1

2

3

4

5

6

7

8

9

PREDGOVOR

Prozaik i dramatičar Ivan Raos (1921. — 1987.) zapo-čeo je objavljivati 1940., ali i njegov književni nastup ozna-čio je desetljeće nakon Drugoga svjetskog rata, kada prve značajnije književne tekstove objelodanjuje i cijeli niz pisa-ca, danas klasika novije hrvatske književnosti (M. Božić, R. Marinković, V. Desnica. . .). No, iako je novele u »Krugo-vima« objavio istodobno s pivom poslijeratnom generaci-jom hrvatskih književnika, u poetičkom ili generacijskom smislu zapravo nikada nije smatran ’krugovašem’, da bi potom i knjigama potvrđivao trasiranje svoga prilično osam-ljenoga literarnog profila. Svojevrsna autohtonost njegova djela u tematskom i stilskom smislu, uočljiva u odnosu na dominantne tijekove recentne hrvatske proze šezdesetih i sedamdesetih godina, odmah je na neki način odredila i otklon književne kritike, pa je tako »jedan od boljih hrvat-skih pisaca našeg vremena«1 — svakako i jedan o najprodu-ktivnijih i najraznolikijih, kao »posve profilirana ličnost među brojnim hrvatskim pripovjedačima iz krajine omeđene Krkom i Neretvom«2, dugi niz godina nezasluženo bio u sjeni, ostavši zadugo bez utemeljenijih književnopovijesnih vrednovanja svoga opusa.

10

Traganje, pak, za bitnim tematsko-motivskim i stilsko-jezičnim odrednicama Raosova djela, olakšao nam je sam pisac, rekavši u jednom razgovoru s Vlatkom Pavletićem kako je pravi tipični Imoćanin onoliko, koliko mu »djedovi genima podariše i okolica u ranom djetinjstvu nametnu3« te kako poslije sama sebe najbolje poznaje svoje ljude i svoj zavičaj, time samo potvrđujući ono što je nedvojbeno — upravo ispisivanje autobiografskoga iskustva i zavičajna podloga (dakle, kao tema i kao jezik) dva su temeljna i presudna uporišta većega dijela njegova cjelokupna opusa. Promotrimo li, pak, djelo po književnim vrstama — jer Raos se okušao u poeziji, drami i prozi — možemo reći kako se njegova spisateljska narav »pronašla« upravo u prozi, ostvarivši svoje najautentičnije i najbolje stranice u krugu zavičajne proze. Međutim, kako bismo što pregledni-je predstavili mnogostrukost njegova književnog profila, možemo se poslužiti globalnom razdiobom na dva tematska, pa i stilski dihotomna kruga — na krug zavičajnih i krug kozmopolitskih, urbanih književnih tekstova.

Krugu ’kozmopolitskog’ Raosa — dominantnijega u njegovoj ranijoj stvaralačkoj fazi — pripadaju rane pjesnič-ke proze, sve drame (izuzev Autodafea moga oca, dakle, čak 34 teksta!) dobar dio novelističkoga korpusa, tri mala romana Na početku kraj iz 1969. te treći dio trilogije Smi-jeh izgubljenih djevojaka koji se događa u Splitu i tu prepo-znajemo elemente modernističke fakture, a što pretpostavlja i sam izbor urbane tematike. Emotivne egzaltacije, egzotič-nost prostora, bizarni zapleti te svojevrsna hermetičnost pa i artificijelna poza iz mnogih drama (Bango-Bango; Banalna tema, Tri egzotične priče. . .) već nisu toliko izražene kada je riječ o prozama kojih se radnja događa u urbanom okru-žju (primjerice, novele u Izabrat ćeš gore) ali gotovo sva djela ovoga kruga povezuje atmosfera tjeskobnosti i melan-

11

kolije, razočaranosti kao i cinizma, poglavito u odnosu prema ljubavi, što je često varirana, gotovo opsesivna piš-čeva tema. Uopče, urbani prostor je kontekst u kojemu se njegovi junaci nikada ne osjećaju dobro, jer ni sam pisac taj kontekst (kao, uostalom ni jezik gradskog argota) ne doživ-ljava svojim i ovdje gotovo da je nemoguće prepoznati istoga pisca, kojega znamo iz njegova zavičajnoga kruga — od Vječno nasmijanoga neba do Gastarbajtera — gdje smo, pak, u potpunosti u autohtonom svijetu ’raosovske’ proze imanentne njegovu duhu i načinu pripovijedanja, svijetu kroz koji hodaju raznorazni duhovito opisani tipovi i karak-teri s kamenjara njegove Imotske krajine.

Sagledamo li kronologiju nastanka rukopisa, ’kozmopolit-ski’ i ’zavičajni’ Raos stvaraju, dakako, paralelno. Iako zapo-činje s ne odveć uspjelim pjesmama (Utjeha noći, 1942.) i dvije zanimljive knjige pjesničke proze 1943. (Grold Taquart i Pjesan Nikodemova), stihu i poetskim oblicima kasnije se više ne vraća, a njegova bogata književna produkcija započi-nje objelodanjivanjem drame Dvije kristalne čaše 1953., u vlastitoj nakladi. Raos tako tiska sveukupno deset knjiga dramskih tekstova, pa ovaj neobičan književni nastup ozna-čen ’vlastitom nakladom’ od tada postaje piščev zaštitni znak, koji se može prikladno metaforizirati i u obilježje njegove literature i mjesta u književnom životu. Pedesete su, dakle, razdoblje pisanja i objavljivanja tematski i žanrovski raznoli-kih dramskih tekstova (ratne, groteske, monodrame.. . itd.) između kojih se izdvajaju spomenute Dvije kristalne čaše, Tri ratne priče (1955.), Autodafe moga oca (1957.), Tri groteske (1958.) i posljednja drama koju je napisao — Navik on živi ki zgine pošteno (1971.).

U pedeset godina književnoga rada Raos sveukupno objelodanjuje i oko dvjestotinjak novela, najvećim dijelom sakupljenih u pet knjiga (Gaudamada /1956./, Izabrat ćeš

12

gore /1964./, Partija preferansa /izbor iz Gaudamade, 1965./, 60 pripovijedaka /1980./ i Gastarbajteri /1982./), a od kojih su poneke nezaobilazne u antologijskim izborima suvreme-ne hrvatske novelistike. Pogledamo li kompozicijsku struk-turu većine njegovih romana, upravo je novelističko pripo-vijedanje, odnosno kratki oblik, onaj presudni narativni mikro-oblik koji karakterizira i romaneskne cjeline, pa je tako i Vječno nasmijano nebo odnosno cijela trilogija, niz malih, zaokruženih poglavlja koja se mogu čitati kao posve samostalne epizode.

Iako je napisao doista veliki broj novela i drama od kojih možemo napraviti raznolike izbore, Raos je ne samo najbolji, nego i najpoznatiji i najčitaniji upravo po svojim romanima. Godine 1956. izlaze dva mala romana Volio sam kiše i konjanike i Korak u stranu kojima se 1969. pridružuje treća ljubavna ispovijest — Tamo negdje neke oči, a pod naslovom Na početku kraj nije slučajno što se nalaze u prvom kolu biblioteke HIT, jer Raosova je literatura — bez obzira na opravdanost nekih kritičkih zamjerki — uvijek dobro komunicirala s čitateljskom publikom. Pa ipak, među svim romanima dva njegova djela imaju težinu antologijske vrijednosti u kontekstu suvremene hrvatske književnosti: to je trilogija Vječno žalosni smijeh (1965.), poglavito njezin prvi dio Vječno nasmijano nebo, te Prosjaci & sinovi (1971.), posebice njihova prva knjiga.

Zvuči gotovo nevjerojatno da je rukopis jedne od anto-logijskih proza o djetinjstvu gotovo deset godina proveo po uredničkim ladicama izdavačkih kuća, o čemu je Raos iscr-pno pričao u razgovoru s Vlatkom Pavletićem nedavno u cijelosti objavljenom u knjizi4. Na rukopis mladoga, očito talentiranoga prozaika u »Vjesniku« 1954. izdavače je javno upozorio autoritativni Marijan Matković, i — napisano godine 1948.! — Vječno nasmijano nebo naposljetku je

13

objavljeno u zagrebačkoj »Zori« godine 1957. (Godine 1962. izlazi njegov nastavak Žalosni Gospin vrt, a godine 1965. i cijela trilogija pod naslovom Vječno žalosni smijeh te u njoj prvi puta i treći dio — Smijeh izgubljenih djevoja-ka. U Vječno žalosnom smijehu, svojevrsnoj pikarskoj kro-nici odrastanja, kroz tri dijela na autobiografskoj podlozi nižu se Ivanovi doživljaji od ranoga djetinjstva na rodnom kamenjaru, preko oblačenja kleričke halje sve do gimnazij-skih dana i susreta sa socijalnim slojem prostitutki i probi-svijeta u splitskom Getu. Glavni lik trilogije je sam Ivan Raos, a pod punim imenom i prezimenom u trilogiju su ušli ljudi i događaji iz njegova života — prema riječima pisca — autentično i doslovno, dakle, u kronici-ljetopisu sve je toli-ko autobiografsko da bi se sve moglo uzeti kao pouzdan podatak za stvarnu, ozbiljnu piščevu biografiju.

Vječno nasmijano nebo s podnaslovom ’kronika moga djetinjstva’ obuhvaća najranije životno doba provedeno pod nasmijanom nebeskom kapom Medova Dolca, nesputanost i vedrinu kojega će ponijeti u sebi i koja će ga spasiti kada kasnije bude ušao u represivno zdanje splitskoga sjemeništa. Roman započinje s kratkih ’šest pučkoškolskih zadaća’ umjesto predgovora — Moje selo, Moj otac, Moja majka, Moj did, Moja baka i Moj prvi doživljaj — i tim infantil-nim, na dječji način duhovito i simpatično »nepismenim« sastavcima, pisac zapravo implicitno određuje bitne pretpos-tavke svoga romanesknoga rukopisa: ’zadaće’ upućuju na tematsko polje (djetinjstvo), određuju locus (selo Medov Dolac), na važne likove (mama, tata, dida. . . ), na pripovje-dača, odnosno na narativni oblik pa i na strukturu. Mali dječak Ivan pripovijeda u prvom licu, on je glavni lik nep-restano u gibanju, u samom događaju koji opisuje, komenti-ra i duboko emotivno proživljava u isti mah. »Pričanje je Raosov ostvaren osobni izraz, i to nikako ne pričanje bez

14

maske, bez pokreta, bez oponašanja; nikako ne ravno priča-nje. Raosovo pričanje je cijeli jedan sustav igre, to je prika-zivanje, obred, mizanscenski i mimički razveden, to je epi-fanija i objavljenje. To je režiserska vizija priče u prosto-ru5« stoga i nije čudno što je najveći broj stranica Raos ispisao pripovijedajući upravo u prvom licu, štoviše, u Vje-čno nasmijanom nebu uspio je nevjerojatnom jezično-stilističkom lakoćom oblikovati šarmantni i infantilni govorni diskurs maloga dječaka. Kroz dječakov rakurs, kroz tu hinjenu naivnost u pripovijedanju upoznajemo cijeli medovdolački mikrokozmos — ozbiljnoga oca Petra, lako ’raspaljivu’ majku, veseloga dida Buju, popa Viculina, tet-ke, učitelje, Malu Mariju, ćoravu babu Katu. . . — likove kojima kroz ta »dječja usta« pisac tako plastično i živo opisuje naravi, bez uljepšavanja ili dodavanja. Osim toga, dimenzija uvjerljivosti i prirodnosti njegova izražavanja i zaključivanja proizlazi i iz toga što mali Ivan odrasta u miljeu, u kojemu djeca od prvoga dana ravnopravno sudje-luju u svijetu odraslih — s djecom se u siromašnoj krajini razgovara kao s odraslima, štoviše, ona se upravo kroz raz-govor i pričanje odmah uključuju u životni i etički kôd svo-je zajednice.

Jedan od ključnih ulomaka romana jest onaj kada mali Ivan govori o šarenim kamenčićima kao mogućnostima beskrajnih igara i izvoru bezgraničnih djetinjih radosti i smijeha, jer u toj siromašnoj kamenjarskoj zabiti ljudima možeš oduzeti sve (jer ništa nemaju), ali im ne možeš odu-zeti maštu i igru, jer jedino od nje zapravo i žive. (Dakako, siromaštvo u Raosovoj apologiji djetinjstva ima idilični predznak.) Kao što šareni kamenčići, sunce, puževi i pejzaži uopće grade i slažu mozaik Ivanova nesputanog djetinjstva, tako i Raos mozaikalno slaže svoju kroniku: Vječno nasmi-jano nebo je — kako pisac sam reče — »tip sredozemnog

15

romana-poglavlja6«, niz manjih, zaokruženih epizoda u kojima je ispripovijedano mnoštvo raznolikih događaja i portretirano mnogo likova, ali s obaveznom dječkovom duhovitom, zaključnom poentom. Uopće, dvije su provodne niti koje ovdje bitno obilježavaju Raosovo pripovijedanje, duh i atmosferu romana — to je uvijek prisutna lirska nota, ponekad elegična i sjetna raspoloženja što proizlaze iz snaž-noga doživljavanja stopljenosti s pejzažem i s druge strane humor; ili — kako je to Miroslav Vaupotić primijetio — kao svojevrsno kontrapunktalno nizanje scena, kada se izm-jenjuju »scherzo rustikalne šale« i »lirski konfesionalni pastel« što tek u cjelini daju »onaj bitni Raosov doživljaj ’vječno nasmijanog neba’ djetinjstva7«. Raos je iznimno duhovit pisac, u situaciji, detalju i dijalogu, a osim toga, poruge, u Krajini nitko nije pošteđen, pa ni mali Ivan koji je ponekad ’subjekt’ a ponekad i njezin ’objekt’.

Ako ona osobena »neponovljiva inventivna čarolija pri-povijedanja«8 doista čini bit proznoga umijeća, onda i nije važno razotkrivanje skrivene granice koja razdvaja biograf-sku istinitost, nego postaje presudna literarna autentičnost same umjetničke realizacije, ono što piščeva demijurška snaga i imaginacija pretvaraju u svijet književnosti. Raos u tome uspijeva i posve je nevažno jesu li likovi i događaji »stvarni«, jer on u potpunosti uvlači čitatelja u svoju priču, u zbilju samoga svijeta romana. Preciznije rečeno, njegov pričalački i pripovjedački talent, ponajprije snagom svoga osebujnoga jezika, uspijeva tu građu iz stvarnosti preobli-kovati u neobičnu literarnu stvarnost; doista, upravo po neiscrpnom leksičkom bogatstvu, po književnom jeziku koji generira iz usmenog kazivanja i po sočnoj ikavici — gusto protkano pučkim leksikom, stihotvorstvom, pa i specifič-nom ritmizacijom diskursa — Raosovo Vječno nasmijano nebo je izniman stilistički doživljaj. Općenito, jezik njegove

16

zavičajne proze jedna je od najvećih vrijednosti unutar cje-lokupna opusa te može biti zasebna i književna i stilistička tema, još jedan od nedovoljno istraženih slojeva hrvatske književne baštine.

Vječno nasmijano nebo nedvojbeno je najbolji dio auto-biografske trilogije Vječno žalosni smijeh, a sagledana u kontekstu cjelokupna Raosova opusa — po kronologiji nas-tanka rukopisa, napisana na njegovu samom literarnom početku — ova knjiga istodobno je i jedno od najboljih Raosovih proznih djela uopće. U kontekstu, pak, suvremene hrvatske književnosti, odnosno romaneskne produkcije, Vječno nasmijano nebo također se izdvaja kao jedno od antologijskih zavičajnih, autobiografskih proza na temu djetinjstva, no, koliko god su to potvrdile i književna kritika i povijest, cjelokupni Raosov opus — sagledan s obje strane njegova književnoga temperamenta — već smo na početku naglasili, čini se kako još uvijek nije na pravi način (pre)vrednovan, iako će njegove knjige, posve smo sigurni, i ubuduće pronalaziti svoju čitateljsku publiku.

ANA LEDERER

17

BILJEŠKE: 1 Slobodan Novak: Predgovor Izabranim djelima Ivana Raosa.

PSHK, Nakladni zavod Matice hrvatske, sv. 152, Zagreb, 1980., str. 8.

2 Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. »NZMH« — »Can-karjeva založba«, Zagreb — Ljubljana, 1987., str. 382.

3 Svaki je od nas čudesni mozaik. . . (Razgovor Vlatka Pavletića s Ivanom Raosom). »Republika«, XXXVII, br. 7-8, Zagreb, 1981., str. 710.

4 Vlatko Pavletić: Misaono osjećanje mjesta. Razgovori o književ-nom stvaranju — Ivan Raos. NZMH, Zagreb, 1995., str. 159-263.

5 Slobodan Novak: Predgovor Izabranim djelima Ivana Raosa. PSHK, Nakladni zavod Matice hrvatske, sv. 152, Zagreb, 1980., str. 4.

6 Vlatko Pavletić: Misaono osjećanje mjesta. Razgovori o književ-nom stvaranju — Ivan Raos. NZMH, Zagreb, 1995., str. 159-263.

7 Miroslav Vaupotić: Djetinjstvo, kiše i konjanici — varijacije uz Raosovo književno djelo. »Literatura«, III, 12-13, Zagreb, 1959., str. 1140.

8 Miroslav Vaupotić: Mozaici autobiografske epopeje. »Kolo«, IV, br. 7, Zagreb, 1966., str. 105.

18

19

VJEČNO NASMIJANO NEBO

20

21

UMJESTO PREDGOVORA ŠEST PUČKO-ŠKOLSKIH ZADAĆA

MOJE SELO

moje je selo Medovdolac. Ono je puno ubavo I kršno. Mi djeca Iđemo u spuže kadse nebo Razgali. U mom selu Ima puno. kamenja i stina Imamo i Popa. u Mom selu nema škole stoga iđem ugrabovac. naš pop Jide sirova jaja imamo i Ružu džajinu ona uvik gleda unebo. imamo I miju Šćurli-na on mumlja i plaši nas dicu pojide dva kila manistre i jopet mumlja. Moj did je Izgrabovca on ima, vole i orenan, plug i Brana seljaku je hrana. Ima veći sela nego Moje. U mom selu Ima dosta cura. Kad padne snig neiđemo uškolu Nego se tocilamo i gradimo čovika od sniga. Javolim moje selo Bogga poživijo ioće akobogda.

MOJ OTAC

Ja nemam oca nego ćaću. To se zna. Moj je ćaća Petar, on ima podrizane brkove i ja ga nikad nevidin u Svitu je dođe Za Božić i donese robe ikolača. Jagase puno bojin on ima kajiš i udarijo me je, Dva Puta jedanput što nisan babi

22

odnijo vriću drugiputštasan materi reka daje. . . štosenesmi-reć. Nikada me slini Štamije puno drago ninegovori sam-non. stogase i bojin. On Puši i Jide potri pjata manistre mesa neće. Unda jopet iđe usvit aja uškolu. ima jedan Tim-bar inanjemu piše: Petar RAOS pokućarac Bogbigazna šta-mugaje to. Biće što ima kuću aidrugi je Imaju Pa nemaju timbar. dragomije da dođe majopet mije Drago daiđe Zabo-ravijo san reći da moj otac imade rusak i dazna šišati.

MOJA MAJKA

Mi svoju mater zovemo maja a pavlovije Zovu mama i onisu Mala bandica stoga. Moja mater je izgrabovca izovuje bujinica. Ona bimebila daneznan uteći kozec Uzastranu Jer mi dica iđemo uzbrdo A stari nizbrdo. Ona ima dvi noge i opanke i kuvanan za jisti. kadse zblani unda jojse svi smiju. Ja volim svoju Mater jer meje rodila i bilin Mlikon Zadoji-la. domovina kakva bila rođenom je Sinku mila.

MOJ DID

Jaiman jednoga dida Buju imoja je mater Bujinica stoga. onje velik i sid kovca. on ima krčmu on pije on je otac moje matere. on ima konja i jaga Jašin konju je ime Putalj. Ima i pasa koji sezove Visin ima i Babu Domušu i Puno dice a To su moje tetke i ujci. on voli piti vina ija uzanj. Ja ga puno volin jer on suje mene Aja njega I obasmo proti babe ma ne uvikevikovaamen. unda se Oba smijemo i pivamo ako piva zlo ne misli. On ima stragušu i iđe u lov. ja bi mu Je otejo samo neznan kako. on ima kuću na dva boja istraga kužinu. Drugoga dida nije moj ćaća zapantijo, ja neman brata brat je mio koje vire bijo.

23

MOJA BAKA

unase kaže baba Ito jemuški. jaiman dvi babe jedna je baba domuša toje oddida Buje. Ona je puno debela kažu dabise naša crkva triput unjoj okrenula, a Druga je baba Kata to je moga ćaće mater. njoj je njezin drugi muž ane moj did izbijo oko kadje bijo pijan pasevratila mom ćaći. nju moja mater nevoli ijasve mislin daće raditoga umuke paklene. mene baba Kata voli nosime nakrkače i puno Pri-povida o zlatarovu zlatu i kletvi nevire i đenovevi i mnogin drugin stvarima šta je čitala u velikin librin. Ona slabo vidi ako slipac slipca vodi obaće ujamu. babu domušuu nevolin jermise puno izdire. Ona ima šudar Okoglave Kravu ijune June za june pamakar i šarovito. to se zna.

MOJ PRVI DOŽIVLJAJ

Nesićan se kadmeje Mater rodila i bilin. mlikon zaDoji-la. Ma znan da san serodio na novu Godinu 1921. A to su mi kazali i da me je obabila kate Luckina upregaču bogiDu-ša šta seja mogu sititi jemi gato da san tiga od dvi godine Piva pod taracon Dida buje Doša San van kalendati ako ćete štogod dati Jolismokvu joligrozdić na Dobro vandoša božić A ljudi sumi Dali 120 dinara i puno se smijali Ija šnjima Unda se ništa ne sićan svedokmi nisu bile skoro tri godine atogaje bila popova Kužina Amen.

24

STARA POPOVA KUHINJA, NAREČENA KUŽINA

Župnik ima dvije kuće, dvije kuhinje, dva vrta — svaki po tri međe — jedan zahod, jednu ćenipu (ćenifu), jednu štalu, jednu čatrnju, jedno veliko neograđeno dvorište, nasu-to i podzidano visokim zidom. Sve je to u prisoju, na kame-nju. Njegovo je dvorište najveća livada u selu. Kad bi imao ženu, kako bi odavde mogla lijepo vikati i psovati i natpso-vati čitavo selo. E, kako druge žene i s manjih obora psuju i natpsuju!

Nova je kuća na dva boja. U prizemlju: slijeva kuhinja, iza nje sobica, u sredini zahod, a zdesna župni ured. U zahodu, koji se nalazi pod stepenicama, smještene su dvije kamenice, a u njima župnikovo ulje i ono za vječno svjetlo. Na katu su tri velike sobe, naime dvije male i jedna velika, ali meni su i one male kao kuća ili gumno. Na prostranom tavanu suši se grožđe i pršuti. A okolo po svim kutovima svega blaga božjega: krpetina, knjižurina, vratnica, okova, prozorskih okvira, svijećnjaka, jezičak od zvona, nekoliko porazbijanih klepki, pljesnivih kartona, stotinu biskupskih okružnica i poslanica, pobožnih knjižica i pisama. Bilo je to mjesto nepresušnih radosti.

25

Stara kuća, iz koje je pokojni don Pavao Čikeš pucao na hajduke, ima podrum, a nad njim sobu s dva prozora, od kojih se kroz jedan može provući čovjek, a kroz drugi samo mi djeca. A taj je drugi svojevremeno služio kao puškarni-ca. Danas je u podrumu popovo vino, a gore školska ploča na kojoj pop ljude i djecu uči čitati, pisati i računati — za jaja, sir i vunu. To se zna. Starudije ima tu još više nego na tavanu: od stupova baldahina do razbijenih noćnih posuda. I sve je to nadojeno, nama djeci ugodnim, vonjem vlage, truleži i voska.

Na ovu staru kuću, koja je na nižem zemljištu od nove i gleda na zapad, prislonjena je sa sjevera kuhinja, narečena kužina. Ona ima kamin, komoštre i veliku peć. To bi bilo sve, ako izostavimo sjekire, kosijere, mistrije, mašure, motike, poluge, budake, čekiće, sumanjice, tajente, špice, mačice i trapnje i sve ono bogatstvo koje smo sreli na tava-nu nove i u sobi stare kuće, sve ono za što se s osobito mudrim licem kaže: »neka se nađe«.

U toj se kužini rijetko loži, i to samo onda kad se pop zaželi kruha ispod crijepnje i kokoši iz gline.

Inače svaka dva, a gdjekad i svakog mjeseca u njoj zapali vatru did Mate Grgin, zvonar, da napeče hostija. Umuti malo bijela brasna, opljune ruke, ugrije kliješta na suhoj lozini i namaže ih voskom, da se ne lijepi tijesto. Okrajci od hostija pripadaju nama djeci, što podstičemo vatru i donosimo lozinu. Tko radi neka se i sladi. To se zna.

A did Mate je dobar, dobar čovjek i dobar kršćanin. Ima malu, sasvim malu grbu, i malo, sasvim malo šepa i malo, sasvim malo ne vidi na jedno oko, a i to samo zato što ga nema. U kući mu vise dvoje gusle, jedne obične svirale i jedne dvojnice, diple na kutlić i druge na mijeh. Svako pos-

26

lije podne čita nama djeci iz Kačićaa, gdjekad pokaziva i slike iz kalendara »Danica«.

Bio je listopad. Magla na Orljači, magla na Sidači, magle na Tišinu Vrhu, i na samoj Džajinoj glavici magla. Velika je to radost, jer su u nas magle rijetke kao pšenični kruh. A ja te magle nekako osobito volim i dao bih ne znam što da se mogu okupali u njima. Kad budem velik, kad budem velik. . . popet ću se na vrh Orljače ili na Biokovo i rukom taknuti nebo. Oko mene bit će magle, i nitko me neće vidjeti, a ja ću sve vidjeti i smijati se svima. O, kad budem velik. . . u magle, u velike magle. . . u oblake što se ponekad odmaraju na mojim brdima, na mojoj planini. . . da se i ja odmorim u njima. Onako.. . leći. . . leći i pružiti se. . .

Švrljam oko crkve i po groblju (naša je crkva u groblju i pločom pokrivena) i mislim što ću sve učiniti kad budem velik. Na groblju čovjek uvijek misli: kad budem velik.

Najednom čujem kako se miče kamenje. Osluhnem. To netko korača i to tako, kao da ima jednu nogu od olova, a druga se jedva čuje. A kada sam razabrao i udaranje štapa sa željeznim šiljkom, znao sam da to did Mate korača.

— Dide Mate — istrčim preda nj. — Što je, lopužetino, uru ti tvoju? — Još ti nije podne. Kamo ćeš? — Hoćeš li sa mnom? — Kamo? — Što te briga. Hoćeš li ili nećeš, uru ti tvoju? A nema ništa ljepše nego kad on kaže: uru ti tvoju. — Daj ruku — kažem, i čvrsto se rukujemo kao na

pazaru kad se gode za ždrijebe ili jalovicu. I tako ja i on i njegov štap uđemo u staru kužinu.

27

Did Mate loži vatru, a ja je podstičem. Taman on zamu-tio brašno i očistio kliješta, kad — uru ti tvoju — uđe nje-gov sin Toma s još dva momka.

Počela padati kiša, sitna, sitna jesenja kiša. . . po goloj jasenovini, otvrdloj travi i po krovu od ploče. Oblak na oblake. Jutro prerasta u večer.

Did Mate sjedi na stocu, momci na stopici i lužniku, a ja na jednom isklesanu kamenu, i svaki ga čas valjam do vatre da se ugrije.

Kako je sve to lijepo i čudno, i kako to da bijele hostije ispadaju iz crnih kliješta, a crna lozina daje bijeli plamen i rumeno vino.. .

Najednom.. . Bože, najednom nekakav čudnovat osjećaj u utrobi. Uskomešam se na svom kamenu i ne valjam ga više. Mislim samo jedno: kako je to strašno, kako ružno. Morao bih, svakako bih morao.. . Ali. . . Stid me je reći didu Mati, i Tomi me je stid. . . Neću ni pisnut, neću, pa makar umro. O, pa to nije ništa. Treba samo izaći iz kužine, popeti se uz nekoliko stepenica, proći ispod popove »ćenipe« i preskočiti zid, pa u ogradu Ike Ivanova. Ništa lakše. Ništa lakše? Da, ništa lakše!. . . Kao da oni ne bi znali kamo to idem i zašto idem. Bože, propast ću u zemlju. . .

O, izdržat ću ja, izdržati. Ljudi su i mnogo gore stvari izdržali — uru im njihovu. Još malo, još samo malo dok se ne ispeku hostije, a onda okrajke brzo u džep i kao bez glave kući.

— Što si se umrtvio? — upita me Toma. — Nisam se ja, ovaj, kako da kažem. . . umrtvio. — Ne griješ više kamen? Ne valjuckaš ga? — Pa što bih ga ja, ovaj, grijao i valjuckao? — Dobro bi bilo da ga griješ — reče did Mate.

28

— Ne bi bilo dobro, jer, ovaj. . . kako da kažem. . . — Prehladit ćeš se. — Ima i većeg zla — uzdahnem — ima.. . duše mi. — Ima, ima.. . — ceri se Toma i sve klima glavom. Stiskam zube i suze u očima. Strašno se grčim i strašno

me grči. Bože moj, Bože. . . božebožebože. . . Ne pomože! Sjedim kao na hrpi prosa. Da, da, na hrpi pravog prav-

catog prosa i kotrljam se. Bez krvi i bez duše. Vrti mi se u glavi, i čelo mi je mokro. Ne mogu oči uzdići od stida. Zašto sam išao peći hostije. Bolje bi bilo da se nisam ni rodio. Kao na pregršti prosa. . .

Did Mate okreće kliješta i sve nešto njuška: — Meni se čini da nešto smrdi, uru mu njegovu! — I nama se čini — rekoše momci i nekako se zlobno

osmjehnuše. A ja šutim, šutim. . . — Zbilja smrdi — napokon potpuno sigurno utvrdi did

Mate. — Umuuum.. . — potvrđuju momci nekako važno. — Da se nije što upalilo? Kakva krpa? — podruguje se jedan. »E da je kojom srećom« — mislim ja. — Nije to paljevina. Ne! — zaniječe did Mate lijući

drugu hostiju — nije to paljevina. Nego baš, kao da se net-ko, uru mu njegovu.. .

»Dobri moj Bože — molim se u mislima — smeti im pamet i okreni je nekuda od ovoga moga. Dobri moj Bože, ja nisam kriv. I mene je bilo stid prije čina, u činu, i poslije čina. Dobri moj Bože, to se može svakome dogoditi. I nji-

29

ma, i popu — i da sasvim uvjerim dragoga Boga prošaptah — . . . i žandaru«.

Ali danas je kiša i mnogo, mnogo crnih oblaka, pa dobri Bog ne čuje moju molitvu. O tom sam se odmah uvjerio, jer se istoga časa Toma ustremi na me:

— Ne čini li se i tebi, da ovdje nešto smrdi? Šutim. Onda se domislim, da ne valja šutjeti: — Je, smrdi. — Je li da smrdi? — Je, smrdi. Ne može se reći da ne smrdi. — I gadno smrdi, a? — Je, gadno.. . I dimi. . . — pokušam skrenuti. — I dimi? Je li? A praši li se možda? — Ne, samo dimi. Guši me dim. A tko se dima ne

nadimi, taj se vatre ne nagrije — i tako se tužno i bespomo-ćno osmjehnem.

— Kakve to vatre? — pita jedan od momaka s prijet-njom, a oči mu se guše od smijeha.

— Bože, pa vatre. . . ove naše. . . kako da kažem. . . — a suze mi grlo suše.

— Kakve to vatre, mali! Kakve to »naše«?. . . Tvoje lopove! —izdere se drugi.

— Pustite dijete na miru, uru vam vašu! — ljuti se did Mate.

Ne slušaju ga. No i ne deru se više. — Čim si to — vele — upalio tu svoju, kako da kaže-

mo, vatru? A mene sve davi i davi, ponajviše to što se ne ljute, što

se ne izdiru. Jedva susprežem suze.

30

— Stoga si ti grijao kamen? Da bolje zapališ tu svoju, kako bismo rekli, vatru?

— Dugo je palio, ali je junački zapalio. Jedan momak ustane i prodere se na me: — Ti misliš da ćemo mi taj dim dimiti i na toj se vatri

grijati? Ako to misliš, rđavo misliš. Zatim naglo baci ruku preda se: — Napolje! Napolje, svinjo jedna! Sam dimi i sam se grij! A meni se smuči i briznem u takav plač, u takav gorak

plač, kakvim nikada u životu nisam zaplakao. I da nije bilo dida Mate, sigurno bi me ubili. Više ništa ne znam. Ni kako sam istrčao, ni kako sam

kući došao, ni tko me oprao, niti sam ikada ikoga o tom zapitao — tako me je bilo stid.

31

VICULINOVI

Viculin je pop. To se zna. Kod njega su u kući tri, četiri ženske. To su mu nekakve sestre i rodice. Zove ih po ime-nu. Mi ih opet zovemo tetkama. Ne znam zašto ih zovemo tetkama kad nam nisu ni rod ni pomozbog. Mater kaže da se to pristoji, hoće reći, mora. A što se mora, nije teško. To se zna. Samo ne shvaćam zašto se ne ljute kad ih zovemo tetkama. Htio bih vidjeti da mene Ivan Anin, ili Pere, ili bilo tko zove tetkom. Kako bih mu razbio njušku. A ha!

Viculin je tamo negdje od Splita, iz Kaštela — kako to on kaže. Misi, kao i svaki drugi pop. I više. Mantiju ne nosi. To nose samo oni u gradu, i fratri. Fratri nose još i kukuljicu, a i mi nosimo vreću na kukuljicu. To je samo zato što ni mi ni fratri nemamo novaca za kišobran. Osim fra Joze. To se zna. Njemu bi trebala i dva kišobrana, okru-pna i osukana ljudina.

Sve popove zovu imenom, samo Viculina svi zovu Viculinom. Zbog ljepote: Viculin — Piculin! A kud bi s don Marinom? Ne možeš reći: Donmarin — Pinmarin!

Baba kaže da je nedavno došao, a da se toga ja ne sje-ćam samo zato što sam bio mali — još nisam ni prohodao.

32

A meni se opet čini da sam oduvijek hodao. Bože moj, kako je to moralo bid davno! Skoro su mi tri godine.

Kako je naša kuća na osami i popova na osami, uz to jedna drugoj najbliža, i kako je moja mater žensko i popova sestra žensko, pop pop, a ja ja, i kako se kuća na osami s kućom na osami, žensko sa ženskim, a pop s djetetom naj-prije sprijatelji, tako se dogodilo da se moja mater slizala s njegovom sestrom, a on sa mnom. To me grli, to me ljubi i nasmijava: mislim, umrijet ću. Bože, kako bi on bio dobar otac! A moj otac kad dođe iz svijeta, jedva me poljubi, jedva se nasmiješi, samo me gleda, gleda i gleda, najviše što može za mene učiniti jest to, da me cupka na koljenima. Onda ode odakle je i došao, a meni se čini kao da ga nikad nisam ni vidio. Zašto njemu nije dobro kod kuće kad je dobro i meni, i materi, i babi!

O Viculinovima znam još i to, da idu na zahod. I ja sam bio jedanput iz znatiželje. Smrdi, strašno smrdi zato što jedu fina jela.

Nikad neću biti fin gospodin, ni jesti fina jela. To vole oni, zna se koji. A ja volim skakati po svom i popovu obo-ru, gledati sunce kroz zeleno staklo razbijene boce. . . kao did Buja vikati, pjevati, smijati se i lakrdijati. . .

»Lakrdija čorbe ne začinja, već debelo meso ovnovina. Može dobro i jalova ovca, kojano je iz Medova Doca, koja pase drače koviljače; slađe joj je meso od pogače.«

To se zna da joj je slađe meso od pogače, pa čemu od toga slagati pjesmu! Ali ako nema ovaca, onda je bolje začiniti lakrdijom nego nekom stvari. Čemu pjesmu slagati!

33

Nije to da sam ja ikad bio i govorio protiv ovce. O, dragi moj, ovca je veoma dobra i darežljiva stvar! Ona nam dari-va i runo i kožu, i još nas začinja mlijekom. Od runa se pletu čarape, od kože se suče oputa za opanke, ili se napuh-ne mijeh za vino, a može i za diple, pa: »drli-lili, drli-lili« cijeli bogovetni dan. Od mlijeka se opet sir siri, da se bolje sviri. To se zna. Ovce imaju muževe i nazivaju ih ovnovi-ma. Stoga, a možda i zbog nekih drugih okolnosti i Mrkašu-ša muža svoga rođenoga ovnom naziva. Ma i pokoja druga. Ovnovi imaju velike rogove da se mogu tući, gubicu da mogu pasti, rep da razgone muhe, a ono ispod repa da prave brabonjke, koje je tako lijepo gledati, jer su tako skladno sačinjeni, zaobljeni i uvaljani. Vime nemaju, pa ih nitko ne muze i ne nateže. Osim toga ovca daje janje koje će opet postati ovca ukoliko ga Viculin ne nabije na ražanj. On voli nabijati na ražanj, kao Turčin kakav, i služi crnu i bijelu misu da bi mogao nabiti.

O Božiću se u svakoj kući ponešto zakolje. Ili ovca, ili šilježe, ili krava, ili jalovica, ili pak svinja — kako tko zna i umije, a bogme i može. Ovcu svatko može, a svinju samo oni koji »upiru« po Srijemu, kao moj otac, Iko Matin, mali Keko, pa Nikolini i još poneki. Meso se suši. To se zna. A zna se i to da svatko ima više dima nego mesa. Onda se od tog suha mesa otkilja malo koji put po zimi i na Poklade, jer:

»Kada dođu Pokladi, s guzicom se okladi. Kada dođu Križi, uzmi pa poliži!«

Skuha se komadić s kupusom i krumpirom, i bog te veselio. Inače se čuva za tuđe, hoćemo reći, za težake. Tada

34

težaci pojedu meso, a ukućani čorbu, pa je dobro i drugima i jednima. Sve se ostale dane u Medovu Docu jede kruh, pura s kiselim mlijekom ili s varenikom, pa krumpir, blitva, raštika, tušt i štir i sve ostale travke božje, dakako osim prkosa, jer je, vele, otrovan. A kažu da i pšenica nije baš zdrava, jer eto, svi smo mi nekako bljedunjavi, a okopoljci jedri i rumeni zato što nikada ne jedu ni pšenicu ni ozimicu, nego samu samohranu puru i kukuružnjak.

Svježe je meso posebna i izvanredna stvar. Ono ima moć rasuđivanja, naime po njemu se ljudi sude. Kako tko jede meso i manistru, onako je bogat i ugledan. Šimun Gra-nić svake nedjelje svraća popovim ženskima, uzima iz lonca dlaku manistre i lijepi je na košulju: zvizdu mu podrepušu, nek se vidi komu Bog, tomu i svi sveci. Makar su mu otkrili i boga i svece, on je i dalje marljivo lijepio: u buljuku nev-jernika, uvijek se nađe bar jedan koji vjeruje.

Viculin jede meso i manistru svaki dan osim posnog. I osim kad ga boli drob, a to je vrhunaravna rijetkost.

Did Buja i Lavura jedu ga svake nedjelje, i to ono iznut-ra: džigerice, slezenu i crijeva, a ono izvana nabiju na ražanj, pa lijepo prodaju galantarima i torbarima, a i pone-kom drugom ako se pri parici nađe. Što ne prodaju, obliznu ili ostave za ponedjeljak. No ovi su s Goričaja, a to je Gra-bovac, pa se i ne broje. A i ja se ne brojim, jer ponekad čalabrcnem kod Viculina, a ponekad i kod dida Buje.

Did Iko Želin, Iko Matin, Jozo Čagalj, Amerikanac sa zlatnim satom i lancem preko cijelih prsiju ako i ne jedu svake nedjelje, jedu svake druge.

Svi ostali, koliko god ih je Bog dao, kuhaju meso i manistru jedino za Božić, Uskrs, Poklade i Svetoga Roka:

»Sveti Roče, medovački sveče, Tereza te grabovačka neće.«

35

Zaboravio sam reći da se u Medovu Docu meso i manis-tra jede i onda kad krste djecu i kad se piruje. Na piru se opet kokoš najprije skuha, zatim se — kako kaže moja mater, najglasovitija pirska kuharica — »pakuje«, hoćemo reci, zavalja u jaja, brašno i šećer, a zatim se poprži u tavi. Kažu da je to izvrsna stvar, a meni dođe kao neka torta u salamuri i vrag u bačvi krštene vode.

Meso.. . meso se onda više i ne jede. — A kad je krizma? — E, batkane moj, tko će se svaki čas bacati u toliki trošak!

36

MALA MARIJA VICULINOVA

Čini mi se, sve je stvoreno da izmišlja, a sve izmišlja da me obveseli. Moj tronogi mačak izmislio da se preko mate-rine pregače popne na policu, a onda se uhvati čamprima za klin pa liže mlijeko što visi u kotli. Sve me pogledava, obli-zuje se i namiguje. Tako se svaki dan smijem ja njemu, a on meni. Jutros da me osobito razveseli, tobože se okliznu i čitav upade u kotlu. A kad je, tobože, uplašen iskočio, nije zaboravio povući i kotlu za sobom, pa se sve razbilo i razli-lo. Bože, što smo se smijali sve dok nam mater nije smijeh zaplijenila. I gušterice izmišljaju. Kad mater spava pod orahom, došuljaju se i njoj ravno pod uho. A ona: skoč, ko da si je udario sjekirom.

A opet muhe! Što sve ne rade od nje i od babe. Sad na nos, sad na bradu, sad na obraz — i one to tako ozbiljno dok ja pucam od smijeha. Nekidan jedan kamen izmislio da babi podapne nogu. A moja baba — pljas koliko je duga i široka. Bože, što sam se smijao kad joj je krv iz nosa počela škropiti kao na vodokršće.

Viculin opet izmišlja više nego svi zajedno. Dok mu se držim za kaput, on klekne, hoda koljenima i dlanovima i lovi me. Onda kaže da ne lovi mene nego svoj rep — on je,

37

tobože, mačak, a ja tobože rep. Onda je izmislio da mi je rođendan i da ja nisam ja nego bućara. Dok me je mater držala, nalio je u mene tričetvrt litra vina. Ja sam sve to lijepo popio i još ljepše povratio. Nato je rekao da sam neka nevaljala buraća i da me treba začepiti. A meni nema ništa draže nego kad me začepe — bombonom.

Ipak mi je od svih Viculinovih najdraža mala Marija. Ne zato što zna lijepo izmišljati — ona ne zna ništa — nego zato što je zgodna ženskica i što je ja u neku ruku ljubim.

Nikako se ne mogu sjetiti otkada je ovdje, ali znam, otkad je znam da sam u nju zaljubljen. Moja mater, njena tetka i sam Viculin odmah su rekli da je to moja djevojka. Ja nisam imao ništa protiv, a ni ona, jer ja sam — znate — veoma zgodno i prikladno momče.

— Ne smeta — vele — što je malo starija, naučit će ga ljubavi. I Kusuša je starija od eravoga Grge, pa što smeta!

Međutim nije ona mene učila, nego ja nju. Ona je u tome velik nevježa, a sve mi se čini da su takva sva djeca oko Splita.

Prvo i prvo, rekla mi je da ju je donijela nekakva roda. Pitam ja nju što je to roda, a ona veli da je to ptica.

— Mora biti velika ta ptica — velim ja. — Velika, strašno velika — veli ona. — Sigurno te je od duška donijela iz Kaštela u Medov

Dolac? — Ne. Ovamo sam došla autom. — Pa gdje te je onda donijela? — Pa mami, mulac jedan! Sve mi je to nekako sumnjivo. No, bolje šutiti nego

mutiti. To se zna. Možda ju je u stvari i donijela ta roda, kaže, krakata ptičurina.

38

— A je li još koga, recimo, mami donijela ta roda? — Jao, što si glup!. . . Pa svu djecu donosi. I tebe je

donijela. — I mene?! — I tebe! To je bar jasno. — Ma bogati! — tako svi govore kad netko izvaljiva

glupost. — A jest, bogami! — tako opet svi govore kad brane

glupost. — Jest ovo.. . — tuckam se dlanom po ustima —

. . .što sam ti htio reći. . . aaa. . . Zatim sam joj kazao i pokazao, kako se rađaju djeca.

Međutim, ona je veoma svojeglava i brbljava. Odmah je otrčala tetki, a tetka nam je zabranila govoriti o tom i o takvim stvarima, kao da je to nešto sramotno.

No ja sam ipak sabrao svu drugu djecu, i kada su se svi složili sa mnom, onda je i ona pustila svoju rodu da odleti.

Koliko je draga, toliko je i brbljava, a brbljavost je dale-ko od mudrosti — kaže moj otac.

Baba opet kaže da na svijetu nema ništa ljepše ni mudri-je od poslovica. Ona ih često upotrebljava, a i ja uza nju. Stoga je ona pametna žena. Svi je poštuju. I mene uza nju. To se zna. Kakvo drvo takav klin, kakav otac takav sin. Baba nije otac, ali to ništa ne smeta kad se o dobru radi.

Ako hoćeš nešto kratko i pametno reći, onda ne govori ništa, nego samo ošini poslovicu. Žene imaju dug jezik, i neka im ga. A mi muškarci imamo pamet. I neka nam je. A ta pamet, ako hoće biti pamet, mora biti kratka. I u tome je sva mudrost. Kratka pamet, dug život. To se zna.

Uzmimo, na primjer, ljude, težake. Sjeli oni pod murvu i razgovaraju. Govore da je sada jesen. Što to treba govoriti

39

kad svatko zna da je jesen. Onda vele da bi trebalo sijati pšenicu. To se zna da se u jesen sije žito. Čitave dane govo-re što sve treba pripremiti za sjetvu i vršidbu, tko će kome i štotigaznam. A razborit će čovjek gurnuti poslovicu: »Kak-va sjetva, takva žetva«! I gotove obje.

A tek kada grade kuću! Mjesecima i mjesecima mlate praznu slamu. A treba samo reći: »Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača« i kuća je gotova.

Umre, na primjer, netko. Pusti sprovodi, križevi, kađe-nja, škropljenja, brecanja zvona, naricanja i nabrajanja. . . Treba samo reći: »Svi ćemo umrijeti«, ili »Sve nas čeka ledina«. Ili na primjer: »Dva bez duše, jedan bez glave«. Ako je, na primjer, pokojnik bio star i nije mogao raditi, onda se kaže: »Jedni zubi manje« i »Dobro ga vrag odnio«.

Ili recimo u svatovima. Ždere se i loče. Dobro, neka se ždere i loče. Onda se kod svake kuće stane i pije buklija. Neka se pije buklija, jer se onda i nama djeci dobaci koma-dić mesa. Ali čemu ono pusto nazdravljanje? Kad bi bilo pameti, digao bi se jedan po jedan, i jedan za drugim izgo-vorio: »Žena drži tri ugla kuće, a muž četvrti«, pa opet sjeo i jeo. A opet, da baš svi ne kažu isto, mogu se razdijeliti, jedni: »Kakva štalica, takva kravica«, drugi »Najprije štali-cu, pa kravicu«, ili na primjer: »Stan’te svati, nevjesta će. . .« Ali Viculin je rekao, da to ne smijem govoriti. Što ne smijem ja, mogu oni. Samo nek se meni obrate, a ja za svaku zgodu i prigodu imam mudrost: Lako je tuđim glogi-nje mlatiti. Neka tuđa tava gori. I ćorava koka nađe zrno. (Bolje je da nađe pijevca, kao Pila Tolomaša). Bolje je situ spavati, nego gladnu kopati (ovo je moja). Tuđe kradi, a svojim se diči. Nestalo vragu posla, pa jariće krsti. (Ne. To fratar krsti, — vrag niti ore niti kopa. . .). Bolje se zdravu

40

smijati, nego ranjenu zavijati. (I ovo je moja). Luk ti vadim, kapulu ti sadim — to je opet nešto prosto.

Ima i strašno glupih i smetenih poslovica. Na primjer: »Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju padne.« Kao da neće u nju pasti, ako je i pod sobom kopa!

I tako, kad mala Marija počne nadugo i naširoko mljeti, ja njoj: »Mlinar žito melje, a ne zelje«, a ona odmah ušuti i gleda u me s poštovanjem kao tele u šarena vrata — samo mi nije jasno zašto tele poštuje baš šarena, a ne, uzmimo, zelena vrata.

41

BOGATSTVO »ŠĆAPA«

Viculin se voli s nama igrati, napose sa mnom. I onda se smije. Bože, kako se glasno smije. . . da sve puca. Meni nikako ne ide u glavu, da mu ne pukne i ono straga, gdje se spajaju noge, tako je sve to napeto, on tako debeo i tako se nažimlje. On je uopće nažet čovjek, htio sam reći pop. Kažu da je i pop muško. Ali ja u to ne vjerujem. Prvo i prvo muškarci su mršavi i koščati. Samo su žene debele i salovi-seće. Eno ti baba Domuša, eno ti ona druga iz Grabovca — kako li se zove — eno ti i Pera Marendića iz Imotskog, i pitaj boga koliko ih ima. A ima li itko živ koji je vidio debela muškarca osim »čet’ri konja debela« — a i konj mi je nekakav muškarac nakon škopigude?! Drugo i drugo.. . Valjda ima i neko drugo, samo se ne mogu sjetiti. To se zna.

Ja i Mala Marija gotovo svaki dan sjedimo povrh moje kuće, pod Carevim zidićem i razgovaramo o svemu. Kad razgovaram da mi prođe vrijeme, onda ne upotrebljavamo poslovice nego što nam dođe na pamet i tako slažemo riječi u vijenčiće kao cvjetove divljega graška. Taman danas počes-mo najljepše slagati, kad najednom ona skoči i potcikne:

— Eno Cigana. . . Eno Cigana. . .

42

Baš kao da joj godi što dolaze. Ja se ničega na svijetu ne bojim osim Cigana. Baka kaže da kradu djecu, odsijeku im noge i ruke, povade im oči i odrežu uši, a onda na njih, ubogaljene i kljakave, prose.

— Idemo ih pogledati — reče veselo Mala Marija i zatrči se.

— Ja idem kući. — Kući? Baš si kukavica. — Nije to da sam kukavica, nego.. . ovaj, kako bih ti

rekao.. . nego.. . — Nego te je strah? — Nije to da me je strah. Zašto bih se strašio? Nisam ja

slijepi miš i tome slično, ili, uzmimo, gušterica. — Pa zašto ne ideš? — Nije to, zašto, ovaj, ne ideš, nego. . . znaš — češkam

se po glavi. — Zašto bismo išli dolje? Prvo i prvo, možemo ih sasvim lijepo vidjeti ispred moje kuće, a drugo i drugo, ja ih više volim gledati kad ih sa mnom gleda i baba. Poštuj brata starijega i tebe će mlađi tvoji. I to je mnogo ljepše. To se zna, ti ženska glavurdo.

Zubi mi zacvokotaše. Kao strijela sletim nizbrdo i zabu-šim se u bakinu suknju.

— Baba, baba, baba, puno Cigana. . . — Nesreća te odnijela, — veli — tako si me poplašio.

Gdje su ti Cigani! To su prosjaci s Goričaja. . . Sad nam baka ispripovijeda, kako je za njena djetinjstva

gotovo čitava Imotska krajina prosila po Hercegovini, a to se zvalo »ići u vunu«. Hodali su od kuće do kuće, od sela do sela i »na put Božji« tražili šaku vune. Tako šaku po šaku vrate se kući s vrećama. Te bi vreće snijeli u primorje i na otoke. Tamo bi ih mijenjali za ulje. A kad bi zamijenili,

43

onda bi nastavili i po primorju hodati od kuće do kuće, od sela do sela i »na put Božji« tražiti žlicu ulja. Tako žlicu po žlicu kamenica.

Bože moj, kako su bila zgodna vremena moje babe! U njenoj su mladosti bili najbogatiji oni, koji su imali najveći broj prosjačkih štapa. Kad bi se koji momak ženio, djevoj-čini ga ne bi pitali ni za stanje ni za imanje, ni za žito ni za loze, ni za ovce ni za koze, već »Koliko šćapa ima u tvojoj kući« »na put Božji?«

Danas se još nađu u svakom selu dvojica trojica, koja se zalete malo u Hercegovinu, pa malo na otoke.

Ja sam odmah Maloj Mariji predložio, da moramo osvjetlati obraz rodu i poći u prošnju.

— Ovdje, veli, »na put Božji«, šaku vune, pa šaku po šaku. . . ondje, veli, »na put Božji«, žlicu ulja, pa žlicu po žlicu. . . Bit ćemo bogati, silno bogati. A imat ćemo samo dva »šćapa«. A tek kad narodimo djecu, pa i njih pošalje-mo, pa onda unučad. . . Bože, koliko će nas biti. . .

— Znaš što — velim — ja idem otkresati štap, a ti idi šivati torbe. Tko prosi, torbu nosi. To se zna.

44

ŠARENI KAMENČIĆI

I tako je svijet velika, velika hrpa šarenih kamenčića. Pošten je čovjek samo zato tu, da iznalazi i prebire te kamenčiće, da se igra, igra. . .

Ideš tako, ideš, a ono jedan krasan šareni kamenčić: Viculin. Lijepo ga strpaš u džep, pa opet ideš, a ono drugi još krasniji: Mala Marija. Pa popove ženske, moju mater, babu Katu, što tako lijepo sama sa sobom razgovara, dida Matu sa škljocavom nogom i štapom, koji opet ne škljoca već čestito zvoni po kamenju, dida Buju s nasmijanim brkom, babu Domušu s maramom oko debele glave, pa crkovnare i sve ljude, i sve cure i svu djecu kako upoznaš, tako ih malo uhvatiš za vratić i s njima u džep. A oni skaču u tvom džepu i smiju ti se, i ti se njima smiješ. Bože, kakva radost, kakva radost.

I tako svaki dan otkrivaš nešto novo, nepoznato i čarob-no — i sve je čarobno, osim strašila, s kojima se ne možeš šaliti ni igrati, nego bježati od njih i zavlačiti se pod majči-nu suknju, pokrivati se sukancem preko glave da te ne pro-nađu. I cvokotati zubima. To se zna.

Sve je tvoja igračka, a ti si opet igračka sviju. I krava se igra s tobom, i kokoši, i pas, svaki novi pas, a tih ima kao

45

pasa. Samo te oni ne mogu metnuti u džep, jer ga nemaju, ali mogu s tobom trčati, trčati po oboru, po cesti, po njiva-ma i ogradama, po drvlju i kamenju, trčati, trčati dok ne kloneš od zadihanosti, od umora. I dašćeš ti, i dašće pas, sve dašče od veselja, neke lude vatre koja te peče oko srca i tjera na smijeh, na stotine ludorija. Trčati, trčati i pasti, a ne razbiti igračku.

Nema nijednog grma u kojemu se ne bi našlo nešto novo i neviđeno, nijednog kamena koji se ne bi razlikovao od svega kamenja i svega što si vidio.

Onda s punim džepovima tih svojih šarenih kamenčića sjedneš u prozor i u dubokoj šutnji kroz stakleno okno pro-matraš kako pada velika kiša, kako u njoj nestaju zelena i modra brda, a sa svih strana crveni i smeđi potoci lete i huče, bezglavo se razbijaju o stijene, da se smire u velikoj crvenkastoj lokvi u Grabarju.

Jenjava, jenjava. . . a ti istrčiš pred kuću, da vidiš kako se oblaci cijepaju kao goleme pećine, a za njima modro oku-pano nebo nad okupanim tamnozelenim brdima i modrom planinom. U oblacima stotine ljudi i konja, stotine mrkih i nasmijanih lica, kojima mašeš i dovikuješ, i razgovaraš dok se sasvim ne razgali i dok svi ti likovi ne iščeznu u modrilu neba.

I munje i gromove, što su tako glasni u mojim brdima. I krupu volim i bakinu pjesmu što tako nujno plače pod prozorom:

»Ko to tako na moj prozor lupa ? Zar to nije iz oblaka krupa ? Aj, to nije iz oblaka krupa, već mog dragog i prsten i ruka.«

46

A kad sipi sitna kiša, onda ne sjediš na prozoru, niti trčiš po oboru, već hodaš, koračić po koračić, i puštaš da te sitno, sitno promače, a topli glib sa dna lokava škakljuca te izme-đu nožnih prstiju.

Kamenčići, moji šareni kamenčići, hoće li ikada biti kra-ja vašem skupljanju, mojoj radosti i mome smijehu?

47

LULA POKOJNOG DIDA IKE

Gotovo svaki dan meni i Maloj Mariji pripovijeda moja baka:

»Jedanput je moj pokojni muž, a tvoj djed Iko, krčio na Starom vrtu. Krči on, krči, i najednom se sjeti da zapali. Traži on lulu, traži, a lule nema. Obazre se oko sebe. Nema. Prevrne sve torbe i kabanice, pogleda pod svaku stijenu, a lule nema, te nema. Pita on težake, a oni mu se smijulje i vele da nigdje nisu vidjeli njegovu lulu. Did Iko vrti glavom: »Nije to — veli — bez vražje«! Uto ručeno doba, i ja done-soh težacima užinu. A did Iko još uvijek traži lulu. Ja se prekrstim i velim mu: »Bolan ne bio, eto ti lule u zubima!« Nato se on nasmija i udari se po čelu: »E, luda pameti!«

Kako je to smiješno, bogo mili, kako je to smiješno! I mi se dugo, dugo smijemo. A kad se prestanemo smijati, onda ću ja:

— Bakice, pripovijedaj nam kako je pokojni did Iko tražio lulu.

Ona opet pripovijeda, i mi opet grcamo od smijeha; a kad se prestanemo smijati, onda će Mala Marija:

48

— Bakice, kakono reče: »E, luda pameti!« I ono, bakice: »Nije to, veli, bez vražje!«

Onda baka opet pripovijeda i smije se s nama. I to često traje čitavo prijepodne.

Smijati se, smijati, smijati. . . — »E, luda pameti!«

49

VRT IZA KUĆE, ĆAĆINA LULA, GOSPODIN BOG I ŽANDARI

Moja je kuća na osami. U proplanku. Visoko gore pod brdom nalaze se Raosi, na istoku Šćurle, na zapadu crkva, pa popova kuća i na kraju Matkovići. Moja je kuća od sva-kog od ova tri komšiluka udaljena preko pola kilometra. U selu ima još mnogo komšiluka, u brdima i za brdima. Dobro je da ih je toliko: ako naiđu vukovi ili se pobijemo s Gra-bovčanima, a bogme i s Lokvičanima, jer su i oni ispod kože krvavi.

Moja kuća ima dvije sobe i tavan. U jednoj je sobi pod od dasaka, u drugoj od betona. Prva je obijeljena, a druga je onakva kakvu je Bog dao. U prvoj ima »komo«, dvije pos-telje, ogledalo, babina škrinja, materina šivaća mašina i pun zid svetih slika, velikih u zlatnom okviru i u staklu. Na zidu je i slika carice Elizabete, koja je glasovita po tome što je našoj crkvi poklonila pozlaćeni kalež i što ju je netko turpi-jom među rebra. Uvijek kad naiđu žandari, mi tu sliku sklo-nimo u slamu ili negdje u grmlje: kad prođu, opet je obje-simo. Na komodi je srebrno raspeće i jedan jedini Isus od voska, omotan crvenom krpom, s trnovim vijencem na glavi i sav posut nekakvim crvenim zarezima, kao da ga je netko

50

zaparivao iglom. Sjedi jadan bojažljiv i smeten na svom stogu voska i ne usuđuje se pogledati. Strašno mi ga je žao. Htio bih ga utješiti i poljubiti, ali ne mogu: nabili na nj nekakvu staklenu čašu. I tako on sjedi i gleda mene. Ja opet stojim i gledam njega. I to je sve što jedan za drugoga možemo učiniti.

Sa zapada je uz kuću prislonjena kuhinja. U njoj se peče kruh, kuha se i jede. Osim toga u njoj spava naša krava Milava i grije nas. To se zna.

Pred kućom su dvije murve, kostela, orah i bagrem. Murve su mlade i nerodne, orah služi meni, a bagrem mojoj baki. Ona od njegovih bobica pravi krunice. Ima ih desetak od bagrema, dvije od rogača i jednu od sedefa. Na one od bagrema moli za sve, na one od rogača za rod, a na ovu od sedefa — do te mnogo drži — samo za se i za pokojnog muža. Osim toga ima mnogo svetih sličica, dva molitvenika i jedan talijanski. Ne znam hoće li joj vrijediti molitva, ako dragi Bog ne zna talijanski. Nekidan sam čuo Cigane. Govore isto onako, kao što baba moli. Po tome sam zaklju-čio da postoje dva jezika, naš i ciganski ili kako baba kaže, talijanski. Moja mater veli da ima pet jezika na svijetu. To ja ne mogu vjerovati. Jer što će pet jezika kad je jedno nebo, jedan Bog, jedna duša i jedan Lucifer. Mi i Gospodin Bog, sveci i anđeli govorimo naški, a Lucifer i sluge njego-ve ciganski, ili, kako to baka kaže, talijanski. A moja baka zna oba jezika. . . E, tu mi je nešto sumnjivo: ona bi kao malo s Bogom, malo s vragom.

Pred kućom imamo i pijevca. Služi nam umjesto psa. Kad djeca prolaze pokraj našeg obora, mole se, mole — čitavu godinu toliko ne izmole. I psi ga se boje, i goveda. On ima dvije tri kokoši i svaki se čas zaleti na neku. Zatim struže krilom i izdužuje vrat, kao da je bogzna što napravio.

51

No sve to nije važno. Važno je samo jedno, da mi iza kuće imamo vrt. Taj vrt ima dvije međe, a sada krče i treću.

Kad čovjek pogleda ono kamenje na kamenju, živac na stancu i stanac na živcu, onda misli, da tu ni kupina ne može niknuti. A moj ti otac dozove četiri-pet težaka, nabavi praha i poluga. . . pa kad oni upriješe, jadna ti majka, puca pusto kamenje, puca pusta zemlja sve do pakla. Nekidan reče otac: ako budu tako radili jedno dva mjeseca, bit će to lijep komad vrta, na kome će moći posaditi i deset loza, odnosno pedesetak strukova raštike. Bogme, to je velika stvar. Još kaza da je tamo u Srijemu (to je negdje pitajbo-gagdje, gdje on prodaje robu) zemlja ravna kao staklo, da nema kamenja i da je ne treba krčiti. Ja mu to ne vjerujem. Tko je vidio selo bez planine, a planinu bez kamenja! Ako toga ima, onda nije bez vraga.

Ja sam uvijek za kućom, kod težaka. Ove zime gotovo i nema snijega, ali ima bure, i nebo je tako plavo i oštro, te did Mate kaže da bi se čovjek mogao njim porezati. Težaci lože vatru, da mogu zapaliti lulu i ogrijati ruke kad im utrnu od zime. Mene zamotaju u vreću i ostavljaju pokraj vatre. Tako se grijem i gledam što oni rade i sve mislim kako je ljepše sjediti uz vatru i grijati se nego krčiti. Težaci razgo-varaju o svemu, a ja sve to pomnjivo slušam. Slušaj brata starijega i tebe će mlađi tvoji. To se zna. A njih i nije neu-godno slušati, jer uvijek govore o zgodnim stvarima, najviše o ženama i djevojkama. Oni koji idu u svijet, pripovijedaju o nekakvim pjevačicama, konobaricama i nekakvim seka-ma, i onda tako lijepo opisuju što su sve s njima radili, kako su ih povaljivali i što su sve te žene umjele i znale, i kakve su sve imale one stvari. To mi je osobito drago slušati.

I tako svaki dan sjedim uz vatru umotan u vreću, grijem se i slušam o njihovim Švabicama i Mađaricama, o nekak-

52

voj Ciganki koja je znala gatati i vračati i mogla pogoditi sve na svijetu, osim očeva svoje djece.

Moj otac udario u »sticanje i namicanje«. U štediše sve-ga biše, u radiše još i više. To se zna. Nije prošla ni godina otkad je iskrčio vrt iza kuće i kupio Buljubašušu, već krči Rivinu (ne krči on nego težaci, a on im samo pomaže dok je kod kuće), a dogodine će kopati čatrnju. Mater kaže da težaci više pojedu i popiju nego sve to skupa vrijedi. Ja se u to ne razumijem, pa šutim. Ali ne može se reći da baš ništa ne vrijedi. Kad bi na lanjskoj krčevini posadili krumpir, bila bi ga puna vreća. A što su radili? Njih četiri-pet ni puna dva mjeseca. Otac kaže da će Rivina baciti i pet vreća ako malo bolje upru i bude rodna godina. I kad bi se tako radilo deset, petnaest godina, našlo bi se deset, petnaest vreća krumpira, i to bi za nas bilo sasvim dovoljno.

Ja sam i opet kao uvijek s težacima. Uz vatru. To se zna. Samo što je vatra sada malo podalje, pa ne mogu čuti kako razgovaraju o Mađaricama i Švabicama, o onoj Ciganki, koja je mogla pogoditi sve osim.. . i to me žalosti. Što ne da Bog, daje vrag, a vrag je uz vatru ostavio očev duhan i oče-vu lulu. Okrenem lijepo težacima stražnjicu, napunim lulu škijom i srknem dim, dva. Čim čujem korake, ja bezbrižno s lulom na kamenje pa kad dođe neki od težaka sve se čudom čudi:

— Još se uvijek dimi? — Dimi se. Kako se ne bi dimila! To joj je zanat. — A kad ju je i kad Petar ostavio. . . — Kad i kad.. . — velim ja i sve kimam glavom kao

pametan starac. — Baš čudno. — Čudno. . . da šta nego čudno.

53

— Ma baš čudno! Vrag je to u duhanu. Da što nego vrag. — Vrte glavom i odlaze.

Bog ih ubio, što su ludi. Ni jedan ne pomisli na mene, nego sve kako je to čudo božje i kako je nekakav vrag u duhanu. A kad bi naišao koji moj vršnjak, malo bi ponjušio, malo šmrcnuo i odmah prstom preko nosa:

— Pušio si, pogrdo. — Da što, nego pušio. — Brže dimac i meni. I dao bih mu. Zašto mu ne bih dao! Danas je malo oštrije, i bura jače puše, a nebo se stakli

kao da je od stučena stakla. Oslačala i vatra i duhan, te jednu lulu, te drugu, te treću. A meni sve lijepo i ugodno, onako nekako, rekao bi, na: sad ću poletjeti, ali ne mahati krilima, ničim ne mahati. Lebdjeti.

Najednom me pritisne mučnina i sam se sebi počeh gaditi, te stanem grčevito povraćati. A svemu je kriv Gos-podin Bog. Mora da je veliki besposličar. Ni vrag se ne bi sjetio onoga čega se on sjeti. Na priliku ovo povraćanje. Što on ima od toga? Što ima od toga da ja povraćam? Pa što je nesretnoj Gobici Matkovoj napravio! Sve kao od šale, malo je zviznuo, a njoj skoči grba veća od moje glave. I sada se jadna ne može ni udati ni ništa. Ovome slomi ruku, onome nogu, ovome smlavi nos, onome izbije zub, a onom tamo i oko. I on se tome smije. Veli: šala. Hvala ti na toj šali. No, dragi je Bog kao pop, a besposlen pop jariće krsti — to se zna. Meni ne bi smetalo da on čitav ubogi život jariće krsti, samo da mene pusti na miru. Brus. . .

Dobar glas daleko se čuje, a zao još i dalje. Povraćanje je izgleda zao glas, jer su se u tili čas oko mene svi skupili. Svatko nešto govori, a nitko ne sluša.

54

Kao iz daljine čujem oca: — Dajte mu zraka, dim će ga zagušiti. Nesretna vatra od

panjčića. — Tko bi rekao, da može i od vatre biti zlo. . . — čudi se

netko. — Žile su to, i truli panjčići i svaki đavo. Mokro,

mokro.. . — I gubina. Ne znate vi što je gubina! Pa da nisu glupi! A lula dimi, kao da je poludjela. . . — Jakove, snesi ga kući — kaže moj otac. A Jakov me lijepo uze u naručje i ponese. Ali ne dugo.

Ispusti me bez mrve smilovanja, i ja ti, ne baš najsretnije, i o drvo i o kamen, pa se zgrčim na oputini. Ne bi se moglo reći da je to ugodno. Ali kad se već pada, onda je pametnije iz Jakovljeva naručja na kamen, nego sa zvonika na ledinu.

»Volim s tobom u travi zelenoj, Neg s Sekulom u svili crljenoj«

Ovo drugo ne valja, jer nije poslovica nego libar »Kačić«.

Okrenem ti se oko sebe, a Jakovu ni traga. Pogledam malo bolje, a on ti s međe na među, sa stijene na stijenu, dok se ne dočepa i gola brda.

Na kuku pjevaju čobani zakukuljeni u suknene kabanice:

»Šuma ti mati brda se lati, obrni pete kući, jer će te tući!«

55

Sada mi je postalo jasno zašto sam se morao skljokati: da se ne skljoka on. Naime, on neće u vojsku, pa ga svakih deset-petnaest dana ganjaju žandari. Lovaju ga, lovaju, ali bogme ne mogu ga uloviti. Ja se na njihovom mjestu ne bih više ni brukao. I da li je to njihov posao? Ako čovjek neće, neće, pa Bog i Marija! Ima i pravo, što neće. Neću ni ja. Niti si koga ubio, niti orobio, niti opsovao kralja niti kralji-cu, ni bana ni banicu, pa zašto bi onda na robiju, odnosno u vojsku. A vojska je gora od robije. To svi kažu. U tamnici si — kažu — gospodin, još i više: niti oreš niti kopaš, već o zlu misliš (ne, to đavao o zlu misli), nego čitav bogovetni dan sjediš u svojoj sobici i živiš kao mali bog. Kad odras-tem, ja ću ravno u tamnicu. Tamo samo dreknem onom panduru, tamničaru, kako li se već zove: »Komadusinu kruha!« »Zdjelu pure!« »Čašu vode!« I prije nego okom trepneš, evo ti svega što ti srce želi.

Kako je sve lijepo u tamnici. A u vojsci postupaju s tobom gore nego sa živinom, gore nego sa psom. Te lezi, te diži se, te lijevo, te desno, te gore, te dolje. I onda ti vele: »Marš«. Kao da si pašče, a ne krštena duša. I mater ti psuju. Ako je koji od tih »kapulara« ulickan, i onako gizdelin, hoće i sestru. I pri tome se sve nekako smijulji i oblizava. Tako pripovijedaju. I Ilija tako pripovijeda, a njemu se može vjerovati, jer je na dopust došao s bajunetom u koju je zijalo čitavo selo.

Opet mi je mučno. Gledam Jakova i ne mogu ga dogle-dati. Bit će već devet gora preletio.

U to žandari: — Ej, mali, jesi li vidio Jakova? — Šantalaši. . . — Što si rekao? Što si rekao! — Prodre se jedan, pa

drugi i već htjedoše zamahnuti.

56

— Pokušajte, majku vam. . . Ja sam Bujin unuk! I bogme ne udariše. Svi se oni boje dida Buje. Mater

kaže to je stoga što did Buja ima krčmu. Kad odrastem, odmah ću nabaviti krčmu, pa da vidiš što će me se bojati ta bagra žandarska. Za bukaru vina povazdan će pljuvati sami sebi u obraz.

— Ako uhvatite Jakova, onda mi se po.. . (to se ne smije reći) u nos.

— Što je sladak — reče jedan. — Šantalaši — rekoh ja i sve mi se smuči. — Što je sladak — reče on i poljubi me — i kaži djedu

da sam te poljubio. Pa da ne vrijedi dida Buje — bukara!

57

JA I MALA MARIJA U SNIJEGU

Ove se zime nisam nekoliko tjedana pokazivao na popo-vu oboru. Zbog gluposti. Naljutila se Marija, ne Mala Mari-ja, nego tetka Marija Pobožna. A zbog čega? Što treba pita-ti! Žensko je žensko. Ivan Lucin sastavio nekakvu pjesmicu, i mi smo njom desetak dana dražili tetku Mariju Pobožnu. Onda se ona naljutila, isprašila nas metlom i još se za nama nabacivala kamenicama. Sve to skupa ne bi bilo veliko zlo da se nije zaklela Bogom živim (a to je velika zakletva) da će nas ubiti, ako ikada zakoračimo na njen obor. Ja ne znam, ali to »ubiti« čini mi se ipak malo pretjerano i hoće-mo reći neljudski.

— Molim lijepo, zašto ubiti? — onako razgovaram sam sa sobom, kao da razgovaram s tetkom Marijom. A kada se s njom razgovara, onda se uvijek mora kazati: »molim lije-po«.

— Molim lijepo, zato što si pjevao pjesmicu — odgova-ram ja umjesto nje.

— A, molim lijepo, kakva je bila pjesmica? — Bezbožna, molim lijepo.

58

— Molim lijepo, da je čujemo, tetko Marijo Pobožna. . . da je čujemo.

— Čujmo, molim lijepo:

»Marija popova, imaš kruva gotova?« »Imam jednu turticu za popovu. . . (to se ne smije reći). Ne bih ti je dala za popova.. . (to se opet ne smije reći).«

— A zašto se ne bi smjelo reći, molim lijepo? — Jer je gadno. A oni su, molim lijepo, i to govorili, i

na sav glas, molim lijepo, i na dva glasa. . . — Onda su ružno govorili, molim lijepo. Ali, molim

lijepo, mora se znati, da je uvijek najljepše ono što se ne smije govoriti, i da je to veoma teško ne izgovoriti, jer je to vrlo smiješno, molim lijepo. . . Osim toga, molim lijepo, nije to razlog da se ubije čovjek, molim lijepo.

— Razlog, nerazlog, ali ja ću ih ubiti, molim lijepo. Zaklela sam se Bogom živim, a to je velika zakletva, molim lijepo.

— Kad je tako, molim lijepo, oni više neće dolaziti na popov obor. I gotova stvar, molim lijepo.

— I to je najpametnije, molim lijepo. Krsti vuka, vuk u goru.

— Krsti vola, on u kola — upotpunjujem ja. — Krsti miša, opet se popiša, molim lijepo. Rekao bih ja i »pomo-kri«, samo se ne bi slagalo, molim lijepo, tetko Marijo Pobožna.

Sad svejedno. Na popov se obor ne ide, i gotova stvar. Upravo do popova obora nalazi se ograda Ivana Anina. Mi

59

smo tu svoji na Ivanovu. I kad se god pojavi tetka Marija, a mi po pjesmici, molim lijepo. Ako se nabaci na nas škrilj-kom, mi na nju šakarcem, ako ona šakarcem, mi ramenja-kom. Tko tebe kamenom, ti njega malo većim. Još smo joj se zakleli Gospom živom (a i ovo je, molim lijepo, velika zakletva) da ćemo je ubiti čim prekorači zid ograde i da ćemo joj odsjeći nos čim ga malo prebaci preko struge. Međutim, i ona je bila razborita i držala nagubac na gubici.

Mala bi Marija ponekad krišom skoknula k nama, ali bi se zato ljuto kajala. Svejedno, ona bi opet dolazila i opet se kajala. Žene se vole kajati, molim lijepo.

Ali eto i Božića, a u ogradi zahladi.

»Sveti Luka, u njedra ruka. Ne vadi je vanka, do Jurjeva danka«.

Mi lijepo u kući, uz vatru na kominu i grij se. Grij se ti koliko god hoćeš, sva ti prsa izgorješe, a leđa led ledeni. Ako se okreneš, onda iz zla u gore. Iziđeš na buru, pa opet uz vatru, i tako malo po malo ispletu se noge modrim uzi-cama, kao najljepše pletenice. Te šare zovemo »Ciganima«. I nema djeteta koje ih nema, tamnomodre i crne, po čitavim nogama. Natječemo se koji će imati gušće i ljepše. O, kako divne znamo imati. . . Ali zato i zebemo: opliće te bura, i plamen, i svaki vrag. Dobiješ i bugance, hoćemo reći ozeb-line. Gdje koga svrbi, tu se i češe. Gdje koga boli, tu i soli. I tako se mi češemo i namačemo noge u slanu vodu.

Pada snijeg. A kad pada snijeg, onda se mora stajati na vratima i čekati da ga uhvati noć, jer će onda čitavu noć padati. Ukoliko je velika bura, onda se sjedne na prozor i pripije uz staklo, otvore se usta i oči, i čudi se, čudi se. . . da

60

umreš od čuđenja. Jer ako se ne čudiš, onda može i ne padati. To se zna.

Zimsko se sunce i u podne jedva jedvice rastavlja od planine. Ne znam što ono ima od toga, ali znam da pošten svijet trpi štetu i da mu je zima. Kad bih ja bio sunce, popeo bih se na vrh neba i grijao sirotinju. Ali ja nisam sunce, a vani je veliki, veliki snijeg.

»Snijeg pade, drumi zapadaše dragi dragoj doći ne mogaše.«

Što ne može dragi, to može draga. Mogao bih i ja da nema tetke Marije i njene velike zakletve. Ovako Mala Marija dolazi k meni.

Kad je snijeg, onda se oko kuće ide bosonog. Jer čemu snijeg, ako ne možeš gaziti po njemu? Uz ognjište se ipak mora nešto navući, jer je zima. Mater se ljuti što idem bos. Što se to nje tiče? Ne idem njenim nogama. Kaže da je moram slušati. Što još ne? Tko je živ upamtio, da muškarci slušaju babe! Baba drži moju stranu i veli da je zdravije hodati bos, a osim toga veli da se tako najbolje uščuva obu-ća. Djeca Tome Kikina nisu nikada obula ni cipela ni opa-naka, pa što im fali. Ali Toma je razborit čovjek, pa ljeti kaže: »Što će im, ionako je vrućina«. A zimi opet: »Što će im, ionako nema zmija«. Stoga bi on uvijek i svakome, koji bi zavirio u njegovu kuću, mogao ponosno pokazati novu, novcatu dječju obuću. . . kad bi je imao.

Danas je napao strašno visok snijeg. Uto Mala Marija. Kad joj se najmanje nadaš, onda najprije dođe. Čim ona u kuću, a meni srce u grlo. I odmah oboje na tavan. Osim kojekakvih starudija, suhoga lišća i bure, što jauče između rasklimanih ploča i letava, gore je carstvo mog tronogoga mačka, njegov log, njegov rep i njegovi miševi. Što ih juri,

61

što ih naganja, što ih lovi pa pušta, pa opet lovi, ali rijetko kojega zadavi. . . Pravi mišji otac.

Čim smo došli na tavan, Mala se Marija morala izuti. Jest malo zima, ali čovjek otrpi. Zatim se lijepo svukosmo i popesmo na prozor u somiću. A snijeg, debeo i bijel, pre-krio jednostrešni krov kuhinje i sve se ljeska. Popeo se taman do donjeg prozorskog praga. Uh, što ga volim jesti:

— Skočimo! — reče Mala Marija. — Jedan, dva. . . tri! Skočismo u onu bjelinu i stadosmo letjeti niz skošeni

krov. A bjelina sve prši oko nas, da je divota. Bum! To hoće reći, da smo sletjeli s krova na zemlju. Ali to

nije bila zemlja, nego visoki sniježni smet. Proprčkamo malo nad glavama, da se može disati, a

onda stanemo bušiti rov, kako bismo se kroz snijeg dočepali pročelja kuće.

Sve razgrćemo snijeg i ljubimo se. Zašto se ne bismo ljubili kad je to tako slatko i kad ništa ne košta!

Ovdje je mnogo toplije nego na buri. Pravo uživanje. Ne puše. A sve nekakva toplina zrači odasvud. Kao da diše. Kao da i snijeg ima dušu. Tko bi ga znao.

Najednom se Mala Marija veoma snuždi, upravo ražalo-sti. Veli kako nam je suđeno ovdje poginuti i kako nema nikakve nade u nenadano spasenje. Bit će tako kad ona kaže. Ispočetka sam se otimao, ali malo pomalo počnem se ježuriti, a kose mi se nakostriješile i ušiljile. Onda se ona raspripovijeda o nekom malom, sasvim malom dječaku, koji je na dan Boga Božića išao prositi kruha za majku na samr-ti. Kako je bio umoran i pregladnjeo, zavrti mu se u glavi, i sjedne na snijeg. Tu je sanjao najljepše sne o anđelima. No

62

ni to mu nije pomoglo. Umro je. I majka mu je umrla od gladi. Poslije su se nekako našli na nebu, ali što to koristi! Bolje živjeti o hljebu, nego žderati na nebu. To se zna.

— Da, da, tako ćemo i mi — uzdahne Mala Marija. — Ali mi — pokušam je tješiti — nemamo gladnu ni

bolesnu majku, niti smo išli prositi kruha, niti je dan Boga Božića. To ti je prvo i prvo, a drugo i drugo. . .

— Svejedno — prekinu me ona i tužno spusti ruke u krilo.

Nikako se ne možeš izvući. Strah je veliki u meni, sve cvokoćem zubima i žmarci me podilaze, ali ne dam se.

— Studeno ti je? — pita i samilosno i podrugljivo. — Nije da mi je studeno, nego: zimi zima, a ljeti vrući-

na. To se zna. — Znam, nije te strah, nego se bojiš. — Nije da se bojim, nego pogledaj mi kosu. — Pa što? — Je li sijeda? — Nije. — Hvala Bogu — pomislim, a onda glasno: — Eto

vidiš, da me nije strah kad mi ni kosa nije posijedila! — Nije ni meni, a stotinu me je puta bilo strah. — To se samo nama muškarcima događa. Gdje bi žene

posijedile od straha! Onda bi se morale sijede i rađati. Najednom ona briznu u strašan plač. A i ja uza nju.

Zagrlimo se i plačemo koliko nas grlo nosi. A plakali smo sve dotle, dok nije doletjela moja mater, iskopala nas iz snijega, odnijela k vatri i obukla.

— Što je Mala Marija strašiva. . . — sklapam ruke. — A ti nisi! — veli mater.

63

— Ja?! Bog budi s tobom.. . Hoćeš li se kladiti, da ću opet skočiti i neću posijediti?

— Nećeš, znam da nećeš posijediti — smije se u šaku moja mater.

— Pa onda?

64

NAŠA ČATRNJA

Baka to naziva gustirna, naš pop cisterna, a mi svi čatr-nja. U selu ih je malo. Tek su se u posljednje vrijeme ljudi na to sjetili. Sjetili bi se i prije da je bilo novaca. Svaki komšiluk ima po jedan širok i dubok otvoreni bunar, u koji se sa svih strana slijeva voda donoseći blato, balegu i bra-bonjke. Sve se to lijepo slaže na dno, a gore ostaje čista i bistra voda. To se zna. Jer tko bi pio vodu u kojoj ima bale-ge i brabonjaka i svake druge gadaline?! Ovako je sve to čisto i uredno: jedno dolje, drugo gore, kao vino i ulje ili otac i mater. To se zna.

I mi smo nosili vodu s bunara. Kako je naša kuća na osami, to se nosilo čas s Raosova, čas sa Šćurlina bunara, a gdjekad i s popove čatrnje. Međutim, mater kaže da joj je to daleko i da joj je teško vući vučiju. A bogme i jest teško! Ja je ni za što na svijetu ne bih mogao nositi. Osim toga, kad udari suša i bunar presahne, onda se mora ići pitaj Boga kamo.

Te mater navali na oca, kad je prošle zime bio kod kuće, neka iskopa čatrnju. Jer čatrnja je nešto sasvim drugo. Ona u prvom redu služi nama i teško će presušiti. U drugom redu, ona je odmah uz kuću, pa ne treba vući vučiju. Dosta je samo sić i lanac. To se zna. Osim toga ona je nadsvođe-

65

na, pa makar voda naplavila i balegu i brabonjke, ono se bar ne vidi, a ono što se ne vidi, kao da i ne postoji. A što je najglavnije čatrnja je veselija. U Carevoj čatrnji, na primjer, ima lijep broj žaba. Sada su ubacili zmije da pojedu žabe, pa je fino. Ja ću u svoju ubaciti zelembaće i daždevnjake i puževe, neka bude još veselije.

Otac dugo razmišlja, a onda reče: »Uprijet ću!« To hoće reći: »Iskopat ću čatrnju!« I odmah ode u Srijem. On ode, a težaci dođoše, te kopaj, te miniraj uz kuhinju. Svaki se čas čuje: »Minaaa. . . Minaaa. . .« i onda svatko bježi kud tko zna. Buuum. I ode kamen, a rupa sve više sliči rupetini. Onda se opet prihvate trapnja i mace, a trapanj najprije polako, onda sve brže i brže ulazi u stijenu. To nije teško. Najgore je onome koji ga drži, jer ga onaj drugi može lako ožeći po ruci. Ispočetka sam mislio da je teško udarati macom. I sam sam pokušao, ali je nisam mogao rastaviti od zemlje. Poslije sam saznao u čemu je stvar. Treba znati izgovarati ono »h«, a to nikako ne mogu naučiti.

Kad nisam na popovu oboru ili negdje drugdje, onda sam na čatrnji. Dakako, Mala je Marija uvijek uza me. I ja uza nju. To se zna. Ako ručamo kod kuće, onda večeramo kod popa, a ako.. . razumije se.

Ljubimo se svaki čas. Najdraže mi je, kad me ljubi u uho. Ne na ruho ni na uho, muho, buho, nemoj. . . i tome slično.

Danas smo oboje na čatrnji, jer danas najviše miniraju. Svaki čas: bum. . . bum.. . bum.. . Kamenice vrcaju do neba. Lete, lete, pa kao da se zaustave i onda padaju sve brže i brže. Pravo ih je veselje gledati. A još bi ljepše bilo da padaju nekom po glavi. Što bismo se smijali. . . Bože, što bismo se smijali. . .

66

Majka kaže da je čatrnja bačvu novaca pozobala. A ja sam čitave dane na njoj i nisam vidio, da išta zoblje osim praha, vrste i nešto malo papira. Moja mater svašta govori. To joj i otac veli. I did Buja. Baba kaže da bi je trebalo tući. Moj otac to ne čini, iako svi tako rade sa svojim ženama. No ja već tu njegovu manjkavost ispravljam. Tučem gdje koga stignem. Stoga me svi vole i priznaju da sam pravi muškarac. Čekaj dok ponarastem, pa ćeš vidjeti kakav ću biti muškarac. Silovit!

Onda se tu sjate sva Raosova djeca, pa se skače i smije i pripovijeda o svemu i svačemu, o nebu, o popu, o curama. . .

Tako ćemo i mi imati čatrnju, a ova će imati spliv velik, kao što ima i Raosov bunar. Sva voda sa široka puta, koji vodi u brdo, slijevat će se u nju sa svom balegom i brabonj-cima i svim ostalim blagom božjim, ljudskim i živinskim. Onda će se sve to staložiti na dno, a po vrhu će plivati voda, čista i bistra, pitka, pijana. . .

67

STRAVA SAMOĆE

Ja se ničega ne bojim. To se zna. Išao bih kudgod hoćeš i u najgluše doba noći, samo da je uza me kakav veliki muškarac. Žena bila i ne bila. Samo te svojim strahom još više ustraši. Pa opet i sa ženom je nekako sigurnije.

Ali biti sâm, to je sasvim druga stvar. Dođu Cigani, dođe Mijo Šćurla (samo mi njega ne spominji!), dođe svaki vrag.

Najgora mi je nedjelja. Mater i baba odu u crkvu, a mene zaključaju. I mene su vodile dok nisam, kako to one kažu, opoganio žrtvenik Gospodnji. Naime, opsovao sam Viculinu oca. Bože moj, kako me je onda mater išibala ni kriva ni dužna. Sve je bogove prebila u meni. To joj nikada neću zaboraviti. A ni za što. Da se makar Viculin uvrijedio, ne bih ni žalio. A on se uvijek smije i odonda me dvostruko voli.

Bilo je to na Veliki Petak uveče. Ja po običaju ležim pod oltarom, a Viculin po običaju šeta pred oltarom. A kad dođe do mene, onda počne zavrazivati, svaki me čas derne nogom ili u glavu, ili u trbuh, ili u šljuk, ili bilo gdje. A meni to dozlogrdi, te ja njega za plašt. Iščupam mu punu šaku srme i nekako mu zapletem noge, a on posrne. I ni pet ni šest, već me klepnu i opsova mi oca. Što će on meni psovati oca? Kao da ga je rodio! Mislim: skresao si ga ti

68

meni, skresat ću ga i ja tebi! I tri puta mu ga skrešem. Nego zlo je bilo u tome da je njegov otac umro, a nema ništa gadnije ni poganije, nego psovati mrtve. Ali što sam ja zna-o, da mu je otac umro. Sam je kriv. Da nije umro, ne bih ga psovao mrtva, nego živa — kako to i dolikuje kršćaninu.

Još nisam pravo ni iskalio svoj bijes kad doleti moja mater i već me u crkvi stade mlatiti. Mire je ljudi, i Vicu-lin je miri, ali ne pomaže. Iznese me izvan crkve i grobiš-ta, pa pod hrast. Ne mogu opisati što sve nije od mene činila. Bio sam sasvim odrvenio. Nisam više osjećao udar-ce, ni jecati nisam mogao. Okrenuo sam glavu prema groblju. Tamo je prolazila noćna procesija i oni prekrasni »ferali« na motkama sa staklima u stotinama boja. Bože, što su divni. Ono zeleno, pa crveno, pa modro i žuto. A noć puna zvijezda. . . Nikada neću doživjeti nešto ljepše. . . Bilo mi je kao da sve to sa mnom umire u nekoj žalosnoj igri, u nekoj predsmrtnoj ljepoti.

Bilo i prošlo. I tako više ne smijem ići u crkvu. Zaključa-ju me kao psa i odu. A ja samo po zvonu znam kad će doći.

Nema ništa strašnije, nego biti sam u zatvorenoj kući. Sjedim na krevetu, srce mi spada u gaće, pa udari o grkljan. Kroz pukotine pritvorenih prozorskih kapaka ulaze sjene, jedna za drugom, jedna u drugoj. Bože, koliko ih ima. . . I sve lete na zid sučelice. To je točno povrh moje glave. Naginju se od stropa do uzglavlja, cerekaju se i pružaju ruke da me zadave. A ja zabijam glavu u jastuk i pokrivam se dlanovima. One se povuku na strop. No čim podignem glavu, one se opet zalijeću na me. To su sigurno zli dusi. Baba kaže da oni nama djeci ništa ne mogu, ali za svaki slučaj dobro se prekrstiti. Ja se krstim i zovem u pomoć Srce Isusovo i sve ostalo. Ali i opet za svaki slučaj glavom u jastuk. Sigurno je sigurno. Jer kad je ponovno podignem,

69

ni križ ne pomaže — sjene su na zidu, cerekaju se i pružaju ruke da me zadave.

Kakve su to muke.. . E, kad bi bilo samo to! Ali. . . osim toga čitavo mi se vrijeme čini, da se netko

neprestano šulja oko kuće. Mačji se šulja i zaustavlja dah. Onda prilazi k vratima, gura u bravu nauljen otpirač, da ne škripi i tiho, sasvim tiho otvara vrata. Još čas, još tren, pa će zaskočiti, strašan i bradat, a ja ću umrijeti.

— Gospodine, oslobodi me nagle smrti. . . oslobodi, Gospodine. . . Sveti moj Ante Padovanski. . .

I ruke mi se počinju tresti, i ruke mi se počinju, grčiti. Kad bi uza me bila Mala Marija, bilo bi mi mnogo lak-

še. Ali ona neće. Kaže da voli ići u crkvu. Ali ja znam što je: strah ju je.

Danas su se ove sjene, ovi zli dusi tako strašno uzbjesni-li, da sam morao sići s postelje.

Uzmem stolac i popnem se na prozor. A tek je zazvonilo za Evanđelje.

Sjedim tako skutren — nema me što vidjeti — iza zatvo-renih stakala i gledam kostelu između prozorskih kapaka. Bura zavija, kao da je stotinu vragova dere.

Sav nekako trnem i ježurim se. Gore na tavanu sve nešto struže i struže, a meni se kosa sve diže i diže, vlas po vlas. Ako su ostavile otvoren prozor, pa se preko kuhinje netko uvukao? Ako je. . .

— Ajme meni, tužnu i žalosnu. . . Majko sveta, žalos-na. . . — Najednom nešto skoči, a meni se zamagli pred očima. Srušit ću se. Malo zatim skljoka se niz drvene stepe-nice što vode s tavana. Evo ga! Sada je sve gotovo!

70

— Majko sveta. . . I bez svijeće ću umrijeti. Majko sveta, žalosna. . .

Ali prije nego umrem, nakan sam vidjeti ubojicu. Stis-nem grlo i zažmirim prema vratima. Ono naš tronogi mačak nosi miša u zubima i sve se nekako smijulji i podmiguje. Bog ga ubio!

Ja opet s glavom prema prozom, jadna li mene.. . Ni kapi krvi više nemam. Jedna velika bradata i kosmata glavurina uvukla se među kapke, gotovo se naslonila na staklo, nepres-tano se tuče šakama u prsa i mumlja, jezovito mumlja. . . Na sve strane vise suknene krpice i dronjci. Savijem se u klupko, da se više nisam mogao saviti. Pipnem srce. Još uvijek kuca, ali slabo, slabo, jadno prestrašeno srce. Sad ću umrijeti. . .

Bio je to Mijo Šćurla. Kažu da ga je u mladosti ujela zmija, pa je poludio i zaboravio govoriti. I njegov je brat Luka lud, a njega nije ujela nikakva zmija. Mijo nosi krpe-tine i jede gdje što uhvati. Nekidan su mu popove ženske skuhale tri kila manistre. Sve je to pojeo i još lonac oblizao. Nas djecu njim straše. A i jest strašan. I ona kosmata glava u prozoru, pa bradurina i usta u plač rastegnuta — a samo je staklo između tebe i njega — pa ono mumljanje i ždrijelo i jezik, suh i gladan.. . Majko sveta, žalosna. . .

Kad sam malo došao k sebi, sve ja njemu bojažljivo rukom neka se odmakne. A on kao uklet, gleda me, samo me gleda kao što zmija gleda pticu da je začara, tuče se šakama u prsa i samo mumlja:

— Muuu, muuu, muuu, muuuuuu.. . Onda dva tri puta zijevne kao pas, a meni se čini, na,

sad će me progutati. Kad je mogao smlaviti tri kila manis-tre, gdje neće mene. I jezik mu je suh i gladan. . . Majko sveta, žalosna. . .

71

Samo da se ne sjeti razbiti staklo. Neće. Lud je, a ludi se ne mogu ničega pametna sjetiti.

Koje sam muke podnio. Ni Isukrst na križu. I mislite da nije stajao on s jedne, a ja s druge strane stakla — on ispru-žen, a ja zgrčen — sve dok nisu došla čeljad s mise i otjera-la ga.

A kad su me druge nedjelje zaključali, popnem se na tavan, pa kroz prozor na lastavici niz krov kuhinje (Bog je dao, da je krov prislonjen točno do tavanskog prozora i nije odviše strm) i kao vjetar u komšiluk. Žapca žabi, dida babi, oko oku, momka momku. A mene Raosovoj djeci s džepo-vima punim jaja. To se zna.

»Dok dođoše čeljad s mise, nestadoše jaja s lise. To-dore-de!«

72

MOJA BABA I JA, DA, I KRIZMA

Moja baba i ja. To je posebno poglavlje. Voli me. I ja nju. To se zna. Pripovijeda mi, pripovijedam i ja njoj — uglavnom ono što je ona meni pripovijedala. To ništa ne smeta. Kad ona može po desetak puta pripovijedati jednu te istu stvar, zašto je ne bi jedanaesti slušala! Svako jutro ide na misu, ona i Matija Jukušić. Samo se ljepše ponaša od Matije. Ta Matija za čitave službe Božje (tako se to za misu ljepše kaže) lize oko Gospina oltara, uzdiše, jeca, naglas moli i preporuča. A kad se ide pričestiti, onda se, božepros-ti, sva ježuri i trese, kao da će piti bakalarevo ulje, a usne bez zubi — smežurane i uvučene — samo mljaskaju i plješću jedna o drugu kao da deset dana nisu ništa okusile. A svatko zna da je i sinoć večerala i to prilično dobro, jer je njezino stanje i imanje među prvima u Medovu Docu. Donja joj vilica igra kao zvrk, i Viculin ima vražje muke dok joj metne hostiju na jezik. Moja se baba ne trese, i to je tako lijepo. Ona se smiri kao kip, zaklopi ono jedno oko i samo čalabrcne Gospodina — stani pa gledaj! A Viculin se svaki put začudi: kud mu je tako brzo nestalo hostije iz prstiju.

73

Baba ponekad i mene odnese na misu. A ja onda skačem po drvenom podnožju Gospina oltara i brbljam u vjetar sve dok me Viculin ne ispraši na groblje. To mi najviše godi. Pustih križeva, ruža od papira, svakakvih trava i cvijeća, a najviše »pucalica« i »kukurijeka«. Pa onda pucaj do mile volje i jedi crvene latice. Bumbari su slatki, slatki, mali, debeljuškasti i predivno šareni. Ja bih se s njima najradije igrao, ali me se boje. Šteta. Druga se djeca njih boje. Ose su sasvim druga stvar. One su uopće divlje, i ne znam otkud Gospodinu toliko strpljenja da ih drži na zemlji, a pogotovo blizu svetohraništa. A pčele? Hm, pčele nisu ose, i što treba spominjati? One i lastavice umiru kao i mi ljudi, imaju dušu, a sve drugo crkava. Tako i baba kaže. Kako moraju biti sitne pčelinje duše! One su Bogu najmilije. Lastavica je na primjer oslijepila Tobiju, i tu joj gadariju Gospodin nikako ne može zaboraviti. Uostalom, što me se napokon tiče Tobija koji mi nije ni rod ni pomoz-bog. Na koncu konca nije ni od njega bilo nimalo lijepo viriti lastavici pod rep upravo u času kada. . . U ovom slučaju ja sam sasvim uz lastavicu. I za nama se nabacuju kamenjem kad malo povi-rimo. Nemoj gledati tuđe stvari, jer nesloga sve pokvari — kako li se kaže? To se zna.

Pčele su Bogu omilile nakon onog što mi je pripovije-dala baba:

»Bio jednom jedan grešan čovjek — veli — pogano gre-šan čovjek. Velik grešnik. Počinio je ljudima svakakva nedjela, pa se htio poigrati i s Gospodinom nad vojskama — to je onaj nadžandar, kako bismo mi rekli — A Bog je veli-ka stvar, mnogo veća nego svi grijesi onoga prokletnika. I grešnik dode pred oltar i pričesti se svetogrdno. Kad ga nitko nije gledao, izvadi poganim rukama iz usta presvetu česticu, zamota je u rupčić, gurne u džep i krene svojim putem. Sve se smijucka i misli kako mu je uspjelo osramoti-

74

ti Boga. Kad najednom stotine tisuća pčela navali na nj. Izujedaju ga, izbodu i usmrte, izvuku mu iz džepa rubac, a iz rupca presveti oltarski sakramenat i odnesu ga u šumu. Nakon dugog vremena prolazi onuda neki sveti misnik i nađe na najljepšem mjestu saće sagrađeno u obliku najljep-šeg svetohraništa. Skupi on sve svete misnike i nadbiskupe i samog papu, te s njima u šumu. I onda svi ti sveti misnici u velikoj procesiji prenesu svetohranište od sama voska i meda, u kojemu je bilo tijelo Gospodinovo, u najljepšu crkvu. Još se i danas čuva u jednoj predivnoj talijanskoj prvostolnici.«

— Bako, bakice — reći ću ja — a nije li se naš predragi Isus ulijepio u med?!

— Pu, pogrdo pogrdna! — pljune baka. Još sam je htio nešto upitati, no (ona me obrzda mnogo

prije. Tko jači, taj kvači! Tko pita, taj. . . . To se zna. A meni svejedno vrag nije dao mira, i mjesecima se nisam mogao otresti misli kako se to jadni Isus ulijepio u med. Bilo mi je drago, ali bilo je i smiješno. . . i ganutljivo. Kako su ga to pčelice, drage pčelice. . . i nije trebalo iznositi Isusa iz šume i otimati ga. To je bio pčelinji Isus. Morale su strašno pla-kati kad su im ga oteli.

Svakog jutra ne idem k misi. Malo je prerano za mene. Istina, ljepše je rano ustati, ne zbog »Tko rano rani, dvije sreće grabi«, nego ujutro sve nekako lijepo miriše, i rosa skakuće po lišću, i sva je svijetla i osunčana. No, stoga me baka svako popodne uprti nakrkače i nosi. Tko onda ne bi išao u crkvu!

Kad bi prešla tridesetak koraka, uspuhala bi se i rekla: — Težak si mi. Sad možeš i sam. — Još malo, do kupine.

75

Kad bi došla do kupine: — Još malo, do smokve. Zatim: — Još malo, do duba! Pa: — Još malo, do vrata »šimatorja«. I tu je bio kraj: ona u crkvu, a ja na groblje. Ona bi po

dva tri sata ostala u razgovoru s Gospom. Ja ne znam o čemu imaju tako dugo razgovarati. I to svaki dan. Koliko sam primijetio, Gospa mnogo i ne govori. Samo se smješka. Opazim ponekad da mrvičak miče ustima, ali ne čujem ništa. Bit će da samo baba govori. Ona uvijek razgovara sama sa sobom. Onako iz čista mira stane pred kuću, pa se sve razmahiva rukama, svađa se i mijenja glas, upravo kao da su dvije osobe u njoj. Tko zna, možda i s vragom razgo-vara, kao i baba Iva; a može biti i s Bogom, jer je nečuveno pobožna. No koliko sam mogao iz pojedinih riječi razabrati, čini mi se da govori upravo ono što govori s mojom mate-rom kad se pravdaju.

Ona kaže da se u crkvi ne razgovara, nego samo moli. Dobro, neka moli. Ne kažem da nije lijepo moliti se. Bože sačuvaj! I ja molim svako jutro, podne i navečer: »Anđeo Gospodnji«, a osim toga poslije večere dio ruzarija, pa opet kad se ide spavati. Molim gdjekad i s djecom. I to mi se više sviđa, jer djeca mole ljepše od moje babe: »Zdravo Marija. Gladan Andrija. Milosti puna. Podaj mu kruva. Gospodin s tobom. Što nije ponio sobom. . .«.

Tu se čovjek može i nasmijati. A nasmij se ti onome što moli moja baba! Stoga i ne ulazim u crkvu, već se sve vrzem po groblju, ili skočim na popov obor pogledati Malu Mariju. Mala će Marija sigurno otići, jer mora u školu. Kod

76

nas nema škole, pa mora tamo u Kaštela. Na ljeto će se svakako vratiti.

Već su mi četiri i pol godine. Još malo, pa ću biti velik. Samo da prođe to: »još malo«. Kako ću se veseliti. . . Bože moj, htio bih preko noći narasti i osijediti. Kao did Iko Zelin. Što bi se svi čudili! Onda prođe Ivan Lovrin, ili Mate, ili bilo koji, a ja ga samo dernem nogom: »Skloni mi se s puta!« A on ustrašeno i sa strahopoštovanjem odskok-ne. Ali gdje je još to!

No ipak sam i sada nešto više nego oni. Na priliku, ja ću se sutra krizmati. A od njih neće nijedan. To sam im već rekao. Oni mi ne vjeruju i rugaju se, a ja se samo smijuljim. Ne govorim da je to već utanačeno, da je tako uredila moja baba i Viculin i da biskup mora potvrditi ono što utanači moja baba s Viculinom. Ako ti dvojica kažu da si lud, budi i ti treći! To je tako.

Čitavo me poslije podne baba učila ispovijed, djelo skrušenja i vjerovanje. Ja sam to i prije znao, ali onako. Sada treba malo bolje. Zatim mi je čitala o nekakvom bis-kupu Kvirinu, mučeniku, što su ga bezbožnici utopili obje-sivši mu oko vrata mlinski kamen. Ja mislim da ni s obič-nim ne bi isplivao. Ali tko će stati na kraj ljudskoj rasipnos-ti. To se zna.

— Vidiš — veli baba — i naš se biskup zove Kvirin, Klement Kvirin Bonifačić.

Oho! To je dobro — mislim ja i ne govorim ništa, nego jedva čekam da se smrkne, pa da osvane. Jer ako se prije smrkne, prije će i osvanuti. A nikada se nije dogodilo da se smrklo, a da nije osvanulo. To se zna.

I jasno: svanulo je. Nikada nisam pogriješio. I to se zna. Obukla me u mornarsko odijelo. Bože moj, kakvo odije-

lo! Poslije sam se u njemu i slikao. Nekakav grabovački zet

77

zavukao se u neku crnu vrećetinu, pa mi veli. »Vidi, vidi konja«!

Ja pogledam, on: kvrc! A konja nigdje. Poslije gledam, a ono ja na komadiću papira. Baš čudno! Vidi konja — kvrc — ispadnem ja. A da on nije rekao »Vidi konja«, tko zna što bi ispalo!

Obuklo me tako u mornarsko odijelo, umilo me i počeš-ljalo. Baba izvadila crvenu svilenu krpicu, na kojoj je izve-zeno Srce Isusovo. I sve kao da gori. Nađem ja nekakav praljak, nabijem na nj zastavicu, pa mater na jednu, a babu na drugu stranu i ravno pred crkvu.

Lijepo slušamo misu i molimo se kako tko zna i umije. Ja se, da pravo kažem, i ne molim. Tek čitavo vrijeme vrc-kam glavom i tražim očima drugu djecu. A kada nam se oči sljube, ja se sve smijuljim i pokazujem zastavicu, jer nitko u čitavoj krajini nije imao takve zastavice s izvezenim srcem koje gori, a mislim nitko na čitavom svijetu.

Kad je svršila misa, poredaše nas pred crkvenim vratima u dva reda. Najprije krizmanici, iza njih kumovi, pa ostali narod. Mene su nekoliko puta istjerali iz prvog reda dok me na koncu nije mater smjestila uz sama vrata groblja. I odatle bi me izgurali, da se ona nije proderala. A kada se ona pro-dere, onda se najbolje baviti svojim poslom.

Napokon iziđe biskup. Bila je to krupna ljudina. Imao je golemu rogatu kapetinu. Onda nekakvu bijelu košulju, pa kabanicu sve do zemlje, svu išaranu i ispirlitanu srmom žeže-nom, pa štap, ljudi ljudski, kako smiješan štap. Jedva ga vuče koliko je velik. Umalo da nije viši od njega, a debeo kao moja noga. Zar on siromah ne zna kako izgleda pošten štap?

Svi ga gledaju. Kako je to gadno kad te svi gledaju! Kao vola. A on se i ne obazire. Samo šeta s nekakvim zagonet-nim smiješkom, zastajkiva pred svakim krizmanikom, nešto

78

s njim razgovara, onda se malo rukom pozabavi oko njega, čini mi se da ga pljusne. Zatim, kao nikom ništa, prilazi drugome. Prati ga Viculin i još nekoliko popova.

I tako malo pomalo dođe i do mene. Pogleda me i htjede proći. No ja ga brzo pograbim za plašt:

— Ej, i ja sam ovdje. — A što bi ti, sinčiću? Zar bi se i ti krizmao? — To se zna! — A, još si ti mali. — I mali obad zblani velikog vola! To se zna. Tada se uplete Viculin, postavi se iza mene. — Preuzvišeni — reče tako nešto, kao da ja znam sve

što i drugi znaju i da me može slobodno krizmati, i na kon-cu kaže da će mi on biti kum. Protuha jedna, pravi se kao da to već prije nije uredio.

Nato me biskup ispita očenaš, vjerovanje, što ti ga ja znam, onda me namaže i pljusne. A, pljuskati se ne dam ni miloj majci. To mu svakako moram vratiti. I već sam podi-gao nogu, ali mi je Viculin spusti povukavši me za uho.

— To te on miluje — šapne mi na brzinu. — Hvala na takvom milovanju! — velim ja, a suze mi

od jada skočiše. No otrpio sam. Ima i gorih stvari u životu. Glavno je da

sam se krizmao, a moji vršnjaci i oni malo stariji nisu. Ja sam se smijao, a oni su se jadili. I što su se više jadili, meni je srce sve više raslo.

Poslije krizme pođem Viculinu. Dao mi je sto dinara, a tetka Kata, Anka, Marija Ruda i

Mala Marija kad sam odlazio kući, bacali su za mnom toli-ko bombona i keksa, da ih nisam mogao ni pokupiti.

79

Poslije podne nagovori me baba, da opet pođem popu i poklonim se biskupu. Neka mu lijepo kažem tko sam i što sam, a onda neka mu od riječi do riječi održim pozdravnicu:

»Presvijetli! Mi smo tvoje ovčice, a ti naš pastir. Kad ti dođeš, onda se ovce raduju. Kad ti odeš, onda se ovce žaloste. Obećajemo, da ćemo biti dobre ovce i nasljedovati tvoj život i život Gospodina našega Isusa Krista raspetoga«.

Ja sam babi rekao da je ružno reći ovce i tako nešto. Ona je rekla da se to tako mora. Što se mora, nije teško. To se zna. Ja sam joj savjetovao da promijeni ono »raduju«, jer bi mnogo ljepše bilo reći »Kada ti dođeš, onda sve ovce daju puno mlijeka«. Ali ona ostade pri svome. Pokušao sam joj još rastumačiti kada već ostaje »raduju«, da ono »žaloste« pro-mijeni u »žaluju«. Ona opet kaže da to ne valja. Onda sam digao ruke od svega i naučio onako kako mi je rekla.

Ali Toma Šćurla rekao mi je drukčije. Ja sam »ako bude do potrebe bilo« naučio i njegovu, pogotovo zato što mi je bila ljepša i hoćemo reći muškija.

Pred popovim vratima sretnem Malu Mariju. Ona pred-loži da idemo u ogradu, no ja je važno odbijem, naglasivši da imam s biskupom nešto osobno razgovarati.

— Što ti imaš s njim razgovarati? — To su moji posli — isprčim donju usnu i ravno u onu

desnu sobu koja je bila i župski ured i blagovaonica. Još su sjedili i jeli. Bilo ih je podosta. Lijepo pozdravim

s »Hvaljen Isus« i držeći pred sobom na praljku svilenu zastavicu s izvezenim krvavim srcem Isusovim, pođem ravno pred biskupa. Premda nije imao onu rogatu kapu, ipak sam ga prepoznao.

— Što bi htio, sinko? — upita on. — Jesi li ti Kvirin? — upitam ja.

80

— Jesam — smješka se on. Svi se smješkaju kad se on smješka.

— A što je tebi bio onaj drugi biskup Kvirin, što su ga utopili s mlinskim kamenom?

Tako treba s ljudima razgovarati. Čim sretneš čovjeka, odmah ga pitaj za nekoga od njegovih. Tako se najlakše zbliži. Jer ako ti poznaš nekakva njegova rođaka, to je gotovo isto kao da i njega poznaš. Jabuka ne pada daleko od stabla. To se zna.

Na to on i, dakako, svi oko njega prasnuše u smijeh. Po tome sam spoznao da mu je taj mučenik bio nekakav bliži rođak. Možda stric, možda otac. Ne, ne može biti otac, jer je i on bio biskup. Onda svakako stric. Tko bi drugi mogao biti.

Sada je moralo doći ono babino slovo. Ali učini mi se glupo i nekako uvredljivo. Gledam tu biskupa u svili i kadi-fi, pa da mu onako ni pet ni šest, već odmah u obraz daje čobanin. Jer kaže: »Mi smo tvoje ovce, a ti naš. . .« Čoba-nin. A da što?

I odmah rasudih da me je Toma Šćurla razboritije i muškije učio, te rekoh:

»Bog te sačuva tisna klanca, bisna vranca, kliške bure, splitske cure, duga dana u zla gospodara, plitke zdile, kratke žlice, kiše bljuzgavice, žene lajavice, mutapa ogrnjača, opa-naka pričalina. I ’oće akobogda!«

I da to nije ljepše nego »mi smo ovce i radujemo se, a ti si čobanin« i slične gluposti.

Bože, kako se smijao. . . Zatim mi dade slatkiša, a ja mu na to rekoh: — Ne laje pas za gazdinu.. . već za svoju gubicu. To se ne misli na psa, nego na mene. Stoga mi on dade

još jedan komad torte. A bogme sam ga i zalajao. To se zna.

81

ŠKOPIGUDA

Kada dođu Cigani, onda viču: »Kalais!: Kalais, majstori, kalais. . .« Zatim zaista krpaju i kalajišu sve što im doneseš. A kada dođe škopiguda, onda ne viče: »Kalais! Kalais, maj-stori, kalais. . .« nego »škopim gude. . . gude škopim. . .« Onda ne kalaiše, nego škopi, i u tome je sva razlika između njega i Cigana. On nema ni mijeh ni tronožac, ali zato ima nekakve nožice i ruke. . .

Svake godine uškopi pet šest komada. Ne da više ne bi umio ni mogao, nego jednostavno zato što u mom selu nema više svinja, osim što jedan drugoga svinjom naziva. Možeš i kamen nazvati krmkom, ali jadan ti pršut od kamena.

Škopiguda je za nas djecu najveća radost. Prvo i prvo, što ima takvo zavodljivo ime, da se svaki od nas nekoliko mjeseci poslije njegova odlaska naziva škopigudom, a dru-go i drugo mislim da ne treba drugo.

Ove godine i mi imamo prasca, no taj je već kupljen uškopljen.

Ja se i Mala Marija neprestano vrtimo oko svinjca. Svi-njac je ispod kuće, između dviju trešanja. A te trešnje svake godine bace samo sedam osam plodova. Baka se za njih

82

zalaže i sve ih brani: pa još su nejake, pa slabašne, pa zem-lja loša, malo strpljenja dok narastu — a one već pedeset godina rastu — pa će roditi i stotinu trešanja. Meni to izgle-da drukčije. Bit će tu škopigudini prsti. Onako iz potaje: kad mu nismo dali škopiti prasca, on ćeuškopiti trešnju! Znamo mi škopigude. Kad odrastem, i taj ću zanat naučiti pa ću mu sve poškopiti: i orah, i krumpir, i pšenicu!

Naš je prasac i bez njega lijep i debeo. Ima osobito pametne oči. I kao da sve razumije, a vjerojatno sve i razu-mije kad sve i pojede. Tko sve jede taj sve i zna — tako govore nama djeci. A naš prasac zaista sve jede. Djeca se ispnu na zidić, odriješe gaće, a on samo rastvori usta. Da se to čovjeku ne gadi, postao bi veoma pametan. Ali gdje će čovjek biti pametan od dva lista kupusa i tri krumpirića. Stoga u nas i nema velike pameti. Međutim, kad se naši ljudi o Božiću i Uskrsu najedu mesa i manistre i popiju bukaru vina, ni pop im nije dorastao: ako hoćeš do zore će ti pripovijedati, kako su ratovali, kako su ubijali vukodlake i vile vezali za konjske repove, kako su varali Židove i pova-ljivali djevojke po Srijemu, i kako se te djevojke nisu nima-lo otimale, nego kao kokoši »legi, legi«. . . uopće toliko im mudrosti ispada iz usta, da ih je i sam Viculin znao najesti i napiti, samo da mu pripovijedaju. I slušao ih pažljivije nego oni njegove propovijedi.

Ej, da je našim ljudima mesa i manistre! Ej, da je. . .

»Da je tava polje ispod Sinja, a držak joj Mosor do Srinjina, da je brašno gora Biokovo, da je maslo voda od Cetine, što bi majke pekle uštipaka, što bi bilo na sijelu momaka!«

83

Ej, onako momčić do momčića, uštipčić do uštipčića, priča do priče i pjesma do pjesme! Ali što ćemo: nema ušti-paka, dobar je i kruh; nema kruha, dobra je i pura. To sam uvijek govorio svima, pa i našem Jakovu.

Naime taj Jakov, Šukilo (onaj što ima majku vješticu), moli me i kumi da mu dam mjehur. Ja sam mu rekao zašto nije othranio prasca, pa bi imao mjehur. A bogme za jedan lijep mjehur isplati ga se othraniti. On mi veli da nema novaca, a ja mu opet velim da na svijetu nije ništa lakše nego ne imati novca i da to nije nikakav razlog da od mene mami mjehur.

— Nemam kese — veli — gdje ću držati duhan. — O dragi moj, nemam ni ja Baletuše (to mu je žena),

pa ne pitam s kim ću spavati! Svi bismo mi jeli pšenični kruh, a bogme i puru slatko jedemo. Ako nema ni pure, onda tuci prgu i kopaj ljaljke. Ljudi su i sirak jeli, pa su se smijali. A ti lijepo duhan u džep, kao sav pošten svijet.

— Džep mi je poderan. — A ti ga zakrpaj! — Nemam konca. — Zakrpaj ga oputom. — Nemam ni opute. — E. . . Onda pljuni, pa zalijepi. A ja ću svoj mjehur

osušiti i napuhnuti, pa ga bacati nebu pod oblake. — A kad pukne? — Svašta je na svijetu puklo, pa ga opet držimo uza se

kao dragu uspomenu. — A što će ti kad pukne? Htio sam mu reći: što će mu žena. . . , no nisam mu rekao,

nego se okrenuo i otišao.

84

I Mala Marija hoće mjehur. Veli da se i ona penjala na zidić. Ja sam joj rekao: prvo i prvo, da ću joj dati nešto drugo; a drugo kad bi svaki koji se penjao na zidić tražio mjehur, trebalo bi zaklati sve svinje svijeta.

— Ti si glupav čovjek i u životu ništa nisi vidio, stoga smatraš mjehur nekom osobitom igračkom.

— Onda ni Viculin u životu nije ništa vidio kad moju tetku Ivanku smatra nekom osobitom ženom; a da je tvoj Split nešto osobito, ne bi dolazio ovamo.

— Nije došao zbog ljepote, nego zbog dužnosti. — Je li to ono kada posuđuje tisuću da mu za mjesec

dana vrate tisuću i dvjesta?. . . — kako kaza Tugor. — Dok se ne namjeri na runjavu nozdrvu.

Međutim, ona nije znala što je to runjava nozdrva, i više nismo imali o čemu razgovarati.

Na kraju sam joj dobacio da pljujem na sve njene igračke kojima se razmeće; kad bismo se mi stali razmetati, onda bismo zaista imali čitava brda igračaka. Igračke su, istina, onakve kakve ih je Bog dao: kamenje, ali zato ih ima puno brdo, i ne jedno. I neka mi više ne govori ni o igračkama ni o mjehuru ni o škopigudi, jer u Splitu i ne treba škopigude kad su svi uškopljeni. I gdje bi ti Splićani u Srijemu, pa Švabice i Madžarice, i tako. . . Zato su naši momci tu. To se zna.

Ona je spustila nos, a ja sam ga digao. Tako se to uvijek događa u životu, a i još se nešto uvijek događa: počneš sa škopigudom, a završiš s: to se zna.

85

SVIJEĆNICA

Kad je otac kod kuće, onda se svake nedjelje ide u crk-vu, a odmah poslije ručka didu Buji. Obično ide on i moja mater, a ja i baba čuvamo kuću. Povedu i mene ponekad. No to je za me predaleko, puna tri kilometra, pa ne mogu trpjeti da me nose. To »mogu« ne odnosi se na mene, nego na stare, jer ja bih mogao da me nose i na kraj svijeta. Moj otac kaže da je dva puta po deset puta toliko puta stotinu puta prevalio. Ja sam bio mišljenja da bi mnogo više preva-lio kad bi ga netko drugi nosio.

Na to mi ne odgovori ništa, tek zapjeva:

»Kandalora zima fora, ona muti u dno mora. Ide Blaž, kaže da je laž, a iz zemlje glistina kaže da je istina.«

Moja ga majka sluša, a onda ga odmjeri ispod oka:

86

— To hoće reći da bi ti opet u Srijem? Zaželio si se onih svojih gusketina? A?

— Da.. . to hoće reći. — Onih svojih. . . kako se ono kaže. . . Totica? — Da, da. . . Totica. — Vele da su zgodne, onako zaobljene i nekako pernate? — Jest, jest, tako nekako pernate. — I imaju zgodnu stražnjicu? Onako, da ih imaš zašto

uhvatiti? — Pa jest, jest. . . čestit čovjek i ne hvata za drugo, nego

za stražnjicu. — A za što ćeš uhvatiti kada — kako kažu — po dvade-

set sukanja oblače? — Pa uhvati se, nekako se uhvati. — Dvadeset sukanja!. . . Bože oprosti — moja se mater

uvijek u šaku smije — pa kako onda dođeš do. . .? — A eto, nekako se dođe. — A ni Mađarice ti nisu sneruke? — Dapače, ispod ruke. — Ti kao da se sa mnom podruguješ? — A, eto, podrugujem se. — Ma svejedno te srce k njima vuče? A, vuče te, pogr-

dno, vuče. . . — Vuče, vuče. . . A sada, kada smo se ovako lijepo i

ljudski narazgovarali, mogli bismo se malčice prošetati i do dida Buje — završi otac. — Pa da i malog uzmemo?

— Pa možemo uzeti i maloga. To hoće reći mene. — A da ga nosim malo ja, malo ti, a i sam malo?

87

— Pa možemo: malo ja, malo ti, a i sam malo. I to je bio sav njihov razgovor do dida Buje. A meni ništa draže nego nedjeljom i blagdanom otići

didu Buji. Baba kaže da muslimani svetkuju petak, a Žudije subotu. Kako bi divno bilo na tom svijetu da smo svi mi i muslimani i Žudije i kršćani, pa da svetkujemo tri dana u tjednu! Kad narastem, odmah ću se tri puta pokrstiti. Jure Grgin kaže da vjeruje u devet bogova. Blago njemu, on devet dana ne radi! Ja vidim da svetkuje sedam, ali odakle smogne ona druga dva!

Kod djeda je danas veselije nego nedjeljom. Na njegovu je oboru dernek sve dok ljudi ne odu u svijet. To se pije, to se jede, to se igraju »buće« i »lamura«, to se, jadna ti majka ne bila, cure drpaju i gonjaju, a baba Domuša sjedi uz vatru, razgovara sama sa sobom i viče pitaj boga na koga. Mijo Kovačev uz gusle pjeva nazdravice, Kite Bajin mrvi duhan između dlanova i neprestano se hvali koliko je vune ispros-jačio u Hercegovini i ulja po školjima, Tolomaš vuče za sobom prebijenu nogu i svakim korakom za glavu prerasta sama sebe. A za njim jednooka žena Pile proklinje svaku kap vina koju popije, a popila bi i ona kad bi joj šepavi Tolomaš dao.

Did Buje siječe pečenu janjetinu, toči vino i ne može usta rastaviti od bukare. A kada ugleda dno bukari, onda nadviče stotinu grla i samog Miju guslara:

»Ašikuje mule i kopile posrid dvora cara čestitoga, pa mu pije vino iz podrumu, pa mu ljubi bule su dušeka; vino pije, al se ne opije, bule ljubi, al snage ne gubi.

88

Sto godina nek mu cvita srića, jer to biše Buja Cvitkovića!«

Da mi je biti na njegovu mjestu! U dvorima cara česti-toga, a čestite te bule čestito i ljube!. . . Bože, koliko li ih je on izljubio!

No čim to ispjeva, odmah se uozbilji i smrkne nekako, te gotovo šaptom promrmlja u prsa:

— Ja sam ti kao i ova cesta ispred moje kuće: kola dole-te i odlete, a ona ostaje kakva je i bila, tek možda nešto bjelja i nešto umornija.

Ne, nikada nisam mogao doznati što to znači. Samo znam da se nisam mogao tome smijati.

Sve mi je to bilo drago, svi ti ljudi, sva ta buka, zadim-jele lule i dim u brkovima, ali od svega su mi ipak najdraža bila djeca. Ima ih kao pasa. I puze četvoronoške kao psi, tako da ne možeš jedne od drugih razlikovati. I svi se skupe tu pred kuću dide Buje. Čitav čopor. Ako ih tko ponudi vinom, piju; ako im dobaci zalogaj mesa, pojedu. Ako im ga ne dobaci, onda: ili sami uzmu ili se sa psima otimlju o kosti. Meni to otac zabranjuje. Veli:

— Nije dostojno da se krštena duša otima o kosti s nekrstom.

— Ni pčela nije krštena duša — velim ja — pa se ipak o med otimljemo.

— Istina, nije krštena — veli otac — ali je na neki način polukrštena, jer ona ne crkava nego umire. A pas. . . Što ću ti govoriti što je pas?!

— Znam ja i dobrih pasa. A znam i to da me nijedan nije ugrizao dok sam mu kost otimao, a pčela je bilo i tak-vih koje su me ubole dok sam im pružao cvijet da se nažde-ru. I nemoj ti meni, velim, govoriti mnogo o pčelama. A to

89

što »umiru« nije osobito veliko, jer i razbojnici umiru, i svaka hulja.

— Ne radi se tu o pčelama i razbojnicima, nego o tome, da ti ne smiješ jesti s ceste i otimati psima iz usta. Ako si gladan, pitaj u babe Domuše. Ako ti ne da, ja ću platiti.

Moj bi otac uvijek za stopu narastao kad bi izgovorio to: »Ja ću platiti!« I u krčmi je uvijek plaćao, ma koliko se djed nećkao da primi. Otac samo kaže: »Čist račun, duga lju-bav!« i odbroji pare.

On uvijek izriče samo jednu poslovicu. No ja ga brzo upotpunjavam:

— Čast svakome, vjeresije nikome! Neka tuđa tava gori. Danas plati, sutra džabe. Nema džabe ni u stare babe. To se zna.

Moj otac krčmu strogo dijeli od kuhinje. — Krčma je — veli — javna kuća, i tu treba platiti. A

kuhinja je sasvim privatna stvar, i tu se ne plaća. Ja bih na njegovu mjestu uvijek išao u tu privatnu stvar

na pršut i slaninu. Ali što mogu kad me ne sluša! Stoga ni ja njega ne slušam, nego odmah među djecu. Pa

malo prosi, malo skloni sa stola, a bogme malo i s ceste.. A s ceste je najslađe. Sve pucketa pod zubima. . . Bože moj, kako ovi stariji ne znaju jesti. Polovicu ostave na kosti. Ne bi se baš moglo reći polovicu, ali za nas djecu i to je polovica.

Ni jedan mi se ljetni dan nije učinio ovako čaroban kao ovaj, uopće nijedan dan. Suh i vedar, a zrak sam od sebe ulazi u usta — ne moraš ni malim prstom maknuti.

Sunce polagano zalazi za Mali Gradac i zaobljena se sjena vrhunca oštro približava djedovoj kući. Lužina je već utonula u noć, pa kuća dida Antuke i Lulaševa gomila, a već pomalo i Torine nestaju u njoj. Upravo se takla ugla djedove kuhinje, pa vrata; onda sve brže i brže, začas preleti

90

nas i obor i Dundiće. I sve do Dundića luduje kao čovjek koji trči s uzdignutom sjekirom. Onda naglo smalaksa, upravo osjećaš kako dašće. Brijeg je, pa se i sjene uza nj teško uspinju. Sada se prostrana i crna razlila podnožjem Orljače progutavši čitav Goričaj, svaku kuću i svaki vrt.

Moje će se brdo i moja kuća još puna dva sata kupati u sunčevu svjetlu. Nije to ljetno svjetlo u kojemu se sve bijeli i bliješti, sve prska od žara i gubi se u treptavoj magli vru-ćine što se puši iz kamenja i kamenih krovova. Zimsko je sunce rumeno, rumeno satima i danima, kao vino, kao krv, kao zlato. I ne obasiplje predmete sjajem kako bi sami plo-dili svjetlošću, nego upravo njih osvjetljuje da ih istakne. Raspoznaješ svaki ogoljeli jasenčić, svaku stijenu. Čini ti se da je nevidljiv netko čitavo brdo posijao grudama zlata, nekog suhog zlata koje ne straši oči suncem, nego ih smiru-je tugom napuštena kamenja.

Samo je velika šteta što se odavde ne vidi moja kuća. Kad bi se ovaj brijeg, ova Rančuša mogla srušiti, kako bi moja kućica iskočila u brdu, u onoj kamenoj goleti, mala i rumena, rumena iako na njoj nema ni jednoga crijepa. I gola kosa pod njom s tri stara krošnjata jasena, izudarana i kvr-gava, s dvije nerodne trešnje, i obor, i voćke na oboru, i stari orah na goletnoj kosi, i crkva, i popova kuća, i Mala Marija na oboru. . . Kako bi sve to bilo lijepo i malo, i oštro u ovom ruju! Bože, kao najmanje ruke, kao najljepši san.

Pred mrak se vraćamo. Idemo cestom, idemo, i sve je oko nas crno, crno.. .

Sunce je zašlo, sunce je umrlo. Ono nije zaspalo, ono je umrlo, zaista umrlo za čitavu dugu i beskrajnu zimsku noć. I neka me silna tuga obuze: što vrijedi život ako je umrlo sunce, što vrijedi ovo vrijeme u kojemu nema njega?!. . . A onda, kao da je stotinu ljetnih podneva zakliktalo u meni:

91

»Danas ću ga opet vidjeti, opet vidjeti. . . Ono je zašlo samo ovdje, u ovoj mrtvoj dolini, ali moja kuća i moja brda još se kupaju u njemu. Brže, samo brže da mi ne umakne. Ako ga ne stignem, siguran sam da ću umrijeti. Trčim za suncem, trčim bez daha i ne gledajući kuda trčim. Otac šuti, ne dozi-va me, ne sustavlja. Tek osjećam kako njegov pogled nepre-stano počiva na mojim ramenima. A kad sam na Umcu dostigao sunce, klonuo sam kao da mi je netko sprao svu mladu snagu. Zaplakao sam i plakao od silne sreće i ganu-ća, plakao u pregršt, i kroz suze, koje su se prelijevale u tisućama boja, gledao rađanje sitnog rumenog srpa koji raste sve brže i brže što sam se više primicao mojemu brdu.

Otac me sustiže i šutke korača uza me. A ja plačem i plačem, o Bože, kako plačem. . .

Prvi put osjetih očevu ruku na svom ramenu i stresem se: bila je mekana i topla kao najskrovitija žudnja. Nitko ne govori, ni majka. To je dobro, jer mi se čini da bi jedna jedina glasna riječ rasula sve to bogatstvo. Moralo bi se šaptati i samo usnama šaptati bez riječi kao da se Bogu moli, šaptati i promatrati kako se po cesti, od sunca rume-noj, u nedogled pružaju naše sjene.

— Kako smo veliki, kako beskrajno veliki — prošapćem u viške prstiju.

— To znači da smo danas dobri — prošapta otac. — Kako se to zna? — Zna se. Zatim tiho govori o suncu, o našem selu i zavičaju, i

kako moramo ljubiti to sunce i kamenje, i dugo mi pripovi-jeda o sjenama. Večeras mu je glas tako mekan, tako nježan kao da ga je u suncu okupao: i mlad mi izgleda, osobito mlad.. . kao dijete.

92

Večeras sam tako zavolio svoga oca, da bih za nj mogao umrijeti. Ali nisam mu mogao reći ni jedne velike riječi, nijedne tople, tek sam mu snažno stisnuo ruku i gledao ga, gledao kao što on mene neprekidno gleda. . . I tada sam prvi put shvatio što znači gledati.

Ali preksutra odlazi moj otac, odlazi s ruksakom u dale-ku tuđu zemlju, odlazi da nam nabavi kruh i opanke, da plati čatrnju, odlazi baš sada kad sam ga s toliko suza zavo-lio. Kako je to žalosno! Majko sveta, žalosna, kako je to žalosno. . .

93

SJENA

Viculin se odskitao mojoj tetki, a ja Maloj Mariji. Kad se pop odskita mojoj tetki, onda ja znam što on radi od nje, a i on zna što ja radim od njegova šećera. No što je njemu do šećera kad je tetkin bolji i kad ga ne plaća, kako se može lijepo razabrati iz pjesme:

»Ljubi, pope, po selu djevojke, što ne možeš ostavi za momke! Ljubi, pope, neka selo plaća, pa seljaci ostali bez gaća!«

Stojim ja tako na oboru i gledam svoju sjenu kad dotr-ča Mala Marija, baci mi u usta kocku šećera i objesi mi se oko vrata.

— Ljutiš li se još? — sve prede oko mene. — Što bih se ljutio! — velim ja. — Onda me poljubi — veli ona. — Zašto bih te poljubio?! — velim ja. — Jer se ne ljutiš — veli ona.

94

— Kamo bih došao kad bih ljubio sve one na koje se ne ljutim — velim ja i gledam svoju sjenu.

— Hm, da — reče ona, pa ušuti. — . . . Imaš lijepu sje-nu. I moja je sjena lijepa. Jedva čekam da dođem u grad. Tamo ću vidjeti mnogo, mnogo svojih sjena.

— Pametna si kao oskoruša. Vidjet ćeš mnogo sjena? Kao da su sjene zubi. E. . . draga moja, svatko ima samo jednu sjenu.

— Ma nemoj! Slabo ih je don Marin vidio dvadeset! I nasred ulice.

— Hehe.. . nasred ulice. Da je bilo stotinu ljudi, vidio bi stotinu. . . tuđih.

— Rog! Svojih! Svojih pravih, pravcatih. — Laže — odsiječem, još dublje gurnem ruke u džepo-

ve i nekako ponosno uzdignem glavu. — Gdje bi pop mogao lagati! — Kao da pop nema mokar jezik. Ja ti kažem da laže. I

da je sveti pop, laže. Mi imamo samo jednu sjenu. — Dobro. Može biti da mi imamo samo jednu sjenu. A

zašto pop ne bi mogao imati dvadeset? — Velim ti da laže. Svatko od nas ima samo jedno tijelo

i jednu dušu. A sjena? Sjena je naša duša. — Sjena je naša duša? — zijeva kao da sam joj otkrio

ne znam kakvu tajnu. — Jest, naša duša. — Onda mi imamo sve nekakve crne duše. Ja joj kažem da se tu ne radi o crnoći, jer i popovi su

crni, ali opet sveti ljudi, nego o dužini. Na to mi ona reče da je u njenu selu bio nekakav dugonja, koji je poklao nekoliko momaka i na kraju se objesio samo zato da ga ne objese.

95

To me nije zbunilo, jer i ja sam poznavao Podrepa koji je deset godina odležao u Istri, a bio je nizak čovjek.

Zatim joj ispripovijedam sve što sam jučer čuo od oca: kako je sjena naša duša, kako uvijek ide uz nas, kako se nju ne da ni ticati, ni pipati, ni mirisati, kako je nitko ne može opoganiti nogama, jer ona odmah skoči na hlače. Ona je uvijek uz nas, te je ne možemo ni dijeliti, ni poklanjati, pa čak ni prodati osim Nečastivome — a to se ne isplati. Moja je baba vidjela čovjeka koji je vragu prodao dušu, i to je bio jedini čovjek bez sjene kojega je itko ikada vidio u Medovu Docu. Kad smo dobri, onda naša sjena raste, raste, ne možeš dogledati koliko naraste; a kad smo zli, onda se sku-pi pod naše noge. Najbolji smo dok spavamo, jer je tada sjena najveća, velika kao čitav svijet. Mrtve meću u grob, da im sjena bude što veća, veća nego sva njihova dobra djela. No ni mrtvi nemaju jednaku sjenu. Onima u paklu seže jedva dva prsta od stopala, a oni u raju mogli bi letjeti onoliko godina koliko je kapi vode u moru, pa opet nikada ne bi došli do kraja svoje sjene.

— Da, to ti je to — završim i uzdignem glavu. — Onda oni u raju čitav život spavaju — reče ona. — Zašto bi spavali? — Pa rekao si kad spavamo, da je sjena najduža. Ako

oni imaju tako strašno dugu sjenu, onda zaista moraju nep-restano spavati.

— A zašto ne bi spavali?! Uostalom, oni uživaju rajsko uživanje, a najveće je uživanje spavati.

— A što rade oni u paklu? — Jasna stvar, ne spavaju. Lijep bi mi to pakao bio,

gdje bi se spavalo! Prostreš kabanicu na ledinu, dlanove pod zatiljak, pa hrči. Ja bih odmah tamo.

96

— Nesretniče! — Odmah, velim ti, odmah bih potpisao. — Nesretniče!. . . No sva sreća što ne znaš pisati, pa ne

možeš ni potpisati. Ja bih ti savjetovala da nikada ni ne naučiš. . . jer vrag niti ore niti kopa. . .

— . . .već ždere kod popa! Ne dam ja njoj izgovoriti ni jednu poslovicu. Poslovice

su moja stvar, i moje babe — to se zna. Šuti ona, šuti i sve griska prste. Onda šmrcnu, a ja sam

odmah znao da će izvaliti nekakvu veliku mudrost. — A, ha! Sad sam se sjetila. — Sjetila se snaša kudjelje uoči nedjelje. — Sjetila sam se, da sjena nije naša duša. — O kako to, molim vas lijepo? — Tako to, molim vas lijepo! Onda bi i kesten imao dušu. — Ma nemoj!. . . Kesten?.. . Ma baš kesten?. . . A zašto

baš kesten, molim vas lijepo? — Zato što i on ima sjenu! Malo sam se zbunio, malo počešao po tjemenu. A ništa

nije bolje nego počešati se po tjemenu kad hoćeš da ti pamet proradi.

— Hm.. . — Hm.. . Nije to: hm, molim vas lijepo — smije se ona. A ja sasvim mirno i ljubezno rekoh: — Četvrtino kokoši, upamti, četvrtino kokoši i to od

stražnjega dijela, upamti, da to u što upireš svojim kokošjim prstom nije sjena.

— Nego što, molit ću lijepo? — Hladovina, molit ću lijepo, hladovina!

97

»MAČKARE«

Iz našega sela nitko ne ide u »mačkare« osim nas djece. Ali mi nismo ništa osobito. Namažemo se ugljenom, ska-čemo i vičemo, i svatko nas odmah prepozna. U prave »mačkare« idu samo okopoljci. Baba kaže da su svi muš-karci. Ja u to ne vjerujem. Poslije će se vidjeti zašto ne vjerujem da su sami muškarci i sama mlađarija, kako to ona tvrdi. Tu su između ostaloga i čitavi svatovi, a mladenci su djed i baba.

Predvodi ih jedan dugonja i nosi dugu, dugu jasenovu letvu. Na njenom je vrhu pričvršćena klepka koja bjesomu-čno klepeće. Taj bi visoki, kaže baba, trebao biti barjaktar. Ja opet imam svoje odvojeno mišljenje: ne bi trebao biti, nego jest!

Za njim dolazi stari svat, kumovi i djeveri, čauš i jen-gije i svi ostali svatovi, a na kraju mladenci, hoćemo reći, djed i baba.

Bože moj, kako su svi zgodno obučeni. Sve same sam-cate suknene hlače, sastavljene od stotinu i jedne krpe, sve žene u suknenim brnjicama raščešljanim do bedara, pa dro-njci vijore oko njih da je milina. Na obrazima im nekakve šuplje krpetine, na glavi raskrojene šubare, crijepnje i noćne

98

posude, da ne kažem »vrčine«, a u žena marame. Sve je to načičkano kokošjim perjem. Majka ti stara, znadu se obu-ći. . . Muškarci zabili u »to se ne smije reći« nekakve crne repove, pa im se sve vuku po zemlji. A na svakom repu zvonce. Oko vrata nanizali klepke i praporce, pa sve to zvoni i klepeće kao da prolazi stotinu konja i goveda ili čopor samih vragova.

Pjevaju da je milina. I svašta pjevaju, a najviše o »didu« i »babi«, i kako to oni svoje poslove zdušno i čestito obav-ljaju. Ali oni to tako brzo ispjevaju, te ni slova ne možeš upamtiti da si Božji!

Svatko osim »dida« i »babe« i barjaktara nosi bilo koša-ru, bilo krtol, a u njima svakog čuda božjega: jaja, slanine, sira, suhe ovčetine, kruha i. . . i štotigajaznam. I moja im je mater dala jaja i slanine, a oni je stali grliti i ljubiti i mahni-tati s njom.

Mi djeca gledamo to milinje Božje u košarama i sve se oblizivamo. Kad nam se dojadi oblizivati, raspolovimo komad kruha i odgrizemo sad od jednog sad od drugoga: »Ovo je kruh. . . ovo je slanina. . . ovo je kruh.. .« I to tako slatko pojedemo kao da zaista jedemo slaninu. A najslađe je ako u jednoj ruci imaš komad pšeničnog, a u drugoj kuku-ruznog kruha.

— A neće »did« na »babu«? — pita moja mater i sve se smije u šaku. — Ostario — veli — jadan »did«.

— Što kaza? — »did« se pričinja nagluhim, a onda i ne čekajući odgovor skoči kao da mu je petnaest godina, pograbi »babu« oko pleća, te ovamo-onamo, skljoka je na ledinu pod mojim orahom.

Jadna »baba« sve stenje i jauče, a »did« se podsmjehiva. I djeca se smiju, i moja se mater smije, a smijem se i ja.

99

Tek baba Kata nešto trese glavom, a smežurano joj se lice još više smežurava:

— Pu, pogrde! — No, jesi li sada vidjela — isprsim se slavodobitno —

jesi li sada vidjela tko je muško, a tko je žensko?! — Pogrdusino jedna, ti to ne smiješ gledati! — A zašto ne bih smio, molit ću lijepo? Nije tebi do

toga što ja gledam, nego što nisi znala da je jedno muško a drugo žensko.

— Oboje je muško, bolan ne bio. Oni se samo šale. — Šale se, molim lijepo? Bogme lijepa šala! I ja bih se

tako šalio! Ona podigne ruku, ali dok je spusti, ja sam na kraj sela.

Onda je iz daljine gledam i sve vrtim glavom: — Nisi ti pri zdravoj. . . um, um.. . Tko je živ upamtio

da muško na muško skače? »Mačkare« pođu, a mi za njima kroz čitavo selo. Svug-

dje pjevaju, zvone i skaču. Košare se pune, a barjaktarova klepka sve veselije klepeće!

Čitavo je selo veselo kao da je dernek ili procesija Veliko-ga Petka. A ja ipak mislim da »did« nije onako star kakvim se pričinja, jer pred svakom kućom (a u selu je sto i osamdeset dimova): miš na žabu, »did« na »babu«. To se zna!

Sutradan bio je najradosniji i najsramotniji dan u mom životu. Viculin otišao u Split, a ja se vjenčao s Malom Marijom. Morao sam spavati s njom. Viculinove ženske i moja mater prostrle nam ležaj na podu i dugo se u noć smi-jale i tumačile nam što se mora raditi u prvoj bračnoj noći, kao da mi to i sami nismo znali. A znali smo još nešto, što ove usidjelice i moja mater nisu znale: da mi to ne možemo, jer smo mali i jer se tako silno volimo. Grlili smo se i ljubili

100

u oči i u kose, i zaspali tako. A ujutro i ležaj i Mala Marija bili su mokri, a ja sam otrčao s dlanovima na očima i dani-ma se nisam usudio pojaviti na popovu oboru — takva sra-mota za nespretnog mladoženju. I dugo dugo se nisam usudio pogledati u oči Maloj Mariji, dugo, sve dok nije otišla.

101

KAD NEMA MALE MARIJE

Mala je Marija otišla u Kaštela, u školu. Na ljeto će opet doći. E, kad bi se Bog smilovao pa nevoljnom čovjeku samo ljeta davao!

Sada sam sâm. Tko se sam smije, sam i plače. Tko sam jede, sam i. . . to se ne smije reći.

Pusto je i žalosno bez nje. Pogotovu zimi. Neprestano visiš uz ognjište, podstičeš vatru i zebeš. Malo potrčiš oko kuće, malo se ohladiš, malo ugriješ, i to je sve. Gdjekad se popnem u Raose i gledam kako se momci grudaju s curama i grade snjegovića. Poigram se i ja s djecom, trčimo, gru-vamo se i grudamo, zabijamo jedno drugome glavu u sni-jeg, zagaljujemo curice i trljamo im stražnjice snijegom. One plaču, a mi se smijemo. Ali snijeg brzo okopni, i onda više nitko ne zna praviti snjegovića.

Čim sunce zađe, moram kući, jer će mrak, jer će noć, jer će utvare i bijeli čovjek s dugom bradom, upravo onakav kakva sam nekidan sreo u mojoj sobi. Ležim ja u krevetu, ležim i nikako ne mogu zaspati. Najednom se vrata lagano otvoriše. Mislim: majka. Ali ne! Uđe on! Visok do stropa, a brada mu, sijeda i kovrčasta, pružila se do koljena. Meni srce

102

stade i obrazi se slediše. On neko vrijeme ostade, a onda se povuče lagano i bez šuma. Za deset sam godina ostario.

Sutradan me baba pita, je li mi davao kakve znakove, je li se uvijao, drsao ramenom ili obrvom i tome slično.

— Nije, samo je šutio! — I milo te gledao? — Milo. — Da, da! To je bio pokojni did Iko. Dušica mu je,

dakle, izišla iz čistilišta, pa je na putu u raj svrnula malo da vidi unučića. A brada mu, veliš, do koljena? To je on. U dvadesetipet godina mogla mu je i duža narasti. A mogla sam zbilja s njim i britvu zakopati. Ali mislila sam: kad ti otac odraste, trebat će mu.

— Pa što mi ne reče da mi je djed! — rekoh i ljutito i uvrijeđeno.

— E, moj sinko, mrtvaci ne brbljaju toliko. A ja se bojim mrtvaca i njihove šutnje, kao i moja

mater. Nakon »Zdravo Marije« ne izlazimo nikamo. I tako nikada ne mogu prisustvovati onim zimskim večernjim čudesima u Carevoj,

Baletušinoj ili u kojoj drugoj kući, kamo dolaze momci na sijela. Djeca pripovijedaju, da se tu gusli do ponoći i pjeva stotine pjesama o Senjaninu Ivi, Budalini Tali, Tomić Mihovilu, Malom Marijanu i stotinama drugih hajduka i junaka. Zatim se caraju i prstenkaju, pa magare gre, pa slamčice, pa. . . štotigajaznam. . . Onda stanu gonjati cure, pa ih hvataju gdje uhvate, drpaju ih i ljube, i stotine čudesa! One se brane i brane, a ipak im godi, pa popuštaju u svemu osim u onome. A to je veliko zlo: kad već popušta, neka popusti do kraja. Koja da, nek joj i Bog da; koja ne da, čist

103

joj obraz. Ma uvijek je bolje da ti Bog daje, nego čist obraz. To se zna. . . Jer na koncu konca obraz se može i oprati.

U proljeće je nešto veselije. Ako ništa, ono je bar dan duži, pa se čovjek malo protegne. Klatarimo se po ograda-ma, beremo ljubice za Cvjetnicu i skupljamo puževe poslije kiše. A opet nema ništa ljepše od kiše. Najprije se Biokovo prekrije silnim oblačurinama, a ovi se poslije rastegnu po čitavom nebu. Jugovina se uzbjesni kao luda. I tada počne padati. Tamnozeleni jasen pomodri kao obojak. Orljača se nakostriješi, a mlado se zeleno žito po njivama i docima ustalasa te misliš da to sama boja pliva. Kiša ne pada onako jednolično i sumorno kao zimi, u ravnoj crti, kao da joj se neće. Pada u snopovima širokim kao kuća. A jugovina zagr-li te snopove i mahnito ih nosi između brda i moga obora. I ti kišni snopovi poigravaju i poskakuju kao u svatovima. . . konjanici. . . konjanici. . . Šćućuren iza zatvorena prozora promatram ih satima i satima, a oko duše sve me nešto steže, sve nešto nuka i zove, da se zatrčim i skočim na jednoga i da letim s njim nad kamenjem, nad ogradama, nad selom.

Kad prestane jaka kiša i počne sipiti rosulja, nakukuljim vreću i bos otrčim u Raose. Nema ništa ljepše nego bos gackati po mlakama i lokvama, po rijetkom, žitkom blatu i nadojenoj travi. Vlažna se i gusta toplina promeće između nožnih prstiju, a zemlja miriše, miriše — ne možeš se nami-risati. Miriše po koži, po opancima, po brabonjcima, po ovčjim i goveđim papcima i sama po sebi. Čovjek se snuždi i gotovo zaplače kad raspucaju oblaci, razgali se beskrajno modro nebo, i sunce ispije svu tu mirisavost po kojoj smo bez oka i uha prepoznavali stvari.

Ali što će sve to kad nema Male Marije, kad nema cure koja bi me ljubila.

104

»Opet — govorim sam sebi — ne valja se dati po tuzi. Izbirač nađe otirač. To se zna. O, ima cura i u Medovu Docu.

Bolje ikakva, nego nikakva. Dobar kršćanin ide i na crnu misu, dobar pijevac i na mršavu koku. To se zna«.

105

CVJETNICA

»Pomogla te Cvjetna i Velika i još koja mala pogdjeko-ja«. Baba misli na nedjelje, a ja na cure, pogotovo ono »i još koja mala pogdjekoja«. Jer stric Mirko kaže: »Velik rast, mala slast«. To se zna.

Svaka čast curama, ma i nedjeljama, a od svih nedjelja na svijetu najljepša je Cvjetna. »Nedilja, da se drvo ne dilja« — to je svaka, ali ljubice su samo na Cvjetnu nedjelju!

Ej, ljubice, ljubičaste, u zelenom busu! Beremo ih, mi djeca, čitavu ih subotu beremo po svim

ogradama, po svim međama, među hrastovima i jasenovim grmljem, i ništa ne vidimo osim ljubičastih točkica, pa kad zatvorimo oči, a ono opet pred njima ljubičaste točkice: gore-dolje, gore-dolje. . . Kad ih naberemo pune pregršti, pune rukoveti, donesemo ih kući i stavimo u vodu, neka čekaju do sutra. I tako čitavu noć spavaš i sanjaš, i sve mis-liš da si budan. A kad se zapravo probudiš, ono pun kajin vode, a voda puna ljubičica.

Trčiiii. . . Pomalo! Najprije otac, a onda mi muškarci, tj. ja —

kako i Bog zapovijeda — a ženama što ostane.

106

Otac se umio ozbiljno — on sve na svijetu radi ozbiljno. A ja bih želio da gurne glavu u vodu, u ljubice, pa da se smije, smije, da sve prska. .. Onda bih se i ja smijao i smi-jao i prskao, da sve. . . — Ne znam što: da sve. Ovako se ne smijem ni smijati, jer kažu da mi muškarci moramo biti ozbiljni i mrki, onako kao naša Milava. No, hvala Bogu, to je samo na velike blagdane, inače se djeca mogu smijati od jutra do sutra — to se zna.

Kako je sve to dragi Bog lijepo uredio, da ne može ljep-še. Na svetog smo se Blaža grličali, da nas ne boli grlo; danas se peremo u ljubicama, da nas ne boli glava; na Bije-lu Subotu najest ćemo se blagoslovljene pogače, da nas ne boli drob; na Svetog Ivana Svitnjaka gackat ćemo po pepe-lu, da nas ne zabole tabani. I tako je čovjek cakum-pakum zdrav zdravcat. A noge i ruke? Bože moj, njih jedino možeš posjeći: ako je na mladu, zarast će; ako je na staru, ni znati se neće. I mirna Bosna.

Svi smo se oprali u ljubicama, svi mirišemo po ljubica-ma, a ja sam za svaki slučaj jednu i progutao — vrag zna kad što čemu pomaže.

Zatim smo pošli u crkvu. Najprije otac sa svojim podre-zanim brkom i ozbiljnim licem; za njim ja — to se zna — za mnom majka, a za majkom baba noseći nakrkače malu sestru. Kako je to bilo lijepo vidjeti, a najljepše oca i mene. To se zna.

Kod kuće je ostao pijevac, tri kokoši i Milava. Oni se nisu oprali u ljubicama, pa će ih, jadne, boljeti glava. Mater kaže da se životinje ne moraju prati u ljubicama, da njih i ne može zaboljeti glava, jer glava boli samo od briga. . . Bogme, i od kamena, mislim ja, ali šutim.

Danas bi crkva bila puna djece kad ne bi bilo velikih. Da ja mogu, ne bih u crkvu puštao nikoga osim djece. Prvo

107

i prvo, može nas više stati, a drugo i drugo, onda bismo se u crkvi smijali, pa bi i dragom Bogu bilo veselije gledati nas nego Matiju Jukušića kako, bezuba, lapće labrnjama.

Ovako nas i nema u crkvi. Stariji se naguraju, a nas ostave pred crkvom, na groblju, među čempresima. Nama je to i draže, jer tu, osim grobova i čempresa i svakakve trave, ima i cvijeća, i žutog, i ljubičastog, i crvenog, i svakakvog. I nigdje toliko kao na groblju. A kad imaš sebe i cvijeće, što će ti više!. . . I komadić sunca.

Misnik je misio i blagoslivao maslinove grane, ljudi se tukli šakama u prsa, pijuckali između zubi i mljeli molitve brže od mlina. Mi smo lijepo švrljali po groblju i klekli kad je trebalo kleknuti, gledali cvijeće kad ga nije trebalo gleda-ti, smijali se, smijali, i ušutjeli kad bi neki stariji na nas dreknuo ili nas za uši povukao.

Čim je misa svršila, ljudi povadili kese, nabili lule i zapalili, ali se nisu razilazili. Čekali su. I mi smo čekali. Više se nismo smijali. Sada će izaći Viculin i crkovinar Kucalj, koji će nositi veliki križ u ljubičastoj vreći. To sam od lani zapamtio.

Jesam li ti rekao! Eno ih, već izlaze i penju se na zidić koji ograđuje groblje.

— Sad će prodavati Isukrsta — kaže važno Ivan Lucin, kao da to osim njega nitko ne zna.

Ja opet kažem da nema ništa ljepše od toga, jer se odmah zna tko je jači i tko više može, mi ili Matkovići — drugi nisu ni važni.

Ivan Lucin kaže da će ga prodavati kao šilježe, a ja opet kao janje: ako se za Božić rodio, za Uskrs može biti samo janje, jer šilježe mora imati godinu dana ili blizu godinu, a gdje mu je tu godina! On opet kaže da se ni jedno janje na

108

svijetu neće tako skupo prodati — prodat će se bolje i od jalovice, pa je prema tome šilježe.

— Onda ti opet nije šilježe, jer šilježe ne vrijedi ni čet-vrti dio jalovice. — Uvijek iziđe na moju. To se zna.

Neki su nas stariji čvokcem zamolili da prestanemo laja-ti, ali mi nismo prestali. No kad me je stric Iko zamolio zaušnicom s jedne strane, a otac mu s druge od svega srca pomogao, ušutio sam. A Ivan se Lucin nije imao s kim prepirati, pa je i on svezao jezik. S rogatim se ne valja bos-ti. To se zna.

Pop nešto viče sa zidića. Jedva ga čujem, a ne vidim ga uopće: odrasli me zagušili hlačama i leđima.

No kad su ljudi ispružili vratove, da bolje čuju, ja — šmig — između nogu i za čas se stvorim na zidiću između popa i crkovinara. Oni lijepo stoje, a ja između njih još ljepše sjedim. Druga djeca skočiše za mnom, no Viculin ih brzo omete nogom. Bože moj, lijepo li je vidjeti kako pada-ju sa zidića.

— Dolje, magarci! — prodre se, a mene i ne pogleda, to kao da ja mogu ostati.

— I tako, draga braćo — viče Viculin — tko da više, da može Gospodina na Veliki Petak u procesiji nositi, taj će ga i nositi. Početna je cijena trideset i tri dinara na spomen trideset i tri srebrnjaka Judina.

— Tko da više? — prodera se Kucalj i udari podnožjem križa o zid, tako da se i vreća i jadni Isus zatresao.

Čujem kako mi Ivan Džajušin ispod zidića šapće: — Naši će ih prepišati. To misli na nas, na Raose. A jedno će dijete iz Matkovića: — Hoće: ovo! — I pokaže što se ne smije pokazati.

109

— Vidjet ćemo — umudri se Ivan Lucin i skupi usta. Kako nitko nije povisio cijenu, podvikne Kucalj samo za

to da ih malo podjari: — Ja dajem četrdeset. Najedanput se svi proderaše: — Pedeset! — Šezdeset! — Povika nekolicina. — Šezdeset i pet! — Sedamdeset! — Bilo ih je daleko manje. — Sedamdeset i pet! — Sad su bila samo trojica, i to

Raosi, a među njima i moj otac. On je uvijek išao dotle dok je znao da će ga drugi prestići. To se zna.

— Osamdeset! — Napuhnu se kao cvrčak jedan Matković. — Osamdeset i jedan.. . i dva. . . — Sad se penjalo dinar

po dinar, i to je bilo najljepše. Na kraju je ostao jedan Raos i jedan Matković i natjeri-

vali se, natjerivali, sve dinar po dinar, samo da nama djeci može srce dulje udarati: naš ili njihov.

Dinar po dinar, dinar po dinar. . . Već su se popeli na sto četrdeset i sedam. Bogme su se oznojili, a i mi uz njih. Kad, jadna ti majka, kad najedanput nešto se zaljulja sa zlatnim lancem preko prsiju i kao iz puške:

— Dvjesta! Nasta šutnja. Onda se opet zaljulja zlatni lanac preko

prsiju: — Rekao sam dvjesta! Bio je to Amerikanac sa zlatnim satom i lancem preko

čitava prsluka. Nama je djeci bilo drago to kako se on zanjihao, a i to, što Amerikanac nije ni Raos, ni Matković,

110

nego iz sredine sela. Radio je trideset godina po Amerikama i nekidan se vratio, da se oženi. Bogme će se i oženiti. Vidio sam ja kad je ono podviknuo, kako su se cure trznule kao mlade ždrebice, a trznule su se bogme i one najmlađe i naj-ljepše, jer žene mnogo ne kolebaju između ljepote i zlata:

»Nije teško pomilovat’ stara misto kose kad mu raste para«

— Dvjesta jedan! Tko je sada opet to? A, Ševo! Jadnik ima izvijenu i

iskrivljenu nogu, a ipak bi se ženio. Amerikanac ga pogleda ispod oka, izvadi zlatan sat i

kao da mu se ne da vikati, samo dobaci, onako svisoka: — Trista! Kamo ćeš ti, moj jadni Ševo, s onim svojim »i jedan«! I

moj ti Ševo ušuti, a Kucelj stade udarati križem o zidić i brojiti: jedan.. . dva. . . tri. . . Da je brojio do milijun, nitko ga ne bi prekinuo.

— Prodano — povikne, i brk mu se osmjehnu. Onda se nagnu prema Viculinu: — Ni Juda ga nije bolje prodao.. . To moramo zaliti, to

svakako moramo zaliti. Što je radio jadni Isus u ljubičastoj vreći? Tko zna!

Možda je i plakao. Ali mi smo bili veseli, veseli zato što ga Matkovići nisu preoteli, i zato što je Amerikanac njihao zlatnim satom na zlatnome lancu, i zato. . . za sve ovo i ono.. .

111

VELIKI PETAK

Čegrtaljke, dragi moj, čegrtaljke! Bukove. Bukovina kukovina. To se zna. Pa korito, pa jezičac, pa kolo na zup-ce. . . Pa ručica, dragi moj! Ti samo uzmeš za ručicu i vrtiš, a ono drveni jezik sa zupca na zubac, da se sve ori. Ej, što je Ivan Lucin znao praviti čegrtaljke!

Zvona šute podvezanih konopa. Neka šute. I što će zvo-na kad plaču čegrtaljke, a djece koliko te volja!

Iz svih komšiluka, sa svih bregova, iz Orljače i s brda stotine djece i stotine čegrtaljka strči se u dolinu, k crkvi. Zeleni se jasen, žuti se tilovina, popov se marun osuo ćul-cima cvijeća, bijelog s crnkastim točkicama.

Puno groblje rose, puna rosa djece, Bože moj. . . Sunce tek što nije izišlo, a svi smo već tu, sva djeca, i

svi koji mogu hodati, a nemaju drugog posla. Procesija kroz čitavo selo, a selo je dugačko, predugač-

ko, vratit ćemo se kasno popodne: treba obići svaki komši-luk, svaku kuću, da svi stari i bolesni mogu poljubiti Isuso-vu nogu što izviruje iz ljubičaste vreće.

112

Amerikanac već iznosi križ. On će ga čitavim putem nositi. Bos je, i mi smo djeca bosa, i gotovo svi su bosi, jer svi imaju nekakav zavjet, udaju ili bolesnu kravu.

Mi djeca idemo prva i čegrtamo, čegrtamo, da sva brda oglušimo, da Gospa ne čuje »Plač Gospin«, koji nekoliko momaka naizmjence pjeva:

»Muka gorka Gospodina Isukrsta Božjeg sina, po Ivanu ’vandjelisti, koji Gospi plač navisti.«

A meni je najdraže ono:

»pače tužan tebi jao, jer si meštra svog izdao.«

To, reći Isusu »meštar«, to je nešto onako fino, kao kad kažeš didu Nikoli — on je bačvar — ili Berti s Lovreća — taj opet radi sve, i stolove, i stolice, i prozore, i uvijek pri-povijeda šale, da mi djeca pucamo od smijeha.

»Ajme, pravdo, već te nije kad Irudov sud taki je!«

A čegrtaljke čegrtaju, stotine djece i stotine čegrtaljka — puna dolina kao cvrčaka o Ilijnoj.

I tako fino idemo u selo, od komšiluka do komšiluka, od kuće do kuće, vidimo svakog djeda i babu koje inače nikada ne bismo vidjeli. Dobro je vidjeti svoga čovjeka, jer nikad ne znaš kad ćeš ga ustrebati.

Lako za nas: tabani skoreni, kao da su potkrpljeni, ako dobiješ natučak, i odbit ćeš ga. Ali Amerikanac! On ima

113

bijele noge kao mlijeko, a tabane kao kartina, pa kako zako-rači, tako i odskoči. A mi se djeca okrećemo, gledamo ga i sve se smijemo u čegrtaljke. Onda Ivan Anin kaza da kamenje nije ništa, da je trnje mnogo zdravije, pa svako malo otrgne jedan trn i lijepo ga baci na put, kao da i ne gleda. Kadgod Amerikanac nagazi na trn, nagazi i na naš smijeh, i nikada neće doznati zašto smo se zapravo smijali.

Onda nas trojica malo zastanemo, tako da smo tik uz Amerikanca. On se drži kao da mu zavija u želucu, pa kad god odskoči, križ mu se zaljulja, a on opsuje i Isukrsta, i križ, i Veliki petak — Bože, oprosti. Jedanput opazi kako sam se ja nasmijao, pa zamahnu križem, i da nisam odskočio. . .

I momci, što pjevaju, gledaju ga, smiju se i predbacuju mu što toliko psuje. On kaže da prvo i prvo psuje ispod glasa, a drugo i drugo, da je on dosta nosio Isukrsta, neka sada Isukrst njega malo ponese. Grgo Pržin mu reče, neka da križ nekom drugome i neka se vrati kući.

— Misliš li da sam toliki novac rasuo zato da ga drugi nosi! — odbrusi Amerikanac, odskoči i ugrize se za usnu: pobojao se da se to ne upamti.

A mi smo znali da njemu nije toliko do nošenja, koliko do cure. I ako se sada vrati, smijat će mu se čitavo selo do druge godine, i do treće.

I tako Amerikanac nosi, djedi i babe ljube, a mi čegrta-mo, smijemo se i gledamo dolinu ispod nas, svu prošaranu međama i oranicama s mladom pšenicom, brda puna kame-nja i jasenovine i drugih razno obojenih stvari.

Što je to fino, Bože moj, što je to fino. . . Na Dobrinčima svatko izvadio iz džepa komad pogače i

glavicu kapule, najeo se i napio vode iz Skenderove čatrnje, pa put pod tabane i opet u crkvu. Nije bilo više od pedalj sunca kad smo stigli. Amerikanac samo što ne spadne s

114

nogu. No stoga će se oženiti; a kad se oženi lako je ispružiti noge. To se zna.

Viculin nas dočeka pred crkvom i mi uđosmo. Zapališe puste svijeće, a mi djeca počesmo čegrtati. No Viculin dre-knu, i čegrtaljke umukoše.

Onda je Viculin, uz pjevanje »Evo drvo križa. Dođite i poklonimo mu se!« malo pomalo vadio Isusa iz ljubičaste vreće, pa kad ga sasvim ogoli, položi ga nasred crkve na ljubičastu krpu. Ja sam odmah znao što to znači: sada je na nama red. Već sam davno držao među prstima dinar što mi ga je mater jutros dala.

Sad smo mi ljubili križ i na nj bacali dinare, da je sve zvonilo. I svatko je bacio baš na Isusa, da malo odskoči i malo bolje zazvoni. Neka se zna. Onda je Kucalj sve ono što smo skupili po selu, odjedanput po njemu prosuo — Bože, kolika gomila kruna i poldinarka. . . A sve to ide za one žandare što čuvaju Isusov grob tamo negdje u Jerusa-lemu. I lijepo će im napisati pismo: »Sve smo to skupili u Medovu Docu«.

Davno se smrklo kad su ponovno izišli na noćnu proce-siju oko groblja. Zapalili su ferale s modrim, zelenim i crvenim staklima. I to je bilo lijepo, najljepše. Ali ja više nisam mogao, pekli su me tabani i koljena drhtala, a oči se same od sebe sklapale. Mater me je uzela u naručje i nosila, čegrtaljka je šutjela u mojoj obješenoj ruci koja se njihala amo-tamo, amo-tamo.. . kao kakva nijema klepka.

115

SVETI IVAN »SVITNJAK«

Kad su dani najduži, onda u nas ima najviše »svitnjaka«. Inače ih i nema. Baba kaže da to nisu nikakvi »svitnjaci« ni »svijetnjaci«, nego krijesnice. Nije joj zamjeriti, jer su je godine malo zakrijesile, pa ne zna da pamet s godinama ne dolazi, nego odlazi. Tako mi nekidan reče da se talijanski (ciganski — velim ja) Zemlja ne veli Zemlja, nego nekako drukčije, kao nekakva Tereza i tome slično.

— Ne može biti! — skočim ja. — Zašto ne bi moglo biti? — Ne može biti, i Bog! Dolac, njiva, kuća. . . — sve to

može. Pa: plakati, šibati, ožeći, tući, dobar dan, dobro jutro i štotigaznam. Sve to mogu zvati kako ih je mila volja. Ali Zemlja je Zemlja. Nekidan si mi rekla, da Talijani kažu Raos kao što i mi kažemo, a da nikako drukčije ne mogu kazati. Je li tako?

— Pa?! — Sada mi, molim te, reci, što je jedan mali Raos prema

Zemlji, prema Suncu i Mjesecu? Spomeni se, čovječe, da si prase i da ćeš se u prase obratiti. To se zna.

116

— Drugo su — veli ona — imena i prezimena, a drugo su, kako bismo to rekli, općenitosti. A to se uvijek drukčije kaže. I Bog se drukčije kaže.

— I Bog? Zar je i on, kako ti kažeš općenitost? Tako nešto kao na priliku. . . mačji kašalj!

— Ajme, dijete, što si tvrdoglavo! — Bolje tvrdoglavo, nego plavo. A kako ga zovu ti tvoji Talijani, Cigani, što li?

— Dio. — A, ha! Dakle: dio! Prekrasno. Vidiš li ti kako su to

rogonjine sluge! Raos je Raos, ovdje i svugdje, i na zemlji i na nebu. A Bog je dio, onako jedna malenkost. . . mačji kašalj. I dijeli se: malo meni, malo tebi, a malo i Ruži Džajinoj! E, draga moja, ti tvoji Talijani raspoloviše Boga kao smokvu.

— Nije to da su ga raspolovili, nego to se tako kod njih kaže.

Kad joj je Bog dio, onda nije čudo da su joj »svitnjaci« krijesnice. A ako su joj »svitnjaci« krijesnice, onda su i večernje vatre po brdima i Biokovu krijesnice, a sam Sveti Ivan Svitnjak nije ništa drugo nego Sveti Ivan Krijesnica s gorućom stražnjicom. Lijep svetac, bogme.

Bilo kako bilo, ipak nema ništa ljepše od večeri uoči Svetoga Ivana Krijesnice, to jest Svitnjaka.

Čim zazvoni Zdravomarija, svuda unaokolo planu vatre, po svim visovima i proplancima, u svakom komšiluku. . . kao da se zapalilo čitavo selo. Najviši su čobanski »svitnja-ci«. Po mjesec dva kupe praljke i suharke, kopaju panjčiće i sijeku jasenovo grmlje. Sve to slažu jedno uz drugo, jedno na drugo, i to se digne visoko kao najveća kuća. Pa kada zapale onaj na vrhu Orljače ili na Gra’ovoj pasiki, ono pla-

117

men sukne sve do neba. Bogme se i sami anđeli razmiču, da ih ne oprlji.

E, da je meni biti s njima i igrati se nebom, skakat oko »svitnjaka« i pjevati pjesme o gologuzoj Mari.

No svejedno, ja sam zadovoljan i s mojim malim na mom oboru. Skupim malo lozine i drača, ukradem naramak drva i potpalim. Onda se sve šetam oko njega, skupljam i raskriljujem ruke i pjevam »Oooooooo« sve dok ne nestane plamena. Zatim se zatrčim i preskočim žar, onako malo s kraja, da me ne bi boljeli tabani, i da ne dobijem natučak na peti. Moj se »svitnjak« brzo ugasi, pa otrčim u Šćurliće. Njihov je velik i pale ga nasred ceste pred Klepuzininom kućom.

Skupi se staro i mlado. Djece uvijek najviše. Uhvatim se s njima za ruke, obilazimo oko vatre i sve pjevamo: »Oooo-oooo.. .«

Momci se zatrkuju i skaču ravno kroz plamen, a mi zijevamo od čuda, i onda više ne pjevamo: »Oooooo. . .«

Malo pomalo gasnu vatre, a ostanu samo točkice po brdima i Biokovu. Od vremena na vrijeme malčice se zaža-re, kao žar cigarete kad se dim uvlači. Onda i toga nestane. Djeca me otprate komadić puta, jer me je strah. Ja uza stra-nu, a oni ostaju neko vrijeme dolje na cesti i sve me doziva-ju, kako bih se što manje bojao. Ja im se revno odazivam, i sve ih tjeram kući, jer da mene uopće nije strah. Kakav strah! A sve mi se kose dižu. Uto me ispred kuće i majka stane dozivati. Sada sam sa svih strana okružen glasovima, i jasna stvar, da se ničega ne bojim, osim ako mi preko puta preleti kakav miš ili gušterica.

Ali čim se prihvatim majčine suknje, postajem takav junak, kakva treba u deset sela tražiti. Tu sam ja opet ja: svoj na svome, bolje, na materinom.

118

— Zašto si me toliko dozivala? — prsim se i nekako se obreckivam na nju.

— Da se ne plašiš. — Da se ja ne plašim, ili da se ti ne plašiš? — Zašto bih se ja strašila? Ja sam kod kuće! — Pusti ti to: zašto bi se strašila! Ako hoćeš, ja ću ići na

kraj svijeta i u najgluše doba. — Dobro. Kad si takav junak, drugi te put neću dozivati. — Samo ti dozivaj, samo ti dozivaj. . . Ja ću ti se svaki

put odazvati. Nije to zbog mene, nego zbog tebe, jer ti bi umrla od straha. Znam ja ženske.

Ona na to prasne u smijeh. Ja znam da je to od straha, pa joj savjetujem:

— Pusti to, i ne smij se. I nemoj se ti bojati. Samo ti dozivaj! Nije sramota biti strašiv, napose za vas ženske. Kad bih se ja bojao, ja bih odmah priznao. Zašto bih tajio?! I dobro je biti strašiv. Dobar je strah kome ga je Bog dao. Je li tako?

— To se zna. — E kad se zna, onda se nemoj stidjeti. I drugi put

nemoj zaboraviti dozivati. Samo ti dozivaj, a ja ću ti se svaki put odazvati, i dva puta, i tri ako hoćeš.

119

VICULINOVI ODLAZE S TRBUHOM TETKE IVANKE

Viculin je bio dobar i pravedan pop, živio je po Božjim zapovijedima i zapovijedima Svete matere crkve — osim ono s tetkom Ivankom — i ja sam ga zbog toga osobito volio.

Istina, ima ljudi koji nikoga ne vole, to se zna — ali ti osim Očenaša i Zdravomarije ne znaju ni jedan članak vje-re, a baba kaže da ni to nisu članci vjere, taj Očenaš i Zdra-vomarija. Uopće, to o člancima nekako mi je smiješno, jer članci su samo na prstima, a svatko pametan zna, da vjera nije ni ruka ni noga i da nema prste.

U susjednom selu ima opet neki drugi pop, na kog su se ljutili što nije htio pokopati mrtve dok nisu platili redovinu. (Baba kaže »lukno«, kao da je to nekakva luknja, a ne sir, pšenica, jaja i vuna). Ako ćemo pravo i pošteno govoriti, ni ja ih ne bih pokopao dok ne plate. Jer, batkane moj, nema džabe ni u stare babe. To se zna.

Viculin je pokapao, baš ga briga. Već će mu platiti. I on je kao i drugi tražio redovinu, samo što je on znao sve to lijepo i skladno protumačiti ljudima. A više vrijedi sklad, nego glad. To se zna.

120

— Mislite li, nevoljni prosjaci, da je meni stalo do one šačice pšenice, do mućaka i komada pljesniva sira! A? Ja samo čuvam vaše duše od trećeg grijeha koji vapi osvetu pred licem Gospodnjim. A taj je, braćo i sestre, uzdržanje plaće težačke i najamničke. Što sam ja, nego vaš najamnik, težak vaš? Ja orem. . .

— . . .po selu djevojke — promrmlja Toma, onaj Toma koji je uvijek pjevao Poslanice apostolske.

— . . . ja orem na Božjoj njivi. — Neka ti onda Bog i plati — promrmlja netko osobito

pobožan. Ja sam, kao i uvijek, na popovoj strani i kažem: — Bogu Božje, caru carevo, Viculinu Viculinovo. A Viculin je, kao i uvijek, na mojoj strani, pa zna i bez

knjiga da mu ti i ti nisu donijeli maslo, ti i ti vunu, ti i ti jaja. A kad se spomenu jaja, ja se uvijek sjetim:

»Marija popova, imaš kruva gotova. . .«

Osim toga Viculin posuđuje i pare, da naši mogu lijepo i bez brige ići u Srijem i nekoga vraga zaraditi. I ne traži stostruko, nego kukavnih deset-petnaest posto mjesečno, a to hoće reći na tisuću sto dinara. E pa to nije ništa. Da pozajmi dragome Bogu, dobio bi sto tisuća za tisuću, jer Bog stostruko vraća.

— Što onda ne posuđuje Bogu! — dobaci brzo mali Keko, koji je jedini u selu nosio čizme i kišnu kabanicu. A kabanicu je nosio padala kiša ili sunce sjalo, i na Ilindan ju je nosio. Keko je bio galantar kao i drugi, ali na svijetu nije bilo ničega što mu nije bilo sasvim poznato i onako doma-će, kao da se u tom rodio. Koliko je bio malen, toliko je i

121

još za dlaku više bio napržast. Uvijek se s Viculinom kec-kao i zadirkivao ga, ali ni Viculin nije njemu dužan ostajao. I ova bi mu bila dobra, i Viculin mu ne bi umio ništa odgo-voriti, da mu je dobacio na cesti. Ljudi bi bili na Kekovoj strani, i bilo bi pasje smijurine. Ali ovako, u hramu Božje-mu, i sam se poplašio, a ljudi oko njega zabiše nos u vrat i stadoše se šakama tući u prsa.

— Izgorio si, moj Keko — mislim ja. A, bogme, misli i on. Bože, ako ga je Viculin čuo, što će učiniti? Čini se da ga

je čuo, jer dok bi okom trepnuo, završi propovijed i zapjeva gromkim glasom »Vjeruju va jedinago Boga. . .«, a Keko prvi od svih nastavi »Oca svemogućago. . .«

O, Viculin je znao držati divne propovijedi, da su svi plakali, i moja baba, i Matija Jakušića, ona što joj se usta tresu kad čalabrcne Gospodina, i. . . Koji su još plakali? Ne mogu se sjetiti, ali znam da su još neki plakali. Bilo kako bilo Viculin je mnoge i mnoge duše spasio od muka pakle-nih. Svi su mu lijepo i uredno donosili redovinu i vraćali dugove, a Božja je milost samo curila na naše selo: kiša je padala i trava rasla, a bogme i puževa je bilo poslije svake proljetne kiše. Ako bi gdjekad udarila krupa i suša popržila usjeve, to se dobri Bog ljutio na Keka koji se ne drži njego-vih svetih zapovijedi.

No kako na svijetu nije ništa stalno osim smrti i toga, ako nekoj raste trbuh, da ne raste što je hodala bosa po rosi, tako se prekidoše i njegove propovijedi.

Proču se da je Viculin bio u biskupa, da je skinuo prsni-cu i mantiju, ali je nije ostavio biskupu, nego je lijepo pro-dao nekom starom i siromašnom popu na otplatu, kako i treba. Još se pročulo, da se raspopio od same pobožnosti, jer bolje je biti dobar kršćanin nego loš pop, dobar pravoslavac nego loš katolik, dobar muž nego loš skitač po selu. Ja se s

122

ovim posljednjim ne bih složio: kod tolikih cura imati samo jednu, to je po mom mišljenju glupost. Selo opet šapće, da će do koji dan postati ocem. Kao da to treba šaptati kad svatko zna da se trbuh tetke Ivanke ne diže od kvasa!

Neki su ga osuđivali, da je prokletnik i vragov sluga, a drugi su opet govorili da se čestito ponio, jer teške su dje-vojačke kletve i tome slično.

Ali ja, koji sam slušao svaku njegovu propovijed, mogu posvjedočiti, da je živio po Božjim zapovijedima dok je Božje trajalo, da se i raspopio po Božjoj zapovijedi i spavao s tetkom Ivankom, jer on nije takav čovjek, da bi učinio nešto što nije našao zapisano. . . kad bi zapisivao i svaki komadić sira! A tetka je Ivanka malo veći komadić, pa je red da je i zapiše malo većini slovima i pisalom.

No svejedno su mi bile drage pjesme koje su mu po selu pjevali. A pjesma nije grijeh ma o čemu pjevala, jer tko pjeva zlo ne misli. A pjevalo se svake večeri nakon što bi čeljad izmolila dio ružarja i čalabrcnula žlicu blitve. Pjevalo se uz gusle, i bile su to duge, duge pjesme, da bi deset puta mogao do popove kuće i natrag. Bile su osobito lijepe, tek što od mene nije bilo lijepo da ih nisam mogao upamtiti. Ja uvijek pamtim samo početak. Sada bi trebala kakva poslo-vica za: početak. . . »Bolji je vrabac u ruci, nego golub na grani.« Ne, ne. . . ne valja!. . . »Početak je pola posla, a svr-šetak druga polovica!« O sredini se nikada i ne govori. I bolje je, da se o njoj ne govori, jer odmah čovjek pomiš-lja. . .

»Još zorica ne zabijelila ni Danica lica pomolila, uranio pope Viculine, uranio rano u nedilju, prija zore na četrnest dana.

123

Meće na se svetačno odilo, a na glavu crnog kolobuka, a na noge svilene čarape, na čarape lagane postole, pod mantiju srmali košulju, pod košulju svoje bilo tilo. Pa odšeta niz popovu stranu, niz Matkove puste vinograde. Pade ravno Čilašu pod kulu, pa doziva Čilaševu Ivu: Ustaj, Ive, da te Bog ubije, otvaraj mi vrata i kapije, da uvedem svojega đogina, nek prevrće sijeno po jaslama, neka pije vode iz pećine, iz pećine. . . iz pećine. . .«

Eto, dalje ne znam! A baš sada dolazi ono najljepše. . . Ali on sada odlazi i sigurno se pjesme više neće pjevati.

A i zašto bi se pjevale?! Ode on, ode trbuh tetke Ivanke, pa što će ti onda pjesma?!

Nije mi žao što odlazi, premda nam je obojici bilo lije-po, i nitko nikome ni jednu mater nije dužan ostao. . . Žao mi je Male Marije. Nikada je više neću vidjeti.

Sutra će opet doći kamion kao i onda kada je Viculin dovezao zašećereno vino, pa ga prodavao pod prošek, a točak se ukopao u blato; i da ne bi konja i ljudi, ni sam ga Bog ne bi izvukao. Koliko sam se veselio tom autu. Vidjeti ga prvi put! Pa onoliko ljudi oko njega, veselih i pijanih, pa Viculina s olovkom u ruci kako bilježi koliko je koji popio, i kako to vješto preračunava u dinare — na paru!

124

I danas je došao kamion. Ali nije me razveselio. Utova-rili su pokućstvo, madrace, postelje i sve ostalo. Onda se Viculinove ženske stadoše ljubiti s drugim ženskima. Ljube se i plaču. Svaki je rastanak težak, pa i onda kad se umire.

Čitavu se uru plakalo u šake i useknjivalo u pregače. Kamen bi se ganuo, a kamoli ne bi čovjek. Satare to,

tako kažem: satare! I mene je satrlo. Sve mislim kako više nema Male Marije, kako je nikada više neće biti, kako je nikada neću vidjeti, i kako je ona za mene zauvijek umrla.

Da je bar tu! Ali ona je u Kaštelima, i nikada više neće doći! Da dođe samo časak, da mi se nasmiješi i ja njoj, da se čvrsto zagrlimo pa da umremo!

Sada su mi postali dragi svi koji odlaze, neizrecivo dra-gi. Svi su postali nekako mekani i rasplinuti, kao da ih kroz suzu gledaš. I svi me bole, bole da mi se čini: sad će srce pući! Bole. . .

S mojom se majkom opraštaju na koncu. Ona im je bila najbliža. To se odmah vidi. Mislio sam, da će se kuća srušiti od plača i useknjivanja. I nikako ne znaš što je od to dvoje tužnije.

A kad su mene uzele i stale me dobacivati iz naručja u naručaj, kupati me suzama i poljupcima, nisam se više mogao suzdržati. Zaridam tako teško i tako bolno kao nika-da. Mnogo sam im htio reći, mnogo, a jedva sam promucao:

— Mariju, Malu Mariju. . . One su se kroz suze nasmijale. A ja ni to nisam mogao. A kada su sjele u auto, jedva sam se držao na nogama.

Povučem majku za rub haljine: — Maja, ajmo kući. . . umrijet ću ti! Ona kao da me nije čula. Ostala je na oboru s drugim

ženama, dovikivala i mahala rukama.

125

Ja to nisam mogao. Okrenuo sam se i pošao prema kući slomljena koraka, kao da mi je netko prebio koljena. Tetu-ram udarajući bosim prstima o golo kamenje, i ne osjećam bol, i ne vidim krv. . .

— Marija. . . Mala Marija. . .

126

PALJIKA I MATER MARE LOVRINE

Poslije berbe, otvaraju se struge vinograda. U stvari tek sada i počinje prava berba. Svako dijete može u svačiji vinograd, ne bi li našlo kakav zaboravljeni grozd, čehulju ili nedozrelo zrno na vitici. To se zove paljika. Mi smo djeca u tome neumorna. Iskrižamo po desetak puta sve vinograde, pa i one koje su prije nas iskrižala sva druga djeca. I uvijek se nešto nađe, barem jedno zrno. A i to je vrijedno u tuđem vinogradu. No još su vredniji topli jesenji popodnevi izgub-ljeni u traženju toga zrna. Loza ruji, a rujan je crvenko.

Jednom ja i Ivan Lucin uđosmo u vinograd Ike Marko-va. Kako je čovjek velik kad onako slobodno ulazi! Samo-me se sebi pričinjaš, da si za glavu izrastao. Onako slobod-no i uspravno, polagana koraka, kao pravi odrasli muževi koji u nedjeljno popodne idu obilaziti ljetinu.

Ivan je obilazio jednu među, a ja drugu. Najedanput opazim lijepu okruglu šarenu krpicu, tako opranu i tako šarenu, kakvu u životu nikad nisam vidio. Jedna takva šare-na krpica vrijedi više od svih zrna grožđa.

— Ivane, Ivane — zovem — brzo. Takvu divotu nikada nisi vidio.

127

— Kakvu to divotu?! — podruguje se on, a on se uvijek podruguje samo zato što je četiri godine stariji.

— Krpica, krpica, šarena krpica. . . — I ti si nekakva baba kad te krpica može veseliti! No svejedno dođe. I taman kad sam pobožno ispružio

ruku da je uzmem, pograbi me za vrat i baci na kamenje: — Šarulja! — Šarulja! — vrisnem i stanem besmisleno mucati —

hoćemo reci riđovka i tako. . . I dok sam još sav drhtao od straha, on je sasvim mirno

iščupao taklju i tako je vješto zabio u moju prekrasnu krpicu. — Krpica — mrmlja on — krpica! A nakon stanke: — Od danas sam ja tvoj gospodar, od danas me imaš u

svemu slušati. Spasio sam ti — veli — život. I s nekim osobitim dostojanstvom prebaci preko ramena

kolac na kojemu je visjela riđovka. — A sada je idemo pokopad. Jer to je veliko kršćansko

djelo milosrđa: pokopati mrtve. I premda je sve to bila igra i šala, ipak u nas uđe neka

velika svečanost. Iskopamo šutke rupu u kamenju, položimo zmiju s razmrskanom glavom prema istoku, zatim izmolis-mo Očenaš, Zdravomariju i sve druge molitve koje smo znali: »Gospodin s tobom! I s duhom tvojim!«

U najsvetijem i najpobožnijem času iskrsne odnekud Mandaruša, mater Mare Lovrine. A Mara Lovrina bila je žensko dijete kao i druga ženska djeca, nije nosila gaćica kao ni druga djeca, i sve si joj vidio kao i drugoj djeci.

Imala je babu Cišćanku, a ova tikvicu od tri četiri litra, koju je svakim danom punila vinom za okrepu duše i da

128

razbije tugu za sinom, koji je poginuo kao američki vojnik ne zaboravivši se osigurati na veliku svotu dolara. To su jedini dolari koji su, otkad je umro moj pokojni djed i vratio se Jozo Čakalj, ušli u Medov Dolac. A baba Cišćanka pije, i sinovi joj piju, i svi piju. . . od tuge za sinom, a kad prestanu dolari, pit će od tuge za osigurninom — kaže Toma Šćurla. Eto, tu sam Maru Lovrinu nekidan napastovao. Ona je pob-jegla i — žensko kao žensko — poslala mater.

— Jesi li ti moju Maru na zlo navodio? — Gdje bih to ja! — Govori lopove! — Gdje bih ja bio lopov kad sam svaki dan u crkvi! — I Viculin je bio pa opet. . . — Ne odgovaram ja za Viculinove poslove. Viculin-

Piculin, pa opet! — Ali ćeš odgovarati za svoje! Ona mi je sve kazala,

moj Ivane, golubane. — Ona ti je kazala? — I zaklela se, da si je htio »kesati«. — E, kad je tako, neka dođe ovamo, pa nek se meni u

brk zakune. — Pu, pogrdo, na te i na tvoj brk! — reče Mandaruša i

pijunu na me. — Hvala — velim ja — na isti način — i pljunem na nju. Ona dohvati nekakav prut, a ja kamen, i: hop, pa na

među. — Sada možemo — velim — razgovarati kao ljudi. — I

sve vrtim kamenom. — A tebe tvoj Lovre ne »kesa«? — Boga ću u tebi ubiti! — veli, ali se ne primiče.

129

— E sada — velim ja — kad smo se lijepo i kršćanski narazgovarali, pozdravi mi Maru i poruči joj:

»Neću gazit bljuzgavice, ni ženiti lajavice!«

I onda sasvim mirno pođem uz brijeg, a Ivan Lucin za mnom. Za svaki slučaj i on je uzeo kamen, i za svaki se slučaj osvrtao, a i ja uza nj — to se zna.

130

MOJ OTAC RAZGOVARA SA ŠUKILOM

Šukilo je Jakov Baletušin, onaj isti Jakov kojemu nisam htio dati mjehur od moga prasca. Baletuša je njegova žena, i on je jedini u selu kojega zovu po ženi. Ima još i Podrep, ali toga opet ne zovu po ženi, nego po tome što se priženio, to hoće reći: došao ženi pod rep, podguz prokleti.

Šukilo ima brkove. Kad govori, vide mu se svi zubi osim onih kojih nema. On je sin babe Ive i ima mu pitajbo-ga koliko godina. Baba je Iva sestra moje babe Kate. Razli-ka je između njih u tome što je baba Iva starija i što ima oba oka. Osim toga baba se Kata ne tuče s mojim ocem, tek se svađa s mojom majkom, a ona se tuče i sa Šuklinom i s nevjestom, zato što joj ne daju kruha. Tukla bi se i baba Kata, da nije slaba i da je i ona kojom srećom vještica. Ovako mora trpjeti i šutjeti.

Nedavno je Šukilo babi Ivi prebio ruku. A ona njega na sud. Morali su u Imotski. Šukilo podranio, a baba Iva još u slami. Kad u Imotski, ona već na sudu. Sudac je tamo, tobože, ispsovao Šukila i naredio mu: kad je drugi put bude tukao, neka pazi, da joj ne prebije ruku. Tako kaže Šukilo. To se zna.

131

Vraćajući se iz Imotskog, taman on u Crljeni Klanac, a ono nešto nad njim zatutnji kao najstrašnija grmljavina. On se šćućuri i podiže glavu: kad tamo visoko iznad njega pro-jaši na medi i profijuka kao tisuću fijukljivih vjetrova. . . baba Iva.

Sada se napokon čitavo selo osvjedočilo da je vještica. I prije se sumnjalo zbog onih madeža i ravnih leđa. Kao da su otesana, a osamdeset joj je godina prešlo. Sad više nitko nije sumnjao. Sva je se djeca boje i ne usuđuju se s njom ostati nasamo. Jedino se ja ne bojim, štoviše ja najradije idem s njom u brdo na pašu. A to što je vještica malo me smeta, jer i vještice su žene. To razborit čovjek zna.

Ali nije stvar u babi Ivi, nego u Šukilu. Jedne večeri vraćajući se iz Grabarja, Šukilo svrne momu ocu. Sjede oni tako za stolom, a bukara na stolu. Pije malo jedan, malo drugi, a obojica puše i razgovaraju. Tada je moja majka bila po treći put zbabna, hoćemo reći noseća. To nije ništa oso-bito: tko mnogo na leđima leži, trbuh mu reži — kažem ja.

Moj se otac raspripovijedao kako je u Srijemu vidio ženu koja je odjedanput rodila troje, a da ima žena — to on nije vidio — koje rode i petoro.

— Kao krmače — pljune preko lule Šukilo. — Ima takvih žena — svečano će moj otac — rodilja. — Ma i moja je Baletuša rodilja. Rodila ih je sedmero-

osmero, a ako Bog da zdravlja i snage još će petero-šestero. — Nije ti to u tome. One imaju nekakvu vražju krv. — I ja mislim vražju — nakesi se Šukilo — jer da mi

svi popovi ovoga svijeta kažu, nije to od Boga. — Mislim, mislim — veli moj otac — i nikako se ne

mogu domisliti, je li ijedna naša žena rodila blizance?

132

— Kako bi ih rodila?! E.. . Petre, Petre. . . Otkud blizan-ce? Naše su žene čestite.

— Kao da i one nisu čestite! — brani ih moj otac. — Čestite?. . . Kučke, moj Petre, kučke! Ja nisam bio u

Srijemu, ali pripovijedaju naši da ih od sto devedeset možeš povaliti, i nikome ništa. . . Zašto, na priliku, moja Baletuša ne rodi blizance? Nije Baletuša kučka. . . i bogamu, nju osim mene nitko ne povaljuje!

— Kao da njih povaljuje! Kako to misliš? — Kako mislim? Što tu treba misliti. Recimo, njezin

muž ugradi jedno, naiđe drugi i ugradi drugo, naiđe treći i ugradi treće, naiđe. . .

— Dokle ćeš? — Do pet! Rekao si, da je jedna petoricu rodila, onda je

naišao i peti. — A, moj Jakove, kako se ti u to slabo razumiješ. Onda

bi uličarke rodile stotinu djece. — Uličarke su nešto drugo. One i nisu žene. — Nego što su? — Kurve! — Ma dobro, dobro, kurve! Ali ipak. . . — Nema tu »ipak«. Tko je kurva, kurva je, i bog! — Nije to, moj Jakove. Ako se od prvog puta ne napravi,

nikada više. Evo ti moja žena. Noseća je. Uzmi je i povaljuj koliko god hoćeš, pa ako joj išta ugradiš, dajem glavu.

Šukilo se smije i zasukiva brk. A brk mu sve poigrava, pa ne znaš tko se slađe smije, Šukilo ili brk. Najednom žestoko pruži ruku mojemu ocu kao da se pogađa:

— Jesi li od riječi? — Jesam. Ako ne budu blizanci, što ćeš ti meni dati?

133

— Eno ti Baletuša! — Što ću ja s Baletušom? — Što i ja, bogamu! Misliš: stara je. Stara, ma povozita. — Stara koka, dobra čorba — mislim ja. — Eto ti obje! — odmahne moj otac smijući se kao da

se od nečega brani. — Ala, Mare, na posao — zaigra brk Šukilu i sve se

obliziva. A meni nekako milo pri srcu i očima. No moja mater uvijek sve pokvari. — Ne budalači, pogrdo! I ne svinjarite pred djetetom. —

I opet se nasmija u šaku, ovaj put nekako ozbiljno i pobožno. I tako nikada neću doznati tko je imao pravo: moj otac

ili Šukilo. Ništa zato. Ni ovo nije bilo uzalud — bar ću znati postavljati učena pitanja.

134

NAJVEĆE RADOSTI I ŽALOSTI

I tako prolazi život uz najveće radosti. Na svijetu ima mnogo najvećih radosti, a u mene još i više. To se zna. Najveća su radost blagdani, a kad nema blagdana, onda sve drugo. Na primjer, puževi. Odsiječeš ražanj, pa u brdo. Onda hodaš, hodaš ti, Ivan Lucin, Ivan Anin i druga djeca, a kad se vratiš, onda uz vatru okrećeš ražanj, a puževi se sami peku i cvrče dok ih ne pojedeš. A na svijetu nema ljepšeg jela od puževa. Osim kruha — to se zna.

Onda krava. Onda ovca. Onda cvijet. Onda kamen. Onda sve. . . Sve je najveća radost, a najveća žalost kad nema Male Marije. No ona mi ponekad u san dođe, i onda nam je oboma lijepo.

Ja malo spustim glavu i onako je stidljivo gledam: — Kako si? Ona isto tako obori glavu i stidljivo me gleda: — Dobro. A kako si ti? Onda oboje šutimo, pa opet ja upitam: — Kako si? — Dobro. A kako si ti?

135

— I ja sam dobro. I tako šutimo, gledamo se i pitamo se, i na kraju ona

ode. A kad se probudim, isto mi je kao da je i bila, i žalos-no što je više nema. Ali čovjek se za to ne mora ubiti. To mi je i mater rekla.

Sada u selu nema popa, pa je obor sasvim naš, i stara kuća u koju se kroz uske uske prozore uvlačimo, i stara kužina s razlupanim vratima, i popov vrt pod oborom i vrt nad oborom, podzidan samim velikim klesanim kamenjem, i visok kao tri čovjeka jedan iznad drugoga. I taj je zid ljepši nego kuća, nego obor, nego sve, ljepši i od popove kruške, jedine u Medovu Docu. I taj je zid najveća radost — popneš se na nj i šetaš, šetaš; duboko dolje travnati obor, ravan kao dlan, a ti šetaš, šetaš i sve misliš: da padnem, slomio bih se. I čuvaš se da ne padneš, ali stoga skačeš: malo se nabiješ i nikom ništa.

I mlinica je najveća radost. Džoko melje i melje, a mi stojimo i gledamo kako se ono veliko kolo vrti, kako jedan šiljak ulazi i izlazi, slušamo kako motor puše: puf. . . puf. . . puf. . . i mažemo skorene opanke u nafti. Tko nema opana-ka, taj namaže tabane — duže će trajati.

I viganj je najveća radost. Cucukalov viganj.

»Sorila se Biokova, pa prebila Cucukala. To-dore-de!«

Tu ima svega blaga božjega. Osim pušaka, sjekira, motika i mašklina, ima čavala i čavlića, vida i madrevida, komadića željeza kakve bog ni svijet nije vidio. A ti su nam baš najdraži, ti komadići. Pa dok on puše u mijeh ili kuje na nakovnju, mi samo — brc — i komadić se nađe u našem džepu.

136

Što radimo s tim komadićima? Idemo kući i gledamo ih, slažemo ih između kamenja, i

odmah pogodimo što je kamen, a što željezo. I to je opet najveća radost.

I kad Gajtan dođe, to je opet najveća radost. Baba kaže da je učio za fratra, pa poludio. Tko mu je kriv! Što nije za popa učio! Gdjekad prođe kroz selo s kožnatom kapom i brkovima. Smije se i pripovijeda, viče i pjeva — divota jedna — popne se na zvonik i drži propovijed kao najbolji biskup. Mi se dolje skupimo i slušamo ga. Onda on potcik-ne: »Da ja sada padnem, kako biste se vi smijali«. A mi se smijemo i bez toga, i on se smije, i zvonik se smije, i sve se smije. . .

I tako čovjek zaboravi na tugu i na malu Mariju. Pa kad mi u san dođe, čini mi se kao da nije ni odlazila. Obaram glavu i onako je stidljivo gledam:

— Kako si? I ona mene stidljivo gleda: — Dobro. A kako si ti? — I ja sam dobro. Tako sanjam, tako razgovaram, tako u snu, tako kad se

zamislim.. . i tako prođoše dvije godine otkako su Viculino-vi otišli i tri da nisam vidio Malu Mariju. I tako će mi usko-ro sedam godina, a sa sedam godina čovjek je već sasvim ozbiljna osoba.

Danas mi reče mater da je došla Mala Marija. — Kod Udovice je Šćurline. Hoćeš li je pogledati? A meni srce u grlo. Ne rekoh ništa, nego odmah otrčah,

a majka za mnom. Sve je u meni igralo i vriskalo: »Mala Marija! Mala

Marija!«

137

Kad dođosmo k Udovici, gurnuše preda me neku dugu i suhu curetinu, visoku gotovo do nosa moje matere:

— Poljubi ženu — zagraktaše. A ja bradu na prsa, oprezno zaobiđem to dugo i strano

stvorenje, a onda, kao preplašen i progonjen zec, skočim u vunu i pokrijem lice rukama.

Ženske prasnuše u smijeh. Čujem kako se cereka i ona curetina za koju govore da je Mala Marija.

Nikada se u životu nisam tako žarko molio. A molio sam: — Dragi Bože, usrdno te molim, koliko te usrdno može

moliti mali Ivan, a to sam ja, odvedi što prije ovo čeljade odakle si ga i doveo, ovo čeljade što se ispelo na noge kao na štapove, a ruke su mu drugi štapovi! Nije to moja Mala Marija sa sitnim nožicama i kovrčavom kosom!

I Bog, zaštitnik moj, smilova se. Ono metlasto stvorenje ostade još neko vrijeme. Smijalo se i brbljalo kako bi sa mnom spavalo, ali kako sam ja slineša, da ona više neće biti moja žena. . . I još je nešto naklapalo, a onda se pokupilo i otišlo babi Trogrluši, pa u Kaštela.

Nikada više neću vidjeti moju Malu Mariju! Nikada više. . . I to je bila najveća žalost.

138

MRTVI DAN

Tko je lud, ne budi mu drug. A ja kažem da je mnogo bolje biti lud nego mrtav. Lud je bar svaki dan živ, a mrtvac samo jedanput u godini, i to u kasnu jesen kad sve lišće popada i svugdje pada kiša. Nikako ne mogu razumjeti, zašto su baš taj dan izabrali. Nema ni grožđa, ni smokava, ni oraha, nikakva voća osim kostela. A bogme i njih malo: pet-šest stabala po komšilucima i jedno na popovu oboru. A što je to na toliku čeljad, osim da Bog učini čudo!

Baba kaže da mrtvi i ne jedu. Pa kojega onda vraga usta-ju? Zar nije pametnije spavati nego glavinjati po ovoj kiši? Ali sve mi se čini, da je njima najviše stalo baš do toga tuma-ranja. Poskaču iz grobova, zavuku se u bjelinu, zakukulje, zamumulje, ili se opet sakriju negdje u žbunje i kamenje, pa uču i buču. . . a znaju i zalajati. I tako pošten svijet umire od straha. Vraga nećeš umirati kada ti na svakoj grani sjedi po jedan mrtvac i smije ti se onim nečujnim smijehom kao da zijeva, i svi mu zubi popadali osim očnjaka.

Svi ih se bojimo. I stoga im čitavu noć brecamo, baš kao da su ovaj čas umrli. I dobro je da im se breca, inače bi zaboravili da su mrtvi, pa bi se uzjogunili, navalili na kuće, pojeli sve što bi našli, a ti onda čitavu godinu brusi zube!

139

Ovako ih zvono lijepo stjera u tor kao klepka ovce. Svakom svoje, meni moje. Meni bob, mrtvom grob! A naš je bob za crkvom veoma krupan i mesnat — no ja ga svejedno ne volim.

Ove sam se godine uhvatio za štap dida Mate zvonara, neka i mene povede u zvonik. Najprije se otimao i govorio, kako ću tamo zaspati, kako ću to i ovo; na kraju me ipak poveo.

Zvonik je odmah uz crkvu, s južne strane. U prizemlju su ljestve, dvije klupe, dvije klupčice i kamena stopica. Sve je to ispolijevano voskom kako i treba. Meni nema ništa draže nego sjesti na taj vosak. Lijepo ti se prilijepi o hlače, pa onda gdjegod sjedneš, nanovo se prilijepi. A najljepše je sutradan kada ga mater primijeti. Skine s mene hlače, uzme glačalo i modri papir: hop! I papir popije vosak. Onda ja opet otrčim, sjednem ili se polijem voštanicom, a onda opet glačalo, modri papir, i vosak opet: hop! A to je i meni i njoj najljepša zabava.

Došao i Jure Marjanov, ostali crkovinari i još nekoliko momaka. Osim mene nema ni jedno dijete. To mi se najviše sviđa. Tko će mi sutra dogledati nos! A zvono će čitavu noć naricati, u mraku, u osami, u jugovini, brecat će zvono, brecati. . .

Jure Marjanov, Kucalj i drugi crkovnjaci pripovijedaju sto i jednu priču o strašilima: kako ih je naganjalo i plašilo, hvatalo se zubima hlača i opanaka, kako se Dujam pretvorio u vukodlaka, a njegova bi se mješina odnekuda samo zava-ljala, lupila čovjeka po gnjatima, a onda se stala cerekati. Bože moj, da se to meni dogodilo, umro bih. A njima se samo malo stegne koža na licu i obrazu i malo im se kosa naježi. To se zna.

Baš su ti mrtvi besposleni. Besposlen pop i jariće krsti, a besposlen se mrtvac i u krmaču promeće. Jest, i u krmaču!

140

Eno ti Mate Andrijina. Ide on, ide niz Trnovac, kad odjed-nom nešto tri puta zarokće.

— Baš me briga — misli on — bit će jež. Ide on ide, a ono još tri puta zarokće. — Što me se tiče — veli on, a sve mu se kosa diže. —

Bit će nečija krmača. Ide on, ide, kad, jadna ti majka, prijeđe preko ceste —

zamisli što?! — krmača s devetero praščića. A njemu stade dah i, veli, kosa se uzvi do neba. Nije mogao ni zakoraknu-ti. Kako bi mogao, Boga ti živoga, kako bi mogao?! Malo se pribra, prekrsti se tri puta, izgovori zakletvu i ime Isuso-vo, a moja ti krmača ni pet ni šest, nego se vrati opet preko ceste i nestade u ogradi rokćući.

— Ništa ti ne reče? — upita did Mate. — Ništa. Samo rokće i rokće. — Rokće, bokće — velim ja. — Nije ti rekla: »Ja sam duša toga i toga pokojnika, pla-

ti mi za upokoj toliko i toliko misa?« — ispitiva did Mate kao kakav žandar.

— Nije, ni bijele ni crne. — Hm.. . A koliko je puta zaroktala kad si je prvi put

vidio? — Tri puta. Jest, tri puta! — E, onda moraš platiti tri mise i tri mjeseca je svakim

danom preporučiti u molitvi. — Krmaču?! — Budalo, dušu koja je zašla u krmaču, da ti se uzmog-

ne javiti. — Kako ću je preporučiti kad ne znam čija je to duša?

141

— Onda nemoj imenovati duše, nego imenuj krmaču s devetoro praščića koja ti se očitovala na Trnovcu.

Brrr. . . kako je strašno to s krmačom! Ja bih umro od straha. Bijeloga bih čovjeka mogao podnijeti, ali krmaču!. . .

Juru je Marjanova opet plašila oputa. Ide on, ide, a sve mu nešto šuška oko opanaka. Kad što: duša se pretvorila u oputu, pa mu noge zapliće. Druge je opet plašila gomila, koja bi se kroz noć srušila, a ujutro opet na nogama kakva je i bila. Treći su vidjeli tri svijeće nad jamom, četvrti Lula-ša, peti opet ždrijebe koje njišti za materom. A to je najstra-šnije, to ždrijebe; naime, to su duše nekrštene djece, što se promeću u ždrebad bez matere.

No sve su to lijepe i ljudske stvari: i kamen, i oputa, i gomila, i ždrijebe. . . A kakav želudac mora imati onaj mrt-vac koji se prometnuo u krmaču s devet praščića?! Kad ja umrem, ni Bog ni vrag me neće natjerati da se pretvorim u krmaču. U bilo što drugo, u redu, ali moja duša neće u krmaču! A, jok!

Zvono neprestano breca i priče me neprestano ježure. Čovjeka pograbi neki strah, neka tjeskoba i samo bi se nekome držao za koljeno ili za lakat.

Oko ponoći ustadoše crkvenjaci da pođu u staru popovu kužinu. Tamo će skuhati golem lonac mesa i manistre za sve nas što smo zvonili. O, to je večera koja se cijele godine pamti. Stoga bi čitavo selo zvonilo, ali. . . jok bato. . . nema za svih manistre. To samo za nas koji smo bliže oltaru. Dakako, manistra se kuha od skupljene milostinje. Bolje moliti, nego postiti. To se zna.

Taman se diže Jure Marjanov, kad odjednom — jadna ti majka — kroz onu mračnu zvonjavu začuje se jezovito cviljenje. Kad tada nisam posijedio, neću nikada. Iliji ispade

142

konop iz ruku, a zvono još jednom ustrašeno udari, a onda se i ono sledi od straha.

Cvilenje se još jednom ponovi, samo duže, otegnutije i žalovitije, a u otvoru svoda kroz koji je prolazio konop, pojavi se u drhtavom svjetlu voštanice brkata i bradata gla-vurina, crna, crnja od ugljena.

Svi skočiše kao jedan i kao jedan nasrnuše na vrata, i bezumni od straha otrčaše na popov obor. Mene su odnijeli na rukama. Ne znam tko me je odnio. I nije da sam se strašio, ali kad se svi straše, nije ni meni sramota. To se bar zna.

Najedanput zvono samo od sebe počne brecati. — Duh pokojnika — izgovoriše s jezom. — Kakav pokojnik, uru mu njegovu — udara štapom po

ledini did Mate. — Jeste li mu sagledali lice? Ja sam ga ovim jednim okom odmah prepoznao: Vrag! Pravi i živi vrag, prvi vrag kojega sam u svom životu sreo. I rogovi, i garav je, pa što ćeš još!

Poslije duga vijećanja složiše se, da se po bilo koju cijenu otme vragu konop, jer da njegova zvonjava ništa ne koristi mrtvacima, jer to je isto kao da krava zvoni i još gore.

Did Mato je znao kako se vraga zaklinje. Naime, tada u selu nije bilo popa, pa je u ovom strašnom času netko morao preuzeti njegovu dužnost. A did Mate je znao zaklet-vu. No nikako nije htio ići prvi. Našao je i neki stari križ u popovoj kuhinji, pa ga visoko digao iznad glave, i blagoslo-vljenu je vodu našao. No svejedno nije htio ići prvi. Ali nitko nije htio biti prvi. Na kraju se složiše da ćemo svi ići u jednom redu. Bilo nas je dosta, ali red je ipak bio tako uzak, daje na svakom ramenu bila po još jedna glava.

Did Mate sve zaklinje, a glas mu drhti, i čitav red drhti, i groblje i crkva. . . A kad smo došli nasuprot vratima, već iz

143

daljine opazismo Tomu dida Mate kako sjedi na klupi, žva-če komad kruha i lijeno vuče konop.

Kad nas opazi, povikne: — Ta, gdje ste vi?! Neću ja valjda čitavu noć brecati?! — Štoooo?! — povikasmo u jedan glas — A gdje je

Nečastivi? — Kakav Nečastivi? — veli on. — Ovdje su samo

pobožne duše: ja i mrtvaci. To što je on pobožan — o tom potom. — Iiiii mrtvaci? — rekoše ljudi i izdužiše vratove. — Pa što! I oni su ljudi, siromašni i potrebni kao i mi. I

što je najgore, ne mogu sebi pomoći. A vi, čim ste ih ugle-dali, izletjeste kao kokoši. Ja sam ostao, jer sam pomislio da će i sutra netko ostati kada se ja vratim s onoga svijeta. Stoga lijepo pitam onu siromašnu bradatu dušu u otvoru: tko je, što je i što hoće. Ona mi po duši i istini kaza da je duša pokojnog oca Jure Marjanova. Reče da ti poručim, Jure, da joj za upokoj platiš pedeset misa.

— Pedeset? — pozeleni Jure. — Da ne reče deset? — Pedeset, i još dvije gore, jer si pobjegao — veli

sasvim mirno Toma, i sve nešto tiska u džep. Čini mi se kukuruzovu bradu.

U zoru smo večerali. Ali večerali smo šutke. Jure je Marjanov sve do jutra stenjao: — Pedeset, veliš? Baš pedeset. . . i još dvije više. . .

144

POP KOJI SRČE SIROVA JAJA

Po odlasku Viculinovu dugo ne dođe novi pop. To bis-kup kažnjava selo. Kao da je selo skrivilo ono s tetkom Ivankom, a ne Viculin! Tako se to uvijek radi: mater se naljuti na babu, a zaleti se za mnom. I s dragim Bogom nije drukčije. Jozara beštima, a Bog udari selo sušom. I jasna stvar, sprlji sve žito, isuši sve čatrnje, samo Jozarinu, u duboku docu, ništa, a u čatrnji vode koliko hoćeš. Umjesto da udari povodnjem, pa Jozarino povalja, on sušom. Ne mogu vjerovati da se Bog nije mogao sjetiti povodnja. Vra-ga se ne bi sjetio. Što mogu ja, to može i on. Ma meni se čini da se On, neću reći boji, a ono malo pobojava Jozare. Da, da, Jozara mu samo iskesi zube. A tako i valja. Eno ti djece. Mater se jedva maši za drenovačom, a djeca već skida-ju hlače. Tko ih živ ne bi isprebijao! Moja, međutim, dohvati šibu, a ja kamen! Onda ona baci šibu, i ja kamen! I odmah je mir. Stoga bi i toga biskupa trebalo obrzdati. Kad bi se skupi-lo čitavo selo, pa stalo preda nj: »Pljuni popa, na sunce, maj-ku ti biskupsku!« pa da vidiš kako bi ga ispljunuo.

Ali šta ćemo dok je selo mlitavo i samo piskara nekakve molbe. Od molba nema boba. To se zna.

145

Meni je ovako mnogo bolje i ugodnije. Pustoš. Kao da je ponoć. Vrata zaključana, kapci zatvoreni, obor mrtvo uspavan, tek što kamilica ponekad zamiriši na suncu i vjetar se bojažljivo provuče kroz šubarastu krošnju staroga keste-na. Vrt, zapušten i neplodan, spava pod šest metara uzdig-nutim dvorištem. Muke su imali stari dok su podigli taj zid i nasuli taj obor, pa bi bila grehota, da sve to ostane nijemo i pustošno, da svu tu divotu nema tko gledati i po njoj gacati.

E pa stoga gacamo mi i pčele. Hodamo kud nas je volja i radimo što nam srce želi. Veremo se uz kestenove i murve, skačemo na kostelu s grundala prazne popove štale, pa se spuštamo po njenim gipkim i savitljivim granama, da je mili-na. Hlače same od sebe pucaju. A to je od svega najljepše.

Čim nam dozlogrdi drveće, skačemo s obora u vrt. Dubok je za tri dobra čovjeka. Ja bih mogao skakati čitav život, samo kad me ne bi pekli tabani, kad se ne bih pri svakom skoku malčice, a gdjekada i dobromice nabio, i na koncu konca, kad se ne bih nakon svakoga skoka morao ponovo uspinjati.

Zatim svaki od nas nakupi hrpu kamenja. Tada otpočne veliko gađanje u vrata i prozore. Stariji bogovski gađaju. Ja često i ne dobacim. Ali što to smeta: glavno je da se baca. Kad ispucamo jednu hrpu, skupljamo drugu, a zatvoreni jelovi kapci samo zvone i pucaju. Šteta što nisu otvoreni da čujemo i rsku stakla.

Uvijek gađamo samo kamenjem. Mnogo bi ljepše bilo gađati kestenovima, ali to ne smijemo zbog moje babe. Ona veli da je netko kestenom izbio oko Mati Andrijinu. Stoga ne smijemo bacati kestenje, da i mi nekome ne izbijemo oko, pa bacamo kamenje.

Nedjeljom dođe grabovački pop, odmisi i ode.

146

No i to prođe. Biskup se smilovao. Valjda se sjetio mene i toga kako sam mu došao sa zastavicom na praljku i lijepo ga pozdravio. Međutim se eravi Grga hvali, da je to njegova zasluga i zasluga još nekih seljana. Veli, da su došli ravno pred biskupa i sve mu u brk skresali: šalji misnika, ili ćemo u lutorane, sunce ti garavo.

Bilo kako bilo, dolazi novi pop. A baš smo se lijepo navikli bez njega. Čim se preko Umca opazila prašina od auta, čitavo se selo strkalo na obor, a did Mate udario u slavljenje i zvonjavu.

— Treba vidjeti misnika — vele — i dočekati ga kako Bog zapovijeda.

Po tome »kako Bog zapovijeda«, mogao bi ga i vrag odnijeti kad ne bi bilo znatiželje. Je ii zgodan? Je li ljube-zan? Je li mlad? Je li svet?.. . A ženske samo vrckaju straž-njicom i stide se iza listova ruža. A ja znam, da bi i najpo-božnija medu njima bila najsretnija kad bi i ona otišla s popom i s trbuhom kao i tetka Ivanka.

Sad su se sjatile na obor sa svetačnim maramama na glavi i čistim rupcima u rukama. A u rupcima svega: jaja, mladoga sira, pogače i svega blaga božjega.

— Da nam se jadan okrijepi! Napokon dođe. Visok, visok, Bogu mili! Začas ga okru-

žiše hlače i brnjice. Hlače sve pitaju prve kao što i dolikuje: — Pa, kako ste? On im odgovara kao što i dolikuje: — Pa, hvala na pitanju, nije loše. Pa kada ga je svaki tako upitao, a on svakome tako

odgovorio i rukovao se sa svakim, onda ga sa svih strana opletoše suknje:

147

— Kako vi? Kako zdravlje? Kako vaši? Otac je još živ? Nije? Šteta! A bio je dobar čovjek! Bog mu dao duši lako! A majka? Zdrava? Koliko joj je godina?

I sve tako do onih najdaljnjih rođaka, o kojima ni on sam ne zna mnogo više od njih. A na kraju:

— Evo, donosimo vam malo jaja da se okrijepite. — I mrvu sira. — Ja sam i malčac soli dometnula, ako nema u kući, a

čini mi se da nema. — Dobro nam došli, mili naš pope! — E da Bog dao da se obikli i ostali u nas dok je svijeta

i vijeka! — Tri su popa ovdje kosti ostavila. I vi, daj Bože. I tu cvrkuću i naklapaju o svemu i svačemu, umjesto da

ga kršćanski pozdrave: »I najboljeg gosta, tri dana dosta!« A on bi im još ljepše odzdravio: »Tuđu čorbu, treći dan u torbu!« pokupio se i otišao.

Na koncu sve to dojadi i popu, pa naredi zvonaru, neka pokupi sir i jaja, a sam se s crkvenjacima povuče u kuću.

Zvao se don Klement, a to hoće reći: Kleme. — Da, da — klimaju ljudi glavom — Kleme.. . Kle-

me.. . I biskup se zove Kleme. A i mi imamo Klemu dida Nikole. On je krojač u gradu. . . Vidi, vidi. . . Poznaje li itko nekoga Klemu koji kopa? Hm.. .

I tu stanu. A ja mislim: kako su ludi ovi naši. Sve je u njih polovično: doznaju, ali se ne povode. A ja ću svakome svome djetetu, pa makar ih stotinu imao, nadjenuti ime: Kleme! Bože moj, što će mi biti divno, kad me okruže sinovi, sve sami biskupi, popovi i krojači! Najgore mi je to, što ću sinu biskupu morati ljubiti prsten, zvati ga »Oče!« i »Presvijetli!« A zatim ga lijepo i razborito zapitati: »A što

148

je vama onaj Klement biskup, koji je mene krizmao?« On će se malo nasmiješiti, a ja ću po tome poznati da mu je nekakav bliski rod, otac, stric, što li. Otac mu ne može biti, jer je biskup, a osim toga ja sam mu otac. Onda mu je sigurno stric.

Ali gdje je još to! Don Kleme bi svako jutro po misi sjeo na ogradu čatr-

nje, uzeo šest sedam sirovih jaja, što bi mu ženske donijele, provrtio ih nožićem i posrkao. I dok je pio ta sirova jaja, babe bi ga okružile, prekrižile ruke pod pupkom i gledale u čudu, gurale se laktima i nekako se umiljato smiješile.

Ne znaju jadnice čemu se čude i smijulje. Kada bi saz-nale, smijeh bi ih ubrzo prošao. Ne znaju, nesretnice, da on i nije pop, nego zmija-pop. Pripovijedala mi je baba o zmi-ji-djevojci, i o tome kako se izdala kad joj je svekrva poka-zala jaje: odmah se obliznula rašljastim zmijskim jezikom.

— Ali pop nije zmija-djevojka! — graknule bi babe. A ne bi se upitale: Tko je živ upamtio, da netko izuzev

zmija ispija sirova jaja?! Prošlo je gotovo mjesec dana, a moj ti don Kleme nep-

restano srče. A ja ga neprestano uhodim. I jednoga lijepoga dana, jadna te majka rodila, isplazi on malo jače jezik, a ja ciknem kao guja. Umalo mi srce nije puklo. On naćuli uši i sav se zbuni i usplahiri. Ja: put pod noge, i magla!

Ne prođe od toga ni dva dana, a moj ti se don Kleme pokupi. Nestane kao da ga je zemlja progutala. Nikada nitko o njemu više nije čuo nijedne riječi.

A, ha! Nije zmija-pop! Nikada se ja u čovjeku nisam prevario! To se zna.

149

POPOVA ĆENIPA

Opet nemamo popa. Nedjeljom će misiti grabovački ili lokvički, a ostalih šest dana opet smo svoji na popovu. Svaka čast.

Ćenipa je hoćeš-nećeš najljepši i najzanimljiviji komadić župnog dvora. Baba Kata kaže da to nije nikakva ćenipa, nego ćenifa. Valjda je takva od rođenja: uvijek protiv čita-voga svijeta. Osim toga ona je fina žena i jedina u čitavom selu govori »f« i »h«. Da, osim nje govori i pop, a u poslje-dnje vrijeme i Ivan Mustapić. On se nekako preko noći pogospodio, pa mi se sve izvija: »Hfala fam, gospodine!« »Molit ću fino, izfolite se popeti na moj tafan!«, »Moj se otac zove Stjefhan Mustapić, i on fam je također iz Medof-ha Doca.« U njega tih »f« i »h« ima tri puta više nego u popa i moje babe; pa sudeći po tome, morao bi biti i tri puta veći gospodin. A i bio bi kad bi uvijek bilo pure u čanjku.

I mi smo se djeca neko vrijeme pogospodila, pa sve »goforimo«: »ćenifha«. No to je bilo nekako nespretno izgovarati, pa smo se opet vratili ćenipi, koja nam se srca prihvatila kao dobar navrtak.

Baba kaže da ćenipa znači zahod, samo da ne bude ona-ko kako jest. A svakome je jasno da je zahod jedno, a ćeni-

150

pa drugo; da je zahod u novoj kući, da u njemu stoji popovo ulje i ono za vječno svjetlo i da smrdi, a da je ćenipa daleko od kuće, iznad stare kuhinje, i da u njoj ne drže nikakvo ulje, i da više ne smrdi. Odnosno ne smrdi bogzna kako: može se izdržati i bez začipanja nosa. Skorjelo se.

Bilo kako bilo, glavno je da je to lijepa, a bogme i pros-trana kuća, sva ožbukana i okrečena i da polovica krova propušta vrlo malo kiše — recimo, polovicu.

»Sitna kiša rominjala curi prkno polivala. . .«

To opet nema nikakve veze s ćenipom, ali zgodno je čuti. A sve što je zgodno čuti dobro nam došlo i svetkom i petkom!

U nas su sva djeca čobani. Baba kaže: pastiri, i veli da to dolazi od pasti. Od čega onda dolazi čoban! Veća djeca idu u brdo s ovcama i kozama, a manja čuvaju goveda po ogradama. Ponekad jedno dijete čuva dvije ovce, a ponekad dvoje djece jednu: prema tome da li u kući ima više djece ili ovaca. Mi nemamo ni koza ni ovaca, ali stoga imamo kravu. Ivan Lucin i Ivan Anin također imaju po jednu kra-vu, a Ivan Džajušin i vola i kravu. Nas četiri Ivana, četiri Raosa, četiri jablana uvijek smo zajedno, i naša goveda, razumije se. Ako puste moju kravu u svoju ogradu, onda je dobro; ako ne, onda ja moram goniti svoju, a to je nakraj svijeta. No ako se radi o ogradi za ćenipom, onda uvijek mogu utjerati, jer ćenipa je. . . hej. . .

Čim zatvorimo strugu, već smo kod ćenipe. Sada nastaje najveće veselje koje je Bog i čovjek zapamtio. Penjemo se na nju, da sve ploče padaju, a mi s pločama. Kada se uspi-jemo uspeti, brže-bolje skinemo jednu četvrtinu krova, sve do oluka, a onda nanovo pokrivamo. I mogu reći, da takvih

151

zidara nije bilo nadaleko i naširoko. Stoga smo odlučili, da ćemo svi skupa poći u zidare i graditi samo ćenipe i crkve.

No kako se crkve ne grade kao ćenipe, nego se i slika po zidovima, Ivan bi Lucin zasukao rukave, namakao olovku u pljuvačku i crtao po onim divnim bijelim zidovima popove ćenipe. Na čitavom svijetu nije bilo takva slikara. I odmah sve prepoznaš: kuću, crkvu, čovjeka, auto, zvono i štogod hoćeš. Nema ništa na svijetu što on nije naslikao na tim okre-čenim zidovima. Ima tu i glava, i ruku, i nogu, i očiju, i papaka, i rogova, i svega blaga što se nađe na čovjeku.

Trebalo bi čitave dane sjediti i gledati te slike. Svi su zidovi išarani. Još je ostao jedan komadić, i ja ga

stanem moliti neka crta nebo i sunce, da se nađe i nekakva pobožna slika, jer ako ćemo graditi crkve. . .

— Pa sunce, na primjer — veli on — i nije tako pobož-na stvar. Nego ćemo nacrtati svetu obitelj.

— Dobro — velim ja — i sveta je obitelj pobožna stvar. Ali da nije sunca, ne bismo ni nju vidjeli.

— Vidimo mi svašta na suncu, svašta — i stade nabrajati. — A ja ti kažem, da će i sveta obitelj ispasti pobožnije,

ako naslikaš sunce. — A pogan će biti još poganija — i opet stade nabrajati. — Ti ne slikaj pogan, nego čobane — sine mi mudrost

salamunska. — A sveta tri kralja? — Ako baš hoćeš, ali ja se bojim kraljeva. Znaš, oni

jedu osobito dobre stvari, a ovo je ipak naša ćenipa, pobož-nost je na njoj i tako.. . Toma Šćurla kaže da kraljevsko smrdi i tako.. .

— Dobro. Meni je svejedno.

152

I nije naslikao kraljeve. Umjesto njih naslikao je Sveto trojstvo s četiri glave, te si tako na zidu ćenipe mogao vid-jeti velikoga i maloga Isusa. Ali ljudi nisu marili za ovu našu pobožnost, pa se ovdje osim nas nitko nije molio.

153

IDE ŠKOLA, UBI VOLA

Moja mater zna čitati samo brojeve. To joj je kao krč-marevoj kćeri bilo sasvim dosta. Moj otac zna i slova, a moja je baba učenija od popa. Ona je pročitala sve bijele knjige koje je Bog na svijet dao: »Zlatarovo zlato«, »Pros-jaka Luku«, »Genovevu«, »Ružicu Cesargradsku«, »Osveta je moja, ja ću je vratiti«, nekakvog ugljenara Gojka, »Klet-vu nevjere« i pitajboga što sve nije pročitala. Svaku od tih knjiga pripovijedala je meni po dva tri dana. Najviše mi se sviđa »Genoveva«. I »Zlatarovo zlato« je lijepo, ali nema »Genoveve« do »Genoveve«! Baba kaže da je to poslije Svetoga Pisma najljepša knjiga na svijetu, a ja mislim da je i od njega ljepša. Kako i ne bi bila, kad se onaj mali gleda u tanjurima, a košuta umire na gospodaričinu grobu! Kako ne bi bila!. . . To je tako da se rasplačeš i svisneš zajedno s košutom! Stoga sam odlučio ići u školu: da sâm svojim rođenim očima pročitam čitavu »Genovevu«, da sâm u pot-krovlju mogu liti suze među njene listove i gledati kako košuta umire na grobu.

U Medovu Docu nema škole. Nikada je nije ni bilo, a tko zna hoće li je ikada i biti. Na koncu ne bi bilo ni prave-dno da je bude: da ja moram dvanaest kilometara pješačiti,

154

a da sutrašnjoj djeci bude pod nosom? A ne, nećemo se tako pogoditi. Ako hoćeš čitati »Genovevu«, a ti šibaj u Grabo-vac, kao što ću i ja šibati! Šest kilometara od kuće i šest do kuće! Šest i šest dvanaest! Tako svi kažu, a to ćeš i ti u školi naučiti. Dvanaest kilometara nije mačji kašalj, a kad bi i bio, opet je dvanaest kilometara — to znaš i bez škole.

Kažu da je vrag izmislio slova kako bi zaosjenio pobož-ne duše i strovalio ih u muke paklene. Mene to ne zbunjuje. Gdje će dragi Bog maloga mene strpati među vragove, ono-ga maloga mene što ide s bakom u crkvu i spava na podno-žju oltara i što je nagovorio Ivana Lucina da lijepo na ćenipi naslika Boga.

Čim se odlučih, odluči se i Ivan Džajušin i Ivan Lucin. Oni su tri četiri godine stariji, no svejedno ih primiše. Ivan Anin kaže da je pametnije kopati panjčiće, paliti drveni ugalj i prodavati ga kovačima. I istoga je dana otišao paliti ugalj.

— Čuo sam — namigne mi Ivan Lucin — da muška i ženska djeca sjede zajedno.

— Ma što mi kažeš! Ja ovako do cure, a cura do mene! — Ja ti velim — nastavi važno — zapamtit će Grabov-

čani sat u koji su nas pustili u svoju školu. Bit će malih Raosića na vile i dračevile!

»Ege-ge, na-gege, drž' je, kume, za noge, za te noge runjave, ožeži je, opali je kad iz tvoga sela nije!«

— Riječi ti se posvetile — uzdahnem. Ne znam jesam li ikada pobožnije uzdahnuo.

155

PRVI DANI ŠKOLE

Tko to kaže da u školi nije fino! Prvo i prvo, starija djeca govore:

»Škola vam je sveto mjesto gdje je oltar Božji prijesto!«

Ne! To u crkvi govore. U stvari, to je jedno te isto, samo malo drukčije. Tamo je pop, ovdje učitelj; tamo su dvije klupe, a ovdje ni broja se ne zna. Tamo vise sveci i svi su nalik nama, a ovdje je na jednoj slici pet ljudi i svaki je drukčiji. Učitelj kaže da na svijetu osim nas ima i žutih, crvenih, smeđih i crnih ljudi. Mislio sam da samo pop i moja baba govore gluposti. A sada, eto, i učitelj! Kad bi se taj nesretni učitelj sjetio Boga, onda bi znao da je Bog prvo i prvo stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju, a drugo i drugo, da je sebe stvorio na sliku i priliku našu. Mi smo bijeli, i Bog je bijel! To se zna! Želio bih vidjeti žutoga Boga! Kada bi zaista na svijetu bilo ovih pet ljudi kao na slici, onda bi i Bog morao imati svih ovih pet glava. Lijep bi mi bio taj petoglavi Bog!

Dakle, ili tih ljudi nema ili su se namazali kao maškare.

156

Baba Kata opet kaže da ih ima, da je ona u Splitu vidje-la i crne i žute mornare. Naravno, crni su pocrnjeli od ugljena, a žuti požutjeli od morske bolesti. A baba ili to ne zna ili laže da se učenošću zakiti.

Škola ima staklena vrata, i to je najveće čudo koje sam u životu vidio. Pod nama je krčma. To je dobro. Na kraju nije ni pošteno da samo djeca viču. Škola ima tri pozora od samih stakala. Bože moj, u njoj ima više stakala, nego u čitavom Medovu Docu. Na mojoj kući ima jedan stakleni prozor, na babe Trogrluše dva, na Mate Ikina dva, a sve ostale imaju po jedan uski prozorčić da se jedva provučeš, a taj ima i nema stakla. Osim škole, popove kuće i dviju triju krčama, grabovačke su kuće kao i naše, ako ne još i gore. Rijetko tko od njih ide u Srijem, pa je razumljivo da ne mogu kopati čatrnje i graditi kuće.

»Grabovčani, da vam nije Gruže u Orljaču išli bu u spuže!«

Tamo u Gružu istovaruju brodove — i što zarade to pojedu i poloču. Stoga u čitavom Grabovcu nema ni jednog jedinog dijamanta za rezanje stakla. A u nas ga bogme ima. Eto ti ga u Ike Matina. Što će ti dijamant kad nemaš što rezati? Ih, kao da ćeš rezanjem spasiti dušu.

Škola inače ugodno miriše. Kao popov tavan. Najviše mi se sviđa pod pun mišjih rupa, gnijezda i mišjeg mirisa. I klupe mi se sviđaju. Samo se uvučeš i sjedneš. Kad bi čov-jek bio bogat, pa jednu dvije namjestio u kući! Svaka je na dva mjesta provrćena. Učitelj kaže da ćemo tu dogodine stavljati bočice tinte.

Lijepo nas je razmjestio, gdje će tko sjediti. Ženske je odvojio. To sam mu veoma zamjerio. I Ivan Lucin. Čemu odvajati ono što je Bog u početku spojio!

157

Zatim je govorio kako moramo prati uši, rezati nokte, i kako nas majke moraju čistiti od gamadi. Kao da i uši nisu božja stvorenja. Ako ih je Bog stvorio, znao je zašto ih je stvorio: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«! A tko nam je bliži od ušiju naših!

Jedina pametna stvar, što sam dosada od njega čuo jest to, da moramo držati »ruke na klupu«. To je veoma zgod-no. Kod kuće se tome nikada ne bih domislio. Učitelj ih ne drži. Baš je lud. Kad bi on volio konje, onda bi kao i mi stavio ruke na klupu, pa bi mu se činilo da drži uzde kao što se i nama čini. I tako jašeš klupu kao kobilu, i to je fino, najfinije. . .

Nama se Raosima osobito obveselio. Veli: »Tako dalek put, tako dalek put. . .« i sve maše glavom kao vol kada ga nažulji teljig. Sve nas žali i sve nam se raduje. Drago nje-mu, a i nama drago.

Na kraju nam reče da donesemo novac za tablice i »Početnice«, a onda nas pusti kući.

Kada smo izišli na cestu, puče graja kakve Bog i svijet nije upamtio. Svi se nadmećemo tko će koga nadvikati. To je tako mučan posao, a bogme i veseo. Bolje dizati buku, nego da te tuku na tvoju muku. To se zna. . . po jauku.

Sve bi bilo dobro, da nam se istoga dana nisu zamjerila grabovačka djeca. Njima je svejedno: »ćaća« i »čanjak«, »kuća« i »čaša«. Tako oni nisu Grabovčani nego »Grabov-ćani«, pas im Grabovac! Stoga smo ih istoga dana prozvali: »Ćetiristotinećetrdesetćetiri«. Vidim im po nosu da bi i oni nas: »Četiristotinečetrdesetčetiri« kad bi to mogli izgovoriti. Pokušali su nekoliko puta, pa su se skupa s nama rugali samima sebi. A najgore je rugati se samome sebi.

Nije to sve. Govore oni i »košuja«, »nedija«, a mi lijepo i skladno, po božjim zapovijedima: »Danas je nedilja, da se

158

drvo ne dilja!« Tako isto i »kljen«. Oni vele »kjen«, a pop kaže da nije dobro nijedno ni drugo, već da se kaže »klen«. Hoće, tobože, da nas izravna. Ali tko je živ vidio da je glu-post izmirila ljude? Postigao je tek to, da smo ga i jedni i drugi prozvali »Don Klen«!

Najsmješnije je od svega da nokat zovu »notak«, lakat, »latak«, manastir, »namastir«. A ne znaju nevoljnici, da manastir dolazi od mane Gospodnje! No svejedno, našli bi oni štogod i nama na porugu, da nisu pogledali Ivana Luci-na i Ivana Džajušina koji su bili za glavu veći od svih Gra-bovčana. I najpametnije što su u životu napravili bilo je to, da su izrasli za glavu viši. A Grabovčani dušu u se i u svoje kljuse. To se zna.

Idemo neko vrijeme cestom, a onda se dijelimo na troje: Donje selo, Mutlak i Goričaj. Mi idemo s Goričajanima kroz Dračevu ulicu. Kažu da je tu svakoga dana obavezan rat kamenjem. Što se može kad se mora! Uostalom rat nije izmislila marva nego junaci. A svakako je ljepše potući se, nego se vraćati kući kao uškopljeno govedo.

Nadamo se u viku i pucnjavu, a škriljke, jadna ti majka, zasiplju sve tri ulice. . . i nas. Sva sreća što svaka ne pogađa. Stariji kažu da iz dana u dan samo jedan ili dvojica odu razbijene glave. Inače udari te u prsa, u leđa ili nogu. A to nije ništa. Opljuneš, i gotovo. Međutim, kada ti raskole glavu, onda nije dosta samo zemljom zasuti ranu; treba tu i kravlja balega, i to sasvim svježa, topla; jer ništa na svijetu ne može tako pomoći kao topla balega, pogotovu ako je od jalovice. A da dođeš do nje, treba naganjati kravu: »Milavo, Milavice, smiluj se meni nesretniku! Daj malo balege, bale-gice, malo tople za ranicu, za moju glavicu. Tebi to nije bogzna što, a meni će uvelike pomoći.« A krava kô krava, uvijek dade. Kažu da je dobra i paučina i plijesan s pršuta.

159

Ali tko će dati na cesti paučinu, a pršuta, bogme, nema ni u kući. To se zna.

Kažu da se i ne tuče svaki dan. Recimo, naiđe pop ili učitelj iz susjedne škole, ili žandari, onda se ne možeš i ne smiješ tući. I tako barem dvadeset dana u godini ode banba-dava. A gdje su nedjelje i blagdani, a gdje praznici! Nakupi se podosta tih neradnih dana.

Stariji to nikako ne mogu prežaliti. Naši vele: »Baš onda kada ni jedna glava u Donjem selu i Mutlaku ne bi ostala čitava, naiđe pop ili učitelj!« A Mutlačani i Donjoselci isto tako misle o našim glavama. No Bog i pravda uvijek su na našoj strani.

Danas je razbijena jedna jedina glava. Bogu hvala, moja nije. Odmah smo je začepili toplom balegom i zemljom, pa: na psu bilo, na psu i zaraslo. To se zna.

U Dračevoj ulici ima samo jedna kuća: Katina. A Kata ima široku bijelu pasicu preko nosa i desnoga oka. Grabo-vačka djeca kažu da nije ćorava, nego da ima u nosu nekak-ve gujine. A to su fine male gujinice, samo mašu repom, repeljaju i jedu Katin nos. Već su ga svega pojele. Ljudi su joj savjetovali neka desetak dana stavlja toplo dječje. . . na nos pa će gujinice pocrkati, a ona ozdraviti. Mnogi su se tako izliječili. Ali Kata kaže da je ona fina ženska i gadež-ljiva nekako. Neka joj onda nosa i gujina!

Kad izađemo iz Dračeve ulice, penjemo se cestom uz Crkovni vinograd, pa uz Križ. Zatim se malo manje penje-mo do Čolića kuća. Tu se potučemo za rastanak s Čolića djecom, a ispod Bacestine kuće — opet za rastanak — s Mustapićima i odemo dalje do Lavure i dida Buje. Ovdje nas ostavi Mila Tolomaševa. Nju ne tučemo, tek se izmakne poneka šaka. . . za uspomenu.

160

Sada ostajemo samo nas trojica, tri Ivana, tri jablana, Medovljana. Kako je moja kuća na osami, a njihova u kom-šiluku pod brdom, to oni idu dalje. Ivan Lucin kaže da bi sada bio red natući i mene.

Ja se tome od svega srca protivim i velim: »I dva loša ubiše Miloša«, »Sramota je dvama na jednoga«, »Vol na june nikad ne nalijeće. . .« Ali slabo bi to pomoglo da se ne uplete Ivan Džajušin:

— Pustimo ga neka ponaraste. . . Osim toga njegova je majka Bujinica.

— Nije takva svinja, da će o tom materi govoriti — pre-zirno objesi usne Ivan Lucin.

— Upravo sam takva svinja — rekoh veselo i narastoh za glavu — upravo sam takva svinja i arscisvinja. To se zna.

— Dobro — veli Lučić — pustit ćemo te par mjeseci, a dotle narasti. Ali da ne osiliš, svaki ćemo ti dan opaliti po jedan čvokac za dragu uspomenu.

— Volio bih biti bez te drage uspomene. — Kad tako malo cijeniš prijateljstvo, danas ćemo ti

odbrojiti pet. I odbrojiše ih pet. Zatim Ivan Lucin ispruži svečano glavu: — Nauči cijeniti prijateljstvo! I opali mi još jedan — prijateljski.

161

KOD DIDA BUJE

Majka kaže da sam nejak i kukavan i da bi me ubilo svakim danom prevaljivati toliki put. Tko je živ čuo da je nekoga put ubio! Puška — to je druga stvar. Ali put! Smije-šno. Kao da je Bog stvorio ceste za nešto drugo osim da se prevaljuju, a žene da se povaljuju.

Ali moja je mati pametnija i od Boga, i uvijek ima nešto protiv njega: kakvu joj je svekrvu dao, kakvo zdravlje, kakav život i zašto ju je ženskom stvorio. . . Nego muškar-cem! Lijep bi mi to bio muškarac!. . . Sve me je strah da će je iznenada zateći smrt, te se neće moći ispovjediti, a onda.. . ode rode u jagode, moja mater u muke paklene, a ćoravu će babu Katu uzeti anđeli i uznijeti je na deveto nebo. Tako ona kaže. I ja. To se zna. Kuda otac, tuda sin! Kuda rupa, tuda klin. Samo ne znam s kim će moj otac gore spavati, ako mu žena ode u pakao. Uostalom, zašto bih ja za to razbijao glavu! Neka se brine sam, kao što ću se i ja pobrinuti. Čim se oženim, odmah ću zadaviti ženu, pa se opet oženiti i opet zadaviti, pa opet i opet — dok ne nabro-jim deset-petnaest. Nije vrag da će sve otići u pakao. Ako ipak odu? E, to bi onda bila neslana šala, bogamu.

162

Otac više ne ide u Srijem. Ove godine ja u školu, a on na Lovreć, u Marinkičinu mlinicu. Tamo čitav božji dan ništa ne radi, nego pali i podmazuje motor, sipa vreće žita u koš, natovaruje brašno na konje, jede i pije i bilježi koliko je kome samljeo. On kaže da je to težak posao: od zore do mraka u oblacima brašna, u smradu nafte. . . On to naziva smradom! Ja ga ne razumijem! Kad god zamišljam raj, ne mogu ga drukčijim zamisliti nego kao Marinkičinu mlinicu. Kolo se viti, zemlja leti kao strijela, a nafta miriše i lupa onim pustim čelikom: bum, bum, bum. . .

Bilo kako bilo, mene su — kako to vojnici kažu — »prekomandovali« didu Buji. A on je na pol puta između kuće i škole.

Did Buja ima tri kuće, naslonjene jedna na drugu: kuhi-nja, »taraca« i velika kuća. U velikoj je kući gostionica. Nad gostionicom se nalaze dvije sobe, a između njih veliki prostor koji ima prozore, ali nema vrata. U prvoj sobi spava did Buja s babom Domušom i ja. Oni spavaju u postelji, a ja na škrinji. Oni svaku večer mole i svaku treću rade svoj posao. I ja molim, ali ne radim nikakav posao, već njihov slušam — to se zna.

Odmah do te sobe otvara se, kako rekoh, golem prostor s prozorom, ali bez vrata. Ovdje ima svega blaga nebesko-ga, više nego na popovu tavanu i svim tavanima koje je oko ljudsko vidjelo.

Tu spavaju moje tri neudate tetke: Anka koja je već curetina od dvadeset godina, Dragica od petnaest i Ratka od jedanaest. Ratka će ove godine izaći iz škole. Baš je glupa. Ja neću nikada. Kad lijepo svršiš šest razreda, a ti se opet zaleti u prvi. I tko ti što može! I tako cijeli život: u Dračevu ulicu, pa za kamenja; na Križ, pa za kamenja; na Vlaku, pa za kamenja. . . divna li života!

163

Na kraju tog prostora diže se zid, u zidu vrata, a iza vra-ta uska sobica u kojoj spava ujac Marinko-Ban. On je nešto mlađi od tetke Anke. Ima krevet i pokriva se biljcima. Ta je soba pravi raj. Kud se god okreneš, vidiš same hamove, redine, uzde, sedla, samare, ulare, osovine od kola, vijke, »mačke«, čavle i kajiše, čak i dva stara točka i dvije kutije kolomasti. (Moj djed ima konja i kola, a Marinko-Ban je kao neki car svega toga).

Momak je i pol taj Marinko-ban. Jedva sam nagovorio djeda, da me pusti s njim spavati. Zatim je sve išlo kao po loju. Zatvorili bismo se u sobu. Tada bih ga ja, tobože, upregao u kola. I mogu reći da na čitavom svijetu nije bilo tako dobra konja, kao što je bio ujac Marinko-Ban.

A od svega je najljepši njegov prst u kolomazu. Tim prstom i kolomazom crta po zidovima golubove sve take i jednake, da ih je milina pogledati. Ja ih ne smijem crtati, jer ne znam. No stoga smijem između njih ucrtavati križiće. Časti mi, na čitavom svijetu nema tako lijepo išarane sobe. Svaki put napravi najviše dva tri goluba, jer se boji da će mu ponestati zidova, pa šta ćeš onda?! A da ipak ne zabora-vi crtati, to meni na svakom obrazu i na čelu ostavi po jed-noga. Zatim mi namaže brkove i bradu, i takva me šalje u bijeli svijet. Did Buja i tetke pričinjaju se da me ne poznaju i svašta me ispituju. To mi je osobito zgodno, premda i ja i oni znamo tko sam i što sam. Samo baba Domuša nepresta-no brunda, da ništa ne radim, već kradem Bogu dane a njoj sapun. I odmah me otjera k ovcama.

A meni opet nema ništa draže nego u brdo k ovcama. Tamo se uvijek nešto dogodi: ili čujem kakvu novu priču, ili otkrijem kakav grm sličan čovjeku, kakav dočić sličan stocu, kakav kuk sličan tosenesmijereći, ili jametinu, i opet tosenesmijereći. Osim toga, u brdu ima kamenja svake boje,

164

te njima možeš šarati po stijenama i daskama što ti srce zaželi. Gotovo svakoga dana nagaziš na zmiju, i onda pri-povijedaš kako te je dragi Bog po zagovoru sveca svoga — zaštitnika našega — svetoga Antuna Padovanskoga spasio od očigledno nenadane smrti. Koliko pamtim nikoga od nas nije ujela zmija osim jedne ovce, a i tu ne bi da se nije našla u blizini.

Nekidan je došla moja mater i razgalamila se na djeda i babu:

— Jesam li ja — čitavo se brdo trese — jad jadila i muku mučila, kinj kinjila i strad stradala (ovo sam ja umet-nuo), skitala se od nemila do nedraga, djecu vam onožila, krpala dronjke i obojke i za vas pretrpjela što Isus na križu pretrpio nije, jesam li ja sve to i ono, da moj sin, moj jedi-nac, mjesečina moja, čuva vaše ovce?

— Rashladi se malo, kćeri — širi ruke did Buja. — Nisam se upalila, da bih se morala hladiti, nego.. . — Ne velim to, nego odahni, odmori se malčice. . . — A zašto bih se odmarala?! — Mogla bi, velim, od prevelika napora okilaviti. — Tako ti meni, pogrdo stara! Ti koji si. . . — Tandara-mandara — reče djed i povuče se pod murvu.

To znači, da je on svoje rekao i da ne želi više razgovarati. — Tako ti meni — ne da se smesti moja mater — tako ti

meni, pijanduro, tako rođenom djetetu, Mari svojoj! Ali Bog, koji sve vidi, sve zna i sve može. . .

Ja mislim da bi nesretni Bog imao punih dvadeset dana posla kada bi htio učiniti sve ono što ga moja majka u jed-noj rečenici moli.

— Hoće Bog, akobogda — digne se baba Domuša i čvr-sto stegne rubac oko glave. A kada ona stegne rubac, zna se

165

koliko je sati. Trese joj se trbušina, tresu joj se stegna od pete do tjemena, a jezik se okreće kao vreteno.

— Da mu ne bi spala kruna s glave, je li? Iz kraljevske je kuće, je li? U zlatnim se opancima rodio i učevan, je li?

Onda opet skoči moja mater: — Umjesto da ga učite, vi ga tjerate k ovcama. Mene nis-

te slali u školu, niste me učili ni čitati ni pisati, premda sam ja za vas. . . — pola kilometra traje to »za vas« — a sada mi i od njega, od sunca moga ogrijanog, od jedinca moga, od mjeseca materina, kanite napraviti svoga čobanina. . .

A meni bolje kod ovaca nego kod kuće. I sada ti shvati dugu kosu i žensku pamet!

I zapela da me silom kući odvuče. I odvukla bi da nisam pobjegao.

Otišla je sama, zajapurena i rumena. Još sam pola sata slušao njenu viku koja se dugo poslije nje još uvijek vukla cestom sve do Umca kao zmijurina zvečeća.

A kad je nastala tišina, zovnu me i zagrli baba Domuša: — Dođi, zlato, svojoj babi dođi. Otišla je ona klepetuša,

a ne mater. Ne da baba tebe nikomu, nikomu, sunce moje ogrijano. Ne želi tebi baba zla — sada se razjeca i još više pritegnu maramu — ne želi, sinko, mjesečino moja! Što ja tebi, to Bog meni, a hoće, akobogda! Nego, eto, mater ti je pogrda. I nećeš mi više čuvati ovaca. Neka iskali svoje pogano srce. Nećeš više biti čobanin, nećeš, bogami! Od danas ćeš čuvati goveda.

166

DRUGA PJESMA

Večer je najveća radost za nas djecu, a i za sve ostale. Ne zato što se ide spavati, već upravo zato što se ne ide spavati. Izmoli se dio ružarja, povečera se malo, zahvali se Gospodinu na kupusnim i krumpirovim darovima, koje nam se udostojao podijeliti da ih ždroknemo, podstakne se vatra, posjeda se oko nje na tronoge stoce, na stopicu i lužnik. A ti, kao pametan, uvijek sjedneš na onu stranu koje se dim boji ili ti se bar čini da je se boji. A to je uglavnom isto. U sporednom: ti taman sjeo, a dim se uvi i savi, pa tebi ravno u lice; ti na drugu stranu, a on ravno za tobom. Kažu: pasje vjeran, a ja kažem: dim je još vjerniji.

Ako je netko nakon večere gladan, odreže mu baba Domuša komad kruha. Ja sam obično slabo večerao samo zato, da mi baba odreže kruha, jer prvo i prvo, kruh je uvi-jek bolji nego nekakva večera, a drugo i drugo, kaže ujac Marinko-Ban: »Tko ne pojede vreću luga i uže dlaka, neće ući u kraljevstvo nebesko«.

Malo pomalo i kuhinja se počne puniti ljudima iz sus-jedstva i momcima iz daleka. Nije šala, Bujina je kuća na glasu, i moje tri tetke za udaju.

167

Prosci naviru sa svih strana, galantari, pokućarci, razme-tljivci. Osvajaju moje tetke razbijanjem čaša i prolijevanjem vina. A tako se i osvajaju djevojke. Jednom je neki rascije-pio bačvu od dvije stotine litara, rascijepio i platio. Mi smo djeca gmizali po podu krčme, a tko gmiže, taj i liže. Tko srče, dobro hrče! I hrkali smo, bogme!

Momci se sve pritiskuju uz tetke, a dođu i druge djevojke. Vraga ne bi došle — kao da su samo moje tetke za drpanje.

Dolaze i stariji ljudi, samo što se oni ne drpaju, nego pripovijedaju priče i pjesme uz gusle pjevaju.

Tu je i Starčević i Stipan i šepavi Tolomaš. Bit će mu preko pedeset godina. Dođe na pol litrice, pa još na pol. Pola plaća, a pola za badava; od plaćene polovice: pola na dug, pola na vjeresiju. Ali, gospodine moj, on je jedini pos-tolar u krajini, a i tu je vještinu sam od sebe naučio. Ima ženu Pilu, oštriju od svake pile, i — jasna stvar — ćoravu. Svi šepavi imaju ćorave žene. Eno ti dida Mate Grgina! Istina, njegova žena nije ćorava, ali stoga je on umjesto nje i ćorav i šepav.

Ostajem tu neko vrijeme na lužniku, slušam pjesme i priče (najviše se pripovijeda o strašilima i tko se od stra-ha. . . bolji strah, nego grah; to se zna). Gledam što sve ne stvaraju momci i djevojke, a onda se izvučem. Naime, na vratima me već čekaju djeca.

Ako je mjesečina i nije hladno, dobro je. Ako je hladno i nije mjesečina, opet je dobro.

Pusto se svjetlo rasulo po kamenju, sjene se otegle u sjenama, a noć gluha da čuješ disanje Mustapića ovaca. Za svakim grmom po jedan duh vreba na nas. Sačuvaj Bože, skrenuti s ceste: odmah bi te zahvatile ralje vukodlačke. Sve mi jedan drugoga junačimo i podstičemo, sve se izazivamo

168

ruganjem, ali uzalud. Nitko se ne usuđuje zaći u drače i kamenje.

— Ne to — prsim se ja — da bi me bilo strah. Prvo i prvo, meni je svejedno u pola noći kao u podne. Nego bos sam čovjek, a mnogo trnja i zmija medu kupinama. . . Eto — velim — bos sam čovjek.

— A po danu se ne bojiš drača? — podbadaju oni. — E, po danu! Kad vidiš svaku! — Mjesečina kao dan — kažu oni. — E, mjesečina! »Mjesečina vjeveri, tko će da joj zam-

jeri!« To se zna. Ali zlo je ono što se i ne zna, jer ne vjeveri mjesečina nego vjeverica.

— Izvlačiš se — kažu djeca. — Dobro, izvlačim se — kažem ja. — Dođite ujutro, pa

čim sunce izađe, čitavu ću Lužinu pretrčati. — E, čim sunce izađe! Znala bi i moja baba — vele oni. — Onda neka trči vaša baba! — velim ja. Na kraju skrenemo svi zajedno, gusto zbijeni, i sve

guramo jedan drugoga ispred sebe. Igramo se skrivača i stotinu drugih igara. Kažu da se igramo pošteno, a to se pošteno sastoji u tome, da sam ja gotovo uvijek tragač. »Tin-lin-sava-raka-tin-lin-sava-raka-tiki-taka-ajam-bajam-bus-tisi-mali-rus.« I jasna stvar, da je uvijek netko drugi bio »mali«, a ja »rus«.

Ako je studeno i nema mjesečine, onda se mi djeca s mladim momcima i djevojkama odselimo u kuhinju dida Antuke. Did Antuka je brat dida Buje. Ovdje je mnogo veselije. Ima više prostora, pa momci mogu bolje progonjati djevojke. A i mi se djeca gonjamo. Igramo se da sve zvoni. Pusto koncanje i prstenkanje, care i pitonjci, »magare gre — neka gre — veži ga tu!« i svakoga čuda božjega. U dida

169

Antuke prostran komin, pa se valjaš i smiješ, i sve se priči-njaš da se samo radi valjanja valjaš, i svima se tako čini. A ti se u stvari valjaš, da možeš curama zaviriti pod suknju, malo ih uštipnuti i progonjati — mi bismo i povalili kad bi dale. Ali velike ne daju, a male su malene, pa eto ti ih, vraže!

Tako mi ludujemo, smijemo se i zirkamo sve dok nas san ne svlada. Teško meni ako zaspim, a Dundići odu. Tko će se sam vraćati pokraj Lulaševe gomile!

A Lulaš je strašan. Nikoga se ne bojim osim njega. Sta-nuje tu, u velikoj gomili, između kuće dida Antuke i dida Buje. Prekrižio nogu preko noge, rutav kao najrutaviji med-vjed, ima samo jedno oko između nosa i čela, smije se između ona dva šuplja zuba i gol golcat puši lulu. Nije to lula, nego luletina kakvu Bog ni svijet nije vidio. I ne puši on — kao sav ostali pošteni svijet i poštena strašila — duhan, nego djecu! I ne pita on ni tko si, ni što si ni čiji si, jesi li dobar ili zločest, nego te dohvati i baci u luletinu, a zatim se jezovito nasmije kroz ona dva šuplja zuba, a to i nije smijeh već plamen koji te zapali u toj grdnoj luletini.

Ne, ne, ne smijem zaspati, jer bi onda morao nekoga moliti da me otprati. Brus.. . Tada bi svi doznali da sam kukavica. Bolje je biti živ kukavica, nego živ popušen. A najbolje je od svega biti kukavica, a da te svi smatraju juna-kom kao što smatraju mene. To se zna.

170

DIDA BUJE PRIPOVIJEST

Rodila me moja mater, a ne tuđa. Da je bila luđa, mogla je i krumpir, za pir, i ako voli, ispeć ga na soli i pojesti sretno i berićetno. Bog bi blagoslovio očev badač, pretvorio ga u sadač i, turske mi vire, moj bi otac mjesto djece sadio krumpire. I ne bi bilo u Grabovcu jada, ni u krajini glada, toliko je — kažu — moj stari imao čari, a bogme i snage; dijelio je bez vage svakoj koja bi zaiskala ili zasiktala. Da je valjano radio i da nije škrtario, vidi se po meni, po mojoj rumeni, jer kruška ne pada daleko od grana — svaka rana ima svoj lijek, svaka tikva čepinu, a moj otac repinu. I ja. I služi mi na čast, a mojoj ženi na slast — i kojoj drugoj. Ali o tome šuti, jer moju babu ljuti takvo besramno slovo: ona ga voli imati nego čuti. Takva joj je ćud. No ni ja nisam lud, da ću na zubac baciti nagubac i privezati uzicu za njenu lulicu kad je mnogo žena, a jedan Buja i jedna bena s njim u postelji. Ja više volim na kamenu ili na kosteli. S malo dobre volje, na stijeni je bolje, i tuđa žena od svoje, pogoto-vu ako je nepoznata, iz daleka — bruka je ne čeka. I jasna stvar, luđi je kvar!

Moja je baba zlobna ko trista, pa veli: »Tako mi Krista, jesam li ti prava pred Bogom i pred Gospom dragom!«

171

»Jesi pred vragom!« Na to ona plane i lane: »Pogrdo stara, pravo si blašče! Njuškaš za svakom ko

pašče! Pa ona kuja, Lavura. Nema ni dvadeset oka, ni poš-ten pedalj oko boka! Što ona ima, jarče stari, da te je oša-mutila i pamet ti smutila?! Kakve čari, osim što joj lako podižeš suknju?«

»Luknju!« — velim ja sjedeć’ na solaru; do mene vino u pokalu, lula u srku i smijeh u brku.

Stara na oboru stegne maramu oko glave. Nebeske mi slave, bit će trista čuda! Jer kada je stegne, onda je sasvim luda. Dundića žene već lete: brže im pete nego prsti. I svaka se krsti, da je vrag ne smuti, da ne opogani dušu onim što će vidjeti i čuti.

»Gledajte, žene, tako vam Boga, deblja mi noga neg Lavurine dvije. Stoga je pokazujem svima, a ona od svih krije. I koja ima ovako meso bijelo i puno tijelo i ovakvo runo?! Koja je ovako okata i bokata, sisata i guzata, koja je ovako jedra i ima moja bedra?! S kojom je užitak veći leći? Ima li je pod Bogom?!«

»Ima. Pod tuđim stogom« — velim ja sjedeći na solaru; do mene vino u pokalu, lula u srku i smijeh u brku.

»Što reče onaj brijeg?« »Teg!« »Pogrdo sijeda od glave do pete, i straga i sprijeda!« »Nek ide do vraga straga, ali greda još se ne da! I tvoje

bijelo tijelo nek nosi voda! Zgoda je zgoda! Jer nije svako »hopa« »cupa«, nije svaka rupa šupa, mislim grob! Ni Buja nije rob! U teg se sadi bob, a junak u kamen! Amen!«

Tako ja sjedeć na solaru; do mene vino u pokalu, lula u srku i smijeh u brku.

172

Nato se ona zblani, uvijek isto: danas i lani. I stade govoriti što ne smijem ponoviti. Jadni bi Bog imao vražjega posla kad bi me htio, po njenoj volji, pretvarati od krmka do osla, od psa do jarca, od konja do magarca. Srećom razborit je čovjek, pa ne važe što ludo žensko kaže. On je kao i ja: sjedi na rajskom solaru, do njega vino u pokalu, lula u srku i smijeh u brku. Djeca okolo skaču i gaču, viču i sriču:

»Buja, Buja, Buja, žena ti je kuja!«

Ja slegnem ramenom, a moja baka kamenom htjela bi da se baci. No čim se za nj maši, promaši. Onda za djecom pljuje i dugo im prijeti, da će umrijeti od gladi i jada, jer im više neće dati ni ruha ni kruha — dok ga ne skuha!

Dođe Starčević, Jokeša, Tolomaš i Stipan, i još kakav klipan, gol i bos, pa veže deset na nos, mislim, prsta i tako mi Krsta, dipliti stane:

»Drlilili, drlilili, Buja moj mili, drlilili, drlilili žena ti pili. . .«

Ja uzmem pokal vina i čmrknem, a zatim dobrano srk-nem i velim što želim, a želim što velim:

»Drlilili, drlilili, Tolomaš mili! Tko što ima, onim klima, onim i pili!«

Ljudi posjedaju oko mene po solaru i sve me okom miluju po pokalu. Umjesto da kažu: »Pogrda stara, što ženu vara!«, lažu: »Nema gore žene, a boljeg muža!«

»Od puža!« — dobacim fino i gurnem im pod surlu vino. Oni se pomamno bukare laćaju, kade i vinu hvale miris i

snagu, a kad plaćaju, onda nas oba franco pošalju k vragu. Poznam ja tu bagru!

173

Sada tek moja, u sto boja, trči po oboru kao po toru jogunasto june. Psuje i kune, pljeska se po golom butu, po pršutu, viče i riče, koljena razmiče i sto čuda: luda, luda. . . Ja joj rasipljem stanje i imanje (donijela mi ga u pupku i u klupku vune!) s jatacima i ortacima! Još sto pogrda istrese o meni kauru i na Lavuru. Onda joj na čas bjesnilo spane, pa stane. A nakon stanke oštro zapišti i zavrišti:

»Buja!« Ja šutim, bolje nego da se ljutim. Ona će opet glasić malo popet: »Buja!« Ja pijem i u pokal se smijem. Sada se Sidač ustalasa od njena glasa: »Buja!« A zatim, kad se iznova pokala latim: »Ne sluša me kuja!« Tim je predstava gotova, i suknja naglo pada. Domuša

prilazi k meni i moli čašu vina, da joj je mučnina i zlo u utrobi. Na dušak je iskapi, protrlja malo sapi, pritegne maramu, prilegne na slamu i zaspi kao snop. Ni top je ne bi probudio, ma čitav dan gudio!

Ja ostajem na solaru; do mene vino u pokalu, lula u srku i smijeh u brku.

Osim žene Bog mi je dao kćeri šest (k tome dvije mrt-ve), dva sina i pune bačve vina. Od mnogih zala, na tom mu dobru hvala! Žena mi je Domuša i majka ove djece. Neka joj budu, da ne stenje zaludu. A djeca moja? Tako mi duše i svetoga Tome loja, ne znam. A valjda ne znaju ni njihove majke. Kao iz bajke. Stoga se bojim smrti ko kuge, i nikada se bez tuge ne sjetim neba. Čim prijeđem rajska vrata, sa svih će se strana čuti krik derana: »Tata! Tata!« Onda se,

174

starče, prenemaži, upri i smaži ruha i kruha za toliku gamad! To su gatke, da u raju padaju pečene patke! Da se dođe do vina treba lozu posaditi, a do pileta kvočku nasadi-ti. A Bog će reći: »Dragi ljudi, prošetajte po čistu zraku u nebeskom parku; ako vam je vruće, poigrajte buće, ili se kartajte malo, da vam ne spadne salo. A ja ću dotle u kuži-nu pristaviti užinu, da vam ne kviče crijeva prazna, i vina razna poredat ću po stolu dakako.«

Taman tako! Ali ne da se Bog stjerati u rog! Stoga zazirem od neba. A tko ga treba, neka se penje,

slobodno mu drvlje i kamenje! Ako ipak stanem na rajska vrata, bit će mi prva briga stresti tu mulad s vrata: Nebeski će suci s kandžijom u ruci na moje tjeme baciti breme neb-rige! Proglasit će me za rasipnika, nametnuti mi skrbnika, a djecu na dvor — u općinski tor! Neka ih općina hrani, na općinskom su i valjani!

A dok sam tu, valja mi sjediti na solaru; do mene vino u pokalu, lula u srku i smijeh u brku.

175

PEČAT

Nema ničega na svijetu što Ivan Lucin nije kadar izmis-liti. On je izmislio lûk i strijelu od žica kišobrana. On sasvim sigurno zna da prije njega to nitko nije poznavao i da će mu taj izum donijeti mnogo novaca. Prvo i prvo, taj je izum tako jeftin da ga svako dijete može imati, a puška bogme stoji novaca, pa patrone, barut, olovo i štotigaznam! Vojska će mu to sasvim sigurno otkupiti. I žandari.

Mi smo se odmah poveli za njim, raskopali kišobrane i napravili »frnjokalice« — tako smo to nazvali. Nije bilo vrata u koja nismo barem tisuću puta zaboli našu »frnjoka-licu«. A bogme, bilo je i šiba zbog potrganih kišobrana. No na to se brzo zaboravlja, jer šibe su kratka vijeka, a prona-šašće vječno.

Baba kaže da to nije nikakvo pronašašće, jer da su to prije nas svi ljudi na svijetu poznavali, i da to nije nikakva »frnjokalica« nego lûk i strijela. Ja sam joj na to rekao: »Luk ti vadim, kapulu ti sadim«, a ona: »Pu, pogrdo!«

Osim toga Ivan je Lucin izumio i pečat od drveta. E, to je bio pronalazak! I što se najteže domisliti, on je u drvu morao sve naopako izrezati. I mene je izrezao naopako, a naoposum se čita ovako:

176

IVAN RAOS PETROV Učenjak, Medov Dolac z.p. Grabovac — Dalmacija

Već smo se dogovorili da će napraviti jedan veliki, veli-ki za novčanice. Kad ga napravi, ja ću učitelju ukrasti bije-loga papira i samo pritisnuti, a ono hiljadarka. Kao kad pljuneš. Moj otac za nju dan i noć kroz čitav mjesec radi u Marinkičinoj mlinici. Ali i tome će biti kraj kada mi stane-mo pečatiti.

— Više ne smiješ raditi! — stat ću pred oca, a srce će mi igrati, igrati, prsnut će.

— A zašto to? — osmijehnut će se on. — Zato što se odviše umaraš. — To nije razlog, sinko moj. — Razlog nerazlog, tako će biti. — E moj sinko, ako hoćeš jesti, moraš i raditi. Novci ne

padaju s kišom kao daždevnjaci! — Padat će kao daždevnjaci i zelembaći! — odsiječem

ja i bacim mu hiljadarku pred noge. — Odakle ti to? — mislit će da sam ukrao. — Ne pitaj — i bacat ću drugu, treću, desetu. . . — Dosta

si radio, dosta si se mučio, dosta si se zdravlja radi mene nagubio. Vrijeme je da ti se odužim, a i tebi da otpočineš. Kada ti god ustreba, samo reci: »Sine, trebalo bi podmazati kuću!« Ja ću znati što to znači, i sve će biti u najboljem redu i poštenju. Razumiješ li: u poštenju! Ja ne kradem!

Rasplakat će se majka i baba, rasplakat će se otac. Sve me to steže i guši. Srce mi se uzmlataralo, a suze curkom cure. Tako sam ganut, tako sretan. . . Samo da Ivan Lucin taj nesretni pečat što prije izradi!

— S bojama će biti najteže — govori on.

177

— S bojama? Ne brini. Sutradan sam donio pune džepove onog raznobojnog

kamenja iz Sidača i slavodobitno bacio pred Ivana: — Što veliš! A njemu oči kao lopari: — A.. . — i više ništa nije mogao reći. Dugo je dugo radio, a kada je prva hiljadarka bila goto-

va, odosmo k Lavuri, da kupimo kolač i da vidimo kako će to proći.

Ona uzima novčanicu, dugo je, dugo gleda, a onda s osobitom važnošću reče:

— Nije to prava. — A zašto, molim vas lijepo, nije to prava? Vidiš da

piše: tisuću dinara?! — Nije to prava, molim vas lijepo, zato što je s druge

strane sasvim bijel papir. Eto. . . Ali tko će na sve misliti!

178

ŠKOLE I UČITELJI

U Grabovcu su dvije škole: jedna kod crkve, a druga u Roščićima. Jedan je učitelj kraći, zove se Pero Dešpalj i nosi naočale; drugi je duži, zove se Ivo Dominis i ne nosi naočale, ali stoga ima ženu Katicu koja je učiteljica i tako je mala, da se njom može štapati. Ovu je Katicu neki Srećko Ivančev, iz petoga razreda, smotao među noge i propisno izdevetao. Govorilo se da će ga učitelj predati žandarima, da će ga u Imotskome javno objesiti i štotigaznam. Kažu da se obješenima ispunja posljednja želja i da će Srećko zaže-ljeti dobar nož i učiteljicu Katicu. . .

Inače su učitelji zgodni ljudi. Dešpalj čita novine, Dominis pije. Kažu da je Dešpalj pametniji, da njegova djeca bolje uče i više nauče, a da je Dominis opet ugodniji i zabavniji, zato što pije i karta.

Gdje se Dešpalj rodio to nitko ne zna, a nitko ga i pita. Za Dominisa znaju svi. Jer kadgod se propisno naljoska, pograbi bilo čije dijete i njiše ga nad vatrom:

»Crna mačka, crni vrag, moja pošta: »Karlobag!«

179

Did Buja veli da je Dešpalj mekan kao kakva ženskica ili mladi pop, a da je Dominis ljudina na svome mjestu. Jer čovjek koji ne pije nije zavrijedio ni da živi. I to što mi više volimo Dešpalja, da ne znači ništa. I janje više volimo nego svinju, pa opet jedna dobra krmača vrijedi dvadesetero janjaca. Osim toga taj Dešpalj više miluje nego tuče. A to je zlo, jer je batina najbolja škola. Dominis to vrlo dobro zna, pa raspali metrom, tako da ti za tri dana ukoči ruku. A ti kada je god pogledaš, sjetiš se onoga što nisi znao, pa iz nje učiš. Modrice su napisane svetijim slovima od Svetoga Pisma.

Svaki učitelj ima svoj razred, i učiteljica svoj. Mi smo potpali pod Dešpalja. U drugom ga je razredu

neko vrijeme zamjenjivao Dominis. Nas Medovljane nije tukao — meni se čini, nije se usudio tući — no stoga su grabovačka djeca dobivala dvostruki obrok. Još čestito i ne izmahne, a njima se obrazi skvrče i iskrive, jecaj im zamre u grlu, a suze frcaju na sve strane. A kad se metar lijepo priljubi uz desni dlan, lijevo im uho samo od sebe zaigra. I to igranje uha najljepše je od svega.

Jednoga dana stanu tovariti u kola Dominisovo pokućs-tvo. Učiteljica, sitna i bijela učiteljica, vrti se oko kola dok se učitelj grli i ljubi sa svim svojim vinskim prijateljima. Suze mu teku kao malome djetetu, a najbolji je ispijač bio! I Stipanica je zaridao, i svi vinski prijatelji. I nama se ražalio taj učitelj, ražalio kao rođeni. Bio kakav bio, ipak je to tužan čovjek. A kažu da ga zbog hrvatstva ganjaju. I to pop, don Marko.

Osjećam đa sam prema njemu bio nepravedan. Sve mis-lim kako bih ga obradovao. Moja je baba imala nekakvu debelu knjižurinu punu štiva i pjesama. U njoj je bila i priča o nekakvoj djeci koja nisu voljela svoju učiteljicu. Ipak kada je odlazila, ražalilo im se kao i meni, pa su joj lijepo

180

otpjevali pjesmicu. Bila je to nekakva ganutljiva pjesmica, sigurno ganutljiva kad se pjeva na rastanku, premda iz nje ni jednu riječ nisam razumio. Stanem pred učitelja, skupim pete, zabacim zobnicu na stražnjicu i pripijeni ruke uz tijelo:

»Banda svira, regiment maršira, naš gospodin Ivo sada odšpancira!«

i naklonim se sa smiješkom do ušiju. Sve čekam kad će me pogladiti, podići na ruke i poljubiti. Nisam dugo čekao. Gotovo u isto vrijeme uhvate me dvije sasvim različite ruke za moje sasvim iste uši i nježno me rastaviše od zemlje. Visio sam između dva učitelja kao stisak ruke na rastanku.

I onda: ražali se! Neka te nikada ne gane tuđa nevo-lja! Uvijek sam govorio: »Tko pošteno misli, o ušima visi!« Neka mi nitko više ne govori o dobroti.

181

UJAC MARINKO-BAN

Čast svemu i svakome, ali. . . svi na stranu, ujac na meg-danu! Muška pamet konja kroti, ženska samo djecu koti. To se zna: A zna se i to, da na svijetu nema takvoga ujaka kakav je ujac Marinko-Ban!

Poslije one svađe s materom, a po zapovijedi babe Domuše, nisam više bio čobanin i čuvao ovce, nego goveda. Tako mi je spasila čast, a mojoj materi ponos.

S govedima se čuva i konj. Tako sada sâm glavom čuvam ujakova konja i mogu ga jašiti kad idemo na pašu i kad se vraćamo. Ponekad ostanem na njemu i dok pase, a to je najljepše. Dobra je ljudina taj ujčev Riđan! Učitelj kaže da se putalj, kulaš, zelenko, riđan i drugovi pišu malim slovom, jer da ima čitavo čudo putalja, kulaša, zelenka i riđana. Na to sam mu ja odgovorio da ima još veće čudo Ivana i Petara, pa se svejedno pišu velikim slovom. Uosta-lom, mislim, neka on piše kako mu mila volja, ali ja ću svoga Riđana uvijek pisati velikim slovom, ako ni zbog čega drugoga, a ono iz prijateljstva i poštovanja. Čim pomi-slim na nj, odmah mi u pameti zaigra »R«, a to je najbolji znak da ja imam pravo, a ne učitelj. Uostalom, ja uvijek imam pravo. To se zna.

182

Nikada se to živinče božje nije ni zblanilo, ni pomamilo, nikada me nije zbacilo s povora. Osim jedanput. A ne bi ni tada, da ga Čaljkušića djeca nisu dočekala u zasjedi, u uskom klančiću, bacili mu pod rep šaku konjskih muha, a onda u jedan mah stala udarati u kotle i kante i trubiti u rogove. A on, jadnik, nadiže uši, uzdrhta, a onda se ustremi, skoči i dade se u grâb. Meni ular iz ruku, a stražnjica s povo-ra. Dade Bog, po zagovoru svetoga Ante, te se u padu prihva-tih Riđanu za vrat i za grivu. Noge vise tučene prednjim Riđanovim, a ruke počinju smalaksavati. Dokle ću izdržati? Sjetim se da bi bilo pametno i nogama se prihvatiti vrata.

I to mi pođe za rukom. O, sada se ne bojim. Vraga se ne bojim, sve mu sa suzama šapćem u uho:

— Riđo, Riđane, nije to ništa. Ne plaši se i ne grabi. To su se zločesta Čaljkušića djeca neslano našalila. A ti znaš, dobri moj, što je to neslana šala, je li da znaš?

Ovaj put nije znao, već još gore pomahnita. Smiri se istom pred kućom dida Buje.

Ja mislim da nitko nije doživio luđe trke. Kad me je baba Domuša vidjela kako jurim prema kući obješen o vrat podivljala konja, stegne one dvije tri marame oko čela, stade zavijati kao da sam petnaest puta poginuo.

A kad se sve sretno svršilo, ustoboči se preda mnom kao kakav žandar:

— Da ga više nisi zajašio! Ne znaš li, nesretniče, da je tako jedan Studenčanin pao, i odmah mu se mozak rasuo po putu.

— I nije ga uspio pokupiti? — upitam ja. — Kome se ti misliš rugati! — stade je vika, a ja sam

sasvim ozbiljno upitao. — Nikada više ni blizu konju, nika-da. . . — dere se da joj marame pucaju.

183

— Tko to kaže? — Ja ti kažem i ja ti zapovijedam! — Zapovijedaj ti Buji, ali meni nećeš! Prvo i prvo, ja

sam svoj gospodar. Drugo i drugo, ako i raspem mozak, rasut ću svoj, a ne tvoj. A treće i treće, ako ga budem znao prosuti, znat ću ga i pokupiti. I na kraju, konj nije tvoj, nego moj i ujca Marinka-Bana!

I jasna stvar: jašio sam dalje! A Marinko-Ban samo se smiješio ispod brka, makar ga nije imao, ali tako se to kaže.

Ujac Marinko-Ban zna punu vreću priča i smijeha. Kad su težaci, onda smo i nas dvojica s njima. Ja gle-

dam, on im pomaže. Bolje gledati iz hlada, nego kopati na suncu. To se zna! Ili kako lijepa pjesma još ljepše kaza:

»Lipo li je siditi u ’ladu i gledati šta budale radu.«

Težaci su uopće svečanost. Sve nekako oživi kao na derneku, pjeva se i pripovijeda i ruča se na njivi pod vedrim nebom. Ženske donesu pune lonce mesa i manistre, i sve to postave nasred kruga. Svatko dobije svoju drvenu kašiku i grabi koliko možeš. U koga je duža žlica, tvrđi jezik i pliće grlo, prvi je sit. A to sam ja. Jasna stvar, da nakon ručka bude i onih koji bi još mogli jesti, ali o njima ne treba govoriti: jer sit gladnu ne vjeruje — to se zna.

Dok se težaci po ručku odmaraju, ja i ujac Marinko-Ban švrljamo po grmlju i kamenju, tražimo ptičja gnijezda i zmijska jaja, te prikladna mjesta gdje bi se mogle napeti plovke za jarebice. Bože, nema ništa ljepše od toga veranja! Ujac: kaže da će uskoro nabaviti i gvožđa za vukove. To će tek biti pjesma. Onda se neće moći hvaliti samo Anta Mat-kov. On ga je iz puške ubio. Čudna mi čuda ubiti vuka iz

184

puške. Može se i čovjeka. Ali uhvatiti ga živa i to dok spa-vaš kod kuće. Istina, i u Medovu Docu raspinju gvožđa, ali nikada ne ulove vuka. Gdjekad kojemu psu ili mački prebiju nogu, i to je sva korist od gvožđa. Ali vuka ni za lijek, pa ne mogu od sramote pogledati u čestito lice, nego se sve meškolje i ko bajagi ispričavaju i vele: »Oskudica je u vukovima«.

Ako ujak upregne kola dok sam ja kod kuće, jasna stvar, da uza nj sjedam i ja. To je pravo uživanje. Uopće ne trebaš hodati. Samo sjedneš, malo se treskaš, a cesta sama od sebe nestaje. Vučemo svašta: vino, brašno, žito, đubre, drva. . . bilo što. Gdjekad se odvučemo i praznim kolima uz Kusića stranu do Trstenice i Kažiputa. Ujak zaustavi, okrene i zakoči. Ja se popnem na kamen i zirkam okolo, da ne dolazi putar ili žandar, a on lopatom kupi s ceste pržinu. Meni srce mlatara, Bože! Nije šala krasti državi! Da naiđe putar, mis-lim, sve bih mu priznao i na koljenima ga molio da nas ne objesi. Srećom nitko nas nikada nije uhvatio.

Ujak miluje pržinu očima i veli da je to najfiniji pijesak na svijetu, dakako osim onoga s morskog dna. A njemu sada treba osobito fina pržina, jer kani sagraditi pseću kući-cu, a onim što preostane može podmazati i krov na kuhinji.

Sve u svemu, ujac Marinko-Ban bio je moj bunar rados-ti. Svega mi se jednom zamjerio, jedne večeri dok su pripo-vijedali najstrašnije priče o avetima i strašilima. A meni se kosa ne samo digla u zrak, nego i mene povukla za sobom.

Najednom iz čista mira Marinko-Ban upre prstom u me: — Ja mislim da na jeziku nema srčanijega, a na djelu

veće kukavice od tebe. — Je l’ od mene? — skočim i nokte mu unesoh u oči.

— Stukao bih te kao zmiju, samo da si manji od mene!

185

— Popni se na siniju, pa još na stolac i prerast ćeš me. Ako to nećeš, pričekaj dok iskopam jamu i siđem!. . . No pustimo to, radije dokaži da nisi kukavica. Eto, pođi do kužine dida Antuke, pozdravi babu Roškulju i vrati se.

— Piii. . . — iskrivim usta. — Ne do babe Roškulje, nego u Matkoviće!

Svi prasnuše u smijeh, napose ženske. — U Matkoviće?! — ovolike su mu oči od čuđenja. — Što ćeš mi dati? — Sve što zaželiš. — Govori ljudski — rekoh ja — »Sve što zaželiš« nije

ništa. — Dobro, dat ću ti deset dinara i jabuku. — Brka ti? — Brka mi! Sada mi tek sine kud sam se zaletio. Ali povratka nema.

To moja muška čast nikako ne bi mogla nadživjeti. Dva su kilometra do Matkovića, i ni jedne kuće uz cestu. Deset je dinara nedokučiva stvar, ali moja je glava još nedokučivija. To znam samo ja.

— Da se uvjerimo o tvome putu — govori ujak — poći ćeš do Džoke. Rekoše mi da mi je danas dovršio uzdu. Donesi je.

— Za to još dinar gore! — Vrijedi. — Vrijedi. Stisnusmo ruke, i ruke nam presijekoše. — I pozdravi mi Bijeloga čovjeka u Radovoj njivi! — Dobro! — velim ja, a mislim: »Zlo je, pobro!«

186

Pođem. A svi, koliko ih je Bog dao, iziđu pred kuću i stanu ukati i bukati da me još više ustraše. Ma koliko me god strašili, ipak mi ih je drago čuti. Tako sam prošao Tolomaševu višnju, a da je nisam ni pogledao, ni vidio obješena čovjeka. Onda se glasovi utišaše i nestadoše.

Još malo, pa ću se sresti s drugom sablasti. Na zaokretu u Radovoj njivi. Tamo na klisuri stoji Bijeli čovjek s bra-dom do pupka, leden i kao mrtav, tek od vremena na vrije-me otvori i zatvori usta, a usta su mu dva puta veća od nje-ga. U ustima tri velika izobana i plamena zuba.

Noge brže od nogu, srce od vremena, a kosa oštrija od grebena i gargaša.

— Bože. . . sad će. . . sad će. . . sad će. . . — Ali ne bi niš-ta. Valjda se i Bijeli čovjek prestrašio moga straha.

Kažu da je dobro pjevati, jer se zaboravi na strašila. Zapjevao bih i ja kad bih mogao do glasa. Slabost mi sišla u noge. Sve se tresem i mislim: na, sad ću se skljokati. Premi-šljam časak ne bih li se vratio. Onda prevlada obraz i pomi-sao na deset dinara, Bože, na jedanaest! Koliki novac! Ako mi još otac doda pet, moći ću na svetoga Roka kupiti kilo jabuka i krušaka, pet nizova bombona i još će mi ostati dva dinara za licitarsko srce s ogledalom. Bit ću najbogatije dijete na svijetu.

Samo da mi je proći jamu pod Umcem — nad njenim zjalom u samome zraku gore tri svijeće — pa Umac na kome se valja vukodlačka mješina, pa gomilu na vrh Umca koja se neprestano ruši i podiže sama od sebe. Ako to sret-no prođem. . . I prošao sam! Ona mala strašila kod Dočića i pod Matkovom kućom i nisu ništa, jer se već vidi svjetlo u kućama i čuju se pjesme i razgovori.

Džoko se mome dolasku nije ni najmanje začudio, i po tome sam spoznao da nisam osijedio.

187

Vraćam se šuljajući, da izbjegnem pažnji strašila. Uzdu gurnem u njedra da ne zvecka. A ona prokleta bila, uvijek bi zvecnula čim bih se spotakao o kakav kamen, kao da nije dosta i to što sam se spotaknuo.

Tada se obratim svome nebeskome zaštitniku svetome Antunu i usrdno ga zamolim, da smete strašila i da me živa i zdrava očuva do kuće dida Buje. I učini mi svetac, učini kao bratu. Velik je to čudotvorac. Ja bih samo čudotvorce proglašavao svetim, jer moliti se zna svatko, pa i šašava Ruža Džajina, a sveti Antun Padovanski, hej. . . i ribama propovijeda!

U kući dida Buje dočeka me jedanaest dinara, jabuka i vječna slava koja isto toliko vrijedi.

Više nije bilo mjesta pokraj kojega ne bih i u najglušoj noći prošao. Istina, podilazili bi me žmarci i ježurci, dizala se kosa, utijavalo srte, ali zubi ne bi cvokotali. A što sve to smeta, ako čovjeku ne cvokoću zubi!

Druge godine u proljeće dođe teretnjak. Dođe i ode odvukavši sobom u Ameriku deset kovčega i deset moma-ka. Vele da se autom ne može doći u Ameriku, nego da još treba sjesti na brod. Mnogi su naši bili na Braču, pa kažu da je do Amerike deset puta toliko, ako ne i jedanaest.

Teretnjak ode. Naslonjen laktom na ogradu, uspravan i tvrd, makar su mu oči bile zamućene i lagano kružile brdi-ma kao da bi ih htjele upiti i odnijeti, stajao je ujac Marin-ko-Ban. Ženske su plakale i naricale kao da je umro. Did je Buja rukavom obrisao brk, a to je bilo žalosnije nego da briše suze. Mene stegnu oko srca neka nepoznata željezna ruka. Gubim dah, i svijest gubim. Nikada nisam bio bliži ni dalji plaču, nikada nisam tako duboko osjetio da se od tuge može umrijeti.

188

BITI ILI NE BITI

Ove sam se zime malo razbolio. Baba Domuša kaže da je to stoga, što neprestano gackam bosonog po lokvama. Smiješno! Čitav život gackam i znam da nema ništa ljepše ni zdravije. Noge upadnu u ono malo mulja na dnu lokve, a blato samo puzi između nožnih prstiju, i to tako milo škak-ljuca, pogotovu ako je voda malo dublja — recimo, do koljena, kao u Rovanju — i ako spliva s trnice.

Nema tu: razbolit ću se od ovoga i onoga, pa ću se izli-ječiti ovim i onim. Bog poslao bolest, Bog je i digao. Ako je ne digne, onda digne tebe, i gotova stvar. Glavno je da se nešto digne. Baba Domuša vjeruje u liječnike i ljekarije, a to je veliko zlo. Ja sam o tome mnogo razmišljao. Čovjek se poreže. Ako se rana ognoji, od Boga je; ako se ne ognoji, opet je od Boga. Samo ne znam, kakva mu je to radost zag-njajati rane. Kupus i krumpir — to je druga stvar, i to svat-ko zagnjaja. Ali rane. . . Bog sigurno i za to ima valjan raz-log. »Nije na nama. . .« kaže Matija Jukušića i moja baba — to se zna.

Ležim uz vatru i gorim jače od ognja. Baba je Domuša uza me i tetoši me. Veli čim naiđe kotarski liječnik, da će ga odmah zaustaviti. Ja sam protiv toga. Ali što Domuša

189

upne, to i čini. Sve ona oko mene i lijepo mi daje jaja i još me ljepše tješi. Veli da je to »posličina«, ali ne »španjolka« i da su svi izgledi da ću ostati na životu, ali opet bez Boga se ništa ne zna. Veli, čut ćemo što će reći liječnik.

Na sreću, liječnik nije rekao ništa. I to zbog vrlo jednos-tavne stvari. Naime, moja je majka došla prije njega i usto-bočila se na babu:

— Ja vašu djecu odgojila i na noge osovila, ja ovo i ono, a vi mi ubiste sina jedinca! Ubojice! — I svašta.

Moja mater uvijek govori teške riječi. Domuša joj od svega srca još težim uzvraća. Did Buja šuti i sve se smijulji ispod brka. Ja mislim, njemu nema ništa draže nego kad se one dvije pokolju.

Tako me odnese kući, i sve je do kuće psovala svoju majku.

Ležao sam dva tri dana, a onda ustao, pa opet zapao u vrućicu i legao. Onda smo svi zapali u vrućicu i polegli. Ja s materom, sestra Kata s babom, a Marija u kolijevci. Blago njoj. Ona se rodila u kolima. Mater krenula u Imotski da kupi gudina, pa joj se pripelo i tako se lijepo obabila u kolima, pa umjesto gudina dovezla kući Mariju. Ne mogu joj oprostiti što nije i mene tako. U kolima. Ili na dubu, kao ptića.

Sutradan dođe otac. On još uvijek radi na Lovreću, u Marinkičinu mlinu. Svake subote dolazi kući u odijelu sko-renu od pustoga brašna. Svaki ga put pogleda i veli: »Kakva mi tek moraju izgledad pluća! Kao kruh!« Mnogo kašlje. Mater kaže da će nam umrijeti. To me ujeda za srce. Mislim da bih i ja umro, jer nema boljega čovjeka ni boljega oca, pa što ću onda i ja na svijetu?!

Bio je tri godine u talijanskom ropstvu i svakog dana mojoj babi Kati slao »Carte postale«. Pripovijeda da je

190

mnogo volio nekakvu Talijanku, i ona njega. I oženio bi je, da ga nisu pustili iz sužanjstva.

Bože moj, onda bih se ja rodio u Italiji. Kako bi to bilo tužno i žalosno! Ne vidjeti Medov Dolac, ne osjetiti naše nebo, naše oblake, našu mjesečinu, naše sive kamene goleti! Umro bih od tuge!

Baba kaže da za sve to skupa ne bih znao, pa zašto bi me onda srce boljelo!

— Kako ne bih znao — velim — kako ne bih znao kada sam sve to proživio, kada se svaka sitnica usjekla u moju pamet!

— Da, sinko, usjekla se — veli — jer si se ovdje rodio. A da si se rodio u Italiji?

— Da sam se rodio bilo gdje na svijetu! Ja bih bio ja, i popova ćenipa popova ćenipa! Morao bih se sjećati. Gdje se ne bih sjetio Ivana Lucina!

— Kako bi ga se sjetio kad ga nikada ne bi vidio?! — Kako ga ne bih vidio kad sam ga vidio i kad ga svaki

dan gledam! — Sinko moj — opet će ona — pa ti i ne bi bio ti, nego

neki mali Talijan. Možda ne bi ni sličio sebi. — Kako ne bih sličio, Bog s tobom? — Velim ti da ti i ne bi bio ti. Po ocu da, ali po majci

ne. Sasvim bi drukčije bilo tvoje lice i tvoja pamet. Ti bi govorio talijanski kao i ja i još bolje od mene, a od našega jezika ne bi ni riječ razumio.

— Molim te Bogom, pusti me na miru! Kako ne bih razumio kada znam svaku riječ! Po tvom onda ja ne bih bio ja; ja bih bio i ne bih bio! A kako to može biti i ne biti?! Kako moja mater može biti moja mater i ne biti moja mater?! A što bi onda bila Mara Bujina?

191

— Ništa. Niti bi ona bila tvoja majka, niti bi tebe bilo od nje, a možda te uopće ne bi ni bilo.

— Mene da ne bi bilo?! U ime Isusovo!. . . Kako možeš misliti da mene ne bi bilo kad jesam. Gurni prst svoj, nev-jerni Toma.. .

A ipak se u me uvukla sumnja. Može biti kad bih se rodio u Italiji, da onaj ja ne bi bio ovaj ja, nego onaj ja; a onaj ja ne bi ništa znao o ovome ja, jer ovaj ja ne bi ni bio nikakav ja, jer bi bio onaj ja. A kako ne bi bio nikakav ja kad ovaj ja jest ja, pravi ja?! A onaj ja? Što je s onim ja?. . .

Ne, ne. . . ovo je po mome mišljenju nedokučivija i nes-hvatljivija tajna od tajne Presvetoga Trojstva. Tamo su tri čovjeka u jednome, i gotova stvar. Bilo je i zmajeva s deset glava! Ali ovo.. . jesam i nisam.. . Čitavu sam noć bulaznio: »Jesam i nisam!«

Otac je donio toplomjer i izmjerio nam ognjicu. Bila je strašno visoka. Onda je izmjerio sebi i veli: trideset devet i osam. Što mu je to trideset devet i osam? Nije moguće da je toliko bolestan, pa ne zna računati. Ja mu rekoh da je tride-set devet i osam četrdeset i sedam. On na to reče, da nije nego trideset devet i osam, jer da je ono prvo veliko, a ovo posljednje malo: kada malo odrastem, da ću i to naučiti, a sada neka lijepo ležim u krevetu i pijem vruće mlijeko dok on ne donese čaj.

Snijeg pada gusto kao pljeva kada se vije žito, a bura. . . misliš: kuće će odnijeti. Mećava kakve svijet nije zapamtio. Otac kaže da bi sada na lovrećkoj goleti smetovi mogli biti pet i više metara visoki. No on svejedno mora na Lovreć da nam donese nekakve praške i čaj, osobito čaj — u nj se najviše uzdao.

— Kamo ćeš, bolan, s tolikom ognjicom? — prekorava ga majka.

192

— Vi ste bolesni — reče otac i više ništa ne reče. Mećava ga zavi i odnese. Onda je došao s prenatrpanom

uprtnjačom. Bilo je u njoj svakog čuda božjega: tjestenine, kolača, bijeloga pekarskog kruha, mesa i svega. Donio je i taj čudesni čaj i nekakve bobice koje smo svi morali gutati.

— Čim si to išao? — upita ga majka. — Nogama! — Ne mogu vjerovati. Čini mi se da si tek otišao. — Ni ja ne mogu vjerovati. Ali kad se radi o bolesti. . .

Da, sve u svemu izgubio sam dva sata. Od toga dvadeset minuta da sve ovo nabavim. Prema tome kroz snijeg i mećavu s trideset devet i osam, prevalio sam put od četrna-est kilometara za sat i četrdeset minuta.

Rekao je to tako mirno i obično, ali ipak s malo pritaje-na ponosa. I nikad više o tome nije govorio. Ali govorio sam ja i moja majka, i čitavo selo.

On nam je skuhao večeru. Pa kad smo večerali, onda je i on legao k meni i materi. Ja sam bio u sredini. Okrenuo sam se k njemu i tiho mu ukrao ruku i na nju tiho položio glavu. Nikada nisam sretnije usnuo, nego te noći na njegovu hra-pavu dlanu.

193

OD »FRNJOKALICE« DO KUBURE

Moja kućica, moja slobodica. Otkad sam pošao u drugi razred, više ne stanujem u dida Buje. Ima tome mnogo uzroka mojih i moje matere. Ona veli da me izrabljuju, da me (stotinu »da me«) i da im je moje zdravlje deveta briga. Kao da je meni njihovo prva!

Ja mislim da nema žene na svijetu kojoj bi išlo bolje nego mojoj materi, a s druge strane da nema ni jedne koja bi se više tužila na »prokleti život i dušmane«. Tako uvijek govori: »prokleti život«. Kao da život može biti i blagoslovljen! Sto-ga do njenih razloga ništa ne držim, a i ne prepirem se.

Međutim, za mene su važni moji razlozi. Prvo i prvo, od kuće mi je tri kilometra dalje u školu. Ako je dalje, onda čovjek više vidi; ako čovjek više vidi, više upamti; ako više upamti, više zna. To se zna. Ako više zna — to se zna — više i vrijedi — to vrijedi!

Drugo i drugo, od moje kuće do škole ima dva puta više lokava na cesti, nego od kuće dida Buje do škole. Što znači lokva jednom srednom i urednom đaku, možete zamisliti. Čestit će se đak zaletjeti bosonog u svaku lokvu, kao tele u vime, jer:

194

»Što se ne bih kupa ? Voda nije skupa.«

Treće i treće: cesta je puna lokava koje nam služe i za piće. Istina, cestom prolazi svaki vrag, ponajviše Turci (»Džamija i minareti, muslimu su svakom sveti«) s kolima pretovarenim sijenom i japijom. Oni i njihovi konji mnogo mokre, a čovjek nikad ne zna mokre li u lokvu ili pokraj nje, pa se nikada sa sigurnošću ne možeš napiti. Jedino onako, na sreću: ova je, ova nije! A tako mi i radimo. Napi-jemo se i malo properemo noge, a ponekad i prije propere-mo noge, pa se napijemo.

Otac kaže da nema ništa nezdravije od toga. Ja ne znam što bi s tom lažju htio postići. Moja Milava uvijek pije iz lokava, pa se nikad nije razboljela, a on uvijek iz čatrnje, pa je ove zime imao trideset devet i osam. Grijeh ne ulazi na usta, nego na njih izlazi. A što nije grijeh, ne može donijeti nesreću — bolest je svakako nesreća. Pa onda!

Četvrto i četvrto: što je cesta duža, to uz nju ima više voćaka; što je više voćaka, to gospodari dobiju više voća, a mi gubimo manje duše. Ovdje otkineš smokvu, ondje dvije, ovdje grozd grožđa, ondje šaku višanja. Sve u svemu mi pojedemo jednako, samo što to pravo i pošteno razdijelimo na sve voćke, na sve gospodare. Pošteno. Tako čovjek ne osjeti veliku štetu, a bogme ni mi grijeh: ono malo crnih pjega, što su s okrajka zamrljale dušu, mogu biti sasvim slučajne. Ali kad se čitava voćka prospe po duši, ne može se govoriti o sasvim slučajnom.

Ivan Lucin kaže da to uopće nije grijeh i da bi grijeh bio kada ne bismo uzimali. Jer veli: »Prvo je djelo milosrđa: nahraniti gladne. Pa sada nahranili nas gospodari ili mi sami, to je dragom Bogu sasvim svejedno. Da se nismo

195

nahranili, nego se gladni dovukli do kuće, onda za njihovu dušu ne bih dao ni prebijene banice«.

Peto i peto: grabovačka djeca nemaju smisla za velike stvari, pa se i ne volim s njima upuštati. S kim si, onakav si. Kakvom mjerom zajmeš, onakvom će ti se i vratiti. Kako pljuneš, onako ćeš i polizati. I mnoge druge poslovice. U Grabovcu se djeca samo koncaju, caraju, ljube i tuku kame-njem. A kamenje nije ništa. S njim bi se i pas znao tući kad bi imao ruke! Mi smo, međutim, ljudi a ne psi, pa znamo kako se i čim se tuče. Stoga smo i izmislili »frnjokalicu«, hoćemo reći luk i strijelu.

Mimo svakog očekivanja »frnjokalica« se pokazala pre-skupom. Kako to, a htjeli smo izum prodavati vojsci i žan-darima upravo zbog jeftinoće? Stvar je u ovome: što je meni preskupo, to je tebi jeftino. Otac veli da bi se naše kamenje u Srijemu moglo pod zlato prodavati. A što ono nama vrijedi! Mi u selu imamo pet šest kišobrana, a vojska ih sigurno ima koliko god hoćeš.

Osim toga »frnjokalica« je dobra dok gađaš u vrata. Fiu. . . tres! A ti za njom, pa je iščupaš. Onda opet: fiu. . . tres! I možeš tako do Sudnjega dana. A kako ćeš je iščupati kada se na primjer zabode u noge kakvom Grabovčaninu?! Nikako! On veli da je to njegov ratni plijen!

— Ja ne tražim — veli — moje oružje koje je palo na vaše bojno polje, ne tražite ni vi svoje!

Lako je njemu ne tražiti »svoje oružje«. I s kakvim on to ponosom izgovara »moje oružje«. Ja bih prije propao u zemlju od stida, nego kamen nazvao oružjem.

Sve u svemu, »frnjokalica« je preskupa, pa smo je bacili na čerenj i vratili se tuđem izumu: puški.

Pušku, naime, mi nismo izumili, pa je valjda stoga mno-go jeftinija. Prah nas ništa ne košta, jer u selu uvijek nekoga

196

vraga miniraju. Sam je Ivan Lucin svome ocu ukrao više od kilograma. Kad je otac opazio da iz bačve nestaje praha, Ivan je samo sažeo ramenima: »Bit će da ga miševi zoblju«. Ni olovo nije poteškoća. Može se, naime, puška i šljunkom nabi-ti. A ako je baš kakvo svečano gađanje u pločice, onda ima rudnik olova u prozorskim pragovima opustjele popove kuće.

Najteže je do puške. Ivan Lucin predlaže da svaki ukrade ocu ponešto nova-

ca, a on će se već pobrinuti da nabavi takvo čudo od pušaka kakvo svijet do danas nije vidio. Njegova je sestra udata za Džoku, a Džoko zna bolje kovati puške nego druge stvari.

Ja sam bio drugoga mišljenja, ne o Džoki, nego o puški. Što se tiče krađe novca, od toga mi već davno živimo. Subotom kad otac dođe kući, prva mi je briga, gdje će odlo-žiti brašnavi kaput. Budući da ja spavam na dnu njegovih i materinih nogu, mogu sasvim točno znati kad usnu.

Onda ja. . . zna se. Uzmem dva-tri dvodinara, i Bog te veselio! Više se ne usuđujem. Ne zato što bih sagriješio, nego što bi otac na meni sagriješio.

Stoga sam bio protiv toga da se odjednom digne mnogo. Sve polagano, jer tko polagano ide, polagano i vrat skrši. A ne! To je: tko preši, vrat »kreši«! No svejedno, ne valja preskakavica. Najprije ono najprije, pa dijete, pa dječak, pa mladić, čovjek i starac, i svi se peru sapunom »Zora«, kako se lijepo vidi u dućanu. Polako. Zrno do zrna pogača, dvo-dinar do dvodinara puška.

Ivan se Lucin namrštio. On bi odmah htio veliku pušku, a u najgorem slučaju kuburu. Stoga se zajedljivo nasmija:

— Veliš, najbolje je nabijati šibice u panj i pucati čav-lom, kao što smo i do sada radili.

197

— Do sada smo i jeli — velim ja. — Iz malena trn se oštri, a puška iz još manjega. Ili ti možda misliš, da je trn uvažniji od puške?

Ne, on to ne misli. Uto dođe Ilija iz vojske i donese pune džepove praznih

čahura. I mi smo uskoro imali puške — od tih čahura. Za tri mjeseca pronašli smo neke duže cijevi, nasadili ih

u duže drvo i opet ih pripaljivali glavnjom. Jednom smo pucali i na grabovačku djecu. Istina nikoga nismo ubili, no ipak su nas sutradan doušili učitelju. Htio nas je išibati, ali zato što nas je volio i što smo mu rekli: »Gdje to stoji, da se ne smije pucati kad je Bog stvorio puške da pucaju«, nije nas išibao, tek nam se zaprijetio za drugi put. Jasna stvar, da drugi put nije do toga došlo. Ne valja dražiti bijesna junca, ni dobra učitelja.

Šteta što su nas doušili. Da nisu, sasvim bi drukčije izgledala Dračeva ulica. . . majke u crno zavite, a guslar bi se prihvatio gusala, da same suze teku i samo srce puca. Mi bismo sjedili do komina dok bi svi gledali u nas i svi nam kroz jecanje govorili: »Junaci ste, sinci, junaci od oka, jer pobiste one hulje grabovačke«! Onda bi pjesma pjevala umjesto trojice, da smo ih šezdeset poubijali. A koja bi tek to slava bila!

Kad ne možeš pucati u Grabovčane, možeš u pločice. Jednoga sam dana bio na tavanu babe Trogrluše. I nam-

jera me namjerila bila na kuburu srebrom okovanu. Učinio sam što se uvijek u takvim zgodama radi: s njom u hlače. Ogledam se oko sebe. Nigdje nikoga. Siđem. Nigdje nikoga. Ni u dvorištu nikoga. Taman da ću ispred kuhinjskih vrata i dočepati se ceste kad baba Trogrluša na vrata:

— Dođi der malo svojoj bakici.

198

Znate li, što je to kad jednim srkom iz vas isrču svu snagu?

— Ovaj. . . kako da kažem. . . ovaj. . . morao bih kući. — Svrati časak, pa će ti baba dati oraha i šećera. — Ovaj, znaš. . . kako da kažem. . . ja bih. . . ali. . . kra-

va. . . — Kakva krava? Još nije ni podne zvonilo da bi na pašu! — Ovaj, ne na pašu, nego znaš. . . kako bih ti ja to ras-

tumačio. . . krava kao da se hoće oteliti. — Pa baš u podne? — Znaš, krave su takve, neuviđavne. . . — Pa baš u podne? Pa baš u podne?!. . . Uhvatila se toga kao kakva prokletinja. A meni pamet

nikako da proradi dolično. A kad pamet ne radi dolično, najbolje je šutjeti. I tako šutim i sav se tresem, a i kubura se trese u hlačama.

— Onda nećeš k babi?. . . Da ti nije što? Nešto si mi se zgurio kao da te je netko mlatnuo po križima. Da nisi boles-tan?

— Jest, jest, bolestan. . . Pa da. . . Bolestan, jasna stvar, bolestan. . . gotovo uzaludno bolestan.

Kako se tomu nisam prije domislio! — Kad je tako, a ti u miru božjemu. Pozdravi mater i ne

zaboravi joj reći da te je baba nudila. Što baba nije dala, nije kriva. Uzet ćeš drugi put.

— Da, drugi put. . . Naravno drugi put, drugi put. . . A onda iz neba, pa u rebra: — A što ti je to, sine, u hlačama? — Ovaj. . . kako da kažem. . . Noga!

199

— Noga? A ja sam se pobojala da je nešto drugo. Ajde zbogom i pozdravi mater — i povuče se u kuhinju.

Kako sam odahnuo. Bilo i prošlo. Kubura pokojnog pradjeda Zele puca kao

da je jučer skovana. Bila je kremenjača. Mislio sam sve iznenaditi. No Ivan je Lucin već nabavio malu kapsulaču, dvocijevku. I dalekozor, ali to ne spada ovamo.

Ja sam bio sretan i s kremenjačom. Ne zadugo. Žalosno je svršila. I nije ona toliko kriva

koliko moja mater. Nabijem ja kuburu i zataknem minsku kašiku u cijev. Pripalim. Još pravo i nisam primaknuo gla-vinju kad kubura: tres, proleti mi pokraj lijevog uha i udari o zid kuće. Živa si me mogao rezati, ali ne bi iscijedio nije-dne kaplje krvi. Mater cikne kao da ju je deset zmija odje-danput ugrizlo. Ali ne reče ništa.

Metnem kuburu na tavan, na staro mjesto, između ploča i petoga merteka. Nitko živ nije znao za to skrovište osim mene i matere.

U subotu, kao i redovito, dođe otac. A mi, kao i redovi-to, posjedasmo za stol i stadosmo jesti. Šutimo, svi šutimo. Mater neprestano gleda poda se, kao da se nečega stidi. A to je morala biti velika stvar kad se ona stidi.

Večerasmo. Otac vadi »Dravu« i pripaljuje. Moram ga olakšati za nekoliko komada, da i ja zadimim. Meni je dosta jedna dvije cigarete na tjedan. Nisam nekakav osobit pušač. No već ću i to izučiti.

— Kako tvoje — veli otac polagano odbijajući dimove — kako tvoje hajdukovanje?

To je bila prva riječ ove večeri. — Kakvo hajdukovanje?! — kliknem i začuđeno odu-

ljim obraze.

200

— Mislim: komitluk? — Komitluk? He, komitluk! »Evo baje, tko za baju pita;

sinoć baja doša iz komita«! — i sve se nekako zbunjeno smijem domišljajući se jadu.

— Ne okreći na smijeh! — Smijeh nije grijeh — mislim ja, ali šutim. On me gleda uvijek istim tvrdim i nepomičnim pogle-

dom. On me uvijek samo gleda. Kako bih bio sretan kad bi me psovao i ružio, kad bi me tukao! Onda bih znao da sto-jim pred jednim običnim i živim ocem koji zna i udariti. Ovako strepim pred njegovom šutnjom, pred njegovim kra-tkim i ljubeznim zapovijedima, pred pogledom za koji nika-da ne znaš, šiba li ili miluje. Bože, šapni mu da me bije!

Onda nakon duge, duge šutnje, kao nožem među lopatice: — Dakle, gdje je kubura? — Neee. . . — i usta mi ostadoše rastvorena. — Nemoj dovršiti. Laž je ružna. Vidiš li, da ti sam Bog

ne da do kraja izgovoriti to pogrdno: »Ne znam!« Kao zmija opio me očima, učarao. — A da ti se ne omakne laž, pomoći ću ti. Lijepo ustani,

popni se na tavan, zavuci ruku između ploča i petoga mer-teka, pa što tamo nađeš, donesi.

Kao da mi je isrkao svu snagu. Odakle zna? Odakle zna?! Začaran ustajem i donosim. Dok sam se uspinjao po nju, kao da mi se netko pakosno cerio: »Majka te izdade, rođena majka rođenoga sina!«

Predam ocu kuburu, i u meni više nije bilo ni boli ni straha. On je dugo gleda, mirno i bez ljutnje. Onda isto tako

mirno i bez ljutnje tresne kundakom o beton. Kundak se smrska, a gola cijev ostade u očevoj ruci.

201

Tako me je srce zaboljelo, kao da ga je netko tupim nožem rascijepio. Da mi je bar ruku odsjekao!

Kako sam volio tu kuburu, kako beskrajno i ludo.. . Nikada više radosti. . . nikada. . . Moj je život skršen, zajed-no s ovom srebrom okovanom ručkom, i nikada više neću biti potpun kao ni ova kremenjača. Ali nitko nije znao što se u meni događa, samo me je baba Kata netremice promatrala onim svojim jedinim i žalosnim okom.

Čitavu sam noć gledao u mrak i mislio na kuburu kao na mrtvo dijete. Oči su mi bile suhe, a srce suzno, suzno i krvavo.

Da je te noći moj otac mogao ući u moju bol, nabavio bi mi pun tavan pušaka. Ali djecu se pita, jesu li gladna i žed-na, a ne boli li ih duša.

202

VRČINA, HOĆEMO REĆI NOĆNA POSUDA BABE KATE

Bila je to vrčina da je se dva oka nagledaju. Vrčina od porculana. Imala je dvije ručke i sa svake strane po dvije rascvjetale ruže.

Toj se vrčini nije nitko smio primaknuti, a kamoli nešto drugo. Baba ju je čuvala kao oko u glavi. Noću je u nju (zna se već što) a ujutro bi to prolila, dobro je isprala, pa se iz nje umivala. Kaže da nema ništa čistije ni zdravije, jer to je porculan, a ne kakvagod lata. Na zdravlje joj!

Mater i zbog toga na njoj iskaljuje bijes. Ona za bilo što na njoj iskaljuje bijes. Meni je koliko se god svekrva može mrziti. A bogme može se mnogo. Ponekad je i tuče, jer — kaže — da joj se poslije toga smire živci. I da je to osobito dobro za zdravlje.

Čim je doznala da se baba umiva iz vrčine, odmah joj je zabranila jesti s nama iz iste zdjele. Pronašla je nekakav mjedeni tanjur i na njemu joj odmjeravala obrok. Možete zamisliti kakav je bio, mislim i tanjur i obrok.

Tako je baba uglavnom gladovala, a i u sporednom, bogme. Znam da je gladovala, jer čim bih ja ukrao komad

203

kruha i skrivećki joj ga pružio, tako ga je proždrljivo pro-gutala, kao da tri zime nije ništa okusila. Ako se koje ned-jelje u godini i potužila ocu, više joj je škodilo nego koris-tilo. Otac bi, istinabog, rekao majci dvije tri, ali tada bi i ona pustila jezik na šetnju, a ovaj bi tek u petak počeo smalaksavati.

Jednoga dana zaprijeti babi, da se ne smije više umivati iz vrčine, jer će joj je razbiti o glavu. Baba veli da je vrčina njezina i da će s njom raditi što ju je mila volja. Ja držim babinu stranu.

Neka se pere. Ona kaže da joj to pomaže očima, zapravo oku. Pa što onda? Neka se liječi. Jer ako se rane mogu lije-čiti kravljom balegom, zašto se oko ne bi moglo liječiti vodom iz vrčine!

Ali dokaži ti to mojoj materi. Kažu da je u njoj sto i jedan đavao i da bi glavom mogla poklepati motiku.

Baba se i slijedeći dan oprala. Moja joj je mater za čas skinula sve bogove i odletjela u Raose, da se pred čitavim komšilukom izbjesni. Baba se opet tiho i nedužno odšuljala u Šćurliće, da isto tako tiho i nedužno saopći kako je i danas izmolila tri dijela ružarja za spasenje duše moje mate-re, ali sumnja da će joj ikakve molitve pomoći, jer se nevo-ljnica srodila s vragom i slugama njegovim.

U podne sjedosmo za ručak. Dođe i baba sa svojim jad-nim krmeljivim okom i limenim tanjurom.

Mater skoči kao da si je ubo: — E, nećeš, kurvo stara! E, nećeš, blažene mi Djevice!

Iz čega se pereš, u što. . . (zna se što je ovdje rekla) iz toga ćeš i žderati!

I nabaca joj u vrčinu krumpira na pilje.

204

Baba neko vrijeme gleda onim svojim jedinim, tužnim i krmeljivim okom, kao da ne zna bi li zajaukala ili zaplaka-la, a zatim tiho, sasvim tiho uzdahnu:

— Za pokoru mojih i njezinih grijeha neka se vrši Božja volja — prihvati žlicu i stade jesti.

Tek sada provali bijes iz moje matere. Zgrabi vrčinu i zavitla njom o kamenje. A zatim pograbi babu za kosu i izbaci je na vrata.

— Izdiri mi iz kuće, kučko stara, dušu mi otrova. Pro-kleta, đavolska kurvo, što si s don Jozom dijete ugušila, jednoga muža pokopala, a i drugoga bi, da ti nije izbio oko i otjerao te; pa si pala meni na vrat i na povor i na krkaču, ti stara izanđala smrdeljušo od smrdelja i gudelja. . .

I svašta, svašta. Mi se djeca rasplakasmo, pobacasmo žlice i istrčasmo na obor.

A baba pođe sasvim mirno do oraha, podvi noge poda se i sklopi ruke. Zatim onim jednim suznim okom pomiluje rasutu vrčinu, a onda ga uzdigne k nebu i tiho, ali razgovije-tno izgovori svaku riječ:

— Gospodine, oprosti joj, jer ne zna što čini — ali ipak ne zaboravi nadodati:

— Tražit ćeš ti od mene, kao Gavan od Lazara, da namočim prst svoj, ali ja ga neću namočiti.

Meni se osobito sviđalo to što će baba zasjesti s desne Gospodnje, a mater se u paklu na ražnju vrtjeti i moliti kap vode. Tako će i baba Kata biti jedanput sretna, jedanput čestito osvećena. Ja se privih uza nju i stadoh je tješiti:

— Znaš, baba, ni pljunuti ne smiješ; neka za sve vijeke vjekova upamti dan u koji ti je razbila vrčinu.

— Čovjek snuje, a Bog određuje — uzdahnu baba Kata pomalo razočarano, a onda nadoda:

205

— Možda će se u času smrti pokajati. — To bi bilo zlo — rekoh ja — jer onda će samo zbog

tog glupog pokajanja i ona u nebo. Tko će tek tamo s njom ostati živ. Kažem ti ona će tamo porazbijati sve vrčine. Ja mislim da bi dragi Bog o tome prije morao dobro promisliti i to pokajanje u neku ruku malo izvrnuti.

Majka, koja je sve to slušala, najedanput kao da je pob-jesnila. Krv joj zali oči i obraze, a pjena udari na usta. Sleti među nas sa sto i jednim proklinjanjem u jednoj jedinoj riječi, zakotura babu za vrčinom i izmahnu za mnom.

— Pakao ste mi dosudili, pa neka mi i bude pakao! Ne brinite se, neću se pokajati. Neću!. . . Evo, sada ću se objesi-ti. A za samoubojice nema ni popa ni groblja, ni raja. Neka vam se prokleto srce izdovolji. . .

Mene to »objesiti« pogodi u dno duše. Grijeh koji vapi osvetu pred licem Gospodinovim. To je najsigurnija karta za pakao. I najednom mi je postade žao, a moja se duša ispuni užasom, te klekoh razjecan preda nju:

— Maja, maja, nemoj, nemoj. . . nesretna ne bila! Nije meni žao što ćeš se objesiti, nego što ćeš u pakao.

Ali ona me i ne sluša. Otrča na tavan, donese uže i pri-veza ga o kostelu, a drugi kraj sebi o vrat.

Ja stanem izbezumljeno dozivati Šćurliće, a oni odmah potrčaše.

Prekasno. — Evo, evo, sada sam se objesila. . . aaaa. . . aaa. . . Eto,

budite sretni. . . aaaaa. . . Moja je duša već na dnu pakla! Viče obješenica i sve trči oko kostele s užetom oko vra-

ta. I trči tako u široku krugu i opet se vraća kao konj u gumnu.

206

Kada vidjeh da ona ne visi na grani, povrati mi se krv i rekoh:

— To se ti, bona, ne vješaš, nego vršeš praznu ledinu. Poslije su je svi bockali: »Bujinice, kad ćeš kod mene vrći?«

Kada se potužila ocu da joj se selo smije što se nije objesila, on samo saže ramenom:

— Smijalo bi se, da si se i objesila! — I ti u tome ne nalaziš zla? Ne, on ni u čemu nije nalazio zla. Takav je, eto, bio moj

otac. Majka se poslije i sama stidjela što se vješala, a kad se

već vješala, što se nije do kraja objesila. No bolje se stidjeti nego objesiti. To se zna.

207

PIRI, PIRI, PIRIGAN...

Bile su krivovjerke. Prve krivovjerke koje su ikada zakoračile u Medov Dolac. Pa baš u moju kršćansku kuću! A poslovica kaže: koza ćúku odsisa, pa joj kosti grize. Samo htio bih znati kakve to veze ima s ovom slučajnošću, osim što se prikladnije poslovice ne mogu sjetiti. A opet mislim: bolje ikakva, nego nikakva. To se zna.

Isprva sam ih se strašio, izdaleka ih zaobilazio i promat-rao ih pomalo smrknuto, pomalo žmireći. One bi me dozi-vale i smješkale se kao i drugi ljudi kršćani; ponekad bi me se i dočepale, pa udri miluj, udri ljubi. Međutim, ja sam znao da sve to rade samo zato ne bi li me zaosjenile i prive-le vragu, pa sam ih se još više bojao i hodao oko njih u sve širim krugovima.

I tko zna kako bi se sve to svršilo, da otac ne nađe onu pravu: brat je mio koje vjere bio. Sad sam tek uvidio da s onom o kozi i psu ne bih ništa učinio do Sudnjega dana. Što je pamet kad zvizne u pravi čas i na pravo mjesto!

Onda mi je otac lijepo i skladno rastumačio, da one baš i nisu tako strašne krivovjerke, već obične subotarke; a svat-ko zna da nešto obično ne može biti krivovjerno. Subotari

208

su također kršćani, samo što subotom ne rade, a nedjeljom se ionako izležava.

— Tako ti meni kaži — velim ja — da su s moje gore list, pa i ja odoh ne samo u subotare, nego i u petkare. Jer tko radi, ne boji se. . . Uf, ta ne valja, to se zna.

Još mi je pripovijedao da su ti subotari u stvari kršćan-ski mučenici: u vojsci ih samo u tamnice bacaju, jer neće da nose puške. E baš su ludi, mislim, ta puška je u raju izrasla — istina, to se odnosi na šibu, ali kako je puška skuplja od šibe, može se i na nju sasvim lijepo odnositi.

Odmah sam uvidio da to i nije pravo krivovjerstvo, nego da se tako kaže i tome slično. U biti oni se od nas baš nima-lo ne razlikuju: gluplji su po tome što ne nose pušku, a pametniji što svetkuju i subotu.

I tako sam se ubrzo sprijateljio s tetkom Evicom i s tet-kom Julkom.

Ta tetka Evica bila je žena čika Paje, starog ćaćina paj-daša i jarana iz ravnoga Srijema, gdje kamena nema — u što ja malo vjerujem. Ćaća veli da je taj čika Pajo naprdasti-ji i od dida Buje, da bi svojim doskočicama i mrtvaca nas-mijao; uz to zna ispeći rakiju od murava, od krumpira, od kukuruza i od svakog vraga. A kad je ispeče, bogme je ne gleda, već junački poteže; potegao i barilo, poslije toga još uvijek može dubiti na glavi.

— Zašto onda i on nije došao? Ali ćaća kaže da ne može od pustih poljskih radova, od

pustih lanaca zemlje — ti su mu lanci nekakva mjera, ja mis-lim krivovjerna mjera, jer Bog i narod kampima zemlju mje-ri, a Turci dulumima, o dulumastu im se glavu sdulumili.

Onda sam ga pitao kako to da ni Evica ni Julka nemaju djece, premda su tako kršne i gorovite, a Šukilu je govorio da

209

se tamo u Srijemu blizne i »dvolizne«. Ili to one s muževima ništa ne rade? Na to me je on nazvao pogrdom i mislio da mi je tim sve objasnio — a i jest, ako se pošteno uzme.

Bilo kako bilo ja sam silno zavolio ove dvije žene, krivo-vjerke, krasno obučene u duge i široke haljine, u bijele bluze, obuvene u cipele, a ne u opanke. Zavolio sam ih što nikada nisu vikale kao ove naše ženturače, već govorile sredno i uredno kao i baba Kata, i knjiga se čitale i načitale kao i baba Kata, samo što je baba Kata i talijansku knjigu preko ruku prevrtala i o svim stvarima znala ljepše i duže pripovijedati, nego itko živ na svijetu — osim popa i učitelja.

Kad čovjeku netko uđe u srce, onda tu i ostane. A one su ušle. Vazdan sam bio s njima, a po noći sanjao o njima. Pozvale su me u Srijem, a ja sam im svečano obećao da ću doći čim uzmognem, da vidim njih, čika Paju i Golubince u golubinjaku.. .

I taman kad su čovjeku sasvim ušle u srce, rekoše da odlaze. A mene pograbi tuga gora od one kad su odlazili Viculinovi i kad sam mislio da nikada više neću vidjeti Malu Mariju.

Tri sam dana sabirao praljčiće i suharke i pod kupine ih slagao, da ih mogu na rastanku pozdraviti pustim kresovi-ma. Sve ja to lijepo složio kao u nekakve rukoveti, u gnjez-dašca nekakva, i sve lijepo pobadao u kupine oko kuće — neka plane kao dan pred Ivanjdan!

Ali naveče uoči njihova odlaska udari nekakva prokleto pogana vjetrušina i stade mlatiti tako, da nikada ne znaš oda-kle će u narednom času mlatnuti. Po toj vjetrušini bez zaziva svetoga Antuna Padovanskog, zaštitnika i pokrovitelja naše-ga, nitko živ ne može vatru naložiti. Ali ni sveti ti Antun ne može pomoći ako ne znaš riječi strašne, čarobnjačke:

210

»Piri, piri, pirigan, sveti Ante, užigan!«

Ja sam te strašne čarobnjačke riječi od čobana naučio i stotinu ih puta iskušao. . . jer paliti vatru to je najveća slast koju čovjek u životu može doživjeti. Vatra! Za nju se ne može ništa drugo reći, nego v a t r a !

Dok se one u kući spremaju, zgrabim s komina pozama-šnu i razgorenu hrastovu glavnju — hrastova je glavnja najbolja, prvo zato što rasipa varnice, drugo što u nas boro-vih i nema — velim, zgrabim glavnju, pa u kupine. Gurnem je medu šušanj i suharke i stanem najpobožnije zazivati:

»Piri, piri, pirigan, sveti Ante, užigan!«

Sveti Ante grune vjetrušinom s one strane s koje ti baš i treba. A ti opet:

»Piri, piri, pirigan, sveti Ante, užigan!«

Ono plane i druga. A ti opet. Ono i treća. A ti opet. . . Bez daha ulijećem u kuću, hvatam krivovjerke za ruke i

vučem ih k vratima: — Dođite, dođite. . . nešto. . . plakat ćete. . . za vas. . .

rumeno.. . ja sam.. . sve. . . crveno.. . One izlaze i zijaju od čuda: oko čitave kuće vatre, vatre,

i sve se vidi kao po bijelu danu, tek što se ne bijeli, već rumeni. Rumena kuća, rumena kostela, krivovjerke rumene, rumen i pas dida Nikole. Sigurno sam i sam rumen, ali to ne mogu vidjeti.

211

One me stisle između sebe, griju me i miluju po kosi, a meni ludo drago što me griju, što me miluju i što se vesele mom ognjenom daru.

A kad su sutradan sjele u kola i odvezle se na Lovreć da se ukrcaju u autobus, ja sam kilometrima išao za njima skrivajući se iza zidića u ogradama, iza busenja, grmlja i kamenja, da ih neopažen mogu što duže gledati.

I plakao sam, Bože, plakao. . . Ljudi, nema gore boli od boli za nekim koji ti je u srce ušao. . . a da ne znaš ni kako ni zašto.

Voliš. Eto, jednostavno voliš. I u tome je sve, u tom što jed-

nostavno voliš.

212

CARICA I ZLATO DIDA IKE

Bile su to dvije najdragocjenije i najotajstvenije stvari u kući, u komšiluku, u selu, a sve mi se čini i u čitavoj kraji-ni. Nije se teško domisliti da je ćoravoj babi Kati pripadala carica, a materi ono drugo. To se zna. Ali — kako će se vidjeti — Bog i pravda uvijek su na babinoj strani. I ja. I to se zna.

Za djevojkovanja baba bijaše kod strica u Splitu i — kako kaza Relo — tamo izučila svoju »petulaciju«, a to hoće reći da se načitala knjiga i hrvatskih i talijanskih, da se naučila šivati i svakojako vezivo vesti, a kuću držati sred-nom i urednom, okićenom i napirlitanom velikim svetim slikama koje ona naziva »kvadrima«. (Ja opet znam da je »škvadra« ratilo kao i svako drugo ratilo: čekić, maca, zubača, tajenta, sočivica, malj, trapanj, strug i pitajboga što sve nema u dida Mate i u dida Nikole, ali neću se s njom pravdati.)

Među tim svedm »kvadrima« bijaše jedna prelijepa žen-ska glava s nekakvim iskinđurenim obručem oko kose (baba kaže »dijadem«) i s đerdanom (baba kaže »kolajna«) oko gola vrata, s resicama od dragog kamenja na golim prsima. Baba kaže da to nije nikakva svetica, nego naša sveta carica

213

i mučenica, koju je neki bezbožni Talijan trobridom turpi-jom ispod lijeve sise. Ja sam rekao da je taj Talijan bio velika sirotinja kad ni za tu svečanu zgodu nije mogao nabaviti kakav čestit nož.

— Onako mu je bilo zgodnije — reče baba. — To je onda druga stvar — velim ja — i ne odnosi se

na siromaštvo. I Mijurini je, velim, zgodnije uzeti nosatu Maraču kad mu je lijepa Anđa »dala džigericu«.

»Džigerica oko srca meso: ne nosi je momak, nego bleso.«

Bilo kako bilo, ta se sveta carica i mučenica zvala Eli-zabeta, po naški Jelisaveta, i bijaše glasovita po tome što je medovačkoj crkvi poklonila zlatni kalež kakav oko ljudsko nije vidjelo. Osim toga ta carica bijaše i nekakva čudotvor-ka, a ova njena slika čudotvorna. Ja bih stao u jedan ugao sobe, baba u drugi, a oči sa slike gledale bi i u nju i u me. I kud bih god krenuo, te bi me oči pratile, čudotvorne. I onda bi došle seoske žene i djeca, a te oči sa slike hodale su za svima i svakoga u isto vrijeme gledale. Nisu nikom ništa nažao činile, pa se nitko nije ni bojao. Gledaju one tebe, gledaš ti njih — i nikom ništa.

To bi bilo sve o slici. A sada koju o zlatu dok se njihove sudbine nekako ne povežu i ne spoje.

To je zlato donio iz Amerike pokojni did Iko. Baba kaže da on nije bio kojekakav pustahija i gramzljivac, nego — veli — »kopač zlata umjetničke prirode«. A to se moglo vidjeti po svemu. Imao je, veli, pune džepove dolara i mogao je kupiti najnoviji i najsjajniji sat, a on kupi nekakav srebrni, koji je još onda bio star preko stotinu godina, poklapao se s nekoliko poklopaca i nosao u nekoliko kutija.

214

Njemu se svidio baš takav, starovički. I onda lanac (baba kaže »kadina«, a ja bih rekao »sindžir« — Oj, Ilija sindžirli-ja. . .). Taj je lanac bio aršin dugačak i nije bio sastavljen od samih biočuga, kako se već lanci sastavljaju, već je između svake dvije male biočugice bio umetnut grumenčić pravog pravcatog prirodnog zlata, i svaki od tih grumenčića bio je izobličen na svoj način, onako kako mu se gizdalo. Baba kaže da je ona podosta »kadina« vidjela, ali nijednu od grumenčića, nijednu »umjetničku«.

Osim toga lanca bijaše i nekakva zlatna pribadača za žensku kosu, neke kopče i prstenje. Mater je sve to, pa i babine naušnice s dragim kamenjem, svjetlucavim kao krv kad se porežeš, strpala u krpetinu, sprtljala, sfrtljala, zaveza-la u zamotuljak, pa turnula u komo — kao da je sve to nje-zin, a ne babin muž iz Amerika dovukao.

A sada se spaja. Što se spaja? Zlato i carica. To se zna. Ali prije nego se spoje, treba nešto ćuknuti i o tetku

Marinkici s Lovreća. On ima motorni mlin u kojemu radi moj otac. Moj otac s v e r a d i , a on s v e i m a . Ali vrag je u tome, što ni Marinkica nema, a opet ima. To je nekakva prokleta zavrzlama. Moj je otac i vlasnik mlina, a mlin je opet Marinkičin. Kako to?! Nitko tko nije iz Imot-ske krajine ne može se tome domisliti. Jer te su zavrzlame izmislili naši ljudi, torbari i galantari, da mogu nekako poš-teno preživjeti. Eto, u Sarajevu ti, na primjer i hoćemo reci, ima neka velika trgovina »Šalom, Gaon i David Romano«. Torbari prije nego uđu u tu trgovinu, lijepo odu na sud, pa sve što imaju još ljepše prepišu na strinu ili na strica. Onda lijepo iz te trgovine dignu malo robe i odmah plate; onda dignu malo više, plate polovicu, a drugu dva tri dana kasni-

215

je; onda opet dignu malo više pa polovicu plate danas, a drugu sutra; onda opet malo više, pa još malo više, a dugo-ve uvijek i na vrijeme plaćaju. A kad »Šaloma, Gaona i Davida Romana« uvjere u svoje kršćansko poštenje, dignu golemu količinu robe i plate je na svetoga Nikada. A onda »Šalom, Gaon i David Romano« zapraše autom u Medov Dolac. Kad tamo, jadna im majka, sve na strini i stricu, a na dužnicima samo košulja i to poderana!

Što se tiče tetka Marinkice, on nije imao nikakve veze sa »Šalomom, Gaonom i Davidom Romanom«, ali imao je, bogme, s porezom i robačima. Što ćeš robiti, kukavna ti majka, kad je mlinica na Petru, kuća na ženi, zemlja pitaj-boga na komu! Njegova su samo dva rasklimana stola u krčmi, dvije boce rakije i demejana vina. Onda on i robač sjednu, pa to popiju, a porezu što ostane. Ali zlo je u tome što Marinkica i od mlinice ušur ubire, a ni na nju porez ne plaća. Za taj porez koga će robiti nego moga ćaću kad je mlin na njemu!

I tako čim se čuje da u selo dolazi robač i žandari, odmah se spoji zlato i carica i nestaju u gomili. A sada robi! Jednu rasklimanu postelju, proparanu slamaricu i moje gaće koje su otvorile oči baš tamo gdje najmanje dolikuje.

— Zašto i druge slike ne skrivamo, nego baš caricu, kao da ona više vrijedi nego svi ostali sveci?

Baba kaže da ni ona ne vrijedi ništa kao ni sveci i da nju ne skrivamo od robača, nego od žandara. Jer kad bi nam žandari pronašli caricu, veli, da bi nas sve strpalo u tamnicu iz koje nikada ne bismo izašli, a ako bismo i izašli, ni rođe-na nas majka prepoznala ne bi. Veli da s nama više ne upravlja sveta carica i sveti pomazanik Božji, nego bezbož-nik jedan, pustahija i čobanin.

216

»Nesta Vrane — nesta ’rane, nesla Karla — nesta para.«

Bog i pravda opet će vratiti pravog kršćanskog vladara i vladaricu, cara Karla i caricu Zitu (Kakvo li je to ime!).

I tako se zlato skrivalo u među ili gomilu, a caricu se nosalo u ogradu, pa s njom u kakav bus ili za kamen. Ona se ničega nije plašila, već bi i dalje onim svojim očurdama gledala na sve strane.

Jednoga dana Udovica Šćurlina stade s gumna pod kućom dozivati moju mater:

— Uuuu.. . Bujinice! Uuuu.. . Bujinice. . . — U, uuu! — odazva se moja mater. — Evo ti robača kod naše kuće! A moja mater za kose: — Jadne mene.. . Kud ga vrag iznenada! Ali dok se on iz Šćurlića popne uza stranu, možemo

deset puta sa zlatom u kamenje. — Nevolja ga ne stigla, dolaze li i žandari? — baba se

uvijek brine o svojoj carici. — Vrag ti i caricu! Dabogda je sutra s tobom zapalili —

odgovara kršćanski moja mater. — Ne dolaze, baba — kažem ja. — Onda neka jadnica visi — zaključi ona mudro i nas-

tavi prebirati krunicu. A mater brže bolje izvuče smotuljak sa zlatom, pa drž’

poteci u vrt za kućom. Zabi zlato u rupu u međi, rupu zače-pi škaljom, otra ruke o pregaču i siđe na obor.

Uto robač. — Mare — veli — dođoh robiti.

217

— A ti robi — otrese se ona i sve ga mjeri mrko napo-prijeko.

— A imaš li šta? — Imam guzicu. Možeš je odnijeti općinarima da je se

do sita nagledaju. Gdje ćeš ti s mojom materom, moj robaču, ali joj rastu

dlake na jeziku! I nekako je sav ponosan mjerkam. Kad sutra, mi u vrt. Vrt kao vrt. Međa kao međa. Rupa

kao rupa. A zlata nigdje. Isparilo. Prpaj ovamo, prpaj ona-mo, okreći, prevrći, stresaj, pretresaj. . . nema, pa nema.

Onda se mater dosjeti jadu, dosjeti se da je, u onoj brzi-ni i uplašenosti, smetnula s uma prosjakinju iz Zagvozda, koja je lijepo na oboru sjedila, puru žvakala i sasvim lijepo vidjela gdje se zlato skrilo.

I sada je mater stade kleti i proklinjati do devetoga koljena: gdje joj nicalo tu joj ne klijalo, gdje sijala tu ne žela (kao da bi prosila da ima gdje sijati!) e, kuca joj se sasula i rasula, prkno joj se na žeravi spržilo, ne imala od srca poroda (a starija je od babe Kate!). . . i sasu mnoge druge što razborite, što nerazborite kletve.

A baba Kata sve nešto mrmlja između desni — jadna više nema nijednoga zuba — ali ne mrmlja na prosjakinju već na moju mater, a opet tako da je mater ne može čuti, jer zna da bi se kletve upućene prosjakinji u nešto drugo pretvorile.

— Što će ti zlato, bona — mrmlja, a ja slušam — Bolje da ga je odnijela, bar se, jadnice moja, više nećeš mučiti da ga skrivaš od robača.

Sve nekako radosno mrmlja, veselo, i još veselije i brže prebire zrnca na krunici.

Neka se i ona, nevoljnica, bar jednom od srca nasladi.

218

KRAVLJA BABICA I ČARAPE OD SVILE

Materi je nešto zlo, materi je uvijek ponešto zlo, pogo-tovu izjutra. Stoga ona leži, i svi lijepo leže, a ti, školarče, rano rani »prije zore na četrn’est dana«, pogrij malo mlije-ka, ako je u kotli od jučer ostalo; ako nije, izmuzi koju kap iz Milave, pa opet dobro.

Tako dok svi spavaju, čmrknem malo mlijeka, odlomim komad kruha i s njim u torbu, s torbom na gu.. . na stražnji-cu, pa u Grabovac u školu. Za odmora izvadiš onaj komad kruha i razlomiš ga na dvoje. Veći ulomak ostaje što je i bio, a manji imenuješ pršutom, i tako se gospodski častiš svaki dan, osim petka — to se zna. Petkom onaj manji komadić okrstiš ribom, pa opet dobro. Ne griješiš, a ljudski jedeš. Nije to moj izum. Tako svi rade, a bogme i stariji ljudi. Kažu da im se na taj način bolje niz grlo omiče. A i jest bolje, gdje neće!

Ali nije stvar u tome. Ima već dva mjeseca kako je Milava zasušila, kao kišna godina i sedam mršavih krava. Stoga umjesto mlijeka čmrknem malo »Francka i sinova«, pa opet dobro.

A sad će bogme biti grušaline, jer je Milavi došlo do vrata kao i mojoj materi kad je rađala Božicu. Mater lijepo

219

zavija, a ja u pol mrkle noći trč’ u Matkoviće po babu Jelu, da mater obabi. Sad kad je Milavi došlo, mater kaže da ne treba ići po babu Jelu, možemo i sami, jer Milava nije krš-teno čeljade.

— Uzmi — veli — svijeću i babi kako znaš. — A što ja, kukavac, znam o tim stvarima — i sve me

hvata nekakav strah od neznanja. Ona opet kaže da se nitko nije naučan rodio, pa nadoveza: — Milava će to sama. Ti samo budi tamo da joj posvije-

tliš i da joj se pri ruci nađeš ako pođe po zlu. I tako ja u pojatu po mrkloj noći i dršćem kao i plamen

na svijeći. Kukavna se Milava raskrečila nasred pojate i muče,

muče da ti srce kida. Sve me gleda onim pogolemim očima, koje od bola postaju još golemije, kao da joj — kukavan — mogu pomoći. Žao mi nje, jadnice, a žao mi i sebe.

Stavljam svijeću na jasle, pa joj se primičem i stanem je milovati po vratu i plećkama, po naduvenu trbuhu. A njoj, jadnici, nikakve koristi od toga.

— Milavo, Milavice — šapćem joj u naježurenu kožu — nije to ništa. . . ništa to nije. . . proći će. . . sve prolazi i svi smo smrtni. . . Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti. . . Spomeni se svoje i moje matere. . . tako se i moja mučila sa mnom, i tvoja s tobom, i svačija sa sva-kim.. . Još malo, još malo. . . samo se malo bolje nažmi, uzdigni povor, savij se nekako.. . i malo se šire raskreči, pa će samo od sebe ispasti. . . Ispast će lijep sin. Ne! Ne zabo-ga, Milavice, neka ne bude muško. Znaš, ljudi su ti čudni i više vole da im rađaš kćeri, a da im njihove žene sinove rađaju. . . Takvi su ljudi, čudni. . . a tebi je svejedno, dijete ko dijete, tvoje je, a ne mačje. . .

220

A njoj suze iz očiju, prave, krupne suze. I ne stiska kap-ke nego onako iz širom rastvorenih očiju kaplju suze. A i mene plač uhvati. Gorki.

— Nemoj plakati, nemoj. . . onda i mene hvata. A kako ću ti biti pri ruci uplakan. . . Nije to ništa, nije ništa. . .

Nato ona stade mukati, o kako strašno, kako žalosno — i kamen bi proplakao. Cijelo joj se tijelo grči i kostriješi, povor joj se nadigao, stražnji se dio spustio i raskrebeljio. Ja se još čvršće pripih uza nju, ogrlim je oko vrata i u samo joj uho šapćem:

— Nemoj se bojati, nemoj. . . sve će to proći, i ti ćeš se radovati. . . Učitelj kaže da se nitko toliko ne raduje koliko majka svom rođenom. . . A to će biti tvoje rođeno, i ja ću ti kumovati ako ustreba, onako na divlje ćemo kumovati. . . i tako.. .

U tom šaptanju nisam ni primijetio da je prestala muka-ti, da joj oko nije više onako široko i na smrt žalosno. Tek kad me je neljubezno odgurnula glavom, vidjeh da je sve gotovo. Iz nekakve strašne sluzi izlazilo je tele i teleći gle-dalo oko sebe. Milava je zubima sve nešto uređivala između sebe i njega, a onda ga stade lizati od glave do repa. Ono ni da se makne. Stoji na ona četiri praljka i teleći gleda u taj bijeli svijet. A ona liže i liže. . . Ne bih ga ja liznuo za tri Imotske krajine. Eto, što ti je ljubav materina.

Sunce već bijaše obasjalo Biokovo i pola Orljače kad napustih Milavu nek se s porodom bakće kako zna i vratih se u kuću.

— Šta bi? — upita mater i nadiže se u postelji. — Žensko. I to mojom zaslugom, nek’ se zna. A sada

ćeš lijepo ispresti svilu i oplesti mi čarape.

221

— Kad ozdravim — reče nekako slabašno slabašnim i boležljivim glasom, prosjačkim.

— Možeš i ležeći — uvijek ja nađem izlaz — jer o bje-čvama se radi, o prvim svilenim bječvama koje su ikada izrasle u Medovu Docu.

— I did ti je Iko nosio svilene bječve, i Jozo Čagalj, Amerikanac, i Ivanka Viculinova — uskoči ispotiha baba, a onda onim svojim šaputavim glasom nadoveza samo da bocne nevjestu — a bit ću i ja koje iznosila.

— Što ti je Ile po dernecim' kupovao — zazvoni moja mater ciljajući na babina drugog muža, na onoga koji joj je izbio oko i od koga je pobjegla. Kad se o babi radi ona bi i sa samrtne postelje zdrava zdravcata skočila. To se zna.

— Čim ti na babu — velim možeš tako zdravo zdravca-to vikati, možeš i meni bječve slitati.

Svilene bječve, batkane moj, čarape svilene. Od svile koju nitko nije kupio, od svile što izraste u ovoj sobi na istokarenu stoliću (baba kaže »tavulinu«) ispod ogledala (baba kaže »mletačkog«) s dva ljuta ispucana oka.

Naš se učitelj Dešpalj svakome vragu domisli, pa tako i ovome. Proljetos nas sakupi sve oko stola, otvori neku kesi-cu u kojoj sjahu neke sitne, sitne bobice kao mrđelice. Sve mu oči sijevaju iza zlatnih naočala:

— Što je ovo? — igra smiješak ispred zlatna zuba. A mi: stani pa gledaj, pa se domišljaj. Neki kažu proso,

neki bar, neki bobice, neki mrđelice, a neki mravlja jaja. Meni dojadi pogađanje, pa rekoh:

— Tikve vodenjače, samo što se malo smanjiše, a gornji dio ostaviše u babe Cišćanke — one što uvijek nosa vode-njaču, ma punu vina.

222

Učitelj reče da je to blago i to blago koje su nekada ima-li samo Kinezi, čuvali ga kao oči u glavi i ubijali svakoga koji bi ga pokušao prenijeti preko granice. A mi rekosmo:

— Kao financi duvandžije. Dešpalj se na tu lijepu usporedbu i ne osvrnu, već nastavi: — I držali su to blago sve dok ne dođe neki monah,

hoćemo reći, fratar. A taj ti je bio domišljat i prepreden čovjek, svim mastima namazan. On ti se prihvati svrdla, izbuši štap i nasu ga ovim zrncima. I sve tako moleći i pro-seći, šepajući i podštapajući se siromaški — svi se prosjaci mole i podštapaju, mislim ja, pa i ona nesreća iz Zagvozda što nam je zlato zdipila — donese to blago u Evropu. I ja ga sada predajem vama.

Zatim nam lijepo, sredno i uredno rastumači što i kako treba raditi. To i nije bila neka osobita mudrost. Jedna daska ili stolić, nekoliko grančica i šaka murvina lišća.

Iz mrđelica izmiliše mali bijeli crvuljci, hoću reći gusje-nice, i stadoše šarati to lišće. Griz, griz, griz, pa pruga. Griz, griz, griz, pa pruga. . . i od lista ostade samo mreža tvrdo-kornih niti i konopaca, bez kapi zelenila.

Mislio ja — u početku — jedna murva dosta za milijun ovih stvorenjca. Kad počeše rasti, jadna ti majka, kad poče-še rasti i debljati, kad se ta repeljava stvorenjca prometnuše u onako bijele i ugojene, tuste i tvrde krmače, pa stadoše brstiti i zupčati, ostavljati pruge kao moj prst široke. . . ta bi nezasitna marva za doručak čitav svijet izjela. Gdje ćeš ih s moje dvije murve nakljukati!

Te ja u Raose, u Šćurliće, u Matkoviće: beri, pa beri, a one žderi pa žderi, jazi pa jazi, nezajazi! Osim murvina nijedan drugi list neće ni da onjuši stoka jedna izbirljiva. A to nije izbirljivost, već neka glupa kineska prkošljivost: ovo hoću, ovo neću. Nikada nisam ni čuo ni vidio da bi nekom

223

krštenom čeljadetu murvin list bio slađi od kupusova, ni da bi netko murvu s krumpirićima kuhao. Kupus, bogme, i te kako kuhaju, i smažu slasno. A one se ni kupusa »ne denja-ju«. Izbirljivije su i od krštena insana.

Ta me izbirljivost i prkošljivost gadno naljuti i tko zna što bih učinio, da lukavice nisu nekako nanjušile tu moju srditost, pa jedna po jedna prestade žderati, poče se verati po grančicama i omatati paučinom. To zapravo i nije bila paučina, nego neka bijela, bijela paučina, hoću reći svila.

Motaj i omataj, motaj i omataj. . . Ispočetka si ih mogao gledati, pa razabirati i na kraju samo nazrijevati između žica; a kad opet udariše motaj i omataj, motaj i omataj. . . nisi ništa vidio osim bijele čahure, velike kao golubinje jaje. Lijepo, bijelo jaje, malo, malo žućkasto, malo, malo sjajno. I visi. I sva vise. Pune grane visećih jaja, laganih.

Onda ta jaja gledaš, gledaš, gledaš, a kad ih se do sita nagledaš, pokupiš ih, pa s njima u kipuću vodu. Izvadiš ih i osušiš, pa ih treseš i treseš, a iznutra ti se šuškanjem javljaju mrtve gusjenice. I to onda može biti sasvim zgodna igračka, šuškalica kakvu imaju samo gospodska djeca.

Pet-šest čahura ne bacaš u uzavrelu vodu, već ih lijepo ostaviš na stoliću, za sjeme. I onda gledaš kako se na njima ovlaži jedan sitni kružić, ovlaži, požuti, pa posmeđi. Od kru-žića nastane rupa, a kroz tu rupu izmili tusta i gojazna sivobi-jela leptirica. Jedva se miče od puste debljine. Vrag je odnio, opet je nekako draga i čovjeka na drage misli nagoni. Mislim, bilo bi dobro da i ljudi tako sline, slinom se omataju, a onda lijepo izmile s krilima, od čahure svilu ispredu i u svilenu se odjeću odjenu. Da mi je to izmisliti! Ali gdje ćeš to!

Zasad je najvažnije da se do svilenih čarapa dođe. Te ja po čahurice. Istresoh ih iz torbe na postelju i obrecnuh se na mater:

224

— Deder, prihvati se posla! I ja ću ti pomoći. Te oboje čupaj, navlači, razvlači, deri i odiri, drpaj,

kidaj, vucaj, češljaj. . . sve to onako kao zamršenu i ustupa-nu vunu.

— Nevolja vas ne snašla — kaže ćorava baba Kata — ne radi se to tako naprdasto, nego se odmata.

— Jesi li i to, pametnice, u Splitu izučila — bocka je moja mater — da nisi i sama svilu s. . . (tosenesmjereći). . . sukala?

I mi lijepo nastavasmo svoj posao, a čahurice izrastoše u hrpetinu sredno i uredno raščupane vune.

I sve uz inat babi — mater se iz inata i razboli i ozdravi — dohvati kudjelju i vreteno, pa stade presti. A prela je deblje nego da prede vunu za vreće i sukance.

— Mogla bi malo i tanje — kažem ja. — Kad se svila nosi, nek se nosi — reče ona i obrazi joj

planuše — Što je deblja, dušmani će više od jada pucati. Svi su dušmani meni i mojoj djeci, pa sad nek’ gledaju tko koga u svilu obuva.

A i obula me je. Bile su to tako sjajne i tako debele čarape, da nitko na svijetu deblje nije obuo. A teške. . . Bože! Nije mi bilo potrebno opanke nazuvati. Vagnuo sam ih u dućanu slijepoga Jakova — bile su dlaku teže od pola kila.

Tko će sada sa mnom! I s mojom materom — to se zna.

225

SVETO PISMO DIDA KLEPUZINE

Did je Klepuzina pametniji od ijednoga popa. Što pop čita, on zna napamet. Da, jer ima Sveto pismo. Pop kaže da je to bezbožna knjiga. Kako može Sveto pismo biti bezbož-no? Ali pop kaže da to i nije pravo Sveto pismo, nego nekakvo nekoga Vuka Karadže. Tko zna što je taj Vuk bio pokojnome Šimunu o kojemu pjesma pjeva:

»Nema takve lule, nema takve bule u cara, ko što imu lulu, ko što ima bulu Šimun Karadža!«

Tko će znati što mu je bio! Ali bio mu je, jer uvijek je netko nekome nešto.

— Kako je bezbožno, ako u mome nalazim sve, što i ti u svome! — izdire se na popa did Klepuzina.

— Jest, samo bez ikakvih tumačenja — kaže pop. — A zar Bog treba tumača? — razljuti se did Klepuzina

i okrenu mu leđa.

226

Ja sam zapravo i uz popa i uz dida Klepuzinu. Pop ima pravo, jer je taj Karadža sigurno bio vražji sluga, zašto bi se inače zvao Vuk? Krsti vuka, vuk u goru! Nije to bila kršte-na duša. A opet sam uz dida Klepuzinu, jer se u tom Sve-tom pismu nađe ono što i u popovim knjigama, samo što to pop ne čita ili nama neće da pročita. A meni je baš to naj-draže. I mi smo ponekad kriomice čitali to Sveto pismo dida Klepuzine.

Tu je sve lijepo opisano kako je pokojni Lot očepio svo-je kćeri i Faraon Saru, kako je Juda lovio kurve po ras-kršćima i pitaj vraga. Našli smo mi još mnogo toga o čemu pop i ne sanja. Ništa nam ne zna protumačiti, a did je Kle-puzina sve znao i sve tumačio. Nije bio suzdržljiv kao pop. A možda pop i nije suzdržljiv nego neznalica. Kada smo učili »dotrinu«, bio je tu i nekakav »puteni grijeh protiv naravi.« Pitamo mi njega što bi to moglo biti, a on veli da je to nekakav sodomski grijeh i tome slično.

— A što je to sodomski grijeh i tome slično? — To je — veli — jedan ružan grijeh koji vapije osvetu

pred licem Gospodinovim. Sada znamo taman toliko, koliko smo i u početku znali.

A mi k didu Klepuzini: — Takva i takva stvar, to i to. . . A sada nam lijepo ras-

tumači. — Sodomski je grijeh onaj grijeh koji su ljudi počinili u

gradu Sodomi. Odmah ćete doznati. Dohvati Sveto pismo. Pijunu u prste i stade listati. Onda

se zaustavi i stade čitati kako je vrag odnio Sodomu i Gomoru. Kad je došao do ona dva anđela, dva prekrasna mladića kojima su Sodomljani htjeli nešto nažao učiniti, zatvori knjigu i pljune pod opanak.

227

— Eto, to je sodomski grijeh. — Što »to«? — To napastovanje mladića. — Ah, da: napastovanje anđela. — Ne anđela, nego mladića. Sodomljani nisu znali da su

ti mladići anđeli. — Ah, da, da! To su ih Sodomljanke napastovale. Kao

Putifarka Josipa Pravednoga, a on budala nije htio. Dakle, kada žena napastuje mladića, onda je to sodomski grijeh? Pa to i ne dolikuje ženi.

— Ne — veli did Klepuzina — nisu ih žene napastovale, nego mladići.

I još nam je govorio nekakve besmislice, nešto prtljao, frtljao, motao, da muško s muškim radi. . . sama nekakva izmotavanja i gluposti. Umjesto da pošteno kaže: »Ne znam!«

Tako nikada nećemo doznati što je to sodomski grijeh, jer ako ne zna pop ni did Klepuzina, onda nitko na svijetu to ne zna, i ostat će tajnom kao i tajna presvetog Trojstva i svete pričesti na sve vijeke vjekova, amen.

No to nas nije smetalo da i dalje čitamo Sveto pismo, živimo po njemu i igramo se po njemu. Netko bi bio Abra-ham, drugi Lot, treći Josip Pravedni, a ženske su opet bile Sare, Putifarke, Judite, Suzane čiste i bludnice nečiste. Naj-ljepše je bilo sa Suzanom, a bogme i s bludnicama. Ti si, recimo Juda. Naslažeš oko sebe kamenje umjesto ovaca i hodaš polagano podštapajući se. Na raskršću stoji bludnica, ti se zaustaviš pred njom i veliš:

— Hvaljen Isus! — Vazda, gazda!

228

Ti popostaneš, nasloniš se o štap, pa je mjeriš od glave do pete, kao što je i Juda nevjestu mjerio. Onda je kršćanski upitaš:

— Bi li ti sa mnom legla? A ona ti lijepo i kršćanski odgovori: — Što ćeš mi dati ako legnem s tobom? — Pa, recimo, šilježe. — Malo je. Daj dva ovna. — Mnogo je. Jednoga? — Dobro je. Tako se čovjek malo narazgovara, napogađa i nazabavi.

Malo je proganjaš, izdrpaš i izgrizeš, dadeš joj kamen i gotova stvar.

Ima puno brdo takvih igara. Did Klepuzina zna sve osim što je to sodomski grijeh, i

vjeruje u sve osim u to da je zemlja okrugla i da se vrti. — Nije zemlja — veli — jabuka da bi bila okrugla i

nije — veli — kurva da bi se vrtjela, i treće — veli — Amerikanci nisu muhe da bi se nogama mogli držati o donju stranu zemlje.

Mi mu kažemo da je tu nekakva sila, a on nama da osim paklene i žandarske nema nikakve sile na svijetu.

— Meni se čini — nastavlja on — da se nekome u moz-gu zavrtjelo, pa mu se onda sve vrti. Jer kad bi se zemlja vrtjela, kako vas uči onaj bezbožni učitelj, onda bi trebalo samo malo poskočiti, a zemlja protutnji ispod tebe, i ti već na Lovreću. A Sveto pismo izričito kaže: »I Jozua zapovjedi suncu da stane, i ono stade!«

— Onda je sunce kurva — rekosmo mi, a did se Klepu-zina smrknu:

229

— To je gore, nego da ste opsovali Boga. Sunce je iznad svih duša i iznad svih srdaca. I sunce se ne vrti, nego smireno putuje sijući po zemlji ljubice. — Kad bi se preozbiljio, uvijek bi tako smiješno govorio.

Ni ja ne vjerujem da je zemlja okrugla, jer i prostim okom vidim da je ravna ploča izuzev planina. No opet držim učiteljevu stranu da me smatraju učenjakom kao što i jesam. A učenjak i nije teško biti: govoriti suprotno onome što drugi vjeruju i što sam vjeruješ. I onda za svaki slučaj izmisli nekakvu riječ kao što je i Relo izmislio: »petulaci-ja«. Moja petulacija, tvoja petulacija, Radićeva petulacija i »ne tjeraj ti petulaciju tvojih ovaca u petulaciju mog kupusa i krumpira!« I odmah ćeš postati glavar.

A da did Klepuzina govori drukčije nego što zna i vjeru-je, bio bi u najmanju ruku biskup, ukoliko za biskupe pri-maju ljude klepastih ušiju.

Međutim, svakako je najstrašnije biti između pobožnih i bezbožnih ljudi: između Svetoga pisma i učitelja. No mi uvijek nađemo zlatnu sredinu: vjeruj po svome, a govori po učiteljevu. To se zna.

230

ŽIVA VODA — PRAVA ZGODA

Otkada se mali Iko Antukin vratio iz Splita, češće sam ostajao kod dida Buje, jer je Iko Antukin Bujin sinovac. Nas se dvojica sprijateljismo kao da smo srasli. Kuda ja, tuda i on. Ako bih ja tukao njega, i on bi mene.

Čitave dane lutamo po brdima, po Orljači i Sidaču. U Orljači postoji jama bezdanka. Kad u nju baciš kamen, naj-prije udari o sedam rogova, onda o sedam žlica, pa o sedam vilica i sedam noževa, dok na koncu ne udari o sedam vaza i izgubi se zauvijek. Ali mi smo bili premaleni da podnese-mo sav taj strah. Jer osim toga u jami stanuje sam vrag u liku zmaja, pa ako ga probudimo, pogibosmo. Radije smo je izbjegavali i držali se sredine brda. A tu je najljepše: pusto kamenje i Čevo.

Čevo je izvor žive vode koju skupljaju u čatrnje i poslije piju. To je jedino dobro u Grabovcu, ta voda. A i nije to mala stvar, jer nadugo i naširoko nema žive vode. Otac kaže da je u Srijemu ima gdjegod hoćeš i kolikogod hoćeš. Kopaš, kopaš. . . najedanput voda. Po tome bi tamo u Srije-mu zemlja plivala na vodi, a svatko zna da zemlja tone. Mi smo napravili stotinu pokusa.

231

Rijeka, to je druga stvar. Ona se provlači. To se zna. Samo treba znati kuda se provlači.

Iko mi je Antukin pripovijedao kako je u Splitu slušao o nekakvim ljudima koji su postali slavni što su pronašli rije-ke za koje nitko nije znao. I to su znanje prodali za mnogo novaca.

— Kako su ih samo pronašli? — čudim se. — Hodali su, hodali, pa pronašli. — Kao da prije njih nije nitko hodao? — Jest hodao, ali nije znao da je rijeka ono što ispred

njega teče. — To svakako onda nije bio osobito pametan čovjek.

Nego da i mi hodamo, hodamo i pronađemo? — upitam ja. — Ne treba tu hodati — veli on — bar nama ne treba

hodati. Jesi li opazio kako je glina kod Bacestina bunara dan i noć mokra?

— Pa? — Pa! Dragi moj, Pa! Rijeka je u brdu. Samo što spava.

Treba je probuditi i otvoriti joj vrata. I počesmo otvarati vrata. Danima smo kopali i bušili,

glina je postajala sve vlažnija i vlažnija, dok na kraju ne probi tanki mlaz čiste čistacate vode.

— Novac! Bogatstvo! Slava! — Kako ćemo nazvati rijeku? — Cvitković-Raos. To se zna. — Dobro je — velim ja — a sada, tko će nam dati

novac? — To ćemo još vidjeti. Najprije moramo iskopati korito. Stadosmo kopati. Iskopasmo dvadesetak metara, pa se

umorismo.

232

— Dokle ćemo kopati? — pitam. — Što to treba pitati? Do Cetine. — Do Cetine? Petnaest kilometara? — Pa što? Ima na svijetu rijeka i od sto kilometara —

kaže on samo što im nisu kopali korita. — Kako im nisu kopali korita? Misliš li ti da je korito

balega, pa da samo od sebe dolazi? — Ja sam uvijek slavo-dobitan.

On se osmijehnu svisoka: — A ti misliš da su ih ljudi iskopali? Ti i ne znaš kako

širokih korita ima. — Neka ima — rekoh — I pravo je. A to, da ih nisu lju-

di iskopali, to se ti varaš, dragi moj. Zbunio sam ga. Zavrti glavom i reče: — Misliš li da ih je Bog iskopao? — Ne mislim. On je ipak preveliki gospodin, da uzme u

ruke mašklin i motiku. A onda uzdahnem: — Što nam preostaje? Pljunuti u šake i kopati. Nećemo

valjda pustiti vodu da teče kud joj se svidi? — Baš te briga — reče on — Neka teče! Neće poplaviti

tvoj dolac, nego moj! A kad poplavi, domisli se što će rasti umjesto kupusa.

— Ribe — domislih se iz prve. E, to je bila domisao. Ali nažalost nit je poplavila dolac,

nit su ribe rasle, nit smo mi trebali kopati. Presahla je prije nego je napunila i ono korito od dvadesetak metara. To nas nemilo zabrinu.

— Hoće li nam dati novac? — Valjda hoće — veli on.

233

— Što misliš, koliko? — Eh, mala rijeka, malo novaca. — Da nam dadu svakom bar po »banku«. — Pa i po pet dinara. I to je novac. — Dašto nego novac — velim — »Dinar novac naš je

vrijedni. Bez dinara svi smo bijedni«. To se zna. I više ne progovorismo ni riječi, dok se on ne počeša za

uhom i ne domisli se pametnijem: — Nego znaš što? Bolje bi bilo tražiti rude. — A što je to? — To ti je nešto što ima na zemlji i u zemlji, i od čega

se prave kašike, noževi i svašta. — A kako se to traži? — Hoda se. Sve se traži hodajući. Hoda se, hoda. . . dok

ne naiđeš na nešto što nije ni drvo, ni kamen, ni zemlja. Ako naideš na tuđem, brže bolje kupiš, pa prodaš ljudima iz grada.

— A tko će nam pribaviti ljude iz grada? — Budalo Božja, a zašto ja imam sestru u Splitu! Tražili smo i našli mnoge stvari koje nisu ni drvo ni

kamen ni zemlja i odnijeli ih učitelju da ih ispita. On se samo nasmijao i rekao da je to još gore i od drva i od kamena i od zemlje.

— Treba ga se čuvati — velim — kani naše rude prodati pod svoje. Nećemo mu više nositi.

— A tko će nam onda reći što je ruda, a što nije? — pita zabrinuto i žalosno.

— Pusti ti! Platit ćemo dvije mise, pa će nas Bog i same u snu prosvijetliti.

234

BOLEST I NIJE TAKO RĐAVA STVAR

Mnogo se toga dogodilo u nekoliko posljednjih dana ove rumene jeseni. Došao je, na primjer, k nama novi pop, a u Grabovac nove učiteljice: Mara i Stefanija. Mara je ljepša od Blažene Gospe, a Stefaniju svakog jutra vozi poštar Božo na motociklu od crkve do škole u Roščićima. Sve nam se čini da je ne vozi za ljubav božju. Što se mene tiče, neka je vozi, a opet: ako je on muško i mi smo muško, Božića mu! Ali već ćemo se sresti!

Sve bih pregorio, da mi je Mara učiteljica. Samo bih je gledao i gledao, čitave dane gledao, i kada bih zaspao, nas-tavio bih je u snu gledati.

O kada bi se udala za mene! Mome se ocu nisu svidjele, jer je čuo kako su pjevale

sokolske pjesme. A meni bi, veli, bilo bolje objesiti mlinski kamen oko vrata, nego se dati od njih zavesti, pogotovu danas, kad je ljudožder od kralja ubio Stipicu i zabranio sveto hrvatsko ime. Ja branim učiteljice, da one možda i nisu krive, da možda i ne znaju što pjevaju — eto, ludo žensko! — a što se mene tiče, neka bude bez brige, jer od sve djece samo je jedan uz kralja, a i taj je pjegav i mi ga zovemo pjegavcem. A to što mi s učiteljem radimo sokolske

235

vježbe, to nije ništa, jer eto čučnemo, baš kao da ćemo se. . . i svi mislimo na kralja, pa je to čisto zgodno. . .

Onda dođe bolest kad nikoga nije bilo kod kuće osim babe na tavanu. Ja se popnem na krov kuće i počnem s odrine čupkati grožđe. Najednom mi popuze noga. Srećom se prihvatih potpornja. No svejedno sam se prestrašio.

U tom strahu zaleti mi se zrno u grkljan. Kašljem koli-kogod mogu, ali ništa ne pomaže. Osjećam kako to zrno polagano silazi. Još malo, pa još malo i sići će ravno u srce, i ja ću umrijeti.

— Gospe moja. . . Gospe moja, kad se mater vrati naći će me mrtva. . .

— Umirem, umirem.. . — smogao sam toliko snage da viknem i dozovem babu Katu.

Uplakao se ja, uplakala se ona i sve me tuče po leđima, ne bi li prokleto zrno izletjelo. Ali ne izleti.

— Baba moja, baba moja, odnesi me u postelju da bar u postelji umrem.

— Dobro bi bilo — veli baba noseći me — da se ispov-jediš i pričestiš, da primiš posljednju pomast i da ti Bogu dušu preporučimo. Idem ja po popa.

— Ne ostavljaj me sada kad umirem. Ispovjedite me i pričestite kad umrem.

A ona reče da se to poslije smrti ne može i da sam ja naj-veći grešnik kad i na času smrti odbijam popa. I neka se bar skrušeno pokajem za sve svoje prošle, sadašnje i buduće grijehe.

Kada sam joj rekao da se kajem za svoje, za njezine i za grijehe cijeloga svijeta, primirila se.

Prolazi čitava vječnost, a ja još uvijek živim. Nema ništa strašnije od života koji umire.

236

Kasno u noć dođe majka sva uplakana i povika s praga: — Umro je! Umro sam. O, Bože, a ja to i ne znam. Ali ona nije govorila o meni, nego o Ivanu Zelinu, o

dječaku kojemu je večeras išla u posjet. Dugo sam joj morao tumačiti kako i ja umirem, a njoj je

još duže trebalo da se ponovo rasplače. Međutim, te noći nisam umro. No stoga sam zapao u

vrućicu. Sutradan dovedoše liječnika. On me svuče do sra-mote i stade me maziti uhom po čitavom tijelu — ne znam kakav mu je to užitak — i reče da imam nekakav bronhitis. Kažem ti, to je nešto kao i Relina »petulacija«, samo se ovdje zove »bronhitis« i izgleda učenije, jer se teže izgova-ra. Treba samo izmisliti riječ, i odmah si učen čovjek.

— Hoće li umrijeti sunce moje, mjesec moj? — pita mater i sve krši prste i useknjuje se u pregaču.

— Kakvo umiranje! — Ali zrno mi ide prema srcu — vičem ja. Ne možeš mu dokazati. Veli da sam ga prvim kašljem

izbacio, i ono je otišlo u jednjak, a ja sam ga u jednjaku osjećao sve dok nije sišlo u želudac. On će mene učiti gdje je srce, a gdje trbuh i što sam ja osjećao! Neka ide do đavo-la sa svojom »petulacijom«!

— Nekoliko tjedana ležati i barem tri mjeseca ne ići u školu. Neka natašte uzima meda, masla i slanine.

— Što je to »natašte«? — upita moja mater. — Našćesrce — reče on i ode. Mater nabavi sve što je rekao i sve skupa smiješa i

zamuti u loncu kako dolikuje. Svaki je lijek gorak. To svatko zna. Ali nema gorčeg od

ovoga. To opet ja znam. Oči mi se rasuše dok gutam one

237

komade slanine, krupnije od oraha, omotane medom i mas-lacem: po deset puta prošetaju od jednjaka do zubi dok se na koncu ne izgube. Koliko sam puta povratio te komade slanine koje ne možeš gristi, jer su pregolemi i preslatki. Napokon sam se dosjetio. Izvadio bih iz žlice slaninu i bacio je niz kamenje, a zatim progutao med i maslac. E, od toga opet nije bilo slađega lijeka. Jeo bih s uživanjem i slaninu s kruhom, ali onda ne bi koristila.

Čuo sam da se učitelj zbog mene zabrinuo i češće priu-pitao je li mi bolje. I učiteljice me pozdravljaju. A nema ništa ljepše nego znati, da netko misli na tebe, da te voli i pozdravlja.

Ne, nije ni tako gadno biti bolestan. Svi te tetoše i daju ti jesti štogod zaželiš, a ti neprestano želiš kruha i manistre, a katkada po jedno jaje — ako ga ima. Želio bih ja i mesa kad bi ga bilo. Gdjegod ga i bude.

Naime, svakih deset-petnaest dana slijepi Jakov babe Trogrluše s još nekoliko momaka donese kokoš koju su negdje u selu ukrali. Moja bi je mater ispekla pod crijepom, a oni bi jeli. A što se drugo i radi s pečenom kokoši! I moja je mater jela s njima, ali — kao dobra krščanka — zahtije-vala je od njih da sav grijeh preuzmu na svoju dušu. Slijepi bi Jakov šutio dok ne bi nestao i posljednji komadić, a onda bi pažljivo obrisao usne i rekao:

— Ukradena?!. . . Hm.. . i pojedena! A što se grijeha tiče: koliko je tko jeo neka ga toliko i uzme. Uostalom, zašto plaćamo popa!

Nato su se svi dugo, dugo smijali, i moja mater — u šaku. Kad se radi o kokoši, lako se zaboravlja grijeh.

Tako je to trajalo mjesecima, a ljudi su raspinjali gvožđa za lisicu i čudom se čudili poslovičnoj lijinoj lukavosti.

Počeo sam pomalo prizdravljati.

238

Uto dođe iz Srijema neki Matković, Ivan Pržin. Tamo je svršio prvi razred. Sada će i on u Grabovac u drugi a ja u treći, premda sam mnogo mlađi od njega. Dobar je to čov-jek. Kad je čuo da sam bolestan, odmah je dotrčao k meni. Veli da se više neću mučiti dugim pješačenjem. On je vidio kako se srijemska djeca voze na nekakvim čudesima, koja nazivaju romobilima, pa će jednog i za mene napraviti. I zaista je napravio to čudo nad čudesima koje odmah proz-vasmo »tociljajka«.

— Kaži i nama, kaži, da i mi imamo! — skočiše sva grabovačka djeca.

Ja ih gledam podsmješljivo i svisoka: — Treba najprije pola godine biti bolestan, i onda to

bolest donese sama od sebe. — Bolest?! — Da, da, bolest, a ne mačji kašalj! Treba najprije da ti

zrno đođe u srce. Što vi mislite, da bih se ja samo tako raz-bolio kad bolest ne bi ništa donijela? Slabo je to.

Sutradan sam došao pješice. Puklo hrastovo kolo na »tociljajki«. Napravismo novo. No i ovo puče. Onda Ivan Pržin reče da treba željezni kotač.

— Željezni kotač? Otkud! Ne rastu u nas željezni hras-tovi, moj golube!

239

TETKA ANKA

Uza sve to što nisam stanovao u dida Buje, ipak sam noćivao kadgod mi se prohtjelo. Otkako je otišao ujac Marinko-Ban, djedova kuća nije više onako ni puna ni vese-la, nije bar za mene. Ujac se Ikica vratio iz galanterije po Njemačkoj. Čudan mi je nekako. Zabije ruke u džepove od hlača, isplazi jezik i stane ga valjati medu zubima. Tako ga mecka i žvače neprestano šećući oko kuće. Uvijek nešto mrmlja što nitko ne razumije, a valjda ni on sam. Dundića žene kažu da je lud, a moja mater opet da nije, nego da su to živci. Živci neživci, ja ga se svejedno bojim. Najedanput ode, vele, nekamo na liječenje. Vrati se nakon nekoliko mjeseci zdrav zdravcat. Radio je i razgovarao s ljudima kao i ostali svijet, ali svejednako je s vremena na vrijeme gris-kao isplažen jezik. Sa mnom se nije nikada osobito sprijate-ljio, a bogme ni ja s njim, valjda zato što on ne voli ni šalu ni smijurinu kao did Buja.

Volio sam sve u djedovoj kući, a opet nisam nikoga volio osim dida Buje. A tko ga ne bi volio?! On me miluje i ja njega; on me ljubi i ja njega; on mi psuje mater i ja nje-mu; on za mnom kamenicama i ja za njim! I kad se jedan

240

na drugoga najviše ljutimo, onda se najviše ispod brka smješkamo i volimo se više nego ikada.

Tetku sam Anku zavolio nakon što mi se smilila, a smi-lila mi se jedne večeri kad sam je zviznuo ožegom po glavi. Meni je slijepi Jakov babe Trogrluše kupio kolač. Anka mi ga odmah istrgnu iz ruku.

— Vraćaj — zarežim kršćanski — ili ću ti rasjeći. Ona ništa. Tek namigiva okolo i sve se pravi kao da će

zagristi u kolač. — Vraćaj — zarežim kršćanski — ili ću ti rasjeći lubanju. Nije vratila, i ja sam joj rasjekao lubanju. Čovjek mora

održati riječ, jer riječ nije mačji kašalj. To se zna. Od tada smo postali prijatelji kao nitko na svijetu. Išao

sam kud god je ona išla: u drva, u mlin, u pojatu, u travu i u vinograde, spavao s njom na gumnu kad je bila vršidba i moralo se čuvati neizvijano žito. A nema ništa ljepše nego spavati u slami pod zvijezdama. I Iko Antukin leži s nama i veli da to nije ništa. Njegova sestra u Splitu spava u sobi punoj zvijezda, a te su mnogo veće i ljepše od svih naših na našem nebu. A ima i zlatnih, srebrnih, modrih i žutih — kakve ti srce želi. I na kraju možeš ih doseći rakom, ako se popneš na stolicu. Bože moj, da je meni spavati u toj sobi!

Drugi put mi se tetka Anka još više smilila. Pošli smo u gaj po drva. Uto naiđe s kolima slijepi Jakov, onaj što krade kokoši. Vraćao se sa Ševom sa Zadvarja kamo je išao po naftu za mlin. Veli da će nas povesti do Umca. Kad mi na Umac, umjesto da zaustavi, natjera bijesna konja u najljuću trku i dovikne tetki Anki da je umiče. Ona se na smrt pre-plaši. Sada će je odvesti kući, zaključati u sobu, raditi od nje što mu srce želi, a nakon toga, hoćeš-nećeš, moraš se za nj udati.

241

Tetka ga stade moliti i zaklinjati da je pusti, jer ga ona ne voli i da bi se prije objesila nego za nj udala. On mudro šuti, a bič mu ludo fijuče, dok Ševo iskrivljuje usta baš kao da ovaj čas gleda ono što bi se tek kasnije imalo dogoditi. Na to tetka stade plakati i dozivati u pomoć. Kad je vidjela da pomoć ni otkuda ne dolazi, popne se na bok kola i iskoči. Ja nisam iskakao sve dok Jakov nije zaustavio kola. Mene ne umiče! Tetka se jedva podiže sa zemlje. Koljeno joj zjapi rasječeno kao moja usta. Ispravi se i uzdigne kosir prema Jakovu koji je dolazio k nama: »Ako mi se primakneš, ko psu ću ti glavu odsjeći!« A Jakov, kao razborit i slijep čovjek, nije se primakao, nego lijepo odšao svojim putem. Poslije je pripovijedao kako se htio samo malo našaliti i ustrašiti. Da mu je šala uspjela, onda se, bogme, ne bi šalio!

Sve mi se čini, da sam ja tu učinio nešto veliko za tetku Anku, samo se ne mogu domisliu što. Međutim osjećao sam jasno: da mene nije bilo, dogodila bi se nesreća. Možda baš taj osjećaj, da bismo nešto učinili, ostavlja u nama dojam kao da smo zaista nešto učinili.

Od tada sam je dvostruko zavolio. I ona mene. Tko zna dokle bi trajala naša ljubav, da se Nosić nije

vratio iz Amerike. Bit će mu skoro četrdeset godina. Star čovjek. Krupan i prosijed. Ali: zlatno prstenje, zlatni sat, zlatni lanac, zlatni zubi, riječ ujedno: zlatan čovjek. Kada takav dođe kući, zna se po što je došao. Po djevojku, i to po najljepšu. Jer da je htio osrednju, pisao bi kući; oni bi mu otpisali i poslali sliku, a nakon toga i djevojku. Ali Nosić je imao mnogo novaca, a kad imaš mnogo novaca, onda sam dođeš i izabereš. Ne boj se, ni jedna te neće odbiti. Pa ni najljepša, dvadesetogodišnja tetka Anka. To je treća tetka koja se udala u Ameriku ne računajući ujca Marinka-Bana, koji, uostalom, i nije tetka.

242

Djevojke, zavidnice, svetački iskrivljuju lica i sve joj nekom tužnom tugom govore:

— Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago!

— Što mogu kad mi je drag — brani se tetka, a i meni se čini da joj je drag. — Znam ja što je. Htjele biste nas pošto poto omraziti, da koja od vas uskoči.

Koliko je lijepa, toliko je i umna tetka Anka. Zna ih ona napamet.

Dođoše i svatovi. Pustih pečenica i pršuta, piletine i janjetine, vina i rakije koliko ti duša želi. Svatovi se razme-ću novcem, a najviše mladoženja, pa bacaju po cesti i dvo-rištu pune šake sitniša pomiješana s bombonima. Toga se dana po Bujinu oboru prosulo više dinara, nego u godinu dana po svim oborima. A djeca, kao psi tragači: nijedan im se novčić ne može sakriti. Ja nisam skupljao. Ta, ja sam bio u svatovima. Ja i mali Iko Antukin sjedimo zajedno, zagr-ljeni kao dva prava svata i sve jedan drugome gledamo u oči i sve jedan drugome nazdravljamo. Pjevamo, pjevamo, a vino grije bolje od matere. Sve se polagano zamagljuje, a uši se zaglušuju. Njišemo se, i bukare se njišu, i pjesma se njiše. Sve se njiše, sve se vrti, sve se njiše. . .

Bio je to velik dan, bio je to najraspjevaniji dan moga djetinjstva. Biti odrastao, biti jednako poštovan kao svi ti stari i brkati, biti još više poštovan, jer im pjevaš, jer ih nasmijavaš, a oni te slušaju pobožno kao popa. . . biti pijan. . .

Onda je tetka Anka otišla, otišla je u Ameriku, otišla zauvijek. Čitavu je noć kiša padala, teška i gusta, a ja sam plakao u tetkinu naručju, plakao duboko u noć, i nitko nije mogao odrediti što je dublje: tamna kiša, noć ili moja žalost. Ujutro sam se probudio na tetkinoj ruci.

243

Otišla je. A meni je ostao jedan prijatelj manje, jedna tuga i jedna pustoš više u djedovoj kući. Meni i djedu, kojemu je i opet brk plakao. Jer i ja i djed, i ja i djed bili smo zaljubljeni u tetku Anku.

No nebo i gora osušiše moje suze, i vrisnu čežnja: — Volim te, Goro, silno te volim. I učini mi se da čujem šapat mekan, mekan kao san. — I ja tebe, dječače.

244

UČITELJ JE VJERA I NEVJERA

Uči nas svemu i svačemu. Puste pjesme, pusta štiva, puste zemlje i države za koje nitko nikada nije čuo, a kojih vjerojatno i nema. Nekidan nas je okupio oko bačve, preba-cio metar preko dna i veli:

— Odmah ću vam kazati koliko je dno okruglo. — Ma nemoj! — smijemo se, a međusobno se gurkamo

laktima i šapćemo — Hoće ovo. On dohvati olovku. Kvrc, mrc! Gotovo. Kaza nam, a mi

dohvatismo uže, pa mjeri. I pogodio je vražji sin, ako nije prije izmjerio.

— Da li biste i vi htjeli to naučiti? Tko to čudo ne bi htio naučiti! Onda nam sve to lijepo

rastumači i reče da je to izmislio nekakav Ludov. Jasna stvar. I gdje bi se pametan čovjek tome dosjetio.

Zatim nam je govorio o imenima i kako svako nešto znači. Tako je Grabovac od graba, Medov Dolac od meda i doca (nego što!), Bakrić od bakra, a Čagalj od nekakva vuka. Mi smo o tome razmišljali i propitkivali se kod selja-na. Zbilja, svako ime nešto znači. Čaljkušić dolazi od čaj kušati. A što je čaj, to zna moj otac. Dundić od dundo. A

245

Dundo je, kaže baba, stric: Dundić, hoćemo reći stričević. A zašto lijepo ne bi mogao biti Strinić, kao da je strina nešto manje od strica, a svatko zna: strina stricu okrenula. . . tose-nesmijereći. Od čega dolazi Šćurla, to zna naš pop, od čega Biokovo, to zna dragi Bog, a od čega Raos, to ni vrag ne zna. U tome se svi slažu. I ja također.

Učitelj svašta izmisli. To ne bi bilo toliko zlo kad bi se sjećao svega što je izmislio i toga se držao. Ali. . .

Pet nas je dana kljukao s nekakvim: »K, g, h, ispred i pretvara se u c, z, s, a ispred e u č, ž, š«.

— Ne kaže se — veli — rogi, nego rozi, ne brki, nego brci, ne brke, nego brče!

Jednoga lijepoga dana zada nam zadaću o domaćim životinjama. Napišem ja sve kako treba: Grabovac, toga i toga, i tako. Naslov:

»DOMAĆE ŽIVOTINJE Ne valja reći životinje ni givotinje, jer ispred i nije ni g

ni ž, nego z«. Tako ja njemu odmah na početku, neka zna s kim ima

posla: ako on cilja, ciljam i ja, ako on pogađa, pogađam i ja! A zatim nastavim:

»Svaka kuća ima domaće zivotinje. One zive u toru, u štali ili u kuzini. Osim kokosi sve domaće zivotinje imaju četiri nože, a kokosi dvije nože. One su lagane, a krave su tešče, skoro i dvjesta cila. One imaju nože i papče, ali nemaju ruče, pa se pomažu repom. Psi laju, kože mečeću, bici riku, a krave muku. Moja Milava lige (prekrižim) liže meni i baci ruče. Domaće zivotinje dok su zive rade svoj posao, a kad iš zakoljemo, onda mi radimo svoj posao. Tko posluje, ne osluje. To se zna.

Č. P. R.«

246

Upravo kad sam htio zatvoriti, padne mi kap tinte i raz-lije se preko čitava lista. To me je upropastilo. Prokleta mrlja tinte! Učitelj se razbjesnio i sve iskrižao crvenilom. Sve on križa, i mrlju i sve drugo, umjesto da samo nju pre-križi. Konac je zadaće izgledao ovako:

Č.2 P.3 R.1 Ja njemu kažem: — Ovaj, gospodine učitelju, ovaj. . . radnja. . . ovaj. . .

gospodine učitelju. . . A on meni: — Magarac! — Gospodin učitelj. — Magarac! A djeca sve pucaju od smijeha kako učitelj sam sebe

magarcem naziva, jer kad ja kažem: gospodin učitelj, on kaže: magarac.

— Ovaj, nije to, da je. . . da ste vi. . . ovaj. . . On zarudi. Bože, zarudi kao kukuruzni kruh: — Oči ću ti iskopati! — Nije to — velim ja, bojeći se da mi misli ne čita —

da ste vi. . . ovaj. . . kukuruzni kruh.. . Ali ne sluša ono što mu ja govorim, već tjeraj svoju pa

svoju: — Oči ću ti iskopati, magarče! Kakve su te nože i ruče

spopale? Što ti je »zive« i »tešče«? Je li, magarče?. . . — Ovaj. . . kako da kažem. . . nije to ovaj kako da

kažem. . . — Ništa ti nećeš kazati! »Nože« i »rače«. . . Tko tako

govori?!

247

— Ovaj. . . ne govori nitko. Ali vi ste rekli. Ono ispred i i e. . . ono k, g, h.

— Istegnut ću ja tebi i nože i rače i uši magareće, pa ćeš bolje slušati i čuti.

Gledam ga i sve se tresem. Kako bih se izvukao, Bože? Sve se on vrti oko mojih ušiju, a ja se tako strašno bojim za svoje uši. A kad me još jednom nazva magarcem, kao da me nebesa prosvijetlile, ukočim se i prilijepim ruke uz bedra:

Tužio se magarac: »Loše li sam sreće! Ljudima su smiješne samo uši magareće. . .«

Umjesto da se raznježi, on se još više razbjesni i povuče moje uši »cjelovito« i »bogoljubno«.

Eto, to ti je učitelj! Kad uradiš onako kako te uči, onda najgore prođeš. Ako je dragi Bog stvoren na sliku i priliku učiteljevu, onda ja mnogo ne vjerujem ni u njegovu praved-nost ni u njegovo ime, jer otkud bih ja znao koji je dan on Bog, a koji Bož!

248

MORE, MORE...

»Veliko je more (raširi ruke!), Ne vidiš mu kraja (skupi ih, pa opet raširi), Tamo u daljini (naglo ih ispruži napri-jed!) sa nebom se spaja« (i skupi!) Da, da, veliko je more, ali još je veće do njega.

Pa ipak jednoga dana majka mi kupi novu kapu i reče: — Idemo u Povlja k barba Giovanniju! To je krsni kum

tvoga oca. Otkako ti se otac krstio, a bit će tome trideset i tri godine, nit smo ga vidjeli nit se s njim dopisivali, pa red je da mu pišemo ili da ga posjetimo.

— A hoće li nas prepoznati? — Kako te ne bi prepoznao kad si pljunuti otac! — Ma i otac je bio u pelenama kada ga je posljednji put

vidio! — Što petljaš? Nije barba Giovanni Mijo Šćurlin da bi

odmah zaboravio kako izgledaju ljudi! Ne bi se to moglo reći odmah, ali nek joj bude! — Ako nas ipak ne prepozna? — priupitah. — Onda ćemo reći tko smo i što smo. — E, vidiš, to je već pametnije!

249

Podranili mi i propješačili pod zvijezdama petnaestak kilometara do Zadvarja, a zatim sjeli u Brkin teretnjak.

Vozimo se, vozimo u široku luku uz planinu. Najednom teretnjak zavi i probi se kroz procjep, a pod nama puče pusta provalija. Pomislih: gotovi smo!

— Eto, to su Dupci — veli mater — a ono dolje Vrulja, gdje u samom moru kuklja voda. Tu dolaze oblaci da se napiju, a onda nama donose kišu. Jesi li vidio da nikada nema kiše, ako nad Vruljom nije oblačno? Tamo preko je Brač i Povlja i barba Giovanni.

— Velika voda — velim ja, i sve mi srce poskakuje od radosti — velika, ali nekako plitka.

— Kako plitka, sinko moj! Dublja je od Biokova. — Kako može biti dublja, kad se lijepo vidi dno? — Gdje joj dno vidiš? — Svugdje! Pogledaj one oštre brazde od sama samo-

hrana mrkog kamenja. — Da mi više nisi probijelio! — zacrveni se mater. —

Samo me sramotiš pred tuđim čovjekom. Zar ne vidiš, da su to valovi?

— Valovi! — prasnem u smijeh, ali neću se s njom upu-štati, nego mislim svoje.

Kako to mogu biti valovi? Kao da je val mačji kašalj, pa može ići kudgod ga pošalješ. Lijep bi mi to val bio! A ne zna, nesretnica, da se valovi šire samo u krugovima. Slabo nam je to učitelj pokazao. Lijepo smo bacali piljke u bunar, a oko njih se stvori krug, pa novi krug, sve veći i veći, sve ljepši i ljepši. . . A njoj su najedanput valovi nekakve nezgrapne brazde bez ikakva reda, jedna ovdje, jedna ondje; jedna se propinje na prste, druga pada na stražnjicu. . . pi. . . Onda ja na to moram šutjeti, ja koji sve

250

znanje o valovima imam u malom prstu! Bože, što će mis-liti Brko kako glupu mater imam.

Nije se pametnijom pokazala ni kad smo sišli u Baška-vodu. Radilo se o crkvi i velikom satu na njoj.

— Tuče li on i po noći? — upitam. — Tuče. — Koliko ga za to plaćaju? — Koga? Sat? — Kakav sat! Zvonara, koji otkucava sate? — Zvonara?!. . . Budalo, sam izbija, kao i budilica babe

Trogrluše! — E, budilica. . . Jedno je zvonckati na onaj praporac, a

drugo je udarati čekićem o zvono! Ne možeš ti s njom dvije ljudske izmijeniti. Bili smo na ručku kod neke njene prijateljice, s kojom

se slizala još za rata dok su obje krijumčarile šećer, brašno, duhan i štotigaznam. Bio je to crni ručak. Riža s nekakvom ribom što pušta tintu. Crni ručak, ali sladak, slađi nego ijedan što sam ga u životu pojeo.

Poslije podne sjeti se mater, da je tu negdje pod plani-nom, u Bastu, i moj krsni kum.

Zadržat će nas nekoliko dana, a mi se nećemo otimati. Moj otac uvijek govori: »Kad ti netko nudi, uvijek uzmi. Ako mu je drago bit će mu još draže; a ako mu je mrsko, bit će mu još mrže!« A tako i jest.

U Bastu osim dječurlije, smokava, neke čudne biljke s lis-tovima debljim od mene i mirisa i nema ništa. A ipak je sve bilo čudno, omamno i drago. Možda zato što je novo i tuđe. Otvoriš oči i nađeš se u tuđem čistom krevetu; na prozoru

251

bosiljak i barbaroža, a za njima more, more i more. . . bes-krajno sanjivo, beskrajno mirisavo i beskrajno tužno. . .

Kako volim to more, plakao bih koliko ga volim.. . A najviše ga volim zato što sam ga od sve djece iz Medova Doca prvi vidio.

Čitavu mi je noć u san dolazilo. A ujutro na brod, pa preko njega.

Kad je čovjek na brodu, onda nikada ne zna gdje je istok, a gdje zapad. Čas ti je sunce ovdje, čas ondje; ti se vrtiš oko njega, ono oko tebe, kao da se igrate skrivača. Od danas učitelj može sto godina govoriti da sunce stoji, neću mu više ni jedan časak uzvjerovati.

Brod u Povija, mi u Povija. Zanimljivo. Odmah pitamo za barba Giovannija.

— Kojega? — odvraćaju ljudi — Ima ih mnogo. Kako mu je prezime?

E, kad bi moja mater znala prezime, ne bi ni pitala. — Znate, onaj što je moga muža držao na krstu. U sve jadne i tužne, napokon ga pronađosmo. Kuća mu

je bila odmah do samoga pristaništa. I nije to bila kuća, nego prava pravcata palača. Uđemo mi, sve onaku bojažlji-vo i malo sagnute glave, kao kad se u crkvu ulazi. Iz kuhi-nje izletješe pusti mirisi i navališe na nas. Kao bijesni psi. U našim kuhinjama nema nikakvih mirisa, jedino ako je štala u kuhinji.

Naši su djedovi silazili na Brač i obrađivali vinograde barba Giovannija i druge gospode, pa i nekog Ostojića, kojemu su morali pjesme kazivati, a on ih je bilježio na komad papira. Kažu da je bio osobito pametan čovjek. Hva-la mu na toj pameti koja ne zna ni sve pjesme naizust, nego ih mora bilježiti na papir da ih nauči!

252

Nekakva djevojka iziđe iz kuhinje i uvede nas u sobu, u kojoj bi se moja kuća mogla tri puta okrenuti. Polovicu sobe prekriva debeo šaren ćilim, pa čovjek mora biti oprezan i zaobilaziti ga otvorenih očiju, da slučajno na nj ne stane. Ja ne znam tko je izmislio prostirati ćilime po podu kad ih svaki dobar kršćanin vješa na zid umjesto svete slike? Sigurno ih prostiru kao mamac za djecu, kako bi ih imali zbog čega tući.

Uza sam prozor na stolici s madracem i visokim naslo-nom sjedi krupna ljudina, čita novine i drži noge na ćilimu. Baš kao da izaziva. Djeca će opaziti što on radi, pa će i ona na sag, a on će se pakosno nasmijati i oplesti ih bičem. Poznam ja takvu vrstu ljudi.

— To vam je barba Giovanni — reče djevojka i ode. — Lisac — mislim ja. — Vreba. On se okrene, podiže očale na čelo i upita nekim umilja-

tim gotovo dječjim glasićem: — Tko ste vi? — Zar nas ne poznajete? Mi smo ti i ti, gospodine

kume, barba Giovanni — reče svečano moja majka i usekne se u pregaču.

— Ooooooo.. . — to se »O« oteglo kao naš put. Porukova se s majkom, pa pograbi mene, pa me miluje i

ljubi, smije se, smije. . . Bože, kako se radosno smije! Onda me spusti na sag.

— Spustio me da me natuče — mislim i sve gledam kako bi se što prije maknuo. Ali on, kao da je zaboravio na me, te moju mater obasiplje stotinama pitanja. Zatim pozva ukućane, i svi stadoše govoriti u jedan mah nekakvim jezi-kom kojim ni bog ni vrag ne govori.

253

Dotrčaše i njegova dva unuka, nešto starija od mene, uhvatiše me za ruke i stadoše sa mnom poskakivati. I sve to na sagu, na onom divnom šarenom sagu. Ja sve žmirkam očima i pokrivam se ušima, sve mi se čini da se bič već opružio.

— Koliko će nas puta zviznuti barba Giovanni? — upi-tam ih da sam načisto.

— Zašto zviznuti? — Zašto! Zato što skačemo po ćilimu. — Pa ćilim je stvoren da se skače po njemu — prasnuše

u smijeh. — Vi češće skačete? — Svaki dan. — I nikada vas nije. . . — Opet ti. . . — Govorite vi što vas volja — mislim ja u sebi — ali

pametnije je dvaput pitati, nego jedanput zaplakati. Sve mi se čini da sam zapao u ludu kuću. Jer znaju li

oni i njihov djed, i otac, i svi, da je taj ćilim vrlo, vrlo sku-pa stvar? Znaju li, na primjer, kad bi ga prodali, da bi godi-nu dana mogli jesti bijeli kruh i svake nedjelje meso! Sigur-no ne znaju, jer inače bi ga odavna prodali.

Ostali smo tri puna dana, i svaki smo dan jeli — i za ručak i za večeru — mesa i manistre, ribe i bijeloga kruha. Nagovaram mater da se što prije pokupimo, jer ćemo do temelja oglodati ove čestite i gostoljubive ljude. Ona se smijucka i veli da ih mi ne koštamo ništa, jer mi bili ili ne bili oni bi svejedno jeli što jedu. Hm. . . Ona sigurno misli da je barba Giovanni kakav kralj, pa da svakog dana može jesti i mesa, i manistre, i ribe, i bijeloga kruha. E, koliko puta i naš pop ruča raštike i krumpira!

254

Unuci su se sa mnom uvelike sprijateljili. Vode me kud samo oni znaju i pokazuju mi stotinu čudesa, od crkve do mreže i udica. I ja sam stao na molo i lovio i ulovio jednog kneza. No toliko su mi bile drage njegove boje, da sam se ražalio i opet ga bacio u more.

— Večeras ćemo na svićaricu! — rekoše. I zaista smo otišli. Bože, koliko boja u svjetlu ove divovske svjetlosti, koli-

ko čudesa u podvodnim pećinama! Kako mogu prolaziti ravnodušno pokraj svega toga i ubijati ribe sa zlatnim i srebrnim prugama.. .

— Gospe — šapćem — prometni me u ribu, ali ne u onakvu koju ubijaju.

Posljednju me večer odvukoše u nekakvu kuću punu mladića i djevojaka. Rekoše da će tamo biti nekakav ples, glazba i štotigaznam. Odmah sam znao s kim imam posla. Kako glazba može biti u kući! Meni je baba pripovijedala, da u Splitu ima vatrogasna glazba i da svakoga Velikoga Petka ide oko grada. A kad sam je upitao kako to ide, ona mi je odgovorila da ne ide, nego da je ljudi nose. Odmah mi je bilo jasno da je to velika škrinjetina, koju ljudi podignu na ramena kao mrtvaca, usade u nju rogove i anđeoske trube, pa dušu i pušu. . . A sada će meni nekakvi »unuci« pripovijedati da su tu glazbu unijeli u kuću. Jadna ti je ta glazba koja se može i u kuću unijeti!

I jasna stvar, ni traga nekakvoj glazbi. Nekoliko ljudi sjedi i gusli na nekakvim čudnovatim guslama, tuku u reše-to i pušu u nekakve puhaljke, koje ni izdaleka ne sliče na trubu našeg crkvenog anđela. Pogledam tu glazbu i unuke. Ne rekoh ništa, tek se onako svisoka nasmijem. Razumjeli su me, i zastidjeli se.

255

Sjeli mi na drvenu klupu, a momci prilaze djevojkama, oviju ih rukama oko pasa, pa s njima hodaju i vrte se kao da su pomahnitali.

No meni se to hodanje pričinja veoma sumnjivim. Pitam ja svoje »unuke« što je to, a oni meni:

— Ples! — Ples? Hm.. . Dakle, momci sada plešu djevojke? — Ne plešu ih, nego s njima plešu. — Sasvim je svejedno da li ih plešu ili se s njima plešu.

Ples, ples. . . Ej, dragovići, to se u nas drukčije zove. Samo se u nas ne pleše stojećki.

— Kako to onda u vas plešu? Ja im lijepo i kršćanski šapnem u uho, a oni se zgranuše: — Pa ne rade to!. . . To je vrlo ružno! — Ružno? Kazat ćete vi meni da je to ružno!

256

PJESMA STRICA MIKE

Stric Miko bio je sin dida Nikole, a did Nikola pravi pravcati stric mojega oca. Did Nikola je glasovit po tome što ima libar »Kačić« i zna praviti bačve, a stric Miko opet po tome što sam mu ja bio u svatovima (jeo i pio i Bog me veselio) a i po tome što zna sastavljati svakakve pjesme. U posljednje se vrijeme uhvatio nas školaraca kao bradavica sise. Nisi se pravo ni po. . . mokrio, on ti već pjesmu ispje-va. I kakvu lijepu pjesmu! Ipak mu je najljepša bila o našem poljskom kuhanju. To nije bila nikakva obična pjesma koja se da uz gusle pjevati, nego neka osobita koju i ne možeš pjevati, nego izvikivati, napose ono »Tó-dore-de!«

»Bila jednom tri Ivana, tri derana, tri jablana, Medovlja-na, tri Raosa, gola bosa, tri školarca, tri magarca. Tó-dore-de!

Odnesoše lončiće, pokopaše krumpiriće. To-dore-de! Pa počeše krasti i jaja i masti, kobasice, divenice, peču

kruha od pšenice; i to im je bilo malo, pa sušeno režu salo i skaču kroz prozor kao divlji oroz. To-dore-de!

Ako kakvo sretnu pile, zalete se kao vile: pogledaju lonac, piletu je konac. To-dore-de!

257

Ako im spomeneš da je kokoš krađa, a krađa je grijeh, prsnut će u smijeh: »Ne treba nam koka: nama je do soka. Nije nama do kokice, nego do čorbice!« To-dore-de!

Namignu ti okom, izgube se skokom, pa trčati stanu dok na Dolac panu. To-dore-de!

Jedan zida ognjište, drugi čisti smetište, treći praljke skuplja iz škrapa i duplja. Zatim sva tri vire, čuva l’ tko krumpire.

Krumpiri se ne čuvaju, trojica ih iskopaju; skriju se u bužu — mutvicom ih stružu. To-dore-de!

Dok kod kuće puru slažu, ovdje slasno koku mažu. To-dore-de!

Al' sreća je to, što ne čine zlo drugome, već sebi i svo-me. Svojoj majci kradu i žderu u hladu! To-dore-de!

Broji koke Bujinica, broji Kljajo, Krivo, i svaki put kri-vo: danas deset, devet sutra, sedam i pol prekosutra. To-dore-de!

»Vrag odnio lisice, pokosiše piliće! Sutra odmah gvožđa meći, neće nam uteći!« To-dore-de!

A kad sutra, prekosutra gvožđa netaknuta, a kokica fali. Sad se Bogu žali! To-dore-de!

Izabraše Bujinicu (to moju mater) da uhodi kradljivicu. Bujinica okata ko Domuša (to moja baba) bokata, a jezika duga — željeznička pruga. Ne nađe li ona trag, neće ni sam vrag! To-dore-de!

U ogradi tri Ivana, tri derana, tri jablana, Medovljana, tri Raosa gola bosa, tri školarca, tri magarca vatru naložili, ručak pristavili, pa trljaju dlan kao »Dobar dan«. To-dore-de!

Sve okolo obilaze, jezik plaze, pa njuše i dušu i u vatru pušu, da se prije skuha kokošija juha. To-dore-de!

258

Bujinica bujini, u ogradu zaviri. Bujinica dobra vida, pa ih motri preko zida: iz očiju kuklja sjaj, učinit će tome kraj. Pa otrgne kolac i skoči u Dolac. To-dore-de!

Zaleti se Bujinica, Bujinica bujna lica. Za njom leti suk-nja, a na suknji luknja. U mci joj pruća stog oran kao »Pomoz Bog!« To-dore-de!

Uzvika se, pomahnita kao bure dinamita, pa sve čini: tres, tres, tres — toliko je spopa bijes. Sve noge ispruža, ko da nema muža. To-dore-de!

Da je znala biti tiša, a ne kao kiša, mogla se je dolibiti, najesti se masno i oblizat slasno. A ovako: vragu vrag! otkrila im samo trag. To-dore-de!

Ugledaju Bujinicu, dunu petom u guzicu, zgrabe s vatre lonac i napuste Dolac. To-doro-de!

Sorila se Biokova, pa prebila Cucukala. To-dore-de! Od vike se Bujinici tresu noge, tresu sise — ej, poslije

podne nije mise! Sad za njima led lonac, a pred njima čep: soli im na rep! To-dore-de!

U ogradu jednom pali, kukuruze trgat stali: nose ih u vreći na žeravu peći. To-dore-de!

Pustu vatru naložili pokraj trula duba, pusta usta razvali-li i tri gladna zuba, pa se svukli do kože da ih sunce ožeže. To-dore-de!

Ali plamen liznu i uz deblo kliznu: suknu dima stup — zapali se dub! To-dore-de!

Poplaše se tri Ivana, tri derana, Medovljana, tri školarca, tri magarca, pa onako goli, bosi nestadoše tad u rosi. Pone-soše samo kape, pa u brdo i u škrape. Sve im sprijeda nešto visi, nešto slično kozjoj sisi. To-dore-de!

Je li da im sprijeda visi nešto slično kozjoj sisi? Je li da im sprijeda visi? To-dore-de!

259

I GOL I BOS ODOH U HAJDUKE

Nakon pjesme, nakon otkrića Bujinice, hoćemo reći moje matere, nakon gologa bijega (naime, nakon nas golih u bijegu) od zapaljena hrasta, ostao nam je jedan jedini izlaz: umaći što dalje i što brže, da te vražja prut ne sustigne.

Najprije se trebalo dočepati brda. Dočepasmo se. I peći-na. I njih. I kad se lijepo sklonusmo pod polu, upitah.

— A sada. . . što? — U hajduke! — odreže Ivan Lucin. — Ja mislim da bi bilo bolje u komite — bojažljivo će

Ivan Džajušin. — Pa to je svejedno — rekoh ja. — Mene je otac naz-

vao i jednim i drugim.. . kad se dogodilo ono s kuburom. — U komite! U hajduke! — i već dižemo prste na

zakletvu. — Jeste li već naznačili cure koje ćemo oteti? — upitam. — Cure?! — izbečiše oči. — Jasna stvar: cure, a i bure! — I veliš, to je prvo? — upita mrko Ivan Lucin. Tada se i ja upametim:

260

— Što možeš danas, ne odgađaj za sutra. To se zna. Osim toga, hvala ti na takvoj hajdučiji u kojoj cure nisu najpotrebnije gizdali-momcima!

— Jesi li ti zapravo hajduk? — upita Ivan Lucin i sve nekako uzdiže lijevu obrvu.

— To se zna! — majku mu, ja uzdignem obje. — Jesi li harambaša? — sad i on uzdigne obje, a bogme

i čitavu glavu. — Ovaj. . . kako da kažem. . . pa još i nismo birali

harambašu. — Ne pitam jesmo li birali, nego je si li ti harambaša? Ja se uzvrpoljih i počešah za uhom: — Ovaj. . . pa ne bi se moglo reći da sam baš harambaša. — Vidiš, a moglo bi se reći da. . . nisi. Pa što onda

hoćeš?! Nakon stanke, koja nije bila baš osobito vesela, nadoveza: — A sada zamisli Tomić Mihovila kako gol s trideset i

tri gola druga silazi s Vran planine i pada na konak djevoj-kama! A? Jesi li ga zamislio?

— Pa mi smo goli golcati — otkrijem s čuđenjem. — Ma nemoj — prasnuše obojica u smijeh, kao da su se

oni tome pitajboga kada domislili! — Jest — priberem se — jest, bilo bi nezgodno golu

hajduku. Gdje bi čovjek zadjenuo kubure i noževe, a da se o drugome i ne govori!

Nema druge, treba se najprije na hajdučku obući. Ali kako doći do hlača od čohe, do srmali-ječerme, do košulje zlatom izvezene? I do toka, moj gospodine. Što jest, jest. Najprije se obuci, pa se curi vuci. To se zna.

261

Ja sam predlagao da dočekamo kakvo Ture od onih Turaka što voze vozove sijena i japije; pa lijepo s njega svući, na sebe obući, kao što radi svaki čestit hajduk. Svući, svući Turčina, nek se vidi butina. . . I namigni.

— Krasno — podruguje se Ivan Lucin. — Ti misliš da će on prekrižiti ruke i samo tako gledati dok ga svlačimo.

— Neka gleda kako hoće. Nama je glavno da ga svučemo. — A ako on svuče tebe, odnosno kožu ti? — Nema on tu što svlačiti. . . kožu. Mi smo hajduci, a ne

on! Lijepo bi to bilo kad bi kojekakvi kočijaši svlačili haj-duke! I na kraju, je li Turčin nas dočekao u busiji ili mi njega!

— Oj, oj, oj, mili moj. . . svejedno je tko je koga dočekao. — Oj, oj, oj, mili moj. . . Svejedno? Ma nemoj! Jesi li ti

ikada čuo, da su hajduci dočekali nekoga u busiji, pa da ih je taj svukao? Čemu bi onda služile busije? Oj, oj, oj, mili moj. . . A, ha! Obojicu sam ih doveo u ćor-sokak. Čemu onda busije, batkane moj! A oni se samo izvijaju i izmotavaju:

— Ma jest busije, ali. . . ovaj. . . ipak se može dogoditi. . . i tako.. .

— Kad bi se moglo i drukčije dogoditi, onda dragi Bog ne bi stvorio ni jedne busije, a valjda Bog zna što stvara.

Nato su ušutjeli. Ako ih nikako ne možeš poklopiti, poklopi ih Bogom. A ja i Bog sve možemo. To se zna.

— Čast svaka busiji — reče Ivan Lucin poslije duga premišljanja — ali ja mislim da se goloruk u busiju ne sila-zi. Moramo se prikrasti kući po puške. Osim toga, ako iz busije ubijemo samo jednog Turčina, kako ćemo se od toga sva trojica obući?

262

— Lako za to — velim ja — razdijelit ćemo! Samo od one kese što mu na stražnjici visi (znamo već zašto visi) mogao bi iskrojiti cijelu odoru hajdučku.

Onda se Ivan Džajušin počeša za uhom i gol se promeš-kolji na kamenu:

— Ne bi li ipak bilo pametnije kad već silazimo po puš-ke, da usput drpimo i našu odjeću, a Turčina zasada da pustimo u miru?

— E, bilo bi pametnije — složismo se. — A ne bi li bilo dobro. . . da za prvu potrebu dignemo i

somun kruha dok ne pribavimo jatake? — E, i to bi bilo dobro. — E, kad bi bilo dobro, onda, uz pomoć božju, možemo

se polagano spustiti u komšiluk. Pođosmo. Tako malo pomalo spustimo se sve do nad

gumno dida Mate. Povrh gumna u stijenama skupila se sva Raosova mlađarija i posjela na klisuru. Moje matere nema medu njima, a nema ničije niti ikoga od starijih. Čega se onda imamo bojati? Hajduci se ničega ne boje!

Neki su nas pametnjakovići već primijetili i stali se rugati našoj golotinji. Malo zatim ugledasmo strica Miku, a i on nas, pa zapjeva:

»Vratiše se do tri ptića, tri golića Raosića. Još im uvijek naprijed visi nešto slično kozjoj sisi. To-dore-de!

Sjede goli tu na kuku, ko u soli muče muku, jer nemaju što obući da se vrate kući. To-dore-de!«

A nesretnik ne zna, da se više nikada vratiti nećemo. »Bog im dade strica Miku, svega sela diku: donosi im odje-ću, nek se djeca ogrću! To-dore-de!«

I zbilja nam je donese. Našao se prvi uz hrast koji smo zapalili, pokupio i odnio. A kad nas je vidio, bogme i donio.

263

Čast mu svaka do devetoga koljena — ali nažalost nema ni prvoga.

Obukli se mi što smo ljepše znali i umjeli. Divota nas je bilo pogledati. A u stvari ništa: ista odjeća, isti ulijepljeni i zamazani dronjci, kao i jutros, samo malo zgužvaniji i prljaviji. Ali ima u tome nešto što nije svakidašnje: osjećaj da si se poslije toliko i toliko sati bezizgledne golotinje napokon obukao.

— Idu li žandari? — upita Ivan Pavlov strica Miku. — Ako ne stoje, idu. A jeste li dobro posakrili oružje? I

sve puške k tome? — Sve, sve dojedne! — Dobro ste učinili, jer da ste sakrili polovicu, druga ne

bi bila sakrivena. A gdje je tvoja? — upita Ivana Lucina. — Ne brini, znam ja — veli Ivan Pavlov. — I ona je

ovdje. Što malih, što velikih, trideset i dvije su na broju. Sve su tu pod stijenom na kojoj sjedimo.

— Fino ste ih sakrili — veli stric Miko nagnuvši se malo i pogledavši. — I zbilja se ništa ne vidi osim kundaka. A žandari kad opaze vas i kundake, pomislit će da pred lugarom čuvate panjčiće i odšetat će se svojim putem. Panj-čić sjedi na panjčiću, Ivan Pavlov drži sviću, da žandari bolje znaju gdje panjčići panjčićaju. To-dore-de!

— Podruguj se, podruguj! Nismo mi sakrili oružje da ga nečuvana pustimo. Ostaviti im ga samo tako? A?. . . E moj, Miko.. . Ja ti kažem čim se pojavi žandarska kapa, planut će sve puške, pa što kome Bog i sreća!

— E, kada je tako, onda ste mogli i pred kućom sjediti. Samo pazite: ne pucajte u kapu, nego dva prsta niže.

A žandari, kao da im je vrag šapnuo, ne dođoše, nego se odšuljaše natrag u Zagvozd. Kukavice. I nikad neću prežali-

264

ti što nisu planule trideset i dvije na broju. Možda je bolje — planule bi i žandarske. I kukavičino zrno gdjekad nađe čelo — moglo bi biti i moje.

Jedna žalost vuče dvije, jedno zlo dva. To se zna. Mla-đarija poče silaziti s puškama i pucati, pucati, pucati. . . U tom puškaranju, zaboravismo tko smo i što smo, te s njima siđosmo u komšiluk. Otrijeznih se tek onda kada Kljajo i Krivo dohvatiše svoje za uši. Nesretna dva Ivana, dva dera-na, Medovljana izgruvana. . .

Što je meni preostalo nego vratiti se kući? A što će mojoj materi preostati, svatko se sam može domisliti.

Zbogom naša lijepa hajdučijo, busije naše i neubijeni Turčine. . . Đavo te odnio, imao si sreću!

Silazim tako sam samcat u noći i mislim kakvu je sreću imao onaj Turčin kojega nismo dočekali i ubili i kako bi nam morao zahvaliti za život bar jednom dopisnicom.

Uduben tako u misli i ne pazim kuda koračam, kad — jadna ti majka — najednom osjetim kao da me je netko vatrom preko čitave stražnjice. U prvi čas pomislih na Boga, pa na grom, na zmiju i na kraju primijetih u tami svoju mater s drenovačom.

Bio sam izvan sebe. Plakao bih, ali ne od boli, nego od jada zbog tolike podlosti. Svoga sina, svoga rođenoga, dočekati u busiji! Gorko će se pokajati zbog ove podlosti, pa će začas vidjeti što je vrednije. Noć je na mojoj strani.

Preletim kosu, a onda se ponovno spustim u vrt i kroz sjeverni prozor uvučem se u kuću. Odlomim komadinu kruha, pa opet izletim i krišom se zavučem u zidinu do kuće. Legoh u rupu punu sušnja, a sušanj vlažan, i mirišljiv. Ni večeras neću večerati. A njoj je najteže kad se naljutim i ne večeram. Neka joj bude. No ja svejedno drpim komadinu kruha kad ona ne vidi — a kruh je bolji od svake večere na

265

svijetu — pa vuk sit, a koza žalosna. A ja uživam, uf, kako uživam kad je ona žalosna. Jer od svih misli meni je najdra-ža: požalit ćeš ti za mnom kad me ne bude.

Tako i večeras. Sve razmišljam da skočim u čatrnju, da se utopim, pa da me izvuku mrtva. Kako bi ona kose čupa-la. . . A baba bi se Kata naslađivala njenoj boli, sve bi šetuc-kala po oboru i pjevuckala: »Bog ti se osvećuje za sve ono što si ti meni učinila. Osveta je moja i ja ću je vratiti!« Ne kažem da i babu ne bi rastužila moja smrt, ali bi je i obra-dovala ujedno.

A mater bi svejednako plakala, ljubila me u mrtve obra-ze i u izbuljene oči. Kad bi došlo dotle da joj srce pukne od žalosti, onda bih ustao živ i zdrav i rekao: »Vidiš, ako nećeš da se utopim, budi dobra i slušaj mene i babu!« I ona bi bila dobra ko raštika na užganu salu.

Tako ja stotinu puta skačem u čatrnju, umirem i uskrsa-vam, govorim joj neka bude dobra i pametna žena; i sve je to lijepo, i sve je to tužno, a najtužnije je od svega, da se nikako ne mogu odlučiti na skok u čatrnju. Skočio bih kad bih znao da ću poslije zasigurno oživjeti.

Mater se večeras ustrčala po mraku i sve me doziva. Ja šutim i šutim. A ona doziva i doziva, sve mekše i mekše, sve popustljivije i žalosnije. Doziva Šćurliće, doziva Raose, jesu li me negdje čuli i vidjeli. Ne, nisu me ni čuli ni vidje-li. Jesu, ali jučer.

Najednom stade kukati kao da si joj srce iščupao. Zatrča se prema kući:

— Ajme meni, ajme meni, tužnoj i nesretnoj! Sigurno se bacio u čatrnju, jer više nije mogao podnositi zloću materi-nu. A i tko bi je mogao podnositi. . . Sunce moje ogrijano, i mjeseče moj, nije zlo srce materino ako joj je jezik zao i ruka, usahla joj! Nije te mater htjela ubiti, nije. . . Bog vidi.

266

— Još bi se i to htjelo — mislim, a sve mi suze na oči naviru od tolike raskukanosti i pokajanja.

Najednom riknu: — Ljudi, ljudi! U pomoć! Ljudi, za ime božje, pomozite! Nije to više bio ljudski glas. Srsi mi prođoše kroz sve

kosti. I kao da me netko trgnuo iz mog kuta i htio povući u dvorište, kao da mi netko šapće: »Poludjet će, ako se ne javiš!« Onda sam opet postao tvrd, legao u svoj kut i s nekom neopisivom slašću šaptao: »Neka je, neka se muči, neka se još dugo, dugo muči. I ja neka se mučim. O, muče-nje je slatko!« Najradije bih zajecao i bacio joj se u naručje, ali ne! Što bih imao od toga? Više me ne bi boljelo. A ja hoću da me boli, da nas oboje boli: što duže i što dublje. . .

Čujem kako trče od Šćurline kuće i nose čaklje kojima se vade vjedra. Čujem ustrašeno mrmljanje, neke nesuvisle riječi utjehe, a s druge strane ludo i očajničko zavijanje moje majke. Uronili čaklje traže i traže i nikako ne mogu naći moju lešinu. Ne, nema me u čatrnji, ne nisam se utopio.

— Sada će se bar umiriti — mislim ja. Jest! Tek sada udari u bezumno grcanje: — Davno je skočio, pa ga voda zanijela. Bože moj, jad-

na ti sam i čemerna! Ubila sam ga, ubila sam svoje dijete, svoje rođeno, mjesečinu svoju. . .

Stade čupati kose i trgati bluzu. Tuče se u gola prsa, valja se po tlu i udara glavom o kamenje, a zatim kao u hropcu izbaci:

— Ubila sam ga, ubit ću i sebe! Zatrči se prema zdencu. I skočila bi, da je nisu pridržali

i sapeli.

267

Ne, više nisam mogao izdržati. Najednom iz mene pro-kuklja užasan plač, istrčim iz skrovišta, bacim se na nju i stadoh je bezumno grliti i ljubiti.

— Maja, maja, mila maja. .. — Sine, sine moj! — Maja moja. . . Nikada takve radosti. Plakali smo, plakali. . . čitavu noć.

268

PREBI NAS NA BOŽJOJ VJERI

Tko? Učitelj. A zašto? Ni za što. Evo kako je bilo: Jednoga lijepoga jutra kad smo bili na okupu svi mi s

Goričaja, uspravi se Tomiša Mađaričin — bila je to već oplošna ljudina, a ne Tomiša Mađaričin:

— Svi mi znamo da poštar svakoga jutra na motorkota-ču vozi učiteljicu, a pomalo znamo i zašto je vozi i gdje se s njom zaustavlja. Misli ako je poštar, da je veći od Boga. Ali mačak mijauče, a Bog boguje, poštar pod orahom loguje. E, neće, boga mu poštarskoga, učiteljicu našu pod orahom!

— On će je oženiti — reče netko. — Ne bi li je oženio. . . — ceri se Tomiša, i sve mu vili-

ce podrhtavaju. — Ne bi li je oženio. . . A što smo mi ovdje, braćo? Zar je mi ne bismo mogli oženiti? Govorite, braćo kršćani, školarci!

— Pa mogli bismo. — A zašto je ne oženimo? — pita oplošina. E, to »zašto« sve nas u srce pogodi. Od prvoga smo

dana mrzili toga poštara, samo nismo znali zašto ga mrzi-mo. Sada znamo. Otima nam djevojku.

269

— Mi to — pjeni se Tomiša — ne smijemo dopustiti. Toliko smo mu puta doviknuli da se okani ćorava posla, toliko ga puta ošinuli pogledom. A ona, da je bila čestita žena, davno bi ga k vragu poslala i izabrala jednoga od nas za muža — jer: je li ona njegova ili naša učiteljica? A ja joj poručujem s ovoga svetog mjesta — s kojeg to svetog mjes-ta — da nikad neće biti njegova. Braćo, što su zaslužili oboje, jer oboje su sagriješili pred nama?

— Smrt! — viknu netko. — Smrt! Smrt! Smrt. . . — povikasmo svi. — I ja sam tako mislio — složi se Tomiša — a Bog i

pravda su na našoj strani. — Kamenujmo ih — povika netko. — Kamenujmo.. . — svi prihvatismo. — Nećemo — viknu Tomiša — Nećemo poradi gnjida u

tamnicu. Pametnijem sam se domislio. Pregradit ćemo cestu na okuci ispod Roščića kuća. Naletjet će s motorom i rasuti se tako, da više nitko neće znati koji komad pripada jedno-me, a koji drugome. Tako ćemo ih oženiti. A sada se zaku-nimo i pregradimo cestu.

Zaklesmo se i pregradismo cestu. Mi taman pred našu školu, a poštar odveze učiteljicu. — Posljednji put voziš — promrsi Tomiša i pljucne u

stranu. Mi šutimo kao da smo sve pokopali i jedva se koji put

kradomice pogledamo. Uđemo u školu, sjednemo i mislimo: »Sad su ovdje, sad su ondje. . . sad su. . . ne, sad ih više nema«.

Molitvu smo nekako promrmljali i sjeli, ali naše su oči bile negdje u planini, a naša duša na pregrađenoj cesti.

Najednom, ah najednom.. .

270

Manje bi iznenađenje bilo kad bi se na vratima Miškove škole pokazao sam Lucifer, nego ovaj koji je upravo prihva-tio kvaku.

Poštarov duh. . . Uđe, ali ne onako tiho kao što duhovi ulaze, nego kao

vjetar, kao srdit čovjek. Nas i ne pogleda, već priđe učitelju i stade mu nešto brzo i žučljivo govoriti. Učitelj postaje sve rumeniji i rumeniji dok na kraju ne poče drhtati. Nikada ga nisam vidio razdražena. On to kao da i nije znao biti. Ne, on to nije mogao biti. On to ni sada nije. Ovaj ovdje što dršće i kao bijesan pas pokazuje zube i reži nije naš učitelj, nije naš Pero Dešpalj.

Ustaje i raste. Čini mi se do neba raste. Ruka mu lagano prima debeli školski metar. Ruka, koja ga nikada nije uzela, sad ga uzima. Ne, nije to ruka našega Pere Dešpalja, nije. . .

— Na noge svi muški koji stanuju s gornje strane ceste. Nije to bio glas našeg učitelja, našeg Pere Dešpalja. — Ja nisam, ja nisam.. . — neki se počeše braniti, ali

tako slabo i tako tiho, da im se glas nije čuo ni pedalj preko zubi.

I on, koji nikada nikoga nije udario metrom, počne bje-somučno udarati. I ništa se ne čuje do fijuka metra i pljeska o dlanove i plača, plača. . . Bože, i najtvrđe bi se srce slomi-lo. Ali tko zna kakvo srce ima ovaj čovjek koji jest naš učitelj, a i nije naš učitelj. . .

Zašto nas bije? Zašto nas bije?. . . Je li zato, što smo ih namjeravali ubiti ili zato što ih nismo ubili? Zašto?. . .

Ne pitaj zašto kad udara! Učitelj već stenje pri svakome udarcu: toliko se izmorio.

Priđe i k meni. Nikad me nije udario. Možda što sam izdaleka, a možda što sam slab i blijed. Pogleda me, pa

271

uskoleba. Neko vrijeme drži uspravljenu ruku, a onda se trgne kao od sna. Metar zazviždi zrakom kako nikada nije zazviždao, pa još jedanput, pa još šest puta. Kakva bol! Vidio sam tek toliko, da su mi ruke najedanput porumenjele i natekle. Ali ne dajem glasa. Stiskam zube i grizem se za usne, ali oči su mi suhe, jedinome meni. Kad se i posljednji put metar sljubio s mojim dlanom, pogleda me učitelj neka-ko čudnovato, s nekakvim osjećajem i krivnje i olakšanja, kao da hoće reći:

— Ne mogu te poštedjeti. Sagriješao bih prema sebi i drugima, ne mogu.. . No, ja te svejednako volim.

Uzvratim mu pogled i nasmiješim se koliko mi je dopuš-talo lice utrnulo od bola:

— Znam. I ja tebe mnogo volim. Stoga nisam ni zaplakao.

272

UGLJENARI

Da ne bi Nevena, nikada ne bih bio ugljenar. Tko je Neven? Što: »Tko je Neven«! Ima li koga koji ga ne bi znao? Koji ne bi znao da ide s nama u školu, da je Don Markov sinovac, da jedini nosi kratke hlače, da jede što i Don Marko, da sam samcat spava u krevetu, da ima rođaka koji ide u velike, velike škole, a preko praznika dolazi ova-mo s bočicom nekakve vode od koje kukci odmah zamanta-ju i umiru, on ih poslije probada iglom i slaže u nekakvu pogolemu kutiju? Međutim, po svemu tome Neven za mene ne bi postao osobito važan i dragocjen, da mi nije ponudio pravu pravcatu pušku za ciglih trideset dinara. Istina, veli, kundak je izoban, veli, nema ni okidača ni kokota, ni tetika, hoćemo reci pera, ali cijev je uščuvana, veli. Istina, zarđala je, veli, ali tko je od rđe umro. . . tri banke vrijedi.

Trebalo je jedno osam subota dok sam iz očeva brašnava kaputa toliko blago iskopao. Zrno do zrna pogača, a dvodi-nar do dvodinara puška. To se zna.

Odnesem ja sitniš Lavuri, a ona mi ga promijeni u papir. Stavim lijepo tri »banke« u džep i pođem se pohvaliti malome Iki Antukinu. Nitko veseliji od mene.

273

Za nesreću, uvijek kad ostanem kod dida Buje, ja se i mali Iko zavučemo u njegovu pojatu i stanemo bjesniti po slami i u slami. Vješamo se nogama o letve i o grede, zaka-pamo se u brda slame i onda se tražimo. A slama miriše kao ništa na svijetu. A mirisala je sve dotle dok u njoj nisam ostavio svoje tri banke, koje nitko nikada više nije našao.

Što ću sada? Neven se svakim danom prijeti, da će puš-ku prodati drugome. Kaže da mu neki daje pedeset dinara, ali on zna što je to želja za nečim i iskreno prijateljstvo. Čast meni svaka, veli, ali on ne može čekati — kundak će se sasvim izobati, a cijev zarđati.

U mojoj najvećoj žalosti, po zagovoru Svetoga Ante, pošalje Bog Ivana Anina. Ispovjedim mu se kao bratu.

— Hm.. . — uvaži se on — jesam li ti neprestano govo-rio da je besmisleno ići u školu? Čovjek otupi i zna mnogo manje nego kad je u nju ušao. Što ti koristi čitanje i pisa-nje? Njim nećeš doći do trideset dinara.

— Ne kori, nego pomagaj! — Ne kažem da ti neću pomoći. Ali moram te upozoriti

kamo srljaš. No. . . prijeđimo na stvar. Izgubio si tri »ban-ke«? Ne, ne trebaš mi reći, jer si to već rekao. Nego, može li taj »popovac« pričekati četiri-pet dana?

— U sve jadne i tužne. — Ne brini, pričekat će. A ti ćeš dotle imati svoje tri

»banke«. Sutra u zoru da si pred mojom kućom. Više ne reče ništa, tek važno okrenu leđa i ode. Bože, kako mi se krupnim i velikim činio! Nikada neću

biti takav, odlučan i svakom umijenju vičan. Sutradan u svanuće bili smo na vrhu brda, u Munitića

docu. Taj je dolac glasovit po tome što ima bunar, u kojemu ima najmanje balege i brabonjaka, te mu je stoga voda pitkija

274

od ijedne vode na svijetu. Istina, u njoj se ugušila i jedna ovca, no tu su već izvadili. Dolac je glasovit i po tome što sam ja u njemu žito žeo i sadio krumpir, što su čobani u njemu najveseliji, i što je navrh brda i budalasto lijep.

— Hoćeš li kopati jamu ili panjčiće? — upita me Ivan Anin.

— Jamu. — Drugo i ne zaslužuješ. Tri smo dana kopali panjčiće od jasenova i tilova grmlja

dok ne napunismo jamu. Onda Ivan skide staklo s džepne baterije, prinese ga suncu, a sušanj planu. Nabaci suharaka, i začas se u rupi rasplamsa vatra. Zatim nabacasmo panjiće, a preko njih zemlju.

Najednom se okrenu meni i pruži mi staklo: — Progori kajiš. — Zašto bih ga progarao? — Ne pitaj kad ti ja govorim. Progori ga. . . A kad sam ga progorio, nadoda važno: — . . .za uspomenu. — Lijepa uspomena — podrugujem se. A kad sam se

malo bolje zamislio: jest, zaista lijepa uspomena. Da sam progorio uho, bila bi još ljepša, na primjer.

Izašle su pune dvije vreće uglja. I kovač pošteno isplati: tri »banke« njemu, tri meni.

— No, vrijedi li to više nego sve škole na svijetu? — izbaci on trbuh zamatajući duhan u kapučinu i tako je lijepo opljune. Pravi muškarac.

— Ovaj kako da kažem. . . — teško mi se zamjeriti školi, a još teže njemu. No kako je škola bila daleko i malo nagluha, prošaptah:

275

— Pa vrijedi. — Nije to: pa, nego: vrijedi — zaškilji na lijevo oko,

duboko povuče dim duhana, sjedne na kamen u hladovinu i pljucne u stranu, kao što veliki pljucaju.

A kad sam ja počeo pljucati, obrzda me po njušci: — Nije to za tebe, mali. Najprije treba znati privređivati

— baš reče: privređivati — a zatim pljuckati. I opet ponosno pljucne. — I živjeti — nadoveza. — Da, da, mali moj, i živjeti.

Gledaj, pred svakom kućom, na svakom kamenu, na sva-kom pragu: balega i brabonjci.

— Ništa zato — velim ja — to baš lijepo miriše. — Miriše?! — Poslije kiše kad se nebo razgali, onda ova zemlja,

ova cesta, ovi brabonjci. . . — . . .miriše? Lijepo su te učili. I da je lijepo spavati s

marvom pod istim krovom, jer i tamo miriše? Tamo i spa-vamo. Ali ja tamo neću spavati, moj učenjače! Pljujem ja na sve to što su te učili i odoh u bijeli svijet gdje ljudi znaju privređivati. — Gdje li je samo pronašao tu riječ?

— A neće ti biti žao ovih naših brda i dolaca, ovih naših kiša i puževa na mladoj travi, komušanja kukuruza, mirisa naših krava i ovaca. . . naše mjesečine, »cara« i »pitonjaka« i gonjanja cura?

— Nikada ti nećeš naučiti privređivati. Danas si zaradio tri »banke«. Upamti: dok druge tri zaradiš, ja ću već troje djece imati. A sada se gubi. . . u školu.

276

POSLJEDNJA PUŠKA

Izgorih od čežnje do novoga dana. Ustanem s trećim pije-vcima, obučem se i ušetam se oko kuće čekajući druga dva Ivana. Sve ruku držim u džepu, a u ruci novčanice. Nesretni-ce se oznojile od pusta gužvanja. Vraga se ne bi oznojile! I meni je ruka sva mokra, premda je nitko ne gužva.

— Danas. . . — to je bilo sve što sam mogao izgovoriti. — Fino — reče Ivan Lucin. — No u prvom redu treba

misliti na žandare. E! Da! Žandari, dragi moj. . . Jesi li ti rođenim očima vidio kako su pucali za duvandžijama i kako su jednom prosvirali stegno? A što je to duhan? Ništa. Puš-ka je barem dva puta gora od duhana. Njemu su prosvirali stegno, tebi će glavu. . .

— Ako mi prosviraju glavu, onda to nije ljudski — rekoh.

— Ljudski, neljudski, prosvirat će ti je. — Sad svejedno. Ako je puška dva puta gora od duhana,

neka mi onda prosviraju oba stegna, dovraga. Nemam pro-tiv toga ništa. Ali glavu. . .

277

Pregorio bih ne znam što, da mi se puška sama od sebe stvori kod kuće. Jer na svome se ne bojim ni Boga, a kamo-li žandara! Ali ovih šest kilometara po otvorenoj cesti. . .

— Ne boj se — veli Ivan Lucin — ja samo kažem da će ti prosvirati, ako je ne skloniš. No. . . mi ćemo sve to urediti.

— Urediti. . . Lako je reći, ali kako? — Sve po planu komande, kako veli Gajtan. To je

moja stvar. A kad on kaže: »moja stvar«, onda možeš krepati, ali

nećeš ništa doznati. Danas škola traje čitavu godinu. Niti što čujem, niti što

razumijem. Moje su oči probole zid, moje su misli negdje na cesti, a sa svih strana kao rojevi muha izviru žandarske kape, žandarska ljudožderska lica, žandarske puške i baju-nete, žandarsko. . . sve žandarsko.

Odmah poslije škole sva trojica opkolismo Nevena. — Daj ovamo — reče on nekako zapovjedno. Ja bih mu odmah dao, da se ne uplete Ivan Lucin: — Sve po planu komande — veli. — Iz ruke u ruku,

roba za robu, pošten ti, pošteni mi! — Dooobro — razvuče on. — Idemo! — Po planu komande još ne idemo — veli Ivan. —

Neka Goričajani malo odmaknu. Ne želimo mnogo svjedo-ka. Gdje ćeš nam uručiti pušku?

— Iza kuće. Već sam je sakrio u pčelinjak. Treba je samo prebaciti preko zida.

— Don Marko? — Spava. — Kuharica? — Pere suđe.

278

Pola sata zatim prebaci on pušku, a mi novac. Bila je to puščetina. Jednocijevka, ali cijev joj je duža nego obje kod ostraguše. Nikako joj ne mogu doseći vrha. Kundak je bio sasvim truo bez opruge i okidača. Ali što to smeta kad je cijev tu i veliki puškar Džoko! Gledam je i ne mogu se nagledati. . . Napokon je u mojoj ruci najduža puška, najdu-ža na svijetu! Puščetina.

— Za stijenu s njom — prodere se Ivan Lucin. — Hoćeš li da svi izgubimo glave?

Puška mi sama ispade iz ruku. — Dakle — podiže Ivan trnovito prst — po planu

komande i ratnoj osnovi ja ću biti izvidnica, ti glavnina, a Ivan Džajušin zalaznica. Jedan od drugoga moramo biti udaljeni točno stotinu koraka: ni koraka više, ni koraka manje. Sve po planu komande. Čim ja ili Ivan Džajušin opazimo žandare i dademo znak zviždukom, smjesta ćeš baciti pušku preko zida u ogradu, a na Križu, gdje nema zida uza cestu, bacit ćeš je daleko u kamenje i pobjeći kud znaš. Najbolje je uz brdo, jer žandari nisu zečevi, nego krmci. Razumio?

— Razumio — jedva gutam slinu — po planu komande i ratnoj osnovi.

— Ti se, Džajušiću, povuci sto koraka, a ja idem napri-jed. Čim viknem: »E«, možemo krenuti — zapovjednički završi Lucić i oštro krenu naprijed.

Meni noge od olova. Jedva smažem snage da ih rasta-vim od zemlje. Svaki mi se čas kakav kamen ili kakav bus pričini žandarskom kapom. Onda samo kolutam očima i pipam srce. Bože, srušit ću se nasred ceste još prije nego izvirim glavu. Kako je to čudno, kako strašno. . . Toliko sam stotina puta prošao ovom cestom, i nikada mi se ni jedan kamen, ni jedan grm nije pričinio žandarskom kapom.

279

Viđao sam ljudske glave, bijeloga čovjeka, nasmijano pse-to. . . danas su se sva ta čudovišta prometnula u žandare.

Cesta se otegla bez kraja i konca. Tako je pogano bijela, da nas se i s Biokova može vidjeti. A ti se po njoj šuljaš tihim, mrtvačkim koracima, da se nijedan šum ne udalji više od dva koraka od tebe. Ali kako neprestano gledaš te stravi-čne kapetine, tako ti noga neprestano udara o kamenje ili o rub kakve lokve, a zvuk se raspršava na sve strane, glasan i strašan kao od mine. I dođe žandarima do ušiju; oni grabe dalekozor i usmjeruju ga na onu stranu s koje je došao taj prokleti izdajnički zvuk. Što će vidjeti na onoj strani? Čov-jeka s puškom. Što će učiniti? Prosvirat će mu lubanju. To moju lubanju, žalosna mi majka. I sve po planu komande. To se zna.

Svakih mi se stotinu koraka pričinja da zviždi Ivan Lucin. Dozivam ga i pitam je li uistinu zviždao i dolaze li žandari. On odgovara da sam lud i da ću sve upropastiti. On nije zviždao — kada zviždne, već ću čuti. A da budem pot-puno siguran, zovnut će me imenom. Da, ali meni se sada svaki čas pričinja da me zovu imenom! Kalvarija, to hoće reći: kosturnica. . . jer tamo ostavljahu kosti onih koje ubijahu.

Još se nitko nije rodio da ponese tu stravu koju sam ja nosio sve do Džokina vignja.

— Napravit ćeš mi je? — jedva smogoh da upitam puškara.

— Napravit ću je, dašto nego napraviti. Otvorit ćeš usta kako ih dosada nikada nisi otvorio! — nakesi se Džoko.

Svu sam noć o njoj sanjao. Bila je to najljepša puška koju je ikada itko vidio. Pa kad joj Džoko izradi kokot i okidač i još joj mušicu nabije, a Ivan Lucin kundak, takve puške neće biti u čitavoj krajini. A ja ću je nasloniti na zid i

280

pucati, pucati u pločice, u kamenje i u kape. Nikada ni u pticu, ni u zeca — to su moji prijatelji.

Sutradan oko podne dođe Džoko mojoj kući. — Mare — zovnu moju mater — evo sam ti napravio

puhaljku. Da mi je ruke odsjekao.. . Od moje puške. . . od moje strave. . . od mojih suza. . .

napravio puhaljku! Bilo mi je kao čovjeku koji je čitav život gradio kuću, a

kad ju je dovršio, istjeraše ga i u nju ugnaše goveda. Bilo mi je kao gubavom Jobu, kao.. .

Ne, nisam mogao ni zaplakati.

281

NAJBOGATIJI NA SVIJETU

Prvi pijevci, ja i mater na noge. Nema čudesnijeg osje-ćaja od onoga što ga donosi prvopijetlovsko ustajanje. Sve šumi u glavi, u ušima, u duši, a mirisi nahrupljuju u lice, mirisi kakve nikada ne sretaš ni po danu, ni po noći: mirisi prvoga svitanja.

Kada smo pošli od kuće, Vlašići su se dobro ispeli, žalosni Vlašići. Žalosni, jer nikada ne zalaze: sunce ih saže-že prije nego dosegnu i polovicu neba. A da tuga bude još veća, sastavljeni su od sedmoro braće, sedam blizanaca. Mater zna kako se svaki pojedini zove, ali ja ne mogu upamtiti nego posljednju trojicu: Ćurko, Burko i Mali Mišurko. Najviše bih se rastužio nad tim malim Mišurkom, tako bijednim i tako sitnim, koji mora trčati isto tako brzo kao i ostala braća. Jadni mali Mišurko!

Na gornjoj cesti zaustavi mater nekakav auto. Uđemo i krenemo. Sada mnogo brže odmičemo. Ne znam kako se dragi Bog nije sjetio da nam da kotače umjesto nogu — ne bismo morali plaćati auto.

— Vidjet ćemo Imotsko polje? — upitam majku. — I proći ćemo preko njega. Vozimo se, vozimo, vozimo:

282

— Zbilja ćemo ga vidjeti? I Blato? I jezero! — Već sam ti rekla. I Blato i jezero! — Hm.. . Onda ćemo ih zaista vidjeti — vidio sam ih ja

toliko puta s moga brda, ali sada ćemo ih vidjeti kao na dlanu, proći uz njih, preko njih, preko rijeke i mosta od kamena.

Vozimo se, vozimo: — Eno ga! Eno Blata! — povičem. — Kakvo Blato! To je polje! — reče ona. — Kakvo polje kad je voda! — Kakva voda kad je magla pritisnula polje! — zainta-

čila, pa zaintačila. — Kakva magla pritisnula! Tko je živ vidio maglu na

polju? Ako je ima, ima je na Biokovu i na vrhu Orljače. Ona se prihvatila svoga, kao obojak opanaka. Toliko

smo se zaboravili u prepiranju, da je i šofer izgubio pamet, i najednom uletjesmo u jezero. Ali kao meni uz prkos nije bilo jezero, nego magla. Ne, ne, čovjek više ne smije imati povjerenja ni u vlastitu pamet.

— Je li voda ili magla? — veli moja mater i davi se od smijeha.

— Pa — mene boli i srdžba i stid, ali opet se ne dam — pa, ne može se reći da nije magla, ali opet ne može se reći da nije voda.

— Opet on! Rukama je možeš opipati, a opet tvrdoglaviš. — A znaš li ti, sirotice moja jadna i tužna, da nije magla

sve ono što možeš rukom opipati. Ako ne znaš da se voda pretvara u maglu, onda ja s tobom ne mogu razgovarati. Jesi li vidjela lonac kipuće vode? Eto, tako ti je i s ovim. Kad smo bili na brdu, ovdje je bila voda. A kad smo sišli u

283

polje, iskipjela, isparila. . . i što je na tome čudno? Da se nije pretvorila u maglu, mi ne bismo mogli proći. A kako moramo proći, ako ćemo u Imotski, ona se lijepo digla, da nam učini prolaz, jer voda nije hajduk da zatvara ceste, a bogme ni jarac na mostu. Ti nisi bila učenjak niti si išla u školu, pa ne znaš kako to ide, sirotice moja, i tako. . .

Bože, što je taj Imotski velik i čudan. Nema obora, nema vrtova, nema ograda. Svuda same nekakve ceste i ulice s obje strane zagrađene kućama na tri boja, s prozorima od samoga stakla. I žene se ovdje nose drukčije nego u nas. Crkva i samostan, sud i zatvor, pa kuća doktora Domjana, najboljeg doktora na svijetu, koji ima nekakvo staklo i sve kroza te gleda. Ne bih želio biti njegov sin. Čim bih ukrao kocku šećera, on odmah sa mnom pred staklo: »A, tu si, lopove! Vidi, vidi, kako ti gmiže po želucu!« Jadna njegova djeca.

Pa Crljeno i Plavo jezero. .. kao da si ih svrdlom u brdo uvrtio. Još nije majka rodila junaka koji bi sišao u Crljeno jezero, gdje vile viluju i pir piruju, a voda se dolje u bes-krajnoj dubini modri kao najmodrije oko.. . O, da mi se napiti te vode, ruku bih dao odsjeći. Ja je vidim samo mrvi-čak, jer se ne usuđujem nagnuti. Pst. Jezero srče. Srče.

Uhvatila me strava pred njim, pred tim srkanjem, i kao mahnit stadoh trčati prema gradu, a mater za mnom. I nep-restano mi se činilo da i jezero trči i da već srče zrak onim svojim stravičnim crvenim ždrijelom. A ja se uzalud oti-mam, uzalud trčim, kao u snu: uvijek si na istom mjestu.

Smirio sam se tek u gradu, na pazaru. Mislim da su na nj natjerali svu marvu iz Bosne i iz čitava svijeta. Ne možeš se maknuti od pustih svinja i goveda, koza i ovaca. Mater je kupila krmka. Po to smo i došli. Onda opet hodamo, hoda-mo, hodamo.. . Na kraju mi kupi loptu, šarenu loptu, što sama skače. Na čitavom svijetu nije bilo bogatijega čovjeka

284

od mene. Lopta. Prva lopta u Medovu Docu otkad ga je Bog stvorio. Lopta, lopta, lopta. . . šarena lopta što sama skače, sama, razumijete li: sama! Ti njom o zemlju, a ona preko tebe. . . o Bože. . . Kakvo će veselje biti u Medovu Docu! To je bila prva kupovna igračka koja je ikad došla u moje kamenje.

Ali moje veselje i moju šarenu loptu kod kuće dočeka tuga. Dvije su sestre ostale same: Kata od šest i Marija od tri godine. Otimale se o nož. Kata ga je naglo ispustila, a kako je oštrica bila okrenuta Mariji, zasiječe joj se ravno u oko.

Kad bih loptom mogao otkupiti taj ubod! O sve bih to bogatstvo, i loptu, i puške, i sve što imam i što ću imati. . . o sve bih dao za plač male majušne Marije. Ali nema nikoga da mi to u zamjenu uzme.

Sutradan je mater umotala malu Mariju i odvezla je u Split, u bolnicu. Liječnici su obećali, da će je izliječiti.

Dobro je što jučer nije bilo nikoga s kim bih zamijenio loptu za njeno oko. Ne, ne valja se prenagliti.

285

ŠKOLA U ZVONIKU

Čast svaka školi, čast učitelju, čast svakidašnjim tučnja-vama kamenjem, rasparanim košuljama i razbijenim glava-ma i koncanju u Crkovnom vinogradu, čast i voćkama uz cestu i lokvama na cesti! Čast i poštenje! Ali kad se to ponavlja iz dana u dan, iz godine u godinu, umori i dojadi. Glave smo dobro prorešetali i slovima i ožiljcima, pa što nam još treba. U moju se dvadesetak puta zasjekao kamen, a u maloga Ike Antukina ni broja se ne zna. On je najrato-borniji medu nama, najbolje pogađa, ali stoga i njega najvi-še pogađaju.

Nekidan se potukao s oba Čolića, rasparao im košulje, a oni njemu nos. Sutradan su došli njihovi roditelji k babi Roškulji, da im mora nadoknaditi štetu i kupiti nove košu-lje. Baba je Roškulja bez riječi pristala, ali uz uvjet da i oni njenom sinu kupe novi nos.

Nekidan se i sa mnom pobio na svoju nesreću. Odmah skočiše tri Ivana i lijepo ga sputaše, a ja sam ga mlatio sve dok nisam srce izdovoljio. Neka upamti koga izaziva. Brata svoga — rođaka. Čast svaka živoj vodi i rijeci i našem pri-jateljstvu, ali rat je rat — ne pozna se ni otac ni brat. Sra-mota je dvama na jednoga. Da, da, ali nas je četiri! A on se

286

kao baba pritužio bratu Stipici, a tome je već pitajboga koliko godina. I moj ti Stipica iziđe pred nas:

— Tko te je — veli — od njih tukao? On upre prstom u me. — A ovi drugi? — Nisu. Oni su me samo držali. A Stipica to »držali« shvati kao »rastavljali«, pa ih još i

pohvali, a zatim se okomi na mene: — Stidi se — veli — na ujaka svoga dižeš ruku! — Ujak bi se morao stidjeti — rekoh prezrivo — da se

dâ od nećaka izmlatiti! — Onda ćeš upamtiti da se ujak ne da! — i zamahne. A

ja već kod djedove čatrnje i sve mu bučem: — Buuu.. . A ti upamti da je nećak brži! Buuu. . . Bilo kako bilo, to je glavni uzrok da smo otvorili školu

u zvoniku. Bolje, ja sam je otvorio, da me Stipica ne sačeka na putu i ne vrati mi ono bukanje.

— Ti misliš da se ne ide u školu? — nekako nepovjer-ljivo pitaju tri Ivana.

— Daleko od toga. Mi ćemo ići u školu. Samo ne u gra-bovačku. Jednostavno ćemo otvoriti svoju školu.

— Svoju školu? Kako? — Lijepo. Zamislimo da je zvonik škola. Čim smo to

zamislili, drugo dolazi samo od sebe. Ujutro spremiš knjige, ubaciš u torbu kruha i pođeš u školu. Učiniš nekoliko kora-ka i veliš: »Sad sam u Matkovićima«, onda još nekoliko: »Sad sam na Umcu«, »Sada sam kod dida Buje«, »Sada sam.. .« i sve tako dok ne dodeš pred zvonik, a onda kažeš: »E, sad smo u školi«. I onda ti je lijepo pri srcu isto tako

287

kao da si u školi. Lijepo se popneš do zvona, legneš na gredu i zaspiš.

— Zašto bismo spavali? — Da možemo sanjati! O, Bože moj! Ako ne sanjaš,

kako ćeš biti u školi? Tako ti u san dođu i učitelj, i klupe, i djeca, baš kao da si u pravoj školi. I onda lijepo učiš. Pa da vidiš kako bez muke ima nauke. To se zna.

— A ako nam ne dođe u san? — Ne brini, doći će. A ako baš ne dođu, znači da

Bogu nije ugodno što idemo u školu, pa možemo raditi što nas volja.

— E, pa onda radimo što nas volja! Tako smo jedno mjesec dana svaki dan polazili u školu,

a uspinjali se na zvonik i ostajali tamo dok se u podne ne bi zanjihalo zvono nad našim glavama. Zatim bismo ostali još sat, dva, kako dolikuje, kuckali prstima po zvonu, ispinjali se na prozore i obilazili zidove s vanjske strane hodajući uskim vijencem. E, da je netko pao, što bismo se smijali!

Gore bismo donijeli i »Danice« dida Mate Grgina i gle-dali one puste zapaljene brodove. Meni je brod od svega bio najdraži: ne zbog njega samoga, nego zbog toga što sam se ja u njemu vozio u Povlja, a drugi ga nisu ni vidjeli.

Did Nikola, onaj bačvar koji ima štap s jabukom, kako on kaže od ćilibara, posudio nam je »Kačića« i mi smo s ovolikim očima čitali o Juri Kastriotiću i Sekulu nećaku, o vitezovima imotske krajine. I sve to naizust učili.

Nema na svijetu ništa ljepše od te naše škole. Leći na kamene ploče pod golemim zvonom na kojemu piše »Pop Pavao Čikeš, župnik«, gledati groblje i čemprese kako rastu na popovskom grobu, stare hrastove i borove s otvorenim šiškama, zelenu travu, zeleno žito i zelenu jasenovinu u

288

brdima. Gledati planinu i modro nebo i stotine boja rasutih po mojoj pitomoj dolini, dok milijuni cvrčaka neumorno cvrče u toplo mirisno ljetno popodne. Kao da se sva ta pje-sma i svi mirisi naših trava stječu ovdje pod nezasitnim zijevom zvona. Ležati tako i sanjariti o Mari, o učiteljici Mari, o mojoj beskrajnoj ljubavi. Zavolio sam je od prvoga dana, i nije bilo sna u koji ona nije sišla, ni pjesme u kojoj se nije smiješila. A ja već tri godine iz dana u dan sanjarim kako ću kupiti motorkotač, oženiti se njome i voziti je, voziti u vjetar, u noć, u ludost. Ne, ja ne mogu bez ljubavi. Od rođenja sam nekoga ljubio, nekoga želio, o nekome sanjao. . . A Maru ću čitav život nositi na rukama ili na motorkotaču.

Njoj mirišu mirisi, njoj se zeleni brdo, njoj pjevaju cvrč-ci u žarko podne.

Ali jednoga popodneva dođe mojoj kući did Buja. — Gdje si ti? — upita me i sve se nešto podsmjehuje. — Na svom oboru, hvala Bogu. — Jesi li zdrav? — Tko je prav, taj je zdrav. To se zna. — Hm. Ne bi se baš moglo reći. — Sve se može reći, hvala Bogu, ako imaš zdravu nogu. A on kao laktom pod rebra: — Ako je imaš, zašto ne

ideš u školu? — Je li ja, hvala Bogu? — Nešto mi — veli — mnogo zahvaljuješ Bogu. — Treba Boga poštivati — velim ja — i moliti mu se

ujutro, prije ručka. . . — Čini mi se da ćeš danas dobro ručati. — Pa. . . ovaj. . . kako bih ti rekao: što Bog dade.

289

— O, dat će ti, dat će ti, ne brini. Ideš ti u školu kao i moj magarac.

— Ovaj, kako da kažem. . . ne bi se moglo reći da tvoj magarac ide u školu.

Mater prekrižila ruke na trbuhu i sva se pretvorila u uši. Ne bojim se ja nje, ali kazat će ocu. A otac ima pogled. . . jadna ti majka.

— Ja ne vidim da ideš — sve on oko mene kao mačak oko vruće kaše.

— Dogodi se da čovjek ne vidi. — A prije sam te svakim danom vidio? — O, i to se dogodi. On se malo zamisli, ugrize se za brk, pa priupita: — Prije si se svakog dana svraćao didu Buji? — Ne kažem, da se nisam svraćao. — A sada se ne svraćaš? — Ne kažem, da se svraćam. — To hoće reći, da ne prolaziš pokraj moje kuće. A ako

ne prolaziš pokraj moje kuće, znači ne ideš u školu. — Ih, mogu ja i preko Dundića. — Možeš. Ali te ni oni ne viđaju. A i učitelj se tuži da

te ne viđa. — Gdje bi me kod tolike djece i vidio? — Zašto te je prije svakim danom viđao? — A bit će mu se štogod dogodilo. Možda su muoslabi-

le oči. Vrag bi ga znao. Ti znaš kakvi su učitelji: vjera i nevjera. . . i tako.. .

— Možda i Bukarica ima slabe oči kad mu se pričinilo da nekoga vidi u medovačkom zvoniku?

290

— Što to kažeš! — graknem ja. — A.. . ništa, ništa. Rekoh zabolio me brk. — A tako. Ja mislio da meni nešto govoriš. I mi sutradan opet u zvonik. Baš kao da nam vrag šapće.

Što je dalje bilo, znat će moja mater koja nas je pri silasku pozdravila.

Zbogom, naša školo u zvoniku!

291

BOŽE, KOLIKO SVIJEĆA

U kasnu noć krenusmo s teretnjakom tetka Marinkice da vidimo kako je sestri Mariji. S teretnjakom se uvijek kreće u kasnu noć ili u ranu zoru, i to zato da ljudi ne moraju u Splitu prespavati i to spavanje skupo platiti. Nije novac kravlja balega da samo ispružiš nos, a on ti se zalijepi o prste. To se zna.

Nema ništa ljepše od noćne vožnje. Pusto svjetlo probija cestu koja svaki čas zavija, diže se i spušta, i svaki čas otkriva kakvu neobičnu stijenu, kakav ponor ili dolac sličan ustima diva i jezeru.

Mater mi govori imena sela kroz koja prolazimo i unap-rijed zna koja će doći, gdje je koja krčma, čija je, i gdje stanuju bezbrojni prijatelji njeni i dida Buje. Kad je čovjek sluša, čini mu se da joj je prijatelj čitav svijet, osim našeg sela, to se zna.

Šofer je isto tako razgovorljiv i pripovijeda, gdje je vidio kakvu lijepu čobanicu, kako joj se nasmiješio i nami-gnuo, kako ju je provozao ovako i onako.. . Laže kučkin sin! Ali dokaži mu.

292

Najednom mi zadrhtaše oči od tisuću ognjeva u daljini. I kliknuh:

— Koliki čobani! Kolike čobanske vatre! — To ti je Split — veli mater — i nisu to nikakve vatre,

nego električne svijeće koje gore čitavu noć. — Bože koliko svijeća. . . I koliko se tu novaca utama-

ni. . . A ljudi bi mogli mahati glavnjom i jednako bi dobro vidjeli. A kad je mjesečina, što će ti i glavnja.

Zanijemio sam od toga čuda, i moja se nijemost sve više povećavala, što smo se više bližili tom neviđenom svijetle-ćem čudovištu. Najednom se sve svijeće u isti čas ugasiše, a mi zađosmo u beskrajan dvored visokih i obojenih kuća. Imotski bi se stotinu puta okrenuo u tome gradu bez kraja.

Prošli smo preko željezničkog mosta i vidjeli čudo kojim se moj otac nekada u Srijem vozio. Prekrasno miriše ta željeznica, čovjeku se čini da jede kruh s orasima i baja-mima. Jest, jest pravi bajami s kruhom.

Uopće, u Splitu su mirisi teški i ima ih toliko da ti se mozak zavrti. Kao da su se sjatili s čitavog svijeta. Mater kaže da su to mirisi jela i peciva, u što ja mnogo ne vjeru-jem; jer nije nitko toliko lud, da pušta na ulicu tako guste mirise, pa da se besposličari i lijenčine besplatno najedu. A... možda i jesu od jela, jer sam već napola sit. Zašto se ne preselimo u Split, pa ne bismo trebali ništa jesti: samo šetati i hraniti se mirisima.

Čim smo ušli u onaj dio grada u koji ne smiju teretnjaci, izgubi se šofer.

— Kamo nestade? — upitah majku. — U kažin! — Što je to »kažin«? — To ti je kuća gdje su same ženske.

293

— Same ženske? To su onda časne sestre. — Ne! Kurve! — u nas se s djecom razgovara kao s

odraslima; a to je i jedino dobro u nas. — Tako ti meni kaži: »Prije se kurvi plaća«, i ja bih sve

razumio. »To su, dakle, — smijuljim se u sebi — moj šoferu, te

tvoje čobanice i krčmarice«! I ja bih tako znao!« — A je li velika kućetina taj kažin? — Umukni već jedanput! Može te čuti pošten svijet. — A pošten svijet ne ide u kažin? — upitah tako glasno,

da se mnogi pošten svijet okrenuo, a mene mater pošteno pljusnula.

Pođosmo k tetki Ivanki, sestri Ike Antukina. Moja mater uvijek nekoga nađe kod koga se badava ruča. Bože, kako ta žena jede, ta tetka Ivanka. To i nije jelo, to su sami samo-hrani zgusnuti mirisi. Dosta ti je pojesti dvije-tri žlice, pa si sit. Gdje je to od pure, od najboljeg mesa i manistre! Muž joj ima hotel i papigu koja govori.

»Bože, — šapćem — što si joj lijepo dao. I svima ovim u Splitu, premda te najviše psuju i ruže. A naše si zaposta-vio, makar idu na misu svake nedjelje i ispovijedaju se svakoga Uskrsa. Metni ruku na srce, pa reci je li to lijepo i pošteno od tebe?«

Vidjeli smo Mariju. Oko joj je još uvijek zamotano u bijele povoje. Liječnici kažu da su ga uspjeli spasiti i da će sve biti dobro. Oni nikada o zlu ne govore. Marija leži, smije se i razgovara, baš kao da se radi o nečijem desetom oku. Ja ne znam zašto mora ležati. Kad bi slomila nogu, razumio bih, ali ovako.. . Još malo, pa će izaći zdrava zdra-vcata, samo ako je ne ubije to ležanje. Moja je baba pozna-

294

vala neku djevojku, koja je isto tako ni za što legla, pa se uležala i počela gnjijati dok nije sasvim sagnjila.

Na večer se vraćamo. Milijuni svijeća ostaju za nama, a samo dvije naše sijeku cestu i vraćaju se odakle su noćas izišle. Šofer opet pripovijeda o svojim krčmaricama i čoba-nicama, i opet se oblizuje. Kako mu se da lagati, i sebi i nama, kad svi znamo tko su te krčmarice i čobanice. . .

Od svekolike djece medovačke ja sam prvi vidio pravi pravcati grad, kao čaroliju neku, i »Prokurative« i »Palac Bajamonti« o kojima mi je baba toliko pripovijedala. Uh, kakve kućerine. Uh, kako će mi zavidjeti i crknuti od zavisti sva medovačka djeca, a bogme i poneki veći, uznositi.

295

GUSLE

Did Nikola ima »Kačića« i zna ga naizust od početka do kraja. Nekidan ga i meni posudio. Čuvam ga kao oko u glavi. Već sam napamet naučio sve pjesme o Skender-begu, Ivi Kapistaranu i Sibinjanin Janku, i onu o Gospi Sinjskoj. A znam i mnoge pjesme koje nisu unesene u ovaj »libar«, a niti u ijedan drugi, nego samo u Cukraševu i Galinu glavu. No što će mi sve to kada nemam gusle. U svakoj kući vise povrh komina, išarane i iskićene konjskim i volovskim gla-vama, a najljepše su one s kozjim, pa im se rozi povijaju, povijaju kao vitice u loze. Moj je djed bio u Americi, kopao zlato i nije mislio na gusle, a moj otac neprestano radi u tom prokletom mlinu, pa na njih i ne može misliti. No stoga ja mogu.

Skoro ću ih napraviti. Otac mi je ove zime poklonio zeč-ju kožicu. Još treba samo drvo. Do drva ću doći, jer su Matkovići zapalili »klačinu«: iskopali rupu do pakla, podi-gli kuću do neba, zasuli je zemljom i opleli jasenovim plo-tom. Gori luda vatra kao u popovu štednjaku. Osam dana i osam noći neprestano bacaju u nju kao u jamu bezdanku, a kamen se peče ko janjetina.

296

Gledam je, gledam i sve mislim na one jadnike koji će čitavu vječnost u takvom ognju gorjeti, i sve mislim kako dragi Bog nema srca. Ja ni najljućeg dušmanina ne bih pus-tio u toj vatri više od dvadeset i četiri sata.

— Dođe ti pomoći? — smije mi se prelo lule Mate Ikin. — Pomogao bih kad bih mogao. — Dođe pogledati? — Gledao bih kad bih imao vremena. — Zašto onda dođe? — Ovaj. . . — češkam se po zatiljku — kako bih ti to

rekao.. . Ovaj, radi se o važnoj stvari. . . tako reći o vrlo važnoj stvari.

— Možda bi zadimio? — smije mi se i namiguje onim jednim okom i već vadi duhankesu.

— Nije ni to, nego.. . kako da ti kažem. . . Nikako ne mogu reći. Eto, kud puklo da puklo, reći ću ti bez okoliša-nja: pravim gusle!

— Gusle? Jesi li ih već otesao? — He.. . Otesao. . . Nego, ovaj, ti ćeš me razumjeti:

nisam ni počeo! — A tako? Pa što odmah ne kažeš! Što mogu kad se u nas tako govori, sve uvijeno, sve

izdaleka, ne smije se čovjeku izravno reći; treba ga pustiti da sam nasluti i odgonetne.

Pola sata poslije toga vukao sam uza stranu aršin debele klenovine.

Volja oštra, ruke oštre, a i sjekira oštra, samo noga pre-mekana.

Izleti mater kao da ju je grom ošinuo. . . — Nesretno dijete, što učini od sebe. . .

297

— Ne učinih ja, nego sjekira. — I zbog čega? Zbog prokletih gusala. — Maja, maja, ne govori tako. Ti i ne znaš što nam zna-

če gusle:

»Ta sva povijest roda moga s guslinih se žica čuje. . .«

— Čut ćeš ti noćas malo drukčiju pjesmicu i malo druk-čije gusle.

I bogme sam čuo. Rascvjetao se nožni palac kao kokoš-ja. . . A mater u komšiluk, pa struži pljesnoću s pršuta. Ja mislim da bi mi prije zaraslo od pršuta nego od plijesni, ali pršut ne daju ni za ljekariju.

Nije svako zlo za dobro, mislim i sklanjam poslovicu: »Tko se palca ne nasiječe, gusala se ne nagusli«. Nekako mi nije dobro ispala, ne slaže se lijepo. Ali ja je svejedno volim kao mater ludu kćer. To se zna.

298

DOLAC NA TRSTENICI

Tamo sam najradije tjerao kravu na pašu. Svako popod-ne prut u ruku, nju preda se, pa u Dolac na Trstenici. Zagr-liš kravu kao momak curu, nasloniš joj glavu na vrat, dre-muckaš i putuješ. Ljudi stanu, pa nas gledaju i nikako se ne mogu složiti tko je od nas dvoje ljepši: toliko je bila zgodna i pristala moja Zekulja.

U Docu je mnogo djece i mnogo goveda. Goveda malo pasu, malo se bodu, malo im čobani konjskih muha saspu pod rep, pa se zaobadaju i pomahnitaju. To je sve o gove-dima, a i šta će ti više.

Kod goveda ima mnogo čobanica. Ali to i nisu čobanice u pravom smislu, nego curetine za udaju. Uz njih čovjek ne može ništa pametno raditi, tek željeti, štono riječ, »grešno«. Ali tko je od želje ikada išta imao!

Učitelj kaže da veliki ljudi iz želje za naukom hoće sve čuti i vidjeti. Moja je mater sigurno velik čovjek, a i ja uza nju. Valjda se ona rodila s tom željom a mene spopade ovdje u Docu na Trstenici kada je jedna čobanica zaspala, a ostali se čobani nekamo razbježali. Spava ona, spava, a ja joj sve podižem suknju, prst po prst. Još malo, pa se ukaza

299

koljeno, pa jedan prst povrh koljena, a onda se ona trgnu kao od zmije.

— Što to radiš, pogrdusino! — Je li, što radim? — Stidi se! Što me odgrćeš? Svoju rodicu rođenu što

odgrćeš? — Ovaj, kako da kažem. . . nije to da ja tebe odgrćem. . .

ovaj, ja tebe zagrćem. Kako bih te mogao odgrtati kad. . . Ovaj, ali što ću ti govoriti kad ti i ne znaš, što je to želja za naukom. Za naukom.. . razumiješ li. . . A osim toga, znaš li ti onu o Noi i Hamu? Kad bi znala, onda ne bi tako govori-la: odgrćeš.

— Što trabunjaš? — Nije to da ja trabunjam, nego ti ne znaš što govoriš.

Sve je to u Boga zapisano, a ti si velika nesretnica ako misliš da Bog trabunja. On je, naime, bio otkriven. Ne Bog, nego Noa. Naime, zasadio je vinograd, pa ga je prevarilo mlado vino. Koga prevari vino, tome je bogme fino. To se zna.

— Ti misliš da sam i ja pijana? — Ma stani. Ma stani. . . Nije to, da ja mislim. Ti i nisi

pijana, nego je on pijan, otac Noa, pa je spavao gol gol-cat, i sve mu se vidjelo, sve, i pupak i sve, kako bismo rekli. . . no, sve.

— Hoćeš reći da se i meni sve vidjelo, pogrdo, da bi pogrdo!

— Ma stani. Ma stani. . . Ne govorim ja da se tebi sve vidjelo. To se njemu sve vidjelo, i čovjek je mogao ugasiti želju za naukom. Ali ti nisi bila pijana, i to je velika nesreća za nauku; jer ti se ništa nije vidjelo. Ali da si i ti bila pijana, sasvim sigurno i tebi bi se sve vidjelo. . .

300

Da nisam imao nogû. . . Ne, ne mogu sasvim pouzdano reći što bi se dogodilo. I onda vele: bavi se naukom!

Uto se podiže silna graja na sljemenu brda. Nije trebalo biti osobito pametan da se domisliš. Rat! Pravi rat u kojemu kao i u svakom pobjeđuju naši. Redovito počne s čobanima, a svršava s djedovima. A mi smo osobito ponosni što baš mi djeca uvijek izazovemo velike bitke. A bitke su sa svi-ma: s Grabovčanima, s Kusićima, s Bekavcima, s Katićima, s Krivodoljanima i Zagvožđanima, sa svima s kojima grani-čimo. Bitke ili kavge, to je svejedno.

Zbog čega? Zbog muše. A što je to muša? E, što je to! To je ni moje ni tvoje, ni njegovo, nego

općinsko, odnosno seosko. Tu je naša granica, i Bog! Tko je prekorači, nož! Tako uvijek rade pošteni i čestiti ljudi. Oko-poljci se potežu po sudovima i žandarima, a mi lijepo i ljud-ski naše stvari uredimo među sobom kamenjem i noževima. Naši su noževi najoštriji, zato što imamo tri kovača u selu.

A muša? Što je to muša? To je kamenje. Doci, njive i šumarci lijepo su od pam-

tivijeka među ljude razdijeljeni; a ono drugo, gdje nema ništa osim kakva tužna grmička i svakih deset metara rukovet trave, to ti je muša, i to je seosko. A to je najvaž-nije od svega, to »seosko«. U tvoj vinograd može doći stotinu Grabovčana i počupati sve loze, nitko neće ni prs-tom maknuti. Ali ako jedna ovca pređe u našu mušu, onda je čitavo selo na nogama. Uh, što bi bilo divno da je sve seosko. Ljudi po čitave dane ne bi ništa radili — samo bi se tukli. A mi djeca od svega najviše volimo tučnjavu, pa je stoga izazivamo gdjegod možemo. Ako, na primjer, Katića ovca ne zađe u našu mušu, mi natjeramo našu u

301

njihovu. Onda se počne psovati i tući. Mi dozivamo svoje selo, a oni svoje, dozivamo dok ne dotrče svi muškarci što ih je Bog dao, a i poneka žena. Onda se tuče, tuče i tuče dok žedni ne pobjegnu. Ali oni koji pobjegnu, ne znači da su nadvladani, da su izgubili. Jer i naši ponekad bježe, premda su uvijek pobjednici — to se zna.

Moj otac nikada ne sudjeluje u tom ratu. Naime, on nije nikada kod kuće, nego na Lovreću u mlinu. Osim toga on je pomalo i kukavica, jer veli: »Da sam i kod kuće, ne bih počinjao takve ludorije!« Njemu su to ludorije!

I još veli: »Naši su ljudi kao i naše žene: zaostali. Dosa-dno im je. Ono malo posiju i požanju, pa čitavu zimu sjede. A čovjeku dosadi sjediti. Pripovijedati nemaju ništa, što već stotinu puta nisu ispripovjedili i stotinu puta čuli. A krv u njima traži oduška i. . . tuku se.«

Ja mislim da bi moj otac bio veoma dobar pop. Što je to?! Nizbrdo se valjaju naši, a za njima kamenje i Katića

vika. Kažem ja: i opet smo pobijedili!

302

VEČERI NAŠE

Večeri naše počinju u kasnu jesen, a svršavaju u rano proljeće. Svaka je večer jedan život. O ljetnim se večerima i ne može govoriti, jer se dan proteže gotovo do novoga. Dognaš kravu, povečeraš malo kruha i zelja, izmoliš dio ružarja i ideš spavati. Nisi pošteno ni usnuo, već te mater budi: treba ogrtati kukuruz, treba žeti travu ili pšenicu, treba plijeviti loze i stotinu drugih poslova. Kada nemaš škole, imaš baštinu! To se zna. Jedina je sreća u tome, što u nas ljeti sunce veoma sporo izlazi, jer smo pod brdom, pod gorom. A bolje pod gorom, nego pod borom. To hoće reći: bolje živ u hladu nego mrtav u još debljem! To se nikako ne slaže sa željom babe Kate koja bi svakako htjela umrijeti. Ma kolikogod željela umrijeti, ipak voli pojesti masniji komadić i napiti se hladnije vode.

Tek u jesen počinje život. Rose su češće i gušće, a žuto lišće opada nehajnim mirom, slaže se jedno vrh drugoga i polagano trune. Kada se čovjek raspada, onda i kroz začep-ljen nos prodire smrad; a kad lišće vene, onda su sve ograde prepune boja i vlažnih mirisa, ugodnih, tako ugodnih, da staneš pa se podbočiš i srčeš svu tu radost, srčeš dok se ne opiješ i zaljuljaš. Koliko te obezumi stog opala lišća i u

303

njemu jedan jedini omekšali drenov plod omotan rosnom kabanicom! Jugovina, meka i plačljiva, ovija se oko golih hrastića, oko modre jasenovine, tužna i mahovinasta jugovi-na, koja mi se uvijek očituje u liku rasplakane vilinske maj-ke kojoj umoriše djecu. Verem se uz kamenje, uz golo drv-lje i raskapčam kaput: neka me plâče njen topli i vlažni dah, neka me obavija i grli, neka uji u ušima, u glavi i mašti kao najljepša pjesma s jednih starih i zaboravljenih svirala. Tako mi je teško. Morao bih plakati, a opet ne mogu, jer ta nuj-nost ne peče i ne boli, tek lagano steže srce i grudi, a to je stezanje ugodnije od najboljega vina. O, sve je dobro u jesenje popodne, sve me ispunja čudesno turobnom radošću: i raskvašena crnica što se lijepi o bose noge, i golo grmlje što mi kvasi odjeću, i gljive, smeđe od sivila oblaka, i vode skupljene u kamenim udubinama, koje su u kamen utisnula kopita vilinskih konja. . . Jugo, jugo.. . naše beskrajno turob-no jugo što čitavu krajinu pokriva tugom. . .

Onda naiđe jedna bura, rastjera oblake i toplu vlagu, a večeri ožive uz veliku kotlovsku vatru. Peče se rakija. Tri su kotla u selu, pa šestare od komšiluka do komšiluka, od kuće do kuće. Mi se natiskamo oko cijevi i čekamo prvu kap, onu ljutu, najljuću, koja sedmoga dana obara s konja konjanika. Ipak ima junaka koji stisnu oči i tu prvu kap popiju, malo potresu glavom, pa zasuču brk i smiješe se kako se u životu nikada ne smiješe. Što rakija dalje teče, to se više i pije: i to sve od mladih i mlađih dok i na nas ne dođe red. A mi se i pokažemo. Dok je njih pet pilo jednu čašu, od nas je svaki iskapi. Neka se zna! I neka govori tko što hoće: rakija je zdravlje. Nikada se čovjek ne osjeti tako laganim i tako žilavim. I noge i ruke samo lete od tebe, i nikako ih ne možeš zaustaviti, nikako dostići. A jezik se razveže i sam od sebe govori toliko mudrosti, koliko je nema u čitavome Medovu Docu.

304

I onda rakija nas djecu raspe po kamenju, po vrtovima, po gumnima i gradinama. Mjesečina se raspliće, naša mje-sečina, jedra i svijetla, bjelasa se na kamenju i oživljava ovu mrtvu pustoš: sve se iskri, sve diše, sve se smije. Bože, kako se smije!

Što zima više steže, to se i mi sve više uvlačimo u vreće i mutape, u zavjetrinu i kuće, grijemo se uz ognjišta uz koja žive stare pjesme o davnim junacima nebojšama, smijeh i gonjanje, igre što vuku poljupce i posivjeli ugarci što nav-ješćuju počinak.

Jedna večer kraljuje nad svim večerima, jer to i nije večer nego noć, noć Boga Božića, noć badnjaka, bakalja, oraha, bajama, kostela, suhih smokava i rakije, noć bez sna u kojoj sve kuće postaju štalicom.

Ove je godine bila velika i nezaboravna, premda nisam bio na ponoćki. Kako nema oca u radne dane, to sve što vuče Božić, moram vući ja: okitio sam sve nadvratnike i natprozornike bršljanom, posuo kuhinju slamom, zabio voštanice u sud napunjen pšenicom, odsjekao i dovukao dva badnjaka koja smo navečer prebacili preko ognjišta. . . Kad je otac došao, trebao je samo kimnuti glavom i nasmiješiti se. A to je i učinio. Lakše se smiješiti, nego vući badnjake. To sam uvijek govorio.

Večerali smo bakalara i blitvenjaka. A ono što je Bog nasuo u očevu uprtnjaču, jest će se sutra. Osim toga sutra je i zec s vinom i šljivama.

Baba, otac i mater idu na ponoćku. Zovu i mene. Veče-ras mi se ne ide. Istina, i ove će se godine, kao i svake, na koru potući jer je pretijesno. A na ponoćki nema ništa ljepše od tučnjave. Ne viče se i ne psuje mater kao obično, jer se ljudi boje Boga i hram Božji poštuju, nego se šutke lupi laktom pod rebra, šakom u nos i nožem u rame. Milina je

305

gledati kako oni sve to lijepo i ljudski obavljaju. Ali tko mi jamči da ću biti na zgodnom i prikladnom mjestu, da svu tu ljepotu vidim?

Mater mi je prostrla slamaricu uz vatru, a ja se opružio i zagrnuo sukancem.

Sâm sam u rumenome sjaju vatre, koju svaki čas oživ-ljuju pregršti hrastovih varnica sličnih rasprsnutim zvijez-dama. Ležim tako, ležim, najednom misao: »Bože, što bi moglo biti u očevoj torbi?«

Skočim. Prvo o što mi zape ruka bila je boca. Izvučem je, otčepim i pomirišim.

Prošek! Odmah se sjetim onoga nesretnog mališana, koji se u

ovoj svetoj noći smrznuo dok je išao prositi kruha za boles-nu majku. Da je uza se imao ovu bocu, ne bi se nevoljniku utrnuo život. Onda se sjetim da sam i sâm malen i tužan, da bih se i ja mogao smrznuti ako vatra zataji — i gucnem.

Kako to grije. Sve mislim ne bih li se zavukao u slama-ricu, a bocu prislonio uz stopicu ili bih je vratio? Ipak ću je uzeti sa sobom: jer tko nosi, taj ne prosi! Na kraju, za koga ju je otac donio? Za nas četvoro starijih: Kata i Marija ne smiju piti. Dakle, u toj boci drijema i moja četvrtina. A u ovoj svetoj noći da netko. . . drijema.. . E, ne valja, ne valja! I zašto bih ja sutra pio kad večeras imam želju!

No moja je četvrtina prebrzo otišla, grlo još uvijek jed-nako suho, a ja još uvijek jednako malen i još uvijek ista opasnost da se smrznem.

— Još malo. Neće ni opaziti. Još malo, još malo. Bilo je odviše. Nadoliti vode? Što će imati od toga da

piju vodurinu! Najbolje je otpiti i drugu četvrtinu, recimo, očevu. On je već odrastao čovjek, a odrasli ljudi ne piju

306

slatka pića. No pijući očevu, načeh i treću. Recimo, to je babina. Ona bi se za mene svega odrekla, a gdje neće neka-kva pišljiva prošeka! Baba. . . I tako ostade još jedna četvrti-na. Majčina.

— A sada — velim samome sebi — ruku na srce i reci, je li pravo i pošteno i Bogu ugodno, da majka pije, a otac i baba oblizuju suhe gubice?

— Ne, nije pošteno. — Pa onda? — E, kad Bog tako hoće, neka se vrši njegova sveta volja. Nikada u meni nije bilo ljepše mrtvilo, nikada ljepši sni

i toplije slike, nikada ništa ljepše od toga pijuckanja u samoći, uz goruće badnjake, uz iskre što se u snopovima rasiplju. . .

Mater prva opazi praznu bocu i već posegnu za dreno-vačom. Otac je tek onako primi za ruku, a njoj, uz laki jauk, ispade prut. Zatim se otac okrenu k meni, dugo me gleda, dugo i oštro, smrknuto, a onda se razvedri, osu ga smiješak i sve me miluje očima.

— Čini mi se, da si ti najljepše od svih proveo badnju noć.

— Jesam, akobogda! — E, onda čestit Božić, sine! A ja skočim, poljubim ga i čvrsto ga stegnem u zagrljaj.

On se iznenadi, pa i on poljubi mene. Rijetki su njegovi poljupci, ali kada dođu, peku.

307

POSLJEDNJI DAN ŠKOLE

Otkako smo ja i Iko Antukin doznali da nas kane poslati u velike škole, postali smo nerazdruživi. Kada netko ide u velike škole, to je isto kao da je već velik čovjek i velik gospodin. A veliki gospodin radi što ga volja. Tko će, na primjer, gospodinu učitelju prigovoriti, ako se popne na bilo čiju višnju i nazoblje se? Nitko. A mi smo sada isto takva gospoda kao i učitelj, pa se penjemo na bilo čije voćke i brstimo da je milina.

Peti se razred primiče kraju, i mi bivamo sve divljiji. Još malo, pa dođavola i škola i učitelji — mi smo gospoda.

I to »malo« dođe tako brzo i tako nenadano, da nam je bilo žao. Ali opet nam i nije žao, jer smo izgarali od nestrp-ljivosti da proslavimo dan posljednjim velikim krštenjem Dračeve ulice.

Učitelj i pop učinili su sve da nam ometu slavlje: dijelili su svjedožbe tako sporo, kao da smrt dijele i svakoga poje-dinca odmah puštali iz škole. Pobojao sam se da od prosla-ve neće biti ništa, jer su Donjoselci izlazili prvi, i to jedan po jedan, pa su valjda odmah i odletjeli kući. Stare kukavi-ce. Kukavica kuka, jerbo joj je muka. To se zna.

308

No prevarili se. Čekali su nas poredani jedan do drugoga, u hladovini na razbojištu. Sjede, razgovaraju i čekaju. Kako dolazi jedan po jedan, bilo naš bilo njihov, sjeda do njih i lijepo i ljudski razgovara o svemu i svačemu kao s najboljim prijateljima. Pa mi i jesmo prijatelji sve do tučnjave.

Kad smo se svi skupili, onda se ubrzo razlučismo. Svaki zauze svoje mjesto i skupi svoju hrpu kamenja. Tada nastaje izazivanje: počne se s magarcem, a završi s materom.

— Kome majku milu, milu ti majku! — Vama majku milu, milu vam majku! — Nama majku milu? Milu vam majku! — Aaa! — prvi kamen zazviždi, a za njim čitava tuča. Danas je svaki ispucao deset i više hrpa, danas je bilo

više jauka i razbijenih glava nego čitave godine, danas su sva tri zaselka, kao i uvijek, otišla s raskoljenim tjemenima i zatiljcima i s najdubljim uvjerenjem, da su danas, kao i uvijek, sva tri pobijedila. Bog i narod zna da smo samo mi, kao i uvijek, pobjednici. A pobjeda se slavi vikom i pjeva-njem. Što se više dereš, što si luđi, što manje sličiš čovjeku, to si veći pobjednik. A mi smo bili najveći, koji su ikada po svijetu hodali.

Danas se ide najdužim putem kroz sve zaselke i komši-luke, danas se pije voda pred svakom kućom, da se pokaže kolika je pobjeda, a usput i da se rane properu.

Dođemo pred školu u Roščićima, a učiteljica upravo pustila djecu i vraća se kući s raširenim suncobranom. Otkako se udala za poštara, ide pješice. Ta nas je udaja mnogo više ogorčila, nego pješačenje razveselilo. Šutjeli smo i mrmljali u razdrljenu košulju: učiteljev je metar još uvijek bio nad našim glavama. Ali danas kad je škola otišla dovraga, a metrom može samo vatru ložiti, danas ćemo se

309

osloboditi i izdovoljiti. Nije bilo te ružne riječi koju nismo za njom doviknuli. Psujemo i pljujemo i sve čekamo čas kad će ona izgubiti strpljenje i opsovati nas, kako bismo imali dovoljan razlog da je kamenujemo. O, naučili smo mi iz Svetoga pisma dida Klepuzine kako se to lijepo i znalački kamenuje.

Ali ona šuti, gluha na sve naše uvrede, odmiče sa sun-cobranom koji joj se neprestano okreće u ruci. Kada se itko najmanje nadao, pograbi Iko Antukin kamen, zaleti se i prosvira joj suncobran. Nato se i ona i mi dadosmo u ludu trku.

E, danas je Iko Antukin bio junak dana. Rascvao se i zarumenio. A mi svi oko njega, čestitamo mu i zavidimo ujedno.

— Vražji kamen — brani se — da je bar pet centimetara bliže, imao bi onaj gad od poštara što gledati.

Nikako se nije mogao utješiti što joj nije raskolio glavu. — Znadeš što? — šapnu mi kad ostadosmo sami i uhva-

tismo se Goričaja. Još me uvijek srce boli što joj nisam bar uho odbio. Moram se nekako utješiti. Hajdemo piti.

— Ne da mi se više. Lokao sam pred svakom kućom. — Ne mislim na vodu. Pit ćemo vino. — E. . . tako ti meni kaži! To je sasvim druga stvar. Krv

nije voda, i bolje je piti vino iz bukare, nego vodu iz lokve. Da je vino loše, Bog bi ga u vodu pretvorio.

— Idemo k Lavuri — reče on. — Baš si se namjerio na onu koja će ti dati. — Neka te glava ne boli — reče važno i nakrivi kapu sa

zaslonom.

310

Uđemo u krčmu takvim korakom, kao da čitav život nismo ništa drugo radili nego ulazili u krčme. Sjednemo, a Iko udari šakom po stolu da zidovi odjeknuše.

— Litru vina i dva kolača! Nitko ništa. — Čuješ li, Lavura! — žesti se on. — Nešto sam oglušila i čujem samo kad se novčići kotr-

ljaju — zakriješti ona. Bože, kako ima sićušan glas, a kako se daleko čuje!

— Ne brini — zabaci Iko usne u stranu i lupi nečim po stolu.

Lavura se sagnu, pogleda novac i brzo ga pokupi. — Jest, jest, deset dinara. Pošteno, momčići, pošteno! I začas se vrati s litricom, s dva kolača i nešto sitniša.

Umačemo kolač u čaše, da nas vino bolje primi i lagano zalijevamo. Iko se sve smješka i smješka, a onda, kao da se sjetio toga smiješka, brže-bolje izbriše ga čašom.

Ispismo i odosmo. Bože, kako sunce jače peče, kako je nebo modrije i cesta mekša, mekana. Kao sag. I kako čov-jek nekako raste i opameti. Ni s papom se ne bih bojao razgovarati. Uvijek sam ja govorio: bez vina nema pameti.

— Jesi li vidio — smije se Iko i sve se hvata za trbuh — kako smo prevarili staru vješticu?!

— Nisam vidio. — Kako nisi vidio!. . . Hohoho.. . Onaj novac ništa ne

vrijedi, ni banice! Bilo je to starih srpskih deset dinara, što sam ih pronašao u bratovoj škrinjici. Ima još tri četiri komada, a i te ću dignuti kad ih ova budala od Lavure samo tako prima.

Više se ne smijemo kao ljudi, nego kao životinje.

311

— Nešto sam oglušila — kriještimo — čujem samo kad se novčići kotrljaju.

— Nešto sam oglušila. . . — Oglušila? Ma nemoj! A jesi li i obnevidjela? Mi pred kuću dida Buje, a pred njom Ikin veliki brat

Stipica. Podbočio se i sve nešto misli: — Jesi li ti — upita Iku — otvarao moju škrinjicu? — Ja?. . . Škrinjicu?. . . Bože oslobodi! — Sigurno? — Kad ti kažem! Već htjedoh prasnuti u smijeh i ispripovjediti kako smo

namagarčili Lavuru, kad se Stipica počeša za uhom i pro-mrmlja više za se:

— Koji mi je onda vrag dignuo dukat! Maloprije bismo razgovarali i s papom, a sada ne možeš

ni sa Stipicom.

312

VELIKE PRIPREME

Odmah poslije škole, ja i Iko Antukin odosmo u Split. Tamo položismo nekakve ispite i vratismo se kući. Malo zatim dobismo obavijest da smo primljeni u sjemenište i neka svaki sobom ponese što mu je u pismu napisano. A u pismu je napisano toliko čudesa, kao da se svaki pet puta udaje. Puste čarape i košulje, odmah četiri košulje. A pošte-nu čovjeku dosta i jedna: dok se ona malo propere i osuši, može se ogrnuti i jaketom. Pa šest maramica, kao da nije dovoljna jedna u gornji džep, a Bog je stvorio prste da se njima useknjujemo i obrišemo laktom, a žene pregačama. Ali što ćemo govoriti! Tako to mora biti u velike gospode.

Dali su nam svakome broj, koji moramo izvesti na sva-kom komadu. Moj je bio pedeset i četiri. Bolje bi bilo pedeset i pet — lakše bi se pamtilo. A osim toga. . . No, sad svejedno.

Svi smo se odmah dali na posao. Majka nakupovala pus-to platno, pa kroji, pa šije, a otac se sve zadužuje. Ona gos-pođa popovi misle, da u nas košulje rastu na jasenu. I onda vele: dva odijela! Ali ću kopati, da mi treba radno i svetač-no! Međutim, mater ih je ipak skrojila i sašila. I to od najfi-nijega, najfinijega cajga!

313

Tetka Ivanka Viculinova, koja je došla u rod, izrađuje rupice i izveziva crvenim koncem broj 54, da ga je stati, pa gledati. Ja se prihvatio velikih igletina babe Kate i sam samcat šivam madrac. Špaga mi se zasijeca u dlanove, koža mi se potprištila i osula žuljevima, ali ja i dalje šivam, šivam, ponosan što sam jedini školarac na svijetu koji je sam sebi sašio madrac, štramac iliti strunjaču. Svaki čas ogledavam ubode i zovem ostale, neka pogledaju kako sam to vješto i lijepo izveo. Svi se dive, svi preslaguju ruke preko trbuha, kimaju glavom i govore: »ćućućućuću. . .« Tako se govori samo onda kad se najviše čudi i najviše divi. A meni srce do grla, a grlo do neba. A kad dođe Iko Antu-kin, onda više i ne znam gdje sam od puste sreće i ponosa. Niti bih jeo, niti spavao, samo šivao, šivao, šivao. . .

Dok majka šiva u kući, ja i tetka Ivanka Viculinova radimo pod orahom. Ona se neprestano smijulji i svakim me časom ispod oka podrugljivo pogledava:

— Onda ti zbilja u popove? — Bolje u popove, nego u topove. To se zna. — A sviđa ti se? — Kako mi se ne bi sviđalo! Obući se u svilu i zlato,

piti iz kaleža, držati u ruci dragoga Boga i propovijedati tako da svi ljudi plaču. . .

— A drago ti je kad ljudi plaču? — Kakva mi je to propovijed, ako čitava crkva ne plače! — Hm!.. . A najdraže ti je kad ženske plaču, onako

mlade ženske, pa da ih tješiš?! — Zašto bih tješio ženske? — Tako. Treba utješiti žalosne; to je djelo milosrđa.

Malo pomilovati, a malo i poljubiti.

314

Aa! Ja više ne smijem misliti na te stvari. Što je bilo, bilo je. Više se cure ne smiju ni ljubiti ni povaljivati. Amen.

— Nije ti žao? — Žao nežao, ali ako se na to misli, onda se ide u oganj

vječni, kamo će i tvoj Viculin otprašiti. — Pusti ti moga Viculina, nego reci mi što bi učinio, da

te stane napastovati kakva zgodna ženska, pa da ti dođe u kuću kad u njoj nema nikoga živa osim nje i tebe?

— Zašto bi mi dolazila? — Uzmimo da dođe, pa da te stane grliti i ljubiti? Meni srce stade udarati kao da je zbilja već došla.

»Povalio bih je« pomislim, a onda ću glasno: — Pogrdo! — Nećeš ti biti pop — sve se smije u iglu i vrti glavom. Otkad se pročulo da idem u popove, postao sam važna

ličnost. Naš me pop poziva k sebi i već me uči što ću tek tamo učiti. Ali nikako ne mogu izgovoriti one čarobnjačke riječi: »singural« i »prular«. Ne mogu da me ubiješ. Napisati ih znam, ali napisane opet izgovaram: »singural« i »prular«.

Djeca me polagano izbjegavaju i nekako se stide. — Onda ideš u popove? — vele i ne znaju kud bi s očima. — A eto, idem u popove. — Onda se nećeš ženiti i onako »kúcati se« kao dosad, i

onako dizati suknje curama? — Sve mi zlo bilo u tome — a u sebi mislim: »Bogme i

jest zlo.« — Ne bi li bilo bolje da odeš u učitelje? — pita Ivan

Lucin. — A zašto? — Tako mislim. Mogao bi do mile volje šibati djecu.

315

— O, ja to mogu i kao pop. — Da, da, ali manje. — A što se tu može! — Pa, da, da! Ništa se ne može. A šteta da nećeš šibati

djecu! — Osim toga nije sve ni u šibanju. Misna odjeća, na

primjer! — Jest, jest, misna odjeća! — potvrđuju. Sve mi se čini

da im je šiba ipak vrednija. A i meni bi bilo drago bih učitelj ili poštar, pa imati motor i voziti učiteljicu od crkve u Rošči-će i iz Roščića. O, svejedno i pop je dobra stvar. Neću okila-viti od motike. To se zna. A i djeca znaju, pa me bockaju:

»U našega popa žita trista snopa; niti ore, niti kopa, vino pije, grožđe ćopa, u sapunu ruke pere, janje peče, kozle dere, na debelo. . .« (to se ne smije reći).

316

MOJ OTAC RAZGOVARA SA MNOM

Dan se odlaska primiče, i ja postajem sve nemirniji i žalosniji nekako. Jedne subote po večeri ostade otac; za stolom, lagano ispija svoju čašu vina i puši. Sestre su već u krevetu, baba neprestano prevrće svoju krunicu, majka se nekamo vrti, a ja se izvrnuo na svježe obran kukuruz i gris-kam lišće.

Tišina je. Kad je otac kod kuće, uvijek je tišina, osim ako zasjednu ljudi i raspripovijedaju se. Onda je u kući toliko bogatstvo glasova, da mi se čini to i nije moja kuća. Sve bruji. A otac ima tako ugodan i topao glas, da bih ga godinama mogao slušati.

Večeras nema nikoga, i sve će se obaviti u malo riječi. Petrolejka će se prenijeti u drugu sobu, stijenj će se malo povratiti, past će tama i san. Čudno je svjetlo petrolejke na stolu, slabo i žuto, tajanstveno. U njemu sve stvari oživljuju, gibaju se i drhture, a sjene postaju beskrajno velike i razgo-vorljive. I sve je nekako kao prelomljeno i bolesno od tuge. Otac pripali novu cigaretu na vrhu cilindra i pogleda me.

— Jesi li razmislio? — upita. — Što?

317

— To. Kaniš li biti pop? — Kako ne bih kanio kad sam već i madrac sašio! —

vrpoljim se na klipovima kukuruza. — Pazi. Ti znaš da tvoj otac krvavo zarađuje svaki

dinar. Ne misli da se otac tuži, što mu je teško raditi. Dale-ko od toga. On ti samo kaže da tim novcem nisu plaćene njegove neprospavane noći. Ali to ne spada ovamo. Važno je samo jedno: makar se prebio i raspeo, ne mogu izbiti nijednoga novčića više, nego što ga izbijam. A to hoće reći da ja za tebe ne mogu plaćati ni jednu paru više, nego što se plaća u sjemeništu, a ne znam kako ću i to smoći. Prema tome ne mogu te slati u vanjsku školu, jer bi me koštalo barem jedan i pol puta toliko. Razumiješ li?

— Kako ne bih razumio! — E, pa dobro. Postoji još jedan izlaz: predati te u ruke

državi, a ona će od tebe napraviti oficira. Bi li želio biti oficir?

— Ne bih želio. — Imat ćeš ženu. — Svejedno. — I uniformu. — I popovi imaju. — Pazi: ili u popove ili u oficire. Trećega nema, osim

kopati. Promisli dobro! — Promislio sam. — Upamti, što si rekao. Ti više nisi dijete, ti odlaziš u

ljude. Povratka nema. Ne možeš i ne smiješ osramotiti ni sebe ni mene. Već i sada, dok još nisi čvrsto odlučio, Mat-kovići se podruguju: »Bit će on pop, kad i moja krava! Draže su mu ženske nego jarcu!« Ne kažem, ima tu i zlobe

318

i zavisti, ali kako će se tek onda uzbjesniti, ako zaista ne budeš?!

— To se sada promijenilo — rekoh odlučno. — Što se promijenilo? — To. Ženske. Više na njih uopće i ne mislim. Više se

tako i tako ne daju povaljivati. — Nisu tu važne ženske. Pustimo to. Glavno je da si ti

odlučio. A kad si odlučio, onda:

»Lanci vežu konje i volove, a riječi mlade vitezove!«

— Upamti ove riječi i vladaj se po njima. A sada ovamo ruku!

I rukovasmo se, muški, junački. A meni je bilo teško, najteže. Bože moj, što ću ja u

popovima, u školama! Tetka Ivanka kaže: »Tamo je jeftini-je, ali može se urediti, može se urediti. . . samo ti promisli i kaži meni, sutra mi kaži. . . Ima mnogo putova, mnogo nači-na. . . i bit će jeftino. Samo ti meni kaži, sutra mi kaži.«

Ja nisam kazao ništa.

319

NIKADA VIŠE

I onda jednog jutra dođe Ante babe Štajerke — one babe Štajerke što puši kao Turčin i zamuckiva kad govori naški — dođe sa svojim Fordom, složi madrac i posteljinu na blatobran i zapali motor. Mater je već sjela i zove me, a baba Kata, ona jednooka dobra baba Kata, koja je mladost provela u Splitu i iz toga doba ponijela toliko sitnih i dragih stvarčica neviđenih, toliko skladnog djevojačkog veziva i haljina koje još i sada u osamdesetoj godini nosi, u čijoj su urednoj škrinji s pretincima još i sada sačuvani mirisi stari preko pola stoljeća, mirisi koje nigdje nisam osjetio, nego u toj čarobnoj škrinji, o moja suzna baba Kata plače onim jedinim žalosnim okom i šapće mi da će se za mene svakim danom moliti, a ja ću, kad nje više ne bude među nama, prikazati poneku svetu misu za upokoj njene grešne duše.

— Kako neću! Kako neću! Ne jednu, sve ću ih za tebe prikazati, o najbolja.

Ona grca od ganuća i pipa me rukama da me zapamti, a ja mislim kako će joj sada biti teško uz moju mater kad više nema mene da je štitim, da je pomilujem.

Sa svima se pozdravljam, i svi plaču kao da su mi na sprovodu ili kao da se udajem.

320

Auto krenu. Izmiče moja kuća, vrtovi, ograde, crkva, popov obor,

Matkovići, Rančuša i Umac. Okrenem se da još jednom vidim onu malu bijelu kućicu u brijegu i brdo ozareno sun-cem, da vidim, da se sneveselim. Auto zamače za brijeg, i slike nestade za dugo, dugo dana. Da mi se vratiti desetak koraka i još jednom pogledati stare hrastove na Kamenu i Raosove kuće u prančioku, popov kesten i pozlaćeni gro-mobran na vrhu našega zvonika. . . Ali i kad bih zamolio šofera da se vratimo, on bi mi se nasmijao. Prolazimo mimo jame na kojoj gore tri svijeće, mimo Radove njive i Bijelo-ga čovjeka s kljovama umjesto zubi, mimo Tolomaševe višnje, na kojoj se njiše prokleti i obješeni. . .

Prolazimo.. . prolazimo.. . . . . i tek sada spoznajem koliko sve to meni vrijedi, tek

sada mi postaje jasna cijena kojom plaćam svoje gospodstvo. Zaustavismo se kod dida Buje. Na drugi blatobran pri-

vezasmo madrac i posteljinu Ike Antukina, izgrlim se s djedom i babom, s tetkom i sa svima. Sjetih se kako je odlazio ujac Marinko-Ban, i tetka Anka, i osjetih kako me dave suze. Ali ne dam im na oči. O, treba biti tvrd, tvrd kao ovaj naš kamen i ne plakati, nikada ne plakati. . .

Baba Domuša s maramom oko glave i did Buja sa suzom u brku, i svi ti dragi ljudi s kojima sam razgovarao, smijao se i šalio, kopao i sadio voćke, s kojima sam živio i znao da živim, koji su mi na svakom koraku otkrivali uvijek novi i nepoznati dio života, čarobni dio. . . ta djeca, ta moja djeca. . . Ukapam nokte u dlanove Ike Antukina. I njemu je tužno, žalosno. Čini mi se, da mi je srce zapalo u velika, velika pojastučena kliješta koja se neprimjetno zatvaraju. Takav sam kao da u smrt putujem. Više se ni nasmiješiti ne znam.

Otac me ljubi na rastanku i veli:

321

— Budi dobar i uči dobro. I razborit budi, jer više nisi dijete nego čovjek.

A to »čovjek« ulazi u mene kao najveća strava djetinj-stva. Mislim: čovjek? Da, čovjek.

Zatim uzdahnem: — Zbogom mladosti, odoh u ljude! I bi mi teško, bi mi najteže. Ocu zadrhta gornja usna. Drtala je, drhtala. . . da zadrži

suze. Did Buja nije znao drhtati usnom, okrenuo se sa suzom u brku.

Svi su nam mahali i plakali, i djeca, i djeca su plakala i slutila da nikada više nećemo biti njihovi.

Auto stade rasipati šljunak s ceste; točkovi rasprskavaju vodu iz lokava iz kojih smo toliko puta pohlepno pili, i začas prevalismo put koji smo satima prevaljivali, sretni i nasmijani. Nestade za nama jedna i druga škola, grabovačka crkva i posljednja kuća.

Nikada više ni škole, ni učitelja, ni ratova u Dračevoj ulici.

Nikada više ni »frnjokalice«, ni pušaka, ni plovaka, ni »tociljajka.«

Nikada više večeri posutih ognjištem i guslama, sijelima i igrama, večeri u »gangi« propjevanih.

Nikada više ovaca ni čobana, ni čobanske vatre, nikada više kamenja, od kojih se svaki duboko usjekao u moju dušu, u moje srce, kao najslađa radost.

Nikada više djevojaka crnih i nasmijanih u kamenju, ni svijetlozelenog lišća u proljeće, ni žutila tilovine, ni mirisa južnih vjetrova, ni snijega, ni bure što tako stravično uji i zavija pod čađavim krovom.

322

Nikada više našega sunca, ni oblaka od perja, mjesečine naše, naših okupanih zvijezda, ni vječno nasmijanog neba.

Nikad više, nikad više. . . Kad smo došli gotovo na domak Splita, moja se mater

okrenu i reče: — Eno vrh Sidača. Okrenem se i ja. Pogledam taj goli sivi vrh, malen, ah,

tako strašno malen u sivoj zamagljenoj daljini i pričini mi se da plače, tiho i bez jecaja, plače i polagano se otapa u suzama, otapa i nestaje. . . Još malo, samo malo, i ona gola siva krpica zađe za tuđe bregove. Kao da mi je netko nena-dano rinuo nož među lopatice.

— Bože moj — šapćem — Bože moj, što sam ti učinio da me ovako mučiš!

Sakrijem glavu od pogleda, i jedna, samo jedna krupna suza, krupna i topla kao čitavo moje djetinjstvo i čitavo moje nasmijano nebo, pade na dlan i. . . razli se.

Zagreb, od 29. kolovoza do 19. rujna

i od 1. do 27. listopada 1948.

323

RJEČNIK

ašikovati (tur.) — udvarati se, ljubakati, ljubovati badnjak — po dva, tri metra dugačka klada koja se, ukri-

žana s drugom kladom, pali na ognjištu na badnje veče, uoči Božića

bajam — badem banica — stari hrvatski sitni kovani novac, banski novac,

banovac barbaroža (tal.) — ukrasna biljka sitna ružičasta cvijeta,

veoma ugodno mirisna lišća barjaktar (tur.) — barjaktar, zastavnik, stjegonoša baština — naslijeđe; cjelokupna naslijeđena i kupljena

obradiva zemlja bezdanka — jama bez dna, veoma duboka jama biljac — pokrivač satkan od kostrijeti, oštre kozje dlake biočug — kolut, karika u lancu blitvenjak — soparnik, pita od blitve bljuzgavica — poluotopljen snijeg; kiša sa snijegom, sus-

nježica, lapavica

324

bolan, bona — uzrečica, podštapalica nastala od: bolan ne bio

brecanje — mrtvačka zvonjava, polagano njihanje zvona, tako da jezičak vazda udara o jednu te istu stranu zvona

brecati — v. brecanje brenčav, brecav — mrtvački zvonak, iz dubina uzjecan buće — igra s drvenim kuglama, balotama buganci (tal.) — ozebline bukanje — mukanje, ruganje nekomu tulenjem sloga

»buuu. . .« bukara — drvena posuda za piće (1—3 l), s ručkom,

okrugla dna, skošenih dužica, koje pridržavaju pleteni drveni, odnosno ravni metalni obruči

bukati — v. bukanje bùklija (tur.) — ploska, čutura; običaj da svaka kuća

mimo koje prolazi svatovska povorka iznese svatovima piće, a za uzdarje dobiva od svatova komad pečena mesa

bula (tur.) — udata muslimanka buraća (tal.) — od kože sašivena plosnata posuda nalik na

zobnicu; služi za nošenje tekućine busija (tur.) — zasjeda cakum-pakum (njem.) — cakumpak, sve zajedno, potpuno carati se — igrati se na care care — 1 cm debeo, desetak cm dug uzdužno raspolovljen

komadić jasenove grančice, služi za igru; pri bacanju na tlo nastaju tri mogućnosti: obje polovice legnu na koru, obje na raskolinu ili pomiješano

čalabrcnuti — ždroknuti, hitro uzeti i progutati zalogaj hrane, malo pojesti, prezalogajiti

325

čanjak (tur.) — čanak, oveća a plića drvena zdjela čatrnja (mađ.) — nakapnica, cisterna, gustirna, gustijerna,

nadsvođen podzemni prostor u koji se skuplja kišnica čauš (tur.) — čajo, krcan, glasnik koji najavljuje dolazak

svatovske povorke i zbija šale čegrtaljka — naprava od po sredini raspiljena podužeg čet-

vrtasta drveta; na početku rupe umetne se pokretan nazubljen kotačić preko čijih zubaca poskakiva tanki drveni jezičac utoren u nepropiljeni kraj drveta, na taj se način proizvode čegrtavi zvukovi; čegrtaljka zamjenjuje gluha zvona od Velikog četvrtka do Velike subote

čegrtati — proizvoditi zvukove na čegrtaljci čehulja — čevulja, peteljka s nekoliko zrna grožđa čerenj — tavan nad ognjištem, strop nad ognjištem redo-

vito je ispleten od jasenova ili grabova pruća čvokac — udarac srednjakom ili kažiprstom naglo odapetim od palca, čvoka, zvrčka, čvrga, frnja, frnjok, frnjoka

ćilibar (perz.) — jantar ćor-sokak (perz.—ar.) — slijepa ulica, bezizlazni položaj ćulak (vjerojatno od perz. ćulah, kapa od valjane vune) —

poveći dugoljast kamen okomito usađen navrh zida, gomile, redovito kao nekakav ukrasni znak

danak — porez, daća, dadžbina demejana — demižon, oveća pletena staklena boca, ple-

tenka, nazvana po perzijskom staklarskom središtu Damaghani

denjati se (tal.) — dostojati se dernek (tur.) — sajam, vašar, pučko veselje o crkvenom

godu dolibiti se — došuljati se, dokrasti se

326

dotrina (lat.) — doktrina, vjeronauk dračevile — rašlje, vile s dva roglja za sječu i prenošenje

kupine, drače drenovača — šiba, prut od drenovine dulum (tur.) — dunum, zemljišna mjera (1000 m² ) dulumast — izvedenica od dulum u pogrdnom značenju:

zvekast, glup, četvrtasto ograničen dušek (tur.) — strunjača, madrac dvojnice — svirale s dvije sljubljene cijevi džigerica (perz.) — pluća (bijela džigerica), jetra (crna

džigerica) đerdan (perz.) — niska, niza, ogrlica, ukrasni lanac o vra-

tu erav — razrok, vrljav, štraloć frnjokalica — dječja izmišljenica (frnjok-čvokac za lûk i

strijelu) galantar (franc.) — putujući trgovac, koji u košari na

trbuhu nosi cijeli dućan sitne galanterijske robe galan-tarski — v. galantar

ganga — ojkavica, poseban način krškog pjevanja dvosti-ha: jedan predvodi pjevajući riječi, dok drugi ili više njih »gusli«, »ganga«, gunđa napjev: gan, gan, gan. . .

gargašati — češljati vunu na gargaše (dvije drvene ploče nabijene sitnim zavinutim zupcima od čelične žice)

gnjat — potkoljenica, dio noge od stopala do koljena gonjaljka — dječja izmišljenica za mjesto gonjanja, nate-

zanja, tučnjave, bitke ganjanje — drpanje, štipanje, gurkanje, natezanje sve u

znaku spolnog uzbuđivanja, naravno, bez spolnog čina gráb — trčanje konja u skokovima, upropanj, galop

327

grundali (tal.) — velike kamene ravno obrubljene završne ploče nad olukom kuće pokrivene kamenim pločama

grušalina — gruševina, zgrušano mlijeko, prvo mlijeko poslije donošenja sisavca na ovaj divni svijet

gubina — guba, gljiva na drvu od koje se pripravlja trud za kresanje ognjilom i kremenom

inasan (tur.) — čeljade izanđati (se) — otrčati (se), izlizati (se), ostarjeti japija (tur.) — građevno drvo jaran (perz.) — drag, prijatelj jaziti — zajazivati, kljukati, šopati uzalud jengija (tur.) — djeveruša u svatovima Kačić, libar Kačić — pučki naziv za »Razgorov ugodni

naroda slovinskoga« Fra Andrije Kačića Miošića kadifa (ar.) — svileni baršun, samt kadina (lat.) — lanac, verige kajin — umivaonik, lavor kalais (tur.) — uzvik kojim kalajdžije nude usluge kamenica — naravno udubljen kamen u koji se skuplja

voda; klesanjem izdubena kamena posuda za držanje tekućina

kapsulača (lat.) — starinska sprijeda punjena puška koja se pali udarcem kokota u kapsulu

kapula (lat.) — crveni luk kapular (tal.) — iskriv. kaplar, desetnik, desetar kažin (tal.) — javna kuća keckati se — bockati se, rječkati se kesati — pokr. spolno općiti (od tur. kesa = torba, moš-

nja)

328

klačina (lat.) — vapnenica, krečana klepetati — glasati se poput klepke; trokeljati, brbljati,

čavrljati, budšto govoriti Klepuzina — nadimak izveden po visećim, klempastim

ušima kljakav — sakat u ruku ili u nogu; veoma nespretan kolajna (tal.) — niza, niska, ogrlica, ukrasni lančić o vratu kolobuk — klobuk, šešir komin (lat.) — ognjište, kamin komo (franc.) — komoda, nizak ormar s visokim, po svoj

dužini opruženim ladicama za posteljinu, rublje itd. komoštre (grč.) — verige, lanac nad ognjištem o koji se

vješa lonac komšiluk (tur.) — susjedstvo, zaseok koncanje — igra na sijelima; iz šake jednog od momaka

vire krajevi presavijenih končića, momci i djevojke vuku istodobno te krajeve: koji par izvuče konac, ljubi se — naravno, ako dvojica muškaraca izvuku isti konac, ćušnu se

kosir, kosijer — odugačka pri vrhu zavinuta oštrica nasa-đena na odužu drvenu ručku

kostela — koštela, košćela, kopriva, popriva (o. Krk), koprivnjak (Celtis australis), visoko drvo lijepe hladovite

krošnje koviljača — biljka koja se kovilja, kovrča, uvija, vitiča kremenjača — starinska sprijeda punjena puška, koja se

pali udarcem čeličnog kokota o kremen krkača — hrbat, leđa krtol — košara eliptična oblika, pletena od vrbova pruća

329

krunica — niska sastavljena od pet puta po deset zrnaca, odijeljenih s po jednim osamljenim zrnom; služi za posebne molitve Bogorodici; brojanice, čislo, kaliješ, očenaši, rozarij, ružarij

kubura (tur.) — pištolj, mala puška, redovito ukrašena bogatim mjedenim ili srebrenim okovom

kudjelja — preslica kuk — osamljena visoka krška stijena kukurijek — mak kutlić (grč.) — limena ili drvena čaša s drškom; šupalj

drveni krnji stožac, redovito ukrašen šarama, za puha-nje u diple

kužina (tal.) — kuhinja kvadar (tal.) — slika uokrivena četvrtastim okvirom labrnja — laloke, usna, gubica làmura — igra na prste; svaki od dvojice igrača izvikuje

na mletačkom narječju broj od 2 do 10 istovremeno otvarajući i do 5 prstiju; koji igrač pogodi ukupan zbroj, odnosi 1 poen

laptati — uslijed dahtanja treskati jezikom i labrnjama lastavica — somić, zabat, bočna strana kuće luknja — rupa, buža lužnik — natkrivena rupa između zida i ognjišta, služi za

privremeno spremanje luga, pepela ljaljak — biljka jestiva slatkasta gomolja mačica (tal.) — mala maca, mali bat s obje strane ravna

četvrtasta dna; služi za udaranje u dlijeto i klesarsku špicu

mačkare — zakrabuljene osobe u pokladno vrijeme madrevida (tal.) — matica zavrtnja

330

magare gre. . . , — igra na sijelima, u kojoj sudjeluju i momci i djevojke; svaki igrač dobiva svoju crtu ureza-nu u pepeo na kominu, potom se sucu zavežu oči, a jedan od igrača stavlja ožeg na neku od crta uz riječi: »Magare gre«, na što sudac odgovara: »Neka gre« (neka ide dalje, na novu crtu) ili: »Veži ga tu« i tad odmjeri kaznu: poljubac, zaušnicu, čvokac, pjevanje kakve pjesmice, donošenje čega

manistra, manistretina (tal.) — tjestenina, jela od tjesteni-ne; juha s tjesteninom, pa čak i s rižom

marun (tal.) — kesten uopće, a ne samo jestivi mašklin — budak, pijuk, trnokop mašur — malo limeno korito s dvije ručke, za nošenje

žbuke, zemlje, kamenja, rastresita materijala međa — granica; lastva, uska krška njiva u brijegu; široki

zid od suhozida, koji čuva zemlju da ne otplavi mertek (tur.) — greda, posebno poprečna krovišna greda,

koja se opire o vjenčanicu i naslanja na sljemenjaču misa — služba Božja misiti — služiti misu misnik — svećenik mistrija (tal.) — glatka polueliptična zidarska žlica mrđelica — sićušno zrnce bisera ili lažnog bisera; od

zrnaca se prave različiti ukrasi: niske, naušnice, vezene šare na odjeći

múša (ar.) — pašnjak; neobradiva općinska zemlja koju iskorištava cijelo selo za ispašu, a za to općini plaća mušarinu, travarinu

mutap (perz.) — mutab, mutaf; prostirka, konjski pokri-vač od kostrijeti

331

mutvica — škljoca, plosnat nožić koji se zatvara u držak nagubac — brnjica, žičana mreža na psećoj njušci nakrkače — nositi na leđima dijete, čovjeka naoposum — s prave strane, što nije naopako, nije posuv-

raćeno; dobro, čestito, valjano naprdast — neozbiljan, šaljiv, duhovit po svaku cijenu naricati — oplakivati mrtve tužno pjevajući taj čas sroče-

ne osmeračke stihove o pokojniku našćesrce — naštesrce, natašte natučak — upaljena oteklina na tabanu, redovito ispod

pete, nastala uslijed udarca o bosu nogu obojak — uložak u opanak, redovito skrojen od grube

suknene krpe obor — dvorište očepiti — pričepiti, obljubiti ženu oplošen — krupan, širok, razvijen, snažan tjelesno opoganiti — onečistiti, uprljati, zagnusiti oputa — u usko remenje izrezana i usukana ovčja ili koz-

ja koža, a služi za pravljenje gornjeg dijela opanka oputina — uska kamenjarska ovčja, kozja staza nastala

isključivo ugažavanjem oroz (perz.) — horoz, pijevac, pijetao otkiljati — odrezati tupim nožem, vrškom nožića istrugati

komadić mesa zaostala u udubini kosti ožeg — žarač, vatralj, željezna polulopatica na vršku savi-

jena, služi za podsticanje i razgrtanje vatre na ognjištu pajdaš (perz.) — drug, prijatelj paljika — paljetkovina, pabirčenje vinograda i voćnjaka

poslije berbe

332

petulacija — nasumce stvorena riječ, koju seoski glavonja upotrebljava za sve moguće pojmove, eda bi se uzdi-gao pred isto tako neukim seljacima

pilja — kriška piljak — zrno šljunka okruglasta oblika (promjera 1-2

cm) piljci — pitonjci, dječja igra u kojoj se pet piljaka baca i

skuplja na nekoliko načina pirigan — tobože čarobnjačka riječ, izvedena od piriti, a

upotrebljava se kao čarolija i pri običnom paljenju ognja

pitonjci — isto što i piljci pojata — staja, štala pokućarac — putujući prodavač ponoćka — ponoćna misa, koja se služi u pola noći izme-

đu Badnjaka i Božića pola — strma stijena, klisura posličina — hunjavica, gripa povaliti — pohvaliti; obaviti snošaj na ženi povor — hrbat praljak — komadić suhe grane, suharak prančiok — mjesto u zavjetrini izloženo suncu praporac — išupljikana mjedena kugličasta ljuska, u kojoj

se nalazi željezna kuglica, koja uslijed micanja zvonc-ka; rijetko je samostalan, već se u nizu prišiva o kožni konjski ovrtanik (praporci)

prisoje — južna, osunčana strana brda pronašašće — pronalazak, izum prošek (tal.) — slatko vino od sušena grožđa, suharak

333

prsnica — crni svećenički naprsnik pričvršćen o bijeli tvrdi ovratnik

prstenkati se — igrati igru u kojoj svaki od suigrača daje u zalog prsten ili neku drugu stvar; jedan iz kape vadi predmet i drži ga skrivena dok sudac vlasniku ne izreče neku kaznu

pršut (tal.) — posebno pripremljen, tlačen i sušen svinjski but

prut — šiba pucalica — vrsta grmolike biljke sa sjemenom u čahuri,

koja na stisak puca pustahija — hajduk, razbojnik ramenjak — oveći kamen koji se baca s ramena u nadme-

tanju momaka raštika — vrst lisnata tamnomodra kupusa, koji se ne gla-

viča redine — vođice u zapregi redovina — lukno, bir, birčevina, godišnja davanja u

naravi kao plaća župniku repeljav — migoljav, neuhvatljiv ni za glavu ni za rep robač — ovrhovoditelj rosulja — sitna, sitna kiša ručeno doba — vrijeme oko ručka, oko 10. ure ujutro runjav — rutav, kosmat rusak (njem.) — ruksak, uprtnjača, torba koja se nosi na

leđima i visi na oba ramena ruzarij (tal.) — krunica, u čast Gospe posebna molitva,

koju je uveo španjolski propovjednik Domingo de Guzmán (1170. — 1221.), utemeljitelj dominikanskog reda

334

sadač — drveni klin kojim se u zemlji probija rupa za sađenje strukova povrća

sić (lat.) — vjedro, posuda s povijesnom za nošenje teku-ćine

sindžir (per.) — lanac, verige sirak — visoka žitarica služi za krmivo, dok se od stablji-

ke izrađuju metle smet — snježni humak nanesen vjetrom, snježni nanos smrdelj — grmoliko drvo s lišćem neugodna mirisa sočivica — čekić s obje strane spljošten i nabrušen; služi

za oštrenje mlinskog kamena sodomski grijeh — sodomija, skotološtvo, spolno općenje

sa životinjama somić — zabat, lastavica, bočna strana kuće somunčić (tur.) — hljepčić, okrugao oblik kruha spuž — puž spužalina — pužalina, prazna puževa kućica srma (tur.) — srebro, srebrena žica utkana u tkaninu srmali (tur.) — protkan srebrom, srebrenkast stanac — površinski kamen srastao s podzemnom gromadom stopica — niska klupa od puna isklesana kamena straguša — ostraguša, puška koja se odostraga puni struga — otvor u ogradnom zidu od suhozida, služi za

prolaz stoke, a zatvara se bilo jednostrukim suhoziđem, bilo dračom

subotari — različite kršćanske sljedbe (od 16. st.) koje svetkuju subotu, ne ubijaju životinje, ne idu u vojsku

sukanac — deblji pokrivač satkan od domaće ovčje vune

335

sumanjica — omanji željezni malj s jedne strane četvrtast, a s druge kljunast

svitnjak — ivanjski krijes, kukac krijesnica; sv. Ivan Krs-titelj — sv. Ivan Svitnjak

šakarac — kamen koji se može baciti zamahom ruke šantalaš — mahnitaš, vjetrogonja šćap — štap šilježe — janje staro godinu dana škalja (tal.) — oveća okresina, omanje bezoblično kame-

nje koje se umeće u sredinu zida ili se njim podškalja-vaju, učvršćuju veće stijene

škija (ar.) — eškija, krijumčareni domaći duhan škopiguda — onaj koji škopi, kastrira svinje škriljka — mali plosnati kamen škvadra (tal.) — kutomjer, stolarska i zidarska sprava za

oblikovanje i provjeru pravog kuta šljuk — donji dio potkoljenice španjolke — glasovita gripa koja je desetkovala izgladnje-

lo europsko pučanstvo poslije I. svjetskog rata štir — vrst jestive zeljaste divlje biljke kiselkasta okusa

teg — svježe uzorana ili uskopana i poravnana zemlja teljig — ovratnik od savijena drveta oko vrata vola upre-

gnuta u jaram tetik (tur.) — pero, opruga, otponac na puški težak — nadničar u ratarskom poslu tilovina — krško grmlje tamnozelena lišća, bujnih žutih

grozdastih cvjetova, rašireno u Imotskoj krajini i zapad. Hercegovini

timbar (franc.) — pečat, žig

336

tocilati se — klizati se, sanjkati se tociljajka — dječja izmišljenica: kretina, debela daska

koja služi umjesto sanjka torbar — putujući trgovac, pokućarac, koji uglavnom

prodaje tekstilnu robu i nosi je u torbi uprtnjači trapanj — poduža čelična šipka, pri dnu spljoštena i nab-

rušena, služi za kopanje rupa u kamenu određenu za miniranje

turtica (lat.) — hljepčić pečen u štednjaku ili pekarski kruh tušt — vrsta divlje jestive zeljaste biljke ukati — izvikivati glas »u«, da se nekog dozove ili pre-

plaši umaknuti (se) — na silu ili po dogovoru oteti djevojku uzgoriti — uspravan, ponosit, ohol varenika — kuhano mlijeko vodenjača — tikva za nošenje tekućine vrčina — noćna posuda vučija (tur.) — drvena bačvica za nošenje vode; ovalna je

dna, a zaprema 30-50 litara zàgaliti (se) — podići suknju, razotkriti donje dijelove

tijela zavrazivati — draškati, peckati, izazivati, zapodijevati svađu zblaniti (se) — pomamiti se, pomahnitati, od straha

podivljati zupčati — praviti zupce živac — površinski kamen srastao s podzemnom gromadom

337

O PISCU

IVAN RAOS rodio se 1. siječnja 1921. u Medovu Docu kod Imotskoga. Pučku školu završio u Grabovcu, šest raz-reda klasične gimnazije u Biskupskom sjemeništu u Splitu, a maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Godine 1940. upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu, ali ne studira. Od tada stalno živi u Zagrebu. Promijenio je mnogo zanimanja — od konobara, učitelja, statističkog činovnika do novinara i grafičko-likovnog urednika niza časopisa — ali najveći dio života proveo je kao slobodni književnik. Objavljuje od 1940. Iznimno plodan, okušao se u svim književnim vrsta-ma — od pjesničke proze, drame, novele do romana — a napisao je i mnoge članke, prikaze, turističke vodiče i monografije, scenarije, dva krimića. . . itd. Umro je u Splitu 8. sprnja 1987.

Važnija djela: Dvije kristalne čaše (1953.), Tri ratne pri-če (1955.), Knjiga o Taquartima (1956.), Gaudamada (1956.), Volio sam kiše i konjanike (1956.), Vječno nasmi-jano nebo (1957.), Žalosni Gospin vrt (1962.), Izabrat ćeš gore (1964.), Vječno žalosni smijeh (1965.), Na početku kraj (1969.), Nemojte nam kosti pretresati (1970.), Prosja-

338

ci&sinovi (1971.), Izabrana djela (PSHK, 1980.), Romani Ivana Raosa (1984.)

Važnija literatura: Miroslav Vaupotić: Djetinjstvo, kiše i konjanici — varijacije uz Raosovo književno djelo (»Litera-tura«, III, br. 12-13, Zagreb, 1959., str. 1132-1144); Slobo-dan Novak: Ivan Raos (Predgovor — u knjizi: Izabrana djela. PSHK, knj. 152, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1980., str. 7-22); Branimir Donat: O romanima Ivana Raosa (Pogovor u Romanima Ivana Raosa, 6. knjiga, NZMH, Zagreb, 1984., str. 335-356), Ana Lederer: Ratne drame Ivana Raosa (»Forum«, XXXII, br. 7-9, Zagreb, 1993., str. 625-652); Vlatko Pavletić: Misaono osjećanje mjesta — Razgovori, o književnom stvaranju (Razgovor s Ivanom Raosom — Pisanjem se ne popravlja svijet). NZMH, Zagreb, 1995., str. 159-263.

339

NAPOMENA

Roman Vječno nasmijano nebo do sada je najviše objav-ljivano Raosovo prozno djelo: prvi puta je objelodanjen godine 1957. (»Zora«, Zagreb), potom je kao prvi dio trilo-gije Vječno žalosni smijeh izašao godine 1965. (Matica hrvatska, Zagreb), godine 1980. Slobodan Novak ga je uvrs-tio u knjigu Raosovih Izabranih djela u ediciji »Pet stoljeća hrvatske književnosti« (knj. 152, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb), te, dakako, Vječno nasmijano nebo je i prva od šest knjiga Romana Ivana Raosa iz godine 1984. (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb).

Za ovu ediciju djelo je uzeto iz posljednjega izdanja Romana Ivana Raosa što ih je sam pisac priredio za tisak: inače, nakon prvoga tiskanja 1957., a pripremajući ga za trilogiju, u Vječno nasmijano nebo Raos je tek neznatno intervenirao, bilo da je nekoliko puta spojio dva poglavlja u jedno, dva puta je neznatno promijenio naslov, nema podje-le na dva dijela, a pridodao je još tri epizode-poglavlja. Dakle, Vječno nasmijano nebo Raos je i kasnije objeloda-njivao po ovom trilogijskom izdanju iz 1965., stoga je takvo preuzeto i za ovo izdanje, iz spomenutih romana.

340

341

Ivan Raos: VJEČNO NASMIJANO NEBO

Izdavač: »RIJEČ« d.o.o. Vinkovci, H. D. Genschera 2 Uredništvo: Ružina 5a, Vinkovci

Tel./fax: 032/331-735, tel.: 032/331-610, 318-151, 332-587 Za nakladnika: Martin Grgurovac I. kolo, knjige 1 — 25, knjiga 20.

ISBN 953-6537-36-2 Design biblioteke: Ivan Balažević, Rijeka

Pravni zastupnik: Lujo Medvidović, Osijek Marketing i prodaja: SN »Privlačica« Vinkovci, »Riječ« Vinkovci, Tiskara

Rijeka, Rijeka Računalna priprema: SN »Privlačica« d.o.o. Vinkovci Đurđica Bajić i Smi-

lja Čopčić Korektura: Goran Zovko Naklada: 1000 primjeraka

Tisak: Tiskara Rijeka, d.d. Rijeka Direktor društva: Adolf Hungler

Proces proizvodnje: Vladimir Grgurić, Albert Kerestenji, Boris Postić, Ladi-slav Popović, Ljubica Malnar

Vinkovci, 1997.

Knjiga izdana uz potporu Ministarstva kulture RH

With love, Scan & e-booking by M, Beograd 2013.

342

SADRŽAJ

PREDGOVOR ...................................................................................... 9

UMJESTO PREDGOVORA ŠEST PUČKOŠKOLSKIH ZADAĆA ............................................................................................ 21

MOJE SELO .............................................................................. 21 MOJ OTAC ................................................................................ 21 MOJA MAJKA .......................................................................... 22 MOJ DID.................................................................................... 22 MOJA BAKA ............................................................................. 23 MOJ PRVI DOŽIVLJAJ ............................................................ 23

STARA POPOVA KUHINJA, NAREČENA KUŽINA .................... 24 VICULINOVI ..................................................................................... 31 MALA MARIJA VICULINOVA ....................................................... 36 BOGATSTVO »ŠĆAPA«................................................................... 41 ŠARENI KAMENČIĆI ...................................................................... 44 LULA POKOJNOG DIDA IKE ......................................................... 47 VRT IZA KUĆE, ĆAĆINA LULA, GOSPODIN BOG I ŽANDARI .......................................................................................... 49 JA I MALA MARIJA U SNIJEGU .................................................... 57 NAŠA ČATRNJA............................................................................... 64 STRAVA SAMOĆE ........................................................................... 67 MOJA BABA I JA, DA, I KRIZMA.................................................. 72 ŠKOPIGUDA ..................................................................................... 81 SVIJEĆNICA ...................................................................................... 85 SJENA ................................................................................................ 93 »MAČKARE« .................................................................................... 97 KAD NEMA MALE MARIJE ......................................................... 101 CVJETNICA ..................................................................................... 105 VELIKI PETAK ............................................................................... 111

343

SVETI IVAN »SVITNJAK« ............................................................ 115 VICULINOVI ODLAZE S TRBUHOM TETKE IVANKE ............ 119 PALJIKA I MATER MARE LOVRINE ......................................... 126 MOJ OTAC RAZGOVARA SA ŠUKILOM ................................... 130 NAJVEĆE RADOSTI I ŽALOSTI .................................................. 134 MRTVI DAN ................................................................................... 138 POP KOJI SRČE SIROVA JAJA .................................................... 144 POPOVA ĆENIPA ........................................................................... 149 IDE ŠKOLA, UBI VOLA ................................................................ 153 PRVI DANI ŠKOLE ........................................................................ 155 KOD DIDA BUJE ............................................................................ 161 DRUGA PJESMA ............................................................................ 166 DIDA BUJE PRIPOVIJEST ............................................................ 170 PEČAT ............................................................................................. 175 ŠKOLE I UČITELJI ......................................................................... 178 UJAC MARINKO-BAN .................................................................. 181 BITI ILI NE BITI ............................................................................. 188 OD »FRNJOKALICE« DO KUBURE ............................................ 193 VRČINA, HOĆEMO REĆI NOĆNA POSUDA BABE KATE ...... 202 PIRI, PIRI, PIRIGAN. . . .................................................................. 207 CARICA I ZLATO DIDA IKE ........................................................ 212 KRAVLJA BABICA I ČARAPE OD SVILE .................................. 218 SVETO PISMO DIDA KLEPUZINE .............................................. 225 ŽIVA VODA — PRAVA ZGODA.................................................. 230 BOLEST I NIJE TAKO RĐAVA STVAR ...................................... 234 TETKA ANKA ................................................................................ 239 UČITELJ JE VJERA I NEVJERA ................................................... 244 MORE, MORE. . . ............................................................................. 248 PJESMA STRICA MIKE ................................................................. 256 I GOL I BOS ODOH U HAJDUKE ................................................ 259 PREBI NAS NA BOŽJOJ VJERI .................................................... 268 UGLJENARI .................................................................................... 272

344

POSLJEDNJA PUŠKA .................................................................... 276 NAJBOGATIJI NA SVIJETU .......................................................... 281 ŠKOLA U ZVONIKU ...................................................................... 285 BOŽE, KOLIKO SVIJEĆA .............................................................. 291 GUSLE ............................................................................................. 295 DOLAC NA TRSTENICI ................................................................ 298 VEČERI NAŠE ................................................................................ 302 POSLJEDNJI DAN ŠKOLE ............................................................ 307 VELIKE PRIPREME ....................................................................... 312 MOJ OTAC RAZGOVARA SA MNOM ........................................ 316 NIKADA VIŠE ................................................................................. 319 RJEČNIK .......................................................................................... 323 O PISCU ........................................................................................... 337 NAPOMENA .................................................................................... 339

345

346

347