K a t e h e t i k aUVOD

Katehetika kao disciplina - Katehetika ili katehetska znanost jest disciplina koja se bavi katehezom u kontekstu Crkvene pastoralne prakse. Relativno je nova disciplina koja se oblikuje tijekom posljednja dva stoljeća, ali sama kateheza je stara koliko i Crkva. Bilo je različitih katehetskih aktivnosti, no vrlo malo razmišljanja o sadržajima i metodama tih aktivnosti.Početak discipline 1774.god. odlukom Marije Terezije – u teološke škole Austrougarskog carstva uvedeno je poučavanje katehetike, kao samostalne discipline ili kao dijela pastoralne teologije. No razvija se s određenom širinom i strogošću tek krajem 19. st. s katehetskim pokretom. Krajem Drugog vatikanskog sabora dolazi do obnove katehetske teorije i prakse, pod utjecajem novih kulturnih pedagoških i psiholoških struja. U nekim je zemljama (Njemačka), zato nazivaju religiozna pedagogija. Katehetičko razmišljanje uvijek pokazuje dva uporišta – teološko (naglašeno u razdoblju katehetskog pokreta – kao karizmatski); pedagoško – (početkom XX. st. kada prevladava briga za metodološko i didaktičko). O tome svjedoče različiti nazivi za katehezu. Religiozna pedagogija i katehetska pedagogija, katehetski pastoral, katehetska metodologija, pastoralna kateheza itd. – znak bogatstva katehetskog čina te izvor napetosti i razilaženja u razvoju kateheze. Od Drugog vatikanskog sabora – razdoblje plodnosti i širenja: razni katehetski centri i instituti, publikacije i istraživanja…

Katehetika, identitet i podjele – Njezin identitet proizlazi iz samog predmeta – kateheze, u njezinim očitovanjima – pouci, zajedničarskom razmišljanju, sakramentalnoj inicijaciji, organiziranom putu vjere… Katehetika je sustavno i znanstveno razmišljanje o katehezi u svrhu shvaćanja, produbljivanja i vodiča odgojnog i pastoralnog djelovanja. Zbog složenosti predmeta ona se dijeli - uvjetovano povijesno različitim teološkim i kulturnim kontekstima: FUNDAMENTALNU KATEHEZU ( proučavanje uvjeta i temeljnih pretpostavki katehetskog djelovanja, njezinog identiteta i temeljnih dimenzija). MATERIJALNU (predmet su sadržaji katehetskog priopćavanja – ustroj i raščlanjenost poruke, teme koje treba obraditi, kriterij izbora, izvor i sadržaji…) i FORMALNU (metodološki i pedagoški vidovi katehetskog prenošenja: metode, ustroj, djelatnici, govor, programiranje…).

Druga podjela: FUNDAMENTALNA ili OPĆA, te SPECIJALNA ili DIFERENCIJALANA (ovisno o naslovnicima – djeca, mladi, roditelji…te područjima ili mjestima kateheze – obitelj, škola, župa …).

Mnogostrukost metoda – tehnike upoznavanja i analize stvarnosti, hermeneutska sredstva tumačenja i razlučivanja, metode katehetskog projektiranja i organiziranja, tehnike izražavanja, komuniciranja, interakcije, animiranja skupine,… Kateheza nužno zahtjeva pluridisciplinarno znanje – različite metode i znanstveni postupci. Danas se drži nužnim usmjeriti prema autentičnoj interdisciplinarnosti radi međusobnog dijaloga.

1

Dvije duše katehetike: teološka i pedagoška

Katehetika, teološka disciplina - To proizlazi iz naravi samog katehetskog čina koji se smješta u kontekst pastoralnih aktivnosti te kvalificira kao služenje Crkvi riječi za odgoj vjere. Dugo je bila shvaćena kao podložnost s katehetskoj sustavnoj teologiji i vjernim kanonima no danas je to nadiđeno budući da se katehetika svodi na jednostavnu dedukciju ili širenje sustavne teologije. No, njezinu teološku narav treba shvatiti u okviru pastoralne/praktične teologije – nastaje u njenom, krilu i nužno je povezana s njom kao dio cjeline. Zato treba definirati identitet prema srodnim disciplinama (homiletika, liturgijski pastoral, omladinski i školski pastoral…). Nije uvijek lako odrediti granice, stoga se nameće kriterij razlučivanja koji je rastezljiv i koji zahtjeva dijalog i interakciju.

Katehetika, pedagoška disciplina – Odgovara značajkama istinske pedagoške discipline te nalazi mjesto unutar odgojnih znanosti. U pastoralnom razmišljanju posebno su važne sveukupne humanističke znanosti. Antropološki zaokret tipičan je za našu kultura – pažnja na subjektu, čovjek u njegovoj situaciji (pov. i kulturna dimenzija svakog djelovanja i razmišljanja). Odatle zanimanje za sve pristupe koji mogu osvijetliti pastoralno djelo (kulturna antropologija, sociologija, psihologija…). Pedagoški značaj katehetike očit je ukoliko je katehetika odgojni proces dozrijevanja u vjeri te djelatnost koja se nužno uključuje u opći dinamizam rasta i dozrijevanja osobe.

Ravnoteža napetosti – Katehetika se razvija na temelju raznih antinomija, tj. Dijalektičkih napetosti:

- Između vjernosti Bogu i vjernosti čovjeku što se često pretvara u izvor suprotstavljenih zahtjeva i bojno polje (ustrojstveni zakon katehetske metode – J. Colomb).

- Između božanske i ljudske pedagogije - često načelo Božanske pedagogije čini uzaludnim bilo kakvo utjecanje profanoj pedagogiji/odgojnim znanostima.

-Između kršćanske i ljudske zrelosti – jedan od ciljeva kateheze djelovanja jest i ideal zrelosti koji treba odrediti… No svako uključivanje rasta u čovječnosti na putu dozrijevanja vjere sa sobom nosi i posljedice za katehetsku zadaću.

-Između sadržaja i metode – neprestano se javlja - proizlazi iz epistemološke složenosti katehetičke znanosti, kateheza izložena suprotstavljanju između teološke kompetencije (određuje sadržaje) i pedagoških zahtjeva (odnose se na metodološko posredovanje) – na pozadini prvenstva sadržaja nad metodom. No ispravno shvaćanje sadržaja i metode dopušta nadilaženje takvih sukoba.

- Između teološke i pedagoške dimenzije kateheza je točka njihovih susreta teologija jamči vjernost crkvenom identitetu pastoralne prakse za odgoj vjere, dok kao pedagoška znanost ima kriterije svojstvene odgojnom procesu – izvor napetosti i bogatstva…

- Između znanstvenog i iskustvenog značaja kateheze, znanosti i umjetnosti kateheze – riječ je o povezivanju dvostrukog zahtjeva, dovodeći umjetnost kateheze na visoku razinu sustavnosti i razumnosti.

2

- Između teorije i prakse, razmišljanja i djelovanja – ravnoteža je obavezna, treba uvijek osigurati plodnu dijalektiku.

Izvornost i posebnost katehetskog čina – Katehetski pristup osjeća potrebu za spašavanje izvornosti kateheze, koja se često shvaća kao širenje teoloških sadržaja i poučavanje vjernika tom nauku (pr.: razdoblje katekizama – čitav moderni vijek). Jasno je da će teologija uvijek biti od prvotne važnosti, s obzirom na katehezu (kao sustavno razmišljanje o činjenicama vjere i crkvenoj praksi ima ulogu produbljivanja usustavljivanja i povezivanja s tradicijom), no mora se razlikovati od druge crkvene funkcije – kateheze (u službi rasta vjere konkretnih osoba i skupina – upotpuniti kršćanske poruke, njihovim zahtjevima problemima i iščekivanjima). Dvije logike – jedna više intelektualnija - druga komunikativnija; proučavanje Božje riječi i razmišljanje o njoj – aktualizacija i komunikacija riječi; teolog razmišlja Božju riječ koju otkriva u vjeri ( fides quaerens intellectum) – kateheza predlaže riječ s ciljem da se čovjek hrani, razvija i odgaja vjeru; teologija kao škola razmišljanja – kateheza kao škola obraćenja.

1. NOVI IZAZOVI ZA DANAŠNJU KATEHEZU

KATEHETSKI PROBLEM U KULTURNOM I PASTORALNOM OZRAČJU NAŠEGA VREMENA

1. Pogled na situaciju: svjetla i sjene u današnjoj katehezi - Gdje se danas nalazi katehetska obnova koju je promicao katehetski pokret, koncil i pokoncilski napori i razmišljanja? Funkcionira li današnja kateheza i ima li budućnosti? Kamo ide?

1.1. Koncilski zaokret – II. Vatikanski sabor jest najvažniji crkveni događaj u XX. st. Iako je rekao vrlo malo o temi kateheze i neizravno njegov je utjecaj vrlo dubok i odlučujući jer utječe na stvarnosti u temeljima identiteta kateheze – na predmet i sadržaj (riječ Božja), subjekt (čovjek vjernik), na institucionalni put (Crkva). Koncil donosi novi način shvaćanja kateheze – kraj dugog katehetskog modernog razdoblja označen je uporabom katekizama i memoriziranjem formula. Poziva na ponovo privođenje kateheze izvoru Božje riječi, na njezino ponovno premišljanje u ulozi odgoja vjere kao bitnog i općeg stava osobe te na njezinom ponovnom smještanju u projekt Crkve koja će biti više zajedničarska i dijakonijska… Pokoncilsko razdoblje bilo je vrijeme velike plodnosti i traženja na katehetskom području… Niz inicijativa, promišljanja, kriza… Karakteristike pokoncilske kateheze: prvenstvo evangelizacije, isticanje SP, antropološka dimenzija, društveno politička osjetljivost, prvenstvo odraslih, središnje mjesto zajednice, vrednovanje medija. – Svijet sa novim izazovima, traženje prikladnijih odgovora u duboko promijenjenom društvu. U Italiji je to razdoblje označeno, javnim promicanjem katehetskog pokreta (temeljni dokument RdC i katekizam biskupske konferencije CEI). Je li sve to urodilo plodom? Vidimo složenu stvarnost, pozitivne i negativne strane. 1.2. Situacija: pozitivne strane – U današnjoj pastoralnoj katehetskoj praksi ima obećavajućih iskustava – bogata perspektiva za budućnost ODK ističe velik broj kateheta, misijski i katekumenalni značaj katehetskog djelovanja, porast kateheze odraslih i dubina katehetske misli. Zatim - procvat novih zajednica, laičkih službi, traženje religijskih formacija, ponovno otkrivanje SP, napredak u priznavanju protagonizma žene, obiteljska kateheza, nove inicijative

3

interkulturalnog i interreligijskog dijaloga. Sve su to razlozi za nadu i znakovi koji navještaju novu Crkvu.1.3. Sustav u krizi – Znakovi teške krize u Crkvenoj katehezi u najmasivnijem i tradicionalnom obliku, neraspoloženja i nezadovoljstvo. Tradicionalni sustav kateheze više ne funkcionira:1.3.1. Kriza i propust tradicionalnog procesa kršćanske inicijacije i religiozne socijalizacije u obitelji i školi – Vrlo zabrinjavajuće – paradoks: kateheza uvođenja postaje zaključivanje! Potvrda je - sakrament rastanka, kraj prakticiranja ili vjere uopće. Nalazimo se u općoj krizi procesa odgojne i religiozne socijalizacije. Zastrašujuća praznina odgojne odlučnosti i djelotvornosti u katehezi odraslih. Utjecaj tradicionalnih odgojnih mehanizama prenošenja vjere i vrednota mnogo manji (30 na 10%) - obitelj, crkva, škola. Prevladava kultura sredine i sredstava društvene komunikacije. Posebno je religiozna komunikacija zapriječena i nedovoljna – baština religioznog uvjerenja i stavova ne prelazi na nove naraštaje!1.3.2. Kriza sakramentalnog pastorala – Krštenje, sprovodi, obljetnice – socijalni imperativi i ceremonije, čini se da nema autentičnog stava kršćanske vjere. Potražnja i ponuda – sveto trgovanje koje ostavlja osjećaj gorčine i frustriranosti. Poznato je međutim da sakramentalni pastoral usko poveza sa katehetskom djelatnošću.1.3.3. Neizvjesnost kateheze odraslih – Na prvome mjestu svugdje je kateheza djece i adolescenata iako se već mnogo godina naglašava hitnost i prvenstvo kateheze odraslih, koja će promicati rast odrasle vjere u odrasloj Crkvi, no nikako da započne. Zato imamo previše djetinjasti značaj katehetske prakse, a ima i mnogo onih koji se boje zrelosti i trže utjehu u slatkoj i djetinjoj vjeri!1.3.4. Odvajanje vjere i kulture i kriza katehetskog govora – Neriješen problem govora i zakonitosti – predstavljanje kršćanske poruke da bude čitljiva shvatljiva i znakovita našim suvremenicima, budući da tradicionalna kateheza to nije i zato je kateheza ne djelotvorna. Često su katehetska sredstava odlično pripremljena s biblijskog i teološkog stajališta ali nedostatna i nedjelotvorna s katehetskog stajališta.1

1.3.5. Nedovoljna formacija kateheta, pastoralnih djelatnika, svećenika – Iako postoje brojni napori i pozitivna iskustva, činjenica je da cjelokupno područje pastorala trpi zbog nedostatka i neprikladnosti formacija – posebno za bogoslove i katehete – i prilično je daleko od toga da udovolji aktualnim zahtjevima.2. U potrazi za odgovorima na pitanje: zašto? - Tko je kriv za tako loše funkcioniranje katehetskog sustava? Mnoštvo odgovora: dogovornost na današnjoj kulturi i svijetu koji su se jako izmijenili, na naslovnicima kateheze (mladi i obitelji) koji nisu raspoloženi ni zainteresirani za vjerski život, crkvena i pastoralna stvarnost – neki okrivljuju pokoncilsku katehetsku obnovu koja je kriva jer je napustila tradicionalni stil doktrinarne kateheze…No situacija je vrlo složena – krizu kateheze ne treba pripisivati jedino katehezi – ona je dio mnogo šire krize (religije, crkava, kršćanstva…). Svijet jest mnogo izmijenjen (obzirom na prošlost – sociokulturalne, političke, ekonomske promjene koje snažno utječu na procese religiozne socijalizacije) kao i sam rel. činjenica u svojim najrazličitijim očitovanjima.

1 „ u Crkvi postoji velika muka jer je njezin oblik komunikacije evanđelja obično siromašan i nekvalitetan. Česti dojam da rabi govor koji nitko ne razumije, da se obraća publici koja zapravo više i ne postoji te da odgovara na pitanja koja nitko ne postavlja ili probleme koje nitko ne živi (CAL 131)., Lat. Amer. Dokument.

4

2.1. Sociokulturalni, politički i ekonomski čimbenici –Postojanje dubokih promjena te ubrzanog dinamizma kojim je teško upravljati i kontrolirati ga. Neka očitovanja promjena - široka globalizacija, složenost i pluralizam društva, svijet medijalne komunikacije, duboke promjene u obitelji, znanosti i tehnološki razvoj, nacionalsocijalizmi… Uvjetovanost kulturne promjene – zahtjevima modernizma (sekularizacija, znan. racionalnost, subjekt, želja za sudjelovanjem i komunikacijom) , postmodernizma (kriza ideologija i metafizike, tkz. slaba misao – širenje labilnog identiteta i pripadanja, niskih vrednota, novo poimanje vremena…) te utjecaj medijalnog društva…2.2 Preobražaji i dvosmislenosti religiozne činjenice – Rel.situacija u današnjem svijetu je vrlo složena, zanimljiva i problematična – kriza rel. institucija i tradicionalnih religija.-kriza kršćanstva, govori se o slikama pomrčine, zime, uništenja, lijepih ruševina… S druge strane imamo izdržljivost i povratak religije s pojavom novih religijskih oblika i pokreta te koristimo izraze poput - preoblikovanje rel. činjenice, rel. prijelaz…2.2.1. U sekulariziranom društvu: religija kao podcijenjena stvarnost – Živjeti bez vjere se može bez velikih posljedica, rješenje konkretnih problema valja tražiti drugdje… Isplati li se biti kršćanin? Zbog čega? Rješenje je najčešće neki oblik napuštanja: izričito odbacivanje u obliku ateističkog negiranja ili izražene nereligioznosti (samo 5 %), te mnoga češća religiozna indiferentnost – neobaziranje na religiozne probleme. Pozitivni vidovi te situacije: religija se tako pročišćava, produbljuje i provjerava…2.2.2. U pluralističkom društvu: religija, jedan od brojnih izbora – Kršćanstvo se natječe s mnogim alternativama, ne više poput monopola kao prije niti kao najbolje rješenje za mnoge danas. Pluralizam stvara zbunjenost, kolebljivost jer se čini da su sve kulturalne ponude jednako prihvatljive – mnogi prihvaćaju agnosticizam zbog potpune izgubljenosti te nemoći da se izraze. Pozitivni aspekti – religija kao istaknuti prostor slobode – pred svima se otvara mogućnost, sloboda i pravo da se postave pred religiozni izbor slobodno i na svoj osobni način…2.2.3. Pred krizom institucija i Crkava: slabo vjerodostojna službena religija – Kriza sustava institucija (i religioznih) utječe na to da i njihove poruke izgledaju slabo vjerodostojne i uzdrmane. Institucionalne religije kao slabo reklamiran i slabo vođen proizvod – posebno među mladima. Neki smatraju promidžbeni proizvod po sebi dobar (evanđelje, krš. vjera) no „tvrtka ili društvo“ koje njime upravlja – Crkva – NE!! Budući da je kršćanska vjera blisko vezana uz crkvenu stvarnost, mnogima to prijeći put za ponovno otkrivanje kršćanskih vrednota… To objašnjava i širenje divlje religioznosti koja nije vezana uz službenu Crkvu. Mnogi službeno pripadaju kršćanskoj vjeri, no to žive vrlo subjektivno – sami odlučuju o elementima i pravilima koje treba prihvatiti ili odbaciti (vjerovanja, crkvenu praksu…). Neki usvajaju sinkretički položaj prihvaćanja nekršćanskih religijskih oblika i miješaju ih sa kršćanskim oblicima (kršćanstvo i pseudo kršćanske sekte, istočni rel. oblici, razni ezoterijski pokreti). Pozitivni el. - kriza potiče Crkvu na ozbiljniji ispit savjesti te odlučnost za reformu i obnovu a vjernike na kritičniji i zreliji stav prema svojoj religioznoj pripadnosti.2.2.4. U pastoralnoj kulturi: religija, „prolazno“ iskustvo – U društvu u kojem prevladava rascijepljenost i kriza snažnih vrednota i religija je u opasnosti da bude svedena na proizvod koji se upotrijebi i baci! Česte su djelomična, privremena i rascjepkana prianjanja i uvjerenja, strah od dugoročnih obveza, konačnih istina i vrednota. Snažna subjektivizacija vlastite religioznosti (filter) prema vlastitoj osjećajnosti i zahtjevima! Religija po izboru, „uradi sam“, religiozni mozaik… Pojavljuje se i traženje duhovnog koje se nužno ne poistovjećuje s religioznim. Pozitivni aspekti:

5

nadilaženja određenih apsolutizama i dogmatizama, poosobljenje vjere, ponovno vrednovanje iskustva, prianjanje uz znakovite osobe i uporišne skupine.2.2.5. Za odvajanje vjere i života, vjere i kulture: „ne-znakovita“ religija – Možda i najdublji izvor krize i zbunjenosti za ljude našeg vremena! Vjera je daleka i strana, često i u suprotnosti sa zahtjevima i vrednotama kulture. Povezano s vrstom primljenog religioznog odgoja ili življenja vjere - na rubu, bez vrijednosti za čovjekovo postojanje – kao dekorativna religija - kao pozadina ili krajnje uporište. Svijet vjere kao nešto egzistencijalno, prazno, etički nevažno, kult. sredstvo i neplodno. Mnogi zato napuštaju vjeru, neki je ne uspijevaju uključiti u svoj životni i kulturni prostor – življenje na dualistički, rubni način - kao da pripadaju dvama različitim svjetovima koji su vrlo udaljeni, bez međusobne povezanosti i dijaloga. To se može živjeti: u prividnom mirnom obliku – izbjegavanje svakog suočavanja i dijaloga između vjere i života; kao duboka tjeskoba neprihvatljive situacije, napetost i nelagoda nutarnjeg razdvajanja dvostruke pripadnosti – izlaz je često napuštanje vjere ili subjektivizacija. Pozitivni učinci: trebalo bi doći do oduševljenog traženja znakovitosti, uspostavljanja dijaloga s kulturama, korelacije vjere i života. Rezultat bi trebao biti preoblikovanje sveukupnog religioznog i kršćanskog iskustva – riječ je o novome modelu kršćanstva i krš. zajednice, o obnovljenom projektu Crkve. 2.2.6. U medijalnom društvu: religija kao fluidna, virtualna, rascjepkana stvarnost, stvarnost koja je ujedno i predstava- U svijetu društvenih komunikacija, novih elektroničkih informativnih sredstava, kršćanstvo se često svodi na ulogu nedjelotvorne, protukulturalne ponude, nešto neznakovito, na rubu… Na velikom tržištu najrazličitijih kulturnih ponuda postaje prolazan proizvod koji na trenutak izaziva radoznalost. S druge strane mediji su nositelji novog mentaliteta i kulture – veliki rizik s obzirom na zadatak odgoja i obrazovanosti. Mogu postati sredstva uvjetovanja – izobličuju stvarnost ako su u službi komercijalnih zahtjeva ponude i potražnje, ako navode na konformizam, indiferentizam. Potiču na kulturu rascjepkanosti i površnosti, pokazuju stvarnost onako kako je nekome u interesu, dovodi se u pitanje istina i dubina problema s kojima se suočava. 3. Pastoralni odgovori 3.1. Neke bitne riječi – (Nova) evangelizacija, misijski pastoral (prijelaz od pastorala očuvanja na evang., misijski), inkulturacija (za nadvladavanje odvojenosti vjere i kulture), personalizacija vjere (odgovor na sociološko i formalno kršćanstvo), (male) zajednice (crkveni subjekti i uporišta), pastoralni projekt (nadvladavanje improvizacije i empirizma).3.2. Nepromijenjeni pastoralni stavovi – G. Adler: bespogovorna osuda „kulture smrti“, horizontalno ograničavanje, bijeg u interiornost – ili osuđuju moderno ili ga zaobilaze ili se s njima stapaju bez kritičkog duha, gurajući religiju u područje privatnog.3.2.1 kulturalna udaljenost i pastoralna „razina“ – Kad pastoralni djelatnici zanemare kulturnu situaciju, ne razumiju promjene i nastavljaju bez analize i tumačenja, uobičajeno dokrinalno i tradicionalno. 3.2.2. demoniziranje svijeta i kulture – Neki krivnju prebacuju na svijet i kulturu, „svijet je izgubljen“, fundamentalistička i egzistencijalistička stajališta, nostalgija za prošlošću i doktrinarnom krutošću… Dva izlaza: dug križarskih ratova i suprotstavljanja kako bi se svijet obratio ili bijeg od svijeta koji je nepopravljiv u sigurnost svoje grupe, pokreta, sekte… Ti stavovi povećavaju obostrano nepovjerenje (Crkva-svijet) – zapreka naporima oko evangelizacije!

6

3.3. Za pastorala otvoren budućnosti – Trebaju prevladati povjerljivi i pozitivni stavovi prema kulturi, svijetu i evangelizacijskom poslanju ----> 1. Kriza kršćanstva kriza je kulturnog reda, tj. konkretno povijesno ostvarivanje kršćanstva treba preoblikovati. Izlaz je u dubokom promišljanju identiteta i uloge kršćanstva u društvu, u traženju novog modela kršćanina, obnovljene zajednice te novom i uvjerljivom projektu Crkve.

2. Pastoralna praksa unatoč naporima nije išla u korak s vremenom, u nepovoljnom je položaju pred izazovima suvremenog svijeta. Nužno je promicati novi mentalitet i stvarati obnovljeni pastoralni projekt!

Pozitivni stavovi i zbog vjere u ljubav koju Bog donosi svijetu: „Bog je tako ljubio svijet da…“ (Iv 3, 16). Bog ljubi i naš današnji svijet koji je drugačiji i manje udaljen od evanđelja nego je to bilo prije. Preporučeni duhovni i temeljni stavovi za suočavanje s problemima evangelizacije i kateheze: simpatija i otvorenost prema današnjoj kulturi i svijetu, hrabrost prijedloga i želja za interkult. i međurel. dijalogom, inkulturacija i kontekstualizacija vjere u današnji svijet, evangelizacija kao prvotno opredjeljenje Crkve, obnovljena kateheza u službi poosobljene i zrele vjere obnovljene zajednice i novog projekta Crkve…

2. KATEHEZA U OBNOVLJENOM PASTORALNOM PROJEKTU EVANGELIZACIJEKateheza će doprinijeti evangelizaciji jedino ako je smještena u ozračje hrabrog i otvorenog pastoralnog projekta1. Složena slika pastoralnog djelovanjaAktualna situacija tjera nas da opet promislimo o evangelizacijskom poslanju Crkve. Pitamo se kako definirati zadatak Crkve u današnjem svijetu? Koji pastoralni projekt usvojiti da bi uspjeli i prevladali krizu vjerodostojnosti evanđelja? U središtu tih problema je potreba ponovnog oblikovanja vlastitog identiteta (Crkve i iskustva vjere) unutar društva koje se mijenja, svaki kršćanin mora sebi razjasniti vlastito poslanje (kao osobe i kao zajednice.) Koja je perspektiva budućnosti, koji je opći projekt Crkve prema kojemu se trebamo usmjeriti? II. Vatikanski poziva na čitanje znakova vremena.Evangelizacijsko djelovanje – evangelizatori moraju znati djelovati pod sveobuhvatnim vidom iste te evangelizacije i poistovjećivati je s cijelim poslanjem Crkve. Potrebno je promotriti djelovanje svih kršćana izbjegavajući klerikalizaciju. Crkva je sveopći sakrament spasenja: saziv, zajednica sazvanih, zajedništvo i u službi poslanja kao mesijanski narod, apostolat. Saziv, zajedništvo i poslanje su trenuci neprekidnog dinamizma. Četiri su djelatne razine:1. Razina temeljnog zalaganja i konačni cilj crkvenog djelovanja: u svijetu, za svijet, u službi kraljevstva Božjega2. Razina crkvenih službi ili posredovanja, evangelizatorski znakovi: liturgija, dijakonija, koinonija, martirija3. Razina oblika i glavnih područja evangelizatorskog procesa: misijsko djelovanje, katekumensko djelovanje, pastoralno djelovanje, prisutnost u svijetu4. Niža razina djelatnika te osobnih i institucionalnih uvjetovanosti crkvene prakse: službe, ustroj, institucije.

7

1.1.Temeljno zalaganje i konačni cilj crkvenog djelovanja: „u svijetu za svijet, u službi kraljevstva Božjega (prva razina) - Crkva ne postoji sama za sebe, ona je projekt Božjeg kraljevstva (sveopći plan spasenja, mesijanski mir, život u punini, obnova svih stvari u Kristu). Bog ima veličanstveni plan oslobođenja, sreće i uspjeha čovječanstva, ostvarenja najviših vrednota za kojima čeznu svi ljudi. To je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira i na njega se poziva sva crkvena djelatnost. Crkva je kao opći sakrament spasenja sakrament kraljevstva, ne poistovjećuje se nego je klica i početak tog kraljevstva na zemlji, znak najčvršćeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva čovječanstva. Crkva je sakrament spasenja za svijet koji je najvećim dijelom spašen Božjom milošću izvan crkvenih institucija. Svrha crkvene prakse nije stvarnost Crkve u svijetu već dolazak kraljevstva Božjega i njegov rast u povijesti, promičući njegove vrednote.Odnos “u svijetu za svijet“: svijet više nije nešto protivno nego pravo mjesto ostvarenja Kraljevstva, u mjeri u kojoj slijedi poticaj Duha. Crkva je služiteljica čovječanstva, zajedno proživljavaju istu zemaljsku sudbinu, kvasac i duša društva koje želi preobraziti u Božju obitelj. Ne brine se da sačuva i uveća sebe, nego da potakne rast svijeta po Božjem naumu kako bi svijet učinila što ljudskijim i suobličenijim projektu Kraljevstva. Tu sakramentalnu i instrumentalnu ulogu obavlja zajedno s onima koji se, vjernicima ili nevjernicima, zalažu za promicanje vrednota Kraljevstva.1.2. Crkvene službe ili posredovanja u službi Božjega kraljevstva: evangelizacijski znakovi (diakonija, koinonija, martirija, liturgija) (druga razina) - Zalaganje Crkve u službi Kraljevstva nije samo suradnja s ljudima dobre volje. Crkva je čuvarica otajstva objavljenog u Kristu i poslana je prosvjetljivati, voditi i poticati ljudsku povijest da bi mogla postati mjesto ostvarenja Kraljevstva Božjeg. Pastoralna teologija, crkvena praksa razlikuju trostruku službu: liturgijsku, proročku i kraljevsku. No za crkveno djelovanje puno je prikladnija četverodijelna podjela koja se temelji na sakramentalnoj naravi Crkve: Kraljevstvo u ljubavi i bratskom služenju (znak dijakonije); Kraljevstvo u bratstvu i zajedništvu (znak koinonije); Kraljevstvo u osloboditeljskom naviještaju evanđelja (znak martirije); Kraljevstvo koje se slavi u svečanim i osloboditeljskim liturgijskim obredima (znak liturgije).Dijakonija- odgovara dubokom čovjekovu zahtjevu da pronađe alternativu logici nasilja sebičnosti koja truje život ljudi. Kršćanska zajednica je pozvana da svjedoči novi način služenja i ljubavi koji će učini vjerodostojnim evanđeoski navještaj. Znak dijakonije očituje se kao najpresudniji i najvažniji jer je ispit autentičnosti za ostale znakove.Koinonija – odgovara čežnji za bratstvom i mirom ljudi, prihvaćanje svih te poštivanje slobode i izvornosti sviju. U društvu punom podjela kršćani su pozvani na razumijevanje, iskrenost, ljubav i poštenje.

Martirija – proročka uloga. Treba se pojaviti kao osloboditeljska poruka i ključ tumačenja života. Pred zahtjevom za smislom i iskustvom zla koje vodi fatalizmu i beznađu, kršćani su pozvani biti nositelji nade, protivnici besmisla, a proroci smisla. .

Liturgija – skup obreda, simbola i trenutaka slavlja kršćanskog iskustva kao navještaj oslobođenja i spasenja. Odgovara zahtjevu za slavljenje života koji je duboko ukorijenjen u čovjekovo srce. To je prostor u kojem se život i povijest proslavljuju, veličaju i ponovno iznose na vidjelo kao kao projekt i mjesto ostvarenja Kraljevstva.

8

Ovi evagelizacijski znakovi specificiraju poslanje Crkve u svijetu; uprisutnjuju 4 velika dara: nov način sveopće ljubavi, novi oblik bratskog suživota, riječ i svjedočenje ispunjene spasenjem i nadom, skup obreda koji naviještaju i očituju život u punini. Ove 4 službe ne valja odvajati. One su prisutne jedna u drugoj te ustrojstvom i po biti čvrsto povezane. Cjelina službi je organska cjelina koja je mjerilo za razlučivanje izvornosti različitih iskustava. Iako bi se i za druge službe moglo reći da imaju prvenstvo ono ipak pripada liturgiji u čijoj je naravi biti vrhuncem i izvorom sveukupnog crkvenog iskustva (usp SC 10). Usprkos razlikovanju evangelizacijskih znakova potrebno je potvrditi njihov duboki međuodnos i komplementarnost koji ih ujedinjuje.

1.3. Glavni oblici i područja evangelizacijskog procesa: misijsko djelovanje, katekumensko djelovanje, pastoralno djelovanje, prisutnosti i djelovanje u svijetu (treća razina) - zadatak Crkve se konkretno ostvaruje u nekim oblicima i područjima koji očituju dinamizam njezine djelatnosti. To su razni trenutci onoga što ODK naziva „evangelizacijskim procesom“:

Misijsko djelovanje – prvi korak u evangelizaciji. Obraća se nevjernicima i religiozno ravnodušnima. Oblici: prisutnost, služenje, dijalog, svjedočenje. Sve to vodi prvom navještaju Evanđelja.

Pastoralno djelovanje – tradicionalno područje djelovanja „ad intra“ crkvene zajednice: bogoslužje, slavlja, sakramenti, kateheze, karitativno djelovanje itd.

Prisutnost i djelovanje u svijetu – normalno razgranavanje crkvenog djelovanja u razl. oblike evanđeoskog svjedočenja u društvo traži posebnu pažnju (često zanemarivano): promicanje čovjeka, društveno i političko, odgojno i kulturno djelovanje, promicanje mira, zalaganje na području ekologije. Tu je Crkva pozvana izaći iz svoga unutarnjeg prostora kako bi se stavila u službu kraljevstva Božjeg u svijetu. Istovremena prisutnost 4 evanđeoska znaka i težnja prema Kraljevstvu daju kvalitetu i značenje cjelokupnom dinamizmu crkvenog djelovanja.

1.4. Djelatnici osobne i institucionalne uvjetovanosti crkvene prakse: službe, ustroj, institucije (četvrta razina) - Ova razina se odnosi na institucionalni vid crkvenog djelovanja. Tu su raznovrsne djelatnosti i problemi koji se tiču osoba i struktura uključeni u crkveno djelovanje: obrazovanje svećenika i pastoralnih djelatnika, pastoral zvanje, uređenje partikularnih Crkava, ustroj razl. ureda, proces imenovanja biskupa itd. Ova razina postoji samo da bi omogućila obavljanje crkvenih službi i kako bi bila u službi Kraljevstva. U protivnom može postati zapreka i protusvjedočanstvo evangelizaciji. Evanđeoska narav Crkve zahtijeva stalno preispitivanje i reformu crkvenog institucionalnog aparata. Kristova Crkva ima mali broj bitnih i nepromjenjivih institucionalnih dijelova.

2. Stil djelovanja bez budućnosti: tradicionalni pastoral – slika 55str.

2.1. Prvenstvo pobožnosti i sakramentalnih djelatnosti - U ovakvom pastoralu sveukupna crkvena djelatnost je podređena liturgijsko-pobožnom trenutku. Naglasak je na praksi. Nema puno prostora za problem poosobljenja vjere i zadatak evangelizacije. Pretpostavlja se da svi vjernici zdušno prihvaćaju vjeru. Martirija (služba riječi) je rezervirana samo za unutar crkveno područje: kateheza djece i propovijedanje vjernicima (ugl. unutar lit. čina.). Prvoj evangelizaciji, dijalogu s kulturom i s nevjernicima se daje mala važnost. Koinonija je umrtvljena unutar župa koja pruža religiozne usluge. Dijakonije se vrši prvenstveno kao oblik

9

pojedinačne ljubavi i pomaganja ili posredstvom ustanova i organizacija u kojima često prevladava institucionalizam i birokracija. Sve se je uglavnom u službi liturgijsko-sakramentalne prakse.

2.2. Povlačenje u unutarcrkveni i centripetalni pastoral - Trad. pastoral ne poznaje logiku i dinamiku procesa evangelizacije.

Misijsko djelovanje ad extra praktično ne postoji. Pretpostavlja se izbor vjere i osjećaj kršć. pripadnosti više formalni nego bitni.

Katekumensko djelovanje ugl. odsutno, odraslih kandidata za krštenje nema (tako se kaže), sve se odvija unutar zajednice.

Pastoralno djelovanje ad intra zahvaća cjelokupni prostor crkvenog djelovanja. Pažnja je usmjerena na život i praksu zajednice koja je ostala vjerna (briga za jedinu ovcu u ovčinjaku, a ostalih 99 izgubljenih zanemareno).

Prisutnost i djelovanje u svijetu uvjetovani bogoštovnom klerikalnom polarizacijom. To onemogućuje značajnije utjecanje na soc. i polit. područje.

2.3. Klerikalna polarizacija i institucionalna prevlast - Sve je u rukama klerika ili pojedinih laika, ali u podređenom i čisto izvođačkom položaju. Kriza zvanja i pomanjkanje svećenika se doživljavaju kao velika opasnost za pastoral. Crkve su opterećene kompliciranim hijerarhijskim aparatom, pravilnicima, ustanovama koji iscrpljuju pažnju i rad odgovornih. Predvladavajući institucionalni, pravni i ekonomski vid zasjenjuje i onemogućuje evanđeosko svjedočenje i evangelizacijsku djelatnost.

2.4. Ekleziocentrizam i samodostatnost - Crkva se smatra jedinom posjednicom istine i spasenja te se smatra Božjim kraljevstvo u svijetu. Predvladava briga za dobro i interese Crkve, a ne za društvo i ljude općenito; nepovjerenje prema nekatolicima, nekršćanima, nevjernicima; stav suprotstavljanja i obrane pred svijetom i kulturom; jačanje vl. institucija (konkurencija s civilnim institucijama).

Ovakav je pastoral osuđen na neuspjeh, treba ga dubinski premisliti te preoblikovati u pastoral obnove i evangelizacije.

3. Prema pastoralnom projektu u službi evangelizacije - Iako bi svaka partikularna Crkva trebala izgraditi vlastiti pastoralni projekt ipak se mogu označiti neke hitne potrebe i imperativi Crkve našega vremena. (shema evangelizacijskog pastorala-str. 58.)

3.1. U svijetu i za svijet u službi Kraljevstva (prevladavanje ekleziocentričnog podvrgavanja) - Projekt Kraljevstva ni trebao biti najuvjerljiviji sadržaj svake kršćanske prisutnosti. Treba nadići ekleziocentrizam te usvojiti misionarsko usmjerenje. Skrb za spasenje i služenje treba proširiti na sve ljude s kojima Crkva dolazi u dodir. U procjeni društvene, kulturne, političke (...) situacije se treba voditi evanđeoskim kriterijem. Potrebno je poštivanje zakonite autonomije svjetovnih stvarnosti, hrabro preispitivanje vl. konfes. ustanova (škole, bolnice,...) te odlučnije promicanje ekumenizma.

3.2. Ponovna ravnoteža evangelizacijskih znakova (prevladavanje sakramentalne i devocionalne polarizacije) - Potreba nadilaženja prvenstva celebrativno-devocionalnog i isticanje evangelizacijske vrijednosti služenja i bratstva.

3.2.1. Crkvena diakonija kao znak kojemu valja dati povlašteno mjesto - Danas postoji hitnost evangelizacije polazeći od siromašnih te u promicanju i cjelovitom oslobođenju svih ljudi, na

10

svjedočenje služenja i bratstva u solidarnosti sa siromašnima. U siromasima treba prepoznati sebe i povlašteni subjekt crkvene prisutnosti. Potrebno se odreći vlasti u korist služenja, a djelovanje kršćana mora biti u službi promicanja i cjelovitog oslobođenja sviju.

3.2.2. Prema Crkvi – zajednici u zajednici Crkava - Crkveni znak koinonije traži nove oblike ostvarenja i vidljivosti, prije svega ekumenska koinonija. Traži se nadilaženje klerikalizma infantilizma i svakog oblika diskriminacije. Javlja se potreba za novim, pretežno malim oblicima zajednica kako bi se ostvarilo koncilsko poimanje Crkve kao bratstva.

3.2.3. Kulturni dijalog u navještaju i u slavljenju - U potrazi za jasnoćom martirije i liturgije i autentičnošću evanđeoskog svjedočenja nužna je inkulturacija. U tom je smislu potrebno prihvaćanje kulturalnog i religioznog pluralizma. Crkva se odriče vršenja društvene kontrole te prekida izolacionizam i strah od stapanja ondje gdje su prisutne druge kulture i religiozne tradicije.

3.3. Povratak cjelovitosti evangelizacijskog procesa (nadvladavanje unutarcrkvene usredotočenosti) - Sve više jača svijest o misijskoj biti Crkve. Važno je promicati misijsko djelovanje ad extra u obliku prisutnosti, služenja, prvog navještaja u vidu obraćenja. Valja otkriti i vrednovati katekumensko djelovanje te ponovno uvesti praksu katekumenata. Tradicionalnu praksu uvođenja u kršćanstvo treba premisliti i obnoviti u svjetlu katekumenskog modela. Cilj pastoralnog djelovanja ad intra nije više ideal praktičnog vjrnika nego cilj zrelosti i svjedočenja vjere (poosobljenje vjere). Cilj pastoralnog projekta je učiniti kršćaninovu prisutnost i djelovanje u svijetu učiniti stvarnim i uvjerljivim.

3.4. Prevladavanje karizmatske dimenzije u Crkvi nad institucionalnom i želja za reformom (nadilaženje klerikalizma i institucionalne tromosti) - Potrebna je stvarna rehabilitacija proročke i karizmatske dimenzije crkvene dinamike, bez jednostr. ograničenja, ali s pažnjom za znakove vremena i poticaje Duha. Institucionalna reforma Crkve traži ustrojstvenu i organizacijsku decentralizaciju, biskupski kolegijalitet itd. Potrebno je razlučivanje karizmi i službi ali bez utrnuća Duha te promicanje službi odozdo. Prije svega je potrebna hrabrost u djelovanju i otvorenost prema budućnosti. To uključuje privlačenje mladih i graditelja budućnosti. U svijetu ubrzanih promjena se traži hrabrost i razboritost.

3. KATEHEZA DANAS: IDENTITET, ZNAČENJE, SMJEROVI

1. Kz u potrazi za svojim identitetom- Kz je djelatnost stara kao i Crkva; tijelom dobiva različite oblike i načine, zato se javlja uvijek pitanje izvan naravi i identiteta posebno II. Vatikanski sabor čini odlučujući zaokret koji mijenja tradiciju ukorijenjenu u posljednjem dugom katehetskom razdoblju crkvene povijesti.

1.1. U moderno doba XVI.- sredina XIX. Stoljeća, poučavanje katekizma- pedagoškom i doktrinarnom području u središtu je katekizam- sažetak nauka vjere i povlašteno sredstvo Kz prenošenja. Važni su tradicionalni katekizmi, katekizam Tridentskog sabora, katekizam Pia X. prošireni od Belarmina, Astete, Ripalda, Deharbea. Kateheza je dugo bila učenje napamet, objašnjenje i primjena na život. Sadržavaju vjerske istine neophodne za spasenje, zapovijedi i načela koja treba prakticirati te nadnaravna sredstva koja je trebalo upotrijebiti. Uz prednosti ima mnoga ograničenja- apstraktni govor, više teološko negoli pastoralno prenošenje poruke, biblijsko i liturgijsko siromaštvo, deduktivan postupak… Takva Kz neminovno je vezano uz

11

drugačiju sredinu koja je kršćanska;ona je u društvenoj i obiteljskoj sredini mogla donekle nadoknaditi nedostatke Kz metode. S vremenom raste dekristijanizacija i nezadovoljstvo i zabrinutost. Tako se rađa Kz pokret!

1.2. PRETKONCILSKI KATEHETSKI POKRET: OD „ KATEKIZMA“ PREMA „ KATEHEZI“

Krajem XIX. stoljeća razvija se širok pokret ideja i pothvata za obnovom i jačanjem Kz u Crkvi. To se tradicionalno zove „ katehetski pokret“. Niz poticaja i uputa iz Rima koje nalaze odjek u mjesnim Crkvama ( enciklika Pija X „ Acerbo nimis“ i dekret „ Provido sane“, te Međunarodni katehetski kongres u Rimu), zatim različiti Kz kongresi u narodima, izrada katekizma na nacionalnoj razni. U nekim narodima ( posebno Njemačkoj, Austriji Francuskoj) Kz pokret nalazi na povoljno tlo pod utjecajem novih teoloških i pedagoških strujanja uz primjenu novih sredstava analize i tumačenja.

1.2.1. PEDAGOŠKI UTJECAJ

U prvom, dugom, razdoblju Kz pokreta (od kraja 19.st. pa do II. Svjetskog rata) prevladava zabrinutost za metodu vjerske poduke pod utjecajem pedagoških i psiholoških ideja. U centru je problem kako bolje podučavati katekizam te u većoj mjeri poštivati posebnost djeteta i njegove mogućnosti učenja. Utjecaj tzv. „ munchenske metode“ te mnogih pionira Kz obnove.

1.2.2. LITURGIJSKI UTJECAJ

Prevladava u drugom razdoblju, posebno u njegovom pastoralnom obliku koji Kz uvodi zahtjeve i naglaske svojstvene liturgiji( pjesme, slavlje, simboli, geste).

1.2.3. TEOLOŠKO- PASTORALNI UTJECAJ

Treće razdoblje, II. svjetski rat-II. vatikanski sabor, obilježeno problemom Kz sadržaja ili poruke. Proziva se apstraktna i školska razdioba tradicionalnog katekizma i zalaže se za povratak apostolskoj „ kerigmi“ i izvornoj crkvenoj katehetskoj predaji. Otkrivanje kristocentrizma u Kz, biblijska i liturgijska dimenzija kršćanske poruke, Kz kao odgoj u vjeri.

1.3. ZAOKRET II. VATIKANSKOG SABORA: OPĆI PREGLED KATEHEZE

Utjecaj II. vatikanskog sabora je dubok i odlučujući, službeni završetak „ katekizamskog razdoblje“ i početak dubinskog pregleda Kz. Iako izravno ne obrađuje temu Kz, snažno utječe posebno preispitivanje uporišnih točaka Kz- Božja riječ, vjera i Crkva. Posebno važno pokoncilsko razdoblje (plodno i problematično) bogato ostvarenjima, traženje novih putova (novi katekizmi, tekstovi, Kz instituti i centri). I u praksi i u Kz razmišljanjima nove dimenzije: antropološki zahtjevi, Biblija, društveno-politička dimenzija, prvenstvo odraslih, utjecaj komunikacije i audiovizualnih sredstava, naglasak na zajednici. Puno problema, promjene i

12

novosti koje nije lako nadzirati. Često je situacija promjenjiva i problematična te se čini da su u krizi sve bitne sastavnice Kz (sadržaji, metoda, naslovnici …).

1.4. DOPRINOS CRKVENOG UČITELJSTVA

U pokoncilsko razdoblje imamo nova sredstva i smjernice za potpunu obnovu Crkve. Neki događaji i dokumenti u obnovi: „ Opći katehetski direktorij“, „ Reda kršćanske inicijacije odraslih“, te dvije biskupske sinode, apostolske pobudnice „ Evangelii nuntiandi“ i „ Catechesi tradendae“, zatim enciklika „Redemptoris missio“, „ Katekizam Katoličke crkve“ te novi „ Opći direktorij za katehezu“.

1.5. NUŽNOST RAZJAŠNJENJA

Kateheza pripada znaku crkvene martirije te uvijek mora promišljati svoj identitet martirije. I evangelizacija zahtjeva razjašnjena, bilo u odnosu na sveukupno pastoralno djelovanje, bilo z obzirom na katehezu. I čini se da prvenstveno evangelizacija potiskuje mnoge tradicionalne službe u Crkvi, a isto tako Kz koriste se izrazi- evangelizacijskoj Kz, i misijskoj Kz. Druga poteškoća posljedica je činjenica da postoje vrlo različiti oblici kateheze, kao i da se istu katehetsku djelatnost naziva različitim imenima. Dakle postoji opasnost da posvuda i sve bude kateheza te da prema tome izgubi značenje i identitet u sveukupnosti službi u crkvenoj zajednici.

2. KATEHEZA U PROCESU EVANGELIZACIJE: IDENTITET I PERSPEKTIVE

Narav i značenje kateheze treba najprije promatrati u okviru evangelizacijskog izbora i unutar crkvene uloge službe riječi ( martirija ).

2.1. EVANGELIZACIJA: ZNAČENJE IZRAZA

U dokumentima II. vatikanskog sabora pojavljuje se u neodređenom obliku, a u pokoncilsko vrijeme doživljava eksploziju aktualnosti o čemu svjedoči mnogi dokumenti, susreti, koji dovode da biskupske sinode 1974., i nakon toga objavljene apostolske pobudnice Pavla VI „ Evangelii nuntiandi“. 80. i 90.-ih širi se izraz „ nova evangelizacija“ ( posebno zbog situacije u Europi i Americi). Važan zaokret- evangelizacija je priznata bitnim poslanjem čitave Crkve. Izraz evangelizacije nije međutim nikada bio potpuno jednoznačan.

2.1.1. U NOVOM ZAVJETU

U Novom zavjetu se pojavljuje nestalnost značenja glagola „ evangelizirati“. Nekada označava objavu „ kerigme“ u uskom smislu- javni i svečani navještaj Božjeg spasenja svim ljudima u Isusa Krista koji je umro i uskrsnuo. Zatim znači sveukupnu djelatnost Crkve koja riječju i životom naviješta spasenje i čini ga djelatnim. U srcu evangelizacije je evanđelje- Radosna vijest spasenja, Božjeg kraljevstva, objava otajstva sakrivenog u Bogu.

2.1.2. NA II. VATIKANSKOM SABORU

13

Evangelizacija usko značenje- navještaj evanđelja nevjernicima, te široko značenje cjelokupna proročka djelatnost Crkve ili čak s cjelokupnim crkvenim djelovanjem ukoliko je misionarsko.

2.1.3. U POKONCILSKO RAZDOBLJU

Po sinodi iz 1974. o evangelizaciji sama evangelizacija ne ograničava na misijski navještaj nevjernicima, već podrazumijeva sveukupnu misijsku djelatnost Crkve. To potvrđuje „Evangelii nuntiandi“- evangelizacija je složen postupak koji uključuje razne elemente- obnovu čovjenčastva, svjedočenje, izričiti navještaj, pristanak srca, primanje znakova, apostolsko djelovanje. To široko poimanje izraza prihvaćeno je i u ODK- u- navještaj, svjedočenje, poučavanje, sakramenti, ljubav prema bližnjem. Evangelizacija podrazumijeva sveobuhvatnost- cijelo poslanje Crkve, proces putem kojeg Crkva pokrenuta naviješta i širi evanđelje Kraljevstva u cijelom svijetu.

2.2. KATEHEZA U SLUŽBI RIJEČI

Općem dinamizmu evangelizacije kao njezin „ temeljni element“ pripada ono što se od apostolskih vremena naziva dijakonija riječi.

2.2.1. RAZLIČITI OBLICI SLUŽBE RIJEČI

3 trenutka u služenju riječi- misijski naviještaj ( kerigma ili prva evanđelja), Kz i liturgijsko propovijedanje- dovodi do različitih naslovnika riječi ( nevjernici, katekumeni, vjernici) progresno uključivanja u sakramentalnu ekonomiju ( obraćenje, krštenje, euharistija), tri etape procesa rasta u vjeri ( prionuti uz vjeru, produbiti vjeru, živjeti vjeru). ODK tu razlikuje 5 oblika sazivanja i poziva na vjeru, inicijaciju, trajni odgoj vjere, liturgijsku zadaću i teološku zadaću. To ne prolazi u praksi ni u teoriji, kako pokazuje i tradicija.

2.2.2. BIBLIJSKO I POVIJESNO SVJEDOČANSTVO

Apostolske Crkve svjedoče o raznolikim obavljanju službe riječi- evangelizacija- prvi navještaj nevjernicima, poučavanje, produbljenje poruke, primjena na život, proroštvo- razlučivanje volje Božje u povijesti, svjedočenje, razjašnjava i jamči i uvjerava, nagovor- ispravlja i potiče! Termini u Novom Zavjetu- razlika prvog trenutka slanja poruke ( vikati, naviještati, evangelizirati, svjedočiti) i drugog trenutak objašnjava i produbljiva ( poučavati, katehizirati, propovijedati prenosit). Katehein novost u Nz- odzvanjati, učiniti da odjekuje- poučiti, pripovijedati. U poapostolsko i patrističko razdoblje Kz znači temeljno poučavanje kršćanske vjere unutar katekumenata. Srednji vijek umjesto Kz koristi katekizam, poduka- pitanje i odgovor predviđenih na početku krsnog obreda. Moderno doba ( XVI.- XIX. st) procvat Kz aktivnosti ( širenje tiskanih katekizama). Tek s razvojem katehetskog pokreta u XX. Stoljeću ponovo će dobiti na važnosti tradicionalni izraz „ kateheza“ s namjerom da ponovo otkrije izvorni smisao i da ga protumači.

2.3. IDENTITET KATEHEZE

Crkvena predaja nudi raznolikost djelatnosti području Kz- ovisno o povijesno uvjetovanim oblicima, a danas se koristi u širem i autentičnijim poimanjima.

14

2.3.1. ŠTO JE KATEHEZA?

Mnogo je definicija. Koncilski izričaj kaže da je Kz poučni cilj da vjera u ljudima preko proučavanja postane živa, svjesna i djelotvorna. Sinoda 1977.- sastoji se u uređenom i postupnom odgoju vjere zajedno sa stalnim procesom dozrijevanja te iste vjere. ODK- oblik crkvenog djelovanja koji bilo zajednice bilo pojedinca privodi zrelosti vjere. ODK- razdoblje u kojem se ustrojava obraćenje Isusu Kristu, služenje koje polaže temelje zdanja vjere, sređena i sustavna inicijacija u objavi, Kz inicijacije- cjelovita i sustavna formacija vjere kao priprava svekolikog kršćanskog života! Svi se slažu u 3 bitna uporišta: riječ Božja, vjere i Crkve. Kz je služenje riječi, odgoj vjere i djelo Crkve. Imajući na umu činjenice tradicije i sadašnje razmišljanje, Kz je svaki oblik crkvenog služenja riječi Božje usmjerenog prema dozrijevanju kršćanske vjere osoba i zajednica.

2.3.2. NEKOLIKO POJAŠNJENJA I PRVENSTVENIH IZBORA

Kz je znakovit trenutak u općem procesu evangelizacije, uvijek je oblik evangelizacije. Kz je različita od prvog navještaja, pretpostavlja ga ili uključenje ako nije postojala današnja pastoralna situacija Crkve utječe na razvoj njene misionarske uloge osobito u Crkvama drevne kršćanske predaje, gdje sociološka pripadnost kršćanstvu često ne uključuje osobno prianjanje uz vjeru. Poseban značaj Kz inicijacije kao temelj odgoja i obrazovanja vjere- kao veza između misionarskog djelovanja koje poziva na vjeru i pastoralnog djelovanja koje trajno krijepi kršćansku zajednicu. Upravo stoga ona nije dobrovoljno djelovanje, već temeljni čin za izgradnju i osobnosti učenika i zajednice. Kz služba vrlo je opsežan i ostvaruje se u najrazličitijim vidovima i ima razne oblike. To ne znači gubljenje identiteta.

3. Terminološko pojašnjenje - Kateheza ima razna imena u kult. područjima. Nije lako utvrditi granice termina koji su djelomično istoznačnice, a djelomično različite stvari.

3.1. Terminologija vezana uz izraz kateheza (od katehein: učiniti da odzvanja)- kateheza katehistički, katekizam, katekumen, katekumenski - iz drevne ustanove za kandidate za krštenje i uključenje u Crkvu. Danas isto značenje ili za katehetsko - evangelizatorske aktivnosti.

3.2. Terminologija vezana uz riječi vjera - procvat katehetskog pokreta (20. st.), posebno u kerigmatskoj fazi, zaslužno je za prevladavanje intelektualističke definicije kateheze. Najviše se koristi odgoj vjere, pouka u vjeri, prenošenje vjere, komuniciranje vjere i hod vjere (upućenje na neke poglede teološkog određivanja)

3.3. Terminologija vezana uz riječ religija kateheza i religiozni odgoj - relig. odgoj i formacija, poduka, nastava i kultura vezani uz kontekst različitih kulturnih situacija - samo tako možemo definirati, često uključenu u društveno-kulturni kontekst građe ustanova, općeg pedagoškog govora. Neki konkretno upućuju na religioznu poduku u školi. Relig. odgoj i obrazovanje je teže odrediti, iako se naširoko koristi. Ako se religija - religiozni posebno odnose na razne religiozne ispovijesti, tada znači proces ili širi pristup religijskim činjenicama svojstvenih svakoj zajednici. U mnogim kršćanskim ustanovama (pokrajinama) religijski odgoj odgovara sadržajima vjere i tada je religijski odgoj jednak katehezi. Ako religija znači dublju i

15

transcendentnu dimenziju - proces razvoja religijske dimenzije života, prihvaćanje religijske problematike postojanja. Danas religijsko odgoj ima široko značenje prakticiranja i djelovanja. Teži na shvatljiv način izraziti cjelinu odgojnog procesa koji se tiče religijske dimenzije, npr. katehetska zajednica i crkva, kršć. inicijacija djece, mladih i odraslih, pastoralno djelovanje raznih oblika. Religijski odgoj pokriva šire područje od kateheze.

4. Značenje katehetskog opredjeljenja za budućnost Crkve - Ako je evangelizacija danas definirana kao temeljno poslanje Crkve, kateheza sudjeluje u istom dostojanstvu i važnosti ako je bitno uključena u evangelizaciju. Kateheza je u samom srcu crkvenog poslanja. Ukoliko je odgoj i promicanje zrelosti vjere, kateheza je i temeljno počelo obnove Crkve. Crkva joj treba dati najbolje zalihe, snage i materijalna sredstva. Njezin obnoviteljski utjecaj mora biti nerazmjeran ako se ne shvati konzervativno, nego radi promicanja i preoblikovanja ostvarenog stvaranja novih kršćanskih iskustava u današnjem svijetu.

4. KATEHEZA, SLUŽBA RIJEČI I NAVJEŠTAJ KRISTA

1. Kateheza i misterij riječi: otvoreni problemi - U antici kateheza je značila ''audire verbi''. Nakon II. vatikanskog, kateheza pronalazi svoj dublji identitet - novo lice s obzirom na prošla razdoblja - od nauka k pouci, od poučavanja k naviještanju.

1.1. Kateheza i Božja riječ - uključena u problematiku Svetog pisma - što je zapravo Božja riječ? Poteškoće dolaze od poimanja Objave kao skupa određenih izričaja ili tekstova Svetog pisma ili samo doktrinalne cjeline. Međutim, Božju riječ možemo svesti na automatski i mehanički proces.

1.2. Antropološka kateheza - U srcu kateheze stoji zahtjev za upotpunjavanjem vjere i života - prevladavanja jaza između religijskog uvjerenja i životne stvarnosti sa svojim problemima. Odgovor se traži u tzv. antropološkoj katehezi. Kršćanski navještaj polazi od situacije i životnih problema koji su sadržaj religijske komunikacije. To nije uvijek uvjerljivo, te izaziva nepovjerenje.

1.3. Inkulturirana kateheza - 1977. biskupska sinoda to aktualizira. Otud zahtjev da se kateheza utjelovi u razne kulture. No tada treba razjasniti u kojem smislu i u kojem uvjetima.

1.4. Zahtjev istinitosti u katehezi - Vjernost kateheza svom sadržaju i poslanju često je problematičan. Da bi bila vjerna objavljenoj istini, kateheza mora biti pravovjerna i sustavno zainteresirana za vjerno i autentično prenošenje pouke vjere. Taj zahtjev je često u opreci s pedagoškim i pastoralnim razlozima. Čini se da kateheza odgovara na pitanja koja nitko ne postavlja i probleme koje nitko ne živi. Danas se kateheza shvaća kao hod uvijek otvorene vjere, daleko od bilo kakvog trijumfalističkog gledanja koje ima sve odgovore na religijske i ljudske probleme. Pitanje je; treba li kateheza prenositi samo ono neprijeporno ili može istraživati ima li mjesta za sumnju i nesigurnost. Danas se zastupa prijelaz od kateheze neprilagođivanja prema katehezi stvaralaštva koja bi osim prenošenja vjere i proizvodila govor vjere.

16

1.5. Iskustvena kateheza - Kao produbljenje i čitanje iskustva - komunikacija iskustva vjere, prije je prevladavala doktrinalna poduka, danas se daje prednost življenom iskustvu (nekad se daje prednost emocijama i bježanju u iracionalizam). Je li moguća i kateheza koja bi bila vjerna Božjoj poruci i je li zadatak kateheze navješćivati Evanđelje ili produbljivati iskustvo? Mnogi problemi pozivaju na produbljivanje naravi kateheze ukoliko je ona crkveno služeća Božjoj riječi, kako bi jasnije izrazili njezin autentični sadržaj i pravila ispravnog funkcioniranja. Potreban je blizak odnos teologije objave i poimanja kateheze koja odgovara određenom teološkom modelu objave.

2. Božja riječ je objavljena u Isusu Kristu u srcu kateheze - U crkvenoj se svijesti izmijenilo teološko viđenje objave i Božje riječi - nakon intelektualnog poimanja objave, danas se predlaže egzistencijalno viđenje, više kristološko mjerodavno, dok Dei verbum ističe božansku inicijativu, spasenjsku narav i božanski kontekst objave. Komunikacija poprima dubinu osobnog susreta i sporazuma radi zajedništva. Bogatstvo otajstva Božje riječi u ljudskoj povijesti: Božja riječ kao snažno i tajanstveno Božje posredovanje ne iscrpljuje se u jednostavnom prenošenju istine.

2.1. Isus Krist - utjelovljena Božja riječ, središte i vrhunac Objave (kristocentrična i osobna dimenzija Božje riječi) - Krist ne predstavlja neku riječ, nego je Božja riječ vrhunac objave, vrhunsko očitovanje Boga čovjeku. Krist je Logos, Riječ Očeva, božanska mudrost, odsjaj slave i otisak bića njegova. U njemu se ostvaruje spasenje cijelog čovječanstva.

2.1.1. - Isus Krist; vrhunska i znakovita Riječ - Sveto pismo svjedočanstvo po mesijanskim naznakama stalno ističe uvjerenje da se u Isusu dogodilo nešto od presudne važnosti za čovječanstvo. U njemu se nalazi ključ za tumačenje svoga života i jamstvo ostvarenja obnovljenog projekta čovječanstva. Krist je konačni Božji da kao odgovor na čovjekova iščekivanja i duboki zahtjev za smislom. On daje smisao rada i patnje, ljubavi i nade, života i smrti, povijesti i budućnosti. dovodi do vrhunca presonalističku dimenziju objave. Božja riječ postaje živom osobom koja dopušta susret i zajedništvo, Bog objavljuje samog sebe, poziva na sebedarje.

2.1.2. Navještaj Krista u katehezi - kristocentrična, kao i svaki oblik crkvenog služenja, i personalistička dimenzija objave nužno obilježava i katehezu. Važno: kateheza je osobno komuniciranje i uvođenje u osobni susret s Kristom, prije nego komunikacija istina i događaja.

Personalistička dimenzija i njezin oslobađajući vid - bez zabrinutosti za doktrinalnu cjelovitost i terminološku krutost, vjernost živoj osobi neizmjerno je egzistencijalno slobodnija od vjernosti određenom doktrinalnom pogledu. I sadržaji kateheze komuniciranja moraju biti u relacijskom obliku - kao sadržaji među osobama.

Kateheza je prije svega navještaj Krista. Dokumenti ističu da kristocentrizam mora u katehezi imati dvostruki smisao; objektivni - Krist je središte kateheze navještaja, te subjektivni - Krist je pokretač kateheze. Objektivni znači da prenosimo naučavanje Isusa Krista i ne smijemo imati ni svoje ni drugog učitelja; istinu koja je on, a sve ostalo odnosi se na njega. Katehetska kristocentričnost je evanđeoska i trinitarna, te je ne treba shvatiti isključivo ni kao sadržaj ni kao metodu. Navještaj Krista nije jedini sadržaj kateheze, niti obvezni put. To nije moguće zbog

17

okoline ili razlika - no onda mora težiti da produbi iskustvo situacije koji pripravljaju Kristov navještaj. Inače, ako ne stiže do navještaja, kateheza nije potpuna.

2.2. Božja riječ; poruka spasenja za čovjeka (znakoviti i osloboditeljski značaj Božje riječi)

- Kateheza - rasvjetljenje i tumačenje života

2.2.1. Radi nas ljudi - Božja riječ je poruka spasenja za čovjeka - evanđeoska, Radosna vijest koja daje smisao životu i preoblikuje ga. SP nije knjiga o Bogu za čovjeka, već obrnuto. Svaka je teologija uvijek teološka antropologija; Bog se daje za nas. Božja riječ je tumačenje i osvjetljavanje postojanja, povezanost između riječi i djela. Možemo govoriti o Objavi kao događaju i kao riječi. Riječ tumači događaje i čita ih u religijskom svjetlu. Osvjetljujući uloga Riječi ima vrhunac u Isusu. Od te riječi kršćanstvo nalazi duboku životnu pouku, shvaća otajstvo spasenja i očekuje pozitivan svršetak života. Božja riječ je i obnoviteljska i osloboditeljska snaga koja poziva na djelatno zalaganje na promicanje vrednota Kraljevstva Božjega. Tko dolazi u dodir s Božjom riječju, prihvaća je u vjeri.

2.2.2. Znakovita kateheza - Kateheza je u službi čovjekovog ostvarenja i važna je za odgoj. Ne smije se ograničiti na religiozno područje postojanja, nego dohvaća cjelokupnost čovjekovog životnog nacrta. Najvažnija svrha katehetskih djelatnosti jest pomoći čovjeku da uspije u životu prihvaćajući Božji poziv, i ponuditi život pun smisla. To je važno jer se čini da kateheza ostavlja po strani temeljne probleme. Kateheza je proroštvo koje osvjetljava i tumači život, smisao postojanja, značenje života. To je djelo oslobođenja i zalaganja za svijet koji je primjereniji Božjem naumu. Ta obilježja novog lica kateheze imaju posljedice i probleme, jer antropološka i oslobađajuća dimenzija kateheze može upasti u previše ograničeno i ovozemaljsko tumačenje.

2.3. Božja riječ utjelovljena u povijesti (narativna i dijaloška dimenzija Božje riječi) Kateheza, ponovna aktualizacija i pripovijedanje znakovite povijesti.

2.3.1. Riječ kao povijest - Bog se objavljuje u konkretnoj povijesti koja se sastoji od događaja i svjedoka, a vrhunac je u Kristu. Crkva trajno uprisutnjuje događaje iz prošlosti, priopćavajući ih. Božja se riječ utjelovljuje i u čovjekovu odgovoru vjere, nema je neovisno o ljudima koji su sugovornici. Dolazi posredstvom svjedoka koji na nju odgovaraju, i nerazdjeljivo se stapa s ljudskom riječju.

2.3.2. Narativna kateheza - kateheza bitno uključuje pripovijedanje za čovjeka znakovitih događaja. Zbog povijesnog značaja kateheza mora u svoju poruku uključiti spasenjsku povijest, Kristov život i njegovo pashalno otajstvo. Kateheza se uključuje u objaviteljski, vječni dijalog između Boga i čovjeka.

2.4. Božja riječ, dar Kristova Duha (karizmatska i proročka dimenzija Božje riječi) - Kateheza je djelo Duha i u Duhu - Duh je uvijek u prvom planu i stoga nerazdvojivo vezan uz prenošenje Riječi. Utjelovljenje riječi u povijesti djelo je Duha, uskrsli Krist ga u potpunosti dariva, ispunja Crkvu i srca vjernika proročkim darovima.

18

2.4.1. Duh i riječ- u SZ Duh je životvorna i obnoviteljska Božja snaga, proroci su ljudi duha. duh je nutarnji izvor moralne obnove i riječi koja tumači svjetlo. Božja riječ silazi na ljude nošena krilima Duha, kao kiša donosi plodnost. Kad Duh silazi na neku osobu, ona govori u Božje ime. Mesija, istinski prorok na kojem će počivati punina Duha Gospodnjeg, je izvor iz kojeg proizlazi Duh istine i života. Proslavljeni Gospodin podiže novi svećenički narod, u Crkvi Duh dijeli darove, podiže apostole i proroke. Božja riječ u Crkvi poprima značajku Božjega Duha koji joj je izvor i nadahnjujući snaga. Potaknuta Duhom, Božja riječ u Crkvi sudjeluje i u dijalektici tijelo - duh, poziva nas slijediti logiku duha, a ne tijela, te je Radosna vijest za siromašne, nositeljica mira i radosti, pomirenja i oproštenja.

2.4.2. Kateheza u Duhu - mnogi su vidovi duhovne dimenzije kateheze i mnoge još treba vrednovati i premisliti u crkvenoj svijesti, kako već napreduju i teološko vrednovanje uloge Duha Svetoga. Kateheza traži ozračje prihvaćanja i poučljivosti daru Duha. Ne smije se osloniti samo na ljudske zakone komuniciranja. Ni najpredanije pedagoške tehnike, niti kateheta obdaren najprivlačnijom ljudskom osobnošću ne mogu zamijeniti djelovanje Duha Svetoga. On je protagonist crkvenog poslanja i glavni kateheta. U vršenju službe kateheta se mora često povuči u tišinu i molitvu. Kateheza zahtijeva duhovno ozračje molitve, razmatranja i poniznosti - zahtjev za produbljenom duhovnošću u izvođenju kateheza ne smije se poistovjetiti sa bijegom u tišinu ili odricanjem od javnog zalaganja, već ono treba biti poticaj. Hranjena Evanđeljem i djelima Duha Svetoga neiscrpni je izvor obnove u životu. Kateheza u Duhu treba biti izrečena s autoritetom, slobodna, hrabra i stvaralačka. Sve ovo poziva katehezu da nadvlada tolike oblike nepokorenosti, zatvorenosti unutar tradicionalnih shema, strah od novosti i otvorenosti...

2.5. Božja riječ kao dana i obećana riječ (eshatološka napetost božje riječi)

Božja riječ sudjeluje u eshatološkoj napetosti između dane i obećane riječi, radosti posjedovanja i boli iščekivanja.

2.5.1. Božja riječ doseže svoj vrhunac u Kristu - Objavom Krista otkriva nam se otajstvo Riječi. Objava je dakle konačna, sigurna i nenadvisiva. Kršćanin posjeduje najvišu riječ spasenja, konačni ključ tumačenja stvarnosti i apsolutnu sigurnost ostvarenih obećanja. Bog se neopozivo povezao sa čovjekom i u tome nada kršćanstva nalazi svoj temelj.

2.5.2. Božja riječ očekuje konačno očitovanje istine - ne smije se zaboraviti obećana istina koja se još ne posjeduje. Krist je došao u tijelu da bi objavio Božji plan, no on je onaj koji tek treba doći. Dakle, objava ostavlja otvorenim mnoge probleme, neprekidno suočavanje objavljene poruke sa povijesnom stvarnošću. Otkriva i traženja pod vodstvom Duha. Služba Riječi u Crkvi ne isključuje sumnju, trpljenje za istinu i napor traženja.

2.5.3. Kateheza sigurnosti i problema - postoji oblik kateheze kao dane i posjedovane istine gdje se kateheza strogo shvaća kao prenošenje konačnog sustava religioznih tvrdnji, te drugi oblik kateheze shvaćene kao službe dane i obećane Božje riječi u otvorenom i dijaloškom dinamizmu. Oznake:

19

- Kateheza je komunikacija sigurnosti, ali i otvoreno traženje. Nekad se držalo da se treba prenositi samo ono što je sigurno. Danas treba imati smisla i za privremeno, za zajedničko traženje istine (narav uz prihvaćanje sigurnih i konačnih elemenata kršćanstva) - s jedne strane hrabrost istine, s druge strane mora poštivati nesavršenost govora o Bogu, i dopustiti da nas Duh Sveti vodi da idemo naprijed.

- Kateheza nije samo poučavanje, nego i svjedočenje i hod u zajednici. Treba prevladati model jednosmjerne kateheze od učitelja na učenike. Svi zajedno trebaju ići naprijed.

- Kateheza mora biti raznolika, ne smije sve biti jednako važno, niti sigurno, ili jednolično. Hijerarhija istina!!

- Kateheza mora biti otvorena za dijalog i suočavanje - u apsolutiziranom gledanju mogla je dati privid posjedovanja religijske istine - opasnost netrpeljivosti i neshvaćanja.

- Kateheza je neprekidno produbljivanje, trajni odgoj vjere, nije samo pasivno usvajanje nego je i aktivno stvaralaštvo.

3. Kateheza i inkulturacija

3.1. Za inkulturiranu katehezu - problem odnosa Evanđelja i kulture prisutan je već u katehetskom pokretu posebno posljednjih desetljeća. Kateheza je sredstvo inkulturacije. Kršćanska se poruka mora ukorijeniti u ljudske kulture, preuzeti ih i preobraziti. Tema inkulturacije je živa u sveopćem području katehetskog razmišljanja. ODK joj daje povlašteno mjesto, te ističe ozbiljnost zadatka.

3.2. Božja riječ i kultura - kultura u širem smislu obuhvaća cijelu baštinu tradicija, običaja, vrednota i ustanova svojstvenih svakoj zajednici ili skupini. U tu bogatu i složenu stvarnost smješta se kršćanska poruka i djelo evangelizacije. Odnos kulture i vjere izrečeno u nizu načela potvrđenih u kršćanskoj povijesti:

a) Načelo autonomije od kultura - kršćanstvo se ne poistovjećuje s nijednom kulturom, može utjecati na sve kulture, Evanđelje i Crkva poslani su svim narodima.

b) Načelo utjelovljenja u kulture - kršćanska poruka se od početka utjelovljuje u kulturu. Ne može bez kulturnog posredovanja i nije zamisliva u čistom stanju.

c) Načelo prihvaćanja pozitivnog u kulturama - Evanđelje nema ulogu protivnika kulture, nego prihvaća njihove vrednote, prožima, preoblikuje, čisti i usavršava na slavu Božju.

d) Načelo proročkog prokazivanja – vjera vrši snagom evanđelja kritičku ulogu prokazivanja i pročišćavanja prisutnosti grijeha u kulturama, otklanjajući lažne vrednote – svaki suživot sa zlom te napad na transcendentno dostojanstvo čovjeka (nije samo riječ o širenju evanđelja).

e) Hermeneutičko načelo – kulture su nužno sredstvo za tumačenje riječi. Dvostruki hermeneutički napor tumačenja prošlih formulacija koje su uvjetovane kulturalnim okružjem te ponovnog premišljanja u novim današnjim koordinatama. Osjetljivi problem kako bi svatko u

20

svom jeziku mogao prihvatiti poruku spasenja! No i vjera samo ne daje već može i primiti od kulture (ne popuštanje evanđelja pred kulturalnim zahtjevima).

3.3. Težak zadatak inkulturacije vjere - rascjep između evanđelja i kulture drama je našeg vremena (kao i u drugim razdobljima). Tijekom stoljeća kršćanska vjera se vezala uz zap. srednj. proturef. kulturu – koja više nije ni aktualna ni sveopća. Od tu proizlazi dvostruka otuđenost vjere i kulture – u misionarskom djelovanju i isto tako u zemljama s krš. predajom – nije vjerodostojna ljudima našeg vremena! Hitnost inkulturacije – utjel. Krš. u razne suvremene kulture i to se odnosi na sveukupno krš. iskustvo (osjetljivo i zahtjevno).

- ostvarenje eklezijalnog zajedništva koja će u Crkvi poticati sudjelovanje, stvaralaštvo, dijalog i komunikaciju. – subjekt inkulturacije jest sav Božji narod (koji ne smije izgubiti osjećaj vjere).

- ponovno otkrivanje i vrednovanje krajevnih Crkvi (poštujući različitost i ne ugrožavajući jedinstvo) – vjernost evanđelju i crkvenom zajedništvu.

- stav velikog poštovanja raznih kultura u uvjerenju da je Duh Sveti već prisutan u njima (evangelizatori- u šutnji i bosih nogu, tj umom i srcem, da se ne bi u ime D borili protiv D)!

- iskreno promicanje dijaloga sa suvremenim kulturama i njihovo poznavanje (u skladu s evanđeljem i proročkom hrabrošću u ozračju otvorenosti, prihvaćanja i služenja)

3.4. Kateheza, mjesto i sredstvo inkulturacije - kateheza mora premisliti svoj identitet i svoje poslanje. Pozvana je nositi snagu evanđelja u srce kultura te mora nastojati da ih dobro upozna i poštuje i tako im predložiti upoznavanje naših skrivenih tajni. Traženje govora prikladnog za komunikaciju vjere u kulturalno odgovarajućem obliku; vrednovanje mjesnih kateheta, posebno laika, koji moraju biti dobro ukorijenjeni u narodu, poznavatelji problema i patnji – izrada i upotreba mjesnih inuklturacijskih pomagala i sredstava (katekizmi, tekstovi). S obzirom na konkretnu kulturu, korištenje izvornih izraza, susret s pučkom kulturom i religioznošću (iako nije sve pozitivno). No, važna je jer je blisko povezana s kulturom toga puka, vrednotama, simbolima. Pažnja da se izbjegnu rizici redukcionizma i sinkretizma (ugrožava se cjelovitost i čistoća kršćanske poruke).

4. vjersko iskustvo, mjesto riječi i središnji element katehetske komunikacije- u ekonomiji Božje riječi religiozno iskustvo zauzima središnje mjesto jer Božja riječ obvezuje ljusku savjest. Isprepletenost čina i riječi kojima Bog zahvaća ne događa se u ljudskim prihvaćanjima već uključuje čovjekove djelovanje i razmišljanje- prihvaćanje u savjesti- u kontekstu religioznog iskustva- bez religioznog iskustva nema ni komunikacije ni slušanja Božje riječi.

4.1. O pojmu iskustva U antropološkom smislu i hermeneutičkom značenju da bi se izbjeglo površno poimanje iskustva kao nešto doživljeno i prošlo iskustvo je stvarnost ili življena situacija- neposrednost, osobno uključivanje ne rezultat čitanja proučavanje, zato daje autoritet; stvarnost koja se živi na intenzivan i obuhvatan način- uključuje cijelu osobu stvarnost o kojoj se razmišlja i koju se tumači- ono što se proživljava postaje iskustvo: stvarnost koja je izražena i koja se ostvaruje- u različitim oblicima govora- što je nužno posredovanje za razradu samog

21

iskustva( što je bogatiji naš stav izražavanja i govora, to je istančanije različitije raznolikije naše iskustvo) : stvarnost koja preoblikuje osobe ( što je dublje i autentičnije).

4.2. Religiozno iskustvo - nije iskustvo nekog posebnog dijela stvarnosti nego dublji način doživljavanja stvarnosti. U temelju mu je sam život u svojim temeljnim situacijama- to su ljubav mržnja , nada, bol... te potiče osobu da prepozna dimenziju transcendencije. Ovo je dubinsko čitanje života sve do religiozne razine otajstva. Riječ je o ukupnosti( konačni smisao , cilj) radikalnosti, i otvaranju transcendentnoj dinamici. Odražava se i posreduje u različitom rel. Objektivizacijama ili izričajima(obredi, simboli, ustanove) – izraženi riječima ili bez riječi, profani ili sveti, pojedinačni ili zajedničarski. Važnu ulogu omogućuje prelazak u transcendentno! (religiozno iskustvo je kao santa leda). Nisu svi jednako tako prikladni... (prikladniji: svjedočenje, pripovijedanje prikladniji od rac., obavijesnog govora...). Različite objektivizacije religioznog mogu se dubinski shvatiti samo ako se promatraju na rel. Iskustva iz kojih nastaju. – komuniciranje rel nije na razini prenošenja činjeničnog nego na razini dubinskog čitanja činjeničnog; a s druge se strane može komun. Unatoč svojoj neizrecivosti.

4.3. Kršćansko iskustvo - I kršćanska predaja se može prikazivati pomoću shema svakog rel iskustva. SZ rel iskustvo Izraela, mjesto očitovanja B riječi, NZ rel iskustvo Isusa iz N i apostolske zajednice, povezuje doživljeno otajstvo i tumačenje; crkveno rel isk nastavak iskustva (različiti dok, liturgija,misli otaca...); cjelokupno biblijsko iskustvo ima značajku utemeljenja za svako drugo krš iskustvo, a crkveno poslije biblijsko isk. uporišna točka...

Dakle kršć iskustvo vjere u slušanju B riječi postoji onda kada se prihvaća iskustvo Krista i Crkve kao izvor smisla. – ostvarivanje procesa dinamičkog poistovjećivanja vlastitog iskustva i crkvenog iskustva.

4.4. Kateheza, komunikacija riječi u iskustvu vjere: neki neprikladni modeli - Bez rel. Isk. nema procesa komunikacije Božje riječi niti hoda vjere kao odgovor riječi. Sama narav kršć. vjere i tijek njezina dozrijevanja zahtijevaju posebnu pozornost za iskustvo katehetskog čina. – to je nešto više od načina katehetske pedagogije i metodologije – ono je nerazdvojivo od prenošenja evanđelja.

4.5. kateheza: produbljivanje – poistovjećivanje vlastitog iskustva s kršćanskim iskustvima - Autentična kateheza poštuje iskustveni ustroj komuniciranja br te postaje produbljivanje vlastitog iskustva u suočavanju s utemelj kršč i ( izrael Krist Crkva) povijest postaje ključ tumačenja i izvor smisla za vlastito iskustvo poistovjećenje vlastitog iskustva s onima vjere, taj proces potiče vjerna tumačenja života i obratno! Kz je dakle znakovito iskustvo komunikacije kršćanske vjere ima zadatak da kom iskustva i pomaže da se dožive i probude iskustva ( pomoći u pomoći u prevladavanju površnog prividnog banalnosti kako bi se došlo do otajstvenog i prodeu dva živ situacija uvodi u razmatranja metafizičku analizu) komunicirati iskustva , katehetski proces prožet je međusobnom razmjenom iskustva te treba ovladati jezicima koji su svojstveni iskustvenom komuniciranju. Pripovijest simbol metafora svjedočenje – pretpostavljajući da iskustva doista postoje ovdje i sada., izraziti i pomoći drugima da izraze iskustva ( važnost za produbljivanje i tumačenje iskustva, promicanje govora)

5. Kateheza vjerna Bogu, čovjeku i Crkvi

22

5.1. Izvori kateheze - Apsolutno središnje mjesto je SP ( iako godinama nije bilo tako SP je duša i knjiga Kz polazišna točka temelj i norma. ) Katehetska knjiga mnogo više od običnog priručnika koja pripovijedaju život i otajstvo isusa krista. Središnje mjesto svake Kz su Evanđelja koja i sam imaju katehetsku strukturu. Ne zamjenjiva uloga crkvene predaje kao izvora kateheze- temeljni oslonac posebno u simbolima vjere u liturgiji u patrističkoj misli i povijesti Crkve. Posebna uloga učiteljstva pastira neodvojivo od autentičnog izvora kateheze ( vjerski dokumenti, katekizmi) koje služi Božjoj riječi.

5.2. Problem govora - Važnost govora kao odlučujući čimbenik ; potreba da se prednost dade govorima svojstvenim religioznom komuniciranju( kroz pov često nije bilo tako) . danas ponovno otkrivamo najizvornije oblike pripovijedanje, simbol ikoničko i gestualno izražavanje. Te opće i neverbalni oblici govora. Kulturalni zaokret- potreba medijskog komuniciranja i sredstva društvenog priopćavanja.

5.3. Pluralizam i metodološki realizam - Mogućnost različitih metodoloških i itinerarija ovisno o području ili sadržaju kateheze; imamo 2 modela silazni model klasični, polazi od dokumenata vjere – biblijskih ili eklezijalnih. Važnost katehetske uloge prenošenje dokumenata vjere pedagogija znakova i simbola vjere. Drugi je uzlazni ili induktivni –egzistencijalni model- polazi od ljudskih problema i situacija( antropološke političke osloboditeljske) kateheza kao prosvijetljene ili tumačenje života. Oba su opravdana pod uvjetom da se ne ostane zatvoren u nekom iskustvenom području nego da se otvori za odnos s drugima te omogući produbljivanje rel iskustva. Bitna zadaća kz je znati zahtjeve i situacije subjekata ovisno o dobi, društvenom stanju. Treba vrednovati mogućnost rel iskustva ( nasmije biti nametnuti ritam rasta) iz svega proizlazi kat model duboko obnovljen s obzirom na tradicionalne kanone , posebno navještaj riječi koja govori o životu i smislu istog, ima dobre izglede za djelotvornost.

5. KATEHEZA, INICIJACIJA U VJERU I ODGOJ VJERE

Sada govorimo o subjektivnom polu dinamizma objave i vjera kao ljudski odgovor na izazov riječi.

1. Odgajati vjeru danas: ideal i stvarnost - Još od kerigmatskog razdoblja KZ pokreta Kz se vidi kao služba vjere koristi se naziv odgoj vjere ili prenošenje u pedagogija u poučavanju,,,) christus Dominus KZ se sastoji u sistematskom i postupnom odgoju vjere koji povezan s trajnim procesom obrazuje istine vjere ona u prvi plan stavlja hitnost razumijevanja.

1.1. Je li moguće „inicirati“ tj. „uvoditi u vjeru“ i „odgajati vjeru?“- Budući da je vjera uvjek plod susreta neizrecive Božje milosti i otajstva ljudske slobode a kršćanska inicijacija u svojem najdublje značenju ono unutarnje i preoblikujuće djelovanje koje Bog vrši po sakramentima. Jeli moguće voditi i upravljati tim skrovitim razvojem milosti u srcu ljudi? S druge strane čini se da inicijacija i odgoj neodgovaranju stvarnoj KZ praksi često se predstavlja u obliku dodatnog poučavanja i rel socializacije ideološke indoktrinacije. Istinska zapreka odgoju i idealan ekumenizam

23

1.2. Odgoj vjere u aktualnom društvu - Čini se da današnja kultura i rel situacija gase sve napore za buđenjem vjere. Otežani su tradicionalni procesi rel inicijacije i socijalizacije, prijelaz vjere na novi naraštaj. Kao govoriti o vjeri u racionalnom društvo u visoko tehniziranom potrošačkom i pragmatičnom svijetu? Težak zadatak koji obeshrabruje.

Buđenje alternativnih rel pokrata – subjektivne i dvosmislene pojave i iskustva- te je strpljivo djelo odgoja ugroženo tim bježanjem iracionalno, traženjem utjehe u nezrelom iskustvu vjere.

1.3. Kateheza obraćenja stavova, usmjerenja prema zrelosti - Danas se ciljevi katehetske djelatnosti formuliraju kao stavovi vjere ( počevši od obraćenja) pojam stava kao i iskustvo također izaziva zbunjenost, nejasnoću... tako i pojam zrelosti vjere ( idealno obzorje kateh procesa) Koji je to model i koji us zahtjevi za odraslog vjernika? Mnogo poteškoća potiče da promotrimo narav kateheze kao inicijacije u vjeri i odgoja vjere, te otkrijemo što pojam obuhvaća i njegove najvažnije posljedice?

2. Obnovljeno lice vjere Obavezno polazište je teološko poimanje vjere kao sigurne i poticajne podloge u traganju za identitetom kateheze. Danas imamo obnovljenu teološku vjeru dok se prije vjera svodila na neke odrednice nauk istine i sl, koja prihvaća više biblijsko osobnije i sveobuhvatnije poimanje stava vjere. DV5.

2.1. vjera, odgovor na Božju riječ koja zahtijeva odgovor - Pred Bož riječi koja nije samo neko poučavanje već uznemirujuća snaga i izazov pred kojim čovjek ne može ostati pasivan- mora zauzeti stav . važnost objave. Objava je obećanje osobni poziv i Bož nauk spasenja te sud koji sudi i spašava.

2.2. vjera, predanje Bogu puno povjerenja - U SP vjera je rel predanje čitave osobe sa svim sposobnostima., a ne jednostavno intelektualno prianjanje ili moralna poslušnost. Vjernik je onaj koji ima u BogU POSTPUNO POUZDANJE glavni oslonac i bog mu je istina. Heb vjera he emin vjerovati jednako osjećati se sigurnim imati povjerenja u pustiti da netko drugi nosi moje teret. Bog je vjeran svojim obećanjima i može ih ostvariti. U NZ vjera ima obilježje osobnog prianjanja i potpunog predanja te izriče ono što se vjeruje. Vjera ima životnu važnost. Da je temeljni stav koji daje smisao i usmjerava čitav život. SP vjeru drži sintezom i izvorom cjelokupnog religioznog života nerazdvojiva je od nade i ljubavi.

2.3. vjera, dan i milost - Odgovor vjere je Božje djelo. POTIČE GA DUH SVETI I ZATO JE MILOST. On pokreće srce i obraća ga bogu, otvara oči duši. Vjera nije moguća bez Boga vjera je poziva da se časti i Baalala. Vjera je prvenstveno poziv i zvanje.

2.4. nadopunjujući vidovi ustrojstva vjere - Postoji bipolarnost između općeg pristajanja obraćenja i daljnjeg produbljivanja. Vjera obraćenja i poznavanja. Između pouzdane sastavnice vjere i sadržajne objektivne sastavnice. Sukob životne i doktrinarne vjere. Osobna dimenzija je važnija, povjerenja te doktrinalnom izlaganje stava vjere tek ovako dobiva značenje. Bipolarnost radikala i očitovanja vjere u kategorijama uvjetovanim kulturom.

3. Dinamizam vjere

24

3.1. Dinamizam vjere: biblijsko-teološka obilježja - U NZ važno je obraćenje i nada u eshatologiju. Obraćenje je polazište rasta zaokret, prekid s prošlošću te prihvaćenog mentaliteta. Ispovijest vjere- do vjere dovodi proces produbljivanja vježbanja kršćanstva. Te sakramentalni život do utjelovljenja u Kristu. Život vjere individue Nz iam razne izraze ; sjeme koaj rađa obilato. Rastimo u vjeri braćo jer sotona ima 2000 mačića. Zajednica vjernika u Sp iam razne sike opominjanja zajednica pavao. Otkrivenje prekorava crkvu u laodicedju, koju krist bljuje iz usta. Korint pavo ih hrani mlijekom a ne tvrdom hranom jer imaju rasti. Cilj rasta u vijeri jest puna zrelost i savršenstvo vjere.

3.2. Dinamizam vjere: psihološko-antropološki pristup -

3.2.1. Dinamizam vjere kao inicijacijski proces - Dv inicijacijski proces. Niej pojam kršć tek u 2 st proces prijelaza i preoblikovanja te razlikujemo 3 pov oblika. Plemenske religiozne i magijske inicijacije. Tiče se osobe u dubini bića identiteta i pov. Tradicija uključuje odluku osobno usvajanje. Kultura ima ući u mene i ja je moram prihvatiti. Uvje tri etape. Odvajanje raskid s prošlim. Iskušenja i borbe posredni trenutak borbe. Završna situacija u simbolički prijelaz iz smrti u život i dobivanje novog id+entiteta.

KRŠĆ INICIJACIJA OZNAČAVA UNUTARNEJ Bož djelovanje posredstvom sakramenata krštenja mise i potvrde. Iako prihvaća svake obilježja inicijacije čuvamo izvornost ističe se sloboda prihvaćanja i poznavanja vjere. Uvodi se u zajednicu i uvijek upućuje na otvoreni put rasta i dozrijevanja. OVO OSTALO JE VEĆ REČENO I NEDA MI SE PISAT. JACA KOMPLICIRA, NEKA JE SKLAV DEUSU OMNIPOTENTISU.

3.2.2. Dinamizam vjere kao interiorizacija stavova – Stav – vezan u okviru socijalne psihologije, psihologije religije za opisivanje religiozne zrelosti (nasuprot – jednostavnog vjerovanja) uključuje čitavu osobu. Cjelokupno ponašanje koje, u određenoj životnoj situaciji, pokreće područje spoznaje i vrednovanja, afektivne procese i težnje koje se odnose na želju i djelovanje. Kad su čvrsto utemeljeni, općenito su razmjerno stabilni i zauzimaju ključno mjesto u razvoju osobnosti i ponašanja – uvjetuju naše prosudbe, pomažu u spremnosti na učenje, u odabiru skupine, zanimanja…Uzevši u obzir sveobuhvatno obilježje i uzajamnu neodvojivost vjere, nade i ljubavi, moglo bi se govoriti o temeljnom stavu kršćanskog postojanja, kojemu bi se nadjenulo ime vjere, nade ili ljubavi, samo da se ovim riječima da punina značenja koje imaju u kršćanskom iskustvu i u biblijskoj objavi.Rast vjere kao inicijacijski i trajni proces: - Obraćenja – prihvaćanja dubokog preobražaja - prihvaćanje središnjeg stava, daje novi identitet – Opredjeljenje za Krista.- Postupnog interioriziranja stavova vjere, prožetih nadom ljubavlju, u skladnom razvoju triju sastavnica: spoznaje, afektivne i one koja se odnosi na ponašanje.- Hod prema zrelosti, dinamizam uvijek otvoren – prema idealu odraslog vjernika.3.3. Dinamizam vjere: razvojna perspektiva – Dozrijevanje vjernika ne događa se pravocrtno nego slijedi različita razdoblja/ etape životnog ciklusa. Teorija J. Fowlera (širi pojam vjere – način dokazivanja i davanja smisla vlastitom životu, doživljavanje sebe i drugih pomoću predstavljanja Konačnog Bića!Etape razvoja prema Fowleru:

25

1. Intuitivno-projektilna vjera (2-6/8) - Svoj način shvaćanja svijeta projicira na Boga, oblikovanje emotivnih dimenzija stavova vjere.2. Mitsko-doslovna vjera (6/8-11/13) – dijete je već sposobno dati smisao svojim iskustvima i priopćiti to drugima služeći se pripovijestima. Bog koji kažnjava i nagrađuje!3. Sintetičko- konvencionalna vjera – vjera zajedničarskog pripadanja (11/13 – do ulaska u odraslu dob…). Sposobnost apstraktnog i konceptualnog mišljenja, rekonstruiranje prethodnih iskustava i projekcija prema budućnosti. Definiranje vlastitog identiteta, pomoću stvaranja sinteze sadržaja vjere i održavanih uzajamnih odnosa. Bog je onaj koji nas poznaje bolje od nas samih, prijatelj…4. Individualno – refleksivna vjera – odnos prema sebi (početak odrasle dobi), sadržaji vjere su vrednote i zalaganje; kritičko preispitivanje: - svatko osjeća da mora tražiti vlastiti temelj s onu stranu odnosa; Potreba za odgovornim zauzimanjem u vlastitim životnim izborima; Preispitivanje religioznih sadržaja. Vjera dobiva jasnoću i dosljednost. Opasnost da netko povjeruje kako može potpuno kontrolirati smisao vlastitog života.5. Ujedinjujući vjera – vjera ponovnog usvajanja (nakon 40) – dolazimo do uvjerenja kako ne vladamo svime i da smo uvjetovani nesvjesnim, nepoznatim čimbenicima. Priznaje se kako se istina ne može svesti samo na jedno gledište. Bog je transcendentan i imanentan, svemoguć i ograničen. Vjera poniznija, uči se prihvaćati religiozne simbole.6. Sveopća vjera (malo ljudi dostiže taj stadij) – ja nošen iznad sebe samoga; duboko jedinstvo s Bogom koji obnavlja same temelje identiteta, poznavanja i vrednota. Želja za preoblikovanjem aktualnih ljudskih situacija u perspektivi dolaska kraljevstva i zajedništva s Bogom pomoću radikalnog dara samih sebe i nenasilnog suprotstavljanja zlu (M. terezija…) žive kao da je Kraljevstvo već tu.3.4. cilj religiozne zrelosti – Dimenzija vjere teži nikad dostignutom cilju – zrelosti i religioznoj autonomiji što je silno važno. Iako je prisutan određeni strah od zrelosti u vjernika koji ostaju u infantilnoj religioznosti. Djelotvoran je dijalog između teologije i humanističkih znanosti. znanosti koje obogaćuju različitim doprinosima psihologije osobnosti, religije…3.4.1. Zrelost vjere kao sveopći stav – Zrela vjera je središnja crta osobnosti, postaje izvor mudrosti i smisla. Stav vjere dozrijeva ako je postojan i integriran u cjelinu osobnosti – središnja okosnica svih vidova života i djelovanja. Rezultat procesa integracije gdje vjera koordinira sve vrednote i motivacije osobnosti. Vjera dozrijeva ako dosljedno razvija tri dimenzije stava: spoznajnu, afektivnu i ponašateljsku – nikako ne mogu ići svojevoljno; jedino u skladnom razvoju vjere postaje izvorom smisla života; čimbenik nutarnjeg jedinstva.

3.4.2. Zrelost vjere u spoznajnoj dimenziji – Dimenzija vrednovanja i obrazloženja stava. - Informativna, produbljena – ne samo emotivna, djelatna ili iracionalna vjera. Onaj koji ne zna obrazložiti vjeru koju ispovijeda, ne pokazuje zrelost, oslanja se na općenito i na presude.- Vjera koja razlikuje, razlučuje, nije integralistička, dopušta razlikovanje bitnoga od sporednoga, sigurnog od sumnjivog… Dar razlučivanja dopušta raščlanjeno iskustvo religioznoga i mogućnost provjere i prilagodbi. - Kritična i samokritična - ne naivna ili pasivna vjera. Konstruktivna i uravnotežena kritika, utemeljena na dokumentima i dokazima – vjera pouzdano predanje Bogu koji se objavljuje, ne prihvaćanje apsolutno svega.3.4.3. Zrelost vjere u afektivnoj dimenziji – Afektivno – emotivna dimenzija, nasuprot adolescentske i li djelatne rel. Neki vidovi:

26

- Motivacijska samostalnost – nije podložna potrebama, željama, instinktima, nego je motivacijski izvor ponašanja. Vjera psiho – sociološki orijentirana. Za zrelu vjeru nužna je afektivna zrelost. Jedino uravnotežena osobnost je sposobna za darivanje sebe, inače postaje utočište nesigurnih i frustriranih osoba te se stvara djetinja ovisnost, udaljavanje od evanđelja slobode i blokiranje ljudskog i kršćanskog razvoja. - Zrela vjera je stvaralačka, otvorena novome, ne boji se promjene nego je drži normalnim zakonom životnog rasta i uvjetom autentičnosti. Otvorenost poticaju duha.- Zrela vjera – postojana, sposobna za zalaganje na dugi rok, nije hirovita ili instinktivna, projekt koji teži dugoročnim dobrima, a ne neprestanom uživanju.- Zrela je vjera komunikativna, zarazna, otvorena za dijalog i suočavanje, nije samostalna ili netolerantna. Rado svjedoči bez prisile i nije ugrožena…otvorena za dijalog s nevjernicima, ekumenski dijalog i poštivanje pluralizma unutar svoje zajednice. Inače se lako upada u netolerantnost i predrasude. Vjera tada postaje kao ideologija!3.4.4. Zrelost vjere u dimenziji ponašanja – Zrela vjera dosljedno razvija dimenziju ponašanja i djelovanja stava:- Zrela vjera – dinamična i aktivna – ne pasivan ili sterilna, trajan je izvor tumačenja koja potiču na djelovanje ili jačaju već započeto djelovanje. Znak nezrelosti je djelatna sterilnost mnogih vjernika. Religiozni stav koji se ne provodi u uvjerljivu praksu vjere i koji se ne živi kao otvoreni zadatak vrlo je daleko od cilja zrelosti.- Zrela vjera dosljedna u svome djelovanju, ne rascijepljena. Duboka povezanost između vjere koja se ispovijeda i one koja se živi. Noj se suprotstavljaju razni oblici razdvajanja između misli i djelovanja, nedosljednost omasovljenih ili institucionalnih oblika ponašanja, nedostatak jedinstva i unutarnje radosti. 3.5. Biti odrastao u vjeri danas: U potrazi za novim modelom vjernika – Naše društvo danas je u potrazi za novim modelom vjernika i novom kršćanskom duhovnošću, zbog snažne krize i neuvjerljive slike dobrog kršćanina., praktičnog vjernika! Oblikovane u moderno doba. Promijenjeni uvjeti društva i slom homogenosti obvezuju na preispitivanje toga tradicionalnoga modela, ne niječući njihove vrednote. Model koji ističe vidove novosti, s obzirom na prošlost, tog novog modela odraslog vjernika koji danas traže društvo i Crkva. 3.5.1. Uosobljeni i slobodni religiozni identitet – Takav vjernik mora po osobnom izboru nanovo otkriti vlastiti identitet i radost što je kršćanin. To poosobljenje vjere uključuje iskustvo obnovljenog obraćenja i pounutarnjenja slobodnih stavova vjere, hod prema zrelosti. Samo zajednica slobodnih i uvjerenih vjernika nudi jamstvo postojanja i vjerodostojnosti.3.5.2. Vjera utjelovljena u kulturu – Mnogi vjernici osjećaju neugodu religioznosti koju se ne može nuditi u sadašnjem svijetu s osjećajem pripadnosti dvama međusobno teško pomirljivim svjetovima: svijetu kršćanske vjere, onakve kakva je naslijeđena i prenošena, i svijetu sadašnje kulture, koji se sastoji od težnji, vrednota i načina mišljenja koji su svojstveni našem razdoblju. Ostvarujući dijalog između vjere i kulture, otvarajući se za vrednote modrenosti i post modernosti, razlučujući i odbacujući ono što je protiv čovjekova dostojanstva ili vrednota kraljevstva – kritička racionalnost.3.5.3. „Sensus ecclesiae“, ali u odraslom obliku – Smisao pripadnosti i poistovjećivanja s crkvenom zajednicom, koja je otajstvo i institucija, u zrelom odraslom obliku. Odrasla dimenzija – želja za odgovornom pripadnošću i odgovornim, svjesnim sudjelovanjem, sa smislom za relativnu autonomiju i kritički konstruktivni duh.

27

3.5.4. zajedničarski duh – Vjernik nije individualnost, nego, nego solidaran i zajedničarski, potreba da se vjera živi s drugima i ovisniji o drugima – znak obogaćenja i zrelosti, ne slabosti.3.5.5 Zalaganje u svijetu i snažna etička svijest – Vjernik koji nije lažno duhovan nego utjelovljen, zauzet, sa snažnim moralnim nabojem. To pokazuje u srcu svijeta; u obitelji, na poslu, u politici… Kulturna otvorenost duhu suradnje, svijest o etici i vrednotama, društveno i političko zalaganje, solidarnost sa siromasima. 3.5.6. Otvorenost te interkulturalni i interreligijski dijalog – Danas se u pluralističkom svijetu, mora živjeti u dodiru s raznim religijama, kulturna i pogledima na svijet. Što nije nužno prijetnja, nego istinska pomoć. Vjernik mora biti otvoren za dijalog.

4. Kateheza, inicijacija u vjeru i odgoj vjere: identitet i zadaci4.1. Je li moguće odgajati vjeru? – Ako poštujemo teološku narav čina vjere, onda možemo o odgoju govoriti samo u drugotnom i svrsishodnom smislu – u onim granicama ljudskih posredovanja koja mogu olakšati, pomoći…u procesu buđenja i rasta stava vjere, ali izvan izravnog mišljenja u samu vjeru – koja ovisi o besplatnom Božjem djelovanju i slobodnom čovjekovom odgovoru. Kateheza treba biti svjesna svojih granica , ukoliko je svrsishodno i presudno odgojno posredovanje, u službi susreta ljudi s prijedlogom Boga koji traži odgovor.4.1.1. Kateheza, pravi odgoj –Ipak ne znači da božje djelovanje i katehetsko djelovanje slijede različite putove, te čine uzaludnim svaki ljudski čin za stvarni rast vjere. Jer ako se odgoj provodi u skladu s pravilima, ono je samo milost za razvoj vjere. Kateheza mora postati poticaj, pomoć u osobnom rastu. – cjelovita formacija koja je više od poruke, to je priprava svekolikog kršćanskog života, odgoj za život u vjeri! (ODK 67)4.1.2. Za istinsko odgojno djelovanje – Katehezu se smatra djelom religiozne socijalizacije, što uključuje i rizik izobličenja njezine odgojne naravi. Nužno je dakle razlikovati socijalizaciju i odgoj! Važno je istaknuti oslobađajuću značajku i središnje mjesto osobe u svakom autentičnom pedagoškom zalaganju. Odgoj nužno ima i društvenu ulogu – kao kritika i preoblikovanje. Uvijek postoji opasnost da religiozna činjenica bude upotrebljena u svrhu ideološkog opravdanja i društvene kulture… Odgoj za vjeru znači promicati slobodne i zrele osobnosti vjernika koji su okupljeni u zajednicu, te i njoj sudjeluju suodgovorno i kritički. Samo u tom kontekstu valja smatrati čimbenikom učvršćivanja i povezivanja zajednice Crkve. 4.2. Ciljevi i zadaci kateheze4.2.1. Zadaća je kateheze promicati i poticati obraćenje – Premda obraćenje ne možemo pretpostaviti (zbog današnje kulture i pastoralne situacije), treba uvijek nastojati da vjera ne samo naučava i hrani nego stalno budi pomoću milosti i otvara srce za opći pristanak uz Isusa. Obraćenje je uvijek neophodan element dinamizma vjere koja teži zrelosti. Nije riječ o trenutku nego o čitavom zdanju osobne vjere. Može se reći da, posebno u znakovitim trenucima života, vjere treba ponovno zaživjeti svoj snažni trenutak obraćenja, iznova pronalazeći polet u svjesnom pristanku uz naum Boga utjelovljenog u takvim situacijama. Npr. različita razdoblja čovjekova života; razdoblja prijelaza i zahtjevnih trenutaka…4.2.2. Zadaća je kateheze poticati i dovoditi do dozrijevanja stavove svojstvene životu vjere – Odgoj kršćanskih stavova predstavlja sjedinjujuću i najodlučniju crtu zadatka kateheze kako bi se dovelo do onog ispovijedanja vjere žive, očite i djelotvorne (ODK56). Jedino tako kateheza je oslobođena od svođenja na jednostavnu religijsku poduku, održavanje moralnih normi…i postaje istinsko uvođenje - pristup otajstvu kršćanskog postojanja. Središnji cilj kateheze, može se pozivati

28

na biblijsko i tradicionalno poimanje koje u središte kršćanskog postojanja stavlja temeljna stavove vjere, nade i ljubavi. Promicanje dozrijevanje stava vjere konkretno znači poticati osjećaje poslušnosti, slušanja, povjerenja Božjoj riječi u Kristu. Te dovesti do osobnog i bezuvjetnog prianjanja uz Krista, kao bitno uporište za svoj život. tako se govori o „nasljedovanju Krista“, „ispovijedanju vjere“, „mentalitetu vjere“ – kao cilju kateheze: - Promicati dozrijevanje nade – kao pouzdanje u Božja obećanja, povjerenje, iščekivanje spasenja…- Promicati dozrijevanje vjere prožete djelatnom kršćanskom ljubavlju – dovesti vjeru do savršenstva ljubavi – koja je nova zapovijed. Ljubav prema Bogu ispunjena u ljubavi prema ljudima. Treba omogućiti dozrijevanje temeljnog moralnog opredjeljenja, svijesti o vrednotama…4.2.3. Zadatak je kateheze dovesti do punog poznavanja kršćanske poruke – Zadaća je kateheze promicati sve dublje poznavanje kršćanskog otajstva – prenošenje dokumenata vjere, uvođenje u čitanje SP i simbola vjere… mnogo je puta kateheza kritizirana jer je svedena na učenje religijskih istina – no uloga spoznaje je nenadomjestiva ali je treba upotpuniti u životni dinamizam dozrijevanja vjere, unutar spoznaje vjerskih stavova – tako da zvanje vjere postane skup predodžbi i motivacija koje podržavaju kršćanski život. s obzirom na zadatak kateheze kao poduke, tradicionalno se pojavljuju dva problema koja zaslužuju pozornost: - Problem cjelovitosti sadržaja - službeni dokumenti uporno zahtijevaju da kateheza prenosi sav nauk, cjelovitu kršćansku poruku – što je u napetosti s pedagoškom potrebom poštivanja stvarnih uvjeta i mogućnosti osoba i zahtjeva djelotvornom katehetskom komunikacijom u odgoju vjere – poznavanje vjere nije cilj po sebi.- Kriterij potpunosti i prilagođavanja katehizandima(cjelovitost ostaje cilj), - Kriterij hijerarhije istina – važno za ekumensko područje (nije sve u vjeri jednako važno, razlikovanje između implicitne i eksplicitne vjere i teološke i egzist. Hijerarhije istina vjere).- Kriterij intenzivne cjelovitosti – sinoda 1977. – potvrđuje da cjelovitost katehetskog sadržaja valja shvatiti u intenzivnom, a ne ekstremnom smislu.

4.2.4. zadaća je kateheze odgajati za kršćansko djelovanje - U odgoju vjere (izgrađivanju stavova) kateheza ima određenu sastavnicu ponašanja (kako propisuju i kateh. dokumenti) – obvezu kršćanskog djelovanja: odgoj za molitvu i meditaciju, uvođenje u sakramente i liturgiju, moralna formacija, odgoj za mir i pravdu, priprava za društveno i političko zalaganje, ekum. nastojanja!--> Organizacija prema slici 4 crkvene službe: 1-znak dijakonije – zadatak kateheze odgajati za vršenje djelatne kršćanske ljubavi i za služenje (krš. svjedočenje u svijetu, ljubav i služenje…); 2.-znak koinonije - …odgajati za smisao zajedništva i zaj. život (duh bratstva i sudioništva, sposobnost komuniciranja, dijaloga i crk. sudjelovanja, zrela poslušnost autoritetu, promicanje ekumenizma…); 3.-znak martirije- …uvoditi u služenje i naviještanje riječi, odgajati za svjesno sudjelovanje u proročkoj službi Crkve (uvođenje u čitanje SP, pripremanje za apostolski i misionarski zadatak); 4.-znak liturgije- …uvoditi u otajstvo kršćanskog slavlja, priprava za sakramente (posebno euharistiju). Važan je i odgoj za molitvu i meditaciju te odgoj za izbor zvanja i ministerija – pomoći pojedincima da otkriju svoju ulogu u društvu i Crkvi! -Iz nabrojanih ciljeva zaključujemo da je kateheza djelo prvog navještaja, uvođenja, poučavanja i odgoja - izraz „odgoj vjere“ najbolje sažima ovaj bogat i složen zadatak!

4.3. neke posljedice i konkretne primjene - Kateheza nužno pretpostavlja opći proces ljudskog rasta i dozrijevanja, bez (barem relativne) ljudske zrelosti nema zrelosti vjere -> pedagoški poziv kateh. djelatnika. -Cilj zrele vjere je otvoren zadatak – cjeloživotni. -Čvrsta povezanost religioznog iskustva i dozrijevanja stava vjere.

29

-Struktura stava vjere omogućuje različite metode za dozrijevanje stavova – kognitivne metode (informacija, poučavanje, razmišljanje), metode sa afektivnim naglaskom (svjedočenje, život skupine, suživot), aktivne metode ( djelovanje, zalaganje, sudjelovanje)…

5. Poseban problem: odgoj vjere i religiozni pluralizam

5.1. Kateheza i pučka religioznost – Bogata i složena stvarnost pučke religioznosti – valja reći da ona još uvijek ostaje previše zanemarena u teološkom i pastoralnom razmišljanju. No ona često skriva autentične vrednote vjere, nade, djelatne kršćanske ljubavi. Prostor kršćanskog iskustva, izvorni životni komentar Evanđelju, pred kojim bi i učena vjera koji put trebala zauzeti stav poniznog slušanja. Ali nije sve pozitivno u pučkoj religioznosti: ona ima svoje ograničenosti, sklona izobličenjem religije – praznovjerju, može voditi nastajanju sekti, ugroziti Crkvenu zajednicu (koji debil). Vjera treba pročišćenje i jačanje, za to je područje potrebna kateheza koja može iskoristiti unutarnje dimenzije i neporecive vrijednosti iz takvog rel. Izvora… nameće se pastoralno opredjeljenje za evangelizaciju pučke religioznosti. Katehetski napor razlučivanja i pročišćavanja u očaravajućem i dvosmislenom svijetu pučke pobožnosti ne smije zaboraviti da je religija puka neodvojivo vezana uz njegovu kulturu, duboke vrijednosti, izražajne i simboličke kategorije. Mnogi el. U religiji puka koji su prikladni za katehetsku uporabu: vjerovanja, simboli, obredi, slavlja. S nužnom prednošću valja vrednovati ovaj katehetski potencijal, to bogatstvo prisutno u pučkoj kulturi i često skriveno u njegovoj devocionalnoj vjerskoj baštini.5.2. Novi religiozni pokreti – Mnogo pokreta, sekti i religioznih iskustava najrazličitijeg podrijetla i identiteta. Neki su potekli od kršćanstva, dok se drugi nadahnjuju na istočnim religijama i drugim izvornim tradicijama. U njima se članovi uključuju u simbolički i ezoterijski svijet koji otvara za smisao, misterija, okultnog, transcendencije. Njihovo je širenje rječit znak kulta subjektivnosti mnogih naših suvremenika i krize povjerenja u tradicionalne religiozne institucije. - Važno je prije svega doprinijeti osnaženju kršćanskog identiteta vjernika pomoću produbljenja srži vjere i pomoću odgovarajućeg poznavanja SP. - Nužan je odgojni napor za rast u vjeri usmjerenoj prema zrelosti i autonomiji odrasle religioznosti. - Bit će potrebno pomoći u ponovnom otkrivanju i osnaženju smisla pripadnosti kršć. Zajedništvu i Crkvi, pomoću uvjerljivih iskustava zajedničkog bratskog života i alternativnog modela Crkve. 5.3. Svijet velikih religija – Puno zahtjevnija zadaća odgoja vjere u dijalogu s tradicionalnim religijama. Nakon koncilskog zaokreta, teol. Posebno nastoji produbiti taj odnos gledajući na njih kao na povijesne odlike Objave i putove spasenja. U koncilskim dokumentima religije se promatraju kao mjesta u kojima čovjek traži Boga i vrednuju se kao priprava za Evanđelje, bogate prisutnošću klica riječi. Potreba prihvaćanja svih vrednota, otvoren stav prema drugom koji nije prijetnja već mogući partner u dijalogu. Traži se promjena mentaliteta kako bi se prešlo s mentaliteta isključivanja na smisao suodgovornog i dijaloškog identiteta, iako u autentičnoj vjernosti vlastitoj religijskoj pripadnosti. Danas se pojavljuju novi izvori, koji će moći utjecati na djelo evangelizacije i na razvoj crkvenih zajednica, posebno u mladim Crkvama.- Misijski misao - u vidu otvaranja interreligijskog dijaloga. koji - Dijalog pretpostavlja zahtjev ukorijenjene i osnaženje vlastitog religijskog identiteta – koji se ne shvaća kao samodostatnost i isključivanje drugih, nego pročišćen i obogaćen u intelektualnom i interreligijskom sučeljavanju.

30

- Kateheza mora promicati istinsko ekumensko učenje – uključuje sposobnost za dijalog i za suočavanje sa sukobima, tolerantnost i osjetljivost, otvaranje i komunikaciju susret različitosti i istine sa stajališta drugoga, zalaganje za pravdu i sudjelovanje, prakticiranje solidarnosti.

31