itd.

Pokušaj da se putopis ostvari kao arhiv kulturlanih, ekonomskih i niza drugih

društvenih praksi posebno dolazi do izražaja u onim momentima kada Jukić govori o

ekonomskim uvjetima u tadašnjoj BiH. Otud on zna deteljno opisvati stanje poljoprivrede, tj.

model kulture zemljodjelstva, pa kulture rudarstva, a onda i kulture ishrane, stanovanja,

novčane razmjene, stanje puteva i kulture putovanja i saobraćaja itd.

Književnopovijesno, pak, kontekstualizirani, ovi putopisi naznačili su poetički obrat

od teocentrične i religiocentrične književne prakse kao prosvjetiteljskom modelu megakulture

moderne. Njihove hibridna i arhivarska priroda otkrila je mnogostruka lica osmanske Bosne,

te presudno utjecala na samosvješćenje pluralnog bosanskohercegovačkog identiteta. Bez

obzira na Jukićevu romantični utopizam i pokušaj da ostvari prostor javnog mišljenja i

govora o imperijalnoj vlasti preko čuvenog pisma sultanu Abdul Medžidu u kojem iznosi

želje i molbe krstajsnkog stanovništva uspostavi diplomatiski diskurs i poštu3, te promjeni

stanje u osmanksom carstvu, (a što se se nerijetko tumačilo i kao politička naivnost o kojoj

govori i Ivo Pranjković u predgovoru piščevim Izbranim djelima, 4) u njegovim putopisima

izrasta vanredni arhivarski postvaljen osnov bosanske kulturologije. Zbog toga ovaj

neizmjerno iskreni i samozatajni fratar u surgunu i jeste prvi moderni pisac u BiH i stvaralac

sa neprocjenjivim simboličkim poetncijalom u interkulturnom bosanskohercegovačkom

dijalogu.

3 O tome opsenižnije vidjeti u inspiratvnom tekstu Uge Vlasivaljevića, Jukićevo političko pismo – početak političke modernosti 4 U tom pogledu Pranjković piše: «Bio je to istina i čovjek sklon romantičarskim zanosima, raznovrsnim naivnostima i pretjerivanjima. Bio je primjerice naivan kda je kao mladić pomislio da je sazrelo vrijeme za općebosanski ustanak protiv Turaka, bio je naivan kad se, čini se, bez opreza stavio u službu srspke nacionalističke propagande garašaninovskog tipa smatrajući da će se Bosna najlakše osloboditi od Turaka ako se ugleda na Srbiju i ako dobije njezinu podršku, bio je više nego naivan kad je nasjeo na prepredene manipulacije Omer-paše Latas, bio je naivan kad je pomislio da će turski car s razumijevanjem primiti «želje i molbe» njegovih krstjana, bio je naivan i u svom romantičarskom bošnjaštvu, tj. uvjrenju da i katolici i muslimani i parvoslavci pripadaju istoj bosanskoj naciji itd.» . Vdijeti u: Ivo Pranjković: Ivan Frano Jukić (1818-1875), predgovor u. Ivan Frano Jukić: Izabrana djela, Zagreb, 2001.