BIBLIOTEKA DJECA ZEMLJEUrednik Damir Mikutičić Jean M. Auel THE LAND OF PAINTED CAVES

Skupina putnika išla je stazom koja je vodila između bistre iskričave vode Travnate rijeke i crne vapnenaćke stijene proparane bijelim žilama, slijedeći trag koji je išao uz desnu obalu. U koloni po jedan zaobišli su okuku na mjestugdje je kameni zid stršio i približavao se rubu vode. Ispred njih se pod kutom,odvajala uža stazica koja je vodila do gaza gdje je rijeka dobivala na širini ipostajala plića, pjenušavo klokoćući oko stijenja koje je virilo iz nje.

Prije nego su stigli do raskrižja neka mlada žena na ćelu kolone iznenada stane, razrogači oči i ukoči se, zureći preda se. Pokazala je bradom, jer se nije željela pomaknuli - Pogledajte! Tamo! - siktavo je prošaptala. - Lavovi!

Džoharan, vođa podizanjem ruke zapovijedi ostatku skupine da se zaustave. Malo dalje od mjesta na kojem se staza račvala, ugledali su blijede, žutosmeđe špiljske lavove koji su se lijeno vukli po travi. Trava ih je uspješno skrivala i da nije bilo oštrovidne Tefone, najvjerojatnije bi ih primijetili tek kadabi im prišli puno bliže. Mlada žena iz Treće Špilje imala je izuzetan vid. Iako je bila vrlo mlada, bila je poznata po svojoj sposobnosti da odlično vidi vrlo udaljene predmete,taj njen urođeni dar otkrili su vrlo rano i još kao djevojčicu počeli su je obučavati; bila je njihov najbolji promatrač.

Na kraju skupine, ispred tri konja, išli su Ejla i Džondalar. Oboje podigošepogled kako bi vidjeli što je to izazvalo zaustavljanje. - Pitam se zašto smostali - reče Džondalar zabrinuto nabravši čelo na onaj svoj poznali način. Ejla je pažljivo promatrala vodu i ljude oko njega i istog trena zaštitnički položila ruku na topli zamotuljak u kožnatoj nosiljci pričvršćenoj na grudima. Džonejla je nedavno nahranjena i spavala je, ali se promeškoljila kada ju je majkadodirnula. Ejla je imala poseban dar zapažanja. Još kao malena, dok je živjela sPlemenom, naučila je tumaćiti govor tijela. Nitko joj nije morao reći da je Džoharan uznemiren, a Tefonaa uplašena: ona je to znala.

I Ejla je imala izuzetno oštar vid. A mogla je i ćuti zvukove više od uobićajenog raspona i osjetiti duboke tonove ispod tog opsega. I osjeti mirisa i okusa bili su joj vrlo razvijeni, ali nikada nije sebe ni s kim uspoređivala, pa uopće nije bila svjesna koliko je njena moć percepcije izuzetna. Rođena je s vrlo izoštrenim ćulima, što joj je sasvim sigurno pomoglo preživjeti, jer je s pet godina izgubila oba roditelja i sve što je poznavala. Bila je samouka. Razvijalaje urođene sposobnosti iako da je godinama proučavala životinje, uglavnom mesoždere, dok je samu sebe učila loviti. Kada su se svi ukočili, razabrala je tiho ali poznato režanje lavova, a blag povjetarac donio je do nje njihovkarakterističan miris. Primijetila je da ljudi na ćelu kolone gledaju ispred sebe. Kada je i ona pogledala u tom smjeru, uočila je nekakvo kretanje. Iznenada, krupne mačke skrivene u travi kao da su iskočile pred nju. Jasno ih je vidjela. Zamijetila je dva mladunca i tri ili četiri odrasla špiljska lava. Čim je krenula

naprijed, jednom rukom je posegnula za bacačem koplja smještenom u petlji za nošenje na opasaču, a drugom prema koplju u tobolcu koji joj je visio na leđima

- Kamo ćeš? - upitao je Džondalar. Zastala je. - Ispred mjesta na kojem se staza raćva ima lavova - tiho je

odgovorila.Džondalar se okrenuo kako bi pogledao i primijetio je kretanje koje je,

sada kada je znao što traži, poistovjetio s lavovima I on je posegnuo za oružjem.- Trebala bi ostali ovdje s Džonejlom. Idem ja.Ejla spusti pogled na usnulo djetešce, a onda ga podigne prema njemu- Dobar si s bacačem koplja. Džondalare, ali tamo su najmanje dva

mladunca i tri odrasla lava. a možda ih ima i više. Ako se lavovima samo učini da im je mladunčad u opasnosti i odluče se za napad, bit će ti potrebna pomoć, netko tko će te podržati, a dobro znaš da sam bolja od svih ostalih, osim tebe

Ponovno je nabrao ćelo dok je razmišljao, zagledan u nju. A onda je kimnuo: - U redu... ali budi iza mene. - Krajićkom oka je uoćio kretanje i osvrnuo se. - Što ćemo s konjima?

- Znaju da su lavovi u blizini. Pogledaj ih - reće Ejla. Džondalar se zagleda u konje. Sva tri ukljućujući i novu mladu kobilu, zurila su ispred sebe.očigledno svjesni golemih mačaka. Džondalar se ponovno namrštio. - Hoće li S njima bili sve u redu? Najviše me brine mala Sivka.

- Oni se znaju maknuti lavovima s puta, ali nigdje ne vidim Vuka - reče Ejla. - Zazviždat ću mu.

- Ne moraš - rekao Je Džondalar pokazavši prstom u suprotnomsmjeru. — Sigurno je i on nešto osjetio. Evo ga dolazi.

Ejla se okrenula i ugledala vuka koji je jurio prema njoj. Vuk je bioveličanstvena životinja, veća od većine vukova, a povreda uške koju je zadobio u borbi s drugim vukovima davala mu je opasan izgled. Uputila mu je posebansignal koji je koristila kada su zajedno lovili. Znao je da to znači da treba ostati u blizini i budno motriti na nju dok su pognutih leđa hitali prema ćelu kolone, zaobilazili su ljude kako ne bi izazivali nikakvu uzbunu i kako bi ostali štomanje zamjetljivi.

- Drago mi je što ste ovdje - rekao je tiho Džoharan, kad su se njegovbrat i Ejla u pratnji Vuka, nečujno pojavili s bacačima koplja u rukama.

- Znaš li koliko ih je? - upitala je Ejla.- Više nego što sam mislila - odvratila je Tefona, nastojeći ostati mirna

i ne pokazati strah. - Kada sam ih ugledala, pomislila sam da ih je možda tri iličetiri, ali stalno se kreću kroz travu i sada mislim da ih je desetak, a možda i više. Veliki čopor.

- Samouvjereni su - primijeti Džoharan.- Otkud znaš? - upita Tefona.- Ne obraćaju pozornost na nas.

Džondalar je znao da njegova družica jako dobro pozna te golemepripadnike obitelji mačaka - Ejla pozna špiljske lavove - reče on. - Možda bismo trebali nju pitati što misli.

Džoharan kimne u njenom smjeru i tiho postavi pitanje.- Džoharan je u pravu. Znaju da smo ovdje. Znaju koliko je njih i koliko

je nas — reče Ejla i doda - Možda misle da smo krdo konja ili turova i pretpostavljaju da će moći izdvojiti nekog slabijeg. Mislim da su novi u ovom kraju

- Zašto to misliš? - upita Džoharan. Za njega će zauvijek ostali tajna to njeno poznavanje četveronožnih grabežljivaca, kao i njen neobični naglasak koji je posebno dolazio do izražaja u ovakvim trenucima.

- Ne znaju tko smo, zato su tako samouvjereni - nastavila je Ejla. -Da je to neki ovdašnji čopor koji živi u blizini ljudi i da su ih nekoliko puta ljudi gonili ili lovili, sigurno ne bi bili toliko opušteni.

- Možda bismo ih trebali malo zabrinuti - predloži Džondalar.Džoharan je naborao čelo gotovo na isti način kao i njegov viši, iako mlađi

brat. Ejla poželi osmjehnuti se, ali to u ovom trenutku ne bi bilo primjereno, kaošto nije bilo ni u mnogim sličnim situacijama kada se također morala suzdržati. - Možda bi bilo mudrije jednostavno ih zaobići - reče tamnokosi vođa.

- Ne bih rekla - usprotivi se Ejla, spustivši glavu i uprevši pogled u tlo.Nikako se nije mogla naviknuti proturječiti muškarcu u nazočnosti drugih, a posebno ne vođi, iako je znala da je takvo ponašanje sasvim prihvatljivo među Zelandoneima kod kojih su pojedini vođe bile žene. Nekada je to bila i Džoharanova i Džondalarova majka... Pleme u kojem je Ejla odrasla nijedopuštalo takvo ponašanje žena.

- Zašto ne? - upita je Džoharan još jače se namrštivši. - Ti lavovi se odmaraju preblizu doma Treće Špilje - tiho odgovori

Ejla. - Lavova će uvijek biti u blizini, ali ako ovima bude ovdje sve odgovaralo, mogli bi pomisliti da se, kada god to požele, mogu vratiti ovamo ipredahnuti. Onda će u svima koji im se približe vidjeti plijen, a to se naročito odnosi na djecu i starce. Mogli bi postati prijetnja za ljude koji žive u Stijenidvije rijeke i za ostale obližnje Špilje, posebno Devetu.

Džoharan duboko udahne zrak i pogleda svog svjetlokosog brata.- I tvoja družica i ti ste u pravu, Džondalare. Možda je kucnuo čas da

pokažemo tim lavovima da se ne mogu naseliti tako blizu naših domova.- Ovo je prava prilika za uporabu bacača koplja. Omogućit će nam lov sa

sigurne udaljenosti. Nekolicina ovdašnjih lovaca je vježbala - reče Džondalar. Upravo zbog ovoga se želio vratiti kući i svima pokazati oružje koje je smislio. -Možda čak nećemo morati ubiti niti jednog lava, nego samo nekolicinu raniti, kako bismo ih naučili da se drže podalje od ovog mjesta.

- Džondalare- blago ga oslovi Ejla. Sad će se morati njemu suprotstaviti ili ga barem natjerati na razmišljanje. Ponovno je spustila pogled.Poslije nekoliko trenutaka ga je ponosno podigla i zagledala se ravno u

Džondalara. Nije se bojala iznijeti svoje mišljenje, ali je željela to učiniti s poštovanjem. - Bacač koplja je dobro oružje. Pomoću njega koplje može biti izbačeno s mnogo veće udaljenosti nego kada se baca rukom, pa je zato sigurnije. Ali ono što je sigurnije nije uvijek i sigurno. Ranjena životinja jenepredvidiva. Špiljski lav je vrlo snažan i brz, a ako je ranjen i trpi bol, u stanjuje svašta učiniti. Ako odlučiš koristiti to oružje protiv ovih lavova, koristi ga tako da ubiješ, a ne samo raniš.

- U pravu je, Džondalare - reče Džoharan. Džondalar se namršti na brata, ali se već u sljedećem trenutku zbunjeno

osmjehne. Da u pravu je, ali ma koliko su opasni, uvijek mi je mrsko ubitišpiljskog lava ako baš ne moram. Predivni su, kreću se tako gipko i graciozno. Malo je stvari kojih se špiljski lavovi boje. Snaga im ulijeva samouvjerenost. -Pogledao je Ejlu i oči mu ziskriše od ponosa i ljubavi. - Oduvijek sam smatrao da totem špiljskog lava savršeno odgovara Ejli. - Zbunio se i blago porumeniokada je shvatio kako je upravo javno pokazao koliko su jaki njegovi osjećaji prema njoj. - Ali ipak mislim da u ovom trenutku bacači koplja mogu biti vrlo korisni.

Džoharan je primijetio da se većina putnika okupila oko njih. - Koliko je onih među nama koji ih znaju koristiti? - pitao je brata.

- Ti i ja. I Ejla. dakako - odgovori Džondalar pogledavši okupljene. -Rusemar je dosta vježbao i prilično je dobar. Solaban je radio drške od slonovače za oruđa koja koriste neki od nas, pa nije imao vremena vježbati, ali zna kako se koristi.

- Iskušala sam bacač koplja nekoliko puta, Džoharane, nemam svog i nisam bas naročito dobra - rekla je Tefona -ali znam bacali koplje i bez bacača.

- Hvala Tefona što si me podsjetila - reče Džoharan. - Gotovo svi, uključujući i žene, barataju kopljima bez bacača. Ne smijemo to zaboraviti. - Potom se obratio ostalima. - Moramo tim lavovima pokazati da ovo nije dobromjesto za njih. Svi koji žele u potjeru za njima, bilo da bacaju koplje rukom ilipomoću bacača, neka dođu ovamo.

Ejla počne odvezivati nosiljku s djetešcem. - Folara, bi li pripazila Džonejlu? — upita Džondalarovu mlađu sestru dok joj je prilazila. - Ili bi radije ostala loviti špiljske lavove?

- Išla sam u pohode, ali nikada nisam dobro baratala kopljem, a izgledada nisam mnogo bolja ni s bacačem - odvrati Folara. - Uzet ću Džonejlu - Dijete je sada već bilo potpuno budno i kada je mlada žena ispružila ruke šutke je dopustila da je teta uzme.

-Ja ću joj pomoći - reće Proleva Ejli. Džoharanova družica također je u nosiljci na grudima nosila dijete, svega nekoliko dana starije od Džonejla, aimala je i živahnog dječaka koji je mogao imati šest godina pa je trebala i na njega pripaziti. - Bilo bi dobro da svu djecu da odvedemo odavde, možda daih sklonimo iza stijene koja strši ili se popnemo do Treće Špilje.

- Odlićna ideja - složio se Džoharan - Lovci ostaju ovdje, ostali se vraćaju, ali vrlo polako i bez hitrih pokreta. Neka ti špiljski lavovi misle da tumaramo uokolo poput krda turova. Kada se podijelimo, skupine se morajudržati zajedno, jer će lavovi vjerojatno poći za svakim tko ostane sam.

Ejla se okrenula prema ćetveronožnim lovcima i ugleda brojna lavlja lica okrenuta u njihovom smjeru. Bili su na oprezu. Promatrala je životinje kako sekreću uokolo i počela je uočavati izvjesne pojedinosti po kojima ih je uspijevala razlikovati, što joj je pomagalo pri prebrojavanju. Promatrala je veliku ženkukoja se nehajno okrenula... ne, to je mužjak, shvatila je kada je otraga ugledalanjegove muške atribute Na trenutak je zaboravila da ovdašnji mužjaci nemajugrive. Mužjaci špiljskih lavova u blizini njene doline na istoku, uključujući i one koje je jako dobro poznavala, imali su nešto dlake oko glave i vrata, ali je onabila rijetka. Ovo je veliki čopor, pomisli ona, izbrojila je više od dvije pune ruke, a možda ih je uključujući i mladunčad, čak i tri ruke.

Dok ih je promatrala, veliki lav je napravio još nekoliko koraka u smjerupolja i nestao u travi. Iznenadila se kada je shvatila da te visoke, tanke stabljikemogu odlično zakloniti čak i tako velike životinje.

Iako su kosti i zubi špiljskih lavova, tih golemih mačaka koje su rado ostajale živjeti u špiljama, bili istog oblika kao i kosti i zubi njihovih potomakakoji će jednog dana tumarati udaljenim južnim predjelima kontinenta, ovi špiljski lavovi su bili upola, a neki i dvostruko veći. Zimi bi im izraslo deblje zimsko krzno, tako blijedo da je bilo gotovo bijelo, što im je omogućavalo skrivanje u snijegu, jer su to bili grabežljivci koji love preko cijele godine.Njihovo ljetno krzno bilo je također blijedo, ali malo više žućkasto - smeđe. Neke od ovih mačaka još su se linjale, tako da su djelovale otrcano i pjegavo.

Ejla je promatrala skupinu uglavnom žena i djece, kako se odvaja odlovaca i vraća prema stijeni koju su nedavno prošli, u pratnji nekolicine mladića i žena sa spremnim kopljima, a koje im je Džoharan dodijelio kao stražu. Potomje primijetila da su konji izrazito nervozni, pa je odlučila umiriti ih. Dala je znak Vuku da pođe s njom i zaputila se prema konjima.

Kad su joj se približili, Njiski je izgleda bilo vrlo drago što vidi i nju iVuka. Kobila se nije bojala tog velikog vuka. Znala ga je još dok je bio sićušna krznena loptica i pomogla mu je odrasti. Ejla je, međutim, bila zabrinuta. Željela je da se i konji, zajedno sa ženama i djecom, vrate iza stijene. Pomoću riječi i znakova mogla je Njiski izdati mnoge naredbe, ali nije znala kako bi joj zapovjedila da pođe s ostalima, a ne za njom.

Kad se približila. Trkač je zanjištao. On je bio najuznemireniji. Pozdravila je smeđeg pastuha s puno ljubavi, potapšala i počešala mladu sivu nestašnu kobilu, a zatim je obgrlila snažan vrat tamnosmeđe kobile koja joj je bila jedini prijatelj tijekom prvih usamljenićkih godina, nakon što je napustila Pleme.

Njiska se priljubila uz mladu ženu, spustivši glavu na Ejlino rame. To jeuvijek radila kad su hrabrile jedna drugu. Obratila se kobili mješavinomplemenskih znakova, koje je izvodila rukama i riječima, i životinjskih zvukova

koje je oponašala. Bio je to poseban jezik koji je razvila zajedno s Njiskom dokje ova bila još ždrijebe. Bilo je to prije nego je Džondalar Ejlu naučio svoj jezik. Sada je rekla kobili neka pođe s Folarom i Prolevom. Ejla nije mogla znati je li kobila razumjela ili je jednostavno znala što je sigurnije i za nju i za njenoždrijebe, ali joj je bilo drago kad je vidjela da se s ostalim majkama povlači prema stijeni.

Ali zato je, ionako već nervozan i živčan. Trkač gotovo pomahnitao kada se kobila počela udaljavati, lako je bio odrastao, mladi pastuh je navikao slijediti svoju ženku, posebno kada su Ejla i Džondalar jahali zajedno, ali ovogputa nije odmah krenuo za njom Propinjao se, trzao glavom i rzao. Džondalar gaje čuo okrenuo se prema pastuhu i ženi i pridružio im se. Kada im je prišao, mladi konj počne muškarca gurati njuškom Kao iskusni predvodnik malog 'krda' koje se sastojalo od dvije ženke. Džondalar se pitao počinje li se to i pastuhponašati zaštitnićki, jer su se sada i u njegovom malom 'krdu' nalazile dvije kobile. Muškarac mu se najprije obratio, zatim ga počeo milovati i češkati po omiljenim mjestima kako bi ga smirio, a na kraju mu je zapovjedio neka pođe za Njiskom i pljesnuo ga po slabinama. To je bilo dovoljno da konj krene uželjenom smjeru.

Ejla i Džondalar se vratiše do lovaca. Džoharan i dvojica njegovihnajbližih prijatelja i savjetnika, Solaban i Rusemar stajali su zajedno u srediniskupine koja je ostala. Sada se činilo da je mnogo manja. - Razmatrali smo koji bi bio najbolji način da krenemo u lov na njih - obavijesti Džoharan par koji se vratio. - Nisam načisto koju strategiju treba primijeniti. Da ih pokušamo opkoliti? Ili da ih potjeramo u određenom smjeru? Iskreno da vam kažem, znam kako se radi mesa love srne, bizoni ili tur, pa čak i mamut. Uz pomoć ostalih lovaca ubio sam i jednog ili dva lava koji su se previše približili logorištu, ali obično ne lovim lavove, naročito ne cijeli čopor

- Pitajmo Ejlu, ona poznaje lavove - reče Tefona. Svi se okrenuše prema Ejli. Većina je čula priču o tome kako je prihvatila

ranjeno mladunče lava i brinula se o njemu dok nije odrastao. Kada im je Džondalar ispričao da ju je lav slušao isto kao i vuk. povjerovali su mu

- Što ti misliš, Ejla? - upitao je Džoharan.- Primjećujete li kako nas lavovi promatraju? Na isti način na koji mi

promatramo njih. Oni sebe smatraju lovcima Možda bi se iznenadili ako bi zapromjenu postali plijen - rekla je Ejla i na trenutak zašutjela. - Mislim dabismo trebali ostati na okupu i zajedno krenuli prema njima, možda čak i vikati, pa da vidimo hoće li se povući. Ali neka vam koplja budu spremna, u slučaju da jedan ili više njih krenu na nas prije nego mi odlučimo poći za njima.

- Da krenemo izravno na njih' - mršteći se upita Rušemar. - Moglo bi uspjeti - reče Solaban. - Ako ostanemo na okupu, možemo

paziti jedni na druge.- Meni to izgleda kao dobar plan, Džoharane - uskoči Džondalar.

- Pretpostavljam da nije lošiji od bilo kojeg drugog. Sviđa mi se zamisao da ostanemo na okupu i pazimo jedni na druge- reče vođa.

- Ja ću poći prvi - izjavi Džondalar i podiže koplje na bacaču, spremno za lansiranje. - Pomoću ovoga mogu brzo izbaciti koplje

- Sigurno možeš, ali pričekaj da se približimo kako bismo svi imali baciti koplje ako zatreba - predloži Džoharan

- Svakako - složio se Džondalar - Svatko mora imati partnera koji će ga štititi u slučaju da ne pogodi lava i ovaj umjesto da pobjegne, krene na njega. Partneri sami odlučuju tko će prvi bacati koplje, ali bit će bolje ako svi budemo čekali na znak prije nego što hitnemo koplje.

- Kakav znak? - upita Rušemar.Džoharan je nekoliko trenutaka šutio, a onda reče - Promatrajte

Džondalara. Čekajte da on prvi izbaci koplje. To može biti znak za ostale. - Ja ću biti tvoj partner. Džoharane - prijavi se Kušemar. Vođa kimne. - Meni je potreban netko da mi čuva leđa - reče Morizan Ejla se prisjeti da je on sin Manvelarove družice. - Nisam siguran koliko

sam dobar, iako sam vježbao- Mogu ti ja biti partnerica. Već sam koristila bacač koplja. Kad je začula

taj ženski glas. Ejla se okrenula i ugledala Folarinu crvenokosu prijateljicu.Galeju.

I Džondalar se okrenuo. To je jedan od načina da se zbližiš sa sinom vođine družice, pomisli on, pa pogleda u Ejlu. pitajući se je li to i njoj to palo na pamet.

- Ja mogu biti Tefonin partner, ako ona to želi - reče Solaban - jer ću koristiti koplje kao i ona, a ne bacač koplja

Mlada žena mu se osmjehne, sretna što će pokraj nje biti zreo i iskusnijilovac.

- Ja sam vježbao bacanje koplja pomoću bacača - reče Palidar. On je bio prijatelj Vilamarovog šegrta Tivonana. Vilamar je bio glavni trgovac.

- Možemo biti partneri, Palidare - reče Tivonan - ali ja znam koristili samo koplje.

- Ni ja zapravo nisam mnogo koristio bacač koplja - prizna Palidar. Ejla se osmjehnula mladićima Kako je bio šegrt kod trgovca Vilamara,

Tivonan će sasvim sigurno postati sljedeći glavni trgovac Devete Špilje. Njegov prijatelj Palidar pošao je s njim kada je ovaj posjetio njegovu Špilju tijekomjedne kratke trgovačke ekspedicije. Palidar je bio taj koji je pronašao mjesto na kojem je Vuk uletio u strašnu borbu s ostalim vukovima i donio ga k Ejli.Smatrala ga je dobrim prijateljem

- Nisam mnogo koristila taj bacač, ali znam baratati kopljem. To je Mejera, pripravnica zelandone iz Treće, prisjećala se Ejla. sjetivši se

da je mlada žena bila s njima kada je Ejla prvi put otišla u Dubinu Izvorovih

Stijena u potragu za životnom silom Džondalarovog mlađeg brata, kada su pokušali pomoći njegovom elanu da pronađe put u svijet duhova.

- Svi su več izabrali partnere, tako da smo izgleda samo mi ostali. Ja ne samo da nisam vježbao bacanje koplja pomoću bacača, nego nisam čak ni dobro vidio kako se koristi - reče Džalodan, Morizanov rođak, sin Manvelarove sestre koja je bila u posjeti Trećoj Špilji. Planirao je s njima putovali na Ljetni sabor i tamo se ponovno sresti s ljudima iz svoje Špilje.

Dvanaestoro muškaraca i žena krenut će u lov na otprilike isti broj lavova. Životinje su bile brže, jače i svirepije, a živjele su od lova na slabiji plijen. Ejlu su počele mučili sumnje i osjetila je blagu plimu straha. Protrljala je ruke i osjetila da se naježila. Kako šačici krhkih ljudskih bića uopće može pasti na pamet napasti čopor lavova? Ugledala je još jednog mesoždera, onog kojeg je znala, i dala životinji znak da ostane uz nju. razmišljajući: dvanaestoro ljudi... i Vuk.

- Idemo - reče Džoharan - ali ostanite na okupu. Dvanaestero lovaca iz Treće i Devete Špilje Zelandonaca krenuli su zajedno ravno na čopor golemih pripadnika roda mačaka. Bili su naoružani kopljima s vrhovima od zašiljenog kremena, kosti ili slonovače izbrušene u glatke okrugle oštre šiljke. Neki su imali bacače koplja, koji mogu baciti koplje mnogo dalje i mnogo jače i brže nego ruka, premda su do tada lavovi ubijani i samo pomoću koplja. Ovo bi mogao biti test za Džondalarovo oružje, ali i test hrabrosti za svakoga, bio lovacili ne.

- Odlazite! - povikala je Ejla kada su krenuli prema lavovima. - Neželimo vas ovdje!

Još nekolicina prihvati ovaj refren, unijevši izvjesne izmjene. Derali su se iurlali na životinje, dok su se približavali tjerajući ih. U poćetku su ih mačke, kako mlade tako i stare, samo promatrale dok su se približavali. Onda su seneke od njih počele motati uokolo i vraćati u travu koja ih je tako dobro skrivala, da bi ubrzo ponovno izašle, kao da nisu bile sigurne što im valja činiti. Oni koji su se povukli s mladunčadi, vratili su se bez njih.

- Izgleda da ne znaju što bi s nama - reče Tefona iz sredine skupine lovaca koja je napredovala, osjećajući se nešto sigurnija nego kada su tek bili krenuli. Međutim, kada je veliki mužjak zarežao na njih, svi su uplašeno poskočili i ukopali se u mjestu.

- Nije trenutak za oklijevanje - reče Džoharan i jurne naprijed. Nastavili su dalje. U početku je njihova formacija bila pomalo razvučena,

ali su se ubrzo ponovno okupili. Svi lavovi su se ushodali, neki su im okrenulileđa i nestali u visokoj travi, a veliki mužjak je ponovno zarežao i počeo rikati ne mičući se s mjesta. Još nekoliko velikih mačaka bilo je raspoređeno iza njega. Ejla je osjetila miris straha koji su lučili ljudi lovci, i bila je sigurna da su ga nanjušili i lavovi. I sama je bila uplašena, ali strah je nešto što ljudi mogunadvladati.

- Mislim da bismo se trebali pripremiti - primijeti Džondalar. - Ovaj

mužjak ne djeluje nimalo sretno, a ima i pojačanje. - Zar ga ne možeš pogoditi odavde? - upita Ejla. Začula je roktanje koje

je obično prethodilo lavljoj rici. - Vjerojatno bih mogao - odvrati Džondalar - ali radije bih mu se još

približio kako bih bio siguran da neću promašiti. - Ni ja nisam siguran da ću pogoditi s ovolike udaljenosti. Moramo prići

bliže - reče Džoharan, i nastavi hodati. Ljudi su se zbili i krenuli dalje, nastavivši s vikom. Ejli se, međutim, činilo da, što su se više primicali, ispuštaju sve nesigurnije zvukove. Špiljski lavovi su se ukočili. Djelovali su napeto dok su promatrali primicanje neobičnog krda koje se nije ponašalo nimalo nalik njihovom uobičajenom plijenu.

A onda se sve odigralo u istom trenutku.Veliki mužjak je riknuo. Njegova rika je bila zaglušujuća i od nje se

posrtalo, naročito kada je dopirala iz ovakve blizine. Pojurio je prema njima. Dok im se približavao i pripremao za skok. Džondalar je izbacio koplje.

Ejla nije ispuštala iz vida ženku s desne strane. Otprilike u istom trenutkukada je Džondalar izbacio koplje, lavica je jurnula, spremna za skok.

Ejla se povukla i naciljala. Osjetila je kako se bacač koplja i koplje na njemu podižu gotovo bez njezinog znanja. Njoj je to bilo sasvim prirodno i nijesmatrala da je u pitanju namjerna kretnja. Ona i Džondalar koristili su to oružjetijekom jednogodišnjeg Putovanja pri povratku u pleme Zelandonaca i toliko seizvještila da je sada bacač koristila automatski, lavica je skočila, ali ju je Ejlino koplje presrelo na pola puta. Pogodilo je veliku mačku odozdo i čvrsto joj se zarilo u grlo, zadavši joj iznenadnu, smrtonosnu ranu. Krv je pokuljala i lavicase skljokala na tlo.

Žena je hitro iz tobolca izvadila drugo koplje i pričvrstila ga na bacač, osvrćući se uokolo da vidi što se još događa. Vidjela je da je poletjelo Džoharanovo koplje i da je jedan otkucaj srca kasnije za njim krenulo još jedno.Primijetila je da je Rušemar u stavu koji je govorio da je upravo hitnuo koplje.Vidjela je još jednu veliku lavicu kako pada. Drugo koplje je pronašlo zvijerprije nego je pala na tlo. Još jedna lavica je nastavila nadirati. Ejla je bacilakoplje. Primijetila je da je to isto učinio još netko, trenutak prije nje. Posegnula je za još jednim kopljem, pripazivši da ga namjesti kako treba: vrh (koji je biopričvršćen za kratku zašiljenu motku predviđenu da se odvoji od motke glavnog koplja) je bio dobro namješten, a za rupu na debljem kraju dugačke motke koplja bila je zakvačena kuka na stražnjem dijelu bacača. Potom se ponovno osvrnula oko sebe. Golemi mužjak bio je oboren, no još se trzao, krvario je, alinije bio mrtav. Njena ženka je također krvarila, ali se nije micala. Lavovi su velikom brzinom nestajali u travi, a barem jedan od njih je za sobom ostavljaokrvav trag. ljudi lovci su se okupili, osvrnuli uokolo i počeli se jedni drugima osmjehivati.

- Mislim da smo uspjeli - rekao je Palidar i počeo razvlačiti usta u veliki osmijeh.

Jedva je to izgovorio, kada je Ejlinu pažnju privuklo prijeteće režanje Vuka. Vuk se počeo udaljavati od ljudi lovaca i Ejla je krenula za njim. Mužjak koji je jako krvario, uspio je ustati i ponovno krenuti na njih. Riknuo je i skočio. Gotovo je osjećala njegov bijes i nije ga krivila zbog toga.

U trenutku kada je Vuk stigao do lava i skočio na njega, ispriječivši se između Ejle i velike mačke, ona je hitnula koplje što je jače mogla. Krajičkom oka vidjela je da je poletjelo još jedno. Zarila su se gotovo istovremeno. I lav ivuk završili su na gomili. Ejla je zaustavila dah kada ih je vidjela kako padajuobliveni krvlju, jer se bojala da bi Vuk mogao biti ozlijeđen.

Ejla je primijetila da se teška lavlja šapa pomiče i zadržala je dah, pitajući se nije li i unatoč svih tih kopalja koja su se zarila u njega, veliki mužjak još živ. A onda je prepoznala krvavu glavu Vuka koji je pokušavao izroniti ispodgoleme noge i pohitala je prema njemu, i dalje ne znajući je li ozlijeđen. Vuk se oslobodio prednje noge lava, šćepao golemu šapu zubima i počeo je tako žestoko cimati da joj je odmah postalo jasno da je krv na njemu lavlja, a nenjegova. U sljedećem trenutku se pokraj nje stvorio Džondalar i oni zajedno krenuše prema lavu, s olakšanjem i osmijehom gledajući Vukovo glupiranje.

- Morat ću odvesti Vuka do rijeke i tamo ga oprati - rekla je. - Sva ta krv je lavlja.

- Žao mi je što smo ga morali ubiti - tiho reče Džondalar. - Kakva veličanstvena zvijer. I on je samo branio svoje. - I meni je žao. Podsjetio me je na Mladunče, ali morali smo obraniti naše.

Pomisli samo kako bismo se grozno osjećali da je neki od tih lavova ubio dijete - reče Ejla. zagledana u ogromnog grabežljivca.

Nakon kraće stanke. Džondalar reče: - Oboje polažemo pravo na njega, pogodila su ga četiri koplja, a samo je tvoje ubilo lavicu koja se borila uz njega.

- Mislim da sam možda pogodila još jednu lavicu, ali nemam nikakvihpotraživanja što se nje tiče - izjavila je Ejla. - Ti bi trebao od mužjaka uzeti sve što želiš. Ja ću uzeti krzno ove ženke i rep, pandže i zube. kao uspomenu na ovaj lov.

Oboje su neko vrijeme šutke stajali, a onda Džondalar izjavi: - Zahvalansam što je lov bio uspješan i što nitko nije ozlijeđen.

- Htjela bih da im na neki način iskažem počast. Džondalare, izraziti poštovanje prema Duhu Spiljskog Lava i zahvalnost svom totemu.

- Da, mislim da bismo to trebali učiniti. Uvijek kada ubijemo neku životinju zahvalimo se njenom duhu i zamolimo ga da se u naše ime zahvaliVelikoj Majei Zemlji za hranu koju nam je dopustila uzeli. Možemo zahvalitiDuhu Špiljskog Lava i zamoliti ga da zahvali Majci što nam je dopustila uzetiove lavove kako bismo zaštitili naše obitelji i Špilje. - Džondalar napravipauzu - Možemo ovome lavu dati malo vode da njegov duh ne stigne na drugisvijet žedan. Neki ljudi također zakopaju srce i na taj način ga vrate Majci. Mislim da bismo trebali napraviti i jedno i drugo za ovog sjajnog lava koji jedao život braneći svoj čopor.

- Ja ću isto to učiniti za ženku koja se borila zajedno s njim - reče Ejla. - Mislim da me je moj totem špiljskog lava zaštitio, a možda je isto tako zaštitio isve ostale. Majka je mogla dopustiti Duhu Špiljskog lava da uzme nekog od nas,kao nadoknadu za veliki gubitak koji je čopor pretrpio. Zahvalna sam što to nije učinila.

- Ejla! Bila si u pravu!Okrenula se na zvuk glasa i osmjehnula se vođi Devete Špilje koji im se

približavao. - Rekla si: ‘Ranjena životinja je nepredvidiva. Špiljski lav jeveoma snažan i brz, a kada je ranjen i podivlja od boli, spreman je na sve.'Nismo trebali pretpostaviti da, samo zato što smo ga oborili i što krvari, lavneće pokušati ponovno napasti. - Džoharan se obratio ostalim lovcima koji su došli vidjeti lavove koje su ubili. - Trebali smo ga dokrajčiti.

- Mene je zapravo iznenadio Vuk - primijetio je Palidar, promatrajući životinju umrljanu krvlju, koja je opušteno sjedila kraj Ejlinih nogu, s jezikomkoji joj je visio postrance iz usta. - On nas je upozorio, ali nikada ne bihpretpostavio da će vuk napasti špiljskog lava, makar ranjenog.

Džondalar se osmjehnuo. - Vuk štiti Ejlu - rekao je. - Ako zaključi da joj netko ili nešto može nauditi, on će napasti.

- Čak i tebe, Džondalare? - Čak i mene. Nastupila je neugodna tišina koju je prekinuo Džoharan, upitavši -

Koliko smo lavova ubili? - Bilo je oboreno nekoliko velikih mačaka, a iz tijela nekih od njih stršilo je više koplja.

- Koliko vidim, pet - odgovori Ejla.- Lavove pogođene s više kopalja trebaju između sebe podijeliti oni koji su

ih pogodili - reče Džoharan. - Na lovcima je da odluče što će s njima. - Koplja koja su pogodila mužjaka i ovu ženku pripadaju Ejli i meni, tako

da mi polažemo pravo na njih - reče Džondalar. - Učinili smo ono što smo morali, ali oni su branili svoju obitelj i zato želimo iskazati poštovanje njihovimduhovima. Ovdje nemamo ni jednu zelandonu, ali možemo svakom ubijenomlavu dati malo vode prije nego ih pošaljemo u svijet duhova. Također možemo zakopati njihova srca i na taj način ih vratiti Majci.

Ostali lovci kimnuše u znak slaganja.Ejla ode do lavice koju je ubila i izvadi mješinu za vodu od pažljivo

ispranog želuca jelena. Donji otvor bio je čvrsto zavezan, a gornji navučen na dio jelenove kralježnice. Sve što je stršilo bilo je odsječeno, a kraj zavezan zategnutom tetivom. Prirodni otvor u središnjem dijelu kralješka predstavljao jesavršen grlić. Čep gurnut u rupu bio je napravljen od tanke kožne trake s nekoliko čvorova svezanih na istom mjestu. Izvukla je kožni čep s čvorovima i napunila usta. Zatim je kleknula i nagnula se nad glavu lavice, okrenula je irastvorila joj čeljusti, te štrcnula vodu iz svojih usta u usta velike mačke.

- Zahvaljujemo Doni, Velikoj Majci Svega, kao i Duhu Špiljskog Lava -izgovori ona na glas. Nastavila je govoriti rukama, nijemim jezikom znakovakoji je bio jezik Plemena. Pleme se tim jezikom uvijek obraćalo svijetu duhova, ali ona je i tihim glasom objašnjavala značenje znakova koje je koristila. - Ova žena je zahvalna duhu Velikog Špiljskog Lava, totemu ove žene, što je dopustionekolicini živih pripadnika svoga roda pasti pogođeni kopljima ljudi. Ova žena iskazuje žaljenje Velikom Duhu Špiljskog lava zbog gubitka svojih živihsuplemenika. Velika Majka i Duh Špiljskog lava znaju da je to bilo nužno radisigurnosti ljudi, ali ova žena želi iskazati zahvalnost.

Okrenula se prema skupini lovaca koja ju je promatrala. Nije to učinila na način na koji su navikli obavljati takve stvari, ali su je ti lovci, koji su se suočili sa svojim strahovima kako bi teritorij na kojem su živjeli učinili sigurnijim i za sebe i za druge, svejedno zadivljeno gledali i osjećali su da je to što radi sasvim u redu. Također su shvatili zašto je njihova Zelandona, Ona Koja je Prva, uzela ovu strankinju za svoju pripravnicu.

- Neću tražiti dio niti jednog drugog lava kojeg je možda pogodilo neko od mojih koplja, ali bih htjela da mi koplja budu vraćena - reče Ejla. - Ovu lavicu je pogodilo samo moje koplje i zato polažem pravo na nju. Zadržat ću kožu i rep, pandže i zube.

- A meso? - upita Palidar. - Namjeravaš li pojesti barem malo?- Ne. Što se mene tiće, hijene ga slobodno mogu razvući - odgovori

Ejla. - Ne volim okus mesa mesoždera, posebno ne Špiljskih lavova.- Nikada nisam kušao lava - reče on. - Nisam ni ja - dodao je Morizan iz Treće Špilje, čija je partnerica u lovu

bila Galeja.- Zar niti jedno od vaših kopalja nije pogodilo cilj? - upitala je Ejla.

Vidjela je kako tužno odmahuju glavama. - Ako želite, slobodno uzmite mesoovoga, nakon što zakopam srce, ali da sam na vašem mjestu, ne bih jela jetra.

- Zašto ne? - upita Tivonan.- Ljudi s kojima sam odrasla vjerovali su da je jetra mesoždera otrovna i da

te može ubiti. Pričali su priče o tome, posebno onu o sebičnoj ženi koja je pojela jetru neke mačke, mislim risa, i umrla. Možda bismo trebali sa srcem zakopati i jetru.

- Je li za tebe otrovna jetra svih životinja koje se hrane mesom? - upitalaje Galeja.

- Mislim da su medvjedi u redu. Oni jedu meso, ali i sve ostalo. Špiljskimedvjedi gotovo i da ne jedu meso, i oni su ukusni. Poznajem neke ljude koji supojeli njihova jetra i nisu se razboljeli - reče Ejla.

- Godinama nisam vidio špiljskog medvjeda - dobaci Solaban. Stajao je ublizini i slušao razgovor. - Ovdje ih više nema mnogo. Stvarno si jelašpiljskog medvjeda?

- Jesam - odvrati Ejla. Dvojila se bi li spomenula da Pleme jede mesošpiljskog medvjeda jedino na obrednim gozbama, jer ga smatra svetim, ali jezaključila da bi to samo izazvalo poplavu novih pitanja na koja ne bi mogla ukratko odgovoriti.

Pogledala je lavicu i duboko uzdahnula. Bila je velika i trebat će joj dosta vremena da je odere. Dobro bi joj došla pomoć. Pogledala je četvoro mladih koji su joj postavljali pitanja. Nitko od njih nije koristio bacač koplja, ali je pret-postavila da bi se to sada moglo promijeniti. Premda nitko od njih nije pogodiocilj, dragovoljno su sudjelovali u lovu i izložili se opasnosti. Osmjehnula im se.- Dat ću svakom od vas po pandžu ako mi pomognete oderati ovu lavicu - rekla je. Svi četvero joj se osmjehnuše.

- Rado - odgovorili su gotovo istodobno Palidar i Tivonan.- Pristajem i ja - reče Morizan. - Odlično, dobro će mi doći pomoć. Potom se obratila Morizanu. - Mislim da nas nitko nije upoznao. -

Okrenula se prema mladiću i ispružila obje ruke s dlanovima okrenutim prema gore. Tom formalnom gestom iskazivali su otvorenost i prijateljstvo. - Ja samEjla iz Devete Špilje Zelandonaca, pripravnica Zelandone, Prve Među Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji, družica obrađivaća kremena Majstora Džondalara. koji je brat Džoharana, vođe Devete Špilje Zelandonaca, a ranije sam bila Kći Mamuta iz Ognjišta lavljeg Logora Mamutovaca. Odabrao me je Duh Špiljskog Lava. Štiti me Špiljski Medvjed i prijateljica sam konja. Njiske,Trkača i Sivke, kao i ćetveronožnog lovca Vuka.

Bilo je to sasvim dovoljno za formalno upoznavanje, pomisli ona dok jepromatrala izraz njegovog lica. Dobro je znala da je malo pretjerala u prvomdijelu u kojem mu je izrecitirala svoja imena i veze. Ljudi s kojima je bila u vezizauzimali su najviše položaje među Zelandoneima, a posljednji dio mu je sigurno bio potpuno nejasan.

Dohvatio je njene ruke i stao nabrajati svoja imena i veze. -Ja sam Morizaniz Treće Špilje Zelandonaca - nervozno je počeo, a onda je zastao kao da razmišlja što bi još mogao navesti. - Ja sam sin Manvelara, vođe Treće Špilje, rođak...

Ejla shvati da je još mlad i nije navikao susretati nove ljude i držatislužbene govore. Odlučila je olakšati mu pa okonča obred formalnog upoznavanja. - U ime Doni, Velike Majke Zemlje, pozdravljam te Morizane izTreće Špilje Zelandonaca- reče ona, a zatim doda - i zahvaljujem ti se na pomoći koju si mi ponudio.

- I ja želim pomoći - uskoči Galeja. - Rado bih imala uspomenu na ovaj lov. Iako moje koplje nije pogodilo niti jednog od lavova, bilo je uzbudljivo.Pomalo zastrašujuće, ali uzbudljivo.

Ejla kimne, stavivši joj do znanja da je razumije. - Počnimo, ali upozoravam vas da pažljivo vadite pandže i zube: ne smijete dopustiti da vamogrebu kožu. Morate ih kasnije za svaki slučaj prokuhati. Ako se ozlijedite, ogrebotina se može pretvoriti u gadnu ranu, jednu od onih koje nateknu i iz ko-jih curi nešto smrdljivo.

Podigla je pogled i primijetila da u daljini neki ljudi upravo zaobilazestijenu koja strši. Prepoznala je nekolicinu iz Treće Špilje koji nisu bili u prvoj skupini koja im se ranije pridružila. Među njima je bio i Manvelar, snažan i krepak postariji muškarac, njihov vođa.

- Dolaze Manvelar i još neki - reče Tefona. Očigledno ih je i ona vidjela i prepoznala.

Kada su stigli do lovaca, Manvelar ode do Džoharana. - Pozdravljam teDžoharane, vođo Devete Špilje Zelandonaca, u ime Doni, Velike Majke Zemlje - izgovori on, pruživši mu obje ruke. Džoharan prihvati pružene ruke i uzvrati

kratkim formalnim pozdravom kojim je priznao drugog vođu. - U ime Velike Majke Zemlje, Doni. pozdravljam tebe, Manvelare, vođo Treće Špilje Zelandonaca. - Bio je to uobičajen način pozdravljanja među vođama.

- Ljudi koje si vratio natrag došli su nam reći što se događa - reče Manvelar. - Posljednjih nekoliko dana viđali smo uokolo te lavove i pitali smo se što nam valja činiti. Izgleda da ste se vi pobrinuli za taj problem. Vidim četiri, ne... pet lavova, uključujući i mužjaka. Ženke će sada morati naći novog mužjaka, možda će se razdvojiti i naći više njih. To će izmijeniti cjelokupnu strukturu čopora. Ne vjerujem da će se tako skoro vratiti ovamo da nas gnjave. Moramo vam zahvaliti.

- Smatrali smo da ne možemo bez opasnosti proći pokraj njih i nismo htjeli da predstavljaju prijetnju za okolne Špilje, pa smo odlučili otjerati ih. Uostalom s nama je nekoliko ljudi koji znaju baratati bacačem koplja. To je bila prava sreća, iako ozbiljno ranjen, krupni mužjak je ponovno napao, kada smo već mislili da je mrtav - rekao je Džoharan.

- Opasno je loviti špiljske lavove. Što ćete s njima? - Mislim da su kože, zubi i pandže već raspodijeljeni, a neki žele kušati

meso - odvrati Džohoran.- Dosta je tvrdo - primijeti Manvelar, nabravši nos. Pomoći ćemo vam da

ih oderete, ali to će potrajati. Mislim da biste trebali prenoćiti s nama. Možemo poslati trkača da javi Sedmoj što vas je zadržalo.

- Dobro, ostat ćemo. Hvala. Manvelare - reče Džoharan.

Prije negoli su sljedećeg jutra krenuli. Treća Špilja poslužila je obrok posjetiteljima iz Devete. Džoharan. Proleva, Prolevin sin Džaradal i kćerkica Sitona, sjedili su zajedno s Džondalarom, Ejlom i njenom kćeri, Džonejlom, na osunčanom kamenom prednjem trijemu, uživajući u pogledu i hrani.

- Izgleda da je Morizan prilično zainteresiran za Folarinu prijateljicu, Galeju - primijeti Proleva. Blagonaklono su promatrali skupinu nezdruženihmladih ljudi, onako kako to rade starija braća i sestre koji već imaju obitelj.

- Da, - složio se Džondalar s osmijehom - ona mu je bila podrška jučer u lovu na lavove. Kada loviš s nekim i ovisiš o njemu, vrlo brzo se ostvari nekaposebna veza među ljudima, bez obzira na to što njihova koplja nisu pogodila cilj i nisu polagali pravo ni na jednog lava. Ali pomogli su Ejli oderati njezinulavicu i ona je oboma dala po pandžu. Bili su tako brzi da su čak i meni pritekli u pomoć kada su završili, pa sam i ja svakom dao po jednu malu pandžu, kako bi svi imali uspomenu na ovaj lov.

- Time su se, znači, razmetali sinoć nad košarom za kuhanje - primijeti Proleva.

- Mogu li i ja dobiti pandžu za uspomenu, Ejla? - upita Džaradal. Mališanje očigledno pomno slušao što su govorili.

- Džaradale, to su uspomene na lov - naglasi njegova majka. - Kadanarasteš i počneš s ostalima ići u lov, imat ćeš i ti svoje uspomene.

- U redu je. Proleva. Dat ću mu ja jednu - izjavi Džoharan, nježno se osmjehujući sinu svoje družice. -I ja sam ubio lava.

- Stvarno?! - uzbuđeno je uskliknuo šestogodišnjak - i dobit ću kandžu? Jedva čekam da je pokažem Robenanu!

- Nemoj zaboraviti prokuhati pandžu prije nego što mu je daš - upozoriEjla.

- To su, znači, Galeja i ostali sinoć kuhali - primijeti Džondalar. - Ejla je tražila da svi prokuhaju pandže i zube prije nego ih upotrijebe. Ona kaže daogrebotina nanesena neprokuhanom lavljom pandžom može biti vrlo opasna.

- Što kuhanje promijeni? - upita Proleva.- Još kao malenu, prije nego me je Pleme našlo, ogrebao me je špiljski lav.

Tako sam zadobila ožiljke na nozi. Ne sjećam se točno kako je došlo do toga da me je ogrebao, ali sjećam se koliko me je noga boljela dok nije zacijelila. Pleme također voli čuvati zube i pandže životinja - reče Ejla. - Dok sam učila za vidaricu. jedna od prvih stvari koje mi je Iza rekla bila je da ih prokuham prijenego ih koristim. Rekla je da su puni zlih duhova i da toplina tijekom kuhanjaotjera svu nečistoću.

- Naravno da moraju biti pune zlih duhova, pomislite samo što sve teživotinje rade pandžama - reče Proleva. - Pobrinut ću se da Džaradalova pandža bude prokuhana.

- Tvoje oružje se dokazalo u tome lovu na lavove, Džondalare - reče Džoharan.

- Oni koji su imali samo koplja vjerojatno bi predstavljali dobru zaštitu dasu lavovi prišli bliže, ali oni koje smo ubili pogođeni su kopljima iz bacača. Mislim da će to ohrabriti i druge da počnu vježbati.

Primijetili su da je Manvelar krenuo prema njima i srdačno su ga pozdravili kad im je prišao.

- Lavlje kože možete ostaviti ovdje i pokupiti ih na povratku - reče on. - Možemo ih uskladištiti u stražnjem dijelu donjeg skloništa. Tamo je dovoljnohladno i trebale bi izdržati nekoliko dana. Obradit ćete ih kad se vratite kući.

Visoka vapnenačka stijena koju su prošli neposredno prije lova, nazvana Stijena Dvije Rijeke, jer se na tom mjestu Travnata rijeka ulijevala u tamošnjuRijeku, imala je tri duboko usječena ispusta, jedan iznad drugog, koji su poput nadstrešnica štitili prostor ispod njih. Treća Špilja je koristila sve kamene zaklone, ali uglavnom su živjeli u velikom srednjem, iz kojega se pružaopredivan pogled na obje rijeke i područje oko stijene. Ostali zakloni su im uglavnom služili kao skladišta.

- To bi nam jako pomoglo - reče Džoharan. - Već ionako dosta toga nosimo, a tu su i posve mala djeca, da ne spominjem kašnjenje. Da ovoputovanje do Stijene Konjska Glava nije odavno isplanirano, vjerojatno nebismo ni krenuli tamo. Konačno, sve ćemo ih vidjeti na Ljetnom saboru, a još nas čeka dosta posla prije nego krenemo. Međutim, Sedma Špilja je silno željela da im Ejla dođe u posjetu, a zelandona joj želi pokazati Konjsku glavu. A kako

ni Starješinsko ognjište nije daleko, žele otići i do njega i posjetiti Drugu Špilju i vidjeti pretke urezane u zid njihove donje špilje.

- Gdje je Prva Među Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji? - upita Manvelar.

- Ona je veće nekoliko dana tamo - odgovori Džoharan. - Savjetuje se s nekolicinom Zelandonaca. Nešto u vezi s Ljetnim saborom.- Kad smo već kod toga, kada namjeravate krenuti? - upita Manvelar. -

Možda bismo mogli putovati zajedno.- Htio bih krenuti što prije. Špilja je velika i potrebno nam je malo

dodatnog vremena da nađemo neko udobno mjesto. Sada moramo misliti i na životinje. Bio sam i ranije u Dvadesetšestoj Špilji, ali ne poznajem baš dobro topodručje.

- To ti je jedno veliko ravno polje na obali Zapadne rijeke - reče Manvelar. - Odlično je, jer se tamo može napraviti mnogo ljetnih skloništa, ali ne bih rekao da je to dobro mjesto za konje.

- Sviđa mi se mjesto koje smo pronašli prošle godine, iako je bilo udaljeno od svih aktivnosti, ali ove godine ne znam što nas čeka. Mislio sam ranije krenuti u izviđanje, ali onda su udarile jake proljetne kiše i nije mi se gacalo kroz blato - reče Džoharan.

- Ako vam ne smeta da budete po strani, možda ima jedno zabačenije mjesto, bliže Pogledu na Sunce, skloništu Dvadesetšeste Špilje. Nalazi se ustijeni u blizini obale starog riječnog korita, sada podalje od rijeke.

- Mogli bismo tamo pokušati - reče Džoharan. - Poslat ću trkača čim odlučimo kada ćemo krenuti. Ako Treća Špilja bude htjela tada krenuti, možemo putovati zajedno. Ti tamo imaš rođake, zar ne? Imaš li već na umu neki put? Znam da Zapadna rijeka uglavnom teče u istom smjeru kao i Rijeka, tako da neće biti teško pronaći to mjesto. Trebamo samo ići na jug do Velike rijeke, zatim na zapad dok ne stignemo do Zapadne rijeke, i zatim duž njeprema sjeveru, ali ako ti znaš neki kraći put, možda bismo mogli brže stići.

- Znam - reče Manvelar. - Poznato vam je da je moja družica došla iz Dvadesetšeste Špilje, tako da smo, dok su djeca bila mlađa, često išli u posjet njezinoj obitelji. Nisam bio tamo otkako je umrla i baš se radujemovogodišnjem Ljetnom Saboru, jer ću vidjeti neke ljude koje već duže vrijeme nisam vidio. Morizan i njegov brat i sestra imaju tamo rođake.

- Još ćemo razgovarati o tome kada se vratimo po lavlje kože. Zahvaljujemo se Trećoj špilji na gostoljubivosti. Manvelare - reče Džoharan, dok se okretao kako bi pošao. - Moramo krenuti. Druga Špilja nas očekuje, a Zelandona Koja je Prva mora Ejli pokazati špilju s iznenađenjem.

Prvi nagovještaji proljeća ostavili su smaragdnu vodenu mrlju na hladnoj smeđoj zemlji koja se odleđivala. Dok je kratka sezona odmicala, stabljike s vitkim tobolcima listova dosizale su pun rast, a sočne livade polako su zamjenjivale hladne boje duž poplavljenih obala rijeka. Ljuljuškajući se na

toplijim vjetrovima ranog ljeta, zelena boja biljaka koje su brzo rasle, blijedjelaje i prelazila u zlatnu boju zrelosti. Ispred njih su se protezala polja trave pokojoj je rijeka pored njih i dobila ime. Skupina putnika, neki su bili iz DeveteŠpilje, a neki iz Treće, išla je pored Travnate rijeke istim putom kao i prethodnog dana. U koloni po jedan zaobišli su kamen koji je stršio, idući stazom koji je vodila između bistre vode Travnate rijeke i stijene. U nastavku putovanja, ljudi su razbili kolonu i hodali u skupinama po dvoje ili troje, jednipokraj drugih.

Krenuli su stazom koja je skretala prema mjestu gdje je bio gaz, stazomkoju su već nazvali 'Mjesto lova na lavove'. Prirodni raspored stijenja nije nimalo olakšavao prijelaz. Lako je bilo okretnim mladićima skakati s jednog skliskog kamena na drugi, ali taj je zadatak mnogo teže padao trudnoj ženi ilionoj koja nosi djetešce, a možda i zavežljaje s hranom, odjećom ili oruđem, kao i starijim ženama i muškarcima. Zato je postavljeno dodatno kamenje između onog koje je otkrio plićak, kako bi razmak između kamenova bio manji. Nakon što su svi prešli na drugu stranu pritoke, na kojoj je staza bila dovoljno široka,ponovno su težili da po dvoje ili troje hodaju usporedno.

Morizan je pričekao Džondalara i Ejlu. koji su išli na kraju povorke, a ispred konja, i uhvatio je korak s njima. Poslije uobičajene razmjene pozdrava, Morizan je prokomentirao:

- Ranije nisam shvaćao koliko precizan može biti tvoj bacač koplja, Džondalare. Vježbao sam bacanje koplja pomoću njega, ali tek kada sam vidio tebe i Ejlu kako ih koristite, shvatio sam koliko su korisni.

- Mislim da ćeš mudro postupiti ako dobro proučiš bacač koplja, Morizane. To je vrlo učinkovito oružje. Je li ti Manvelar predložio da to učiniš ili je to tvoja odluka? - upitao je Džondalar.

- Ja sam odlučio okušati se, ali kad sam počeo vježbati on me je hrabrio. Rekao je da sam dobar primjer drugima- odvrati Morizan. - Iskreno da vamkažem, to mi nije bilo važno. Za mene je bacač samo oružje kojim sam želio naučiti baratati.

Džondalar se osmjehnuo mladiću. Pretpostavio je da će mlađi biti ti koji će se prvi htjeti oprobati u baratanju njegovim novim oružjem, a Morizanovodgovor mu je to i potvrdio. - Dobro. Što više budeš vježbao, tim ćeš biti bolji. Ejla i ja već dugo koristimo bacač koplja, koristili smo ga sve vrijeme tijekom jednogodišnjeg Putovanja kući, a i više od godinu dana prije toga. Kao što vidiš, i žene mogu vrlo učinkovito koristiti tu spravu.

Još neko vrijeme su išli uzvodno duž Travnate rijeke, dok nisu stigli domale pritoke nazvane Mala Travnata rijeka. Kada su nastavili uzvodno dužmanjeg vodenog puta, Ejla je počela opažati promjene u zraku. Postajao je sve hladniji, vlažniji, svježiji i bogatiji mirisima. Čak je i trava bila tamnije zelene boje, a tlo je mjestimično bilo mekše. Što su dalje odmicali kroz bujnu dolinu i približavali se vapnenaćkoj stijeni, staza je sve češće zaobilazila močvarne predjele visoke trske i rogoza.

Vani ih je čekalo nekoliko muškaraca i dvije mlade žene. Kada ih je ugledala. Ejla je razvukla usta u osmijeh. Svi oni su se tijekom prošlog LjetnogSabora združili na istom Obredu združivanja, i prema njima je osjećala posebnu bliskost.

- Levela! Džanida! Jedva sam čekala da vas vidim - uzviknula je, idući prema njima. - Čula sam da ste obje odlučile prijeći u Drugu Špilju.

- Ejla! - uzvikne Levela. - Dobrodošla u Stijenu Konjska Glava.Odlučili smo doći ovamo s Kimeranom da te vidimo, kako ne bismo morale čekati tla dođeš u posjet Drugoj. Baš se veselim što te vidim!

- I meni je drago što te vidim. Ejla - rekla je Džanida. Bila je znatnomlađa od druge dvije žene i prilično stidljiva, ali se srdačno osmjehivala.

Tri žene se zagrliše, premda krajnje oprezno. I Ejla i Džanida su nosiledjecu, a Levela je bila trudna.

- Džanida, čula sam da imaš dječaka - reče Ejla. - Da, dala sam mu ime Džeridan - potvrdi Džanida i pokaže djetešce.- Ja sam dobila kćer. Zove se Džonejla - reče Ejla. Dijete je već bilo

budno i dok je to govorila Ejla je izvadi iz kožnate nosiljke, a onda se okrenekako bi pogledala dječačića. - Oh, savršen je. Mogu li ga malo uzeti?

- Svakako, a ja želim malo držati tvoju kćer - reče Džanida. - Mogu ja uzeti tvoju malu, Ejla - reče Levela. - Tako ćeš moći uzeti

Džeridana, a ja ću dati... Džonejlu?... - vidjela je da je Ejla kimnula - ...Džanidi.

Žene razmijenile djecu i počeše im tepati i gugukati, dok su ih odmjeravale i uspoređivale.

- Znaš da je Levela trudna, zar ne? - upita Džanida.- Primjećujem - odvrati Ejla. - Znaš li, Levela, kada ćeš roditi? Rado

bih tada bila s tobom, a sigurna sam da bi i Proleva to željela.- Ne znam točno, treba proći još nekoliko mjeseca. Željela bih da budeš uz

mene, kao i moja sestra - reče Levela. - Ali nećete morati dolaziti ovamo. Najvjerojatnije ćemo svi biti na Ljetnom Saboru.

- U pravu si - reče Ejla. - Baš imaš sreće što će svi biti pokraj tebe. Čak će i Zelandona Koja Je Prva. biti tamo, a ona je od velike pomoći pri porođaju.

- Može se dogoditi da nas bude i previše - primijeti Džanida. - Svi voleLevelu i neće svima dozvoliti da budu pokraj tebe. Bit će prevelika gužva. Možda nećeš željeti da ja budem pokraj tebe, nisam baš iskusna, ali ja bih ti se rado našla pri ruci, kao što si se ti našla meni. Premda ću razumjeti ako izabereš nekoga koga duže poznaš.

- Svakako da želim da budeš sa mnom. Džanida. kao i ti Ejla. Konačno, istovremeno smo se združile u Obredu združivanja, a to je posebna veza -izjavi Levela.

Ejla je odlično razumjela kako se Džanida osjeća. I ona se upitala bi li Levela više željela da pokraj nje budu prijateljice koje je duže poznavala. Dokje odrastala. Ejla nije imala mnogo prijateljica. Djevojčice iz Plemena

združivale su se veoma mlade i Oga, ona koja joj je mogla postati bliska,postala je Brodijeva družica, a on joj nije dopuštao da se previše zbliži sdjevojčicom Drugih koje je mrzio. Voljela je Izinu kćer Ubu, svoju plemensku sestru, ali ona je bila mnogo mlađa, tako da joj je bila više kći nego prijateljica. I dok su je druge žene vremenom prihvatile i čak se brinule o njoj, nikada je zapravo nisu razumjele. Tek kada je otišla živjeti s Mamutom i kada je srelaDegi shvatila je koliko je zabavno imati za prijateljicu ženu svojih godina.

- Kad već govorimo o Obredima združivanja i muškarcima, gdje su Džondekam i Peridal? Mislim da Džondalar osjeća posebnu povezanost s njima. Znam da se radovao što će ih vidjeti - reče Ejla.

- I oni žele vidjeti njega - odgovori Levela. - Od kada smo saznali dadolazite, pričaju samo o Džondalaru i njegovom oružju za izbacivanje koplja.

- Jeste li znali da Tišona i Marševal sada žive u Devetoj Špilji? - upitaEjla. Taj par se združio u isto vrijeme kad i oni. - Pokušali su živjeti uČetrnaestoj, ali je Marševal često boravio u Devetoj Špilji... ili bih trebala reći u Donjoj rijeci, učeći rezbariti mamutske kljove, a i noćio u Devetoj... pa su odlučili preseliti se.

Tri zelandone su se povukle i iz prikrajka nastavile promatrati mlade ženekoje nisu zatvarale usta. Prva je primijetila da se Ejla sasvim lako uklopila urazgovor s njima, da je usporedila svoje djetešce s drugim i uzbuđeno razgovarala o stvarima koje su zanimale mlade združene žene s djecom ili onekoje su bile trudne. Počela je podučavati Ejlu osnovama onog znanja koje će joj biti potrebno da postane punopravna zelandona i nije mogla reći da mlada žena nije zainteresirana i da ne uči brzo, ali je Prva upravo počela shvaćati koliko malo treba da se Ejli odvuče pažnja. Privremeno se povukla, pustivši Ejlu da uživa u novom životu kao majka i združena žena. Možda je kucnuo čas da je malo jače pogura, zainteresira, kako bi dobrovoljno odabrala da više vremena posveti učenju onoga što će morati znati.

- Moramo ići, Ejla - rekla je Prva. - Htjela bih da prije početka obroka, posjeta i susreta vidiš špilju.

- Da, trebalo bi - složila se Ejla. - Ostavila sam sva tri konja i Vuka sDžondalarom. Moramo ih što prije smjestiti i namiriti. Sigurna sam da se iDžondalar želi vidjeti s nekim ljudima.

Uputile su se prema strmom vapnenaćkom zidu. Zalazeće sunce ga je izravno obasjavalo, tako da se na žarkoj sunčevoj svjetlosti mala obližnja vatra gotovo nije vidjela. Tamna rupa je bila vidljiva, ali nije izgledala upadljivo.Nekoliko baklji bilo je oslonjeno o zid i svaka zelandona upali jednu. Ejla jeušla za ostalima u mračnu rupu i zadrhtala čim ju je obavila tama. Zrak u udubljenju stijene iznenada je postao hladan i vlažan, ali nije se stresla samozbog iznenadnog pada temperature. Ejla je sada prvi put ušla u ovu špilju i kadase našla na nepoznatom mjestu osjetila je izvjestan strah i uznemirenost.

Otvor nije bio velik, ali je zato bio dovoljno visok, tako da se nitko nijemorao prignuti da bi ušao. I ona je vani zapalila baklju i držala ju je u lijevoj

ruci. visoko ispred sebe, dok je desnu ispružila prema neravnom kamenom zidutražeći oslonac. Topli zamotuljak koji je nosila na grudima još je bio budan i ona odvoji ruku od zida i pokuša blagim tapšanjem utišati djetešce. Džonejlanajvjerojatnije također primjećuje promjenu temperature, pomisli Ejla, osvrćući se unaokolo dok se kretala kroz unutrašnjost. Špilja nije bila velika, ali je bilaprirodno isklesana u manje odvojene prostore.

- Ovdje je, u sljedećoj prostoriji - rekla je zelandona iz Druge Špilje. Ona je također bila visoka plavokosa žena, premda nešto starija od Ejle. Zelandona Koja Je Prva Među Onima Koji Su Služili Veliku Majku Zemlju korakne u stranu kako bi propustila Ejlu iza žene koja ih je predvodila. - Pođi naprijed. Ja sam to već vidjela - rekla je, maknuvši s puta svoje prilično krupno tijelo.

Stariji muškarac također ju je propustio. - I ja sam to već vidio, - rekao je - mnogo puta. - Ejla je već bila uočila da je stari Zelandom iz Sedme Špilje jako sličan ženi koja ih je vodila. I on je bio visok, premda malo pogrbljen, a kosa mu je bila više sijeda nego plava. Zelandona iz Druge Špiljepodigla je visoko svoju baklju kako bi im obasjala put. Ejla postupi isto tako.Učinilo joj se da u prolazu, na pojedinim zidovima špilje, vidi neke neraspoznatljive slike, ali kako nitko nije zastao i upozorio je na njih, nije bilasigurna. Netko je počeo pjevušiti divnim i bogatim glasom, i ona prepozna glas svoje mentorice, Zelandone Koja Je Prva. Glas joj je odjekivao po malojkamenoj odaji, naročito kad su ušli u sljedeću prostoriju i zašli iza ugla. Kada su zelandoni visoko podigli baklje da osvijetle zid, Ejla se zabezeknula.

Nije bila pripremljena za prizor ispred sebe. Konjska glava u profilu bila jetako duboko uklesana u vapnenački zid špilje da je imala dojam da izrasta iz njega, a bila je toliko stvarna da je gotovo izgledala živa. Primijetila je da jeveća od prirodne, i palo joj je na pamet da je možda isklesana po uzoru na mnogo veću životinju od onih koje je ona imala prilike vidjeti, ali dobro je poznavala konje i odmah joj je bilo jasno da su proporcije savršene. Obliknjuške, oko, uho, njuška s raširenim nozdrvama, zaobljenost usta i vilice, sve jebilo kao u stvarnosti. A pri treperavoj svjetlosti baklji, djelovalo je kao da sepokreće, diše.

Kad je odahnula, proizvela je zvuk poput jecaja. Nije ni bila svjesna da jezadržala dah. - To je savršen konj, ali to je samo glava - reče Ejla.

- Zato Sedmu Špilju zovu Stijena konjske glave - rekao je starac. Stajaoje tik iza nje.

Ejla je zurila u sliku s izvjesnim strahopoštovanjem i čuđenjem. Poslije nekog vremena, ispružila je ruku kako bi dodirnuta kamen, čak ni ne upitavši bi li to trebala učiniti. Privlačio ju je i ona tu ništa nije mogla. Ispružila je ruku ka čeljusti, prema mjestu po kojem bi dodirnuta i živog konja, i poslije nekog vremena hladni kamen kao da se zagrijao, kao da je želio oživjeti i izaći iz kamenog zida. Povukla je ruku, ali ju je ponovno vratila. Površina kamena je natrenutak zadržala malo topline, ali se onda ponovno ohladila. Postala je svjesnada je Prva nastavila pjevušiti sve dok je dodirivala kamen, ali i da je prestala

kada je ona maknula ruku.- Tko je to izradio? - upitala je Ejla.- Nitko ne zna - odvratila je Prva. Ušla je poslije zelandonija iz Sedme

Špilje. - Nastalo je tako davno da se nitko ne sjeća. To je djelo nekog od Drevnih, dakako, ali se ne spominje ni u jednoj legendi ili priči iz povi jesti.

- Možda je isti klesar izradio i Majku u Starješinskom ognjištu - reče zelandoni iz Druge Špilje.

- Otkud ti to? - upita starac. - To su dvije potpuno različite slike. Jedna predstavlja ženu koja u ruci drži rog bizona, a druga glavu konja.

- Proučavala sam obje. Čini mi se da ima sličnosti u tehnici - odgovorila je. - Vidiš li kako su pažljivo izrađeni nos, usta i oblik čeljusti ovog konja? Kad odeš tamo obrati pozornost na kukove Majke, na oblik trbuha. Viđala sam žene koje upravo tako izgledaju, naročito one koje su imale djecu. Isklesana žena koja predstavlja Doni, u špilji u Starješinskom ognjištu, vrlo je vjernoprikazana, baš kao i ovaj konj.

- To je odlično zapažanje - reče Ona Koja Je Bila Prva. - Kad posjetimo Starješinsko ognjište, poslušat ćemo te i pažljivo sve

pogledati. - Neko vrijeme su šutke zurili u konja, a onda je Prva rekla: -Moramo ići. Ima ovdje još nekih stvari koje treba pogledati, ali to možemo i kasnije. Željela sam da Ejla vidi Konjsku glavu prije nego što krene posjeta isve to.

- Drago mi je da sam ovo vidjela - reče Ejla. - Nisam znala da slike uklesane u zid mogu biti tako stvarne.

Tu ste! - reče Kimeran, ustajući s kamenog sjedala na ispustu ispred skrovišta Sedme Špilje, kako bi pozdravio Ejlu i Džondalara koji su se upravopenjali stazom. Vuk ih je slijedio. a Džonejla je bila budna i majka ju je nosilana kuku.

- Znali smo da ste stigli, a onda vam se izgubio svaki trag.Džondalarov stari prijatelj Kimeran, vođa Starješinskog ognjišta. Druge

Špilje Zelandonaca ga je čekao. Vrlo visok svjetlokosi muškarac nevjerojatno je sličio dvometrašu Džondalaru blijedo plave kose. Iako su mnogi muškarci bili visoki, preko metar osamdeset, i Džondalar i Kimeran su u vrijeme pubertetskihobreda bili viši od svih svojih vršnjaka. Privukli su jedan drugoga i ubrzo sesprijateljili. Kimeran je bio brat zelandone iz Druge Špilje i Džondekamov ujak,ali mu je više bio kao brat. Sestra mu je bila dosta starija, i ona ga je poslijemajčine smrti podigla, zajedno sa svojim sinom i kćerkom. I njen muškarac je bio prešao na drugi svijet, a nedugo potom počela je učiti za zelandonu.

- Prva je željela da Ejla vidi vašu Konjsku glavu, a onda smo se moralipobrinuti za konje - reče Džondalar.

- Konjima će se jako sviđati tvoje polje. Trava je tako zelena i gusta - dodala je Ejla.

- Zovemo je Slatka Dolina. Sredinom protječe Mala Travnata rijeka, a ravnica koju plavi proširila se u veliko polje. U proljeće, kada se topi snijeg, zna biti močvarna, isto kao i ujesen kada počnu kiše, ali ljeti, kada je sve suho, to polje ostaje svježe i zeleno - govorio je Kimeran, dok su išli prema prostoruispod ispusta gornje ploče u kome se živjelo. - Tijekom cijelog ljeta privlači pravu povorku biljojeda i olakšava nam lov. Ili Druga ili Sedma Špilja uvijekimaju nekoga na straži.

Prišli su skupini ljudi. - Sjećaš se Sergenora, vođe Sedme špilje, zar ne? - upita Kimeran pokazavši na sredovječnog tamnokosog muškarca koji se držao po strani, zabrinuto gledajući vuka i prepustivši mlađem vođi da pozdravi njegove prijatelje.

- Svakako - odvrati Džondalar, uočivši njegov strah i pomislivši da bi ovaj posjet mogao biti pravi trenutak da se ljudi opuste u nazočnosti vuka. - Sjećam se da je Sergenor, kada je bio izabran za vođu Sedme, dolazio razgovarati s Martonom. Čini mi se da si upoznao Ejlu.

- Bio sam jedan od mnogih kojima je predstavljena prošle godine čim ste stigli, ali nisam bio u mogućnosti osobno je pozdraviti - reče Sergenor. Ispružio je obje ruke s dlanovima okrenutim prema gore - Ejlo iz DeveteŠpilje, u ime Doni ti izražavam dobrodošlicu u Sedmu Špilju Zelandonaca.Znam da imaš i mnoga druga imena, od kojih su neka krajnje neobična. ali priznajem da ih se ne sjećam.

Ejla prihvati njegove ruke. - Ja sam Ejla iz Devete špilje Zelandonaca -počne ona - pripravnica zelandone iz Devete Špilje. Prve Među Onima Koji

Služe - , a onda je zastala, jer nije bila sigurna koliko Džondalarovih veza bitrebala spomenuti. Prošlog ljeta na Obredu združivanja sva Džondalarova imenai njegove veze pridodane su njezinima, tako da bi potrajalo da ih sve nabroji.Ionako se od nje očekivalo da to učini samo na vrlo formalnim ceremonijama. Kako je ovo bilo njeno službeno upoznavanje s vođom Sedme Špilje, željela je da predstavljanje bude formalno, ali ne da se nastavi u nedogled.

Odlučila je navesti samo njegove najbliže veze i nastaviti s vlastitima, uključujući i prethodne. Završila je titulama koje je dodala u vedrijem tonu. ali koje je rado koristila. - Prijateljica sam konja Njiske, Trkača i Sivke, i četveronožnog lovca, Vuka. U ime Velike Majke Svega, pozdravljam tebe. Sergenore, vođo Sedme Špilje Zelandonaca, i željela bih ti zahvaliti što si nas pozvao u Stijenu Konjska Glava.

Ona sasvim sigurno nije Zelandonka, pomislio je Sergenor, dok ju jeslušao. Može imati koliko god hoće Džondalarovih imena i titula, ali ona je strankinja, s navikama stranaca, posebno kada je riječ o životinjama. Kad je spustila ruke pogledao je Vuka koji im je u međuvremenu prišao.

Ejli nije promakla njegova nelagoda u blizini velikog mesoždera. NiKimeranu nije baš ugodno kad je životinja u blizini, iako su ga upoznali sVukom još prošle godine odmah po dolasku, a od tada ga je vidio nekoliko puta.Nijedan od vođa nije bio navikao viđati lovce mesoždere kako se bez imalo straha šeću oko ljudi. Kroz glavu joj je prošla misao slična Džondalarovoj kako bi ovo mogao biti pogodan trenutak da se naviknu na Vuka.

Ljudi iz Sedme Špilje polako su počeli zapažati da je stigao par iz Devete Špilje, par o kojem su svi govorili, i sve je više ljudi dolazilo vidjeti ženu sVukom. Lani su sve obližnje Špilje u roku od jednog dana saznale da seDžondalar vratio sa svog petogodišnjeg Putovanja. Nije ni moglo biti drukčije, jer je stigao jašući na konju i u pratnji strankinje. U Devetoj špilji susreli su se s ljudima iz većine obližnjih Špilja, kada su ovi dolazili u posjet, ili na prošlogodišnjem Ljetnom saboru, ali ovo im je bila prvi posjet Sedmoj i DrugojŠpilji.

Ejla i Džondalar su planirali to učiniti još prošle jeseni. ali nisu uspjeli do kraja ostvariti svoj naum. Ne zato što su njihove špilje bile previše udaljenejedne od drugih, nego je uvijek nešto iskrsnulo. A onda je stigla zima i Ejla jeveć bila u poodmakloj trudnoći. Sva ta odlaganja samo su doprinijela da se njihov posjet pretvori u događaj od izuzetne važnosti, posebno od kada je Prva odlučila da se u isto vrijeme ovdje sastane s lokalnom zelandonom.

- Ma tko bio taj koji je dolje u špilji isklesao tu glavu konja, morao je dobropoznavati konje. Odlično je obavio posao - rekla je Ejla.

- I ja sam to od početka mislio, ali lijepo je to ćuti od nekoga tko poznaje konje tako dobro kao ti - reče Serganor.

Vuk je sjedio na stražnjim nogama, jezik mu je visio sa strane iz usta ipromatrao je čovjeka. Ono savijeno uho mu je davalo samouvjeren, zadovoljan izgled. Ejla je znala kako čeka da bude predstavljen. Vidio je da je pozdravila

vođu Sedme Špilje. Odavno je već stekao naviku očekivanja da bude predstavljen svakom strancu kojeg ona pozdravi na taj način.

- Također ti želim zahvaliti što si mi dopustio dovesti Vuka. Nesretan je ako nije pokraj mene, a od kada se Džonejla rodila, nesretan je i ako nije pokrajnje. jer jako voli djecu- reče Ejla.

- Taj vuk voli djecu? - začudi se Sergenor. - Vuk nije odrastao s drugim vukovima, rastao je pokraj djece Mamutovaca

iz lavljeg Plemena i smatra ljude svojim čoporom, a svi vukovi vole mladunčad iz svojih čopora - pojasni Ejla. - Vidio je da sam te pozdravila i sada očekuje da se upozna s tobom. Naučio je prihvatiti svakoga kome ga predstavim.

Sergenor se namrštio. - Kako se upoznaje s vukom? - upitao je ipogledao Kimerana koji se cerio.

Mladi muškarac se sjetio svojeg upoznavanja s Vukom, i premda je i daljebio pomalo nervozan kada bi se našao u blizini tog mesoždera, neopisivo jeuživao u zbunjenosti starijeg muškarca.

Ejla dade znak Vuku da priđe i klekne kako bi ga zagrlila oko vrata, a zatim posegne za Sergenorovom rukom. On je istog trena trgne.

- Mora je omirisati da bi te upoznao - objasni Ejla. - Vukoviupoznavaju na takav način.

- Jesi li ti prošao kroz ovo, Kimerane? - upitao je Sergenor, kome nijepromaknulo da ih i posjetitelji i većina ljudi iz njegove Špilje gledaju.

- Jesam. Prošlog ljeta, kad su došli u Treću Špilju radi lova prije Ljetnog sabora. Nakon toga, svaki put kada bih na Saboru ugledao Vuka imao samdojam da me je prepoznao, iako me je ignorirao - odvrati Kimeran.

Sergenor nije imao ni najmanju želju to učiniti, ali nije imao izbora. Promatralo ga je previše ljudi. Nije želio da itko pomisli da se on boji učiniti ono što je mlađi vođa već učinio. Polako je i oprezno ispružio ruku prema životinji. Ejla ju je prihvatila i prinijela vučjem nosu. Vuk je nabrao nos i pokazao očnjake, ne otvorivši usta. Džondalar je oduvijek smatrao da im tim kešenjem pokazuje koliko je pun sebe. Međutim, Sergenor ga je drukčije shvatio. Ejla je osjetila da se trese i do nozdrva joj je dopro neugodan mirisnjegovog straha. Znala je da ni Vuku to nije promaklo.

- Vuk te neće ozlijediti, obećavam - tiho je rekla. Sergenor je zaškrgutnuo zubima, prisilivši samoga sebe da ne ustukne kad

je vuk približio čeljust punu zuba njegovoj ruci. Vuk ga je onjušio i liznuo. - Što on to radi? - upitao je Sergenor. - Zar kuša jesam li ukusan?- Ne, mislim da te pokušava smiriti, na taj način smiruju štenad. Pomiluj ga

po glavi. - Odmaknula je njegovu ruku od oštrih zuba i umirujućim glasom rekla: - Jesi li ikada pod prstima osjetio dlaku živog vuka? Jesi li zapazio damu je dlaka iza ušiju i oko vrata nešto deblja i grublja? Voli da ga se češka iza ušiju. - Kad ga je konačno pustila, čovjek povuče ruku.

- Od sada će te uvijek prepoznati - rekla je Ejla. Nitko do sada nije u nazočnosti vuka ni pokazao takav strah, niti veću hrabrost u nadilaženju tog

istog straha. - Jesi li do sada imao bilo kakvo iskustvo s vukovima? - upitalaje.

- Jednom, kad sam bio mali. vuk me je ugrizao. Ja se toga zapravo nesjećam nego mi je majka pričala o tome, ali još imam ožiljke - odgovorio je Sergenor.

- To znači da te je Duh Vuka odabrao. Vuk je tvoj totem. Tako bi to protumačili oni koji su me podigli. - Znala je da Zelandonei ne gledaju na toteme na isti način kao Pleme. Kod njih nema svatko svoj totem, ali oni koji su ih imali smatrali su da im donose sreću. - Mene je kao malu ogrebao špiljski lav; u to vrijeme mogla sam izbrojiti možda pet godina. Još imam ožiljkekojima mogu to dokazati, i još ponekad sanjam o tome. Nije lako živjeti smoćnim totemom kao što su Lav ili Vuk, ali meni je moj totem pomogao, naučio me je mnoge stvari.

Uspjela je i protiv njegove volje zainteresirati Sergenora. - Što si naučila od špiljskog lava?

- Kao prvo, kako se trebam suočiti sa svojim strahovima - odgovorila je. - Mislim da si i ti to naučio. U tome ti je možda pomogao tvoj Totem vuka, a da to nisi ni znao.

- Možda, ali kako znaš da ti je totem pomogao? Jeli li ti Duh špiljskog lavazaista pomogao? - upitao je Sergenor.

- I to ne jednom. Četiri brazgotine koje je lavlja šapa ostavila na mojoj nozi. to je totemski znak Plemena Špiljskog Lava. Obično samo muškarci dobivaju tako snažan totem, ali moje su brazgotine bile istovjetne s oznakamaPlemena, tako da me je vođa prihvatio iako sam rođena među Drugima... to je njihov naziv za ljude poput nas. Bila sam vrlo mlada kad sam izgubila svojnarod. Da me Pleme nije prihvatilo i podiglo, sada ne bih bila među živima - objasnila je.

- Zanimljivo, ali rekla si to, i to ne jednom - podsjeti je Sergenor- Nekom drugom prilikom, tada sam već bila žena i novi mladi vođa me je

prisilio da odem, dugo sam hodala tražeći te Druge, kao što me je posavjetovala moja majka iz Plemena Iza, prije nego je umrla. Ali kako ih nisam mogla naći, a morala sam pronaći mjesto na kojem ću prezimiti, moj totem je poslao čopor lavova koji me je natjerao da promijenim smjer kojim sam išla i zahvaljujući tome sam našla dolinu u kojoj sam mogla preživjeti. Moj špiljski lav me jeodveo i do Džondalara - reče Ejla.

Njezina priča je zadivila ljude koji su stajali uokolo i slušali. Čak je ni Džondalar nikada nije čuo da na taj način objašnjava svoj totem.

Jedan od njih progovori - Ti ljudi koji su te primili, oni koje nazivašPleme, jesu li stvarno Zbitoglavci?

- Tako ih vi zovete. Oni sebe nazivaju Pleme, Pleme Špiljskog Medvjeda,zato što svi obožavaju duh Špiljskog Medvjeda. On je njihov zajednički totem, totem Plemena - rekla je Ejla.

- Mislim da je došao trenutak da ovim putnicima pokažemo gdje mogu

spustiti vreće za spavanje i smjestiti se kako bi mogli s nama podijeliti obrok - reče žena koja je upravo pristigla. Bila je ugodno punašna i privlačna, a oči su joj inteligentno i odvažno svjetlucale.

Sergenor se osmjehnuo s puno ljubavi. - Ovo je moja družica, Džejvenaiz Sedme Špilje Zelandonaca rekao je Ejli. - Džejvena, ovo je Ejla iz DeveteŠpilje Zelandonaca. Ima još mnogo imena i veza koje će ti sama navesti.

- Ali ne sada - reče Džejvena. - Dobrodošla u ime Majke, Ejlo iz Devete Špilje. Uvjerena sam da bi se ti sada radije smjestila nego recitiralaimena i veze.

Kad su krenuli, Sergenor dodirnu Ejlinu ruku i zagleda se u nju, a potomtiho reče - Ponekad sanjam vukove. - Osmjehnula se. Dok su odlazili, prišla im je neka privlačna mlada žena tamne smeđe kose, noseći dvoje djece u naručju, tamnokosog dječaka i plavokosu djevojčicu. Osmjehnula se Kimeranu, koji blago dodirne njen obraz svojim, poslije čega se okrenuo prema posjetiteljima. - Prošlog ljeta ste upoznali moju družicu. Beladoru, zar ne?upita i ponosnim glasom doda: - I njenog sina i kćer, djecu mog ognjišta.

Ejla se sjetila da je prošlog ljeta nakratko srela tu ženu, premda nije imalaprigodu upoznati je. Znala je da je Beladora na ljetnom saboru rodila dvoje -rođenih - zajedno, negdje oko prvog Obreda združivanja, kada su se ona i Džondalar združili. Svi su pričali o tome. To znači da će to dvoje djece uskoro moći izbrojiti jednu godinu, pomislila je.

- Da. svakako - odvratio je Džondalar, počastivši i ženu i blizance širokim osmijehom, a onda je, iako toga uopće nije bio svjestan, svu pozornost usmjerio na privlačnu mladu majku, a njegove žive plave oči ispuniše se divljenjem. Uzvratila mu je osmijeh. Kimeran joj priđe i obgrli je oko struka.

Ejla je bila navikla čitati govor tijela, ali je u tom trenutku bila sigurna da su i svi ostali shvatili što se upravo dogodilo. Džondalar je zaključio da je Beladora privlačna i nije se mogao suzdržati da to ne pokaže, isto kao što se ni mlada žena nije mogla suzdržati. Džondalar uopće nije bio svjestan vlastite karizme, nije shvaćao da njome zrači, ali je zato Beladorin muškarac itekako bio toga svjestan. Kimeran se šutke umiješao i stavio svima do znanja da jeBeladora njegova.

Ejli ova međuigra nije promakla i jako ju je zainteresirala, čak toliko da nije osjetila ljubomoru, iako je Džondalar bio njen muškarac. Ali je zato počela cijeniti komentare koje je, od trenutka kada su stigli, stalno slušala o njemu. Udubini svoga bića znala je da Džondalar samo iskazuje divljenje i da će se sve završiti na gledanju. Imao je on i drugu stranu, onu koju je čak i pred njom rijetko pokazivao, a i to samo kad su bili sami. Džondalarovi osjećaji su oduvijek bili previše jaki, a strasti prejake. Cijelog života se borio da ih nadzirei u tome je uspio tek kada je naučio ne pokazivati ih. Nije mu bilo lako u punoj mjeri iskazati svoje osjećaje. Zbog toga nikada nije javno pokazivao koliko je voli, ali ponekad, kada su sami, ne može se kontrolirati. Njegova ljubav je takosnažna da ga ponekad svlada. Kada je Ejla okrenula glavu, primijetila je da je

Zelandona Koja Je Bila Prva promatra. Shvatila je da je i ona svjesna onoga štose upravo dogodilo, iako nije izgovorena ni jedna jedina riječ, i da pokušava da procijeniti njezinu reakciju. Ejla joj je osmijehom pokazala kako je svjesnasvega što se događa, a onda se usredotočila na svoje djetešce, jer se mala vrpoljila u nosiljci i pokušavala doći do sise. Prišla je zgodnoj mladoj mami koja je stajala pokraj Džejvene.

- Budi pozdravljena, Beladora. Drago mi je što vidim i tebe i tvoju djecu -rekla je. - Džonejla se upiškila. Donijela sam nove upijače, pa mi, molim te, pokaži gdje ih mogu promijeniti

Žena, s po jednim djetešcem na svakom kuku, se osmjehne. - Pođi sa mnom - reče, i tri žene se zapute prema skrovištu.

Beladora je čula da ljudi pričaju o Ejlinom neobičnom naglasku, ali je do tada nije čula govoriti. Za vrijeme Obreda združivanja na kojem se Džondalar združio s ovom strankinjom. ona je baš rađala, a kasnije nije imala prilike razgovarati s Ejlom. Bila je previše zauzeta svojim brigama, ali sada je shvatilana što su mislili. Iako je Ejla sasvim dobro govorila jezik Zelandonaca, pojedinezvukove jednostavno nije mogla točno izgovoriti, ali je Beladora svejedno bila zadovoljna što joj se ukazala prilika da je sluša. Ona je potjecala iz područja daleko na jugu, i premda njen govor nije bio toliko neobičan kao Ejlin, i ona je govorila jezik Zelandonaca s lako uočljivim naglaskom.

Ejla se osmjehnula kada ju je čula kako govori. - Čini mi se da ni ti nisi rođena kao Zelandonka - rekla je. - Isto kao što nisam ni ja.

- Moj narod su oni koje znate kao Džornadonec. Mi smo susjedi s jednomŠpiljom Zelandonaca daleko na jugu. gdje je mnogo toplije. - Beladora seosmjehnula. - Upoznala sam Kimerana dok je putovao sa sestrom, koja je bilana donier-turi.

Ejla se pitala što li je to donier-tura. Očigledno je imalo neke veze s činjenicom da su bili Zelandonci, jer je doniera bio sinonim za Onu Koja Služi Veliku Majku. Odlučila je da će se kasnije kod Prve raspitati o tome.

Prostor iza pravokutnog ognjišta u kojem je gorjela vatra bio je ugodnoobasjan crvenim sjajem razigranih plamenova čija je svjetlost poigravala po vapnenačkim zidovima. Stjenovit strop ispusta koji se nadvio nad vatrom odbijao je svjetlost na okupljene i činila da prividno pucaju od zdravlja. Upravo su pojeli vrlo ukusan zajednički obrok na čije pripremanje je veliki broj ljudi utrošio mnogo vremena i mnogo truda. Između ostalog, ponuđeno je i golemo stegno megacerosa, nabodeno na debeli ražanj postavljen na debele račvaste grane iznad one iste izdužene pravokutne jame za paljenje vatre. Sada je SedmaŠpilja Zelandonaca zajedno s mnogobrojnim rođacima iz Druge Špilje i posjetiteljima iz Devete i Treće Špilje bila spremna za opuštanje.

Ponuđeno je piće: nekoliko vrsta čaja, fermentirano voćno vino i alkoholni napitak zvan kvas, spravljen od soka breze s dodacima divljih žitarica, meda iraznog voća. Svi su uzeli po šalicu omiljenog pića i potražili mjesto u blizini

ognjišta. Svi odreda bili su oduševljeni i u stanju iščekivanja. Posjetitelji su uvijek donosili malo uzbuđenja, ali ova strankinja sa životinjama i egzotičnim pričama je nagovijestila da bi ovog puta moglo biti zanimljivije nego obično.

Ejla i Džondalar nalazili su se usred skupine u kojoj su još bili Džoharan iProleva. Sergenor i Džejvena. i Kimeran i Beladora, vođe Devete, Sedme i Druge Špilje, i još nekolicina, među kojima su bile mlade žene. Levela i Džanida i njihovi muškarci, Džondekam i Peridal. Vođe su se s ljudima iz Sed-me Špilje prepirali oko toga kada bi putnici iz Stijene Konjska Glava trebalikrenuti prema Starješinskom ognjištu. Bili su dobro raspoloženi, ali su se iprijateljski nadmetali s Drugom Špiljom oko toga gdje bi putnici trebali najdužeostati.

- Starješinsko ognjište je starije i trebalo bi se bolje rangirati i ukazivati muveće poštovanje - rekao je Kimeran, zadirkujući. - Što znači da bi trebali duže ostati kod nas.

- Znači li to onda da bi meni trebali ukazivati veće poštovanje zato što sam stariji? - odvratio je Sergenor, značajno se osmjehujući. - To ću zapamtiti.

Ejla ih je slušala i osmjehivala se kao i ostali, ali je željela i nešto pitati.Iskoristila je prvu stanku u razgovoru i postavila pitanje

- Kad ste potegli pitanje starosti Špilja, nešto me zanima.- Svi se okrenuše prema Ejli.- Samo pitaj - odvratio je Kimeran. pretjerano ljubazno i prijateljski,

nagovijestivši i druge usluge. Popio je nekoliko šalica kvasa i počeo opažati koliko je družica njegovog visokog prijatelja privlačna.

- Prošlog ljeta mi je Manvelar rekao nešto o riječima za brojeve koje predstavljaju nazive Špilja, ali sam i dalje zbunjena - nastavi Ejla. - Kad smolani išli na Ljetni sabor, prenoćili smo u Dvadesetdevetoj Špilji. Oni žive u tri zasebna skloništa smještena oko jedne velike doline. Svako sklonište ima svogvođu i po jednu zelandonu, ali svi se vode pod istom riječi za brojenje, svi pripadaju Dvadesetdevetoj. Druga Špilja je usko povezana sa Sedmom čije se sklonište nalazi na drugom kraju doline. Zašto onda vaša Špilja ima drukčiju riječ za brojenje? Zašto niste dio Druge Špilje?

- Na to pitanje ne mogu odgovoriti. Ne znam - reče Kimeran, i pokaza prema starijem muškarcu. - Morat ćeš pitati starijeg vođu. Izvoli. Sergenore!

Sergenor se osmjehnuo, ali je ipak nekoliko trenutaka razmišljao. - Dabudem iskren, ni ja ne znam. Nikada se to nisam upitao. Koliko mi je poznato,niti jedna Povijest ni Legenda Starih ne govori o tome. U nekima se spominjupriče o prvobitnim stanovnicima ovog područja, o Prvoj Špilji Zelandonaca. ali oni su odavno nestali. Nitko čak pouzdano ni ne zna gdje je bilo njihovo prebivalište.

- Znaš li da je Druga Špilja Zelandonaca najstarije naselje Zelandonacakoje još postoji? - upita Kimeran, pomalo zaplićući jezikom - Zato se i zove Starješinsko ognjište.

- Da, to sam znala - odgovorila je, pitajući se hoće li mu biti potrebno

onakvo piće za 'jutro poslije’ kakvo je pripremala za Taluta, vođu Mamutovaca iz Lavljeg skloništa.

- Reći ću ti što ja mislim - nastavi Sergenor. - Kada su se obitelji u Prvoj i Drugoj Špilji previše proširile i više nisu imale dovoljno mjesta u svojimskloništima, neki od njih, izdanci obje Špilje, kao i novopridošlice u ovaj krajpreselili su se dalje odavde, uzimajući sljedeću riječ za brojenje svaki puta kad su osnovali novu Špilju. U vrijeme kad je skupina ljudi iz Druge Špilje, koja jezasnovala našu Špilju, odlučila preseliti se, sljedeća slobodna riječ za brojenje bila je sedam. To su uglavnom bile mlade obitelji. poneki tek združen par, djecaDruge Špilje koja su željela ostati blizu svojih rođaka i zato su se preselili ovamo, kako bi tu, na drugoj strani Slatke Doline savili novi dom. Iako su dvijeŠpilje bile usko povezane, praktički su bile jedna Špilja, mislim da su odabrali novu riječ za broj zato što je to bio običaj. I tako smo postali dvije zasebne Špilje: Starješinsko ognjište Druge Špilje Zelandonaca, i Stijena Konjska GlavaSedme Špilje. I dalje smo samo različiti ogranci iste obitelji. Dvadesetdeveta je novija Špilja - nastavio je Sergenor. - Kada su prešli u nova skloništapretpostavljam da su svi željeli zadržati istu riječ za brojenje, jer što je riječ za brojanje niže, to je naselje starije. Niža riječ za brojenje predstavlja izvjestan prestiž, a Dvadeset devet je ionako već prilično visoka riječ za brojenje. Pretpostavljam da nitko od onih koji su osnivali nove Špilje nije želio višu riječ za brojanje u nazivu svoje Špilje. Odlučili su nazvati se Tri Stijene, Dvadesetdevete Špilje Zelandonaca, a potom su pomoću naziva, koje su već bili nadjenuti mjestima, objasnili razliku.

Naziv prvobitnog naselja je Odraz, jer s izvjesnih mjesta možeš vidjetisebe u vodi ispod. To je jedno od svega nekoliko skloništa koja gledaju nasjever i nije lako u njemu održavati toplinu, ali mjesto je izuzetno i ima mnogedruge prednosti. To je Južni Posjed Dvadesetdevete Špilje, ili ponekad JužniPosjed Tri Stijene. Južna strana postala je Sjeverna strana, a ljetno logorištepostalo je Zapadna strana Dvadesetdevete Špilje. Smatram da je njihov način kompliciran i zbunjujući, ali tako su sami odabrali.

- Ako je Druga špilja najstarija, onda bi sljedeća skupina po starosti, koja još postoji, bila Stijena Dvije Rijeke, Treća Špilja Zelandonaca. Kod njih smo proveli prošlu noć - reče Ejla, pokazujući im kimanjem glave da joj je sada sve mnogo jasnije.

- Tako je - pridruži se razgovoru i Proleva.- Ali ne postoji Četvrta Špilja, je li tako? - Postojala je Četvrta Špilja - odgovori joj Proleva - ali izgleda da nitko

ne zna što se s njom dogodilo. Pojedine Legende nagovještavaju da je nekakvakatastrofa pogodila više špilja, pa se moglo dogoditi da je Četvrta nestala negdje u to vrijeme, ali to nije sigurno. To su također mračna vremena u Povijestima. Postoje nagovještaji da je bilo borbi sa Zbitoglavcima.

- Poslije Treće dolazi Peta Špilja, nazvana Stara Dolina. Na nju ćeš naići ako pođeš Rijekom uzvodno - dodao je Džondalar. - Namjeravali smo ih

posjetiti prošle godine kada smo krenuli na Ljetni sabor, ali su već bili otišli, sjećaš li se? - Ejla je kimnula. - Oni imaju nekoliko skloništa s obje strane doline Kratke Rijeke; u nekima žive, a neka koriste kao skladišta, ali ih nenazivaju različitim riječima za brojenje. Cijela Stara Dolina je Peta Špilja.

- Šesta Špilja je također nestala - nastavio je Sergenor. - Priče o tome što joj se dogodilo jako se razlikuju. Većina ljudi misli kako

ih je desetkovala nekakva bolest. Ostali vjeruju da je došlo do razilaženja umišljenju. Bilo kako bilo, Povijesti nagovještavaju da su se ljudi koji su nekadatvorili Šestu Špilju pridružili ostalim Špiljama, tako da smo sljedeći po redu mi iz Sedme Špilje. Ne postoji ni Osma Špilja, poslije naše dolazi Deveta.

Nastupio je trenutak tišine dok se obavještenja nisu slegla. A onda supromijenili temu razgovora. Džondekam je zamolio Džondalara da pogledabacač koplja koji je napravio, a Levela je rekla starijoj sestri Prolevi da razmišlja o tome da rodi u Devetoj Špilji, na što se njena sestra osmjehnula.Ljudi su počeli voditi privatne razgovore i ubrzo su se rasporedili po grupicama.

Kada su se pročule pojedinosti o jučerašnjem lovu na lavove. Džondekam nije bio jedini koji je imao pitanja o bacaču koplja. Džondalar je to oružje za lov napravio dok je živio s Ejlom u njezinoj Istočnoj dolini, a predstavio im ga je lani, ubrzo po povratku kući. Pokazivao ga je i na ljetnom saboru. U ranim satima poslijepodneva, dok je Džondalar čekao da se Ejla vrati iz posjeta Špilji Konjska Glava, njih nekolicina je vježbala bacanje koplja pomoću bacača, koje su sami napravili po uzoru na onaj koji su vidjeli da on koristi, a Džondalar imje davao upute i savjete. Sada se oko njega počela okupljati nova skupina ljudi, uglavnom muškaraca, premda je bilo i nekoliko žena. Postavljali su mu pitanjao tome kako se izrađuju ti bacači i laka koplja koja su se pokazala vrlo učinkovitim kad se izbace na taj način.

S druge strane ognjišta, blizu zida koji je zadržavao toplinu. nekoliko ženas najmanjom dječicom, među kojima je bila i Ejla, hranilo je, ljuljalo ili samo držalo na oku usnule mališane dok su one razgovarale.

U odvojenom dijelu skloništa. Ona Koja Je Prva, razgovarala je s ostalimzelandonama i njihovim pripravnicama, jedva primjetno nervozna što im se Ejlakoja je bila njena pripravnica, nije pridružila. Bila je svjesna da ju je samagurnula u to, jer je Ejla već bila obučena isejeliteljica kada je stigla. A bila je vrlo vješta u još nekim stvarima, među koje je spadala i vlast nad životinjama. Njoj je bilo mjesto među zelandonama. Zelandom iz Sedme špilje postavio je Prvoj pitanje i strpljivo je čekao njezin odgovor. Zapazio je kako je zelandona iz Devete Špilje odlutala u mislima i da je blago iznervirana. Promatrao ju je odkada su posjetitelji stigli i nije mu promaklo da se sve više i više nervira.Nagađao je i zbog čega. Kada zelandone posjećuju jedni druge s pripravnicama i pripravnicima, oni takve prigode uvijek koriste da na novakinje i novakeprenesu nešto od znanja i tradicije. Svi oni ionako moraju sve to naučiti i upamtiti, a njezina pripravnica nije bila sada ovdje. Ali, pomisli on, ako je Prvaveć odabrala pripravnicu koja ima svog muškarca i malo dijete, morala je znati

da ona neće sve svoje vrijeme trošiti na zadatke zelandona. - Ispričajte me na trenutak - rekla je Prva, ustala s prostirke na niskom

kamenom ispustu i zaputila se prema skupini mladih žena koje su se raspričale. - Ejla - pozvala ju je s osmijehom. Znala je vješto prikrivati prave osjećaje. - Oprosti što te prekidam, ali zelandoni iz Sedme špilje mi je upravo postaviopitanje o namještanju polomljenih kostiju, pa sam pomislila kako bi i ti mogladoprinijeti razgovoru.

- Svakako, zelandona - reče Ejla. - Samo da uzmem Džonejlu, eno je tamo.

Ejla ustane i zagleda se u usnulo djetešce. Vuk podiže pogled prema njoj ipočne cviliti, udarajući repom o tlo. Ležao je pokraj djeteta za čiju sigurnost se smatrao osobno odgovornim. Vuk je bio posljednje mladunče usamljene vučice koju je Ejla ubila, jer je potkradala njene zamke, prije nego je otkrila da imamlade. Slijedila je trag koji je vodio do jazbine i pronašla jedno živo mladunče koje je ponijela sa sobom. Odrastao je u skučenom zimskom skloništu Mamutovaca. Bio je tako malen kada ga je našla... možda je brojio četiri tjedna... da se prilijepio za ljudska bića. Obožavao je djecu, posebno malenu Ejlinu djevojčicu.

- Ne bih je dirala, jer tek je zaspala. Nije navikla na posjete i večeras je bila previše uzbuđena - objasni Ejla.

- Možemo mi pripaziti na nju - ponudi Levela i razvuče usta u osmijeh. - Zapravo, možemo u tome pomoći Vuku. On je ne ispušta iz vida. Ako se probudi, donijet ćemo ti je. Ali kako se je tek smirila, vjerujem da se neko vrijeme neće ni pomaknuti.

- Hvala, Levela - reče Ejla i osmjehnu se i njoj i ženi pokraj nje. - Prava si Prolevina sestra. Jesi li svjesna koliko si joj slična?

- Samo znam da mi nedostaje otkad se udala za Džoharana - reče Levela, gledajući sestru. - Oduvijek smo bile bliske. Proleva mi je bila druga majka.

Ejla krene za Onom Koja Je Prva do skupine Onih Koji Su Služili Majku.Nije joj promaklo da je nazočna većina lokalnih zelandona. Osim Prve, koja je bila zelandona Devete Špilje, i dakako, zelandona Druge i Sedme Špilje, tu sujoš bile i zelandone iz Treće i Jedanaeste Špilje. Zelandona iz Četrnaeste nije došla, ali je zato poslala svoju prvu pripravnicu. Bilo je tu još nekolikopripravnica i pripravnika. Ejla je prepoznala dvije mlađe žene i mladog muškarca iz Druge i Sedme Špilje. Osmjehnula se Mejeri iz Treće Špilje i pozdravila postarijeg muškarca koji je bio zelandoni Sedme, a potom i ženukoja je bila unuka njegovog ognjišta, zelandonu Druge, koja je ujedno bila iDžondekamova majka. Ejla je željela bolje upoznati Drugu. Rijetke su bilezelandone s djecom, ali ona je imala partnera i podigla je dvoje djece... a poslijemajčine smrti i brata Kimerana... a sada je bila zelandona.

- Ejla ima više iskustva u namještanju kostiju od većine nas. Njoj trebaš postaviti svoje pitanje - reče Prva zelandoniju iz Sedme, ponovno se smjestivši na prostirku i pokazavši Ejli neka sjedne na onu pokraj nje.

- Znam da će svježi prijelom pravilno zarasti ako se dobro namjesti. Napravio sam to mnogo puta, ali netko me je pitao može Ii se nešto učiniti ako prijelom nije bio dobro namješten i ako je nakrivo zarastao - istog trenapostavi pitanje starac. Od One Koja Je Prva toliko toga je čuo o Ejlinoj vještini da ne samo da ga je zanimalo što će mu odgovoriti, nego je želio i vidjeti hoće li se ona zbuniti kad joj pitanje postavi netko njegovih godina i iskustva.

Ejla se tek bila spustila na prostirku, ali se odmah okrenula prema njemu.Primijetio je da se na prostirku spustila vrlo graciozno, kao da je skliznula nanju, i da ga je pogledala ravno u oči, ali s izvjesnom mjerom poštovanja. Iako je očekivala da bude formalno predstavljena ostalim pripravnicama i pripravnicima, i premda se iznenadila što su je odmah obasuli pitanjima,odgovorila je bez oklijevanja.

- To ovisi o prijelomu i kako dugo je zarastao - odgovorila je. - Ako seradi o starom prijelomu, ne može se mnogo učiniti. Zarasla kost, čak i ona koja je krivo zarasla, često je jača od kosti koja nije pretrpjela nikakvu ozljedu. Ako je pokušate ponovno slomiti kako biste je namjestili kako treba, ozlijeđena kost će se ubuduće stalno lomiti. Ali ako je prijelom tek počeo zarastati, ponekad je moguće ponovno slomiti kost i pravilno je namjestiti.

- Jesi li imala prilike to raditi? - upitao je Sedmi, blago izbačen iz ravnoteže njenim govorom koji se razlikovao od načina na koji je govorila Kimeranova lijepa družica, koja je neke zvukove izgovarala na vrlo ugodannačin. Kada je govorila Džondalarova strankinja, imao je dojam da gotovo guta određene zvuke.

- Jesam - odvrati Ejla. Imala je osjećaj da je provjeravaju isto kao što je to radila Iza kad joj je postavljala pitanja o liječenju i upotrebi bilja. - Na Putu ovamo zastali smo kako bismo posjetili narod koji je Džondalar ranije bioupoznao. Šaramudonce. Žena koju je znao nezgodno je pala i slomila rukuskoro jedan mjesec prije našeg dolaska. Kost je pogrešno zarastala. Bila jetoliko izvrnuta, tako da se žena nije mogla se služiti rukom, a i jako ju je boljela.Nitko joj nije znao namjestiti ruku, jer je njihov ranarnik umro početkom zime. Uspjela sam joj ponovno slomiti kost i iznova namjestiti. Nije ispalo savršeno,ali je bilo bolje. Neće se moći njome koristiti kao prije pada, ali će barem donekle moći. Do vremena kada smo krenuli, zarastanje je dobro napredovalo i ruka ju je prestala boljeti - rekla je Ejla.

- Zar je nije boljelo kada si joj ponovno lomila ruku? - upitao je nekimladić.

- Ne bih rekla da je osjetila bol. Dala sam joj nešto za spavanje. Taj napitakjoj je istovremeno i opustio mišiće. Ja tu biljku znam kao daturu...

- Datura? - prekine je starac. Tu riječ je izgovorila s jakim naglaskom. - Na jeziku Mamutovaca nazivaju je riječju koja bi na jeziku Zelandonaca

mogla značiti ‘trnovita jabuka’, jer u jednom trenutku rađa plodove koji bi se tako mogli opisati. To je velika biljka jakog mirisa, s velikim bijelim cvjetovimakoji strše sa stabljike - pojasni Ejla.

- Mislim da znam na koju biljku misliš - reče stari zelandoni iz Sedme Špilje.

- Kako si uopće znala što trebaš raditi? - upitala ju je mlada žena koja je sjedila pokraj starca, glasom koji je jasno govorio kako joj je to jako čudno što jedna pripravnica toliko toga zna.

- Da, to je dobro pitanje - složio se Sedmi. - Kako si znala što ti valjačiniti? Gdje si stekla iskustvo? Izgleda da mnogo toga znaš za jednu tako mladu osobu.

Ejla pogleda u Prvu koja je djelovala krajnje zadovoljno. Nije bila sigurnazašto, ali imala je dojam da je Prva zadovoljna onim što je Ejla izgovorila.

-Žena koja me je prihvatila kao malu i podigla me, bila je u svome narodužena od medicine, isejeliteljica. I mene je podučavala da to postanem. Muškarci Plemena u lovu koriste drukčija koplja nego Zelandonci. Duža su i deblja, i uglavnom ih ne bacaju već njima ubadaju, tako da moraju prići jako blizu životinji. To je mnogo opasnije i ozljede su česte. Ponekad su lovci iz Plemena znali daleko otputovati. Ako je netko slomio kost, nisu se uvijek mogli odmahvratiti i kost je počela zarastati prije nego bi našli nekoga da je namjesti. Ne-koliko puta sam pomagala Izi kada je morala ponovno lomiti i namještati kosti,a pomagala sam i ženama od medicine na Plemenskim Okupljanjima kad suradile to isto.

- Taj narod koji nazivaš Pleme, jesu li zaista isti kao Zbitoglavci? - upitaoju je mladić.

To pitanje su joj već bili postavili, a sve joj se činilo da ga je postavio isti mladić. - Vi koristite tu riječ za njih - ponovi Ejla.

- Teško je povjerovati da oni toliko toga mogu znati - izjavio je.- Meni nije, živjela sam s njima.Neugodna tišina je potrajala nekoliko trenutaka, a onda je Prva promijenila

temu. - Mislim kako je ovo pravi trenutak da pripravnice i pripravnici nauče, a neki od vas obnove riječi za brojanje, neke od njihovih upotreba i značenja. Svi vi znate riječi za brojanje, ali što ćete učiniti ako morate izbrojiti veliku količinu nečega? Zelandona iz Druge Špilje, bi li nam ti objasnila? - Ejla se istog trena zainteresirala. Odjednom je postala opčinjena i nagnula se naprijed. Znala je da je brojanje ponekad složenije i moćnije od običnih riječi za brojeve, ako shvatiš kako se to radi. Prva je bila vrlo zadovoljna kada je primijetila njenuzainteresiranost. Bila je uvjerena da Ejlu posebno zanima da shvati brojanje.

- Možete koristiti prste - rekla je Druga i podigla obje ruke. - Prstima nadesnoj brojite svaku izgovorenu riječ dok ne dođete do pete. - Potom je stisnula šaku i počela brojiti podižući jedan prst za drugim, počevši od palca. - Još pet možete izbrojati na lijevoj ruci i tako stići do deset, ali to je onda kraj. Ne možete nastaviti pukim brojanjem. Umjesto da iskoristite lijevu šaku zabrojanje novih riječi, možete savinuti jedan prst, palac, koji će predstavljati prvih pet izbrojenih stvari - podigla je lijevu ruku s nadlanicom okrenutomprema njima - i nastaviti s brojanjem na desnoj ruci. Kada izbrojite novih pet

riječi, savijete drugi prst na lijevoj ruci koji će njih predstavljati. - Kad je savila kažiprst preko palca, ostali prsti na obje ruke su joj i dalje bili ispruženi. -Ova dva prsta označavaju deset - reče ona. Ako savijem sljedeći prst, to će biti petnaest. Onaj poslije njega označava dvadeset, a onaj do njega dvadeset pet.

Ejla je bila zapanjena. Istog trena je shvatila ideju, iako je bila mnogosloženija od običnih riječi za brojanje koje je naučila od Džondalara. Sjetila se vremena kad je naučila izračunati broj nečega. Kreb, mog - ur Plemena, pokazao joj je kako se to radi, ali on je zapravo znao brojiti samo do deset. Bilaje još djevojčica kad joj je prvi puta pokazao kako broji. Položio je po jedan prst jedne ruke na pet različitih kamenova, a onda je. kako mu je jedna ruka bila amputirana ispod lakta, ponovio postupak zamišljajući da to radi drugom ru-kom. Morao je koristiti svu svoju maštu da bi stigao do dvadeset i zato je biozapanjen i uznemiren kad je ona s lakoćom izbrojila do dvadeset pet.

Ona nije koristila riječi kao Džondalar, već je to radila pomoću kamenčića. Pokazala je Krebu dvadeset pet tako što je pet puta svojih pet prstiju položila napet različitih kamenčića. Kreb se jako namučio dok nije naučio brojiti. a ona je odmah shvatila bit. Upozorio ju je da nikada nikome ne kaže što je učinila. I prije toga se znao razlikovati od pripadnika Plemena, ali tek je tada shvatio ukojoj mjeri i uopće nije sumnjao da će ih to uznemiriti, posebno Bruna i muškarce, a može se čak dogoditi da je otjeraju.

Većina pripadnika Plemena znala je brojiti samo do tri, sve preko toga za njih je bilo mnogo, premda su razlikovali izvjesne gradacije toga mnogo i znalisu neke druge načine koji su im omogućavali razlikovati količine. Na primjer, oni nisu imali riječi kojima bi brojali godine djetetovog života, ali su znali da je dijete u godini kada se rodi mlađe od djeteta koje je te godine prohodalo ili prestalo sisati. Brun nije morao prebrojavati pripadnike svog Plemena. Sve ih jeznao po imenu i bilo mu je dovoljno da preleti pogledom preko njih i tako vidinedostaje li netko, i odmah je znao i tko nedostaje. Većina ljudi je manje - više bila u stanju to učiniti. Ako bi neko vrijeme proveli s određenim brojem ljudi, intuitivno su osjećali ako netko nedostaje.

Ako je njeno razumijevanje brojanja uznemirilo Kreba, koji ju je volio,onda će sigurno još više uznemiriti ostale iz Plemena. Ejla je to znala i nikada nije spomenula što je naučila, ali nije ni zaboravila. Koristila je to ograničeno znanje za svoje potrebe, posebno kada je živjela sama u dolini. Bilježila je tijekvremena urezujući svakodnevno po jednu crtu na štapu. Iako nije znala riječi za brojanje, znala je koliko je godišnjih doba i godina provela u dolini. Kad jedošao Džondalar, on je prebrajao zareze na njenim štapovima i rekao joj kolikoje dugo tamo živjela. Za nju je to bilo poput čarolije. Sada kada je saznala kako je to učinio, željela je naučiti što više.

- Moguće je nastaviti brojanje i dalje, ali to je već složenije. - nastavila je Druga i osmjehnula se. - kao što je to, uostalom, slučaj sa svim stvarima koje su povezane s aktivnosti zelandona. - Oni koji su je gledali, uzvratiše jojosmijeh.

- Većina znakova ima više od jednog značenja. Obje ruke mogu značiti deset ili dvadeset pet, a nije teško razumjeti na što sugovornik misli, jer kadamislite na deset, dlanove okrećete prema drugima, a kada mislite dvadeset pet, okrećete ih prema sebi. Kada ih držite okrenute prema sebi možete nastaviti s brojanjem, ali ovog puta koristite lijevu šaku, a broj označavajte prstima desne. - Pokazala im je kako se to radi i pripravnice i pripravnici su je oponašali. -Kada držite ruke u tom položaju i savijete palac, onda on označava trideset, ali ako nastavite brojiti do trideset pet, palac ne ostaje savijen, nego jednostavnosavijete samo sljedeći prst. Savijen srednji prst označava četrdeset, za četrdeset pet savijete sljedeći, a za pedeset morate saviti mali prst desne ruke, dok su svi ostali prsti obje ruke ispravljeni. Desna ruka sa savijenim prstima ponekad sekoristi i za iskazivanje riječi za veće brojeve. A riječi koje iskazuju još veće brojeve možete iskazati savijanjem više od jednog prsta.

Ejla nikako nije uspijevala držati savijen samo mali prst. Ostali suočigledno već imali prilike vježbati brojanje, ali je zato lako shvatila princip. Prva je primijetila da se Ejla začuđeno i oduševljeno osmjehuje. Čestitala je samoj sebi. Ovo je pravi način da joj zadržim pozornost, pomislila je.

- Otisak ruke može se napraviti na nekoj od površina kao što su komaddrveta ili zid špilje, a može se ostaviti i na obali potoka - dodala je Prva. -Taj otisak može značiti nekoliko različitih stvari. Može označavati riječi za brojanje, ali može značiti i nešto sasvim drugo. Ako želite ostaviti otisak ruke, ruku možete umočiti u boju i ostaviti znak, ili je možete položiti na određenu površinu i puhnuti boju preko i oko nje. Na taj način nastaje drukčija vrsta otiska. Ako želite ostaviti znak koji predstavlja riječ za brojanje, umočite dlan u boju za manje, a puhnite boju po nadlaktici kad želite iskazati veće brojeve. Jedna Špilja na jug i istok odavde radi znak velike točke koristeći boju samo na dlanu, bez pokazivanja prstiju.

Ejlin mozak je radio velikom brzinom, zaokupljen idejom brojanja, Kreb,najveći mog - ur Plemena, uspijevao je, s velikim naporom, izbrojiti do dvadeset. Ona je bila u stanju izbrojiti do dvadeset pet i da to predstavi sa samodvije ruke na način koji su ostali bili u stanju shvatiti, a onda još i uvećati taj broj. Na taj način možete nekome reći koliko se crvenih jelena okupilo na mjestu gdje u proljeće donose na svijet mladunčad i koliko je mladunaca rođeno; možete označiti mali broj kao što je pet, malu skupinu od dvadeset pet, ili mnogo više od toga. Teže bi bilo izbrojati veliko krdo, ali i to je moguće priopćiti. Koliko mesa treba uskladištiti za određen broj ljudi za zimu. Koliko nizova osušenog korijenja? Koliko košara koštunjavih plodova? Koliko dana će im biti potrebno da stignu do mjesta Ljetnog sabora? Koliko ljudi će biti tamo? Mogućnosti su bile nevjerojatne. Riječi za brojanje su bile izuzetno važne, kako one stvarne tako i one simbolične.

Ponovno je govorila Ona Koja Je Prva i Ejla teškom mukom odvoji misliod onoga što joj se motalo po glavi. Prva je držala podignutu ruku. - Brojprstiju na jednoj ruci, pet, jako je važna riječ za brojanje već sama po sebi. Ona

predstavlja broj prstiju na svakoj ruci, kao i broj prstiju na svakom stopalu,dakako, ali to je samo njeno površinsko značenje. Pet je također Majčina sveta riječ za brojanje. Ruke i stopala nas podsjećaju na to. Jedna druga stvar koja nas na to podsjeća je jabuka. - Odnekud je izvadila malu, još nezrelu tvrdu jabuku i podigla je. - Ako položite jabuku i presijećete je na pola kao da siječete stabljiku koja prolazi kroz sredinu voćke (s riječi je prešla na djelo) vidjet čete da raspored sjemenki dijeli jabuku na pet kriški. Zato je jabuka Majčino sveto voće.

Proslijedila je obje polovice jabuke pripravnicama da ih prouče; gornju je dala Ejli. - Postoje i druge važne značajke riječi za brojanje pet. Kao što ćete naučiti, na nebu možete vidjeti pet zvijezda koje se svake godine nasumce kreću po njemu, a postoji i pet godišnjih doba: proljeće, ljeto, jesen i dva hladna razdoblja, rana zima i kasna zima. Većina ljudi misli da godina počinje proljećem kada počinje nicati novo zelenilo, ali zelandone znaju da početak godine obilježava zimski kratak dan, koji razdvaja ranu zimu od kasne zime.Godina zapravo počinje kasnom zimom, zatim slijede proljeće, ljeto, jesen i rana zima.

- I Mamutovci su imali pet godišnjih doba - javila se Ejla.- Oni su zapravo imali tri glavna godišnja doba: proljeće, ljeto i zimu, i dva

manje važna: jesen i srednjozimu. Možda bi ovo posljednje trebalo nazvatikasna zima. - Neki od prisutnih su se prilično iznenadili što je prekinula Prvu dok je objašnjavala osnovni princip, ali se Prva u sebi osmjehnula, zadovoljnašto se Ejla zainteresirala. - Oni smatraju da je tri najvažnija riječ za brojanje, jer predstavlja ženu, isto kao što trostrani lik okrenut vrhom prema doljepredstavlja ženu i Veliku Majku. Kada dodaju dva preostala, jesen i srednjozi-mu, godišnja doba koja najavljuju promjene, dobijemo pet. Mamut kaže da jepet Njena riječ za brojanje koja posjeduje skriveni autoritet.

- To je jako zanimljivo, Ejla. I mi kažemo da je pet Njena sveta riječ za brojanje. I mi smatramo da je tri važan pojam, iz sličnih razloga. Rado bih saznala još neke stvari o tom narodu koji nazivaš Mamutovci, i o njihovimobičajima. Možda na sljedećem okupljanju zelandona - reče Prva.

Ejla ju je zadivljeno slušala. Prva je imala glas koji je plijenio pažnju,zahtijevao je pozornost kad bi odlučila usredotočiti ga na nešto, ali nije se radilo samo o glasu. Znanje i informacije koje je prenosila tim glasom također su bili stimulativni i privlačili slušatelje. Ejla je poželjela saznati što više o tome.

- Postoji i pet svetih boja i pet svetih elemenata, ali već je kasno i o tome ćemo sljedeći puta - rekla je Ona Koja Je Prva Među Onima Koji Služe Veliku Majku Zemlju.

Ejla je bila razočarana. Mogla bi je slušati cijelu noć, ali tada podigne pogled i ugleda Folaru kako joj prilazi noseći Džonejlu. Njezino djetešce se probudilo.

Nakon povratka Devete Špilje iz posjeta Sedmoj i Drugoj Špilji, svi susamo još nestrpljivije očekivali Ljetni sabor. Užurbano su se pripremali za polazak i samo su na to mislili. Uzbuđenje je bilo gotovo opipljivo. Svaka obitelj bila je zaokupljena vlastitim pripremama, a vođe su imali i dodatnu dužnost planiranja i organiziranja putovanje za cijelu svoju Špilju. Uostalomzato su ih i izabrali za vođe. Vođa je morao biti spreman preuzeti odgovornost, i morao je biti u stanju uspješno obaviti taj zadatak.

Vođe svih Špilja Zelandonaca uvijek su pred Ljetni sabor postajali nervozni, a Džoharan još više od ostalih. Dok je većina Špilja imala dvadeset pet do pedeset ljudi, neke čak i sedamdeset ili osamdeset uglavnom povezanih pripadnika, njegova Špilja je bila izuzetak. U Devetoj Špilji je bilo gotovo dvijestotine Zelandonaca.

Predvoditi tolike ljude predstavljalo je velik izazov, ali Džoharan je biodorastao tom zadatku. Ne samo da je Džoharanova majka Martona ranijepredvodila Devetu Špilju, nego je i vođa prije nje bio Džokonan. prvi muškarac s kojim se združila i u čijem ognjištu je rođen Džoharan. Njegov brat, Džondalar, je rođen u Dalanarevom ognjištu. Martona se združila s Dalanarom poslije Džokonanove smrti, a Džondalar se specijalizirao za zanat prema kojemje gajio sklonosti i u kojem je mogla doći do izražaja njegova vještina. Isto kao i Dalanar, i on je bio priznati stručnjak za obradu kremena. To je bilo ono što je Džondalar najbolje radio. Džoharan je, pak, odrastao okružen vođama, a i imao je urođenu sklonost za preuzimanje takvih odgovornosti. To je bilo ono što je Džoharan najbolje znao raditi.

Zelandonci nisu imali službeni postupak po kojem su birali vođe. Živeći zajedno, ljudi su naučili tko od njih najbolje zna pomoći u rješavanju sukoba ili pojedinih problema i bili su skloni slijediti one koji bi na sebe preuzeliorganizaciju aktivnosti, one koji su to dobro radili.

Ako bi na primjer, nekolicina odlučila poći u lov, oni nisu uvijek slijedili najuspješnijeg lovca nego onoga koji je bio u stanju usmjerili ih tako da lovbude uspješan za sve. Često, premda ne uvijek, onaj tko je najbolje zna rješavati probleme bio je i najbolji organizator. Ponekad su dvoje ili troje ljudi koji su bilivješti u određenim područjima, radili zajedno. Poslije izvjesnog vremena bi onaj, koji je najuspješnije rješavao sukobe i organizirao aktivnosti, bivaoprešutnim sporazumom priznat za vođu. Mjesto vođe podrazumijevalo je i određeni status, premda su se oni koje bi izabrali za vođe uglavnom oslanjali na uvjeravanje i svoj utjecaj i nisu mogli nikoga ni na što prisiliti. Nisu postojalaodređena pravila ili zakoni s kojima bi ih se moglo prisiliti na pokornost, kao ni sredstva za njihovo takvih pravila, što je vođama još više otežavalo posao, ali su zato njemu ravni znali izvršiti snažan pritisak na ostale i na taj način postići da prijedlozi vođe Špilje budu prihvaćeni. Duhovni vođe, zelandone i zelandoni, imali su još manji autoritet, ali su zato imali veću moć uvjeravanja. Uživali su

veliko poštovanje i ljudi su ih se pomalo i bojali. Njihovo poznavanjenepoznatog i njihova bliskost sa svijetom duhova, od kojeg su se svi užasavali, akoji je predstavljao značajan element u životu zajednice, zasluživao je poštovanje.

Ejlino uzbuđenje zbog skorašnjeg Ljetnog sabora postajalo je sve veće što se čas polaska više približavao. Lani u to vrijeme bila je uzbuđena i napeta, jer će upoznali Džondalarov narod i morati se naviknuti na njihove običaje, a u njegov dom stigli su neposredno prije godišnjeg sabom Zelandonaca, poslijejednogodišnjeg putovanja. Ove godine bila je svjesna svog sve većeg oduševljenja još od početka proljeća, i što su dani više odmicali, postajala je sve užurbanija i sve je nestrpljivije očekivala polazak, kao i svi ostali. Toliko toga je trebalo pripremiti za ljeto tijekom koga se znalo da će putovati uokolo i da neće ostati na jednom mjestu cijele sezone.

Ljetni sabor služio je da se ljudi sretnu poslije duge i hladne sezone, dapotvrde svoje veze, pronađu partnere i razmjene dobra i vijesti. To mjesto postajalo je neka vrsta baznog logorišta iz koga su pojedinci i manje skupineodlazile u lov i sakupljanje plodova, kao i u istraživačke misije, kako bi utvrdili što se u međuvremenu promijenilo na teritoriju na kojem su boravili. Iz logorišta su kretali i u posjete ostalim Špiljama kako bi se vidjeli s prijateljima irođacima i s nekim udaljenijim susjedima. Ljeto je bilo sezona za putovanja i Zelandonci su zapravo samo zimi boravili na jednom mjestu.

Ejla je presvukla i nahranila Džonejlu pa je stavila spavati. Vuk je već ranije bio izišao, vjerojatno u lov ili istraživanje. Upravo je bila rasprostrtavreće za spavanje koje su koristili na putovanjima i provjeri hoće li prije puta morati izvršiti kakve popravke, kad je netko pokucao po motki pokraj zavjesekoja je zatvarala ulaz u njihovo sklonište. Njen dom nalazio se blizu stražnjegdijela zaštićenog prostora, ali bliže jugozapadnom. nizvodnom kraju životnog prostora, jer je bio jedan od novijih. Ustala je i povukla zavjesu u stranu.Obradovala se kada je pred ulazom ugledala Onu Koja Je Prva.

- Baš mi je drago da te vidim. Zelandona - rekla je i osmjehnula se. -Uđi! - Kad je žena ušla. Ejla je vani opazila nekakvo kretanje, pa je pogledala u smjeru zaklona koji su ona i Džondalar podigli malo dalje, na slobodnomprostoru, kao sklonište za konje kada je vrijeme baš loše. Primijetila je da suNjiska i Sivka upravo izašle iz trave pokraj Rijeke.

- Krenula sam si skuhati ćaj, mogu li ga i tebi ponuditi? - Da, hvala - odgovorila je krupna žena dok je išla prema bloku

vapnenačkog kamena na kojem se nalazio veliki jastuk. Kameni blok je unesen unutra upravo radi nje. Bio je čvrst i udoban. Ejla je bila zabavljena stavljanjem drva i kamenova za kuhanje preko užarenog ugljena kojeg je prethodno maloprotresla u ognjištu. Zatim je izlila vodu iz mješine izrađene od nabreklog očišćenog turovog želuca u čvrsto ispletenu košaru u koju je dodala i nekoliko komadića razlomljene kosti. kako bi zaštitila košaru za kuhanje od vrelog

kamenja za kuhanje koje je cvrćalo. - Želiš li neku određenu vrstu čaja? - upita. - Svejedno mi je. Ti izaberi... odgovarao bi mi neki koji smiruje - odvrati

Zelandona.Kamen s jastukom pojavio se u njihovom prebivalištu prošle godine,

nedugo nakon povratka s Ljetnog sabora. Prva ga nije tražila i nije bila načisto je li to bila Ejlina ili Džondalarova ideja, ali je znala da je donesen radi nje iznala je to cijeniti. Zelandona je imala dva kamena sjedišta, jedno u svomskloništu, i jedno u stražnjem dijelu vanjskog zajedničkog prostora za rad. I Džoharan i Proleva su joj osigurali masivno i udobno sjedište u svom skloništu.Još uvijek se je mogla spustiti na pod, ako je to baš bilo nužno, ali što je vrijemeviše odmicalo, a ona postajala sve deblja, bilo joj je sve teže ustati.Pretpostavljala je da postoji neki razlog zbog kojeg je iz godine u godinu sveviše sličila na Veliku Majku Zemlju, kad ju je ova već izabrala da bude Prva. Nisu sve zelandone koje bi postale Prve bile debele, ali je znala da se većini ljudi sviđa što je takva. Njena krupnoća kao da je zračila utjecajem i autoritetom. Nešto smanjena pokretljivost bila je mala cijena za to.

Ejla uhvati topli kamen drvenim hvataljkama. Hvataljke su bilenapravljene od tankog komada drveta zguljenog neposredno ispod kore živogdrveta. Gornji i donji dio su odsječeni i zguljeno drvo je savijeno na pari. Svježe drvo duže zadržava elastičnost, ali da bi se spriječilo odumiranje drveta, najbolje ga je oguliti samo s jedne strane. Kamenom za kuhanje je nekoliko putaudarila po jednom od većih kamenova koji su okruživali jamu s vatrom kako bi otresla pepeo, a onda ga je spustila u vodu iz koje se podigao oblak pare. Drugikamen za kuhanje doveo je vodu do ključanja, premda je ono ubrzo prestalo. Komadi kosti sprječavali su vrelo kamenje da sprži dno košare i osiguravali duži vijek posude za kuhanje ispletene od pruća.

Ejla provjeri svoju zalihu osušenih i napola osušenih trava. Kamilicauvijek djeluje umirujuće, ali svi je koriste, željela je nešto bolje. Za oko joj zapne biljka koju je nedavno ubrala i u sebi se osmjehne. Limunska trava se jošnije do kraja osušila, ali to i nije toliko bitno. Bila je sasvim upotrebljiva za čaj. Kada u kamilicu doda malo te trave i malo lipe radi slasti, dobit će finu smirujuću mješavinu. Spustila je u vodu lišće kamilice, limunske trave i lipe te pustila čaj da malo odstoji. Potom je nalila dvije šalice od kojih je jednu odnijela donieri. Žena je nekoliko trenutaka puhala u čaj, a onda je oprezno otpila gutljaj i nakrivila glavu, pokušavajući odgonetnuti koje to biljke daju čaju ovakav okus. - Kamilica, razumije se, ali... pusti me, razmislit ću. Da nije limunska trava s malo cvjetova lipe?

Ejla se osmjehnula. Isto to je i ona radila kada bi joj dali nešto nepoznato.Pokušala bi odgonetnuti sastojke. Dakako da su Zelandoni bili poznati sastojcikoje je stavila u čaj. - Tako je - odgovori Ejla. - Osušila sam cvjetove kamilice i lipe, a limunsku travu pronašla sam tek prije nekoliko dana. Drago mije što raste u blizini.

- Možda bi mogla i za mene ubrati malo limunske trave, kada je budešsljedeći puta brala. Može nam zatrebati na Ljetnom saboru.

- Vrlo rado. Mogla bih je nabrati još danas. Znam toćno gdje raste. Na gornjem platou, u blizini Padajućeg Kamena.

- Ejla je mislila na jedinstvenu formaciju drevnog komada bazalta u oblikustupa koji je nekada nekako dospio na dno praiskonskog mora i sada jenahereno stršio iz vapnenea kao da će svakog trenutka pasti, iako je i dalje bio čvrsto zataknut u gornji dio stijene.

- Što znaš o uporabi ovoga? - upita Zelandona, podigavši šalicu.- Kamilica opušta. Ako se popije uvečer, može čovjeku pomoći zaspati.

Limunska trava smiruje, posebno ako je čovjek nervozan i pod stresom. Može čak smiriti i nervozu želuca izazvanu stresom, i pomaže da se zaspi. Ugodnog je okusa i dobro ide u kombinaciji s kamilicom. Lipa pomaže kod glavobolja,posebno ako je čovjek napet i nervozan, a i zasladi čaj. - Ejla se sjetila Ize, koja joj je postavljala slična pitanja kad je htjela provjeriti koliko je upamtila od onoga o čemu ju je podučavala. Pitala se pokušava li Zelandona ustvrditi koliko ona zna o travama.

- Da, ovaj bi se čaj mogao koristiti kao blagi sedativ, samo mora biti dovoljno jak.

- Ako je netko stvarno uzbuđen, nervozan i ne može zaspati, pa mu treba nešto jače za smirenje, za to može da posluži tekućina dobivena kuhanjem korijena valerijane - doda Ejla.

- Posebno navečer, da donese san. Ali ako čovjek ima problema i sa želucem, onda bi možda bilo bolje dati mu čaj od stabljika, cvjetova i lišća sporiša - reče Prva.

- Sporiš sam davala i onima koji su se oporavljali od neke duge bolesti, aliga ne treba davati trudnicama. Može izazvati trudove, pa čak i mlijeko. - Dvije žene su zašutjele, pogledale se i zahihotale, a onda Ejla reče: - Ne mogu ti reći koliko sam sretna što mogu s nekim razgovarati o lijekovima i liječenju. S nekim tko toliko zna.

- Mislim, Ejla da ti znaš isto koliko i ja, pa na neki način čak i više od mene i pravo je zadovoljstvo razgovarati i razmjenjivati zamisli s tobom.Unaprijed se veselim nastupajučim godinama koje ćemo provesti u korisnim razgovorima - reče Zelandona, a onda se osvrne uokolo i pokaže na vreću za spavanje raširenu po podu. - Izgleda da se spremaš za put.

- Samo sam provjeravala je li vreći za spavanje potrebno krpanje. Nismo je koristili već neko vrijeme - odgovori Ejla.

- Pogodna je za putovanje po svakom vremenu.Vreća za spavanje sastojala se od nekoliko sastavljenih koža kako bi

Džondalar imao na što leći i čime se pokriti. Bile su spojene kod nogu, a kroz rupe je provučeno remenje koje se po potrebi može stegnuti ili popustiti, pa čak i izvući ako je naročito toplo. Debelo krzno donjeg dijela bilo je okrenuto prema van, da bi ublažilo tvrdoću i hladnoću tla. Mogla se uporabiti bilo koja vrsta

krzna, ali obično se uzimalo krzno životinja ubijenih po hladnom vremenu. Za ovu vreću Ejla je uporabila vrlo gusto zimsko krzno losa, koje je dobro grijalo. Gornji dio vreće za spavanje bio je od lakše kože. Za njega je iskoristila ljetne kože megacerosa. koje su bile prilično velike, tako da ih nije trebalo mnogo. Dodatna koža ili krzno mogli su se prebaciti preko vreće ili ako jako zahladni, ubaciti u vreću, pa sa strane provući tanko remenje.

- Mislim da ćeš je itekako koristiti - reče Zelandona, kojoj nije promakla raznovrsnost krzna od kojih je bila napravljena vreća za spavanje. - Došla sam porazgovarati o Ljetnom saboru, to jest o onome što slijedi poslije ceremonijeotvaranja. Htjela sam ti predložiti da svakako poneseš odgovarajuću opremu za putovanja, i zalihe. U ovom području ima nekoliko svetih mjesta koja bi trebala vidjeti. Kasnije, kroz nekoliko godina, namjeravam ti pokazati još neka svetamjesta i upoznati te sa zelandonama koje žive daleko odavde.

Ejla se osmjehnula. Sviđala joj se ideja da će vidjeti nova mjesta, pod uvjetom da nisu daleko. Bilo joj je dosta prevaljivanja velikih udaljenosti.Dovoljno joj je bilo pogledati Njisku i Sivku pa da joj padne na um ideja kakobi putovanje s Prvom učinila podnošljivijim. - Putovale bismo mnogo brže ako bismo koristile konje.

Žena odmahne glavom i otpije malo čaja. - Ne mogu se ja popeti na konja. Ejla.

- Nećeš ni morati. Vozit ćeš se na motkama koje Njiska vuče iza sebe. Na njima možemo napraviti udobno sjedalo.

- Razmišljala je o tome na koji način vlaku prilagoditi za putnike, posebno za zelandonu.

- Misliš da bi konj mogao vući moju tjelesinu na tim motkama? - Njiska je vukla mnogo teži teret od tebe. Vrlo je jaka. Može vući i tebe i

tvoje stvari i lijekove. Zapravo sam te htjela pitati bi li htjela da na Ljetni saborponesemo i tvoje lijekove zajedno s mojima? - upita Ejla. - Nećemo primati putnike na putu donde. Čak nećemo ni jahati konje. Obećali smo nekim ljudima da će im Njiska i Trkač ponijeti dio stvari. Džoharan je tražio da odvučemo neke motke i druge dijelove za gradnju ljetnih skloništa Devete Špilje. AProlevu je zanimalo bismo li mogli ponijeti nekoliko baš velikih košara zakuhanje, zdjele i opremu za posluživanje na gozbama i zajedničkim obrocima. Džondalar, pak, želi smanjiti Martonin teret.

- Izgleda da će vaši konji biti vrlo svrsishodno iskorišteni - reče Prva. Dok je pijuckala čaj već je u glavi pravila planove. Prva je isplanirala razna putovanja za Ejlu. Željela ju je upoznati s pojedinim udaljenijim ŠpiljamaZelandonaca i s njom posjetiti njihova sveta mjesta, a možda i susret s nekim odsusjeda Zelandonaca koji su živjeli na granici s njihovim teritorijem. Međutim, Zelandona je imala osjećaj da mlada žena, koja je stigla iz daljine, možda neće biti posebno zainteresirana za produženo putovanje koje je isplanirala za nju.Još joj nije spomenula donier - turu koju je svaka pripravnica morala odraditi.

Možda bih trebala pristati da me konji vuku na toj stvari, kako bi potakla

Ejlu da krene u obilazak, razmišljala je. Krupna žena nije baš željela dopustitikonjima da je vuku uokolo, i morala je barem sama sebi priznati da ju je ta idejaplašila, ali ona se u životu suočavala i s gorim strahovima. Znala je kakav će učinak na ljude ostaviti Ejlina kontrola nad životinjama. Vjerojatno će biti blago uplašeni i krajnje zadivljeni. Možda jednog dana i odluči provjeriti kako bi bilo sjediti na tim motkama za vuču.

- Možda ćemo jednog dana i provjeriti može li me tvoja Njiska vući - reče Zelandona i vidje kako mlada žena razvlači lice u široki osmijeh.

- Zašto ne odmah - reče Ejla, pomislivši kako će biti najbolje iskoristiti ženino trenutno dobro raspoloženje prije nego što se predomisli. Međutim, vidjela je da je njeno pitanje zaprepastilo Onu Koja Je Prva.

U tom trenutku Džondalar povuče zavjesu na ulazu i uđe. Nije mu promakla zaprepaštenost na licu Zelandone i upitao se što ju je izazvalo. Ejlaustade i oni pozdraviše jedno drugo tek površnim zagrljajem i dodirivanjemobraza, ali snažni osjećaji koje su gajili jedno prema dugom nisu promakla njihovoj posjetiteljici. Džondalar baci pogled prema mjestu na kojem je ležalodjetešce, vidio je da ono spava, a onda je prišao starijoj ženi i pozdravio je nasličan način, i dalje se pitajući što ju je to tako zbunilo.

- Džondalar nam može pomoći - doda Ejla. - Oko čega? - upita on. - Zelandona mi je pričala o putovanjima do nekih Špilja, koja planira za

ovo ljeto, a meni je palo na pamet da bi bilo lakše i brže ako koristimo konje.- Vjerojatno bi bilo, ali zar misliš da bi Zelandona mogla naučiti jahati? -

upita Džondalar.- Ne bi ni morala. Mogli bismo joj napraviti udobno sjedalo na vlaki i

Njiska bi je vukla - reče Ejla. Džondalar je zamišljeno naborao čelo i poslije nekoliko trenutaka kimne. -

Ne vidim zašto ne.- Zelandona je rekla da će jednog dana iskušati može li je Njiska vući, a ja

sam pitala zašto to ne bismo odmah ustanovili.Zelandona pogleda Džondalara i po očima mu je vidjela kako uživa u

ovome, a onda pogleda Ejlu i pokuša smisliti način kako bi to odgodila. - Rekla si da ćete morati napraviti sjedalo. A još niste napravili.

- To je točno, a ti nisi vjerovala da te je Njiska u stanju vući. Nije ti potrebno sjedalo da provjerimo može li. Ja uopće ne sumnjam, ali tebe bi to možda uvjerilo i nama dalo priliku da razmislimo o izradi sjedala - reče Ejla.

Zelandona je osjećala da je u zamci. Ona to zapravo nije željela učiniti, posebno ne ovog trenutka, ali nije znala kako bi se izvukla. A onda je shvatilakako je sama kriva za to, jer je željela da Ejla što prije krene na donieri - turu.Duboko je uzdahnula i ustala.

- Dobro, obavimo to.Dok je živjela u svojoj dolini. Ejla je smislila kako će uz pomoć konja

prenositi glomazan i težak teret, kao što je na primjer životinja koju bi ulovila.

Jednom prigodom je na taj način prenijela čak i ranjenog i onesviještenog Džondalara. Naprava se sastojala od dvije motke spojene na sapima konjanekom vrstom omče od kože koja je išla preko Njiskinih grudi. Suprotni krajevi motki su se širili i dodirivali tlo iza konja. Kako su se po tlu vukli samo krajevemotki, to uopće nije bilo teško. Čak ni neravan teren nije zadavao problema. Preko motki je bila postavljena platforma od dasaka (ili koža ili pruća za pravljenje košara) na koju je stavljan teret, ali se Ejla bojala da će se elastična platforma vući po tlu kad krupna žena sjedne na nju.

- Popij čaj do kraja - rekla je kada je žena htjela ustati. - Moram naći Folaru ili nekog drugog da pripazi Džonejlu. Ne želim je buditi.

Ubrzo se vratila, ali ne s Folarom nego s Lanogom, Tremedaninom kćeri, koja je nosila najmlađu sestru, Koralu. Otkad je došla, Ejla se trudila pomoći Lanogi i ostaloj djeci. Nije se mogla sjetiti je li ikada bila toliko ljuta na nekogakoliko na Tremedu i Laramara koji su zanemarivali svoju djecu, ali ona tu ništanije mogla... nitko nije mogao ništa... osim pomagati djeci.

- Nećemo dugo Lanoga. Vratit ću se prije nego ti se Džonejla probudi. Idemo samo do skloništa za konje - reče Ejla, a zatim doda - Iza ognjišta imaš juhu s nekoliko dobrih komada mesa i povrća, ako ste ti ili Lorala gladne.

- Lorala je možda gladna. Nije ništa jela od jutros, kad sam je odnijelaSteloni da je podoji - odgovori Ivinoga.

- I ti jedi. Lanoga - rekla je Ejla dok su izlazili. Stelona joj je dosadsigurno dala nešto za jelo, ali je bila uvjerena da ni ona od jutros ništa nije jela.

Kad su se malo udaljili od skloništa i čim je Ejla bila sigurna da je djevojčica ne može čuti, je dala oduška svom bijesu.

- Morat ću otići provjeriti imaju li ta djeca što jesti. - Odnijela si im hranu prije dva dana - rekao je Džondalar. - Nemoguće

je da su sve pojeli.- Samo da znate da i Tremeda i Laramar jedu hranu koju donosiš - reče

Zelandona. - Ne možeš ih spriječiti. Ako im odneseš žito ili voće, ili bilo što od onog što se zakiseli, Laramar će to ubaciti u sok od breze za svoj kvas. Svratit ću na povratku i povesti djecu sa sobom. Naći ću već nekog da im da večernji obrok. Zašto bi ih samo ti hranila, Ejla? U Devetoj Špilji ima dovoljno ljudi. Ta djeca ne moraju gladovati.

Kada su stigli do zaklona za konje, Ejla i Džondalar su malo pažnjeposvetili Njiski i Sivki. Ejla zatim skine s krajeva motki poseban jaram koji jekoristila za vlaku i izvede kobilu van. Džondalar se pitao gdje je Trkač. Pogledao je preko ruba kamenog trijema prema Rijeci, ali izgledalo je da konjnije u blizini. Htio ga je pozvati zviždukom, ali se predomislio. Pastuh mutrenutno nije bio potreban. Potražit će ga kad smjeste Zelandonu na vlaku.

Osvrnula se po zaklonu za konje i primijetila neke daske koje su uspjeliizraditi iz jednog čvornatog komada drveta, i čekić s dugačkom drškom. Planirala je napraviti dodatne kutije za konjsku hranu, ali onda se rodilaDžonejla pa su nastavili koristiti one koje su već imali i nije stigla napraviti

nove. Kako su daske držali ispod ispusta koji ih je barem malo zaštitio odnajgoreg vremena, izgledalo je da su upotrebljive.

- Džondalare, mislim da bismo za Zelandonu trebali napraviti platformukoja se neće moći savijati. Što misliš bismo li mogli pričvrstiti te daske preko motki i koristiti ih kao podlogu za sjedalo? upita Ejla.

On pogleda motke i daske i na kraju krupnu ženu. Čelo mu se naboralo na poznati način. - Odlična ideja, Ejla, ali i motke su elastične. Možemo pokušati, premda ćemo najvjerojatnije morati uporabiti neke čvršće.

U zaklonu za konje uvijek je bilo kožnatih traka ili užadi. Džondalar i Ejlasu koristili neke od njih kako bi pričvrstili daske preko motki. Kad su završili, svi troje su se odmaknuli i zagledali u svojih ruku djelo.

- Što misliš. Zelandona? Daske stoje koso, ali to možemo kasnije popraviti- reče Džondalar. - Misliš li da ćeš moći sjediti na njima?

- Pokušat ću, ali možda će biti malo previsoko za mene. Dok su oni spajali daske, doniera se zainteresirala za tu konstrukciju koju

su pravili, i poželjela je vidjeti kako će to funkcionirati. Džondalar je napravio povodac za Njisku sličan onome koji je koristio za Trkača, premda ga je Ejla rijetko koristila. Obično je jahala samo na koži za jahanje prebačenoj preko leđa konja, usmjeravajući životinju naginjanjem tijela i stiskanjem nogu. ali za posebne prigode, naročito kada su i drugi bili tu, povodac joj je omogućavao veću kontrolu nad životinjom.

Dok je Ejla kobili stavljala povodac i smirivala je, Džondalar i Zelandonasu otišli do pojačane platforme na motkama iza konja. Daske su bile malo previsoke, ali Džondalar joj ponudi svoju snažnu ruku i pogura je. Motke su sesavile pod njenom težinom baš toliko da je mogla nogama dohvatiti tlo, tako daje imala dojam da može sasvim lako sići. Koso sjedalo ju je malo plašilo, ali nije bilo toliko strašno koliko je mislila da će biti.

- Jesi li spremna? - upita Ejla.- Nikad neću biti spremnija - odgovori Zelandona. Ejla polako povede Njisku u pravcu Donje Rijeke. Džondalar je išao za

njima i hrabrio Zelandonu osmijehom. Ejla je zatim odvela konja pod ispust inapravila široki polukrug, kako bi se mogli zaputiti u suprotnom smjeru, premaistočnom kraju prednje izboćine, prema skloništima.

- Mislim da je bilo dosta. Ejla - reče žena. Ejla istog trena stane. - Je li ti udobno?- Nije, ali zar nisi rekla kako namjeravate za mene napraviti pravo sjedalo?- Jesam.- Onda će vam biti bolje da ga pričvrstite onako kako mislite da treba, prije

nego me prvi puta provozate pred ostalima. Jasno vam je da će ljudi zuriti i ocjenjivati ovu novu napravu - reče krupna žena.

Ejla i Džondalar na trenutak ostadoše bez riječi, a onda Džondalar reče - Da, vjerojatno si u pravu.

- Znači li to da pristaješ voziti se na motkama za vuču?

- Da, mislim da bih se mogla naviknuti na to, jer sam shvatila da ipak mogusići kad god to poželim - reče velika doniera.

Nije se samo Ejla pripremala za putovanje. Cijela Špilja je po svojimskloništima ili ispred prostora za rad rasprostrta razne stvari. Morali su napravitinove ili popraviti stare vreće za spavanje, šatore za putovanja i izvjesne dijelove za izgradnju ljetnih zaklona, iako će najveći dio materijala potrebnih za njihovu izgradnju skupiti oko mjesta na kojem će biti logorište. Oni koji su napravili darove ili predmete za razmjenu, naročito oni koji su bili vješti u određenim zanatima, morali su odlučiti što i koliko ponijeti. Onaj tko ide pješice ne može uz hranu potrebnu tijekom putovanja ili namijenjenu gozbama i darovanju, te uzodjeću, vreće za spavanje i ostale potrepštine ponijeti još mnogo predmeta. Ejla i Džondalar su odavno bili odlučili napraviti za Njisku i Trkača novu vlaku, jer krajevi motki koji se vuku po tlu prvi se istroše, posebno ako se na njima vuče težak teret. Kako ih je nekoliko ljudi zamolilo da ponesu dio njihovog tereta, onisu i ostalim članovima obitelji i prijateljima ponudili usluge svojih konja, ali čak ni i kršni konji nisu bili svemogući.

Od početka proljeća, žitelji špilje odlazili su u lov i sakupljali bilje... bobice, voće, koštunjave plodove, gljive, jestive stabljike, lišće i korijenje povrća, divlje žito, čak i lišajeve i unutrašnju koru nekih vrsta stabala. Iako će sa sobom ponijeti i nešto svježe, nedavno ulovljene ili sakupljene hrane, najveći dio njihovih zaliha bio je osušen. Sušena hrana se mogla održati dosta dugo, a ibila je lakša, što im je omogućavalo ponijeti veće količine koje će trošiti tijekom putovanja i prvih dana nakon dolaska, dok ne organiziraju odlaske u lov isakupljanje na samom mjestu na kojem će biti održan ovogodišnji ljetni sabor.

Svake godine su se susretali na drugom pogodnom mjestu, po unaprijedutvrđenom rasporedu. Postojalo je svega nekoliko područja u kojima se mogao upriličiti Ljetni sabor i svako od njih su poslije korištenja morali nekoliko godina ostaviti na miru kako bi se oporavilo prije nego su ponovno mogli ljetidoći tamo. Kada se toliko ljudi okupi na jednom mjestu... negdje oko tisuću do dvije... oni do kraja ljeta opustoše sve uokolo i zemlji je onda potrebno nekovrijeme da se oporavi. Prošle godine su išli nekih dva dana hoda uzvodno. Ovegodine će putovati na zapad dok ne stignu do sljedećeg vodenog toka. Zapadne Rijeke, koja uglavnom teče paralelno s Rijekom.

Džoharan i Proleva su upravo u svom skloništu završavali srednjodnevniobrok zajedno sa Solabanom i Rušamarom. Ramara, Solabanova družica, i njensin Robenan, otišli su s Džaradalom, Prolevinim sinom. Oba dječaka su mogla izbrojiti šest godina. Sitona, Prolevina kćerkica, zaspala je u majčinom naručju i ona je baš ustala da je spusti. Kad su začuli kucanje po tvrdoj sirovoj koži pokraj ulaza. Proleva je pomislila da je Ratnara nešto zaboravila i zato seiznenadila kada je, poslije njenog poziva, u sklonište ušla mnogo mlađa žena.

- Galeja! - prilično iznenađeno uzvikne Proleva. Iako je Galeja prijateljevala s Džoharanovom sestrom Folarom, takoreći od kada su se rodile, i

često dolazila u njihovo sklonište sa svojom prijateljicom, rijetko kad je dolazila sama.

Džoharan podiže pogled. - Već si se vratila? - upita je, a potom se okrenuo prema ostalima. - Galeja vrlo brzo trči i zato sam je jutros poslao do Treće Špilje da sazna kada Manvelar namjerava krenuti.

- Kad sam tamo stigla, on se upravo spremao poslati trkača do tebe - reče Galeja. Bila je pomalo zadihana, a kosa joj je bila vlažna od znoja. - Manvelarje rekao da je Treća Špilja spremna za polazak. Želi krenuti sutra ujutro. Rado bi putovao s nama, ako je Deveta Špilja spremna.

- To je nešto ranije nego sam planirao, mislio sam krenuti prekosutra ili jošdan kasnije - Izjavi Džoharan i namršti se. Pogledao je ostale. - Mislite li dase možemo spremiti do sutra u jutro?

- Ja mogu - odvrati Proleva bez razmišljanja.- Mi vjerojatno možemo - reče Rušemar. - Šalova je završila i

posljednju košaru koju želi ponijeti sa sobom. Nismo se spakirali, ali sve jespremno.

- Ja još nisam odlučio koje drške bih ponio - reče Solaban. - Jučer je navratio Marševal kako bi porazgovarao o tome što bi trebao ponijeti. Izgledada ima dara i za obradu slonovače, i sve je vještiji u tome - dodao je uz osmijeh. Solaban se bavio izradom drški, uglavnom za noževe, dlijeta i ostalealatke. Izrađivao ih je od jelenjih rogova i drveta, a naročito ih je volio raditi od kljova mamuta. Odnedavno je počeo od kljova izrađivati i druge predmete, kao što su perlice i rezbarije, za što se još više zagrijao od kada mu je Marševalpostao šegrt.

- Možeš li se spremiti do sutra ujutro? - upita Džoharan. Znao je da seSolaban često premišlja do posljednjeg trenutka koje drške bi ponio na Ljetni sabor, kako za darove tako i za razmjenu.

- Pretpostavljam da mogu - odvrati Solaban pomalo nesigurno, a ondaodlučno izjavi: - Da, bit ću spreman, a siguran sam da i Kamara može završiti s pripremama.

- U redu, ali moramo saznati što o tome misle ostali žitelji Špilje kako bihmogao poslati trkača natrag do Manvelara. Rušemare, Solabane, obavijestiti sve redom da želim što prije održati kratak sastanak. Slobodno recite o čemu se radi svakome tko vas bude pitao. Također im recite da će oni koji dođu kao predstavnici ognjišta moći odlučivati u ime ostalih - rekao je. Ostatke iz svoje zdjelice za jelo bacio je u vatru, potom je i nju i nož za jelo obrisaovlažnim komadom jelenje kože i spustio ih u vrećicu za nošenje zakvačenu za pojas. Isprat će ih u vodi kada mu se ukaže prilika. Kad je ustao, reče Galeji. - Nećeš morati ponovno trčati tamo, poslat ću nekog drugog trkača.

Zahvalno mu se osmjehnula. Očigledno joj je laknulo. - Palidar brzo trči. Jučer smo se utrkivali i zamalo me pretekao.

Džoharan je morao zastati i na trenutak razmisliti, jer nije odmahprepoznao ime. A onda se sjetio lova na lavove. Galeja je lovila s mladićem iz

Treće Špilje, a s njima u lovu bio je i Palidar. - Nije li on prijatelj Tivonanov, mladić koga je Vilamar vodio na razmjene?

- Da. Vratio se s Vilamarom i Tivonanom i odlučio poći s nama na Ljetni sabor i tamo se naći sa svojom Špiljom - objasni Galeja.

Džoharan kimne. To mu je bilo dovoljno. Nije još znao hoće li poslati posjetitelja ili nekog pripadnika Devete Špilje, ali je shvatio da je Palidarizgleda zainteresiran za Folarinu prijateljicu Galeju. Mladić je očigledno našao razlog zbog kojeg je ostao. Ako je postojala mogućnost da jednog dana postane član Devete špilje, Džoharan će morat saznati nešto više o njemu, pa on tu misao pohrani u svom umu za kasnije razmatranje. Sada je morao razmišljati omnogo važnijim stvarima.

Džoharan je znao da će barem po jedna osoba iz svakog skloništa biti na sastanku, ali kada su ljudi počeli izlaziti, postade mu jasno da su gotovo svi željeli saznati zašto vođa saziva ovaj iznenadni sastanak. Kad su se okupili u prostoru za rad. Džoharan se popeo na veliki ravni kamen koji je tamopostavljen kako bi njega, ili bilo koga tko je imao nešto reći, lakše vidjeli.

- Ne tako davno razgovarao s Manvelarom - odmah prijeđe na stvar Džoharan. - Kao što vam je poznato, ovogodišnji Ljetni sabor održat će se na velikom polju u blizini Zapadne Rijeke i njene pritoke koja protječe blizu Dvadesetšeste Špilje. Manvelarova družica potječe iz Dvadesetšeste i kad su njena djeca bila mala često su posjećivali njezinu majku i obitelj. Ja do tamo znam doći idući na jug do Velike rijeke, a zatim na zapad do jedne druge rijeke koja se pridružuje Zapadnoj Rijeci, koju sam mislio slijediti na sjever do mjestapredviđenog za Ljetni sabor. Manvelar, međutim, zna kraći put koji kreče od šumske rijeke i vodi odavde na zapad. Tim putom bismo stigli brže pa sam senadao da bismo mogli putovati s Trećom Špiljom, ali oni kreću sutra ujutro.

Među okupljenima se začulo mrmljanje, ali prije nego što je itko stigao nešto reći, Džoharan nastavi. - Znam da biste radije da sam vas obavijestio nekoliko dana ranije, i obično se trudim to i učiniti, ali uvjeren sam da je većina gotovo spremna za polazak. Ako ste u stanju spakirati se i spremiti do jutra,možemo putovati s Trećom Špiljom i stići mnogo brže. Što prije stignemo, to će naši izgledi da pronađemo dobro mjesto za podizanje logorišta biti veće.

Okupljeni se upustiše u međusobne razgovore i Džoharan je mogao ćuti različite komentare i pitanja:

- Ne znam možemo li se do tada spremiti.- Moram razgovarati s mojom družicom.- Još se nismo spakirali.- Zar ne mogu pričekati još dan - dva? Vođa ih je pustio nekoliko trenutaka, a onda je ponovno progovorio. -

Mislim kako ne bi bilo lijepo da tražimo od Treće Špilje da nas čeka. I oni žele pronaći pogodno mjesto. Morate mi odmah odgovoriti, jer šaljem trkača - rekao je. - Odluku mora donijeti po jedna osoba iz svakog ognjišta. Akovećina zaključi da se mogu spremiti, polazimo ujutro. Oni koji žele poći sutra,

neka stanu s moje desne strane.U početku su svi oklijevali, a onda Solaban i Rušamar priđoše i stadoše

desno od Džoharana. Džondalar pogleda Ejlu, koja mu se osmjehnula i kimnula,te im se i on pridruži i stane s bratovljeve desne strane. Martona je učinila isto. Poslije nje im se pridružiše još neki. Nitko još nije stao lijevo od njega, ali jezato nekolicina bila neodlučna.

Ejla je svaki put kada bi se netko pridružio skupini, tiho izgovorila riječ za brojanje i kucnula se prstom po bedru. Devetnaest, dvadeset, dvadeset jedan,koliko ono ima ognjišta, pitala se. Kada je stigla do trideset, već je bilo očigledno da je većina zaključila da se do jutra mogu spremiti. Mogućnost da stignu brže i pronađu poželjnije mjesto bila je odličan poticaj. Kada im se pridružilo još petero, pokušala je prebrojiti preostala ognjišta. Bilo je još dostaneodlučnih koji su šetali uokolo, ali pretpostavljala je da svi oni zajedno predstavljaju samo sedam ili osam ognjišta.

- Što je s onima koji do tada ne budu spremni? - upitao je jedan odneopredijeljenih.

- Mogu doći kasnije, sami - odgovori Džoharan. - Ali uvijek idemo kao Špilja. Ne želim ići sam - reče netko. Džoharan se

osmjehnuo. - Onda se pobrini da do jutra budeš spreman. Kao što vidite,većina je zaključila da mogu krenuti ujutro. Poslat ću Manvelaru trkača da mu prenese da ćemo sutra ujutro biti spremni pridružiti se Trećoj Špilji.

U špilji veličine Devete, uvijek je bilo onih koji nisu mogli na put radi bolesti ili kakve ozljede, barem ne u danom trenutku. Džoharan je odredionekolicinu koja će ostati s njima. Odlazit će u lov i pomagati onima koji ostanu. Pomagači će biti zamijenjeni poslije otprilike pola mjeseca, kako ne bi propustili cijeli Ljetni sabor.

Ljudi iz Devete Špilje su ustali mnogo kasnije nego obično. Kada su se tog jutra počeli okupljati, moglo se primijetiti da su neki umorni i čangrizavi. Manvelar i Treća Špilja stigli su prilično rano i čekali su na otvorenom prostoru neposredno iza skloništa, u smjeru Donje rijeke, blizu mjesta na kojem su živjeliEjla i Džondalar. Martona, Vilamar i Folara rano su stigli u njihovo sklonište,kako bi neke od svojih stvari spakirali na konje ili na nosiljku koju je konjvukao. Donijeli su i nešto hrane za jutarnji obrok koji će podijeliti s Manvelarom i nekolicinom ostalih. Večer prije toga. Martona je predložila svojim sinovima da bi možda bilo prikladno da ona i Džondalar zabavljajuManvelara i njegovu obitelj u Ejlinom skloništu, koje su tako nazivali otkad gaje Džondalar napravio za nju. kako bi omogućili Džoharanu i Prolevi organiziranje ostatka Špilje za put do Pogleda na Sunce, logorišta DvadesetšesteŠpilje Zelandonaca, mjesta na kojem će se ove godine održati Ljetni sabor.

Skupina koja je krenula nešto kasnije toga jutra bila je velika... gotovodvije stotine pedeset ljudi. Najveći dio Devete i Treće Špilje krenuo je na put. Manvelar i Treća Špilja povedoše ih niz padinu na istoćnom kraju kamenog zaklona. Za razliku od vegetacije u dolini Travnate Rijeke u blizini Treće Špilje, gdje su naišli na lavove, staza na sjeveroistočnom rubu kamenog trijema Devete Špilje vodila je do malog pritoka Rijeke, koji su nazivali Šumska Rijeka, jer jenjezina zaštićena dolina bilo prepuna stabala.

U ledenom dobu su pošumljeni predjeli bili rijetki. Rubovi glečera, koji su prekrivali četvrtinu Zemljine površine, nisu bili daleko na sjever, i u njihovoj je blizini bio permafrost, zaleđeno tlo. Ljeti se istina površinski sloj permafrosta topio do određene dubine, ovisno o uvjetima. U hladnim sjenovitim područjima s gustom mahovinom ili nekom drugom izoliranom vegetacijom, otapalo sesamo nekoliko centimetra tla na površini, ali tamo gdje je tlo bilo izloženoizravnoj svjetlosti sunca, tlo je omekšalo čak toliko da se pojavila bujna trava. U većini slučajeva uvjeti nisu pogodovali rastu drveća čije korijenje prodire dublje u zemlju. Međutim, na mjestima koja su bila zaštićena od najhladnijih vjetrova i najjačeg mraza, tlo se nije smrzavalo do velike dubine pa se drveće ukorijeni. Ovakve šume često su nicale na obalama koje su plavile rijeke.

Dolina Šumske rijeke bila je jedan od tih izuzetaka. U njoj je raslo mnogo izimzelenog i listopadnog drveća i grmlja, zatim raznih voćaka i stabala koji su davali koštunjave plodove. Iako šuma nije bila gusta, bila je izuzetno bogata ipružala je raznovrstan materijal, posebno drvo za potpalu onima koji su živjelidovoljno blizu da su ga mogli koristiti. Više je podsjećala na usku dolinu, na park s livadama i predivnim proplancima između gušće pošumljenih predjela.

Velika skupina putovala je na sjeverozapad kroz dolinu Šumske rijekeotprilike deset kilometara uz blagu uzbrdicu, što je bio vrlo ugodan početak putovanja. Kod pritoka koja se kaskadno spuštao niz padinu brda s lijeve strane,Manvelar se zaustavio. Bilo je vrijeme za odmor i trenutak da dopuste onimakoji su zaostali da ih sustignu. Većina ljudi je zapalila male vatre kako bi skuhali čaj, roditelji su hranili djecu i grickali hranu za put, sušene trake mesa, voće ili koštunjave plodove od prošlogodišnje berbe. Nekolicina je pojela malo kolača posebno napravljenog za putovanja, koji su gotovo svi nosili sa sobom. Sastojao se od mješavine sušenog, sitno izmrvljenog mesa, suhih bobica ilikomadića nekog drugog voća i loja, oblikovane u paštetice ili torte i umotane u jestivo lišće. Bila je to visoko energetska hrana, ali ne baš tako laka za pripremu i većina je to čuvala za kasnije, kad će morati u kraćim rokovima prevaljivati velike razdaljine ili kada budu iz zasjede vrebali divljač i izbjegavali paljenje vatre.

- Ovdje skrećemo - reče Manvelar. - Ako od sada pa nadalje budemo išli na zapad, stići ćemo do Zapadne rijeke, a tada ćemo već biti blizu Dvadesetšeste Špilje i doline koju rijeka plavi i u kojoj će se održati Ljetni

sabor. - Sjedio je s Džoharanom i još nekolicinom. Promatrali su brda koja suse uzdizala na zapadnoj obali i bučni pritok koja se rušio niz obronak.

- Hoćemo li ovdje prenoćiti? - upitao je Džoharan i podigao pogled prema suncu kako bi provjerio gdje se ono trenutno nalazi. - Dosta je rano, alijutros smo kasno krenuli i sve mi se čini da je taj uspon pred nama dosta težak. Lakše ćemo ga svladati ako se noćas dobro naspavamo. - Bojao se da su neki previše umorni za svladavanje tog uspona.

- Uspon je težak samo prvih nekoliko kilometara, a tamo gore je manje -više ravno - reče Manvelar. - Obično pokušam svladati taj uspon prije podizanja logorišta u kojem ćemo prenoćiti.

- Vjerojatno si u pravu - složi se Džoharan. - Bolje je ostaviti ovo zasobom i ujutro nastaviti osvježeni, ali bojim se da bi nekima ovaj uspon mogaobiti baš težak. - Prodorno se zagledao u brata i pokazao očima na majku, koja je upravo bila stigla i jedva dočekala da sjedne i odmori se. Primijetio je da joj hodanje pada teže nego obično.

Džondalar je shvatio njegov mig i okrenuo se prema Ejli.- Ejla i ja možemo kasnije dovesti one koji ostanu i uputiti sve koji

pristignu kad vi odete. - Pokazao je na one koji su još dolazili.- To je dobra zamisao. Konji ionako vole biti na začelju - reče ona,

podigavši Džonejlu i potapšavši je po leđima. Upravo ju je podojila, ali malena kao da je željela i dalje sisati. Bila je budna i živahna i smijala se Vuku koji jestajao iza njih. On se podigao na zadnje noge i liznuo je po licu i bradi niz kojujoj se slijevalo mlijeko, što je nju još više raspoložilo. Ni Ejli nije promakao migkoji je Džoharan uputio Džondalaru, kao ni to da je Martona sve sporija što danviše odmiče. Primijetila je da polako zaostaje i Zelandona, koja je upravo stigla, ali nije bila sigurna je li to zbog umora ili radi Martone.

- Ima li tople vode za čaj? - upitala je zelandona kad je stigla do njih, vadeći vrećicu u kojoj je držala lijekove. Zatim se uzhodala čvrsto odlučivši pripremiti čaj. - Jesi li već popila čaj, Martona? - Žena još nije ni stigla odrečno odmahnuti glavom, a doniera je već nastavila: - Napravit ću i za tebe.

Ejla ih je pažljivo promatrala i ubrzo je shvatila da je Zelandona također uočila da Martoni pješačenje zadaje muke. Očigledno je namjeravala pripremiti joj nekakav ljekovit čaj. I Martona je bila svjesna svega. Izgleda da su mnogi bili zabrinuti za nju, ali to nisu javno pokazivali. Ejli je, međutim, bilo jasno da su, ma koliko se trudili to prikriti, iskreno zabrinuti za nju. Odlučila je vidjeti što to Zelandona radi.

- Džondalare, bi li uzeo Džonejlu? Sita je i potpuno budna i spremna zaigru - rekla je dok mu je predavala djetešce.

Džonejla mahne ručicama i osmjehne mu se, a dok ju je uzimao Džondalar joj uzvrati osmijeh. Bilo je očigledno da obožava tu malenu djevojčicu, to dijete njegovog ognjišta. Nikada mu nije bilo teško voditi računa o njoj. Ejli se činilo da on ima više strpljenja s tim djetetom nego ona. I samog Džondalara jeiznenadilo što gaji tako snažne osjećaje prema malenoj i pitao se nije li to zbog

toga što je izvjesno vrijeme brinuo hoće li se u njegovom ognjištu ikada roditi neko dijete. Bojao se da je kao mlad uvrijedio Veliku Majku Zemlju, jer se želiozdružiti sa svojom doni, i nije bio siguran hoće li Ona ikada odabrati djelić njegovog duha i pomiješati ga s duhom neke žene kako bi stvorila novi život.

Tako su ga učili. Život su stvarali duhovi žena koji su se, uz Majčinu pomoć, miješali s duhovima muškaraca i većina ljudi koje je znao, uključujući i one koje je susreo na svom Putovanju, vjerovala je u to... svi osim Ejle. Ona jedrukčije gledala na to kako nastaje život. Bila je uvjerena da mora postojati još nešto osim pukog miješanja duhova. Rekla mu je da se nije samo njegov duhudružio s njezinim kako bi stvorio ovu novu osobu, nego i njegova srž dok surazmjenjivali Užitke. Rekla je da je Džonejla isto toliko njegovo dijete koliko injezino, i on joj je to želio vjerovati. Želio je da ovo dijete bude isto tolikonjegovo koliko i njezino, ali nije bio siguran.

Znao je da je Ejla počela u to vjerovati još dok je živjela s Plemenom, premda ni oni nisu u to vjerovali. Ispričala mu je kako oni misle da su totemski duhovi ti koji pomažu da u ženi počne rasti novi život. Duh muškog totema svlada duha ženskog totema, tako nešto. Ejla je bila jedina koja je znala da unastanku novog života sudjeluje još nešto osim duhova. Ali Ejla je bilapripravnica, učila je da postane zelandona, a zelandone i zelandoni su bili ti koji su objašnjavali Doni, Veliku Majku Zemlju, Njenoj djeci. Morao se upitati štoće se dogoditi kada kucne čas da ona objasni ljudima kako nastaje novi život. Hoće li im reći da je Majka odabrala duh muškarca koji će se udružiti s njezinim duhom, kao što su to govorile ostale zelandone, ili će uporno tvrditi da je za to zaslužna muškarčeva srž? Što će na to reći ostale zelandone?

Kada je Ejla prišla dvjema ženama, opazila je da Zelandona prekapa posvojoj vrećici s travama i da Martona sjedi na panju u hladu stabla blizu Šumske rijeke. Džondalarova majka je zaista djelovala umorno, premda je Ejla imaladojam kako ona ne želi od toga praviti neki problem. Osmjehivala se i pričala s nekim ljudima u blizini, ali je djelovala kao da bi radije zatvorila oči i malo se odmorila.

Kad je pozdravila Martonu i ostale, Ejla se pridružila Onoj Koja Je Prva. -Imaš li sve što ti je potrebno? - tiho je upitala.

- Imam, premda bih radije da imam vremena pripremiti svjež naprstak, alimorat ću koristiti sušeni koji već imam - odgovori žena.

Ejla je primijetila da su Martonine noge natečene. - Potreban joj je odmor, zar ne? A ne da je salijeću ti ljudi koji samo žele biti ljubazni - rekla je Ejla. - Ja ne znam kao ti pokazati ljudima da je neko vrijeme trebaju ostavitina miru, a da je pritom ne dovedem u nepriliku. Čini mi se da ona ne bi imala ništa protiv kad bi ti ljudi shvatili koliko je umorna. Kaži mi kako da jojpripremim čaj.

Zelandona se osmjehnula i gotovo nečujno rekla: - Odlično si to uočila. Ejla. To su joj prijatelji iz Treće Špilje koje dugo nije vidjela. - Potom joj je na brzinu objasnila kako će pripremiti napitak i otišla do raspričanih prijatelja.

Ejla se usredotočila na upute koja je dobila, a kada je podigla pogled, vidjela je da se Zelandona udaljuje s Martoninim prijateljima i da je Martonazatvorila oči. Ejla zadovoljno kimne. To će obeshrabriti druge da zastanu i popričaju, pomisli. Čekala je da se vruć napitak malo ohladi. Dok ga je nosila Martoni, Zelandona se vratila. Obje su ostale pokraj bivše predvodnice DeveteŠpilje dok je pijuckala čaj, i leđima su je zaklanjale od prolaznika. Što god da je bilo u Zelandoninoj mješavini, izgleda da je poslije izvjesnog vremena počelo djelovati i Ejla reče sebi da će se kasnije raspitati kod doniere o sastojcima koje je koristila.

Kada je Manvelar poveo ljude uzbrdo. Zelandona je krenula za njim, a Ejlaje ostala pokraj Martone. Pridružio im se i Vilamar i sjeo s druge strane svojedružice. - Zašto ne ostanete s nama i pustite Folaru da pođe s ostalima - reče ona. - Džondalar se prijavio da ostane dok i posljednji čovjek ne pristigne, kako bi bio siguran da će svi krenuti u pravom smjeru. Proleva je obećala da će nam sačuvati nešto za jelo bez obzira na to kad ćemo stići u logorište.

- Ja hoću - bez oklijevanja je pristao Vilamar. - Manvelar je rekao da odavde trebamo nekoliko dana ići prema zapadu. Koliko dana to ovisi o brzine kojom netko želi hodati. Nitko ne mora žuriti. Ali dobro je da netko bude nazačelju, kako bismo bili sigurni da nitko neće zaostati zato što je ozlijeđen ili ga je snašla neka druga nevolja.

- Ili mora čekati neku sporu staricu - dodala je Martona. - Doći će vrijeme kad ću prestati ići na Ljetne sabore. - To vrijedi za sve nas - reče Vilamar. - ali to vrijeme još nije došlo

Martona.- U pravu je - složio se Džondalar, držeći usnulo dijete u jednoj ruci.

Upravo je pristigao poslije razgovora s roditeljima koji su imali nekolikomališana. I njih je uputio za ostalima. Vuk ga je slijedio motreći na Džonejlu. - Nije važno ako nam bude trebalo malo više vremena da stignemo. Nećemo biti jedini. - Pokazao je prema nekoj obitelji koja se upravo počela uspinjati. - A kada stignemo, majko, ljudi će i dalje tražiti tvoje preporuke i savjete.

- Džondalare, želiš li da stavim Džonejlu u nosiljku? - upita Ejla. -Izgleda da smo mi posljednji.

- Ne smeta mi, a i njoj je izgleda udobno. Čvrsto spava, ali zbog konja moramo pronaći lakši put do vrha tog vodopada.

- I ja tragam za lakšim putom. Možda bih trebala slijediti konje - reče Martona, pola u šali, a napola ozbiljno.

- Ne radi se tu o konjima, oni su dobri penjači, ali stvar je u tome što trebaju doći tamo gore vukući opterećene motke i s tovarom na leđima - reče Ejla. - Mislim da bismo se trebali penjati poprijeko, u širokim zaokretima,zbog motki koje vuku za sobom.

- Dakle tražite lakši i blaži uspon - rekao je Vilamar. - Kao što jeMartona rekla, to je i naša želja. Ako ne griješim, mislim da smo prošli pokrajjedne blaže padine na putu ovamo. Ejla, zašto se ne bismo malo vratili i

pokušali je pronaći? - A kako se Džondalar tako lijepo snalazi s djetetom, može ostati i praviti

mi društvo - dodala je Martona.I pazi na majku, pomisli Ejla kada su ona i Vilamar krenuli. Ne treba ostati

sama. Mogu naići razne životinje... lavovi, medvjedi, hijene... tko zna što sve još..', i pomisliti da je ona lak plijen. Vuk koji se odmarao na tlu s glavom među šapama, nervozno ustane kad je shvatio da Džonejla ostaje, ali da se Ejla spremaza polazak.

- Vuče, ostani! - rekla mu je, istovremeno mu davši znak istog značenja. - Ostani s Džondalarom, Džonejlom i Martonom. - Vuk je ponovno legao, alinije spustio glavu među šape. Uši su mu ostale naćuljene, čekao je kako bi vidio hoće li mu uputiti još koju riječ ili signal dok je odlazila s Vilamarom.

- Da ih nisu toliko natovarili, konji su mogli na vlaki izvući Martonu uz to brdo - poslije izvjesnog vremena reče Ejla.

- Samo ako bi pristala - kazao je Vilamar. - Kad si došla k nama saživotinjama, primijetio sam nešto zanimljivo. Nimalo se ne boji vuka togmoćnog lovca koji bi je sasvim lako mogao ubiti, ali konji su nešto sasvim drugo. Ne želi im se previše približiti. Kao mlada lovila je konje, a sada ih seboji mnogo više nego vuka, a oni samo pasu.

- Možda zato što ih ne pozna baš najbolje. Mnogo su veći i znaju biti jogunasti kada su nervozni ili ako ih nešto prestraši - pojasni Ejla. - Konji neulaze u skloništa, a možda bi ih se prestala bojati ako bi provodila više vremenas njima.

- Možda, ali prvo ćeš je morati u to uvjeriti. Ali ako je sebi utuvila u glavu da ona to ne želi, jako vješto će izbjeći ono što ti želiš i napraviti po svom. Iako ne izgleda tako, jako je tvrdoglava.

- U to uopće ne sumnjam - odvrati Ejla.

Iako nisu dugo izbivali, kada su se vratili zatekli su Džonejlu budnu. Sadaju je držala baka. Džondalar je bio kod konja i provjeravao je li teret dobropričvršćen.

- Pronašli smo bolji put za uspinjanje na taj greben. Na nekim mjestima jemalo strmo, ali podnošljivo - reče Vilamar.

- Uzet ću Džonejlu - reče mlada žena i krene prema Martoni. - Vjerojatno se uneredila i ne miriši baš ugodno. Obično to napravi kada se popodne probudi.

- I sada je - reče Martona, držeći djetence u krilu, okrenuto prema sebi. - Nisam zaboravila brinuti se o dječici, je li tako, Džonejla? - Blago je cupkala djetešce i smiješila joj se, a dijete joj je uzvraćalo osmijeh i gugutalo. - Baš je slatka - izjavi Martona, pružajući dijete majci.

Ejla nije izdržala, a da se ne osmjehne kćerkici dok ju je uzimala od bake. Primijetila je da se malena i njoj smiješi dok ju je smještala u nosiljku. Martonaje djelovala odmorno i bodro je ustala. Ejli je bilo drago što to vidi. Uputili su se

natrag duž Šumske rijeke, prateći okuku, a zatim krenuli uz blažu padinu. Kad su stigli do vrha. ponovno su krenuli na sjever, dok nisu naišli na mali potokkoji se slijevao u rijeku, a zatim su nastavili na zapad. Dok su se približavalilogorištu koje su podigle Treća i Deveta Špilja, sunce na zalasku im je sjalo gotovo ravno u oči. Proleva ih je čekala. Vidno joj je laknulo kada su stigli.

- Čuvam malo hrane na toplom pokraj vatre. Zašto vam je trebalo toliko vremena? - upitala je, dok ih je vodila do šatora za putovanja koji su dijelili snjima. Očigledno je bila posebno zabrinuta za Džoharanovu majku.

- Vratili smo se duž Šumske rijeke i našli blažu padinu za konje, a i zamene - odgovorila je Martona.

- Nisam mislila da će konji imati poteškoća. Ejla je rekla da su snažni i mogu nositi teret - rekla je Proleva.

- Nije problem teret, nego te motke koje se vuku za njima - objasniMartona.

- Tako je - potvrdi Džondalar. - Konjima su potrebne šire, lakše stazekad se penju uz strma brda. Kad vuku motke, moraju skretati u blagom,širokomluku. Pronašli smo put koji im dopušta ići poprijeko, ali morali smo se malo vratiti duž Šumske rijeke.

- Ostatak puta vodi uglavnom po ravnom terenu - reče Manvelar. On i Džoharan su im se pridružili na vrijeme da čuju Džondalarov komentar.

- To će svima olakšati kretanje. Proleva, nemoj dopustiti da nam se hrana ohladi. Moramo skinuti teret s konja i naći im dobru ispašu - reče Džondalar.

- Ako ti je slučajno preostala neka kost s malo mesa na njoj za Vuka, sigurna sam da će ti biti zahvalan - dodala je Ejla.

Već je pao mrak kada su završili oko konja i konačno mogli nešto pojesti. Svaka porodica okupljala se oko svoje vatre: Martona i Vilamar, i Folara,Džoharan i Proleva, i njeno dvoje djece, Džaradal i Sitona; Džondalar, Ejla iDžonejla, i Vuk; i Zelandona. Iako rodoslovno gledano nije bila član njihove porodice, ona u Devetoj Špilji nije imala nikog od svojih, ali dok su putovaliobično je bila s obitelji vođe.

- Koliko će nam još vremena trebati da stignemo na Ljetni sabor, Džoharane? - upitala je Ejla.

- To ovisi o tome koliko brzo ćemo se kretati, ali Manvelar je rekao da nam najvjerojatnije neće trebati više od tri ili četiri dana.

Najvećim dijelom puta kiša je povremeno padala i prestajala, pa je svima bilo drago kada su trećeg dana popodne ispred sebe ugledali nekoliko šatora. Džoharan i Manvelar i dvojica Džoharanovih bliskih pomoćnika, Rušemar i Soleban pohitaše naprijed kako bi našli mjesto gdje će podići logorišta. Manvelar je odabrao mjesto uz pritoku, u blizini njenog ušća u Zapadnu rijeku i obilježio ga naprtnjačom. Potom je otišao potražiti vođu Pogleda na Sunce. Prvo su jedan drugog službeno, premda skraćeno, pozdravili.

- ... u ime Don, pozdravljam tebe, Stevadale, vođo Pogleda na Sunce,

Dvadesetšeste Špilje Zelandonaca - tim riječima je završio Džoharan. - Dobrodošao na Polje Okupljanja Dvadesetšeste Špilje, Džoharane, vođo

Devete Špilje Zelandonaca - reče Stevadal, pustivši mu ruke za koje ga je dotad držao.

- Drago nam je što smo ovdje, ali bih te pitao za savjet. Gdje da podignemologorište? Dobro znaš koliko nas ima, a povrh svega se moj brat vratio sPutovanja s nekim prilično neobičnim... suputnicima. Potrebno nam je mjesto gdje neće uznemiravati susjede, i gdje se neće osjećati skučeni zbog nazočnosti ljudi koje još ne poznaju.

- Prošle godine sam vidio vuka i dva konja. Neobični suputnici - reče Stevadal s osmijehom. - Imaju čak i imena, zar ne?

- Kobila je Njiska, nju obično jaše Ejla. Pastuh kojeg jaše Džondalar zove se Trkač, kobila je njegova mama, ali sada imamo tri konja. Velika Majka smatrala je za shodno kobilu blagosloviti još jednim ždrebetom. ovog putaženskim. Zovu je Sivka, zbog boje dlake.

- Može vam se dogoditi da završite s čitavim krdom konja u vašoj špilji! - rekao je Stevadal.

- Nadam se da nećemo - pomisli Džoharan, ali nije ništa rekao, samo se osmjehnuo.

- Kakvo mjesto tražite, Džoharane?- Sjećaš se da smo se prošle godine smjestili podalje od ostalih. U početku

sam mislio da je možda predaleko od svih aktivnosti, ali se pokazalo da jemjesto bilo savršeno. Konji su imali gdje pasti, a vuk je bio podalje od ljudi izdrugih Špilja. Ejla ima potpuni nadzor nad njim, ponekad čak obrati pažnju i na ono što mu ja kažem, ali ne želim da plaši ostale. Većini se sviđalo što smo se mogli malo raširiti.

- Koliko se sjećam, tamo ste imali i dovoljno drva za vatru do kraja sezone - prisjeti se Stevadal. - Posljednjih dana smo čak i mi od vas dobili nešto drva.

- Da, imali smo sreće. A to čak nismo ni tražili. Manvelar mi je rekao da mu se čini da ima jedno mjesto koje bi bilo idealno za nas. Nalazi se dosta blizu vašeg Pogleda na Sunce. Mala dolina s nešto trave.

- Tako je, ponekad tamo održavamo manja okupljanja na koja dolazeobližnje Špilje. U njoj rastu lješnjaci i borovnice - reče Stevadal. - Zapravo, uopće nije daleko od Svete Špilje. Malo je podalje odavde, ali vama bi mogla odgovarati. Zašto ne pođete odmah sa mnom i ne pogledate? - Džoharan dade znak Solabanu i Rušemaru i njih dvojica krenuše za njim i Stevadalom.

- Dalanar i njegovi Lanzadonci su prošle godine logorovali s vama, je litako? Dolaze li i ove godine? - upitao je Stevadal dok su išli.

- Nismo dobili vijesti od njega. Nije nam poslao trkaća, tako da sumnjam - odvrati Džoharan.

Pojedini članovi Devete Špilje, oni koji su planirali logorovati s rođacima ili prijateljima, napustili su skupinu i otišli ih potražiti. Zelandona ode u potragu

za velikim posebnim skloništem zelandona koje je uvijek podizano u samomsredištu. Ostali su čekali iza polja na kojem se smjestila većina Špilja koje su već pristigle na Ljetni sabor. Pozdravljali su se s mnogobrojnim prijateljima koji su ih došli vidjeti. Dok su čekali, kiša je počela jenjavati.

Odmah po povratku, Džoharan se zaputio do skupine koja je čekala. - Uz Stevadalovu pomoć, mislim da sam pronašao pravo mjesto za nas - reče on. - Kao i prošle godine, malo je podalje od glavnog mjesta okupljanja, ali moglo biposlužiti svrsi.

- Koliko je daleko? - upitao je Vilamar. Mislio je na Martonu. Iscrpilo juje putovanje do mjesta okupljanja.

- Vidi se odavde, ako znaš kamo treba gledati- Što čekamo, idemo to pogledati - reče Martona. Za Džoharanom je krenula skupina od oko sto pedeset ljudi. Kiša je stala

prije nego su stigli do spomenutog mjesta i sunce se pomolilo kroz oblake,obasjavši malu, ugodnu, skrivenu dolinu u kojoj je bilo dovoljno mjesta za sveone koji su ostali s Devetom Špiljom, bar za sada, na početku Ljetnog sabora. Poslije uvodnih ceremonija kojima su obilježavali početak okupljanja, započet će ljetni, skitalački način života. Sakupljat će plodove, istraživati okolinu i posjećivati jedni druge.

Kraj Zelandonaca bio je mnogo veći od ovog područja. Broj onih koji su se smatrali Zelandoncima toliko je bio narastao da su morali osvajati novaprostranstva kako bi se svi smjestili. Ovo nije bio jedini Ljetni sabor i nekipojedinci, obitelji ili Špilje nisu svake godine išli na Ljetni sabor s istimljudima. Ponekad su odlazili na okupljanja koja su bila mnogo dalje, posebnoako su imali robu za razmjenu ili daleke rođake. Bio je to način da ostanu u vezi. Na pojedine Ljetne sabore dolazili su ne samo Zelandonci već i okolni narodi koji su živjeli u blizini ne baš precizno određenih granica.

Upravo zbog toga što su, u usporedbi s drugim skupinama, bili takomnogoljudan i uspješan narod, naziv Zlandonac podrazumijevao je izvjestanprestiž i ostali su željeli biti na ovaj ili onaj način s njima u vezi. Čak i oni koji sebe nisu smatrali Zelandoncima rado su se pri nabrajanju imena i titula pozivalina svoje veze s njima. Ali premda su u odnosu na druge narode bilimnogoljudni, to je zapravo bilo beznačajno kad se uzme u obzir njihov stvaran broj i teritorij koji su zauzimali.

Među stanovnicima te ledene zemlje ljudi su bili u manjini. Životinje su bile brojnije i raznovrsnije; popis različitih vrsta živih stvorenja bio je dosta dugačak. Dok su pojedine životinje, kao što su košuta ili los, živjele usamljeničkim životom ili u malim skupinama u nekoliko raštrkanih šumovitih predjela ili šuma, najveći broj lutao je otvorenim travnatim predjelima... stepama, ravnicama, livadama. U određenim razdobljima tijekom godine, u područjima koja nisu bila jako udaljena jedna od drugih, okupljala su se krda mamuta, megacerosa i konja, koja su imala na stotine jedinki, dok su krdabizona, turova i losova znala imati i više od tisuću životinja. Od ptica selica ponekad se danima nije vidjelo nebo.

Između Zelandonaca i njihovih susjeda rijetko je dolazilo do nesuglasica, djelomično zato što je bilo tako mnogo zemlje, a tako malo ljudi, ali i zato što je njihov opstanak ovisio o međusobnom pomaganju. Ako je životni prostor postao prenatrpan, događalo se da se mala skupina odvoji, ali odlazili su samo do najbliže slobodne i pogodne lokacije. Malo je bilo onih koji su željeli otići daleko od obitelji i prijatelja: ne samo zbog ljubavi koju su prema njimaosjećali, nego i zato što su željeli i što im je trebalo da u trenutku kada ih snađe neka nevolja pored sebe imaju nekoga na koga se mogu osloniti. Na mjestimagdje su mogli živjeti od plodova zemlje, veliki broj ljudi imao je običaj živjeti zajedno, ali postojali su i poveći komadi zemlje koje ljudi uopće nisu nastavali, osim kad bi povremeno svratili u lov ili radi skupljanja plodova.

Iskričavi glečeri, bistre rijeke, zaglušni vodopadi, krda životinja u nepreglednim travnatim predjelima, tako je izgledao predivan svijet u ledenodoba, ali on je istovremeno bio i brutalan, pa je ono malo ljudi što je živjelo u tovrijeme, instinktivno shvaćalo da moraju održavati jake rodbinske i prijateljske veze. Danas ćeš pomoći nekome zato što znaš da sutra pomoć može zatrebati

tebi. Zbog toga su se razvili običaji, konvencije, tradicije koje su zahtijevale da se iskorijeni međusobna netrpeljivost, ublaži mržnja i obuzdavaju osjećaji. Na ljubomoru se nije gledalo blagonaklono, a za osvetu bi se pobrinulo društvo.Ono je odmjeravalo kaznu koja će povrijeđenoj strani dati satisfakciju i umanjiti bol ili bijes, a ujedno biti fer prema svima umiješanim stranama. Sebičnost, varanje i ne pružanje pomoći onima kojima je potrebna, smatrani su zločinom i društvo je pronalazilo načina kako će kazniti te kriminalce, a kazne su često bile oštroumne i domišljate.

Ljudi iz Devete Špilje brzo su odabrali mjesta za pojedinačna ljetna prebivališta i počeli su podizati privremena skloništa. Dosta su kisnuli i željeli su da bar izvjesno vrijeme budu na suhom. Većinu motki i štapova, koji su sačinjavali glavne građevinske elemente, donijeli su sa sobom. Prije polaska su ih pomno odabrali u obližnjoj pošumljenoj dolini, posjekli i podrezali. Mnogiod njih korišteni su za podizanje putnih šatora. Također su imali manja i lakše prenosiva skloništa koja su koristili kada su išli u dvodnevni lov ili na drugaputovanja.

Ljetna skloništa su uglavnom sva sličila jedno drugom. Bila su okrugla. Oko središnje motke nalazio se prazan prostor gdje je moglo stajati čak nekoliko osoba, a iznad njega se nalazio kosi krov od slame koji se spuštao dovertikalnih vanjskih zidova uz koje su razmotavali vreće za spavanje. Vrh visoke središnje motke šatora za putovanja bio je šiljat i ukošen. Motka jeprodužena tako što su dodali još jednu sa sličnim šiljatim zakošenjem na dnu, okrenutim na drugu stranu. Oko motki je više puta bio omotano i zategnutočvrsto uže koji ih je držao zajedno.

Drugo uže korišteno je za obilježavanje udaljenosti od središnje motke dokružnog vanjskog zida. Njime su se rukovodili kada su podizali uspravnepotporne ploče, koristeći one iste kolce koje su zabili u zemlju zbog šatora, a još i neke dodatne.

Neki su ploče od isprepletenog rogoza ili trske, ili sirove kože, ili od nekog drugog materijala, donosili sa sobom, a neki su ih izrađivali na licu mjesta. Pričvršćivali su ih i za vanjsku i za unutrašnju stranu motki i na taj način dobivali dvostruki zid sa zrakom između, radi izolacije. Tkanina kojom su prekrivali tlo penjala se sasvim malo uz unutrašnji zid, ali i to je bilo dovoljnoda ih zaštiti od propuha. Sva vlaga koja bi se kondenzirala tijekom hladnihvečeri formirala se na unutrašnjoj strani vanjskog zida, tako da je unutrašnja strana unutrašnjeg zida ostajala suha.

Krov zaklona bio je napravljen od tankih motki mlade jele ilibjelogoričnog drveća sitnih listova, kao što su vrba ili breza. koje su postavljali od središnje motke do vanjskog zida. Između njih su umetali grane ili štapove, a odozgo dodavali busene trave i trske i na taj način dobivali nepropusni strop. Kako je to trebalo poslužiti samo za jednu sezonu, većina se nije trudila napraviti izrazito debeli krov, bilo im je dovoljno da ne propušta kišu i da ih štitiod vjetra. Međutim, većinu takvih krovova morali su tijekom ljeta više puta

krpati.Već je bilo kasno popodne kada je većina građevina bila završena i sve

stvari unijete u njih i raspoređene. Skorašnji mrak nije spriječio ljude da odu do glavnog logorišta, provjere tko je sve stigao i pozdrave prijatelje i rođake. Ejla i Džondalar su se prije toga morali da pobrinuti i za konje. Sjetivši se prošlegodine, podalje od logorišta su ogradili izvjestan prostor potpornim motkama odkojih su neke donijeli sa sobom, a neke pronašli na licu mjesta. Koristili su svešto je moglo poslužiti, ponekad i mlada stabla koje su iskopali i presadili.Poprečni dijelovi mogli su biti od drveta ili grana koje su uglavnom sakupili nedaleko odatle, pa čak i od konopaca. Konji su lako mogli preskočiti prepreku ili provaliti ogradu, ali oni je i nisu podigli da bi konjima spriječili izlazak, nego da bi i njima i znatiželjnicima dali na znanje da je to prostor za konje.

Ejla i Džondalar su među posljednjima napustili logorište Devete Špilje. Kada su konačno krenuli prema glavnom Ljetnom logorištu naišli su na jedanaestogodišnju Lanogu i njenog trinaestogodišnjeg brata, Bologana, koji suse mučili pokušavajući podići malo ljetno sklonište na rubu logorišta. Kako nitko nije želio dijeliti sklonište s Laramarom, Tremedom i njihovom djecom,trebalo je napraviti sklonište samo za njihovu obitelj, ali je Ejla primijetila da imne pomaže ni jedan od roditelja.

- Lanoga, gdje ti je majka? Gdje je Laramar? - upitala je Ejla.- Ne znam. Na Ljetnom saboru, pretpostavljam.- Želiš li reći kako su vas ostavili da sami podignete ljetno sklonište? Ejla je bila zapanjena. Četvero mlade djece stajalo je uokolo i gledalo ih

razrogačenih očiju. Učinilo joj se da su uplašeni. - Koliko dugo ovo već traje? - upitao je Džondalar. - Tko vam je prošle

godine podigao sklonište?- Podigli smo ga uglavnom Laramar i ja, - odgovori Bologan. - uz

pomoć nekolicine njegovih prijatelja koji su došli kada im je obećao kvas. - Zašto sada nije ovdje? upitao je Džondalar.Bologan slegnu ramenima. Ejla pogleda Lanogu.- Laramar se posvađao s mamom i rekao je da će boraviti na jednom od

dalekih mjesta gdje se okupljaju muškarci. Uzeo je svoje stvari i otišao. Mamaje odjurila za njim, ali se nije vratila - reče Lanoga.

Ejla i Džondalar su se pogledali i kimnuli jedno drugom, ne izgovorivšiniti jednu riječ. Ejla spusti Džonejlu zajedno s nosiljkom na tlo i oboje prionuše kako bi pomogli djeci. Džondalar je ubrzo shvatio da koriste motke za šator i daim one neće biti dovoljne za podizanje skloništa. Čak ni šator nisu mogli podići, jer se mokra koža raspadala, baš kao i navlažene vreće za spavanje. To znači da će od materijala koji se mogao naći u blizini morati napraviti i ploče za zidove i pokrivala za pod i krov.

Džondalar se prvo dao u potragu za motkama. Pronašao je dvije u blizininjihove nastambe, a potom je posjekao još neka stabla. Lanoga nikada nijevidjela da netko tka prostirke i ploče onako kako je to radila Ejla, a niti da to

radi takvom brzinom. Međutim, kada joj je Ejla pokazala kako to radi, nije joj dugo trebalo da nauči. Devetogodišnja Trelara i sedmogodišnji Lavogan također su pokušali pomoći nakon što su dobili neke upute, ali su ipak više pomagali Lanogi oko jednoipogodišnje Lorale i trogodišnjeg brata Ganamara. Iako ništanije rekao, Bologanu nije promaklo da su, zahvaljujući tehnici kojom se služio Džondalar, podigli mnogo čvršću nastambu nego prošle godine.

Ejla je prekinula rad kako bi svojim mlijekom nahranila Džonejlu, a zatimi Loralu. Donijela je i nešto hrane iz njihovog skloništa za ostalu djecu, jer senjihovi roditelji očigledno nisu sjetili ponijeti hranu za put. Pri kraju su morali zapaliti nekoliko vatri kako bi vidjeli što rade. Otprilike u to vrijeme počeli su se vraćati oni koji su otišli obići glavno logorište. Ejla se vratila do njihovog skloništa po pokrivač za Džonejlu, jer je već postalo svježe. Upravo je bila spustila djetešce na pod njihovog novog Ljetnog prebivališta, kad je vidjela dadolaze neki ljudi. Proleva, noseći Sitonu na boku, išla je s Martonom i Vilamarom, koji je u jednoj ruci nosio baklju, a drugom vodio Džaradala.

- Gdje ste vas dvoje, Ejla? Nisam vas vidjela u glavnom logorištu - reklaje Proleva.

- Nismo ni stigli do tamo - odgovori Ejla. - Pomagali smo Bologanu iLanogi podići sklonište.

- Bologanu i Lanogi? - ponovi Martona. - Gdje su Laramar i Tremeda?- Lanoga nam je ispričala da su se posvađali, da je Laramar odlučio

boraviti u udaljenom prebivalištu muškaraca, uzeo stvari i otišao, a Tremeda jeodjurila za njim i nije se vratila - pojasni Ejla. Vidjelo se da teškom mukomsuzbija bijes. - Djeca su posve sama pokušavala podići sklonište pomoću nekoliko motki za šator i vlažnih prostirki za pod. Ni hrane nisu imali. Malosam nahranila Loralu, ali ako imaš malo mlijeka, Proleva, sigurno bi joj dobrodošlo.

- Gdje je njihovo sklonište? - upita Vilamar.- Na samom rubu logorišta, blizu konja - reče Ejla. - Ja ću paziti na djecu, Proleva - odluči Martona. - Ti i Vilamar vidite

što možete učiniti. - Zatim se okrenula prema Ejli. - Ako želiš, pazit ću i na Džonejlu.

- Samo što nije zaspala - reče Ejla, pokazavši Martoni gdje je dijete. - Tremedinoj djeci će dobro doći još nekoliko podnih prostirki, jer nemaju

dovoljno vreća za spavanje. Kada sam krenula ovamo, Džondalar i Bologan su završavali krov.

Njih troje pohitaše prema gotovo završenom malom skloništu. Dok su sepribližavali, čuli su Lorealin plač. Prolevi je to zvučalo kao plač umornog i možda čak i gladnog djeteta. Lagona ju je držala i pokušavala je smiriti.

- Daj da vidim želi li još sisati - reče Proleva djevojčici. - Upravo sam joj promijenila upijač i napunila ga ovčjom vunom za noć -

reče Lanoga, predavši djetešce Prolevi. Kada joj je ponudila dojku, mala ju je željno prihvatila. Kako je njezina

mati izgubila mlijeko prije više od godinu dana, mnoge žene su je na smjenuhranile tako da je bila navikla prihvatiti mlijeko od svake koja joj ga ponudi.Jela je i raznu krutu hranu, zahvaljujući Ejli koja je naučila Lanogu kako će to pripremiti. Imajući u vidu težak početak, Lorala je bila iznenađujuće zdravo, sretno i druželjubivo, premda sitno dijete. Žene koje su je hranile ponosile su senjenim dobrim zdravljem, jer su znale da je to i njihova zasluga. Ejla je bilasvjesna da su one održale to djetešce na životu, a Proleva da je ideja potekla odEjle koja je otkrila da je Tremeda ostala bez mlijeka.

Ejla, Proleva i Martona pronašle su kože i krzna koja im nisu bila nužna ikoja su mogle dati djeci da ih koriste kao pokrivače. Osim prostirki i pokrivača, odnijele su im i još hrane. Vilamar, Džondalar i Bologan sakupili su nešto drva.Građevina je bila skoro gotova kada je Džondalar ugledao Laramara. Zastao je na izvjesnoj udaljenosti i namršteno se zablenuo u malo ljetno sklonište.

- Otkud se ovo stvorilo? - upitao je Bologana.- Mi smo ga sagradili - odvratio je dječak. - Niste ga sami sagradili.- Ne, mi smo im pomogli - umiješao se Džondalar. - Jer tebe nije bilo,

Laramare.- Nitko to od vas nije tražio - obrecnuo se Laramar.- Djeca nisu imala gdje spavati - objasnila je Ejla.- Gdje je Tremeda? To su njena djeca, ona bi se trebala o njima brinuti -

reče Laramar. - Odjurila je za tobom - reče Džondalar. - Onda ih je ona ostavila, a ne ja - uzvrati Laramar.- To su djeca tvoga ognjišta, ona su tvoja odgovornost - izgovori

Džondalar s gađenjem, jedva suzdržavajući bijes - a ti si ih ostavio bez zaklona.

- Imali su šator za putovanja.- Koža tvog šatora za putovanja je trula. Raspala se kad je pokisla - rekla

je Ejla. - Ni hrane nisu imali, a nekoliko njih je još jako malo!- Pretpostavio sam da će Tremeda nabaviti hranu za njih- objašnjavao je

Laramar.- I još se pitaš zašto imaš najniži mogući rang - reče namršteno

Džondalar, s očiglednim gađenjem. Vuk je bio svjestan da se nešto ozbiljno događa između ljudi iz njegovog

čopora i čovjeka kojeg nije volio. Nabrao je gubicu i zarežao na Laramara, koji je odskočio izvan njegovog dosega.

- Tko si ti da mi govoriš što trebam raditi? - upita Laramar. Počeo se braniti. - Ne bih trebao biti posljednji po rangu. Ti si za to kriv, Džondalare.Ti si se neočekivano vratio s Puta sa strankinjom, a onda ste se ti i tvoja majka dogovorili da je stavite ispred mene. Ja sam rođen ovdje, ona nije. Ona bi trebala biti najniža po rangu. Neki ljudi možda misle da je posebna, ali nitko tkoživi sa Zbitoglavcima nije poseban. Ona je izrod, a ja nisam jedini koji to misli.

Ne moram podnositi ni tebe, Džondalare. niti tvoje uvrede - bijesno reče Laramar, okrene se i ode.

Kad je laramar otišao. Ejla i Džondalar su se pogledali. - Ima li istine unjegovim riječima? - upitala je Ejla. - Zar bih zato što sam strankinja trebala biti najniža po rangu?

- Nikako - odgovorio joj je Vilamar. - Imala si vlastitu opremu. Već i sama odjeća za Obred Združivanja svrstala bi te među one s najvišim statusom, u bilo kojoj Špilji koju bi izabrala. Osim toga, dokazala si da si isplativa ivrijedna osoba. Čak i da si počela kao strankinja niskog ranga, ne bi to dugo ostala. Neka te ne brinu Laramarove riječi, svi znaju koje mjesto on zauzima među nama, a koje ti. Dovoljan dokaz je i to što je ostavio ovu djecu bez hrane i skloništa, da se brinu sama o sebi.

Dok su se graditelji malog ljetnog skloništa pripremali za povratak uvlastito prebivalište, Bologan je dodirnuo Džondalarovu ruku. Kada se ovajokrenuo prema njemu. Bologan spusti pogled i zarumeni se tako jako da se tovidjelo i pri svjetlosti vatre.

- Ja... ovaj... samo želim reći kako je ovo najbolje ljetno sklonište koje smo ikada imali - izgovori Bologan i brže bolje uđe unutra.

Na putu natrag, Vilamar tiho reče - Mislim da ti se Bologan pokušao zahvaliti, Džondalare. Ne bih rekao da se ikome do sada ikada zahvalio.Vjerojatno ne zna kako se to radi.

- Mislim da si u pravu, Vilamare. Ali učinio je to sasvim dobro.

Osvanulo je vedro i sunčano jutro i poslije doručka i obilaska konja. Ejla i Džondalar su jedva čekali da pođu u glavno logorište i provjere tko je sve tamo. Ejla je umotala Džonejlu u nosiljku - ogrtač i smjestila je na bok, dala znak Vuku da pođe s njom i krenula. Glavno logorište nije blizu, ali ni suviše daleko, zaključila je Ejla. Voljela se smjestiti podalje od ostalih, kako bi se, kada to poželi, mogla osamiti. Čim su se pojavili, ljudi su ih počeli pozdravljati i Ejli je bilo drago što sada mnoge poznaje, za razliku od lani kada gotovo nikoga nijeznala. A one koje je bila upoznala prije dolaska na ljetni sabor tada još nijedobro poznavala, lako je većina Špilja svake godine jedva čekala da vidi pojedine prijatelje i rođake, nikada se iste Špilje nisu okupljale na nekom određenom mjestu. Ljetni sabor uvijek su održavali na drugom mjestu, a to su činile i ostale skupine Zelandonaca. Ejla je primijetila da su ove godine došli neki ljudi za koje je bila sigurna da ih ranije nije srela. To su obično bili oni koji su zurili u Vuka. Istini za volju, mnogi su se osmjehivali životinji i pozdravljalije, posebno djeca. Vuk se, međutim, držao Ejle, jer je ona nosila djetešce prema kojem je osjećao posebnu ljubav. Teško je podnosio velike skupine ljudi koje su uključivale i strance. Što je bio stariji, to je njegov instinkt da štiti svoj čopor bivao sve jači, a razni nemili događaji u njegovom životu samo su ga još više izoštrili. Deveta Špilja je u izvjesnom smislu postala njegov čopor i smatrao se odgovornim za područje koju su oni nastavali, ali nije mogao zaštiti ni cijelu

skupinu, a kamoli sve one ljude koje mu je Ejla predstavila. Naučio je ne odnositi se prema njima neprijateljski, ali bilo ih je previše i nije ih mogao svesvrstati u svoj instinktivni pojam čopora. I tako je zaključio da njegov čopor sačinjavaju ljudi za koje je znao da su bliski Ejli i da se od njega očekuje da njih štiti, posebno malenu koju je obožavao.

Iako se nedavno vidjela s njima, Ejli je bilo posebno drago što vidiDžanidu i njeno dijete i Levelu. Razgovarale su s Tišonom. Martona joj je reklada ljudi često postanu vrlo bliski prijatelji s parovima s kojima su zajedno bili na Obredu Združivanja, i to je bilo točno. Bilo joj je drago što vidi sve tri žene, a one pozdraviše Ejlu i Džondalara, zagrliše ih i dodirnuše svojim obrazimanjihove. Tišona se već toliko bila navikla viđati Vuka da ga je jedva i primjećivala, ali je ostalim dvjema, koje su ga se i dalje malo bojale, bilo dosta teško pozdraviti ga, a pogotovo dodirnuti.

Džanida i Ejla su se bavile dječicom, govoreći jedna drugoj da su curice narasle i da su predivne. Ejla je primijetila da se Levela dosta raširila.

- Levela, izgledaš kao da bi svakog trena mogla roditi - primijeti Ejla.- Nadam se da hoću. Spremna sam - odgovori Levela. - Sada smo svi ovdje i mogu biti s tobom dok budeš rađala, ako to želiš,

naravno. I tvoja sestra Proleva može biti s tobom - reče Ejla. - I naša majka je ovdje. Tako mi je bilo drago što je vidim. Upoznala si

Velimu, zar ne? - upita Levela.- Jesam - odgovori Ejla. - Ali ne poznajem je baš najbolje.- Gdje su Džondekam. Peridal i Marševal? - upita Džondalar.- Marševal je sa Solabanom otišao potražiti staricu koja zna dosta o

rezbarenju slonovače - reče Tišona. - Džondekam i Peridal su otišli potražiti vas - reče Levela. - Sinoć vas nisu mogli naći. - To me i ne čudi, jer nismo bili ovdje - reče Džondalar. - Niste? Ali vidjela sam mnoge ljude iz Devete Špilje - začudi se Levela. - Ostali smo u našem logorištu - objasni Džondalar.- Da, pomagali smo Bologanu i Lanogi sagraditi sklonište- doda Ejla.Džondalaru nije bilo drago što je Ejla tako otvoreno otkrila ono što je on

smatrao povjerljivim problemom njihove Špilje, premda nije bilo pogrešnogovoriti o problemima. Zasmetalo mu je zato što je odrastao pokraj vođe i znao je da većina vođa sebe smatra odgovornim ako nisu u stanju riješiti neki problem u svojoj Špilji. Laramar i Tremeda su već izvjesno vrijeme sramotili Devetu Špilju. Ni Martona ni Džoharan nisu mogli bogzna što učiniti. Proživjeli su tu mnoge godine i imali su pravo tu i ostati. Kao što je i pretpostavio. Ejlinaizjava potaknula je mnoga znatiželjna pitanja.

- Bologan i Lanoga? Zar to nisu Tremedina djeca? - upitala je Levela. -Zašto ste im vi gradili ljetno sklonište?

- Gdje su bili Laramar i Tremeda? - upitala je Tišona.- Posvađali su se i Laramar je odlučio otići do udaljenog mjesta gdje se

okupljaju muškarci, a Tremeda je otišla za njim, i nije se vratila - objasnila jeEjla.

- Mislim da sam je vidjela - reče Džanida. - Gdje - upita Ejla.- Čini mi se da je bila s nekim muškarcima koji su pili kvas i kockali se na

rubu logorišta, u blizini udaljenog mjesta gdje se okupljaju muškarci - reče Džanida. Govorila je tiho, i stidljivo. Pomakla je djetence i pogledala je prijenego što je nastavila. - Tamo su bile još dvije žene. Sjećam se da sam se iznenadila što vidim Tremedu, jer znam da ima malu djecu. Čini mi se da one druge dvije nemaju malu djecu.

- Tremeda ima šestoro djece, najmlađa može izbrojiti tek jednu godinu i još malo. O njima se brine najstarija sestra, Lanoga, koja jedva da ima jedanaestgodina - rekla je Ejla, pokušavajući se suzdržati, ali bilo je očigledno koliko se nervira zbog toga. - Mislim da brat, Bologan, pokušava pomoći, ali i njemu je jedva trinaest. Sinoć, kada smo se zaputili ovamo zatekli smo ih kako sami pokušavaju podići šator. Ali bio je vlažan i raspadao se, a materijala za ljetno sklonište nisu imali. Ostali smo kako bismo im ga sagradili.

- Sami ste sagradili ljetno sklonište? I to od onoga što ste ovdje našli?upitala je Tišona, gledajući ih sa strahopoštovanjem.

- Malo sklonište - reče Džondalar s osmijehom. - Dovoljno za njihovu obitelj. Nitko neće dijeliti to sklonište s njima.

- Nisam iznenađena - izjavi Levela, - ali to je sramota. Tim mališanima bi dobro došla pomoć.

- Špilja pomaže - reče Tišona. braneći Devetu Špilju čiji je sada bila član. - Majke čak na smjenu hrane dojenče.

- Upravo to mi je palo na pamet kada si rekla da se Tremeda nije vratila, ada najmlađe ima tek nešto više od jedne godine - rekla je Levela.

- Tremeda je izgubila mlijeko prije godinu dana - reče Ejla. To se događa kad nedovoljno dojiš, pomislila je, ali nije rekla na glas.

Postoje razlozi, ponekad čak i dobri, zašto neka majka izgubi mlijeko. Sjetila se da je poslije smrti svoje Plemenske majke, Ize, toliko tugovala da je zanemarilapotrebe svog sina. Ostale majke s malom djecom iz Brunovog Plemena bile suvoljne hraniti Darka, ali ona to sebi nikada neće oprostiti.

Ostale žene iz Plemena shvaćale su bolje od nje da i Kreb snosi dio krivice za to. Kad je Dark poćeo plakati, umjesto da ga stavi u naručje ucviljene majke kako bi je natjerao da se trgne, odnosio je djetešce nekoj od žena da ga nahrani.Znale su da ne želi uznemiravati Ejlu u njenoj tuzi pa ga nisu mogle odbiti. Alise zato ona razboljela od nedojenja, dobila je groznicu, a kada se oporavila,mlijeka više nije bilo. Ejla je sad čvršće privila malenu djevojčicu na grudi.

- Tu si, Ejla! - reče Proleva dok je prilazila u pratnji još četiri žene. Ejla je prepoznala Beladoru i Džejvenu, družice vođa Druge i Sedme

Špilje, i pozdravila ih kimanjem. I one su njoj dale do znanja da su je vidjele.Pitala se jesu li i druge dvije žene družice vođa. Činilo joj se da jednu poznaje.

Druga se odmicala od Vuka.- Zelandona te traži - nastavila je Proleva. - A za tebe se Džondalare,

raspitivalo nekoliko mladića. Rekla sam im da ću ti prenijeti, ako te budem vidjela, da te čekaju tamo u Manvelarovom skloništu, u logorištu Treće Špilje.

- Proleva. gdje je sklonište za zelandone? - upitala je Ejla.- Nije daleko od logorišta Treće Špilje, odmah pokraj logorišta

Dvadesetšeste - odgovorila je Proleva. pokazujući u neodređenom smjeru. - Nisam znao da je Dvadesetšcsta Špilja podigla logorište-rekao je

Džondalar.- Stevadal voli biti u središtu događanja - odgovori Proleva. - U

logorištu Okupljanja neće boraviti cijela njegova Špilja, ali je ipak podigao dva skloništa za one koji ostanu do kasno i požele prespavati. Uvjerena sam da će biti mnogo šetnje amo - tamo, barem do poslije prvog Obreda združivanja.

- A kada će to biti? - upita Džondalar. - Ne znam. Mislim da još nisu odlučili. Možda bi Ejla mogla pitati

Zelandonu - reče Proleva i nastavi tamo kamo se u društvu četiriju žena uputila prije nego je zastala i prenijela poruke. Ejla i Džondalar se pozdraviše iuputiše prema logorištu koje su im pokazali. Kad su se približili logorištu Treće Špilje Ejla je prepoznala veliko sklonište zelandona s pomoćnim skloništima u blizini. Mlade žene koje se pripremaju za Obrede Prvog užitka trenutno suzatvorene u jednom od posebnih skloništa, i čekaju da za njih izaberu odgovarajuće muškarce, pomisli ona, sjetivši se prošlogodišnjeg Ljetnog sabora. U drugom skloništu nalazile su se žene koje su odlučile nositi crveni ukras, koji označava da će ove sezone one biti doni. Odlučile su staviti se na raspolaganje mladićima koji su nosili pubertetske opasače, i predočiti im ženske potrebe.

Užici su predstavljali Majčin Dar, i zelandone su smatrale svojom svetom dužnošću da mladima omoguće da svoje prvo iskustvo steknu na odgovarajući način i da ono bude poučno. Vjerovalo se kako i mlade žene i mladi muškarci moraju naučiti pravilno cijeniti Majčin Veliki Dar, a za to su se morali pobrinuti stariji i iskusniji. Iskusniji su morali prvi puta podijeliti dar s neiskusnima, poddiskretnim, ali budnim očima zelandona. Bio je to Obred Prijelaza, previše va-žan da bi se dopustili slučajni susreti.

Oba pomoćna skloništa bila su dobro čuvana, jer su većinu muškaraca neodoljivo privlačila. Pojedini muškarci nisu čak mogli ni pogledati u smjeru jednog ili drugog, a da se ne uzbude. Muškarci, posebno mladi muškarci koji suveć prošli kroz obrede muževnosti, ali se još nisu združili ni s jednom ženom, pokušavali su proviriti unutra, a ponekad su uspijevali uvući se u sklonište mladih žena, dok su se pojedini stariji muškarci rado zadržavali u njegovojblizini u nadi da će barem na trenutak nešto vidjeti. Gotovo svi raspoloživi muškarci priželjkivali su da budu odabrani za Prvi Obred mladih žena, premdaih je obuzimao i izvjestan strah ako su ih izabrali. Znali su da će ih nadzirati i strahovali su da se neće iskazati, ali bi i osjetili izvjesno zadovoljstvo kad bi u tome uspjeli. Većina muškaraca se također rado sjećala doni - žena koje su im

pomogle da postanu muškarci.Međutim, oni koji su dobili važan zadatak da s drugima podijele Majčin

Dar Užitaka i da druge pouče Majčinom Daru Užitaka, morali su pristati i na neke zabrane. Ni odabrani muškarci ni doni - žene nisu još godinu dana poslijeceremonije smjeli imati bilo kakve veze s mladima koje su podučavali. Smatralo se, i to ne bez razloga, da su oni previše podložni dojmu, previše ranjivi. Nijebilo nimalo neobično da mlada žena, čije je prvo iskustvo sa starijim muškarcem bilo ugodno, poželi ponovno to doživjeti, iako je to bilo zabranjeno.Poslije prvih Obreda, mogla je imati bilo kojeg muškarca koga bi poželjela... ikoji bi poželio nju... ali je upravo zbog toga njen prvi partner bio samo jošprivlačniji. Prije nego je otišao na Put, Džondalara su često birali za tu dužnost i silom prilika naučio je izbjegavati ponekad vrlo uporne mlađe žene s kojima je tijekom ceremonije doživio lijepo i nježno iskustvo. Te žene su ga na svemoguće načine pokušavale uhvatiti nasamo. Ali muškarcima je, u neku ruku bilo lakše. Za njih je to bilo jednokratno iskustvo: jedna noć posebnog Užitka.

Od doni - žena očekivalo se da budu na raspolaganju cijelo ljeto, pa čak i duže, posebno ako su bile pripravnice. Mladići su često imali određene potrebe, i trebalo im je izvjesno vrijeme da nauče da su potrebe žena drugačije i da je njihovo zadovoljavanje raznolikije. Međutim, od doni - žena očekivalo se da ne dopuste da se mladići vežu za njih, što je ponekad bilo veoma teško.

Džondalarova doni - žena bila je Prva, u vrijeme kada je još bila poznatakao Zolena, i dobro ga je podučila. Kada se vratio u Devetu Špilju, nakon što je nekoliko godina proveo s Dalanarom, često su ga birali. Ali u pubertetu se toliko zaljubio u Zolenu, da nije htio ni jednu drugu doni - ženu.

Štoviše, želio je da mu postane družica, iako je među njima postojala prilična razlika u godinama. Nevolja je bila u tome što je i nju privukao visoki, zgodni, izuzetno karizmatičan mladić blijede kose i neobično živih očiju, a to je oboma stvorilo probleme.

Kad su stigli do Manvelarovog skloništa, pokucali su na drvenu ploču u blizini ulaza i glasno se predstavili. Pozvao ih je unutra.

- Vuk je s nama - reče Ejla. - Uvedi ga - rekao je Morizan, kada je pomaknuo zavjesu na vratima.Još od lova na lavove Ejla nije imala prigode vidjeti Manvelarovog sina i

ljubazno mu se osmjehnula. Kada su se svi pozdravili, Ejla reče. - Moram otići do skloništa zelandona. Džondalare, bi li mi mogao pričuvati Vuka? Ponekada napravi veliku strku i porazbija stvari. Htjela bih prvo pitatiZelandonu smijem li ga tamo dovesti.

- Ako nitko nema ništa protiv - pristane Džondalar, upitno pogledavšiMorizana, Manvelara i ostale u skloništu.

- U redu. može ostati - reče Manvelar. Ejla se sagne i zagleda se u životinju. - Ostani s Džondalarom - rekla

je, istovremeno mu izdavši naredbu i pokretom ruke. Njuškom je poškakljaodjetešce i natjerao je da se nasmije, a onda je sjeo. Zabrinuto cvileči i sa strahom

u očima gledao je kako ona i djetešce izlaze, ali nije krenuo za njom. Kad je stigla do velikog skloništa zelandona, kucnula je po ploči i

predstavila se. - Ejla!- Uđi - začula je poznati glas Prve Među Onima Koji Služe Veliku Majku

Zemlju. Zavjesu na vratima povukao je u stranu muškarac pripravnik zazelandonija i Ejla uđe unutra. Premda su gorjele uljene svjetiljke, unutra je bilo mračno, pa ona neko vrijeme ostane nepomično stajati kako bi joj se oči prilagodile polumraku. Kad je konačno mogla vidjeti kamo ide, primijetila je skupinu ljudi u blizini krupne Prve. - Dođi, pridruži nam se, Ejla - reče ona. Nije odmah progovorila, jer je dobro znala kako tama na trenutak zaslijepipridošlice.

Dok im je Ejla prilazila. Džonejla se uzvrpoljila. Promjena osvjetljenjauznemirila je dijete. Nekoliko pripravnica se pomaknulo kako bi Ejli napravilemjesto i ona sjedne između njih, ali prije nego je mogla usredotočiti pozornost na ono što se ovdje događalo, morala je smiriti dijete. Možda je gladna, pomisli ona. izvadi dojku i prinese je bebi. Svi su čekali. Bila je jedina s djetetom i pitala se da nije prekinula nešto važno, iako joj je Zelandona poslala poruku daje želi vidjeti.

Kada se Džonejla smirila. Prva reče: - Drago mi je što te vidim ovdje, Ejla. Sinoć te nije bilo.

- Nismo ni stigli do logorišta Okupljanja - odgovori EjlaNeke od onih koji su je tada prvi put vidjeli iznenadio je način na koji je

izgovarala pojedine riječi. Postali su znatiželjni. Nikada do tada nisu čuli ništa slično. Razumjeli su je bez problema, dobro je poznavala jezik i imala je ugodan, dubok glas, ali ipak je bilo neobično.

- Da nije tebi ili tvom djetetu bilo loše? - upitala je Prva.- Ne, s nama je sve bilo u redu. Džondalar i ja smo otišli obići konje i na

povratku smo naišli na Lanogu i Bologana koji su pokušavali podići sklonište. Nisu imali nikakvog materijala, a pokušavali su koristiti motke za šator. Ostalismo s njima i izgradili im sklonište.

Prva se namrštila. - Gdje su bili Tremeda i Laramar?- Lanoga je rekla da su se posvađali i da je Laramar otišao do udaljenog

mjesta gdje se okupljaju muškarci. Tremeda je pošla za njim i nijedno od njih senije vratilo. Džanida mi je maloprije rekla da je sinoć vidjela Tremedu s nekim muškarcima koji su pili kvas i kockali se. Pretpostavljam da su joj skrenuli misli- reče Ejla.

- Izgleda da je tako - složila se zelandona iz Devete Špilje, iako je bilaPrva, i dalje je bila odgovorna za dobrobit Špilje.

- Imaju li djeca sada gdje boraviti?- Sagradili ste im cijelo sklonište? - upitao je Ejlu muškarac kojeg nije

poznavala.- Mnogo manje od ovoga - odvrati Ejla s osmijehom, pokazavši rukom na

izuzetno veliko prebivalište zelandona. Džonejli je izgleda bilo dosta. Pustila je

bradavicu i Ejla je podiže, prebaci preko ramena i nekoliko puta lupnu po le-đima. - Neće ga ni s kim dijeliti, tako da je trebalo podići sklonište samo za jednu obitelj, djecu, Tremedu i Laramara, ako odluči vratiti se.

- Baš lijepo od vas - podrugljivo primijeti netko. Ejla se osvrnula uokoloi vidjela da je to zelandona iz Četrnaeste, neka starija i prilično mršava žena, kojoj je rijetka kosa uvijek ispadala iz punđe.

Nije joj promaklo ni da se Madroman, koji je sjedio blizu Četrnaeste, zajedno sa zelandonom iz Pete Špilje, okrenuo prema njoj i uputio joj ljubazanpogled. On je bio taj kome je, dok su bili mladi, Džondalar u tučnjavi izbio prednje zube. Znala je da ga Džondalar ne voli i slutila je da je to uzajamno. Ninjoj nije bilo stalo do njega. Zahvaljujući sposobnosti da raspoznaje nijanse u držanju i izrazu lica, uvijek je osjećala da je njegovo ponašanje prijetvorno, osmijeh kojim ju je pozdravljao lažan i da su njegove dobrodošlice neiskrene,ali je uvijek prema njemu bila pristojna.

- Ejla se veoma zainteresirala za djecu iz te obitelji - rekla je Prva,potrudivši se da ostali u njenom glasu ne osjete ljutnju. Zelandona iz Četrnaeste joj je zagorčavala život od kada je postala Prva. uvijek se trudila nekoga isprovocirati, a posebno nju. Žena je mislila da je prva na popisu i očekivala je da bude izabrana za Prvu. Nikada nije preboljela što je mlada zelandona izDevete izabrana umjesto nje.

- Izgleda da im je to potrebno - rekao je isti onaj muškarac koji se javljaoi ranije.

Džonejla je zaspala na njenom ramenu. Ejla uzme nosiljku i raširi je po tlu,a mlada pripravnica s njene desne strane se pomakne kako bi joj napravilamjesta. Ejla spusti dijete na nosiljku.

- Da, potrebno im je - složila se Prva, odmahujući glavom, a onda shvati da Ejla ne zna tog čovjeka. On je sasvim sigurno čuo za nju ali je do sada nije sreo. - Ne bih rekla da su svi ovdje prisutni upoznali moju novu pripravnicu.Možda bi bilo dobro da je predstavim.

- Što se dogodilo s Džonokolom? - upita zelandona iz Pete Špilje.- Preselio se u Devetnaestu Špilju - odgovori Prva. - Očarala ga je

Bijela Šupljina pronađena prošle godine. On je oduvijek bio više umjetnik nego pripravnik, ali sada ozbiljno shvaća učenja zelandona. Želi biti siguran da će na odgovarajući način postupati s novom špiljom, ma što učinili s njom... samo to. Želi da sve bude kako treba. Ta Bijela Šupljina je za njega učinila više nego što bilo kakva obuka.

- Gdje je Devetnaesta Špilja? Hoće li doći ove godine? - Vjerujem da hoće, ali još nisu stigli - reče Ona Koja Je Prva. - Bit će

mi drago vidjeti Džonokola, nedostaju mi njegove vještine, ali srećom je stigla Ejla sa svojim mnogobrojnim vještinama. Ona je već odlična u medicini i donosi neka vrlo zanimljiva znanja i tehnike. Zadovoljna sam što je započela obuku. Ejla, bi li ustala da te mogu i službeno predstaviti?

Ejla je ustala i napravila nekoliko koraka prema Prvoj, koja je pričekala da

svi pogledaju u njihovom smjeru i tek tada počela. - Predstavljam vam Ejlu Zelandonku majku Džonejle. Blagoslovljenu od Doni, pripravnicu zelandone izDevete Špilje. One Koja Je Prva Među Onima Koji Služe Veliku Majku Zemlju. Njezin muškarac je Džondalar, sin Martone, ranije predvodnice Devete Špilje, ibrat Džoharana, sadašnjeg vođe. Ranije je bila Mamutovka iz Logorišta Liva, Lovaca na Mamute koji žive daleko na istoku i pripravnica Mamuta koja ju jeusvojio kao Kćer Mamutovog Ognjišta, njihovog zelandona. Izabrao ju je i obilježio duh Špiljskog Lava, njezin totem i štiti je duh Špiljskog Medvjeđa. Prijateljica je tri konja, Njiske i Trkača i mlade kobile Sivke, i četveronožnog lovca, kojeg zove Vuk.

Ejla pomisli da je to bilo opsežno nabrajanje njenih imena i veza, sa svimobjašnjenjima. Nije bila baš sigurna da je bila Mamutova pripravnica, ali on juje primio u svoje ognjište i obučavao. Doniera nije spomenula da ju je usvojilo i Pleme, koje su oni nazivali Zbitoglavci. Jedina pojedinost koja se na to odnosilabilo je to što ju je štitio duh Špiljskog Medvjeda. Ejla je sumnjala da jezelandona shvatila da to znači da je bila jedna od njih. Pripadala je Plemenu sve dok je se Broud nije odrekao, prokleo je i natjerao da ode.

Čovjek koji je već ranije bio govorio priđe Ejli i Prvoj. - Ja sam zelandoni iz Dvadesetšeste Špilje, i uime Doni želim ti dobrodošlicu u LogorišteLjetnog sabora, čiji smo mi domaćini. - Ispružio je obje ruke. Ejla prihvati njegove ruke.

- U ime Velike Majke Svega, pozdravljam te, zelandoni iz Dvadeset ŠesteŠpilje.

- Pronašli smo novu duboku šupljinu. Divno odjekuje kada pjevamo, ali jevrlo mala - reče čovjek. Očigledno je bio prilično uzbuđen zbog toga. - U nju može ući samo jedan čovjek ili dva i to samo puzeći poput zmije, premda može stati i troje i četvoro. Mislim da je premalena za Prvu. Žao mi je što to moram reći, ali ću svakako njoj prepustiti tu odluku. Obećao sam Džonokolu da ću mu je pokazati kada dođe. Kako si ti sada pripravnica Prve, možda bi je i ti rado vidjela. Poziv ju je iznenadio, ali se ipak osmjehnula i rekla: - Da, radobih je vidjela.

Kad je ćula za novu špilju, Zelandonu Koja Je Prva proželi su pomiješani osjećaji. Otkrića novih šupljina, koje su najvjerojatnije bile ulazi u Majčin Podzemni Svijet, uvijek su bila uzbudljiva, ali pomisao da ovu neće moći vidjeti iz posve fizičkih razloga strašno ju je razočarala, iako je baš i nije privlačila pomisao na to da puzeći po trbuhu uđe u taj skučeni prostor. Ali bila je zadovoljna što su Ejlu barem toliko prihvatili da su joj ponudili da je vidiumjesto nje. Nadala se da to znači da je njen izbor pridošlice za pripravnicu već prihvaćen kao svršeni čin. Dakako, mnogi su osjetili olakšanje što je žena s očigledno neobičnim moćima pod vlašću Zelandone. A to što je također rođena normalna i što je bila privlačna mlađa majka samo je doprinijelo da lakše bude prihvaćena.

- To je odlična zamisao, zelandoni iz Dvadesetšeste Špilje. Planirala sam je kasnije ovog ljeta poslati na donier - turu, poslije prvih Obreda Združivanja iObreda Prvih Užitaka. Posjet novoj svetoj šupljini mogao bi predstavljati uvodu to i pružiti joj priliku da od početka shvati kako zelandone znaju da je neko mjesto sveto - rekla je Prva doniera. - Kad već razgovaramo o uvođenju i obuci, vidim ovdje nekoliko novijih pripravnika i pripravnica. Čini mi se da je ovo pravi trenutak da im otkrijemo neka znanja koja će im biti potrebna. Tko mi može reći koliko ima godišnjih doba?

- Mogu ja - reče neki mladić. - Ima ih tri. - Nije točno - javi se mlada žena. - Ima ih pet. Prva se osmjehnula. - Jedno od vas kaže da ih je tri, drugo da ih je pet,

može li mi netko reći tko je od njih dvoje u pravu? Izvjesno vrijeme su svi šutjeli, a onda pripravnica s Ejline lijeve strane

reče: - Mislim da su oboje u pravu. Prva se ponovno osmjehnula. - Točno. Može se reći da postoje tri

godišnja doba i da postoji pet godišnjih doba, ovisno o tome kako ih brojite.Može li mi netko reći zašto? - Nitko se nije javio. Ejla se sjećala nekih Mamutovih učenja, ali se stidjela i oklijevala progovoriti. Napokon, kada se tišina odužila, ona reče: - I Mamutovci imaju i tri godišnja doba i pet godišnjih doba. Ne znam za Zelandonce, ali mogu vam ispričati što mi je Mamut rekao.

- Mislim da će to biti prilično zanimljivo - rekla je Prva, osvrnuvši se uokolo i primijetivši kako ostale zelandone kimaju glavama u znak slaganja.

- Trokut s vrhom okrenutim prema dolje je za Mamutovce vrlo važansimbol - počela je Ejla. - To je simbol žene i sastoji se od tri crte, tako da je tri broj moći... ne znam pravu riječ, majčinstva, rađanja, stvaranja novog života, i jako je svet za Mut, to jest Majku. Mamut je također rekao da tri strane trokuta predstavljaju tri glavna godlišnja doba. proljeće, ljeto i zimu. Mamutovci. međutim, razlikuju i dva dodatna godišnja doba koja najavljuju promjenu, jesen i sredozimu, što ukupno čini pet godišnjih doba. Mamut je govorio da je pet

Majčin skriveni broj moći. Ne samo da su mladi pripravnici i pripravnice bili iznenađeni i

zainteresirani, nego su i stariji zelandoniji bili zadivljeni onim što je rekla. Čak i oni koji su je upoznali još lani i koji su čuli kako govori, primijetili su njen naglasak. A onima koji su je vidjeli po prvi puta, posebno ako su bili mladi inisu mnogo putovali, njen glas je zvučao krajnje egzotično. Što se tiče najvećeg broja zelandona. ona je upravo bila iznijela stvari koje oni nisu znali, ali koje suse u osnovi poklapale s njihovim načinom mišljenja, tako da je na neki način potvrdila njihova uvjerenja. To joj je osiguralo dodatno povjerenje i ugled.Dosta je proputovala, dosta je znala, ali nije predstavljala prijetnju.

- Nisam znala da su Majčina učenja toliko slična čak i tako daleko odavde - primijeti zelandoni iz Treće. - I ml spominjemo tri glavna godišnja doba: proljeće, ljeto i zimu, ali većina ljudi razlikuje pet: proljeće, ljeto, jesen, ranu zimu i kasnu zimu. Mi također znamo da trokut okrenut naopako predstavlja ženu, da je tri broj moći rađanja, a pet moćni simbol.

- To je točno. Načini Velike Majke Zemlje su nevjerojatni - izjavila je Prva, i nastavila s obukom. - Već smo govorili o riječi za brojenje pet, pet dijelova jabuke, pet prstiju na svakoj ruci, pet prstiju na svakom stopalu, i kakoda uspješnije koristimo ruke i riječi za brojenje. Također postoji pet osnovnih ili svetih boja. Sve ostale boje su oblici glavnih boja. Prva boja je crvena. To jeboja krvi, boja života, ali isto kao što ni život ne traje dugo, tako i crvena bojarijetko ostaje takva kakva jeste dugo vremena. Čim se krv sasuši, ona potamni, postane smeđa, ponekad jako tamna.

Smeđa je jedan oblik crvene, ponekad je nazivaju stara crvena. To je boja debla i grana velikog broja stabala. Crveno oker nijanse zemlje predstavljajusasušenu Majčinu krv i premda neke mogu biti vrlo svijetle, i izgledaju gotovo kao nove, za sve njih kažemo da je to stara crvena. Pojedino cvijeće i voće ima pravu crvenu boju, ali cvijeće je prolazno, kao što je i crvena boja voća. Kada se crveno voće. kao što su jagode, osuši, one dobivaju staru crvenu boju. Možete li se sjetiti još nečega što je crveno, ili neki oblik crvene boje?

- Neki ljudi imaju smeđu kosu - reče pripravnica koja je sjedila iza Ejle. - A neki imaju smeđe oči - dodala je Ejla. - Nikada nisam vidio nikoga sa smeđim očima. Oči svih koje znam su ili

plave ili sive, ponekad prošarane zelenom - uskoči mladi pripravnik koji se već ranije javljao za riječ.

- Svi ljudi iz Plemena koje me je podiglo imali su smeđe oči - reče Ejla. - Oni su smatrali da su moje oči čudne, možda čak i slabe, jer su tako svijetle.

- Govoriš o Zbitoglavcima, zar ne? Oni i nisu pravi ljudi. I ostale životinjeimaju smeđe oči. a mnoge od njih imaju i smeđe krzno - rekao je.

Ejla osjeti kako u njoj raste bijes. - Kako možeš to reći? Pripadnici Plemena nisu životinje. To su ljudi! - procijedila je kroz stisnute zube. - Jesili ti ikada vidio nekog od njih?

Prva se umiješala, ne bi li spriječila daljnja razilaženja. - Pripravniće

zelandone iz Dvadesetdevete Špilje, točno je da neki ljudi imaju smeđe oči. Mlad si i očigledno neiskusan. Upravo zbog toga, prije nego što postaneš pravi zelandoni, moraš poći na donier - turu. Kad budeš putovao na jug, susretat ćeš ljude sa smeđim očima. Ali možda bi trebao odgovoriti na njeno pitanje. Jesi li ti ikada vidio ‘životinje’ koje nazivaš Zbitoglavci? - upitala ga je.

- Ovaj... nisam, ali svi kažu da sliče medvjedima - odvrati mladić. - Kao mala, Ejla je živjela među onima koje Zelandonei znaju kao

Zbitoglavce, a njen naziv za njih je Pleme. Spasili su joj život, jer je izgubilaroditelje, brinuli su se o njoj, podigli je. Mislim da ona ima više iskustva s njimanego ti. Možeš pitati i Vilamara, Glavnog Trgovca, koji je češće nego većina nas dolazio s njima u dodir. On kaže da možda izgledaju malo drukčije, ali da se ponašaju kao ljudi i on vjeruje da oni to i jesu. Mislim da bi se, dok ne budešmogao govoriti na temelju vlastitog iskustva, trebao prikloniti mišljenju onihkoji su to iskustvo već stekli - rekla je Prva, strogim glasom ućiteljice.

Mladić je osjetio kako ga obuzima bijes. Nije volio da mu bilo tko očita lekciju i nije mu se sviđalo to što više vjeruju jednoj strankinji nego onima koje je slušao cijeiog života. Ali pošto mu je njegov zelandoni glavom dao znak dašuti, odlučio je ne prepirati se s Onom Koja Je Prva Među Onima Koji su Služili Veliku Majku Zemlju.

- Govorili smo o Pet Svetih Boja. Zelandono iz Četrnaeste Špilje, reci nam nešto o sljedećoj - reče Prva.

- Druga osnovna boja je zelena - počne zelandona iz Četrnaeste. - Zelena je boja lišća i trave. To je također boja života, dakako, biljnog života. Zimi ćete vidjeti da su drveće i biljke uglavnom smeđe boje. One na taj način pokazuju da je njihova prava boja stara crvena, boja života. Biljke se zimiodmaraju, skupljaju snagu da u proljeće ponovno izrastu zelene. Zahvaljujući cvijeću i plodovima, biljke također pokazuju i većinu drugih boja.

Ejla je smatrala da je njeno izlaganje jednolično, i da bi ga ona sigurno učinila čak i dosadnim da obavijesti same po sebi nisu bila zanimljive. Nije čudo što je ostale zelandone i zelandoniji nisu izabrali za Prvu. Ejla se odmah upitala nije li to pomislila samo zato što je znala koliko ta žena ide na živcenjezinoj Zelandoni.

- Možda bi nam zelandoni čija je Špilja domaćin ovogodišnjeg Ljetnog sabora htio reći nešto o sljedećoj boji? - umiješala se Prva. čim je vidjela kako Četrnaesta udiše zrak i sprema se nastaviti. Imajući u vidu okolnosti. Četrnaesta se nije mogla pobuniti.

- Svakako - složio se on. - Treća osnovna boja je žuta, boja sunca. Bali, i boja vatre, premda u obje ima i dosta crvene, što samo potvrđuje da one imaju i vlastiti život. Crvenu u suncu možete vidjeti uglavnom ujutro i uvečer. Sunce nam daje svjetlost i toplinu, ali zna biti i opasno. Od previše sunca koža izgori,ono je u stanju sasušiti biljke i isuši rupe s vodom. Nad suncem nemamo vlast.Čak ni Doni, Majka, ne može nadzirati svoga sina Balija. Možemo samo pokušati zaštititi se od njega, maknut mu se s puta. Vatra zna biti još opasnija od

sunca. Nad njom imamo neku vlast. a i jako je korisna, ali kada je vatra upitanju nikada ne smijemo biti neoprezni, niti je uzimati olako.

- Nisu sve žute stvari ujedno i tople. Tlo je na nekim mjestima žuto, postojioker žuta, kao što postoji i oker crvena. Neki ljudi imaju žutu kosu - reče on, gledajući ravno u Ejlu.

- I dakako, razno cvijeće pokazuje svoju pravu boju. Ono uvijek na kraju postane smeđe, a znamo da je smeđa jedan oblik crvene. Upravo zbog toga neki tvrde da bi žutu trebalo smatrati vidom crvene, a ne samostalnom svetombojom, ali većina se slaže da je to osnovna boja koja privlači crvenu, boju života.

Zelandoni iz Dvadesetšeste Špilje opčinio je Ejlu koja ga je pomno promatrala. Bio je visok, mišićav i imao je tamno plavu, gotovo smeđu kosu sa svjetlijim pramenovima i tamne obrve, koje su se na lijevoj strani ćela pretapale s tetovažom zelandona. Njegova tetovaža nije bila kitnjasta kao neke, ali je bilavrlo precizna. Brada mu je bila crvenkasto smeđa, kratka i pravilnog oblika. Pomislila je kako za njezino podrezivanje sigurno koristi oštricu od kremena.Vjerojatno se približavao srednjim godinama, crte lica su mu bile karakterne, aliostavljao je dojam uzbuđenog mladića koji održava vlast nad sobom bez ijedne povišene riječi.

Prošlo joj je kroz glavu da bi većina ljudi za njega rekla da je zgodan. Njoj je bio zgodan, premda nije mnogo vjerovala svojim čulima kad je trebala odrediti tko je zgodan pripadnicima njezinog naroda, tim 'Drugima' kako ih jePleme nazivalo. Na njeno shvaćanje ljepote umnogome su utjecali ukusi ljudi koji su je odgojili. Ona je ljude iz Plemena smatrala zgodnima, za razliku odvećine Drugih, iako mnogi cd njih nikada nisu vidjeli niti jednog Drugog, a većina onih koja ih je vidjela, vidjela ih je samo iz daljine. Promatrala je nekoliko mladih pripravnica i zaključila da ih privlači muškarac koji je govorio. Izgleda da je privlačio i neke od starijih žena. U svakom slučaju, odlično je znao podučavati. Izgleda da se i Prva slagala s njom, jer ga je zamolila neka nastavi.

- Četvrta Osnovna boja je prozirnost - reče on. - To je boja vjetra, boja vode. Može iskazati sve boje. kao na primjer kad se zagledate u mirnu površinuribnjaka i u njemu vidite svoj odraz, ili kada kapi kiše zasvjetlucaju svimbojama čim se pojavi sunce. I plava i bijela su oblici prozirnosti. Kada po-gledate u vjetar, on je proziran, ali kada se zagledate u nebo, ono je plavo. Vodau jezeru ili Velike Vode Zapada često su plave, a voda na glečerima je jake, žive plave boje.

Poput Džondalarovih očiju, pomisli Ejla. Sjetila se kako je samo kad su prelazili preko glečera vidjela plavu koja je odgovarala njegovim očima. Pitala se da li je zelandoni iz Dvadeset šeste Špilje ikada bio na glečeru.

- Pojedino voće je plavo - nastavljao je on - naročito razne bobice, kao i neko cvijeće, premda je plavo cvijeće rjeđe. Mnogi ljudi imaju plave oči, ili plave pomiješane sa sivom, koja je također jedan oblik prozirnosti. Snijeg je bijel, isto kao oblaci na nebu, koji mogu biti i sivi kada se izmiješaju s tamnom

prije nego naprave kišu, ali njihova prava boja je prozirnost. Led ima bojuprozirnosti, premda može izgledati bijel, ali pravu boju snijega i leda možetesaznati kada se otope, a boju oblaka kad pada kiša. Postoji mnogo vrsta bijelogcvijeća, a na nekim mjestima može se naći i bijela zemlja. Nedaleko od Devete Špilje postoji jedno mjesto na kojem se može naći bijela zemlja, kaolin. - rekao je, gledajući ravno u Ejlu - ali je ona i dalje samo oblik prozirnosti.

Zelandona Koja Je Prva nastavi predavanje. - Peta Sveta Boja je tamna,nju ponekad nazivaju crna. To je boja noći, boja ugljena nakon što vatra sagori život iz drveta. To je boja koja nadvladava boju života, crvenu, posebno dokstari. Neki su govorili kako je crna najtamnija nijansa stare crvene, ali nije.Tamna označava odsutnost svjetlosti i odsutnost života. To je boja smrti. Njen život nije čak ni prolazan. Ne postoji crno cvijeće. Duboke špilje najbolje pokazuju primarnu boju tamne.

Kada je završila, zagledala se u okupljene pripravnike i pripravnice. -Ima li pitanja? - upita ih. Zavladala je sumnjičava tišina, pojedinci su se meškoljili i strugali nogama, ali nitko nije izustio ni riječ. Znala je da sigurno žele postaviti neko pitanje, ali nitko nije želio biti prvi, da ne bi ispalo da neshvaća ono što svi ostali razumiju, ili se bar prave da razumiju. To je bilo u redu, pitanja mogu uslijediti i kasnije, a sigurno će ih biti. Kako je bio nazočan veliki broj pripravnika i pripravnica čiju je pozornost uspjela privući. Prva se pitala bi li trebala nastaviti s predavanjem. Previše toga odjednom nije bilo lakozadržati, i umovi ljudi bi mogli odlutati. - Želite li još slušati?

Ejla baci pogled na svoje djetešce i vidje da spava. - Ja bih - tiho jerekla. I ostali počeše mrmljati i ispuštati uglavnom pozitivne zvukove.

- Bi li nam netko želio reći što još nam potvrđuje da je pet moćni simbol? - upitala je Ona Koja Je Prva.

- Na nebu se može vidjeti pet zvijezda lutalica - reče stari zelandoni iz Sedme Špilje.

- To je točno - složi se Prva, osmjehnuvši se visokom postarijem muškarcu, a zatim se obrati ostalima. - Zelandoni iz Sedme Špilje je taj koji ihje otkrio i pokazao nam ih. Treba vremena da se ugledaju, i većina vas ih neće vidjeti sve do vaše Godine Noći.

- Što je to Godina Noći? - upitala je Ejla. Nekolicini nazočnih bilo je jako drago što je to upitala.

- Tijekom Godine Noći morat ćete bdjeti noću, a spavati danju - objasnila je Prva. - To je jedan od Putova s kojim ćete se suočiti tijekom obuke, ali je i više od toga. Postoje neke stvari koje morate vidjeti, a koje se mogu vidjetisamo noću, kao što su izlazak i zalazak sunca, posebno sredinom ljeta i sredinom zime, kad se sunce zaustavi i promijeni smjer, i za vrijeme izlaska izalaska mjeseca. Zelandoni iz Pete Špilje zna najviše o tome. Pola godine jeobavljao obilježavanja.

Ejla je željela pitati s kojim će se još Putovima morati suočiti tijekom obuke, ali je šutjela. Pretpostavljala je da će to uskoro otkriti.

- Što nam još pokazuje moć riječi za brojanje pet? - upitala je Prva. - Pet Svetih Elemenata - odgovori zelandoni iz Dvadesetšeste.- Odlično! - reče krupna žena Koja Je Prva. Namjestila se udobnije na

svom sjedalu. - Zašto ti ne bi počeo? - Uvijek treba najprije nešto reći o Svetim Bojama pa tek tada o Svetim

Elementima, jer je boja jedno od njihovih svojstava. Prvi Element, ponekadzvan Princip ili Bit, je zemlja. Zemlja je čvrsta, ima tvar, sastoji se od tla i stijenja. Zemlju možete zahvatiti rukom. Boja koja se najčešće dovodi u vezu sa zemljom jeste stara crvena. Osim što je element sama po sebi, zemlja je fizički oblik svih ostalih biti, može ih sadržavati ili one mogu na neki način utjecati na nju - rekao je i pogledao prema Prvoj kako bi provjerio smije li nastaviti. Već je gledala nekog drugog.

- Zelandona iz Druge Špilje, mogla bi ti nastaviti.- Drugi Element je voda, reče ona, ustajući. Voda ponekad pada s neba,

ponekad počiva na površini zemlje ili teče preko nje, ili kroz nju u špiljama. Ponekad je zemlja upije i ona postaje dio nje. Voda je pokretljiva. Boja vodeobično je bistrina ili plava, čak i kada je blatnjava. Kad je voda smeđa, to je zato što vidite boju Zemlje koja se pomiješala s vodom. Vodu možete vidjeti iopipati i progutati, ali je ne možete uzeti među prste. Možete je zahvatiti samo ako spojite ruke i napravite posudu za nju - reče ona i spoji ruke kako bi od njih napravila nešto poput zdjelice.

Ejla je uživala gledati je, jer se opisujući stvari obilno koristila rukama, premda ne na isti namjerni način kao što bi to radio netko iz Plemena.

- Vodu morate držati u nečemu, u posudi, u mješini za vodu, u svom tijelu. Vaše tijelo mora sadržavati vodu, kao što ćete se uvjeriti kad budete prolazili kroz iskušenje odricanja. Svim živim bićima potrebna je voda, kako biljkama tako i životinjama - završi Druga i sjedne.

- Bi li još netko želio nešto dodati o vodi? - upitala je Prva zelandona.- Voda zna biti opasna. Čovjek se u njoj može utopiti - reče mlada

pripravnica koja je sjedila s druge strane Džonejle. Izgovorila je to tiho i vidjelose da je tužna. Ejla se upitala je li ona možda to stekla vlastitim iskustvom.

- To je točno - složila se Ejla. - Džondalar i ja smo na našem Putu morali prijeći mnoge rijeke. Voda zna biti jako opasna.

- Da, poznavao sam nekoga tko je propao kroz led i udavio se - izjavizelandoni iz Južnog Lica. skloništa koje je pripadalo Dvadesetdevetoj Špilji.Počeo je napuhavati tu priču o davljenju, ali ga je glavna zelandona iz Dvadesetdevete prekinula.

- Poznato nam je da voda zna opasna, ali i vjetar isto tako može biti opasan,a on je Treći Element. - Bila je vrlo simpatična i imala je lijep osmijeh, ali je imala i izrazitu snagu i dobro je znala da ovo nije zgodan trenutak zaprepričavanje nesreća. Prva je razmatrala ozbiljnu stvar i davala važne oba-vijesti koje su pripravnici i pripravnice morali shvatiti.

Prva joj se osmjehnula, svjesna onoga što je učinila. - Zašto ti ne nastaviš

priču o Trećem Elementu, zelandona iz Dvadesetdevete? - Baš kao i vodu, ni vjetar ne možete ni podići ni zadržati ni vidjeti, premda

su njegove posljedice vidljive - rekla je. - Kada je nepokretan, ne može sečak ni osjetiti, ali zna biti i toliko snažan da čupa i obara stabla. Može puhati tako jako da se ne možete kretati u suprotnom smjeru. Vjetar je posvuda. Nemamjesta gdje ga nećete naći. čak ni u najdubljoj špilji, premda je tamo obično nepokretan. Znate da je tu, jer ga možete natjerati da se pokrene čim nečim mahnete. Vjetar se kreće i u živom tijelu. Možete ga osjetiti dok udišete zrak i kad ga izdišete. Vjetar je od presudne važnosti za život ljudi i životinja. Kadanjihov vjetar stane, znate da su mrtvi - tim je riječima završila svoje izlaganje zelandona iz Dvadesetdevete Špilje.

Ejla je primijetila da se Džonejla počela meškoljiti; uskoro će se probuditi. I Prva je bila svjesna djetešca i nemira među okupljenima. Ubrzo će morati okončati ovaj sastanak.

- Četvrti Element je hladnoća - nastavila je Prva. - Kao ni vjetar, ni hladnoću ne možete podići ili držati u ruci, ali možete je osjetiti. Hladnoća izaziva promjene, čini da stvari postanu čvršće i usporava. Hladnoća može stvrdnuti zemlju, a isto tako i vodu, u stanju je pretvoriti je u led i natjerati je dastane, pretvoriti je u kišu, snijeg ili led. Boja hladnoće je prozirna ili bijela. Neki tvrde da tamna izaziva hladnoću. Točno je da postaje hladnije kada padne tamna noć. Hladnoća zna biti opasna. Hladnoća može pomoći tamnoj da iscijedi život, ali hladnoća ne utječe na tamnu, tako da hladnoća manje utječe na stvari koje su djelomično tamne. Ali hladnoća isto tako može biti od pomoći. Ako stavite hranu u hladnu jamu u zemlji, ili u vodu prekrivenu ledom, hladnoća pomaže da se ne pokvari. Kada hladnoća prestane, prozirne stvari obično ponovno postaju kakve su bile, kao što se na primjer led ponovno pretvara u vodu. Stvari ilielementi koji su stare crvene boje obično se mogu od hladnoće povratiti, na primjer, kora drveća, ali je zato to rijetko slučaj sa zelenom, žutom ili pravom crvenom.

Prva je htjela pitati okupljene imaju li nekih pitanja, ali je ipak odlučila nastaviti i što prije okončati predavanje. - Peti Element je toplina. Toplinu ne možete uzeti ili držati, ali i nju možete osjetiti kada dodirnete nešto toplo. Itoplina mijenja stvari, ali dok hladnoća vrši spore promjene, toplina je brza. Dok hladnoća odnosi život, toplina ga može vratiti. Vatra i sunce stvaraju toplinu. Toplina sunca smekšava hladnu tvrdu zemlju i pretvara snijeg u kišu kojapomaže nicanje zelenog života, pretvara led u vodu i pomaže joj da se ponovnopokrene. Toplinom vatre može se kuhati hrana, kako meso tako i povrće, i zagrijati unutrašnjost skloništa, ali toplina može biti i opasna. I ona možepomagati tamnoj. Osnovna boja topline je žuta, često pomiješana s crvenom, ali ponekad je pomiješana s tamnom. Toplina može pomoći pravoj crvenoj boji života, ali zato previše topline može potaknuti tamnu da uništi isti taj život.

Prva je odlično procijenila vrijeme. U trenutku kada je završila. Džonejla se probudila i glasno zaplakala. Ejla ju je brže bolje podigla i počela ljuljati, ali

znala je da će se uskoro morati pobrinuti za nju. - Želim da svi razmislite o onome što ste danas naučili i upamtite sva

pitanja koja vam mogu pasti na pamet. kako bismo mogli o njima porazgovaratisljedeći puta kad se ovako sastanemo. Svi oni koji sad žele otići, neka to slobodno učine - završila je sastanak Ona Koja Je Prva.

- Nadam se da ćemo se moći uskoro ponovno okupiti - reče Ejla dok je ustajala. - Bilo je jako zanimljivo. Jedva čekam da još više naučim.

- Drago mi je pripravnice Zelandone iz Devete Špilje - reče Prva. Iako ju je Zelandona obično oslovljavala imenom, kad su bili u skloništu

zelandona na Ljetnim saborima sve je oslovljavala njihovim službenimnazivima.***

- Proleva, moram te nešto zamoliti - reče Ejla, kojoj je očigledno bilo neugodno.

- Reci, Ejla. - Svi koji su dijelili s njima sklonište i trenutno jeli jutarnjiobrok, znatiželjno su se okrenuli prema njoj.

- Nedaleko od doma Dvadesetšeste Špilje nalazi se sveta špilja i njihovzelandoni me je pozvao da pođem s njim pogledati je, jer sam pripravnica Prve. Vrlo je mala i Prva bi željela da je ja predstavljam.

Nije privukla samo Džondalarovu pozornost. Osvrnuo se uokolo iprimijetio da svi promatraju Ejlu. Vidio je i da se Vilamar stresao. Glavnitrgovac je volio prevaljivati velike udaljenosti, ali nije baš mario za maleskučene prostore. Mogao je sebe natjerati da uđe u špilju ako je to bilo neophodno, naročito ako nije bila premala, ali mu je bilo draže ostati vani.

- Potreban mi je netko tko će pričuvati Džonejlu i nahraniti je bude li potrebno - objasni Ejla. - Nahranit ću je prije nego pođem, ali nisam sigurna koliko će to potrajati. Ponijela bih je sa sobom, ali su mi rekli da ću morati puzati poput zmije da bih ušla i mislim da to s Džonejlom ne bih mogla. Imamdojam da je zelandoni drago što sam pozvana.

Proleva je nekoliko trenutaka razmišljala. Tijekom Ljetnog sabora je uvijekimala puno posla. Deveta je bila velika i važna špilja, i za taj dan je imalamnoge stvari u planu. Nije bila sigurna hoće li imati vremena da se uz svojeg brine o još jednom djetetu, ali bilo joj je teško bilo koga odbiti. - Rado ću je nahraniti Ejla, ali obećala sam da ću se danas vidjeti s nekim ljudima i nisam sigurna da ću se moći brinuti o njoj.

- Imam ideju - reče Martona. Svi se okrenuše prema bivšoj predvodnici. - Možda možemo naći nekoga tko će poći s Prolevom i čuvati i Džonejlu i Sitonu dok ona obavlja poslove i donijeti joj djevojčice kad ogladne.

Martona se prodorno zagleda u Folaru i kradomice je bocne, tražeći da se sama prijavi. Djevojka je shvatila poruku. I njoj samoj je to palo na pamet, alinije bila sigurna želi li baš cijeli dan provesti čuvajući djecu. A s druge strane, obje djevojčice je jako voljela, a i moglo bi biti zanimljivo vidjeti o čemu će to Proleva razgovarati kada se sastane s drugima.

- Ja ću ih čuvati - reče ona, pa u trenutku nadahnuća doda - Ako mi Vuk pomogne. - Dojenčad i Vuk, svi bi gledali u nju.

Ejla je razmišljala. Nije bila baš sigurna da će Vuk slušati mladu ženu, premda bi vjerojatno rado bio u blizini djevojčica. Odrasli vukovi bili su odani svom pomlatku i radosno su se smjenjivali u čuvanju dok je ostatak čopora bio u lovu, ali čopor nije mogao odgojiti više od jednog legla. Morali su loviti ne samo za sebe. nego i za nekoliko gladnih mladunaca koji su rasli. Lovci su kaododatak dojenju, a i da bi pomogli okotu da se odbije od sise, donosili mesokoje su sažvakali i progutali, a onda bi napola probavljenu hranu povratili kakobi je štenad mogla lakše pojesti. Posao alfa ženke bio je spriječiti sve ostale ženke iz čopora da se pare kada se budu tjerale. Često je čak prekidala vlastito parenje da bi od njih otjerala mužjake, kako bi osigurala da upravo njeno leglobude rođeno i othranjeno.

Vuk je prema djeci ljudi iz svog čopora iskazivao uobičajeno vučje obožavanje. Ejla je u mladosti promatrala i proučavala vukove, i zato je tako dobro razumjela Vuka. Teško da će praviti probleme sve dok nitko ne bude bio prijetnja djeci, a tko bi usred Ljetnog sabora mogao biti prijetnja za djecu?

- U redu, Folara - reče Ejla. - Vuk ti može pomoći pri čuvanju, ali bilo bi dobro da ih s vremena vrijeme i ti obiđeš, Džondalare. Mislim da će je slušati, ali mogao bi postati previše zaštitnički raspoložen i ne pustiti nikoga blizu djece. Tebe uvijek sluša kada ja nisam u blizini.

- Namjeravao sam ovog jutra ostati blizu našeg logorišta i obraditi nekekomade alata. Još nisam vratio dug onima koji su mi pomogli sagraditi našesklonište u Devetoj Špilji. Na rubu logorišta sabora, tamo gdje nema blata,postoji popločan prostor za rezbarenje oruđa. Mogu tamo raditi i povremeno obilaziti Folaru i Vuka. Obećao sam da ću se popodne naći s nekim ljudima. Poslije lova na lavove mnogi su se zainteresirali za bacač koplja - dok je razmišljao o tome ćelo mu se nabralo na poznati način - ali možda se možemo naći na mjestu s kojeg ću moći motriti na njih.

- Nadam se da ćemo se vratiti do popodne, ali stvarno ne znam koliko će posjeta špilji trajati - reče Ejla.

Nedugo potom su se svi zajedno zaputili prema glavnom logorištu. Kad sustigli, svatko je krenuo na svoju stranu. Ejla i Proleva, sa svoje dvije curice i sFolarom, Džondalarom i Vukom prvo odoše do velikog skloništa zelandona.

Donier Dvadesetšeste Špilje ju je već čekao, zajedno s pripravnikom kojeg Ejla već neko vrijeme nije vidjela.

- Džonokole! - rekla je, pohitavši prema muškarcu koji je prije nje biopripravnik Prve, i koga su smatrali jednim od najboljih umjetnika Zelandonaca.- Kada si stigao? Jesi li već vidio Zelandonu? - upitala ga je nakon što su se zagrlili i dodirnuli obrazima.

- Stigli smo sinoć, malo prije mraka. Devetnaesta Špilja je zakasnila s polaskom, a onda nas je još i kiša usporila. Da, vidio sam Prvu Među Onima Koji Služe Majci. Odlično izgleda.

Ostali članovi Devete Špilje toplo su pozdravili čovjeka koji je donedavno bio cijenjeni pripadnik njihove Špilje i dobar prijatelj. Čak ga je i Vuk onjušio u znak prepoznavanja i zauzvrat bio nagrađen češkanjem iza uha.

- Jesi li već postao zelandoni? - upitala je Proleva. - Ako prođem probu, mogao bih postati na ovogodišnjem Ljetnom saboru.

Zelandona iz Devetnaeste nije dobro. Ove godine nije došla, jer nije moglahodati tako daleko.

- Žao mi je što to čujem - reče Ejla. - Baš sam se veselila što ću je vidjeti.

- Bila je dobra učiteljica i ja sam obavljao mnoge njezine zadatke. Tormaden i Špilja željeli bi da što je prije moguće preuzmem i ostale njene funkcije, a mislim da ni naša zelandona ne bi imala ništa protiv - reče Džonokol, a onda se zagleda u zamotuljke koje su Ejla i Proleva nosile, i doda -Vidim da imate pomladak. Čuo sam da ste obje dobile djevojčicc, bla-goslovljene od Doni. Drago mi je zbog vas. Mogu li ih vidjeti?

- Svakako - reče Proleva, izvadivši dijete iz nosiljke i podigavši ga. - Zove se Sitona.

- A ovo je Džonejla - reče Ejla. podigavši svoje dijete. - Rođene su u razmaku od nekoliko dana i bit će odlične prijateljice -

rekla je Folara. - Danas ih ja čuvam, a Vuk će mi pomagati. - Stvarno? - upita Džonokol i zagleda se u Ejlu. - Koliko sam shvatio,

ovog jutra ćemo posjetiti novu svetu špilju. - I ti ideš s nama? To je divno - reče Ejla i pogleda zelandonija iz

Dvadesetšeste Špilje. - Znaš li barem otprilike koliko će to potrajati? Rado bih se rano poslijepodne vratila.

- Trebali bismo se vratiti tijekom poslijepodneva - odgovorio je.Promatrao je susret s pripadnicima njegove bivše Špilje i slušao njihovrazgovor. Pitao se kako će Ejla savladati tešku špilju s malim djetešcem u naručju, ali je ubrzo shvatio da je našla nekog da je čuva, što je bilo mudro. Nije se samo on pitao kako će mlada majka preuzeti sve dužnosti jedne zelandone. Očigledno uz pomoć obitelji i prijatelja iz Devete Špilje. Bilo je razloga zašto su se samo malobrojni zelandoni združivali i stvarali obitelji. Za nekoliko godina,kada dijete prestane sisati bit će joj lakše... osim ako ponovno ne bude blagoslovljena. Bit će zanimljivo pratiti razvoj ove mlade i privlačne pripravnice, pomislio je.

Rekavši da će se uskoro vratiti, Ejla je otišla s ostalima iz Devete Špilje otpratiti Prolevu na njezin sastanak. Zelandoni iz Dvadeset šeste Špilje vukao seza njima. Pokušala je nahraniti Džonejlu, ali dijete nije bilo gladno iosmjehivalo se majci dok joj je mlijeko curilo iz usta. Čak je pokušala sjesti. Ejla je dijete predala Folari i potom stala pred Vuka i lupnula se neposrednoispod ramena. Životinja skoči i spusti šape točno na ono mjesto gdje se lupnula, a ona se podbočila kako ne bi pala pod njegovom težinom.

Oni koji ranije nisu imali prilike vidjeti ono što je uslijedilo, gledali su ih u

nevjerici i sa zaprepaštenjem. Ejla je pred ogromnim vukom podigla bradu iotkrila vrat. On ju je krajnje oprezno liznuo po vratu, zatim je obuhvatio njennježni vrat zubima iskazavši ovom vučjim gestom da priznaje alfa člana svog čopora. Ona mu je uzvratila na isti način, zahvativši ustima gomilu krzna u blizini njegovih usta. Potom ga je uhvatila za krzno na vratu i zagledala mu se uoči. Spustio se na sve četiri kada ga je pustila, a ona se spustila na njegovu visinu.

- Odlazim nakratko - tiho je rekla životinji, ponovivši mu to isto naznakovnom jeziku Plemena, koji je većini promatrača bio neshvatljiv. Vuk je ponekad znakove razumio čak i bolje nego riječi, ali uglavnom se, kada mu je željela reći nešto važno, služila i jednim i drugim. - Folara će čuvati Džonejlu i Sitonu. Ti možeš ostati tu i čuvati ih, ali moraš slušati Folaru. Džondalar će biti u blizini.

Ustala je, zagrlila svoju djevojčicu, i pozdravila se s ostalima. Džondalar ju je kratko zagrlio dok su se pozdravljali obrazima, a onda je otišla. Čak ni samoj sebi nikada nije rekla da je Vuk stvarno razumio sve što mu je govorila, ali kadamu se ovako obraćala pomno ju je slušao i činilo se da slijedi njezine upute. Primijetila je da ih je zelandoni iz Dvadesetšeste slijedio i znala je da ju je vidios Vukom. Na licu mu se još očitavalo iznenađenje, premda su to rijetki mogli opaziti. Ejla je bila navikla razabirati značenje na temelju blagih nijansi, jer je to zahtijevao jezik Plemena, a naučila je primjenjivati tu vještinu kada tumači nesvjesno ponašanje među svojima.

Kada su zajedno krenuli prema zdanju zelandona, muškarac nije ništarekao, iako se zaprepastio kad je vrat izložila očnjacima Vuka. Dvadesešesta Špilja je lani bila na nekom drugom Ljetnom saboru, pa nije vidio kako seodnosi prema životinji kad je tek bila stigla. Prvo iznenađenje doživio je kad je vidio lovca mesoždera kako mirno prilazi s ljudima iz Devete Špilje, potom gaje zaprepastila njegova veličina. Kad se Vuk propeo na stražnje noge, bio je uvjeren da je to najveći vuk kojeg je ikada vidio. Dakako, nikada do tada nije bio tako blizu bilo kojem vuku, ali ova životinja je bila gotovo visoka kao i tažena!

Čuo je da ova pripravnica Prve zna sa životinjama i da je vuk posvuda prati, ali je isto tako znao da ljudi pretjeruju i, premda nije poricao ništa odonoga što su govorili, nije im baš ni puno vjerovao. Možda su vidjeli vuka ublizini sabora i bili navedeni povjerovati kako je čuva. Ali ovo stvorenje se nije šuljalo u blizini i promatralo je iz daljine, kao što je on to zamišljao. Među njima je postojala komunikacija, razumijevanje i povjerenje. Zelandoni izDvadesetšeste Špilje nikada nije vidio ništa slično i sada se još više zainteresirao za Ejlu. Bez obzira na to što je mlada majka, možda joj je stvarnomjesto među zelandonama.

Jutro je već bilo poodmaklo kada se mala skupina približila neuglednoj špilji na pročelju jedne niske vapnenačke stijene. Bilo ih je četvero: zelandoni iz

Dvadesetšeste Špilje, njegov pripravnik, tihi mladić imenom Ealitah, iako je često sebe nazivao Prvi pripravnik zelandonija iz Dvadesetšeste; zatim je tu bio Džonokol. nadareni umjetnik koji je lani bio pripravnik Prve, i Ejla.

Tijekom puta je uživala u razgovoru s Džonokolom, iako je shvatila kolikose u protekloj godini izmijenio. Kada ga je upoznala, bio je više umjetnik negolipripravnik i pridružio se zelandoni samo zato jer mu je to omogućavalo da slobodno koristi svoj talent. Nije baš jako želio postati zelandoni, bio jezadovoljan i kao pripravnik, ali to se promijenilo. Uozbiljio se, pomislila je.Želio je oslikati Bijelu Šupljinu koju je ona, ili bi se prije moglo reći Vuk, pronašla prošloga ljeta. Ali ne umjetnosti radi. Znao je da je to izuzetnašupljina, sveto pribježište koje je Majka stvorila i čiji su bijeli kalcitni zidovi upravo mamili da budu pretvoreni u mjesto gdje će se ljudi obraćati svijetu duhova. Želio je upoznati taj svijet kao zelandoni, kako bi se mogao pravilnopostaviti prema svetosti tog mjesta kada bude stvarao slike drugog svijeta kojiće mu se, bio je uvjeren u to. prikazati. Džonokol će uskoro postati zelandoni Devetnaeste Špilje i odreći će se svog osobnog imena, shvatila je Ejla.

Ulaz u malu špilju bio je jedva dovoljan da kroz nju prođe jedna osoba, a kada je zavirila unutra. Ejli se učinilo da se sve više sužava. Ejla se upitala zašto je itko uopće želio ući unutra. A onda je začula zvuk od kojeg su joj se digle dlake na vratu i od kojeg se sva naježila. Podsjećao je na jodlanje, ali je bio brži i prodorniji. Taj urlik kao da je ispunio špilju ispred njih. Okrenula se i vidjelada taj zvuk ispušta Falitah. A onda se do njih vratio nekakav čudan, drhtavi odjek koji nije bio potpuno sinkroniziran s prvobitnim zvukom. Imali su dojamda dolazi iz dubine špilje. Kad je utihnuo, primijetila je da joj se zelandoni izDvadeset šeste osmjehuje.

- Izuzetan je taj zvuk koji proizvodi, zar ne? - reče. - Da - složi se Ejla. - Ali zašto to radi?- To je jedan od načina da se istraži špilja. Kada netko u nekoj šupljini

pjeva ili svira frulu ili proizvodi zvuk sličan onome koji je proizveo Falitan, a ta šupljina odgovori odgovarajućim i raspoznatljivim zvukom, to znači da nam Majka govori da Ona čuje, i govori nam da odavde možemo pristupiti svijetu duhova. Tada znamo da se radi o svetom mjestu - objasni joj Dvadesetšesti.

- Zar sve špilje odgovaraju pjesmom? - upita Ejla.- Ne sve, ali većina to čini, a neke samo na određenim mjestima, ali uvijek

postoji neka posebnost u vezi svetih mjesta - odgovorio je.- Uvjerena sam da bi Prva bila u stanju ispitati špilju na ovaj način, ona ima

tako divan i čist glas - reče Ejla, a onda se namršti. - A ako netko tko ne zna pjevati, svirati frulu ili proizvoditi zvuke kao Falitan, želi ispitati Špilju? Ja neznam ništa od toga.

- Sigurno znaš barem malo pjevati.- Ne zna - reče Džonokol. - Samo izgovara riječi Majčine Pjesme i

monotono pjevuši.- Ako želiš postati zelandona, moraš biti u stanju ispitati sveto mjesto

pomoću zvuka - rekao je zelandoni iz Dvadesetšeste. - I to pravog zvuka. Ne možeš se samo derati ili vrištati. - Djelovao je prilično zabrinuto, a Ejla se snuždila.

- Što ako ne mogu proizvesti odgovarajući zvuk? Pravi zvuk? - upita Ejla, shvativši u tom trenutku da želi jednog dana postati zelandona. Ali što akose to izjalovi zato što nije u stanju ispustiti pravi zvuk? Džonokol nije bio ništamanje nesretan od Ejle. Sviđala mu se strankinja koju je Džondalar doveo s Putovanja i osjećao je da joj nešto duguje. Ne samo zato jer je pronašla prelijepu novu špilju, već se pobrinula da je on vidi među prvima. I pristala je postati pripravnica Prve, što mu je omogućilo selidbu u obližnju Devetnaestu špilju.

- Ali ti možeš proizvesti pravi zvuk, Ejla - rekao je. - Znaš zviždati.Čuo sam te kako zviždiš poput ptice, a znaš i oponašati mnoge životinje. Znaš njištati kao konj, znaš čak i rikati poput lava.

- To bih baš rado čuo - reče donier iz Dvadesetšeste. - Hajde, Ejla. Pokaži mu - prihvati Džonokol.Ejla zatvori oči i sabere misli kako bi se usredotočila. Vratila se u mislima

u vrijeme kada je živjela u svojoj dolini i odgajala mladog lava zajedno skonjem, kao da su oboje njena djeca. Sjetila se trenutka kada je Mladunče prvi put uspjelo riknuti iz dubine grla. Tada je bila odlučila uvježbati taj zvuk i nekoliko dana kasnije je na njegovu riku odgovorila rikom. Nije bila onolikogromoglasna kao njegova, ali je lavić ocijenio da zaslužuje njegovo poštovanje. Isto kao i Mladunče, i ona je postizala taj zvuk tek nakon što je nekoliko puta na određeni način zaroktala. Svaki sljedeći zvuk koji bi ispustila bio je glasniji od prethodnog. Konačno je otvorila usta i riknula najglasnije što je mogla. Rika koju je izgurala iz grla ispuni malu špilju. Poslije kraće tišine rika se vratila. Bila je prigušena i imali su dojam da dolazi iz daljine. Učinilo im se da joj odgovara neki drugi lav s nekog udaljenog mjesta duboko u špilji i još dalje.Sve redom su prošli žmarci.

- Da ne znam, zakleo bih se da je tamo unutra lav - rekao je mladipripravnik iz Dvadesetšeste s osmijehom, kada je odjek zamro. - Zar stvarnomožeš i njištati poput konja?

To je bilo lako. Njiska je ionako bilo pravo ime Ejlinog konja, kobile kojojje dala ime dok je još bila ždrebica. premda ga je sada češće izgovarala kao riječ nego što je stvarno njištala. Ispustila je zvuk kojim obično pozdravlja svoju pri-jateljicu kada je neko vrijeme ne vidi, jedno sretno iiiiiiiiii za dobrodošlicu.

Ovoga puta se donier iz Dvadesetšeste glasno nasmijao. - Pretpostavljamda znaš i zviždukati kao ptica.

Ejla se osmjehnula, široko i oduševljeno, pa počela oponašati glasanje raznih ptica. Sama sebe je to naučila dok je još živjela u dolini, kako bi namamila ptice da joj jedu iz ruke. Ptičje ćurlikanje, cvrkutanje i zviždukanje vraćalo im se kao neobičan prigušeni odjek.

- Ako sam i imao neke sumnje o tome da li je ova špilja sveta, više ihnemam. A ti ćeš sigurno proći test zvukova, Ejla, iako ne znaš ni pjevati ni

svirati frulu. I ti imaš svoj način, isto kao i Falitah - reče zelandoni. Zatim dade znak svome pomoćniku, koji s leđa skine nosač i izvadi iz njega četiri male posude s drškama, napravljene od vapnenca.

Sljedeća stvar koju je pripravnik izvadio sličila je maloj bijeloj kobasici. Bilo je to crijevo neke životinje napunjeno lojem. Odvezao je jedan kraj iistisnuo u svaku zdjelicu - svjetiljku malo stvrdnutog loja i stavio po komadić osušenog vrganja. Potom je sjeo i pripremio sve što mu je bilo potrebno zapaljenje male vatre. Ejla ga je promatrala i malo je nedostajalo da mu ponudi dazapali vatru jednim od njenih kamena za potpalu, ali Prva je prošle godine uvelameđu ostale ceremonije i ceremoniju pokazivanja kamena za paljenje vatre. Mnogi Zelandonci su ga sada već znali koristiti, ali Ejla nije bila sigurna želi li ga pokazati onima koji nisu bili prisutni prvi puta.

Koristeći ono što je donio sa sobom, Falitan je uskoro zapalio malu vatru i pomoću trake osušenog vrganja prenio vatru da otopi malo loja, kako bi ga Fitilji izrađeni od vrganja lakše upili kada i njih zapali.

Kad se plamen ustalio u svim lojanicama, zelandoni iz Dvadesetšeste reče: - Hoćemo li istražiti ovu malu skučenu Špilju? Ovoga puta ćeš morati zamisliti da si zmija, Ejla. Misliš li da ćeš moći skliznuti unutra?

Ejla potvrdno kimne, premda je imala neke sumnje.Držeći ručku male lojanice, zelandoni iz Dvadesetšeste Špilje gurne u mali

otvor najprije glavu, zatim se spusti na koljena i jednu ruku, pa na kraju legnena trbuh. Gurajući malu lojanicu ispred sebe, uvukao se unutra poput crva. Ejla je krenula za njim. Poslije nje se uvukao Džonokol i na kraju Falitan. Svatko odnjih držao je svjetiljku. Sada joj je bilo jasno zbog čega je zelandoni odgovorio Prvu od pokušaja da uđe u ovu špilju. Iako se Ejla povremeno znala iznenaditi vidjevši što sve ta krupna žena može učiniti ako se zainati, ova špilja je ipak za nju bila premalena.

Niski zidovi bili su više ili manje okomiti u odnosu na pod, ali su se u lukuspajali na ‘stropu', i reklo bi se da su bili od kamena prekrivenog vlažnomzemljom. Pod je bio od vlažne gline koja se lijepila za njih, što je bilo dobro, jerim je pomagala skliznuti kroz neka uža mjesta, ali se zato već poslije kraćeg vremena hladno, ljepljivo blato uvuklo u njihovu odjeću. Hladnoća je podsjetila Ejlu da su joj dojke pune mlijeka te se pokušala podići na laktove kako se ne bi morala svom težinom oslanjati na njih, ali to nije bilo tako lako, jer je držalalojanicu. Ejla nije zazirala od skučenih prostora, ali kad se zaglavila na mjestu gdje je prolaz skretao u stranu, osjetila je paniku.

- Samo se opusti, Ejla. Možeš ti to! - čula je kako govori Džonokol i osjetila je da joj je odostrag pogurao stopala. Uz njegovu pomoć se uspjela provući. Špilja nije na svim mjestima bila skučena. Kada su svladali suženje, špilja je postala nešto šira. Čak su mogli u njoj sjesti i podigavši lojanice pogledati jedni druge. Zastali su kako bi se malo odmorili. Džonokol nijemogao odoljeti. Izvadio je mali komad zašiljenog kremena iz vrećice vezane za remen oko struka i s nekoliko brzih poteza urezao crtež konja na zidu s jedne

strane, a onda je ispred njega dodao još jednog. Ejla se uvijek ponovnozaprepastila kada je vidjela koliko je vješt. Dok je još živio u Devetoj Špilji,često ga je gledala kako crtajući komadom ugljena vježba na vanjskom zidu vapnenačke stijene ili na komadu odlomljenog kamena ili na komadu sirove kože, pa čak i na poravnanom dijelu tla. Radio je to tako često i takvom lakoćom, da je imala dojam da samo trati talent. Ali kao što je ona morala vježbati gađanje praćkom ili izbacivanje koplja pomoću Džondalarovog bacača kako bi postala još vještija, tako je i Džonokol morao vježbati i ona je to znala.Samo što je za nju ta njegova sposobnost da na nekoj površini naslika svakuživu životinju koja mu padne na pamet bila toliko izuzetna da je jamačno morala predstavljati poseban i nevjerojatan dar dobiven od Majke. Ejla nije bilajedina koja je to osjećala.

Poslije kraćeg odmora, zelandoni iz Dvadesetšeste Špilje nastavi zalaziti još dublje u otvor. Naišli su na još nekoliko suženja prije nego su stigli domjesta na kojem su im komadi kamena prepriječili put. To je bio kraj špilje. Dalje nisu mogli.

- Vidim da nisi mogao izdržati, a da ne ostaviš crteže na zidu ove špilje -rekao je zelandoni iz Dvadesetšeste, osmjehujući se Džonokolu. Džonokol nije bio siguran bi li se ono što je nacrtao baš moglo nazvati crtežima, ali ipak jenacrtao dva konja, pa je potvrdno kimnuo.

- Razmišljao sam da bi Pogled na Sunce trebala prirediti svetkovinu u ćast ovog prostora. Sada sam još uvjereniji da je mjesto sveto i želio bih to i objaviti.Ovamo bi mogli da dolaziti mladi koji se žele testirati, čak i oni vrlo mladi.

- Mislim da si u pravu - složi se umjetnik. - Špilja je teška za ulazak, alinema skretanja, tako da se u njoj ne mogu izgubiti.

- Bi li nam se pridružio na svetkovini, Džonokole?Ejla je pretpostavljala da zelandoni želi da Džonokol napravi još crteža u

ovoj svetoj špilji koja im je bila tako blizu i pitala se hoće li njegovi crteži doprinijeti statusu ovog mjesta.

- Mislim da bi ovdje trebalo staviti oznaku za kraj puta na ovom svijetu -rekao je Džonokol i osmjehnuo se. - Mislim da je Ejlin lav s drugog svijetaodgovorio na njenu riku. Obavijesti me kada će biti ta svetkovina.

I zelandoni i njegov pripravnik Falitan. zadovoljno se osmjehnuše.- I ti si dobrodošla, Ejla - reče Dvadesešesti. - Morat ću provjeriti što Prva planira za mene - rekla je. - Svakako.Okrenuli su si i krenuli natrag, što je Ejli bilo izuzetno drago. Odjeća joj je

bila potpuno mokra i slijepljena od blata, i postajalo joj je hladno. Činilo joj se da je povratak bio brži i bila je sretna što se nije ponovno zaglavila. Kada sustigli do ulaza, Ejla je s olakšanjem odahnula. Njena uljanica se ugasilanekoliko trenutaka prije nego su ugledali svjetlost koja je izvana dopirala ušpilju. Ovo bi stvarno mogla biti sveta špilja, pomisli ona, iako nije baš ugodna,jer se najveći dio puta mora prijeći puzeći na trbuhu.

-Želiš li posjetiti Pogled na Sunce, Ejla? Nije daleko - upita je Falitan.-Žao mi je. Neki drugi put. Baš bih je rado posjetila, ali rekla sam Prolevi

da ću se popodne vratiti. Ona čuva Džonejlu i sada se zaista moram vratiti u logorište - reče Ejla. Nije dodala da je grudi strašno bole. Imala je potrebu da nadoji dijete i osjećala je sve veću neugodu.

Vuk je čekao Ejlu na rubu logorišta ljetnog sabora. Znao je da dolazi, premda nitko ne bi znao objasniti kako je to znao.

- Vuče, gdje je Džonejla? Pronađi mi je. - Vuk je jurnuo ispred nje, ali se ubrzo okrenuo kako bi provjerio prati li ga. Odveo ju je ravno do Proleve, kojaje bila u logorištu Treće Špilje, gdje je dojila Džonejlu. - Ejla! Vratila si se! Da sam znala da dolaziš, malo bih pričekala. Bojim se da je sita - reče žena.

Ejla uzme svoje dijete i pokuša je podojiti, ali dijete jednostavno nije bilogladno. Ejli se činilo da je zbog toga grudi još više bole. - Je li Sitona podojena? Moje grudi su pune mlijeka.

- Stelona mi je danas pomagala, a ona uvijek ima puno mlijeka, iako njenamala već jede i čvrstu hranu. Malo prije, dok sam razgovarala sa Zelandonom o Obredu združivanja, ponudila se da podoji Sitonu. Kako sam znala da uskoromoram nahraniti Džonejlu, pomislila sam da bi to bilo savršeno. Nisam znalakad ćeš se vratiti.

- Nisam ni ja - odgovori Ejla. - Pokušat ću naći nekoga kome je potrebno mlijeko i hvala ti što si danas čuvala Džonejlu.

Dok je išla prema velikom skloništu zelandona. Ejla je ugledala Lanogukoja je nosila Koralu na boku. Tri godine star Ganamar, koji je bio stariji jedinood Lorale, držao je jednom rukom Lanogu za tuniku, dok je palac druge gurnuou usta. Ejla se ponadala da će Lorala možda htjeti sisati, jer je obično uvijek bila raspoložena za to. Kada je to spomenula Lanogi ova je odahnula, jer je upravokrenula u potragu za nekim tko bi nahranio dijete.

Sjele su na jedan od trupaca na kojem su bili podmetači za sjedenje, a koji su bila raspoređena oko ugaslog ognjišta ispred ulaza u veliko sklonište i Ejla zahvalno zamijeni svoju malu za stariju Loralu. Vuk je sjeo pokraj Džonejle, aGanamar se spustio na tlo kraj njega. Sva djeca iz Laramarovog ognjišta bila susasvim opuštena u blizini životinje, ali ne i Laramar. I dalje bi se ukočio i povukao čim bi mu veliki vuk prišao.

Ejla je najprije morala obrisati grudi, jer joj je vlažno blato promočilo odjeću. Dok je hranila Loralu, Džondalar se vratio s popodnevne vježbe u bacanju koplja. S njim je bio Lanidar. Stidljivo se osmjehnuo Ejli, a Lanogimnogo srdačnije. Ejla ga je na brzinu odmjerila od glave do pete. Sada je mogao izbrojiti dvanaest godina, još malo pa će imati i trinaest i protekle godine je prilično narastao. Čak je postao i samouvjereniji, primijetila je. Bio je viši i nosio je jedinstveni držač za bacač koplja, neku vrstu orme u kojoj je držao deformiranu desnu ruku. Imao je i tobolac s nekoliko posebnih kopalja koja suse izbacivala pomoću bacača. Ta koplja bila su kraća i lakša od onih koja su se bacala ručno. Ova su više sličila dugačkim strelicama s oštrim vrhovima od kremena. Njegova normalno razvijena lijeva ruka gotovo da nije jačinom zaostajala za rukom kakvog odraslog muškarca. Slutila je da je dosta vježbaoizbacivanje koplja pomoću bacača.

Lanidar je nosio i opasač muškosti s crvenim resama, usku traku debljine prsta, istkanu od niti raznih boja. Neke niti bile su prirodnih biljnih boja kao štosu lanena vlakna boje slonovače, bež niti pasjeg strupa i niti mrke koprive. Ostale niti bile su također prirodne, ali su potjecale od životinjskog krzna. Obično od životinja ubijenih zimi, jer je njihova dlaka tada gusta i duga. U tu svrhu korištena je dlaka muflona, sivog kozoroga, tamnocrvenog mamuta i crnadlaka iz repa konja. Većina tih vlakana mogla se obojiti, ako ste im željeli promijeniti ili pojačati prirodnu boju. Opasač ne samo da je potvrđivao da je dostigao fizičku zrelost i da je spreman za doni - ženu i obrede muškosti, već su preplitanja ukazivala i na njegove rodbinske veze. Ejla je prepoznala simbolkoji je potvrđivao da je iz Devetnaeste Špilje Zelandonaca, premda još nije bila u stanju na osnovi različitih preplitanja razabrati njegova osnovna imena i veze.

Kada je prvi put vidjela pojas muškosti, pomislila je da je prelijep.Međutim, u to vrijeme još nije mogla znati njegovo značenje. Marona, žena koja je očekivala da se združi s Džondalarom, iskoristila je njeno neznanje i navela je da ga stavi i odjene zimsko donje rublje kakvu nose mladići. I dalje je smatrala da su pojasevi prelijepi, iako su je podsjećali na tu neugodnost koju je doživjela. Ipak je zadržala meku odjeću od jarčeve kože koju joj je žena dala. Ejla nije bila rođena među Zelandoneima, pa usprkos tome što se ta odjeća smatrala muškom, ona je nije smatrala neprimjerenom, jer joj to nitko nije usadio u glavu dok jebila mala. Odjeća je bila od udobne meke prevrnute kože, baršunasta na dodir, i ona je odlučila nositi je u nekim prilikama, samo kad napravi neke preinake na uskim hlačama i tunici, kako bi bolje odgovarale njezinom ženskom stasu.

Ljudi iz Devete špilje čudno su je gledali kada je prvi put stavila odjeću koju mladići nose ispod glavne odjeće, ali su se vremenom navikli. Ona je odlučila nositi je kao glavnu odjeću kada ide u lov po toplom vremenu. Nije dugo prošlo kada je prvi put primijetila da su i neke mlađe žene također počele nositi sličnu odjeću. Ali kad je Ejla to odjenula, Marona se postidjela i razbjesnila, jer bi je podsjetilo da Deveta Špilja nije blagonaklono primila njentrik. Smatrali su da ih je osramotila, jer je bila zlonamjerna prema strankinjikoja je trebalo postati jedna od njih. Ejlina prvobitna namjera nije bila daiznervira Maronu. Ali nije joj promakla ženina reakcija kada se prvi put pojavilau javnosti odjevena u donje rublje kakvo nose mladići.

Kada su Ejla i Lanoga ponovno razmijenile djecu, prišlo im je nekolikonasmijanih mladića. Većina njih nosila je pojaseve muškosti, a nekolicina i bacače kopalja. Džondalar je privlačio ljude kamo god bi pošao, a naročito su mladići tražili njegovo društvo. Uvijek su se okupljali oko njega. Bilo joj je drago kad je vidjela da prijateljski pozdravljaju Lanidara. Otkad je naučio vješto baratati novim oružjem, ostali mladići ga više nisu izbjegavali zbog njegove deformirane ruke. A bilo joj je drago i što vidi da je među njima i Bologan, iako nije imao ni pojas muškosti ni svoj bacač koplja. Znala je da je Džondalar napravio nekoliko za lov i da bi ljudi mogli vježbati.

Ejla je znala da i muškarci i žene odlaze na poduku, koju je Džondalar

počeo držati, iz bacanja koplja pomoću bacača, lako su pripadnici oba spola bili itekako svjesni jedni drugih, mladići su se voljeli se družiti sa svojim vršnjacima koji su prolazili kroz istu fazu razvoja i koji su se radovali istim obredima, adjevojke su se trudile izbjegavati dječake s pojasevima’. Većina mladića je bacila pogled na Lanogu, ali su se pravili da je ignoriraju, svi osim Bologana.On je pogledao sestru i ona mu je uzvratila pogled. Nisu se osmjehnuli jednodrugom, niti su kimnull u znak pozdrava, ali i to je bio neki znak priznavanja.Svi dječaci do jednog osmjehnuli su se Ejli, iako je bila sva blatnjava. Većina je to učinila stidljivo, ali su dvojica od važnije od ostalih odmjerili prelijepu stariju ženu koju je Džondalar doveo kući i uzeo za družicu. Doni - žene bile su mnogo starije od tih momčića koji su se trudili biti muškarci i znale su kako da s njima izađu na kraj i kako da ih drže na uzdi, a da ih previše ne obeshrabre. Bestidan osmijeh nekih, koje do tada nije susrela, u trenu je zamijenilo strahopoštovanjekada je na njen znak Vuk ustao.

- Jesi li razgovarala s Prolevom o večerašnjim planovima? - upitao je Džondalar Ejlu kad se zaputila prema logorištu Devete Špilje. Osmjehnuo sedjetešcu, poškakljao ga i bio nagrađen oduševljenim hihotanjem.

- Nisam, upravo sam se vratila iz nove svete špilje koju je Prva željela davidim i odmah sam potražila Džonejlu. Pitat ću je kada se presvučem - rekla je Ejla dok su se dodirivali obrazima. Nekoliko mladića, uglavnom oni koji su postali nervozni zbog Vuka, vidno su se iznenadili kada je Ejla progovorila iotkrila svoje stranačko porijeklo.

- Odjeća ti je baš blatna - primijetio je Džondalar i obrisao ruku o hlače kad ju je dodirnuo.

- Pod špilje je uglavnom od jako vlažne gline i gotovo cijelo vrijeme smomorali puzati poput zmija. Blato je i hladno i teško. Zato se moram presvući.

- Idem s tobom - reče Džondalar. koji cijeli dan nije vidio Ejlu. Uzeo je Džonejlu da se i ona ne zaprlja.

Kad je Ejla ponovno pronašla Prolevu, saznala je da će Deveta Špilja, zajedno s Trećom, u logorištu Treće biti domaćin sastanka vođa ostalih Špilja, i njihovih pomoćnika, koji su nazočili ovom Ljetnom saboru. Obitelji će im se pridružiti na večernjem obroku. Proleva je organizirala pripremanje obroka, a to je podrazumijevalo da će neke žene i djevojke morati čuvati djecu kako bi njihove majke mogle pomagati.

Ejla dade znak Vuku neka pođe s njom. Primijetila je da su jedna ili dvije žene s nelagodom promatrale mesojeda, ali joj je zato bilo drago kad je vidjelada su neki prepoznali Vuka i toplo ga pozdravili, svjesni koliko su sretni što onbdije nad njima. Lanoga je ostala čuvati djecu, a Ejla se vratila vidjeti koja zaduženja joj je namijenila Proleva.

Tijekom večeri je svratila nahraniti Džonejlu, ali imala je toliko posla oko pripremanja i kuhanja hrane za veliku gozbu, da je stigla pozabaviti se djetetomtek nakon što su se svi najeli. Tek što ju je preuzela, pozvali su je u sklonište

zelandona. Ponijela je Džonejlu sa sobom i dala Vuku znak da i on pođe. Bilo je kasno i mračno dok je išla prema velikom ljetnom skloništu duž

staze popločane plosnatim kamenjem. Nosila je baklju, iako su joj mnogobrojne vatre prilično dobro osvjetljavale put. Baklju je ostavila vani, zataknuvši je između kamenja sakupljenog na gomilu upravo za tu svrhu. Unutra su jedna mala vatra u blizini prstena veće vatre i nekoliko treperavih lojanica raspoređenih uokolo, lagano gorjele, ali su slabo osvjetljavale. Malo što se moglo vidjeti s druge strane titravih plamenova u ognjištu. Učinilo joj se da čuje kako netko tiho hrče na drugoj strani skloništa, ali vidjela je samo Džonokola i Prvu. Njih dvoje su unutar kruga svjetlosti pijuckali čaj.

Ne prekidajući razgovor. Prva je kimnula Ejli i dala joj znak neka sjedne. Bilo joj je drago što joj se konačno pruža prilika da se opusti u tišini i miru, pa se zahvalno spustila na bogato napunjen jastuk za sjedenje, jedan od nekolikorazbacanih oko ognjišta. Dojila je dijete i slušala. Vuk je sjeo pokraj nje. Uskloništu zelandona je uglavnom bio dobrodošao. Kako Ejle dobar dio dana nijebilo, sada se Vuk nije želio odvojiti ni od nje ni od Džonejle.

- Kakav dojam je na tebe ostavila špilja? - upitala je krupna žena mladića. - Mala je, mjestimično jedva dovoljno velika da se čovjek provuče, ali je

prilično dugačka. Zanimljiva špilja - odgovorio je Džonokol. - Vjeruješ li da je sveta? - upita ona.- Da, vjerujem.Prva je kimnula. Nije sumnjala u riječ zelandonija iz Dvadesetšeste Špilje,

ali dobro je da je netko potkrijepio to mišljenje.- A Ejla je pronašla svoj Glas - dodao je Džonokol, osmjehujući se Ejli

koja je slušala razgovor i nesvjesno se ljuljala dok je dojila dijete.- Stvarno? - upitala je starija žena.- Da - potvrdio je s osmijehom. - Dvadesetšesti je od nje tražio da ispita

špilju i iznenadio se kad je rekla da ne zna ni pjevati ni svirati frulu pa ne možeispitati špilju. Njegov pripravnik, Falitan, zaurlao je snažno i prodorno, nikadatako nešto nisam čuo. A onda sam se neočekivano sjetio da Ejla zna oponašati ptice i podsjetio je da zna da zviždati kao ptica, njištati kao konj, pa čak i rikati kao lav. I ona je to i učinila. Sve tri stvari. Zapanjila je Dvadesetšestog, naročito rikom. Špilja je prošla njen ispit. Rika koja se vratila bila je tiša od njene, alijasna. Dosta dobro se čula, ali smo imali dojam da dolazi s nekog jako udaljenog mjesta. Nekog drugog mjesta.

- Što si ti pomislila. Ejla? - upitala je Prva, dok je točila čaj koji je zatim Džonokol dodao Ejli. Primijetila je da je dijete prestalo sisati i da je zaspalo uEjlinom naručju. Niz bradu mu se slijevalo mlijeko.

- U tu špilju je jako teško ući, dosta je dugačka, ali jednostavna. Mogla bi ljudima utjerati strah u kosti, posebno na mjestima gdje se sužava i postajeskučena za prolaženje, ali se zato u njoj sigurno nitko neće izgubiti - reče Ejla.

- Prema ovome kako vi opisujete tu novu špilju, zaključujem da bi mogla biti naročito dobra za mlade pripravnike koji žele sebe ispitati i provjeriti je li

život zelandona stvarno za njih. Ako se pokaže da se plaše skučenih mračnih mjesta u kojima se ne krije nikakva stvarna opasnost, onda sumnjam da bi mogliizaći na kraj s nekim drugim iskušenjima koja znaju biti itekako opasna - reče žena Koja Je Prva.

Uspjela je natjerati Ejlu da se upita od čega bi se mogla sastojati ta druga iskušenja. Ona se u dosadašnjem životu našla u mnogim opasnim situacijama inije bila baš sigurna da se želi suočiti s još nekom, ali možda bi trebala pričekati i vidjeti što će se od nje tražiti.

Sunce je još bilo nisko na istočnom nebu, ali je blistava traka crvene boje koja je blijedjela i na svojim rubovima prelazila u purpurnu, najavljivala novidan. Ružičasta je isticala tanki, mutni sloj stratusa na zapadnom obzoru, odbijajući stražnjom stranom blistavi izlazak sunca, lako je bilo jako rano, gotovo svi su već bili u Glavnom logorištu. Nekoliko prethodnih dana povremeno je padala kiša. ali ovaj dan je obećavao da će biti ljepši. Logorovanje po kiši nije bilo nepodnošljivo, ali nikada nije bilo ugodno.

- Zelandona želi poći na kraći put čim Prvi Obred i Obred Združivanja budu završeni - reče Ejla Džondalaru, podigavši Džonejlu. - Rado bih na početku moje donier - ture posjetila neka okolna sveta mjesta. Moramo joj napraviti ono sjedalo na vlaki. - Razgovarale su o tome nakon obilaska konja,prije nego će se zaputiti u Logorište sabora na jutarnji obrok. Vuk je krenuo s njima, ali mu je nešto privuklo pozornost pa je odjurio u grmlje. Džondalar jenabrao ćelo. - Takav put bi mogao biti zanimljiv, ali priča se da će poslije svetkovina biti upriličen veliki lov. Možda ćemo poći za nekim ljetnim krdom, vrijeme je da počnemo sušiti meso za sljedeću zimu. Džoharan je pričao o tome koliko konji mogu biti korisni za dovlačenje životinja. Mislim da računa na nas da mu pomognemo. Kako ćemo izabrati jedno od toga?

- Ako nema namjeru ići jako daleko, onda bismo možda mogli i jedno i drugo - reče Ejla.

Željela je s Prvom posjetiti sveta mjesta, ali isto tako je voljela i sudjelovatiu lovu.

- Možda - odvrati Džondalar. - Možda bismo trebali porazgovarati i sDžoharanom i sa Zelandonom i prepustiti njima odluku. Ali sjedalo zazelandonu možemo već i sada napraviti. Dok smo podizali ljetno sklonište za Bologana, Lanogu i ostatak obitelji, primijetio sam neko drveće za koje sam pomislio da bi nam moglo poslužiti

- Što misliš kad bi bilo dobro vrijeme da to napravimo?- Možda danas popodne. Raspitat ću se uokolo bi li nam još netko mogao

pomoći - reče Džondalar. - Pozdrav tebi Ejla i tebi Džondalare - dopre do njih poznat dječji glas.

Bila je to Lanogina mlada sestra. Trelara koja je mogla izbrojiti devet godina.Okrenuli su se i ugledali svih šestero djece kako izlaze iz ljetnog skloništa.

Bologan je privezao krilo na ulazu i sustigao ih. Ni Tremeda ni Laramar nisu

bili s njima. Ejla je znala da su i odrasli povremeno koristili sklonište. Ili suotišli ranije, ili, što je mnogo vjerojatnije, sinoć nisu ni dolazili.

Ejli padne na pamet da su se djeca najvjerojatnije zaputila u Logorištesabora u nadi da će pronaći nešto za jelo. Ljudi su često pripremili previše hrane i obično je netko bio voljan dati im ostatke. Nisu uvijek dobivali ono najbolje, ali su rijetko bili gladni.

- I vama pozdrav, djeco - reče Ejla. Svi su joj se nasmiješili osim Bologana, koji se trudio biti ozbiljniji. Kada

je tek bila upoznala ovu obitelj, Ejla je otkrila da Bologan. koji je bio najstariji,često izbiva iz kuće. Više se volio družiti a ostalim dječacima, posebno grubijanima. Premda je u posljednje vrijeme imala dojam da je postajao sveodgovorniji prema mlađoj djeci, posebno prema bratu Lavoganu, koji je mogao izbrojiti sedam godina. Nedavno ga je čak nekoliko puta vidjela s Lanidarom, što je smatrala dobrim znakom. Bologan priđe Džondalaru. očigledno se ustručavajući.

- Pozdrav Džondalare- - reče on, zagledan u stopala. Tek nakon nekoliko trenutaka podigao je pogled i sreo Džondalarov.

- Pozdrav Bologane - odgovori Džondalar, pitajući se zbog čega mu se obratio.

- Mogu li te nešto pitati? - reče Bologan. - Svakako.Dječak zavuče šaku u nabor u obliku džepa na tunici i iz njega izvuče

šareni pojas muškosti. - Zelandona je jučer razgovarala sa mnom i dala mi je ovo. Pokazala mi je kako da ga vežem, ali nikako ne uspijevam to napravitikako treba.

Njemu je trinaesta godina, pomisli Ejla dok je potiskivala osmijeh. Nijeotvoreno tražio od Džondalara da mu pomogne, ali je visokom muškarcu bilojasno što želi. Pojas muškosti obično su izrađivale majke, a dječaku ga je predavao muškarac njegovog ognjišta. Bologan je tražio od Džondalara dauskoči umjesto muškarca koji nikada nije bio tu kad ga je dječak trebao.

Džondalar je pokazao mladiću kako treba svezati pojas. Bologan je potom pozvao brata i oni krenuše prema glavnom logorištu. Ostali su ih slijedili, nogupred nogu. Ejla ih je ispratila pogledom. Trinaest godina star Bologan išao jepokraj sedam godina starog Lavogana, jedanaest godina stara Lanoga nosila jena boku godinu i po staru Loralu, a devet godina stara Trelara vodila je za rukutri godine starog Ganamara. Sjetila se da su joj kazali da je jedno dijete, koje bisada moglo izbrojiti pet godina, umrlo još dok je bilo posve maleno. Iako su imona i Džondalar pomagali, kao i još neki iz Devete špilje, ta djeca su se zapravosama brinula o sebi. Ni majka, a ni muškarac iz njihovog ognjišta nisu impoklanjali mnogo pažnje, i gotovo da ih nisu izdržavali. Vjerovala je kako jeLanoga ta koja ih drži na okupu, i bilo joj je drago što vidi da njoj i Bologanusve više pomaže Trelara.

Osjetila je da se Džonejla počela buditi i meškoljiti u nosiljci. Povukla ju je

zajedno s nosiljkom s leđa na grudi i izvadila je iz nje. Bila je gola, bez upijača. Ejla ju je ispružila pokraj sebe i pričekala da se dijete popiški na tlo. Džondalar se osmjehnuo. Nijedna druga žena nije to radila, i kada ju je upitao otkud joj to,Ejla mu je rekla kako je to vidjela od majki u Plemenu. Ni ona to nije radilastalno, ali je ovako štedjela vrijeme koje bi inače provela u čišćenju i skupljanju materijala koji upijaju tekućinu. A Džonejla se već bila navikla na to i čekala je da je izvadi iz nosiljke da se olakša.

- Misliš li da je Lanidar i dalje zainteresiran za Lanogu? - upitao jeDžondalar, očigledno razmišljajući i o Tremedinoj djeci.

- Jako toplo joj se osmjehnuo kada su se ove godine prvi puta susreli -odvratila je Ejla. - Kako napreduje s bacačem koplja? Stekla sam dojam da je vježbao lijevom rukom.

- Dobar je! - reče Džondalar. - Zapravo, nevjerojatan je. Pomalo koristi i desnu ruku. Njome pridržava koplje dok ga stavlja na bacač, ali ga izbacuje lijevom, vrlo snažno i precizno. Postao je pravi lovac i zadobio je poštovanjesvoje Špilje, kao i viši status. Na ovogodišnjem Ljetnom saboru svi ga gledajudrugim očima. Čak se i muškarac iz njegovog ognjišta, koji je ostavio njegovu majku odmah po njegovom rođenju, počeo zanimati za njega. A majka i baka više ne traže od njega da s njima cijelo vrijeme bere bobice i skuplja hranu izstraha da se drukčije neće biti u stanju prehraniti. One su mu napravile tu omču koju nosi, ali on im je objasnio kako da je naprave. Znaš, tebi odaju priznanješto si ga to naučila.

- I ti si ga učio - reče ona. - Mogao bi postati dobar lovac, ali slutim kako većina majki neće dozvoliti da za družicu uzme neku od njihovih kćeri - reče Ejla. - Boje se da zli duh koji je deformirao njegovu ruku i dalje lebdi u blizini, pa da bi to isto mogao učiniti i djeci njihovih kćeri. Kad je prošle godine rekao da se želi združiti s Lanogom i pomoći joj podizati sestre i braću. Proleva je rekla da bi to bilo savršeno združivanje. Kako Laramar i Tremeda imajunajniži mogući status, niti jedna majka neće poželjeti da se njezin sin združi s njom, ali mislim da nitko ne bi imao ništa protiv da se Lanidar udruži sLanogom, posebno ako se pokaže kao lovac.

- To je točno, ali bojim se da bi Tremeda i Laramar već našli načina kako da ga iskoriste - rekao je Džondalar. - Mislim da Lanoga još nije spremna zaPrve Obrede.

- Ali će uskoro biti. Počela je pokazivati znake. Možda će biti spremna potkraj ljeta, u vrijeme posljednjeg Prvog Obreda ove sezone. Jesu li su tražiliod tebe pomoć oko Prvih Obreda ovog ljeta? - upitala je, trudeći se da ne pokaže zabrinutost.

- Jesu, ali sam im rekao da još nisam spreman preuzeti na sebe tu obvezu -odgovorio je i razvukao usta u osmijeh. - Zašto? Misliš li da bih trebaopomoći?

- Samo ako ti to želiš. Nekolicina mladih žena bila bi jako sretna ako bipristao. Možda čak i Unoga - reče Ejla. okrenuvši se da pogleda Džonejlu

kako joj Džondalar ne bi vidio lice.- Lanoga, nipošto! - reče on. - To bi bilo kao da sudjelujem u Prvom

Obredu s djetetom mojeg ognjišta!Okrenula se prema njemu i osmjehnula - Vjerojatno si bliži tome od

čovjeka koji to je - primijeti Ejla. - Ti se za tu obitelj više brineš od Laramara.

Približavali su se glavnom logorištu i ljudi su ih počeli pozdravljati. - Misliš li da će ti trebati mnogo vremena za izradu vlake i sjedala? - upitala je Ejla.

- Ako nađem nekog tko će mi pomoći i ako počnemo tijekom prijepodneva, vjerojatno ćemo završiti popodne. Zašto?

- Mogu li je pitati hoće li imati danas popodne vremena iskušati sjedalo? Rekla je da to želi prije nego što ga upotrebi pred drugima.

- Slobodno je pitaj. Ja ću pitati Džoharana i još neke da mi pomognu. Siguran sam da ćemo ga završiti. Džondalar razvuče usta u osmijeh. - Bit će zanimljivo promatrati reakcije ljudi kad je budu vidjeli da jaše iza konja.***

Džondalar je sjekao ravno i čvrsto mlado stablo koje je bilo dosta deblje od onih koja su obično birali za nosiljku. Kamena glava sjekire koju je koristio bila je tako oblikovana da je s jednog kraja bila zašiljena, dok je na drugom bilaistanjena u sječivo. Drvena drška imala je rupu na jednom kraju u koju je ulazio zašiljeni dio glave sjekire. Bio je tako uglavljen da se sa svakim zadanimudarcem jače uglavljivao u rupu na dršci. Ta dva dijela bila su čvrsto povezana vlažnom sirovom kožom koja se tijekom sušenja skupljala i zatezala.

Stablo nije bilo moguće presjeći jednim udarcem kamene sjekire. Ako bi je koristili na taj način, kremen bi se okrnjio i polomio. Da bi se stablo oborilo takvim oruđem, trebalo ga je zasijecati pod kutom, pa tesati dok se ne prelomi. Panj je često izgledao kao da ga je oglodao dabar. Čak i u tom slučaju oštrica sjekire bi se oštetila i morala se stalno iznova oštriti. To se radilo pomoću kamena - čekića i zašiljene kosti. Kost su udarali kamenom - čekićem i odlamali uske komadiće kamena. Na taj način su ponovno istanjili oštricu. Džondalara su često zvali da im ruši stabla, jer je bio vješt u obradi kremena. Znao je pravilno koristiti sjekiru, a i dobro je naoštriti.

Džondalar je upravo bio posjekao i drugo drvo slične veličine kada je pristigla skupina muškaraca: Džoharan, zajedno sa Solabanom i Rušemarom.Manvelar, vođa Treće Špilje, i sin njegove družice, Morizan. Kimeran, vođa Druge Špilje, i Džondekam, njegov bratić istih godina. Vilamar, glavni trgovac, i njegov šegrt, Tivonan s prijateljem Palidarom i Stevadal, vođa Dvadesetšeste Špilje, na čijem teritoriju se ove godine održavao Ljetni sabor. Jedanaest muškaraca došlo je napraviti vlaku za jednog konja... dvanaest, računajući i Džondalara. Ako računa i sebe, onda ih je trinaest. Svoju prvu vlaku, Ejla je napravila sama.

Znatiželja ih je dovela ovamo, razmišljala je. Većina tek prispjelih bila je

upoznata s izumom koji je Ejla nazivala vlaka, i koji je uz pomoć konja koristila za prijenos tereta. Radi se tako da se odsijeku dvije malo povijene grane i očiste od manjih grančica. Ovisno o vrsti drveta, ponekad se skida i kora. naročito ako se lako guli. Grane se na jednoj strani povežu pomoću čvrstih konopaca ili kožnatog remenja konjima na leđa tako da vise svaka s jedne strane konja i da im se drugi krajevi vuku po tlu iza konja. Kako nije bilo velikog trenja, nije ihbilo teško vući čak i ako bi bile prilično natovarene. Poprečni komadi drveta, kože ili konopaca, bilo čega što je moglo izdržali teret, bili su zategnuti preko praznog prostora između grana i zavezani za njih.

Onima koji su došli pomoći Džondalar je objasnio da želi napraviti vlaku sa specijalnim poprečnim dijelovima spojenim na određeni način. Nedugo potom posječeno je još stabala. Nazočni su iznijeli nekoliko prijedloga koje su potom iskušali i na kraju su došli do naizgled odgovarajućeg rešenja. Ejla je zaključila da im nije potrebna, pa je otišla po Zelandonu.

Džonejlu je ponijela sa sobom i zaputila prema glavnom Logorištu sabora,razmišljajući o adaptacijama koje su do tada napravili na vlaki, kao i o onima koje su isprobali za vrijeme dugačkog povratnog Puta do Džondalarovog doma. Kada su stigli do široke rijeke koju su morali prijeći, napravili su čamac - zdjelu, sličan onima kakve su Mamutovci koristili za prelaženje rijeka: savili bi drvo u oblik zdjele i s vanjske strane ga presvukli teškom, dobro namaštenomkožom divljeg goveda. Lagan za izradu, ali težak za upravljanje u vodi.Džondalar joj je pričao o čamcima kakve prave Šaramudovci. Oni izdube deblo, prošire ga parom i na oba kraja naprave zašiljene pramce. Puno ih je teženapraviti, ali se zato mnogo lakše njima upravlja, objasnio je.

Za prvo prelaženje preko rijeke, koristili su čamac - zdjelu u kojem su se prevezli zajedno sa stvarima. Prebacili su ga na drugu stranu pomoću malih vesala, dok su konji plivali iza njih. Prepakirali su stvari u košare bisage zasedla, a onda su odlučili i za Njisku napraviti vlaku, kako bi mogli i čamac ponijeti sa sobom. Kasnije su shvatili da mogu čamac pričvrstiti između motki vlake i pustiti konje da preplivaju rijeku jednostavno vukući teret, dok Ejla i Džondalar jašu na njihovim leđima, ili plivaju pokraj njih. Čamac - zdjela bio je lagan, a kako je plutao, stvari su im ostale suhe. Kad su stigli na drugu stranusljedeće rijeke, odlučili su stvari ostaviti u čamcu. Motke za vuču s pričvršćenim čamcem olakšavale su prelazak rijeke i obično nisu pravile nikakve probleme dok su putovali preko ravnica, ali kada su morali proći kroz šumu ili kroz brdovita područja gdje su morali oštro skretati, dugačke motke i čamac su ponekad predstavljali smetnju. U nekoliko navrata je malo nedostajalo da ih ostave, ali to nisu učinili sve dok nisu stigli već nadomak kuće i imali mnogo bolji razlog za to.

Ejla je već ranije obavijestila Zelandonu što planiraju, i ova ju je čekala spremna. Kada su se vratile u logorište Devete Špilje, muškarci su bili blizuograđenog prostora za konje i nisu ih vidjeli. Prva je s usnulim djetešcem skliznula u sklonište koje je za spavanje koristila Džondalarova obitelj, dok je

Ejla otišla vidjeti kako napreduje izrada sjedala na vlaki. Džondalar je bio upravu. Zahvaljujući pomoći koju je imao, nije mu za izradu bilo potrebno mnogo vremena. Sjedalo je imalo naslon i bilo je postavljeno između dvije čvrste motke. Čak je napravio i stubu radi lakšeg penjanja. Džondalar je izveo Njisku iz ograde i upravo joj je pomoću orme od remenja preko prsa i visoko iznad lopatica prićvršćivao novo prijevozno sredstvo.

- Što ćeš s tim? - upitao je Morizan. Još je bio dovoljno mlad i mogao je postavljati izravna pitanja.

Da su odrasli bili tako otvoreni, to bi se smatralo nepristojnim, iako sesvima to isto pitanje vrzmalo po glavi. Ovakva otvorenost možda nije bilaprimjerena odraslom Zelandoncu, ali nitko mu je ne bi uzeo za zlo. Samo bi gasmatrali naivnim i sirovim. Iskusni ljudi su bili suptilniji i manje direktni. Ejlaje, međutim, bila navikla na otvorenost. Mamutovci su smatrali da je sasvim normalno i prikladno biti iskren i otvoren. U pitanju su bile različite kulture, premda su i oni vodili računa o nekim suptilnostima. Kako je Pleme znalo čitati govor tijela kao i jezik znakova, njegovi pripadnici nisu mogli lagati, razumjelisu nijanse i znali su biti krajnje diskretni.

- Imam općenitu sliku kako bi to trebalo izgledati, ali i dalje nisam sigurna da će uspjeti. Htjela bih se prvo ja provozati na tom sjedalu. Ako ne uspije, ostat će mi čvrsta i odlično napravljena vlaka, kojoj ću najvjerojatnije pronaći neku drugu namjenu - odgovori umjesto Džondalara Ejla. lako to nije bio odgovorna postavljeno pitanje, muškarci su bili zadovoljni. Pretpostavili su da ne želinajaviti eksperiment koji bi mogao propasti. Nitko ne voli neuspjehe. Ejla jezapravo bila gotovo sigurna da će uspjeti, ali nije znala hoće li Prva biti voljna koristiti to sjedalo.

Džondalar je polako krenuo prema logorištu, svjestan da će ga ostali slijediti. Ejla je ušla u koral kako bi smirila konje poslije tolike gužve iuzbuđenja, a kimanjem glave pokazala je muškarcima da je svjesna njihovog odlaska. Potapšala je i pomilovala Sivku, razmišljajući kako je to lijepa mlađa kobila. Zatim je poprićala s Trkačem i počešala ga tamo gdje najviše voli. Konji su vrlo društvene životinje i vole biti u društvu pripadnika svoje vrste i onihkojima su naklonjeni. Trkač je bio u dobi kada bi sasvim sigurno ostavio svoju izabranicu i odjurio s krdom mladih pastuha. Ali kako su Sivka i Njiska bilejedine njegove drugarice, jako se zbližio sa Sivkom i počeo se zaštitnički ponašati prema mlađoj sestri.

Ejla je izašla iz korala i prišla Njiski koja je strpljivo stajala upregnuta uvlaku. Kad ju je žena zagrlila, kobila spusti glavu preko Ejlinog ramena. Uvijeksu na taj način iskazivale međusobnu bliskost. Džondalar je kobili stavio i ular, jer je njemu bilo lakše usmjeravati je pomoću ulara. Ejla je smatrala da bi ga trebali koristiti dok Prva bude iskušavala svoje novo prijevozno sredstvo.Uhvatila je povodac pričvršćen za ular, i zaputila se prema njihovom obitavalištu. Kada je stigla do njega, muškarci su već bili krenuli natrag prema glavnom logorištu, a Džondalar je u obitavalištu razgovarao sa Zelandonom i

držao Džonejlu koja je očigledno bila zadovoljna. - Da je iskušamo? - upita Džondalar.- Jesu li svi otišli? - upitala je krupna žena.- Jesu, muškarci su otišli, a u logorištu nema nikoga - reče Ejla. - Pretpostavljam da je onda ovo pravi trenutak - reče Prva. Izišli su iz boravišta. Dok su prilazili Njiski, svi troje su se osvrtali uokolo,

provjeravajući ima li nekoga. Zaobišli su konja. Ejla iznenada reče: - Samo trenutak - i vrati se u ljetno sklonište.

Vratila se noseći mekani jastuk koji je stavila na sjedalo napravljeno od nekoliko malih oblica čvrsto spojenih jakim užetom. Uski naslon, koji je bio napravljen na isti način i vertikalno postavljen na sjedalo, nije dopuštao da jastuk sklizne. Džondalar je predao dijete Ejli i okrenu se prema Zelandoni kakobi joj pomogao.

Ali kada je donicra zakoračila na prekrižene drvene oblice od kojih je bila napravljena stuba blizu tla. elastične dugačke motke su se malo savile i Njiska zbog promjene težine napravi korak naprijed. Prva se brže - bolje povuče.

- Konj se pomaknuo! - rekla je.- Ja ću ga pridržati - ponudi Ejla. Zaobišla je kobilu i jednom rukom uhvatila ular dok je u drugoj držala

dijete. Konj onjuši djetetov trbuščić izmamivši time dječji hihot i majčin osmijeh. Njiska i Džonejla su bile stare poznanice i ugodno su se osjećale jedna pokraj druge. Dijete je često jahalo na konju, u majčinom naručju ili u nosiljci od kože na ženinim leđima. Jahala je ona i na Trkaču s Džondalarom, a stavljali su je i na Sivkina leđa da bi se njih dvije navikle jedna na drugu. Dakako, u tim prilikama ju je muškarac čvrsto držao.

- Pokušaj ponovno - dovikne Ejla.Džondalar ponudi Prvoj da se osloni o njegovu ruku pri penjanju,

osmijehom hrabreći krupnu ženu. Zelandona nije bila navikla da je bilo tko hrabri niti da je tjera da nešto učini. Obično je ona bila ta koja je na sebe preuzimala takvu dužnost i zato je sad mrko pogledala Džondalara, provjera-vajući ponaša li se on to pokroviteljski prema njoj. Istinu govoreći, srce joj je tuklo kao ludo, iako ni mrtva ne bi priznala da se boji. Uopće joj nije bilo jasno zašto je pristala na ovo.

Mlada stabalca, koje su koristili za motke, ponovno su se savila kad je Prvasvom svojom težinom stala na tanje, povezane oblice koje su sačinjavale stubu. No ovoga puta je Ejla umirila kobilu, a Prva je potražila oslonac naDžondalarevom ramenu. Ispružila je ruku prema sjedalu, koje je također bilo napravljeno od oblica čvrsto povezanih remenom od sirove kože, okrenula se i sjela na jastuk, ispustivši uzdah olakšanja.

- Jesi li spremna? - dovikne Ejla.- Jesi li? - Džondalar je tiho upitao donieru.- Pretpostavljam da nikada neću biti spremnija. - Kreni - nešto glasnije reče Džondalar Ejli.

- Samo polako, Njiska - govorila je Ejla, pošavši naprijed s ularom u ruci.Konj krene i povuče za sobom vlaku i Prvu Među Onima Koji Služe

Veliku Majku Zemlju na njoj. Čim je osjetila da se kreće, žena ščepa prednji rub sjedala, ali kada je Njiska uhvatila korak, uvidjela je da uopće nije strašno, premda i dalje nije puštala sjedalo. Ejla se osvrnula kako bi vidjela što sedogađa i opazi Vuka kako sjedi i promatra ih. Gdje si bio? Nije te bilo cijeli dan, pomisli ona.

Vožnja nije glatko protekla, naletjeli su na nekoliko ispupčenja i rupa duž puta. U jednom trenutku motka je upala u jarak zaostao poslije potoka koji jepresušio, uslijed čega se putnica nagnula na lijevu stranu, ali je bilo dovoljno da Ejla samo malo okrene Njisku pa da se prijevozno sredstvo ispravi. Uputili su seprema oboru.

Čudan je to bio osjećaj. Krečeš se, a ne koristiš noge, pomislila je Zelandona. Dakako, djeci koju roditelji nose to nije ništa neobično, shvatila je, no odavno više nije mala da bi je netko nosio, a ni vožnja na ovom sjedalupričvršćenom za motke ne može se s tim poistovjetiti. Kao prvo, gleda unatrag, tamo gdje je već bila, a ne unaprijed, tamo gdje ide.

Prije nego su stigli do korala. Ejla napravi široki polukrug i krenu natragprema logorištu Devete Špilje. Ugledala je utrtu stazu koja je vodila u drugomsmjeru od onoga kojim su obično išli do glavnog logorišta. Primijetila ju je već i ranije i pitala se kamo vodi, ali nikada nije imala vremena to istražiti. Ovo jebila odlična prilika. Zaputila se prema stazi. Okrenula se i uhvatila Džondalarov pogled. Pokazala mu je glavom prema nepoznatoj stazi, na što je on odgovoriojedva primjetnim kimanjem, u nadi da njihova putnica neće ništa primijetiti i da se neće usprotiviti. Ili nije primijetila ili nije imala ništa protiv što je Ejla nastavila utabanim tragom. Vuk je do tada išao pokraj Džondalara na krajupovorke, ali je odskakutao do Ejle kada je promijenila smjer.

Prebacila je ular preko Njiskinog vrata, jer je konj tako lakše razabiraoupute koja mu je slala. Potom je stavila Džonejlu u nosiljku na leđima, kako bi mogla razgledavati okolinu i osloboditi ruku. Utabana staza je vodila dovodenog puta koji je Deveta Špilja zvala Zapadna rijeka i neko vrijeme ga jeslijedila. Upravo kada se Ejla počela pitati bi li se trebali vratiti, ugledala je nekoliko poznatih ljudi. Zaustavila je konja i otišla do Džondalara i Zelandone.

- Mislim da smo stigli do Pogleda na Sunce, Zelandona - Želiš li da ihposjetimo? A ako želiš, hoćeš li ostati na vlaki ili ćeš sići?

- Kad smo već ovdje, mogli bismo ih posjetiti. Ne vjerujem da ću u skorije vrijeme ponovno doći ovamo. Spremna sam sići. Nije vam loše ovo pokretno sjedalo, ali je vožnja na njemu povremeno dosta truckava. - Žena ustane,osloni se o Džondalara i siđe.

- Misliš li da će ti biti zgodno koristiti ga kada kreneš u obilazak svetih mjesta koja želiš pokazati Ejli? - upita Džondalar.

- Mislim da bi moglo poslužiti, barem tijekom jednog dijela Putovanja.Ejla se osmjehnula.

- Džondalare, Ejla, Zelandona! - pozvao ih je poznati glas. Dok seokretala Ejla primijeti osmijeh na Džondalarovom licu. U susret su im dolaziliVilamar i Stevadal, vođa Dvadesetšeste Špilje.

- Baš lijepo od vas što ste se odlučili doći - reče Stevadal. - Nisam bio siguran hoće li će Prva moći posjetiti Pogled na Sunce. - U vrijeme Ljetnih sabora zelandone imaju pune ruke posla, ali ja se

uvijek potrudim otići barem u jedan kurtoazni posjet Špilji koja je domaćin sabora. Stevadale. Mi itekako cijenimo zalaganje domaćina - rekla je.

- Ćast mi je - reče vođa Dvadeset Šeste. - I zadovoljstvo - dodala je žena koja je upravo stigla i stala pokraj

Stevadala.Ejla je bila sigurna da je ta žena Stevadalova družica, iako je ranije nije

srela niti se sjećala da ju je viđala u logorištu sabora. To ju je natjeralo da je bolje pogleda. Bila je mlađa od Stevadala. ali postojalo je tu još nešto. Tunika nekako kao da je visjela na njoj i bila je jako blijeda i krhka. Ejla se pitala danije bolesna ili možda pati zbog nekog strašnog gubitka.

- Drago mi je što ste došli - reće Stevadal. - Danela se nadala da će vidjeti Prvu i upoznat Džondalarovu družicu. Ona za sada još nije u stanju otići do logorišta sabora.

- Da si mi rekao da je bolesna, došla bih ranije. Stevadale- reče Prva. - Naš zelandoni se brinuo o njoj - odgovori Stevadal. Nisam te htio

gnjaviti. Znam koliko posla imaš tijekom ljetnih sabora.- Uvijek bih našla vremena za tvoju družicu.- Možda kasnije, kad se pozdraviš sa svima ostalima - reče Danela Prvoj,

a onda se okrenula prema visokom plavokosom muškarcu. - Rado bihupoznala tvoju družicu, Džondalare. Toliko sam slušala o njoj.

- Upoznat ćeš je - reće on i pozva Ejlu. Prišla je ženi ispruženih ruku. dlanovima okrenutim prema gore. Bio je to tradicionalan pozdrav. Njime suiskazivali otvorenost i pokazivali da nemaju što kriti. A onda je Džondalarpoćeo: - Danelo iz Dvadesetšeste Špilje Zelandonaca, družico vođe Stevadala. mogu li ti predstaviti Ejlu iz Devete Špilje Zelandonaca... - Nastavio je u već poznatoj maniri, sve dok nije stigao do ‘Štiti je duh Špiljskog Medvjeda.'

- Zaboravio si spomenuti da je 'Prijateljica konja i četveronožnog lovca koga zove Vuk’ - doda Vilamar, zahihotavši se.

Pridružio im se zajedno s ostalim muškarcima koji su došli pomoći Džondalaru napraviti novu vlaku. Kako su već bili u blizini, Vilamar je predložio da posjete Pogled na Sunce, dom Dvadesetšeste Špilje Zelandonaca.koja je bila domaćin ljetnog sabora. Domaćini su ih pozvali da ostanu na ćaju.

Većina ljudi koja je ovdje živjela bila je trenutno u logorištu Ljetnog sabora, ali je nekolicina još bila kod kuće, a medu njima i vođina družica koja je oćigledno bolesna ili je bila bolesna, zaključila je Ejla i upitala se koliko je već dugo bolesna i od čega boluje. Pogledala je Zelandonu i vidjela da je promatra. Pogledi su im se sreli i premda nisu progovorile ni riječ, osjećala je da i Prvoj

kroz glavu prolaze ista pitanja.- Moja imena i veze nisu ni izdaleka tako zanimljive, ali uime Doni, Velike

Majke Zemlje, ovdje si dobro došla, Ejlo iz Devete Špilje Zelandonaca - reće Danela.

- I ja tebe pozdravljam. Danelo iz Dvadesetšeste Špilje Zelandonaca -reče Ejla dok je prihvaćala ženine ruke.

- Tvoj način govorenja nije ništa manje zanimljiv od tvojih imena i veza - reče Danela. - On čovjeka nagoni na razmišljanje o dalekim mjestima. Sigurno možeš ispričati neke zanimljive priče. Rado bih čula neke od njih, Ejla.

Ejla se morala osmjehnuti. Bila je itekako svjesna da se njen govorrazlikuje od govora Zelandonaca. Većina ljudi bi se pravila da ga ne primjećuje, ali Danela je bila tako šarmantna i otvorena da se odmah sviđala Ejli. Podsjetila ju je na Mamutovce.

Ejla se ponovno upitala koja je to bolest ili muka izazvala ovakvu fizičku slabost koja je bila u oštrom kontrastu s njenom toplom osobnošću koja je plijenila. Bacila je pogled na Zelandonu i shvatila da i Prva želi to saznati i daće nastojati to otkriti prije nego napuste logorište. Džonejla se uzvrpoljila i Ejli padne na pamet kako najvjerojatnije želi vidjeti što se to događa i s kime to njezina mati razgovara. Povukla je nosiljku s leđa na grudi, kako bi mogla dijete smjestiti na svoj kuk.

- To je sigurno tvoje dijete Blagoslovljeno od Doni, Džonejla - reče Danela.

- Da.- Divno ime. Dala si joj ime po Džondalaru i sebi?Ejla je kimnula.- Lijepa je kao i njeno ime - reče Danela. Iako to nije bilo očigledno, Ejla je znala čitati suptilni govor tijela i nisu joj

promakli nagovještaj tuge u kratkotrajnom mrštenju i blaga nabranost ćela. Tog trena je shvatila zašto je Danela toliko slaba i tužna. Pobacila je dosta kasno, ilije rodila mrtvo dijete, pomisli Ejla. Vjerojatno je imala i tešku trudnoću i iscrpljujući porođaj, a sada se nema čime podičiti. Polako se oporavlja od napora kroz koje je prošlo njeno tijelo i žali za izgubljenim djetetom. Pogledalaje Prvu koja je ispod oka proučavala mladu ženu. Sigurno je došla do istog zaključka, pomisli Ejla.

Osjetila je da joj se Vuk mota oko nogu i spustila pogled. Gledao ju je itiho cvilio, jasno pokazujući kako nešto želi. Pogledao je Danelu, a zatim je vratio pogled na Ejlu i ponovno zacvilio. Je li osjetio nešto kod vođine družice?

Vukovi osjećaju slabost drugih. Kada žive u čoporu, obično napadaju najslabije. Ali Vuk je uspostavio izrazito čvrstu vezu sa slabašnim polu - plemenskim djetetom kojeg je Nezija bila usvojila u vrijeme kad je bio još vrlomlad i dok se još vezivao za svoj čopor Mamutovaca. Vukovi iz čopora obo-žavaju mladunčad, a Vukov čopor bili su ljudi. Znala je da ga privlači dojenčad i djeca ljudi, a one za koje mu je njegova vučja priroda govorila da su slabi nije

lovio, nego se vezao za njih, kao što se divlji vukovi vezuju za svoj pomladak.Ejla je primijetila da je Danela pomalo uplašena. - Mislim da se Vuk želi

upoznati s tobom, Danela. Jesi li ikada dodirnula živog vuka? - upitala je.- Dakako, nisam. Čak nisam nikada ni bila tako blizu vuka. Zašto misliš da

se želi upoznati sa mnom?- Ponekad ga neki ljudi privuku. Voli dječicu, Džonejla puzi po njemu,

vuče ga za dlaku i gura mu prstiče u oči i uši, ali njemu to nikada ne smeta. Isto ovako se ponašao kada je ugledao Džondalarovu majku po našem dolasku uDevetu Špilju. Želio je upoznati Martonu.

Ejla se tog trena upitala nije li Vuk osjetio da žena, koja je nekada bilapredvodnica najveće Špilje Zelandonaca ima slabo srce.

- Bi li ga željela upoznati?- Što moram učiniti? - upita Danela. Ejla je predala Džonejlu Džondalaru i povela Vuka do Danele. Primila je

ženinu ruku i poče ih upoznavati. - Vuk prepoznaje ljude po mirisu i zna da je prijatelj svatko koga mu

predstavim na ovaj način. - Vuk onjuši Daneline prste i lizne ih. Ona se osmjehnula. - Jezik mu je gladak i mekan.- Kao i neki dijelovi krzna - doda Ejla.- Kako je samo topao! - usklikne Danela. - Nikada do sada nisam

dodirnuta krzno na toplom tijelu. A ovdje, baš na ovom mjestu, osjećam kako nešto kuca.

- Da, tako žive životinje osjećaju. - Ejla se okrenula prema vođi Dvadesetšeste Špilje Zelandonaca. - Bi li se i ti, Stevadale, želio upoznati snjim?

- Zašto ne - podrži je Danela.Ejla prođe isti proces i s njim, ali Vuk je izgleda jedva čekao da se vrati

Daneli. Kada su nastavili ići prema Pogledu na Sunce, hodao je pokraj nje. Potom su se svi smjestili. Neki na panjeve, neki na kamenje s jastucima, a nekina tlo. Posjetitelji su iz vrećica pričvršćenih za trake oko pasa izvadili zdjelice. Čaj im je poslužilo ono malo ljudi koji nisu bili otišli u logorište sabora, a među njima i Danelina majka i Stevadalova majka, koje su ostale pomoći vođinoj družici. Kada je Danela sjela. Vuk se smjestio pokraj nje, ali je ipak najprijepogledao Ejlu, kao da traži dopuštenje. Čim mu je potvrdno kimnula, spustio je glavu na ispružene šape. Danela ga je s vremena na vrijeme pomilovala.

Zelandona je sjela pokraj Ejle. Kad je popila čaj, Ejla počne hraniti Džonejlu. Nekoliko pripadnika Dvadesetšeste došlo je popričati s Prvom i njezinom pripravnicom, a kada su konačno ostale same, zapodjenule su razgovor o Daneli.

- Imam dojam da je Vuk tješi - primijeti Zelandona.- Mislim da joj je to potrebno - složila se Ejla. - Još je vrlo slaba. Ne

znam jeli pobacila u poodmakloj trudnoći ili je rodila mrtvo dijete, a vjerojatno je imala i vrlo tešku trudnoću.

Prva ju je zainteresirano pogledala. - Otkud ti to?- Strašno je mršava i slaba, a sigurna sam da već izvjesno vrijeme boluje ili

je muči neki problem. Nije mi promaklo ni kako se rastužila kad je pogledala Džonejlu. To me je nagnalo na pomisao da je imala tešku trudnoću i na kraju izgubila dijete - reče Ejla.

- Vrlo pronicljiv zaključak. Mislim da si u pravu. I meni je nešto slično palo na parnet. Rado bih je pregledala, kako bih bila sigurna da njezin oporavakide dobro - reče doniera.

- Ima stvari koje bi joj mogle pomoći. Prva se okrenu prema Ejli. - Što bi ti predložila?- Lucerna je dobra za umor i peckanje pri mokrenju - reče Ejla. a onda

zastane kako bi razmislila. - Ne znam kako se zove, ali ima jedna biljka sacrvenim bobicama koja je jako dobra za žene. Raste po zemlji kao lozica ilistovi su joj zeleni preko cijele godine. Ublažuje grčeve koji se javljaju za vrije-me mjesečnice, a može zaustaviti i teško krvarenje. Potiče i olakšava porod.

- Znam za tu biljku. Ponekad je tako gusta da tvori prostirku na tlu, a pticevole njezine bobice. Neki je zovu ptičja bobica - reče Prva. - Čaj od lucerne može vratiti snagu kao i uvarak od korijenja i kore narda... - Zastala je kada jeprimijetila zbunjeni izraz na Ejlinom licu. - To je visoki grm s velikimlistovima i grimiznim bobicama... cvjetovi su sitni, zelenkasto - bijeli... Pokazatću ti ga jednom. Može pomoći ako vreća u kojoj se razvija dijete u ženi spadne, sklizne s mjesta. Zato bih je htjela pregledati, kako bih znala što joj trebam dati.Zelandoni iz Dvadesetšeste je dobar isejelitelj kada su uobičajene stvari u pitanju, ali možda ne zna dovoljno o ženskim boljkama. Morat ću porazgovarati s njim prije nego krenemo odavde.

Muškarci koji su došli pomoći u pravljenju vlake i koji su poslije toga otišli u posjet skloništu Dvadesetšeste Špilje, zadržali su se tek toliko koliko jepristojnost nalagala. Čim su popili čaj ustali su s namjerom da krenu. Prva je zaustavila Džoharana. Džondalar je bio s njim.

- Bi li otišao tlo skloništa zelandona i pokušao naći zelandonija iz Dvadesetšeste. Džoharane? - tiho je upitala doniera.

- Stevadalova družica nije dobro i voljela bih znati možemo li nešto učiniti za nju. On je dobar isejelitelj i možda je učinio sve što se može, ali moram s njim porazgovarati. Mislim da se tu radi o nekom ženskom problemu... -Ostalo je ostavila nedorečeno. - Zamoli ga da dođe ovamo. Pričekat ćemo ga.

Dvije žene su se potom pridružile Daneli, njenoj majci, majci njenogmuškarca i još nekolicini. Kad je vidio da Prva i njena pripravnica nemajunamjeru otići, ostao je i Stevadal. Glavna zelandona je vrlo vješto i neprimjetno otkriti što s ljudima nije u redu i ubrzo je saznala da je Danela zaista bila trudnai da je rodila mrtvorođenče kao što su i slutile, ali slutila je i da dvije starije žene nešto prešućuju, nešto što je imalo veze s Danelom i Stevadalom. Bilo je tu još nečega što nisu željele otkriti. Doniera će morati pričekati Dvadesetšestog. Žene su u međuvremenu ćaskale. Džonejla je išla iz ruke u ruku. lako je Danela u

početku nije željela uzeti, kad je to ipak učinila, zadržala je malenu dosta dugo. Vuk je bio sretan što je uz njih dvije.

Ejla je skinula Njiski motke za vuču i pustila je da pase. Kada se vratila, žene su je počele ispitivati o konju i o tome kako je došla do njega. Prva je ohrabrila Ejlu da im ispriča. Bila je sve bolja u pričanju priča i znala je očarati slušatelje, naročito kada bi zanjištala kao konj ili riknula kao lav. Upravo kada je završavala priču, pojavio se zelandoni iz Dvadesetšeste.

- Učinilo mi se da sam čuo poznatu lavlju riku - rekao je, pozdravivši ih širokim osmijehom.

- Ejla nam je pričala kako je usvojila Njisku - reče Danela. - Kao što sam i mislila, puna je priča koje plijene pozornost. Kad sam čula

ovu, željela bih čuti još koju. Iako to nije pokazivala. Prva je jedva čekala da krene. Bilo je sasvim u

redu da Prva Među Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji posjeti vođu Špilje domaćina Ljetnog sabora i njegovu družicu, ali čekalo ju je mnogo posla. Ceremonija Obreda Prvih Užitaka trebala se održati prekosutra, a odmah poslijenje i prvi Obred Združivanja ove sezone. Iako će se potkraj ljeta održati još jedan Obred Združivanja za one koji to budu željeli obaviti prije povratka uzimska skloništa, prvi taj Obred je svakako bio najveći i najposjećeniji. Još je mnogo toga trebalo isplanirati. Kada su se domaćini ushodali jer im je ponestalo čaja i otišli skuhati novi. Prva i njena pripravnica uspjele su odvesti Dvadesetšestog na stranu i porazgovarati s njim na samo.

- Saznale smo da je Danelino dijete rođeno mrtvo - rekla je Prva - ali sigurna sam da se još nešto dogodilo. Rado bih je pregledala i vidjela mogu lijoj nekako pomoći.

Duboko je uzdahnuo i namrštio se.

U pravu ste. Nije u pitanju samo mrtvorođenče - reče Dvadesetšesti. - Imala je dvoje - rođenih - zajedno, ili bi ih imala, ali oni ne samo da su bili rođeni zajedno, bili su i spojeni.

Ejla se sjetila da se to isto dogodilo jednoj ženi u Plemenu. Rodila je dvojespojene djece, bilo je strašno. Jadna Danela.

- Jedno je bilo normalne veličine, a drugo mnogo manje i nije bilo do kraja razvijeno. Dijelovi tog drugog bili su spojeni za prvo. - Dvadesetšesti nastavi -Drago mi je što u njima nije bilo daha, jer bih im ga morao oduzeti. To bi bilostrašno za Danelu. Jako je krvarila i iznenađen sam što je uopće preživjela. Mi - njena majka. Stevadalova majka i ja - odlučili smo ništa ne reći ni jednom ni drugom. Bojali smo se da bi je svaka sljedeća možebitna trudnoća mnogo više uznemirila kada bi to znala, nego ako bude mislila da se dijete rodilo mrtvo.Slobodno je pregledaj ako želiš, ali to se dogodilo prije dosta vremena, krajemzime. Dobro je zacijelila, samo još treba vratiti snagu i preboljeti. Vaš posjet bijoj mogao u tome pomoći. Vidio sam da je držala Ejlinu djevojčicu i mislim da je to dobro. Izgleda da te već smatra prijateljicom, Ejla, a tvog vuka prijateljem. Možda će sada dobiti želju da ode na Ljetni sabor.

- Džondalare! - pozvala ga je Ejla kad su se ona i Prva vratile u logorišteDevete Špilje. - Što ćeš ti ovdje? Mislila sam da ćeš otići do logorišta Ljetnog sabora.

- Baš sam krenuo - odgovorio je. - Odlučio sam obići Trkača i Sivku dok sam ovdje. Nisam provodio mnogo vremena s Trkačem; oboje izgleda uživaju u društvu. Što ćeš ti ovdje?

- Htjela sam pustiti Njisku da nahrani Sivku, dok ja dojim Džonejlu.Namjeravala sam ostaviti Njisku ovdje, ali smo onda zaključile da bi se Zelandona mogla odvesti do logorišta na vlaki - reče Ejla.

Džondalar razvuče usta u osmijeh. - U tom slučaju ću vas pričekati. - Mogli bismo ti i ja odjahati do logorišta na Trkaču. - Morat ćemo povesti i Sivku - reče Ejla i namršti se. Ali već se sljedećeg trenutka osmjehnula. - Možemo joj staviti mali ular koji si za nju napravio, počela se navikavati na nje-ga. A možda bi za nju bilo dobro da se polako navikava biti u blizini ljudi kojene poznaje.

- Kakva će to predstava biti! - reće Zelandona. - Mislim da će mi se sviđati. Bolje nego da svi zure samo u mene.

- Trebali bismo povesti i Vuka. Većina je vidjela životinje, ali nikada zajedno. Još ima onih koji ne vjeruju da Njiska dopušta Vuku da priđe njezinom ždrebetu. Ako vide da Sivki od njega ne prijeti nikakva opasnost, možda će shvatiti da nije prijetnja ni za njih - reče Ejla.

- Osim ako netko pokuša tebe ozlijediti - dodao je Džondalar - ...iliDžonejlu.

Džaradal i Robenan su utrčali u ljetno prebivalište vođe Sedme Špilje. - Vimare! Tona! Dođite vidjeti! - povikao je Džaradal.

- Da, dođite vidjeti! - ponovio je Robenan kao jeka. Dječaci su se do prije nekoliko trenutaka igrali ispred prebivališta.

- Doveli su sve konje, i Vuka, a Zelandona jaše! Dođite vidjeti! - vikao je Džaradal.

- Smirite se, dečki! - upozorila ih je Martona, pitajući se što je Džaradal htio reći. Nemoguće da Zelandona sjedi na konju.

- Dođi vidjeti! Dođi vidjeti! - vikala su oba dječaka, a Džeradal je pokušavao podići svoju baku s jastuka na kojem je sjedila. A onda se okrenuo prema Vilamaru. - Dođi vidjeti, Vilamare.

Martona i Vilamar su došli kod Sergenara i Džejvene porazgovarati osvom sudjelovanju u predstojećoj ceremoniji. Svi sadašnji i bivši vođe dat će svoj mali doprinos. Poveli su Džaradala sa sobom da ne bi smetao majci.Proleva je, kao i obično, bila zauzeta planiranjem obroka za taj događaj. Solabanova trudna družica Ramara i njen sin Robenan, koji je bio Džaradalovdrug po godinama i prijatelj, pošli su s njima kako bi se dječaci mogli igrati.

- Dolazimo - reče im Vilamar. pomažući svojoj družici ustati. Sergenar odgurne u stranu zavjesu koja je prekrivala ulaz i svi nahrupiše

van. Dočekao ih je nesvakidašnji prizor. Džondalar na Trkaču, vodio je Sivku, Ejla je, s Džonejlom u nosiljci na

grudima, jahala na kobili. Njiska je vukla vlaku na kojoj je sjedila Prva,okrenuta unatrag. Vuk je hodao pokraj njih. Svi zajedno su se zaputili premaskloništu zelandona. Za većinu ljudi je i dalje predstavljalo iznenađenje kad su vidjeli ljude na konjima, a da ne spominjemo vuka koji opušteno trčkara pored njih. Ali vidjeti Prvu Među Onima Koji Služe Veliku Majku Zemlju na sjedalu koje vuče konj, bilo je ravno čudu.

Povorka je prošla dosta blizu logorišta Sedme Špilje i premda su Martona iVilamar i svi ostali iz Devete Špilje dobro znali životinje, i oni su zinuli u čudu kao i svi ostali. Prva je uhvatila Martonin pogled i dostojanstveno seosmjehnula, ali Martoni nije promakla iskra vragoljastog oduševljenja uženinom pogledu. Ovo nije bila obična parada, ovo je bio spektakl, a ako su zelandone u nečemu uživale, onda su to bili spektakli. Kada su stigli do ulaza u veliko prebivalište, Džondalar se zaustavio i pustio Ejlu i Njisku da prođu i zau-stave se ispred njega, a onda je sjahao i ponudio ruku Prvoj. Premda je bila vrlokrupna, ustala je sa sjedala i sišla krajnje graciozno i, savršeno svjesna da je svipromatraju, krajnje dostojanstveno ušla u prebivalište.

- Znači to smo mu pomogli napraviti - prokomentirao je Vilamar. - Rekao je da mora napraviti vrlo čvrste motke za vuču s policama. Nisu mu bile potrebne nikakve police, ali se pametno dosjetio. Nikome od nas nije palo napamet da će se police pretvoriti u sjedalo za Zelandonu. Morat ću je pitati kakav je osjećaj sjediti na sjedalu koje vuče konj.

- Vrlo hrabro od nje što se odlučila na to. Nisam sigurna da bih ja pristala to pokušati.

- Ja bih! - uzvikne Džaradal uzbuđeno. - Tona, misliš li da će mi Ejla dopustiti sjesti na to sjedalo i da me Njiska vuče?

- I ja bih to želio - reče Robenan. - Mladi su uvijek voljni iskušati nešto novo - reče Ramara. - Da sam na njezinom mjestu, pričekala bih da se vratimo u Devetu Špilju -

reče Ramara. - Tamo bi to bilo kao da je stavila jedno ili dvoje djece na kobilina leđa dok je Ejla voda unaokolo, kao što to sada čini.

- Prizor je ipak neviđen. Sjećam se kako sam se osjećao kada sam prvi put vidio te životinje. To zna biti zastrašujuće.

Zar nam Džondalar nije pričao kako su na povratku ovamo ljudi bježali od njih? Nama koji smo se navikli na njih, sada samo djeluju prilično dojmljivo - reče Vilamar.

Nisu svi bili ugodno iznenađeni ovom predstavom. Marona je bila strašno ljubomorna, jer je voljela biti u središtu pažnje. Okrenula se rođakinji Vilopi, rekavši: - Nije mi jasno kako itko može stalno biti u blizini tih prljavihživotinja. Kada joj priđeš, smrdi po konju, a čula sam i da spava s tim vukom. Odvratno.

- Spava i s Džondalarom - reče Vilopa - Čula sam da on više ne želi dijeliti Užitke ni s jednom drugom.

- Neće to dugo potrajati - reče Marona, ošinuvši Ejlu otrovnim pogledom. - Poznajem ga. Vratit će se u moj krevet. Obećavam ti.

Brukeval je vidio da rođakinje razgovaraju i nije mu promaknuo opaki pogled kojim je Marona počastila Ejlu. U njemu su se borili suprotni osjećaji. Znao je da nema nade, ali volio je Ejlu i želio ju je zaštititi od ove zlobne ženekoja je bila i njegova rođakinja. Dobro je znao koliko je boli ona u stanju nanijeti, jer je to osjetio na vlastitoj koži. A bojao se i da bi Ejla mogla ponovnonagovijestiti da je on Zbitoglavac, a to ne bi mogao podnijeti, iako je znao daona to nije, kao većina ljudi, mislila pogrdno. Nikada se nije pogledao u ulašteno zrcalo izrađeno od crnog drveta, ali ponekad bi na trenutak uhvatio svoj odraz u mirnoj vodi i bilo mu je mrsko ono što je vidio. Dobro je znaozašto ga ljudi nazivaju tim odvratnim imenom, ali mu je bila nepodnošljiva isama pomisao da bi u tome moglo biti istine.

I Madroman je namršteno promatrao Ejlu i Džondalara. Nije mu se sviđalo to što je Prva poklanjala Ejli toliko pažnje. Da, bila je njena pripravnica. alismatrao je da nije u redu što ona, koja bi trebala nadzirati sve pripravnike ipripravnice na Ljetnom saboru, toliko gura Ejlu. Dakako, Džondalar mora biti usredištu događanja.

Zašto se je morao vratiti kući? Bilo nam je mnogo bolje dok taj grmalj od klipana nije bio tu. Čak je imao sreće da ga zelandoni iz Pete Špilje uzme za pripravnika, premda je mislio da će do sada već postati zelandoni. Ali što je mogao i očekivati dok je Debela glavna? Smislit ću već nešto, razmišljao je.

Laramar je okrenuo leđa svemu tome i udaljio se, zadubljen u svoje misli. Dosta se nagledao tih konja i vuka, naročito tog vuka. Što se njega tiče, živjeli su previše blizu njegovog prebivališta u Devetoj Špilji i tako brzo su se proširilida su konji već boravili s druge strane njegovog doma. Prije nego su oni došli, mogao je ići poprijeko preko zemljišta koje su zauzeli. Sada ih je, kad se vraćao kući, morao zaobilaziti u širokom luku kako bi izbjegao vuka. Nekoliko puta, kad se previše približio, životinja se razbjesnila, nabrala gubicu i iskesila se, kaoda cijelo mjesto pripada njoj.

Osim toga, Ejla mu se miješala u život, svraćala je k njemu, donosila hranu ili pokrivače glumeći finoću, a zapravo ga je provjeravala. Sada nije imao ni sklonište u koje bi mogao otići. To jest, nije imao sklonište u kome se osjećao dobrodošlim. Djeca su se ponašala kao da je njihovo. Ali to je i dalje bilonjegovo ognjište, a što on radi u svom ognjištu to se nje ne tiče.

Sreća što su postojala daleka skloništa za muškarce. On je zapravo volio boraviti u njima. Noću ga nisu budili ni dječji plač ni pijana družica koja bi započela svađu čim je ušla. U dalekom skloništu za muškarce u kojem je trenutačno bio, boravili su uglavnom stariji muškarci koji nisu gnjavili jedni druge. Nije bilo veselo i bučno kao u dalekim skloništima mlađih muškaraca, ali ako bi nekome od ovih u skloništu ponudio kvas, ovaj bi spremno pristao piti snjim. Baš šteta što u Devetoj Špilji nema dalekih skloništa za muškarce.

Ejla je na Njiski, koja je vukla motke, polako obišla veliko skloništeZelandona i krenula natrag kroz Logorište ljetnog sabora, istim putem kojim je idošla. Džondalar ju je slijedio, vodeći Trkača i Sivku. Teren na kojem je bilo podignuto Logorište Ljetnog sabora, koje je, po nazivu obližnje špilje, nazvanoPogled na sunce, često je korišten za velika okupljanja. Kada je padala kiša i tlo bilo posebno blatno, iz obližnje rijeke i s obližnjih stijena donošeno je kamenjeza popločavanje. Svake godine dodavano je sve više kamenja, tako da se sadašnje logorište prostiralo na velikoj površini popločanoj kamenjem.

Kad su izišli izvan granica logorišta, ostavili su za sobom kamenje zapopločavanje i našli se usred polja trave koje je plavila rijeka, Ejla se zaustavi. - Hajde da skinemo Njiski vlaku i pustimo konje da malo pasu - predložila je. -Mislim da neće daleko odlutati, a možemo ih, budemo ii morali, dozvati zvižducima.

- Odlična ideja - složio se Džondalar. Dok su se brinuli o konjima, ugledali su Lanidara. Još je nosio svoj

posebni držač za bacač koplja. Mahnuo im je i kratko zazviždao u znak pozdrava, a Njiska i Trkač su mu otpozdravili njištanjem.

-Želio sam pogledati konje - rekao je. - Lani sam ih volio promatrati iupoznavati, ali ovog ljeta uopće nisam bio s njima. Nisam upoznao ni Njiskino ždrijebe. Mislite li da će me se sjetiti?

- Hoće. Odgovorili su na tvoj zvižduk, zar ne? - reče Ejla. U naboru tunike je donio nekoliko osušenih kriški divlje jabuke koje je

najprije ponudio prvo mladom pastuhu, a zatim njegovoj majci. Jeli su mu izruke. Dječak je potom čučnuo i ispružio dlan s kriškom jabuke prema maloj kobili. U početku se držala Njiskinih stražnjih nogu. Iako je još sisala, Sivka je već počela muljati po ustima i travu, oponašajući majku. Bilo je očigledno da je zanima što joj to dječak nudi. Lanidar je bio strpljiv i poslije nekog vremena ždrijebe je polako krenulo prema njemu.

Kobila ga je promatrala, ali nije ni ohrabrila ni zadržala svoje ždrijebe.Sivkina znatiželja je na kraju prevagnula i ona onjuši Lanidarovu otvorenu šakukako bi vidjela što on to drži. Uzela je komadić jabuke i ispustila ga. Linidar ga je podigao i pokušao ponovo, lako nije bila ni izdaleka iskusna kao njena majka,ipak je uspjela uz pomoć sjekutića, pokretnih usni i jezika uzeti u usta komad jabuke i zagristi. Za nju je to bilo novo iskustvo i novi okus. ali ipak ju je višezanimao Lanidar. Osvojio ju je čim ju je počeo gladiti i češkati po omiljenim mjestima. Kad je ustao, osmjehivao se od uha do uha.

- Namjeravali smo ostaviti konje u polju, pa ih s vremena na vrijemeobilaziti - reče Džondalar.

- Rado ću paziti na njih, kao što sam to radio i lani - reče Lanidar. - Ako bude bilo kakvih problema, potražit ću vas ili zazviždati.

Ejla i Džondalar se pogledaše i osmjehnuše. - Zahvalna sam ti zbog toga- reče Ejla. - Namjeravala sam ih ostaviti ovdje kako bi se ljudi navikli viđati konje, a konji se prestali bojati nepoznatih ljudi, posebno Sivka. Ako se umoriš ili budeš morao otići, glasno zazviždi ili potraži jedno od nas.

Sada su mirne duše mogli ostaviti konje na tom polju. Kada su se navečer vratili kako bi pozvali Lanidara da podijeli obrok s njihovom Špiljom, zatekli sunekoliko mladića i nekoliko djevojaka, među kojima je bila i Lanoga s najmla-đom sestrom Loralom. Prošle godine Lanidar je promatrao životinje u koralu i na polju koji su bili dosta blizu logorišta Devete špilje, koje se, pak, nalazilopodalje od glavnog logorišta. Rijetko tko je tamo odlazio, a ni on tada nije imaomnogo prijatelja. Međutim, otkada je postao vješt u baratanju bacačem koplja i redovito odlazio u lov, stekao je viši status. Stekao je i nekoliko prijatelja, aizgleda i nekoliko obožavateljica. Mladi su se zabavljali i nisu opazili Ejlu iDžondalara. Džondalaru je bilo drago što vidi da se Lanidar ponaša krajnjeodgovorno. Nije dopuštao skupini mladih da u bilo kojem trenutku okružekonje, naročito Sivku. Očigledno je posjetiteljima dopuštao da ih miluju i češkaju, ali je puštao istovremeno samo po jedno ili dvoje. Izgleda da je osjećao kada bi se konji umorili od tolike pažnje i željeli samo pasti travu, jer je krajnjeodlučno rekao jednom mališanu neka ih ostavi na miru. Par nije znao da je nešto ranije otjerao nekoliko mladića koji su se previše razigrali, zaprijetivši im da će ih tužiti Ejli koja je, podsjetio ih je, Pripravnica Prve Među Onima Koji Služe Veliku Majku Zemlju.

Zelandone su bile te kojima su se ljudi obraćali kada im je bila potrebna pomoć, sve vrste pomoći. i premda su ih uvažavali, često i štovali, a mnoge i voljeli, svaki osjećaj koji su gajili prema njima bilo je obojen izvjesnim

strahom. Zelandone su poznavale drugi svijet, svijet duhova, strašno mjesto nakoje je čovjek odlazio kada elan, ta životna sila, napusti njegovo tijelo. Imale su i druge moći koje su nadilazile one uobičajene. Mladi su često širili glasine, a posebno su dječaci voljeli plašiti jedni druge pričama o tome što sve zelandone mogu učiniti, naročito njihovih muškim dijelovima, ako ih netko od njih naljuti.

Svi su znali da je Ejla naizgled normalna žena koja ima svog muškarca idijete, ali ona je bila i pripravnica, članica zajednice zelandona, i strankinja. Bilo je dovoljno da je čuju kako govori pa da postanu svjesni njene neobičnosti i činjenice da dolazi s nekog drugog mjesta, vrlo udaljenog mjesta, koje se nalazi mnogo dalje nego što je itko od njih, osim Džondalara, putovao. Ejla jeuz to imala i mnoge neobične sposobnosti, a jedna od njih je bila obuzdavanje konja i vuka. Tko zna što je sve u stanju učiniti. Neki su čak i Džondalara gledali poprijeko, iako je rođen kao Zelandonac, zbog čudnog ponašanja koje je stekao tijekom izbivanja.

- Pozdravljam vas, Ejla. Džondalare i Vuče - reče Lanidar, natjeravši neke od mladih posjetitelja koji ih nisu primijetili da se naglo okrenu. Imali sudojam da su se samo stvorili tu. Ali Lanidar je znao da dolaze. Primijetio jepromjenu u ponašanju konja. Iako je bilo već dosta mračno, životinje su osjetile da se približavaju i krenule prema njima.

- Pozdrav Lanidare - reče Ejla. - Tvoja majka i baka su u logorištu Sedme špilje, kao i najveći dio Devete Špilje. Pozvan si podijeliti obrok s njima.

- Tko će paziti na konje? - upita on, sagnuvši se kako bi pogladio Vuka koji mu je prišao.

- Mi smo već jeli. Vratit ćemo ih u naše logorište - rekao je Džondalar. - Hvala ti što si pazio na njih, Lanidare - zahvali mu Ejla.- Cijenim tvoju pomoć. - Sviđalo mi se i čuvat ću ih kad god zatreba - izjavi Lanidar. Vidjelo se

da je iskren. Ne samo da je uživao dok je bio pokraj životinja, nego mu je godilai pozornost drugih koju mu je to donosilo. Nekoliko znatiželjnih mladića i djevojaka došlo ga je obići, upravo zahvaljujući tome što mu je bilo povjereno čuvanje životinja.

Kada je Prva Među Onima Koji Služe stigla u Logorište Ljetnog sabora svi su se kao i uvijek uzbudili. Uobičajene glavobolje pratile su i ovogodišnje Obrede Prvih Užitaka, ali niti jedna se nije mogla mjeriti s onom od prošlegodine, kada je Džanida zatrudnjela prije Prvih Obreda. Dodatnu muku im jezadala i Peridalova majka, koja se protivila združivanju svog sina s tom mladomženom. Majčino protivljenje nije bilo sasvim bez temelja, jer je njezin sin mogao izbrojiti samo trinaest godina i jednu polovinu, a Džanida samo trinaest.

Ali nije se tu radilo samo o njihovoj mladosti. Iako Peridalova majka nijeto htjela priznati. Prva je bila sigurna da se protivila i zato što je mlada žena,podijelivši Užitke prije Prvih Obreda, izgubila status. Ali. Dženida je, samimtim što je bila trudna, i dobila na statusu. Nekolicina starijih muškaraca bila je

više nego voljna ponuditi joj svoje ognjište i prihvati njeno dijete, ali ona ježeljela Peridala, jer je samo s njim podijelila Užitke. Nije to učinila samo zato što ju je uporno salijetao nego zato što ga je voljela.

Poslije ceremonije Prvih Obreda, bilo je vrijeme da se organizira i prviObred Združivanja u toj godini. Ali u blizini je primijećeno veliko krdo bizona i vođe su odlučili krenuti u lov prije Obreda Združivanja. Džoharan je porazgovarao o tome s Prvom i ona je pristala odložiti ceremoniju.

Jedva je čekao da im Džondalar i Ejla jašući na konjima pomognu utjerati bizone u koral podignut za životinje. Vrijednost bacača koplja mogla je doći do izražaja u lovu na one koji izbjegnu ograđenu zamku u koju ih žele utjerati. Vođa Devete Špilje neprestano je govorio ljudima kako pomoću bacača mogu izbaciti koplje s veće i sigurnije udaljenosti. Mnogi od onih koji su imali prilike vidjeti bacač koplja na djelu, već su se opredijelili za taj način. Na Saboru nije bilo čovjeka koji nije čuo za lov na lavove, a sudionici lova na lavove oduševljeno su pričali o opasnom sučeljavanju sa životinjama.

Posebno su mlađi lovci bili uzbuđeni zbog novog oružja, a nije bio mali broj ni onih starijih. Jedino nisu pokazivali naročito oduševljenje lovci koji su bili vrlo vješti u bacanju koplja rukom. Oni su se dobro snalazili u lovu i ovako,pa nisu bili voljni u poodmakloj životnoj dobi učiti nešto novo. Kada je lov konačno završio, a meso i kože bili konzervirani ili odloženi za daljnju obradu, prvi Obred Združivanja je već dosta kasnio i mnogima to nije odgovaralo.

Osvanuo je i dan zajedničke Ceremonije Združivanja. Dan je bio vedar i jasan, atmosfera iščekivanja ispunila je cijelo Logorište, a ne samo one zbog kojih je obred bio upriličen. Svi su jedva čekali tu proslavu, i svi su u njoj sudjelovali. Svi prisutni na Ljetnom saboru trebali su odobriti združivanjemladih parova. Združivanje je podrazumijevalo promjenu imena i veza, i to nesamo mladih parova i njihovih obitelji. U izvjesnoj mjeri se mijenjao statusgotovo svih ljudi. Nekih više, a nekih manje, ovisno o tome koliko su bili bliskis mladim parovima.

Prošlogodišnji Obred Združivanja bio je za Ejlu vrlo stresan. Ne samo zatošto je to bila njena Ceremonija Združivanja, već i zato što je tek došla živjeti među ovim ljudima i bila u središtu pozornosti. Željela je da je Džondalarov na-rod zavoli i prihvati, i pokušavala se uklopiti. Većina ju je i prihvatila, ali ne svi.

Ove godine su vođe i bivši vođe, kao i zelandone, bili strateški raspoređeni da bi Prva od prisutnih dobila zadovoljavajući odgovor kada ga zatraži, to jest, da se svi slože. Prva nije bila zadovoljna što su neki prošle godine oklijevalikada je zatražila potvrdu za Ejlu i Džondalara, pa nije željela da im to prijeđe u naviku. Htjela je da njene ceremonije proteknu glatko.

Svi su jedva ćekali popratne proslave. Ljudi su pripremali najbolja jela i oblačili najbolju odjeću, jer proslava združivanja nije bila radosni događaj samo za one koji su se združivali, već je to bila i prava prilika da se upriliči Proslava Majke. Svi su poticani iskazati poštovanje prema Velikoj Majci Zemlji tako štoće podijeliti Njen Dar Užitaka, združujući se i sjedinjavajući onoliko često

koliko su to u stanju, i to s onima koje odaberu. Jedino je bilo bitno da osjećaji budu uzajamni. Ljudi su poticani na iskazivanje poštovanje prema Majci, alinitko to od njih nije izričito zahtijevao. Izdvojena su određena područja za one koji nisu željeli sudjelovati. Od djece se nikada nije tražilo sudjelovanje, ali akobi neki od njih oponašali odrasle, to je obično izazvalo popustljive osmijehe. Neki od odraslih jednostavno nisu bili raspoloženi, to se posebno odnosilo nabolesne, ranjene ili oni koji su se oporavljali od nesretnih slučajeva ili su jednostavno bili umorni, ili na žene koje su nedavno rodile, ili su imalemjesečnicu i krvarile. Nekoliko zelandona koje su prolazile kroz izvjesna iskušenja koja su zahtijevala da se izvjesno vrijeme suzdržavaju od Užitaka,dragovoljno su se javile čuvati malu djecu i pomagati ostalima.

Ona Koja Je Prva sjedila je na tronošcu u skloništu zelandona. Progutala jeposljednji gutljaj čaja od cvjetova gloga i mačje metvice i objavila: - Vrijeme je. - Predala je praznu šalicu Ejli, ustala i otišla u stražnji dio skloništa domalog, sporednog, djelomično prikrivenog ulaza koji je s vanjske strane bio zakamufliran konstrukcijom na kojoj su obično držali dodatna drva.

Ejla je pomirisala šalicu. Učinila je to automatski i iz navike, i gotovo isto tako nesvjesno prepoznala sastojke i pomislila da žena vjerojatno imamjesečnicu. Mačja metvica, višegodišnja biljka koja zna narasti do visine struka i ima dlačice na listovima i pršljenaste bijele, ružičaste i grimizne cvjetove, mogla je poslužiti kao blagi sedativ, jer je smanjivala napetost i ublažavalagrčeve. Pitala se zašto je koristila glog. Možda joj se sviđao njegov jak okus, ali Prva ga je stavljala i u lijek koji je spravljala za Martonu. Ejla je sada znala daZelandona Džondalarovoj majci daje lijekove za srce - mišić u njenim grudima koji je tjerao krv po tijelu. Slične srčane mišiće viđala je i kod životinja koje je lovila i potom komadala. Glog mu je pomagao da snažnije i dosljednijekuca.

Ejla je obukla istu odjeću koju je nosila kada se združila s Džondalarom. Ta njezina odjeća provela je na Putu godinu dana koliko i oni, jer ju je donijela iz doma Mamutovaca, koji se nalazio daleko na istoku, do doma Džondalarovognaroda, Zelandonaca, čiji se teritorij protezao sve do Velikih Voda Zapada. Obred Združivanja je mnoge podsjetio na prošlogodišnji događaj. Neki su prokomentirali Ejlinu neobičnu odjeću, kada se ponovno pojavila u njoj, a neki su se sjetili primjedbi koje su tada iznijeli na njezin račun, iako obično nisu otvoreno govorili o tome. Prva je znala da joj najviše zamjeraju što je strankinja,i to strankinja s neobičnim sposobnostima.

Ovog puta, Ejla će bili samo promatrač, a ne i sudionica, a to joj je bilo mnogo draže i jedva je čekala početak Obreda. Temeljem prošlogodišnjeg osobnog iskustva, znala je da se oni koji su obećani nalaze u obližnjem manjem skloništu, odjeveni u najbolju odjeću, i da su nervozni i uzbuđeni. Njihovi svjedoci i gosti počeli su se okupljati u prednjem dijelu gledališta, a ostali iz Logorišta zauzimali su mjesta iza njih. Uputila se prema velikom prostoru gdjesu se ljudi okupljali radi različitih djelatnosti vezanih za cijelo logorište. Kada je

stigla, zastala je kako bi osmotrila nazočne, i zaputila se prema poznatim joj licima iz Devete Špilje. Kad im je prišla, nekolicina ih se osmjehnula,uključujući tu i Džondalara i Džoharana.

- Večeras baš lijepo izgledaš - reče Džondalar. - Nisam vidio tu odjeću od prošle godine. - On je na sebi je imao jednostavnu bijelu tuniku ukrašenujedino repovima hermelina, koju mu je napravila za njihovo združivanje.Izvanredno mu je stajala.

- Ta odjeća Mamutovaca postala je dio tebe - reče njegov brat. On je to iskreno mislio, ali je pritom vođa Devete shvaćao i njenu vrijednost.

Spomenutu odjeću Ejli je dala Nezija, družica vođe Lavlje Špilje, žena koja je nagovorila Mamutovce da je usvoje, ali ju je zapravo usvojio svetičovjek Mamut i tako je postala kćerka Mamutovog Ognjišta. Odjeća je napravljena za nju u vrijeme kada su mislili da će se udružiti s Ranekom, sinom družice Nezijinog brata. Vajmeza. Vajmez je u mladosti otputovao daleko najug, združio se s egzotičnom tamnoputom ženom, i vratio se poslije deset godina, ali je na putu, na nesreću, izgubio ženu.

Donio je fantastične priče, nove tehnike obrade kremena i nevjerojatno dijete smeđe kože i čvrstih crnih lokni, koje je Nezija podigla kao da je njeno. Među svjetloputim, plavokosim rođacima sa sjevera, Ranek je bio jedan jedini i izazivao je uzbuđenje gdje god se pojavio. Odrastao je u oštroumnog muškarca nasmijanih crnih očiju kojima žene nisu mogle odoljeti i u izuzetno talentiranog kamenoresca.

Kao i ostali, i Ejla je bila opčinjena Ranekovom neobičnom bojom i šarmom, a on se nije ustezao pokazati da ga lijepa strankinja uzbuđuje. Džondalar je pokazao nevjerojatnu ljubomoru koje do tada nije ni bio svjestan.Taj plavokos čovjek predivnih plavih očiju mislio je kako nema te žene koja mu može odoljeti i nije znao kako bi izašao na kraj s tim novim osjećajem. Ejla nije razumjela njegovo hirovito ponašanje i na kraju je obećala da će se udružiti s Ranekom, jer je pomislila da je Džondalar više ne voli, a tamnoputi kameno-rezac nasmijanih očiju joj se sviđao. Lavlja Špilja je zavoljela Ejlu i Džondalara te zime koju su proveli s Mamutovcima, i svi su bili više nego svjesniemocionalne rastrganosti troje mladih ljudi.

Posebno se Nezija bila vezala za Ejlu, jer se brinula o neobičnom djetetu koje je ona usvojila i razumjela ga. Dijete je bilo slabo, nije znalo govoriti i biloje napola plemensko. Ejla je liječila njegovo slabo srce, i učinila mu život podnošljivijim. A Kidaga je naučila plemenski jezik znakova, a temeljem lakoće i brzine kojom je ućio zaključila je da posjeduje plemenska sjećanja. Zahvaljujući njoj je i cijelo Lavlje Logorište naučilo jednostavniji oblik znakovnog jezika, kako bi Ridag mogao s njima komunicirati. Njega je to jakousrećilo, a Nezija je bila prezadovoljna. Ejla ga je brzo zavoljela. Djelomično zato što ju je Ridag podsjećao na sina koga je morala ostaviti, ali još više zato što je bio to što jest, iako ga na kraju nije mogla spasiti.

Bez obzira na to što je Ejla, umjesto da ostane kod Mamutovaca i združi se

s Ranekom, odlučila poći s Džondalarom. koji je odlučio vratiti se svom narodu, Nezija je mladoj ženi dala predivnu odjeću koja je bila napravljena za njeno združivanje s Ranekom. premda je znala koliko će Ejlin odlazak teško pasti nećaku kojeg je podigla. Tom prilikom joj je rekla da tu odjeću obvezno odjene kad se bude združivala s Džondalarom. Ejla nije bila svjesna kakvo bogatstvopredstavlja ta odjeća za obred, i kakav status će joj donijeti, ali zato je Nezija to znala, baš kao i Mamut, lukav stari duhovni vođa. Na osnovu Džondalarovog držanja i ponašanja, zaključili su da je sin ljudi visokog statusa i da će Ejli biti potrebno nešto što će joj osigurati dobar položaj među njima.

Iako Ejla nije bila svjesna da joj ta svečana odjeća osigurava visoki status, dobro je znala da je izuzetno kvalitetne izrade. Tuinika i hlače zlaćano žute boje, boje zemlje, gotovo iste kao što je njena kosa, bile su od kože srne i sigaantilope. Ta je boja dobivena djelomično uporabom određenih vrsti drveta pri dimljenju koža, čime se postizala mekoća i savitljivost, a djelomično je bila rezultat dodane mješavine žute i crvenog okera. Veliki trud uložen je da se kožedobro ostružu, kako bi bile meke i savitljive, ali umjesto da ostane baršunastapoput antilopa, koža je uglačana i pomoću alatke od slonovače u nju je utrljana žuta zemlja pomiješana s lojem što je koži dalo kompaktnost i visoki sjaj.Zahvaljujući tome, meka koža bila je gotovo nepromočiva.

Dugačka tunika, sašivena ujednačenim štihovima, na leđima se završavala u vrh. Naprijed se otvarala do visine kukova, a kada bi se dva prednja dijelaspojila, tvorio se još jedan vrh. Dugačke hlače su joj prianjale uz nogu sve do članaka gdje su bile ili blago nabrane ili navučene preko peta, ovisno o obući koju je odabrala. Međutim, kvaliteta osnovne obrade predstavljala je samo podlogu za izuzetan krajnji proizvod. Za rijetku ljepotu i vrijednost te izuzetnekreacije zaslužan je trud koji je uložen u njezino ukrašavanje.

Tunika i donji dio hlača bili su prekriveni složenim geometrijskim šarama koje su uglavnom bile izvezene perlicama od slonovače, dok su pojedini dijelovi unutar njih bili ispunjeni materijalom. Vez u boji definirao jegeometrijske crte od perlica. U početku su to bili trokuti s vrhovima okrenutim prema dolje, koji su vodoravno prelazili u cik - cak linije, a okomito poprimalioblik dijamanta i obrnutog V, razvijajući se u komplicirane figure kao što su trokutaste spirale

I koncentrični romboidi. Perlice od jantara još su više isticale perlice od slonovače. Neke od njih bile su svjetlije, a neke tamnije od boje kože, ali sve su bile u istom tonu. U tu odjeću bilo je ušiveno preko pet tisuća perlica od slonovače, napravljenih od kljovi mamuta, a svaka od njih bila je ručno izrezbarena, probušena i uglačana.

Pleteni pojas debljine prsta, sa sličnim geometrijskim šarama. služio je da se tunika stegne u struku. I vez i pojas bili su izrađeni od niti čija prirodna boja nije zahtijevala dodatno bojenje; tamno crvena vunasta dlaka mamuta, vunamuflona boje slonovače, smeđa donja vuna muflona, i tamno crvenkasto - crna vunasta dugačka dlaka nosoroga. Osim zbog boje, te niti bile su na cijeni i zbog

toga što su potjecale od životinja koje je bilo teško i opasno loviti.Izrada cijelog odijela bila je izuzetna. Iskusnoj Zelandoni odmah je bilo

jasno da je za njezinu izradu netko nabavio najbolji materijal i okupionajvještije ljude. Kada ju je Džondalarova majka prije točno godinu dana prvi put vidjela, shvatila je da je onaj tko je zapovjedio njenu izradu uživao velikopoštovanje i zauzimao vrlo visok položaj u svojoj zajednici. Bilo joj je jasno daje utrošeno i dosta vremena i truda da se ona izradi, a odjeća je ipak dana Ejli, iako je ova odlučila otići od njih. Zajednica koja ju je napravila neće imati nikakve koristi od nje. Ejla je rekla da ju je usvojio stari duhovni vođa po imenu Mamut, čovjek koji je očigledno posjedovao golemu moć i ugled, zapravo bogatstvo, kad je mogao darovati ovako vrijednu odjeću za združivanje. Nitko to nije razumio bolje od Martone.

Ejla Je zapravo donijela miraz koji joj je osigurao potreban status, kakozdruživanje s njom ne bi naštetilo Džondalarovom položaju ili položajunjegovih rođaka. Martona se potrudila to spomenuti Prolevi. jer je bila sigurna da će ova to reći njenom najstarijem sinu. Džoharanu je bilo drago što mu se ukazala prilika ponovno vidjeti skupocjenu opremu, sada kad je u potpunostirazumio njenu vrijednost. Shvatio je da će odjeća, ako se Ejla o njoj bude brinula kako treba... a bio je siguran da hoće... biti dugovječna. Žuta zemlja utrljana u kožu ne samo da joj je dala boju i učinila je nepropusnom, već je doprinijela i očuvanju materijala, i učinila ga otpornim na kukce i njihova jaja. Vjerojatno će je koristiti i Ejlina djeca, a možda i njihova djeca, a kad se koža konačno raspadne, perlice od jantara i slonovače moći će koristiti još mnoga pokoljenja.

Džoharanu je bila poznata vrijednost perlica od slonovače. Nedavno je imao prigodu nabaviti nekoliko za sebe i svoju družicu, pa je, sjetivši se terazmjene, pogledao Ejlinu bogatu i luksuznu odjeću novim očima. Kada se osvrnuo uokolo, primijetio je da je mnogi kriomice promatraju.

Prošle godine, kada ju je Ejla obukla za svoj Obred Združivanja, sve u vezinje bilo je čudno i neobično, uključujući i nju samu. Do sada su se ljudi već donekle navikli na nju, na njen način govora i na životinje koje je držala pod svojom kontrolom. Smatrali su je pripadnicom zelandona, tako da je sveneobično u vezi nje djelovalo normalnije, ako je itko mogao bilo koju zelandonu smatrati normalnom. No, ta odjeća ju je izdvajala, podsjećala je ljude da je strankinja, podsjećala ih je na bogatstvo koje je donijela i status koji joj je osigurala.

Među onima koji su je promatrali bile su i Marona i Vilopa. - Vidi je kako se samo kočoperi - rekla je Marona svojoj rođakinji, gledajući Ejlu sa zavišću. Ona bi bila više nego sretna da se je mogla tako kočoperiti. - Znaš, Vilopa, ta odjeća za združivanje trebala je biti moja. Džondalar mi je obećao. Trebao se vratiti, združiti sa mnom i meni darovati tu odjeću - Zastala je. - Njeni kukovi su ionako preširoki za nju - primijetila je Marona, mršteći se.

Ejla i ostali pošli su promatrati proslavu s mjesta na koje je Deveta Špilja

polagala pravo. Džondalar i njegov brat su usput primijetili Maronu. Zurila je uEjlu s takvom zlobom, da se Džoharan zabrinuo za Ejlu. Bacio je pogled naDžondalara kome također nije promaknuo Maronin pogled pun mržnje i braća su se značajno pogledala.

Džoharan priđe bliže Džondalaru. - Jasno ti je da će ona, ako joj se samo ukaže prilika, jednoga dana napakostiti Ejli - reče vođa tihim glasom.

- Mislim da si u pravu, i bojim se da je to moja krivnja - odvratio jeDžondalar. - Marona je umislila da sam joj obećao da ćemo se združiti. Nisam, ali čini mi se da znam kako je došla do tog uvjerenja.

- Nisi ti za to kriv, Džondalare. Svatko ima pravo sam izabrati - reče Džoharan. - Dugo te nije bilo. Ona ne polaže nikakvo pravo na tebe i ne bitrebala imati bilo kakva očekivanja. Uostalom, dok te nije bilo ona se i združila i razdružila. Ti si bolje odabrao i ona je toga svjesna. Jednostavno ne možepodnijeti da si doveo nekoga tko ima ponuditi mnogo više nego ona. Upravozbog toga će jednog dana pokušati izazvati neku nevolju.

- Možda si u stvarno pravu - reče Džondalar, premda baš i nije bio voljan u to povjerovati. Želio je smatrati Maronu nevinom sve dok se ne dokažesuprotno. Ceremonija koja je već bila u tijeku, zaokupi braći pažnju i oni zaboraviše na ljubomornu ženu. Nisu primijetili još jedan par očiju koji je promatrao Ejlu: njihov rođak Brukeval. Divio se Ejli još od prvog dana kada je otrpjela podrugljiv smijeh Špilje nakon što ju je Marona navukla obući neprimjerenu mušku odjeću. Kada su se te večeri sreli, Ejla je u njemu prepoznala pripadnika Plemena i bilo joj je ugodno u njegovom društvu.Odnosila se prema njemu s prisnošću kakvu nije sretao kod lijepih žena.

Kada ga je Šarezal, onaj stranac iz jedne udaljene Špilje Zelandonaca,počeo ismijavati i pogrdno nazivati Zbitoglavi, Brukeval se razbjesnio. I druga djeca iz Špilje rugala su mu se od kada zna za sebe, nazivajući ga Zbitoglavi, a Šarezal je to očigledno čuo od njih. Čuo je i kako je čudnog vođinog rođaka najlakše razbjesniti aluzijama na račun njegove majke. Brukeval nije upoznao majku, umrla je ubrzo po njegovom rođenju, što mu je samo pružilo priliku da je idealizira. Ona nije bila jedna od onih životinja! Nikako to nije mogla biti, anije ni on!

Brukeval je znao da je Ejla Džondalarova žena i da je nikada ne bi uspiopreoteti svom visokom i zgodnom rođaku. Ali mogao joj se diviti. Zadobila je njegovo divljenje onog trenutka kada se hrabro suprotstavila svima koji su joj sesmijali i nije popustila. Za njega je to bila ljubav na prvi pogled. Iako seDžondalar uvijek lijepo ponašao prema njemu i nikada ga nije zadirkivao, u tomtrenutku ga je mrzio, a mrzio je i Ejlu, jer je nije mogao imati.

Sva patnja koju je Brukeval iskusio u životu i ružne opaske mladića koji je pokušao odvući Ejlinu pozornost od njega, izazvale su u njemu nekontrolirani bijes. Primijetio je kako je Ejla od tada suzdržana i da više ne razgovara s njimbezbrižno kao u početku. Džondalar nije rekao Brukevalu da su se poslije tog ispada Ejlini osjećaji prema njemu promijenili, ali je zato Ejla rekla Džondalaru

da ju je Brukevalov bijes podsjetio na Brouda, sina predvodnika plemena.Broud ju je od početka mrzio i zadao joj je više boli i glavobolje nego što je mogla i zamisliti. Naučila je mrziti Brouda kao što je on mrzio nju, a i bojati ga se i to s razlogom. Zbog njega je na kraju morala da napusti Pleme i svoga sina.

Brukeval se sjećao topline koju je osjetio kada su se upoznali i kad god je mogao promatrao je Ejlu iz daljine. Što ju je više gledao, to je postajaozaljubljeniji. Kada bi vidio kako se ona i Džondalar ponašaju jedno premadrugom, Brukeval je zamišljao sebe na rođakovom mjestu. Čak ih je pratio kada su odlazili na neka skrivena mjesta kako bi podijelili Užitke, a kada jeDžondalar kušao njeno mlijeko, i on ga je poželio kušati. Ali bio je zabrinut,bojao se da bi ga ponovno mogla nazvati Zbitoglavi ili koristiti svoju riječ za njih... Pleme. I sam naziv Zbitoglavi mu je dok je rastao donio toliko boli da gaviše nije mogao podnositi. Znao je da ona ne razmišlja o njima kao većina ljudi, ali tim gore. Ponekad je o njima govorila s naklonošću, pa čak i s ljubavlju, a on ih je mrzio. Brukevalovi osjećaji prema Ejli bila su pomiješani. Istovremeno ju je i volio i mrzio.

Ceremonijalni dio Obreda Združivanja bio je dug i razvučen. To je bila jedna od rijetkih prigoda kad su se navodila sva imena i sve veze onih koji su seudruživali. Udruživanje bi prvo glasno odobrili članovi njihovih Špilja, a potom i svi nazočni Zelandonci. Na kraju su oni koji su se udruživali fizički spajani remenom ili konopcem koji se obično obmotavao oko desnog zgloba žene i lijevog zgloba muškarca, premda je moglo i obrnuto, ili su mogla biti spojenadva lijeva ili dva desna zglavka. Konopac je ostajao svezan do kraja večernje proslave.

Ljudi su se uvijek blagonaklono smiješili neizbježnom posrtanju isudaranju tek združenih parova, i premda ih je bilo smiješno gledati, mnogi subudno motrili kako će reagirati, kako će se brzo uspjeti prilagoditi jedni drugima. Bio je to prvi test združivanja na koje su se upravo obvezali, a stari sujedni drugima šapatom iznosili mišljenja o kvalitetu i dugovječnosti zajedničkog života upravo združenih parova, temeljem toga kojom brzinom su se privikavalina ograničenja međusobne fizičke povezanosti. Uglavnom su se osmjehivali ili smijali jedni drugima i sami sebi, nastojeći riješiti stvari prije nego što ostanu sami kada su smjeli odvezati (nikada presjeći!) čvor.

Ma koliko je bilo teško parovima, još je teže bilo onima koji bi se odlučili za trojku, a još teže onima koji su namjeravali nastaviti život u četvero, što se događalo mnogo rjeđe. Ali ako su željeli uspjeti, morali su se prilagoditi. Svaka osoba morala je imati jednu slobodnu ruku, tako da su obično, ako je više ljudi bilo povezano, vezivali lijeve ruke. Hodanje od jednog mjesta do drugog,uzimanje hrane, čak i puštanje vođe ili izbacivanje čvršćih materija, moralo je biti usklađeno bez obzira na to je li povezano dvoje ili više ljudi. Događalo se i da netko ne može podnijeti ograničenje slobode i postane frustriran i bijesan, što za združivanje nikada nije dobro. Vrlo rijetko, čvor bi bio presječen i udruživanje razdruženo prije nego je i počelo. Presječeni čvor uvijek je bio znak

da je združivanju kraj, isto kao što je vezivanje čvora simbolički predstavljalo njegov početak.

Obred Združivanja je obično počinjao popodne ili rano navečer, kako bi imali dovoljno vremena za slavlje dok se ne smrači. Formalna Ceremonija Združivanja uvijek je završavala pjevanjem ili recitiranjem Majčine Pjesme, što je bio znak za početak slavlja i ostalih slavljeničkih aktivnosti. Ejla i Džondalar ostali su do kraja formalne ceremonije, iako se pred kraj već dosađivala, ona to nikada ne bi priznala. Cijelo popodne gledala je ljude kako dolaze i odlaze.Očigledno se nije samo ona umorila od navođenja imena i veza i ponavljanja obrednih riječi, ali znala je koliko je ta ceremonija važna svakom paru koji se združuje, kao i onima koji se združuju u višestruke veze, a i njihovim rođacima. Svi oni očekuju da ih prihvate svi nazočni Zelandonci. Osim toga, od cijele Zelandonije očekivalo se da ostane do kraja, a sada je i ona bila jedna od njih.

Kada ih je Prva sve okupila. Ejla je izbrojila osamnaest pojedinačnih ceremonija. Rečeno joj je da će ih biti dvadeset ili više, ali neke od njih nisu bile sigurne. Postojao je veliki broj razloga zbog kojih se Ceremonija Združivanjamogla odgoditi, pogotovo prva u sezoni. Događalo se da zainteresirane strane nisu sigurne jesu li se spremne obvezati ili je pak kasnio neki važan rođak. Na kraju sezone uvijek se priređivao još jedan Obred Združivanja kako bi se neodlučnima pružila prilika donijeti konačnu odluku, a rođaku da stigne, kako bi se obavile pripreme za koje nije bilo vremena na početku ljeta, ili su se udružili oni koji su se vezali tijekom ljeta.

Ejla se osmjehnula kada je čula Prvu kako svojim bogatim glasom pjeva uvodne stihove Majčine Pjesme:

Iz mrkle tmine, iz kaosa vremena.Kovitlac nuli Majku i bila si je dovoljna.Tad shvati da je život nešto dragocjeno.Tamno ništavilo je Majku rastužilo.Sama bijaše Majka mila. Jedina je ona bila.Ejli se sviđala legenda o Majci još prvi put kada ju je čula, a naročito je

voljela kako ju je pjevala Ona Koja Je Prva Među Onima Koji Služe Veliku Majku Zemlju. Pridružili su joj se i ostali; neki su pjevali, a neki recitirali.Uskočili su i frulaši, a zajednica zelandona je pjevala fugu u kontrapunktu. Ćula je Džondalara kako pjeva, jer je stajao pokraj nje. Nije često pjevao, iako je imao lijep i postojan glas, a kada bi ipak odlučio zapjevati, obično je pjevao s ostalima. Ejla pak nije uspijevala pogoditi melodiju, nikada nije naučila kako, a izgleda da nije imala ni urođeni dar za pjevanje. Najbolje što je mogla ponuditi bilo je monotono pjevušenje, ali je zato zapamtila riječi i izgovarala ih s puno osjećaja. Posebno se poistovjećivala s onim dijelom u kojem se govori o sinu Velike Majke Zemlje, 'Radosna je Majka bila, sjajnog sina je rodila', kojegMajka gubi. Suze bi joj navrle na oči svaki put kada bi čula:

Velika Majka tužno je živjela.Zauvijek od sinka svojeg rastavljena.

Za djetetom svojim silno je žudjela.Još jednom u utrobi život je potakla.Nije mogla prihvatiti bez djeteta da će biti. Sada su pjevali dio u kojem Majka rađa sve životinje, koje su također njena

djeca, a poslije njega je slijedio dio koji je vrlo bitan, u kojem rađa Prvu Ženu, a zatim i Prvog Muškarca.

Ženu i Muškarca Majka je rodilaI dom njihov na Zemlji im dalaI vodu i zemlju i sve što je stvorila Na čuvanje svega toga ih je obvezala. Da s tim domom se koriste, a ne da ga unište.Za Djecu Zemlje Majka je stvorilaDarove za opstanak i onda odlučila Dati im Dar Užitka i nježnostiDa je štuju radošću fizičke ljubavi. Te darove zaslužuju kada svoju Majku štuju.Majka bijaše zadovoljna s parom kojeg je stvorilaKad su se združili, ljubavi ih nježnoj naučila Usadila im žudnju da jedno drugog želeDarovala im sreću da Užitke svoje dijele. Prije nego djelo dovršila, djeca Njena su se već voljela. Djeca Zemlje će živjeti. Sad se može odmoriti. Svi su čekali taj dio, jer je označavao kraj službenog dijela ceremonije.

Došao je trenutak za gozbu i ostale svečanosti. Ljudi su se razmiljeli uokolo, čekajući da se iznesu jela. Džonejla je

zadovoljno spavala dok je Ejla mirno sjedila, ali čim su svi zajedno zapjevali Majčinu Pjesmu, počela se meškoljiti. Probudila se kad je njezina mati ustala i počela se kretati. Ejla ju je izvadila iz kožne nosiljke i ispružila ispred sebe kako bi pustila vodu. Nije joj dugo trebalo da nauči da će se, čim to obavi, ponovno naći na toplom, uz majčino tijelo.

- Daj je meni - reče Džondalar i ispruži ruke prema djetetu. Džonejla mu se osmjehnula, natjeravši i njega da se osmjehne.

- Umotaj je u ovo - reče Ejla, dodajući mu mekanu kožu od crvenog jelena u kojoj ju je nosila. - Postaje prohladno, a ona je još topla od spavanja.

Ejla i Džondalar zaputiše se prema logorištu Treće špilje koja se proširila kako bi u glavnom području Ljetnog sabora osigurala prostor i za susjednu Špilju. Deveta je za sebe podigla nekoliko skloništa koja su koristili uglavnomtijekom dana, ali su taj prostor i dalje nazivali Logorište Treće Špilje. Često su zajedno spremali obroke i organizirali proslave. Međutim, proslave Obreda Združivanja uvijek su pripremane za sve i svi su u njima sudjelovali. Pridružilisu se ostalima iz Džondalarove obitelji i prijateljima koji su donosili hranu naveliki prostor određen za okupljanje, u blizini skloništa zelandona. Kao i obično. Proleva je bila ta koja je organizirala cijelu stvar, dijelila zaduženja i

odgovornosti. Ljudi su dolazili iz svih smjerova i donosili priloge u hrani zaveliku gozbu. Svako logorište je na svoj način pripremalo raznovrsne jestive plodove koji su se mogli naći u tom području i upravo su donosili velike količine spremljenih jela. Bujna trava i mjestimične šume duž rijeka osiguravale su dosta hrane za mnoge vrste velikih životinja koje su pasle ili brstile, uklju-čujući tu i turove, bizone, konje, mamute, vunaste nosoroge, megacerose, losove, crvene jelene i još nekoliko vrsti jelena. Neke od životinja koje su se unedavnim vremenima povukle u planine, kao što je divlja koza, poznata kaokozorog, divlja ovca nazvana muflon, i koza - antilopa zvana divokoza,provodile su određena godišnja doba u hladnim ravnicama. Ovca - antilopa koja je prozvana saiga živjela je u stepama tijekom cijele godine. U najhladnijemdijelu zime pojavljivao se i muškatni bik. Bilo je i malih životinja koje bi seobično hvatale u zamke, i divljih ptica koje su često obarali kamenjem ili štapovima za bacanje, a među njima i Ejlina najomiljenija, kamenjarka. Na raspolaganju im je bilo i raznovrsno povrće kao što su divlje mrkve, izdanci rogoza, ukusni luk, nekoliko različitih vrsta brašnastog korijenja i sjemenki koje su skupljali pomoću štapova za kopanje i jeli sirove, kuhane ili sušene. Jako su ukusne bile malo prokuhane stabljike jedne vrste čička, ali morali su ih držati za glavice cvjetova dok su gulili s njih trnje, prije nego što ih posijeku. Jedna drugavrsta čička nije zahtijevala poseban način obrade, ali ju je trebalo brati dok je bila mlada. Od zelenih listova lobode mogao se napraviti predivan divlji špinat,a još bolja bila je kopriva, koju su morali brati pomoću velikog lista neke druge biljke kako ih ne bi ožarila. Kuhanjem je gubila tu svoju osobinu.

U izobilju je bilo i koštunjavih plodova i voća, posebno bobica, kao i raznih vrsta čajeva. Listove, stabljike i cvjetove mogli su potopiti u toplu vodu, ili ih ostaviti malo na suncu, što je obično bilo dovoljno da se dobije ekstrakt željenog okusa i osobina. Potapanje, međutim, nije bio dovoljan postupak za izvlačenje okusa i prirodnih sastojaka iz čvrstih organskih tvari, pa se koru drveta, sjemenke i korijenje najčešće trebalo prokuhati kako bi se dobile odgovarajuće esencije.

Na raspolaganju su im bile i druge vrste pića kao što su sokovi od voća, uključujući i one koji su se dobivali fermentacijom. Kuhanjem sokova pojedinih stabala, posebno breze, izdvajao se šećer, poslije čega su ostavljani da zavru. Alkoholna pića mogla su se dobiti i od žitarica i od meda. Martona je osigurala ograničenu količinu svog voćnog vina, Laramar malo svoga kvasa, a nekolicina drugih donijela je napitke s različitom količinom alkohola, koje su sami spravljali. Većina je donijela svoj pribor za jelo i zdjelice, iako su bile iznesene i drvene zdjelice i zdjelice od kosti, kao i izdubljene ili čvrsto upletene posude i šalice za one koji su ih htjeli koristiti.

Ejla i Džondalar šetali su unaokolo i pozdravljali prijatelje, kušajući hranu i pića koja su nudile razne Špilje. Džonejla je često bila u centru pozornosti. Neke je zanimalo je li strankinja koja je odrasla sa Zbitoglavcima, koje su nekiod njih i dalje smatrali životinjama, rodila normalno dijete. Prijateljima i

rođacima bilo je drago što je sretna, zdrava i vrlo lijepa mala djevojčica, divne, gotovo bijele, meke kovrčave kosice. Svi bi odmah pogodili da je Velika Majka odabrala Džondalarov duh da se pomiješa s Ejlinim u stvaranju njene kćerke. Džonejla je imala iste izuzetno plave živahne oči kao i on.

Prošli su pokraj skupine ljudi koja je podigla logorište na samom rubuvelikog zajedničkog područja i Ejli se učinilo da je prepoznala neke od njih.

- Džondalare, zar oni ljudi nisu putujući pripovjedači? - upitala je. - Nisam znala da dolaze na naš Ljetni sabor.

- Nisam ni ja. Pođimo ih pozdraviti. - Požurili su do logorišta. - Galiadale, baš mi je drago što te vidim! - uzvikne Džondalar kad su sepribližili.

Čovjek se okrenuo i osmjehnuo. - Džondalare, Ejla! - rekao je, prilazeći im ispruženih ruku.

Prihvatio je Džondalarove ruke. - U ime Velike Majke Zemlje, ja tepozdravljam - reče Galiadal.

Bio je gotovo iste visine kao Džondalar, ali nešto stariji. Zelandonac je biosvijetle puti i svijetle kose, a Galiadal tamnoput i tamnokos. Džondalarova kosabila je svijetlo žuta. Galiadalova tamno smeđa s nešto svjetlijim pramenovima i prorijeđena na tjemenu. Nije imao izrazito plave oči kao Džondalar, ali su u kombinaciji s tamnom puti itekako privlačile pozornost. Koža mu nije smeđa kao Ranekova, pomisli Ejla. Izgleda kao da dosta vremena provodi na suncu, aline bih rekla da zimi izblijedi.

- U ime Doni, dobrodošao na naš Ljetni sabor, Galiadale. kao i ostali iztvoje Putujuće Špilje - uzvratio je Džondalar. - Nisam znao da ste stigli. Koliko dugo ste već ovdje?

- Stigli smo prije podneva, ali smo podijelili obrok s Drugom Špiljom prijenego smo podigli logorište. Vođina družica je moja daleka rođakinja. Nisam znao da ima dvoje - rođenih - zajedno.

- Ti si Beladorin rođak? Kimeran i ja možemo izbrojiti isto godina, zajedno smo prošli Obrede muškosti - objasni Džondalar. - Bio sam najviši i osjećao sam da mi tamo nije mjesto, a onda je došao Kimeran. Bilo mi je jako drago štoga vidim.

- Razumijem kako si se osjećao, jer si viši čak i od mene. - Galiadal se okrenuo prema Ejli. - Pozdravljam te - rekao je, prihvativši njene ispruženeruke.

- U ime Velike Majke svega, dobrodošao - odvratila je Ejla.- A tko je ova lijepa malena djevojčica? - upitao je posjetitelj,

osmjehujući se djetetu. - To je Džonejla - odvrati Ejla.- Džon - Ejla! Tvoja kćerka, s njegovim očima, to je dobro ime - reče

Galiadal. - Nadam se da ćete doći večeras. Imam posebnu priču za tebe. - Za mene? - iznenađeno upita Ejla. - Da. O ženi koja zna postupati sa životinjama. Naišla je na dobar prijem

svuda gdje smo bili - rekao je Galiadal, razvukavši usta od uha do uha.- Poznaješ nekoga tko razumije životinje? Rado bih je upoznala - reče

Ejla.- Poznaješ je.- Jedina takva osoba koju znam sam ja - rekla je i porumenjela kad je

shvatila da upravo na nju i misli.- Vidiš da je poznaješ! Nisam mogao propustiti tako dobru priču, ali nisam

joj dao tvoje ime, a i unio sam još neke izmjene. Mnogi me pitaju je li to priča o tebi, ali to još nikome nisam priznao. Tako im je samo još zanimljivija. Ispričat ću je kada se okupi poveća gomila. Dođite je čuti.

- Svakako ćemo doći - reče Džondalar. Promatrao je Ejlu i po izrazu na njenom licu došao je do zaključka da nije baš posebno sretna što pripovjedač izmišlja priče o njoj i što ih priča svim Špiljama. Poznavao je mnoge ljude koji vole biti u centru pozornosti, ali bio je uvjeren da se njoj to neće dopasti. Već je dobivala više pozornosti nego li je željela, ali ipak nije mogao zamjeritiGalialadu. On je bio pripovjedač, a priča o Ejli je bila nešto posebno.

- Priča je i o tebi, Džondalare. Nisam te mogao izostaviti - rekao je pripovjedač i namignuo. - Ti si onaj koji je otišao na Put i nakon pet godina se vratio s njom.

Džondalar se neprimjetno trgnuo kada je to čuo. Ovo nije prva priča o njemu i ne bi se moglo reći da je bio sretan što su pripovjedači širili neke od njih. Međutim, znao je da će biti najbolje da se ne žali ili diže galamu oko toga, jer bi Galiadal i to odmah stavio u priču. Pripovjedači su voljeli pričati priče o poznatim pojedincima, a ljudi su voljeli to slušati. Ponekad su koristili pravaimena, a ponekad, naročito kada su željeli nakititi priču, izmislili bi ime i tjerali ljude da pogađaju o kome je riječ. Džondalar je odrastao uz takve priče, i volio ih je, ali je više volio Legende Starih i Povijesti Zelandonaca. Naslušao se priča o svojoj majci u vrijeme kada je bila vođa Devete Špilje, a priča o velikoj ljubavi Martone i Dalanara toliko puta je ispričana da je gotovo ušla u legendu.

Ejla i Džondalar su još malo porazgovarali s njim. a onda su se zaputiliprema logorištu Treće špilje, zastajkujući usput da porazgovaraju s raznim poznanicima. Što je večer više odmicala. mrak se sve brže spuštao. Ejla je na trenutak zastala i podigla pogled. Bio je mlad Mjesec i njegov sjaj nije priguši-vao sjaj zvijezda koje su ispunile noćno nebo u takvom broju da je čovjek morao osjetiti strahopoštovanje.

- Nebo je tako... ispunjeno... ne znam pravu riječ - rekla je, pomalo nestrpljivo. - Predivno je, ali i više od toga. Osjećam se tako sitna u odnosu na njega, ali me to ne plaši nego mi je drago. Veće je od nas, veće je od svega.

- Kada su zvijezde ovako sjajne, zaista izgledaju predivno - reče Džondalar.

Iako sjaj zvijezda nije pružao dovoljno svjetlosti kao mjesečina. bez problema su se snalazili. Ali mnogobrojne zvijezde nisu bile jedini izvorsvjetlosti. Svako logorište zapalilo je veliku logorsku vatru, i rasporedilo baklje

i lojanice duž staza između logorišta. Kada su stigli do logorišta Treće Špilje, tamo su zatekli Prolevu, njenu sestru Levelu, i njihovu majku Velimu.Razmijenili su pozdrave.

- Ne mogu vjerovati koliko je Džonejla porasla za ovih nekoliko mjeseci -reče Levela. - Prelijepa je. Ima Džondalarove oči. Ali slična je tebi. - Ejla se osmjehnula na komplimente upućene njenoj djevojčici, ali odbila je onaj koji se odnosio na nju. - Sliči na Martonu, a ne na mene. Ja nisam lijepa.

- Ti ne znaš kako izgledaš, Ejla - reče Džondalar. - Nikada se ne gledaš u ulašteno drvo, ili barem u baru nepokretne vode. Prelijepa si.

Ejla promijeni temu. - Sada ti se već zaista primjećuje, Levela. Kako se osjećaš?

- Dobro, otkad su prošle jutarnje mučnine - odvrati Levela. - Krepka sam i snažna, premda se u posljednje vrijeme lako zamaram. Imam potrebu zadugim spavanjem, pa tijekom dana malo dremnem, a ponekad, ako dugo stojim,zabole me leđa.

- Ja bih rekla da je sve u redu - reče Velima, osmjehujući se kćeri. - Upravo tako se i trebaš osjećati.

- Sređujemo prostor gdje će majke moći ostaviti djecu kako bi mogle sa svojim parom otići na Majčinu svetkovinu i opustiti se - rekla je Proleva. - Ako želiš, možeš ostaviti Džonejlu. Bit će pjesme i plesa, a neki su već previše popili još prije nego sam krenula odande.

- Znaš da su ovdje putujući pripovjedači? - upita Džondalar. - Čula sam da trebaju doći, ali nisam znala da su stigli - odgovori

Proleva.- Razgovarali smo s Galiadalom. Pozvao nas je da dođemo. Rekao je da

ima priču za Ejlu - reče Džondalar. - Mislim da je to slabo zakamuflirana priča o njoj. Trebali bismo otići to poslušati, kako bismo znali o čemu će ljudi sutra pričati.

- Hoćeš s nama, Proleva? - upitala ju je Ejla dok je spuštala usnulu djevojčicu.

- Mnogo dana sam pripremala ovu veliku svetkovinu - izjavi Proleva. -Radije ću ostati ovdje i s još nekoliko žena paziti na mališane. Potreban mi je odmor. Bila sam ja do sada na velikom broju Majčinih svetkovina.

Možda bih i ja trebala ostati i paziti djecu - reče Ejla. - Ne, ti trebaš ići. Za tebe su Majčine svetkovine nove, i moraš saznati sve

o njima, jer učiš za Zelandonu. Daj mi tu vašu malenu. Danima je nisam mazila - reče Proleva. - Levela. i ti bi trebala krenuti, da ne propustiš Pripovjedače. I ti majko - predloži Proleva.

- Pripovjedači će ostati ovdje još mnogo dana. Mogu ih ćuti i nekom drugom zgodom. I ja sam se u životu nauživala svetkovina. Imala si toliko poslada te nisam mogla ranije posjetiti. Radije bih ostala s tobom - rekla je Velima.- Ali ti bi Lavela, trebala ići.

- Nisam sigurna. Džondekam je već tamo, rekla sam mu da ću doći, ali već

sam umorna. Možda odem samo nakratko, da čujem Pripovjedače. - I Džoharan je već tamo, jer mora motriti na neke mladiće. Nadam se da će

uspjeti malo se i zabaviti. Reci mu da su Pripovjedači stigli, Džondalare. Voli ih slušati.

- Hoću, ako ga uspijem pronaći - obećao je Džondalar. Pitao se da li Proleva ne želi ići na svetkovinu kako bi njen muškarac

mogao slobodno uživati u Majčinoj svetkovini. Iako su svi znali da mogu izabrati partnera koji nije njihov stalni partner, znao je da neki ljudi nisu bašuživali u tome da gledaju svoje parove kako odlaze s nekim drugim. Znao je dase njemu to nikako ne bi sviđalo. Bilo bi mu strašno ako bi Ejla otišla s nekim drugim muškarcem. Nekolicina je već pokazala zanimanje za nju. Na primjer zelandoni iz Dvadesetšeste, pa čak i pripovjedač Galiadal. Znao je da bi takva vrsta ljubomore naišla na mrštenje, ali on tu ništa nije mogao. Nadao se da će je uspjeti sakriti.

Kada su se vratili do velikog prostora za okupljanje, Levela je odmahuočila Džondekama i pohitala mu u susret, a Ejla je zastala i malo gledala. Već su se bili okupili gotovo svi koji su došli na ovdašnji Ljetni sabor, a ona se upočetku nikada nije ugodno osjećala kad je na jednom mjestu bilo toliko ljudi. Džondalar je to znao i ostao je s njom čekati.

Na prvi pogled veliki prostor kao da je bio ispunjen neizmjernombezličnom gomilom koja je hitala naprijed poput velike, brze rijeke. Ali je ubrzo uvidjela da su se okupljeni podijelili u nekoliko skupina, uglavnom oko ili ublizini velike vatre. U blizini ruba, nadomak logorišta Pripovjedača, okupilo se dosta ljudi. Gledali su i slušali troje ili četvoro glumaca koji su nešto govorili i pretjerano gestikulirali, stojeći na nečemu nalik na platformu napravljenu od drveta i tvrde sirove kože. Platforma ih je djelomično izdizala iznad okupljenih kako bi ih lakše vidjeli. Oni najbliži platformi sjedili su na tlu, na panjevima ilikamenju koje su dovukli. A na suprotnom kraju prostora za okupljanja plesalose i pjevalo uz zvuke frula, bubnjeva, i ostalih udaraljki. Ejlu su privlačili i jedni i drugi i pokušavala je odabrali kojima će se najprije priključiti.

Postojao je i prostor gdje su se ljudi kockali, koristeći razne uloge i pribor za kockanje, a u prostoru pokraj ovog ispijali su omiljena pića. Primijetila je Laramara koji je s lažnim osmijehom na licu dijelio kvas.

- Zadužuje ljude - reče Džondalar, kao da je znao o čemu razmišlja. Nije bila svjesna prezirnog izraza koji se pojavio na njenom licu kada je ugledala togčovjeka.

Ejla je primijetila Tremedu među onima koji su stajali i čekali da im ponudi kvas, ali Laramar je nju zaobilazio. Okrenula se prema obližnjoj gomilikoja je čeprkala po ostacima hrane sakupljene na gomilu i stavljene na raspolaganje svima koji su željeli još nešto pojesti.

Na cijelom tom prostoru ljudi su stajali i razgovarali ili išli s jednog nadrugo mjesto bez ikakvog očiglednog razloga. Ejla nije odmah primijetila skrivene aktivnosti na mračnijim rubovima gomile. A onda je slučajno ugledala

mladu ženu svijetlo crvene kose u kojoj je prepoznala Folarinu prijateljicuGaleju. Udaljavala se od prostora za jelo s mladićem iz Treće Špilje, a Ejla se sjetila da je on sudjelovao u lovu na lavove. Odabrali su da budu partneri i jednodrugom čuvaju leđa.

Ejla je promatrala mladi par koji se uputio u mrak i vidjela je kada suzastali da se zagrle. Bilo joj je neugodno, nije namjeravala promatrati ih uintimnim trenucima. A onda je opazila kako je, na nekim mjestima podalje odglavnih događanja, bilo još onih koji su očigledno također odlučili posvetiti se jedno drugome. Ejla osjeti da je pocrvenjela.

Džondalar se u sebi osmjehnuo. Primijetio je što gleda. I zelandone suskretale pogled od takvih aktivnosti. Ne zato što im je bilo neugodno, uostalomsvi su navikli na intimnosti, nego oni jednostavno nisu na to obraćali pozornost. Na Putovanju koje ga je odvelo daleko odavde shvatio je da se običaji ljudi jako razlikuju, ali i ona je dosta proputovala i znao je da je već imala prilike vidjeti dvoje ljudi zajedno - živjeli su u tako skučenim boravištima da se to nije moglo izbjeći. Mora da je vidjela slične aktivnosti i na prošlogodišnjem Ljetnom saboru, i nije mu bilo jasno što je izazvalo njenu nelagodu. Upravo juje htio pitati kada je ugledao Levelu i Džondekama kako se vraćaju, pa je odlučio to pitanje ostaviti za kasnije.

Njena zbunjenost potjecala je još iz vremena kada je kao mala živjela sPlemenom. Za nju je bilo vrlo stresno što neke stvari koje je mogla promatrati,navodno nije trebala vidjeti. Kamenje koje je označavalo prostor svakog ognjišta u špilji Brunovog plemena, zapravo je predstavljalo nevidljive zidove.Nitko nije vidio što se događa s druge strane graničnog kamenja, i nije gledao u privatne dijelove tuđih ognjišta. Ljudi su okretali glave, zurili u daljinu ili blijedo gledali preda se, bilo što, samo da netko ne pomisli da zure u prostorobrubljen kamenjem. Kao po dogovoru, pazili su da se slučajno ne zagledaju u nekoga. Zurenje je bilo dio plemenskog znakovnog jezika tijela i imalo jeodređena značenja. Na primjer, prodorni pogled vođe mogao je predstavljati ukor.

Kada je shvatila što je vidjela, Ejla je brzo skrenula pogled i ugledalaLevelu i Džondekama koji su im se približavali. Dodirnuli su se obrazima i onaih oduševljeno pozdravi kao da se nisu dugo vidjeli.

- Idemo slušati pripovjedače - rekla je Levela. - Upravo sam pokušavala odlučiti želim li slušati priče ili glazbu - reče

Ejla. - Ako vi idete slušati pripovjedače, mogla bih i ja s vama. - Idem i ja - reče Džondalar. Stigli su baš na prekid u izvođenju. Jedna naracija je očigledno bila

završena, a nova još nije počela. Ljudi su šetali uokolo, neki su upravo odlazili, neki dolazili, neki mijenjali mjesta. Ejla se osvrnula kako bi stekla dojam o tommjestu. Niska platforma, iako trenutno prazna, bila je dovoljno velika da na njustane troje ili četvero ljudi i još da ostane dovoljno prostora za kretanje. Dva gotovo pravokutna jarka s vatrom nalazila su se s obje strane platforme, a ne

ispred nje. Njihova namjena bila je osvijetliti, a ne grijati. A između njih i platforme, i s obje strane vatri, nalazili su se redovi nasumice postavljenihpanjeva i nekoliko povećih debla. Na svaki od njih stavljeni su napunjeni podmetači radi udobnijeg sjedenja. Ispred debla je bio prazan prostor gdje su ljudi sjedili na tlu, mnogi na nekakvim prostirkama, kao što su one od ispletenetrave ili kože.

Neki ljudi koji su sjedili na panju u prednjem redu ustadoše i odoše. Levelase odmah uputila tamo i sjela na meki podmetač koji je prekrivao deblo. Džondekam je brže - bolje sjeo pokraj nje. Sačuvali su dva mjesta i za prijatelje koje je netko usput zadržao. Dok su razmjenjivali šale, prišao im je Galiadal.

- Ipak ste odlučili doći - reče on, sagnuvši se kako bi pozdravio Ejlu. Džondalaru se učinilo da je predugo zadržao svoj obraz uz njen. Ejla je osjetila Galiadalov topli dah na vratu, a nije joj promakao ni njegov ugodan muškimiris, drukčiji od onog koji je najbolje poznavala. Također je opazila kako se Džondalar ukočeno osmjehuje.

Okružili su ih neki ljudi i Ejla pomisli kako sigurno žele privući pozornost Pripovjedača. Primijetila je da se mnogi vole skupljati oko Galiadala. posebno mlade žene. a neke od njih su je promatrale kao da nešto očekuju.

- Levela i Džondekam nam čuvaju mjesta - reče Džondalar. - Moramo ići.

Osmjehnula se Džondalaru i oni odoše pridružiti se prijateljima, ali kada sustigli, na deblu su već sjedili neki ljudi. Lavela i Džondekam nisu im uspjeli sačuvati dovoljno mjesta. Nagurali su se i čekali.

Galiadal i još nekolicina popeše se na nisku platformu. Pričekali su da ih ljudi opaze. Kada su svi prestali govoriti i kad je zavladala tišina, visokitamnokosi muškarac počne govoriti.

- Tamo daleko, u zemlji izlazećeg sunca... - Tako počinju sve priče - šapnuo je Džondalar Ejli, kao da je zadovoljan

što je počelo kako treba. - ... živjela je jedna žena sa svojim muškarcem i troje djece. Najstariji je

bio dječak po imenu Kimakal. - Kada je pripovjedač spomenuo prvog ženinog potomka, istupi mladić koji je također stajao na platformi i lagano se nakloni, stavivši okupljenima do znanja da je on taj o kome se govori. - Druga pogodinama bila je djevojčica po imenu Karela. - Kada je čula da spominje drugo dijete, mlada žena izvela je piruetu koja se završila naklonom. -Najmlađi je bio dječak po imenu Vukofon. - Drugi jedan mladić pokazao je na sebe i ponosno razvukao usta u osmijeh.

Publika je počela žamoriti, a s više strana začulo se i hihotanje kada je spomenuto ime najmlađeg djeteta, jer je ljude podsjetilo na ime koje je Ejla nadjenula svom četveronožnom lovcu.

Iako nije vikao, Ejla je primijetila da su svi u publici mogli sasvim dobroćuti pripovjedača. Govorio je na poseban način, upečatljivo, jasno i izražajno. To ju je podsjetilo na špilju koju je posjetila sa zelandonijem iz Dvadesetšeste i

njegovim pripravnikom i na zvukove koje su njih troje ispuštali ispred špiljeprije nego su puzeći ušli u nju. Palo joj je na pamet da bi Galiadal, kada bi to želio, mogao biti jedan od zelandonija.

- Iako su bili dovoljno stari, niti jedno od troje mladih još se ni s kim nijeudružilo. Njihova Špilja bila je mala i bili su u bliskom srodstvu s većinom vršnjaka. Majka se zabrinula da će morati otići daleko da bi sebi našli par i da ih ona više neće vidjeti. Čula je za staru zelandonu koja je živjela sama u špilji, uzvodno u smjeru sjevera. Neki ljudi su je spominjali samo šapatom, govoreći da je u stanju učiniti da se neke stvari dogode, ali da bi mogla zauzvrat zatražiti nešto što je teško ispuniti. Majka je odlučila potražiti je - reče pripovjedač. - Jednog dana, nakon povratka, žena je poslala djecu na potok skupljati rogoz.Tamo su zatekli troje mladih ljudi, djevojku Klimakalovih godina, dječaka otprilike Karelinih godina, i djevojčicu Vukofonovih godina.

Ovog puta. kada je spomenuta starija djevojčica, prvi se mladić na platformi koketno osmjehnuo, mlada žena je zauzela izazovnu pozu prispomenu mladića, a drugi mladić se, pri spominjanju mlađe djevojčice tobože postidio kao kakva mlada djevojka. Publika je prasnula u smijeh. Ejla i Džonda-lar su se pogledali. Oboje su se osmjehivali.

- Troje pridošlica bili su stranci koji su nedavno stigli s juga. Svi su bililijepo odgojeni i pozdravili su jedni druge, zatim su se predstavili, izrecitiravšiimena i veze.

- U potrazi smo za hranom - objasnio je najstariji posjetitelj.Galiadal je promijenio glas i odgovorio kao mlada žena.- Ovdje ima puno rogoza, možemo ih podijeliti - rekla je Karela. Mlada

žena je otvarala usta kao da izgovara riječi koje je zapravo izgovarao Galiadal. Potom je ponovno promijenio glas. - Svi zajedno su iz žitkog blata na rubupotoka počeli čupati korijenje rogoza. Kimakal je pomagao starijoj strankinji, Karela je pokazivala srednjem dječaku gdje treba kopati, a Vukofon je izvadio nekoliko korijena za stidljivu mlađu djevojčicu, ali svjetlokosa ih nije htjela prihvatiti. Vukofon je primijetio da njegovi brat i sestra uživaju u društvuugodnih novih prijatelja i da se s njima dobro slažu.

Smijeh je sada već bio dosta glasan. Aluzije su bile više nego jasne, mladić koji je predstavljao starijeg brata i mlada žena napadno su se grlili na platformi,dok ih je mlađi brat gledao sa zavišću. Galialard je mijenjao glas ovisno o liku o kojem je govorio, a ostali na izdignutoj pozornici zorno su prikazivali radnju,često pretjerujući.

- Ovo je dobar rogoz, zašto ga nećeš pojesti? - upitao je Vukofon privlačnu strankinju. - Ne mogu jesti rogoz - odvratila je mlada žena. - Mogu jesti samo meso. - Dok je oponašao ženu, govorio je vrlo visokimglasom.

Vukofon nije znao što bi. - Možda bih mogao za tebe uloviti nekuživotinju - reče on, iako je znao da nije baš dobar lovac. Obično je išao u lov samo zato što su i drugi išli. Imao je dobru namjeru, ali bio je pomalo lijen i

nikada se nije potrudio sam nešto uloviti. Vratio se u dom majčinog Plemena. - Kimikal i Karela podijelili su rogoz s nekom ženom i nekim muškarcem s juga -reče on majci. - Oni su si našli par, a žena koju ja želim ne jede rogoz. Ona jede samo meso, a ja baš nisam dobar lovac. Kako da za nju nađem hranu? - pripovijedao je Galialad.

Ejla se pitala ima li dijeljenje rogoza neko skriveno značenje koje njoj nije poznato, kao neka od šala koje nije shvaćala, jer je Pripovjedač u jednom dahu prešao s dijeljenja rogoza na združivanje.

- U špilji sjeverno odavde, u blizini rijeke, živi jedna stara zelandona -reče njegova majka. - Ona bi ti mogla pomoći. Ali vodi računa o tome što od nje tražiš. Mogao bi dobiti upravo ono što zatražiš. - Dok je govorio kaomajka, Galiadal je ponovno promijenio glas.

- Vukofon je krenuo u potragu za starom zelandonom. Mnogo dana jeputovao uzvodno, zavirujući u sve špilje koje je ugledao duž puta. Već je htio odustati, kada primijeti malu špilju visoko u stijeni i odluči da će to biti posljednja koju će istražiti. Ispred nje je zatekao staricu koja je naizgled spava-la. Tiho joj je prišao, ne želeći je uznemiriti, ali je bio znatiželjan i pažljivo se zagledao u nju - nastavio je Galiadal.

- Njenu odjeću je teško opisati, jer se većina ljudi slično odijeva, premda je njena bila prilično bezoblična i pohabana. Ali su joj zato vrat krasile ogrlice s privjescima od raznih materijala: perlica i školjki, nekoliko probušenihživotinjskih zuba i pandži, životinja izrezbarenih od slonovače, kostiju, parošaka i drveta, pa čak i od kamena i žada, kao i medaljoni u obliku diska s urezanim likovima životinja. Na ogrlicama je visjelo toliko predmeta daVukofon nije mogao sve ni vidjeti, ali još veći dojam od ogrlica na njega su ostavile tetovaže na staričinom licu. Bile su toliko složene i kitnjaste da je jedva nazirao njenu kožu ispod svih tih kvadrata, spirala, zavijutaka i cvjetova. Bila jeto izvan svake sumnje zelandona visokog ranga i Vukofon se malo uplašio. Nijeznao smije li je gnjaviti svojim beznačajnim zahtjevom.

Žena na platformi je sjela. Nije promijenila odjeću, ali se uvila u nju tako da je sada podsjećala na staricu u bezobličnoj odjeći koju je Galiadal maloprije opisao.

- Vukofon je odlučio otići, ali kada se okrenuo da pođe, začuo je glas: - Što hoćeš od mene, dječače? - upitala je starica.

Galiadal je sada govorio snažnim i zrelim glasom starije žene, a ne tihim idrhtavim kao do tada.

- Vukofon proguta slinu i okrenu se prema njoj. Potom se predstavi kao štoje i red, pa reče: - Majka mi je rekla da ćeš mi možda moći pomoći.

- Što te muči? - Susreo sam jednu ženu koja je došla s juga. Htio sam s njom podijeliti

rogoz, ali mi je rekla da ne jede rogoz, nego samo meso. Volim je i išao bihzbog nje u lov, ali nisam dobar lovac. Možeš li mi pomoći da postanem dobar lovac

- Jesi Ii siguran da želiš loviti za nju? - upitala je stara zelandona. Ako odtebe nije htjela rogoz, možda neće htjeti ni meso. Jesi li je pitao?

- Kada sam joj ponudio rogoz, rekla je da ga ne može jesti, a ne da ga neželi jesti, a kada sam joj rekao da ću poći u lov kako bih joj nabavio meso, nije odbila - reče Vukofon.

Galiadal je ove mladićeve riječi izgovorio s puno nade, a izraz lica mladića na pozornici oponašao je njegov ton.

- Ti znaš što je potrebno da se postane dobar lovac. Samo vježba, punovježbe - rekla mu je stara zelandona.

- Da. Znam, trebao sam više vježbati. - Mladić na pozornici skrušeno spusti pogled.

- A ti nisi vježbao, zar ne? Ali čim si se zainteresirao za tu mladu ženu, odjednom si odlučio postati lovac, je li tako? - Galiadalov ton kojim je oponašao staru Zelandonu. postade prijekoran.

- Pretpostavljam. - Mladić se još više posramio. - Ali ja je obožavam. - Sve što se dobije mora se i zaraditi. Ako se ne želiš pomučiti i vježbati,

moraš tu vještinu platiti na neki drugi način. Ili vježbaj, ili daj nešto zauzvrat. Što si voljan dati? - upitala je starica.

- Dat ću bilo što! Publika je zadržala dah, svjesna da to nikako nije smio reći. - I dalje se možeš posvetiti vježbanju i naućiti loviti - reče stara

zelandona.- Ali ona me neće čekati dok budem učio. Obožavam je. Samo želim da joj

odnesem meso i da me zavoli. Htio bih da sam se rodio kao dobar lovac.U tom trenutku su i publika i oni na izdignutoj platformi primijetili u

blizini neko komešanje.

Vuk se provlačio između okupljenih. Povremeno bi se očešao o nečiju nogu i odmah nastavio dalje, tako da su ljudi samo na tren uspijevali vidjeti štoih je to dodirnulo. Iako ga je većina znala, on je ipak i dalje predstavljao iznenađenje od kojeg je nekima zastajao dah, a neki su glasno uzviknuli kada su ga opazili. Iznenadio je čak i Ejlu kad se neočekivano pojavio i sjeo ispred nje, zagledavši joj se u lice. Danela se trgnula. jer se pojavio iznenada, ali nije ga seuplašila.

- Vuče! Nema te cijelog dana. Počela sam se već pitati gdje si. Mislim da si istražio cijelo ovo područje - govorila mu je Ejla, dok ga je češkala po vratu i iza ušiju. Ispružio je glavu da je lizne po vratu i bradi, a onda ju je spustio uEjlino krilo, uživajući u milovanju i češkanju kojim ga je dočekala. Kad je prestala, on se sklupčao ispred nje i položio glavu na šape, opušten, ali na oprezu.

Galiadal ga je promatrao kao i svi ostali na platformi. Na kraju seosmjehnuo. - Što se priče tiče, naš neobični posjetitelj stigao je u pravi čas - reče. Potom se vratio u lik i nastavio.

- Stvarno to želiš? Želiš biti rođeni lovac? - upitala je stara zelandona. - Da! To želim. Želim biti rođeni lovac - reće Vukofon. - Onda dođi u moju špilju - rekla je starica. Ton priče više nije bio nimalo

zabavan, nego prijeteći. - Čim je Vukofon ušao u špilju, postao je strašno pospan. Sjeo je na gomilu

vučjih koža i istog trena zaspao. Kada se konačno probudio, imao je osjećaj da je dugo spavao, ali nije znao koliko. U špilji nije bilo nikoga, čak nije bilo ni najmanjeg nagovještaja da je ikada bila nastanjena. Istog trena je istrčao van.

Mladić na platformi je četveronoške istrčao iz zamišljene špilje. - Sunce je sijalo, a on je bio žedan. Kada se uputio prema rijeci, opazio je

da nešto nije kako treba. Kao prvo, stvari je vidio iz drukčijeg kuta, kao da je bliže tlu. Kada je stigao do obale potoka, osjetio je hladnu vodu na stopalima,kao da je bos. Spustio je pogled, ali nije ugledao stopala nego šape, vučje šape.

U početku je bio zbunjen. A onda je shvatio što se dogodilo. Stara zelandona mu je dala upravo ono što je tražio. Poželio je postati rođeni lovac i sada je to i bio. Pretvorila ga je u vuka. Nije na to mislio kad je tražio da budedobar lovac, ali sada je bilo kasno.

- Vukofonu je bilo strašno žao što se to dogodilo i želio je zaplakati, ali nijeimao suza. Čekao je na obali i u toj nepokretnosti, polako je, na neki nov način, postajao svjestan šume uokolo. Sada je mogao čuti stvari koje nikada do tada nije čuo i nanjušiti stvari za koje nije ni znao da postoje. Nanjušio je mnoge mirise, posebno životinjske, a kada se usredotočio na velikog bijelog zeca, shvatio je da je gladan. Sada je točno znao što mu valja činiti. Tiho i nepomično prikradao se stvorenju. Iako je zec bio vrlo brz i mogao u trenu promijenitismjer svog kretanja, vuk je predvidio sve njegove manevre i uhvatio ga.

Ejla se osmjehnula u sebi kada je čula ovaj dio priče. Većina ljudi je vjerovala da vuci i ostali mesožderi čim se rode znaju kako se lovi i ubija plijen, ali ona je znala da to nije baš tako. Kada je ranije, vježbajući u tajnosti, bila je savladala rukovanje praćkom, poželjela je prijeći na sljedeći korak i krenuti u lov, ali ženama iz Plemena bilo je zabranjeno odlaziti u lov. Mnogi mesožderičesto su krali meso Brunovom plemenu, posebno oni manji kao što su kune, hermelini i ostale lasice, male divlje mačke, lisice, i lovci srednje veličine kao što su opake planinske kune, risovi s čupercima na ušima, vukovi i hijene. Ejla je svoju odluku da se ogluši o jedan od plemenskih tabua pravdala time da će loviti samo mesoždere koji nanose štetu njenom plemenu, prepuštajući muškarcima da love životinje za jelo. I ne samo da je postala odličan lovac, već je i dosta toga naučila o plijenu koji bi odabrala. Uspjela je ubiti prvu životinju tek poslije nekoliko godina promatranja. Znala je da mesožderi imaju izrazitojak nagon za ubijanjem, ali da stariji ipak moraju na ovaj ili onaj način podučiti mladunčad. Vukovi se nisu rađali sa znanjem kako se lovi, mladunci su učili od čopora.

Ponovno ju je privukla Galiadalova priča. - Okus tople krvi koja mu se slijevala niz grlo bio je tako dobar i Vukafon je za čas požderao zeca. Vratio se na rijeku i sprao krv s krzna. Zatim je njuškao unaokolo u potrazi za sigurnimmjestom. Kada ga je pronašao, sklupčao se, prekrio repom lice i zaspao. Kad se ponovno probudio, bio je već mrak, ali je on sada noću vidio bolje nego ikada ranije. Lijeno se protegnuo, podigao nogu i poprskao grm, pa opet krenuo u lov.

Onaj mladić na pozornici odlično je oponašao vučje ponašanje, a kada je i on podigao nogu, publika je prasnula u smijeh.

- Vukofon je živio u špilji koju je starica u međuvremenu napustila, odlazio je u lov i uživao u tome, ali poslije nekog vremena postao je usamljen. Dječak je postao vuk, ali je u duši ostao dječak, i počeo je razmišljati o povratku kući, kako bi vidio majku i privlačnu mladu ženu s juga. Uputio se natrag do Plemena svoje majke. Trčao je vučjom lakoćom. Kada je ugledao lane koje se odvojilo od majke, sjetio se da je djevojka s juga voljela jesti meso, pa je odlučio uloviti ga i odnijeti djevojci.

- Kada je stigao nadomak skloništa, neki ljudi su ga ugledali i uplašili se.Upitali su se zašto vuk vuče lane u pravcu njihovog doma. A on je ugledao privlačnu mladu ženu, ali nije primijetio visokog, zgodnog, plavokosog muškarca pokraj nje, muškarca koji je držao nekakvo novo oružje koje mu jeomogućavalo izbacivanje koplja na velike daljine i velikom brzinom. Dok se muškarac spremao baciti koplje. Vukafon je odvukao meso do žene i ispustio gakod njenih nogu. Zatim je sjeo pred nju i podigao pogled. Pokušao joj je reći da je voli, ali on više nije mogao govoriti. Jedino joj je djelima i pogledom mogaoiskazati svoju ljubav i svima je bilo jasno da taj vuk voli ženu.

Svi prisutni okrenuli su se prema Ejli i vuku kod njenih nogu, većina se osmjehivala. Pojedinci su se smijati, a ostali su aplaudirali udarajući dlanovima po koljenima. Iako Galiadal još nije namjeravao okončati priču, reakcija

slušatelja ga je natjerala da shvati kako je sada pravi trenutak za to.Ejli je bilo neugodno što je u središtu tolike pozornosti i pogledala je

Džondalara. I on se osmjehivao, i udarao po koljenima.- Bila je to dobra priča - rekao je. - Ali u njoj nema ni trunke istine.- Ima malo - reče Džondalar i pogleda vuka koji je zaštitnički i na oprezu

stajao ispred Ejle. - Evo vuka koji voli ženu.Ispružila je ruku i pogladila životinju. - Da, u pravu si.- Većina priča koje pripovjedači pričaju je izmišljena, ali često u sebi

sadrže i zrnce istine, ili odgovore na neka pitanja. Moraš priznati da je to biladobra priča. Ako netko nije znao da si Vuka pronašla kao jako malog u špilji, sasvim samog, bez braće i sestara ili čopora i da mu je majka bila mrtva, Galiadalova priča zadovoljila je njihovu znatiželju, iako im je vjerojatno jasno da ništa od toga nije točno.

Ejla je pogledala Džondalara i kimnula, a onda su se oboje okrenuli iuputili osmijeh Galiadalu i ostalima na platformi. Pripovjedač im se pompozno poklonio. Publika je počela ustajati i hodati uokolo, a pripovjedači su sišli s platforme kako bi oslobodili mjesto kolegama koji će ispričati sljedeću priču i pridružili se skupini oko Ejle i Vuka.

- Nisam mogao vjerovati vlastitim očima kada se Vuk pojavio. Stigao je u pravi trenutak - rekao je mladić koji je predstavljao dječaka - vuka. - Da smo planirali, ne bi bolje ispalo. Pretpostavljam da nisi raspoložena svaku večer dolaziti ovamo s vukom?

- Mislim da to nije dobra ideja, Zanakane - reče Galiadal. - Svi će pričati o večerašnjoj predstavi. Ako bi se to ponavljalo iz dana u

dan, večerašnja predstava više ne bi bila posebna. A siguran sam i da Ejla nema vremena dolaziti svaku večer. Ona je majka i pripravnica Prve.

Mladić je porumenio i vidjelo se da mu je neugodno. - U pravu si, naravno, ispričavam se.

- Nemaš se zbog čega ispričavati - reče Ejla. - Galiadal je u pravu, imam puno obaveza, a i Vuk se sigurno ne bi uvijek pojavio kada vama toodgovara, ali mislim da bi bilo zabavno naučiti ponešto o vašem načinu pričanja priča. Ako nitko nema ništa protiv, rado bih svratila jednom dok vježbate.

Zanakan i ostali bili su i te kako svjesni Ejlinog neobičnog naglaska. Oni su na to obratili pozornost više nego drugi, jer im je bio poznat učinak koji mogu izazvati različita boja glasa i različiti glasovi. A i putovali su mnogo više od ostalih.

- Sviđa mi se tvoj glas! - reče Zanakan. - Nikada nisam čula sličan naglasak - rekla je mlada žena. - Mora da si došla izdaleka - dodao je dugi mladić. Ejla bi se obično postidjela kada su ljudi spominjali njezin naglasak, ali

ovo troje mladih bilo je vrlo uzbuđeno i iskreno oduševljeno njime, tako da joj nije preostalo ništa drugo nego da se osmjehne.

- Da. došla je izdaleka. Ne možete ni da zamislite odakle - reče Džondalar. - Dok smo ovdje, dođi nas posjetiti kad god to želiš. Bi li ti smetalo ako

bismo pokušali naučiti govoriti kao ti? - upita mlada žena. Podigla je pogled prema Galiadalu, tražeći suglasnost.

Pripovjedač pogleda Ejlu. - Galara dobro zna da naše logorište ponekad nije otvoreno za usputne posjetitelje, ali ti ćeš uvijek biti dobrodošla.

- Mislim da bismo mogli osmisliti predivnu priču o nekome tko je došao izdaleka, možda čak iz zemlje koja se nalazi dalje i od zemlje izlazećeg sunca - reče Zanakan, i dalje vidno uzbuđen.

- Mislim da bismo mogli, ali sumnjam da bi bila tako dobra kao istinitapriča, Zanakane - odgovori mu Galiadal, a zatim se okrenu prema Ejli i Džondalaru pa doda: - Djeca mojeg ognjišta ponekad se jako uzbude okonovih ideja, a vi ste im ih dali čitavu gomilu.

- Nisam znao da su Zanakan i Galara djeca tvoga ognjišta, Galiadale -reče Džondalar.

- Kao i Kalešai - reće čovjek. - On je najstariji. Možda bih ih trebao predstaviti kako se dolikuje.

Mladi koji su večeras predstavili likove iz priče bili su jako zadovoljni što mogu upoznati stvarne osobe, što je posebno došlo do izražaja kada su upredstavljanju stigli do Ejlinih imena i veza koje je Džondalar izrecitirao.

- Dopustite mi da vam predstavim Ejlu Zelandonku - počeo je. Kada je stigao do mjesta na kojem je trebao objasniti odakle je došla, unio je nekeizmjene.

- Prethodno je bila Ejla iz Lavljeg logorišta Mamutovaca, lovaca namamute koji žive daleko na istoku, u 'zemlji izlazećeg sunca’. Usvojio ju je Mamut, to je njihov zelandoni, i primio ju je u svoje ognjište. Odabrao ju je duhŠpiljskog Lava, njen totem, koji ju je i fizički obilježio, a štiti je duh Špiljskog Medvjeda. Ejla je prijateljica konja Njiske i Trkača, i mlađe kobile Sivke, a voli je četveronožni lovac kojeg zove Vuk.

S imenima i vezama koje je Džondalar pridodao popisu kada su se njihdvoje udružili, nisu imali problema, ali dok je govorio o Mamutovom ognjištu,Špiljskom Lavu i Špiljskom Medvjedu, kao i o životinjama koje je dovela sasobom, Zanakan je slušao širom otvorenih očiju. To je uvijek radio kad je bio iznenađen.

- Mogli bismo to iskoristiti u novoj priči! - reče Zanakan. - Mislim na životinje. Ne moramo koristiti baš iste, dakako, ali možemo

iskoristiti ideju da ognjišta dobivaju imena po životinjama, a možda i Špilje.Mogli bismo ubaciti i životinje s kojima putuje.

- Već sam ti rekao da je prava priča vjerojatno bolja od bilo koje koju bismo mi mogli smisliti - reče Galiadal.

Ejla se osmjehne Zanakanu. - Želite li upoznati Vuka? To vrijedi za sve -predložila je.

Svi troje mladih iznenađeno je pogleda, a Zanakan ponovno razrogači oči.

- Kako se upoznaje vuk? Oni nemaju imena niti veze, je li tako?- Ne baš - odvrati Ejla. - Nama imena i veze pomažu naučiti nešto više

jedni o drugima, je li tako? Vukovi pak upoznaju ljude i mnoge stvari u svomsvijetu pomoću mirisa. Ako mu dopustiš da ti omiriše ruku, on će te upamtiti.

- Nisam siguran je li je to dobra ili loša zamisao - rekao je Kalešal.- Ako vas predstavim, prihvatit će vas kao prijatelje - objasni Ejla. - Mislim da bismo se onda trebali upoznati s njim - pristane Galara. -

Rado bih s tim vukom bila u dobrim odnosima. Kada je Ejla posegnula zaZanakanovom rukom i prinijela je Vukovoj njušci, u prvi mah je osjetila blagotpor i namjeru da je povuče. Ali čim je shvatio da mu se ništa loše neće dogoditi, u prvi plan su ponovno izbili njegova urođena znatiželja.

- Njuška mu je hladna i vlažna - primijetio je.- To znači da je zdrav. Što si ti mislio, kakva je njuška vuka? - upita Ejla.

- Ili njegovo krzno? Što misliš kakav je osjećaj? - Spustila mu je dlan na glavu vuka da ga pogladi i opipa krzno na vratu i leđima. Kroz sličan proces prošla je i s drugo dvoje ljudi, dok su mnogi gledali iz prikrajka.

- Krzno mu je negdje glatko, a negdje grubo. I topao je - reče Zanakan. - Živ je. Žive životinje su tople, barem većina njih. Ptice su vrlo tople, ribe

su hladne, zmije mogu biti i tople i hladne - reče Ejla. - Otkud toliko znaš o životinjama? - upitala ju je Galara.- Ona je lovac, i gotovo nema te životinje koju ona nije uhvatila - reče

Džondalar. - U stanju je hijenu ubiti kamenom, uhvatiti ribu golim rukama, aptice dolaze na njen zvižduk, ali njih obično pušta. Proljetos je predvodila lov na lavove i ubila najmanje dva pomoću bacača koplja.

- Nisam ja predvodila lov - ispravi ga Ejla, mršteći se - nego Džoharan. - Pitaj ga - reče Džondalar. - On kaže da si ti predvodila lov. Ti si znala

sve što je trebalo znati o lavovima i o tome kako će biti najbolje krenuti na njih. - Mislio sam da je ona zelandona, a ne lovac - rekao je Kalešal.- Još nije zelandona - ispravi ga Galiadal. - Pripravnica je, trenutno je

na obuci, ali koliko sam shvatio, već je odlična isejeliteljica. - Otkud zna sve te stvari? - upitao je sumnjičavo Kalešal. - Nije imala izbora - objasni Džondalar. - Izgubila je svoj narod kad je

imala pet godina, usvojili su je stranci i morala se prilagoditi njihovom načinu života, a onda je nekoliko godina živjela sama. prije nego što sam je japronašao, ili bih trebao reći da je ona pronašla mene. Napao me je lav. Spasila me je, i zaliječila mi rane. Kada netko tako mlad ostane bez ičega, mora brzo usvajati stvari i učiti ako želi preživjeti. Ona je živa upravo zato što je u stanju naučiti tolike stvari.

Ejla je svu pažnju poklonila Vuku, milovala ga je i češkala iza ušiju pognute glave, trudeći se da ne sluša. Uvijek se zastidjela kad su ljudi govorili o njoj kao da su stvari koje je radila nekakva postignuća. Bilo joj je neugodno, jer nije željela da netko pomisli kako sebi pridaje preveliku važnost. Nije smatralada je važna i nije voljela da je izdvajaju. Ona je bila obična žena, majka koja je

pronašla čovjeka kog voli i ljude slične sebi, koji su je uglavnom prihvatili kao jednu od njih. Nekada je željela biti dobra plemenska žena, a sada je samoželjela biti dobra Zelandonka.

Levela priđe Ejli i Vuku. - Mislim da su spremni za sljedeću priču - reče ona. - Hoćeš li ostati i poslušati je?

- Ne bih rekla - odgovori Ejla. - Džondalar će možda htjeti ostati. Upitat ću ga, ali mislim da ću ja drugi puta doći slušati. Hoćeš li ti ostati?

- Kanila sam provjeriti je li ostalo nešto dobro za jelo. Malo samogladnjela, a i umorna sam. Vjerojatno ću se uskoro vratiti u naše logorište - reče Levela.

- Idem s tobom potražiti nešto za jelo. A onda moram pokupiti Džonejlu. -Ejla napravi nekoliko koraka prema mjestu gdje su Džondalar i ostalirazgovarali i pričeka prvu stanku u razgovoru. - Hoćeš li ostati na sljedećoj priči? - upita ga.

- Što ti želiš raditi?- Malo sam umorna, kao i Levela. Htjele smo otići pogledati je li ostalo

nešto dobro za jelo - reče Ejla. - Odgovara mi. Možemo neki drugi put doći slušati priče. Ide li i

Džondekam? - upita Džondalar.- Idem. - Začuli su glas koji im se približavao. - Kamo god vi, idem i ja. Njih četvoro napustiše logorište pripovjedača i zaputiše se prema prostoru

gdje je bila sakupljena preostala hrana. Sve je bilo hladno, ali hladni komadići bizonskog mesa i divljači još su bili ukusni. Razno okruglo korjenasto povrće plivalo je u gustoj juhi od mesa, na čijoj površini se uhvatio tanak sloj masti koji ju je činio još ukusnijom. Mast im je svima bila nužna za preživljavanje, a dosta rijetko se mogla naći kod divljih životinja koje su prevaljivale velike udaljenosti. Iza gomile praznih zdjelica pronašli su jednu pletenu, s nekakvimplavim okruglim bobicama, nekoliko vrsta bobica, zapravo, kao što suborovnice i ribiz. Rado su ih podijelili. Ejla je čak pronašla dvije kosti za Vuka.

Jednu je dala Vuku, i on ju je nosao u zubima dok nije pronašao udobnomjesto u blizini poznatih ljudi koji su jeli. Smjestio se i počeo glodati. Ejla je drugu, na kojoj je bilo više mesa, umotala u neke velike listove koji su krasilijednu zdjelu, s namjerom da je sačuva za kasnije i ponese u logorište. Gurnula je kost u malu naprtnjaču u kojoj je obično nosila stvari za Džonejlu: komadić tvrde sirove kože koju je beba voljela žvakati, šeširić i dekicu, i malo upijajuče vune muflona kojom je oblagala dijete. Zakvačene za pojas nosila je vrećicu s opremom za potpalu vatre, vlastite zdjelice i nož za jelo. U blizini su pronašlineka debla s podmetačima, očigledno tu dovučena za sjedenje.

- Baš me zanima je li ostalo malo majčinog vina? - pitao je Džondalar. - Pođimo provjeriti - predloži Džondekam. Nisu našli ni kapi, ali ih je Laramar primijetio i pohitao do njih s tek

otvorenom mješinom kvasa. Napunio je osobne zdjelice obojice muškaraca, aEjla i Levela rekoše da će uzeti gutljaj od muškaraca. Ejla se nije željela

upuštati u ugodan razgovor s tim čovjekom. Poslije nekoliko minuta vratili su se do debala s podmetačima, u blizini hrane. Kad su završili. odšetali su se do Prolevinog skloništa u logorištu Treće Špilje.

- Već ste se vratili - začudi se je Proleva, kad su očešali obraze u znak pozdrava. - Jeste li vidjeli Džoharana?

- Nismo - reće Levela. - Odslušali smo samo jednu priču i nešto pojeli. Priča je o Ejli, da tako kažem.

- Zapravo je o Vuku. To je priča o dječaku koji je volio jednu ženu i koji se pretvorio u vuka - reče Džondalar. - Vuk je došao potražiti Ejlu u pravom trenutku u priči, što je jako obradovalo Galiadala i troje mladih ljudi iz njegovog ognjišta, koji su mu pomagali da je ispriča.

- Džonejla još spava. Jeste li za malo finog toplog čaja? - upitala je Proleva.

- Ne bih rekla. Idemo u naše logorište - reče Ejla. - Zašto noćas ne ostanete ovdje - predloži Proleva. - Ima mjesta za svih

četvero. A Džaradal bi se veselio da ujutro kada se probudi i zatekne Vuka. - Levela i Džondekam odmah pristadoše. Logorište Druge Špilje bilo je jakoblizu i Leveli se sviđala ideja da provede malo vremena s majkom i sestrom, a Džondekam nije imao ništa protiv.

Ejla i Džondalar se pogledaše. - Morala bih obići konje - reče Ejla. - Rano smo otišli i ne znam je li danas itko ostao u logorištu. Samo se želimuvjeriti da su dobro, posebno Sivka. Ona bi mogla biti slastan zalogaj za nekogčetveronožnog lovca, premda znam da bi je Njiska i Trkač zaštitili. Ipak ću se osjećati bolje ako se vratimo.

- Razumijem. Ona ti dođe kao druga kćer - reče Proleva. Ejla je kimnula i osmjehnula se. - A gdje je moja kćer? - Eno je tamo, spava sa Sitonom. Ja je ne bih dirala, jeste li sigurni da

nećete ostati? - Rado bismo, ali kada za prijatelje imaš konje, onda se moraš i brinuti o

njima, posebno ako su u koralu u koji mogu ući četveronožni lovci - reče Džondalar. - Ejla je u pravu. Moramo ih obići.

Ejla je umotala svoje dijete u nosiljku i smjestila na bok. Nakratko seprobudilo, ali ga je majčina toplina ubrzo ponovno uljuljkala u san. - Jako sam ti zahvalna što si je čuvala, Proleva. Pripovijedanje je bilo zanimljivo i bilo mi je mnogo lakše gledati i slušati kada me nitko ne prekida - reče Ejla.

- Bilo mi je pravo zadovoljstvo. Te dvije djevojčice se polako upoznaju i počinju zabavljati jedna drugu. Mislim da će biti odlične prijateljice - reče Proleva.

Ejla dade znak Vuku. Uzeo je kost i svi zajedno napustiše Ljetnoprebivalište. Džondalar je odabrao jednu od mnogih baklji pobodenih u tlo kojesu osvjetljavale stazu ispred skloništa. a onda provjerio je li ostalo dovoljnozapaljivog materijala da izdrži svijetliti dok ne stignu u svoje logorište.

Ostavili su za sobom topli sjaj vatri i zaronili u mrklu noć. Sveprisutna

tama ih je obavila i imali su dojam da je upila svu svjetlost i prigušila plamenbaklje.

- Baš je noćas mračno, nema Mjeseca - primijeti Ejla. - To je zbog oblaka - reče Džondalar. - Oni skrivaju zvijezde. Tu i tamo

se vidi tek poneka.- Kada se naoblačilo? Kad smo bili u logorištu nisam opazila oblake. - Nisi ih primijetila zbog svih onih vatri, njihova svjetlost ti je ispunila oči. Neko vrijeme su šutke išli jedno pored drugog, a onda je Džondalar dodao.

- Ti ponekad ispuniš moje oči i poželim da nema toliko ljudi oko nas. Osmjehnula se i okrenula da ga pogleda. - Dok smo putovali ovamo

samo nas dvoje, Njiska, Trkač i Vuk, često su mi nedostajali ljudi. Sada više nismo sami i to mi je drago, ali ponekad se sjetim kako je bilo kada smo bilisamo nas dvoje i kada smo mogli raditi sve što smo htjeli i kad god smo htjeli.Možda ne uvijek, ali uglavnom.

- I ja razmišljam o tome - reče Džondalar. - Sjećam se kako smo znali jednostavno zastati i podijeliti Užitke uvijek kada bi ispunila moju muškost, a zato je bio dovoljan jedan pogled na tebe. Nisam morao ići s Džoharanom da se viđam s nekim ljudima radi dogovora oko nečega, ili obavljati nešto za majku, niti uokolo gledati tolike ljude. Sada nema mjesta na kojem bih mogao zastati,opustiti se i raditi ono što mi se radi s tobom.

- I ja se osjećam isto tako - reče Ejla. - Sjećam se vremena kada bih te pogledala i osjetila ono što si samo ti u stanju izazvati u meni, znajući da ako ti uputim odgovarajući signal, ti ćeš ponovno u meni izazvati te osjećaje, jer me poznaješ bolje nego što poznajem samu sebe. Tada nisam morala brinuti odjetetu i još nekima u isto vrijeme, s Prolevom planirati gozbu, ili pomagatizelandoni oko bolesnih ili ozlijeđenih, učiti o nekim novim načinima lijećenja, pamtiti pet svetih boja i kako koristiti riječi za brojanje. Iako sve to volim raditi, ponekad mi nedostaješ, Džondalare, nedostaje mi da budem samo s tobom.

- Ne smeta mi što je Džonejla tu. Volim te gledati dok se brineš o njoj,ponekad me to još više ispuni, i mogu pričekati da je nahraniš i presvućeš. Nevolja je u tome što obično netko naiđe i prekine nas. Ili ja moram nekuda otići, ili ti moraš.

- Zastao je da je nježno poljubi. Nastavili su u tišini.Logorište Devete špilje nije bilo daleko i umalo se nisu sapleli o hladno

ognjište koje u mraku nisu primijetili. Nigdje nije gorjela niti jedna vatra, nije senazirao ni jedan jedini ugarak na izdisaju, niti jedan šator nije bio iznutraosvijetljen, niti se vidjela pruga svjetlosti kroz razmake među daskama. Namirisali su ostatke starih vatri, ali izgleda da nije bilo nikoga i to već duže vrijeme. Svi pripadnici najbrojnije Špilje u tom području napustili su svoje logorište.

- Nema nikoga - iznenađeno reče Ejla. - Svi su otišli. Osim onih koji su u lovu ili posjetu. Ostali su sigurno u Glavnom logorištu.

- Evo našeg prebivališta, bar mislim da je to - reče Džondalar. - Zapalit

ćemo vatru da se malo zagrije, a onda ćemo obići konje. Unijeli su nešto drva i nekoliko pogača od turove sasušene balege koje su

bile vani naslagane i zapalili vatru u malom ognjištu koje su napravili blizumjesta gdje su spavali. Vuk je ušao za njima i stavio kost u malu rupu pokrajzida kod kojeg je rijetko tko osim njega boravio. Ejla je provjerila i veliku vreću za vodu u blizini glavnog ognjišta.

- Trebalo bismo donijeti i vode - rekla je. - Ovdje ima još sasvim malo.Pođimo do konja. Onda ću morati nahraniti Džonejlu. Počela se meškoljiti.

- Uzmimo i novu baklju. Ova će se uskoro ugasiti - predloži Džondalar. - Morat ću sutra napraviti nove.

Zapalio je novu baklju pomoću stare, a ostatke prve spustio u ognjište. Vuk je krenuo za njima iz skloništa. Ejla je čula kako prigušeno reži kad su se približili ogradi obora.

- Nešto nije u redu - rekla je i požurila.Džondalar je visoko podigao baklju kako bi obasjao što veći prostor. U

sredini korala nalazila se neka čudna gomila. Kada su joj se približili, Vukovo režanje postalo je glasnije. Prišli su sasvim blizu i razabrati nešto čupavo, blijedo sivo, točkasto, s dugačkim repom, u lokvi krvi.

- To je leopard, mislim da je u pitanju mladi snježni leopard. Nasmrt jeizgažen. Što snježni leopard traži ovdje? Oni vole gorje - reće Ejla. Otrčala je do nadstrešnice ispod koje su se konji mogli skloniti od kiše, ali tamo nije bilonikoga.

- Njiiiiska - pozvala ju je Ejla. - Njiiiiska! - Ejla je glasno zanjištala iDžondalaru se učinilo da čuje pravog konja.

Prvobitno je tako dozivala konja. Njištanje je prilagodila jeziku ljudi idobila ime Njiska. Ponovno je zanjištala. a onda je vrlo glasno zazviždala. Bioje to specijalni zvižduk kojim je dozivala konje. Konačno su iz daljine začuli njištanje.

- Vuče, idi, potraži Njisku - rekla je Vuku. Životinja je hitro odjurila u smjeru iz koga je doprlo njištanje, a Ejla i Džondalar su ga slijedili. Prošli sukroz ogradu na mjestu gdje su je konji srušili da bi pobjegli, i tada joj je bilojasno kako su izišli.

Sva tri konja su pronašli u blizini potoka sa stražnje strane logorišta DeveteŠpilje. Vuk je sjedio na stražnjim nogama i čuvao ih, ali im nije sasvim prišao, shvati Ejla. Očigledno su se gadno uplašili i vuk je na neki način osjetio kako trenutačno i on, njihov prijatelj mesožder, za njih predstavlja prijetnju. Ejla je pojurila prema Njiski, ali je usporila kad je primijetila da je ova napeto gleda,čvrsto stisnute gubice. Uši, njuška i oči bili su joj usredotočeni na Ejlu, i samo je povremeno malo naginjala glavu.

- Još si uplašena, zar ne? - tiho se obratila Ejla kobili njihovim posebnimjezikom. - Ne krivim te Njiska. - I ovog puta je izgovorila njeno ime kako biga konj izgovorio, ali tiše. - Oprosti što sam te ostavila da se sama boriš protivtog leoparda i žao mi je što nitko nije bio ovdje da te čuje kada si dozivala u

pomoć. Polako je išla prema kobili i tiho joj govorila sve dok konačno nije stigla

do nje i zagrlila je oko moćnog vrata. Konj se opustio, spustio glavu preko ženinog ramena i oslonio se o nju, a Ejla se nagnula unatrag. Još od vremenakada je živjela u svojoj dolini, njih dvije su se na taj način tješile.

Džondalar je učinio isto što i ona. Zviždukom je dozivao Trkača koji je također još bio uplašen. Zabio je baklju u tlo i prišao mladom pastuhu. Gladio ga je i češkao tamo gdje je najviše volio. Nazočnost prijatelja utješila je životinje, a uskoro im se pridružila i Sivka. Malo je sisala, a onda je prišla Ejlipo svoj obrok maženja. I Džondalar je prišao pogladiti malu kobilu. Tek kada suse njih petoro našli na okupu - šestoro uključujući i Džonejlu koja je bila budna i uvijala se u nosiljci... došetao se i Vuk.

Iako su se Njiska i Trkač upoznali s njim još dok je bio mjesec dana staro štene i pomogli Ejli da ga othrani, on je ipak bio mesožder koji je mirisao nasvoje divlje rođake koji su često lovili konje. Vuk je očigledno osjetio njihovu nelagodu kada su ga ugledali, vjerojatno je nanjušio njihov strah i zato jepričekao da se smire prije nego im je prišao. Čopor sastavljen od ljudi i konja ga je dočekao dobrodošlicom koju je zasluživao. On za drugi čopor nije znao.

Otprilike u to vrijeme Džonejla je zaključila kako je došao na nju red. Gladno je zaurlala. Ejla ju je izvadila iz nosiljke i ispružila ispred sebe da pustivodu na tlo. Kada je završila, Ejla ju je na trenutak stavila na Sivku,pridržavajući je jednom rukom dok je drugom rasprostrta nosiljku i izvadila dojku. Uskoro je dijete opet bilo povijeno na majčinim grudima i sretno je sisalo. Na povratku su u širokom luku zaobišli obor, jer su znali da konji nikadaviše neće ući u njega. Ejla je razmišljala da se kasnije otarasi leopardovog trupla, ali nije znala što da učini s oborom. U ovom času nije željela ikada više smjestiti tamo konje i rado bi dala motke i daske svakome tko se javi, pa makarih koristio za potpalu, ako ni za što drugo. Kad su stigli do njihovog skloništa,odveli su konje iza ljetnog prebivališta. Taj prostor su samo povremeno koristilitako da je tamo još bilo trave.

- Da im stavimo ulare i privežemo ih na kolce pobodene u zemlju - upitaoje Džondalar. - Da ne odlutaju.

- Njiska i Trkač bi se sigurno uznemirili da ih sputamo poslije straha koji su doživjeli. Mislim da će za sada željeti ostati u blizini, osim ako ih nešto ponovno ne uplaši, ali tada ćemo ih mi ćuti. Ostavit ću Vuka vani da ih čuva, barem noćas. - Otišla je do životinje i sagnula se. - Ostani ovdje. Vuče. Ostani ovdje i pazi na Njisku, Trkaća i Sivku. Ostani i čuvaj konje. - Nije bila sigurna je li razumio, ali kada je sjeo i pogledao u smjeru konja, pomislila je damožda i jest. Izvukla je kost koju je sačuvala za njega i dala mu je.

Mala vatra koju su zapalili u skloništu odavno se bila ugasila. pa su zapalilinovu i donijeli goriva da im duže potraje. A onda je Ejla primijetila da jedojenje potaknulo Džonejlu da izbaci još nešto osim vode. Brže - bolje jerasprostrla malu gomilu rogozovih vlakana koja su dobro upijala i položila

gologuzo dijete na njih.- Džondalare, donesi mi, molim te, veliku vreću s vodom. Valjda će biti

dovoljno da je očistim, a onda je idi napuniti i ponesi usput i našu malu vreću - reće Ejla.

- Mala smrdljivica - reče on i s puno ljubavi se osmjehne djevojčici koju je smatrao pravom ljepoticom.

Pronašao je posudu od čvrsto upletenog vrbovog pruća s oker crvenim konopćićem zavezanim pri vrhu. koju su često koristili za pranje raznih prljavština. Bila je označena bojom kako je netko ne bi slučajno koristio za kuhanje ili iz nje pio vodu. Donio ju je zajedno s praznom vrećom za vodu do ognjišta, napunio je i uzeo vreću za vodu izrađenu od želuca kozoroga, istog onog od čije kože su bile napravljene Džonejlina nosiljka i ona velika koža na ulazu. Uzeo je jednu od neupaljenih baklji koja se zatekla u blizini, donio je doognjišta i zapalio, pokupio vreće za vodu i izašao. Želuci životinja su gotovo nepropusni kad se dobro očiste i kad se višak rupa na dnu zašije ili zaveže, i mogu poslužiti kao odlične vreće za vodu. Kad se Džondalar vratio noseći vodu, zdjela s prljavom vodom stajala je pokraj noćne košare u blizini vrata, a Ejla je ponovno dojila Džonejlu u nadi da će je uspjeti uspavati.

- Pretpostavljam da bih, sad kad sam već u zaletu, trebao isprazniti posudu i noćnu košaru - reče on. zarinuvši baklju u tlo.

- Ako želiš, ali požuri - reče Ejla, gledajući ga sneno i vragolasto mu se osmjehujući. - Mislim da Džonejla samo što nije zaspala.

Istog trena je osjetio napetost u preponama i uzvratio joj osmijeh. Odnio jeveliku i tešku vreću s vodom do ognjišta i objesio je na uobičajeno mjesto, o klin zabijen u jednu od jakih potpornih motki, a drugu je odnio do mjesta gdjesu spavali.

- Jesi li žedna? - upitao je, dok ju je gledao kako doji bebu.- Ne bih imala ništa protiv malo vode. Namjeravala sam skuhati čaj, ali to

može pričekati. Izlio je vodu u posudu i pružio je Ejli, a onda se vratio do vrata. Prelio je

sadržaj posude u noćnu košaru, uzeo baklju i ponovno izašao van, noseći noćnu košaru i prljavu posudu. Zabio je baklju u tlo i istresao veliku, smrdljivu košaruu jedan od jaraka koje su ljudi koristili da se olakšaju. Nitko nije volio izbacivatitu vrstu izlučevina. Potom je uzeo baklju i odnio košaru nizvodno, daleko od mjesta za koje su se dogovorili da će tamo uzimati vodu. Oprao je i košaru i posudu, pustivši vodu da protječe kroz njih. a onda je pomoću lopate napravljene od lopatice neke životinje čiji je jedan kraj bio stanjen i zaoštren, a koja je tu namjerno bila ostavljena, napunio noćnu košaru zemljom gotovo do pola. Zatim je pijeskom s obale potoka pažljivo istrljao ruke i isprao ih u vodi.Napokon je, osvjetljavajući put bakljom, uzeo košaru i posudu pa se zaputio natrag prema prebivalištu.

- Obavljeno - rekao je, osmjehujući se Ejli dok joj je prilazio. Još je držala dijete. Izuo je sandale od upletene trave kakve su obično nosili ljeti i

legao pored nje, podigavši se na lakat.- Sljedeći puta će to učiniti netko drugi - rekla je. - Voda je hladna.- Kao i tvoje ruke - dodala je ona i posegnula za njima. - Morat ću ih

zagrijati na svoj način. Pogledao ju je zažarenim očima, raširenih zjenica od želje.

Džondalar je uživao promatrati Džonejlu bilo što da je radila, sisala ili seigrala stopalima ili gurala razne stvari u usta. Čak ju je volio gledati i dok je spavala. I sada je zurio u nju i trudio se da ne zaspe. Počela je puštati majčinu bradavicu, povukla još nekoliko puta, zastala na trenutak, opet počela puštati i ponovila sve iz početka. Napokon je nepokretno ležala u majčinom naručju. Zadivljeno je gledao kako se na vrhu bradavice pojavljuje kap mlijeka i klizi snje.

- Mislim da je zaspala - rekao je tiho.- I ja mislim - složila se Ejla. Djevojčica je bila umotana u čistu vunu

muflona, koju je Ejla oprala prije nekoliko dana, i u uobičajene noćne povoje. Ejla ustane i nježno odnese djetence do male vreće za spavanje. Često je ostavljala Džonejlu spavati s njima, ali noćas je željela vreću za spavanje samo za Džondalara i sebe.

Muškarac je nije ispuštao iz vida dok se ponovno uvlačila pokraj njega. I ona se zagledala u njega, iako je to od nje zahtijevalo izvjestan svjesni napor.Džondalar ju je naučio da njegov narod, kao i većina njegovog roda... i njezinog... smatra nepristojnim, ako ne i podmuklim, ako ih sugovornik negleda u oči. Dok je gledala u njega, Ejla je počela razmišljati o tome kako drugi ljudi vide ovog čovjeka koga je voljela, kakav dojam na njih ostavlja, kako im izgleda. Što je to u vezi s njim privlačilo ljude prije nego bi izustio ijednu riječ? Bio je visok, imao je plavu kosu svjetliju od njene, bio je snažan i dobro iskladno građen u odnosu na svoju visinu. Pri prigušenoj svjetlosti nije mogla razabrati boju njegovih očiju, ali je znala da su te njegove nevjerojatno plave oči, koje su uvijek i svuda plijenile pozornost ljudi, iste boje kao vode glečera i leda u njegovim dubinama. Vidjela je i jedno i drugo. Bio je pametan i vješt upravljenju stvari, kao što je oruđe od kremena koje je izrađivao, ali i više od toga, znala je da posjeduje kvalitete, šarm i karizmu koji su privlačili većinu ljudi, a posebno žene. Zelandona je imala običaj reći da ga čak ni Majka ne bi mogla odbiti kada bi od nje nešto zatražio.

On toga nije bio potpuno svjestan, kod njega je to bila nesvjesnaprivlačnost, ali je uzimao zdravo za gotovo da će uvijek biti dobrodošao. Premda to nije namjerno iskorištavao, ipak je znao kakav dojam ostavlja naljude i znao je to koristiti. Čak ga ni dugačko Putovanje nije razuvjerilo u tom pogledu, niti je izmijenilo njegova očekivanja da će ga ljudi, ma kamo pošao, uvijek prihvatiti, imati lijepo mišljenje o njemu i zavoljeti ga. On zapravonikada nije morao ništa objašnjavati, niti se uklapati i nikada nije naučio moliti za oproštenje ako bi učinio nešto neprimjereno ili neprihvatljivo.

Ako bi djelovao pokajnički ili se ponašao kao da mu je žao... ti osjećaji su obično bili iskreni... ljudi su bili skloni to prihvatiti kao ispriku. Čak i kada je kao mladić izbio Ladromanu stalne prednje zube, Džondalar nije morao stati pred čovjeka i reći da mu je žao. Majka je platila podeblju nadoknadu umjesto

njega i poslala ga da nekoliko godina živi s Dalanarom, čovjekom njegovog ognjišta, ali on sam nije morao ništa učiniti da bi to ispravio. Nije morao moliti za oproštenje, čak ni reći kako mu je žao što je učinio nešto loše i ozlijedio drugog dječaka.

Iako ga je većina ljudi smatrala izrazito zgodnim i muževnim, Ejla je o njemu razmišljala na malo drukčiji način. Muškarci iz naroda koji ju je odgojio, muškarci iz Plemena, imali su izrazitije crte lica, velike okrugle očne duplje, pozamašne nosove i izbočena čela. Od prvog trenutka kad ga je ugledala, napola mrtvog i onesviještenog poslije napada lava, taj čovjek je iz njene podsvijesti izvukao sjećanje na narod koji dugo nije vidjela, sjećanje na ljude slične njoj samoj. Ejli su Džondalarove crte lica djelovale blaže od crta lica muškaraca skojima je odrasla i bile su u toj mjeri savršeno oblikovane i raspoređene da ga je smatrala izuzetno lijepim, poput kakve divne životinje, zdravog mladog konjaili lava. Džondalar joj je kasnije objasnio da se tim riječima obično ne opisuju muškarci. Nije mu to često govorila, ali je smatrala da je prelijep.

Neko vrijeme ju je samo promatrao ležeći pokraj nje, a onda se nagnuo i poljubio je. Osjetio je mekoću njenih usana i polako ih rastvorio jezikom. Susretljivo ga je dočekala. Ponovno je osjetio napetost u preponama.

- Ejla, tako si lijepa, baš imam sreće - rekao je. - Ja imam sreće - reče ona. - Ti si lijep. Osmjehnuo se. Znala je da to nije prava riječ, iako je riječ 'lijep' pravilno

koristila u svim drugim slučajevima. Ali kako mu je sada u privatnosti skloništa rekla da je lijep, samo se osmjehnuo. Uzice izreza tunike ostavila je nezavezane,iako joj je dojka skliznula unutra. Zavukao je ruku i ponovno je izvadio, istuonu koju je maloprije Džonejla sisala, i obišao jezikom oko bradavice, uvukaoje u usta i okusio njeno mlijeko.

- Prožima me drukčiji osjećaj kada ti to radiš - tiho je rekla. - Sviđa mi se kada Džonejla siše, ali osjećaj nije isti. Kada ti to radiš, dobijem želju da me dodiruješ i po drugim mjestima.

- I ja dobijem želju da te dodirujem po drugim mjestima.Kada je ponovno počeo sisati, iz druge bradavice je poteklo mlijeko i on se

pomakne kako bi olizao i nju.- Počinje mi se sviđati okus tvog mlijeka, ali ne želim ono što je

Džonejlino.- Kad ponovno ogladni, imat ću dovoljno mlijeka. Pustio je bradavicu i krenuo jezikom gore, uz njen vrat.Ponovno ju je poljubio, ovog puta žešće nego malo prije i osjetio tako jaku

potrebu da nije bio siguran hoće li je moći kontrolirati. Zastao je i zario lice u njen vrat. pokušavajući se pribrati. Za to vrijeme, Ejla mu je pokušavala skinuti tuniku preko glave.

- Prošlo je dosta vremena - reče on i klekne. - Ne mogu vjerovati da sam toliko spreman.

- Misliš da jesi? - zadirkivala ga je.

- Pokazat ću ti. Skinuo je tuniku preko glave, ustao, odvezao uzicu i skinuo kratke hlače.

Ispod njih je nosio zaštitnu vrećicu koja mu je štitila muškost, zavezanu oko kukova tankom kožicom. Vrećica na kožnoj traci obično je bila od kože divokoze ili zeca ili neke druge meke kože i nosila se uglavnom samo ljeti. Akobi jako zatoplilo ili je muškarac obavljao neki izrazito težak posao, mogao jeskinuti sve sa sebe i ostati samo u njoj, a da se osjeća zaštićen. Džondalarova vrećica je bila nabrekla. Smaknuo je uzice i oslobodio napetu muškost.

Ejla podiže pogled i licem joj se razlije lagani osmijeh u znak odgovora.Nekada bi veličina njegovog uda uplašila žene, ali bi strah nestao čim su se uvjerile da ga koristi krajnje pažljivo i nježno. Kada je trebao prvi puta leći s Ejlom, bojao se da će biti nervozna, ali onda su oboje shvatili da savršeno odgovaraju jedno drugom. Ponekad, Džondalar stvarno nije mogao vjerovatikoliko ima sreće. Uvijek kada bi je poželio, bila je za njega spremna. Nikada nije glumila stidljivost ili nezainteresiranost. Imao je dojam da i ona njegastalno želi kao i on nju. Razvukao je usta u smiješak neizmjernog zadovoljstva,a ona mu se u znak odgovora tako veličanstveno osmjehnula da se u njegovim očima, kao i u očima većine muškaraca, preobratila u ženu neviđene ljepote.

Vatra u njihovom malom ognjištu polako se gasila, tinjala je i nije davalani mnogo svjetlosti ni mnogo topline. Njima to nije bilo važno. Kleknuo jepokraj nje i počeo je skidati. Prvo joj je skinuo dugačku tuniku, a prije nego joj je odvezao uzice oko struka, koje su pridržavale uske hlače do koljena, zastao je i ponovno sisao bradavice. Olabavio je uzice u struku i počeo joj povlačiti hlače prema dolje, prešao je jezikom preko njenog trbuha, gurnuo ga u pupak,povukao hlače još malo niže i otkrio stidne dlačice. Kada se pojavio vrh prore-za. zavukao je jezik u njega, uživajući u poznatom okusu i tražeći kvržicu. Tiho je zajecala kada ju je pronašao.

Skinuo joj je hlače i nagnuo se da je ponovno poljubi, kuša mlijeko, a na kraju i mirisnu bit. Raširio joj je noge, rastvorio predivne latice, i pronašaonabrekli čvorić. Znao je kako će je nadražiti. Sisao ga je i obrađivao jezikom, dok je gurao prste u nju i nalazio i druga mjesta koja su uzbuđivala njena čula.

Vrisnula je, osjetivši nalete vatre koji su šiknuli njenim tijelom. Gotovoprerano, osjetio je naviranje njenog soka, namirisao je. Više se nije mogaosuzdržati. Ustao je, pronašao njen otvor svojim nabreklim udom, i gurnuo gaunutra, zahvalan što ne mora strahovati hoće li je ozlijediti, što ga ona može primiti cijelog, što se tako lijepo uklapa.

Ponovno je kriknula, a onda još jednom, a on ga je svaki put izvukao iponovno gurnuo. Samo što nije svršio. Glasno je zastenjao, što je rijetko radiokada su drugi bili u blizini, dostigao nevjerojatno jak vrhunac i jurnuo u nju.Kada je ćula njegove krike, osjetila je da hvata ritam s njegovim pokretima. Nije čak ni čula zvuke koje je ona sama ispuštala kada su je preplavili valovi uživanja ništa slabiji od njegovog. Izvila je leđa, i odgurnula se prema njemu u trenutku kada se on odgurnuo prema njoj. Čvrsto su se držali nekoliko tre-

nutaka, podrhtavajući od trzaja, odgurujući se jedno o drugo kao da pokušavaju ući jedno u drugo i postati jedno, a onda su pali na tlo, trudeći se vratiti dah. Ležao je preko nje, onako kako je voljela, dok mu se nije učinilo da je pretežak, tada se otkotrljao s nje.

- Žao mi je što je bilo tako brzo - reče on. - Meni nije. Nisam bila ništa manje spremna od tebe, možda čak i više. Ostali su malo ležati jedno pored drugog, a onda ona reče: - Rado bih da

na brzinu zaronila u potok.- Ti i tvoje hladne kupke. Imaš li ti predodžbu koliko je hladna ta voda?

Sjećaš li se kad smo boravili kod Losidunjana na Putu ovamo? I tople vode koja je izvirala iz tla i predivnih toplih kupališta koja su sagradili? - upitaDžondalar.

- Kupališta su bila stvarno divna, ali hladna voda te osvježi i od nje se savtreseš. Ne smeta mi kupanje u hladnoj vodi - rekla je.

- I ja sam se na to navikao. Naložimo vatru da bude toplo kada se vratimo,pa trk na hladno pranje, brzo hladno pranje.

Kada su glečeri prekrivali zemlju ne tako daleko na sjever, čak i usred ljeta večeri su na sredini između pola i ekvatora znale biti svježe. Uzeli su za brisanje meke kože divokoza, koje su im darovali prijatelji Šaramudanci kod kojih susvratili na Putu ovamo, umotali se u njih, i otrčali do potoka, nizvodno od mjesta na kome su obično uzimali vodu, ali podalje od mjesta na kome su prali košare s izmetom.

- Voda je hladna! - protestirao je Džondalar kada su utrčali u potok. - Je - reče Ejla i čućne tako da joj je voda sezala do vrata i prekrivala

ramena. Prvo je ispljuskala lice hladnom vodom, a onda istrljala i cijelo tijeloispod vode. Istrčala je iz potoka, dohvatila kožu divokoze, umotala se u nju i pojurila prema skloništu. Džondalar joj je bio za petama. Nagnuli su se nadvatru i brzo osušili, a mokre kože objesili o klin. Uvukli su se u vreću za spavanje i stisnuli se jedno pokraj drugog kako bi se ugrijali.

Čim im je ponovno bilo ugodno, on joj je šapnuo u uho. - Misliš da bi ponovno mogla bili spremna, ako ne budemo žurili?- Mislim da bih mogla, ako ti možeš.Džondalar ju je poljubio, zatraživši jezikom da otvori usta, što je ona i

učinila. Ovog puta nije želio žuriti. Želio se duže baviti njome, istraživati njeno tijelo, pronaći sva ona mjesta koja je voljela da joj dodiruje i da pustiti je da pronađe njegova. Prešao je rukom niz njenu ruku i osjetio da se hladna koža polako zagrijava. Zatim joj je pomilovao grudi, osjetivši na dlanu zgrčenu, stvrdnutu bradavicu. Malo ju je gnječio između palca i kažiprsta prije nego što je zavukao glavu u vreću i uzeo je u usta.

Izvana se čula neka buka. Oboje su izvukli glave iz vreće i oslušnuli. Razabrali su glasove koji su se sve više približavali, a onda je netko povukao ustranu krilo na ulazu i ljudi su počeli ulaziti. Oboje su nepokretno ležali i osluškivali. Ako svi odu ravno na počinak, mogli bi nastaviti sa svojim novim

istraživanjima. Ni jedno ni drugo nije se osjećalo ugodno kad su ljudi sjedili uokolo i razgovarali dok su oni razmjenjivali Užitke, premda nekim ljudima toizgleda nije smetalo. Nema u tome ničeg neobičnog, shvatio je Džondalar, i pokušao se sjetiti što je sve radio kada je bio mlađi. Bilo mu je jasno da su se tokom godinu dana putovanja do njegovog doma navikli na samoću, premda je on oduvijek volio privatnost, još dok ga je Zolena podučavala. Pogotovo kada je podučavanje preraslo u nešto više, i kad su prestali biti doni - žena i njen mladi štićenik, i postali ljubavnici, a on čak poželio da mu ona bude družica. U tom trenutku je osim majčinog i Vilamarovog glasa prepoznao i njezin. Prva je s njima došla u logorište Devete Špilje.

- Zagrijat ću malo vode za čaj - reče Martona. - Možemo zapaliti baklju na Džondalarovom ognjištu.

- Zna da smo budni - šapnuo je Džondalar Ejli. - Mislim da ćemo morati ustati.

- I ja mislim - složi se.- Donijet ću ti ja vatru, majko - reče Džondalar, odgurne pokrivač i

posegne za vrećicom na uzici. - Oh, jesmo li vas probudili - upita Martona.- Niste, majko - odgovorio je - niste nas probudili.- Dođite popiti čaj s nama - predloži njegova majka. - Mogli bismo - rekao je. Znao je da svi vrlo dobro znaju da su prekinuli

mladi par.- Ionako sam željela porazgovarati s oboje - reče Zelandona. - Samo da odjenem nešto toplije.Džondalar se vratio do njihovog malenog prostora za spavanje i zatekao

Ejlu već odjevenu. Na brzinu je navukao odjeću i oboje odoše do glavnog ognjišta, noseći svoje zdjelice za čaj.

- Netko je napunio mijeh za vodu - reče Vilamar. - Mislim da si me ti, Džondalare, poštedio odlaska do potoka.

- Ejla je primijetila da je mijeh prazan.- Iza prebivališta sam vidio Vuka i vaše konje - rekao je Vilamar.- U logorištu nije cijeli dan bilo nikog i snježni leopard se pokušao dočepati

Sivke. Njiska i Trkač su ga otjerali i ubili, ali su provalili iz korala - reče Džondalar.

- Vuk ih je pronašao na kraju livade u blizini stijena i malog potoka.Sigurno su se strašno uplašili. U početku su se čak bojali i njega i nas - reče Ejla.

- Nisu htjeli ni prići oboru pa smo ih doveli ovamo - doda Džondalar. - Trenutno Vuk pazi na njih, ali morat ćemo naći neko drugo mjesto za

konje - reče Ejla. - Sutra ću naći neko mjesto na koje mogu baciti truplo snježnog leoparda, a drvo iz ograde korala ću razdijeliti. Bit će odlično za potpalu.

- Tamo ima dosta dobrih komada drva koje se mogu korisnije upotrijebiti -

primijeti Vilamar.- Možeš ih sve uzeti, Vilamare. Ne želim ih više vidjeti - reče Ejla i strese

se.- Tako je, ti odluči što ćeš s tom drvenom građom, Vilamare. Ima tamo

dobrih komada - složio se Džondalar, misleći u sebi kako je taj snježni leopard više uplašio Ejlu nego konje. Bio je siguran i da ju je naljutio. Vjerojatno bisama spalila koral samo da ga se riješi.

- Kako znate da se radi o snježnom leopardu? Ovdje ih obično nema - pitao je Vilamar - pogotovo ne ljeti, koliko se sjećam.

- U oboru smo našli ostatke leoparda, ali ne i konje - objašnjavao jeDžondalar. - Ejla je našla dugačak, čupav, sivkasto - bijeli rep s tamnim točkama i zaključila da pripada snježnom leopardu.

- Izgleda je to ipak bio snježni leopard - reče Vilamar - ali snježni leopardi vole gorje i planine, a progone kozoroge, divokoze i muflone, a nekonje.

- Ejla misli da se radi o mladoj životinji, vjerojatno mužjaku - pojasniDžondalar.

- Možda će se ove godine planinske životinje ranije spustiti ovamo - rekla je Martona. - To bi moglo značiti da ćemo imati kratko ljeto.

- Moramo to reći Džoharanu. Možda bismo trebalo što prije organizirati neki veliki lov i snabdjeti se mesom. Kratko ljeto može značiti da će zima biti duga i hladna - reče Vilamar.

- I sakupiti sve što sazrijeva prije zahlađenja - reče Martona. - Čak i prije nego sazrije, ako je potrebno. Sjećam se kako smo jedne godine, bilo je to davno, sakupili jako malo voća pa smo morali vaditi korijenje iz smrznutog tla.

- Sjećam se te godine - prisjetio se Vilamar. - Mislim da je to bilo prije nego je Džokonan postao vođa.

- Tako je. Tada još nismo bili združeni, ali smo bili zainteresirani - reče Martona. - Ako se dobro sjećam, u to vrijeme je bilo nekoliko loših godina.

Prva se nije sjećala tog događaja. Vjerojatno je u to vrijeme bila još jako mala. - Što su ljudi radili? - upitala je.

- Mislim da u početku nitko nije vjerovao da će se ljeto tako brzo završiti - reče Vilamar. - A onda su svi navrat - nanos počeli skladištiti hranu za zimu. Dobro je što su to učinili, jer je zima bila duga i hladna.

- Treba upozoriti ljude - reče Prva Među Onima Koji Služe Veliku Majku Zemlju.

- Kako ste tako sigurni da će ljeto biti kratko? To je samo jedan snježni leopard - reče Džondalar.

Ejla je isto to mislila, ali ništa nije rekla.- I ne moramo baš biti sigurni - odgovori Martona. - Ako ljudi rano

osuše više mesa i bobica, ili uskladište više korijenja ili koštunjavih plodova, paipak ne zahladni, onda nikom ništa. Pojest će se kasnije. Ali ako ne budemo imali dovoljno hrane, ljudi bi mogli gladovati ili bi ih snašlo još nešto gore od

toga.- Rekla sam vam da želim da razgovaram s vama, Ejla. Razmišljala sam

kada trebamo krenuti na tvoju donier- turu. Nisam mogla odlučiti treba li to biti sada ili na kraju ljeta, možda čak poslije drugog Obreda Združivanja. Sada mislim da bi trebali krenuti što je prije moguće. Usput bismo mogli upozoriti ljude na mogućnost da ljeto bude kratko - reče Prva. - Sigurna sam da bi Četrnaesta bila više nego sretna da se pobrine za kasni Obred Združivanja. Ionako neće biti mnogo parova. Možda nekoliko koji se upoznaju ovog ljeta i odmah se odluče za združivanje. Znam za dva para koji još nisu sigurni žele li ili ne, i jedan čije Špilje nikako da postignu dogovor. Misliš li da biste mogli biti spremni za nekoliko dana?

- Sigurna sam da možemo - odgovori Ejla. - Ako krenemo za nekolikodana, neću morati tražiti novo mjesto za konje.

- Pogledaj tu gužvu - reče Danela, gledajući ljude koji su se u grupicama okupili oko velikog prebivališta zelandona. Išla je sa svojim muškarcem,Stevadalom, vođom Pogleda na sunce, i s Džoharanom i Prolevom.

Promatrali su gomilu koja se okupila oko velikog skloništa i čekala da vidi tko će izaći iz njega, kao da već ionako nije bilo dosta toga za gledanje. Posebne motke za vuču sa sjedalom, koje su bile napravljene za Prvu, bile su pričvršćene za mrko - žutu kobilu Džondalarove strankinje, a Lanidar, mladi lovac izDevetnaeste Špilje, onaj s deformiranom rukom, držao je povodac privezan zaular od užeta koji se stavljao konju oko glave. Držao je i povodac pričvršćen za mladog smeđeg pastuha za kojeg je bila pričvršćena slična nosiljka za vuču. natovarena zavežljajima. Pokraj njega je stajalo sivo ždrijebe, kao da traži da jezaštiti od okupljenih. I Vuk je bio tu, sjedio je i promatrao ulaz.

- Još si bila slaba kada su stigli - reče Stevadal svojoj družici. - Zar oni uvijek privlače ovoliku pozornost, Džoharane?

- Uvijek je ovako kada se spremaju na put.- Nije isto kada viđaš konje u blizini Glavnog logorišta, i Vuka pokraj Ejle.

Čovjek se navikne da se životinje prijateljski ponašaju prema nekim ljudima. Ali kada im pričvrste te motke koje vuku, i natovare ih, kad od konja traže da rade i konji se ne bune, mislim da je to pravo iznenađenje - komentirala je Proleva.

Došlo je do komešanja i uzbuđenja kada su ljudi počeli izlaziti iz ljetnog prebivališta. Njih četvero požuriše se pozdraviti. Kada su Džondalar i Ejla izašli, Vuk je ustao, ali se nije pomakao s mjesta. Za njima su izašli Martona,Vilamar i Folara, nekoliko zelandona i na kraju Prva. Džoharan je već planirao veliki lov, i premda Stevadal nije baš bio voljan prihvatiti njihovo predviđanje da će ljeto biti kratko, bio je više nego voljan krenuti u lov.

- Hoćete li se vratiti, Ejla? - upitala je Danela, kad su se pozdravile obrazima. - Nisam imala vremena upoznati te dobro.

- Ne znam. Mislim da to ovisi o Prvoj.

Danela dodirne obrazom i Džonejlin obraz. Dijete je bilo potpuno budno.Majka ju je nosila u nosiljci na boku i izgleda da je osjećalo uzbuđenje u zraku. - Bilo bi mi drago da sam i ovu malenu mogla bolje poznati. Ta mala ljepoticaje prava radost.

Otišli su do konja i uhvatili ulare. - Hvala ti Lanidare - reče Ejla. - Zahvalna sam ti na pomoći oko konja, naročito posljednjih nekoliko dana. Vjeruju ti i ugodno se osjećaju pokraj tebe.

- Uživao sam. Volim konje, a vas dvoje ste toliko učinili za mene. Da me niste prošle godine zamolili da ih čuvam, naučili me baratati bacačem koplja, i ćak mi dali jedan, nikada ne bih naučio loviti. I dalje bih pratio majku i skupljao bobice. Sada imam prijatelje i kakav - takav status koji mogu ponuditi Lanogikada bude malo starija.

- Znači, i dalje se namjeravaš udružiti s njom? - upita Ejla. - Da. već kujemo planove - odgovori Lanidar. Zastao je kao da želi još

nešto reći. Na kraju je to i učinio. - Želim zahvaliti tebi i Džondalaru za ljetno prebivalište koje ste im podigli. To im je mnogo značilo. Prespavao sam tamo nekoliko puta, to jest, proveo sam tamo većinu noći i pomagao joj oko najmlađih. Njena majka je došla dva puta... ne, tri puta. Tremeda me uvijek nešto traži, ali tek ujutro. Noću jedva hoda. Čak je i Laramar proveo u skloništu jednu noć. Mislim da nije ni primijetio da sam tamo. Otišao je čim je ustao.

- A Bologan? Noći li on tamo i pomaže li oko mlađe djece? - upitala je Ejla.

- Ponekad. Uči proizvoditi kvas i uvijek je s Laramarom kada je ovaj radi. A vježba i s bacačem koplja. Ja sam mu pokazivao kako se koristi. Prošlog ljeta nije bio zainteresiran za lov, ali ove godine jest. Mislim da, otkad je vidio štosam sve ja naučio, želi dokazati da je i on u stanju loviti.

- Drago mi je što to čujem. Hvala ti što si mi ispričao što oni rade, i što ti radiš - reče Ejla. - Ako se poslije naših putovanja ne vratimo ovamo, jedva ću čekati da te vidim sljedeće godine. - Priljubila je svoj obraz o njegov i zagrlila ga.

Ejla je primijetila da su pozornost ljudi privukle Njiskine motke za vuču. Krupna žena koja je bila Zelandona Devete Špilje i Prva Medu Onima KojiSluže išla je prema njima. Ejla je mogla zamisliti koliko je bila nervozna, iakoto nije pokazivala. Koračala je samouvjereno, kao da to nije ništa. Tamo ju je čekao Džondalar s osmijehom na licu i pružio joj ruku kako bi joj pomogao. Ejla je ostala kod Njiskine glave, da je smiri kad postane svjesna dodatnogtereta. Žena je zakoračila na donju stubu, i osjetila kako se motke povijaju pod njenom težinom, ali ne više nego što bi se obično povile. Ne puštajući Džondalarovu ruku, koja joj je bila i oslonac i moralna potpora, nastavila sepenjati, zatim se okrenula i sjela. Netko je napravio vrlo udoban jastuk zasjedalo i naslon. Čim je sjela, osjetila se bolje. Primijetila je i rukohvate za koje se, kada krenu, mogla držati. Oni su također smanjili njezinu zabrinutost.

Kad se Zelandona smjestila. Džondalar je otišao do Njiske i spojio ruke,

ispreplevši prste, kako bi Ejla. koja je nosila Džonejlu mogla tu staviti nogu ipopeti se na konja. S djetetom joj je bilo teško skočiti na kobilina leđa, kako je to inače činila. Džondalar je uz okvir motki za vuču svezao dugački ular, pričvršćen za Sivkin mali, a zatim otišao do Trkača koji je stajao pokraj njih i s lakoćom skočio na konja.

Ejla krene prva iz Glavnog logorišta Ljetnog sabora. Premda je nosilajahača i vukla težak teret na motkama, Njiska nije dopuštala svom mladunčetu da ide ispred nje. Ona je bila kobila predvodnica, a kobila predvodnica je uvijekna čelu krda. Ejla se osmjehnula Vuku kad je uhvatio korak s njima. Trkač i Džondalar išli su iza njih. Bilo mu je drago što je na začelju, jer je mogao držati na oku Ejlu i njenu djevojčicu, da i ne spominjemo Zelandonu, i voditi računa da nešto ne krene naopako. Kako je Prva sjedila okrenuta unatrag, mogao joj seosmjehnuti, a ako bi dovoljno prišao mogao je čak i porazgovarati s njom, reći joj nekoliko riječi.

Doniera je sabrano mahnula ljudima iz Logorišta koji su postajali svemanji što su se više udaljavali. Nastavila ih je promatrati dok se nisu izgubili izvida. I njoj je bilo drago što je Džondalar iza nje. Još je bila pomalo nervoznašto sjedi iza konja i što mora gledati ono što je već prošla. Pejzaž kroz koji su prolazili ionako je već poslije nekoliko kilometara prestao biti zanimljiv. Dosta se truckala, posebno kada je put bio neravan, ali sve u svemu, to nije loš način putovanja, zaključila je.

Ejla se vraćala putom kojim su došli dok nije stigla do potoka koji se spuštao sa sjevera i u blizinu oznake o kojoj su sinoć razgovarali. Tu je stala. Džondalaru je bilo lako sići s mladog pastuha, jer je imao dugačke noge. Otišao je do Ejle kako bi joj pomogao, ali je ona već bila prebacila nogu i skliznula s konja.

Konji su bili čvrste životinje. Ni divlji konji nisu bili jako visoki, kao ni poniji. No bili su snažni, robusni, i imali su prilično debele vratove s kratkom grivom koja je stršila. Imali su tvrda kopita koja su bez ikakve zaštite moglatrčati po svakom terenu, po oštrom kamenju, tvrdom tlu ili mekom pijesku. Oboje su otišli do Zelandone i pružili joj ruke, koje je ona prilikom silaženjarado prihvatila.

- Ovako uopće nije teško putovati - izjavi Prva. - Povremeno se malo trese, ali to ublažuje jastuk na sjedalu, a tu su i rukohvati za koje se čovjek može držati. Ali ipak je ugodno ustati i malo prohodati. Osvrnula se uokolo i kimnula.

- Odavde ćemo neko vrijeme putovati na sjever. Nije daleko, ali bit će brdovito i strmo.

Vuk je već bio odjurio naprijed i upustio u ispitivanje okoline, rukovodeći se njuhom, ali se vratio dok su pomagali Zelandoni pri ponovnom penjanju navlaku. A onda su se i njih dvoje popeli na konje. Prešli su potok i nastavilislijediti ga prema sjeveru, uzvodno, duž lijeve obale, Ejla je primijetila rogozena drveću i shvatila da je netko tko je prije njih prošao ovim putom, obilježio stazu. Kad je pobliže pogledala jednu od oznaka korištenih za obilježavanje

staze, vidjela je da je umjesto starog i potamnjelog rogoza stavljen nov, jer sestari slabo vidio. Ispod starije oznake bila je jedna još starija, a ispod ove jošstarija.

Ejla nije požurivala konje, da se ne bi zamorili. Zelandona je razgovarala sDžondalarom koji je sjahao s Trkača, jer mu se hodalo, i vodio smeđeg konja duž obilježene staze. Uspon je bio dosta strm, a kad su s druge strane brdapočeli silaziti, predio se promijenio. Listopadno drveće je zamijenilo žbunje tu i tamo prošarano višim četinarima. Vuk je nastavio svaki čas nestajati u šumi i pojavljivati se iz sasvim drugog smjera. Poslije otprilike osam kilometara, stazaih je dovela do ulaza u veliku špilju visoko u brdima, u području između Rijeke i Zapadne rijeke. Poslijepodne je već bilo dobrano odmaklo kad su stigli do tog mjesta.

- Ovako je bilo mnogo lakše nego da smo se uspinjali pješice - izjavila jeZelandona. silazeći sa sjedala na motkama, ovog puta ni ne počekavši da joj Džondalar pomogne.

- Kada želiš ući? - upitao je Džondalar i uputio se prema ulazu kako bi zavirio unutra.

- Tek sutra - odvrati Zelandona. - Treba dosta hodati. Trebat će nam cijeli dan da stignemo do kraja špilje i vratimo se.

- Planiraš otići do samog kraja? - Svakako. Sve do stražnjeg dijela špilje.- Onda bismo se trebali ulogoriti, jer ćemo ovdje provesti najmanje dvije

noći - reče Džondalar. - Još je rano. Kada podignemo logor, prošetat ću se uokolo i pogledati što

ovdje raste - rekla je Ejla. - Možda nađem nešto ukusno za večeru. - Siguran sam da ćeš naći - reče Džondalar. - Hoćeš li sa mnom? Možemo ići svi - ponudi Ejla. - Neću, na zidovima sam vidio neke površinske slojeve kremena, siguran

sam da ih ima i u samoj špilji. Uzet ću baklju i malo pogledati unutra. - Hoćeš li ti sa mnom, Zelandona? - pozvala ju je Ejla. - Ne bih rekla. Želim malo meditirati o ovoj špilji, a moram i provjeriti

baklje i lojanice, i razmisliti koliko ih će nam sutra biti potrebno. I što bismo još trebali ponijeti - odgovori Ona Koja Je Prva.

- Izgleda da je to golema špilja - reče Ejla kad je zakoračila unutra i zagledala se najprije u tamu, a onda podigla pogled prema stropu.

Džondalar je ušao za njom. - Pogledaj, evo još jednog komada kremenakoji strši iz zida, tu odmah kod ulaza, siguran sam da ih ima i unutra - rekao jeuzbuđenim glasom. - Problem je samo kako iznijeti veću količinu.

- Je li cijela ovako visoka - upita Ejla ženu.- Je, manje ili više, osim pri samom kraju. Ovo mjesto je više od špilje. To

je golema šupljina, zapravo postoji mnogo velikih prostorija i hodnika. Ima inekoliko razina ispod, ali ovog puta nećemo morati i njih istražiti. Zimi ovamo dolaze špiljski medvjedi - reče Prva.

- Je li dovoljno velika da u nju uđu konji s motkama za vuču. kako bismo izvukli malo tog Džondalarovog kremena? upita Ejla

- Mislim da je.- Morat ćemo ostavljati oznake na stijeni da sigurno pronađemo put natrag

- reče Džondalar. - Ako zalutamo, sigurna sam da nam Vuk može pomoći naći put do izlaza -

reče Ejla. - Hoće li htjeti ući s nama? - upita Zelandona. - Ako ga zamolim - odgovori Ejla.Oni očigledno nisu bili prvi koji su ovdje podigli logor: tlo ispred ulaza

mjestimično je bilo poravnano, a nekoliko ognjišta, kružno poredano oprljeno kamenje s pepelom i ugljenom u sredini, posvjedočili su im da je paljena i vatra. Odabrali su jedno s namjerom da ga ponovno koriste, ali su oko rubova dodalikamenje iz drugog. Napravili su ražanj od račvastih grana u čije rašlje su postavili štapove od listopadnog drveća na koje će nataknuti hranu. Džondalar i Ejla su ispregnuli konje, skinuli im ulare i odveli ih do obližnje livade s travom.Konji su se mogli sami brinuti o sebi i doći će na prvi zvižduk.

Potom su zajedno podigli šator za putovanja koji je bio veći nego obično, jer su spojili dva kako bi svima bilo udobno. Isprobali su ga prije nego sunastavili s uređivanjem logora. Na put su ponijeli sušenu hranu i neke kuhane ostatke od prethodnog obroka. Soleban i Rušemar su im dali malo svježeg mesacrvenog jelena kojeg su ulovili. Džondalar i Ejla su napravili visoku tronožnukonstrukciju, oslonivši motke za vuču jednu o drugu i zavezavši vrhove na koje su potom objesili hranu umotanu u sirovu kožu izvan dohvata životinja. Da su jeostavili u šatoru to bi bilo kao da su uputili poziv mesožderima neka krenu upotragu za slasnim zalogajom.

Prikupili su gorivo za vatru; uzimali su uglavnom već posušene grane s porušenog drveća i iz šikare, ali i najniže sasušene grančice i grane zimzelenog drveća, suhu travu i posušenu balegu biljojeda. Ejla je zapalila vatru i nagomilala kamenje preko nje kako bi dobila što više žara za kasnije. Za ručak su pojeli ostatke, čak je i Džonejla poslije sisanja strpala u usta dio jedne kosti i sisala je. Zatim je svatko otišao svojim poslom. Zelandona je počela prekapati po zavežljajima koje je Trkač vukao na motkama, tražeći baklje i lojanice, vreće s lojem za svjetiljke, lišajeve, sušene pečurke i ostali materijal za fitilje. Džondalar je uzeo vreću s alatom za klesanje kremena, zapalio baklju na ognjištu i zaputio se u veliku špilju. Ejla je prebacila preko ramena velikunaprtnjaću, torbu za nošenje koju su koristili Mamutovci, nešto mekšu od zelandonskog okvira za leđa, ali ništa manje prostranu. Nosila ju je preko desnog ramena zajedno s tobolcem u kojem su bili bacač koplja i koplja. Vezala je dijete u nosiljci visoko na leđima s druge strane, ali ju je lako mogla okrenuti i smjestiti na lijevi kuk. Štap za kopanje zadjenula je s lijeve prednje strane zaširoki kožni pojas oko struka, dok su joj korice s nožem visjele s desne strane. Strake oko njenog struka visjelo je i nekoliko vrećica. Praćku je nosila oko vrata,

a kamenje za svoje oružje u vrećici zakvaćenoj za traku oko struka. Druga vrećica služila je za nošenje uobičajenih stvari kao što su zdjelice za jelo, pribor za potpalu, mali kamen - čekić, pribor za šivanje u kojem su se nalazile niti različitih dužina, od finih tetiva do jakog konopčića koji se mogao uvući kroz rupe na većim iglama od slonovače. Imala je i nekoliko namotaja konopa, i ostale sitnice. Posljednja je bila vrećica s lijekovima.

A vrećicu s lijekovima nosila je na remenu oko struka. Bez vrećice od vidrine kože gotovo nikamo nije išla. Bila je vrlo neobična, čak ni Zelandona nikada nije vidjela sličnu, iako je odmah shvatila da je to predmet koji posjeduje duhovne moći. Napravljena je od kože cijele vidre isto kao i prva koju je dobila od Ize, svoje plemenske majke. Umjesto reza na trbuhu, kojim uvijek počinje guljenje životinja na terenu, napravljen je nepotpuni rez oko grla, tako da seglava, iz koje je uklonjen mozak, držala na komadiću kože. Utroba, uključujući i kralježnicu, bili je pažljivo izvučena kroz otvor na vratu, dok su stopala i rep ostavljeni. Dva konopa obojena crveno provučena su u suprotnim pravcima oko vrata. Njihovim stezanjem otvor se pouzdano zatvarao, a preko njega je potomprebacivana sasušena i malo stisnuta glava.

Ejla je provjerila tobolac u kojem su se nalazila četiri koplja - strelice i bacač koplja, uzela košaru za skupljanje plodova, dala znak Vuku da krene za njom i zaputila se natrag stazom kojom su došli. Dok su se približavali špilji,ona je pogledala i procijenila najveći dio vegetacije i odredila njezinu uporabnu vrijednost. To je naučila još kao djevojčica i do sada joj je već prešlo u naviku. Ljudi koji su živjeli od zemlje, čije je preživljavanje ovisilo o onome što su u stanju uloviti ili sakupiti ili naći tijekom svakodnevnih potraga morali su to raditi. Ejla je uvijek razvrstavala svojstva onoga što je vidjela na iscjeliteljska ihranjiva. Iza je bila isejeliteljica i zarekla se da će svoje znanje prenijeti ne samo svojoj kćeri nego i onoj usvojenoj. Ali Uba se rodila sa sjećanjima naslijeđenim od majke i bilo je dovoljno da je ona samo jednom ili dvaput podsjeti i ona biveć znala i shvaćala što njena majka pokazuje ili objašnjava.

Kako Ejla nije imala plemenska sjećanja, Iza se uvjerila da je nju mnogo teže obučiti. Ona je morala učiti napamet: djevojčica Drugih uspijevala se nečega sjetiti tek nakon što bi joj više puta ponovila jednu te istu stvar. Međutim, onda je Ejla iznenadila Izu. Kad je nešto naučila, bila je u stanju razmišljati o liječenju na sasvim nov način. Na primjer, ako nije imala na raspolaganju potrebnu ljekovitu biljku, odmah bi se sjetila neke druge ilikombinacije ljekovitog bilja koja će imali slična svojstva ili učinak. Bila je i jako dobar dijagnostičar, pa je uspješno utvrđivala što nije u redu kada bi im se netko obratio za pomoć, a nije bio u stanju točno reći što ga tišti, iako to nije znala objasniti. Iza je osjećala da je posrijedi razlika u načinu razmišljanja između Plemena i Drugih.

Mnogi iz Brunovog plemena smatrali su da djevojčica Drugih koja je živjela među njima nije baš jako pametna, jer se nije sjećala stvari onako brzo ili onako dobro kao što je to bio slučaj s bilo kim od njih. Iza je shvatila da ona nije

manje inteligentna već da razmišlja drukčije, na drugi način. I Ejla je došla do istog zaključka. Kada su Drugi davali primjedbe u vezi bistrine pripadnika Plemena, pokušavala im je objasniti da oni po inteligeneiji ne zaostaju za njima,ali da je u pitanju drukčija vrsta inteligeneije.

Ejla se vratila stazom do mjesta koje je zapamtila, mjesta na kojem ješumska staza kojom su došli prelazila preko blage uzvišice i spuštala se u poljeniske trave i grmlja. Primijetila ga je na dolasku i dok mu se ponovnopribližavala, osjetila je raskošan miris zrelih jagoda. Odvezala je nosiljku iraširila je po tlu i stavila Džonejlu na sredinu. Ubrala je malenu jagodu, blago jestisnula da izbaci slatki sok i stavila je djetetu u usta. Džonejlin izraziznenađenja i znatiželje natjerao je Ejlu na osmijeh. Stavila je nekoliko jagoda u usta i dala još jednu djevojčici. Zatim se osvrnula tražeći nešto u čemu bi jagode mogla odnijeti u logorište. Uočila je u blizini nekoliko breza i dala Vuku znak neka čuva Džonejlu dok ih ona ode pogledati. Kad je stigla do stabala, bilo joj je drago što se tanka kora na nekim mjestima počela ljuštiti. Otrgnula je dva široka komada i ponijela ih sa sobom. Iz korica obješenih o pojas izvukla je novi nožkoji joj je Džondalar nedavno dao. On je obradio kremen za oštricu, a Solabanje oblikovao predivnu dršku od stare slonovače koja je polako žutjela, a rezbarije konja je napravio Marševal. Izrezala je brezinu koru u simetrične komade, malo ih zasjekla kako bi ih lakše svinula, i napravila dvije male posudes poklopcima. Bobice su bile jako sitne i trebalo joj je dosta vremena da naberedovoljno da bi troje ljudi barem osjetilo njihov okus, ali divlje jagode su biletako sočne da se trud isplatio. U vrećici sa šalicom i zdjelicom koje je samo ona koristila, uvijek je nosila još ponešto, između ostalog namotaje prediva. Konopi razne dužine uvijek dobro dođu. Svezala je posude od brezine kore koje je potom spustila u košaru za skupljanje plodova.

Džonejla je bila zaspala i Ejla je pokrije krajem meke srndaćeve kože koja se na krajevima već malo izlizala. Vuk je poluzatvorenih očiju ležao pokraj nje. Kada ga je Ejla pogledala, udario je repom o tlo, ali je ostao pokraj najmlađe članice svog čopora, koju je obožavao. Ejla ustane, uzme košaru za skupljanje plodova i zaputi se preko travnatog polja prema šumi na rubu tog polja. Prvustvar koju je ugledala u živici bile su zvjezdaste zavojnice uskih listova prikrpekoja je rasla u izobilju uz druge biljke i između njih, a hvatala se za njih sićušnim bodljama koje su je prekrivale i bile savijene pri vrhu. Iščupala je zajedno s korijenom nekoliko dugačkih stabljika koje su se vukle po tlu i zahvaljujući bodljama lako ih smotala. Tako smotana biljka mogla se koristiti kao cjediljka, ali je imala i hranjiva i iscjeliteljska svojstva. Od mladih listovamogao se napraviti ukusan proljetni prilog, a od pečenih sjemenki zanimljiv tamni napitak. Od istucane biljke pomiješane s lojem dobivala se mast kojom sužene mazale grudi natečene od zgrušanog mlijeka.

Predivni aromatski miris privukao ju je na osunčani potez sasušene trave na kome je potražila biljku koja je voljela rasti na takvim mjestima. Nije jojdugo trebalo pa da nađe miloduh, vrstu metvice. To je bila jedna od prvih

biljaka o čijim svojstvima joj je Iza održala predavanje i dobro se sječala okolnosti. To je mali drvenasti grm koji dostiže visinu od tridesetak centimetara,s uskim zimzelenim listovima, malim i tamno zelenim, gusto nanizanim dužrazgranatih stabljika. Upravo su počeli pojavljivati žarko plavi cvjetovi među gornjim listovima na dugačkom trnju, i nekoliko pčela je zujalo oko njih. Pitala se gdje je košnica, jer je med od miloduha bio vrlo ukusan.

Ubrala je nekoliko stabljika s namjerom da cvjetove koristi za čaj koji ne samo da je vrlo ukusan, već i jako dobar protiv kašlja, promuklosti i bolova u prsima. Izgnječeno lišće koristilo se za posjekotine, opekotine i smanjivalo je modrice. Ćaj od lišća veleduha i namakanje nogu u vodi s ovom biljkom olakšavalo je muke reumatičarima. Kada se toga sjetila, pomislila je na Kreba i tužno se osmjehnula. Jedna druga iscjeliteijica objasnila je na Plemenskomsaboru da koristi miloduh i za liječenje oteklina na nogama izazvanih zadržavanjem previše tekućine. Ejla podigne pogled. Vidjela je kako Vuk i dalje leži pokraj njene usnule djevojčice. Mogla je zaći dublje u šumu.

Na sjenovitoj obali u blizini nekoliko smreka, Ejla je uočila lazarkinju, malu biljku visoku otprilike dvadeset pet centimetara, s lišćem koje raste u krugovima, sličnu prikrpi, ali slabije stabljike. Spustila se na koljena kako bi pažljivo ubrala biljku sa svim listovima i sićušnim, bijelim cvjetovima s četiri latice. Divno je mirisala i od nje se mogao napraviti jako ukusan čaj. Ejla je znala da će miris postati jači kada je osuši. Lišće se moglo koristiti za liječenje rana. a skuhano je bilo dobro za bolove u trbuhu i ostale unutrašnje poremećaje. Mogla se koristiti i za prikrivanje neugodnog mirisa nekih lijekova, a zbognjenog prirodnog mirisa Ejla ju je rado posipala po skloništu i stavljala ujastuke.

Nedaleko odatle ugledala je još jednu poznatu biljku koja je voljelasjenovite proplanke. Ova je rasla blizu šumskog čkalja visokog šezdesetak centimetara. Nazubljeni listovi prekriveni dlačicama i pomalo nalik na široka pera, bili su nasumice raspoređeni po žilavim stabljikama koje su se blago granale. Veličina i oblik listova ovisio je o njihovom položaja na stabljici. Na nižim granama, lišće je raslo na dugačkim stabljikama i razmak između listića nije bio ravnomjeran, a na vrhu se nalazio jedan veliki i gotovo okrugli list.Središnji parovi listova bili su manji i donekle različiti po obliku i veličini. Listovi pri vrhu bili su troprsti, dva donja bila su zaobljenija, a gornji uži.Cvjetovi koji su dosta podsjećali na ljutić imali su pet žarko žutih latica između kojih su provirivali zeleni listići ćaške i djelovali su previše sićušno za tako visoku biljku. Plodovi, koje su se pojavljivali istovremeno s cvjetovima, bili sudosta upadljivi i sazrijevali su u male, bodljikave glave tamno crvenih čičaka.

Ejla je, međutim, iskopala donji dio biljke. Željela je domoći se vretenastih korjenčića koji su mirisali na klinčić i imali okus klinčića. Znala je da su dobri za mnoge stvari, za želučane tegobe, uključujući i dijareju, bolno grlo, groznicu, i začepljen nos kod prehlada, pa čak i za loš zadah, ali ona ih je posebno rado koristila kao ukusan, pomalo ljutkast začin za jela.

Malo dalje ugledala je biljke za koje je u prvi mah pomislila da suljubičice, ali pokazalo se da je to bršljan koji raste po tlu. Cvjetovi su imali drukčiji oblik i rasli su iz osnove listova koji su opet rasli u pršljenovima od po tri ili četiri oko stabljike. Nazubljeni listovi u obliku bubrega prošarani mrežom žilica rasli su jedan naspram drugog na suprotnim stranama četvrtastih stabljika i ostajali su zeleni preko cijele godine, ali im se boja mijenjala od svijetlo zelenedo tamno zelene. Znala je da je ova vrsta bršljana vrlo aromatična i pomirisala ga je, provjere radi. Jednom je napravila gusti ekstrakt protiv kašlja u koji jedodala i korijen gospinog bilja, a Iza ga je koristila protiv upale očiju. Jedan Mamutovac na Ljetnom saboru Mamutovaca preporučio je taj bršljan protiv zujanja u ušima i za liječenje rana.

Vlažno tlo vodilo je do močvare i malog potoka. Ejla se oduševila kada je ugledala potez rogoza, biljku sličnu trsei koja je mogla narasti i do dva metra u visinu i bila jedna od najkorisnijih. U proljeće je bilo moguće izvući mlade izdanke novog korijenja stabljike i otkriti mladu jezgru. Novi izdanci i jezgramogli su se jesti sirovi ili malo prokuhani. Ljeti su se jele kuhane zelenestabljike cvjetova ubrane s visokih stapki na kojima su rasle. Kasnije su sepretvarale u smeđi dugački klas koji bi na vrhu sazrio. Žuti pelud bogat proteinima bio je spreman za žetvu. Potom bi se rogoz cijelom dužinomraspukao i iz njega bi izišli bijeli čuperci koji su se mogli koristiti kao punjenje za jastuke, podmetači, upijači, ili za potpalu. Nježni bijeli izdanci koji će sljedeće godine izrasti u novu biljku niču tijekom ljeta, iz debelog podzemnog rizoma, i to tako gusto da neće nanijeti štetu budućem usjevu ako ih nekoliko uzme.

Vlaknasti korijen mogao se naći preko cijele godine, čak i zimi, ako tlo nije smrznuto ili prekriveno snijegom. Iz njega se dobivalo bijelo škrobnobrašno. Trebalo ga je samo izdrobiti u plitkoj, širokoj posudi izrađenoj od kore drveta i napunjenoj vodom, kako bi brašno, koje je teže, palo na dno. a vlaknaostala na površini. Rizom se kasnije može i da osušiti i istucati, kako bi seuklonila vlakna i ostalo suho brašno. Od dugačkih uskih listova pleli su prostirke za sjedenje, pravili torbice u obliku kuverti, ili nepropusne ploče. Od nekoliko takvih ploča podizali su privremene zaklone. Od listova su izrađivali košare ili vreće za kuhanje koje su punili korijenjem, stabljikama, lišćem ili voćem i spuštali ih u vrelu vodu iz koje ih nije bilo teško izvaditi. Ako se dovoljno skuhaju, i listovi su jestivi. Osušena prošlogodišnja stabljika može sekoristiti za paljenje vatre. Dovoljno ju je osloniti o pogodni podmetač i izvjesno vrijeme trljati među dlanovima.

Ejla spusti košaru za sakupljanje na suho tlo, izvadi štap za kopanjeizrađen od paroška crvenog jelena, koji je nosila zadjenut za pojas, i zakorači u baruštinu. Kopala je po blatu štapom i rukama nekih desetak centimetara udubinu i izvukla dugačko korijenje nekoliko biljaka. Zajedno s korijenom iščupala je i ostatak biljke, uključujući i velike izdanke na rizomima. kao i petnaestak centimetara dugačke i gotovo tri centimetra debele zelene glave u

obliku rogoza sa svim cvjetovima i sjemenom. I jedne i druge namjeravala jeskuhati za večernji obrok. Dugačke stabljike rogoza je radi lakšeg nošenja vezala konopom i zaputila se natrag na otvoreno polje.

Prošla je pokraj jasena i sjetila se koliko ih je bilo u blizini prebivalištaŠaramudonaca, premda su se mogli naći i u Šumskoj dolini. Razmišljala je bi li pripremila jelo od plodova na način na koji to rade Šaramudonaci, ali te plodove s krilcima trebalo je brati dok su još vrlo mladi i hrskavi, a ne žilavi, a ovo jeveć bilo prezrelo. Jasen je imao razna iscjeliteljska svojstva.

Uznemirila se čim je kročila na livadu. Vuk je stajao blizu djetešca, zurio u visoku travu i prijeteći tiho režao.

Nešto nije u redu?

Pohitala je pogledati o čemu se radi. Džonejlu je zatekla budnu i nesvjesnu opasnosti koju je vuk čini se osjećao. Malena se nekako uspjela okrenuti s leđa na trbuh i podići na ruke. Iz tog položaja je promatrala svijet oko sebe.

Ejla nije mogla vidjeti u što vuk gleda, ali je čula kretanje i njuškanje. Spustila je košaru za sakupljanje i zavežljaj rogoza, podigla dijete zajedno sprostirkom i stavila je na svoja leđa. Potom je olabavila veze na vrećici s kamenjem i zavukla ruku u nju, dok je drugom rukom skinula praćku preko gla-ve. Nije vidjela što se to tamo nalazi i nije imalo svrhe koristiti koplje ako nemajasnu metu, ali kamen snažno zavitlan u tom pravcu mogao je uplašiti uljeza.

Ispalila je prvo jedan, pa još jedan kamen. Drugi je pogodio nešto što jecvililo. Čula je kako se kreće kroz travu. Vuk se nagnuo naprijed i počeo tiho zavijati, jedva čekajući da krene.

- Kreni, Vuče - rekla je, istovremeno mu davši znak rukom. Vuk jurne naprijed, a Ejla, slijedeći ga, brže bolje navuče praćku preko glave, iz tobolca izvadi bacač koplja i posegne za kopljem.

Kada je stigla Vuka, on je stajao naspram razjarene životinje veličine mladučenta medvjeda. Tamno smeđe krzno i svjetlija traka koja se pružala duž bokova sve do gornje strane debelog repa bile su odlike gorske kune. Imala je iranije posla s ovim najvećim predstavnikom porodice lasica, i viđala ih je kako od plijena tjeraju četveronožne lovce veće od sebe. Bile su to gadne, opake, neustrašive grabljivice koje su često lovile i ubijale životinje veće od sebe. Za stvorenje te veličine mogli su pojesti nevjerojatnu količinu hrane. Ponekad su, međutim, očigledno ubijali iz zadovoljstva, a ne zato što su gladni, jer plijen ne bi ni takli. Vuk je bio više nego spreman braniti nju i Džonejlu, ali gorska kunaje mogla nanijeti ozbiljne povrede... možda ne čoporu, ali vuku samotnjaku sasvim sigurno. Ali on nije bio vuk samotnjak. Ejla je bila član Vukovog čopora.

Hladno i odlučno namjestila je koplje na bacač i bez oklijevanja ga izbacila u pravcu životinje, ali je Džonejla u tom času zaplakala i upozorila time gorsku kunu. Stvorenje je u posljednjem trenutku opazilo ženinu brzu kretnju i trgnulose. Možda bi i uspjelo pobjeći bez posljedica da nije moralo paziti na Vuka. Ovako je njeno koplje ipak dohvatilo cilj. Životinja je bila ozlijeđena i krvarila je, ali je oštri vrh, koji joj se zario u stražnji dio, nije na mjestu ubio. Vrh odkremena na njenom koplju bio je pričvršćen za kratki klinasti komad drveta koji je ulazio u prednji dio duže drške. Prilikom izbacivanja koplja, odvojio se oddugačkog dijela kao što je i trebalo.

Gorska kuna je potražila zaklon u drvenastom žbunju. Vrh je i dalje virio iznje. Ejla nije mogla ostaviti ranjenu životinju. Iako je smatrala da je smrtnoranjena, morala ju je dokrajčiti. Sigurno je trpjela bol, a ona nije željela da bilo tko i bilo što nepotrebno pati. Uostalom, gorske kune su bile grozne i podnormalnim okolnostima, a tko zna kakvu bi štetu mogla učiniti ako pobjesni od

bola. Mogla bi čak poharati i njihovo logorište, koje nije bilo daleko. Osim toga, željela si je vratiti zašiljeni vrh od kremena i vidjeti je li još upotrebljiv. Željelaje i krzno. Izvadila je još jedno koplje i zapamtila gdje leži drška prvog, kako bise mogla vratiti po nju.

- Nađi je, Vuče! - dala je Vuku znak, ne izgovorivši niti jednu riječ, pa krenula za njim.

Vuk je otrčao naprijed i ubrzo nanjušio životinju. Ejla ga je zatekla kako preteći reži na gomilu tamno smeđeg krzna koja mu je na isti način uzvraćala iz grmlja, nedaleko mjesta odakle je krenula.

Ejla je na brzinu proučila položaj životinje, i svom snagom hitnula drugo koplje. Zarilo se duboko i probilo vrat životinje. Mlaz krvi joj je rekao da jepogodila arteriju. Gorska kuna je prestala režati i pala na tlo.

Ejla izvadi drugo koplje. U prvi je tren htjela odvući gorsku kunu držeći je za rep, ali joj je dlaka rasla u suprotnom smjeru i bit će joj lakše vući je preko trave niz dlaku nego uz dlaku. A onda je opazila lijane snažnih žilavih stabljikau blizini, i iščupala ih iz korijena. Omotala je stabljike oko glave i čeljusti životinje i odvukla je natrag na čistinu, zastavši usput da pokupi dršku prvog koplja.

Kada je stigla do mjesta gdje je ostavila košaru za skupljanje plodova, Ejlase sva tresla. Ostavila je životinju nešto dalje, odvezala nosiljku i premjestilaDžonejlu s leđa na grudi. Grlila je kćer dok su joj se suze slijevale niz obraze, konačno dopustivši strahu i bijesu da izbiju iz nje. Bila je uvjerena da se ta gorska kuna željela domoći njene djevojčice.

Iako je Vuk bio na straži... i premda je znala da bi je branio dok u njemuima života... velika i opaka grabežljivica mogla je teško ozlijediti Vuka i napastinjeno dijete. Nije bilo puno životinja koje bi se usudile krenuti na vuka,pogotovo na ovako velikog vuka. Većina velikih mačaka bi se povukla, ili bi samo prošla pokraj njih, a njoj su uglavnom ti grabežijivci bile na pameti. To jebio jedini razlog zbog kojeg je ostavila Džonejlu. Nije joj željela remetiti sandok ona skuplja bilje. Konačno, Vuk ju je čuvao. Džonejla joj nije bila na vidiku samo nekoliko trenutaka i to dok je u močvari skupljala rogoz. Ali nije uzela u obzir gorsku kunu. Zavrtjela je glavom. U blizini uvijek ima više vrstagrabežljivaca.

Podojila je Džonejlu da utješi i sebe i dijete, i pohvalila Vuka, mazeći ga drugom rukom dok mu je govorila: - Sada moram oderati tu kunu. Bilo bi midraže da smo ubili nešto što možemo pojesti, premda pretpostavljam da ga timožeš pojesti, Vuče, ali ja hoću to krzno. Jedina korist od kuna je što imaju dobro krzno. Zle su i opake i kradu hranu iz zamki i meso koje se suši, čak i kada su ljudi u blizini. Ako uspiju ući u sklonište, unište sve što nađu i ostave za sobom strašan smrad, ali njihovo krzno je najbolje za obrubijivanje zimskihkapuljača. Led se ne hvata za njega kada dišeš. Mislim da ću napraviti kapuljaču za Džonejlu, novu za mene, a možda i za Džondalara. Tebi kapuljača ne treba, Vuče. Ni za tvoje krzno se ne hvata led. Uostalom, bio bi smiješan s krznom

kune oko glave.Ejla se sjetila gorske kune koja je gnjavila žene iz Brunovog plemena dok

su komadale ulovljenu životinju. Stalno se zalijetala među njih i krala komade mesa koje su ostavljale da se suše na konopcima rastegnutim blizu tla. Nije ju semoglo otjerati ni kamenjem kojim su ga gađale. Na kraju se neki od muškaraca morao pozabaviti njome. Taj incident joj je tada pomogao donijeti odluku, pa jepočela loviti praćkom kojom je naučila potajno baratati.

Ejla je ponovno spustila malu na nosiljku od meke jelenje kože, ali ju jeovog puta položila na trbuh, jer se izgleda voljela dizati i promatrati okolinu.Zatim je odvukla truplo gorske kune još nekoliko koraka dalje i okrenula ga naleđa.

Prvo je nožem izvadila dva vrha od kremena koji su još bili u životinji.Onaj koji ju je pogodio u stražnji dio mogao se ponovno koristiti, samo će ga morati oprati od krvi, ali je onome, koji je hitnula najjače što je mogla, tako da je prošao kroz vrat. bio slomljen vrh. Može ga ponovno naoštriti i koristiti kaonož, ako ne i kao vrh koplja, ali onda pomisli: Džondalar će to obaviti bolje od mene.

Bacila se na posao, koristeći nož koji joj je nedavno dao. Krenula je od anusa gorske kune, odsjekla genitalije i vješto zasjekla prema trbuhu, ali sezaustavila kod trbušne žlijezde za miris. Jedan od načina na koji su kune obilježavale teritorij bio je da opkorače niske panjeve ili grmlje i utrljaju na njih izlučevinu te žlijezde jakog mirisa. Teritorij su obilježavali i urinom i fekalijama, ali žlijezda je bila ta koja je mogla uništiti krzno. Smrad bi bilogotovo nemoguće ukloniti, a krzno bi bilo uništeno izlučevinom iz žlijezde, koja je smrdjela gotovo kao i izlućevina koju je ispuštao tvor, i ne bi se moglo nositi oko lica.

Pažljivo povlačeći kožu kako ne bi zasjekla trbuh i prodrla u utrobu, uspjela je ne oštetiti žlijezdu. Potom ju je oprezno napipala, podvukla nož podnju i odsjekla je. Htjela ju je baciti u šumu, ali je shvatila da će vuk najvjerojatnije krenuti za mirisom. Ni njega ne bi željela u blizini, ako bi takoužasno smrdio. Oprezno ju je podigla, uhvativši rub kože i vratila se do onogmjesta u šumi gdje je ubila to stvorenje. Iznad njene glave nalazilo se račvasto drvo i ona stavi žlijezdu na vrh grane. Potom se vrati i napravi rez od trbuha dogrla.

Zatim je, ponovno krenuvši od anusa, zasjekla i kožu i meso. Kad je stiglado karlične kosti, potražila je greben koji se nalazio po sredini i zasjekla mišić sve do kosti. Zatim je na silu rastavila noge, napipala pravo mjesto i pritisnula.Uspjela je slomiti kost, zatim je samo malo zasjekla trbušnu membranu, što jebilo dovoljno da smanji pritisak. Kada proširi otvor, moći će ukloniti drob s ostalim unutrašnjim organima. Pošto je glatko obavila delikatni zadatak,zasjekla je meso sve do prsne kosti, vodeći računa da ne zakvači unutrašnje organe.

Presijecanje prsne kosti bit će mnogo teže i za to će joj biti potrebno nešto

jaće od kamenog noža. Trebat će joj čekić. Znala je da ima mali čekić - kamen u istoj vrećici u kojoj je držala zdjelu i zdjelicu, ali se najprije osvrnula gledajući može li naći nešto drugo. Trebala je izvaditi zaobljeni kamen prije nego je počela derati kunu, ali bila je uzrujana i nije se sjetila. Ruke su joj bile krvave i nije željela zavlačiti ih u vrećicu i ostaviti u njoj krv kune. Ugledala je kamen koji je stršio iz tla, i pokušala ga iskopati pomoću štapa za kopanje, ali se pokazalo da je veći nego je mislila. Na kraju je obrisala ruku o travu i izvadila čekić - kamen iz vrećice.

Međutim, kamen joj nije bio dovoljan. Ako udari kamenom po svom novom nožu, okrnjit će ga. Bilo joj je potrebno nešto što će ublažiti udarac. Sjetila se da je kraj nosiljke za dijete već ionako ofucan. Ustala je i vratila se do mjesta gdje je mala mlatarala nožicama i pokušavala uhvatiti Vuka. Ejla joj seosmjehne i odsječe komad meke kože. Kada se vratila poslu, položila je oštricu noža po dužini na prsnu kost, stavila presavijenu meku kožu preko nje,dohvatila kamen - čekić i udarila po oštrici. Nož je zasjekao kost, ali ju nije raspolovio. Udarila je ponovo, a zatim i treći put prije nego je osjetila da je kost popustila. Kad je presjekla prsnu kost. nastavila je sjeći do grla, da oslobodi dušnik.

Razdvojila je rebra, nožem presjekla dijafragmu koja je odvajala prsa odtrbuha, i oslobodila je od stijenki. Čvrsto je uhvatila skliski dušnik i počela izvlačiti utrobu, odvajajući je od kralježnice nožem. Svi međusobno povezani unutrašnji organi ispadoše zajedno na tlo. Okrenula je kunu da se ocijedi.Unutrašnji organi bili su izvađeni.

Bez obzira na to je li životinja bila mala ili velika, postupak je uglavnombio isti. Jestive životinje trebalo je nakon vađenju utrobe što prije ohladiti. Njih bi prvo oderala, zatim istrljala hladnom vodom, a zimi stavila u snijeg. Mnogiunutrašnji organi biljojeda, kao što su bizon, tur, i mnoge vrsta jelena, mamutaili nosoroga bili su jestivi i prilično ukusni... jetra, srce, bubrezi... a pojedini dijelovi su se mogli iskoristiti. Mozak se gotovo uvijek upotrebljavao zaštavljenje kože. Crijeva su se mogla očistiti i napuniti lojem, ili komadićima mesa ponekad pomiješanim s krvlju. Dobro oprani želuci i mokraćni mjehuri bili su odlične vreće za vodu i odlične posude za ostale tekućine. A koristili su se i pri kuhanju. Kuhanje se moglo obaviti i u svježoj koži. Rupu iskopanu uzemlji oblagali su kožom i punili vodom u koju su ubacivali zagrijano kamenje.Želuci, kože, i sve organske materije su se prilikom kuhanja skupljale, jer bi se ione skuhale ako bi u rupi bilo previše vode.

Iako je znala da neki ljudi to rade, ona nikada nije jela meso mesoždera.Pleme koje ju je odgojilo nije voljelo jesti meso životinja koje se hrane mesom.Ejla ga je kušala nekoliko puta i nije joj se sviđalo. Ako bi stvarno bila gladna, razmišljala je, možda bi ga mogla pojesti, ali morala bih gotovo umirati gladi. Uto vrijeme nije čak voljela ni konjsko meso, premda je mnogima bilo omiljeno. Znala je da je to zato što je vrlo bliska sa svojim konjima.

Došlo je vrijeme da sve pokupi i da se vrati u logorište. Motke koplja je

zajedno s bacačem odložila u tobolac i stavila vrhove koje je izvadila iz životinje. Smjestila je Džonejlu na leđa. podigla košaru i gurnula zavežljaj dugačkih stabljika rogoza pod ruku. Uhvatila je lijane, koje su i dalje bile zave-zane za glavu gorske kune, i krenula, vukući životinju za sobom. Ostavila je utrobu tamo gdje je pala. Već će naići neko Majčino stvorenje i pojesti je.

Kada je ušla u logorište, i Džondalar i Zelandona su na trenutakzanijemjeli. - Izgleda da si imala dosta posla - primijetila je zelandona.

- Nisam znao da ćeš u lov - rekao je Džondalar dok joj je prilazio s namjerom da je oslobodi bar dijela tereta - ...i to još na gorsku kunu.

- Nisam namjeravala - reče Ejla i ispriča što se dogodilo. - Baš sam se pitala zbog čega si ponijela oružje kad si krenula u skupljanje

plodova - rekla je Zelandona. - Sada znam.- Žene obično idu u skupinama. Razgovaraju i smiju se, pjevaju i stvaraju

veliku buku - reče Ejla. - To zna biti zabavno, ali isto tako služi i da rastjera životinje.

- Nisam o tome razmišljao na taj način - prizna Džondalar - ali ti si u pravu. Čim se nekoliko žena nađe na okupu, one će sasvim sigurno rastjerati životinje.

- Mladim ženama uvijek govorimo da nikamo ne idu same, ni u posjet, ni uberbu bobica, ni kad skupljaju drva, niti kada rade nešto treće - reče Zelandona. - Ne moramo im govorili da pričaju, smiju se i prave buku. To se dogodi uvijek kada se nađu zajedno i to je neka vrsta zaloga sigurnosti.

- Ljudi iz Plemena ne govore mnogo i ne smiju se, ali prave ritmičku buku udarajući u hodu štapovima za kopanje ili kamenjem jednim o drugo, reče Ejla. - Ponekad viču i proizvode razne glasne zvukove prateći ritam. To nije pjevanje, ali slično je glazbi.

Džondalar i Zelandona se pogledaše bez riječi. S vremena na vrijeme Ejla je rekla nešto na temelju čega su mogli dobiti sliku o njenoj mladost provedenoj u Plemenu i iz čega bi zaključili da se njeno djetinjstvo u mnogome razlikovalo od njihovog i od svih koje su znali. Njeni komentari su im pružali i uvid u tokoliko su ljudi iz Plemena posebni... i različiti.

-Želim to krzno kune, Džondalare. Mogla bih od njega napraviti nov obruboko kapuljača za tebe, mene i Džonejlu, ali moram je odmah oderati. Hoćeš li pričuvati malu? - upitala je Ejla.

- Učinit ću i više od toga. Pomoći ću ti i zajedno ćemo motriti na nju - reče Džondalar.

- Slobodno se oboje posvetite životinji, ja ću čuvati dijete - reče Zelandona. - Čuvala sam djecu i ranije. A Vuk će mi pomoći - dodala je, pogledavši veliku, obično opasnu životinju - je li tako, Vuče?

Ejla je odvukla gorsku kunu na čistinu izvan njihovog logorišta. Nije htjela mamiti lešinare u prolazu do mjesta na kojem su se smjestili. Zatim je iz njenetrbušne šupljine izvadila spašene vrhove od kremena.

- Samo jedan treba preraditi - reče, pružajući ih Džondalaru. - Prvo

koplje mu se zarilo u stražnji dio. Vidjela je da podižem koplje i munjevito jereagirala. Onda ju je Vuk potjerao i stjerao u kut u grmlju. Bacila sam drugokoplje vrlo jako, jače nego što je trebalo. Zbog toga se vrh slomio, ali bila sam bijesna, jer sam znala da se bila ustremila na Džonejlu.

- Svakako da si bila bijesna. I ja bih bio. Moj dan nije bio ni izdaleka takouzbudljiv kao tvoj - reče Džondalar. kada su počeli derati kunu.

- Jesi li u špilji pronašao kremen? - upitala je Ejla, dok je radila sličan rez duž lijeve prednje noge.

- Ima ga mnogo. Nije najbolje kvalitete, ali može se koristiti, naročito za vježbanje - odvrati Džondalar. - Sjećaš li se Mat aga na? Dječaka koga je lani nosorog zakvačio po nozi? Ti si mu je namjestila.

- Sjećam se. Vidjela sam ga, ali nisam porazgovarala s njim. Malo šepa, premda bih rekla da se sasvim dobro snalazi - reče ona, zasjekavši desnu prednju nogu. dok je Džondalar obrađivao desnu stražnju.

- Razgovarao sam s njim, njegovom majkom i njenim muškarcem i još snekima iz njihove Špilje... i ne vidim zašto bi netko imao nešto protiv... dječak namjerava krajem ljeta doći živjeti u Devetoj Špilji. Pokazat ću mu kako se obrađuje kremen, pa ćemo vidjeti ima li talenta i sklonosti za to - reče Džondalar i podiže pogled. - Hoćeš li sačuvati nožice?

- Ima oštre pandže, ali ne znam za što bih to mogla iskoristiti.- Možeš ih trampiti. Uvjeren sam da bi predstavljale lijepe privjeske na

kakvoj ogrlici, ili ukrase na tunici. Isto kao i zubi, kad smo već kod toga. Što namjeravaš učiniti s ovim veličanstvenim repom?

- Mislim da ću zadržati i rep i krzno - odgovori Ejla, - ali bih pandže i zube mogla trampiti... ili bih jednu pandžu mogla koristiti za pravljenje rupa.

Odsjekli su stopala, probivši se kroz zglobove i presjekavši tetive, posliječega su povukli krzno s desne strane do kralježnice, više koristeći ruke nego noževe. Kada su stigli do mesnatijeg dijela nogu, rukama su probili opnuizmeđu tijela i kože. Potom su okrenuli životinju i počeli obrađivati lijevu stranu.

Nastavili su razgovarati i raditi. Vukli su i trgali kako bi na koži ostavili štomanje rezova. - Kod koga će Matagan boraviti? Ima li neke rođake u Devetoj Špilji? - upitala je Ejla.

- Nema. Još nismo odlučili kod koga će se nastaniti. - Nedostajat će mu dom, naročito u početku. Mi imamo dosta prostora,

Džondalare, može živjeti s nama.- Razmišljao sam o tome i htio sam te pitati bi li imala što protiv. Morali

bismo napraviti novi raspored i osigurati mu prostor za spavanje, ali mislim dabi to za njega bilo najbolje. Tako bih ga mogao podučavati i pratiti kako napreduje. Ako bi boravio koda nas, najlakše bih saznao koliko je zainteresiran.Nema svrhe tjerati ga da se time bavi ako mu se ne sviđa, a moram priznati da se ne bih bunio da imam šegrta - reče

Džondalar. - Za njega bi zbog te njegove noge bilo dobro da izuči za

klesara kremena.Morali su se prihvatiti noževa i odvojiti kožu od kralježnice i s ramena,

gdje je bila prilično napeta, i gdje opna između mesa i kože nije bila definirana kao na drugim mjestima. Potom je na red došla glava. Džondalar ju je čvrsto uhvatio, a Ejla je pronašla spoj između glave i vrata na kojem se lako okretala i zasjekla kroz meso do kosti. Jedan nagli okret bio je dovoljan da se kost slomi.Potom su presjekli opne i tetive, odvojili glavu i krzno je bilo slobodno.

Džondalar podiže raskošno krzno kako bi mu se divili. Zahvaljujući njegovoj pomoći, gorska kuna je bila vrlo brzo oderana. Ejla se sjetila kada joj je prvi put pomogao pri komadanju ulova. Bilo je to u vrijeme kada su živjeli udolini gdje je pronašla konja. On se još bio oporavljao od napada lava. Jako seiznenadila što je bio voljan pomoći joj i što uopće zna oderati životinju. Većina muškaraca iz Plemena nije obavljala tu vrstu poslova, jer im je nedostajalosjećanje na njih. Ejla bi još ponekad smetnula s uma da joj Džondalar može pomoći oko poslova koji su u Plemenu smatrani ženskim poslovima. Bila je navikla da ih obavlja sama i rijetko je tražila pomoć, ali mu je bila zahvalna na pomoći.

- Meso ću dati Vuku - reče Ejla, promatrajući ostatke žderavca. - Baš sam se pitao što ćeš s njim. - Umotat ću kožu. Glavu ću staviti unutra, a onda ću nam pripremiti

večeru. Možda bih večeras mogla početi strugati kožu - reče Ejla. - Moraš li baš večeras? - Trebat će mi mozak da je smekšam. Moram ga što prije iskoristiti da se

ne pokvari. Krzno je tako lijepo, ne želim ga upropastiti, posebno ako će zima biti hladna kao što kaže Martona. - U trenutku kada su krenuli, Ejla je uočila neke biljke grubo nazubljenih srcolikih listova, koje su na plodnom, vlažnom tluduž potoka iz kojeg su uzimali vodu, rasle gotovo metar u visinu. - Žellimubrati malo te koprive prije nego se vratimo u logorište - reče Ejla. - Večeras će nam dobro doći.

- Ta biljka žari - reče Džondalar. - Kuhana ne žari, i odličnog je okusa - odvrati Ejla. - Znam, ali pitam se kako je ljudima palo na pamet skuhati koprivu? Kako

im je uopće palo na pamet da je jedu? - Ne znam hoćemo li to ikada otkriti, ali moram naći nešto čime ću je brati.

Neko veliko lišće, da omotam šake kako me ne bi opekla. - Osvrnula se uokolo i opazila visoku krutu biljku upadljivih grimiznih cvjetova nalik naglavice čička i s velikim srcolikim listovima prekrivenim dlačicama koji su rasli iz tla oko stabljike. - Eno čička. Njegovi listovi su meki poput jelenje kože, poslužit će svrsi.

- Jagode su odlične - reče Zelandona - savršene za kraj predivnog obroka. Hvala, Ejla.

- Nisam bogzna što učinila. Meso je od stražnjeg dijela crvenog jelena.

Dali su mi ga Solahan i Rušemar prije polaska. Ja sam samo napravila peć od kamenja i ispekla ga u njoj, i skuhala malo rogoza i zelenila.

Zelandona je gledala Ejlu kako kopa rupu u tlu pomoću male ramene kosti čiji je jedan kraj bio oblikovan i naoštren i koju je obično rabila za vađenje biljaka. Njome je izbacila višak zemlje na staru kožu, skupila njene krajeve ibacila je. Rupu je obložila kamenjem. Na sredini je ostavila slobodan prostor,tek nešto veći od komada mesa i u njemu zapalila vatru kako bi zagrijala okolno kamenje. Iz vrećice s ljekarijama izvadila je jednu vrećicu i posula meso onim što je iz nje izvadila. Neke biljke mogu se koristiti i za liječenje i za kuhanje. Dodala je i nekoliko sitnih korjenčića koji su rasli iz rizoma šumskog čička, okusa karanfilića. zajedno s blagovnjem i lazarkinjama.

Meso crvenog jelena umotala je u lišće čička. Potom je vruć ugljen na dnu rupe prekrila slojem zemlje da ne sprži meso i u peć spustila meso umotano u lišće. Povrh njega je nagomilala vlažnu travu i još lišća, i sve to prekrila zemljom kako bi spriječila dotok zraka. Odozgo je stavila veliki plosnati kamen koji je također zagrijala iznad vatre i ostavila meso da se polako kuha na preostaloj toplini i u vlastitoj pari.

- Nije to bilo samo kuhano meso - bila je uporna Zelandona. - Bilo jevrlo meko i ukusno, ali ne znam od čega. Gdje si naučila tako kuhati?

- Iza me je naučila. Ona je bila iscjeliteljica u Brunovom plemenu, ali je osim ljekovitih svojstava biljka znala i kakav okus imaju - reče Ejla.

- Upravo tako sam se i ja osjećao kada sam prvi put kušao jelo koje je Ejla pripremila - reče Džondalar. - Nisam znao što jedem, ali je hrana bila jako ukusna. Sada sam se na to naviknuo.

- Odlična ideja su ti i te vrećice za kuhanje, napravljene od lišća rogoza, u koje si stavila koprivu, zelene vrhove rogoza i izdanke prije nego što si ihspustila u uzavrelu vodu. Poslije si ih lako izvadila. Nisi ih morala progoniti podnu lonca - reče Prva. - Iskoristit ću tu ideju kada budem spravljala uvarke od trava i čaj od kamilice. - Primijetila je da se Džondalara zbunjeno namrštio i objasnila mu. - Kuhanje lijekova i čajeva za bolji san.

- To sam naučila na Ljetnom saboru Mamutovaca. Tako je kuhala jedna od žena, pa su i mnoge druge to prihvatile- reče Ejla.

- Sviđa mi se i što si stavila malo loja na zagrijan ravni kamen i na njemu spremila kolačiće od rogozovog brašna. Primijetila sam da si i u njih nešto stavila. Što je u toj vrećici?- upitala je Žena Koja Je Prva.

- Pepeo lišća podbelja - odgovori Ejla. - Ima slankast okus, pogotovo ako se prvo osuši, pa onda spali. Volim koristiti morsku sol, kada je uspijemnabaviti. Mamutovci je nabavljaju trampom. Losadunanci žive u blizini planineod soli i vade je odatle. Dali su mi malo prije nego što sam krenula. Kada smostigli ovamo, još sam je imala, ali sada je potrošena pa koristim pepeo podbelja,onako kako ga je Nezija koristila. I ranije sam koristila podbelj, ali ne i njegovpepeo.

- Mnogo si naučila na putovanjima i jako si talentirana, Ejla. Nisam znala

da ti i kuhanje ide od ruke, ali moram priznati da si u tome jako dobra.Ejla nije znala što bi rekla. Ona kuhanje nije smatrala talentom. To je bio

posao kao i svaki drugi. Nikako nije mogla naviknuti se na pohvale, a vjerojatnonikada ni neće, tako da nije ništa odgovorila. - Teško je naći veliki ravan kamen kao što je ovaj. Zadržat ću ga. Spakirat ću ga na motke koje vuče Trkač, tako da ga neću morati nositi - rekla je. - Je li netko za čaj?

- Koji ćeš kuhati? - raspitivao se Džondalar. - Mislila sam iskoristiti vodu u kojoj su se kuhali kopriva i rogoz i dodati

malo blagovnja, - odgovori Ejla - a možda i lazarkinja.- To bi moglo biti zanimljivo - primijeti Zelandona.- Voda je još topla i neće trebati dugo da se ponovno zagrije - reče Ejla,

vraćajući kamenje za kuhanje u vatru. Potom je počela pospremati stvari. Salo tura koje je koristila za kuhanje,

nosila je u očišćenom crijevu. Zavrnula je otvoreni kraj crijeva i stavila ga u posudu od krute sirove kože za nošenje mesa i loja. Glatki bijeli loj koji sekoristio za kuhanje i tjeranje mraka, a koji će na ovom putovanju poslužiti i za osvjetljavanje špilje, dobiven je topljenjem sala u vreloj vodi. Ostatke hrane odvečernjeg obroka umotala je u velike listove, uvezala konopom i zakvačila o visoki tronožac, zajedno s posudom za meso.

Loj se stavljalo u plitke kamene svjetiljke. Fitilj je mogao biti svakimaterijal koji dobro upija. Kada se zapale u potpunom mraku špilje, svjetlostkoju stvaraju mnogo je jača nego što bi čovjek pomislio. Koristit će ih ujutro, kada uđu u obližnju špilju.

- Idem na rijeku oprati naše zdjelice, želiš li da očistim i tvoju, Zelandona? - upitala je Ejla, dok je dodavala toplo kamenje u tekućinu i gledala kako voda ključa, cvrči i kako se iz nje podiže oblak pare, prije nego što je dodala cijele, svježe stabljike blagovnja.

- Da, to bi bilo baš lijepo od tebe.Kada se vratila, zatekla je u svojoj zdjelici topli čaj, a Džondalar je držao

Džonejlu i nasmijavao je ispuštajući smiješne zvukove i praveći grimase. - Mislim da je gladna - rekao je.

- Uvijek je gladna - reče Ejla, osmjehujući se dok je uzimala dijete. Smjestila se pored vatre i spustila zdjelicu s toplim čajem pokraj sebe.

Prije nego se mala počela buniti. Džondalar i Zelandona su očigledno razgovarali o njegovoj majci, jer su nastavili razgovor o njoj čim je Džonejla ušutjela.

- U vrijeme kada sam postala zelandona nisam baš dobro poznavalaMartonu, premda su ljudi stalno ispredali priče o njoj, priče o njenoj velikoj ljubavi prema Dalanaru - reče Prva. - Kada sam postala pripravnica Zelandone prije mene, ona mi je ispričala sve o vezama žene koja je bila sposobna predvodnica Devete Špilje, kako bih razumjela situaciju.

Njen prvi muškarac, Džokonan, bio je moćni vođa i od njega je dosta toga naučila, ali mu se u početku više divila i poštovala ga nego što ga je voljela,

tako mi je bar rečeno. Stekla sam dojam da ga je gotovo obožavala, iako Zelandona to nije opisala tim riječima. Rekla je da se Martona jako trudila da mu udovolji. Bio je stariji, a ona je bila njegova prelijepa mlada žena, iako jebio spreman uzeti i dvije žene, a možda čak i više njih. Prije toga se nije združivao, i kada je konačno odučio stvoriti obitelj, nije više htio dugo čekati. Više družica značilo je veću vjerojatnost da će biti djece u njegovom ognjištu, vjerojatno je tako razmišljao.

Međutim, Martona je vrlo brzo ostala trudna i kada je rodila sina, Džokonanu se više nije toliko žurilo. Osim toga, nedugo po Džoharanovomrođenju, Džokonan je počeo pobolijevati. U početku se to nije primjećivalo, a i on nikome nije govorio. Ubrzo je otkrio da tvoja majka, Džondalare, ne samo daje lijepa nego i pametna. Martona je otkrila vlastitu snagu dok je njemupomagala. Što je on postajao slabiji, ona je preuzimala na sebe sve više njegovihobveza, i tako se dobro nosila s njima da su ljudi njene Špilje, kada je Džokonanumro, tražili da ostane na mjestu vođe.

- Kakav je čovjek bio Džokonan? Rekla si da je bio moćan. Ja smatram da je Džoharan moćan vođa. Obično uspijeva većinu ljudi uvjeriti da se slože s njim i da postupe onako kako on želi - reče Džondalar. Ejla je bila očarana. Oduvijek je željela saznati nešto više o Martoni, ali ona nije voljela pričati o sebi.

- Džoharan je dobar vođa, ali ne i moćan na onaj način na koji je to bio Džokonan. On više podsjeća na Martonu nego na njenog muškarca. Džokonan je ponekad znao biti strašan. Djelovao je zapovjednički, ljudi su često dolazili do zaključka da im nije teško povlađivati mu, ali da mu se ne smiju suprotstaviti. Mislim da su se neki bojali protiviti mu se, iako nikada nikomenije prijetio, bar koliko ja znam. Ljudi su govorili da ga je Majka izabrala.Posebno su se mladi ljudi rado okupljali oko njega, a mlade žene su mu senaprosto bacale u naručje. Kažu da su gotovo sve mlade žene u to vrijeme nosile rese, pokušavajući ga uloviti. Nije ni čudo što se združio tek pod stare dane - reče Zelandona.

- Zaista misliš da rese pomažu ženi uloviti muškarca? - upitala je Ejla. -Mislim da to ovisi o muškarcu - odgovori doniera. - Ima ljudi koji misle darese predstavljaju stidne dlake i da ih je žena voljna izložiti pogledu ako nosirese. Ako je muškarac lako uzbudljive prirode ili ga zanima određena žena, resa ga može natjerati da je slijedi uokolo dok ona ne odluči da ga ulovi. Međutim, muškarac poput Džokonana sigurno je točno znao što želi, i ne bih rekla da ga je zanimala žena koja je vjerovala da mora nositi rese da bi privukla muškarca. Toje bilo previše očigledno. Martona nikada nije nosila rese, a opet joj nikada nije nedostajalo pažnje muškaraca. Kada je Džokonan odlučio da želi nju i da je voljan uzeti i mladu ženu iz udaljene Špilje, jer su njih dvije bile kao sestre, svisu se složili. Zelandona je bila ta koja se usprotivila dvostrukom združivanju.Džokonan je obećao da će posetiteljica biti vraćena svom narodu čim se obući za Zelandonu.

Ejla je znala da je doniera odlična pripovjedačica i uhvatila je sebe kako se potpuno zanijela. Djelomično ju je ponio način na koji je priča pričana, ali još više priča koju im je pričala.

- Džokonan je bio snažan vođa. Deveta Špilja je upravo pod njegovim vodstvom postala ovako velika. Špilja je oduvijek imala dovoljno prostora imogla je primiti i više ljudi nego što je obično imala, ali vođe uglavnom nisu željeli biti odgovorni za mnogo ljudi - reče Zelandona. - Kada je umro, Martonu je skrhala bol. Čak mislim da je neko vrijeme razmišljala o tome da pođe za njim na onaj svijet. Nije to učinila, jer je imala dijete i zato što je Džokonan za sobom u zajednici ostavio veliku prazninu koju je trebalopopuniti.

Ljudi su se počeli njoj obraćati kada im je bila potrebna pomoć kakvu obično pružaju vođe. Počela je presuđivati tko je u pravu u svađama, organizirati posjete drugim Špiljama i putovanja na Ljetne sabore, planirati lov iodređivati koliko koji lovac od ulova treba odmah podijeliti sa Špiljom, a koliko treba odvojiti za narednu zimu. Nakon što se on razbolio, ljudima je prešlo unaviku da dolaze k Martoni, a njoj da rješava probleme. Najvjerojatnije su jenjihove potrebe i sin održali na životu. Poslije izvjesnog vremena, priznali su jeza vođu, i njezina bol je postala manja, ali je zelandona prije mene rekla kako ne vjeruje da će se ikada više s nekim združiti. A onda je u Devetu Špilju ušetao Dalanar.

- Svi kažu da je on bio ljubav njezinog života - reče Džondalar. - Dalanar je zaista bio ljubav njenog života, zbog njega je čak bila spremna

odreći se vodstva, ali to ipak nije učinila. Osjećala je da im je potrebna. I premda je i on nju volio isto koliko i ona njega, poslije izvjesnog vremenapoželio je imati nešto svoje. Nije mu se sviđalo da bude u njenoj sjeni. Nije bio poput tebe, Džondalare, njemu nije bilo dovoljno to što zna vješto obrađivati kamen.

- Ali vještijeg od njega nisam susreo. Nadaleko je slavan po svom radu isvi ga priznaju za najboljeg. Jedini klesar kremena koji se može usporediti snjim je Vimez, iz Lavljeg logorišta Mamutovaca. Davnašnja mi je želja da senjih dvojica sretnu - reče Džondalar.

- Možda na neki način i jesu, preko tebe - reče krupna žena. - Džondalare, moraš znati da ako već nisi, uskoro ćeš postati najslavniji klesar kremena u Zelandonaca. Dalanar je vješt kad treba izraditi alate, o tome nemazbora, ali on je sada Lanzadonac. Uostalom, oduvijek je bio najvještiji s ljudi-ma. Sada je sretan. Pronašao je vlastitu Špilju, vlastiti narod, i premda će na neki način zauvijek ostati Zelandonac, njegovi Lanzadonci će jednog dana steći zasluženo priznanje.

Ti si sin njegovog srca, kao i sin njegovog ognjišta, Džondalare. Ponosi setobom. Voli on i Džerikinu kćerku Džoplaju. Ponosan je na oboje, iako će u dubini srca vjerojatno uvijek voljeti Martonu, Džeriku obožava. Mislim da muse sviđa što je tako egzotična, sitna, a opet žestoka. Djelomično je upravo to ono

što ga privlači. Toliko je krupan da ona pokraj njega djeluje minijaturno, profinjeno, ali mu savršeno odgovara. Ona nema ni najmanju želju da budevođa, sretna je što to može prepustiti njemu, premda uopće ne sumnjam da bi mogla biti i to, samo kad bi htjela. Ima zadivljujuću snagu volje i karaktera.

- U pravu si što se toga tiče, Zelandona! - reče Džondalar i nasmije se onako kako je samo on to znao, srdačno i toplo. Njegovo spontano oduševljenje ih je tim više zaprepastilo jer ga nisu očekivali. Džondalar je bio ozbiljan čovjek, i premda je bio lak na osmijehu, rijetko se glasno smijao. A kada bi to učinio, sve bi iznenadio svojim otvorenim zanosom.

- Dalanar je našao nekoga nakon što su on i Martona presjekli čvor, međutim, mnogi su sumnjali da će ona ikada više naći muškarca koji će ga moći zamijeniti, da će ikada voljeti

drugog muškarca na isti način. To se i nije dogodilo, ali je našla Vilamara. Ne voli ga ništa manje od Dalanara, ali na drukčiji način, isto kao što ljubav koju je osjećala prema Dalanaru nije bila ista kao ona prema Džokonanu. I Vilamar zna s ljudima, to vrijedi za sve muškarce u njezinom životu, ali on tusvoju potrebu zadovoljava kao glavni trgovac, putujući, sklapajući poznanstva, obilazeći nova i neobična mjesta. Vidio je više, naučio više i upoznao više ljudi od bilo koga drugog, uključujući i tebe, Džondalare. Voli putovati, ali više čak i od toga, voli se vratiti kući i podijeliti s nama pustolovine i znanje koje je stekao o ljudima koje je upoznao na putu. Uspostavio je trgovačku mrežu na cijelom teritoriju Zelandonaca, a i šire, i donosi korisne vijesti, uzbudljive priče i neo-bične predmete. Bio je od neizmjerne pomoći Martoni dok je bila predvodnica, a sada je Džoharanu. Nema čovjeka kojeg više poštujem od njega. I da ne zaboravimo, u njegovom ognjištu rođena je jedina kćer. Martona je oduvijek željela kćer, a tvoja sestra Folara je divna žena - reče Zelandona.

Ejla je to mogla razumjeti, jer je i sama željela kćer, i pogledala je usnulo dijete s puno ljubavi.

- Da, Folara je prelijepa, ali i pametna i neustrašiva - reče Džondalar. - Kad smo tek došli, svi su bili suzdržani zbog konja, ali ona nije oklijevala.Dotrčala me je pozdraviti. Nikada to neću zaboraviti.

- Da. Tvoja majka se ponosi Folarom, ali ima tu još nešto, kada imaš kćer onda si sigurna da su njena djeca tvoji unuci. Uvjerena sam da ona voli i djecukoja su se rodila u ognjištima njenih sinova, ali kada je kćer u pitanju, onda nema nikakve sumnje. I tvoj brat Tonolan rođen je u Vilamarovom ognjištu i premda sam sigurna da ne pravi razliku među vama, on je bio taj koji bi joj uvijek izmamio osmijeh. Ali on je svima izmamljivao osmijeh, znao je pridobitiljude lakše i od Vilamara koji je prema svima srdačan, otvoren i prijateljski raspoložen, a tome nitko ne može odoljeti. Također je volio putovati, isto kao i Vilamar. Sumnjam da bi ti, Džondalare, uopće krenuo na jedan tako dugačak put da nije bilo njega.

- U pravu si. Uopće mi nije padalo na pamet da krenem na put dok on nije odlučio poći. Meni je bilo dovoljno što sam posjetio Lanzandonce.

- Zašto si odlučio krenuti s njim? - upita Zelandona. - Ne znam to objasniti - reče Džondalar. - U njegovom društvu uvijek

je bilo zabavno i znao sam da će mi biti lako putovati s njim. Kad je pričao o tom putovanju, sve mi je djelovalo uzbudljivo, premda nisam mislio da ćemo stići tako daleko. Čini mi se da sam djelomično krenuo s njim i zato što je znao biti pomalo nesmotren i osjetio sam potrebu da pazim na njega. Bio mi je brat imislim da sam ga volio više od svih koje znam. Znao sam da ću se jednog dana vratiti kući, ako to ikako bude moguće, i mislio sam da će se vratiti i on, ako budem s njim. Ne znam, nešto me je vuklo - reče Džondalar. Pogledao je Ejlu koja ga je slušala pažljivije od Zelandone.

On to nije znao, ali privlačio ga je moj totem, a možda i Majka, pomislila je Ejla. Morao me je pronaći.

- Što je s Maronom? Očigledno prema njoj nisi gajio dovoljno jake osjećaje ako te nije uspjela nagovoriti da ostaneš. Ima li ona imala bilo kakve veze stvojom odlukom da kreneš na put? - Sada se donieri prvi put ukazala prilika zaozbiljan razgovor s njim o tome zašto je krenuo na tako dalek put, pa ju je htjelaiskoristiti najbolje što može. - Što bi učinio da je Tonolan odustao od Puta?

- Pretpostavljam da bih otišao na Ljetni sabor i vjerojatno se združio sMaronom - odvrati Džondalar. - Svi su to očekivali. U to vrijeme nije postojao nitko do koga mi je bilo više stalo. - Podigao je pogled i osmjehnuose Ejli. - Ali da budem iskren, nisam o njoj razmišljao kada sam odlučio krenuti na Put. Brinuo sam za majku. Mislim da je ona naslutila da se Tonolanneće vratiti i bojao sam se da će brinuti i zbog mene. Ja sam planirao vratiti se, ali nikad se ne zna. Svašta se može dogoditi na Putu, a mnoge stvari su se idogodile, ali znao sam da je Vilamar neće ostaviti, i da ima Folaru i Džoharana.

- Zašto misliš da Martona nije očekivala da se Tonolan vrati? - upitala je Prva.

- Zbog nečeg što nam je rekla kada smo krenuli u posjet Dalanaru. Tonolan je to zapazio, a ne ja. Majka je njemu rekla 'sretan put', a meni 'dok se ne vratiš’.Sjećaš li se kada smo majci i Vilamaru rekli za Tonolana? Vilamar je rekao kako majka nije ni očekivala da se on vrati, i kao što sam slutio, kad je otkrila da sam otišao s njim uplašila se da se ni ja neću vratiti. Rekla je kako je mislila da je izgubila dva sina - reče Džondalar.

Zato nije mogao ostati sa Šaramudoncima, kada su nas Toli i Markenopozvali da ostanemo s njima, pomisli Ejla. Bili su tako fini i tijekom našegposjeta sam ih jako zavoljela, željela sam ostati, ali Džondalar nije mogao. Sadaznam i zašto, i drago mi je što smo se vratili čak ovamo. Martona se odnosi prema meni kao prema kćeri, isto kao i Zelandona. Folara mi se zaista sviđa, kao i Proleva i Džoharan i mnogi drugi. Većina ljudi je fina, premda ne svi.

- Martona je bila u pravu - reče Zelandona. - Tonolan je bio vrlo nadaren i svi su ga voljeli. Mnogi su govorili da je Majčin miljenik. Ne volim kada ljudi to govore, ali u njegovom slučaju to se pokazalo kao pretkazanje. Nevolja je u tome što ona ne može dugo biti bez svojih miljenika i trudi se uzeti

ih natrag dok su još mladi. Dugo te nije bilo, pitam se da i ti nisi pomalo njenmiljenik.

- Nisam mislio da ću biti na Putu pet godina. - Već poslije dvije godine većina je sumnjala da ćete se ti i Tonolan ikada

vratiti. Povremeno bi netko spomenuo da ste otišli na Put, ali već su te počeli zaboravljati. Pitam se jesi li uopće svjestan koliko su se ljudi iznenadili kad si se vratio. Ne samo zato što si se pojavio sa strankinjom, konjima i vukom - reklaje Zelandona i podigla jedan kraj usana u osmijeh - nego zato što si se uopće vratio.

Stvarno misliš da bismo trebali povesti konje u tu špilju? - upitala je Ejlasljedećeg jutra.

- U najvećem dijelu špilje strop je visok, ali to je ipak špilja, što znači da je unutra mrak. Čim se udaljimo od ulaza, jedino osvjetljenje bit će ono koje ponesemo sa sobom, a pod špilje je neravan. Moraš biti jako oprezna, jer se nanekoliko mjesta spušta na niži nivo. Sada bi trebala biti prazna, premda je zimikoriste medvjedi. Vidjet ćeš otpatke i tragove pandži koje su ostavili za sobom - reče Zelandona.

- Špiljski medvjedi? - upita Ejla.- Ako je suditi prema veličini ogrebotina, vrlo je vjerojatno da su unutra

bili špiljski medvjedi. Ima i manjih tragova, ali ne znam potječu li oni od manjih smeđih medvjeda, ili od mladunčadi špiljskih medvjeda - objasnila je doniera. - Do glavnog prostora treba ići dosta daleko, a isto toliko nas čeka i na povratku. Trebat će nam, barem će meni za to trebati, cijeli dan. Nisam bila ovdje nekoliko godina, i iskreno da vam kažem, mislim da će ovo za mene biti posljednji posjet ovoj špilji.

- Mogla bih uvesti Njisku i vidjeti kako će se ponašati - reče Ejla. - I Sivku. Stavit ću objema ulare, za svaki slučaj.

- A ja ću povesti Trkača - doda Džondalar. - Možemo ih najprije uvesti bez vlake pa vidjeti kako će se ponašati.

Zelandona je promatrala kako konjima stavljaju ulare i vode životinjeprema ustima velike špilje. Vuk ih je slijedio. Doniera nije planirala provesti ihkroz cijelu špilju. Ni ona sama nije točno znala koliko je prostrano ovo sveto mjesto, premda je imala prilično jasnu predstavu o tome.

Bila je to golema špilja, dugačka preko petnaest kilometara. Sastojala se od labirinta galerija od kojih su pojedine bile povezane, a neke su se protezale uraznim smjerovima. Postojala su tri podzemna nivoa, a do dijela koji im ježeljela pokazati trebalo je prevaliti dobrih jedanaest kilometara. Bit će to duga šetnja, ali nije baš bila sigurna što se tiče motki za vuču. Iako je bila dosta spora, osjećala je da može prevalili taj put. Svakako da bi joj bilo lakše ako bi sjedila, ali nije željela ući u tu svetu špilju gledajući prema natrag.

Džondalar i Ejla su iz špilje izišli odmahujući glavama i smirujući konje. - Žao mi je - reće Ejla. - Možda je to zbog mirisa medvjeda, ali i Njiska i Trkač su se u špilji strašno uzrujali. Uzmicali su pred izmetom koji su medvjedi ostavili, a što je postajalo tamnije, to su oni bivali sve nemirniji i nervozniji.Sigurna sam da će Vuk krenuti s nama, ali konjima se unutra nimalo ne sviđa.

- Uvjerena sam da mogu pješice prijeći cijeli taj put, ali će nam trebati više vremena - s olakšanjem reče Zelandona.

- Morat ćemo ponijeti hranu, vodu i toplu odjeću. Unutra je hladno. I puno lojanica i baklji. Kao i one debele prostirke od rogozovog lišća koje ste napravili.

Džondalar je spakirao najveći dio njihovih zaliha u svoj čvrsti okvir za leđa. I Zelandona je imala sličan okvir od krute sirove kože, ali nešto manji od Džondalarovog. Vitke, okrugle motke okvira potjecale su od novih izdanakabrzo- rastućeg drveća, kao što su razne vrbe poznate kao jablani i topole, koje izrastu za jedne sezone. Džondalar i Zelandona su nosili i alat i vrećice zakvaćene za kožnate pojaseve. Ejla je imala svoju naprtnjaču i ostalu opremu, i dakako, Džonejlu. Prije nego su krenuli, još su jednom obišli logorište, a Ejla iDžondalar učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da osiguraju konje dok oni budu duboko u špilji. Prije nego što su ugasili vatru, zapalili su jednu baklju.Zatim je Ejla dala znak Vuku neka krene s njima i oni uđoše u Špilju.

lako je ulaz bio prilično velik, nije ni približno bio odgovarajuće velik u odnosu na veličinu same špilje, ali im je barem u prvom dijelu staze osiguravao prirodnu svjetlost, tako da im je bila dovoljna ona jedna baklja. Jedino što suvidjeli zalazeći sve dublje u taj golemi prostor bila je unutrašnjost jedne neopisivo velike špilje koju su očigledno koristili medvjedi. Ejla nije bila sigurna, ali koliko je njoj bilo poznato, u jednoj špilji nikada se nije nastanjivaloviše od jednog medvjeda, bez obzira na njenu veličinu. U tlu su se mogla vidjeti mnoga ovalna udubljenja. što je nagovještavalo da medvjedi koriste ovu špiljuveć duže vrijeme, a tragovi medvjeđih pandži na zidovima nisu ostavljali mjesta sumnji kako su nastale medvjeđe rupe. Vuk se nije odvajao od njih, išao je pokraj Ejle i povremeno bi se očešao o njenu nogu kako bi je ohrabrio. Kada su zašli dovoljno duboko, tamo gdje više nije dopirala ni trunka dnevne svjetlosti, ikad su mogli naći put jedino pomoću izvora svjetlosti koje su ponijeli sa sobom. Ejla je počela osjećati hladnoću. Ponijela je toplu tuniku dugačkih rukava i posebno pokrivalo za glavu za sebe, i dugačku parku s kapuljačom za dijete. Zastala je i odvezala nosiljku, ali je Džonejla, čim se odvojila od majčinog toplog tijela, također primijetila da je hladno i počela je cmizdriti. Ejla je na brzinu obukla i nju i sebe. Mala se smirila tek kada je ponovno osjetila dodirmajčinog tijela i njenu toplinu. I ostalo dvoje odjenuše topliju odjeću.

Kada su krenuli dalje. Prva je zapjevala. Ejla i Džondalar su se iznenađeno zagledali u nju. Najprije je počela tiho pjevušiti, ali je njeno pjevanje bez riječi, poslije izvjesnog vremena postalo glasnije i s većim promjenama u opsegu i visini, tako da je više podsjećalo na tonalne vježbe. Glas joj je bio tako pun i bogat da su njeni suputnici, koji su smatrali da je prelijep, imali dojam daispunjava golemu špilju.

Bili su otprilike sedam stotina pedeset metara udaljeni od ulaza u špilju iišli su svi troje usporedno, Zelandona u sredini, između Ejle i Džondalara, kada im se učinilo da se zvuk ženinog glasa promijenio, da je dobio odjek. Vuk ih je sve iznenadio kada joj se pridružio sablasnim zavijanjem. Džondalar se naježio,a Ejla je imala dojam da joj Džonejla puzi uz leđa koliko se izvijala u nosiljci. A onda je doniera, ne izgovorivši niti jednu riječ i ne prekidajući pjevanje, ispružila obje ruke i zaustavila suputnike. Ejla i Džondalar pogledaše u nju ividješe kako zuri u zid s lijeve strane, pa su se i oni okrenuli pogledati u što to

gleda. Pred njima je bio prvi znak da je špilja nešto više od goleme, prilično zastrašujuće, prazne rupe koja se naizgled nastavljala u nedogled.

Ejla je u početku vidjela samo nekakva crvenkasta zaobljena ispupčenja od kremena, kakvih je bilo na svim zidovima. A onda je visoko na zidu primijetilanekakve crne oznake koje nisu djelovale prirodno. Konačno je njen um razabrao što vide njene oči. Na zidu su crnim crtama bili iscrtani mamuti. Kad se pažljivije zagledala, vidjela je tri mamuta okrenuta u lijevo, kao da izlaze izšpilje. A iza posljednjeg, obris leđa bizona i sasvim jasan oblik glave i leđa još jednog mamuta okrenutog u desno, što ju je zbunilo. Malo dalje i malo više nazidu, nalazilo se jedno, u to nije bilo nikakve sumnje, bradato lice, oko, dva rogai grba još jednog bizona. Sve u svemu šest životinja, ili dovoljno nagovještajada ih je upravo toliko naslikano na zidu špilje. Ejla se stresla od iznenadnehladnoće.

- Mnogo puta sam logorovao ispred ove špilje, a nisam znao za ovo. Tko jeto naslikao?

- Ne znam - odgovori Zelandona. - Nitko ne zna pouzdano. Drevni.Preci. Ne spominju se u legendama Starih. Priča se da je nekada ovdje bilo mnogo više mamuta i vunastih nosoroga. Pronašli smo mnogo starih kostiju ikljova požutjelih od starosti, ali ih danas rijetko viđamo. Pravi je događaj kada ih netko ugleda. Posljednji primijećeni nosorog bio je onaj prošle godine, onaj kojeg su dječaci pokušali ubiti.

- Tamo gdje žive Mamutovci ima ih baš dosta - reče Ejla. - Da, išli smo s njima u veliki lov - reće Džondalar i zamišljeno doda -

Ali tamo je drukčije. Mnogo je suše i hladnije. Nema toliko snijega. Dok smo lovili mamuta s Mamutovcima, vjetar je kovitlao nešto malo snijega okosasušene trave koje je još bilo u ravnici i to je bilo sve. A kad ovdje viditemamute kako hitaju na sjever, onda znate da se sprema velika snježna oluja. Štoidete dalje na sjever to je hladnije, a nakon neke udaljenosti, postaje i suše.Mamuti u dubokom snijegu teturaju, a špiljski lavovi to znaju i slijede ih.Poznata vam je izreka: ‘Nikamo ne izlazite kada mamuti idu na sjever...’, reče Džondalar - ...jer ako vam snijeg ne dođe glave, lavovi sigurno hoće.

Kako su ionako već bili zastali, Zelandona je izvadila novu baklju iz okvira za leđa i zapalila je pomoću one koju je držao Džondalar. Njegova se još nije bila sasvim ugasila, ali je tinjala i jako dimila. Kada je završila, on nekolikoputa udari bakljom o zid kako bi skinula sagorjeli drveni ugljen s kraja, inatjerala baklju da se razgori. Ejla je osjetila da se dijete vrpolji u nosiljci nanjenim leđima. Džonejla je spavala, tama i majčino kretanje uljuljkivali su je u san. Da se možda nije počela buditi, pomisli Ejla. Međutim, čim su nastavili dalje, dijete se smirilo.

- Muškarci iz Plemena lovili su mamute - reče Ejla. - Jednom sam pošla s lovcima, ali nisam lovila, jer žene Plemena ne love, već bih pomogla oko sušenja mesa i nošenja na povratku. A onda je, kao da se još nečega sjetila, dodala: - Mislim da ljudi iz Plemena nikada neće ući u jednu ovakvu špilju.

- Zašto? - upitala je Zelandona, ulazeći sve dublje u špilju. - Ne bi mogli razgovarati, ili bih trebala reći kako ne bi baš dobro razumjeli

jedni druge. Previše je mračno, čak i kada gore baklje - reče Ejla. - Osim toga, teško je govoriti rukama kad držiš baklju.

Ovaj njen komentar podsjetio je Zelandonu da vrlo čudno izgovara pojedine glasove. To se najčešće događalo kada je Ejla pričala o Plemenu, naročito kada bi ga uspoređivala sa Zelandoncima. - Ali oni čuju i imaju riječi. Navela si mi neke njihove riječi.

- Da, imaju neke riječi - složila se reče Ejla i nastavila objašnjavati kako su pripadnicima Plemena kretnje i geste na prvom mjestu, a da zvukovi kojeispuštaju dok govore nisu toliko važni, iako imaju nazive za pojedine riječi. - Ne mislim samo na govor rukama, od njega je još važniji jezik tijela. Mjestogdje se drže šake dok pokazuju znak, položaj tijela, vladanje i držanje osobekoja komunicira, godine i spol onih koji upućuju znakove i onih kojima su ti znaci upućeni, a često i jedva vidljivi nagovještaji i izrazi, gotovo neprimjetno pomicanje stopala ili šake ili obrve, sve to spada u jezik znakova. Ponekad onajtko se usredotoči samo na lice ili samo na to da čuje riječi, ne može čak sve ni vidjeti.

Djeca Plemena od najranije dobi uče kako pravilno shvatiti jezik, a ne samo čuti ga. Zahvaljujući tome. čak i vrlo složene zamisli mogu se izraziti s vrlo malo očiglednih kretnji i još manje zvukova... ali ne na veliku udaljenost ili u mraku. To je glavna mana. Oni moraju vidjeti. Ejla im je rekla da se jedanstarac, koji je počeo gubiti vid, predao i umro, jer više nije mogao komunicirati; nije mogao vidjeti što ljudi govore. Dakako da Pleme povremeno mora govoritiu mraku ili vikati na daljinu. Upravo zbog toga su i razvili neke riječi i koriste izvjesne zvukove, ali je njihov govor jako ograničen. Isto kao što je naša gestikulacija ograničena u odnosu na njihovu - rekla je.

- Ljudi poput nas, koje oni nazivaju Drugima, također u govoru i komunikaciji koriste stav, izraz lica i geste, ali ne mnogo.

- Kako to misliš? - upitala je Zelandona.- Mi jezik znakova ne koristimo toliko svjesno i izražajno kao Pleme. Ako

nekoga pozovem rukom da dođe - objašnjavala je, zorno prikazavši na što misli - većima ljudi zna da to znači 'dođi'. Ako to učinim brzo ili iznervirano, onda se podrazumijeva da je hitno, ali s malo veće udaljenosti teško je utvrditi je li potrebno pohitati zato što je netko ozlijeđen ili zato što se večernji obrok hladi. Dok gledamo jedni druge i vidimo oblik riječi ili izraz lica, oni nam govore nešto više od samih riječi, ali i u tami ili magli, ili na daljinu možemo pristojno komunicirati. Čak i vikanjem na daljinu možemo objasniti vrlo složene i teške ideje. Ta sposobnost da govorimo i razumijemo pod gotovo svimokolnostima, predstavlja veliku prednost.

- Nikada nisam o tome razmišljao na taj način - reče Džondalar. - Dok si podučavala Lavlje logorište Mamutovaca da govore znakovima kao Pleme kako bi Ridag mogao komunicirati s njima, svi redom, a posebno najmlađi, pre-

tvorili su to u igru i zabavljali su se upućujući jedni drugima signale. Ali kada smo stigli na Ljetni sabor, ta igra je prerasla u nešto mnogo ozbiljnije. Jezikznakova smo koristili kada smo željeli reći nešto privatno nekome iz Lavljeg logorišta, a da nas nitko drugi ne razumije. U sjećanju mi je ostala posebno jedna zgoda kada je Talut priopćio Lavljem logorištu da nešto što su htjeli reći ostave za kasnije, jer nije želio da to saznanju neki ljudi koji su se nalazili ublizini. Više se ne sjećam o čemu je bila riječ.

- Ako sam dobro razumjela, koriste li se istodobno riječi i jezik znakova, moguće je iskazati dvije posve različite stvari. Također se pomoću jezika znakova može objasniti, onome tko ga zna, nešto što onaj tko ga ne zna ne trebasaznati - rekla je Ona Koja je Prva. Zastala je i namrštila se, što je bio znak darazmišlja o nečemu što smatra dosta važnim.

- Da. moguće je - reče Ejla . - Je li teško naučiti taj znakovni jezik? - Je, ako pokušaš naučiti sve nijanse značenja - odgovori Ejla - ali ja

sam Lavlje logorište naučila pojednostavljenu verziju, onu koju u početku uče djeca.

- Ali i to je bilo sasvim dovoljno za najosnovnije sporazumijevanje - reče Džondalar.

- Možda bi trebala zelandone naučiti taj pojednostavljen jezik znakova - predloži Prva. - Počinjem nazirati u kojim prigodama bi mogao biti itekako koristan. Na primjer, za prenošenje raznih obavijesti ili raščišćavanje nejasnoća.

- Ili ako ikada sretneš nekog pripadnika Plemena i poželiš nešto reći - dopuni je Džondalar. - Meni je pomogao kada smo sreli Gubana i Jorgu prijenego što smo prešli preko malog glečera.

- Da, I za to - složila se Zelandona. - Možda bismo sljedeće godine na Ljetnom saboru mogli organizirati učenje tog jezika. Devetu Špilju, dakako, možeš podučavati tijekom cijele hladne sezone. - Ponovno je zastala. - U pravu si, tako se ne može razgovarati u mraku. Znači li to da oni uopće ne ulaze u špilje?

- Ulaze, samo što ne zalaze duboko u unutrašnjost. A kada ipak zađu, onda je jako dobro osvijetle. Mislim da nikada ne bi ušli ovako duboko u špilju -istaknula je Ejla - osim kada su sami ili iz nekog naročitog razloga. Moguri su ponekad ulazili u duboke špilje. - Ejla se živo sjećala špilje u koju je ušla idući za svjetlima, i ugledala mogure. Bilo je to za vrijeme Plemenskog Okupljanja.

Nastavili su dalje, obuzeti vlastitim mislima. Poslije izvjesnog vremenaZelandona je ponovno počela pjevati. Kada su prevalili nešto manju uđaljenost od one do prvih crteža na zidu, zvuk Zelandoninog glasa počeo je jače odjekivati, kao da se odbijao o zidove špilje, i Vuk je ponovno počeo zavijati. Prva je zastala. Ovog puta se okrenula prema desnom zidu špilje. Ejla iDžondalar ponovno su ugledali mamute, zapravo dva mamuta, ali ne nacrtanaveć uklesana, i jednog bizona, kao i nekakve čudne oznake napravljene prstima u mekanoj glini ili nečem sličnom.

- Od početka sam znala da je zelandoni - reče Prva. - Tko? - upitao je Džondalar, premda je pretpostavljao na koga misli.- Vuk, dakako. Što mislite zašto ‘pjeva’ kada se približimo mjestima na

kojima je svijet duhova vrlo blizu?- Zar nam je ovdje blizu svijet duhova? - upitao je Džondalar, osvrćući se

oko sebe s izvjesnim strahopoštovanjem.- Da, ovdje smo vrlo blizu Majčinog Svetog Podzemnog Svijeta -

odgovori Zelandona.- Zar te zato ponekad zovu Donin Glas? Zato što dok pjevaš možeš pronaći

ta mjesta? - nastavi Džondalar.- To je jedan od razloga. Ali to također znači da ponekad govorim u ime

Majke, ili da sam oruđe One Koja Blagosilja. Jedna zelandona, naročito Ona Koja Je Prva, ima mnoga imena. Zato se

obično odriče vlastitog imena dok služi Majku. Ejla je pažljivo slušala. Ona se nipošto nije željela odreći svog imena,

imena koje joj je dala majka, iako je slutila da Ejla nije njezino pravo ime. To jebilo najbliže što je Pleme moglo izgovoriti, ali je ujedno bilo i sve što je imala.

- Mogu li sve zelandone pjevanjem pronaći ta posebna mjesta? - pitao je Džondalar.

- Sve zelandone ne pjevaju, ali sve imaju 'glas', to jest način kako ih pronaći.

- Jesu li zato od mene tražili da ispustim neki poseban zvuk dok smoistraživali malu špilju? - upita Ejla. - Nisam znala što se od mene očekuje.

- Kakav zvuk si ispustila? - upita Džondalar i osmjehne se. - Siguransam da nisi pjevala. - Zatim se okrenuo prema Zelandoni i objasnio. - Onane zna pjevati.

- Kiknula sam kao mladunče. To je izazvalo baš lijep odjek. Džonokol je rekao da je zvučalo kao da se u stražnjem dijelu te male špilje nalazi lav.

- Što misliš, kako bi ovdje zvučalo? - upitao je. - Ne znam, vjerojatno, glasno - odgovori Ejla. - Ali mislim da ovdje ne

bih trebala ispuštati takve zvukove.- Koji zvuk bi ovdje bio pravi, Ejla? - upitala ju je Zelandona. - Kada

budeš zelandona, morat ćeš naučiti ispuštati neke zvukove. Ejla je zastala kako bi razmislila. - Mogu oponašati mnoge ptice, možda

bih mogla zviždati.- Da, zviždi kao ptica, kao mnoge ptice - potvrdio je Džondalar. -

Zviždi tako dobro da ptice dolaze i jedu joj iz ruke.- Zašto ne pokušaš? - predložila je doniera.Ejla je nekoliko trenutaka razmišljala, a onda se odlučila za poljsku ševu.

Njeno oponašanje ševe koja se diže nebu pod oblake, bilo je savršeno. Učinilo joj se da čuje odjek, ali da bi bila sigurna morat će to ponoviti u drugom dijelu špilje, ili vani. Malo kasnije, zvuk Zelandoninog pjevanja ponovno sepromijenio, ali na malo drugačiji način nego prethodni put. Žena je pokazala u

desno i oni ugledaše novi prolaz koji se otvarao pred njima.- Na kraju tunela nacrtan je samo jedan mamut, ali dosta je daleko i mislim

da ovog puta ne bismo trebali trošiti vrijeme na njega - rekla doniera i usput,pokazavši prema drugom otvoru koji se nalazio točno nasuprot ovoga s lijeve strane dodala: - Tamo unutra nema ničega. - Nastavila je pjevati i prošla kroz još jedan prolaz s desne strane. - Tamo unutra je strop koji nas dovodiblizu Nje, ali treba se ići dosta daleko, pa možemo na povratku odlučiti hoćemo li je posjetiti.

Malo dalje ih je upozorila: - Vodite računa, prolaz mijenja smjer. Oštro skreće u desno i na samom zaokretu nalazi se duboka rupa koja vodi u podzemni dio špilje. Tamo je jako vlažno. Možda bi od sada trebali ići iza mene.

- Mislim da bismo trebali zapaliti još jednu baklju - rekao je Džondalar.Zastao je, izvadio novu baklju iz okvira na svojim leđima i zapalio je pomoću one koju je već držao. Pod je već ovdje bio vlažan i pun barica i gnjecave gline. Ugasio je u njoj baklju koja je već bila gotovo dogorjela, pa gurnuo patrljak u džep na zavežljaju koji je nosio. Od malena su ga učili kako ne treba bez prijeke potrebe ostavljati otpatke na svetim mjestima.

Zelandona lupne bakljom nekoliko puta o stalagmit koji kao da je rastao iztla. kako bi je oslobodila nakupljenog pepela. Istog trena je jače zasijala. Ejla je na trenutak pogledala Vuka i osmjehnula se. On se očešao o njenu nogu, a ona je njega poćešala iza ušiju. To je oboje ohrabrilo. Džonejla se ponovno počela meškoljiti. Čim bi Ejla zastala, malena bi to primijetila. Uskoro će je morati nahraniti, ali izgleda da je pred njima bio opasniji dio špilje, pa je bolje pričekati dok ga ne savladaju. Zelandona je ponovno krenula. Ejla je išla za njom, aDžondalar na kraju.

- Pazite kamo stajete - reče Prva i podigne baklju visoko. Obasjala je kameni zid koji je u sljedećem trenutku neočekivano nestao. Svjetlost je ocrtala rub. Pod je bio dosta neravan, stjenovit i prekriven skliskom glinom. Vlaga jojse uvlačila u obuću, ali su se đonovi od meke kože dobro pokazali. Kada je stigla do osvijetljenog ruba kamenog zida i zavirila iza njega. Ejla je ugledalakrupnu ženu i prolaz koji je vodio u desno.

Mislim da sada idemo na sjever, rekla je sama sebi. Trudila se voditiračuna o smjeru u kojem su išli još od ulaska u špilju. Prolazi su u nekoliko navrata blago skretali, ali uglavnom su išli na zapad. Ovo je bila prva velikapromjena smjera. Ejla se zagledala ispred sebe, ali izvan kruga svjetlosti bakljekoju je držala Zelandona nije vidjela ništa, osim zjapeće tame kakva se može sresti samo pod zemljom. Pitala se čega još ima u ovoj špiljskoj rupi.

Džondalarova baklja je prije njega zašla iza ruba zida koji im je promijeniosmjer kretanja. Zelandona je čekala da se svi okupe, uključujući i Vuka, i tek onda rekla: - Malo naprijed, na mjestu gdje se tlo izravnava, ima dobrogkamenja za sjedenje. Mislim da bismo tamo trebali stati, nešto pojesti i napunitimale vreće za vodu.

- Da - složila se i Ejla. - Džonejla se polako budi, morat ću je nahraniti. Mislim da bi se već odavno probudila i počela buniti da nije mrak i da se ne krećemo.

Zelandona je nastavila pjevušiti dok nisu stigli do mjesta gdje je špiljadrukčije odjekivala. Pjevala je sve jasnije što su bili bliži malom sporednom tunelu s lijeve strane. Zastala je kod otvora.

- Ovo je to mjesto - reče ona. Ejli je bilo drago što može skinuti naprtnjaću i bacač koplja. Svi troje su si

odabrali po jedan kamen udoban za sjedenje, a Ejla izvadi tri prostirke odupletenog lišća rogoza. Čim je premjestila dijete na grudi. Džonejla je halapljivo počela sisati. Zelandona je iz svog zavežljaja izvadila tri lojanice u posudama od kamena: jednu od pješčanika i ta je bila ukrašena, a dvije od vapnenca. Ejla ju je već vidjela kako koristi onu od pješčanika. Sve tri su bile u obliku malih uglačanih posuda s drškama u istoj ravnini s rubom. Prva je pronašla i pažljivo spakirane fitilje i izvadila šest komada osušenih poljskih gljiva vilovnjača.

- Ejla, gdje je ono crijevo s lojem? - upitala je žena.- U posudi s mesom u Džondalarovom okviru za nošenje na leđima -

odgovorila je Ejla.Džondalar izvadi zavežljaje s hranom i donese ih do Ejle. Otvorio je

posudu od sirove kože i ona pokaže na crijevo napunjeno čistom bijelom mašću dobivenom topljenjem žilavog sala iz predjela bubrega, uslijed ćega je bila nešto kompaktnija. Odnio ga je donieri.

Iz velike vreće koju je on nosio, napunio je male vreće za vodu koje su nosili sa sobom, a Zelandona je u tri kamene svjetiljke stavila po nekolikokomadića loja koji je otopila svojom bakljom. Potom je u lokvicu otopljenog loja u svakoj lojanici spustila po dva komadića gljive. Upijajuće trakice su do pola bile uronjene u otopljeni loj, a krajevi su im stršili iznad oboda. Kada ih jezapalila, najprije su malo cvrčali, ali je toplina uvukla loj u štapiće i ubrzo su dobili tri dodatna izvora svjetlosti koji su prilično dobro osvijetlili mračnu špilju.

Džondalar je podijelio hranu koju su tijekom jutarnjeg obroka odvojili zaboravak u špilji. Stavili su komade pečenja crvenog jelena u svoje osobne zdjelice za jelo, a iz druge vreće za vodu su u šalice lijevali hladnu juhu od mesa s kuhanim povrćem. Dugački komadi divljih mrkvi, okrugli brašnasti korjenčići, podrezane stabljike čička, izdanci hmelja i divlji luk bili su prilično meki i nisu zahtijevali mnogo žvakanja. Popili su ih zajedno s juhom.

Ejla je nasjekla i mesa za Vuka, pa sjela kako bi pojela svoj obrok dok jošdoji kćer. Primijetila je da Vuk nije odlazio u velika istraživanja i da se tijekom njihovog dosadašnjeg boravka u špilji nije znatnije udaljavao. Vukovinevjerojatno dobro vide u mraku i povremeno je primijetila njegove oči, koje su u tamnim pukotinama špilje odbijale i ono malo njihove slabe svjetlosti. Svojomnazočnosti ulijevao joj je sigurnost. Bila je sigurna da bi ih on, zahvaljujući odličnom njuhu, izveo iz špilje ako bi neki nepredviđeni slučaj ugasio njihove

vatre. Znala je da je njegovo čulo mirisa jako izoštreno i da se lako može vratiti putom kojim su došli.

Dok su svi šutke jeli, Ejla shvati da je sva osjetila usredotočila na okolinu. Svjetlost lojanica osvjetljavala je samo ograničeno područje oko njih. Ostatak špilje bio je crn. ispunjavala ju je gusta, sveobuhvatna tama kakvu vani nemožete nigdje naći, čak ni u najcrnjoj noći. Iako izvan malih krugova svjetlosti koje su stvarale uljanice s dvostrukim fitiljima nije ništa nazirala, mogla je čuti tiho mrmorenje špilje, ali morala je prilično napregnuti osjetila.

Zapazila je kako su u nekim dijelovima špilje tlo i kamen prilično suhi, dok se u ostalima presijavaju od svjetlucave vlage. Na tim mjestima je voda od kiša isnijega, kao i ona koju zemlja ne može upiti, lagano i s nevjerojatnomupornošću kapala kroz zemlju i vapnenac, skupljajući usput vapnenački talog koji je kap po kap taložila, stvarajući kamene stalaktite iznad njih i zaobljene stalagmite na kamenom podu. Ćula je prigušeno, tiho kapanje i oko njih i u daljini. Poslije vremena koje je nemoguće izmjeriti, ono je stvaralo stupove, zidove i draperije koji su oblikovali unutrašnjost špilje.

Ćula je i tiho grebanje i glasanje sićušnih stvorenja, i gotovo neprimjetno strujanje zraka, prigušeno hujanje koje je mogla razabrati tek kada bi senapregnula. Gotovo ga je prigušivalo disanje pet živih bića koja su zaposjela ovaj tihi prostor. Pokušala je onjušiti zrak i otvorila je usta kako bi ga okusila.Bio je vlažan i imao blagi okus raspadanja sirove zemlje i drevnih morskihškoljki utisnutih u vapnenac.

Poslije obroka, Zelandona reče: - Htjela bih da pogledate nešto u ovom malom tunelu. Zavežljaje možemo ostaviti ovdje i pokupiti ih na povratku, ali bisvatko od nas trebao ponijeti lojanicu.

Svi troje su najprije otišli pronaći neki skrovit kut gdje su se mogli neometano olakšati i pustiti vodu. Ejla je ispružila djevojčicu ispred sebe, kako bi se i mala olakšala, a onda ju je obrisala s malo meke, svježe mahovine koju jeponijela sa sobom. Zatim je stavila Džonejlu u nosiljku i namjestila je na bok,uzela svjetiljku izrađenu od vapnenea i zaputila se za Zelandonom u prolaz koji se odvajao u lijevo. Žena je ponovno zapjevala. Kad bi se našli blizu svetogmjesta, mjesta koje je blizu Drugog svijeta, Ejla i Džondalar su počeli zapažati promjene u odjeku.

Zelandona je zastala i zagledala se u desni zid. Slijedili su njen pogled ividjeli dva mamuta okrenuta jedan prema drugome. Ejli prođe kroz glavu kako su ova dva sigurno posebna i upita se kakvo značenje krije raspored mamuta u ovoj špilji. Nastali su tako davno da nitko nije znao ni tko ih je nacrtao niti kojojŠpilji ili Narodu je umjetnik pripadao, no nije mogla da odoljeti, a da ne pita.

- Znaš li, Zelandona, zašto su mamuti okrenuti jedan prema drugome?- Ima onih koji smatraju da se ta dva mamuta bore - odgovori žena. -

Što ti misliš?- Ne bih rekla - odgovori Ejla.- Zašto? - upita Prva.

- Nisu ni razjareni ni bijesni. Djeluju kao da su se jednostavno sreli -odgovorila je Ejla.

- Što ti misliš, Džondalare? - upita Zelandona.- Ne bih rekao da se bore ili da se namjeravaju boriti. Možda su se samo

slučajno sreli. - Zar mislite da bi se bilo tko, onaj tko ih je tu stavio, mučio to napraviti da

su se samo slučajno sreli? - upita Prva. - Vjerojatno ne bi - odgovorio je.- Možda su se dvije skupine ljudi sastale kako bi donijeli neku važnu

odluku, a mamuti predstavljaju njihove vođe - reče Ejla. - Ili su možda donijeli odluku i ovaj crtež je napravljen kao spomen na to.

- To je jedna od zanimljivijih ideja koje sam čula - primijeti Zelandona. - Ali nikada nećemo sigurno znati? - rekao je Džondalar. - Mali su izgledi - složila se Ona Koja Je Prva. - Ali nagađanja ljudi

često nam nešto govore o njima samima. Čekali su u tišini, a onda je Ejla osjetila potrebu da dodirne zid između

mamuta. Ispružila je desnu ruku i položila dlan na kamen. Zatim je zatvorilaoči. Pod dlanom je osjetila tvrdu, hladnu i vlažnu vapnenačku stijenu. A onda joj se učinilo da je osjetila još nešto, nekakvu žestinu, zasićenost, toplinu. Možda je toplina njezinog tijela zagrijavala kamen. Povukla je ruku i zagledalase u nju. Poslije nekoliko trenutaka premjestila je svoje djetešce u malo drukčiji položaj.

Vratili su se u glavni prolaz i zaputili na sjever. Sada su umjesto bakljinosili lojanice, a Zelandona je nastavila koristiti glas. Ponekad je pjevušila, aponekad je davala oduška svojim glasovnim mogućnostima. Zastala bi svaki put kada je pomislila da su došli do nečega što im je htjela pokazati. Na Ejlu je najveći dojam ostavio mamut s crtama koje su nagovještavale krzno ispod trbuha, ali i na njima su se vidjeli tragovi, najvjerojatnije medvjeđih pandži. Zainteresirala se i za nosoroge. Kada su stigli do mjesta u velikoj špilji gdje jeodjek njezinog pjevanja postao jači, Zelandona je ponovno zastala.

- Ovdje možemo birati kojim putom ćemo poći - rekla je. - Mislim da bismo najprije trebali ići ravno, zatim se okrenuti i vratiti

ovamo, a onda neko vrijeme nastaviti lijevim prolazom. Zatim se možemookrenuti i vratiti putom kojim smo došli i izaći iz špilje. Ili možemo odmah skrenuti lijevo, a potom se vratiti.

- Mislim da bi to ti trebala odlučiti - rekla je Ejla. - Ejla je u pravu. Ti bolje znaš koliko je što udaljeno i koliko si umorna -

reče Džondalar. - Jesam malo umorna, ali možda nikada više neću doći ovamo - reče

Zelandona. - Odmarat ću se sutra, ili u logorištu. ili na tom sjedalu koje ste za mene napravili na motkama za vuču. Nastavit ćemo ravno do sljedećeg mjesta koje nas može odvesti bliže Majčinom Svetom Podzemnom Svijetu.

- Mislim da je cijela ova špilja blizu Njezinog Podzemnog Svijeta - rekla

je Ejla, koja je osjećala škakljanje u ruci kojom je dodirnula kamen. - U pravu si, dakako, zato je i teško pronaći posebna mjesta - složila se

Prva.- Mislim da nas ova špilja može odvesti sve do Drugog Svijeta, pa makar

se on nalazio u središtu zemlje - rekao je Džondalar.- Za jedan dan nećemo uspjeti obići cijelu špilju i vidjeti sve ono što se u

njoj nalazi. U špilje ispod ove nećemo ni ući - izjavi Zelandona. - Zar se ikada itko ovdje izgubio? - upitao je Džondalar. - Rekao bih da

to uopće ne bi bilo teško. - Ne znam. Uvijek kada dođemo ovamo, povedemo nekoga tko poznaje

špilju i zna put - rekla je Prva. - Kad smo već kod toga, mislim da obično ovdje ponovno punimo uljanice.

Džondalar je po drugi put izvadio mast, a žena je dopunila kamene posude,provjerila fitilje i malo ih izvukla iz rastopljenog loja, kako bi jače gorjeli. Prije nego što su nastavili dalje, rekla je: - Da biste utvrdili kojim putem treba ići, uputno je ispuštati zvukove koji se odbijaju i stvaraju neku vrstu odjeka. Nekiljudi koriste frule, i zato mislim da bi tvoje zviždukanje moglo poslužiti, Ejla.Hajde, pokušaj.

Ejla se pomalo stidjela i nije znala koju pticu bi odabrala. Konačno se odlučila za ševu. Zamislila je tu pticu tamnih krila, dugačkog repa uokvirenog bijelim perjem, s jasnim prugama na prsima i malom krestom na glavi. One višehodaju nego što skakuću, a noće na tlu u dobro skrivenim gnijezdima od trave. Dok uzlijeće, ševa se glasa kao da mljacka, ali njen jutarnji poj počinje tek kada se visoko vine u nebo. Ejla je proizvela taj zvuk.

U apsolutnoj tami duboke špilje, njezino je savršeno oponašanje ševinepjesme djelovalo sablasno i neprimjereno.

Imali su dojam da ih na neki čudan način progoni. Džondalar se trgnuo i stresao, a Zelandona je neočekivano zadrhtala, iako je pokušala to sakriti. Vuk nije pokušao bilo što sakriti. Njegovo izvanredno zavijanje odjeknulo je krozogroman zatvoreni prostor i uznemirilo Džonejlu. Počela je plakati, ali je Ejla ubrzo shvatila da ne plače iz straha ili zato što se uznemirila, nego se pridružila Vuku u glasnom zavijanju.

- Znala sam da mu je mjesto među zelandonama - reče Prva i pridruži im se svojim bogatim glasom operne dive.

Zapanjeni Džondalar se skamenio. Kada su zvuci utihnuli, suzdržano senasmijao, kao da iskušava teren. Zelandona mu se pridružila i on se počeo od srca smijati, onako kako je Ejla voljela. Na kraju im se i ona pridružila.

- Čini mi se da ova špilja odavno nije čula ovakvu buku - izjavila je Ona Koja Je Bila Prva. - Majci bi zbog toga trebalo biti drago.

Kada su krenuli dalje, Ejla je nastavila oponašati razne ptice i nije prošlodugo prije nego joj se učinilo da čuje promjenu u odjeku. Zastala je i pogledala zidove, prvo desni, a zatim i lijevi na kojem je ugledala niz od tri nosoroga. Bilisu nacrtani samo obrisi, crnom bojom, ali su životinje imale punoću i djelovale

su nevjerojatno vjerodostojno. Isto je bilo i s uklesanim životinjama. Neke odživotinja koje je vidjela, naročito mamuti, bili su predstavljeni samo obrisom glave i prepoznatljivim oblikom leđa, nekima su bile dodane i dvije zakrivljene crte koje su predstavljale kljove, dok su ostali bili zadivljujuće potpuni, s očima i nagovještajem vunastog krzna, ali čak i bez kljova i ostalih dodataka, obrisi su bili dovoljni i nagovijestili su cijelu životinju.

Crteži su je natjerali upitati se je li se u određenim područjima špilje njezino zviždanje i Zelandonino pjevanje zaista mijenjalo i je li neki predak čuo ili osjetio slične promjene na istim mjestima pa ih obilježio mamutima, nosorozima i ostalim crtežima. Zadivila ju je i sama pomisao da špilja samagovori ljudima gdje je trebaju obilježiti. Ili možda Majka kroz špilju govoriSvojoj djeci gdje trebaju tražiti i obilježavati? To ju je natjeralo pitati se jesu liih zvuci koje su ispuštali zaista odveli do mjesta koja su bila bliže Majčinom Podzemnom Svijetu. Izgledalo je da jesu, ali negdje duboko u svom umu, ostalaje sumnjičava i samo je postavljala pitanja.

Kad su ponovno krenuli, Ejla je nastavila oponašati glasanje ptica. Malodalje, nije bila sigurna zašto, ali kao da ju je nešto prisililo da stane. U početku nije ništa vidjela, ali nakon što je napravila još nekoliko koraka pogledala je nalijevu stranu široke špilje i ugledala uklesanog mamuta izuzetne ljepote. Sigurnoje imao kudravo zimsko krzno. Čak su bile prikazane i dlake na čelu, oko očiju, na njušci i duž trupa.

- Izgleda kao neki stari mudrac - primijeti Ejla.- Zovu ga 'Starac’, - reče Zelandona - a ponekad i ‘Mudrac’. - Zaista me je podsjetio na starca koji se može podičiti mnogom djecom u

svom ognjištu, i njihovom djecom, a možda i njihovom - reče Džondalar. Zelandona je ponovno zapjevala i vratila se do suprotnog zida na kojem je

bilo još mamuta. Mnogi od njih bili su obojeni crno. - Možete li uz pomoć riječi za brojanje reći koliko mamuta vidite? - pitanje je bilo upućeno i Džondalaru i Ejli.

Oboje su prišli zidu špilje, ispružili lojanice kako bi bolje vidjeli, pa počeli izgovarati riječi za brojanje za svakog kojeg bi ugledali. - Neki su okrenuti u lijevo, a neki u desno - reče Džondalar. - A ona dva u sredini okrenuti su ponovno jedan prema drugome.

- Izgleda da su se ona dvojica vođa koje smo ranije vidjeli ponovno sreli i doveli dio stada sa sobom - reče Ejla. - Ja ih brojim jedanaest.

- I ja sam toliko dobio - izjavio je Džondalar.- Većina ljudi ih toliko izbroji - reče Zelandona. - Ako nastavimo ovim

putom, naići ćemo na još nekoliko životinja, ali su dosta daleko odavde i mislim da ih ovog puta baš ne moramo posjetiti. Predlažem da se vratimo i nastavimoonim drugim prolazom. Čeka vas veliko iznenađenje.

Vratili su se do mjesta na kojem se tunel račvao i Zelandona ih sada povede drugim krakom. Dok su napredovali, ona je pjevušila ili tiho pjevala.Prošli su pokraj još nekoliko životinja, uglavnom mamuta, ali i jednog bizona,

ili je to možda bio lav, pomislila je Ejla. Primijetila je nove tragove prstiju. Nekiod njih tvorili su određene oblike, a neki su očigledno bili nasumično utisnuti.

Prva je iznenada zapjevala jačim i višim glasom, i usporila tempo. A onda je počela pjevati poznate riječi Majčine Pjesme.

Iz mrkle tmine, iz kaosa vremenaKovitlac rodi Majku i bila si je dovoljnaTad shvati da je život nešto dragocjenoTamno ništavilo je Majku rastužilo.Sama bijaše Majka mila.Jedina je ona bila.Iz praha svog rođenja Ona stvori drugog svataTreperavo biće - prijatelja, druga, brata. Zajedno su stasali, naučili su voljeti Kad je bila spremna, odlučiše se združiti. Kružio je oko Nje, silno ljubio ju je.Njen pun, bogat glas kao da je ispunjao svaki kutak prostora i dubine

velike špilje. Ejla je bila ponesena pjesmom, osjećala je ne samo drhtavicu u cijelome tijelu već joj se grlo stegnulo i suze joj navriješe.

Sva mračna prostranstva i Zemlja jalova Nestrpljivo su rođenja života čekala Što srži Njenom se hranio i krv Njenu pioNjenu kožu rasprsnuo, Njezin kamen raskolio.Majka će roditi. Novi život će stvoriti. Bujica plodnih voda stvori tad rijeke i moraKopno je preplavila, drveću rasti pomogla Iz dragocjene kapi svake niknuo je list i travkeSve dok bujnost zelenila nije Zemlju svu prekrila.Njene vode su potekle. Zelenilo su stvorile.Kroz trudove teške, kroz oganj i borbuRođenje je dala novome životu A krv Njena postade tek okera grudaNo divno djetešce vrijedilo je truda.Radosna je Majka bila,Sjajnog sina je rodila.Uzdigle su se planine, plamen s njihovih visinaTim grudima od planina,Ona dojila je sinaSisao je tako silno, plamen liznuo do nebaNa svodu tad nastala je staza od Majčinog mlijeka. Život njegov počeo je. Sina stroga dojila je. Smijao se i igrao, rastao je bistar, jakSreća Majčina je bio, odagnao onaj mrak Obasut ljubavlju Njenom rastao je bistar, mio

I sazrio on je brzo, više nije dijete bio.Već gotovo stasao je. Svojom glavom mislio je. Duboka Špilja kao da je vraćala pjesmu Onoj Koja Je Prva, zaobljeni oblici

i oštri kutovi u kamenu uzrokovali su mala zakašnjenja i izmjene u tonu, tako daje zvuk koji se vraćao do njihovih ušiju bio nalik fugi neobične, prelijepe harmonije.

U njezinom snažnom glasu koji je ispunio prostor zvukom, Ejla je nalazilautjehu. Nije čula svaku riječ ni svaki zvuk, a pojedini stihovi su je jednostavno natjerali razmisliti o značenju, ali ju je zato ispunjavao osjećaj kako će, ako se ikada izgubi, taj glas moći čuti bilo gdje. Promatrala je Džonejlu koja kao da je također pažljivo slušala. I Džondalar i Vuk bili su oduševljeni tim zvukom, isto kao i ona.

Velika Majka tužno je živjelaZauvijek od sinka svojeg rastavljenaZa djetetom svojim silno je žudjelaJoš jednom u utrobi život je potakla.Nije mogla prihvatiti bez djeteta da će biti. Ejla je uvijek plakala kada bi u pjesmi stigli do ovog dijela. Dobro je znala

kako je izgubiti sina i imala je osjećaj da su ona i Velika Majka jedno. Kao i Doni, i ona je imala sina koji je još živio, ali će zauvijek ostati odvojena od njega. Privila je Džonejlu na grudi. Bila je zahvalna što ima ovo dijete, ali će joj ono prvo uvijek nedostajati.

Uz prasak groma Njeno se kamenje raspaloDuboku je dolje špilju otvoriloIz praznog tog prostora život je iznijelaIz utrobe svoje Djecu Zemlje rodila.Usamljena i očajna, više djece je rodila. Svako dijete joj drukčije, i veliko i malo Neko je hodalo il' letjelo, plivalo ii puzaloAli svaki oblik je savršen, svaki duh cjelovitSvako od njih je stvorenje koje može se ponovit.Majka ih je rađala, s njima Zemlju ispunila. Sve te ptice, ribe i životinjeNeće je više ostaviti da tuguje Živjet će uz mjesto gdje su se rodili I širenju Majke Zemlje će pomoći. Uz Nju će ostati, nisu mogli pobjeći. I Ejla i Džondalar su se osvrtali po velikoj špilji i pogledi su im se sreli.

Nema nikakve sumnje da je ovo sveto mjesto. Nikada do sada nisu bili u ovakogolemoj špilji. Oboje su u istom trenutku bolje shvatili značenje svetog porijekla priče. Možda postoje i druga, ali ovo mora biti jedno od mjesta na kojem je Doni rađala. Imali su osjećaj da se nalaze u maternici Zemlje.

Svi joj bijahu djeca s kojom se ponosila

Ali potrošili su snagu koju je imalaOstade je još samo za stvorenje jedno jedinoZa dijete koje će znati Tko je sve stvorio. Za dijete koje će je štovati. I naučiti štititi. Živa i već zrela, prva Žena se rodila S Parovima koje će trebati da bi preživjela Prvi dar joj bijaše Život, i poput Majke ZemljeZnala je koliko je njegovo značenje. Prva Žena je stvorena, od svoje vrste jedina.Sljedeći je bio Dar zapažanja, učenja Dar želje za znanjem i zdravoga razumaS tim znanjem prva Žena se rodilaDa bi s njim živjela i na potomke ga prenijela.Prva je Žena imala znanje kako se ući i kako se raste. Snage životne joj ponešto, posve se iscrpilaPrenijet Dub Života na druge je željelaNov život mogu stvarati sva djeca NjezinaI Ženu je Majka s time obdarila.Ali Žena bijaše samotna, jer bila je jedina.Majka se prisjetila vlastite samoće I ljubavi koju njen dragan pružao jeŽudnjom iskrom snage rađat je počela Da dijeli ljubav sa Ženom, Muškarca je stvorila.Opet od sebe je davala, novo biće je stvorila. I Zelandona i Ejla pogledaše u Džondalara i osmjehnuše se, a kroz glave su

im prolazile slične misli. Obje su osjećale da je on savršeni primjer, sasvim lako je mogao biti Prvi Čovjek, i obje su bile zahvalne što je Doni stvorila muškarca da dijeli život sa ženom. Džondalar im je gotovo mogao pogoditi misli već po izrazu njihovih lica i bilo mu je malo neugodno, premda nije znao zašto bi mutrebalo biti neugodno.

Ženu i Muškarca Majka je rodilaI dom njihov na Zemlji im dalaI vodu i zemlju i sve što je stvorilaNa čuvanje svega toga ih je obvezala. Da s tim domom se koriste, a ne da ga unište.Za Djecu Zemlje Majka je stvorilaDarove za opstanak i onda odlučila Dati im Dar Užitka i nježnostiDa je štuju radošću fizičke ljubavi. Te darove zaslužuju kada svoju Majku štuju.Majka bijaše zadovoljna s parom kojeg je stvorilaKad su se združili, ljubavi ih nježnoj naučila Usadila im žudnju da jedno drugog žele

Darovala im sreću da Užitke svoje dijele. Prije dovršetka djela. Njena djeca su se već voljela. Djeca Zemlje će živjeti. Sad se može odmoriti. Kao i uvijek kada bi čula Majčinu Pjesmu, Ejla se pitala čemu služe ona

dva stiha na kraju. Imala je dojam da nešto nedostaje, ali možda je Zelandonabila u pravu, oni samo naglašavaju kraj. Neposredno prije nego što je ženazavršila s pjevanjem, Vuk je osjetio potrebu odgovoriti na način na koji vukovi uvijek komuniciraju jedni s drugima. Dok je Prva i dalje pjevala, on je pjevaosvoju vučju pjesmu, najprije je nekoliko puta zalajao, a onda je glasno i sablasno počeo zavijati iz dubine grla. Ponovio je to još dva puta. Zahvaljujući odjeku u špilji, dobivao se dojam da mu iz velike daljine odgovaraju drugivukovi, možda oni s drugog svijeta. A onda je i Džonejla zaurlala na način koji je Ejla protumačila kao njezin odgovor na pjesmu Vuka.

A Zelandona je pomislila: bez obzira želi ili to Ejla ili ne, izgleda da je injena kćer predodređena postati zelandonom.

Kada je Prva pošla dublje u špilju, visoko je podigla uljanicu. Sada su prviput ugledali strop. Na kraju prolaza ušli su u područje gdje je strop bila tako nizak, da ga je Džondalar gotovo dodirivao glavom. Površina je bila gotovo, aline i potpuno, ravna i vrlo svijetle boje, ali i više od toga, bila je prekrivenacrtežima životinja čiji su obrisi bili izvučeni crnom bojom. Neki od prikazanih mamuta gotovo da su bili potpuni, s posve kudravim krznom i s kljovama, anekima je bio isertan samo prepoznatljiv oblik leđa. Bilo je tu i nekoliko konja, od kojih je jedan bio jako velik i dominirao prostorom, mnogo bizona, divljihkoza i koza - antilopa, kao i nekoliko nosoroga. Životinje su crtane bez ikakvogreda, čak nisu bile ni poredane po veličini. Gledale su u svim smjerovima, a mnoge su čak bile iscrtane jedne preko drugih, kao da nasumice ispadaju kroz strop. Ejla i Džondalar išli su uokolo, pokušavajući vidjeti što više i shvatiti neki smisao u svemu tome. Ejla je podigla ruku i prstima prešla preko oslikanogstropa. Kada je dodirnula grubi kamen, osjetila je na jagodicama prstiju nekoškakljanje. Podigla je pogled i pokušala obuhvatiti cijeli strop na način na koji je svaka žena iz Plemena znala jednim brzim pogledom obuhvatiti cijeli prizor.Potom je zatvorila oči. Dok je prelazila rukom preko grubog stropa, kamen kao da je nestao i ona je sada osjećala samo prazan prostor. U njenom umu stvarala se slika stvarnih životinja koje dolaze iz velike daljine, iz svijeta duhova s onestrane kamenog stropa, i padaju na zemlju. One veće i prije detaljno prikazane gotovo su stigle do svijeta kojim je ona hodala, dok su one manje ili samonaznačene još bile na putu.

Kada je konačno otvorila oči. zavrtjelo joj se u glavi od gledanja u vis. Spustila je lojanicu i zagledala se u vlažni pod špilje.

- Kako je to moćno - rekao je Džondalar. - Da, je - složila se i Zelandona.- Nisam znao za ovo - rekao je. - Nitko ne govori o tome.- Mislim da ovamo dolaze samo pripadnici zajednice zelandona. Ljudi se

boje da bi mladi mogli poći u potragu za stropom i izgubiti se - pojasni Prva. - Dobro znate koliko djeca vole istraživati špilje. Kao što ste imali prilike vidjeti,u ovoj se špilji čovjek može lako izgubiti, ali neka djeca su ipak bila ovdje. U prolazima s desne strane, u blizini ulaza, ima otisaka prstiju koje su ostaviladjeca. Netko je čak podigao barem jedno dijete kako bi prstima obilježilo strop.

- Nastavljamo li dalje? - upita Džondalar.- Ne, odavde krećemo natrag - reče Zelandona. - Ali možemo se

najprije malo odmoriti. Mislim da bismo trebali ponovno napuniti uljanice.Čeka nas dug put.

Dok su Džondalar i Zelandona punili uljanice, Ejla je nahranila dijete.Poslije još jednog pogleda bačenog prema stropu, okrenuli su se i počeli vraćati istim putom. Ejla je pokušavala pronaći životinje nacrtane na zidovima duž puta i uklesane u njih, ali Zelandona nije cijelo vrijeme pjevala, niti se ona glasala

poput ptica, tako da je bila uvjerena kako je neke propustila. Stigli su doraskrižja na kojem se veliki prolaz u kojem su se nalazili spajao s glavnim inastavljao prema jugu. Imali su dojam da jako dugo idu prije nego su stigli domjesta na kojem su bili zastali i jeli. a zatim su skrenuli prema mjestu gdje subila nacrtana dva mamuta okrenuta jedan prema drugome.

- Želite li ovdje predahnuti i nešto pojesti, ili ćemo prije zaobići onaj oštri zavoj? - upitala je Prva.

- Ja bih radije prvo prešao zavoj - reče Džondalar. - Ali ako si umorna možemo i ovdje zastati.

- Kako se ti osjećaš, Ejla? - Mogla bih tu predahnuti, a mogu i nastaviti, kako god želiš, Zelandona.- Malo sam umorna, ali ipak mislim da bih radije zaobišla onu rupu na

zaokretu prije nego napravimo pauzu, jer će mojim nogama, kada jednom stanu, biti potrebno neko vrijeme da se ponovno naviknu na kretanje. Htjela bih da tajtežak dio čim prije ostavim za sobom - reče žena.

Ejla je primijetila da se na povratku Vuk ne odvaja od njih i da dahće. Čak se i on umorio, a Džonejla je baš bila nervozna. Vjerojatno ju je zbunjivalo štosu i dalje u mraku, a ona se naspavala. Ejla ju je najprije premjestila s leđa na bok, onda joj je dala malo sisati i na kraju ju je ponovno vratila na bok. Rame juje već boljelo od naprtnjače i poželjela je premjestiti je na drugo rame, ali to bi zahtijevalo i premještanje svega drugog, što u hodu ne bi bilo nimalo lako.

Pažljivo su savladali zavoj. Postali su još oprezniji, jer se najprije Ejlaokliznula na vlažnoj glini, a za njom i Zelandona. Nakon savladavanja togteškog zavoja, uložili su još malo napora i stigli do skretanja koje im je kad supolazili bilo s desne strane, a sada im se nalazilo s lijeve. Tu je Zelandonazastala.

- Ako se sjećate, rekla sam vam da se tim tamo tunelom može stići do zanimljivog svetog prostora. Ako želite, možete otići tamo i pogledati ga. Ja ću vas ovdje pričekati i malo se odmoriti. Sigurna sam da ga Ejla može pronaći ćurlikanjem.

- Mislim da ne želim - reče Ejla. - Već smo toliko toga vidjeli i sumnjam da bih na bilo što novo mogla reagirati onako kako bih trebala. Reklasi da se možda nikada više nećeš vratiti ovamo, ali ako si bila ovdje u nekoliko navrata, ne vidim zašto se i ja ne bih vratila još koji puta, imajući u vidu da je mjesto vrlo blizu Devete Špilje. Radije bih to ostavila za neku drugu prigodu,kada ne budem ovoliko umorna.

- Mudra odluka, Ejla - rekla je Prva. - Samo ću vam reći da se radi o još jednom stropu, ali su na njemu mamuti obojeni crveno. Slažem se da će biti bolje da to vidiš kada budeš odmorna. Ipak mislim da bismo trebali nešto pojestiprije nego što nastavimo, a moram i pustiti vodu.

Džondalar je odahnuo, skinuo okvir za leđa i pronašao mračni kut. Cijeli dan je pijuckao vodu iz svoje male vreće za vodu, tako da je i on osjećao potrebu za olakšanjem. Pošao bi on i u taj novi tunel da su žene htjele,

razmišljao je dok je zalijevao zid, ali za sada mu je bilo dosta svih tihveličanstvenih prizora koje su vidjeli u ovoj špilji, bio je umoran od hodanja i samo je želio izaći odavde. Nije mu čak bilo ni do jela.

Čekala ga je mala zdjelica hladne juhe, i kost s nešto mesa na njoj. I Vuk je dobio gomilu narezanog mesa.

- Možemo meso jesti u hodu - reče Ejla - ali kosti sačuvajte za Vuka. Uživat će glođući ih dok se bude odmarao pokraj vatre.

- Sigurna sam da trenutno svi čeznemo za vatrom - izjavila je Zelandona. - Kada ostanu bez loja. lojanice ćemo spakirati i ostatak puta prevalit ćemo pri svjetlosti baklji. - Imala je spremne baklje za svakog od njih. Džondalar jeprvi zapalio svoju dok su prolazili pokraj drugog prolaza s lijeve strane, koji senalazio nasuprot prvog naslikanog mamuta kojeg su vidjeli.

- Ovdje ste ušli pogledati otiske dječjih prstiju, a duboko u tom prolazu i u nekoliko njegovih skretanja mogu se na zidovima i stropu vidjeti i razne drugezanimljive stvari - komentirala je Zelandona. - Nitko ne zna njihovoznačenje, ali postoje mnogobrojna nagađanja. Mnoge su obojene crveno, ali su prilično daleko odavde.

Nedugo potom, i Ejla i Zelandona upalile su svoje baklje. Na mjestu nakojem se tunel račvao, krenuli su desnim odvojkom i Ejli se učinilo da u daljini vidi nagovještaj svjetlosti. Kada je tunel ponovno skrenuo desno, bila je sigurna,ali to nije bila jarka dnevna svjetlost, a kada su napokon izašli iz špilje, sunce jeveć bilo na zalazu. Proveli su cijeli dan hodajući kroz golemu špilju.

Džondalar je napunio jamu drvetom i zapalio ga pomoću baklje. Ejla je spustila naprtnjaču pokraj vatre i zviždukom pozvala konje. Iz daljine je doprlo njištanje i ona krene u tom smjeru.

- Ostavi djevojčicu sa mnom - predloži joj Zelandona. - Nosiš je cijeli dan. Objema vam je potreban odmor.

Ejla rasprostre nosiljku po travi i spusti Džonejlu na nju. Izgleda da joj jegodila što može slobodno mlatarati nožicama. Njena majka ponovno zazviždi ipotrća u smjeru njištanja kojim su joj konji odgovorili. Uvijek se zabrinula kada bi ih ostavila na duže vrijeme.

Sljedećeg jutra su dugo spavali i nisu se jako žurili nastaviti put, ali su već oko podneva postali nervozni i jedva čekali polazak. Džondalar i Zelandona su razgovarali o tome kako najbrže stići do Pete Špilje.

- Ona se nalazi istočno odavde, na otprilike dva dana putovanja... ili tri, ako ne žurimo. Mislim da do nje možemo stići ako se budemo držali tog smjera.

- To je točno, ali mislim da se nalazimo malo sjevernije i ako budemo stalno išli na istok, morat ćemo prelaziti i Sjevernu rijeku i Rijeku - reče Zelandona. Uzela je štap i počela vući crte po golom tlu. - Ako se zaputimo na jugoistok, možemo prije mraka stići do Ljetnog logorišta Dvadesetdevete Špilje i provesti noć s njima. Sjeverna rijeka ulijeva se u Rijeku blizu Južne strane Dvadesetdevete Špilje. Možemo prijeći gaz na Rijeci između Ljetnog logorišta i

Južne strane. Tako ćemo morati prijeći samo jednu rijeku. Rijeka je tamo široka, ali plitka. Zatim možemo nastaviti prema Odrazu i Petoj Špilji, kao što smo toučinili prošle godine.

Džondalar je proučavao crte koja je povukla po tlu. Još je gledao u njih kad je Zelandona dodala: - Odavde pa do Ljetnog logorišta postoje oznake nadrveću, a dalje vodi utrta staza.

Džondalar shvati kako i o ovom putovanju razmišlja na isti način kao o onom s Ejlom. Njih dvoje su jahali, a čamac - zdjela bio je pričvršćen za kraj nosiljke i u njemu su prevozili stvari preko potoka. Nisu morali brinuti kako će prijeći bilo koju rijeku, osim onih najvećih. Ali ako Prva bude sjedila na motkama koje vuče Njiska, teško da će motke za vuču plutati, kao što neće ni one koje vuče Trkač, a na kojima su sve njihove zalihe. Osim toga lakše će im biti snaći se na utrtim stazama.

- U pravu si, Zelandona - rekao je. - Možda nećemo ići najkraćim putom, ali bit će nam lakše i vjerojatno ćemo stići za isto toliko vremena, a možda čak i brže. - Oznake na drveću nije bilo baš tako lako slijediti kao što je Prva mislila. Izgleda da u posljednje vrijeme ljudi nisu često prolazili tim putom. Usput su obnovili neke od njih kako bi olakšali onima koji će ubuduće ovuda ići. Sunce je već gotovo bilo zašlo kada su stigli do Ljetnog logorišta, također poznatog kao Zapadni kraj Dvadesetdevete Špilje, koji ponekad nazivaju i Tri Stijene. Taj naziv se odnosio na tri odvojena mjesta.

Oni su imali krajnje zanimljivo i složeno društveno uređenje. Nekada su to bile tri odvojene Špilje koje su živjele u tri različita skloništa koja su gledala na isto prostranstvo bogato travom. Špilja Odraz bila je okrenuta prema sjeveru, štoje bilo nepovoljno, ali je zato ono što je imala za ponuditi uvelikenadoknađivalo spomenutu manu. Bila je to golema stijena, dugačka osam stotina metara i visoka osamdeset, s pet razina skloništa i neizmjernimpotencijalom za promatranje okolnog predjela i životinja koje se onuda kreću. Predstavljala je zaista spektakularni prizor na kojem su im mnogi zavidjeti.

Špilja nazvana Južna strana bila je upravo to. Dvokatno sklonište okrenutoprema jugu, čiji je položaj omogućavao da se i ljeti i zimi najbolje iskoristi sunčeva svjetlost. Nalazila se dovoljno visoko pa se iz nje pružao dobar pogled na otvorenu ravnicu. Posljednja Špilja bila je Ljetno logorište, koje se nalazilona krajnjem zapadnom dijelu ravnice. Između ostalog, oko nje je bilo dosta lješnjaka, i mnogi su ih ljudi iz drugih Špilja odlazili krajem ljeta brati. Ovašpilja se nalazila i vrlo blizu jedne male svete špilje, što inače nije bio čest slučaj. Ljudi koji su živjeli u blizini jednostavno su je nazivali Šumska špilja.

Kako su sve tri Špilje manje - više lovile i skupljale plodove u istimpodručjima, dolazilo je do čestih svađa i tučnjava. Daleko ođ toga da to područje nije moglo prehraniti sve tri skupine, jer ne samo da je bilo vrlo bogato, već su njime prolazile i životinje tokom seoba. Međutim, često bi dvije ili više skupina iz različitih Špilja, koje skupljaju plodove ili love divljač, istodobno krenule za istom stvari na istom mjestu. Događalo se da dvije skupine

krenu u lov na isto malo krdo i pokvare planove jedna drugoj, rastjerajuživotinje i obje ostanu bez ulova. Ako bi, pak, sve tri skupine neovisno krenuleza krdom, znalo je biti mnogo gore. Tada su na ovaj ili onaj način u razmirice bivale uvučene sve Špilje Zelandonaca u tom području. Na kraju su se, na poticaj svih susjeda, i poslije zamornih pregovora, tri odvojene Špilje odlučile udružiti se i postati jedna Špilja na tri mjesta, pa od tada zajedno ubiru plodovekoje im nudi njihova bogata ravnica. Iako i dalje povremeno dolazi dorazmirica, čini se da ovaj neobični dogovor funkcionira.

Kako je Ljetni sabor još trajao, u Zapadnom kraju Dvadesetdevete Špiljenije bilo mnogo ljudi. Većina onih koji su ostali bili su stari ili bolesni i nesposobni za putovanje. Na Ljetne sabore nisu otišli ni oni koji su se starali onjima, a u rijetkim slučajevima ostajali bi i oni koji su obavljali neki posao koji nije mogao biti prekinut ili se mogao obaviti jedino ljeti. Oni koji su se zatekli uZapadnom kraju oduševljeno su dočekali putnike. Rijetko kada su početkom ljeta imali posjetitelje. Njihovo oduševljenje bilo je još veće, jer su ovi putnici namjernici dolazili s Ljetnog sabora. Jedva su čekali čuti najnovije vijesti.

Uostalom, ovi posjetitelji su sami po sebi bili vijest, kamo god da su otišli:Džondalar, putnik povratnik, i strankinja sa svojom djevojčicom, vuk, konji i Prva Među Onima Koji Služe Veliku Majku Zemlju. Naročito su im se obradovali bolesni i slabi, jer su dvije žene bile iscjeliteljice i barem jedna odnjih bila je među najboljima iz njihovog naroda.

Deveta Špilja oduvijek je bila u izrazito dobrim odnosima s ljudima iz TriStijene, koji su živjeli na mjestu zvanom Ljetno logorište. Džondalar se sjećao da je još kao dječak odlazio tamo brati lješnjake koji su u velikom broju rasli u blizini. Svatko tko je bio pozvan pomoći pri branju uvijek je dobivao dio lješnjaka, a oni nisu pozivali svakoga, već samo ostale dvije Špilje iz Tri Stijene, i Devetu Špilju.

Jedna mlada žena svijetloplave kose i blijede puti izađe iz prebivališta i iznenađeno se zagleda u njih. - Što ćete vi ovdje? - upitala je i trgnula se. - Oprostite, nisam htjela biti nepristojna. Jako sam se iznenadila što vas vidim, jernikoga nisam očekivala.

Ejla pomisli kako ova djeluje tužno i ispijeno s tim tamnim podočnjacima. Zelandona je znala da je ta djevojka pripravnica zelandone iz Zapadnog krajaDvadesetdevete Špilje.

- Ne ispričavaj se - rekla je Prva. - Svjesni smo da smo te iznenadili. Vodim Ejlu na njezinu prvu donieri - turu. Dopusti mi da vas upoznam. - Prvaje potom izrecitirala skraćenu verziju formalnog upoznavanja i na kraju rekla: - Nije mi jasno zašto je jedna pripravnica ostala u skloništu. Je li netko ovdje jakobolestan?

- Možda ne više od ostalih koji su nadomak Drugog Svijeta, ali ona je mojamajka - odgovorila je pripravnica. Zelandona je samo kimnula.

- Ako želiš, možemo je pogledati - predloži Ona Koja Je Prva.- Bila bih vam zahvalna, ali nisam htjela to od vas tražiti. Mislim da joj je

bilo bolje dok je moja zelandona bila ovdje. Prije nego je otišla, uputila me jekako da je njegujem, ali čini mi se da je majci sve gore. Strašno je uznemirena, a ja joj izgleda ne znam pomoći - reče mlada pripravnica. Ejla se sjećala zelandone iz Ljetnog logorišta. koju je lani upoznala.

Kako je svaka od Špilja Tri stijene imala Zelandonu koja je živjela s njima,nametao se zaključak da će one Dvadesetdevetoj Špilji osigurati preveliki utjecaj ako sve tri budu imale pravo glasa na sastancima zajednice zelandona.Zato je izabrana četvrta doniera koja sada predstavlja cijelu skupinu, ali je ona više posrednik, i to ne samo između ostale tri zelandone, već i između trojice vođa, što iziskuje mnogo vremena i veliku umješnost ophođenja s ljudima. Ostale tri doniere nazvane su suradnice. Koliko se Ejla sjećala, zelandona iz Ljetnog logorišta bila je dosta niska sredovječna žena, gotovo isto onoliko debela kao Ona Koja Je Bila Prva. Bila je vrlo simpatična, pravi majčinski tip. Njena titula glasila je Dopunska zelandona Zapadnog kraja DvadesetdeveteŠpilje, iako je bila prava zelandona i uživala poštovanje i status koje joj jedonosio njezin položaj. Mladoj pripravnici kao da je laknulo što će još netko pregledati njenu majku, posebno netko tako važan i ućen, ali kad je vidjela da je Džondalar počeo skidati stvari s motki za vuču i da se djetešce koje je Ejla nosila na leđima uzvrpoljilo, rekla je: - Najprije se smjestite.

Pozdravili su se sa svima koje su zatekli u skloništu, spustili vreće za spavanje, odveli konje na livadu sa svježom travom, upoznali Vuka s ljudima,ili ljude s njim. Tek kada su sve to obavili, Zelandona i Ejla su prišle mladojpripravnici.

- Što muči tvoju majku? - upitala je Zelandona. - Nisam sigurna. Žali se na bolove u trbuhu ili grčeve, a u posljednje

vrijeme nije joj do jela - reče mlada žena. - Primjećujem kako je sve mršavija i više ne želi ustati iz postelje. Jako sam zabrinuta.

- To je razumljivo - rekla je Zelandona. - Bi li bi pošla sa mnom da jepogledam, Ejla?

- Svakako, samo moram zamoliti Džondalara da pripazi Džonejlu. Upravosam je podojila, bit će dobra.

Odnijela je dijete Džondalaru koji je razgovarao sa starijim muškarcemkoji nije djelovao ni slabo niti bolesno. Ejla je pretpostavila da je tu zbog nekogdrugog, kao i mlada pripravnica. Džondalar je bio presretan što će čuvati Džonejlu i s osmijehom je pružio ruke kako bi je uzeo. I Džonejla se njemuosmjehnula, voljela je biti s njim. Ejla se vratila do mjesta gdje su je čekale druge dvije žene i krenula s njima do prebivališta sličnog onima kakve je podizala Deveta Špilja, samo što je ovo bilo mnogo manje od većine koje je vidjela. Kao da je bilo predviđeno samo za ženu koja je u njemu ležala. Bilo je tek nešto veće od postelje, i obuhvaćalo je još samo malu smočnicu i prostor za kuhanje. Kada je Zelandona ušla, jedva je ostalo mjesta za dvije mlađe žene.

- Majko! Majko! - pozva ju je pripravnica. - Neki ljudi su te došlividjeti.

Žena je zastenjala i tek malo otvorila oči, ali kada je ugledala krupni stas Prve, istog trena ih je razrogačila.

- Ševola? - pozvala je kćerku hrapavim glasom. - Ovdje sam. majko - reče pripravnica. - Što Prva radi ovdje? Jesi li je ti pozvala?- Nisam, majko. Slučajno je svratila i rekla da će te pogledati. I Ejla je

ovdje - reće Ševola. - Ejla? Da to nije ona Džondalarova strankinja sa životinjama?- Jest, majko. Dovela ih je sa sobom. Ako budeš raspoložena, možeš

kasnije izaći i pogledati ih. - Kako je ime tvoje majke, pripravnico Zapadnog kraja Dvadesetdevete

Špilje? - upita Zelandona.- Vašona iz Ljetnog logorišta. Zapadnog kraja Dvadesetdevete Špilje.

Rođena je u Odrazu prije nego su se Tri Stijene ujedinile - objasnila je mlada žena i istog trena se posramila, jer je shvatila da nije morala biti toliko opširna.Ovo nije bilo službeno predstavljanje.

- Vašona, bi li imala nešto protiv da te Ejla pregleda? - upitala je Prva. -Ona je obučena iscjeliteljica. Možda ti nećemo moći pomoći, ali rado bismo pokušale.

- Nemam ništa protiv - tiho je rekla žena, s izvjesnim oklijevanjem.Ejla se malo iznenadila što Prva želi da ona pregleda ženu, a onda joj je

sinulo kako bi krupna žena imala poteškoća da se spusti pokraj postelje u tako skučenom prostoru. Kleknula je i pogledala ženu. - Boli li te sada nešto? - upitala ju je.

I Vašona i njena kćerka istog trena uočiše Ejlin neobičan način govora, njen egzotični naglasak.

- Da.- Hoćeš li mi pokazati gdje te boli? - Teško je reći. Unutra. Posvuda. - Smijem li te dotaknuti?Žena pogleda kćer, a ona Zelandonu. - Mora je pregledati - objasni

Prva.Vašona kimne u znak pristanka, a Ejla povuče prekrivač i rastvori ženinu

odjeću, otkrivši trbuh. Odmah je primijetila da je žena naduta. Najprije joj je pritisnula gornji dio trbuha, pa krenula naniže preko zaobljenog ispupčenja. Vašona se trgnula, ali nije pustila glasa. Ejla joj je pipnula čelo i stražnju stranu ušiju, zatim se nagnula naprijed i omirisala joj dah. Potom je sjela na pete izamislila se.

- Osjećaš li žarenje u prsima, posebno nakon jela? - upita. - Da - odvratila je žena i upitno se zagledala u nju.- Izlazi li ti iz usta zrak propraćen glasnom bukom u grlu, kao kada se

djetešce podrigne?- Da, ali mnogi ljudi podriguju - reče Vašona.

- To je točno, ali pljuješ li krv? - upita Ejla. Vašona se namršti. - Ponekad.- Jesi li u izmetu opazila krv, ili nešto tamno i ljepljivo?- Jesam - odgovori žena gotovo šapatom. - U posljednje vrijeme sve

češće. Kako si znala? - Zna zato što te je pregledala - umiješala se Zelandona.- Što si uzimala protiv bolova? - upita Ejla.- Isto što i svi uzimaju protiv bolova. Pila sam čaj od vrbine kore - reče

Vašona.- Piješ li i mnogo čaja od mente? - upita Ejla. I Vašona i njena kćerka pripravnica iznenađeno se zagledaše u strankinju. - Njega najviše voli - objasni Ševona.- Bilo bi bolje da pije čaj od korijena gospinog bilja i anisa - reče Ejla. -

Nema više ni čaja od vrbine kore, bar za sada, ljudi misle da ne može štetiti, jer ga svi piju. Ali ako se previše pije, može itekako naškoditi. To je lijek, ali nijedobar za sve boljke i ne smije se suviše često koristiti.

- Možeš li joj pomoći? - upitala je pripravnica. - Mislim da mogu. Vjerujem da znam što joj je. Boljka je ozbiljna, ali neke

stvari mogu pomoći. Premda vam moram reći - dodala je Ejla - da je možda u pitanju nešto još ozbiljnije što je mnogo teže liječiti, ali barem ćemo joj malo ublažiti bolove.

Ejla na trenutak uhvati Zelandonin pogled. Jedva primjetno je kimalaglavom. Očigledno je shvatila o čemu se radi.

- Što predlažeš. Ejla? - upita ona.Ejla se na trenutak zamislila, a onda reče - Anis ili korijen gospinog bilja

da se smiri želudac. Imam nekoliko osušenih u svojoj vrcćici s lijekovima. Mislim da imam i sušeni slatki kalamus - toliko je sladak da je gotovo gorak -on može zaustaviti grčeve, a ovdje ima dosta maslačka da joj pročiste krv i poboljšaju rad unutrašnjih organa. Nedavno sam nabrala prikrp, a to joj možepročistiti tijelo od zaostalih otpadaka, za želudac je dobar i uvarak od lazarkinja koje sam upravo sakupila, on joj može pomoći da se bolje osjeća, a ima i fini okus. Možda ču uspjeti naći još korjenčića onog šumskog čička koje sam koristila kao začin prije neku večer. Vrlo je dobar za poremećaje u trbuhu. Međutim, najviše bih željela rosopas, on bi joj najviše pomogao. To je pravi lijek za većinu njenih problema, naročito za onaj ozbiljniji.

Mlada žena je sa strahopoštovanjem pogledala Ejlu. Prva je znala daŠevola nije prva pripravnica zelandone iz Ljetnog logorišta. Ona je bila još novau zajednici zelandona i još je dosta toga morala naučiti. A Ejla je čak i nju znala iznenaditi količinom znanja. Okrenula se prema mladoj pripravnici: - Mogla bi pomoći Ejli u pripremanju lijeka za tvoju majku kako bi ga znala sama pripremiti kada mi odemo.

- Oh. da. Vrlo rado ću joj pomoći - reče mlada žena i pogleda majku s mnogo nježnosti. - Mislim, majko, da ćeš se od ovog lijeka mnogo bolje

osjećati.

Ejla je promatrala kako vatra izbacuje treperave iskre u noć, kao da pokušava dosegnuti njihove svjetlucave sestrice visoko na nebu. Bilo je mračno, mjesec je bio mlad i već je zašao. Nije bilo oblaka koji bi zaklonili blistave zvijezde kojih je bilo toliko da su bile nalik na zamršene nizove svjetiljćica.

Džonejla je spavala u njenom naručju. Prije kratkog vremena mala je završila sa sisanjem, ali je Ejli bilo ugodno da s njom sjedi pokraj vatre.Džondalar je sjedio iza nje i ona se naslonila na njegove grudi i ruku kojom ju jezagrlio. Imali su naporan dan i bila je umorna. Samo devetero ljudi iz Špilje nijeotišlo na Ljetni sabor, šestero je bilo previše bolesno ili slabo da bi prevalilitoliki put, pa su ih ona i Zelandona sve pregledale, čak i ono troje koji su ostali brinuti se o njima. Neki od onih koji nisu mogli na put ipak su bili u stanjupomoći u obavljanju lakših poslova kao što su kuhanje i skupljanje hrane. Stariji muškarac s kojim je Džondalar ranije razgovarao, ostao je u skloništu da imneka vrijeme pomaže. Iz lova je donio srnu koja je poslužena na gozbi u čast gostiju.

Ujutro je Zelandona odvela Ejlu na stranu i rekla joj kako se dogovorila smladom pripravnicom da joj pokaže njihovu svetu špilju. - Nije jako velika,ali je vrlo zahtjevna. Možda ćeš na nekim mjestima morati puzati, pa zato odjeni nešto u čemu ćeš se moći provlačiti kroz udubljenja, i obavezno zaštiti koljena. U mladosti sam jednom bila u njoj, ali mislim da danas to više ne bih mogla.Uvjerena sam da vas dvije nećete imati problema. Obje ste snažne, mlade žene, tako da vam neće trebati mnogo vremena. Imajući u vidu da je špilja teška, možda bi bilo dobro da dijete ostaviš ovdje. - Zašutjela je, pa onda dodala. -Ako želiš, ja ću je čuvati.

Ejli se učinilo da Zelandona nije baš oduševljena što će možda morati čuvati dijete. To zna biti vrlo zamorno, a Prva možda ima druge planove. - Hvala ti. No nije potrebno. Reći ću Džondalaru neka je pričuva. On voli provoditi vrijeme s Džonejlom.

Dvije mlade žene krenuše zajedno. Mlada pripravnica je predvodila. - Dati se obraćam punom titulom, skraćenom verzijom, ili po imenu? - upita Ejla poslije izvjesnog vremena.

- Neke pripravnice vole više ovako, druge onako. Kako tebe ljudi zovu?- Ja sam Ejla. Znam da sam pripravnica Prve, ali još se ne mogu naviknuti

na to i svi me zovu Ejla. Više mi se sviđa. Jedino mi je ime ostalo od prave majke i mog naroda. Čak ne znam ni tko su oni bili. Za sada još nisam odlučila što ću raditi kada postanem prava zelandona. Znam da bismo se trebali odreći svojih imena, i nadam se da ću biti spremna kada dođe vrijeme za to, ali sada još nisam.

- Neke pripravnice jedva čekaju da promijene ime, a neke bi radije da ne moraju, ali izgleda da na kraju sve ispadne kako treba. Željela bih da me zovešŠevola. Zvuči prisnije od pripravnice.

- A ti mene, molim te, zovi Ejla.Nastavile su utrtom stazom kroz uski kanjon, u kojem je, između dvije

impozantne stijene, bilo i šume i grmlja. U jednoj od njih nalazilo se kamenosklonište ljudi. Vuk se pojavio sasvim iznenada. Preplašio je Ševolu koja nijebila navikla na neočekivano pojavljivanje vukova. Ejla je uzela njegovu glavu među ruke, protrljala mu dlaku i nasmijala se.

- Tako znači, nisi htio ostati - rekla je. Zapravo joj je bilo drago što ga vidi. Okrenula se prema pripravnici: - Nekada me je svuda pratio, osim kadabih mu rekla da to ne radi. A onda se rodila Džonejla. Sada je rastrzan između nas dvije i ne zna što će kad sam ja na jednom mjestu, a ona na drugom. Želi zaštititi obje, ali ne može se uvijek odlučiti. Ovog puta sam odluku prepustila njemu. Izgleda da je zaključio kako Džondalar može sasvim dobro štiti Džonejlu i zato me je potražio.

- Imaš nevjerojatnu kontrolu nad životinjama. Idu kamo ti želiš i rade štoim kažeš. Čovjek se navikne na to kad te izvjesno vrijeme promatra, ali mu je i dalje teško povjerovati - rekla je Ševola. - Zar oduvijek imaš te životinje?

- Ne. Njiska je bila prva, ako ne računam zeca kojega sam našla kao djevojčica - odgovorila je Ejla. - Sigurno je umakao nekoj grabljivici koja ga je ozlijedila, pa nije ni htio niti mogao pobjeći kada sam ga podigla. Iza je bila iscjeliteljica pa sam ga odnijela u špilju da ga pogleda. Strašno se iznenadila.Rekla mi je da iscjelitelji trebaju liječiti ljude, a ne životinje, ali mu je ipak pomogla. Možda ju je zanimalo da vidi hoće li moći. Pretpostavljam da mi je ideja da bi ljudi mogli pomagati životinjama pala na pamet kada sam vidjelaždrijebe. U početku nisam shvaćala da je životinja koja je upala u moju jamu - zamku kobila koja još siše i ne znam zašto sam pobila hijene koje su krenule nanju, osim što mrzim hijene. Ali kada sam to već učinila, imala sam osjećaj da je ona postala moja odgovornost, da moram pokušati othraniti je. Drago mi je štosam to učinila, jer smo se ubrzo sprijateljile.

Ševola je zadivljeno slušala priču koju joj je Ejla ispričala usput, kao da je u pitanju neka sasvim obična stvar. - Ipak imaš vlast nad tim životinjama.

- Ne znam bih li to tako nazvala. Njiski sam bila kao majka. Brinula sam seo njoj, hranila je, i naučile smo razumjeti jedna drugu. Ako pronađeš životinju dok je još vrlo mala i ako je podižeš kao dijete, možeš je naučiti kako da se ponaša, isto kao što majka uči dijete kako se treba ponašati - pokušala je objasnili Ejla. - Trkač i Sivka su njezini sin i kćer, bila sam uz nju kada su se oždrijebili.

- A Vuk?- Postavila sam zamke za hermeline, i kada smo Digi... ona mi je bila

prijateljica... i ja otišle pregledati zamke, otkrila sam da ih netko potkrada.Ugledala sam vučicu kako jede hermelina i razbjesnila sam se. Ubila sam je kamenom iz praćke, i tek onda sam vidjela da ima mlade. Nisam to očekivala. Nije bila sezona kada vukovi imaju mladunče koji još sišu. Krenula sam njenim tragom koji me je odveo do jazbine. Bila je vuk samotnjak i nije imala čopor

koji bi joj pomogao, a očigledno ni mužjaka kome se sigurno nešto dogodilo. Zato je potkradala moje zamke. Našla sam samo jedno živo štene i ponijela gasa sobom. Tada smo živjeli s Mamutovcima i Vuk je odrastao među djecom iz Lavljeg skloništa. Nikada nije živio među vukovima, pa zato ljude smatra svojim čoporom - reče Ejla.

- Sve ljude? - upita Ševola.- Ne baš sve, premda se navikao na gužvu. Njegov glavni čopor smo

Džondalar i ja, a sada i Džonejla, dakako...vukovi vole svoju mladunčad. U članove obitelji računa još Martonu, Vilamara i Folaru, Džoharana. Prolevu i njihovu djecu, ljude koje mu dovedem da ih onjuši, one koje mu predstavim datako kažem, smatra prijateljima, kao neku vrstu privremenih članova čopora. Sve ostale ignorira sve dok ne predstavljaju prijetnju po one s kojima je blizak,one koje smatra svojim čoporom - objasnila je Ejla vrlo zainteresiranoj mladoj ženi.

- Što se događa ako netko pokuša nauditi nekome tko mu je blizak? - Tijekom Putovanja koje smo Džondalar i ja poduzeli kako bismo stigli

ovamo, sreli smo jednu vrlo zlu ženu, koja je uživala ranjavajući ljude. Pokušala me ubiti, ali je Vuk ubio nju.

Ševolu prođe jeza, ugodna jeza, kakvu je osjetila i kada je jedan dobar pripovjedač pričao zastrašujuću priču. Uopće nije sumnjala u ono što joj je Ejla ispričala... pripravnica Prve sigurno ne bi izmislila tako nešto... ali njoj se u životu nikada nije dogodilo ništa slično, tako da joj je sve to djelovalo pomalo nestvarno. Ali vuk je bio tu, a ona je dobro znala što sve vukovi mogu učiniti. Idući i dalje stazom između stijena stigle su do ogranka s desne strane, koji je vodio do raspukline na pročelju stijene, otvora u stijeni. Kada su poslije prilično strmog uspona stigle do njega, otkrile su da veliki kameni blok djelomično zatvara ulaz, ali da s obje strane postoji prolaz koji vodi u unutrašnjost stijene.Onaj s lijeve strane bio je uzak, ali prohodan, dok je onaj s desne bio mnogoveći i bilo je očigledno da su ljudi i ranije tu boravili. Na podu špilje je ugledala stari podmetač iz kojeg je, na mjestu gdje je koža bila napukla, virilo punjenje od trave. Unaokolo su bile razbacane njoj poznate krhotine i komadići koje je za sobom ostavio netko tko je izrađivao alat i pribor od kremena.

Ušle su unutra i zašle u špilju. Vuk ih je slijedio. Ševola je skinula okvir zanošenje na leđima leđa i naslonila ga na jedan kamen.

- Uskoro će ovdje postati previše mračno i nećemo ništa vidjeti - reče Ševola. - Vrijeme je da zapalimo baklje. Zavežljaje možemo ostaviti, alinajprije popij malo vode. - Počela je kopati po svom zavežljaju, tražeći nešto čime bi zapalila vatru, ali Ejla je već bila izvadila svoj pribor za potpalu. U košaricu sklepanu od suhih komada kore spustila je malo brzo zapaljivogkorova koji je rado koristila za potpalu. Zatim je izvadila komad željeznogpirita, svoj vatreni kamen, koji je od čestog korištenja imao na sebi brazdu, i komad kremena koji je Džondalar oblikovao da pristaje u brazdu na kamenu.Udarila je po vatrenom kamenu kremenom i izazvala iskru koja je pala u

zapaljivo klupko trave. U vis se podigao tanki pramen dima. Ejla je zatim uzelakošaricu izrađenu od kore i poče raspirivati mali žar koji se ubrzo pretvorio u plamićke. Puhnula je još jednom i spustila košaricu s vatrom na kamen. Ševola je već bila pripremila dvije baklje i odmah ih prinijela plamenu. Kad su se baklje rasplamsale, Ejla stisne komade kore i ugasi vatru kako bi je moglaponovno koristiti.

- Imamo dva vatrena kamena, ali ja ih još nisam naučila koristiti - reče mlada pripravnica. - Hoćeš li mi pokazati kako si to tako brzo izvela?

- Svakako, potrebno je samo malo vježbe - odgovorila je Ejla. - Alimislim da bi najprije ti meni trebala pokazati ovu špilju. - Dok je mlađa žena zalazila sve dublje, Ejla se pitala kakva će biti ova Sveta Špilja. ***

Malo svjetlosti dopiralo je kroz otvor koji je vodio van, ali bez baklji se nebi mogle kretati po dosta neravnom tlu špilje. Pojedini dijelovi stropa su otpali,a zidovi su se na nekim mjestima urušili. Morale su napredovati vrlo oprezno idobro paziti dok su prelazile preko nagomilanog kamenja. Ševola se uputilaprema zidu s lijeve strane. Zastala je na mjestu na kojem se špilja sužavala i kaoda se dijelila u dva tunela. Desna strana je bila široka i laka za ulaženje, dok jedrugi prolaz, onaj se lijeve strane, bio prilično uzak i sve se više sužavao. Kada bi čovjek zavirio u njega, učinilo bi mu se da ne vodi nikamo.

- Ova špilja može zavarati - rekla je Ševola. - Svatko bi pomislio kakotreba krenuti prolazom s desne strane, ali taj krak ne vodi nikamo. Malo daljeponovno se dijeli i oba kraka se sve više smanjuju, a onda se jednostavnozavršavaju. S lijeve strane, špilja se sužava i smanjuje, ali kada se prođe taj dio, ponovno se širi. - Ševola je podigla baklju i pokazala rukom nekoliko jedvavidljivih crteža na lijevom zidu. - Ako znaš pročitati ove oznake, znat ćeš da je ovo pravi put. Netko ih je nacrtao za one koji ne poznaju špilju.

- A pretpostavljam da ih pripadnici zajednice zelandona znaju pročitati - reče Ejla.

- Obično da - potvrdi Ševola - ali i djeca ponekad vole istraživati špilje i često odgonetnu značenje oznaka.

Kad su zašle već dovoljno duboko, mlada žena se zaustavi. - Ovo je dobro mjesto da iskušaš svoj sveti glas - rekla je. - Imaš li ga

već? - Nisam još odlučila - odvratila je Ejla. - Ćurlikala sam kao ptice, ali

sam i rikala kao lav. Zelandona divno pjeva, ali kad je pjevala u špilji sa slikamamamuta, bilo je nevjerojatno. Što ti radiš?

- I ja pjevam, ali ne kao Prva. Pokazat ću ti. - Ševola ispusti vrlo visok zvuk, a za njim jedan vrlo nizak. Potom je nastavila ispuštati sve više tonove,dok nije dostigla prvi. Špilja je odgovorila prigušenim odjekom.

- To je izvanredno - izjavi Ejla, i onda počne oponašati glasanje raznih ptica.

- To je bilo izvanredno, a ne ono moje - rekla je Ševola. - Stvarno

zvučiš kao ptica. Kako si to naučila? - Nakon odlaska iz Plemena i prije nego što sam srela Džondalara, živjela

sam u dolini daleko na istoku. Hranila sam ptice kako bi mi se vračale, a onda sam počela oponašati njihovo glasanje. Ponekad je bilo dovoljno da zazviždim i one bi dolazile. Nastavila sam vježbati.

- Nisi li rekla da znaš i rikati poput lava?Ejla se osmjehnula. - Da, i da njištim kao konj, i zavijam kao vuk, pa čak

i da se smijem kao hijena. Počela sam oponašati životinje iz zabave, a onda sam nastavila učiti, jer je to za mene bio izazov. - I kako bih si skratila vrijeme, jer sam bila sama i jedino društvo su mi bile ptice i životinje, pomislila je, ali nijeizgovorila na glas. Ponekad je izbjegavala spominjati neke stvari, samo zato štobi onda morala nadugačko i naširoko objašnjavati.

- Poznajem neke lovce koji znaju dosta dobro oponašati životinje, posebnoone koje žele namamiti da priđu bliže. Ispuštaju glasove kao mužjak crvenog jelena i kukaju kao turovo tele, ali nikada nisam čula da netko riče kao lav - reče Ševola i pogleda je pogledom punim nade i očekivanja.

Ejla se osmjehne, duboko udahne zrak, okrene se prema otvoru u stijeni ikrene s nekoliko uvodnih roktanja, kao što to lavovi rade. Potom je riknulaonako kao što je Mladunče to radilo kada je odraslo. Možda nije bila glasna kao pravi lav, ali je njena rika imala sve nijanse i intonaciju prave lavlje rike, takoda se većini ljudi, kada bi je čuli, učinilo da je glasnija nego što je zapravo bila. Ševola je na trenutak problijedjela, a kada je špilja vratila odjek, ona senasmijala.

- Da sam to čula dok sam bila ispred Špilje, mislim da ne bih ušla u nju. Imala sam dojam da se unutra nalazi špiljski lav.

U tom trenutku Vuk je odlučio na Ejlinu riku odgovoriti svojom vučjom pjesmom. Špilja je i nju vratila.

- Zar je taj vuk zelandona? - iznenađeno je upitala mlada pripravnica. - Zvučalo je kao da i on koristi sveti glas.

- Ne znam da li je. Za mene je samo Vuk, ali Prva je imala sličan komentar kad ga je čula u jednoj drugoj Špilji - odgovorila je Ejla.

Krenule su uskim prolazom. Prva je išla Ševola. Ejla za njom, a na krajuVuk. Nije prošlo mnogo vremena prije nego je Ejla uvidjela da je Zelandonabila u pravu što ju je savjetovala da se odjene za pentranje po špilji. Ne samo daje između zidova bilo tijesno, već je i pod vodio prema gore, a strop se spuštao naniže. Prostor je bio toliko skučen da nisu mogle stajati uspravno, a na nekim su se mjestima morale čak spustiti na koljena. Prolazeći kroz jedan vrlo uski dio, Ejla je ispustila baklju, ali ju je uspjela podići prije nego se ugasila. Napredovanje je postalo lakše kada su izbile u širi dio i ponovno se mogleuspraviti. I Vuku je izgleda bilo drago što su skučeni prostor ostavili iza sebe, iako je njemu bilo mnogo lakše svladavati ga. Međutim, čekalo ih je još nekoliko suženja kroz koja su se morali provući. U jednom dijelu se zid s desne strane obrušio i napravio padinu od zemlje i kamenčića, ostavivši samo uski

prolaz. Dok su se oprezno probijale, kamenje i šljunak nastavili su se kotrljatiniz prilično strm nagib. Obje su se priljubile uz suprotni zid.

Napokon, nakon još jednog suženja, Ševola se zaustavila, podigla baklju iokrenula se u desno. Vlažna, sjajna glina koja je djelomično prekrivala malen dio zida, poslužila je nekome da ureže znak: pet uspravnih crta i dvijevodoravne, od kojih je jedna precrtavala svih pet okomitih, dok se drugaprotezala samo do pola. Pored znaka u glini, u kamenu je bio urezan crtež losa.

Ejla je, zahvaljujući svim slikama, crtežima i urezanim crtežima koje je do sada imala prilike vidjeti, mogla prosuditi koji su dobri, a koji nisu baš vještonapravljeni. Prema njezinom mišljenju, ovaj los nije bio baš najbolje napravljen,za razliku od nekih koje je ranije vidjela, ali nije joj padalo na pamet da bilo štoslično kaže Ševoli ili ostalima iz Špilje, ili bilo kome drugom. Tu misao zadržat će za sebe. Ne tako davno je i sama pomisao da bi se na zidu špilje moglo nacrtati nešto nalik životinji, bila nezamisliva. Ona nikada nije vidjela ništaslično. Čak je i obris koji je nagovještavao životinju predstavljao nešto nevjerojatno i moćno. Po obliku parožaka zaključila je da se ovdje radi o losu.

- Znaš li tko je ovo nacrtao? - upitala je Ejla.- U Legendama Starih ili Povijestima postoje samo opće upute koja se

mogu odnositi na bilo koje obilježavanje špilja, ali u pojedinim pričama koje govore o našoj Špilji. Ima nagovještaja da se možda radi o jednom od drevnih izZapadnog kraja, možda jedan od osnivača - pojasni Ševola. - Sviđa mi se misao da ih je izradio jedan od predaka.

Dublje u špilji, poteškoće na koje su nailazile bile su tek nešto manje. Pod je i dalje bio jako neravan, a zidovi su imali ispupčenja na koja su morale paziti. Nekih kilometar i pol od ulaza u taj uski prostor, Ševola se napokon ponovnozaustavila. Na lijevoj strani prolaza naišli su na usku prostoriju na čijem se desnom zidu. blizu stropa, nalazila izbočina s pločom na kojoj je bilo urezano nekoliko figura pod kutom od otprilike četrdeset pet stupnjeva. Osnovna odlika ove Špilje očigledno je bila ta da je umjetnik koristio mjesta na kojima je pored kamena bilo i gline na kojoj je mogao stvarati. Ovdje je, na ograničenoj površini od otprilike pet pedalja širokoj i deset dugačko bilo urezano devet životinja.

Prva slika s lijeve strane bila je djelomično urezana u glinu, a ostatak je bio uklesan u kamen, vjerojatno dlijetom izrađenim od kremena. Ejla je na frizu primijetila fini prozirni premaz kalcita, što je govorilo da je bio dosta star. Slikaje djelomično bila obojena prirodnim crnim pigmentom. Površina je bila izuzetno krhka. Na jednom mjestu je čak otpao mali dio pougljenjenog materijala, a na drugom je izgledalo kao da će se komadić uskoro odvojiti od ostatka stijene. Frizom je dominirao veličanstveni los podignute glave s parošcima koji su se pružali unatrag. Pojedinosti kao što su jedno oko, linijanjuške i nozdrva bili su pažljivo iscrtani. Bok je bio naznačen s devet rupa u obliku posuda koje su se protezale paralelno s linijom leđa. Iza njega, okrenuta u suprotnom smjeru, nalazila se još jedna djelomično izrađena životinja, vjerojatno jelen, ili možda konj, s još jednim nizom urezanih rupa preko tijela.

Sasvim desno na ploči nalazio se lav, a između njih čitav niz drugih životinja uključujući i konje i divokozu. Ispod brade središnje figure bila je glava konja koja se nadovezivala na liniju losovog vrata. U donjem dijelu ploče, ispod glavnih figura bio je urezan još jedan konj. Sve u svemu, Ejla je pomoću riječi za brojanje izbrojila devet potpuno ili djelomično nacrtanih životinja.

- Dalje ne moramo ići - rekla je Ševola. - Prolaz se malo dalje jednostavno završava. S lijeve strane nalazi se još jedan vrlo uzak prolaz, alikada se prođe kroz njega tamo nema ničega osim još jedne male prostorije koja se također jednostavno završava. Trebale bismo se vratiti.

- Kad dođete ovamo, obavljate li ikada ceremonije ili obrede? - upitala je Ejla, kada se okrenula i pogladila vuka koji je strpljivo čekao.

- Obred je bio Izrada ovih slika - odvratila je mlada pripravnica. -Osoba koja je došla ovamo, možda jednom ili više puta, bila je na obrednomPutovanju. Ne znam. možda je bila i zelandona, ili pripravnica koja je trebalapostati zelandona, ali nije mi strana ni ideja da je to bio netko tko je osjećao potrebu posegnuti za Svijetom Duhova, prema Velikoj Majci Zemlji. Postoje išpilje koje ljudi posjećuju radi izvođenja obreda, ali mislim da je ova oslikana tijekom osobnog Putovanja. Uvijek kada dođem ovamo, pokušavam na svoj osobni način u umu zahvaliti toj osobi.

- Mislim da ćeš biti vrlo dobra zelandona - izjavila je Ejla. - Već si jako mudra. Ja sam, međutim, osjetila potrebu da ocijenim

vrijednost ovog mjesta i onoga tko je ovo stvorio. Mislim da ću poslušati tvoj savjet i ubuduće razmišljati o mjestu i o onome tko je ovo naslikao, i ponudit ću Doni svoje osobne misli, ali rado bih učinila i nešto više, možda posegnula za svijetom duhova. Jesi li ikada dodirnula zidove?

- Nisam, ali ti možeš ako hoćeš. Ševola je uzela Ejlinu baklju i obje baklje podigla visoko iznad glave, kako

bi što bolje osvijetlile malenu, tijesnu špilju. Ejla je ispružila obje ruke i položiladlanove na zid, i to ne na uklesane crteže ili slike, nego blizu njih. Jedna ruka jeosjetila vlažnu glinu, druga grubu površinu krečnjaka, a onda je zatvorila oči. Prvo je osjetila škakljanje u ruci kojom je dodirivala glinu, a onda kao da je izstijene potekao mnogo jači osjećaj. Nije bila sigurna događa li se to zaista ili ona to samo umišlja. Na trenutak se u mislima vratila u vrijeme kada je sPlemenom bila na jednom od Plemenskih sabora. Od nje je zatraženo dapripremi poseban napitak za mogure. Iza joj je objasnila proces. Morala jenajprije sažvakati tvrdo, suho korijenje, a onda tu smjesu ispljunuti u vodu kojase nalazila u posebnoj posudi i zatim sve to promiješati prstom. Nije smjelaprogutati niti malo te smjese, ali omaklo joj se i iskusila je posljedice. Kreb jeprvi kušao napitak i vjerojatno je zaključio da je previše jak, jer je svim mogurima dao popiti manju količinu od njegove.

Kasnije je pila i posebno žensko piće i plesala sa ženama. Poslije svega se vratila i zatekla posudu s malo mliječno bijele tekućine na dnu. Iza joj je bila rekla kako ni kap ne smije biti izgubljena. Ejla nije znala što bi s tim učinila, pa

je iskapila napitak. Odjednom je shvatila da slijedi uljanice i baklje u zavojituŠpilju u kojoj će biti održan specijalni sastanak mogura. Ostali nisu znali da je tu, ali je Veliki Mogur, njen Kreb, znao. Nikada nije shvatila misli i vizije kojesu joj te noći ispunile glavu, ali su joj se kasnije ponekad vraćale. Upravo tako se i sada osjećala, premda osjećaj nije bio jak kao onda. Podigla je dlanove sa zida Špilje i zadrhtala od straha.

Obje mlade žene su šutjele vraćajući se istim putom. Na trenutak su zastale kako bi još jednom pogledale prvog losa i znakove pokraj njega. Ejla jeprimijetila izvjesne zavojite crte koje prvi puta nije vidjela. Nastavile su pokrajnestabilne padine od kamenčića, koja je natjerala Ejlu da se strese, i nekoliko suženja, sve dok nisu stigle do onog vrlo teškog prolaza. Ovoga puta je Vukišao prvi. Kada su došle do mjesta na kojem su se morale spustiti na ruke ikoljena, to jest na jednu ruku jer su u drugoj držale baklju, primijetila je danjena baklja slabo svijetli. Ništa joj drugo nije preostalo nego nadati se da će izdržati dok ne prođu.

Kada su izbile na drugu stranu, Ejla je ugledala svjetlost koja je dopirala izotvora i osjetila da su joj grudi nabrekle. Nije mislila da su se toliko zadržale iznala je da mora da nahrani Džonejlu, ili će to uskoro morati. Pohitale su do ka-menja gdje su ostavile okvire za leđa. Obje mlade žene posegnuše za vrećama s vodom. Bile su žedne. Ejla zavuče ruku na dno zavežljaja i izvadi posudicu koju je tamo čuvala za Vuka. Ulila je životinji malo vode, a zatim je i sama potegnula iz vreće. Kada su završile, i kad je ponovno spakirala Vukovu posudu, podigle su zavežljaje na leđa i krenule kući.

Eno Odraza - reče Džondalar. - Jesi li planirala svratiti do Južnog predjela Dvadesetdevete Špilje, Zelandona?

Mala povorka koja se sastojala od ljudi, konja i vuka zaustavila se pokrajRijeke i podigla pogled prema dojmljivoj vapnenačkoj stijeni isklesanoj u pet, a na nekim mjestima i šest razina. Kao i na zidovima većine stijena u tom području, crne vertikalne pruge mangana spuštale su se niz pročelje i davale stijenju osebujnost. Uočili su kretanje ljudi koji su ih promatrali, ali očigledno nisu željeli biti viđeni. Ejla se sjetila da se nekolicina iz ove špilje, uključujući i vođu, nije ugodno osjećala u nazočnosti konja i Vuka. Nadala se da neće svratiti.

- Sigurna sam da nisu svi otišli na Ljetni sabor - reče žena - ali posjetili smo ih prošle godine, i onda nismo stigli posjetiti Petu Špilju. Mislimda bismo trebali da nastaviti dalje.

Išli su uzvodno, istom utrtom stazom kao i prije godinu dana, prema mjestuna kojem se rijeka širila i postajala plića i lakša za prelaženje. Da su planirali Slijediti Rijeku, i da su prije polaska sve pripremili, mogli su putovati na splavi,ali u tom slučaju bi nezgrapnu splav najprije morali odvući uzvodno. Ili su mogli ići stazom pokraj Rijeke. U tom slučaju bi ih put prvo vodio na sjever, a zatim na istok, jer je rijeka radila velik zaokret, pa na jug i ponovno na istok,zbog još jedne velike petlje koja bi ih na kraju ponovno povela na sjever i takobi prevalili put od petnaest dodatnih kilometara. Poslije velikih okuka, staza dužRijeke nastavljala je uzvodno, praveći blaže zaokrete prema sjeveroistoku.

Blizu sjevernog kraja prvog zavoja nalazilo se nekoliko malih naseobina,ali Zelandona je planirala posjetiti jednu veću nastambu na najjužnijem dijelu druge petlje. Petu Špilju Zelandonaca, ponekad zvanu i Stara dolina. Do Staredoline lakše je bilo doći poprijeko nego slijedeći velike okuka rijeke. Od Odraza na lijevoj obali Rijeke do velike Pete Špilje trebalo je prevaliti otprilike samopet kilometara ravno prema istoku, a zatim blago skrenuti na sjever. Najlakšautrta staza koja je išla preko brdovitog terena, na žalost, nije vodila izravno doPete Špilje.

Kad su stigli do plitkog prijelaza na Rijeci, ponovno su se zaustavili.Džondalar je sjahao i pregledao prijelaz. - Ti odluči, Zelandona. Bi li radije sišla i pregazila rijeku, ili ostala sjediti na motkama za vuču?

- Nisam sigurna. Mislim da oboje znate bolje od mene što bih trebalaučiniti - reče doniera.

- Što ti misliš, Ejla - upita Džondalar.Ejla je bila na čelu kolone, jahala je na kobili, s Džonejlom u nosiljci na

grudima radi sigurnosti. Okrenula se i pogledala ostale.- Izgleda da voda ovdje nije duboka, ali može se dogoditi da malo dalje

bude dublja, a u tom slučaju završila bi sjedeći u vodi - reče Ejla. - Ako ustanem iz nosiljke i zagazim u vodu, sigurno ću se smočiti. Mislim

da ću riskirati. Baš me zanima može li me ovo sjedalo poštedjeti močenja - reče Prva.

Ejla pogleda u nebo. - Baš dobro što smo stigli do ovog mjesta dok jerijeka plitka. Mislim da će možda pasti kiša, ili... ne znam - promrmljala je. - Imam osjećaj da se nešto sprema.

Džondalar se ponovno popeo na konja, a Zelandona je ostala sjediti navlaki. Ono dvoje što su jahali smočili su donji dio nogu i stopala prelazeći rijeku, jer je konjima voda sezala do trbuha. Vuk, koji je morao preplivatirijeku, bio je posve mokar, ali je otresao vodu sa sebe čim su stigli na drugu obalu. Drvene motke za vuču malo su plutale, iako je nivo vode bio nizak. Zelandona je ostala uglavnom suha. Voda ju je zapljusnula samo nekoliko puta.

Kada su prešli Rijeku, nastavili su dobro obilježenom stazom koja seudaljavala od nje, popeli se uz greben, prešli preko zaobljenog vrha na kome senjihovoj stazi pridružila još jedna, zatim su sišli niz suprotnu stranu i nastaviliuobičajenom prečicom. Peta Špilja bila je udaljena dva sata hoda. Prva im je usput ispričala neke stvari i rekla nekoliko podataka o povijesti Pete Špilje, iako je Džondalar većinu toga znao, ipak je pažljivo slušao. I Ejla je neke stvari ranije ćula, ali je naučila i dosta novog.

- Riječ za brojanje u njihovom nazivu govori vam da je Peta Špilja treća najstarija postojeća skupina Zelandonaca - počela je doniera glasom kojim je obično držala predavanja, glasom koji je dopirao vrlo daleko iako nije bio jako glasan.

- Od nje su starije samo Druga i Treća Špilja. Povijesti i legende Starih spominju Prvu Špilju, ali izgleda da nitko ne zna što se dogodilo s Četvrtom. Većina pretpostavlja da ih je desetkovala nekakva bolest i da preostali pripadnici nisu bili sposobni samostalno živjeti. Neki smatraju da su razmimoi-laženja u mišljenju prisilila neke od njih na odlazak, a ostale da se pridruženekoj drugoj Špilji. Takve stvari se događaju, što potvrđuju nedostajuće riječi za brojanje u nazivima i označavanju ostalih Špilja. Povijesti većine Špilja spominju asimiliranje članova ili pridruživanja ostalim skupinama, ali ni u jednoj nema priče o Četvrtoj Špilji.

Neki misle da je Četvrtu Špilju pogodila strašna tragedija i da je prouzročila smrt svih pripadnika.

Prva Među Onima Koje Služe Veliku Majku Zemlju nastavila je svoje predavanje, jer je smatrala da Ejla mora saznati što je moguće više o narodu koji ju je usvojio, pogotovo što će jednog dana morati podučavati mlade iz Devete Špilje. Ejla je uhvatila sebe kako je zadivljeno sluša i da samo s pola pozornostimotri na put i nesvjesno vodi Njisku stežući je koljenima ili mijenjajući položaj tijela, dok je žena iza nje ispunjavala okolni zrak glasom, iako je gledalaunatrag.

Dom Pete Špilje bila je udobna mala dolina između vapnenačkih stijena ispod visokog prirodnog ispupćenja, kroz koju je po sredini protjecao bistri potok. Počinjao je izvorom koji je žuborio, a završavao na mjestu gdje je izlazio

iz klanca i ulijevao se u Rijeku nekoliko stotina metara odatle. Visoke stijene,koje su se uzdizale s obje strane malog potoka, nudile su devet stjenovitihskloništa različite veličine, od kojih su se neka nalazila prilično visoko na stijenama, ali ljudi nisu nastavali sve te prostore. Dolina je korištena odpamtivijeka, zato je i zovu Stara dolina. Povijest i Legende Starih potvrđuju da su mnoge špilje povezane s Petom Špiljom.

Sve špilje na teritoriju Zelandonaca bile su neovisne i mogle suzadovoljavati osnovne potrebe. Pripadnici su lovili i pecali, skupljali hranu imaterijal za sve što im je bilo potrebno, i nisu samo preživljavali, nego su idobro živjeli. U to vrijeme su predstavljali najnaprednije društvo, ne samo utom području, nego najvjerojatnije i na cijelom svijetu. Špilje su međusobno surađivale, jer je to bilo u njihovom najboljem interesu. Ponekad su odlazili u grupni lov, posebno na krupne životinje kao što su mamuti, megacerosi idivovski jeleni, ili na opasne životinje poput špiljskog lava. Dijelili su iopasnosti i ishod lova. Ponekad su i u skupljanje plodova išli u velikom broju,jer su tako mogli tijekom kratke sezone sakupiti mnogo zrelih plodova prijenego počnu truliti. Ugovarali su udruživanje s pripadnicima većih skupina, jer su među njima prije mogli naći onog s kim će se združiti i razmjenjivali su namirnice, ne zato što im je to bilo potrebno, nego zato što im se sviđalo ono što su drugi proizvodili. Proizvodi su bili dovoljno slični da su se mogli prepoznati, i dovoljno različiti da budu zanimljivi, a kada bi stvari krenule naopako, bilo je dobro imati prijatelje ili rođake kojima se možete obratiti za pomoć. Kada živite u području glečera, u područjima na obroncima glečera, gdje su zime izrazito jake, svašta može poći naopako.

Svaka Špilja nastojala je u nečemu biti najbolja. Što će to biti, djelomično je ovisilo o mjestu stanovanja, a djelomice o tome što bi neki ljudi smislili kakobi određene stvari radili bolje od drugih. To znanje prenosili su najbližim rođacima i prijateljima. Na primjer, smatralo se da Treća Špilja ima najbolje lovce, prvenstveno zbog toga što žive visoko na stijeni i na ušću dviju rijeka koje plave velike travnate livade unaokolo, koje opet privlače gotovo sve vrste divljači tijekom migracija. U prilog im je išlo i to što bi je obično oni prvi ugledali. Pošto su smatrani najboljima, sve vrijeme su se usavršavali u lovu ipromatranju. Ako se radilo o velikom krdu, pozvali bi obližnje Špilje uzajednički lov. Ali ako je bilo samo nekoliko životinja, njihovi lovci su često odlazili u lov sami, premda su plijen dijelili s okolnim Špiljama, posebno uvrijeme okupljanja ili proslava.

Ljudi iz Četrnaeste Špilje bili su poznati kao izuzetni ribari. Sve Špilje su pecale, ali oni su se specijalizirali za hvatanju ribe. Imali su bistar potok koji jeizvirao mnogo kilometara uzvodno i protjecao kroz njihovu malu dolinu. Tajpotok bio je dom nekoliko vrsta riba. a povrh toga, u sezoni su se u njemumrijestili lososi. Lovili su ribu i u Rijeci, koristeći razne tehnike. Izumili su vrše za hvatanje ribe, vješto su lovili ribu kopljima, mrežom i varalicama, nekomvrstom kuke s oba zašiljena kraja.

Sklonište Jedanaeste špilje nalazilo se blizu Rijeke i imalo je pristupdrveću. Zahvaljujući tome, postali su vješti u gradnji splavi. Tu vještinu su usavršavali iz naraštaja u naraštaj. Odguravali su ih gore - dolje po rijecipomoću motki, tegleći kako svoju robu tako i robu drugih Špilja. Zahvaljujući tome, stjecali su povlastice kod susjeda i dobivali od njih obećanja koja su mogli mijenjati za robu i usluge.

Deveta špilja nalazila se pokraj Donje Rijeke, i tamošnji zanatlije i majstoričesto su je koristili kao mjesto okupljanja. Kao rezultat toga, veliki broj tih ljudi doselio je u Devetu Špilju. Djelomično je i to bio razlog što je u njoj živjelo tako puno ljudi. Ako je nekome bio potreban specijalni alat ili nož, ploče od sirove kože koje se koriste u podizanju prebivališta, novi debeo ili jak konopac,ili fini konac, odjeća, šator, materijal za njegovu izradu, drvene ili pletene posude, slika ili rezbarija konja, bizona ili bilo koje druge životinje, ili bilo kojaod velikog broja kreativnih stvari, taj je odlazio u Devetu Špilju.

Peta Špilja je pak smatrala je da je samodovoljna u svakom pogledu. Bilisu uvjereni kako imaju vrlo vješte lovce, ribare i sve vrste zanatlija. Sami suradili čak i splavi i tvrdili su da ih je njihova Špilja izmislila, premda im je Jedanaesta to osporavala. Njihove doniere oduvijek su bile vrlo poštovane.Nekoliko kamenih skloništa u maloj dolini bilo je ukrašeno slikama irezbarijama životinja, a neke su čak bile isklesane u visokom reljefu.

Međutim, većina Zelandonaca smatrala je da se Peta specijalizirala za izradu nakita i perlica za osobno ukrašavanje. Kada bi poželjeli novu ogrlicu ilirazne vrste perlica koje se prišivaju na odjeću, ljudi su uglavnom odlazili u Petu Špilju. Posebno su bili vješti u izradi perlica od slonovače, što je bio tegoban posao. Također su bušili rupe kroz korijen zuba raznih životinja, a oni su se koristili i kao privjesci i kao posebne perlice. Omiljeni su im bili zubi lisica iočnjaci crvenog jelena, čak su uspijevali nabaviti razne vrste morskih školjki iz Velikih voda Zapadnog i Velikog Južnog mora.

Kada su putnici iz Devete Špilje stigli do Male doline Pete Špilje, istogtrena su ih okružili sa svih strana. Ljudi su izašli iz nekoliko kamenih skloništau stijenama s obje strane male rijeke. Njih nekolicina stajala je ispred velikogotvora skloništa koje je gledalo u smjeru jugozapada. Drugi su se pojavili izskloništa sjeverno od njega, ljudi su izlazili i iz skloništa s druge strane doline.Putnici su se iznenadili što su tu zatekli toliki broj ljudi, više nego što suočekivali. Ili je veliki dio špilje odlučio ne ići ni na jedan Ljetni sabor, ili su se ranije vratili.

Ljudi su se znatiželjno primicali, ali im nitko nije prišao previše blizu.Sprječavali su ih strah i zavist. Džondalara su znali svi Zelandonci, osim možda mladih koji su stasali za vrijeme njegova izbivanja. Svi su oni znali da se vratios dugačkog Puta i svi su vidjeli ženu i životinje koje je doveo sa sobom. Ali neobična povorka koju su sačinjavali Džondalar i strankinja s dojenčetom, vuk, tri konja uključujući i ždrijebe, i Ona Koja Je Bila Prva na sjedalu koje vuče jedan od konja, predstavljala je prizor i pol. Mnogi su smatrali da ima nečeg

sablasno neprirodnog u tim životinjama koje se ponašaju krajnje poslušno, atrebale bi bježati.

Jedan od prvih koji ih je ugledao otrčao je obavijestiti zelandonija Pete Špilje, koji ih je dočekao ispred skloništa s desne strane. Izdvojio se od ostalih i prišao im srdačno se osmjehujući. Bio je sredovječan, ali bliži mladom dobu. Imao je dugačku smeđu kosu skupljenu prema natrag i omotanu oko glave u složenu frizuru, a tetovaže na licu, koje su pokazivale njegov važan položaj, bilesu složenije nego što je to bilo nužno. Međutim, on nije bio jedini zelandoni koji je uljepšavao svoje tetovaže. Bio je nekako simpatično zaobljen. Oči na njegovom mesnatom licu djelovale su sitno i davale mu mudar izraz, što nijebilo bez temelja.

Zelandon je u početku bila prema njemu rezervirana, jer nije bila sigurna može li mu vjerovati, pa čak ni da li joj se sviđa. Odlučno je obrazlagao svoje mišljenje, čak i kad je bilo suprotno njezinom, ali dokazao je da je pouzdan i odan, tako da se na sastancima i vijećima, Prva počela oslanjati na njegove oštroumne savjete. Ejla je također u početku bila nepovjerljiva prema njemu, ali kada je otkrila da Zelandona ima za njega samo riječi hvale, onda mu je i ona počela vjerovati.

Nakon zelandonija je još jedan muškarac izišao iz kamenog skloništa. Unjega Ejla nije imala povjerenja od trenutka kada ga je prvi put ugledala.

Madroman je bio rođen u Devetoj špilji, ali je kasnije prešao u Petu špilju i očigledno postao pripravnik ovdje. Zelandoni Pete Špilje je imao nekoliko pripravnika, i premda je Madroman možda bio jedan od najstarijih njegovihpripravnika, nije zauzimao prvo mjesto među njima. Džondalar se, međutim, iznenadio što je Madroman uopće primljen u skupinu zelandona. U vrijeme kada se Džondalar zaljubio u Prvu, koja je tada bila pripravnica po imenuZolena, još je jedan mladić, po imenu Ladroman, želio da Zolena bude njegova doni - žena. Bio je ljubomoran na Džondalara i dok ih je jednom prilikom uho-dio, čuo je Džondalara kako pokušava nagovoriti Zolenu da postane njegova družica. Od doni - žene se očekivalo da ne dopusti da dođe do sličnih neprilika. Vjerovalo se da mladići koje one podučavaju lako mogu pasti pod utjecaj iskusne starije žene. Ali Džondalar je bio visok i zreo za svoje godine,nevjerojatno zgodan i karizmatičan s onim svojim prodornim plavim očima, i tako privlačan da ga nije odmah odbila.

Ladroman je obavijestio zajednicu zelandona i sve ostale da njih dvoje kršetabue. Džondalar se potukao s njim iz dva razloga: zato što ih je cinkao i zatošto ih je uhodio. Izbio je veliki skandal, ne samo zato što su Džondalar i njegovadoni - žena bili u vezi već i zato što je Džondalar u tučnjavi izbio Ladromanu dva prednja zuba. Bili su to stalni zubi koji mu nikada više neće izrasti. Od tada je šuškao i nije mogao normalno gristi. Džondalarova majka, koja je u tovrijeme bila predvodnica Devete Špilje, morala je debelo platiti zbogsinovljevog ponašanja.

To je bio razlog što ga je poslala živjeti s Dalanarom, čovjekom s kojim je

bila združena u vrijeme Džondaiarovog rođenja, čovjekom njegovog ognjišta. Iako je Džondalar u početku bio uznemiren, na kraju joj je bio zahvalan. Džon-dalar je majčinu odluku da ga udalji iz Špilje shvatio kao kaznu, a ona ga je zapravo poslala kod Delanara da bi ljudi što prije zaboravili što se dogodilo.Ova njena odluka omogućila je mladiću da upozna Delanara. Džondalar je bio nevjerojatno sličan tom čovjeku, i to ne samo fizički, nego i po nekim sklonostima. Obojica su voljeli obrađivati kremen. Dalanar ga je podučio zanatu, zajedno s bliskom rođakom. Džoplajom, prelijepom kćerkom Dalanarovc nove družice, Džerike, najegzotičnije osobe koju je Džondalar ikada upoznao.

Džerikina majka, Enlej, rodila ju je tijekom dugačkog Putovanja na koje je pošla sa svojim čovjekom. Umrla je u blizini rudnika kremena koji je Dalanar otkrio. Muškarac njezine majke, Hočaman, ipak je doživio ostvarenje svojeg sna. Bio je Veliki putnik koji je pješice prešao cijeli put od Beskrajnih mora naIstoku do Velikih voda na Zapadu, iako je na kraju Dalanar hodao umjestonjega, noseći ga na leđima. Kada su nekoliko godina kasnije vratili Džondalara u Devetu Špilju. Dalanar je nastavio dalje na zapad, kako bi sićušni starčić, Hočaman, još jednom vidio Velike Vode. ponovno jašući na Dalanarovim leđima. Posljednjih nekoliko koraka prevalio je sam. Stigavši do oceana, pao je na koljena i pustio da ga valovi zapljuskuju, ližući so. Džondalar je zavolio sve Lanzadonijance i na kraju je majci bio zahvalan što ga je poslala od kuće, jer je otkrio da ima drugi dom. Džondalar je znao da ni Zelandona, zbog nevolja ukoje ju je uvalio, nije bila sklona Ladromanu, iako ju je taj događaj natjerao da ozbiljnije shvati zajednicu Zelandona i dužnosti pripravnice. Postala je izuzetnazelandona i proglašena je za Zelandonu Prvu neposredno prije nego jeDžondalar krenuo s bratom na Put. Ako ćemo pravo, to je bio jedan od razloga zbog kojih je otišao. I dalje je prema njoj gajio snažne osjećaje, ali je znao da nikada neće postati njegova družica. Iznenadio se kada je poslije pet godina, kada se vratio s Ejlom i njezinim životinjama, čuo da je Ladroman promijenio ime u Madroman - premda nikada nije shvatio zašto je to učinio - i da je prihvaćen u zajednicu zelandona. To je značilo da ga je Ona Koja Je Bila Prva morala prihvatiti, bez obzira na to tko ga je predložio.

- Pozdrav vama! - rekao je zelandoni Pete Špilje, ispruživši obje rukeprema Prvoj dok je ona silazila s onog posebno izrađenog sjedala na motkama. - Nisam mislio da ću imati priliku vidjeti te ovog ljeta.

Prihvatila je obje njegove ruke i nagnula se kako bi dodirnula svojimobrazom njegov. - Tražila sam te na Ljetnom saboru, ali su mi rekli da si ovegodine otišao na neki drugi sastanak s okolnim Špiljama.

- To je točno, bili smo. Duga je to priča koju ću ti kasnije ispričati, ako je budeš željela ćuti. Najprije ćemo pronaći neko mjesto za tebe i tvoje... ahhh... suputnike, reče on, značajno pogledavši konje i Vuka. Poveo ih je preko potočića, a kada se zaputio dobro utrtom stazom pokraj potoka koji je presijecao malu dolinu, nastavio joj je objašnjavati: - Zapravo smo htjeli ojačati veze s

obližnjim Špiljama. Bio je to mali Ljetni sabor i dosta brzo smo obavilineophodne ceremonije. Naš vođa i dio ljudi iz naše Špilje, otišli su s ostalima u lov, neki od naših su otišli u posjete i skupljati plodove, a mi ostali smo sevratili ovamo. Imam pripravnicu koja završava jednogodišnje promatranjezalazaka sunca i obilježavanja mjeseca, i želio sam biti ovdje na kraju, kadasunce miruje. Ali što ćete vi ovdje?

- I ja obučavam pripravnicu. Ejlu si upoznao. - Krupna žena je pokazala na mladu ženu koja je bila s njom. - Možda si čuo da je Ejla postala moja nova pripravnica. Započele smo njenu donier - turu. Htjela sam se osobno pobrinuti da vidi neka sveta mjesta. - Dvoje starijih članova udruženja zelandona dala su jedno drugom do znanja kako shvaćaju kolika je njihova odgovornost. - Kada se Džonokol preselio u Devetnaestu Špilju, bila mi je potrebna novapripravnica. Mislim da se zaljubio u onu novu svetu špilju koju je Ejla pronašla.Njemu je donedavno na prvom mjestu bila umjetnost, ali sada je svim srcem uzajednici zelandona. Devetnaesta nije baš najbolje. Nadam se da će dovoljno dugo poživjeti da ga valjano obuči.

- Bio je tvoj pripravnik. Uvjeren sam da je dobio dobru poduku i prije negoje otišao - reče zelandoni iz Pete Špilje.

- Da, prošao je obuku, ali dok je bio moj pripravnik nije pokazivao nekonaročito zanimanje - odgovorila je Prva. - Odlično je znao crtati slike i morala sam ga dovesti u zajednicu zelandona, iako sam znala da je crtanjenjegova prava ljubav. Bio je bistar i brzo je učio, ali se nije trudio. Bilo mu je dovoljno što je pripravnik, nije osjećao ni najmanju želju postati zelandoni, sve dok mu Ejla nije pokazala Bijelu Šupljinu. Tada se promijenio. Poželio ju jeoslikati i to ga je djelomično promijenilo, ali ne vjerujem da se radi samo o tome. Sada ih želi oslikati onako kako to dolikuje svetim mjestima. Mislim da jeEjla to osjetila. Kada je tek bila otkrila špilju, željela je da ju ja vidim, ali joj jebilo još važnije da je vidi Džonokol.

Peti se okrenuo prema Ejli. - Kako si pronašla Bijelu Šupljinu? - upitaoje. - Jesi li u njoj iskušala glas?

- Nisam je ja pronašla već Vuk - reče Ejla. - Zavukao se u neko grmlje i kupine, a onda je iznenada nestao. Odsjekla sam dio grma i povukla ga natrag, azatim sam sišla za njim. Kada sam shvatila da je to špilja, izišla sam, napravilabaklju i vratila se unutra. Tek sam tada vidjela kakva je to špilja i otišla poZelandonu i Džonokola.

Zelandoni iz Pete Špilje već duže vrijeme nije imao prilike čuti Ejlu kako govori. Njen način govora nikome nije mogao promaknuti, ni njemu niti ostalim članovima Špilje, uključujući i Madromana. Njega je to podsjetilo na pažnju koja je ukazivana Džondalaru kada se vratio s prelijepom strankinjom i njenimživotinjama, i na to koliko je tada mrzio Džondalara. Uvijek i svuda bivao jezamijećen, razmišljao je pripravnik, a naročito su ga primjećivale žene. Što li bi mislile o njemu kada bi mu nedostajala dva prednja zuba? Točno je da je njegova majka dala odštetu, ali to mi nije vratilo zube.

Zašto se morao vratiti s Putovanja? I dovesti sa sobom tu ženu? Kakvusamo halabuku dižu oko nje i tih životinja. Godinama sam pripravnik, a Prvanjoj poklanja posebnu pažnju. Što ako postane zelandona prije mene? Od samogpočetka me ignorira i vidi se kako joj je teško biti pristojna kada se o meni radi, ljudi smatraju da je ona pronašla špilju, a sama priznaje da nije. Pronašla ju je taglupa životinja.

Sve vrijeme dok je prebirao po glavi ove misli. Madroman se osmjehivao.Ejla nije gledala izravno u njega, ali ga nije ispuštala iz vida. Indirektnimpogledima, onako kako to rade Žene iz Plemena, pratila je nesvjesni govornjegovog tijela. Njoj je njegov osmijeh bio lažan i neiskren. Pitala se zbog čega ga je Peti uzeo za pripravnika. On je bio mudar i lukav Zelandonac, kojeg ovajnije mogao prevariti, zar ne? Ponovno je krišom pogledala Madromana iuhvatila ga kako zuri ravno u nju s takvom zlobom u pogledu da se stresla.

- Ponekad mislim da je tom Vuku mjesto među zelandonama - rekla je Ona Koja Je Bila Prva. - Da si ga samo čuo u Mamutovoj špilji. Njegovo zavijanje zvučalo je kao sveti glas.

- Drago mi je što imaš novu pripravnicu, ali uvijek sam se čudio zašto imaš samo po jednu pripravnicu - reće Peti. - Ja ih uvijek imam nekoliko, upravo razmišljam o tome da uzmem još jednu. Ne mogu sve pripravnice postatizelandone i ako jedna odustane uvijek imam zamjenu. Trebala bi razmisliti otome... nije na meni da ti to govorim.

- Vjerojatno si u pravu. Trebala bih razmisliti o tome. Cijelo vrijeme pratimnekoliko ljudi koji bi mogli postati dobri pripravnici, ali na kraju uvijek čekam da mi stvarno zatreba - reče Prva. - Prva Među Onima Koji Služe Veliku Majku Zemlju odgovorna je za više špilja i nemam puno vremena posvetiti seobuci pripravnica, zato se radije usredotočim samo na jednu. Prije odlaska s ljetnog sabora, morala sam birati između odgovornosti prema Zelandoncima i obaveze da obučim buduću zelandonu za Devetu Špilju. Kasni Obred Združivanja još nije bio obavljen, ali kako nije bilo mnogo zainteresiranih zazdruživanje, i kako sam znala sam da je Četrnaesta u stanju to obaviti, zaključila sam da je važnija Ejlina donier - tura.

- Uvjeren sam kako je Četrnaesta jedva dočekala da preuzme tu obavezu na sebe - rekao je Peti zavjerenički i s omalovažavanjem. Itekako je bio svjestan poteškoća koje je Prva imala sa zelandonom Četrnaeste Špilje, koja ne samo da je priželjkivala njen položaj, nego je smatrala i da ga zaslužuje.

- Svakoj zelandoni bilo bi drago. Mi ostali vidimo samo prednosti, a ne iprobleme koje taj položaj donosi... tu mislim i na sebe.

Naseobina oko njih sastojala se od kamenih skloništa koje su vjetar, voda ivremenske promjene istisnuli iz vapnenca u razdobljima erozije. Ljudi su odpočetka nastavali samo neka od njih, a druga su koristili na razne načine. Pojedina skloništa služila su za skladištenja ili kao tiha mjesta za učenje zanata, za sastanke parova koji su se željeli osamiti ili su se u nekima od njih sastajalemale skupine, mlađih ili starih, koji su planirali nekakve aktivnosti. Jedna je

obično ostavljana za posjetitelje. - Nadam se da će vam ovdje biti udobno - reče Peti, uvodeći ih u jedno

od prirodnih kamenih skloništa u blizini podnožja stijene. Unutrašnjost je bilaprilično prostrana, pod ravan, a strop visok. Prednja strana bila je otvorena, ali zaštićena od kiše. U blizini jednog od bočnih zidova bilo je razbacano nekoliko pohabanih mekanih podmetača, i nalazilo se nekoliko tamnih krugova pepela od kojih su neki bili okruženi kamenjem i svjedočili o tome gdje su raniji stanari ložili vatru.

- Poslat ću vam drva i vode. Ako vam još nešto treba, slobodno mi recite - reče zelandoni iz Pete špilje.

- Meni je ovo u redu - odgovorila je Prva. - Mislite li vas dvoje da binam još nešto moglo zatrebati? - upitala je suputnike.

Džondalar je odmahnuo glavom i progunđao kako se ničeg ne može sjetiti. Potom je pošao odvezati motku za vuču, osloboditi Trkaća tereta i raspakirati stvari. Želio je provjetriti šator, ali ga i zaštititi od kiše i zato ga je namjeravaopodići unutar skloništa. Ejla je bila spomenula da bi mogla pasti kiša, a on je uvijek poštovao njena predviđanja u vezi vremenskih prilika.

- Ja bih nešto pitala - reče Ejla. - Bi li nekome smetalo da uvedemo konje u sklonište? Primijetila sam kako se oblaci skupljaju, i čini mi se da se sprema kiša ili nešto slično. I konji vole ostati suhi.

U trenutku kada je Džondalar poveo mladog pastuha, konj je počeo obavljati nuždu, ostavljajući na tlu iza sebe gomile smeđe, travnate balege prodornog mirisa.

- Ako želite zaštititi konje od kiše samo naprijed - reče zelandoni iz Pete Špilje, i razvuče usta u osmijeh. - Ako vama ne smeta, sumnjam da će bilo kome drugom smetati.

Još neki su se osmjehnuli ili su se počeli tiho smijuljiti. Jedno je sa strahopoštovanjem promatrati životinje i one koji nad njima imaju vlast, a neštoje sasvim drugo vidjeti životinju kako obavlja nuždu. To im uvijek oduzme dioglamura i magije. Ejli nisu promakle rezervirane reakcije ljudi neposredno ponjihovom dolasku i bilo joj je drago što je Trkač baš u tom trenutku odlučio da im pokaže da je samo običan konj.

Zelandona je pokupila punjene podmetače i počela ih prevrtati. Neki su bili napravljeni od kože, a neki od upletenih biljnih vlakana sličnih travi, trske i listova rogoza. Iz rastrganih spojeva ili otkinutih dijelova provirivalo je punje-nje. Najvjerojatnije su ih zbog toga i ostavili u skloništu koje se rijetko koristilo.Istresla je nekoliko podmetača udarajući njima o kameni zid i stavila ih jednog na drugi pokraj ognjišta, u blizini mjesta gdje je Džondalar ostavio njihovsmotani šator. Ejla je prebacila Džonejlu na leđa kako bi mu mogla pomoći pri podizanju šatora.

- Daj je meni - reče krupna žena, ispruživši ruke prema Džonejli. Pazila je na djetešce dok su Džondalar i Ejla podizali šator unutar kamenog skloništa,ispred jednog od krugova pepela okruženih kamenjem pokraj kojeg su spustili i

materijal i pribor za paljenje vatre, kako bi je mogli brzo zapaliti kada god topožele. Potom su rasprostrti vreće za spavanje i ostalu opremu. Vuk je uvijek boravio s njima u šatoru. Konačno su odnijeli i oba para motki za vuču u stražnji dio skloništa, bacili Trkačev izmet i sredili prostor za konje.

Uokolo su stajala djeca iz lokalne Špilje i promatrala ih, ali im se nisuusuđivali prići. Ohrabrila se samo jedna djevojčica, čija znatiželja je na kraju odnijela pobjedu. Prišla je Zelandoni i djetetu. Zelandona je procijenila da jedjevojčica najvjerojatnije mogla izbrojiti devet ili deset godina.

- Mogu li držati djevojčicu? - upita ona. - Smijem li? - Ako ti dopusti. Svojeglava je - odvrati žena.Djevojčica ispruži ruke prema njoj. Džonejla je oklijevala. ali joj se ipak

stidljivo osmjehnula kada joj je prišla bliže i sjela. Džonejla je napokon pustilaZelandonu i otpuzala do nepoznate djevojčice, koja ju je podigla i spustila u krilo.

- Kako se zove?- Džonejla - reče žena. - A kako se ti zoveš? - Holida - odgovori dijete.- Izgleda da voliš dječicu - primijeti Zelandona. - Moja sestra ima malo dijete, ali je otišla u posjet obitelji svojega

muškarca. On je iz Druge Špilje. Nisam je vidjela cijelo ljeto - reče Holida. Ejla je ugledala djevojčicu dok se približavala i nije joj promakao utjecaj

koji su izvršile jedna na drugu. Osmjehnula se u sebi, sjetivši se koliko je, kad jebila mala, željela neko djetešce. To ju je natjeralo da se sjeti Darka i kroz glavujoj prođe da i on može izbrojiti otprilike isti broj godina kao ova djevojčica, ali za Pleme je on bio mnogo bliži zrelom dobu nego što je to, očigledno, bio slučaj s ovom djevojčicom. Raste, pomisli ona. Znala je da nikada više neće vidjeti svog sina, ali nije mogla a da ponekad ne misli na njega. Džondalar je primijetiopogled pun čežnje na njenom licu dok je promatrala djevojčicu kako se igra s Džonejlom i pitao se što joj prolazi kroz glavu. U sljedećem trenutku Ejla je zatresla glavom, osmjehnula se i pozvala Vuka da joj priđe, pa krenula prema njima. Ako djevojčica namjerava provoditi vrijeme s Džonejlom. pomislila je, bit će bolje da je predstavim Vuku, kako ga se ne bi bojala.

Nakon što su se odrasli raspakirali i smjestili, zaputili su se pješice natragdo prvog kamenog skloništa. Holida je išla s Prvom. Ostala djeca koja su ihpromatrala, odjurila su naprijed. Kada su se posjetitelji približili skloništuzelandona Pete Špilje, ispred velikog otvora u kamenom zidu čekalo ih je nekoliko ljudi. Djeca su najavila njihov dolazak. Izgleda da je u toku bilopripremanje proslave. Samo u ovom skloništu je već nekoliko ljudi kuhalo kod ognjišta. Ejla se pitala je li se trebala presvući, skinuti odjeću za putovanje i odjenuti nešto što bi bolje odgovaralo prigodi, ali ni Džondalar ni Prva nisupromijenili odjeću. Nekoliko ljudi je izašlo i iz skloništa na sjeveru, kao i iz onih na suprotnom kraju doline, dok su prolazili pokraj tih mjesta. Ejla seosmjehnula u sebi. Djeca su očigledno sve živo obavijestila o njihovom dolasku.

Prostor Pete Špilje neočekivano ju je podsjetio na Treću Špilju kod stijene Dvije rijeke i na Odraz u Dvadesetdevetoj špilji. I jedni i drugi živjeli su naterasama za stanovanje, koje su se protezale jedna iznad druge na glavnimzidovima stijena. Nad njima su se nadvile nadstrešnice koje su štitileunutrašnjost od kiše i snijega. Ovdje je, međutim, s obje strane malog potoka, bilo nekoliko skloništa bliže nivou tla. U njihovoj blizini nalazilo se jošnekoliko lokacija na kojima su živjeli ljudi i svi su oni tvorili jednu Špilju. Aonda joj je palo na pamet da je cijela Dvadesetdeveta Špilja pokušavala učiniti isto to, samo što je njihov životni prostor bio rascjepkan na više dijelova. Spojilisu ih zajednički odlasci u lov i skupljanje plodova na istom terenu.

Kada su se približili, zelandoni Pete Špilje im je rekao: - Pozdravljamvas! Nadam se da ste se udobno smjestili. Spremamo zajedničku proslavu u vašu čast.

- Niste se morali mučiti - rekla je Ona Koja Je Prva. On pogleda Prvu. - Znaš i sama kako je, ljudi samo traže izliku da nešto

slave. Vaš dolazak je izuzetno dobra izlika. Ne dolazi nam često u goste Zelandona Devete Špilje koja je ujedno Ona Koja Je Prva. Uđite. Rekla si da želiš svojoj pripravnici pokazati naša sveta mjesta. - Okrenuo se i obratio Ejli.- Mi u našima živimo - rekao je, uvodeći ih unutra.

Unutrašnjost kamenog skloništa toliko je iznenadila Ejlu da se ukopala umjestu. Bila je vrlo živopisna. Neki od zidova bili su ukrašeni slikama životinja,što samo po sebi i ne bi bilo neobično da pozadina mnogih nije bila obojena svijetlom nijansom crvene i crvenog okera. A i prikazane životinje nisu bilenaslikane samo kao obrisi ili crteži, već je većina njih bila ispunjena bojom, zatamnjena kako bi do izražaja došli obrisi i oblici. Ejlinu pozornost posebno jeprivukao jedan zid na kojem su izuzetno dobro bila naslikana dva bizona. odkojih je jedan očigledno bio ženka koja samo što se nije otelila. - Znam da mnogi ljudi rezbare ili oslikavaju zidove svojih skloništa i da možda te slikesmatraju svetima, ali mi mislimo da je cijeli ovaj prostor svet - reče zelandoni iz Pete Špilje.

Džondalar je nekoliko puta dolazio u posjet Petoj Špilje i divio se slikamana zidovima njihovih kamenih skloništa, ali je o njima uvijek razmišljao na istinačin kao o slikama i urezanim crtežima u skloništu Devete Špilje, ili bilo koje druge špilje ili skloništa. Nije bio siguran da razumije zašto bi ovo skloništetrebalo biti više sveto od bilo kojeg drugog, iako je bilo više obojeno i oslikanood većine. Jednostavno je pretpostavio da se taj stil najviše sviđa Petoj Špilji, isto kao što se njihovom zelandonu sviđaju kitnjaste tetovaže i složene frizure.

Zelandoni iz Pete Špilje pogleda Ejlu i vuka koji je stajao na oprezu pokrajnje, a onda i Džondalara i djetešce koja je zadovoljno ležalo na njegovoj ruci isa zanimanjem gledala unaokolo, a na kraju je pogledao i Prvu. - Dok čekamo gozbu. dopustite da vas povedem u razgledavanje - predložio je.

- Da, to bi bilo lijepo - pristane Prva.Izašli su iz skloništa i ušli u sljedeće koje se nalazilo malo sjevernije. U

stvari ovaj je bio produžetak prvog. I ovo sklonište bilo je oslikano, ali nasasvim drukčiji način, tako da se dobivao dojam da su to dva različita skloništa. I na zidovima ovog bilo je slika, kao što je ona na kojoj je mamut bio naslikancrvenom i crnom bojom, ali su pojedini zidovi ovog skloništa bili prekrivenidubokim reljefima, a na nekima je bilo i reljefa i slika. Ovi drugi reljefi suzainteresirali Ejlu. Nije bila sigurna što predstavljaju. Prišla je zidu kako bi gamalo bolje pogledala. U njemu je bilo zdjelastih rupa. kao i drugih ovalnihudubljenja obrubljenih drugim ovalnim linijama, a u sredini se nalazio znak uobliku rupe koja se produžavala u crtu. Na tlu je ugledala je jezgru roga koji jebilo tako urezan da podsjeća na muški spolni organ. Zavrtjela je glavom i ponovno pogledala, a onda se gotovo osmjehnula. To je bilo upravo to, a kada jeponovno pogledala ovalne oblike, sinulo joj je da oni možda predstavljajuženske organe.

Okrenula se i pogledala Džondalara i Prvu, a potom i zelandonija iz Pete. -Ovo mi sliči na muške i ženske dijelove tijela - rekla je. - Jesam li u pravu?

Peti se osmjehne i kimne. - Ovdje borave naše doni - žene i često održavamo Majčine Proslave, a ponekad i Obrede Prvih Užitaka. Ovdje se sastajem i s pripravnicima koje obučavam i oni ovdje spavaju. Ovo je izuzetno Sveto Mjesto - rekao je. - Na to sam mislio kada sam kazao da mi živimo nasvojim Svetim Mjestima.

- Spavaš li i ti ovdje - upitala je Ejla.- Ne, ja spavam u prvom skloništu, s druge strane ovog, u blizini bizona.

Smatram da nije dobro da zelandoni provodi sve vrijeme sa svojimpripravnicima. Treba im omogućiti da se opuste izvan dosega pogleda njihovog mentora. Uostalom ja moram obavljati i druge stvari i viđati se s drugim ljudima.

Dok su se vraćali u prvi dio skloništa, Ejla upita: - Zna li se tko je naslikao te slike?

Očigledno nije očekivao ovo pitanje. Zelandone obično nisu postavljale takva pitanja. Umjetnost koja je oduvijek bila tu bila je nešto uobičajeno, a one koji su je stvarali ljudi su znali ili nisu i nije bilo potrebe da bilo tko postavi topitanje.

- Ne znamo za uklesane slike - odgovorio je nakon kraćeg razmišljanja. - Njih su Napravili Drevni, ali nekoliko naših slika napravila je žena koja je prvapodučavala Džonokola, dok je bio mlađi. Ona koja je bila zelandona Druge Špilje prije ove koja je to sada. Bila je priznata za najbolju umjetnicu svogavremena. Ona je naslutila da Džonokol obećava, iako je tada bio tek dječak. Uočila je potencijal i u jednom od naših mladih umjetnika. Ona je sada na drugom svijetu, žao mi je što moram reći.

- A onaj urezani rog? - upitao je Džondalar, pokazujući na predmet u obliku falusa, koji ni njemu nije promakao. - Tko je to izradio?

- To se pripisuje zelandoniju prije mene, ili možda onome prije njega -odgovori Peti. - Ima onih koji ih vole vidjeti za vrijeme Proslava Majke.

Nisam siguran, ali možda je korišten za prikazivanje promjena u muškomorganu. Ili je možda korišten u Prvim Obredima, posebno za djevojčice koje nisu voljele muškarce, ili su ih se plašile.

Ejla se potrudila to ne pokazati, jer se od nje nije očekivalo da bilo što kaže, ali smatrala je da bi bilo neugodno, a možda čak i bolno, uporabiti tvrdi izdubljeni predmet umjesto toplog uda pažljivog muškarca. Međutim, nije smjela smetnuti s uma da je ona navikla na Džondalarovu nježnost. Pogledalaga je.

Uhvatio je njen pogled i izraz lica koji je pokušavala sakriti, pa joj seohrabrujuće osmjehnuo. Pitao se izmišlja li Peti priču zato što zapravo ne zna što ta slika predstavlja. Džondalar je bio siguran da je nekada bila simbol zanešto, nešto što je vjerojatno imalo veze s proslavom u ćast Majke. Konačno, ovo je muški organ u erekciji, premda je njegovo pravo značenje zaboravljeno.

- Možemo prijeći potok i posjetiti ostala naša Sveta Mjesta. Neki od nas također žive u njima. Mislim da bi vam i ona mogla biti zanimljiva - reče zelandoni iz Pete Špilje.

Zaputili su se prema malom potoku koji je presijecao dolinu, a zatimuzvodno do mjesta gdje su ga već jednom prešli. U sredini vodenog toka stajala su dva čvrsta kamena koja su iskoristili za prelaženje na drugu stranu, zatim su se vratili nizvodno prema skloništu u kome su odsjeli. S ove strane potokapostojalo je nekoliko skloništa koji su se ugnijezdili u padinu doline koja jeprerastala u visoko prirodno ispupčenje koje je dominiralo cijelim područjem, i služilo kao odlična promatračnica. Zaputili su se prema jednom, nekih dvadeset metara od mjesta gdje se potok koji se napajao iz izvora ulijevao u Rijeku.

Zanijemjeli su čim su zašli pod kamenu nadstrešnicu skloništa i ugledali friz od pet životinja: dva konja i tri bizona okrenuta na desnu stranu.Najupečatljivija je bila treća figura, figura bizona koja je bila dugačka kao raširene ruke i duboko uklesana u kameni zid. Njegovo golemo tijelo bilo je dote mjere reljefno da je gotovo predstavljalo skulpturu. Obris je bio istaknut icrnom bojom. Još neke uklesane slike prekrivale su zidove: taške, linije, iživotinje, od kojih većina nije bila tako duboko urezana.

Predstavili su ih nekolicini vrlo ponosnih ljudi koji su stajali uokolo ipromatrali ih. Očigledno im je bilo drago što mogu pokazati svoj veličanstveni dom i Ejla ih nije zbog toga krivila. Zaista je bio krajnje upečatljiv. Nakon što je pažljivo razgledala rezbarije, Ejla se usredotočila i na ostatak skloništa. U njemu je očigledno živjelo dosta ljudi, premda ih trenutno nije bilo mnogo. Kao i svi ostali Zelandonci, i oni su ljeti putovali: odlazili su u posjete, lov, na sabore, isakupljali su razne materijale od kojih su izrađivali stvari. Ejla je opazila dio gdje je donedavno netko obrađivao slonovaču, ako je suditi po materijalu razbacanom uokolo. Prišla je kako bi pogledala i primijetila je komade u raznimfazama obrade. Kljove su najprije bile bezbroj puta zasjećene kako bi se od njih odvojile trakice koje su stavljane na gomilu. Sječene su po dvije zajedno, i dobiveni dijelovi su potom oblikovani u po dva okrugla, spojena segmenta.

Plosnati dio između njih bio je probušen neposredno iznad svakog zaobljenog, zatim zasječen i prosječen, kako bi se dobile dvije perlice, koje je potom trebalo glačati dok ne poprime konačni zaobljeni oblik košarice.

Prišli su joj muškarac i žena, oboje sredovječni, i stali pokraj nje kada se sagnula kako bi izbliza pogledala perlice. Uopće joj nije palo na pamet dodirnuti ih. - Ove perlice su izvanredne, jeste li ih vi napravili? - upitala ih je. Obojesu se osmjehnuli. - Da, ja se bavim izradom perli - rekli su u glas i nasmijalise.

Ejla ih je pitala koliko dugo traje izrada jedne perle i rečeno joj je da je sretan onaj tko uspije završiti pet ili šest perli od prve svjetlosti pa dok sunce neodskoči visoko i prekinu rad zbog obroka. Da bi se napravilo dovoljno perli za ogrlicu, ovisno o njezinoj dužini, potrebno je od nekoliko dana do jednog ili dvamjeseca. Bile su vrlo dragocjene.

- Težak zanat, rekla bih. Sada, kada sam vidjela razne korake u njihovojizradi, još više cijenim moju odjeću za združivanje. Na nju je prišiveno mnogo perli od slonovače.

- Vidjeli smo je! - reče žena. - Prelijepa je. Otišli smo je pogledati i kasnije, kada ju je Martona izložila. Perle od slonovače su odlične izrade, premda mislim da je kod njih nešto drukčiji proces. Kupica prolazi kroz sredinu perle, možda je bušena s obje strane. To je izuzetno teško postići. Ako smijem pitati, otkud ti?

- Bila sam Mamutovka... oni žive na istoku... poklonila mi ju je vođina družica, zvala se Nezija iz Lavljeg logorišta. Dakako, u to vrijeme je mislila daću se združiti sa sinom družice njenog brata. Kada sam se predomislila i odlučila otići s Džondalarom, rekla mi je neka je zadržim za združivanje s njim. I njega je jako voljela - objasnila je Ejla.

- Sigurno je voljela i njega i tebe - reče muškarac. Njezina odjeća za združivanje ne samo da je lijepa, nego je i izuzetno vrijedna, pomislio je, ali nijeništa rekao. Tako nešto dati nekome tko će to odnijeti sa sobom moglo je značiti samo jedno: toj Mamutovki bilo je jako stalo do mlade žene. Sada je boljerazumio status koji je strankinja dobila, iako nije bila rođena Zelandonka, o čemu je svjedočio njezin govor.

- Nema sumnje da tvoja odjeća spada u najveličanstveniju koju sam ikada vidio.

Zelandoni iz Pete Špilje je dodao: - Oni izrađuju i perlice i ogrlice od morskih školjki, kako iz Velikih Zapadnih Voda tako i iz Južnog mora iprivjeske od slonovače, a buše i zube. Ljudi naročito vole nositi zube lisica i one vrlo sjajne očnjake jelena. Njihove rukotvorine su tražene i među ljudima iz drugih Špilja.

- Odrasla sam u blizini mora. vrlo daleko na istoku - reče Ejla. - Željela bih pogledati vaše školjke.

Par, za koji Ejla nije bila načisto jesu li su združeni ili su brat i sestra, izvadi torbe i posude, i istresu pred nju njihov sadržaj, jedva dočekavši da

pokažu svoje bogatstvo. Bilo je na stotine školjki i puževa. Puževi su uglavnombili mali i okrugli, oni koje nazivaju obalni puževi, a školjke su imale izduženioblik kakav ima prstac. Takve školjke se mogu prišiti na odjeću ili nanizati u ogrlicu. Bilo je tu i školjki kapica, ali uglavnom su to bile nejestive školjke, štoznači da su skupljane isključivo zbog svoje dekorativne vrijednosti, a ne kao hrana, i da su dopremljene izdaleka. Njih dvoje su ili osobno putovali dospomenutih obala, ili su se trampili s nekim tko je tamo bio. Vrijeme uloženo unabavljanje tih predmeta samo radi pokazivanja govorilo joj je da Zelandoncikao društvo nisu živjeli na granici opstanka, nego su imali svega u izobilju.Prema običajima i propisima njihovog vremena, bili su bogati.

I Džondalar i Prva prišli su pogledati što su to ovi iznijeli i pokazali Ejli.Iako su oboje bili svjesni statusa Pete Špilje, kojeg su djelomično stekli zahvaljujući izrađivačima nakita, ipak su ostali bez riječi kada su na jednom mjestu vidjeli takvo bogatstvo. I protiv svoje volje, počeli su u svojoj glavi uspoređivati Petu i Devetu Špilju, ali kad su malo bolje razmislili, shvatili su da njihova Špilja ne zaostaje po bogatstvu za Petom, ali je njeno bogatstvo bilomalo drukčije vrste. Zapravo, sve Špilje Zelandonaca bile su bogate.

Potom ih je zelandoni iz Pete Špilje odveo do još jednog obližnjegskloništa, koje je također bilo vrlo lijepo oslikano, uglavnom crtežima konja, bizona, jelena, čak i jednog djelomično prikazanog mamuta, od kojih su neki bile naglašeni i crvenim okerom i crnim manganom. Parošci uklesanog jelena,na primjer, bili su obrubljeni crnom bojom, dok je bizon bio obojen crvenom.

Zelandoni iz Pete ih je predstavio nazočnim ljudima iz tog skloništa. Ejla je primijetila da su se djeca koja su bila kod njihovog skloništa, a koje senalazilo s iste strane potoka, ponovno okupila. Nekolicinu je prepoznala.

Ejli se iznenada zavrtjelo, došla joj je muka i osjetila je strašnu želju daiziđe iz skloništa. Nije znala objasniti tu neodoljivu želju, ali morala je izaći.

-Žedna sam, idem po vodu - rekla je i brzo izašla, uputivši se premaizvoru.

- Ne moraš izlaziti - reče neka žena koja je krenula za njom. - Imamo potok u skloništu.

- Mislim da bismo svi morali poći. Vjerojatno nas već čekaju na gozbi, a ja sam ogladnio - reče zelandoni iz Pete Špilje. - Sigurno ste i vi.

Vratili su se u glavno sklonište, to jest u ono koje je Ejla proglasila zaglavno, u kome ih je zaista već čekala pripremljena gozba, iako su iznijeli i dodatne posude za posjetitelje, Ejla i Džondalar izvadiše iz vrećica svoje šalice, zdjelice i noževe. I Prva je nosila sa sobom svoj pribor. Ejla je izvadila iVukovu posudu za vodu, koja mu je po potrebi služila i za jelo. Kroz glavu jojprođe da bi uskoro trebala početi raditi i posudice za jelo za Džonejlu. lako je namjeravala nastaviti dojiti je dok ne bude mogla izbrojiti najmanje tri godine,mnogo prije toga će joj početi nuditi i drugu hranu.

Netko je nedavno bio ulovio tura. Kao glavno jelo poslužen je but na

ražnju. U posljednje vrijeme su ljeti viđali samo divlju stoku, a ona je bila Ejlino omiljeno jelo. Okus je bio sličan okusu bizona, samo bogatiji. Uostalom, to su slične životinje s tvrdim rogovima savijenim prema unutra, koji su stalni i ne mijenjaju se svake godine kao parošci kod jelena.

Bilo je i ljetnog povrća: kuhane lobode, podbelja, i koprive začinjene kiselicom. Jagorčevine i latica divlje ruže u salati od listova mladog maslačka i djeteline. Mirisno slatko poljsko cvijeće davalo je slast sosu od divlje jabuke i rabarbare posluženom uz meso. Mješavinu ljetnih bobica nije trebalo zasladiti.Imali su maline, ranu vrstu kupina, trešnje, crni ribiz, bobice zove, i trnjine iztrapa, iako je za stavljanje u trap malih divljih šljiva trebalo puno vremena. Nakraju izvanrednog obroka poslužen je čaj od listova ruže.

Kada je izvadila Vukovu zdjelicu i dala mu kost s malo preostalog mesa,koju je izabrala za njega, jedna od žena je s negodovanjem pogledala vuka i Ejlaje čula kako je rekla drugoj ženi da misli kako nije u redu davati vuku hranu na-mijenjenu ljudima. Druga žena je kimnula u znak slaganja.

Ejla se sjetila da su te dvije žene već ranije tog dana uznemireno gledale četveronožnog lovca. Nadala se da će imati priliku predstaviti im Vuka i barem malo umanjiti njihov strah, ali one su se stalno trudile izbjeći i Ejlu i njenog mesoždera.

Poslije jela doneseno je još drva za vatru, jer se sve više smrkavalo. Ejla jedojila Džonejlu i pijuckala topao čaj u društvu Džondalara, Prve i zelandonija iz Pete. Vuk je sjedio pokraj njezinih nogu. Prišla im je skupina ljudi, medukojima je bio i Madroman, ali on je ostao u pozadini. Ejla je prepoznala i ostalepripravnike i pripravnice Petog, koji su vjerojatno željeli provesti neko vrijemeu društvu One Koja Je Prva.

- Završila sam Bilježenje Sunca i Mjeseca - reče jedna od njih. Mlada žena otvori ruku i otkrije pločicu od slonovače prekrivenu nekim čudnim znakovima.

Peti je uzme iz njezine ruke i počne je pomno proučavati, čak ju je okrenuo i provjerio rubove. Na kraju se osmjehnuo.

- Ovdje je otprilike pola godine - rekao je i pružio pločicu Prvoj. - Ona je moja Treća pripravnica i počela je bilježiti u ovo vrijeme prošle godine. Pločica za prvu polovicu godine je spremljena.

Krupna žena se s jednakom pozornošću kao i zelandoni iz Pete zagledala u komad slonovače, ali njoj je trebalo manje vremena. - Zanimljiv način bilježenja - izjavila je. - Mjesečeva mijene prikazuješ položajem, a polumjesece zakrivljenim usjecima, za dva mjeseca koliko si bilježila. Ostalo jena rubovima i stražnjoj strani. Vrlo dobro.

Kada ju je Prva pohvalila, mlada žena je zasijala.- Možda bi mogla objasniti mojoj pripravnici što si to radila. Ona tek mora

obaviti bilježenja Sunaca i Mjeseca - reće Prva. - Mislila sam da je ona to već završila. Čula sam da je poznata iscjeliteljica,

a ima i svog muškarca. Ne znam mnogo pripravnica koje imaju svog muškarca i

djecu, čak ni mnogo zelandona - reče treća pripravnica zelandonija iz Pete Špilje.

- Ejlina obuka nije bila uobičajena. Kao što znate, ona nije rođena Zelandonka, tako da nije stjecala znanje istim redom kao mi. Izuzetna jeiscjeliteljica, počela je učiti kao vrlo mlada, ali tek sada je otpočela donier - turu, i još nije naučila bilježiti Sunca i Mjesece - pažljivo je objasnila Zelandona Koja Je Prva.

- Vrlo rado ću joj objasniti način na koji sam ih bilježila - reće treća pripravnica Petog, i sjedne pokraj Ejle.

Ejla je bila jako zainteresirana. Sada je prvi put čula za bilježenje Sunca i Mjeseca i nije znala da će to biti jedan od zadataka koje će morati obaviti tijekom obuke. Pitala se što je još sve čeka.

- Vidiš, svake noći urezala sam jedan znak - reče mlađa žena, pokazujući joj znakove koje je zašiljenim komadom kremena urezala u slonovaču. - Prvu polovicu godine obilježila sam na drugom komadu slonovače. Palo mi je na pamet kako bih mogla učiniti i nešto više, a ne samo brojiti dane. Počela sam malo prije nego što se pojavio mladi mjesec i trudila sam se prikazati gdje se nanebu Mjesec nalazio kojeg dana. Zato sam krenula odavde. - Pokazala je naoznaku koja se nalazila u središtu nečega što je sličilo na nasumično bušenje. - Sljedećih nekoliko noći je padao snijeg. Snažna oluja je sakrila Mjesec i zvijezde, ali ionako ne bih bila u stanju vidjeti Mjesec. U to vrijeme je Lumizatvorila svoje veliko oko. Sljedeći puta kada sam ga ugledala, bio je tanki srp i ponovno se budio, pa sam urezala ovu krivulju ovdje.

Ejla je pogledala mjesto koje joj je mlada žena pokazivala i prilično se iznenadila kada je shvatila da je ono što je u prvi mah izgledalo kao rupanapravljena oštrim vrhom, zaista mala zakrivljena crta. Pažljivije se zagledala uskupinu oznaka i one joj više nisu djelovale nimalo nasumično. Izgleda da je stvarno postojalo neko pravilo, i silno je željela čuti kako će mlada žena nastaviti.

- Kako vrijeme kada Lumi spava predstavlja početak mjeseca, ovdje na desnoj strani, odlučila sam se vratiti i zabilježiti sljedećih nekoliko noći - nastavila je Treća pripravnica.

- Oko je prvi put bilo poluzatvoreno otprilike ovdje, neki ljudi to zovu prvopolu - lice. Ono potom sve više raste, dok ne postane puno. Teško je točno reći kada je puno, jer izgleda puno nekoliko dana, i zato sam se ovdje na lijevojstrani ponovno vratila unatrag. Napravila sam četiri zakrivljena ureza, dva ispod i dva iznad. Nastavila sam bilježiti do drugog polu - lica kada Lumi ponovnopočinje zatvarati oko i, kao što vidiš, to je odmah iznad prvog polu - lica. Nastavila sam bilježiti dok nije ponovno zatvorio oko, vidiš ovdje, s desnestrane, gdje sam zaokrenuta prema dolje. Duž cijele crte idući u desno. Uzmi pločicu i pokušaj pratiti. Kada je lice puno, zaokrećem u desno, a kada spava onda u lijevo. Uvjerit ćeš se da možeš izbrojiti dva mjeseca i još jednu polovicu. Prestala sam kod prvog polu - lica poslije drugog mjeseca. Čekala sam da ga

Bali sustigne. To je vrijeme kada je sunce najdalje i kada nekoliko dana miruje,poslije čega mijenja smjer i ponovno ide na sjever. To je kraj Prve Zime i početak Druge Zime kada je hladnije, ali postoji nada da će se Bali vratiti.

- Hvala ti - reče Ejla. - To je bilo nevjerojatno! Jesi ii sama došla do toga?

- Ne baš. I druge zelandone su mi pokazale svoj način bilježenja, a jednom prigodom sam vidjela jako staru pločicu u Četrnaestoj Špilji. Nije bila obilježena na isti način, ali mi je dala ideju kada je na mene došao red bilježiti Mjesece.

- To je odlična zamisao - reče Prva.

Bilo je jako mračno kada su krenuli natrag do mjesta gdje će provesti noć. Ejla je nosila djetešce koje je čvrsto spavalo umotano u kožnu nosiljku, a Džondalar i Prva su posudili baklje i osvjetljavali put.

Na putu do skloništa za posjetitelje, prošli su pokraj nekih skloništa koja suvidjeli ranije. Kada je stigla do onoga u kome se neugodno osjećala, ponovno se stresla i žurno prošla pokraj njega.

- Što je bilo? - upitao ju je Džondalar.- Ne znam - odgovorila je. - Cijeli dan se osjećam nekako čudno.

Vjerojatno nije ništa.Konje su zatekli ispred skloništa, a ne u prostranom dijelu koji im je

uredila unutra. - Zašto su vani? Konji se čudno ponašaju cijelog dana, možda me to muči - rekla je. Kada su ušli u sklonište i zaputili se prema svom šatoru, Vuk je oklijevajući zastao, zatim je sjeo i odbio ući. - Što je sada Vuku?

Pođimo ujutro povesti konje na trčanje - tiho je predložila Ejla čovjeku koji je ležao pokraj nje. - Jučer su bili nemirni i nervozni. A i ja sam. Kada vuku motke, ne osjećaju se slobodno i ne mogu ići brzo. To je težak posao i nije od one vrste vježbi koju vole.

Džondalar se osmjehnuo. - Odlična ideja. Ni ja ne mogu vježbati onako kako bih želio. Što ćemo s Džonejlom?

- Možda bi je Holida htjela pričuvati, ako će ih Zelandona držati na oku - reče Ejla.

Džondalar je sjeo. - Gdje je Zelandona? Ovdje je nema.- Ćula sam da je ustala. Mislim da je otišla porazgovarati s Petim. Ako

ostavimo Džonejlu, možda bismo trebali ostaviti i Vuka. premda nisam sigurnašto o njemu misle ljudi iz ove Špilje. Čini mi se da su za vrijeme sinoćnjeg obroka bili pomalo nervozni u njegovoj blizini. Ovo nije Deveta Špilja...Povedimo ipak Džonejlu s nama. Stavit ću je u nosiljku. I ona voli jahanje.

Džondalar povuče gornji dio vreće za spavanje i ustane. Ejla ustane s njim, ostavivši djevojčicu koja je spavala s njene strane da se razbudi dok ona bude puštala vodu.

- Noćas je padala kiša - reče Ejla kada se vratila. - Je li ti sada drago što si noć provela unutra, u zaštićenom šatoru? -

upitao je Džondalar.Ejla nije odgovorila. Nije dobro spavala. Nikako se nije mogla udobno

namjestiti, ali barem nisu pokisli i šator se provjetrio.Džonejla se okrenula na trbuh. Odguravala se nožicama i podizala glavu, a

izvukla se i iz povoja i upijača koji je povoj pridržavao. Ejla pokupi neugodni materijal i baci ga u noćnu posudu, zamota vlažni povoj od meke kože, uzme djetešce i uputi se do malog potoka kako bi oprala malenu, sebe i povoj. Istrljalaje i sebe i dijete u tekućoj vodi i oprala kožni povoj. Mala se nije bunila, iako je voda bila hladna, navikla se. Ejla raširi povoj preko grma u blizini vode, zatimse odjene i pronađe udobno mjesto ispred kamenog skloništa gdje je mogla dojiti dijete.

Džondalar je u međuvremenu pronašao konje malo dalje u dolini, vratio ih do skloništa i počeo Njiski i Trkaču na leđa vezati prostirke za jahanje. Ejla mu je predložila da preko kobilinih sapi pričvrsti košare za teret iste težine, što mu nije odmah pošlo za rukom, jer je Sivka počela gurati njušku pod majku, želeći sisati. Otprilike u vrijeme kad su bili spremni poći prema skloništu koje je Ejla smatrala glavnim ovdje gdje je bilo toliko mnogo skloništa, Vuk se vratio.Pretpostavila je da je rano ujutro otišao u lov, ali pojavio se tako iznenada da jeprestrašio Njisku. Ženu je to iznenadilo. Njiska je inače bila miran konj i obično se nije bojala Vuka. Trkač je bio dosta razdražljiv, ali danas su svi konji bili jogunasti, čak i mala kobila. Kao i Vuk, pomislila je Ejla dok se gurao uz nju kao da traži pažnju. I ona se čudno osjećala. Nešto nije bilo u redu. Pogledala je

u nebo da vidi sprema li se oluja. Nebo je bilo bijelo od oblaka u visini iprošarano izdajničkim plavim prugama. Najvjerojatnije im je svima bilo potrebno da se dobro istrče.

Džondalar je stavio ulare Trkaču i Sivki. Napravio je jedan i za Njisku, ali ga je Ejla koristila samo u posebnim prilikama. Prije nego što je uopće shvatila da trenira Njisku, naučila je kobilu da je slijedi. Premda ona to i dalje nije shvaćala kao treniranje. Jednostavno bi Njiski pokazala što treba učiniti i nastavila to ponavljati sve dok kobila ne bi shvatila što se od nje očekuje i počela izvršavati zapovijed, ali ne zato što mora, nego zato što želi. Iza je na sličan način naučila Ejlu kako će upamtiti nazive različitih biljaka i trava i njihovu uporabu. Ponavljanjem i mehaničkim pamćenjem.

Kada su se svi spakirali, otišli su do skloništa zelandona iz Pete Špilje.Ponovno je povorka koju su tvorili, muškarac, žena. djetešce, vuk i konjiprekinula ljude u poslu i natjerala ih da se pogledavaju, iako su se trudili nezuriti. Iz skloništa su izašli i Peti i Ona Koja Je Bila Prva.

- Pridružite nam se pri jutarnjem obroku - reče čovjek. - Konji su nervozni i odlučili smo ih izvesti da se istrče, to će ih smiriti -

rekao je Džondalar.- Jučer smo stigli. Zar se nisu dovoljno kretali tijekom putovanja? -

upitala je Prva.- Tijekom putovanja oni vuku tovar, ne trče niti galopiraju - pojasnila

je Ejla. - Ponekad im je potrebno protegnuti noge.- Popijte barem čaj, a mi ćemo vam spakirati malo hrane za put - rekao je

zelandoni iz Pete.Ejla i Džondalar su se pogledali i shvatili kako bi možda uvrijedili Petog

ako bi jednostavno otišli. To ne bi bilo pristojno, iako bi njima najvišeodgovaralo. Kimnuli su jedno drugom u znak pristanka.

- Hvala, hoćemo - reče Džondalar i posegne u vrećicu za pojasom iz koje je izvukao malu posudicu. I Ejla je pronašla svoju i predala je ženi u bliziniognjišta, koja je zahvatila toplu tekućinu i napunila posude koje im je potom vratila. Umjesto da dok čekaju pasu, konji su jasno pokazivali da su uplašeni. Njiska se vrtjela, glasno njušila i mrštila se. Njena nervoza prelazila je na Sivku.a Trkač se kretao postrance visoko izvijenog vrata. Ejla je pokušala smiriti kobilu milujući je po vratu, a Džondalar je morao čvrsto uhvatiti ular da se pastuh ne bi otrgnuo.

Ejla je preko potoka koji je dijelio dolinu gledala u djecu koja su trčala duž vodenog toka i vrištala, igrajući neku igru. Djelovali su joj previše razigrani, čak i za uzbuđene mališane. Promatrala ih je kako ulijeću u skloništa i izlijeću iz njih, pa je pomislila kako je to opasno, iako ni njoj samoj nije bilo jasno kako bitako nešto moglo biti opasno. Upravo kada je htjela reći Džondalaru da bi trebali krenuti, neki ljudi su im donijeli hranu umotanu u sirovu kožu. Par sesvima zahvalio dok je stavljao pakete s hranom u košare koje je nosila Njiska.Potom su odveli konje do obližnjeg kamenja, uzjahali i krenuli iz doline.

Čim su stigli na otvoreno polje, olabavili su povodnike i pustili konje da trče. Bilo je zabavno i ublažilo je Ejlinu nervozu, ali je nije odagnalo. Konji su se konačno umorili i usporili. Džondalar je u daljini opazio skupinu stabala i po-veo je Trkača u tom smjeru. Ejla je vidjela kamo se zaputio i krenula za njim. Za njima se vukla mlada kobila, koja je već mogla trčati brzo kao i njezina majka. Konji kao vrlo mladi nauče brzo trčati. Moraju, ako žele preživjeti. Vuk je jurio usporedno s njima. I on je uživao u trčanju.

Kada su se približili stablima, ugledali su jezerce koje se očigledno napajalo iz izvora. Voda se iz njega prelijevala u potočić koji je žuborio preko polja. Ali kada su prišli jezercu, Njiska se iznenada ukopala u mjestu i zamalonije zbacila Ejlu na tlo. Ejla zagrli djetešce koje je sjedilo ispred nje, i brže -bolje sklizne s kobilinih leđa. Primijetila je kako i Džondalar ima problema s Trkačem. Pastuh se propeo, glasno zanjištao, a visoki muškarac je skliznuo unatrag, i brzo sjahao. Nije pao ali je jedva uspio ostati na nogama.

Ejla je postala svjesna glasne tutnjave. Istovremeno ju je i osjećala i čula. A onda je shvatila da je čuje već neko vrijeme. Pogledala je prema jezercu. U tom trenutku je voda u njemu šiknula u vis. kao da je netko stisnuo izvor iposlao mlaz vode put neba. Tek tada je primijetila da se tlo pomiče.

Ejla je znala što se događa. Ovo nije bilo prvi puta da se tlo pod njenim nogama pomiče. Uhvatila ju je panika od koje joj se stegnulo grlo. Tlo se ne bi trebalo micati. Silno se trudila održati ravnotežu. Skamenjeno je stajala, stežući djetešce. Nije se usudila napraviti ni jedan korak.

Promatrala je visoku travu u polju kako izvodi nekakav čudan, drhtavi ples dok je tlo stenjalo i pokretalo se na krajnje neprirodan način, kao da prati glazbu iz dubina. Mali gaj u blizini izvora naglašavao je to kretanje. Voda je šikljala uvis i padala natrag. Vrtložila se i prelijevala preko ruba, podižući prljavštinu s dna i bljujući kugle blata. Osjetila je miris sirove zemlje, a onda je jedno drvo zapucketalo, popustilo i počelo padati, povukavši izvan tla i pola svojih korijena. Podrhtavanje nikako nije prestajalo. Vratilo joj je u sjećanje jedno drugo vrijeme i gubitke koje je uzrokovalo pokretanje i stenjanje zemlje. Čvrsto je zatvorila oči. Drhtala je i jecala od tuge i straha. Džonejla je zaplakala. A onda je Ejla osjetila ruku na ramenu i ruke koje su zagrlile nju i dijete. Donijelesu joj utjehu i olakšanje. Oslonila se o tople grudi muškarca kojeg je voljela, adjetešce je zašutjelo. Podrhtavanje tla je polako prestajalo i zemlja se smirivala.Osjetila je kako napetost u njoj popušta.

- Oh. Džondalare - povikala je. - To je bio potres. Mrzim potrese! -Drhtala je u njegovom naručju. Nije željela na glas reći, jer riječi ako se glasno izgovore mogu steći moć, kako misli da su potresi zlo. Imala je dojam da su se, uvijek kada se tlo treslo, događale loše stvari.

- Ni ja ih baš ne volim - rekao je Džondalar, grleći svoju krhku malu obitelj. Ejla se osvrnula uokolo i u blizini izvora primijetila nagnutu smokvu.Stresla se kada ju je neočekivano sustiglo jedno davno sjećanje.

- Što je bilo? - upita je Džondalar.

- To drvo - odgovorila je.Pratio je njen pogled i vidio u blizini izvora nagnuto drvo kojem se vidjelo

korijenje.- Sjećam se da sam vidjela mnogo prevaljenog i nagnutog drveća, pojedina

stabla ležala su na tlu ili preprijećena preko rijeke. Vjerojatno se to dogodilo kada sam bila jako malena... - reće i oklijevajući zastane - ...prije nego što sam dospjela u Pleme. Mislim da sam tada izgubila majku i obitelj i sve ostalo.Iza mi je rekla da sam dobro hodala i govorila, pretpostavljam da sam moglanabrojiti pet godina kad me je pronašla.

Kada mu je ispričala ono čega se sjećala. Džondalar ju je još čvršće zagrlio i nije ju puštao dok se nije ponovno opustila. Ovaj kratki uvid u njenodjetinjstvo pomogao mu je bolje shvatiti užas koji je jamačno iskusila kao djevojčica, kada je potres uništio njezin svijet i kada je život kakav je poznavala iznenada bio prekinut.

- Misliš li da će se potres vratiti? Ponekad se zemlja ne smiri odmah poslije takvog pomicanja. On se zna vratiti - rekla je kada su se konačno razdvojili.

- Ne znam - odgovorio je. - Možda bismo se trebali vratiti u Starudolinu i pogledati jesu li svi dobro.

- Svakako! Toliko sam se prestrašila da ni o kome drugom nisamrazmišljala. Nadam se da su svi dobro. A konji? Gdje su konji? - povikala jeEjla, osvrćući se uokolo. - Je li s njima sve u redu?

- Mislim da su dobro, premda se nisu prestrašili ništa manje nego mi. Trkač se propeo i natjerao me da skliznem s njega, ali uspio sam ostati na nogama.Onda je počeo trčati u velikim krugovima. Koliko znam, Njiska se nije ni pomakla, a Sivka je ostala pokraj nje. Mislim da je pobjegla tek kad je sveprošlo.

Ejla je opazila životinje daleko u polju i odahnula. Glasno ih je pozvalasvojim posebnim zviždukom i vidjela kako Njiska podiže glavu i kreće prema njima. Trkač i Sivka su je slijedili, a za njima je išao Vuk.

- Eno ih, dolaze. I Vuk je s njima. Vjerojatno su svi zajedno pobjegli -reče Džondalar.

Ejla je uspjela koliko - toliko doći k sebi dok konji i Vuk nisu stigli. Kako u blizini nije bilo ni zgodnog kamena, a ni panja na koji bi stala da se lakšepopne na Njiskina leđa, dala je na trenutak Džonejlu Džondalaru, uhvatila kobilinu uspravnu grivu, skočila, prebacila nogu i udobno se smjestila. Uzela je dijete od muškarca i gledala kako se Džondalar penje na Trkačeva leđa na sličan način, premda je bio toliko visok da je mogao jednostavno opkoračiti čvrstog, snažnog pastuha.

Pogledala je u smjeru izvora pokraj koga se nalazilo ono drvo koje senagnulo pod opasnim kutom. Bila je sigurna da će uskoro pasti. Izgubila je svaku želju da ode do izvora. Kada su krenuli natrag prema Staroj dolini, začuli su glasno pucketanje i okrenuli se. Uslijedio je prigušeni udar i smokva jeudarila o tlo. Dok su jahali natrag prema Petoj Špilji. Ejla je razmišljala o

konjima i dubljem smislu njihovog nedavnog ponašanja.- Džondalare, misliš li da su konji znali da će se zemlja zatresti? Jesu li se

zato onako čudno ponašali? - upitala je. - Bili su nervozni, to je sigurno - reče Džondalar - ali sada mi je drago

što su se onako ponašali. Zbog njihove nervoze smo izašli iz skloništa i bili naotvorenom kada se to dogodilo. Mislim da je sigurnije biti vani. jer ne moramobrinuti hoće li nešto pasti na nas.

- Ali može se rastvoriti tlo pod tobom - reče Ejla. - Mislim da se upravo to dogodilo mojoj obitelji. Sjećam se tog mirisa iz dubine zemlje, mirisa vlage i truleži. Čini mi se da nisu svi potresi isti. Neki su jači, a neki slabiji. Većinu možeš osjetiti i kada si jako daleko, ali ne osjetiš ih tako jako.

- Sigurno si se kao mala zatekla vrlo blizu mjesta gdje je podrhtavanjepočelo, ako se sve drveće prevrnulo, a zemlja otvorila. Mislim da mi nismo bili tako blizu ovome. Palo je samo jedno stablo.

Ejla mu se osmjehnula. - Džondalare, ovdje nema mnogo stabala koja bimogla pasti.

Skrušeno se osmjehnuo. - To je točno i upravo zato se treba biti vani kad se tlo zatrese - reče on.

- Ali kako mogu znati kada će se tlo zatresti? - Promatraj konje - odgovorio je.- Kad bih mogla biti sigurna da će to uvijek upaliti. Dok su se približavali Staroj dolini, uočili su neobičnu aktivnost. Izgleda

da su gotovo svi napustili skloništa i da su se mnogi okupili oko jednog od njih.Sjahali su i odveli konje do skloništa koje su dobili na korištenje. Nalazilo seodmah iza onoga ispred kojeg su se okupili ljudi.

- Stigli ste! - doviknula im je Prva. - Malo sam se zabrinula za vas kadase tlo počelo tresti.

- Mi smo dobro. A ti? - upitala je Ejla.- Dobro sam, dobro, ali ima ozlijeđenih, a jedan je baš ozbiljno -

odgovori žena. - Možda bi mogla pogledati.Ejli nije promakla zabrinutost u njezinom glasu.- Džondalare, bi li poveo konje i provjerio kako stoje stvari? Ja ću ostati i

pomoći Zelandoni. Slijedila je krupnu ženu do skloništa ispred kojeg je, na krznenoj vreći za

spavanje raširenoj po tlu s krznom okrenutim dolje, ležao dječak. Glava i ramena su mu bili blago podignuti na dodatne podmetače i prekrivače. Glava mu je počivala na mekim, savitljivim kožama umazanim krvlju. Krv je i dalje curila.

Ejla je izvadila Džonejlu iz nosiljke, rasprostrta kožu po tlu i spustiladjetešce na nju. Vuk je legao pokraj male. A onda se pojavila Holida.

- Ja ću paziti na malu - rekla je. - Bila bih ti zahvalna - reče Ejla. U blizini je opazila skupinu ljudi koji su

izgleda tješili neku ženu. Vjerojatno dječakovu majku. Znala je kako bi se ona

osjećala da se radilo o njezinom sinu. Pogledala je Prvu i trenutak zadržala njen pogled. Sve joj je bilo jasno. Dječakova ozljeda bila je ozbiljna. Još gore od toga, bila je strašna.

Ejla je kleknula kako bi ga pregledala. Ležao je vani, na suncu, premda suoblaci u visinama djelomično ublažavali njegov sjaj. Najprije je opazila da dječak nije pri svijesti, ali da diše, premda usporeno i neravnomjerno. Dosta je iskrvario, međutim kod povreda glave je to uobičajeno. Mnogo ozbiljnije je bilo to što mu je iz nosa i ušiju isticala nekakva blijeda, ružičasta tekućina. To je značilo da je lubanja napukla i da je povrijeđeno ono što se u njoj nalazi, a to već nije slutilo na dobro. Ejli je bilo jasno zašto je Prva zabrinuta. Podigla je kapke i zagledala mu se u oba oka, jedna zjenica se skupila na svjetlosti, a drugaje bila veća od prve i nije reagirala, a to je bio još jedan loš znak. Malo mu je okrenula glavu kako mu krvava sluz iz usta ne bi začepila dišne putove.

Morala se suzdržati da ne odmahne glavom, kako majka ne bi shvatila danema nade. Ustala je i prodorno se zagledala u Prvu, rekavši joj na taj način svoju beznadnu prognozu. Zajedno su otišle do zelandonija iz Pete koji je stajaopo strani i promatrao. Neki ljudi iz dječakovog skloništa otišli su po njega kada su vidjeli da je dječak ozlijeđen i on ga je već bio pregledao. Zamolio je Prvu da i ona pregleda dijete kako bi bio siguran u svoju prognozu.

- Što mislite? - upitao je tiho čovjek, pogledavši najprije stariju, a onda i mlađu ženu.

- Mislim da za njega nema nade - rekla je Ejla nježno.- Slažem se, nažalost - reče Ona Koja Je Bila Prva. - Kod takvih

povreda se malo što može učiniti. Ne samo da je izgubio dosta krvi, nego gubi i druge tekućine iz glave. Uskoro će biti kraj.

- To sam i ja pomislio. Morat ću to reći njegovoj majci - reče zelandoni iz Pete.

Tri zelandone odoše do male skupine ljudi koja je očigledno pokušavala utješiti ženu koja je sjedila na tlu blizu dječaka. Kada je vidjela izraze lica troje zelandona, žena je briznula u plač. Zelandoni iz Pete Špilje kleknuo je pokraj nje.

-Žao mi je, Džanela. Velika Majka zove Džonlotana da joj se vrati. Bio jepun života i velika radost, i Doni ne može podnijeti da bude bez njega. Previšega voli - rekao je.

- I ja ga volim. Ne može ga Doni voljeti više nego što ga ja volim. Tako jemlad. Zašto ga sada mora uzeti? - jecala je Džanela.

- Vidjet ćeš ga ponovno kada se vratiš na Majčine grudi i kada budeš hodala drugim svijetom - reče Peti.

- Ali ja ga sada ne želim izgubiti. Želim ga gledati kako raste. Zar ništa nemožeš učiniti? Ti si najmoćnija od svih zelandona - preklinjala je dječakova majka, gledajući Prvu.

- Budi uvjerena da bih učinila kada bih mogla. Nisi ni svjesna koliko mi je teško to reći, ali ništa ne mogu učiniti za onog tko zadobije tako tešku ozljedu -

rekla je Ona Koja Je Prva.- Majka ih ima tako mnogo, zašto želi i njega? - jecala je Džanela.- Nama nije dano da na to pitanje znamo odgovor. Žao mi je, Džanela. Idi

do njega dok još diše i utješi ga. Njegov elan mora pronaći put do drugog svijeta, a sigurna sam da je uplašen. Možda on to neće pokazati, ali bit će ti zahvalan ako budeš pokraj njega - reče krupna i moćna žena.

- Ako još diše, misliš li da bi se mogao probuditi? - upitala je Džanela.- Moguće je - reće Prva. Ljudi koji su stajali u blizini pomogli su ženi ustati i odvedoše je do sina

koji je bio na samrti. Ejla uzme svoju djevojčicu i na trenutak je čvrsto zagrli, zahvali Holidi i zaputi se prema skloništu gdje su odsjeli. Peti i Prva su joj sepridružili.

- Bilo bi mi drago da sam mogao barem nešto učiniti. Osjećam se tako nemoćno - rekao je zelandoni iz Pete Špilje.

- Svi se tako osjećamo u ovakvim trenucima - reče Prva. - Što misliš, koliko će još živjeti? - upitao je. - Nikad se ne zna. Moglo bi potrajati danima - odgovorila je zelandona

Devete Špilje. - Ako želiš da ostanemo, ostat ćemo, ali pitam se koliko je područje ovaj potres zahvatio i je li se osjetio u Devetoj Špilji. Nekoliko naših nije otišlo na Ljetni sabor...

- Trebate ih obići - reče Peti. - U pravu si, nitko ne zna koliko će dječak još poživjeti, a ti si odgovorna za Devetu Špilju i moraš voditi računa o njihovoj dobrobiti. Ja tu mogu obaviti sve što je potrebno. I ranije sam to radio. Slanjenečijeg elana na drugi svijet nije moj omiljeni dio posla, ali ponekad se i to mora odraditi i najvažnije je to obaviti kako treba.

Te noći nitko nije spavao u kamenim skloništima. Noć su proveli vani, uglavnom u šatorima. Bili su dovoljno pametni da ne ulaze unutra, zbogmogućih odrona kamenja. Samo bi uletjeli unutra i uzeli ono što im je potrebno. Uslijedilo je još nekoliko naknadnih manjih potresa, i sa zidova i stropovaskloništa odlomilo se još kamenja, ali niti jedan nije bio onoliko težak kao onajkoji je pao dječaku na glavu. Proći će izvjesno vrijeme prije nego će itko ponovno poželjeti boraviti u kamenom skloništu. Ljudi će najvjerojatnije zaboraviti na opasnost od kamenja koje pada onda kada dođe zima, kada zahladni i padne snijeg, i bit će im drago da se imaju gdje skloniti. ***

Povorka koja se sastojala od ljudi, konja i vuka krenula je u jutro. Ejla iPrva su svratile pogledati dječaka, premda ih je više brinulo kako se majka drži. Obje su željele krenuti, a i nisu. Rado bi ostale i pomogle majci ozlijeđenog dječaka da se pomiri s gubitkom, ali su bile zabrinute i za one koji su ostali u kamenom skloništu Devete Špilje Zelandonaca.

Putovali su na jug, slijedeći Rijeku koja je krivudala nizvodno. Udaljenost nije bila velika, premda su morali ponovno prijeći Rijeku i poprijeko ići preko gorja, jer je krivudavi potok u jednom dijelu zapljuskivao stijenu, ali tu su bili

konji da im olakšaju i ubrzaju putovanje. Kasno popodne već su bili nadomak strme vapnenačke litice sa stupom pri vrhu (koji je izgledao kao da će svakog trenutka pasti), a u kojoj se nalazilo veliko sklonište Devete Špilje. Naprezali suse kako bi uočili bilo kakvu razliku koja bi ih mogla upozoriti na štetu priči-njenu njihovom domu ili na ozlijede koje su zadobili njihovi.

Stigli su do Šumovite doline i prešli preko rječice koja se ulijevala u Rijeku. Dok su se uspinjali stazom, ljudi su ih čekali na sjevernom dijelu kamenog prednjeg trijema koji je gledao na jugozapad. Netko ih je vidio kakodolaze i obavijestio je ostale. Kada su prošli izboćinu na kojoj se nalazilo ognjište za signalne vatre. Ejla je opazila da vatra u njemu još tinja i upitala sezašto. Broj onih koji iz mnogoljudne Devete Špilje nisu otišli na Ljetni sabor, izovog ili onog razloga, mogao se mjeriti s ukupnim brojem onih koji su tvorilineku manju Špilju. Deveta Špilja imala je najveći broj ljudi u odnosu na sve ostale Špilje Zelandonaca, uključujući i Dvadesetdevetu i Petu. koje su imale nekoliko kamenih skloništa. Njihovo sklonište bilo je izuzetno veliko i moglo jesve njih primiti i udobno smjestiti. A ako bi se ukazala potreba, mogao biprimiti još mnogo ljudi. Osim toga, u Devetoj Špilji živjeli su i neki odnajvještijih pojedinaca. Ona je zaista mogla mnogo ponuditi. Rezultat toga jebio njihov visok status među Zelandoncima. Ljudi su im se željeli pridružiti, ali iako ništa nije stajalo na putu da prime još mnogo ljudi, bili su izbirljivi iuzimali su samo one koji su im mogli poboljšati ugled. Izbora nisu imali jedinokada se radilo o ljudima rođenim u Devetoj ili onima koje su već primili. Svi oni koji nisu otišli na Ljetni sabor, a nisu bili spriječeni, izišli su gledati dolazak putnika. Mnogi su zinuli od čuda kad su vidjeli svoju donieru na sjedalu koje je vukao Ejlin konj. Ejla je stala kako bi omogućila Zelandoni silazak s vlake, što je ona krajnje dostojanstveno i učinila. Prva je među okupljenima odmah primijetila sredovječnu Stelonu, za koju je znala da je razborita i odgovorna. Stelona je ostala u Devetoj Špilji kako bi se brinula o bolesnoj majei.

- Bili smo u posjeti Petoj Špilji i osjetili jak potres. Jeste li ga i vi ovdjeosjetili, Stelona? - upitala je Prva.

- Jesmo, i ljudi su se uplašili, ali nije bilo tako strašno. Palo je neštokamenja, uglavnom u dio za okupljanje, ne ovdje. Nitko nije ozlijeđen - reče Stelona, anticipirajući Zelandonino sljedeće pitanje.

- Drago mi je što to čujem. Peta Špilja nije bila te sreće. Jedan dječak je teško ozlijeđen kada mu je kamen pao na glavu. Bojim se da za njega nema puno nade. Možda već hoda drugim svijetom - reče doniera. - Imate li vi jest i iz drugih Špilja na ovom području, Stelona? Iz Treće? Jedanaeste? Četrnaeste? - upitala je Prva.

- Samo dim iz njihovih signalnih vatri, kojim nas obavještavaju da su još tui da im nije potrebna neposredna pomoć - odgovori Stelona.

- To je dobro, ali ipak mislim da ću otići pogledati jesu li su pretrpjeli neku štetu - reče doniera. a onda se okrenu prema Ejli i Džondalaru. - Biste li pošli sa mnom? I poveli konje? Mogli bi biti od koristi ako je nekome potrebna

pomoć. - Danas? - upitao je Džondalar.- Ne. mislila sam da obiđem naše susjede sutra ujutro. - Ja ću rado poći s tobom - reče Ejla. - I ja, dakako - dodao je Džondalar.Ejla i Džondalar istovariše Trkaćevu vlaku. Ostavili su samo svoje stvari, a

ostale zavežljaje poredali po ispustu ispred dijela za stanovanje. Zatim su povelikonje koji su vukli gotovo prazne vlake pokraj dijela skloništa u kojem ježivjela većina ljudi. Oni su živjeli na drugom kraju naseljenog dijela, iako je nadstrešnica štitila mnogo veći dio, koji se samo povremeno koristio, osim onog dijela koji su sredili za konje. Dok su išli duž pročelja golemog zaklona, nisu mogli ne opaziti kamenje koje je nedavno otpalo. Međutim, niti jedan nije bio velik, to jest, nisu bili veći od komada koji se ponekad bez ikakvog objašnjivog razloga sami od sebe odvale.

Kad su stigli do velikog ravnog kamena u blizini prednjeg trijema na kojisu se Džoharan i ostali ponekad penjali kada bi se željeli obratiti okupljenima.Ejla se upitala kada li je on pao i što je dovelo do toga. Je li to bio potres ili sesam od sebe odvalio? Odjednom joj kamena skloništa više nisu djelovala takosigurno. Dok su uvodili konje pod ispust, gdje se nalazio ograđeni prostor za njih, Ejla se pitala hoće li ustuknuti kao sinoć. Međutim, ovaj prostor im je bio poznat i očigledno nisu osjetili nikakvu opasnost. Ušli su ravno unutra i njoj je laknulo.

Kada se zemlja odluči zatresti, nije sigurno ni vani niti unutra, ali ako je konji ponovno budu upozorili, ipak će radije biti vani.

Odvezali su motke za vuču i ostavili ih na uobičajenom mjestu, a zatim poveli konje u korale koje su za njih napravili. Nisu bili zatvoreni. Prostor ispodnadstrešnice ogradili su radi udobnosti konja, no oni su mogli dolaziti i odlazitikada im se prohtije. Ejla je donijela vodu s potoka koji je odvajao Devetu špiljuod Donje rijeke, a napajao se iz izvora, pa je napunila valove, iako su konji bezproblema mogli otići do potoka i utoliti žeđ. Željela im je osigurati vodu za noć, pogotovo malenoj kobili.

Konje su sputavali jedino tijekom proljetne sezone tjeranja. Samo su tadazatvarali vrata, stavljali životinjama ulare i vezivali ih za motke kako ne bipobjegle. Ejla i Džondalar su obično spavali u blizini i tjerali pastuhe koje bi kobila privukla. Ejla nije željela da se Njiske dočepa neki pastuh i odvuče je u svoje krdo, a Džondalar nije želio da Trkač bude ozlijeđen ako odjuri i, pokušavajući opasati izazovne kobile, potuče s ostalim konjima. Morali su ga čak držati podalje i od majke, čiji ga je miris također mamio. To je bilo teško razdoblje za sve njih.

Neki lovci iskoristili su Njiskin privlačni miris, koji mužjaci mogu osjetiti na kilometar, i ubili nekoliko divljih konja. Potrudili su se da ih Ejla ne vidi, inikada to pred njom nisu spomenuli. Ona je, međutim, znala što su učinili, ali nije ih mogla kriviti, iako je ona prestala jesti konjsko meso, većina ljudi uživala

je u njemu. Sve dok ne diraju njezine konje, nije imala ništa protiv da loveostale. Oni su bili itekako vrijedan izvor hrane.

Vratili su se u svoje obitavalište i istovarili stvari, iako nisu bili dugoodsutni, čak ni onoliko koliko se obično izbiva tijekom Ljetnog sabora, Ejli je bilo drago što su se vratili, čini se da je posjećivanje drugih Špilja i svetih mjesta duž puta potrajalo duže nego obično i dosta ju je zamorilo. Posebno ju je iscrpio potres. Stresla se i pri samoj pomisli na njega.

Džonejla je postala nervozna, pa ona odnese djetešce do mjesta zapresvlačenje ispred prebivališta. Potom uđe unutra i udobno se smjesti da je podoji, sretna što je tu. Njihovo prebivalište je imalo zidove od sirove kože, aline i strop, bar ne neki koji su oni napravili. Kada je podigla pogled, ugledala jedonju stranu kamene prirodne nadstrešnice skloništa. Osjećala je miris kuhane hrane i znala je da će podijeliti obrok s nekima iz svoje zajednice, a onda će se moći zavući u vreću za spavanje i ugnijezditi se između Džondalara i Džonejle. I Vuk će biti tu negdje. Bilo joj je drago što je kod kuće.

- Ima u blizini jedna sveta špilja koju nisi istražila kako treba, Ejla - reče Zelandona, dok su sljedećeg dana dijelili jutarnji obrok. - Zovemo je Žensko Mjesto, a nalazi se na suprotnoj obali Travnate rijeke.

- Bila sam na Ženskom Mjestu - reče Ejla. - Jesi, ali koliko duboko si ušla? Ima tamo za vidjeti mnogo više nego što si

ti vidjela. Na putu je za Konjsku glavu i Ognjište starih. Mislim da bismo se napovratku trebali zaustaviti kod nje.

Ejlu je oduševljavalo posjećivanje svetih mjesta, ali to je ujedno bilo i iscrpljujuće. U posljednje vrijeme ih je vidjela toliko da se umorila od posjećivanja oslikanih špilja. Nije mogla sve to primiti odjednom. Bilo joj je potrebno vrijeme u kojem bi razmislila o onome što je već vidjela, ali nije mogla odbiti Zelandonin prijedlog, kao što nije mogla ni odbiti njezin poziv daje poslije potresa prati pri obilasku ostalih Špilja u tom području. I nju je to zanimalo, ali bila je umorna od putovanja i ne bi imala ništa protiv da se dan -dva odmori.

Potres se osjetio u Trećoj, Jedanaestoj i Četrnaestoj Špilji, koje su bile njihovi najbliži susjedi, kao i u Ognjištu starih. Konjskoj glavi, to jest u Sedmoj.Pričinjena je samo manja šteta, ako su dobro protumačili signalne vatre, ali je Prva željela obići Špilje koje su se nalazile malo dalje, tek da bude sigurna. Odvaljeno kamenje nanijelo je nekoliko modrica i razbijena je prelijepasvjetiljka napravljena od pješčanika. Doniera se željela uvjeriti da zadobivene ozljede zaista nisu opasne. Ejla je imala dojam da ovdje potres nije bio tolikojak kao u Staroj dolini i pitala se da nije možda sjeverno odatle bio još žešći.

Na putu do Konjske glave zastali su u nekoliko prebivališta manjih Špilja ublizini Male travnate rijeke. Njih su podigli mladi koji su se osjećali skučeni u bivšim skloništima. Nastanili su nekoliko špilja i skloništa u tom području i bo-ravili u njima tijekom jednog dijela godine. Ljudi su počeli o tom kraju govoriti

kao o Novom domu. U ovom trenu su sve bile prazne, čak i ona s najbrojnijim stanovnicima, nazvana Medvjeđe Brdo. Zelandona im je objasnila da mladi ljudi koji tamo žive i dalje smatraju da pripadaju Špilji svojih obitelji i da su snjima otputovali na Ljetni sabor. Oni koji nisu mogli ili nisu htjeli, pridružili suse onima iz prvobitne Špilje koji su ostali. Iako usput nikoga nisu sreli,Džondalaru i Prvoj ukazala se prilika da pokažu Ejli ‘stražnji put' do KonjskeGlave i Ognjišta starih, kao i do Slatke doline, bogate vlažne nizine između njih.

Kad su provjerili kako stvari stoje u Medvjeđem brdu, prešli su Malu travnatu rijeku - u ovo doba godine potok je bio plitak i lak za prelaženje,pogotovo na mjestu gdje se širio - i zaputili se preko gorja prema Slatkojdolini i Konjskoj Glavi, Sedmoj Špilji Zelandonaca. Oni iz Druge Špilje koji suostali, pridružili su se Sedmoj, ali ih je svejedno bilo vrlo malo i jedva sudočekali da ih netko posjeti. Bolesnima i onemoćalima bilo je drago što vide doniere, a ostalima je već dosadilo stalno gledati jedne te iste ljude. Zelandonci su bili vrlo društveni i navikli su na malom prostoru živjeti s velikim brojemljudi. Većini je, iako nisu bili u stanju otići, nedostajalo uzbuđenje koje vlada na Ljetnom saboru. Istina, bilo im je pomalo čudno što doniere posjećuju gotovo prazne Špilje u vrijeme kada su ljudi još bili na Ljetnom saboru, ili se bavilinekim drugim ljetnim aktivnostima kao na primjer lovom, ribolovom,skupljanjem plodova, istraživanjem ili odlaženjem u posjete.

Svi su oni osjetili potres, ali nitko nije bio ozlijeđen, premda su neki još bili nervozni i tražili od Prve da ih umiri. Uspijevala ih je utješiti riječima, iako nije govorila ništa određeno. Uostalom, što je mogla učiniti protiv gibanja tla? Tu se radilo o načinu na koji je govorila, njenom sigurnom stavu, njenom držanju, zaključila je Ejla koja ju je promatrala. Zelandona je čak i njoj pomogla da se bolje osjeća. Prenoćili su, jer su im ljudi počeli pripremati mjesto za spavanje i hranu za malu gozbu. Bilo bi nepristojno, a da i ne spominjemo kakobi od njih bilo neljubazno, da su prije jutra nastavili dalje.

Zelandona je na povratku željela obići mjesto koje su prvobitno zaobišli. Ponovno su prešli uzvisinu u pravcu Male Travnate rijeke, ali ovog puta višeuzvodno, kako bi stigli do zajednice na obronku gorja pod nazivomPromatračnica. Naziv je bio primjeren. Stanovnici područja oko stjenovitih izbočina koje su pružale kakvu - takvu zaštitu od vremenskih nepogoda, trenutno nisu bili tu, ali su s obližnje uzvisine mogli vidjeti nadaleko u svimsmjerovima, posebno prema zapadu.

Ejla se uznemirila čim su se približili tom mjestu. Nije znala zašto, ali imala je nekakav čudan osjećaj po sredini leđa i da se je nju pitalo, pobjegli bi odatle glavom bez obzira. Onog trenutka kad je sjahala. Vuk ju je potražio,počeo se češati o njenu nogu i zavijati. Ni njemu se nije sviđalo ovo mjesto. Za razliku od njih dvoje, konji su bili sasvim spokojni. Bio je normalan ljetni dan,sjalo je sunce, na padini brda rasla je zelena trava i okolno područje se vidjelo kao na dlanu. Nije postojalo ništa što bi mogla okriviti za nelagodu koju jeosjećala, pa je oklijevala bilo što reći.

-Želiš li ovdje predahnuti i pojesti podnevni obrok, Zelandona? - upitaoje Džondalar.

- Mislim da nemamo ama baš nikakvog razloga zadržavati se ovdje, -odvratila je žena, vraćajući se prema sjedalu na vlaki - naročito ako ćemo stati kod Ženskog Mjesta. Ako ni tamo ne ostanemo dugo. možemo se vratiti kući prije mraka, jer ono nije daleko od Devete Špilje.

Ejli nije bilo nimalo žao što je Zelandona odlučila krenuti dalje, zapravo joj je najednom postalo drago što joj je Prva željela pokazati svete dubineŽenskog Mjesta. Spuštali su se niz zapadnu stranu gorja prema Maloj travnatojrijeci. Prešli su je u blizini mjesta gdje se ulijevala u Travnatu rijeku. Nedalekoodatle nalazila se mala dolina u obliku potkovice, okružena vapnenačkim stijenama koje su gledale na Travnatu rijeku, a s druge strane je bila zelena,travnata dolina po kojoj je rijeka i dobila ime.

Gusta trava na maloj livadi mamila je na pašu razne životinje, a visokiobronci su devedeset metara odatle prelazili u lako savladivu padinu, naročito za kopitare, zbog čega livada nije bila baš pogodna kao zamka za lov, osim ako se ne podignu metri i metri ograde i korali. Jednom je netko krenuo u taj posao,ali ga nikada nije završio. Od cijele te rabote ostao je samo truli dio stražnjeograde.

Ovo područje bilo je poznato kao Žensko Mjesto. Muškarcima nije bio zabranjen pristup, ali kako su ga koristile uglavnom žene, posjećivalo ga je malo muškaraca izvan udruženja zelandona. Ejla se tu zaustavi nekoliko puta snekim tko se zaputio nekamo drugdje. Međutim, nikada nije dugo ostala. Obično je dolazila iz smjera Devete Špilje, i znala je da se, ako joj Travnata rijeka ostane iza leđa kada uđe na malu livadu, na vanjskom zidu s desne strane nalazi nevelika špilja, privremeno sklonište, a ponekad i skladište. Još jednamala špilja izdubila je isti zid od vapnenca odmah nakon ulasku u zatvorenudolinu.

Mnogo važnije bile su dvije špilje, uski, zavojiti procjepi, koji su kretali odmalog stjenovitog skloništa koje se nalazilo u stražnjem dijelu livade, maloizdignuto iznad razine tla koje je rijeka često plavila. Kad su Ejla, Džondalar i Zelandona stigli, tamo nije bilo nikoga. Većina ljudi se još nije bila vratila s ljetnih aktivnosti, a nekolicina koja je ostala u svojim prebivalištima nije imalarazloga dolaziti ovamo. Džondalar je otkvačio vlake kako bi konji malo predahnuli. Žene koje su koristile ovo područje trudile su se da bude uredno i pospremljeno, ali kako je bila često posjećivana i korištena, a Žensko Mjesto neminovno je bilo i mjesto gdje su boravila djeca, to baš nije bilo izvodljivo. Uranijim prigodama kada je Ejla dolazila ovamo, uokolo je nalazila dokazesvakodnevnih aktivnosti. Drvene posude i kutije, pletene košare, igračke, odjeću, rešetke i motke za sušenje ili za izradu raznih stvari. Oruđa od drveta, kosti, parožaka ili kremena ponekad bi se izgubila ili slomila, ili bi ih raznijeladjeca, pa su završavale bačene u stranu ili ostavljena u špilji i u mraku ih nitko ne bi opazio. Unutra se kuhalo, gomilalo smeće koje je, posebno kada je vrijeme

bilo loše, odlagano u špilji, ali samo u desnoj špilji, otkrila je Ejla.Neke stvari su još ležale uokolo. Ejla je pronašla izdubljenu kladu u koju

su žene očigledno lijevale tekućinu, ali se ipak odlučila koristiti njihov pribor i skuhati čaj i juhu. Skupila je malo grančica i u postojećem pocrnjelom ulegnuću ispunjenom ugljenom, zapalila vatru i dodala kamenje za kuhanje kojim će zagrijati vodu. Prethodni stanari dovukli su do ognjišta nekoliko klada i komadavapnenca pa Zelandona donese iz vlake svoje podmetače i razmjesti ih uokolo radi udobnosti. Ejla je nahranila Džonejlu i spustila je na kožnu nosiljku prostrtupo travi, dok je ona jela. Promatrala ju je sve dok nije zaspala.

- Želiš li poći s nama, Džondalare? - upitala je Zelandona kada su završili. - Vjerojatno nisi bio ovdje od malih nogu, otkada si u špilji ostaviosvoj znak.

- Da, mislim da hoću - odgovorio je. Malo je onih koji u nekom trenutku nisu ostavili znak na zidovima ove

špilje. Češće se događalo da ostave više njih, premda su muškarci iz zajednice obično to radili kao djeca ili mladići. Sjetio se kada je prvi put sam ušao unutra. Špilja je bila krajnje jednostavna, iz nje nisu vodili razni prolazi u kojima bi sečovjek mogao izgubiti, tako da su dopuštali mališanima da se sami snalaze. Uglavnom su ulazili sami ili u parovima i ostavljali oznake, zviždeći i pjevušeći ili pjevajući usput dok su im zidovi naizgled odgovarali. Oznake i rezbarije nisu simbolizirale imena, nego su ljudi pomoću njih govorili Velikoj Majci Zemlji ono što su mislili da bi ona o njima trebala znati. Na neki način su pred njom definirali sebe. Često su ostavljali samo trag prstiju. To je bilo dovoljno.

Po završetku obroka, Ejla je smjestila dijete u nosiljku, a nosiljku čvrsto privezala na leđa. Svi troje su zapalili uljanice i zaputili se u špilju. Zelandona je išla na čelu. a Vuk na začelju kolone. Džondalar se prisjetio da je lijeva špilja bila izuzetno dugačka... protezala se više od dva i pol kilometra u dubinu i krivudala je kroz vapnenac... i da je ulaz u nju bio sasvim običan i lak. Samo je nekoliko oznaka na zidovima u blizini ulaza ukazivalo na to da je već netko bio tu.

- Ejla, zašto se ne obratiš Majci ptičjim zviždukanjem? - upitala je Prva. Ejla ju je čula kako tiho i vrlo melodično pjevuši i nije očekivala da će to

zatražiti od nje. - Ako želiš - pristala je i počela oponašati razne ptice; one za koje je smatrala da su prigodne za večer. Desetak metara od ulaza, na pola puta, špilja se sužavala i odjek je postao drukčiji. Na tom mjestu počinjali su crteži. Od te točke pa nadalje, zidovi su bili prekriveni svakojakim crtežima. Dva zida krivudavog podzemnog prolaza bila su obilježena nebrojenim, često neraspoznatljivim crtežima koji su urezani jedni preko drugih i izmiješani.Pojedini su bili izdvojeni, a mnogi od onih koje se moglo protumačiti bili su odlično izrađeni. Špilju su najčešće i najdosljednije posjećivale odrasle žene, i one su bile te koje su napravile najuspjelije i najprofinjenije crteže.

Prevladavale su slike konja. Prikazivani su kako nepomično stoje, kako se kreću, čak i kako galopiraju. Bilo je i dosta bizona, kao i mnogih drugih

životinja: losova, mamuta, ibeksa, medvjeda, mačaka, divljih magaraca, jelena, vunastih nosoroga, vukova, lisica, i barem jedna stepska antilopa; sve u svemu,na stotine uklesanih crteža. Neki su bili vrlo neobični, kao na primjer mamut s kljovom savijenom unazad, zatim izuzetno vjerno prikazana glava lava za čije oko je poslužio kamen koji je već postojao u stijeni, los koji se sagnuo piti vodu isticao se po ljepoti i realizmu, kao i dva losa okrenuti jedan prema drugom.Zidovi su bili krušljivi i nisu bili dobra podloga za crtanje, ali su bili izuzetnolaki za obilježavanje i urezivanje crteža, čak i prstima.

Bilo je još i mnogo djelomice prikazanih ljudskih figura, uključujući i maske, ruke i dijelove tijela, ali te su figure uvijek bile iskrivljene i nikada nisubile onako jasno i lijepo nacrtane kao životinje. Primjerice, figura u sjedećem položaju, prikazana iz profila, imala je neproporcionalno velike udove. Mnogiuklesani crteži nisu bili završeni i gubili su se u mreži crta, raznih geometrijskihsimbola, znakova za krov i nedefiniranih oznaka i žvrljotina koje su se moglerazličito tumačiti, ponekad i ovisno o tome kako držite lojanicu ili baklju.

Vuk je otrčao naprijed u neke ne tako pristupačne dijelove špilje. Vratio se do Ejle i pred noge joj spustio nešto što je donio u zubima.

- Što je ovo? - upitala je dok se saginjala kako bi podigla donesenu stvar.Svi troje su usmjerili lojanice prema predmetu. - Zelandona, ovo sliči komadu lubanje! - reče Ejla.

- Evo još jednog, dio vilice. Mala je. Mislim da je pripadala ženi. Pitam segdje ih je našao.

Zelandona ih uzme i osvijetli uljanicom.- Možda je nekad davno ovdje netko bio sahranjen. Ljudi od pamtivijeka

žive u blizini. - Opazila je kako se Džondalar i protiv svoje volje stresao. Bilomu je draže stvari vezane za svijet duhova prepustiti zelandonama i ona je toznala.

Kada su to od njega tražili. Džondalar je pritjecao u pomoć oko pogreba, ali mrzio je to raditi. Muškarci su poslije kopanja rupa za ukop, ili drugihaktivnosti zbog kojih su se opasno približili svijetu duhova, odlazili u špiljuzvanu Muško Mjesto, koje se nalazilo u gorju nasuprot Treće Špilje, s druge strane Travnate rijeke, da se tamo oćiste i pročiste. Ženama također nije bilo zabranjeno odlaziti na Muško Mjesto, ali kao i u dalekim nastambama Ljetnogsabora, tamo su se odvijale uglavnom muške aktivnosti i rijetke su bile žene,osim zelandona, koje su tamo odlazile.

- Ove je duh odavno napustio - rekla je Zelandona. - Elan je pronašaoput do svijeta duhova jako davno i ostali su samo komadići kosti. Možda ih ima još.

- Znaš li, Zelandona. zašto je netko bio ovdje sahranjen? - upitao jeDžondalar.

- Obično to ne radimo, ali sigurna sam da je ova osoba s razlogom bila ostavljena na svetom mjestu. Ne znam zašto je Majka odlučila dopustiti Vuku da nam ih pokaže, ali ja ću ih odnijeti tamo odakle ih je donio. Mislim da će biti

najbolje da ih vratimo Njoj.Ona koja je bila Prva ode naprijed u gustu tamu špilje. Pratili su pogledima

njenu treperavu uljanicu dok nije nestala. Nedugo potom uljanica se ponovnopojavila, i ubrzo su ugledali i Prvu. - Mislim da je vrijeme za polazak - reče.

Ejli je bilo drago što će napustiti špilju. Osim što su mračne, špilje su uvijek, čim se udaljite od ulaza, i vlažne i hladne, a u ovoj se osjećali i skučeno, ili joj je možda samo za izvjesno vrijeme bilo dosta špilja. Išlo joj se kući.

Kad su stigli u Devetu špilju, zatekli su dosta ljudi koji su se vratili sLjetnog sabora. Neki od njih planirali su se kratko zadržati i ponovno otići. Doveli su sa sobom mladića koji se stidljivo smiješio ženi koja je sjedila pokraj njega. Imao je svijetlo smeđu kosu i sive oči. Ejla je prepoznala Matagana, mladića iz Pete Špilje koga je prošle godine vunasti nosorog ranio u nogu.

Ejla i Džondalar su se bili vraćali iz izolacije poslije Obreda združivanja, kada su ugledali nekolicinu mladića - neiskusnih dječaka zapravo - kako izazivaju golemog, odraslog nosoroga. Dječaci su zajedno bili u jednoj od dalekih nastambi, neki od njih po prvi puta, i bili su puni sebe, uvjereni da će živjeti zauvijek. Kada su ugledali vunastog nosoroga, odlučili su ga sami uloviti i nisu potražili nekog starijeg i iskusnijeg lovca. Razmišljali su samo o hvali islavi kojima će ih obasuti ljudi na Ljetnom saboru kada budu vidjeli njihov ulov. Bili su zaista vrlo mladi, neki od njih tek što su stekli status lovaca, i samoje jedan od njih zapravo vidio kako lovci izazivaju nosoroga, premda su sviznali kako se to radi. Međutim, nisu znali koliko lukavo i brzo zna biti to golemo stvorenje i koliko je važno ostati usredotočen i ne dopustiti da pozornost makar na trenutak popusti. A trenutak je bio dovoljan. Nosorog je počeo pokazivati znake umora, i dječak nije bio dovoljno usredotočen na životinju. Kada je krenula na njega. Matagan nije bio dovoljno brz. Zadobio je gadnu ranuna desnoj nozi ispod koljena. Ozljeda je bila teška, donji dio noge bio mu jesavijen unatrag pod oštrim kutom, a iz rane koja je obilno krvarila stršile supolomljene kosti. Najvjerojatnije bi umro da se Ejla nije tu zatekla i da dok ježivjela s Plemenom nije naučila kako se namještaju kosti i zaustavlja krvarenje.

Kada je postalo očito da će preživjeti, uplašili su se da nikada više neće stati na tu nogu. Prohodao je, ali su ostale trajne posljedice i djelomična paraliza. Mogao se dosta dobro kretati, ali ne i čučnuti ili vrebati životinju. Nikada neće postati dobar lovac. Zato su pitali Džondalara da ga uzme za šegrta. Konačno su se, prije odlaska s Ljetnog sabora oko svega dogovorili. Ejli se djećak sviđao i složila se da ga prime. Dječak je morao imati zanat koji će mu omogućiti stjecanje poštovanja i statusa, razmišljala je Ejla, a i sjetila se koliko je Džondalar uživao u podučavanju svih koji su bili voljni učiti, pogotovo mlade, tijekom njihovog putovanja. Ipak se nadala da će se moči barem dan - dva odmoriti u miru i tišini njihovog doma. Duboko i nečujno je uzdahnula i otišla pozdraviti Matagana. Osmjehnuo se kada ju je vidio kako dolazi i brzo jeustao.

- Pozdrav, Matagane - rekla je, posegnuvši kako bi prihvatila obje ruke. -U ime Velike Majke Zemlje, dobrodošao.

- Odmjerila ga je od glave do pete na svoj neupadljiv način i opazila da je prilično visok za svoje godine, a još je bio mlad i nije dostigao punu visinu. Nadala se da će i ozlijeđena noga nastaviti rasti jednako kao i zdrava. Teško je bilo reći koliko će biti visok, ali bi se hramanje moglo pogoršati ako mu noge ne budu iste dužine.

- U ime Doni pozdravljam tebe, Ejla - pristojno joj je odzdravio.Džonejla, koju je Ejla nosila na leđima, počela se vrpoljiti kako bi vidjela s

kim to njezina majka razgovara. - Mislim da te i Džonejla želi pozdraviti -reče Ejla, odvezujući nosiljku kako bi premjestila dijete ispred sebe. Mala je širom otvorila oči, neočekivano se osmjehnula i ispružila ruke prema njemu. Ejla je bila iznenađena.

I on se njoj osmjehnuo. - Mogu li je primiti? Znam kako treba. Imamsestru malo stariju od nje - rekao je Matagan.

I vjerojatno mu već nedostaju i dom i ona, pomisli Ejla, dok mu je predavala djetešce. - Imaš li mnogo braće i sestara? upitala je.

- Pretpostavljam. Ona je najmlađa, a ja sam najstariji, a između nas dvoje ima ih još četvero, uključujući dvoje rođenih zajedno.

- Sigurno si od velike pomoći majci. Nedostajat ćeš joj. Koliko godina možeš izbrojiti? - upita ona.

- Trinaest. - Ponovno mu je pozornost privukao njen neobičan naglasak. Kada je prošle godine prvi put čuo strankinju kako govori, pomislio je kako je to strašno čudno, ali dok se oporavljao, naročito kada se poslije nesreće probudio, pa dok su ga bolovi razdirali čekao je da čuje taj naglasak, jer mu je ona uvijek donosila izvjesno olakšanje. Iako su ga obilazile zelandone, ona jedolazila redovno, ostajala porazgovarati s njim, namjestiti mu ležaj da mu budeudobnije i dati mu lijek.

- Stasao si do muževne dobi i prošlog si ljeta prošao obrede - reče glas iza Ejle. Bio je to Džondalar, koji je, dok je prilazio, čuo o čemu razgovaraju. Odjeća koju je Matagan imao na sebi, oznake ušivene na nju, perlice i nakit koje je nosio, govorili su mu da se mladić vodi kao muškarac Pete Špilje Zelandonaca.

- Da, prošlog ljeta na saboru - potvrdi Matagan. - Prije ozlijede.- Kako si sada muškarac, vrijeme ti je da naučiš zanat. Jesi li već obrađivao

kremen?- Pomalo. Znam napraviti vrh za koplje i nož, ili preoblikovati onaj koji je

slomljen. Nisu najbolji, ali mogu poslužiti - reče dječak. - Možda sam te trebao pitati voliš li obrađivati kremen - ispravi se

Džondalar.- Volim kada mi polazi od ruke. Ali ponekad to nije slučaj. Džondalar se osmjehnuo - Čak ni meni nekad ne polazi od ruke. Jesi li

jeo?

- Upravo sam završio.- Mi još nismo - rekao je Džondalar. - Upravo smo se vratili s kraćeg

putovanja. Išli smo obići susjede i provjeriti je li netko ranjen za vrijeme potresa i je li pričinjena neka šteta. Znaš li da je Ejla pripravnica Prve?

- Mislim da to svi znaju - reče dječak, oslonivši Džonejlu na rame. - Jesi li ti osjetio potres? upitala je Ejla. - Je li itko od tvojih suputnika

ozlijeđen? - Osjetili smo ga. Neke je oborio na tlo, ali nitko nije bio ozbiljno

ozlijeđen. Ali mislim da su se svi uplašili. Ja jesam. - Ne znam nikoga tko se ne bi uplašio za vrijeme potresa. Idemo nešto

pojesti, pa ćemo ti onda pokazati gdje se možeš smjestiti. Još nismo ništa sredili, učinit ćemo to kasnije - rekao je Džondalar dok su išli prema drugom kraju skloništa gdje su se okupili ljudi.

Ejla ispruži ruke kako bi uzela Džonejlu.- Mogu je držati dok ne pojedete - reče Matagan. - Ako mi bude

dopustila.- Da vidimo hoće li htjeti - reče Ejla i okrene se prema ognjištu ispred

kojeg je bila iznesena hrana. A onda se neočekivano pojavio Vuk. Zaostao je kako bi popio malo vode i vidio da mu je netko napunio posudu hranom.Matagan raširi oči od iznenađenja, ali nije djelovao jako uplašeno, jer je Vuka viđao i ranije. Ejla je predstavila Vuka Mataganu lani, dok se brinula o njemu, tako da je životinja prepoznala miris kada je onjušila mladića koji je držao dijete iz njenog čopora. Kada je dječak sjeo, vuk se smjestio pokraj njega. Činilo se da je sretan što je u njihovom društvu.

Kad su pojeli, počelo se već smrkavati. Pokraj glavne vatre kod koje su se ljudi obično okupljali, uvijek je bilo baklji spremnih za paljenje. Džondalar uzme jednu i zapali je. Svi su imali opremu za putovanja, okvire za leđa. vreće za spavanje i šatore. Džondalar je uzeo dio Ejline opreme, jer je ona moralanositi dijete. Dječak je izgleda bio u stanju pobrinuti se za vlastitu opremu u koju je spadao i čvrsti štap kojeg je povremeno koristio. Izgleda da mu nije bio stalno potreban. Ejla je mislila da se oslanjao o njega dok je pješačio iz Pogleda na sunce, gdje se održavao Ljetni sabor, do Devete Špilje, ali da se na kraćim relacijama može sasvim dobro kretati i bez njega. Kad su stigli do njihovogobitavališta. Džondalar prvi uđe, kako bi osvijetlio put ostalima i pridržao zavjesu na ulazu. Za njim je ušao Matagan, a potom i Ejla.

- Za sada se smjesti ovdje u glavnoj prostoriji, pokraj vatre. Sutra ćemo smisliti nešto bolje - reće Džondalar, u trenutku se upitavši kako će dugo Matagan ostati s njima.

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net