Jure Karakaš

MAČEVI, TOPOVI, MUZE I POPOVI

Nova knjiga Rast, Zagreb, 2004.

SADRŽAJPREDGOVORKNEZ BORNABAN PRIBINAPETAR SVAČIĆBERNARDIN FRANKOPANKRSTO FRANKOPANPETAR BERISLAVIĆIVAN KARLOVIĆIVO SENJANINGEDEON LAUDONBARUN FILIPOVIĆMARK ANTONIJE de DOMINISVID DOŠENJOSO KRMPOTIĆŠIME STARČEVIĆPETAR MATKOVIĆPAVAO RITTER VITEZOVIĆFRAN KURELACLAVOSLAV VUKELIĆIVAN DEVČIĆVJENCESLAV NOVAKJURE TURIĆJOSIP DRAŽENOVIĆSILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆMILUTIN CIHLAR NEHAJEVLUKA PERKOVIĆJURAJ DALMATINACNIKOLA MAŠIĆZLATKO ŠULENTIĆMIROSLAV KRALJEVIĆARTHUR SERTICH SERTBILJEŠA O PISCU

PREDGOVORU ovoj knjizi obuhvaćeno je trideset znamenitih ljudi koji su na neki način vezani za područje Ličko-senjske županijeKnjiga je nastala od tekstova objavljenih u rubrici „Znamenite ličnosti naše prošlosti lista „Vila Velebita“, kad je taj list pokrenuo rubriku kako bi čitateljima približio neke događaje iz naše dalje i bliže prošlosti i osvježio sjećanje na ljude koji su, svaki na svoj način, zadužili buduće generacije.Neki od tih znamenitih ljudi rođeni su na području Ličko-senjske županije, a neki su kraće ili dulje vrijeme djelovali na tom području (to je bio kriterij odabira) i svi su ostavili bilo kao knezovi, banovi i ratnici, bilo kao svećenici, lingvisti, književnici ili slikari.Tekstovi su pisani laganim stilom, a jezik je jednostavan i blizak najširim krugovima čitatelja.

KNEZ BORNAKad se danas spomene knez Borna, obično se ima na umu da je to onaj knez koji

je izdao Ljudevita Posavskog u velikom ustanku protiv Franačke Države 818.-822. godine. Takvi se sudovi olako donose iz sentimentalno-rodoljubnih razloga i uvjerenja da je Ljudevitov ustanak od očajničke pobune protiv nasilničkog ponašanja franačkih markgrofova prerastao u borbu alpskih Slavena za stvaranje jake slavenske države na prostoru od Soče do utoka Timoka u Dunav, a da e to spriječio Borna stavivši se na stranu Franaka.

Pri donošenju takvih sudova ipak treba sagledati povijesnu realnost prve polovine 9. st. na našim prostorima.

Početkom tog stoljeća i Panonska i Dalmatinska Hrvatska (koje se tada nisu tako zvale) bile su pod vlašću Franačke Država Karla Velikog. Obje su bile podvrgnute pod neposrednu vlast Furlanske markgrofovije, smještene uglavnom na području današnje sjeverne Italije. Hrvatski knezovi imali su potpunu samostalnost unutar svojih kneževina razdijeljenih na županije, a odnos prema Franačkoj državi danas nisu sasvim poznati, no vjerojatno se sastojao od davanja vojne pomoći u slučaju rata i nekom porezu.Dio današnje Hrvatske bio je pod bizantskom vlašću. Mirom u Aachenu 812. godine Bizantu su pripali gradovi Zadar, Trogir i Split te otoci Cres, Lošinj, Krk i Rab – to je bila Bizantska Dalmacija.

Na istoku je postojala još jedna jaka sila koja je imala osvajačkih pretenzija prema hrvatskim zemljama. To je bila Bugarska na čelu s kanom Ormutagom (814.-831.), sinom i nasljednikom kana Kruma.Obje hrvatska crkva su pripadale patrijaršiji u Akvileji, ali je Splitska nadbiskupija, kao bizantska crkvena organizacija, nastojala na sve moguće načine proširiti svoj utjecaj na hrvatske prostore, čemu se suprotstavljao Rim.

Hrvatske su se zemlje tako našle stiješnjene između tri velike sile, a knezovi su spretno koristili njihovim antagonizmima nastojeći sačuvati barem unutrašnju samostalnost kad već nisu imali nage za potpunu neovisnost.

U takvim je prilikama vladao, dakle, knez Borna od oko 810. do 821. Naslijedio je kneza Višeslava, kojega većina povjesničara smatra prvim po imenu poznatim hrvatskim knezo jer je njegovo ime zabilježeno na krstionici pronađenoj u Ninu (danas u Arheološkom muzeju u Spliru). Borna je bio ne samo nasljednik, nego po svoj prilici i sin Višeslavov.

Bornina kneževinaTeritorijalni opseg Bornine države ne može se, prema Nadi Klaić, sasvim sigurno

utvrditi: „On je dux Guduscanorum i uz to dux Dalmatiae atque Liburniae. Knezom dalmatinsko-liburnijskim nazivaju ga franački anali koji upotrebljavaju za balkanske i jadranske zelje historijske nazive…“

Kako je, između ostalog, bio i dux Guduscanrum (tj. Gačana, Gacke), Stjepan Pavičić smatra da se izraz Gududscanorum mogao odnositi na cijelu Liku i Krbavu, a ne samo na područje oko Gacke: „…može se uzeti u obzir i to da je ime Gatska obuhvaćalo u početku devetog stoljeća zapravo cijelo područje današnje Like od Une do Velebita ili do mora . Prema tome bi naziv Guduscani, Guduscani u franačkih pisaca toga vremena označavao upravo stanovništvo i Gatske i Like i Krbave.To bi dokazivala i okolnost što spomenuti franački izvještaji Guduscane (Gačane) zove narodom (natio Guduscanorum), a to on ne bi mogao biti s malog područja prave Gacke…“

Čini se da je u to vrijeme područje današnje Like imalo i posebni status u okviru Dalmatinske Hrvatske, da je tim krajevima upravljao ban kao prvi čovjek do kneza, dok su ostalim dijelovima Hrvatske vlast obnašali župani. Naravno da je i područje ovog planinskog dijela Hrvatske bilo razdijeljeno na župe.

Borna i Ljudevit PosavskiBilo kako bilo, dok je na čelu Franačke države bio Karlo Veliki, i panonski i

dalmatinski knez pokoravali su se njegovoj volji. Nakon Karlove smrti (814.) na franačko prijestolje dolazi Ludovik Pobožni (814.-840.) i u njegovo vrijeme počinje slabiti ta moćna država. Za razliku od svog prethodnika, taj je vladar bio slab i neenergičan pa su se odmah osilili mnogi markgrofovi, posebno furlanski markgrof Kadaloh. Za to razdoblje Vjekoslav Klaić kaže: „…čim je ovaj sjeo na prijestolje, potekoše preda nj… i hrvatski knezovi da mu se poklone. U Bijeloj Hrvatskoj vladaše tada knez Borna, a u slovinskoj u gradu Sisku knez Ljudevit. Oba bijahu dobri junaci i vrsni vojvode, ali pomamni za tuđim dobrom. I jedan i drugi ulagivao se caru i franačkoj gospodi ne bi li ga zapalo vladati svim Hrvatima. Franačka gospoda zamijetiše tu neslogu i taj jal hrvatskih knezova. Osobito e lukavi markgrof Kadaloh sve više raspirivao zavist hrvatskih knezova ne bi li posve omrznuo jedan drugome. Sada bi radio u prilog Borni, iako je kriv bio: sad bi opet prihvatio Ljudevita pa bio on prav zdrav kao zlato. Tako se zavadiše dva po Bogu i jeziku rođena brata, dvije nesretne zemlje hrvatske, a sve tuđinu na uhar koji je zavrgnuvši obećanje Karla Velikog, sve više banio po ubogoj zemlji i upletao se u domaće posle hrvatske…“

Kad se Kadalohovo nasilje nastavilo u sve gorem obliku, Ljudevit Posavski požali se 818. caru, no Ldovik potjera njegove poslanike optuživši panonskog kneza da snuje urotu protiv franačke vlasti. Nakon ovoga Kadaloh je pojačao teror: palio je, pljačkao i ubijao po svi selima gdje bi mu se nešto učinilo sumnjivim. Prema nekim izvorima, taj je teror išao tako daeko da su franački vojnici otimali majkama djecu s prsa, ubijali ih i bacali psima za hranu. Ljudevit Posavski, ne vidjevši drugog izlaza, podiže 819. ustanak. Markgrof Kadaloh, saznavši za to,, skupi u Furlaniji i drugim talijanskim zemljama vojsku i krenu na Ljudevita. Tu je vojsku Ljudevit porazio i ona se morala povući. Prilikom povlačenja umro je od groznice markgrof Kadaloh. Nema podataka je i Borna sudjelovao u ovoj franačkoj kaznenoj ekspediciji.

Bornin uloga u ustanku Ljudevita PosavskogNakon pobjede Ljudevit opet šalje poslanstvo francuskom caru tražeći mir, ali i

postavljajući neke svoje uvjete, no Ludovik Pobožni sve odbija. Vidjevši da se neće moći izvući iz okrilja furlanske markgrofovije, Ljudevit Posavski priprema novu taktiku: u pomoć poziva Slovence, kojima je također dozlogrdilo franačko nasilje, dalmatinske Hrvate i neka dačka slavenska plemena, poimence Timočane i Bodrike. Bodrici se nisu odazvali, a Timočani su mu priskočili u pomoć, računajući da će se tako osloboditi bugarske vlasti. Od Slovenaca pristaju uz njega istočni Slovenci iz današnje Kranjske i južne Štajerske, dok su se Hrvati pod knezomBornom opredijelili protiv toga saveza i odlučili podržavati franačkog cara. Borna je računao da Ljudevit neće odoljeti tolikoj sili i da će on ujediniti hrvatske zemlje formalno Ludovika za vrhovnog poglavara.

Kadalohov nasljednik Balderih provali s vojskom preko slovenskih zemalja da kazni Slovence zbog saveza s Ljudevitom, ali Ljudevit Slovencima pritekne u pomoć.Vojske su se sukobile negdje na gornjoj Dravi, a ishod bitke nije poznat. Čini se da je Balderih potisnuo panonskog pobunjenika.

S juga provali Borna, a Ljudevit ga dočeka na Kupi nedaleko od Siska. Na Borninu stranu prešao je Ljudevitov tast Dragomuž, vjerojatno smatrajući da mu zet nema nikakvih izgleda protiv tada najmoćnije europske sile, a zasigurno je imao neke aranžmane s dalmatinskim knezom. S druge pak strane, Bornu su napustili Gačani (natio Guduscanorum) očito smatrajući da bi u Panonskoj Hrvatsko ostvarili veču samostalnost, a možda bi u budućoj državi igrali ključnu ulogu s obzirom na konfiguraciju svog područja.

Bitka je završila Borninim porazom, a Dragomuž je poginuo. Borna je jedva izvukao živu glavu zahvaljujući jakoj tjelesnoj gardi Na povratku je uspio pokoriti i smiriti Gačane, no Ljudevit krajem te godine upada s vojskom u Dalmatinsku Hrvatsku i iz osvete pali i žari gdje god stigne. Borna se s ostacima svoje vojske sklonio u tvrde gradove odakle je povremeno napadao Ljudevitove čete nanoseći mu osjetne gubitke. Nenavikao borbama u brdovitim krajevima i bez frontalnih sudara, Ljudevit se vraća u svoje ravničarske krajeve da se pripremi za nove franačke napade.

Kada se pronio glas o Ljudevitovoj pobjedi kod Kupe, pridruže mu se i ostali Slovenci, tako da je uspio ujediniti sva slavenska plemena od Soče do ušća Timoka u Dunav. Postojala je mogućnost , u slučaju konačne pobjede nad Francima, da se stvori snažna slavenska država u Panonskoj nizini i nešto šire.

Krajem 819. Borna šalje izvještaj franačkom caru da je u tijeku Ljudevitovih napada na njegovu emlju uspio Ljudevitu nanijeti teške gubitke pa se ovaj put morao vratiti s gubitkom od tisuću ljudi i više od tristo konja.Nove borbe i Bornin kraj

U siječnju 820. na franačkom državnom saboru u Aachenu vijećano je kako da se svlada Ljudevit, koji je sada postao ozbiljna prijetnja moćnom carstvu, tim prije što su

mu pomogli i bizantski graditelji pri obnovi utvrda i učvršćivanju novih gradova. Vijećanju je prisustvovao i Borna.

„Sabor zaključak“, kako navodi F. Šišić, „da tri carske vojske u isti mah napadnu buntovnog kneza, opustoše njegovu zemlju i tako ga svladaju. Kad malo potom i knez Borna stiže na carski dvor, stade on u vijeću obrazlagati kako da se Ljudevit satre. I doista, čim je granulo proljeće, podigoše se protiv Panonske Hrvatske tri velike franačke vojske u koje uđoše različite čete iz pola carstva…“

Ni ove vojske nisu uspjele slomiti Ljudevita Posavskog, premda su dobro opustošile njegovu zemlju i ponovo pokorile Slovence. Nema podataka kako je i s kolikim snagama Borna sudjelovao u ovom pohodu, no svakako je sudjelovao, sudeći prema njegovoj nazočnosti na vijećanju u Aachenu.

Knez Borna nije dočekao slom panonskog kneza. Umro je prirodnom smrću 821. godine. Naslijedio ga je nećak Vladislav, kome je titulu kneza „na želju hrvatskog naroda“ potvrdio franački car. Nije jasno zašto ga nije naslijedio najstariji član obitelji, ujak Ljudemisl. Vjerojatno su se vodile neke zakulisne igre. Ljudemisl je ostao župan u župi Srb, a vjerojatno je obnašao i dužnost bana na području današnje Like i ostalog dijela planinske Hrvatske. Kod Ljudemisla se poslije sklonio Ljudevit Posavski, kad je uvidio da se ne može oduprijeti franačkoj sili. Nakon neke svađe Ljudemisl je dao potajno poguniti Ljudevita i tako skinuo s vrata franačkom caru opasnog protivnika koji je dobre četiri godine potresao istočni dio njegove države.

Je li Borna bio izdajnik ili knez koji je svojom politikom želio učvrstiti labave dijelove hrvatskih zemalja? Po svoj prilici bit će ovo drugo. Nemajući drugog izbora, on je u okviru Franačke Države želio stvoriti jednu čvrstu, dobro organiziranu zajednicu i udariti temelje budućoj jakoj državi, koja će se, čim se ukaže prilika, potpuno osamostaliti. Igrati na kartu Ljudevita Posavskog činilo mu se odviše riskantnim jer je protivnik bio isuviše jak, a druge dvije sile (Bugarska i Bizant) također su polagale pravo na ove prostore i samo čekale priliku da ih prisvoje. Prema njegovu shvaćanju, prednost je trebalo dati političkim igrama i čekanju na pogodne prilike. To su poslije ostvarili drugi knezovi budno preteći igre na europskoj političkoj sceni.

BAN PRIBINAU našoj povijesti poznate su dvije ličnosti pod imenom PribinaPrvi Pribina živio je u 9. stoljeću, a potjecao je okolice Njitre u današnjoj

Slovačkoj. Sredinom 9. stoljeća imao je kneževinu u donjoj Panoniji koja se protezala na području između Mure, Rabe, Drave, Dunava te Srijema u istočnoj Slavoniji. Sjedište mu je bilo Balatonskom Kostelu na Blatnom jezeru u današnjoj Mađarskoj. Primio je kršćanstvo od misionara iz Franačke Države, a priznavao je vrhovnu franačku vlast. Poginuo je oko 860. ili 861. godine u sukobu s Moravljanima.

Drugi Pribina živio je sredinom 10. stoljeća. Ne zna se gdje je rođen, no pretpostavlja se da potječe iz planinske ili banske Hrvatske, i to najvjerojatnije negdje iz Ličke, Gacke ili Krbavske županije. Bio je ban Like, Gacke i Krbave. Te su županije još u vrijeme hrvatskih knezova imale poseban status. Njima je, za razliku od ostaih županija u Primorskoj Hrvatskoj, upravljao ban. A ban je u političkom pogledu bio prvi čovjek do vrhovnog vladara.

Pribina je ujedno i prvi poznati hrvatski ban.Evo što o njemu kaže glasoviti bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (913.-

959.), njegov suvremenik, u svom djelu De administrando imperio.„Veliku moć i množinu naroda imaše Hrvatska za vrijeme arhonta Krasimira.

Pošto ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladaše četiri godine, od ruke ban Pribine pogibe, i u zemlj nasta raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjanika i pješadije i sagena i kondura…“ (Hrvatska sagena je veliki ratni brod s oko pedeset vesala; kondura je obalni ratni brod na jedra i vesla sa širokom i uzdignutom krmom. Bilo je velikih i malih kondura .Op.J.K.)

Vjekoslav Klaić u prvoj knjizi Povijest Hrvata za Pribinu navodi sljedeće:„Krešimir, kojega su mnogi potomci poslije nazvali Starijim za razliku od njegovih

nasljednika istog imena, umro je 945. još u najboljim godinama, tako ostavi za sobom više nedoraslih sinova. Najstarijeg Miroslava zapadne kraljevsko prijestolje. No kako bijaše i on još malodoban, upravljaše za njega kraljevstvom bjelohrvatski ban Pribina koji je banovao još za oca mu Krešimira. Ban Pribina pomami se za krunom te uze raditi djetetu o glavi. I pođe mu nedjelo za rukom. Mlađanog Miroslava dade nakon četiri godine ubiti, a nato se sam nametne Hrvatskoj za vladara.

Ti činom rastepe nevrijedni Pribina hrvatsku državu…“Poslije su povjesničari opovrgli većinu ovih tvrdnji. Krešimir Prvi (po Klaiću Stariji)

nije imao više nedoraslih sinova nego samo dvojicu. Miroslav nije bio dijete kad je sjeo na prijestolje. Pribina nije zasjeo na hrvatsko prijestolje.

U Pribinino vrijeme Hrvatska je bila kraljevina, a zauzimala je uglavnom ona područja koja je ujedinio kralj Tomislav. Tomislavov nasljednik Trpiir II. (oko 928.-935.) i Krešimir I. (935.-945.) uspjeli su zadržati kraljevstvo u granicama koje je svojim moćnim oružjem dosegao njihov slavni predak. I vojna moć na kopnu i moru ostala je

nepromijenjena, pa je tako Hrvatska prve polovine 10. stoljeća predstavljala prilično značajnu silu u južnoj Europi.

Krešimir Prvi imao je dva sina: Miroslava i Mihajla Krešimira. Mihajlo Krešimir bio je oženjen lijepom, pametnom i pobožnom Jelenom iz ugledne zadarske obitelji.

Miroslav je kao stariji došao na prijestolje, no mlađi brat očito nije bio zadovoljan pa mu nastoji preoteti krunu. Dinastičke borbe između braće bile su tada i poslije vrlo česte i u istočnoj i u zapadnoj Europi, pa ni Hrvatska nije bila imuna od takvih nevolja, osobito kad bi vladar ostavio iza sebe više sinova.

Dvorske borbe u pravilu su slabile moć države i susjedne zemlje uvijek su iskorištavale takve prilike da se domognu dijelova zemlje ili zaposjednu cijelu državu.

Pribina je stao na stranu mlađeg brata. Najvjerojatnije je Miroslav zadirao u neke banske privilegije ili je možda pokušao nešto mijenjati u prekovelebitskoj Hrvatskoj, gdje se Pribina osjećao gotovo kao samostalan vladar. Nije želio dopustiti da se smanji udio banova u kreiranju državne politike pa je proveo ustanak protiv, po njegovu mišljenju, slabog kralja. A sigurno je kao predstavnik planinskog i stočarskog predjela Hrvatske imao dobro organiziranu i jaku vojsku.

Podaci iz tog vremena vrlo su oskudni. O nekakvim bitkama između kraljeve vojske i Pribine nema zapisa. Jedino se zna da je Miroslav ubijen negdje kod kraljevskog grada Knina. Je li ubijen iz zasjede dok je sa svojom svitom nekamo išao ili u sukobu svoje i Pribinine vojske, ne zna se. Zna se samo da je Pribina na prijestolje doveo mlađeg brata, koji je u povijesti zabilježen kao Mihajlo Krešimir Drugi.

Povjesničari se slažu da je u zemlji izbio građanski rat i da su taj građanski rat ili unutrašnje nemire iskoristile susjedne zemlje. Od Hrvatske se polako počinju odvajati periferni dijelovi. Najprije su otpali otoci Brač, Hvar i Vis i svrstali se pod tada samostalnu Neretvansku oblast, prije poznatu pod imenom Paganija koja je vodila žestoke bitke s Mlečanima na moru. Otpali su i neki dijelovi Bosne, a dalmatinski otoci i gradovi ponovo su se vratili pod bizantsku vlast i, naravno, prestali plaćati danak hrvatskom vladaru.

I snage hrvatske vojske na kopnu i moru jako su oslabile.Mihajlo Krešimir Drugi vladao je punih dvadeset godina. Postupno je učvršćivao

svoju vast i jačao državu, no ona nije dosegla prijašnju moć. Tek će joj kasniji kraljevi vratiti stari sjaj i ugled, pa čak i proširiti granice. Posavska Hrvatska iz vremena Krešimira II. živjela je nekim svojim samostalnim životom u sastavu Hrvatskog Kraljevstva, no o njoj gotovo da i nema podataka iz tog razdoblja.

Ban Pribina banovao je, izgleda, cijelo vrijeme Krešimirove vladavine. Nakon njega spominje se ban Godemir.

Kakva je bila njegova uloga u smirivanju stanja nakon građanskog rata, kako je surađivao s kraljem kao prvim čovjekom po moći i ugledu do vrhovnog vladara, ne zna se. No činjenica da se od njegova vremena i banovi spominju u raznim darovnicama kao uglednici po kojima se računa vrijeme kad bi nešto darovali Crkvi, govori da je Pribina uspio nametnuti važnost bana u unutrašnjem ustrojstvu hrvatske države.

Od njega pa dalje banovi su stajali na čeu hrvatske države odmah iza kralja, a u vrijeme kad su hrvatski kraljevi postali vladari iz tuđih dinastija, banovi su u njihovo ima upravljali Hrvatskom i tako čuvali njenu unutrašnju samostalnost.

IVAN KARLOVIĆ

Hrvatski ban Ivan Karlović, posljednji krupni feudalac s krbavskog područja, cijeli svoj život proveo je u borbi za očuvanje vlastitih posjeda i sprečavanju turskih prodora u Hrvatsku.

Pripadnik je starog hrvatskog plemena Gusića, čija se loza Kurjakovići od 14. Stoljeća izdigla izdigla među najuglednije feudalne obitelji u Hrvatskoj. Od 1387. nazivali su se „gospodarima i prirodnim knezovima Krbave, Like, Bužana, Baga…“

Njegov otac Karlo iz roda Kurjakovića (Ivana su po njemu nazvali – Karlović) bio je ugledan i moćan predstavnik rodovskog plemstva, a često se sukobljavao s Turcima nanoseći im teške poraze. Poznata je bitka na prijevoju između Koreničkog i Krbavskog polja zvanom Vrpile,u kojoj je sudjelovao kao jedan od zapovjednika, gdje su Turci pod vodstvom Hasan paše doživjeli strahovit poraz 1491. Prema nekim povjesničarima Karlo je poginuo u Krbavskoj bitki, a prema nekima nije sudjelovao u tom boju jer je umro prirodnom smrću početkom te godine.

Majka Ivana Karlovića zvala se Doroteja rodom iz vrlo ugledne frankopanske loze, bila je sestra Anža Frankopana, gospodara Brinja, i Nikole Frankopana Tržačkog. To je ona Doroteja koju u narodnoj epskoj pjesmi proklinje brat zašto mu je odnjegovala predugu kosu pa mu je u boju padala u oči i nije dobro mogao vidjeti neprijatelja jer ju je „ćordom“ micao s očiju i porezao se po čelu pa mu se krv slijevala u oči.

Mjesto Karlovićeva rođenja nije poznato, no moguće je da je rođen u Komiću, a možda u Udbini (tada se zvala Udvina) ili (manje vjerojatno) u pitomom Podlapčecu (današnjem Podlapcu ili Podlapači.

U vrijeme Kbavske bitke Ivan je bio dječarac od kojih 14 godina. Imao je dvije sestre: Jelenu i Katarinu. Katarina se udala za mletačkog patricija Bernarda de Lezea donijevši mu u miraz grad Kličevac, a Jelena za Nikolu Zrinskog , sina Petra Zrinskog koji je 1493. poginuo u Krbavskoj bitki. Jelena je majka glasovitog branitelja Sigeta, Nikole.

Doroteja je svoju djecu odgajala u duhu tadašnjih prilika. Ivan se odlikovao snažnom tjelesnom konstitucijom i osobnom hrabrošću. Govorio je latinski, talijanski i njemački, osim hrvatskog, naravno. Dopisivanje je vodio na latinici, glagoljici i bosančici. Bosančicom se služio u dopisivanju s bosanskim pašama i begovima u mnogobrojnim pregovorima. Latinski mu je (prema istraživanju Petra Grgeca) bio prilično slab i nezgrapan, što nije ni čudo jer je bio daleko vještiji maču nego peru, a mačem se u životu često i prečesto morao služiti.

Postavši punoljetan i preuzevši od majke upravljanje golemim posjedima, suočio se s gotovo nerješivim problemima: sačuvati i proširiti imanja, održati na uzdi kmetove, oduprijeti se sve žešćim nasrtajima domaćih plemića n pojedine posjede, pridobiti naklonost hrvatsko-ugarskog kalja Vladislava II. Jagelovića, surađivati s najmoćnijim feudalnim obiteljima Hrvatske, sklopiti prijateljstvo s Mletačkom Republikom kako mu ne bi napadali posjede u Dalmaciji, pridobiti za eventualnu pomoć Maksimilijana, a

nakon njega Ferdinanda II. Habsburškog, namaknuti sredstva za uzdržavane vlastite vojske…

Za njegova života na prijestolju moćnog Turskog Carstva izmijenila su se četiri sultana: Mahmed II., Bajazid II., Selim I. i Sulejman II. I svaki je od njih otkinuo po komadić hrvatske zemlje, svaki je od njih bio snažan i opasan na svoj način. Isto tako na hrvatsko-ugarskom prijestolju promijenila su se četiri vladara, za razliku od moćnih turskih sultana, jedan slabiji od drugoga. Posebno je i gotovo beskoristan za Hrvatsku bio Ludovik II. Jagelović, koji je bijedno i završio: utopio se u nabujalom potoku bježeći nakon poraza od Turaka na Mohačkom polju 1526. Ivan Karlović i Krsto Frankopan, sin Bernarsina Frankopana, tada najsposobnije vođe u ovom dijelu Europe, pohitali su u pomoć posljednjem Jageloviću, ali nisu uspjeli stići na vrijeme jer su Turci prebrzo izvojevali pobjedu.

*Grozničavo nastojeći očuvati svoje gradove, tražio je pomoć na svim stranama, te

stupao u službu i Mlečana i Habsburgovaca, samo da bi namaknuo novaca i što bolje opremio svoje konjanike i mnogobrojne posade po utvrdama. Posebno tešku ulogu imalo je plemstvo koje je vrlo često dolazilo u sukob s turskim neregularnim postrojbama što su upadale, pljačkale i odvodile stanovništvo u roblje. Turske vlasti službeno su osuđivale takve upade, no prešutno su odobravale i potpomagale nasilne pojedince, nudeći istodobno pojedinim hrvatskim feudalcima primirje i ponude da priznaju tursku vlast, a oni će im zauzvrat jamčiti sve dotadašnje privilegije i potpunu vlast na vlastitim posjedima.

I sam Karlović je u više navrata pregovarao s bosanskim pašama, no ti pregovori nikada nisu za njega imali pozitivan učinak, nego baš suprotno; neki su ga hrvatski feudalci optužili da šuruje s Turcima na štetu Hrvatske. Dok su ga pojedinci optuživali da šuruje s Turcima, Turci najviše pustoše upravo njegove posjede. Kada se 1506. borio sa svojom vojskom na strani Maksimilijana Habsburga negdje u Njemačkoj, Turci su opustošili liku i Krbavu. On istodobno traži novčanu pomoć o Mlečana, uz uvjet da brani njihove granice od turskih upada. Mlečani daju tu pomoć, no ona stiže neredovito i nikada u onim iznosima koji su dogovoreni. Ti isti Mlečani često sklapaju ugovore s Turcima na štetu hrvatskog plemstva, što hrvatske plemiće dovodi do očaja.

Vodeći neprekidne borbe i pregovore, rijetko se dulje zadržavao na jednom mjestu, a često je dolazio u opasnost da izgubi život i tako ostavi nezbrinutu majku (njegovi gradovi su postali nesigurni) te da ostane bez muškog potomka. Zbog toga je 1509. godine sa svojim zetom Nikolom Zrinskim i sestrom Jelenom, Nikolinom suprugom , sklopio ugovor o međusobnom nasljedstvu. Po tom ugovoru vidi se da je Karlović imao 22 grada: Komić, Udvinu i Podlapčec u Krbavskoj župi. (To je prvi zapis naziva današnjeg sela Podlapac ili Podlapače, a ostaci grada nalaze se na brdu Gradina iznad sela); Počitelj, Belaj, Lovinac, Barlete, Slivnik, Novake i Novi Grad u Lici; Gradec, Lukovac (današnje Ričice), Zvonikgrad, Mutnicu, Strmečki i Grabovac u Hotučkoj i Odorskoj župi; Obrovac,

Zelengrad, Kličevac, Vaiču, Bag i Orešje u Humskoj župi. Ako Karlović umre bez nasljednika (tada nije bio oženjen), ta bi utvrđena mjesta pripala obitelji Nikole Zrinskog i žene mu Jelene «sa svim varošima, selima, posjedima i posjedovnim česticama…»

Od 1509. do 1517. Neprekidno je u borbama ili pregovorima o pomoći za obranu od Turaka. Iste godine kada je sklopio ugovor o nasljedstvu sa sestrom i zetom, susrećemo ga u Trevizu u Italiji, gdje se bori na strani Mlečana. Iduće godine prijeti „Sinjoriji“ da će prijeći na stranu Maksimilijana Habsburga ako ne budu poštivali raniji dogovor o novčanoj pomoći za uzdržavanje konjičkih posada u gradovima na granici s Mlečanima.

Prema nekim podacima, 1511. Bio je primoran priznati tursko gospodstvo, no to su bile očito mletačke podvale. Godine 1513. sudjeluje u bitki kod Dubice pod zapovjedništvom bana Berislavića gdje su Turci doživjeli strahovit poraz. Godine 1514. Turci su provalili u Liku i Krbavu i odveli u ropstvo oko 3000 ljudi, zaplijenili oko 12 000 grla krupne i 80 000 sitne stoke. Iste godine Karlović sudjeluje u obrani Knina, a i da osveti pljačku svojih posjeda, provaljuje do Prusca s oko 250 konjanika. Tu je počinio prava čudesa, no bosanski paša u se zbog toga osvetio te odmah dojurio u njegove krajeve s 3 000 konjanika počinivši mnogo zla.

Godine 1515. sudjeluje u bitko kod Kostajnice, gdje su Turci do nogu porazili bana Berislavića osvetivši mu se tako za poraz kod Dubice.

*Karlović se oženio 1517. u trideset i devetoj godini života. Žena mu je bila

nećakinja jednog od najuglednijih ugarskih velikaša, ostrogonskog kardinala Tome Bakača. Brak s Bakačevom nećakinjom podigao mu je ugled u Ugarskoj i među hrvatskim plemstvom, a i u crkvenim krugovima jer je Bakač bio vrlo moćna osoba i jedan od kandidata za papu nakon Julija II.

Žena ga je nagovarala da se iz opasnih i nesigurnih gradova (Komić, Podlapčec, Udbina, Obrovac) preseli u mirnije krajeve, a s obzirom na to da mu je u miraz donijela 20 000 dukata, tim sredstvima mogao je osigurati njoj i sebi miran život. No on je previše ponosan, previše ratnik da bi samo tako napustio ognjište svojih predaka.

Nekako u to vrijeme hrvatske velikaške obitelji počele su smatrati da vuku podrijetlo od rimskih aristokratskih kuća. Tako su Kurjakovići smatrali da potječu od slavnog rimskog konzula Tita Manlija Torkvata i Karlović je svom imenu dodao Torkvat pa se često potpisivao Ivan Torkvat Karlović ili Ivan Torkvat Krbavski. Sve jači pritisci i nemilosrdne pljačke turskih postrojbi dovode u očaj hrvatske velikaše koji graniče s turskim posjedima. Obraćaju se za pomoć na sve strane, no jedina redovita pomoć stiže iz Rima, ali je sve to malo.

Godine 1519. Karlović se nalazi s velikom sjajnom pratnjom u Mlecima, vjerojatno u nakani da produži najamnički ugovor i da uz dobru potporu brani njihove granice u Dalmaciji. Iduća godina za njega je posebno bolna: na Vražjem vrtu (Plješevica) pogiba njegov prijatelji suborac ban Petar Berislavić nakon manje čarke s Turcima. Vjerojatno

pod dojmom te smrti, krajem iste godine hrvatski knezovi šalju opunomoćenike bosanskom paši da s njim započnu razgovore o trajnom primirju. Vođa delegacije bio je Ivan Karlović, a uz njega su pristajali svi hrvatski feudalci od Save do mora, posebno Zrinski, Blagajski i Frankopani. Mletački poslanik tajnom porukom javlja da su hrvatski velikaši 1521. vijećali u Zagrebu bi li se predali Turcima, a glavni sudionici tog vijećanja bili su Ivan Karlović, Bernardin Frankopan i Nikola Zrinski. Možda je ova vijest pripomogla da Mlečani iste godine obnove s Karlovićem ugovor o najamničkom odnosu, obećavši kako će mu i te godine davati 1 000 dukata, i to pola u novcu, a pola u materijalu.

*Krajem listopada 1521. došao je Karlović u Budim, gdje ga je kralj Ludovik bio

imenovao hrvatskim banom. Dvor je obećao novom banu isplaćivati godišnje 40 000 dukata, a ban s obvezao da će za obranu Kraljevine Hrvatske i Slavonije izdržavati 1 000 konjanika. Iste godine Karlović pomaže jajačkom bnau Petru Kegleviću osloboditi od Turaka grad Bužim, što je izazvalo pravi bijes bosanskog namjesnika Gazi Husrefbega.

Kako kraljeva obećana pomoć nije dobivena, jer Jagelović jednostavno nije imao odakle namaknuti sredstva, a ban je neprekidno sudjelovao u okršajima, šalje u Mletke glasnika da oni u svoje ime preuzmu njegove gradove samo da ne padnu u ruke Turcima, no Mlečani ponudu glatko odbijaju bojeći se osvete moćnog i osvajački nastrojenog sultana Sulejmana II.

Za Karlovića je Budim, barem što se tiče pomoći, ostao mrtav, ali još se nadao jačoj mletačkoj pomoći računajući na njihovu gramzljivost, a i rodbinsku povezanost s talijanskim plemstvom. Sve češće se povezuje s Habsburgovcima. Godine i525. Zahvaljuje se na banskoj časti.

Njegovo pismo upućeno nadvojvodi Ferdinandu Habsburškom 1526. puno govori o stanju u Hrvatskoj i o njemu samom. Tu se vidi kako i sam već polako gubi iluzije da može obraniti Hrvatsku od turske sile: «…kao što sam nekoliko puta obavijestio po svojim glasnicima sveto Vaše Veličanstvo, izgubio sam radi kršćanske vjere dvije svoje pokrajine, jednu naime imenom Krbava, a drugu imenom Lika, te od jednog gospodstva spadoh na to da nemam gdje na svojem hraniti ni uzdržavati svoju majku koja me je rodila, nego je uzdržavam i hranim po kućama drugih ljudi. Zato sam, premilostivi gospodaru, zamolio prošle godine po svojim odaslanicima sveto Vaše Veličanstvo da bi mi se Vaše Veličanstvo smilovalo te mi odredilo drugdje jedno mjesto gdje bih smjestio svoju majku i hranio je do njezine smrti, a ja želim osobno služiti Vašem Veličanstvu na ovoj turskoj krajini dokle živim.»

Karlovićeva majka Doroteja vjerojatno je umrla te godine, no ne zna se gdje je sahranjena. Sigurno je samo da joj je sin omogućio koliko-toliko siguran život bez obzira na nevolje koje je proživljavao. Žena mu je umrla prije, negdje oko 1520., također se ne zna gdje Navodno je bila po prirodi nježna i boležljiva, a kao brižljivo odgojena dama visokog roda nije bila navikla na surovu ličku klimu i vječnu strepnju od turskih provala

te strahovanje od užasa turskog ropstva. I njoj je Karlović kao vitez i ugledan čovjek zasigurno omogućio život dostojan žene njezina ranga. Nisu imali djece.

*Ivan Karlović poslije je stekao nove gradove. Postao je vlasnik Medvedgrada na

Zagrebačkoj gori, a posjedovao je još Rakovec u Križevačkoj župi i Lukavec u Turopolju. Za Rakovec i Medvedgrad trebao je platiti Ferdinandu oko 6 000 forinti, no to je otplatio tako što je o svom trošku držao postrojbe uvijek spremne na borbu s Turcima.

Nakon pogibije posljednjeg Jagelovića u strahovitom porazu od Turaka kod Mohača 1526., u Hrvatskoj dolazi do velikih previranja i rata za prijestolje između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog. Hrvatski su se velikaši podijelili u dvije struje. Ivan Karlović priklonio se onoj koja je bila uz Habsburga. Na saboru u Cetinu (Cetigrad) 31. XII. 1526. i 1. I. 1527. izabran je za hrvatskog kralja Ferdinand Habsburški. Na povelji o izboru novog kralja je između ostalih i pečat i potpis Ivana Torkvata Karlovića kao i pečat Kraljevine Hrvatske: šahovsko polje sa 64 kocke. U samoj ispravi spominje se dvadeset i jedan predstavnik hrvatskog plemstva.

Ivan Karlović je nakon Cetingradskog sabora ponovo izabran za bana i nastavio nesmiljenu borbu protiv zatornika svoje moći. Godine 1528. dva puta je prodro do Udbine sa svojim konjanicima, a u listopadu iste godine sudjelovao je u bitki kod Belaja (grad između Mrežnice i Korane) gdje je Husrefbegu nanesen osjetan poraz – imao je 700 mrtvih i ranjenih vojnika. U toj bitki Karlović je teško ranjen, no preživio je.

*Kao ratnik bio je neustrašiv i svojom golemom figurom ulijevao je strah

neprijateljima, ali kao političar nije bio dorastao velikim dvorskim meštrima i spletkarima koji najčešće nisu ni znali što se događa u udaljenim dijelovima njihove države. Bio je svjestan da on i nekoliko hrvatskih velikaša bez obzira na osobnu hrabrost i uvježbanost svojih vojnika neće moći odoljeti golemoj turskoj sili. Zbog velikih izdataka za česta vojevanja izgleda da je nešto više tlačio svoje kmetove od plemića čija imanja nisu bila neposredno ugrožena od turskih upada i češće su bježali s njegovih posjeda u sigurnije krajeve.

Vrlo se često spominje u narodnoj pjesmi kao neustrašiv borac, no začudo, te pjesme nisu danas puno poznate široj čitateljskoj publici. I njegova sestra Jelena je zastupljena u pjesmi kao hrabra ratoborna amazonka koja nesmiljeno siječe turske glave, premda je u naravi bila nježna i povučena žena strogih katoličkih pogleda na život s vrlo naglašenim domoljubnim osjećajem.

Ivan Karlović umro je iznenada, najvjerojatnije od upale pluća, 9. kolovoza 1531. u svom Medvedgradu. Sahranjen je u crkvi Majke Božje Remetske, u Remetama kod Zagreba. Sestra Jelena dala mu je postaviti nadgrobnu ploču s njegovim grbom i latinskim natpisom. U istoj su crkvi ranije su pokopani Pavao Zrinski (1514.) i Janus Pannonius, tj, pjesnik Ivan Česmički (1472.). Remetski su pavlini iz nepoznatih razloga

1768. uklonili Karlovićevu nadgrobnu ploču, a mjesto nje grob su prekrili manjim kamenim pločama.

Ivan Karlović je od moćnog, slavnog i bogatog plemića došao do toga da strepi hoće li mu oduzeti i posljednje prebivalište. Premda moćan i utjecajan, nije uspio pokrenuti interese tadašnjih velikih sila za naše prostore, u korist svoje male, ali ponosne države. Uostalom, nijedna južnoslavenska država, osim časnog Dubrovnika, nije u to vrijeme sačuvala apsolutnu samostalnost.

Karlović je svojim životnim stavovima i upornom borbom pridonio da cijela Hrvatska ne padne u okrilje Osmanskog Carstva.

VID DOEN(Ppolemičar i moralist ispod Velebita)

(Vid Došen, Aždaja sedmoglava bojnim kopljem udarena i nagrđena)

Svećenik i književnik Vid Došen rođen je u podvelebitskom selu Tribnju oko 1720. O njegovu djetinjstvu i najranijem školovanju malo se zna. Kako u to vrijeme u našim selima nije bilo nikakvih škola, Došen je kao bistar seoski dječak prvu opću i stručnu naobrazbu dobio od nekog svećenika glagoljaša.

Godine 1744. biskup Toma Nečić zaredio ga je za svećenika pa je prema tome Vid Došen poput ostalih svećenika Ninske biskupije bio pop glagoljaš.

Vjerojatno je izvjesno vrijeme obavljao svećeničke dužnosti negdje u rodnom kraju, no željan većeg znanja uspio je isposlovati da ga pošalju na studije u Zagreb.

Jedno je vrijeme u Križevcima učio humanističke znanosti, a od 1747. do 1749. slušao je filozofiju kod isusovaca u Zagrebu gdje je ujedno bio i kapelan u sjemeništu svetog Josipa. Nakon Zagreba odlazi u Grac da studira teologiju.

Njegov sveukupni studij trajao je pet godina.U vremenu od 1754. do 1756. na službi je u Požegi, a poslije u selu Duboviku nedaleko od

Slavonskog Broda, gdje je 1768. bio administrator, a onda župnik. Župnikovao je u Duboviku do 1773. kad opet odlazi u Požegu.. Ondje je na isusovačkoj akademiji postao profesor moralne teologije, a obavljao je i dužnost nadzornika isusovačkih škola.

Kada je, međutim, isusovačka akademija ukinuta i povjerena pavlinima, Došen se ponovo vraća u svoju župu Dubovik gdje ostaje do kraja života. Umro je 1778.

* Vid Došen spada u red pisaca katoličke obnove, crkveni je moralist koji je stvarao u drugoj

polovini XVIII. st. Bio je suvremenik Matije Antuna Relkovića i štovatelj njegova književnog djela. Mnogi Došena smatraju Relkovićevim epigonom.

I prvo njegovo književno djelo vezan o je neposredno uz Relkovića. Kada je, naime, objavljen Satir iliti divji čovik, neki anonimni Slavonac objavio je knjižicu u kojoj sipa drvlje i kamenje na ovo čuveno djelo. Anonimus se potpisao pseudonimom Tamburaš Slavonski. Došen ne zna tko je taj „tamburaš“, ali pretpostavlja da je glava „gola i ošišana“, tj. svećenik franjevac, i piše knjigu u obranu Satira pod naslovom Jeka s planine, koja na pisme Satirav i Tamburaša Slavonskog odgovara. Knjiga je objavljena 1767. u Zagrebu, također bez potpisa autora, no suvremenici su prepoznali Došenov stil. To je prva polemika u mlađoj slavonskoj književnosti XVIII. st. i otkriva ovog podvelebitskog gorštaka kao žestokog polemičara, čovjeka bez dlake na jeziku koji ne bira sredstva da bi dotukao svog protivnika i dokazao da je Relkovićevo djelo najbolje što je do tada objavio neki Slavonac, a da je „tamburaš“ neznalica, „omrčeni vitez“ i pokvarenjak.

*

Glavno Došenovo djelo je moralno-poučni ep Aždaja sedmoglava bojnim kopljem udarena i nagrđena. Ep je objavljen u Zagrebu 1768. godine, a sastoji se od sedam pjevanja-ukora (sedam glavnih grijeha): oholost, lakomost, bludnost, nenavist (zavidnost), proždrvljivost, srditost i lijenost kojima prethodi uvodno poglavlje.

Ti glavni grijesi slični su onima koje je i Relković zamjerao Slavoncima, samo što je Došen kao svećenik stroži, puno drastičniji i smeta mu daleko više „nepotrebnih“ narodnih običaja koje smatra izvorom nemorala i mnogih drugih zala.

Tako je npr. za njega kolo uzrok mnogih nevolja i pogubno utječe na patrijarhalni moral žene:

Žena ne zna plesti kiku,a već misli o čoviku;prije kolo zna voditineg u iglu zna uditi;ne zna uzet još vretenaa htila bi biti žena;prije radi biti smličnaneg je s krpom ruhu dična.(smlična – u drugom stanju, trudna)

Okomljuje se on i na epske narodne pjesme u kojima se slave hajduci i njihovi pothvati, a hajduci niti su plemeniti niti junaci, nego obični lupeži i ubojice što kukavički, iz zasjede, napadaju pošten svijet:

Tu se slave ubojiceod junaštva i desnicezasidnike i lupeže...

Posebni izvrgava kritici čuvene slavonske svatove gdje se na jelo, piće i razna darivanja enormno mnogo troši, previše se narod prepušta svakovrsnim uživanjima pa se zna dogoditi da seljak nakon takvih svatova padne na prosjački štap.

Ni gospoda nisu pošteđena: i ona previše troše na uživanje, osobito na gozbe na kojima se bez ikakve potrebe na stolu znaju naći cijele gomile hrane:

(...)Guske, patke i kolače,pure, janjce i teliće,različite vrste ptice,golubove, jarebicezečad, srne i jelene,i divljake iz planinei krndija sve zviradi...(krndija – brdo)

Ne štedi on nikoga – ni seljaka ni gospodina, ni djevojke ni snaše, pa ni suce i njihove gospođeOsim što prekorava i upozorava, Došen ima snažno razvijen osjećaj za nepravdu u društvu.

Osuđuje korumpiranu i podmitljivu gospodu koja se koriste svojim položajem kako bi se domogla što većeg bogatstva; suosjeća sa seljakom koji teško i naporno radi dan i noć, i po nepodnošljivoj hladnoći i po silnoj vrućini, po blatu i kiši, ali i dalje ostaje gladan, gol i bos, neuk i izvrgnu nevoljama svake vrste.

Aždaja sedmoglava pisana je osmercem s parnim rimama (aa, bb...). Jezik je štokavska ikavica, a leksik bogat, ne baš uglađen; pravi narodni govor pun slikovitih izraza tako da ga lako mogu razumjeti i u njemu uživati i oni najneobrazovaniji.

Očito je da je djelo pisano pod Relkovićevim utjecajem, no Došen je školovaniji od svog književnog uzora, bolje poznaje literaturu, posebno dubrovačku (odakle je vjerojatno uzeo osmerac), i puno je otvoreniji, drastičniji u šibanju društvenih mana svoga vremena.

Drugo izdanje ovog značajnog djela priredio je 1865. u Zagrebu David Starčević.

*

Došen je iskren u svojim nastojanjima da ukaže na zlo (zlo viđeno iz perspektive jednog svećenika) i baš ta iskrenost čini ga zanimljivim, a njegovo djelo pomalo neobičnim za ono vrijeme – ne po sadržaju, nego po silnoj želji da pomogne narodu, pa tako on svojim književnim djelom zapravo razotkriva svoju ličnost: uporni, jezičavi gorštak koji će, kad je uvjeren da je u pravu, skresati u brk svakome što ga ide pa što bude da bude.

JOSO KRMPOTIĆ(Dvorski vojni kapelan i panegiričar iz Barleta)

(Joso Krmpotić, Radost Slavonije nad knezom iliti grofom Antunom Jankovićem od Daruvara; Katarine II. i Jose II. put u Krim; Pjesma o voevodama austrianskim i rosianskim; Pjesma Crnogorcem ispjevana i voevodi Filipu Vukasoviću pripjevana)

Svećenik Joso Krmpotić rođen je u selu Barlete kod Gospića između 1750. i 1755. O najranijem školovanju ovog Barlećanina ništa se ne zna, ne zna se ni gdje je završio teologiju. Pretpostavlja se da je Senj bio grad gdje se školovao za svećenika jer je bio najbliže vjersko učilište kamo su odlazili siromašni lički dječaci jer se za vjerske i vojne škole nije moralo plaćati ni prehranu ni stanovanje

Službovao je po raznim mjestima, a prvi put je šira javnost za njega čula kada je 1873. objavio pjesmu u čast banatskog vlastelina Jose Malenice iz Gaja. U to je vrijeme bio vojni kapelan u Temišvaru u Ugarskoj. Pjesma mu je donijela izvjesnu slavu, između ostalog i zbog lijepog štokavskog narječja jer se lako čitala i dobro pamtila, slično kao i Kačićeve pjesme.

Budući da je bio poznat kao dobar poznavatelj književnog jezika, osobito štokavštine i ikavskog govora, 1872. godine pozvao ga je car Josip II. u Beč da pripomogne pri uređenju ilirskog pravopisa, između ostalog i ortografije koju je napokon trebalo srediti da se naši palatali (č, ć, dž, đ, lj, nj, š, ž) počnu jednako pisati u svim krajevima. U povjerenstvo za pravopis osim njega pozvani su Dalmatinac leksikograf Joakim Stulli, Slavonac svećenik i pjesnik Marijan Lanosović i, kao predsjednik povjerenstva, đakovački biskup Antun Mandić, inače rođeni Požežanin.

Povjerenstvo u kojem je bilo još članova osim ove četvorice sastalo se u Beču i odmah su nastale prepirke. Prepiralo se o dva načina pisanja: dalmatinskoj grafiji koju je zastupao Stulli i slavonskoj koju je zastupao Lanosović. Prevagnulo je Lanosovićevo mišljenje. Međutim rad ovog povjerenstva, bez obzira na to što je dovršen, ostao je praktički bez rezultata jer se i dalje pisalo kao i prije, sve do pojave Ljudevita Gaja.

Druga Krmpotićeva pjesma posvećena je Slavoniji i grofu Jankoviću, a zove se Radost Slavonije nad knezom iliti grofom Antunom Jankovićem od Daruvara. Objavljena je u Beču 1787., a sastojala se od tri dijela: najprije pohvale Slavoniji, zatim slavljenje slavonskih pisaca, te trećeg dijela gdje se slavi grof Janković kako je uredio Slavoniju. To je epsko-lirska pjesma s idiličnim početkom i slavljenjem uglednih ljudi, a postala je popularna zbog spominjanja velikog broja imena tadašnjih slavonskih uglednika, naravno, u pozitivnom smislu.

Glavno Krmpotićevo djelo je pjesma posvećena caru Josipu II. , a u njoj se još slavi ruska carica Katarina Druga. Pjesma se zove Katarine II.. i Jose II. put u Krim. Napisan je o objavljena u beču 1878. Ima trinaest dijelova, a kao uzori poslužili su starogrčki i starorimski klasici, no najviše se osjeća utjecaj našeg Antuna Kanižlića kojega je ovaj Ličanin inače jako cijenio.

Pjesma počinje vijećanjem bogova na Olimpu kojima po savjet dolazi Muhamed i žali se na Ruse i rusku caricu Katarinu, ali bogovi odbijaju Muhamedove žalbe i ne uslišuju njegovu molbu da mu pomognu u borbi protiv ruske carice. Junona čak piše pismo Katarini II.

Poljubljena sele Kato

Car Josip II. putuje preko Moravske, Šlezije i Galicije u Rusiju da se sastane s caricom Katarinom.. U Korzumu se susreo s poljskim kraljem Stanislavom pa zajedno idu u Kerson gdje će se sastati s caricom. U Keersonu je nekad boravio kao prognanik rimski pjesnik Ovidije. Joso II. i Katarina II. sastaju se na Krimu, putuju pitomim krajolicima, zatim plove brodom, no digne se oluja:

Oda strana leteć sviuhvjetrovi se nagli ljute,jug i sjever bore i biumorsko polje magle i ljute...

Bogovi stišavaju more po Junoninoj naredbi. Muhamed je poražen i bježi u svoju pustinju, a slavni vladari Joso i Katarina vraćaju se u svoje zemlje.

Zbog savjesnog rada u svom profesionalnom zvanju vojnog kapelana, a i zbog pjesme o Josipu II. koja je postala popularna u cijeloj Monarhiji, Krmpotić je postao dvorski kapelan. Sad se nalazi u samom središtu svih kulturnih i političkih zbivanja, a češće susreće i znamenite ljude svoga vremena.

Još jedna njegova pjesma izazvala je pozornost ljubitelja panegiričke poezije. To je Pjesma o voevodama austrianskim i rusianskim objavljena u Beču 1789. U njoj se prikazuje kratka povijest ratova 1787. – 1789. te odavanje priznanja vojvodama koji su oslobodili Beograd od Turaka. Zanimljivo je da je pjesma nastala prije nego je Beograd otet Turcima. Tu se javlja i ideja sveslavenstva kao jedna od mogućnosti zajedničke borbe protiv turskog osvajača, a ta je ideja oblikovana u liku majke svih Slavena:

Slavonkinja gizdava carica,Horvatica ali Dalmatinkail' Ruskinja, Pemkinja, Poljkinja,il'Bošnjanka, Bugarka, Slavonka,il' starica majka Panonkinja....

Ona ima stotinu imena, a njezina sila je od Jadranskog do Njemačkog mora i od Ledenog do Crnog mora. On je, dakle, Slavene proširio i na dobar dio Zapadne Europe.

Pjesma ima dva dijela. U prvom se opisuju ratovi protiv Turaka, a u drugom slavenska vila kudi svoj narod zbog bojažljivosti i potiče ga na rat protiv dušmana svega kršćanstva.

Godinu dana prije objavljivanja ove pjesme Krmpotić putuje u svojstvu duhovnika s ekspedicijom Filipa Vukasovića iz Dalmacije u Crnu Goru (1788.). Vukasović je bio u političkoj misiji, a Krmpotićv ovo koristi kako bi se na licu mjesta upoznao sa stanjem u toj zemlji koju je Josip II. pomagao u borbi protiv Turaka. Rezultat ovog putovanja je njegovo posljednje djelo Pjesma Crnogorcem ispjevana voevodi Filipu Vukasoviću pripjevana. Objavljena je u Beču 1789.

Krmpotić je za života objavio pet podužih pjesama i svi pet je svojedobno bilo rado čitano u aristokratskim krugovima, osobito u onim državnim strukturama koje su vjerovale u golemu moć i nepobjedivost Habsburške Monarhije, pa i među Hrvatima koji su polagali nadu

da će ih Josip II. jednom za sva vremena riješiti turskog zla.. Zato je Krmpotić i bio popularan, mada njegova poezija nije ostavila nikakvog traga ni u svjetovnoj ni u duhovnoj književnosti XVIII. st. i brzo pala u zaborav.

Ne zna se kako je završio. Neki tvrde da je duševno obolio. Kao dvorski kapelan spominje se još 1796., a nakon 1797. o njemu se više ništa ne zna pa se pretpostavlja da je te godine umro.

Ovaj Ličanin podrijetlom iz Barleta spada u red pjesnika panegiričara, dakle onih pjesnika čija su djela pisana u čast poznatih ličnosti i cilj im je bio ovjekovječiti slavu pojedinih ljudi koji su (po pjesnikovu mišljenju) učinili neko veliko djelo, kao što je pomoć određenom kraju, ratna pobjeda, uspješna misija u neku zemlju i sl. Danas nam imena tih ljudi, osim Josipa II. ne govore mnogo.

Krmpotić je rođeni štokavac-ikavac, a pisao je ijekavicom, pa je na mnogim mjestima unosio ikavske oblike. Osobito je držao do dubrovačkih pjesnika i prozaika te do Andrije Kačića Miošića, no najviše su na njega utjecali antički pjesnici pa u njegovim pjesmama vrlo često susrećemo antičke motive.

Glavni mu je uzor ipak bio Slavonac Antun Kanižlić, također svećenik i svojedobno najutjecajniji književnik sjeverne Hrvatske, autor Svete Rožalije.

Krmpotićevo djelo danas je potpuno zaboravljeno. U povijesti naše književnosti tek se usput spominje kao jedan od epigona, dakle književnika čiji rad nije ostavio nikakva traga.

ŠIME STARČEVIĆ

(Šime Starčević,Mozin Nova ricsoslovica iliricsko franceska prineshena po Shimi Starcsevichu xupniku od Novog u Lici na potribovanje vojnicske mladosti iliricskih derzhavah, Trst, 1812.

iŠime Starčević,Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicskoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici, Trst, 1812.)

Šime Starčević rođen je 1784. u Žitniku. Otac mu se zvao Filip, majka Marta. U Matičnoj knjizi krštenih župe Svete Marije u Klancu kod Gornjeg Pazarišta zapisano je daje kršten 18. travnja 1784. U zapisanom nadnevku stoji opaska: „Ja Andrija Basletić kapelan mjesta krstih sina Filipa Starčevića i njegove zakonite žene Marte imenom, Šimun.

O njegovom ranijem školovanju malo se zna. Najvjerojatnije je pohađao pučku trivijalnu školu na njemačkom jeziku kakvih je u to vrijeme bilo dosta u Lici, a bile su otvorene zbog izobrazbe djece krajiških časnika.

Daljnje školovanje nastavio je u Zagrebu, Varaždinu i Gracu gdje je učio filozofiju. U senjskom sjemeništu koje je osnovao biskup Ježić završio je bogosloviju i zaređen za svećenika 1808. kada su mu bile 24 godine.

Najprije je radio kao gimnazijski učitelj u Senju. Vjerojatno je bio vjeroučitelj. Na vlastitu molbu premješten je u Gospić. Nadao se da će dobiti župu jer ih je bilo nepopunjenih, no biskup Ježić ga je odredio za duhovnog pomoćnika arhiđakonu Sussaniju. Kad je ovaj uskoro umirovljen, Starčević postaje upravitelj župe. Dana 4.lipnja imenovanje župnikom u Ličkom Novom, a 15. svibnja 1812. već ga nalazimo kao župnika na Udbini. Tu se zadržao do 1814. kad je 20. svibnja promaknut za upravitelja župe svetog Karla Boromejskog u Karlobagu gdje je ostao punih 40 godina, sve do svoje smrti.

Opomena MarmontuŠime Starčević je živio u burnim vremenima. Za njegove rane mladosti propala je Mletačka

Republika. Godine 1808. gubi političku neovisnost i Dubrovačka Republika. Iduće godine Napoleon od osvojenih hrvatskih i slovenskih zemalja stvara Ilirske provincije pa naši ljudi umjesto za Austriju ratuju za njega diljem Europe.

U Ilirskim provincijama događaju se velike društvene o gospodarske promjene. Vojna krajina došla je pod francusko zapovjedništvo i u njoj, barem što se tiče vojne organizacije nije došlo do nekih većih promjena, osim vrhovnog zapovjedništva.

Ilirske provincije najprije su bile podijeljene na 10 intendantura, a zatim na šest civilnih i jednu vojnu provinciju: Koruška, Istra, Kranjska, Civilna Hrvatska, Vojna Hrvatska, Dalmacija i Dubrovnik s Bokom kotorskom. Vojna Hrvatska imala je poseban status.

U vrijeme francuskog osvajanja Like Starčević se zatekao kao mlad svećenik u Gospiću. Budući da su Ličani pružili generalu (kasnije maršalu) Marmontu žestok otpor, ovaj je, sav bijesan, nakon slamanja otpora za osvetu htio svoju vojsku i konje smjestiti u gospićku crkvu.. Priča se da je navodno pred moćnog Marmonta istupio mladi Starčević i obratio mu se na dobrom francuskom jeziku moleći ga da ne skrnavi svetište jer je i on sam kršćanin. General se iznenadio što je u „divljem“ kraju susreo čovjeka koji tako dobro govori jezikom tadašnje svjetske diplomacije i poslušao je hrabrog svećenika..

Starčević je inače bio popularan među časnicima jer je bio vrlo komunikativan i obrazovan čovjek koji govori više stranih jezika, a razumije i sve slavenske jezike. Vjerojatno im je činio usluge u prevođenju i komuniciranju s višim instancama.

Urednik za „ilirski“ jezikKad je 3. listopada 1810. u Ljubljani, glavnom sjedištu Ilirskih provincija, pokrenut četverojezični

list Le Telegraphe officiel de provincies Illyrienes, trebalo je pronaći urednika za „ilirski“ jezik. List je naime trebao izlaziti na francuskom, njemačkom talijanskom i „ilirskom“.

Za prva tri jezika bilo je lako naći urednike, no za „ilirski“ zbog rascjepkanosti jezika na slovenski i razna hrvatska narječja sa šarolikom grafijom (č i ć se npr. pisalo u mnoštvo varijacija) nije bilo lako naći čovjeka koji bi sve to ujednačio tako da svima bude razumljivo.

Za list su bili zaduženi generali Belzans i Bachellu. Ispočetka je bilo predviđeno da „ilirski“ jezik bude dubrovački govor zbog Marmonta koji je jako cijenio dubrovačku kulturu i umjetnost. No bilo je ljudi koji su dokazivali da to nije najbolje rješenje jer je štokavska ikavica puno raširenija, naročito u Lici i ostaloj Vojnoj Hrvatskoj.

Za prvi broj Telegraphe officiela napravljena su dva prijevoda na „ilirski“ jezik. Jedan su napravili Dubrovčani uz pomoć jezikoslovca Franje Marije Appendinija, a drugi gospićki kapelan Šime Starčević.

Starčevića je u Gospiću pronašao general Bachellu, i to po preporuci većeg broja vojnih časnika kojima je on vjerojatno pomagao u prevođenju službenih francuskih spisa. Njegov prijevod prihvaćen je kao bolji i razumljiviji većem broju čitatelja i danas se taj rukopis čuva u ljubljanskom arhivu.

Sačuvan su svega tri broja Telegrapha na njemačkom, francuskom i talijanskom, a niti jedan na „ilirskom“ pa se pretpostavlja da taj list nije ni tiskan na našem jeziku, premda je po Lici prikupljena čak i pretplata. Je li Starčević prevodio taj list u Lubljani ili su mu materijale donosili u Gospić, teško je reći. Bit će ipak vjerojatnije da je taj posao obavio u Ljubljani.

Mnogo je važniji njegov kasniji rad na hrvatskom jeziku potaknut upravo prevođenjem Le Telegraphe officiela

Godine 1812. izašla je njegova francuska gramatika pod naslovom Mozin Nova ricsoslovica iliricsko franceska prineshena po Shimi Starcsevichu xupniku od Novog u Lici na potribovanje vojnicske mladosti iliricskih derzhavah.

Kao što se vidi iz naslova, on je ovih sedam provincija smatrao državama i želio ih je sve jezično ujediniti. Knjiga je tiskana u Trstu, imala je 311 stranica, a predstavljala je prijevod njemačke gramatike koju je napisao svećenik Mozin 1809. godine. Starčević je tu gramatiku prilagodio hrvatskom jeziku i ona je predstavljala praktični priručnik za mlade vojne časnike koji žele naučiti francuski jezik, i to onaj koji se svakodnevno govori. Iz Mozinove opširne gramatike izbacio je sve ono što je za kolokvijalnu upotrebu bilo isuviše komplicirano.

Ovu je knjigu napisao po naredbi francuskih vlasti ili, kako on kaže, „po zapovidi poglavarah“ 1811. u prilično kratkom roku.

Nova ricsoslovicaOdmah nakon hrvatsko-francuske gramatike, u još većoj žurbi, napisao je drugu knjigu, tj.

gramatriku „iliričkog „ jezika i time želio dokazati da je „ilirički“ jezik ravnopravan francuskom, njemačkom i talijanskom. Knjiga je imala skoro isti naslov kao i prethodna, a zvala se Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicskoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici. Predgovor ovom najvažnijem Starčevićevu djelu napisan je 1. siječnja 1812. Knjiga je tiskana iste godine u Trstu. Kao i prethodna.

Osnova ovoj gramatici je narodni lički ikavski govor prilagođen potrebama književnog jezika.Starčević dobro zna da postoje velike razlike u našim dijalektima i naglašava potrebu da

najrašireniji od njih postane književni jezik jer bez jedinstva književnog jezika nema ni napretka u kulturi ni u životu uopće. Smatra da je najprikladnije prihvatiti štokavsko narječje – ikavski govor, tj. štokavsku ikavštinu kojom se govorilo u najvećem dijelu Vojne krajine, a posebno u Lici. Za ovo su bili i pripadnici zadarskog književnog kruga kojima je i sam Starčević pripadao.

U deklinaciji imenica zalaže se za genitivni nastavak –ah: knjigah, glavah; u dativu i lokativu te instrumentalu nastavci su mu –im, -am: ljudim, knjigam, ženam. Puno raspravlja o raznim tipovima imenica (imenah) pa tako govori o uvećanicama i umanjenicama: imenah Uzvelicsivih i Pomanjivih¸ u određenim i neodređenim pridjevima smatrajući to vrlo teškim i mnogim ljudima nerazumljivim gradivom. S ponosom ističe da u hrvatskom jeziku postoje posvojni pridjevi vlastitih imenica (npr. Šimin,

Lički) koje on naziva pridavno ime vlastitih izvedena što nema ni u latinskom, ni u talijanskom, ni u njemačkom, a ni u francuskom. Tu osobinu našeg jezika smatra velikom prednošću.

Glagolska vremena naziva vrimenoricsi, a njihovu promjenu, tj. konjugaciju prigibanje vrimena. Imperfekt mu je polakoproshlo vrime, a aorist proshasto samostavno vrime.

Francuske su vlasti tražile jednaku grafiju (ista slova za sva četiri prijevoda) a Starčević jako dobro zna da latinica nema sve znakove za „iliričke“ glasove, ali se protivi u diranje latinička slova jer su ona za njega svetinja. On ne može podnijeti da se na njih ili ispod njih stavljaju „kvake“ (dijakritički znakovi) jer bi to bilo svetogrđe. Bolje je upotrijebiti digrame (dva slova za jedan glas). Zato predlaže za pisanje naših palatala sljedeće: č – cs, ć – ch, š – sh, đ – dj ili gj, ž –x. Zanimljivo je da za nj i lj predlaže znakove kao što su i danas.

Ni pod koju cijenu nije dopušteno da se u latinicu umeću nepoznata slova, tj. znakovi kojih nema u latinici.

Kod pisanja glasa ć predlaže da se piše i kao tj ondje gdje se u korijenu osjeti t (bratja, listje).Starčeviću pripada čast da je prvi od naših jezikoslovaca dosljedno upotrebljavao

četveroakcenatski štokavski sustav. Tek poslije njega su Vuk Karadžić i ostali lingvisti prihvatili taj sustav, samo se ne zna je li se Karadžić poslužio Starčevićevim dostignućem ili je tro sam razradio. U svakom slučaju do Ricsoslovice je mogao doći jer je bila tiskana

Kada se usporede današnji nazivi za akcente i znakovi za njih, vidi se da ih Starčević naziva drukčije, nastojeći njihovim nazivom dočarati ponašanje glasa. I znakovi su mu slični današnjima, ali se ne podudaraju. Npr. kratkosilazni naglasak (konj, mak, šaka...) naziva glas posve kratki i ne obilježava ga. Kratkouzlazni naglasak (noga, žena, čelo..) kod njega je glas uzdignuti i brzo spušten (bilježi ga nȏga, žȇna, čȇlo) Dugosilazni (ruke, škola, more) je glas malo rastegnut i bilježi ga slično današnjem kratkouzlaznom akcentu, a dugouzlazni (ruka, glava, trava) je glas posve rastegnut i bilježi ga onako kako se i danas bilježi (rúka, lúka, Vúka).Život posvećen duhovnom radu

Starčević je bio jedna od najistaknutijih književnih ličnosti u vrijeme Ilirskih provincija i nešto poslije odlaska Francuza iz naših krajeva. Njegov jezikoslovni rad iz prvog životnog razdoblja bio je vrlo koristan, pa i krčiteljski, jer su njegova otkrića bila značajna za jezična istraživanja. Međutim, u kasnijoj životnoj fazi isuviše se učahurio u svojoj karlobaškoj tišini i posvetio drugim poslovima pa se nije mogao približiti mladim književno-lingvističkim naraštajima. Posebno se nije slagao s mladim ilircima koji su imali drukčije poglede na jezik i književnost. Bio je tvrd i nepopustljiv, nije htio napustiti svoje principe i tvrdoglavo je branio stajalište da književni jezik u Hrvata bude štokavska ikavica. Sličan mu je po tvrdoglavoj ličkoj nepopustljivosti i kasniji zemljak jezikoslovac Fran Kurelac.

Sve više se udaljavao od iliraca u jezičnim pitanjima, a sva druga njihova nastojanja prihvaćao je s velikim oduševljenjem. Njegovo posebno značenje je u tome što je u vrijeme dominacije stranih jezika u Hrvatskoj izdao gramatiku „ilirskog“ jezika dokazujući da je taj jezik ravnopravan ostalima. Neprestano je isticao ljubav prema narodnom govoru koreći one što ga se odriču i zanemaruju.

Značajan je i po tome što je prvi, prije Vuka Karadžića i Đure Daničića shvatio i zabilježio naša četiri akcenta, no nažalost taj je doprinos jeziku ostao nezapažen. Hrvatski jezik rascjepkan na više narječja i izgovora, što (svakako znači bogatstvo) nije imao jednu snažnu ličnost koja bi nametnula svoje viđenje jedinstvenog jezika, iako je bilo dosta učenih jezikoslovaca.

Starčević se cijelog života bavio pisanjem, često surađivao s tadašnjim malobrojnim listovima, ali je u prvi plan stavljao svećeničku službu i sve joj je podređivao. Najviše je knjiga napisao s područja duhovnog života, primjerice Duhovni razgovori za sve blage i osobite dneve Blaxene Divice Marije te dvanaest knjiga propovijedi pod naslovom Homilije ili tumacsenje svetog Evandjelja. Jezikom se bavio kao usput.

Možda bi se više posvetio jeziku da je bio bliže velikim kulturnim središtima. U svom Karlobagu, u Vojnoj krajini gdje je u prvom planu bila vojska i oružje smatrao je da će bolje služiti svome narodu ako se posveti njegovu duhovnom životu..

Pod kraj života se razbolio. Cijelo tijelo mu se pretvorilo u živu ranu. U pismu prijatelju, također jezikoslovcu, Ivanu Alojziju Brliću u vezi s tom bolešću navodi: „...Ja Vam od 1. Sičnja do ovog vrimena skoro 4 dana nisam imao u koje bi mogao reći da sam zazbilja odahnuo...na stanovitom mistu gdi najvećma trpim krvavi pot kroz kožu probio, a drugda se najednom krv otvori tako da se ne zna ni kako ni zašto. Jednu noć malo nisam u krvi mrtav osvanuo, i ovoga se najviše bojim...“

Zadnji životni dani bili su mu doista teški i ispunjeni tjelesnim patnjama. Umro je 14. svibnja 1859. u sedamdeset i šestoj godini života..

Karlobažani su se ponosili svojim sumještaninom, učenim čovjekom, dobrim svećenikom i velikim domoljubom koji je uza sve svoje obveze odgojio i svog rođaka, jednog od najvećih hrvatskih političara – Antu Starčevića.

Kada je umro, Karlobagom i okolinom zavladala je velika tuga. Prije nego je pokopan, nosili su njegovo tijelo u otvorenom lijesu kroz cijelo mjesto.

(Ovaj članak napisan je na osnovi podataka uzetih iz knjige Putovima hrvatskog književnog jezika koju je napisao dr. Zlatko Vince i Povijest hrvatskoga književnoga jezika autora dr. Milana Moguša, na čemu im se najljepše zahvaljujem.)

JURE TURIĆ Pedagog i književnik Jure Turić prvi je doktor pedagoških znanosti u povijesti hrvatskog učiteljstva. Rođen je , 3. IV. 1861. u Kaniži, nekada zasebnom naselju, a danas sastavnom dijelu Gospića. Otac mu se zvao Ante, a majka Cecilija, rođ. Zdunić. Pučku školu završio je u Gospiću, a učiteljsku u 1878. u Petrinji.

Govoreći o svom književnom i javnom radu, sam je sebe okarakterizirao: «Učitelj djece, mladeži i ljudi u Smiljanu, Trnovcu, Ogulinu, Jeni (Njemačka), Sarajevu, Petrinji, Zagrebu i mnogim selima u Podravini, Posavini, Srijemu, Bosanskoj krajini, Kordunu.» Kao pedagog bio je pristaša tada moderne struje u pedagogiji zvane radna škola. Uz redovni učiteljski posao bavio se i znanstvenim radom: proučavao život ličkog seljaka što mu je služilo kao građa za buduće pedagoške spise i za pripovijetke, analizirao uspjeh raznih metoda koje često nisu bile dopuštene prema pedagoškim standardima pa su mu školski inspektori znali zamjerati da se ne drži propisanih planova i programa. Budući da počeci njegova učiteljevanja padaju u vrijeme razvojačenja Vojne krajine i njezina uključenja u civilnu Hrvatsku, imao je prigodu neposredno promatrati korijenite promjene u životu ličkog seljaka i utjecaj tih promjena na mnoge ljudske sudbine. To će biti i česta tema njegovih pripovijedaka.

S obzirom da se isticao u svom zvanju, omogućeno mu je da nastavi školovanje u inozemstvu. Godine 1888. odlazi u Jenu gdje upisuje studij na filozofskom fakultetu. Osim slušanja svih predavanje vezanih uz pedagoške znanosti, pohađao je i predavanja na tamošnjoj visokoj poljoprivrednoj školi, a na medicinskom fakultetu slušao je predmete koji su po njegovu shvaćanju bili potrebni za zvanje u prosvjetnoj struci: «U psihijatričkim zavodima medicinskog fakulteta slušao sam predavanja iz anatomije i fiziologije mozga, predavanja o abnormalnim ali još ne bolesnim svjesnim pojavama, dakle jačim 'nastranostima' za nauku i umjetnost, za rad i privredu sposobnih ljudi, a nesposobnih za učitelja, suca, upravnog činovnika…Još sam slušao predavanja o duševnim bolestima djece i radio sam u zavodu za teško odgojivu djecu…» Nakon završetka studija obranio je doktorsku dizertaciju te tako postao prvi doktor pedagoških znanosti u povijesti hrvatskog školstva. Njegova doktorska dizertacija Der Entschluss im Willensprozesse (Odluka o procesu volje) postala je poslije temelj radne škole u našim pedagoškim institucijama toga vremena.

Po povratku iz njemačke radio je po mnogim mjestima u Bosni i Hrvatskoj. Od 1892. do 1895. radio je u Sarajevu «...i to u učiteljskoj školi, u Zavodu za odgoj srpske ženske mladeži iz Bosne od kojih su neke spremane za učiteljice. Ovaj je zavod uzdržavala Engleskinja Miss Yorbi… Organizirao 'duralimin' učiteljsku školu za softe koji su se spremali za učitelje na reformiranim mektebima – pučkim školama, ali još više za učitelje na reformiranim ruždijama – muslimanskim građanskim školama…» Tri godine predavao je u petrinjskoj učiteljskoj školi, a na zagrebačkoj Višoj pedagoškoj školi je od 1919. do 1926. predavao metodiku svih predmeta i vodio vježbe. Predložio je da se učiteljska škola produži sa četiri na pet godina.

Vrlo je značajan i kao prosvjetitelj. S obzirom da je u njegovo vrijeme seljaštvo predstavljalo najbrojnije stanovništvo, a pismenost je bila na nezadovoljavajućem nivou, Turić pokušava podići obrazovni nivo seljaka na višu razinu jer suvremene gospodarske prilike, tehnologija i proizvodnja zahtijevaju čovjeka koji s time ide ukorak. Uvjeren je da će gospodarske i sve druge socijalne probleme riješiti valjano obrazovanje naroda. Samim obrazovanjem najširih narodnih slojeva do izražaja mora doći duhovno uzdizanje i oplemenjivanje čovjeka pojedinca, a to je ono što cijelom njegovom andragoškom i pedagoškom djelovanju daje pravu prosvjetiteljsku dimenziju.

Nije uspio organizirati dvanaestogodišnje seljačke zimske škole koje bi podizalo duhovne obzore na našem selu, ali je uspio pokrenuti Seljačko sveučilište. Godine 1928. «Higijenski zavod u Zagrebu (današnja Škola narodnog zdravlja «Dr. Andrija Štampar») pokrenuo je široko zasnovanu akciju zdravstvenog prosvjećivanja sela. Jure Turić se tada povezao s mjerodavnim stručnjacima i rukovodiocima Higijenskog zavoda i pošlo mu je za rukom da ih uvjeri kako se zdravstveno prosvjećivanje seljaka ne može djelotvorno ostvariti ako se ne utemelji na jednoj šire zasnovanoj općeobrazovnoj potki…» (N.B.) Predstojnik dr. A. Štampar pristao je uz Turićevu koncepciju i tako je u

okviru Higijenskog zavoda Turić pokrenuo rad Seljačkog sveučilišta, jedinstvene institucije u povijesti hrvatskog školstva, a ujedno i početak važnog perioda u Turićevu andragoškom i prosvjetiteljsko-reformatorskom djelovanju.

Seljačko sveučilište počelo je raditi 1928. Uvjeti za upis bili su završena pučka škola, poznavanje elementarne pismenost a polaznik je morao biti aktivni poljoprivrednik sa sela. Dobna granica nije bila određena, polaznici su uglavnom bili ljudi koji su već odslužili vojni rok, a bilo je i starijih od četrdeset godina, tako da ovo Sveučilište ima i značaj za razvoj andragogije u povijesti hrvatskog školstva «Nastava je bila organizirana u tečajeve koji su okupljali četrdesetak polaznika. Posebno su bili organizirani muški, a posebno ženski tečajevi. Tečajevi za muškarce organizirani su ujesen i zimi i trajali su pet mjeseci: od 15. listopada do 15 ožujka… Tečajevi za žene održavali su se na proljeće i trajali su tri mjeseca: od 15. ožujka do 15. lipnja… « (N.B.) Svi su polaznici Sveučilišta u vrijeme trajanja tečaja imali smještaj internatskog tipa, sami su plaćali troškove, a za one siromašnijeg stanja plaćala je njihova općina. Bilo je daleko više zainteresiranih nego što je Sveučilište moglo primiti. Nastava se izvodila po najnovijim metodama koje je razradio Turić, a izvodili su je istaknuti profesori i stručnjaci iz raznih područja prakse i znanosti. Koristili su se udžbenicima koje je uglavnom pisao sam Turić, a bili su prilagođeni nivou polaznika. U dvanaestogodišnjem djelovanju Seljačkog sveučilišta održano je trinaest tečaja za muške s 502 polaznika i dvanaest tečaja za žene s 507 polaznica. Većina polaznika Turićeva Seljačkog sveučilišta vraćala se u svoja sela i tamo postajali uzorni gospodari i vodeći društveni djelatnici.. O radu ovog učilišta dosta se pisalo i u inozemnoj literaturi. Rad Sveučilišta oslabio je 1940., a potpuno prestao 1941. kad je počeo Drugi svjetski rat na našim prostorima.

Kao pedagog, andragog, reformator i prosvjetitelj te kao književnik i polemičar objavio je od 1882. pa do pretkraj života, uz svoj redovni prosvjetni posao, oko 380 bibliografskih jedinica u brojnim listovima Hrvatske, Slovenije, Bosne i Srbije.

*U književnosti se prvi put javio 1880. kao mlad učitelj u Šenoinu Vijencu pripovijetkom Na selu,

no bojeći se zajedljivih opaski slavnog pisca, potpisao se imenom svoga pokojnog brata Mirka. Bila je to tipična idilična romantična seoska novela kakve su se inače objavljivale po tadašnjim časopisima, a njeno objavljivanje za Turića je značila velik poticaj pa nastavlja, uz stručne pedagoške radove, pisati i beletristiku. Objavljivao je u Hrvatskoj vili, Balkanu, Nadi, Vijencu, Savremeniku, Prosvjeti…

Bio je uvjeren da književnim beletrističkim radom može puno pridonijeti osvješćivanju hrvatskog naroda, posebno ličkog seljaka, koji je upravo izišao ispod militarističke stege Vojne krajine pa se našao kao zatečen, nepripremljen za novonastalu situaciju. Toj težnji, obrazovanju i osvješćivanju naroda, posvetio se cijelim svojim bićem i kao učitelj i kao književnik. Međutim, nije shvatio ili nije bio svjestan da književnost ne trpi diktate ma kako oni plemeniti bili. I upravo zbog naglašene tendencioznosti njegov cjelokupni književni opus nema onu umjetničku snagu kakvu je mogao imati jer je Turić bio izraziti pripovjedački talent.

Njegov književni opus mogao bi se podijeliti na tri područja: pripovjedački (novelistički), opus priča, crtica i pjesama za djecu, te opus kratkih i poučnih radova.

Na području stvaralaštva za djecu nije ostavio dubljeg traga. Objavljivao je najčešće u Smilju i to u razdoblju od 1884. do 1887., Uglavnom su to bile pjesme i priče s izrazitim naglaskom na dobroti, poštenju, poštivanju starijih… Pjesme Ne hvali se i Nikičina molitva ušle su u ondašnje pučkoškolske čitanke. Književni rad za djecu nije mu ni cjelovit ni zaokružen tako da se o tom segmentu njegova književnog stvaralaštva ne može dati neki konkretni sud.

Najznačajniji mu je novelistički opus. Za života je objavio četrdesetak pripovijedaka, novela i crtica, a sve su razbacane po brojnim časopisima. Prva objavljena knjiga Darovi svijeta, prema I. Frangešua, «nosi sve značajke slaba djela..» To je, kako navodi Frangeš, «…pripovijest više, kako bi se to danas reklo, romansirana reportaža kojom pisac prikazuje ostalim krajevima Hrvatskim što se to zbiva u Krajini…»

Sedam najkvalitetnijih novela objavio je 1909. u zbirci Igra životom. Sadržavala je sljedeće novele: U mraku, Srce, Tko je kriv, Njihova ljubav, Pod kabanicom, Očajnici i Jesenska večer. Osim tih novela veće umjetničke vrijednosti imaju i Sv. Mate, Sin Bogojavljenja, Prerano u proljeće, Snatrilac, Na ovrsi, Darovi svijeta, Sebično srce, Supersko šetalište, Majčino srce, Krivi akordi i Čovjek s pogreškom

Novele bi mu se mogle podijeliti na lirsko-refleksivne i studije, i novele socijalnih prilika. Socijalne novele svakako idu u red najznačajnijih djela te vrste u našoj književnosti realističkog razdoblja, a kritičar Milan Marjanović ga upravo po njima ubraja među naše najbolje pisce svrstavajući ga ravnopravno uz Kozarca, Novaka i Gjalskog. U njegovim novelama prikazani su najznačajniji procesi koji su se zbivali u hrvatskom društvenom, kulturnom i političkom životu u posljednjem desetljeću XIX. i na početku XX. st, a najuspješniji je kad slika ličko selo i ličkog čovjeka. Posebno je snažan u socijalnom portretiranju likova (Gajiša Mitrović, Pajica Maglen, Đukerija Zdunić…) Likovi mu egzistiraju u tjeskobnim i surovim uvjetima pa su zato u sebi razvili grubost, otpornost, elementarnost rodnog kraja. O njegovoj viziji Like dr. Dragutin Rosandić (također rođen u Kaniži) u eseju Lička stvarnost u književnom djelu Jure Turića kaže: «Turićeva vizija ličkog života nosi u sebi svu oporost, svu gorčinu zlopaćenja na škrtoj zemlji i u nepovoljnim socijalnim uvjetima, prigušenu emocionalnost, trpki humor i britkost duha, elementarnu ljudsku prirodu i njezino uporno grčevito sudaranje sa životom…»

Literarnim stvaralaštvom se bavio od 1880 do 1910., do za njega porazne polemike s Matošem. U toj polemici Turić je govorio o ciljevima i zadacima hrvatske književnosti i kao dosljedan učenik realističke škole stajao na pozicijama «starih», branio književnost koja se bavi problemima narodnog života pa samim tim prosvjećuje i narod. Matoš mu je u članku Književnici protiv kritike nagovijestio da ga je vrijeme pregazilo, da je došlo do novih strujanja i novih pogleda na mjesto i ulogu književnosti u životu naroda. Nakon ove polemike Turić prestaje s pisanjem pripovijedaka, napušta književno stvaralaštvo i posvećuje se isključivo pedagoškom radu.

Turićevo djelu u cijelosti ne ulazi u vrh hrvatske književnosti, no u njezinu je povijest ušao kao prvi socijalni novelist, a zajedno s Josipom Draženovićem afirmirao je u našoj književnosti kraću lirsku pripovijest - crticu pa se može smatrati i jednim od značajnijih hrvatskih crtičara.. Njegove tri najuspješnije novele su U mraku,, Pod kabanicom i Tko je kriv

Po svom političkom opredjeljenju u mladosti je bio gorljivi starčevićanac, no nakon završenog studija u Njemačkoj, a kasnije, naročito pred početak Prvog svjetskog rata i nakon raspada Austro Ugarske prihvaća ideju jugoslavenstva. «Turić je bio povjerenik za obavještavanje i upute narodu u Narodnom vijeću u Zagrebu, koje je u onom prijelaznom periodu interregnuma obavljalo funkciju privremene državne vlasti, te je sastavljao poslanice za narod, koji su, zajedno s njim, potpisivali privremeni regenti Pribičević i Pavelić. U tim poslanicama Turić se zalagao za ujedinjenje iza novu zajedničku državu…» (N.B.)

Turić je otišao u mirovinu 1941. Imao je šestero djece. Sam je priznao da nije imao vremena za vlastitu djecu, da ih je uglavnom odgajala supruga, a on, kad bi uhvatio prigodu, učio je svoju djecu da je rad najznačajnija životna komponenta. Umro je u Zagrebu, 9. II. 1944. ne dočekavši kraj Drugog svjetskog rata.

DJELA: Rukovođ za prirodnoznanstvenu obuku u nižim uzgojnim školama (3 sv.), Zagreb, 1894.-1898. – Metodika škole rada, Zagreb, 1923. – Teorija nastavnih osnova s obzirom na pučke škole, Zagreb, 1900. – Nacrt nastavne osnove za pučke škole i opetovnice, Zagreb, 1900. – Darovi svijeta, Zagreb, 1889. – Igra životom, Zagreb, 1909. – Djela, Zagreb, 1953. – Izabrana djela, PSHK, knj.56, Zagreb, 1963.