o

BIBLIOTEKA

OTVORENA KNJIGA

Nakladnik

Naklada LJEVAK d.o.o.

Direktor

ZDENKO LJEVAK

Urednica

NIVES TOMAŠEVIC

Ivo

Brešan

GORGONE

LI

Zagreb, 2006.

Nakladnik

Naklada Ljevak, d.o.o.

Palmotićeva 30/1. Zagreb

Grafičko oblikovanje i naslovnica

Ivona Despot

Studio LJEVAK

Korektorica Jadranka

Varošanec

Grafička priprema

Kolumna d.o.o., Zagreb

Tisak Tiskara

Zelina d.d. UDK 821.163.42-1

BREŠAN, Ivo

Gorgone / Ivo Brešan. - Zagreb : Naklada

Ljevak, 2006. - (Biblioteka Otvorena

knjiga)

ISBN 953-178-770-0 300717068

Sadržaj

1. Drvo razdora ................................................................................... 9

2. Spjev bez razloga ........................................................................... 30

3. Moro ..............................................................................................45

4. Treptaj meduzina oka .................................................................... 63

5. Miranda Goga ............................................................................... 78

6. Atenin štit .................................................................................. 102

7. Most prema zvijezdama ................................................................ 120

8. Sivi obzori ................................................................................... 144

9. Nimfa s otoka Visa........................................................................ 166

10. Među bogovima ......................................................................... 184

11. Ljubav i partijske smjernice ......................................................... 195

12. Na klimavom pijedestalu ............................................................ 211

13. Zamka za unutarnjeg neprijatelja ................................................ 227

14. Trnovite staze slave..................................................................... 249

15. Agent na kušnji ........................................................................ 265

16. Tantalov grijeh ........................................................................... 290

17. Minotaur ................................................................................... 305

18. Eurijala ....................................................................................... 324

y&. 159

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuališna knjižnica - Zagreb

Kad su bogovi bili Ijudskiji,

i ljudi su bili božanskiji

F. Schiller

I. Drvo razdora

Srpanj, 1921.

tok Kaprije nema ništa zajedničkog sa svojim čuvenim

imenjakom u Italiji; štoviše, u svakom pogledu mu je

krajnja suprotnost. Smješten po sredini Šibenskog arhipela-

ga, između nenastanjenih otoka Zmajana i Kakna, stoljeći-

ma je ostao gotovo nezapažen, bez ikakva gospodarskog,

turističkog ili vojno-strateškog značaja. Jedino naselje na

njemu istoga imena, okruženo s nešto plodne zemlje, uvu-

čeno je u duboku uvalu i skriveno pogledu s brodova koji

plove u njegovoj blizini. Sav preostali dio otoka prekriva

goli krš i makija.

Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća u selu su ži-

vjela samo tri plemena, sastavljena od nekoliko obitelji, po-

vezanih krvnim srodstvom: Radovčići, Jelovčići i Lakoši. I

dok su prva dva dijelila svu obradivu zemlju, treći, Lakoši,

ostali su bezemljaši i služili kao nadničari kod jednih i dru-

gih ili se bavili ribolovom. Kako je otok rijetko tko posjeći-

vao, a još rjeđe odlazio s njega, mještani su se ženili isključi-

vo međusobno, pa su tu katkad nastajale i incestuozne brač-

ne veze.

O

Ivo Brešan

Svako pleme imalo je svojega starješinu, kojega su sve

obitelji istog prezimena uvažavale i slušale. Kod Radovčića

je to bio najstariji od četvero braće, Markiol, čovjek srednje

dobi, nasilan i pun snage, koji ni od koga nije tražio savjeta

niti trpio prigovora, a kod Jelovčića šezdesetogodišnji Jer-

kan, blaže naravi, ali zato ništa manje tvrdoglav i uporan u

svojim zahtjevima. I kako to obično biva kad dvojica na ne-

kom prostoru imaju moć, redovito se javlja rivalstvo i svat-

ko želi biti barem prst iznad onog drugog. Zato su nerijetko

između Radovčića i Jelovčića izbijale svađe zbog sitnica: tko

ima više prava sidriti se u nekoj uvali ili loviti ribu pokraj

neke sike. Ali te su razmirice kratko trajale i redovito završa-

vale kompromisom, zahvaljujući župniku, don Veljku Radi-

ci, ali i ženama: Radovčićkama udanim kod Jelovčića ili

obratno.

Markiol Radovčić bio je bez sinova; imao je samo šesnae-

stogodišnju kćer Danku, ljepoticu kojoj nije bilo ravne ne

samo na Kapriju nego i na drugim otocima. Pa ni u gradu

nije prolazila nezapaženo; kad bi je otac poveo u Šibenik,

gradski momci, koji se inače nisu osvrtali na »bodulice«, za-

piljili bi se kao opčinjeni u nju, njezin srneći hod, dugu žutu

kosu koja joj je u pletenicama padala preko leđa i ažurno

plave oči. Dankina majka iz roda Jelovčića, Jerkanova neća-

kinja, rano je napustila obitelj; utopila se kad je Danka imala

dvije godine. Otišla je sama »kaićem« skupljati vrše, digla se

bura, prevrnula barku, a ona nije znala plivati. Ovo potonje

česta je pojava kod otočkih žena: one nikada ne ulaze u

more dublje od koljena, jer drže sramotnim zadizati na jav-

nom mjestu suknju, a pogotovo skidati sa sebe odjeću. Na-

ravno da su za njezinu smrt Jelovčići okrivili Markiola, iako

Gorgone

on toga dana nije bio kod kuće niti je znao kamo mu se žena

zaputila. Da nije s oltara župnik, don Veljko, rekao kako se

sve odigralo Božjom voljom, možda bi čak došlo i do krva-

vog obračuna. Tako je Danka ostala Markiolu jedino blago,

koje je pazio kao zjenicu oka, i jedina osoba prema kojoj je

pokazivao malo nježnosti.

Premda su svi momci iz roda Jelovčića, Lakoša, pa i sa-

mih Radovčića sanjali o njoj i bili sretni ako bi im ona posve-

tila malo pozornosti, Danku je zanimao samo jedan: najmla-

đi Jerkanov sin Miho, njezin vršnjak. Odmalena nisu mogli

jedno bez drugoga. Dok su bili djeca, igrali su se odvojeno

od ostalih, a kad su stasali do puberteta, redovito su se sasta-

jali i šetali rivom držeći se za ruku. Kao da ih je neka viša sila

spojila i predodredila jedno za drugo. Ni Jerkanu ni Markio-

lu to se nije sviđalo. Bili bi oni stali tome na kraj da se don

Veljko i ovaj put nije umiješao; uspio je obojicu uvjeriti da

ne smiju raskidati ono što je sam Bog spojio. Tako su se i je-

dan i drugi pomirili s tim da će se kad-tad Danka i Miho

vjenčati, to više što nisu ni nalazili u Kapriju neku bolju pri-

liku za svoju djecu. A Miho je doista Danki u svemu prista-

jao; izrastao je u snažna, naočita momka, guste vrane kose i

pravilnih crta lica.

I zacijelo bi sve teklo tako kako je Bog htio da iznenada

nije planula iskra razdora koja se razbuktala u pravi požar.

Povod tome je bilo stablo masline, izraslo na samoj međi Ra-

dovčićeva i Jelovčićeva zemljišta. Dok maslina nije davala

ploda ili je samo oskudno rodila, nitko nije o njoj vodio ra-

čuna. Ali jedne godine dogodilo se čudo: grane su joj se sa-

vile pod težinom gusto načičkanih bobica, velikih kao golu-

binja jaja. I Jelovčići i Radovčići odmah su pohitali da je obe-

m

Ivo Brešan

ru, pa je došlo do spora, a umalo i do tuče, jer je svaka stra-

na tvrdila da ona ima na to pravo. Markiol i Jerkan su izvr-

šili mjerenja, ali time se ništa nije riješilo; svatko je tvrdio da

je stablo tri centimetra više na njegovoj strani. Nije bilo dru-

ge nego po običaju pozvati don Veljka da on presudi. Vi-

djevši da se nikakvim mjerenjem ništa neće postići, ovaj im

predloži ono što mu se činilo najrazumnijim i najpravedni-

jim: neka oberu maslinu, a plodove podijele popola. Ali to ni

Markiolu ni Jerkanu nije bilo po volji.

— Ja da njima dadem polak od onega ča je moje! — lju

tio se Markiol — Pri ću stablo užgat, pa neka sve gre u dim.

— Ča je moje, je moje! — uporan je bio i Jerkan — Ne da

dem jim ni jednu jedinu maslinu. Ma njanci košticu od nje.

Vidjevši da su mu sva uvjeravanja uzaludna, don Veljku

se napokon prepunila čaša. Razljutio se i izderao na njih,

poslavši ih obojicu k..., ali tu se prekinuo, prekrižio i zamo-

lio Boga da mu oprosti na onome što je htio reći. A zatim

ode, ostavivši ih njihovoj ludosti.

— Bakćite se kako znate, inšempjana čeljadi! — dobacio

im je usput.

Pod dojmom njegova postupka nastala je nakratko tišina,

a onda se jedan od Lakoša dosjeti da na Žirju ima neki sta-

rac, Ivan Kale, koji sve sporove mudro rješava, liječi travama

bolesti i rašljama pronalazi vodu. Markiol i Jerkan pristanu

da se on dovede i unaprijed se obvežu poštovati njegovu

presudu, jer čovjek ne poznaje nikoga od njih, pa nema ra-

zloga unaprijed biti ni na čijoj strani. Ali će mu prije toga po-

staviti uvjet: ne smije im ponuditi nikakvo srednje rješenje,

kao don Veljko, nego ili-ili.

Gorgone

Lakoš koji je dao prijedlog odmah je krenuo leutom do

Žirja i istog se dana vratio sa starim Kalom. Bio je to sitan čo-

vječuljak, sijede kose i smežurana lica, koji je žmirio na jed-

no oko. Sav je zračio lukavstvom i nepovjerenjem; zatražio

je da mu obje strane unaprijed plate i tek kad se zadovoljio

onim što je dobio, pristao je saslušati o čemu se radi. Saznav-

ši pod kakvim okolnostima treba donijeti sud, zamisli se i

reče:

— Kad baš oćete tako, morat ćete se nadmetat. Od stari

ne je bi običaj da glavari dvi familije, koji se sporu oko neče

ga, stanedu jedan naspram drugom, a onda počnu jedan na

drugega sipat pogrde i vriđat se ča god jače moredu. I to

tako traje jednu uru. Ako za to vrime neko izgubi živce, po

kaže da se uvridi ili da ga je pogodilo ono ča je drugi reka,

izgubi je igru.

— A ča će bit ako se niko ne najidi? — upita netko.

— Nadmetanje će se nastavit na drugi način.

Cjelokupno stanovništvo Kaprija iz sva tri roda okupilo

se na placu uz rivu, gdje se imala održati ta suluda utakmi-

ca, i formiralo krug. U sredinu su stali Markiol i Jerkan, licem

okrenuti jedan drugom na razdaljini od dva metra, a stari

Kale, kao sudac, između njih. Sve je nalikovalo na boksački

meč, samo što se protivnika nije smjelo udarati šakama,

nego mu isključivo upućivati riječi koje će ga izbaciti iz rav-

noteže. Jedini iz sela tu se nisu našli Miho i Danka; pobjegli

su negdje daleko u krš, da ne bi do njih doprlo ništa od te la-

krdije. Kale najprije upozna natjecatelje s propozicijama:

svatko može govoriti što god želi dok on ne podigne ruku,

a kad to učini, riječ preuzima drugi. Nitko ne smije čak ni

poricati ono što je protivnik rekao, jer bi i to bio znak da su

Ivo Brešan

ga njegove riječi takle u srce. Ždrijebom je odlučeno da Mar-

kiol bude prvi, pa na Kalin poziv on započne:

— Stari isušeni šupku od tovara! Jebem ti sve živo i mr

tvo, na zemji i pod zemjom! Meju Jelovčićima još se ni rodi

niko za koga bi se moglo reć da je čovik. Sve sami lupeži, lin-

čine, privaranti i lažjivci. I ovi put si na privaru hoti vazest

ono ča ni tvoje...

Na Kalin znak rukom Markiol prestane, a Jerkan, koji je

sve to mirno saslušao, preuzme riječ:

— Zviri u judskoj spodobi! Svoju si vlastitu ženu otira u

smrt. Kad si vidi da će te ostavit s ditetom, jerbo ni mogla

višje podnit tvoju torturu, posla si je vadit vrše, iako si zna

da će zapuvat fortuna bure. Tebi je misto u prežunu, di su

asasini, a ne ovod, meju poštenim svitom.

Kale opet podigne ruku, ali Markiol ne nastavi odmah.

Vidjelo se da ga je pogodilo ono što je čuo. Imao je neodolji-

vu potrebu da navali na Jerkana i zgrabi ga za gušu, ali se

krajnjim naporom suzdrži, jer je shvatio da će tako izgubiti

igru. Zato se pribere i nastavi smireno:

— Muči, govno od pasa, i pokri se ušiman, jerbo bi se tri-

ba sramit i stidit prid svitom. Pokojna žena ti je bila kurbeti-

na kakove se još ni vidilo na Kapriju. Kad je odlazila u Šibe

nik, tobože likaru na pregled, jebavala se za šolde s lučkim

radniciman i fakiniman, jerbo se tebi kurac ni moga dignut.

Ni popišat se ne moreš vanka kaića, pa su te zarad tega pro

zvali Pišakaić. Niko od tvojih sinov ni tvoj niti sliči na tebe.

Jerkan ne pokaže da ga je to imalo dirnulo i nastavi kad je na njega došao red:

— A znaš li ti, smrade judski, da su tvojega pokojnega

oca Žirjani zatekli kako jebe kozu na Kaknu? Govoridu da se

Gorgone

cili život tako pari sa živinom i da je tebe krava okotila. Zato

i jesi napolak čovik, a napolak beštija.

— A ti si, kad ti je bilo dvajes godišć, ukreja u crikvi sre

brenu krunu Gospi s glave i posra se posrid oltara, jerbo ti

kurat ni oti dat oprost od grija. A kako ti je i moga dat, kad

si otvara grebe i mrtvima skida prstenje s ruk. Da mu tvoj

brat ni zapriti da će ga prebit na mrtvo ime ako te prijavi, još

uvik bi na robiji tuca kamen.

— Onu tvoju tuku od cere, ča se šepuri ka da je paun,

moj će sin izjebat, napumpat joj dite, a onda je šutnut natrag

tebi. A dite ćemo mi vazest, pa će ti jednega dana tvoj vlasti

ti unuk dojt glave.

Opet je Markiol osjetio ujed za srce; Jerkan mu je dirnuo

u ono što mu je bilo najsvetije. Ali želja da ga nadmaši dala

mu je snage, pa još jednom potisne bijes u sebi.

— Ti si kriv ča još uvik u bariliman nosimo vodu s vrila.

Kad su nam došla gospoda inžinjeri da nam napravidu gu-

stirnu, za stolom si se isprdi prid njima ka prasac, pa su judi

otišli ća i nisu se višje vratili. Sve si nas prikaza ka najgore

škovace, iako ste škovace samo ti i tvoja kopilad...

Čitav sat su se tako međusobno gadili, izvlačili jedan dru-

gom pretke iz grobova, pljujući po njima, i nabacivali se bla-

tom na potomstvo. Pri tome su pola toga izmišljali, a drugu

polovicu preuveličavali. Teško bi bilo sjetiti se neke pogrdne

riječi koja se u ovom neobičnom dvoboju nije čula. Na kra-

ju, kad je istekao sat vremena, Kale ih je prekinuo i progla-

sio da nema pobjednika, a onda im odredio drugi oblik nad-

metanja. Sad se borba, umjesto jezikom, imala voditi tjele-

snom snagom i izdržljivošću. U čamac od osam vesala treba-

la su sjesti po četiri izabrana predstavnika oba roda, svaki na

Ivo Brešan

svoju stranu, i veslati u smjeru otoka Kakna. Ako stignu do

njegove obale, opet će rezultat biti neriješen i Kale će morati

smisliti nešto novo. Ali ako jedna ekipa uspije nadveslati

drugu, tako da brod promijeni smjer i krene nekamo mimo

Kakna, presuda će biti u njezinu korist. Izbor veslača prepu-

šten je Markiolu i Jerkanu.

Markiol je, osim sebe, odredio još svoja tri brata, sve

snažne i plečate ljude, koji su zauzeli lijevi bok čamca. Jer-

kan je bio u maloj prednosti, jer je imao četiri sina, nimalo

slabija od braće Radovčića, a uz to i mlađa od njih, pa zato

izdržljivija i spretnija. Ali kad su htjeli ući u čamac, ustano-

ve da nema Mihe. Uzalud im je bilo sve dozivanje i potraga

za njim. Tako nije preostalo drugo, nego da umjesto njega,

unatoč poodmakloj dobi, uskoči sam Jerkan. Kad je sve bilo

spremno, stari Kale je sjeo na krmu kako bi pazio da se nad-

metanje odvija strogo po pravilima. Da bi se isključila i naj-

manja mogućnost utjecanja na smjer plovidbe, skinuto je

čak i kormilo. A tada je utrka započela. Na Kalin znak svih

osam veslača istovremeno je divovskim zamasima pokrenulo

čamac. U početku se činilo da su snage izjednačene, jer je

brod išao ravno prema Kaknu. I jedna i druga strana upinja-

le su se iz petnih žila, da bi veslale što god brže mogu. Bicepsi

su se nadimali, vesla su sjekla more u sve većim zahvatima,

lica se grčila od napora, a tijela u velikim amplitudama

pomicala naprijed-natrag. Činilo se da ni ovaj put neće biti

pobjednika, jer su obje skupine držale isti ritam i imale jed-

naku silinu i dužinu zaveslaja, tako da je dugo vremena ča-

mac išao pravocrtno.

Dok se odvijala ta neobična regata, Danka i Miho zaputi-

li su se preko brda prema suprotnoj obali od one na kojoj se

Gorgone

nalazilo selo. Otok Kaprije rastegao se u dužinu oko deset

kilometara, ali je po širini bio uzak; nigdje više od kilometra

ili dva. Tako im nije trebalo dugo da poprečnim putem sti-

gnu tamo. Tu su bili sigurni da nikoga neće ni vidjeti ni čuti,

niti itko njih. Obala je s te strane bila nepristupačna, pusta,

krševita, bez prikladnog mjesta za pristajanje brodova, pa

nije postojala opasnost da netko naiđe. Sjeli su uz more, na

stijenu, i držali se za ruke. Riješili su ovdje sačekati dok se

strasti ne ohlade i zavlada primirje, kao i obično kod ova-

kvih razmirica, a onda se vratiti s nadom da će sve opet biti

kao prije. Zapazivši da je Danka zabrinuta, Miho je upita:

— Ča si se tako pokunjila?

— Bojim se, Miho, da bi nas ovo moglo zauvik rasta vit.

— Ma nemaj brige! Ispuvat će se ka i svaki put dosad.

Don Veljko će ih smirit.

— Al nisi vidi da ni on ništa ni moga učinit? Znam dobro

svojega oca. Nikad se ni ovako raspali. Stra me, Miho, da se

krv ne prolije.

— Onda ćemo ovako! Oma sutra pojt ću tvojemu ocu i

reć mu da ja ne odobravam ovo ča moji činidu i da se oću s

tebom vinčat.

— Jesi lud! On sve vas mrzi i ti si za njega isto ča i svi tvo

ji. A i da ni tako, ni jedan nas kurat ne bi hoti vinčat, jerbo

nam je samo šesnaest godišć.

— Znam ča ću. Reć ću tvojemu ocu da želim prić na nje

govu stranu.

— Miho... al bi ti zarad mene bi kadar izdat svoje?

— Ja to ne vidim ka izdaju. Svađaju se, a niko od nji nima

pravo. I zarad tega ja grem tamo di me srce vuče.

.ili

Ivo Brešan

— Ja ću te poduprit koliko morem, ali ne znam kako će se

to svršit.

Dogovore se da će odmah sutra otići Markiolu i zajedno

porazgovarati s njim. Kako je u međuvremenu pao mrak, a

do sela su ih vodile teško prohodne kozje staze, odluče pro-

vesti tu gdje jesu cijelu noć, sve dok se malo ne razdani, i tek

onda krenuti natrag.

Ali oni nisu ni slutili da je utrka na moru, dok su sanjari-

li o svojoj budućnosti, doživjela nagli i neočekivani ishod.

Kad se tempo zaveslaja nadomak Kaknu pojačao, u jednom

trenutku Jerkan ispusti veslo i gornjom se polovicom tijela

nagne preko boka čamca s glavom nadolje; bilo je očito da

mu je pozlilo. Vidjevši to, Kale odmah da znak da se stane,

ali poslušali su ga samo Jelovčići, koji su zapazili da im s

ocem nešto nije u redu. No Radovčići se na to nisu obazira-

li. Markiol i braća mu nastavili su nesmanjenom žestinom i

utren oka okrenuli čamac za čitavih 180 stupnjeva. Tek tada

su se i oni zaustavili i zatražili od Kale da proglasi pobjedni-

ka. Ali ovaj ih nije čuo, jer je prišao Jerkanu da mu pomo-

gne. Kako se bavio liječenjem i prepoznavao simptome ra-

znih bolesti, odmah je vidio da se radi o kljenuti srca. Po-

zvao je sve da se zapute natrag prema Kapriju i pokušao

učiniti ono što je znao: polegao je Jerkana na pramac, masi-

rao mu prsa, dao mu gucnuti malo rakije, a na uporno tra-

ženje Radovčića da kaže svoj pravorijek, odgovarao da će to

obaviti kad se vrate.

Čim je čamac dotakao rivu, sinovi su iznijeli Jerkana i što

su brže mogli prebacili ga u kuću. Kale je doviknuo za njima

da ne smiju odugovlačiti, jer je stvar ozbiljna; odmah sutra

Gorgone

moraju s ocem na parobrod, reče im, a onda ravno u šiben-

sku bolnicu. Zatim se okrenuo Radovčićima:

— Prama pravilim koja sam ja proglasi, vi ste okrenuli

brod i dobili ste. Ali to vam ni uspilo zarad tega ča ste ih na

djačali, nego ča je jednemu od njih malaksalo srce. Bilo bi

judski i po Božjim zakonim da ne iskoristite ovo pravo, nego

da pričekate niko vrime, dok se ne vidi ča će bit s Jerkanom,

pa onda...

— Nimamo ča čekat! — ljutito će Markiol — Jesmo li ih

okrenuli? Jesmo! Je li s otim maslina postala naša? Je! Ča se

nas tiče zarad čega su oni molali! O temu se ništa nismo do

govorili.

— Dobro, kad je tako! Ja vam ne morem ni priznat ni po-

reć vaše pravo. Radite ča vas voja. I mene višje ne mišajte u

ovo.

Rekavši to, Kale zamoli onog Lakoša koji ga je doveo da

ga vrati u Žirje i uskoro se njih dvojica otisnu od obale, na-

pustivši mjesto.

Sutradan, čim je počelo svitati, Markiol i njegova braća

krenu s košarama u polje da oberu spornu maslinu. Taj čin

držali su u neku ruku svečanim, jer je to bio dobitak do ko-

jeg su došli teškom mukom, ulažući goleme napore. Ali kad

su stigli do masline, imali su što i vidjeti: preko noći je bila

ne samo obrana nego i oborena. Netko joj je jednostavno

prepilio deblo, pa je onako golih grana ležala na Radovčiće-

voj njivi. Markiol nimalo nije dvojio tko mu je to napravio.

Jedino što je tog trenutka zaželio, bilo je da mu se nađe na-

dohvat ruku netko od Jelovčića, bilo tko, Jerkanov sin, ne-

vjesta, bratić ili čak neki dalji rođak koji nosi to prezime. Ko-

sijerom bi mu prerezao grkljan, raskomadao ga, zgazio mu

kao zmiji; tolika ga je silna mržnja obuzela. I baš

tada že mu se jedan od njih. Iz kamenjara su se

pojavili Danka i Miho i zaputili se ravno prema

njemu. Markiol se sjeti da čitav jučerašnji dan nije

vidio kćer; dakle, bila je sve vrijeme dosad s tim

dripcem. Osjeti da mu krv navaljuje u glavu od bijesa i da

se u tome što ga plavi rastapa i nestaje sva njegova ljubav

prema njoj. Obračunat će se on i s njom, odluči, ali će

najprije ovom kozjem brabonjku dati što ga ide. Mirno je,

kamena lica, sačekao da mu se njih dvoje približe i da Miho

prvi progovori. A ovaj je započeo zbunjeno i prilično

uplašeno:

— Barba Markiol..., doša sam vam reć...

— Nimaš ti meni višje ča reć... — tiho će Markiol, ali osje

ćalo se da je ta prividna smirenost nagovještaj orkana koji će

svakog trena provaliti. — Sve ča si ima reć, reka si ovim... —

tu pokaže na oborenu maslinu.

— Ali... ali... — zbuni se još više Miho — to nisam ja...

— Ne tiče me se jesi li ti drža pilu, oli nisi. Ti spadaš meju

one koji su to napravili i u mojima si očiman isto ča i oni.

— Nisam isto... Ja sam protiv ovega... I hoti sam vam reć

da sam na vašoj strani.

— Vidi, vidi! Sad tek meni svanjiva! Kušaš mi se umilit, je

li? Poče si činit ono ča mi je tvoj otac zapriti... da ćeš ugradit

mojoj ceri dite, a onda je odbacit ka zadnju štracu...

— Pape, ni tako! — oglasi se Danka. — Ja i Miho se voli

mo.

— Muči! Ti ne vidiš daje nosa. I ni riči višje da nisi rekla!

S tebom ću ja posli poravnat račune.

,— Ali barba Markiol... — pokuša opet Miho — ja ću Dan-

ku vinčat, kunem vam se...

Gorgone

— E, nećeš, kurbin sine! Pri ću je u more utopit nego tebi

dat.

Sad tek iz Markiola provali ono što se sve vrijeme nago-

milavalo. Nasrnuo je na Mihu, jednom ga rukom zgrabio za

prsa, a drugom odalamio po glavi tako snažno da je momak

kao klada pao ošamućen na tlo. Odmah potom ostali Ra-

do včići stanu bacati na njega kamenje, cipelariti ga, mlatiti

odlomljenim granama masline i ostalim što im je dolazilo

pod ruku. Sav krvav i izubijan, Miho ih je preklinjao da pre-

stanu i da ga saslušaju, ali nitko za njega nije imao razumi-

jevanja. Danka je počela vrištati, pa je jedan od stričeva po-

grabi i silom odvede kući. Radovčići su lemali Mihu i gazili

po njemu kao da tiješte grožđe sve dok se nije prestao micati

i davati glasa od sebe. Pomislivši da su ga ubili, na brzinu se

pokupe i ostave ga ležati tako, bez znaka života.

Te iste noći, prije nego su Radovčići krenuli obrati masli-

nu, u domu Jelovčićevih događale su se dramatične stvari.

Nedugo nakon što su ga sinovi doveli i polegli na krevet,

Jerkan je doživio još jedan srčani napad: počeo je gubiti dah,

žaliti se na bolove u prsima, a onda odjednom zakolutao oči-

ma i ugasio se. Sve se u kući uznemirilo. I dok su nevjeste,

klečeći pokraj mrtva svekra, stale pjevati naricaljke, tri nje-

gova sina odmah su se povukla na vijećanje. Najstariji od

njih, Vicko, koji je po običajnom pravu sada postao glavar

cijelog plemena, proglasi da je njihov otac zapravo ubijen. A

ubojice su nitko drugi, nego, naravno, Radovčići. Zato im,

reče, treba vratiti milo za drago. Kao prvo, ne dopustiti im

da oberu maslinu koju su na takav razbojnički način prisvo-

jili.

Ivo Brešan

Vicko nije imao hrabrosti otvoreno se suprotstaviti pro-

tivniku, jer se za to nije osjećao dovoljno snažnim, pa se ra-

dije služio podmuklim sredstvima. Bio je visok, mršav i po-

gnut, a glava mu je bila nalik na zubaca: male usne s iskriv-

ljenim šiljatim zubima i golemi nos koji se spuštao gotovo

do njih. K tome, imao je rošavo lice i neke bezbojne, vodnji-

kave oči, tako da je kod djevojaka izazivao odbojnost i zbog

toga ostao neoženjen. Predložio je braći da oni maslinu pre-

ko noći oberu i posijeku; to je trebao biti tek početak odmaz-

de. Ostala dva brata bila su razumnija i pokušavala su ga od

toga odvratiti; treba najprije u miru oca pokopati, govorili

su, a potom o svemu razmisliti. Naprave li to na što ih on na-

govara, Radovčići će im zasigurno nečim uzvratiti, a onda

ludosti nikad neće biti kraja. Ali Vicko je bio uporan i oni su

ga, kao novog oca obitelji, morali poslušati. Tako su oko po-

noći otišli s fenjerima u polje i učinili ono što su učinili. Ali

već ujutro rano došao im je odgovor kakvom se nisu nada-

li: dvojica Lakoša našla su u polju polumrtva i krvava Mihu

i donijela ga kući. Jedan od braće je odmah otišao po Ivana

Kalu na Žirje. Kad je starac stigao i pregledao Mihu, ustano-

vi da su mu slomljeni potkoljenica i tri rebra; inače mu život

nije u opasnosti. Kale mu je očistio rane rakijom, stavio na

njih ljekovite trave, komadima plahte obavio mu prsni koš i

imobilizirao nogu, privezavši uz nju dvije daske. Prije odla-

ska rekao je da će Mihi trebati najmanje tri mjeseca za opo-

ravak.

Nakon incidenta kraj masline, i Danka je prošla svoj križ-

ni put. Otac ju je stao ispitivati gdje je bila svu noć s Mihom

i što su njih dvoje radili? Kad mu je rekla da su samo sjedili

pokraj mora i držali se za ruke, nije joj povjerovao, pa ju je

Gorgone

pljuskama počeo natjeravati da kaže istinu. Kako je ona,

unatoč sve težim i težim udarcima, neprekidno ponavljala

isto, Markiol je napokon prestao i smirio se; uzeo je da će za-

cijelo biti tako kako govori, iako mu je zrnce sumnje i dalje

ostalo. Ali zato joj je odredio kaznu koja ju je pogodila gore

od svih plj ušaka: odsad pa nadalje neće smjeti nikamo izvan

kuće i svaki kontakt s Mihom bit će joj zabranjen. Da bi se to

sprovelo kako valja, morala je boraviti i spavati u sobi u pot-

krovlju, koja nije imala prozora, nego samo na krovu tzv.

bain, kroz koji su dolazili zrak i svjetlost. Jedino za objed i

večeru mogla je silaziti na donji kat, ali i to samo onda kad

je otac kod kuće. Za njegove odsutnosti jelo joj je nosio u

sobu Joso Lakoš, kojega je inače Markiol uposlio da se brine

0 stoci. Djevojci je tako vrijeme prolazilo u samoći; nitko je

nije smio posjećivati, ni prijateljice iz djetinjstva. To je bilo

dopušteno samo strinama, Markiolovim nevjestama, i to

onima koje nisu iz Jelovčićeva roda.

Kad je Jerkan Jelovčić pokopan i održana misa za upokoj

njegove duše, jedno se vrijeme činilo da su se strasti smirile

1 da će život teći kao prije. Ali Vicko, podmukao kakav

je bio,

smislio je novu nepodopštinu. Kod njega je u polju nadni-

čario Mate Lakoš, brat onog Jose koji je služio u Markiola.

Preko te veze uspio je saznati na koji je način Danka kažnje

na i gdje boravi po cio dan i noć. A onda je skovao paklen

ski plan kako će se uvući do djevojke i uzeti je silom. Nije ga

na to gonila samo mržnja prema Markiolu nego i silna želja

da i on malo okusi one slasti koje mu je, onako neprivlač

nom, život uporno uskraćivao. Posebno ga je uzbuđivalo to

što se radilo o Danki, ljepotici o kakvoj je mogao samo sanja

ti i iz prikrajka je promatrati kao nešto što mu je nedohvat-

Ivo Brešan

nije i od mjesečeva srpa. Bezbroj puta ju je u mašti vidio

golu i zamišljao u krevetu pokraj sebe, zavideći Mihi, koji je

svakodnevno bio s njom. Tako će, mislio je, jednim potezom

sebi priuštiti dva zadovoljstva. Nikakvi ga obziri pri tome

nisu sputavali; ni to što je znao da će tim činom zadati svo-

jem najmlađem bratu težak udarac.

Popeti se na krov — nije mu bilo teško. Ali kako ući u

Dankinu sobu? Krovni prozor, bain, otvarao se i zatvarao

samo iznutra. Stoga najprije zamoli Matu Lakoša za pomoć:

trebao je nagovoriti brata Josu da preko noći ostavi bain

otvoren. Tako bi se Vicko slobodno mogao uvući u potkrov-

lje i domoći Danke. Naravno, nije mu otkrio svoje prave na-

mjere; rekao mu je da bi Miho htio tim putem poslati poru-

ku svojoj dragoj. Kad je od brata čuo što se od njega traži,

Joso pristane i ne sluteći zlo; štoviše, mislio je da će time

usrećiti djevojku. Mogao ju je, doduše, i obavijestiti, ali više

i od samog vraga bojao se da Markiol ne sazna nešto o nje-

govu udjelu u ovom kršenju odredbi. Stoga, kad je Danki

donio večeru, neprimjetno otkvači kuku koja je učvršćivala

bain, tako da se stakleni poklopac mogao podići i izvana.

Nakon što je sve u kući pozaspalo, Vicko se ljestvama po-

peo na krov, bez teškoća je otvorio bain i poput vampira se

spustio u Dankinu sobu. Ona ništa nije čula, jer je bila u du-

bokom snu. Vicko joj je odmah utisnuo krpu u usta, zgrabio

joj ruke, savio ih iza leđa, a onda se svom težinom navalio

na nju. Oko razodijevanja nije imao problema; bila je spar-

na ljetna noć pa je Danka imala na sebi samo spavaćicu. Dje-

vojka se odmah probudila, ali u prvi mah nije shvatila što ju

je to spopalo. Pomislila je da ju je napala »morina«, biće iz

pučke mašte koje navodno noću pokušava ljude udaviti.

Gorgone

Tek kad je osjetila da joj nešto vlažno ulazi u tijelo između

nogu, dokučila je o čemu se radi, ali prekasno. Vicko ju je

držao tako čvrsto da joj je uzalud bilo svako koprcanje i oti-

manje. Nakon što se izdovoljio, na brzinu se odjenuo i istim

putem izvukao iz kuće. Kad je Danka napokon došla sebi,

uspjela izvaditi krpu iz usta i vrisnuti, on se već ljestvama

spustio i nestao. Od njezina krika Markiol se probudio i do-

šao u sobu.

— Ča ti je? — upita je bijesno. — Ča se dereš usrid noći?

Danku obuzme silan strah od toga što bi se moglo dogo-

diti ako mu kaže istinu. Ona je znala da taj koji je ušao nije

bio Miho, jer se on ne bi tako ponio prema njoj. A tko je bio,

nije mogla reći, jer nije vidjela lice tome uljezu. Otkrije li mu

što se zbilo, otac će joj poludjeti, pomisli, bit će uvjeren da

mu je Miho provalio u kuću, pa bi ga mogao čak i ubiti. Zato

samo izlane:

— Ništa, pape, sanjala sam da me morina spopala.

Markiolu je to djelovalo dosta uvjerljivo, pa se odmah

povukao. A Danka je ostala čupajući sebi kose od očaja i tiho

cvileći. Bila je svjesna da joj je netko, kako to mještani kažu,

»silom uze poštenje«, što je najveći žig sramote koji neka

djevojka može nositi, čak i ako se zna da je nesretnica bila

žrtvom, a nije sama izazivala vraga. Prestrašila se da bi zbog

toga mogla zauvijek izgubiti Mihu. Naprosto je poželjela

umrijeti; toliko je bila potresena. Da je imala pri ruci nož, za-

rila bi ga sebi u srce ili si prerezala žile. Ali ovako, preostalo

joj je samo lupati glavom o zid.

Nakon tog nemila događaja, Danka je prestala silaziti na

kat i primati bilo kakve posjete; bojala se od srama pogleda-

ti ljudima u lice. Jelo koje joj je donosio Joso Lakoš jedno-

Ivo Brešan

stavno je bacala van kroz bain; htjela se ubiti glađu. Ali Mar-

kiol je jednom zapazio da se ostaci hrane cijede niz krov i

pogodio u čemu je stvar. Misleći da ona to čini zato što se ne

može vidjeti s Mihom, i u strahu da mu kći zaista ne umre,

zbog čega bi ga cijelo mjesto osuđivalo, odluči biti malo po-

pustljiv. Došao je Danki u sobu i rekao:

— Oćeš li prestat bacat spizu kroz ponistru i sebe morit

glađu?

— Ja nimam višje zarad čega živit — odgovori mu ona re

zignirano.

— Ala, dobro! Budeš li jopet jist, puštat ću te malo vanka,

da se moreš vidit s otim svojim klipanom.

To je, čini se, djelovalo. Danka se ponadala da bi sve mo-

glo opet biti kao nekad. Znala je da je Miho drukčiji od svih

mještana, da ne dijeli njihove predrasude i da će je zacijelo

razumjeti kad mu ispriča što joj se dogodilo. I što je najvaž-

nije, vjerovati joj. Stoga se malo-pomalo smirila i počela uzi-

mati hranu. Ali Markiol je i dalje nije puštao iz kuće. Kad je

ona skupila hrabrosti da ga podsjeti na obećanje koje joj je

dao, on joj je kratko odbrusio:

— Još ni došlo vrime. Ionako oni tvoj bravlji isprdak leži

doma bolestan i govoridu da će mu tribat još dugo da se

oporavi.

Prolazili su mjeseci, a Danka je neprekidno živjela u nadi

da će otac napokon popustiti i ona se sastati sa svojim dra-

gim. Ali jednom Markiol zapazi na njoj nešto što mu je bilo

sumnjivo: trbuh joj je počeo rasti. Da bi ispitao o čemu se

radi, pozvao je Maricu Lakoš, seosku babicu, i zatražio od

nje da mu pregleda kćer. Ova je to obavila i s punom sigur-

nošću izjavila da je Danka trudna. Markiolu je bilo kao da

Gorgone

mu se krov srušio na glavu. Nevjenčana djevojka u kući u

drugom stanju — to je za Kaprije bilo najgore od svega što

može zadesiti neku obitelj; ravno gubitku časti i svakog

ugleda. Ni trenutka nije pomišljao da bi to moglo biti čije

drugo djelo nego Mihino; vidio ih je, uostalom, kako u zoru

dolaze iz bespuća. Ovaj put nije samo stao pljuskati Danku

nego udarati je šakama i nogama, tražeći od nje da mu pri-

zna, ali ona je uporno poricala i govorila da se s Mihom tada

samo držala za ruke. A bojala se reći mu istinu. Nevjenčana,

trudna, pa da se još i ne zna s kim! Od toga bi posve izgubio

razum. Tek kad je zaprijetio da će Mihu nabosti na vile, pre-

pala se za svojeg dragog i ispričala mu je što joj se dogodilo

one noći. Ali Markiol joj ni tada nije povjerovao. Zacijelo bi

je nasmrt premlatio da u Jose Lakoša nije proradila pamet i

savjest. Shvatio je tek sada zašto se tražilo od njega da osta-

vi bain otvoren, pa je skupio hrabrost, s pokajničkim licem

došao Markiolu i priznao mu sve. Ali ni on nije znao tko se

te noći uvukao u potkrovlje. Miho sigurno nije, reče, jer je

tada ležao polomljen kod kuće. Međutim, to ni najmanje

nije stišalo Markiolov bijes; štoviše, još ga je više raspalilo.

Radilo se o Mihi ili ne, bilo mu je jasno da je to djelo jednog

od Jelovčića, a to što nije znao kojeg, dovodilo ga je do ludi-

la. Sjetio se i Jerkanove prijetnje: »Moj će sin ugradit tvojoj

ceri dite, odbacit je, a tvoj će ti vlastiti unuk dojt glave.« E,

neće tako bit, krvi mi Isukrstove! zarekao se u sebi. Sva nje-

gova ljubav prema Danki netragom je nestala pred sramo-

tom koja bi se mogla svaliti ne samo na njega, nego i na cio

Radovčićev rod. Nezakonito dijete u kući! Radije i vraga pa-

klenog udomiti, negoli to. Stoga je odmah donio odluku

trn

Ivo Brešan

koju su mu i braća odobrila: riješit će se kćeri i zaboraviti da

ju je ikad imao. I to smjesta, dok još nije puknula bruka.

Već iduće jutro, prije negoli je svanulo, pripremio je leut,

privezao za njega mali čamac za jednu osobu, ukrcao Dan-

ku i sa svojom braćom otplovio iz Kaprija. Krenuli su prema

zapadu, zaobišli Kakan i Žirje i otišli dalje od Blitvenice, naj-

udaljenijeg otočića sa svjetionikom, iza kojega se prostirala

pučina sve do Italije. Kad su se udaljili toliko da im je kopno

nestalo s vidika, Markiol se zaustavi, ukrca Danku u čamac,

iz kojega prethodno izvadi vesla i kormilo, ostavi joj nešto

hrane, sira, kruha i sušenog mesa, demižon vode, a onda joj

reče:

— Da te zadržimo, navukli bi na sebe sramotu koju do

smrti ne bi mogli sprat. Zarad tega te prepuštam moru i va-

lovima, da te nosidu di sudbina oće. Pune li jugo, odnit će te

na siver, a krene li bura, poć ćeš na jug. Ako te neko najde,

ne spominji mu ni svojega imena ni mista iz kojega si, jerbo,

dovedu li te meni natrag, oma nama ću te brez milosti ubit.

A ako te niko ne najde dok ti traje ova spiza, skapaj i ti i ta

prokletinja ča je nosiš u sebi!

S tim riječima odriješi čamac i zaplovi natrag prema Ka-

priju, ostavivši Danku da pluta na moru, prepuštena milosti

ili nemilosti njegovih hirova. Markiol se sad donekle smirio:

ako se i proširi kakva nezgodna vijest po mjestu, on će je

lako poricati i govoriti da je Danku odveo rodici u Split, gdje

će izučiti neki zanat.

Tog istog dana u kući Jelovčićevih odvijala se druga dra-

ma. Po mjestu se već počelo pričati da je Danka trudna i da

se ne zna tko je otac. Kad je čuo da su Radovčići s njom ne-

kamo otplovili, Vicko se napio, zadovoljan posljedicama

Gorgone

svojeg čina, i dvojici braće s ponosom ispričao svoj podvig,

uvjeren da će ga oni zbog toga više cijeniti. No braća su se

zabrinula; znala su da iz toga mogu proizići samo još veće

nevolje. Vicko je bio siguran da ga Miho ne čuje, jer je još

uvijek ležao oporavljajući se u svojoj sobi. Ali Miho je ipak

čuo sve; do ušiju mu je doprlo da se spominje Dankino ime,

pa se prišuljao do kuhinje, gdje su braća sjedila, i tako sa-

znao što je Vicko počinio. Čitav svijet mu se okrenuo na-

glavce; izgubio je svaku volju za životom. Iduće noći, kad su

svi zaspali, preplavljen bijesom i mržnjom, otišao je u kuhi-

nju, uzeo veliki nož, došuljao se do Vickove postelje i svom

ga snagom zario bratu u prsa. Kad su se Jelovčići ujutro probudili, našli su Vicka kako

nepomičan leži, sav u krvi, s nožem u grudima. Još se nisu

ni oporavili od šoka, a ono začuju Matu Lakoša da zapoma-

že pokraj štale i doziva ih. Sišli su i zavirili unutra. Dočekao

ih je još jedan prizor pred kojim su zanijemili od prepasti:

Obješeno o konop, koji je bio privezan za stropnu gredu,

ljuljalo se beživotno Mihino tijelo.

m

2. Spjev bez razloga

2005. (1946.)

Heliodor

PERZEIDA (S grčkoga preveo Inoslav Vilović)

U Argu vladaše Abant, najhrabriji Danajev unuk. Slava mu bješe tolika da i, nakon što naprasno umrije, pobune protiv vladara stišavahu njegovim štitom. Kada bi netko nakanio nasilno zbaciti kralja, bijes bi ga ubrzo prošao, čim bi mu štit se pokazo. Dvojicu sinova imaše Abant sa ženom Aglajom, Akrizij i Proit se zvahu; on kraljevstvo zavješta njima, s tim da na vlasti se moraju mijenjati svakoga ljeta. Ali po njegovoj smrti, međ' braćom se zametnu svađa te Akrizij ne htjede nadalje Proitu prijesto prepiištat i stane o glavi mu raditi. Proit tad pobježe tajno u Likiju kralju Jobantu i oženi njegovu kćerku. Akrizij ovime posta isključivim argejskim kraljem. Sa ženom Aganipom vladaše. Sinova imao nije/

Gorgone

nego mu supruga jedino kćerkicu Danaju rodi. Danaja prelijepa bješe i za njom ludovahu mnogi vladari, junaci i besmrtni s Olimpa bogovi neki. Al' Danaja nikome od njih ne pokloni ljubavi svoje. Dvadeset ljeta je prošlo, kad javi se ponovo Proit, tražeći nasljedno pravo na otet mu argejski prijesto. Sa sobom likijske ratnike kralja Jobanta povede, pred brata Akrizija stupi i prozbori njemu ovako: »Oca nam Abanta volju ti pogazi, pogani rode, i sada je došlo vrijeme da vladarski položaj meni prepustiš, ili će oružje moje te natjerat na to«. Tada će njemu sjajnošljemi Akrizij ovo odvratit: »Mi jesmo blizanci, al' malčice prije sam tebe na ovaj došao svijet i zato prvenstvo na mojoj je strani. Stoga će sada ti trebati zazvati Aresa, borca, da zaštiti tebe od koplja, jer njime te probosti kanim«. Tad nastade žestoka borba međ' braćom i njihovim

vojskam. Mačevi sijevahu oštri i koplja prelijetahu zrakom, presječeni udovi, glave i razdrte utrobe posvud ležahu, a bezbrojni mlade živote izgubiše svoje. No shvativ da sinovi njezini jedan će drugog pogubit, Aganipa, njihova majka, se dosjeti što će učinit: iznese Abantov štit, i vidjev ga, braća se smire. Pogodbu sklopiše potom da kraljevstvo popola dijele. Poradi trajnoga suglasja, Akrizij obeća dati ljubljenu Danaju svoju Ionu, Proita sinu. Spaziv je, Ion se otprve mahnito zaljubi u nju i htjede je vjenčati odmah, al' Akrizij zaželje prije proroštvo saznati 6 tome kakva ih sudbina čeka. Stog ode do hrama Atene i zatraži mišljenje njeno. Od Palade kipa ovakvi su do njega doprli glasi:

Ivo Brešan

»Steći ćeš unuka jednog, al' neće ti doći od zeta, nego će svemoćni Zeus ga uskoro tebi podarit, i od toga unuka tvoga neumitna smrt će te stići«. Čuvši te nemile riječi, Akrizij Danaju smjesta u tamnicu zatvori mračnu, što brončana imaše vrata, pred kojima stajaše čopor od dvadeset opakih pasa. Htjede se tako obranit od zloguka proroštva toga. Ali munjonoša Zeus, kom Danaja svidje se mnogo, u zlatnu se premetnu kišu i tako se njojzi privuče. Otada zatrudnje ona i uskoro porodi sina. Nadjene ime mu Perzej i svojim ga zagrije tijelom. Al' Akrizij, saznavši 6 tome, velikim usplamtje bijesom. Premda mu Danaja otkrije kakvog podrijetla je Perzej, on ne htjede vjerovat u to, te naredbu slugama izda da veliki sagrade kovčeg, pa u njega Danaju stavi, zajedno s Perzejem njenim, i svojom ga zakuje rukom. Potom zapovjedi kovčeg u more valovito bacit, neka ga ono ponese kamo se sudbini prohtje. A Ion ne poduzme ništa da draganu izbavi svoju, jer uvjeren bješe da smrtniku nekom se podade ona...

Zastao sam i razmislio: zašto ja ovo pišem? Kome i što že-

lim dokazati? Možda samome sebi da umijem slagati heksa-metre? Ali to i nije neka vještina za onoga tko poznaje antič-

ku epiku. A ni priča nije moja; dakle, otkrivam toplu vodu.

O Perzeju su pisali mnogi: Simonid iz Keja, Euripid, Vergi-

lije, Ovidije, premda zaseban spjev o njemu nikada nije na-

stao. Barem koliko je meni poznato. Nisu postojali ni Helio-

dor, ni »Perzeida« niti njezin prevoditelj Inoslav Vilović; sve

sam to ja izmislio. Stoga ne gajim nikakve nade da će netko

ovo tiskati i da bih od toga mogao imati kakve koristi. A ako

bi se i našao neki naivac koji bi se na to odlučio, knjigu ne bi

Gorgone

nitko ni kupovao ni čitao; uostalom, ni Homera danas više

nitko ne čita. Nema mogućnosti ni da podvalim javnosti ne-

postojećeg pisca i djelo kao senzacionalno otkriće; prijevara

bi bila brzo razotkrivena te bih ubrao samo sramotu. Niče-

mu ovo ne može poslužiti. Nema nikakva razloga zbog ko-

jeg sam poduzeo ovaj posao. I upravo zato sam ga poduzeo.

U zadnje vrijeme sve više me progoni pitanje je li uopće

moguće napraviti nešto bez razloga? Kad god sam to poku-

šao, uvijek bih, prije ili kasnije, otkrio ono što me poticalo i

čega u početku nisam bio svjestan. Jedan lik iz »Vatikanskih

podruma« Andrea Gidea zaokupljen je idejom da počini

zločin bez razloga, pa iz jurećeg vlaka baca čovjeka kojega

nikada prije nije vidio, ništa nije znao o njemu, ničim mu se

taj nesretnik nije zamjerio, nije mu bio čak ni antipatičan.

Vjerovao je da će time postići neku vrstu savršenstva: čin

koji se vrši zbog samoga sebe. Ali to nije bilo to. Razlog je po-

stojao: zadovoljstvo zbog ostvarene zamisli. Osim toga, da i

nije bilo razloga, bilo je posljedica: jedna obitelj je unesreće-

na. Kad bi netko doista uspio napraviti nešto bez ikakva ra-

zloga i posljedice, bez koristi ili štete, po sebe ili po drugoga,

čak bez ushita zbog uspjeha ili tuge zbog promašaja, popeo

bi se na najviši stupanj koji ljudski duh može doseći. Kao što

Kant drži da je jedini istinski moralni čin onaj koji nije pota-

knut ničim izvan samoga sebe. Ali daj ti nađi čovjeka koji

postupa moralno, a da ne računa barem na neku korist; ako

ništa, a ono da će ga ljudi cijeniti.

I eto, ja sad pokušavam napraviti nešto takva. Pišem hek-

sametre koji se po obliku ne razlikuju od onih već napisanih

u Maretićevim prijevodima antičkih spjevova. Nisu bolji,

ako nisu gori od njih; ni najmanje, dakle, nisam originalan.

Ivo Brešan

K tome, Perzej me uopće ne zanima. Nije mi čak ni simpati-

čan. Isuviše je jednostran: junak bez ikakve mrlje na sebi,

koji sve prepreke bez teškoća svladava, da bi na kraju zasjao

kao zviježđe na nebu. Nitko to neće čitati, nikakve pohvale

neću ubrati, još manje novac, ne mogu čak ni priuštiti sebi

zadovoljstvo da sam nekome prodao rog za svijeću. Sasvim

mi je svejedno ima li to kakve književne vrijednosti ili ne,

hoće li se kome svidjeti, ako mu kojim slučajem, bez mojega

znanja, dođe u ruke. Odavno sam cijepljen protiv želje za

slavom ili očaja zbog potonuća. Još samo da mi je ukloniti i

ono zrnce taštine koje bi moglo pratiti uspjeh u ovome što

sam započeo. Naravno, ako uspijem.

Život mi inače nije protekao ovako u ravnodušnosti pre-

ma svemu i bavljenju nečim što nema nikakva smisla. Ne,

ne treba se čitatelj bojati da ću sad početi izlagati svoju bio-

grafiju; sumnjam da bih time išta rekao o sebi. A pogotovo

da bi to kome moglo biti zanimljivo. Uostalom, veliko je pi-

tanje mogu li podaci iz života nekog čovjeka — rodio se tu,

školovao tamo, radio to, boravio ovdje ili ondje — pružiti

pravi uvid u njegovu osobu. Čak i pod pretpostavkom da je

doživio brojne preokrete, uspone i padove, srljao u životne

opasnosti i izvukao se iz njih, jednom riječi, da bi se o njemu

mogao napisati čitav avanturistički roman. Jer u tome se ne

otkriva što je on u svojoj intimi, što uistinu jest; to je ono ka-

kvim se izvana pokazuje, kakvim ga drugi vide. Prava je

biografija duboko u nama zapisana. To su naše najskrovitije

misli i želje, nadanja i razočaranja, sve spoznaje koje su for-

mirale i mijenjale našu sliku svijeta. U onoj prvoj biografiji

čovjek je uvijek jedan te isti. U ovoj može nositi u sebi bez-

broj različitih osoba i voditi dijaloge s njima. Zato katkad in-

Gorgone

valid, koji se ne miče nikamo dalje kuće, zna živjeti uzbud-

ljivije, bogatije i maštovitije nego, recimo, Casanova ili Her-

nan Cortez, osvajač Carstva Azteka.

Moje pravo ime nije važno; dovoljno je reći da sam se ro-

dio i živim u jednom dalmatinskom gradu. Odmalena sam

volio praviti tzv. dišpete; raditi suprotno od onoga što mi

netko savjetuje, majka, otac, tetka ili bilo tko od ukućana. Ne

zato što bih mislio da oni nisu u pravu, nego što je u njiho-

vim zahtjevima bilo, za moj ukus, isuviše razloga, isuviše bri-

ge oko koristi. To mi je najviše smetalo i gonilo me da oponi-

ram. Ako bi mi majka, primjerice, rekla da se s nekim dječa-

kom ne družim, jer mu je otac kriminalac ili pijanac, ja bih

se upravo s njim sprijateljio i bio nerazdvojan. I obratno,

kad bi mi ona birala prijatelje, sve bih učinio da ih udaljim

od sebe. Poseban užitak mi je bio izazivati prepast kod odra-

slih; činiti ono čega se oni groze. Recimo, naočigled majke

hodati po rubu terase iznad dva kata kuće. Ona bi, jadna,

samo iskolačila oči od straha; nije se usuđivala ni vrisnuti,

da ne bi time izazvala moj pad. Ili plašiti mlađeg brata: za-

vući mu se u sobu u polumraku, prekriti se plahtom, pa kad

bi on ušao, tuliti glasom koji kao da dolazi iz groba. Ne tre-

ba ni govoriti kakav bi paničan bijeg to kod njega izazvalo,

a još više ljutnju kod naših roditelja. Katkad bi te moje igre

s odraslima znale poprimiti oblik čistog sofističkog apsurda.

Kad bi majka stavila preda me jelo na stol, ja bih, i ne oku-

sivši ga, povikao:

— Pijat je pun, a ja tu sidim gladan!

— A ko ti brani jist? — upitala bi u čudu ona.

— Brani mi to šta je vruće.

— A ti počekaj da se ohladi!

Ivo Brešan

— Ne mogu čekat, jer sam gladan!

— Jedi onda malo-pomalo!

— Ni tako ne mogu; previše je vruće!

— A onda puši, pa će ti se oladit!

— To će dugo trajat, a ja sam gladan.

I tako u nedogled, pojačavajući ton kod svake iduće reče-

nice, dok majka ne bi izgubila živce i sve s tanjura prosula u

smeće. Naravno da sam zbog tih nepodopština često okusio

batine, ali to me ni najmanje nije popravilo. Sad, kad iz per-

spektive svojih sedamdeset godina razmišljam o tome, čini

mi se da se već tada začela klica mojega kasnijeg svjetonazo-

ra — skepticizma. Otac je imao golemu biblioteku; u njego-

voj radnoj sobi čitav jedan zid prekrivala je stalaža s knjiga-

ma. Od toga pola njih su bile filozofske. Kad sam počeo ići u

gimnaziju, često sam odatle uzimao i čitao pustolovne ro-

mane ili bajke, ali na filozofska djela nisam svraćao nikakvu

pozornost, jer sam držao da me ona neće zanimati. I to je

tako bilo sve do jednog dana, kad mi je otac rekao: »Ove

knjige ne diraj i ne pokušavaj ih čitati, jer ništa nećeš razu-

mjeti!« Time mi je dao poticaj da napravim upravo obratno;

otada pa nadalje samo sam filozofska djela uzimao i udublji-

vao se u njih. Nisam odustao ni onda kad sam shvatio da je

otac doista bio u pravu. Aristotelova »Metafizika« ili Hegelo-

va »Fenomenologija duha« doimale su me se poput šifrira-

nog teksta; kao da su napisane nekim čudnim jezikom, iz-

mišljenim samo zato da ga ovakvi poput mene ne bi razu-

mjeli. Tako sam, uporno tragajući dalje, došao do skeptika

— i tu sam se odjednom našao kod kuće.

»Ni o čemu se ništa sigurno ne može znati. Svako sigur-

no tvrđenje da je nešto ovakvo ili onakvo je dogmatizam.«

Gorgone

Ovu potonju riječ nisam poznavao, ali shvatio sam da je to

neka vrsta sljepila uma. Te poruke kao da su mi dolazile iz

duše. Posebno su mi otvorili oči Pironovi tropi: »Demofonu

je bilo zima na suncu, a u hladu se znojio. Andron iz Arga

uopće nije osjećao žeđ i proputovao je Libiju, a da nije tra-

žio ni gutljaj vode. Odiseja nitko u kući nije prepoznao, kad

se vratio poslije dvadeset godina, nego samo njegov pas Ar-

gos.« Ima li jačih dokaza da je ono kako mi doživljavamo

stvari nepouzdano? Ako životinja uspijeva otkriti nešto što

mi ni ne naslućujemo, onda naša slika svijeta ne može biti

cjelovita, pa samim tim ni posve istinita. Otada sam se stal-

no, prema Pirinovu naputku, kad bi me tko upitao za mišlje-

nje o nečem, izjašnjavao: »Čini se... Možda je...«

S bakom sam često odlazio u crkvu na mise. Nisam to ra-

dio zato što sam bio vjernik; sve priče u Bogu, anđelima,

svecima i čudima držao sam bajkama poput one o Pepelju-

gi ili Trnoružici. Nego baka je bila stara, teško je hodala, pa

ju je morao netko pratiti. A u crkvi mi je bilo beskrajno do-

sadno; sve što sam slušao i gledao doživljavao sam kao zbr-

ku nesuvislih pokreta i radnji i uprazno izgovorenih riječi.

O Bogu uopće nisam razmišljao. Ili jednostavno, držao sam

se Pirona: možda jest, a možda i nije. A što je od toga točno

— uopće me se nije ticalo, kad nema načina da to saznam. A

onda sam jednom, nadahnut Pironom, rekao baki za vrije-

me objeda, u nazočnosti cijele obitelji, da je ona zapravo

bezbožnica. I to, da šok bude veći, upravo zato što vjeruje u

Boga i ide u crkvu. Naravno da su te riječi kod nje izazvale

zgražanje:

— Šta to govoriš, nesritni sinko! Okle ti samo takove ide-

je?

Ivo Brešan

Ja sam joj tada izrecitirao izvorni Pironov tekst koji sam

naučio napamet:

— »Oni koji s uvjerenjem tvrde da Bog postoji primorani

su upadati u bezbožnost. Ako govore da se On brine za sve

stvari u svijetu, time kažu i da je uzročnik svega zla. A ako

govore da se brine samo za neke ili čak ni za što, bit će pri

morani kazati da je ili zloban ili slab. A takav govor dolikuje

bezbožnicima.«

— Ma šta odeš s otim reć? Da sam ja bogohulnica zato šta

virujem u Boga?

— Ne zato šta viruješ, nego zato šta tvrdiš da On postoji,

a o tome ništa ne znaš.

— Čekaj, čekaj! — uplete se otac. — Znanje je jedno, a

vjera drugo. Ljudi vjeruju baš zato što ne znaju. To im je

neka vrsta nadoknade za nemoć razuma. Tako se osjećaju

sretnima i postižu duševni mir.

— To znači da zavaravaju sami sebe.

— O Antikriste jedan! — uzrujala se baka — Šta li će

samo iz tebe postat kad porasteš? U paklu ćeš gorit zbog

ovakovih riči. Nećeš ti više s menom u kuću Božju.

Moja majka, inače praktična žena, nije imala nikakva

smisla za apstraktno umovanje i držala je ovakve razgovore

mlaćenjem prazne slame. Najvažnije joj je bilo da svi za sto-

lom uživaju u onome što je ona svojim rukama pripravila,

pa je ljutito reagirala, bez dlake na jeziku:

— Ajte k vragu vi i vira i... uh, šta sam tila reć! Ostavite se

tih pizdarija i posvetite se tome šta je prid vama.

Djed je pak samo šutio i zlobno se smijuljio. Njemu su išli

na živce popovi i oni koji »ližu crkvene klupe«, pa je zbog toga i svoju ženu katkad kinjio. Ali je uza sve to ipak bio po-

Gorgone

tajni vjernik; znao sam ga često zateći kako sam u sobi moli

Očenaš. To onako, »za svaki slučaj«. Jer, što ako Njega ipak

ima i ako će nakon smrti izići pred Njegovo lice?

Očevo objašnjenje bilo mi je u prvi mah prihvatljivo, iako

mi se već tada u njemu nešto nije svidjelo. Tek poslije sam

uvidio da je to zato što se zasnivalo na marksizmu, pa tako

i na postavci da Boga nema. »Religija kao iluzija sreće kojom

čovjek nadoknađuje gubitak sreće u stvarnom životu! Opi-

jum za narod!« — te su floskule stajale iza njegovih riječi.

Otac nije ni mogao ni smio misliti drukčije; iz rata je izišao

kao partijac i bio prvi načelnik Odjela unutrašnjih poslova

po oslobođenju grada. A meni je ateizam bio isto toliko stran

koliko i religija. Jer, i on se zasniva na čvrstom uvjerenju o

nečem, o čemu se ništa sigurno ne može znati; dakle, do-

gmatizam.

Inače, moj otac nije bio krut u svojem svjetonazoru; što-

više, kad bi se suočio sa stajalištima oprečnim svojima, bio je

tolerantniji negoli mu je njegov položaj to dopuštao. Subo-

tom i nedjeljom imali smo za stolom neobična gosta. Očeve

rasprave s njim definitivno su me uvjerile da objektivna isti-

na ne postoji. Ili točnije, da je istina ono što se kome čini. A

ako se velikom broju ljudi stvari jednako pričinjaju, onda to

postaje dogmom.

Jedna moja teta... ne, neću navoditi imena, jer bi iz toga

netko mogao otkriti tko se krije iza pseudonima Inoslav Vi-

lović, ako mu moj rukopis dođe u ruke. Pravi autor »Perze-

ide« mora ostati anonimnim, da bi cilj, djelo bez svrhe i ra-

zloga, bio ostvaren. A i inače imena ništa neće reći o osoba-

ma koje ovdje spominjem. Dakle, ta moja teta, očeva sestra,

udala se još za Austro-Ugarske za inženjerijskog časnika, Ni-

Ivo Brešan

jemca. Kad je počeo rat, njih dvoje su se odselili u Njemač-

ku, gdje je on postao članom Nacionalsocijalističke partije i

SS hauptsturmfuhrerom. Pred sam slom Trećega Reicha

vratili su se i potražili utočište u gradu u kojem su proveli

najveći dio života. Ma kako izgledalo čudno da bivši eseso-

vac, umjesto na zapad ili u Argentinu, bježi u jednu komu-

nističku zemlju, to je doista za njega bilo najbolje rješenje. U

Jugoslaviji nitko o njemu ništa nije znao, jer ga sve vrijeme

rata nije bilo. A moj otac je, s obzirom na dužnost koju je ob-

našao, imao moć da spriječi svako kopkanje po njegovoj

prošlosti. Izradio mu je nove dokumente i zaposlio ga kao

knjigovođu u Poljoprivrednoj zadruzi, pa se tako herr ha-

uptsturmfuhrer utopio u sivoj masi činovnika i ostalih trud-

benika socijalističkog rada. Ali najveći je paradoks u tome

što je moj tetak, inače čovjek natprosječne inteligencije, širo-

ke naobrazbe, vesele naravi i dobrodušan, do kraja života

ostao odan svojoj Partiji i bio zadrti hitlerovac. Tako čitatelj

može zamisliti kako je za stolom nakon objeda tekao razgo-

vor između jednog uvjerenog komunista i jednog još uvje-

renijeg nacista.

— Nikako mi ne ide u glavu — započeo bi moj otac —

kako si ti, pametan čovjek, naobražen, dobar, koji ni mrava

ne bi zgazio, mogao toliko vremena služiti onakvom režimu

kao što je bio Hitlerov?

— Ti, dragi moj, nemaš pojma o čemu govoriš — odvra

tio bi mu tetak. — Hitler je sproveo istinsku socijalističku re

voluciju, za razliku od ove vaše, koja je to samo po imenu.

Sav golemi kapital, koji su u svojim rukama držali Židovi,

ponašajući se kao država u državi, dao je na raspolaganje

njemačkome narodu. Riješio je problem nezaposlenosti, si-

Gorgone

romaštva, stabilizirao marku... Od Weimarske Republike,

koja je bila u rasulu, stvorio je moćnu i bogatu državu... Vra-

tio nama Nijemcima dostojanstvo...

— Da, tako što je druge narode pregazio i prisvojio im te

ritorije.

— O kakvom gaženju govoriš? Kakvom prisvajanju? Mi

smo uzeli samo ono što nam je oduvijek pripadalo i bilo

oduzeto: Danzig, koridor prema Istočnoj Prusiji, Sudete,

Austriju... A nekim narodima donijeli smo slobodu, dali im

vlastitu državu. Vama, Hrvatima, na primjer. Pa Slovacima,

Ukrajincima...

— A Poljska? A Francuska? A bombardiranje Londona?

Pa Belgija, Nizozemska, Češka, Danska, Norveška... Svi su

oni jedva čekali da im na tenkovima donesete slobodu.

— Zaboravljaš da su Poljaci prvi napali kod Danziga... da

su Francuska i Britanija nama navijestile rat, a ne mi njima.

Osim toga, da, točno je, neki su i tražili da ih zaštitimo od

britanskog imperijalizma. Recimo, Kvisling i nobelovac

Knut Hamsun. Nikoga mi nismo prvi napali, a da nam nije

dao povoda...

— Ma nemoj! Ni Sovjetski Savez? I to nakon što ste sklo

pili s njim mirovni pakt.

— Ako hoćeš, i to je zapravo bila obrana od barbarstva.

Ne samo Njemačke nego i cijele civilizirane Europe. Da ni

smo mi napali njih, oni bi nas. Staljin je mnogobrojne naro

de držao u ropstvu i namjeravao svoje prste pružiti na za

pad. Proleterski internacionalizam bio je samo krinka za ru

ske imperijalne ambicije.

m.

Ivo Brešan

— Još će ispasti da je Hitler bio golub mira i vjesnik slo

bode. Iako je šest milijuna Židova poslao u plinske komore

Auschvvitza, Treblinke, Dachaua...

— Laž! Prokleta laž! Svi ti tzv. logori smrti izmišljotina su

savezničke propagande, da bi se njemački narod sotonizi-

rao. Židovi su sami napustili Njemačku, jer više nisu mogli

biti privilegirana klasa koja zgrće kapital na grbači njemač

kih radnika. Postojali su samo logori za ratne zarobljenike u

kojima se postupalo po Ženevskoj konvenciji. I radni logori.

To ti, uostalom, može potvrditi i tvoja žena.

Moja je majka doista, kao supruga komunista i partizana,

za vrijeme rata bila odvedena u takav jedan logor u Njemač-

ku i radila u tvornici zrakoplova. Ali tada se herr haupt-

sturmfuhrer nije usudio ni posjetiti je, a kamoli izvući i do-

vesti je sebi. Samo joj je u nekoliko navrata poslao nešto ma-

raka, kojima se tada, 1944. godine, ionako nije moglo ništa

kupiti.

— Ti si naprosto slijep! — zaključi moj otac.

— Ne, ti si slijep! — krene sad tetak u kontranapad. —

Naivno si uletio u zamku jedne utopističke ideje, preko koje

Sovjeti žele zavladati svijetom i ljude pretvoriti u nemisleće

strojeve. Kao što je Staljin već napravio s brojnim narodima,

pa i sa svojim vlastitim.

— Komunizam nije nikakva utopija. Mi već sada gradi

mo društvo, u kojem neće biti izrabljivanja, jer će sva dobra

biti zajednička. Svi će ljudi biti jednaki, svatko će raditi pre

ma svojim mogućnostima, a dobivati prema svojim potreba

ma...

— Vidim, vidim, kako se to već počinje ostvarivati. Uki

nuli ste privatno vlasništvo, oteli ljudima ono što su stekli

Gorgone

svojim mukotrpnim radom i učinili to državnom svojinom.

Tako sad, umjesto više, imate samo jednog kapitalista: drža-

vu. I naravno, Partiju u čijim je ona rukama. A svi drugi gola

sirotinja. Dakle, opet privilegirana i potlačena klasa.

— Ti ništa ne razumiješ. To je diktatura proletarijata, koja

je nužna dok se ne razvlasti buržoazija. Prva faza prema be

sklasnom društvu. A kad nestane buržoazije, nestat će i kla

sne podjele, pa tako i države kao instrumenta vlasti. Cijeli

svijet postat će jedna zajednica, u kojoj će svi biti ravnoprav

ni i živjeti u blagostanju.

— Dobro, uzmimo da će sve biti tako kako ti kažeš! Ali

opet će se naći netko tko će reći: kako možemo mi, koji smo

gradili ravnopravnost, biti ravnopravni s onima koji nisu?

Nema nikakve sumnje da je svatko od njih vjerovao u

ono što govori. Tako je izgledao svijet iz njihove vizure. Moj

je tetak bio na visokom položaju u Njemačkoj, radio je u

tehničkoj službi, imao pristojnu plaću, živio udobno, i jedi-

no zlo kojemu je bio svjedokom, bilo je savezničko bombar-

diranje. Nikakav zločin nije počinio niti je vidio da ga drugi

čine. K tome još i nakljukan Goebelsovom propagandom,

nije ni mogao stvari doživjeti drukčije. Moj je pak otac slu-

šao bajke o besklasnom društvu, koje nam donosi svijetlu

budućnost, i ništa nije znao o Staljinovim gulazima, raselja-

vanju čitavih naroda po Sibiru, o Bleiburgu i Križnom putu,

pa je i njegov vidokrug bio ograničen. Svatko je od njih

imao svoju istinu. Ili svoju laž u koju je vjerovao.

Tako je i inače u životu, radilo se o politici ili čemu dru-

gom. Svatko drži svoje viđenje svijeta istinitim, a ono je za-

pravo samo projekcija njegove svijesti. Kao kino-aparata u

ekran. Pri čemu su optičke leće — osobno iskustvo i aprior-

H

Ivo Brešan

ni stav. Doista se ništa ni o čemu ne može pouzdano znati.

Pa ni to da ne može. Piron je na onu Sokratovu »Znam samo

to da ništa ne znam« replicirao: »A kako on može znati da ništa ne zna?«

3. Moro

■*. Srpanj 1921. — travanj 1941.

početku je more bilo mirno i čamac s Dankom plutao je

na njemu, nošen strujom sve više prema pučini. Danki

je bilo svejedno kamo će dospjeti, pa čak i hoće li itko na nju

naići, ili će ovako, sama u vodenoj pustoši, dočekati kraj. A

ako je netko ipak nađe, molila je Boga da taj ne bude iz Ka-

prija. Pa čak ni iz okolnih otočkih mjesta, Zlarina, Žirja ili Pr-

vića. Jer ubrzo bi se saznalo tko je i odakle je i vratili bi je nje-

zinima. A ona bi radije umrla negoli srela se opet sa svojim

ocem ili bilo s kim od Radovčića; prema cijelom svojem rodu

sad je osjećala neizrecivu mržnju. Najviše od svega bojala se

suočenja s Mihom; od srama mu ne bi mogla pogledati u oči.

On bi je sigurno prezreo, jer su ga zacijelo uvjerili da se ona

podala drugome. Sve, sve, samo, ne daj Bože, da se to dogo-

di! Tako bespomoćna i ostavljena, presjekavši u sebi sve

veze s prijašnjim životom, tiho je plakala i zazivala smrt da

joj što prije dođe. Zato nije htjela ni jesti ni piti ono što joj je

otac ostavio, iako je trpjela nesnosnu glad i žeđ. Ali tada se

sjeti da će time ubiti i onaj plod koji nosi u sebi, pa je odu-

stala i ipak uzela nešto hrane i vode.

Hi.

U

Ivo Brešan

Jednom je na dvjesto metara od nje prošao veliki putnič-

ki parobrod s dva dimnjaka i tri jarbola, koji je plovio prema

sjeveru. Znala je da su na njemu mahom gospoda, možda

čak stranci, Talijani; svakako svijet koji ne poznaje nikoga iz

njezina kraja. Vidjela je ljude i žene u građanskoj odjeći, pri-

slonjene na ogradu palube. Kad bi je taj brod ponio negdje

daleko odavde, u jedan drugi svijet, u kojem nitko ništa ne

zna o njoj i njezinoj obitelji! To bi ipak bilo bolje nego da

umre. Rodila bi dijete koje bi joj možda ispunilo život poko-

jim sretnim trenutkom. Zato stane divlje mahati i zazivati

upomoć. Ali putnici, očito uvjereni da ih ona pozdravlja,

samo su joj veselo odmahivali i brod je uskoro nestao s vi-

dika.

Trećeg dana more se uzburkalo i počela je padati kiša,

koja se ubrzo pretvori u pljusak kakav nikad nije doživjela.

Kao da su pukle sve nebeske brane i voda se u slapovima

stala rušiti na nju. Čamac nije imao potpalublja, pa se Dan-

ka nije mogla nikamo skloniti; preostalo joj je jedino prekriti

se gunjem koji su joj ostavili. Ali gunj ju je štitio samo kratko

vrijeme. Ubrzo je promočio, počeo propuštati, i ona je bila

mokra do kože. Dva dana i dvije noći je tako drhtala od

hladnoće i vlage, jer bujica s neba nikako da prestane. A kad

se napokon vrijeme smirilo i nebo razvedrilo, Danka se brzo

uspjela osušiti na žarkom ljetnjem suncu. Ali sad ju je poče-

la moriti paklenska vrućina. Sunce joj je ispeklo kožu, tako

da se opet morala pokrivati gunjem. Nije znala gdje se toč-

no nalazi, jer na krugu obzora oko nje nije bilo ni traga ka-

kvom kopnu. Činilo joj se da se nije makla daleko od mjesta

gdje ju je otac ostavio.

Gorgone

Peti dan ponestale su joj sve zalihe hrane i vode. Pomiri-

la se s tim da joj je smrt blizu, pa je prestala čak i plakati. Ni

0 djetetu u sebi više se nije brinula; možda je bolje za njega,

pomišljala je, da uopće ne dođe na svijet, u kojem će, kao

kopile nepoznata oca, doživljavati samo nevolje. Potpuno je

odustala od svake borbe za preživljavanje. Sklupčala se na

dnu čamca, sklopivši oči i čekajući da joj dođe kraj, koji će

joj, kako joj se činilo, donijeti izbavljenje. A tada je zapuha

la bura. Počela je istiha, s malim valovima, ne višim od pola

metra, tako da se kaić pokrenuo i, lagano se njišući, zaputio

prema jugu. No ubrzo se vjetar stao pojačavati, valovi rasti i

poigravati se s njim kao s orahovom ljuskom. Naizmjenično

su mu podizali i spuštali sad pramac, sad krmu, sad lijevi,

sad desni bok. Katkad bi se barka i okretala oko svoje osi, pa

se Danka morala čvrsto uhvatiti za sjedište da ne ispadne

van. Morska pjena ju je kvasila, a sitne kapi stalno joj ulazi

le u nos i usta, tako da je na trenutke ostajala bez daha; čini

lo joj se da će se ugušiti. Čamac je plesao po moru u sulu

dom ritmu bez sklada. Unatoč tome što je objema rukama

zagrlila dasku sjedišta, Danka je nekoliko puta zadobila

udarce u prsa i leđa. Na kraju se brodić stao propinjati uvis

1 strmoglavljivati u udubinu između valova, kao da ga sami

vragovi zibaju. Danka je očekivala da će se svakog trena pre

vrnuti. No nije od toga strahovala; kad se to dogodi, mislila

je, oslobodit će se svih muka. Stoga se prepustila sudbini; is

pustila je sjedište, legla na dno, prekrižila se i molitvom pre

poručila Bogu. A tada je jedan nagli zaokret odbaci snažno

ustranu, tako da je lupnula glavom o bočne daske i utonula

u mrak.

Ivo Brešan

Kad je ponovno došla sebi, ležala je na šljunkovitoj oba-

li, a oko nje su stajali neki ljudi, po odjeći sudeći, ribari, i gle-

dali je. Jedan od njih, smežurana lica i sjedokos, zapazi da je

otvorila oči i reče ostalima:

— Judi, živa je. Evo je otvorila oči! — a onda se obrati

njoj: — Ko si ti, curo? Cigova si?

Danki je laknulo; govorio je nekako drukčije negoli ljudi

iz njezina kraja. Dakle, more ju je odnijelo daleko od Kapri-

ja. Htjela je nešto reći, ali osjeti da su joj usta i jezik posve

suhi, pa ne može micati njima. Zapazivši to, ribar joj nakva-

si usnice i dade da popije malo vode, a onda ponovi pitanje.

— Nisam ničigova — jedva razgovijetno promuca ona.

— Kako ničigova? Moraš imat nikog svojeg. Oca, mater...

— Nimam nikoga.

— Bura te đonila ovod u kaiću brez vesol i timuna. Bila si

ni živa ni mrtva. Jesi li soma pošla na more, oli te niko tako

ostavi?

— Ne znam.

— Ne more bit da ne znoš. Oli nam ne želiš reć?

— Ne sićam se višje.

— A kako se zoveš?

— Dan... Dan... zaboravila sam.

Uto se oglasi drugi ribar:

— Judi, al ne vidite ča je? Divojka je izgubila pomćenje.

Nemojmo je ovako držat. Ponesimo je u grod likaru.

— Di sam ja ovo? — upita Danka.

— Ovo se misto zove Vira. A priko briga je grod. Oma

ćemo te ponit tamo.

Ribari naprave od dva vesla i jedra nosiljku, polože na nju Danku i ponesu je. Nakon sat hoda ona ugleda grad, ne-

Gorgone

što manji od Šibenika. Donijeli su je ravno u gradsku ambu-

lantu, rekli liječniku gdje su je našli i u kakvom stanju, a

onda je ostavili njemu na brizi. Liječnik je odmah vidio da je

Danka izgladnjela i gotovo dehidrirala te zamoli bolničarku

da iz obližnjeg restorana donese čitav lonac tople juhe.

Uskoro se Danka okrijepila toliko da se već mogla podići s

ležaja. Liječnik joj tada reče:

— Imala si sreću, curo. Da si ostala u tom čamcu još koji

sat, sad te više ne bi bilo.

— Da se baranko to dogodilo!

— Reci mi što te zadesilo? Kako si upala u ovu nevolju?

— Nemojte me pitat... ne sićam se.

— Ja bih morao znati sve o tebi. Ja sam liječnik, doktor

Sedmak. Ne mogu ti pomoći, ako mi ne kažeš.

— Nimam vam ča reć, kad ni sama ne znam... Koje je ovo

misto?

— Grad Hvar na otoku Hvaru. A ti si u gradskoj ambu

lanti.

— Fala Bogu da sam tako daleko otišla!

— Daleko od čega? Zašto si pobjegla od kuće?

— Ne znam... sve sam zaboravila.

Odlučila je nikome ništa ne otkriti o sebi, jer bi je sasvim

sigurno otpremili natrag na Kaprije. A ona bi radije skočila

u more i utopila se negoli to.

Pri ambulanti je bio manji stacionar u kojem je dr. Sed-

mak hospitalizirao lakše bolesnike; teže je slao u Split. Tu je

smjestio i Danku te je podvrgnuo detaljnom pregledu. Usta-

novio je da je posve zdrava, samo malo pothranjena, i da će

se brzo oporaviti. Ali nije mu promaklo i da je trudna. Na-

šao joj je i ozljedu na glavi te zaključio da je od udarca dozi-

Ivo Brešan

vjela amneziju. Kako je dobro poznavao otočki mentalitet,

odmah je naslutio što joj se dogodilo, iako ne u svim pojedi-

nostima: djevojka je nevjenčana ostala u drugom stanju, za-

cijelo s nekim s kim to nije željela, pa je od srama pobjegla

od kuće. Stao ju je ponovno ispitivati da bi provjerio svoje

pretpostavke, ali ona mu je na sva pitanja uzvraćala: »Ne

znam... ne sićam se.« Nije imao ideje što će s njom kad se

oporavi niti je to spadalo u njegov posao. Jedino što je mo-

gao učiniti, bilo je da se obrati hvarskom gradonačelniku i

njemu preda stvar u ruke; on ima bezbroj mogućnost da

ustanovi identitet djevojke i vrati je njezinima.

Gradonačelnik Hvara, doktor prava Vinko Novak, došao

je na Sedmakov poziv u stacionar da vidi djevojku i poraz-

govara s njom. Bio je to čovjek srednje dobi, visok i prosije-

de kose, profinjenih crta lica i autoritativna držanja. Najpri-

je se bez riječi zagledao u Danku, fasciniran njezinom ljepo-

tom; nije poznavao djevojke u gradu koja bi joj u tome bila

ravna. A onda ju je i on počeo ispitivati tko je i odakle je, na

što mu je Danka odgovarala isto što i dr. Sedmaku. No gra-

donačelnik, za razliku od ovoga, nije posve povjerovao u

amneziju; moguće je da djevojka samo glumi gubitak pam-

ćenja, pomisli, iz straha da je ne vrate kući. Stoga se dosjeti

kako će je izvući iz njezine ljušture, pa reče:

— Znaš, curo, nama nije teško otkriti sve što nas zanima

o tebi. Dovoljno je da tvoju sliku objavimo u novinama za

jedno s pozivom da nam se javi onaj tko te prepozna...

— Ne, ne, ne činite to, tako vam Isukrsta! — prestraši se

Danka. — Sve ću vam reć.

— Dakle, nisi izgubila pamćenje?

— Nisam... Kamo sriće da jesam!

Gorgone

— Ostala si nevjenčana u drugom stanju, je li tako?

— Je! — prizna pokunjeno Danka. — Silova me niko u

mraku. Nisam mu vidila lice. A onda sam od srama pobigla

iz mista u kaiću.

— Ne, nisi pobjegla. U čamcu bez vesala i kormila nisi se

mogla ni odmaknuti od obale. Netko te morao odvući na

pučinu i ostaviti na milost i nemilost moru. A taj netko mo

gao je biti samo tvoj otac. Zato nam kaži punu istinu!

— A ča će se dogodit otemu ki je to učini?

— Bit će sudski gonjen za pokušaj ubojstva vlastita djete

ta. Čeka ga teška zatvorska kazna.

Koliko god je Danka zamrzila oca i cijelu obitelj, učini joj

se previše da im na takav način vraća, pa se opet ogradila zi-

dom šutnje. Na dalja pitanja o mjestu iz kojega je stigla i o

prezimenu njezine obitelji nije odgovarala ništa.

— Dakle, ne želiš nam reći odakle si i tko te ostavio u bar

ci? — upita dr. Novak.

— Molim vas, šjor, ka ča se Gospu moli. Ja se višje ne mo

rem vratit tamo. Ne bi me ni primili. Oli, ako bi morali, jopet

bi s menom učinili nešto ovakovo. Nemojte me ni mrtvu slat

natrag njima!

Dr. Novak je odmah shvatio sve i stvorio sliku o cijeloj

stvari: djevojke se obitelj odrekla i htjela je se riješiti prepu-

stivši je ili smrti na moru ili nečijoj milosti. Zato ju je prestao

dalje ispitivati. Sad mu je problem bio što će s njom, kome bi

je mogao povjeriti, osobito s obzirom da je još i u drugom

stanju. A tada se dosjeti rješenja kojim bi jednim potezom

mogao skinuti s vrata dvije brige:

— Znaš što, curo! Ja nemam djece i živim sam sa ženom.

Bi li ti htjela stanovati kod nas i pomagati nam u kućanstvu?

Ivo Brešan

Ne bi bila sluškinja, nego bismo te uzeli više kao kćer. A i o

tvom djetetu bismo se pobrinuli kad rodiš.

Na te riječi Danka uzme Novakovu ruku i stane je ljubiti

govoreći:

— Fala vam, fala vam, šjor! Bog vas blagoslovi! Spasili ste

me sramote i vratili u život. Mene i moje dite.

Danka se nakon oporavka preselila u dom Novakovih.

Gradonačelnikova supruga, gospođa Lucija, od prve ju je

primila s mnogo topline i ubrzo zavoljela. Bila je osjećajna

žena, liberalnih načela kao i njezin muž, pa ju je dirnulo ono

što je djevojka doživjela. Nije držala važnim kako je i zašto

ostala u drugom stanju; u tome nije vidjela nikakva zla. Više

ju je ogorčio primitivizam patrijarhalnih običaja, čija je dje-

vojka žrtva. Danki se u prvo vrijeme činilo da sanja. Samo se

divila onome što je vidjela oko sebe: stolovi od mahagonija,

otomani, fotelje, porculansko posuđe... sve joj je to bilo ne-

poznato pa se bojala išta dirnuti. A kad se malo privikla,

sama je, a da nitko nije od nje to tražio, prionula kućnim po-

slovima: ribala je podove, čistila prašinu, kuhala i prala

suđe, ukratko, nastojala što više ugoditi svojim domaćinima.

Gospođa Lucija ju je uzalud nagovarala da se ne napreže; to

bi moglo naškoditi njezinoj trudnoći, objašnjavala joj je. Ali

Danka je bila uporna; činilo joj se da onim što radi premalo

vraća tim ljudima za njihovu dobrotu.

Bračni par Novak iz dana u dan uzimao je Danku kao

člana obitelji, pa je za one najteže poslove našao jednu seo-

sku ženu, da Danki ne bi palo ni na pamet obavljati ih. A

kad su joj počeli trudovi, učinili su sve da joj porođaj prote-

kne što lakše; doktor Novak je čak pozvao jednog svojeg

prijatelja, ginekologa iz Splita. Danka je rodila dječačića,

Gorgone

zdravog, snažnog, s garavom kosom, koji je dubokim i ja-

kim glasom objavio svoj dolazak na ovaj svijet. Odmah je

naumila dati mu ime Moro; došao je s mora, pa joj se to či-

nilo najprikladnijim. Ali kad su htjeli dijete krstiti, pojavile

su se teškoće. Prvo, župnik nije htio ni čuti za ime Moro; nije

ga bilo u katoličkom kalendaru. A drugo, još važnije, djetetu

se nije znalo prezime; Danka je i dalje tajila odakle je i iz

koje obitelji, čak i svojim dobročiniteljima. Ali doktor Novak

i njegova žena elegantno su tome doskočili: pokćerili su

Danku, pa je dječak mogao nositi njihovo prezime. A umje-

sto Moro, u kalendaru je nađeno slično ime: Mauricije. Tako

je nastao Mauricije Novak, koji će ubuduće, za majku i sve

ostale, ipak ostati samo Moro.

Novakovi su sve više osjećali Danku kao pravu kćer. Odi-

jevali su je građanski, izvodili u šetnje i na prijeme, za Mora

našli dadilju, a Danka je malo-pomalo počela poprimati ma-

nire nove sredine; posve je zaboravila na Kaprije, svojeg oca

i njegovu braću, pa čak i na Mihu. Izgubio se svaki trag onoj

maloj priprostoj bodulici. Hodala je na visokim petama i po-

našala se kao kakva kontesa. A trudila se čak i govoriti knji-

ževnim jezikom, koji je naučila od svojeg poočima i pomaj-

ke. Brojni hvarski mladići ludovali su za njom, ali ona se dr-

žala ponosno i nije ni jednom od njih poklanjala pozornosti.

Moro je s godinama izrastao u stasita, snažna momka, rud-

lave crne kose, nalik na svojeg pravog djeda Markiola. Imao

je čak i njegovu narav; bio je prkosan, tvrdoglav i uvijek

spreman na fizički obračun, ako bi netko samo posprdno

pogledao njegovu majku ili njega. Zato nije stekao ni jednog

prijatelja. A ni škola mu nije bila draga; na jedvite jade, za-

hvaljujući ugledu svojeg usvojitelja, završio je četiri razreda

Ivo Brešan

osnovne. Stoga je dr. Novak morao odustati od prvotne na-

mjere da ga pošalje u gimnaziju u Split. Kako se Moru nije

mililo izučiti ni neki zanat, lutao je po gradu sam ili pak u

Dankinu društvu. No nije ostao ni potpuna neznalica; dr.

Novak je uložio dosta truda da dječaka u mnogočemu osob-

no pouči. A Moro ga je slušao i pio svaku njegovu riječ, više

negoli da mu je prirodni djed, jer je u njemu vidio jedino

biće koje ga je, uz majku, nesebično voljelo. U tome se ništa

nije promijenilo ni onda kad je saznao da su on i majka

usvojeni. Samo je jednom upitao Danku tko joj je pravi otac,

pa kad mu je ona odgovorila: »Jedna zvijer koju je bolje za-

boraviti«, prestao se dalje zanimati.

Premda je dr. Novak bio najugledniji čovjek u Hvaru,

najveću moć imao je Marko Politeo, nekadašnji autonomaš,

čija je obitelj u 19. stoljeću vladala mjestom, dok narodnjaci

nisu pobijedili na izborima. Sadašnji položaj osiguravalo mu

je bogatstvo; raspolagao je golemim površinama obradive

zemlje, koju je unajmljivao seljacima, i čitavom flotom ribar-

skih brodova. Njegov sin, Raimondo, besposličar i ženskar,

razbijao je dokolicu priređujući ekstravagantne zabave, na

kojima se plesalo do zore, pilo šampanjac iz ženskih cipela i

partnere za seks izvlačilo iz šešira. Jahtom koju mu je otac

kupio odlazio bi na krstarenja, pokupivši sa sobom nekoliko

sebi sličnih gotovana i djevojaka slobodna ponašanja. Naj-

češći cilj bili su im Pakleni otoci; tu su priređivali orgije, ku-

pali se goli i opijali do besvijesti. Naravno da je takvom čo-

vjeku Danka odmah upala u oko. Smišljao je načina kako bi

i nju uključio u svoje bakanalije, a posebno on sam okusio

slasti s njom. Ali nikada nije imao prilike zateći je samu;

Gorgone

Danka se uvijek pojavljivala u društvu svojeg sina, gospođe

Lucije ili neke njezine prijateljice.

Jednom se upravo spremao na izlet u tu svoju paklensku

Arkadiju s nekoliko mladića i djevojaka. Jahta mu je bila pri-

vezana uz hvarsku rivu i društvo se već ukrcalo. Ali baš u

trenutku kad se trebao otisnuti i krenuti, pojavila se Danka.

Ovaj put je bila sama; vraćala se s tržnice s kupljenim namir-

nicama. No Raimondu se samo činilo da je bez pratnje. Na

otprilike dvadesetak metara iza nje išao je Moro. Imao je

tada šesnaest godina, ali već je bio krupan i snažan, nabre-

klih mišića, tako da je djelovao znatno starije. Raimondo po-

misli da mu se pružila prilika na koju je tako dugo čekao i

zaustavi Danku, postavivši se sučelice njoj. Moro nije mo-

gao čuti što joj govori, ali je iz njegovih pokreta shvatio sve:

Raimondo joj je rukom pokazivao jahtu, očito je pozivajući

da mu se pridruži. Danka ga je samo prezirno pogledala i

htjela produžiti, no on je hitro skočio, zapriječio joj put i stao

joj nešto govoriti, cinično se smiješeći. Kad je Danka, ignori-

rajući ga, krenula na drugu stranu, ponovno se našao ispred

nje, ne puštajući je dalje. Kao da je odlučio milom ili silom

utjerati je u svoje stado. Moru je tada uskipjelo. Premda je

Raimondo bio u zrelijoj dobi, blizu tridesetoj, tjelesnom sna-

gom nije mu bio dorastao. Moro je došao do njega, pograbio

ga za prsa i rekao mu:

— Budeš li ikad više pružio te svoje papke prema mojoj

materi, zavrnut ću ti šiju. A da bi to šta bolje upamtio, evo ti!

S tim riječima Moro mu zada tako snažan udarac u bra-

du, da je Raimondo izgubio ravnotežu i preko ruba rive ljo-

snuo u more. Uz to se i onesvijestio te stao nepomično plu-

tati na površini s licem okrenutim prema dolje. Zacijelo bi se

II

Ivo Brešan

i ugušio, da ga njegovi pajdaši nisu izvukli. Kad je dr. No-

vak čuo što se dogodilo, zabrinuo se. Znao je kakav utjecaj

imaju Politeovi i da će oni to kad-tad vratiti s kamatama, ne

samo Danki i njezinu sinu, nego i njemu, njihovu zaštitniku.

Ali, uza sve to, odobravao je Morov postupak; mladi Politeo

mu je bio odvratan.

Otada pa nadalje Raimondo je Danku ostavljao na miru;

nije je više oslovljavao kad bi je sreo niti joj se ikako poku-

šavao približiti. Očito je čekao neki svoj pravi trenutak.

Dugo će trebati proći, čak četiri godine, da se bojazni dr. No-

vaka pokažu utemeljenim. U Europi je buknuo rat, koji je

ubrzo zahvatio i Jugoslaviju. Što bi trepnuo okom, država se

rasprsla kao lubenica bačena na beton. U Hvaru se to nije

osjetilo sve dok jednoga dana u luku nisu uplovili talijanski

ratni brodovi s dva bataljuna vojske i četom fašista u crnim

košuljama. Bez ijednog ispaljenog metka ili bilo kakva otpo-

ra oni su utren zaposjeli grad. Nakon toga upravu u njemu

preuredili su prema svojem modelu i na sve važnije položa-

je postavili svoje ljude. Dr. Novaku je odmah stavljeno na

znanje da nije više gradonačelnik; njegovo mjesto zauzeo je

Marko Politeo. Raimondo je pak odjenuo crnu košulju i po-

stao zapovjednikom mjesnog odreda fašista, što je praktički

značilo da je prava vlast došla u njegove ruke i da svačiji ži-

vot ovisi samo o njegovu hiru. Prestao je priređivati orgije i

sprovodio uhićenja svih koji su mu se ikad zamjerili, osobi-

to onih za koje je znao da su demokrati i domoljubi.

Među takve spadao je i dr. Novak; bio je čelnik HSS-a i

poznat još od prije rata po svojim vatrenim govorima protiv

Hitlera i Mussolinija. Ali za divno čudo, Raimondo ga nije

dirao. Premda je slutio da će prije ili kasnije i on doći na red,

Gorgone

ili upravo zbog toga, dr. Novak nije mirovao. Tajno se sasta-

jao s mladim ljudima, mahom ribarima i težacima, koji su

željeli poći u borbu, i preko svojih haesesovskih veza u Jelsi

organizirao njihovo prebacivanje na kopno. Znao je da na

Biokovu već djeluje partizanski odred koji Talijanima zada-

je dosta muke. Silno prestrašena, gospođa Ludja ga je moli-

la da ne izlaže opasnostima i sebe i sve u kući. Osim toga,

govorila mu je, on je i prestar da se ide hvatati u koštac s ta-

kvom silom. No on bi joj na to odgovorio:

— Kad ne bih činio barem toliko koliko mi moje godine

dopuštaju, u vlastitim bih očima izgledao bijedno. Uosta-

lom, s tim ili bez toga, nećemo izbjeći onom što nas čeka.

Moru je tada bilo već dvadeset godina, a Danka je punila

trideset šest. Vrijeme ništa nije oduzelo njezinoj ljepoti;

štoviše, zrelost joj je dodala malo samouvjerenosti, koja i

inače kod žena čini polovicu šarma, pa je postala još privlač-

nijom. Bez obzira na nove okolnosti, kretala se gradom uz-

dignute glave i kao nekada hvarske momke, tako ni sad nije

zarezivala talijanske časnike koji su joj se nabacivali. Rai-

mondo kao da je posve odustao od nje; kad bi je sreo, ne bi

je ni pogledao, čak i ako je bila bez ikakve pratnje. No Dan-

ka je slutila da se iza te njegove nezainteresiranosti skrivaju

neke podmukle namjere.

Jednog dana vratio se dr. Novak s konspirativnog sastan-

ka vrlo utučen. Saznao je da su neki momci, koje je slao pre-

ko svojih kanala na kopno, uhićeni i strijeljani. Upravo su se

spremali objedovati, kad se začulo kucanje na vratima. Gos-

pođa Lucija je otvorila i svi su se stresli od iznenađenja:

ugledali su Raimonda. Bio je u civilu i ponašao se vrlo ugla-

đeno, gotovo poltronski, kao da je dr. Novak još uvijek gra-

Ivo Brešan

donačelnik, a on neki ponizni molitelj. Premda je znao da je to vuk promijenio samo kožu, ali ne i ćud, dr. Novak ga uljudno pozove da uđe, ponudi ga sjesti i počasti pićem. Dugo je trajala šutnja, a onda prvi započne Raimondo:

— Gospodine doktore! Bez obzira što smo nas dvojica bili politički protivnici, ja sam vas uvijek cijenio kao čovjeka čvr

stih moralnih načela... — Čekajte, gospodine Politeo! — prekine ga dr. Novak.

— Griješite u jednoj stvari. Vi se nikada niste bavili politi kom, pa tako niste mogli biti ni moj politički protivnik ni istomišljenik. Koliko znam, uvijek su vas zanimale druge stvari.

— Ne osporavam. Ali to pripada prošlosti. Sad su drukči ja vremena. U cijeloj Europi se stvara novi poredak. Mi smo ga, na čelu s Duceom, počeli graditi. Zato je dužnost svakog talijanskog patriota, pa i moja, da se u to uključi. A i vas, Hr vata...

— Moje su snage odavno potrošene da bih se uključivao

u takve procese kao stvaranje novog europskog poretka. — Čini se da nisu sasvim, kad se radi o aktivnostima dru

ge vrste. Jer, vidite, gospodine doktore, nedavno smo u Jelsi uhitili neke mlade ljude bez propusnice, koji su pod sum njom da su se namjeravali pridružiti banditima na Biokovu. Prilikom istrage spomenuli su i vaše ime.

— Zacijelo su mislili da ja još uvijek imam nekadašnji ut jecaj, pa su se na taj način htjeli izvući.

— Ne bih rekao. Priznali su da ste ih vi uputili tamo ka mo su krenuli. Ali imate pravo. Možda su mislili da će tako jeftinije proći. I zato, ja sam spreman to zaboraviti, ako vi pokažete dobru volju da gradite suživot s nama, Talijanima.

— Ja još uvijek ne shvaćam što od mene očekujete?

Gorgone

— Ukratko ovo. U Rimu se upravo vode pregovori o raz

graničenju između predstavnika NDH i Kraljevine Italije. Izgleda da će Hvar pripasti Hrvatskoj. Ali ona će u njemu imati samo civilnu vlast, pa će naše jedinice ostati da joj bu du oružana potpora. Zato mi ne bismo smjeli jedni drugima biti stranci. A najbolji oblik zajedništva je da se sklapaju mje šoviti brakovi. U tome ne bi trebalo biti nikakve zapreke; svi smo katolici.

— Nikada nisam bio protiv toga da se sklapaju brakovi

između pripadnika različitih nacija, pa čak i vjera. — To je ono što sam želio čuti... — ovdje Raimondo na

pravi stanku, a onda nastavi svečanim tonom — Gospodine doktore, bit ću tako slobodan da zaprosim ruku vaše kćeri Danke.

— Ne znam koliko ste upućeni, gospodine Politeo, ali Danka nije moja rođena kći. Moja žena i ja usvojili smo je kad je bila adolescentica. A sad je, kako vidite, odrasla oso ba, koja sama odlučuje o svojoj budućnosti. Ako ona prihva ća vašu ponudu, ja se neću protiviti. Kao što je ne mogu ni natjerati, ako odbije.

Raimondo na to ustane, okrene se prema Danki, ukoči se

kao da stoji pred samim Duceom, nakloni se i započne: — Gospođice Danka! Smijem li vas zamoliti da budete

moja životna suputnica? Pružit ću vam svu svoju ljubav, bezbrižan život u blagostanju, a vašem sinu omogućiti ško lovanje u Italiji...

— Ni mrtva! — osine ga Danka prezirnim pogledom. — Vi mi se gadite.

Raimondo je jedan trenutak stajao zatečen, ne znajući što bi, a onda mu se u očima pojavi bijes, koji počne rasti, sve

dok mu lice nije pomodrjelo i poprimilo zvjerski izgled.

Bi ..„ ^ml

Ivo Brešan

— A tako! — prosikće. — Ti se usuđuješ odbiti moju

ruku... ti, jedna nitko i ništa... osoba bez podrijetla i obitelji...

koja je dolutala ovamo tko zna odakle... rodila kopile kome

se ne zna otac... I takva drolja misli da joj nitko nije ravan...

šepuri se po ulicama kao kakva princeza...

Ali nije uspio dalje sipati uvrede. Moro, koji je sve vrije-

me šutke pratio što se zbiva, odjednom skoči, opali mu plju-

sku da mu se glava gotovo zarotirala, a onda ga pograbi za

ovratnik.

— Jednom sam ti rekao što će ti se dogoditi, ako opet dir-

neš u moju mater...

S tim riječima dovede ga do vrata, otvori ih, a zatim ga

šutne nogom u stražnjicu tako snažno da se skotrljao niza

stube. Čim se uspio opet podići, Raimondo izvuče pištolj i

opali prema njemu. Ali Moro se na vrijeme sklonio, pogra-

bio veliki kuhinjski nož i bacio ga na njega. Međutim, i on je

promašio; nož se zabio u kućna vrata, ni pola metra od Rai-

mondove glave. Ovaj je jedan trenutak stajao razmišljajući

što će; nije vidio nikoga u koga bi pucao, a nije se usuđivao

natrag gore, jer nije znao što ga u zasjedi čeka. Zato samo

promrmlja: »Platit ćete vi to meni!« i nestane.

Netom se Raimondo izgubio, dr. Novak skoči sa sjedišta

i stane uzbuđeno govoriti Danki i Moru:

— Ne smijemo gubiti vrijeme! Ta životinja će se brzo vra

titi s čitavim čoporom svojih trabanata i tada vam ni sam

Bog neće pomoći.

Zatim sjedne za stol i počne užurbano nešto pisati, naj-

prije na jedan, a onda na drugi list papira. Očito su poruke

bile kratke, jer je utren bio gotov. Svaki list stavio je u poseb-nu omotnicu, a onda to predao Moru.

Gorgone

— Slušaj me dobro! — reče mu. — Iz ovih stopa, dok još

nije koprifuoko, idite ti i majka do ribara Mikića... onog koji

je nju našao u moru... Reci mu neka vas za ovu noć smjesti

kod sebe... da sam ga ja to zamolio. Tamo vas nitko neće tra

žiti. A onda, čim svane zora, izvucite se kako znate iz Hva

ra. Otići ćete u Stari Grad. Ne idite putem, samo kozjim sta

zama. Kad dođete tamo, potražite samostan franjevki. Gla-

varici ćeš predati ovo pismo. Ona će se pobrinuti o tvojoj

majci... kod njih će biti na sigurnom...

— A šta ću ja poslije toga?

— Tebe čeka duži put. Otići ćeš na istočni kraj otoka... u

Sučuraj. Izbjegavaj prometnice. Danju se skrivaj i kreći se

samo po mraku... U Sučuraju ćeš potražiti stolara Ivana Ka-

linića. Predat ćeš mu ovo drugo pismo. On će te prebaciti na

kopno. A dalje... morat ćeš se sam snaći da bi došao do par

tizana na Biokovu.

— A ako tog Kalinića ne bude... ako su ga već uhitili?

— Odatle do kopna nije daleko. Samo dva i pol kilome

tra. Ovako snažan momak kao ti može to i preplivati. A sad

požurite. Uskoro će policijski sat.

— Što će biti s vama, dida Vinko?

— O meni se ne brini. Mene će snaći ono što bi me snaš

lo i da se nije ovo dogodilo. Osim toga, ja sam i prestar da

bih se mogao hrvati s tim majmunima.

— Kad smjestim mamu, vratit ću se da vas branim...

— Da ti na pamet nije palo tako nešto! Tvoje nije da

mene braniš, nego da se boriš protiv ove nemani koja se

sprema cijeli svijet progutati. Sve dok joj glava ne padne s

ramena... Brže, odlazite, oni će se svakog trena pojaviti.

Ivo Brešan

Ovo zadnje bilo je rečeno takvim tonom koji nije ostav-

ljao mogućnost protivljenja. Dr. Novak ih je naprosto izgu-

rao iz kuće. Tijesnim ulicama, podalje od rive, Danka i Moro

došli su do Mikićeve kuće. Ispričali su starom ribaru što se

dogodilo i predali mu doktorovu poruku. Mikić ih je odmah

odveo u podrum, gdje je prostro dva gunja na podu da im

posluže kao ležajevi. Tu su njih dvoje proveli noć ni ne po-

kušavajući zaspati. Čim je svanulo, oprezno su se izvukli iz kuće, ali istog trena zastanu; pozornost im je zaokupio pri-

zor pred hvarskim Arsenalom. Tamo je skupina ljudi ukoče-

no stajala i nijemo gledala u dva obješena tijela na portalu

Arsenala. Bili su to dr. Novak i njegova žena Lucija. Moro

osjeti silan poriv da istog trena potraži Raimonda i golim ga

rukama zadavi, pa makar poslije toga objesili i njega. Ali sjeti

se da se mora pobrinuti za majku, potisne to u sebi i teška

srca, pun gorčine i tuge, napusti s njom Hvar.

Bez teškoća su stigli do Staroga Grada i pronašli samo-

stan. Glavarica, postarija žena, smežurana, ali dobroćudna

lica, pročitala je najprije pismo dr. Novaka. Bila je vidljivo

potresena kad je čula kakva ga je sudbina zadesila. Uvela ih je u samostansko dvorište, a onda se obratila Moru:

— Ne brini se, sinko, tvoja će majka biti sigurna kod nas.

Odjenut ćemu je kao redovnicu. To je najmanje čime može

mo uzvratiti dr. Novaku za sva ona dobra koja nam je uči

nio, Bog mu dao vječni pokoj. Ali, na žalost, tebe ne može

mo primiti; samostanska pravila ne dopuštaju.

— Ne brinite se za mene. Ja imam drugu zadaću, na koju

me pokojnik obvezao.

— Neka te Bog prati na tvome putu!

4. Treptaj meduzina oka

2005. (1955.)

atkad mi se nameće pitanje: je li Perzej ikada živio? Svi

njegovi podvizi, oružja koja su mu dali bogovi i nimfe,

mitološke nemani koje je svladavao, toliko su fantastični i

daleko od svega stvarnog, da dovode u sumnju i njegovo

postojanje. Ali ma koliko ljudska mašta bila neobuzdana u

izmišljanju, uvijek u njezinoj osnovi leži neki istinski doga-

đaj ili osoba koji su je pokrenuli. Moguće da je u dalekoj prošlosti — dalekoj ne samo u odnosu na nas nego i na sta-

re Grke — živio netko tko se zvao Perzej i izvršio neke zbilj-

ske podvige, a onda su ljudi oko njega i njegovih djela ispre-

pleli legende koje su ga učinile nadnaravnim? Zar nije i s

Isusom tako? Nesumnjivo je postojao i propovijedao ono

što je zabilježeno: ljubav, praštanje, dolazak u Kraljevstvo

nebesko... A onda su te riječi u Rimskom Carstvu, prepu-

nom robova i potlačenih naroda, odjeknule kao melem za

dušu, pa je masovna ekstaza napravila od Njega Božjeg

sina, obavila ga mitološkim ozračjem, od rođenja po Duhu

Svetome, pretvaranja vode u vino, oživljavanja mrtvog La-

zara pa do vlastita uskrsnuća. A Perzej? On je toliko izvan

K

Ivo Brešan

bilo kojeg poznatog nam povijesnog razdoblja da je nemo-

guće razlučiti što je kod njega stvarno, a što plod mašte. Me-

đutim, to ionako za spjev, koji se piše bez svrhe i razloga,

nema nikakve važnosti. Dakle, nastavimo!

Kovčeg i u njemu Danaja s Perzejem plutaše morem. Vali ga golemi nošahu; časkom ga bacahu uvis, a časkom duboko zaranjahu, stalno se igrajuć njime. I voda je unutra prodrla, smočila majku i dijete. Veliku studen i vlagu, uz glad su podnosili oni. Al' Danaja tijelom je svojim zaštitila Perzeja malog

i mlijekom iz grudi ga dojila, nastojeć muku mu smanjit. Od valjanja kovčega oni zadobiše udarce mnoge, no najteže Danaji bješe što otac je odbaci tako. Stog Zeusa moljaše silnog da brzo je pošalje Hadu, a Perzeja, vlastita sina, da poštedi prerane smrti. Tada ih more donese do Šerifa, otoka malog, kraj kojega ribar je Diktis uz obalu lovio ribe. U jednu od njegovih mreža zaplete se kovčeg i Diktis

na obalu njega izvuče, a zatim ga otvori hitro, te u njemu Danaju s Perzejem njezinim pronađe žive. Diktis ih bratu tad Hrizipu, Šerifa kralju, povede

i povjeri njemu, a ovaj ih oboje srdačno primi, u domu ih ugosti svome i udobnost svaku im dade. Bjeloruka Danaja s Perzejem življaše godine mnoge

u palači Hrizipa kralja, a on ih je volio uvijek

ko što bi rođenu kćerku i pravoga unuka svoga. Perzej na Šerifu postane snažnim i hrabrim mladićem, spremnim za najteže kušnje u koje ga sudbina baci. Dugo je živio tako, u miru i slozi sa svima, al' bogovi uskoro drukčije njemu odrediše pute. U Tirintu vladaše tiranin; Polidekt bješe mu ime.

Gorgone

Imaše tvrđavu čvrstu, što Kiklopi snažni je za njeg' iz golemih kamenih blokova sazdaše; najmanjeg od njih pokrenuti jedva bi moglo i stotinu teglećih mazgi. Gasteroheidi oni se zvahu; u borbama služahu njemu. Polidekt naumi Šerif osvojit i Hrizipa prognat. Kiklope u boj povede i utren zaposjedne otok. Hrizip od užasa šmugnu, u gusti šumarak se skloni, a Danaja ne htjede bježat i osta u odajam' svojim. Vidjev je, Polidekt otprve usplamtje velikom strašću za njome i htjede je uzet, al' njemu se ispriječi Perzej, golim ga rukama za grlo zgrabi i čvrsto ih stisne. Zadavio on bi ga možda, da Kiklopi ne spriječe njega. Dohvate Perzeja, htijući rastrgat njegovo tijelo. Al' Zeus se vatrenim munjama žestoko okomi na njih i oni ga pustiše odmah. Uočiv da Perzeja štiti sam egidonoša s Olimpa, Polidekt promijeni naum, Danaju pusti i Perzeju lukavo prozbori ovo: »Znadem da obranu moćnu u samome Zeusu imaš, stoga ti naudit neću, ni tebi ni gospođi majci. Al' ona će sužnjem mi ostat, dok jedno ne izvršiš djelo: glavu Gorgone Meduze ćeš morati donijeti meni«. »Tko je Gorgona Meduza i gdje bih je mogao naći?« stane se Perzej zanimat, a Polidekt odvrati njemu: »O tom ne želim govoriti; tvoja nek pamet te vodi«. »Donijet ću!« reče mu Perzej i s majkom se udalji

svojom, u hramu je Zeusa skloni, da njezin je ljubavnik čuva, potom se u šumu zaputi tražiti Hrizipa mudrog i savjet zapitati u njega kako će doć do Meduze. Kad nađe ga, ispriča sve mu, a Hrizip će njemu ovako: »Polidekt zacijelo misli da živ mu se vratiti nećeš. Meduza stvorenje je opasno; zvjerske joj kljove iz usta

Ivo Brešan

proviruju, metalna krila imade i nakazno lice. Na glavi joj, umjesto kose, lepršaju ljutice zmije. Pogledom svojim u kamene kipove pretvara ljude i svakoga stvora, što oči ne obori odmah pred njome. Sa sestrama dvjema se druži; Eurijala i Stena se zovu. Obje su besmrtne one, al' ipak, Meduza je smrtna. Gdje li pak boravi sada, to nitko od živih ne znade. Možda ti bogovi pomognu domoć se njezine glave. I budeš li uspio u tome, drži se savjeta ovog: Polidektu nemoj je nipošto skrivenu predat u torbi, nego je izvadi iz nje, da lice joj vidjeti može. U kamen će on se pretvorit, a mi ćemo slobodni biti.« Perzej se zamisli malo, a onda se zahvali starcu i oprosti s njime, nakanivši zadaću ispunit svoju...

Prekinuo sam i zapitao se: iz kakvih je mračnih dubina

ljudskog bića izronilo takvo čudovište kao Meduza? Zašto ju

je netko izmislio? I uopće, može li čovjek izmisliti nešto što

ne postoji? Recimo letećeg slona! Znamo za krila, imamo

iskustvo letenja, a slona smo vidjeli bezbroj puta; dakle,

samo smo od stvarnih elemenata napravili konstrukciju, za

koju u prirodi nema potvrde. Svako izmišljanje je postavlja-

nje postojećeg u nepostojeće odnose. Nepostojeće? A tko

nam jamči da na nekom dalekom planetu u svemiru nema i

letećih slonova? Čovjek ne može doći na ideju o nečem, a da

to nije našao u sebi ili oko sebe. Pisci SF romana, koji grade

svijet daleke budućnosti u nekoj drugoj galaktici, zapravo

uvijek pišu o sadašnjosti.

Tako je i s Meduzom, kao i s tolikim drugim nemanima,

demonima i vragovima u raznim religijama. Svi su oni oliče-

nje zla koje čovjek nosi u sebi, pa ga pokušava izvući van,

Gorgone

pretvoriti u silu jaču od sebe, ne bi li tako ispao bolji. A onda

toj sili daje ime i oblik, antropomorfni, animalni, ili i jedan i

drugi zajedno. I eto, Meduza ima sve ono od čega ljudi

stvarno strahuju: zmije otrovnice na glavi, očnjake grabežlji-

ve zvijeri, metalna krila... Bože, kako su ti Grci bili vidoviti!

Predvidjeli su prije nekoliko tisuća godina da će upravo me-

talna krila sijati po svijetu užas i razaranja... A opet, Meduza

ima i neka svojstva ljudskog bića: žena je. Sve je na njoj iziš-

lo iz čovjeka, iz njegovih strahova i noćnih mora ili iz gorkog

životnog iskustva.

No najzanimljivijom mi se čini njezina sposobnost oka-

menjivanja pogledom. To ni kod jednog demonskog bića u

drugim religijama ne nalazimo. Očito je i ovo alotrofska mo-

difikacija nekog stvarnog zla koje čovjek poznaje iz iskustva,

pa mu je u mašti dao takav oblik. Ali kao da su i ovdje Grci

bili vidoviti: ta je pojava bliža našem nego njihovu vremenu.

I nije riječ o pretvaranju tijela u kamen; tijelo ionako ne čini

čovjeka onim što jest. Postoje ljudi s petrificiranim mislima;

srećemo ih svakodnevno oko sebe. I naravno, sile koje ih

čine takvima.

To sam spoznao već kao gimnazijalac. U to vrijeme, pe-

desetih godina, sav se život odvijao pod egidom Partije.

Nad onima koji nisu bili članovi ona je uspostavljala nadzor

preko raznih organizacija, kao SSRN i Savez socijalističke

omladine. To su bile njezine produžene ruke, poput krako-

va u hobotnice. I služile su onim ambicioznima kao odskoč-

na daska u karijeri; iz njih su se regrutirali partijski kadrovi,

direktori, sekretari, predsjednici... Zato se na izbornim skup-

štinama tih udruga uvijek pazilo da na njihovu vrhu budu

ljudi »od povjerenja«.

Ivo Brešan

Tako je bilo i s omladinskom organizacijom u gimnaziji.

Kad bi istekao mandat starom rukovodstvu, pred svim đaci-

ma i profesorima biralo bi se novo. Cijela stvar trebala je

imati izgled demokratskog postupka i svatko je svakoga

mogao predložiti. Naravno, samo na papiru; u stvarnosti to

se odvijalo prema unaprijed zamišljenom scenariju. Lista

budućih članova Školskog komiteta SSO sastavljala bi se pri-

je izbora, po kriteriju podobnosti. A na izbornoj skupštini,

nakon što bi predsjedavajući upitao: »Ima li kakav prijed-

log?« netko, tko je za to bio zadužen, dignuo bi se i pročitao

imena. Inertna masa publike, koja se dosađivala, znajući da

ona ionako ništa ne odlučuje, samo bi podigla ruke u znak

slaganja. I novi Komitet bi bio izabran. Jednoglasno od svih.

Demokratski.

A meni vrag nije dao mira; došlo mi je da napravim »diš-

pet«. Zašto se ne bi ono prividno, pomislih, učinilo zbilj-

skim: da imena doista dođu »odozdo, iz mase«, kako su nam

pokušavali prikazati? I da to ne budu samo slijepi poslušnici

okamenjena mozga, nego momci koji se ponašaju po crti

svojega osobnog uvjerenja. Znao sam da takav pokušaj

nema izgleda za uspjeh, jer oni s vrha neće dopustiti da u

njihove redove uđe netko čije misli slobodno lepršaju, bez

ikakva nadzora. A iskreno rečeno, nisam ni želio uspjeti.

Zbog tih momaka. Jer, kad bi nekim čudom i ušli u Komitet,

sladak okus privilegiranosti mogao bi i njima okameniti

mozgove. Osim toga, Savez socijalističke omladine, u školi i

izvan nje, nije me se uopće ticao i posve mi je bilo svejedno

kakav će biti i tko će biti na njegovu čelu. A ponajmanje mi

je bilo stalo da ja u njemu igram neku ulogu. Jedino što sam

htio, bilo je: vidjeti stravu na licima onih u radnom pred-

Gorgone

sjedništvu, kad im se na trenutak ukaže sablast prave demo-

kracije i stvari krenu smjerom koji oni nisu predvidjeli.

Uspio sam nagovoriti dva svoja prijatelja iz razreda... eto,

neka se zovu Silvije i Zlatko... da sudjeluju u predstavi i izlo-

žio im plan. Kako su bili mangupi puput mene, odmah im

se to svidjelo. Tako smo dan uoči izborne konferencije i mi

složili svoju listu kandidata. U nju smo uvrstili kolege koji su

bili odlični đaci, ali sinovi bivših trgovaca, poduzetnika, vla-

snika ugostiteljskih radnji i nekih manjih tvornica, riječju,

djecu onih koji su se tada nazivali »reakcijom i razvlaštenom

buržoazijom«. Da bismo stvar malo zamaskirali, dodali smo

nekolicinu iz radničke i seljačke sredine, koji su bili posve

apolitični. Silvije je preuzeo zadaću da na izbornoj konfe-

renciji predloži te momke. Ali sam ga upozorio:

— Pazi, Silvije! Obično, nakon što predsjedavajući zatra

ži prijedlog, uslijedi mala stanka, a onda se javi netko od

njih. Ti trebaš njega preteći. Zato, čim čuješ pitanje, moraš

munjevito skočiti i pročitati imena. Rulja će misliti da to ide

po uobičajenoj proceduri i, kao svaki put, zapljeskao" i di

gnuti ruke.

— A onda? — upita Zlatko. — Što ćemo onda?

— Ništa. Vidjet ćemo što će oni. Što god naprave, bit će

zabavno. Možeš li zamisliti neki bolji cilj?

— Mogu! — reče Zlatko, koji je bio pomalo idealist. — Da

naš prijedlog prođe.

— To možeš slobodno objesiti mačku o rep. Oni će sve

učiniti da nas onemoguće. I tako će otkriti pravo lice ovih iz

bora. Možda će poneki slijepac iz mase i progledati. Ako se

to dogodi, postigli smo i više nego što možemo očekivati.

Ivo Brešan

Na dan izborne konferencije nije bilo nastave. Svi učenici

su se skupili u svečanoj gimnazijskoj dvorani, a profesori su

zauzeli prvi red. Stigao je i predstavnik Gradskog komiteta

SSO-a. Stol za radno predsjedništvo bio je prekriven cr-

venim pokrivačem i ukrašen cvijećem, a posvuda uokolo vi-

djele su se parole, među kojima se isticala »Tito — Partija —

Omladina — Akcija«. Pokraj stola postavljena je govornica,

a na zidu iza njega visjela je golema Titova slika u maršal-

skoj odori. Sve je bilo spremno i ceremonijal je mogao zapo-

četi. Predsjednik Školskog komiteta, učenik starijeg razreda,

nazovimo ga Vlado, koji je ujedno i predsjedavao konferen-

cijom, najprije je predložio još četiri člana radne skupine,

tako da ih je za stolom bilo petero. Potom se prešlo na bira-

nje raznih tijela: nadzorne, izborne, verifikacijske komisije...

Kad je ta predigra bila gotova, Vlado je izišao za govornicu

i pročitao referat o dvogodišnjem radu. Sve što je o tome re-

kao moglo bi stati na stranicu notesa: sudjelovanje u Titovoj

štafeti, posjet Kumrovcu, polaganje vijenaca na spomen-

ploče palih boraca i još poneka sitnica. Kako je referat ipak

trebao potrajati barem pola sata, on ga je proširio dugačkim

pregledom političke situacije u svijetu. Naravno, u tome ni

jedna riječ nije bila njegova; sve je prepisao iz novina. I ma-

hom citirao Kostelja, Tita, Rankovića, Bakarića i druge tadaš-

nje moćnike.

Nakon toga uslijedila je diskusija. Javilo se samo nekoli-

cina, uglavnom aktivista Komiteta ili onih koji su se željeli u

njega ugurati. Okomili su se na svoje kolege koji, navodno,

ignoriraju rad SSO-a u školi. Ili su zamjerali profesorima da

»ne unose dovoljno idejnosti u nastavu«. Posebno su pro-

zvali profesora matematike zato što se sprdao s takvim za-

Gorgone

htjevom, postavljajući zadatke kao: »Koliko litara krvi kla-

snog neprijatelja treba da se popuni bazen dug 50, širok 20 i

dubok 5 metara?« Ili profesora povijesti, nekadašnjeg domo-

brana, da govoreći o NOB-u, zamjenicu »mi« upotrebljava

za neprijatelja, a »oni« za partizane, što je, naravno, bila laž,

smišljena da ga se diskvalificira. A profesoru zemljopisa se

pak zamjeralo da o nekim kapitalističkim državama govori

kao o zemljama »razvijene industrije i visokog standarda«.

No, ostavimo se tih gluposti i dodirno do trenutka koji smo

moja dva prijatelja i ja s nestrpljenjem očekivali.

Prešlo se na izbor članova novog Komiteta. Vlado je, kao

obično, upitao: »Ima li netko prijedlog?« Ali ovaj put nije ni

završio rečenicu, kad Silvije skoči i zavikne:

— Imam ja! — a onda pročita našu listu.

Ne sluteći da se tu zbiva nešto nepredviđeno, cijela dvo-

rana, osim manjeg broja komitetskih pripuza, digne nevolj-

ko ruke, samo da ta dosadna procedura što prije završi. Za-

dovoljstvo mi je bilo pratiti kakva je pometnja i panika na-

stala među onima za stolom. Počeli su se potiho između

sebe dogovarati što će sad. No valja priznati da se Vlado do-

sta brzo snašao, sačuvavši prisebnost i mir. Držeći se kao da

sve teče normalno, upitao je:

— Ima li možda još netko?

Tek sada ustao je onaj njegov, kojega je zadužio, i proči-

tao njihovu listu. Nastupila je tišina. Odjednom, svi učenici

u dvorani, osjetivši da se stvari razvijaju mimo uobičajenog

protokola, kao da su se prenuli iz uspavanosti. Počeli su

budno pratiti što se događa. Vlado se i dalje nije dao smesti.

Mirnim glasom, očito bojeći se više da ne izbije skandal ne-

goli same diverzije koja je u rijeku, reče:

Ivo Brešan

— Imamo, dakle, dvije liste. Ne preostaje drugo, nego

kandidate s obje pomiješati, rasporediti ih po abecednom

redu i glasati. U novi Komitet ulazi desetero s najvećim bro

jem glasova. Oni će između sebe izabrati i predsjednika.

Ma koliko njegov prijedlog djelovao razumno i logično,

mene nije zadovoljio. Bio bi to polovičan uspjeh, što bi bilo

ravno porazu. Jer ovim malim ustupkom oni bi sačuvali pri-

vid demokratičnosti i još bi ispali velikodušni; prihvatili su i

nekoliko onih na koje nisu računali. Stoga sam ustao i rekao:

— Ne dolazi u obzir da se liste miješaju. Onu prvu sasta

vili smo mi, obični članovi; ona dolazi »odozdo«. I na njoj su

uzorni đaci, po vladanju i učenju. A drugu ste dogovorili vi

u Komitetu i pokušavate nam je nametnuti. Na njoj su ma

hom oni koji izbjegavaju nastavu zbog navodnih sastanaka

i dobivaju ocjene koje nisu zaslužili.

Tek sada masa učenika kao da se posve razbudila i shva-

tila o čemu se radi.

— Tako je! — prolomi se dvoranom.

— Tko je za to da se glasuje hoće li se prihvatiti prva ili

druga lista? — upitam.

Stotine ruku poleti uvis.

— Tko je za to da se prihvati prva lista?

Opet isto.

— A druga?

Praćeno gromoglasnim »Ua!«, digne se samo nekoliko

ruku.

— Tražim riječ! — poviče Zlatko i kad se sve umiri, nasta

vi. — Ja predlažem da se prvoj listi, koja je već izglasana,

doda drug... — tu spomene moje ime — i da se već sada, na

ovom skupu, izabere za predsjednika.

Gorgone

— Slažemo se! — zaviče sad već posve probuđena masa.

Pokušao sam doći do riječi da iskažem svoje protivljenje,

ali od silne vike: »Muči! Izabran si već! Tebe oćemo! Dosta je

bilo ovog zajebavanja!« nisam u tome uspio. U radnom

predsjedništvu nastalo je uznemireno komešanje i šaputa-

nje. Nisu više znali što bi. I Vlado kao da je posve izgubio

orijentaciju i prijašnju pribranost; u očima mu se pojavila

čak i iskrica straha. Predstavnik Gradskog komiteta pozvao

ga je ustranu i počeo mu nešto potiho objašnjavati. Za to vri-

jeme mene je skupina učenika podigla na ramena i nosila po

dvorani kličući: »Živija naš prvi pošteno izabrani predsjed-

nik!« Tada Vlado, dobivši očito upute, stane za govornicu i

podigne obje ruke tražeći da ga se sasluša. Kad se masa na

trenutak umiri, on započne, sad već odlučnim i ljutitim to-

nom:

— S obzirom da se u redovima Omladinske organizacije

pojavila frakcija, koja je od ovog skupa napravila tržnicu,

proglašavam današnju izbornu konferenciju nevažećom.

Iduća će se održati za tri dana, u četvrtak...

— Sranje! Zatakni je sebi u guzicu! — čuli su se prosvjed

ni glasovi iz gomile.

Na to su Vlado i svi njegovi, zajedno s predstavnikom

Gradskog komiteta, napustili dvoranu. Isprati ih gromogla-

san povik: »Doli prdonje uprazno!« i nekoliko stolaca poleti

za njima, razlupavši se na stubištu. A Silvije, Zlatko i ja otiš-

li smo s velikom skupinom naših pristaša u obližnju gostio-

nicu slaviti pobjedu. Pobjedu? Dobro sam znao da je ona

kratkoga vijeka i da će se ubrzo premetnuti u nešto obratno.

Ali to, čini se, nikome iz vesele družine nije dopiralo do svi-

Ivo Brešan

jesti. Ili im, opijenima ovim trenutnim uspjehom, nije bilo ni

važno.

Odmah sutradan pozvan sam u 10 sati ujutro na razgo-

vor u Gradski komitet SSO-a. Došao sam točno na vrijeme.

Tamo su već sjedili Vlado, predsjednik Komiteta i jedan po-

stariji čovjek, za kojega sam znao da igra neku važnu ulogu

u Partiji. Riječ je uzeo ovaj potonji. Najprije mi je počeo go-

voriti o mojem ocu, koji je tada već bio mrtav. Naglasio je

kako je on bio prekaljeni komunist, koji je svoj život posve-

tio »našoj stvari«. Stoga se najmanje od mene, kao njegova

sina, moglo očekivati onakvo nedolično ponašanje. Upitao

me je li me tko na to nagovorio; očito je pomišljao da me za-

veo netko stariji iz redova tzv. reakcije. Kad sam odlučno

porekao, opet je udario u sentimentalne žice:

— Vidiš, sinko! Ja sam, kao prijatelj i suborac tvojega oca,

duboko uvjeren da njegov sin ne može prijeći u neprijatelj-

ski tabor, nego je zastranio iz mladenačke pustopašnosti. Da

je on kojim slučajem živ, bio bi sretan vidjeti te kako kročiš

njegovim stopama. Stoga te u njegovo ime pozivam da po-

praviš ovu štetu koju si nam i ne znajući nanio. Mi smo spre-

mni prijeći preko svega, pa čak te predložiti i za prijem u

Partiju, ako se na idućoj konferenciji samokritički osvrneš

na svoj istup, priznaš da si pogriješio i kažeš kako je sve bila

obična bezazlena šala.

Ja sam samo šutio i slušao ga oborenih očiju. Kad me na

kraju upitao što imam reći, odgovorio sam mu: »Razmislit

ću!« Time je razgovor bio završen.

Našao sam se pred velikim iskušenjem. Dva dana vagao

sam mogućnosti koje su se preda mnom ukazale. Učinim li

što traže, ući ću u Partiju, dobiti nakon mature stipendiju i

Gorgone

studentski dom u Zagrebu, bez čega ne bih mogao ni pomi-

šljati na studij; majka, brat i ja živjeli smo samo od njezine

bijedne obiteljske mirovine. A kad diplomiram, osiguran mi

je posao; sva vrata će mi biti otvorena. No tada se sjetim i

druge strane medalje. Morat ću se ponašati kako Partija od

mene traži, govoriti ono što se od mene očekuje, a ne ono

što mislim. Naoko to se i ne čini bogzna kakvom nevoljom;

čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj

koji je bio. Ali što ako maska sraste s licem? S vremenom ti

postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe

uvjeravati da doista i misliš to što govoriš, kako bi u vlasti-

tim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni. A odbi-

jem li, bit ću građanin drugog reda, bez ikakve perspektive,

prisiljen raditi sve, i najprljavije poslove da bih preživio. Ali

zato ću sačuvati sebe, ostati uspravan, unatoč vihoru koji me

pokušao saviti. I svi prijatelji i znanci će me zbog toga uva-

žavati. Što je od toga dvoga bolje? Možda prvo, a možda

drugo, govorio je onaj skeptik u meni.

Došao je četvrtak i dan nove izborne konferencije. Kao

gosti, pojavili su se sekretar Općinskog komiteta Partije,

predsjednici SSRN-a i Gradskog Saveza socijalističke omla-

dine te niz drugih glavešina. Već sam pogled na tu grupu

zaledio je sve u dvorani. Moji kolege, koji su mi prije dva

dana klicali, gledali su me sažaljivo i nisu mi se uopće obra-

ćali. Iz toga mi je postalo jasno da sada ne mogu računati ni

na kakvu podršku. Čak su me Silvije i Zlatko, kojima sam se

dan prije povjerio, nagovarali da učinim to što traže, jer su

se nadali da će se tako i oni izvući. Konferencija je započela.

Sav uvodni dio tekao je kao i prvi put, samo što je sada izo-

stao referat. Umjesto toga, Vlado je odmah otvorio diskusi-

Ivo Brešan

ju o onome što se na prošlom skupu dogodilo i pozvao

mene da obrazložim svoj postupak.

Izišao sam za govornicu, a da još uvijek nisam odlučio što

ću reći. U dvorani je vladala tišina da se i disanje moglo čuti.

Čitavu minutu stajao sam pogleda uperena u prazno i ne

govoreći ništa. A tada se odjednom povuče onaj skeptik u

meni. Nema tu: možda ovo, a možda i ono! Postoje trenuci

kad je samo jedan put pravi. I ja započnem:

— U Statutu SSO-a stoji: svi su članovi ravnopravni i

svatko ima pravo birati i biti biran. Odluke koje su donese

ne na prvoj konferenciji izraz su volje goleme većine član

stva. Prema tome, ona je bila potpuno legalna. To što ju je

proglasio nevažećom jedan jedini čovjek, grubi je čin krše

nja Statuta i demokratskog načela. Ovo danas je za mene

nevažeće, jer je pokrenuto samo zato da bi se volja nekolici

ne nametnula svima ostalima. Stoga ostajem kod svega što

sam zadnji put rekao. Samo jednu stvar povlačim: svoj izbor

za predsjednika. Ne želim se prihvatiti te dužnosti. Sve osta

lo što je tada izglasano držim da je i dalje na snazi i ne pri

znajem ništa što će se sada odlučiti.

Ovaj put nije bilo nikakvih ovacija; čak ni blagog pljeska.

Otišao sam s govornice u najvećoj tišini. Zapazio sam da me

nitko ne gleda, ni rukovodioci ni moji kolege; svi su oborili

oči od nelagode. Ili od srama, teško je reći. Vlado je ponov-

no izišao za govornicu i kao da se ništa osobito nije dogodi-

lo, rekao:

— Savez socijalističke omladine kročit će svojim putem,

bez obzira koliko ga pojedinci pokušavali s njega skrenuti.

Zato nastavljamo s dnevnim redom. Ima li prijedlog za čla

nove novog Školskog komiteta SSO-a?

Gorgone

Na kraju je završilo onako kako su on i njegova grupa ot-

početka zamislili; sva je dvorana dignula ruke kad je ponov-

no pročitana njihova lista. Idućeg dana saznao sam da smo

Silvije, Zlatko i ja, s još nekolicinom koja je onda bila najgla-

snija, isključeni iz SSO-a pod optužbom da smo frakcionaši.

Tada me to nije nimalo zabrinulo. Bio sam sav ispunjen po-

nosom što se nisam dao slomiti. Znao sam, doduše, da će mi

ova kvalifikacija ući u karakteristike, koje ću kao rep vući za

sobom, i praviti mi smetnje gdje god budem zatražio neko

svoje pravo. Ali uz ono što sam osjećao, ni to mi nije bilo

važno. Sad, kad razmišljam o svemu, shvaćam da sam u tim tre-

nucima dvojbe izbjegao Meduzin pogled. Ona je zaškiljila

na mene, malo trepnula kapcima, a ja sam navrijeme odvra-

tio oči. Jer, Gorgona Meduza — barem kako je ja vidim dok

pišem ovaj spjev — to je svaka ideologija koja zaluđuje

mase i u njihove okamenjene mozgove urezuje dogme po

kojima imaju misliti. Fašizam, nacizam, boljševizam, maoi-

zam, vjerska zatucanost — sve je to njezin porod. Prema mi-

tologiji, ona bi trebala biti smrtna. Naoko se čini da i jest

tako; ideologije se rađaju i umiru. Ali, na žalost, današnji

Perzeji nisu poput ovoga mitološkog; noseći Meduzinu gla-

vu u torbi, uvijek dolaze u iskušenje da je i sami pogledaju te tako sebi ukrute mozak. A ne smije se smetnuti s uma da

Meduza ima i dvije besmrtne sestre, Stenu i Eurijalu. Što bi

one mogle biti, o tome drugom prilikom.

BS.

S. Miranda Goga

Travanj-svibanj, 1941.

astavši se s majkom, Moro se neprimjetno izvuče iz Sta-

roga Grada. Časne su mu dale torbu punu sira i kruha,

tako da se nekoliko dana može prehraniti. Zaputio se na

istok prema Sučuraju, kako mu je dr. Novak savjetovao.

Izbjegavao je cestu koja vodi sredinom otoka i kretao se

uglavnom kozjim stazama ili bespućem, najčešće kroz boro-

ve šumarke. Kad bi naišao na goli krševiti teren, sačekao bi

da se smrači, pa tek onda nastavio put. Manja naselja, Polji-

ca, Gdinj i Bogomolje, zaobilazio je držeći se što dalje od

njih.

Putem je razmišljao o zadnjim riječima svojega dobrotvo-

ra i pokušavao dokučiti njihov smisao. Koliko god se dr. No-

vak brinuo za njegovu edukaciju, u politiku ga nikada nije

uvlačio niti ga je o njoj informirao; očito je držao grehotom

u tu smrdljivu kloaku uvlačiti jednu čistu mladu dušu. Moro

je doduše čuo za nekakve komuniste, fašiste, ustaše, četnike,

naciste, ali kako nije znao što oni zapravo hoće, a od drugih

je o njima slušao i pohvale i pokude, odavno je odlučio da

ga se to ne tiče. I domoljublje mu je bilo strano; nije imao ja-

Gorgone

sne predodžbe što bi uopće mislio pod pojmom domovine.

Bivša država svakako nije to; dr. Novak je o njoj govorio sve

najgore. A ljudi tu na Hvaru? Malo je koga cijenio da bi zbog

njega bio spreman išta žrtvovati. Znao je da je rat u Europi,

ali posve svejedno mu je bilo tko će pobijediti. Englezi, Ni-

jemci, Francuzi, Amerikanci, Rusi... ništa mu nitko od njih

nije značio. Stoga se pitao: kakva je to neman, protiv koje se

treba boriti »sve dok joj glava ne padne s ramena«? Sam Ra-

imondo ne može biti nikako; presitan je da bi bio toliko opa-

san. Iako bi Moro rado da je on; imao je silnu potrebu sakriti

se u gradu, sačekati ga negdje u mraku i zaklati kao pile.

Osim toga, dr. Novak ne bi ga slao boriti se dalje od Hvara,

čak na Biokovo. Ili su to možda svi Talijani? Ni to mu se ne

učini vjerojatnim: vojska ko vojska, ni bolja ni gora od one

jugoslavenske. Na kraju zaključi: što god to bilo, učinit će

ono što ga je prije smrti zamolio čovjek kojeg je držao dje-

dom i najviše volio poslije svoje majke. Potražit će partizane

na Biokovu, pridružit će im se i izvršavati sve što oni zatra-

že od njega.

Za jedan dan i dvije noći stigao je nadomak Sučuraju.

Nije htio odmah ući u mjesto dok ne vidi vreba li tamo na

njega kakva opasnost. Čekao je skriven u guštari da naiđe

neki mještanin, kod koga bi se mogao o tome raspitati.

Uskoro ugleda seljaka koji se iz polja vraćao s natovarenim

magarcem i priđe mu:

— Barba, ima li kod vas puno Talijana?

— Ima samo pet karabinjeri u zgradi Misnog poglavor-

stva.

— A stolar Ivan Kalinić... radi li još?

— Je, rodi. Eno mu kuća na kraju mista... ona s teracom.

R

Ivo Brešan

Zahvalivši starcu, Moro ode do zgrade koju mu je poka-

zao i pokuca na vratima. Otvori mu mlad čovjek njegovih

godina, samo nešto niži i svijetle kose.

— Jesi li ti Ivan Kalinić? — upita ga Moro.

— Nišom. Jo sam Mote Kalinić, njegov sin... — a tada po

viče unutra: — Pope, išče te niki mladić.

Uskoro se na vratima pojavi visok i mršav čovjek, proće-

lave glave, i upita Mora što mu treba. Umjesto odgovora,

ovaj mu samo preda pismo doktora Novaka. Kalinić ga na

brzinu pročita; na licu mu se odmah vidjelo da mu je sve ja-

sno. Bez riječi je uveo Mora u kuću, posjeo ga za stol i stavio

preda nj tanjur pečene hobotnice s blitvom i bocu vina. Kad

mu je Moro rekao kakva je sudbina zatekla dr. Novaka, Ka-

linić je to začudo vrlo mirno primio; očito je navikao da lju-

di s kojima ilegalno radi svako malo pogibaju. Čekao je šut-

ke da Moro dovrši večeru, a onda mu reče:

— Noćas ćeš priko s mojim Motom. Krenut ćete pri sva-

nuća, tako da do zore budete tamo. A onda će te Mote od

vest do naših na Biokovu; on zno put. Već je trideset i dvo

je tako preveja. I zlu ne tribalo, vazmi ovo...

Tu mu preda jedan revolver iz Prvoga svjetskog rata i

objasni mu kako se njime rukuje. Kad je pao mrak, Moro i

Mate pripremili su barku na vesla, kojom su se kanili preba-

citi. Da bi se zamaskirali, napunili su je ribarskim mrežama i

ostalim priborom za ribolov: lampionom, osrima, paranga-

lom i ješkom. Namjeravali su se praviti da idu na svoj uobi-

čajeni noćni posao, ako bi ih slučajno presreo talijanski bor-

beni čamac. Negdje oko tri iza ponoći otisnuli su se od rive

i stali veslati što je moguće tiše, krećući se polako prema ko-

pnu. No, srećom, nisu naišli ni na koga i za dva sata, upra-

Gorgone

vo kad je počelo svitati, stigli su do jedne uvale u blizini Zao-

stroga. Tu mladi Kalinić zaveže čamac uz obalu, a onda se

obojica zapute u biokovsku vrlet. Staza je bila strma i kame-

nita, tako da su se morali verati, često se pomažući i rukama.

Lakši i vještiji, Mate je to radio brzo poput divokoze, pa je

Moro jedva dolazio do daha u nastojanju da ne zaostane.

Nakon nekog vremena začuju odnekud glas, ali nisu vidjeli

onoga tko ga izgovara:

— Stoj!

— Stali smo! — odvrati Mate i obojica se zaustave.

— Ko ste vi?

— Pastiri. Vodimo ovce na pašu.

— Na krivo ih misto vodite. Ovod nima trave; samo ka

men.

— Naše ovce pasu i kamen.

— Ala, prolazite!

Taj razgovor je bio zapravo lozinka. Tek sad iza jedne sti-

jene iskrsne čovjek u mehaničarskom kombinezonu, s crve-

nom zvijezdom na kačketu, oboružan puškom i pištoljem za

pojasom. On im dade znak rukom da mogu produžiti. No

mladi Kalinić nije kanio dalje; tu se oprosti s Morom i krene

natrag niz planinu, a Moro se zaputi smjerom koji je parti-

zan pokazao. Već nakon pola sata uspona dođe do ruba

udoline i ugleda dolje skupinu od dvadesetak ljudi, koji su

se utaborili pred ulazom u omanju pećinu, usječenu duboko

u stijeni. Od platna za jedra napravili su šatore i posjedali

pokraj njih, okupivši se oko vatre, iznad koje je stajao kotao,

obješen o metalni tronožac. U njemu se očito nešto kuhalo;

do Mora dopre omamljujući miris koji ga podsjeti da je

prilično izgladnio. Ljudi su bili raznoliko odjeveni, u izno-

Ivo Brešan

šene džempere i sakoe, hlače su zavukli u debele vunene ča-

rape, a na nogama su imali tzv. gumaše. Puške su im bile

složene nadohvat ruke u dva kupa. Kad se Moro stao spu-

štati, iz skupine se izdvoji i krene mu ususret čovjek sred-

njih godina, stasit i plečat. Na sebi je imao vojničku bluzu,

očito talijansku, na nogama čizme, zacijelo također ratni pli-

jen, a preko prsa obješen automat. Sve je govorilo da je on

vođa cijele skupine. Približivši se Moru, odmah ga zapita:

— Ko si ti, momče, i ko te posla ovamo?

— Meni je djed dr. Vinko Novak iz Hvara. Prije nego što

su ga objesili, uputio me da odem u Sučuraj i obratim se Ka-

liniću. A Kalinić me poslao vama.

— Znam obojicu. Šteta tvog dide; bija je veliki čovik i ro

doljub. Ako su te on i Kalinić preporučili, onda ti i ja viru-

jem. Vidim da si jak; to znači da ćeš moć podnit teškoće koje

nas čekaju. A one neće bit male. Jedino ne znam kako stojiš

s oružjem.

— Imam ovo! — pokaže Moro zastarjeli pištolj koji mu je

dao Kalinić.

Ugledavši ga, vođa i cijela skupina prasne u smijeh.

— Nisam to mislija — dobroćudno će vođa — nego znaš

li pucat, a da ne ubiješ sebe?

— Još nisam pokušao, ali pokazali su mi kako se to radi.

Ono što ne znam, naučit ću kod vas. Zato sam tu.

— Nažalost, nemamo dovoljno pušaka, pa nam je i ovaj

tvoj pištolj, kakav bija da bija, dobro doša. Odsad pa nada

lje si vojnik narodne vojske, a ja sam tvoj zapovjednik. Imaš

me u svemu slušat. A moreš me zvat kapetan Bozo.

Moro se potom upoznao s ostalima. Sve su to bili ljudi iz

okolnih sela, s jedne i druge strane Biokova. Kako je jelo već

Gorgone

bilo zgotovljeno, skinuli su kotao s vatre, okupili se oko nje-

ga te stali grabiti hranu praznim limenkama. Dali su jednu i

Moru i pozvali ga da im se pridruži. Spremili su krumpir sa

zeljem i isjeckanim mesom, što je njemu, nakon onako na-

pornog pentranja, i te kako išlo u tek. Iz razgovora koji se

vodio, Moro shvati da je skupina jučer kod Zaostroga digla

u zrak talijansko skladište eksploziva, pa sad svi očekuju da

će Talijani u velikom broju krenuti u raščišćavanje terena.

Zato se spremaju odmah sutra u zoru povući s Biokova. A

saznao je i niz drugih pojedinosti: da ovakvih skupina, ras-

poređenih od Brela do Zaostroga, ima na planini nekoliko i

da se sve one trebaju za pet dana pridružiti splitskom odre-

du kraj sela Ugljane u blizini Sinja. Odatle će preko prijevo-

ja na Dinari u Bosnu, gdje će ući u sastav Dalmatinske bri-

gade. Kad se smračilo, partizani se povuku u šatore, a njega

pošalju da prenoći u pećini. Tu su već bile smještene tri maz-

ge. Pod njima Moro nađe dosta prostrtog sijena, pa ga skupi

i od njega priredi sebi ležaj.

Iako umoran, dugo nije mogao zaspati. Stalno mu je pred

očima lebdjela slika dr. Novaka i njegove žene, obješenih na

portal hvarskoga Arsenala. A onda se opet sjeti zadnjeg raz-

govor s njim. »Nije tvoje da mene braniš, nego da se boriš

protiv ove nemani koja se sprema cijeli svijet progutati«,

odjekivalo mu je u ušima. Starac je znao kakva ga sudbina

čeka, a opet, nije htio ni bježati s njim, niti mu dopustiti da

ostane i da ga štiti. Jasno mu je bilo zašto: onako nemoćan,

dr. Novak ne bi izdržao ovaj put do Biokova i ugrozio bi ne

samo sebe nego i njega. A isto bi se dogodilo i da je prihva-

tio Morovu ponudu. Osim toga, očito je veće zlo vidio u toj

nemani, nego u samom Raimondu. Malo-pomalo počelo mu

m

Ivo Brešan

je svitati: od Raimonda i onih oko njega strepili su ne samo

Hrvati, nego i hvarski Talijani, pa čak i talijanski vojnici; i

oni su pred njima bili manji od makova zrna. Kako jedna

mala skupina može toliko njih držati u strahu? Zacijelo po-

stoji sila koja joj daje takvu moć. A tada se sjeti: Raimondo i

njegovi nazivali su sebe fašistima, nosili crne košulje i znač-

ku u obliku sjekire omotane prućem. To mu je bio putokaz.

Svakoga tko se tako odijeva i nosi taj znak treba uništavati

bez milosti; u tome je smisao starčeve poruke. Sto ih bude

manje, to će i ta sila biti slabija. A onda će i Raimondo doći

na red.

Sutradan je kapetan Bozo već u zoru naredio pokret. Sve

što su imali, partizani su natovarili na mazge i krenuli niz

planinu prema zagori. Teren je s te strane Biokova bio ma-

nje krševit, blaži i obrastao raslinjem, pa im je i put bio lak-

ši. Većina ih je nosila puške otete od Talijana; samo je neko-

liko njih imalo lovačke. No najvrednije od svega bio je mi-

traljez tipa »maksim«, koji su natovarili na jednu od mazgi.

Kad su sišli u dolinu, zaputili su se prema sjeverozapadu,

držeći se koliko je moguće šumovitih i brdovitih predjela. I

kretali su se pretežno noću, u koloni po jedan, vukući za so-

bom mazge, a kapetan Bozo i njegov zamjenik Matko išli su

ispred svih kao prethodnica. Danju bi se zaustavili u nekoj

zaklonici, tu se odmorili, založili ono što su imali i malko se

okrijepili snom. Ili, ako bi naišli na neko selo, najprije bi izvi-

djeli ima li kakve opasnosti, a onda ušli. Seljaci su ih rado

ugošćavali, davali im mlijeka, kruha i jaja, a katkad zaklali i

ispekli im janje. Tu bi onda malo više odspavali u udobnim

krevetima.

Gorgone

Petog dana, kad su se našli u blizini sela Cista Provo,

umalo su upali u zamku. Nakon napornog noćnog marša,

zastanu u podnožju nekog brijega, namjeravajući tu preda-

niti. Kako je mrak bio potpun, bez mjesečine, nisu mogli

odrediti gdje se točno nalaze i što je pred njima. Tek u zoru,

kad je svanulo, zapaze s druge strane suhozida, iza kojega

su se skutrili, prve seoske kuće. I da stvar bude gora, pred

najbližom od njih, ni pedeset metara daleko, komešali su se

talijanski vojnici. Svi su bili goli do pojasa i polijevali se

hladnom vodom iz kablova; očito su upravo ustali. Srećom,

stražara su postavili podalje od njihove rute, na uzvisinu

pokraj ceste, odakle su očekivali opasnost, pa ih zato ovaj

nije čuo. Čim je shvatio gdje se nalaze, Bozo naredi da svi

zalegnu između grmlja, a onda se stane s njima potiho do-

govarati. Odlučili su ne izazivati vraga, nego se povući tako

da ih stražar ne uoči, i zatim u velikom luku zaobići selo. No

upravo kad su htjeli krenuti, Moro ugleda među Talijanima

jednoga u crnoj košulji sa srebrenim liktorskim znakom na

prsima, kakav je nosio i Raimondo. Obuzme ga silna mr-

žnja; na trenutak mu se učini da taj i jeste baš Raimondo gla-

vom. Zaslijepljen time, iziđe iz svojeg zaklona, ne pitajući

nikoga ništa, i ležernim korakom zaputi se prema njemu,

izvadivši pištolj iz džepa. Iako u prvi mah zatečen, Bozo se

odmah snađe, munjevito poleti za Morom i povuče ga na-

trag. Ali to nije ostalo nezapaženo; onaj fašist izda na talijan-

skom neku zapovijed i odmah automatom stane sipati rafa-

le po njima. No na svu sreću, zaštitio ih je zid, pa nije pogo-

dio nikoga.

Vidjevši da je sad vrag odnio šalu i da mu nema kamo

nego stupiti u borbu, Bozo naredi paljbu. Najprije on osob-

Ivo Brešan

no prorešeta fašista, a onda njegovi ljudi ispale nekoliko

plotuna po bespomoćnim Talijanima, koji su još uvijek zbu-

njeno stajali, ne shvaćajući što se događa, tako da su u tren

oka bili pokošeni kao snoplje. Samo su dvojica ili trojica

uspjeli pobjeći u kuću. Ali unutra ih je bilo još, jer su se ubr-

zo pojavili neki na prozorima i uzvratili vatru. No Bozo je u

međuvremenu skinuo »maksima« s mazge i raspalio njime

po fasadi. Time je omogućio dvojici svojih ljudi da se ne-

smetano približe zgradi i ubace u nju nekoliko bomba. Onaj

stražar pokraj ceste, čim je počeo okršaj, netragom je nestao.

Kako se nitko više od Talijana nije pojavljivao, Bozo da znak

za prekid i na trenutak zavlada tišina. Nije htio provjeravati

jesu li svi u kući mrtvi; shvatio je da se mora što prije iz-

gubiti odatle. Pomišljao je da bi u blizini moglo biti još Tali-

jana i da će ih onaj odbjegli stražar uskoro dovesti. Zato za-

povjedi hitno povlačenje. Velikom brzinom partizani nato-

vare mazge, a onda krenu usiljenim maršom, nastojeći se što

više udaljiti od Ciste Provo. Nakon dva sata takve sulude

jurnjave, stigli su do guste borove šume, gdje su bili done-

kle sigurni. Tek tu Bozo dopusti predah. Najprije se ljutito

okomi na Mora:

— Di je tebi bila pamet, šmokljane! Znaš li da bi te zbog

onoga tribalo striljat? Sve si nas doveja u opasnost. Da se ni

smo navrime snašli, sad bi bili mrtvi.

— Ne znam što me spopalo, kapetane — uzvrati mu

Moro snuždeno. — Kad sam vidio onoga u crnoj košulji,

mrak mi je pao na oči. Takav jedan objesio je mog djeda i

baku.

— A šta bi bilo da su Talijani bili naoružani? Bi li se i onda

onako ponija?

Gorgone

— Nisam siguran da ne bi... Ja sam samo vidio obješene

njih dvoje i nisam mislio na to što bi se moglo dalje dogodi

ti.

— Sinko, nama ne tribaju takvi kojima mrak pada na oči,

nego koji u svako doba dana i noći imaju bistar vid. Ne

znam šta ću s tobom. Odlučit ću kad se nađemo s ostalima.

A dotle ideš s nama ka zarobljenik. Daj ovamo taj pištolj!

Nije bilo druge, Moro mu je morao predati oružje. Nakon

toga nastavili su forsirano dalje, zaobišavši Cistu Provo. Išli

su tako čitavu noć i tek ujutro idućeg dana stigli do sela

Ugljane, koje im je bilo cilj. Tu su, kao što su i očekivali, našli

druge partizane; bilo ih je oko tridesetak. Svi su stigli s Bio-

kova i poznavali su Bozu, štoviše, odnosili su se prema nje-

mu kao prema zajedničkom zapovjedniku i nazivali ga ka-

petanom. On je doista prije rata i imao taj čin u jugoslaven-

skoj vojsci; dakle, bio je jedini profesionalac među njima.

Splitski odred, koji je trebao brojiti oko dvjesto ljudi, još nije

stigao. U dogovoru s ostalima, Bozo odluči sačekati ga. Po-

razmjestili su se po kućama, postavili straže i vrijeme provo-

dili uglavnom u krčmi, pijući, pjevajući i plešući sa seoskim

djevojkama. Ali veselje će im ubrzo zapeti u grlu. Već drugi

dan nakon njihova dolaska pojavio se samo jedan Splićanin,

Mario Luketić, i donio vijest koja će ih ozbiljno zabrinuti:

svih dvjesto iz Splitskog odreda uhićeni su, a neki, kao se-

kretar Partijske ćelije, Vidulić, već i strijeljani. Razgovor je

čuo i Moro, jer ga kapetan nije puštao nikamo dalje sebe.

— Kako se to moglo dogodit? — upita Bozo.

— Ne znam šta bi reka — odvrati Luketić. — Sve smo uči

nili da se osiguramo. Vidulić je naša vezu priko koje je na-

bavija propusnice za svakog od nas. Jerbo, Talijani su zatvo-

Ivo Brešan

rili sve prilaze gradu, tako da niko ne more ni unutra ni van-

ka brez tih papira. Tribali smo izać na različitim mistima i sa-

stat se kod Dicma. Ali kad su judi to pokušali, Talijani su

svakoga, čim bi mu pročitali ime, uhitili. Ja sam ima poć dan

kasnije, ali kad sam čuja šta se dogodilo, odusta sam. Jed-

nom riči, veza je nigdi puknula.

— Ko vam je bija ta veza?

— Jedna stara prodavačica mješovite robe. Njoj je Vidu-

lić da imena, podatke, sve šta je tribalo, i posli nikog vrime-

na diga propusnice.

— Onda je ona talijanski špijun.

— Nisam siguran. More bit da je, a i ne mora. Vidulić

nam je reka da je pouzdana. Stvar je mogla procurit i na

putu između nje i onega ko je izrađiva te dokumente. Da mi

je ikako natrag u Split, naša bi tega pasjega sina i zavrnija

mu vratom. Ali ne smim, jerbo sam otkriven; i moje je ime

bilo na popisu. A i zna me puno njih.

— Pa kako si onda izaša?

— Nisam se poslužija propusnicom. Izvuka me jedan te

žak u kolima punim sijena, ispod koga sam se sakrija.

— Ja ću ići i naći ću vam toga tko vas je izdao! — javi se

Moro kad je nastala stanka.

— Ti! — prasne Bozo u smijeh. — Kako ćeš ti, jadan ne

bija? Ne poznaješ Split niti ikoga ko bi ti moga pomoć... Ako

te uvatu bez dokumenata, jeba si ježa.

— Neće me uhvatiti.

— Ma nemoj! Šta si ti, nevidljiv?

— Nisam nevidljiv, ali znam sto načina kako se to može

biti.

Gorgone

— Vidija sam da si lud, ali jopet nisam mislija da si toli

ko... Pa uzmimo da nekim čudom i uspiješ nać i likvidirat

toga špijuna! Šta ćeš onda? Kako ćeš natrag?

— O tome ću misliti kad obavim posao. Snaći ću se već

nekako.

— Čekajte, čekajte! — javi se Luketić. — Vrlo je važno da

se toga gada likvidira. On očito poznaje sve u Splitu, ko je

kakav i kako diše. A ima još puno naših judi koji su spremni

poć u borbu. Ne uklonimo li ga šta prije, more nam napra

vit neprocjenjive štete. Zato, ako je momak tako ludo hrabar

da je spreman to napravit, tribalo bi ga pustit. Ja ću mu dat

upute koje će mu bit od pomoći.

Bozo se na trenutak zamisli. S obzirom na to kakvim se

Moro dosad pokazao, učini mu se da mu je bolje biti bez nje-

ga, negoli vući ga sa sobom. Jer, tko zna u kakve ih sve ne-

volje može još uvaliti svojom brzopletošću. A ovako, možda

i učini nešto korisno. Uostalom, kako god stvar završila, ovo

je prilika da ga se zauvijek riješi.

— Neka mu bude! — reče na kraju. — Kad već želi poči-

nit samoubojstvo, ja ga neću u tome sprečavat. — A tada se

obrati Moru: — Kaži, šta ti triba?

— Ništa, nego da mi vratite moj pištolj.

— Dobro, evo ti ga! — pruži mu Bozo pištolj. — A sad mi

reci, pametnjakoviću, kako misliš bez propusnice uć u grad?

Ajde, reci, kako?

— To neće bit problem — upadne Luketić. — Momak

izgleda bebasto; moga bi proć ka divojka. — A tada nastavi

obraćajući se Moru: — Pojdi najprije u Mravince. To ti je bli

zu Solina. Odatle mlikarice svaki dan gredu u Split i u kan

tama nosu mliko. Njih uopće ne pregledavaju na rampama.

Ivo Brešan

Potražit ćeš udovicu Katu Marović i reć joj da sam te ja po-

sla. A onda je zamoli neka te obuče ka seljanku i ubaci među

svoje.

— A kako ću naći tu prodavačicu koja vam je bila veza?

— Radnja joj je u Marmontovoj. Ne znam kako se zove.

Ali prepoznat ćeš je po tome šta ima jedno stakleno oko.

— To mi je dosta — reče Moro, ustane, poravna odjeću,

a onda krene prema vratima. Prije negoli će izići, upita: — U

kom smjeru leže Mravinci?

— U ovome! — posprdno će Bozo, ispruživši ruku: —

Samo se njega drži, pa priko brda i dolina. Ne moreš proma-

šit.

— Gdje ću vas naći kad se vratim?

— Misliš, ako se vratiš? Ovde svakako ne; mi moramo da

lje. Ali za svaki slučaj, ostavit ćemo ti poruku kod krčmara i

on će te uputit.

Tako je Moro sam krenuo prema Splitu, u kojem nikada

nije bio. Kao i dosad, držao se podalje od glavnih prometni-

ca. Dok je išao, razmišljao je zašto se dragovoljno javio za

ovako opasan pothvat? Onih dvjesto uhićenih uopće nije

imao na pameti. Kad se ponudio, glava mu je bila potpuno

prazna; kao da ga je neki instinkt gurnuo. Je li naslutio da taj

s kojim se ima obračunati mora opet biti netko poput Rai-

monda? Ili je možda htio steći ugled u očima kapetana Bože,

dokazati mu da krivo sudi o njemu? Nije znao odgovora; či-

nilo mu se da ima i jednog i drugog. Sad, bilo kako bilo, ako

uspije i vrati se, stat će pred Bozu, isprsiti se i prkosno mu

pogledati u oči. A ako ne... tada više ništa neće biti važno, jer

ga naprosto neće biti.

Gorgone

Za dva dana stigao je u Mravince. Bez teškoća je našao

Katu Marović i prenio joj Luketićevu poruku. Bila je to viso-

ka žena srednje dobi, sva u crnom, snažne građe i prosijede

kose, spletene u pundžu. Odmah je pristala na sve što ju je

Moro zamolio, ali mu je rekla: »Ako te otkriju, ti ne znaš nas,

mi ne znamo tebe. Priključija si nam se dva kilometra prije

Splita.« A tada mu donese odoru seljačke djevojke i pomo-

gne mu odjenuti je i maskirati se. Zarumenjela mu je obraze

i ovila rubac oko glave, tako da je doista izgledao kao

mlada seoska moma. U kantu za mlijeko strpala mu je pi-

štolj i njegovu građansku odjeću, koju je nosio još od Hva-

ra. To što se zaprljala i malko poderala, neće smetati, reče

mu. Štoviše, pomoći će mu da bude manje upadljiv, jer u

Splitu sada ima mnogo takve »gospodske sirotinje«. Poviše

odjeće stavila je okruglu pliticu, čije su strane iznutra pria-

njale uz stijenke posude, i u nju ulila mlijeko. Moro je pre-

noćio u njezinoj kući i već u pet sati ujutro uputio se pješice

s njom i još desetak žena prema Splitu. Sve su, kao i on, ima-

le kante u rukama. Do prve rampe stigli su negdje oko se-

dam.

Ulaz u grad protekao im je glatko. Kata je stražaru na

rampi htjela pokazati svoju propusnicu, ali ovaj je samo

mahnuo rukom, dajući njoj i ostalima znak da produže. Kad

su ušle, žene se raziđu svaka na svoju stranu, noseći mušte-

rijama mlijeko, a Kata povede Mora u splitski kvart Geto,

gdje su sve ulice bile uske. Tu ga uvede u vežu jedne napu-

štene kuće, preda mu oveću torbu i reče:

— Evo, ovod se presvući. Žensku nošnju stavi u ovu bor-

šu i sakrij je ispod skala; tu je niko neće pronać. A kantu ću

ja ponit sa sebom. Kad obaviš posal, opet ćeš doć ovod, prio-

IA Bl

Ivo Brešan

buć vue u žensko, a ove svoje krpe strpat ćeš u boršu. Kupi

malo salate na tržnici i stavi je priko njih da se ne vidu. A

onda nas u podne počekaj pokraj rampe. Tamo se u to vri-

me sve skupimo da bi se zajedno vratile u selo.

— Nisam siguran da ću do podne obaviti to što trebam.

— Ni važno. Ne mora to bit danas. Mi svaki dan ovako

gremo u grad, osim nedijom. Kad doša, doša, uvik ćeš nas u

podne tamo nać.

S tim riječima izvadi iz kante njegovu odjeću i pištolj,

preda mu ih, a onda ga napusti. Moro odmah napravi kako

mu je rekla: razodjene se i utren oka premetne u mladog

momka, kakav je prije bio, s pohabanim građanskim ruhom

na sebi i pištoljem u džepu. Torbu sa seljačkom nošnjom

ugura u šupljinu ispod drvenih stuba, toliko trošnih da za-

cijelo odavno na njih nije stupila ljudska noga. Pa ipak, za

svaku sigurnost, prebaci preko torbe nekoliko dasaka koje je

našao u veži. Potom iziđe i nađe se na trgu ispred Splitskog

kazališta. Prvog prolaznika kojega je sreo upita za Marmon-

tovu ulicu. Imao je sreću; počinjala je upravo tu, na trgu, i

završavala na rivi.

Najprije je prošetao cijelom Marmontovom, od početka

do kraja, gledajući natpise na trgovinama. Bilo je pet proda-

vaonica mješovite robe, pa odluči ići od jedne do druge. U

prvoj je vlasnik bio muškarac. Isto i u drugoj. Tek kod treće

ugleda natpis MJEŠOVITA ROBA, vi. Marica Gajić. Zaviri

kroz staklo unutra. Za pultom su stajale dvije žene: jedna

starija, u visokim šezdesetim, i druga, znatno mlađa, kojoj je

jedva bilo dvadeset. Ušao je i odmah ustanovio da je na pra-

vom mjestu: na onoj starijoj jasno je uočio stakleno oko; bilo

Gorgone

je za nijansu drukčije boje od pravog. Moro joj se približi i

tiho obrati:

— Marice, imam s tobom nešto povjerljivo razgovarati.

Ona se na to malko lecne, ode do vrata i pogleda koga

ima na ulici, a onda djevojci reče: »Dušo, pripazi, vraćam se

oma!« Potom uvede Mora u sobicu u stražnjem dijelu loka-

la, koja je služila za odlaganje ambalaže. Tu joj se Moro une-

se u lice i započne gotovo šaptom:

— Drug Vidulić mi je, prije negoli su ga uhitili, rekao da

se za slučaj potrebe mogu tebi obratiti...

— Ne poznajem ja nikakvog druga Vidulića — prekine

ga ona prestrašeno. — Pustite vi mene s mirom!

— Slušaj me dobro, Marice! — započne Moro pomalo pri

jetećim tonom, a onda joj brzim pokretom ruke iščupa iz

glave stakleno oko: — Znam da lažeš. Ovo ćeš oko dobiti na

trag tek kad mi počneš govoriti istinu.

— Ajme meni, jadna ti sam! — stane Marica zapomagati.

— Rekla sam vam istinu. Nimam vam ča reć višje od tega

Tada Moro stavi palac na Maričino lice pokraj drugog

oka i povisi oštrinu tona:

— Budeš li ovako nastavila, iščupat ću ti i ovo oko...

— Nemojte, nemojte, tako vam divice Marije! — uspani-

či se ona. — Nisam ja ništa kriva. I mene su nasamarili.

— Tako je već bolje. Hajde, lijepo mi ispričaj sve! Tko te

to nasamario i kako?

— Počelo je tako šta mi je sin jedne moje prijatejice reka

da more nabavit propusnice za lire, oli za zlato, i zamoli) a

me za pomoć. Ja sam mu tribala da judi donesu meni u du

ćan podatke i šolde. On bi to uzeja i odnija... ne znam kome.

A onda bi mi za dva dana donija propusnice, i oni koji su ih

Ivo Brešan

naručili došli bi ih dignut. U početku se nikom od nji' ništa

ni dogodilo; eno ih, još su živi i zdravi. Sve dok nije doša Vi-

dulić sa svojih dvisto...

— Je li taj tvoj... sin prijateljice znao tko su ljudi s popisa?

— Ma Štipan ne zna ništa... on ti je ka malo zaosta u ra

zvoju. Ali zna je oni kome je nosija; to sam kasnije shvatila.

— Netko iz talijanske policije?

— Ne bi rekla. Talijani nemaju pojma ko im je od naših

judi opasan. To more znat samo neki Splićanin.

— Dakle, postojao je još i treći čovjek preko koga je to

išlo?

— Sad, posli ovega ča se dogodilo, to i ja mislim.

— Eto, tog čovjeka moram naći. Poslali su me... ne tre

bam ti govoriti tko. Zato, ako ne želiš da te uzmemo kao iz

dajnicu, moraš surađivati sa mnom.

— Isuse moj, pomozi mi! Oću, oću koliko god triba! A oće

li bit opasno?

— Za tebe bi moglo biti samo ako me prevariš. Zato ćeš

sad pozvati toga svog dripca i reći mu da treba nabaviti pro

pusnice za još dva čovjeka. Izmisli imena i podatke. A onda

mu plati kao obično.

— Ne znam oće li i on tit sad posli svega...

— Samo ti njega zovi! Ja ću biti ovdje, u ovoj sobi. I pazi,

Marice! Ako zapazim išta sumnjivo... vidiš ovo!

Tu joj pokaže pištolj. Sva ustrašena, Marica se vrati u du-

ćan i pošalje djevojku koja je radila s njom da dovede Štipa-

na. Za manje od pola sata ova stigne s mladim čovjekom,

koji je doista djelovao retardirano. Imao je tupav pogled, iz

nosa su mu virile šmrklje, a donja usna mu se otomboljila.

Uz to je još i mucao. Kad mu je Marica objasnila zašto ga je

Gorgone

zvala i predala mu papir, na kojem je već napisala dva ime-

na s lažnim podacima, on malko ustukne.

— Ali M-m-marice... ča će bit, ako j-j-jopet...

— Ne brini ništa. Ovo su sad mirni stariji judi, a ne ka

onih dvista.

— Dobro, ali n-n-neka se zna! Trećinu meni, trećinu tebi

i trećinu njemu ka u-u-vik.

— U redu, u redu, evo ti, vrag te odnija! — izvadi Marica

novac iz blagajne i da mu.

Kad je Štipan nestao, Moro iziđe iz svojega skrovišta, sta-

vi na pult stakleno oko i prije negoli će za sobom zatvoriti

vrata, reče:

— Zasad sam zadovoljan s tobom, Marice!

Slijedio je Štipana oprezno, na udaljenosti većoj od 50

metara. Ovaj je gegavim hodom išao rivom preko Matejuš-

ke, a onda cestom uz obalu poluotoka Marjan, prošao po-

kraj zgrade bivše Banovine i zašao u četvrt koja je bila rijet-

ko naseljena. Tu su nekad stanovali bogataši u raskošnim vi-

lama, okruženim stablima borova. Moro zapazi da se pred

jednom od njih zaustavila limuzina, iz koje je izišao visoki

fašistički dužnosnik. Očito je tu i stanovao, jer ga je pred

vratima dočekao posilni, ponizno se klanjajući. Moro zaklju-

či da su sve takve kuće, kao i u Hvaru, Talijani oduzeli vla-

snicima i naselili svojim glavešinama. Štipan se ne zaustavi

ni kod jedne od njih i tek iza Meštrovićeva mauzoleja skre-

ne u šumu prema morskoj obali. Uskoro pozvoni na vratima

zgrade vrlo atraktivna izgleda. Imala je samo jedan kat s te-

rasama i balkonima, ali je zato sva sijala bjelinom bračkog

kamena i protezala se oko 100 metara u dužinu. Na prila-

Ivo Brešan

znom putu Moro naiđe na tablu s natpisom GALERIJA KI-

PARSKIH RADOVA MIRANDE GOGA.

Kad je Štipan ušao, Moro se sakrije u žbunje i odluči če-

kati. Nije dugo potrajalo; već nakon 15 minuta mladić je izi-

šao i krenuo put grada. Očito je obavio što je imao. Sad je

Moro bio siguran da je onaj pravi izdajnik, krivac za pogibi-

ju dvjesto ljudi, u toj kući. Učini mu se najboljim ostati u

svom skrovištu do noći, a onda se pokušati nekako uvući.

Kad se smrklo, strpio se još neko vrijeme dok se sva svjetla

na prozorima nisu pogasila, i tek onda se primaknuo zgradi.

Ustanovi da ima samo dva načina na koja može ući bez

buke: popeti se na neki od balkona, ili provući se kroz jedan

od prozorčića pri samom dnu bočnog zida, odmah iznad tla.

Ovo potonje ocijeni izglednijim, jer mu je jamčilo da će ostati

nezapažen. Uspio je džepnim nožem pomaknuti nosić

brave koja je zaglavljivala prozor i tako osloboditi prolaz.

Zatim se nogama naprijed ušuljao unutra. Našao se u po-

drumu, punom krame: starih polupanih stolaca, ormara bez

vrata, poderanih naslonjača, a sve je bilo prekriveno debe-

lim slojem prašine. Ugledao je i stube, koje su vodile neka-

mo gore, zacijelo u prizemlje, i zaputio se njima. Stigao je u

golemu prostoriju, veliku poput kakve kongresne dvorane,

u kojoj su posvuda uokolo stajale nepomične ljudske prili-

ke. Moro se stresne; onako u polumraku, pomisli na trenu-

tak da je upao u zamku. Ali kad je bolje pogledao, shvati da

su sve to kamene skulpture, pretežno aktovi muškaraca i

žena u prirodnoj veličini, uhvaćeni u pokretu ili u različitim

pozama. Ponegdje su na stalcima stajale biste, koje su očito

prikazivale neke stvarne i važne osobe. Među njima Moro

prepozna jedino Mussolinija. »Ovo mora biti Galerija kipar-

Gorgone

skih radova, na koju upućuje onaj natpis na putu«, zaključi.

Nije mogao da se ne divi ljepoti tih ljudskih tjelesa u kame-

nu i vještini kojom su izrađeni. Osjeti čak i malu nelagodu

što će takvog umjetnika morati smaknuti, ako je on taj koje-

ga traži.

Odjednom se otvore vrata, koja su vodila u stambeni dio

kuće, i na njima se ukaže sjena žene. Bila je odjevena u ne-

što tanko i prozračno, tako da je svjetlo u sobi iza nje ocrta-

valo siluete savršenih tjelesnih oblika, ljepših, kako se Moru

činilo, i od onih na kipovima: imala je dugačke i vitke noge,

punašna bedra i uzak struk. Ona najprije upita »Ima li

koga?« a onda pritisne električnu sklopku i sva se dvorana

naglo osvijetli. Tek sada Moru se ukazu skulpture u svojoj

punoj ljepoti. Ali ono što je ugledao na vratima nadmašiva-

lo je sve. Pred njim je stajala prekrasna žena u prozirnoj spa-

vaćici, ispod koje je bila gola, jer su joj se nazirale sise, pa čak

i onaj crni trokut između bedara. Još više ga zapanji njezina

glava. Dugačka, kao gavran crna kosa padala joj je u prame-

novima preko ramena, a lice joj je bilo bijelo i oblo poput

izglačanog mramora. Moro je bio toliko opčinjen da nije ni

pokušao nešto učiniti; samo je stajao nasred sale, šutio i za-

divljeno je gledao. I ona je njega neko vrijeme motrila, a

onda će pomalo podrugljivim tonom:

— Tko bi rekao da u ovakva vremena ima lopova koji

kradu umjetnička djela? Kako si mislio ijedan od ovih kipo

va iznijeti van?

— Nisam lopov, gospođo... — odvrati Moro pomalo zbu

njen. — Zanimalo me, pa sam htio vidjeti... I isplatilo se, ovo

je divno...

Ivo Brešan

— Hoćeš da povjerujem kako si ljubitelj umjetnosti? Ali

nisam toliko naivna. Sudeći po tvojoj odjeći, koja je, kako mi

se čini, vidjela i bolje dane, ne bih rekla da spadaš u ološ. Za

cijelo si u potrazi za nekim skrovištem. A možda i za hra

nom, jer djeluješ izgladnjelo.

Govoreći to, žena mu priđe bez imalo straha i stane pre-

da nj. Očito joj se svidio, jer ga je dugo i pomnjivo prouča-

vala od glave do pete velikim zelenim očima. Pogled joj je

bio tako prodoran i izazovan da se Moro od toga sav naje-

žurio. I neka ugoda mu je prostrujila tijelom. Ni jedna žena

nije dosad otprve izazvala kod njega toliko uzbuđenja. I što

je najčudnije, učinila mu se poznatom; kao da ju je već neg-

dje davno vidio. Na trenutak zaboravi zašto je došao i svega

ga obuzme želja za njom. Ona zapazi to, pomiluje ga po

obrazu i reče:

— Ne boj se ničeg! Kod mene se možeš osjećati posve si

gurnim.

Potom ga pozove da je slijedi u stambeni dio kuće. Pro-

šavši s njim kroz spavaću sobu s luksusnim namještajem i

prostranim krevetom, dovede ga u kuhinju, gdje ga posjed-

ne za stol, postavi preda nj tanjur pun kuhanog graha i na-

toči mu u čašu vina. Sjela je nasuprot njemu i sve ga vrijeme

netremice motrila. Kako je doista bio izgladnio, Moro učas

počisti tanjur i popije vino, a onda se i on u nju zagleda, na-

stojeći se sjetiti odakle mu je poznata. Njezine oči kao da su

ga začarale. Posve je smetnuo s uma svoju zadaću i osjetio

silnu potrebu da joj priđe, podigne je sa stolca i pri vine sebi,

iako se nešto u njemu tome protivilo.

— Tko si ti? — upita ga ona. — Odakle si i kako se zoveš?

Gorgone

— Božo Marović — sjeti se Moro imena svojega zapo

vjednika i Katina prezimena. — Iz Mravinaca sam.

— Zašto si se zapravo uvukao u moju kuću? Je li te net

ko poslao?

— Nije nitko. Čuo sam o vama... Govorili su mi da je Mi-

randa Goga najljepša žena u Splitu. Htio sam to provjeriti.

Ona na to ništa ne reče, nego ustane, uhvati ga za ruku i

povede u spavaću sobu. Tu skine sa sebe spavaćicu i popru-

ži se po krevetu posve razgolićena. Gledala ga je i dalje onim

svojim prodornim pogledom, iz kojega je sada zračio poziv

da joj priđe i uzme je. Moro se naprosto ukočio pred tom ne-

viđenom ljepotom, koja se prostrla pred njim, i čitava ga

prožmu žmarci. Premda su mu se brojne hvarske djevojke

znale nabacivati, nikada mu ni jedna od njih nije izazvala

veće želje. A sad odjednom osjeti kako mu je od prizora koji

vidi spolovilo toliko nabreklo da je prijetilo probiti se iz hla-

ča. Javi mu se potreba da se i on razodjene i baci na nju, ali

ga je još uvijek nešto kočilo.

— No, što čekaš? — potakne ga ona. — Lezi tu pored

mene!

Moro se i dalje nije micao, nego ju je samo zapanjeno gle-

dao. Tražio je u sebi što ga to sprečava da se opusti i udovo-

lji nagonu koji mu se probudio. Nije to bila zadaća s kojom

je poslan; ona mu je sad postala posve nevažnom. A niti pre-

velika ljepota, pred kojom čovjek često zna zastati, ne usu-

đujući se posegnuti za njom, jer mu se čini da nije za njega.

Kako je njegovo kolebanje predugo potrajalo, ona prasne u

raskalašeni smijeh.

— Djevac, dakle! — reče hihoćući. — Pa eto, sad ti se pru

ža prilika da počneš.

Ivo Brešan

I tada se Moru odjednom objasni sve. Iz njezina smijeha

iskrsnu mu uspomene koje mu otkriju tko je zapravo ona i odakle je zna. Sjeti se davnog prizora na hvarskoj rivi, kad je Raimondo zaustavio njegovu majku i htio je silom natje-rati u svoju jahtu. Tada su na jahti bile neke djevojke koje su to promatrale i smijale se. Među njima bila je i ona, a smijeh joj je zvučao upravo ovako kao sad, pun poruge i razuzda-nosti. Premda ga tada nije nimalo zanimala, ostale su mu pohranjene u dnu svijesti priče o njoj, koje je na Hvaru čuo

pa zaboravio, i sad su mu iznenada isplivale na površinu: da je Splićanka koja studira umjetnost u Rimu, da se kreće u ta-mošnjem elitnom društvu i da je jedno vrijeme bila čak Mussolinijeva ljubavnica. Od tih saznanja, prođe ga svaka želja za njom i vrati mu se u pamet zašto je ovamo došao. Bez imalo krzmanja izvuče pištolj iz džepa, nanišani i ispali joj metak ravno u srce. Od iznenađenja, ona nije dospjela ni pomaknuti se ni zavikati. Ostala je u istoj pozi u kojoj ju je pucanj zatekao, nepomična, bez znaka života u sebi. Jedino se činilo da i dalje gleda Mora širom rastvorenim očima, ali sada u njima nije više bilo onog ljubavnog zova, nego kao da se zauvijek zaustavio izraz prestravljenosti. A tada Moro

osjeti da ga počinje hvatati neodoljiva pospanost. Shvatio je da mu je ta kuja usula nešto u vino kako bi ga uspavala. Za-cijelo je kanila, nakon što zaspe, pozvati karabinjere da dođu po njega. No kasno je bilo da išta napravi. Cijela soba zavrtjela se oko njega i on legne na sag tonući pomalo u mrak.

Kad se probudio, već je počela rudjeti zora. Miranda je le-žala u istom položaju, nepomična i potpuno ukrućena, a u njezinim staklastim očima još uvijek se vidjela strava. Dugo je Moro gledao u njih; nije mogao tome odoljeti. Tako izra-

Gorgone

žajnih očiju, neobične, maslinasto zelene boje, još nije vidio

ni u jedne žene. Čudnim mu se učini da je posve ravnoduš-

no lišio života jedno ljudsko biće. I to još ovakve iznimne lje-

pote! Kad je krenuo s pištoljem na onog fašista, nije pomi-

šljao da ide na čovjeka, nego na silu koja je došla glave nje-

govim dobrotvorima. A ova mu žena nije ništa skrivila, osim

što se smijala njegovoj majci. Zaslužila je, možda, zbog toga

pljusku, ali ne i smrt. Pa ipak ju je ubio, a da nije ni trepnuo.

I pri tome mu se nije javilo nikakvo žaljenje, nego naprotiv,

čak malo zadovoljstvo. Iako još nije znao da se ona sprema

izručiti ga krvnicima. Ali shvati da nema vremena baviti se

sada time; mora se što prije izgubiti, jer bi svakog trena mo-

gao netko doći. Kako je postojala opasnost da bude viđen,

odluči izići putem kojim je ušao, a ne na glavna vrata. Već je

i krenuo, kad se sjeti da Bozi i Luketiću neće imati čime do-

kazati da je obavio posao. Stoga ode u kuhinju, pronađe

malu mesarsku sjekiru, položi leš na pod, a onda mu snaž-

nim udarcem odrubi glavu. Potom je umota u crveni stol-

njak, stavi je u košaru i preko nje nabaca razne namirnice:

zelenje, mrkvu, peršin, jabuke i šljive; sve je to našao u

smočnici. Tada se preko atelijera spusti u podrum i izvuče

kroz isti onaj prozor; iznutra ga je lako otvorio. Već je bilo

dosta ljudi po ulicama, pa nije postojala opasnost da bude

upadljiv i da ga zaustavlja kakva patrola. Tako je bez teško-

ća došao do Geta, našao ispod stuba torbu, izvadio iz nje

ruho seljanke, preodjenuo se, a u nju strpao svoju odjeću s

Mirandinom glavom, pištoljem i namirnicama kao kamufla-

žom. Tu odluči sačekati da se primakne podne, kad se treba

sastati s Katom i njezinom skupinom, te izići s njima iz

grada.

iP'PSPK

6. Atenin štit

2005. (1958.)

azmišljam: je li Perzej oličenje vječitog ljudskog sna o slobodi? Junak kojem ništa ne stoji na putu, koji sve za-

preke prevladava kao od šale, a ako mu se ispriječi sila jača

od njega, pomažu mu bogovi! I to bi bilo to, zar ne? Jer, upi-

taš li nekoga što podrazumijeva pod pojmom slobode, zaci-

jelo će ti odgovoriti: da mogu nesmetano raditi što me volja,

govoriti što mislim i da nema ničeg što bi me zaustavilo. Ali

kad bi i postojalo društvo u kojem je to moguće, čovjek bi u

njemu bio krajnje neslobodan. Jer tamo gdje možeš sve što

hoćeš, zapravo ništa ne možeš; svojim postupcima ugroža-

vaš drugoga i drugi svojim tebe. Postaješ sužnjem vlastite

slobode. Zanimljivo! Ljude čitavu povijest pokreće taj ideal,

a on je obična iluzija; fantom. Zato su se već u antici filozofi

stoici dosjetili formule: Sloboda je u tome da se dragovoljno po-

koravamo sudbini. »Slobodan se može biti i u okovima«, kaže

Epiktet. Poslije su i marksisti to prihvatili, zamijenivši pojam

sudbine povijesnom nužnošću. Slobodan je onaj tko spoznaje

nužnost i svjesno je slijedi, govorili su. Jer, navodno, nema

toga društva, koje ne postavlja granice dokle se smije ići u

govoru i ponašanju. Negdje su one šire, a negdje uže, i u

tome je sva razlika. Pa ako si upoznat s pravilima igre, naći

ćeš načina da kažeš što misliš i učiniš što bi htio, a da ne tr-

piš nikakve posljedice. Dakle, slobodan si. Jest, šipak! Na

svojoj sam se koži uvjerio da se u diktaturi granice dopušte-

nog nepredvidivo sužavaju i šire, pa se čovjek iznenada

nađe posve dezorijentiran i upadne u gabulu. Ali o tome ka-

snije. Bolje da se vratim spjevu:

Po savjetu mudroga Hrizipa, najprije naumi Perzej sa Šerifa otić na Samos, gdje svetište Atene stoji, i božicu ponizno pitati kako Gorgone će naći. Na obali Šerifa susretne sirotog ribara starog

i zatraži od njeg' da brodicom svojom ga prebaci tamo. Starac ga uzme, i Perzej se prepusti njegovu vodstvu. Ribar je veslao dugo i pri tom je šutio stalno, a lađa je išla polako, jer suprotan imaše vjetar. Starac tad nenada izvadi vesla iz mora, i barka

odjednom se sama strelovito nastavi kretati dalje. Perzej se začudi tome i pogleda ribara bolje. Više to ne bješe starac, već mladić u zrelijoj dobi, u raskošno ruho odjeven, a lice je njegovo sjalo

ko mjesečev uštap na nebu. I Perzej je shvatio odmah

da to ga ne prevozi smrtnik, već neki od bogova silnih. Vidjev da čudi se tome, neznanac se obrati njemu: »Ti Hermesa vidiš pred sobom; tvoj otac me poslao,

Zeus

egidonoša, bogova vladar, da tebi se nađem pri ruci. Al' ja ću te dovesti samo do obale otoka Sama, a dalje će predivna Palada 6 tebi povesti brigu.« To reče, i više do Sama ni riječi prozborio nije. Kada su stigli na otok, tek onda se obrati njemu,

mm

R

Ivo Brešan

pružajuć mač mu dijamantni, sličan po obliku srpu: »Jedino ovim ćeš oružjem glavu odrubit Meduzi. Njegova oštrica nikada nije promašila cilja. Al' prije se toga ti ne smiješ nipošto služiti njime, jer time bi mogao potpuno uništit njegovu snagu. Idi sad gore uz brijeg do Atene Palade hrama i tamo ćeš dobiti upute što ti je činiti dalje. No pripazi! Okolo svetišta lutaju užasne zvijeri; mantikore one se zovu. A kako ćeš izbjeći njima, ne rabeći ovoga mača, to ovisi samo o tebi.« Završivši, Hermes se izgubi, ostaviv Perzeja sama. Uz more se uzdizo grad; Deikterion bješe mu ime. Perzej se zaputi tamo, al' ne nađe nikoga u njem, izuzev jednoga čovjeka, koji mu prestrašen reče: »Svi su napustili mjesto, mantikora bojeć se strašnih. I ti se, putniče, svojega cilja okani i vrati otkuda si došo!« No Perzej ne posluša njegovih riječi, nego se penjati stane uz vrlet k Ateninu hramu. Kad se približio njemu, neobično ugleda biće: ljudsku je imalo glavu na snažnome lavljemu tijelu, a otraga rep škorpiona i otrovnu bodlju na vrhu. Perzej je ustuknut htio, al' Atena ohrabri njega, dade mu snage da rukama golim mantikoru zgrabi za rep, zavitla, i razmrska njezinu glavu o stijenu. Tako je usmrtiv, mirno se zaputi k vratima hrama, uniđe u njeg' i zasta pred Atene Palade kipom. U podnožju statue štit je počivao sjajni i zlatni. A tada se glasovi božice odnekud začuše jasni: »Meduzu ćeš pogledat samo u odrazu ovoga štita, jer inače ona bi mogla pretvoriti tebe u kamen. Međ' sestrama njezinim dvjema prepoznati nije je teško. Iz glave joj izrasta samo istovrsna skupina zmija.«

Gorgone

»Kako ću doć joj do legla?« upitat će božicu Perzej. »Stigijske nimfe će tebi na usluzi biti u svemu. Kreni do obale natrag, gdje čamac na jedra te čeka. On će do galske te zemlje prebaciti, odakle staza do izvora Stiksa te vodi, i tu će te čekati nimfe. Mantikora ne boj se više, jer kušnju pred njima si proso, dokazo da imaš sposobnost izvršiti junačka djela. Sad pođi i štit taj ponesi!« tu završi glas i ušutje. Perzej tad učini tako, do obale siđe i lađu pronađe, smjesti se u nju, a ona se pokrene sama. Vjetar joj jedra nadimaše, gurajuć morskom je stazom. Trećeg je dana dovede na sumornu obalu galsku, odakle Perzej se zaputi k izvoru tamnoga Stiksa, što u zemlju ponire, postajuć jednom od rijeka u Hadu. Tu stigijske zatekne nimfe, a one ga ljubazno prime, krilate sandale dadu mu s kacigom sjajnom, govoreć: »Od božice primismo nalog da nužnu ti pružimo pomoć. S kacigom ovom na glavi nevidljiv ćeš biti za svakog, a sandale tebe će uzdić, i letjet ćeš nebom ko jastreb.« Zatim mu nimfe predadu i čarobni tobolac, rekav: »Tu ćeš ubaciti glavu Meduzinu, kada je skineš. Sve su ti darovi ovo vladara u podzemlju, Hada. Al' nitko ti ne može kazati gdje ćeš Gorgone potražit. Mjesto je poznato jedino njihovim sestrama Grajam. One su starice, koje kod atlantskih stupova žive. Tri su, al' moraju hodati stalno se držeći skupa, jer mogu isključivo jednim se služiti okom i zubom, predajuć iz ruke ih u ruku onda kad zatreba kojoj. Kako ćeš od njih izmamiti tajnu, tog dosjeti sam se!« Perzej se zahvali nimfam i sandale na noge stavi. Visoko se podigne u zrak, zaplovivši svodom nebeskim. Pod njim prohujaše gradovi, otoci, brijezi i šume,

Ivo Brešan

te stigne do podnožja stupa kraj kojeg su živjele Graje. Našav ih, kacigu stavi, nevidljivim učini sebe, te strpljivo čekati stane trenutak u kojem će oko jedna predavati drugoj. I netom je do toga došlo, Perzej ga pograbi hitro, pa prijetećim reče im glasom: »Oko ću vratiti vama, no samo pod uvjetom jednim: ako mi kažete pute do vaših sestara Gorgona.« Tad jedna od triju će Graja odvratiti njemu ovako: »U ledenoj sjevernoj zemlji hiperborejskoj borave one. Tu pola je godine svjetlo, a drugu polovicu tama. Na obali morskoj ćeš nać ih, daleko od naselja svakog.« Perzej im povrati oko i odleti sjevernim smjerom. Kraj brojnih zemalja je proso i vidio narode razne, te napokon stigo u pustoš, gdje caruje samo bjelina. Odmah je ugledo žalo s Gorgonama usnulim trima. Na trbuhu ležahu one, prekrivene krilima svojim. Posvuda okolo stajahu kameni oblici ljudi i divljih životinja, koji Meduzi su preblizu došli. Perzej je lako prepozna, te tiho se došulja do nje. AF zmije na njezinoj glavi odjednom su siktati stale. Počne se buditi ona, no Perzej je skrenuo pogled k odrazu njenom na štitu, pa vođen Ateninom rukom, mačem joj odrubi glavu i hitro u tobolac baci. Iz tijela Meduze je šiknulo crnilo, umjesto krvi, potom se iz njega krilati konj izmigoljio, Pegaz, a za njim pak divovska spodoba Hrisaor, nakazna lica. Obaviv posao, Perzej se vine u nebo i nesta...

Bože moj, kako je u mitologiji sve jednostavno! Junak

pronađe Meduzu, odrubi joj glavu, i svijet je oslobođen jed-

nog čudovišta. Kad bi tako bilo i u životu! Otkriješ gdje je is-

hodište neke ideologije, uništiš ga, i ljudi se raskamene,

Gorgone

omekšaju, a misli im stanu letjeti po miloj volji kao ptice. Ali

gdje je Meduza u suvremenom značenju toga simbola? Čiju

bi glavu trebalo odrubiti? Sigurno je jedno: ne radi se o po-

jedincu. Torquemada, Robespierre, Mussolini, Hitler, Sta-

ljin, Mao, kao i brojni njima slični, i sami su okamenjeni

mozgovi u koje je neka viša sila uklesala dogme. Dakle, žr-

tve, a ne tvorci. Naravno, uzevši relativno. Jer dragovoljno

su pristali to biti, da bi stekli moć. Kao što doktor Faust zbog

istog razloga prodaje dušu vragu. Njihovom smrću ništa se

ne rješava.

Svaka je ideologija u početku nešto bezazleno; možda

čak plemenita, mudra, slobodoumna misao koja se iznjedri-

la iz glave katkad i nekoga velikog čovjeka. I samo o okolno-

stima ovisi hoće li ona to i ostati, ili će nekim čudovišnim na-

činom dobiti svoj vlastiti život, pretvoriti se u neman, jaču i

od svojega tvorca, pa steći neograničenu vlast nad masama,

ukrućujući im mozgove i šireći se planetom poput epidemi-

je. Meduza, kako je ja zamišljam, nema tjelesna svojstva ni

mjesto boravka; nju se ne može naći i ubiti. Ona je neuništi-

va. Ili, točnije, može se jedino, kad izgubi snagu, urušiti

sama u sebi. Ali to samo zakratko; ubrzo se iz vlastita pepe-

la iznova rađa u svježijem i jačem obliku kao Feniks. Tako

jedna ideologija nestaje, da bi ustupila mjesto drugoj, pri-

vidno drukčijoj, pa čak i suprotnoj. No razlike su samo

izvanjske, u nazivlju i retorici, a bit ostaje ista: svaka od njih

parazitira u okamenjenim ljudskim glavama.

Unatoč teškoćama, pošao sam nakon gimnazije na studij

u Zagreb. Majka se snašla; unajmljivala je sobu podstanari-

ma i novac od toga slala meni. Ali što upisati? Ona se nada-

la da ću poći na medicinu, tehniku, ekonomiju, jer to, po

Ivo Brešan

njezinu, donosi novac i može nas izvući iz bijede. A ja sam

već u startu odbacio sve egzaktne znanosti. U njima je um

posve zarobljen činjenicama, mislio sam. A činjenice su slije-

pe i nijeme; ne otkrivaju nam ništa o sebi, osim redoslijeda

kojim se javljaju. I mi smo pred njima slijepi; nismo u stanju

spoznati ono što ih povezuje, što čini taj redoslijed. Može li

Adam, prvi čovjek, kad ugleda vodu, iz njezinih svojstava

zaključiti da će se zasigurno ugušiti ako u njoj potone? Ili

netko tko prvi put vidi vatru da će se opeci, ako je dodirne?

Potrebno je steći iskustvo što iza čega dolazi, pa da se to sa-

zna. Da će sunce sutra izići, uvjereni smo samo zato što se to

milijunima godina svakog dana događa. A što nam jamči da

se baš noćas Zemlja neće prestati okretati i ono ne ogranuti?

Ne, odlučim, ne dolazi u obzir da se zamaram time koji

uzroci daju koje posljedice, ako mi je nemoguće otkriti i mo-

raju li ih nužno dati.

I pravo sam odmah odbacio; tu me u zasjedi vreba Gor-

gona Meduza. Astronomija mi se u prvi mah učinila privlač-

nom; bavi se sveukupnošću postojanja. Ali kad sam malo

bolje promozgao, shvatio sam da ni ona ne zna ništa o svo-

jem predmetu. Može li se uopće zamisliti beskonačnost Sve-

mira? Kako to: dalje, pa dalje, pa dalje, i nikad kraja? A još

je teže shvatiti konačnost. Jer, što je iza onoga gdje svršava

Sve? Ništa, reći će netko. Ali daj ti predoči sebi to ništal Čim

počneš o njemu misliti, ono više nije ništa, nego nešto. Ni

prazan prostor nije ništa; ako je i vakuum, ima barem di-

menzije. Sva astronomska znanost je proizvoljno izmišljen

sustav znakova koji su ljudi nametnuli Svemiru i proglasili

ga istinom o njemu. A Svemir nam je bio i ostaje nedokuči-

vom tajnom.

Gorgone

Preostala mi je jedino filozofija, za koju sam znao da će

moju majku unesrećiti; držat će, možda s pravom, da ćemo

s njom postati još većom sirotinjom negoli smo. Ali filozofi-

ja je imala nešto čime se razlikovala od drugih znanosti. Fi-

zika je jedna, biologija je jedna, astronomija je jedna, a fizi-

čari, biolozi i astronomi samo su krtice koje ruju po tim po-

ljima u potrazi za istinom, a zapravo upadaju iz zablude u

zabludu. Kod filozofije je obratno: koliko filozofa, toliko filo-

zofija. Ma kako i filozofi tvrdili da im je do istine, ne treba ih

shvatiti ozbiljno. Svaka je filozofija subjektivno viđenje svi-

jeta, baš kao i opus nekog pjesnika, prozaista, glazbenika ili

slikara. Razlika je samo u načinu izražavanja. I kao što se

kod umjetnosti ne pitamo govori li nam istinu ili ne, nego se

prepuštamo ljepoti doživljaja, melodije ili poteza kistom,

tako i filozofiju treba uzimati kao ljepotu umovanja. Ali i tu

vreba Meduza, reći će netko: mora se učiti marksizam. Me-

đutim, sam Marx nije Meduzina marioneta; on je samo je-

dan u nizu tih pjesnika misli. A što su se njegove ideje otr-

gle od njega i postale monstrumom dogmatike, zbog toga

on ne snosi nikakvu odgovornost. Tako sam, eto, upisao fi-

lozofiju.

Godine studija proveo sam najviše u Sveučilišnoj knjižni-

ci. Spavao sam u sobi s još trojicom, tako da mi je bilo nemo-

guće u njoj pripremati ispite. A u knjižnici sam imao sve što

mi treba: mir, koncentraciju, knjige, toplinu... I nisam samo

učio. Uvijek bih jedan dio vremena provodio čitajući neob-

vezne stvari, po svojem izboru. Tu sam prvi put ugledao i

Nju; tada još nisam znao kako se zove. Bila je lijepa na neki

poseban način; nije se nametala svojim izgledom niti je ko-

keterijom izazivala pozornost. Imala je vitak stas, profinjene

Ivo Brešan

crte lica, koje su odavale inteligenciju, i kratko podšišanu

kosu. Čim sam je vidio kako ulazi, nešto me prodrmalo. Kad

je sjela meni nasuprot, nisam mogao skinuti pogleda s nje.

A ona ničim nije pokazala da je imalo zanimam. Razočaran,

nastavio sam s čitanjem, pomislivši: evo još jedne u nizu za-

grebačkih ljepotica koje ovakve poput mene, traljavo odje-

vene studente iz provincije, ne drže vrijednim zapažanja. I

zacijelo bi na tome sve završilo, da je sutradan nisam ugle-

dao na seminaru iz etike. Saznao sam da se zove... eto, umalo

sam se zaletio; neka bude Adriana... da pripada generaciji

ispred moje, ali je godinu dana radila kao hostesa na Svjet-

skoj izložbi u Bruxellesu, pa je sad došla nastaviti studij. Na

seminaru je bilo samo desetak nas i od svakog se tražilo da

nešto kaže. Kad je na nju došao red, otkrijem i da je vrlo oš-

troumna. Okomila se na Kanta i njegovu tezu da moralni

čin, koji se vrši iz ljubavi, nije istinski moralan. Govorila je

smireno, logično i autoritativno, tonom koji ne trpi prigovo-

ra. Svi su je gledali zapanjeno. I na profesora je, čini se, osta-

vila snažan dojam, jer joj ništa nije replicirao. Kad je semi-

nar završio, pokušao sam zapodjenuti razgovor s njom, do-

kazati joj da nije u pravu. Jer, pitanje je bi li onaj, koji prema

nekom postupa moralno zato što ga voli, ponašao se tako u

istoj situaciji i prema drugom, za koga ne osjeća ništa? Ali ni-

sam ni započeo rečenicu, ona me prekine: »Ne zanima me

tvoje mišljenje!« I naprosto odleprša van. Gotovo je, pomi-

slio sam. Nemam nikakve šanse da s njom stupim makar

samo u prijateljski odnos, a kamoli kakav drugi. Zaboravi-

mo! odlučih.

U to vrijeme umalo sam se opet suočio s Gorgonom. I to

čak dvjema od njih. Iz knjižnice sam izlazio samo da bih

Gorgone

objedovao i večerao; inače sam boravio u njoj sve do zatva-

ranja. Jeo sam u Studentskom centru, koji je imao restoran

sa samoposluživanjem. Hrana je bila dozlaboga neukusna,

gotovo robijaška, s vrlo malo ili nimalo začina. Pa i to bi se

dalo podnijeti, da je barem količinom mogla zadovoljiti. Ali

iz restorana sam često izlazio gladniji negoli sam ušao. Šuš-

kalo se da nas to uprava Centra zakida i zarađuje na nama,

prodajući namirnice koje joj stižu. Toga povijesnog dana,

11. travnja 1958., bilo je gore nego ikad: dobili smo na tanjur

samo šačicu riže, jedva prokuhane, bez ikakva okusa, sa za-

dahom truleži. I svinje bi to odbile jesti kad bi im se dalo kao

napoj. Po sali se posvud čulo prosvjedno gunđanje i mnogi

su samo kušali i ostavili. A tada se odjednom na stol popne

neki meni nepoznat student, zatraži tišinu i obrati se svima

u sali:

— Kolege, dokle ćemo trpjeti da nas hrane ovim splači-

nama? Pa kad se već ne trude spremiti ih kako valja, zašto

nam bar ne dadu toliko da se zasitimo? Tu netko zgrće pare

na račun naših želudaca. Pozivam vas sve da idemo prosvje-

dovati drugu Vječeslavu Holjevcu! On je predsjednik Grad-

ske skupštine, pa neka to rješeva!

Odjekne gromki uzvik »Idemo!« i onaj se govornik zaputi

prvi, a sva masa od stotinjak studenata, koliko ih je trenutno

bilo u restoranu, za njim. Struja ljudi ponijela je i mene.

Dok je prolazila Savskom, pa tadašnjom Ulicom proleter-

skih brigada, gomila je iz svega grla skandirala: »Mi-smo-

gladni! Mi-smo-gladni! Mi-smo-gladni!« Slutio sam da to ne

može izići na dobro. U jednom policijskom režimu, u kojem

i bezazleno okupljanje desetak osoba može izazvati sumnju,

toliko mnoštvo na ulicama, i još s takvim poklicima, vodi

Ivo Brešan

ravno u pakao. No začudo, milicionari su samo gledali i ni-

šta nisu poduzimali. Sve je proteklo mirno i kad su pro-

svjednici prošli neposredno pokraj središta republičke

Udbe; bilo je to više nego potezanje vraga za rep. Ali vrag je

još uvijek strpljivo kutrio čekajući svoj trenutak. Tako je po-

vorka neometano stigla do Gradske skupštine, moderne

građevine od betona, stakla i aluminija, i tu se pred ulazom

zaustavila. Ja sam se sve vrijeme držao repa kolone; nasto-

jao sam biti što dalje od onih najgrlatijih. Ne iz straha, nego

zato što nisam dijelio njihov bijes. Strano mi je bilo svako

udruživanje, potaknuto zajedničkim osjećajem, jer u tome

čovjek gubi moć rasuđivanja i postaje zarobljenikom strasti.

Kad se masa našla pred zgradom Skupštine, čuvari su

otvorili vrata i pustili je unutra. S ostalima ušao sam i ja; vo-

dila me znatiželja kako će to završiti. Zatekli smo se u atriju,

prostranom poput omanjeg trga i osvijetljenom sunčanim

zrakama, koje su dolazile odozgo, kroz stakleni strop. Uoko-

lo atrija, na visini od desetak metara, pružala se galerija s ba-

lustradom, a po sredini je stajala fontana. Impresionirani

tim prostorom, studenti su na trenutak zašutjeli, kao da su

stupili u crkvu. A onda se na galeriji pojavio Holjevac i obra-

tio im se s dobrohotnim, ali očito hinjenim smiješkom:

— Sto želite od mene, drugovi studenti?

Na to je nastala graja; svatko je htio nešto reći, pa se od

brojnih glasova, koji su se nadjačavali i miješali, nije razabi-

rala ni jedna riječ. Na to Holjevac zatraži tišinu, a onda

predloži da se izabere delegacija, koja će doći gore k njemu

i objasniti mu o čemu se radi. To je odmah i učinjeno. Na-

kon kraćeg dogovaranja, petorica studenata, na čelu s onim

govornikom iz restorana, zaputila se stubama na galeriju i

Gorgone

nestala s Holjevcem iza nekih vrata. Masa je ostala u atriju i

šutke čekala na rezultat pregovora. Za petnaestak minuta

delegacija se vratila i njezin predvodnik obznanio je s ogra-

de galerije:

— Kolege, vratimo se mirno u Centar! Drug Holjevac

doći će tamo za pola sata da na licu mjesta vidi kakvo je sta

nje.

Sad više nije bilo nikakva traga nezadovoljstvu. Umireni

tim obećanjem, ljudi su napustili Skupštinu i zaputili se

tamo odakle su došli. Zajedno s bijesom, nestala je i ona ko-

heziona sila koja ih je držala na okupu, pa su se vraćali u ras-

pršenim skupinama. Kako je i mene zanimalo što će reći je-

dan visoko pozicionirani glavešina, navikao zacijelo na pr-

voklasne specijalitete, kad se suoči s onom katastrofom ku-

linarskog umijeća, i ja sam krenuo tamo. Sad sam išao sam.

Ne znam zašto, odabrao sam duži put koji je vodio pokraj

Sveučilišne knjižnice, slijedeći instinktivno nekolicinu nepo-

znatih. Već se posvuda pročulo da se na ulicama nešto do-

gađa, pa su svi studenti, koji su u čitaonici učili, izišli pred

ulaz u zgradu Sveučilišne i dobacivali nam razna pitanja. Ali

nitko im nije imao volje odgovarati. U skupini pokraj vrata

bila je i Adriana. Kako je samo mene poznavala, upitala me,

sve onako iz daljine, kamo idem? U tom trenutku kao da me

neka viša sila gurnula prema njoj; zaboravio sam na njezinu

iskazanu netrpeljivost prema sebi, prišao joj, uzeo je za ruku

i rekao gotovo zapovjednički:

— Pođi sa mnom! Vidjet ćeš nešto zanimljivo.

I tad se dogodi nešto čemu sam se najmanje nadao. Oče-

kivao sam da će istrgnuti ruku, okrenuti se i s prezirom mi

staviti na znanje da ne želi nikamo sa mnom. Ali ne samo da

Ivo Brešan

nije to učinila; naprotiv, prepustila se mojem vodstvu, kao

da mi već odavno pripada. Ne treba ni govoriti koliko sam

bio preplavljen srećom. Posve sam smetnuo s pameti kamo

sam se zaputio. Pomišljao sam da promijenim rutu i pove-

dem je nekamo drugo, ali odustanem bojeći se da time ne

pokvarim ono što se u ovom trenutku, kako mi se činilo, za-

čelo između nas. Tako smo zajedno stigli do Centra. Tu se

već gomila utrostručila; jedva je stala u restoransku dvora-

nu. Svi su potiho razgovarali, očekujući kad će se pojaviti

Holjevac. Ovaj je doista održao riječ: točno za pola sata sti-

gao je u limuzini i ušao u salu, praćen pljeskom svih nazoč-

nih. Potom se popne na jedan od stolova i zatraži od osoblja

da mu dadu uobičajeni studentski obrok. Kuharice su, do-

duše, stavile na tanjur rižu koja je toga dana bila spravljena,

ali su ga prepunile iznad rubova, tako da je na njemu stršila

golema hrpa. Holjevac je to kušao, napravio neku grimasu

nalik na gnušanje, a onda rekao:

— Moram priznati da ste u pravu, drugovi studenti. Ovo

je doista neukusno. Ali zato dobivate toliko da se do sita mo-

žete najesti...

Te riječi izazovu pravi uragan. Iz mnoštva grla prolomi se

urlik i svatko stane nešto bijesno vikati, tako da salu ispuni

kakofonija neartikuliranih glasova. Holjevac više nije uspi-

jevao doći do riječi. Okružen mnoštvom gnjevnih lica i pri-

jetećih pokreta, bio je krajnje iznenađen, a malko se i pre-

pao. Na brzinu je sišao sa stola, probio se do svoje limuzine

i nestao brže od vjetra. A prepala se i Adriana; sva se stisnu-

la uza me. Začuju se poklici: »Idemo pred Sabor! Idemo Ba-

kariću!« i to bude popraćeno jednoglasnim odobravanjem.

Ubrzo se masa opet našla na ulici, ali sad je krenula suprot-

Gorgone

nim smjerom, prema Frankopanskoj i Ilici. U međuvremenu

se toliko povećala, da me začudilo kako se to moglo dogoditi

u tako kratkom vremenu. Nije više bilo stotine, nego tisuće

prosvjednika. Gomila se posve razularila i kao da su neki

divlji porivi ovladali njom. Sav promet je zaustavljen, a gra-

đani su napuštali automobile i tramvaje i bježali. Na ulici je

carevao kaos. Gnjevni mladi ljudi prevrtali su sva vozila na

koja bi naišli, a neki su razbijali stakla na izlozima dućana i

uzimali ono najvrednije, osobito prehrambene artikle. Rije-

ka studenata je iz Savske, preko Trga maršala Tita, išla pre-

ma Frankopanskoj i pri tome neprekidno rasla, poput pla-

ninskog brzaca koji se pretvara u neobuzdanu bujicu...

Sjećajući se toga, pomislim na drugu Meduzinu sestru,

Stenu. Prema mitologiji, ta je neman svojim pogledom sve

spaljivala: ljude, životinje, šume, sela, gradove... Ako i nju

shvatim kao simbol, zamjenjujući materijalno duhovnim,

onda su ova događanja bila demonstracija njezine moći: iz-

garanje zdravog razuma u ognju bijesa, slijepa mahnitost,

koja uništava sve pred sobom, bez ikakve jasne predodžbe

zašto to radi.

Tada je i mene na trenutak zahvatio val ludila; bio sam

opijen prizorom koji vidim i osjetio potrebu da se priključim

ostalima, ali me odjednom otrijezne Adrianine riječi:

— Ovo više nema nikakva smisla. Što misle ovako posti-

ći?

Doista, što misle postići? prenem se. Očito se više ne radi

o hrani. Nisu valjda do te mjere raspamećeni da vjeruju

kako će, ovako goloruki, oboružani jedino mržnjom, srušiti

režim koji raspolaže vojskom i policijom, a k tome se i čvr-

sto ustabilio u mnoštvu okamenjenih glava? Prave sebi

Ivo Brešan

medvjeđu uslugu: srljaju u vlastitu propast i pri tome kom-

promitiraju ono što ih je pokrenulo. Otrijeznim se i posta-

nem svjestan sreće koja me dotakla prije nepuni sat vreme-

na: Adriana, ona ista Adriana, kojoj sam se dosad uzalud po-

kušavao približiti, sad je tu, pokraj mene. Ništa mi ne može

biti važnije od toga. Stoga je pozovem: »Idemo odavde!« i

udaljim se s njom od poprišta zbivanja.

Otišli smo na Zrinjevac i tu sjeli na klupu. Dugo smo raz-

govarali o onome što smo vidjeli. Pomišljali smo da je mož-

da Udba sve to potaknula. Znakovito je bilo da milicionari ni

u jednom trenutku nisu reagirali dok je stvar bila u začetku.

Nije isključeno da je režimu s vremena na vrijeme potrebno

ovakvo raspomamljeno divljanje na ulicama, kako bi, obuz-

davajući ga, pokazao građanima svoju skrb o njihovoj si-

gurnosti. Kad smo iscrpili tu i još brojne druge teme, zašu-

tjeli smo. Ona prisloni glavu na moje rame, i ja je zagrlim.

Činilo mi se da sanjam; djevojka, za koju sam mislio da mi

je nedostupna, sad je tu, u mojim rukama. Malo-pomalo,

počeli smo se ljubiti, u početku stidljivo, u obraze, a onda su

zaredali pravi poljupci, u usta, i privijanje jedno uz drugo.

Nismo mislili o tome vidi li nas tko i što će reći. Od radosti

sam zaboravio na sve što se dotad događalo.

— Ne znam kako bih ovo protumačio — rečem joj u pre

dahu. — Ja sam sve vrijeme bio uvjeren da sam ti odbojan.

— Budalo jedna! Ja sam te odavno zapazila. Prije negoli

ti mene. Čula sam te na seminaru. Ali tada sam bila drukči

je odjevena, pa me valjda zato poslije nisi prepoznao. Od

mah sam pomislila kako bi ti bio pravi čovjek za mene.

— Pa zašto si se onda onako ponašala?

Gorgone

— Mislila sam da se praviš važan, kad me gledaš kao ne-

poznatu. A onda, i bojala sam se stupiti u novu vezu. Ne-

davno sam imala jedno teško razočaranje.

Kad se spustila večer, otpratio sam je do kuće, držeći je u

zagrljaju, i tu smo se rastali zadnjim poljupcem. Idući prema

svojem stanu, zapazim da su ulice opustjele i da po njima

kruže samo milicijske patrole na konjima. Tek kad sam ušao

u sobu, saznam od svojih cimera što se na kraju dogodilo.

Na prijelazu Frankopanske u Ilicu Udba je postavila barika-

du od džipova i oklopnih kola, iza kojih su stajali miliciona-

ri s pendrecima. Kad im se masa približila, ne pokazujući

namjere da se zaustavi, vozila su se odjednom stala zalijeta-

ti u nju i gaziti svakoga tko im se našao na putu. Ulica se

utren ispunila osakaćenim ljudskim tjelesima i krvlju. A

onda su se milicionari okomili na ostale i počeli ih nemilice

mlatiti, ne gledajući po čemu ih udaraju. Oni koji su bili u

pozadini vrlo brzo su se raspršili bježeći na sve strane. Bilo

je mnogo uhićenih, teško ranjenih, a govorilo se i o manjem

broju poginulih. No ono najgore tek je imalo doći.

Idućih nekoliko dana na fakultetima nije bilo nastave.

Umjesto predavanja, održavali su se skupovi, na kojima je

bio nazočan netko iz Sekretarijata unutrašnjih poslova ili iz

Gradskog komiteta Partije. Organima vlasti bilo je stalo da

dokažu kako cijela stvar nije nastala spontano, nego je una-

prijed smišljena. A inicijator je, naravno, unutarnji neprija-

telj. Prozivani su oni koji su se zatekli na mjestu sudara s mi-

licijom; znalo se tko su, jer su ih udbaši snimili skrivenim ka-

merama iz obližnjih kuća. Ti su jadnici morali izlaziti za go-

vornicu jedan po jedan i izjašnjavati se što ih je potaklo da

sudjeluju i je li ih netko nagovorio. To je bio njihov svojevr-

Ivo Brešan

sni autodafe. Jedni su izjavljivali da su bili u zabludi; vjero-

vali su da slijede Titov put, pozivajući se na njegov govor,

održan prije godinu dana, u kojem je napao zlouporabu po-

ložaja birokratskih struktura. Drugi su se zaklinjali da su

oduvijek bili odani Partiji, a uključili su se zato što su htjeli

suzbiti divljanje i nered. Treći su se pak vadili da nisu ništa

činili, nego su samo išli za drugima iz obične znatiželje. Ali

svi su se listom posipali pepelom, tvrdeći da tek sad uviđaju

kako su bili žrtve organizatora, koji je djelovao iz potaje. I

pri tome su otkrivali imena svojih kolega koje su vidjeli u

gomili, a kamere ih nisu zabilježile. Ti potkazani su najgore

prošli; poslije ih je Udba pozivala na informativne razgovo-

re, isključeni su s fakulteta i zabranjen im je dalji studij. A što

je bilo s onima koji su na licu mjesta uhićeni, nikad nisam

uspio saznati. Adrianu i mene nitko nije spomenuo; čini se

da smo izmaknuli očima kameri i denuncijanatima.

Sad, poslije toliko vremena, pitam se: je li ljubav Atenin

štit, iza kojega se možemo sigurno skloniti od pogleda Gor-

gona? Sa mnom i Adrianom bilo je tako. Ali čuo sam za bez-

broj slučajeva, kad su se u velikim političkim prevratima,

kao raskid sa Staljinom ili Hrvatsko proljeće, žene odricale

muževa, sinovi očeva i brat brata. Tko zna, moguće da tu ni-

kad i nije bilo prave ljubavi. Ili su njihovi mozgovi bili do te

mjere ukrućeni da ih nikakvi osjećaji nisu mogli smekšati.

Isto tako, poznat mi je i niz obratnih primjera, u kojima je

ljubav premostila duboke političke ponore između dvoje

ljudi. Što onda reći: je li ona doista Atenin štit? Sve opet

upućuje na skeptički odgovor: možda jest, a možda i nije.

Jedina korist, koja je za studente proizišla iz ove jednod-

nevne pobune, bila je što se hrana u Centru vidljivo pobolj-

Gorgone

šala u kvaliteti i količini. Ali i to je kratko potrajalo, manje od mjesec dana, a onda je počelo opet po starom. Najviše su

profitirali Udba i Partija: prva je dobila čitavi seriju novih

doušnika, a druga niz poltrona i kandidata za prijem.

Sažetak svega bi bio: Stena je dotjerala mase pred lice

svoje sestre Meduze i ova je još jednom trijumfirala.

Ah, da! Saznao sam i tko je organizirao onaj masakr u

Frankopanskoj: navodno pukovnik Udbe, stanoviti Mauri-

cije Novak, poznat po nadimku Moro.

I. Most prema zvijezdama

Svibanj 1941. — srpanj 1943.

očno u podne Moro se pojavio pokraj rampe na izlazu iz Splita, ali tu nije vidio ni jednu od seljanki iz Mravinaca.

Na trenutak se zbunio; pobojao se da nije nešto krivo razu-

mio. Odluči pričekati žene još desetak minuta, a onda se

snaći kako zna; nezgodno mu je bilo stajati tu, pokraj tali-

janske straže, s ljudskom glavom u torbi. Uto začuje kako ga

iz obližnje veže netko doziva psikanjem; bila je Kata. Sva

unezverena, ona mu reče da su ih jučer, mimo običaja, na

rampi do kože pretresli, pa su odlučile izići u drugoj ulici,

dva bloka dalje. Tu je zapovjednik straže njezin dobar po-

znanik, jer ga je više puta darivala povrćem. Pri tome uhvati

Mora za ruku i povuče ga za sobom. Tamo kamo ga je do-

vela Mravinčanke su se već skupile i čekale na njih. Kad su prišli rampi, zapovjednik straže doista se pokazao blagona-

klon; samo je veselo pozdravio Katu i izmijenio s njom ne-

koliko doskočica, a onda ih sve propustio bez pregleda. Pu-

tem Kata reče Moru da se zacijelo jedna od žena izbrbljala

negdje gdje ne bi smjela, i to je doprlo do Talijana. Htjela je

i provjeriti svoju sumnju, pa ih je stala ispitivati, ali svaka se

Gorgone

zaklinjala, pozivajući Boga za svjedoka, da nikome ništa nije

govorila. Stigavši u Mravince, Kata savjetova Moru da osta-

ne dok ne padne mrak, kako bi se što nezamjetnije izvukao.

On je pristao i taman htio nešto založiti, kad dotrči čovjek iz

susjednog sela i javi im da fašisti u kamionima idu prema

njima. Sluteći zlo, Kata se uzbuđena obrati Moru:

— Sve se bojim da me slutnja ni privarila; ovo dolazidu

zarad tebe. Ne znam šta si učini u Splitu i nemoj mi o temu

govorit njanci riči; bolje da ne znam ništa. Ali ovi tren moraš

bižat. Jerbo, ako te ovod najdu, svi smo stradali.

Moro uvidi da je žena u pravu. Na brzinu navuče na sebe

svoje odijelo, uzme torbu s Mirandinom glavom, pozdravi

se s Katom i izjuri iz Mravinaca. Kad se udaljio otprilike ki-

lometar i pol, zaustavi se i popne na brežuljak s kojeg je skri-

ven iza stijene mogao pratiti što se dolje događa. Uskoro

ugleda kako u selo ulaze tri kamiona, od kojih dva puna cr-

nokošuljaša, a treći prazan. Fašisti su se razmiljeli po ulica-

ma i sve stanovnike dotjerali na livadu pokraj zadnjih kuća.

Moro nije mogao čuti što im govore, ali je iz njihove bijesne

gestikulacije i udaraca koje su zadavali seljacima shvatio da

od njih nešto traže. Na kraju, kad očito nisu to dobili, oda-

beru desetak muškaraca i žena, postave ih pred zid, a onda

ih sve pokose mitraljezom. Drugi su pri tome mirno stajali;

nisu pokazivali ni straha niti su ikoga išta molili. Nakon tog

krvavog dijela posla, fašisti stanu paliti jednu po jednu seo-

sku kuću, a ostatak mještana potrpaju u prazan kamion i

odu. Uskoro se Mravinci pretvore u golemu buktinju, čiji

plamen kao da se dizao do neba. Moro nije uspio vidjeti jesu

li i Katu strijeljali, ili su je odvezli, jer iz daljine s koje je gle-

dao nije razabirao lica. Odmah mu sve postane jasno: Tali-

T

Ivo Brešan

jani su sigurno jutros našli obezglavljenu Mirandu, a isto-

vremeno im je odnekud stigla vijest da je dan prije u Split

ušao nepoznat muškarac, preodjeven u seljanku. Nije im

bilo teško zbrojiti dva i dva, i ovo je sad rezultat toga. Osje-

ti silno žaljenje što je sve ovako završilo, to više jer je on bio

tome uzrok. Upita se: je li se možda trebao vratiti i predati

fašistima da bi spasio te ljude? Glupost! otkloni odmah ta-

kvu pomisao. S njim ili bez njega, oni bi napravili isto. Naj-

važnije je ipak da je uspješno obavio zadaću. Sad mu još

samo predstoji donijeti svoj trofej do cilja.

Odjednom zapazi da nisu otišli svi fašisti; jedna manja

skupina, desetak njih, zaputila se ravno prema njemu, po-

vremeno zastajkujući i gledajući u zemlju, kao da mu prati

trag. Shvatio je da se mora što prije udaljiti s mjesta gdje je

stajao. Krenuo je bespućem, kroz makiju, i koliko mu je do-

puštao teren, išao što je brže mogao. Kad bi se pred njim

ukazala čistina, pretrčavao bi je. Nakon dva sata takve jur-

njave, zaustavi se opet na jednom humku da bi promotrio

okoliš. Ustanovi da je onim fašistima već prilično odmakao.

Ali oni su i dalje išli putem kojim je i on prošao, pažljivo mo-

treći tlo kao psi tragači. Kako im samo uspijeva slijediti ga?

upita se. A tada shvati o čemu se radi: iz torbe je kapala krv

iz Mirandine glave. Nije se htio riješiti tereta, pa produži da-

lje, podmetnuvši ruku pod torbu. Ali time ništa nije posti-

gao; krv je curila iz više mjesta. Uskoro dođe do manjeg za-

selka. Pred prvom kućom ugleda starog seljaka i sav zadi-

han zamoli ga da mu da nešto metalno, kantu ili tavu. Vi-

djevši ga u žurbi i panici, ovaj odmah iznese bakrenu pliti-

cu, koju Moro zavuče u torbu, stavivši je ispod odrubljene

glave, i produži. Nakon sat vremena začuje u daljini pucnje-

Gorgone

ve iz pušaka. Zaustavi se i osvrne: tamo iz smjera gdje se na-

lazi zaselak dizao se golemi stup dima. Moro odmah shvati

što se dogodilo: ne nalazeći više njegova traga, fašisti su po-

mislili da ga seljaci skrivaju, pa su napravili isto što i u Mra-

vincima. »Prokleti pasji sinovi«, bjesnio je. »Ali što sam ja tu

mogao?« umiri sebi savjest. On sam protiv toliko njih ne bi

imao nikakva izgleda. Uostalom, glavno da ih se napokon

riješio.

Sad je mogao mirno nastaviti dalje. Napredovao je bez

ikakvih smetnji i već idući dan dospio u Ugljane. Otiđe rav-

no u krčmu, gdje sazna od vlasnika da je Božin odred napu-

stio mjesto i sad se krije usred dinarskog masiva, u selu Mi-

lovci, do kojeg se stiže preko Kamenskog. Nije se htio zadr-

žavati; odmah je krenuo putem koji mu je krčmar nacrtao

na salveti i, prošavši Kamensko, produžio kozjim stazama i

vrletnim usponima prema Milovcima. Već je bio na izmaku

snaga kad zapazi da se nalazi nadomak cilju. Pred njim je

bilo manje planinsko naselje od desetak kuća. Tu se doista

smjestio Božin odred, sad već povećan za stotinjak ljudi. Svi

se iznenade ugledavši ga; očito su ga odavno otpisali. Na-

kon što ih upita za Bozu i Luketića, povedu ga do jedne pri-

zemnice, koja je bila nešto kao kombinacija štaba i krčme. Tu

su njih dvojica spavali, pravili planove za iduće akcije i slo-

bodno vrijeme provodili uz rakiju. Moro je došao u najnez-

godniji trenutak po sebe, dok su se bavili upravo ovim poto-

njim. Čim se pojavio na vratima, prasnuli su u smijeh. Ona-

ko u odijelu, koje se tijekom ove avanture još više pohabalo,

pa još s torbom u ruci, zacijelo im je djelovao poput grad-

skog ridikula. Bili su već malo i pripiti te su stali praviti po-

šalice na njegov račun.

Ivo Brešan

— Vidi, vidi! — reče Luketić. — Ja ga posla u Split da

nađe špijuna, a on poša drito na pijacu u kupovinu.

— Ma nije on Splita ni vidija — prihvati Bozo — nego je

zapeja u Mravincima. Tu ga je ona tvoja udovica Kata šće-

pala i strpala sebi u postelju.

— Da vidimo šta si nam đoni... — zaviri mu Luketić u tor

bu. — Evo, šta sam ti reka! Sama blitva i petrusimen.

Moro na to ništa ne reče. Mirno iz torbe povadi zelenje,

potom zamotuljak koji je bio ispod njega, položi ga na pod,

rastvori, a onda Mirandinu glavu uzme za kosu, podigne je

uvis i pokaže, okrenuvši joj lice prema njima. Bozo i Luketić

se prestrave i skoče tako naglo da su se stolci od toga prevr-

nuli. Dugo su zurili sad u glavu, sad u Mora, kao da ne vje-

ruju da doista vide to što vide. Prvi se oglasi Bozo:

— Tako ti Boga! Ma je li ovo prava ženska glava, ili ju je

skinija s nike lutke?

— Je, prava je! — reče Luketić. — Znam i žensku kojoj je

pripadala. Miranda Goga, nešto ka umjetnica, a u slobodno

vrime fašistička kurva. Ako su zbija njoj popisi dolazili u

ruke, onda ni nikakvo čudo da su naši bili uhićeni.

— Ala, pričaj, kako ti je to uspilo — ponuka Bozo Mora.

On im na to ispripovjedi sve što je doživio: kako je ušao

u grad, pronašao tko je špijun, kako se uvukao u Mirandinu

kuću i na kraju ono što se dogodilo poslije toga, masakr u

Mravincima i u selu do kojeg su mu fašisti slijedili trag. Kad

je završio, obojica zapovjednika su se zamislili. Bili su očito

zgranuti. A onda će Bozo:

— Strašno! Toliko naših nedužnih ljudi je moralo platit

glavom zbog jedne obične drolje! Ti si Luketiću kriv za ovo;

ti si ga posla.

Gorgone

— Nisam zna da se radi o tako krupnoj ribi — potišteno

će Luketić. — Misli sam da je u pitanju niki sitni doušnik,

ološ do kakovog ni fašisti puno ne držu. A ova... ova je bila

ni manje ni višje nego Mussolinijeva ljubavnica.

— Jebe mi se šta je bila! Šta bila da bila, nije vridna toliko

života.

— Barem će sad oni naši, koji su još na slobodi, bit sigur

ni.

— Bit će kurac! Šta misliš da je ona bila jedina? Zar nisi

čuja da je i Katu Marović niko potkaza?

Uto dotrči Božin zamjenik Matko koji sav uzbuđen reče:

— Ovi tren sam uspija uvatit radiovezu s našim obavje

štajcem u Splitu. Fašisti su striljali sve muške koje su uhitili,

Splićane i Mravinčane, a njihove familije poslali u logor na

Molat. To da je odmazda za ono šta su komunisti ubili

uglednu članicu njihove stranke... tako su rekli.

— Krvi ti Isusove! — uzbudi se Bozo, a onda se bijesno

okomi na Mora: — Evo, vidiš šta si učinija, kretenu jedan!

Ovo si ih zapravo sve ti pobija. I to samo zato šta si se tija

proslavit ka niki heroj. Zločinac si, a ne heroj. Tebe bi sad tri-

balo striljat.

— O, majko moja! — jadikovao je Luketić. — Šta sam to

učini! Nisam ga smija slat, nisam! Ali ko je moga slutit...

— Šta sad imaš reć? — upita Bozo Mora. — Ajde, reci,

šta?

— Ništa! — hladno odgovori Moro. — Ja sam samo izvr

šio svoju dužnost.

— I ne boli te duša kad čuješ ovo šta se zbog tebe dogo

dilo?

Ivo Brešan

— Žao mi je, ali što sam ja tu kriv? Ubio sam onoga tko je

zaslužio da ga se ubije, i učinio bih to opet. A da sam ovim

ljudima mogao ikako pomoći, pomogao bih.

Moro je doista tako gledao na stvar. Znao je s kim se želi

obračunati i zašto, a hoće li pri tome stradati i netko nedu-

žan, o tome nije uopće razmišljao. Volio bi da nije do toga

došlo, ali kako je to mogao spriječiti? Jedino tako da poštedi

doušnicu? Ali tada bi ona i dalje potkazivala, pa bi tko zna

koliko drugih još izgubilo život. Zato se čudio što se Bozo i

Luketić toliko uzrujavaju i ljute na njega, a oni su ga poslali

da je likvidira. Malko ga je to i ražalostilo. Očekivao je da će

ih zadiviti onim što je napravio, da će mu odati priznanje, a

kad tamo, dočekali su ga sa samim pogrdama.

— Ti si zvir, a ne čovik, kad te ovo uopće ne dira — reče

na kraju Bozo. — Ili si opasan luđak. Opasniji za svoje nego

za neprijatelja... — a onda se obrati svom zamjeniku: —

Matko, zatvori ga smista u konobu i postavi dva stražara

prid vratima. I ovu glavu mu metni u krilo neka je gleda!

Možda mu dopre do mozga da nije ništa bolji od fašista.

Mora su tako zatvorili u vlažan i memljiv podrum jedne

od seoskih kuća. Pod je u njoj bio gola zemlja, pa je dobio

dvije deke, jednu da je stavi pod sebe, a drugu da se njome

pokriva. Vrijeme mu je prolazilo tako što je neprekidno pro-

matrao Mirandinu glavu. One neobične oči još su joj bile ši-

rom rastvorene i svojim staklastim pogledom gledale ga

pune strave. Baš šteta, mislio je, što ju je tako brzo morao

ubiti. Tko zna što bi sve zanimljiva otkrio u njoj da je prove-

o s njom više vremena. U jednom trenutku osjeti da joj se

čak i divi. Koliko je samo ljudi mirne duše poslala u smrt!

Gorgone

Bez obzira što je neprijatelj, pokazala mu je kako se treba

ponašati u borbi. Stvarno, iznimna žena!

Sljedećeg dana u Milovce je stigao iz Bosne na konju po-

litički komesar Proleterske brigade pri Vrhovnom štabu,

Martin Dikanović, zvan Diko. Pratilo ga je još deset naoru-

žanih konjanika. Dobio je zadaću, kako reče po dolasku, da

oformi u Božinu odredu partijsku ćeliju, koja će raditi na

ideološkom usmjeravanju boraca. Kapetan Bozo smjesta je

postrojio svoje ljude pred njim i pozdravivši ga šakom uz

čelo, raportirao o brojnom stanju i gubicima. Kad je bilo go-

tovo s formalnostima, Diko upita:

— Jeste li to svi koliko vas ima?

— Nedostaje samo jedan koji je trenutno zatvoren — od

vrati Bozo.

— A što je počinio taj nesretnik?

Tada Bozo ukratko ispriča Morovu pustolovinu i njezine

posljedice. Diku je, sudeći po reakcijama, više impresionirao

sam pothvat negoli ovo drugo. Zapovjedi da mu smjesta do-

vedu Mora i pokažu to što je donio. Kad je ovaj stupio pred

njega s Mirandinom glavom u ruci, komesar ga je dugo pro-

učavao bez riječi, a onda se opet obrati Bozi:

— I vi ste ovako hrabra i sposobna mladića zatvorili zato

što je likvidirao jednu fašističku gaduru! Drugovi, moram

priznati da je stanje kod vas gore negoli sam očekivao. Ide

ološka svijest vam je na katastrofalno niskoj razini.

— Ali, druže komesare! — usprotivi se Bozo. — Čuli ste

koliko je talaca zbog toga pobijeno... koliko sela spaljeno...

nedužnih ljudi, žena i diče odvedeno u logor... O tome je

mora vodit računa...

IfP

Ivo Brešan

— Polako! Je li on dobio od vas zadatak da pronađe do

ušnika?

— Na neki način je... — javi se Luketić. — Sam se javi, i

ja sam mu to odobri. Ali tada nisam zna...

— A što bi ti, druže Luketiću, učinio da si bio na njegovu

mjestu?

— Pronaša bi doušnika ovako kako ga je on pronaša. Ali

kad bi vidija ko je... zna da će bit odmazde... ne bi ga dira.

Dosta je otkrit ga. Kad smo ga otkrili, onda nam se lako od

njega čuvat. I više niko ne bi strada.

— Pogrešno mislite, drugovi. Skroz pogrešno. Kad bismo

u borbi izvršavali zadatke tako da što manje ljudi strada, ne

prijatelj bi nas učas porazio. Svaki zadatak traži žrtve. A re

volucionar se ne pita koliko će ih biti, je li tko od njih nedu

žan ili kriv. Inače ništa od revolucije. Uostalom, što sada

znači biti nedužan? Ili si na jednoj, ili na drugoj strani. Osim

toga, mladić je i sam mogao poginuti pri ovako opasnom

pothvatu. Dakle, bio je spreman i sebe žrtvovati, radi ostva

renja cilja.

— Sve je to lipo, druže komesare — uplete se Bozo. — I

ja se slažem s vama. Ali triba u tome imat miru... radit s moz

gom. A on ne vidi ništa dalje onoga šta je sebi stavija u pa

met. Ma recite mi samo, može li normalan čovik drugom čo-

viku, pa makar bija i neprijatelj, mrtvom odrizat glavu i no

sit je sa sobom u borši? Tu ima nešto bolesno.

— Druže Bozo, primjećujem kod tebe sentimentalnost

koja je strana revoluciji. Lažni humanizam. Što gore postu

pamo s neprijateljem, to bolje za našu borbu. Treba mu utje

rati strah u kosti, demoralizirati ga. Dobro je da je donio tu

Gorgone

glavu. Fotografirat ćemo je i razaslati posvuda. Da se zna što

čeka svaku fašističku svinju, ako nam padne šaka.

Jedan iz Dikine pratnje izvadi fotoaparat, zatraži od

Mora da Mirandinu glavu podigne visoko i snimi je. Nakon

toga je Božini borci pokopaju, jer se već počeo širiti iz nje ne-

ugodan zadah. Diko se potom obrati Moru:

— Ti ćeš, momče, s nama na oslobođeni teritorij. Potreb

ni su nam smioni mladi ljudi koji dobivene zadatke stavlja

ju ispred svega, pa i vlastita života. Proći ćeš kurs, bit ćeš pri

mljen u Partiju i obučit ćemo te u rukovanju svim vrstama

naoružanja.

A tada povede ustranu Luketića i tiho mu reče:

— Luketiću, ti si ovdje jedini član Partije. Nadam se da

znaš kako se mi ne borimo samo da istjeramo okupatora,

nego i da nakon toga stvorimo novi poredak. Zato moraš

osnovati partijsku ćeliju, primiti u nju one najpouzdanije i

preuzeti vodeću ulogu u odredu.

— A šta ćemo s kapetanom Bozom?

— Neka i dalje obavlja dužnost zapovjednika. Dobar je

borac, samo što je opterećen nekim preživjelim shvaćanji

ma, koja su strana nama revolucionarima. Moraš ga nadzi

rati i ne dopustiti mu u akcijama nikakve kompromise, kad

je u pitanju neprijatelj.

Idućeg jutra Diko i njegova grupa zaputili su se na sjever,

u Bosnu. S njima je pošao i Moro, jašeći na konju iza jednog

od pratilaca. Tijekom dana prevalili su dugačak put; prešli

su preko Livanjskog polja, zaobišli Glamoč, u kojem su bili

ustaše, i došli na područje partizanske slobodne enklave.

Nalazila se na prostoru između Ključa i Mrkonjić Grada i

obuhvaćala sela Čađavicu, Gornje Ratkovo i Podrašnicu. U

IH

Ivo Brešan

ovom potonjem su se i zaustavili. Tu je sve vrvjelo od parti-

zana. Mnoštvo ljudi, u odorama ili u civilu, komešalo se po-

svuda u furioznom ritmu, obavljajući neke poslove. Moro

zapazi da je u selu život već organiziran kao u mirnodopsko

vrijeme. Na nekim kućama vidio je natpise: Mjesni narodni

odbor, Bolnica, Škola, Štab NOV i POJ, Brigadni komitet KP, Na-

rodna kuhinja. Riječju, stvoreno je nešto kao minidržava.

Odmah po dolasku Moro je primljen u Partiju i iduća tri

mjeseca pohađao je kurs idejnog usavršavanja s još dvade-

setak svojih vršnjaka. Na njemu su im politički komesari dr-

žali predavanja u kojima su im objašnjavali ciljeve borbe,

spuštajući se na takvu intelektualnu razinu kao da se obra-

ćaju retardiranima. Govorili su im o tri vrste neprijatelja s

kojima se treba nemilosrdno obračunavati. Prvi su, naravno,

okupatori, Nijemci i Talijani. Drugi su »njihovi sluge, narod-

ni izdajnici, ustaše i četnici«. A treći su klasni neprijatelji. Tu

spadaju oni koji posjeduju neko privatno dobro: kulaci, tr-

govci, kućevlasnici, poduzetnici, ukratko, bogataši svih vr-

sta. To su obični pljačkaši, tumačili su im, koji narodu otima-

ju ono što je svojim mukotrpnim radom zaslužio. Među ta-

kve se ubraja i Crkva. Ona »obmanjuje ljude učeći ih da po-

stoji Bog, koji će ih na drugom svijetu kazniti, ako ne budu

poslušni vlasti i svojim gazdama«. Da nema Boga, jedan je

komesar dokazivao tako što je položio na stol džepni sat i

dao Bogu tri minute vremena da ga uništi. A kad je taj rok

istekao, a njemu se nije ništa dogodilo, slavodobitno je obja-

vio: »Evo vidite da ga nema!« Moro nije mnogo razbijao gla-

vu oko tih ideja; jednostavno ih je upijao kao spužva. Jer,

one su ga vezivale s drugima, preko njih se više nije osjećao

sam, nego dijelom jedne velike obitelji. Ukratko, prihvaćaju-

Gorgone

ći ih, našao je svoj dom. I što je više u njih vjerovao, ljudski

život mu je manje značio. Bio je spreman žrtvovati i svoj i

tuđi da bi se one ostvarile.

Istovremeno je pohađao i drugu obuku. Vježbao se u ga-

đanju iz puške, strojnice, mitraljeza, minobacača, u minira-

nju i razminiranju, postavljanju i aktiviranju eksploziva,

borbi prsa o prsa s bajunetom na pušci, ukratko, svim vješti-

nama potrebnim za vršenje diverzija. U tome se pokazao

boljim od ostalih; rijetko bi kad promašio metu, ili bio od

koga nadvladan. Dobivši tako iznimno sposobna i odana čo-

vjeka, Diko je odlučio povjeriti mu i prvu ozbiljniju zadaću.

Od obavještajaca je stigla vijest da se sprema velika ne-

prijateljska ofenziva s istoka, u kojoj, osim Nijemaca, sudje-

luju ustaše i četnici. Trebalo je minirati i srušiti most preko

rijeke Vrbas, u blizini sela Bočac, kojim se neprijatelj lako

mogao prebaciti na njihov teritorij. On i još pet mladića, nje-

govih kolega s obuke, imali su to obaviti. Moro se silno obra-

dovao kad je Diko njega imenovao zapovjednikom. Pona-

dao se da će se proslaviti, uzdići među zvijezde, dobiti visok

čin i postati komandantom neke veće jedinice. Stoga se od-

mah sa svojim drugovima pedantno latio priprema.

U ruksake su utrpali veću količinu eksploziva TNT, pet

namotaja žice i mehanizam za paljenje, te se istoga dana za-

putili prema odredištu. Nakon pet sati probijanja kroz gu-

štaru, stignu do mosta. Protezao se preko kanjona dubokog

više od 50 metara i imao potporanj u obliku luka. Ali doče-

ka ih i nešto na što nisu računali: na oba njegova kraja bile

su stražarnice i njemački vojnici u njima. Stoga Moro odluči

pričekati noć, pa tek onda krenuti u akciju.

Ivo Brešan

Kad se smračilo, podijele se u dvije grupe, koje su se tre-

bale uzverati uz litice kanjona i svladati stražu. Vrbas je u

njihovoj blizini bio plitak, pa se lako mogao pregaziti. Troji-

ca su prešla na desnu obalu, a Moro je s još dvojicom ostao

na lijevoj. Tako su se jedni i drugi istovremeno počeli penjati

uz padine. Nosili su ruksake s eksplozivom i namotaje žice

obješene o ramenu. Kanjon je na Morovoj strani bio prilično

strm, te su on i kolege morali uložiti dosta vještine i truda da

bi se uspentrali do gore. Pred stražarnicom je stajao njemač-

ki vojnik s automatom na prsima i šetao ništa ne sluteći. Iz-

vježban u takvim pothvatima, Moro mu neprimjetno priđe

s leđa, zatvori mu rukom usta, zarije nož među rebra i utren

ga svlada. No u stražarnici je bio još jedan Nijemac. Vidjevši

što se dogodilo njegovu drugu i da ih je čak trojica, odmah

posegne za telefonom i stane nekoga dozivati. Je li stigao

obavijestiti svoje ili ne, ostalo je nepoznato, jer ga je rafal iz

Morove strojnice pokosio prije negoli je spustio slušalicu.

Ona druga grupa je, bez mnogo buke, svladala stražu na su-

protnom kraju. Nisu smjeli gubiti vrijeme. Velikom brzinom

postavili su eksplozive na pet mjesta ispod pragova tračnica

i prekrili ih šljunkom, a nekoliko paketa privezali su za luč-

ni potporanj mosta. Prethodno su ugurali u njih detonatore,

prikopčane za žice. Kad su završili s poslom, spuste se opet

na dno kanjona i vrate na polazište, odmotavajući usput ži-

čane kolutove. Uskoro su se pojavila i ostala trojica. Kako su

i oni uspješno obavili zadaću, Moro je sve žice, svoje i njiho-

ve, spojio s mehanizmom za paljenje. Dosta je bilo pritisnuti

polugu, i eksploziv bi bio aktiviran.

Gorgone

Ali upravo kad je to htio napraviti, začuje se pisak loko-

motive i ugleda dim na mjesečinom osvijetljenom nebu. Je-

dan od diverzanata reče Moru:

— Čekaj dok vlak ne prođe! To je putnički za Sarajevo. U

njemu su civili.

— Vraga ću čekati, sad kad neprijatelj može svakog trena

banuti. Zar nisi vidio da je onaj Nijemac telefonom pozvao

pomoć?

S tim riječima pritisne polugu. Odjekne gromoglasna ek-

splozija i betonski dijelovi mosta stanu letjeti na sve strane.

Istoga trenutka pojavi se i lokomotiva koja se, ne stigavši us-

poriti, strovali u dubinu i povuče za sobom vagone. Nasta-

ne krš i lomljava. Vagoni su padali u kanjon jedan preko

drugog, pri čemu bi se smrskali, te tako stvarali bezobličnu

smjesu drva, željeza i ljudskih tjelesa. To je bilo praćeno pa-

ničnim krikovima, među kojima su se čuli ženski i dječji gla-

sovi. A onda je iz razbijena kotla lokomotive suknuo oganj

koji je zahvatio cijelu gomilu te tako katastrofu pretvorio u

pravi pakao. Ova urnebesna grmljavina, u kojoj su se kida-

nje drva i škripa metala miješali s bespomoćnim jaucima,

trajala je čitavih pet minuta, a onda je nastupila tišina. Ništa

se više nije čulo, osim palucanja ognjenih jezika koji su se di-

zali iz hrpe. Moro nije htio provjeravati je li tko preživio,

nego naredi hitno povlačenje.

Pothvat koji je izveo pokazao se iznimno važnim. Uspo-

rio je napredovanje neprijatelja, tako da su sve brigade i Vr-

hovni štab dobili na vremenu, uspjeli se južnije prebaciti

preko Vrbasa i skloniti u šumama planinskog masiva Prenja,

Čvrsnice i Vran planine. I Moro se doista proslavio; odliko-

van je Ordenom za hrabrost prvoga reda. Ali nešto mu je

.1

Ivo Brešan

kvarilo zadovoljstvo. Neprekidno su mu u ušima odjekivali

krici onih u razlupanim i gorućim vagonima; noću ih je sa-

njao. Pitao se što bi dr. Novak na to rekao? Međutim, njegov

glas više nije čuo; kao da je utonuo u potpuni muk. Mučen

tim dvojbama, otišao je Diki i povjerio mu se. No ovaj ga je

odmah umirio objašnjenjem: »U vlakovima se danas voze

samo oni koji imaju propusnice. A njih ne mogu dobiti, ako

ne priznaju legalnim državu NDH i prisutnost Nijemaca na

našem tlu. Dakle, nije ih šteta.«

Nakon mjesec dana boravka na Prenju i sudjelovanja u

nekim manjim akcijama, Diko ponovno pozove Mora i reče

mu:

— Žao mi je, ali morat ćeš opet u Dalmaciju, u svoj stari

odred. Luketićevi napori ne daju ploda. Bozu ne zanima ni

šta što je dalje od njegova dvorišta. Pogotovo je neosjetljiv

na revolucionarne promjene koje nam predstoje. Ti moraš

preuzeti stvar u svoje ruke.

— Ali, druže komesare, vi znate da je Bozo naprasit čo

vjek. Kako ću ga ja, koji sam toliko mlađi, u nešto uvjeriti,

ako ne može Luketić?

— Ne brini! Imat ćeš ovlasti. Kao prvo, imenovan si kape

tanom Odjeljenja za zaštitu naroda. A ti znaš da OZNA nad

zire sve. I drugo, dobit ćeš dekret kojim si postavljen za

predstavnika Vrhovnog štaba pri Božinu odredu. Svi, pa i

on, morat će slušati tvoje zapovijedi. A ako bude kakvih

smetnji, poduzmi mjere koje god držiš prikladnim.

— Gdje se sada nalazi odred?

— Djeluje na području Mosora. Dobit ćeš popis sela, u

koja možeš putem svratiti, i naših opskrbnika u njima, kod

Gorgone

kojih se možeš skloniti ili odmoriti. A ići ćeš preodjeven u se-

ljaka s ispravama na ime Ivan Rudić.

Tako se Moro već sutradan zaputio natrag u Dalmaciju,

odjeven kao seljak i vukući za sobom magarca, natovarena

drvima. Kretao se bez većih teškoća. U nekoliko navrata na-

ilazio je na ustaške i njemačke patrole, koje su jedva na nje-

ga svratile pozornost; samo bi mu letimice pogledale ispra-

ve i propustile ga. Noćio je u selima i kod ljudi koje je imao

na popisu, te za tri dana stigao do Mosora. Našao je Božin

odred na visoravni ispod najvišeg planinskog vrha, koji im

je služio kao izvidnica. S njega su mogli pratiti sve što se do-

gađa u splitskom priobalju i u Zagori. Tako su imali dovolj-

no vremena da se povuku i sklone, ako zapaze pokrete ve-

ćih vojnih jedinica prema svom taboru. Kad je Moro stigao,

borci su ga dočekali burnim ovacijama. Jedino se Bozo držao

smrknuto; očito mu nije bilo drago što ga ponovno vidi. Kao

da je slutio da mu njegov dolazak ne donosi ništa dobra. Na-

kon što je s Luketićem pogledao Morove isprave, iz kojih je

saznao kakav čin i ovlasti ima, nije se više ni trudio prikriti

svoju mrzovolju.

— Znaš šta! — reče mu: — S otim papirima možeš slo-

bodno otrt guzicu. Ja sam tu diza ustanak i znam najbolje

kakva je situacija na ovom terenu. Neće meni niko iz nekog

bosanskog vilajeta zapovidat šta ovde imam činit.

Moro se na trenutak lecne; Božin autoritet bio mu je pre-

velik da bi se usudio oštro nastupiti. Zazor od toga čovjeka

zavukao mu se u kosti još iz vremena kad ga je prvi put sreo.

Stoga mu je trebalo malo vremena da se pribere, da nađe ri-

ječi kojima će mu staviti na znanje kako su se stvari odonda

obrnule u tome tko stoji iznad koga.

Ivo Brešan

— Ti bi, druže Bozo, morao već jednom shvatiti — smo

gne napokon snage i stane mu se obraćati s visoka — da smo

svi mi narodna armija kojoj je na čelu Vrhovni štab i drug

Tito. I da se ne borimo svatko za svoje ognjište, nego svi za

jedno za oslobođenje cijele zemlje i uspostavu socijalističkog

poretka. Zato si i ti dužan slušati ono što ti dolazi s najvišeg

zapovjednog mjesta.

— Ovde ima samo jedno zapovidno misto, a to sam ja.

Najstariji sam od svih i profesionalac u ovom poslu. Nećeš

sada ti, jedan balavac, koji nije zna ni okinut iz pištolja kad

sam ga primija, meni izdavat komande.

Moro uvidi da je došao na sklizak teren, pa odustane od

dalje prepirke. Kad se našao nasamo s Luketićem, ovaj mu

reče:

— Eto, takav ti je on. Ja sam pokuša osnovat partijsku će

liju, ali su mi prišla samo tri borca. Šta ćeš, kad svi u njemu

vidu Boga!

Mora je dugo tištilo kako će izvršiti zadaću s kojom je po-

slan. Diko mu je jasno rekao: mora preuzeti vodstvo odreda

po svaku cijenu. Ne bi smio u tome imati nikakvih obzira;

čin koji je dobio i to što je poslan od Vrhovnog štaba, potpo-

ra mu je od koje ne može imati jaču. A on se, uza sve to, osje-

ća nemoćnim. Ne usuđuje se samo tako stati pred odred i

zatražiti Božinu smjenu. Znao je da ga nitko u tome ne bi

podržao, osim, možda, Luketića. A i bilo ga je strah Bože; još

uvijek se pred tim čovjekom osjećao malim i beznačajnim.

Nije imao hrabrosti pogledati ga u oči i oštro od njega nešto

zahtijevati. A ne poduzme li ništa, prokockat će Dikino po-

vjerenje i reputaciju koju je stekao kod Vrhovnog štaba. Pi-

tao se što bi Diko napravio kad bi u jedinici, u kojoj je on ko-

Gorgone

mesar, imao jednog takvog kao Bozo? Nije nimalo dvojio:

dao bi ga strijeljati po kratkom postupku. A on ne može ni

pomišljati na tako nešto. Našao se u procjepu između zada-

će koju treba obaviti i sile koja mu to onemogućuje, ne zna-

jući kako se izvući iz svega.

A onda će mu se ukazati prilika da problem riješi na naj-

jednostavniji mogući način. Grupa od desetak boraca, među

njima Bozo i on, sišla je u podnožje Mosora, u selo Žrnovi-

cu, radi popune u namirnicama. U početku je sve teklo po

planu: dobili su od seljaka što im treba, natovarili to na ma-

garce i krenuli natrag u planinu. Ali tamo gdje su najmanje

očekivali, kod sela Sitno Gornje, iznenada nalete na talijan-

sku patrolu. Oni i Talijani smjesta su zalegli u krš, zaklonili

se iza stijena i otvorili vatru jedni po drugima. Nastala je pat

pozicija. Nitko se nije usuđivao ni napredovati ni povlačiti,

da se ne otkrije i postane metom. Moro je najdalje odmakao

uzbrdo, pa se tako našao svojima iza leđa. Vidio je ispred

sebe Bozu kako povremeno izviruje iz zaklona i puca na Ta-

lijane iz strojnice. Ovako povoljan trenutak ne smije propu-

stiti, pomisli. Nanišani pištoljem Bozi u glavu i opali, a ovaj

se sruši, ostavši bez znaka života. Nitko ništa nije opazio niti

što posumnjao; ljudi su bili uvjereni da je Bozu pogodio ta-

lijanski metak. Bijesni što im je poginuo drag zapovjednik,

navale sada svom žestinom na Talijane. No ovi se nisu po-

kazali ornima za borbu, to više što je i njih bila samo manja

grupa, pa su se jednostavno razbježali.

Još istu večer Bozo je pokopan na ledini usred Mosora.

Moro je izbjegao sudjelovati u svečanosti. Nešto ga je steglo

u grudima. Koliko god se bojao toga čovjeka i mrzio ga kad

bi ga omalovažavao, toliko ga je i cijenio. Sjeti se da se i u

nffil

Ivo Brešan

svoj prvi pothvat upustio samo zato što je želio steći ugled u

njegovim očima. Činilo mu se da je uništio nešto od velike

vrijednosti. Ali žalost zbog toga brzo je prevladao, uvjerivši

sam sebe da bi mu Diko, kad bi znao kako stoje stvari, zapo-

vjedio postupiti upravo ovako. Dakle, izvršio je samo svoju

dužnost. Uklonjena je prepreka, i revolucija može dalje. Su-

tradan je već prestao misliti o tome. Preuzeo je zapovjedniš-

tvo odredom i nitko se tome nije protivio.

Na Mosoru su ostali do pada Italije. O tom povijesnom

događaju Moro je saznao kad je k njima došao kurir iz Vr-

hovnog štaba s naredbom: sve partizanske jedinice na po-

dručju Dalmacije moraju ući u gradove i razoružati talijan-

sku vojsku. Njega i njegove ljude zapalo je zauzeti Omiš.

Spustili su se s planine i stigli do grada. Talijani ne samo da

nisu pružili otpor, nego su ih dočekali gotovo s veseljem. To

je bilo posve razumljivo. Nisu imali kamo; u Italiji su se iskr-

cali saveznici i vodile su se ogorčene borbe. A kako je njihov

maršal Badoglio prešao na stranu saveznika, Nijemci su ih

uzimali kao izdajnike, ubijali ih ili slali u logore. Tako su u

partizanima vidjeli jedini izlaz. Najveći broj njih je jedno-

stavno skinuo s odora talijanske vojne oznake i stavio na

kape crvene zvijezde. Moro ih je, prema zapovijedi iz Vr-

hovnog štaba, morao sve primiti, pa mu se odred ojačao za

stotinjak ljudi. Fašisti su netragom nestali ili su ih sami tali-

janski vojnici već pobili.

Zaposjevši Omiš, Moro rekvirira dva trabakula, pa s Lu-

ketićem i dvadesetak svojih boraca krene na Hvar. Kad su se

približili luci Vira, zapaze da je u njoj usidren jedan manji

motorni brod, u koji su se upravo ukrcavala trojica ljudi s

namjerom da isplove. Čim su ugledali partizane, zahvatila

Gorgone

ih je panika. Upalili su motor i htjeli uteći prema pučini, ali

im Moro s trabakula dovikne da se ne miču, jer će inače po

njima otvoriti vatru. Preostalo im je samo mirovati i čekati

svoju sudbinu. Tek kad im se približio, Moro shvati kakva

mu je lovina pala u ruke. Bili su to Marko Politeo, Raimon-

do i njegov posilni, odjeveni kao ribari. Čini se da je Rai-

mondo i njega prepoznao; netom ga je ugledao, stao je mo-

liti za milost, govoreći kako ništa nije radio na svoju ruku,

nego samo po nalogu više komande. Moro se pravio da ga

uopće ne sluša. Kad su se svi iz odreda iskrcali, naredi da se

krene prema Hvaru i ovu trojicu povede vezane. Već na sa-

mom ulazu u grad mještani su ih dočekali s oduševljenim

poklicima i posipali ih cvijećem. Prolazeći pokraj Arsenala,

Moro nije mogao da se ne sjeti dr. Novaka i njegove žene

kako vise na tome mjestu. Na trenutak ga svega preplavi

mržnja, pa se tek sada obrati Raimondu:

— Ti si volio ovdje priređivati predstave za svoju publi-

ku. Kako bi bilo da sada ti odigraš jednu za nas? — Potom

se obrati svojima: — Objesite ih tu na portalu!

Raimondu su uzalud bila sva preklinjanja i opiranja. Mo-

rovi ljudi pograbili su njega, oca mu i posilnog, te su se

uskoro sva trojica njihala na užetu usred lučnog otvora Ar-

senala. Građani, koji su stajali na rivi, burnim su ovacijama

i pljeskom popratili trenutak kad su se užeta zategla. Uto

Moru priđe talijanski časnik, predstavi se kao kapetan Fras-

catti, zapovjednik postrojbe stacionirane u Hvaru, i pruži

mu svoj pištolj u znak predaje. Pri tome ga zamoli da njega

i nekolicinu njegovih vojnika primi u svoje redove, a ostali-

ma omogući da se vrate brodom kući u gradove koje su sa-

■I

Ivo Brešan

veznici već oslobodili. Moro prihvati njegovu ponudu, ru-

kuje se s njim i obeća učiniti kako je zatražio.

Kao svoje sjedište, odabrao je zgradu Hvarskog pogla-

varstva u kojoj je nekad dr. Novak radio kao gradonačelnik.

Kako je Hvar Rimskim ugovorom postao dijelom NDH, Mo-

ro zapovjedi da se uhite svi članovi ustaškog pokreta i gra-

đani koji su, bez obzira kako i u čemu, surađivali s fašistima.

Taj se posao nije pokazao laganim; golema većina takvih je

već nestala, pa je privedena grupa od samo desetak muška-

raca i pet žena. Prvi su, prema iskazima svjedoka, obavljali

razne administrativne poslove u gradskoj upravi i nisu bili

ustaše, a žene su, navodno, ljubovale s fašistima. Bez ikakva

saslušanja i suđenja, Moro naredi da ih se sve smakne. Po-

gubljenje se imalo obaviti već iduće jutro na glavnom grad-

skom trgu, metkom u potiljak. Mnogi su ga pokušavali od

toga odvratiti, među njima Luketić i Frascatti. Dolazili su

mu prijatelji dr. Novaka i uvjeravali ga da ti ljudi nikome ni-

su nanijeli zlo; samo su htjeli prehraniti obitelj. Ali Moro je

ostao neumoljiv.

Kad se našao sam, stanu ga mučiti dvojbe: je li baš morao

tako postupiti? Što bi se izgubilo da je te nesretnike pustio?

A tada izvadi iz džepa fotografiju Mirandine glave, koju je

Diko dao umnožiti. Njezine širom rastvorene oči gledale su

ga i sada pune užasa i mržnje. Na trenutak mu se učini da u

njima zapaža čak i neki tračak ironije; kao da mu se ruga

zbog njegove slabosti. Ona, ljepotica kakvoj nema ravne,

dama iz visoka društva, talentirana umjetnica, pa je bez ika-

kva ustručavanja toliko čestitih ljudi otpremila na stratište!

A on se tu kinji zbog nekoliko sitnih gnjida. Ne, odluči, ne

Gorgone

smije biti ispod njezine razine. Mora prevladati malodušje

koje ga je zahvatilo.

Predvečer mu je došao stražar i rekao da neka žena, zao-

grnuta u crno, želi s njim razgovarati. Moro mu naredi da je

propusti. Čim je ušla i skinula ogrtač, koji ju je svu prekri-

vao, Moro pretrne. Bila je to njegova majka Danka. Osjetio

je na trenutak nagon da skoči i poleti joj u zagrljaj, ali se od-

mah svlada i ostane prikovan za stolac: ugledao je na njoj

odoru časne sestre. Istog trena lice mu postane bezizražajno.

Njegova majka na strani neprijatelja! Kao da ga je netko

iznenada polio hladnom vodom. Ali Danka je, ne sluteći što

se s njim zbiva, raširenih ruku krenula prema njemu:

— Moro, sine moj...

— Stani! — prekine je on zaustavivši je ispruženom dla

nom. — Da mi nisi prišla! U što si se to odjenula?

Danka ostane kao skamenjena. Njegova reakcija zapre-

pastila ju je i porazila. Osjeti slabost u koljenima i klone na

stolac, a onda nakon poduže šutnje jedva čujno progovori:

— Zaboljelo me kad sam saznala da si tu, a nisi došao da

vidiš što je sa mnom... Ali ovakav doček... Svemu sam se pri

je nadala negoli tome...

— Nisi mi odgovorila zašto nosiš na sebi tu odoru?

— Zar si zaboravio gdje si me ostavio? U početku su me

časne sakrivale odijevajući me ovako. Ali nisam mogla dugo

igrati tu lakrdiju. Njih sam dovodila u opasnost. Zato sam se

istinski zaredila.

— Jesi li ti svjesna u što si se uvalila? — stane u Moru ra

sti bijes. — Jesi li svjesna, pitam ja tebe? Crkva uči ljude da

budu pokorni svojim tlačiteljima. Ona je jedan od naših naj

većih neprijatelja. A ti si se svrstala u njezine redove.

Ivo Brešan

— Ja nikome nisam neprijatelj. A najmanje bih to mogla

tebi biti, sine moj. I ti si jedan od razloga zašto sam postala

časnom. Dugovala sam zahvalnost Djevici Mariji zato što

me spasila od utapanja kad sam tebe nosila. I zavjetovala

sam se da ću joj do kraja života služiti samo da tebe očuva

od pogibelji.

— Ne treba meni takva zaštita. A sad me dobro slušaj!

Ako se smjesta ne odrekneš tih praznovjerica i skineš to sa

sebe, ja te više ne priznajem za majku.

Danku je to potpuno slomilo. Dugo nije smogla riječi i

samo je tiho jecala brišući suze rupcem. Moro skrene pozor-

nost s nje na papire pred sobom na stolu. Ali nije ništa tra-

žio u njima; učinio je to samo da ne mora gledati njoj u oči.

— Gospode, zašto si me ovako kaznio? — progovori na

pokon potišteno Danka. — U što si se ovo pretvorio, Moro...

Naslutila sam to... naslutila onog trena kad sam vidjela što si

napravio tamo na Arsenalu...

— A tako! Još i Politeove žališ! Smetnula si s pameti što su

oni htjeli napraviti s tobom i sa mnom. Što bi ti s njima, da si

odlučivala? Zacijelo ih oslobodila?

— Ja sam im već odavno oprostila. Meni je strana svaka

mržnja; znam samo za ljubav. Isus je rekao: ljubite i neprija

telje svoje. A ti... ti si napravio s njima ono isto što i oni s na

šim dobrotvorima. Po čemu si onda bolji od njih?

— Dakle, i fašiste si zavoljela! Oplakuješ ih čak! Onda do

ista među nama ne može više biti ništa zajedničkog.

— Vidim to i sama... — snuždeno će Danka. — Jasno mi

je na čemu sam. Pretrpjela sam najveći gubitak koji jedna

majka može pretrpjeti. Zauvijek sam izgubila sina.

Gorgone

— To je, izgleda, jedino u čemu se možemo složiti. A sad me ostavi! Imam posla.

Danka ustane i već je htjela krenuti, ali se na trenutak opet zaustavi.

— Prije nego odem... htjela bih te nešto zamoliti... uime onih dana kad si me volio kao majku... Učini mi barem toli ko. Poštedi one jadne ljude i žene koji ti nisu nikakvi nepri jatelji. Sve što su radili bilo je samo zato da bi mogli preživje ti...

— Van... ženo! — drekne Moro takvim glasom da je zrak zadrhtao.

Shvativši da je svaki dalji razgovor uzaludan i da se nema

čemu nadati, Danka se ponovno prekrije ogrtačem i sva po-

gružena dođe do vrata. Prije negoli će izići, još se jednom

obrati Moru:

— A ja ću tebe i dalje jednako voljeti. To mi nitko, pa ni ti, ne može zabraniti.

»L..

8. Sivi obzori

2005. (1962.)

pet sam u novinama pročitao da je na Bliskom istoku neki luđak, obložen eksplozivom, ušao u autobus i ra-

znio u komade sve koji su bili u njemu, muškarce, žene i dje-

cu. A naravno, usput i sebe. Ti ljudi ništa mu nisu učinili, ni-

kad ih prije nije vidio, i jedina im je krivica u tome što jesu

to što jesu: pripadnici skupine koja nije njegova. Uvijek sam

se čudio zašto netko, tko je odlučio žrtvovati svoj život, ne

napravi to u blizini onih koji su stvarni uzročnici njegovih

nevolja? Ali to pitanje nema smisla; takav čin zahtijevao bi

prethodno razmišljanje. A ovdje se radi o ljudima spaljena

mozga, kojima je oganj mržnje uništio svaku sposobnost ra-

cionalne prosudbe. I nema dana kad u TV dnevniku ne ču-

jemo za neki takav slučaj. Gorgona Stena divlja svijetom stvarajući svojim žarećim očima mahnite fanatike, raspame-

ćene do te mjere, da ne znaju čak ni zašto rade to što rade.

Jedina im je želja uništiti zajedno sa sobom što više drugih,

nerijetko i pripadnika vlastite grupe, ako nisu dovoljno ludi.

Za razliku od Meduze, Stena je vječna. Jer ideologije mogu

nestati, ali bezumlje nikada. No ostavimo se za sada toga i

Gorgone

vratimo se »Perzeidi«. Gdje smo ono stali? Ah, da; iz Medu-

zina tijela izišli su nakazni div Hrisaor i leteći konj Pegaz.

Odleti Pegaz i nesta, a Hrisaor Perzeju reče:

»S tobom se, Zeusov miljenče, ne kanim boriti sada, dok Hermesa mačem se služiš, od koga mi zaštite nema, al' moja će osveta tebe dosegnuti jednoga dana, kad najmanje budeš se nado, jer ubi mi rođenu majku.« Završivši ode, a koraci njegovi zemlju potresu. Perzej tad kacigu Hadovu stavi, nevidljivim posta i odleti otud daleko, do bogatog iberskog kraja. Stena se prene iza sna i smjesta u potjeru krene. Visoko leteći, pogledom svojim je sipala užas: kamen se topio, šume izgarale, plamtjeli ljudi. Oganj je proždiro sve što bi njojzi se našlo na putu. Al', Perzeja ne otkri ona; u gradu se sklonio Hidu, na iberskoj sunčanoj obali. Sluteć da u njem se krije, neman se zaputi tamo, no Perzej nevidljiv joj bješe. Tad nad Hidom kružiti stane i žarkom ga paliti vatrom, ugljevlje stvarajuć posvud od ljudi i njihovih kuća. No Perzej se spasi, jer Atenin štit je zaklanjao njega. Nanjušiv njegovu nazočnost, lukavo postupi Stena: u obližnju pećinu uđe i otuda vrebati počne, pritajiv se. Perzej se potajno tada izvuče iz Hida, do afričke obale stigne, gdje hram Apolonov se diže. U njem stolovaše Kalist, svećenik i prorok vidovit, kom Stenine žareće oči ni najmanje škodit ne mogu. Perzej zamolit ga htjede da zaklon i savjet mu dade. Al' dok je doletio tamo, iz torbe su kapljice krvi s Meduzine glave se cijedile, na zemlju padajuć stalno. Svaka se od njih odjednom u otrovnu pretvori zmiju. Ljutice te se razmilješe, počevši ujedom svojim

iiH

O

Ivo Brešan

sijat pogibelj i stravu. Tad Stena iz pećinske tame ugleda tragove ove i poleti njihovim smjerom. Al' Perzej je prije do Kalista došo i stao se jadat: »Apolov ljubimce, strašna Gorgona me progoni uprav, jer ubih joj sestru Meduzu, stog zaštitu od nje mi podaj, a ja ću ti zahvalan biti do groba!« No podmukli Kalist će, razmisliv kratko, odvratiti njemu riječima ovim: »Uništiv jedno od zala, ti stvorio brojna si druga, veća i strasnija: zmijam' napučio krajolik mirni si ovaj, a diva Hrisaora slobodna pustio otić. Taj će pak nasilnik s groznom Kalirojom trotijelnu neman Geriona porodit i kćerku Ehidnu, upola ženu, a upola zmiju; Ehidna s Tifonom će na kraju pseto troglavo Kerbera donijeti na svijet i dvoglavo Orta, te nemejskog lava i tebansku Sfingu, Himeru i druga stvorenja, što harat će zemljom i bezbroj junaka pogubit. Stoga ti pomoći neću, i dat ću da spali te Stena!« »O, prokleti dvolični starce!« rasrdio na to se Perzej. »Kako za buduće nesreće kriv bih ja mogao biti, kad ne vladam proročkim darom da predvidim

unaprijed stvari?

Neg' ti se pokušavaš ovime Apolu malo dodvorit, jer znadeš da Atena pomaže meni, a međ' njima svađa od samoga iskona traje i jošte se smirila nije. Zato ću tebe pogubiti, usprkos tvojemu Febu!« Rekavši tako, srpdlikim mačem ga raspori cijelog, u platno zamota Meduzinu glavu i produži dalje. Kad Stena je stigla do hrama i ne našla novog mu traga, od potjere odusta svoje i vrati se drijemat kod sestre. A Perzej je zašao dublje u afričko kopno do mjesta gdje Atlant na plećima svojim nebeski je svod

pridržavo,

Gorgone

za kaznu što protivu Olimpa s Titanim' dizo je bunu. Prišav mu, zaželje Perzej što nitko još dotada nije: vidjeti kakvi su svjetovi iznad nebeskoga krova. Stog kacigu sa sebe skine i vidljivim ponovo posta, podigne glavu i Atlantu ovom se obrati riječju: »Japetov sine, odgrni komadić nebesa mi gore, da virnem i pogledam prostore koji se nalaze iza«. Atlant se nasmije tome i s njime se rugati stane: »Zar si naumio, jadnice, bogove znanjem nadmašit? Ni oni na Olimpu ne mogu prodrijeti tako visoko. Stog plazi po zemlji i ne srljaj tamo gdje mjesto ti nije!« Perzej se naljuti na to i Atlantu odbrusi ovo: »Izgubio svaku si hrabrost otkada ti pobuna propa. Pojmiš li kome se rugaš? Ja mnoga sam junačka djela počinio, glavu Meduzi odrubio, zavaro Stenu...« Atlant mu uzvrati tada: »Bogohulne izričeš laži. Smrtnik ni jedan se ne može nečime takvim podičit, stog bježi odavde i vraćaj se otkud te donio vjetar!« »Kad poričeš«, bijesno će Perzej, »ja lako ću tebi dokazat da istinu govorim«. Glavu Meduze izvuče iz torbe, za zmijastu kosu je uzme i lice mu pokaže njeno. Istog trenutka u kamen se Atlant pretvarati počne. Lomljava nasta, a tijelo mu pukne pod teretom svoda i u šir se rasprostre stvorivši golemo pobrežje Atlas. Uzletje Perzej do vrha, gdje Atlantu bijaše glava, kaneći dohvatit zvijezde koje zatreptahu načas. Odjednom ga s istoka zaslijepi prejaka blještava

svjetlost. Da štitom se nije zaklonio, vid bi mu zacijelo strado. To Apolo kolima svojim nebeskom je krenuo stazom. Pred Perzejem nakratko zasta i reče mu srditim tonom: »Odlazi, crve, odavde, jer čovjeku suđeno nije

Ivo Brešan

beskrajne prostore svemira očima vidjeti svojim. A time što Atlantu učini, silnu si nanio štetu ovome kraju; od sada ću morati ovuda nisko se kretati, sušeći rijeke i pržeći raslinje; to će posvuda stvoriti pustinju, pijesak i nesnosnu žegu. A gaduri koja te poslala, poruku moju prenesi: nek pomaže svoje Ahejce i mene ne ometa u tom da svakome narodu jednako žara i svjetlosti dajem!« Prestraši Perzej se silno i smjesta s planine se spusti te odleti k malome otoku Šerifu, svojemu domu. Najprije posjeti majku u hramu gdje bješe je skrio. Danaja golemom radošću dočeka svojega sina. Ispričav joj što je doživio, na kraju Perzej dodade: »Polidektu sada ću poć i Meduzinu otkrit mu glavu, pa kada ga ukrutim njezinim pogledom, mi ćemo moći slobodno otići s ovoga otoka u druge zemlje.« Danaja razmisli malo, a onda mu odvrati tužno: »Ja ne mislim bježat odavde, jer Zeusu služiti želim, a ti se okani Polidekta; nemoj ga smrću kažnjavat, jer lice Meduze će sigurno vidjet i bezbrojni drugi koji nam nikakva jada ni nevolje zadali nisu. Nepravdu stog ćeš počiniti, budeš li radio tako«. Perzej ne posluša majku, Polidektu otiđe u dvor, i tu ga zateče u okružju njegovih odanih slugu. Vidjev ga, tiranin prasne u glasan i posprdan hihot: »Sto nam to donosiš, hvališo? Tikvu il' kupusa glavu?« Perzej tad šuteći izvadi sadržaj Hadove torbe, te pokaže njemu i njegovoj sviti Meduzino lice. U jednome hipu u kamene kipove pretvore svi se do zadnjega. Zatim on Diktisa nađe i postavi njega za kralja, jer Hrizip već odavno ode u zagrljaj Hadov. Potom na krilatim sandalam' odleti, Šerif napustiv...

Gorgone

Prekinuo sam. Osjetio sam potrebu da se još malo poza-

bavim Stenom. Ona i Meduza su sestre koje ne mogu jedna

bez druge. Dogmatizam i bezumlje redovito idu zajedno.

Uzmimo samo fanatično obožavanje neke osobe, ponekad i

običnog mediokriteta, koji stoji na čelu režima! Kult njegova

lika zna poprimiti oblik takve masovne ekstaze, da u njoj is-

pari sva pamet kao voda na pustinjskom suncu. A što reći o

ratu? Je li ikada itko uspio proniknuti u srž te pojave koja

pokreće čitavu povijest? Milijuni ljudi naoružaju se i kreću

ubijati druge, sebi slične ljude, koji žive poput njih, u jedna-

koj sivoj svakodnevnici: ujutro idu na posao, donose ženi

mjesečnu plaću, koja, naravno, ne pokriva troškove, nave-

čer gledaju televiziju, igraju se s djecom, i jedina im je briga

kako spojiti kraj s krajem. U drugim okolnostima možda bi

bili dobri susjedi, sjedili uz bocu vina i tapšali jedan drugog

po ramenu, govoreći kako je »sve skupa običan drek«. A

sada su se punom žestinom okomili jedan na drugoga. Ako

ikoga od njih upitaš zašto, reći će ti: »Napadnuti smo, i mo-

ramo se braniti«. I tako, svi se brane; nitko ne napada. Svat-

ko puca, jer onaj drugi puca u njega. A odbije li pucati, bit će

upucan od vlastitih ljudi. Ne zna jadnik koga bi se više bo-

jao: neprijatelja ili svoga. Dakle, nema mu kamo, nego raditi

što i drugi. A vođe sjede u sigurnoj zaklonici i vatrenim

govorima potiču mase na borbu. Ni oni ne znaju zašto to

čine. Koji god vam razlog naveli, više je izlika negoli razlog.

Uoči bitke kod Marenga Napoleon je rekao svojim četama:

»Vojnici! Vi oskudijevate u svemu. Neprijatelj ima sve«. Za-

cijelo se nekako slično i austrijski vojskovođa obratio svojim

postrojbama. A kad se taj vihor buke i bijesa stiša, svi opet

žive kao prije. Razumije se, ako su preživjeli. Nema više ne-

Ivo Brešan

prijatelja; poneki sada znaju postati čak i prijatelji. I nitko ni-

šta nije dobio; svi su izgubili. Povjesničari će kasnije nalaziti

uzroke cijelom zbivanju u socijalnim, političkim ili ekonom-

skim ciljevima. Ali što god rekli, činit će se ništavnim u od-

nosu na mnoštvo razorenih gradova i tisuće i tisuće poginu-

lih. Pa koja onda sila to sve pokreće?

A što se događa kad nemaš pred sobom stvarnog, nego

fiktivnog neprijatelja? To je čisti apsurd, zaodjenut u grote-

sku. Nakon završenog studija morao sam ići na odsluženje

vojnog roka, i to u mjesto od kojeg su svi strahovali kao od

najgoreg što ih može zapasti: pješadijsku školu rezervnih

oficira u Bileći. Priče onih koji su to prošli bile su nalik na

noćnu moru. No meni je teže od svega pao rastanak s Adri-

anom. Netom je naša ljubav zaživjela punom snagom,

uhvatila toliko korijena da smo se odlučili vjenčati, morali

smo se razdvojiti na čitavu godinu dana. Najviše mi je muke

zadavalo što će ona u London na usavršavanje u engleskom,

a ja u crni mrak. Tko zna, mislio sam, koliko će zanimljivih

ljudi tamo sresti, koji će joj biti bolja prilika od mene, pa će

jednostavno zaboraviti da postojim? Nije mi padalo ni na

pamet da se to može dogoditi i ako ja nikamo ne idem, čak

meni pred nosom. Vjerovao sam u onu staru ciničnu izreku:

daleko od očiju, daleko od srca. Nisam joj ništa o tome htio

govoriti; svoj jad zakopao sam duboko u sebi.

Kad kreneš u mjesto kamo si upućen, prestaješ biti oso-

bom i gubiš sva prava koja imaš kao građanin. Ne možeš po-

nijeti sa sobom što je tebe volja niti staviti to u kofer ili tor-

bu. Moraš nositi samo ono što ti je propisano: četkicu za

zube, pastu, brijaći pribor, češalj, ogledalo veličine 10x5 cen-

timetara, iglu i namotaj konca. I to u drvenom kovčegu na

Gorgone

milimetar određenih dimenzija, dužine, širine i visine. A ne

voziš se u putničkom, nego u stočnom vagonu, bez unutar-

nje opreme, tako da si prisiljen sjediti na svom kovčegu, a le-

žati na podu po kome je prostrta slama. I duljina putovanja

stavlja ti na znanje da više nisi taj koji jesi: relacija, koja bi se

pod normalnim okolnostima prešla u nekoliko sati, preva-

ljuje se danima, jer vlak svako malo beskrajno dubi na ne-

kim stanicama. Čim stigneš, odmah skidaju s tebe sve što

imalo miriši na civilni život: najprije te svuku do gola, stave

pod tuševe, potom te zaprašuju, strižu ti kosu do propisane

veličine, a onda ti dadu da se odjeneš u donje rublje i uni-

formu, koji se ni po čemu ne razlikuju od onoga što dobivaju

drugi, osim po veličini. Spavaonica, u koju možeš samo

nakon što truba oglasi povečerje, nema namještaja, osim že-

ljeznih kreveta, geometrijski pravilno oblikovanih u prizme,

i na istom razmaku jedan od drugog. I svako kretanje ti je u

znaku jednakosti i geometrije: ideš ukorak s drugima, u

stroju, dvoredu ili četveroredu, koji ima oblik pravokutnika.

Sve mora biti poravnata: jednaki kovčezi, jednaka odjeća,

jednaka siva, maslinasto-zelena boja, jednaki kreveti, jedna-

ka hrana; u isto vrijeme svi odlaze na spavanje, ustaju, idu

na objed i večeru, istu nogu pružaju u iskorak pri hodanju,

jednom riječi, ništa ne smije stršiti ni izdvajati se iz tih zada-

nih obrazaca. Jedina razlika među nama, bila su naša lica i

brojevi odore i cipela. Okamenjivanje nije zahvaćalo samo

mozgove nego i vanjski izgled.

Ali sve je to bila tek tiha lirika prema onome što je slijedi-

lo nakon mjesec dana ovog ujednačavanja. Bileća se nalazi

u kotlini, okruženoj brdima, viših od 500 metara, i svako ju-

tro, bez obzira na vremenske prilike, imali smo na njima tak-

Ivo Brešan

tičke vježbe. Dobili bismo pretpostavku da se na najvišem,

Hadžibegovu brdu, nalazi neprijatelj kojega treba uništiti.

Tako smo morali u punoj ratnoj opremi, bilo vedro, kiša ili

snijeg, verati se po kršu, puzati, zalijegati, dizati se i trčati

uzbrdo, osvajajući dionicu po dionicu padine. Kako je te go-

dine bila vrlo oštra zima, ova se suluda jurnjava znala odvi-

jati i pod minus 25 stupnjeva. Mene bi, osim opreme, zapa-

lo nositi još i cijev, podlogu ili lafet minobacača, tako da sam

na sebi imao više od 30 kilograma težine. Kako je to zahtije-

valo napore koji su bili iznad mojih mogućnosti, morao sam

upinjati sve snage da ne bih zaostao; onaj kome bi se to do-

godilo, morao je natrag do podnožja, da bi krenuo iznova.

Ili bi zaradio nekoliko dana zatvora. A kod namjerne nepo-

slušnosti dospio bi i na vojni sud.

Kad bismo se domogli blizine vrha, podigao bi nam se

moral, jer smo znali da iza njega uzbrdice više nema, da je

tu kraj našim naporima i da ćemo napokon predahnuti. Po-

kretani tom nadom, smogli bismo snage da mirno gutamo

svoju muku. Činilo nam se da je tamo gore nešto poput raj-

skog vrta u kojem ćemo doživjeti trenutak sreće. Ili povjero-

vali da je tu doista neki neprijatelj, uzročnik svih naših pat-

nji, čijim ćemo svladavanjem steći slobodu. Stoga smo dola-

zak na vrh u međusobnom žargonu nazivali »dosegnuti

nebo«. Ali baš tada, kad je trebalo još samo pedesetak metara

da se nebo i dosegne, čula bi se zapovijed »Juriš, naprijed!«

Tako smo za taj dolazak u Eden morali platiti skupu

ulaznicu: onih zadnjih 50 metara uzbrdice prijeći u punom

trku. A kad bismo stigli, bacili bismo se iznemogli na tlo di-

šući kao kovački mjehovi. Pa ako bi bila velika hladnoća,

znoj koji je curio iz nas smrznuo bi se, tako da smo jedan

Gorgone

drugom izgledali poput ledenih kipova. Nisu nam dali niti

da nakratko uživamo u predahu; odmah bi se začula zapo-

vijed »Pokret!« i morali bismo u nova osvajanja.

I tako dan za danom. Ceznuo sam za tim da se razbolim,

dobijem upalu pluća ili neku drugu bolest, jer bih tako svr-

šio u bolnici, gdje bih proveo bar neko vrijeme u blaženom

zagrljaju postelje. Ili možda zaradio premiju: otpust iz voj-

ske. U tu svrhu, znao sam noću ustajati i u pidžami bos ho-

dati po snijegu na vjetrometini. Ali kao zavraga, uzalud. Da-

pače, što sam se više izlagao, postajao sam zdraviji i na po-

sljetku očeličio. Čovjek bi možda sve lakše podnio, kad bi u

tome na što ga tjeraju našao neki smisao, ma koliko mu bio

stran i dalek. Ali ničeg, osim bezumlja i apsurda: toliki napo-

ri, tolike muke, da bi se na kraju stiglo nigdje i doseglo ništa.

U poslijepodnevnim satima nije se moglo ni pomišljati na

odmor. Svakoga bi zapalo čišćenje nečega: hodnika, spavao-

nice, konja i konjušnice, dvorišta kasarne ili zahoda. Ovo

potonje bilo je najstrašnije; gore i od silaska u smradnu jamu

iz VII. kruga Danteova Pakla. Zahodi su bili turski, bez vo-

dokotlića, pa kako je vojska cio dan u njima vršila nuždu,

rupe bi se začepile i iznad njih se stvorila golema hrpa gova-

na najrazličitijih nijansi smeđe boje i u svim vrstama agre-

gatnog stanja, od žitke kaše do tvrdih kulenova. A sve bi bilo

pomiješano s isječcima novinskog papira; o pravom, toalet-

nom, nije se moglo ni sanjati. Jedini način da se zahod poči-

sti, bio je dugačkom motkom kružiti po toj masi, dok joj se

ne otvori prolaz. Ali time bi se prostorija ispunila neugod-

nim vonj em; uostalom, ne kaže se uzalud: što govno više di-

raš, više smrdi. A kada bi se napokon, nakon dugog miješa-

nja, rupa oslobodila, cijela bi se ta želatinozna materija stala

Ivo Brešan

uvlačiti u nju ispuštajući pri tome zvuk nalik na »pljop«. I

tek tada bi uslijedilo ono najgore: iz dubina bi potekao, kako

bi Krleža rekao, đhakespearski smrad, koji je na nas imao

učinak bojnog otrpva. Mnogi to nisu mogli izdržati; poblju-

vali bi sve što su pojeli toga dana s osjećajem da će im i sam

želudac izletjeti. Tako bismo iz jutarnjih uzleta u nebeske vi-

sine padali u večernje smradne paklenske dubine.

Neki su bili prf kraju sa snagama, pa su zatražili od ko-

mande premještaj iz škole u običnu vojnu jedinicu. Ali kad

bi takav došao na raport pukovniku, zapovjedniku batalju-

na, ovaj bi mu, prpdorno ga gledajući, rekao:

— A tako! Ti, dakle, ne želiš biti oficir Jugoslavenske na-

rodne armije!

I što je drugo nakon toga mogao takav jadnik, nego po-

kunjiti se, priznatt da se zaletio i da će se ubuduće više tru-

diti. Bilo je i takvih kojima bi »puknuo film«, kao što se do-

godilo s jednim mojim znancem, koji je upravo završio Aka-

demiju likovnih umjetnosti. Tog dana morali smo četiri sata

stajati u rovu, u vodi do pojasa, dok je oko nas zavijala bura

i temperatura pala ispod ništice. Čekali smo, s ručnim baca-

čem na ramenu, tenkovski napad, koji je isto tako bio fikcija

kao i neprijatelj na vrhu brda. Nakon što smo izišli iz vode

ukočeni i zamrlih udova, a da se tenkovi nisu pojavili niti

kao makete, umjetnik je odlučio ubuduće izigravati idiota.

Kad bi se čula zapovijed »Nalijevo!« on bi se okrenuo desno

ili obratno. Kod strojeva koraka dizao bi noge uvis kao da

pleše kan-kan, a na zapovjed »Na lijevo krug!« okrenuo bi se

za čitavih 360 stupnjeva i na očajavanje zapovjednika, odgo-

vorio: »Pa jeste li rekli krug? Napravio sam krug.« Kod ga-

đanja puškom m^tke bi redovito stavljao obrnuto u spre-

Gorgone

mnik i čudio se kad bi netko zbog toga vikao na njega. Tako

komandi nije preostalo nego poslati ga nekamo drugo. Ni-

kada nisam uspio saznati je li on samo glumio, ili mu je do-

ista u glavi nešto ciknulo. U tom sveopćem ludilu ne bi bilo

čudo da čovjek posve izgubi pamet; Stena je harala uzduž i

poprijeko.

Pod takvim okolnostima mozak mi se potpuno ispraznio.

Ni o čemu nisam mogao razmišljati, jer mi je duh bio čvrsto

prikovan za prizemne banalnosti: zalijeganje, puzanje, pen-

tranje po kršu, gonjenje neprijatelja koji ne postoji, čišćenje

svega, od oružja do zahodskih rupa. Najteži su mi bili trenuci

nakon ustajanja, u 4 sata ujutro, prije izlaska sunca, dok

sam čekao postrojavanje sjedeći ispred zgrade vojarne, i pu-

šio. Oko mene samo sivi obronci brda, a poviše olovno nebo.

Imao sam osjećaj da sam u nekom kotlu, u kojem mi pred-

stoji boraviti čitavu vječnost. Jer vrijeme mi je plazilo poput

puža; minute su mi se činile satima, sati danima, a dani go-

dinama. Tada bih samo nakratko u mašti vidio Adrianu

kako s nekim elegantno odjevenim tipom obilazi londonske

muzeje ili večera u de lux restoranu. A ja tu ne mogu ništa;

nemam čak ni oslonac za koji bih se uhvatio da mi bude lak-

še, ako se to doista zbiva.

Skepticizam mi tu nije mogao pomoći. Jedini način da sa-

čuvam pamet bio mi je skloniti se u stoicizam. Ali ne onaj

Zenonov i Kleantov; oni uče da je sudbina Zeus, dakle, ne-

što najmudrije i najplemenitije, što nam valja slijediti, jer

tako i mi postižemo te vrline. Budem li se priklonio njihovu

nauku i ovo stanje prihvatio kao providnost koja me duhov-

no uzdiže, neminovno ću upasti u Meduzino okrilje. Sudbi-

nu treba uzeti kao slijepu silu, neumnu, hirovitu, nepredvi-

Ivo Brešan

divu, na koju ne možemo utjecati, pa nam preostaje jedino

ograditi se od nje željeznom zavjesom ravnodušnosti. U

tome mi je najbliži bio Epiktet i ona njegova »I u okovima se

može biti slobodan!« Kad sam počeo tako gledati stvari,

uvjeravajući sebe da sve što mi se događa mora biti baš to i

ništa drugo, da ja nemam moći nešto u tome izmijeniti,

odjednom sam se osjetio smirenijim. Radio sam ono što se

od mene traži, strpljivo podnoseći sve i ne uzbuđujući se ni

zbog čega. Tako sam se postavio i prema mogućoj Adriani-

noj nevjeri. Iako sam joj u više navrata pisao, od nje nisam

dobio nikakva odgovora, pa sam pomislio da su se ostvarile

moje bojazni i da me posve odbacila. Ali stoicizam mi je i u

tome pomogao; uzeo sam da je to nešto što se moralo dogo-

diti, što se nije moglo izbjeći, pa prema tome, nema razloga

zbog toga očajavati. Kao što bi bilo glupo uzrujavati se zato

što, primjerice, pada kiša.

Nakon šest mjeseci drila u Bileći unaprijeđen sam u čin

vodnika — stažista. Prisili su mi na rukavima »čvarke« i

uputili me u novi garnizon u Trebinje. Došao sam u donekle

povlašteni položaj; kao komandir voda, bio sam oslobođen

svih tjelesnih napora i ponižavajućih poslova. Osim toga,

mogao sam izlaziti iz vojarne i ulaziti u nju kad bi se meni

prohtjelo. Ali sam zato upao u druga kliješta neslobode: po-

stao sam karika u zapovjednom lancu. Dobio sam 30 ljudi s

kojima sam morao uvježbavati ono isto u čemu su dotad

uvježbavali mene. I ovdje sam pokušao stvoriti oko sebe

obrambeni zid stoicizma; odlučio sam ništa od njih ne tražiti

što od mene ne traže moji nadređeni. Jednostavno se pre-

pustiti struji i ni zbog čega se ne uzbuđivati. Ali s vremenom

se pokazalo da je održavati ravnotežu na vazi ravnodušno-

Gorgone

sti u ovom slučaju znatno teže, jer sve ovisi o tome koliko će

i kako ljudi izvršavati moje zapovijedi. Ako mi vod otkaže

poslušnost ili nešto pogriješi, ja ću zbog toga odgovarati i

biti kažnjavan. Jer u očima komande za svaki propust koji

vojnici naprave kriv je njihov nadređeni, ne oni. On je du-

žan primijeniti mjere represije ako stvari ne idu kako treba.

Na tome se, uostalom, zasniva svaka hijerarhija, ne samo u

vojsci nego i u svim drugim strukturama, osobito političkim.

Oni na vrhu blebeću prazne riječi, koje se onda na nižim ra-

zinama pretvaraju u apsurdne zapovijedi, da bi na samom

dnu to postalo čistim bezumljem.

U početku sam pokušavao od vojnika lijepim načinom

iznuditi ono što se od mene očekuje. Ali zapazivši da sam

»mekan«, oni su se raspustili: puzali su ležerno, brzinom

kornjače, zalijegali kao da su na plaži, osvajali brdo krećući

se poput planinara i pri tome se puškom služili kao cepi-

nom. Kako sam zbog toga samo ja imao neugodnosti, morao

sam pooštriti mjere i, ma kako mi to teško padalo, kažnjavati

ih smjenama požarstva, čišćenjem zahoda, ribanjem po-

dova, pravljenjem stotinu sklekova i drugim tjelesnim zlo-

stavljanjima. Kad sam vidio kako to stimulativno djeluje,

odjednom sam zapazio i na sebi promjenu: počela me opijati

moć koju imam. U meni je planula iskra taštine koja je za-

prijetila da posve ovlada mojim razumom.

Jednom mi je major, komandant bataljuna, natrljao nos

zato što je na taktičkoj vježbi moj vod zaostao daleko iza

ostalih. Spopao me bijes, ne prema njemu, nego prema voj-

nicima koje sam uzeo kao uzrok te neugodnosti. Zapovjedio

sam poslije toga desetarima da ih na poligonu, u vrijeme

predviđeno za odmor, natjeravaju na tjelesne napore do

Ivo Brešan

iznemoglosti. I ovi su se odmah latili posla; ljudi su morali u

punoj ratnoj opremi trčati, preskakati zapreke, zalijegati,

puzati, dizati se i ponovno trčati. A kad bi došli do kraja po-

ligona, okrenuti se i ponavljati sve te radnje u obratnom

smjeru. Tri sata je trajala ta vrtnja u krugu, tako da su jadni-

ci bili na izmaku snaga. Jedva su dolazili do daha, a lica su

im poprimila paćeničke izraze. Stojeći po strani i gledajući

ih, počeo sam i nesvjesno uživati u prizoru koji su mi pruža-

li. Činio mi se smiješnim poput neke zgodne predstave ka-

zališta lutaka. A najveće zadovoljstvo dolazilo mi je od osje-

ćaja da imam neograničenu vlast nad njima. Nisam ni pomi-

šljao da ona ne dolazi iz mene, mojeg osobnog autoriteta,

nego da mi je dana odozgo. Tko zna, možda bih te nesretni-

ke natjeravao sve dok posve ne malaksaju, da se pokraj

mene nije našao jedan aktivni vodnik, inače skladištar, koji

je spadao među rijetke razumne u tome panoptikumu ludi-

la. Rekao mi je:

— Kako možeš ti, profesor i filozof, koji bi trebao biti hu-

manist, dopustiti ovakvo nepotrebno mučenje ljudi?

Te su me riječi odjednom posramile. Postao sam svjestan

da se u meni budi neki drugi čovjek, koji je na putu da po-

stane opaki sadist. To nisam ja! prostrujilo mi je glavom. Za-

drhtao sam od straha pred onim u što se pretvaram. Smjesta

sam zapovjedio desetarima da prekinu i dadu ljudima »volj-

no«, a onda otišao u svoju sobu, legao na krevet i stao raz-

mišljati: kako mi se moglo dogoditi nešto ovakvo? Očito sam

dopustio da me zahvati sveopća obijest koja vlada zapo-

vjednim kadrom. Povrijeđena taština izazvala mi je potrebu

da dokažem vojnicima kako im mogu zadati muke, samo

ako mi se to prohtije. Ne, moram u sebi potisnuti takve na-

Gorgone

gone, mislio sam, inače ću se pretvoriti \i životinju. Stoga

odlučim ubuduće mirne duše ostaviti njima na volju hoće li

i kako izvršavati zapovijedi koje im prendsim. A ako proizi-

đu iz toga neke loše posljedice po mene, ravnodušno ću ih

snositi. Međutim, vojnici, poučeni onim na poligonu, počeli

su sve što im kažem uzimati ozbiljno i u Jcratkom vremenu

moj je vod postao jednim od najboljih. N.o sad sam morao

ulagati napore da ugasim drugu Steninu iskru koja se poče-

la u meni razgorijevati: ponos što se ubrajam među prve. Ni

to mi se ne smije dogoditi! I užitak u slavi je vatra na kojoj

može izgorjeti pamet. Čovjek počne vjerovati da mu nitko

nije ravan, pa postane histeričan, kad ne nađe tome potvr-

de. Trudio sam se svim silama potisnuti takve osjećaje. Uvje-

ravao sam sebe da i nepismeni pastir sa Šar-planine može

imati više srca i pameti od generala ili sveučilišnog profeso-

ra. I više darovitosti od akademskog umjetnika ili književ-

nika.

Jednom mi je dežurni oficir došao rećj; da me pred ula-

zom u vojarnu traži neka djevojka. Ne sluteći tko bi to mo-

gao biti i pun znatiželje, naprosto sam poletio do tzv. kapije

i kad sam vidio o kome se radi, izjurio na ulicu, odgurnuvši

vojnika koji je bio na straži. Preda mnom je stajala Adriana.

Pohrlili smo jedno drugom u zagrljaj i čvrsto se stisnuli. Za-

redala su milovanja i poljupci bez riječi. Nisam je ništa pitao

niti ona mene; sve smo to ostavljali za kabnije. Kao da nam

je u ovom trenutku bilo najvažnije osjetiti jedno drugo do-

dirom i usnama. Ni na pamet nam nije padalo da time pru-

žamo nezgodnu sliku na ne baš sretno odabranom mjestu:

izvodimo melodramu na ulici, i to još pred ulazom u vojar-

nu. Ali prolaznici su se samo smješkali, puni razumijevanja,

Ivo Brešan

dok je vojnicima, koji su nas gledali iza rešetaka ograde, to

bila zgodna zabava. Čuo sam glasove: »Ua, profa, šta si dasa!

Dobaci je malo amo, na moj minobacač!« No ni ona ni ja ni-

smo se na to obazirali. Otišli smo u najbliži restoran i tu našli

kut u kojem ćemo se moći nesmetano međusobno ispovje-

diti. Ona mi reče da je prekinula boravak u Londonu, jer se

ozbiljno zabrinula za mene. Pisala mi je u više navrata, a ni

jednom nije od mene dobila odgovor. U prvi mah sam se za-

čudio; to isto bih i ja njoj mogao reći. A onda mi je sinulo: iz

vojarne se ne smije slati pisma u inozemstvo niti ih otamo

primati. Sva, i moja i njezina, odlazila su KOS-u, gdje su ih

čitali razni dušobrižnici, tražeći u njima nešto što miriši na

veleizdaju. A kad to nisu našli, bojali su se proslijediti ih

kamo spadaju, jer bi time otkrili svoje metode. Tako sam ja

mislio da me ona otpisala, a ona da se meni nešto dogodilo.

Nakon toga Adriana je našla posao u jednom konavo-

skom selu; predavala je u osnovnoj školi engleski. Odatle je

svakog vikenda mogla dolaziti u Trebinje, pa smo te dane

provodili zajedno. Šetali smo uz rijeku Trebišnjicu, a noćili u

unajmljenoj sobi kod neke obitelji ili u hotelu. Preplavila me

sreća i vratio mi se mir; ništa mi više u vojarni nije bilo važ-

no, jer sam znao da me na kraju tjedna čeka pravi život.

Tako mi je Adrianina ljubav i ovog puta postala Atenin štit

koji me zaklanjao od pogleda Gorgona.

Već sam se poradovao da će mi ostatak služenja vojnog

roka proteći bez ikakvih briga, kad umalo nisam dospio

pred vojni sud. Jedan od vodnika — stažista, koji je kao i ja

došao iz Bileće, otišao je posjetiti bolesnu majku u selu Mo-

sko, nedaleko od Trebinja, i nije ga bilo tri dana. Napravio je

to na svoju ruku, bez ičije dozvole. Saznavši što je učinio,

Gorgone

komandant garnizona, pukovnik Klisković, izdao je zapovi-

jed koja je pročitana svim bataljunima i četama: od sada pa

nadalje vodnicima — stažistima zabranjen je svaki izlazak iz

vojarne, čak i neradnim danom. Naravno da je ta zapovijed

najviše pogodila mene. Prepao sam se da od sada neću moći

vikende provoditi s Adrianom niti će ona imati razloga do-

laziti u Trebinje. A bio sam ni kriv ni dužan u ovome što se

dogodilo. Držao sam da moram nešto učiniti kako bi se sve

vratilo na staro.

U Pravilima službe pročitao sam da vodnici — stažisti ti-

jekom vikenda imaju pravo na cjelodnevni boravak izvan

vojarne, ako nisu na nekoj dužnosti. Klišković je zapravo

prekršio propis. Ali tu nije bilo pomoći, jer u vojsci važi na-

čelo: ako ti pretpostavljeni zapovjedi da sam sebi odgrižeš

nožni prst, imaš to obaviti, pa se tek onda žaliti. Stoga odlu-

čim krenuti putem koji je jedino dopušten: idući po stupnje-

vima hijerarhije, preko četnog i bataljunskog zapovjednika,

zatražiti raport kod pukovnika. No kako se to nije ticalo

samo mene, pozvao sam u svoju sobu na sastanak i ostale

vodnike — stažiste. Odazvali su se do zadnjega. Nakon kra-

će rasprave, dogovorimo se da ćemo, uime svih, otići Kliško-

viću ja i još dvojica i zamoliti ga, pozivajući se na Pravila

službe, da opozove zapovijed. Ali nismo još ni završili, kad

dotrči dežurni oficir i u panici nam stane govoriti:

— Ljudi, raziđite se odmah! Pukovnik je povukao zabra-

nu. Stažisti mogu izlaziti kad god požele. Bez ikakvih ogra-

ničenja.

Čudno mi je bilo da je Klišković tako brzo saznao za naš

skup, a još čudnije da je i prije negoli smo ga išta zamolili,

skinuo zapovijed; štoviše, dao nam čak i veće slobode nego-

Ivo Brešan

li smo imali. To nije slutilo na dobro. Idućih nekoliko dana

osjećao sam u zraku neku napetost. Aktivni vodnici su me

izbjegavali, pa čak i kolege stažisti. Oficiri s kojima sam us-

postavio prisniji odnos, odjednom su mi se stali obraćati

službenim tonom. Ako bih s nekim započeo razgovor, taj je

jedva čekao da se udalji od mene. A onda je uslijedio poziv

od samog Kliškovića; preneseno mi je da mu se rano ujutro

javim na raport. Otišao sam u zgradu komande, osjećajući

kako mi koljena klecaju od straha. Kad sam ušao u njegov

ured, nije me ni pogledao. Dugo je sjedio za stolom zadu-

bljen u neke papire, kao da u sobi nema nikoga osim njega.

A ja sam sve to vrijeme stajao pred njim u stavu »mirno«,

ukočen kao kandelabar. Nakon punih pet minuta ove šutnje

i nepomičnosti, napokon me udostojio pogledom i dopustio

mi da stanem »na mestu voljno«. A onda je započeo:

— Tako, dakle, druže vodniče! Ja vas samo malo kaznim,

tek toliko da se naučite redu, a vi odmah organizujete de

monstracije... spremate pobunu...

— Nije bilo nikakve demonstracije ni pobune, druže pu

kovniče — smognem hrabrosti da mu se usprotivim. — Mi

smo se samo sastali radi dogovora...

— A tko vam je dao pravo da se zbog bilo čega sastajanje?

Znate li vi da sva sastajanja u vojsci mogu da se organizuju

samo odozgo... ako ih saziva neki starešina. A vi ste okupili

sebi ravne po činu da biste im se nametnuli kao nekakav

vođa. Prisvojili ste kompetencije koje vam uopšte ne pripa

daju.

— Htjeli smo samo izabrati one koji će ići k vama uime

svih i zatražiti da nam vratite prava koja nam pripadaju po

Gorgone

Pravilima službe. Ipak je nepravedno da svi ispaštamo zbog

jednog čovjeka...

— Pravo! Nepravda! Sad ja vidim o čemu se radi. Odatle

sve počinje. To su reci koje su oduvek dizale mase na oruža

ni ustanak.

— Ali mi smo vas kanili lijepo zamoliti...

— A šta bi bilo kad bih ja te vaše lepe molbe odbio? Kad

bih ostao pri svome? Da li biste se ponovo okupili da me

lepo molite? Ili biste se revoltirali, digli se protiv svih nas,

provalili u magacine, naoružali se i preuzeli komandu nad

garnizonom?

— Druže pukovniče! — zapanjim se. — Nije nam bilo na

kraju pameti tako nešto...

— Ja vam samo govorim kamo može da vas odvede to šta

ste započeli. Zato je svako nekontrolisano okupljanje zbog

ličnih razloga u vojsci kažnjivo. A u ratnim okolnostima

može da vas dovede pravo pred streljački stroj.

— Mi nismo imali nikakve skrivene namjere...

— Ajde da ja vidim vas, vodniče, s druge strane! Recite vi

meni ko vas je nagovorio da sazivate taj skup?

Sjetim se da mi je ovakvo pitanje bilo postavljeno i nakon

istupa na konferenciji SSO-a u gimnaziji. Čini se da je kod

nas u pravilu tako: kad pojedinac napravi nešto što se ne

sviđa vlasti, nikad se to ne uzima kao njegov osobni čin; uvi-

jek iza toga moraju stajati neke mračne sile.

— Nitko, druže pukovniče — odgovorim. — To je bilo či

sto spontano...

— Spontano? Takve se stvari u armiji nikad ne dešavaju

spontano. Ne kažem, možda vi toga niste bili ni svesni, ali

neko je morao da vas potakne na akciju... nekom primed-

Ivo Brešan

bom, aluzijom ili tako nečim. Sve onako prikriveno i izdale-

ka. Jer neprijatelj je posvuda oko nas. I on se koristi ovakvim

naivčinama kao vi da posije nemir u našim redovima. Da

nam oslabi borbenu moć.

— Ničega takvog nije bilo, druže pukovniče.

— Dakle, ne želite da mi otkrijete toga pasjeg sina?

— Nemam vam koga otkriti.

— Jasno mi je u čemu je stvar. Prikrivate narodnog nepri

jatelja. Dobro! Videt ćemo hoćete li i dalje da budete tako

tvrdoglavi kad dođe KOS po vas... kad vas izvedu pred voj

ni sud.

— Ali druže pukovniče...

— Slobodni ste!

— Ma htio sam reći...

— Slobodni ste!

Shvatio sam da sam došao do ruba ponora i ako kažem

još samo riječ, strmoglavit ću se u njega. Stoga sam samo

kvrcnuo petama, odrešito rekao »Razumem!«, okrenuo se

»na levo krug« i izmarširao iz sobe. Idući dani protjecali su

mi u strahu; svakog trena očekivao sam da će se pojaviti voj-

na policija, uhititi me i sprovesti u zatvor. Međutim, dan za

danom je prolazio, a to se nije događalo. Činilo mi se da ću

izludjeti. Bio sam siguran da se stvar odgađa samo zato što

optužnica mora proći mnogobrojne instance prije negoli se

podigne. Toliko sam došao do granice izdržljivosti, da sam

pomišljao čak na bijeg: izvučem se iz vojarne, odem do Ko-

navala, pokupim Adrianu, a onda nas dvoje ukrademo neki

brod kojim ćemo se prebaciti do Italije. Zapazivši da sam na

kraju sa živcima, onaj isti vodnik, skladištar, koji me jednom

Gorgone

dozvao pameti, povede me u stranu i nasamo, da ga nitko

ne čuje, reče mi:

— Opusti se! Ništa ti se neće desiti. Kad bi te uhapsili, time bi priznali da je bilo pobune. A onda bi zajedno s to-

bom najebali i oni. Jer kad se tako nešto dogodi u vojsci, od-

govara i komanda. Bilo bi tu degradacija, nečasnih otpusta,

a najgore bi prošao sam Klišković. Zato im je najpametnije

držati se one: »Ne talasaj!«

Pokazalo se da je skladištar bio u pravu. Kad mi se ni na-

kon mjesec dana ništa nije dogodilo, bio sam siguran da i

neće. Jer svaka hijerarhija, a osobito vojna, počiva na strahu.

Onaj na nižem stupnju boji se onoga iznad sebe, a ovaj pak

onoga tko stoji još više od njega. A koga se boji, pitat će net-

ko, onaj jedan jedini koji je na samom vrhu piramide? Od-

govor je: svih koji su ispod njega. On mora raditi i govoriti ono što se odozdo od njega očekuje. Ako imalo pogriješi, bit

će otpuhan i netko drugi će doći na njegovo mjesto. Tako je

svaki sustav podređenosti i nadređenosti zapravo kolanje

straha u neprekidnom, začaranom krugu: odozdo prema

gore i obratno.

9. Nimfa s otoka Visa

Srpanj 1943. — prosinac 1944.

akon pada Italije, partizani su oslobodili cijelu Dalma- čiju.

Ali na kratko vrijeme, samo petnaestak dana. Odmah iza

toga morali su se povući u šume i brda, jer su sa sjevera

nadirale jake njemačke i ustaške snage. Moro se sa svojih

dvadesetak ljudi, kapetanom Frascattijem i nekoliko Ta-

lijana našao u nezavidnu položaju. Krenuti brodovima na-

trag na kopno, bilo je dosta riskantno; Nijemci bi mogli tamo

stići prije njih. Stoga je stupio u radio-vezu s Dikom i upitao

ga što mu je činiti? Ovaj mu odgovori glasom koji je unapri-

jed stavljao na znanje da neće trpjeti nikakva prigovora:

— Dobro da si nazvao. Nipošto se ne vraćaj na kopno!

Nijemci patroliraju uz obalu; mogao bi im pasti u ruke.

Nego povucite se u unutrašnjost Hvara i smjestite u nekom

selu. Ne poduzimajte nikakve akcije. Sazna li neprijatelj da

ste tu, mogao bi pročešljati cio otok i naći vas. A vi se ne bi

ste imali kuda izvući.

— Pa što ćemo onda raditi?

Gorgone

— Ništa. Čekati. Ostanite sa mnom u vezi i nazovite s

vremena na vrijeme. Uskoro će doći trenutak kad ćemo vas

i te kako trebati.

Uto iz lučke kapetanije stigne Moru vijest da se konvoj

njemačkih ratnih brodova uputio prema Hvaru. Nije smio

gubiti ni trenutka. Odmah se sa svojim ljudima povukao u

brda, došao do sela Pitve i od mještana zatražio utočište. Ovi

su ih nevoljko primili; bili su svjesni da time stavljaju glavu

u torbu. Ali znali su da se Nijemcima bliži kraj, pa su se još

više bojali onog što bi im se moglo dogoditi nakon rata, ako

ne surađuju. Partizani su se porazmjestili po seoskim kuća-

ma, sakrili oružje, presvukli se u seljake i zajedno s mješta-

nima sudjelovali u poljodjelskim radovima. Moro, Luketić i

Frascatti naselili su se u kuću najbogatijeg Pitvanina, Tonka

Gandića. S njima je bila i radiostanica, da bi mogli komuni-

cirati s Dikom.

Ali mjeseci su prolazili, a Diko je na svaki njihov poziv

odgovarao: »Strpite se još malo. Uskoro ćete dobiti važan za-

datak.« Moro je već počeo gubiti živce; nije naviknuo na

ovakav život bez akcije. Pomišljao je da sam ode do Sučura-

ja i prebaci se na Biokovo, kao onda 1941. Ali znao je da bi

se to protumačilo kao neposluh; mogao bi biti čak i strijeljan.

A nije smio ni ostaviti svoje suborce. Najteže bi mu bilo kad

bi kroz selo prolazile njemačke patrole, a on bi ih morao mir-

no gledati i ljubazno im se smiješiti, da ne izazove sumnju.

Tek negdje na proljeće 1944. Diko je nazvao njega.

— Slušaj me pažljivo! — reče mu. — Saveznici su oslobo

dili Vis. Na otok se već prebacio Vrhovni štab s pratećom če

tom. Imaš zadatak da im se pridružiš. Unaprijeđen si u čin

Ivo Brešan

majora Ozne i davat ćeš im osiguranje. Stoga smjesta kreni

tamo i povedi sve civile koji žele poći s tobom.

— Kako? Plivajući?

— Snađi se, druže. Na Hvaru ima brodova. Ako ribari ne

daju milom, uzmi ih silom.

Međutim, rješenje se pokazalo jednostavnijim negoli se

Moro bojao da će biti. Gandić je imao dvije koče, usidrene u

luci Zavala, na južnoj strani otoka. Tako su Moro i njegovi

ljudi ponovno odjenuli partizanske odore, naoružali se i

pod okriljem noći krenuli tamo. S njima su pošli Gandić sa

svojom obitelji i još nekoliko seljaka. Zavala je bila mali ri-

barski zaselak od samo nekoliko kuća, pa tu nije bilo vojske.

Stoga su se mirno ukrcali na koče, otisnuli od rive i zaplovili

prema Visu. Podesili su motore da rade što je moguće tiše,

kako ih ne bi registrirali njemački borbeni čamci. Srećom,

put im je protekao bez teškoća i već u zoru ugledali su pred

sobom obrise otoka Visa.

Usred viške luke stajala su tri velika transportna broda s

britanskim zastavama, s kojih su engleski vojnici čamcima

prebacivali na kopno neke uređaje. Čim su Gandićeve koče

pristale uz rivu, dočekao ih je odred naoružanih Engleza.

Njihov časnik prišao je Moru i počeo mu nešto objašnjavati,

gestikulirajući i pokazujući nekamo rukom. Moro ga nije ra-

zumio; nije znao ni riječi engleskog. No srećom, kapetan

Frascatti ga je govorio pa se odmah ponudi za prevoditelja.

Tako je Moro saznao da ga britanski časnik pozdravlja, jer je

već obaviješten o njegovu dolasku, a pokazivao mu je zgra-

du u kojoj su se smjestili Vrhovni štab i Tito. Bila je to vila u

renesansnom stilu, podalje od mjesta, okružena perivojem i

manjim paviljonima; očito je prije rata služila za odmor ne-

Gorgone

kom bogatašu ili plemiću. Englez mu doda i da će već sutra

svi civili, koje je doveo, biti prebačeni jednim od njihovih

transportera u Bari, a odatle u El Shatt u Egiptu, gdje ih čeka

kamp za izbjeglice. Kapetan Frascatti i Talijani se odmah po-

nude da i oni pođu s njima, ali samo do Italije. Nakon toga

se oproste s Morom, zahvalivši mu na svemu što je učinio za

njih.

Moro je najprije otišao sam do vile. Na ulazu u park za-

tekne stražara i objasni mu tko je i zašto je došao, na što ovaj

toki-vokijem nekoga pozove. Uskoro se iz vile zaputi do nje-

ga visok čovjek, glatka izbrijana lica, u urednoj i čistoj engle-

skoj uniformi s partizanskim znakovljem, i predstavi mu se

kao šef maršalova kabineta, pukovnik Vjekoslav Lalić. Iz

njegova izgleda, osobito iz fino njegovanih ruku, Moro za-

ključi da taj vjerojatno nije ispalio ni metka tijekom rata,

nego se stalno kretao u sigurnoj zaklonici pri Vrhovnom šta-

bu. Lalić mu priopći da će ga odmah primiti drug Tito i po-

zove ga da ga slijedi. Dok su išli prema vili, Moro ga upita

što to Englezi istovaruju iz brodova.

— Uređaje za aerodrom koji se gradi na otoku — odgo-

vori mu Lalić. — Odavde će polijetati lovački avioni koji će

davati potporu našim snagama.

Stigavši dugačkim hodnikom do vrata, iza kojih boravi i

radi, kako mu Lalić reče, vrhovni komandant, Moro se silno

uzbudi. Naći će se pred čovjekom čije se ime uvijek izgova-

ralo s ushitom. Nije imao snage ni ruku podignuti i pokuca-

ti; osjećao se poput grešne duše koja ima stupiti pred lice

Božje. Zapazivši da se ustručava, Lalić to napravi umjesto

njega i propusti ga unutra. Kad je ušao, Moro je bio nemalo

iznenađen. Umjesto nekog nadnaravnog bića, ugleda pla-

I

Ivo Brešan

vokosa pedesetgodišnjaka srednje visine, čak znatno nižeg

od sebe, modrih očiju i posve obična lica, kakvo se svakod-

nevno sreće po ulicama. Ni približno nije bio onako dotjeran

kao Lalić. Tito ga najprije odmjeri od glave do pete; vidjelo

se da je zadovoljan izgledom osobe koja se treba skrbiti o

njegovoj sigurnosti.

— Dobro došli, druže Novak — obrati mu se. — Verujem

da će vam posao ovde biti lak i jednostavan. Okruženi smo

našim saveznicima, Britancima. Ali nikad se ne zna. Među

meštanima ima buržuja, neprijatelja naše Partije. A nije is-

ključeno da se i među Englezima krije neki pristaša kraljev-

ske vlade ili čak četnik. Zato ćete na sva ključna mesta oko

zgrade da postavite straže. I kad članovi Vrhovnog štaba ili

ja lično budemo išli na razgovore s Englezima, organizovat

ćete nam pratnju.

Moro je htio na to reći ono uobičajeno: »Razumijem!«, ali

izdao ga je glas. Učini mu se nepriličnim Titu odgovarati kao

Diki i drugim pretpostavljenima; pred njim nije bio običan

zapovjednik, nego živuća legenda. Trebale su mu neke dru-

ge riječi, koje će zazvučati poput himne. A kakve, nikako se

nije mogao dosjetiti. Tito je zapazio da je zbunjen, pa ga je

otpustio, jednostavno mu rekavši: »To bi bilo sve, druže No-

vak!«

U kratkom vremenu Moro se uputio u svoje dužnosti i iz-

vršavao ih besprijekorno. Čitav svoj odred pretvorio je u ču-

vare i tjelohranitelje članova Vrhovnog štaba. Na svim mje-

stima, gdje se ograda parka mogla lako prijeći, postavio je

po dva stražara. A isto tako i iznutra, oko same vile, pokraj

svakog ulaza. Osobito je čvrsto osigurao stranu koja gleda

na more. Tu je namjestio mitraljeska gnijezda sa »šarcima«,

Gorgone

za slučaj da se neki brodovi sa sumnjivim namjerama poku-

šaju približiti vili. Kad bi se smračilo, straže bi posvuda ud-

vostručio. Da bi se uvjerio vrše li njegovi ljudi dužnost kako

treba, više puta bi ih obilazio, danju i noću. Luketić je napu-

stio odred; kao istaknuti partijac, dobio je neku dužnost u

Ideološkoj komisiji pri Štabu i stanovao u vili.

Kad su glavešine iz Štaba odlazile na pregovore s Engle-

zima, nije im htio druge davati kao pratnju; on se osobno

toga prihvatio. Najčešće je, naoružan do zuba, išao s Mošom

Pijade, Vladimirom Bakarićem ili Milovanom Đilasom. Pri-

mao ih je redovito riđokos čovjek, pjegava lica, bojnik RAF-

a, David Johnson. Kako je Moro katkad i sam bio nazočan

tim sastancima, shvatio je, iz onoga što bi govorio prevodi-

telj, da odnosi među saveznicima nisu baš idilični. Svako

malo se netko od rukovodilaca žalio da zrakoplovi koji poli-

jeću s Visa bombardiraju dalmatinske gradove, pri čemu

mahom ginu civili.

— Što biste vi htjeli, gospodo? — upita jednom Johnson

Bakarića. — Mi činimo sve što je u našoj moći. Svaki put, pri

je nego uputimo zrakoplove, obavijestimo stanovništvo tih

gradova preko radio Londona da se drže podalje od nje

mačkih položaja.

— Znate li, gospodine majore — oštro će Bakarić — da

još ni jedna jedina bomba nije pala na njemačke položaje,

nego sve po središtu Splita, Šibenika i Zadra. Zadar je već

razoren do temelja.

— Ali, gospodine Bakariću, ne može se bombom iz zrako

plova precizno pogoditi cilj. Tu su moguća velika odstupa

nja, pa ponešto, mimo naše volje, padne i na grad.

Ivo Brešan

— Ponešto, kažete! — plane Bakarić. — Padne sve. Imam

informaciju da je u samo jednom takvom bombardiranju

Splita poginulo tisuću ljudi, od čega samo dva Nijemca, koja

su se slučajno zatekla u gradu.

— Što možemo! — slegne Johnson ramenima. — U ratu

se događaju greške.

Na povratku prema vili, Moro nije izdržao, a da ne upita

Bakarića:

— Druže Vladimire, što je ovo? Jesu li nam Englezi prija

telji ili nisu?

— Mladiću, u ratu nema prijateljstva — odgovori mu Ba

karić. — Postoje samo zajednički interesi. Trenutno su nama

i njima najveća opasnost Nijemci, pa zato moramo surađiva

ti. A kad Nijemaca nestane, raspast će se i ta suradnja. Jer

Englezi nas mrze isto koliko i naciste, ako ne i više. Churchil-

lu, koji štiti kraljevsku vladu u Londonu, mi smo komunisti

trn u oku.

— A što nam mogu? Sovjetski Savez nam je zato prijatelj

koji će nas braniti.

— Nisam posve siguran. Između Staljina i druga Tita već

postoje neke nesuglasice.

Moro je bio iznenađen; malko mu se poljuljalo ono u što

je dosad vjerovao. Ako je i Sovjetski Savez, bastion komu-

nizma, mogući budući neprijatelj, onda se više ni u koga ne

može pouzdati; čak ni u sve partizane. Jer čuo je mnoge

među njima kako veličaju Staljina i zaklinju mu se na oda-

nost. Nakon tog razgovora upućivao je stražare da svakog

nepoznata čovjeka, bez obzira koju odoru i znakovlje nosi,

zaustavljaju i pretražuju, ako se imalo približi vili. A pokaže

li pri tome kakav otpor ili pokuša pobjeći, odmah moraju

Gorgone

pucati u njega. Sam je počeo češće obilaziti perivoj oko vile,

osobito onaj dio pored obale. Jednom je tako, malo iza po-

noći, ugledao na žalu neku ženu, obasjanu mjesečinom,

kako sjedi na stijeni i promatra more. Nečujno joj je prišao s

leđa, pograbio je rukama za laktove i stegnuo tako da se nije

mogla ni pomaknuti. Kako nije pokazivala nikakva otpora,

olabavio je stisak, podigao je, a onda je okrenuo prema sebi.

Zapanjila ga je njezina ljepota. Imala je pravilno, ovalno lice,

uokvireno dugačkom crnom kosom, koja joj se spuštala is-

pod partizanske kape, a iz očiju joj je izbijalo nešto što ga je

podsjetilo na Mirandu. Osjetio je i ugodu od blizine njezina

tijela, koje je još uvijek čvrsto držao uza se, svinuvši joj ruke

otraga. Vidjevši da ga se ona nimalo ne boji, nego mu se, na-

protiv, samo vragolasto smiješi, pusti je i upita tko je i što tu

radi u ovo doba?

— Zar me ne poznaješ? Nisi me dosad tu vidio?

— Vi... vi ste dakle odavde... iz vile... naša? — zbunjeno

promuca Moro.

— Čudno da si to tek sad otkrio! Ja sam tebe zapazila čim

si došao. Ti si novi stražar, Moro, ako se ne varam. Moram

te pohvaliti zato što savjesno vršiš svoju dužnost. Ali ipak,

nemoj pretjerivati.

Sad, kad se malo odmaknula i stala sučelice njemu, Moro

je bolje pogleda. Doista, otkad je sreo Mirandu, nije vidio

ljepše žene. Bila je u bijeloj košulji, pripijenoj uz tijelo, tako

da su joj se jasno isticali oblici dojki, pa čak se nazirale i bra-

davice na njima. Hlače od engleskog vojničkog platna tako-

đer su bile uske i pokazivale skladan tjelesni ustroj, snažna

obla bedra i tanak struk. Moro je stajao i buljio u nju kao op-

Ivo Brešan

činjen, ne znajući što bi rekao. I ona je njega motrila neko

vrijeme, a onda mu priđe sasvim blizu.

— Gle, gle! — reče s divljenjem. — Pa ti si mnogo ljepši

nego što si mi se učinio kad sam te prvi put vidjela. Djeluješ

snažno i čvrsto kao granitni spomenik. Kad bismo imali jed

nu diviziju takvih, odavno bismo otjerali okupatora.

Rekavši to, primakne se tik uz njega, tako da su joj sise

dodirnule njegova prsa, uhvati ga za glavu i pri vine je sebi,

a onda ga poljubi u usta. Nijedna žena, osim Mirande, nije

ga dosad tako uzbudila. Izgubio je svaki nadzor nad sobom.

Obujmi je oko pasa, stisne uza se i stane joj sipati poljupce

po vratu, obrazima, usnama, hvatati je za dojke, stražnjicu,

zavlačiti joj ruku pod košulju. Ona je jedno vrijeme sve to

primala i uzvraćala mu dirajući ga po nabreklu spolovilu, a

onda se odjednom naglo trgnula i odgurnula ga od sebe.

— Stani! Čini se da smo izgubili svaki osjećaj za mjeru. Tu

su u blizini tvoji stražari; mogli bi nas vidjeti.

— Ne trebaš se bojati. Ako ja zatražim od njih, nikome ni

šta neće reći. Osim toga, daleko su i mrak je... ne mogu nas

vidjeti.

— Svejedno. Nismo odabrali baš pravo mjesto. Čekaj me

sutra u ponoć, u trećem paviljonu od sjeverne ograde.

S tim riječima se udalji od njega i zaputi prema vili.

— Hej! — poviče Moro za njom. — Nisi mi rekla kako se

zoveš i što radiš u Štabu...

Ali ona ga ili nije čula, ili mu nije imala namjere odgovo-

riti; uskoro se izgubila u sjeni vile. Kad se našao sam u spa-

vaonici, Moro izvadi iz džepa fotografiju Mirandine glave i

zagleda se u nju. Htio je provjeriti ima li kakve sličnosti iz-

među njih dvije, posebno u očima? Ali sad je nije nalazio;

Gorgone

dakle, pričinilo mu se na mjesečini. Kako mu se ovakva za-

buna više puta dogodila, upita se zašto ga ta Miranda toliko

opsjeda da je traži i nalazi u svakoj imalo ljepšoj ženi? Nije

znao odgovor.

Jedva je dočekao iduću noć. Shvatio je zašto je odabrala

baš treći paviljon: bio je najudaljeniji od svih stražarskih

mjesta. Pa ipak, da bi se još više osigurao, poslao je na spa-

vanje čuvare sjeverne ograde parka. Došao je čitav sat prije

dogovorenog vremena i stao čekati. Paviljon je bio okrugao;

uz stijenke su mu stajale klupe, a po sredini stol u obliku ka-

mene ploče na stupu. Točno u ponoć vidio ju je kako se

oprezno šulja između borova i osvrće oko sebe, približava-

jući mu se. Imala je na sebi plavu, jednodijelnu haljinu, po-

vezanu konopcem u struku, a na nogama cipele s visokim

petama. Ušla je bez riječi, odvezala pojas i skinula haljinu,

ispod koje je bila posve gola. Mjesečina koja je prodirala

kroz prozore paviljona obasja tijelo savršenih proporcija, od

čega Moro gotovo izgubi dah. Samo je stajao ukočen i gle-

dao zapanjeno, ne usuđujući se ništa poduzeti. Ali zato ona

nije gubila vrijeme; priđe mu, otkopča mu remen i stane ga

razodijevati. Kako je bio silno uzbuđen, a uz to nije imao

iskustva u ovakvim situacijama, Moro se posve prepusti nje-

zinoj inicijativi. Nakon što mu je spustila hlače i razgolitila

ga od pojasa naniže, polegla ga je na stol, a onda se popela

i objahala ga. Potom je uzela u ruke njegov ukrućeni ud i

ugurala ga u sebe. Nikada u životu Moro nije osjetio takav

užitak. Pogotovo kad se ona u pravilnom ritmu stala propi-

njati uvis i spuštati, zadigavši glavu i zatvorivši oči. Pri tome

je stenjala kroz poluotvorena usta i oslanjala se rukama na

Ivo Brešan

njegova prsa, zarivši mu u njih nokte. Ali Moro nije od toga

osjetio nikakvu bol.

Kad je sve bilo gotovo, ona se skine s njega i lice joj po-

primi ravnodušan izraz. Odjenula se ležernim pokretima,

kao da se ovaj tren probudila i ustala iz kreveta. Potom šut-

ke krene prema vratima paviljona. Prije negoli će izići, samo

se na trenutak osvrne na njega i nasmiješi mu se.

— Čekaj! — reče joj Moro. — Zar odmah odlaziš? Sve

ovako, bez riječi?

— Nema se što govoriti. Svatko je dobio što je želio.

— Ali... ali... hoćemo li se opet naći?

— Ovisi. Kad bude za to prilika, poslat ću ti poruku.

— Zar mi nećeš reći ni svoje ime?

— Bolje za oboje da ga zasad ne znaš. A još će bolje biti,

ako se budeš pravio da ga ne znaš i onda kad ga saznaš.

Otada pa nadalje Moro je živio samo za trenutak kad će

je ponovno vidjeti. Svakog dana očekivao je hoće li mu stići

odnekud njezina poruka. Počeo je obilaziti stražarska mjesta

učestalije nego inače, samo da bi mogao što više nadzirati

vilu, osobito tko ulazi ili izlazi iz nje, nadajući se da će se jed-

nom i ona pojaviti. Usredotočio se samo na žene. Ali sve su

bile u vojničkoj odori, pa ih je teško bilo razlikovati. Neke su

joj, doduše, u licu sličile, no ni za jednu nije bio siguran da

je doista ona, jer ju je vidio samo noću na mjesečini, pa nije

stekao posve jasnu predodžbu o njezinu izgledu. A kako te

žene nisu pokazivale ni najmanje zanimanja za njega, redo-

vito bi zaključio da se prevario. Prošlo je i mjesec dana, ali

ništa ni od njezine pojave niti od poruke. Na kraju je izgu-

bio strpljenje i odlučio se raspitati o njoj. Jedini u Štabu

kome se mogao povjeriti, bio je Luketić. Zaustavio ga je jed-

Gorgone

nom, ispričao mu svoju noćnu avanturu, ne onu u paviljo-

nu, nego na obali, opisao mu ženu koliko je mogao bolje i

upitao ga tko bi to mogao biti.

— Nisi mi puno reka — odvrati Luketić. — Iz toga kako

si je opisa, mogle bi bit čak tri koje znam. Ali sve su udane

za visoke rukovodioce. Ima samo dvi neudane, ali te su ta

kove da ih ne bi ni moketam taka.

— Ova je bila izuzetno lijepa... nisam vidio ljepše žene...

— Dragi moj, u Štabu ti nima ni jedne za koju bi se to mo

glo reć. Čak ni za ove tri koje odgovaraju tvom opisu. Sve

sama srednja žalost. Jesi li je pita kako se zove?

— Jesam. Nije mi htjela reći.

— A da to nije neka izvanka... špijunka koju su poslali

Englezi? Mora bi nas malo bolje čuvat, stari moj.

— Sad kad malo razmislim, čini mi se da je imala neki ču

dan naglasak.

— Moj ti je savjet da obavijestiš o tome nekoga iz Štaba.

Ali Moro se nije usuđivao to napraviti. Jer, što će im reći?

Da je noću na obali sreo takvu i takvu nepoznatu ženu? A

zašto je nije uhitio i priveo? Na kraju bi još mogao odgova-

rati zato što ne vrši svoju dužnost kako treba. A nije posve

izgubio ni nadu da je ona ipak tu, među osobljem Štaba,

samo što je Luketić ne vidi onako kako ju je on vidio. Nasta-

vio je i dalje promatrati ženski svijet koji se mota oko vile i

očekivati poruku, iako je već naslućivao da mu je to uzalud.

Uto je došao i Praznik rada, prvi svibnja. Moro je saznao da

će se tom prilikom u parku održati miting i organizirati za-

kuska za sve koji rade u zgradi. Tu će se morati pojaviti i

ona, pomisli, ako je na bilo čemu ovdje uposlena. Makar i

kao čistačica. A ako je ne bude, onda je Luketić u pravu.

Ivo Brešan

Moro je jedva dočekao taj dan. U parku su postavljeni

podij s mikrofonima, stolovi i sjedalice. Okupilo se cjeloku-

pno osoblje Štaba, muškarci i žene, u svečanim vojničkim

odorama. Svi su imali crvene karanfile u zapućku. Najprije

je, praćen frenetičnim aplauzom, izišao Tito, popeo se na

podij i održao govor. Moro ga nije slušao; samo je, stojeći u

društvu s Luketićem, kružio pogledom uokolo ne bi li nju

pronašao. Nakon govora, svi su posjedali za stolove na koje

je izneseno jelo. Tito i njegovi najbliži suradnici povukli su

se u jedan od paviljona, da bi tu nasamo blagovali. Među

njima bili su Kostelj, Bakarić, Ranković, Đilas i Moša Pijade.

U jednom trenutku Moro spazi i nju. Imala je na sebi parti-

zansku odoru s čizmama i pukovnički čin na rukavu. Išla je

ravno prema paviljonu, u kojem su bili Tito i njegov krug.

»Eno je!« usklikne Moro Luketiću i zaputi joj se ususret. Lu-

ketić se prepadne; stane ga pozivati da se vrati i čak ga fizič-

ki pokuša zaustaviti, govoreći mu: »Ne, ne, okani je se, ludi

čoviče, najebat ćeš!« Ali Moro ga nije slušao; otme mu se i

dostigne je pred samim ulazom u paviljon.

— Stani malo! — reče joj uhvativši je za ruku — Ja ne

znam kako bih protumačio tvoje ponašanje... ne šalješ mi

poruku... nema te nigdje vidjeti...

Ona se najprije zaprepasti, potom ga bijesno pogleda,

istrgne mu se, a onda se izdere na njega povišenim, zapo-

vjedničkim glasom:

— Kakvo je ovo ponašanje, druže Novak? Ti si izgubio

svako poštovanje prema starješinama koji su po činu viši od

tebe. To što si komandir osiguranja ne daje ti nikakvo pravo

da se miješaš u stvari koje ne spadaju u tvoju nadležnost.

Gorgone

Moro je zanijemio i ukočio se kao skamenjen. Na trenu-

tak je pomislio da se zabunio, da ga je zavarala sličnost, ali

ne. Sad kad ju je vidio ovako izbliza, bio je siguran da je to

ipak ona. Nije znao kako bi protumačio njezinu reakciju. Sa-

bere se, a onda opet pokuša pomalo zbunjeno:

— Ali... ali... nakon svega što je bilo, imam pravo barem

na neko objašnjenje...

— Kakvo objašnjenje ja tebi dugujem? Ako imaš nekih

primjedbi na moje ponašanje, trebaš ih dostaviti Štabu ure

dovnim putem. I to pismeno. A ne da me ovako presrećeš i

pozivaš na red... i to praznikom, u neradno vrijeme.

U tom trenutku na vratima paviljona pojavi se glavni ide-

olog pri Štabu, Edvard Kostelj. Ugledavši ga, Moro se sav

ukoči, pozdravivši ga, prema partizanskom običaju, šakom

uz čelo.

— Što se tu događa? — upita Kostelj.

Moro se sad još više zbunio. Nije znao što bi rekao; istinu

nije mogao, a ništa mu drugo nije padalo na pamet. I tko

zna kako bi to završilo, da mu u pomoć nije priskočio Luke-

tić, koji se sve vrijeme nalazio u blizini.

— Ako smim, druže Kostelj, ja ću vam objasnit. Drug No

vak je jedanput uvatija niku ženu da se noću mota oko zgra

de. Nije mu se tila identificirat. A kad ju je privodija, pobigla

mu je. Bija je siguran da je engleska špijunka. I sad mu se od

drugarice učinilo da je ona. Pomislija je da gre kod vas u pa

viljon izvršit niku diverziju.

— A tako! — s dobrohotnim smješkom će Kostelj. — Bra

vo, druže Novak! Drago mi je kad vidim da naši ljudi tako

predano vrše svoju dužnost. I da ih u tome ni čin koji netko

nosi ne sprečava. Samo vi zaustavljajte i ispitujte svakoga ko

Ivo Brešan

vam se učini sumnjivim, pa makar se radilo i o meni. Ozna

mora biti iznad svih nas.

S tim riječima uhvati ženu pod ruku i krene s njom u pa-

viljon. Luketić povede Mora u kut parka, podalje od svih,

gdje nađu slobodan stol. Moro je bio toliko smeten da je po-

mišljao kako je sve što je doživio u one dvije noći zapravo

sanjao. Vidio je tu ženu slučajno u prolazu, svidjela mu se,

zaželio ju je, a onda mu se dogodilo po onoj narodnoj: »Što

je babi milo...« Ali ne, to je nemoguće; da je tako bilo, znao

bi kad bi se probudio. Dobro je razlikovao san od jave. U

tom dvojenju prekine ga Luketić:

— Pizdo! Je li ti znaš na koga si se namirija? To ti je bila

Kosteljeva žena, Mojca. Predsjednica AFŽ-a. Da te nisam

izvuka, ko zna šta bi s tebom bilo. Mogli bi ti skinut čin, po

slat te na frontu...

Moro se sad odluči potpuno povjeriti Luketiću. Ispriča

mu do najsitnijih detalja i ono što se dogodilo u paviljonu,

te prizna da više nije siguran je li sve samo sanjao. Luketić

ga je čitavo vrijeme gledao s posprdnim smiješkom.

— Zašto ti pada na pamet da si sanja? — upita ga na kra

ju. — Takove stvari se događaju. Ženske su ti vrag. Ako su

u Partiji, nisu stavile bravu na onu stvar.

— Ali kako je to moguće? Kako može jedna revolucionar-

ka, koja se zajedno sa svojim mužem bori za ideale praved

nijeg društva, tog istog muža varati onako s drugim?

— Ti ništa ne razumiš. Jedno je borba za ideale, a drugo

zadovoljavanje fizičkih potriba. Ono prvo se čini javno, a

drugo potajice. Ženskoj je zagorilo, zaželila se s tebom poje-

bat i učinila je to tako da niko ne zna. Ništa s orim nije naš

kodila ni idealima, ni borbi, ni mužu. To ti je isto ka i kad ti

Gorgone

navali srat. Nećeš to učinit na javnom mistu, nego tamo di te

niko ne vidi. I kad se olakšaš, radit ćeš svoj posal još bolje

negoli pri tega.

— A ljubav? Kako se u to uklapa ljubav?

— Ne uklapa nikako. To je za one gospodske plačipizde,

koje ne znaju u što će utrošit vrime. Revolucionar mora nać

sebi drugaricu koja se bori za iste ciljeve ka on. A ako mu na-

lavli neku povalit, more nju, a more i koju drugu. Samo tri-

ba pazit da bude istoga ranga ka i on, oli civil. I raskrstit s

predrasudama koje nam je Crkva nametnula: onim »sve

dok nas smrt ne rastavi«.

— Dakle, po tvojem se mišljenju imam ponašati kao za

hod. Pustiti da se naše drugarice kod mene olakšaju, a onda

zatvore za sobom vrata.

— Razumim da si povriđen. Ali pogledaj to s druge stra

ne! Ona je iskoristila tebe isto koliko i ti nju. Slučajno ste se

sreli, pojebali se, oboje uživali u tome, i stvar gotova. Svako

gre dalje svojim putem. Ovo se ne srni odrazit na tvoj rad;

ciljevi borbe moraju bit iznad svega ličnog. Ne misliš, valjda,

da bi ona zbog tebe morala napustit jednog Kostelja, osniva

ča OFS-a, člana AVNOJ-a, potpredsjednika KNOJ-a...?

Malo-pomalo Moro je shvatio da je Luketić u pravu. Sva

uzbuđenja, nadanja i ljubavni zanos, u kojima je toliko vre-

mena izgarao, stali su se pomalo gasiti u njemu. Nastojao je

potisnuti svako sjećanje na svoje noćne doživljaje. Ali nakon

svega ostalo mu je zrnce gorčine. Oni na vrhu više mu se

nisu činili bogovima, koji mu utiru put u bolju budućnost.

Svoj bijes počeo je iskaljivati na svim ženama iz Štaba, pri-

padnicama AFŽ-a. Zaustavljao ih je, privodio u stražarnicu i

pretraživao do gola bez ikakva razloga, iako je znao tko su.

Ivo Brešan

Objašnjavao je to time da mu je javljeno kako neka od žena

iz zgrade iznosi tajne dokumente i daje Englezima. Činilo

mu se da tako vraća milo za drago njihovoj šefici koja ga je

onako bezobzirno izvrgla ruglu. Katkad je viđao i nju. Samo

bi je prezrivo pogledao i bez pozdrava produžio dalje,

premda mu se ona, ako je bila sama, zavodljivo smješkala. U

nekoliko navrata pokušala ga je i zaustaviti, s očitom namje-

rom da porazgovara s njim, ali on joj je odmah okrenuo

leđa.

Kad su potkraj 1944. počele završne borbe s neprijate-

ljem, a Dalmacija već bila oslobođena, Vrhovni štab pripre-

mao je svoje preseljenje u Beograd. U to je vrijeme Mora po-

zvao na razgovor Kostelj i rekao mu:

— Druže Novak, šta misliš o tome da postaneš koman

dant predsedničke garde? Brinuo bi o ličnoj sigurnosti dru

ga Tita.

— Zašto je na mene pao taj izbor, druže predsjedniče?

— Pa u prvom redu zato šta si ovde vršio tu istu dužnost.

I to na zadovoljavajući način. Premda je bilo nekih prituž

bi... da nepotrebno proveravaš ljude od poverenja.

— Traži li to drug Tito od mene?

— Ne baš izravno. Inicijativu je dala moja supruga, a

drug Tito se s time složio.

Nakon što malo razmisli, Moro shvati kamo smjera ovaj

prijedlog i odgovori:

— Ja bih vam bio neizmjerno zahvalan, druže predsjed

niče, kad me ne biste udaljavali od mog rodnog kraja. Ako

imate za mene neku dužnost u Dalmaciji, bilo kakvu, rado

ću je prihvatiti.

Gorgone

— Pa dobro! — reče Kostelj nakon kraće stanke: — Pošto

vat ćemo tvoju želju. Uostalom, možda ćeš u Ozni na tere

nu biti korisniji. Ni mušica ne može preleteti, a da je ti ne za

paziš. Unapredit ćemo te u čin pukovnika. Imaš li šta protiv

da zapovedaš Oznom u Šibenskom kotaru? Tu smo tanki sa kadrom.

— Nemam, druže predsjedniče. Vrlo rado ću otići tamo.

IH

10. Neđu bogovima

2005. (1965.)

Sa Šerifa Perzej je letio posjetit Minosa, kralja

u Knososu, gradu na Kreti, jer njega je držo za brata. Zeus obojicu začeo bijaše; s Danajom jednog, a drugog s Europom, sidonskog kralja Agenora

kćerkom. Dok hitaše zrakom ka Kreti, odjednom iza sebe začu lepetanje nečijih krila, te pomisli: »Stena me goni.« Od straha se strese i kaciga spadne mu; postane vidljiv. Al' pogledav unatrag, zapazi krilatu djevojku neku kako ga sustiže; na njoj lepršalo bijelo je ruho. Kad se približila njemu, ovako govorit mu stane: »Iridom zovu me, glasnicom bogova. Zeus me posla da tebe što prije na Olimp dovedem pred njegovo lice. U važnu te misiju poslati kani u krajeve južne«. »Vodi me!« Perzej joj odvrati. »Za njega sve ću učinit.« Iridu zatim slijediti počne, nad oblačim' leteć. Uskoro oboje stignu do svete planine, na kojoj pri vrhu se dizaše stanište besmrtnih; zidine bijele ga sveg' okruživahu. Irida s Perzejem dođe do vrata,

Gorgone

kraj kojih vinotoča bogova, Ganimed, čekaše na njih. Počastivši Perzej a vinom, on njega u golemu salu povede, gdje Zeus stolovaše, okružen družinom svojom. Do njega ležahu Ares, Artemida, Demetra, Hera, Atena, Dionis, Hermes i neznani bogovi drugi. Visoki bijahu kao da čovjek na čovjeku stoji, a lica im bliještahu sjajem ko sunčane zrake na vodi. Svjetlošću zaslijepljen, Perzej ih vidje u prozirnoj magli, u okružju duginih boja, što sijahu posvud oko njih. Padnuvši ničice, spremi se saslušat što mu je činit. S prijestolja svojega Zeus gromolikim reče mu glasom: »Junačka djela ti počini mnoga, al' pazio nisi da zlo ne proiziđe iz njih, pa zato iskupit se moraš. Kefej, etiopski kralj, je odbacio Olimp i slavi Amona, mrtvo božanstvo; mora se vratiti nama, il' ću mu zemlju popalit i uništit velikom trešnjom. Pruži li ikakva otpora, trebaš ga natjerat silom. Steko si oružje: Hermesov mač i Meduzinu glavu.« Rekavši ovo, on nestane zajedno s čitavom svitom. Raspline sve se i Perzej se nađe u dvorani praznoj. Kad naumi otići, pred njim se prelijepa ukaže žena, sva u bjelini i vitkoga stasa, zavodljivih kretnji, kose valovite, dugačke, zlatne, te pristupi njemu. Gledajuć modrim ko nebo ga očima, umilno reče: »Mladiću lijepoga lika, ti hrabrošću svojom se dičiš, al' ljubav upoznao nisi, stog ja ću te u njoj poučit. Afrodita meni je ime, i u tom umijeću sam znalac. Slijedi me!« završi, priđe mu, uhvati njegovu ruku, u ložnicu svoju ga povede, odbaci sa sebe ruho, i golom se pokaže. Nikada Perzej ne ugleda tako velebna sklada u kretnjam' i oblicim' ženskoga tijela. Silno se uzbudi, usplamtje strašću, izgubivši razum.

Ivo Brešan

Rukam' dozove ga ona, a on joj raspomamljen priđe, obgrli cijelu je, privine sebi i stane je ljubit. Osjeti tolik

užitak, da posve zaboravi gdje je. Al' netom ga pomama

zahvati, nenada nestane svega. Perzej je rukama stisko i

grlio samo prazninu. Želeć je ponovo vidjeti, počne je

posvuda tražit. No ne nađe nigdje je; žalostan s Olimpa

moraše otić. Na vratim' ga Ganimed sretne i smijuć se,

reče mu ovo: »U božice ljubav se nijedan ne može pouzdat smrtnik. Nikoga ne ljubi ona, otkada joj Adonis

nesta. Stoga je riješila postati obličjem ljubavi same.

Nemoj se zbog tog žalostit; iskustvo si stekao važno:

oćutio ljubavni zanos, i zaljubljen sad si u ljubav. To će

ti putokaz biti da pravu si družicu nađeš.« Pogružen,

Perzej se zaputi zadaću obavit svoju...

Razmišljam kako su ljudi morali biti slobodniji i sretniji u

ovakvom vjerovanju negoli u onim kasnijim, židovstvu, kr-

šćanstvu i islamu. Jednostavno su shvatili bogove »na svoju

sliku i priliku«. Sve što je ljudsko, ujedno je i božansko. Ili

obratno: bogovi su paradigme za ljude. Onako kako su to

Platonove ideje za pojedinačne stvari. Čak i u onome što bi-

smo mi danas nazvali manama; svadljivi su, tašti, skloni pri-

jevari, nepravedni i pristrani. I što je najvažnije, nisu sve-

moćni poput onog u monoteističkim religijama. Iznad njih i

ljudi stoji ANAFKH, Sudbina, na koju nitko nema utjecaja.

Stoga jedni i drugi, bez obzira na smrtnost ili besmrtnost,

čine jedinstvenu zajednicu. Perzeju pomažu Hermes i Ate-

na, a Apolon se, upravo zbog toga, srdi na njega. Afrodita

mu usađuje sposobnost ljubavi. Danaja je pak spolno općila

Gorgone

s najvišim božanstvom, Zeusom. A Diomed je u Ilijadi u

žaru borbe mačem nasrnuo i na samog Aresa.

Zašto je takvo vjerovanje, u kojem je čovjek s bogom bio

prisniji, nestalo u nepovrat? Kršćanska teologija je Boga po-

sve udaljila od čovjeka; lišila ga tjelesnosti, oblika, mjesta bo-

ravka, granica i svakog određenja. Koliko se daleko u tome

otišlo, najbolje govori definicija koju je o Njemu dao skola-

stički filozof Scotus Eriugena: Bog je Ništa, ali ne u smislu ni-

čega, nego nečega što je veće od bilo kojeg nešto, pa je po tome Ništa.

Što sad, ako je tako? Kažemo li bilo što o Njemu — to nije

On. A i koji god odnos prema Njemu imali, ne može biti

onaj pravi. Pogotovo kad ga vjernici uzimaju kao nekog ze-

maljskog vlastodršca: mole Mu se i slave Ga, nadajući se da

će im podariti neki bolji život. Ako je On doista veći od sve-

ga što se o Njemu može misliti i iznad onoga kako se prema

Njemu može ponašati, onda tko zna, nije li svaka molitva,

sve što se čini Njemu u slavu — gradnja katedrala, mise,

procesije i druge svečanosti — zapravo bogohuljenje? A po-

gotovo kad se Crkva, sastavljena od običnih grešnih ljudi,

postavlja kao Njegov izaslanik na Zemlji. Uzmimo da je Isus

doista Njegov sin, začet po Duhu Svetomu, i da je dao takve

ovlasti Petru — Stijeni! Crkva je već toliko puta u povijesti

iznevjerila Njegov nauk, da je pravo čudo kako je dosad nije

opozvao. Kao što bi to učinio predsjednik svake države s ve-

leposlanikom koji se tako ponaša prema njegovim uputama.

Ali nećemo o tome; vratimo se sjećanjima! Nakon vojske,

Adriana i ja smo se vjenčali. Odmah smo dobili posao u mo-

jem rodnom gradu: postali smo profesori na gimnaziji, ona

engleskog, a ja filozofije. Naravno, u skladu sa svojim nazo-

rima, nisam se podredio službenom programu iz toga pred-

r

Ivo Brešan

meta. Po njemu, jedini koji je o svemu rekao istinu, bio je

Marx; svi ostali, prije i poslije njega, širili su zablude ili go-

vorili poluistine. A neki, osobito idealisti poput Platona ili

Aristotela, prikazivani su malne kao notorni idioti. Najprije

sam odbacio to pitanje istine ili zablude, ispravnog ili po-

grešnog mišljenja. Sve filozofe uzimao sam jednako i prida-

vao im istu važnost. Objašnjavao sam ih iz njih samih, nji-

hovim rječnikom i pojmovima, ali pojednostavljeno, onako

kako bi zacijelo i oni to činili, kad bi nekom nepismenu čo-

vjeku htjeli izložiti svoj nauk. Toliko bih se u svakoga uživio,

da bih gotovo i ja povjerovao u ono što je pisao. Pa i samom

Marxu sam tako pristupao; tumačio sam ga kao i sve druge.

A učenicima sam prepuštao hoće li prihvatiti ili odbaciti bilo

koga od njih. Ili poslati sve dovraga, ako im je po volji.

U to vrijeme palo mi je na pamet zaploviti i u književne

vode. Ali nisam smetnuo s uma da su pjesnici jašili na Pega-

zu, koji je izišao iz Meduzine utrobe. I doista, najcjenjeniji

pisci toga vremena, početkom šezdesetih, galopirali su na

ovome mitološkome konju. Pisali su ode partizanskoj borbi,

Titu, Partiji, veličali »heroje socijalističkog rada«, a glavne

negativce nalazili u bivšem poretku, među veleposjednici-

ma, trgovcima, vlasnicima tvornica, zakupcima i svima koji-

ma se mogao prišiti naziv eksploatatora. To se onda zvalo

socijalističkim realizmom, iako bi prikladniji naziv bio politička

romantika. Istina, javio se i krug onih koji nisu htjeli ići tim

putem, nego su se okrenuli Zapadu i pisali hermetičku i in-

timističku poeziju i prozu, unaprijed se pomirivši s time da

će ostati na marginama književnog života. Nisu bili svjesni

da su i oni zapravo jahači Pegaza. Jer i apstinencija od poli-

Gorgone

tike također je politika. Štoviše, čak platforma s koje se može

upasti u dogmatiku suprotna predznaka.

A ja sam želio ploviti tako da izbjegnem sve podvodne

grebene koji bi mi mogli probušiti čamac: ne bježati od poli-

tike, ali i ne biti u njoj. Uzeti je jednostavno kao životnu da-

tost, a ne kao točku motrišta. I to u onoj mjeri u kojoj je ona

dio stvarnosti; ni više ni manje. I nikome ne ugađati, ni pri-

stalicama ni protivnicima vladajuće ideologije; postići tzv.

homersku objektivnost. I publiku natjerati da tako gleda. Jer

onaj kojega pred umjetničkim djelom obuzimaju strasti iz

svakodnevnog života, nesposoban je suditi o njegovoj ljepo-

ti. Ako je vjernik uzbuđen pogledom na gotičku katedralu,

jer osjeća u njoj Božju nazočnost, to ne može biti estetski do-

življaj. Jednako kao i kad umjetnički oblikovan ženski akt

kod nekoga izazove erekciju. Tako je i ako se djelo svidi

zbog političkih razloga: veličanja, negacije ili apstinencije.

Jer i politici, pa i bijegu od nje, kao i erotici i vjeri, u osnovi

leži goli interes: stjecanje vlasti, njezino obaranje, čuvanje

vlastite kože, erotski užitak ili dolazak u Kraljevstvo nebe-

sko. Promatrati umjetnost kroz politički obojane naočale,

isto je što i gledati katedralu očima vjernika, ili ženski akt

očima ljubavnika. Ukratko, odlučio sam se za pristup koji je

najbliži Kantovu pojmu nesvrhovite svrhovitosti ili bezintere-

snog zadovoljstva.

Htio sam napisati dramu, koja neće svoju misao skrivati

iza kulisa povijesnih ili mitoloških prizora niti je obavijati

maglom iracionalnog, nego otvoreno govoriti o životu, ova-

kvom kakav jest. Ali, bio sam svjestan i opasnosti: očekivati

da u jednoj ispolitiziranoj sredini, kao naša, ljudi u tome

uživaju bezinteresno, ne osjećajući ni gnjev ni zluradost,

Ivo Brešan

puka je iluzija. Izvršit će nada mnom obdukciju i na politič-

kom i na estetskom stolu. Vadit će mi utrobu i pronalaziti u

njoj tumore. Otkrivati što se zapravo krije iza mojih riječi.

Pripisivati mi misli kojih ne samo nema u djelu, nego se s

njima čak i ne slažem. Svrstavati me u razne književne sku-

pine, trendove, žanrove i podžanrove. Kao leptire u zbirci:

rod Lepidoptera, vrsta Tinneidae (moljci), podvrsta Lymantrii-

dae (gubari). Na kraju više ni sam sebe neću moći prepozna-

ti. A da napišem i nikom ne ponudim? Glupost! Svako pisa-

nje izraz je potrebe da se drugima nešto kaže; ono je dijalog

sa svijetom oko sebe. A upravo na tom komunikacijskom

kanalu i dolazi do »gluhog telefona«. Kako sam tada još bio

daleko od toga da »muzem jarca i podmećem sito«, kao sad

u »Pezeidi«, pitao sam se: s kojim bih razlogom onda pisao?

Ali kad sam Adriani ispričao sadržaj drame, zasad još samo

kao zamisao, oduševila se. Svim se silama upela, ne bi li me

nagovorila da počnem.

— Daj mi, molim te — rečem joj — barem jedan razlog

zbog kojeg bih se u to upustio!

— Razlog ne treba tražiti izvan djela; on je u djelu. A

hoće li ga tko čitati, izvoditi i kako će ga tko primiti, time ne

tari glavu. Prepusti to vremenu.

— A što ako ga nitko nikad ne izvede niti pročita?

— Opet ti trud nije bio uzaludan. Napisao si ga sebi. Na

tjerao si se razmišljati, sam sebi pojasnio neke stvari. Taj te

posao može samo duhovno uzdići.

— Zar i onda ako promašim? Recimo, dogodi mi se ono

što i đacima koji iz zadaće dobiju nedovoljan: sastav ne od

govara temi.

Gorgone

— Ti ne možeš nikako promašiti. Pa i ako ti se to dogodi,

ono što napišeš uvijek će imati književnu vrijednost.

— A što je to uopće književna vrijednost, molim te lijepo?

I tko je taj koji ima vagu na kojoj će je izmjeriti? Nije to roba,

čija se cijena određuje po onome koliko je uloženo u njezi

nu proizvodnju. Svaki čitatelj daje djelu drukčiju vrijednost,

ili mu ne daje nikakvu, ovisno o tome što je za sebe našao u

njemu.

— Recimo da je tako! U tom slučaju će i ovo tvoje biti vri

jedno toliko koliko tebe obogati. I onda, nije istina da ne po

stoje i objektivne kvalitete, koje djelu ne daju ni čitatelji ni

kritičari, nego vrijeme. Danteu, Cervantesu, Shakespeareu...

nitko ne može osporiti vrijednost, bez obzira čita li ih tko ili

ne čita, sviđaju li se kome ili ne.

— Iha, kamo ti ode! O tome hoću li i ja doći među takve,

ne možemo niti nagađati. Uostalom, što me briga što će biti

sa mnom kad me više ne bude.

— Dobro, kad već ne prihvaćaš ni jedan razlog, prihvati

barem ovo: učini to meni za ljubav!

— Znao sam da ćeš mi naći slabu točku. No, kad je tebi

za ljubav, potrudit ću se!

I tako sam počeo pisati njoj za volju. A i da sebe iskušam.

Htio sam provjeriti ono što mi je rekla: hoće li me sam ovaj

posao doista duhovno obogatiti? Za radnju mi je kao obra-

zac poslužio Moliereov Tartuffe i drami sam dao nepreten-

ciozan naslov »Došljak«. Iznijet ću joj i sadržaj, premda, ova-

ko ukratko ispričan, neće moći predočiti sve finese u odno-

sima među pojedinim osobama:

Glavno lice, Orlić, direktor je tvornice električnih uređa-

ja, prvoborac, nosilac spomenice, komunist po uvjerenju,

IRH

Ivo Brešan

idealist i poštenjak. Ali je bez akademske diplome; na taj po-

ložaj dovele su ga zasluge. Kod njega se zapošljava Plezec,

mlad čovjek, s tek svršenim pravnim fakultetom, široke nao-

brazbe, no lukav i beskrupulozan karijerist. Plezec otprve

uspijeva opčiniti Orlića svojom rječitošću, a osobito tumače-

njem Marxa, čije teze ovome u mnogočemu nisu bile jasne;

više je vjerovao u njih nego što ih je razumio. Orlić odmah

postavlja Plezeca za svojega zamjenika, a kako je bio došljak

iz drugog grada, dovodi ga sebi kući i dade mu na raspola-

ganje cijelo krilo vile u kojoj živi. Zbog njega posve zanemari

obitelj: ženu, sina i kćer. Brine se samo o tome ima li Plezec

sve što mu treba. Ukućani ubrzo shvate da im taj uljez

obmanjuje oca i muža i čine sve kako bi ga raskrinkali. Ali

što se oni više trude, Orliću je Plezec bliži srcu; njihovo po-

našanje tumači zavišću i mržnjom prema jednom istinskom

trudbeniku, jer su zadojeni zapadnom propagandom, vole

rock glazbu i lagodan život. Čak i kad mu Plezec pokuša si-

lovati ženu i ona mu to otkrije, odbacuje njezinu optužbu.

Njegova zaslijepljenost ide dotle da silom hoće udati kćer za

njega i prisiliti je da ostavi svojega momka. A sina izbacuje

iz kuće kad ovaj u nastupu bijesa fizički nasrne na Plezeca.

Nakon toga slijedi obrat. Sve vrijeme, dok Orlić ništa ne slu-

ti, Plezec rovari protiv njega. Odlazi u Općinski komitet i

optužuje ga za nelegalno stjecanje golemih svota novca,

tako što zakida radnicima na plaćama i neke proizvode pro-

glašava neispravnima, kako bi ih mogao potajno prodati u

inozemstvu. Time je kupio, navodno, mercedes, jahtu i sa-

gradio vilu. Da bi stvar bila uvjerljivija, podmeće u Orlićev

stol i dokaze koji ga terete. Kad na kraju dođe do štrajka u

tvornici, Komitet reagira i sve se naglo raspleće: Orlić je smi-

Gorgone

jenjen s mjesta direktora, uhićen i konfiscirana mu je imovi-

na. Novi direktor postaje, naravno, Plezec, koji dobiva j Qr-

lićevu vilu na korištenje. Orlićeva obitelj mora na i{][c[ \ za_

dnju rečenicu izgovara Plezec: »Ja sat11 uvijek vjerovao u onu

staru narodnu mudrost da pravda na kraju nlora pobijediti.«

Kad je drama bila gotova, dao sam je najprije Adriani na

čitanje. Oduševila se i odmah me stala nagovarati da to po-

šaljem nekom kazalištu.

— Jesi li ti pri sebi, ženo? — reagirao sam- — Najprije, mt_

ko mi to neće izvesti. A ako bi se i našao neki luđal koji bi se

usudio, nemoj misliti da bih se popeo na Olimp; strovalio

bih se u Tartar.

— Ali zašto? — bila je ona uporna. — ^a ovo je upravo

ono što si ti htio: kantovski bezinteresn°- Univerzaina tema.

Poštenje i idealizam kao žrtve pokv^renosti i licemjerja.

Suze su mi tekle dok sam čitala završni prizor. To j*. problem

svakog vremena i sredine.

— Ne, draga moja. Ova sredina nije navikla limjetnost

gledati kao estetski čin. Uvijek traži nćki skriveni cjij iZVan

samog djela. A dvije se stvari mogu pronaći: da Jadikujem

nad tim što istinske komuniste i borce ugruvaju karijeristi,

kojima ideologija služi samo kao pokriće-1 drugo: ^a tvrdim

kako su svi u Partiji ili glupani ili pokvarenjaci. U p^vom slu

čaju ću biti državni pisac, a u drugom i*arodni neprjjateij. A

za mene bi obje te opcije značile pad.

— Reci ti meni otvoreno: je li te strah?

— Ne, nije me strah. Nego ne želim da me ni )^na stra

na uzima kao svojega. Jer ja doista ne pripadam

Ivo Brešan

— Utoliko više bi trebao pripadati sebi. Pisac mora staja-

ti iza onoga što je napisao, bez obzira što će iz toga proizići.

Ili nije pravi pisac.

Time je razgovor i završio. Čitav taj dan više se ni riječju

nije dotakla drame. I uopće, malo je govorila; kao da se udu-

bila u sebe i o nečem razmišljala. A navečer se odjednom sta-

la pakirati za put. Kad sam je upitao kamo će, samo mi je

kratko odgovorila: »Sestra mi je javila da je mama bolesna.

Ne može se sama brinuti o njoj. Moram joj pomoći.« Nisam

imao tome što prigovoriti. Niti sam posumnjao da je to pra-

vi razlog; takvih situacija je bilo i prije. Otpratio sam je na

noćni vlak za Zagreb, ali kad sam se vratio kući, čekalo me iznenađenje: rukopis »Došljaka« je netragom nestao. Od-

mah mi je sve bilo jasno: nije mama u pitanju. Naumila je

napraviti s tekstom nešto što se ja nisam usuđivao.

fl. Ljubav i partijske smjernice

Siječanj 1945. — travanj 1953.

očetkom 1945. Moro je stigao u Šibenik kao pukovnik

Ozne. Sjedište mu je bilo u zgradi Kotarskog suda, uz

koju je bio i zatvor. Na raspolaganju je imao dvadesetak

agenata u civilu i sve milicionare u gradu. Prva mu je zadaća

bila obračunati se s onima koji su za vrijeme rata služili

okupatoru. Bilo ih je samo nekolicina; uglavnom sitne ribe,

koje su radile kao činovnici kad je Dalmacija pripojena

NDH. Ali nakon iskustva na Visu, kad je shvatio da se i kod

najviših rukovodilaca, ispod odličjima iskićene bluze, zna

kriti prljavo rublje, splasnula mu je i mržnja prema tzv. iz-

dajnicima. Jer, po čemu su oni gori od onih koji svojim ne-

moralom izdaju vlastite ideale? Zato ih nije odmah pogubio,

kao što je to učinio na Hvaru. Dao ih je uhititi i jednostavno

proslijedio sudu da im on odmjeri kaznu. A i u drugom,

mnogo važnijem poslu, nacionalizaciji privatne imovine,

pokazao se mekšim. Istina, slijepo se pridržavao propisa, ali

i postupao krajnje obzirno. Ako bi netko pokušao zatajiti ka-

kvu vrijednu stvar ili na bilo koji način izigrati zakon, ne bi

ga kažnjavao. Priveo bi ga, očitao mu lekciju, zaprijetio oš-

P

Ivo Brešan

trijim mjerama, i pustio. I to bi djelovalo. Uostalom, nije ni

bilo mnogo takvih; ljudi su vrlo brzo shvatili da s novom

vlašću nema šale, pa im nije padalo na pamet pružati kakav

otpor.

Pogrešno bi bilo pomisliti da je Moro postao tankoćutan

ili stekao razumijevanje za tuđe nevolje; zapravo, uopće se

nije promijenio. Nego, htio je prkositi, biti pod svaku cijenu

neovisan i svoj. Činilo mu se da se tako oslobađa osjećaja

poniženja koje je doživio na Visu. Jer, nakon onoga što mu

je Luketić rekao, u mnogim je rukovodiocima sada vidio lju-

de koji svojim privatnim životom blate ono za što su se bo-

rili. Ali nije se usuđivao ići predaleko; Tito je i dalje bio za

njega vrhovni idol. Zato je i sebe i druge uvjeravao da se so-

cijalizam učinkovitije gradi blagim, negoli nasilnim metoda-

ma. Jedino je sa ženama znao biti nesmiljen. Kad bi mu doš-

la neka dama atraktivna izgleda i pokušala zavodničkim po-

našanjem iskamčiti uslugu za sebe ili svoju obitelj, obećao bi

joj izići ususret, ako se pred njim skine do kraja. Neke bi, na-

ravno, odbile to učiniti, ali bilo je i takvih koje bi ga posluša-

le, u uvjerenju da će time postići što žele. A on bi ih na to iz-

gurao gole na ulicu, među prolaznike, i dobacio im kroz

prozor odjeću. Godilo mu je gledati ih kako očajavaju od

srama. Tako se osvećivao cijelom ženskom rodu za ono što

je njemu Mojca učinila.

Kad je 1948. izišla Rezolucija Informbiroa, Moro je tek

tada dobio pravu priliku da liječi svoje frustracije; stekao je

ovlast da nadzire i uhićuje one više od sebe, partijske duž-

nosnike, svoje dotadašnje nalogodavce. Opet je postao onaj

stari. Bez milosti se obračunavao sa svakim tko bi mu došao

pod ruke. Tražio je od agenata da ga pred njegovim očima

Gorgone

premlaćuju do iznemoglosti i uživao u tome. U gradu se

stvorila atmosfera straha, kojoj je on postao središte i izvor.

Svakog je, pa i najzaslužnije ratne heroje, mogao uhititi

zbog jedne jedine, neoprezno izgovorene riječi. Okolnosti

koje su nastupile davale su mu za to obilje povoda. Mnogi-

ma nije bilo lako paziti što govore; takoreći do jučer su gle-

dali smrti u oči, zaklinjući se Staljinu, a sad su odjednom

morali obrnuti retoriku za čitavih 180 stupnjeva. Stoga su im

se nerijetko događali lapsusi, koji su ih koštali karijere, a kat-

kad i života. Čovjek nije morao otvoreno podržavati Stalji-

na; dovoljno je bilo da kaže nešto što bi izazvalo asocijaciju

na to ili sumnju da se takav stav krije iza njegovih riječi, pa

da se nađe pod udarom malja. A katkad nije trebao ništa

reći; mogao se samo slučajno naći u pogrešnom društvu ili

postati predmetom nečije lažne anonimne dojave. Bezbroj

njih se tako preko noći iz zvjezdanih visina strmoglavilo u

kaljužu. Izgubili bi sve, čak i obitelj, jer se na njihove najbli-

že vršio pritisak da ih se odreknu. Ako bi to odbili, dijelili bi

njihovu sudbinu. Moro se osjeti silno moćan; postao je noć-

nom morom svih koji su bili na nekom položaju ili imali

malo vlasti. Dobro se sjećao Bakarićevih riječi da bi nam jed-

nom Sovjetski Savez mogao okrenuti leđa. Već tada je na-

slutio da se neprijatelj krije čak i u partijskim redovima.

Direktor Tvornice aluminija u Lozovcu, Frane Vidaković,

bio je predratni član KP, prvoborac, zapovjednik partizan-

ske brigade i nosilac Spomenice. U svojem je uredu imao na

zidu poviše glave Titovu i Staljinovu sliku, jednu do druge.

Kad je došlo do raskola, nije u prvi mah tome pridavao važ-

nosti; vjerovao je da će komunisti s obje strane ubrzo naći

zajednički jezik. Baš nekako u to vrijeme uđe mu u sobu za-

Ivo Brešan

mjenik, koji mu je bio desna ruka, i u tvornici i nekad u ratu,

i zapazivši slike, primijeti: »Vrijeme je da se riješiš onog ban-

dita«. Zaboravivši da slike uopće postoje i ne shvaćajući što

ovaj govori, Vidaković ga posve bezazleno upita: »Kojeg?«

Zamjenik mu ništa ne odgovori, nego samo šuteći iziđe van.

Vijest se ubrzo proširila među radnicima, doprla u grad i

došla do Morovih ušiju. Odmah je poslao dva agenta koji su

Vidakovića doveli u lisicama pred njega. Ovaj se uzalud

branio da nije znao što ga zamjenik pita, da je odan Titovu

putu i da ne odobrava Staljinov postupak. Mlatili su ga pa-

licama, zabijali mu čavle pod nokte, aparatom za varenje pa-

lili mu tabane, dok na kraju nije priznao da podržava Rezo-

luciju Informbiroa, samo da bi se riješio muka. A onda je pri-

vedena i njegova žena, koju je Moro upitao: »Slažeš li se s

mužem, ili ga osuđuješ?« Polupismena seljanka, jadnica

koja o politici ništa nije znala, samo je rekla: »A šta ću dru-

go, nego se slagat? On mi je muž, ne morem mu se protivit!«

To je bilo dovoljno da oboje budu izvedeni pred sud i osu-

đeni na dvije godine robije, on na Golom otoku, a ona na

Grguru.

Nešto iza toga Moro je pred vratima, koja su iz sudskog

dijela zgrade vodila prema zatvorskim ćelijama, zatekao

mladu ženu kako sjedi na klupi i plače. Nije imala više od

dvadeset godina i bila je izvanredne ljepote, glatka bljedu-

njava lica, duge crvenkaste kose i bademastih očiju. Kad ju

je upitao što joj je, odgovorila mu je ridajući:

— Moji su roditelji Frane i Josipa Vidaković. Došla sam ih

posjetit, ali nisu se tili sastat s menom. I poručili su mi da ja

više nisam njihova ćer.

— Znaš li zašto su tako postupili?

Gorgone

— Ne znam. Ja nisam ništa rekla ni njima ni o njima.

— Dođi sa mnom!

Kad je ostao u uredu nasamo s njom, Moro ju je bolje

promotrio. Učinila mu se ljepšom i od Mirande i od Mojce.

Ali za razliku od ovih dviju, nije pokazivala nikakve samou-

vjerenosti; naprotiv, izraz lica joj je bio tugaljiv, bez nastoja-

nja da se svidi, a držala se potuljeno i bojažljivo. K tome, ni-

šta nije tražila od njega niti je suzama pokušavala nešto po-

stići; djelovala je iskreno. Kao da je pošla s njim samo zato

što joj je ulijevao povjerenje, premda, po svim znacima, nije

uopće znala ni tko je on. To je Mora posve razoružalo; nije

imao snage izlagati je sramoti, kako je to činio s drugim že-

nama koje bi mu se nudile. Osjetio je potrebu da se prema

njoj postavi zaštitnički. Prišao joj je, uhvatio je za bradu, po-

digao joj glavu, obrisao joj rupcem suze, pa kako joj je u po-

gledu uočio neku mješavinu zahvalnosti i divljenja, sponta-

no joj se približio i poljubio je u obraz. Nije pokazala pri

tome nimalo otpora, štoviše, prislonila mu je glavu na rame.

A on je shvatio da ga uzima kao nekoga svoga. Stoga joj

reče:

— A sad mi lijepo ispričaj sve što te muči. Radi li se samo

o roditeljima?

— Ima više toga — započne ona isprekidano. — Veća mi

je nevolja moj muž... Puno je stariji od mene... Svaku večer

dolazi pijan doma i prebije boga u meni... samo zato šta ne

želim spavat s njim... A kako ću kad mi se gadi... Smrdi na

pokvarena jaja.

— Zašto si se onda udala za njega tako mlada?

— Nisam ja rila, nego me ćaća prisilija... Reka mi je da mu

je on ratni drug i prijatelj... i da će me bacit iz kuće, ako ga

Ivo Brešan

ne poslušam... A ovaj mu je to lipo vratija... Otpremija ga u

pržun.

— A tako! Dakle, muž ti je Ale Škoranca, njegov zamje

nik, koji ga je potkazao?

— Je, dabogda mu se sime zatrlo. I sad me se ćaća odriče

samo zato šta sam njegova žena. A on me natira da se za nje

ga udam. Nek idu kvragu jedan i drugi!

— Pa što te gonilo da ga dolaziš posjetiti u zatvoru?

— Nisam došla njemu, nego materi... sama sam i nemam

se kome izjadat za ono šta mi muž čini... A ona je jedina koja

me more razumit.

— Znaš li da su se oboje izjasnili za Rezoluciju Informbi

roa?

— Ne znam. Ne razumim vam se ja puno u te stvari.

— To ti je jednostavno: jesi li za Tita ili za Staljina?

— Ja sam za Tita. On je naš čovik, a Staljin nam nije ništa.

— Ali roditelji ti ne misle tako. Oni su za Staljina. I zato

moraju biti kažnjeni.

— Nije bidna mati. Ona misli ka i ja, samo mora govorit

ono šta muž od nje traži. Uvik je tako bilo.

— Ja bih ti pomogao, ali na žalost, sad je kasno. Što je re

čeno, rečeno je, i ništa se tu više ne može promijeniti.

— Šta ću sad, jadna ti sam?

Moro se zamisli. Vidio je odmah da je djevojka naivna i

priprosta. Zacijelo bi bila privržena nekome tko je pažljiv

prema njoj i koga bi zavoljela. I u svemu bi mu ugađala, da-

vala mu za pravo, ma što činio. Možda bi ona bila prava

žena za njega, pomisli u jednom trenutku. Zato započne:

— Slušaj me... kako se zoveš?

— Anica.

Gorgone

— Slušaj me, Anice! Imam rješenje za tebe. Bi li se ti pre

selila k meni? Onako, za stalno. Treba mi ženska ruka u

kući. Sam sam u velikom trosobnom stanu. Ne boj se, ne bih

od tebe tražio ništa što bi ti bilo neugodno.

Ona obori oči i ne odgovori mu. U nekoliko navrata po-

gledala bi ga kao da mu želi nešto reći, pa odmah potom

odustajala. Iz toga Moro zaključi da joj je ponuda privlačna,

ali ima nešto zbog čega se ustručava prihvatiti je.

— Onda, što kažeš na ovo što ti nudim?

— Ja ne znam... napravim li to, muž bi me moga doć ubit.

Zapritija je da će to učinit ako ga ostavim.

— Ne trebaš se o tome brinuti. Bit ćeš pod mojom zašti

tom. Ja sam Moro Novak. Jesi li kad čula za mene?

— Ajme, jesam. Moj muž i ćaća bojali su vas se ka vraga.

— A bojiš li me se ti?

— Ne bojim... — reče Anica nekako stidljivo. — Vi ste do

bri prema meni... I sviđate mi se... Puno ste lipi...

— Dobro, onda nemamo što čekati. Ideš iz ovih stopa sa

mnom. A što se muža tiče, postarat ću se da ti više nikad ne

pristupi. I da se tvoj brak s njim poništi.

Tako je Moro poveo Anicu sa sobom. Ona ga je poslušno

slijedila, kao da mu je oduvijek pripadala. Čim je ušla u nje-

gov stan, zastala je zapanjena; bio je luksusan, pun starin-

skog namještaja. Nekada je tu živjela bogata talijanska obi-

telj, koja se za vrijeme rata kompromitirala, pa se odselila u

Italiju. Moro je dao Anici na raspolaganje jednu od soba, a

ona se već idući dan prihvatila posla domaćice: stala je čistiti

prašinu s pokućstva, kuhati i nakon objeda prati suđe.

Problem s njezinim mužem Moro je riješio brzo i jednostav-

no. Poslao je u gostionicu, u koju Škoranca redovito svraća,

1SSI

Ivo Brešan

agenta-provokatora. Glumeći pijanca, ovaj se upoznao s

njim, častio ga pićem, sve dok ga nije doveo do polusvje-

snog stanja. A onda ga je počeo navlačiti na tanak led: stao

mu govoriti kako partizani nikada ne bi otjerali Nijemce, da

Sovjeti nisu pobijedili kod Staljingrada. Škoranca je na to

nasjeo, počeo mu povlađivati, dok na kraju obojica nisu gla-

sno zapjevala: »Uz Tita i Staljina, dva junačka sina...«, što je

iz gostionice u tren oka istjeralo sve goste. Naravno, već su-

tradan su po Škorancu došli agenti. Nakon toga je po krat-

kom postupku, bez istrage i suđenja, bio otpremljen u nepo-

znato.

Anica se posve udomaćila kod Mora. Nakon Škorancina

uhićenja, podnijela je zahtjev sudu za poništenje braka, koji

joj je, bez veće procedure, bio odobren. Kako ju je Moro iz

dana u dan obasipao pažnjom, počela ga je sve više doživ-

ljavati kao pravog muža, dopuštala mu da je miluje, privija

sebi, iskazuje joj nježnost i na kraju je stala voditi ljubav s

njim u krevetu. Moro se u tom odnosu osjetio smirenim i za-

dovoljnim; nije bio predmet nečijeg poigravanja, nego oso-

ba kojoj se žena sva predaje, duhom i tijelom. Shvatio je da

mu Anica želi zauvijek pripadati. I on je poželio da je stalno

ima pokraj sebe, iako ga nije odveć seksualno uzbuđivala.

Tako su, nakon mjesec dana zajedničkog života, sklopili

brak. A ona je zaboravila i svoje roditelje i svojeg bivšeg

muža, kao da ih nikada nije ni bilo.

U međuvremenu, Moro je nastavio raditi svoj posao s

jednako žara i bezobzirnosti. A tada mu je u ruke došao slu-

čaj, pred kojim je sav pretrnuo: morao je uhititi čovjeka, koji

je bio legenda šibenskog kraja, narodnog heroja, poznatog

pod imenom Marko Bombarder. Stvar je bila utoliko delikat-

Gorgone

nija, što se radilo o članu Centralnog komiteta KP Hrvatske.

Stoga je zapovijed stigla sa samoga vrha, iz republičke

Ozne. Nije se radilo o tome da je Bombarder omaškom ili

nepromišljeno nešto rekao, nego o svjesnom i namjernom

činu. Na jednoj od sjednica Komiteta otvoreno se suglasio s

Rezolucijom Informbiroa i izjavio da je Tito pogriješio, poči-

nivši golemu štetu radničkom pokretu u svijetu i ideji ko-

munizma. Moro je poznavao Bombardera iz viđenja; bio je

stariji čovjek, od oko šezdeset godina, prosijede kose i snaž-

ne tjelesne građe. Uz to, kolao je o njemu glas da je nasilan,

tvrdoglav, pa čak i pomalo lud, nepredvidiv i spreman na

sve, ako mu se netko suprotstavi. Zato je Moro njegovu uhi-

ćenju morao pristupiti oprezno: angažirao je čak pet naoru-

žanih agenata. Otišli su do vile u kojoj je živio; bila je nacio-

nalizacijom oduzeta nekom predratnom bogatašu i nalazila

se podalje od grada. Agenti su opkolili zgradu i Moro je me-

gafonom pozvao Bombardera da iziđe s podignutim ruka-

ma. Iz vile se na to začuo gromoglasan odgovor: »Gonite se

u kurac! Mi, pravi komunisti, nikad se ne predajemo!« A

onda je s jednog od prozora odjeknulo nekoliko hitaca iz

puške. Srećom, nisu pogodili nikoga. Očito je Bombarder

namjerno promašivao, kaneći ih samo zaplašiti. Ali to mu

ništa nije pomoglo. Agenti su upali u kuću preko krova i, na-

kon kraće borbe i još nekoliko ispaljenih metaka, uspjeli ga

svladati. Pri tome su dvojica od njih teže ranjena, a Bombar-

deru je bila prostrijeljena nadlaktica. Kad mu je pružena hit-

na pomoć, Moro ga dovede sebi u ured na saslušanje. Počeo

je s njim krajnje obzirno:

ISI

Ivo Brešan

agenta-provokatora. Glumeći pijanca, ovaj se upoznao s

njim, častio ga pićem, sve dok ga nije doveo do polusvje-

snog stanja. A onda ga je počeo navlačiti na tanak led: stao

mu govoriti kako partizani nikada ne bi otjerali Nijemce, da

Sovjeti nisu pobijedili kod Staljingrada. Škoranca je na to

nasjeo, počeo mu povlađivati, dok na kraju obojica nisu gla-

sno zapjevala: »Uz Tita i Staljina, dva junačka sina...«, što je

iz gostionice u tren oka istjeralo sve goste. Naravno, već su-

tradan su po Škorancu došli agenti. Nakon toga je po krat-

kom postupku, bez istrage i suđenja, bio otpremljen u nepo-

znato.

Anica se posve udomaćila kod Mora. Nakon Škorancina

uhićenja, podnijela je zahtjev sudu za poništenje braka, koji

joj je, bez veće procedure, bio odobren. Kako ju je Moro iz

dana u dan obasipao pažnjom, počela ga je sve više doživ-

ljavati kao pravog muža, dopuštala mu da je miluje, privija

sebi, iskazuje joj nježnost i na kraju je stala voditi ljubav s

njim u krevetu. Moro se u tom odnosu osjetio smirenim i za-

dovoljnim; nije bio predmet nečijeg poigravanja, nego oso-

ba kojoj se žena sva predaje, duhom i tijelom. Shvatio je da

mu Anica želi zauvijek pripadati. I on je poželio da je stalno

ima pokraj sebe, iako ga nije odveć seksualno uzbuđivala.

Tako su, nakon mjesec dana zajedničkog života, sklopili

brak. A ona je zaboravila i svoje roditelje i svojeg bivšeg

muža, kao da ih nikada nije ni bilo.

U međuvremenu, Moro je nastavio raditi svoj posao s

jednako žara i bezobzirnosti. A tada mu je u ruke došao slu-

čaj, pred kojim je sav pretrnuo: morao je uhititi čovjeka, koji

je bio legenda šibenskog kraja, narodnog heroja, poznatog

pod imenom Marko Bombarder. Stvar je bila utoliko delikat-

Gorgone

nija, što se radilo o članu Centralnog komiteta KP Hrvatske.

Stoga je zapovijed stigla sa samoga vrha, iz republičke

Ozne. Nije se radilo o tome da je Bombarder omaškom ili

nepromišljeno nešto rekao, nego o svjesnom i namjernom

činu. Na jednoj od sjednica Komiteta otvoreno se suglasio s

Rezolucijom Informbiroa i izjavio da je Tito pogriješio, poči-

nivši golemu štetu radničkom pokretu u svijetu i ideji ko-

munizma. Moro je poznavao Bombardera iz viđenja; bio je

stariji čovjek, od oko šezdeset godina, prosijede kose i snaž-

ne tjelesne građe. Uz to, kolao je o njemu glas da je nasilan,

tvrdoglav, pa čak i pomalo lud, nepredvidiv i spreman na

sve, ako mu se netko suprotstavi. Zato je Moro njegovu uhi-

ćenju morao pristupiti oprezno: angažirao je čak pet naoru-

žanih agenata. Otišli su do vile u kojoj je živio; bila je nacio-

nalizacijom oduzeta nekom predratnom bogatašu i nalazila

se podalje od grada. Agenti su opkolili zgradu i Moro je me-

gafonom pozvao Bombardera da iziđe s podignutim ruka-

ma. Iz vile se na to začuo gromoglasan odgovor: »Gonite se

u kurac! Mi, pravi komunisti, nikad se ne predajemo!« A

onda je s jednog od prozora odjeknulo nekoliko hitaca iz

puške. Srećom, nisu pogodili nikoga. Očito je Bombarder

namjerno promašivao, kaneći ih samo zaplašiti. Ali to mu

ništa nije pomoglo. Agenti su upali u kuću preko krova i, na-

kon kraće borbe i još nekoliko ispaljenih metaka, uspjeli ga

svladati. Pri tome su dvojica od njih teže ranjena, a Bombar-

deru je bila prostrijeljena nadlaktica. Kad mu je pružena hit-

na pomoć, Moro ga dovede sebi u ured na saslušanje. Počeo

je s njim krajnje obzirno:

Ivo Brešan

— Druže Marko, ja visoko cijenim vaš udio u našoj bor

bi, ali morao sam postupiti po naređenju svojih pretpostav

ljenih.

— Samo ti, sinko, radi šta ti je dužnost — mirno će Bom

barder — a ja ću ono šta mi nalaže moja savjest.

— Zar vi doista mislite da je Staljin u pravu?

— Staljin je velik čovik. On je slomija fašizam... i sad po

kreće revoluciju u čilome svitu. A ko je Tito? Sitna uš prama

njemu.

Moro se stresao od tih riječi; pobojao se da bi i on mogao

nastradati samo zato što ih je čuo, a nije reagirao. A reagirati

na uobičajeni način, batinanjem i paljenjem tabana, nije se

usuđivao; Bombarder je za njega bio prevelik autoritet. K

tome, to više nije imalo ni smisla, kad je uhićenik sve pri-

znao. Stoga zapovjedi da ga prevezu u zatvorsku bolnicu i

tu smjeste dok mu rana ne zacijeli. Već idući dan stigla je ši-

frirana poruka iz Centrale u Zagrebu. Kad ju je kodnim klju-

čem razriješio, Moro je nad njom dugo razmišljao. Zvučala

mu je čudno: »Bombarder ne smije pred sud. U njegovim

godinama lako je moguć srčani ili moždani udar.« Što ovo

znači? upitao se. Ako ne smije pred sud, kamo s njim? A

tada mu sijevne što se krije iza tih riječi: Bombardera se

mora likvidirati prije suđenja, ali tako da to ima sva obilježja

prirodne smrti. Naravno, to mogu izvesti samo oni u bol-

nici. Dok je razmišljao koga će od liječnika ili bolničara za-

dužiti da to obavi, jave mu da ga traži neka žena. Kad je za-

povjedio da je propuste i ona se pojavila na vratima, ostao je

zapanjen: bila je to njegova majka Danka. Ovaj put nije ima-

la odoru časne sestre, nego običnu sivu haljinu koja joj je se-

zala do ispod koljena i bila do grla zakopčanu.

Gorgone

— Majko! — skoči u prvi mah radosno Moro, ali odmah

se sjeti kome ona sada pripada, spusti ton i nastavi hladnim

glasom. — Otkuda ti ovdje?

— Premjestili su me u franjevački samostan u Šibeniku.

— Dakle, još uvijek si časna! Onda nemamo što razgova

rati. Rekao sam ti da te ne priznajem za mater dok pripadaš

tima kojima pripadaš.

— S tim sam se odavno pomirila. Nisam došla od tebe

prositi sinovlju ljubav, nego zbog druge stvari... Ti si nedav

no uhitio čovjeka koga zovu Marko Bombarder...

— Oho! Otkad se to časne zauzimaju za boljševike? Ta

kvi su za vas antikristi.

— Ne kanim se zauzimati za njega. Došla sam ti samo

reći o njemu neke stvari, tako da malo razmisliš prije negoli

išta poduzmeš.

— Pa dobro! Da čujem, što mi to imaš reći o Bombarde

ru?

— Njegovo pravo ime je Markiol Radovčić. Rodom je iz

Kaprija. I on je moj pravi otac i tvoj pravi djed.

— Jesi li sigurna u to što govoriš?

— Kako ne bih bila. Ti dobro znaš da je pokojni doktor

Novak nas oboje usvojio.

Tada mu Danka ispriča cijelu povijest njegova rođenja,

od silovanja na tavanu, zatim kako ju je otac prepustio mi-

losti i nemilosti mora, pa do dolaska na Hvar. Moro je to sa-

slušao netremice je gledajući. Pokušao je proniknuti govori

li mu istinu, ili je to neko lukavstvo kojim želi spasiti Bom-

bardera. Ovo potonje činilo mu se malo vjerojatnim. Ona

pripada Crkvi i ne bi trebala imati nikakva razloga da to

radi; Bombarder joj je neprijatelj, veći i od Titovih komuni-

Ivo Brešan

sta. Ali kod popova se nikad ne zna; možda se iza svega kri-

je nešto drugo, čime žele napakostiti Partiji.

— U redu! — reče na kraju. — Uzmimo da je tako! Što

očekuješ od mene?

— Zapravo ništa. Markiol Radovčić odbacio je i tebe i

mene. A na kraju i Boga. Nemam nikakva razloga spašavati

ga. Ali držala sam potrebnim da znaš sve ovo. Ako mu je su

đeno poginuti, ne želim da to bude od nekoga tko je krv nje

gove krvi. To bi bio grijeh koji bi pao na moju dušu.

Kako je Moro zašutio i ništa joj nije odgovorio, Danka se

tiho izvuče iz ureda i ode bez pozdrava. Moro je stao kopkati

po sebi. Jedini kojega je smatrao djedom i istinski ga volio,

bio je dr. Novak. Znao je da je on majku i njega usvojio;

znao je to cijeli Hvar. Ali Moro se nikad nije zanimao za svoje

pravo podrijetlo; vidio je da majka s nelagodom odbija o

tome govoriti, pa ju je prestao zapitkivati. A sad mu pogoto-

vo to ništa ne znači; što ga se tiče djed koji ga je zapravo htio

ubiti prije negoli se i rodio? I doktora Novaka je počeo već

pomalo zaboravljati. Bolje za njega da je mrtav, pomisli, ina-

če bi se i s njim morao obračunavati kao s klasnim neprijate-

ljem. Krv njegove krvi? Glupost! Krv je krv, kod svakoga

ista; razlikuje se samo po krvnim grupama. Uzeo je telefon-

sku slušalicu i nazvao zatvorsku bolnicu.

— Moro ovdje! Dajte mi Rica... Ti si Rico...? Slušaj me do

bro! Bombarder noćas mora doživjeti infarkt i ne smije živ

dočekati zoru. Viša zapovijed.

Nakon što je spustio slušalicu, Moro je otišao kući s ne-

kim nemirom u sebi. Cijelu tu noć proveo je budan. Poku-

šao je dokučiti zašto se tako osjeća. Nije razlog bio što se di-

vio Bombarderu i o njegovim podvizima slušao još na Mo-

Gorgone

soru i na Visu. Dao je on pogubiti i druge koji su mu bili

uzor, pa je opet mogao mirno usnuti. Dapače, što su bili

slavniji, to se s većim žarom obračunavao s njima. Iskustvo

s Mojcom ga je poučilo da je i Tito okružen ljudima koji su

u ratu odigrali važnu ulogu, a onda se moralno srozali. Sam

sebi nikada nije priznao da u osnovi svega što čini ima i nje-

gove osobne povrijeđenosti. Ni odnos s Anicom, koja mu se

stalno pokoravala i gledala ga kao Boga, nije ga uspio od

toga izliječiti. Ali ovo s Bombarderom bilo je nešto drugo.

Kad je izdao telefonsku zapovijed da se smakne, i to nepo-

sredno nakon što je čuo da mu je djed, nešto ga je zapeklo

u grudima i nikako da mu prođe. Uzalud je sebe uvjeravao

da nije imao izbora.

Čim je službeno priopćeno da je Marko Bombarder doži-

vio u bolnici srčani udar i umro, Moru je stigla nova, ovaj

put nešifrirana poruka: »Prilikom Bombarderova pokopa

paziti da ne dođe do kakvih političkih ispada. Grob se ne

smije obilježavati niti postavljati na njemu nadgrobna ploča

s imenom. Svaku svečanost zabraniti!« Po Bombarderovo ti-

jelo došla su tri njegova brata, koja su ga u kapsi prenijela na

leut i odvezla na Kaprije, gdje su ga kanili pokopati. Sutra-

dan se i Moro, s još tri agenta, u motornom čamcu zaputio

tamo. Nije ga vodila samo dužnost, nego i znatiželja da vidi

svoj pravi zavičaj. Kad je stigao, bio je razočaran; Kaprije se

ni približno nije moglo mjeriti s Hvarom. Odmah s rive kre-

nuo je u kuću Radovčića, gdje je u spavaćoj sobi ležalo Bom-

barderovo tijelo. Tu oko njega zatekne nekoliko žena koje

su pjevale naricaljke i sva tri brata u crnini. Jednoga od njih,

Juru, pozove da bi nasamo porazgovarao s njim. Sjednu u

blagovaonici i Moro započne:

Ivo Brešan

— Pokop se ima obaviti odmah danas. Nikakav sprovod,

ni govori, ni druge svečanosti; sve ima biti u najvećoj tišini.

Prisustvovati možete samo vi, braća, i nitko drugi. Ono žen

sko zavijanje tamo u sobi mora smjesta prestati. I gledajte

stvari srediti što brže; čim ga pokopate, razlaz!

— Razumi sam vas! — reče Jure, na trenutak ode do sobe

da bi utišao žene i vrati se.

— Je li istina da je pokojnik svoju vlastiti kćer ostavio na

sred pučine da umre zato što je ostala nevjenčana u drugom

stanju? — upita ga Moro.

— Je, istina je. Mi smo, braća, bili protivu tega, ali ko se

srni usprotivit Markiolu? Ča morete! Takova su bila vrime-

na. Divojka noseća, a da se ne zna ko je otac, to je onda bila

najveća sramota koju neko more doživit... Bidna Danka! Ko

zna je li preživila?

— Je li se ikad saznalo tko je bio silovatelj?

— Je, oma sutradan, posli nego je mala odvedena. Bi je to

Vicko Jelovčić. Zarad tega ga je nožem ubi njegov najmlaji

brat, ki je puno voli Danku. A onda se sam obisi.

— Gdje žive ti Jelovčići?

— Oćete reć di su živili? U onoj srušenoj i izgorenoj kući

s druge strane vale. Posli pada Italije Markiol je doša sa svo

jom četom i sve ih poubija. Njih, žene, dicu. A onda kuću za

pali.

Pokop je održan odmah nakon toga razgovora. Braća su

na groblju iskopala raku, položila u nju lijes i zatrpala ga. A

onda su postavila nadgrobnu ploču od drva s imenom i pre-

zimenom. Moro im je zaboravio napomenuti da to ne smiju,

pa je krenuo smjesta je skinuti, ali nešto ga je zaustavilo.

Nije imao snage to učiniti. Kad su se Radovčići razišli, stajao

Gorgone

je s agentima pored groblja sve do predvečerja, pazeći da ne

dođe do još kojeg kršenja zapovijedi. A tada je ugledao

neku ženu u crnini kako silazi s brda iznad sela, držeći bu-

ket cvijeća u ruci. Imala je rubac oko glave, pa joj je lice bilo

u sjeni. Odlučio je sačekati je da vidi što će učiniti. Ako po-

stavi cvijeće na Bombarderov grob, natjerat će je da ga uklo-

ni, a nju uhititi. Došla je do groblja, i sad ju je Moro vidio

izbliza; bila je to njegova majka Danka. Iznenadio se kad je

spazio da cvijeće ne polaže na grob svojega oca, nego neki

drugi. Tada joj se približi s leđa i na nadgrobnoj ploči ugle-

da ime MIHOVIL JELOVČIĆ. Danka je osjetila da je netko

iza nje i okrenula se.

— Vidi, vidi! — podrugljivo će Moro. — Nije li ta tvoja

kršćanska ljubav pomalo nastrana? Polažeš cvijeće na gro

bove svojih dušmana.

— Miho je bio moja jedina i najveća ljubav u životu —

reče smireno Danka. — Zbog mene je ubio brata i sebe. On

je jedina osoba koja mi je sve dosad ostala u srcu.

— Zar se ti nisi vjenčala za Krista? Za tebe bi svaka svje

tovna ljubav morala biti mrtva. Kako ona prema sinu, tako i

ova.

— Ja sam sigurna da Miho sad stoji pokraj Krista. I da će

Krist to razumjeti.

— Na koji si način stigla ovamo?

— Prevezli su me neki Žirjani na drugu stranu otoka. U

uvalu gdje smo Miho i ja zadnji put bili zajedno.

Moro se osvrne da vidi čuju li ga agenti, a onda joj tiho

reče:

Ivo Brešan

— Ako se nemaš čime vratiti, možeš s nama. Ali pod jed

nim uvjetom: da šutiš i ne spominješ ni da si časna ni moja

mati.

— Ne brini se. Mučat ću kao grob i moliti se da ti Bog vra

ti dušu koju si izgubio. Danka je održala riječ. Sve vrijeme puta do Šibenika sje-

dila je skutrena u kabini čamca gledajući u pod, a kad su sti-

gli i pristali uz rivu, otišla je svojim putem ne osvrnuvši se ni

na koga. Dok se udaljavala, Moro je gledao za njom i osjetio

se praznim. Potpuno praznim. Znao je da je više neće vidje-

ti. S njom je odlazio i zadnji dašak ljudske topline kojim ga

je ikad netko obdario. Ali nije osjetio žalost zbog toga. Tako

mora biti, mislio je. Jer, njih dvoje ne mogu se više nikako

spojiti. Kao što se ne mogu pomiješati vatra i voda. Došao je

kući i sjeo za stol, a Anica je šuteći stala ispred njega, čeka-

jući da vidi treba li mu što. Otkad je tu s njim, stalno se tako

ponaša. Nikad ništa ne govori, osim ako je on nešto pita. Samo ga gleda s obožavanjem i potvrđuje sve što kaže. Ni-

jednom mu se nije u nečem usprotivila ili izrazila neko svoje

mišljenje. Da se barem katkad naljuti na njega! I u krevetu

je takva. Pušta da radi s njom što ga volja, ne pokazujući

nikakve strasti. Kao da ima gumenu lutku pokraj sebe. Da je

psa doveo u kuću, taj bi makar skakao oko njega od veselja,

penjao mu se prednjim šapama na prsa. A kod nje ničega

osim poslušnosti.

12. Na klimavom pijedestalu

2005. (1971.)

»Došljak« nije bio bez svrhe i razloga kao ovo što sada pi-

šem. Imao je svrhu, makar bila i nesvrhovita: izazvati estet-

ski doživljaj. Suočiti publiku s pojavama s kojima se svakod-

nevno susreće, ali na takav način da se, barem na trenutak,

oslobodi trauma koje joj izazivaju. »Perzeida« ne namjerava

to biti. Ne pišem je da bih njome nekoga rasteretio ili se sam

duhovno obogatio. Jedino što u brojnim mitološkim nema-

nima, koje danas viđamo kao zgodne dekoracije na antič-

kim vazama, kipovima i mozaicima, nalazim — možda po-

sve proizvoljno i nategnuto — sile s kojima sam se u životu

hrvao. Tako ih pomalo činim bezopasnima, guram u zabo-

rav i postižem unutarnji mir. Ako ga postižem! Nije isključe-

no da je to samo moj umišljaj.

No, ostavimo se zasad toga i pogledajmo što je dalje bilo

s Perzejem!

Etiopskim kraljevstvom, kojim je vladao tiranin Kefej, haraše užasna neman, a ime joj bijaše Keto. Iz mora izranjajuć, zemljom je hodala, proždiruć ljude

Ivo Brešan

golemim raljama, nalik na one u nilskoga konja. Pošast je ovu Posejdon pošlo, jer kraljeva žena, Kasiopeja, uvredu njemu u lice je sasula, rekav da ljepša od sviju je zajedno njegovih najdražih nimfi. Kad Perzej je leteći stigo do žala etiopskog, spazi na obali strmenoj djevojku, vezanu lancem za stijenu. Morski je plavljahu vali, a ona prolijevaše suze. Prekrasna bješe i Perzeju odmah se svidjela mnogo. Garavu imaše kosu, a zelene oči ko trava. Osjećaj koji mu božica ucijepi nenada buknu i usplamtje u njem',

te djevojci pitanja postavi ova: »Neznana ljepojko, tko si i što si počinila strašno da takva te nevolja zatekla? Tko te je prikovo ovdje?« Ona odgovori njemu, tugaljivo jecajuć pri tom: »Andromeda ime je meni i kćerka sam Kefeja kralja. Keto u kraljevstvu našemu tamani ljude i svaki pokušaj otpora njemu do sada je neslavno propo. Zato je otišo otac zatražiti savjet u hramu Amona, slavnoga boga, i dobio odgovor čudan: spasit pučanstvo će tako da žrtvuje nemani kćerku. Saznavši narod za proroštvo, pritisak izvrši na njeg' da postupi tako, i sada mi ostaje strepeći čekat kada će neman izronit i uzeti mene za

hranu.« Razmisliv, Perzej će na to Andromedi ovo odvratit: »Spasiti ja bih te mogao, ubiti Keta i tebe slobodnu vratiti kući, obećaš li biti mi ženom«. »Rado bih«, reče mu ona, jer i njoj se svidio Perzej, »al' otac mi mora dopustiti; 6 njemu ovisna ja sam.« Odleti Perzej do Kefeja, pronađe njegove dvore, u sali ga prijestolnoj zatekne kako se kinji u tuzi. Predstavi njemu se uljudno, rekavši tko ga je pošlo,

Gorgone

pa ponudu svoju iznese i dodatni postavi uvjet, da odsada, umjesto Amona, olimpskog Zeusa štuje. Pristane Kefej i Perzej se smjesta Andromedi vrati te s Hermesa mačem u rukam', što pobjedu sigurnu nosi, strpljivo započne čekati kad će se Keto pojavit. Tad uzavri more i iz njega užasno izroni biće: tijelo mu zmijasto bješe, a usta mu zinuše širom razjapiv se, zube pokazujuć oštre ko kremeni šiljci. Na djevojku nasrne odmah, al' Perzej ga ubode s boka i Keto se okrene njemu te nastane žestoka borba. Na krilatim sandalam Perzej oko njega kružiti stane, probadajuć tijelo mu mačem, al' ubit ga mogao nije. Unatoč oružju moćnom i hrabrosti velikoj svojoj, dugo se hrvao s njime, i nitko ne nadvlada nikog. Neman se ne htjede odreći plijena ni svojeg života. Napokon sreća se okrene; Perzej je sasjeko Keta. U samrtnom grču se zvjerka na stijenu uzverala, htijuć Andromedu zgrabit, al' Perzej dotuče je udarcem

zadnjim. Otkova djevojku potom i vrati se Kefeju s njome. Veselje zavlada posvud, u dvoru i čitavoj zemlji, a Kefej tad naredi veliko svetište Zeusu podić. Započnu pripreme odmah za svečanu kraljevsku svadbu, na kojoj se Perzej s Andromedom imaše zauvijek svezat. Kad gozba je bila u tijeku, kroz gostinsku odjeknu salu koraci muževa mnogih; to uprav je stigao Finej, vojvoda Kefejev, koji Andromedin zaručnik bješe. Dovevši sa sobom vojsku, on prozbori ljutito ovo: »Kefeju, nevjerni kralju, ti pogazi zadane riječi. Andromeda moja je trebala biti, a sad si je vjenčo s običnom protuhom nekom i kradljivcem mladenke

tuđe.«

Ivo Brešan

A tada se Perzeju okrene, oštre uputiv mu riječi: »Predaj mi djevojku smjesta, jer pravo prvenstva je

moje!«

Kefej mu stane govorit da to je izgubio pravo onda kad natjera njega Andromedu žrtvovat Ketu, a Perzej je pošteno stekao njezinu ljubav u borbi. Finej ne prihvati toga, već dohvati koplje i baci na Perzeja, ali ga promaši ono i žabi se u zid. Iščupa ga Perzej i uputi Fineju natrag, no ovaj ustranu skoči, a koplje vojnika mu jednog probode. U gostinskoj dvorani tada se zametne žestoka bitka. Finej je imao nadmoć, jer svati bez oružja bjehu. Al' Perzej u kritičnom času domaćine pozva da pogled odvrate od njega, potom Meduzinu glavu izvuče i podigne uvis, a Finej i čitava njegova vojska mahom do zadnjega čovjeka kamenim statuam posta. Kada se završi svadbena svečanost, Perzej sa ženom Andromedom krene na Šerif potražiti Danaju, koja u hramu prebivaše Zeusa, kaneć je povest odatle do Arga, što nekad domovina bijaše obojim njima. Al' Danaja uda se prije za Diktisa, serifskog kralja, i ne htjede otići više Akriziju, svojemu ocu. Perzej tad stigijskim nimfama krila te sandale vrati, a glavu Meduzinu predivnoj božici Ateni preda, koja na oklop je pričvrsti prsni ko vječiti ukras. Potom s Andromedom ode do svojega kraljevstva, Arga, gdje djed mu je Akrizij upravo sportske priredio igre. Perzej se ne otkri nikom i stigne ko namjernik neki koji se prijavi natjecat s vještim bacačima diska. Pa kada je došao na red i diskom zamahnuo snažno, baci ga ne htijuć tamo, gdje Akrizij sjedio bješe i pogodi njega u potiljak. Akrizij mrtav se sruši,

Gorgone

čime se ispuni proroštvo koje mu bijaše dano. Saznav da djeda je ubio, Perzej u duboku jadu otkloni vladat u Argu i prepusti prijestolje drugu Megapentu, koji je zauzvrat njemu darovao Tirint.

I tu bi trebao biti kraj. Kao u bajci: on i Andromeda sret-

no su vladali u Tirintu do kraja života. Ničega više o njima

nema kod antičkih pisaca. Jedino se spominju njihovi sino-

vi: Alkej, Elektrion i Stenel, kći Gorgofona, te brojni unuci i praunuci, među kojima je najslavniji Heraklo. Ali to je već

druga priča. A Perzej i Andromeda postaju nakon smrti zvi-

ježđa na nebu, koja nikad ne padaju ispod obzora... Ne, ne

sviđa mi se! Nikako mi se ne sviđa. Ubiti djeda i nakon toga

se uspeti među zvijezde! Bez obzira što Perzej to nije htio,

nego je sve udesila ANAFKH, koja je iznad bogova i ljudi.

Ovo ni po kriterijima antičkih mitova nije u redu. Orest je

opravdano ubio majku, pa su ga opet progonile Erinije. Tre-

bao bi i Perzej iskusiti malo životne gorčine. Pa što ako u mi-

tovima toga nema? Tko mi brani nastaviti spjev po svojoj

volji? Ionako nikome i ničemu nije namijenjen, pa mi to daje

punu slobodu. Morat ću razmisliti kako dalje. A dotle, da se vratim uspomenama!

Kao što sam i slutio, Adriana je upregnula sve snage da bi

progurala dramu. Među njezinim školskim kolegama iz Za-

greba i prijateljima obitelji bilo je i nekoliko glumaca i reda-

telja, pa je preko njih ponudila tekst »Došljaka« trima zagre-

bačkim kazalištima. Nisam se tome protivio, iako sam bio

poprilično siguran da od svega neće biti ništa. A priznajem,

pomalo me i kopkalo na koji će se način ti ljudi izvući. Stav-

ljen im je vruć krumpir u ruku, pa da ih vidimo sad! Najpri-

je su pribjegli najjednostavnijoj metodi: šutnji. Mjesecima

Hi!

Ivo Brešan

nije bilo nikakva odgovora. Kad je već postalo jasno da ga i

neće biti, Adriana je odlučila otići izravno njima i pozvati ih

na red. Odvraćao sam je i uvjeravao da je to što nema odgo-

vora najrječitiji odgovor. Ali ona je bila uporna, štoviše, na-

ljutila se na mene zato što ja, kao autor, ne idem s njom. A

meni se činilo ponižavajućim stajati pred nekim kazališnim

birokratom i slušati kako mi čita lekciju, kao profesor đaku

nakon što mu je pregledao domaći rad. Otišla je, dakle, svoj

trojici direktora sama i onako odlučno, poput drumskog

presretača, stavila ih pred zid: da ili ne! Pare ili život! Izmi-

goljili su se kao jegulje, ne rekavši ni jedno ni drugo. Prvi je

petljao: »Znate, komad je zanimljiv, ali ne odlučujem ja,

nego Savjet, treba vremena da svi članovi pročitaju, da se sa-

stanu...« Drugi je hvalio komad, govorio o »složenim likovi-

ma, suptilno psihološki iznijanširanim« ali samo zato da bi

na kraju sa žaljenjem ustvrdio kako on nema glumaca koji

bi bili dorasli takvim ulogama. Treći je bio možda najpošte-

niji; jednostavno je rekao: »Gospođo, sada nije pravi trenu-

tak za takvu dramu.«

— Što mu to znači da nije pravi trenutak? — bjesnila je

Adriana kad se vratila. — I koji je trenutak pravi? Ako on

ikada dođe, onda komad neće više imati istu snagu.

— Kako ne shvaćaš da nije stvar u trenutku? Umjetnost

nije tehnički projekt za koji se još nisu stekli uvjeti. Niti je

problem u Savjetu; u njemu sjede domaćice, činovnici, čista

čice, oficiri, koji nisu u stanju donijeti sud o djelu. Direktor

ih može u sve uvjeriti, ako želi. A nema ni toga profesional

na glumca koji ne bi bio dorastao ovim ulogama. Sve što su

ti rekli bila su odbijanja, ali na način da tako ne izgledaju.

— Pa zašto onda otvoreno ne kažu »ne«, i gotovo?

Gorgone

— Jer nisu sigurni koji je potez pravi. Hoće li im se, ako

to postave, proslaviti teatar, ili će im se zaljuljati stolica. I

meni je to dovoljno; znači da sam uspio. Ravnoteža pro i

contra. Nesvrhovita svrhovitost.

— Ja i dalje mislim da bi ti trebao otići i porazgovarati s

njima.

— A zašto, molim te? Ja tim ljudima nemam što reći, jer

ih ni u što ne mogu uvjeriti. A ono što bi oni meni rekli, ne

zanima me, jer to nije mišljenje, nego manevar.

— Ali... ali ja tako vjerujem u tebe... u to što radiš. Sigur

na sam da će se jednom naći netko tko će vidjeti pravu vri

jednost toga.

— To je zato što me voliš. I ja tebe volim zato što vjeruješ.

— Želiš li reći da me voliš zato što sam naivna? To mi nije

baš neki kompliment.

— Krivo si me shvatila. Volim te, jer imaš snagu vjerova

ti u nešto što je neizvjesno. Katkad sam sebi u svojem skep

ticizmu izgledam bijedno. Pitam se je li on izraz mojeg ku

kavičluka? Najlakše je tako, ni u što ne vjerovati. Imaš mo

ralno opravdanje da se ni oko čega ne angažiraš.

Doista sam se tako počeo osjećati. Skepticizam u sve

sumnja, osim u samoga sebe. Istina, Piron je možda u pravu

kad kaže: »Ni o čemu se ništa sigurno ne može znati.« A stoji

i onaj njegov odgovor Sokratu: »Kako on može znati da ništa

ne zna?« Ali nikad se nije upitao: A kako ja mogu sigurno

znati da se ni o čemu ništa sigurno ne može znati? To je ono što

skepticizam vodi u slijepu ulicu. U tome se on sapliće o sa-

moga sebe, bez mogućnosti da se razmrsi i otvori put prema

dalje. Adriana vjeruje, unatoč tome što postoje svi razlozi sa

sumnju; vjeruje u mene, u ljubav, u pravdu, u čovječnost...

Ivo Brešan

I to joj je oslonac u životu. Ja je ne mogu u tome slijediti; to

bi bila neka vrsta samoobmane. Ali potrebno mi je neko

uporište u svijetu u kojem, kako se čini, ne postoje nikakve

trajne vrijednosti. Tada mi padne na pamet da to može biti

samo ono što su stari Grci nazivali Eros. Ne onaj Eros, sin

Aresa i Afrodite, nego onaj iz najstarije mitologije, utjelovlje-

nje životne snage, koja se rodila iz prvobitnog Kaosa. Teško

je objasniti što pod tim podrazumijevam. Jedina riječ koja

mi pada na pamet je nadahnuće. Ali ona mi zvuči previše ro-

mantično i neodređeno. Stoga ću radije reći da je to stvara-

nje koje ima poticaj isključivo u samome sebi. Stvarati iz lju-

bavi prema stvaranju! Ne biti ničim kondicioniran; ni poli-

tičkom situacijom, ni modom, ni prijemom kod publike, ni

moralnim obzirima... A pogotovo posljedicama koje bi mo-

gle proizići. Svaka vrsta autocenzure, pitanja što će tko reći,

čemu to ima poslužiti, moraju biti otklonjena. Djelo je samo

sebi dovoljno. Držao sam da ću ovime pobijediti kaos vlasti-

ta duha, do kojeg me doveo skepticizam.

Tako sam nastavio pisati, nekad drame, nekad pripovijet-

ke, stvarajući iz građe koju mi sredina pruža jedan drugi

svijet, po svojoj mjeri, i oblikovao ga onako kako ga ja vidim,

ne vodeći računa hoće li ga tako vidjeti i drugi. Naravno, ni-

kome to nisam pokazivao ni nudio, osim Adriani. A ona je i

dalje vjerovala u mene, nalazila u tome veliku vrijednost i

držala da bi to trebalo nekome pokazati. Ovaj put sam joj

zabranio da išta poduzme u tom smislu. Nisam je htio razo-

čarati i odgovoriti joj kako mi ni njezino mišljenje nije važ-

no. Uostalom, time joj ne bih ni rekao potpunu istinu; bilo

mi je važno, ali samo kao dokaz njezine ljubavi, a ne i kao

poticaj za stvaranje. No sumnjam da bi to nju zadovoljilo.

Gorgone

Godine su prolazile u takvom radu, a da nitko, osim nje,

nije znao čime se bavim. U međuvremenu dogodile su se u

svijetu oko mene, iz kojega sam sam sebe prognao, neke

promjene: pad Rankovića, vrhovnog poglavara Udbe, i bla-

ga demokratizacija društva u obliku slabljenja partijskog

pritiska. Meduza se umorila i sklopila nakratko oči da bi

malo pridrijemala. To je dovelo do djelomičnog omekšava-

nja u ljudskim glavama, dogme su se stale topiti, a javili su ,

se čak i filozofi marksisti, tzv, praksisovci, koji su se usudili

kritički pisati o službenoj politici. Krajnji rezultat svega bilo

je ono što je u povijesti poznato kao Hrvatsko proljeće. Posvu-

da su zapuhali drukčiji vjetrovi, pa tako i u kazalištu. Otišli

su stari direktori i na njihovo mjesto došli novi.

A tada mi je stiglo pismo direktora jednog od triju kaza-

lišta kojima je »Došljak« bio ponuđen i istovremeno s njim

drugo, redatelja, jednog od vrhunskih majstora svojega po-

sla. Obojica su tražila dopuštenje da se drama postavi na

scenu. Moram reći da sam bio prilično iznenađen. Ali kako

sve vrijeme nisam držao važnim hoće li djelo izići na svjetlo

dana, ovo me nije obradovalo, kao što me ni brojna prijašnja

odbijanja nisu ražalostila. Svoj sam posao držao završenim,

tekst stavio ad ada, pa sam čak i zaboravio da sam ga napi-

sao. Ali dao sam im dopuštenje bez razmišljanja. Ne zato što

sam nešto očekivao, nego što nisam nalazio nikakva razloga

da ih odbijem. Štoviše, otputovao sam u Zagreb da se sasta-

nem s tim ljudima. Ja tu više nemam što ni dodati ni oduze-

ti, mislio sam; sad je na njima da preuzmu štafetnu palicu i

stvar dovedu do kraja. Nisam postavljao nikakve uvjete; bo-

jao sam se da bi moje upletanje moglo kod njih stvoriti koč-

nice koje bi ih ometale da slobodno rade prema svojoj zami-

Hl!

Ivo Brešan

sli. Bio sam nazočan i prvom čitalačkom pokusu i upoznao

glumce: sve odreda prva imena hrvatskog glumišta. Ni nji-

ma ništa nisam rekao; to su vještaci svojega posla i znaju

kako iz likova na papiru stvoriti žive ljude. Odmah sutradan

vratio sam se u Dalmaciju. Kad sam Adriani sve ispričao,

ona je, naravno, bila ushićena.

— Jesam li ti rekla da ćeš prije ili kasnije uspjeti?

— Uspjeti? Ako se može govoriti o nekom mojem uspje

hu, ja sam odavno uspio. Onda kad sam »Došljaka« napisao

i vidio da je to upravo ono što sam želio. Ovo dalje više neće

biti moj uspjeh, nego onih koji ga postavljaju na scenu i

oživljavaju napisana lica. Ili neuspjeh, ako im stvari krenu

smjerom kojim nisu željeli.

— Kako? — zaprepasti se ona. — Ti govoriš kao da se

odričeš svojeg vlastitog djela!

— Ne, djelo se odriče mene. Onog trenutka kad bude na

sceni i publika ga vidi, prestaje biti moje i postaje javna svo

jina. Kao skulptura koja je namještena na nekom gradskom

trgu. Ljudi prolaze, pogledaju, netko kaže da unakarađuje

prostor, a netko da je to prava stvar na pravom mjestu. I to

sve ide gradsku upravu, a ne autora skulpture.

— Ali predstavu čine riječi koje si ti napisao...

— Ne čine. Riječi su samo žvrljotine na papiru. Njima

daje značenje onaj tko ih čita. Ili izgovara na sceni, kao u

ovom slučaju. A to se značenje može podosta razlikovati od

onoga koje sam im ja davao kad sam ih ispisivao.

— Po tebi onda nije Beethoven autor IX. simfonije, nego

orkestar koji je izvodi.

Gorgone

— Tko zna što je Beethoven zamišljao u svojoj gluhoći bi

lježeći note? I koliko to ima veze s onim što orkestri po svi

jetu izvode?

— Reci ti meni otvoreno: ti mora da si nečim nezadovo

ljan.

— Nisam. Nemam nikakva razloga biti ni zadovoljan ni

nezadovoljan. Ja sam sad dio publike koja ide gledati pred

stavu. I kojoj se ona može svidjeti ili ne svidjeti.

Nakon dva mjeseca pokusa najavljena je praizvedba. Ot-

putovao sam dan prije s Adrianom u Zagreb. Nisam imao

pojma što ću gledati; tijekom mjesec i pol priprema nitko me

nije obavještavao što se i kako radi niti sam se ja o tome ras-

pitivao. Znao sam jedino da predstava neće biti ono što sam

napisao, nego nešto tome nalik. Stoga me zabrinjavalo što će

se u svemu najviše isticati moje ime, koje će ovdje doslovce

biti mrtvo slovo na papiru. Jer iza njega neću stajati ja, ovaj

koji jesam, nego jedan drugi Ja, kojeg je publika stvorila u

svijesti gledajući predstavu. Kad sam ušao u dvoranu, zapa-

zio sam brojna lica, poznata mi iz kulturnog i javnog života,

jer sam ih viđao po dnevnom tisku i na televiziji. Pomislim

da od sada više neću pripadati sebi, nego njima; morat ću

paziti gdje što govorim i ponašati se po kodeksu te elite.

Neću više moći napraviti neku glupost, primjerice, prdnuti

u društvu za stolom, izazvati tučnjavu na ulici ili posrati se

nasred trga, a da se to posvuda ne pročuje ili čak novine o

tome ne pišu. Ne kažem da sam inače radio takve stvari ili

imao potrebu za njima, ali sama činjenica da one, kad si ano-

niman, ne izazivaju nikakvu pozornost, osim zgražanja ne-

kolicine, daje ti osjećaj slobode. Sjeo sam s Adrianom na

naša mjesta, još uvijek nepoznat onima oko sebe. Ali ubrzo

Ivo Brešan

neće biti tako, pomislim; preostaje mi samo dva sata uživa-

nja u anonimnosti.

Predstava je počela. U prvo vrijeme publika ju je mirno

pratila, ali što se radnja dalje odvijala, sve više se razgaljiva-

la. Ljudi su se smijali Orlićevoj gluposti i njegovoj naivnoj

vjeri u ideološke floskule, uzaludnim pokušajima njegove

obitelji da raskrinka Plezeca, a najviše Pleščevu pretjeranom

laskanju i dodvoravanju rječnikom poznatim iz govora po-

litičkih glavešina. Što se igra primicala kraju, temperatura je

rasla, a glumci dobivali pljesak na otvorenoj sceni. Ali kad je

zaplet došao do vrhunca i razriješio se u trijumfu pokvare-

nosti i licemjerja nad naivnim idealizmom i poštenjem, smi-

jeh je svima zapeo u grlu i nastao je tajac. Nakon što je pred-

stava svršila i svjetla se u gledalištu upalila, još uvijek je par

sekundi vladao muk. Kao da se publika pita je li doista gle-

dala to što je gledala. A onda se odjednom prolomio gromo-

glasan pljesak. Trajao je toliko da se činilo kako nikad neće

prestati. Na trenutak bi se stišao, da bi nakon toga buknuo

još većom snagom, praćen uzvicima »Bravo!« Kad su me

glumci izvukli van na scenu, sve je poprimilo oblik urnebe-

snih ovacija. Nedostajalo je samo da me nose na ramenima,

kao onda kad sam nelegalno bio izabran za predsjednika

SSO-a u gimnaziji.

Teško je opisati što sam osjećao u tim trenucima. Bio sam

junak večeri, ali bez junaštva u sebi. Na moja se pleća svalio

težak teret odgovornosti. A uhvatio me i strah. Predstava je

bila bolja od onoga što sam zamišljao kad sam pisao dramu.

Djelomice sam se okitio tuđim perjem. Da je gora, bilo bi mi

lakše; pljesak bi bio konvencionalan, ljudi bi se odmah raziš-

li i zaboravili što su gledali. I mene bi zaboravili. Vidio sam

Gorgone

nekolicinu njih koji nisu aplaudirali, nego su izišli s izrazom

indignacije na licu. Tko zna što mi mogu napraviti, ako ima-

ju neku moć? A ovi koji me slave zacijelo će ubuduće očeki-

vati od mene nešto ravno ovome što su vidjeli. Znao sam da

im neću moći udovoljiti, jer, kako kaže Heraklit, ne može se

dvaput stupiti u istu vodu. Što god napisao i koliko god

predstava bila slična ovoj, ili čak bolja, ono što im je sada

novo, više im neće biti novo. A tada će se i oni okomiti na

mene zato što sam ih razočarao. Imao sam dojam da sam po-

stavljen na neki stup, visok poput nebodera, i stojim na plat-

formi od samo pola kvadratnog metra, pa me od pogleda

dolje hvata vrtoglavica. Svaki korak naprijed ili natrag vodi

me strmoglavo u provaliju.

Ali trudio sam se ništa od toga ne pokazati na licu. Mirno

i dostojanstveno naklonio sam se u znak zahvalnosti i izišao

iz dvorane. Dok sam prolazio njome, brojne ruke pružale su

se prema meni da mi čestitaju. Sa smješkom hinjenog zado-

voljstva prihvaćao sam ih, premda se u meni odvijala čitava

bura emocija, od srama što mi pridaju važnost koju nemam

do strepnje pred onim što me čeka. Želio sam pobjeći neg-

dje daleko od svega i razmišljati u samoći, ali to je sad bilo

nemoguće. Evo prvog znaka neslobode! pomislim. Nisam

više običan gledatelj, koji, nakon što zastor padne, ustaje i

ide kući. Okružili su me novinari, gurnuli mi mikrofone

pred usta i postavljali mi brojna pitanja. Što im reći? Kažem

li im što osjećam, ispast ću lažno skroman, ako ne i licemje-

ran. Stoga sam samo promrmljao: »Sve je bilo na visini!« i

napustio ih. Stao sam za šank kazališnog bifea, okrenuo lice

barmenu i počeo naručivati konjake, jedan za drugim. Adri-

ana je nestala negdje u gužvi. I bolje! mislio sam. Ni njoj u

BEB

Ivo Brešan

ovom trenutku ne bih mogao reći što osječam. Prilazili su mi

mnogi ljudi, za koje sam znao da su važne osobe na polju

književnosti, kazališta, filma ili televizije, i čestitali. Neki su

mi i analizirali predstavu spominjući čak riječ genijalno, ali ja

to ništa nisam slušao. Misli su mi lutale daleko po Trebinju,

prisjećajući se onog skladištara. Poželio sam da je sada tu i

da mi kaže: »Ti si običan čovjek. Ne dopusti da te preplavi

osjećaj veličine ili užitak u slavi! To je sve dim koji se brzo ra-

spline, nakon čega ostaje zgarište!« U starom su Rimu po-

bjednici, kad bi se vraćali iz rata, imali na svečanoj paradi

pokraj sebe u dvokolicama roba, koji je bio zadužen da im

šapće u uho nešto slično.

Kad se publika već dobrano razišla, priđe mi naočit, ele-

gantno odjeven čovjek, snažne tjelesne građe, guste, ali sje-

dinama protkane kose. Po dobi je mogao biti negdje između

četrdesete i pedesete. Srdačno mi pruživši ruku, reče:

— Dopustite da vam i ja čestitam! Čovjek ne može, a da

se ne zamisli nakon što iziđe s predstave. Ja sam sekretar

unutarnjih poslova, Mauricije Moro Novak.

Stresao sam se na te riječi. Ime mi je zazvučalo poznato.

Bio sam siguran da mu lice nikada nisam vidio, ali sam ne-

kad davno čuo za njega. I to ne baš u lijepom kontekstu. A

tada mi odjednom sijevne: pa taj je, u vrijeme dok sam bio

student, zapovjedio onaj masakr u Frankopanskoj! Bilo mi

je u najmanju ruku čudno što mi on čestita. Je li to iskreno?

pitao sam se. Ili je možda neka zamka u koju me lovi? Da bih

to provjerio, upitao sam ga:

— Recite, kako ste vi doživjeli poruku komada?

— Ona je vrlo jednostavna — odgovori. — Pravi borci,

istinski komunisti, moraju dobro pripaziti na one mlade koji

Gorgone

se guraju u njihove redove. Među njima ima karijerista, koji

se lažno zaklinju Partiji, da bi ih izgurali i zauzeli njihovo

mjesto.

— Drago mi je što ste to tako shvatili.

— Dođite jednom k meni! Ja vam iz svojega života mogu

dati obilje građe za drame ovakve vrste.

Eto ti sad! pomislim. Ovo je krunski dokaz da djelo ima

onu vrijednost i značenje koju mu gledatelj pridaje iz osob-

nog iskustva. Zacijelo ima takvih oko ovog Mora koji su na-

lik Plezecu. Oni bi predstavu vidjeli posve drukčije. Osobito

kad bi čuli da ih netko uspoređuje s tim likom.

Dalji razgovor prekinula je Adriana koja me pronašla.

Otišli smo pješice iz kazališta njezinoj kući u Zagrebu. Pu-

tem sam joj istresao sve sumnje koje su me mučile i ona mi

odmah očita lekciju:

— Budalo jedna! Da nije tvojeg djela, ničega ne bi bilo.

Ako i ima nešto što ti nisi napisao, neki redatelj ski potez ili

glumačka improvizacija, to je inspirirano tvojim tekstom.

Eh, moja Adriana! Ona vjeruje u mene više negoli ja sam.

Uvijek se trudila da mi bude Atenin štit, a sad me i od samog

mene pokušava zaštititi. Osjetio sam da joj moram uzvratiti

povjerenjem. Na njezin nagovor, ponudio sam istom kaza-

lištu jednu od drama koje sam napisao prije praizvedbe

»Došljaka«.

Već vidim kako mali broj čitatelja ovih redaka, koji su bili

svjedoci događaju, gunđa: »Koji mu je vrag? Zašto podme-

će drugu, nepostojeću dramu, umjesto one koja je doista

bila? Što mu treba da prešućuje osobe koje su u tome sudje-

Ivo Brešan

lovale, direktora, redatelja, glumce, ime kazališta?« Umjesto

odgovora, ispričat ću jednu anegdotu. Potkraj dvadesetih

godina u Splitu je živio konte Grisogono, koji se vrlo tralja-

vo odijevao, ništa bolje od običnog lučkog radnika. Jednom

ga netko ustavi i upita: »Ma recite mi, šjor konte, zašto se vi

tako oblačite? Pa vi ste ipak jedan konte!« Grisogono mu od-govori: »A šta mi se triba drukčije oblačit, kad ovod svi zna-

ju da sam konte?« Onaj će na to: »Ali vi se tako oblačite i kad

grete vanka Splita, u Italiju«. »A tamo niko ne zna da sam

konte!« završi Grisogono. Važna je, dakle, bit, a ne ruho u

koje je uvijena. Zato sam, umjesto prave, podmetnuo dra-

mu s jednostavnijim zapletom, ali istoga duha, i izbjegao go-

milati hrpu podataka. U njima se ono najvažnije može za-

magliti ili shvatiti na krivi način. A želim i da mlađi čitatelji,

koji ne znaju što je tada bilo, povjeruju kako je sve izmišlje-

no. Jer stvarni događaj može djelovati neuvjerljivije, negoli

priča o njemu koju je stvorila mašta. I napokon, moram

ostati dosljedan onome kako sam počeo: ne spominjati nika-

kva imena ili ih zamjenjivati krivima. Ugodnije mi je živjeti u iluziji da ću barem jednom dijelu čitateljstva ostati nepo-

znat. A ime je ionako flatus vocis, vjetar glasa. Prazan zvuk.

13. Zamka za unutarnjeg neprijatelja

Svibanj 1953. — prosinac 1965.

ad je 1953. umro Staljin, progoni informbirovaca su je-

njali. Udba je prestala biti vojnom ustanovom i postala

dijelom Općinskog sekretarijata unutarnjih poslova, pa je

tako i Moro razvojačen. Više nije imao nekog ozbiljnijeg po-

sla; u Šibeniku nije bilo nikakvih krupnih političkih ispada

kod kojih bi se tražila njegova intervencija. Režim se toliko

zavukao ljudima pod kožu, da se ni u mislima nisu usuđivali

ogriješiti o njega. Najteži prekršaji bili su ako je netko u bifeu

za šankom ispričao kakav politički vic. A kako se u maloj

sredini stvari brzo pročuju, uvijek bi se našao doušnik koji

bi Moru prenio što je tko i gdje rekao. Ali što učiniti s čo-

vjekom koji je u pijanom stanju lupnuo da je »limuzina pri-

jevozno sredstvo, u kome se naš narod vozi preko svojih

predstavnika«? Ili s nekim tko je, govoreći o nogometu,

izvalio: »Ako Partizan pobijedi Radničkog, iz lige ispadaju Slo-

boda i Budućnost«? Ne može zbog toga ljude strijeljati niti za-

tvoriti više od dan ili dva, a pozivati ih i čitati im lekciju, bilo

je ispod razine njegova položaja. Zato je sve takve dojave

jednostavno zanemarivao. Osim ako se netko očešao o Tita;

K

Ivo Brešan

njega bi dao privesti, a onda bi mu agenti svojim metodama

izbili volju da opet napravi nešto slično.

Budući da se u takvoj situaciji osjećao posve beskorisnim,

Moro je uputio u Beograd molbu Saveznom sekretarijatu

unutarnjih poslova tražeći premještaj, jer je u Šibeniku,

kako je naveo, stanje stabilno. Na njegovo veliko iznenađe-

nje, ubrzo mu je stigao odgovor: imenovan je za načelnika

Republičke Udbe i mora što prije u Zagreb javiti se stanovi-

tom »drugu Miloju Vasiću«. Ne gubeći ni trenutka, otputo-

vao je istu večer noćnim vlakom. Nikada prije nije bio u Za-

grebu. Zato, kad je u rane jutarnje sate izišao s Glavnog ko-

lodvora, ostao je zapanjen veličinom zgrada i njihovim sece-

sionističkim fasadama. Činilo mu se da se obreo u svijetu

bajke. Kako je do početka radnog vremena imao još dva

sata, iskoristio ih je da prošeta gradom, pa je preko Zrinjev-

ca došao do Trga Republike. Sve mu je bilo neobično: tram-

vaji, prometna buka, odjeća na prolaznicima, osobito žena-

ma, koje kao da su izišle iz nekog modnog časopisa. A dok

su hodale, svaki im je dio, osobito stražnji, bio pun zama-

mnog gibanja. »To mora da je ona prava buržoazija«, mislio

je, »imat ću tu puno posla!« Uto je došlo vrijeme da se javi

onome kome je poslan. Uzeo je taksi i samo izgovorio: »Re-

publički sekretarijat unutarnjih poslova«. Kad je stigao, za-

tražio je druga Vasića i uputili su ga u jednu od brojnih

soba. Ušao je i bio nemalo iznenađen. Očekivao je neku lju-

dinu, a kad tamo, za pisaćim stolom sjedio je sitan čovječu-

ljak, nalik na štakora; lice mu je bilo izduženo prema napri-

jed i nosio je očale s lentama debelim kao dno pepeljare.

— Dobro došli, druže Novak! — pozdravi ga Vasić,

ustavši. — Vaša molba stigla je u pravi čas. Mi smo upravo

Gorgone

tragali za nekim sposobnim čovekom koga bismo postavili

na to mesto. Drug Ranković se setio, čim je video molbu,

kako ste predano vršili svoju dužnost na Visu, pa vas je

predložio. A drug Bakarić je to prihvatio.

— Hvala vam, druže Vasiću. To je za mene velika čast.

Smijem li pitati na kojoj ste vi dužnosti?

— Ja uopšte ne radim tu, nego u Saveznom sekretarijatu.

A ovde sam privremeno, da vas uvedem u posao. I ubudu

će ću biti veza između vas i druga Rankovića. Čekaju nas

teški i odgovorni zadaci. U zadnje vreme primećena je u Za

grebu velika neprijateljska aktivnost, potaknuta iz inostran-

stva. Treba nam neko kao vi, ko ima iskustva u pitanjima dr

žavne bezbednosti.

— Učinit ću sve što je u mojoj moći.

— U to ne sumnjam! — reče Vasić, ustane i pruži mu

ruku, dajući time znak da je razgovor završen. — Najpre

obavite privatne poslove oko preseljenja. Imate za to sedmi

cu dana dopusta. Dobili ste stan na Salati. Pa kad se sredite,

dođite da preuzmete dužnost. Onda ćemo detaljnije o sve

mu.

Kad je silazio stubama, njemu ususret išlo je jedno po-

znato lice. Bio je to Lalić, onaj isti Vjekoslav Lalić, koji ga je

otpratio do Titova ureda kad je stigao na Vis. Još uvijek je

imao izgleda bonvivana, premda malo ofucanog; kosa mu

se prorijedila, pojavile su mu se bore potkraj usana i očiju, a

zubi su mu požurjeli od duhana. I Lalić je njega prepoznao,

pa su se srdačno rukovali.

— Priznajem da sam malo iznenađen što vas tu za tičem

— reče mu Moro. — Kakvi su to vjetrovi vas donijeli ovamo

iz Beograda?

im.

Ivo Brešan

— Ledeni, druže Moro, ledeni. Sad sam tu republički se

kretar.

— Oho! Znači li to da ćete mi vi biti nadređeni?

— Da, na papiru. Ali u praksi stvari stoje posve drukčije.

Ja ovdje rukovodim samo kriminalističkim odjelom. A Udba

je još uvijek pod centralom u Beogradu.

— Zar vam nije bilo bolje tamo u Mar salatu ili nekom

drugom saveznom organu?

— Želite reći da je ovo s konja na magarca? Pa u neku

ruku je tako. Ja sam sam zatražio od druga Tita da me pre

mjesti. Dosta mi je bilo nekih ženskih intriga... Ali bolje da o

tome sada ne govorimo. Možda drugom prilikom.

Moro se vratio u Šibenik da bi organizirao svoje i Aničino

preseljenje. Stvari su išle brže negoli je očekivao. U roku od

dva dana uspio je kamionima, koje mu je općinski SUP sta-

vio na raspolaganje, prebaciti namještaj iz Šibenika do no-

vog stana na Salati. Bila je to omanja vila, jednokatnica na

osami, okružena šumom topola, vrlo atraktivna izgleda, s

balkonima i terasom. Moro je zajedno s radnicima, poslanim

od RSUP-a, radio na uređenju kupaonice, tapeciranju zido-

va, razmještaju pokućstva i čišćenju okoliša. I prije nego što

mu je istekao tjedan dana dopusta, kuća je pretvorena u

ugodno boravište, pa se Moro javio na posao. Vasić je još

uvijek bio u Zagrebu. Proveo ga je kroz cijeli odjel i upoznao

sa svima, od agenata-operativaca do administrativnog oso-

blja. Pokazao mu je i njegov ured; bila je to golema soba s

kožnim foteljama, jednim pisaćim stolom za njega osobno, i

drugim, dugačkim, koji je namijenjen sastancima. Na kraju

mu je rekao:

Gorgone

— Ja sutra odlazim. Za sada radite samo one tekuće

dnevne poslove kakve ste radili i u Šibeniku. Kad dođe vre-

me za one druge, važnije, ja ću da vam se javim i prenesem

vam direktive iz Centrale.

— U Šibeniku su mi često stizale prijave što je netko re

kao protiv vlasti i Partije. Trebam li se pozabaviti takvima?

— Batalite to! Nisu opasni oni koji govore, nego oni koji

ćute i potajno rade. Njima ćemo da se pozabavimo, ali kad

za to dođe vreme. A dotle, šta više hodajte po prijemima,

razgovarajte sa ljudima koji su u organima vlasti, onako

opušteno, pokažite im poverenje, budite ljubazni sa svakim,

ali neprekidno snimajte stanje. Sve šta vam se učini sumnji

vim, beležite, i to ćete meni da podnesete kao izveštaj.

Prema Vasićevu naputku, Moro se počeo uživljavati u

svoju ulogu i upoznavati sve važnije osobe u političkom ži-

votu grada i Republike. Dobio je crni mercedes s vozačem,

koji ga je vozio na posao i s posla kući, ali i na druga mjesta,

ako je to zatražio. Odlazio je na prijeme i s mnogima glave-

šinama se zbližio toliko da ih je posjećivao i kod kuće. Na

svim svečanim akademijama u povodu državnih blagdana

sjedio je među uzvanicima u prvim redovima. I sam je znao

u parku svoje vile priređivati vrtne domjenke, pri čemu se

Anica istakla kao vrsna domaćica. Svakom je pokazivao sr-

dačno lice i pri susretu glumio radost što ga vidi. S nekima

je išao i na nogometne utakmice, u kino ili kazalište. Ali mje-

seci su prolazili, a Vasić se nije javljao. Uostalom, Moro mu

nije imao ni što reći. Nevješt u lukavstvima i pretvaranju,

nije uspijevao nikoga isprovocirati da mu otkrije svoje naj-

skrovitije misli. Ako bi kome i nabacio neku kritičku rečeni-

cu na račun Partije kao šlagvort, nitko se ne bi za to zalije-

. ISSi

Ivo Brešan

pio. Čim bi se dotaknuo politike, odmah bi razgovor skre-

nuo na obične stvari, nogomet ili zgodne žene. Očito su svi,

znajući tko je, dobro pazili da im što ne izleti. Samo u dva

navrata pružio mu se materijal koji bi Vasiću mogao biti za-

nimljiv, ali u oba slučaja ništa nije zabilježio i odlučio je to

zaboraviti.

Najprije se to dogodilo s Lalićem; s njim se družio više

nego s ostalima, jer su radili u istoj zgradi. Katkad bi se naš-

li uz kavu u Lalićevu uredu, a katkad u njegovu. Razgova-

rali su uglavnom o svakodnevnim poslovima ili se sjećali

trenutaka provedenih na Visu. Ali jednom mu je Lalić dis-

kretno dao na znanje da bi htio s njim popričati nasamo;

šutke je zaokružio očima po sobi, želeći napomenuti da tu

ima prislušnih uređaja. Otišli su u najbliži bife i sjeli u kut,

da budu što manje uočljivi. Lalić je tiho započeo:

— Sjećaš li se, Moro, jedne zgode na Visu, kad si ti zau

stavio u parku Mojcu Kostelj pred paviljonom gdje joj je bio

muž, a ona se obrecnula na tebe kao kakav žandar? Ja sam

to vidio i zaključio da je među vama moralo nešto biti.

— I bilo je. Ali ja tada nisam znao tko je ona...

Tu mu Moro ispriča cijelu svoju avanturu s Mojcom, i

prvi susret na obali i drugi u paviljonu, pri čemu nije prešu-

tio ni ono najintimnije što je bilo među njima. Lalić ga je

pomnjivo slušao s prezrivim osmijehom na usnama. Očito

potaknut Morovim ogorčenim tonom, osjeti potrebu da se i

on njemu otvori:

— To sam i mislio. Moraš znati da joj ti nisi bio jedini.

Imala je ona i s drugima takvih skretanja. Između ostalih i sa

mnom. Ali to nije važno. Htio sam ti reći da je ta kučka kri

va zašto sam morao napustiti Maršalat i Beograd. Da me

Gorgone

Tito nije zaštitio, mogle su mi se dogoditi i mnogo gore

stvari.

— Otkuda njoj takva moć?

— O, srušila je ona i veće od mene. Sjećaš li se zbog čega

je 1954. Đilas bio osuđen na Trećem plenumu CK SKJ?

— Koliko sam tada pročitao u novinama, spominjalo se

malograđanski anarhizam... birokratizam... negiranje ruko

vodeće uloge Partije...

— Taman posla! To su obične fraze. U pozadini svega bila

je njezina povrijeđena taština. Peko Dapčević oženio je mla

du balerinu, izvanredne ljepote, i uveo je u društvo politič

ke elite. Ali ta nimfomanka nije mogla podnijeti da netko

više od nje izaziva pozornost, pa je malu otvoreno bojkoti

rala. I druge je nagovorila da tako rade. Jednom sam jadni

cu zatekao kako na hodniku plače. Ovakvo njihovo ponaša

nje izazvalo je Đilasa da u časopisu »Nova misao« napiše

članak »Anatomija jednog morala«. U njemu je usporedio to

s onim kako se aristokracija držala kad bi neka obična gra

đanka došla u njezine redove.

— Ne vidim kakve veze to ima s tobom?

— Na jednom od prijema Peko me zamolio da zaplešem

s njegovom ženom i ja sam to napravio naočigled svima. Da

znaš kako me gledala Mojca; kao bijesna tigrica koja se spre

ma na skok. Idućih dana saznao sam da me netko optužio

Titu za skretanje prema hrvatskom nacionalizmu. Zato me

on udaljio od njih, preporučivši me Bakariću. Dobro je rekao

Đilas; to je zbilja nova klasa... Ali tiše! Ništa ne govori! Tu bli

zu nas sjedi tvoj agent.

E55

Ivo Brešan

Moro se okrene i zapazi jednog od najmlađih agenata,

Veselka Fižulića, koji je dolazio njemu u ured češće nego

ostali, katkad i zbog posve nevažnih stvari.

— Pripazi se, stari moj! — gotovo šapćući reče mu Lalić.

— On ti je Rankovićev pas tragač. Saznao sam da te prati na

svakom koraku, iako ti to možda i ne primjećuješ.

Drugi takav slučaj dogodio mu se na prijemu koji je pri-

redio predsjednik Sabora, Jakov Blažević, u povodu Dana

Republike. U velikoj dvorani okupili su se, osim političara,

svi čelnici važnijih poduzeća i ustanova, od »Rade Končara«

do Crvenog križa. Livrirani konobari nosili su uokolo plad-

njeve sa šampanjcem, ćevapčićima i kolačima. Moro je sta-

jao u kutu i promatrao mnoštvo, kad u njemu odjednom

ugleda poznato lice. Bio je to Mario Luketić, komesar njego-

va odreda na Mosoru. Odmah se progura između ljudi i

dođe do njega. Susret je bio više negoli srdačan; dugo su se

držali u zagrljaju i tapšali jedan drugog po ramenima. Da bi

mogli mirno razgovarati, odu u praznu sobicu, koja se nala-

zila tik do velike dvorane. Svatko je ispričao što je proživio i

čime se bavio otkad su se rastali na Visu. Luketić je u Splitu

najprije bio predsjednik kotara, potom je kao izvanredan

student završio pravni fakultet i sad je član Vrhovnog suda

Hrvatske i direktor Instituta za radnički pokret. Kad je Moro

završio svoju pripovijest, Luketić primijeti:

— A tako! Dakle, ti si sad pod Lalićevom upravom?

— I jesam i nisam. Po nazivu smo dio njegova Sekretari

jata, a praktički još uvijek pod Centralom u Beogradu.

— To nisam zna. Ti bi ka načelnik mora učinit nešto da se

ta veza barem olabavi, akoli ne i prekine. Uostalom, i po

Ustavu bi tako tribalo bit. U nazivu smo demokratska i fede-

Gorgone

rativna država, a to znači da imamo pravo na samostalne i

neovisne organe vlasti. Uključujući i pravo na otcjepljenje.

Jedino nam vojska mora bit zajednička. A koliko znam,

Udba više nije vojna ustanova.

— Zašto misliš da je to uopće važno? Pa kako god okre

neš, jedna smo država.

— Jesmo, ali odnosi između republika nisu onakovi ka

kovi bi tribali bit. I kako je to Ustavom predviđeno. Pogledaj

ovo! U Dalmaciji se počeja već razvijat turizam. Dolazu Ni

jemci, Austrijanci... A devize od toga idu u savezne blagajne

i investiraju se u tzv. nerazvijene krajeve u Srbiji, dok se

nami vraćaju mrvice. Drugim ričima, mi im služimo ka kra

va muzara...

— Mario, ovo što si rekao, nisi rekao! I što sam ja čuo, ni

sam čuo.

— Ma šta si se usra? Ne tribaš se ničeg bojat, prijatelju.

Stvari se razvijaju u smjeru decentralizacije. Sam Bakarić

podupire taj proces. Evo, mi smo u sudstvu već dosta posti

gli. Jesmo još uvik pod Vrhovnim sudom Jugoslavije, ali

imamo punu slobodu rada. Ne moramo ih ništa pitat, osim

kad se radi o stvarima koje su od zajedničkog interesa...

Moro nije želio dalje slušati o tome, pa skrene razgovor

na nogomet. Kako je Luketić, kao i svi Splićani, bio lud za

Hajdukom, lako ga je bilo odvući od teme s kojom je zapo-

čeo. Potom su popričali još malo o obiteljskim problemima i

čime se tko bavi u slobodno vrijeme, a onda se vratili u dvo-

ranu. Moro se iznenadi kad blizu vrata sobe u kojoj je bio s

Luketićem ugleda Fižulića. Stajao je prislonjen uza zid i pro-

matrao mnoštvo. Shvativši da on ni po kojem protokolu ne

može biti uzvanik, priđe mu i upita ga:

Ivo Brešan

— Što vi ovdje radite, Fižuliću?

— Oprostite, druže načelnice! — počne ovaj udvorno. —

Nije vas bilo kad je nazvao drug Blažević i zatražio osigura

nje... Znate, kod ovoliko ljudi lako se može uvući i netko sa

zlim namjerama... Zato sam ja sve organizirao, uvjeren da

biste i vi to odobrili.

Moro mu ništa ne odgovori i ode od njega zamislivši se.

Sjetio se na što ga je Lalić upozorio. Tada tome nije pridavao

važnosti, jer je bio siguran da se radi o običnim govorkanji-

ma. Ali sad mu se to uvjerenje poljuljalo. Tko zna, možda ga

zbilja promatraju, a da on o tome i ne sluti? Je li Fižulić mo-

gao čuti ono što je Luketić govorio? upita se. Malo je vjero-

jatno. Uostalom, ako je i čuo, morao je čuti i da on ne odo-

brava njegov stav.

Nakon dugo vremena, napokon je iz Beograda stigao Va-

sić i zatražio od Mora da hitno sazove sastanak sa svim

agentima. Kad su se našli na okupu za dugačkim stolom u

Morovu uredu, Vasić bez ikakva uvoda započne:

— Drugovi, imamo poverljive informacije da je neprija

teljska emigracija nedavno ubacila u Zagreb veći broj svojih

ljudi. Oni su se upisali na razne fakultete i sada potajno dej-

stvuju među studentima. Vaš bi zadatak bio da ih pronađe

te i pohvatate.

— To nije baš tako jednostavno, druže Vasiću — odvrati

Moro. — Možete li nam dati neki konkretan podatak... ne

što od čega bismo mogli početi?

— Ti ljudi su lukavi, druže Novače, i ne ostavljaju za so

bom tragove. Ali zna se kako može da se lisicu izvuče iz

rupe. Treba samo ispred otvora postaviti kokoš, i ona će iza

ći.

Gorgone

— Nisam siguran da vas posve razumijem.

— Stvar je prosta. Moglo bi da se među studentima iza

zove nezadovoljstvo zbog neke banalne, ali njima važne

stvari, koje će ih naterati u masovni protest. Neprijatelj će to

da iskoristi i svemu da političku notu. Vi biste za to vreme

mogli da kamerama snimate šta se dešava. Slike će vam po

kazati ko su oni koje tražimo.

— Imam prijedlog! — javi se Fižulić. — Koliko je meni

poznato, studenti se najviše žale na hranu u restoranu Stu

dentskog centra. Kad bi se ona pogoršala, to bi ih moglo iza

zvati da iziđu na ulice.

— Drug Fižulić razmišlja u dobrom pravcu — reče Vasić.

— Možda to, a možda se setite i nečeg boljeg. Ja ne bih že-

leo da se mešam, da ne ispadne kako smo mi iz Beograda

sve organizovali. Radite kako vi znate. Mene interesuje

samo rezultat.

Po Vasićevu odlasku, Moro je dugo razmišljao, a onda se

napokon odluči za Fižulićev prijedlog. U novinama je proči-

tao da se Vardar izlio u neka siromašna područja Makedo-

nije, i to mu je dalo ideju. Najprije zatraži od sekretara za

privredu pismeni nalog, po kojem sve prehrambene ustano-

ve moraju dati dio svojih namirnica za poplavljene krajeve;

navodno je takav zahtjev stigao od Saveznog izvršnog vije-

ća. Na pitanje zašto to ide preko Udbe, odgovorio je: »Zna

se da s nama nema mile-lale. Dat će, makar sebi otkidali iz

usta.« Nakon što je dobio papir koji mu treba, zamoli Crveni

križ da mu pošalje kamion, ponovno skupi sve agente i

zapovjedi im da se presvuku u radničke kombinezone. Kad

su se ovi čudom začudili tome, Moro im objasni:

wm,

Ivo Brešan

— Drugovi, neka vam ne smeta što ćete malo odglumiti

špeditere. Moramo smanjiti zalihe Studentskom centru, ako

želimo demonstracije na ulicama. Vi ste, Fižuliću, ovo pred

ložili, pa ćete to i sprovesti. Ni riječju ne smijete spominjati

Udbu. Neka vam Lalić dade nekoliko milicionara, da biste

ostavili jači dojam. S njima i ovim nalogom otići ćete kamio

nom u Centar i pokupiti što više toga. Gledajte da bude ono

najbolje: meso, grah, kobasice, tjestenina, krumpir... Ostavi

te im samo rižu; ona iziđe čovjeku na nos i na usta kad je

jede svaki dan. Pogotovo ako je još i nezačinjena. A neće je

imati čime začiniti kad ne bude mesa. Osim toga, bit će pri

siljeni, dok im ne dođe vrijeme za novu nabavu, smanjivati

porcije. To će vrlo brzo dovesti do onoga što čekamo.

— Jedno pitanje, druže načelnice! — javi se agent po na

dimku Bozo. — Gdje ćemo postaviti kamere? Rečeno nam je

da sve moramo snimiti, a mi ne možemo znati kojim će

smjerom studenti krenuti.

— Bez brige, mi ćemo ih usmjeravati. Najpogodnije mje

sto je ulaz iz Frankopanske u Ilicu; tu ćemo im zapriječiti

prolaz. A u Varšavskoj i Dalmatinskoj stajat će milicionari

koji će im zatvoriti odstupnicu. Tako će se naći kao u kotlu...

Eto, tu ćeš, Bozo, i ti postaviti skrivene kamere. Stručnjak si

u tome poslu, pa što prije pronađi najprikladnija mjesta. A

sada na izvršenje!

Drugi dan iza toga došao mu je Fižulić i izvijestio ga da je

sve sređeno. Direktor Centra i osoblje su, reče, u prvi mah

prosvjedovali. Ali nakon što im je pokazan nalog, a milicio-

nari zaprijetili primjenom sile, nije više bilo mrdanja; morali

su se pokoriti. Nisu se usudili pisnuti ni onda kad su vidjeli

koliko im je toga oduzeto. Moro mu tada zapovjedi:

Gorgone

— Odsad ćete, Fižuliću, svaki dan pratiti što se događa u

restoranu. Dovoljno ste mladi da vas svi drže za studenta.

Kad vidite da je atmosfera došla do ruba eksplozije, zapalit

ćete iskru. Ali ne tako da se vi osobno obratite masi; netko

od osoblja bi vas mogao prepoznati, pa bi nas to kompromi

tiralo. Nego, potaknut ćete nekog od studenata, tko vam se

učini najviše spremnim za takav istup.

— A što ćemo s namirnicama koje smo pokupili?

— Kako što? Neka idu tamo kamo je rečeno: poplavljeni

ma u Makedoniji!

Preostalo je samo čekati trenutak kad će buknuti plamen.

Fižulić nije dolazi na posao; neprekidno je bio u Student-

skom centru i vrebao pravi trenutak. U međuvremenu,

Bozo je izvijestio Mora da je prošunjao kućama u Franko-

panskoj i našao pogodna mjesta na tavanima i u podrumi-

ma, s kojih se može neprimjetno snimati sve što se događa

na ulici, iz gornjeg i iz donjeg rakursa. Nakon tjedan dana

dotrči u Morov ured Fižulić, sav uzbuđen i zadihan.

— Druže načelnice, počelo je... — reče hvatajući dah, s ne

baš zadovoljnim izrazom na licu. — Ali samo sam djelomice

uspio. Sjedio sam za stolom pokraj jednog studenta koji mi

je izgledao najviše uspaljeno i nabacio mu da bismo svi za

jedno trebali nešto učiniti. On se na to popeo na stol i po

zvao sve u restoranu da krenu... ma jebem mu, ne tamo

kamo smo mi htjeli, nego na suprotnu stranu, prema Grad

skoj skupštini. Idu drugu Holjevcu. A ja sam tu bio nemo

ćan; držao sam se vaših uputa.

— Ništa zato! — reče Moro. — Još ima vremena da ih

preusmjerimo.

Ivo Brešan

Potom žurno nazove Gradsku skupštinu, predstavi se i

zatraži Holjevca.

— Slušaj, Veco! — stane govoriti kad ga dobije. — Ovog

trena tebi se uputila jedna oveća grupa studenata, koji pro

svjeduju zbog loše hrane u Studentskom centru. Primi ih i

saslušaj, a onda ih uputi natrag u Centar i obećaj da ćeš i ti

doći tamo. Potom zbilja i otiđi. Pokušaj ih umiriti onom sta

rom... znaš kako smo to nekad govorili: »Drugovi, moramo

stegnuti kaiš radi bolje budućnosti!«

— Slušaj i ti mene, Moro! — odvrati mu Holjevac. — S

kojim pravom ti meni govoriš što ću učiniti? Uostalom, ja

bih tako postupio i bez tvojih savjeta. I postupit ću. Osim u

ovome zadnjem. Neću im reći to što ti tražiš, nego što ja na

đem potrebnim.

Nakon što mu je Holjevac poklopio slušalicu, Moro s

agentima stane iščekivati dalji razvoj događaja. Uskoro s

prozora ugledaju masu studenata kako ide ulicom pored

njihove zgrade i skandira: »Mi-smo-glad-ni! Mi-smo-glad-

ni!« Zabranio je da se išta poduzme. A i Laliću je telefonirao,

zamolivši ga da ne dopusti milicionarima intervenirati. Kad

je povorka prošla, ponovo se obratio agentima:

— Sad moramo biti brzi! Fižuliću, smjesta idite do Lalića.

Neka vam dade nekoliko »marica«, oklopnih vozila i sve mi

licionare koji su mu na raspolaganju. S njima ćete otići... no,

znate već gdje. — Potom se okrene Bozu: — I ti ćeš s kame

rama i snimateljima tamo i zauzmi mjesta koja si odabrao!

— Na kraju reče agentu zvanom Kruška: — Ti, Kruška, imaš

najjači glas. Iz ovih stopa pođi u Studentski centar i tamo če

kaj. Uskoro će se studenti vratiti i za njima će doći drug Ho

ljevac. Što god im bude rekao, siguran sam da ih neće zado-

Gorgone

voljiti. Ti ćeš tada nadglasati sve i pozvati ih da idu pred Sa-

bor ili Bakariću. Potom ćeš prvi krenuti Savskom prema

Frankopanskoj. Kad vidiš da se masa zaputila za tobom i ide

tim smjerom, izvuci se neprimjetno i nestani!

Četvrtoga agenta, Mikija, pošalje s toki-vokijem da izda-

leka prati tijek zbivanja i s vremena na vrijeme ga izvješta-

va. Kad je svatko krenuo izvršiti svoj dio posla, Moro je

ostao sam u uredu i zamislio se. Nikako nije mogao shvatiti

smisao ove akcije; činila mu se suludom. Ako doista postoje

na sveučilištu agenti ubačeni iz inozemstva, oni će dobro pa-

ziti da se ne otkriju i neće srljati u središte događaja. Zar je

zbilja Vasić toliko glup da misli kako će ih na ovaj način po-

hvatati? A tada mu padne na pamet: nije li ovo zamka koja

je namještena njemu, a ne neprijatelju? Možda je Mojca na-

govorila muža, a ovaj preko Udbine centrale sve potaknuo?

Jer, ako išta krene po zlu, bit će odgovorni on i Lalić koji su

joj se najviše zamjerili. I to više on, negoli Lalić. Zašto mu se

događa da uvijek, kad god pomisli na Mojcu, u mašti vidi

Mirandino lice? Naprosto mu se ukazu njezine oči; ne one

kad je pucao u nju, nego one kad ju je prvi put sreo u gale-

riji. Nervozno je šetao po sobi i nestrpljivo iščekivao prve vi-

jesti. Nakon sat vremena javio se Miki:

— Druže načelnice, krenuli su prema Frankopanskoj.

Gomila se višestruko povećala. Sad ih je na tisuće... divljaju,

razbijaju sve na što naiđu... Da ih ipak spriječimo...

— Ne, ništa ne poduzimajte! Tek kad se nađu u okruže

nju, pohvatat ćete ih i strpati u »marice«. A onda ćete ih od

vesti u Petrinjsku.

Nastavio je šetati po sobi uzduž i poprijeko, čekajući novi

izvještaj. Zabrinulo ga je ovo divljanje i razbijanje o kojima

Ivo Brešan

je čuo. Kako god okreneš, to će se svaliti na njegova leđa.

Ako čak i ulovi kakvog neprijatelja i zadovolji one u Beogra-

du, osuđivat će ga ovdje u Zagrebu svi, i političari i građani,

zato što ništa nije poduzeo, iako je znao što se događa. A ako

akcija uz to još i ne da nikakva rezultata, onda će po njemu

i Zagreb i Beograd. I što je najgore, svi ovi prijatelji koje je

stekao okrenut će mu leđa. A oni koji ga mrze, stat će otvo-

reno rovariti protiv njega. Ali nije mogao drukčije; kad bi

sad na početku rastjerao masu, izgubio bi i ono malo izgle-

da da izvrši svoju zadaću. Novi Mikijev poziv ga je još više

zabrinuo.

— Druže načelnice... — čuo ga je kako uzbuđeno govori

— došlo je do okršaja u Frankopanskoj... Milicionari kolima

gaze studente... Ima ranjenih, a bojim se i poginulih...

— Smjesta prenesi Fižuliću da s tim prestane! Rekao sam

mu neka samo pokupi one koji su upali u zamku.

— Nema nikakve zamke, druže načelnice. Masa je probi

la kordon milicije, koja ih je iz Varšavske zatvorila s leđa.

Najveći broj izgrednika se razbježao.

— Jesu li bar ikoga uhapsili?

— Ne mnogo. Samo dvadesetak, koliko sam ja uspio vi

djeti.

— Prokletstvo! — drekne Moro i tresne toki-vokijem o

zid tako da se sav razlupao.

Još je dva sata morao biti na iglama, dok se nisu skupili

svi agenti koji su sudjelovali u akciji. Kako su dolazili jedan

po jedan, nikome ništa nije govorio; samo je smrknuto gle-

dao u pod. Tek kad se pojavio Fižulić, okomi se na njega:

Gorgone

— Gdje vam je pamet bila, Fižuliću? Gaziti ljude automo

bilima! Jeste li vi svjesni koju ste štetu počinili ovim nama,

Udbi, čitavoj zemlji, socijalizmu...?

— Nismo mogli drukčije, druže načelnice. Trebali ste vi

djeti kako su navalili. Da nismo to napravili, pregazili bi oni

nas.

— Koliko ste ih uspjeli privesti?

— Sve one najgrlatije. Tako... oko pedesetak njih. Sad su

svi u Petrinjskoj i tamo ih ispituju Kruška, Rico i Lazić.

— Ne bude li rezultata, pregazit ću ja vas!

S tim riječima Moro iziđe i zaputi se kući. Dosta mu je

bilo svega; od ranog jutra pa sve dosad, do predvečerja, bo-

ravi tu u uredu, neprekidno u napetosti. Sjeo je za stol da bi

večerao, a Anica je po običaju samo stajala pred njim i gle-

dala ga, očekujući što će joj reći. To ga je počelo živcirati, pa

se izdere:

— Kog vraga buljiš tako u mene i ništa me ne pitaš? Zar

ne vidiš da nisam u normalnom stanju?

— A kakve koristi od toga da te pitam, Moro moj? Ja se

ionako ne razumim u to šta ti radiš, niti bi ti mogla kako po

moć.

Došlo mu je da je odalami, ali se suzdrži; nema smisla na

njoj, koja ništa nije kriva, iskaljivati bijes. Naučila je otpočet-

ka tako se ponašati prema njemu, ništa ga ne pitati i ako je

ljut, samo mu se sklanjati s puta. Kad su legli, nikako nije

mogao zaspati. Više puta je ustajao, švrljao po kući i opet li-

jegao. I Anica je bila budna, čula ga je, ali se sve vrijeme pra-

vila da spava. Bojala se pokazati mu da zapaža njegovu

muku, jer bi se mogao opet izderati na nju zato što ga ništa

ne pita. A ona se doista nije usuđivala pitati ga što mu je. Jer,

Ivo Brešan

ako joj i kaže, neće mu imati što savjetovati, osim postaviti

mu nova pitanja. A to bi ga moglo još više razjariti.

Vidjevši da mu je svaki pokušaj spavanja uzaludan,

Moro ode u svoju radnu sobu i tu se zavali u naslonjač. Opet

mu na pamet padne Mojca. Ili Miranda; sad više nije znao

koja ga od njih dvije više izluđuje niti kakva je razlika među

njima. Možda nema nikakvih ubačenih neprijatelja, pomisli,

nego je sve izmišljeno kako bi se njega upropastilo? Otvorio

je ladicu stola i među starim stvarima pronašao fotografiju

Mirandine glave. Već se dobrano pohabala, izblijedjela i po-

žutjela, ali ono najvažnije još je bilo prepoznatljivo. Učini

mu se da ipak ima neke sličnosti s Mojcom. Ne toliko u oči-

ma; Mirandine su ga gledale prestravljeno. Više ju je nalazio

u crtama lica. U njima je bilo kod jedne i druge nečeg okrut-

nog. Ili se to opet njemu samo pričinja? Spopadne ga bijes,

rastrga fotografiju u sitne komadiće, a onda sve to spali u

pepeljari.

Čim je sutradan ponovno došao u ured, pozove sve

agente i zatraži od Kruške, Rica i Lazića, koji su ispitivala

uhićenike, da mu podnesu izvještaj. S nekom nelagodom u

glasu, uime ostale dvojice, riječ uzme Kruška:

— Ništa, druže načelnice. Sve su to dečki koji nemaju ni

kakav dosje; biografije su im bez mrlje. Među njima ima i

članova Partije. A sudjelovali su zbog raznih razloga... Neki

jer im je zbilja prekipjelo jesti one splačine... neki iz znatiže

lje... neke su povukli prijatelji... I svi su spremni surađivati.

Ne znam što ćemo s njima.

— Kvragu! — počne se Moro živcirati. — Ostavite ih pet

dana u zatvoru. Nek im to bude opomena. Kao razlog nave-

Gorgone

dite izazivanje nereda na javnom mjestu. A sad da vidim što

su Bozo i njegovi ljudi snimili!

Agent Bozo donese u ured projekcijski aparat, namjesti

ekran, zamrači prozore i stane prikazivati film. Moro mu za-

povjedi da ga vrti što je moguće sporije. Pred njima se poč-

nu smjenjivati prizori sukoba demonstranata i milicije, pola-

ganim tempom, kao da se odvijaju u snu. Vidjeli su se stu-

denti kako bježe u skokovima koji su više bili nalik na let. A

udarci pendrecima, ovako usporeni, djelovali su poput onih

koji se daju djeci od dragosti. Ni zalijetanja automobila u

masu nisu se činila ozbiljnim; sličila su šaljivim točkama u

cirkusu. Sve je imalo izgled neke čudne ulične igre u kojoj se

samo hini tučnjava. U nekoliko navrata Moro zatraži da se

slika zaustavi na nekim osobama koje su mu bile sumnjive.

Prvo, zato što nisu izgledali kao studenti; bili su znatno sta-

riji, u ranim tridesetim godinama. I drugo, nisu galamili ni

išta činili; samo su mirno stajali po strani i gledali. Moro upi-

ta jesu li oni među uhićenicima? Nisu bili. Stoga zapovjedi

da se odmah istraži tko su, pronađe ih i privede. Ali i to će

se pokazati promašajem; Kruška će ga za nekoliko dana

izvijestiti da su ti sumnjivci bili zapravo Lalićevi milicionari

u civilu.

— U pičku materinu! — bijesno je opsovao Moro. — Za-

srali smo stvar.

Uskoro će se ostvariti sve njegove zle slutnje. Predznak

tome bila je vijest da je Lalić uhićen. Zašto? nitko mu nije

znao ili htio objasniti. A da se stvari doista kotrljaju nizbrdo,

shvatit će kad se ponovno pojavi Vasić i pozove ih sve na sa-

stanak. Dočekao ih je s izrazom na licu koji nimalo nije slu-

tio na dobro. Očito mu je bilo poznato što se dogodilo; net-

Ivo Brešan

ko mu je već dostavio izvještaj. Jer, čim je sjeo, odmah je za-

počeo:

— Duboko smo razočarani u vama, Novače.

Eto ti na! pomisli Moro. Nema više ni »druže Novače« ni

»Moro«. Samo »Novače«!

— Sve je bilo: tresla se brda, rodio se miš! — nastavi Va-

sić. — Izazvali ste čitav rusvaj na ulicama, a rezultat ništa.

Nula. Pa da je na tome ostalo, ni pola jada. Ali sad sve stra

ne agencije o tome izveštavaju, preteruju u brojkama mr

tvih i ranjenih, govori se o hiljadama, nazivaju nas zemljom

policijske diktature. Eto, kakvu ste nam ogromnu štetu na-

neli. Zato drug Ranković hitno zahteva vašu smenu.

— A vašu ne zahtijeva? — razbjesni se Moro. — Tko je

meni sugerirao da ovo izvedem? I što ste mogli očekivati od

ovako glupo namještene zamke? Ako i ima kakvih ubačenih

neprijatelja, nisu valjda toliki idioti da će se dati u nju navu

ći?

— Najpre smirite ton; niste u poziciji da ga podižete. Ja

sam vam samo rekao da stavite mamac pred lisičju rupu.

Ima na hiljade načina kako to može da se sprovede. A vi ste

odabrali onaj najgori, za koji naši stari kažu: terao lisicu, a

isterao vuka. Ali pustimo! To bi sve moglo da se uzme kao

pogrešna taktika sa dobrim namerama, kad ne bi bilo još

toga šta vas tereti... Fižuliću, donesite magnetofon!

S trijumfalnim izrazom na licu Fižulić na trenutak iziđe,

a onda se brzo vrati noseći magnetofon. Zatim ga postavi na

stol i uključi. Moro je ostao osupnut kad je začuo svoj i Lali-

ćev glas. Čitav razgovor, od riječi do riječi, koji su njih dvo-

jica vodili u bifeu, sad se ponovno odvijao pred svima. Na

Gorgone

kraju, kad je bilo očito da se rastaju, jer se začulo micanje

stolaca, Vasić podigne ruku i emisija se prekine.

— Šta na ovo kažete, Novače? Bacate gnusnu klevetu na

jednu visoko moralnu drugaricu, suprugu druga Kostelja. I

to saopštavate Laliću, bliskom saradniku Milovana Đilasa,

koji je osvedočeni eksponent zapadne buržoazije.

— To nije nikakva gnusna kleveta, nego istina. Lalić je još

na Visu zapazio da se između mene i te visoko moralne dru

garice nešto događa, pitao me o tome, i ja sam mu ispričao

sve što je bilo. I to nema nikakve veze s Đilasom...

— A kako ćete ovo da objasnite...?

Na Vasićev znak, Fižulić ponovno uključi magnetofon.

Sad se s njega začuje razgovor koji su Moro i Luketić imali

na saborskoj proslavi u povodu Dana Republike. Kad i to za-

vrši, Vasić opet uzme riječ:

— Može li ovo drugačije da se okvalifikuje, nego kao za

drti nacionalizam? Sve same ideje koje imaju za cilj raspad

Jugoslavije i razbijanje bratstva i jedinstva...

— Ali dopustite! — stane se Moro sve više uzrujavati. —

Ako ste imalo pažljivo slušali, morali ste zapaziti da ja ni jed

nom riječju nisam to odobravao. Dapače, pokušavao sam

mu dokazati da nije u pravu...

— To ništa ne menja na stvari — uporan je bio Vasić. —

Vaša je dužnost bila da toga čoveka smesta uhapsite. A vi ne

samo da to niste učinili, nego ste i prećutali taj razgovor. Kao

da ga uopšte nije bilo. A ćutanje je u ovom slučaju isto šta i

skriveno slaganje.

— Znate li vi da je taj čovjek, Mario Luketić, predratni

komunist, prvoborac, da je bio politički komesar mojega

odreda...

Ivo Brešan

— Sve to možete da obesite mačku o rep. Ima i većih od njega koji su posle zaplovili u neprijateljske vode. Đilas vam

je najbolji primer. Ali nema smisla da se dalje natežemo. Ja

sno vam je, valjda, da nakon svih ovih propusta ne možete

više da budete načelnik ove ustanove. I nemojte misliti da

smo mi nehumani. Nećemo vas baciti na ulicu, bez posla.

Od sada ćete tu da radite kao portir. A na mesto načelnika

već je postavljen drug Fižulić.

Tako je Moro odjednom, kao na toboganu, skliznuo s vi-sokog trona ravno u baru. Oduzeta mu je vila na Salati i do-

dijeljen jednosoban stan u staroj i trošnoj zgradi na Treš-

njevci. O mercedesu i drugim povlasticama koje je imao, ne

treba ni govoriti. A s obzirom da je po školovanju bio obična

nekvalificirana radna snaga, dobivao je plaću kojom je jed-

va pokrivao životne troškove svoje i Aničine. Navikao na

blagodati u kojima je toliko vremena uživao, Moro je teško

podnosio oskudicu. A Anica je sve primala na svoj uobičaje-

ni način: mirno i stoički, kao da se ništa nije promijenilo.

Kad se jednom obrecnuo zbog toga na nju, ona je samo sle-

gnula ramenima i rekla:

— A šta se more? Kako tebi, tako i meni, Moro moj!

14. Trnovite staze slave

2005. (1972.)

spjeh »Došljaka« učinio je da me počnu progoniti broj-

ni novinari, tražeći intervju. Izbjegavao sam ih koliko

sam mogao, ali katkad bi me doveli pred zid, pa nisam imao

kamo nego odgovarati im na pitanja. A ona su mahom bila

banalna i daleko od toga da zadru u bit stvari. Primjerice:

— Kako se osjećate sad, kad ste postali slavan čovjek?

— Nisam postao! — odgovorim. — Ja sam i dalje trijezna

uma. Slava je opojno sredstvo, gospođice, kao alkohol i dro

ga; konzumiraš je, pa ti se čini da si se našao u carstvu bla ženih. A kad se otrijezniš i dođeš sebi, shvatiš da je sve bila

fikcija, da si samo zrnce u gomili sebi sličnih zrnaca, i padaš

u očaj. A katkad i naglavce s nebodera.

— Ne želite valjda biti lažno skroman i reći da niste izni

mno talentiran pisac?

— A što je to talent, molim vas lijepo? Svatko je za nešto

talentiran: netko je odličan knjigovođa, netko mehaničar, ri

bar, zemljoradnik... Ima i talentiranih lopova, varalica, špiju

na, ljubavnika... I oni koji ništa ne rade talentirani su nerad

nici; znaju kako preživjeti bez rada. Čak i idioti katkad ima-

U

Ivo Brešan

ju talent za nešto; poznavao sam imbecila koji je napamet

mogao kubirati troznamenkaste brojeve. I vi ste talentirani

da postavljate glupa pitanja, iznuđujući njima još gluplje

odgovore, kojima ćete podići nakladu lista.

Sjećanje na ovaj razgovor vrati me spjevu poslije dulje

stanke

Pretpostavimo da slava jest nekakav skok uvis! Ali po za-

konima fizike, svatko ima u tome neku gornju granicu svo-

jih mogućnosti. I kad dođe do te granice, kad dosegne zenit,

sve nakon toga može biti samo pad, kao i kod onih koji do-

slovce skaču. Tada se slava premetne u poniženje; ljudi te

počnu pljuvati i izrugivati se s tobom. Sad, kad je u svojim

podvizima došao do vrhunca, čini mi se da bi i Perzej morao

krenuti tim putem. Ostaviti ga da živi u sreći s Androme-

dom, bilo bi znatno gore po njega; gurnuo bih ga u ništavi-

lo. Zato nastavimo!

Perzej s Andromedom vladaše Tirintom dvadeset ljeta. Gradove Mideju, Mikenu svojim je podigo trudom. Miran i sretan je bio, al' jedne se zvjezdane noći u mraku kraj njegova ležaja sablasne ukazu žene. Pet ih je bilo, u crno odjevenih, blijedoga lica. Golemim očima prodorno gledahu sijući stravu, a dugačke ruke sa zvjerskim čaporcima pružahu k njemu. Erinije bjehu to, koje ga posvuda tražahu dugo

i napokon nađoše. Dođoše mučit bez prestanka njega

zbog ubojstva djeda i drugih što, ne htijuć, počini zala. Pogledom svojim ga siliše patiti besane noći a kandžama oštrim ko noževi nemilo drahu mu tijelo. Kad u zoru one bi otišle, rane bi nestale sasvim, al' s mrakom bi ponovo došle i opet ga kinjiti stale.

Gorgone

Perzej ih uzalud pokuša rastjerat Hermesa mačem. Čim bi ga uzeo, odmah bi ispao njemu iz ruke. Za njih Andromeda ne znaše; on ih je viđao samo. Ne mogav podnijeti ovoga, reče joj jednoga dana: »Ljubljena moja, Erinije proklete progone mene, zato te moram napustit i pomoć potražiti negdje.« »Perzeju mili«, Andromeda odvrati, »meni dopusti da božicu molim Artemidu neka te ovoga liši. Nju si povrijedio; ona je branitelj prirodne smrti i njezinim oprostom jedino možeš se riješiti jada. U Tauridu mi ćemo poći i kleknut u njezinu hramu.« Ne vidjev druge mogućnosti, Perzej je pristao na to. Brodom su krenuli oni i plovili dugo do zemlje Tauride, kojom je vladao okrutni tiranin Toant. Čim se iskrcaše tamo, on oboje uhitit dade te naredi u hram ih povest i božici prinijet ko žrtvu. Al' tada iz kipa Artemide ovi mu dopriješe glasi: »Ne trebaju oboje meni, već Perzeja žrtvuj mi samo. Ubivši vlastita djeda, on zakone pogazi moje.« Tad divna Andromeda kleknuv, ovako će božici reći: »Najslavnija olimpska djevice, nemoj mi kidati srce! Mene ti uzmi za žrtvu, a Perzeja dragog mi pusti, jer bez njega mojem životu ubrzo došao kraj bi.« Dirnuta riječima ovim, Artemida uzvrati njojzi: »O predivna ženo, ti ganula mene si, stoga odlučih: Slobodno možete otić, Erinije neće ti više mučiti muža, al' zato će Olimpu služiti morat.« »Služit ću kao i oduvijek!« stane se zaklinjat Perzej. »Ovog ćeš puta predanije«, njemu će božica na to, »jer imaš nadmudriti podmukla čovjeka hladnoga srca. U Korintu kraljuje Sizif, što zakon ne poštuje božji. S vješticom Hekatom dogovor sklopi te zapriječi ulaz

Ivo Brešan

Tanatu, smrti božanstvu, uz pripomoć njezinih čini, želeći besmrtnim postati zajedno s narodom svojim. Ko prijatelj doći ćeš njemu i tako ophodit se s njime, čekaj uć s Olimpa upute kako ćeš uroke skinut, Sizifa Tanatu predat i prirodni poredak vratit.« »Učinit ću kako mi kažeš!« odgovori božici Perzej. Potom s Andromedom ode i vrati se brodom u Tirint. Stigavši, stane se odmah pripremat za misiju svoju: svečano odjene ruho, te pješice Sizifu krene. Čim se približio zidinam Korinta, iziđe Sizif ususret njemu uz srdačan pozdrav, a potom ga pozva u palaču svoju te počasti najboljim jelom i pićem. Ugodno blagujuć, Sizif povjerljivo Perzeju reče: »Zeus me ubiti želi, jer vidjeh ga kako je kćerku Eginu ukrao Azopu, riječnome bogu, i nisam 6 tome šutjeti htio, pa zato me Tanatom goni, al' ja ću doskočiti njemu kad ne bude tome se nado.« Perzej mu ne reče ništa i šutješe čitavu večer. Kada se spremao počinut, njemu je u sobu došla Irida, glasnica bogova. Ona ovako mu kaza: »Zeus ti poruku šalje da Tanat u ponoć će stići pred podrumska palače vrata, al' uroci brane mu ući. Uvesti može ga jedino bogova miljenik neki, nad kojim Hekatina čaranja nemaju nikakve moći. Ko Zeusov potomak, ti se međ' takve ubrajati možeš, pa tvoja je zadaća vrata otvorit i Tanata uvest.« Završivši, Irida ode, a Perzej je sačeko ponoć, došo pred podrumska vrata i oba otvorio krila, zatim se sklonio brzo, da Tanat ne pograbi njega. Sablasna spodoba uđe u crno odjevena ruho. Šišmiša imaše krila, a lubanja gola joj bješe. Kad nasred je podruma stala, odjednom sa stropa se

sruši

Gorgone

golema željezna bačva i poklopi uljeza sasvim. Zamka to bijaše koju je Sizif priredio smrti. On se i pojavi odmah, te za zemlju prikuje bačvu. Tako je Tanatos zarobljen bio i nemoćan posto. Ljudi u Korintu prestaše umirat, zavlada radost, žrtvene darove bogovim' odbiše dalje prinosit, jer nemahu čega se bojati više, pa bezboštvo nasta. Perzej se prepadne silno, jer počini veliku grešku

time što previdi stupicu. Zeus će zacijelo njega

ozbiljno kriviti zato što pažljivo radio nije. I doista, tako se dogodi; s Olimpa stigo je Ares, razbio željeznu bačvu i Tanata pustio iz nje, a ovaj je zgrabio Sizifu dušu i nestao s njome. Ares se tada okrenuo Perzeju, ovo govoreć: »Ti napravi golemi propust, jer Sizif te omami gozbom, stoga neprestance odsada gladan i žedan ćeš biti. A Sizifu Had će dosuditi kaznu da veliki kamen

uz brdo valja do vrha, i onda kad do njega stigne, kamen će natrag se srušit, a Sizif ga dizati opet.«

Život je Perzeju otada postao teško podnošljiv. Počeše slijedit ga Harpije, goleme odvratne ptice; glave su imale žena, a tijela nalik na sove. Svakoga podneva, kadgod bi sjeo blagovati nešto, one bi došle i gotovo svu mu prožderale hranu, potom ostatak bi zgadile, prosuvši po njemu izmet, a ako bi vode se napit zaželio, mokraću svoju

bi izlile po njoj, te Perzeja morile glađu i žeđu. Zato se, pritisnut sramom, Andromedi ne htjede vraćat, nego je lutao zemljom i posvuda tražio pomoć.

I po meni su Harpije pišale i srale nakon što se Hrvatsko

proljeće potkraj 1971. jednim ledenim zapuhom s nebeskih

Ivo Brešan

visina premetnulo u ljutu zimu. Tito je sazvao sjednicu u

Karađorđevu, i kompletno hrvatsko partijsko i republičko

rukovodstvo je preko noći smijenjeno. Činilo se da je to na-

pravio pod pritiskom, jer ni godinu dana prije toga tim je

istim ljudima davao podršku. Tako se potvrdila moja misao

da je onaj na vrhu piramide vlasti zapravo najmanje slobo-

dan. Po svim su gradovima održavani skupovi na kojima se

vadilo iz sjećanja što je tko rekao ili napisao i odmjeravale

kazne: isključenje iz Partije, otkazi s posla, zabrane rada, a

ponekoga bi zapao i zatvor. Ukratko, sveopći kovitlac straha

i ludila. Vrijeme se vratilo čitavih dvadeset godina u proš-

lost; korak naprijed, dva koraka natrag. Gorgona Meduza,

koja je neko vrijeme drijemala, naglo se prenula, širom otvo-

rila oči, i sve oslobođene misli ponovno su stegnute u stare

kalupe.

Za divno čudo, na »Došljaka« se u prvi mah nitko nije

osvrtao. Režim je očito bio odveć zaokupljen čišćenjem po-

litičkog prostora da bi se obazirao na ono što se događa u ka-

zalištu. Pogotovo jer su njegovi nositelji posjećivali tu zgra-

du samo kad su se u njoj održavale svečane akademije ili

kongresi. Čitavu godinu dana komad je igrao nezapaženo, a

onda je, kao grom iz vedra neba, uslijedio udar.

Sve je počelo od proslave 100. predstave, na koju sam i ja

bio pozvan. Iako mi se nije mililo, otišao sam s Adrianom u

Zagreb i još jednom odgledao cijelu stvar. Ovaj put me više

zanimalo gledalište nego scena; uočio sam u njemu veliki

broj političara. Odmah sam znao da to ne sluti na dobro.

Među njima bilo je i nekoliko potonulih protagonista Hrvat-

skog proljeća. A zapazio sam i svojeg starog znanca, Mora No-

vaka. Političari u kazalištu! Nešto tu nije normalno. Oni ra-

Gorgone

dije idu na drugu vrstu predstava, koje se izvode prema tek-

stovima napisanim u CK. Katkad čak i glume u njima. Jen-

dom tragične, drugi put komične uloge. To im dođe kao re-

ality shozv, a kazalište im je fiction koji nije vrijedan pažnje.

Adriana je bila ushićena kad je zapazila da se tijekom sto

izvedbi ništa nije promijenilo ni u igri ni u reakciji publike.

Ovaj put su pljeskali i ljudi od vlasti, najviše oni koji su je iz-

gubili. Meni se pak učinilo da u tim ovacijama čujem negdje

u daljini otkucaje posmrtnog zvona. Kad je sve bilo gotovo,

u salonu kazališta priređena je zakuska. Klonio sam se toga

da novinarima dajem izjave i zavukao se s Adrianom u kut,

odakle sam imao potpuni pregled sale. Na zakusci je ostala

i nekolicina iz nove partijske garniture; oni drugi su već otiš-

li. U kutu nasuprot mojem stajao je Moro, usamljen; djelo-

vao je kao da se ne želi miješati s njima. Utoliko mi je bila

čudnija njegova ponovna nazočnost. Koga Udba sada nad-

zire, političare, glumce ili publiku? Kad sam ugledao direk-

tora kazališta, prišao sam mu i diskretno ga upozorio na

Mora. Nasmijao se i samo je rukom učinio pokret kojim je

nedvosmisleno pokazivao klizanje prema dolje. Sad me još

više stalo kopkati zašto je on tu. Ostavio sam Adrianu u

društvu glumica, približio mu se i zapodjenuo s njim razgo-

vor.

— Drago mi je što vas ponovno vidim. Iako sam iznena

đen što po drugi put gledate predstavu.

— Drugi? — odgovori mi s nekim ponosom. — Ovo mi

je već peti.

— Je li moguće? — začudim se. — I nije vam dosadilo

gledati istu stvar toliko puta?

Ivo Brešan

— Dragi moj mladi prijatelju. Vi niste ni svjesni toga što

ste napisali. Tu je sadržana srž ovog što se s nama sada zbi

va. To što je zadesilo Orlića ja sam doživio u dva navrata.

Točno ovako kao u predstavi. Naravno, s nekim nevažnim

razlikama.

— Onda se pogotovo moram čuditi. Ako je doista tako,

moralo bi vam se smučiti od toga da proživljavate isto još

pet puta, suočavajući se s time na sceni.

— Naprotiv. To me oslobađa. Kad vidim Orlića, ne živci

ram se više zbog toga što sam bio glup kao on. I isto tako

prestaje me izjedati mržnja prema ovakvima kao Plezec u

mojoj sredini. Kao da, gledajući predstavu, izbacujem iz

sebe svu gorčinu koja mi se nakupila u zadnje vrijeme.

— Da! To je nešto što bi Aristotel nazvao katarzom.

— Možete li mi pojasniti što je to katarza?

— Doslovce prevedeno, očišćenje. Aristotel je definirao

tragediju kao nešto što izaziva sažaljenje i strah, ali istovre

meno i pročišćava od tih osjećaja.

— Mislim da ste upravo to vi postigli.

— Možda kod vas. Ali sumnjam da mi je i objektivno

uspjelo. Kad bi netko od onih koji su vam napakostili vidio

predstavu, uvjeren sam da je ne bi doživio kao vi.

— I ne doživljava. Predstava takve ogorči. To se već do

gađa, znate. Ljudi su u mnogim sadašnjim moćnicima poče

li prepoznavati Plezeca. Zato, mladi prijatelju, morate biti

pripravni da se svakoga trena može netko od njih okomiti

na vas.

Naslutio sam da on zna nešto, što je meni i drugima skri-

veno, i htio sam ga još malo ispitati, ali upravo su stigli u

Gorgone

dvoranu neki moji prijatelji koje odavno nisam vidio, pa

sam morao prekinuti razgovor.

Vrlo brzo, već za dva dana, Morova predviđanja pokazat

će se točnim. U glavnom televizijskom dnevniku pojavio se

komentar na predstavu »Došljaka«. Nepotpisan; spiker ga je

samo pročitao, ne navodeći ime autora. To je bilo krajnje ne-

uobičajeno. Kad se na TV-u govori o nekoj kazališnoj pred-

stavi, redovito novinar daje izvješće s lica mjesta ili je kriti-

čar analizira. A ovdje nikoga tko bi stajao iza toga teksta. I

upravo zato bilo je jasno tko je on, ili bolje, u koje strukture

spada. Ne treba mnogo mudrosti da se zaključi kako cijela

stvar dolazi iz nekih viših, nebeskih sfera, odakle se može

zapovijedati televizijskom kućom. U komentaru se ništa nije

govorilo o komadu i njegovu sadržaju. Glavna meta bili su

gledatelji. Zamjeralo se da »predstava okuplja malograđan-

štinu i antisocijalističke snage, koje je stavljaju na svoju za-

stavu«. Mnogima je to zazvučalo bezazleno, ali ne i meni.

Dobro sam znao u kakvu svijetu živim. Kad se s političkog

vrha uputi blaga kritika na nečiji postupak ili javno djelova-

nje, to se onda širi prema dolje u sve većim krugovima, ja-

čajući pri tome u intenzitetu. Što je niža razina, riječi postaju

oštrije, da bi se na onoj najnižoj pretvorile u osudu i poziv

na progon. Kao emanacija po stupnjevima iz Jednog u

Plotinovoj filozofiji.

Uskoro su po svim novinama počeli nicati članci i pisma

čitatelja iz pera posve nepoznatih ljudi iz manjih gradova,

zacijelo partijskih kadrova s literarnim ambicijama, koji su

se okomili na »Došljaka«, tražeći da se on zabrani, a meni

oduzmu sve nagrade koje sam primio. Autori tih tekstova

očito nisu gledali predstavu niti pročitali komad. To se vidje-

Ivo Brešan

lo iz šupljih fraza kojima su se trudili iskazati svoju odanost

stvari socijalizma, a o samom djelu nisu rekli ništa konkret-

no. Svaki dan otvarao sam dnevni tisak sa strepnjom hoće li

se javiti netko važan tko će zatražiti da se i protiv mene

osobno poduzmu neke mjere. Adriana je bjesnila; kad bi

pročitala takav napis, nazivala je autora pokvarenjakom,

glupanom, licemjerom i od mene tražila da mu odgovorim i

očitujem se o svemu. Ali ja sam znao da to nema smisla. Bilo

bi kao draženje divljih zvijeri: što više to činiš, one sve jače

reže i spremne su rastrgati te. Najopasnije je kod toga biti lo-

gičan; kad onaj tko te napada osjeti da si u pravu, tek onda

će se svim silama obrušiti na tebe. Osim toga, nisam želio da

me preplavi mržnja; ona me vodi na drugu stranu barikade

i srozava na razinu mojih napadača. Čini me spremnim da i

ja s njima postupam ovako kako oni sa mnom, ako bi se ko-

jim slučajem prilike obrnule.

Naravno, kazališta koja su igrala »Došljaka«, a bila su to

gotovo sva u bivšoj državi, odmah su ga skinula s repertoa-

ra. Napravili su to oni isti ljudi koji su ga i postavili, obuzeti

strahom za vlastitu fotelju. Iznimka je bio jedino direktor te-

atra u kojem se zbila praizvedba. Odlučio je nastaviti s pred-

stavom dalje sve dok mu netko ovlašten ne kaže da je mora

ugasiti. Bio je dovoljno pronicljiv da je znao kako to nitko

neće učiniti, jer bi time dao povoda govorkanjima kako je

prepoznao sebe. Ali koliko god bio vješt u manevriranju da sa-

čuva izvedbu, nije se usudio izići s drugom mojom dramom,

čiji su pokusi bili dovedeni do generalke; činilo mu se da bi

time mogao izazvati onaj pravi gnjev bogova, koji bi zgro-

mio njega i teatar. U to vrijeme provirio sam par puta u gle-

dalište, da vidim kako sada publika reagira. Ljudi su se, isti-

Gorgone

na, smijali, ali tiho i prigušeno, a pljeskali dosta mlitavo, kao

da to rade tek toliko, iz pristojnosti. Očito su kod svakoga

proradile kočnice, jer nije znao tko sjedi u njegovoj blizini.

Bio sam svjestan da je ovo samo drugi stupanj emanacije

zla. Što li će tek biti na onom zadnjem, kad se vratim u svoj

grad?

Tih dana lutao sam Zagrebom i zalazio u krčme gdje ni-

koga ne znam. U njima sam se mogao malo opustiti uz čaši-

cu konjaka, promatrajući ljude za stolovima i za šankom.

Smiju se, prepričavaju zgode, zadirkuju konobaricu, katkad

zapjevaju; jednom riječi, lijepo im je. Barem dok su ovdje;

tko zna što ih čeka kod kuće ili sutradan na poslu? Ali što

god bilo, to su sad ostavili po strani i ne misle o tome. Zavi-

dio sam im; kad bih i ja mogao tako! Jednom, kad sam se ka-

sno navečer vraćao iz gostionice, naiđem na Mora. Već izda-

leka sam zapazio kako je razvukao usta u široki osmijeh; ni-

sam mogao odrediti ruga li mi se to, ili mi daje podršku.

— Vi kao da uživate u ovome što me zadesilo, šjor Moro

— rečem mu napola u šali.

— Oprostite, mladi moj prijatelju, ne smijem se vama,

nego onima koji su onako reagirali. Nagazili ste im na žulj,

pa sad urliču od bola.

— Vi ste iskusni u tim stvarima. Što mislite tko je ovo po

krenuo?

— Ne pitajte tko, nego što. Jer onaj koji je pisao TV ko

mentar samo je pismeno oblikovao što mu je netko rekao. A

taj koji mu je rekao opet je to čuo od drugog. Uzalud bi bilo

tražiti onoga od kojega je sve počelo. Možda ni on sam nije

svjestan da je prvi. To je nešto što je lebdjelo u zraku iznad

mm

Ivo Brešan

svih; duh trenutka. I posve je svejedno tko je taj duh pretvo-

rio u riječi. Da nije taj koji jest, bio bi netko drugi.

Doista, sad kad mislim o tim danima, čini mi se da sam se

dobro dosjetio kad sam onom »nečem što lebdi u zraku« i

ravna ljudskim postupcima dao simboličan lik Gorgone Me-

duze. Ovi koji me napadaju ne čine to iz vlastite unutarnje

potrebe, nego zato što ih tjera, kako bi rekao Kierkegaard,

egzistencijalni strah i drhtanje. Možda ih ima među njima

koji su na praizvedbi oduševljeno pljeskali i klicali. A sad su

svoje mišljenje prilagodili »duhu trenutka« i sami sebe uvje-

rili da doista tako misle. Jer nitko nema snage pred vlastitom

savješću priznati da je nečija marioneta i sitna duša koja go-

vori ono što drugi od njega traže.

Osjetio sam potrebu da se malo vratim Nietzscheu; čini-

lo mi se da bi me njegove misli mogle smiriti i osloboditi na-

petosti. Kad sam stigao kući, uzeo sam »Zaratustru« i udu-

bio se u tekst, čitajući ga napreskokce:

Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba biti prevlada-

no... Što je najveće što vi možete doživjeti? To je trenutak velikog

prezrenja. Trenutak u kome će vam se gaditi i vaša sreća, a isto

tako i vaš um i vaša krepost. Trenutak kad ćete reći: »Što mije stalo

do moje sreće! Ona je siromašna i gadna i puna bijednih užitaka...

Što mije stalo do mojeg uma? On je siromašan i gadan i pun

bijednih užitaka... Što mije stalo do moje kreposti? Još nisam zbog

nje pobjesnio. Kako me je umorilo moje Dobro i moje Zlo! Sve je to

siromašno i gadno i puno bijednih užitaka... Ono stoje veliko u čo-

vjeku, to je prijelaz i silazak. Ljubim one koji ne znaju drukčije ži-

vjeti nego u propadanju, jer to su oni koji prelaze!«

Ove rečenice otkriju mi pravi uzrok moje potištenosti!

Ma koliko mislio da sam to prevladao, i dalje mi je zapravo

Gorgone

stalo da budem sretan, pametan, pun vrlina... da me ljudi ci-

jene kao pisca, drže karakternim... Još nisam shvatio da je

sve to siromašno i gadno i puno bijednih užitaka. Zato me hvata

tuga kad me počnu osporavati! Zapravo, i ja sam na svoj

način ovisan o »duhu trenutka« i onom »što lebdi u zraku«.

Jer i time što se opirem ovim mračnim silama, svoj život obi-

lježavam njima. Kao što izliječeni pijanac u alkoholu vidi ne-

što poput more koja ga stalno progoni. Trebao bih napraviti

radikalan rez. Sve to udaljiti od sebe i stvari postaviti na-

glavce: umjesto uspona, prihvatiti silazak i propadanje kao

svoj put. Jedino tako mogu stići u jedan drukčiji sustav mje-

renja, u kojem više ništa što mi se događa neće biti važno.

Prekinuti svako zajedništvo s drugima; biti sam sebi dosta-

tan. Od opasnosti učiniti svoj poziv i živjeti s njom kao s do-

brom susjedom. Ali za to bi trebalo biti nadčovjek. Imam li

ja toliko snage u sebi? Ima li je uopće bilo tko?

Poslije »Zaratustre« pokušao sam i u Evanđelju potražiti

rješenje. Dovraga, kako to prije nisam uočio? Pa Isus se u

onom najhitnijem uopće ne razlikuje od Nietzschea. Jer i on

traži nadčovjeka; da čovjek prevlada samoga sebe. Postoji li

igdje na svijetu netko tko može iskreno ljubiti svoje neprija-

telje? Ili svojega bližnjega kao samoga sebe? A da ne govori-

mo je li itko u stanju drage volje pružiti lijevi obraz, ako pri-

mi šamar po desnom, i pri tome ne osjetiti ni bijes ni potre-

bu da uzvrati? Ako se i nađe netko tko se ponaša prema

ovim kanonima, taj je sasvim sigurno licemjer koji pravi na-

silje nad svojom prirodom.

Čitanje me malko opustilo. Znao sam da nisam sposoban

postići ono što Nietzsche ili Isus traže. Ne mogu ukinuti sva-

ko zajedništvo s drugima niti od opasnosti učiniti svoj po-

Ivo Brešan

ziv. Uvijek će u meni ostati potreba za bliskim ljudima i

neko zrnce straha pred onim što me čeka. A još manje mogu

ljubiti svoje neprijatelje ili pružiti lijevi obraz. Ali shvatio

sam na čemu bih u sebi trebao raditi. Moram se truditi da

potisnem svaku stalost do toga što će proizići iz mojih postu-

paka. Oboružati se trenutkom velikog prezrenja. Vježbao sam

duh sugerirajući sam sebi: ništa nije toliko dobro da bi me

radovalo, niti je išta toliko zlo da bi me žalostilo. Možda

tako, mislio sam, stignem na drugu obalu, s onu stranu Dobra

i Zla, kako Nietzsche savjetuje.

Kad sam se vratio u svoj grad, bio sam emotivno spre-

man mirno i dostojanstveno dočekati sve što me još može

snaći. A da se doista sprema nešto gadno, najava mi je bila

ponašanje kolega profesora čim su me ugledali u zbornici.

Svi su već čuli komentar na TV-u i čitali novine, pa su i znali

da stojim na rubu provalije. Nitko mi se nije usuđivao pri-

bližiti niti zapodijevati sa mnom razgovor, u strahu da ga ne

povučem za sobom. Jer mogao bi ih netko, ne daj Bože, dr-

žati mojim istomišljenicima. Ali ja sam to mirno primao. Po-

čelo me čak i zabavljati kako neki kolege, čim im priđem,

praveći se da im želim nešto reći, pobjegnu od mene kao da

sam kužan. A nisam im imao nakane ništa reći; radio sam to

iz »dišpeta«, kao onda kad sam u djetinjstvu plašio mlađeg

brata, uživajući u sablazni koju bih time izazvao kod rodite-

lja. Očekivao sam da će svakog trena doći iz Komiteta za-

htjev da mi se da otkaz, pa ću se naći bez posla. I nitko me

drugi neće htjeti uposliti. Kao što su to mnogi već doživjeli

nakon pada Hrvatskog proljeća. Nisam se bojao; naprotiv, po-

čeo sam čak sa željom čekati da se to dogodi. Jer kad se do-

Gorgone

godi, dosegnut ću samo dno, i bit ću slobodan i svoj. Nakon

toga mogu se samo duhovno uzdići.

Adriana se nikako nije mogla pomiriti s ovakvim mojim

defetizmom, pa je odlučila sama nešto poduzeti. Kad je jed-

nom bio u školi partijski sastanak, upala je nepozvana rav-

no u dvoranu i obratila se sekretaru:

— Ovo je sramotno kako se svi ponašate prema mojem

mužu. Ako ga ne želite u svojoj sredini, zatražite od direkto

ra da ga otpusti. Ili se ponašajte prema njemu kao prema

svakom drugom kolegi u poslu!

— Drugarice! — reče joj sekretar. — Ja ne mogu nikome

narediti da s vašim mužem bude prisan, ako on to neće. A

ako se vašem mužu ne sviđa kod nas, neka slobodno da ot

kaz i ode. Nitko ga neće silom zadržavati.

— A to biste vi htjeli! Riješiti ga se, a da vam ruke ostanu

čiste! Zato ste ga i okružili ovim zidom nepovjerenja. Ali on

neće otići odavde. Ostat će, vama usprkos, pa da vidimo što

ćete onda!

S tim riječima izišla je i zalupila za sobom vratima. Kad

sam poslije saznao što je učinila, ozbiljno sam se naljutio na

nju:

— Kog se vraga ti ideš miješati u ovo? Sad će svi misliti

da mene pogađa njihovo ponašanje. Zadovoljno će trljati

ruke u uvjerenju da su me doveli do živčanog sloma. A ja

sam posve miran; spreman sam dočekati i mnogo gore

udarce.

Ali začudo, prolazili su dani, mjeseci, a nitko ništa nije

poduzimao. Čak su prestale i hajke po novinama. »Došljak«

je i dalje neometano igrao. A doprla je do mene i vijest da su

neki ljudi na sjednici CK SKH komad branili. Što je ovo? pi-

Ivo Brešan

tao sam se. Ne vjerujem da se promijenio »duh trenutka«.

Kako sam se toliko puta osvjedočio da je kod nas strah po-

kretač svega, pretpostavio sam da su se nečega prepali.

I doista, tako je bilo; uskoro sam saznao odakle je zapu-hao taj blagi lahor. »Došljak« je preveden na poljski i s veli-

kim uspjehom odigran u jednom uglednom kazalištu u

Warszawi. Presudno je bilo što se to dogodilo u socijalistič-

koj zemlji, koja je slovila kao dogmatskija od naše. Da je u

nekoj zapadnoj, to bi možda bio poticaj za nove napade. Ali

ovako, svaki udarac koji bi mi netko zadao, vratio bi mu se

kao bumerang.

15. Agent na kušnji

Siječanj 1966. — rujan 1971.

ok je radio kao vratar u SUP-u, Moro je dobivao plaču

kojom je jedva mogao prehraniti sebe i Anicu. Sve bi

mu otišlo na stanarinu i kupovanje namirnica. Pa ni za to

mu nije dostajalo; pri kraju mjeseca ostao bi bez ičega. Tada

bi morao ići na Savu loviti udicom ribe, a Anica u Maksimir skupljati jestivo bilje. Godinama ni on ni ona nisu nabavljali

novu odjeću, a stara im se toliko ofucala da su djelovali

kao dvoje klošara. Jedino pristojno što je Moro imao, bila je

vratarska odora koju je dobio od ustanove. Ali nju je smio

nositi samo na radnome mjestu. Jednom je nakratko uspio

zaposliti Anicu kao kuharicu u nekom trećerazrednom re-

storanu u Trnju, ali ubrzo se saznalo da je žena bivšeg načel-

nika Udbe, koji je nešto zabrljao, pa ju je upravitelj jedno-

stavno najurio.

Promjene koje su nastupile potkraj 1966. vratile su Moru

nadu u povratak boljem životu. Na Brijunskom plenumu

osuđen je Ranković pod optužbom da je radio na priključe-nju Jugoslavije Varšavskom paktu i svrgavanju Tita. Tako je

taj svemoćnik preko noći sišao s političke scene, a zajedno s

D

Ivo Brešan

njim nestalo je i Udbe. Ali samo u nazivu; dobila je drugo

ime: Politički odjel pri Sekretarijatu unutarnjih poslova. No

uza sve to, ljudima je ostala navika da je zovu po starom, pa

se i dalje govorilo o Udbi. Doduše, nije više bila pod beo-

gradskom Centralom, nego pod upravom Republičkog se-

kretarijata. Ali kako je ovaj i dalje ostao samo ispostava Sa-

veznog, sve se svodilo na ono narodno: nije šija, nego vrat.

Fižulić je, kao Rankovićeva marioneta, naravno, smijenjen,

a na njegovo mjesto došao je mlad čovjek sa završenim

pravnim fakultetom i tri godine prakse u državnom tužitelj-

stvu, Viktor Travica.

U prvo vrijeme Moro je bio razočaran; sve mu je ukaziva-

lo da za njega neće biti nikakva boljitka. Cijela struktura ne-

kadašnje Udbe izmijenila se, a on je i dalje obavljao službu

vratara. Nije više bilo onih starih agenata: Kruške, Boze,

Rica; umjesto njih došli su novi ljudi. Čak su dovedene i

druge tipkačice. A on, kao da je postao dio inventara; nitko

se na njega nije osvrtao, iako je bio žrtva smicalica koje su

izišle iz Rankovićeva kabineta. Jedino se sada Anica mogla

bez smetnje zaposliti; primili su je kao čistačicu u osnovnoj

školi na Trešnjevci, pa su tako njih dvoje uspijevali nekako

pregrmjeti do kraja mjeseca. A onda se jednoga dana, otpri-

like pola godine nakon ovih promjena, kad je Moro već iz-

gubio svaku nadu, ipak nešto pomaklo: načelnik Travica po-

zvao ga je na razgovor. Ophodio se s njim vrlo uglađeno;

ponudio ga sjesti, natočio sebi i njemu konjak i započeo:

— Druže Moro, znam da ste nekada bili na mojem mje-

stu, a onda prekvalificirani u vratara. Poznato mi je i da se

to skuhalo u Rankovićevu loncu. Ali trebalo mi je vremena

da ispitam koji je tome bio pravi razlog. Sad sam ga napo-

Gorgone

kon otkrio. Ranković vas je angažirao da potaknete nerede

među studentima i pohapsite ih što više zbog tobožnje pro-

tunarodne djelatnosti. Bez obzira jesu li krivi ili ne. To mu je

trebalo da pokaže kako je socijalizam kod nas ugrožen i time

dade povoda Sovjetima da interveniraju, svrgnu Tita i pri-

ključe nas svojem bloku. Vi niste zadovoljili njegove ambici-

je, i zato vas je smijenio.

— Ja sam se onda više puta pitao u čemu sam to pogrije

šio? Nikako nisam mogao dokučiti. Radio sam što su tražili

od mene, iako sam vidio da je to glupo. Pa nije neprijatelj to

liko naivan da će se na taj način dati uloviti u zamku. Ali sad

mi je sve jasno. To što ste rekli potpuno se podudara s onim

što se tada događalo.

— Istražio sam malo i vašu prošlost. Neki stari partizani

iz SUBNOR-a još uvijek se sjećaju kako ste u Splitu otkrili fa

šističku špijunku, kojoj nitko nije mogao ući u trag, i likvidi

rali je. Zatim zaštita koju ste davali Vrhovnom štabu i drugu

Titu na Visu. Nema smisla da nabrajam dalje. Uglavnom,

očito je da bi nam vaše sposobnosti bile potrebne na drugom

mjestu, a ne dolje, pred ulazom u zgradu.

— Kako god vi kažete, druže načelnice.

— Bit ćete promaknuti u višeg inspektora Političkog

odjela. Ali za sada to mora ostati tajna, u interesu zadatka

koji vam namjeravamo povjeriti. Dobivat ćete plaću koja

vam prema Pravilniku pripada na tome radnome mjestu.

Ali nećete dolaziti na posao. Umjesto toga, učit ćete njemač

ki. Za ono što imate obaviti neophodno je da govorite taj je

zik. Ne mora biti savršeno; dovoljno je da se možete spora

zumijevati.

— Kanite li me to možda poslati u inozemstvo?

Ivo Brešan

— O tome ćemo kad za to dođe vrijeme. — Tu mu Travi

ca pruži papirić koji je očito bio nečija posjetnica — Ovo

vam je adresa profesora Vilima Sagnera. Već sutra u deset

sati otići ćete k njemu na prvu poduku. Nećete mu morati

ništa plaćati; on je naš čovjek. Kad od njega dobijemo izvje

štaj da ste dovoljno spremni, pozvat ćemo vas i uputiti u to

što trebate obaviti. Ima li kakvih nejasnoća?

— Što ću reći, ako me netko pita gdje radim?

— Recite da ste trener veslačkog kluba »Mladost« na Savi.

To će zvučati uvjerljivo, s obzirom odakle ste rodom. A tamo

imamo čovjeka koji će to i potvrditi, ako kome slučajno pad

ne na pamet da provjerava. Ali sumnjam da će do toga doći.

— A plaća...?

— Stizat će vam poštom na vašu kućnu adresu.

Moro je otišao od njega koliko sretan toliko i zbunjen. Što

li to od njega očekuju da mora učiti njemački? Možda će ga

ubaciti među političku emigraciju? Ali to mu se učini malo

vjerojatnim. Ako ga tamo netko prepozna, a ima ih mnogo

koje je svojevremeno obrađivao, odmah će se saznati u ko-

joj je službi radio i kakva je opredjeljenja. A on nije baš vješt

u pretvaranju.

Odlučio je ne razbijati glavu time, dok ne čuje što se od

njega traži. Sutradan je točno na vrijeme pozvonio na vrati-

ma profesora Sagnera. Stan mu je bio u središtu grada, u

Preradovićevoj. Dok je čekao da se netko pojavi, Moro se

osjećao malko nelagodno zbog prnja koje je nosio na sebi.

Otvorio mu je čovjek otprilike desetak godina stariji od nje-

ga, mršav i dugačak, s prorijeđenom prosijedom kosom i

naočalama. Nije ga ni zapitao tko je i što traži, nego mu je

odmah dao znak da uđe; očito je sve znao o njemu, pa i to

Gorgone

kako izgleda. Prostorija je bila ispunjena starim pokuć-

stvom, s početka 20. stoljeća, koje je već bilo pomalo crvotoč-

no. Na pliširanim stolcima i otomanu boja je izblijedjela, a

pokazala su se i udubljenja zbog popucalih opruga. Sagner

ga uvede u salon, nasred kojega je stajao omanji stol, pun

knjiga i listova papira, te ga ponudi sjesti.

Sagner nije imao volje zapodijevati s njim bilo kakve raz-

govore, osim o onome zbog čega je došao. Zato se odmah,

čim su sjeli, dao na posao. Najprije ga je upoznao s njemač-

kom fonetikom: kako se izgovaraju pojedine suglasničke

skupine i vokali kojih nema u hrvatskom jeziku. Moro je to

lako shvatio i mogao već nakon sat vremena ispravno proči-

tati pojedine riječi. Kod iduće seanse prešli su na upoznava-

nje pojmova; učio ga je kako se kaže stol, sjedalica, otoman,

slika, prozor, vrata, lampa, knjiga i sve što se moglo vidjeti u

sobi. Nakon par dana krug se proširio na stvari izvan prosto-

ra oko njih: ulica, kuća, trg, raskrižje, perivoj, rijeka, šuma...

Zatim je došlo na red ono što redovito uče početnici: što sve

frau Helga ima u svojoj kuhinji ili herr Hans u svojem ure-

du. Onda apstraktne imenice: ljubav, mržnja, dobro, zlo, bi-

jes, radost, tuga... Kad je Moro svladao oko stotinjak riječi,

prešli su na slaganje rečenica, koje su se u početku odnosile

na posve banalne stvari. Primjerice: Kako ste? Vrlo dobro, a

kako vi? Govori li vaša tetka njemački? Ne, moja tetka ne govori

njemački. Ona izvrsno kuha krumpir, zelje, špagete, rižu i peče te-

leći, juneći i svinjski odrezak. Malo-pomalo Sagner je počeo

vježbati s njim složenije izričaje i voditi dijalog, koji bi zaci-

jelo nekom Nijemcu, kad bi ga čuo, djelovao kao razgovor

dvojice retardiranih. Povremeno mu je davao da nosi kući

tekstove i magnetofon s kazetom na kojoj su snimljeni, pa je

Ivo Brešan

tako Moro mogao sam učiti, slušajuči besprijekoran izgovor

onoga što je imao na papiru.

Moro je brzo napredovao. Već nakon tri mjeseca nastave

govorio je tako da se mogao snalaziti u svakoj prilici. U me-

đuvremenu stizale su mu i plaće, pa je kupio Anici haljinu,

a .sebi građansko odijelo, u kojem je bio nalik uspješnom po-

slovnom čovjeku. Život mu je postao toliko lagodan da ga je

spopadala muka pri pomisli na trenutak kad će to morati

napustiti. A on je bio sve bliži i bliži. I doista, jednoga dana,

nakon što je pozvonio na vratima profesora Sagnera, ovaj ih

samo otvori i ne puštajući ga unutra, reče:

— Nećemo više održavati satove. Naučili ste koliko je

nužno. Sutra u osam čeka vas drug Travica u svojem uredu.

Kad se ujutro točno na vrijeme pojavio kod Travice, ovaj

je sjedio za stolom i prelistavao hrpu novina koju je imao

pred sobom. Neke su bile na njemačkom, a neke na hrvat-

skom. Čim je Moro ušao, skočio je i srdačno se rukovao s

njim, čestitao mu na uspješno završenom tečaju, a onda mu

rekao, pokazujući onu gomilu na svojem stolu:

— Najprije pregledajte ove novine, i to odmah sad. Ne

morate čitati sve; obratite pozornost samo na članke koje

potpisuje stanoviti VINDEX. Ima ih i u njemačkoj štampi i u

ovoj koju izdaje hrvatska emigracija. Ostavit ću vas sat vre

mena sama, pa ćemo o tome raspraviti kad se vratim.

Kad je Travica otišao, Moro je stao listati novinu po novi-

nu, tražeći tekstove koje potpisuje Vindex. Najprije je proči-

tao one najlakše, u hrvatskom tisku, a onda se posvetio oni-

ma u njemačkom. Sad je već dovoljno vladao tim jezikom

da ih je mogao bez poteškoća razumjeti. Vindex je bespo-

štedno kritizirao prilike u Jugoslaviji, tvrdio da je samou-

Gorgone

pravni socijalizam samo maska kojom se policijskoj diktaturi

želi pridati privid demokracije, otkrivao brojne montirane

sudske procese, ukazivao na neravnopravan odnos među

republikama, na katastrofalno stanje u gospodarstvu... U Ti-

tovoj politici nesvrstanosti vidio je samo njegovu osobnu

ambiciju da stekne važnost u svijetu, od koje zemlja ima

samo štetu. Ukratko, cjelokupan društveni i politički sustav

destruirao je u svim njegovim slojevima i sastavnim dijelo-

vima. Vindex nije frazirao niti je patetikom pokušavao po-

stići učinak; iznosio je konkretne podatke. I nije se ponav-

ljao; svaki napis ticao se drugog aspekta života. Kad se Tra-

vica vratio, Moro je već imao prilično jasnu predodžbu o

svemu. Travica sjedne i započne:

— Nadam se da ste vidjeli kakvi su to članci. Taj gospo

din Vindex nanio nam je i još uvijek nanosi ogromne štete.

Njemu imamo zahvaliti što su nam brojne zemlje uskratile

financijsku pomoć. Zbog njega su otkazani ugovori o indu

strijskoj suradnji s Nijemcima, koji su nam imali donijeti mi

lijune maraka. Drastično se smanjio broj turista koji dolaze

iz Njemačke. O ugledu naše zemlje u svijetu da i ne govori

mo...

— A tko je zapravo taj Vindex?

— E, sad smo došli do onoga najvažnijeg. Ne znamo tko

je. Svi dosadašnji pokušaji da mu se uđe u trag propali su.

Imamo samo neke pretpostavke. Nije vjerojatno da pripada

ustaškoj emigraciji; oni se samo razbacuju velikim riječima,

bez poznavanja činjenica. Dakle, to je netko tko je nedavno

otišao iz zemlje, možda čak legalno, s pasošem. I netko tko

je pripadao najvišim političkim strukturama, jer su mu po

znati čak i sudski procesi koji su se održali u tajnosti. Mogu-

Ivo Brešan

će je i da još uvijek povremeno dolazi ovamo. Vaš je zada-

tak pronaći ga i likvidirati.

— Hm! Nemam baš previše izgleda. Možete li mi dati ba

rem neki putokaz... ili podatak od kojega bih mogao početi...

recimo, mjesto gdje bih ga mogao potražiti?

— Na žalost, ništa od toga. Zato smo se i obratili vama.

Kažu, ako ga vi ne pronađete, nitko neće; što ćete, takva vas

reputacija bije. Najbolje je da odmah odete u Njemačku. Do

bit ćete pasoš na ime Ivan Kraljević. Kad stignete, obratit

ćete se našoj ambasadi u Bonnu. Možda vam oni dadu ne

što od čega biste mogli krenuti.

Moro je već idući dan dobio putovnicu na ime Ivan Kra-

ljević i putnu kartu zrakoplovom od Zagreba do Bonna.

Oružje nije smio nositi; Travica mu je rekao da se tamo

mora snaći kako zna. Prije negoli je rano ujutro krenuo u

zračnu luku, rekao je Anici samo da ide na put u inozemstvo

i da ne zna kad će se vratiti. Ona ga, po običaju, ništa nije is-

pitivala, ni kamo ide ni zašto. Sve što je rekla bilo je:

— Neka, Moro moj! Najvažnije je da se ti meni vratiš živ

i zdrav!

Put do Bonna trajao je nešto više od sat vremena, tako da

je već oko 10 sati ujutro pozvonio na vratima ambasade.

Čim su mu vidjeli putovnicu, odmah su ga propustili; očito

su već znali da dolazi. Najprije ga je primio ambasador; raz-

govor je bio više kurtoazne naravi, o tome je li udobno pu-

tovao, što ima novoga u Zagrebu, i potrajao je samo desetak

minuta. Ni jednom riječju nisu se dotakli onoga zbog čega je

došao; očito je ambasador pazio da se ni na koji način u to

ne upetlja. Ubrzo mu je dao do znanja da mora nekamo ići

i uputio ga političkom savjetniku, Vladi Gembešu, kojem je

Gorgone

ured bio u prizemlju zgrade. Kad je ušao, Moro je već na

prvi pogled u Gembešu naslutio kolegu u poslu. Bio je to ni-

zak čovjek, kratko podšišane plave kose i širokih ramena,

dosta mlađi od njega. Nakon što su i oni izmijenili nekoliko

uobičajenih pitanja i odgovora o vremenskim prilikama i ka-

rakteristikama Nijemaca, Gembeš je prešao na stvar, spu-

stivši pri tom jačinu glasa:

— Drago mi je da ste stigli. Čuli smo o vašim iznimnim

sposobnostima i nadamo se da ćete uspjeti u tome oko čega

smo mi uzalud tratili vrijeme. Jer, vidite, nama su ovdje pri

lično vezane ruke; zna se tko smo i gdje radimo. I u diplo

matskim krugovima i u policiji. A angažirati nekog vanj

skog, značilo bi izložiti se velikom riziku.

— U Zagrebu mi nisu mogli dati nikakav podatak koji bi

mi pomogao — odvrati mu Moro. — Imate li vi nešto?

— Na žalost, ni mi nemamo. Da samo znate što smo sve

pokušavali! Slali smo ljude u redakcije svih dnevnih listova

koji su objavljivali članke. Ja sam se osobno upustio u lju

bavnu vezu s jednom novinarkom iz Die Welta. Bez poma

ka! Čini se da doista nitko od uposlenih ne zna pravi identi

tet toga Vindexa. Osim možda glavnog urednika. A on ga, iz

profesionalnih razloga, nikome neće otkriti.

— Jeste li pokušavali nešto u emigrantskim krugovima?

— O, još kako! Tamo smo ubacili mnogo svojih ljudi. Ni

šta nisu uspjeli izvući. Čini se da Vindex spada u drugu vr

stu ptica selica i ne druži se s onima koji su se javno ekspo

nirali kao neprijatelji.

— Imate li barem kakvih nagađanja o gradu u kojem bi

mogao živjeti?

Ivo Brešan

— Pa... nešto imamo. Najviše njegovih članaka izišlo je u

Frankfurter Algemaine. Iz toga se može pretpostaviti da živi u

Frankfurtu. Ali ne trebam vam govoriti koliko se malo u to

možete pouzdati.

— Barem je nešto. Bolje nego ništa. Sad znam kamo ću

odavde otputovati.

— Djelujete kao da već imate neku ideju.

— Imam, ali ne bih želio ništa unaprijed govoriti.

— Shvaćam! Ako vam nešto treba, samo recite, izići ćemo

vam na ruku.

— Vi znate što mi je najnužnije i što nisam mogao poni

jeti avionom.

— Ah, da! — lupi se Gembeš po čelu, iz ladice svojeg sto

la izvadi pištolj, prigušivač i nekoliko metaka te pruži to

Moru: — Ovi su meci rasprskavajući. Naprave čitavu kašu

tamo gdje pogode. Trebate li još nešto?

— Pa za sada će mi ovo biti dovoljno.

— Nema »za sada«. Uspjeli ili ne uspjeli, više se ovamo ne

smijete vraćati. Mi smo pod prismotrom i već drugi vaš do

lazak mogao bi izazvati sumnju. A pogotovo pronađete li

metu i obavite posao. To se ni na koji način ne smije pove

zati s nama. Zato odmah recite, ako vam je još nešto nužno.

— Hvala! Ovo bi onda bilo sve.

— I ne zaboravite! Pođe li vam išta po zlu, vi ste to radili

na svoju osobnu inicijativu.

Iz ambasade je Moro krenuo s malim ručnim kovčegom i

pištoljem u džepu ravno na željeznički kolodvor. Tu je sače-

kao prvi vlak za Frankfurt. Putovanje nije trajalo dugo,

samo dva sata. Po dolasku, uzeo je sobu u hotelu, otuširao

se i objedovao. Potom odluči šetnjom ulicama potražiti

Gorgone

uredništvo Frankfuter Algemaine. Tek toliko radi izviđanja;

nije još imao jasnu predodžbu odakle početi. Saznavši da se

ono nalazi na drugom kraju grada, sjeo je u taksi i zatražio

od vozača da ga odveze tamo. Kad su stigli, zamoli ga da

pričeka i stane razgledavati zgradu. Bio je to neboder od

dvadesetak katova, sav u staklu i aluminiju. Ljudi su u nje-

mu još radili; svi su prozori bili osvijetljeni. Sad nije vrijeme

da išta poduzme, pomisli. U ove kasne popodnevne sate list

se zacijelo priprema za tisak, kako bi se rano ujutro pojavio

na kioscima. Unutra sigurno vlada velika zbrka. Zato odluči

vratiti se sutra, kad počinje radno vrijeme.

Nakon večere, u hotelskoj je sobi stao kovati plan. Bio je

vrlo jednostavan, iako nije mnogo obećavao. Oni iz ambasa-

de pravili su grešku već u startu: raspitivali su se tko je Vin-

dex. Ako se njegov identitet drži u tajnosti, normalno je da

nitko od službenika ne može dati odgovor na to pitanje. Tre-

ba ići drugim putem. Vindex se zacijelo vodi pod nekim

kodnim imenom u administraciji. Kako je realno pretposta-

viti da nitko, osim možda glavnog urednika, ne zna ni kako

on izgleda, Moro će otići tamo, predstaviti se kao Vindex i

porazgovarati s ljudima. Možda mu se posreći da na taj na-

čin dođe do nekog podatka, koji bi mu pomogao u daljoj

istrazi. Najgore što se može dogoditi je da posumnjaju u

njega i najure ga van. U tom slučaju smislit će nešto novo i

pokušati s drugim novinama.

Ujutro je ponovno krenuo tamo taksijem. Ušao je u gole-

mi, prostrani hol i upitao čuvara gdje je računovodstvo. Bilo

je na sedamnaestom katu. Uspeo se dizalom i zaputio du-

gačkim hodnikom, od vrata do vrata. Kad je ugledao natpis

Isplata honorara, pokucao je i ušao. Našao se u ovećoj sobi, u

HIPt

Ivo Brešan

kojoj je radilo desetak žena, svaka za svojim stolom, uz za-

glušujuću buku računalnih i pisaćih strojeva. Prvu do koje

je došao Moro upita gdje se isplaćuju honorari vanjskim su-

radnicima? Žena ga uputi do mlade djevojke u kutu sobe.

Imala je dugačku plavu kosu, otraga povezanu u rep, i sva

je bila udubljena u spise pred sobom. Moro stane sučelice

njoj, nakašlje se kako bi skrenuo pozornost na sebe, i kad je

ona podigla pogled, reče joj:

— Oprostite, gospođice, ako smetam. Ja sam prošli mje

sec imao tri objavljena članka u vašem listu, a još mi za njih

nije stigao honorar.

— Molim vaše cijenjeno ime! — zatraži djevojka hlad

nim, službenim tonom.

— Znate, ne objavljujem pod svojim pravim imenom.

Ono je poznato samo glavnom uredniku. Članke potpisu

jem pseudonimom Vindex.

— Ah, tako! Pričekajte malo!

Djevojka ustane, ode do police koja joj je bila blizu, izvu-

če debeli registar i stane ga listati. Moru je laknulo, jer je sve

ukazivalo da ni najmanje ne sumnja u njega. Na kraju ona

se zaustavi na jednoj stranici.

— Mora da ste se zabunili, gospodine... Vindex. Honora

ri su isplaćeni na račun na koji smo ih redovito slali. Zadnji

je otišao dvadesetog prošlog mjeseca.

— Nemoguće! Raspitivao sam se u banci i rekli su mi da

ništa nije stiglo.

— Izvolite, pogledajte, ako ne vjerujete! — Djevojka mu

priđe i stane pokazivati prstom: — Prošlog mjeseca smo

uplatili tri puta: sedmog, dvanaestog i dvadesetog.

Gorgone

Moro baci pogled tamo gdje joj je stajao prst. Broj računa

je bio višeznamenkast, pa se nije ni trudio upamtiti ga. Za

oko mu je zapelo nešto mnogo važnije. Prvo, naziv banke;

bila je to Erstebank u Miinchenu. A drugo, ime nositelja raču-

na: KURT HEIM. Odmah je znao da to ne može biti Vinde-

xovo pravo ime, ali barem je bilo nešto odakle može dalje

krenuti. Nije se htio više raspitivati da ne izazove podozre-

nje, pa reče odlazeći:

— Čini se da je u banci neka greška. Izvidit ću to još jed-

nom. Hvala vam, gospođice, i doviđenja!

Putujući vlakom za Miinchen, Moro je razmišljao o svo-

jem idućem potezu. Da Kurt Heim nije Vindex, to je bilo

više nego sigurno. Nijemac ne može tako dobro poznavati

prilike u Jugoslaviji. Upitao se postoji li uopće čovjek s tim

imenom? Nije li to možda drugi Vindexov pseudonim? Ali

ne može se u njemačkoj banci otvoriti račun na izmišljeno

ime; mora se pokazati isprave s pravim podacima o sebi. Je-

dina mogućnost je da Vindex ima za suradnika Nijemca, na

čiji račun pristiže novac i ovaj ga diže, uzimajući pri tome

određenu proviziju. Kurt Heim, dakle, mora postojati. Ali

kako doći do njega? Znao je da bi otići u Erstebank i raspiti-

vati se bio uzaludan posao. Svaki račun i identitet njegova

nositelja je poslovna tajna koju banka nikad ne otkriva ne-

kom trećem, čak i ako taj može dokazati da mu je rod. Po-

tražiti ga preko telefonskog imenika, također nije izgledno;

ako i ima u njemu neki Kurt Heim, to nije onaj kojega traži.

Vindex nikada ne bi odabrao da ga zastupa čovjek o kojem

su podaci pristupačni svakome. Ipak, da iskuša i tu moguć-

nost, zavirio je, čim je stigao na miichenski kolodvor, u tele-

fonski imenik. U njemu je bilo deset Heimova, ali ni jedan

Ivo Brešan

nije bio Kurt. Preostaje mu još samo otići na policiju u pri-

javni ured i zatražiti adresu Kurta Heima, navodeći neki

uvjerljiv razlog zašto mu treba. Ali što kad ga nađe i ako ga

nađe? Kako će Heima prisiliti da mu kaže gdje je njegov pri-

jatelj Vindex?

Budući da je to bio jedini put koji ga nekamo vodi, Moro

se s kolodvora odveze taksijem do središnje policijske upra-

ve miinchenskog okruga. Opet se našao u golemoj zgradi i

cijelom labirintu hodnika. Kod prvog službenika na kojeg je

naišao raspita se gdje može dobiti adresu jednog prijatelja i

ovaj ga uslužno dovede do samih vrata ureda. Ušavši, Moro

zatekne za stolom čovjeka srednje dobi, bljedunjava lica i u

naočalima s pozlaćenim okvirom. Objasnio mu je tipičnim

tonom molitelja da želi pronaći gospodina Kurta Heima,

koji svake godine ljetuje kod njega na Jadranu u Jugoslaviji

i koji je sad njega pozvao u goste. Ali nevolja je u tome što

je on putem izgubio njegovu adresu, zaboravio je, a u tele-

fonskom imeniku je ne može naći. Činovnik ga je saslušao i

ne gledajući ga, s izrazom dosade na licu, a onda mu reče,

pružajući mu neki formular:

— Ispunite ovo i vratite se sutra u deset sati.

— Zar to ne bi moglo danas? — upita Moro.

— Što vi mislite, gospodine? — odvrati mu čovjek mrzo

voljno: — Ovo je višemilijunski grad. Treba vremena da se

nekoga pronađe u kartoteci.

Nije bilo druge, Moro je morao ispuniti. U formularu su

se tražili svi podaci o njemu, od datuma rođenja do zanima-

nja i mjesta boravka. Naravno, nije naveo prave, nego one

Ivana Kraljevića iz putovnice. A bila je i rubrika Razlog traže-

nja, pa je upisao ono što je rekao službeniku.

Gorgone

Kad je sutradan došao u zakazano vrijeme, zatekao je u

uredu istog čovjeka. Ovaj je najprije prokopao malo po pa-

pirima na stolu, a onda mu pokazao jedan od njih i rekao:

— Nemate sreće, gospodine. Pronašli smo, doduše, Kur

ta Heima, ali slabi su izgledi da je to vaš čovjek. Bez telefona

je i radi kao nosač na kolodvoru. Takvi sigurno ne odlaze na

godišnji odmor u inozemstvo niti mogu koga ugostiti. Sta

nuje na periferiji grada, u predjelu Moosach. To je blizu gro

blja. Hardenberg strasse broj 17, treći kat. Govori li vam to

išta?

— Nisam siguran. Svejedno, dajte mi te podatke, pa ću

pokušati.

Uzeo je papir, na kojem je bila čak i mapa grada s ozna-

čenom ulicom, zahvalio se i otišao. Obratno nego službenik,

Moro je bio uvjeren da je naišao na pravi trag. Neki dobro-

stojeći čovjek teško bi se upustio u kršenje zakona da bi po-

mogao jugoslavenskom političkom emigrantu. To može uči-

niti samo sirotinja, kojoj makar i mali postotak od Vindexo-

va honorara može popraviti životni standard.

Najprije je kupio baterijsku lampu i vunenu kapu, koja se

mogla navući preko lica, i napravio na njoj proreze za oči,

kako bi mu poslužila i kao maska. Potom je pozvao taxi, pre-

dao vozaču mapu s označenom ulicom i zatražio da ga od-

veze tamo. Nakon pola sata vožnje prošli su pokraj prostra-

ne zelene površine, koja se doimala kao golema oaza čiste

prirode u okružju asfalta i nebodera. Bilo je to groblje. Zao-

bišavši ga, auto dođe do zapuštene gradske četvrti i uđe u

usku ulicu u kojoj nije bilo prometa. Taksist mu reče da je to

Hardenberg strasse. Moro mu plati, iziđe i osvrne se oko

sebe. Kuće su većim dijelom bile stare, još od prije rata; oči-

Ivo Brešan

to su nekim čudom preživjele savezničko bombardiranje.

Neke od njih još uvijek su ostale samo goli zidovi, koji su za-

tvarali prazninu. Zgrada s brojem 17 bila je peterokatnica u

secesionističkom stilu, dosta dobro sačuvana, osim što joj je

na pojedinim mjestima poispadala žbuka. Već na prvi po-

gled se vidjelo da u njoj živi siromašan svijet. To će se Moru

potvrditi i kad uđe; u veži i po stubištu bilo je prašine i sva-

kovrsnog otpada. Popne se na treći kat i prođe hodnikom

od vrata do vrata. Na jednima od njih pronašao je pločicu s

natpisom Kurt Heim. Pozvonio je, ali nitko se ne javi. Nakon

što je to više puta bezuspješno ponovio, zaključi da je stan

prazan. Bilo je predvečerje, pa se svjetlo u hodniku svako

malo palilo i automatski gasilo, jer su stanari neprekidno

ulazili i izlazili. Moro odluči čekati; sjeo je na stube koje

vode na četvrti kat, ali tako da Heimova vrata ima stalno u

vidnome polju. Negdje iza 9 sati sve se smirilo i stubišna ra-

svjeta se više nije palila. Moro tada priđe vratima i osvijetli

ih baterijskom lampom. Na njima nije bila elzett brava, nego

ona klasična, koja se lako mogla obiti. Izvadio je iz džepa no-

žić, na kojem je, osim oštrice, bio i otpirač, bez muke otklju-

čao i ušao. Nije palio svjetlo, nego je lampom zaokružio po

sobi. Stan je bio garsonijera. Za razliku od vanjskih prostori-

ja, djelovao je čisto i uredno. Sav namještaj u njemu bio je

krevet, pisaći stol, dvije fotelje, kauč i polica s knjigama. Da

je doista na pravom mjestu, Moro je vidio po tome što su

neke knjige bile na hrvatskom. Sjeo je u jednu od fotelja i

stao čekati u mraku, odlučivši ne micati se dok ne dođe nje-

gov čovjek.

Negdje iza 11 sati, kad je u kući sve utihlo, začuje korake

na hodniku, nečije približavanje i škljocanje brave. Sjedeći i

Gorgone

dalje u fotelji, Moro navuče masku na lice i stavi prigušivač

na pištolj. Kad su se vrata otvorila, na trenutak je spazio sje-

nu čovjeka, a onda se upalilo svjetlo. Još uvijek mu nije vi-

dio lice, jer mu je bio okrenut leđima dok je iznutra zaklju-

čavao stan. A tada se došljak zaputi prema svojem pisaćem

stolu, ali ugledavši ga, zastane i zine od zaprepaštenja. Ni

Moro nije bio manje zatečen kad je njega vidio; od osupnu-

tosti nije se mogao ni pomaknuti. Pred njim je stajao njegov

stari prijatelj Mario Lukerić. Od uzbuđenja klone mu ruka s

pištoljem i on skine kapu, otkrivši lice.

— U pičku materinu! — usklikne pun bijesa i razočara

nja. — Neka me vrag odnese, ako sam i jednog jedinog tre

nutka pomislio da bi to mogao biti ti!

Luketić je još koji trenutak nijemo stajao zapiljen u njega,

a onda se odjednom opusti. Kao da je naslutio da situacija i

nije tako opasna kako je u prvi mah pomislio. Na licu mu se

pojavio čak i smiješak, za koji se nije moglo odrediti je li od

olakšanja ili zato što ga je nasmijala ovakva ironija sudbine.

— Zna sam da će me jednom pronać — reče posve mir

nim tonom. — Ali ni na kraju pameti mi nije bilo da bi mo

gli tebe poslat. Pogotovo nakon šta sam sazna da su te pre

tvorili u vratara... Uostalom, ako se pravo uzme, nije ni

čudo. Ti si se još u mladosti dokaza na ovakvim stvarima. Pa

ništa! Evo me, tu sam! Vrši svoju dužnost!

— Jesi li zbilja ti taj prokleti Vindex?

— Jesam, ako će ti od toga bit lakše.

— A tko je Kurt Heim?

— Jedan siromašni čovik koji mi je unajmija ovu garsoni

jeru. Ja mu to plaćam tako šta mu prepuštam sve svoje ho-

Ivo Brešan

norare. Jer ne živim od pisanja, nego od toga šta radim ka

pravni savjetnik jedne trgovačke firme.

Moro se zamisli. U glavi mu se počeo stvarati čitav koš-

mar. Osjetio je da nema snage pucati u čovjeka s kojim je

prošao toliko lijepih i gorkih trenutaka i koji ga je uvijek do-

bronamjerno savjetovao. Sjeti se kako se osjećao nakon što

je ubio kapetana Bozu. Pa kako ga je nešto probolo u grudi-

ma kad je saznao da mu je Bombarder djed. Kolike je besa-

ne noći proveo zbog jednog i drugog. Tada je potiskivao to,

uvjeravajući sam sebe da je dužnost iznad svega drugog. A

sad mu se prvi put dogodilo da mu je ono što osjeća prema

nekom jače od dužnosti. Zapazivši malodušnost kod njega,

Luketić reče:

— No, šta čekaš? Šta prije obaviš to zarad čega si doša,

bolje i za tebe i za mene.

— Ne mogu, Mario... — reče Moro potištenim glasom —

ne mogu pucati u tebe. K vragu i dužnost i onaj tko me uva

lio u ovo!

— Čudna provala savjesti kod tebe koji si tolike posla u

smrt, a da nisi ni okom trepnija. I koji si mene već denunci

ra nakon onog razgovora u Saboru.

— Ja? — zaprepasti se Moro. — Nisam to učinio, Mario,

kunem ti se! Oni su taj razgovor snimili. Sjećaš se kako sam

te onda upozoravao da ne govoriš. To je, uostalom, i mene

koštalo položaja. Jedan od razloga zašto su me poslali na

portirnicu bio je i taj što te nisam dao uhapsiti.

— A kako ćeš se sad vratit nakon šta opet ne izvršiš duž

nost? Znaš da oni ne praštaju kad neko zakaže na zadatku.

Pogotovo dva puta.

Gorgone

— Nije me briga. Bit ću ponovno vratar, ako mi je tako

suđeno. Ali možda se i ništa ne dogodi. Oni su već poduze

li bezbroj uzaludnih akcija da te pronađu, pa im neće biti

čudno što to ni meni nije uspjelo.

— Šta misliš o tome da se uopće ne vratiš... da ostaneš tu?

Ja ću ti nać posal. Živit ćeš bolje negoli ikad dosad.

— Ne, ne, ne dolazi u obzir! To bi bila izdaja. Ne mogu se

okrenuti protiv onoga za što sam se čitav život borio.

— Pa ne moraš se okretat. Niko neće tražit od tebe da se

baviš politikom... da govoriš ili pišeš ovo šta i ja.

— Svejedno! To bi bila neka vrsta dezerterstva.

— Dezerterstva? Od koga, od čega? Možda od onoga šta

su nam obećavali da će bit nakon revolucije? Od jedne iluzi

je? Jesi li se ikad upita šta se od toga ostvarilo? Di je jedna

kost? Di blagostanje za svakoga? Sve šta smo imali kroz čilu

povijest imamo i sad: vladajuće i potlačene, eksploatatore i

eksploatirane...

— Zaboravljaš da si i ti bio jedan od onih koji su davali ta

obećanja.

— Ja se i sada borim za iste ideale u koje sam onda viro

va... Jesi li kad pročita koji Vindexov članak?

— Jesam više njih. Dali su mi da ih proučim prije nego su

me poslali.

— Pa šta misliš o njima? Jesi li naša igdi ijednu laž?

— Nisam o tome razmišljao. Tada sam imao na pameti

samo svoj zadatak. Ali sad, kad se malo prisjetim... ne, ne

mogu reći da sam našao išta što ne odgovara činjenicama.

Iako mi se članci nisu svidjeli. Osjetio sam muku što netko o

nama tako piše.

— A reci, da je neko drugi Vindex, a ne ja, bi li ga ubija?

Ivo Brešan

— Vjerojatno. Zato sam se i prihvatio ovoga.

— Dakle, učinija bi to samo zato šta čovik govori istinu

koju tebi nije drago čut? Kako ne vidiš, Moro, o čemu se

radi? Oni su ti isprali mozak. Učinili od tebe oruđe svoje po

litike, koje neće razmišljat o onome šta mu naredu, nego sve

dat od sebe da to izvrši.

— Ipak, sad kad je pao Ranković, stvari su se počele mi

jenjati...

— Ništa se nije počelo minjat. To je bija običan obračun

među njima. Ranković se tija popet skalinu više, posrnija i

pa, i na to ti se svodi sve.

Moro je zašutio. U glavi mu se stao film vrtjeti unatrag.

Sjeti se kakvim su ga idejama napajali još u partizanima, ko-

liko je ljudi dao pobiti samo zato što su posumnjali u isprav-

nost onoga za što se bore ili bili razočarani jer se ništa od

toga nije ostvarilo. Istina, bilo je i gadova koji su zaslužili

smrt, ali i čestitih domoljuba, idealista. On nikada nije pra-

vio razliku među njima; ako mu je nešto dolazilo kao zapo-

vijed službenim kanalima, to je za njega bila svetinja, i tu su

prestajala sva njegova razmišljanja. Sjetio se i Mojce; doista

je bio samo oruđe onih na vrhu, kako Luketić kaže. Ne samo

oruđe njihovih političkih ciljeva, nego čak i njihovih osob-

nih hirova. Preplavio ga je bijes, ali mu je osjećaj dužnosti,

koji mu je priječio da izda svoje nalogodavce, još uvijek ti-

njao negdje u dubini. Naslutivši kakva se borba u njemu

vodi, Luketić mu reče:

— Ala, ostavi se sad crnih misli! — Pri tome natoči piće

sebi i njemu: — Popijmo za ponovni susret starih suboraca!

Sve će se dobro svršit. Imam već ideju, koja će bit najbolje

Gorgone

rješenje i za tebe i za mene. Ali neka prespava! Sutra ćemo o

tome.

Moro je tu noć proveo u Luketićevu stanu, spavajući

odjeven na kauču. Bio je toliko iscrpljen od putovanja i tra-

ganja, da je čvrsto usnuo, čim je legao, i probudio se dosta

kasno, oko 10 sati. Kad je otvorio oči, ugledao je čudan pri-

zor: Luketić je stajao pokraj prozora i odatle dalekozorom

promatrao nešto vani. Do njega, oslonjene o zid, stajale su

dvije lopate i trnokop. Moro ustane i priđe mu.

— Sto to promatraš?

— Proučavam način kako ćemo se ti i ja izvuć iz ovog sra

nja. Ako se vratiš u Zagreb neobavljena posla, poslat će ne

kog drugog da me traži. I ka šta si me ti pronaša, nać će me

i taj. Zato je najbolje da svi viruju kako me neko upuca. Tako

ću ja bit na sigurnom, a ti ćeš se ovjenčat slavom da si likvi

dira jednog neprijatelja naroda i države.

— Proklet bio ako te išta razumijem!

— Pogledaj tamo! — reče Luketić pružajući mu daleko

zor. — Ono je dio groblja di se pokapa sama sirotinja. I reci

mi šta vidiš.

Moro uzme dalekozor i usmjeri ga kamo mu je Luketić

pokazao. U jednom kutu groblja, bez kamenih grobnica,

spomenika i nadgrobnih ploča, grobari su u zemlji iskopali

raku i čekali oslonivši se na lopate. Pokraj njih je ležao lijes

od obična nelakirana drva, nad kojim je svećenik vršio

obred. Osim njega i grobara, nazočna su bila još dvojica

muškaraca u crnim odijelima. Kad je svećenik završio i oti-

šao, grobari su konopcima spustili lijes u jamu i stali ga lopa-

tama zatrpavati.

Ivo Brešan

— Koliko vidim — reče Moro — to je nečiji pokop. I to od

one najjeftinije vrste. Mora da se radi o nekom jadniku.

— I radi se. Jučer je ovod u zgradi na četvrtom katu umra

neki Talijan. Siromah koji je doša ovamo trbuhom za kru

hom. Mojih je godina, oko 60, i nema nikoga svoga. Oni šta

ga ispraćaju su njegovi zemljaci i susjedi. A kako je otprilike

i moga uzrasta, on bi moga zauzet moje misto.

— Šališ li se to, ili ti se nešto u glavi pomaklo?

— Ni jedno ni drugo, prijatelju. Noćas ćemo nas dvojica

izvršit ekshumaciju toga nesritnika. Obuć ćemo ga u moje

odijelo, metnut mu u žepove moje dokumente, ti ćeš mu is

palit metak u prsa, a onda ćemo ga ostavit negdi di će ga lju

di pronać. Ja ću odma posli toga u Švedsku, a tvoji će gazde

za koji dan u njemačkim novinam pročitat da je Vindex ubi

jen. Jedini mi je problem kako ćemo mu prominit lice da se

ne prepozna.

— Neka te to ne muči. Imam rasprskavajuće metke. Ako

mu, umjesto u prsa, ispalim hitac u glavu, lice će mu se pre

tvoriti u kašu. Više misli o tome kako ćeš ti bez dokumenata

u Švedsku.

— Riješija sam ja to odavno. Imam njemačko državljan

stvo i još jedan pasoš. Njemu ćemo stavit onaj stari, crveni,

jugoslavenski. Jesi li dobro upamtija misto di je grob?

Moro kimne u znak potvrde. Čitav dan njih su dvojica

provela u stanu. Navečer nisu išli na spavanje i da bi bili što

budniji, popili su nekoliko kava. Oko tri sata u noći sišli su s

lopatama i trnokopom na ulicu, ukrcali se u Luketićev

BMW, koji je bio parkiran pred zgradom, i odvezli se do gro-

blja. Zaustavili su se uz kolnik, blizu mjesta gdje je Talijan

pokopan. Tu je ogradni zid bio nizak, ne viši od dva metra,

Gorgone

pa su lako prebacili alat i prešli preko njega. Bez teškoća su

našli grob; na svježem humku bila su dva buketa cvijeća i

drveni križ s imenom Paolo Fermi. A tada su se dali na posao.

Pod svjetlom baterijske lampe stali su lopatama razgrtati ze-

mlju, a ako bi negdje zapelo, poslužili bi se trnokopom. Za

sat vremena došli su do lijesa. Izvadili su ga i otvorili; Tali-

jan je ležao u njemu ispružen, s rukama na prsima, a na licu

je imao izraz kao da spava i doživljava u snu nešto lijepo.

Izvukli su ga van, umotali u deku, a prazan lijes vratili u

grob, ponovno ga zatrpali i namjestili sve kako je prije bilo.

Potom su još jednom prešli preko zida, prenijeli mrtvaca i

nakon toga ga na brzinu utrpali u prtljažnik. Luketić se vra-

tio autom u Harderberg Strasse i zaustavio pred jednom od

onih ruševina zaostalih iz Drugog svjetskog rata. Tu su izva-

dili Talijana iz prtljažnika i zavukli se s njim među zidine.

Polegli su ga na hrpu kamenja i presvukli u Luketićevo odi-

jelo, u kojem su već bili dokumenti. Zatim je Moro ispalio

mrtvacu hitac u glavu, tako da se gotovo sva rasprsla. Kad

su bili gotovi, Luketić pokojnikovu odjeću i deku spremi u

auto i vrati se do ulaza u svoju zgradu. Njih se dvojica po-

novno nađu gore u garsonijeri. Luketić se odmah stane pa-

kirati, trpajući u kovčege odjevne predmete, knjige, papire i

sve što mu je bilo važno. Pri tome je govorio Moru:

— Sad se moramo pokupit odavde šta prije. Ti ćeš na ko

lodvor u vlak za Zagreb, a ja u zračnu luku čekat avion za

Stockholm. Morat ću putem negdi stat i spalit sve ovo šta

smo skinuli s mrtvaca.

— O tome se brineš? A ne brineš se što ćemo ako foren-

zičari utvrde da je Talijan bio mrtav prije negoli je dobio hi

tac u glavu.

Ivo Brešan

— Ma kakvi forenzičari? Ne budi smišan! Kad ovod neki

stranac pogine u obračunu, to se nikog ne tiče. Jedva da se i

vrši kakav uviđaj.

Rastali su se srdačno, kao dva prijatelja koja su osjećala

da se možda više nikada neće sresti. Moro je već u osvit zore

stigao na miinchenski kolodvor i ukrcao su u prvi vlak za

Zagreb. Kad je došao kući, Anica mu se bacila oko vrata od

sreće što joj se vratio. Očito se sve vrijeme pribojavala da je

zauvijek otišao. Zato ga ni ovaj put ništa nije pitala, ni gdje

je bio ni što je radio. A on joj nije imao potrebe išta o tome

reći. Pogotovo ne istinu; nju je odlučio duboko zakopati u

sebi. Tri dana nije izlazio iz kuće; samo je ležao, buljio u

strop i razmišljao. Tu i tamo bi nešto pojeo, iako nije bio gla-

dan. Nije imao volje ni gledati televiziju ni čitati novine. Či-

nilo mu se da se u njemu urušio čitav jedan svijet koji je go-

dinama gradio, a nije imao čime popuniti prazninu koja je

time nastala. Jedini čovjek koji mu je u ovom trenutku bio

blizak, to je Luketić; on mu je otvorio oči. Ali ono što je na-

kon toga ugledao, prestravilo ga je. Sad mu je sve oko njega

izgledalo nekako drukčije, tuđe i odbojno, a najviše on sa-

mome sebi. Kao da se izgubio u nekoj nepoznatoj zemlji.

Četvrti dan otišao se javiti Travici. Dočekao ga je rašire-

nim rukama. Odmah mu je pokazao primjerak Frankfurter

Algemaine. U njemu je bila kratka obavijest da je poznati ko-

lumnist Mario Luketić, koji se krio iza pseudonima Vindex,

nađen ubijen. Nagađalo se čije je to djelo. Spominjala se, do-

duše, jugoslavenska Udba, ali i mogućnost da je Vindex žr-

tva ekstremne desničarske organizacije. Jer, koliko god kri-

tički pisao o jugoslavenskim prilikama, polazište mu je bilo

marksističko.

Gorgone

Moro je bio utučen. Sad će Travica i tko zna koliko još njih biti uvjereni da je on doista ubio Luketića. I ako to bude negdje zapisano, na njegovu imenu zauvijek će ostati ljaga.

Na trenutke je imao potrebu da im svima kaže kako on to

nije učinio, kako je sve bilo lažirano, bez obzira što će se na-

kon toga dogoditi s njim. Ali tada se sjeti da bi time najviše

ugrozio Luketića. Stoga odluči mirno nositi svoj križ. Još

veću nelagodu osjetio je kad je čuo da neki političari u Hr-

vatskoj, i to na najvišim položajima u CK i Izvršnom vijeću,

počinju kritički govoriti o politici Beograda. Mnoge njihove

misli bile su vrlo slične Luketićevim. Još će ispasti i izdajica

vlastita naroda! Ali umirio se time da će se Luketić jednom

vratiti i skinuti mu teret s duše.

Nakon dvije godine, tijekom kojih ništa važnije nije ra-

dio, Moro je saznao da se Travica povlači s položaja načelni-ka, jer kani otvoriti privatni odvjetnički ured. A na njegovo

mjesto imao bi doći on. Shvatio je da Travica zapravo bježi

od odgovornosti. Hrvatski političari počeli su oduševljavati

mase, zalažući se za pravedniji položaj Hrvatske unutar Fe-

deracije. Pitanje je trenutka kad će netko iz Beograda reagi-

rati, a onaj tko se zatekne na položaju načelnika Udbe, mo-

rat će biti njegova produžena ruka.

Već je pomislio da se i on izvuče iz svega, kad mu je sti-

glo imenovanje. Postao je načelnikom Političkog odjela, a

ubrzo potom i sekretarom cijeloga SUP-a. Prihvatio je, ali s

čvrstom odlukom da neće više biti samo slijepi poslušnik.

Nastupao je kratkotrajno razdoblje poznato u povijesti kao Hrvatsko proljeće.

16. Tantalov grijeh

2005. (1980.)

atkad gubim volju da nastavljam »Perzeidu« ovako, na

svoju ruku, izmišljajući doživljaje glavnog junaka koje

mitologija ne bilježi. Ali onda shvatim da je to zato što me

još uvijek podsvjesno muči pomanjkanje razloga. Svi koji

pišu žele stvoriti nešto vrijedno, zbog čega će pobrati pohva-

le i priznanja. Ili reći nešto mudro, čime će ostaviti dojam kod

čitatelja, a sebe uzdići u njihovim očima. Ljudima je ono

čime se bave uvijek samo sredstvo da bi došli do nekog cilja:

slave, probitka, položaja, vlasti... Svatko želi biti u nečem

iznad drugih. Čak i oni koji se upuštaju u plemenite akcije,

pomažući nekome u nevolji, nisu lišeni potrebe da im se

okolina divi i odaje im počast. Sve je to obijest duha; siromaš-

no, gadno i puno bijednih užitaka. Tada se sjetim da to ne može

biti moj put, pa se opet vratim Perzeju. A onda mi se javi pi-

tanje: dokle ću tako? Jednom moram završiti. Ne mogu be-

skonačno otezati; Perzej nije besmrtan. Ali ako spjevu ne

treba ni svrha ni razlog, nije važno kad će i kako završiti, pa

ni to hoće li ostati nedovršen. Dakle, nastavimo!

Gorgone

Harpije ganjahu Perzeja posvuda kuda se kreto. Nikad se napit ni najest do sitosti mogao nije. Od grada do grada je luto i prosio hranu i piće. Ljudi bi davali rado, a on bi progutao brzo, dok pohlepne Harpije ne stignu. Zato je više gladovo, negoli sit što je bio. Al' jednom na svojemu putu

susretne nekog vojnika i zamoli u njega kruha. Ovaj mu trpezu prostre, počastiv ga biranom hranom. No netom se mašio jestvina, dolete Harpije klete, i opet mu proždru i zaseru sve što je bilo pred njime. Tad Perzej neznancu se povjeri, otkriv mu što ga je

snašlo, a ovaj mu odvrati: »Čast mi je, Perzeju, tebe upoznat, koji Gorgoni Meduzi si skinuo odvratnu glavu. I mene Zeus je začeo; Tantal se zovem i vladam Sipilom, lidijskim gradom, a otac mi podari moći letjeti nebom ko Harpije. Stoga ću pomoć ti pružit i proklete ptice odagnat«. Tad ponovo trpezu prostre i čekat u zasjedi stane. Kad Harpije dođoše opet mučiti Perzeja, Tantal ih rastjera mašući mačem. Pobjegnu one, a junak u potjeru za njima krene. Pobio zacijelo sve bi, da Irida, njihova sestra, ne dođe milost zatražit, obećav da nikada više Perzeja one progoniti neće. Zahvaliv za pomoć Tantalu, Perzej se oprosti s njime i zaputi ravno k svojemu domu u Tirint, Andromedu vidjet i djecu. Veliku radost im priredi kada se pojavi tamo. Sin mu je Alkej u Tirintu postao nasljednim kraljem, Elektrion vladaše Mikenom, Argom pak najmlađi Stenel. Gorgdfona, kćerka mu, Ebala hrabroga uze za muža. Al' sudbina ne dade Perzeju dugo poživjeti s njima. Jednom kad lovljaše u šumi, Atena stvori se pred njim.

K

Ivo Brešan

Trostruko bijaše veća od ijednog ljudskoga bića. Pretrne Perzej od straha, a ona mu ljutito reče: »Krilate sandale jesi, a Hadovu kacigu nisi vratio stigijskim nimfama. Kaži mi gdje ti je ona?« »Oprosti mi, božice!« Perzej će »Leteći, ja je izgubih i sjetit se ne mogu više u kojem je kraju mi pala«. »Time si nama na Olimpu strašnu počinio štetu«, nastavi božica. »Netko je kacigu našo i sada k nama nevidljiv se šulja, prisluškujuć govore naše, i prenosi ljudima smrtnim najveće olimpske tajne, krade božansku nam hranu i podmeće svakakvo smeće. Zlotvora toga ćeš pronać, bez milosti usmrtit njega, ili će kazna te dostići Zeusa, općeg nam oca!« »Smiluj se, božice!« Perzej je plačući preklinjat stane. »Kako ću pronaći čovjeka kojega vidjet ne mogu?« »Ne cmizdri, propali ratnice, nego pronađi, il' umri!« završi božica bešćutno, nestavši istoga trena. Dugo je Perzej razmišljao kako izvršit će nalog, a tada se Tantala sjeti i odluči njemu obratit; on veliko ima iskustvo i mogo bi savjet mu dati. Morem do Efeza krene i otud do Lidije kopnom. Kada u Sipil je stigao, Tantal ga ljubazno primi. Prije neg' Perzej je njemu izložio zašto ga treba, Tantal mu pričati započne: »Upravo s Olimpa siđoh. Velike novosti saznah, nedostupne svakome živom. Hera je s Demetrom skovala zavjeru protiv Atene, a Dionis s Apolom savez da Zeusa s prijestolja skinu. Al' Zeus je saznao 6 tom i sve ih izlemo ko djecu. Otuda donesoh nektar s ambrozijom; časti se, druže!« Položi Tantal pred Perzeja bogova piće i jelo, a on se pogostio time; užitak mu bijaše tolik da posve zaboravi zašto je došao. Dugo je prošlo dok nije se sjetio pitati Tantala: »Reci mi kako

Gorgone

do ovoga dolaziš? Bogovi ne daju ljudima smrtnim

ništa što za sebe čuvaju. Odakle poznaješ spletke

koje na Olimpu pletu se? One božanske su tajne.«

Tantal se malko kolebo, a onda mu reče ovako: »Ja ću ti priznati nešto što drugima dosada nisam, jer odani prijatelj ti si mi; barem te držim za takva. Jednom sam kacigu našao, koja nevidljivim čini svakog tko na glavu stavi je. U njoj po Olimpu hodam, slušam i gledam i uzimam ono što meni se mili. Po čemu su bogovi bolji, da imaju u nečem prednost?

Varaju, spletkare, lažu i čine prljavštine razne. Zašto se i nama smrtnima ne bi osladio život?«

Perzej je shvatio s užasom: Tantala moro bi ubit, a njemu nedostaje snage učiniti toga, pa poče: »Prijatelj doista ja sam ti, zato ću povjerit tebi da Atena dade mi zadaću smaknut nevidljiva stvora

koji na Olimp im dolazi. Sad je izvršit ne mogu, jer pamtim kako si mene ti riješio Harpija groznih. Stoga ću otići odmah i reći da nisam te našo. A ti se suzdrži od olimpskih radosti meni za ljubav!«

Tantal se smijati stane i ništa ne obeća njemu. Perzej ga napusti tada i htjede se vratiti kući, al' nije do Efeza došo, kad oblaci skupe se tmasti i gromovi pucati stanu; to Zeus u kolima svojim

s neba se spuštao. Stavši pred Perzejem, zagrmi bijesno: »Nisi iskazo se, bijednice. Znamo da Tantal je onaj kojega tražimo; tebe smo stavili samo na kušnju, da vidimo koliko odan si nama, al' ti si nas izdo. Tantal ubuduće teške će muke podnositi morat: žedan će stajat u vodi i gladan će gledati voće, al' napit ni najest se nikada neće mu moguće biti. A tebe Gorgona će treća, Eurijala, odsad progonit«...

Ivo Brešan

Međutim, ja sam se još uvijek trebao čuvati Meduze; s

Eurijalom još nisam imao iskustva. Mitologija kaže da je ona

najstrašnija od svih Gorgona. Svojim pogledom upija duše

ljudima, tako da postaju nečim poput živih mrtvaca. Gube

sposobnost mišljenja, osjećanja, govora, prestaju biti svjesni

sebe. Ostaje im samo nagon održanja, pa se pretvaraju u

pantofage, sveždere, vječito gladne, koji jedu sve što mogu

zubima samljeti. Raskapaju čak i grobove da bi se hranili le-

ševima. Iako su mrtvi, ne idu u Had; nema što iz njih otići

tamo. To je strasnije i od pada u Tartar. Potpuno ništavilo.

Neću ovaj put praviti usporedbe; bolje da se vratim sje-

ćanjima! Nakon velikog uspjeha »Došljaka« u Warszawi, za-

redale su izvedbe u svim kazalištima u Poljskoj. A onda je

komad i odatle prešao granicu, pa se igrao u brojnim grado-

vima tzv. Istočnog bloka: Pragu, Bratislavi, Budimpešti, So-

fiji, Istočnom Berlinu, Tallinu, pa čak i u Moskvi. Malo-po-

malo stigao je i na Zapad. Postavljan je ne scene u Zapadnoj

Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Italiji... Iz novinskih isječaka

koji su mi stizali vidio sam da su predstave posvuda primlje-

ne s ushitom. Ni jednu od njih nisam otišao pogledati, iako

sam dobivao pozive. Ne iz straha, nego naprosto zato što ni-

sam imao volje. Drugi bi na mojem mjestu sav sretan odmah

pohrlio, kako bi pod svjetlima reflektora doživio fatamorga-

nu zvanu slavom; privid koji se već ujutro, pri prvim sunča-

nim zrakama raspline, nakon čega si opet nitko i ništa u tom

svijetu kao što si bio i prije predstave. I od same pomisli na

to spopadala me muka. S druge strane, svojim bih se odla-

skom bez sumnje očešao o politiku. Dočekali bi me kao disi-

denta, protivnika režima, što nikako nisam želio biti. U jed-

nakoj mjeri u kojoj nisam bio ni njegov pristalica. Dovoljno

Gorgone

je da me netko nešto pita, ja mu iskreno odgovorim, a onda

moja izjava iziđe u emigrantskom tisku s dodacima i preina-

kama. I eto te već u raljama politike! Ne možeš više stajati

izvan onoga »za« i »protiv«; moraš izabrati: ili—ili. A ja sam

zazirao i od jednog i od drugog.

Koliko god su me te izvedbe štitile od progona, toliko

sam u Jugoslaviji i dalje bio neka vrsta zabranjenog pisca.

Kažem neka vrsta, jer službeno to nisam postao. Nikad nitko

nije izrijekom naredio da me se bojkotira. Adriana je opet,

unatoč mojem protivljenju, nudila nekim kazalištima djela

koja sam napisao prije i poslije praizvedbe »Došljaka«, ali

uzalud. Direktori su se ustručavali staviti me na repertoar,

očito iz straha da se tlo ne provali pod njima. Odgovor jed-

nog od njih me čak nasmijao: »Znate, komad bi prošao, ali

nezgodno je da se ime autora pojavi na plakatu!«

A tada je najavljena premijera »Došljaka« u bečkom

Volkstheatru. Nisam kanio ni tamo ići. Ali iznenada mi je doš-

la službena obavijest da Jugoslavenska ambasada u Beču in-

zistira na mojem dolasku. Oho, što je ovo sad? pomislim.

Naslutio sam da se vani zacijelo proširio glas kako je meni,

kao zabranjenu piscu, oduzet pasoš pa ne mogu napustiti

zemlju. A oni su ovim pozivom sigurno htjeli to demantira-

ti. Trebao sam im poslužiti kao živi dokaz da u nas vlada de-

mokracija. Pa dobro, odlučio sam, pružit ću im ga. Bio sam

znatiželjan kako će to izvesti. Ničeansko veliko prezrenje ne

traži nikakav praktičan postupak; to je samo duhovni odnos

prema onome što činiš ili što drugi tebi čine. Važno je da u

sebi čuvam distancu prema svemu što se bude događalo.

Moja pojava neće im biti i moja intimna podrška, a njihov

poziv činit će da me ona druga strana ne uzme pod svoje.

Ivo Brešan

Tako smo Adriana i ja prvo otputovali u Zagreb, pa oda-

tle noćnim vlakom za Beč. Nije mogao biti nepovoljniji tre-

nutak; u ljubljanskoj bolnici Tito je bio na samrti. Već ujutro

rano na bečkom kolodvoru dočekao nas je propagandist

Volkstheatra, koji nam reče da će nas najprije odvesti u hotel,

a nakon toga, u 10 sati, na koktel u Ambasadu. Hotel je bio

u samom središtu grada, pokraj crkve sv. Stefana. Smjestili

smo se, raspakirali, istuširali, presvukli u svečana odijela,

dok je naš domaćin sve vrijeme čekao u predvorju. Na pri-

jemu u Ambasadi skupio se veći broj ljudi, ne samo iz Jugo-

slavije nego i Austrijanaca, uglavnom direktora raznih beč-

kih kazališta i djelatnika Ministarstva kulture. Ambasador je

držao potrebnim najprije me upoznati sa svima koji rade s

njim. Ne pamtim više ta imena ni funkcije. Bio sam svjestan

da sada sudjelujem u drugoj predstavi koja je njemu važni-

ja od one što će se navečer odigrati. Samo jedna osoba ostala

mi je u sjećanju: stanoviti drug Bižaca, koji mi je predstavljen

kao politički savjetnik pri Ambasadi. Znao sam dobro što

to znači i kakva mu je stvarna uloga. Bio je niska rasta,

srednjih godina i tamnih očiju koje su, širom rastvorene,

prodorno gledale na sve strane. Na Adrianu i mene malo je

tko obraćao pozornost; mi smo ionako tu bili statisti kojima

je režija dodijelila nekoliko kurtoaznih replika.'Stajali smo

postrani i prisluškivali što se govori. Čuo sam kako ambasa-

dor neke austrijske uglednike uvjerava da je predstava »Do-

šljaka« već više od tristo puta odigrana u Zagrebu. Taj poda-

tak nije bila lažan; usprkos svim turbulencijama, direktor

kazališta u kojem je prvi put izvedena uspio ju je sačuvati.

Lažno je bilo zašto ga on iznosi. Očito se radilo o istom razlo-

Gorgone

gu zbog kojeg je tražio da i ja dođem. Ali neka, mislio sam,

sviraj ti samo dalje u te diple; mene time nisi pridobio.

Navečer, uoči premijere, u golemom foajeu skupila se

bečka intelektualna krema. Predstava je malo kasnila, jer se

očekivao dolazak tadašnjeg austrijskog predsjednika, Kirsc-

hlegera. Propagandist, kojega su zadužili da nam bude pri

ruci, stalno me vodio od jedne do druge skupine ljudi da me

predstavi. Bile su to mahom važne osobe iz bečkog javnog

života: direktor Burgtheatra, ministar kulture, predsjednik

Društva austrijskih pisaca, premijer Kraiskv... i tko će ih sve

popamtiti. Za mene su oni bili samo imena; ništa više od

toga. Za poneka od njih sam čuo ili sam ih negdje pročitao,

i to je sve. Samo sam im se smiješio, rukovao se s njima, iz-

govarao nekoliko prigodnih fraza i uglavnom se držao ona-

ko kako od mene traži mjesto i trenutak. A zacijelo i oni koji

su me doveli. Iznutra sam pak bio prazan. No ipak ne sa-

svim; zapazio sam nešto neobično, pa me cijela stvar počela

zabavljati poput zgodnog kabaretskog igrokaza. Kamo god

bi me poveli i s kim god bih se upoznavao, preko oka sam

uvijek u svojoj neposrednoj blizini vidio Bižacu. Držao se

kao kazališni posjetitelj koji se, čekajući na početak predsta-

ve, slučajno zatekao kraj mene. Nisam imao nikakve dvojbe

koju je zadaću pri tome vršio. Jedino me čudilo što je toliko

glup da misli kako bih ja u ovakvoj prilici, među toliko stra-

nog svijeta, mogao reći nešto što spada u njegovu ovlast. Ili

možda mene drži takvim glupanom?

Odjednom se stresnem ugledavši jedno poznato lice. Bio

je to znanac iz mojeg rodnog grada, Velibor Antić, brat onog

Silvija koji je sa mnom u mladosti sudjelovao u destrukciji

konferencije SSO-a u gimnaziji. Znao sam da pripada krugu

Ivo Brešan

političke emigracije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je

u Ustaškoj mladeži, zbog toga odgulio tri godine u logoru,

zatim, po isteku kazne, brodom pobjegao u Italiju i odatle

stigao u Austriju. Htio sam mu se javiti i pozdraviti ga. Baš

me briga hoće li to za mene biti nezgodno i što će reći Biža-

ca i ostali iz Ambasade, koji su zacijelo znali tko je on. Ako

sam pristao fizički sudjelovati u njihovoj igri, ne želim im se

i duhovno podrediti niti svojim osobnim željama nametati

kakva ograničenja. Ali dok sam se probijao k njemu, Antić je

okrenuo glavu praveći se da me ne poznaje. Očito je vidio

tko je sve nazočan pa me htio zaštititi od mene sama. To sam

shvatio kad je u jednom trenutku letimice bacio pogled pre-

ma meni i namignuo mi. Nije mi bilo potrebno više od toga;

susret je ovim postao srdačniji negoli da smo prišli jedan

drugom i rukovali se.

Napokon je stigao i predsjednik Republike pa je predsta-

va otpočela. U prvi mah publika je bila zbunjena. Nije joj

bilo jasno zašto jednog uglednog starijeg čovjeka toliko fas-

cinira nečije razbacivanje marksističkim tezama i partijskim

parolama. To nije mogla povezati ni sa čime iz vlastite sredi-

ne; Gorgona Meduza je odavno napustila ove krajeve. Ali

malo-pomalo počela su joj se u svijesti javljati sjećanja na

nešto slično iz vlastite prošlosti: obožavanje velikog Fiihre-

ra, isticanje superiornosti arijske rase i opasnosti koja naciji

prijeti od Židova. I odjednom je komunikacija uspostavlje-

na. Zaredali su pljesci na otvorenoj sceni i uzvici »Bravo!«

Ideološka terminologija više nije bila zapreka; u prvi plan su

iskočili ljudski odnosi u jednom sustavu represije, što je ov-

dje bilo i te kako poznato. Sve je završilo kao i na praizved-

bi u Zagrebu; ovacije su trajale punih 10 minuta. Glumci su

Gorgone

me izveli na scenu i ja sam se klanjao u znak zahvalnosti.

Ovaj put osjećao sam se opuštenije. Nikoga u publici nisam

poznavao i bio sam svjestan da me nitko iz gledališta više

neće vidjeti. Otputovat ću već sutra, nestati zauvijek, pasti u

zaborav, pa me to oslobađalo svakog osjećaja odgovornosti.

Predstava će biti austrijska, a moje će ime stajati samo kao

neizbježan sastavni dio plakata; pokraj naslova mora se ipak

navesti i autor. Ali nitko više neće ni znati niti se pitati tko je

on; zaboravit će se i kako izgleda.

Nakon predstave predsjednik Republike je u salonu ka-

zališta priredio koktel za ansambl, osoblje teatra i autora. Ni

približno toliko glamura koliko bi bilo da je kojim slučajem

Austrougarska i umjesto Kirschlegera, onaj tko je tada bio

na njegovu mjestu. Ali nešto od toga je ipak ostalo: po pro-

tokolu, ulazili smo jedan po jedan, svatko bi mu se predsta-

vio i potom rukovao s njim. Nakon tog ceremonijala pred-

sjednik je održao kratak govor koji nisam razumio; ne znam

njemački. Pretpostavljam da je svima uputio nekoliko laska-

vih riječi. Kad je zavladala tišina i započeo tihi razgovor

unutar pojedinih skupina, Kirschleger je s čašom šampanjca

u ruci došao do mene i obratio mi se na engleskom. Najpri-

je mi je čestitao, a onda rekao:

— Od vas je prilično hrabro ovako destruirati partijski

sustav u svojoj zemlji.

— Partijski sustav je samo pozadina — odgovorim mu

oprezno. — U središtu je ljudska drama: naivni idealist koji

postaje žrtvom bezobzirnog karijerista. A to je, priznat ćete,

nešto što se može prepoznati u svakom sustavu.

Odjednom je razgovor zapeo. Pred nama dvojicom izne-

buha se stvorio Bižaca i netremice zapiljio u mene onim svo-

Ivo Brešan

jim prodornim pogledom. Stajao je ni metar udaljen od nas.

Pomislio sam da mi ima nešto reći, ali on je samo šutio i gle-

dao me. Ne znam što je Kirschleger mislio u tom trenutku.

Da mu ovo nije bilo normalno, vidio sam po tome što je i on

prekinuo razgovor i čekao što će biti dalje. Situacija je djelo-

vala gotovo groteskno: trojica ljudi stoje ukočeni kao kipovi,

a dvojica od njih nepomično i šutke bulje jedan u drugoga.

Sekunde prolaze i ništa se ne događa. Munjevito sam počeo

razmišljati: što bih ja sad trebao napraviti? Možda Bižacu

predstaviti Kirschlegeru? Ne, to nikako ne može biti moja

dužnost, ni osobna, ni protokolarna. Jer, što je meni Bižaca

ili ja njemu, da to činim? Uostalom, Kirschleger ga zacijelo

poznaje. I zna ne samo naziv njegove funkcije nego i ono

što se krije iza nje. Tada mi odjednom sijevne što zapravo

Bižaca hoće od mene. Samo sam mu jedva vidljivo kimnuo

glavom u znak da sam ga razumio, i on je otišao. Da je i

Kirschleger shvatio isto, vidio sam po tome što više nije na-

stavio razgovor o predstavi, nego o meni osobno: zanimalo

ga je čim se bavim, osim pisanjem, iz kojeg sam kraja, i iznio

mi nekoliko svojih dojmova iz putovanja po Dalmaciji. A ja

sam pri tome mislio: zar je taj Bižaca zbilja toliki idiot da ne

vidi kako svojim ponašanjem sramoti i sebe i onoga tko ga

je poslao? A i Kirschleger je očito bio zgrožen, jer mi je na ra-

stanku, stisnuvši mi ruku s obje svoje, rekao: »Držite se!«

Kad smo se Adriana i ja vratili u Zagreb, našao sam ono

što sam i očekivao: nigdje vijesti o tome što se dogodilo u

Volkstheatru, ni u novinama, ni na radiju, ni na televiziji. Kao

što ih ni prije nije bilo prigodom ostalih izvedbi diljem Eu-

rope. A stara je istina: ono što mediji ne zabilježe, to i ne po-

stoji. Tako nitko ništa nije znao o bečkoj predstavi, osim ri-

Gorgone

jetkih pojedinaca, do kojih je glas dopro usmenim kanalima.

Nakon mnogo godina, kad su sve zabrane skinute, bilo je

kasno da se o tome govori; jednostavno nije više bilo aktu-

alno. Zato sada mlade generacije kritičara, koje se nisu ni ro-

dile kad se sve to zbivalo, nemaju pojma da su se »Došljak«

i drugi moji komadi igrali u brojnim europskim kazalištima.

I kad se neko novo moje djelo, zahvaljujući Adrianinu upor-

nom nastojanju, postavi na sceni ili iziđe iz tiska, jedva da se

i osvrnu na njega. A ako se i osvrnu, ono im uglavnom slu-

ži kao poligon za vježbu u pljuvanju na daljinu. Ne, nisam

zbog toga ogorčen! Naprotiv, zadovoljan sam što je tako.

Otkrivam da sam uspio u onome na čemu sam toliko radio:

ne nalazim u sebi ni traga uvrijeđenosti, arogancije ili uvje-

renosti u vlastitu veličinu. Jer kod nas su na cijeni samo oni

koji to pokazuju. Što se netko više nadima, više je i vrijedan

pozornosti. Zato u ovo stoljeće i ulazimo kao duhovni pa-

tuljci u odnosu na druge narode. A nekada nije bilo tako;

Krleža, Ujević, Matoš... mogli su se mjeriti s najvažnijim

svjetskim imenima.

Kad god sam dulje boravio u Zagrebu, redovito sam se

nalazio s ljudima koji su poput mene potonuli u zaborav.

Okupljali su se svakoga dana između 1 i 3 poslijepodne u

kavani Corso. Nekad su to bili ugledni pisci, kazališni i film-

ski redatelji, kritičari i likovni umjetnici, ali su pometeni s

javne scene zajedno s Hrvatskim proljećem. Čak ni nakon Ti-

tove smrti nitko ih nije rehabilitirao. No pad ih je samo du-

hovno obogatio, riješio ih taštine i samouvjerenosti koje su

im prije zamagljivale razum. Jezgru te skupine činio je film-

ski kritičar, Miran Lupiš, čovjek iznimne duhovitosti i erudi-

cije. Razgovaralo se o svemu, a ponekad ni o čemu; i šutnja

Ivo Brešan

je tu znala imati stanoviti intelektualni naboj. Često su k nji-

ma zalazili i neki bivši političari. Oni su mi bili najzanimlji-

viji, jer se ovaj obrat kod njih najviše osjećao. Dok su imali

moć, grozio sam se nad glupostima koje su izgovarali. A sad,

kad su se skotrljali s vrha, kao da su stekli neku mudrost. Si-

lazak im je pomogao da se riješe svih okova kojima su mo-

rali sputavati intimne misli, pa su slobodno i zdravorazum-

ski sudili o svemu. U društvu tih ljudi osjećao sam se toliko

ugodno da sam sve dogovore i poslove podešavao prema

terminu kad se oni sastaju.

Kad sam jednom došao, dočekalo me iznenađenje: među

njima zatekao sam i Mora. Da i on spada među »pale anđe-

le«, to sam naslutio prilikom našeg zadnjeg susreta, ali čud-

no mi je bilo što se nakon Karađorđeva njegovo ime nigdje

nije spominjalo. Nisam tada čuo ni pročitao da je nešto jav-

no rekao ili učinio, što bi dalo povoda za njegovo uklanja-

nje. A neobično je i da se to dogodilo jednom udbašu i se-

kretaru unutarnjih poslova; takvi su se mahom obračunavali

s proljećarima. U Lupisovu društvu držao se kao da je

među svojima; uostalom, svi su se tako i odnosili prema nje-

mu. Gospode, tko je to ikada mogao zamisliti! Šef Udbe s ne-

podobnim intelektualcima kao jedan od njih! Kako se nismo

vidjeli od onog razgovora na ulici, on mi se najviše obrado-

vao. Zapazio sam da se samo povremeno uključuje u deba-

tu; inače je sjedio odsutan i potuljen, kao da ga nešto tišti.

Htio sam s njim porazgovarati nasamo, pa kad su se svi ra-

zišli, pridružio sam mu se da ga otpratim do kuće. Započeo

sam obzirno:

— Gospodine Moro... htio bih vas nešto pitati, ali bojim

se da ne ispadnem suviše indiskretan...

Gorgone

— Samo pitajte! Ja više nemam što kriti. Sve moje završi

lo je prije deset godina.

— Ma o tome se i radi. Znam da su tada i vas strpali u isti

koš s političarima koje su smijenili. Ali ne sjećam se da ste ig

dje javno istupali... ili nešto učinili...

— Dragi moj mladi prijatelju! Upravo zato mi se to i do

godilo. Ne zbog činjenja, nego nečinjenja. Kad su počela

masovna okupljanja i mitinzi, od mene se tražilo da rastjera-

vam ljude i hapsim one najgrlatije. A ja sam milicionarima

strogo naredio da ništa ne poduzimaju. Time sam već unu

tar ustanove izazvao revolt kod nekih. Optužili su me da

podržavam nacionalističku politiku hrvatskog vodstva. A

onda su otkrili i da sam pustio na slobodu jednog novinara,

čiji su tekstovi u Hrvatskom tjedniku izazvali mnogo buke. I

što ćete više? To im je bilo dovoljno da me isključe iz Partije

i otjeraju u penziju. Ali nije mi žao. Sad imam vremena čita

ti, šetati, razmišljati...

— Ipak, zapazio sam neki nemir u vama. Kao da vas ne

što muči...

— To nema veze s tim. Upravo jučer vratio sam se iz Ši

benika. Tamo mi je umrla majka. Bila je časna sestra u fra

njevačkom samostanu. Punih trideset godina nisam je vidio

niti imao kakve veze s njom. Zato sam je išao barem mrtvu

otpratiti na počinak. Čak sam i platio misu za upokoj njezi

ne duše.

— Vi? Je li moguće da ste u ovih deset godina, otkad ni

ste u Partiji, postali vjernik?

— Daleko od toga! Ateist sam kao i prije. Htio sam samo

skinuti teret s duše. Nisam se baš iskazao kao dobar sin. Ni

sam ni mogao, s obzirom kome sam ja pripadao, a kome

Ivo Brešan

ona. Čak smo se i odrekli jedno drugoga. A sad... sad mi je

žao što nisam imao barem malo razumijevanja i topline za

nju. Zato sam učinio ono što bi ona sigurno poželjela.

— Jeste li bili na toj misi?

— Jesam. Ali, naravno, nisam sudjelovao u obredu. Samo

sam u sebi razgovarao s njom. Molio je da mi oprosti neke

moje pretjerane postupke.

— Ali ako ste ateist, ne vjerujete ni u zagroban život. Kako onda mislite da bi vas ona mogla čuti i oprostiti vam?

— Znam da ne može. Ali vjerujem u nešto što postoji u

nama... neki, eto, nazovimo ga moralni zakon, pred kojim

smo odgovorni za sve što smo činili u životu. Pred njim sam

sebe optuživao i branio. Nisam se uspio osloboditi krivnje.

— Ako tako osjećate, već ste oslobođeni. Čak i prema kr

šćanskom vjerovanju. Isus je navodno i razbojniku na križu

do sebe zbog nečeg sličnog obećao Kraljevstvo nebesko.

— Ne znam. Morat ću vam jednom ispričati cio svoj ži

vot, pa onda prosudite.

17. Minotaur

2005. (1993.)

Perzej je dugo razmišljao kako Eurijali će pobjeć. Došav do Efeza, ne htjede vratit se svojemu domu, jer shvati da tamo Gorgona će najprije njega potražit. Ugledav veliku lađu, što Minosu, kretskome kralju pripada, zamoli njene mornare da uzmu ga sobom, kako bi stigo u Knosos, jer Minos je brat mu po ocu. Prihvate njega mornari i otplove morem ka Kreti. Dok plovljahu tako, odjednom se nad njima nadvije

sjena. Perzej prepozna Eurijalu; dvostruko bijaše veća od obiju svojih sestara. Tad reče mornarima ovo: »Skrijmo se, braćo, pod palubu; ova Gorgona će svima ispit nam duše i svakog pretvorit u živa mrtvaca!« Mornari učiniše tako, i lađu je sjeverni vjetar gurao dalje ka Kreti. Ne otkrivši nikoga na njoj, Eurijala otiđe tragat za Perzejem na druge strane. Uskoro uplovi lađa u knososku prostranu luku. Iskrcav se, Perzej se zaputi Minosa posjetit moćnog. Do goleme palače dođe, što tornjeve imaše čvrste,

Ivo Brešan

zidove mramorne bijele i raskošne dvorane mnoge. Minos ga srdačno primi ko bliskoga rođaka svoga. Skrovište podari njemu, u kojemu siguran bješe. Čitavu godinu Perzej je bio kod Minosa gostom, vidio kako je otok procvjeto pod njegovom vlašću. Dobrima raznim obasipan bijaše svakoga dana. 0 njem se starahu Minosa sinovi, Glauk i Katrej, a kćerke Arijadna i Fedra ugađahu njemu u svemu. Jednom je, šećući posvud po Kreti, nabasao Perzej na kolibu šumsku, u kojoj su živjeli Dedal i Ikar. Graditelj bijaše prvi, a drugi pak voljeni sin mu. Prepoznavši Perzeja, Dedal mu stane povjerljivo pričat: »Ne daj se, prijane, zavarat vanjskim blještavilom Krete. Temelji knososke palače užasnu čuvaju tajnu. Minos me doveo ovdje labirint mu pod njima sazdat, da sakrije svoju sramotu. Parsifaja, njegova žena, u svetog se bika zaljubila, s njime porodila dijete s napola ljudskim, a napola bikovskim tjelesnim likom. Minotaur njemu je ime. Parsifaju pogubi Minos, a labirint iskopa zato da nakazu u njega smjesti. Godine svake joj žrtvuje atenskih sedam mladića

1 djevica prekrasnih sedam, što vladar mu tamošnji, Egej, pošiljat mora ko kaznu zbog ubojstva njegova sina. Mene je ovdje zatočio, sileć me robovski radit. Čuvaj se, Perzeju, dobro; u podrum ne zalazi nikad, jer žrtvom bi postati mogao stravične nemani ove!« Zahvalivši Dedalu, Perzej se zamišljen vratio u dvor. Otad se uvijek zatvaro u odaji svojoj po noći, a čitave dane provodio hodajuć prirodom kretskom. Jednom je Minos po poslu u Afriku morao krenut, pa sinove odredi svoje da vladaju umjesto njega. Trećega dana otkako je otišo, desi se čudo:

Gorgone

Krećani vidješe na nebu dvojicu letećih ljudi, kako se dižuć visoko, iz grada udaljiti trude. To Dedal i Ikar su bili na krilim' od ptičjega perja, koja zalijepiše na sebe, kaneć slobode se domoć, jer morem im brodovi priječiše prolaz, pa odoše zrakom. Katrej se s Glaukom posvadi tada zbog njihova bijega. Jedan na drugoga bacahu krivnju, a građani stanu prosvjede praviti bučne, i Knososom zavlada kaos, jer Dedal i Ikar im korisni bjehu u poslima raznim. U općoj pometnji stražari labirint prestaše čuvat, pa tako iz njegove tame Minotaur iziđe u grad. Grozno ga vidjeti bijaše; imaše divovsko tijelo, snažno ko dvadeset ljudi, a na njemu bikovsku glavu. Na rogove stane nabadati svakoga koga bi sreo. Golemim rukama ljude je trgao u dva komada, čupao njihove udove, rušio stambena zdanja. Strah se raširio gradom i nastane velika strka. Ulice posvuda bijahu pune mrtvaca i krvi. Perzej se dosjeti što će, te dohvati golemi kamen, s njime se popne na zidine gradske i započne čekat kad će Minotaur zastati ravno pod njegovim nogam', i netom je do toga došlo, gromadu mu na glavu baci. Minotaur padne u nesvijest i građani odahnu dušom. Dvanaest snažnih vojnika je ponijelo njegovo tijelo natrag u mračni labirint i za njim zatvorilo vrata, prikovavši njihova krila, da ne može izići više. Perzeja slavljahu mnogi, al' brodar što do veze njega reče mu: »Junače, tebi opasnost od Minosa prijeti kada se vrati, jer sada si otkrio njegovu tajnu. Neće te pustiti s otoka, kao što Dedala nije, ako te uopće poštedi; može te smaknuti odmah. Ukrcaj u moju se lađu i ja ću te odvest do Grčke.«

mm

Ivo Brešan

Perzej je poslušo njega i potajno ušao u brod, te noću, pod okriljem tame otploviše oni na sjever...

Odjednom me prene eksplozija negdje vani i prekine u

pisanju. Provirim kroz prozor. Ništa posebno. U kafiću na-

suprot mojoj zgradi netko je bacio petardu. Uobičajeno pred

Božić i Novu godinu. To mi vrati u sjećanje jesen 1991. kad

bi takav zvuk bio predigra u zavijanje sirene koje je označa-

valo opću opasnost. Nakon toga svi bi morali u podrume ili

skloništa. I tako je bilo pune četiri godine sve dok operacija

Oluja nije tome stala na kraj. Eh, ti dani! Teže sam ih proživ-ljavao negoli one u Drugom svjetskom ratu, kad su savezni-

ci bombardirali grad. Tada se znalo da se približava eskadri-

la, pa su sirene navrijeme označile opasnost i ljudi su imali

vremena skloniti se. I kad bi zrakoplovi otišli, mogao si bez

straha izići na ulicu. Čudni neki paradoksi! Onda su nam

oslobodioci dolazili razarajući nam kuće i ubijajući nas, a

okupator nas je štitio! Ovdje je pak narodna armija tukla po

narodu topovima uime njega samog! Čovjek bi se svaki put

kad bi izlazio iz kuće morao preporučiti Bogu, jer bi ga gra-

nata, ma gdje se nalazio, mogla zateći i raznijeti. Zvuk sire-

ne nije bio od velike koristi; oglasio bi se tek nakon eksplo-

zije. Poneki ga ne bi ni čuli, jer su već tada bili mrtvi. Medu-za je napokon otišla, dogme su se rastopile, ali razum se nije

oslobodio; Stena ga je sada stala spaljivati u ognju mržnje.

U to sam vrijeme napustio školu i zaposlio se u kazalištu

kao umjetnički ravnatelj. Nismo imali profesionalni an-

sambl, pa smo uglavnom spremali amaterske predstave ili

dovodili gostovanja. Kad su se sukobi razbuktali, nekolicina

djelatnika teatra oformila je tzv. umjetničku četu, kojoj se

pridružila i jedna pjevačka klapa. I ja sam im pristupio. Ni-

Gorgone

sam gajio iluziju da ću time biti od neke koristi domovini.

Više me gonila potreba da mladim ljudima, koji neprestan-

ce gledaju smrti u oči, pružim barem trenutak radosti i opu-

štanja. A priznajem, htio sam i sebe iskušati: koliko sam u

stanju prihvatiti opasnost kao svoj poziv, kako to Nietzsche

preporučuje?

Naše sudjelovanje sastojalo se u tome da na brzinu skle-

pamo neki program i zaputimo se kombijem izvesti ga na

prvoj crti bojišnice, naravno, kad bi tamo nakratko nastupi-

lo zatišje. Za tu prigodu i mi smo morali odjenuti maskirne

odore i naoružati se, kako oni na drugoj strani ne bi pomi-

slili da su došli neki političari i raspalili po nama. Program

nije bio ništa osobito: amateri bi izveli nekoliko prizora iz

mojih komedija ili recitirali pjesme poznatih pjesnika, a kla-

pa bi zapjevala. Sve bi se to odvijalo među zidinama razru-

šenih kuća ili u rovovima. Ovdje smo se osjećali nekako si-

gurnijim nego u gr^du; neprijatelj je bio samo petsto metara

daleko, pa je mogao pucati samo iz pješačkog oružja. A

kako su posvuda bili čvrsto izgrađeni zakloni, uz malo pa-

žnje, ništa nam se nije moglo dogoditi. Borci su uživali u

programu. Premda nije bio na nekoj umjetničkoj razini,

stvarao im je iluziju mirnog građanskog života. No mnogo

zanimljiviji i njima i nama bili su razgovori nakon toga. Jed-

nom sam malo popričao sa zapovjednikom jedinice kojoj

smo došli u posjet. Upitao sam ga kako to da nitko nije za-

pucao za vrijeme izvedbe?

— Znate — reče mi — ima dana kad ne morete nosom

proviriti iz rova; toliko nas gađaju. Ali kad god se ovde ne

što zapiva ili zasvira, ništa. I oni volu to slušati.

— Pa mogli biste pozvati i njih na koncert — našalim se.

Ivo Brešan

— Ako se i zezate! Bilo je i takvih stvari. Evo, kad god

dođe do zatišja ka ovo sad, oni nama priko UNPROFOR-a

pošalju pečeno janje i tražu zauzvrat ribe i cigareta. Pa ma

kar bili i Croatia, poručuju nam.

— I vi to primite i pošaljete im što traže?

— A zašto ne? Bilo je čak i međusobnih posjeta. Na Novu

godinu su se ponudili da će nam đoniti vina i počastiti nas.

I primili smo ih. Neki se naši znaju s njima otprije; iz susjed

nih su sela. Popilo se tom prilikom više negoli se moglo pod-

niti. Njihov zapovjednik Jovo nije moga na nogama stajati,

pa sam ga ja mora voditi do njegova položaja. I vidim tamo

mitraljez uperen u našu stranu. Velim mu: »Jovo, zar se ni

smo dogovorili da sve cijevi budu okrenute prama gori?«

»Pa jesu, Mate!« kaže mi on. »Jesu kurac!« odgovorim mu,

da prostite na izrazu. »Ova tvoja nišani točno tamo di sam

ja!« I eto, vidite. Jednom ovako, a onda ne prođu ni dva

dana, oni opet po nama iz svih oružja.

Netom je to izgovorio, kad se dogodi upravo ovo što je

rekao: oglase se mitraljezi, meci stanu fijukati zrakom, a mi-

nobacačke granate padati na sve strane. Sklonili smo se u ze-

municu u rovu, tako da nismo bili ni u kakvoj opasnosti. A

onda su naši raspalili po njima, pa smo sada imali prilike slu-

šati jedan drugi koncert, od kojega samo što nam bubnjići

nisu pukli. Čekali smo dok se obje strane nisu izdovoljile i

tek onda, kad je ponovno sve utihlo, vratili se kombijem u

grad. A u gradu užas! Dok smo mi bili relativno na sigur-

nom, tu su padale topovske granate, razarale kuće i neki su

ljudi na pravdi Boga poginuli. Eto ti njihove pečene janjeti-

ne!

Gorgone

Razmišljam o ponašanju onih na prvoj crti bojišnice. Nji-

ma se zacijelo ne ratuje; siguran sam da bi radije sve vrijeme

provodili tako, izmjenjivali janjetinu za ribu i cigarete i sa-

stajali se radi pijančevanja. Ali onda se iznenada oglasi tele-

fon i netko naredi da se započne s napadom. Odjednom

više nema ni Jove, ni Mate, ni Sime, ni Jure; postoji samo ap-

straktni Neprijatelj, a sva pojedinačna imena i lica rastapaju

se u toj fantazmi i nestaju poput kocke šećera u vodi. Jave se

instinkti kao u divlje zvijeri, koja, čim ugleda neki primjerak

svojeg prirodnog neprijatelja, bilo koji, skače na njega i zari-

va mu zube u vrat. Tako je i kod onih koji upućuju granate

na grad. Oni tog imaginarnog Neprijatelja uopće i ne vide.

Telefonom dobiju koordinate i stave granatu u cijev, ne raz-

mišljajući gdje će ona pasti ni koliko će ljudi stradati. Dapa-

če, uvjereni su: što više, to bolje! Čak i ako u gradu živi neka

njihova rodbina. Točno je rekao Hobbes da je naše prirodno

stanje homo komini lupus i bellum omnium contra omnes. Čo-

vjek je zbilja samo jedna od životinjskih vrsta, koja, za razli-

ku od drugih, zna ponekad i razmišljati. S tim da postoje i

međuvrste: ima ljudi koji su gori od životinja. A isto tako i

životinja koje su ljudskije od brojnih ljudi. Minotaur nije ni-

kakva konstrukcija mašte.

Zgrada u kojoj živimo Adriana i ja nalazila se na jednom

od najizloženijih mjesta u gradu. Pokraj nas je bila vojarna

koju su četnici pokušavali poštopoto pogoditi, pa kako se s

daljine od 10 kilometara ne može biti baš precizan, granate

su padale u našoj neposrednoj blizini. K tome, nalazili smo

se na gradskoj periferiji, najbližoj njima, a zidovi stana bili

su nam okrenuti smjeru odakle su pucali. Čim bi se oglasila

opća opasnost, svi stanari sišli bi u podrum. Kako je zgrada

Ivo Brešan

neboder od 13 katova, tu bi ih se skupilo na stotine. Položili

bi na vlažan i memljiv betonski pod ambalažni karton i na

njemu spavali, stiješnjeni jedan uz drugog kao ribe u kon-

zervi. Nisu se ni presvlačili ni prali, a nuždu su vršili u toa-

letu jednog prizemnog stana. Ali kako tamo nisu svi mogli

doći na red, neki su to radili u kantama, pa je cio podrum za-

udarao kao zvjerinjak. Čim smo to vidjeli, Adriana i ja odlu-

čili smo ne silaziti. Nećemo dopustiti, složili smo se, da nas

išta izbaci iz načina života na koji smo navikli. Uostalom,

ako nam je suđeno poginuti, bolje da to bude u našem pro-

storu negoli u toj jazbini. Nismo poduzimali nikakve mjere

zaštite; držao sam da su one potpuno suvišne. Jer sve teori-

je o tome gdje je više ili manje sigurno, puka su nagađanja.

Ljudi prave čitave proračune na temelju fizike i balistike, da

bi odredili mjesto na koje, po zakonu vjerojatnosti, projektil

nikako ne može pasti, a dogodi se da padne upravo tu. Zato

što je zakon vjerojatnosti contradictio in adjecto. Ako je nešto

vjerojatno, onda nema zakona. A ako se nešto ima dogoditi

po zakonu, dogodit će se neizbježno, a ne vjerojatno.

Jednom mi je na vratima pozvonio susjed koji je imao

stan do mojega. Bio je to jedini stanar u zgradi s kojim sam

održavao vezu; s ostalima sam se samo pozdravljao u prola-

zu. Imao je široku naobrazbu, pa smo znali često razgovarati

o raznim temama, a povremeno bismo zaigrali i šah. Kad

god je trebalo, činili smo usluge jedan drugome. Odmah

sam mu na licu vidio da mi ima reći nešto važno. Započeo je

izdaleka i zaobilazno:

— Znate, dolje u podrumu zavladala je histerija. Počeli

su jedan drugome kopkati po prošlosti: tko je bio u Partiji ili

Gorgone

se družio sa Srbima. Međusobno se sumnjiče i optužuju.

Prava ludnica.

— Mogu zamisliti — odgovorim mu. — Sad vidim da

smo žena i ja dobro učinili što nismo otišli tamo.

— Ne bih rekao. Zbog toga sam upravo i došao. Počeli su

i vas uzimati u usta. Prigovaraju vam da ni s kim iz zgrade

ne razgovarate niti se s kime družite... da se pravite važan.

Neki su vas počeli i sumnjičiti. Pitaju se što vi radite sami u

stanu dok su svi iz kuće u podrumu? Jedna je baba čak na

bacila da možda preko radija dajete obavijesti četnicima

gdje će uputiti granate.

— To je očito rezultat živčane napetosti. Pa neka ih, neka

govore, ako će im od toga biti lakše!

— Nije se s tim šaliti. Nikad se ne zna dokle to može ići.

Ima tamo divljaka, koji su u stanju doći ovamo, razvaliti

vam vrata i učiniti tko zna što. Preporučio bih vam da se ba

rem koji put pojavite i posjedite malo s njima.

— Pa dobro, pojavit ćemo se!

Kako sam se upravo spremao s umjetničkom četom u još

jedan posjet bojišnici, odjenuo sam maskirnu odoru, uzeo

strojnicu, a onda sišao s Adrianom do podruma. Žamor koji

smo začuli pred vratima odmah se stišao čim smo ih otvori-

li i ušli. Svi su se začuđeno zapiljili u nas i nitko ništa nije re-

kao. Adriana prva progovori:

— Evo nas, gospodo! Mi smo sve vrijeme gore u stanu

pokraj radioaparata. Ali samo slušamo; ne možemo nikome

ništa dojaviti. To je običan tranzistor. Ako ste se baš zaželje

li našega društva, napravite nam mjesta da možemo posta

viti krevete. Jer ja patim od reumatizma i ne mogu ležati na

podu.

Ivo Brešan

— Nismo mi ništa zlo mislili — javi se netko od njih —

nego smo se zabrinuli za vas. Da vam se nije što dogodilo.

Ovdje bi vam ipak bilo sigurnije.

— Varate se! — upadnem ja. — Ne bi bilo ništa više ne

goli gore u stanu. Pogledajte onaj prozorčić ispod stropa.

Vani je on na dnu zgrade, pri zemlji. Granata ne pada oko

mito kao kiša, nego ima kosu putanju. I lako se može dogo

diti da baš tuda uleti. A znate li što bi u tom slučaju bilo s

vama? Nitko ne bi preživio. Ako nekoga ne bi dohvatio ge

ler, stradao bi od udara zraka.

— Mala je mogućnost da se to dogodi.

— Nema malih i velikih mogućnosti. Postoji samo mo

gućnost i nemogućnost. A ovo što vam govorim dogodilo se

već dva puta. Prvi u Biogradu, a drugi u Zadru. Sad razmi

slite! Rado bih vam malo pravio društvo, ali, kako vidite,

moram na dužnost.

Zamukli su i pokunjili se kao pokisli. Adriana se vratila u

stan, a ja sam otišao sa svojom grupom održati još jedan

umjetnički program na bojišnici. Kad sam se navečer vraćao

kući, zavirio sam opet u podrum. Čini se da su moje riječi

djelovale; ispraznio se gotovo za trećinu.

Drugom prilikom probudio me pucanj iz puške koji je

gromoglasno odjeknuo hodnicima zgrade. Očito ga je netko

od stanara ispalio. Zar je ludilo već dotle došlo da su počeli

i pucati jedni na druge? pitao sam se. Nisam htio ići ispitivati

što se dogodilo; bojao sam se da i ja ne postanem metom.

Ali zato mi je sutradan došao susjed i sve objasnio. U prize-

mlju je stanovao Srbin, inženjer, kojega sve dane opsadnog

stanja nitko nije vidio ni da ulazi niti da izlazi iz kuće. Počela

su nagađanja: gdje je on? Je li pobjegao svojima? Ili se

Gorgone

možda skutrio u stanu i odatle komunicira s njima? Pozvo-

nili su na vratima, ali nitko nije otvorio. Ni na ponovljeno

uporno zvonjenje i lupanje šakama nije bilo odaziva. Tada

su začuli kako se nešto unutra miče. Došli su na ideju da bi

trebalo provaliti, pa je netko donio lovačku pušku i metkom

raznio bravu. Kad su ušli, nikoga nisu zatekli. Kako su u jed-

noj od soba našli nekoliko računalnih uređaja, pomislili su

da su to sredstva kojima inženjer četnicima šalje koordinate

i sve ih razlupali. Poslije se ispostavilo što je zapravo bilo.

Čovjek se doista zatvorio i nije su usuđivao živ pokazati, iz

straha da na njemu netko ne iskali gnjev. A kad je začuo

zvonjavu, lupanje i bijesne povike, a pogotovo hitac iz puš-

ke, prepao se još više i iskočio kroz prozor na drugoj strani

zgrade. Potom je otišao na policiju, požalio se, pa su ga po-

licajci doveli natrag. I sad se više ne usuđuje boraviti u svo-

jem prostoru. Sjedi u podrumu s ostalima, iako mu je ulaz u

stan dva metra daleko. Ništa ne govori i nitko se njemu ne

obraća.

Adriana i ja smo pomišljali da se izvučemo iz ove ludni-

ce i otputujemo u Zagreb. Ali nije to bilo baš jednostavno.

Cesta je prolazila kroz Biograd i Zadar, koji su se nalazili u

okruženju, a željeznička pruga kroz tzv. SAO Krajinu. Tako

smo stalno odgađali odlazak, pod izlikom da će se možda

uskoro sve riješiti. A tada se dogodilo nešto što nas je pota-

klo da se navrat nanos pokupimo. U zgradi do naše poginu-

la je cijela jedna obitelj: muž, žena i dvoje djece. Ljudi su se

na trenutak vratili iz podruma u svoj prostor da bi u miru

večerali, kad odjednom padne granata na terasu, probije

dva kata i eksplodira im takoreći na stolu. To nas je natjera-

lo da se istog trena počnemo spremati. Dali smo susjedu

Ivo Brešan

ključ stana, autobusom krenuli u Split, odatle brodom za Ri-

jeku i napokon vlakom u Zagreb. Putovanje je trajalo dan,

noć i još pola dana. Kad smo stigli, imali smo osjećaj da nam

se teško breme odvalilo sa srca. U Zagrebu sve se odvijalo

kao i u mirnodopsko vrijeme: ljudi su odlazili na tržnicu, še-

tali ulicama, radila su kazališta i kina... ukratko, tekao je ži-

vot kakav sam već pomalo zaboravio, izgubivši nadu da ću

mu se ikada više vratiti. Nestala mi je napetost i sasvim sam

se opustio, iako sam se svaki put trgnuo kad bi u podne opa-

lio Grički top. Već idući dan krenuo sam u Corso da bih se

našao s Lupisovim društvom. Ali Mora nisam zatekao; rekli

su mi da više ne dolazi, jer je postao savjetnikom ministra

unutarnjih poslova.

— Znači li to da je ušao u HDZ? — upitam.

— Nije ušao — reče mi Lupiš. — Ali profesionalci su po

trebni svakom režimu, moj viteže tužnoga lika. Nisu mu

mogli dati neki ozbiljniji posao, s obzirom da je već prešao

sedamdesetu.

— Pa što onda radi u ministarstvu?

— Ono što vam sam naziv kazuje: savjetuje. Naravno,

ako ga netko nešto pita. A kako ovi mladi misle da sve zna

ju, nemaju potrebe išta ga pitati. I tako je crni Moro našao

Marinu krunu, kako se u pjesmi govori. Sjedi u uredu, zado

voljan što mu nitko ne dolazi po savjet, i rješava križaljke.

U Zagrebu smo Adriana i ja ostali čitavu godinu. Uzeo

sam neplaćeni dopust, tako da me radno mjesto čeka kad se

vratim; nadao sam se da će do tada rat biti okončan. Svaki

dan dolazio sam u Corso. Dugo se o Moru ništa nije govori-

lo, kad jednoga dana zateknem ih sve u živoj raspravi baš o

njemu. Upitam što se dogodilo, i Lupiš mi objasni:

Gorgone

— Našem crnom Moru kane oduzeti Marinu krunu. Jer

Mara je nezadovoljna, baš kao i u pjesmi: Volela bin krunu

zgubit, ner crnoga Mora jubit... Neki saborski zastupnici poče

li su kopkati po njegovoj udbaškoj prošlosti.

— Pa to je idiotski! — zgranem se. — Ako je prije i bilo

kakve mrlje na njemu, on ju je dobro oprao onim kako se

ponio za vrijeme Hrvatskog proljeća. Pa zbog toga je isključen

iz Partije i smijenjen s položaja.

— E, da je samo to! Ali netko je iz njegova udbaškog do

sjea iskopao da je potkraj šezdesetih likvidirao jednog

uglednog emigranta, koji je u njemačkim novinama pisao

vrlo oštre kolumne o stanju u bivšoj državi. Sjećam se dobro

te afere. Tada se kod nas cio slučaj protumačio obračunom

unutar emigrantskih krugova. Ne pamtim više ime novina

ra; znam jedino da se služio pseudonimom Vindex.

— Pa što vi mislite, je li Moro to doista napravio?

— A tko to može znati, moj ingenioso hidalgo? Po onome

kakav dojam ostavlja, ne čini se da jest. Ali i vi i ja znamo iz

prošlosti da su oni najgori zločinci u privatnom životu obič

no bili nježni muževi, dobri očevi, sadili cvijeće u vrtu, igra

li se s djecom, plakali kad bi im uginuo kućni ljubimac,

ukratko, djelovali kao da ni komarca ne bi zgnječili.

— Ja ne bih vjerovao svemu što u udbaškim dosjeima sto

ji-

— Ni ja. Uostalom pokrenuta je istraga preko Interpola u

Njemačkoj, pa će se vidjeti što je bilo.

Mjesec dana nakon ovog razgovora, u društvu se napo-

kon pojavio Moro. Rekao je da je dao ostavku na položaj sa-

vjetnika, jer ne može raditi u Ministarstvu dok takvo breme

sumnje počiva na njemu. Neka slutnja mi je govorila da do-

BIH

Ivo Brešan

ista nije kriv, kad ima snage doći u društvo; inače bi se krio

od ljudi. Djelovao je smireno i zadovoljno, iako mu je lice

pokazivalo iscrpljenost. Znatno je ostario i smršavio otkad

sam ga zadnji put vidio. Lupiš, koji nije uvažavao nikakve

društvene formalnosti, a družio se s njim i izvan Corsa, bez

ikakve zadrške upita ga kako je svršilo s tim Vindexom.

— Ništa još nije svršilo. Sutra je glavna rasprava na

Županijskom sudu uli sati. Dođite svi, pa ćete čuti. Stalo mi

je do toga, jer želim barem u vašim očima ostati čist.

— Iz ovoga zaključujem da imate neke jake adute — reče

Lupiš.

— Ne želim ništa unaprijed govoriti. Inače neće djelova

ti kao pljuska u lice onome tko se blatom nabacio na mene.

— Možete li nam barem reći tko je taj... tko je pokrenuo

sve ovo?

— Zastupnik HDZ-a Veselko Fižulić. Agent Udbe pede

setih godina. Rankovićev čovjek. On me tada smijenio s po

ložaja načelnika. Možda se sjećate studentskih prosvjeda iz

toga vremena, koji su završili krvavim obračunom u Fran-

kopanskoj?

— Ja se sjećam — upadnem. — Tada sam prvi put čuo za

vaše ime. Govorilo se da ste vi to naredili.

— Upravo obratno, mladi moj prijatelju. Ja sam naredio

da se izgrednike samo privede. A Fižulić je to učinio, uspr

kos mojoj naredbi.

— I taj se čovjek usuđuje dignuti optužnicu protiv vas?

— Ne, ja sam njega tužio. Trebat će dokazati svoje tvrd

nje.

Sutradan, točno u 11 sati došao sam u zgradu Županij-

skog suda. Osim mene, od cijelog društva odazvao se jedi-

Gorgone

no Lupiš. U golemoj dvorani bilo je samo petero ljudi. Na

jednom kraju, potkraj prozora, stajao je Moro i razgovarao

potiho s nekim čovjekom, zacijelo svojim odvjetnikom. Na

suprotnoj strani sjedio je, pretpostavio sam, Fižulićev zastu-

pnik, i zadubio se u papire pred sobom na stolu. Samog tu-

ženika nije bilo. U klupama za svjedoke ugledam muškarca

i ženu starije dobi. I njoj i njemu nije moglo biti manje od 70

godina. Kad je došao sudac, mlađi čovjek u ranim četrdese-

tim, rasprava je mogla otpočeti. Najprije je riječ uzeo Morov

odvjetnik:

— Časni suce, ovdje smo zbog klevete koja je bačena na

mojega klijenta, prikazujući ga kao Udbina egzekutora i ne

smiljena ubojicu. Da je gospodin Mauricije Novak radio u

Udbi na raznim dužnostima, kao agent, viši inspektor, pa

čak i kao načelnik, to nije nikakva tajna. On to ni ne poku

šava sakriti, zaodijevajući se u neke nove političke opcije. Ali

javnosti je poznato da on nikada nije vršio političke progo

ne, nego je naprotiv, pomagao ugroženima. O tome najbo

lje svjedoči njegovo ponašanje za vrijeme Hrvatskog proljeća,

zbog čega je smijenjen s položaja načelnika i isključen iz

Partije. Ja bih za sada toliko; na protivničkoj je strani da do

kaže svoje tvrdnje.

Nakon toga ustao je Fižulićev odvjetnik i započeo:

— Časni suce, ponajprije moram ispričati svojeg klijenta

što nije došao; leži bolestan s visokom temperaturom. Ja ni

šta neću tvrditi niti ću osporavati ovo što je rekao moj uva

ženi kolega. Pustit ću neka činjenice govore same sobom.

Pročitat ću neke tekstove s kraja šezdesetih godina, a ovom

časnom sudu prepustiti njihovo tumačenje.

liH

Ivo Brešan

Nakon toga stane čitati prijevode članaka iz njemačkog

tiska, u kojima se tvrdilo da je Mario Luketić, novinar po-

znat pod pseudonimom Vindex, pronađen mrtav, razmr-

skane glave, u blizini miinchenskog groblja. Potom iz torbe

izvadi papir, ispisan na pisaćem stroju, reče da je to kopija iz

Udbina dosjea, pa pročita i njega. Tu se izvještavalo da je

viši inspektor Novak upućen u Njemačku, kako bi otkrio tko

se krije iza pseudonima Vindex i likvidirao ga, jer se radi o

opasnom neprijatelju, koji zemlji nanosi goleme štete. Spis

je završavao tvrdnjom da je »drug Novak uspješno obavio

svoj zadatak«. Završivši s time, odvjetnik se ponovno obrati

sucu:

— A sad, časni suce, ako postoje kakve sumnje u auten

tičnost ovog spisa, dopustite mi da ispitam svjedoka, ovdje

nazočnog gospodina Viktora Travicu! — tu se okrene onom

starijem čovjeku u klupi za svjedoke: — Gospodine Travica!

Hoćete li nam reći na kojem ste položaju bili potkraj šezde

setih, u vrijeme ovih događaja?

— Bio sam načelnik Političkog odjela SUP-a koji vi običa

vate nazivati Udbom.

— A gospodin Novak?

— On je bio viši inspektor istog Političkog odjela.

— Kakvu ste zadaću tada dali gospodinu Novaku u sve

zi s novinarom Vindexom?

— Onu koju sam ja tada dobio od svojih pretpostavlje

nih. Naređeno mi je da pošaljem u Njemačku čovjeka koji će

otkriti tko se krije iza toga psudonima. Kako se gospodin

Novak već prije dokazao u takvim pothvatima, odabrao sam

njega.

Gorgone

— Znači li to da mu je zadaća bila samo pronaći, a ne i li

kvidirati?

— Upravo tako! Nas je tada zanimalo kojim kanalima

cure do Vindexa informacije iz zemlje.

— Možemo li iz toga zaključiti da je gospodin Novak

ubio Luketića na svoju osobnu inicijativu?

— Pa tako ispada.

Odvjetnik na to trijumfalno sjedne, raširivši ruke prema

sucu u znak da više nema što reći. Tada ustane Morov zastu-

pnik.

— Časni suce, ja sam mogao pozvati ovdje čitav niz pro

tagonista Hrvatskog proljeća, koji bi vam mogli potvrditi kako

ih je gospodin Novak, kao tadašnji načelnik Političkog odje

la, štitio i zbog toga sam nastradao. Ali odlučio sam se za

samo jednog svjedoka, čiji će iskaz biti dovoljan da sruši sve

tvrdnje suprotne strane. To je ovdje nazočna dama... — tu

se prekine i obrati ženi koja je sjedila u klupi za svjedoke: —

Gospođo, hoćete li se za početak predstaviti ovom časnom

sudu?

— Ja sam Suzana Luketić, supruga pokojnog Marija, ko

jega vi nazivate Vindexom.

— Možete li nam reći kako ste reagirali na vijest da vam

je suprug ubijen?

— U prvi mah me to teško pogodilo. Ali tjedan dana na

kon toga stiglo mi je pismo iz Švedske, u kojem mi je suprug

javio da je živ i zdrav.

— Prigovor! — skoči Fižulićev odvjetnik. — Pismo je mo

gao napisati i netko drugi, imitirajući Luketićev rukopis.

Ivo Brešan

— Pa valjda je, časni suce, gospođa ta koja najbolje može

prepoznati rukopis svoga muža — odvrati Morov zastu

pnik.

— Nastavite! — reče sudac. — Prigovor se odbija.

— Recite, gospođo, po čemu ste zaključili da je pismo do

ista bilo od vašeg supruga?

— Nisam se ni trebala time zamarati. Pozvao me u Šved

sku i ja sam otišla. Otada pa nadalje živjeli sam s njim u

Stockholmu sve dok se nije razbolio od raka pluća i umro.

— Pa tko je onda bio ubijeni? — upita sudac.

— Suprug mi je sve objasnio. Gospodin Novak ga je doi

sta pronašao u Njemačkoj. Ali ga je samo, kao prijatelj, upo

zorio da će doći netko tko će ga likvidirati i savjetovao mu

da se napravi mrtvim. Tako su njih dvojica podmetnuli do

kumente jednom nepoznatom mrtvacu, nakon čega je moj

suprug napustio Njemačku.

— Otkud mi možemo biti sigurni — javi se Fižulićev za

stupnik — da je gospođa doista Luketićeva supruga? Može

se i nekome platiti da odigra tu ulogu.

— Časni suce — mirno će Morov odvjetnik — predvidio

sam ovakvu sumnju. Zato prilazem sudu isprave gospođe

Luketić, vjenčani list iz 1956., smrtovnicu iz Švedske od pri

je godinu dana i fotografiju na kojoj se gospođa vidi sa su

prugom u jednom stockholmskom parku.

Rasprava je završila tako da je sudac Fižulića proglasio

krivim i kaznio ga sa sto tisuća kuna globe zbog klevete i na-

nošenja duševne boli. Kad smo izišli iz sudnice, Moro reče

Lupisu i meni:

— Evo, vidjeli ste. Morate znati da ovakvih farsa sada

ima na stotine. Najviše među onima koji počinju igrati neku

Gorgone

ulogu u političkom životu. Čak se i saborski zastupnici me-

đusobno optužuju zbog jugoslavenstva, suradnje s Udbom

i partijske prošlosti. Dokle to ide, najbolje se vidi po tome što

se ljaga baca i na one koji su bili žrtve. Dovoljno je da je net-

ko bio pozivan na informativne razgovore, pa da ga se pro-glasi Udbinim doušnikom.

Pomislim kako između ovoga i onoga što se događa u po-

drumu moje zgrade nema nikakve razlike. Samo što se tamo

to odvija na primitivnoj razini, a ovdje na nekakvoj višoj,

nazovimo je intelektualnoj. Svatko svakome kopa po utrobi,

vjerujući da će tako steći neke političke poene. U ovoj zemlji

samo mrtav možeš biti heroj. A ako si kojim slučajem preži-

vio, bez obzira kakav si pakao prošao, dolaziš pod malj sum-

nje. Ovo je doista bellum omnium contra omnes.

18. Eurljala

2005.

ada, 10 godina nakon rata, živim svoju treću dob u sa-

mostalnoj Republici Hrvatskoj, o kojoj je sve vrijeme sa-

njalo Lupisovo društvo. A vjerujem i da je Moro zadovoljan.

Premda nikada nije o tome govorio, barem pretpostavljam

iz onoga kako se ponio prema Luketiću i držao za vrijeme

Hrvatskog proljeća. Ja, međutim, nalazim boljitak samo u jed-nom: znam da je Gorgona Meduza definitivno mrtva. Ne

moram više razbijati glavu kako ću se skloniti njezinu pogle-

du. A što se svega drugoga tiče, držim se one Louisa XIV.:

Država — to sam ja. Naravno, ne u smislu u kojem je on mi-

slio; ne pretendiram da moja volja bude zakon za sve. Kod

mene to ima isključivo duhovno značenje: mojim mislima i

osjećajima upravljam samo ja i ne dopuštam im da se podre-

de nikome i ničemu, ponajmanje vlasti ili nekoj političkoj

stranci. Razumije se da kao fizičko biće ne mogu ostvariti ta-

kvu slobodu; poput svih drugih, moram uvažavati državne

zakone i truditi se da ih ne kršim. Ali država, bez obzira ka-

kva, nikada nije bila dijelom mojega života. Promijenio sam ih pet, a da se nisam maknuo iz svojega rodnog grada: ro-

Gorgone

đen sam u Kraljevini Jugoslaviji, za vrijeme rata bio u Kra-

ljevini Italiji, nakon njezina pada u NDH, poslije rata u soci-

jalističkoj Jugoslaviji i sada u Republici Hrvatskoj. A najljep-

še sam se osjećao u Kraljevini Italiji; imao sam sedam godi-

na, živio u blaženom neznanju, igrao se i nikakve me brige

nisu tišule.

Kad bih dolazio u Zagreb, i dalje bih posjećivao Lupiso-

vo društvo. Ali Mora tamo više nisam nalazio. Rekli su mi da

pobolijeva i ne izlazi iz kuće. Dugo vremena nisam se upu-

štao ni u kakvo pisanje; prošla me volja za izazovom bilo

koje vrste. Iscrpio sam sve sadržaje koje sam nosio u sebi, a

nove nisam nalazio. Preda mnom je zjapila praznina. Već

odavno sam se lišio iluzije da bih svojim djelom mogao ne-

kome pružiti bezinteresnu ljepotu. Od svih umjetnosti to je

moguće jedino glazbi; u njoj svatko može u istoj mjeri uži-

vati, bez obzira kakav položaj ima u društvu i kakvog je po-

litičkog opredjeljenja. Naravno, pod uvjetom da je čista me-

lodija, lišena teksta. Čim se uz nju pjeva nešto smisleno, i

ona dolazi u opasnost da postane predmetom nečijeg inte-

resa.

Napustio sam i stvaranje iz čistog Erosa, koje je samo sebi

dovoljno; nije me dovelo na drugu obalu. Dosadilo mi je

stalno u njemu Dobro suprotstavljati Zlu; uostalom, više ni-

sam točno ni znao što je jedno, a što drugo. A otkrio sam i

da mi je još uvijek stalo do vrijednosti; pokušavao sam nad-

mašiti sebe, biti boljim od onog prijašnjeg. Ni potrebe za

uspjehom se nisam oslobodio; živcirao sam se, ako mi ne bi

polazilo za rukom ono što sam zamislio. Padale su mi na pa-

met Nietzscheove riječi:

wm

S

Ivo Brešan

Ah, tako je mnogo velikih misli, koje ne čine ništa drugo doli

ono što čine mjehovi: one nadahnjuju i stvaraju veću prazninu.

S vremenom sam se svega zasitio: dobra i zla, ljubavi i

mržnji, uspjeha i neuspjeha, koristi i štete, ovacija i pljuva-

nja... U nekim su kazalištima i dalje postavljani na scenu

moji komadi iz onog »kreativnog« perioda, ali mene više

nisu zanimale ni reakcija publike ni ocjena kritike; čak ni-

sam ni odlazio na premijere. Umjesto toga, pohađao sam

gostionice i kafiće, slušao što pijanci govore za šankom, čitao

novine, domaću i stranu literaturu, gledao televiziju... Ali na

kraju mi se i to smučilo.

Tada mi je palo na pamet napisati »Perzeidu«. Zašto? ne-

mam pravog odgovora. Nisam je kanio nikome dati na čita-

nje niti ponuditi nekom izdavaču. Valjda je to izišlo iz moje

potrebe da se izoliram, posve zatvorim u sebe, stojim izvan

svega što nekoga motivira na pisanje. Zato sam odlutao u

svijet koji nema nikakve veze sa sadašnjošću, čak ni u obli-

ku skrivene aluzije. Jer sva simbolička tumačenja mitoloških

nemani, u koja sam se pišući upuštao, nastajala su samo u

mojoj glavi i nisu izlazila na papir. A i da jesu, sumnjam da

bi i drugi našli u njima isto što i ja; antička mitologija danas

više nikome ništa ne govori. Dakle, potpuna bezinteresnost.

Ne svrhovita nesvrhovitost, nego samo nesvrhovitost, bez onog

prvog dijela. Ni ljepota, kao cilj, nije mi bila važna; ne znam

i ne tiče me se hoće li spjev pružiti kome estetski užitak. Pa

ni to hoće li se jednom naći netko tko će otkriti u njemu dru-

ge vrijednosti. To nije ni moj obračun sa samim sobom; Per-

zejev život se ni u jednoj točki ne dodiruje s mojim. Niti di-

jalog s drugima; nikome ništa nisam želio poručiti. A nije se

radilo ni o onome »trla baba lan...« Imao sam na raspolaga-

Gorgone

nju bezbroj zanimljivih stvari kojima sam mogao ispuniti

vrijeme. Jednostavno, ne znam zašto sam se toga latio. Kao

kad, razgovarajući s nekim ili slušajući ga, instinktivno pra-

viš besmislene črčkarije po papiru. A možda me ipak vodila

podsvjesna misao da samo ono što se vrši bez ikakve svrhe

i razloga može biti prava stvar? Kao što katkad i one usput-

ne črčkarije znaju iznenaditi nekim svojim nedokučivim na-

drealnim smislom.

Zacijelo će netko s pravom upitati: zar ne bi u tom sluča-

ju bilo bolje ništa ne pisati? Da, bilo bi, bez sumnje. Ali kako

onda znati jesi li prevladao motive koji su te prije vodili? Je-

dino pišući možeš to otkriti. I kad sam našao da jesam, pre-

kinuo sam. Perzej je otplovio s Krete, i zbogom! Kamo? nije

važno. Možda se vratio Andromedi, možda krenuo u nove

avanture, a možda se jednostavno rasplinuo i nestao, kao i

svaka fantazmagorija? Mogao sam ga, doduše još suočavati

s brojnim drugim antičkim junacima, gurati ga u borbe s mi-

tološkim nemanima, Hidrom, Himerom, Nemejskim la-

vom... Od njegovih podviga napraviti veliki ep, poput Odi-

seje, a ne ovakav pjesmuljak koji stane na nekoliko stranica.

A i logika radnje zahtijevala bi suočiti ga s trećom Gorgo-

nom, Eurijalom. Ali čemu? Sad kad znam da mogu nešto ra-

diti bez ikakva razloga, izgubio sam i razlog da to dalje ra-

dim. Zato sam odlučio ostaviti tekst nedovršenim i zabora-

viti na njega. S obzirom na sve, nitko ništa time neće izgubi-

ti, ni ja ni itko drugi.

Počeo sam ponovno odlaziti u kafiće češće nego prije.

Običavao sam u njima provoditi najveći dio dana, na veliku

žalost moje Adriane. Trusio sam konjake, čiji se broj iz tjed-

na u tjedan povećavao. Bio sam na putu da postanem pravi

Ivo Brešan

Ah, tako je mnogo velikih misli, koje ne čine ništa drugo doli

ono što čine mjehovi: one nadahnjuju i stvaraju veću prazninu.

S vremenom sam se svega zasitio: dobra i zla, ljubavi i

mržnji, uspjeha i neuspjeha, koristi i štete, ovacija i pljuva-

nja... U nekim su kazalištima i dalje postavljani na scenu

moji komadi iz onog »kreativnog« perioda, ali mene više

nisu zanimale ni reakcija publike ni ocjena kritike; čak ni-

sam ni odlazio na premijere. Umjesto toga, pohađao sam

gostionice i kafiće, slušao što pijanci govore za šankom, čitao

novine, domaću i stranu literaturu, gledao televiziju... Ali na

kraju mi se i to smučilo.

Tada mi je palo na pamet napisati »Perzeidu«. Zašto? ne-

mam pravog odgovora. Nisam je kanio nikome dati na čita-

nje niti ponuditi nekom izdavaču. Valjda je to izišlo iz moje

potrebe da se izoliram, posve zatvorim u sebe, stojim izvan

svega što nekoga motivira na pisanje. Zato sam odlutao u

svijet koji nema nikakve veze sa sadašnjošću, čak ni u obli-

ku skrivene aluzije. Jer sva simbolička tumačenja mitoloških

nemani, u koja sam se pišući upuštao, nastajala su samo u

mojoj glavi i nisu izlazila na papir. A i da jesu, sumnjam da

bi i drugi našli u njima isto što i ja; antička mitologija danas

više nikome ništa ne govori. Dakle, potpuna bezinteresnost.

Ne svrhovita nesvrhovitost, nego samo nesvrhovitost, bez onog

prvog dijela. Ni ljepota, kao cilj, nije mi bila važna; ne znam

i ne tiče me se hoće li spjev pružiti kome estetski užitak. Pa

ni to hoće li se jednom naći netko tko će otkriti u njemu dru-

ge vrijednosti. To nije ni moj obračun sa samim sobom; Per-

zejev život se ni u jednoj točki ne dodiruje s mojim. Niti di-

jalog s drugima; nikome ništa nisam želio poručiti. A nije se

radilo ni o onome »trla baba lan...« Imao sam na raspolaga-

Gorgone

nju bezbroj zanimljivih stvari kojima sam mogao ispuniti

vrijeme. Jednostavno, ne znam zašto sam se toga latio. Kao

kad, razgovarajući s nekim ili slušajući ga, instinktivno pra-

viš besmislene črčkarije po papiru. A možda me ipak vodila

podsvjesna misao da samo ono što se vrši bez ikakve svrhe

i razloga može biti prava stvar? Kao što katkad i one usput-

ne črčkarije znaju iznenaditi nekim svojim nedokučivim na-

drealnim smislom.

Zacijelo će netko s pravom upitati: zar ne bi u tom sluča-

ju bilo bolje ništa ne pisati? Da, bilo bi, bez sumnje. Ali kako

onda znati jesi li prevladao motive koji su te prije vodili? Je-

dino pišući možeš to otkriti. I kad sam našao da jesam, pre-

kinuo sam. Perzej je otplovio s Krete, i zbogom! Kamo? nije

važno. Možda se vratio Andromedi, možda krenuo u nove

avanture, a možda se jednostavno rasplinuo i nestao, kao i

svaka fantazmagorija? Mogao sam ga, doduše još suočavati

s brojnim drugim antičkim junacima, gurati ga u borbe s mi-

tološkim nemanima, Hidrom, Himerom, Nemejskim la-

vom... Od njegovih podviga napraviti veliki ep, poput Odi-

seje, a ne ovakav pjesmuljak koji stane na nekoliko stranica.

A i logika radnje zahtijevala bi suočiti ga s trećom Gorgo-

nom, Eurijalom. Ali čemu? Sad kad znam da mogu nešto ra-

diti bez ikakva razloga, izgubio sam i razlog da to dalje ra-

dim. Zato sam odlučio ostaviti tekst nedovršenim i zabora-

viti na njega. S obzirom na sve, nitko ništa time neće izgubi-

ti, ni ja ni itko drugi.

Počeo sam ponovno odlaziti u kafiće češće nego prije.

Običavao sam u njima provoditi najveći dio dana, na veliku

žalost moje Adriane. Trusio sam konjake, čiji se broj iz tjed-

na u tjedan povećavao. Bio sam na putu da postanem pravi

Ivo Brešan

alkoholičar. Koliko sam daleko u tome otišao, najbolje svje-

doči ova zgoda. U jednom od barova koje sam posjećivao

sretao sam mlađeg čovjeka, o kojem je kružio glas da je pro-

palica. Bio je pijanac, bez škole, plovio je kao mornar na ra-

znim brodovima, služio u Legiji stranaca, bavio se švercom,

a najveća preokupacija bile su mu žene. Ali bio je zabavan i

duhovit, pa sam se ugodno osjećao u njegovu društvu. On

je znao da sam ja »nekakav pisac«, ali što sam napisao, nije

imao pojma; književnost i teatar za njega su bili krateri na

Marsu. Jednom je po nekom poslu otputovao u Prag. I na-

ravno, prva mu je stvar bila naći djevojku za provod. Poku-

pio je s ulice jednu od onih koje nude takve usluge i odveo

je u hotel. A u to je vrijeme u Pragu igrao »Došljak« i pokraj

hotelske recepcije stajao je plakat predstave s mojom sli-

kom. Kad ga je ugledao, instinktivno mu se oteo usklik: »O,

pa ja tog čovjeka poznajem. Mi smo veliki prijatelji, svaki

dan se nađemo za šankom na piću!« Njegova pratilja ništa

na to nije rekla i samo ga je ljutito ošinula pogledom. Vidje-

la je i dotad da pretjeruje i laže, ali ovo joj je bilo previše. Je-

dan ugledan pisac, čije djelo igra u praškom »divadlu«, da se

druži s njim! Zar je zbilja drži tolikom glupačom da misli

kako će u to povjerovati? Samo se okrenula i bez riječi ga na-

pustila. Kad se vratio i ispričao mi što mu se dogodilo, do-

dao je: »Jebem ti, više nikad nikome neću reći da te po-

znam!« Eto, ni kurve nisu mogle zamisliti da živim na način

kako sam živio.

U trenucima kad sam bio sam, više nego pićem opijao

sam se vlastitim mislima. Katkad sam pokušavao u glavi slo-

žiti sliku stanja do kojeg smo stigli u ovoj, 2005. godini. Bila

je sve prije nego ružičasta. U gospodarstvu katastrofa. Neki

Gorgone

su »na lijepe oči« dobili od banaka kredite, pokupovali čita-

va poduzeća i tvornice, a onda ih doveli do stečaja i golemi

broj radnika bacili na ulicu bez posla. Ljudi koji su izlagali

život opasnosti da bi stvorili ovu državu žive na rubu egzi-

stencije, pate od PTSP-a, počinjaju samoubojstva, a političari

i saborski zastupnici plivaju u novcu. Kriminal cvjeta na

sve strane. Svaki dan čitam da je netko pobio čitavu jednu

obitelj iz posve nerazumljivih razloga, opljačkao banku, po-

štu ili trgovinu. Političari stalno mijenjaju uvjerenja, zalažu

se za ono što su do jučer napadali ili obratno, ovisno o tome

koliko im služi da bi se domogli vlasti ili je sačuvali. Sudovi

oslobađaju počinitelje zločina. Umirovljenici, nekad ugledni

znanstvenici, kopaju po kontejnerima, ne bi li našli nešto što

će im poslužiti. Estetika se obrće u svoju suprotnost. U likov-

nom stvaralaštvu tzv. hepeninzi: umjetnici se svuku do gola

kao od majke rođeni i natrkeče se na javnom mjestu. Ili iz

doma za retardirane dovedu u galeriju nekog imbecila i po-

stave ga da sjedi u kutu kao izložbeni eksponat. A kritika

onda o tome piše kao o »traganju za novim umjetničkim

izrazom«. U kazalištu komadi čija radnja nema ni glave ni

repa, glumci vode na sceni potpuno nesuvisle dijaloge, a

snobovi onda govore o velikom otkriću da je komunikacija

među ljudima nemoguća. Apsurd se prikazuje apsurdom.

Mrtvim klasicima se drastično krate tekstovi, mijenja redo-

slijed radnje, ubacuje nove prizore, ukratko, vrši nasilje nad

njima da bi ih se učinilo onim što nisu niti mogu biti: našim

suvremenicima. U prozi se obrađuju slučajevi iz novinskih

crnih kronika ili pričaju ljubavne priče s detaljno opisanim

seksualnim aktom. Bez prefiguracije koja bi to otvarala pre-

ma nečem univerzalnom i metafizičkom. Nigdje zahvata u

Ivo Brešan

cjelokupnost društvenih odnosa kao u Lomači taština i Čovje-ku od formata Thoma VVolfea. Ili razotkrivanja trulosti prav-

nog sustava kao u Johna Grishama. Ili fantastike koja bi ot-

krivala demonske sile ispod površine naoko normalnog ži-

vota, kao u mladog španjolskog pisca Arthura Perez-Rever-

tea. Ili divovskog zamaha kao u Iliju Dana Simmonsa, koji u

viziji daleke budućnosti nalazi cjelokupnu prošlost čovje-

čanstva, od Trojanskog rata pa nadalje. Sve nekako sitno,

skučeno, prizemno. Nestalo je potrebe za umovanjem, pro-

mišljanjem totaliteta stvarnosti. Humor se sveo na viceve o

dnevnim pojavama, koje već za mjesec dana prestaju biti

aktualne. Književni likovi, sve sami ljudi-amebe, zaokuplje-

ni svojim biološkim postojanjem. Filozofija, ljubav prema mudrosti, posve je bačena ustranu. Oni rijetki koji se bave

njome uzimaju se kao dosadni gnjavatori ili smiješni ridiku-

li. U crkvama svećenici više govore o politici nego o Isusovoj

riječi. Na misama se okupljaju oni koji nikada nisu bili vjer-

nici, jer misle da će im to donijeti neku korist. Posvuda samo

interes, a duhovnosti nigdje. Živim u svijetu koji je izgubio

dušu. Carstvu Eurijale. Na pamet mi padaju stihovi A. B. Ši-

mića:

Nevidljivim valom buja poživotinjenje

cijelom zemljom, i k nebu se penje.

Ovakva razmišljanja i raspoloženje u koje su me ona ba-

cila, učinili su da se opet vratim spjevu. Perzej bi morao za-

vršiti u nečem sličnom kao ja. Tekst se već zagubio među hr-pama papira i knjiga u mojoj radnoj sobi, pa sam imao muke

da ga pronađem. Kad mi je to napokon uspjelo, dao sam se

na posao:

Gorgone

Perzej a brodar dovede do sunčane obale grčke

i tu ga iskrca, al' netom je stupio nogom na žalo, sjena se velikih krila odjednom pojavila nad njim. Brzo je izvuko rubac i njime zavezao oči, no mornar ni jedan se toga ne dosjeti; tako je svima

Eurijala nakazna ispila duše, te postaše živim

mrtvacima, divljim, bez misli i govora, zvijerima nalik. Stadoše zubima čupati drvo na ogradi broda, nasrtat jedni na druge, ujedat se, žvačući meso

onoga koga bi svladali. Neki na Perzeja krenu, al' on ih je, skinuvši povez, razjurio Hermesa mačem. Potom se pješice zaputi dragom mu Tirintu gradu

nać Andromedu, ženu bjeloruku ljubljenu svoju. No netom se primako njemu, na nekog se namjeri starca, koji u suprotnom iđaše smjeru, i ovaj mu reče: »Kloni se, Perzeju, Tirinta; on ti ne postoji više, barem što tiče se ljudi, jer svi su izgubili duše, koje Gorgona im uze, a ja sam se spasio čudom. Bunar sam čistio kada Eurijala haraše gradom.«

»Znadeš li jesu li Alkej i žena mi izbjegli tome?«

upitao Perzej je njega, a starac mu odvrati na to: »Ne znam i reći ne mogu, jer smjesta sam pobjego otud, inače sada bi od mene ostale jedino kosti«. Perzej ne posluša starca, već produži dalje u Tirint, strepeći jesu li žena i djeca mu ostali živi. Pred vratima Tirinta zastane, ugledav užasan prizor: Na rukam' i nogam' su građani hodali pasući travu. Jači su slabije morili, žderući njihova tijela. Jedni su groblje raskapali, vadili mrtve iz zemlje

i slasno im glodali kosti, a drugi su sanduke jeli. Zgrozi se Perzej nad time i skloni u bliski šumarak. Tu mladoga čovjeka zatekne kako na kamenu sjedi.

Ivo Brešan

Skladno mu bijaše tijelo i zračaše velikom snagom, u rukama držo je malo djetešce od godinu dana i suznim je očima gledao nesreću građana svojih. Spazivši Perzeja, skoči i prozbori njemu ovako: »U gorki trenutak si došao; nikoga razumna nema. Eurijala ovud je prošla i uzela svima je duše. Ostadoh jedino ja, Amfitrion, što Alkeja sin sam i Perzeja unuk. A ovo djetešce je Heraklo, kojeg mi žena Alkmena porodila bješe sa Zeusom silnim.« »Unuče, pred sobom upravo Perzeja tužnoga vidiš«, otkrije on mu se tada i grleć ga, nastavi dalje: »Ženu Andromedu dođoh potražit i ostale svoje. Muči me jesu li podlegli pošasti ovoj i oni.« Amfitrion se zamisli malo, a onda mu pričati stane: »Andromeda dušu je spasila. Kad joj Gorgona je prišla, bodežom srce je probola sebi i otišla Hadu. Mene je neman poštedjela poradi djeteta ovog, Zeusa sinu se nije usudila pogled uputit.« Pogružen stajaše Perzej, zaokupljen mislima mračnim, i prozbori tad Amfitrionu, predajući držak mu mača: »Pridrži mi, molim te, ovo, da ja se na oštricu bacim, kako i moja bi duša u Hadovo otišla carstvo! Tijelo mi spali na ognju i pepeo po šumi prospi, da ova stvorenja bez duše osladit se mnome ne mogu!« Mač Amfitrion mu uzme i ispruži čvrsto ga stiščuć, a Perzej se prsima svojim nabode na vršak i umre. Tako i njegova duša u podzemlje otiđe Hadu Andromedu svoju potražit i vječno se svezati s njome.

I napokon svršetak! Znam da bi onaj tko bi pročitao spjev

imao tisuću prigovora. Ali zbog toga me ne boli glava. Uo-stalom, on nikome neće ni doći u ruke, zar ne? Niti će itko

Gorgone

znati da uopće postoji. Ali u tim računima sam se prevario.

Adriana je zapazila da s vremena na vrijeme pišem nešto o

čemu njoj ne govorim. I nekoliko dana nakon što sam zavr-

šio, zatraži od mene da to vidi. Što sam mogao? Dao sam joj

i pročitala je. Kad mi je vraćala tekst, na licu sam joj odmah

uočio da je razočarana.

— Daj mi reci zašto si ovo napisao? — upita me.

— Ne znam. Eto, tako, došlo mi...

— Ovaj tvoj Perzej je prazan lik... nema nikakvih proživ-

ljavanja. Da je barem koji put pokušao prevariti bogove, kao

Sizif. Ili pobuniti se protiv njih, kao Tantal. Čitatelj se ne

može ni u jednom trenutku poistovjetiti s njim.

— Utoliko bolje. To mi je i bio cilj.

— A što si onda zapravo htio? Ovo bi možda moglo pro

ći kao bajka za djecu, kad bi djeca znala tko su Gorgone, Eri-

nije, Harpije, Minotaur, Atena, Zeus... A nije ni originalno;

sve su to poznate priče. Pa ovaj svršetak! To je toliko mor

bidno... Sve zajedno kič s primjesama mrtvačkog plesa!

— Pa što ako je tako? To ionako ne kanim nikome ponu

diti.

— Drugim riječima, uzalud si tratio vrijeme i talent.

Umjesto toga, mogao si napisati nešto angažirano, kao do

sad... A Perzej... za što se on uopće bori? Protiv čega? Koji

mu je krajnji cilj?

— Ti još robuješ sustavu, a sustav u životu ne postoji. Zar

nije tako i sa svima nama: rađamo se, razne nas sile bacaju

sad ovamo, sad tamo, bez plana, nešto nam uspijeva, nešto

ne, i krajnjeg cilja nemamo... Oko čega bih se onda trebao

angažirati u tome kaosu?

Ivo Brešan

— U svijetu još uvijek postoje dobro i zlo. A pisac, o čemu

god pisao, mora se zalagati za prvo i biti protiv drugog.

— A što ćemo, ako se, zajedno sa sustavom, izgubio i kri

terij za lučenje dobra od zla? Živimo u svijetu bez duše. —

Tu joj izložim kako ja vidim naš sadašnji trenutak. — I eto!

Zašto onda i Perzej ne bi na kraju upao u sličnu situaciju kao

mi sada?

— Počinješ me zabrinjavati. Ovaj svršetak je više slika

tvojeg depresivnog stanja, izazvanog pićem, negoli stvarno

sti. Ima, doduše, ponečeg od toga što govoriš, ali nije sve

tako crno. Postoje mladi pisci koji obrađuju zanimljive

teme... likovni umjetnici koji stvaraju predivna djela... I ako

ništa, uvijek se nađe dobrih i plemenitih ljudi...

— Vidim što bi ti htjela. Romantičnu priču o junaku koji

svladava sve zapreke, pobjeđuje demonske sile i ostvaruje

svoj životni san: veliku ljubav!

— A kako ne vidiš da je ovo tvoje bljutavija romantika?

Ona i on probadaju sebi srce, da bi se nakon smrti našli u

Hadu! Daj, molim te! I to je već viđeno. Orkanski visovil

— Samo mi potvrđuješ da sam napravio ono što sam

htio: stvorio nešto bez svrhe i razloga. I u čemu nitko ništa

neće naći, ako mu dođe u ruke. Bio je to samo pokus kojim

sam htio izbjeći sve zamke angažiranosti i takozvane knji

ževne vrijednosti... nešto što sam napisao isključivo za sebe.

Znam da djelo nije savršeno niti može biti. Ali njime sam po

stigao drugo savršenstvo... svoj sam duh natjerao da preki

ne svaku vezu s onim što je izvan njega samog. Tako da po

stoji isključivo po sebi i za sebe, kako bi rekao Hegel.

Na tome je razgovor i završio. Kad smo mjesec dana na-

kon toga putovali u Zagreb, nisam kanio ponijeti spjev sa

Gorgone

sobom. Već sam i zaboravio na njega; nisam točno znao ni

gdje sam ga spremio. Tako mi se dogodilo da sam ga, i ne

htijući, pokupio zajedno s knjigama i papirima koje sam

spakirao u kovčeg. Kao da ga je, sad kad je završen, sam

vrag zalijepio za mene! Bio sam nemalo iznenađen kad sam

ga u Zagrebu ugledao kako izviruje iz hrpe mojih stvari.

Razmislio sam što bih s njim. Svoju je ulogu odigrao, i sad

mu je vrijeme da nestane. Htio sam ga spaliti, ali kao da me

još uvijek nešto od toga odvraćalo. Cesto se događa da se u

životu emotivno vežemo za neke stvari, koje nam više niče-

mu ne služe, ali nam ih je svejedno žao baciti.

U Corsu više nisam zatekao staro društvo. Lupiš je umro,

pa su ostali izgubili volju da se dalje sastaju. Stoga sam uo-

bičajio popodnevne sate provoditi u Gradskoj kavani i tu

razmišljati uz cigarete i kavu. Jednoga dana ugledam u kutu

dvorane za omanjim stolom Mora; sjedio je prislonivši gla-

vu na ruke i odsutno gledao nekamo van. Dosta se izmije-

nio otkad sam ga zadnji put vidio. Djelovao je oronulo: lice

mu se smežuralo, kosa poispadala, vid oslabio; nosio je oča-

le s debelim lentama. Trebalo mi je vremena da ga prepo-

znam. A tada sam odlučio priči mu, iako još uvijek nisam bio

siguran da je to on.

— Šjor Moro! — započnem oprezno. — Jeste li to vi?

— O, mladi moj prijatelju! — razveseli mi se on. — Sjed

nite, sjednite, bilo bi mi zadovoljstvo popričati malo s vama.

— E, baš mladi! Od 70 godina — našalim se sjedajući.

— U odnosu na mene i više nego mladi. Ja sam već do

brano prešao 80... Nego, pišete li nešto novo?

PSI

Ivo Brešan

— Već odavno ništa. Osim jednog spjeva koji sam pisao

više kao neku vrstu duhovne vježbe. Htio sam se njime

malo isključiti iz ovoga svega...

— A o čemu se radi u njemu?

— Pokušao sam iz fragmenata raznih antičkih djela složi

ti cjelovitu priču o jednom mitološkom junaku, Perzeju, koji

je odrubio glavu Gorgoni Meduzi. To je inače neman koja je

svojim pogledom pretvarala ljude u kamen.

Ove riječi kao da su osupnule Mora. Zinuo je i zapiljio se

u mene širom rastvorenih očiju, koje su kroz one debele len-

te izgledale dvostruko veće. Neko vrijeme ništa nije govorio,

a onda me upita:

— Tražim li previše, ako vas zamolim da mi date to pro

čitati?

— Nisam kanio nikome dati, ali ako baš želite, nemam ni

šta protiv. Iako ne vjerujem da bi vam to moglo biti zanimlji

vo.

— A ja vjerujem da bi moglo, kad se o vama radi. Samo

dajte, pa ćemo o tome porazgovarati poslije, kad pročitam.

Idući dan donio sam mu tekst u kavanu. Tom prilikom

nismo razgovarali o književnosti, već o njegovim boljetica-

ma. Žalio mi se na probadanje u prsima, na reumatizam koji

mu ne da mirno usnuti, pa kako ga noge više ne služe, kako

mu ponestaje daha... A ja, koji sam i sam već pomalo patio

od sličnih pojava, pokušavao sam ga umiriti da je sve to nor-

malno u njegovim godinama. Dogovorili smo se da se za

dva dana nađemo opet, jer će on dotle pročitati. Ali potraja-

lo je dulje. Kad sam došao u kavanu u zakazano vrijeme, ni-

sam ga našao. Pojavio se tek idući tjedan, noseći mi tekst.

Sjeli smo, on mi je pružio mapu s papirima i započeo:

Gorgone

— Oprostite što ste ovako dugo čekali! Bilo mi je napor

no čitati. Morao sam svako malo posizati za Enciklopedijom

da vidim tko su ta brojna imena koja spominjete. Ali na kra

ju sve mi je bilo jasno... Nego, najprije bih vas želio upitati:

jeste li vi išta znali o meni prije negoli ste ovo napisali?

— Ništa, osim onoga što ste mi vi sami rekli. Ili što sam

čuo od naših zajedničkih znanaca iz Lupisova društva.

— Čudno! — reče zamišljeno. — Vidim da vam moram

ispričati cio svoj život. Naravno, ako imate volje da me sa

slušate. Ništa neću uljepšavati niti preskakati prljavštine

koje sam činio. Sad kad sam pred krajem životnog puta, ne

mam razloga prikrivati bilo što.

— Vrlo rado bih to čuo.

Počeo je od svojeg neobičnog rođenja. Kako je zalazio i u

najsitnije detalje, nije mi uspio toga dana ispričati sve. Na-

stavio je sutra i prekosutra. Govorio mi je o djetinjstvu i mla-

dosti na Hvaru, pa o ratnom periodu, iznio mi potanko epi-

zodu s Mirandom, zatim dogodovštine na Visu, u Šibeniku

i na kraju u Zagrebu, sve do lažiranog Luketićeva smaknu-

ća. Na trenutke sam se zgražao slušajući o brojnim ubojstvi-

ma koja je počinio ili naredio. Posebno me se neugodno doj-

mila njegova bešćutnost prema majci i djedu. No čini se da

je i on sam sada bio zgrožen nad time, jer mu je pripovije-

danje poprimilo mračan ton. Kad je trećega dana završio,

obrati mi se:

— Rekli ste mi da ste se htjeli, pišući ovo, isključiti iz

stvarnosti. Što sad kažete? Može li se to u potpunosti?

— Zaboga! — rečem zapanjen. — Pa vaša se priča, barem

u onim ključnim točkama, podudara s Perzejevom. To zna-

Ivo Brešan

či: ništa nova pod suncem. Iako vks i Perzeja dijeli više od

3000 godina.

— Ne podudara se sasvim. Perzej nije pogledao Meduzi

u oči, a ja jesam. Čak sam se na neki morbidan način i zalju

bio u nju; vidio sam je u svakoj ženi koju bih poželio. Čista

nekrofilija. I to mi je okamenilo misli i srce... Potom me Ste-

na zapalila mržnjom... Eurijala mi ispijala dušu... U meni je

zavladala potpuna pustoš; znao sam samo za zadatke koje

sam dobivao. Ako se tražilo od mene, bio sam u stanju stoti

ne poslati u smrt ili na robiju. I nijednom se nisam upitao

radi li se o krivima ili nedužnima; dovoljno mi je bilo da za

povijed dođe »odozgo«, pa da povjerujem kako je to u inte

resu bolje budućnosti. I kad sam se vjenčao, ništa nisam

osjećao prema svojoj ženi, iako je bila mlada i lijepa. I što je

najvažnije, dobra; njezina mi je dobrota čak išla na živce...

Ali neki komadić duše ipak je ostao u meni. Kad sam ga ot

krio i prepoznao, počeo sam stvari gledati u drugom svjetlu.

Najprije sam ženu istinski zavolio. A onda sam i o zapovije

dima stao razmišljati; ako se nisu slagali s onim kako sam ja

osjećao, nisam ih izvršavao.

— Kad ste prvi put prepoznali u sebi to »nešto«?

— Ne znam. Mislim da je ono sve vrijeme postojalo u

meni... javilo mi se kad sam, nakon ubojstva Mirande, vidio

da su za to drugi platili glavom... zatim kad sam ubio kape

tana Bozu... pa kad sam se bezdušno ponio prema majci...

Osjetio bih svaki put da me nešto zapeklo, ali sam držao to

nevažnim. Možda čak slabošću koju valja potisnuti uime vi

ših ciljeva. A onda... ne mogu se sjetiti kad... bilo je kao kad

se čovjek ujutro probudi i odjednom mu sve izgleda nekako

drukčije... Ono što sam dotad potiskivao iznenada me pre-

Gorgone

plavilo i postalo mi važnije od svih zapovijedi, pa čak i od

ideja u koje sam vjerovao. Najjače sam to osjetio u susretu s

Luketićem.

— Vi ste, šjor Moro, izvojevali veliku pobjedu. Veću od

ijedne Perzejeve. Jer on se borio s vanjskim čudovištima, a

vi s onima u sebi.

— Ne čini li vam se da je ta pobjeda došla prekasno?

— Nipošto. Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Važno je

da ste vi sami pronašli u sebi ono ljudsko i da vas nitko nije,

kako se to kaže, preobratio.

— Ne znam, možda. Utoliko više ste onda Perzeja pretje

rano kaznili. Tolike nesreće ste svalili na njega samo zato što

nije imao snage ubiti čovjeka koji ga je spasio Harpija. Daj

te, promijenite to, molim vas! Zašto mu se bogovi ne bi na

kraju smilovali?

K vragu! prokleo sam kad smo se rastali. Sve sam vrijeme

bio u zabludi. Znao sam, a opet sam smetnuo s uma: mi smo

zarobljenici svijeta u kojem živimo. Ne možeš pobjeći od

stvarnosti. Dapače, što više pokušavaš, više upadaš u njezi-

na kliješta. Ma što izmislio, uvijek se to nekome negdje već

dogodilo. Koliko god daleko odlutao u prostore mašte, nisi

se odlijepio od tla na kojem stojiš. Moro je sve shvatio; čak i

simboliku Gorgona, koja se rađala samo u mojim mislima. A

nisam uspio zatomiti ni svoj gnjev zbog aktualnih prilika;

nesvjesno sam ga izlio u završni prizor. Nitko nije u stanju

stvoriti djelo koje je samo sebi svrhom i koje postoji po sebi,

a ne i po drugima. Ali odlučio sam barem ostati dosljedan:

neka mi ni ovaj debakl ne bude važan. Promašio sam, pa

što? »Perzeida« se tako opet zagubila među mojim papiri-

ma.

Ivo Brešan

Kad sam se nakon dva mjeseca ponovno našao u Zagre-

bu, sreo sam na ulici znanca iz Lupisova društva. Bio je to

književnik koji je 1972. status nepodobnosti stekao svojom

aktivnošću u tada ozloglašenoj Matici hrvatskoj. Sjećam se

da mi je jednom pričao kako su ga agenti Udbe priveli

Moru, a ovaj ga je malo ispitao i pustio. Sad je ponovno

ugledan pisac i urednik jednog književnog časopisa. On mi

reče:

— Znate li da je jučer umro Moro? Sutra mu je na Miro-

goju pokop.

— Kako se to dogodilo tako brzo? — zaprepastim se. —

Zadnji put kad sam ga vidio činilo mi se da se dosta dobro

drži...

— Kad čovjek prođe 80 godina, ne treba se tome čuditi.

Mislim da je sve ubrzala nesreća njegove žene. Krenula je

po najvećoj poledici njemu pribavljati lijekove. A jadnica se

nikad nije navikla na velegradski život; ako je izlazila, bilo je

to samo s njim. No ovaj put je krenula sama, poskliznula se

i pala pod tramvaj. To ga je zapravo dotuklo.

Sutradan sam otišao na pokop. Odvijao se u sirotinjskom

dijelu groblja. Pokraj iskopane rake, tik do mjesta gdje je po-

čivala njegova Anica, stajali su grobari i pripremali konope

da spuste u zemlju običan nelakirani drveni lijes. Nazočni

smo bili samo onaj pisac i ja. I nehotice se sjetim pokopa si-

romašnog Talijana u Miinchenu, o kojem mi je Moro pričao.

I ovdje je sve točno onako, osim što nije bilo svećenika. Kad

je lijes bio spušten, nas dvojica bacili smo pregršt zemlje na

njega i otišli na piće.

Čim sam stigao kući, padne mi na pamet besmislena ide-

ja: »Perzeidu« završiti onako kako je šjor Moro zaželio. Bez

Gorgone

obzira što to nikome ništa neće značiti, a najmanje njemu. Kako mi je od zadnjeg boravka tekst ostao u Zagrebu, pro-

našao sam ga i napisao drugi svršetak, prekriživši onaj otpri-

je. Sad je sve bilo baš onako kao u mitologiji. Činilo mi se da

ću tako pokojniku odati počast koju mu nisam mogao pru-

žiti na drugi način.

Perzej s brodarima dođe do sunčane obale grčke i tu ga iskrcaju oni, a on se tad oprosti s njima. Potom se pješice zaputi dragome Tirintu svome. Čim se približio gradu, Andromeda iziđe preda nj, u dvore ga povede, objed mu spremi i postelju meku, a sinovi njegovi, vidjev ga, veliku pokažu radost. Amfitrionova žena, Alkmena, porodila bijaše dijete Herakla, kojemu sudbina namijeni junačka djela. Perzej je dugo poživio, okružen potomstvom svojim. A kada je napokon umro, i supruga nedugo za njim, bogovi veliku počast ukazaše obojim njima: On i Andromeda postaše na nebu svijetleća zviježđa koja ne zalaze nikad i sjaje se čitave noći.

Kad sam bio gotov, otišao sam s tekstom na Mirogoj, pro-našao Morov grob, razgrnuo zemlju na njemu granom koju

sam odlomio sa stabla, a onda položio papire u jamu i zatr-pao ih. To neka mu bude, umjesto cvijeća! Sumnjam da bi itko od znanaca iz Corsa odao mu i najmanju počast, kad bi znao što je sve u životu radio. Ali ja sam držao da je čovjek, koji je izgubio ljudski lik i ponovno ga u sebi pronašao, znat-no vredniji od onog tko se cio život ponašao po moralnom kodeksu društva. Kod ovog potonjeg katkad zna biti i lice-mjerja. A Moro... pa on je otprilike kao onaj razbojnik na kri-žu, s Isusove lijeve strane, koji se spasio.

U

i

Knjižnica Zelina

540027251