INDIVIDUALNI DOPUNSKI TRENING

Igor Juki, Dragan Milanovi, Dinko Vuleta, Zvonko Komes, Draen Harasin, Josipa Naki, Luka Milanovi

INDIVIDUALNI DOPUNSKI TRENING

1. UVOD

Tehnologija suvremene sportske pripreme iz desetljea u desetljee nailazi na nove izazove. Razvoj sportskih dostignua, promjene sportskih pravila, zahtjevi i oekivanja sportskog okruenja uvjetuju stalne modifikacije i inovacije u kreiranju programa sportske pripreme. Sportski strunjaci i znanstvenici troe sve svoje potencijale, energiju te materijalne i tehnike resurse u cilju iznalaenja novih putova kojima e sportae povesti ka ostvarenju najviih sportskih dostignua.

Da bi pratili takav trend sportskog napretka sportai se stavljaju u uvjete ekstremnih trenanih i natjecateljskih optereenja. Za praenje trenda intenzifikacije trenanih napora i zahtjevnosti natjecateljskih situacija, ve due vremena se osjea potreba sportaa za dopunskim treningom. Kroz takav tip treninga naglasak se stavlja na individualne potrebe sportaa. Posebna potreba za takvim sustavom rada javlja se u timskim sportovima.

Jedan od temeljnih principa sportskog treninga je princip individualizacije. Individualizacija se ujedno namee i kao jedan od glavnih zahtjeva suvremenog treninga. Ona se odnosi na zamisao da se treneri moraju odnositi prema svakom sportau individualno, u skladu s njegovim sposobnostima, potencijalu, obiljejima uenja i specifinostima sporta, bez obzira na razinu sportskih rezultata (Bompa, 2000). Individualizaciju takoer treba promatrati kao sredstvo pomou kojega se moe objektivno procijeniti i subjektivno pratiti sportaa.

Svi vidovi individualnog dopunskog treninga sportaa temelje se na informacijama dobivenih na temelju preciznih dijagnostikih postupaka. Dijagnoza stanja provodi se radi definiranja razine antropolokih dimenzija sportaa. Zdravstveni status, motorike i funkcionalne sposobnosti, morfoloke karakteristike i psiho-socioloke dimenzije procjenjuju se putem opih i specifinih procedura i testova (Milanovi, 1997, Beachle i Earle, 2000, Cook, 2000.). Dobivene informacije uvaavaju se u postupku izrade planova i programa trenanog djelovanja, kako u okviru osnovnog trenanog rada tako i u dopunskom individualnom treningu.

2. VIDOVI DOPUNSKOG TRENINGA SPORTAA

2.1. Preventivni trening

Preventivni kondicijski trening za konaan cilj ima smanjenje broja i teine ozljeda sportaa (Keul, 1984, prema Milanovi, 1997). Iako je pozicija sustava prevencije ozljeda u tehnologijama sportske pripreme nedovoljno precizirana, potreba za ovim segmentom sportske pripreme je nedvosmislena.

Upravo je kondicijska priprema velikim dijelom usmjerena na prevenciju ozljeda, te se u posljednje vrijeme kondicijski treneri stavljaju u poziciju neposrednih realizatora preventivnih trenanih postupaka (Juki, 2001.).

Prevencijski trening temelji se na unapreenju svih segmenata lokomotornog aparata s ciljem izbjegavanja ozljeivanja sportaa te ublaavanja posljedica sportskih ozljeda. Osnovna usmjerenost ovakvog treninga odnosi se na unapreenje miinog tkiva, vezivnog tkiva te na proprioceptivni trening. Svaki od navedenih segmenata prevencijskog treninga obiljeen je odgovarajuim metodikim procedurama koje ukljuuju odabir vjebi, metoda i optereenja, te njihovu distribuciju u ciklusnim strukturama sportskog treninga.

2.2. Rehabilitacijski programi

Sukladno sve veem broju ozljeda sportaa, koji nastaju kao rezultat sve veih zahtjeva treninga i natjecanja u vrhunskom sportu, javlja se potreba za to kvalitetnijim rehabilitacijskim postupcima (Frontera, 1999., Ellenbecker, 2000., Potach i Borden, 2000.). Veliki medijski, financijski i svaki drugi tip interesa, postavljaju pred medicinsku i kinezioloku znanost i struku zadatke brzog i uinkovitog procesa vraanja sportaa u natjecateljski sustav. esto su za potpuni oporavak ozlijeenog sportaa potrebni dugi vremenski periodi. Priroda svake ozljede i zakonitosti regeneracije ljudskih tkiva odreuju i tempo rehabilitacije. Svi rehabilitacijski programi uglavnom se odvijaju u dvije faze. Prva, medicinska faza se odvija po jasno definiranim procedurama medicinske rehabilitacije. Nakon nje slijedi faza, u kojoj se definiraju postupci sportske rehabilitacije, s ciljem postupnog uvoenja sportaa u trenani i natjecateljski sustav. Granica izmeu ove dvije faze nije jasno definirana te je u svakom trenutku rehabilitacije sportaa potrebno uspostaviti suradnju lijenika i trenera.

2.3. Dopunski kondicijski trening za unapreenje morfolokih obiljeja

Morfoloke karakteristike sportaa opisuju grau njegovog tijela. Konstitucijske karakteristike posebno su vaan imbenik uspjenosti u sportu. Svaki sport postavlja specifine zahtjeve u odnosu na grau tijela, a kod kompleksnih sportova ak se za pojedine uloge i igrake pozicije te karakteristike razlikuju.

Osnovne dvije morfoloke karakteristike na koje se dopunskim treningom, kao i treningom uope, moe utjecati jesu voluminoznost miinog tkiva i koliina potkonog masnog tkiva (Fleck i Kraemer, 1997., Siff i Verkhoshanskij, 1998., Conroy i Earle, 2000.). Prvu karakteristiku u svim je sportovima potrebno optimalizirati i balansirati, a to se postie hipertrofijskim postupcima. Djelovanja u pravcu potkonog masnog tkiva u veoj mjeri usmjerena na njegovu redukciju, to se uglavnom provodi kombinacijom programa aerobnog usmjerenja i primjerenim fitness programima (Weider, 1988.).

Programi koji transformiraju ove osobine iznimno su zahtjevni, pa se nerijetko dogaa da se u sklopu redovitog (osnovnog) trenanog procesa u klubovima takvi programi ne mogu realizirati. Zahtjevnost spomenutih programa ogleda se u koliini raspoloivog trenanog vremena, materijalno tehnikim uvjetima, reimu odmora i sredstvima oporavka te u usklaivanju s osnovnim trenanim programima. Iz tog se razloga koraci za unapreenje morfolokih obiljeja vrlo esto poduzimaju u prijelaznom razdoblju godinjeg ciklusa treninga ili u drugim razdobljima kada natjecateljski ciljevi nisu u prvom planu (Bompa, 2000., Wathen, Beachle i Earle, 2000.).

2.4. Dopunski kondicijski trening za razvoj motorikih sposobnosti

Istraivanja motorikih sposobnosti potvrdila su da ovaj segment nije opisan jednom ili s nekoliko latentnih dimenzija, ve se radi o sloenoj strukturi kvantitativnih (snaga, brzina, izdrljivost) i kvalitativnih (koordinacija, fleksibilnost, preciznost) svojstava (Meinel, 1981 prema Milanovi 1997).

Najvei dio trenanog vremena u individualnom dopunskom radu provodi se upravo na unapreenju motorikih svojstava. Osim svoje kompleksne strukture, motorike sposobnosti postavljaju velike zahtjeve pred sve komponente metodike sportskog treninga. ak i za male transformacijske pomake u motorikom prostoru, potrebno je odreeno vrijeme. Veliki broj znanstvenih istraivanja i ekspertnih spoznaja govori da je za minimalne pomake u razvoju motorikih sposobnosti potrebno izmeu 4 i 8 tjedana (Fleck i Kraemer, 1997.). To je dovoljan razlog da se ovom problemu pristupi seriozno i s velikim strpljenjem.

Vrlo je vano odrediti prioritete u usmjerenosti treninga. Tom prilikom valja uvaavati dva temeljna kriterija. Jedan od njih je inicijalno stanje motorikog statusa sportaa i razina razvijenosti onih sposobnosti za koje sportska znanost tvrdi da imaju visoku razinu uroenosti. Drugi kriterij se nadovezuje na prvi, a govori o ueu pojedinih sposobnosti u odnosu na uspjeh u konkretnom sportu. Jasno je da e nain razmatranja ovih kriterija ovisiti o dobi sportaa, ciklusu sportske pripreme, konkretnom sportu, dugoronim sportskim ciljevima konkretne sportske sredine te o znanju sportskih strunjaka i njihovoj namjeri provedbe kvalitetnih, dugorono orijentiranih trenanih procesa. Ipak, uspjeh ovakvih programa u najveoj e mjeri ovisiti o spremnosti sportaa na dodatni rad i tjelesne napore.2.5. Dopunski kondicijski trening za razvoj funkcionalnih sposobnosti

Funkcionalne sposobnosti oznaavaju uinkovitost energetskih procesa u organizmu, a odnose se na uinkovitost aerobnih i anaerobnih funkcionalnih mehanizama. Svaku sportsku granu mogue je opisati dominacijom pojedinih energetskih mehanizama (Milanovi, 1997.). Sukladno energetskim zahtjevima konkretnog sporta i stanju funkcionalnih sposobnosti sportaa, kreiraju se individualni programi s ciljem unapreenja ovih obiljeja.

Jednaku vanost u promatranju funkcionalnih sposobnosti sportaa imaju i aerobni i anaerobni kapaciteti. Zapravo, ta dva energetska prostora su meusobno uvjetovana jedan drugim. Ta injenica ne doputa trenano zanemarivanje niti jednog od njih.

Zgusnut kalendar natjecanja u velikom broju sportova ne ostavlja dovoljno vremena razvoj i odravanje ovih sposobnosti. Upravo u tom trenutku na vanosti i vrijednosti dobivaju individualni programi, koji se baziraju na informacijama o: potrebama sporta, stanju svakog pojedinca, disciplini ili igrakoj poziciji, trenutku godinjeg ili viegodinjeg ciklusa treninga

2.6. Dopunski trening za unapreenje tehniko-taktikih sposobnosti

Individualni razvoj svakog sportaa ima svoje posebnosti. Takve su posebnosti uvjetovane ukupnim sportskim staom, kvalitetom sportskih sredina u kojima je sporta boravio, potencijalima sportaa te ukupnim trenanim i natjecateljskim iskustvom.

Uenje i usavravanje tehnikih i taktikih znanja najkompleksniji je postupak u sustavu sportske pripreme. To su ujedno i kvalitete koje su do samog kraja sportske karijere ovisne o broju ponavljanja u trenanim i natjecateljskim uvjetima. Stoga je i sasvim jasna potreba za dopunskim individualnim radom na ovim kvalitetama.

Kompleksni sportovi su tehniki i taktiki najbogatije aktivnosti. Nerijetko se deava da je u sustavu velikih natjecateljskih optereenja i zahtjeva, rad na uenju i usavravanju tehnikih kvaliteta zanemaren. Da bi se tako neto izbjeglo potrebno je od najmlaih dana educirati sportae o vanosti tehnikih i taktikih znanja, te o nainima uenja i usavravanja istih. Uz te pretpostavke, potrebno je kolovati i usavravati trenerske kadrove koji e biti spremni i sposobni provoditi veliko trenano vrijeme u informacijski i energetski iznimno zahtjevnom radu. Takav rad se ne odvija samo u okviru osnovnog trenanog vremena, nego i u dopunskom vremenu, kada se za to ukae potreba i vrijeme.

Povijest suvremenog sporta i sportskog treninga pokazala je da su se sportai koji su ostvarivali najvie natjecateljske domete sudjelovali u opsenom dopunskom tehnikom usavravanju.

2.7. Psiholoka priprema

Elitni sport nudi veliki broj izazova i situacija koje sportai naprosto nisu u stanju sami svladati. Visoka razina oekivanja sportskog okruenja i samog sportaa, gotovo nestvarni financijski izazovi, medijski pritisci, popularnost, brojne konfliktne situacije i brojne druge problemske situacije, u velikoj mjeri obiljeavaju ivot sportaa.

Razina psiholoke obuenosti trenera nije uvijek dovoljna za rjeenje takvih problema. Zbog tog je razloga vrlo vano prepoznati znanja sportskih psihologa i ukljuiti iste u sustav sportske pripreme. Budui takav rad nije uvijek vezan za osnovne trenane destinacije, susrete sportskih psihologa i sportaa mogue je upriliiti gotovo uvijek.

Ipak, bit e potrebno uloiti dosta truda u pribliavanju dopunskog vida psiholoke pripreme sportaima, ali i sportskim trenerima.

3. ZAKLJUAK

Veliki je broj razloga koji sportae upuuju na individualni dopunski trening. Sve vea sportska konkurencija (natjecateljska i timska), nedostatak kvalitetnog trenanog vremena, produenje sportske karijere, prevencija i rehabilitacija ozljeda te drugi razlozi, dovoljno motiviraju sportaa za realizaciju dodatnog broja trenanih sati.

Individualni dopunski trening odvija se sukladno osnovnim zakonitostima i principima trenanog rada, a njegova posebnost se krije u kvaliteti dodatne individualizacije trenanog procesa. Ovakav nain rada uvijek mora biti uklopljen u sustav integralne sportske pripreme, a najvaniji uvjet za to je suradnja trenera koji provode dopunski trening s strunim timom koji realizira osnovni trenani program.

Osobe koje danas najee provode individualnu sportsku pripremu jesu kondicijski treneri. Oito je da sportai prepoznaju vanost kondicijske pripreme u stvaranju vlastite globalne sportske vrijednosti. Kada kondicijski treneri imaju specifino obrazovanje i iskustvo iz podruja konkretnog sporta, nastaju jo povoljniji uvjeti za dodatni rad. Tada jedna osoba moe provoditi segmente kondicijske i tehniko-taktike pripreme. Kondicijska priprema u tome sluaju dobiva specifina i situacijska obiljeja, pa se i ukupni efekti sumiraju. Integracija kondicijske i tehniko-taktike pripreme znaajno pribliava sportaa eljenim natjecateljskim rezultatima.

Individualni dopunski trening ve ima znaajan udio u ukupnoj koliini trenanog rada, a sasvim je sigurno e ovaj sustav rada obiljeiti bliu i dalju budunost sportske pripreme. to se ranije sportai odlue za ovaj vid pripreme, poveat e vjerojatnost kvalitetnijeg i dueg ostvarivanja visokih sportskih ostvarenja.

4. LITERATURA

1. Beachle, T. R., Earle, R. W. (2000): Essentials of Strength Training and Conditioning (Second Edition). Human Kinetics, Champaign, Il, USA.

2. Bompa, T. (1994): Theory and Methodology of Training (Third Edition). Kendall/Hunt Publishing Company. Dubuque, Iowa.

3. Conroy, B., Earle, R. W. (2000): Bone, Muscle, and Conective Tissue Adaptations to Physical Activity. In: Essentials of Strength Training and Conditioning (Second Edition). Human Kinetics, Champaign, Il, USA.

4. Cook, G. (2000): Baselines Sports Fitness Testing. In: High Performance Sports Conditioning. Human Kinetics, Champaign, Il, USA.

5. Dick, F. (1997): Sports Training Principles. A&C Black Press.

6. Ellenbecker, T.S. (2000): Restoring Performance After Injury. In: High Performance Sports Conditioning. Human Kinetics, Champaign, Il, USA.

7. Fleck, S. J., Kraemer, W. J. (1997): Designig Resistance Training Program. Human Kinetics, Champaign Il, USA.

8. Frontera, W. R. (1999): Exercise in Rehabilitation Medicine. Human Kinetics, Champaign Il, USA.

9. Harris, R. T., Dudley, G. (2000): Neuromuscular Anatomy and Adaptations to Conditioning. In: Essentials of Strength Training and Conditioning (Second Edition). Human Kinetics, Champaign, Il, USA.

10. Holcomb, W. R. (2000): Improved Stretching with Prorioreceptive Neuromuscular Facilitation. NSCA Journal, Vol. 22, No. 1, pp. 59-61.

11. Juki, I. (2001): Strukturna analiza sadraja kondicijske pripreme u koarci. Disertacija. Kinezioloki fakultet Sveuilita u Zagrebu.

12. Milanovi, D. (1997): Teorija treninga. U: Prirunik za sportske trenere. Fakultet za fiziku kulturu Sveuilita u Zagrebu.

13. Potach, D. H., Borden, R. A. (2000): Rehabilitation and Reconditioning. In: Essentials of Strength Training and Conditioning (Second Edition). Human Kinetics, Champaign, Il, USA.

14. Siff, M. C., Verkhoshansky, Y. V. (1998): Supertraining. University of Witwatersrand, Johanesburg, SA.15. Weider, J. (1988): Ultimate Bodybuilding. Contemporary Books, Inc.Chicago, Il, USA.

16. Wathen, D., Beachle, T. R., Earle, R. W. (2000): Training Variation: Periodization. In: Essentials of Strength Training and Conditioning (Second Edition). Human Kinetics, Champaign, Il, USA.

17. Zatsciorskij, V. (1977): Fizika svojstva sportiste. SFKJ, Beograd.