INVESTICIJSKA STUDIJA SAŽETAK:

I. UVJETI U KOJIMA DJELUJE DRUŠTVO 3 1. Makroekonomsko okruženje 3 2. Stanje i perspektiva u odnosnoj grani 4

II. ANALIZA TRŽIŠTA 6

1. Uvod 6 2. Tržište prodaje 6

2.1. Proizvod 7 1.1. Potrošač 7

1.1.1. Segmentiranje tržišta 7 1.1.2. Fokusiranje tržišta 8 1.1.3. Pozicioniranje na tržištu 8

1.2. Cijena 8 1.3. Odnosi 10

3. Tržište nabave 10 4. Konkurencija 11 5. Utvrđivanje osnovnih poslovnih parametara 11 6. Sažetak 12

III. TEHNIČKO – TEHNOLOŠKA ANALIZA 13

1. Uvod 13 2. Izbor tehnologije 14 3. Tehnološki procesi 14

3.1. Kapacitet 15 3.2. Materijalni i radni inputi 15 3.3. Normativi 17 3.4. Kontrola 17 3.5. Zaštita okoliša 17

4. Sažetak 18

IV. EKONOMSKO – FINANCIJSKA ANALIZA 19 1. Analiza sredstva 19

1.1. Osnovna sredstva 19 1.1.1. Dugotrajna nematerijalna imovina 20

1.1.1.1. Osnivački izdaci 20 1.1.1.2. Istraživanje i razvoj 20 1.1.1.3. Patenti, licence, koncesije i ostala prava 21 1.1.1.4. Goodwill 21

1.1.2. Dugotrajna materijalna imovina 21 1.2. Obrtna sredstva 22

1.2.1. Vrste obrtnih sredstava 24 1.2.2. Izvori financiranja obrtnih sredstava 25 1.2.3. Trajno obrtna sredstva 26

3. Vrijednost investicije 28 4. Izvori financiranja 28

2

5. Analiza radne snage 29 6. Analiza poslovanja 30

1.1. Analiza računa dobiti i gubitka 30 1.1.1. Prihodi 32 1.1.2. Troškovi poslovanja 33

1.1.2.1. Poslovni rashodi 33 1.1.2.1.1. Materijalni troškovi 33 1.1.2.1.2. Plaće 34 1.1.2.1.3. Amortizacija 35 1.1.2.1.4. Ostali troškovi poslovanja 36

6.1.2.2. Rashodi financiranja 36 1.2. Raspodjela dobiti / gubitka 37 1.3. Analiza bilance stanja 38 1.4. Analiza likvidnosti 41

7. Sažetak 43

I. FINANCIJSKA OCJENA 44 1. Uvod 44 2. Pokazatelji profitabilnosti i rentabilnosti 45 3. Pokazatelji aktivnosti 47 4. Pokazatelji financiranja i financijske stabilnosti 49 5. Pokazatelji likvidnosti 50

II. TRŽIŠNA OCJENA 51

1. Uvod 51 2. Ekonomski tok projekta 52 3. Razdoblje povrata investicijskog ulaganja 53 4. Neto sadašnja vrijednost 54 5. Relativna neto sadašnja vrijednost projekta 55 6. Interna stopa rentabilnosti 56

III. DRUŠTVENA OCJENA 57

1. Uvod 57 2. Ekonomska ocjena projekta 57 3. Subjektivni faktori u društvenoj ocjeni projekta 58

I. OCJENA U UVJETIMA NEIZVJESNOSTI 59

3

I UVJETI U KOJIMA DJELUJE DRUŠTVO 1. Makroekonomsko okruženje Svaki projekt djeluje u nekom okruženju kako u statičkom tako i u dinamičkom pogledu. Kada govorimo o statičkom pogledu tada govorimo o gospodarskom sustavu, dok je poduzimanje mjera od strane države bilo koje zemlje dinamičko određenje sustava i tada govorimo o ekonomskoj politici. Danas se, u uvjetima globalizacije, vodi briga o očekivanjima investitora i stoga se vodi konkurentna ekonomska politika kako bi se privukao kapital i investitori investirali u određenoj zemlji. Do neoliberalizma kada je bilo ograničeno kretanje kapitala investitori su bili podržavani od strane države politikom tečaja i selektivnim kreditima, te različitim lokalnim pogodnostima koje su bile različita a nerijetko su sačinjavale i besplatnu infrastrukturu za nove investicije. I poreznom politikom, bar na početku projekta davale su se različite olakšice. Možemo reći da je u uvjetima protekcionizma i intervencionizma vođena selektivna investicijska politika jer je cilj svake zemlje/regije bio razvoj i puna zaposlenost. Treća tehnološka revolucija po definiciji smanjuje učešće rada kapitalom, s jedne strane, i, s druge strane, mijenja se i sam položaj rada kao takvog: smanjuje se značaj i učešće tzv. standardnih radova a na značaju sve više dobiva rad temeljen na znanju. Tako za razliku od Prve industrijske revolucije kada je rad bio pridružen kapitalu a radnik je mogao u kratkom vremenu biti osposobljen, u Trećoj tehnološkoj revoluciji rad je “integriran” s kapitalom i kao takav interaktivno djeluje na kapital. Uzajamno rad i kapital povećavaju zahtjeve jedan prema drugom i integrirani predstavljaju novu poslovnu kombinaciju u smislu Josepha A. Schumpetera1. Drugim riječima u Prvoj industrijskoj revoluciji rad je pridodat kapitalu i on je kratkoročan dok je kapital dugoročan; u Trećoj industrijskoj revoluciji rad je dugoročan (obrazovanje se produžuje na cijeli život) dok je kapital (tehnologija) kratkoročan. Neoliberalizam mijenja ekonomsku politiku i putem globalizacije kapital se seli u ona područja gdje mu je osigurana najbrža i najučinkovitija oplodnja. Tako je za očekivati da će se zrele industrije razvijati u područjima koja nude najveće povlasti investitorima, dok će tzv. nove industrije tražiti što obrazovaniju radnu snagu a tek potom ostale pogodnosti. Činjenica da je kapital pokretljiviji u odnosu na rad jasno je da će države morati trajno podupirati kapital kako isti ne bi napustio odnosno područje2.

1 Model Schumpetera u ekonomskoj teoriji poznat je kao tzv. model stvaralačkog razaranja. Schumpeter smatra da uobičajena poslovna aktivnost ne donosi profit već samo faktorske dohotke (dohodak na rad i kapital) sukladno oskudnosti faktora na tržištu. Ono što pokreće razvoj je nova kombinacija faktora koja mijenja privrednu strukturu novim poslovnim kombinacijama. Upravo nove kombinacije donose razvoj a poduzetnicima profit. Schumpeterov model opravdava i tzv. teoriju dopunskog kredita koja u svojoj biti opravdava tiskanje novca ex nihilo. 2 Upravo pokretljivost rada u odnosu na kapital određuje rad kao inferioran čimbenik poslovne aktivnosti. Ovo se posebno odnosi na rad nižih kvalifikacija. Da stvar bude gora neoliberalizam individualizira mnoge rizike koje je welfare state pokrivala na državnom nivou. Ovo se događa upravo zato da bi država bila što jeftinija i tako, temeljem manjih socijalnih prava, konkurentnija. Kako se radi o zrelim industrijama to je i novododana vrijednost (profit) neusporedivo manja i, stoga, po prirodi stvari, su najamnine male što u povratnoj sprezi znači manju štednju i, temeljem

4

U uvjetima neoliberalizma puna zaposlenost tek je izvedeni cilj. Stabilnost cijena i stabilnost deviznih tečajeva postaju primarni ciljevi upravo zato da bi se privukli novi investitori. Naime, rizik inflacije i rizik tečaja su rizici koje kapital izbjegava. Kada je riječ o makroekonomskom okruženju posebno valja voditi brigu od poslovnim i razvojnim ciklusima. Naime, dok je država u prošlosti u uvjetima krize mogla posezati za anticikličkim mjerama ekonomske politike u uvjetima neoliberalizma ona ima bitno smanjene mogućnosti intervencije3. Upravo odsustvo države u anticikličkoj politici čini makroekonomsko okruženje rizičnijim za investitorima. Pri odluci da li investirati bitno je voditi računa o dohotku per capita. Ovo nije značajno samo zato jer veći dohodak per capita znači i veće tržište (tržište je globalno!) već prije svega visina dohotka per capita bitno određuje i sposobnost “amortiziranja” poslovnih rizika. Što je veća očekivana profitna stopa odnosnog investicijskog projekta u odnosu na dohodak per capita zemlje u kojoj se on želi ostvariti to je i “šansa za preživljavanje” veća. Dobar je primjer kretanje plime i oseke. U uvjetima privrednog rasta raste i dohodak, dok u uvjetima recesije i dohodak se smanjuje jednako kao plima i oseka. Stojite li na obali vidjet ćete da se u vrijeme oseke more povlači i povlačeći se more zapravo nam otkriva dno koje je bilo pokriveno u vrijeme plime. Proces otkrivanja dna teče dok oseka traje. Nivo mora se je općenito smanjio ali nam oseka nije pokazala cijelo dno već samo onaj najtanji dio. Definiramo li dubinu mora visinom dohotka per capita jasno je da će smanjenje dohotka per capita uslijed recesije bitno pogoditi niske dohotke dok će kod većih dohodaka doći tek do manjeg smanjenja. Što je recesija veća to će veći udar osjetiti građani s nižim dohocima. Jednako vrijedi i za investicije što je profitna stopa manja to je i udar recesije poslovnog ciklusa veći. 2. Stanje i perspektiva u odnosnoj grani Vrlo je važno da investitor zna odnos ponude i potražnje u predmetnoj djelatnosti. Tržište i procjena (anticipacija) kretanja ponude i potražnje bitan su čimbenik koji će odrediti da li je odnosna investicija prihvatljiva s aspekta rizika. Jednako je tako bitno identificirati da li se radi o više ili manje ograničenoj konkurenciji. Oligopolna struktura tržišta bitno povećava cijenu ulaznice u odnosnu granu. Kod monopolnog tržišta pretpostavlja se da je cijena ulaska u granu vrlo visoka i da praktički ulaz u granu nije moguć.

iste, manje investicije. Nove industrije zahtijevaju obrazovani rad (investicije u ljudski kapital) koji omogućuje velike profite a to znači i bitno veće plaće (prinos na ulaganja u obrazovanje) koje omogućuju veću potrošnju i štednju, što rezultira, i većim investicijama. 3 Državi, u principu, ostaje samo fiskalna politika. Međutim, kako nerazvijene zemlje ionako imaju visoku poreznu presiju s obzirom na prag prihvatljivosti stranih investitora (zato se, uostalom, socijalna prava smanjuju) to je i fiskalna politika tek djelomično anticiklički instrument. Općenito neoliberalizam povećava stupanj ovisnosti nerazvijenih zemalja o okruženju. U tom procesu posebni značaj pripada Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovačkoj organizaciji.

5

Još je veći značaj tehnologije koja vlada u odnosnoj grani. Investitor mora predvidjeti da li je postojeća tehnologija koja je u primjeni već “na odlasku” i koja je pozicija tehnologije namjeravane investicije u odnosu na konkurenciju. Vrlo veliki su rizici ukoliko nova investicija nije definirana najučinkovitijom tehnologijom. Naime, do ostvarenja točke pokrića investicija će ostvarivati gubitke; ukoliko se, međutim, radi o inferiornoj tehnologiji moguće je da nova investicija nikad ne dosegne točku pokrića. Jednako je tako od velikog značaja odnos fiksnih i varijabilnih troškova. Veliki fiksni troškovi (kapitalno intenzivna investicija) zahtijevat će veće količine da bi se dosegla točka pokrića nego niski fiksni troškovi. U pravilu može se reći da je jednostavnije upravljanje investicijama pa samim time i lakše ostvariva točka pokrića ukoliko su varijabilni troškovi veći od fiksnih. Međutim, to uvijek nije tako jer u granama niskih fiksnih i visokih varijabilnih troškova cijena ulaza u granu je niska (karakteristika konkurentnih tržišta) i stoga nije za očekivati visoku profitnu stopu. Kada je riječ o granama s niskim profitnim stopama važno je napomenuti da se radi o aktivnostima velikog opsega privredne aktivnosti kako bi se povećala manevarska sposobnost investitora u slučaju povećanja rizika, a povećanje rizika nije bilo moguće predvidjeti u vrijeme pokretanja investicije – iz subjektivnih I/ili objektivnih razloga. Općenito vrijedi da se u uvjetima niskih profitnih stopa smanjuje elastičnost na promjene cijena inputa i outputa u tolikoj mjeri da i sama investicija može postati upitna. Investitor mora identificirati da li odnosna grana ima značaj za privrednu strukturu odnosne zemlje ili je značaj odnosne grane tek marginalan. Naime, u uvjetima kada je velik značaj grane na privrednu aktivnost zemlje moguće je očekivati od strane države “senzibilno” ponašanje što značajno socijalizira potencijalne rizike investicije. Jednako je važno da se definira položaj očekivane profitne stope u odnosu na prosječnu profitnu stopu privrede i grane, te raspon profitnih stopa pojedinih grana kao i odnosne grane. Upravo raspon varijacija definira položaj pojedine grane u privredi odnosno tvrtke u grani. Različiti rasponi mogu bitno utjecati na odluku investitora.

6

I. ANALIZA TRŽIŠTA 1. Uvod Analiza tržišta preduvjet je ulaza u investicijski zahvat. Samom investicijskom zahvatu prethodi ideja o proizvodu koji će se nuditi na tržištu određenim kategorijama potrošača. Osnovna misija svakog poduzeća, pa tako i investicijskog zahvata je stvoriti potrošača i isporučivati mu sve veće vrijednosti, pri tom koristeći vlastite jedinstvene vještine, sposobnosti i sredstva. Analiza tržišta predstavlja procjenu odnosa ponude i potražnje na određenom području u definiranom vremenu i to u području nabave i prodaje. Određivanje tržišta utvrđuje se kroz poslovne strategije u kojima se utvrđuje način realizacije i natjecanja na tržištu u poslovima koje je poduzeće odabralo za svoju osnovnu djelatnost. Utvrđuje se proizvod, definira tehnologija proizvodnje, određuje ciljana grupa potrošača kojoj se namjerava ponuditi proizvod. Obrada tržišta objedinjuje sve poslovne aktivnosti i funkcije poduzeća u ostvarenju osnovnog cilja prodati proizvod, zadovoljiti potrošača i u daljnjem poslovanju vezati ga za svoje proizvode, te od potrošača od slučaja do slučaja stvoriti stalnog potrošača. Analiza tržišta osnovni je preduvjet za kvalitetan investicijski elaborat, počev od ispravnog definiranja tržišta: ciljane grupe potrošača na određenoj lokaciji, pa do kvantitativne procjene iz kojih se utvrđuju vrijednosti prema kojima se ocjenjuje efikasnost projekta. Upravo putem ove analize utvrđuju se polazne osnovne vrijednosti: količina prodaje, cijena proizvoda koju je tržište voljno platiti, ostvarenje prihoda prodaje, te troškova nabave. 1. Tržište prodaje Polazne osnove pri definiranju tržišta prodaje su: • Proizvod • Potrošač • Cijena Međusobna interakcija svih ovih komponenata stvara odnose između poduzeća i potrošača.

7

1.1. Proizvod Prije ulaska u bilo kavi posao investitor ima predodžbu o poslovima kojima se namjerava baviti, odnosno koji proizvod namjerava plasirati na tržište. Proizvod predstavlja uslugu ili dobro koje se nudi potrošaču za zadovoljenje njegovih potreba. Odabir poslovne orijentacije ovisi o nizu činilaca koje poduzeće ima na raspolaganju ili ima mogućnost da ih realizira: znanjima, sposobnostima i vještinama, tehnološkoj opremljenosti zastupljenosti proizvoda na tržištu, konkurenciji. 1.2. Potrošač Odabir potrošača obavlja se kroz analizu tržišta u slijedećim fazama: • Segmentiranje • Fokusiranje • Pozicioniranje 1.2.1. Segmentiranje tržišta Prvi korak u analizi tržišta prodaje je razvrstati potrošače u grupe prema njihovim osobitostima i specifičnostima. Nužno je ispitati navike potrošača, stavove i želje, kupovne navike, te prioritetne zahtjeve prilikom kupovine. Karakteristika istog segmenta potrošača je zajednička definicija vrijednosti. U praksi se potrošači svrstavaju u tri osnovna segmenta, a u zavisnosti od vrijednosti koje preferiraju: • cijenu • nivo popratnih usluga • tehnološka rješenja Svaki od ovih segmenata prilikom kupovine na prvo mjesto stavlja drugačije zahtjeve. Kod prve kategorije potrošača osjetljive na cijenu primarno je nabaviti što jeftiniji proizvod. Drugi segment potrošača preferira nivo popratnih usluga: brzinu isporuke, pomoć u primjeni, naknadno održavanje i otklanjanje nedostataka i sl. Za treću grupu potrošača najvažnija je tehnologija proizvoda, prednost daju najnovijim tehnološkim rješenjima, a služe im za poboljšanje svojih proizvoda i procesa. Segmenti tržišta nisu konstanta oni se mijenjaju i isti potrošač često tokom vremena mijenja prioritete u kupovini, a što je posljedica niza elemenata: kupovne moći, novih saznanja i navika i sl. Slikovit primjer je kupac informatičkih proizvoda, u početku dok nema informatičkih znanja izrazito su važne popratne usluge i dostupnost prodavatelja prilikom korištenja proizvoda. Kasnije, kada potrošač ovlada ovim vještinama, nivo usluga mu nije osnovni kriterij, zanimljiviji postaju proizvodi u koje su ugrađena najnovija tehnološka dostignuća. Segmentiranje tržišta složen je proces prilikom kojeg je potrebno prikupiti što više podataka o potrošačima, te također uzeti u obzir korelacije između pojedinih segmenata, jer ni tu ne postoje oštre granice. Najčešće se u segmentiranju koriste demografski i psihografski podaci. Demografski podaci dijele potrošače prema dobi, spolu, zanimanju, prihodima. Psihografski podaci odnose se na životni stil, stavove i navike.

8

1.2.2. Fokusiranje tržišta Poduzeće nakon snimanja tržišta i segmentiranja potrošača, odabire grupu potrošača kojoj namjerava prodavati svoje proizvode. Odabir ovisi o opsluženosti grupe i zadovoljenju njegovih potreba proizvodima konkurencije. Jasno je da će poduzeće odabrati one potrošače čije potrebe nisu u cijelosti zadovoljene, gdje konkurencija nije izrazito jaka. Nakon što je odredio jednu ili više ciljanih grupa potrošača poduzeće može jasno osmisliti i svoju poslovnu strategiju, naglasak stavlja na želje i potrebe svoje ciljane grupe. Marketinška aktivnost osmišljava se nakon odabira segmenta tržišta u kojoj se naglašavaju karakteristike proizvoda značajne za taj segment tržišta. U novom marketinškom pristupu ne približava se prodavatelj samo potrošaču, već nizom aktivnosti i sam utječe na stvaranje novih navika i potreba kod potrošača. Svojim nastupom na tržištu prema ciljanim grupama poduzeće počinje graditi odnos sa svojim potrošačima pri čemu osiguranje lojalnosti potrošača u posljednje vrijeme postaje najvažniji strateški potencijal. Stalni potrošači za poduzeće su značajniji od potrošača od slučaja do slučaja. Stalnim kontaktom stječu se znanja o potrošaču, mogu se predvidjeti njegove potrebe, može se utjecati na stvaranje novih, stječe se povjerenje potrošača u marku proizvoda, pa će rado kupovati i druge proizvode istog poduzeća. 1.2.3. Pozicioniranje na tržištu Nakon segmentiranja i fokusiranja slijedi faza pozicioniranja na tržištu, a predstavlja niz aktivnosti u osmišljavanju poruke potrošaču o značaju i vrijednosti proizvoda koji se nudi. U ovoj fazi važno je pravilno definirati i odaslati poruku potrošaču, iz koje mora biti jasno da upravo taj proizvod ima prednosti u odnosu na konkurentski proizvod. U ovoj fazi formira se ponuda vrijednosti za ciljane potrošače zavisno o njihovih preferencija. Potrošačima kojima je prioritet cijena naglašava se nabava proizvoda uz najnižu cijenu. Potrošačima koji očekuju dodatnu uslugu i komunikaciju prilikom reklamiranja proizvoda naglasak se stavlja na ostvarenje partnerskog odnosa, a ne jednokratan čin prodaje, naglašava se mogućnost interakcije u kojoj je poduzeće voljno uvažiti primjedbe potrošača i raditi na poboljšanju proizvoda. Potrošačima koji traže najnovija tehnološka dostignuća poruka se šalje sa naglaskom na primijenjenoj tehnologiji na proizvodu i mogućnostima koje u tehnološkom smislu proizvod daje. 2.3. Cijena Poslovni odnos između poduzeća i potrošača stvara se na tržištu obavljanjem transakcije prodaje odnosno kupnje proizvoda. Cijena je među ostalim važan element u odlučivanju potrošača da li će se uključiti u transakciju. Svaka od strana želi ostvariti vlastiti interes.

9

Cilj poduzeća je osiguranje što veće prodajne cijene i ostvarenje što veće dobiti za poduzeće, dok potrošač teži zadovoljiti vlastite potrebe uz što niže troškove. Konačna cijena mora zadovoljiti potrebe jednih i drugih, u protivnom, nema ostvarenja odnosa između poduzeća i potrošača naročito na duži rok. Formiranje cijene proizvoda zavisi o nizu faktora: • Odnos ponude i potražnje • Vrsti proizvoda • Kategoriji potrošača U uvjetima velike potražnje i nedovoljne ponude postoji mogućnost povećanja cijene proizvoda. S druge strane i potražnja za proizvodom može se regulirati cijenom, pa što je cijena niža i potražnja za proizvodom je veća. Proizvodi sličnih karakteristika i za široku upotrebu prodaju se zavisno o cijeni i raspoloživosti, dok kod specifičnih proizvoda koji se međusobno jako razlikuju cijena nije presudan faktor u prodaji. Razlika u definiranju cijene prema vrsti potrošača izrazito je jasna. Kategorizacija prema vrsti potrošača je: • Nepoznati potrošači – cijena se treba odrediti optimalizacijom svih tržišnih aktivnosti • Unaprijed poznati potrošači – cijena se unaprijed dogovara, pa i u procjeni budućih

poslovnih rezultata odstupanja su minorna • Potrošači iz sektora javne potrošnje – cijene su određene na temelju državnih

odluka U svim navedenim uvjetima cijena je limitirana faktorima: • Najniža – cijenom koštanja proizvoda • Najviša – mogućnošću tržišta za njegovom apsorpcijom Ponekad će u cilju osvajanja tržišta poduzeće formirati prodajne cijene ispod troškova proizvodnje (damping cijene). Ovakva politika poduzeća moguća je u kratkom roku, pri čemu se očekuje da će buduće koristi pokriti gubitak u tekućem poslovanju ili prihodi iz drugih poslovnih procesa. Ni izrazito visoke cijene nisu dugoročno održive na tržištu, jer postaju područje jake konkurencije, javljaju se druga poduzeća sa ciljem da također maksimiziraju dobit, automatski mijenja se odnos ponude i potražnje i cijene se moraju snižavati. Ukoliko se radi o specifičnim proizvodima za koja se traže specijalistička znanja, potražnja za proizvodom će opadati, neće se stvarati nove kategorije kupaca i radi se o vrlo ograničenim količinama proizvoda i obavljenim transakcijama kupoprodaje na tržištu. Prodajna cijena proizvoda formira se uvažavajući sve spomenute elemente usklađujući ih sa strategijom poslovanja poduzeća i njegovim osnovnim ciljevima.

10

1.1. Odnosi Odnosi između poduzeća i potrošača stvaraju se na tržištu u uvjetima njihove učestale komunikacije, kada je potrošač poznat poduzeću. U tim uvjetima poduzeće šalje kupcu precizne poruke namijenjene samo njemu. Jednom nakon odabira segmenta potrošača poduzeće se fokusira na njega, osluškuje njegove potrebe i prema tome modificira proizvod, samu poruku o proizvodu, a proizvodi i nove dodatne proizvode. U središtu zanimanja ostaje primarni proizvod, ali se priprema i nudi potrošaču očekivani proizvod, koji uključuje i prateće usluge koje potrošač želi dobiti sa primarnim proizvodom. Upravo razvoj popratnih usluga razlikuje poduzeće i njegov proizvod od proizvoda konkurencije. Za osiguranje lojalnog potrošača sa visokim stupnjem povjerenja u proizvode poduzeća, poduzeće stalno mora ispitivati tržište i u skladu s time intervenirati na samom proizvodu i njegovoj prezentaciji. Na kraju, poduzeće samo stvara potrošače utječući i modificirajući njegove navike i potrebe. Za postizanje ovakvog odnosa sa potrošačem, poduzeće mora kontinuirano ispitivati tržište i ulagati u istraživanje i razvoj. Zdrav odnos poduzeća i potrošača stvara se upravo na primjeni novih znanja. 2. Tržište nabave Tržište nabave definirano je proizvodom koji poduzeće plasira na tržištu i tehnologijom koja se primjenjuje u njegovoj proizvodnji. Analiza tržišta nabave temelji se na istim postavkama kao i analiza tržišta prodaje. Osnovni pojmovi i kod ovog tržišta su: ponuda i potražnja, samo što umjesto pojmom plasman karakterističnim za tržište prodaje baratamo pojmom nabava, umjesto na potrošača ovdje je pažnja usmjerena na dobavljača, glavni predmet istraživanja nije plasman proizvoda, već nabava sirovina, materijala i usluga potrebnih za proizvodnju uz što niže troškove i u količinama i rokovima usklađenim sa vlastitim proizvodnim ciklusom. Na tržištu nabave poduzeće se nalazi u poziciji potrošača. Prije svake nove proizvodnje poduzeće odabire tehnologiju za proizvodnju proizvoda. Tehnologija definira osnovne jedinične vrijednosti inputa potrebnih za proizvodnju proizvoda, odnosno utvrđuje normative u proizvodnji. Pri analizi tržišta nabave svi elementi su poznati, prisutni na tržištu. Najvažnije je odabrati odgovarajuću tehnologiju. Poslovni partneri u nabavi inputa odabiru se po istom kriteriju po kojem na tržištu prodaje potrošači odabiru proizvođača. Kriterij za odabir kombinacija je niza faktora: povjerenje u partnera, cijene, mogućnosti nabave u rokovima i količinama prema vlastitim potrebama proizvodnje, rokovima i načinu plaćanja i dr. Često konkurentska poduzeća zajednički nastupaju prema istom dobavljaču u cilju osiguranja povoljnijih uvjeta nabave.

11

3. Konkurencija Konkurentska društva dio su analize tržišta osobito značajna kod analize tržišta prodaje. Prilikom utvrđivanja tržišta prodaje detaljno se analiziraju značajke proizvoda konkurencije i uvjeta pod kojima se oni plasiraju na tržištu. Pri pozicioniranju na tržištu poduzeće traži onaj segment tržišta u kojoj konkurencije nema ili nije jaka. Ukoliko konkurencija postoji poduzeće stalno mora pratiti aktivnosti konkurencije kako ga ne bi ugrozila njegovu poziciju na tržištu ili ga istisnula sa tržišta. Na području nabave konkurencija je dvojako prisutna. Postoji konkurencija među dobavljačima poduzeća. Poduzeće za svog dobavljača odabire onog koji prema njegovoj politici nabave ispunjava najpovoljnije uvjete, a to nije uvijek samo cijena. Ponekad za osiguranje povoljnijih uvjeta nabave poduzeće koristi i vlastitu konkurenciju, pa tako mogu zajednički nastupiti prema dobavljaču u cilju sniženja cijene ili postizanja povoljnijih uvjeta plaćanja. 4. Utvrđivanje osnovnih poslovnih parametara Nakon analize tržišta slijedi procjena osnovnih parametara poslovanja za određeno vremensko razdoblje i to: • Prihoda – na temelju analize tržišta prodaje • Troškova proizvodnje – na temelju tržišta nabave i usvojenih tehnoloških rješenja Pozicioniranje na tržištu i opredjeljenje za određenu kategoriju ili kategorije kupaca i za njihove potrebe osnova je za procjenu prihoda poduzeća. Kalkulacija prihoda temelji se na procjeni količinskog plasmana proizvoda u određenom vremenskom periodu i jediničnoj cijeni proizvoda. Plasman se utvrđuje nakon detaljne analize tržišta, a nastaje kao: • Zamjena postojećeg proizvoda – zamjenska potražnja • Ponuda novog proizvoda • Povećanje broja potrošača • Povećanje kupovne moći potrošača Zamjenska potražnja odgovara pojmu jednostavne reprodukcije i prisutna je za sve vrste roba koje se kontinuirano koriste, mijenja se samo rok njegove zamjene zavisno o vijeku trajanja proizvoda. Ponuda novog proizvoda podrazumijeva dodatni proizvod koji se potrošaču nudi uz primarni postupno u tijeku stvaranja međusobnih odnosa između poduzeća i potrošača, poduzeće definira samo potrebe potrošača obogaćenom ponudom. Nova potražnja odnosi se na povećanu potražnju zbog većeg broja potrošača ili zbog jačanja njihove kupovne moći. Nova potražnja može biti posljedica i geografskog širenja ponude sa postojećih tržišta na nove lokacije.

12

Troškovi se procjenjuju na temelju potrebnih količina nabave utvrđenih prema normativu za planirani nivo plasmana i nabavnih cijena prisutnih na tržištu. U nabavnu cijenu uključuju se svi zavisni troškovi u svezi sa dobavom i čuvanjem roba potrebnih u procesu proizvodnje, a odnose se na troškove prijevoza, špedicije, carine, skladištenja i druge manipulacije robama. Procjena prihoda i troškova u budućem poslovanju točnija je što kraći period procjene, preporuka je da to ne bude duže razdoblje od pet godina, jer se u tom razdoblju može predviđati sa razumnom sigurnošću. Pri procjeni budućeg poslovanja polazišta su: • Razdoblje procjene budućih efekata • Minimalne, vjerojatne i maksimalne vrijednosti:

� Plasmana � Nabavnih cijena � Prodajnih cijena

Projekcija ekonomskih vrijednosti investicijskog projekta u praksi se radi najmanje za vrijeme u kojem traje povrat tuđih izvora financiranja investicije. Osnovni parametri utvrđuju se u minimalnim, vjerojatnim i maksimalnim vrijednostima iz razloga što svaka projekcija budućih događaja u sebi sadrži dozu neizvjesnosti, pa se preko različitih vrijednosti utvrđuju mogući rasponi u ostvarivanju poslovnih rezultata, od najnepovoljnijih, preko realno očekivanih u uobičajenim uvjetima privređivanja, do iznimno povoljnih uvjeta na tržištu. 5. Sažetak Određivanje poduzeća na tržištu uz usvajanje tehnologije proizvodnje početni su elementi u utvrđivanju poslovne strategije poduzeća. Tržište pri tom treba tretirati kao živi organizam koji se mijenja u zavisnosti od promjena svih sudionika, samog poduzeća, njegovih potrošača te konkurencije i dobavljača. Faze u životnom ciklusu jedinstvene su za sve pojave, pa tako i za tržište, počinje sa uvođenjem, slijedi rast, postizanje zrelosti, nakon čega dolazi prvo do stagnacije a zatim pada. Najveći profit ostvaruje se u fazi rasta i zrelosti. Sa sazrijevanjem tržišta jača i konkurencija, cijene padaju, u fazama stagnacije i pada, poduzeće se priprema za prekid proizvodnje i priprema za nove investicijske zahvate. U cilju što dužeg održanja na tržištu moderno poduzeće okrenuto je dugoročnim ciljevima, stvaranju stalnog lojalnog kupca, sa kojim nema samo jednokratan odnos kroz transakciju kupoprodaje, već stvara partnerski odnos kojim osigurava kontinuirani i siguran priljev prihoda i profita kroz dugoročno razdoblje. Osobita važnost pridaje se stalnom poboljšanju osnovnog proizvoda, te pružanje niza dodatnih usluga kojima se osigurava veća vrijednost za potrošača. Cilj je imati zadovoljnog potrošača, jer proizvod svoju svrhu ne nalazi u procesu proizvodnje već u procesu korištenja.

13

Moderno shvaćanje tržišta u potpunosti je okrenuto potrošaču od samog proizvoda koji nudi do načina na koji ga prezentira, a sve unutarnje organizacione jedinice u funkciji su ostvarenja ovog cilja. U početku poduzeće snima tržište, utvrđuje osnovne grupe potrošača, te nalazi svoj položaj na njemu usredotočujući se na određenu grupu potrošača sa specifičnim potrebama. U daljnjem radu poduzeće uspostavlja odnose sa svim sudionicama na tržištu, posebno sa potrošačima i sam kreira potrebe potrošača nudeći mu na adekvatan način dodatne i nove proizvode. Pravilna ocjena tržišta u svim elementima, plasmanu, cijeni, potrebnim inputima osnov je za izradu ekonomsko financijske analize. Upravo na ovoj analizi utvrđuju se osnovni ekonomski parametri: prihodi i troškovi, te vijek proizvoda.

I. TEHNIČKO TEHNOLOŠKA ANALIZA 1. Uvod Nakon odabira proizvoda koji se nudi tržištu slijedi slijedeći strateški korak za daljnje poslovanje, a to je odabir tehnologije kojom će se proizvoditi proizvod namijenjen tržištu. Odabir tehnologije znači opredjeljivanje za način realizacije finalnog proizvoda, upravo primijenjena tehnologija odgovara na pitanja KAKO će se realizirati proizvod. Tehničko tehnološka analiza interdisciplinarna je aktivnost jer definira odnose u drugim vitalnim funkcijama u poduzeću, a ima i značajan utjecaj na ostvarenje osnovnih ekonomskih parametara. Odabir tehnologije jedna je od najznačajnijih poslovnih odluka o kojoj ovise sve daljnje aktivnosti poduzeća. Tehničko tehnološka analiza treba optimirati inpute i outpute na fizičkoj i financijskoj razini. Na strani inputa stavljaju se u korelaciju materijalni i ljudski potencijali. Output definiraju procesi na tržištima finalnog proizvoda, konkurencije i tehnologije. Nužno je pratiti sva kretanja na tržištu finalnog proizvoda, promjene koje se odvijaju na području smanjenja ili povećanja količinskih zahtjeva za proizvodom, kao i potrebe za njegovom doradom i izmjenom. Potrebno je pratiti i tehnološki razvoj, kako jednom odabrana i primijenjena tehnologija ne bi vremenom postala tehnološki zastarjela i neproduktivna. Upravo u trenutku odabira tehnologije utvrđuje se i ekonomski vijek investicijskog projekta, jer isti ovisi prvenstveno o potrebi tržišta za proizvodom i vijeku ekonomske i tehnološke upotrebe odabranog tehničko tehnološkog rješenja.

14

1. Izbor tehnologije Ključan trenutak u daljnjoj sudbini Projekta je izbor tehnologije u procesu proizvodnje. Izbor tehnologije strateška je odluka poduzeća, jer se temelji na njegovom poimanju o načinu proizvodnje finalnog proizvoda, kao i načinu na koji se žele zadovoljavati potrebe potrošača, a uveliko ovisi o raspoloživim financijskim sredstvima i ljudskim resursima, te mjestu koje poduzeće želi imati u tehnološkom razvoju. Poduzeća dijelimo na pasivne i aktivne korisnike tehnologije. Pasivni korisnici tehnologije koriste tehnologiju na tržištu, a aktivni korisnici uključuju se u njenom daljnjem razvoju. I jedni i drugi trebaju kontinuirano pratiti tržišna kretanja na području tehnologije kako bi izbjegli poziciju korisnika zastarjele tehnologije, koja znatno snižava produktivnost, a nerijetko skraćuje i vijek Projekta zbog nemogućnosti udovoljavanja zahtjevima tržišta. Zbog velike konkurencije i brzog zasićenja tržišta jednom ponuđenim proizvodom, svako poduzeće mora osigurati tehnologiju koja će osigurati daljnje dorade proizvoda i njegove modifikacije, kako bi udovoljile izmijenjenim zahtjevima tržišta za proizvodom. Ponuđena tehnologija na tržištu dijeli se u tri kategorije: • Standardizirana tehnologija – primijenjena tehnologija sa velikom referentnom

listom, najmanjim rizikom i najvećom konkurencijom. Prodavatelj tehnologije voljan je surađivati sa investitorom i usavršavati postojeće tehnološko rješenje.

• Nova tehnologija koja je razvijena i primijenjena – radi se o tehnologiji koja je još uvijek u fazi uvođenja i praktične primjene, rizik je u odnosu na standardiziranu tehnologiju nešto veći, ali je i cijena niža, jer je prodavatelju tehnologije cilj dobivanje dodatnih referenci

• Nova tehnologija koja je razvijena ali nije primijenjena – radi se o tehnologiji sa najvećim rizikom, kojeg je najčešće voljan podijeliti prodavatelj tehnologije sa kupcem. Ova tehnologija ujedno predstavlja mogućnost ostvarenja velike konkurentske prednosti ukoliko se u primjeni tehnologija pokaže znatno boljom od postojeće standardizirane tehnologije.

1. Tehnološki proces Na temelju odabrane tehnologije utvrđuje se tehnološki proces. Osnovni parametri koji definiraju proizvodnu funkciju su:

a. Kapacitet b. Materijalni i radni inputi c. Normativi d. Kontrola e. Zaštita okoliša

15

Ekonomsko financijske posljedice odabrane tehnologije očituju se kroz: • Vrijednost investicijskog ulaganja u dugotrajnu imovinu i obrtna sredstva • Cijenu koštanja finalnog proizvoda • Produktivnost • Mogućnost zadovoljavanja tržišta proizvodom u odgovarajućoj količini i kvaliteti 3.1. Kapacitet Kapacitet je sposobnost osiguranja odgovarajuće količine proizvoda i predstavlja ograničavajući faktor u proizvodnji. Raspoloživi kapacitet definiran je osnovnim raspoloživim elementima: • Opremom i strojevima • Radnom snagom • Zalihama sirovine i materijala • novcem Raspoloživa tehnologija može proizvoditi određen broj proizvoda u određenom vremenu uz osiguranje ostalih potrebnih elemenata. Raspoloživi ljudski resursi i njihova struktura bitna su odrednica u korištenju tehnologije. Upravo kombinacija ljudskog potencijala i raspoložive opreme i strojeva, te materijala koji se koriste određuje proizvodni kapacitet proizvodnje. 3.2. Materijalni i radni inputi Materijalni i radni inputi su ulaganja u proizvodni proces, kombinacijom kojih se u procesu proizvodnje stvaraju konačni proizvodi namijenjeni tržištu. Materijalne inpute možemo podijeliti na dugotrajnu imovinu i sirovine, materijal, energiju i ostali pomoćni materijal. Dugotrajna imovina odnosi se na ulaganja u nematerijalnu i materijalnu dugotrajnu imovinu koja čini sastavni dio odabranog tehničko tehnološkog rješenja, a predstavljaju je licence, ulaganja u razvoj i znanja, građevinski objekti i oprema. Ova ulaganja sastavni su dio vrijednosti investicije. Vijek trajanja određen je prema vijeku predviđene proizvodnje proizvoda, a ovisi o potrebi tržišta za proizvodom, kao i o roku upotrebe tehnologije. Ovaj dio materijalnih resursa postupno u cijelom vijeku uporabe prenosi dio svoje vrijednosti na finalne proizvode koji nastaju u procesu proizvodnje. Vrijednost dugotrajne imovine utvrđuje u postupku ispitivanja i istraživanja tržišta, kada se prikuplja detaljna tehnološka dokumentacija. Prije izrade Investicijske studije rade se idejna rješenja koja sadrže grubu procjenu troškova, a na temelju opisa nekretnina i opreme.

16

Nakon toga slijedi izrada idejnog projekta, koji je podloga za izradu investicijske studije, a sadrži podatke o prostornom, funkcionalnom, tehnološkom rješenju objekta i opremi potrebnoj u poslovnom procesu. Osim utvrđivanja vrijednosti potrebne dugotrajne imovine, nužno je predvidjeti i potrebna dodatna ulaganja u opremu i nekretnine, bilo u vidu investicijskog održavanja ili dodatnih investicija za vrijeme ekonomskog vijeka projekta, a u svrhu pravilnog predviđanja izdataka u vijeku trajanja Projekta. Na odabir tehnologije sa aspekta dugotrajne imovine utjecaj imaju slijedeći elementi: • cijena nekretnina i opreme • procijenjena dodatna ulaganja u dugotrajnu imovinu • tehnološki status odabranog tehničkog rješenja i procijenjeni vijek trajanja • položaj na području tehnološkog razvoja koji poduzeće želi zauzeti na tržištu • zahtjevi potrošača koje poduzeće želi zadovoljiti ( stalno usavršavanje proizvoda ili

prodaja u osnovnom obliku) Sirovine, materijali, pomoćni materijali i energija drugi su dio materijalnih inputa koji se kontinuirano koriste u proizvodnom procesu i brzo mijenjaju svoj oblik i iz sirovine i materijala preoblikuju se u finalni proizvod. Po osnovnim svojstvima predstavljaju tekuću imovinu ( brzo mijenjaju pojavni oblik), a po svom značaju imaju karakteristike trajne imovine, budući je u procesu proizvodnje uvijek prisutan odgovarajući nivo zaliha, pa je nužno ova sredstva osigurati iz dugoročnih izvora. Prilikom izrade investicijskog projekta nužno je utvrditi inicijalno potreba trajno obrtna sredstva za početak poslovne aktivnosti, kao i potreban nivo ovih sredstava u svim narednim fazama proizvodnje za vrijeme trajanja Projekta. Odabir tehnologije sa aspekta inputa kratkotrajne materijalne imovine vodi računa o slijedećem: • dostupnosti i raspoloživosti na tržištu • cijeni Radni input odnosi se na korišteni ljudski potencijal. Odabir tehničko tehnoloških rješenja u velikoj mjeri određen je raspoloživim ljudskim resursima, te znanjima i vještinama kojima raspolažu. Razvijenije tehnologije u pravilu iziskuju manji broj djelatnika sa specijalističkim vještinama i znanjima.

17

3.3. Normativi Normativi su mjera količine i kvalitete svih inputa za ostvarenje određenog nivoa outputa u određenom vremenskom periodu, predstavljaju protokole proizvodnje sa točno utvrđenim količinskim i vrijednostima inputa po vrstama za osiguranje određene količine i vrste outputa. Normativi se utvrđuju unutar poduzeća za svaku vrstu proizvoda i osnova su za planiranje potrebnih količina repro materijala i ljudskih potencijala u svakoj fazi proizvodnje, te cijene koštanja i troškova proizvodnje. Normativi ovise o izabranom tehničko tehnološkom rješenju, a treba ih mijenjati u skladu sa promjenama u korištenoj tehnologiji. Modernizacija tehnologije uglavnom znači skraćivanje ciklusa proizvodnje, uštede na repromaterijalu i slično. S druge strane dotrajala i zastarjela oprema utječe na povećanje škarta, zastoje u proizvodnji , veće troškove oko održavanja i slično. 3.4. Kontrola Sastavni dio svakog tehničko tehnološkog rješenja je osiguranje sistema kontrole kojom se osigurava zagarantirana kvaliteta proizvoda. Kontrolom se utvrđuje da li proizvod zadovoljava proklamirane standarde. Kontrola se obično obavlja sistemom uzoraka. U slučaju utvrđivanja odstupanja od zadanih standarda pristupa se korekciji u cilju postizanja zagarantirane kvalitete. Kontrola se obavlja kroz tri faze: • Promatranje • Usporedbu • Odlučivanje o promjenama U procesu promatranja kontinuirano se kontrolira postignuta kvaliteta proizvoda. U slučaju utvrđivanja odstupanja ispituju se razlozi odstupanja i uspoređuju sa redovitim procesima proizvodnje. Konačno ako se utvrdi da su odstupanja veća od uobičajenih treba utvrditi mjere za otklanjanje odstupanja. 3.5. Zaštita okoliša Svako tehničko tehnološko rješenje mora osigurati sagledavanja njenog utjecaja na okoliš. Ukoliko tehnološki proces na bilo kakav način ima utjecaja na okoliš nužno je utvrditi aktivnosti za otklanjanje štetnih utjecaja. Osiguranje zaštite okoliša iziskuje dodatna financijska sredstva, pa stoga predstavlja sukob interesa između društvenog i interesa investitora. Investitor jer zainteresiran proizvoditi uz što niže troškove ulaganja, a društveni interes je očuvanje čistog okoliša. Zbog troškovnog aspekta i značaj funkcije zaštite okoliše više je zastupljen u razvijenijim gospodarstvima. U okviru aktivnosti na zaštiti okoliša prati se utjecaj tehničko tehnoloških rješenja na: • Iscrpljivanje prirodnih resursa sirovinom koja se koristi u proizvodnom ciklusu • Utjecaj otpada u proizvodnji na okoliš, te način njegovog zbrinjavanja • Utjecaj buke na okoliš i njenu floru i faunu, i dr.

18

1. Sažetak Odabir tehničko tehnološkog rješenja sastavni je dio strateškog odlučivanja, izuzetno je važan korak u realizaciji investicijskog projekta jer ima utjecaj na poslovne procese u poduzeću i ostvarenje svih relevantnih ekonomskih parametara u poslovanju. Prilikom odabira tehnologije poduzeće je limitirano nizom faktora: • Raspoloživim ljudskim resursima i njihovim znanjima i vještinama • Financijskim mogućnostima • Raspoloživom tehnologijom na tržištu • Ograničenjima društvenih struktura Osnovni strateški ciljevi imaju daljnji utjecaj na odabir tehnologije: • Proizvod i potrošači kojima je proizvod namijenjen • Pozicija koju poduzeće želi osigurati na tržištu s aspekta korištenih tehnoloških

rješenja • Vijek Projekta Svakako da će na odabir tehnologije bitno utjecati vrsta proizvoda koja se proizvodi i prioriteti potrošača, željena pozicija poduzeća kao aktivnog ili pasivnog korisnika tehnologije, te osnovna svrha Projekta i predviđeni vijek Projekta. Definiranje osnovne poslovne aktivnosti, te zatim odabir tehničko tehnološkog rješenja uvjetuju sve daljnje poslovne aktivnosti i osnova su za utvrđivanje svih relevantnih ekonomskih parametara, te konačno utvrđivanje ekonomske isplativosti Projekta.

19

I. EKONOMSKO – FINANCIJSKA ANALIZA

1. Analiza sredstava Za obavljanje poslovne aktivnosti poduzeće koristi poslovna sredstva u različitim oblicima. Sredstva poduzeća imaju različita obilježja i ulogu u formiranju finalnog proizvoda i egzistenciji poduzeća. Osnovna podjela sredstava temelji se na vijeku trajanja i brzini mijenjanja pojavnog oblika, a definiramo ih kao: • Osnovna sredstva – stalna sredstva • Obrtna sredstva – tekuća sredstva Struktura osnovnih i obrtnih sredstava različita je za različite gospodarske grane, pa tako proizvodne djelatnosti karakterizira više učešće osnovnih sredstava u ukupnim sredstvima od poduzeća koja se bave trgovinom i uslužnom djelatnošću. Paralelno sa poslovnom aktivnošću sredstva poduzeća mijenjaju svoj oblik i prelaze iz jednog u drugi pojavni oblik sredstava. Poslovna politika poduzeća mora težiti osiguranju optimalnog nivoa i omjera sredstava prema vrstama za osiguranje poslovnih aktivnosti. Prilikom ulaska u investicijski projekt definira se proizvod i tržište za taj proizvod, te tehnologija rada iz koje slijedi i utvrđivanje potrebnih sredstava za realizaciju projekta. Vrijednost potrebnih sredstava ujedno je vrijednost investicijskog zahvata. 1.1. Osnovna sredstva Osnovna sredstva su dio imovine poduzeća koja se dugoročno koriste u nizu poslovnih ciklusa. Vrijednost dugotrajne imovine uglavnom je visoka i nabavka stvari dugotrajne imovine obavlja se iz vlastitih i dugoročnih izvora financiranja, budući su efekti od investiranja u dugotrajnu imovinu znatno sporiji od obrtnih sredstava. Iz istog razloga se i troškovi nastali u svezi s njima postupno ugrađuju u poslovanje poduzeća putem amortizacije. Dugotrajna imovina ima dva pojavna oblika: 1.1.1 Nematerijalna imovina 1.1.2 Materijalna imovina

20

1.1.1. Dugotrajna nematerijalna imovina Nematerijalna imovina nema opipljiv pojavni oblik, u svojoj suštini predstavlja tekuće i minule troškove nastale u realizaciji usluga, procesa i proizvoda, a koji su nužni za odvijanje poslovnih aktivnosti poduzeća. Osnovne grupe nematerijalne imovine su: 1.1.1.1. Osnivački izdaci 1.1.1.2. Istraživanje i razvoj 1.1.1.3. Patenti, licence, koncesije, zaštitno znakovlje i ostala prava 1.1.1.4. Goodwill Nematerijalna imovina 1.1.1.1. do 1.1.1.3. ima cijenu koštanja, bilo da je nastala kupnjom na tržištu ili je dio poslovnog procesa poduzeća. U investicijskom elaboratu potrebno je definirati onu nematerijalnu imovinu koja je nužna za realizaciju projekta. U našem primjeru predviđeno je ulaganje u nematerijalnu imovinu u visini od 100 tisuća kn, a odnosi se na troškove, za izradu izvedbenih projekata i dozvola koje je potrebno prikupiti od nadležnih institucija, te za nabavu informatičkog programa za praćenje poslovnih procesa. 1.1.1.1. Osnivački izdaci Osnivački izdaci su troškovi koji nastaju u procesu osnivanja poduzeća, jednokratni su i nakon određenog razdoblja kroz postupak amortizacije prevaljuju se na troškove poslovanja i prestaju postojati kao dio dugotrajne nematerijalne imovine. Klasični primjeri osnivačkih izdataka su izdaci za izradu osnivačkih akata i studija osnivanja, izdaci za izradu projekata, osposobljavanje zaposlenika za specijalne poslovne procese, te administrativni troškovi prilikom osnivanja. 1.1.1.2. Istraživanje i razvoj Istraživanje i razvoj izuzetno je značajan aspekt u poslovanju i budućem životu poduzeća. Da bi poduzeće osiguralo zadovoljavajuću poziciju na tržištu stalno mora unaprjeđivati vlastiti poslovni proces. Razvoj i istraživanje organizira se uglavnom kroz službe čiji je zadatak raditi na unapređenju postojećih proizvodnih ciklusa i proizvoda, te traženju novih. Razvoj i istraživanje ima za cilj: • Povećanje učinka – veća brzina u poslovanju • Sniženje troškova – manji ulazni troškovi • Modificiranje proizvoda – prilagodba proizvoda potrebama tržišta • Lansiranje novog proizvoda

21

Sve ove aktivnosti važne su za osiguranje stabilnog poslovanja poduzeća i sigurnog položaja na tržištu. Za razliku od osnivačkih izdataka koji su jednokratni i zatim se gube iz strukture imovine poduzeća, poželjno je da su troškovi istraživanja i razvoja uvijek prisutni. Funkcija istraživanja i razvoja kontinuirano mora biti prisutna u poduzeću, upravo u doba najvećeg prosperiteta poduzeće treba izdvajati najveća sredstva za istraživanje i razvoj, kako bi ga pripremio za silaznu fazu kada potreba tržišta za proizvodom jenjava ili se gubi, i omogućio mu ponovni uzlet novim ili modificiranim proizvodom. 1.1.1.3. Patenti, licence, koncesije, zaštitno znakovlje i ostala prava Ovaj vid imovine predstavlja dio tuđih postignuća i rezultat je tuđeg uloženog rada u istraživanje i razvoj, koji su nužni za realizaciju poslovnog ciklusa i plasiranje finalnog proizvoda na tržište. Korištenje patenata, licenci, koncesija, zaštitnog znakovlja i ostalih prava regulira se ugovorno između davatelja i korisnika uglavnom na određeni broj godina. 1.1.1.4. Goodwill Goodwill nastaje uglavnom u postupku stjecanja poduzeća, kada je cijena gospodarske cjeline veća od razlike između tržne vrijednosti imovine i obveza poduzeća. Ta razlika je goodwill, a predstavlja nemjerljivu vrijednost poduzeća koja ima utjecaj na poslovanje. Kada je riječ o goodwillu najčešće se radi o: • Povjerenju kupaca • Prepoznatljivoj kvaliteti proizvoda • Povjerenju dobavljača i kreditora i sl. Goodwill je kategorija dugotrajne nematerijalne imovine koja se stječe naknadno, nakon osiguranja prepoznatljivog mjesta na tržištu. 1.1.2. Dugotrajna materijalna imovina Dugotrajna materijalna imovina ima materijalni oblik, a koristi se za: • Stvaranje finalnog proizvoda za tržište • Praćenje poslovanja u poduzeću • Osiguranje stvari za zaposlenike potrebnih za nesmetano odvijanje poslovnih

aktivnosti Dugotrajna materijalna imovina je alat kojim se realizira finalni proizvod i koristi se u nizu poslovnih ciklusa. Do njegove zamjene najčešće dolazi zbog tehnološke zastarjelosti imovine.

22

Dugotrajna materijalna imovina dijeli se po vrstama na: • Zemljište • Građevine • Postrojenja i opremu • Alate, pogonski i uredski namještaj • Višegodišnje nasade i osnovno stado Prilikom ulaska u investicijski zahvat nakon definiranja proizvoda odabire se odgovarajuća tehnologija, te je ona temelj definiranja dugotrajne imovine potrebne za početak poslovne aktivnosti. Investitor iz našeg primjera mora sagraditi proizvodni pogon i opremiti ga prema usvojenoj tehnologiji obrazloženoj u poglavlju III. Specifikacija potrebnih sredstava za dugotrajnu materijalnu imovinu po vrstama je: Vrsta dugotrajne imovine Iznos u 000 kn • Zemljište 400 • Proizvodni pogon 2.800 • Oprema za proizvodnju 750 • Oprema za potrebe zaposlenih 50 • Ukupno dugotrajna materijalna imovina 4.000 1.2. Obrtna sredstva Obrtna ili tekuća sredstva su sredstva koja brzo mijenjaju pojavni oblik i iz jednog oblika prelaze u drugi. Osnovna podjela obrtnih sredstava je: • Zalihe koje dalje dijelimo na:

� Sirovine i materijal � Nedovršenu proizvodnju � Gotovi proizvod � Robu u trgovini

• Potraživanja koja se dalje razvrstavaju na: � Potraživanja od kupaca � Potraživanja za dane depozite i pozajmice � Potraživanja od države i državnih institucija � Potraživanja od zaposlenih

• Novac

23

Reproduktivni ciklus obrtnih sredstava započinje kupnjom potrebnih roba i usluga na tržištu za početak proizvodnje i angažiranjem zaposlenika. Zaliha materijala i sirovina nakon procesa proizvodnje postaje roba koja se prodajom pretvara u potraživanje, a nakon naplate, potraživanje postaje novac. Svaki od pojavnih oblika obrtnih sredstava različitog je stupnja likvidnosti, a mjeri se brzinom pretvaranja tog oblika sredstava u novac. Pa tako zalihe trebaju najduži rok da postanu novac, one se moraju pretvoriti u potraživanje da bi nakon toga postale novac. Utvrđivanje dana vezivanja svakog od pojavnih oblika obrtnih sredstava od izuzetne je važnosti za pravilno utvrđivanje potrebnih obrtnih sredstava, a ovisi o nizu faktora: • Mogućnosti nabave sirovina i materijala, te njegovom vijeku trajanja • Dužini trajanja proizvodnog ciklusa • Načinu prodaje i roku valjanosti gotovog proizvoda • Dogovorenim rokovima naplate potraživanja Nabava materijala može se obavljati posebno za svaki proizvodni ciklus ili odjednom za duži period. Politika nabave materijala zavisi od dostupnosti roba na tržištu, uvjetima dobavljača, načinima dopreme i prometnoj udaljenosti. Dužina samog proizvodnog ciklusa diktira dane vezivanja zaliha u ciklusu proizvodnje. Vrijeme zadržavanja gotovih proizvoda na zalihi ovisi o mnogo čimbenika. Ukoliko se radi o brzo kvarljivoj robi onda je vrijeme zadržavanja robe na zalihi iznimno kratko. Važan uvjet je i kurentnost robe na tržištu, roba za kojom postoji velika potražnja kraće se zadržava na zalihi od ostale robe. Način prodaje bitan je element u utvrđivanju dana vezivanja zaliha, ukoliko se proizvodnja odvija za unaprijed poznatog kupca, gotovi proizvodi se niti ne zadržavaju na zalihi, dok se u drugim slučajevima to događa. Potraživanja od kupaca naplaćuju se u rokovima dogovorenim sa partnerom, a često zbog financijske nediscipline na tržištu dani vezivanja potraživanja su znatno duži. Prilikom ugovaranja uvjeta prodaje, poduzeće treba voditi računa o rokovima plaćanja ugovorenim sa dobavljačem, te dužinom proizvodnog ciklusa, i prema tim rokovima uskladiti valutiranje potraživanja od kupaca, kako samo ne bi postalo kreditor svojih kupaca preko pretjerano dugih rokova naplate potraživanja. Potrebna obrtna sredstva za poslovni proces zovu se i trajno obrtna sredstva, jer makar imaju karakter obrtnih sredstava koja stalno mijenjaju pojavni oblik, nužna su u određenim veličinama u svakom pojavnom obliku kontinuirano, kako bi se osigurao poslovni ciklus, pa s tog stanovišta za poduzeće imaju karakter stalnosti. Metodologija izračuna obrtnih sredstava i izvora njihova financiranja utvrđuju se na nivou godine, a zatim se korigira koeficijentom obrtaja za svaki pojavni oblik, kako bi se dobila vrijednost novca koju je potrebno u svakom momentu imati angažiranog u procesu poslovanja.

24

1.2.1. Vrste obrtnih sredstava Visina obrtnih sredstava temelji se na dva osnovna elementa: • Vrijednosti roba i usluga koji se nabavljaju na tržištu i • Danima vezivanja Izračun obrtnih sredstava po pojavnim oblicima temelji se na slijedećim postavkama: Zalihe - uključuju sve troškove poslovanja vezane za proizvodni proces. U ovu grupu obrtnih sredstava osim sirovina i materijala uključene su sve direktne i indirektne usluge, nematerijalni troškovi, plaće, troškovi financiranja. Nivo troškova koji se uključuje u vrijednost zaliha zavisi o statusu zaliha: • zalihe sirovine i materijala - troškovi sirovina i materijala, • zaliha u proizvodnji - vrijednost sirovina i materijala, ostali materijalni troškovi

(pomoćni materijal, energija i proizvodne usluge), i plaće proizvodnih radnika • zaliha gotove robe – zaliha u proizvodnji, ostale plaće, ostali neproizvodni troškovi,

rashodi financiranja • zaliha trgovačke robe – nabavna vrijednost robe Utvrđena vrijednost zaliha na godišnjem nivou korigira se za koeficijent obrtaja. Potraživanja od kupaca - podrazumijevaju ukupnu godišnju vrijednost prodaje proizvoda, uvećano za porez na dodanu vrijednost, korigirano danima naplate potraživanja. Novac - predstavlja iznos novca koji je potreban za nesmetano odvijanje reprodukcijskog ciklusa, a izračunava se kao potraživanje od kupaca. Evidentan je značaj brzine obrtaja svakog od pojavnih oblika obrtnih sredstava. Brži obrtaj uvjetuje kraće zaleđivanje novčanih sredstava u drugim nenovčanim oblicima, odnosno zahtjeva manja ulaganja u obrtna sredstva. Među ostalim ciljevima, svako poduzeće teži ostvarenju što veće aktivnosti obrtnih sredstava, pa je često to jedna od mjera kojom se poboljšava likvidnost poduzeća. Proračun obrtaja kratkoročne imovine temelji se na slijedećim postavkama: • Zalihe – tehnologija i vrsta proizvodnje, način nabave i prodaje • Kupci – ugovoreni rokovi naplate Za naš primjer korišteni su slijedeći elementi: Zalihe - prema tehnološkom procesu razvrstane su na zalihe sirovina i materijala, zalihe proizvodnje i zalihe gotovih proizvoda. Proizvodni ciklus traje 5 dana i to je vrijeme vezivanja zaliha u proizvodnji. Predviđeno vezivanje zaliha materijala i gotovih proizvoda iznosi 30 dana; Potraživanja od kupaca - očekivani dani naplate od kupaca su 45 dana, ovi rokovi temelje se na proučavanju tržišta prodaje sličnih i istih proizvoda, te obavljenim preliminarnim razgovorima sa kupcima; Novac - predviđeno je vezivanje novca od 3 dana.

25

1.2.2. Izvori financiranja obrtnih sredstava Obrtna sredstva u praksi se ne plaćaju odmah prilikom nabave već postoji vremenska zadrška od trenutka nabave do samog plaćanja obveze, dakle obrtna sredstva se financiraju iz kratkoročnih izvora: • Dobavljači – za nabavku roba i usluga • Zaposlenici – za plaće • Amortizacija – zamjena dotrajalih osnovnih sredstava • Kreditne institucije – za kamatu • Država i državne institucije – za poreze i doprinose Izračun izvora financiranja obrtnih sredstava obavlja se po istoj metodologiji kao izračun potrebnih obrtnih sredstava: Dobavljači - predstavljaju vrijednost ukupnih materijalnih i nematerijalnih troškova, uvećano za porez na dodanu vrijednost i korigiran za dane plaćanja obveza prema dobavljačima ; Zaposlenici – su izvor financiranja po osnovu plaća. Plaće se isplaćuju uglavnom sa za zadrškom od mjesec dana ukoliko se radi o jednoj mjesečnoj isplati plaća, ili 15 dana ukoliko poduzeće obavlja isplatu plaće dva puta mjesečno; Amortizacija – je obračunski trošak koji nema utjecaja na likvidnost, predstavlja osiguranje jednostavne reprodukcije, odnosno zamjenu dotrajale dugotrajne imovine na istom nivou. Kako se dugotrajna imovina ne kupuje dnevno u praksi je uobičajeno kod kalkuliranja amortizacije kao izvora financiranja koristiti koeficijent obrtaja 2; Kreditne institucije – odnose se na obveze prema kreditoru za kamate po kreditima. Izračun dana vezivanja temelji se na ugovorenim rokovima izmirenja obveza po kreditima; Država i državne institucije – odnosi se na obvezu za poreze, porezi se plaćaju sa zadrškom od mjesec dana. U našem primjeru izračun izvora financiranja obrtnih sredstava temelji se na slijedećim vrijednostima: Dobavljači - Obveze prema dobavljačima trebaju se platiti u roku od 60 dana, ovaj rok utvrđen je nakon proučavanja tržišta nabave i obavljenih pregovora sa potencijalnim dobavljačima; Zaposlenici – prema poslovnoj politici plaće se namjeravaju isplaćivati jednom mjesečno; Kreditori – planirano je zaduživanje kod poslovne banke za dugoročni kredit uz kvartalnu otplatu kredita;

26

Država i državne institucije – izvor su financiranja obrtnih sredstava za obveze za porez na dobit i porez na dodanu vrijednost. Obveza isplate ovih sredstava je jednom mjesečno. Porez na dobit planiran je u visini 20% bruto dobiti, a porez na dodanu vrijednost izračunat je u visini od 22% na ostvarenu razliku između prihoda i poslovnih rashoda bez troškova amortizacije i plaća. 1.2.3. Trajno obrtna sredstva Razlika između potrebnih obrtnih sredstava i izvora financiranja za obrtna sredstva predstavlja trajna obrtna sredstva za koja poduzeće mora osigurati sredstva financiranja prije početka proizvodnog ciklusa. U našem primjeru u prvoj godini poslovanja potrebna trajna obrtna sredstva iznose 1.390 tisuća kn i sastavni su dio investicije. U nastavku slijedi tabela 1 u kojoj je prikazan izračun potrebnih obrtnih sredstava po godinama. Osnovne vrijednosti prema prethodno obrazloženoj metodologiji korišteni su iz računa dobiti i gubitka – tabela 9. Izračun potrebnih obrtnih sredstava Tabela 1 u 000 kn Dani Opis Koj. GODINE Vez. obrt. 1 2 3 4 5

1. Zalihe 1.708 1.796 1.873 1.955 2.041 30 1.1. Zaliha materijala 12,00 630 662 695 729 766

5 1.2. Zaliha nedovr.proizv. 72,00 124 131 137 143 150 30 1.3. Zaliha gotove robe 12,00 953 1.003 1.042 1.083 1.125 45 2. Potraživanja od kupaca 8,00 1.866 1.959 2.057 2.160 2.268

3 3. Novac 120,00 124 131 137 144 151 A UK. OBRTNA SREDSTA 3.698 3.885 4.068 4.259 4.460

60 4. Dobavljači 6,00 2.011 2.111 2.217 2.328 2.444 30 5. Plaće 12,00 108 120 120 120 120

180 6. Amortizacija 2,00 72 72 72 72 58 90 7. Rash.finan. 4,00 64 52 39 26 10 30 8. Porez na dobit 12,00 11 11 14 17 21 30 9. Porez na dodanu vrijedn. 12,00 43 45 47 50 52

B IZVORI IZ POSLOVANJA 2.308 2.411 2.509 2.612 2.705

C TRAJNO OBRTNA SREDSTVA 1.390 1.474 1.559 1.647 1.754

D INVESTICIJA U OBRTNA SRED. 1.390 84 84 89 107 Za naš investicijski projekt za predviđeni nivo poslovanja potrebno je angažirati u prvoj godini poslovanja 3.698 tisuća kn obrtnih sredstava svih vidova za jedan reproduktivni ciklus.

27

Dio potrebnih obrtnih sredstava financirati će se iz kratkoročnih izvora, koji su definirani u točki B u visini od 2.308 tisuća kn. Radi se o obvezama koje se ne izmiruju odmah u trenutku nabave roba i usluga već uz vremensku odgodu. Trajno obrtna sredstva predstavljaju razliku između potrebnih obrtnih sredstava i izvora njihova financiranja (A-B) i predstavljaju visinu sredstava koju poduzeće mora samo financirati iz vlastitih sredstava ili iz dugoročnih izvora, u našem primjeru u prvoj godini poslovanja za obrtne svrhe potrebo je osigurati 1.390 tisuća kn. Interes je svakog poduzeća skratiti dane vezivanja kod obrtnih sredstava i produljiti rokove za izmirenje vlastitih obveza, na taj način smanjuje se vrijednost potrebnog vlastitog angažiranja sredstava ili angažiranja iz dugoročnih izvora za trajno obrne svrhe. Ovo je osobito interesantno, jer je u pravilu financiranje iz obrtnih izvora beskamatno, ukoliko se radi o dogovorenim rokovima. Također povećanom aktivnošću obrtnih sredstava moguće je nadoknaditi razliku nastalu zbog smanjenja prodajnih cijena. Podatak u točki D govori o potrebnom dodatnom angažiranju obrtnih sredstava u narednim godinama poslovanja. Do povećanja potrebnog angažiranja sredstava dolazi zbog povećanog obima poslovanja. U uvjetima poslovanja na istom nivou i uz iste uvjete u narednim godinama ne bi bilo potrebe dodatnog angažiranja sredstava u obrtne svrhe. U slučaju smanjenja proizvodnje podatak u točki D bi bio negativan, što znači smanjenje potrebnog angažiranja sredstava. U našem primjeru predviđen je rast proizvodnje i prodaje 5% godišnje, pa je to razlog potrebnog dodatnog angažiranja obrtnih sredstava.

28

1. Vrijednost investicije Na temelju proračuna potrebnih sredstava u osnovna i obrtna sredstva izračunata je ukupna vrijednost investicijskog projekta. Ukupna vrijednost investicijskog zahvata iz primjera iznosi 5.490 tisuća kn, od čega za dugotrajnu imovinu treba izdvojiti 4.100 tisuća kn, a za obrtne svrhe 1.390 tisuća kn. Ukupna vrijednost investicije Tabela 2 u 000 kn Vrsta Nabavna Radova cijena

A DUGOTRJANA IMOVINA 4.100

I NEMATERIJALNA IMOVINA 100 1. Projekti i dozvole 40 1. Informatički program 60

II MATERIJALNA INOVINA 4.000 1. Zemljište 400 2. Građevinski objekt 2.800 3. Oprema za proizvodni pogon 750 4. Oprema za potrebe zaposlenika 50

B OBRTNA SREDSTVA 1.390

C. UKUPNA VRIJEDNOST INVESTICIJE 5.490 2. Izvori financiranja Za realizaciju investicijskog projekta potrebno je osigurati izvore financiranja za dugotrajna i obrtna sredstva koja se ne financiraju iz tekućeg poslovanja. Sredstva se osiguravaju iz vlastitih i tuđih izvora. Vlastita sredstva odnose se na kapital poduzeća, te dodatna bespovratna ulaganja. Tuđi izvori mogu biti dugoročni i kratkoročni. U pravilu investicijski projekti financiraju se iz dugoročnih izvora, koji se uglavnom pojavljuju u obliku dugoročnih financijskih kredita i robnih kredita dobavljača.

29

Interes kreditora za ulaganje u projekt ovisi o ocjeni sigurnosti da će se uložena sredstva vratiti uz kondicije predviđene ugovorom. Stupanj rizika među inim utvrđuje se i spremnošću samog nosioca investicije da učestvuje u financiranju projekta, kao i zainteresiranošću drugih kreditora da učestvuju u projektu. U našem primjeru predviđeno je financiranje investicije na slijedeći način: Izvori sredstava Iznos u Struktura 000 kn • Vlastiti izvori 2.490 45,4% • Dugoročni kredit banke 3.000 54,6% • Ukupno 5.490 100,0% Nadalje predviđeno je da će banka odobriti kredit na rok od 5 godina uz kamatnu stopu od 9% godišnje i kvartalni način otplate. 3. Analiza radne snage Jedan od najvažnijih elemenata za uspjeh investicijskog projekta je kvalitetan odabir zaposlenika. Struktura zaposlenih i međuljudski odnosi bitan su subjektivni element u realizaciji poslovnih zadataka. Osnovni elementi kvalitetno odabranog ljudskog potencijala su primjereno znanje i sposobnost poslovodstva. Važna je usklađenost raspoloživog ljudskog potencijala po stručnom profilu sa potrebama posla, a dobri međuljudski odnosi i zadovoljni zaposlenici u velikoj mjeri pridonose povećanju učinkovitosti. Nadalje nužno je stalno ulagati u znanje zaposlenika, što se ostvaruje putem seminara, radionica, dodatnog školovanja i prekvalificiranja. Vrijednost raspoloživog ljudskog potencijala teško je kvantificirati, zbog niza subjektivnih elemenata koji imaju utjecaj na poslovanje poduzeća, međutim za potrebe investicijskog projekta utvrđuju se osnovni parametri : • Struktura zaposlenika po stručnoj spremi • Struktura zaposlenika po dobi • Struktura zaposlenika po godinama staža • Cijena rada individualna i prosječna za grupu i poduzeće u cjelini. U zavisnosti sa prirodom investicijskog projekta i raspoloživom tehnologijom utvrđuje se potreba za zaposlenicima po prethodno navedenim kriterijima ( stručna sprema, dob, radno iskustvo). Zatim se utvrđuje cijena rada pojedinačno za svakog zaposlenika, a na temelju toga izračunava se prosječna bruto plaća po zaposleniku. Vrijednost bruto plaća jedan je od troškovnih elemenata koji utječu na formiranje ukupnog rezultata investicijskog projekta.

30

Organizacija poduzeća živi je organizam koji se zajedno sa promjenama unutar poduzeća i zavisno od vanjskih utjecaja neprestano mijenja i prilagođava novonastalim uvjetima privređivanja. Pa tako i jednom postavljena lista kadrova odgovarajuće strukture stalno se mijenja, dijelom zbog potrebe poduzeća, a dijelom zbog fluktuacije kadrova. 4. Analiza poslovanja Analiza poslovanja daje ocjenu o ostvarenim efektima u poslovanju u određenom periodu, te ukazuje na financijski položaj poduzeća, može predvidjeti buduće događaje, odnosno predložiti adekvatne mjere za izbjegavanje kretanja poduzeća u neželjenom pravcu. Analiza poslovanja u poduzećima se obavlja najmanje jednom godišnje za svaku poslovnu godinu. Nakon obrade svih poslovnih zadataka u knjigovodstvu se izrađuju temeljni financijski izvještaji: • Račun dobiti i gubitka - analiza uspješnosti; • Bilanca - financijski položaj društva; • Novčani tok - likvidnost Za analizu poslovanja koriste se ovi poslovni izvještaji, a prema potrebi koriste se i ostale analitičke evidencije kao što su: ostvareni prometi sa kupcima i dobavljačima, stanje potraživanja i dugovanja prema poslovnim partnerima, zalihe roba i proizvoda i koeficijenti obrtaja, lista zaposlenika i fluktuacija tijekom perioda, i sl. Analiza poslovanja izuzetno je značajna za svako poduzeće, zapravo radi se o dijagnostici poduzeća, na temelju kojeg pronalaze se žarišta problema i predlažu adekvatne mjere za ozdravljenje poduzeća. Ocjena investicijskog ulaganja obavlja se analizom budućeg poslovanja. 4.1. Analiza računa dobitka i gubitka Račun dobiti i gubitka predstavlja financijski izvještaj koji govori o poslovnoj uspješnosti Društva u promatranom periodu poslovanja. U ovom izvještaju sučeljavaju se prihodi i rashodi ostvareni u poslovanju i ukazuju na sposobnost Društva da producira dobitke u poslovanju ili ostvaruje gubitke zbog neučinkovite poslovne aktivnosti.

31

Osnovni parametri u računu dobiti i gubitka su: • Prihodi, koji mogu biti:

� Poslovni � Financijski � Izvanredni

• Rashodi, koje razlikujemo kao: � Poslovne � Financijske � Izvanredne

Ostali elementi računa dobiti i gubitka obračunske su vrijednosti i to: Bruto dobit ili gubitak – predstavlja razliku između prihoda i rashoda. Bruto dobit možemo segmentirati po vrstama, kao prihode i rashode, pa se može utvrditi bruto dobit iz poslovnih, financijskih i izvanrednih odnosa, te ukupna bruto dobit. Porez na dobit – izračun se temelji na odredbama Zakona o porezu na dobit. Porez na dobit predstavlja obvezu poduzeća prema državi Neto dobit – je razlika između bruto dobiti i poreza i predstavlja dobit koji ostaje na raspolaganju poduzeću i njegovim vlasnicima. Ukupni rezultat poduzeća uglavnom je posljedica poslovnih odnosa. Poslovni procesi daju osnovno obilježje poduzeću i utječu na njegov status i daljnji razvoj. Financijski odnosi rezultat su plasiranja viška novčanih sredstava i zaduživanja za nedostajuća financijska sredstva, fluktuacije tečaja domaće valute prema stranoj. Efekti iz izvanrednih odnosa su rijetki i ukazuju na nepredviđene izvanredne aktivnosti poduzeća ili su rezultat poslovnih aktivnosti poduzeća iz ranijih obračunskih perioda koji nisu evidentirani ili čiji se efekti u tom trenutku nisu mogli kvantificirati. U pravilu izvanredni prihodi i rashodi se ne planiraju. Stabilna poduzeća sa jasnom i zdravom poslovnom politikom ostvaruju dobit iz poslovnih odnosa, često iz financijskih odnosa ostvaruju negativan rezultat, jer se za povećanje poslovanja zadužuju, a izvanredne aktivnosti rijetko bilježe rezultat. Račun dobiti i gubitka iz našeg primjera izračunat je na osnovu podataka o formiranju prihoda i kalkulaciji troškova poslovanja koje u nastavku obrazlažemo.

32

6.1.1. Prihodi Ukupni neto promet – ukupni prihod izračunat je na osnovi parametara prezentiranih u tabelama 3 i 4. Tabelarni prikaz daje: • pregled proizvodnje u komadima prema osnovnim vrstama proizvoda po

promatranim godinama • prihode u tisućama kuna prema osnovnim vrstama proizvoda po promatranim

godinama Kalkulacija ukupnog prihoda: • godišnja količina u komadima * prodajna cijena Podaci su formirani nakon ispitivanja tržišta, osobito sa aspekta: • proizvoda • Kupaca • Konkurencije Planirano je povećanje prodaje 5% godišnje. Proizvodnja i prihodi od prodaje gotovih proizvoda Tabela 3 Red. Vrsta gotovih Prodaja u komadima broj Proizvoda 1 2 3 4 5 1. Proizvod 1 30.000 31.500 33.075 34.729 36.465 2. Proizvod 2 5.000 5.250 5.513 5.788 6.078 3. Proizvod 3 6.000 6.300 6.615 6.946 7.293 4. Proizvod 4 5.000 5.250 5.513 5.788 6.078 5. Proizvod 5 5.000 5.250 5.513 5.788 6.078 6. Proizvod 6 30.000 31.500 33.075 34.729 36.465 7. Ukupno količina u kom 81.000 85.050 89.303 93.768 98.456

Tabela 4 Red. Vrsta gotovih Jedin. Prihodi u 000 kn broj Proizvoda Cijena 1 2 3 4 5 1. Proizvod 1 156 4.680 4.914 5.160 5.418 5.689 2. Proizvod 2 103 515 541 568 596 626 3. Proizvod 3 49 294 309 324 340 357 4. Proizvod 4 7 35 37 39 41 43 5. Proizvod 5 22 110 116 121 127 134 6. Proizvod 6 220 6.600 6.930 7.277 7.640 8.022 7. Ukupno prihodi 12.234 12.846 13.488 14.162 14.871

33

6.1.2. Troškovi poslovanja Ukupni rashodi poslovanja su: 1.1.1.1. Poslovni rashodi 1.1.1.1. Financijski rashodi U nastavku slijedi obrazloženje planiranih rashoda poslovanja po vrstama. 6.1.2.1. Poslovni rashodi Poslovni rashodi su: 1.1.1.1.1. Materijalni troškovi 1.1.1.1.2. Plaće 1.1.1.1.3. Amortizacija 1.1.1.1.4. Ostali troškovi poslovanja 6.1.2.1.1. Materijalni troškovi Materijalne troškove čine: • trošak osnovnog materijala – tabela 5 i 6 • pomoćni materijal • energija • troškovi održavanja U nastavku slijedi tabela 5 i 6 sa izračunom troškova osnovnog materijala i sirovina. Sirovine i materijal iskazani su prema vrstama osnovnih sirovina potrebnih za proizvodnju gotovih proizvoda, a za izračun je korišten normativ. Utrošak energije temelji se na normativima i utvrđen je u visini od 5% od cijene osnovnog materijala. Ostali materijalni troškovi utvrđeni su u visini od 8% od cijene materijala. Ovi troškovi odnose se na utrošak pomoćnog materijala i troškova održavanja u pogonu. Izračun se temelji na vrijednostima utvrđenim iz normativa proizvoda.

34

Trošak materijala Tabela 5 Red. Sirovina prema normativima

u m2

broj Sirovina i materijal 1 2 3 4 5 1. Materijal 1 14.000 14.700 15.435 16.207 17.017 2. Materijal 2 18.000 18.900 19.845 20.837 21.879 3. Materijal 3 20.000 21.000 22.050 23.153 24.310 4. Materijal 4 60.400 63.420 66.591 69.921 73.417 5. Materijal 5 10.500 11.025 11.576 12.155 12.763 6. Materijal 6 10.500 11.025 11.576 12.155 12.763 7. Materijal 7 10.400 10.920 11.466 12.039 12.641 8. Materijal 8 29.000 30.450 31.973 33.571 35.250 9. Ukupno količina u m2 172.800 181.440 190.512 200.038 210.039

Tabela 6 Red. NC Trošak materijala u 000 kn broj Sirovine i materijal po m2 1 2 3 4 5 1. Materijal 1 38,00 532 559 587 616 647 2. Materijal 2 30,00 540 567 595 625 656 3. Materijal 3 31,00 620 651 684 718 754 4. Materijal 4 28,00 1.691 1.776 1.865 1.958 2.056 5. Materijal 5 72,60 762 800 840 882 927 6. Materijal 6 60,00 630 662 695 729 766 7. Materijal 7 59,00 614 644 676 710 746 8. Materijal 8 55,60 1.612 1.693 1.778 1.867 1.960 9. Ukupno troškovi mater. 7.002 7.352 7.719 8.105 8.510 6.1.2.1.2. Plaće Troškovi osoblja izračunati su na temelju parametara: • potreban broj djelatnika • prosječna bruto plaća po djelatniku U tabeli 7 slijedi prikaz troškova za plaće zaposlenih po godinama. Pri utvrđivanju prosječne plaće vodilo se računa o cijenama prisutnim na hrvatskom tržištu, jer zadovoljan zaposlenik uvjet je dobro obavljenog posla i sprečava odliv kvalitetnih kadrova.

35

Troškovi plaća Tabela 7

Broj Mj. BOD God. BOD God. djelat.

. po djel.u kn u 000 kn

1 18 6.000 1.296 2 20 6.000 1.440 3 20 6.000 1.440 4 20 6.000 1.440 5 20 6.000 1.440

U promatranom investicijskom projektu predviđa se rad u dvije smjene, te je utvrđena potreba za 18 zaposlenika u prvoj godini. U drugoj godini predviđa se porast broja zaposlenih za dva djelatnika, za potrebe održavanja strojnog parka u pogonu i administratora u pripremi rada. 6.1.2.1.3. Amortizacija Trošak amortizacije osigurava jednostavnu reprodukciju poduzeća, koji omogućava obnavljanje dugotrajne imovine na postojećem nivou. Trošak amortizacije izračunat je za dugotrajnu imovinu iz investicijskog projekta primjenom linearne metode i stopa amortizacije utvrđenih Pravilnikom o amortizaciji (NN 54/2001. g.) Na kraju 5-te godine poslovanja neotpisana vrijednost uložene dugotrajne imovine iznosi 3.413. tisuća kn. Amortizacija Tabela 8 u 000 kn Amort. Ispravak vrijednosti OS po

god. Ost.

Struktura NC stopa 1 2 3 4 5 vr. proj. 1. Nemater. imovina 40 20,00 8 8 8 8 8 0 2. Informatički program 60 25,00 15 15 15 15 0 0 3. Građevinski objekt 2.800 2,50 70 70 70 70 70 2.450 4. Oprema za proizv. 750 5,00 38 38 38 38 38 563 5. Opr.za potr. zaposl. 50 25,00 13 13 13 13 0 0 6. Ukupno 3.700 143 143 143 143 116 3.013 7. Zemljište 400 400 Sveukupno dug.imov. 4.100 3.413

36

6.1.2.1.4. Ostali troškovi poslovanja Ostali troškovi poslovanja odnose se na troškove osiguranja, dnevnica za službeni put, reprezentaciju, reklamu i propagandu, režijske troškove uprave i prodaje i ostale opće troškove poslovanja. Nematerijalni troškovi po godinama rastu, a predviđeni su u visini od 25% ostvarenih materijalnih troškova. 1.1.1.2. Rashodi financiranja Rashodi financiranja predstavljaju cijenu posuđenog kapitala, preuzeti su iz otplatnog plana kredita. Račun dobiti i gubitka Tabela 9 u 000 kn Red. Stavka Godine broj 1 2 3 4 5

1. UKUPNI PRIHOD 12.234 12.846 13.488 14.162 14.871 1.1. Prihod od prodaje robe 12.234 12.846 13.488 14.162 14.871

2. POSLOVNI RASHODI 11.329 11.967 12.486 13.031 13.576 2.1. Materijalni troškovi 7.912 8.307 8.723 9.159 9.617 2.1.1. Materijal i sirovine 7.002 7.352 7.719 8.105 8.510

2.1.2. Pomoćni materijal 560 588 618 648 681 2.1.3. Energija 350 368 386 405 426

2.2. Plaće 1.296 1.440 1.440 1.440 1.440 2.3. Amortizacija 143 143 143 143 116 2.4. Ostali troškovi 1.978 2.077 2.181 2.290 2.404

3. TROŠKOVI FINANCIR. 254 207 156 102 40 4. UKUPNI RASHODI 11.583 12.174 12.642 13.133 13.616

5. DOBIT 651 672 846 1.029 1.254 6. Porez 130 134 169 206 251

7. NETO DOHODAK 521 537 677 823 1.003 Prema prezentiranim podacima projekt je financijski uspješan, jer se u svakoj godini ostvaruje pozitivan poslovni rezultat.

37

1.2. Raspodjela dobiti / gubitka Neto dobit poduzeća prvo se raspoređuje za namjene definirane Zakonom o trgovačkim društvima: • Za pokriće gubitka prenesenog iz ranijih godina • Za unos u zakonske rezerve • Za unos u vlastite dionice, ako ih poduzeće ima ili ih ima namjeru sticati • Za unos u statutarne rezerve, ako ih poduzeće ima Dioničko društvo je dužno, prema odredbama članka 222. Zakona o trgovačkim društvima, u zakonske rezerve izdvojiti 5% dobiti tekuće godine do trenutka osiguranja nivoa rezervi u visini od 5% temeljnog kapitala poduzeća. Razlog formiranja zakonskih rezervi je poboljšanje strukture financiranja poduzeća. Zakonske rezerve mogu se koristiti za pokriće gubitaka u poslovanju i za povećanje temeljnog kapitala. Obveza raspoređivanja dijela dobiti u za rezerve u vlastite dionice javlja se u slučaju kada je poduzeće steklo ili ima namjeru stjecanja vlastitih dionica. Stjecanje vlastitih dionica suštinski znači smanjenje prvobitnog ulaganja kapitala, jer se radi o odlivu sredstava za dio vlastitog kapitala. Ovim pričuvama neutraliziraju se efekti ovakvog poslovnog događaja. Visina ovih rezervi određuje se prema visini stečenih ili namjeravanoj kupnji vlastitih dionica. Raspored sredstava u statutarne rezerve definiran je statutom poduzeća. Često je u statutu odredba o izdvajanju u statutarne rezerve uvjetna, npr. da se statutarnim rezervama osigura odnos kapitala i obveza ne manji od 35%:65%. Ostatak dobiti koristi se na način koji utvrdi Skupština poduzeća. Na temelju ciljeva daljnjeg razvoja i potreba poduzeća Uprava predlaže, a dioničari donose odluku o raspodjeli dobiti, uglavnom radi se o rasporedu dobiti: • Za potrebe poduzeća – u rezerve poduzeća ili zadržani dobici • Za dioničare – isplata u obliku dividende Dok god je dobit neraspoređena sastavni je dio kapitala poduzeća, nakon donošenja odluke o raspodjeli dijela dobiti dioničarima, taj dio dobiti prestaje biti dio kapitala poduzeća i postaje obveza prema dioničarima. U primjeru investicijskog projekta sva neto dobit iskazana je na poziciji zadržanih dobitaka i u funkciji je poslovanja poduzeća.

38

1.3. Analiza bilance stanja Bilanca daje presjek imovine i obveza poduzeća na određeni dan. Iz ovog izvještaja utvrđuje se financijski položaj i stabilnost poduzeća, struktura imovine i obveza po vrstama i odnosi između imovine i izvora financiranja po njihovoj ročnosti. Imovina poduzeća, odnosno aktiva ima dva osnovna oblika: • Dugotrajna (stalna) imovina, koja može biti:

� Nematerijalna � materijalna

• Kratkotrajna (tekuća) imovina, a pojavljuje se u sljedećim oblicima: � Zalihe � Potraživanja � Novac

Financiranje imovine obavlja se iz izvora financiranja (pasive) koji se razlikuju po kvaliteti i ročnosti: • Vlastitih (trajnih) izvora • Dugoročnih izvora • Kratkoročnih izvora Vlastiti izvori financiranja – najkvalitetniji su vid financiranja, jer se radi o samofinanciranju. Vlastiti izvori financiranja predstavljaju kapital poduzeće a on se formira iz osnivačkog uloga i sredstava dokapitalizacije poduzeća, te zadržanih dobitaka poduzeća ostvarenih u ranijim obračunskim periodima. Smanjenje kapitala nastaje u uvjetima negativnog poslovanja za visinu ostvarenih gubitaka, te prilikom izuzimanja dobiti. Što je veće učešće vlastitih izvora financiranja u ukupnoj vrijednosti pasive to je veća financijska sigurnost poduzeća. Optimalni nivo vlastitih izvora financiranja u odnosu na ukupnu pasivu varira i ovisi o gospodarskoj grani kojom se poduzeće bavi. Prema tradicionalnom pristupu udio vlastitog kapitala u ukupnoj pasivi trebao bi iznositi najmanje 50%. Dugoročni izvori financiranja – predstavljaju obveze poduzeća sa rokom dospijeća dužim od godinu dana. Uglavnom radi se o kreditima banaka i drugih poslovnih subjekata, te robnim kreditima dobavljača. Kratkoročni izvori financiranja – su obveze poduzeća prema različitim poslovnim partnerima sa rokom dospijeća unutar godine dana, najčešće se radi o obvezama koje vrlo brzo dospijevaju. Kratkoročne obveze razlikujemo kao: • Obveze za kratkoročne kredite – obveze iz financijskih odnosa • Obveze prema dobavljačima – obveze za robe i usluge • Obveze prema zaposlenima – obveze za plaće • Obveze prema državi i državnim institucijama – obveze za poreze i doprinose

39

Za stabilan položaj poduzeća izuzetno je važna usklađenost imovine i obveza prema ročnosti. Stabilna poduzeća dugotrajnu imovinu i velik dio zaliha financiraju iz vlastitih i dugoročnih izvora. Poduzeća kod kojih se nabava nove opreme i novi investicijski zahvati financiraju iz tekućih izvora dovodi u pitanje likvidnost poduzeća, jer zamrzavanjem obrtnih izvora financiranja u dugotrajnu imovinu onemogućuje se uredno izmirivanje dospjelih obveza. Daljnje poslovanje poduzeća upitno je kada gubici premaše vrijednost upisanog kapitala i rezervi, u tom slučaju radi se o poduzeću čije su obveze veće od imovine. U našem primjeru prikaz bilance po promatranim godinama slijedi u tabeli 10. Bilanca stanja Tabela 10 u 000 kn Red. Stavka Godine broj 1 2 3 4 5 I AKTIVA 7.686 7.793 7.986 8.274 8.689 1. Dugotrajna imovina 3.972 3.844 3.816 3.838 3.913 1.1. Nematerijalna imovina 92 84 76 68 0 1.2. Zemljište 400 400 400 400 400 1.3. Materijalna imovina 3.480 3.360 3.240 3.120 3.013

Ostala dugotrajna imovina 0 0 100 250 500 2. Kratkotrajna imovina 3.714 3.949 4.170 4.436 4.777 2.1. Zalihe 1.708 1.796 1.873 1.955 2.041 2.2. Potraživanja 1.866 1.959 2.057 2.160 2.268 2.3. Novac 124 131 137 144 151 2.4. Ostala kratko. Potraž. 16 64 102 177 317 II PASIVA 7.686 7.793 7.985 8.274 8.689 1. Kapital 3.011 3.548 4.225 5.048 6.051 1.1. Upisani kapital 2.490 2.490 2.490 2.490 2.490 1.2. Dobitak tekuće godine 521 537 677 823 1.003 1.3 Zadržani dobici 0 521 1.058 1.735 2.558 2. Dugoročne obveze - krediti 2.502 1.957 1.362 711 0 3. Kratkoročne obveze 2.173 2.288 2.398 2.515 2.637 3.1. Dobavljači 2.011 2.111 2.217 2.328 2.444 3.2. Plaće 108 120 120 120 120 3.3. Porezi 54 56 61 67 73 Dugotrajna nematerijalna i materijalna imovina iskazana je u skladu sa predračunom dugotrajne nematerijalne i materijalne imovine iz tabele 2 umanjeno za obračunatu amortizaciju, kako je prikazano u tabeli 8.

40

Ostala dugotrajna imovina odnosi se na ulaganje dijela viška obrtnih sredstava ostvarenog u poslovanju, a poduzeće ih može uložiti u dugotrajnu imovinu za daljnji razvoj poslovne aktivnosti ili u dugoročne vrijednosne papire. Prema planiranim vrijednostima iz investicijskog projekta poduzeće u dugotrajnu imovinu može početi ulagati treće godine. Stanje kratkotrajne imovine zadnjeg dana u godini izračunato je na bazi koeficijenata obrtaja iz tabele 1, te ostvarenja prihoda i rashoda prikazanih u računu dobiti i gubitka – tabela 9., a odnosi se na: • zalihe • potraživanja od kupaca • novac Ostala kratkotrajna potraživanja, odnose se na dio viška obrtnih sredstava, koje poduzeće može uložiti u kratkoročne vrijednosne papire ili neki drugi oblik kratkotrajnih potraživanja. Kapital poduzeća predstavlja zbroj osnivačkog uloga i zadržanih dobitaka. Zadržani dobici predstavljaju ukupno ostvarene dobitke, jer u ovoj projekciji nije predviđena isplata dividendi. Ukoliko bi dioničari donijeli odluku o isplati dividendi za taj iznos smanjila bi se pozicija kapitala poduzeća, a povećale kratkoročne obveze za obveze prema dioničarima. Osnivački ulog poduzeća predviđen je u visini vlastitog učešća u investicijskom projektu od 2.490 tisuća kn. Obveze po osnovu dugoročnog kredita iskazana su na poziciji dugoročnih obveza i u cijelosti će se vratiti do konca 5-te godine promatranog razdoblja poslovanja. Kratkoročne obveze zadnjeg dana u svakoj godini izračunate su na bazi koeficijenata obrtaja utvrđenih u tabeli 1 i predviđene visine rashoda, a odnose se na: • obveze prema dobavljačima, plaćanje obveza predviđeno je u roku od 75 dana • obveze prema zaposlenicima, iskazane su bruto plaće i u saldu se nalazi posljednja

plaća u godini za prosinac, koja će biti isplaćena u siječnju slijedeće godine • obveze za poreze odnose se na obvezu za porez na dobitak i porez na dodanu

vrijednost, u saldu se nalazi jedna dvanaestina ovih obveza na godišnjem nivou. Vrijednost kratkoročnih obveza u svim promatranim razdobljima je niža od kratkotrajne imovine i osigurava dostatan nivo neto radnog kapitala.

41

1.4. Analiza likvidnosti Račun dobiti i gubitka ukazuje na uspješnost poduzeća u promatranom periodu na temelju fakturirane realizacije. Taj izvještaj govori o uspješnosti poslovodstva i zaposlenika na temelju poduzetih poslovnih aktivnosti. Račun dobiti i gubitka u cijelosti ne prikazuje rizik naplate potraživanja. On je prisutan samo jednim dijelom kroz kategoriju vremenskih usklađenja. Novčani tok je izvještaj koji promatra aktivnosti poduzeća sa aspekta kretanja novčanih sredstava, odnosno promatraju se poslovne aktivnosti po načelu naplaćene realizacije. Upravo novčani tok ukazuje na mogućnost urednog izmirenja obveza poduzeća, odnosno ukazuje na visinu nedostatnih novčanih sredstava. Primici u novčanom toku projekta oni su poslovni događaji koji povećavaju financijski potencijal projekta, odnosno svi priljevi financijskih sredstava u projekt, bez obzira o obliku sredstava plaćanja i vlasništva nad tim sredstvima. Primici u novčanom toku projekta uključuju: • ukupni prihod • izvore financiranja • ostatak vrijednosti projekta Izdaci u novčanom toku projekta oni su poslovni događaji koji smanjuju financijski potencijal projekta, svi odljevi financijskih sredstava iz projekta, bez obzira o kojem je obliku sredstva plaćanja riječ, te bez obzira na vlasništvo nad tim sredstvima. Izdaci u novčanom toku projekta uključuju: • investiciju u osnovna i obrtna sredstva u godini investiranja • povećanje obrtnih sredstava po godinama – uključuje razliku između fakturirane i

naplaćene realizacije • rashode poslovanja bez amortizacije • obveze prema izvorima financiranja (otplata kredita) • poreze Osnovni cilj svakog poduzeća je osiguranje uredne likvidnosti, odnosno ostvarenje situacije u kojoj se obveze izmiruju u rokovima dospijeća. Uredna likvidnost preduvjet je nesmetanog poslovanja poduzeća. U uvjetima dugotrajne nelikvidnosti, na tržištu se stvara osjećaj nesigurnosti prema poduzeću i ono dobiva status rizičnog poduzeća, pa mu je otežana nabava roba, a ako je i nabavlja dobiva je uz nepovoljnije uvjete, jer poslovni partneri u cijenu ugrađuju i cijenu rizika. Do nelikvidnosti poduzeća dolazi zbog slijedećih razloga: • Negativnog poslovanja • Financiranja nabave dugotrajne imovine iz obrtnih sredstava U pravilu negativno poslovanje izaziva nelikvidnost jer poduzeće troši više nego je zaradilo.

42

Zlatno pravilo financijske poluge je usklađenje imovine i njihovih izvora financiranja po ročnosti. Investicijski zahvati trebali bi se financirati iz vlastitih i dugoročnih izvora, nužno je terminski uskladiti efekte investicije sa rokovima dospijeća obveza kojima se financirao investicijski projekt. Kratkoročni izvori financiranja dospijevaju brže nego se ostvare pozitivni efekti investiranja, pa stoga dolazi do nemogućnosti njihovog izmirenja. Povećanje trajno obrtnih sredstava, do kojeg dolazi zbog povećanja poslovne aktivnosti, također se treba financirati iz vlastitih i dugoročnih izvora, jer se radi o sredstvima koja u povećanoj visini stalno trebaju biti prisutna u aktivi poduzeća. U investicijskom projektu upravo novčani tok ukazuje na mogućnost urednog izmirenja obveza poduzeća, odnosno na nedostatak novčanih sredstava, te ukazuje na potrebnu visinu zaduživanja, te moguće rokove izmirivanja obveza. U nastavku slijedi novčani tok iz našeg primjera. Novčani tok Tabela 11 u 000 kn Red. Stavka Godine broj 1 2 3 4 5 I Primici 17.911 12.846 13.488 14.162 20.037 1. Ukupan Prihod 12.234 12.846 13.488 14.162 14.871 2. Izvori financiranja 5.677 0 0 2.1. Vlastiti 2.677 0 0 2.2. Kredit 3.000 0 0 3. Ostatak vrijed.projekta 5.167 3.1. osnovna sredstva 3.413 3.2. Obrtna sredstva 1.754

II Izdaci 17.557 12.795 13.349 13.935 14.571 1. Investicija 5.490 84 84 89 107 1.2. u osnovna sredstva 4.100 0 0 1.3. u obrtna sredstva 1.390 84 84 89 107 2. Materijalni troškovi 7.912 8.307 8.723 9.159 9.617 3. Ostali troškovi 1.978 2.077 2.181 2.290 2.404 4. Troškovi osoblja 1.296 1.440 1.440 1.440 1.440 5. Porez 130 134 169 206 251 6. Anuitet 751 752 752 752 752

III Neto primici 354 51 139 227 5.466 IV Kumulativni neto prim. 354 405 544 772 6.238

43

Novčani tok temelji se na slijedećim parametrima: • visina primitaka i izdataka je preuzeta iz tabele 9 – Račun dobiti i gubitka • anuiteti su preuzeti iz Otplatnog plana kredita • visina investicije u osnovna sredstva iz tabele 2 – Predračunska vrijednost investicije • visina investicije u obrtna sredstva iz tabele 1 – Predračun investicije u obrtna

sredstva • izvori financiranja iz predloženog načina financiranja Novčani tok Projekta pokazuje da ovo investicijsko ulaganje neće dovesti u pitanje likvidnost poduzeća. 2. Sažetak Ekonomsko financijska analiza važan je instrument u praćenju poduzeća u svim fazama njegovog života. U fazi osnivanja poduzeća, planom poslovnih aktivnosti, te njihovom kvantifikacijom kroz osnovne financijske izvještaje, predviđa se budući položaj poduzeća i njegovi efekti poslovanja, odnosno utvrđuje se prinos vlasniku na uloženi kapital. U daljnjoj fazi razvoja i poslovanja poduzeća, za svaku godinu na temelju zacrtane poslovne politike, izrađuje se plan poslovanja, prati njegovo izvršenje, te analizom utvrđuju propusti i slabosti, razlozi odstupanja od plana i na koncu predlažu se mjere za otklanjanje nedostataka i poremećaja. Često poremećaji mogu biti tako veliki da zahtijevaju zaokret u poslovnoj politici poduzeća. Investicijski zahvati zahtijevaju izradu investicijskog elaborata, čiji važan sastavni dio je ekonomsko financijska analiza iz koje, na temelju saznanja iz prva tri poglavlja ovog materijala, predviđaju se efekti budućeg poslovanja na nivoima: • Poslovne uspješnosti – račun dobiti i gubitka • Financijske stabilnosti i veličine – bilanca • Likvidnosti – novčani tok U uvjetima brzih promjena na tržištu nužno je kontinuirano pratiti ostvarenje planiranih zadataka i utvrditi odstupanja kako bi Uprava mogla pravovremeno reagirati i uz što manje gubitke sanirati loše aktivnosti i usmjeriti poslovanje u područja koja osiguravaju zadovoljavajuću profitabilnost vlasniku.

44

I. FINANCIJSKA OCJENA 1. Uvod Financijska ocjena investicijskog projekta ključan je element u odluci o njegovoj realizaciji. Za financijsku ocjenu koristi se statički pristup putem kojeg se kvantificiraju poslovni procesi nizom pokazatelja unutar jednog kraćeg razdoblja poslovanja, uobičajeno jedne poslovne godine. Utvrđivanje financijske ocjene cijelog projekta na temelju reprezentativne godine, govori o važnosti pravilnog odabira reprezentativne godine. Odabir reprezentativne godine obavlja se na temelju uvažavanja osnovnih kriterija: • postignuto je moguće iskorištenje kapaciteta projekta • traje otplaćivanje kredita Najčešće se kod izračuna pokazatelja kao reprezentativna godina uzima sredina promatranog perioda praćenja projekta, a to je vrijeme kada je projekt dobio prepoznatljivo mjesto na tržištu, pa su kapaciteti proizvodnje u punom pogonu, a otplata kredita još uvijek traje. Osnovni podaci crpe se iz računa dobiti i gubitka i bilance. Određena područja specifična za projekt dodatno se obrađuju korištenjem raznih analitičkih evidencija. Kako postoji cijeli niz pokazatelja za svaki projekt utvrditi će se pokazatelji zanimljivi za taj projekt, a što ovisi o karakteristikama samog projekta i interesima investitora. Pokazatelji projekta pravi smisao imaju u usporedbi sa pokazateljima koje su ostvarili slični projekti u gospodarstvu zemlje ili regije. U nastavku slijedi pregled osnovnih parametara relevantnih za davanje financijske ocjene projekta. Osnovne grupe pokazatelja su: 1. Pokazatelji profitabilnosti i rentabilnosti 2. Pokazatelji aktivnosti 3. Pokazatelji financiranja i financijske stabilnosti 4. Pokazatelji likvidnosti

45

a. Pokazatelji profitabilnosti i rentabilnosti Pokazatelji profitabilnosti i rentabilnosti ukazuju na efekte poslovanja u odnosu na ostvareni promet, raspoloživu imovinu i uloženi kapital. Marginalna kontribucija = razlika između prihoda prodaje i direktnih troškova proizvodnje. Direktni troškovi proizvodnje definiraju se u zavisnosti od samog proizvodnog procesa, u suštini radi se o varijabilnim troškovima, čija je vrijednost u direktnoj korelaciji sa prihodima prodaje. Pokazatelji profitabilnosti definiraju učešće dobiti u ukupnoj poslovnoj aktivnosti, a najčešće korišteni su: Bruto profitna marža 1 EBITDA = prinos na prihod bez troškova amortizacije, kamate i poreza. Ovim pokazateljem utvrđuju se efekti poslovanja bez osiguranja jednostavne reprodukcije, troškova financiranja iz tuđih izvora, te obveza prema državnom aparatu. Ovaj pokazatelj govori o efektima poslovanja u virtualnim uvjetima: imovina se financira iz vlastitih sredstava, nema potrebe osiguranja zamjene za dotrajalom dugotrajnom imovinom i nema obveza prema državi. Bruto profitna marža 2 (EBIT) = odnos između bruto dobiti uvećane za kamate i ukupnog prihoda. Ovaj pokazatelj govori o sposobnosti upravljanja prodajnim cijenama, troškovima i obujmom poslovanja, a ne uzima u obzir izvore financiranja i fiskalnu politiku društva. Ovaj podataka kvalitetan je za usporedbu sa drugim poslovnim subjektima, jer ih stavlja u isti položaj zanemarujući nivo financiranja iz tuđih izvora, te fiskalnu politiku. Neto profitna marža = učešće neto dobiti u prihodima, a ukazuje na upravljanje svim rashodima u poslovanju, uključujući i kamate na izvore financiranja i obveze prema državnim institucijama. Neto profitna marža konačan je prinos na poslovanje koji uvažava sve obveze poslovnog subjekta. Zbog različitog nivoa zaduženosti i različitih poreznih obveza ne odražava pravi odnos između poslovnih subjekata zbog različitih uvjeta financiranja i obveza prema državnim institucijama. Svi ovi pokazatelji pokazuju prinos na ukupnu poslovnu aktivnost. Bruto pokazatelji ne uzimaju u obzir sve rashode u poslovanju, dok neto marža ukazuje na konačni prinos iz poslovanja nakon izmirenja svih obveza. Bruto pokazatelji korisniji su u usporedbi sa istovrsnim vrijednostima kod drugih poslovnih subjekata, jer ih stavljaju u isti položaj, odnosno zanemaruju efekte na koje menagment nije mogao utjecati ( nivo financiranja projekta iz tuđih izvora, fiskalnu politiku). Najčešće korišteni pokazatelji za izračun prinosa u poslovanju od korištene imovine su: Profitabilnost poslovanja = odnos bruto dobiti uvećane za kamate i imovine. Pokazatelj ukazuje na sposobnost upravljanja cjelokupnom imovinom. Stupanj akumulativne sposobnosti = odnos između neto dobiti i poslovnih sredstava. Pokazatelj govori o mogućoj proširenoj reprodukciji u postavljenim uvjetima poslovanja.

46

Stupanj reproduktivne sposobnosti = odnos između neto dobiti uvećane za amortizaciju i poslovnih sredstava, ukazuje na mogućnost jednostavne i proširene reprodukcije u postavljenim uvjetima poslovanja. Profitabilnost vlasničke glavnice = odnos između neto dobiti i uloženog kapitala. Ovo je najznačajniji pokazatelj za investitora, jer govori o povećanju vrijednosti uloženih sredstava investitora u poduzetničku aktivnost. Investitor ulaže u poduzetničku aktivnost uz uvjet da prinos na uložena sredstva bude veći od cijene kapitala najmanje za stupanj rizika. U nastavku slijedi prikaz pokazatelja profitabilnosti i rentabilnosti u našem primjeru za 3-ću godinu poslovanja: Tabela 12 u 000 kn Red. Naziv pokazatelja Definicija Iznos Vrijed. broj Pokaz. 1. Marginalna kontribucija UP - dir.tr. proizv. 13.488 - ( 8.722+0,8*1.440) 3.614 2. EBITDA Bruto dobit +Am+kam 1.145 8,49% UP 13.488 3. EBIT bruto dobit + kamate 1.002 7,43% ukupni prihod 13.488 4. Neto profitna marža neto dobit 677 5,02% ukupni prihod 13.488 5. Profitabilnost poslovanja bruto profit+kamate 1.002 12,55% aktiva 7.985 6. Profitabilnost vl. Sreds. neto dobit 677 16,02% kapital 4.225 Stupanj akumul.sposobn. neto dobit 677 8,48% 7. aktiva 7.985 8. Stupanj reprod.sposobn. neto dobit+amort. 820 10,27% aktiva 7.985 Direktni troškovi proizvodnje uključuju materijalne troškove i 80% troškova plaće, jer je u primjeru predviđeno da se 80% troškova plaća odnosi na proizvodne radnike.

47

Predviđenim načinom poslovanja prihodi generiraju neto dobit od 5%, a prinos na uloženi kapital iznosi 16%. Akumulacija se realizira u visini od 8%, a jednostavna i proširena reprodukcija u visini od 10%. Vrijednost ovih pokazatelja puni značaj dobiva u usporedbi sa drugim sličnim ili istovrsnim subjektima. Ako se radi o istom poslovnom subjektu onda je značajno usporediti iste pokazatelje u različitim periodima jer daju jasnu sliku o razvoju subjekta. Svi prezentirani pokazatelji sa izuzetkom marginalne kontribucije iskazuju relativne vrijednosti, odnosno ostvarene efekte po jedinici ostvarene poslovne aktivnosti, korištene imovine i uloženog kapitala. 1. Pokazatelji aktivnosti Pokazatelji aktivnosti ukazuju na efikasnost upravljanja imovinom poduzeća, govore o brzini obrtaja cjelokupne imovine i njenih dijelova. Cilj je svakog poduzeća postići što veću brzinu obrtaja svakog dijela imovine, na taj način potreban je manji angažman sredstava u nenovčanim oblicima, jer brži obrtaj imovine ukazuje na reproduktivni ciklus u kojem se nenovčani oblici u kraćim rokovima pretvaraju opet u novac. Osnovni pokazatelji aktivnosti su: Koeficijent obrtaja ukupne imovine = odnos ukupnog prihoda i ukupne imovine Koeficijent obrtaja tekuće imovine = odnos ukupnog prihoda i ukupnih obrtnih sredstava Koeficijent obrtaja dugotrajne imovine = odnos ukupnog prihoda i dugotrajne imovine Koeficijent obrtaja zaliha = odnos ukupnog prihoda i zaliha Koeficijent obrtaja potraživanja = odnos prihoda uvećanih za porez na dodanu vrijednost i potraživanja Koeficijent obrtaja dobavljača = odnos između poslovnih rashoda bez amortizacije i plaća uvećanih za porez na dodanu vrijednost i obveza prema dobavljačima Vrijeme vezivanja svakog od ovih vidova imovine i imovine u cjelini iskazuje se u danima na način da se broj dana za koji period je koeficijent izračunat (uobičajeno godina dana) podijeli sa koeficijentom obrtaja, pa se tako izračunavaju dani vezivanja na nivou godine: Prosječno vrijeme vezivanja = 360 / koeficijent obrtaja Dane vezivanja moguće je izračunati i na način = (određeni vid imovine x 360) / prihodi ostvareni prodajom. Operativni ciklus predstavlja zbroj dana vezivanja zaliha i potraživanja.

48

U promatranom primjeru pokazatelji aktivnosti za 3-ću godinu poslovanja su: Tabela 13 u 000 kn Red. Naziv pokazatelja Definicija Iznos Vrijed. Dani broj pokaz. vez. 1. Koef.obrtaja ukup. Imov. ukupni prihod 13.488 1,69 213 ukupna imovina 7.985 2. Koef. obrtaja kratk.imov. ukupni prihod 13.488 3,24 111 kratkotrajna imovina 4.169 3. Koef. obrtaja zaliha ukupni prihod 13.488 7,20 50 zalihe 1.873 4. Koef. obrtaja potraživanja ukupni prihod * 1,22 16.455 8,00 45 potraživanja od kupaca 2.057 5. Koef.obrt. dobavljača (posl.rash-am-plaće)*1,22 13.302 6,00 60 obveze prema dobavlj. 2.217 6. Operativni ciklus dani veziv: zaliha +potraž. 95 Ukupnom imovinom u toku godine realiziraju se prihodi koji 1,6 puta veći, dok se kratkotrajna imovina obrne tri puta tijekom godine. Obrtaj dugotrajne imovine uvijek je znatno sporiji, pa su koeficijenti obrtaja ukupne imovine znatno manji kod kapitalno intenzivnih djelatnosti. Obrtaj zaliha ovisi o nizu komponenata: rasprostranjenosti zaliha, mogućnostima i uvjetima nabave, te tehničkim karakteristikama, dužini proizvodnog ciklusa, načinu prodaje. Prosječni dani vezivanja zaliha u svim oblicima u primjeru iznosi 50 dana. Ciklus u kojem se potraživanja od kupaca pretvore u novac zavise o ugovorenim rokovima naplate, te likvidnosti kupaca. Potraživanja od kupaca iskazana su u bruto vrijednosti sa uključenim porezom na dodanu vrijednost, a ukupni prihod iskazan je u neto vrijednosti bez poreza na dodanu vrijednost, pa se prihodi korigiraju za porez na dodanu vrijednost radi usporedivosti podataka. Poslovnom politikom poduzeće se određuje prema kupcima, pa tako u uvjetima otežane likvidnosti insistira na što kraćim rokovima naplate, često i na uštrb ostvarenog nivoa poslovne aktivnosti i prodajnih cijena. U uvjetima kada poduzeće ima viška obrtnih sredstava biti će liberalnije prema kupcima i tolerirati će duže rokove naplate, tada će osnovni motiv biti osiguranje što veće poslovne aktivnosti. Ciljevi u poslovanju poduzeća, a u ovisnosti o tome i poduzete mjere mijenjaju se u različitim fazama razvoja poduzeća.

49

Svako poduzeće teži osiguranju što dužih rokova u plaćanju obveza prema dobavljačima, jer su dobavljači beskamatni izvor financiranja. U primjeru predviđeno je da se u prosjeku obveze izmiruju u roku od 60 dana. Izračun dana plaćanja obveza analogan je izračunu dana vezivanja potraživanja, umjesto prihoda utvrđuje se vrijednost svih obveza prema dobavljačima u bruto iznosu sa ukalkuliranim porezom na dodanu vrijednost i stavlja u odnos sa stanjem obveza prema dobavljačima na određeni dan. Operativni ciklus u primjeru iznosi 95 dana, a predstavlja zbroj između dana vezivanja zaliha i potraživanja od kupaca. Kada je operativni ciklus jednak ili veći od rokova u kojima se izmiruju obveze prema dobavljačima to znači da se financiranje proizvodnog ciklusa osigurava iz kratkoročnih izvora. 2. Pokazatelji financiranja i financijske stabilnosti Pokazatelji financiranja i financijske sigurnosti upućuju na izvore financiranja imovine poduzeća i nivo njegove zaduženosti, te rokovima u kojima je poduzeće u stanju uz zadane uvjete poslovanja izmiriti obveze. Niži nivo zaduženosti ukazuje na stabilnije i financijski sigurnije poduzeće. Stopa zaduženosti – pokazuje koliki se dio imovine financira iz tuđih izvora Faktor zaduženosti izražava se u broju godina potrebnim da se uz definiran nivo i način poslovanja podmire ukupne obveze poduzeće. Stupanj financijske sigurnosti pokazuje nivo samofinanciranja cjelokupne imovine. Financijska sigurnost to je veća što je stupanj samofinanciranja veći. Po tradicionalnom pristupu ovaj pokazatelj trebao bi iznositi najmanje 50%. U praksi kriteriji su blaži, a ovise i o vrsti poslovne aktivnosti. Stupanj financijske stabilnosti pokazujem usklađenost imovine i izvora financiranja po ročnosti. Financijski stabilna društva dugotrajnu imovinu i zalihe financiraju iz vlastitih i dugoročnih izvora, a kratkotrajna imovina znatno premašuje kratkoročne obveze. Ovi pokazatelji ukazuju da li je društvo sposobno na vrijeme i u ugovorenim rokovima izmirivati dospjele obveze. Granična vrijednost financijske stabilnosti po tradicionalnom pristupu iznosi 1.

50

Osnovni pokazatelji financiranja i financijske stabilnosti iz primjera u 3-oj godini poslovanja su: Tabela 14 u 000 kn Red. Naziv pokazatelja Definicija Iznos Vrijed. broj pokaz. 1. Stopa zaduženosti ukupne obveze 3.760 47,09% ukupna pasiva 7.985 2. Faktor zaduž. (broj god) ukupne obveze 3.760 4,59 neto dobit + am 820 3. Stupanj fin. Sigurnosti vl kapital 4.225 52,91% uk.pasiva 7.985 4. Stupanj fin. Stabilnosti vl.kap. + dug. izvori 5.587 1,46 dug. imovina 3.816 Imovina u trećoj godini poslovanja projekta financirana je 47% iz tuđih i 53% iz vlastitih izvora financiranja. Prema utvrđenom načinu poslovanja poduzeću bi trebale 4 i pol godine za izmirenje svih obveza. 3. Pokazatelji likvidnosti Pokazatelji likvidnosti govore o mogućnosti poduzeća da u ugovorenim rokovima izmiruje dospjele obveze. Osnovni pokazatelji likvidnosti su: Pokazatelj opće likvidnosti (tekući odnos) = odnos kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Poduzeća kod kojih su kratkoročne obveze veće od kratkotrajne imovine nisu u mogućnosti redovito izmirivati dospjele obveze. Prema teoriji kratkotrajna imovina trebala bi biti dvostruko veća od kratkoročnih obveza, međutim pravi značaj ovog pokazatelja dolazi do izražaja u komparaciji sa srodnim djelatnostima, ali svakako mora biti veći od 1. Pokazatelj tekuće likvidnosti (brzi odnos) = odnos kratkotrajne imovine umanjene za zalihe i kratkoročnih obveza. Prema tradicionalnom pristupu dugotrajna imovina i zalihe trebaju se financirati iz vlastitih i dugoročnih izvora, pa bi vrijednost ovog pokazatelja trebala biti najmanje 1. Pokazatelj trenutne likvidnosti = predstavlja odnos između novca i kratkoročnih obveza

51

Neto radni kapital = razlika između kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Negativan neto radni kapital ukazuje na poduzeće koje nije u stanju redovito izmirivati dospjele obveze. Iz primjera utvrđeni su slijedeći pokazatelji likvidnosti u 3-oj godini poslovanja: Tabela 15 u 000 kn Red. Naziv pokazatelja Definicija Iznos Vrijed. Broj pokaz. 1. Pokazatelj opće likvidnosti kratkotrajna imov. 4.169 1,74 kratkoročne obveze 2.398 2. Pokazatelj tekuće likvidnosti kratk. Imov. - zalihe 2.296 0,96 kratkoročne obveze 2.398 3. Pokazatelj trenutne likvidnosti novac i nov. ekv. 137 0,06 kratkoročne obveze 2.398 4. Neto radni kapital kratkotrajna imovina - 4.169 1.771 kratkoročne obveze 2.398 Pokazatelji likvidnosti iz primjera govore o projektu koji je u mogućnosti redovito izmirivati dospjele obveze.

II. TRŽIŠNA OCJENA 1. Uvod Tržišna ocjena bazira se na dinamičkom pristupu, jer se utvrđuje ekonomska efikasnost za duže vrijeme, najčešće cijelo vrijeme trajanja projekta, a najmanje u periodu u kojem traje otplata kredita. Izračun ekonomske efikasnosti projekta temelji se na ekonomskom toku projekta.

52

2. Ekonomski tok projekta Ekonomski tok prikazuje primitke i izdatke projekta, a razlikuje se od novčanog toka jer u prihodima i izdacima ne uključuje vremenske financijske transakcije, pa tako u prihodima nisu zastupljeni primljeni krediti, a u rashodima otplata anuiteta. Primici u ekonomskom toku projekta su prihodi i ostatak vrijednosti projekta u zadnjoj promatranoj godini. Ostatak vrijednosti projekta predstavlja tržnu vrijednost imovine na kraju promatranog razdoblja. Izdaci uključuju ulaganja u investicijski projekt, poslovne rashode bez troška amortizacije i porez na dobit. Trošak investicije pojavljuje se u godini ulaganja, a u ostalim godinama obrtna sredstva se povećavaju u visini povećanja poslovne aktivnosti uvažavajući dane vezivanja. Neto primici predstavljaju razliku između primitaka i izdataka. Pozitivni neto primici ukazuju na povećanje imovine projekta u toj godini, negativno na njeno smanjivanje, a ukoliko su primici jednaki izdacima nije došlo do promjene imovine. Ekonomski tok projekta iz primjera prikazan je u tabeli 16. Neto primici u svim promatranim godinama, osim u godini investiranja su pozitivni. Negativna vrijednost neto primitaka u godini ulaganja je uobičajena pojava, jer izdaci sadrže vrijednost investicije, a u primicima nisu iskazani prilivi – izvori iz kojih je investicija financiranja. Tek u narednim godinama kroz kumulirane neto primitke pokriti će se ulaganje u projekt. Pozitivni neto primici u narednim godinama definiraju projekt koji ostvaruje povećanje vrijednosti imovine. Ekonomski tok projekta Tabela 16 u 000 kn Red. Stavka Godine broj 1 2 3 4 5 I Primici 12.234 12.846 13.488 14.162 20.037 1. Ukupan Prihod 12.234 12.846 13.488 14.162 14.871 2. Ostatak vrijed.projekta 5.167 2.1. osnovna sredstva 3.413 2.2. obrtna sredstva 1.754

II Izdaci 16.806 12.043 12.597 13.183 13.819 1. Investicija 5.490 84 84 89 107 1.2. u osnovna sredstva 4.100 0 0 1.2. u obrtna sredstva 1.390 84 84 89 107 2. Materijalni troškovi 7.912 8.307 8.723 9.159 9.617 3. Nematerijalni troškovi 1.978 2.077 2.181 2.290 2.404 4. Troškovi osoblja 1.296 1.440 1.440 1.440 1.440 5. Porez 130 134 169 206 251 III Neto primici -4.572 803 891 979 6.218 IV Neto primici – kumulativ -4.572 -3.769 -2.878 -1.898 4.320

53

Podatak pod točkom IV neto primici – kumulativ prikazuju kumulirane efekte investicijskog projekta na vrijednost imovine, koji u našem primjeru na kraju 5-te godine iskazuju povećanje vrijednosti imovine za 4.320 tisuća kn prema tržišnim cijenama iz prve godine vijeka projekta. Prema podacima iz ekonomskog toka projekta izračunava se tržišna ocjena projekta slijedećim metodama: • Razdoblje povrata poduzetničkog ulaganja • Neto sadašnja vrijednost • Relativna neto sadašnja vrijednost • interna stopa rentabilnosti 1. Razdoblje povrata investicijskog ulaganja Ovom metodom utvrđuje se vrijeme potrebno za povrat uloženih sredstava u projekt. Potrebno je utvrditi vrijeme u kojem se izjednačuje ulaganje u investicijski projekt i neto primici iz ekonomskog toka projekta, pri čemu su iz neto primitaka isključeni troškovi investiranja u projekt, odnosno: Ulaganje u investiciju = neto primici ekonomskog toka projekta bez troškova investicije Ovom metodom stavlja se naglasak na likvidnost projekta i brzinu povrata uloženih sredstava, i svakako je važan parametar u donošenju odluke o ulasku u investicijski zahvat. Međutim, metoda ima i određene nedostatke, pa se prilikom donošenja odluke o ulasku u projekt promatra zajedno sa ostalim metodama temeljenim na dinamičkom pristupu. Glavni nedostaci ove metode su ne uključivanje diskontiranja u izdatke ekonomskog toka niti elemente vezane uz način financiranja projekta (trošak kredita i vlastitih sredstava). Ovom metodom zanemaruju se efekti projekta koji se pojavljuju nakon razdoblja povrata investicijskog zahvata, a koji mogu biti značajni, naročito kada projekt ima znatno duži vijek trajanja od razdoblja povrata investicije. O prihvatljivosti projekta odlučuje investitor, pri čemu granična prihvatljivost projekta je sami vijek trajanja projekta. Prihvatljivo razdoblje povrata investicijskog ulaganja za investitora se skraćuje proporcionalno sa brzinom tehnološkog napretka i značajem koji investitor daje likvidnosti projekta. U uvjetima kada se odabrana tehnologija projekta brzo mijenja, a osnovni razlog ulaska u investiciju je što brži povrat uloženih sredstava, prednost će imati projekti koji se vrlo brzo sami otplaćuju, a ne vijek trajanja ili efekti projekta nakon razdoblja povrata investicijskog ulaganja.

54

U tabeli 17 prikazan je način izračuna razdoblja povrata za investicijski projekt koji smo dali u primjeru. Razdoblje povrata investicijskog projekta Tabela 17 u 000 kn INVESTICIJA AKUMUL. IZ POSL. NEPOKRIV. Godina God. iznos Kumulativ God. iznos Kumulativ INVESTIC.

1 5.490 5.490 918 918 -4.572 2 84 5.574 887 1.805 -3.769 3 84 5.659 976 2.781 -2.878 4 89 5.747 1.068 3.849 -1.898 5 107 5.854 6.326 10.175 4.320

Za investicijski projekt iz primjera uložena sredstva vratiti će se u 5-toj godini poslovanja. U prve četiri godine kumulativ akumuliranih sredstava iz projekta manji je od angažiranih u sami projekt. Na kraju 5-te godine imovina iz projekta povećati će se za 4.320 tisuća kn, što predstavlja povećanje od 74% vrijednosti samog investicijskog zahvata. 1. Neto sadašnja vrijednost Za razliku od metode razdoblja povrata investicijskog projekta, metoda neto sadašnje vrijednosti uvažava diskontiranje i buduće neto primitke iz ekonomskog toka projekta putem diskontnog faktora svodi na sadašnju vrijednost. Neto sadašnja vrijednost iskazuje vrijednost povećanja imovine projekta za razdoblje cijelog ekonomskog vijeka svedenog na sadašnju vrijednost. Za izračun neto sadašnje vrijednosti od osobitog je značaja ispravno utvrditi diskontni faktor, odnosno stopu diskontiranja. U praksi ona se uglavnom utvrđuje u visini kamate na kredite, koji se plaćaju za investiciju, a ukoliko se investicija financira iz vlastitih sredstava u visini kamatne stope koje banke uobičajeno primjenjuju za investicijske kredite. Neto sadašnja vrijednost projekta mora biti pozitivna da bi projekt prema ovom kriteriju bio prihvatljiv, a granično prihvatljiv projekt je onaj čija neto vrijednost iznosi 0. Ako je neto sadašnja vrijednost projekta 0 to znači da u ekonomskom vijeku projekt zadržava početni nivo imovine. Negativna neto sadašnja vrijednosti ukazuje na neprihvatljiv projekt, jer do konca ekonomskog vijeka dolazi do smanjenja vrijednosti uložene imovine. Prednosti ove metode su uvažavanje cijelog vijeka projekta i vremenskih preferencija, a nedostatak što daje podatak u apsolutnom iznosu ne uvažavajući odnose između ostvarenih koristi i visine uloženih sredstava.

55

Neto sadašnja vrijednost iz primjera prikazana je u tabeli 18. Neto sadašnja vrijednost Tabela 18 U 000 kn Godine Neto Diskontna Diskontni Primici stopa (9%) neto primici

0 -4.572 1,0000 -4.572 1 803 0,9174 737 2 891 0,8417 750 3 979 0,7722 756 4 6.218 0,7084 4.405

NSV 4.320 2.077 Neto primici od 4.320 tisuća kn iz ekonomskog toka projekta koji se realiziraju u 5 godina svedeni na sadašnju vrijednost, prema diskontnom faktoru od 9% godišnje, iznose 2.077 tisuća kn. 2. Relativna neto sadašnja vrijednost Metodom relativno neto sadašnje vrijednosti dopunjuje se podatak neto sadašnje vrijednosti, odnosno pokazuje se odnos između prinosa investicije svedene na sadašnju vrijednost i same investicije u cijelom vijeku trajanja investicijskog projekta, radi se o relativnom pokazatelju koji utvrđuje prinos na jedinicu investicijskog ulaganja. Vrijednost investicijskog ulaganja diskontira se prema istim kriterijima kao i neto primici prilikom izračuna neto sadašnje vrijednosti. Odnos između diskontirane vrijednosti investicije i neto sadašnje vrijednosti predstavlja relativnu neto sadašnju vrijednost, odnos neto primitke po jedinici investicijskog ulaganja u cijelom vijeku investicijskog projekta. Zbog značaja jedne i druge metode potrebno je prilikom ocjene projekta podatak o neto sadašnjoj vrijednosti i relativnoj neto sadašnjoj vrijednosti promatrati zajedno, naročito ako se radi o projektima sa dužim rokom trajanja. Za investitora prihvatljiviji je projekt koji ima veću neto sadašnju i relativnu neto sadašnju vrijednost. Neto sadašnja vrijednost daje podatak o ukupnom prinosu investicije, a relativna neto sadašnja vrijednost o prinosu po jedinici investicijskog ulaganja.

56

Prema podacima iz primjera u nastavku slijedi prikaz diskontirane vrijednosti investicije i izračun relativne neto sadašnje vrijednosti projekta. Sadašnja vrijednost investicije Tabela 19 U 000 kn Godine Neto Diskontna Diskontni primici stopa (9%) neto primici 1 5.490 1,0000 5.490 2 84 0,9174 77 3 84 0,8417 71 4 89 0,7722 68 5 107 0,7084 76 NSV 5.854 5.783 Relativna neto sadašnja vrijednost = neto sadašnja vrijednost projekta = 2.077 = 0,36 Sadašnja vrijednost investicije 5.783 Investicija iz primjera po jedinici uloženog kapitala ostvaruje 0,35 neto sadašnje vrijednosti projekta u vijeku od 5 godina. 3. Interna stopa rentabilnosti Interna stopa rentabilnosti pokazatelj je koji daje relativnu vrijednost projekta u vidu njene godišnje akumulacije. Podatak o internoj stopi rentabilnosti vrijedan je podatak koji definira prosječnu godišnju stopu akumulacije investicijskog ulaganja. Ujedno ovaj pokazatelj je orijentir prilikom zaduživanja za investiciju, odnosno to je maksimalna godišnja kamatna stopa na posuđena sredstva za investiciju. U uvjetima kada je kamatna stopa na kredit za investiciju veća od interne stope rentabilnosti dolazi do prelijevanja dijela akumulacije od investitora na kreditora, ako se investicija dijelom financirala iz kreditnih sredstava, a ako se u cijelosti financirala iz kreditnih sredstava investicijski projekt će ostvarivati negativan novčani tok, neće moći izmirivati dospjele obveze za kredit. Prilikom donošenja ocjene projekta potrebno je ovaj podatak pratiti zajedno sa ostalim pokazateljima, budući se radi o pokazatelju koji ukazuje na relativne vrijednosti, a ne i o ukupnim apsolutnim vrijednostima.

57

Izračun interne stope rentabilnosti iz primjera slijedi u tabeli 20. Interna stopa rentabilnosti Tabela 20 u 000 kn

Godine Neto primici

2004 1 -4.572 2005 2 803 2006 3 891 2007 4 979 2008 5 6.218

ISR % 22,26 Prosječna godišnja akumulacija projekta iz primjera iznosi 22%, to je ujedno gornja visina kamatne stope za zaduživanje tuđim izvorima financiranja u ovom projektu.

III. DRUŠTVENA OCJENA 1. Uvod Društvena ocjena projekta utvrđuje korisnost projekta sa stanovišta društva. Društvo čine različiti ekonomski subjekti koji se generalno mogu svrstati u tri društvene grupe: • Zaposlenici • Vlasnici poduzeća • Država Daljnja podjela društva može se obavljati prema drugim kriterijima: geografskoj pripadnosti, gospodarskoj grani privređivanja i dr. Društvena ocjena projekta donosi se nakon valorizacije: • Ekonomske ocjene projekta • Subjektivnih faktora

58

1. Ekonomska ocjena projekta Društvena ekonomska ocjena projekta utvrđuje se primjenom iste metodologije kao i prilikom određivanja ekonomske isplativosti sa pozicija poduzeća ili samog projekta, metodom neto sadašnje vrijednosti i interne stope rentabilnosti. Razlika je samo u parametrima koji se pri tom koriste kao što je npr. diskontna stopa. Pa tako sa društvenog aspekta u uvjetima oskudnog kapitala, kada je za očekivati da će u investicijama inozemni kapital imati značajnu ulogu, diskontna stope se definira u visini kamata na inozemne zajmove uvećano za stopu rizika. Društvena rentabilnost u ovom slučaju polazi od obveze da će uredno vraćati inozemne zajmove na investiciji. Društvena ekonomska isplativost utvrđuje se u na dva nivoa: • Ukupna ekonomska isplativost projekta • Raspodjela ostvarene akumulacije na projektu među društvenim grupama Projekti kod koji utječu na povećanje nacionalnog dohotka, dakle koristi su veće od troškova su ekonomski isplativi. Raspored neto dobiti iz projekta na društvene grupe realizira se na način: • Zaposlenici – neto plaća i stimulansi i dodaci za doprinos u realizaciji projekta • Vlasnici poduzeća – dobit iz poslovanja i ostatak vrijednosti projekta • Država – carine, porezi, takse, naknade i ostala fiskalna davanja Vlasnici poduzeća i država u projektima realiziraju i rashode, vlasnici u obliku vlastitog uloženog kapitala, a država u vidu subvencija, dotacija i regresa, te izvoznih premija. 1. Subjektivni faktori u društvenoj ocjeni projekta Za društvenu ocjenu projekta važna je ali nije uvijek presudna ekonomska isplativost projekta. Odluka o društvenoj isplativosti projekta donosi se nakon sagledavanja ekonomskih i ostalih društvenih koristi. Valorizacija ostalih društvenih neekonomskih koristi izrazito je subjektivna, podložna je promjenama, a ocjena i lista prioriteta donosi se na temelju postojeće gospodarske i infrastrukturne snage društva i usvojenog plana gospodarskog razvoja. Ostali društveno korisni parametri pod jakim su utjecajem političkih kretanja u gospodarstvu i stranke na vlasti. Često društvene vrijednosti imaju veći značaj od ekonomskih, pa ekonomski neisplativi projekti zbog društvenog značaja svrstavaju se u društveno prihvatljive projekte. Također zbog zadovoljavanja društvenih vrijednosti ulaganja u projekt moraju biti veća, što poskupljuje sami projekt i smanjuje njegove ekonomske koristi, klasičan primjer su ulaganja u zaštitu okoliša.

59

Društveni kriteriji isplativosti projekta proklamirani su aktualnom politikom gospodarstva i ekonomskim mogućnostima kao npr.: • Povećanje izvoza • Povećanje zaposlenosti • Veća iskoristivost slobodnih kapaciteta • Jačanje tehnološkog napretka • Poboljšanje infrastrukturnog standarda društva • Jačanje gospodarskog razvoja u određenoj regiji društva • Zaštita okoliša

I. OCJENA U UVJETIMA NEIZVJESNOSTI Sve što se je dogodilo - dogodilo se. To je prošlost i sve je izvjesno. Upravo zato što se dogodilo nema u prošlosti neizvjesnosti. Ono što će se dogoditi možemo tek s većom ili manjom vjerojatnosti procijeniti. Općenito vrijedi da ćemo na kratki rok bolje procijeniti nego na dugi rok. Kada je riječ o vrlo dugom roku tada zapravo nismo u mogućnosti da donesemo odluku koja bi bila izvjesna u smislu ekonomske prihvatljivosti. Neki projekti će uspjeti a drugi neće. Ne zato što je neki investitor radio više ili manje (svi žele uspjeti), već zato što se u procesu realizacije projekta događaju procesi koji se u projektu nisu identificirali uopće ili na zadovoljavajući način. Pokretanje bilo kojeg projekta možemo usporediti sa stvaranjem novog života kojem želimo puno dobrog iako u mnogim slučajevima stvari krenu loše4. Uzmimo primjer nafte. U zadnjih petnaestak godina cijena barela nafte se upetostručila i prošla je nekada nezamislivu granicu od 50$ za barel nafte. Projekti koji su bili temeljeni na jeftinoj nafti ukoliko nisu pronašli supstitut vjerojatno su već davno propali. Ne događaju se samo neugodne stvari koje smanjuju predvidivu učinkovitost projekta. Događaju se i pozitivne stvari kao npr. smanjenje kamatnih stopa ili smanjenje poreza na dobit odnosno dohodak. Ono što je za projekt bitno jest kako djeluju pojedina odstupanja na projekt u svojoj ukupnosti. Znamo da su sve veličine u projektu tek predviđanje, pod određenim uvjetima, budućeg. Moguća (predvidiva) odstupanja od predviđanja ukalkuliramo u projekt i tako smanjujemo njegovu osjetljivost.

4 Sve je u životu projekt. Odlučite li se obrazovati u Visokoj školi za poslovanje i upravljanje “Baltazar Adam Krčelić” vi ste pokrenuli projekt. Prije nego što ste se odlučili prikupili ste mnoge informacije koje ste analizirali, dijagnosticirali i potom donijeli odluku. Ovo ne znači da ćete završiti školu iako ste je upisali ne dvojeći u konačni uspjeh. Kupnja novog stana je a također projekt. Uspostava bračne zajednice je također projekt. Prema tome, metodologija izrada projekta može biti vrlo korisna i u svakodnevnom životu kao i u sudbonosnim odlukama.

60

Postavlja se, međutim, pitanje do koje mjere možemo ukalkulirati rezerve za nepredviđene slučajeve. Naime, smanjenjem profitne stope u odnosu na kamatnu stopu možemo, zbog velikih rezervi za rizike, odustati od dobrog projekta. Suprotna je krajnost da možemo prihvatiti projekt koji nije dobar jer nismo vodili primjerenu pažnju mogućim rizicima. Za projekt važe ista pravila kao i za tvrtku. Stalno valja preispitivati parametre koji determiniraju odluku investitora i vršiti potrebne prilagodbe, temeljem realnih kretanja, kako bi projekt uspio.