Maškarate ispod kuplja temelj tetralogije Dubrovačkoj trilogiji

Maškarate ispod kuplja

Pripasti svijetu velikoga Iva Vojnovića, dubrovačkog, hrvatskoga dramatičara, znači pronalaziti odgovor na pitanje – kako slavni opus, očitava i tumači, jedan od najboljih poznavatelja Vojnovićevih drama, erudit, veliki hrvatski kazališni redatelj, Ivica Kunčević?

Kažemo li da je Ivo Vojnović ekselentni predstavnik epohe moderne u hrvatskoj dramskoj književnosti,znači da smo na dragocjenom izvoru spoznaje o piscu čiji su likovi rezultat introspektivne struje svijesti koja se u različitim omjerma i odnosima kao poticaju radnje, iskazuju u slojevima i rasponu kakvoće, od psiholoških zakonomjernosti do socijalnih značajki društvene grupe kojoj pripadaju, i čija obilježja nose kao osobiti zaštitni znak u mišljenju, stavu i izričaju, kao koordinatama ugodjaja kojim se ilustrira društvo, njegovi predsavnici i vrijeme drevnoga Dubrovnika s dinamikom njegovih mijena.

Sve ukazuje na posebno njegovanu i razvijanu scensko-poetsku estetiku koju Ivica Kunčević funkcionalno aplicira u slogove i dramaturške odrednice svakog Vojnovićeva djela koje je u fokusu redateljeve kreativne pozornosti.

U predstavi koju nam redatelj Ivica Kinčević donosi na scenu zagrebačkoga HNK, u godini koja je i trideseta obljetnica umjetnikova angažmana u toj našoj najvećoj kazališnoj kući, Vojnovićevo djelo, Maškarate ispod kuplja, koje slavnu Dubrovačku trilogiju, čini tetralogijom, ostvaruju umjetnici Drame HNK

ulogu gospođe Jele - Vanja Matujec, gospođu Ane - Alma Prica, Gjivu tumači Ana Begić, Mare je Doris Šarić Kukuljica, Anica - Olga Pakalović, a Jero Luka Dragić.

Maškarata Gospogja antikijeh: Blizanke, Pierrot Andreja Baković, Kolombina Marina Kostelac, Prva djevojčica Maja Petrin, Druga djevojčica Matilda Sorić, Mama i Sramežljiva djevojčica Katarina Perica Kirin, Tri gospogje Jelena Sušac. Maškarata Gospara antikijeh: Prvi gospar Žarko Savić, Drugi gospar Branko Smiljanić, Treći gospar Anđelko Petric.

Vrijedno je navesti sve koji pridonose realizaciji nove dramske premijere: uzIvicu Kunčevića,pomoćnica redatelja i koreografkinja je Đurđa Kunej, scenograf: Ivica Prlender, kostimografkinja: Danica Dedijer, oblikovanje i izrada lutaka: Vesna Balabanić, skladatelj: Neven Frangeš, oblikovatelj svjetla: Zoran

Mihanović, umjetnički suradnik za oblikovanje lutaka: Miljenko Sekulić, asistentica redatelja: Tena Tonković Orečić a asistentica kostimografkinje: Anamarija Filipović Sehoj.

.http://www.google.com/search?q=ivo+vojnovi%C4%87&start=10&hl=en&client=opera&sa=N&rls=en&channel=suggest&prmd=imvnso&tbm=isch&tbo=u&source=univ&ei=3w8OT5auB8Tbsgb57dUf&ved=0CCoQsAQ4Cg&biw=991&bih=637

S dopisima i kazališnim kritikama, koje će objavljivati na stranicama "Pozora", Vojnović se već 1877. javlja u zadarskom "Narodnom listu", u kojem će suradjivat nekoliko godina.

Kao prozaik istupa prvi put u Šenoinu "Vijencu", gdje tiska svoju pomalo naivnu i početničku pripovijetku "Geranium". No i ova se pripovijetka odlikuje izvornom frazom pisca koji prerasta dotada uobičajenu deskripciju te u svoju prozu unosi profinjene lirske pasaže

"Ekvinociju", kojem,po kronologiji nastanka Vojnovicevih dramskih djela,prethode kozmopolitska komedija "Psyche" (1893) i prigodnica "Gundulicev san" (1893), ishodište je u osobnom autorovu doživljaju dubrovackog, gruškog puka, ali i u pripovijesti "Tužna Jele" dubrovackog župnika i biskupa Mata Vodopica, te u dramatičarskom stvaranju i iskustvu Henrika Ibsena, osobito u "Sablastima".

S koloritno raspjevanim, socijalno naglašenim i psihološki dosta vješto razradenim "Ekvinocijem", temeljenim na spontanom pučkom govoru, koji odiše ambijentom, karakterizira lica i licima je karakteriziran, Vojnovic u sebi ostvaruje preduvjete za svoje remek-djelo "Dubrovacku trilogiju" (1903), kojom će se definitivno potvrditi kao tvorac modernoga dramskog izraza.

"Dubrovacka trilogija" - taj raskošni triptihon povijesnog pada i sutona Dubrovnika, odumiranja moci i bogatstva njegove vlastele - majstorski je komponiran te s tri svoje jednocinke (od kojih se "Allons enfants!" dogada 27. svibnja 1806., kada Francuzi ulaze u Grad, "Suton" neimenovana dana 1832., a radnja "Na taraci" zbiva se u posljepodnevnim i predvecernjim satima jednog dana 1900. godine) - ostavlja dojam kao da kontinuirano obuhvaća vremenski raspon od gotovo cijelog jednog stoljeća.

"Maškaratama ispod kuplja" (1922) Vojnovic se, gotovo poslije dvadeset godina,vraća tematici rodnoga grada, pa svoju dubrovacku trilogiju, pretvara u tetralogiju.

No,ponovno zaokupljen propadanjem vlastele, u ovoj drami sentimentalno-poetskih ugodaja i suzvučja protivnosti, koja je protkana opsežnim proznim komentarima i didaskalijama, usredotočuje svoje zanimanje na humanizaciju odnosa vlastele prema puku, tj. prema vlastitim službenicama.

Ivo Vojnović: Maškarate ispod kuplja

‘Kuplje’ iz naslova, ponegdje u Dalmaciji još nazivaju i kupama, a književni ih standard prepoznaje kao crijepove.

Naslov tako vrlo precizno u najkraćim crtama i opisuje radnju koja se zbiva pod krovom plemićke obitelji sestara Nikšinica u Dubrovniku, u kojoj polovicom 19. stoljeća, točnije u vrijeme maškara, umire mlada sluškinja Anica.

Jednako kao i Nikšinice, koje nose breme neostvarenih ljubavi, tako i umiruća Anica čezne za aristorkatom kojeg ne može imati.

U za njega prepoznatljivom ključu, Vojnović toj priči kontrapunktira poklade koje se zabavljaju igrajući slavnu prošlost Dubrovačke Republike, podjednako mrtve kao što je to zapravo i svijet njegovih ženskih junaknja u kući.

Sve će se te priče otkriti i ispreplesti u maskeradi koju će vladike prirediti ne bi li razveselile svoju sluškinju…

Vojnović je Maškarate posvetio Pragu, u kojem su i praizvedene 1923. godine.

Lica:

GOSPOĐA JELE (58 god.)

GOSPOĐA ANE (49 god.) [sestre, nazvane Nikšinice; vladike dubrovačke]

ĐIVE (28 god.)

MARE (70 god.)

ANICA (17 god.) [njihova služba]

JERO (25 god.), njihov nećak

Maškarata "Gospođa antikijeh"

Maškarata "Gospara antikijeh"

Maškarata Mladića (Pijerota, Paljača itd.)

Maškarata Mistična

Čin se događa u kući Nikšinicâ od 2 do 5 ura pobjed

zadnjeg dana od poklada god. 185*.

(Prvi i treći čas "Ispod kuplja" - drugi u "Salunu")

Sadržaj: Predigra,Prvi čas,Drugi čas,Treći čas

Prije negoli će zavjesa da se digne čujte ovo malo riječi, možda razumljivijih vam od stvari koje ćete domalo gledati -

Dakle, da znate,

na tavanu smo

ili, kako se u Dubrovniku još govori:

ispod kuplja

a to je, ad litteram: "ispod crepovlja"; što ipak nije sve isto, jer se "na tavanu" gospodskih kuća u drugim našim krajevima, npr. u Zagrebu, sprema obično hrana za zimu ili staro pokućstvo za staretinara, dočim ispod kuplja se u Dubrovniku skoro uvijek još živi, a kadgod i umire.

Tolika je često razlika smisla u šari ili u zvuku riječi istog značenja!

Dakle ispod kuplja smo u kući Gospóđâ Nikšinica.

Eto i ta kratica ne bi bila razumljiva Nedubrovčanima, ali kad smo se već fantazijom prenijeli u Dubrovnik polovice XIX. vijeka - dok su još živjeli mnogi "od vremena ispod Republike" - valja da znate i ono što je svako dijete u gradu onda znalo: da se naime pod tim krsnim očevim imenom razumijevaju dvije sestre, stare gospođe, prave vladike i posljednje slavnog im roda Prokulićâ po ocu a Ranjinâ po majci - "De Proculis" i "De Araneis", kako je to uklesano na izlizanim pločama u kapelici do "klaustra fratara bijelijeh" -da obadvije borave u očinskome domu na Placi, blizu Divone, suproć Sv. Vlaha, malo na strani nedaleko od onda već napola porušenog Senata (Oh! ti varvari što ga svališe, a na njegovo mjesto podigoše banalnu grdesiju općinske kuće) - a tik Luže gdje su dugo i predugo stražili bijeli "waffenroci" austrijanskog "korpa od gvardije" ili službeno-švapski tzv. "Hauptwache" -- i to sve pak u hladu gradskog zvonika - (Bog ubio i one druge koji mu odrubiše glavu a još mu je ne povratiše!) - gdje zija raspečeno oko Gradske Ure nad kojom su brončani vitezovi - Zelenci - kako ih je narod okrstio! - nemilostivo mlatili kao po nakovalu, obdan i obnoć, svaku uru čim bi se koja pomolila na prozorac vremena i života.

Dakle na ivici smo "Gradskijeh mira" - iliti "zidina" po književničku - što opet nije isto kao ni ono "ispod kuplja" - (ali bi predugo trajalo da vam i to objasnim!) - pa uprav na pragu Vrata od Ploča, otkle jednim skokom izlazimo s vidika skladnog arhitektonskog renesansnog svijeta i humanističke stege duševnog mu ritma, u bijednu pustoš opljačkanog i popaljenog osmanskog Istoka.

Ta, na samih 100 metara od divotne gotsko-romanske palate knezova - onog božanstvenog Orsinijevog Dvora - (onda još nenakaženog "radirgumom" kretenskih kancelarija zadarskog "Statthaltera"!) - eto nas bljeskovito uočigled odrtog turskog hana, opkoljenog mazgama ogrličenim klepesavim praporcima, eno vam leleka guslarskih struna, i vonja ovnovih pečenica uz lijeno srkanje crnijeh kafa, pušenje turskijeh čibuka i žuborenje tiho glagoljive česme.

A ipak se ta, naoko, nesavladiva opreka dojmova i pogleda malo-pomalo, u pratnji vječne simfonije čeznuća morskog pljuskanja, slila s neiskorjenjivom snagom jedne žilave ljudske rase ugniježđene, svim tragovima životnog prkosa, u lice sunčane raskoši italskog genija, a usred rupa očajničkih hercegovačkih klisura.

Zato je ta jedinstvena harmonija u disharmoniji tolikog svjetla i tolike tmine obavila svu onu gordost kamenitih profila i arhitektonskih motiva blagoslovnom miloštom bóra, maslina i čempresa, udunuvši time sve porive nagona i sve prijegore duša uronulih u neku nepristupačnu i stidljivu zabrinutost, da ne bi tkogod zavirio ipak u tajnu te prirode i tih duša - biva - u skrovitu a bônu mekoću njihovu.

- - - Oprostite, molim vas, lošem običaju tih mojih prečestih i predugih zarezaka - (otkada ste se morali priučiti na njih!) - ali kad sam se već odlučio da izvučem i oživim još jedanput neke zaboravljene marionete mrtvog Dubrovnika, valja da znate i sve atavističke i ambijentske uvjete što dovedoše i one dvije gospođe Nikšinice do moje male a već zaprašene pozornice.

Pa, zato, znabudite sada, tout court, da se starija sestra zvala Jele, a bila je udovica pok. vlastelina Marka Lukarića, kog su jezičine (tj. vas Dubrovnik!) - prozvale "Kokotić od poklona", tako bješe on drhtav i suh, i prestrašen, i tako se požurio da ostavi Jelu udovicu iza tri same godine "sretnog braka" - (hm! - ti jezici!). - Druga sestra Ane, nije se pak nigda udala, premda je bila i ljepša i mlađa od Jele, jer - eh! - bože moj, - jedva se još netko spominje zašto je uprav lijepa Ane ostala "osiđelica". Ali kad biste htjeli pomnjivije da saslušate žuganje kakve "dobre prijateljice", čuli biste nekakvu dugu i dosta tamnu "storiju", kako se, naime, Ane Prokulica bila "inamurala" u "ofičalića" austrijanskog M. rodom Čeha iz Budejovica - (onda Budweis!), pa kako ju je njezin otac Nikša - živina kao i pokojni mu otac prozvani "Kaligula"! - "isprdeljusko" (literarno: išćuškao!) pak joj se još zagrozio i manastirom, i kako je - što se pak još tiše između usta i uha šaputalo! - dao ishrdati obnoć negdje ispod mira od grada, valjada po kakvome svome kmetu, jadnoga "ofičala" koji je nekoliko mjeseci kasnije umro u "ošpedalu" bacajući krv a pjevuckajući neku tužnu pjesmu daleke mu majke Češke.

"Insomma" - posljedica svega toga bila je ta, da su Zelenci na zvoniku toliko dana i godišta poslije jednako lupali maljem po zvonu gradske ure, dokle je obadvije sestre vrijeme opepelilo, pa se i Jele i Ane ušturile, usukale i jednako se obadvije obukle vunicam i svilama pokojne im majke i bake, jednako pokrile glavu doma škufijicam, a velikijem kabrioletima nadvoru, pa su isto govorile kratko, odsječeno, popunjavajući nehotice jedna drugoj misli koje su sve iste vezle nevidljive svoje vezove u njihovijem glavama - dokle "finalmente" nije nitko više mogo u prvi mah da razabere koja li je mlađa a koja starija, ni koja li je od njih bila nekada udata a koja je imala tek nesuđenoga. I tako su one, u zvonkome bilu nemilosrdnih mjerača vremena, uredile svoje skladno i sumorno živovanje a da su pri tome - srećom za njih! - sve to manje u dubini osjećale koliko ih stvari smetaju, koliko ih neizrečenih pečali kadgod muče i kolika je ipak raznoličnost shvatanja svijeta i života što ih neopazice dijeli.

U čemu su one pak bile prave kćeri i unuke starih velikih gospóđâ, ko što su im bile majka i baka - vladike "antikijeh vremena" - to se najbolje opažalo u njihovom saobraćaju sa "službom", a po tom u autokratskom disciplinovanju kućanstva - jer su njihove "djevojke" glasale s posluha, čednosti i zbog one tradicionalne obrazovanosti "načina" i duha koja se sabrala sva u jednu rečenicu gospara Mata P., zadnjeg senatura Republike, oca onog moga gospara Lukše "Na taraci" (spominjete li ga se još?), koji je jednoć nekakvome austrijanskome baruniću R., tadašnjem "Kreishauptmannu" (pasje li riječi!) u Dubrovniku, na pretjerano čuđenje ovoga: - Kako se "der Herr Graff" može razgovarati od stoca do stoca tako prijateljski - "so gnädig!" - sa svojim kmetom Ivanom iz Ljute - "mit einem Bauer!" - s kojim ga bješe ončas u saloči zatekao - s visina nedostižive gospodske ironije, a u dimu legendarnog čibuka odsjekao: - "Kad biste nas dvojicu, mene i moga kmeta, zatvorili u tamnu sobu pa htjeli razabrati ko se tu u tmici razgovara, vi ne biste, mon cher baron, pogodili ko je kmet a ko "der Herr Graf!"

Tako bješe po prilici i u Nikšinicâ. Tvrdom rukom a s "lijepim načinom" državničkijeh praotaca, smrviše, već od djetinjstva oporu ćud i nesređenu pamet našeg puka i u glavi kmetica što bi im kao "kozice" po starome "držanstvu" došle u kuću, pa ih malo-pomalo naučile kako se po sobama gospárâ hoda, sjedi, plete bječva, kako se moli večernje "rozarijo" s gospođama - pa, gledati i ne vidjeti, slušati i ne čuti, mučati kad ih ko ne pita, pratiti gospođe u crkvu, primati "vizite", posluživati ih kafom i kolačićima sa ritualnim rečenicama: "Slugavanse!" - "Dobro nam došli!" - "Gospođe će odma doć!" - "Služite se!" - "To su vaša skladna usta!" itd. - sve do dana kad bi ih gospođe - a to se obično zbivalo poslije 10 godina takvog zapta! - u starodavnoj slavi djevojačke sprave, okružene pozvanim vladikama i rođacima, usred punih trpeza darova, cvijeća i poslastica, s blagoslovom gospara Paroka, podigle s klečanja, poljubile u čelo i uzdigle do sebe na "kanápu" u "kamari od posjeda" - otkle bi one ustale ne više "kozice" već "djevojke" - rimske "liberte!" - slobodne da se vrate doma, da se udadu ili da promijene kuću. Ali od svega toga ne bi se dogodilo ništa nego da ostare u kući gospara, ili da pođu za kakvoga poštenoga zanatliju ili trgovčića koji bi poslije, u gotovoj smrti patricijata, često postali, kao npr. stolar S., milijunaškim bankarom turske Hercegovine, ili kao kramarčić B. veletršcem i brodograditeljem, a bivše "djevojke" zauzele bi tad mjesta mrtvih njihovih "gospođa", i to tako

časno i dostojanstveno, da mi, tadašnja djeca, nijesmo više opažali velike razlike u načinu "gospođe" Kate, "gospođe" Anice, "gospođe" Marije itd. i bivših kozica i spravljenica dubrovačkijeh vladika.

I tako je Dubrovnik bio jedini u Jugoslavenstvu koji je znao vaspitati svoju čeljad. - Rekao sam: "bio" - a ne "jest" jer ....... Eh! - ja glagoljim sve podjedno u tonu one čavrljave male česme na Pločama - mješte da vam hitro otkrijem zavjesu onog malog svijeta "ispod kuplja" gdje su djevojke dan za danom sve isto radile i živjele, s rijetkim promjenama, bilo kad bi se udale ili kad bi koji od gospara u kući umro, a one bi se tad skrile da u "kominu" udunu pepelom vatru na ognjištu, da spletu kose crnom "pečom" i da kadgod skrovito zaplaču bez glasa i jauka - isto kao vladike doli u salunima gdje bi sjedale ukočene i tvrde na "kanapu" primajući posjete od pô grada, a da, po starome čerimonijalu gospodstva, ni jednom riječi, ni jednom suzom ne bi spomenule pokojnika za kime im je srce pucalo, a krv od grozote bôla u žilama stinula.

Onda ne čudimo se da kad bi gospođa Jele ili gospođa Ane svake nedjelje pobjed zazvala: - "Đive, nuhod!" ova bi se spustila kako strijela niza skale od "komina" da im pak nepomična i tobože ravnodušna odgovori: - "Tu sam!" - a one tad izmjenice sveđ istu preporuku: - "Pođi na blagoslov - pa, ako nađeš Luciju od gospođe Deše, prošetaj se malo do Brsalja. - Ma, da si mi rano doma!"

I svaki put bi se tad ili gospođa Jele ili gospođa Ane ili obadvije zajedno začas zagledale u živu pojavu Đive obučene u svečano župsko ruho "na cvjetove" s "kolarinom" (đerdanom) od zlata okolo vrata i strukom bosioka na grudima - i za tren bi dulje zastale pogledom u neki crni plamečak djevojačkog oka što ih je - ili im se možda tako pričinjalo? - čudnovito grijao, kao što je netom i njihov glas s nekim neobično mekšim tonom - valjada na uzdarje oku! - pomilovao nju, nijemu čuvaricu tihog im umiranja.

- - - Stari, čisti bronz, tradicija vlasti i prijegora, prividno hladan i neosjetljiv, ali skrovitom iskrom ognja u čeličnim žilama, ognja koji bijaše davno rastočio i sledio oporu kovinu - pa zato, uprav zato, samo što bi ga noktom tegnuo, bronz bi zadrhtao od tajanstvene jeke toplog ljudskog osjećaja što ga jednoć ljevač plamenom i znojem u željeznu koru usadi i sali.

A da to nije tek bilo zaključanog srca - već zategnute žice onijemljenog Stradivarija što čekaju, čekaju i katkada samo u smrtnom času dočekaju tajanstveni zamah posljednjeg gudala ispod kojega zaječi i zapjeva onaj veliki, jedini glas bola, jada, strasti, čeznuća ili groze što su za cijeloga života ljubomorno u sebi krile, kao zemlja neiskopano blago ili kao ploče mrtve svoje?

Tko bi sve to otkrio i odgonetao ispod onih čipkastih škufijica i ukorijepljenih "korpetina" (knjiž. "korset"!)?

Pa da vidimo! - možda...

- A što da vidimo?

Iskre tek dogorjele žerave? ili prve kaplje dažda prije oluje?

Pa onda - je li to tako važno i nužno da se sazna? - a, uopće, čemu sada opet te pripovijesti, te skice, ta iskopavanja problijedjelih profila, izvjetrenih mirisa, utrnutih pogleda u razvalinama porušenoga svijeta?

Tako biste s punim pravom, po svoj prilici razmišljali vi, moji veledušni i dosta strpeljivi slušaoci - kad biste bili manje ljubazni negoli doista jeste! - a ja - kad bih bio više od volje negoli jesam, ovako još bolan od coup de soleil gorke Rivijere - zapitao bih onda vas:

- A čemu se tada ljudi od znanja tako trude i tako vesele kad otkriju još jedno blistavo zrnce u okeanu nebesa, ili kad proračunaju brzinu jedne zrake, dubinu jednog sunčanog ponora, smrt jedne zvijezde? - Nije li nam čovječje srce važnija i zamršenija i neshvatljiva realnost - ili barem tako privlačiva zagonetka - kao ona zvijezda u dalekozoru ili onaj bacil ispod lupe laboratorija?

I baš zato, jer su sva ta pitanja sadržana u jednoj usudnoj knjizi - zato prepuštam Einsteinima da mjere staze Svemira, a ja, oboružan čudesnim kristalom na tom jedinom oku što mi ostaje, nastavljam da u mikrokozmu proučavam množenje blijedih "globula" anemičke dubrovačke krvi koja se velikom injekcijom tuđih misli i tuđeg novca, krajem XIX. vijeka, smrtno zarazila, pa se uoči sloma Carstva Laži, tog fatalnog i glavnog njenog razvratnika, gotovo rastočila.

Jer, donapokon, što će mi sva otkrića svemirskih nebuloza kad ne bih mogao, tu doli, ni da saznam otkle Nikšinicam onaj drhtaj u glasu a Đivi ona iskra u pogledu?

Pa da razmislite još samo časak - i bez onog ironičkog smiješka koji vam okolo usana lebdi! - nije li sve to sadržano u jednom istom usudnom pitanju: - Ko vije prašinom Svjetova i što viri ono u oku jedne proste djevojke?......

Bože! Kuda sam zalutao! - Oprostite mi. - Ta ne govorim odavna ni s kime o mrtvome Gradu.

Ali!... nuti......

Don!... jedan.

Don!... dva.

- Pa ništa više. -

Dva puta su zamlatili Zelenci zvonom na gradskoj uri - a to znači da su zazvonile dvije ure poslije podne zadnjeg dana od poklada god. 185*. Brzo, brzo! - ne čujete li da gospođa Jele otvara vrata do skalice od komina? - Znak da se zavjesa diže. - Gledajte - - -

(Od 2 do 3 ure pobjed)

Vrata su se otvorila tamo dolje ispod skale od komina, jer čujemo GLAS GOSPOĐE JELE, te zove, ali ne odviše zapovjedno ni glasno: Đive!

ĐIVE (koja sjedi na stočiću od drva kraj prozora u "altani" čisteći u skutu nešto zeleni, ustaje, pa ide hitro do vrata i odgovara dublje i tiše): Tu sam.

GLAS GOSPOĐE JELE: Što činiš?

ĐIVE: Čistim nešto kupusa za večeru.

GLAS GOSPOĐE JELE: A Anica?

ĐIVE (baca hitar pogled na postelju, pa izlazi iz sobe u komin, a onda još tiše a da je mi ne vidimo već samo čujemo kako odgovara riječ po riječ) - Eh! - tako... drijema...

GLAS GOSPOĐE JELE: Ne zaboravi joj dat lijek svaku uru - (Još tiše): ... i zazvat me ako bude od potrebe.

ĐIVE: Bit ćete služeni. - Vrata se dolje na skali zatvaraju i nastaje tišina. Tad Đive ulazi opet u sobu, ali prije nego se vrati na mjesto otkle se digla, približi se postelji i časovito se zagleda u ono što tu leži, a mi ne vidimo, već tek slutimo što je. - U tome trenu tjeskobne pauze možemo svrnuti pogled naokolo da raspoznamo uprav gdje smo.

- Gdje smo? - Ta ne vidite li?!

- U "kamari djevojaka" smo "ispod kuplja". - Malo je tu pokućstva, a i to je od drva; jedna trpeza "za utijavanje", pa nalijevo, odmah sprijeda, jedna postelja s visokim drvenim uzglavljem pritisnuta o zid, a druga niža od gvožđa, u zatku, desno od prozora; nešto odijela što visi obješeno o zid do vrata i eto, kako vidite, baš ništa - a sve je to tako čisto, prosto i golo, kako bismo našli skoro u svakoj radničkoj ili imućnijoj seljačkoj kući. A i ništa ne odaje "gospostvo" donjih spratova osim možda jedan stari kožni stô - pribjeglica bogzna otkad i s koje "kamare gospara" do nogu postelje - a i jedna čađava slika, loša kopija Rafaelove "Madonna della Seggiola" nekako začuđeno smrknuta što su je objesili tu gori "da čuva djevojke" kad je za dva puna vijeka (čak i prije velike trešnje god. 1667!) bila dobra da se razgovara s uzdasima i molitvama tolikih pokojnih gospođa. Pa još nešto viri tu na dnu, u kutu, gdje se tavan prignuo skromno ispod kuplja! - četiri nožice nekakvog "ormarića" "tavolina" "etažere" - što li? - tanke i vitke a izlizane i s tragovima ogrebena zlata - očito u neskladu s prostim nožurinama tih stolaca i te trpeze od drva - kao što bi bile anakronizam i papučice pepeljuge između kmetskih opanaka. A ipak ne znamo čije su te nožice, tako napola skrivene ispod starih zavjesa, starih "koperata", "kofica", "škatulja", "soklina" - riječju: svega onog što se inače baca "ispod skale", jer ne služi više nikome, ni gore ni dolje, ali što se mora ipak tu čuvati jer je gospođa Jele rekla: "Spremi to gori u djevojaka. Moglo bi kadgod služiti."

Ali ako je ta izba "službe" siromašna, ona je ipak prostrana i svijetla. Niski a široki prozorac usprčio se tu ispod "altane" nad sagnutim krovom, kao glava plivača vrh vode, da upija svu širinu neba i da pozdravlja licem u lice i Dvor i Gospu i palate i zvonike - svu onu historijsku viziju ljepote i prošlosti što još drži obeskrunjene gospare neslomljena hrpta u damaškanim salunima kao i siromaštvu opljačkanih zaselaka, a djevojke još vezane tu gore ispod kuplja vjernošću mornara na katarkam broda što tone.

Pa - uostalom - tko te ima, sv. Vlaho, baš u vidiku, da te u oči gleda i da se s tobom razgovara? - Gospođe dolje, ne - jer s prozora, otkle one pogledom slijede bezbrojne šetnje golubova i djevojaka po Placi, valja da nagnu glavu uzgori da bi ugledale kip sv. Vlaha koji se uspeo navrh vrha crkve mu - dočim proste djevojke - eh! pitajte na primjer - eto, tu vam je -

ĐIVE (koja je sjela da prebire večernju zelen, a u poslu može da gleda sveca, pa da mu jednim uzdahom izbroji misli, jade i prigovore koje ne bi smjela ni u snu da izreče a kamoli da ih kome naniže glasom.

Srećom da je pjesniku dopušteno da piše sve što mu je drago, pa bili to i monolozi "djevojaka" - ništa manje "stare škole" negoli oni Hamletovi! - a slušaocu slobodno pak da sve to čuje, jer je teatar puka iluzija - a iluzije, bogu hvala! nemaju pravila, ni granica.

Stoga Đive, dokle trijebi kupus, mrmoši glasno što misli): - Bit ćete služeni!... da! - svakako! - Pa kad ti rečem, gospo Jele, dune ti se kako "lumin" prid zoru što ćeš joj? - Došlo pa došlo. - A nijesu li ti bili rekli da joj je i majka od iste umrla? - (Nešto ju je steglo u grlu pa je časovito umukla i čupa hitrije zelen, a baca je u rešeto što tu leži na tlima do nje - dokle opet promrmlja): - Na! - Ala si lijepog ubrala, Marijo luda! - Kupus kako poplate - pa eto ti i crva!... - Uh!... gade! - Sve najedanput!... Oh! sveti Vlaho!... sv. Vlaho!... (i pogleda

kip Sveca navrh crkve, koji se baš ko u Đivu zagledao): - Što tu stojiš i držiš na dlanu ruke tacun s Gradom od Kamena, ni da je - bože mi prosti! - torta od skorupa? - Vidiš li mi posla? - Vidiš li nam jada? - Rekla bih ti: "pomozi", da me hoćeš uslišat! Ma... znam, znam što ćeš mi rijet?!... imaš i ti posla! - Čuvaš Grad da ne sronca na fakine doli isprid Crkve - a onu si drugu ruku podigo da blagosloviš - ili da lupneš?... Ma, koga?... i što?... (Nešto se krenulo na postelji - a ona u strahu umukne i posluhne, ali ne, nije ništa... pa dalje čisti zelen a odmata misli): - Ništa!... Amo ko bi bio i reko?! dolećela nam kako tičica u otvorenu kajpicu - i mi je slušali kako da je na grani - - pa ne viđeli - - jes, i tu... kako na mom kupusu! - bokvica požućela, lišće uvelo - crv se uvuko - pa grize, grize... (prekrstila se, pa još dublje): - Ugrizo te nekrst!...

(U tome razgovoru duše i misli pojavi se na vrata pa ulazi u sobu stara Konavoka, Mare, jedna od tolikijeh prisluškinja što ih gospođe zovu "da pomognu Đivi" kad je više posla u kući. I one bjehu nekad kozice, pa se udale za kakvog Marka ili Nikolu i vratile se u Konavle - a u starosti zaželjele se Grada, gospara i sv. Vlaha. Tako je i Mare; - samo što se ona ne vraća više doma - jer je tu ona druga - Mala! - "koja se dune".)

MARE (ulazi noseći rukovet opranog, jedva osušenog rublja, pa ga, nekako jedito, baca na trpezu i dahne): - Na!

ĐIVE (tiho): - Što ti je, boba ti, da se jediš?

MARE: Što bih se jedila! - - brojim.

ĐIVE: Zašto si sve to donijela tako rano? - Nema vjetra da bi ga raznijelo.

MARE: Nema vjetra, ma ima ludosti.

ĐIVE: Ludosti?

MARE: Eno ti one dječetine meštra Miha crevljara što ti se vrtu po kupijerti - pa sve ištu košuljâ i linculâ, da se maškaraju! - Pa znaš - poklade su danas, bog ih ubio!

ĐIVE (ustresla se i zamahala joj rukom da muči - pa tiho): - Umukla! - Ne vidiš li je?

MARE (razumjela je da se ne smije izustiti riječ: "poklade" pred onom što tu leži, pa hitro začepi dlanom usta da joj ne pobjegne još što drugo. - Tišina. -)

ĐIVE (polako se približila postelji da gleda i sluša - zatim dolazi kraj Mare; - tiho): - Ne! - samo se mikla, ma nije se probudila.

MARE: Spi?

ĐIVE: Sve ovako od jutros - otkad se pričestila.

MARE (svalila se na stolac do trpeze, pa skrila lice u doneseno rublje i zakukala tiho).

ĐIVE (položila joj ruku na rame, pa duboko): - Jesi li počela?

MARE (kao gore, pretiho): - Malico!... dušo!...

ĐIVE: Hoćeš li da se probudi, ludno?

MARE (podigla glavu, otrla suze ogrnačem, pa spustila ruke u skut, a oči u dubinu): - - Još je vidim!... Dovela sam je ja gospođam. - Majka joj umrla - a ona dijete - jedva joj je 7 godišta. - Što će sama, a bez majke?! "Hoćeš li mi je dati, Mato, da je povedem u gospóđâ?... Slabica ti je!" - rekla sam joj ocu: "Imaš još jednu, stariju. Neka ti ona čuva kuću." - "Eh! a ti je nosi!" - odgovorio je Mato. A trudno mu je bilo, znam - imala je majčine oči...

ĐIVE (hitrije; muklo): ...... i ti si došla - dovela si je - i eto prošlo otad deset godišta - a púpak procavtio - i mala došla velika. Dogodine bi bila spravljenica - pa gospođe - i susjede - i mi - svi se "inamurali" u tu "belecu"... Kihne li: - "Što ti je?" - Zakašlje li: - "Uzmi narančanu!" - I na prelu, i na sijelu, i u crkvi, i na balu lanjskijeh poklada, ona, pa ona - a sad - na! - gledaj je - eto ti je tu! (Pogledala postelju, pa stala ona da prebire i redi na trpezu Marijino rublje): ... grana prilomljena!

MARE (ustala, pak teškim korakom pošla do prozora i tu sjela na Đivin stočić, pa nastavlja njezin posao, samo što je zamrmljala): - Tako je!... Tako je!

ĐIVE (prigledava i sagnjiva rublje "za utijavanje", a sva joj skrovita tuga kapi riječ po riječ iz usta): - Znam, Mare, što ćeš rijet... ma bolje da mučiš i za tebe, i za mene, i za nju, i za one doli - i za svakoga. - Pa, i ja sama... Ma kad se ne može više, ne može se.

Bile smo ostale dvije mačke odrte - i došla mačica - pa eto da se poigraš, da se nasmiješ, da ti ne bude sveđ isto - sveđ fatižnji dan. - Eh! pa recimo istinu: - bila je ko ni jedna. - Ko se smijo - ko je trčo - ko je skako? - Naučila se i knjizi - pa da piše... da pjeva... Tica ko tica... A svemu su pak krive one doli...

MARE: Pušti ih, jadnice!

ĐIVE: Zašto "jadnice"? - imale su je vratit otkle je došla. - Ne rastu više bori kad ih prisadiš.

MARE: A ti, Đive?

ĐIVE: Pa i ja. - Jesam li što sam bila?

MARE: Pregazi, Đive!...

ĐIVE: Ne mogu, Mare! - duboki su konavoski jazovi. (S čudnim prijekorom u glasu): - Pa eto! našle smo se. - Ti kukaš - a ja se grizem.

MARE: Mlada si još, pa ne razumiješ sve... Ma, proć će ti, Đive! (Dospjela je da trijebi, pa uzela rešeto s otpacima a zelen u pregači, i uputila se starački put komina, mrmljajući): - Pa - što ćeš!... sve je isto - (Došla do praga): - Hoćeš li da ti operem kupus?

ĐIVE (kao gore, resko): - Možeš što hoćeš - pa i maškarat se, Mare!

MARE (odlazeći): - Ni pô jada!... a što bih - kad smo svi već maškaranti! (Ode.)

ĐIVE (slaže sve što je otegla i prebrojila, a htjela bi još nešto da dovikne starici, ali netko je tiho zaječo na postelji, i ona se ukočila lupnuvši se dlanom po ustima).

ANICA (kozica u Nikšinicâ, tu leži a mi je ne vidimo jer nam je krije visoko drveno uzglavlje njezine postelje; samo jedna bijela, mršava ruka pružila se iz postelje kao labuđi vrat, a glasić blijed i tanahan kao ona ruka, dozivlje tiho): - Đive!

ĐIVE (nije se maknula, ali glas joj je zanjorio u dubinu): - Ane mala, što ti je?

'ANICA:' Malo vode!

ĐIVE (zove): - Mare! donesi Aničin žmuo s police!

ANICA: Koja je ura, Đive?

ĐIVE: Maloprije su zazvonile dvije.

ANICA (brojeći tiho): - - - tri... četiri.... pet...

ĐIVE: Što to brojiš?

ANICA: ... brojim ure dokle oni dođu...

ĐIVE: A ko će to doć?

ANICA (s tihim smijucanjem): - Eh!... Zelenci, Đive!

ĐIVE: Kakvi Zelenci, ćerce?

ANICA: ... ona dvojica - znaš... što tuku ure - tu blizu - - na zvoniku... obdan i obnoć!...

ĐIVE (popravljajući joj uzglavlje): - Hodi, ludno! - ti još snijevaš.

MARE (ulazi noseći Anici čašu vode): - Evo me, evo!... evo tvoje babe!...

ANICA (polako je ispila čašu, pak govori Mari): ... i ti si ih vidjela, Mare, je li?

ĐIVE (htjela bi da je prekine, ali)

MARE - (pogleda je i mahne rukom kao da joj kaže: - "Pušti je, jadna!" pa sjednuvši na postelju, onako "da maloj ne bude žô" - premda ni sama ne razumije o čemu ona uprav bulazni, dobroćudno pristaje na njezinu tlapnju, pa hitro da je ne bi Đive prekinula, govori Anici): - Jesam!... jesam! a kako ne bih, ćerce! - svud sam ti ja.

ANICA: Eto vidiš, Đive!... i Mare je tu bila... kraj mene... baš mi je stavljala vijenac na glavu - bio je od mrče i od pelina - i tad je otvorila vrata od saloče i rekla je - spominješ li se, Mare? - rekla si: - "Eto ti djeverâ!... ha! ha!... a djeveri su bili - Zelenci!...

MARE (hitrije nadovezuje pričanje jer se uputila stazom Aničinijeh snova): - Jes!... jes!... Jedan se zove Maro, a drugi Baro! - (Anica je tiho zakašljala pa se nasmijala - a Đive ne može da sluša to samrtno ludovanje, pa ide do prozora i tu nasloni glavu na staklo u oči okamenjenog blagoslova sv. Vlaha, dočim Mare priča djetetu na uspavanku): - Od gvožđa su, ma su živi - pa kad jedan lupne: "Don!"... drugi bubne: "Don - don!!" - "Jesi li tu?" - "Ja sam tu!"

- Udri, Maro - udri, Baro,

sad je dan - pa je večer - pa je san. -

Prije ćeš brojit - pa ćeš molit -

pa ćeš ruke i oči sklopit! -

Sveđ ti oni tako broje...

A ti ninaj, zlato moje!

(Kratko ćutanje. - Đive se obrnula i časovito zagledala u postelju - pak polako se uputila put komina.)

ANIČINA RUKA (gladi onu staračku Marinu, a glas dahne): - Što si mi draga!

ĐIVE: I što si smiješna!

MARE: Uhar ti i to, Đive, kad si bijedna! (Nešto daleko kviči kao mačje deranje. Đive se trznula i pogledala nehotice prozor.)

ANIČIN GLAS: Ko se to smije?

ĐIVE (pogledala je Maru. Nešto joj je bljesnulo u oku, pa hitro, smeteno): - Vražje mačke! - puna ih je kupijerta! - Iš!... Iš!... (I pričinjajući se kao da će ih išćerati tamo iz komina, ode bacivši oštar pogled Mari.)

MARE (razumjela je Đivin strah, pa se brižno prignula nad bolesnicu): - A što mi je to uzdahla - malica moja!

ANIČINA RUKA (bijela i tanka, sjela je kao golub na Marino rame, a glas guče): - - Je li pošla Đive?

MARE: Jes! - pa što ti smeta?

ANICA: Ne smeta mi ništa, ne - ma isto - da ne čuje... Reci mi ti, Mare što znaš one stare pjesme s brda - kako je ono:

"Djeveri su pokucali

na dragina vrata:

Ustaj, Kato...

MARE (nehotice se zanijela za pjesmom, pa je nadovezuje):

... ustaj, zlato,

eto tebi mladoženje

jaše vranca vilovita......"

ANICA: Jes - jes! - to su mi Zelenci danas rekli...

MARE (zlovoljna što je nehotice nasjela Aničinoj tlapnji): - Kakvi Zelenci!... Što bi oni znali kako se na selu pjeva!... Oni su ti veliki gospari, đenerali, svi u gvožđu sakovani - pa su siloviti - bez milosrđa, jer tuku po nakovalu i dobre i zle ure jednako...

ANIČINA RUKA (zagrlila staricu, a glas dršće i moli): - Jesi li ga vidjela, Mare?

MARE (ustaje pa slaže i ruke i glavu i dušeke i jorgane bolesnice - u velikoj zabuni): - Ala, da! - Jesmo li počeli opet ludovati?...

ANICA: Mare!... Mare!... jedanput da ga vidim!... samo još jedanput!...

MARE: Ne šokaj, dijete! - grijeh je to... spomeni se koga si jutros primila... Jezusa našega!... Ala, da!... ne plači!... (I sva se opet sagnula na postelju, pa ljubi i blaži onaj djevojački jad): - Hoću!... hoću!... viđet ću ga, jes! - rijet ću mu: - "Gosparu Jero, pozdravlja te, znaš, ona mala kozica u gospóđâ Nikšinica - Anica......

ANIČINA RUKA (miluje staračku glavu, a dah šapće): - Bâbe moja!

MARE (sveđ ko u šali, ali suza slazi polako niz greben poharanog staračkog lica): ... Hoću... hoću... i kako si se lijepo pričestila - i boga zamolila - i bog te uslišo! - pa si nam bolja, jer su ti oči kako grmjelice - a lišce kako jabučica...

ANICA: ... i spomeni mu... da ćemo još jedanput zajedno u kolo... kako lani... kad poklade dođu...

MARE: ... jes... jes... i on će biti opet Pjeroto - znaš - onako vas bio, bio kako da je iz vreće múke izišo...

ANICA: Ha! ha!.. A ja?... A ja?...

MARE: ... a ti ćeš bit opet Primorka, sva u cvjetovima, sa svilenom mahramom, crevljicam u gajtanima, a u kosama župski mač od zlata sa strukom pelina, bosioka i kozara... jes, jes... ne govori, umiri se... bit ćeš Spravljenica - Nevjesta...

ANICA (dahne): - Bâbe moja! (Mare skrila glavu do Anice pa obadvije umukle zanesene uspomenama ljubavi i jada. - U taj čas pojave se napolju, tik pred prozorom, dva dječaka što se iz susjedstva na krov uspeše. Lica su im zastrta crnim polukrinkama, a na glavi nose šarene papirnate valjke. Obojica prisloniše obraz na staklo, pa kucaju po njem i hihoću kreštavo, kako je to običaj maškara.)

MARE (lecnula se i uspravila se): - Koji je to vrag?

ANICA (ugleda ih i vrisne): - Maškare! Maškare! Maškare!...

MARE (obrne se pa, ugledavši ih, zaleti se put prozorca s prijetnjom glasa i kretnja): - Marš otole!... Hudobe!... Sad ću vas oparit vrelom vodom!... Gomnari!... (I djeca pobjegoše.)

ANICA: Pušti ih unutra, Mare! - pušti!...

MARE (sva uzbuđena obrnula se prama bolesnici): - Ah!... jesi li ih viđela?!... Tako ti!... To su ti oni, sveđ isti. - Mata crevljara djeca. - Vas dan po kupijerti, kako maške!

ANICA: Poklade su došle, Mare!... Mare!...

MARE (hitro do nje, pa je tetoši i blaži): - Kakve poklade!... Nijesu još ni počele... Dječetina se maškarava sve godište.

ANICA: Ne čuješ li ih kako viču doli?!... Došle su!... Došle!

MARE: Nemoj, ćerce!... još si slaba - pa danas... kad te bog utješio...

ANICA (napola se uspravila na postelji, pa joj tek sad vidimo raspletene zlatne kose te vire nad uzglavlje. Obje ruke pružila je prema prozoru, a glas joj dršće bujicom osjećaja koji kanda će probiti sve krhke spone života): - Eno ih!... eno!... Maškare bacaju zahare, naranče, cvijeće... obuci me brzo, Mare... obuci... Ne čuješ li... zovu me!...

MARE (grleći je u tuzi da je umiri): - Hodi!... lezi... bog te vidio!... Hoćeš li opet da ti krv navrne na usta?... Dijete!... slušaj tvoju babu staru!...

ANICA (kao gore): - Kolo se vrti... sve okolo... Čuješ li lijericu kako gudi?!... Ah!... gledaj!... i On tamo gori... zlatom se okrunio... prstima štaknuo... maškaro se i On... i On...

MARE (nehotice se obrnula i ona, pa videći kroz prozor samo kip sv. Vlaha što navrh crkve stoji s mitrom od zlata na glavi, a s Gradom i blagoslovom u rukama, prekrsti se): - Aoh, ćerce, ne griješi duše!... Ma jesi li je vidjela!... Ono je sv. Vlaho od kamena s mitrom od zlata na glavi... a ne maškara!... Vidiš, uspeo se iza one velike tréšnje na vrh vrha crkve svoje - pa rukom blagosiva i tebe, i mene i sve grešnike, i sve ludove - sve, sve, jer su svi jadni u Gradu - i svi siromašni - a sv. Vlaho je dobar i star, star... On sluša što ti u snu govoriš, dijete, pa ti On sâm, eto, zapovijeda... čuješ li?! - "Lezi, Ane mala! - pa ćeš ozdraviti - pa ćeš tad i ti u kolo s njime... i sa mnom..."

ANICA (pala unatraške na dušeke i gorko zaplakala).

ĐIVE (pojavila se na vratima, pa začuđeno pita): - Što to plače?

MARE (ustala s postelje sva drhtava i smućena): - Ne bilo ih!... došla dječetina maškarana - tu, na funjestru - pa ih ona ugledala - a sad plače da su došle poklade - a ona da hoće u kolo... Eh! ma... takómi!... da poludiš!

ĐIVE (tiho Mari): - Pođi doli - pa zazovi gospođu Ane... I sve im kaži. (Mare odlazi klimajući glavom i tarući suze, a Đive se približi bolesnici pa je s nekom odvažnom blagošću umiruje): - Ala da! jesi li se isplakala?... Ma viđi ti nje!... Sva mi se otkrila i rasplela. - Neka ti sad gospođe dođu!... pa što će rijet? - Da ti je gore - da valja zazvat liječnika... i stavit opet pijavice...

ANIČIN GLAS (dršće i moli): - Ne - ne - neću više!... bit ću dobra, Đive moja - Đive draga!...

ĐIVE (sjela je na krevet do nje pa joj gladi i plete kose): - Uh! kakva si!... čupavica prava! - pa bi još ćela ovaka poć na bal! - čekaj da te najprije opletem - vidiš - kose su ti tanke i duge kako svila...

ANICA (već utješena): - Opleti me, Đive!... sad ću se maškarat...

ĐIVE (kao gore): - Hoćeš, hoćeš!... i mi svi. - Ja ću biti Čoroje, sva u koži od ovna - ti si Vila s vijencem i s preslicom - a Maru ćemo svu posut perušinam od kokoši i od vintuše, pa s kljunom od tičine - i to će bit Turica.

ANICA (plješće rukama i smijucka se tiho): - Ha! ha! što ćemo biti lijepe! - Čoroje, Vila i Turica... Kako u onoj staroj knjizi od Republike što mi je fra Sabo ukazo. - Ah! - Čoroje - Vila - i... (spopane je kašalj i ona se duši - Đive okolo nje u sto muka).

ĐIVE: Eto, vidiš - kad se ne sluša!... Ne!... ne - budi dobra i mirna! - Evo ti vode s cukarom... Srkni!... (Pruža joj čašu s trpeze i Anica je ispije - pa onda, iznemogla, nauznak pane. Đive je spremila čašu, pa odsad čini što govori): - A sad - ja sam ti ovdi, kraj funjestre: Imam okrpit ogrnač - a tu mi je i sv. Vlaho, pa ću se s njime porazgovorit. - Bože prosti - bit će dosta i polovica! - Ma, ako hoćeš da te on usliši, valja da mu rečem da si dobra... da si poslušna...

ANIČIN GLAS (dahne): - Jesam, Đive... jesam...

ĐIVE (sjedne do prozora, pa začne da krpi nešto robe što je našla među starinama): - Tako me gustaš, Ane mala... tako... (Tišina. - Đive šije, sv. Vlaho viri kroz prozor, a bolesnica umukla, trudna od minule borbe. - Uto se pojavi do vrata -)

GOSPOĐA ANE (Obučena je u crnoj svili i krinolini. Okolo vrata i ruku bijele čipke. Na glavi crna škufijica - više nalik na "coiffure" za "soirée ". Kose, posve sijede, zaokviruju lice duguljasto, blijedo, fino, sa crtama davne ljepote. Oči sumorne, usta bona. - Uljegla je i zaustavila se. U tren oka razgledala je sve naokolo - pa sve raspoznala i sve razumjela. - Ona korakne, a nitko je ne čuje - tako prolazi tiha i lagana. - Približuje se Đivi - a ova je osjetila moć njezinog pogleda i utvarne joj pojave - pa ustane i hoće da joj nešto reče, ali gospođa Ane dade joj znak, prstom na ustima, da šuti i da se ne miče. - Đive posluša i ostane kraj prozora čekajući daljnje zapovijesti.

Tad gospođa Ane dođe do bolesnice, zagleda se časomice u nju, pak položi polako ruku na Aničino čelo - a da ne progovori niti riječi.)

ANIČIN GLAS (dalek i pokojan): - Ah! što je to lijepo!

GOSPOĐA ANE: Muči! (pak odaleči se od nje i dođe do Đive kojoj mirno a tiho govori): - Pođi doli i primi ako ko dođe... Ako hoćeš, možeš i ti pogledati maškare s funjestre.

ĐIVE (tiho): - Oh! da ste je viđeli, gospo Ane! - koje nevolje!

GOSPOĐA ANE (nepomična, skoro sklopljenih vjeđa - hladno): - Znam. - (Tren šutnje, pak bezglasno): - Neka Mare Konavoka pođe na blagoslov u sv. Vlaha.

ĐIVE (položi svoju radnju na trpezu i pogleda gospođu Anu. Ova ju je valjada razumjela - jer odvrne glavu. Tad Đive reče, kako uvijek): - Bit ćete služeni.

GOSPOĐA ANE (nakon trena šutnje, ne gledajući je): - ... i ne pušti nikoga gori! (Još bezizrazitije): - Možeš rijet gospođi Jeli - da je sve spravno. (Đive ode bacivši još jedan pogled, brzo utrnut, na gospođu Anu.)

(Tren nepomične tišine. Gospođa Ane ide polako do prozora i tu ostane s licem naslonjenim na staklo a da ne znaš gleda li ona napolje ili u dubinu duše ili moli li.)

ANIČIN GLAS (kao u snu): - Čoroje - Vila - i... Pjeroto!......

GOSPOĐA ANE (obrnula se polako okolo sebe, ne maknuvši se s mjesta, pa sluša i šuti).

ANIČIN GLAS: ... znaš... bio je vas kako od snijega - a ja - sva rumena...

GOSPOĐA ANE (nepomična, odgovara kao jeka): ...... kako cvijet od šipka...

ANIČIN GLAS: ... pa smo se zavrćeli u kolo...

GOSPOĐA ANE: ... i tad se snijeg rastopio...

ANIČIN GLAS: ... a ispod snijega bio je i on...

GOSPOĐA ANE: ... rumen kako ti.

ANIČIN GLAS (dalek i jadan): - A sad... Sve je prošlo... sve...

GOSPOĐA ANE (zatrčala se s prozora, uzela stolac i donijela ga hitro ispred ormarića - što li? - na dno u kutu. Tad, uvijek hitro, ali u nekom tihom ritmu rijetkih i harmoničnih gesta što odavaju svu starinsku graciju davnih baletnih poza i dah izvjetrenih parfema, u prirođenoj finesi presentimentalne, romantične a stidljive naravi žena one dobi ona otvara stare škatulje, razvezuje stare sokline i vadi uvelo lišće njezine mladosti: - jedan šalin od bijelog svilenog vela, jedan vjenčić ruža, jednu malu lepezu od zlatnih pahuljica na tamnomodroj svili - pa počinje da se kiti, da se sprema na gospodsku igranku - a sve kretnje, sve riječi, sve njezine šutnje skrovita su muzika koja prati čaroliju njenog utvarnog preobraženja te prosto "ispod kuplja" pretvara magijom evokacije u carsko sijelo priča): - Ništa ne prohodi - ne - jer sve vječno živi...

Nema žalosti rastanka, nema jada dalečine, kad nosiš u duši i u krvi njegov pogled - njegov ljubac...

- pa da je i posljednji - on leti s tobom u visine... i ti si vječno zagrljena s njime.

Tako je mislila djevojčica u priči.

Kad je stavila na glavu - a bila je rusa - ovaj vjenčić ruža.

Kad je obavila gola ramena - a bila su kako od mramora - ovim bijelim velom;

Kad se mahala ovom lepezom plaveti, zlata i snova...

ANIČIN GLAS: Oh! kako je lijepa bila!...

GOSPOĐA ANE: ...... Mužika je pratila njihov prvi i zadnji bal - sve ovako - prepolako. -

- Bit ćeš moja?

- Bit ću tvoja.

- Čekat ćeš me?

- I do groba.

Tad je sjeo do clavecina - sve su žice zadrhtale! - pa joj pjesmu prišapnuo - malu pjesmu iz daleka - rođene mu Češke zemlje - Češke zemlje - majke preljubljene..... (Silfida se poigrala, zanjihala i zamahom velovih krila, lagano kao labud, na stočić spustila, pak tu, jednim mahom otkrila nabacane stare krpe i, iznenada - stari se clavecin sa žutkastim svojim tipkama nacerio - i ona počne da pjeva prateći staračkim zujanjem drhtavih, rasklimanih žica, pjesmicu koja zatrepti tugaljiva, sitna, daleka iz sanenih usana prošlosti):

"Ješte já se podivám

k ledenickým zahradam:

jest li je tam ješte

modrooke devče

já si na ne zavolám...."

- - - - - - - - - - - - - - -

(I glas prošlosti umukne - a žice još dršću i plaču.)

ANIČIN GLAS (tih, tih): - Pak onda?... pak onda?... gdje je on?...

GOSPOĐA ANE (trenutno skrila je rukama lice, pa opet hitro a sramežljivo, s posmijehom i suzom, zaigra po clavecinu neki stari, stari Lannerov valcer - dokle usta pričaju - ali ne dršću više): - Došo vjetar i odnio bijele ruže nesuđene................... U potaji crna ruka ubila ga. - Kneževica ne smije ljubit roba - tuđinskog vojnika - pa on umro sâm, daleko, pjevajući istu pjesmu, češku pjesmu od rastanka...

(Umukne, a žice ponavljaju pretiho prijašnju pjesmu. Zatim ona opet, ali muklo): ... Otada su ove žice umuknule - - jer on šuti... i čeka.

ANIČIN GLAS (u jeci): - A njezine su kose zlatne?

GOSPOĐA ANE (kao gore): ...... posijedjele.

ANIČIN GLAS: A ramena od mramora?

GOSPOĐA ANE: ..... u crno se zavila.

ANIČIN GLAS (u strahu): - Aoh,... neću!... neću!...

GOSPOĐA ANE (kao gore, sve to dječinskijem tonom pričanja):

Djevojčica mala rumen-život dala

da je dragi smije poljubiti,

pa s cjelovom ugrabljenim,

vedra, mirna i vesela

ko s golubom u njedrima

- put perivoja rajskih letit

gdjeno zime, ni snijega,

ni starosti, ni kajanja

nema, nema, nema.

ANIČIN GLAS (s vriskom oslobođenja): - Oh! tamo - brzo tamo - - - Majko!...

GOSPOĐA ANE (prelomila udaranje naglim disakordom svih žica, kao da ih je svijeh u jedan mah iščupala, pa dolećela do Anice, uzdigla je s uzglavlja i zagrlila, a da više ne znaš koja li se od njih dviju smije ili plače. - Sve je to bljeskovito, jer se gospođa Ane trenom osvijestila, obrisala suze i uduhnula plamen prošlosti hinjenom veselošću i šalom): - Ah! eto!... i poklade su došle!... ćela si viđet maškare i viđela si ih... Evo vijenca, evo vela, evo "lepeze" - a evo ti i staroga lica gospođe Ane koja je došla da rastrese svoju kozicu - bolesnicu - nekom starom komedijom, punom uzdaha i suza, koju je ona prikazala jedanput doli u malome našemu "teatru" - kad je bila dijete, kako sad ti... Za to Anica valja da mi zafali i da mi učini sad ljubav da popije oni lijek...

ANICA: Uh!... oni grubi... grki...

GOSPOĐA ANE (uzela je s trpeze čašu i ulila prst lijeka iz staklenke koju je izvadila iz škrabice, pa joj to pruža tetošeći je kao bolesno dijete): - Ala da!... ne čuješ li kako vonja? - Od Sansega je, su tri kaplje Ćene ljubice i su dvije Pelina - a sve to su travice našijeh hridi, pa imadu zato u sebi trak našega sunca i gorčinu naše duše i malo naše snage i puno, znaš, puno našega smilovanja... zato: jedan - dva - tri...

ANICA (ispila je i svalila se na uzglavlje sva naježena): - - Uh!...

GOSPOĐA ANE (brišući joj usta, pa spremajući čašu i staklenku): - Eto, prošlo je! - Sve je na svijetu, ćerce, progutati ujedanput i lijek i tugu.

A sad kad si bila dobra i poslušna doć će ti i druge maškare da ti pripoviju još stvari što ne znaš - - jer se ispod "morete" (krinke) govori istina...

ANICA: A zašto je nijeste imali malo prije vi, gospo Ane?

GOSPOĐA ANE (s gorkim posmijehom): - Eto! Niko je ne vidi - a sveđ je nosim!

GLAS GOSPOĐE JELE (umjetno ohrapavljen i starački mucav a s razvučenim tonom ženice s Lončarice): - Je li ko doma?

GOSPOĐA ANE (dotrčala hitro do clavecina pa ga opet pokrila starom robom i sva se stisnula u kut iza rastvorenih vrata koja je ona tako priklonila da joj služe kao paravan. Iza tog zakloništa ona odgovara gospođi Jeli sličnim staračkim i smiješnim naglaskom): - Ko je?

GLAS GOSPOĐE JELE: Može li se?

GLAS GOSPOĐE ANE: Služite se!

GLAS GOSPOĐE JELE: Uh! te skale, gospo Frâne!

GLAS GOSPOĐE ANE: Uh! te noge, gospo Lukre!

GLAS GOSPOĐE JELE: I ti reumi! - Ah!...

GLAS GOSPOĐE ANE: I ti žulji!... Uh!...

- I iz okvira vrata bane, kao iz otklopljene igračke, groteskan lik stare gospođe u karikaturalnoj nošnji od prije 30 godišta, sva zamotana u "šalu od kašmira", s ogromnom klobučinom, nakićenom velikim, šarenim nojevim perjem, pak u jednoj ruci velikom zelenom lepezom, a u drugoj minijaturnim "ombrelinom". - Na licu joj se kesi grdna, krezuba, staračka obrazina. -

GOSPOĐA JELE je to, koja hihoteći glasom i načinom maškarâ, trholi vrteći se poput žvrka, okolo sobe, njuškajući i tražeći nekoga, dokle iza paravana ne iskoči

GOSPOĐA ANE isto tako preobučena i nakažena obrazinom kao gospođa Jele u sličnom "šalu od kašmira" s drhtavim perjanicam na klobučini i istom velikom zelenom lepezom i pigmejskim "ombrelinićem"

i eto sada

OBJE MAŠKARE STARIH KUNDURICA začnu hihištati, grliti se, klanjati se, trholiti po sobi napunjajući je svu njihovim guignolesknim pojavama u onome pretjerano-afektiranom "priskladnom" tonu baka dvadesetih godina XIX. vijeka.

I te vam neprestane rakete usklika čuđenja, šale, ironije i brbljave djetinjarije oživiše malu, tavansku pozornicu bučnim hrepetom poluđelih marioneta uhar "dobroj, bolesnoj djevojčici" koja tu leži a plješće rukama, smije se i kliče od uzbuđenja pred neviđenim čudom živih lutaka:

- Ho! ho! ho! - Hu! hu! hu!... Ma gdje je ona moja draga gospođa Lúkre! - A moja gospođa Fráne!... Evo me!... Evo!...

- Ah! - Oh! Uh!...

Ma dobro ste mi došli! - Ma brava - brava! - Ma što ste mi famozi - A vi!... Zaisto, prava rusica! - Ona "hlapača"!, gospo Frane! - Oh! što govorite?! Puki cvijet od čemina!...

Ah! Ah! Ah! - - Oh! Oh! Oh!... - A tî klobuk! - a te perušine! - a tî ombrelin! - Zaludu, gospo Lukre! - Nema ti do naše mode! A gdje su ti ove moderne djevojčice! - Uh! nemojte mi ih! - Pupice brez spirita! - i bez gracije! - Ne znadu se ni prikrstit! - A koji ton!... koji ton!... Ah! Oh! Uh!...

- Ma služite se, gospo Lukre! - Evo vam stola!... Što govorite od ovijeh damašaka! - I od ovoga Rafaela!... Ah! - Ko će s nama! - Mi i "Casa Lorena"! - Još nas je malo ovakijeh! - Sve ostalo prlabući i širogaće!

Uh! - uh! -

vreće, gospo Lukre! - Vrećine, gospo Frane!

Ha! ha! - Koji spirit!...

Hu! hu! - Vrag od žene!

- Neka nam ko reče, da smo stare!

Ho! ho! ho!... Hu! hu! hu!... Kakva staros!... Malo prije - malo poslije - i one od 16 godišta bit će kako mi!

Hi! hi! - hi! hi!...

Tad adio sve ljubavi - adio sve poezije! - Kupica i fjelica i tabak za šmrkanje. - Kašpita! - To je finis svih ljepota! - Oh! - Sve će biti kako mi! - Sve će biti kako mi!

Ha! ha! - Ho! ho! - Hi! hi!...

(I obje se svalile u stočiće mašući se, klanjajući se u velikome previjanju, dočim se perjanice njišu gore-dolje, a lepeze i ombrelini lepršaju po uzdahu kao ptičine u sumraku.)

GLAS ĐIVE (u taj čas zazove odozdo): - Gospe Jele! (I obje maškare mahom umuknu i ustaju ukočeno, naglo - regbi automatski.)

GOSPOĐA JELE (nakon trenutne pauze, naravnim svojim glasom mirno pita): - Što je?

GLAS ĐIVE: Došlo je gospóđâ na posjed.

GOSPOĐA JELE (kao gore): - Primi ih u kamaru od posjeda, pa dođi gori.

GLAS ĐIVE: Bit ćete služeni... (Tišina. - Čuje se da se zatvaraju vrata od skale.)

OBJE MAŠKARE (tad više ne govore već davaju jedna drugoj pantomimske znakove da se mora šutit i prigledat što je tu umuklo na postelji, pa joj se zato približuju, posluhuju i jedna drugoj šapne): - Zaspála je! (- I tad opet trknu se do zatvorenog clavecina pa u zakloništu priklonjenih vrata hitro skinu obrazine, klobuke,

šalove, lepeze, ombreline i sve to slože, pokriju, zatvore opet u škatulje, sokline, bace ispod zavjesa i u tren oka, obadvije -)

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (- izlaze na vidjelo onakve kakve su u svakidašnjem životu - biva: u krinolini, u crnoj svili s bijelim čipkama okolo ruku i vrata, sa škufijicama na glavi i sijedim kosama koje sad uokviruju dva lica nešto zažarena od obrazinâ, ali s iskrom straha u očima a crtom bola na usnama.

Obadvije časovito ostanu nepomične usred sobe slušajući daleki žamor maškara i muzike što buči pokladnim ludilom po Placi. I tad se one pogledaju čudnovato, klimnu tiho glavama, pa nehotice padu jedna drugoj u naručje. To je tren - pak bez suza ali s dalekim, bônim smiješkom na usnama, približe se obadvije Aničinoj postelji.

Pogled na zaspalu bolesnicu umiri ih malko, pa one s prstom na ustima - da ne bi zaboravile ni jedna ni druga da Ona spava a one da nijesu učinile ništa drugo nego svoje "držanstvo" - šapću jedna drugoj:) - Što smo lude! - Muči! muči! - I to je djelo od milosrđa! - Jes, jes!... (- Pa hitro, kao magle noćnih tlapnja nestaju iz sobe. - Još se čuje da gospođa Jele govori dolje nadošloj Đivi:) - Pođi gori! - Zaspála je. (I eto, nakon trena tišine, ulazi Đive - pogleda prije bolesnicu pa sve naokolo, kao da nešto traži, i tad opet uzme svoju šivaću radnju [- sveđ istu bječvu ili isti ogrnač!] pa ide do prozora, pogleda sv. Vlaha, zaklima glavom kao da mu kaže: - "Zaludu! zaludu!" - i sjede da nastavi svoj svakidašnji posao.)

Zavjesa polako pada

(od 3 do 4 ure pobjed)

- Don!...

Don!...

Don!...

Tri puta eto zamlatiše Zelenci na Zvoniku, što je isto kao da govore: - "Čujte nas dobro! - Tri ure su pobjed. - Mi tučemo, a vi ludujte ili umirite. - Nama je to sve isto." - I dokle smo mi to po prilici razabrali u glasu zvona, zavjesa nam se uspomenâ i fantazije ispred očiju razgrnula i tek tada, u čudu nekog ugodnog iznenađenja, opažamo da smo se spuzli niza skale s trećega sprata u gospodsku "kamaru od posjeda" - ad litteram u "salun" Nikšinicâ na prvome spratu - pa, kako se to često i u prirodi dešava: - dok su po vrsima oblaci, dolje nam se bliješti.

Tako i danas. - Sunce zadnjih februarskih dneva - poklade su ove godine trajale ko nikada! - zapalilo je časovito u svoj duljini dubrovačku Placu okomitim mlazom žeženih zraka koje ju poprskaše nekim fantastičnim, zakulisnim, reflektorskim osvjetljenjem ispod kojega su sva lica u oštrim crnim konturama obložena zlatnom krinkom, a kuće zalijepljene oklopom izbrušenoga žutog bakra.

U toj trenutnoj fantazmagoriji karnevalskog zapada prasnula je i usukanost okamenjenoga Grada istim mahnitim smijehom prociljenog sunca, ko u sprdnju himbenoj zimi, od straha zaćućurenoj negdje za bogaljskim hercegovačkim pločama. - Jer i priroda ima svoje poklade, pa se i ona kadgod našara i obrazinom varke nagrdi, da bi trenutno zamela ljudima staze što svuda i uvijek do grobišta vode.

Nije dakle čudo da se i "kamara od posjeda" Nikšinicâ - za četiri petine godišta zatvorena i "osjenčom" natrušena - "da je ne bi grizljice izjele!" - da se i ona maškarala odsjevom te razbuktale feerije dubrovačke Place. Pa zato su stari "boutons d' or" damaški, zategnuti po stijenama, življe požutjeli od sunčanog čara - i veliko zrcalo na dnu između dva prozora kao i ono manje nad "cheminéeom" od mramora gdje se bâne svijećnjaci i ura Louis XV. uz brončane japanske "statuete" što ih je Antun Sorgo (- "oni vrag od čovjeka!") poslo ćaći iz "Pariđa" - novim se plamečcima pozlatili - pak i pupci i vjenčići rusicâ, protkani po svili od kanape i stolova, rumenilom se davnih rosa osvježili - a gospari i gospođe "antike" u "kvadrima" i pastijeri i pastjerice od Sevresa poredani u Boucherovoj "portantini" (nosiljci) - zgodno pretvorenoj u ormarić za "bibelote" - svi se okitili cvijetkom zaboravljenih posmijeha ispod bijelih peruka i u gavotskim pozama porculanskog milovanja - a sve to u vašarskome ritmu uličnog bahanala te baca u časovitu tišinu zabliještenog "saluna" bezočni doziv života:

- Neka se već i ona dva zatvorena prozora rastvore i okite vijencem gospođa maškaranih "kako ispod Republike" - kad je svaki prozor na Placi bio jedna versaljska loža otkle su se klanjali naprahani "šinjoni" u treptanju perjanica i lepeza i u smijuckanju madeža doletjelih na "poćućene" (naličene!) obraze unuka i praunuka luvrskih i trianonskih poslanika-dvorjanika.

Jer - "recite što hoćete!" - odavna se nije vidjelo da su "na tri ure u pobjed!" zadnjega dana od poklada upravo one dvije famoze "funjestre"! - otkle su u nedoglednom toku vremena tolike gospođe kneževskog roda Ranjinâ, Prokulićâ, Rastićâ, Bobalićâ "et caetera caeterorum" virile iza "persijana" na oni izbočeni gotski balkon Dvora, tik do prolaza u Senat, ne bi li ugledale sjen muža, brata ili sina tadašnjeg "Prisvijetloga Gospara Kneza od Republike" - koji je za ono mjesec dana nametnutog mu kraljevanja morao stati sâm, zatvoren u Dvoru u gvozdenoj etiketi anonimnog Veličanstva - ne, nije se bilo vidjelo - kako se to "naturalo" u susjedstvu žugalo! - da su ta dva prozora igda ostala zatvorena i bez gospođa, bilo to ispod ombrelina kad je prohodila "pročesijun Korosanata" - bilo u "dekolte" sa cvijećem u kosama za festu sv. Vlaha - bilo pak maškaranih od "gospođa antikijeh" na zadnji dan od poklada.

I taj je doziv rashihištanoga Grada bio naposljetku jači i od... vi znate od čega - ali mučite! - Nitko na svijetu ne smije znati da je u kući bolesna kozica i da su te iste "prisvijetle" vladike malo prije slavile svoje poklade "ispod kuplja", da razvesele jad umiruće mladosti jedne kmetice... Pa što se čudite? - Kako da ne znate da gospari mogu sve da čine i sve da trpe, ali nikome da to ne reku - jer inače ne bi bili gospari.

Pa zato baš; bezdušan poziv maškarane Place otvaraju se desno i lijevo dvoja vrata, odgrću se dvije draperije od žute svile i proviruju dvije sijede glave ispod crnih škufijica - a to su -

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (jedna prama drugoj u tišini one sobe, a u pridušenom urliku Place davajući znakove prstom na ustima da se mora šutjeti, jer): - Da nas ne čuju one tamo u saloči! - A čuješ li Placu?! Zamahnitali su! - Odocnjele smo se. - Oh! - da znadu!... ma... psst!... (I obadvije ulaze trholeći zabrinute i prešne - krinoline su im se zanjihale kao zvona prije negoli zazvone! - a razgovaraju se dalje, nekako za sebe, kao ljudi navikli da misle glasno): - To ti ih je Đive surgala i u Ćaćinu kamaru! - A sve to da čuva njezin salun! Kako arkanđeo isprid raja. Ha! ha! - "Čistila sam ga dvá dni od praha i od osjenča" - čini mi se je čut! - "Da! - pa da mi ga lude maškare opet izgnusu!" - A, recimo, ima i razlog!... - I kako!... Ha! ha!... (Ali obadvije se iznenada zaustaviše i umuknuše, jer su se zagledale u veliko zrcalo - u sredini između dva prozora - gdje im se prikazaše dva čudna, nepoznata lica - svoja. I tad instinktivno stanu da popravljaju svoje "fichuse", da glade kose i da šapću svojim sjenkama):

GOSPOĐA JELE: Što si crna, Jele!

GOSPOĐA ANE: Što si stara, Ane! (I obrnu se da ne gledaju valjda više istine u lice, pa, razgledajući se naokolo, bacaju riječ po riječ u rijeku misli i osjećaja što podzemno teče i lišće uspomena nosi.)

GOSPOĐA JELE: Odviše svjetlosti!

GOSPOĐA ANE: Kako da nijesmo više u nas doma!

GOSPOĐA JELE: A bilo je tako lani - i prikolani - i sveđ.

GOSPOĐA ANE: Ali nigda kako danas.

GOSPOĐA JELE: A što je danas drukčije? (I pogledaju se.)

GOSPOĐA ANE: Znaš ko je prošo prid zoru uza skale!

GOSPOĐA JELE: Ja znam da smo ga primile i dopratile kako gospodina boga.

GOSPOĐA ANE: On je donio blagoslov...

GOSPOĐA JELE: ... i proštenje.

GOSPOĐA ANE: Njoj...

GOSPOĐA JELE: ... i svima. (I udaljile su se mučaljivo svaka put svojih vrata.)

GOSPOĐA JELE (zaustavlja se na pô puta, pa glasom i tonom što ne trpi prigovora, ne gledajući sestru): - Mada Lukšina, sestra naše none, na smrti je priporučila djeci da primu svakako Kolende i da ih daruju kupicom malvasije i fjelicom kotonjate - ako bi došle. - Bilo je to na Vodokršte okolo Zdrave Marije. - - Na uru je, uoči istoga dana, ona izdahla, dokle su doli u saloči još kolendali mladići.

GOSPOĐA ANE: Znam.

GOSPOĐA JELE (za dva koraka bliže sestri): - Nema više nikoga koji bi gorio svijeće okolo mrtvijeh našijeh zakona - osim nas dvije. - Vidiš... (i pogleda Anu)... zadnje smo...

GOSPOĐA ANE: ... i prizadnje. (Nevidljive šake bacaju s Place prkos "zahara" (konfetâ!) u prozore, a zatvorena stakla zazveketaše kao da je proljetni grad zakucao - i graja maškaranog svijeta zapljuska o stijene starog doma.)

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (ustrašene i u nasmijanoj bojazni začepiše rukama uši i potrčaše put prozora).

GLASOVI IZ SOBA (lijevo i desno viču, a ruke lupaju iznutra o zatvorena vrata): - Gospo Jele!... Gospo Ane!... gdje ste? - što se ne mičete?!

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (stanu tik do vrata nalijevo i nadesno odgovarajući prijašnjim glasom od maškara): - Hu! hu! hu!... Evo ih! - evo! - sad će vam zazvonit! - Kad vam zaviču: - "Otvoreno je!" - dođite. - Jes! - jes! - zazvat će vas. - Hi! hi! hi!

GLASOVI IZ SOBA: Ha! ha! - Fala ti, lijepa maškaro! - reci gospođama da dođu!... brzo! brzo!... hu! hu! hu!...

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (dotrčale su do prozorâ i jednim mahom ih rastvorile pokladnoj oluji koja bane u ukočenu tišinu one sobe svom bezočnošću uličnog pjevanja, buke i svirke u oblaku zahara i cvijeća, pred kojim obadvije nehotice uzmiču uhvativši se za ruke, a dotaknuvši se glavama, kao u strahu od neke zajedničke pogibli. - Ali u isti čas one druge dvije njihove slobodne ruke pružile su se put ljubičaste dubine Place, otkle se u prašini razmahnitalog ljudstva a kroz umiruće sunčane zrake, dižu tamni stupovi hrama sv. Vlaha, čigova su otvorena vrata sva nabodena gorućim iglicama upaljenih voštanica što osvjetljuju Otar Veliki. I tad jedna drugoj, glasom ljudi što s Gradca gledaju kako sunce tone u pučinu): - Ah! - Gledaj! - Sveti Vlaho!... sad će... (U isti čas zaklepesaju zategnuto ali kratko zvona sv. Vlaha, a Jele i Ane pogledavši se šapnu kao u strahu): - - - Blagoslov! (I obadvije kleknu usred sobe u vidiku sv. Vlaha te ostanu začas izgubljene u molitvi, ni da su negdje u pustoj kakvoj kapelici usred "maslinate".)

Glasovi iz soba buče, a ruke lupaju jače.

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (jednim skokom su već ustale i zatrčale se unakrst preko saluna, svaka put svoje sobe. Uz put gospođa Jele uzela je sa "cheminéea" zvonce, pa kad su se opet skrile iza zavjesa svojih soba [Jele lijevo - Ane desno] - glave im opet vire, prsti opet na usnama, mada i ne govore, kažu jedan drugome: "múči!" - i Jele tad snažno zazvoni, a obadvije zaviču): - Otvoreno je! - (Pak glave iščeznu, a vrata se iznutra zaključaju. - U isti mah rastvore se ona druga dvoja vrata, lijevo i desno, otkle izleti jato gospođa i djevojčica u raznoličnim rokoko-kostimima - pa kao pravo jato raspuštenih ptica, sve prelete salunom igrajući, njuškajući, vičući, hvatajući se u kolo - i opet sjedajući, skačući, baneći se pred zrcalima, bockajući se, klanjajući se, sve u nekakvoj uzbuđenosti, kao da se natječu koja će prije da probudi samu sebe ili one damaške, stolove, zrcala, slike, što jedva možda čekaju da kucne čas i njihovog oslobodilačkog pokladnog mahnitanja. - I sve to živi, igra, vrvi, govori, viče): - Ah!... enfin!... Gdje su?... Gospo Jele! - Gospo Ane! - Zvale su nas, pa ih nema! - Što se tu dogodilo? - Nešto mi vonja po misterijima - ili po tamjanu! - Ha! ha! ha!... To su mi fantazije!... Ništa! ništa! - Hoće da nas iznenade! - Poručile su nam: - "Dođite - vratila su se stara vremena!" - Veramente, bile su sveđ "poetike!" - Ah! - eto ti božjih zrcala! - Nijesu za njih! - Vidi se da su stvorena samo za Latourove pastele! - Reci nam: kakve smo? - lijepe? - mlade? - lude? - Ha! ha! - Eto ti poda za zabalat! - Nema mozaika do ovoga! - Tra la! la! la!... A ovi stoli! - A ova kanapa! - Gledaj ih! - čekaju da nas zagrle! - Hi! hi! - Kako ne bi! - Sveđ su jadni u strahu od grizljica - i od Đivinog pruta! - Ha! ha!... A naš minuet! - Učile smo ga sve ovo dana! - Da vidimo! - da vidimo!... Znamo li ga još?! -

"M' aimes-tu, ma bergere?

Oui, je t' aime, ô mon berger!"

- Ha! ha! - Brave!... brave! - Čekajmo Lúka! - i Jéra! - i Frána! - Ma gdje su oni vragovi?!... (I nove pregršti zahara lete u sobu, a dolje po Placi čuje se da prolazi maškarata u zaglušnoj muzici i pjevanju.)

SVE GOSPOĐE (polete k prozoru, otkle mašu rupcima, pozdravljaju rukama i usklicima): - Ah! - eno ih! - "Paljači!" - i "Pjeroti" - Bravi!... - A naše zahare? - A naše cvijeće? Ostalo je sve u saloči! - Trkni se i donesi ih, Mare! - Pavle! - brzo! - (Dvije djevojčice zatrče se u sobu nalijevo, pa hitro donesu košaru cvijeća i vrećice zahara.) - Evo ih! - evo! - ah! - daj amo! - daj! - brzo! Na! - eto ti! - još! - još! - Vraže - ha! ha! - Pogodila sam ga! - Udri! - Tko će prije! - Ha! ha!... (I dokle se bitka mladosti i ludosti bije s prozora i s ulice u talasu svih želja i svih ludila - onamo, bliže nama, otvaraju se s lijeve strane polako vrata, pak iza svilene zavjese, pomoli se tiho) -

MARE KONAVOKA (ona drži u ruci voštanicu neupaljenu, a govori nekome u sobi): - Znam! - znam, gospo Jele! - proć ću kroz kamaru od gospođe Ane da i njoj rečem da će domalo doć liječnik. - Jes! - uzela sam ti, gospo, svijeću od pô unče tu u Seralji - pa sam je dala blagoslovit u sv. Vlaha! - Može pomoć i služit. - Ne zna se nigda... Ma ne strašite se! - ni po jada - i da me gledaju, ne bi me viđeli. - Maškare ko maškare!... (Pa ona zatvori vrata i ulazi u salun - ali, ugledavši vas onaj urnebes okolo prozora, strese ramenima, pa stisnuvši objema rukama svijeću o grudi, pohrli jadno i nijemo preko saluna klimajući glavom - dokle dođe do vrata na protivnu stranu, na koja polako zakuca i, ne dočekavši upita, reče sama): - Ja sam, gospo Ane! (I vrata se otvore, a ona šmigne unutra zatvorivši ih za sobom.) - A pokladna borba prozora i ulice sve bučnije

raznosi i baca dozive, pjesme i viku sa cvijećem zaboravi i s prkosom slatkog zrnja što sipi ko zimska solika - a da se nije nitko sjetio staračke tuge što je onuda prošla, jer u času kad se zategla zavjesa za iščezlom Marom - Glas ženski na prozoru vičući naviješta: - Evo maškarate "Gosparâ antikijeh!"

SVE GOSPOĐE (zapljeskaju rukama pozdravljajući bacanjem cvijeća one koji sada prolaze ispod prozora): - Ah! - evo ih! - Koja grandezza! - Kako da su uskrsnuli naši stari! - Homo im u susret - dohodu ovamo! - Ha!... (I sve okrenuvši leđa prozorima zatrče se preko saluna do onih prvih dvojih vrata, lijevo i desno, pa stanu da kucaju i da zovu): - Gospo Jele! - Gospo Ane! - Senat dohodi! - Prije nego ga sroncaju, hoće da vam se pokloni! - Ha! ha! - Dođite! (Na doziv mladosti vrata se otvaraju, draperije se odgrću, a na prag stupaju dvije strane, kraljevske pojave.)

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE su to preobučene u sjajnim nošnjama dubrovačkijeh vladika od XVIII. vijeka - svijetli lyonski brokati s panijerima protkanim ružama i girlandama, ukrašeni izobiljem pravih "point de Raguse" čipkama pak zvijezdama dijamantskih puceta od "cristal de roche" i talasima cvjetnih vrpca, a na glavama monumentalne bijele peruke, okrunjene perjanicama i đerdanima od briljanta što se prelijevaju okolo vrata i razgaljenih grudi nad kojima vise trepetavi zvončići legendarnih "orečina" - minđuša - načičkanih slavnim biserom Zuzzeričinih riznica - i tek se pojaviše zabezeknutim očima gledalaca, da su one već na oko drugačije - više, ljepše, mlađe. Struk im se uspravio, vrat osovio, ruke bijele i graciozno savijene mašu rastvorene zlatne lepeze Watteauovih plandovanja, posmijeh velikoga vijeka ljuvene raskoši razgalio je snuždena lica pod slatkim milovanjem ružičnog ličila, osvijetljena vragoljastom poentom crnobaršunastih "mouche-madeža" - i reinkarnacija je gotova. - Pod čarobnom šipkom poklada one dvije starice zabaciše, kao u pričama, zajedno sa crnom larvom žalobnog ruha i poniženje ropskog životarenja, pa, sve šare cvjetnih brokata, sve iskre dragulja, sva lepršanja svilenih krila, sva blještavila kruna zakopanih dneva, uskrsnuše u magiji časovite pjesničke iluzije i historičke evokacije. Pa zato i salun Nikšinicâ nije više iznajmljena tribina gledalaca uličnih poklada. - Ne! - Damaški su po stijenama pravi damaški, zlato je pokućstva pravo zlato, Gospari su na slikama opet oni gospari ukočenih šija, kao i one oživjele njihove družice opet su one iste prave "antike" gospođe, koje se udostojaše s pozlaćenih okvira sići tu doli u svoj salun na sijelo, gdje ih vilinska zrcala odmah prepoznaše pa od milinja stadoše da ponosito odbijaju nezaboravne čare dragih sjenka za koje bjehu nekoć iz Marsilje doplovili u srećnu luku male, naprahane "Slovinske" Republike.

SVE GOSPOĐE (ustresene istom električnom iskrom sugestije, osjetiše i one ujedanput svu ljepotu tog časovitog preobraženja, pak, poslije jakog usklika čuda i veselja, pola u šali a pola u nekoj nehinjenoj emociji, sve im se duboko pokloniše i gospodski ih pozdraviše onom jednom riječi velikog dubrovačkog počitanja): - Gospo!

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (ulaze u salun u ritmu dvorskog pohoda po versaljskim parketima, primajući s istim tonom tradicionalnog dubrovačkog gospodstva poklone svojih posjetilica): - Ah! dobro nam došle!... Dobro nam došle!

GOSPOĐA JELE: Baš ste nam učinile veliku ljubav! Odavna smo vas se zaželile.

GOSPOĐA ANE: Još jedanput htjele smo oživiti zaboravljene maškarate našijeh starijeh.

SVE GOSPOĐE: Divine! - Koja gracija!... Koje gospostvo!...

GOSPOĐA JELE: Sve godište muči nas tuga od svega što okolo nas gledamo i čujemo! Zato u maškari zaboravljamo sve - i: Mi smo opet Mi! - Možemo se opet nasmijat, narugat i rijet ono što je prem duboko usađeno, pa ne može da procavti...

GOSPOĐA ANE (isto, ali uvijek sa žicom pjesničke deklamacije): ... i prošetat se po rajskim perivojima gdje se samo prošlost s našijem dušam razgovara!

SVE GOSPOĐE: Ha! ha! - kako lijepo govorite!... Vidi se da ste rodice gospara Meda Pucića.

GOSPOĐA ANE (smijući se): Jadni Medo! - samo u maškari govori se kako on!

GOSPOĐA JELE (pošla je prama velikome zrcalu u sredini, pa uvijek emfatički šaljivo i grandiozno): - Ah! još u zrcalu valja da pozdravimo pravu gospođu od kuće! (Klanjajući se duboko svojoj slici, sve u namjernoj šali): - Ah! danas se i ti kočiš u zrcalu tvome, Mâre Sabova! - Jes! - U tomu zlatnomu "kvadru" što ti ga je donio muž - Knez - kad se vraćo kroz Marsilju iza poklonstva Mariji Antonijeti u Pariđu, možeš stat samo ti kakva si bila onoga dana kad si u Dvoru pitala ambašatura iz Vijene: - "A je li vaša ćesarica vladika kako Mi?"

SVE GOSPOĐE (u jednom smijehu): - Ha! ha! - Sublima!

GOSPOĐA ANE (pred zrcalom vrh cheminéea, a da ne znaš deklamuje li istinski ili se ruga): Poznaš li me, zrcalo moje? - bistro si, kako jezero u Versalju kad je u tvojoj vodi brojila svoje prve suze Madame de La Valliere!

GOSPOĐA JELE (približila se Ani, pružajući joj graciozno ruku): - Zafalimo još jedanput, Ane, našijem dragijem posjetima! (Uhvatile su se za ruku pa mašući se s drugom i klanjajući se svima, pozdravljaju suvereno sve naokolo opčarane gospođe): - Bit će nam sveđ drago kad nam dođete! - I ne zaboravite ono što vam sve ove maškarate govoru: - "Bilo je i bit će!"

SVE GOSPOĐE (u jednom glasu instinktivnog tronuća): - Bit će!... bit će! (A s prozora lete dozivi cvijeća, mužike i pjesama.)

JEDNA GOSPOĐA (koja je potrčala i pogledala s prozora što je na ulici, zove svijeh): - Puk vas zove! - Hoće da vas vidi! Gospo Jele! - Gospo Ane! - Dođite!

DRUGA GOSPOĐA (isto): - Vaš je narod tu - gospe vladarice!

GOSPOĐA JELE (Ani, u smijehu): - Možemo i to - u maškari! (I obadvije pohrle svaka put jednog prozora praćene od svijeh gospođa. - Čim se pojaviše, sva Placa ispred njihove kuće prasne u gromki smijeh i pljeskanje, kao da je napokon dočekala ono što je tražila. Zato u klanjanju, klicanju, mahanju, pozdravljanju, čitava se pojava pretvorila u jedinstvenu apoteozu stare dubrovačke, karnevalske slave.

A dokle je to veselje omamilo sve gospođe na prozorima, eto na sva vrata ulazi "Maškarata gosparâ antikijeh", koji se oprezno i potiho, ali hitro, postaviše u dva krila uzduž saluna, pa kad zadnji uđoše, dva guslača i dva flautiste, jedan od "gospárâ" dade im znak i orkestrić zagudi jedan graciozni Mozartov menuet.)

SVE GOSPOĐE (u jedan mah se okrenu i uskliknu): - Ah! - Maškarata gospárâ antikijeh!... (Kad biste se spomenuli, gledaoci moji, nekih davnih pojava na maloj pozornici "Trilogije" [Bože moj! - kako je sve to daleko i malašno!] - kad su "gospari" uljegli u salun Orsata Velikoga da zabiju čavle na mrtvački sanduk Republike, prepoznali biste odmah neke od onijeh "velata" ["frakova!"] - ali ne "gospare" koji su ih nosili. - "Osjenač" - i "kamfor" brižno je sačuvao svilu i vunu i vezove odora ispod kojih je onda grcala u agoniji iscijeđena duša aristokracije, preslabe već da odoli oštrome uzduhu "nove slobode" - ali ni jedan prašak ni balzam nije mogao da spasi od rasula trule "mannequinse" Sabâ, Đivâ, Nikšâ, Đonâ i svih ostalih "atura" one jadne tragikomedije u zalazu majskog, napoleonskog sunca.

Ovi "gospári antiki", što su se maškarali da posjete Nikšinice, dubrovački su veseljaci koji htjedoše da se našale i da u pokladnoj travestiji okuse ipak anakronizam malih osjećaja i sitnih ideja u odorama "slavnih" dneva. Pa, kako imade nekih supkonscijentnih struja između ljudi i mrtvih stvari jednog istog milieua - tako su u toj maškarati i historijske "velate" nehotice časovito protrnule istom tjeskobom pokojnih "gospara".

A kako i ne bi kad su sada, u toj sobi Nikšinicâ, sve mrtve stvari žive, a ljudi mrtvi; tom avetnom životu prošlosti?! Pa nijeste li i promislili da su neke od ovih maškara vidjele još žive "gospare" koji su nosili te frakove usudnog 26. maja 1806? - Ta nije li djed Nikšinicâ bio onaj debeli Šiškurina što je drijemao u Orsata dok je Republika umirala, a probudio se i "zapr..." kad je umrla? Sve je jedno vraćanje, vjerujte mi, sve...)

PRVI GOSPAR ANTIKI (u "velati" gospara Nikše iz "Trilogije", podavši znak mužici da prestane, stupi u sredinu i poklonivši se, govori šaljivom "grandezzom" pozdrav Maškarate):

- Antiki smo mi gospari,

senaturi bez Senata,

izgubismo tisuć stvari,

ostala nam tek "velata".

SVE GOSPOĐE (u velikome smijehu): - Ha! ha!

Ostala im tek velata!

'PRVI GOSPAR:'

- Ne gledajte, gospe, danas

ko smo, što smo tu pred vrata;

sjenka slave pada na nas,

jer nas krije još "velata".

SVE GOSPOĐE (kao gore): - Ha! ha! ha!

Jer ih krije još "velata!"

(Gospođa Jele i gospođa Ane sa svim gospođama dolaze u susret "gosparima", pa nastane veselo drugovanje.)

GOSPOĐA JELE (silazeći u razgovoru s prvim "gosparom" uvijek između šale i zbilje): - Isto, samo malo drugačije od one naše antike satire:

"Više valja kabanica

nego Tinto i granica!"

PRVI GOSPAR: A nije li i to nešto, gospo Jele, da nam je ostala barem "kabanica?"

GOSPOĐA JELE: Svakako! - Bit će sveđ maškarâ da je navuku.

PRVI GOSPAR: A što ćete?! - Kad su već prilijepili "Orla" na Dvor...

GOSPOĐA JELE: ... navijestili su tijem, tout court, da je Dvor sad ono što se u vašem tvrdom jeziku od "leterata" zove: - "Gostionica k dvoglavom Orlu".

PRVI GOSPAR (u smijehu): - "Dobra kuhinja, vjerna poslužba, meke postelje..."

GOSPOĐA JELE (smijući se): ... "i puno kimaka!" (stjenica).

PRVI GOSPAR: Da vas niko ne čuje od "Gostionice", gospo Jele!

GOSPOĐA JELE: Ne straši se; mladiću! - ima ljudi kako i gamadi, koji uživaju u gnusobi! (Smiju se oboje.)

GOSPOĐA ANE (u klupku svih ostalih razdraganih maškara): - I vi nahodite, gosparu moj "antiki" - da Oni nijesu donijeli ništa korisno, ni da su inventali ništa novo?

DRUGI GOSPAR ANTIKI (u velati gospara Mata u "Trilogiji" groteskno usukan i doktoralno važan): - Oh!... ma vi dakle ne znate, gospo Ane, ko je "invento" - ili kako mi akademici kažemo "i-zu-mi-o" - onu genijalnu igru što se zove: - Tombola?

SVI: Ko?... ko?

DRUGI GOSPAR (još impozantnije komično): - Jedan "arčiduka" - ili kako mi akademici kažemo - jedan nadvojvoda od Austrije!

SVI (u hrepet): - Ha! ha! - jadni "nadvojvoda!"

TREĆI GOSPAR ANTIKI (u velati Džona iz "Trilogije", bezobrazno, s piskutljivom sprdnjom): - Zato kad dođe naš premilostivi ćesar u Dubrovnik, zapjevat ćemo mu onu famozu Rafa Šarića:

"Što si došo, ko te zvô!"

SVI: Ha! ha! - - niko! - niko!...

PRVI GOSPAR ANTIKI (tiše, Jeli): - Ako su svi taki, tad će i gostionica brzo promijeniti "Orla".

GOSPOĐA JELE: Hoće - ali kad sve "velate" budu u "muzeju!"

GOSPOĐA ANE (svima s finom ironijom): - A dokle oni "izume" opet kakvu novu tombolu...

DRUGI GOSPAR: Impossible! - (veliki smijeh)

GOSPOĐA ANE: ... tad ćemo zabalat!...

TREĆI GOSPAR (kao gore): ... jedan čardaš, kako je reko Lukša Gozze! (Smijeh).

SVI: Ne!... ne!... Minuet!... kako govorimo Mi!

GOSPOĐA JELE (jednoj gospođici): - Pođi doli, Mare, pa zatvori vrata od kuće ako su otvorena. (Prama ostalim u grandioznoj persiflaži): - A vi zatvorite "prozore" - gospodo akademici! - Sad će Senat na dubrovačku "zabalat!" (I sve se izvršilo, kako je gospođa Jele zapoviđela - jer eto pod magijom ritma sitnog orkestrića "naprahana" je "kamara od posjeda" prenesena sto godina natrag. Sve je sada kako je onda bilo. - Davnina sama opet tu živi.

Menuet, odmjeren i točan kao kakva partija šaha, lagan kao "poudre de riz", skladan kao zlatne arabeske lepeza i tabatijera, protkan nijemim posmijesima, prodirnim pogledima "sa strane", požudnim savijanjem spletenih prsta, dubokim klanjanjem kad ispod spuštenih trepavica oči lakomo ljube jabučice grudi ponuđene im kao ubrano slatko voće u košarici cvjetnih dekoltea - menuet Mozarta i Du Barryjeve - bi časovito u žutoj damaškanoj sobi Nikšinica, začudno kucanje pravog života. Svi elementi tradicije i kulture složiše se da u šali dočaraju realnost življu od svakidašnje beskrvne realne proze.

Čak i gluho roptanje karnevalske ulične "slave" davaše svojim dubokim tonom kontrabasne pratnje još realističniju rezonancu cijeloj toj pojavi. - Jest! - to je Dubrovnik XVIII. vijeka - Dubrovnik duplijera, "pročesijuna", "festa", maškarata, "kolenada", satira i "madrigala" - "poćućeni" Dubrovnik sveevropskog naličenog karnevala Luja XV. i Marije Antonijete u mumljavoj jeci "pepelničkog" Miserere što dolazi, dolazi... Pa i često kucanje starog, brončanog "tucnja" na vratima od kuće - [ko je ono htio maloprije svakako da uđe, pa je kucao, kucao?!... ] - činilo se kao da potvrđuje menuetu realnost da živi, da se ruga, da prkosi. -

Na Dvoru je visio sunčani Orao Boga Napoleuna - i Senat je "balô"!

- Na Dvoru visi čađavo strašilo gladne Habsburške ptičine - "Dvoglavi Orao!" - briga nas je! - Senaturske "velate" balaju, balaju.........

Ali zašto se cijela igra nehotice zaustavila prasnuvši u grohotan, nestilizovani smijeh ni da su se iza sna probudili pa našli svi zajedno u noćnim košuljama i papilotama?

A zašto su Jele i Ane kroz krinku ličila pogledale okom svakidašnjeg straha ono što se odmata iz žute svilene zavjese na prvim, vratima desno? - A ipak tu im se pojavila samo Đive, nijema i uspravljena - a s pogledom otvorenim, praznim... zar je možda?......

Koliko pitanja, nemirna, nezasitna dušo moja! - Gledaš sve i svašta, a nije ti ni to dosta, već hoćeš da probiješ i tajne srca i tajne udesa e da se otkrije istina u svim odsjevima svjetla i tmine i sa svim znakovima objavljenja...

Eno - za zatvorenim prozorima uzdigoše se ljestve, a po ljestvama uspeše se maškare Paljača, Pjerota, Arlekina; Pulčinela itd. i one sve zijaju, mašu marionetskim rukama, kucaju na sklo, dokle sva družina saluna ne navrvi do njih, otvorivši im prozore i razvezavši šaljivu borbu kreštavog razgovora između dva tabora - napadača i branitelja što zaglušiše okolinu jedinstvenim hihištanjem vrabaca u granama prije noćnog im počinka):

Ah! mislili ste nas išćerat, je li? - da! - zatvorili ste nam vrata od kuće! - horribile dictu! - Je li se što takova igda vidjelo u skladnomu Dubrovniku?! - Zovu nas! - Mi kucamo! - kucamo! - a oni pljus! - Nećeš! - ne! Hu! - hu! - hu! - Gospari i gospođe hoće da ostanu sami! - Jer ste stari!... stari! Ma, ne! ne! - Evo i nas na sijelo! - Mi smo mlados! - mlados! - Doli starežine! - Doli "peruke"! - Doli "gvardinfanti"! - Hu! hu! hu! - Hi! hi! hi!

- A ko vas je čuo?! - Balali smo minuet! - Kako gospari!... - A vi kako leri! - Smučete se po Prijekima - po Busovini - po Ilijinoj Glavici! - Leri!... - Leri!... Čekamo vas! - Zovemo! - Koga nema? - Jera, Luka, Frana!........ - Imali ste doć ranije! - Popili ste sto žmulića! - po vizitama! - Znamo! - znamo! - Jes! jes! - Kakva mlados! - Ludos! - Vragovi! - Leri! - Barabanti! - Hu! hu! hu! - Hi! hi! hi!...

Ho! ho! ho! ho!......

(- I vrapci se tuku smijehom, vikom, zaharam, cvijećem i sve je jedna radost, jedno ludilo života, sunca i neba).

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (sve to ne čuju, ne vide, jer odu raširenih zjenica, ukočena tijela, nijemih usana u susret Đivi, dokle obadvije ne izgovore tik do nje muklo): - Što je?

ĐIVE: Oživjela je...

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE: Oživjela?!

ĐIVE: Sva vam je porumenila! - Digla se! - hoće da se obuče - da se maškara... Mare i ja imamo sto muka...

GOSPOĐA JELE: A liječnik?

ĐIVE: Bio je...

GOSPOĐA ANE: Bio je! - a ti nas ne zoveš!?

ĐIVE: Došo i pošo! - Reko je da će se vratit domalo. - Eto, tu vam je nešto nabrškô... (Vadi iz špaga listić i pruža ga Ani.)

GOSPOĐA ANE (hitno je uzela listić, pogledala ga, pa, nepomična, naoko bešćutna, daje ga Jeli bez cigle riječi.)

GOSPOĐA JELE (a nehotice pročitala poluglasno onu jedinu napisanu riječ): - "Finis!" (I obadvije umuknu u graji prozora, u lupanju pogođena srca, u pogledu očiju kojima probadaju jedna drugu.)

GOSPOĐA ANE (hitrije, bezizrazno, Đivi): - Obuci je i ako hoće - maškaraj je!

GOSPOĐA JELE (isto): - Đa... kad se ćuti u snazi... Šokece! - ti liječnici... baš!... (I nemir njihov opet umukne pred nijemim pogledima Đive.)

GOSPOĐA ANE (nehotice se zagledala u Đivu, a glas joj oštriji jer duša dršće): - Što me gledaš, Đive! - Jes! - i liječnik govori, eto, da joj je bolje - da će domalo biti svakoj tuzi kraj...

GOSPOĐA JELE (položila ruku na Anicu, pa mirno): - Ane! (I Ane umukne - a Jele nastavi): - Učini što ti je gospođa Ane rekla. - Ma prije - otvori doli vrata od kuće - pak pođi u nje i čekaj nas. (Đive nestane bez riječi i bez pogleda.)

GOSPOĐA ANE (sklopila oči i samo šapnula kroz zube): - Jele!

GOSPOĐA JELE (čini se kao da se jedi, ali više od straha da ne gane sebe i nju): - Ludosti!... Kako da nijesi znala!...

GOSPOĐA ANE: A - isto boli.

GOSPOĐA JELE: Znam.

SVI (tamo okolo prozora plješću, mašu, dozivlju): - Ah! - gdje si već! - Eto ti ga! Kralj od lera! - Dođi! - Jero! - Jero!...

GOSPOĐA ANE (ustresla se, pa sluša): - Ah!

GOSPOĐA JELE (smrknuta, nemirna): - Oh - ho! - A sad - dosta! - Ovo nije više kuća - nego Placa! - Pa i on - sad - poslije svega što je bilo!... ah! ne - neću ga...

GOSPOĐA ANE (zaustavljajući je, pa muklo a snažno): - Došo je čas, Jele! - On valja da bude sad tu!

GOSPOĐA JELE: Što to govoriš?!

GOSPOĐA ANE: Govorim da ga bog sâm šlje.

GOSPOĐA JELE: Ne huli boga, Ane!

GOSPOĐA ANE: Ne hulim ga kad govorim istinu. (Tik do nje u titranju svih živaca i svih osjećaja, dočim se lice smiješi u tvrdoj, naličenoj krinki:) - Spomeni se, hoću da me razumiješ, Jele! - Tebe dali nemoćnome starežini za dinare - meni ubili nesuđenoga za zloću. - Ne vidiš li kakve su nas učinili? - Dvije jadne, stare, ridikole siđelice!

GOSPOĐA JELE: Mahnita si, Ane! - Mahnita!...

GOSPOĐA ANE (u gorkome smijehu): - U maškari smo, Jele - pa govorim istinu - kako maškare! - Ha! ha! (licem do lica): - Oni zadnji poljubac pokojnika što mi ga je ruka ubojice ukrala - danas će ga Jero dat nesuđenoj - Anici - u smrti!... i tad će biti mir i u mojoj duši otkupljenoj!

GOSPOĐA JELE: Nigda, nigda! - To je grijeh!...

GOSPOĐA ANE: Grijeh je ubit život drugijeh, kako su naši stari ubili naš. - I zato nas nema - i neće nas više bit ni na dan uskrsnuća od mrtvijeh.

GOSPOĐA JELE: Muči! - Neću da tako više govoriš! - To su fantazije - tvoji romantičizmi ludi...

GOSPOĐA ANE: Zovi ih kako hoćeš - tako će bit - oli mene više neće bit! (Val maškara skotura se s prozora i poplavi salun. Jele i Ane osvijeste se mahom, pa - uhvativši se za ruku - obrnu se i sa smiješkom idu u susret došljacima.)

SVI: Kolende!... Kolende!

Svi MUŠKI MAŠKARANI zapjevaju staru "Kolendu" u čast domaćicama:

- "Čestito vam, Vlašići,

da se veselite!

Bog i boginje,

zdravlje i veselje

i duhovno spasenje."

SVI OSTALI (u velikome smijehu): - Amen!

JERO (u maski Pierrota skoči sa ljestava na prozor, pa odatle u salun gdje se u baletnim pozama klanja sve uokrug bacajući poljupce i cvijeće): - Voila, Pierrot!

SVI (plješćući mu): - Pierrot! - Pierrot!... bonsoir, mon cher Pierrot!

JERO (stao iznenada ispred gospođe Jele pa svom gracijom preciozne barokne poezije baleta i pjesme deklamuje s velikom nježnošću, a u starom ritmu dubrovačkijeh pastorala, jedan madrigal XVIII. vijeka):

"- Ah! da 'e meni na svijet dano

razgledati sve me vike

tve raskoši i tve dike

i tve lice izabrano,

bio bih blažen sve dni moje,

moj živote, mâ gospoje."

GOSPOĐA JELE (prijeteći mu, usiljeno): - Halo! - da te ko ne pozna, reko bi da govoriš od srca.

GOSPOĐA ANE (Jeru, preciozno): - A meni ništa, nevjerniče!

SVE GOSPOĐE: Da čujemo što ćeš pak ovoj!

SVI GOSPARI: Isto što i onoj i svakoj! (Smijeh.)

JERO (ne mareći što ga prekidaju i bockaju, govori isto gospođi Ani, ali zanosnije, ljubavnije):

"- Ah! da 'e meni s tobom moći

zagrljenu sveđer stâti

i tvu mlados' uživati

ljetne danke, zimne noći,

cjelivajuć usti tvoje,

moj živote, mâ gospoje!"

SVE GOSPOĐE (razdragane ljuvenom raskošju): Ha! - čujete li bezočnika!

GOSPOĐA ANE (grozeći mu se ljubazno): - Dat ću ti ja "zimne noći" i te "usti tvoje"! - Lero!

SVE GOSPOĐE (okolo Jera vrteći ga, milujuć ga, dražeći ga): - A meni?!... a meni?!...

JERO (sve zanesenije ljubeći, grleći, ašikujući svakoj koje se dočepa, ali oči nemirne bljeskovito traže, probadaju, pitaju - što?...):

"- Ah! zavrući te prsi ledene,

uzmi moj plam gorući,

sledi plamen u mene!..."

PRVI GOSPAR: Naučio si lijepo napamet "Plandovanja" tvoga famozoga pretka Điva Bunića Vučićevića!

JERO: Da govorim sve iz moje glave, rekli biste mi i tad, vi akademici slavne "Akademije od Nemoćnih!": "Koga je pokro oni mali?" (Veliki smijeh i pljeskanje mladosti.)

SVE GOSPOĐE: Gavotu, gospo Ane! - Ah!... onu lijepu, s Jerom! - Kako lani!...

JERO (ustresen od te riječi, dohvati je se, pa razgledajući prodirno sve naokolo ponavlja te začudno ko u dalekoj jeci): - Ah!... kako lani!... kako lani!... (Mužikanti zagude jednu staru gavotu XVII. vijeka. - Tad se Jero lecne, trkne do gospođe, pa je uzme graciozno za ruku i svim čarom prošlosti poigra s njome, prateći se izmjenično pjesmom u laganom preciznom tonu antičnih dvorskih baleta).

JERO (igra i pjeva):

"- Ah! pridrago dobro moje,

tužbe ostavi, već ne cvili,

ter razvedri pogled mili,

moj pokoju, mâ gospoje!"

GOSPOĐA ANE (isto):

- Ako li si duša moja,

u koj život moj prebiva,

čim tva lijepos suze liva,

ginem, vajmeh, s nepokoja."

(Uzneseno povlađivanje. Sad i drugi parovi zaigraju gavotu. - Gospođa Jele sjela je na kanapu, okružena od drugih gospođa i gospara. Razne grupe ostalih maškara zabavljaju se dalje s uličnim pokladama, a neki sjede na prozorima ili po sobi, pa s nasladom prate igranku štucajući kadikad rukama u ritmu muzike. Gospođa Ane i Jero dovukli su svoje igranje osprijed, udaljeni ponešto od drugih.)

JERO (igrajući, potiho Ani uvijek u ritmu gavote, da niko ne čuje i ne opazi da bi oni o čem drugom govorili): - Došo sam ti, tete - eto - Marija me ončas zvala!...

GOSPOĐA ANE (obrćući se gracioznom piruetom u taktu muzike; govori kao da potiho pjeva):

- Još te htjela viđet jadna!

JERO (pokloni se pa izmjenjujući ruke s Anom, skliže ritmički i šapće kao da pjeva): - Vrata ste mi zatvorili - nijesam smio, ne znam što je!

GOSPOĐA ANE (sva se sagnula u graciji savijenih ruku i napetih nožica): - Nasmij mi se - ko ja tebi! - Gledaju nas!... tako!... tako!

JERO: Ah, govori - teško mi je!

GOSPOĐA ANE: Njojzi gore...

JERO: - - - - - - smiluj mi se!

GOSPOĐA ANE (zavrtjela se i poklonila):

Niko ne sm'je da nas čuje...

Svemu jadu sâm si kriv.

JERO (u najgracioznijoj zadnjoj kadenci): Anica? - Ah! reci... što je?...

GOSPOĐA ANE (dovršujući gavotu sa smiješkom u pravoj baletnoj pozi; - uvijek tiho i posve ritmički): - - - domalo će mrtva bit!

JERO (vrisne i uhvati se instinktivno od užasa za glavu, ali pogled na Anine oči koje ga koče zapoviješću nemilosrdne volje, mahom ga osvijesti i on hitro učini s njome opet piruetu, pa nasmijavši se reče glasno): - Voila, Pierrot!

SVI (na Jerov usklik dotrčali su radoznali okolo Jera i Ane, pitajući): - Što je?... što vičeš, Jero?

GOSPOĐA JELE (digla se s kanape i došla do njih. S hitrim razumijevanjem, nasmijala se, te udarivši Jera lepezom po ramenu, zapita ga skoro bezazleno, u sijevanju oštrog pogleda): - Kakve su to opet tvoje "paramaškate" Jero?

JERO (bliještećim očima u licu blijedog mjeseca. I sve je u njem sada jedna borba, jedno vrenje, jedno hinjenje, jedno poetsko ludovanje): - Ništa, tete Jele! - Ništa, gospe mile i čestite! - Htio sam u ritmu gavote da zapjevam mojoj kraljevskoj družici i onu treću kiticu madrigala u čast njezinih i Ljeljinih čara. (Zanesen pridušenim plamenom ljubavi i bola, ko u ljuvenom sanku, šarajući očima, glasom i rukama): - Ah! znate li je, pastiri i diklice moje? Ah! Kako je ono?... Oh!... jes!... jes!...

"Ah! da meni može biti

uz razbludnu tvu ljepotu

slatko ginuć u životu

najposlije, dušo, umriti...

(Zamjenjujući bljeskovito pjesmu s dubokim, raskidanim i očajničkim ljudskim tonom): - Čuste li strašnu riječ! - U ovome zlatu, u ovome raskošnome vijencu posmijeha i cvijeća, u ovoj buri ljudske radosti - tu - tu - ispod ovih kraljevskih damašaka - u oblaku "poudre de riza" - u sitnome glasu gavote koja ružičnim vijencem milovanja veže sve te oči što te zovu, sve te ruke što te mame, svu tu pjesmu što te dira, izusti sad, tu, jednu samu, golu riječ: - "umrijeti!"...

- A znate li vi, gospe slavne - znaš li ti, tete Jele, što to hoće rijet: umirati u tmini siromaške izbice, u tuzi robovanja, u bijedi žalovanja, u plaču odricanja - kad ti u srcu pjeva sva ta čežnja, sva ta raskoš, sve to sunce!... (i riječi, rastopljene u žeženo zlato, proteku koritom pjesme):

"... slatko ginuć u životu

najposlije, dušo, umriti

i svršiti danke moje

moj živote, mâ..."

(Prasnuvši u raskalašeni, skoro histerički smijeh): - Ha! ha!... htjeli biste znati, je li, vi "akademici" - vi "literati!" - vi maškare! - maškare moje! - za koga bih ja htio "umriti"!?...

Za nikoga!... razumiješ li, tete Jele, za nikoga! - jer ta sama riječ jadne, nedužne, râne smrti koja je ubola vas kako ona iglica na ruhu moje Kraljice - tu - sad - u zadnjoj pirueti gavote - mene - kad sam joj šapnuo moju želju i moju nadu -

a ona me uhar me ljubavi jednim samim stihom, britkim kao Danteov, gorkim kao Guslarov - a od istoga moga pretka "perukaša" - gospodo "akademici!" -

Kraljica moja sama me probola do dna srca šapćuć mi:

"Što činiš, jaoh, sada, moj vjerni Ljubmire.

Gora joj hridna dâ odgovor: umire!"

SVI (nehotice tronuti, opčarani, uzneseni, u velikom povlađivanju): - Jero! Jero! - naš je to Jero! - Pjesma je tvoja ipak ljepša!

JERO (kano izvan sebe, ali gospodar svoje volje da gane nečije srce i da prikrije ludilom nemoć što ga ubija; - u krajnjem prkosu): - Nije ova - ne! ali će doći ona zadnja - neumrla - a ta će se zvati: - "Metla!"

SVI MLADIĆI (u velikom smijehu i povlađivanju): - Meti, Jero! - Meti i pometi!

JERO (hotimice u grandioznoj, deklamatornoj, polušaljivoj pozi): - A tu ću spjevat, kad budem slobodan i sam! - Voila, Pierrot! (Veliki smijeh.)

GOSPOĐA JELE (tik do njega, dohvatila ga za ruku, pa s nepomičnim licem a velikim pogledom, u neizrecivoj finesi šale i gospodstva, govori mu kao s visine): - Danas me "gustaš", pjesniče! Zato valja da te okrunim. Pođi gori u Đive! - Ona će ti dat grančicu od lovorike što je spremam ispod kuplja za kotonjatu.

SVI (u velikom smijehu): - Leti, Jero! Lovorika te čeka!

JERO (zgrabio je od uzbuđenja ruke Jele i Ane pa ih ljubi, a oči mu bliješte - zar od suza? - I on njima, sad jednoj sad drugoj, pogledom i posmijehom, sveđ u baletnoj pozi, zadnje stihove ljupcima dijeli): -

"Ah! da 'e meni s tobom mrijeti,

moj živote - mâ gospoje!"

SVI (u šali i u nečem, čudnom i višem, što lebdi nad svima): - Na put, Jero! - pođi ubrat lovoriku! - Ispod kuplja! - Ispod kuplja!

JERO (mašući rukama, igrajući tijelom, smijući se dođe do prvih vrata nadesno gdje se vas zamota u zavjesu od žute svile, tek da mu bijela glava proviruje. I sad je njegov glas i njegovo oko zadnji trepet poklada): - Idem!... idem!... evo me! - Buba se zamata - da pjesma - ljepirica do neba odleti!... Ha! ha!... Maškare!... Maškare!... Hu! hu! hu!... (I nestane ga.)

SVI: Ha! ha! - nema ti do njega! - Lud je - ali je drag!

GOSPOĐA ANE (držeći se, za sve ovo vrijeme, grčevito za ruku Jele, šapne joj davno zaboravljenu, dječinsku riječ): - Sele!

GOSPOĐA JELE (naoko bešćutna, tiho): - Muči! muči! (Urnebes zahara, cvijeća i vike s ulice. Sva družina navali na prozore da nastavi pokladnu, borbenu šalu.)

Zavjesa hitro pada

(od 4 do 5 ura pobjed)

- Don!...

Don!...

Don!...

Don!...

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Jeste li čuli? - Zelencima se žuri. Kud? - Pitajte ih vi - ja ne znam. Vi ste vidjeli što se dogodilo u Nikšinicâ, dolje, između 3 i 4. Sad su pak udrili brončanim maljima svaki po dva puta - jer vrijeme što ih vodi ne čeka, pa što će da se dogodi ima se dogoditi, htjeli ili ne htjeli oni koji u talambasu poklada ne čuju i ne broje časove.

A oni gore? - Eno ih. - Sve je kako bješe između 2 i 3 ure pobjed. Vrijeme tu gore kao da se ne miče. Tiha, mrtva voda u koju pokatkad kanu, kanu... tek dvije, pa tri, pa sad četiri kaplje...... suze? - Dvije-tri manje ili više, obično ne znače ništa. Ali ako je prepuna čaša - znate li vi što je to da jedna, ili dvije, ili tri, ili četiri, ili pet kapalja u nju kanu?

Između dvije ure - između dva "don-don" gradskog zvonika, koliko se stvari događa i može dogoditi! - Ne vidjeste li dolje? - Sve je uzavrelo kako mlijeko na vatri: naglo, nepromišljeno, pjenasto, naduto - mahnita šala vatre, podmetnute piću da prekipi.

A gore?... U tihoj, mrtvoj vodi kanule su eto još četiri kaplje i......

Koliko ih još treba da se voda iz čaše prelije?

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

ANICA (sjedi na rubu postelje u bijeloj, požutjeloj halji bez pasa, posutoj púpcima od rusica sa dva listića zelena kako krilašca ispod anđeoskih glavica bez tijela na talijanskim otarima. Rukama je razvezala, a rukama opet plete duge, zlatne kose u pletenice, pa u trudu, da njima okruni ko vijencem glavu, sagiblje lice da ga jedva razabiremo. Ali kad se umorila i spustila obje ruke u skut a glavu nagnula sklopivši od truda vjeđe, onda, čini ti se da gledaš u smrznuti posmijeh preranog proljeća ispod neba još namrčena zimskom ježnjom.

Bolest joj je iscijedila tijelo, udunula cvjetanje mladosti, ali oplemenila je crte lica prociljenog unutrašnjom dogarajućom čežnjom.)

MARE KONAVOKA (tamo doli u kutu razmeće nekakve sokline i škatulje, da se ne zna ni što ni zašto).

ANICA (zaustavila se u pletenju kosâ, pa u zadnjem titranju zvučnog vala sa zvonika - lecne se zbog Marinog mrmošenja te joj nekako jedljivo dobacuje): - Umukla! - da čujem!

MARE (kao gore): - Što ćeš pak čut?

ANICA: Koja je ovo sad tukla?

MARE: Sveđ ih brojiš - a još ne znaš da je četvrta!

ANICA (hitrije plete kose; kao za sebe): - Četvrta - pa još jedna...

MARE: Ala vi čuda! - iza četiri dohodi pet, pak...

ANICA: Brzo, Mare! - nijesi još našla oni pâs - i ono cvijeće - i ono, znaš - tanko, tanko kako paučina...

MARE: Ištem... ištem... uh!... pa zašto?!

ANICA: Zašto?! - Kako da ne znaš ko će doć kad udre peta!

MARE: Znam! znam! - - tvoja luda glava.

ANICA (okrenula se pletenicama, a očima nešto traži po sobi): - Mare! - a gdje mi je zrcalo?

MARE (ustaje noseći nešto staroga cvijeća od krpe, jedan vjenčić bijelih rusica, jedan zeleni, dugi, svileni pâs i jedan bijeli veo; jeditije): - Sad opet zrcalo! - - što ti se još hoće?!

ANICA: Da vidim kako sam se oplela.

MARE (stavlja na trpezu sve što je nosila, dolazi do Anice, zatim glasom dječjeg tetošenja ne bi li bolesnica zaboravila što je netom zaiskala): - Ma što mi je lijepa - i draga - i gosposka, malica moja!

ANICA (nemirnija): - To govoriš ti - a ne zrcalo.

MARE (cucnula je ispred nje, pa je gleda očima koje probadaju Gospu od Porata kad joj molitve ispijaju crno lice, srebrom okovano): - Eto ti, ćerce, zrcala na mom obrazu. - Gledaj me, pa ćeš znat kakva si.

ANICA (obim rukama stisla Marinu glavu te se nad nju sagnula zagledavši se u staračke mutne oči, šapćući joj): - Vidjela si ga?

MARE: Kako sad gledam tebe.

ANICA: A - - kakav je?

MARE: Kako ti.

ANICA: A ja?

MARE: Sad si i ti ludi Pjeroto ispod bijele maškare... A oči su ti velike, velike kako rupe, otkle golubi viru.

ANICA (pustila Marinu glavu i zagledala se u prozor; kao za sebe): Kako sveti Vlaho u nas.

MARE (ustaje i zatrči se do trpeze otkle uzme i hoće da joj nosi sve što je izabrala za nju; - hitrije, da je rastrese): - Eto ti, vidiš, i pâs - i cvijeće - i ona paučina...

ANICA (ustaje s kreveta - nešto naglije): - Ah!... kaži!... jes!... jes! - to je... (Hoće da trkne do Mare, ali slaboća je spopane): - Ah! Mare!......

MARE (zaletjela se da je uzdrži e da ne pane): - Ajmeh, ćerce, da ne paneš!... drži se za trpezu - eno ti stola... (I turne stô do Anice, pa je namjesti u nj): - Ah! nijesam li ti rekla? - slaba si.

ANICA (smiješeći se blijedo): - Nije ništa! - ah! što si strašljiva...

MARE: Jesam, jesam... ma i ti, što si se digla? - Kad ti liječnik govori: lezi!

ANICA: To je reko jučer, ma danas...

MARE (sjela je na tovjelicu do nogu, i gledala je u strahu - a riječima je hrabri): - Danas je došo drugi liječnik - oni što zna sve - što vidi sve...

ANICA: ... i što može sve. Zato mi je sad bolje, puno bolje...

MARE: Eto... jes... sad si mi opet rumenica.

ANICA: Ha! ha!... kako ste se svi pristrašili - i gledali me - i brojili dane i noći... (ustajući) - - a ja u maškare!... Ah! - pomozi, Mare - da se okitim - brzo - čekaju me doli...

MARE (načinja je u žurbi): - Zato smo ti stavili ono što si ćela - ovu staru svilu od gospođe Ane kad je bila djevojčica kako ti...

ANICA: A sad mi daj oni zeleni pâs...

MARE: Evo ga... da mi budeš tanka...

ANICA: Kako vila.

MARE: Uh! - Bože prosti! - ni da si ih vidjela!

ANICA (kiti se vrpcom okolo pasa - a sve radi i govori s nekakvom napetom, nemirnom čežnjom): - Jesam, Mare, ljeti kad smo bile s gospođam u Zatonu - vidjela sam nekakav stari "Kvadar" u saloči - gdje su vile poigrale okolo mladoga Sunca što ga konji vuku. - I sve se držu za ruku, a okrunjene su vijencima rusicâ... ovako... (namješta cvijeće sad u kose sad o pas nemirnim, gramžljivim prstima): - jes... ovako...

MARE (sva u gledanju i klimanju glavom): - Tad valjada su to neke druge, dobre vile - jer u našijem gorama i u polju ima zlih vila, s papcima od konja - što igraju obnoć s pastirima u kolo dokle oni ne padu umorni i mrtvi...

ANICA (sjela je u stô, pa kao za sebe): ... i ja bih tako! (uzimlje vjenčić u ruke, pa se zagleda u nj. Tren šutnje. Pak pita): - Mare!

MARE (u kutu iza vrata gdje rasprema): - Što je?

ANICA (kao gore): - Spominješ li se - - kakva mi je majka bila?

MARE: Bog s tobom, ćerce! - Što ti dohodi na pamet?!

ANICA (kao gore): - Tako. - Snijevam kadgod da je vidim.

MARE: Pušti spat one koji spu.

ANICA (kao za sebe): - Što mi je bilo?... ne znam... biće šes ili sedam godišta. - Sveđ je vidim. - Imala je oči zatvorene - a bila je bijela, bijela... i ona kako oni Pjeroto... A na glavu joj stavili vijenac - ovaki... (I nehotice kiti sebi glavu vjenčićem - te uzdahne i tiho mrmoši): - Ah! da mi ju je viđet!

MARE (došla je do nje i donijela zrcalce što je visilo na vratima - a govor joj je čudan; kao u dječinskoj šali): - Hoćeš li - ah? - ali živu... na - gledaj je... (I drhtavom rukom pruža joj iza naslonjača zrcalce u vidu okrunjene joj djevojačke glave.)

ANICA (s pogledom uronjenim u zrcalo, kao u duboku vodu): - Ah!... ona... kako ja!

MARE (spuzla se polako na koljena do Anice i gleda je, gleda - milujući je očima i glasom): - Vidiš! - ni cvijet na grani, ni golub na guvnu, ni magla na polju nije bila bjelja, pitomija, ni tanja od nje.

A i kose, znaš, iste kako tvoje - rekla bi: sunce je zaprelo kuđelju okolo procavćene vojke.

Govorili su ljudi da su je vile donijele iz Grada, pa da ti ju je djed Pero Miljan iz Ljute našo prid zoru na Gospu Malu ispod naranče iza kuće. - Bit će da su bile one dobre - one tvoje vile...

Pa, eto: na! - one su je donijele - a one su je i odnijele rano u kolo mladoga Sunca.

ANICA (obavila je staricu rukom oko vrata i priljubila svoje lice uz njezino): - Ah! zašto nije sad tu preda mnom ovako poharana od starosti i od dobrote kako ti, bâbe! - pa da mi reče...

MARE (ustaje sva dršćuća a i ljutita od ganuća): - Što da ti reče?!... da si luda, da nemaš ni glave, ni srca - da sve brškaš kako bi našla štogod što bi te još više mučilo, kidalo...

ANICA (skočila je i zagrlila strastveno staricu, u kriku ranjene ptice): - Karaj me, bâbe, karaj!... - to bi mi majka rekla! - Jes! - to sam - to sam - i još gore...

MARE (tješeći je u velikoj, gorkoj ljubavi): - Nemoj, ćerce! - grehota je od boga - - sredila si se danas...

ANICA (isto): - Znam - zla sam - jes! - i bog je došo i nije me smirio! - Ah! da ti znaš što mi se sve tu vrti u glavi - što mi noktima srce čupa.

MARE: Anice!... dušo!...

ANICA: Zašto? - zašto? - pitam sve i svakoga. - Nijesam još ni života viđela - nemam ni uspomena - osim one majčine glave na odru - - i njegovu dobru riječ - lani - u igri...

MARE: Ćerce - - - -

ANICA: ... a ćela bih zagrlit vas svijet... da plačem... da se smijem... da se igram... da odletim!...

Ah! nemam riječi - ne! - ne znam kako se govori kad se ćuti što ja... Oh! bâbe - bâbe moja! - drži me - čuvaj me - ne daj me!...

ĐIVE (banula na vrata, zdravim glasnim smijehom): - Ha! ha!... a ko bi te taku, dijete?!

MARE (u čudu):

ANICA (u strahu):

Đive!

ĐIVE (podbočila se, pa ulazi polako, nasmijano, oponašajući glasom i naglaskom gornjake što s mazgama slaze po džeban u "lazaret" na Pločama): - Ne bilo vas! - Ala ste se nagrdesile! - Jedna hoće da bude vila bez zvrka i bez preslice, bez pjesme i bez poskočice - - a ona druga tamo, žalosna joj majka! - crna i garava ko vještica s Durmitor-planine. - Avaj! - gdje su ti perušine - gdje ti je kljun od tičine - Turice vi tužna, Mare bez turina!

MARE (stavila opet Anicu u stô i razvedrila se jer je razumjela dobrostivu Đivinu šalu): - Alavija! - pogodila si, Đive, vražja jezičino!

ANICA (ko dijete prihvatila šalu kao novu igračku, pa se smije i rukama štuca): - Ha! ha!... evo nove maškare! - (I svi se smiju, smiju.)

ĐIVE (kao gore): - Sve ti nadvoru viče - sve ti poskakuje! - Prevrnulo se, curo, sve se prekrstilo. - Što je muško, u suknje se skrilo - što je žensko, u gaće se vrglo. - A ja, Mare, aferim ti bilo! - Kad su Latini pomahnitali - pa ću i ja da poigram ludo! - Skoči, Mare, od Saraja bulo - poskočnicu, danu, poigrajmo! (I eto ti Đive obuhvatila Maru, pa se obadvije po župsku zavrtjele i pravo poigrale. - Vrte se kratke Đivine suknje, štucaju prsti, poskakuju noge, drhture snažne djevojačke grudi, nadvijaju se lakti okolo sitne Mare trholjaste, smiješne u njezinoj starinskoj suzdržljivosti - a sve to u skladu s igrom Đive raspojasane kao u nekom divljem prkosu, bolu i smrti. Nema tu župske "lijerice" da zavijanjem strune i nabijanjem gudala vodi ritmičko lupanje papuča i opanaka - ali Đive je sada tu i "bal" i "mužika", jer između stisnutih zuba zuji ona ko živom strunom ose pobjesnjele oko slatkoga grožđa - e bi začas promislili da nijesmo ispod kuplja u Gradu nego u mehani na Obodu gdje se kafa kuha a lijerica gudi "dok se konji napoje i djetići odmore".)

ANICA (sva se zanijela za djevojačkom igrom. I ona bi htjela skoknuti i riješiti se onih tajanstvenih spona što je vežu i rastežu, pa zato, sjedeći u stolu, okolo kojega vijori djevojačka poskočnica, rukama i nogama i glasnim usklicima ražarena, ocijeđena lica, prati i hrabri pustopašnu igranku): - Ala, Mare! - Ala, Đive! - eto i lijerice da vas prati! - Lupni nogom, Mare djevojčice! - Oj, Ivane, Gul-Ivane - eto tebi "balarine"! - Vrti, vrti, zavrćeli se! - Djevojčice - poskočnice! - lupni nogom tarabe! - Hej! hej!... udri! udri! - evo sada i mene!... (I Anica se jednim silovitim skokom osovila, pa rukama zamahnula i u vrtlog razmahnitanih djevojaka dva puta se okrenula - ali naposljetku napor je skrši i ona se u grčevitom smijehu opet svali u stô. - Mare i Đive u isti tren se zavrtjele i pale na koljena do Anice, pa sve tri hrepetaju onim seljačkim širokim smijehom što nalikuje i radosti i naricanju.)

ANICA (teško dišući): - Ha! ha! - ne mogu više!... ne mogu!

MARE (se osvijestila, pa je miluje u strahu): - Aoh! ćerce - urekla nas je ova vražja Đive.

ĐIVE (ustala je te ih smijehom i ruganjem hrabri): - Jesam, jesam! - pa što? - zamantralo joj se malo. - Ih! čuda! - Ne straši se, Ane mala! - Poklade su, pa se u igri sve zaboravlja - i sve ti u smijehu prohodi.

MARE: Lasno tebi, Đive, kad si šira i tvrđa od Minčete!

ĐIVE: A ti, Mare - plinte, misliš da ćeš je suzam ozdravit? - Lasno meni?! - Što ti znaš, ludno, kako mi je?! - Lasno tebi staroj! - Sagnula si, pa si se upiždrila u travu kako ovce - a mi mlade, silovite, spravne kako zemlja u pramaljeću, da nas sunce poljubi - od puste mladosti nasmijemo se i zaplačemo.

MARE: Što ti se razvezo jezik, Đive, kad sveđ brojiš riječi niti da su ti od zlata!

ĐIVE (uzimlje sa trpeze čašu vode pa je pruža Anici da pije - a neće Mari da odgovara, već bolesnici priča da je rastrese): - Popij, mala, i ne slušaj crnu ticu kukavicu! Tako! - da si mi još srknula!... Sve će bit dobro. - I liječnik - i gospođe doli su mi rekle: - "Pođi gori; maškaraj je. Sve je dobro. - Domalo će biti svijem mukama kraj."

ANICA (popila je iz čaše pa gleda Đivu i sluša je i lice joj se razgaljuje): - Jes! - jes, Đive! - istina je, ćutim se bolje - puno bolje...

MARE (ustala je, pa mrska i sva sagnuta vuče se do prozora, otvori ga i ostane gledajući u daljinu).

ĐIVE (prignula se do Anice i načinja je gladeći joj kosu, prebirući cvijeće, sve to srčanije i blaže): - Kako ne bi! - Kapinika već se žuti na Montovijerni - mjenduli su svi procavćeli - na svakoj grani pupci nabrekli, pa nećeš i ti mladica da ne prolistaš?! - Evo ti, na, ove rusice - i još ove - pa ovi vijenac na glavi - a sad ćemo pribostit i paučinu tanku...

ANICA (štucajući rukama od radosti): - Ha! ha! - Ha! ha! - pa ću doli u kolo i bit ću vila, Đive!

ĐIVE: Jes! - Kako ona o kojoj guslari u hanu na Pločam pjevaju: - Vila što junake u oči gleda kad se na megdan spremaju - pa je oni zato pozdravljaju: - "Posestrimo vilo!" (Mare se od prozora odvrnula i sluša jer je nešto čudno u Đivinom glasu što strahom naslućuje.)

ANICA: Ah!... lijepe li riječi: - Posestrima vila!

ĐIVE (ne gledajući Maru, ali dozivljući je): - Mare! otvori Aničin blanak, pa mi donesi njezin "mač" za kose...

ANICA: ... i oni struk pelina.

ĐIVE: Eh! "boga mi" - kako gornjaci natežu - ljepše mladice nema od Stona do Novoga!

MARE (izvadila je iz "blanka" "mač-iglu", pa je nosi Đivi, a teške vjeđe su se podigle i ona gleda Đivu i pita): - Je li ovo?...

ĐIVE (ustaje, ali svejednako ne gleda Maru): Što pitaš, kako da ne znaš?! - Daj amo! - - (Ali upit je Marinih očiju tako prodiran, da Đive u času kad prima što joj Mare pruža - zagleda se i ona na uzvratak u njezin pogled, dugo, duboko i onda zaklima polako glavom kao da kaže: - "Jest! svršeno je!"

U isti mah se pojavi na prag od komina bijeli Pierrot - Jero - koji ostaje časovito tih, nepomičan, nijem širokih prestrašenih zjenica.)

MARE (je razumjela Đivino bezglasno, smrtno navještenje i ujedno je ugledala bijelu avet pribijenu na vratima.

I tad nehotični jauk hoće da je zadavi i ruke joj zadrhtaju, rašire se i ona pusti da "mač" i struk pelina pade na zemlju. Kao šakom u prsa pogođena, sruši se ona na zemlju, ali opet strah da ne bi bolesnica štogod opazila, odmah je osvijesti, i ona se pričini kao da traži po tlima što joj je palo. Samo tiho izlane): - Ajmeh meni jadnoj!

ĐIVE (vidjela je i razumjela taj veliki starački jad, a i ugledala je Jera, pa da sve to prikrije, udre u glasan, usiljen smijeh): - Ha! ha!... pravi si trpalo, Mare! - čekaj da te pridignem!...

MARE (nastavljajući svoju bônu igru, četveronoške se šunja do Anice da prikrije užas koji je o tle ljosnu): - Buuuuu!... buuuu!... Alaj, lalo - malo! - Evo meda!... Cigani ga na dernek dovukli!... Buuuu!... buuuu!...

ANICA (u dječjem šaljivom strahu): - Ha!... neću međeda! izjest će mi moju bábu!... Bâbe!... bâbe!... je li, da te nije izio?

MARE (uzdigla se napola, pa u neobuzdanome jadu klečeći, zagrli Anicu i smije se, i plače sve ujedno, jer će da svisne od tuge): - Nije zlato! - eto tvoje bábe - sveđ uza te, sveđ, rano moja!...

ANICA (razvedrila se i ona, ali je nemirna jer je nešto boli a ne zna što): - Ha! ha!... maškarala si se i ti, bâbe! Bila si djevojčica u poskočnici, pa medo u stupici... pa zašto plačeš, bâbe? - što ti je da si se i u dažd prevrnula?...

MARE (ustaje naglo, a smije se jadno i smeteno): - Ništa... ništa!... poklade su, dušo - pa se smiješ i plačeš ludo, a ne znaš ni što ni zašto. - A što ćeš! - maškare ko maškare!

ĐIVE (za sve to vrijeme hitro je umakla, turnula Jera u zaklonište iza vrata i došla do prozora otkle, dajbudi, mirno zove): - Dovedi je amo, Mare, da još vidi sunce.

ANICA (ustala je naslonjena o Maru i dolazi s njome do prozora): - Ah! jes! jes! - eno neba! - Gledaj! - sunce je užeglo i mitru svetoga Vlaha!

ĐIVE (sajedinjena s njima na prozoru): - Eto vidiš - sveđ je isto kako je bilo i kako će sveđ bit - i Crkva - i kuće i Dvor - a sve te stare stvari pozdravljaju te: - Dobro nam došla, Ane mala!

MARE: Dobro se digla - i u sreći pridigla!

ANICA: Čuješ li?... Što to buči?

ĐIVE: Luda Placa maškarana.

ANICA: Kako da je uzavrelo more. - (Zadrhtavši kako od zime): - Homo!... Homo!... (Udaljuje se nemirna s prozora odbijajući pomoć djevojačku): - Puštite me - eto - mogu i sama. (I njezina je volja jača od tijela. Vas joj je život sad navro na srce i u glavu i ona ne osjeća začas slaboće jer je plamečak života življi kad dogara): - Prije nego pođem doli u gospóđâ, hoću da poigram kako lani - da mi se gospari ne izrugaju.

MARE: Ah! ruso moja... lani si bila Primorka sva rumena i u zlatu, a sad...

ANICA: ... a sad sam blijeda... kako majka, spominješ li se, Mare? - Zato bit ću vila u mjesecu...

ĐIVE (vuče Maru put komina): - Hodi, Mare - ne valja gledat vile kad tanac vodu - mogle bi te privrnut u vranu! - Ha, ha!... Mi smo tu blizu u spremi - zazovi nas, Ane mala, kad ušćebudeš... Hodi!... hodi!... Mare!... ova maškarata nije za nas... (Čuje se daleka ulična mužika. - One dvije nestanu.)

ANICA (dovikujući im): - Čujete li mužiku?!

GLASOVI MARE I ĐIVE (iz komina): - Maškare su!... Maškare!......

ANICA (bojažljivo bôno, a dječinski okreće se polako): - Ne znam više - ne spominjem se - - je li to u snu, oli... "Sve ovako - prepolako"... zavijala se kako magla...

- Bit ćeš moja?...... "Bit ću tvoja"......

Ah! gdje su prošli vedri dani - svi me jadnu ostavili... sama... sama... kako ona... (Zavija se sve polakše, sve slabije): - Ostavi me!... neću!... neću!...

JERO (neviđen od nje, približuje joj se tiho, tiho, pa jedva dodirujući se nje okreće se neosjetljivo s njom i šapće joj kao dah a da ona u prvi mah ne raspoznaje da li je to san ili istina): - Tiče malo, što si tako zadrhtalo? - Ti ga nećeš, al ga zoveš... On te čuo - doletio...

ANICA (sva zadrhta, okrene samo glavu i vrisnuvši pade mu u naručje, kao u nesvijestici): - Ajmeh - majko!

JERO (držeći je zagrljenu objema rukama, položi je u stô, pa kleknuvši ispred nje, stane je dozivati životu): - Ane! dijete! - pogledaj me!... ne straši se... maškare smo!... - Šala krije istinu da bude viša i ljepša i od istine same. - Gledaj!... u mojim si rukama - kao lani...

ANICA (naslonila glavu na stô, pa blijeda, srvana, daleka, šapće): - Oh! - jes! to mu je glas!

JERO (ustaje, pak raširenih ruka kao labuđih krila preleti sobu grleći glasom i okom sve njezino siromaštvo): - Ah! blagoslovljeni bili ovi dani ludovanja - dani slobode, kad sve ruke kidaju lance da se grle - kad svaka riječ bježi iz usta kako pčele iz košnice u lov cvjetnog meda...

ANICA (kao gore): - Što sam ti učinila, bože, da mi se jadnoj i on ruga?!

JERO (jednim skokom doletio je do Aničinog stola i tu, s leđa, stisnuvši joj objema rukama bônu glavu, nagne usta svoja nad njena i stane da je ljubi riječima, pogledima, dahom pramaljeća nad svetim čekanjem smrznute zemlje): - Otvori oči - i pogledaj me!

ANICA (otvori oči i uroni u njegove, bez riječi).

JERO: Što vidiš u očima mojim?

ANICA: Sve.

JERO: Vjeruješ li tad i mojim riječima?

ANICA (nakon trenutne pauze): - Vjerujem.

JERO (s usklikom radosti doleti do nje): - Ah! imaš i razlog, vilo moja! (Snažno je zgrabi i podigne, te obavivši je okolo pasa, ona ga jednom rukom zagrli, dok je on vodi, saliven u jednoj volji i u jednoj snazi s njome): - Ustani - leti sa mnom - slušaj me i ako ne razumiješ sve, ali ne zaboravi ni začas, da je ovo dan kad pamet nije više oni bojažljivi i lijeni spuž što nosi na leđima kućicu svoju da se uvuče u nju čim opipa pogibao...

Ne! - sad je pamet tica kako golub, kako sokô, kako orao vrleti tvojih...

ANICA (začarana): - Vidim, vidim!... Oh!... Kako letimo!...

JERO: Niko nju ne steže, ni sapinje... Eno!... gledaj joj razmahana krila... Ona se penje... penje... ostavlja zemlju, sve više... sve više... gori do zvijezda...

ANICA: Oh! kako je visoko!... past ćemo, Jero!

JERO: Ha! ha! ha!... vidiš li, dijete! - samom riječi čine se čudesa! - Vjeruješ li riječi - i riječ postaje istina?

Eto, u ovoj mračnoj izbi gdje nema dosta svjetla ni da živiš ni da umreš - pokladna je riječ fantazije i slobode stvorila čudo! (Vrteći se lagano kao u letu okolo sebe): - Ne vidiš li?!... miri su zategnuti svilom, zrcala se smiješe, zlatni duplijeri bacaju iskre, sve je jedna radost, nema više tuge - nema suza, nema straha...

ANICA: Ah!... išćeraj ga!... Eno!... vidiš!... još ondi viri iza vrata, a ne znaš - je li čovjek, je li mrak, je li dah - ali ja znam - ah! znam da je to mora......

JERO (stisnuvši je svu dršćuću, dokle ona bulji u onaj kut iza vrata): - Ne tresi se! Tu nema nikoga i ništa!

ANICA: Nema?... je li, nema?... Oh!... reci, govori, još, još...

JERO: Sami smo tu! - Ti i ja. - Vila i blijedi njezin mjesečnjak!... Ona čara - on je ljubi - i to je sve. (Položi je polako na rub kreveta, a i on sjedne uz nju - pa eto sad su dvoje djece zaboravljene, izgubljene u svojoj priči.)

ANICA: Ah! - Bog te doveo!... jes! - eto - pobjego je strah!... Ah! - da znaš... te noći kad u prsima sve nešto jauče i šušti... a srce tuče kako malj po nakovalu - pa led u žilama - pa ono nešto što sa svijeh strana viri, a ne znaš što je...

i tad ono najgore - - ona visoka, visoka žena, sva pepelom posuta - a ti misliš da je dim oli noć - i hoćeš zaspat - a ona ti sjedne na prsi i stavi ti duge, duge bijele prste od same kosti okolo vrata - a ja je gledam, gledam - - - oh! strahote; - ona obraza nema - ni oči nema - a znam da me gleda - Ah!... (Sva uzdrhta i sakrije se u njegova njedra.)

JERO (milujući je): - Ha! ha!... Tico moja! eto vidiš, pali smo s visoka. To sve nije istina - to je bolest i groznica.

Još si u tamnici tvoje tuge - pa gledaš opet tvoje noći nespavane - kako i ja kad skrijem svoja krila ispod svakidašnje robijaške halje...

ANICA: ... I ti?!... i ti?!... Oh!...

JERO (ustaje pa joj živo pjesnički čara sve tuge i sve radosti svoje): - Čudno ti se čini, je li, da govorim ovako?! - Ali ako ispod tvoga jada kliče nesuđena radost života - ispod ove maškare maloga Pjesnika - Pierrota krije se čovjek koji viče, koji očajava i koji se još uvijek nada!

Vidiš li, vilo moja, ovi okamenjeni moj san? - Svaka mu je ploča jedna svetinja, svaki cvijet jedan blagoslov!

Kad ulazim kroz njegova vrata, svaki put ih pomilujem rukom, kako ono drago lice majke moje, jer je kamen živ.

I ovi miri, i grebeni, i čempresi, i masline, i grobovi - sve to živi od onih tisuća oči što ih pomilovaše - od onih tisuća molitava što ih posvetiše - od onih tisuća suza što ih oplakaše.

jer to - to - je san - i taj je san živ, kako su svi snovi živi!

Ali ono drugo što živinskim životom plazi - ono je - ono - mrtvo, jer ispod maškare ljudstva nema duše, nema srca, nema uspomena, nema plamena, nema božanskijeh suza

- jer kad verige zazveču, oni ih ne čuju - jer kad vide žig sramote pribijen na Hram Slobode - poklone mu se od straha -

mješte da pljunu u usta tičini - nakazi - mori njihovoj!

ANICA (ustajući polako, njegovim žarom preobražena): - Jero!

JERO (sve to uznesenije na krilima mašte): - Zato, kad ti Mrtvorođeni Neljudi zaspu - ja se sâm prošetam gradom živih mojih snova da ih vidim, da ih slušam...

- Oh!... da čuješ razgovor kamenja s morem, zemlje s čempresima, Zvonika s Minčetom, Dvora sa Svetijem Vlahom i Gospom! - - Kako sve to kuca bilom uspomena, kako sve to plače gnjevom poniženja, kako se sve to roči u velikoj nadi da dođe dan kad će se priroda sama osvetiti slabićima, kukavicama, starežinama, izdajicama -

i tad će kamenje popucati od radosti,

- more će se razmahati kako barjak nad Lovrijencom,

- puške će same zagrmit - zvona će zazvonit,

- a vrata će se od Dvora tad rastvorit sama okrunjenoj, oslobođenoj, nemaškaranoj, vječnoj Mladosti Našoj!

ANICA (u strahu, u čudu, u ganuću, u blaženstvu umiranja klekla je pred Viđenjem i pružajući molitvene ruke prama Jeru, zavapi): - Oh! povedi me da to vidim, Jero!

JERO (sagiblje se i diže je s velikim poletom): - Dođi - vilo! - pali smo u glib svijeta - onog mrkog svijeta što Neljudi kažu da je jedina istina - a nije nego sjenka smrti između dvije vječnosti - jer bez krila duše nema istine, nema slobode!

Dođi Ane!... ne straši se više! - poletimo opet - ali tamo gore - dalje - dalje u vječne poklade nebesa - do one Danice, vidiš, otkle se gleda doli u vjekove koji su prošli...

I još jedan jači zamah krila - pa - eto nas - do najdalje - do one skrovite - do one naslućene zvijezde nad zvijezdama!

Gledaj odozgo u pučinu svijeta!... Ah!... nema više naše jadne zemlje - nestala je u vjetru Svemira što sunašca dune.

- Ha! ha! ha!... nema je više - nema!... A mi dvoje sami - sretni - neumrli!

ANICA (sva je uzdrhtala, a blijedi posmijeh joj se prelije po licu, dokle rukom tjera oblake sa čela): - Čudno! - čudno! - od visine mi se zamantrala glava - a odozdo nešto grmi - kako da konji prohodu priko mosta...

JERO (gleda joj problijedjelo lice, pa je opet polaže u stô i nastavlja da je čarom pjesničke varke obmami e da ne čuje korake One koja joj se približuje): - Ha! ha! - jesi li viđela, dušo!? nijesi naučna na visine pjesnika i ludih pierrota - ali sad se ne penjemo više.

Eto! - Došli smo! - Ah! - u očima mojim gledaj zlatne pôme što mahaju vječno pramaljeće - a sve tice krilima od ognja pjevaju nam svadbenu pjesmu...

ANICA (vrisne i uspravi se kao da vidi živi sanak svoj): - Ah!... eno ih!... Oni su!... ono!... eto dolaze... djeveri moji!... (Vrata se dolje na skali otvaraju i čuje se maškarata mladića što pjevaju u po glasa staru kolendu: "Čestito vam, Vlašići!")

JERO (u strahu zagrlio Anicu kao da će je zadržati da ne pobjegne. S grčevitim smijehom): - Ha! ha! ha!... čuješ li kolende - u čast naše maškarane svadbe!... (U isti čas Zelenci na zvoniku tuku pet puta):

- Don!...

Don!...

Don!...

Don!...

Don!...

ANICA (vrisnuvši): - Zelenci!... čuješ li, Mare?! Obećali su mi da će doć na pet - i došli su... (I ona pada u stô, a iz vrata dolete Mare i Đive.)

MARE i ĐIVE: Anice!... što je!... Ajmeh!... Kako je blijeda!... brzo!... brzo!...

JERO (sagnuo se nad nemotnjicu, pa je miluje i dozivlje): - Anice!... ne straši se!... tu sam!... šala je sve to!...

ANICA (otvorila je oči koje gledaju sad na rubu vječnosti, kako se prozor rastvara, a dva oklopljena viteza - Zelenci - od zelenog bronza, s velikim maljima, ko buzdovanima, na ramenima, ulaze hijeratičkim koracima, a za njima u magli tamjana što iz kadionica čete anđelaka dimi, lebdi gorostasni oživjeli kip sv. Vlaha - oni isti s vrha njegove crkve - sa zlatnom mitrom na glavi, s Gradom "na tacunu" u lijevoj ruci, a s blagoslovom u uzdignutoj desnoj. -

U zadnjem porivu života, Anica poduprta od Jera, opkoljena plačom i utjehom Đive i Mare, uspravlja se sa stola, pa preobraženim licem pozdravlja Mističnu Maškaratu svog umiranja - u zadnjoj jeci stare "djevojačke" skladnosti, dok u istom času prestaje pjevanje kolende jednim glasnim, prekinutim, sveukupnim smijehom obijesne omladine): - Ah!... dobro nam došli - eto - sad će gospođe doć!... služite se!... Đive!... zazovi ih!... (Đive pobjegne krijući rukama lice i muklo jecajući): - Što ćete! - umorila sam se malo! - Jero me izvukô iz one moje tamne izbe ispod kuplja - a sad sam, vidite - gori na zvijezdi - gdje je sveđ vedro - i pôme od zlata - i tice od ognja!...

Što plačeš, Mare? Vratit ćemo se brzo... ma... sad ćeš dati one dvije jabuke djeverima - a gosparu biskupu - Ah!... prostite - našemu svetomu Vlahu, duplijer... (Mare se zatrčala u komin sva drhtava od straha) - Jes!... hoću ga! - Jero! govori i ti... Zašto múčiš?...

JERO (u neizrecivoj muci drži Anicu, tješi je i grli): - Evo me! - Tvoj sam!... Sveđ!... sveđ!...

ANICA (kao gore): - Poklade su, znate li - pa smo se svi maškarali - - kako i vi - - da nam bude lakše - govorit istinu... (Mistični sanak sve to više blijedi i polako nestaje u zadnjemu trzanju Aničinog života.)

JERO (stisnuvši je grčevito uza se): - Ane! - tu sam!... sretan... tvoj - dovijeka, samo tvoj!...

GOSPOĐA ANE (koja se neviđena ušuljala, u tamni kut sjela do clavecina, pa tiho, tiho udara i pjevuca onu češku):

"Ješte ja se podivám

"K ledenickým zahradam...

ANICA (blaženo uzdahne i daje dugi, dugi poljubac Jeru. Još jedan blijesak života u slušanju pjesme): - Isto kako je ono gospođa Ane rekla: - "Djevojčica mala, rumen-život dala"...... Oh! Bože moj... kako je lijepo!... (I umukne i ne makne se kao da je zaspala - a da se nije nitko sjetio da je izdahla.)

MARE (ulazi hitro s užeženom svijećom): - Evo me - zlato! - - evo duplijera!......

JERO (osjetio je da nje više nema, pa klekne i začas skrije lice svoje u njezin skut - ali hitro opet ustane.

U isti tren ulazi Đive i gospođa Jele, ova u svakidašnjoj svojoj crnini, a i gospođa Ane digla se sa clavecina i svi su sad okolo stola gdje Anica počiva. I Jero daje svima znak da je sve to san): - Psssst!... ne budite je! - ona spi!...

MARE i ĐIVE (vidjele su i razumjele, pa kleknule do stola, jaučući): - Ane mala!... dušo!... zlato!...

GOSPOĐA ANE (doletjela do Jele pa se zagrlile i skrile začas svoja lica na rame jedna drugoj, bez riječi i glasa).

GOSPOĐA JELE (stupi usred sobe, položi ruku na glavu pokojnice, prekrsti se, pa mirno, zapovjedno): - Đive!... Mare!... (Djevojke mahom umuknu i povuku se u donju tminu potkuplja): - Neću plača! - Bolje njoj nego nama. - A ti, Đive, uduni pepelom ognjište. - Bila je naša.

GOSPOĐA ANE (glasno, duboko, kao za sebe): - Ah! Kako je sretna! (Daleko pjevanje, klicanje na Placi: "Maškare!... Maškare" - Jero nestao kao i vas oni pokladni jad.)

Zavjesa hitro pada