ivo i slavko goldstein

7/23/2019 Ivo i Slavko Goldstein

http://slidepdf.com/reader/full/ivo-i-slavko-goldstein 1/24

Ivo i Slavko GoldsteinSrbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbiu HrvatskojKarakter antifaistikoga otpora i ustanka u Hrvatskojodredilesu tri glavne skupine sudionika narodnooslobodilakeborbe (NOB):1. Komunisti, dakle lanovi Komunistike partije Hrvatske(KPH) i njihovi bliski suradnici te lanovi Savezakomunistikeomladine Jugoslavije: oni su, iako relativno malobrojni(rijetko su inili vie od 10 posto sastava pojedinihpartizanskih jedinica), bili jedina dobro organizirana idovoljnoborbena snaga sposobna da pokrene i predvodioruani NOB.2. Srbi, odnosno dijelovi srpskog stanovnitva: oni su, uprve dvije godine rata u nas, bili najbrojniji meusudionicimaNOB-a, a ponajvie su se regrutirali iz ruralnihkrajeva, gdje su bili izloeni raznovrsnim diskriminacijamaiivotno ugroeni ustakima genocidnim akcijama.Pojedincekoji su pruali mjestimini otpor i skupine bjegunaca odpokolja komunisti su brzo uspjeli povezati i povesti uustanak.3. Hrvati nekomunisti: znatni dio ih je u poetku

simpatiziraoNezavisnu Dravu Hrvatsku (NDH), no ubrzo su,nezadovoljnii razoarani njome, poeli pruati pasivni, a potomi aktivni otpor ustakom reimu. Njihov je otpor postupnosve snaniji, pa borci hrvatske nacionalnosti, ve od ljeta



1943. godine, postaju najbrojnijima u jedinicamaNarodnooslobodilakevojske (NOV) u Hrvatskoj.248 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

Takav karakter i razvoj NOB-a u Hrvatskoj determiniralisu ibrojane odnose izmeu Hrvata i Srba u borbenim

jedinicama,pa i njihove meusobne odnose u hrvatskomeantifaistikomratu.1. Komunisti

U politikom ivotu Hrvatske 30-tih godina 20. st. nastajudva izrazito razliita, antagonistiki suprotstavljena tabora:prema brojnosti te utjecaju i dalje prevladavala graanskaopcija predvoena Hrvatskom seljakom strankom (HSS),ali, s druge strane, i simpatizeri krajnje lijevih i krajnjedesnih ideologija postaju sve snaniji i prisutniji u javnosti.Ta podjela je bila izrazito otra u gospodarskinerazvijenim,

pasivnima krajevima, u kojima su politike vrijednostigraanskogdrutva i graanskih stranaka slabije zaivjele, oemu svjedoe i sljedei primjeri:Iz Kraljevine Jugoslavije je u panjolski graanski ratkrenuloboriti se na strani republikanaca priblino 1300dobrovoljaca.

Iz Hrvatske ih je bilo priblino 700, dakle vie odpolovice, a gotovo 10 posto - njih 63 - iz Imotskog (premapopisu stanovnitva iz 1931. opina je Imotski imala41.397stanovnika): samo iz maloga Zagvozda, koji je premaistome



popisu imao 2663 stanovnika, bilo ih je osam.1 Upanjolsku su, usto, primjerice otila i 32 Livnjaka. Dakle,panjolski su se dobrovoljci regrutirali iz prve generacijedoljaka u grad iz siromanih sela, natprosjeno, pak, ba

izkrajeva koji tih istih godina daju i mnogo ljudi u ustakipokret: prema jednome popisu iz 1936. godine, meu 5091 Prema: M. Koreni, Naselja i stanovnitvo SocijalistikeRepublike Hrvatske1857.-1971. godine, Zagreb, 1979., 300-301.Ivo i Slavko Goldstein 249ustaa u talijanskoj emigraciji brojano su takoer

prevladavaliljudi iz Imotskog i ire okolice, potom oni iz Livna,zapadne Hercegovine i Like.2Sve u svemu komunisti su pred rat, a osobito u vrijemeratau nas jaali. U vrijeme rata, meutim, nisu otvorenoizraavalisvoje ciljeve, pa u redovima Komunistike partije

Jugoslavije (KPJ) i KPH prevladava miljenje da supredanostantifaistikom programu i predvoenje NOB-anajbolji naini poslijeratnoga ostvarivanja stranakogprograma,tj. uspostave jednostranake komunistike vlasti isocijalistikog poretka u zemlji. Pritom su relativno rano ispoznali da ne samo oni nego i svi drugi politiki pokreti upredratnoj i ratnoj Jugoslaviji ne mogu biti uspjeni bez

jasnih stavova o rjeavanju nacionalnog pitanja. To jeponajboljeiskazao Josip Broz Tito u svome poznatomprogramatskomlanku Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlu



narodnooslobodilake borbe, objavljenom 1942. uProleteru,br. 16, u kojemu, s jedne strane, konstatira da su ³banacionalno ugnjetavanje i neravnopravnost´ omoguili

³faistikimosvajaima da lako porobe´ mnoge ³zemlje´, pa iKraljevinu Jugoslaviju te, stoga, s druge strane, saimanacionalni program komunista:Komunistika partija Jugoslavije i dalje e se boriti za bratsku,slobodnu i ravnopravnu zajednicu svih naroda Jugoslavije [...], [a]protiv velikosrpskih hegemonista koji tee ponovnomugnjetavanjusvih naroda Jugoslavije.Iz toga je, potom, proiziao trolani program KPJprovoenod 1941. do 1945. godine: prvo, odluna borba protivnacifaizma i njegovih domaih izdanaka kao globalno ilokalno najizravnijega i najpogibeljnijeg neprijatelja; drugo,2 Usp. B. Krizman, Paveli i ustae, Zagreb, 1978., 564-574.250 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

odravanje jugoslavenske zajednice, ali bitno reformirane

na temelju ravnopravnosti naroda, a protivno dotadanjojvelikosrpskoj hegemoniji; i tree, poslijeratna uspostava

jednostranake vlasti i socijalistikog poretka s osloncemnaSavez Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR).Programski deklarirana borba za nacionalnuravnopravnost,kao jedna od specifinih politikih komponenti

jugoslavenskogantifaizma i NOB-a, pruala je osnovu za stanovitistupanj autonomije hrvatskog antifaizma i hrvatskogNOB-a unutar opejugoslavenske cjeline. Ta jeautonomnostpovremeno bila sputavana centralistikim ustrojstvom



KPJ kao predvodnike snage, ali se unato tomeodravala,prije svega zahvaljujui autohtonim korijenima hrvatskogantifaizma koji su izvirali iz specifinih politikih okolnosti

u Hrvatskoj.Tome pripomau i tadanje poruke Komunistikeinternacionale/Kominterne, koja od poetka rata, zbog opihpovijesnih okolnosti, upozorava KPJ da se ³radi oosloboenjuod faistikog podjarmljivanja, a ne o socijalistikojrevoluciji´, to je u skladu i s ranijim procjenama KPJ i

KPHda se, privremeno zanemarujui ideologiju, valja staviti naelo svenacionalnoga otpora. Stoga u tadanjimaproglasimai propagandi KPH (pa i cjelokupne Komunistikepartije Jugoslavije) nema spomena klasne borbe, ruenjaburoaskog poretka, socijalistike revolucije...:openito,

pozivi su na ustanak iskljuivo antifaistiki i patriotski,protiv strane okupacije i ustakog reima. Pritom sekomunistiveoma dobro prilagouju zateenima meunacionalnimodnosima: suprotstavljaju se bratoubilakom ratu teosuuju ustake zloine nad Srbima, kao i osvetnitvoetnika te njihove zloine nad Hrvatima. Oni, usto, posvesvjesni nezadovoljstva naroda s predratnom Jugoslavijom,

Ivo i Slavko Goldstein 251najavljuju i borbu za bolje poslijeratno ureenje zemlje - zademokraciju i meunacionalnu ravnopravnost. Stoga, veuproglasu Centralnog komiteta KPH od 13. srpnja 1941.



godine, kao ciljeve NOB-a proglaavaju ³osloboenjezemljeod tuinske vlasti i dominacije´ te uspostavu ³novedemokratske Jugoslavije slobodnih i ravnopravnih naroda,

u kojoj e na bazi samoopredjeljenja biti izgraena islobodna Hrvatska´.Ipak, u samome poetku rata u nas vodstvo KPJ jo nijeimalo osjeaj za sve te posebnosti, pa je, primjerice,podruje Kraljevine Jugoslavije tretiralo kao jedinstvenprostor za voenje borbe protiv okupatora i provedbu socijalistikerevolucije. Smatralo je, stoga, da vodei partijski

aktivisti moraju odlaziti u bilo koju sredinu diljem zemlje ipreuzimati odgovorne funkcije tamo gdje je to potrebno,gdje partijske potrebe to zahtijevaju. Iz tih su razloga uHrvatsku u prvima tjednima ustanka 1941. za provedbunekih najvanijih zadataka stigli aktivisti iz Crne Gore,Vojvodine i drugih jugoslavenskih sredina. Kasnije,meutim,vie nema takvih dolazaka, to pokazuje da se pristup

mijenja, odnosno potvruje da se na hrvatskom prostoru,pa i drugdje, sve vie u obzir uzima i nacionalnakomponenta.Nakon velikih gubitaka partijskog kadra u prvimadiverzantskimakcijama u gradovima, Tito se odluuje za koncepcijugerilskog/partizanskog ratovanja. Hrvatsko komunistikovodstvo, u skladu s njegovim direktivama, od sredine

srpnja 1941. upuuje svoje najbolje organizatore u sela, ubrdovite/planinske krajeve, da se stave na elo veuznemirenihi ugroenih srpskih seljaka te povedu opu pobunui gerilski rat, koji e se veoma brzo pokazati dalekodjelotvornijim



od diverzija u gradovima.252 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

U sredinjoj Hrvatskoj, koja postaje aritem ustanka,nastaju prvi partizanski odredi, organizirani i predvoeni

komunistima (preteno hrvatske nacionalnosti), a sborakimsastavom u kojemu brojano prevladavaju srpski seljaci.Zauzevi tako ve od samog poetka NOB-a gotovo svevodee pozicije, komunisti ih dre sve do kraja rata. Oni,usto, borbenou i najee iskazanom sposobnouvoenjapartizanskog rata, pridobivaju nove lanove i pristae

te postupno antifaistiku borbu kanaliziraju premasvojimadugorono glavnim ciljevima ± preuzimanju poslijeratnevlastii uspostavljanju komunistikog/socijalistikog poretka.2. SrbiTijekom posljednjih desetak godina revizionistika jehistoriografija

u Hrvatskoj razvila tezu da su 1941. Srbi digliustanak protiv hrvatske drave i da su ustake represalijebile izazvane tim ustankom.3 No, za takve tvrdnje nemadokaza, jer su dogaaji od travnja do poetka kolovoza1941. tekli upravo obrnutim slijedom. Dijelovi

jugoslavenskekraljevske vojske u raspadu izvrili su u Bjelovaru od 9.do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinanih ubojstava

vojnika i graana hrvatske nacionalnosti, a na povlaenjuizMostara ubili su 25 mjetana apljine i okolice, etiriseljaka u selu Cim te spalili vie desetaka kua u selimaCimi Ilii pokraj Mostara.4 Meutim, to su zloini izoliranih



dijelova poraene vojske, a slinih u to vrijeme, pa ni 3,53 O revizionizmu u odnosu prema NDH usp. I. Goldstein (u suautorstvusaS. Goldsteinom), Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., 596-618.4 Prema: Z. Dizdar i M. Sobolevski, Preuivani etniki zloini uHrvatskoji u Bosni i Hercegovini (BiH) 1941.-1945. godine, Zagreb, 1999.,155-160.Ivo i Slavko Goldstein 253sljedea mjeseca vie nema, te se ne moe govoriti oustanku protiv hrvatske drave. Prvi masovni zloin,sada,pak, etnikih pristaa nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28.

srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno37 Hrvata iz obitelji Ivezi.5 No tom su zloinu prethodilabrojna ustaka genocidna ubojstva velikih skupina Srba,osobito u Lici.Inae, od samog poetka uspostave ustake vlasti srpsko

jestanovnitvo bilo izloeno raznovrsnoj diskriminaciji,hapenjima

istaknutijih lanova zajednice u gotovo svima hrvatskimgradovima, genocidnim prijetnjama (u tisku i u javnimistupima vodeih ustaa)... Ve u prvih 30 dana postojanjaNDH izvrena su i prva masovna ubojstva Srba, prijesvegamukaraca, bez sudskih postupaka i bilo kakvih utvrenihkrivnji, dakle iskljuivo s genocidnim namjerama: 196 ih jeubijeno u Gudovcu 27. travnja, priblino 400 u Hrvatskom

Blagaju 9. svibnja, 260 u Glini 11. svibnja 1941. godine...Nakon daljnjih skupnih ubijanja po selima i masovnogodvoenja srpskih mukaraca u logore, uslijedio je od 1.do3. srpnja 1941. godine, a pod komandom Maksa Luburia,prvi masovni pokolj po selima donjolapakoga kotara u



kojemu su prije svega stradali djeca, ene i starci (uselimaSuvaja, Osredci, Bubanj ubijeno ih je vie od 300).6³Ubrzo su´, stoga, ³formirani zbjegovi po umama gdje se

narod okupljao i sklanjao´ u dijelovima Like, a potom i udrugima krajevima Hrvatske.7 Odluniji i hrabriji pojedincilaaju se oruja kojega su sauvali nakon kapitulacije

jugo-5 Usp. isto, 76.6 Usp. Kotar Donji Lapac u NOB-u, zbornik radova, Karlovac, 1985.,28,103, 168, 832-838 i 862-864.7 Usp. isto, 31, 44, 105, 841 i 856.

254 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskojslavenske kraljevske vojske te se mjestimino, posveneorganizirano,

javlja i pojedinani oruani otpor ustakimophodnjama. Komunisti povezuju te pojedince i skupine,pripremaju ih za ustanak, koji izbija posljednjih danasrpnja1941. godine, gotovo istodobno u Baniji i Kordunu, a jo

ee i u Lici, a najee, pak, u susjednoj Bosanskojkrajini.Bezobzirne i krvave ustake represalije po srpskim selimarezultiraju brojnijim pristupanjima partizanskim jedinicamakoje stalno jaaju. Tako se u dijelovima sredinje Hrvatskestvaraju najbrojnija i najjaa uporita antifaistikog otporau Hrvatskoj u 1941. i 1942. godini.Usputno, Srbi su, dodue, umjesto odlaska u borbene

jedinice,mogli prijei s pravoslavlja na katolianstvo i imati,osobito u gradovima, veoma izgledne anse ouvanjaivota,no koliko je takvih prijelaza bilo za sada je jo



nepoznato.8 Postojala je i mogunost, pogotovu akoprihvatekatolianstvo, da se ukljue u domobranske jedinice,ali se i o tome, tonije o broju takvih sluajeva, moe

samonagaati.U prvima tjednima ustanka mjestimino su sudjelovali ili sustanicima suraivali i neki organizirani etnici te njihovepristae. Oni su, dodue bezuspjeno, nastojali od boljeorganiziranih i borbenijih komunista preuzeti vodeepoloajeu jedinicama, raspirujui osvetniki gnjev kod

progonjenoga i postradalog srpskog stanovnitva. U tomsusklopu i nastali ve spomenuta osveta nad nedunimHrvatima u Brotnji, potom zloin 2. kolovoza 1941. uBorievcu, pa i uestaliji slini zloini u Kninskoj te, ponaj-8 Pribline bi se procjene o tome mogle napraviti pregledom skupineNadbiskupskiduhovni stol u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, ali to do sada jo nitko nije uinio.

Ivo i Slavko Goldstein 255vie i najee, u susjednoj Bosanskoj krajini.Komunistikisu rukovodioci ustanka, osobito oni na odgovornijimpoloajima, a koji su u veini bili Hrvati, suzbijali tajosvetniki gnjev te su, sve do potkraj rata, takvi ispadi spartizanske strane bili veoma rijetki, a ako su se imjestimino javljali bili su strogo kanjavani.

Ne samo iz tih razloga poetna se suradnja etnika ipartizanabrzo raspala i, ve do proljea 1942. godine, preraslau estoko politiko i oruano neprijateljstvo, u borbu kojase u krajnjoj instanci zapravo vodila za osvajanjeposlijeratne



vlasti u zemlji. etnici su, potom, poeli suraivati sTalijanima, kasnije ak i s vlastima NDH i s njemakomvojskom, a gdjegod su mogli provodili su i genocidneakcije

protiv Hrvata te ponajvie i protiv Muslimana u BiH.Partizanisu, pak, ratujui i protiv etnika, u mnogim prigodamapostali braniteljima hrvatskih sela od etnikognasilja, ali i srpskih sela od ustakog nasilja. Stoga je, udiferencijaciji/odabiru izmeu etnika i partizana, i velikaveina Srba pristajala uz partizane, osim u Kninskojkrajini,

ponekima jugoistonim dijelovima Like i dvjema opinamau Gorskom kotaru.Sve to je utjecalo, a osobito sposobno komunistikovodstvo,kojemu su ponajvie pridonijeli bivi panjolskidobrovoljci, da se antifaistiki rat u Hrvatskoj uglavnomrazvijao ravnomjernije i stabilnije negoli u drugimadijelovima

Jugoslavije. Iz tih su se razloga ve u prvoj ratnojgodini u nas i mnogi mlai te borbeniji Srbi opredjeljivalinesamo za partizane nego i za KPJ/KPH. tovie, u sastavu

je,primjerice, KPH u prvima ratnim godinama znatno brerastao broj Srba negoli Hrvata. To je, jer rije je oprvoborcima

koji su - kao provjereni kadrovi - poslije rata postavljanina odgovorne poloaje u vlasti, kasnije, u politikom256 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

ivotu socijalistike Hrvatske, imalo prilino dugoronihposljedica.3. Hrvati



Dva su glavna razloga zbog kojih je znatan dio Hrvata sazadovoljstvom primio proglaenje NDH: prvo, gotovoposve bezbolno okonan je kratkotrajni rat te se inilo da

je

Hrvatsku trajno mimoiao; i drugo, ostvarena je tenja zavlastitom dravom koja se u Hrvatskoj razvila umeuratnomerazdoblju, u kojemu su se teko podnosili beogradskiunitarizam i centralizam. Meutim, razoaranje jeveoma brzo nastupilo.Njemaki ratni stroj i talijanska okupacija doslovce su, veod prvoga dana po proglaenju NDH, nemilosrdno

eksploatiralihrvatsko gospodarstvo. Stoga se, ve u prvimatjednima te drave, javila nestaica prehrambenihproizvodapoto je Nezavisna Drava Hrvatska morala snosititrokove boravka njemakih i dijela talijanskih jedinica.Italija joj je, usto, oduzela pomorsku privredu ibrodogradnju,

a Maarska dijelove najnaprednijih poljoprivrednihpodruja. I partizani su, neto kasnije, pod svoju kontrolustavili veliki dio poljoprivrede te umarstvo, a ve od 1941.znatno su ometali, a sljedeih godina i posve blokiraliponeke glavne i mnoge lokalne prometne pravce. Gradsko

je stanovnitvo naglo siromailo i ve za jake zime 1941./1942. bilo bez ogrjeva i na rubu gladi. U proljee 1942.godine, tonije 17. travnja, zagrebaki Hrvatski narod, br.

43, tjeiteljski najavljuje da e ³biti dosta mlijeka ne samoza djecu i starce, nego i za ostalo graanstvo,´ no to subila isprazna obeanja, jer je oskudica bila sve tea.Inflacija je galopirala, pa optjecaj novca od sedammilijardiIvo i Slavko Goldstein 257



kuna, lansiranih u lipnju 1941. godine, raste na 38,5milijardi u jesen 1943. i na 150 milijardi u sijenju 1945.godine. Cijene su se, prema pokazateljima za razdoblje od1. rujna 1939. do 1. rujna 1944. godine, uveale za

priblino60 puta, a plae za samo osam puta.9 Manjakbenzina i autobusa osjeao se ve u srpnju 1941.godine,10

pa sljedei mjesec, ³zbog postojeih ratnih prilika´, dokonizagrebaki izletnici nisu, primjerice, mogli ni do Karlovcaniti na Sljeme.11

A nacionalni osjeaji svih Hrvata bili su duboko povrijeeni

ve u svibnju 1941. kada je Ante Paveli potpisaoRimskeugovore prema kojima je, talijanskom aneksijom iokupacijom,Hrvatska izgubila ogromne dijelove svojih mora iobale. U anektiranoj Dalmaciji, u Hrvatskom primorju idijelovima Gorskog kotara to je ojaalo buntovnaraspoloenjai meu nekomunistima, pa je ustanak u tim krajevima,

za razliku od ostatka Hrvatske, od poetka bioobiljeen sudjelovanjem velikog, tovie veinskoga brojaHrvata u partizanskim jedinicama.I teror je ustakih vlasti djelovao odbojno i na hrvatskostanovnitvo.Veliki plakati s obavijestima o smrtnim presudamaprijekih sudova i strijeljanjima po 50 ili vie talacapridonosili su ve u ljeto 1941. stvaranju mune atmosfere

u hrvatskim gradovima. Nemilosrdni progoni Srba iidova,s prvima vijestima o koncentracijskim logorima i masovnimubijanjima, proizvodili su zebnju i unosili nesigurnost meu9 Prema: F. Jeli-Buti, Ustae i NDH, Zagreb, 1977., 133-134.10 Usp. lanovi Drutva Zagrepana moraju na izlet u Stubike Toplice



vlakom, Zagreb, br. 6-7, Zagreb, 1941., 178.11 Usp. Zagreb, br. 10-11, Zagreb, 1941., 257, i br. 5-6, Zagreb, 1942.,119.258 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

mnogim Hrvatima, to razvija antipatiju spram reima.Stoga veina Hrvata, iako ih se dio u ruralnim krajevima smjeovitim nacionalnim sastavom prikljuio progonu Srba,zauzima pasivni stav, a postupno, u mnogim mjestima,istaknuti pojedinci te vee skupine i javno istupaju protivprogona i ubijanja, nastojei ih sprijeiti.12 To, primjerice,potvruje i odlazak Vladimira Nazora (1876.-1949.), koji jemeu najistaknutijima hrvatskim knjievnicima, potkraj1942. u partizane, a koji u veljai 1944. na pitanje zato jeotiao u partizane odgovara:[Na to me je] potaklo neovjeno proganjanje i istrebljivanjeidova, koji su ljudi kao i mi, a - to je najglavnije - potaklo mezlostavljanje i klanje Srba, koji su nam po krvi braa i s kojimaskupa ivimo ima ve toliko vjekova.13

Meutim, od antipatije prema reimu do dobrovoljnogodlaska u rat protiv tog reima jo je dalek put. Srbi uHrvatskoj i BiH bili su naprosto prisiljeni na oruani otpor,

aHrvati su takvu odluku morali donijeti dobrovoljno.Komunistihrvatske nacionalnosti uinili su to odmah, neki ve nasam dan njemakog napada na SSSR 22. lipnja 1941.³ispunjavajui time svoj internacionalistiki dug premanapadnutoj prvoj zemlji socijalizma´. Njihov daljnji uspjehu privlaenju Hrvata u borbu bitno je ovisio o tome u kojoj

e mjeri svojim programom izraziti ogorenje i revoltirokih slojeva hrvatskog stanovnitva. U tome supostupnopostizali uspjeh: u prvoj godini rata u nas mali, a potomsvevei.



Najbre su stjecali pristae u krajevima koje su Talijanianektirali ili okupirali, a u drugima dijelovima Hrvatske12 Usp. Kotar Donji Lapac u NOB-u, n.dj., 29-32, 41, 105 i 832.13 Prema: Jevrejski pregled, br. 7-8, Beograd, 1966.

Ivo i Slavko Goldstein 259pridobivali su ih odlunom borbom protiv etnika inacionalno mjeovitim sastavom jedinica, pokazujui daparole o borbi za ravnopravnost naroda u poslijeratnoj Jugoslaviji nisu isprazna fraza. Njihovu jaanju pridonosio

je i socijalni program s proklamiranim tenjama odokidanjusiromatva i uspostavi pravednijeg drutva. Simpatije

su osvajali i zbog sve uestalijih vijesti o njihovimuspjesima,dobroj organiziranosti i stalnom jaanju partizanskih

jedinica. Ohrabrujue su, takoer, ve od 1942. djelovale islutnje o tome da sile Trojnoga pakta nee pobijediti uratu. Na raspoloenje je hrvatskog graanstva, koje je iranije respektiralo Sjedinjene Amerike Drave, svakakoutjecalo i stupanje te zemlje u rat. No, nedvojbeno najjai

utjecaj na irenje simpatija za antifaistiki pokret meuHrvatima u gradovima imali su sve katastrofalniji neuspjesiustake vlasti, popraeni brutalnom diktaturom te sveeim progonima i neistomiljenika meu Hrvatima.Kljuno je, pritom, bilo i dranje najjae prijeratne politikestranke u Hrvatskoj - Hrvatske seljake stranke (HSS),koja

je u NDH bila zabranjena. Velika je veina vodeih

HSSovaca,unato poetnoj suradnji nekih dijelova vodstva HSSs ustakim reimom, odbijala suradnju s ustaama inastojalabiti pasivna u oekivanju pobjede zapadnih saveznika.Zbog toga je, primjerice, i Vladko Maek stalno bio u



kunom pritvoru, a osam je mjeseci bio zatoen i uJasenovcu. Mnogi su lanovi HSS bili zatvarani, a neki,poput popularnoga pukoga tribuna i knjievnika PavlekaMikine, i ubijeni. Stoga su ve 1942. poneki lanovi i

aktivisti HSS traili kontakte i suradnju s partizanima, a260 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

1943. i 1944. su se poeli u veem broju ukljuivati i uaktivnu borbu.14

Ipak, mnogi su Hrvati, i kada su ve odluili pristupitiNOBu,odgaali odlazak u partizane. Razlozi su bili mnogobrojni,a ponajvie obiteljski: u poetku je, dok partizanski

pokret nije bitno ojaao, odlazak cijelih obitelji napartizanskopodruje bio nezamisliv, a odlazak samo jednoga zaborbu sposobnog lana ugroavao je druge lanoveobitelji.Ustaki je reim, usto, strogo nadgledao sva zbivanja napodruju koja je kontrolirao te ograniavao kretanjepolicijskim

satom, zabranjenim zonama i specijalnim dozvolama.Svaki se neobjanjiv nestanak mogao tumaiti bijegom upartizane, s posljedicama stradanja bliih ili daljnjihbjegunevihroaka.15 Naposljetku, odlazak je u partizane izZagreba i drugih hrvatskih gradova bio mogu samo prekokonspirativnih veza, a one su drane u najveoj tajnosti,to

je oteavalo odlazak u partizane, osobito onima koji sljeviarskim revolucionarnim pokretom otprije nisu imalikontakte.16 Stoga je izvjestan broj ljudi, koji susamoinicijativnokrenuli u partizane, na putu uhvaen i ubijen.



Srbi, osobito oni iz ruralnih podruja zahvaenihustankom,takvih problema nisu imali.14 Usp., detaljnije, F. Jeli-Buti, HSS, Zagreb, 1983., i Z. Radeli,

HSS1941.-1950. godine, Zagreb, 1996.15 Tako je, primjerice, jasenovaki logora ime Klai (1926.) 1942.deportiranu Jasenovac jer mu je starija sestra otila u partizane.16 Tako je, primjerice, velike tekoe da se stupi u kontakt spartizanima iprikljui se njihovim jedinicama imala skupina logoraa iz Jasenovca,dislocirana na rad u slavonsko selo Obradovce, kojima su, ipak, urujnu

1942. prebjegli (usp. C. I. Danon, Saseeno stablo Danonovih.Seanje naJasenovac, Beograd, 2000., 104 i dalje).Ivo i Slavko Goldstein 261Sve do ljeta 1943. Hrvati su u partizanske jedinice i NOVstupali iskljuivo dobrovoljno. Samo se u nekim krajevima,ito onima s iskljuivo srpskim stanovnitvom, od ljeta 1942.

mobiliziraju mlai ljudi, jer oni, poto su srpskenacionalnosti,a usto i partizani, nemaju nikakvih izgleda da ih,nakon mogueg bijega iz jedinice, prihvati bilo koja drugazaraena strana.Ustanak je postupno ipak zahvaao i krajeve skompaktnimhrvatskim stanovnitvom. Nakon Dalmacije, Hrvatskog

primorjai Gorskog kotara, partizanski se odredi s pretenohrvatskim nacionalnim sastavom 1942. i osobito u proljee1943. javljaju i na umberku, u Pokuplju i Hrvatskomzagorju, na Kalniku te u dijelovima Moslavine i Slavonije.Hrvati, potom, ponajvie nakon kapitulacije Italije u rujnu



1943. godine, a osobito u priobalju i na otocima, masovnostupaju u NOV, a partizanske vlasti prvi put u nekimmjestima i mobiliziraju hrvatske mladie.Dezertera iz partizanskih jedinica veoma je malo, a s

razvojemratne situacije sve vie ih je iz domobranskih jedinicavojske NDH: 1944. mjestimino ve i cijele domobranske

jedinice pod komandom svojih zapovjednika prelaze nastranu NOV-a. Te se godine, usput, a i uvjetno, jer o tomene postoje niti se mogu izvesti brojani pokazatelji,razaznaje politika opredijeljenost hrvatskog naroda, kojise, prema tom kriteriju, moe podijeliti u tri velike skupine:

prva, najbrojnija je ona koja simpatizira NOB; druga,takoer druga i po brojnosti, vjerojatno obuhvaa Hrvaterazoarane i ogorene postupcima ustakih vlasti, alinepovjerljivei prema partizanima, koji se jo nastoje dratineutralno (njima treba pribrojiti i mnoge koji su senastojali,slijedom tradicionalnog straha, kompromiserstva i

konformizma, to je mogue vie drati po strani); treu,262 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

najmanju, ali jo veoma brojnu, ine oni koji su do krajaostali privreni ustakoj vlasti i ideji NDH (u njoj su mahomHrvati iz nacionalno mjeovitih krajeva, a koji su stradavaliod etnika i partizana, iji su lanovi obitelji bili u ustakimpostrojbama i koji su se iz raznih razloga - ideolokih iliinteresnih - tijekom rata povezali s ustakom vlau, pa su

smatrali da bi ih nova vlast mogla progoniti i osveivati imse).Ovakva se podjela u politikim opredjeljenjima Hrvatavjerojatnoodrala sve do potkraj, pa i samoga kraja rata. No,zbog brojnih zloinakih postupaka i osvetnitva NOV-a



potkraj rata i nakon njegova okonanja te zbog nasilnikihpostupaka novih komunistikih vlasti opredjeljenja su seHrvata poela naglo mijenjati, i to na tetu novih vlasti.4. O brojevima

Broj pripadnika partizanskih jedinica u Hrvatskoj stalnoraste:njih je 7000 potkraj 1941. i 25.000 potkraj 1942. godine,a ve 100.000 potkraj 1943. i ak 150.000 potkraj1944. godine. Do kraja rata njihov je broj sustavnommobilizacijom jo i uvean. Na drugoj je strani regularnavojska NDH - domobrani - najbrojnija potkraj 1943. kadaobuhvaa 130.000 vojnika. Godinu dana kasnije tih je

vojnika upola manje, iako su tada elitne dobrovoljake jedinice ustaa najbrojnije: potkraj 1944. broje priblino76.000 vojnika. No, valja znati, nasuprot partizanskojstatistici koja ukljuuje samo borce iz Hrvatske, da su uustako-domobranske statistike ukljueni i Hrvati iz BiH,pai vei broj Muslimana/Bonjaka.Meu 7000 hrvatskih partizana potkraj 1941. godine,

premaprocjenama koje su, ini se, dosta tone, bilo je pribIvoi Slavko Goldstein 263lino 5400 Srba (77) te po 800 Hrvata i ostalih tenepoznatihnacionalnosti (po 11,5 posto).17 Tijekom te godinepoginulo ih je 1188: Srba 927 (78,0), Hrvata 231 (19,4) teostalih i nepoznatih nacionalnosti 30 (2,6 posto).18

Postotak Hrvata u partizanima do kolovoza 1942. raste na32, a do rujna 1943. na 34 posto:19 tada je, navodno, upartizanima u Hrvatskoj bilo priblino 19.500 Srba i 10.500Hrvata. No, ini se da je procjena o broju potonjihpreniska,

jer ona, sudei prema svemu, ne ukljuuje pripadnike



pozadinskih jedinica, naoruanih seoskih straa, saniteta i drugih pomonih slubi.Posve nesporno je da u tjednima nakon kapitulacije Italijebroj partizana ubrzano raste te se njihov broj, prema

procjenama,u desetak dana udvostruio, narastao na 60.000, stime da su novopridole u veini inili Hrvati. A 30.studenoga 1944. bio je u partizanima u Hrvatskoj 121.351borac: Hrvata je bilo 73.327 (60,4), Srba 34.758 (28,6) teostalih i nepoznatih nacionalnosti 13.266 (11 posto).20

U pojedinim jedinicama, koje su bile objedinjene utadanje

54 partizanske brigade, Hrvata je bilo od 38 posto u17 Prema: V. Iveti, Srbi u antifaistikoj borbi na podrujima NDH1941-1945. godine, Vojnoistorijski glasnik, br. 1, Beograd, 1995., 152-167.18 Prema: D. Cvetkovi, Stradali pripadnici NOV Jugoslavije izHrvatskeprema popisu rtve rata 1941.-1945. iz 1964. godine. Analizatrenutnogstanja prema do sada izvrenoj reviziji, u: Dijalog

povjesniara/istoriara(Dijalog...), 6, prir. H.-G. Fleck i I. Graovac, zbornik radova sameunarodnogaskupa odranog u Zagrebu 5.-7. listopada 2001. godine, Zagreb,2002., 365-381.19 Prema V. Iveti, n.dj., 156 i 158.20 Prema: isto, 165.264 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

1. tenkovskoj do ak 96 posto u Zagorskoj brigadi.21 Inae,Hrvati su inili veinu u 49 brigada. U partizanskimdivizijama,pak, od kojih je prva osnovana u studenome 1942.godine, bilo je 62,6 posto Hrvata. No, i tupostoci variraju:u 6. likoj, u srpnju 1943. godine, ih je 4,5, a u 34.karlovako-



pokupskoj, u oujku 1945. godine, ak 95,4 posto.22

U Hrvatskoj je, prema popisu iz 1964. godine, upartizanimastradao 60.131 borac: Hrvata 31.805 (52,9), Srba

26.715 (44,4) te ostalih i nepoznatih nacionalnosti 1611(2,7 posto).23 Ovi se brojevi u buduim istraivanjimadijelom mogu jo korigirati, ali se, prema svemu sudei,navedeni odnosi time nee bitno mijenjati.24

Kada se navedeni brojevi usporede s brojevima partizanaudrugima republikama prijanje Jugoslavije moe se uoitida su Hrvati iz Hrvatske dali priblino 22 posto operativnih

snaga tadanje Jugoslavenske armije, iako su, premapopisimastanovnitva, inili tek 16 posto ukupnog stanovnitva.Dakle, Hrvata iz Hrvatske bilo je u partizanima 40posto vie u odnosu na jugoslavenski prosjek.25 Srbi su izHrvatske istodobno inili priblino 4-5 posto ukupnoga

jugoslavenskog stanovnitva, a potkraj 1941. bilo ih je21 Prema: B. Dubravica, Vojska antifaistike Hrvatske (1941.-

1945.),Zagreb, 1996., 3.22 Prema: isto, 36.23 Prema: D. Cvetkovi, n.dj., 366 i dalje.24 Gotovo je sigurno da rezultate popisa iz 1964. valja znaajnokorigiratiponajvie u sluaju idovskih rtava (usp., detaljno s literaturom, I.Goldstein,Holokaust u Zagrebu, n.dj., 636-648, i Istraivanja idovskih rtava:razmatranja o Zagrebu i Hrvatskoj, u: Dijalog... 5, prir. H.-G. Fleck i I.

Graovac, zbornik radova sa meunarodnoga skupa odranog 2.-4.oujka2001. u Herceg Novome, Zagreb, 2002., 445-463.25 Prema: B. Dubravica, n.dj., 3.Ivo i Slavko Goldstein 265izmeu 20 i 25 posto meu pripadnicima partizanskihodreda.



I potkraj 1944. godine, unato masovnom pristupanju jedinicama NOV i mobilizaciji u itavoj Jugoslaviji, Srbi uHrvatskoj ine gotovo 10 posto ukupnih pripadnika NOVJugoslavije (NOVJ). Tako je ispodprosjeno

sudjelovanje unarodnooslobodilakom ratu Srba iz Srbije na svojevrstannain kompenzirano iznadprosjenim sudjelovanjemSrba izHrvatske (i BiH) u tom ratu.26

Naposljetku, neosporna je i ne moe biti sporna injenicada su operativne jedinice iz Hrvatske inile priblinotreinu

ukupnih snaga NOVJ.27 Time je partizanski pokret uHrvatskoj,ostvaren zajednitvom Hrvata i Srba, prema masovnostii organiziranosti bio bez premca u Evropi (ravan mu

je, mogue, samo partizanski pokret u okupiranimdijelovimaSSSR-a).Saetak

Karakter antifaistikoga otpora i ustanka u Hrvatskoj odredile su triglavne skupine sudionika narodnooslobodilake borbe: komunisti, Srbii Hrvati nekomunisti. To je determiniralo i brojane odnose izmeuHrvata i Srba u borbenim jedinicama, pa i njihove meusobne odnoseu hrvatskome antifaistikom ratu: tako je, meu hrvatskimpartizanimapotkraj 1941. godine, bilo priblino 77 posto Srba te po 11,5posto Hrvata i ostalih te nepoznatih nacionalnosti; postotak Hrvata upartizanima do kolovoza 1942. raste na 32, a do rujna 1943. na 34posto te, nakon kapitulacije Italije, jo ubrzano raste; potkraj 1944.Hrvata je 60,4, Srba 28,6 te ostalih i nepoznatih nacionalnosti 11posto u hrvatskima partizanskim jedinicama. Sve u svemu, kada seovipokazatelji usporede s brojevima partizana u drugima republikamaprijanje Jugoslavije, Hrvata iz Hrvatske bilo je u partizanima 40 posto26 Usp. isto.27 Prema: isto.



266 Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskojvie u odnosu na jugoslavenski prosjek. Srbi iz Hrvatske, pak, koji suobuhvaali 4-5 posto ukupnoga jugoslavenskog stanovnitva, inegotovo 10 posto ukupnih pripadnika Narodnooslobodilake vojskeJugoslavije.

ZusammenfassungDer Charakter der antifaschistischen Widerstandsbewegung und des Aufstands in Kroatien wurde von drei Hauptgruppen, die sich amVolksbefreiungskampf beteiligten, geprägt: Kommunisten, Serben undnicht-kommunistische Kroaten. Dies bestimmte sowohl dasZahlenverhältniszwischen Kroaten und Serben in den Kampfeinheiten als auchihre gegenseitigen Beziehungen im kroatischen antifaschistischenKrieg: so gab es unter Partisanen aus Kroatien gegen Ende 1941

ungefähr 77 Prozent Serben und 2x11,5 Prozent Kroaten und anderer Nationalitäten. Der Anteil von Kroaten unter Partisanen stieg bis August 1942 auf 32%, und bis September 1943 auf 34 Prozent. Nachder Kapitulation Italiens stieg es noch wesentlich weiter, so daß gegenEnde 1944 kroatische Partisanentruppen 60,4% Kroaten, 28,6%Serbenund 11% andere und unbekannte Nationalitäten hatten. Wenndiese Zahlen mit der Anzahl von Partisanen in anderen Republikendes

ehemaligen Jugoslawiens verglichen werden, so gab es ± verglichenmit dem jugoslawischen Durchschnitt ± 40 Prozent mehr Kroaten ausKroatien in Partisanen. Serben aus Kroatien, die in der GesamtbevölkerungJugoslawiens einen 4-5% Anteil hatten, hatten einen fast10% Anteil in der Volksbefreiungsarmee Jugoslawiens.

SummaryThe character of antifascist resistance and uprising in Croatia wasdetermined by three major groups of participants in people¶s fight for

liberation: communists, Serbs and Croats non-communists. This alsodetermined number ratio between Croats and Serbs in combat units,and also their mutual relationships in the Croatian antifascist war:thus, among Croatian partisans at the end of 1941 there wereapproximately 77% Serbs and 2x11.5% Croats and others as well asunknown nationalities; the percentage of Croats in the partisantroops



had increased to 32% by August 1942, which rose to 34% byIvo i Slavko Goldstein 267September 1943. After capitulation of Italy, it continued to increaserapidly and at the end of 1944 there were 60.4% Croats, 28.6% Serbsand 11% of other unknown nationalities in Croatians partisan units.

All in all, when these indicators are compared with number of partisansin other republics of ex-Yugoslavia, Croats from Croatia made up for 40% more in relation to Yugoslav average. Serbs from Croatia, whoconstituted 4-5% total Yugoslav population, made up for almost 10%of total members of People¶s Liberation Army of Yugoslavia..

ivo i slavko goldstein

Documents