1

Jugoslavija poslije Tite – Branko Salaj

Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju

Hrvatske (1987. – 1992.)

Za ratove u bivšoj Jugoslaviji krivi su Velikosrbi i Srbija

Prijevod proširenoga izlaganja na panelu ACS-a “Odnosi Sjedinjenih Država i Hrvatske” na

AAASS-konvenciji u Bostonu 13. studenoga 2009.

Predgovor

Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948.

godine do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između

dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila

da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao

uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih,

vjerskih i kulturnih podjela.

Mnogi javni radnici, koji su reformiranu diktaturu doživljavali kao primjer sklada, bili su

iznenađeni ratovima u bivšoj Jugoslaviji tijekom prve polovice devedesetih godina pa su ih

tumačili kao uranjanje u od ranije pretpostavljeni splet nacionalnih mržnji. To je bilo u

suprotnosti s nizom događaja, koji su prethodili ratovima i koji su očito bili neposredni

rezultat ekspanzionističkih radnji velikosrpskog pokreta pod vodstvom Slobodana Miloševića.

Cilj je ovoga eseja da raspravi preklapanje Miloševićevih ciljeva i želje zapadnih sila da

centraliziraju Jugoslaviju. Jesu li te sile tolerirale, a u skrivenom obliku i potpomagale,

usmjerenje Miloševićeva djelovanja, istodobno ga formalno kritizirajući i angažirajući se u

humanitarnim akcijama da bi se ublažile najgore patnje prouzročene tim djelovanjem? Jesu li

te stare predrasude o regiji izrabljene da bi se krivo prikazala stvarna narav rata i na taj način

prešlo preko pitanja političke odgovornosti za krajnji neuspjeh odabrane politike? Jesu li

zapadne sile napravile ozbiljan napor da konsolidiraju mir na Balkanu potporom naprednim

snagama u Srbiji u kritičkom vrjednovanju ideja, koje su tijekom XX. stoljeća pridonijele da

se zapali više ratova (uključujući Prvi svj. rat) i koje su potaknule nedavnu srpsku agresiju na

susjede?

2

Ova pitanja nisu samo od akademskog značenja – neka od stajališta, prema kojima politički

život u današnjoj Srbiji nastavlja gravitirati, uzrokuju dubok nemir među njenim susjedima.

Još više zabrinjuju znaci – često potvrđivani tijekom posljednjih godina – da se u nekim

međunarodnim krugovima na priznanje suverenosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine još uvijek

gleda kao na nešto dvosmisleno, a da se na njihove molbe za ulazak u Europsku uniju

primjenjuju neobično dalekosežni kriteriji i uvjeti.

Autor je zahvalan za niz korisnih sugestija koje su mu u raznim fazama pisanja ovog eseja

pružili Joseph Bombelles, Josip Glaurdić, Josip Šentija i Davor Vidas. Odgovornost za

tumačenja i zaključke je naravno autorova.

1) Pozadina

“Ilss’entretuent” – Međusobnoseubijaju– tako je francuski predsjednik François Mitterrand u

više navrata opisao agresiju srpskih snaga pod Miloševićem na Hrvatsku i Bosnu i

Hercegovinu tijekom prve polovice devedestih godina. To je naravno sasvim neprimjeren opis

rata, u kome je jedna od najvećih vojski u Europi napala u početku gotovo potpuno

nenaoružan narod koji jedva da je raspolagao s najosnovnijim lancem zapovijedanja. Naravno,

Mitterrand ne govori prvenstveno o ratu nego o mentalnom stanju regije, kako ga on zamišlja.

Jedan od najpoznatijih američkih novinara i dobitnik Pulitzerove nagrade razradio je istu temu

i još dublje zahvatio u socijalnu psihologiju: Srbi, Hrvatski i bosanski Muslimani nisu izloženi

krvnoj mržnji samo međusobno, nego su joj izloženi i unutar vlastite skupine. Zbog tih krvnih

mržnji uvijek su iznova počinjali grozna zlodjela s teškim posljedicama. To je dio životinjske

naravi i oni nisu znali kako ih ne ponoviti. Zato su, na neki čudan način, željeli da ih drugi

zaustave da ne čine stvari koje su po nekoj vrsti pimitivnog instinkta osjećali da moraju raditi

(David Halberstam, War in a time of peace [2001], str. 354.-5.).

Ti su navodi dobar primjer kako je ne tako davno bilo lako rabiti široko rasprostranjene

predrasude da bi se iskrivio kut gledanja i problemi definirali na način, kojim se izbjegava

racionalna raščlamba i opravdava propust velikih sila da zaustave genocidni i kulturocidni

teror u srcu Europe. Da bi se shvatila zavrzlama, u kojoj su se velike sile našle u bivšoj

Jugoslaviji, potrebno je jasno definirati istinsku narav onoga što se u toj zemlji pokrenulo od

1987. i poslije, te uočiti do koje je mjere unutarnji sukob crpio snagu iz vanjske podrške.

Rat u bivšoj Jugoslaviji je domaćeg podrijetla ali su velike sile snažno utjecale na način kako

se on razvio i (privremeno) završio. Iznenađujuće je da su zapadni mediji, koji su inače

uvelike pratili strahote samoga rata, samo površno propitivali zašto njihove vlade djeluju na

određen način. Pozivima na činjenicu da se sukobi odvijaju u regiji poznatoj kao europsko

bure baruta, i projiciranjem navodnih drevnih mržnji između etnički i vjerski miješanih

populacija, u općoj je javnosti na Zapadu stvoren dojam da je broj raspoloživih racionalnih

alternativa veoma ograničen i da se na službene politike njihovih vlada ne mogu primijeniti

nikakvi uobičajeni kriteriji racionalnog ponašanja.

3

Zapadne aktivnosti na Balkanu privukle su, međutim, mnogo pozornosti politologa i

povjesničara – na kraju krajeva, malo je ovakvih slučajeva, ako ih uopće ima, poslije Drugoga

svjetskog rata da se visoko racionalne i iskusne velike sile do te mjere međusobno počupaju u

regiji kojom, kako se pretpostavilo, vladaju primitivni instinkti. Sada je znanstvenicima pa i

širem općinstvu dostupan velik broj javnih dokumenata, diplomatskih materijala,

obavještajnih izvješća i svjedočanstava najvažnijih domaćih i međunarodnih aktera. Tim

akterima – a valjda i njihovim vladama – bilo je stalo da naknadno predstave svoje verzije

golemog neuspjeha europskih sila i Sjedinjenih Država da balkanske ratove spriječe, odnosno

da ih zaustave, kad su već krenuli.

Diplomatska djelatnost uoči i tijekom ratova 1991. godine, koji su završno doveli do priznanja

Slovenije i Hrvatske, pružaju važne naznake modusa operandi međunarodne zajednice u

regiji. Način kako je ona vrludala raznim formalnim izjavama i djelovanjima, a kakav je bio

podtekst ili pritajeno značenje tih poruka, može poslužiti kao nagovještaj onoga što će se

kasnije pokazati u puno složenijem okruženju Bosne i Hercegovine. U tamošnji su širi

kontekst ušli i problemi kao što su sigurnost međunarodnih snaga koje su imale čuvati mir,

veći broj „zaraćenih strana“, pojava islamskih fundamentalista kao dijela puno šire ugroze

sigurnosti itd. Ipak, logika prividno fatalističkog realizma velikih sila – koji se zapravo svodio

na pouku da se pravo temelji na sili – ostala je ista kao i u ratu u Hrvatskoj u čijem ju je

slučaju jednostavnije pratiti.

Konačno, proces priznanja Hrvatske imao je zanimljiv dodatak koga je vrijedno uočiti:

Zahvaljujući tvrdom inzistiranju osamljene velike sile (Njemačke), i kasnijoj promjeni

američkog stajališta, priznanje je učvrstilo stabilnu demokratsku vlast. Manipulacije velikih

sila, gotovo teleološki fasciniranih jugoslavenskim jedinstvom, bilo ono čak i u velikosrpskoj

varijanti, ostavilo je u Bosni i Hercegovini strukturu vlasti, koja djelomice počiva na

rezultatima genocidnog nasilja i koja je školski primjer nestabilnosti.

Ovdje ćemo najprije ukazati na dokaze da se ratovi u bivšoj Jugoslaviji nisu dogodili kao

nekakva iracionalna eksplozija raspojasanih unutarnjih mržnji unutar zemlje. Naprotiv, oni su

bili rezultat lako prepoznatljive, agresivne kampanje s ciljem stvaranja centraliziranog, od

Srba dominiranog oblika vladavine. Velike sile, uključujući Sjedinjene Države, nisu shvatile

ključnu važnost (kon)federalnog načela za preživljavanje zemlje i suzdržale su se od

učinkovite intervencije kad se to načelo izvrgnulo sve nasilnijim nasrtajima.

Velike su se sile, sa svom svojom političkom i vojnom snagom, zato definitivno našle u

silaznoj diplomatskoj spirali: Uvijek na repu događaja, najprije su inzistirale na centralizaciji,

pa zatim na nešto neodređenijoj jedinstvenosti da bi završile sa zakašnjelim prijedlozima

prvobitne mogućnosti, na labavoj konfederaciji. Činjenica da su velike sile prihvatile da

Srbija primijeni visok stupanj političkog nasilja u zbacivanju (kon)federalnog političkog

sustava bio je važan element u prihvaćanju „ratova za jugoslavensko naslijeđe“.

4

Središnji dio eseja rekonstruira diplomatsku djelatnost tijekom rata u Hrvatskoj i sukoba oko

njena međunarodnog priznanja, koji je uslijedio. Tu se dokumentira sustavno razmimoilaženje

između formalnih kritika Miloševića i tekuće prilagodbe njegovim vojnim osvajanjima i

političkom programu. Samonametnuta odsutnost Sjedinjenih Država iz regije – više formalne

i simbolične naravi nego stvarne – tijekom rata u Hrvatskoj i početnih stadija rata u Bosni i

Hercegovini, razotkrila je, kao i ranije u povijesti, različite interese svjetskih sila u regiji.

U završnom se dijelu eseja raspravljaju mogući razlozi zapadne začaranosti Jugoslavijom,

koja je daleko nadilazila strateške interese s korijenima u blokovskoj podijeljenosti Europe

poslije Drugoga svjetskog rata. Na Zapadu se predano radilo na promoviranju nekritične slike

zemlje, koja je svojom ideološkom supstancijom „pripadala“ drugoj strani. Kada se fikcija

suočila sa stvarnošću, dijelovi su zapadnih političkih elita najlakši izlaz našli u –

diskvalificiranju kritičara.

Politička trgovina i pripreme za poslijetitovsko razdoblje

2) Odbacivanje istinskog federalizma

Ideja jednakosti raznih nacija na teritoriju bivše Jugoslavije, i saveznog oblika države kao

njenog formalnog jamstva, omogućila je komunistima da si prisvoje vodeću ulogu u borbi

protiv okupacije Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata i da se pojave kao konačni

pobjednici. Unatoč temeljnoj ulozi federalnog načela u ponovnom stvaranju jugoslavenske

države, sadržaj je načela često bio predmetom vrućih polemika. Velik se dio Titine vlasti

mogao pripisati njegovoj snalažljivosti u manevriranju između snaga centralizacije (često

predvođenih elementima savezne i partijske birokracije pod srpskom dominacijom) i

predstavnika saveznih republika.

Koliko god je Titi trebala jaka središnja vlast za održavanje diktature i ispunjavanje uloge

tampona između dvaju blokova na europskoj pozornici, čak si ni on kao dominantna

autoritarna pojava nije mogao dozvoliti da dovede u pitanje savezni značaj države koju je

stvorio. Zemlja je odmah poslije Drugoga svjetskog rata i za vrijeme konfrontacije sa

Staljinom bila brutalno centralizirana ali su Tito i neki od njegovih najbližih suradnika

razumjeli da bi, s obzirom na jakost nacionalnih identiteta, svako dovođenje u pitanje

saveznog oblika vladavine rezultiralo opasnim napetostima. Zato je, sve od 1952. godine,

trend, iako oscilirajući tijekom raznih razdoblja, bio jasno u pravcu „federalizacije“.

Kao ilustracija političke trgovine u tom pogledu mogu poslužiti napori tijekom prve polovice

sedamdesetih godina da se zemlja pripremi za posttitovsko razdoblje. Početkom ovog

razdoblja Tito je ponovno zaveo središnju kontrolu relativno liberalnih vodstava po

republikama ali je istodobno dozvolio da jugoslavenski Ustav iz 1974. učvrsti načelo da

nacionalna suverenost počiva u republikama. Pravo na odcjepljenje republika bilo je doduše

bez iznimke sačuvano u svim poratnim ustavima ali je novost bila da su republike formalno

priznate kao zasebni donositelji odluka i, zajedno s predstavnicima dviju autonomnih

pokrajina u Srbiji, kao formalno jednakopravni sudionici kolektivnog vodstva.

5

U biti, Tito je time pokušao sačuvati svoju tvorevinu dozvoljavajući Jugoslaviji da učini korak

iz federacije u konfederalni savez. Važno je primijetiti da je to odgovaralo već postojećoj

konfederalnoj strukturi političke jezgre, Saveza komunista, ostvarenoj još sredinom šezdesetih

godina. Praktično značenje tih promjena ovisilo je o osobnom autoritetu Tite. Kad njega više

nije bilo, formalna su pravila dobila na važnosti.

Poslije Tite, tijekom najvećeg dijela 80-ih godina, dolazilo je do ogorčenih institucionalnih

svađa između centralista i konfederalista. U dva članka u švedskom časopisu za vanjsku

politiku Internationella frågor početkom 1986. ukazao sam na ozbiljnost političkog i

ekonomskog loma između središnje birokracije i republičkih vodstava i upozorio da bi

pokušaji centralizacije mogli uključivati i uporabu armije pod srpskom kontrolom. Ako se to

dogodi, i s obzirom na jakost uključenih nacionalnih identiteta i doktrinu „naoružanog

naroda“, kao iskustva koje je namro partizanski pokret tijekom Drugoga svjetskog rata,

oružani otpor republika bi bio neizbježan.[1]

Ubrzo nakon te najave, sredinom 1986. godine i djelomično pomognut važnom frakcijom

unutar Jugoslavenske narodne armije, Slobodan Milošević je izabran predsjednikom CK

Saveza komunista Srbije. Samo par mjeseci kasnije vodeći dijelovi Generalštaba oružanih

snaga počeli su pripremati državni puč, kako je to kasnije u svojim memoarima opisao njegov

šef, admiral Branko Mamula. Među njihovim prvim koracima bio je naum da pasiviziraju

moguću prepreku puču čvrsto organizacijski povezujući teritorijalne obrane republika

(ponešto slične Nacionalnoj gardi SAD-a) sa centraliziranim vojnim strukturama.

U koraku, koji je bio javno uočljiviji, Srpska akademija nauka i umetnosti objavila je

Memorandum kao platformu velikosrpskog pokreta. Milošević ga je izrabio da do jeseni 1987.

konsolidira svoju poziciju u užoj Srbiji i tada počne svoj pohod da zavlada ostatkom zemlje.

Opsežno izvješće CIA-e od 1. kolovoza 1987. ukazalo je na „skrivene ciljeve“ srbijanskog

vodstva čija „sumnjiva odanost tržišno usmjerenoj reformi“ služi kako bi „iskoristilo

recentralizaciju da ponovno zadobije dominaciju nad ujedinjenom Jugoslavijom.“ Izvješće je

ustvrdilo da „centralisti ne će u bližoj budućnosti uspjeti napraviti veće promjene u političkom

i ekonomskom sustavu Jugoslavije osim ako ne nađu izliku u ozbiljnijim javnim neredima.“[2]

A ozbiljni javni neredi su bili upravo ono, što je Milošević stvorio tijekom idućih dviju godina.

Između 1987. i 1989. on je upravljao serijom izvaninstitucionalnih, militantnih poteza,

kombiniranih s policijskim nasiljem, koji su mu omogućili da preuzme kontrolu nad

6

autonomnim pokrajinama Kosovom i Vojvodinom u Srbiji, kao i nad republikom Crnom

Gorom. Na taj je način stvorena 4:4 pat pozicija u kolektivnom Predsjedništvu Jugoslavije, a

Milošević je naumio zaokružiti svoj pokret centraliziranja ostvarivanjem kontrole nad

ostatkom republika, u prvom redu nad strateški važnima Hrvatskom i Slovenijom. Drugim

riječima, Jugoslavija je postala pozornicom orkestriranog napada na upravo ono temeljno

načelo na kome je počivalo stvaranje države i njeno funkcioniranje nakon Drugoga svjetskog

rata.

Kako su na tu pojavu reagirale zapadne sile – i posebice Sjedinjene Države kao njihov moćni

koordinator? Ne shvaćajući koliko je federalna ideja bila bitna za samu opstojnost Jugoslavije,

oni su je očito smatrali prolaznom smetnjom, preprekom na putu ostvarivanja učinkovitosti

(na pr. zauzdavanja galopirajuće inflacije) u nečemu što će ionako na kraju postati jedinstvena

zemlja. Nezadovoljni očiglednom neučinkovitošću države, oni su je željeli centralizirati. To je

zahtijevalo reformuliranje osnovnog ustavnog načela države i izbor vođe, sposobnoga da

ostvari novi poredak.

Bilješke:

1. Uz značajnu pomoć kolaboracionističkog režima nacistički dužnosnici su u ožujku 1942.

izvijestili da je Beograd kao prvi grad u Europi “judenrein”. Do kolovoza 1942. židovski je

problem u Srbiji bio “potpuno riješen” nakon što je 20.000 od 23.000 Židova Srbije bilo

ubijeno, u velikoj mjeri u koncentracijskim logorima oko Beograda. Vidi Martin Gilbert, The

Macmillan Atlas of the Holocaust (New York: Macmillan Publishing Co., Inc., 1982), str. 62

2. Lord Robertson, tada glavni tajnik NATO-a (!), izjavio je na pr. na presici u zagrebačkoj

zračnoj luci 31. svibnja 2002. da se “cijela regija jugoistočne Europe mora ujediniti ili će

propasti u ruševinama”. Zamoljen da obrazloži misao, rekao je da su “kriminalna bratstva ovu

regiju već pretvorila u jednu zemlju u gospodarskom smislu”.

Zapadne sile otvoreno podržavaju Slobodana Miloševića

Amerikanci, Francuzi, Talijani, Nijemci, Portugalci... za centraliziranu Jugoslaviju

U svojim potezima u korist centralizacije Jugoslavije velike su sile početkom 1989. godine

mogle identificirati dva moguća nositelja promjena. Igrom slučaja, obojica su se natjecali za

istu poziciju saveznoga predsjednika vlade: Slobodan Milošević, sa svojim tek providno

maskiranim zahtjevom srbijanske dominacije, i Ante Marković, s etnički neutralnim, tržišno i

reformski orijentiranim programom. Nakon što je dobio osiguranje da će kontrolirati

jugoslavensko ministarstvo unutarnjih poslova i obavještajne službe buduće vlade, Milošević

se povukao iz utrke a Marković je postao predsjednikom vlade sredinom ožujka 1989.

Njegovi prijedlozi gospodarske reforme dobili su formalnu potporu velikih sila, ali su ih one

odbile podržati financijski. Milošević je to ispravno protumačio kao mig u svoju korist i

prihvaćanje u praksi, ako ne i formalno, svoje križarske vojne protiv temelja savezne

strukture.[1]

7

Utjecajni zapadni diplomati, kao Lawrence Eagleburger, opisivali su Miloševića kao borca za

tržišnu ekonomiju u cijeloj Jugoslaviji i, suprotno ponavljanim upozorenjima CIA-e, njegovu

uporabu srpskog nacionalizma kao najobičnije taktičko oruđe. Mnogi su diplomati u

Beogradu u Miloševiću vidjeli jugoslavenskog Gorbačova. To je bilo od velikog praktičnog

značenja za republike koje još uvijek nisu potpale pod njegovo žezlo, naročito za Sloveniju

koja je tijekom 1987.-1989. funkcionirala kao demokratska protuteža Miloševićevoj kampanji.

Slovenci su bili izloženi oštrim napadima iz Beograda, navodno uz određenu potporu Zapada.

U navedenoj doktorskoj dizertaciji dr. Glaurdić spominje da su barem u dva navrata, jednom

u 1988. (slučaj Mladina protiv JNA) te početkom prosinca 1989. beogradski vlastodršci

primili tajne zapadne signale odobrenja za svoje akcije u republici. U potonjem slučaju, u

kome se radilo o primjeni kriznih mjera i intervenciji JNA u Sloveniji, beogradskim je

vođama poručeno da će „Nato odlučiti da sa Zapada ne bude reagiranja“ jer se to „smatra

unutarnjom stvari Jugoslavije.“[2]

To nije u suprotnosti s javnim iskazima službenog stajališta. Još sredinom ožujka 1989. L.

Eagleburger je na svom ispitivanju u američkom Senatu rutinski kritizirao taktičke poteze

srbijanskog vođe ali je to ublažio riječima: „Ni malo ne sumnjam da je Milošević igrač koji je

usmjeren na tržišnu ekonomiju zapadnog tipa... [koji] se koristi srbijanskim nacionalizmom,

potiskivanim tolike godine, djelomice, vjerujem, kao pokušaj da prisili središnju vladu da

ovlada nekim vrlo ozbiljnim gospodarskim problemima.“

U to je vrijeme razgalamljeni srpski nacionalizam u svome odriješenom,

„nepotiskivanom“ obliku sve više prijetio drugim narodima u Jugoslaviji, a gospodarsko

zdravlje federacije bilo mu je zadnja briga! U proljeće 1989. već se održalo stotinjak

nacionalističkih „mitinga istine“ – ključni dio Miloševićeve „antibirokratske revolucije“ – s

ukupnim sudjelovanjem od oko 5 milijuna ljudi (nazvano „događanje naroda“). Četiri mjeseca

nakon Eagleburgerova svjedočenja, 28. lipnja, Miloševićeva kampanja da organizira Srbe kao

dominantnu snagu centralizirane države dosegla je svoj vrhunac s raspaljenim mitingom

jednog milijuna ljudi na Kosovu Polju (Gazimestan). Samo dva tjedna kasnije Srbi iz

Hrvatske i Bosne i Hercegovine održali su svoj miting blizu grada Knina u Hrvatskoj, u kome

su isticani simboli i parole kao što su „Ovde je Srbija“, „Armija je puna generala a svi su

Srbi“ itd.

8

Nakon Miloševićeve prijetnje s uvezenim političkim nemirima i obilnim znacima urušavanja

komunističkog bloka prema kraju 1989., vodstva Slovenije i Hrvatske su odlučila dozvoliti

slobodne izbore i napustiti Savez komunista Jugoslavije. Nakon što se srušio Berlinski zid

izbori su se održavali u sasvim novome međunarodnom okružju. Ipak, iako je Jugoslavija

izgubila ulogu tampona među blokovima, zapadne su sile iskazivale snažnu potporu

centraliziranijoj državi - sve su bile zabrinute posljedicama nekontroliranog raspada

komunističkog bloka, a neke su se bojale i snage nadolazeće ujedinjene Njemačke i njenog

utjecaja na Balkanu. Pored toga, Sjedinjene su Države bile sve više zauzete Zaljevskom

krizom.

Talijanski ministar vanjskih poslova De Michelis izjavio je na pr. 27. listopada 1989. da je

njegova zemlja „za jaku i integriranu Jugoslaviju... i ne želi nikakve posebne političke veze s

bilo kojom od jugoslavenskih republika, nego će se uvijek zalagati za jedinstven

jugoslavenski pristup“. Francuski predsjednik vlade Rocard rekao je par dana kasnije da

vjeruje da je „Jugoslavija otišla predaleko u ustavnoj decentralizaciji“. Njemački predsjednik

von Weizsäcker je 5. prosinca izjavio jednom jugoslavenskom izaslanstvu da priželjkuje

centraliziranu Jugoslaviju a povjerenik Europske komisije Matutes tražio je ekonomsku

centralizaciju i „reformu političke strukture koja to prati“.

Prilikom svog posjeta Beogradu krajem veljače 1990. Eagelburger je jugoslavenskim

slušateljstvima kazao da bi „bilo u najvećem interesu ljudskih prava, slobode i tržišne

ekonomije da Jugoslavija ostane ujedinjena“. Međutim, nastavio je, „Sjedinjene se Države

doduše ne zalažu za raspad Jugoslavije ali – ako se on dogodi – ne će imati drugog izbora

nego da to prihvate“.

To je zvučilo kao prilagodba stvarnosti na terenu i kao zakašnjelo otvaranje vrata. Reakcije u

Sloveniji i Hrvatskoj pokazivale su, naime, da je Miloševićev grubi pritisak izazvao suprotne

reakcije i da je raspoloženje u dvjema sjeverozapadnim republikama postajalo sve prkosnije.

Nije, međutim, trebalo dugo čekati na kraj ovog prividnog diplomatskog otvaranja –

Eagleburgerova primjedba protumačena je tek kao naznaka da SAD i NATO ne će rabiti silu

u sprječavanju raspada.

Eagleburger je tom prilikom povjerio američkom veleposlaniku da je ranije možda krivo

prosudio Miloševića, i privatno je u razgovoru s jednim novinarom prosudio da je situacija

„puno gora nego što itko misli [i da će] biti puno krvavije nego što smo

vjerovali“.[3]Opasnost krvoprolića u tom je trenutku mogla doći samo od jedine naoružane

sile u zemlji, JNA, koja je djelovala u okviru Miloševićeve centralizirajuće kampanje. Ipak,

nakon Eagleburgerova povratka u Washington i upravo u trenutku kad se izborni proces u

Sloveniji i Hrvatskoj ozbiljno razmahao, State Department je brzojavom američkim

veleposlanstvima u Europi dao na znanje da se neka vrst opasnosti nazrijeva u slovenskim

izborima jer bi „mogli donijeti vlast onima koji se zalažu za konfederaciju ili čak raspad

Jugoslavije“ a rezultat toga bi bio da bi „jedinstvo vjerojatno trpjelo“.[4]

9

Bilješke:

1. Ovaj i neki od idućih navoda su iz doktorske radnje Josipa Glaurdića: United in Failure,

Foundations of the Post-War Europe and the Dissolution of Yugoslavia, teza, Yale, proljeće

2009., izlazi 2011. kao 'United in Failure: Western Powers and the Dissolution of Yugoslavia',

Yale University Press.

2. Zapravo, bilo je mnogo znakova podrške Miloševiću. Glaurdić spominje na pr.

argumentaciju Iana Traynora u The Guardianu (“A Skipper to Bridge the Gap– Could

Milosevic Steer Yugoslavia to Safety?”, 3 January 1989) kako“ ozbiljnost gospodarske krize

uvjerava regionalne moćnike da ostave postrani svoja neprijateljstva… i dadu zeleno svjetlo

Slobi, kao jakom liku središnje kontrole, da preokrene godine gospodarske paralize i zauzda

praksu regija da osujećuju savezne planove. Quid pro quo bi bilo obećanje Miloševića, kojim

bi omekšao bojazni drugih od srpske hegemonije, dok bi istodobno vratio Srbiju na njeno

zasluženo mjesto, zbog njene veličine, kao najmoćnije od šest republika... State Department...

se oglasio sa zagovorom jake središnje osobe u Beogradu.“

3. Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, str 81. Bilješka u Jovićevu dnevniku poklapa se, kao

što spominje dr. Glaurdić, s politikom zapadnih sila krajem 1989. Suočen s nasilnom krizom u

Rumunjskoj nakon Caucescua američki je ministar vanjskih poslova James Baker na pr. javno

ustvrdio da se ne bi protivio „kad bi Varšavski pakt osjetio potrebnim da [tamo]

intervenira.“ Nakon što su Sovjeti idućeg mjeseca nasilno intervenirali u Azerbajdžanu

predsjednik Bush je izjavio da se situacija „ne bi baš pojednostavila kad bi vođe drugih

zemalja ponudili masu svojih poduka“.

4. Halberstam, idem, str. 29.

Amerikanci cijelo ljeto 1991. podržavaju Jugoslaviju i

Miloševića

State Department je ostao strogo na liniji jugoslavenskoga jedinstva

Na zatvorenim diplomatskim sastancima, a povremeno i u javnim izjavama, Milošević i

njegovi bliski suradnici sve su otvorenije govorili o namjeravanom oružanom otimanju

teritorija drugih republika. A nakon teške brutalnosti napada na studentske i radničke

demonstracije u Beogradu protiv Miloševićeva gospodarskog programa (9. ožujka 1991.), nije

više čak ni među najneupućenijima moglo biti sumnje tko je negativac na području ljudskih

prava.

Kad je na pr. šef za Europu State Departmenta James Dobbins 27. veljače 1991. u Haagu

urgirao da članovi Europske zajednice jače podupru teritorijalni integritet Jugoslavije,

politički direktor nizozemskog ministarstva Van Walsum mu je spomenuo rastući strah

Europljana da je integritet Jugoslavije „izgubljen slučaj“. EZ „se skanjuje zauzeti previše

čvrstu poziciju jer se ne želi 'unaprijed poistovjetiti sa svim onim sredstvima, kojima bi

Beograd mogao pribjeći da održi jedinstvo zemlje. Na kraju krajeva, većinom su upravo oni s

10

najgorom karticom nepoštivanja ljudskih prava, koji se najjače zalažu za jedinstvo

federacije'.“[1]

No, Amerikanci su i dalje ustrajali da želje za jugoslavenskim jedinstvom ostanu središnja

tema službenih izjava pa je, nakon diplomatskih natezanja, EZ popustio. Neke političare, koji

nisu bili najbolje informirani, nije čak ni trebalo posebice nagovarati. Kad je 4. travnja 1991.

ministarska trojka EZ-a došla u Beograd na jedan u nizu sve češćih i užurbanih posjeta, na

njegovom je čelu bio ministar vanjskih poslova Luksemburga, čovjek koji si je osigurao

mjesto u povijesti diplomacije izjavom, da su republike Jugoslavije premalene da budu

neovisne. Jacques Poos je tada rekao najbližem suradniku Miloševića Joviću da „Europska

zajednica ne samo da ne podržava raspad Jugoslavije“, nego i da „ne će prihvatiti zasebne

pregovore s pojedinim njenim dijelovima, ako bi došlo do raspada“.

Jović se idućeg dana sastao s Miloševićem i dvojicom ključnih generala i zapisao u svoj

dnevnik da je odlučeno da se „prijeđe Rubikon“: „Ne ćemo više tražiti bilo čiju odluku,

poduzet ćemo svaku potrebnu akciju da zaštitimo srpski narod, obavijestit ćemo

Predsjedništvo o svakom događaju, a svatko kome se to ne sviđa može ići kući“.[2]Nakon

manje od mjesec dana, u zasjedi 2. svibnja u Borovu Selu, kraj Vukovara, baš na riječnoj

granici sa Srbijom, 12 hrvatskih policajaca brutalno je ubijeno a 20 ranjeno. Hrvatski je

Rubikon time doista prijeđen.

EZ je, međutim, nastavio svojom starom predanošću da bude jugoslavenskija od samih

Jugoslavena, kako to umjesno zapaža dr. Glaurdić. Predsjednik Vijeća EZ-a Jacques Santer i

predsjednik Komisije EZ-a Jacques Delors došli su 29. svibnja u Beograd i ponudili onome

što je još bilo ostalo od savezne vlade, nekih 4 do 5 milijardi dolara, ako bude ispunjen niz

uvjeta. No, situacija je u tom trenutku već potpuno izmaknula kontroli pa je izaslanstvo naišlo

na jaku oporbu s gotovo svih strana.

Unatoč jakoj plimi protivljenja službenoj politici, u Kongresu SAD-a i u medijima, State

Department je ostao strogo na liniji jugoslavenskog jedinstva, uz jedan dodatni argument.

SAD je tada bile uvelike bio angažiran na podržavanju predsjednika Gorbačova, a smatralo se

da Sovjeti gledaju na politiku Zapada spram Jugoslavije kao najavu politike spram vlastite

11

zemlje. Da bi se do kraja ukazalo na dalekosežne posljedice takve osjetljivosti, rabila se čak i

zloguka nuklearna argumentacija. Jedan dužnosnik State Departmenta rekao je, pokušavajući

zakočiti kongresne aktivnosti u korist Slovenaca i Hrvata: „Nemojte iz toga praviti veliku

stvar. Srbi pokušavaju držati zemlju na okupu... Nemojte razbijati [Jugoslaviju] jer će [ljudi u]

Sovjetskom Savezu to iskoristiti kao model. 'Posljedice sovjetskog razlaza bi mogle biti

nuklearne'“.[3]

Takvo je stajalište dovodilo do negiranja jugoslavenske stvarnosti, što je katkad podsjećalo na

mjesečarenje. U lipnju 1991. pukovnik Ratko Mladić, koji će četiri godine kasnije pobiti 8000

muslimanskih muškaraca u Srebrenici, imenovan je zapovjednikom JNA garnizona u Kninu i

tamo počeo seriju operacija etničkog čišćenja hrvatskih sela. Otprilike istodobno američki

veleposlanik Warren Zimmermann sastao se s hrvatskim predsjednikom dr. Franjom

Tuđmanom, koji je na sve strane bio okružen četvrtom najvećom armijom u Europi, sa

zemljom gotovo prepolovljenom u dva dijela i u kojoj je broj ljudskih žrtava rastao, da bi mu

rekao da SAD ne će podržati – „militarizaciju [njegove republike]“.[4]

Dvadeset prvoga lipnja 1991. – par dana prije proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske –

američki ministar vanjskih poslova James Baker posjetio je Beograd i učinio posljednji

pokušaj proboja s neuspjelom politikom „jedinstva kroz demokraciju“ u situaciji u kojoj je

jedini moćni igrač na lokalnoj pozornici jasno nudio „jedinstvo kroz rat“. U zasebnim

sastancima s jedanaest najvažnijih aktera Baker se zalagao za svoj koncept, kritizirao

Miloševića i ostvario najveći pritisak na – Sloveniju i Hrvatsku! Nakon što je otišao potpuno

obeshrabljen („Nemamo pseta u ovoj utrci“) u Jugoslaviji je bila zapamćena jedino njegova

javna izjava ponovljene podrške SAD-a jedinstvu i teritorijalnom integritetu Jugoslavije, što

je općenito protumačeno kao „zeleno svjetlo“ Jugoslavenskoj armiji da krene i djeluje – na

Miloševićevoj strani.[5]

Teren je tako pripreman za rat u punom obujmu i rat se zbio. Unatoč teškoj kongresnoj kritici

službenog stajališta, Bushova administracija nastavila je svojom potporom jedinstvu

Jugoslavije, ali se odlučila povući s pozornice u relativnu izolaciju i prepustiti svojim

europskim partnerima da preuzmu inicijativu i odgovornost. Europljani nisu morali dugo

čekati na svoj prvi ispit.

U potezu, sračunatom da mu vrati praktički izgubljen autoritet, a možda i potaknut

Bakerovom ohrabrujućom predstavom, premijer Ante Marković reagirao je na slovensku

proklamaciju neovisnosti i 26. lipnja zapovjedio JNA da uspostavi saveznu kontrolu

prijelaznih točaka međunarodne granice na slovenskom tlu. Preostali jugoslavenstvujući

dijelovi Generalštaba počeli su provoditi operaciju, ali je ona ubrzo zaglibila zbog vlastite

dezorganizacije, odlučnog slovenskog otpora i kontrazapovijedi Miloševića, koji je ranije

dozvolio Sloveniji da ide svojim putem. Taj se rat, kratak kakav je već bio, ubrzo pretvorio u

usputnu fusnotu. Diplomatski skup, na kom je dogovoren izlaz iz slovenske epizode

(Brijunski sporazum 7. 7. 1991.), bio je prvi u nizu europskih posredničkih konferencija

posvećenih nastavku – krvavom ratu u Hrvatskoj i, poslije, jednom još krvavijem, u Bosni i

Hercegovini.

12

Naprijed izloženi prolog tzv. ratovima o jugoslavenskoj sukcesiji pokazuje da su oni bili

neposredni rezultat nasilne kampanje, koju je Milošević u vrijeme mira programirao protiv

samih temelja federacije. Pokazuje se također da su vanjske sile od samoga početka imale

dovoljno informacija, da shvate prirodu prijetećeg sukoba koji se zakuhavao i da su mogle, da

su htjele, spriječiti Miloševićeve djelatnosti. Svjetske su sile tolerirale njegove velikosrpske

ambicije zato jer nisu shvaćale, ili se nisu brinule, koliko je ključna bila važnost federalizma,

ako se željelo da Jugoslavija u novim svjetskim okolnostima, poslije pada Berlinskog zida i

urušavanja SSSR-a, preživi pod nečim što bi koliko-toliko bilo blizu demokratskom ustroju.

Sjedinjene Države imale su određenih razloga da budu istinski zabrinute za mogući učinak

postupnog nestanka Jugoslavije na situaciju u SSSR-u. Sigurno su imale i pune ruke posla s

ratom protiv Iraka. No, upornost kojom se State Department držao svoje početne pozicije,

govori u prilog tezi da je krajnji cilj Miloševića – centralizacija – prilično blizu koincidirao s

onim što se smatralo prvim korakom u eliminaciji federalnih neučinkovitosti u državi-

štićeniku.

Bilješke:

1. Norbert Both: From Indifference to Entrampment. The Netherlands and the Yugoslav

Crisis 1990-1995, Amsterdam 2000, str. 83

2. Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, str. 317, prema Glaurdić,idem, str. 210

3. Mark Almond, Europe’s Backyard War: The War in the Balkans (London: Heineman,

1994), 45, vidi Glaurdić, idem, str. 255

4. Zimmermann, idem, str.160 (hrvatsko izdanje)

5. Dugogodišnjisavjetnikzavanjskupolitiku britanskogpredsjedništvavladei predsjednik

Obavještajne koordinacije prisjećasedaje“ glas za jugoslavensko jedinstvo u toj fazi

značio odobrenje pokušaja Jugoslavenske armije da silom slomi pokret otcjepljenja.

6. “ SirPercyCradock, InPursuit of BritishInterests: Reflectionson ForeignPolicyunder

Margaret ThatcherandJohnMajor (London: J. Murray, 1997), 186 Zamjenik britanskog

minstra vanjskih poslova Mark Lennox-Boyd izjasnio se 27. lipnja u parlamentu UK u

istom duhu: „Jugoslavenska savezna vojska mogla bi, prema ustavu, imati ulogu u

uspostavi reda ako dođe do civilnih nemira širokih razmjera“, Hansard, 27. lipnja 1991.

Oba navoda u Glaurdić, idem, str. 247, 256.

Pogrješna američka potpora Ante Markovića

U Londonu i Parizu su igrali na Miloševićevu kartu

Objavljena (činjenično često netočna i emocionalno tegobna) sjećanja tadašnjega američkog

veleposlanika Warrena Zimmermanna svjedoče o razlikama u pristupu raznim akterima na

jugoslavenskoj političkoj pozornici.[1]Dok Miloševića opisuje kao ljigavog lažljivca i

političkog kameleona koji se bori za vlast, drugim riječima kao karikiranog političara, u slici

13

novoga hrvatskog vođe Tuđmana gotovo je nazočna mržnja a opisuje ga kao bjesomučnog

nacionalistu, gotovo s crtom ludila, koji svoj uspon može zahvaliti financijskoj pomoći

emigrantskih sredina. Slovence se optužuje zbog „egoizma“ jer „u svojoj želji da napuste

Jugoslaviju nisu uzeli u obzir 22 milijuna neslovenskih Jugoslavena“ pa zato „snose velik dio

odgovornosti za krvoproliće [koje je uslijedilo]“.

Čak i uz takvoga nepouzdanog predstavnika Sjedinjene Države su u tom razdoblju pokazale

barem neki angažman, koliko god usmjeren u krivom pravcu, u drami svoga jugoslavenskog

štićenika pa su formalno pružile potporu ing. Anti Markoviću. Na američku sugestiju da

Europa financira njegove reforme dvije politički vodeće sile, Velika Britanija i Francuska su,

figurativno govoreći, slegle ramenima. One su zadržale poziciju pasivnog čekanja, jer se

činilo da vrijeme igra za Miloševića i njegov centralistički projekt. Samo je britanski

veleposlanik Peter Hall bezuspješno pokušao uvjeriti Foreign Office da bi prednost trebalo

dati labavoj konfederaciji.

Prvi slobodni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj u proljeće 1990. doveli su na vlast demokratske

stranke koje su inzistirale na obrani svojih nacionalnih suvereniteta. Suprotno očekivanjima

zapadnih diplomacija – ali u skladu s procjenama CIA-e koje su im stajale na raspolaganju –

novi su vođe, međutim, bili voljni ostati u jugoslavenskoj konfederaciji. Jedna od

Tuđmanovih inicijativa nakon izbora u Hrvatskoj bio je pokušaj da sa srpskom manjinom

postigne dalekosežan sporazum o diobi vlasti, pokušaj koji se činio obećavajućim dok nije

zaustavljen na izričitu Miloševićevu naredbu. Često se uostalom ne zamjećuje činjenica, da se

nakon prvih demokratskih izbora u hrvatskome Saboru našlo više Srba, nego što je bio njihov

udio u pučanstvu.

Srpski je vođa, međutim, nastavio sa svojim programom, ojačan šutećom potporom

međunarodnih čimbenika. Nakon što je namjera da se centralizira cijela Jugoslavija postala

neprovedivom, Milošević je već sredinom 1990. godine prešao na velikosrpsku opciju, koju je

trebalo ostvariti nadmoćnom vojnom silom, rabeći naoružane srpske manjine kao isturene

odrede u teritorijalnim osvajanjima i oslanjajući se na doktrinu etničkog čišćenja, staru preko

150 godina.[2]

14

Sredinom kolovoza 1990. Miloševićev je šef sigurnosti imao ključnu ulogu u provedbi

ustanka etničkih Srba u hrvatskome gradu Kninu s većinskim srpskim stanovništvom.

Srpskim ekstremistima je podijeljeno oružje a hrvatske policijske helikoptere na putu za Knin

zaustavilo je jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i prisililo ih na povratak u Zagreb. Taj se

obrazac ponovio tijekom idućih par mjeseci: ekstremistički elementi unutar srpske zajednice,

uz hrabrenje i potporu agenata, poslanih od beogradskih tajnih službi, kao što je bio na pr.

međunarodno traženi gangster i (kasnije) ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, preuzeli su

kontrolu niza općina, gdje su Srbi bili u većini, i organizirali ih u otpadničku regiju pod

čvrstim nadzorom Beograda.

JNA se rutinski, a zapravo pasivno, postavljala između lokalnih ekstremista i hrvatske policije.

Prekinute su glavne prometnice i kanali komunikacija između sjeverne i južne Hrvatske.

Istodobno – krajem jeseni 1990. – sve aktivniji generali JNA stvorili su čak vlastitu političku

stranku na saveznoj razini i učestalo pokušavali uvući sovjetski vojni establishment i njegov

glavni stožer u pripreme puča. Novi demokratski ustav, prihvaćen 21. prosinca 1990. ostavio

je otvorenu mogućnost da suverena Hrvatska, unatoč atmosferi vojnih prijetnji i otvorenih

napada na teritorijalni integritet Republike, ostane u jugoslavenskoj konfederalnoj uniji.

Referendum u Sloveniji dva dana poslije podržao je neovisnost ako se u razdoblju od šest

mjeseci ne nađe zadovoljavajuće rješenje u jugoslavenskoj konfederaciji.

Sve je to imalo malo učinka na velikosrpsku kampanju: Par dana kasnije, svojedobni

„zagovornik tržišne privrede“ Milošević je, da bi financirao svoj program, ilegalno prisvojio

svotu u visini od preko 2,6 milijardi njemačkih maraka, odnosno polovicu novca koji je

savezna Narodna banka trebala preko godine dana emitirati za cijelo područje

Jugoslavije.[3]U siječnju 1991. srpski je vođa zatim učinio taktički iskorak prema slovenskom

vodstvu – prihvatio je pravo Republike Slovenije da se izdvoji, a kao protuvrijednost dobio je

izjavu Slovenaca da razumiju interes srpskog naroda da živi u jednoj državi.

Tada je došao red na Hrvatsku da tijekom dramatične prve polovice 1991. godine osjeti punu

snagu Miloševićeve represivne sile. Dva su se dramatična pokušaja vojnog puča izjalovila ali

su oni, uz druge uznemirujuće pojave, dovoljno uznemirili zapadne političare da

diplomacijom učestalih putovanja u Beograd pokušaju primiriti stvari.[4]Njihova je opća

poruka, međutim, ostala nepromijenjena – potencijalno kritična spram Miloševića, ali bez

iznimke osuđujući one koji su mu se usprotivili. Ipak, jačanje diplomatskih aktivnosti dalo je

vladama neke nove spoznaje, ako im već nisu za oko zapela obavještajna izvješća, ili

medijske reportaže.

Bilješke:

1. Glaurdic, idem, str. 129

2. Warren Zimmermann: Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers –

America’s Last AmbassadorTells What Happened and Why. New York: Times Books, 1996

3. Mirko Grmek, Marc Gjidara, Neven Šimac: «Le Nettoyage ethnique – Documents

historiques sur une idéologie serbe» [1993] Editions Fayard (Paris), obnovljeno izdanje 2002

15

Edition Seuil, hrvatska verzija Etničko čišćenje-povijesni dokumenti o jednoj srpskoj

ideologiji, izdanja Globus 1993.

4. Znakovito je za stanje potpune razvlašćenosti, u koje je potonuo premijer Marković, da je

on za tu operaciju saznao tek tjedan dana kasnije.

Francuzi i Englezi su gledali samo svoj interes – Hrvati su

im smetali

Uloga novoujedinjene Njemačke promijenila je cjelokupnu europsku geopolitičku kartu

3) Svađa europskih sila – pod američkom prismotrom

Europske su sile ušle u jugoslavensku diplomatsku zavrzlamu svaka sa svojom listom

prioriteta, koji su ostali prilično nezamijećeni dok su slijedili američku liniju. Kad su bili

ostavljeni da se osove na vlastite noge i kad su se našli pod pritiskom, nije potrajalo dugo da

se pojave razlike. Katkad se gotovo činilo da se famozno, više od stoljeća i pol staro Istočno

pitanje, kako podijeliti sfere interesa u balkanskoj praznini stvorenoj povlačenjem

Otomanskoga Carstva, ponovno pojavilo na diplomatskom dnevnom redu Europe. Naravno,

interesi su sada bili druge naravi i složeniji nego prije, ali povijesne usporedbe, točne ili

(uglavnom) krive, često su se pojavljivale u državničkim razgovorima.[1]

Sveobuhvatni cilj ponovnog ujedinjenja Njemačke, konačno ostvaren u travnju 1991., bio je

snažno pretpostavljen cjelini njemačke vanjske politike. Tek kad je on ostvaren, druga su se

vanjskopolitička pitanja mogla početi vrjednovati po vlastitim zaslugama. Jugoslavija je bila

visoko na listi prioriteta: Njemačka je iz raznih razloga bila najpouzdaniji i najizdašniji

podržavatelj Jugoslavije tijekom cijeloga poratnog razdoblja ali je i vrlo detaljno pratila što se

događa u zemlji i pribojavala se napetosti, koje je stvarao Miloševićev siloviti i ekspanzivni

srpski risorgimento.

U internim diplomatskim raspravama tijekom početnog razdoblja potpore jedinstvu

Jugoslavije pod američkim nadzorom, neki su njemački predstavnici potiho spominjali da bi

trebalo dati prednost demokraciji. Specifično njemačko stajalište počelo se, međutim,

16

oblikovati tek sredinom 1991. godine. Zemlja je u svojim naporima ujedinjenja snažno

zagovarala doktrinu nacionalnog samoodređenja pa je to sve više igralo važnu ulogu i u

njenom pozicioniranju spram međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske. Bio je to i

rezultat medijskog pritiska i velikih simpatija spram žrtava krvoprolića koje je počimalo u

Hrvatskoj i o kojima je svjedočila velika hrvatska dijaspora. Vlada je bila suočena i s vrlo

realističnom perspektivom da će Njemačka biti preplavljena stotinama tisuća izbjeglica.

Na kraju priče, Njemačka je za svoju poziciju o priznanju nezavisnosti Slovenije i Hrvatske

morala platiti visoku diplomatsku cijenu. Zemlja se našla na marginama međunarodnog

djelovanja u Bosni i Hercegovini, sve dok nije zabljesnula u 1994. godini, kad je utrla put

Washingtonskom sporazumu, kojim je završen hrvatsko-muslimanski/bošnjački sukob. I

Britanija i Francuska su se u početku protivile njemačkom ujedinjenju, pribojavajući se

njegovog učinka na odnos snaga u Europskoj zajednici. Moglo se, naime, očekivati da će

njemačko gospodarstvo djelovati kao snažan magnet za istočno- i srednjoeuropske zemlje i

pomaknuti centar političke gravitacije prema Istoku.

Jugoslaviju se svojedobno smatralo dijelom cordon sanitaireom, stvorenog na Mirovnoj

konferenciji u Versaillesu, nakon Prvoga svjetskog ata, kako bi se spriječilo potencijalno

njemačko nadiranje prema Istoku, Drang nach Osten. U podijeljenoj Europi poslije Drugoga

svjetskog rata Jugoslavija je postala tampon između dvaju suprotstavljenih blokova. Kada se,

međutim, sovjetsko carstvo počelo urušavati, činilo se da se i francuska i britanska politika

vraćaju svojim starim strateškim zamislima, ali preinačenima u skladu s novim pristupom

integracijama.

Dok su Britanci bili čvrsti zagovornici NATO-a pod bliskim nadzorom SAD-a, Francuzi su se

zalagali za Zapadnoeuropsku uniju kao posebni europski vojni identitet, u kome bi oni

dominirali, s obzirom na ustavne odredbe koje su Njemačkoj priječile vojnu djelatnost u

inozemstvu. Razlike u pristupu imale su neke neposredne učinke na njihovo pozicioniranje u

jugoslavenskoj krizi – dok su Francuzi željeli koristiti jedinice WEU-a kao silu razdvajanja

„zaraćenih strana“, više-manje da oslabe hrvatske opcije, Britanci su se protivili svakoj vojnoj

nazočnosti, smatrajući da je JNA dovoljno jaka da obavi svoju zadaću.

Kao tradicionalno centralizirane države, i Francuska i Britanija su se razlikovale od

poslijeratne federalne Njemačke. Prijeteći raspad Jugoslavije, iako nije predstavljao naročitu

opasnost za njih same, svakako nije ocijenjen kao dobrodošao primjer za Europu. Njihove je

osjećaje u tom pogledu dijelilo i više drugih važnih europskih zemalja, koje su inzistirale na

teritorijalnom integritetu kao apsolutnom načelu, suprotstavljenom nacionalnom

samoodređenju. Ono što su, čini se, bile početne njemačke inicijative da se rasprave ta dva

načela, Francuzi su protumačili kao konkretan prijedlog priznanja Slovenije i Hrvatske.

Blizak suradnik francuskog predsjednika Mitterranda (i kasnije ministar vanjskih poslova)

Hubert Védrine tvrdi da su se Španjolska, Velika Britanija i Italija („da ne spominjemo druge“)

protivile onome, što on naziva „prijedlogom“ njemačkog ministra Genschera 23. lipnja 1991.

Kada se par dana poslije, na sastanku Vijeća EZ-a 29. lipnja, suočio sa sličnom inicijativom

17

kancelara Kohla, da se rasprave načela, predsjednik Mitterrand je ispisao listu 17 mogućih

europskih sukoba oko novih nacija i starih gložnji oko granica, a to je kasnije rabio da bi ih

„na karti pokazivao svojim suradnicima i posjetiteljima“.[2]

Nizozemska, koja je predsjedala EZ-om tijekom sudbonosne druge polovice 1991., imala je

zato tešku zadaću da nađe zajednički nazivnik europske akcije u Hrvatskoj. Osim toga, kako

je poslije jedan nizozemski diplomat napisao u svojoj doktorskoj dizertaciji, „u 1991.

zapadnoeuropski političari i diplomati nisu gledali na Hrvatsku sa simpatijom, ili jedva s

većom simpatijom od one koju su rezervirali za Srbe. Posebice su Nizozemci bili pod

utjecajem Drugoga svjetskog rata, tijekom koga je nacistička Njemačka tijekom pet godina

okupirala Nizozemsku i poubijala najveći dio njene židovske populacije. Desetljećima nakon

rata među Nizozemcima su vladali duboki protunjemački osjećaji. Fašistički hrvatski ustaški

režim bio je lojalan saveznik nacističke Njemačke... ostavština Drugoga svjetskog rata

utjecala je na prosudbe ljudi o pravednom pristupu srpsko-hrvatskom sukobu“.

Bilješke:

1. Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd spominje na pr. da mu je francuski

ministar vanjskih poslova Dumas još početkom srpnja 1991. pripomenuo kako je “sve ovo

samo nastavak 2. svj. rata” a da je predsjednik Mitterrand par mjeseci kasnije zakročio još

dublje u povijest kako bi pomogao obnovi Velike Alijanse: „Mais vous comprenez, Monsieur

le Ministre, c'est Quatorze encore une fois“ [“Ali, znate, g. ministre, to je opet iznova 1914.”],

misleći time na britansko-francuski savezništvo protiv Njemačke u 1. svj. ratu. Douglas Hurd,

Memoirs, London: Little, Brown and Company, 2003., str. 448.

2. Hubert Védrine, Les mondes de François Mitterrand. A l'Elysée 1991.-1995., Fayard 1996.,

str. 606.-607.

Slobodan Milošević i dalje koristi razjedinjenost članica

EZ-a

George Bush u Rimu poziva Europljane da mu daju zeleno svijetlo

18

Shvaćajući da međunarodno priznanje nije pred vratima, Hrvati su počeli primjenjivati novu

taktiku i uspjeli zauzeti neke velike vojarne i skladišta strjeljiva JNA. Osnovno naoružanje, do

kojeg se došlo na taj način, moglo se unatoč embargu donekle kompletirati uvozom.

Stabilizacija crta bojišnice i slabljenje morala jedinica JNA pridonijelo je da njemačke

inicijative za priznanje Hrvatske budu shvaćene ozbiljnije. Nizozemsko se predsjedništvo

željelo približiti njemačkim pogledima, ali je moralo biti oprezno da ne otuđi francusko-

britanski savez.

Nizozemci su ubrzo iskusili da se ni Nijemce ne može uzeti olako, s obzirom kako se različite

teme i interesi miješaju i ukrućuju u specifične pregovaračke platforme.[1]To ilustrira i neke

od kriznih slučajeva i širih strateških igara koje su povremeno utjecale na proces traženja mira

u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Nizozemsko je predsjedništvo EZ-a 30. rujna pretrpjelo ozbiljan udarac u pitanju koje mu je

najviše značilo, kad su svi partneri EZ-a (osim Belgije) odbili nacrt sporazuma o svojoj

budućoj političkoj uniji. Suprotno očekivanjima čak je i Njemačka odbila podržati

predloženu mješavinu federalnih ideja za jednu političku i gospodarsku uniju i prijedloga na

području obrane, bliskih NATO-u. Nizozemska se odjednom našla izolirana i zaključila da bi

si mogla pomoći približavanjem njemačkim pozicijama u Konferenciji. Uspjela je tada

izboriti krajnju vremensku granicu od dva mjeseca za dogovor-ili-priznanje, što je s

vremenom odigralo važnu ulogu u konačnom rješenju predmeta. Drugi nizozemski potezi,

uključivši direktivu zamjenika predsjednika Konferencije, veleposlanika Henryja Wijnaendtsa,

dok je Carrington bio odsutan, podvukli su važnost ovog vremenskog ograničenja.

Kad je oštriji pristup počeo dominirati, s ozbiljnim pritiscima na Miloševića da prihvati ideju

priznanja i da povuče JNA, SAD su se na kratko pojavile na pozornici i, u pokušaju da vrate

sat unatrag, čak omogućile nešto što je bilo blizu preceduralnog puča unutar Konferencije.

Unatoč značajnog protivljenja Kongresa, stajališta Bushove administracije nisu se mnogo

promijenila nakon što je prepustila teren Europljanima. Pokušavajući 17. listopada razuvjeriti

utjecajne senatore glede njihovih inicijativa u korist priznanja, šef za Europu State

Departmenta Ralph Johnson je smatrao potrebnim osvježiti čak i staru Mitterrandovu misao:

„Svjetska zajednica ne može zaustaviti Jugoslavene da se međusobno ubijaju dok su oni

odlučni da s time nastave“. [2]

Otprilike istodobno Lawrence Eagleburger se sastao s jugoslavenskim veleposlanikom

(lojalnim tzv. krnjem Predsjedništvu SFRJ, u sastavu Srbija, njene dvije autonomne pokrajine

i Crna Gora) i rekao mu da su vladi SAD-a poznati Miloševićevi planovi i nastojanja da

ostvari Veliku Srbiju. Kazao je veleposlaniku da SAD nema namjeru kazniti srbijanskog vođu

s ničim težim od gospodarskih sankcija koje će biti primijenjene tek kad se njegov projekt

zaista i ostvari. Eagleburger je uvjeravao veleposlanika da Sjedinjene Države nemaju namjeru

pomoći Sloveniji ili Hrvatskoj na bilo koji način i da su predsjednik, njegov savjetnik za

nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft i ministar vanjskih poslova Baker odlučni u

odbacivanju svih kongresnih pritisaka da se politika promijeni.[3]

19

Brojne i snažne argumentacije uglednih senatora, kao Ala Gorea, da se priznaju nove države

koje su nastale iz Jugoslavije, bile su potpuno zanemarene. Govoreći 25. listopada u

američkom Senatu Al Gore je na pr. rekao: Sve u svemu, vrijeme je da naša zemlja, koja je

odigrala tako važnu ulogu u stvaranju Jugoslavije na kraju Prvoga svjetskog rata, sada uzme

vodstvo u odbacivanju toga neuspjelog pokusa... Jugoslavija je stvorena kao odgovor na

Wilsonovo načelo samoodređenja. Ona je SAD-u bila vrijedna kao brana protiv sovjetske

agresije. U njoj se sada više ne ogleda koncept samoodređenja nego naprotiv iskrsava

imperijalizam u svoj svojoj aroganciji. Ona više ne služi bilo kakvom geostrateškom cilju

SAD-a. Naprotiv, ona je sada rasadnik nevolja, koje će pratiti Sjedinjene Države Amerike još

jedan cijeli naraštaj, ako sada ne poduzmemo mjere da sredimo situaciju (Preneseno iz

Glaurdić, idem, str. 358.).

Milošević je, međutim, istog dana – još uvijek samouvjeren da može ostvariti svoje vojne

ciljeve, i informiran o Eagleburgerovim uvjeravanjima da će njegovo djelovanje biti

tolerirano – konačno odbio plan, koji je Carrington podnio u ime Konferencije EZ-a i koji je

bio prihvaćen od drugih republika, da se Jugoslavija transformira u konfederaciju.

Na negativno stajalište američke administracije možda je djelomice utjecala bojazan glede

zanimanja Nijemaca za francuske ideje o jačanju separatnog europskog obrambenog identiteta.

Amerikanci su se zabrinuli da bi se jačanje Zapadoeuropske unije moglo negativno odraziti na

NATO. Dva tjedna poslije, 7. studenoga, iritirani predsjednik Bush je u obraćanju skupu

NATO-a u Rimu rekao: „Dragi prijatelji, ako je vaš konačni cilj da se sami pobrinete za

vlastitu obranu, vrijeme da to kažete SAD-u je – danas.“

Očito je, međutim, da je stajalište Bushove administracije o Jugoslaviji u prvom redu

potjecalo iz snažnog unutarnjeg lobija. Ministar Baker je bio do te mjere dezinformiran o

„jednodušnom protivljenju priznanja“ u EZ-u da je čak pokušao o tome uvjeriti njemačkoga

ministra vanjskih poslova Genschera.[4]Katkad su se stari prosrpski senzibiliteti Lawrencea

Eagleburgera i nekih drugih u vanjskopolitičkom establišmentu pojavljivali u javnim

medijima. On sâm je na pr. bio citiran u beogradskom tjedniku Vreme (11. studenog):

„...meni se osobno čini da bi sve uključene strane već jednom trebale shvatiti da sve one

podliježu krivnji... agresivni postupci Srbije protiv drugih potpuno su neprihvatljivi SAD-u.

No moram odmah pridodati da ne mislim da bi se samo Srbiju trebalo držati odgovornom za

današnju situaciju. Vjerujem da to mišljenje dijeli i moja vlada.“

Bivši ministar vanjskih poslova SAD-a i Eagleburgerov raniji mentor, Cyrus Vance, koga je

glavni tajnik OUN-a Perez de Cuellar početkom listopada imenovao za svoga Specijalnog

izaslanika u Jugoslaviji, smatrao je da je „u uvjetima općeg rješenja neopravdano i

kontraproduktivno izlučiti jedino Srbiju za osudu i kažnjavanje“ te je urgirao države EZ-a da

povuku svoje prijetnje protiv Miloševića čak i nakon što je on opetovano odbio njihove

prijedloge.[5]

20

Improvizirana američka predstava u Rimu odmah je utjecala na način kako je EZ definirao

svoju pregovaračku poziciju na marginama sastanka 8. studenoga. Suptilne ali važne

promjene ukazivale su na početak povratka na staro stajalište neodređene ekvidistancije spram

„strana u sukobu“, kao i povratak staroj ideji, da bi se nove države mogle priznati samo kao

dio općeg rješenja. Da se je to provelo, Miloševiću bi bila otvorena opcija da odlučuje kako i

dokle će nastaviti sa svojim oružanim osvajanjima.

Bilješke:

1. Autorovo vlastito iskustvo

2. Norbert Both, idem, p. 123.-131.

3. U.S. Department of State Dispatch, Vol. 2, No. 42, 21 October 1991.

4. Glaurdić, idem, str. 358.-359., temelji se na Jović, idem, 395.-397.

5. James A. Baker with Thomas M. DeFrank, The Politics of Diplomacy: Revolution, War,and

Peace 1989.-1992. (New York: Putnam’s, 1995.), 638; kao i Libal, Limits of Persuasion, 71.,

naveden u Glaurdić, idem, str. 354.

François Mitterrand: Srbi su ti koji znadu upravljati

Jugoslavijom

Početna teritorijalna osvajanja JNA i lokalnih pobunjenika u Hrvatskoj oduševljeno

dočekana u Londonu i Parizu

Ovo znakovito prisjećanje pokazuje do koje su mjere u to vrijeme ne samo općinstvo nego i

važni europski političari i mediji bili dezinformirani o jakosti antifašističkog pokreta koji se,

doduše pod komunističkim vodstvom, u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj borio protiv vladajućih

ustaša. Broj hrvatskih partizana, poginulih tijekom Drugoga svjetskog rata bio je dvostruko

veći od ukupnog broja poginulih članova pokreta otpora u Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj i

Norveškoj zajedno.[1]

Polazeći od početne tzv „jednakosti pristupa“ (pojma koga su Britanci i Francuzi voljeli rabiti

i primjenjivati na situaciju koja je u svakom pogledu bila nejednaka), Nizozemci su postupno

krenuli prema određenoj selektivnosti, iskazanoj u prijedlozima mjera da se zaustave napadači.

Glavna nizozemska preokupacija bila je obraniti ugled svog predsjedanja i jedinstvo EZ-a, a

unutar toga okvira dogodilo se par oštrih zaokreta, od početne ideje u srpnju 1991. da bi se

jugoslavenski problem mogao riješiti pomoću promjena granica, što je bio glavni srbijanski

zahtjev, do protu-Miloševićevskih inicijativa u korist europske vojne intervencije par mjeseci

kasnije.

Unatoč duboke podijeljenosti među Europljanima, Nizozemci su ostvarili određeni

diplomatski napredak, na pr. proširivši na Hrvatsku djelovanje promatračke misije EZ-a, koja

21

je početno trebala nadgledati povlačenje JNA iz Slovenije. Misija je bila locirana u Hrvatskoj

i počela skupljati podatke već sredinom srpnja ali je na prihvaćanje njezine djelatnosti u

Hrvatskoj sa strane Miloševića trebalo čekati do 1. rujna. Iako je Srbija formalno bila izvan

rata, ona je njime upravljala do te mjere da je Milošević tada bio, i ostao, tijekom iduće četiri

godine, priznat kao čovjek čije je odobrenje bilo potrebno za praktički svako rješenje, do koga

bi međunarodna zajednica došla u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Najvažnije postignuće tijekom nizozemskog predsjedanja bilo je, međutim, sazivanje

početkom rujna 1991., Konferencije EZ-a o Jugoslaviji, kao tijela za diskusije o postojećim

razlikama između velikih sila i točke za pregovore sa „zaraćenim stranama“, pod

predsjedanjem bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova lorda Petera Carringtona.

Kao što je sažeo dr. Glaurdić, „dok je Njemačka u Konferenciji vidjela instrument za uredan i

mirni razlaz jugoslavenske federacije i ostvarenje sustava manjinskih i ljudskih prava u svim

uskoro neovisnim republikama, za Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo Konferencija je bila

sredstvo da se sačuva barem neka sličnost zajedničke jugoslavenske države na najvećem

mogućem teritoriju.“[2]

Na kakvu su vrst zajedničke države mislili, može se zaključiti iz dvaju (od mnogih dostupnih)

navoda. U intervjuu Le Mondeu 13. rujna 1991. predsjednik Mitterrand nije mogao odoljeti

poniranju u povijest: „Želio bih [vas] podsjetiti... na Bismarckov odgovor na pitanje, zašto

nije, nakon što je 1866. pobijedio Austro-Ugarsku u bitci kod Sadowe, podijelio tu monarhiju,

kako se to dogodilo 1918. Bismarckov je odgovor bio: 'Austro-Ugarska zna kako se odnositi

spram Južnih Slavena. Mi [Nijemci] to ne znamo'. Zato nije htio promijeniti odnos snaga u

regiji...“

Mitterrandova je pouka, spomenuta u ovom kontekstu, bila da su Srbi ti koji znadu upravljati

Jugoslavijom. Britanski politički establishment zanosio se sličnim idejama, kako na pr.

svjedoči Erik Pierre, bivši glasnogovornik švedskog ministarstva vanjskih poslova i poslije

veleposlanik u Sarajevu i Skopju, u recenziji izvrsne studije Brendana Simmsa:

„'Sve u svemu, Balkanom je nemoguće upravljati. Jedini koji ovdje mogu održavati neku vrst

reda su Srbi. Zato je na dulju stazu potrebno osigurati da se ne smanje njihove mogućnosti da

22

to i čine.' Tijekom mog boravka u Bosni čuo sam ovo britansko stajalište u neposrednim

neformalnim doticajima s visokim diplomatima i časnicima te od drugih kolega koji su čuli

slične prosudbe. Bilo je to osnovno stajalište Whitehalla pa je za vrijeme Majorove vlade sva

britanska politika na Balkanu prolazila kroz taj filter“.[3]

Početna teritorijalna osvajanja JNA i lokalnih pobunjenika u Hrvatskoj, koliko god formalno

žaljena i osuđivana od međunarodne zajednice, bila su prihvaćana kao činjenice. Tri tjedna

nakon što je počela Konferencija u Haagu, 25. rujna 1991., Vijeće sigurnosti OUN-a uvelo je

rezolucijom 713 embargo na uvoz oružja za cijelo područje Jugoslavije, što je u praksi značilo

da će žrtve agresije ostati goloruke pred naletom sofisticiranih oružja JNA i srpskih

pobunjenika koje je JNA opskrbljivala.

Ta je za Hrvate gorka pilula nešto zaslađena porukom ministra Bakera Vijeću sigurnosti, u

kojoj je iznimno govorio u duhu kritike, što su je kongresni kritičari upućivali vanjskoj

politici administracije. Jasno je identificirao JNA i Srbiju kao glavne krivce eksplozije nasilja,

čiji je cilj „stvaranje 'male Jugoslavije' ili 'Velike Srbije', što bi isključilo Sloveniju i okrnjenu

Hrvatsku.“ On je osim toga upozorio da je s time povezana i sudbina Bosne i Hercegovine[4].

S druge strane, američki diplomatski izaslanici su uvjeravali hrvatsko vodstvo da je vrijeme

da se „pregovara [čitaj kapitulira] jer će vas za deset dana pregaziti parnim valjkom“.[5]

Bilješke:

1. NorbertBoth, idem, str. 106. Javnost u Nizozemskoj očito nije znala da se na pr. 4. SS

Dobrovoljačka oklopna grenadirska brigada Nederland, sa svoja 9.342 vojnika gotovo mala

divizija, tijekom posljednja tri mjeseca 1943. borila u Hrvatskoj na njemačkoj strani. U tom je

razdoblju pod zapovjedništvom Vrhovnog štaba NOV za Hrvatsku u prosjeku bilo oko

120.000 partizana a daleko najbrojniji među njima su bili etnički Hrvati.

http://wapedia.mobi/en/4th_SS_Volunteer_Panzergrenadier_Brigade_Netherlands

ZdravkoDizdar, BrojitbenipokazateljiodnosavojničkihpostrojbinateritorijuNDH1941-1945,

Časopiszasuvremenupovijest, Zagreb, 1-2/1996. Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska.

Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941-1945, Zagreb, 2005

2. Glaurdić, idem, str. 305

3. Erik Pierre, London hoppades på serbiskt Balkanstyre [London se nadao srpskom

upravljanju Balkanom], Svenska Dagbladet, 12. veljače 2002., str.7

Brendan Simms, Unfinest Hour. Britain and the Destruction of Bosnia, Allan Lane Pinguin

Press [2001]

4. As quoted by Glaurdić, idem, str. 327

5. Autorovo vlastito iskustvo

23

Amerikanci, Britanci i Francuzi protiv većine članica

Europske zajednice

Nizozemski političari na mukama

Novo stajalište ostavljalo je dojam da je u suprotnosti s prije uglavljenim pregovaračkim

predloškom, po kome su se republike bivše Jugoslavije dijelile u one koje surađuju, pa se

kvalificiraju za priznanje nakon što bude zadovoljen skup specifičnih uvjeta, i one, koje ne

surađuju, i koje bi bile kažnjavane na razne načine. Konačno, gotovo kao da želi taj korak

unazad učiniti trajnim, Konferencija je na prijedlog Carringtona odlučila suspendirati do

daljnjega svoj rad zbog – hrvatskog kašnjenja da okonča opsadu preostalih vojarni JNA.

Ministri vanjskih poslova EZ-a konstatirali su 12. studenoga 1991. da su i Hrvatska i krnje

jugoslavensko Predsjedništvo zatražili dolazak mirotvornih snaga u Hrvatsku pa su uputili

Carringtona u Beograd da ispita mogućnosti u tom pogledu. Carrington je otišao u velikoj

žurbi i, prema informacijama koje su procurile medijima, raspravljao s Miloševićem dogovor

kojim bi okupirani dijelovi „Krajine“ i Slavonije bili demilitarizirani i tijekom više godina

čuvani od snaga OUN-a, da bi zatim lokalno stanovništvo dobilo priliku da referendumom

odluči, hoće li ostati u Hrvatskoj ili se priključiti Srbiji. To je naravno bilo daleko izvan

pregovaračkih uputa pa se Genscher osjetio ponukanim zatražiti razjašnjenje od

predsjedništva EZ-a.[1]

Par dana nakon omekšavanja zapadnih stajališta došlo je do završnog napada JNA na

Vukovar, 18. studenoga 1991. i snažnog bombardiranja Dubrovnika, početkom prosinca. Kad

su šokantni rezultati nasilja pokazani na TV-ekranima, i s perspektivom da se cijeli proces

vrati na polaznu točku, njemačka je diplomacija naišla na nešto receptivnije partnere u svom

inzistiranju da se poštuju prije dogovorena pravila i vremenski okvir. Tijekom par tjedana,

dok Konferencije nije bilo, priče o 'realizmu' i 'ekvidistanciji“ počele su popuštati pred

načelnim prosudbama, što je dobro, a što loše.

24

Nemoćni Van Walsum

Dobar je primjer te promjene atmosfere pružio politički direktor nizozemskog ministarstva

vanjskih poslova Van Walsum, isti onaj koji je u srpnju nabacio državama EZ-a da bi

jugoslavenske probleme možda bilo najbolje riješiti promjenama republičkih granica.

Tijekom četiri sljedeća mjeseca on je potpuno promijenio mišljenje i u memorandumu van

den Broeku 19. studenoga, dana kad su u Vukovaru padali posljednji džepovi obrane, on se

oprostio od „ekvidistance“:

„Neophodno je oduprijeti se Srbiji jer ovdje imamo posla sa sukobom dviju republika, od

kojih je jedna prisvojila kompletnu državnu vojsku i ostatke državne birokracije. To nije

situacija koju se može suvislo rješavati primjenjujući 'ekvidistancu'... EZ bi trebao razmotriti

primjenu tolikog pritiska [na Srbiju] selektivnom i diskriminatorskom politikom da ona prije

ili kasnije bude spremna na kompromis... Shvaćam da ne će biti jednostavno uvjeriti sve

partnere, ali 'ekvidistanca' nas može dovesti samo u položaj da tijekom 1992. budemo

prisiljeni kukavički prihvatiti srbijanska osvajanja i njihove nove granice“.[2]

Kad je Europa (ponovno) počela djelovati aktivnije, diplomatska djelatnost, koja se svodila na

pomoć i podršku Miloševićevu projektu, jednostavno se pomakla drugamo. Beograd se u

međuvremenu zainteresirao za zamrzavanje vojnih dobitaka svog projekta budući da je JNA-i

počelo nedostajati ljudstva pa se Milošević uskoro morao suočiti s potrebom nepopularne

opće mobilizacije u Srbiji.

Očigledno rješenje bili su Ujedinjeni narodi, iskusan stručnjak u poslu zamrzavanja. Zahtjev

Beograda, proslijeđen Vijeću sigurnosti preko njegovoga rumunjskog predsjednika i javnosti

predstavljen kao britansko-francuski prijedlog, predviđao je slanje mirotvornih snaga OUN-a

u Hrvatsku. One, međutim, ne bi bile postavljene na službenu granicu između Srbije i

Hrvatske, kako je bilo predloženo s hrvatske strane, nego na aktualnim crtama bojišnice

ponajviše u samoj Hrvatskoj. Van Walsum i njegov ministar Van den Broek su bili „teško

razočarani“ kada su tijekom jednog sastanka u zračnoj luci Amsterdama 12. studenoga saznali

da Cyrus Vance i njegov britanski „kaput“, broj 2 hijerarhije u OUN-u, Marrack Goulding,

zagovaraju drugo rješenje, koje je podsjećalo na Cipar.

Praktički u istom trenutku kad je van Walsum u Haagu razmišljao o daljnjoj strategiji,

stanoviti major Šljivančanin, kojega je haaško sudište poslije osudilo kao ratnog zločinca, u

Vukovaru je ponižavajuće grubo dočekao dvojac iz OUN-a. Vanceu i Gouldingu je zabranjen

posjet bolnici, iz koje se nekih 260 ranjenika upravo evakuiralo na likvidaciju po kratkom

postupku. Scene vukovarske tragedije nisu, medjutim, imale većeg učinka na usmjerenje

Vijeća sigurnosti da stvara naizgled trajnu diobu hrvatskog teritorija.

Nizozemsko predsjedanje

Prema dogovoru unutar EZ-a preostale su se razlike oko priznanja trebale dogovoriti

neposredno nakon što se na povijesnom zasjedanju u Maastrichtu (10. prosinca) donesu

25

ključno važne odluke o budućnosti Europe. Velikoj Britaniji tom je prilikom, zahvaljujući

njemačkoj susretljivosti, omogućeno da ostane izvan novog sporazuma o socijalnoj politici.

Odlukom, da dominantna njemačka nacionalna valuta prepusti mjesto zajedničkoj valuti euro

unutar Europske monetarne unije, ispunjen je stari francuski san. Na žalost, goodwill, koji je

Njemačka tako ostvarila, nije mnogo pomogao u pitanju priznanja Hrvatske.

Stara koalicija protiv priznanja pripremila se za posljednji boj u svojim nastojanjima da očuva

trunak života u staroj utvari zajedničke države. Prvi znak da se nešto sprema došao je od

predsjedavajućeg Konferencije Carringtona. On je 20. studenoga Arbitražnu komisiju, koju je

Konferencija o Jugoslaviji stvorila kao savjetodavno tijelo, upitao za mišljenje, da li je

situacija u Jugoslaviji slučaj secesije nekih republika (kako su tvrdile Srbija i Crna Gora), ili

razlaza države (kao što su tvrdili ostali). Predsjednik Komisije Robert Badinter je već 29.

studenoga odgovorio, utvrđujući da je SFRJ prestala postojati, ali je Carringtonu trebalo isto

toliko vremena, punih devet dana, da taj odgovor i objavi 7. prosinca.

Kao po nekoj slučajnosti, 5. prosinca, dva dana prije objave odgovora, glasnogovornica State

Departmenta Margaret Tutweiler je obavijestila medije da se SAD ne slaže s argumentacijom

Njemačke u prilog priznanja. Da bi naglasile da krivnju ne žele baciti samo na Srbiju, SAD je

tada uveo gospodarske sankcije za cijeluJugoslaviju a, još važnije, ministar Baker je nakon

Maastrichta uputio američke veleposlanike u svim glavnim gradovima EZ-a da traže od svojih

domaćina da ne nastave s procesom priznanja. Konačno, američka se diplomacija u

Ujedinjenim narodima udružila s britanskom i francuskom, tražeći od Glavnog tajnika da se

obrati nizozemskom predsjedništvu EZ-a kako bi ga odvratio od priznanja.

Kao odraz novostvorenog europskog „jedinstva“, veleposlanici spomenutih triju zemalja,

Pickering, Mérimée i Hannay, su stavili u opticaj nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti, u kome se

„snažno zalažu da sve države i strane odustanu od svake političke akcije koja bi mogla

povećati napetost, spriječiti ostvarenje učinkovitog prekida vatre i onemogućiti ili odgoditi

mirno i pregovorno rješenje sukoba u Jugoslaviji koje bi dozvolilo svim narodima u

Jugoslaviji da o svojoj budućnosti u miru sami odluče i da je izgrađuju.“

Genscher na mukama

Sve je to bilo previše za njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera i on je krenuo u

protunapad. Diplomatske rukavice su još bile navučene, ali jedva. U pismu Pérezu de

Cuéllaru upozorio ga je da njegove izjave „ohrabruju one elemente u Jugoslaviji koji su se

cijelo vrijeme najoštrije opirali uspješnom završetku mirovnog procesa.“ Imao je i vrlo

otvoren razgovor sa svojim francuskim kolegom Dumasom, koji je 14. prosinca našao za

potrebno da Mitterrandu pošalje upozoravajuću bilješku: „...za Dvanaestoricu, a naročito za

Francusku i Njemačku, lom oko Balkana čini mi se daleko opasnijim od rizika da se ubrza

razlaz u bivšoj Jugoslaviji. Za Jugoslaviju raspad je tragičan; da se to dogodi Zajednici, bilo bi

katastrofalno.“[3]

26

Idućeg je dana Vijeće sigurnosti prihvatilo predloženu rezoluciju (724) ali u verziji koju su

Francuzi i Britanci razvodnili. Dan kasnije, međutim, Genschera je čekala nova strava,

najgora od svih. Američki su pritisci postigli učinak pa se sastanak ministara vanjskih poslova

EZ-a 16. prosinca, umjesto da protekne po više-manje ustaljenom kalupu, pretvorio u jedan

od najsvadljivijih. Britanija, Portugal, Nizozemska, Španjolska, Irska i Grčka su bile zabrinute

posljedicama „ranog priznanja“ dok je Njemačka, uz podršku Danske, Belgije i Italije,

odbijala daljnje čekanje.

Na kraju je Francuska našla izlazno rješenje, uz određenu proceduralnu pomoć nizozemskog

predsjedništva (rastrganog hamletovskim sumnjama, ali čineći sve da na kraju svog termina

spasi barem nešto nalik na jedinstvo). Predloženo je da se otvore vrata kandidatima za

priznanje primjenom određenih kriterija, koje je tjedan dana ranije izradila Francuska,

prividno u suradnji s Njemačkom, ali zapravo u nadi da će se time proces dodatno

komplicirati i produljiti. U zatrovanoj atmosferi, stvorenoj američkom inicijativom u

posljednji trenutak, postalo je ključno spasiti privid europskog jedinstva pa je Francuska, kao

što se katkad događa u diplomaciji, ponudila rješenje rabeći instrument koji je zapravo trebao

poslužiti suprotnoj namjeni.

Da pokaže do koje je mjere iziritirana nemilim tretmanom i da u začetku onemogući

diplomatske konstrukcije, kojima bi inicijalno savjetnička Arbitražna komisija dobila ulogu

konačnog arbitra, Njemačka je, zajedno s određenim brojem ostalih zemalja izjavila tijekom

narednog tjedna da će 15. siječnja 1992. priznati Hrvatsku. Točka. Igra je završila i sve su EZ-

članice slijedile primjer.

Jedan od onih koji su na sudbonosnom sastanku podržavali priznanje, belgijski ministar

vanjskih poslova Mark Eyskens, sjećao se kasnije nesvakidašnje naivnosti i mentaliteta kule

bjelokostne među onima, koji su se još 16. prosinca opirali priznanju: „Argument je bio da

[situacija u bivšoj Jugoslaviji] i nije tako beznadna i da bismo trebali napraviti još jedan

zadnji pokušaj. Da se u politici nikad ne zna, stvari se mogu promijeniti, da bismo još jednom

trebali pokušati uvjeriti sve strane da prihvate prepravljenu, mekaniju konfederaciju... Htjeli

su svakako zadržati fasadu postojeće Jugoslavije.“[4]

Njemačka je platila visoku cijenu za svoju načelnost i dugo vremena je iduću krizu, onu u

Bosni i Hercegovini, morala gledati s navijačke tribine, iako je tijekom cijele krize u

Hrvatskoj najviše upozoravala na opasnost nastavka u BiH i pokušavala ga spriječiti.

Bilješke:

1. Javier Pérez de Cuéllar, Pilgrimage for Peace: A Secretary General’s Memoir (New York:

St. Martin’s Press, 1997.), 480.

2. Glaurdić, idem, str. 370.

3. Both, idem, str. 129.

4. Naveden u Nuttall, European Foreign Policy, 222. i reproduciran u Glaurdić, idem, str. 389.

27

Zapad se nikako nije mogao rastati od svoga mezimca

Branili Miloševićev projekt centralizirane srpske etničke dominacije

4) Naslijeđe neuspjele politike

Kampanja srbijanskog vodstva da preuzme kontrolu nad jugoslavenskom federacijom,

odnosno – kad to nije uspjelo – da ostvari Veliku Srbiju na velikom dijelu teritorija SFRJ, u

mnogome se poklopila s odlučnošću velikih sila da sačuvaju Jugoslaviju i to uz minimalan

vlastiti napor. Nijedan od oba cilja nije ispunjen, što je posljedica Miloševićeva neuspjeha da

u potpunosti ostvari svoj program. Povremeno poticane od SAD-a, europske su se sile

naprotiv našle u poziciji da rovare jedna protiv druge i da se uguravaju u sve zamršeniju

diplomatsku i vojnu slijepu ulicu. Privremeni izlaz iz tog meteža ostvaren je tek kad su se

Sjedinjene Države, nakon postupne promjene politike pod novom administracijom, konačno

odlučile da uvedu nova pravila igre i stvore neku vrst vojne ravnoteže u regiji.

U ovdje prepričanoj povijesti ne manjka ironije. Od početka je bilo jasno da Miloševićev

projekt centralizirane srpske etničke dominacije već samom svojom prirodom izaziva iznimno

snažne sukobe i da ne bi bio operativan pod bilo kakvim uređenjem, koje bi barem donekle

nalikovalo demokratskom. Ili, travestirajući stari cinizam legendarnog francuskog ministra

policije Fouchéa: To je bilo gore od kriminalnog, to je bilo glupo. Ipak, uz sve formalne

ograde, projekt centralizacije je u praksi uživao ne samo toleranciju nego i prešutnu potporu

velikih sila. Tijekom oduljeg razdoblja, kad su alternativne političke opcije još uvijek bile

otvorene, Zapad je tvrdoglavo odbijao pokloniti i najmanju pozornost konfederalnim

prijedlozima, koji su u najmanju ruku pružali priliku da se tada postojeće savezne strukture

prožmu novim demokratskim sadržajem.

Zapad je, dakle, ne samo prihvaćao nego u stvari i ohrabrivao radikalni prijelaz sa škripećeg,

ali još uvijek funkcionirajućeg saveznog modela na model vladavine, za koji je bilo jasno da

će pojačati represiju. Nije u tom izboru bilo ništa novo – tijekom dugih godina među

zapadnim obavještajnim analitičarima prevladavalo je mišljenje da je Jugoslaviju nemoguće

održati na okupu (što se smatralo strateškom potrebom) bez represije i

jednostranačja.[1]Pristup, odabran krajem 1980-ih, bio je nov jedino utoliko što bi se represija

– ali u puno goroj varijanti od one prijašnje – tolerirala čak i u doba svitanja demokracije, u

28

prilikama postupnog nestanka komunističkog bloka pa tako i slabljenja i konačnog nestanka

uloge Jugoslavije kao međublokovskog tampona te novoiskrsle perspektive demokracije i

višestranačkog sustava.

Stajališta međunarodne zajednice su omogućila da se stvori ustavna praznina, koju je

Milošević ispunio nasiljem. Kad je rat počeo, Jugoslavija je nepovratno nestala. Neke velike

sile nastavile su, međutim, sa samouvjerenom tvrdoglavošću, kakvu se rijetko vidi čak i u

međunarodnim odnosima, pokušavati da održe zemlju na okupu gotovo bez obzira kakav joj

bio oblik, naličje i sadržaj. Na kraju se sve svelo na očuvanje imena. Vjerojatno nije

slučajnost da je neko vrijeme Srbija/Crna Gora zadržala brand jugoslavenstva makar i u krnjoj

verziji.

Nameće se tumačenje da su velike sile potiho držale Miloševića u kvazipartnerskom odnosu

kao rezultat najobičnije igre političkih silnica. U situaciji, kad više nije bilo Titina

balansiranja, one unutarnje snage u Jugoslaviji koje su nametale centralizaciju u

velikosrpskom pakiranju, raspolagale su daleko većom represivnom snagom od

suprotstavljene strane. Ne bi to bio prvi put da se politika definirala prvenstveno s osloncem

na najjačeg regionalnog igrača; pristup nije uvijek moralan, ali može – barem kratkoročno –

biti racionalan. U ovom se slučaju prešutno prihvaćanje partnera s vrlo uskim programom

nakon određenog vremena pokazalo izrazito kontraproduktivnim.

Inzistiranje da se Jugoslavija sačuva znalo se temeljiti i na pseudopovijesnom argumentu: „To

je naša tvorevina.“ Ili formulirano malo racionalnije: „Prste k sebi – ova je zemlja u našoj

sferi interesa“. No, ideja „posjedovanja jedne zemlje“ u posljednje je vrijeme, u ovom našem

na pola već integriranom svijetu, gotovo izgubila značenje. Osim toga, Jugoslavija je već

prilično rano u procesu svoga velikosrpskog rušenja izgubila svaku operativnu sposobnost i

zapravo nije bila neposredno zanimljiva ni za koga.

Posve realpolitički argumenti nisu zato od naročito velike pomoći, kad se želi razjasniti zašto

su značajne velike sile čak i u kasnim stadijima jugoslavenskog raspada inzistirale barem na

prividu jedne države. Kako rastumačiti da je żapadna javnost s jedne strane općenito imala

lošu predodžbu o Balkanu kao regiji, a s druge, nakon Drugoga svjetskog rata, konstantno

pozitivno, gotovo blistavo, prosuđivala njenu najveću zemlju, Jugoslaviju? Je li se radilo o

divljenju prividnom jedinstvu, makar ono bilo postignuto i po cijenu slobode, u regiji koja

inače služi kao sinonim podjela? Možda.

Ili se radilo o ostavštini hladnog rata? Tijekom četiri desetljeća Zapad je Jugoslaviji davao

ogromnu pomoć i potporu, a istodobno uporno šutio o manje blistavim aspektima diktature i

raznim napetostima, koje su kuhale u zemlji. Socijalnim psiholozima moglo bi biti zanimljivo

raščlaniti, do koje je mjere prešutni savez između Zapada i komunističke Jugoslavije

zahtijevao da se u javnosti podržava slika jednog uzornog primatelja potpore, slika zemlje

koju, poput Cezarove supruge, treba držati izvan svake sumnje. Jednostranačka diktatura bila

je ideološki stran, ali strateški važan saveznik zapadne koalicije. Bilo je zato

29

„ideološki“ važno predstaviti zapadnim publikama sliku saveznika, koji je čim različitiji od

onih „s druge strane“.

Bilješka:

1. To se na pr. moglo iščitati iz povjerljive raščlambe koju je RAND Corp.objavio u proljeće

1972. tijekom progona “Hrvatskog proljeća”

Predrasude o „balkanskom buretu baruta“

Lord Robertson: Cijela regija jugoistočne Europe mora se ujediniti ili će propasti u

ruševinama

Tijekom više desetljeća zapadne su javnosti zato zapljuskivala pozitivna izvješća i analize o

Jugoslaviji, tek tu i tamo narušavana ponekom negativnom pripomenom, kad se to zbog

vlastite vjerodostojnosti nije moglo izbjeći. Začuđuje da se čak i na znanstvenoj razini

prednost često davala učenim raspravama o nekim ezoteričnim aspektima jugoslavenske

doktrine, koje se u samoj zemlji uzimalo sa zrnom soli, ili pak samilosno ili sa strahom

prešućivalo.

Nesumnjivo je da su se neki oblici života u Jugoslaviji tijekom godina liberalizirali, katkad po

nagovoru Zapada a katkad kao rezultat utjecaja vlastite verzije političkog pluralizma, u kojoj

su republike povremeno igrale ulogu stranaka u zapadnim demokracijama. Strateške probleme

višenacionalne države i uvjete demokratizacije bilo je, međutim, praktički nemoguće

diskutirati ne samo u Jugoslaviji nego, na žalost, čak i više u inozemstvu.[1]Kad su problemi

počeli javno iznicati, zapadne su vlade u dobroj mjeri bile nespremne da ih protumače svojim

javnostima.

Kada su se odlučujući čimbenici na Zapadu suočili sa slomom jugoslavenskog modela,

najjednostavnije im je rješenje bilo da vodeće aktere drame proglase ludim nacionalistima.

Umjesto da jasno ukažu na krivnju za početak nasilja – u situaciji koja nije mogla biti jasnija

30

– i da preuzmu odgovornost za vlastitu pasivnost, mnogi su zapadni političari uvidjeli da im je

umjesto toga najjednostavnije zaigrati na opće predrasude o regiji, koje su postojale od ranije.

Te predrasude, koje bi same po sebi bile vrijedne posebnih studija, bestidno su korištene na pr.

pričom o „plemenskim ratovima“ (čime je Mitterrand počeo u rujnu 1991.), „osvetničkom

deliriju“ (Védrine), stoljetnim mržnjama, etničkoj i/ili vjerskoj ekskluzivnosti itd. To je,

naravno, vuklo korijene iz gotovo nevjerojatno ponižavajućeg pogleda na populacije i aktere o

kojima je bila riječ: lord Carrington je na pr. rekao da su „svi [Jugoslaveni] nemogući ljudi...

sve i jedan isto tako loš kao onaj drugi, samo je Srba više“. Visoki američki diplomat napisao

je tijekom ručka s hrvatskim predsjednikom papirić s privatnom porukom svom kolegi:

„'Unajmili' smo ove ljude da nam budu pseta na smetlištu zato jer smo bili očajni. Moramo ih

pokušati 'kontrolirati'. Ali ovo nije trenutak da budemo izbirljivi...“.[2]Uvodno navedeno

gledište Davida Halberstama o ludilu „balkanskog karaktera“ vjerojatno je bilo inspirirano

dojmom Richarda Holbrookea o vođama u regiji: „Kad se jedanput razbjesne, ti vođe trebaju

vanjski nadzor da ih se spriječi da ne unište sami sebe“.[3]

Ovaj bi se ogled mogao još dopuniti mnogim sličnim navodima. Iako bi neki od njih mogli

biti objašnjeni kao da su rezultati nepromišljenosti, umora, naivnosti ili pregovaračkih

razočaranja, uzeti zajedno oni svjedoče o vrijednosnim okvirima, koji se ne bi olako pojavili u

sličnim uvjetima u zapadnom svijetu. To je okvir razmišljanja, koji oslobađa odgovorne ljude

na Zapadu od potrebe da racionalno protumače vlastitim javnostima korijene i dinamiku

„ratova za jugoslavensku sukcesiju“ i da pomoću takve analize zaključe kako ih zaustaviti. To

je okvir razmišljanja koji je utro put uopćenim i uškopljenim opisima agresivnih ratova kao

„oružanih sukoba“ ili kao „građanskih ratova“ te agresora i branitelja kao „sukobljenih

strana“.

Kad se ustalila ideja da je uzrok rata nevažan, svaku je ratnu strahotu i svaki iskaz nelagode,

zdvojnosti i frustracija bilo moguće tumačiti kao „dokaz“ početnog aksioma, da je regionalno

okružje smrtonosno, iracionalno i u najmanju ruku nečovječno. Međutim, priča o

nepouzdanim i prijevarnim infopraksama ne zaustavlja se na tome. One su učinile puni krug i,

koristeći opću dezorijentaciju krivo informirane javnosti, nastavila prepravljati povijest kako

bi se uklopila u početni predložak, koji je prethodno projiciran na zapadne javnosti.

Sustavno je „saniranje“ jednostavnih povijesnih činjenica otišlo tako daleko da bi moglo

imati ozbiljnih posljedica u budućnosti. Na primjer, dogovoreno je da bi ratne zločine trebalo

kazniti u međunarodnoj režiji, ali uz zadršku, da Tribunal u Haagu (ICTY), za razliku onoga u

Nürnbergu nakon Drugoga svjetskog rata, ne utvrđuje odgovornost za oružanu agresiju i za

početak prvih ratova na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata. Još gore, produljenoj

ruci upravo onoga aktera, koji je sve i počeo, dozvoljeno je da zadrži najveći dio bosanskog

teritorija, koji je osvojio brutalnom vojnom silom, etničkim čišćenjem i genocidom.

Ubrzo, svega par godina poslije, ta se nepravda – na Zapadu tumačena kao znak političkog

realizma – osvetila svojim začetnicima kad je NATO bio prisiljen da se umiješa protiv istog

zlikovca da bi zaustavio humanitarnu katastrofu na Kosovu. No, i tada se odgovornost

31

zatražila samo za zlodjela protiv humanosti, a ne i za pripravljanje i početak svega onoga što

im je prethodilo. Još jednom se pitanje odgovornosti potegnulo jedino za posljedice ali ne i za

uzroke rata.

Takvo ograničenje međunarodne pravde nije u Srbiji moglo potaknuti potrebno duboko i

kritičko ispitivanje motiva i mitova, koji su tijekom posljednjeg stoljeća i povukli zemlju u

više ratova i stvorili atmosferu koja je omogućila da se izvede jedan od najsveobuhvatnijih

genocida Židova – ali uglavnom nepriznat – za vrijeme Drugoga svjetskog rata.[4]Jedino

takvim dubokim zahvatom, sličnim onome koji je učinjen u Njemačkoj nakon rata, može se,

naravno uz ozbiljno ispitivanje savjesti i u napadnutim zemljama, stvoriti solidan temelj

stabilnoga mira na Balkanu.

Na žalost, od godina agresije na ovamo, mnoge od tema tzv. „javne diplomacije“, koje su

velike sile nametale ili podupirale u regionalnim medijima i među vodećim političarima, nisu

imale tako ambiciozne ciljeve. Umjesto toga, cilj je najčešće bio da se lokalna razmišljanja

usklade sa specifičnim regionalnim pristupom svjetskih sila. Politike, koje su prethodno

dovele do tako očito poraznih rezultata, nisu se naravno mogle jednostavno projicirati na

populacije koje su iskusile strahote neizazvanog rata. Na više-manje suptilne načine, svjetske

su sile zato aktivno poticale novi dnevni red politike i medija, koji posredno podrazumijeva

diobu odgovornosti za rat i njegove posljedice (paralela ratne 'ekvidistancije') te osjećaj

jalovosti novoizborene neovisnosti. [5]

Socijalna patologija, koja se u pravilu pojavljuje u ratu (kao na pr. ratno profiterstvo) i teškoće

pri prijelazu u tržišno orijentiran socioekonomski sustav (gubitak posla, privatizacijske

prijevare itd.) prvenstveno su se pripisivale „novim“ državama i njihovim vladama. Značajne

slabosti socijalnih i pravnih sustava u „novim“ zemljama (kao što su korupcija i nepotizam)

često se nisu promatrale u svom povijesnom kontekstu i, što bi bilo normalno, uspoređivale s

ranijim prilikama. Kao kontrast, prošlost u bivšoj državi se često prikazuje kao nekonfliktna

(„Tko nas posvadi?“, priče o ljudskoj intimi bivšeg diktatora itd.).

Tako se pothranjivao osjećaj puzeće bespomoćnosti i negativne razdražljivosti,[6]doduše bez

dubljih posljedica za političku vezanost ili nacionalnu identifikaciju pučanstva. Konačni je

rezultat nekih medijskih djelatnosti bio, kao što se u operacijama ove vrsti zna dogoditi, da se

o tako nakalemljenim temama zatim izvještavalo kao o bona fide stanju duhova u regiji i

tumačilo kao potpora politikama, koje su ih u dobroj mjeri same stvarale. Na taj su način

zatvoreni krugovi informiranja pa i neposredno dezinformiranje uvelike ugrožavali

racionalnost rasprava i među samim zapadnim analitičarima i političarima za vrijeme i poslije

ratova.

To je bilo naročito lako ilustrirati u domeni vojske, gdje su se morale donositi neke od

najkonkretnijih odluka. Neki vodeći vojni ljudi Zapada računali su u ranim 1990-im godinama

da bi intervencija u Bosni zahtijevala 400.000 vojnika i pozivali se pri tome na tvrdnju, da su

jugoslavenski partizani tijekom Drugoga svjetskog rata vezali 16 njemačkih divizija (tj.

ukupni broj divizija u nekom vremenu tijekom četverogodišnjeg razdoblja). Od zapadnih

32

medija se očekivalo da povjeruju (što su ovi iznenađujuće često i činili) da su topografski i

meteorološki uvjeti na Balkanu takvi da je na pr. gotovo nemoguće izvoditi izvidne letove nad

srpskim topničkim položajima oko Sarajeva. U jednom je trenutku stožer UN-ovih snaga u

Sarajevu svjesno širio neistinitu glasinu da su hrvatske snage počele paljbom po gradu a jedan

je bošnjački pokušaj razbijanja krvave i zagušujuće blokade grada nazvan „agresivnom

provokacijom“. Itd.

Mediji, intelektualci i važni parlamentarci u većini zapadnih sila često su shvaćali pravu narav

tragedije koja se odvijala u bivšoj Jugoslaviji bolje i brže od izvršnih vlasti svojih zemalja.

Međutim, njihova kritika politike vlastitih vlada najčešće je ostajala neuslišana. Za rad

zapadnih demokratskih institucija bilo bi važno raščlaniti zašto su te skupine bile tako

bespomoćne da poprave ozbiljne političke i vojne greške u ostvarivanju zastarjelih strategija.

Bilješke

1. U studiji radova o Jugoslaviji, objavljenih tijekom 80-ih godina u tromjesečniku State

Departmenta Questions of Communism, slovenski je politolog Ćiril Žebot 1991. ustanovio da

se nijedan od desetak članaka nije bavio gorućim problemima nacionalne jednakosti i slobode,

koji su izašli na vidjelo tragom Miloševićeve kampanje.

2. Richard Holbrooke, To End A War, Random House [1998.], str. 73.

3. Holbrooke, idem, str. 165.

4. Uz značajnu pomoć kolaboracionističkog režima nacistički dužnosnici su u ožujku 1942.

izvijestili da je Beograd kao prvi grad u Europi “judenrein”. Do kolovoza 1942. židovski je

problem u Srbiji bio “potpuno riješen” nakon što je 20.000 od 23.000 Židova Srbije bilo

ubijeno, u velikoj mjeri u koncentracijskim logorima oko Beograda. Vidi Martin Gilbert, The

Macmillan Atlas of the Holocaust (New York: Macmillan Publishing Co., Inc., 1982.), str. 62.

5. Lord Robertson, tada glavni tajnik NATO-a (!), izjavio je na pr. na presici u zagrebačkoj

zračnoj luci 31. svibnja 2002. da se “cijela regija jugoistočne Europe mora ujediniti ili će

propasti u ruševinama”. Zamoljen da obrazloži misao, rekao je da su “kriminalna bratstva ovu

regiju već pretvorila u jednu zemlju u gospodarskom smislu”.

6. Tako na pr. istraživanja javnog mišljenja u Hrvatskoj konstantno pokazuju većinski

negativne prosudbe vladine politike, bez obzira na političku boju, s kratkim poboljšanjima

oko izbora.

George Bush st. neargumentirano optuživao Njemačku

zbog Hrvatske

Zapadne sile su izrazito krivo prosudile ključnu važnost federalizma u Jugoslaviji

33

5) Zaključci

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji početkom 1990-ih godina nisu bili rezultat iracionalnih eksplozija

unutarnjih mržnji, izmaklih kontroli, već rezultat planirane, agresivne kampanje da se ostvari

centraliziran oblik vladavine pod srpskom dominacijom. Bio je to izraz programa teritorijalne

ekspanzije i homogeniziranja prostora što su ideolozi i inspiratori zamislili kao cjelovit

državni sustav „srpskih zemalja“ („Svi Srbi u jednoj državi“). Velike sile, uključivši

Sjedinjene Države, odustale su od intervencija da učinkovito zaštite ljudska prava pred sve

nasilnijim naletom u ostvarivanju spomenutoga cilja.

Unatoč ranih obavještajnih upozorenja, najveće zapadne sile su izrazito krivo prosudile

ključnu važnost federalizma u Jugoslaviji. Njihovo postupno prihvaćanje nasilja u zbacivanju

polu-konfederalnog sustava iz 1980-ih godina bio je važan element u iniciranju onoga što se

pretvarno nazvalo „ratovima jugoslavenske sukcesije“. Za vrijeme agresije na Hrvatsku i

borbe za priznanje zemlje, koja je uslijedila, glavni međunarodni akteri su nastavili formalno

kritizirati Miloševića ali na prikriven način izlaziti u susret njegovom programu, da

nadmoćnom vojnom silom zakontrolira Jugoslavijom.

Najprije su tolerirali oružanu agresiju a onda pod izlikom političkog realizma prihvatili

zamrzavanje njenih rezultata: fizičku okupaciju prostora izvan republike Srbije, praćenu

masivnim zločinima protiv čovječnosti, uključivši genocid i etničko čišćenje. Gotovo kao da

ilustriraju da su željele nastavak postojanja barem neke vrsti Jugoslavije, zapadne su se sile

skanjivale suočiti s očiglednim korijenima agresije i zadovoljile se ublažavanjem najgorih

posljedica humanitarne katastrofe na njenom tragu.

Samozadano poluizbivanje SAD-a iz regije tijekom rata u Hrvatskoj i u prvim fazama rata u

Bosni i Hercegovini pokazalo je, kao i ranije u povijesti, različite interese europskih sila u

regiji, a donekle i razlike u njihovim političkim filozofijama. Velika Britanija i Francuska su,

inzistirajući na teritorijalnom integritetu postojećih država, bile aktivno angažirane u

naporima da održe Jugoslaviju dugo nakon što je prestala funkcionirati. S druge strane,

Njemačka je nakon svoga ujedinjenja stavljala naglasak na pravo na nacionalno

samoodređenje država nastalih raspadom Jugoslavije. Razlike između sila rasle su do te mjere

da su povremeno bacale dugu sjenu na cijeli proces europskog ujedinjenja.

34

Sjedinjene su Države, iako simbolički odsutne iz regije, za vrijeme administracije Busha

starijeg ipak zadržale vrlo aktivnu ulogu u naporima da održe na životu ideju jugoslavenske

države i oštro su se protivile priznanju Hrvatske. Ta je politika bila snažno kritizirana u

Kongresu a dovela je i do nesvakidašnjeg distanciranja od Njemačke, za koju se u žaru

diplomatskog manevriranja posumnjalo da pod francuskim utjecajem namjerava težište svojih

vojnih obveza prebaciti s NATO-a na europsku obrambenu snagu.

Ubrzo nakon ovdje raščlanjenog vremenskog razdoblja povijest je zabilježila dramatičnu

promjenu diplomatskih savezništava. Samo par godina kasnije i pod novom američkom

administracijom, ponovno je uspostavljen red na atlantskim relacijama. SAD je pomogao

Hrvatskoj da ostvari punu kontrolu nad svojim teritorijem, promijenio je uvjete angažmana u

Bosni i Hercegovini i na kraju poslao američke trupe da zajamče tamošnji mir. Njemačka,

koju su njezini europski partneri u prvim fazama velikosrpskog napada na Bosnu i

Hercegovinu tretirali gotovo kao izopćenika, izronila je kao arhitekt hrvatsko-muslimanskog

dogovora. To je bio važan preduvjet mirovnih sporazuma u Washingtonu i, s vremenom, u

Daytonu.

Zapadna fascinacija Jugoslavijom samo se posredno može tumačiti strateškim interesima

vezanima uz podijeljenost Europe u dva bloka. U određenoj mjeri radi se i o rezultatu

medijskog pristupa za vrijeme hladnog rata, kada se zapadnim općinstvima željela pružiti

nekritična slika zemlje, koja je po svojoj ideološkoj supstanciji pripadala drugoj strani. Kad je

stvarnost ugrozila taj uljepšani prikaz, zapadne su političke elite najjednostavniji izlaz našle u

diskvalificiranju kritičara ranijih prikaza (kao nacionalista ili slično).

Tolerancija ekstremnog nasilja, rabljenog u srbijanskim pokušajima centralizacije i etničke

dominacije Jugoslavijom, bila je kritizirana i od važnih zapadnih intelektualaca i političkih

prvaka. I njihova su se mišljenja, međutim, otklanjala pozivom na stare predrasude o regiji,

često kombinirane s kojekakvim semantičkim varkama i dezinformacijama o prijetećim

opasnostima, usvoje li zapadne demokracije aktivniji pristup.

Zbog odbijanja službenih krugova Zapada da se punom snagom suoče sa činjenicama o

agresivnom ponašanju Srbije pod Miloševićem, malo se u toj zemlji učinilo da se ohrabri

kritičko i suštinsko preispitivanje dubljih vrijednosnih zasada i mitova, koji su omogućili

takvo ponašanje. Izbjegavajući zahtjeve za takvom obradom sjećanja, velike sile su na se

preuzele veliku odgovornost za krhkost dugoročnih izgleda za mir u regiji. Sve dok elementi

koji dovode do agresivnog ponašanja ne budu prepoznati, široko raspravljeni i razobličeni,

postoji rizik da Balkan ostane stalni laboratorij za pokuse s tzv. sukobima niskog intenziteta.

Bilješke:

1. ACS – Association for Croatian Studies

2. AAASS – Association for Advancement of American Slavic Studies

35

Prijevod proširenog izlaganja “Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju

Hrvatske (1987.-1992.)“ na panelu ACS-a[1] “Odnosi Sjedinjenih Država i Hrvatske” na

AAASS-konvenciji[2], Boston 13. studenoga 2009.