Knjige: Ulicom Bi

a

SADR AJ Zapis o trajanju grada Bihac na ostrvu Znakovi u kamenu Kapetanova Kula Fethija Crkva Svetog Antuna Turbe - Legenda ili stvarnost Crkvina ili, slovo o trajanju Smokva na kraju svijeta Propast kuce Silberstein Zid okrenut sjevernoj svjetlosti Biljeska o Piscu

ZAPIS O TRAJANJU GRADA

Ima pjesnika, na njihovu srecu ili nesrecu, cija je sudbina vezana za jedan grad, nekad na radost grada i pjesnika, nekad na stetu jednog od njih. Ili oba. Izgleda da je Husein Dervisevic jedan od tih pjesnika Slucaj nesporazuma ili sporazuma s ovim gradom odredili su mu sudbinu, jedinstvenu, lijepu i tesku. Da bude "home poetikus, uprkos svemu", pjesnik, pjesnik iz Bihaca, bihacki pjesnik, valjda prvi Biscanin od 1260. godine koji se usudio baviti ovim poslom, pisati pjesme u svijetu kruha i igara. Uostalom, o tome ce neko, u buducnosti, "kad racun bude sveden, ako bude" moci kazati nesto odredjenije, ozbiljnije i sigurnije. Nadam se, na srecu i grada i pjesnika.Slucaj ovog grada i ovog pjesnika ostaje otvoren. Ko zna dokle ce stici. Putevi su otvoreni. Ovdje nije rijec o tome, o tome govore i govorit ce druge njihove knjige. Ovdje je rijec o knjizi "Ulicom Bisca", kojoj je naslov odredila jedna Derviseviceva pjesma. To je knjiga zapisa o trajanju ovoga grada, zbirka poetko-historijskih eseja, "komadic bisca" kojim se historijska nauka tek usput bavila, razgovor sa ostacima ostataka, razmisljanje u relativno neprolaznim simbolima i konstantama bihackim u svijet buke i bijesa, "zabavljenim sobom i zaboravom". pristup polemicki, literarno - historijski, na kraju krajeva pjesnicki,sto je najljepse u ovoj knjizi. Iako Dervisevic zna kad je sta napravljeno ili razvaljeno (ako se zna), i ko je sta napravio ili razvalio (ako se zna), njega vise zanima nalicje, sijenka historije, "sum stoljeca", pri cemu postuje i historiju i legendu, i fiziku i metafiziku, i tajne i asocijacije. U historiji punoj dreke izvikanih silnika i velmoza, silnih dobrotvora i rusitelja, bliza mu je i vaznija anonima "ruku podanika koji izgradi svijet", a da ga se niko ne sjeti, ili ruka umjetnika "sto u bijedi

skonca". I ne trudi se kao vecina ucenih, da nadje konacna i iskljuciva rjesenja. Ponekad razumije nemusti jezik stvari i cuje kako se zalutala smokva i pelikan usklesan u kamenu kule "sasaptavaju". Iza svega teznja za smislom i svjetloscu, gradjenjem i cuvanjem lijepog i dobrog. kao u zapisima i listinama "kalemu vicnih", kao na Silbersteinovim razglednicama i fotografijama, kao na neizbrisivom natpisu, dzamiji, crkvi, turbetu ili kuli. Protiv umiranja, rusenja, sicarenja i nemara. Kao u zapustenom svijetu Vehbnije Slikara. Jer ima nade i vremena, sve ide dalje i traje, "samo se tamnicari i zrtve odmaraju od ponovljive istorije. Hasan Tijanovic

BIHAC NA OSTRVU

Biscani su poput Engleza - zive na ostrvu. Englezi su svjesni da su ostrvljani i time se, bez sumnje, ponose. A Biscani? Vjerovatno i ne znaju da je njihov grad podignut na ostrvu, ili ih se ne tice. Oni, mozda, i ne primjecuju ono sto bi svaki stranac uocio prilikom prve setnje gradom. Steta, a imaju toliko razloga da se prave Englezi. Salu na stranu, ali Bihac je stvrano izgradjen na ostrvu svetog Ladislava, nazvanom po ugarskom kralju Ladislavu I Arapadovicu, koji je bio sin Kralja Bele I. Bihac se inace spominje u dokumnetima tek u XIII stoljecu, a naziv ostrva upucuje na to da je mogao biti sagradjen i dva stoljeca ranije. Posto nema nikkave dokumentacije o postanku grada, narod ovog kraja jedino se oslanjao na legende i nudio ih ozbiljnim piscima istorije. Ali, ni legende da nam se sloze; po jednoj je neki velemoza imao tri kceri: Biku, Soku i Vranu, koje su sagradile tri tvrda grada - Bihac, Sokolac i Vrnograc, ali postoji i kod Lopasica jedna slicna koja kaze da Bihac i Senj sagradise dvije sestre - Bika i Seka. Bilo kako bilo, Bihac koji je po starim listinama mijenjao ime u dosta navrata - od Wyhygh preko Byhig, do Bihag i Bisce, sagradila je, izgleda, tek legenda, jer se njegovo ime jedino vezuje s nepoznatom vlastelinkom Bikom. Kako nas grad nikad nije imao svojih Evlija Celebija, u nasljedje su nam ostale silne istorijske rupe, pa nemamo nacina da ih pokrpimo. Neosporno je da su ovaj kraj osvojili Avari i Sloveni jos u VII stoljecu, a oni su bili najvjerovatnije ti koji su mogli da udare temelje grada. Poslije su dosli Ugari, a dokumenti okasnise.

Bihac se prvi put spominje pod imenom Wyhygh u Povelji ugraskog kralja Bele IV, izdatoj 26. februara 1260. Drugi put je pomenut u Kraljevskoj povelji iz 1262, kojom je Biscu da status slobodnog kraljevskog grada. Obje povelje se nalaze u Budimpesti, ali to prije ovdasnjih istoricara otkri orijentalista Ekrem Causevic, koji mi je o tome pricao kad sam se vratio s jednog studijskog boravka u Madjarskoj. A sta su prethodne Bele zapisivale niko ne zna. Ni budimpestanska Istorijska riznica. Zato nam je pisana istorija o ovakom starom grada nekako mlada, pa se sve hvatamo za listine iz proslog stoljeca. A u listinama opet - Bihac na ostrvu. I kaze se ovako: iduci iz pravca Zavalja, u prolazu kroz Bihac moralo se preci tri mosta onaj na Jarku, te dva na Uni, posto je put vodio preko Otoke. To jos jednom dokazuje da je Bihac, grad koji su bar jednom spasile guske i patke, "ab urbae condita" bio ostrvo. I mada je mijenjao ime i legende, stalno je bio na istom mjestu, opasan vodom, koja je vjerovatno, i u ona vremena stvaranja istorijskih rupa tekla Jarkom iz Une u Unu. Neki izvori tvrde da su Jarak prokopale ugarsko hrvatske vlasti, te da su ga dovrsile 1566. i da je sluzio, u sprezi sa bedemom, za odbranu grada od Turaka. Medjutim, tim izvorima jer vjerovati koliko i nenaucnim legendama, ili tvrdnji da je Bihac sa Karlovcem gradio ban Karlovic, kako narodna pjesma veli, jer ako je grad vec izgradjen na ostrvu, i to svetog Ladislava, onda je oko njega bez sumnje i ranije tekla voda. Uostalom, teren oko starog jezera, bogatog jos i danas motivima za razgledice, inace je nekoliko metara nizi, sto upucuje na zakljucak da je bio u najmanju ruku plavan. Tako otpada cak i tvrdnja onih koji kazu da je grad sazidan na vjestackom ostrvu. Biscanima drag Jarak, ili Kanal, doveli su u red, nakon rusenja bedema, austro-ugarske vlasti, da bi na njemu 1911. izgradile prvu hidrocentralu u ovom kraju. To je, medjutim, vec bilo pitanje estetike i funkcijalnosti vode, koja je nastavila svoj put iz Une u Unu, opasujuci i dalje grad. Uz Jarak jer uredjen i lijep park, tako da sve bude po protokolu pedantne monarhije kajzera Franca Jozefa, koji se u ovim

krajevima odomacio kao car Franjo Josip i sijao jos dugo s dukata sto su ih nosile ovdasnje zene. I tako, bez obzira na legende i dokumenta, Biscani su, bar oni koji zive u samom centru grada ostrvljani. Ili - otocani. I mogu mirne duse da se prave Englezi. Zato bolje im je to objasniti sada, nego da cekaju slucajnog stranca koji ce sve u setnji vidjeti - i reci. Ili koji ce im iz knjiga njima nepoznatih govoriti o njihovom gradu, kao onda kad je prije skoro dvije decenije dolutao ovamo lutajuci reporter Gerhard Ledic, koji je ovdasnje ljude upoznavao sa njima samima

ZNAKOVI U KAMENU

Ko sagradi Kapetanovu kulu U Biscu? A ko Crkvu svetog Antuna, koja krajem sesnaestog vijeka dobi minaret umjesto tornja i posta Fethija? Postoje samo pitanja, koja pokrecu cijeli niz novih pitanja. A odgovori? Istorija bi sebi olaksala posao i pripisala te gradjevine nekoj drevnoj gospodi, nekoj valsteli znamenitoj, ili nekom od madjarskih kraljeva Bela, koji su ove krajeve drzale pocetkom milenija. Kako se sva filozofija svodi tek na pitanja, a ne na odgovore, slicno pitanje je postavio i pjesnik Bertolt Brecht u pjesmi "PITNJA RADNIKA KOJI CITA": "Ko je sagradio sedmovratu Tebu? U knjigama pisu imena kraljeva Jesu li kraljevi dovalcili komade stijena? A visekratno razarani Vavilon, ko ga je toliko puta sagradio? U kojim su kucama zlatosjajne Lime stanovali graditelji? Kud li su one veceri kad je kineski zid bio gotov otisli zidari?" Stari vijek minu, i s njim Cezari sto prolazise kroz trijumfalne kapije, pa onda i srednji vijek. I ispade da su vladari klesali kamen i gradili kule i gradove, mada se dobro zna da sve ono sto sagradise bi iluzija, raznesena vjetrom vremena niz zapise i legende. A majstori kao da nisu ni postojali. Medjutim, njihova djela traju, doduse vremenom nagrizana, ali nikad dovoljno unistena. Uvijek se nadje neki trag, neki temelj, neka gradina, otkopa se ono sto vrijeme zamete djelo opet zivi. Zivi, a neimari odavno otisli iz svijeta privremenih stvari, u kom jedino kamen postaje i trag covjekove ruke na

kamenu. Neki se majstori i potpisase, ali nikad niko ne procita njihov signum. Ostavise poneki znak, nejasan kao poruka onih sto su dolazili iz nepoznatih svjetova. Na mnogim straim gradjevinama po svijetu nadjen je nerazumljiv potpis onih podanika sto zidase lijepe gradjevine u ime vladara. Tako i u Biscu. Na dvije srednjovjekovne gradjevine uklesase svoj licni znak - i odose nepoznati u vrijeme. Prolaze ljudi pored bihacke kule, koju zovu Kapetanova, i pomalo se cude kad vide pelikana isklesanog u jednom kamenu. I pitaju se: Otkud taj pelikan? Zanju da pelikani ne zive ovdje. Pa stvarno, otkud pelikan bas u ovom gradu, na ovdasnjoj gradjevini iz prve polovine milenija? Ima li odgovora? Donekle, reklo bi se, jer pelikan, je bez sumnje znak - cudan potpis drevnog majstora, koji niko ne umije da goneta. A zasto je majstor isklesao kao licni znak bas tu pticu? I na to se moze naci odgovor: majstor nije bio domaci i vjerovatno je dosai iz juznih krajeva, u kojima zive pelikani. I ostrozacka kula nosi slicnu zagonetku. Gradjena je u 13. vijeku i sasvim opasana zmajem koji zubima hvata svoj rep. Medjutim, niko ne moze sa sigurnoscu reci da je i to neka vrsta potpisa, jer za potpis je to i previse. Cudni znaci na srednjovjekovnim gradjevinama, sakralne i profane arhitekture, u svijetu nisu bas rijetkost, ali ovi nasi, bihacki, jesu to. Jesu, jer se razlikuju od svih znakova na svijetu. Pogotovo oni koji se nalze na dzamiji Fethiji, koja je bila Crkva sv. Antuna do 1592. godine. prosle su silne decenije, i stoljeca, a znakovi na zidu jos postoje. Rijetki, koji ih zagledase, nista pomislili nisu. I ni pitanje ne postavise sta je to. A to su, mozda, stvarni potpisi, mozda poruke sto traze nase tumacenje. Ili su to tek oznake etapa gradnje po godinama. postoje takva dvadestedva razlicita znaka, plitko urezana, promjera 5-7 cm, zavisno od oblika. Od svih koje poznajem prva ih je vidjela gospodja Enisa Jusic i o njima pisala. Na njih ni prije, ni poslije, niko vise ne obrati paznju. Iako razliciti, po pretpostavci gospodje Jusic, to su vjerovatno znakovi jednog majstora, koje je ovaj okretao u razlicitim pravcima. Znakovi su narocito

gusto postavljeni na zapadnom zidu, oko portala, a nesto rjedje na sjevernom i juznom. O tome gospodja Jusic ovako zapisa: "Ne zapaza se nikakva pravilnost u odnosu na mjesto gdje je postavljen zank na kamenu, kao sto nema odredjenog reda po kojem je oznacen kvader ugradjen u zid. Po tom se moze zakljuciti da znakovi nisu sluzili da se njima oznaci redosljed ugradjivanja u zid, ili neki drugi raspored, nego je to oznaka majstora koji je bio klesar, ako njegov signum, vjerovatno zbog konacne isplate za uradjeni posao." Nema nacina da se utvrdi ko su i odakle bili majstori koji sagradise ovdasnje stare gradjevine. Ni ko je zidao kulu, ni ko Crkvu sv. Antuna. Za ovu drugu gradjevinu se jedino pouzdano zna da je podignuta od domaceg kamena, "bihacita"- i nista vise. Suoceni smo s cudnom istorijskom lekcijom, koja bi jedino mogla reci da je tu, ili neku drugu gradjevinu, sagradio jedan od tadasnjih Bela. Jer je vladao. Ruka podanika, koja izgradi svijet, kao da nikad nije bila vazna. I zato niko nikad nece saznati koji to neimar stvori ovdasnju ljepotu, koji pjesnik dlijeta i mistrije. Bas kao sto se nikad nece saznati ko je sagradio sedmovratu Tebu. Zauvijek je zatajen rad umjetnika koji, mozda, u bijedi skonca, da bi se slavila imena onih sto nikad ni jedan kamen ne podigose.

KAPETANOVA KULA

Otkada je neimara ima i kula. Ako vec covjek nije mogao da uzleti, onda je mogao u kulda da uzida svoj san, pa da se ispne i s visoka svijet posmatra. I tako je to jos od Kule vavilonske, koja bi pramajka svim kulama, neznanim i znanim, koje su, pored namjene, imala i svoja imena. Zna se otkud Celekula i otkud slicne gradjevine, kojima dadose imena po mjeri zla kom su sluzile, zna se i otkuda naziv sahat-kula, a ova nasa, Bihacka kula-otkud, i zasto je nazvase Kapetnaova? Ime joj nasljedismo, a niko ne zna po kom i cijem ga kapetanu dobi, a kamoli ko je i kada sazida. U knjigama postoje podaci da je negdje iz vremena Matijasa Korvina, koji je zivio u 15. stoljecu, ali to se za sigurno ne moze uzeti, jer je oduvijek u ovim krajevima istorija bila rasijana i u prolazu se dogdjala, u hodu, a nikad se nije nasao neko vican kalemu da neponesto u pravo vrijeme zapise. Godine 1630. Anastazije Grgurevic opsita stanje u Biscu, te rece ko je grad drzao i kako, ali o Kuli ni on slovo ne ostavi. Ostase listine i skoro uzaludne, pa se istorija sam na kamenu prica, na makenu kojim puzevi laze, vec stoljecima, vanvremeni puzevi ciji trag jedino sunce jutrom iscitava.

U knizi "Bihac i Bihacka krjina" Lopasic zapisa: "Osobite vrsti sgrada je kula, visoka na tri tavana, na jugoistocnoj strani grada prem Uni. Ne zna se da li su je nekoc Hrvati ili kasnije Turci gradili. U njoj je bio stan pase, ili sandzka, a sad slzui tamnicom okruznog suda." I nista se vise ne rece o tom. Iz zidova zdanja otvorenih ociju gleda tajanstvo. Skorpija stoljetna u kamenu cuti i niko ne zna za koga svoj otrov cuva. Ovovjekovni hronicar Ivan Tomasic, oslanjajuci se na H. Strausa "Bihacke kule i gradine" (izd. "Oblitelj", Zagreb 1923), smatra da je Kapetanova kula gradjena 1205 i da je bila jedna od cetiri bihacke kule, od koje su tri razorene 129192. Sta je istina nemoguce je reci, kao sto je nemoguce otici u proslost i sve to lijepo provjeriti. Zbog toga Kuli kao dosadno - ljeskari na suncu i sa cetiri strane motri svijet. I stepenice joj se dosadjuju; njima se penje tek dokono vrijeme i cita bogati rukopis prasine. A koji se sve silni podanik tu popne nekad, carski glas da javi. Koje li cudne fermane donesose bezimeni glasnici i suznji u nocima koje niko ne zapamti. Kula jeste "sluzila tamnicom", kako je to prije sto ljeta zapisao Lopasic, ali je i ostala tamnica sve do 1959., i to tamnica svake vlasti koja je ovuda prosla. Od svijeta samo slusali nekada price o onima koji su "lezali" u kuli, krivi, ili, na pravdi boga. Desetak godina nakod ukidanja tamnice, Zavod za zastitu gradova iz Zagreba posla Andjelu Horvat da napravi projekat kojim bi se obnovila kula, pa se sedamdesetih prionu na posao i spasi se simbol sa razglednica grada.I tako Kula dobi novi krov i sve ostalo pod njim. Kasnije je i u muzej pretvorise, ali joj osta stari duh tajanstva. I nastavi kula pricu za rijetke, za one sto znaju gonetati vrijeme, za one koji i pricinu vide. Prica ona, a glas joj pun magle. I gotovo niko ne razaznaje sta kaze o svojoj starosti. Uostalom, ko zna koliko moze biti star kamen; mladji je no vrijeme, a stariji no svijet. A sto to odozgo odavno mrtav kapetan zbori, i kome? Nista i nikom - i nema kapetana; to se jedino cuje vjetar sto kulu oblijece, ne bi li kako ustalasao mulj oskudne istorije. I nema onih sto su tamnovali za Austro-Ugarske, za stare i nove Jugovine. Na zidovima samo njihovi pogledi

iznutra, i pogledi izvana onih sto ih zalise. Svuda po kamenu nestvarne projekcije vremena bremenitog zaumnim i proslim. Tajne, svuda tajne. Koji sve velemoza, a koji pasa, tu vijek svoj vjekova mocan? koji kapetan? I po kom se od njih kula nazva? Po Turnu, ili po Ravnikaru? Ili po nekom od nasljednika Murad-age, prvog zapovjednika Bisca iz turskog perioda? Kula to nikom nece reci. Ona stoji za inat i nedoumice je ne mogu da pomjere. Cuvaju je cetiri vjetra kroz vjekove, i pelikan, sit i nesit, na jednoj cosi, koji odnekud zaluta u ovaj grad potpis neimara da bude, neimara koji mozda i ne bi vican slovima, a znade da ljutcem i domacim mehkisem sazida tajnu knjigu svevremenu. I tako, istorija minu, a mi na pocetku-o Kuli saznasmo malo. Doduse, neki od nas kraj nje i zastanu, i vide: ovdje nista nije proslo i sve se jos uvijek dogadja. Trajanje tu zapisuje sebe mimo nasih satova i kalendara. Konacno, nasi satovi nisu mjera i prije bi se reklo da su majstori i gospodari, tamnicari i zrtve, otisli negdje, privremeno, da se odmore od ponovljive istorije, negdje daleko od cudne proslosti ovog zdanja na cetiri vode.

FETHIJA

Stanemo pred nju i cini nam se: na prste se ispela nebo da takne, vrskom minareta oblake da raskroji. Zadjemo sa jedne strane, motrimo sa druge - otkud god da je pogledom dohvatimo, tajne. Svuda tajne. I cuda ljudske ruke, i cuda duha, u jednom. Stoljeca u njoj cute, vjekovi je obiljecu, a rijeci su nemocne da je objasne, da je opisu. Iznutra i izvana vrijeme u debelim naslagama, gotovo vidljivo vrijeme. I njegov fijuk kao da mozemo cuti, kao da ga mozemo hvatati rukama. A nema vremena - postoji samo prolaznost, koja sve mjeri. I nas, i sve ono sto mislimo da posjedujemo. Jer: Ciji je kamen? Ciji je oblak i vjetar sto ga goni? Gledamo tako taj boziji dom i samo mislimo da o njemu nesto znamo. A imamo u glavi tek puste, oskudne knjige, sto jedva poneku rekose o njemu. Mi ne znamo govor njegova kamena, u kom pocivaju stari molitve i ezani. Uostalom, ova kuca dva Boga promijeni, sest drzava i ko zna koliko vladara, a osta mlada i zagonetna. I knjige vele da je to jedna od najocuvanijih sakralnih gradjevina u zemlji Bosni, gradjenih u srednjem vijeku. Stoljeca minuse, a ona, bogomolja bi - bogomolja osta;

jedom crkva, drugi put dzamija. U nju ljudi vec sedam vjekova isli pred Boga. I ici im je. mnogi izvori kazu da je ta gradjevina, podignuta krajem 13. ili pocetkom 14. vijeka, bila katolicka bogomolja, o cemu danas svjedoci tek portal i rozeta iznad. Kad je ovaj kraj "fet ucinjen", godine 1592. Turci je u dzamiju pretvorise, koju nazvase Fethija - Osvojena, od fetehe - osvojiti. Izgled joj bitno promijenise rusenjem apside, a pogotovo rusenjem zvonika i zidanjem minareta kasnije. Prije jednog cijelog stoljeca Radoslav Lopasic zapisa ovako: "Prvasnje uredjenje ove crkve dielom je promienjeno, prozori su neki zazidani, a neki zinova probijeni; stari je zvonik prije dvadeset i sedam godina porusen, te dansanja munara u zitocnom slogu podignuta." Lopasic u nastavku pominjejednu sliku Bisca iz godine 1592, jedan bakrorez na kom se dobro vidi gradjevina o kojoj je rijec. On veli: "Po slici se dobro poznaje, da je crkva bila gradjena u gotskom stilu sa siljastimi prozori i visokim krovom. Zvonik je bio na osam kutova, veoma visok, imao je gore u viencu vise zidanih tornjica na sominu (Erker) i umjesto krovova veoma visok, siljast tulac od kamena." Zatim dodaje: "Velika dzamija Bihacka "Fetija" bila je katolicka crkva posvecena sv. Antunu, uz koju imahu dominikanci vec od 13. vieka manastir u zgradi, sto postoji do danasnjeg dana te se za turskom vladanja kao i sada upotrebljavala ko vojarna. Poznaje se na sjevernom zidu Fetije, da je bila do nje dozidana neka sgrada, bez sumnje receni manastir dominikanski. Kad su Turci crkvu pretvorili u dzamiju, cinila im se odvise visoka, pa zato napravise iznutra ispod svoda novi strop, nad kojim je jos danas prostor do svoda." Tako i toliko Lopasic. A sta zapisa Benko Radosevic u 15. stoljecu? Nista. A oni prije, i oni poslije? Niko ni rijec ne ostavi kamen ovdje osta kamen gospodar cutnje. Tek godine 1863., ili 1280 po Hidzri, neopznat klesar ureza arapskim krasnopisom u podnozju minareta ove rijeci: "U zdravlje Njegova Velicanstva, naseg cara sultana Abdulaziza, koji je poglaviti clan visoke porodice otomanskog doma, zastitnik vjerozakona i popravitelj, urednik i popravitelj gradova... jest ova munara sagradjena, a dzamija popravljena i u blagostanje dovedena

tako, da se recena munara broji medju tvorine, kojima primjera ne ima." Taj kaligrafski natpis stoji i danas, i ispod njega, na drugom kamenu, pise: "Napisao kajmakam Bihacki Hilmi.". A ko be klesar sto ureza rijeci? To je tajna. Isto kao sto je tajna gdje nesta kamen koji je ranije stajao iznad vrata, onaj na latinskom sto je tekst imao. Sto se pak tog kamena tice, koji je nosi natpis "Hoc saxum fecit fieri eregius...", smatra se da je ugradjen u rakovicku zupnu crkvu. Po Ivanu Kukuljevicu, istoricaru iz proslog stoljeca, inace autoru knjige "Srednjovjecni i noviji napisi u Hrvatskoj i Sloveniji", napis na rakovickoj crkvi urezan je oko 1400. i nema sumnje da je istovjetan s onim sto je skinut sa Crkve sv. Antuna, odnosno Fethije. Inace, lokalitetomFethije nauka se bavila tek usput i slucajno. Prilikom popravke 1894. nadjeno je u predvorju ove gradjevine sedam nadgrobnih ploca hrvatskih plemica iz 16. stoljeca. A ko su bili ti ljudi roda visokog? I upita li se iko kud odose dominikanci, cijeg sveca, sv.Antuna, neobjasnjivo nasljedise franjevci i po njmu nazvase svoje slijedece dvije crkve? Ovo su bila tek razmisljanja, a ne pitanja, jer je na pitanja zaludno traziti odgovor. Zar nije onda iluzorno pitati i ko su bili graditelji, koji ostavise na mnogim cosama od tesanog "bihacita" nesto kao svoj potpis, kao signum sa nekog stotog svijeta. Ipak, gdje odose oni kad bogomolja bi gotova? Jedini odgovor su nam tek mala, nerazumljiva slova, okrenuta u raznim pravcima, sto ostase iza njih. I Fethiju svuda spominju po ljepoti. Bas kao da je vile gradise, ili kao da se ona u snu desi. Kao da taj kamen ne slozi ljudska ruka. A kad bi se Lopasic mogao ponovo da pojavi, jos jednom bi rekao: "Dzamija, zvana "Fetija" (Osvojena), na doljnjoj strani grada ponosita je sgrada, te se nad gradom dize kao vita jela nebu pod oblake."

CRKVA SVETOG ANTUNA

Tesko da se u istoriji moze naci neka bozja kuca koja se toliko "nasetala" kao bihacka zupna crkva sv.Antuna, ili svetog Ante, kako ovdasnji vele. Kroz vrijeme je promijenila cak cetiri lokacije, a na tri mjesta bila izgradjena. Ona je i sada na tri mjesta, ali i u tri gradjevine razlicith namjena, oko kojih vrijeme oblijece i nosi cudnovatu pricu. Prvi put je gradjena krajem 13. vijeka, ali je krajem 16. umjesto tornja dobila minaret i postala Fethija. Drugi put se gradila krajem proslog vijeka, u vrijeme austro-ugrarskih vlasti, i ostavila nam tek toranj vjekovni. Treci put je moderna ozivjela na mjestu gdje i sada stoji. I traju tri gradjevine, iz tri vremena, ime im isto I domaceg bi to zbunilo, a kamoli stranca. Kako nas ovog puta zanima druga gradjevina Crkve svetog Antuna, ona s kraja proslog stoljeca, bice govora o njoj. Na njenu gradnju se, kazu, cekalo ravno trista godina. Mogla se ona graditi i ranije, ali je uvijek, pored ostalog bilo i pitanja: Gdje? tek izmedju 1860. i 1870. dobivena je za nju lokacija na Krizu, pripremljena je bila i gradja, ali do izgradnje nije doslo. Tako je grad opet ostao bez zupne crkve, kao sto je i bio kroz silna sijeda vremena. Stare listine vele: "Zupni dvor bihacki upalise g. 1540.

Uskoci, a tom prigodom izgori jos sedam kuca u gradu. Najvise su pak boziji hramovi bihacki propali za vrijeme velikog pozara, sto je bio grad g. 1578. zadesio. Od tog doba nije bilo u Biscu kroz vise godina ni popa ni fratra. Spominje se g. 1586. da su od obiju crkava, dominikanske i franjevacke, stajale samo gole zidine bez krova i svakom unutarnjeg reda." I prodjose tri stoljeca, a nista se ne promijeni. U bihackoj zupi bilo je 1885. godine 2.096 katolika, a zupnik je prebivao u to vrijeme na brdu Krizu, "kod sela Zegara, koje je" kako knjige kaze "za posljednje krajiske bune posve izgorjelo." Valjda se zato i mislilio da je trebalo izgraditi novu zupnu crkvu bas na Krizu. Poslije je Crkva svetog Antuna dobila novu lokaciju i zavrsena je 1894. godine. Smatra se da se na toj lokaciji i ranije nalazila jedna od porusenih bihackih crkava, te da je tog puta crkva podignuta na crkvini. Tesko je utvrditi kolio je to tacno, jer ne postoje pouzdani podaci o pojedinim gradjevinama u ovom srednjovjekovnom jezgru. Ako je Elvija Celebi ona tri sumnjiva dana i bio u Biscu, barem je mogao grad da opise, pa da se zna sta je na cemu stajalo. Ovako, istorijsku istinu nasljedimo ponajvise tek kao cutanje kamena. A ovdje sume stoljeca k'o vlati, pa kad bi se covjek posvetio samo ovom gradu trebalo bi mu bar tri zivota da nesto sazna, jer je nemoguce skrpiti istorijski mozaik a da se detaljno ne raskopa svaki muzejski i arhivni kutak dviju odavno propalih imperija, cije su listine u dobroj mjeri iscitale vatra i memla, pogotovo u vrijeme strarih vojni i buna. Bilo kako bilo, cudne su stvari vezane uz izgradnju ove crkve; uspjela je da pomjeri staro turbe i zauzme njegovo mjesto, ali je novo turbe sagradjeno u isto vrijeme kad i ona, i od istog materijala-domaceg "bihacita". Sezdesetih godina ovog vijeka desice se jos jedna cudna stvar u vezi sa Crkvom svetog Antuna; nakon demonstracije vjernika, o kojem je u ono vrijeme govorio "Glas Amerike", crkvene vlasti prisilile su gradjevinsko preduzece da im, u zamjenu za njihovu parcelu, na kojoj su se podizala dva vojna nebodera, sagradi u istom gradjevinskom stilu i od istog materijala novu bogomolju.

No, da se vratim gradjevini o kojoj govorim: gradjena je u negotskom stilu, ali je taj gradjevinski oblik zadrzala tek nesto duze od tri decenije. Godine 1937. doslo je do izmjene tlocrta, pa ona mijenja izlged dobro poznat sa starih razlednica Bisca; dozidjuje se jos jedan sprat zvonika, a sam crkva je produzena da bi dobila izgled krsta, nad cijim je krizistem podignuta kupola visine 36 metara. Tako je crkva iz negotskog stila presla u bazilikalni oblik i postala jedna od tri najvece crkve u zemlji Bosni, dugacka cak 58 metara. Imala je i pjevaliste (kor), koje je jos dvadesetih godina napravio Alfonzo Kudric. Postoji samo jedna fotografija ovako izmjenjene crkve i to u bihackom Zupnom uredu. Ipak, i onakva kakva je bila ranije predstavljala je pravu arhitektonsku ljepotu. Jos u vrijeme njene izgradnje Lopasic zapisa: "Katolicka zupna Crkva sv.Antuna od kamena ukusno gradjena upravo se zgotavlja. Ona je pravi ures Bisca." A onda je ponovo dosla velika vojna i crkva je stradal u aveznickom bombradovanju. Nestalo je i kupole, i pjevalista, a samo joj se uspio oporaviti toranj, s one cetiri rupe u koje se nikad nije stiglo ugraditi satove. Svejedno, jos su se dugo sa zvonika oglasavala tri crkvena zvona, koja su nas svakodnevno obavjestavala da je podne, ili zvonila za nekim ko je odlazio sa ovog svijeta. Zvona je skinuo pocetkom sezdestih neki vojnik, kojeg je, vele, kasnije ubila struja. Crkva je tako izgubila i dusu, a vjerovatno i ime, jer ga vise niko nije ni pominjao. I osta tek kamen, isaran nemarom, grafitima i raznoraznim imenima, prosaran mecima i vremenom. Uz njeno ime, ona tri zvona nasljedi nova zupna crkva svetog Antuna, pa se i dalje oglasavaju, a ona, eto, ures Bisca, koje li stete, umrije uspravna.

TURBE - LEGENDA ILI STVARNOST

U nekoj knjizi stoji da je turbe arapska rijec, koja kod muslimana zamjenjuje izraz mauzolej, tj. nadgrobni spomenik, i da je islamsko graditeljstvo ovu vrstu spomenika razvilo u vise tipova, narocito kruznog i poligonalnog oblika, te da je pokriven kupolom. U istoj knjizi jos pise da su turbeta obicno uz dzamiju, ili na groblju, mada to cesto nije slucaj. Jedna druga knjiga veli da je turbe (turbe) turska rijec, koja znaci grob, grobnica, mauzolej, u kojem je kenotaf (grc. kenos - prazan i taphos - grob) simbolican grob podignut na uspomenu pokojnika, cije tijelo pociva drugdje. Ta, druga knjiga, dodaje da je pod kenotafom u zemlji lijes s tijelom pokojnika. Tvrdi i to da je turbe neka vrsta kapelice nad grobom nekog muslimanskog sveca ili poboznog covjeka. Rekose knjige tako, i toliko, a sta je istina? Sta je, ustvari, turbe? I: zasto i otkud turbe?

Legende imaju prvu i zavrsnu rijec, jer turbe je materijalizovana legenda. Sagradi se tamo gdje legenda pocne. A koliko legendi - toliko i turbeta. Razasuti neveliki spomenici po cijeloj zemlji bosanskoj izazivaju divljenje i strah, radoznalost i postovanje. Tako i bihacko turbe, nastalo neznano kad. Prica se da je, negdje u srednjem vijeku, nakon sto je ovaj kraj "fet" ucinjen, jedna hanuma od roda i plemena vidjela dva sehida, dva neznana junaka od svjetlosti sacinjena, na mjestu gdje je ranije stajala crkva i dala sagraditi turbe. Niko nikad ne zna ko bi hanuma, ali se legenda i dalje prepricavala, u raznim verzijama. Jedni su pricali da se opet pojavila zelena svjetlost, a neki, opet, da to tek svjetlost nije bila. I tako, do danasnjih dana legenda zivi i otice niz vrijeme, sa svim stvarima i njihovim rasporedom. Sta je prava istina niko nikad dokuciti nece. Ona hanuma je davno otisla iz svijeta privermenog, pa je nemoguce tacno reci sta je vidjela. Niko, ustvari, ne zna ni kad ni ko turbe sagradi. Zna se jedino da je gradjeno dva puta i na dva mjesta. Jednom je bilo drveno i podignuto na mjestu gdje su se, po legendi, pojavili sehidi, a drugi put je zidano u vrijeme austrougarskih vlasti, koje su ga pomjerile, kako bi na mjestu stare crkve sagradili novu, koja je trebala da bude mladja sestra Crkve svetog Antuna sto Fethija posta. Bilo kako bilo, i ono i ovo turbe sagradi nevjerovatna legenda, koja nama osta u amanet. Muzejske knjige su preskromne i, osim legende, znaju jedino da je novo turbe sagradjeno krajem proslog vijeka, od domaceg "bihacita", dakle od istog materijala kao i njegova savremenica crkva Svetog Antuna. I, tu znanje prestaje. Prestaje, jer nauka legende ne uzima za osnovu. Zato, valjda, niko nije ispitivao tajnu dva sarkofaga smjestena u unutrasnjosti turbeta, na koje su pricvrsceni muski nisani. A i da je ko pokusao? Rijec kenotaf je dovoljno stara i dovoljno objasnjavana. A objasnjenja nema. Nema ga nigdje; ni u onoj ustanovi gdje rade ljudi koji se bave svetim knjigama. Kao da je uzalud, na izmaku proslog vijeka, i Lopasic zapisao: "U tvrdjavi (bihackoj prim.H.D.) je zanimljiva grobnica (turbemausoleum) dvojice turskih svetaca, gradjena od tesana kamena u iztocnom slogu, a nadkrita kubom

i proscem ogradjena. Vele, da je ta svetinja postala sgodom, kad je neka pasinica ugledala svjetlost iz zemlje i da je njen pasa to mjesto proglasio svetim. Ima i drugih prica o postanku te svetinje; Turci do nje mnogo drze, a inace bi ju vec porusili, jer smeta prolazu i saobracaju." Kod starijeg svijeta, koji smo uspjeli da zapamtimo, turbe je imalo poseban znacaj. I mnogi od nas upamtise svijece upaljene u turbetu, a i peskire, koji su se u turbetu redovno mijenjali. I lavor, i ibrik, u kojem je uvijek bila svjeza voda, jer se vjerovalo da sehidi uzimaju abdest. Kasnije je turbe dobili i elektricno osvjetljenje, ali je vrijeme cinilo svoje i legendu lagano guralo u stranu. Uostalom, stari ljudi su izumirali, i niko vise nije mijenjao vodu i peskire, a i nisani se pomalo nakrivise. Medjutim, prica jos traje i ceka da je neko dovrsi. Ceka, a nemar i vjetar tek ovde zavire i udju, iz dosade, kroz polupane prozore. Mnogi, sto stari, sto novi stanovnici ovog grada jednostavno prolaze ovuda i nikad se ne upitaju sta je turbe i cemu. A trebalo bi da se pitaju, ako ni zbog cega drugog, a ono zbog toga sto je turbe jedna od cetiri gradjevine zbog kojih se ovaj grad razlikuje od svih ovih gradova, jedan od cetiri simbola Bisca s razglednicama odavno razaslanih po svijetu. Ljudi prolaze, kazem, i njihovi prolasci nista ne mijenjaju. Legenda sama sebe prica, a prolaznici ne cuju ni nju, ni dokon vjetar sto kroz prozore huji svoju opomenu. A i kad bi culi? I, sve se odvija tako, bas kao da nije posrijedi spomenik kulture, kakve svudje po svijetu paze i stite posebnim mjerama. Zar turbe da ceka sta ce na kraju reci gospodar Zaborav?

CRKVINA, ILI, SLOVO O TRAJANJU

Ovo je slovo o kamenu i covjeku. Slovo o trajanju. A na pocetku slova brezuljak, na domak grada, i na brezuljku kamenje, sto je jednom govor imalo. Nekad temeljac, spomenik, sta li, svaki je kamen ovdje tek kamen, sto, gotovo vracen svom prapocetku, cuti o nama koje pokriva. Pricali su mi neki o glagoljskom pismu, koje tu, po kamenju, vidjese njihovi stari. Rekose, a stari im odavno ne gledaju; a i oni, moguce, tek privid vidjese, jer slova nema, ni skorog ljudskog traga na kamenu. Uostalom, sve je smrtno, privermeno i uzaludno sto ovdje dohvati vid covjeka. Ipak sve upucuje na to da je nekad na ovom mjestu crkvica stajala, jer brijeg se odvajkada zvao Crkvina i poticao rijetke na razmisljanje. A ko sagradi crkvicu ovdje, Bogu na oku da bude, niko vise ne zna. Tek osta zapisano u starim listinama ime svete Lucije, kojoj u cast neko podize zdanje. I nikakvog drugog slova u starim knjigama. Ni Benko Radosevic, ovdasnji mestar od ljetopisa, o tome zapis ne ostavi. Niz duga stoljeca kao voda se vuku pretpostavke, jer od svega imamo tek ime brijega, koji je oko sebe oduvijek okupljao kuce i porod Covjekov. I traje na laktu tla kamenje; razvijan boziji praelament, sto ceka redare neba da ga poslazu.

Ako tu stvarno leze stari krstijani, nad njima gotovo milenij lezi. A ako su tu drugi? Nad svima, uostalom, poneko stoljece, jer ljudi tu kroz sijedu proslost svoje mrtve ostavljase. Sta o tom strogi sudija - vrijeme zapisa u svoje listine ljudskoj pameti je necitko. Ovdje je i proslost zauvijek prosla, za vrijeme zamakla, za kamen. I izgubila svaku vezu sa Sada i Sutra. I nikad niko nece znati ko tu leze do kraja svijeta da pociva. Da l' velemoza neki, o kom ni trosnog slova nema, ovdje tek posta jednak s drugima? Il' vitez umoran pruzi se pod kamen? Il' mozda velikodostojnik neki zaspa bas tu, sam s nebom i kamenom? Ili zanesen slikar, sto najednom sveticu nadje, zagledan u tuzne oci seljanke? Il' neki ratnik mlad, koji je tek svijet gledao kao kroz staklo u zagonetku? Kamen to nikom nece reci. I zalud se dva svijeta preko kamena motre. I ne mogu se razumjeti. Mi prolazimo, a oni dolje su zauvijek i vjecnost im je nasa tek magnovenje. Na nasa pitanja oni cute pod tim kamenom sto je razbacan kao nebeskom sakom. Cute, a iznad njih huji kao vjetar vrijeme, gonjeno vjecitim kalendarom. I nema nacina spavace da upoznamo, ne umijemo da citamo mrtva slova. Prije sedamsto ili vise godina, ili manje, svejedno, znam sta bih zapisao prolazeci ovuda. Nevidljivi slojevi vremena pod mojim nogama i ja govorim o Povratku kamena. Kad potupuno nestane trag ljudske ruke, kamen ce ponovo biti lijep. I nista ostati nece do jezik praelementa - nejasan i neunistiv sum vjecnosti. I tad cemo se pitati jedno: Gdje si bio, covjece, da trajnije pises?

SMOKVA NA KRAJU SVIJETA Otkuda zaluta u ovaj grad, koji su spasile guske i patke, i svoj zavicaj, gdje uvijek klima ima blag osmijeh, trampi za zavicaj surovih vjetrova? I sto ce ovdje, na kraju svijeta, jedna mala, obicna smokva - ficus carica? Gledam ja sa divljenjem kako ljeskari na suncu i sasvim lagano poigrava na povjetracu. I mislim: lijepo je biti smokva. A onda se sjetim onih smokava, sto sam vidjao u nekim gradovima koji nisu bili juzni; bile su to usamljene, tuzne smokve, uhvacene na tren okom iz autobusa kako drhte na kosavi. I znam: ovdje nije lijepo biti smokva - ljeto prodje, a ona zelena. kasnije, na nevolju, dodju i mrazevi, pa dodje dvadeset ispod nule, a niko se ne pita kako je smokvi. Jer, koga je jos briga za jednu smokvu, koja je slucajno u ovom gradu. Uostalom, malo ko je ovdje i primjeti. Ali, otkud tu, nikla iz kamena sto crkva jednom bi? Valjda je greskom taj kamen pobrkala sa onim svojim, toplim, juznim, a nema noge da pobjegne. Zato joj je tu trajati, i trpjeti, na mjestu skritom, na ubogom. I s kamenom razmjenjivati svoj nijemi govor, masucu liscem suncu sto je privid. Na ovom mjestu nikad ziv covjek ne cu nocu kako se smokva i kamen sasaptavaju, za mjeseca, kako jedno drugom povjeravaju svoj tihi plac, koji raznosi bunovan vjetar po srusenoj bozijoj kuci, kao eho stare molitve. Gledam tu malu, obicnu smokvu, i na tren pomislim: sretna biljka. I cutim pred njom, jezik njen ne znam. Mogu mirno da je dotaknem, da joj malo savijem grane, ali necu. Dovoljno mi je da je gledam kako ljeskari na suncu, na starom, dobrom suncu, i konstatujem da postoji, na tren vidjena sretna. Ili, na tren uhvacena kako sanja, mozda o zavicaju. A onda se rastuzim: smokva ne zna da dolazi jesen, kao sto pojma nema zasto je u ovom gradu, u kom je slani vjetrovi juga nikad pronaci nece.

PROPAST KUCE SILBERSTEIN

Sve ono sto je pocetkom stoljeca imao Bec, imao je i Bihac. Nije sala - bilo je to vrijeme raskosne Austro-Ugarske imperije, u kojoj je se tada nalazio i nas grad, pa je, uz sve ostalo, bilo sasvim normalno da Bihac ima i fotografsku radnju. Mozda bas iz Beca stigao je izvjesni gospodin Silberstajn i prvi u ovaj kraj donio cudo nevidjeno - umijece crtanja svjetlom, ili, kako se drugacije kaze, umijece fotografije. Ensel Adams jos nije bio ni rodjen, Erih Salomon bio tek djecak, a Silberstajni su vec imali poznatu radnju. FOTOGRAF AUS VESPIM. Na poledjini jedne fotografije, koja predstavlja mladog oficira sa odlikovanjem na munidru, stoji: PHOTOGRAPH ARTISTISCHES ATELIER VON J. SILBERSTEIN. Kasnije ce to biti zastitni znak radnje u Bihacu, koja je, moguce, bila tek ogranak poznate evropske firme. A gospodin u mundiru? Vjerovatno je taj mladi oficir bio onaj majstor s kojim pocinje istorija fotografije u ovom kraju, i nasa prica o staroj kuci Silberstajn, u kojoj se prvi put u ovom gradu gledalo kroz objektiv neke stare Buschove kamere i slikalo svjetlom. Naravno, ovo je i prica o ljudima, o umjetnosti i vremenu. Ali, najprije o kuci. Neki kazu da je ta kuca vec premasila stotu. Postoji vjerovatnost da je djelo gospodina J. Silberstajna i da je gradjena po uzoru na neku becku kucu sa ateljeom. Ali, ko ce to moci da potvrdi, jer se brojke, izmjesane sa slovima, slojevima kreca i vremena na fasadi doksata, vec dugo ne mogu procitati. A nesto za inat pise, nesto cemu vrijeme ne moze nista; ni vrijeme, ni vjetrovi triju ratova koji su sibali kucu Silberstajn. Srecem ljude i raspitujem se. Oni misle

da je o tome najbolje pitati stare Bisance. A koje Biscane? Zar one koji su odavno otputovali na onaj svijet? Rijetki starci, koje vidjamo, zaboravljeni su sobom i zaboravni. Njima gospodin sa fotografije ne znaci nista. Ni kuca, koja je bila najljepsa u svoje vrijeme. O tome bi nam jedino mogla da prica gospodja Ljerka Silberstajn, kad bi bila ovdje i medju zivima, jer sve je i onako odavno prekriveno nekim velom nesjecanja, pa dobar dio nase price cami u mraku i ne moze da nas dozove. Tako ostaje tajna ko je bio gospodin J. Silberstajn. Za oca gospodje Ljerke se zna: zvao se Leo i imao je najljepsi umjetnicki atelje, u kom se snimalo, zbog staklene terase okrenute istoku, pod dnevnim svjetlom. Poslije je gospodin Leo ljubav prema fotografiji zamijenio za proizvodnju sode, a umjetnost slikanja svjetlom je prepustio kcerki Ljerki, pa su na njegove ime stizale posiljke porudzbine ovako adresirane: HERREN LEO SILBERSTEIN, SODAWASSERFABRIK, BIHAC. Na primjer, od Ed. Angerera, vlasnika fabrike apotekarskih proizvoda iz St. Johanna u Tirolu. Na poledjini vizitkarte kotarskog sumara Ivana Majstorovica tekst; lijepo moli da mu se posalje kistra soda - vode uz racun. Stizale su i razglednice. Na ostatku jedne jos stoji postanska marka s motivom cuprije na Drini, na kojoj pise BOSNIEN: HERZEGOWINA.

Niko ne zna kad je umro gospodin Leo Silberstajn. Kazu poslije rata. LJerka je u ateljeu radila sama dugi niz godina i, sad vec stari, bihacki fotografi dolazili su tu, da shvate cari zaustavljenog trena na staklenoj ploci presvucenoj emulzijom od srebrnog bromida. I nasi stari su se ovdje prvi put slikali. Zaustavljeni u mladosti. I moja majka. Ocu je poslala 1938. djevojacku fotografiju, koju je snimila gospodja Ljerka u svom ateljeu. Na slici majka stoji kraj malog stola, toboze naslonjena i nema gdje da sjedne. Ljerkina "pticica" je pobjegla tog davnog trena, a majka je zauvijek ostala da stoji, mlada. Moj dajzda Mehmed, koji je nestao u proslom ratu, zaustavio je svoje svatove jedne ratne zime pred ateljeom Silberstajn. Saonice jos stoje i prozebli svatovi, a mlada jos ne skida duvak. Kraj mlade je i mladozenja, na drugoj slici. On nije nestao u ratu, jer je fotografija najmocnija umjetnost - umjetnost koja cuva od prolaznosti. Pred kamerama svi smo zauvijek. I mnoge razglednice ovog grada su djelo Silberstajnovih. Mnogi snimci ulica odlutalih niz vrijeme. Porusene kuce u proslom ratu fotografija uspravlja. Kao da je sam bog poslao fotografa da ispravlja greske koje ce kasnije napraviti ljudi i ratovi. Zato nas grad na starim slikama ima onaj

svoj izgled mladica, koji je tek zakoraknuo u nepoznato. Na poledjini vecine slika incijali J.S., "trade mark" porodice. Prebirem po prasini

bivseg doma Silberstajnovih, i po sjecanju. Dosao sam prekasno da bih se tu slikao. Ali znam neke koji nisu. Znam i one koji su se tu fotografisali, ukljucujuci Samju i Djuzu, koji su na drugom svijetu. Tu je radio Toni, nakon rusenja Mrsica kuce. Radio je i Branko, i gospodja Hava. A Ljerka je, vele, jednog dana otisla u Sarajevo, valjda kod sestre Teze koja je bila udata za ovdasnjeg revolucionara Fahru Midzica. I kuca je pocela da propada. A mi smo jos bili puni sna i razmjenjivali medju sobom djecacke zelje o staklenom ateljeu. Svako je od nas htio da ga ima. Bili smo zavidni nekim djevojkama, koje su tu kasnije stanovale. I gospodinu Loncaru, koji je u prizemlju otvorio advokatsku kancelariju. Sanjali smo uzalud nad pozutjelim slikama proslosti, a odnekud se pojavio Vehbija i snove nam upropastio. Dosao on u ovaj grad, kao ulicni higijenicar, i uvukao se tu. Kuci je poklanjao jedino svoj nemar. Da je imao cime osjetio bih duh kuce Silberstajn. I ne bi nosao tek lend - kameru Kodak, od koje su bili gotovo skuplji polaroid filmovi. Taj Vehbija je dvije decenije presretao regrute po ulici i kafanama i nudio im vjecnost zaustavljenu na trenutacnoj fotografiji. I svi su ga zvali Vehbija slikar i vehbija fotograf, ali on to nije bio. Ako izdrze njegove brze slicice, regruti ce ostati mladi. Kao kad pacov osjeti katastrofu, pred sami rat Vehbija je anonimno nestao iz grada. Carobno zdanje Silberstajnovih tek je tad pokazalo svu bijedu; ruina je bila probudjena. A neki novi ljudi

navalise na stolariju i grede, pa ubrzo iz kuce nesta sve ono sto je vatra bila raspolozena da proguta. S tavana se osuse silni negativi, trenuci zabiljezeni na plocama i plan filmovima, i sjurise u prasinu. Pomijesani sa zbukom i memlom dozivjese ljudsku sudbinu. Svuda komadi novina iz 1902, stampani goticom. Bolno je probudjeno bajato vrijeme. U prasini knjiznica iz 1903. internacionalnog "Instituta Fides", Leopoda Schlesingera iz Berlina. Preko te provodadzijske agencije neko se iz ove kuce ozenio. Mozda sa nekom od dana s fotografija nadjenih u rusevini? Ruina izbacila ljeta iz zaborava. S novinama izmjesani katalozi: Benhard Wachtl iz Beca nudi stilski namjestaj. Tu je i Wachtlov katalog iz oktobra 1907. sa raznim Buschovima kamerama. I odrezak Vaftlove franko uputnice postom. I, pored svega, ostaci Biblije na madjarskom jeziku. Kroz kucu je doslovno projahao haos. I svi misle da tu ni mis ne moze opstati. A kuca jos zivi. U jednoj preostaloj prostoriji zivi covjek, advokat Loncar. Nas doktor Dragan. Kao od Svevisnjeg ostavljen da pazi na uspomene. Ako nije tu, ostavio je poruku. A ako jeste: pred njim slika drugog covjeka. Pred njim ozbiljan mladi oficir na staroj fotografiji. I doktor pretpostavlja da je to gospodon Silberstajn. A ako nije? Svejedno, zive tu, oci u oci, dva covjeka. A izmedju njih stoljece. Oni ununtra, nasuprot - a naokolo vrijeme. Naokolo haos izmjesan cvrkutom ljeta. NAPOMENA Kuca Silberstajn vise ne postoji - srusena je nakon rata. Pa kako je tekst o njoj pisan ranije (kao i ostali), ona je uspravna i sada jedino u ovoj prici.

ZID OKRENUT SJEVERNOJ SVJETLOSTI Zastanu ljudi ovdje, ponekad, i misle: Zid kao zid star, oronuo. Gotovo da i ne obrate paznju na slova, jer ko je jos toliko dokon da zidove iscitava. A taj zid nije obicna zid; to je lice zidane seferdske starice, koja se vec gotovo cijelo stoljece ispovijeda sjevernoj svjetlosti. I motri vas dok prolazite ocima punim judejske sjete. Ocima, koje cete vidjeti jedino ako umijete gledati u zid trajanja. Vec davno upokojeni firmopisac ovdasnji, Dodik, i sam nesvejsan trajnosti svog djela, jednog prohujalog ljeta gospodnjeg na zidu ispisa u oba pisma: ARON KAVEZON - TGOVINA MJESOVITE ROBE. Lijevo, dolje, jos doda: UTEMELJENO 1900. i ostavi potpis u desnom uglu: Jos. Dodik. I decenije izblijedjese, a slova ista. Kao da tu jos stoji Rifka, za pultom, nepomicna, i nudi robu od prije onog rata. A Rifke nema: jedne tople noci teske od mirisa lipa, i njene je velike oci, pune uzasa, odnio zaborav. Gledam tu staricu na cetiri coska. Sa slova spustam pogled; vidim da ljudi ulaze i izlaze i da je kuca ziva. A godina je 1994. - odvratna, ratna. Po zidovskom kalendaru ko zna koja je to godina placa, cija nas cifra moze da podsjeti na daleku buducnost. Sjetim se onda nekih godina neslicnih ovoj i male poratne radnje, u kojoj su drzali mjesovitu robui kristal. I zeljeznih roletni od valovitog lima, koje i sada u sumrak spusta nevidljiva ruka, mozda ruka nekog ko sam sa sobom nesto tiho govori mjesavinom jidisa i spanskog, mjesavinom jezika Talmuda i socnog krajiskog narjecja, dok mu glas podrhtava na vjetru. "Gotejnju! Gotejnju!" Uvijek se pitam je li ta ruka stvarna. I, je li Aronova. A dobro znam da nema ruke, da se to tek dokon vjetar poigrava, stvarajuci zabludu o proslom. Stojim i po glavi prebirem one godine kad su ovaj zid premazivali krecom i natpisima drugih firmi; stara slova su se pojavljivala vec nakon kise i zbunjen sam iscitavao u prolazu: TRGOVINA MJESOVITE ROBE, primjecujuci da ni sam firmopisac Dodik nije bio nacisto da li se Aron prezivao Kavezon, ili Kaveson.

A sto su zid vise krecili, fasada se vise gulila i slova se pomaljala kao ukleta; kao u pjesmi Bertolta Brechta "Nepobjedivi natpis", koja veli kako su pokusavali krecom, pokusavali dlijetom da odstrane rijeci, ali ih je unistavanje sve vise isticalo. Bas kao da je u tim slovima dusa vlasnika, kao iscupano stablo izopcenog silom iz zivota, probala da nadje utociste. Sad gledam, eto, opet taj zid i cudim se: nikad ga tako citkog nisam vidio, citkog i zagonetnog kao mudro slovo Solomonovo. I mislim se: Ko Aron Kavezon bi? Iz knjige trajanja istrgnuta je stranica, ona na kojoj je njegovo ime. Na davno vec mrtvom Jevrejskom groblju lezeci kamenovi, prorijedjeni i napusteni, ne pripadaju njemu, jer on je bez groba, bez biljega, s dusom u vazduhu i nema mjesta u tuznoj uvali ciju kapiju jedino pamtimo vjetar i ja. On je bez zvijezde Davidove i njema priprada zid, zid okrenut sjevernoj svjetlosti - tamo je jedino njegov znak. I, mozda, zato jos nocu pretura po svojoj staroj radnji, a mi mislimo da to tek lahor koraca kroz vrijeme. A u stvari, ovo je jedina istina o njemu: Aron Kavezon, Zidov, trgovac; nestao pocetkom proslog rata, bez osmtrnice. Dvije istine ne postoje, i on je tek stanovnik starih i prepravljenih katastarskih knjiga. Gledam, tako, i razamisljam. Pitao bih starce ko Aron doista bi - ali ni staraca vise nema. Ne mogu da saznam ni kako se zvao njegov brat. A znam iz prica za bracu Kavezon. Znam za vrijeme koje je

izumrlo. Znam. Ne znam nista - postojao je samo privid. I da ne bi majstora Dodika, od covjeka ni ime ne bi ostalo. I zato je ovaj zid, sa sjeverom zaprican, jedan istinski Aronov spomenik, pusti zid placa, sto proklinje one sto digose na mirnog covjeka, koji uvece navlaci zeljezne roletne i skrusen broji utrzak dnevni, tiho kao da pjeva psalme.

BILJESKA O PISCU

Ono sto je Prever za Pariz, to je Dervisevic za Bihac - zastitni znak. Rodjen je ovdje i ostao, zaboravivsi u setnji ulicom Bisca da se i drugdje desava zivot. pored knjizevnosti bavio se i drugim oblastima; pisao je hronike, reportaze i komentare, radio novinsku,dokumentarnu i umjetnicku fotografiju, slikao ... Do izlazka ove knjige bio je zaposlen na Radio-Bihacu gdje je kao DJ i hronicar procitao bajke rock'n'roll-u i vremenu kada se samo jednom ljubilo. Sve u svemu "pjesnik opste prakse". Sam za sebe kaze da je doktor za bolju proslost i ostali rock'n'roll, a knjige vele da je knjizevnik i da je rodjen pod imenom Husein Dervisevic 28. decembra 1948. godine, koji je za knjizevnost dobio vise nagrada i zastupljen u citankama i lektiri. Roman za djecu "Prodavac osmijeha" proglasen mu je knjigom godine 1984., a zatim je usao i u madjarsku lektiru. Hvaljen, osporavan i cesto nepravedno zaboravljan, po dokumentima u srednjim godinama, a mlad koliko on hoce, Dervisevic traje za inat i radi. Do sada je objavio: PRAZNIK, pjesme (1969); NIGDINA, pjesme (1973); KADA ME UZME LUDA RIMA, pjesme (1978); NAPASNE BASNE, pjesme za djecu (1979); MEDVJED IMA DJECIJE SRCE, pjesme za djecu (1980); VERLEN U AUTOBUSU GSP, pjesme (1981); PRODAVAC OSMIJEHA, roman za djecu (1983 i 1990); GROB-MLADOZENJA I DRUGE PRICE, pripovjetke (1984); TROJANSKA JABUKA, pjesme (1986); DEMONSKA PLAVET, pjesme (1988); CUTI I PLIVAJ, kratke price (1990). Uskoro ce mu iuzaci i price za djecu NEZGODNE

ZGODE MALCA I BLESKA, kojima je jedno vrijeme sa TV-ekrana uspavljivao djecu i djetinjaste, a vec nakon ove, bihacke, ide u "Delti" jos jedna bihacka knjiga ovog autora - SAMO JEDNOM SE LJUBI, koja je, pripremljena za slog, zginula u ratu u Sarajevu, da bi ozivjela u Bihacu i sluzila kao inspiracija za istoimene sjajne i nezaboravne Derviseviceve radioemisije. Toliko - nastavak slijedi u narednoj knjizi, bar s nekim novim biografskim detaljem