Juraj Katalenac Mitovi o anarhizmu

Srijeda, 14 Travanj 2010 00:19

U ovom se tekstu planiram pozabaviti mitovima o anarhizmu koji su nastali kao plod predrasuda, nerazumijevanja ili podmetanja kojem je cilj delegitimacija jedne političke ideologije, a onda i dati odgovore na njih te obrazložiti stanje stvari. Prije odgovora na bilo koji mit o anarhizmu, vrlo je važno definirati što je to anarhija, ali i što je to anarhizam kao politička doktrina. Anarhija je riječ koja se u svakodnevnom jeziku koristi kao sinonim za bezvlađe, bezvlašće, nered i kaos (Hrvatski opći leksikon 1996:29). Zbog toga što se upotrebljava u negativnom značenju, anarhija izaziva negativne asocijacije pa se vrlo malo ljudi upozna s pravim značenjem te riječi, kao i s političkom doktrinom (ideologijom) koja se zalaže za nju – anarhizmom. Budući da ljudi nisu upoznati s njegovim pravim značenjem ili da robuju određenim predrasudama, anarhizam često povezuju s terorizmom, utopističkom idejom, kaotičnim društvom, a pod utjecajem pop kulture 70-ih i s različitim supkulturama

Uvod - ili što je anarhizam?

Ruski anarhist Petar Kropotkin izvodi značenje riječi anarhizam iz grčkih an i archos, što znači „suprotno autoritetu“. No, kako navode autori Anarchist FAQ-a[1], grčke riječi anarchos i anarchia često se prevode kao „nemati vlast“ ili „biti bez vlasti“, zbog čega se kao značenje riječi anarhizam često uzima jednostavno značenje „bez vlasti.“ An-arhija znači „bez vladara“ ili „bez autoriteta“ (Anarchist FAQ 2008:19).

U knjizi O anarhizmu, Laslo Sekelj[2] ističe da je anarhizam „teorija koja teži ukidanju postojećeg socijalnog zla, koje je, po predstavi anarhista, ostvareno u institucijama građanskog društva i države. U tim institucijama anarhisti vide izraz i, istovremeno, uzrok političke, ekonomske, pravne i religiozne itd. zavisnosti i prisile nad čovjekom.“ (Sekelj 1987:1) Anarhisti su protiv postojećeg poretka i njegovih glavnih obilježja - države kao političkog i kapitalizma kao ekonomskog. Rudolf Rocker ističe da je „svim anarhistima zajednička (...) želja za društvom slobodnim od svih represivnih institucija koje stoje na putu razvoja slobodnog društva “ (Anarchist FAQ 2008:18) ili kako nadopunjava Arthur J. Miller: „osnovna ideja anarhizma je da ljudi mogu živjeti bez kapitalizma i države, u različitim oblicima decentraliziranog slobodnog udruživanja, samoupravljanja i uzajamnog pomaganja“(Miller 2009:7). Miller takvo društvo vidi organizirano preko anarhističkih sindikata i federacija sindikata, a sve to opisuje u svojoj brošuri Kako omogućiti anarhističku revoluciju? (2009.) Za njega sindikati nisu samo organizacije koje se bave borbom na radnom mjestu, već su i organizacije kroz koje radnička klasa organizira svoje zajednice, kao i buduće društvo.

Anarhizam se najčešće dijeli na dvije škole: „individualistički anarhizam“ i „socijalni anarhizam“. Socijalni se anarhisti dijele na anarhokomuniste, anarhosinikaliste, anarhokolektiviste itd. i predstavljaju većinu u anarhističkom pokretu. Obje se škole protive državi, ali se razlikuju u shvaćanju prirode slobodnog društva i načinu na koji se ono može postići. Ukratko, socijalni anarhisti preferiraju zajednička rješenja društvenih problema i vide buduće društvo kao federacije komuna/sindikata, dok individualisti preferiraju, kako im samo ime kaže, individualna rješenja. Mnogi teoretičari anarhizma i anarhisti osporavaju individualistički anarhizam, odnosno ne smatraju ga anarhizmom. Autori knjige Black Flame: The Revolutionary Class Politics of Anarchism and Syndicalism (2009.), Michael Schmidt and Lucien van der Walt, ne koriste termine kao što su „... „filozofski anarhizam“ (koji se često odnosi na Godwina), „individualistički anarhizam“ (koji se često odnosi na Stirnera, ali ponekad i na Proudhona i Tuckera), „kršćanski anarhizam“ (za Tolstoja), „lifestyle anarhizam“ (koji se ponekad koristi za privremene oblike individualizma), jer ove struje ne smatramo dijelom šire anarhističke tradicije. (...) 'Klasni' anarhizam, ponekad zvan i revolucionarni ili komunistički anarhizam, nije tip anarhizma; po našem mišljenju, to je jedini anarhizam“(Schmidt – van der Walt 2009:19). Glavni je problem „individualističkog anarhizma“ njegovo zalaganje za opstanak tržišne ekonomije i privatnog vlasništva i često zaboravljanje činjenice da anarhisti nisu samo protiv države, već i protiv privatnog vlasništva i ekonomske eksploatacije.

Mnogi bi mogli pokušati izjednačiti socijalne anarhiste (anarhokomuniste i anarhosindikaliste) s marksizmom, odnosno njegovom devijacijom - boljševizmom. No, to je svakako pogrešno, jer iako socijalni anarhisti prihvaćaju ideje koje je Marx predočio u Komunističkom manifestu i nekim drugim tekstovima, oni su itekako kritični prema marksizmu, a posebno prema njihovoj teoriji revolucije, tzv. „prijelaznom periodu“ - diktaturi proletarijata, kojoj se protive. Za razliku od marksista, anarhisti su protiv parlamentarne borbe i participacije u parlamentu te umjesto toga zastupaju metodu direktne akcije, odnosno onu vrstu „akcije koju poduzmu oni kojih se problem direktno tiče i koja cilja direktno na uzrok problema“ (Miller 2009:12). Arthur J. Miller ističe da „direktnoj akciji nije cilj reformirati sistem, ona se bori za osvajanje ustupaka u svakodnevnoj borbi, kao način izgradnje socijalne revolucije u kojoj će ljudi direktno preuzeti sredstva za proizvodnju i svoje zajednice“ (Miller 2009:12). Francuski anarhosindikalist Émile Pouget u svojem djelu Direktna akcija, potpuno posvećenom ovoj metodi djelovanja kao temelju djelovanja svakog revolucionarnog sindikata, govori o odbacivanju parlamentarizma kao „lažnog, licemjernog, kao najsavršenije forme kristalizacije autoriteta“ (Pouget 2009:41). On zagovara direktnu akciju, budući da je ona „utjelovljenje principa slobode i njenog realiziranja u masama; ne više kao apstraktna, maglovita, nerazlučiva forma, već kao jasna, praktična ideja koja inspirira buntovništvo koje ovo vrijeme zahtjeva: to je uništenje duha pokornosti i razočaranja koji degradira individue i pretvara ih u dobrovoljne robove – nasuprot tome, direktna akcija predstavlja cvjetanje duha pobune – faktora koji razvija ljudska društva. (...) Ona nas uči samouvjerenosti! I samopouzdanju! Uči nas same biti svojim gospodarima! Raditi za sebe! (...) uči jačanju volje, a ne poslušnosti, dosezanju nezavisnosti, umjesto oslanjanju na predstavnike“ (Pouget 2009:41, 43). Za razliku od boljševika, anarhisti se protive i autoritarnosti, kao i avangardnim partijama koje se predstavljaju voditeljicama proletarijata u revoluciju. Baš kao što se protive državi i kapitalizmu, anarhisti se protive i državno-kapitalističkim sistemima tzv. „realnog socijalizma“ kakvi su bili Sovjetski Savez, Jugoslavija i ostale „socijalističke države“. Anarhisti ističu da te države nikada nisu bile komunističke, jer komunizam je besklasno društvo, dok su klasne razlike u režimima „realnog socijalizma“ itekako bile izgrađene.

U svakom slučaju, anarhizam je vrlo široka tema koju je nemoguće prezentirati u par rečenica. Ono što se može prezentirati, osnovni su principi anarhizma, a to su: sloboda, ravnopravnost, autonomija, uzajamna pomoć, solidarnost, anti-autoritarnost, direktna akcija, direktna demokracija i nehijerarhičnost. Ovi su principi temelj na kojem anarhisti žele izgraditi novo društvo, društvo bez klasa i hijerarhije.

Nadam se da će ovaj tekst, kao i odgovori na mitove o anarhizmu, biti dovoljni pokazatelji da anarhizam nije samo kaos, nered, supkulturno uvjerenje neke marginalizirane skupine ili utopija, već politička doktrina (ideologija) koja teži ispuniti svoju prosvjetiteljsku zadaću preobrazbe društva. No, ta se preobrazba ne nalazi u oblacima, već upravo ovdje, na dohvat naše ruke.

Anarhizam kao zagovornik utopije i kaosa

Utopija je nepostojeća zemlja u kojoj vlada idealni društveni poredak, a u prenesenom značenju označava neostvarivu fantastičnu zamisao, odnosno idealno stanje koje nije ostvarivo (Hrvatski opći leksikon 1996:1042).

U svojoj knjizi O anarhizmu, Laslo Sekelj ističe da je „uobičajeno govoriti o „anarhističkoj utopiji“, a kao glavni argument navodi se da „ne postoji empirijski primjer (u smislu ovdje i sada) društva anarhije“ (Sekelj 1987:35). Ističe da se time često misli i na blisku prošlost te se nepravedno prelazi preko pokušaja uspostave anarhističkog društva u 20. stoljeću. Najpoznatiji su primjeri Ukrajina za vrijeme građanskog rata u Rusiji (od 1918. do 1921.), okupacije talijanskih tvornica iz 1920. godine i Španjolska za vrijeme Španjolskog građanskog rata (od 1936. – 1937.), ali postoji i mnoštvo manjih ustanaka i kraćih epizoda kao što su bili ustanci u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća ili meksička revolucija iz 1911. godine.

Premda je trajala vrlo kratko, anarhistička je revolucija u Španjolskoj vrlo značajna zbog provedene kolektivizacije i uspostave brojnih poljoprivrednih i industrijskih komuna koje su funkcionirale u skladu s principima budućeg društva. U tome je sudjelovalo više od 7 milijuna ljudi, uključujući i 2 milijuna članova anarhističkog sindikata CNT[3]. Osim ekonomske organizacije, anarhisti su organizirali i vojne jedinice, tzv. milicije i kolone, koje su išle na front boriti se protiv Francaove Falange, a kasnije su se borile i protiv „staljinista“ (tj. Komunističke partije Španjolske i internacionalnih brigada Kominterne) koji su ih na kraju i porazili. Anarhističke su milicije bile organizirane u skladu s principima direktne demokracije, a sami su vojnici izabirali svoje zapovjednike prema njihovim sposobnostima.

Ukrajina je sigurno najduža „anarhistička epizoda“. Između 1918. i 1921. godine, djelovao je pokret Mahnovista, prozvan po anarhistu Nestoru Mahnu koji ga je vodio. Pokret je od kozačkih i partizanskih jedinica organizirao vojsku, tzv. Crnu armiju. Na početku su se borili protiv Nijemaca i Austrijanaca, da bi se kasnije uspješno odupirali Bjelogardejcima, ukrajinskim nacionalistima, sve dok ih Crvena armija pod vodstvom Lava Trockog nije izdala i napala s leđa. Mahnovisti su kontrolirali znatan teritorij Ukrajine i poticali stvaranje slobodnih savjeta (sovjeta) umjesto lokalnih vlada i vlasti.

Sekelj ističe kako „ovi primjeri funkcioniranja društva anarhije, iako nisu empirijski pozitivni u smislu „ovdje i sada“, trebali bi pokazati – ne samo teorijsko-filozofsku – tipičnost anarhije“ i naglašava da „nijedna od tri moderne revolucionarne političke filozofije – liberalizam, anarhizam i marksizam – ne bi mogla ostati imuna na prigovore o utopijskom karakteru svog društvenog ideala“ (Sekelj 1987:37). No, usprkos činjenici da i druge političke ideologije posjeduju utopijski karakter, pojam utopizma se konstantno povezuje s anarhizmom. Takvo je poistovjećivanje anarhizma s utopijom dovelo u pitanje anarhizam kao političku ideologiju i reduciralo ga na romantičarski ideal.

Jedan od razloga zbog kojeg se anarhizam često poistovjećuje s utopijom je njegovo odbacivanje države kao političke organizacije društva te hijerarhije i autoritarnosti koje država proizvodi. S druge strane, marksisti anarhiste napadaju i zbog anarhističkog protivljenja parlamentarnoj borbi i općenitog protivljenja organiziranju partija i stranaka. Zbog toga se anarhiste optužuje za protivljenje bilo kakvoj organizaciji. Naravno, to nije točno jer anarhisti nemaju ništa protiv organiziranja, već su za „ukidanje poretka i organizacije koji su strukturirani na temelju autoritarne vlasti i prinudne organizacije“(Sekelj 1987:37). Sami anarhisti, a posebno anarhosindikalisti, organizirani su u razne regionalne, nacionalne i internacionalne organizacije, sindikate i udruženja koja su zasnovana na federalizmu, anti-autoritarnosti, direktnoj demokraciji i nehijerarhičnosti, tj. same su organizacije zasnovane na principima budućeg društva. Kada govorimo o autoritetu, vrlo je važno naglasiti razliku koju pravi ruski anarhist Mihail Bakunjin. On razlikuje racionalni autoritet koji proizlazi iz nečijeg znanja ili sposobnosti, od prinudnog autoriteta koji se temelji isključivo na vlasti i mogućnosti prinude društva ili pojedinca na poslušnost. Iz ovoga je sasvim jasno protiv kakvog su autoriteta anarhisti, a to je isključivo prinudni autoritet. Bakunjin ističe da se anarhija, „kao ideal pravednog društva iskazuje u obliku „preferiranog društva racionalnog autoriteta“ (Sekelj 1987:38). Činjenica je se da anarhizam, kao politička i filozofska doktrina, sastoji i od znatnih normativnih elementa, ali to ne isključuje njegovu stvarnu političku mogućnost organiziranja društva .

Ponekad su i sami anarhisti krivi za poistovjećivanje anarhizma s utopizmom. U knjizi Snaga utopije, u poglavlju Da li je anarhija utopija, Dražen Šimleša ni na koji način ne objašnjava zbog čega anarhizam nije utopistički, već upravo suprotno, tvrdi kako se u „anarhizmu (...) uvijek naglašava da ne smijemo prestati sanjati, jer kao što tvrdi Lewis Mumford: 'Najvažniji zadatak koji se očekuje je građenje kula u oblacima'“(Šimleša 2000:20). Šimleša ističe i riječi Amadea Bartoloa koji tvrdi da „anarhistička utopija premješta društvo u prostor beskonačnih mogućnosti istraživanja (...) jer nitko nikad neće moći tvrditi

da su iscrpljeni beskonačni oblici slobode“ (Šimleša 2000:20). No, „iscrpljivanje beskonačnih oblika slobode“ i sanjarenje nisu ciljevi anarhista. Anarhisti žele uspostaviti društvo bez države kao hijerarhijske strukture koja posjeduje moć prinude i bez kapitalizma kao uzroka ekonomske podčinjenosti i razloga klasnog društva. Anarhisti ni u kojem slučaju ne tvrde da je društvo anarhije savršeno društvo, ali u njemu zajednica surađuje u ostvarivanju što savršenijih uvjeta. Anarhistička vizija društva je društvo slobodarskog komunizma, besklasno društvo u kojem vrijedi krilatica Louisa Blanca: „od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama“ i u kojem ljudi sami upravljaju svojom zajednicom, imajući jednak pristup resursima, kao i mogućnost ravnopravnog odlučivanja i sudjelovanja u političkom životu. Sve je ovo nemoguće ostvariti bez precizne organizacije i zbog toga postmodernističke teze o mogućnosti ostvarenja anarhije tek kroz osobnu spoznajnu evoluciju svakog pojedinca, nisu ništa drugo nego utopistička sanjarenja, a kako kaže Arthur J. Miller:

„Anarhističko društvo neće se stvoriti samo zato što mi mislimo da je to dobra ideja. To zahtijeva mnogo napornog rada i osobnog i kolektivnog požrtvovanja. To zahtijeva jasnu analizu moći našeg neprijatelja i vrste organiziranja i taktike koja nam je potrebna da bismo razvili veću snagu od našeg neprijatelja, ako želimo uspjet.“ (Miller 2009:12).

Miller nastavlja svoju kritiku individualističkih sanjarenja, a u korist organizacije:

„Ideja ekstremnih individualista da će se ljudi nekako spontano podići, kao individue bez organizacije, i uništiti državu je krajnje apsurdna. To je slučaj u kojem ljudske fantazije pretegnu nad osjećajem stvarnosti. Neki ekstremni individualisti zasnivaju svoju nadu u anarhiju na ideji da će država jednog dana nestati. Iako do toga vremenom možda i može doći, ipak bi – bez stvorenih anarhističkih alternativa – ljudi prošli kroz velike patnje i iz takve bi se krize uzdigao novi autoritarni sistem.“ (Miller 2009:13)

Kao društvo bez države, anarhističko je društvo često okarakterizirano kao kaotično, nasilno, egoistično društvo u kojem je „čovjek čovjeku vuk“ (Hobbes) i u kojem „svatko radi što hoće“. Naravno da je to posve pogrešno shvaćanje anarhizma. U anarhiji je sloboda pojedinca ograničena slobodnom drugog čovjeka, ali za razliku od današnjeg liberalno-kapitalističkog poretka, poštivanje sloboda regulira sama zajednica, a ne država, odnosno pripadnici vladajuće klase koji upravljaju tom državom. Samo nepostojanje države ne podrazumijeva i nepostojanje organizacije društva, već podrazumijeva preispitivanje temelja postojećih društvenih organizacija utemeljenih na hijerarhiji.

Anarhizam kao terorizam

Jedna od najčešćih predrasuda koje se povezuju s anarhizmom i anarhistima je da anarhizam podrazumijeva terorizam, kao i to da su svi anarhisti teroristi. Svaki put kada se netko izjasni kao anarhist, pred očima imamo karikaturu anarhista kao osobe u crnom kaputu s bombom u ruci. Svaki put kada u dnevnom tisku naiđemo na pojmove „anarhija“ i „anarhizam“, oni su ukomponirani u članak o nekoj terorističkoj grupi ili terorističkom aktu. Prisjetimo se samo histerije koju je 70-ih godina izazvala teroristička skupina Baader-Meinhof, kao i činjenice da je ona, usprkos svojoj naglašenoj marksističko-lenjinističkoj ideološkoj poziciji, proglašena „anarhističkom bandom“.

Laslo Sekelj navodi kako se terorizam povezuje s anarhizmom još od pada Pariške komune pa sve do Sarajevskog atentata iz 1914. godine. Građanski tisak, razni društveni teoretičari i malograđanska inteligencija pripisivali su svaki politički terorizam anarhistima. Oni su u anarhističkoj teoriji društva i političkoj praksi vidjeli prvenstveno opravdanje i praksu političkog terorizma. Sekelj ističe dva pitanja: postoji li u anarhističkoj teoriji zahtjev za terorizmom i jesu li teroristi bili anarhisti u smislu pripadnosti nekoj anarhističkoj organizaciji (Sekelj 1987:78).

Sekelj u odgovoru na prvo pitanje izdvaja dva autora koja u anarhističkoj teoriji vide zahtjev za terorizmom, a to su Ernst Victor Zenker i Georgi Valentinovič Plehanov. U svojoj knjizi Anarhizam, E. V. Zenker zastupa tezu da anarhizam, odbacujući državu i pravo, u svojoj teoriji direktno poziva na terorizam. Zenker društvo anarhije vidi kao društvo terora u kojem ne bi bio moguć društveni život, jer ne bi postojala država koja bi uređivala društvene odnose i pravna prinuda kao osiguranje privatnog vlasništva. Za Zankera, anarhizam je terorizam jer želi ukinuti privatno vlasništvo i naddruštvenu prinudu (Sekelj 1987:79).

U svojoj brošuri Anarhizam i socijalizam, koju Sekelj naziva primjerom socijaldemokratskog dogmatizma [4], Plehanov anarhistički zahtjev za ukidanjem države i prava i njihovu zamjenu normama i sankcijama koje proizlaze iz samog društva bez oslonaca na naddruštvenu prinudu, vidi kao razlog za pripisivanje individualnog terora anarhizmu: „Nepristranom čovjeku vrlo teško je reći gdje prestaje anarhist, a počinje bandit...“(Sekelj 1987:79). Još jedan razlog u identificiranju anarhizma kao terorizma Plehanov izvlači iz anarhističkog odbacivanja parlamentarne borbe.

No, ovo nisu ništa drugo nego neutemeljene optužbe. Autori Anarchist FAQ-a na pitanje podupiru li anarhisti terorizam, odgovaraju s ne. Svoj odgovor potkrepljuju pomoću tri argumenta. Prvo, terorizam podrazumijeva ciljanje na nevine ljude i nebrigu o njima. Ako želimo anarhističko društvo, njega mora stvoriti masa (radnička klasa). Drugo, anarhizam se zasniva na samooslobođenju. Sloboda se ne može postići djelovanjem elite ili avangarde koja „uništava vlast“. Kako je Kropotkin izjavio: „strukture zasnovane na stoljećima povijesnog naslijeđa, ne mogu se uništiti s par kilograma eksploziva“ (Anarchist FAQ 2008:51). Treće, anarhizam želi slobodu za svakog pojedinca. Za anarhiste, sredstva su istovjetna cilju, stoga odbacuju terorizam jer on u samoj svojoj srži šteti slobodi i životu pojedinca te se ne može koristiti kao sredstvo za ostvarenje anarhističkog društva. Anarhisti nisu protiv pojedinaca, već protiv državnih institucija i klasnih odnosa zbog kojih manjina posjeduje

moć nad većinom. Zbog toga je anarhistička revolucija, kako je naglasio M. A. Bakunjin, revolucija kojom se uništavaju institucije, a ne ljudi (Anarchist FAQ 2008:51).

Mate Ćosić se u svojem članku Terorizam kao pogrešan odgovor na društvene nejednakosti posebno osvrće na činjenicu da je radikalna promjena društva, odnosno revolucija, nemoguća bez potpore i sudjelovanja radničke klase. Zbog toga su svi revolucionarni teroristički akti a priori osuđeni na propast. Kao i autori Anarchist FAQ-a, Ćosić ističe samooslobođenje, tj. „ako masa (radnička klasa) jest svjesna, tada se može govoriti o otporu sadašnjem društvu, gdje je masa subjekt radnje, može se, stoga govoriti o predrevolucionarnom momentu gdje samom sviješću masa nestaje tlo za teroriste.“ (Ćosić, http.)

Jesu li anarhisti počinili terorističke akte? Prvo treba definirati terorizam. U Leksikonu temeljnih pojmova politike: abeceda demokracije, autori terorizam definiraju kao teror „odozdo“, za razliku terora države koji dolazi „odozgo“. Terorizam je „djelovanje protiv vlasti koje (...) nastoji strahom ugroziti (ili barem delegitimirati) danu vlast.“ (Leksikon... 1990:124) U okviru ove definicije, anarhisti su bili teroristi. Glavni razlog povezivanja anarhizma s terorizmom je period u anarhističkom pokretu koji je nazvan „propaganda djelom“. Kao što je Laslo Sekelj istaknuo, taj je period uslijedio netom nakon pada Pariške komune (Sekelj 1987:78). Vrlo je važno naglasiti, a time i odgovoriti na drugo pitanje koje Sekelj postavlja, da većina anarhista nije podržavala ovakav način djelovanja i da su iza toga stajali pojedinci ili manje grupe, ali nikako i velike anarhističke organizacije i anarhistički pokret.

Period „propagande djelom“ trajao je okvirno od 1880. do 1900. godine i obilježen je malobrojnim anarhističkim atentatima na pripadnike vladajućih klasa (kraljevske obitelji, plemstvo, industrijalce, političare itd.). Autori Anarchist FAQ-a ističu razloge zbog kojih je došlo do ovakvog djelovanja pojedinih anarhista. Prvo, ove su akcije bile osveta zbog represije uperene protiv pripadnika radničke klase; i drugo, anarhisti su smatrali da su ovo mjere koje će potaknuti ljude na pobunu, jer će im pokazati da se i njihove ugnjetavače može pobijediti.

Faza „propagande djelom“ bila je promašaj, a to je većina anarhista odmah i prepoznala. Najpoznatiji protivnici propagande djelom bili su anarhisti Petar Kropotin i Errico Malatesta. Kropotkin je posebno poznat po svojem protivljenju terorizmu u Zapadnoj Europi, dok je na atentate u carskoj Rusiji gledao, kako navodi Laslo Sekelj, u „okvirima represija koje režim vrši nad svojim progresivnim protivnicima“ (Sekelj 1987:82). U svojoj brošuri Anarhizam u Rusiji, napisanoj 1907. godine, Kropotkin piše: „Mora biti ponovljeno da u aktima terorizma ne leži težište revolucije. Moguće je uništiti desetinu moćnih carskih ministara, knezova i policijskih šefova a da ne dođe do preobražaja“ (Sekelj 1987:82). Ovu Kropotkinovu tezu Mate Ćosić aktualizira i naglašava da „glavni problem leži u tome što se borba okreće na pojedince, a ne na sistem, dok je upravo potonji onaj protiv kojega se treba boriti za veće (trajnije i radikalnije) promjene.“ (Ćosić, http.) Kropotkin je također i prepoznao da je „bujica terorističkih akata“ iz 1880-ih potaknula „vlasti da poduzmu represivne mjere protiv pokreta“ (Anarchist FAQ 2008:53), a sami akti „nisu imali veze s anarhističkim idealima i učinili su malo ili baš

ništa u promicanju narodne pobune“ (Anarchist FAQ 2008:53). Kropotkin ističe i kako je „propaganda djelom“ uvjetovala odvajanje pokreta od masa (radničke klase). Nasuprot terorizmu, Kropotkin je zagovarao izražavanje borbenosti radničke klase kroz radnički pokret, odnosno kroz revolucionarni sindikalizam – anarhosindikalizam.

Period „propagande djelom“ nepovratno je oštetio anarhizam kao ideju, omogućivši buržujskim medijima i ostalim protivnicima anarhizma (npr. autoritarnim komunistima) da povežu anarhizam s bezumnim nasiljem, stvarajući na taj način mit o anarhizmu kao terorizmu, mit koji i danas odbija ljude od anarhizma. Kropotkin navodi da je ideja da će takve akcije potaknuti narod na pobunu pogrešna, jer ljudi su proizvod sistema u kojem žive i zbog toga prihvaćaju većinu mitova koje im sistem servira.

Ako je postojalo razdoblje „propagande djelom“ u kojem su anarhisti vršili atentate na pripadnike vladajuće klase, zbog čega je onda mit o anarhizmu kao terorizmu pogrešan? Pogrešan je zbog toga što se cijela jedna ideja i pokret obilježava nečim što nije ni njezin cilj, niti je sredstvo koje većina podržava i koristi. Poistovjećivanje anarhizma i terorizma jeftin je propagandni trik kojim se pokušava uništiti kredibilitet jedne političke ideje. Terorizam kao teror „odozdo“, koristile su i mnoge druge ideologije. Primjer je atentat na kralja Aleksandra u Marseilles-u, a počinio ga je pripadnik makedonske nacionalističke organizacije VMRO, koja je blisko surađivala s ustaškim pokretom, ili npr. „Sarajevski atentat“ iz 1914. godine, koji je izvršio pripadnik srpske nacionalističke organizacije Mlada Bosna. Isto tako, terorizam koriste i razne druge političke i vjerske skupine u ostvarivanju svojeg cilja. Ako terorizmu pripišemo i pravilo da često cilja na nedužne ljude i civile, onda iz takvog terorizma anarhizam možemo definitivno isključiti, budući da su ciljevi anarhista-terorista uvijek bili određeni pojedinci, tj. pripadnici vladajuće klase, a nikako nevini civili. Upravo zbog toga što sami teroristi, bili oni religijski fundamentalisti ili Baader-Meinhof grupa, ciljaju pretežno na civile, pogrešno je sve teroriste nazivati anarhistima. Anarhizam je, na kraju krajeva, ideologija koja želi slobodu za cijelo čovječanstvo i svjesna je toga da se slobodno društvo ne može postići terorom nad ljudima.

Anarhizam kao „lifestyle“ i supkultura

Kada pomisle na anarhiste, mnogi ljudi često pred očima imaju pripadnike neke supkulture, najčešće punkere. Ovaj mit o anarhizmu kao „lifestyleu“ (načinu života) i supkulturi rezultirao je povezivanjem određene političke ideologije s jednom marginalnom društvenom skupinom. Na taj se način potpuno zanemaruje svaki napor i pomak koji je učinio anarhistički pokret do druge polovice 20. stoljeća, kao i postojanje istoga danas. Naglasio bih da se, govoreći o anarhizmu kao supkulturi, ne zadržavam samo na ljudima koji se oblače na određeni način ili slušaju sličnu glazbu, već se dotičem i niza „strategija“ i „akcija“ koje proizlaze iz te supkulture te se smatraju anarhističkima.

Anarhizam počinju povezivati sa supkulturama puno prije eksplozije punka 70-ih godina 20. stoljeća, ali nikada nije bio poistovjećen ili sveden samo na istu. No, kako je uopće došlo do povezivanja anarhizma s punkom? Odgovor možemo potražiti u pjesmi Sex Pistolsa, jednog od prvih punk bendova, pjesmi „Anarchy in the UK“ koja poziva na anti-socijalno ponašanje koje poistovjećuje s anarhijom. Osim toga, njihov je menadžer u jednom televizijskom intervjuu izjavio „kako Sex Pistols slijede Bakunjinovu teoriju po kojoj ako želiš nešto stvarati prvo moraš uništiti.“(Harper 2000:169) Sasvim je jasno da se ovdje ne radi o anarhizmu kao političkoj ideologiji ili o anarhiji kao ostvarenju te ideologije, već o anarhiji kao kaosu i izgovoru za anti-socijalno ponašanje koji se poziva na Bakunjinove teze izvađene iz konteksta. Ovakvo se shvaćanje anarhije i anarhizma proširilo među mladima jednakom brzinom kao i sâm punk pokret. Budući da je jedan od glavnih elemenata punka bilo anti-socijalno ponašanje, mediji su se požurili povezati ga s anarhizmom i na taj su način delegitimirali anarhizam kao političku ideologiju kod pripadnika radničke klase.

Autori zbornika Anarhizam i nasilje osvrću se na supkulturu „anarho punka“ 80-ih godina, tvrdeći kako je ona, za razliku od punka 70-ih, shvatila anarhizam „ozbiljno“ i da anarhizam postaje bitna politička ideja unutar same kulture. Oni „anarho punk“ uzdižu do novog oblika anarhističkog aktivizma, „prvenstveno kroz tekstove pjesama koje šalju jasnu političku poruku, služe kao osnovni medij i na neki način zamjenjuju klasične govore“ (Anarho punk, Anarhizam i nasilje 2001:56). „Anarho punk“ je za njih politička poruka prilagođena mlađim generacijama, poruka koja „nije bila unaprijed osmišljena ideja anarhizma, već je anarhizam usvojen kao ideja od strane punk pokreta“ (Anarho punk, Anarhizam i nasilje 2001:56). Prenošenje političke poruke su osim tekstova pjesma preuzeli i punk fanzini „koji su otvorili prostor stvaranju vlastite teorije, komunikaciji i promišljanju svega vezanog uz sam pokret ili društvo u kojem živimo“ (Anarho punk, Anarhizam i nasilje 2001:56). No, iako očito sam toga nije bio svjestan, autor teksta ističe i glavni problem punka i svih ostalih subkultura, a to je da je „vezan uz određenu vrstu muzike, izgled, karakterističan dizajn itd.“ (Anarho punk, Anarhizam i nasilje 2001:56) i time zapravo osuđen na marginalizaciju i neprihvatljiv većini, odnosno društvu.

Pripadnici „anarho punk“ supkulture svoj „anarhizam“ iskazuju kroz punk bendove, koncerte i slična događanja, prodaju punk glazbe (CD-i, kasete i ploče), odjeće itd., skvotiranje, kolektive kao što su: Hrana, a ne oružje[5] ili Uzmi ili ostavi[6], u isto vrijeme pokazujući vrlo malo naznaka o stvarnom razumijevanju klasnih odnosa ili problema države i kapitalizma. Ono na što možemo naići je liberalni individualizam koji uporno stavlja pojedinca i njegove sebične interese na prvo mjesto. Da sve bude neozbiljnije, oni anarhizam izjednačuju s određenim supkulturnim dogmama i pravilima u vezi načina odijevanja, izgleda, glazbe, prehrane itd., što s anarhizmom nema veze. Anarhizam je politička ideologija koja želi promijeniti ekonomske, političke i društvene odnose, a ne zamara se s osobnom identifikacijom pojedinca. Također, „anarho punk“ supkultura preuzima odnose iz postojećeg društva, a povlačeći se u svoj izolirani supkulturni geto, stvara svoj „svijet u malom“ u kojem se zrcali postojeći poredak. Getoizacija je glavna odlika svake supkulture i to se ne može poistovjećivati s anarhizmom koji se okreće prema što većem broju ljudi i želi slobodu i pravo samoodređenja za sve, a ne samo za članove određene supkulture.

Kada govorimo o anarhizmu i poistovjećivanju sa supkulturama, posebu pažnju moramo posvetiti Black Blocu koji, iako ne spada pod definiciju supkulture, obiluje određenim supkulturnim elementima, barem u očima šire javnosti.

Black Bloc se prvi put pojavljuje u Seattleu 1999. godine. Kada govorimo o Black Blocu ne govorimo o novonastaloj grupi, već je riječ o grupi afiniteta „koja se stvorila zbog određenog razloga – zbog prepoznatljivog identiteta i zajedničkog sudjelovanja na demonstracijama“ (Black bloc, Anarhizam i nasilje 2001:76). Dakle, Black Bloc je grupa koja se spontano pojavljuje uoči većih prosvjeda (npr. Seattle 1999., Genova 2001., Grčka 2008. ili Copenhagen 2009.), što znači da ona nema stalno i fiksno članstvo i da je razina organiziranosti i međusobne usklađenosti znatno manja nego kod drugih „formalnih“ anarhističkih organizacija. Black Bloc je prepoznatljiv po svojem vizualnom identitetu kojim se razlikuju od drugih prosvjednika: „svatko tko se nađe unutar Black Bloca će nositi crnu odjeću i masku na licu, što predstavlja zaštitu od suzavaca i zaštitu identiteta svakog pripadnika i pripadnice“ (Black bloc, Anarhizam i nasilje 2001:76). Prepoznatljiv je i po razbijanju izloga multinacionalnih kompanija te sukobima s policijom za vrijeme demonstracija.

Autori zbornika Anarhizam i nasilje tvrde kako je „pojava Black Bloca na političkoj sceni uzrokovala revitalizavaciju „bauka anarhizma“ (Black bloc, Anarhizam i nasilje 2001:77). To je istinito, ali u negativnom smislu. Pojava Black Bloca uvjetovala je i revitalizaciju mita o anarhizmu kao terorizmu te produbila mit o anarhizmu kao supkulturi „besposlenih studenata“ koji oštećuju privatno vlasništvo pojedinaca, iako su pripadnici Black Bloca poznati po tome što ciljaju jedno na vlasništvo korporacija. Mediji posebno prednjače u ovakvom prikazivanju anarhista.

Činjenica je da velik dio anarhističkog pokreta ne podržava metode koje koristi Black Bloc pa je redukcija anarhizma na Black Bloc neopravdana. Pogotovo ako uzmemo u obzir da Black Bloc ima malo veze s anarhističkom mišlju i teorijom i da je više okrenut mainstream anti/alter-globalizmu. U Izjavi za javnost Black Bloca R2K mogu se pronaći brojni elementi koji pokazuju nepoznavanje temelja anarhističke teorije i klasnih odnosa, kao i veliku dozu naivnog utopizma, pogotovo u izjavi „na rubu smo nove društvene revolucije“ (Izjava za javnost Black bloca-a R2K, Anarhizam i nasilje 2001:79) Kao što sam rekao, Black Bloc je više anti/alter-globalistička, nego anarhistička manifestacija, pogotovo ako se osvrnemo na to da većinom djeluje na prosvjedima koji se odnose na pitanja financijskog kapitala, multinancionalnih korporacija i slično. Usporedimo li anarhiste koji su bili sljedbenici „propagande djelom“ i Black Bloc, možemo primijetiti zajedničku misao da će djelovanje nekolicine pokrenuti mase na ustanak. Ova se misao pokazala pogrešnom, ali to očito ne sprječava ljude da čine iste greške. Isto tako, Black Bloc se pojavljuje uoči velikih prosvjeda i završetkom prosvjeda prestaje i njihova djelatnost. Zbog toga je on, u najbolju ruku, prihvatljiv tek kao „strategija“ za masovne prosvjede, ali isključivo onda kada takva „strategija“ uživa potporu masa. No, zbog svojeg supkulturnog vizualnog identiteta, kao i zbog mita koji ga prati i odbija mase, Black Bloc ne može očekivati mobilizaciju masa. Stoga će poklič Bloca R2K: „naprijed u anarhističku društvenu

revoluciju!“ (Izjava za javnost Black bloca-a R2K, Anarhizam i nasilje 2001:80), ostati neostvaren sve dok se ne primijene čvršće organizacijske strategije i sve dok se ne probudi klasna svijest, budući da je radnička klasa jedina sposobna provesti revoluciju.

Anarhizam kao „buržujska“ i nedovoljno razrađena teorija (marksistički mitovi o anarhizmu)

Poistovjećivanje anarhizma s buržujskom ideologijom mit je koji su proširili marksisti. Ovaj je mit zasnovan na Marxovoj kritici francuskog filozofa J. P. Proudhona i na Marxovom sukobu s anarhistom Mihailom Bakunjinom u I. Internacionali.

„Gospodin Proudhon je od glave do pete filozof, ekonomist sitne buržoazije“ (Marx 1973:17), piše Karl Marx u svojem pismu Anenkovu, pismu u kojem se obrušio na Proudhonovu teoriju ekonomije i filozofiju. Većina stvari zbog kojih je Marx prozvao Proudhona je točna, kao npr. Proudhonovo zalaganje za slobodno tržište, konkurenciju i njegovo protivljenje sindikatima, štrajkovima i borbama za poboljšanja uvjeta života pripadnika radničke klase. Proudhonova je kritika postojećeg društvenog, političkog i ekonomskog poretka prilično konfuzna i proturječna, a takva je i njegova alternativa, poznata pod nazivom mutualizam. No, iako je Proudhon prvi filozof i teoretičar koji je sebe nazvao „anarhistom“, on i nije anarhist (u smislu sljedbenika anarhizma kao političke ideologije). Kao što sam naglasio već u uvodu, anarhisti su protiv države i protiv kapitalizma, odnosno protiv slobodnog tržišta i tržišne ekonomije. Proudhon nije bio protiv tržišta, a kasnije je promijenio i svoje stajalište o državi te stao u njezinu obranu. No, iako nije anarhist, Proudhon je značajan za razvoj anarhističke teorije, pogotovo ideje federalizma.

Činjenica da većina anarhista ne podržava Proudhonove ideje nije smetala ni Marxu, a niti njegovim „nasljednicima“ da se u svojem sukobu s anarhistima pozivaju isključivo na Proudhona i njegove ideje kao dokaz „buržujskih korjenova anarhizma“. Laslo Sekelj ističe Marxov članak Politički indiferentizam (Sekelj 1987:37) u kojem „Marx napada njemu suvremeni anarhizam (riječ je o bakunjizmu) u potpunosti ga identificirajući s konzervativnim elementima Proudhonovog socijalnog učenja: protivljenju sindikatima, štrajkovima, zakonu o koalicijama, dakle, o onome što bakunjisti i sindikalizam nazivaju borbom na ekonomskom području. U Marxovoj interpretaciji, ovo Proudhonovo stajalište (kojeg se, inače, odrekao i sam Proudhon, a pogotovo suosnivači Intenracionale – proudhonisti) je istinska suština učenja današnjih zastupnika anarhije (...)“ (Sekelj 1987:137). Sekelj ističe još dva, po Marxu, „sastavna dijela političkog indiferentizma“ anarhista, a to su odbacivanje principa političke borbe i „odbacivanje svake političke akcije koja ne vodi direktnom i neposrednom ukidanju države“ (Sekelj 1987:137), ali i u anarhističkom protivljenju revolucionarnoj diktaturi radi slamanja otpora buržoazije. Zbog ovoga je, po Marxu, anarhizam nužno buržujski, jer djeluje protiv

interesa radničke klase u svrhu očuvanja postojećeg poretka. No, ako usporedimo Marxove optužbe s anarhističkom praksom, možemo vidjeti da one jednostavno ne stoje. Prvo, anarhisti podržavaju sindikate i štrajkove, kao i djelovanje s ciljem poboljšanja trenutnih uvjeta radničke klase, a u prilog tome definitivno ide i smjer anarhizma – anarhosindikalizam, njegova praksa i ostavština. Isto tako, smiješno je optuživati Bakunjina, tvorca ideje o generalnom štrajku, za proudhonizam. Drugo, anarhisti nisu protiv političke borbe i ne podređuju političku borbu ekonomskoj, već su protiv parlamentarizma umjesto kojeg se pozivaju na metodu „direktne akcije“ opisanu u uvodu. Usprkos činjenici da je znao da Bakunjin ne zastupa Proudhonova stajališta, Marx ipak nastavlja uspoređivati anarhizam sa „sitno-buržujskom“ idejom. To je pogotovo eskaliralo u sukobu između Marxa i Bakunjina unutar I. Internacionale.

Činjenica da se anarhizam u svojem teorijskom razvoju već na početku odvojio od Proudhonovih ideja i preko Bakunjina ugradio u radnički pokret, nije očito ništa značila marksistima s početka 20. stoljeća. Tako npr. Vladimir I. Lenjin u svojim bilješkama Anarhizam i socijalizam, iz 1901. godine, ponavlja Marxove optužbe na račun anarhista. On smatra da je „anarhizam buržujski individualizam naopačke. Individualizam kao osnova cijelog anarhističkog pogleda na svijet“ (Lenjin 1901, http.). Također, Lenjin optužuje anarhiste za nerazumijevanje klasne politike proletarijata, „nerazumijevanje uloge organizacije i edukacije radnika“ (Lenjin 1901,http.), „fragmentaciju radničkog pokreta“ (Lenjin 1901)i „podčinjavanje radničke klase buržujskoj politici“ (Lenjin 1901,http.) zbog anarhističkog odbijanja parlamentarne borbe. No, nije li pomalo kontradiktorno da se anarhiste, koji se upravo protive buržujskoj parlamentarnoj politici, naziva „buržujima“? Lenjinova kritika anarhizma ostala je zarobljena u davnim prostranstvima Marxove kritike Proudhona i Bakunjina, a ni kasnije nije napredovala. Tako i Lenjinov rad Država i revolucija, koji sadržava poglavlje Polemika s anarhistima, a u kojem Lenjin ističe Engelsovu kritiku anarhista, ostaje na istim zaključcima o anarhistima i njihovim metodama borbe, usprkos činjenici da je knjiga objavljena 1917. godine, a 1910. godine je u Španjolskoj osnovan CNT, najveći anarhistički sindikat, što je dokaz da je anarhizam radnički pokret koji svjesno koristi direktnu akciju kao svoju političku i ekonomsku borbu.

No, kako se ne bih udaljio od teme, jer o marksističkoj se kritici anarhizma doslovno mogu pisati knjige [7], istaknuo bih da se marksistički mit o anarhizmu kao „buržujskoj ideologiji“ ni danas nije promijenio. Primjer je članak Bob Avakiana Marxsism-Leninism-Maoism versus Anarchism, koji je 1997. godine objavljen u časopisu Revolutionary Worker. Avakian u svojoj kritici anarhizma ne iznosi niti jedan novi argument, već ponavlja stare traktate Marxa, Engelsa i Lenjina o anarhizmu kao buržujskoj ideologiji koja ne priznaje klase. No, nismo li na sve ovo već odavno odgovorili? Osim toga, Marx, Engels i Lenjin su , kao i Bob Avakian, u sebi suvremenom anarhizmu i njegovoj praksi mogli pronaći argumente protiv svojih tvrdnji.

Marksisti često anarhizam opisuju i kao „nedovoljno razrađenu teoriju“. Tako Lenjin u svojim bilješkama uz anarhizam piše: „bez doktrine, revolucionarnog učenja, ili teorije“ (Lenin 1901, http.). Anarhizmu se može pripisati da je „nedovoljno razrađena teorija“, pogotovo ako krenemo dijeliti anarhizam na „individualistički“ i „socijalni“. No, ako isključimo „individualistički“ anarhizam i to na

temelju svega što sam naveo u tekstu, tj. na temelju njegovog protivljenja organiziranju ili zalaganju za tržište, možemo primijetiti da anarhizam, na kraju krajeva, i nije zbrkana teorija.

Zaključak ili o potrebi edukacije, organizacije i agitacije

Anarhizmu se često pristupa s predrasudama. U ovom sam radu naveo neke od osnovnih i nadam se da sam na njih uspio odgovoriti. Nažalost, na hrvatskom jeziku ima vrlo malo kvalitetnih tekstova o anarhizmu[8] i nadam se da će se to uskoro promijeniti. Jer, kako će ljudi doći do informacija, ako im one nisu ni ponuđene?

Kada je riječ o predrasudama o anarhizmu, sasvim je jasno, a to sam naglasio i u samom uvodu, da one odgovaraju određenim ljudima i strukturama. Odgovaraju onima koji se boje anarhizma kao političke ideologije koja se zalaže za mobilizacije masa i promjenu postojećih uvjeta života. Odgovaraju onima koji se boje anarhizma kao političke ideologije koja zagovara samoorganizaciju i autonomiju od autoriteta i avangardi.

No, i sami su anarhisti jednim dijelom krivi za postojeće stanje. Umjesto da raskrinkaju mitove o anarhizmu mnogi od njih „utapaju“ se u njima. Bude li ga se i dalje „demoniziralo“, anarhizam i njegova ideološka rješenja nastavit će odbijati ljude. Ono što predstoji razbijanju mitova o anarhizmu su edukacija, organizacija i agitacija.

Bilješke:

[1] An Anarchist FAQ je Internet projekt čija je svrha upoznavanje ljudi s anarhizmom kao političkom ideologijom i filozofijom, s anarhističkim teoretičarima i poviješću anarhizma. Moguće ga je pronaći na sljedećoj Internetskoj adresi: http://www.infoshop.org/page/AnAnarchistFAQ. 2008. godine objavljen je prvi dio An Anarchist FAQ-a za AK press.

[2] Laslo Sekelj (1949. – 2001.) je bio poznati sociolog i viši znanstveni suradnik Centra za filozofiju i društvenu teoriju u Institutu za evropske studije u Beogradu. Diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je više studija i rasprava s područja političke teorije anarhizma, socijalizma i sociologije jugoslavenskog društva.

[3] Španj. Confederación Nacional del Trabajo – Nacionalna konfederacija rada, španjolska anarhosindikalistička organizacija i članica Međunarodnog udruženja radnica i radnika, odnosno anarhosindikalističke internacionale. Postoji i dan danas, iako više nema milijunsko članstvo koje je imala 1936. godine.

[4] Pod pojmom „socijaldemokracije“ se ne misli na ono što danas poimamo pod tim imenom. Ovdje je riječ fazi razvoja komunističkog pokreta, ovjekovječenom u 2. internacionali. Razlika između današnje socijaldemokracije i one s početka 20. stoljeća je u tome što su tadašnji socijaldemokrati i dalje zastupali transformaciju ekonomsko-političkog sistema u komunistički, samo su umjesto revolucionarne borbe preuzeli parlamentarnu, a ona ih je dovela do današnjih „bezubih“ liberalnih pozicija.

[5] Food Not Bombs (eng. Hrana, a ne oružje!) – Riječ je o kolektivu koji dijeli besplatnu vegetarijansku hranu koju pronalazi odbačenu na tržnicama ili iza supermarketa, a u znak prosvjeda protiv militarizma, gladi i siromaštva. Cilj pokreta je pokazati da postoji dovoljno hrane za sve ljude i da se ta hrana olako odbacuje, naglašavajući i koliko se sredstava, koja bi mogla prehraniti čovječanstvo, ulaže u vojsku.

[6] Uzmi ili ostavi je inicijativa koja se zalaže za razmjenu stvari bez posredovanja i bez novca.

[7] Riječ je o „kritikama“, odnosno neargumentiranim optužbama, da je anarhizam sitno buržujski, individualistički, da se anarhizam protivi organizaciji i slično. Takve „kritike“ su pisali npr. Engels, Plehanov, Lenjin i Staljin. Dakako, postoje i legitimne kritike anarhizma koje dolaze s marksističke strane, no one se ne osnivaju na površnim afektnim napadima već na dubljoj kritici. Ovdje bih svakako istaknuo njemačku marksisticu Rosu Luxemborg.

[8] Od kvalitetnih tekstova o anarhizmu na hrvatskom jeziku izdvojio bih: Bakunjin, Mihail, 1979.: Država i Sloboda, Globus, Zagreb; Guérin, Daniel 1980.: Anarhizam: od doktrine do akcije, Naprijed, Zagreb; Kropotkin, Petar, 1984.: Anarhizam i moral, Prosveta, Beograd; Sekelj, Laslo, 1987.: O anarhizmu, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Novi Beograd; Nettlau, Max, 2000.: Povijest anarhizma, DAF, Zagreb; Goldman, Emma, 2001.: Anarhizam i drugi ogledi, DAF, Zagreb; Pouget, Émile, 2009.: Osnove sindikalizma / Direktna akcija / Sabotaža, Centar za anarhističke studije, Zagreb; Kropotkin, Petar Aleksijevič, 2009.: Anarhija, Demetra, Zagreb; Rocker, Rudolf, 2009.: Metode anarhosindikalizma / CNT: Anarhosindikalizam u Puerto Realu, Centar za anarhističke studije, Zagreb.

Literatura

1. Anarchist FAQ 2008. „An Anarchist FAQ : volume one" Ian McKay,ur. Edinburg –Oakland : AK Press

2. Anarhizam i nasilje. 2001.: „Anarho punk“, Anarhizam i nasilje, Marko Strpić, ur. Zagreb : Što Čitaš?, str. 56. – 64.

3. Anarhizam i nasilje. 2001.: „Black bloc“, Anarhizam i nasilje, Marko Strpić, ur., Zagreb: Što Čitaš?, str. 76. – 78.

4. Anarhizam i nasilje. 2001.: „Izjava za javnost Black bloca R2K“, Anarhizam i nasilje, Marko Strpić, ur. Zagreb, Što Čitaš?, str. 79. – 80.

5. Avakian. Bob. „MLM vs. Anarchism, Part 1: Doing Away with Classes and What a Proletarian State Is Good For“; *Revolutionary Worker * 919 / 17.08.1997., http://revcom.us/a/v19/920-29/921/anar1.htm

6. Avakian. Bob. „MLM vs. Anarchism, Part 2: Learning and Leading“; *Revolutionary Worker* 921/17.08.1997., http://revcom.us/a/v19/920-29/921/anar2.htm

7. Avakian. Bob. „MLM vs. Anarchism, Part 3: Why Do We Need A Vanguard Party“; *Revolutionary Worker* 921/31.08.1997., http://revcom.us/a/v19/920-29/921/anar3.htm

8. Avakian. Bob. „MLM vs. Anarchism, Part 4: Why You Need a Revolutionary Army in Socialist Society“; *Revolutionary Worker* 922/7.09.1997., http://revcom.us/a/v19/920-29/921/anar4.htm

9. Avakian. Bob. „MLM vs. Anarchism Part 5: Making Revolution For Real in the Real World“ *Revolutionary Worker“ 923/14.09.1997., http://revcom.us/a/v19/920-29/921/anar5.htm

10. Ćosić. Mate. „Terorizam kao pogrešan odgovor na društvene nejednakosti“. *11. Teza* 2 (http://www.11teza.net/terorizam-kao-pogresan-odgovor-na-drustvene-nejednakosti)

11. Harper. Clifford. 2000. „Anarhija : grafički vodić“. Zagreb : ZAP.

12. Hrvatski opći leksikon. 1996. August Kovačec, glavni urednik. Zagreb : Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“.

13. Leksikon 1990. „Leksikon temeljnih pojmova politike : abeceda demokracije“. Ivan Prpić et al., ur. Zagreb : Školska knjiga.

14. Lenjin. V.I. 1901. „Anarchism and Socialism“ (http://www.marxists.org/archive/lenin/works/1901/dec/31.htm)

15. Lenjin. V.I. 1973. „Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma / Država i revolucija“. Zagreb : Naprijed.

16. Marx. Karl- 1973. U: *Protiv anarhizma, liberalizma levičarstva i revizionizma* Karl Marx et al. Beograd : BIGZ.

17. Miller. Arthur. J. 2009. „Kako omogućiti anarhističku revoluciju?“. Zagreb : Centar za anarhističke studije.

18. Pouget. Émile. 2009. „Osnove sindikalizma / Direktna akcija / Sabotaža“. Zagreb : Centar za anarhističke studije.

19. Schimdt. Michael - van der Walt. Lucien. 2009. „Black Flame : the Revolutionary Class Politics of Anarchism and Syndicalism“. Edinburg - Oakland : AK Press.

20. Sekelj. Laslo 1987. „O anarhizmu“. Novi Beograd : Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije.

21. Šimleša. Dražen. 2000. „Snaga Utopije : anarhističke ideje i akcije u drugo polovici dvadesetog stoljeća“. Zagreb : Što čitaš?

Centar za anarhističke studije, travanj 2010.

http://anarhizam.hr/teorija-i-praksa/191-juraj-katalenac-mitovi-o-anarhizmu