Filozofski fakultetSveuilite u ZagrebOdsjek za arheologiju

IndoeuropljaniZagonetka njihova podrijetlaJames P. Mallory

Kolegij: Eneolitik Hrvatske u kontekstu srednje i jugoistone EuropeMentor: Dr. sc. Marcel Buri

Jana Frdeljajfrdelja@ffzg.hrZagreb, 2014.Sadraj

Uvod3Povijest prouavanja Indoeuropljana4Indoeuropska hipoteza5Problematika5Indoeuropljani u Aziji6Indoeuropljani u Europi7Praindoeuropska domovina i kultura9Pojavljivanje praindoeuropskog drutva10Zakljuak15Literatura17Prilozi17

Uvod

Indoeuropljanima ili Praindoeuropljanima se naziva narod koji je govorio praindoeuropskim jezikom na podruju Euroazije prije otprilike 6000 godina i iji je jezik predak indoeuropskim jezicima koji su bili srodni narodima koji su se do 1.st. po. Kr. naselili od obala Atlantika do Indije. Mallory smatra kako su Praindoeuropljani jezini predci gotovo polovice stanovnita svijeta i kao takvi jedna od najvanijih pojava u prapovijesnom razdoblju. Lingvistike provjere i analize pokazuju da je postojao neki zajedniki prajezik povijesnih indoeuropskih jezika, gotovo se nita drugo o Praindoeuropljanima ne zna. Najvei problem polazi iz injenica da ne postoji ni jedan praindoeuropski tekst te da se fiziki i materijalni ostaci praindoeuroskih kultura ne mogu nikako sa sigurnou utvrditi, dok je zemljopisno podruje na kojem su ivjeli i od kojeg su se irili predmet rasprava starih sto i pedeset godina. Autor u svom predgovoru naglaava kako ni on nije ponudio neko novo rjeenje problemu Indoeuropljana ve kako je pokuao dati openit pregled sadanje razine saznanja o Praindoeuropljanima.

Povijest prouavanja Indoeuropljana

Na poetku 17. stoljea J. J. Scaliger je pokuao podijeliti jezike Europe na etiri glavne skupine, a svaka je od njih dobila ime prema rijei za Boga. ( Mallory, 2006.; str. 11.) U skupine je podijelio jezike koje danas poznajemo kao romanske, slavenske, germanske i grke. Iako je bio na dobrom putu, Scaliger je napravio greku porekavi ikakvu povezanost meu tim skupinama jer je tijekom 18. stoljea nekima postalo jasno da su i stari jezici i narodi Europe bliskije povezani nego to je on to zamiljao. Parsons je usporedbom velkog i irskog rjenika zakljuio kako su oni izvorno isti te je svoje analize proirio i na druge jezike Euroazije i zakljuio kako je prva skupina (jezici Europe, Indije i Irana) potekla od zajednikog pretka, jezika Jafeta i njegova potomstva koji su se doselili iz Armenije (Mallory, 2006.; str. 13.). Osim biblijskog tumaenja, Parsons je napravio i greku goropijanizma- pretpostavio da je magogski (irski) iskonski jezik iz kojeg bi se mogli izvesti svi drugi jafestki jezici. Sir W. Jones, kojem je pripisana zasluga za otkrie indoeuropske porodice i poredbene lingvistike, je 1786. Izrekao poznatu tezu o srodnosti sanskrta u kojoj je sanskrt povezao sa grkim i latinskim i zakljuio kako su sva tri jezika potekla od nekog zajednikog izvora koji moda vie ne postoji. U tu skupinu svrstao je gotski, keltski i perzijski, iako s manje vjerojatnosti. Mnogi su u toj njegovoj tezi vidjeli prvu modernu formulaciju indoeuropske teorije. August Schleicher je sredinom 19. stoljea pokuao rekonstruirati najstariji indoeuropski oblik rijei koje je usporeivao. Takoer je pokuao napisati i basnu na rekonstruiranom inodeuropskom jeziku koju je nazvao Ovca i konji. Njegovi su rekontruirani oblici bili pod jakim, pogrenim utjecajem u kojem se previe vanosti pripisivalo sanskrtu. Uz rekonstrukcije, Schleicher je napravio i model jezinog razvoja indoeuropskih jezika. Primijenio je model genetikog stabla kako bi opisao ralanjivanje inoeuropskih jezika (Mallory, 2006.; str. 20.).

Indoeuropska hipoteza

Mallory smatra da je indoeuropska hipoteza jedino objanjenje kojim se moe uvjerljivo pokazati zato gotovo polovica svjetskog stanovnitva govori jezicima koji su srodni jedni drugima, ime se zahtijeva pretpostavka da je u neko doba negdje u Euroaziji postojala populacija koja je govorila jezikom od kojeg su potekli svi jezici koji se danas prepoznaju kao indoeuropski. Hipoteza takoer pretpostavlja i podruje, tj. pradomovinu koje je bilo u znatnoj mjeri ogranieno u odnosu prema onome podruju u kojem se ti narodi pronalaze u vrijeme pisanih izvora. Najvanije od svega je ne zapostaviti injenicu da se jezik mijenja i njegova evenutalna postojanost se moe pripisati tomu da njegovi govornici tijekom vremena i u odreenom podruju uspijevaju odrati proces razmjerno slinih jezinih promjena. Gdje se nailazi na velike slinosti u govoru na velikom podruju, moe se obino pretopstaviti da je dolo do nedavnog irenja jer bi imbenici vremena i udaljenosti inae prirodnim putem sveli jedan jezik na kontinuum meusobno povezanih, ali sve razliitijih jezika (Mallory, 2006.; str. 28).

Problematika

Bez obzira kada i gdje se prvi put susreu govornici nekog indoeuropskog jezika u pisanim izvorima, ti jezici nikad nisu praindoeuropski nego ve izdvojeni indoeuropski jezici. Mallory svojim radom pokuava izmeu ostalog utvrditi izvorite najstarijih Indoeuropljana te svoju pozornost ograniava na trenutak kad se svaka pojedina skupina Indoeuropljana prvi put pojavljuje u povijesnim zapisima i potom trai njihove najneposrednije jezine i arheoloke izvore. Osim problema nedostatka pisanih izvora, javlja se i problem definiranja arheolokih kultura, tj. nemogunost apsolutno sigurnog pripisivanja pripadnosti pojedine arheoloke kulture odreenom prapovijesnom narodu.

Indoeuropljani u Aziji

Anatolijci su nama poznati najstariji narod koji se pojavljuje u pisanim izvorima i koji su govorili nekim indoeuropskim jezikom. Ti najstariji zapisi potjeu iz otprilike cal. 19. st. pr. Kr. iskopavanja na nalazitu u Kaniu (dan. Kltepe) koje je bilo asirska trgovaka ispostava, otkrila su glinene ploice pisane asirskim klinopisom i koje izmeu ostalog, spominju osobna imena i imena mjesta koja se mogu prepoznati kao indoeuropska. Najbolje posvjedoen anatolijski jezik nama je hetitski, a vie od 25 000 otkrivenih glinenih ploica, koje su iz razdoblja izmeu 1650 i 1200 pr. Kr., uz hetitski sadri jo dva inoeuropska jezika, palajski i luvijski.

Slika 1- najraniji indoeuropski jezici i njihovi neindoeuropski susjediZajedniko miljenje arheologa i lingvista je da Anatolijci nisu bili autohtono stanovnitvo Anatolije nego doljaci iz bronanog doba. Hatijci (Hati) se smatraju glavnim supstratom, autohtonim stanovnitvom sredinje Antolije nad kojima su zavladali Hetiti i koji su od njih posudili i neke rijei, ali i velik dio kulture a koji su bili neindoeuropljani. Najvei problem u otkrivanju odakle su Anatolijci, kao indoeuropski narod mogli doi lei u tome to ih je arheoloki teko razlikovati od njihovih neindoeuropskih susjeda i prethodnika. Ne pokazuju nikakva kulturna obiljeja koja bi ih jasno obiljeila kao Indoeuropljane. Najire prihvaena teza, po Malloryju, datira doseljavanje Indoeuropljana u Anatoliju na kraj ranog bronanog doba II, oko 2700-2600 cal pr. Kr. i to sa zapada na istok jer su se od zapadne Anatolije istraivanjem otkrile faze razaranja na svim velikim nalazitima te naputanje manjih nalazita, a i nove keramike elemente koji se iz sjeverozapadne Anatolije proiruju na istok, kao i arhitektura. U novije doba, neki arheolozi smatraju da bi smjer utjecaja i irenja mogao zapravo biti obrnut, ne iz Anatolije u Europu, nego zapravo iz Europe u Anatoliju. Veina argumenata u vezi je s pojavom novog pogrebnog obiaja na kraju etvrtoga i tijekom treeg tisuljea pr. Kr. U to doba se sjeverno od Crnog mora i Kavkaza javljaju kurgani, da bi se slini grobovi kasnije poeli pojavljivati i u Anatoliji (statusni grob na anlazitu Korucu Tepe), kao i pojava konja, koji se do bronanog doba nisu pojavili u Anatoliji, dok su na podruju Kavkaza i ruske stepe naeni ostaci iz ranijih razdoblja. Kao zakljuak u poglavlju o Indoeuropljanima u Aziji, Mallory navodi kako do sada sve navodi na to da su Anatolijci bili doljaci u zapadnoj Aziji i radi toga to podruje izbacuje iz pretpostavljene indoeuropske pradomovine.

Slika 2: glavna nalazita povezana s teorijama o prodorima iz Anatolije

Indoeuropljani u Europi

Zbog kasnijeg dolaska pisma u Europu, veina najranijih pisanih izvora o govornicima indoeuropskog jezika s tog podruja potjee iz znatno kasnijeg razdoblja nego spomeni o govorinicima iz Azije te nema izravnih svjedoanstava o razliitim indoeuropskim skupinama koje su naseljavale Europu prije nekog razmjerno novijeg vremena. U skladu s time, znanstvenici se moraju osloniti na drugu vrstu izvora, kako arheolokih tako i lingvistikih. Najstariji nama poznati zapisi o nekom europskom indoeuropskom narodu potjeu iz grkog jezika i to iz kasnog bronanog doba, na vie od 3000 glinenih ploica sa Knosa na Kreti te u Mikeni i Pilu na kopnu. Veina tih ploica pisana je linearnim B pismom i potjeu iz otprilike 13. st. pr. Kr. Nakon pada mikenske civilizacije, a tako i pada elite koja se sluila pismom, to pismo nestaje iz upotrebe sve do razdoblja izmeu 825. i 750. g. pr. Kr. kad se uvodi alfabet. Problem pitanja jesu li Grci kao takvi doljaci ili autohtono stanovnitvo postoji zbog nemogunosti sigurnog dokazivanja nazonosti predgrke populacije jer nedostaje pisanih izvora. Postoje nalazi mogueg predgrkog jezika (eteokretskog) koji su pisani grkim pismom, ali sigurno nisu grki te bi zbog toga mogli predstavljati jedan ili vie predindoeuropskih jezika Grke. Teza o tome da su Grci ipak bili doljaci se temelji na prouavanju jezika u kojem ima mnogo rijei koje se ne odnose na osobitosti mediteranskog podruja te se tako ne mogu objasnici kao naslijeene indoeuropske rijei. Autor smatra da je zbog toga logina pretpostavka kako su Grci potomci indoeuropskih doljaka koji su se nametnuli starijem bronanodobnom stanovnitvu. Pod indoeuropske narode u Europi spadaju jo Traani, Iliri, Kelti, germani, Balti, Italci i Slaveni. Veina indoeuropskih jezika Europe i Anatolije moe se pratiti do starijih horizonata kulture vrpaste keramike i balkansko- dunavskog kompleksa. Otprilike izmeu 3200-2300 g. pr. Kr. horizont vrpaste keramike dovoljno je rani da bude stariji od pojave bilo kojeg posebnog prajezika, a i zemljopisna proirenost te kulture obuhvaa sva ona podruja koja su pretpostavljena kao pradomovine keltskih, germanskih, baltskih, slavenskih i nekih indoeuropskih jezika Italije. Dunavsko- balkanski kompleks je zajedniki naziv kultura koje bi mogle pokrivati prajezike jugoistone Europe (grki, traki, ilirski, mesapski, istonoitalski).

Praindoeuropska domovina i kultura

Znanstvenici koji se bave problemom pradomovine i kulture su se tradicionalno sluili dvjema metodama. Prva je izravna usporedba kulturnih obiljeja ili obiaja razliitih indoeuropskih naroda kojom se onda pokuavalo izdvojiti zajednike elemente i projicirati ih natrag u praindoeuropsko razdoblje. Mallory na primjerima izvoenja zajednikih elemenata iz ratnikih bratstava razliitih indoeuropskih naroda zakljuuje kako se u tu metodu ne moe posve pouzdati jer se temelje uglanom samo na etnografkim preitcima kod kasnijh indoeuropskih naroda. Druga metoda kulturne rekonstrukcije je lingvistika paleontologija gdje se rekonstuira kultura govornika odreenog jezika i to preko rijei vezanih uz okoli, gospodarstvo, naselja, tehnologiju i drutveno ustrojstvo. Zakljuak koji se izvodi iz tih rekonstukcija navodi da je praindoeuropska zajednica bila barem neolitika, dok ju ne bi imalo smisla pripisati ranijim drutvima lovaca- sakupljaa mezolitika, a Indoeurpoljani da su bili kasnoneolitiko ili eneolitiko drutvo. Primjena lingvistike paleontologije u rjeavanju problema pradomovine se oituje u usporedbi rekonstuiranog inoeuropskog rjenika sa arheolokim i okolinim nalazima kako bi se pokualo odgonetnuti koja od eurozijskih regija najvie odgovara lingvistikom svjedoanstvu. Postojanje Praindoeuropljana se preko indoeuropskog rjenika moe svesti na razdoblje od 4500 do 2500 g. pr. Kr. Zakljuni pregled lingvistike paleontologije uporabljene u procjeni teza o indoeuropskoj pradomovini negdje u Europi ograniuje nau pozornost prije svega na podruje koje je obuhvaalo kulturu ljevkastih pehara (TRB) u sjevernoj Europi, kasnije neolitike potomke LTK u porjeju Dunava, eneolitike kulture crnomorsko- kaspijskog podruja i moda juni Sibir. (Mallory, 2006.; str. 221)Upotrebom arheologije u rjeavanju problema pradomovine, znanstvenici se bave openitim pravcima razvoja, a ne apsolutnim granicama, a uvijek je prisutno i pitanje moe li se u arheolokim nalazima pratiti kretanje prapovijesnog naroda. Arheoloka svjedoanstva koja se koriste su pogrebni obiaji, svjedoanstva o seobi ili osvajanju, promjene u arhitekturi, keramici i gospodarstvu, te drugih tehnolokih promjena. Arheolozi koji se slau s C. Renfrewom zastupaju tezu u kojoj su neolitiki kolonisti iz zapadne Azije, vjerojatno Anatolije, preli u Grku tijekom 7. tisuljea pr. Kr., a njihovi potomci su nastavili dalje. Prema tome, oni pradomovinu smjetaju u zapadnu Aziju. Drugi pak, na elu s G. Barkerom osporavaju tu tezu i tvrde da je razliite sustave poetnog ratarstva razvilo domae stanovnitvo, a ne doljaci, ime pradomovinu smjetaju u Europu, dodue, bez konkretnih granica. M. Gimbutas poistovjeuje Indoeuropljane sa kurganskom tradicijom (novi nain pokapanja) koju ini niz kultura stepske i umsko- stepske regije june Ukrajine i june Rusije. Kurganska tradicija se pojavljuje od stepa Ukrajine i Rusije sve do junog Kavkaza i Anatolije. Kurgansko rjeenje daje pradomovinu koja se u skladu sa praindoeuropskom kulturom kakkva se rekonstuira u lingvistici. Arheoloko svjedoanstvo o ekspanziji obuhvaa sva glavna obiljeja kulture koja se iri na nova podruja, a i izvodi Indoeuropljane iz podruja Crnog mora i Kaspijskog jezera koje je pripadalo Indoirancima te na njega nije pritjecalo stanovnitvo od poetka neolitika.

Pojavljivanje praindoeuropskog drutva

Praindoeuropski rjenik odraava gospodarstvo koje se u Euroaziji pojavilo tek u neolitikom razdoblju. Taj oblik gospodarstva koji obuhvaa upotrebu domaih ivotinja i prve tragove seoskih naselja, pojavljuje se u crnomorsko-kaspijskoj regiji oko estog tisuljea pr. Kr. (Malllory, 2006., str. 241). irenje neolitike ekonomije s jugozapada uglavnom je usredotoeno na nalaze kulture Bug-Dnjestar. U skopu te kulture pronaeni su ostaci svinja i goveda iz kasnog 7. tis. pr. Kr. i to u naseljima koja su posve lovako- ribarska, a keramiki nalazi potjeu iz otprilike 6. tis. pr. Kr. Najvee nalazite te kulture je na otoku Baskovo. Autor se tu slae sa P. Doluhanovim i drugima koji smatraju da su nositelji kulture Bug-Dnjestar bili lovci sakupljai koji su prihvatili neke oblike neolitike ekonomije od svojih susjeda ili malih skupina ratara koji su prolazili umskim podrujem oko Dnjestra. Istono od kulture Bug-Dnjestar na srednjem Dnjepru pojavljuje se isti opi oblik mezolitikih zajednica koje su preuzele neke elemente neolitikog paketa koje su nositelji kulture Sursko- Dnjepar. Tipini oblik keramike su posude uiljenog dna od gline i kamena. Kultura se ne moe sa sigurnou datirati, ali je povezana s drugim nalazitima koja se smjetaju u 6. tis. pr. Kr. Kultura Dnjepar- Donec pojavila se u ranom 5. tis. pr. Kr. u Ukrajini i smatra se jednom od najrairenijih neolitikih kultura crnomorsko- kaspijske regije. Poznato je vie od 200 nalazita te kulture. S podruja srednjeg Dnjepra i sjevernog Doneca se proirila gotovo u svim smjerovima i mogue apsorbirala druge neolitike skupine. Naselja nisu dobro poznata, a lonariju isprva karakterizira uiljeno dno, dok se u kasnijim fazama pojavljuje i keramika s ravnim dnom.

Slika 3: Ranoneolitike kulture zapadnog Crnomorja. Desno- posude kulture Sursko- Dnjepar

Kultura Agidel prostirala se u umskoj stepi na srednoj Volgi i prema istoku sve do junog Urala te se smatra najistonijom europskom neolitikom kulturom. Istraivanjem elemenata te kulture razvila se hipoteza o irenju neolitkog gospodarstva iz srednje Azije u podruje Volge i Urala. U podrujima crnomorsko- kaspijske regije nema dokaza o doljakim kolonijama ratara kakvi se nalaze na Balkanu, osim rubnih podruja ratarskih kultura Cri, LTK ili kulture Tripolje koja predstavljaju istonu granicu svakog do sada predloenog vala napredovanja (pod tim se smatra napredovanje iz Anatolije i JI Azije) iza koje su samo domae autohtone zajednice. To znai da veza izmeu Indoeuropljana i srnomorsko- kaspijskog podruja obuhvaa samo domae europsko stanovnitvo, a ne populacije koje potjeu iz zapadne Azije.

Tijekom eneolitika na zapadnoj granici crnomorsko- kaspijskog podruja ivjele su razliite kulture. Na jugozapadu prema Dunavu, na podruju istone Rumunjske i Bugarske razvijala se kultura Gumelnia i zbog njezinog dokazanog kontinuiteta s prethodnim kulturnim razvojem tijekom balkanskog neolitika, to podruje je iskljueno iz moguih indoeuropskih pradomovina. Kultura Tripolje glavni je zapadni susjed crnomorsko-kaspijskih eneolitikih kultura koja je i zapadna varijanta kontinuuma Cucuteni- Tripolje koji je povezivao Rumunjsku s Ukrajinom i koji je postojao vie od 1500 godina. Kultura Cucuteni- Tripolje ima balkansko podrijetlo i prvi put se pojavljuje u Rumunjskoj oko 5000 g. pr. Kr., kada se datira prakukutenska faza I. Iz Rumunjske se proirila na istok, pa na sjeveroistok prema Dnjepru i jug prema SZ obalama Crnog mora. I za tu kulturu se smatra kako je potekla iz velike balkanske skupine te je i ona iskljuena iz popisa kandidata za inoeuropsku kulturu. Eneolitike kulture Lengyel i kultura ljevkastih pehara (TRB) prostiru se na sjeverozapadnim rubovima Ukrajine i Moldavije. Obje kulture su zauzimale velika podruja u kojima se poslije pojavljuje navodno indoeuropski horizont vrpaste keramike te stoga nisu definitivno iskljuene iz indoeuropskog svijeta.

Slika 4: Eneolitike kulture na zapadnim obalama Crnog mora

Eneolitike kulture crnomorsko- kaspijskog podruja pojavljuju se oko 4500. g. pr. Kr. te se oko 2500. pr. Kr. pretvaraju u kulture ranog bronanog doba. Kultura Srednji Stog je najpoznatija meu ranim eneolitikim kulturama tog podruja. Nalazita su smjetena uglavnom uz srednji Dnjepar, no irila se na istok i obuhvaala podruje Doneca i donjeg Dona. Kultura je cvjetala oko 4500-3500 g. pr. Kr. Nalazite Dereivka na srednjem Dnjepru je najdojmljivije te ukljuuje cijelo naselje uz njegove popratne sadraje. Ostaci konja i nekih drugih nalaza svjedoe o tome da se ve tada konj upotrebljavao za jahanje. Keramiki predmeti jop su bili oblikovani poput vree s uiljenim ili oblim dnom to upuuje na njihovo lokalno umsko- stepsko podrijetlo (Mallory, 2006.; str. 256) . Tijekom kasnijeg razdoblja ( tzv. razdoblje Dereivka, nakon 4000. g. pr. Kr. ) na posudama se pojavljuje vrpasti ukras. Rijetko se nalaze bakreni predmeti, iako neki arheolozi smatraju, po tragovima bakrenog oksida na obraenim kostima, da su bakrena orua ipak postojala. Kultura Novodanilovka prostirala se na podruju donjeg Dnjepra i stepske regije u Ukrajini te je istodobna s ranom fazom kulture Srednji Stog. Interpretacija te skupine oteana je zbog injenice da nisu naena nikakava naselja, ve samo grobovi koji nemaju jasnog kulturnog konteksta. Grobovi su bili jame obloene kamenim ploama s bogatim prinosima meu kojima je naen i bakreni nakit. Kultura Donja Mihajlovka- Kemi Obra je trea velika kultura ranog eneolitika ovog podruja. Protee se na podruju izmeu donjeg Dnjepra i Krima. Na najpoznatijem nalazitu/naselju Mihajlovka, ostaci kulture Donja Mihajlovka lee ispod kasnijeg naselja i utvrde kulture Jamnaja. Naene su poluukopane kue, posude imaju ravno dno i poviena grla. Grobovi su smjeteni u niske humke (kurgane), a esto su prisutni i kameni prsteni koji se nazivaju kromleh. Takoer su na vrhu kurgana, na njihovim rubovima ili u samoj pogrebnoj jami naena ognjita. Na Krimu u podruju inaice Kemi Obra naeni su grobovi od kojih su neki izgraeni kao ciste od kamena i imaju oslikane ukrase na zidovima. Naene su i stele koje su od velike vanosti, na njima su oslikane ruke i glave likova pokrivene geometrijskim i neto realistinijim ukrasima.

Slika 5: stele iz Natalevke, Utkonsovke, Kazankija

Kultura Jamnaja (kultura grobnih jama) je zavrna eneolitika kultura crnomorsko- kaspijskog podruja i zadnja kultura koja bi se mogla pripisati praindoeuropskom razdoblju. Kultura je postojala u razdoblju od 3600 do oko 2200 g. pr. Kr. Prostirala se se cijelim crnomorsko- kaspijskim podrujem od Buga i Dnjestra na zapadu do rijeka Urala i Embe na istoku. Zbog golemog podruja raspostiranja kultura se jo naziva i kulturno- povijesno podruje Jamnaja. Kultura je poznata uglavnom iz grobova a ne naselja. Na nalazitu Mihajlovka nalaze se najvaniji ostaci naselja te kulture, i to u dvije faze. Tijekom razdoblja te kulture na crnomorsko- kaspijskom pdruju su prvi put posvjedoena kola iji mnogi ostaci su naeni u grobovima kao prilozi. Kultura Jamnaja takoer po prvi put donosi i lokalizirana sredita za obradu kovine. U grobovima je upotreba okera bila prilino esta, a najznaajnije njihovo obiljeje je podizanje kurgana iznad njih.

Slika 6: pokop iz kulture Jamnaja s ostacima kola

Slika 7: rasprostiranje kulture Jamnaja

Zakljuak

Veina rijei koje se tiu praindoeuropskog okolia nije takva da se moe pripisati samo crnomorsko- kaspijskoj regiji, iako se u velikoj mjeri jezino i arheoloko svjedoanstvo podudaraju i to najvie u podruju gospodarstva . Ipak, nita od toga nije dovoljno da se sa sigurnou prihvati pretpostavka kako je crnomorsko- kaspijska regija iskljuiva pradomovina Indoeuropljana i mogla bi se prihvatiti jedino ako se dokau ekspanzije iz tog podruja koje bi objasnile irenje indoeuropskih jezika. Isto tako, ni teza da je pradomovina Indoeuropljana u Anatoliji nije dovoljno vrsta da bi se mogla prihvatiti bez kolebanja, a jedna od glavnih zamjerki te teorije je da rekonstruirani praindoeuropski rjenik nije u skladu s pretpostavkom o irenju Indoeuropljana istodobno s poecima neolitika. Za anatolijsku domovinu moe se pretpostaviti samo temeljni neolitiki rjenik. Bez obzira kada se anatolijski razdvojio od ostalih indoeuropskih jezika, nema dokaza da se to zbilo puno prije 4. tis. pr. Kr. te autor smatra kako zagovaratelji indoeuropske pradomovine u Anatoliji moraju razrijeiti pitanje kako se moe pretpostaviti irenje jezika iz tog podruja nekoliko tisua godina prije nego to je nastao kulturni sadraj rekonstruiranog indoeuropskog ili indohetitskog rjenika.

Slika 8: irenje praindoeuropskih jezika iz Anatolije

Slika 9: irenje Praindoeuropljana iz crnomorsko- kaspijske regije

LiteraturaMallory, J. P.2006. Indoeuropljani Zagonetka njihova podrijetla- jezik, arheologija, mit, Zagreb, kolska knjiga

PriloziSlika 1: najraniji indoeuropski jezici i njihovi neindoeuropski susjedi Mallory, J. P.2006. Indoeuropljani Zagonetka njihova podrijetla- jezik, arheologija, mit, Zagreb, kolska knjiga, str. 32

Slika 2: glavna nalazita povezana s teorijama o prodorima iz Anatolije Mallory, J. P.2006. Indoeuropljani Zagonetka njihova podrijetla- jezik, arheologija, mit, Zagreb, kolska knjiga, str. 35

Slika 3: Ranoneolitike kulture zapadnog Crnomorja. Desno- posude kulture Sursko- Dnjepar Mallory, J. P.2006. Indoeuropljani Zagonetka njihova podrijetla- jezik, arheologija, mit, Zagreb, kolska knjiga, str. 242

Slika 4: Eneolitike kulture na zapadnim obalama Crnog mora Mallory, J. P.2006. Indoeuropljani Zagonetka njihova podrijetla- jezik, arheologija, mit, Zagreb, kolska knjiga, str. 251

Slika 5: stele iz Natalevke, Utkonsovke, Kazankija Mallory, J. P.2006. Indoeuropljani Zagonetka njihova podrijetla- jezik, arheologija, mit, Zagreb, kolska knjiga, str. 282

Slika 6: pokop iz kulture Jamnaja s ostacima kola Mallory, J. P.2006. Indoeuropljani Zagonetka njihova podrijetla- jezik, arheologija, mit, Zagreb, kolska knjiga, str. 271

Slika 7: rasprostiranje kulture Jamnaja 2005. Geografski Atlas svijeta za kolu i dom, Istona Europa, Zagreb, Europapress holding d.o.o., str. 58, 59Slika 8: irenje praindoeuropskoh jezika iz Anatolije http://www.protogermanic.com/search/label/persia 19.5.2014.Slika 9: irenje Praindoeuropljana iz crnomorsko- kaspijske regije http://www.protogermanic.com/2011/09/ancient-polands-history.html 19.5.2014.