Ivica Đik ićBeara

dokumentarni roman o srebreničkom genocidu

Beara FIN.indd 1 09/04/16 08:31

Biblioteka Cicero

© Ivica Đikić i Naklada Ljevak 2016.

Beara FIN.indd 2 09/04/16 08:31

Ivica Đikić

Bearadokumentarni roman o srebreničkom genocidu

Zagreb, travanj 2016.

Beara FIN.indd 3 09/04/16 08:31

Beara FIN.indd 4 09/04/16 08:31

Sandri i Mari

Beara FIN.indd 5 09/04/16 08:31

Beara FIN.indd 6 09/04/16 08:31

„...ova se knjiga ne odriče potpuno mogućnosti da shvati kroz realnost ono što

nije mogla shvatiti kroz književnost...“

Javier Cercas („Anatomija jedne pobune“)

Beara FIN.indd 7 09/04/16 08:31

Beara FIN.indd 8 09/04/16 08:31

Sadržaj

Prolog 11

UVOD 25PRVI DIO 44DRUGI DIO 157

Post scriptum 219Epilog 227Zahvale 231Bilješka o izvorima 233Osnovna literatura 239

Beara FIN.indd 9 09/04/16 08:31

Beara FIN.indd 10 09/04/16 08:31

11

Prolog

N e mogu se nikako sjetiti što sam radio tih dana sre-dinom srpnja 1995. godine, dok je srpska vojska

masovno ubijala bošnjačke zarobljenike iz Srebrenice. Bio sam ili kod kuće u Tomislavgradu, nekadašnjem Duvnu, u Bosni i Hercegovini, ili pak u Zagrebu, gdje su trajali upisi na fakultete: ne sjećam se jesu li već bili prošli prijemni ispiti, pa sam bio došao da se upišem i dam napraviti indeks Fakulteta političkih znanosti, ili je sve vezano s fakultetom, srećom, već bilo završilo, pa sam se bio vratio u Duvno, da u gradu, u kojem sam rođen i proveo svih dotadašnjih osamnaest godina, provedem još dva ljetna mjeseca prije odlaska na studij.

Kako god da je bilo, znam da su me vijesti o padu Srebrenice, pa potom i o nezapamćenom pokolju, sasvim mimoišle u emocionalnom smislu, prošle su mimo mene poput onih ljudi koje dugo poznaješ i dugo susrećeš, ali nisi otišao s njima dalje od kurtoa-znog pozdrava, pa kad se jednom iz nekog razloga za-pitaš tko je, zapravo, netko od tih ljudi, shvatiš da ne znaš ništa, čak ni neke elementarne stvari. Valjda sam bio zaokupljen svojim strahovima od Zagreba i neima-

Beara FIN.indd 11 09/04/16 08:31

12

štine koja nas je pritiskala, i istovremeno uzbuđen zbog selidbe u grad o kojem sam tako dugo maštao. Valjda su me i nepune četiri prethodne godine bile otvrdnule. U studenom 1991. umro mi je otac, u četrdesetoj godi-ni, u četvrtak otišao spavati popodne i samo umro. Nas trojica braće ostali smo u kući s majkom, očevim ocem i djedovom polusestrom: ja sam bio napunio petnaest, srednji brat godinu i pol mlađi od mene, najmlađi na-vršio deset godina. Pet mjeseci kasnije, rat je stigao u naš grad i okolicu, i ostao ondje iduće tri i pol godine. Ginulo se, stradavali su naši rođaci, susjedi, prijatelji, ljudi koje smo znali, padale su nam granate po ulici, gledao sam iz blizine unakažena mrtva tijela nad koji-ma su lebdjele teške muhe, htio u vojsku i na ratište, no nitko me nije htio zbog manjka godina, pa onda izvje-štavao s ratišta za medijske kuće iz Hrvatske, falsificira-jući pritom podatak o godini rođenja, bježao od kuće i iz gimnazije da bih bio maloljetni reporter iz rovova oko Kupresa, Prozora, Jablanice, Gornjeg Vakufa, više puta – i noću – vozio se makadamskom „cestom spasa“ preko strašne Vran planine, cestom koja je jedina po-vezivala hrvatske krajeve u Hercegovini i Dalmaciji s hrvatskim i bošnjačkim krajevima u centralnoj Bosni, cestom kojom su prošle stotine tisuća izbjeglica i tisuće tona oružja, hrane i medicinskog materijala, razgova-rao s generalima i pukovnicima, s lokalnim političkim glavešinama, družio se s vojnicima, pisao mnogo i pri-tom vjerojatno mnogo gluposti i budalaština... Bio sam,

Beara FIN.indd 12 09/04/16 08:31

13

hoću reći, zarana razvio priličnu ravnodušnost spram smrti, naročito kad se događala nekoliko stotina kilo-metara daleko, nepoznatim ljudima u vrlo maglovitim okolnostima, ljudima uostalom koji su bili druge naci-je, koju su tada svi oko mene smatrali neprijateljskom zbog jednoipolgodišnjeg hrvatsko-bošnjačkog rata.

Kad se gleda odnekud izdaleka – iz Washingtona, Londona ili Pariza – živjeti u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. vjerojatno je značilo biti u epicentru uža-sa: nema se ni vremena ni koncentracije, a ni realnog razloga, za ulaženje u pojedinosti. Premda u istoj ze-mlji, udaljena oko četiristo kilometara sjeveroistočno, Srebrenica mi se iz Tomislavgrada činila kao neki drugi svijet nastanjen nekim dalekim ljudima. Meni, dakle, koji sam fanatično čitao sve dostupne novine i nisam propu-štao radijske i televizijske vijesti. Rat sve suzi i smanji. Rat zatvori obruč oko najnužnijeg, najelementarnijeg, najprimitivnijeg, i sve što ostane izvan tog prstena čini se filmski udaljenim, nestvarnim, nebitnim, nepostojećim.

Srebrenica je u idućih desetak godina ostala za mene samo jedan od toponima balkanskih zločina, onih to-ponima što se često spominju, jer su prerasli u opće mjesto, ali kao što često biva s općim mjestima, i da-lje nisam znao ništa osim najosnovnijeg: Karadžićeva i Mladićeva vojska pobila osam tisuća Bošnjaka, muška-raca, civila i vojnika. Nisam se ozbiljnije micao od toga. Zanimali su me u to doba „naši“, hrvatski, ratni zločini: od kraja 1996. ili početka 1997. do ugasnuća tjednika

Beara FIN.indd 13 09/04/16 08:31

14

„Feral Tribune“ u lipnju 2008. godine napisao sam de-setke i desetke istraživačkih članaka i reportaža o zloči-nima hrvatskih trupa nad srpskim civilima u Hrvatskoj te Bošnjacima i Srbima u Bosni i Hercegovini: cijelim bićem vjerovao sam, a vjerujem i dalje, u stav glavnog urednika „Ferala“ Viktora Ivančića, eksplicitno iznesen u njegovoj knjizi „Točka na u“, da „ponekad nije loše ako prihvatimo drevno higijensko načelo i ‘pometemo ispred vlastitoga praga’“. „Ne kao pripadnici svoje na-cije, već kao svjedoci“, piše Ivančić.

Onda je u lipnju 2005. u Zagreb došao Emir Suljagić, novinar iz Sarajeva, dvije godine stariji od mene, koji je od 2002. do 2004. izvještavao o suđenjima na Među-narodnom sudu za ratne zločine u Haagu za sara jevski magazin „Dani“ i londonski Institut for War and Peace Reporting (IWPR). Došao je, u sklopu postdiplomskog studija, mjesec dana volontirati u zagrebačkom sjedi-štu Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Tih mjesec dana proveli smo, uglavnom, u našem dopi-sništvu „Feral Tribunea“ i po zagrebačkim restorani-ma i birtijama. Emir je odrastao u Bratuncu, gdje mu je otac poginuo 1992., a rat je najvećim dijelom proveo u Srebrenici. Jedno vrijeme radio je kao prevoditelj za nizozemski bataljun UNPROFOR-a u Potočarima kod Srebrenice. Upravo mu je, u Zagrebu i Londonu, bila objavljena knjiga „Razglednica iz groba“. Znao je mno-go o masovnim pogubljenjima nakon srpskog zauzima-nja Srebrenice, vjerojatno više od ikoga, osim možda

Beara FIN.indd 14 09/04/16 08:31

15

istražitelja i tužitelja iz Haaga koji su radili na optužni-cama protiv naredbodavaca i sudionika genocida. Bio je privatno zainteresiran, a pritom inteligentan i dobar novinar. Kasnije je otišao u nešto drugo.

„Beara je bio glavni. Pukovnik Beara. On je bio mo zak svega“, rekao mi je Emir za ručkom jednog sparnog ljetnog poslijepodneva 2005. godine. Jasno se sjećam: bilo je to u restoranu „Baltazar“ na zagrebač-kom Kaptolu, jeli smo krvave bifteke. Dotad sam, vje-rojatno, bio pročitao ili čuo prezime Beara u kontek-stu srebreničkog masakra, ali ništa više od toga. Haški sud optužio ga je 2002. godine, a on se predao, ili se morao predati, vlastima u Beogradu 2004., nakon čega je izručen Haagu. Mislio sam, jer gotovo ništa nisam znao, da u srebreničkoj priči nije važan nitko osim ge-nerala Ratka Mladića i predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, da su svi drugi bili samo vodono-še i anonimni egzekutori. Ne znam kako se i zašto to nije dogodilo ranije, ali tog poslijepodneva, što se mene tiče, prezime Beara odjednom je poprimilo magnetič-na svojstva: bilo mi je nekako melodiozno, i grafički skladno, i kao svakom zagriženom navijaču splitskog „Hajduka“, važno zbog Velikog Vladimira, golmana Beare. Tada sam počeo pomalo otkrivati priču pukov-nika, odnosno kapetana bojnog broda Ljubiše Beare.

Istog tog ljeta 2005., prvih dana srpnja, prijatelj i iz -davač Ivica Pandžić dao mi je monografiju Tarika Sa-maraha „Srebrenica“. Sasvim me impresionirala umjet-

Beara FIN.indd 15 09/04/16 08:31

16

nička dubina i uvjerljivost te knjige. Upoznao sam tih dana u Zagrebu Tarika Samaraha. Dugo mi je pričao o tome što je sve proživio stvarajući te fotografije: od golog straha i teške tjeskobe do adrenalinskih izljeva i nastupa euforične energije koja ga je tjerala da ide do krajnjih granica. I fizički se izmijenio tokom godina pre-danosti istraživanju srebreničkog genocida i fotograf-skom, umjetničkom, interpretiranju činjenica. Pričao je da je izgubio dvadeset kilograma i posve se fizički zapustio, da se udaljio od ljudi i društva, izgubio dodir s realnošću. Živio je u paralelnom srebreničkom svijetu smrti i šutnje, pokušavao razumjeti i nekako se nositi s užasom u koji je uronio. Nekoliko godina kasnije, kad sam svoj život i razmišljanja dobrim dijelom koncen-trirao u onih četiri ili pet podrinjskih dana srpnja 1995., vidio sam na samome sebi, i u sebi, ono što mi je pričao Tarik Samarah. Vidio sam fizičku promjenu.

Dva ili tri dana poslije zagrebačkog druženja s Ta -rikom, 9. ili 10. srpnja 2005., otputovao sam u Srebrenicu da, u povodu desete godišnjice genocida, napišem repor-tažu za „Feral Tribune“. Putovao sam s kolegom i prija-teljem iz redakcije Igorom Lasićem, koji je i vozio, i pri-jateljima iz drugih redakcija – Ljubicom Letinić i Sašom Kosanovićem. Svi smo se, barem iz moje perspektive, neobično ponašali ta tri dana na putovanju. Šutjeli, pri-čali, svađali se, smijali, svatko za sebe nespretno i tra-pavo tragao za načinom da se nosi s tom neizrecivom količinom tuge, nepojmljivosti i bijesa. Nikad kasnije

Beara FIN.indd 16 09/04/16 08:31

17

nismo pričali o tom putovanju, koje je meni – uz smrt oca, pogibiju naših komšija Fahrije i Samira Kozarića u svibnju 1992. u našoj mahali, i kopanje groba za prijate-lja Stjepana Šapinu, poginulog u hrvatsko-bošnjačkom ratu, u listopadu 1993. – bilo dotad najintenzivnije isku-stvo u životu. Bio sam pomislio da Igora, Ljubicu i Sašu zamolim da mi napišu svoja sjećanja na to putovanje, ali odustao sam zbog bojazni da bi se moglo raspršiti ili ra-zvodniti nešto što mi, s vremenom, postaje sve važnije u svoj svojoj nestvarnosti.

Nakon povratka iz Srebrenice, nisam se mogao sastati sa sobom. Bio sam zbunjen i zatečen bujicom informa-cija i slika koja me zapljusnula u kratkom vremenskom isječku. Znao sam malo više nego mjesec dana prije tog putovanja u Srebrenicu, malo više od ničeg, a usto, bilo je to kaotično, neorganizirano i plitko znanje. Tada sam, naravno, mislio da nije tako, pa sam u dva navrata od ljeta 2005. do ljeta 2006. fanatično i ambiciozno zapo-činjao pisati roman, ili nešto što je trebalo izrasti u ro-man, o srebreničkom genocidu. Nije išlo, naprosto nije valjalo: redao sam neuvjerljive rečenice, drastične slike i patetične opise. Konstrukcija koju sam gradio ispadala je stalno šuplja i predvidiva, vještačka, motivirana izazi-vanjem površnih efekata među sućutnim i potresenim čitateljstvom. Nakon drugog odustajanja od romana, morao sam se pomiriti s time da, zapravo, ne znam ništa o ubijanju bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice, osim činjenice da su ljudi pobijeni. Ali baš ništa osim toga.

Beara FIN.indd 17 09/04/16 08:31

18

Ne mogu pisati o nečemu što mi je nepoznato, o ne-poznatom nemam što kazati, ili ne znam što kazati a da nisu ispraznosti i površnosti. Tada nisam imao ni mo-gućnosti ni strpljenja ni vremena da počnem istraživa-ti od početka, kronološki, minutu po minutu, čovjeka po čovjeka, lokalitet po lokalitet. Odvraćalo me i slabo znanje engleskog jezika. A znao sam da je to jedini put da stvorim koliko-toliko cjelovitu sliku, da saznam sve što se može saznati, pa da tek zatim započnem misliti kako od toga načiniti fikciju koja će biti viša i istinitija istina od one koja govori kroz suhoparne činjenice.

Znao sam da moram pokušati razumjeti, premda se možda radi o neshvatljivom, da moram pokušati prodrijeti u srce zločina, do motivacije onih koji su na-ređivali i provodili ubijanje: to je bio preduvjet da bih mogao napisati išta iole uvjerljivo i autentično. A mo-tivi, ili naznake motiva, pojedinaca mogli su se, i nisu morali, skrivati u nekom sasvim usputnom događaju, u nekoj naoko nevažnoj i zaturenoj rečenici, u biograf-skom momentu, u slučajnom susretu...

No može li se taj postupak – dekonstrukcija do ele-mentarnih činjenica, s nejasnom nadom da će to dovesti do približavanja motivaciji zločinaca – doživjeti i okarak-terizirati kao racionalizacija zločina, u ovom slučaju – genocida, ili čak i kao nešto malignije od racionalizacije?

Narednih godina uglavnom nisam propuštao tek-stove i priloge o srebreničkom masakru i pukovniku Beari na koje sam nailazio po novinama i internetskim

Beara FIN.indd 18 09/04/16 08:31

19

sajtovima. Bilježio sam, pamtio, spremao, formirao fragmentirane slike i mrežu odnosa. Povremeno su me zahvaćali jednotjedni ili dvotjedni napadi frenetičnog traganja za dokumentima, svjedočanstvima, knjigama, mapama, biografijama... Pohranjivao sam sve do čega bih došao, podvlačio, zapisivao najvažnije, slagao na-tuknice, iscrtavao sheme i skice, popunjavao mozaik kamenčićima, no zatim bih shvatio da što više slažem kamenčiće to ih više manjka, pa bih – umoran i ljutit – odustajao na novih nekoliko mjeseci.

U međuvremenu, i slučajno i namjerno saznavao sam da ljudi s kojima sam bio u, bližem ili distanciranijem, kontaktu, ljudi koji su mi, ovako ili onako, bili važni, da ni oni, također, ne znaju skoro ništa o onome što se sredi-nom srpnja 1995. odigralo u Srebrenici i okolnim gradići-ma. Među njima bilo je dosta novinara, sveučilišnih pro-fesora, intelektualaca, umjetnika, političkih prvaka, di-plomata, obaviještenih ljudi. Rijetki, uistinu rijetki, znali su nešto više od elementarnog, a to više uglavnom je bilo pogrešno ili nebitno, ili i jedno i drugo istovremeno.

„Što misliš, zašto su to napravili? Zašto su pobi-li sve zarobljenike koje su uhvatili?“ znao sam upitati nekog od svojih sugovornika u onim intervalima kad sam bio obuzet kopanjem za podacima o dinamici ge-nocida. Obično bi zastali i napravili izraz lica kao da pitam nešto općepoznato, a onda kazali nekoliko riječi ili rečenica koje su mi govorile da nikad nisu postavi-li sebi to pitanje, nikad o tome nisu razmišljali. Zašto

Beara FIN.indd 19 09/04/16 08:31

20

i bi, uostalom? To ne znači da su njihovi površni od-govori na moje pitanje nužno bili pogrešni. To me je istovremeno i ohrabrivalo i obeshrabrivalo. Ljudi o tome tako malo znaju, a opet, možda će mukotrpno traganje i otkrivanje uroditi samo spoznajom do koje su neki moji prijatelji i poznanici došli, eto, bez ikakvog udubljivanja, zapamtivši, na primjer, samo one riječi generala Mladića izgovorene u kamere 11. srpnja 1995. u Srebrenici: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon do-šao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Početkom 2014., usred dovršavanja jednog kratkog romana, najednom mi se razbistrilo da je dokumentari-zam, sasvim lišen fikcionalnog, ili s fikcijom kao eksce-som, s romanesknim elementima ugrađenima duboko u strukturu teksta i u pripovjedni pristup, zapravo je-dini način da napišem zaokruženu cjelinu o Srebrenici. Moja mašta konačno se, valjda, bila predala pred nadmoćnom snagom onoga što se stvarno dogodilo. Odmah sam počeo praviti grube nacrte i pisati prva po-glavlja. I kao i obično, nakon desetak ili petnaest dana euforičnog organiziranja goleme građe i danonoćnog pisanja, počeo sumnjati u ispravnost puta kojim sam krenuo. I opet sve stavio na stranu.

U rujnu 2014. u ruke mi je došao hrvatski prijevod romana sjajnog španjolskog suvremenog pisca Javiera

Beara FIN.indd 20 09/04/16 08:31

21

Cercasa „Anatomija jedne pobune“. Slučajno sam tih dana i upoznao Cercasa. Na prvih dvadesetak stranica te knjige, koja se bavi vojnim udarom, odnosno pokuša-jem vojnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981., našao sam odgovore na svoje dvojbe, sumnje i skepsu, našao sam sve o čemu sam i sam dugo razmišljao, no žalosno nemoćan da te misli, makar samo pred samim sobom, formuliram u nešto suvislo i logično, u nešto što bi bilo dovoljno za poticaj pisanju. Ushićeno sam, sad sporije i pažljivije, iznova čitao tih dvadesetak stranica. Pa izno-va, još koncentriranije i s olovkom u ruci, cijeli roman.

„Nema pisca koji barem jedanput nije osjetio nalet taštine da stvarnost od njega zahtijeva roman, da ne traži on roman, nego da roman traži njega.“

„...ali ja nisam bio povjesničar, čak ni novinar, samo književnik, tako da me stvarnost ovlastila da si uzmem slobode koliko god to bude potrebno jer roman je rod koji ne odgovara pred stvarnošću, nego jedino pred sa-mim sobom.“

„Ako roman treba rasvijetliti stvarnost uz pomoć mašte, namećući geometriju i simetriju ondje gdje su samo nered i slučajnost, nisam li trebao krenuti od stvarnosti, a ne od mašte? Nije li bilo površno dodavati geometriju geometriji i simetriju simetriji? Ako roman mora pobijediti realnost, izmišljajući je iznova kako bi je zamijenio izmaštanim, uvjerljivim kao i ona, nije li bilo neizostavno prije upoznati realnost kako bi je taj roman pobijedio?“

Beara FIN.indd 21 09/04/16 08:31

22

„...shvatio sam da događaji od 23. veljače imaju sami po sebi silnu dramatsku vrijednost i simbolički potenci-jal koji tražimo od književnosti i uvidio sam da, iako sam ja književnik, jedan me jedini put realnost zanimala više od književnosti ili me previše zanimala da bih je želio iz-misliti zamjenjujući je tako alternativnom realnošću...“

Cercas je odagnao većinu mojih dilema i učinio da se, na neko vrijeme, riješim osjećaja potištenosti i ma-nje vrijednosti izazvanih time što godinama nisam u stanju poroditi išta što bi se po uvjerljivosti i dramskoj težini moglo i približiti realnosti: Ljubiša Beara, dojuče-rašnji visoki oficir Jugoslavenske narodne armije, čuvar i vjernik bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti dojučerašnje Jugoslavije, najednom čvrsti Srbin, pred-vodi i organizira pogubljenje nekoliko hiljada bošnjač-kih zarobljenika u toku četiri ili pet dana, koordinira najveće masovno etnički motivirano ubojstvo u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Sad sam bio siguran, ili prividno siguran, odnosno siguran barem u to da moje shvaćanje pisanja, moje shvaćanje pripovijedanja, moje shvaćanje romana, ipak nije plod neznanja, nerazumi-jevanja književnosti, ili nasilnog širenja romanesknog područja. Znao sam i za pisce prije Cercasa koji su se upuštali u dokumentarno romansiranje, oduševilo me je, primjerice, Capoteovo „Hladnokrvno ubojstvo“, no trebala je u tom času baš „Anatomija jedne pobune“ da ohrabri i potakne. Da načas sve sjedne na svoje mjesto, kao nikad ranije.

Beara FIN.indd 22 09/04/16 08:31

23

Kad kažem sve, mislim i na okolnosti na koje nisam mogao utjecati i koje nisam mogao predvidjeti kad sam počinjao: dovršavam ovaj rukopis u atmosferi antimu-slimanske histerije na Zapadu, u ambijentu bodljikave žice na granicama nekih zemalja odlučnih da brane kr-šćansku Europu od muslimanske izbjegličke invazije i praktički legaliziranog fašizma kad se radi o odnosu prema muslimanima, bez obzira čime se opravdavala ta tragična povijesna regresija. Za fašizam nema oprav-danja.

Ali onda opet ono isto pitanje. Može li se taj postu-pak – dekonstrukcija do elementarnih činjenica, s neja-snom nadom da će to dovesti do približavanja motiva-ciji zločinaca – doživjeti i okarakterizirati kao raciona-lizacija zločina, u ovom slučaju – genocida, ili čak i kao nešto malignije od racionalizacije? Dopuštam da može. I razumijem da je mnogima neprihvatljivo, pa i neza-mislivo, da se o onima koji su smislili, organizirali i pro-veli srebrenički pokolj govori kao o ljudima, da se pri-povijeda o njihovim hobijima, porodičnim prilikama, slabostima i vrlinama. Ali književnost bi izdala samu sebe kad bi se odrekla potrebe da riskira kako bi, svo-jim metodama i sredstvima, pokušala doprijeti do srži: čini mi se da to može samo književnost, koja isključuje jednodimenzionalnost i plošnost, i zbog toga se nikom nije dužna opravdavati ili ispričavati jer, između osta-log, „roman je rod koji ne odgovara pred stvarnošću, nego jedino pred samim sobom“.

Beara FIN.indd 23 09/04/16 08:31

24

Ova knjiga, dakle, nastala je iz pokušaja da se shvati neshvatljivo, da se pronikne u srž tame, i to tako da se realnost, kao i život i karakter pukovnika Beare, rastvo-re do sasvim elementarnog, do konkretnih postupaka konkretnih ljudi, do izraza na licu prilikom ubijanja i davanja naredbe da se ubija, do riječi i šifri koje su ko-rištene u komunikaciji među uključenima u ubijanje. U tom pogledu, sami ćete vidjeti, nisam uspio. Unatoč svemu, nisam došao do jasnog odgovora na pitanje: za-što? Ovaj roman utoliko je i svjedočanstvo o jednom neuspjehu, ali o neuspjehu s kojim sam unaprijed raču-nao, jer je književnost, prema mome shvaćanju, uvijek osuđena na tu vrstu neuspjeha.

Književnost je lišena prisile da daje praktične odgo-vore, poput, recimo, medicine, i nije pod pritiskom da presuđuje, poput sudstva. Ali to nikako nije skidanje te-reta s književnosti, to nije dozvola za skretanje u neod-govornost, rutinu, proizvoljnost, lapurlartizam. Teret je samo neusporedivo drukčiji, a kretanje pod njime, pod uvjetom da se uopće može uspoređivati, možda i teže nego što je slučaj kad treba saopćiti dijagnozu ili izreći presudu. Teže jer pisac pred sobom nema ničeg osim oceana prividne slobode, odnosno iluzije bezbroj-nih mogućnosti. Ovo je najbolje što sam umio u suoče-nju s nesagledivošću ponora u koji sam zakoračio.

Beara FIN.indd 24 09/04/16 08:31