1

KRALJ PETROLEJA

1. OKLADE

Onaj koji ţeli poći iz Paso del Norte u Kaliforniju uobičajenim putem preko Colorađo Rivera, prije

nego što dospije u glavni grad Arizone naići će na staru misiju San Xavier del Bac koja je otprilike

devet milja juţno od Tucsona u dolini Rio Santa Cruza. Misija je osnovana 1668. godine i

jednostavna je građevina pred kojom putnik zastaje očaran divnim svjedočanstvom civilizacije

usred divljine Arizone.

Na svakom uglu ove građevine diţe se po jedan visok zvonik. Cijelo joj je pročelje bogato

ukrašeno umjetničkim tvorevinama. Iznad glavne kapele nadvila se velika kupola a okolni zidovi

ukrašeni su izraţajnim i ukusnim reljefnim oblicima. Takva'bi građevina bila ukras svakom velikom

gradu, pa čak i svakoj prijestolnici.

Ovu misiju djelomično okruţuje jedno selo u kome je, u vrijeme kada se raspliće ova pripovijest,

nastanjeno indijansko pleme Papagos. U selu je ţivjelo nekih trista duša. Indijansko pleme

Papagos već je u ono doba bilo miroljubivo i sklono bijelcima, kao što je uostalom još i danas. Ovo

je pleme uz pomoć umjetnih kanala za natapanje izvanredno unaprijedilo plodnost svojih njiva na

kojima je uzgajao pšenicu, kukuruz, šipak, bundeve i druge poljoprivredne proizvode.

Na ţalost, ovi su Indijanci mnogo patili od bijelog ološa koji je izabrao upravo Arizonu za svoja

haračenja. Ovo područje svuda uokolo zatvoreno brdi-

ma i pustinjama, nije imalo tako reći nikakvu upra-vu; ruka pravde gotovo uopće nije dosezala

unutar

njegovih granica i zato su stotine odmetnika Iz Meksika i Sjedinjenih Američkih Drţava nahrupili

u ovaj kraj, kako bi ţivjeli ţivotom koji se sastojao od naj-surovijeg nasilja.

U glavnom gradu bio je doduše vojni garnizon koji je imao zadatak da se brine za javnu slgurnoit.

Ali se sastojao samo od dviju četa, dakle isuvlie malo za tako ogromno područje koje je

obuhvaćalo oko tri stotine hiljada kvadratnih kilometara. Uz to su prilike bile takve da su ti

„junaci" bili sretni samo da ih ološ ostavi na miru. Pomoć se od njih gotovo nije mogla očekivati. To

su i predobro znale bande odmetnika te su bile drske preko svake mjere. Velike su se bande

2

pribliţavale i samom Tucsonu i nitko se nije usuđivao bez oruţja izaći iz grada ni na udaljenost od

četvrt sata hoda. Neki američki putnik ovako opisuje tadašnje prilike: „Najveće propalice iz

Meksika, Texasa, Kalifornije i ostalih drţava našle su u Arizoni sigurno sklonište od pravde.

Ubojice i razbojnici, koljači i varalice predstavljali su većinu stanovništva. Sav se narod morao

naoruţati, dok su krvavi prizori bili svakodnevna pojava. O nekoj vlasti nije bilo ni govora a još

manje o zakonu ili vojnoj zaštiti. Posada u Tucsonu uglavnom se opijala i puštala neka stvari teku

kako hoće. I tako je Arizona bila moţda jedina zemlja pod zaštitom civilizirane vlade, gdje je

svaki krojio pravdu onako kako se to njemu samome najbolje sviđalo.

Tada su se u San Francisku sakupili ispravni i hrabri ljudi da stvore „odbor sigurnosti" koji je

isprva morao doduše djelovati samo u Kalif orni j i, ali se njegovo snaţno djelovanje uskoro

osjećalo i u susjednoj Arizoni. Ljudi jake ruke pojavljivali su se čas tu čas tamo, čas pojedinci

čas u grupama, da bi čistili zemlju od razbojnika te bi iščezavali tek pošto bi za sobom ostavili

svjedočanstva o primjeni pravde i kazne.

Kod Papagosa što su okruţivali San Xavier del Bac smjestio se neki Irac koji je također došao u

Arizonu iz nekih nečasnih razloga. On je tu otvorio dućan tvrdeći da će u njemu prodavati raznu

robu. Ali se kod tog Irca zapravo nije moglo kupiti gotovo ništa drugo osim rakije koja je bila tako

pripremljena da je on u punoj mjeri zasluţio naziv trovača. Ugled mu je bio takav da pošteni ljudi

s njim nisu saobraćali.

Bio je divan aprilski dan. Irac je sjedio za primitivnim stolom pred svojim kućerkom od sirove

opeke. Ĉinilo se da je vrlo neraspoloţen jer je s praznom časom lupao po stolu. I kako se na to

njegovo lupanje nitko nije pojavio, poviče prema otvorenim vratima: — Hej, stara vještice! Jesi li

gluha? Hoću brendija! Daj brzo, inače ću ti ja pomoći!

Tad iz kuće izađe stara Crnkinja s bocom u ruci i natoči čašu. On je ispr. ?~1 jednim gutljajem pa

zatraţi da mu ponovo natoči. I dok je ona to činila, on reče: — Po čitav dan ne vidiš i jednog

jedinog gosta! Crveni lupeţi neće da se priviknu piću. A ako se ne pojavi neki stranac, tad mogu

ovdje sjediti, sekirati se i izjedati vlastita jetra!

Ne sami sjediti! Gosti dolaze — utješi ga stara.

Otkud znaš? — upita on.

Ja vidjela.

Gdje?

Na putu iz Tubaca.

Zar zbilja? Koji su to?

Ne znati. Stare oči ne raspoznati. To biti jahači, puno jahači.

Na te riječi Irac se podiţe i poţuri iza ugla ku-ćerka odakle je mogao da vidi put što vodi iz

Tubaca. Tad se brzo vrati i dovikne staroj: — To su Finđersi, razumiješ, Finđersi i to svih

dvanaest! Ti znaju lo-kati; bit će berbe! Brzo unutra, treba da napunimo boce.

Oboje iščeznuše u kućerku. Nedugo zatim doja-haše dvanaest jahača u selo, zaustaviše se pred

kućerkom i siđoše s konja koje tada slobodno pustiše da idu kud ih je volja. Svi su ti ljudi bili

divlja lica, opasne vanjštine i do zuba naoruţani. Neki su bili obučeni u meksička odijela, dok su

ostali imali odjeću kao što se nosi u Saveznim Drţavama. Da su i oni

došli otuda vidjelo se i po drugim znacima na njima. Ali se na svima zapaţala zajednička

karakteristika, naime, da među njima nema ni jedne čestite osobe.

Drali su se i galamili bučno i surovo. Jedan među njima priđe otvorenim vratima, poteţe revolver,

opali metak u kućerak i izdere se: — Hej, Paddy! Jesi U kod kuće ili nisi? Stari trovaču, ovamo s

tvojom sumpornom kiselinom! Ţedni smo!

Kao što je poznato, Paddy znači Patrick 1 tim se imenom podrugljivo nazivaju svi Irci. Gazda se

uto pojavi s punom bocom pod jednim a s dvanaest čašica pod drugim pazuhom. Stavljajući čaše na

stol i puneći ih, reče; — Tu sam, evo, moja gospodo. Vaš je dolazak najavljen, moja stara Crnkinja

vas je vidjela kako dolazite. Evo ga, već je natočeno! Pijte, i nek je blagoslovljen vaš ulazak u moj

3

dom!

Okani se, stara lijo, svoga blagoslova! Zadrţi ga za sebe, osim ako se ne radi o blagoslovu pred

smrt! Jer tko pije ovaj tvoj otrov, taj vrši samoubojstvo.

Nemojte, mister Buttler! Samo vi povucite junački, s drugom ću vas bocom ponovo uskrsnuti. Već

se tjednima, nismo vidjeli. Kako vam je bilo za to vrijeme? Je li bilo dobrih poslova?

Dobrih? — uzvrati Buttler prezrivo mahnuvši rukom i istoga trena iskapi čašu. Njegova su sabraća

uradili isto.

Bilo je traljavo, jadno kao još nikada. Nisam napravio ni spomena vrijedan posao.

Ali, kako to? Vas nazivaju Finđersima1 a i sami se tako nazivate. Ja sam mislio da ću danas s vama

sklopiti dobar posao.

To će reći da si htio od nas otkupiti očekivani plijen i opet nas pri tom prevariti, kao što uostalom

uvijek činiš. Ovog puta nema ništa, uistinu ništa. Crvenima nema više što da se uzme, a kada naiđeš

na nekog bijelca, onda je taj također od onih što moraju posezati u tuđe dţepove. K tome još

dolazi onaj „odbor sigurnosti", neka ga nose svi đavoli! Šta se ta klateţ miješa u naš posao? Kog

se vraga oni brinu 1 („tragači") a u prenosnom smislu 1 „lovački psi".

što mi ţanjemo gdje nismo sijali, a nisu ni oni? Sada zaista treba biti pripravan na to da iz svakog

ţbuna pored kojega prolaziš izvire cijevi pušaka! Ali, oko za oko, zub za zub! Mi smo odlučili da

bez milosti objesimo svakoga koji pobudi sumnju da pripada tom odboru sigurnosti. Paddy, da nije

koji od njih svraćao k tebi?

Hm! — promrmlja gostioničar. — Smatrate li me sveznajućim? Zar se čovjeku moţe s nosa proči-

tati da li je njuškalo ili je pošten razbojnik kao što ste vi?

Ali, Padđy! Evo ti dajem časnu riječ da ću ja već na pedeset koraka udaljenosti raspoznati

čovjeka koji pripada tom odboru. Pređimo sada na nešto drugo! Mi smo gladni. Imaš li mesa?

Ni toliko koliko bi stalo u šupalj zub.

Jaja?

Ni jedno jedino. Traţite satima uokolo i nećete pronaći ni govečeta ni kokoši. Tome su krivi vama

slični, jer su posvuda očistili sve što je bilo.

A imaš li kruha?

Samo kukuruznog, a i njega valja ispeći.

Onda neka ga tvoja Crnkinja ispeče. Za svjeţe meso pobrinut ćemo se sami.

Vi? Pa već sam vam rekao da se ništa ne moţe naći.

Koješta! Mi smo ga već našli.

Sto ste našli?

Vola.

Ni više ni manje! Nemoguće! A gdje?

Uz put, tu u dolini Rio Santa Cruz. Istini za volju, vol pripada karavanu koji smo susreli, pored

kojeg smo zapravo projahali.

Karavanu? Doseljenici?

Da, četvora kola, svaka sa četiri vola u zaprezi.

Koliko ljudi?

Ne znam tačno. Uz kočijaša bilo je pored kola i nekoliko jahača. Koliko je ljudi u kolima nisam mo-

gao vidjeti.

Da. Oni hoće prijeći Colorađo. Noćas će se ovdje odmarati.

Ovdje? Hm! Nadam se da se neće ništa dogoditi što bi našem pitomom mjestu donijelo zao glas,

sir! — Gostioničar proprati ove riječi izrazom lica koji je svakom bio jasan.

Bez brige! — odgovori Buttler — mi umijemo čuvati prijatelje. Naravno, karavan mora biti naš, ali

tek onda kad bude s one strane Tucsona. Ovamo ćemo samo dognati vola jer nam treba mesa.

S namjerom da ga platite? Ovim ljudima neće biti ni na kraj pameti da svoju tegleću stoku

4

prodaju.

Glupost! Sto ti pada na pamet, Paddy? Mi, doduše, uzimamo ali nikada me plaćamo. Ti to znaš. Kad

k tebi svratimo, onda je to naravno nešto drugo. Ti si naš čovjek. Ne samo da ti plaćamo, nego do-

puštamo da nas i varaš. Uostalom, ovi ljudi neće pruţiti veći otpor. Tu su četiri goniča koje gotovo

i ne računamo, dva dječaka na konjima i izviđač što su ga doseljenici unajmili. Jedino se njega

treba bojati. Ipak, nas je dvanaest, već ćemo izaći s njima nakraj. On će dobiti prvi metak. Tko

sjedi u kolima, kao što sam već rekao, ne znam. Ali, ako je netko tako njeţan da se zavlači u kola

pod ceradu, onda od njega ne treba očekivati ozbiljniji otpor. Još negdje pozadi jahala je neka

spodoba za koju uistinu ne mogu reći da li je muško ili ţensko, iako je preko ramena imala pušku a

pod kaputom, kako mi se učinilo, sablju. Ja sam i tom strašilu uputio nekoliko riječi. Dobio sam tek

kratak odgovor koji nisam razumio. Ako se ne varam, govorio je njemački.

Kakva glupost! Tko ovdje nosi sablju taj je zacijelo lud i toga se sigurno ne treba bojati. Vi ćete

dakle taj karavan napasti?

Naravno.

Onda, nadam se da ćete me uključiti u ovaj posao.To se razumije samo po sebi. Da ti odmah na-

vedemo uvjete.

Kako je iz kućerka upravo izašla Crnkinja da posluţi goste, ova su dvojica pribliţila glave da tiho

nastave razgovor. Ostala jedanaestorica pridavali su tome malo paţnje i glasno su se među sobom

razgovarali, pri čemu su tako marljivo ispijali rakiju da

su ubrzo ispraznili bocu i zamijenili je novom. Mještani Indijanci, koji su u to vrijeme prolazili i

obavljali svoje poslove, u velikom su luku obilazili da ne prođu pored rakijašnice. Pribojavali su se

bučnih bijelaca s kojima su već ranije imali loše iskustvo.

Irac je ovu dvanaestoricu nazivao Findersima Tako su svagdje nazivali ovu strašnu razbojničku

druţinu koja je već duţe vremena haračila juţnom Arizonom. Ona je iskrsavala čas tu čas tamo,

često podijeljena i u raznim mjestima istodobno. Zahvaljujući dobrim konjima oni su sve to radili

dotad neviđenom brzinom koju još nitko nije postigao, čak ni ljudi iz odbora sigurnosti. Finder

znači na engleskom onaj tko nalazi, međutim u ovom slučaju tu riječ treba shvatiti kao tragač, to

jest onaj kome nikada ne izmiče plijen.

Galama pred krčmom odjednom umukne i sve se oči začuđeno uprave na tri došljaka. Izgled ova

tri čovjeka opravdavao je u svakom slučaju čuđenje onih koji bi ih prvi put ugledali. Oni sjahaše

sa svojih ţivotinja i pođoše prema praznom stolu, a da nisu, kako se činilo, ni primijetili Finđerse.

Prvi među njima bio je malen, smiješan čovječuljak. Ispod ţalosno obješenog oboda pustenog šeši-

ra, takvog da se njegove prvobitne boje, starosti i oblika ne bi mogao domisliti ni naj oštroumni j i

promatrač, virio je, između šume zamršene crnosive brade, isturen nos zastrašujuće veličine,

toliki da bi bilo kojem sunčanom satu mogao posluţiti kao kazaljka. Iznad guste i zamršene brade

na licu čovjeka osim rasipnički velikog nosa mogla su se primjetiti dva malena pametna oka koja

su, čini se, bila izvanredno ţiva, sudeći po načinu i lukavo objesnom izrazu kad su toboţe letimično

pogledala Irčev kućerak, dok su zapravo veoma paţljivo gledala onu dvanestoricu.

Ĉovječuljkova glava i vrat počivali su na tijelu koje je do koljena bilo potpuno nevidljivo, jer zavu-

čeno u nekakav stari lovački kaput od jarčeve koţe, -očigledno namijenjen mnogo višoj osobi,

sastavljen od krpa i zakrpa, te je čovječuljak izgledao kao neki dječačić koji je za lično

zadovoljstvo na sebe navukao djedov kaput. Iz ovog i predugog ogrtača

virile su dvije kao srp savijene noţice, obuvene u iskrzane legginse1 tako poderane da se činilo da

ih je mališan prerastao još prije desetak godina. Pri tom su te koţne dokoljenice podsjećale na

par indijanskih čizama u koje bi se vlasnik mogao sav smjestiti u slučaju potrebe. Stopala su mu

bila tako neuobičajeno velika da bi se za njih mogla primijeniti ona o divu koji je jednim korakom

prevaljivao sedam milja. Ĉovječuljak je u ruci drţao pušku koja je ličila na kolac odsječen u šumi.

Oruţje za pojasom nije se moglo vidjeti, jer ga je skrivao lovački kaput.

A njegov konj? To nije bio konj, nego mazga, ali očigledno tako stara da su njeni roditelji morali

5

ţivjeti neposredno poslije općeg potopa. Duge uši koje je pomicala i obrtala poput krila

vjetrenjače bile su potpuno bez dlaka. Grive sigurno već odavno nije imala. Rep se sastojao od

golog batrljka. Tu i tamo još je virila po koja dlaka. Zato je ta ţivotinja bila zastrašujuće ruţna.

Ali oči su joj bile svijetle i ţivahne kao u ţdrebeta, tako da bi odmah privukla paţnju

poznavaoca.

Drugi od te trojice bio je također čudna pojava. Njegova beskrajno duga i isušena spodoba na-

gnula se naprijed pa se činilo kao da mu oči neprekidno bulje u vlastita stopala tolike duljine da ih

se čovjek mogao prestrašiti. Iznad čvrstih lovačkih cipela nosio je koţnate gamaše. Trup mu je

bio stegnut tijesnom lovačkom košuljom, a o pasu mu je pored noţa i revolvera, bilo obieseno

nekoliko koţnatih kesica. Oko širokih i koščatih ramena visio je vuneni pokrivač s kojeg su niti le-

pršale na sve četiri strane. A na kratko ošišanoj glavi nabio je nešto što nije sličilo ni na rubac, ni

na kapu, a ni na šešir. Neko pokrivalo koje se jednostavno ne moţe opisati. O ramenu visila mu je

stara dugačka puška koja je izdaleka bila prije nalik na štap ili na komad gumene cijevi negoli na

pušku.

Treći i posljednji bio je gotovo isto tako dug i mršav kao i drugi. Na glavi je smotao veliki tamni

• leggins, koţne dokoljenice.

rubac kao turban. Nosio je crveni husarski kaput koji je na neobjašnjiv način dolutao do Dalekog

zapada. Na noge je navukao dugačke hlače od lanenog platna preko kojih su bile nepromočive

čizme s pričvršćenim ogromnim mamuzama. S njegova pojasa virila su dva revolvera i noţ od

najboljeg čelika. Njegova je dvocjevka bila od one vrste ken-ticky pušaka koje u rukama majstora

nikad ne zakaţu i ne promaše cilja. Ako si na licu toga čovjeka htio naći neku osobitost, onda su ti

u prvom redu upadale u oči njegova velika usta. Oba kuta usana kao da su neodoljivo teţila da

ušima nešto šapnu. Pri tom se to lice nekako doimalo dobroćudno. To lice je u svakom slučaju

odavalo čovjeka u čije se poštenje ne moţe sumnjati.

Ova posljednja dvojica imala su konje po kojima se vidjelo, da su se jako namučili, ali su još uvijek

sposobni da svladaju nove teškoće.

Kad su ova tri čovjeka sjela, pristupi im gostioničar i upita ih što ţele. Na to će čovječuljak: —

Recite, molim, što imate za piće?

Rakiju, odgovori gostioničar.

Donesite tri čaše te rakije, ako zaista nemate ništa drugo.

A što bih drugo mogao imati ovdje? Da ne biste htjeli šampanjca? Po vašem izgledu ne bi se moglo

zaključiti da biste ga mogli platiti.

Da, da, na ţalost — kimne čovječuljak povlađujući mu skromno — a vi, naprotiv, gospodine

gostioničaru, ako se ne varam, izgledate upravo tako kao da raspolaţete najmanje sa stotinu

hiljada boca šampanjca.

Gostioničar ode i, donijevši ovoj trojici ono što su poručili ponovo sjedne uz stol dvanaestorice.

Ĉovječuljak .prinese rakiju ustima, gucne malo a onda ispljune i izlije cijelu čašu na zemlju.

Njegova su dva prijatelja učinila isto, a onaj u husarskoj u-niformi razvukao je još jače usta i

primjetio: — Fuj! sve mi se čini da nas ta irska vucibatina namjerava otrovati svojom rakijom. Je

U tako, Sam Hawkens? Imam li pravo?

~ Da — uzvrati mali — ali mu to neće poći za rukom. Nas trojica lako ćemo podnijeti takav otrov,

to više što ga ionako ne pijemo. Ali otkuda ti pade na pamet da ga nazivaš irskom vucibatinom?

Otkud mi pade na pamet? Gle! Tko u tom čovjeku na prvi pogled ne prepozna Irca, taj je zacijelo

tikvan kome na daleko i široko nema premca.

Pravo kaţeš! I baš sam se naročito iznenadio što si ga tako brzo pročitao, hihihihi! — Taj njegov

„hihihihi" bio je nekakav naročiti smijeh. Ĉinilo se kao da se smije negdje u sebi, a očice su mu se

pri tom caklile. Lako se moglo razabrati da je taj smijeh puka navika.

Hoćeš li moţda time reći — upita ga drugi — da .sam ja inače glup?

Inače? A zašto samo inače? Ne, ti si to uvijek, znaš, uvijek, dragi moj Will Parker, a ne samo

6

inače! Evo, ima već petnaest godina što stalno govorim da si zeleniš, naivčina na kakvog se još ni-

sam namjerio u ţivotu. Hoćeš li mi konačno povjerovati?

Neću — uzvrati drugi koga ove uvredljive riječi nisu nimalo smele, jer čovjek nakon punih

petnaest godina ţivota na Divljem zapadu ne moţe više biti zeleniš.

U pravilu, to je tako. Ali, ako takav čovjek nije ni nakon toliko godina naučio ništa, ama baš ništa,

onda ne samo da je još uvijek zeleniš, nego će to ostati do kraja ţivota. I eto, upravo to što još

uvijek ne uviđaš da si zeleniš, najbolji je dokaz da si ostao ono što si i bio. A što misliš o onih dva-

naest dţentlmena koji bulje u nas tako radoznalo.

O njima ne mislim baš odviše dobro. Zar ne primjećuješ kako se smiju? A smiju se, stari moj

Same, upravo tebi.

Baš meni? Kako meni?

Zato jer bi se na svijetu teško mogao naći čovjek koji bi te pogledao a da se pri tome ne nasmije.

Drago mi je to, Will Parker, veoma drago! To se, pored ostalog, također mora pribrojiti mojim

prednostima koje ti nemaš! Svatko tko tebe pogleda mora zaplakati, jer je tvoja vanjština tuţna,

veoma, veoma tuţna, hihihihi! Iz cijelog se razgovora činilo da se Sam Hawkena i Will Parker

neprekidno peckaju, ali zbog toga ni jedan od njih nije drugome ni najmanje zamjerao. Onaj treći

je dosad šutio. Odjednom potegne svoje gamaše prema gore, jer su mu spale, daleko opruzi duge

noge i reče uz posprdni smješak koji mu je ozario mršavo lice:

— Ne znaju kuda da nas smjeste. Ova gospoda stalno nešto šapuću jedan drugome, ali nikako

da odgonetnu tko smo. Fini momci, je li, Sam Hawkens?

Da — kimnu upitani — ostavi neka samo razbijaju glave, dragi moj Dick Stone! Ako već ne znaju

tko smo, mi i predobro znamo tko su oni. Lopovi, zar ne, stari moj Dick?

Da. Sve nekako predosjećam da ćemo prije ili kasnije s njima imati posla.

Tako se i meni čini. Ali, pravo da ti kaţem, to mi se ne samo čini nego mislim da je sasvim sigurno

da ćemo im razbiti noseve. To su upravo ona dvanaestorica na čije smo tragove naišli.

I koji su poslije slijedili naš kara van i potajno ga promatrali i uhodili.

Da, i tad je jedan od njih odjahao do karavana i zapitkivao ljude. To mi je sumnjivo! Ĉuj, Will, jesi

li ikad čuo za neke Finderse?

Ĉuo? — uzvrati Parker — izgleda mi da te napustila pamet stari moj rakune! Pa ti si sam toliko

puta govorio o njima!

Znam to vrlo dobro, upitao sam te tek zato da vidim da li si ti, zelenišu, već jednom naučio da

pripaziš kad s tobom razgovaraju iskusni ljudi. A znaš li koliko bi trebalo biti tih Findersa?

Dvanaest!

A koliko osoba vidiš tamo kod stola, ljubljeni moj Wille?

Trinaest — nasmiješi se Parker zadovoljno.

Odbij gostioničara, glupane!

Kako da to uradim? Hoće li on mirno dopustiti da ga odbijem?

Jesi i ostat ćeš nepopravljivi zeleniš! Ne bih imao ništa protiv toga kad bi samoga sebe odbio! Nisi

još uspio naučiti ni to, kako se odbija jedan Irac. Stoga ću priteći tvojoj slaboj pameti u pomoć i

reći da bez njega tamo sjedi dvanaest osoba. Shvaćaš li to, dragi Will?

Da, dragi Sam. Znam te kao stari groš i znam da bi ga ti najradije sam odbio. Zato sam se pre-

tvarao i govorio kao da sam u odbijanju isto tako slab kao i ti. Dakle, ima ih dvanaest! Pa nisi ni

loše izračunao, sine moj. Nadam se da ćeš se i ubuduće truditi. Dvanaest, hm! To je, razumije se,

sumnjivo!

Sumnjivo! Misliš li ozbiljno? Onda je zeleniš ipak konačno pokazao da se u njemu negdje krije i

malo mozga! Ali, molim te, reci mi još-i to, zašto su oni sumnjivi?:

Ima ih dvanaest, a i Findersa ima, kako kaţu, toliko — odgovori Parker bez ikakva uzbuđenja.

Prema tome? Hajde, nastavi!

Prema tome treba pretpostaviti da su to moţda Findersi.

7

Tako je, poštovani Will. Jako su mi sumnjivi! Vođa im se, kako sam čuo, zove Buttler. Ispitat ćemo

da li se tkogod među ovima tako zove.

Oni će ti to, dakako, odmah saopćiti!

Bez brige! Mi zanimamo tu gospodu. Vidim im po njuškama da će uskoro jedan od njih doći da

pokuša štogod ispitati od nas. Baš me zanima kako će to izvesti.

Učtivi svakako neće biti — reče Dick Stone. — Nećemo ni mi s njima raspravljati suviše njeţno.

Zašto? — upita Sam Hawkens. — Misliš li da s njima moramo biti grubi?

I te kako grubi!

Nije. mi ni na kraj pameti! Nas trojicu nazivaju „trolistom" i to je časno ime. Ne smijemo ga

sramotiti. Sam, Dick i Will poznati su kao tri kavalira, glasoviti što svojim lukavstvom i učtivošću

postiţu više uspjeha nego grubošću i silom. Tako moramo postupiti i ovdje! Tako i nikako drukčije.

Ali će tada ovi momci misliti da ih se bojimo !

Mogli bi, to bi svakako mogli, stari Dick. Ako to učine, veoma će se brzo uvjeriti da su se prevarili.

I to jako, hihihihi! „Trolist" i da se boji! Zakleo bih se da ćemo se s njima sukobiti. Oni će napasti

karavan a to im nećemo dopustiti.

Hoćeš li ih ti. učiniti bezopasnim, ako su to Findersi?

Da.

TO će se teško postići bez borbe.

Misliš li? Glupost! Ovaj stari rakun — pri tom je sa zadovoljstvom pokazao na sebe — smislit će

štogod bolje od uboda noţem i puščanih metaka. Volim se našaliti, pa ako se tako moţe nad protiv-

nikom steći neka prednost, utoliko bolje. Ne volim prolijevanje krvi. Neprijatelje moţeš pobijediti

i bez ubijanja i otpremanja na drugi svijet.

Dakle, lukavstvo? — upade Parker.

Tako je!

Kakvo?

Zasad još ne znam! Ali, dosjetit 6u se u pravom trenutku. Nego, moramo se prikazati smiješnim,

treba se praviti veoma neiskusnim.

Kao zeleniši?

Da, kao zeleniši, pri čemu ti, Will Parker u-opće ne moraš da se praviš> jer to doista i jesi.

Gledajte kako se smiju mojoj Mary, mojoj muli!

Baš i nije ljepotica, Sam!

Ljepotica? Glupost! Ruţna je to ţivotinja, veoma ruţna. Ali ne bih je mijenjao ni za hiljadu .

plemenitih konja. Mudra je, iskusna i razumna kao... kao... pa, kao Sam Hawkens, i stotinu mi je

puta spasila ţivot. Ali ni ja je nikada nisam ostavio na cjedilu. Stavio bih i ţivot na kocku da joj

zaprijeti kakva opasnost. Moja Mary naprosto je moja Mary, jedina, nenadmašiva i neusporediva

sa bilo kakvom drugom ţivotinjom.

Upravo kao i tvoja Liddy — ubaci Dick Stone.

Da, a tek Liddy — Limnu Sam Hawkens, pri čemu su mu se zaiskrile malene oči, pa pogladi svoju

staru osebujnu pušku,

Liddy mi je isto tolik i draga kao i Mary. Ni ona nije ni jedan jedini put zakazala. Koliko su mi puta

o njoj ovisili ţivot i sloboda? A ona je uvijek revno izvršila svoju duţnost. Naravno, ima i svojih

mušica, i to velikih mušica. Onom tko je ne pozna, tikva će ploviti niz vodu. Ali ja poznajem Liddy,

ja sam je proučavao kao što liječnik proučava neku bolest. Znam tačno njene prednosti i slabosti,

i na koju je stranu moram pomilovati i pogladiti da bih joj odrţao dobro raspoloţenje. Svoju Liddy

neću dati iz ruku sve do smrti, a kad jednom budem mrtav, a vi budete pored mene, tad mi učinite

uslugu i poloţite Liddy zajedno sa mnom u zemlju. Nitko drugi tko je ne poznaje i tko je ne voli ne

smije je nikada dobiti u ruke. Mary, Liddy, Dick Stone i Will Parker su mi prirasli uz srce. Osim

njih ništa, ne trebam i ništa ne posjedujem na čitavom svijetu.

Njegove maločas iskričave očice za tren su se ovlaţile, no on ih protrlja obim rukama i opet će

8

veselim glasom:

— Gledajte, jedan se od dvanaestorice podigao. To je onaj što je s gostioničarem šaputao tako

tajnovito.- Po svoj prilici će doći ovamo da nas zadirkuje. No, komedija moţe početi. Ali nemojte

mi je, molim vas, pokvariti!

Ne treba se čuditi a još se manje valja smijati što je Sam Hawkens svojoj mazgi i pušci nadjenuo

takva imena od milja i što je o njima govorio s toliko njeţnosti. Zapadnjaci staroga kova — taj je

soj na ţalost danas već gotovo izumro — bili su sasvim drugačiji ljudi od ološa koji je za njima

nailazio. Pod, nazivom ološ ovdje se ne misli samo na ljude što su izbjegavali zakon. Kad neki

milijunaš, ban-, kar, oficir, advokat, pa i sam predsjednik Sjedinjenih Drţava, pođe na zapad

naoruţan suvremenim oruţjem za masovno ubijanje, pomno čuvan i zaštićen pratnjom, da ga ne daj

boţe, kakva mušica ne bi ubola u kurje oko, i poubija na stotine divljači a da za mesom nema

nikakve potrebe, tada će toga

časnog i otmjenog gospodina pravi zapadnjak ubrajati u ološ. Ranije ,su se susretala stada

mustanga velika i do pet hiljada grla. Tad su nailazili bizoni: dvadeset, trideset tisuća pa i više,

kao što za plime nadolazi more. Gdje su sada ta bezbrojna stada? Nestala! Dokle se god

savane proteţu, ne vidi se više ni jedan mustang. Oni su uništeni, istrebljeni. U

Nacionalnom parku „uzgajaju".i „štite" izvjestan broj bizona. Tu i tamo po zoološkim vrtovima

moţe se vidjeti još po neki. Ali po prerijama, koje su ranije nastavali, oni su istrebljeni.

Indijanca, izgladnjela tjelesno i duševno, i pravog zapadnjaka susrećeš sada samo u slikovnicama.

Tome su krivi oni koje su traperi nazivali „ološem". Ne valja tvrditi da je za to kriv prodor

civilizacije. Civilizaciji nije zadatak ni uništenje, ni istrebljenje. Kada su izgrađene pacifičke

ţeljeznice, kako su se često sakupljala društva od stotinu i više „dţentlmena" da se izvezu u

„lov", oni su polazili put zapada, zaustavljali su vlak u preriji i iz sigurnih vagona pucali po

krdima bizona. Onda su kretali dalje, ostavljajući ubijene ţivotinje da trunu. Zatim su se

hvalili da su prerij-ski lovci i da su imali Izvrstan i skupocjen lovački uţitak. Pri tom je uz jednu

zaista ubijenu ţivotinju bilo deset ili više nastrijeljenih koje su se s mukom vukle prerijom da bi

najzad negdje jadno uginule. Indijanac je izdaleka u nemoćnom bijesu promatrao :ako mu

otimaju hranu i kako ga osuđuju na glad I bio je nemoćan. Ako bi se poţalio, tada bi mu se smijali,

ako se protivio, ubijali bi ga kao i bizone koje je on smatrao svojim vlasništvom i koje je zbog

toga i štedio i čuvao.

Posve je drukčiji pravi zapadnjak, pravi lovac. Taj nikada nije ubijao više nego što mu je bilo po-

trebno. On je pribavljao meso uz ţivotnu opasnost. Usuđivao se s konjem zaletjeti usred stada

bizona. Borio se* s mustangom u ţelji da ga ulovi i pripitomi. I samom sivom medvjedu ođvaţno bi

pošao u susret. Njegov je ţivot bio neprekidna, viteška borba s nepovoljnim prilikama: s opasnim

ţivotinjama i ne-naklonjenim ljudima. Pri tome, morao se uzdati sam u se, u konja i u pušku,

ako nije htio da bude

ugušen". Konj mu je bio prijatelj, puška prijateljica. Koliko bi puta lovac za konja stavljao svoj

ţivot na kocku? A s kolikom je ljubavlju bio vezan uz pušku, taj mrtvi predmet koji je u mašti

obdario dušom. On je gladovao i ţeđao a prije svega je napajao i hranio konja. I više bi pazio na

pušku, nego na sebe. On je konju i pušci nadjevao imena kao ljudima. Razgovarao bi s njima kao s

ljudima, logorujući usamljen u travi prerije ili u ţbunju prašume. U takvu vrstu zapadnjaka spadao

je Sam Hawkens. Surovost ţivota u divljini nije iskvariia njegovo dobro srce. On je usprkos svemu

ostao dobroćudno, ali lukavo dijete.

Ono što je očekivao, to se i dogodilo. Buttler je ustao, prišao k njima i bez pozdrava se postavio

prijeteći pred njih, izustivši posprdno: — Kako divno izgledate, ljudi! Ĉini mi se da ste najčudniji i

najsmješniji trojci!

— Da — kimnu Sam veoma ozbiljno i skromno.

To priznanje zvučalo je smiješno pa se Buttler

glasno nasmijao. I dok su se njegova sabraća uključila u smijeh, on je nastavio: — Tko ste vi,

9

zapravo?

Ja sam prvi — odgovori Sam.

Ja drugi — priključi Dick Stone.

A ja treći — doda Will Parker.

Prvi, drugi, treći? Kako to? — upita Buttler.

— Pa, trojci, naravno! — odgovori Sam neduţna

izraza lica.

Po drugi put prasnu smijeh. Buttler, pobijeđen i ozlojeđen, dreknu na Sama: — Ne pravite glupe

šale! Navikao sam da se sa mnom razgovara ozbiljno. Da ne moţete biti trojci, to se vidi. Hoću da

znam vaša imena. Govorite.

Ja se zovem Grinell — odgovori skromno Sam.

A ja Berry — reče strašljivo Dick.

A ja White — jedva procijedi Will.

Grinell, Berry i White — ponovi Butler. — Hm, no, a sada mi recite i što ste?

Traperi — objasni Sam Hawkens.

Traperi? — nasmija se Buttler. — Uopće ne izgledate da biste ikada bili u stanju uloviti dabra ili

rakuna!

Pa i nismo još — skromno priznade Sam.

Ah, još niste! Dakle, tek namjeravate?

Da.

Dobro, veoma dobro! A otkud dolazite?

Iz Castrovilla, u Texasu.

Ĉime ste se tamo bavili?

Imali smo trgovinu odijela.

Tako, tako! Loše je išlo?

Da. Malo smo bankrotirali. Davali mnogo na veresiju, a nitko nam nije plaćao.

Dobro! Dakle, trgovci odijelima, moţda čak krojači. Tri krojača koja su zbog nesposobnosti pro-

pala i došla na mudru pomisao da se opet uzdignu kao traperi. Ĉujete li to?

Pitanje je bilo upućeno njegovu društvu koje je s paţnjom i posprdno slušalo razgovor. Oni

prasnuše u gromki smijeh. Ali Sam Hawkens zaviknu naoko srdito: — Zbog nesposobnosti? Tu se

ljuto varate, gospodine! Mi smo sasvim tačno znali što radimo. Iz tog bankrotstva izvukli smo

dakako i neke koristi, inače nam se ne bi to ni desilo.

On povuče svoj kaput od kozje koţe ustranu, udari se po širokom pojasu, na što zveknu kovina i

ponosno nastavi: — Tu su monete, sir!

Buttlerovo lice poprimi izraz ptice grabljivice koja vreba plijen pa s najneđuţnijim tonom upita:,

— Imate novaca? Tad ste bili mnogo mudriji nego što izgledate. Koliko vam je donio bankrot?

Više od dvije tisuće dolara.

I nosite ih sobom?

Dakako!

Na putu po nesigurnom kraju?

Bah! Mi smo naoruţani.

Oruţje će vam đavolski malo koristiti. Ako, na primjer, naiđu Findersi, oni će opljačkati tri kro-

jača prije nego trepnete okom. Zašto niste radije povjerili taj silni novac nekoj banci?

To ćemo tek učiniti. Gore u Presoottu.

Idete tamo gore?

Da.

Kao traperi?

Da,

Imate li stupica?

10

Nemamo.

Gdje ih kanite nabaviti?

Kupit ćemo ih u Prescottu.

Nebesa! Kakvi ste vi ljudi! Pa šta namjeravate hvatati tamo?

Dabrove, i.

I... što dalje? — upade Buttler.

Grizli medvjede.

Tad se za drugim stolom zaori prava bura smijeha. I Buttler se smijao. Suze su mu navrle na oči.

Gušio se, a kad se malo smirio poviče: — Grizli medvjede hoćete hvatati? Grizli medvjeda koji

naraste do devet stopa i teţi isto toliko kvintala! Njega ćete hvatati stupicom?

Zašto ne? — promrmlja Sam ozlojeđeno. — Samo ako su stupice dovoljno velike i jake.

Ali ne postoje stupice za hvatanje grizli medvjeda. Neće ih nikada ni biti!

Dat ćemo izraditi nekoliko takvih u Prescottu, kod nekog kovača.

Kako? Na kakav način?

To ćemo mu već reći.

Vas tri krojača? Prestani, mali, debeljko, prestani jer ću se inače ugušiti od smijeha.

Buttler se opet smijao grohotom i poslije nastavi razgovor; — Da ste upravo samo zbijali šalu,

kako namjeravate loviti dabrove, čak i tada bi se morao nasmijati do suza što idete gore u

Prescott da hvatate dabrove.

Zbog toga u Prescott? Ne! Tamo ćemo samo kupiti stupice i potom odjahati do izvora Rio Verde.

U kojem gotovo nema vode. Gdje će onda biti dabrova?

To prepustite našoj brizi, sir! čitao sam knjigu u kojoj sve piše. I to o dabrovima.

Lijepo, lijepo, odlično! Ako ste toliko mudri, pa se ravnate po knjizi, onda se više ništa ne moţe

reći. Ţelim vam toliko dabrova i medvjeđa koliko ih sami priţeljkujete. Ali naći ćete nešto drugo.

Sto?

Divlje Indijance koji će vas danju i noću obigravati i na kraju napasti. ;— Tad ćemo se

braniti.

Valjda a vašim oruţjem?

Da!

S ovom motkom?

Svakako!

Sto mu gromova! Kolika ćete nečuvena junaštva počiniti! Dajte mi, molim vas, tu vašu pucaljku. To

svakako moramo vidjeti.

On uzme Hawkensu pušku iz ruke i pođe s njom k svojim drugovima koji su je razgledali uz sočne

primjedbe. I Dick Stone je morao pokazati svoju „pljucu" koja je također naišla na sličan

podrugljivi prijem. Vraćajući im puške, Buttler reče: — U redu. Ţelim da s puškama isto tako

baratate kao što ste to ranije činili s iglama.

Bez brige! — reče Sam samouvjereno.

Sto ţelimo pogoditi to i pogodimo.

Zaista?

Dabome!

Oklada, oklada — šapnuli su oni koji su sjedili najbliţe Buttleru.

Na zapadu, gdje je gotovo svaki, čovjek dobar strijelac, nitko ne propušta priliku da prisustvuje

natjecanju u gađanju. Strijelci se rado takmiče. Glas o uspjehu strijelca širi se daleko i često se

u takvu igru ulaţu značajne svote. A ovdje nije bila samo prilika za okladu nego i za šaljivo

gađanje. Tri krojača zacijelo nisu naučila baratati puškom. A kako to njihovo društvo nije ništa

naslućivalo, u svakom će slučaju biti smijeha kad budu navedeni da pokaţu veoma sumnjivu

vještinu. Zato Buttler, da bi bocnuo Sama, reče sumnjičavim glasom: — Da, pogoditi iglom u rukav

nekog kaputa to umije i slijepac. Ali gađati, to je nešto sasvim drugo. Gospodine Grinell, jeste li vi

11

ikada pucali?

Jesam! — odgovori čovječuljak.

U što?

U vrapce.

S ovom puškom?

Ne, s puhaljkom.

S puhaljkom? — nasmija se Buttler glasno. — I onda mislite da ste i s puškom dobri strijelci?

Zašto ne? Gađanje je gađanje.

Tako? Na koju udaljenost moţete pogoditi?

U svakom slučaju na udaljenosti dometa zrna

Eecimo, dvije stotine koraka?

Tako.

Otprilike na toj su udaljenosti one dvije ko libe. Tamo preko. Mislite li da ćete ih pogoditi?

Kolibe? — reče Sam uvrijeđeno. — Njih bi i slijepac pogodio. Upravo kao iglom u rukav.

Hoćete reći da bi cilj morao biti manji?

Jest.

Otprilike, koliko velik?

Kao moj dlan.

I to ćete pogoditi s vašim pucaljkama?

Hoćemo.

Glupost! Ta se cijev mora razletjeti već pri prvom pucnju. A ako se to ne desi, onda je tako is-

krivljena da će zrno prije obići sve uglove kuća nego što će poletjeti pravo makar i pedalj!-

Hajde, pokušajte jednom!

Hoćemo li se kladiti? Vi imate dosta novaca. Koliko ulaţete?

Koliko i vi.

Dolar? Slaţem se!

Dakle, oklada vaţi. Ali mi nećemo pucati na one kolibe, jer to posjednik neće dozvoliti, nego ja...

Pucajte u moju! — prekide ih krčmar —pri-lijepit ću na straţnjoj strani papir velik kao moja ruka.

To neka bude meta!

Ovaj prijedlog bi prihvaćen. Svi pođoše prema straţnjoj strani kućerka. Prilijepiše papir i tada

Buttler odbroji dvije stotine koraka. On poloţi dolar, a to isto učini i Sam. Tada se izvlačilo tko

će prvi pucati.

Zrijeb je pao na Buttlera. On stane na odmjerenoj udaljenosti, nanišani sasvim kratko, okine i

pogodi u papir.

Sada je bio red na Sama. On razmaknu svoje krive noţice što je više mogao, prisloni svoju Liđdy,

nagne se naprijed i stane nišaniti veoma, veoma dugo.

U toj pozi izgledao je kao fotograf koji pokriven platnom namješta fotografski aparat i

prilagođuje ga prema objektu snimanja. Svi su se smijali. Konačno odjeknu pucanj, Sam odleti u

stranu, ispusti pušku, a rukom se uhvati za desni obraz. Smijeh se pretvorio u urnebes.

Da li vas je puška odgurnula ili moţda i odalamila — zapita Buttler suosjećajno.

Da, bila je to teška šamarčina! uzvrati čovječuljak uz bolan izraz lica.

Ta stvar dakle udara. Kako se čini, opasnija je vama nego drugima. Da vidimo jeste li pogodili?

Na papiru nije bilo ni traga Samovu zrnu. Dugo se vremena tragalo dok konačno jedan koji je sta-

jao po strani uz grohotan smijeh ostalih povika: — Dođite ovamo! Tu se zabila, u bure. Rakija curi

kroz rupu!

Pored kuće, moţda desetak metara od nje, bilo je puno bure rakije pripremljeno za slučaj

potrebe. U to bure zabilo se zrno pa se lijepo vidio kao prst debeo mlaz kako je šikljao kroz

svjeţu rupu. Izgledalo je da grohot neće prestati. Gostioničar je bijesno psovao i traţio odštetu.

Kad mu je Sam to obećao, primirio se i čekićem zabio drveni klin u rupu da zaustavi daljnji

12

gubitak.

Dakle, ni kuću niste pogodili — viknu Buttler zaprepaštenom čovječuljku. — Jesam li rekao

da će vaša zrna obletjeti sve uglove? Dolar je moj. Gospodine Grinell, da li se usuđujete još

jednom?

Da! — uzvrati Sam.

Drugim je zrnom pogodio bar kuću, ali posve dolje u uglu, dok je meta bila gore i u središtu zida.

Tako je ispalio još četiri ili pet metaka, izgubio isto toliko dolara, a da se nijednom nije uspio

pribliţiti papiru. Tada se naljuti i uzviknu: — To je zato jer je riječ samo o jednom dolaru. Ako bi

se radilo o većoj svoti, sigurno bih bolje gađao.

Meni je pravo — smijao se Buttler. — Koliko ţelite uloţiti?

Koliko i vi?

Recimo dvadeset?

Dvadeset!

Sam izgubi i tih dvadeset dolara. Izgubio ih je zato što je pogodio tačno u isti ugao. Buttler,

strpavši novac u dţep, reče:

Po volji još jedanput, gospodine Grinell?

Još! — odgovori Sam. — Moramo još jedanput.

I ja tako mislim. U koliko?

U koliko hoćete?

Pedeset dolara.

Pedeset!

Ili radije stotinu?

To je previše. Doduše, siguran sam da ću sad konačno pogoditi. Bilo bi mi ţao da vam uzmem toliku

svotu, gospodine... kako se zapravo zovete, sir?

Buttler — odgovori upitani suviše brzo i ne^-oprezno. On bi zacijelo izmislio neko drugo ime da ga

Sam nije zaskočio iznenadnim pitanjem.

Lijepo, gospodine Buttler — nastavi Sam. — Dakle, ne stotinu. Previše je.

Koješta! Sto rekoh, ne porekoh. Pitanje je samo hrabrosti.

Hrabrosti? Toga u krojača uvijek ima.

Dakle, stotinu?'

U redu.

Buttler je bio tako siguran da će pogoditi metu i da će Sam promašiti, pa je još kraće nišanio.

Moţda ga je uzbudila visoka svota, ali, ,sve u svemu, njegovo se zrno ţarilo veoma blizu papiru u

zid. To mu nije pomutilo dobro raspoloţenje, jer njegov protivnik u svakom slučaju neće pogoditi

ni toliko blizu cilju. U najgorem slučaju moglo bi doći do spora i tad bi mu pobjeda bila sigurna.

Sad je gađao Sam, ali kuda? U pravcu iza ugla kuće, kamo je dosad stalno pogađao, i kamo su, osim

prvoga dospijela sva ostala zrna.

Šta vam pada na um, gospodine Grinell? —• uzviknu Buttler iznenađeno. — Pa vi gađate ugao!

To se samo po sebi razumije — odvrati mali šutljivo.

Ali zašto?

Tek sam sad shvatio svoju pušku.

Kako to?

Ĉini se da ima vlastitu volju i ćud. Gađam li u papir; gore u sredinu, zrno leti dolje u ugao. A gađam

li u ugao, tad bi zrno po svoj prilici moralo poći prema papiru.

— To je ludorija!

— Ne moja, već puške. Sad pripazite!

On okine i zrno se zabije tačno u centar mete.

— Vidite li da sam imao pravo! — smijao se mališan. — Gospodine Buttler, dajte ovamo

stotinu dolara.

13

Svota još nije bila poloţena. Buttler se skanjivao da udovolji zahtjevu. Sinulo mu je da uskrati

isplatu. Tad mu, međutim, zaiskri nova misao koju je smatrao boljom. On izvadi zlatnike iz dţepa,

preda ih Samu i reče: — Hoćemo li prekinuti?

Kako vam drago.

Ili da uloţimo još jedanput?

Sto se mene tiče...

Ali ne stotinu, već dvije!

Dobro! Moj prijatelj gospođin Berry bit će sudac i čuvat će novac. Stavit ćemo čisti papir s

tačkom u sredini. Ĉije zrno bude bliţe, taj dobiva.

Slaţem se — prihvati Buttler — ali nećemo gađati sa dvije, nego sa tri stotine koraka udaljenosti.

Tad neću pogoditi.

Nije ni potrebno. Naprijed gospodine Grinell! Dvije stotine dolara na sunce!

Sam preda novac Stoneu. Buttler, kako se činilo, nije više imao toliko, jer je pošao nekolicini svoje

sabraće da od njih posudi. Kad je skupio potrebnu svotu, također je preda Dicku koji je sasvim

pouzdano znao zašto ga je Sam predloţio sa suca. Pošto su prilijepili novi papir, odbrojali su tristo

koraka i Buttler se pripremi za gađanje.

Gađaj bolje nego ranije! =— doviknu mu jedan od njegovih ljudi.

Jezik za zube! — uzvrati on Ijutito. — Valjda me neće izigrati jedan krojač.

— Ipak se desilo!

— Bio je to puki slučaj, ništa više.

Ipak, gađao je mnogo dulje i paţljivije nego prije Zrno pogodi papir, iako ne baš u središte.

— Divno, krasan pogodak, izvrsno! — pohvali ga njegovo društvo.

Tad dođe red na Sama. On podigne pušku i okine. Slijedio je višestruki uzvik straha i bijesa.

Pogodio je tačno u centar. Dick Stone poţuri do njega, pruţi mu novac i promrmlja: — Uzmi brzo,

stari Sam, jer ih inače nećeš dobiti!

— Dobro, ali morali bi mi ga ipak kasnije dati.

Dolare strpa u dţep i pođe prema kućerku.

Prokleta, neshvatljiva sreća! — viknu Buttler Ijutito za njim. Takav se slučaj još nije desio!

Meni još nije — priznade Sam, govoreći čistu istinu, jer mu slučaj, kao izvrsnom strijelcu, i nije

bio potreban. Buttler je međutim shvatio ove,riječi drukčije i rekao: — Onda mi vratite novac!

Da vratim novac? Zašto?

Jer ste upravo priznali da metu niste pogodili vi nego čist slučaj.

—U redu! Ali slučaj se posluţio mojom rukom i mojom puškom. Pogodio je cilj i stoga dobio okladu.

Njemu pripada novac i ja ću mu ga dati čim se opet sretnem s njim.

— To bi trebala biti neka šala, sir? — prijeteći

zapita Buttler, dok su njegovi ljudi istovremeno stvorili uzak krug oko njega i Sama.

Mališan nije ispoljavao: ni najmanju zabrinutost, nego je mirno uzvratio: — Sir, krojači se ne

običavaju šaliti kada se radi o novcu. Hoćemo li dalje gađati?

— Ne. Htio sam se kladiti s vama, a ne s vašim slučajem. Da li vas uvijek tako sluţi?

On kriomice dade znak svojoj sabraći da ne treba primijeniti silu. Sam je to ipak opazio i

odgovorio smiješeći se: — Osim kad se trud isplati. Zbog pišljiva dolara svakako ne; tad će zrno

radije letjeti u ugao.

Upravo su htjeli zaokrenuti za ugao da izađu do prednje strane kućerka kad im netko pođe u

susret. Taj netko bila je Sam Hawkensova mazga kojoj je glava, kako se činilo, radoznalo zurila u

svog gospodara. Buttler, koji je pošao naprijed, gotovo se sudario sa ţivotinjom.

— Ruţne li ţivotinje! — on uzviknu pri tom udarivši Mary šakom po glavi. — Ovo je pravo

pravcato krojačko kljuse. Nekom drugom nikada ne bi palo na um da uzjaši tako ruţnu beštiju!

Sasvim tačno! — potvrdi Sam. — Postavlja se samo pitanje: zašto?

Kako, zašto? Kako to mislite? Hoćete li moţda reći da tog jarca nije moguće uzjahati?

14

To ne, sir. Htio sam samo reći da je moţe jahati samo veoma dobar jahač.

Izgovorio je ove riječi- na takav način da ga Buttler ţustro upita: — Smatrate li moţda da nisam

dobar jahač i da ne bih mogao izaći nakraj sa beštijom?

— Ne znam, sir, iako mislim đa bi vas zbacila za jednu minutu.

— Mene? Najvrsnijeg jahača između Frisca i New Orleansa? Vi ste lud!

Sam ga odmjeri radoznalo od glave đo pete i pun nevjerice upita: — Vi, najvrsniji jahač? Ne

vjerujem! Vi niste građeni za dobra jahača. Noge su vam preduge.

Nisam građen za dobra jahača! — nasmija se Buttler. — Sta krojač zna o jahanju! Kada ste

nailazili ovamo, visili ste na ţivinama kao majmun na devi. Vi ćete govoriti o jahanju? Ne budite

smiješni! Vašu ću mazgu tako stisnuti nogama đa će se skrhati za pet minuta!

Ili će vas u jednoj minuti zbaciti! Hoćemo li se kladiti?

Ulaţem deset dolara! — viknu Buttler koji više nije imao novaca da se kao ranije kladi na veću

svotu.

I ja!

Dobro, gotovo, deset dolara na sunce!

Sam izvadi novac i opet ga preda Stoneu. Buttler posudi od svojih-drugova i također preda novac

Dicku. Kadije bi ga povjerio nekom od svojih ljudi, ali nije ţelio pobuditi sumnju.

— Odvratna oklada! —: reče mu krčmar. — Za

dobitak od deset dolara popeti se na ovakvu nakazu!

Ali ovaj put ćete sigurno dobiti!

Buttler uze staru Mary za vodice i povede je prema slobodnom prostoru pred kućom. — Dakle, za

minut

će me zbaciti! — doviknu Sam Hawkensu. — Ali ako ostanem duţe, ja sam dobio!

Smijem li razgovarati sa ţivotinjom? — upita Sam.

Zašto ne? Razgovarajte, fićukajte ili pjevajte s njom, sve po vašoj volji!

Stvorile su se dvije grupe: na jednoj strani Sam, Dick i Willy, a na drugoj krčmar s Buttlerovim

ljudima. Buttler se uspeo. Mazga to mirno dopusti stojeći nepokretno kao da je iz drva istesana.

Tada Sam reče: — Zbaci ga, moja dobra Mary!

Mazga se u tren oka vinu uvis mačjim skokom, poleti sa sve četiri noge u zrak, ispruţi se i tad

istovremeno s jahačem pade opet na zemlju. Buttler nije više sjedio u sedlu, nego pored Mary na

tratini. Njegovi ljudi iznenađeno viknuše. On skoči na noge i viknu ozlojeđeno: — To ţivince je sam

đavo! Isprva , stoji krotko kao jagnješce, tad odjednom poleti u zrak kao balon! Ne znam jesam li

pravo razumio. Niste li ţivotinji rekli da me zbaci?

Jesam! — kimnu Sam i spremi dobitak u dţep.

Sit, to vam zabranjujem!

Ma nemojte! Vi ste pristali da s njom razgovaram, đa joj kaţem šta hoću.

Ali ne na moju štetu!

To je bilo za vaše dobro. Treba samo da slušate šta joj kaţem, pa ćete odmah znati što će

ţivotinja uraditi i što valja da poduzmete, ako ste, zaista, tako dobar jahač kao što ste maločas

rekli.

Na taj ću način u slijedećem pokušaju zacijelo dobiti. Slijedeći put neću se dati zbaciti. Ulaţete li

ponovo deset dolara?

— Rado!

Buttler ponovo posudi novac, pređa ga Dicku i reče Samu nakon što je ponovo uzjahao: — No,

recite opet toj ragi što da radi!

Sam se kratko i veselo nasmije i doviknu mazgi: — Ostruzi ga, mila moja Mary!

Mary se učas pruţi upropanj, pri čemu Buttleru nije pomoglo nekakvo naprezanje, onda zakrenu

prema uglu kućerka i prođe tako tijesno uza zid da je desna Buttlerova noga zapela, pa je morao

skočiti sa sedla

15

kako bi spasio nogu. Bio je „ostrugan" i našao se ponovo posađen na tlu.

Sto mu gromova! — proderao se bijesno, usta-jući i pipajući se za koljena. — Ova je beštija prav-

cuti izdanak pakla. Pripremio sam se dame zbaci!

Ali sam ovaj put savjetovao Mary struganje — cerekao se Sam. — Bilo je ugovoreno da s mazgom

smijem razgovarati, fućkati pa i pjevati. Sve što mi se sviđa. Toga sam se čvrsto drţao. Novac je

moj.

Buttler kimnu gostioničaru i reče poluglasno: — Daj mi dvadeset dolara! Moji ljudi više nemaju.

Hoćete li se ponovo kladiti? — upita Irac.

Naravno!

Opet ćete izgubiti! Tko će mi tada vratiti novac?

Ja, lupeţu, ja!

Ali kada?

Sutra u jutro!

Sutra u jutro? Pa on vam je sve uzeo?

Blesane! To je samo posuđeno! Moji ljudi sigurno ne bi tako mirno promatrali kad ne bi znali da ću

svoj novac i još mnogo više imati opet sutra ujutro.

Ah, dvije hiljade dolara od ovih krojača?

Da!

Pripazite, sir! Taj klipan ipak nije tako glup kao što smo mislili.

Koješta! Sve je to slučaj!

S gađanjem, da. Ali s mazgom sigurno nije.

I to! Mazga je staro isluţeno cirkusko ţivinče što ga je kupio za nekoliko dolara. Naučila je ova

dva trika i to je sve. Dakle, ovamo $> novcem! Sada u najmanju ruku moram dobiti natrag ovih

posljednjih dvadeset dolara.

Kad mu je gostioničar iz kuće donio novac, on doviknu Hawkensu: — Kladite li se sa mnom još je-

danput?

Da, ali po posleđnji put.

Razumije se. Ali u dvadeset dolara!

Slaţem se.

— Tu je novac. Uz to najsvečanije se zaklinjem

da me vaša nakaza ovaj put neće zbaciti. Moţe činiti

što hoće.

On se uspe, uze Mary nakratko za vodice i čvrsto stisne listove slušajući Sama što će reći

ţivotinji, da li bacanje ili struganje. Mališan međutim nije naloţio ni jedno ni drugo već viknu: —

Svaljaj ga, ljupka moja Mary!

Mazga se u hipu baci na zemlju i stane se valjati kao valjak. Da ne bi zgnječio i slomio ruke i noge,

Buttler je morao ispustiti vodice i izvući noge iz stremena. Tek što se Mary osjetila slobodnom

ona poskoči, otkasa do svoga gospodara, pobjednički se oglasi i protrlja gubicu o njegovo rame.

Buttler se polako podiţe sa zemlje, opipa se gore-dolje, sprijeda, straga, i lice mu poprimi glup

izraz. Bio je bijesan zbog višestrukog neuspjeha, a ipak nije htio da se to na njemu primijeti. Uz

to boljele su ga kosti i mišići, jer je leţao ispod Mary kao ispod parnog valjka.

Da li vam je moţda po volji još jedna qklađa? — đoviknu mu Sam Hawkens.

Idite do đavola zajedno s vašom odvratnom strvinom! — progunđa Buttler.

Nemam sa đavolom, nikakva posla, gospođine Buttler. Ići ću onamo gdje mi se bude sviđalo.

U Prescott?

Zna se.

Još danas?

Ne. Danas ćemo ostati ovdje u San Xavier del Bacu.

Jeste li se već pobrinuli za prenoćište?

16

Ne. Nije potrebno. Spavat ćemo na otvorenom.

Imate li što za jelo?

Još ne. Mislili smo da ćemo ovdje jesti.

S jelom je ovdje slabo. Ništa se više ne moţe dobiti. Ali ćete se moći najesti ako budete naši go-

sti. Prihvaćate li poziv?

Prihvaćam, sir. Kada ćete jesti?

Kad stigne meso. Obavjestit ću vas.

Time su oklade završene. /Obje se grupe opet odvoje svaka na svoju stranu.

2. POMRŠENI PLANOVI

Uredio si fin posao! — Stone reče Samu. — Rado bih ti bio pomogao!

Nije bilo potrebno. Ako se ne varam, oni nas zaista smatraju krojačima, hihihihi! A klipan se zove

Buttler!

To su, dakle, Findersi. Loše društvo za večeru.

Nismo bili prisiljeni da prihvatimo njihov poziv. U torbama imamo dovoljno zalihe za čitav dan,

Bilo br nam sasvim dovoljno do Tucsona. Međutim, imam određene namjere. Hoću da ih pohvatam.

Da ih pohvataš?

Kako?

Nešto ću već smisliti.

Trebali smo odjahati dalje. Ovdje nam moţe biti jako vruće pod nogama. Findersi će pokušati da ti

oduzmu dobitak.

To se razumije. Ali će im prisjesti. Ja ih se ne bojim, osobito nakon što sam se uvjerio da ih je

lako nasamariti. Naš trolist smatraju krojačima!

Mudra si ti glava, stari Same.

Posve sam zadovoljan svojom glavom iako je već pomalo oštećena. Nekad sam imao i vlastitu kosu

skupa s koţom na kojoj je izrasla. Nosio sam je od djetinjstva sve dok se tuce ili dva Pawneeja

nije našlo oko mene pa su mi naţivo odrezali i skinuli „krzno" s glave. Tada sam otišao u Tekamu i

tamo sebi kupio novu koţu. Zvali su je perikom i stajala me tri debela sveţnja dabrovih krzna. Ali

ne sme-

ta, novo je krzno sada praktičnije od starog, osobito ljeti. Mogu ga skinuti kad se znojim, oprati i

počešljati a da se pri tome ne moram češati po glavi. I kad bi neki crveni klipan još jednom

zatraţio moj skalp, onda bih mu ga poklonio. Tako se ne bi mučio, niti bih ja podnosio boli, hihihi.

Koliko li su plitki — upade Will Parker. — Povjerovali su da gore uz Rio Verde ţelimo loviti dabrove

i štaviše gr izli medvjede.

Nisu oni tako plitki kao što misliš — objasni Sam. — Oni su sasvim jasno razabrali da si ti zeleniš.

A od zeleniša treba očekivati svašta, pa i to da će na livadi loviti morske pse i kitove. Govorili su

da očekuju meso. A otkuda? Da li iz Tucsona? Teško je vjerovati. Negdje će ga ukrasti. Pazite,

evo ih dolaze! Sada ćemo ih upoznati.

On pokaţe rukom u daljinu gdje su se na slobodnom prostoru ukazala duga, ceradom natkrivena,

kola sa zapregom od četiri vola, koja su slijedila još troja kola. Veoma dobro naoruţan jahač

kasao je sprijeda, a bio je to Master Poller, izviđač. Pored kola jahala su dva dječaka ili mladića

koji su također imali uza se noţeve, revolvere i dvocijevke. Goniči volova išli su pješke. U kolima su

bili putnici. Vidjelo se kako radoznalo proviruju ispod cerade.

Izviđač je očito namjeravao da se zaustavi, ali kad je spazio društvo ispred rakijašnice, lice mu se

smrači i pojaha dalje. Kola su pošla za njim.

Prokletstvo! — jedan od Findersa reče gostioničaru prigušenim glasom. Izgleda da od večernjeg

pečenja neće biti ništa. Tko zna gdje će se zaustaviti?

Neće stići daleko. Volovi su očito umorni. A jeste li primjetili izviđačevo lice?

17

Ne!

Smračilo mu se kad vas je ugledao. Promatrao vas je s nevjericom i sumnjičavo, jer ste ga

ispitivali isuviše opširno. Sigurno bi ovdje logorovao, ali je samo zbog vas odjahao dalje. No,

zacijelo samo- do kraja sela gdje ima trave za volove.

Idem da vidim.

Ne, ako vas opazi, bit će još sumnjičaviji.

Tačno — potvrdi Buttler. — Moramo sačekati dok se smrači. Tada ćemo nas nekolicina da ih

uhodimo. Oni će pustiti volove da slobodno pasu. Jednog ćemo odvesti i zaklati.

Pa će vas otkriti! — dobaci gostioničar.

Sto smatraš otkrivanjem? Ako netko dođe, a mi kod tebe sjedimo i jedemo pečenu govedinu?. To

je sve, dok nestali vol leţi negdje daleko pred selom. Tko moţe dokazati da smo to mi učinili?

Mi ćemo jesti komad mesa koji nedostaje zaklanom volu.

To nije dokaz, jer smo meso upravo kupili od nekog nepoznatog crvenokošea. Budu li nas i dalje

optuţivali, tad imamo puške i noţeve kojima moţemo svakom napasniku skinuti glavu s vrata.

Ona tri krojača će jesti s nama?

Da. Znaš li, Pađđy,. što smišljam? Mi ćemo ih opiti.

Da bi ih onda ... ?

Da, da bi ih onda... upravo kako misliš.

— Kod mene u kući?

— Da, unutra, u gostionici. Ovdje na otvorenom

bilo bi nemoguće. Moglo bi biti skrivenih svjedoka.

Ali je za mene takvo djelo u mojoj kući izvanredno opasno! Dopusti da se.,

Šuti! Od onoga što kod tih klipana nađemo, dobit ćeš tri stotine dolara. Dosta za tu neznatnu

nepriliku. Slaţeš li se?

Da. Uviđam da drukčije ne ide. Ali bojim se da se ova čeljad neće opiti tako lako.

Naprotiv, lako, veoma lako. Zar nisi primijetio da su prosuli tvoju rakiju?

Tako nešto vidi svaki gostioničar.

Iz toga, razumije se, slijedi da nisu navikli na rakiju i da je ne podnose. Od nekoliko čaša bit će

pijani kao zemlja.

A ja iz toga zaključujem da rakiju ne piju ( i da je neće piti. Kako ćete ih onda opiti?

Hm, i to bi bilo moguće. Zar nemaš ništa drugo osim rakije?

Na gostioničarevom licu pojavi se lukav izraz pa on odgovori; — Za dobre prijatelje,'i ako se

pošteno plati, imam bačvicu odličnog kalif ornijskog vina.

Kalifornijsko vino? Sto mu gromovar to iz-nesi! — upade Buttler. — Jedna litra toga vina srušit će

tri krojača. A i za nas će kalifornijsko vino biti pravi melem. Pošto je?

Ĉetrdeset litara šezdeset dolara.

posta skupo, ali slaţem se. Ti, dakle, dobivaš tri stotine šezdeset dolara od onoga što nam donese

noć.

Ali zbog čega svi ti manevri s krojačima? Pozivate ih na jelo, na zabavu, a zatim još i na opijanje.

Ne postoji li kraći i bolji put?

Svakako da postoji. Ali, Paddy, nešto ima i u ta tri čovjeka, u njihovom ponašanju, pa ne mogu

posve povjerovati da su krojači. Malo sam razmislio. Pogači maloga bili su majstorski. Ĉak i prvi

promašaji. Vidjeli smo da gađa u papir, a ipak je u tren, munjevitim pokretom puške, da uopće

nismo primijetili, uputio u ugao tačno zrno'za zrnom. Gledaj kako sjede! Ni jedan jedini pogled ne

upućuju, boţe sačuvaj. Ali oni usprkos tome sve tačno znaju kao da su im oči neprekidno

upravljene ovamo. Poznati su mi ovi pogledi iz potaje. I njihovo drţanje. Kao da su svakog

trenutka spremni potegnuti revolvere. Izvršiti na njih prepad, nahrupiti, ne bi bilo baš lako. Ne bi

valjalo da se u njihovim rukama najednom nađu noţevi i puške.

Ali dvanaestorica ili čak trinaestorica protiv trojice! Ishod bi tu morao biti siguran!

18

Svakako. Ali od dvanaestorice bila bi sigurno nekolicina ubijena ili ranjena. Omamljivanjem, te-

meljitim pijanstvom, sigurno je i bezopasno.

Buttler se zaustavi usred riječi, pokaţe napolje i nastavi: — Evo, dolazi ona osebujna spodoba

koja je jahala iza kola. Zaostala je i ne vidi više kara-van. Sad očito ne zna kamo da krene.

Izraz „osebujna spodoba" bio je sasvim umjestan, čak bi se moglo reći i nedovoljno jak. Dok se ta

spodoba pribliţavala lagano izvodila je nekakve mehaničke, vremenski odmjerene ritmičke

pokrete na

konju. Ĉas nogama nazad i glavom naprijed, a čas opet brzo i obrnuto. Ĉovjek je bio omotan dugim

i širokim ogrtačem, a glavu je svezao velikim bečkim rupcem s kojeg, su se rese spuštale sve do

ispod sapi konja. Na nogama je jahač imao čizme. O jedno je rame objesio pušku, dok mu je ispod

sivog ogrtača visilo nešto nalik na sablju. Pod rupcem se naziralo golobrađo, punačko i rumeno lice,

tako da se po odjeći zaista nije moglo prosuditi da li na sporom i mršavom kljusetu sjedi muškarac

ili ţena. A dob ove zagonetne osobe? Ako je to bilo muško čeljade, onda bi mu moglo biti. trideset

i pet godina. Ali ako je to bila zapravo ţena, tad je sigurno imala oko četrdeset godina. Kad je

spodoba stigla do stola, zaustavi konja i pozdravi piskutavim glasom: — Dobar dan, gospodo!

Moţda ste vidjeli četvora kola sa volovskom zapregom?

Dosad se govorilo samo engleski. No, taj muškarac — ili ţena — posluţio se njemačkim jezikom

koji prisutni nisu znali pa zato nisu ni odgovorili. Kad je pridošli ponovio pitanje povišenim tonom,

Sam Hawkens ustane, priđe konju i odgovori njemački:

— Govorite li engleski?

Ne. Samo njemački.

Mogu li znati tko ste vi?

Tad se začu odgovor za tercu povišenim glasom:

— Ja sam gospodin kantor emeritus Matthaus Aure-

lius Hampel iz Klotzschea kod Dresdena.

Klotzschea kod Dresdena? Vi ste Saksonae?

Da, rođeni, ali sada emeritiziran.

I ja sam porijeklom Nijemac. Odavna,'se vucaram Amerikom. Gospođine kantore, vi sigurno

pripadate onom karavanu?

Da. Ali vas lijepo molim da me oslovite punom titulom. Recite radije: gospodin kantor emeritus.

Onda će odmah svatko znati da sam se rastao s orguljama i sluţbom u crkvi da bih svoje izvan-

redne sposobnosti posvetio skladnoj boţici glazbe.

Samove očice veselo zasvjetlucaše. Ipak on ozbiljno reče: — Dobro, gospodine kantore emeritus,

vaša su kola odavno prošla i ona će se, kako pretpostavljam, zaustaviti pred selom.

- Koliko taktova treba još da jašem?

Taktova?

Hm, htjedoh reći: koraka.

Malo znam, kao i vi, jer sam prvi put ovdje. Dozvoljavate li da vas odvedem?

Veoma rado, poštovani gospodine. Ja sam melodija, a vi predstavljate pratnju. Ako uz put ne

napravimo velike četvrtinske pauze i fermete, zacijelo ćemo s finalom doći do kola.

Sam prebaci svoju Liddy preko ramena, zvizne Mary koja ga posluša poput psa, primi vodice konja

ovog osebujnog čovjeka i pođe pravcem kojim su pošla kola. Onda nastavi razgovor: — Dakle,- vi

komponirate, gospodine kantore emeritus?

Da, danju i noću.

Sto?

Veliku operu u tri epohe, u dvanaest činova, za svako veče četiri čina. Znate, jedno djelo poput

„Prsten Nibelunga", Hicharda Wagnera, ali ovaj put ne od njega nego od mene, gospodina kantora

emeri-tusa Matthaus Aurelius Hampela iz Klotzschea kod Dresdena.

Zar ne moţete komponirati kod kuće? Što vas tjera u Ameriku? Još k tome u Arizonu, najopasniji

19

dio Divljeg zapada?

Sto me tjera? Duh, muze, a što drugo? Miljenik muza mora slijediti glas boţice.

Ne razumijem. Ja ne slušam nikakvu boţicu, već svoj razum.

Zato što niste njen miljenik! Razumom se opera ne komponira, već kontrabasom i kontrapunktom,

ako postoji odgovarajući libreto'. A tekst, to je upravo ono što me nagnalo u Ameriku.

Kako to, gospodine kantore?

Ponovo lijepo molim: kantor emeritus! Zbog potpunosti. Moglo bi se pomisliti da još uvijek sviram

na orguljama u Klotzscheu kod Dresdena, a ja sam još prije dvije godine dobio nasljednika. Moja

je opera već potpuno dovršena u glavi, ali mi nedostaje odgovarajući tekst. Potrebna mi je snaţna,

gigantska, kiklopska radnja, da to bude herojska opera. Zato se moram ogledati za herojima, ali

na ţalost još nisam

našao sasvim prikladne, jer ţelim nove, originalne heroje koji još nisu korišteni za pozornicu. U

blizini Dresdena ţivi moj prijatelj i rođak Hobble-Frank, i on...

Sto, zar Hobble-Frank ţivi tamo? Vi ga poznajete? — upade Sam brzo i iznenađeno.

Da, a vi također?

Vrlo dobro, vrlo dobro. Nastavite, nastavite!

I on me uputio na heroje kakvi su mi potrebni.

Ma što kaţete, gospodine kantore?

Već po treći put ili čak četvrti put vas molim: gospodin kantor emeritus! To je zaista samo zbog

potpunosti. Inače bi se moglo pomisliti da se kitim perjem koje nemam već dvije godine. Dakle,

Hobble-Frank me upozorio na heroje koji bi za ovakvu operu bili prikladni. U prvom redu na

samoga sebe, a potom i na druge s kojima je ranije tu na Divljem zapadu izvodio izuzetna junačka

djela i s kojima se po svoj prilici sada opet sastao.

A tko su ti ljudi?

~ Poglavica Apača, koji se zov« Winnetou, dva bijela prerijska lovca po imenu Olđ Shatterhanđ i

Old Firehand, i mnogi drugi. Poznajete li i vi tu trojicu?

I te kako, hihihihi! Od mene moţete toliko toga čuti o tim ljudima da ćete biti u stanju kompo-

nirati i dvadeset opera.

Naravno, naravno! Hobble-Frank mi je ispričao pustolovine koje je doţivio s tom gospodom. Ako

od vas mogu doznati još i nove, bit će mi veoma drago, jer će materijal svakako biti bogatiji

Vi ćete saznati više nego što vam je potrebno. Ali, niste li vi upravo rekli da se Hobble-Frank sada

opet sastao s onim ljudima?

Da, rekao sam. U svakom slučaju samo pret-< postavljam, iako to ne mogu tvrditi sasvim pouzdano.

Naime, nekoliko dana nisam bio kod kuće. Kad sam se vratio, našao sam jedno njegovo kratko

pismo u kojem zahtijeva da smjesta dođem k njemu, pogotovu ako ostajem pri odluci da s njim

pođem u Ameriku i tamo lično upoznam junake potrebne za moju operu. Ja sam ga smjesta

potraţio. No, ipak dođoh

prekasno, jer vila „Medvjeđa mast", u kojoj stanuje, bila je zaključana. Sve je bilo zatvoreno, ni

ţive duše, a od susjeda sam saznao da je Hobble-Frank, kako se čini, otputovao za dulje vrijeme.

Smatrao sam samo po sebi razumljivim da je otišao u Ameriku, pa sam jednostavno otputovao za

njim.

Ali zašto baš u divlju Arizonu? Da li moţda mislite da se nalazi baš u ovom kraju?

Da, jer je sa mnom često razgovarao o Arizoni i Nevađi i pri tom spominjao da će odmah otići

tamo čim.sazna da jedan od njegovih ranijih suputnika polazi onamo. On se s njima stalno

dopisuje. Budući da je otputovao iznenada i da me nije sačekao, pretpostavljam da je od svojih

prijatelja primio takvu obavijest.

I na temelju toga, samo toga, vi ste se uputili na daleki put?

Zašto ne? Zemlja je zemlja, svejedno zove li se Saska ili Arizona. Zašto bi se čovjek s nekim teţe

susreo u ovoj ili onoj zemlji?

20

.— Kakvo pitanje! Prije svega, Arizona i Nevada su mnogo veće od. Saske, a osim toga i prilike

valja uzeti u obzir. Imate li vi pojma o tome kolika i koja indijanska plemena obitavaju ovdje?

— Ona me se ništa ne tiču.

~ Da li su vam poznata bespuća ove zemlje, divlji klanci i kanjoni, pustoš planina, beznadne

pustinje, osobito one između Kalif orni je, Nevade i Arizone? • —Ni to me se ne tiče. •—

Poznajete li jezik Indijanaca i ovdašnjih bijelaca? ....

— Ne treba mi! Moj jezik je muzika.

— Ali Indijanac, neće s vama razgovarati i po

stupati muzikalno. Izgleda da uopće ne znate kakvim

ste se opasnostima.izloţili, u ţelji da potraţite Hobble Franka.

Opasnostima? Upravo sam rekao što o tome mislim. Ĉedo umjetnosti, sin muza, ne treba da se

boji opasnosti. On je toliko visoko iznad običnog ţivota kao što je violina iznad kontrabasa. On ţivi

i udiše eter nebeskih akorda i nema s ovozemaljskim disonancama nikakva posla.

— Dobro! Onda jednom dopustite da vam kakav ndijanac odere skalp iznad uha pa mi zatim recite

akve ste nebeske akorde pri tome čuli! U ovoj zemlji ostoji samo jedna muzika, a to je ova! — Pri

ovim iječima on udari rukom po svojoj pušci i nastavi: Ovaj muzički instrument proizvodi tonove

na koje e ovdje u Arizoni i Nevadi pleše i...

Pleše? Fuj! — prekide ga kantor. — Tko je govorio o plesu ili tko bi uopće govorio o tome?

Umjetik nikada! Ples je nagla i neprestana izmjena teţišta to dovodi do neestetskog

preznojavanja.

Tada vam ţelim da ne dođete u priliku da

protiv sve svoje umjetničke volje izgubite teţište, a s njim moţda čak i ţivot. Na ţalost, stvari

već sada stoje tako, da ćete veoma brzo biti prisiljeni da otplešete neki ples i da se po svoj prilici

oznojite temeljito.

Ja? Ne pada mi na um! Tko bi me htio ili

mogao prisiliti na to?

Ona gospoda koja su tamo uz nas sjedila pred gostionicom. Objasnit ću vam kasnije.

A zašto ne odmah?

Jer moram i ostalima reći, i jer smo upravo tigli gdje smo namjeravali.

Prošli su kroz selo te su bili na cesti koja je vodila prema glavnom gradu. Kantor je cijelo vrijeme

na svom konju i dalje izvodio one čudne pokrete, svijao gornji dio tijela čas naprijed, čas natrag.

U isti mah noge su mu ritmički polazile uvijek u suprotnom smjeru, što je veoma zabavljalo malog

Sama Ha'w-kensa. Najzad su ugledali velika, teška doseljenička kola. Putnici su se bili iskrcali i

ispregnuli volove koji su pasli oskudnu, rijetku travu.

Kola su bila tijesno priljubljena jedna uz druga, ruda irn okrenuta na istu stranu. Bila je to velika

greška U kraju u kom lutaju Indijanci i bijeli ološ i gdje treba kola postaviti u krug radi bolje

eventualne obrane. Dvije su ţene naokolo skupljale suho granje akacije, jedino drvo kojim se

mogla naloţiti vatra. Dvije druge nosile su lonce u kojima će prirediti jelo. I poneko dijete im je

pomagalo. Dva su čovjeka donosila u vedrima vodu; treći je pregledavao, točkove.

Ta su trojica bila još prilično mlađa, dok je četvrti sigurno prešao pedesetu, ali još uvijek u punoj

muţevnoj snazi, veoma razvijen i čvrsto građen, stajao je i nadzirao i s vremena na vrijeme

sumornim glasom izdavao po koju kratku zapovijed. Sticao se dojam da je to vođa karavana.

Primjetivši došljake on viknu: — Gdje ste opet zaostali, gospodine kantore? Neprestano smo u

brizi zbog vas i...

Molim, molim, gospodine Schmidt — upade mu u riječ oslovljeni. — Gospodin kantor

emeritus, kako sam vam već rekao više puta. Doista samo potpunosti radi, zato što se ne ţelim

kititi poslom koji više ne obavljam.

Pri tom zaustavi konja i siđe s njega, ali kako! Najprije je izvukao desnu nogu da bi sišao s lijeve

strane. Međutim, učinilo mu se isuviše opasnim, pa stoga sada izvuče iz stremena i lijevu nogu da

21

bi s desne strane pokušao doseći zemlju. Ali po svoj prilici i to mu se činilo opasnim. Stoga se

objema rukama uhvatio za unkaš, otisnuo u zrak i potisnuo unazad, dospjevši tako na gole sapi

konjske. Zatim je polagano konačno skliznuo preko konjskog repa na zemlju. Ţivotinja je od umora

bila mirna kao janje pa je zato i dopustila kantoru da joj onako čudno i smiješno klizi po leđima.

Doseljenici su već ranije gledali to klizanje s konja, njima to više nije bio neki naročiti prizor. Ali

je dobri Sam Hawkens to gledao prvi put pa se morao vraški suzdrţavati da ne prasne u smijeh.

Ah, koješta kakav emeritus! — upade Schmidt povišenim glasom — za nas ste još uvijek gospodin

kantor. Ako ste postali emeritus to je vaša stvar, ali nije razlog da mi vječno preţvakavamo tu

stranu riječ. Zašto stalno zaostajete? Moramo neprestano paziti samo na vas!

Piano, piano, dragi Schmidt! Ĉujem vas veoma dobro, i onda kad ne vičete toliko. Sinula mi je

jedna muzička misao. Mislim da se u uvertiri, ako u orkestru manjka cello, njegov glas moţe

zamijeniti i trećom trompetom. Zar ne?

Nadomjestite ga vi, što se mene tiče i velikim bubnjem! Znam sigurno da kola moraju biti dobro

podmazana da bi mogla dobro voziti, ali šta treba u uvertiri... Kakvog ste nam to lakrdijaša doveli?

I on pokaţe na Sam Hawkensa. Mada se na ovu krupnu, štaviše uvredljivu riječ nije ni osvrnuo,

kantor odgovori: — Ovaj gospodin je... zove se... hm, to još ni.Ja ne znam. S njim sam se susreo u

selu i pitao ga za vas.1- Bio je tako ljubazan da me dovede do vas. Glavno je da je i on Sas.

— Sas? — iznenadi se Schmidt odmjerivši Sama od glave do pete. Pa to je nemoguće! Ako bi

netko kod nas u Saskoj lunjao naokolo ovako odjeven smjesta bi ga uhapsili!

— Ali na svu sreću sada nismo u Saskoj — ubaci Hawkens uz prijazan smiješak — stoga ću svoju

slobodu po svoj prilici i sačuvati ako se ne varam. Vi ćete ovdje vidjeti i sasvim drukčiju odjeću

nego što je moja. Na Divljem zapadu nema deset trgovina odijela na svakih dvadeset koraka. Da li

bi mi gospođa htjela reći kamo su naumila?

Šta? — reče Schmidt odbojnim glasom. — Prije nego vam to kaţemo, trebalo bi da doznamo tko

ste vi i čime se bavite.

U redu to moţete saznati. Zovem se Falke, porijeklom Sas, po zanimanju zapadnjak i svakome

iskazujem čast koja mu pripada. Hoćete li odgovoriti na moje pitanje, vama je na volju. A tko me

smatra lakrdijašem tome nisu svi kotači na broju.

Sto mu gromova! Ciljate li moţda na mene? — ustoboči se stari i prijeteći zakorači prema

Hawkensu.

— Da — odgovori mali, prijazno i bez straha gledajući Starome u oči.

—Onda se smjesta čistite odavde .ako. ţelite da vam kosti ostanu čitave!

To ću i učiniti. Ali kao vaš zemljak smatram svojom obavezom da vas upozorim na dvanaestoricu

jahača što su danas prošla pored vas.

Nije potrebno. I sami srno dovoljno mudri da znamo na čemu smo. Ti nam se klipani nisu dopali, a

kad su nas pokušali ispitivati nisu dobili nikakva obavještenja. Prema tome, vidite da su nam vaše

„korisne" pouke potpuno suvišne.

Okrenuo se i dao do znanja da sa Samom Haw-kensom ne ţeli više imati nikakva posla. Ovaj učini

pokret da pođe, ali ipak ostade nagnan svojim dobrim srcem pa reče: — Gospodine Schmiđt, samo

još jednu riječ!

Što? — upita stari Ijutito.

Ako zaista ne primate dobre pouke, tada ću ih rado zadrţati za se. Ali mi dozvolite da upitam još

samo ovo: da li su vaša kola samo privremeno smještena ovako?

Ĉemu to pitanje?

Jer je ovo najprikladniji način da vas pokradu pa čak i napadnu. Ako ćete mene poslušati onda na-

pravite četvorokut od kola, a u njemu neka budu i ljudi i volovi... hihihihihi... ljudi i volovi neka

prenoće unutar kola. Uz to bi valjalo da postavite veoma budnu straţu i to od sutona do svitanja.

Zašto?

Jer ste u Arizoni, a ne kod kuće kod Dresdena ili Leipziga.

22

Gdje smo, to znamo sasvim tačno. I za to nismo morali pitati lakrdijaša. Gledajte da se gubite

bdavde, jer ću vam inače slomiti noge!

Evo već idem. Ţelio sam vam dobro. Ali sad lakrdijaš napušta majmunsko kazalište!

Ţustro se okrenuo i udaljio u pravcu sela. Schmiđt se nevoljko obrati kantoru i reče: — Zaista ste

nam doveli zgodnu kreaturu. Izgleda kao harlekin, a još je prostačina ... Fućkam na takve

zemljake.

Ali je prema meni bio veoma susretljiv i ljubazan — primjeti emeritus. — Očito zato što sam ga

zgodno „dolce" nagovorio, kako se mi muzičari 'izraţavamo dok ste ga vi veoma „sforzadno" klopili

po gubici.

Jer se đoklatio ovamo kao probisvjet...

Schmidta prekinuše glasni povici. Ona dva mladića što su jahala pored kola i o kojima su Findersi

pričali, bili su na potoku i isprali svoje prasne konje. Sad su se vraćali jašući. Jedan je imao lice i

svjetlu put Evropejca, iako mu je-koţa bila prilično tamna od sunca. Moglo mu je biti osamnaest

godina, bio je

više širok nego visok. Drugi je međutim imao oštre,

i izrazito indijanske crte, aii mu jabučice ipak nisu bile jako ispupčene. Boja njegove koţe bila je

kao zagasita bronca, na kojoj su se jako isticale sive oštre oči i gotovo plava kosa. Tijelo mu je

bilo vitkije, no ipak ne manje snaţno od tijela njegova prijatelja. Oba su bila odjevena po evropski

i odlično naoruţana. Također su veoma sigurno sjedila u sedlima, osobito sivooki koji je na konju

izgledao kao da je s njim srastao. Upravo je taj mladić onako ţestoko uzviknuo i prekinuo

Schmidta kad je ugledao Sama Hawkensa kako brzo odlazi.

Mladić brzo dotjera konja bliţe, zaustavi se pred Schmkltom i reče njemačkim jezikom ali

upadljivo stranim naglaskom: — Tko je bio onaj čovječuljak što je upravo otišao? ' — Zašto me

pitaš?

Učinio mi se poznat. Nisam ga tačno vidio, ali mi je upao u oči njegov hod. Ima li bradu?

Da, pravu prašumu!

To se slaţe! A oči?

Veoma malene.

Nos?

Strahovit

Također se slaţe. Da li je moţda rekao svoje ime?

Da.

Sam Hawkens, moţda?

Ne, ime mu je Falke. Nijemac.

Ĉudnovato, ali ipak objašnjivo! Falke1 se engleski kaţe hawk. Mnogi Nijemci uzimaju engleska

imena kad dođu ovamo. Zašto se zapadnjak Falke ne bi prozvao Hawkens? Da je Sam Hawkens

Nijemac, nisam dosad znao. Ali ta prilika i onaj osebujni šuljajući hod! Svaki dobar zapadnjak učio

se šuljati, ali tako se šulja samo Sam Hawkens. Ipak,. još jedno pitanje: — da se za vrijeme

razgovora nasmijao koji put?

Da.

Kako?

Izrazito podrugljivo, kad je govorio o ljudima i volovima. 1 Falke — soko.

Mislio sam, kojim vokalom, kojim glasom? Ljudi se smiju ,sa a, sa i, dapače sa e ili o.

Bilo je sa i. To je prije cerekanje nego smijeh.

Zaista? — zapita mladić ţivahno. — Onda je ipak on. Sam Hawkens ima tipičan hihihihi, što se ni

od koga drugog ne moţe čuti. On se tako smije veoma često. Zvuči lukavo i samozadovoljno. Kao

da mu pola smijeha odlazi u ţeludac.

Sve je tačno! Ali vi se varate. Taj je klipan probisvjet, a ne zapadnjak.

23

Ĉovječuljak se vrati u gostionicu i opet sjede uz Dicka i Willa. Da udobrovolje gostioničara,

naručili su još po jednu rakiju i blaţeno je pili s vođom. Fin-dersi su se tome smijali, ali su ih

ostavljali na miru.

Kad se smračilo, Irac je upalio i objesio fenjer kojim je oskudno osvijetlio prostor pred

gostionicom. Nakon izvjesnog vremena Buttler se digao od stola, namignuo trojici svojih drugova i

udaljio se s njima.

— Za to postoji nekakav razlog — tiho reče Will

Parker. — Kamo su mogli otići?

Zar se ne moţeš dosjetiti? — upita ga Sam.

Ne. Nisam sveznajući.

Ni ja nisam. Ali tko nije zeleniš kao Will Parker, taj će zacijelo znati šta hoće.

Pa što, stari, mudri rakune?

Meso.

Otkuda?

Od doseljenika. Findersi su ţeljni svjeţeg mesa a tamo kod kola ima šesnaest volova. Da li sada

znaš na čemu si, mudri Wille?

Ah, volovi, tako je, tako je! kimnu Will.

Ovim dţentlmenima bi sasvim odgovaralo da ukradu vola, što je mnogo lakše nego uvući se u kola i

iz njih odnijeti šunku. Ĉovjek legne na zemlju i prišulja se ţivotinji, a zatim je polako i oprezno

istjera iz logora na sigurno mjesto.

Tako je! Da, tako će uraditi, hihihihi! Izgleda da si ranije bio odličan kradljivac goveđa, ako se ne

varam.

Šuti, stari rakune! Treba da ţalimo te ljude

ako ostanu bez jedne tegleće ţivotinje. Da li ti se ova pretpostavka rodila tek sada?

Ne, nego čim je Buttler spomenuo meso.

I bio si kod doseljenika i nisi ih upozorio?

A tko kaţe da nisam? Ali me tamo nazvaše lakrdijašem čiji dobar savjet nije potreban nikome.

Sam Hawkens lakrdijaš, hihihi. Strašno sume time razveselili! Istini za volju, treba reći da nisam

baš salonski odjeven, ali onaj kantor emeritus prije liči na pajaca nego ja, ako se ne varam.

Ti se smiješ, a da li misliš na to da smo pozvani na večeru?

Naravno da mislim. Gladan sam kao prerijski vuk kojem je sunce dva tjedna sijalo u prazan ţe-

ludac.

Hoćeš li prihvatiti poziv i zajedno s njima jesti ukradeno meso? -

I te kako!

Sam, teško mi je povjerovati u to, jer si stara pošten jačina. Uostalom, čini šta hoćeš, ali ovaj put

neću biti -s tobom. Will Parker ne jede ukradeno meso.

Neće ga ni Sam Hawkens, osim ako zna da će naknadno biti plaćeno.

Ah, tako misliš ...?

Da — kimnu mali. Nazvali su me lakrdijašem i prisilili me da se povučem zajedno sa svojim sa-

vjetima. Prema tome ništa neću spriječiti. Kazne mora biti. Osobito ako ona sluţi za pouku i odgoj.

Zato ću to meso jesti s najvećim zadovoljstvom, ali ću se poslije pobrinuti da se pokradenima

isplati puna odšteta.

Ako tako stoje stvari, onda ću i ja jesti s njima. Ali moramo biti jako oprezni. Veoma bih se

začudio ako Findersi ne bi pokušali da nas očerupaju. .

Kod toga čerupanja frcat će njihovo vlastito perje. Samo gledaj.

Buttler je s pratiocima bio odsutan oko tri četvrt sata. Kad su se vratili, odnijeli su goveđi but u

kuhinju. Dok se meso peklo, ispraznili su još nekoliko boca rakije. Kad je Crnkinja konačno javila

da je pečenka pripremljena, Buttler priđe „trolistu" i pozva ih da s njim pođu u gostionicu.

A zar ne bismo mogli dobiti napolju ono Što nam-ţelite dati? — upita Sam.

24

Ne — glasio je odgovor. — Tko ţeli biti naš gost, mora s nama i sjediti. Uostalom, valjda znate da

vino prija samo u društvu.

Vino? Odakle ovdje vino? izusti Sam iznenađeno.

Da, otkuda! Iznenadili ste se, zar ne? Kaţem vam, pozvali su vas pravi dţentlmeni. Mi smo primje-

tni da ne podnosite rakiju, pa smo, vama za volju i u čast, obrlatili gostioničara da nam prepusti

jedinu bačvicu vina koju je imao u kući. Takvo vino još niste pili. Dakle, dođite, moja gospodo!

On pođe prema vratima iza kojih su već nestali njegovi ljudi. Zahvaljujući tome Hawkens je imao

priliku da došapne prijateljima: — Namjeravaju nas opiti i potom opljačkati. Misle da ništa ne

podnosimo, jer nismo htjeli piti Irčevu rakiju. Hihihi, ali će se prevariti, ako se ne varam! Sam

Hawkens pije kao smuk. Momci pravit ćemo se kao da ništa ne podnosimo. Budu li i oni toliko pili,

svi će dospjeti pod stol.

Ušli su u kuću. Desno je bila kuhinja s veoma trošnom peći u kojoj je gorjela vatra.. Na njoj je

Crnkinja ispekla meso. Lijevo su bila postavljena dva duga stola od neoblanjanih dasaka i greda, a

pored njih dvije klupe. Za stolovima je bilo mjesta za sve. Bačvica s vinom nalazila se na jednom

panju. Irac je upravo natakao dva vrča iz kojih će se piti jer nije bilo čaša.

Findersi su naumili da ne piju mnogo dok ,se njihovi gosti potpuno ne opiju. Oni su neprekidno pre-

davali vrčeve unaokolo jedan drugom, praveći se kao da svaki od njih ţestoko poteţe. Međutim

svaki bi ispio tek jedan gutljaj. Vino je zaista bilo dobro; ono im. je prijalo. I tako se desilo da su

gutljaji postajali sve veći. I pečenje je bilo odlično. Temeljito su prionuli uza nj i već su bili

gotovo pri kraju, kad je odjednom večera prekinuta. Pojavio se Poller, iza njega je na vratima bio

stari Schmidt, a za njim još tri čovjeka. Imali su uza se puške, dok je veselo društvo bilo odloţilo

svoje oruţje. Kad su malo razmotrili što se dešava u prostoriji, Poller se pribliţi ne-

koliko koraka i reče: — Dobro veče gospodo! Dozvolite da vam zaţelimo dobar tek.

Zašto ne? — uzvrati Buttler. — Rado bismo vas ponudili, ali smo već pojeli gotovo sve.

Zao nam je. Nigdje ne vidim kosti. Izgleda da ste nabavili lijep but.

Da, lijep bizonski but.

Zar ovdje još ima bizona? Ali će to prije biti domaće govedo!

I to je moguće, ali smo ga kupili kao bizonski but.

A gdje, ako smijem pitati?

U Rhodes Ranchu, u dolini Rio Santa Cruz, kad smo tamo prolazili.

Pa to je morao biti pozamašan zaveţljaj. Mi ga nismo primjetni, kad ste projahali pored nas.

Zato što je svaki imao svoj dio uza se, ako nemate ništa protiv toga, sir. — nasmiješi se Buttler

podrugljivo.

Dobro, gospodine moj. Ali kako se onda desilo da je nama nestao vol?

Zar je vama nestao vol? Ah, a koliko vas je bilo?

Findersi su nagradili ovu primitivnu šalii urnebesnim smijehom. Pollera to nije zbunilo i on produţi:

— Da, jedan nam je vol nestao. Imate li moţda pojma, dţentlmeni, gdje bi mogao biti?

A otkud ćemo znati? Traţite ga!

To smo i učinili, pa smo ga i našli.

Onda budite, zadovoljni, sir, i ostavite nas s tim vašim volom na miru. Mi s vašim ţivinčetom

nemamo nikakva posla.

Moţda ipak imate! Stvar je u tome da je ono odmamljeno i tiho ubijeno majstorskim ubodom u

kičmu. To je izvršeno tačno po metodu stokokradiea jer oni tako odmah zakolju svoj plijen.

Gle! Znači, smatrate da vam je vol ukraden?

Ne samo da smatramo, nego smo čvrsto uvjereni.

Onda gonite kradljivce! Moţda ćete ih još uloviti. To je jedini i najbolji savjet što vam ga mogu

dati.

Mi smo već prihvatili taj vaš savjet. Začudo, zaklanom voni manjKa upravo but!

Nimalo čuano, naprotiv sasvim razumljivo. Kradljivcima je očito bilo poznato da je but najbolji i

25

najukusniji dio govečeta.

Njihovo se mišljenje, dakle, slagalo s vašim. Vidim da je vaša pečenka također bila but.

Buttler se podiţe te prijeteći zapita: — Šta hoćete time reći, sir? Da moţda ne dovodite naše

pečenje u vezu s ukradenim volom?

— Da, to upravo činim i nadam se da nemate

ništa protiv.

U hipu se Buttleru stvorila puška u rukama. I njegovi drugovi skočiše i zgrabiše puške.

— Ĉovječe, viknu on vodiču — znate li što ste sebi dopustili? Vidite li ovih dvanaest

uperenih pušaka? Ponovite sada svoju optuţbu!

— Nije mi ni na kraj pameti! Izvršio sam svoju duţnost i za me je ta stvar svršena. Ja sam vodič

ovih ljudi što stoje iza mene. Oni su Nijemci i ne znaju engleski. Što sam rekao, rekao sam u

njihovo ime, a sad mogu otići, neka ostalo učine sami.

Okrenuo se i otišao. Sa svog stanovišta, taj je čovjek bio potpuno u pravu. On je bio unajmljen.

Obavljao je samo ono za što je bio plaćen. U stvari, već je i previše uradio kad se zbog ukradenog

vola usudio stati pred prijeteće cijevi ovih opasnih ljudi. Buttler i njegovo društvo ponovo sjedoše.

Nijemci su po svoj prilici očekivali da će vodič dovesti ovu raspravu do kraja, a kad se on udaljio,

oni su stajali bespomoćno sve dok se stari Schmidt nije dosjetio nečemu. On se obrati Samu

Hawkensu, koji je s oba svoja prijatelja mirno jeo i, kako se činilo, nije ni na šta drugo obraćao

paţnju: — Gospođine Falke, jeste li čuli što je naš vodič rekao?

Jesam — odgovori čovječuljak stavljajući komad mesa u usta.

Mi nismo ništa razumjeli. Da li on smatra ove ljude kradljivcima?

Da.

A što je zatim bilo?

Sta je zatim bilo? Hm, zatim je on otišao.

— Do đavola! Zar da dopustim da mi ukradu vola?

— Vi ste to već dopustili, ako se ne varam, hihihihi.

Pri ovom veselom smijehu, na koji je on već bio posebno upozoren, Schmidt se trgnuo. Onda

nastavi: — Pa pomognite mi da zaštitim svoja prava. Vi ste Nijemac, naš zemljak, morate se

zauzeti za nas.

Moram? A što vi očekujete od. jednog lakrdi-jaša? Da ste poslušali moj savjet, da sastavite kola u

krug i da pripazite na volove, ne bi vam ukrali ni jednog. Za vas ne mogu učiniti baš ništa.

Ali ovdje s tom bagrom sjediti, zabavljati se i zajedno s njima jesti ukradeno meso, to, naravno,

moţete, zar ne?

Da, to mogu, jer su me pozvali, ako se ne varam.

Tad Nijemac bijesno udari kundakom puške o pod i poviče: Hvala na takvom zemljaku, sam ću sebi

pomoći!

A kako to mislite izvesti?

Prisilit ću ovu klateţ da mi isplati štetu! Nas je četvoro i imamo puške.

A nasuprot vama je dvanaest odlučnih ljudi koji također imaju dobre puške. Ne činite gluposti!

Sebe ćete dovesti u ţivotnu opasnost a vola nećete oţivjeti.

To znam i ja. Ali što je s novcem koliko me je stajao?

Ovi ljudi nemaju novaca, a kad bi ga i imali, vi im ga silom ne biste mogli oduzeti.

Da upotrijebim lukavstvo?

Niste vi pravi čovjek za to. Medvjed nije lisica, a šmokljan nije prevejanac, hihihihi.

Zbog ovog „šmokljan" Schmidt već htjede uzvratiti grubo, kad ga ponovo prekide Samovo

hihikanje. On brzo upita: — Da li se vi zaista zovete Falke?

Da, ako se ne varam, hihihi.

Ali vi sličite na jednog drugog zapadnjaka.

Na kojeg?

26

Schi-So mi je rekao njegovo ime. Ali ja sam ga opet zaboravio.

Schi-So? — upita Sam očito iznenađen. — Tko je to?

Jedan od naših mlađih suputnika, sin Nitsas-Inija poglavice Navajosa.

Sad Sam radosno poskoči i uzviknu: Nitsas-Ini? Njegov sin je s vama? Zar se vraća iz

Njemačke?

Da, on je s nama doputovao.

Izvrsno! Ako je tako, onda vas neću lišiti svoje pomoći. Vi samo mirno pođite natrag u logor! Vaš

će vol biti plaćen.

Vijest što ju je upravo primio, očito je izmijenila Samov odnos prema Schmidtu.

To vi sigurno samo tako kaţete, da biste me se riješili? — zapita Schmidt s nepovjerenjem.

Ne, dajem vam riječ da ćete dobiti punu odštetu, a moţda i više. Koliko je stajao vol?

Sto trideset dolara!

Dobit ćete ih. Kad vam ja to kaţem, mora biti tako, ako se ne varam, hihihi.

Vi ste sigurno onaj zapadnjak o kojem je govorio Schi-So.

Svakako. Ja sam taj, jer ja znam Schi-Soa od ranije, kad sam bio gost plemena njegova oca.

Recite mu da ću u zoru doći u logor da ga pozdravim. Gdje se nalazio kad sam predvečer bio kod

vas?

Odjahao je na potok.

A vodič, ni njega nisam vidio?

Bio je otišao da ulovi kakvu divljač. Očitat ću mu lekciju što nas je tako sramotno napustio.

Od toga nećete imati nikakve koristi. A sada pođite. Ako dulje ostanete ovdje, ovi će se ljudi još

gore nabrusiti na vas.

Onda idem. Drugi put bit ću pametniji kad mi netko daje dobar savjet.

Hvale vrijedan napredak! — kimnu Sam Haw-kens. Na Divljem zapadu nikada nije pametno ocje-

njivati čovjeka po odjeći.

Kad je Schmidt sa svoja tri čovjeka napustio kuću, Buttler upita maloga: — Mi nismo

razumjeli ni riječi. Sta hoće taj klipan? : — Traţio je naknadu štete. . — A što ste mu odgovorili?

Rekli smo mu neka ode — reče Sam neduţno.

Findersa je to umirilo, pa reče: — Sreća njegova

što vas je poslušao. Nismo navikli da se mnogo zafrkavamo s ovakvim momcima. Ali sad opet

sjednite. Ţelimo pokazati da nam ovi šupljoglavci nisu mogli pokvariti dobro raspoloţenje.

Cašćenje je opet nastavljeno. Kako je jelo bilo pri kraju, tako se više pilo. Kad je bačvica do polo-

vine ispraţnjena, Sam se stao pretvarati da ga je vino počelo svladavati, a Dick i Will pošli su

njegovim primjerom. To je Finderse izvanredno veselilo. Zaključili su da će njihove ţrtve ubrzo

zaspati pa su i oni prionuli uz vrčeve još revnosni je nego prije. I vrijeme je prolazilo. Sam je

izgledao kao da tek teškom mukom drţi otvorene oči. Ali su se Finđersi doista počeli opijati.

Uostalom, oni su još popili oveće količine rakije.

Irac je bio prvi koga je piće potpuno svladalo. Sjeo je na peć, zaspao, te je stao polako kliziti sa

stolice dok se nije našao na podu.

Sam se marljivo nazdravljao s vođom. Buttler se toliko napio da je morao rukama podbočiti glavu

o stol. Osjećao je da ga vino hvata a nije htio da to njegovi ljudi primijete stoga im je kradom

namigivao. Neka misle da se on samo pretvara. Treba da se i oni tako prave. I tako se nad maločas

bučnim društvom spustila gotovo potpuna tišina.

Tada se Sam Hawkens podiţe da ponovo napuni vrčeve. Dokle god je u bačvici bilo vina, on je

budio čas jednog, čas drugog i nudio ga pićem.

Napokon su ispraznili bačvicu a svi su se Finđersi našli u dubokom snu. Sam pokuša buditi poneke

među njima. Oni bi samo mutno pogledali, ali nisu dolazili k svijesti, nego bi čas zatim ponovo za-

pali u dubok san. Jedan među njima zurio je staklenim očima preda se i pitao: Jesu li konačno

pijani, Buttleru?

27

Jesu, kao spuţve — odgovori mu Sam.

Onda van s njima i noţem među rebra. Novac dijelimo. Njih ćemo zakopati.

A kad Sam na to nije ništa rekao, bandit nastavi oteţalim jezikom: — Što ne govoriš? Hoćeš li ih

moţda pustiti? Ne moţe. Dogovorili smo se da ih ubijemo Da ja ... počnem ... noţem?

Da — reče Hawkens.

Onda ... uzimam ... malog ... de... debelog, i on se rukom maši za pojas da izvuče noţ. Pri tom

ustade, ali se nije mogao odrţati na nogama, te se sruši na pod gdje osta leţeći bez svijesti.

Sad smo čuli — prošapta Dick Stone. — Htjeli su nas ubiti, drobiti i zakopati. Tvoje su

pretpostavke bile tačne, stari Same. Što sad?

Vezat ćemo ih. U kući će sigurno biti remenja i konopaca. I bilo ga je dosta. Uskoro su njih trojica

svezala ruke i noge ne samo dvanaestorici Fin-dersa, nego i gostioničaru i staroj Crnkinji koja je i

sama bila mrtva pijana. Nakon toga Sam ostavi svoja dva prijatelja da straţare a on pođe u logor

njemačkih doseljenika. Kad se pribliţio, čuo je povik nekog mladog čovjeka; — Tko je tamo? Stoj

ili pucam!

Tu je Sam Hawkens.

Zar već? Divno! Izvolite naprijed. Prekoračite rudo!

Premalen sam. Radije ću se provući ispod njega.

Sam je opazio da je u međuvremenu od kola obrazovan četverokut i da je unutar njega smještena

stoka. Njegov je savjet, dakle, prihvaćen. Ali, na ţalost, doseljenike je tek šteta naučila pameti.

Straţar koji ga je bio zaustavio, pruţi mu ruke na pozdrav. Bio je to Schi-So, sin indijanskog

poglavice. Govorio je najčišćim engleskim jezikom. Sad ga Sam upita:

— Mladi prijatelju, sigurno govorite i njemački, ako ste šest godina proveli u Njemačkoj?

Prilično dobro.

Onda probudite ljude da s' njima razgovaram njemački. Ali, poslušajte! Tko to dolazi?

Oni osluhnuše u noć. Iz sela se čuo topot konja.

— Jedan jahač, samo jedan — prošapta Schi-So.

— A tko bi to mogao biti?

— Nije jahač — uzvrati Sam. — To razabirem po zveketu kopita. To je moja dobra stara

Mary dotrčala za mnom. Vi je poznajete otprije?

Da, poznajem. Ali molim vas da pređemo na ti. Ja sam Indijanac i to ću ostati. Ne ţelim se

iznevjeriti običajima plemena.

Tako je, momče moje. Dakle, nisi postao tašt? Starom Samu ćeš i dalje biti drag. Moraš mi mnogo

toga ispričati. No, sad nije vrijeme za to, odgodit ćemo za kasnije.

Mazga je prišla sve do ruda. Sam je još uvijek tu stajao i ţivotinja protrlja glavu o njegovo rame.

Glasan govor probudio je one koji su spavali. Ustajali su i prilazili, pitajući tko je došao. Sama nisu

mogli vidjeti, jer su vatre bile pogašene. Schmidt ga je sad sasvim drukčije primio nego prvi put i

odmah zapovijedio da se ponovo potpale vatre. Kad je prostor bio osvjetljen, Schi-So ga upozna s

prisutnima. Tri mlađa, oţenjena doseljenika zvali su se Strauch, Kberschbach i Uhlmann. Schi-

Soov mladi prijatelj zvao se Adolf Wolf. Više od toga Sam Hawkens nije zasad htio doznati.

Priđoše i ţene i djeca. Ni vodič, razumije se, nije mogao ostati po strani. Tako su se svi našli na

okupu kad im je Hawkens na svoj način počeo pričati o današnjem susretu sa Findersima. Izuzev

mladog Indijanca nitko od prisutnih nije dosada poznavao lukavog Sama Hawkensa. Kad su čuli

kako je dobivao oklade, opio Finderse i kako se od njih osigurao, shvatili su usprkos

jednostavnosti i skromnosti njegova pričanja, da taj čovječuljak usprkos svojoj skromnosti i

jednostavnosti, ni u kom slučaju nije običan zapadnjak. To je osjetio i stari Schmidt. Stoga, kad

je Sam završio svoju priču, on mu pruţi ruku i reče izvinjavajući se: — Uviđam da vam se moram

ispričati. Nisam.umio da vas ocjenim. Nadam se da ćete to zaboraviti.

Nastojat ću — smijao se mali. — Imam dosta I svoga tereta, pa se neću mučiti još i s tim da

sobom vučem tuđe greške. Lakrdijaš je shvaćen pa neka bude i zaboravljen, ako se ne vararn,

28

hihihi.

Vi tvrdite da su ona dvanaestorica Findersi?

Da.

I da su htjeli ubiti vas, Stonea i Parkera?

Da.

— Onda imamo dovoljno razloga da ih objesimo ili da ih u najmanju ruku strpamo u zatvor. Mi

ćemo ih noćas drţati pod straţom, a sutra ćemo ih predati vlastima.

Ne, to nećemo učiniti.

Nego što?

Pustit ćemo ih.

Pustiti? Zar takve razbojnike kojima ste upravo jedva izmakli čitave koţe? Imate li mozga u

glavi?

Moţda ga nešto malo imam. U čizmama ga svakako nemam, gospodine Schmidt. Odmah se vidi da

ste u ovoj zemlji stranac. Na kakvu vi vlast mislite?' Gdje je vlast? Ako je i ima, posjeduje li ona i

potrebnu snagu? Mogu li ja dokazati ono što tvrdim?

Mislim da moţete.

Ne. Smatram da su ti ljudi Findersi, jer ih ima dvanaest i jer se jedan među njima zove Buttler.

Da li je to pred sudom dokaz? Tvrdim da su nas htjeli ubiti. Uostalom to je jedan opijeni izmueao.

Kaţem da su vas htjeli napasti. To pretpostavljam. Što će o tome misliti sudac? Ako uistinu i primi

prijavu i zatvori Finderse, od toga nećemo imati ništa osim zadrţavanja i toliko mnogo okapanja da

će nam se sve pušiti u glavama.

Dobro! Sudimo im mi sami. Osudimo te vucibatine na smrt i sprašimo svakome zrno u glavu.

Neka me toga bog sačuva! Nisam ubojica. Proliti ću ljudsku krv samo u odbrani vlastitog ţivota i

kad sam prisiljen na to.

— I vi ćete zaista pustiti tu bagru?

Da.

I oni neće biti kaţnjeni?

Hoće! Upravo zato što treba da budu kaţnjeni, bit će pušteni.

Besmislica!

Nije, nije, gospodine Schmidt. Treba imati samo malo soli u glavi, pa da se shvati. Imate li je

malo? Hihihihi.

Gospodine, vi vrijeđate! — usplamti Schmidt, koji se usprkos obećanju opet nije mogao obuzdati.

* — Vrijeđam? Ne! Govorim samo onako kako se

sa mnom zbori. Vi ste me maločas pitali da li imam

mozga u glavi. Objasnit ču da moj plan nije besmislica. Zasad protiv bande raspolaţemo samo

pretpostavkama. Moramo, dakle, poći u lov na dokaze. Pustimo li sada tu gamad na slobodu, oni će

napasti karavan, a mi ćemo ih zgrabiti za šiju. Tad ćemo imati dokaz koji će ih stajati glave, ako

se ne varam.

Kako? Da ih pustimo da nas napadnu? Ali se

onda izlaţemo opasnosti koja nas moţe stajati glave!

O tome imam drukčije mišljenje! .To ovisi s koje se strane gleda na stvar. Pouzdajte se u me! Sam

Hawkens, stari rakun izmislit će neko lukavstvo u koje će Findersi zaglibiti. Moram se još

dogovoriti sa Stoneom i Parkerom. Za sad je najvaţnije đa ispunim obećanje — da vi dobijete

odštetu za ukradenog i zaklanog vola. Hoćete li sada poći da je uzmete?

Ako je mogu dobiti, idem smjesta. Samo je pitanje da li će mi Findersi isplatiti cijelu svotu?

A zašto ne?

Jer su mi uzeli samo but, dok smo ostalo meso potrošili sami.

Ništa ne mijenja na stvari. Vol je ubijen i mora se platiti. Dakle, dođite đa primite odštetu! Ali

pazite đa me pred njima ne zovete mojim imenom Sam Hawkens! Imam izvjesnih razloga da ti

29

ljudi zasad ne saznaju moje ime.

Koliko nas da pođe u selo?

Samo vi, gospođine Schmidt. Više nije potrebno. Ostali neka ostanu ovdje da obave pripreme za

uprezanje volova i za polazak kako bi kola. po vašem povratku smjesta mogla krenuti prema

Tucsonu.

Zar već? Još je noć! Trebalo bi da se odmorimo. Htjeli smo krenuti tek sutra.

Pod ovim okolnostima morat ćete se odreći daljnjeg počinka.

Tad se iz pravca gdje su bile ţene razlijeţe dubok, snaţan bas u čistom saskom dijalektu: —

čujte vi, od toga neće biti ništa! Ĉovjeku je potreban pristojan počinak a ţivotinjama također.

Prema tome ostajemo ovdje!

"Sam se iznenađeno zagleda u ţenu koja je ovo izgovorila. Prigovor neke ţene, i još k tome

ovakvim glasom, zaista nije očekivao. Bila je to koštunjava po-

java, muški samosvjesna izgleda. Da se vatra bila jače razgorjela ili da je bio dan, tad bi

čovječuljak pri-mjetio kako se ispod njezina pozamašna nosa proteţe tamna crta koja se ni uz

najbolju volju ne bi mogla smatrati nečim drugim nego brkovima.

Da, samo zurite ovamo! — nastavi ona, kad je srela Samov iznenađeni pogled. —" Bit će upravo

tako. Danju voziti, a noću spavati. A ne da tko bilo dođe i po svojoj volji poremeti naš red.

Ali ja sam to predloţio samo radi vaše sigurnosti, za vaše dobro, draga gospođo — uzvrati Sam.

U to me nećete tako uvjeriti — odbrusi ona odbojno. — Pristojan čovjek neće se skitati

Amerikom usred noći i po ovakvoj tmiei. E, da smo u domovini, onda to ide. Ali u stranim zemljama

treba u miru sačekati dok se razdani. Jeste li me razumjeli?

Naravno da sam vas razumio, draga gospođo. Ali mislim ...

Draga gospođo? — prekine ga ona. — Znate li vi uopće tko sam i kako se zovem?

Vi ste, razumije se, ţena jednog od ove četvorice dţentlmena.

Gospodine, govorite njemački, kad pred sobom imate Njemicu! Ja sam gospođa Eberschbach,

rođena Morgenstern i obudovjela Leiermueller. Ovaj ovdje — i pri tom je pokazala na jednog od

trojice mladih doseljenika — moj je sadašnji muţ, gospodin kovač Ebersbach. Tako se piše, ali se

izgovara Eberschbach. A da vam bude unaprijed jasno, on ne igra onako kako vi svirate, nego će

se ponašati onako kako hoću ja, jer sam jedanaest godina starija od njega i stoga imam više

razuma i iskustva. Ja ostajem ovdje, a prema tome i on. Kad je vrijeme da se spava nema

klatarenja svijetom.

Budući da se nitko od doseljenika nije usprotivio njenom mišljenju, Sam Hawkens zaokruţi

ţivahnim, veselim očicama uokolo i reče: — Ako su gospoda navikla da budu poslušna pred ovom

ogorčenom damom tada ih moram zamoliti da barem ovaj put učine izuzetak, j

Htio je govoriti dalje, ali mu ona brzo upade u riječ: — Ta šta kaţete! Izuzetak! Kao đa ću ja to

dopustiti! Slabo me spoznajete! Sta zurite u me? Ne pravite takvo lice. Znate li vi da sam ja ta

prema kojoj se ovdje moraju ravnati? Razumijete li? Tko je platio sve troškove? Za prijevoz, i za

putovanje kopnom sve dovle? I tko će još sve dalje plaćati i posuđivati? Ja! Ja sam kapital! Sad

znate sve. I sad idem spavati!

I opet nitko od prisutnih nije progovorio, pa ni Schmidt, koji je, po svemu sudeći, bio vođa i koji

je predveče tako ţestoko istupio protiv Sama. Stoga se mali lovac podiţe od vatre uz koju je

sjedio i reče ravnodušnim glasom: — Kako vam drago! Recimo, dakle, laku noć, ako se ne varam.

Ovo je posljednji put što to činite, jer sam ja uvjeren da vam je noćašnji san posljednji, hihihihi!

On se okrenu da pođe. Tad se ţena brzo podiţe, uhvati ga za rame i upita: — Naš posljednji san?

Kako to mislite, čovječuljče?

Ona je zacijelo, dok je stajala pored njega, bila za glavu viša. On uzvrati ljubazno: — Mislim đa se

sutra ujutro više nećete probuditi.

A zašto ne?

Jer ćete biti mrtvi.

30

Mrtvi? To mi i ne pada na pamet! Gospođa Rozalija Eberschbach još zadugo ne umire!

Mislite li da će se ona dvanaestorica s kojima ćete imati posla ravnati po ţeljama gospođe

Rozalije Eberschbach?

Oni nam ništa ne mogu; uhvaćeni su i vezani, kao što ste ispričali.

Ali oni će se osloboditi i napasti vas čim se sa svojim drugovima udaljim iz gostionice.

—Vi ćete se udaljiti, otići? Pa vaša je duţnost đa čuvate uhvaćene sve dok ne budemo na

sigurnom! Sto da mislim o vama, ako nas ostavite na cjedilu i iščeznete odatle kao magarac u

magli!

Mislite što vas volja.

Lijepe riječi, jako lijepe! Zar vi još niste čuli đa muškarci prema damama moraju biti paţljivi i da

ih moraju štititi? A gospođa Rozalija Eberschbach je dama, jeste li razumjeli?

Sasvim tačno. Ali tko se prepusti mojoj zaštiti, taj se mora po meni i ravnati. Jeste li također ra-

zumjeli? Vas će napasti. Ako se to desi ovdje, pošto ponovno legnete onda ste izgubljeni. Ako do

toga ne dođe, onda ne moţemo protiv Findersa namaknuti dokaze i oni ostaju nekaţnjeni. Da

bismo dobili dokaze o njihovim razbojstvima, moramo dospjeti do Tucsona, gdje ću zamoliti

komandanta da nam kao pomoć stavi na raspolaganje, vod vojnika. Zato bismo već ujutro morali

biti u Tucsonu, da bismo Fin-dersima postavili stupicu prije nego što ta banda to otkrije. Moţete

li to shvatiti, gospođo Eberschbach, rođena Leiermueller?

Zašto niste odmah rekli? — ona upita ovaj put sasvim drugim tonom. — Uostalom, ja sam obudo-

vjela Leiermuller a ne rođena. Kad sa mnom govorite razborito kao što radite sada, tada sam i ja

razborita. Ni ja nisam pala na glavu, treba da zapamtite. Upregnut ćemo volove i pripremiti se za

polazak. Ali od toga da s vama pođe samo Schmidtnema ništa. I ja hoću da vidim te klipane.

Strpite se časak, idem po svoju škljocu.

Ona pođe do kola po pušku. Kad se vratila, nje-' zin je muţ stade moliti: — Ostani ovdje, Rozalija,

to nije za ţene. Poći ću ja umjesto tebe.

Ti? — uzvrati ona. — Ti si baš pravi delija.

Samo mi se nemoj praviti muškarcem i junakom.

Dobro znaš, jednom, za svagda, da to ne podnosim.

Ti ostaješ i čekat ćeš dok se ja ne vratim.

Ona se okrene Samu koji se tiho i kriomice smi-juljio. S njom i Schmidtom, Sam pođe prema selu.

Kad su došli do krčme našli su Finderse budne — čvrste spone su ih dovele k svijesti iz teškog

pijanstva. Buttler je upravo nešto ljutito govorio Stoneu i Parkeru.

Šta hoće? — upita Sam ovu dvojicu.

Sta hoće? — odvrati Stone. — Ĉudi se, naravno, što drţimo mi njih, a ne oni nas. Pita da li je to

hvala zato što su nas pozvali da s njima jedemo i pijemo.

— Da! — viknu Buttler bijesno. — Šta vam pada

na pamet da nas u snu napadnete i da s nama tako

postupate? Mi smo vas gostoljubivo primili, nismo vas vrijeđali, nismo uradili ništa što bi...

— Niste uradili ništa?— prekide ga Sam. — Vjerujem da vas to ţestoko ljuti. Uostalom, čemu

tolike riječi! Nama su poznate vaše namjere prema kojima

nas je trebalo pobiti. Zato, u znak zahvalnosti, kanimo da vas izručimo sucu.

Na ovo se Buttler podrugljivo nasmije i upita: — A tko će vam vjerovati bez dokaza?

U pijanstvu ste izbrbljali i otkrili svoje prljave planove!

Kad bi baš i bilo tako, nema suca koji će uzeti za gotovo riječi mrtvo pijanog čovjeka. Sir, vaši su

dokazi na klimavim nogama!

I sami znamo da taj dokaz nije dovoljan — kimnu Sam. — S vama i sa sucem izgubili bismo toliko

vremena da radije odustajemo od toga.

To je najpametnije što ste mogli smisliti. A sad ćete nas valjda odvezati.

Bez ţurbe, sir. Prije treba malko da porazgovaramo.

31

Onda samo brzo! Šta još hoćete?

Odštetu za vola kojeg ste zaklali.

Što vas se tiče vol?

Veoma mnogo. Mi smo se priključili tim doseljenicima. I oni kao i mi idu u brda da stupicama love

medvjeđe i dabrove. Postali smo, dakle, kompanjoni, pa je naša duţnost da se pobrinemo da im

gubitak bude nadoknađen.

Ne damo ništa! — uzviknu Buttler.

Ne smeta! Ako nećete dati, uzet ćemo sami. Koliko vrijedi vol, gospodine Buttler?

Mi novca više nemamo. Dobro znate da ste nam okladama oduzeli sav novac što smo ga imali.

Ali niste se zbog toga ni mnogo ljutili, jer ste nas ionako kasnije htjeli opljačkati. Recimo da

vrijedi sto pedeset dolara, je li?

S moje strane moţe biti i sto tisuća. Mi nemamo čime platiti.

Novcima, naravno, ne. To nije ni potrebno. Vi sigurno niste baš posve praznih dţepova.

Nebesa! Valjda nam nećete prazniti dţepove? To bi bila pljačka!

Ne smeta! Veseli nas što ćemo se i mi okušati u vašem zanatu.

Mi nismo razbojnici. Ako pipnete samo našu imovinu, mi ćemo vas prijaviti.

To bi nas zaista veselilo. Rado bih čuo što bi sudac rekao kad bi vas ugledao. Dakle, na posao, Dick

i Will! Da malo pregledamo njihove dţepove.

Oba spomenuta dadoše se s najvećim ţarom na posao. Findersi su se bunili, ali bez uspjeha.

Ispraznili su im sve dţepove. Našlo se raznoraznih stvari, među kojima nekoliko dragocjenih

satova za koje se s najvećom sigurnošću moglo tvrditi da su ukradeni ili opljačkani. Sam uze

satove, pokaza ih Schmidtu i upita ga: — Momci nemaju gotovine. Hoćete li prihvatiti satove kao

odštetu?

— Da, ako nemaju novaca — uzvrati Schmidt.

— Ali ipak ne bih htio da zbog toga budemo na gubitku! Ove bih satove morao prodati, a nijedan

trgovac neće za njih platiti stvarnu vrijednost.

- Ne brinite. Nećete izgubiti ni pare. Satovi vrijede sigurno četiri puta više od vola. U to se

moţete pouzdati.

Ali moja savjest, gospođine! Satovi su zacijelo ukradeni?

To je po svoj prilici tačno.

Onda pripadaju pokradenima a ne meni!

Tako je. Ali pokradeni neće više nikada dobiti svoje satove. Sva je prilika da su oni pobijeni, ali i

da: nisu, vi moţete satove primiti bez ikakve griţnje savjesti. Tko bi te vlasnike traţio i utvrđivao

da li su baš oni pravi vlasnici. Ovdje su uvjeti posve drugačiji nego preko u našoj domovini.

Ali ako se zakoniti vlasnici ne mogu pronaći, duţnost je svakog poštenog čovjeka da takve

ukradene predmete preda vlastima!

To vrijedi kod vas u domovini! Ovdje, na Divljem zapadu, čovjek se mora sam snaći, ako pored

tolikih razbojnika ţeli osigurati svoja prava. Samo vi imajte mirnu

savjest! uzmite ove satove, a ukoliko mislite

da ste time učinili nepravdu, preuzet ću odgovornost na svoju savjest.

Ako je tako, bila bi prava ludost da se i dalje ustručavam. On spremi satove u dţep. Kad je to

But-tler vidio, razderao se: — Šta to znači? Što taj čovjek hoće s našim satovima? Pa to je...

Jezik za zube, razbojnice! — presječe ga Sam. — On to smatra naknadom za ukradenog vola.

Moţete biti sretni što je to sva kazna. Uostalom, mi nikako ne ţelimo izbjeći odgovornosti. Mi

odavde idemo u Tucson i sutra uvečer ćemo logorovati. Vi nas moţete slijediti i tuţiti vlastima,

pred kojima ćemo veoma rado odgovarati za naš čin.

I znajte da ćemo to svakako učiniti! A sad nas odveţite, valjda ste završili s nama.

Nismo valjda poblesavili! Ako vas oslobodimo, vi ćete nas potraţiti u logoru još danas, a ne sutra.

Vi dakle, ostajete vezani. Kad se razdani, već će netko naići tko će vas osloboditi!

32

A i vi za ovo primite nagradu kasnije, u paklu!

Hvala, sir! A da ne biste nekom od nas nepredviđeno napakostili, uzet ćemo vam municiju. Moţete

je sutra ponovo uzeti, zajedno sa satovima. Sve to ćemo vam pošteno sačuvati.

Hawkens, Stone i Parker isprazniše njihove puške i uzeše svu municiju i barut. Findersi su se

bijesno derali.

Gospođa Eberschbach bila je za sve vrijeme tihi promatrač. Iako nije znala jezik, nije joj bilo

teško da razumije što se govori. Bio je tu još jedan nijemi posmatrač — Mary, Samova mazga,

koja ga je i ovaj put slijedila. Uvukla je glavu u kuću i s najvećom paţnjom pratila pokrete svoga

gospodara.

Kad je s Findersima sve završeno, zatvoriše vrata gostionice izvana i podupriješe ih teškim

kamenom. Nakon toga uputi se njih petoro prema logoru. Mary je za njima veselo kaskala. Ona je

navikla da slijedi sivoga gospodara ukorak kao vjeran pas*

3. PUT U TUCSON

Za izbivanja Sama, Schmidta i gospođe Rozalije Eberschbach, u logoru su završene potrebne

pripreme, tako da se moglo odmah krenuti. Vodič je jahao naprijed i s njime oba mladića. Onda su

slijedila kola u pratnji Dicka Stonea i Willa Parkera, dok je Sam Hawkens s kantorom jahao na

začelju. Sam je namjerno odabrao ovog pratioca, jer je pretpostavljao da će od njega najviše

saznati o odnosima u tom malom, šareno sklepanom društvu. Mora da su ti odnosi bili naročito

osebujni, mislio je Sam na temelju onoga što je dosada vidio i iskusio. Muzikalni kantor, pozamašna

gospođa Rozalija Eberschbach, sin indijanskog poglavice koji dolazi iz Njemačke, i mladi Nijemac,

prijatelj crvanokošca, koji, kako se čini uopće ne pripada ostalom društvu. Zaista su to bili

posebni neki ljudi i s osobitim odnosima. Kantor je udovoljio znatiţelji maloga, jer je kratko

vrijeme nakon što su kola krenula Sam poveo razgovor, upitavši: — Naša gospođa Rozalija bila je

također kod Findersa. Zacijelo ona im je rekla što o njima misli, jer kad hoće, zna vrlo dobro

upotrijebiti svoj jezik. Dakako, ona je i razgovarala s njima?

Ni riječi.

Zaista se čudim. A bio sam uvjeren da će se ophoditi fortissimo.

Zar ona govori engleski?

Samo nekoliko riječi koje je uz put pokupila.

Kako ste mogli pomisliti da bi govorila s tim ljudima koji razumiju samo engleski ili španjolski.

Desetak uz put naučenih riječi nije dovoljno za pre-diku. Uostalom, čini mi se da nije imala

hrabrosti za govoranciju kad je ugledala te divljake.

Hrabrosti? Nemojte se varati! Gospođa Rozalija ne boji se nikoga, ma kako strašno izgledao. Ona

nema dlake na jeziku i navikla je da svi čine to što ona hoće.

To sam primijetio. Svi ste zanijemill kad mi se ona suprotstavila.

Da, druge nema ako čovjek ne ţeli da na vrat natovari bezbroj neprilika. Ali, ona je dobrodušna.

Samo, zna se, ne podnosi da joj se netko usprotivi.

Velika greška, ako se, ne varam. Kad štogod ne razumije, onda mora prihvatiti tuđi savjet.

O, gospođa Rozalija zna sve i sva!

Besmislica, o ovdašnjim ušlovima ona ne moţe znati baš ništa, i ako se stalno bude drţala ovako kao

danas, neka bude spremna da našteti cijelom društvu, još gore, da ga dovede u ozbiljnu opasnost.

Opet se varate. Ĉak i kad nešto ne poznaje i ne razumije, ona se izvanredno brzo snađe. I sami

ste vidjeli da se kasnije posve sloţila s vama.

Ĉini mi se da je veoma poštujete, gospodine kantore.

Gospodin' kantor emeritus, ako smijem moliti! To je zaista samo potpunosti radi, jer sam se tamo

oprostio, pa više nisam u sluţbi. Da, poštujem je, a ona to i zasluţuje. Vrijedna je i muzički

obrazovana ţena.

33

Ah, muzički obrazovana, hihihihi! Da moţda ne komponira?

Ne, ali svira harmoniku.

Sto mu gromova! Harmoniku! Ako svira harmoniku tad prema njoj treba imati naročito poštovanje,

hihihihi!

Gospođa je Rozalija time već zaradila prilično novaca.

Zacijelo kao član nekog putujućeg ţenskog orkestra?

Ne, ona je svirala za ples.

— Za ples? Mislio sam da ples smatrate nečim prostini?

Takvim ga i smatram. Ali tu je stvar drukčija. Gospođa je Rozalija naime rođena Morgenstern.

To znam.

I kad se udala, dospjela je u mlin u blizini Heimberga.

Obudovjela mlinarica — reče Sam Hawkens i kimnu uz smiješak.

Uz mlin je pripadala i gostionica s malom plesnom dvoranom. Posao je u početku išao veoma slabo.

Onda se ona zauzela za njega. Gospođa je Rozalija kupila harmoniku, naučila svirati i tako

privlačila mlade ljubitelje plesa iz čitave okolice. Budući da je sama svirala, nije morala unajmiti i

plaćati svirača, pa je na taj način zaradila prilično novaca, jer se za svaki ples plaćalo dva pfeniga

po osobi. Tarifu nije htjela sniziti, jer onaj koga su oplemenile muze, tome je duţnost da ne

umanjuje svoju vrijednost. Ali nije se samo plesalo, nego i jelo i pilo. Posao je napredovao i kad je

stari mlinar umro, ostavio je udovicu koja je sjedila na punoj vreći novaca. Gospođa Rozalija bila

je najbogatija ţena u selu. Kasnije je skupo prodala mlin i poslije toga postala supruga našeg

majstora kovača.

Koji ju sluša pokorno kao i svi ostali!

Zašto ne bi?

Ali kako i zbog čega je sad došla u Ameriku?

Ja sam nju naveo na ovu izvanrednu zamisao.

Vi? Hm! Ona je mogla ostati u domovini. Kod kuće nije oskuđjevala ni u čemu.

Tako! A vi mislite da se ljudi iseljavaju samp iz potrebe?

Ne, ali je najčešće tome razlog neka sila, unutarnja ili vanjska. -

Tako je i ovdje bilo. Naime, teţnja za novim svijetom gdje je bolje. Jer je i kovačnica išla slabo:

Kod kuće joj se, više nije sviđalo. Kad je čula što mi je sve Hobble-Frank pričao i da ću svoje

junake potraţiti u Americi, ona se toliko oduševila da je pošla sa mnom.

A kako ste do nje dospjeli, kad je ona ţivjela

u Heimbergu a vi stanovali u Klotzscheu?, Jesu li ta dva mjesta blizu?

Ne. Heimberg je gore u brdima, dok je Klotzsche blizu Dresdena. Ali ja potječem iz Heimberga.

Bio sam stalno u vezi s mojim zavičajnim mjestom a i odlazio sam često tamo. No, usprkos svemu,

zamisao da pođe u Ameriku ne bi joj se rodila takvom ţestinom da nije bilo slučaja s Wolfom.

Kakav slučaj?

Zar još ne znate?

Ne!

Wolf, heimberški lugar, ima u Americi brata, koji nema djece. On ovdje posjeduje šumu, stada i

rudnike srebra. Taj brat zamolio je lugara da mu pošalje svoga sina, jer ga ţeli za jedinog

baštinika, ako mu se mladić dopadne. Lugar je upitao svoga sina, koji je pohađao šumarsku

akademiju, da li na to pristaje. Sin je odmah pristao da po završetku školovanja prihvati poziv.

Ocu je moglo biti samo drago. Imao je brojnu porodicu a skromnu plaću. Stezalo se na sve strane,

pa je ţrtva koju je trebalo podnijeti u školovanju najstarijeg sina postala preteška. Bilo je ne-

moguće školovati i ostale sinove, iako su bili veoma daroviti. Na taj će način, doduše, Adolf

napustiti domovinu i roditelje, rekao je sam sebi, ali budući da će biti nasljednik bogatog strica,

moći će brţe i bolje pripomoći školovanje braće.

Ovakvo je rasuđivanje, naravno, vrijedno poštovanja. A sada je lugarev sin sigurno ovdje među

34

vama?

Da, jaše sprijeda.

To je on? Onaj mladić? Pa taj još nije mogao završiti šumarsku akademiju!

O da, završio je akademiju s veoma dobrim uspjehom. Budući da njegov stric posjeduje velike

šume, on će ovdje moći da dobro primijeni svoje znanje. U svakom slučaju za njega je postojao još

jedan razlog zbog čega se tako brzo i spremno odlučio za Ameriku. Taj se razlog zove Schi-So.

Poglavičin sin?

— Tako je. Kako sam čuo, vi znate poglavicu.

Znate li moţda zbog čega je on poslao svoga sina

u Njemačku?

Drago mi je. Moţete li mi to u jednom dahu odguditi, ili je posrijedi, tajna?

Nema nikakva razloga za tajnovitost. Dapače, sluţi na čast poglavici kao dalekovidnom i

naprednom čovjeku. Dok je još bio mlad, neprijateljsko pleme napalo je karavan doseljenika. Sve

su ih poklali, samo su poštedili jednu djevojčicu koju su odveli..Mala je bila Njemica. Poglavica ju

je spasio i doveo u svoje pleme. Trebalo je da se prije svega oporavi od boli i jada. Htio je da ju

potom odvede do najbliţeg naselja bijelaca. S njom su dobro postupali. Kako joj je rodbina bila

pobijena, nije imala nikog poznatog. Naselje u koje ju je trebalo odvesti bilo joj je strano. Dopalo

joj se kod Navajosa. I 'stekla je ljubav poglavice Nitsas-Ini (Veliki Grom), koji ju je spasio.

Ukratko: ostala je i postala mu ţenom.

Da li je moguće! — uzviknu kantor. Crveni muškarac i bijela ţena!

— Zašto to kaţete takvim zazorom? Priroda je stvorila sve ljude. Boja koţe ne čini razliku.

Svejedno da li je neko crn, ţut ili bijel. Upoznao sam Indijance pred kojima se tisuću i stotinu

tisuća bijelaca mora stidjeti. Nitsas-Ini je jedan od njih. Njegova bijela ţena, doduše

jednostavna djevojka, završila je nekoliko razreda škole u svojoj domovini i bila svojim

znanjem i obrazovanjem iznad indijanskih ţena i djevojaka cijelog plemena. Stoga je ona postala

primjerom svih indijanskih ţena. Stvarali su se novi oblici

ţivota u Navajosu. Muţ, poglavica, bio je njezin prvi i najambiciozniji učenik. Nikada nije imao

ništa protiv toga da s djecom govori njemački, da ih podučava

i kupuje im knjige. Onda je upoznala Winnetoua, velikog Apača, a zajedno s njim i Old

Shatterhanda, prijatelja i zaštitnika svih dobronamjernih crvenih

ljudi. Oni su s ushićenjem gledali što je bijela squaw sve uradila i koliku im je sreću donijela.

Obojica su se svaki put duţe zadrţavali u plemenu i često bi

ponovo navraćali. I pleme nije nikada više ratovalo.

Posezalo je za oruţjem samo onda kad je bilo prisiljeno da se brani. Njegovi pripadnici postali su

prijatelji bijelaca. Veliki Grom bio je dovoljno pametan da u toku daljnjeg razvitka shvati da za

vrijeme koje

nailazi nema dovoljno znanja i da njegov nasljednik treba mnogo više da uči nego što je on učio.

Zato je pod utjecajem svoje mudre ţene odlučio da prvo-rođenog sina pošalje u školu kod

bijelaca. Old Shatter-hand je ovu odluku također podrţao. On Nijemac, a poglavičina squaw mu

zemljakinja, pa su njih dvoje privoljeli poglavicu da ' sina pošalje u Njemačku i povjeri ga jednom

odgajalištu.

Znam, znam — upade kantor — poznato mi je odgajalište. To je ono isto koje je pohađao Adolf

Wolf prije nego što se upisao na šumarsku akademiju. Zašto je zapravo Schi-So odabrao baš

šumarstvo za svoj budući poziv?

Zbog velikih šuma koje pripadaju njegovu plemenu. Kao budući poglavica on treba da stekne po-

trebna znanja da bogatstva u tim šumama ne samo sačuva nego da ih po mogućnosti i razvije.

Poznato je da Sjedinjene Drţave ne vode dobro šumarsku privredu, pa bi Schi-So u budućnosti

morao đa zaštiti svoje pleme od šteta koje tako proistječu. Ali da idemo dalje! Vi ste htjeli

ispričati o utjecaju oba mlada šumara na prijašnju mlinaricu, gospodine kantore.

35

Da! Ali prije svega molim vas da imate u vidu da više nisam u sluţbi i da me, dakle, oslovljavate:

gospodin kantor emeritus. Ne smijem se kititi perjem koje sam već davno promijenio. Stalno

izostavljanje ove izuzetno vaţne riječi opravdano pobuđuje sumnju da me smatrate još uvijek u

sluţbi, i da istovremeno sumnjate u moj muzički talenat jedino zbog kojeg sam se emeritlrao!

Dakle, Schi-So i Wolf često su dolazili iz Tharandta gore u Heimberg i posjećivali mlin, a kasnije,

kad se mlinarica udala za kovača, navraćali su i u kovačniou. Upravo kad me je Hobble-Frank

nagovorio da pođem u Ameriku i potraţim njegove junake, stiglo je stričevo pismo, a također i

obavijest đa Schi-So treba da se vrati svome plemenu. Taj stric bio je silno bogat, a kao što se

uskoro saznalo,, nastanio se u blizini Navajosa. Ovo se brzo pročulo selom čiji su stanovnici

najvećim dijelom bili veoma siromašni, pa mi naravno nije bilo teško nagovoriti nekolicinu da isele

sa mnom u Ameriku!

Prema tome, vi ste tako reći zaveli ove siromašne ljude — predbaci mu Sam.

Zaveo? Kakav izraz! Ove ljude povest ću k sreći. Uvjeren sam da će ih Wolfov stric dobro primiti,

a imajući novaca mogu da kupe zemlju ili da započnu kakav posao.

Zar ta trojica nisu siromašni?

Jesu, Schmidtovi, Strauchovi i Uhlmannovi. Ali su Eberschbachovi imućni kao što ste čuli, pa je

ostalima gospođa Rozalija uzajrnila potreban novac. Po tome moţete zaključiti kako je dobra ta

ţena. Ona je mogla ostati u domovini, a priključila se samo iz ţelje da pomogne ove tri porodice,

zbog prijateljstva prema meni i radi upoznavanja svijeta. Osobito ju je oduševilo što se u Americi

iskazuje damama izuzetna paţnja i poštovanje.

Ah, tako — nasmiješi se Sam zadovoljno. — Gospođa Rozalija Eberschbach, rođena Morgenstern,

obuđovjela mlinarica također je dama! Razumije se, sad mi je jasno ono što mi je ranije bilo

neobjašnjivo. I svi se vi namjeravate naseliti kod Wolfovog strica?

Doseljenici će ga upitati. Ako ih on odbije poći će dalje.

A vi? Što ćete vi početi?

Ja? Potraţit ću Old Shatterhanda, Old Firehanda i Winnetoua. Pri tom ću, dakako, naći i Hobble-

Franka.

Ĉini se da vi, sudeći po vašem pričanju, zamišljate da je to veoma lako. A vi zapravo moţete go-

dinama jahati Amerikom, a da ne naiđete ni na jednog od spomenutih ljudi.

Onda se o njima moram raspitivati, traţiti obavještenja!

Vi mislite da je to tako jednostavno kao da ste u nekom njemačkom selu ili gradiću, gdje se mo-

ţete propitati za gospodina Muellera, Meiera ili Schulzea? Traţene osobe mogu veoma lako deset

puta projahati sasvim blizu vas ili logorovati na sasvim maloj udaljenosti od vas, a da o tome vi

.nemate pojma, da ništa ne slutite.

Oh! Slutim! U to se moţete pouzdati. Jednom umjetniku zvuka ništa nije preteško. Koga su muze

obdarile i istakle, kod toga se tonovi skupe u akorde. Tako će se i traţeni ljudi skupiti oko mene

kao visoko obrazovani muzičari oko svog dirigenta.

Ţelio bih da bude tako! Sada bi trebalo da legnete u kola i da se naspavate.

Da se naspavam? Zašto?

Jer sutra navečer po svoj prilici nećemo spavati. Moramo bdjeti, jer će nas Findersi napasti.

Zar ste tako uvjereni u to, gospodine Hawkens?

Da. Tko bude rano ujutro naišao u gostionicu ili tuda prošao, čut će njihovu dreku pa će ih oslo-

boditi. Oni će smjesta na konje i za nama.

U Tucson?

To im i ne pada na pamet. Zacijelo se neće pokazati u gradu. Zaobići će Tucson i onda slijediti

trag kola, dok ne primijete da smo podigli logor. Iz opreza oduzeo sam im municiju, ali su oni

sigurno toliko pametni da se u San Xavier del Bacu snabdiju novom, što im dakako neće biti lako,

jer se tamo ne moţe naći baš puno toga. Poslušajte moj savjet i uđite u jedna kola.

Hvala! Neću spavati.

36

Zašto nećete?

Jer za vrijeme noćnog jahanja nailaze najljepše muzičke ideje. Tad pravim nacrte za svoju operu.

Moţda ću već u prvom činu na pozornicu izvesti ovakav kara van s volovima koji će u prolazu,

obasjan mladim mjesecom, izazvati osobiti utisak. Pogotovu

kad pri tom instrumenti oponašaju pucanje bičeva, mukanje volova i škripu točkova.

To bih volio gledati! — reče Sam ozbiljno. — Bit će izvanredni umjetnički uţitak! Dobro, što se

mene tiče, vi samo skicirajte, studirajte i nemojte spavati. Ali zašto se stalno zabacujete čas

naprijed čas natrag? To vas mora strašno zamarati?

Svakako. Ali je na ţalost neizbjeţivo.

Neiţbjezivo? Ne razumijem! Kako? Time opterećujete i zamarate konja.

Ne mogu drukčije, dragi gospodine Sam. Neprekidno komponiram, čak i sada kad s vama razgo-

varam. Ĉim mi melodija zabruji u mozgu, moram je ispitati odgovarajućim taktom. Zato je zapravo

po-

treban taktomjer. Ali budući da je nemoguće nositi taktomjer Divljim zapadom, pronašao sam

mnogo udobniji. Jednostavno se u ravnomjernim taktovima klatim u sedlu tamo-amo. Uslijed toga

ponekad dovodim konja u zabunu. On misli da ću sići, pa se zaustavi u trku. Ali to nije ništa! Kad

završim kompoziciju, onda ga opet potjeram.

Zbog toga često i zaostajete?

Naravno, dešava se.

Ali takva neopreznost moţe uroditi veoma opasnim posljedicama. Ako zaostanete, lako vas moţe

napasti crvena ili bijela banda.

Nikakva me banda neće napasti. Imun sam protiv nje.

Besmislica!

Tu se vi varate, dragi gospodine Sam. Ja znam što govorim. Kao kompozitor velike herojske opere

i pisac libreta, ja sam pod osobitom zaštitom muza. One su me predodredile i oduševile za visoke

muzičke ideje i neće dopustiti da me napadnu i ubiju. Usljeđ toga ova bi zamisao bila zauvijek za

svijet izgubljena. Bila bi to isto takva ludost kao kad bi mi postolar izradio dva para novih čizama,

svršio ih i bacio u peć da izgore. Smatrate li da su muze manje mudre od pametna obućara?

Ne bih znao reći. Nijednu od tih ţena nisam dosad vidio niti s njom razgovarao. Ali ne mogu cijele

noći biti uz vas a niti mogu- nekog drugog postaviti samo zato da pazi na vas. Budući da ni u kojem

slučaju ne smijete zaostati, jer za sobom imamo neprijatelje, to ću vaše kljuse privezati za

posljednja kola.

Zar je moguće?

I te kako! Tada se konj ne moţe zaustaviti već mora usprkos vašem klaćenju neprekidno kasati

dalje. Uz to ste potpuno sami i nitko vam ne smeta u muzičkom stvaranju.

Tačno! Dobra zamisao. Osobito sam vam zahvalan. Zato ću vam sa zadovoljstvom dati besplatnu

ulaznicu za premijeru moje opere. Ili ţelite dvije?

—Razmislit ću, gospođine kantore, ako mi slučajno. ..

Molim, molim gospodin kantar emeritus! Mogu se zakleti da je to samo zbog tačnosti.

Znam, znam! Uvjeravam vas da mi se to dešava samo zbog zaboravnosti.

Sam izvadi remen iz torbe obješen o sedlo i pri-veţe kantorova konja za kola. Na taj je način i

konju i operi osiguran neprekidan hod i napredak, a genijalnog kompozitora nije trebalo stalno

nadzirati.

Sporim volovskim korakom karavan je cijele noći odmicao i tako se dogodilo da su putnici, tek dva

sata nakon izlaska sunca, ugledali pred sobom grad, iako je mala udaljenost između San Xavier del

Baca i Tucsona.

Pogled na grad je malo koga obradovao. Dan je tek započeo, a sunce je već nepodnošljivo ţarilo

zemljane kolibe i ruševine. Neobično ruţni psi, potekli od kojota, lajali su i zavijali u susret

karavanu, a izmučene ljudske spodobe, šarenim krpama pokrivene, muvale su se na vratima i po

37

uglovima, pokazujući izobličena, iscerena, suncem opaljena lica. Kad su pored njih protandrkala

posljednja kola i kad su ugledali gospodina kantora emeritusa na privezanom konju, on im ljubazno

kimnu, uopće se ne osvrćući na njihov podsmjeh.

Na Samov prijedlog zaustaviše se na jednoj čistini gdje se uskoro okupilo sijaset pasa, djece i

danguba radoznalaca koji su opkolili kola i svoju paţnju osobito usmjerili na „trolist" i kantora.

Sam Hawkens odmah se raspita da li se moţe dobiti stočna hrana i voda. Sijena i vode je bilo, ali

veoma slabe kvalitete i skupo. A deset, dvadeset i više danguba bilo je spremno da sve prenesu u

logor kako bi tim nazovi poslom zaradili koju paru.

Poslije toga Sam se uputio komandantu grada da mu izloţi plan. Tamo je saznao da je komandant s

brojnom pratnjom otputovao u Prescott i da je gotovo, cijela posada pošla u okolinu Guadaloupe da

Smiri Mimbrenose koji su se pobunili. Sama odvedu do nekog kapetana, zamjenika komandanta.

Ovaj je upravo doručkovao, čitajući neke stare novine koje su ovdje u Tucsonu ipak smatrali

najnovijim. Ugledavši

došljaka, na kapetanovu se licu isprva ukaţe iznenađenje, a zatim se. ono razvedri. Napokon

kapetan prasne u smijeh, podiţe se sa stolice i reče: — Ĉovječe, tko ste vi? Što hoćete? Takvog

klovna još nisam sreo u ţivotu.

Ni ja! — uzvrati Sam uz pokret ruke kojim je dao do znanja da aludira na oficira.

Što hoćete reći? — skoči oficir. — Hoćete li me moţda vrijeđati?

Zar je to uvreda što vam povlađujem? — zapita Sam mirno i ozbiljno.

Ah, tako! Tad se divim vašoj samokritičnosti. Još jednom ponavljam da takvog harlekina još nisam

sreo. Sigurno traţite odobrenje za izvedbu šaljive predstave?

Da, baš tako — nasmija se Sam. — Pogodili ste, sir, a vi biste mi pri tom morali pomoći, ako se ne

varam.

Ja da vam pomognem? Smatrate li me zamjenikom komandanta, oficira Sjedinjenih Drţava, za ko-

medij'anta ravnog vama?

Sam se nasmije, ali ne. odgovori. Ravnodušno povuče stolicu i sjedne. Oficir upravo htjede planuti,

ali ga Sam Hawkens prekide upitavši ljubazno: — Moţda ste, kapetane, kad čuli za čuveni

„trolist"?

—. „Trolist"? Na kakav „trolist" mislite?

Na tri prerijska lovca, ako se ne varam.

Da, znam za taj „trolist". To su Dick Stone, Will Parker i Sam Hawkens, o kojima se priča da...

Lijepo, sir, lijepo — prekide ga zapadnjak — o toj trojici ste, dakle, čuli. Drago mi je. Veoma mi je

drago! Tad ćemo uskoro započeti sa šaljivom predstavom i ujedno ćemo raščistiti tko će u njoj

igrati pajaca. Znate li moţda i to da je Sam Hawkens u posljednjem ratu bio izviđač?

Da. Pod generalom Grantom. Zbog svoje revnosti u sluţbi, lukavstva i odvaţnosti, dotjerao je do

čina kapetana. Ali kakve to veze ima s vama?

— Mnogo, veoma mnogo, sir. U svakom slučaju

više nego s vama, jer mislim da u ono vrijeme još

niste mogli nositi uniformu. „Trolist" je naime upravo

ovdje.

Ovdje? U Tucsonu?

Da, gospodine. A Sam Hawkens, zasluţni kapetan Sjedinjenih Drţava, dapače vam je još i bliţe.

On sjedi ovdje u sobi.

Ovdje? U mojoj sobi? — uzviknu zamjenik komandanta zaprepašćen i razrogačenih očiju. — Onda

... onda ... to biste bili vi... vi... taj Sam Hawkens?

Da, taj i jesam, ako se ne varam, hihihihi!

Sto mu gromova! Zar vi da ste Sam Hawkens? Vi?

A zašto ne bih bio?

Jer... jer — mucao je kapetan u neprilici — jer vi ne izgledate tako. Nemoguće da jedan oficir

38

stavi na se ovakve prnje!

Ne znam zašto. Takav je moj ukus, ukus Sama Hawkensa da se tako odijeva. A tko me zbog toga

smatra čovjekom bez ukusa, neka me takvim smatra. Nemam ništa protiv, dokle god šuti. Ali ako

se usudi da mi to kaţe u lice, tad neka stane preda me s puškom u ruci, pa da vidimo tko će dobiti

metak u srce.

Ovo je Sam izgovorio takvim glasom, da je usprkos svojoj smiješnoj spodobi učinio na oficira

vidljiv utisak. Diţući ruku kao da se brani, kapetan odgovori:

— Nije uopće potrebno, sir, nije potrebno! Zašto bi se dţentlmeni, uz to još i kolege, bez

ikakvog razloga uzajamno ubijali?

— Hm! Ako ste spoznali da je lakrdijaš zapravo dţentlmen i kolega onda evo vam ruka. Dakle,

da u miru razgovaramo o šaljivoj predstavi u kojoj i vi treba da imate udjela.

Rukovali su se. Onda Sam ispriča o jučerašnjem susretu sa dvanaest jahača koje je smatrao

Findersi-ma. Kapetan ga je paţljivo slušao i sa sve većom napetošću. ~A kad je čovuljak završio

priču, kapetan uzbuđeno poskoči i viknu: — Samo ako se ne varate, Hawkens! I to su doista

Findersi? Kakva lovina!

Sam mu namigne svojim malenim očicama i upita:

— Mislite li da je Sam Hawkens tako glup da ne zna ono što tvrdi? To su oni, kaţem vam! To

su oni!

Ali zašto ste odjahali iz San Xavier đel Baca a da ih niste poveli sobom? Bili su vezani i u vašoj

vlasti!

— Jesam li već tada mogao dokazati da su kradljivci, razbojnici i ubojice, da su to zaista

Findersi?

Ti se dokazi moraju tek stvoriti i to upravo tako da im se pruţi mogućnost da nas napadnu. Ako ih

pri tom uhvatimo, tada su bez daljenjeg gotovi.

— Napad? Vi ih ţelite navesti da vas napadnu?

— Naravno! Ili mislite da o tome treba samo da sanjam?

Vi se šalite. Ali ja mislim ozbiljno. Sada, kad zastupam komandanta, ničim se ne bih mogao bolje

istaći pred pretpostavljenim nego baš ovakovim uspjehom; da, recimo, uhvatim tu bandu. Nego, da

li vi kanite čekati dok vas napadnu? Izlaţete se najgoroj opasnosti.

Da, ukoliko se izlaţem. Ali Sam Hawkens ima namjeru da iščezne zajedno sa svojim ljudima.

Onda ne moţe biti ni govora o nekom napadu.

Zašto ne? Kola će biti napadnuta bez obzira na to što mi nećemo biti tamo. A i takvo djelo se u

ovoj zemlji smatra zločinom koji se kaţnjava smrću.

Tako! Ali kako ćete ih uhvatiti a da pri tome ne dođe do borbe u kojoj bi se i vi izloţili opasnosti

da izgubite ţivote?

Već će se nešto naći, sasvim sigurno, sir, ako nas u tome pomognete. Samo pojašite konje i pratite

nas s jednim vodom vojnika.

— Bio bih veoma sretan kad bih to smio. Ali ne smijem napustiti svoje mjesto. Ovdje raspolaţem s

malo ljudi, pa bih vam u najboljem slučaju mogao dati jednog poručnika s dvadeset vojnika.

Sasvim dovoljno, sir.

Dobro, onda neka bude tako. Ali ipak, morate mi reći kakav vam je plan. Zar ste odista sigurni da

vas Findersi slijede?

Da će oni doći, sigurno je kao što je siguran ovaj stari pusteni šešir, hihihi! Oni se, naravno, neće

usuditi da se pokaţu ovdje u Tucsonu, već će ga obići. Ali je sasvim moguće da jednog čovjeka

pošalju kao uhodu ovamo u grad. Zato zasad, osim nas dvojice i u

krajnjem slučaju još i poručnika nitko ne smije saznati što namjeravamo. Dakle, Findersi će obići

grad sve dok opet ne. budu na tragu, da bi ga slijedili dok ne primijete gdje kanimo udariti logor

slijedeće noći. Oni će, dakako, zaostati i mirovati dok se ne smrači. A nakon toga će nas napasti,

ako se ne varam.

39

No, a vi? Vi nećete biti kod kola, kao što ste mi maločas rekli.

Ĉuvat ćemo se toga, hihihihi! Znate li mjesto gdje se cesta za Guadeloupu kriţa s onom koja se

uspinje iz Babaosaquia? Da li je to mjesto poznato i poručniku kojeg ćete nam dodjeliti?

Obojica smo bili tamo više puta.

Drago mi je. Tamo ćemo se ulogoriti. Vode ima, a to je za našu tegleću stoku najvaţnije. Vi ćete

poručnika s ljudima poslati naprijed. Ali on treba da se drţi po strani, kako Findersi ne bi

slučajno naišli na njegov trag i postali oprezniji. Mi ćemo poći za njim kasnije. I tamo se sastati.

Kad se smrači, bit će zapaljene velike vatre, kako bi nas Findersi lako opazili. Tada ćemo napustiti

kola i povući se u stranu, da bismo gadove, čim se pribliţe, ţive svladali i zarobili.

Kapetan je neko vrijeme šutio i brzim koracima tamo-amo hodao po sobi. Tad se zaustavi pred

Samom i reče: — Kako pričate, to izgleda i zvuči glatko i lako, kao da se mora dogoditi samo tako

i nikako drukčije. Ali će Findersi u svakom slučaju najprije poslati uhodu do kola pa onda izvršiti

prepad.

Tačno, i treba da ga upute.

Ali će uhoda primjetiti da vi niste u logoru.

Ne, on to neće vidjeti, jer ćemo mi napustiti logor tek kad on ode.

Zato morate znati kad će doći i kad će otići.

I to ćemo znati, sir. Izgleda da Sama Hawkensa smatrate glupljim nego što jeste, hihihihi!

Pretpostavljate da će Findersi uputiti uhodu. A zar mi ne moţemo učiniti isto? Kaţem vam, sir, da

ću te klipane uhoditi mnogo prije nego oni nas.

Oficir sumnjičavo zakima glavom i uzvrati: Sumnjam. Vi biste ih morali pratiti još za dana. A

pratiti te ljude usred bijela dana, ovdje gdje nema šuma,

Ĉak bi i vama bilo teško. Pa vi uopće ne znate gdje su oni.

Mislite? Sam Hawkens da ne zna gdje će se ta gospođa skriti, hihihihi! To zvuči kao da moja glava

ne zna da se nalazi ispod šešira! Vi ne brinite, samo mi bez uvijanja odgovorite: da li se

priključujete ili ne? Mi ćemo i sami svršiti s tim razbojnicima, samo bismo im tada morali dati da

okuse našu tanad. Ali kako ne bih htio da se prolijeva krv, obratio sam se na vas. Ako mi date na

raspolaganje dvadeset vojnika, onda moţemo obaviti bez krvi ono što bi se inače moglo ostvariti

samo uz barut i olovo.

Dobro — sloţi se kapetan — ja sam sporazuman. Ali htio bih čuti i poručnikovo mišljenje.

Onda ga pozovite, sir.

Kapetan je doveo poručnika i tad uslijedi dogovor koji je konačno zaključen prihvaćanjem Samova

prijedloga. Pošto su se dogovorili i. o nekim manje vaţnim stvarima, Sam se udalji veoma

zadovoljan ishodom razgovora sa svojim gospodinom kolegom.

4. PREPAD

Kad je Sam Hawkens došao do kola, mnogi ţitelji Tucsona već su se bili okupili i tumarali uokolo,

upravo kao što u Njemačkoj besposličari radoznalo obigravaju logor Cigana. Iseljenici su sjedili i

doručkovali, ne obraćajući radoznalcima nikakve paţnje. I Sam sjede do njih i priključi se jelu, a

potom ih izvjesti o ishodu razgovora s kapetanom.

Kasnije su pojedinci prišli bliţe da s putnicima zapodjenu razgovor, pri čemu su imali malo uspjeha

samo kod kantora koji je putem pokupio i upamtio nešto više engleskih riječi. Među tim ljudima

bio je jedan mladić. On se napokon pribliţio vodiču i naveo ga na govor u četiri oka. Sam je to

opazio i uočio da stranac ima vojničko drţanje i da za vrijeme razgovora ispitivački gleda u njega,

Dicka i Willa. Stoga se čovječuljak podigao i uputio prema ovoj dvojici. Kad im je prilazio čuo je

sasvim jasno kako vodič odgovara: — Da, to je „trolist", jamčim vam, mada ni ja nisam vjerovao u

početku.

Tada Sam uhvati stranca za ruku i reče sigurnim tonom: — Gospodine, vi ste vojnik, zar ne? Vi

40

pripadate ovdašnjem garnizonu?

Na čovjeku se vidjelo da ga je pitanje dovelo u nepriliku. On promuca nešto nerazumljivo,, ali Sam

nastavi: —Znam tko vas je poslao. Kapetan me lično ne pozna pa mora, zbog svog obećanja što mi

ga je dao, saznati da li sam uistinu Sam Hawkens. Zato ste se presvukli pa ste došli da pokupite

tačna obavještenja. Priznajte!'

— Da, sir. Niste se prevarili — glasio se odgovor.

— Budući da znam da ste zaista „trolist" sad to mogu

priznati.

— Onda javite kapetanu što ste ovdje čuli. Ali o tome ni riječi nikom drugom!

— Ni riječi neću reći, sir! Znam o čemu se radi.

Ja sam podoficir i jedan od one dvadesetorice koji treba da pođe s poručnikom. Za pola sata

krećemo.

Ĉovjek učtivo pozdravi i udalji se. Sam se obrati vodiču: — Recite, gospodine Poller, što vam pada

na pamet da o nama dajete obavještenja?

Pitao me! — odgovori vodič kratko.

Tako! Dakle, kad vas netko pita, vi bez daljnjega dajete obavijesti?

Valjda mi nećete začepiti usta?

Da, baš hoću! Znate li vi da nitko ne smije saznati da smo mi „trolist", a ovom čovjeku ste smjesta

izlanuli, Hoćete da budete vodič, zapadnjak, a niste još svladali abecedu opreza. Ja ne bih nipošto

pristao da meni budete vodič.

Nije ni potrebno. Prije nego što ste došli k nama, sve se odvijalo po mojoj volji i uputama. Sad se

ponašate kao da ste naš gazda. Ovi su me ljudi unajmili i vodio sam ih...

U propast! — upade mu Sam u riječ. — Vi treba- da ih Štitite. A da li to činite? Da mi nismo došli,

večeras bi oni bili porobljeni i ubijeni !

Glupost! I ja imam oči. Shvatite, gospodine Hawkens, da ove ljude treba da vodim do Phoenixa na

Salt Riveru. Do tamo sam gospodar karavana. Ako ţelite poći s nama, morate mi se pokoravati. A

kasnije moţete naređivati kako vas je volja. I dosta!

Sam ga potapša po ramenu i reče uz najprijazniji smiješak iza kojeg se krila čvrsta odlučnost: —

Ne, dosta, još zadugo ne! Znam kamo su ovi ljudi naumili. Nije potrebno da idu preko Phoenixa.

Postoji kraći put koji vi, kako izgleda, ne poznajete. Vi ostajete još do sutra u jutro kod nas, a

onda ^moţete ići kamo vas je volja.

— Meni je pravo, samo me treba isplatiti za put do Phoenixa!

Isplatit će vas, a onda ću ja voditi ove ljude

bez ikakve plate. Oni više neće biti izloţeni opasno

stima zbog nemarnosti svoga vodiča.

Natmurena lica Poller sjede na rudu jednih kola. Sam se okrene k svojim prijateljima.

Učinio si grešku, stari rakune — reče Will Parker. — Ne shvaćam.

Grešku? Koju? zapita čovuljak.

Zašto da Poller ostane još do sutra ua nas? Morao si ga odmah najuriti.

I to nazivaš greškom? Will Parker zeleniš, ţeli Samu Hawkensu udijeliti dobre pouke. Zar ne

uviđaš, cijenjeni Wille, da ga ne smijemo najuriti još danas?

Ne, ne uviđam!

O, moj Wille, kako je to tuţno! Od tebe nikad neće biti zapadnjak. Stid me što imam takvog uče-

nika koji ništa nije u stanju shvatiti! Moţeš biti sretan što sam tvoj učitelj jer bez mene i Dick

Stonea ne bi te bilo već odavno. Znaš li što bi ovaj takozvani vodič uradio kad bih ga najurio već

danas? On bi iz osvete otišao Findersima i otkrio im naše namjere.

Tako je! Priznade Parker otvoreno. — Zaista imaš pravo, stari Same. Prava je grehota i sramota

da se ni jedna od tvojih dobrih pouka i opomena neće da priljepi za mene kao čičak. Ne razumijem

uopće kako moţeš izdrţati sa mnom. .

41

Nikakvo čudo, ti uopće ništa ne moţeš razumjeti. Razlog je jednostavan: zato što osjećam i što se

s tobom ophodim kao briţna majka koja najnjeţnije voli baš ono dijete koje joj zadaje najviše

brige. Hihihihi!

Nešto kasnije, kraj njih je projahalo dvadeset vojnika. Ali je karavan ostao na tom mjestu. Tek je

oko podne krenuo dalje.

Do mjesta gdje je trebalo zanoćiti preostalo je otprilike devet engleskih milja. Dakle, spore

volovsk« zaprege morale su stići tamo još prije noći. Kraj kojim je karavan prolazio bio je pust,

pokriven krupnim kamenjem, tu i tamo obrastao suhim kaktusima ili ponekim krţljavim grmom. Sve

što je od raslinja bilo sasvim suho, pokupljeno je i odneseno da bi posluţilo

za potpalu logorske vatre. Uopće, cijeli je kraj između Tucsona i Gila takva kamenita pustoš, da se

voda za ţivotinje moţe naći samo ponegdje u škrapama, a za ljude postoje samo dva ili tri bunara

koje je ranije iskapala neka poštanska kompanija. Ovi bunari postoje još i danas, a taj se kraj

naziva „Pustinja od devet milja". Istina, vode je bilo još po nekim- mjestima, ali su divlji Indijanci

sakrili izvore, pokrili ih koţama na koje su navalili kamenje i pijesak, upravo kao što čine nomadi

Sahare sa svojim skrivenim bunarima.

Sam Hawkens je vodio karavan. Vodič nije više jahao na čelu već na začelju. S vremena na vrijeme

upućivao je malome poglede pune neprijateljstva. Očito je spremao osvetu.

U podne, kad je do cilja trebalo prevaliti još samo dvije milje Sam je još briţljivije osmatrao put i

okolicu. O nekom pravom putu nije moglo biti ni govora. Ali onaj tko tim krajem prolazi, bilo na

konju ili u kolima, pridrţava se uvijek istog pravca. Tako je došlo do toga da se bez pretjerivanja

govori čak i o cesti koja povezuje pojedina naselja.

Dvije preostale milje protezale su se valovitim krajem koji je izgledao kao da su po njemu divovi

prosuli, jednu do druge, ogromne košare pijeska, šljunka i kamenja. Zbog toga su kola napredovala

veoma sporo. Valjda je jedan od tih fiktivnih divova istresao košaru s gromadama kamenja u

veličini čovjeka. Tako ih je porazbacao da su neki kao grudobran polegli jedan pored i preko

drugoga. Tko bi se iza njih sakrio, mogao bi zirkati svuda uokolo, a da ga pritom nitko ne moţe

otkriti.

Sam pokaţe kamenje i dovikne svojim prijateljima: — Eno mjesta gdje će se Findersi sakriti. Will

Parker,, da se kladimo u to?

— Nije mi ni na kraj pameti, stari rakune — uzvrati Parker. — Ma koliko moj mozak, po tvom

mišljenju, bio malen, ipak je spoznao da bi ovo mjesto moglo biti idealno sklonište bande. Gledaj

tamo, lijevo, ima sličnih, visokih stijena. Moţda će ona gamad odjahati i do tamo.

Neće, jer ovdje, kako vidiš, ipak ima malo trave za konje. Ali, tamo preko se moţe naći netko

drugi. Moţeš li se dosjetiti tko?

Mogu, stari Same! Ti lično! Ti ćeš se tamo sakriti da vidiš kad će oni doći i da im se onda prišuljaš.

Sam na ovo ţaplješće rukama iznad glave i vikne s dobro odglumljenim iznenađenjem: — Je li to

moguće? Ovom je zelenišu odjednom sijevnula zamisao, prava zamisao, i k tome tačna! Ili će

uskoro svijet propasti, ili su starom Willu Parkeru konačno proradili klikeri. Da, plemeniti Wille,

čim ugledamo logorište, ja ću se vratiti tamo preko i čekati Finderse.

— Hoćeš li povesti i mene?

Ne bih smio, Will. Za to su potrebni spretni i iskusni ljudi. Ti moraš još neko vrijeme ići u školu.

Pošto pređoše nekoliko uzvišica, tlo je opet postalo ravno, da bi četvrt sata kasnije go kamenjar

postepeno prelazio u zemlju sa zbunjeni mesquite i oco-chille. Ovdje je čak bilo i vode. Tu je bio i

jedan od onih bunara što ih je iskopala poštanska kompanija. Najzad, došli su do mjesta gdje će

logorovati. Karavan se zaustavio.

Najprije su se osvjeţili ljudi, zatim su napojeni konji i volovi koji su poslije toga pokušali da pasu

ono malo trave. Prema Samovu savjetu, kola su postavljena u četverokut.

Ejudi su se briţno osvrtali da vide hoće li opaziti vojnike. Nigdje ih nije bilo. Sam zadovoljno

kimnu i reče: — Nije loša glava, taj poručnik. Nije se htio pojaviti dok mi ne dođemo. No, uskoro

42

će dati znak da je tu.

A poručnik, kao da je čuo njegove riječi. Na sjeveru iskrsne osamljen jahač koji se stao brzo

pribliţavati. To je bio poručnik. Kad je dojahao do logora, pruţi Samu ruku i reče: — Mi smo već

satima ovdje u blizini, ali izbjegavali smo ovo mjesto jer bi tkogod mogao doći na vođu i odati nas

Findersima. Ali sada valja i naše konje napojiti. Smijemo li doći?

— Da, sir — odgovori mali — ali prije nego se

smrači morate opet otići. Doći će uhode koji vas ne

smiju vidjeti.

Slaţem se! Ali gdje će se Findersi zadrţati do

prepada?

Sam pokaţe prema jugo-istoku, gdje su se one stijene upravo nazirale, i reče: — Tamo iza onih

stijena, sir, Findersi će po svoj prilici još za dana doći do onog mjesta, a neće se usuditi da pođu

dalje, jer bismo ih inače primjetni.

Ali zar neće vidjeti mene i moje jahače?

Ne. Jučer sam s njima sjedio i znam sigurno da ni jedan.od njih nema dalekozor. A oko, ma kako

bilo oštro, na takvoj udaljenosti moţe razaznati samo kola. Kasnije, kad se smrači, zapazit će

vatru. Zato moţete sasvim spokojno dovesti svoje ljude.

Oficir je odjahao i doskora se vratio sa svojih dvadeset ljudi. Dogovoreno je na koju će se udalje-

nost vojnici povući čim se smrači. Sam se spremao da poslije toga pođe u izviđanje. Morao je

pješačiti jer bi ga na konju lako primijetili. On pristupi mazgi, potapša je po sapima i šapne: —

Legni, draga Mary i sačekaj me dok se vratim!

Ţivotinja ga je dobro razumjela. Ona legne i nije se više ni pomakla s mjesta. Onda se Sam obrati

Par-keru: — No, što ćemo, dragi Wille? Zar nisi htio poći sa mnom?

— Samo ti pođi! — glasio je odgovor, — Zeleniš

kao što sam ja nije ti potreban.

— Ali moram te povesti, ako ćeš štogod naučiti!

-— U redu, idem s tobom, ali ne radi učenja, nego

zato da ne ostaneš bez pomoći ako te Findersi uhvate i pokušaju skalpirati.

— Neka samo izvole. Moju koţu mogu lako dobiti.

Kupit ću drugu, još ljepšu!

Hawkens i Parker napustiše logor. Jugoistočno su bile stijene iza kojih će se, kako je Sam

pretpostavljao, skrivati Findersi. Dalje prema jugu vidjelo se stijenje iza kojeg se Sam

namjeravao sakriti. Oni su se uputili u tom smjeru ali ne ravno nego najprije zaokrenuše prema

zapadu, kako ih ne bi opazili Findersi, ako su slučajno već tu. Sam je, dakako, prije odlaska iz

logora dao upute kako će postupiti u svim mogućim slučajevima za vrijeme njegova izbivanja,

Kad su Sam i Will dospjeli do cilja, sunce se već bilo sasvim primaklo horizontu. Za pola sata već

će u ovim krajevima nastupiti veoma kratak smiraj. Preko, kod onih stijena još nije bilo nikoga.

Znači da uhode još uvijek vrebaju u pravcu odakle mora naići karavan.

Hoće li uopće doći? — zapita Parker. — Mi smo pošli samo od pretpostavke.

Što ti nazivaš pretpostavkom, za me je posve sigurno, ako se ne varam — uzvrati Sam.

Moţda ih je prošla volja. S nama se nisu dobro proveli.

Utoliko će im biti veća ţeđ za osvetom. Gledaj! čini mi se da se nešto miče između onih dviju uzvi-

sina.

Parker napregne oči, pa ţustro reče: — Jahači! To su oni!

Da, to su oni. Izlaze iz onog udubljenja. Još ih ne moţemo izbrojiti, ali mislim da ih nema više od

dvanaest.

Ali ni manje od dvanaest. To -su sigurno oni, stari Same. Imao si pravo!

Uvijek imam pravo, dragi Wille, uvijek. A to nije ni teško. Znaš li kako treba raditi pa da uvijek

Imaš pravo?

43

Kako?

Nikada nemoj govoriti dok nisi posve siguran u ono što ćeš reći.

Gledaj, Same, jahači su se zaustavili! Razgovaraju. Valjda neće krenuti ovamo, k nama?

I lie pada im na um! Sad su ponovo krenuli. Oni obilaze naš trag. Poznaju ovaj kraj i znaju da

moraju poći do onih stijena ako hoće da vide naš logor.

Misliš li da pretpostavljaju da smo se ulogorili kod vode?

— Naravno! Nikom ne pada na pamet da pođe u pustinju kad moţe biti kraj vođe. Kakvo

pitanje!

Will Parker, što ću još sve doţivjeti od, tebe! Svaki pametan čovjek logoru je tamo gdje ima vode.

Vidi, odjahali su gore. Opet sam bio u pravu. Oni ne mogu doći ovamo.

Vidjelo se da Findersi jašu prema onoj drugoj skupini stijena. Pribliţavajući se, kretali su se sve

opreznije, koristeći se svakim zaklonom da ih ne primijete s vode gdje je bio logor. Napokon su

sjanali i poveli konje, jer bi jašući bili više izloţeni mogućnosti da ih opaze. Dospjeli su do stijenja,

te su stali oprezno virkati iza njih. Po njihovim pokretima vidjelo se da su opazili kara van.

Findersi su konje povukli natrag, te su zauzeli razne poloţaje odakle su mogli osmatrati logor.

Oni su — kimnu Sam. — Ima ih dvanaest.

Idemo preko? — upita Will.

Da, čim se smrači.

Nije trebalo dugo čekati. Sunce je već dotaklo horizont i ubrzo nestalo. Sjena smiraja bila je sve

tamnija. Kod vode planu velika blještava vatra.

— Dođi — naredi Sam svom suputniku. — Ne

smijemo gubiti vrijeme.

Oni napustiše skrovište i pođu prema logoru neprijatelja. Sto su im se više pribliţavali, kretali su

se tiše, a na kraju su njihovi koraci postali potpuno nečujni. Naprosto je bilo neshvatljivo kako se

Sam Hawkens, sa svojim teškim čizmetinama kreće tako nečujno kao kakav vrabac u travi. A Will

Parker ispoljio je spretnost koja je dokazivala da on nije nikakav zeleniš, iako je Sam često tvrdio

suprotno.

Kad su stigli do podnoţja uzvišice, Sam pređa svoju pušku Parkeru i došapnu mu: — Ostani ovdje i

čuvaj moju Liddy. Sam ću poći gore.

Ali ako ti zaprijeti opasnost, dolazim za tobom.

Koješta, kakva bi mi opasnost mogla zaprijetiti? Naćuli uši, Wille, da te slučajno ne ščepaju!

Tko da me ščepa?

Uhoda kojeg .će uskoro uputiti. Doduše, nisam siguran, ali bi ipak mogao proći ovuda.

Sam legne i puzajući krene dalje.

Na onakvom terenu, da se našao neiskusan čovjek, pod njim bi se moralo bučno kotrljati stijenje

5 sitno kamenje. Međutim, Sam se probijao nečujno, centimetar .po centimetar, a da se ni

najmanji kami-čak nije pomaknuo s mjesta. Tako se uspeo do vrha i zaustavio. Njegove oštre oči

naviknute na tamu ugledale su neprijatelja. On bi znao da su i da ih nije vidio jer nisu baš najtiše

razgovarali. Odvaţio se da im se pribliţi još više i napokon se zaustavio i šćućurio iza jednog

ovećeg kamena.

Tri su se Findefsa naslonila na stijene i promatrala logor u kojem je gorjela vatra.- Ostali su se

udobno smjestili, sjedili su na tlu. Dvojica su razgovarala: Buttler i još jedan. Upravo kad se Sam

dobro smjestio iza kamena, čuo je kako onaj drugi kaţe:

— Bar da smo mogli dobiti više municije! Moramo

je dobro štedjeti.

— Samo momentalno — umirivao ga je Buttler.

— Nadoknadit ćemo i to i još mnogo više. Poston

doviknu jednom od ljudi — vrijeme je, dosta je mračno. Spremi se da pođeš! Ali pazi da te ne

uhvate.

44

Ne smiju te opaziti. Inače, imat ćeš sa mnom posla.

— Zar da mene opaze? — uzvrati Poston. — Ta,

nije mi prvi put da idem na ovakav posao!

— Zato i šaljem tebe a ne nekog drugog. Ne moraš se izlagati opasnosti. Nemoj biti suviše

poduzetan pa da im se odveć pribliţiš.

Ali bih ipak htio čuti što govore!

Za nas to nije ni od kakve koristi. Hoću samo da znam da li su kod vode sami, ili ima tamo još koga.

Ali mogao bih saznati da li što sumnjaju.

Sumnjaju? A otkuda?

Moţda slute da ih slijedimo.

— Za to su preglupi. Nijemce uopće ne treba računati, a vodič nije čovjek koji će izloţiti

ţivot da zaštiti druge. Ostaju samo ona tri nitkova koji su jučer, usprkos gluposti, imali toliko

sreće. Njihova pamet sigurno ne seţe tako daleko da dokuče da smo pošli za njima. Uz Rio Verđe

da stupicama love medvjede i đabrove! Da li ste ikada čuli takvu glupost?

Pođi, Poston, i budi oprezan. Moţeš se vratiti za pola sata.

Uhoda se udalji i onaj prvi opet progovori: — Buttler, kad ćemo ih napasti? Noćas ili ujutro?

— Tek ujutro? Toliko ne mogu čekati. Gorim od nestrpljenja da od njih naplatim račun a

prije svega od one male debele ništarije. Ne, napast ćemo još noćas.

Kad zaspu i vatre se ugase?

Ne. Mi ćemo ih pobiti s jednim jedinim plotunom. Za to nam je potrebno svjetlo.

Ali vatra je velika i svijetli daleko. Vidjet će nas.

— Baš zato što su zapalili ogromnu lomaču znači da ni najmanje ne sumnjaju. Dobro, ne valja

što vatra svijetli tako daleko. Morat ćemo sačekati dok vatra malo splasne. Ali onda više nema ni

trenutka odlaganja. U maloga nitko ne smije pucati. On mora umrijeti od mog zrna.

Na to je nastavio da s bijesom i grubim riječima govori o jučerašnjim događajima. Sam je paţljivo

slušao. Nadao se da će čuti još štogod vaţno. Tako je ostao leţeći dobrih četvrt sata. Konačno,

kad je vidio da više nema koristi od čekanja napusti skrovište tiho i oprezno kao što je i došao.

Kad je stigao do Willa Parkera, 6vaj mu vrati pušku i reče: — Evo tvoje Udđy. J«si li išta čuo?

— Malo. Samo da će napasti kad vatra nešto splasne. Moramo se ravnati po tome. Jesi li vidio

uhodu?

Jesam. Prošao je prilično blizu, ali me nije primjetio.

— Onda dođi! Vratimo se našima.

Oni se udaljiš®, najprije prigušenim, tihim koracima a onda manje oprezno, jer nisu prilazili logoru

ravnim putem, nego u povećem luku kako ne bi nabasali na uhodu. Još nisu bili prešli polovinu puta,

kad začuše glasan povik na engleskom jeziku kojemu je odmah usljeđio drugi na njemačkom:

— Grom i pakao! — uzviknu prvi glas.

Nebesa! — uzviknu drugi. — Tko se to sručio na me?

To je kantor! — promrmlja Sam svom prijatelju. — Taj će mi sigurno učiniti neku glupost. Dođi,

priđimo bliţe, ali tiho da na sebe ne svratimo pozornost prije vremena.

Tiho su pošli pravcem odakle su se čuli uzvici. Kad su se dovoljno pribliţili, zaustaviše se i stadoše

paţljivo osluškivati.

— Tko ste vi, pitao sam! — reče onaj koji je govorio engleski.

— Zadavit ću se! — odgovoreno mu je njemački.

Da, bio je to glas emeritusa. Zvučio je tako kao da ga netko uhvatio za gušu.

Ime hoću da znam! — odjeknulo je opet engleski.

Tamo iz logora,

Ne razumijem vas. Govorite već jednom engleski!

Komponiram!

Pripadate li ljudima koji tamo sjede uz vatru?

45

Herojsku operu koja će ispuniti tri cijele večeri!

Ĉovječe, ne budete li razgovjetno govorili, nećete se odavde izvući. Odgovarajte! Tko ste?

Dvanaest činova, svake večeri četiri. Ime, ime!

Traţim Hobble-Franka!

— Ah, konačno! Frank se zovete! Koga vraga traţite sami u mrkloj noći?

— Ja sam iz Klotzseha kod Dresdena. Pustite me

jednom! Oh, konačno! Hvala bogu! — glas je zazvucio slobodnije.

Kantor se oslobodio i brzo kidnuo. čuli su se koraci.

— Ipak mi je umakao! —- procijedi onaj drugi bijesno.

Nije pošao da progoni bjegunca, već se brzim koracima uputi prema Findersima.

— To je uhoda — prošapta Sam — dođe čovjeku da poludi. Moţe nam sve pokvariti. Skočit ću

ponovo do Finđersa da čujem šta će im ispričati. Ostani ovdje! Moramo tamo stići prije njega.

On odjuri. Will Parker je čekao. Prošlo je sigurno pola sata prije nego što se vratio Sam. Vrativši

se reče: — Ispalo je bolje nego što sam očekivao. Susret je kantora mogao stajati ţivota. Ili, da

smo mu priskočili u pomoć, to bi nam u najmanju ruku poremetilo planove!

Sto misle oni, tko je taj nesretni emeritus? — upita Parker.

O njemu se uopće nije govorilo. Prevejani uhoda nije susret ni spomenuo.

Neshvatljivo!

On ga je po svoj prilici prešutio bojeći se prijekora. Prije" nego je pošao, Buttler mu je zaprijetio

da ni pod koju cijenu ne dopusti da ga vide. A on se čak o jednoga spotaknuo i pao. Da je to

ispričao nadrljao bi kao ţuti. Odlučio je da stvar prešuti. To nam moţe biti samo drago. Sad dođi,

idemo u logor!

Oni pođoše dalje, ali se već nakon nekoliko koraka ponovo zaustave: pred sobom su čuli nekakvu

buku. Razabrali su da potječe od konjskih kopita.

Konj u galopu juri pravo na nas! — reče Parker.

Da, tako je! •— potvrdi Sam. — Sta je opet ovo, ako se ne varam! Brzo u stranu!

Konj se brzo pribliţavao. Oni pravovremeno zbri-saše u stranu. Kad je projurio, opazili su, usprkos

tami, da su na njemu projahale dvije spodobe. Jedna od njih je glasno stenjala.

Nije li to bio jedan od naših, Same? — upita Parker.

Ne znam. Ta bila su dvojica, stari zelenišu!

Ĉini se da su se rvali. Jedan je sjedio u sedlu, a drugi je klečao iza njega i drţao ga za vrat.

Tako? Ja to nisam uočio. Da se ti nisi moţda prevario?

Ne. Ja sam ta stajao bliţe. Sasvim jasno sam vidio. Jedan od njih sigurno pripada našima, ali tko

bi bio onaj drugi?

Nd, obojica su pripadala društvu iseljenika. U međuvremenu se odigralo slijedeće;

Gospođa Rozalija se svađala s vodičem, pa mu je na kraju ljutito viknula: — Nemojte misliti da

smo mi vaši podanici i robovi! Ja, gospođa Rozalija Ebersch-bach, rođena Morgenstern i obuđvjela

mlinarica, imam ovdje pravo zapovijedati kao i vi. Jeste li razumjeli! Plaćeni ste zato da nas

vodite. Tako je to.

A sutra idite! Gospođin Sam Hawkens će nas voditi dalje. Taj posao razumije bolje od vas, a uz to

ga obavlja besplatno.

Bolje od mene! — upita bijesno vodič. — O tome vi, budući da ste strankinja i ţena, ne moţete su-

diti. Ţene treba da šute!

Da šute? Ma što kaţete? Da mi, dame, šutimo? Slušajte vi! Sad vas imam! A zašto imamo usta?

Šutite radije vi, jer sve što kaţete pogrešno je i ludo! Bit ćemo sretni kad sutra nestanete! Taj

vaš traljavi posao vodiča vam je previše udario u glavu!

Ja mogu taj posao još i danas napustiti!

Tako? Drago nam je. Prihvaća se!

Ne prije nego me isplatite!

46

Odmah ćemo vas isplatiti. Zbog nekoliko pfe-niga nećemo se valjda natezati po sudovima. Julijuse,

imaš li novac uza se?

Imam.

Onda plati čovjeku. Preda mnom neka se više ne pojavljuje. Ja ću njemu pokazati da li mi dame

moramo šutjeti ili ne! U Ameriku sam došla samo zato što se ovdje s damama fino postupa, a kad

tamo prvi Jenki na kojega sam natrapala hoće da mi začepi usta! Pa to je da poludiš. Dakle, isplati

ga i onda zdravo da si.

Vodiča su doista, odmah isplatili, kao da je s njima jahao do Phoenixa na Salt Riveru. On uz lukav

smješak stavi novac u dţep. Svađu je upravo'zbog toga i izazvao đa bi primio novac i đa bi još za

izbivanja Samova otišao. On osedla konja, uze pušku i uzjaha. Uto mu priđe Dick Stone, uhvati

konja za vodice i upita: — Hoćete li mi, molim vas, .reći, sir, zbog čega ste iz čista mira uzjahali?

Ĉini se da ţelite otići.

Tako je. Imate li što protiv? — uzvrati narogušeno Poller. — Uostalom, baš me briga.

Oho! Dick Stone je čovjek čiju riječ treba poštivati. Očekujemo da nas napadnu i treba znati tko

je prijatelj, a tko neprijatelj. Ako nas vi upravo sada nacuštate, onda nam je razlog poznat!

Poznat? Ah, uistinu? — podrugljivo će vodič. Ne bi li bili tako dobri pa mi ga kazali?

Da. Poći ćete Finđersima da ih upozorite.

Mislim da ste poludjeli, gospodine. Reći ću vam kamo ću poći. Ovi Nijemci su me otpustili i ne mogu

dalje ostati. Ĉast mi ne dopušta. Stoga ću otići k vojnicima i sačekati tamo dok se ne razdani. Eto,

to mi je namjera. A sad me pustite da odem!

Dick Stone se prevari i iz ruke ispusti vodice. Vodič podbode konja i odjaha u pravcu kamo se po-

ručnik sa svojih dvadeset vojnika povukao. Ali Dick Stone se odmah dosjeti jadu. I on pojuri k

mjestu gdje mu je bila puška i uzviknu: — Ništarija, prevario me. Odat će nas. Ispratit ću ga

metkom.

Tad mu Schi-So priđe i reče: — Nemojte pucati, sir. Tamno je, promašit ćete. Ja ču tog čovjeka

vratiti

Kazavši to mladić pojuri u mrklu noć.

— Vratit će ga? Taj dječak? — zapita Dick. —

Teško da će u tome uspjeti. Moram sam odjahati za njim.

On htjede poći k svom konju. Tad ga Adolf Wolf uhvati za rame i zamoli: •— Ostanite ovdje. On

će ga, zaista, dovesti natrag.

— Nemoguće!

. — Dovest će ga! Zaista! Mada mlad, Schi-So je kadar i za veće podvige.

Wolfov siguran glas i uvjerljiv izraz lica učinile svoje.

— Hm! — promrmlja Dick. — Ionako bih uzalud odjahao za njim. Tko zna na koju je stranu

krenuo.

Ako je, doista k Finđersima, onda će po svoj prilici naletjeti na Sama i Willa. Oni će ga zadrţati.

Dakle,

ostajem ovdje. Ali bit će gadno ako ipak umakne.

Šta će na to Sam reći?

Ovaj je u tom trenutku stajao pored Parkera i osluškivao u pravcu u kojem se izgubio konj, čije se

dahtanje još sasvim razgovjetno razabiralo, ali-topot se više nije čuo. Domalo se opet čuo. Vraćao

se i dolazeći sve bliţe i laganije nego ranije.

— Ĉudnovato! — zabrunda Sam — Vraćaju se

korakom. Leći ćemo jer se bolje vidi.

Oni polegoše na zemlju. Uto se pojavi konj. Na njemu je bio sam jedan jahač. On je za sobom

vukao nekakav taman predmet.

— Schi-So! — uzviknu Sam — Jeste li vi? Otkuda

vi ovdje?

47

Upitani zaustavi konja i odgovori: — Govorite mi ti, sir. Već sam vas jednom zamolio^ Vodič je

zatraţio isplatu pa je poslije toga, protiv naše volje, ođjahao. Htio nas je odati Finđersima.

Pojurio sam za njim, sustigao ga i skočio mu za leđa. Kad sam ga omamio drškom od revolvera,

zaustavio sam konja i bacio ga dolje. Sad ga konj vuče privezanog na lasu.

Sto mu gromova! Potrčati, skočiti na konja, omamiti, zbaciti! Pa ti si pravi pravcati Old Shatter-

hand! Valjano momče! Ovo ću ispričati tvom ocu. Moţda si čak i ubio tog izdajnika,

Ne, samo je omamljen.

~- Đavolska stvar! I sve mirno, bez ijednog pucnja bez imalo galame, ako se ne varam!

Mladić odgovori jednostavno i skromno: — Galame nije smjelo biti jer su Findersi blizu.

— Dobro! Ti si svoj posao uradio tako valjano

da je suvišna bilo kakva pohvala. Sad pođi s nama

u logor. Poţurimo da s Finđersima završimo što prije.

Oni pođoše prema vatri. Vodič je od bolova počeo dolaziti k svijesti. Stao je zapomagati, ali mu

nitko nije obratio paţnju sve dok nisu stigli u logor. Tamo se konačno osvijestio. "Laso kojim su

mu vezane ruke bio je provučen ispod oba pazuha i privezan o sedlo. Lako je zamisliti kako su ga

dočekali. Mračno je zurio preda se i nije odgovarao na pitanja. I Schi-So jg-išujfcjojjpred

pohvalama koje su mu upućivali sa svih strana. Tiho se okrenuo da pođe, ali ipak nije mogao izbjeći

gospođi Rozaliji koja ga uhvati za ruku i upita: — Gospodine Schi-So, jeste li moţda čitali priču o

začaranoj princezi?

Koju? — odgovori on. — Ima mnogo takvih priča.

Mislim na onu o začaranoj princezi koja je bila zatvorena u crkvenom zvoniku.

Ne, tu ne poznajem.

Zvonik je bio visok sto jedanaest lakata. Zato je onaj koji je ţelio osloboditi princezu morao

izvršiti stotinu jedanaest junačkih djela; za svaki lakat po jedno. Mnogo hiljada godina to je jadno

biće leţalo

u zvoniku, a da nitko nikada nije učinio više od tri ili četiri junačka djela. Konačno se pojavio neki

mlad vitez iz Schleswig-Holsteina i s mačem u ruci, jedno za drugim, izvršio sto jedanaest

junačkih djela. Tad se rasprsnu vrh zvonika i oslobođena princeza izađe u svoj svojoj ljepoti,

pruţi spasiocu ruku i povede ga u sakristiju.

Tako! — nasmiješi se Schi-So. — A koja je pouka ove lijepe i dirljive priče?

Pouka? Sto mislite? Šta bi to trebalo biti? Samo nemojte ovu pouku koristiti na svoju štetu!

Ispričala sam vam tu priču jer ste i vi hrabar mladić poput onoga iz Schleswig-Holsteina. Da li i u

Indijanaca ima takvih začaranih princeza?

Ne!

Vječna šteta! Mislim da biste i vi izvršili sto jedanaest junaštava. Računajte na moje poštovanje i

zahvalnost.

Htjela je još nešto reći, ali je netko gurne u stranu jer se progurao između nje i Indijanca. Bio je

to kantor koji je prišao Schi-Sou, uhvatio ga za rukav i rekao: — Vrijedni prijatelju i mladi

čovječe, znate li .da namjeravam komponirati veliku herojsku operu?

Da. Vi ste nam često govorili o tome.

I da će opera imati dvanaest činova? U kojem biste se činu htjeli pojaviti?

Zašto ja? ,

Jer ste junak kakav je potreban friojoj'b^eri.i Vi ćete nastupiti na konju, za sobom ćetecvtići

&&&$*-nika preko pozornice. Prema tome, molim,: u kojem činu?

Preko ozbiljna Inđijančeva lica preleti blag smiješak i on odgovori: — Recimo, u devetom.

Lijepo! A hoćete li ga vući u duru ili u molu?

U molu.

Dobro. Onda ću izabrati c-mol, jer kod njega dominira sekstakorde i u prvom stupnju je srodan

prekrasnom es-đuru. A za tu vrstu takta nećemo izabrati tročetvrtinski ili šestosminski već

48

četiričetvrtin-ski, jer konj na kojem ćete se pojaviti ria pozornici

ima četiri noge. Vjerojatno zapaţate da će sve štimati. Samo da sve to odmah pribiljeţim.

On iz dţepa izvadi podsjetnik. Uto se iza njega i-azleţe glas: — I ja imam nešto da vam napišem,

gospodine kantore!

Kantor se okrenu i ugleda Sama te mu Učtivo reče: — Molim vas, molim, kantor emeritus! To je

sumo zbog tačnosti, jer više nisam u sluţbi.

Klatarite se posvuda oko logora! — prekide ga Sam. — Koji vas je vrag natjerao da napustite

logor?

Natjerao? Natjerala me ljubav prema umjetnosti, isprva lento, onda vivace, i konačno čak alle-

grissimo. Vi znate da kad muza naređuje, učenik mora slušati.

Onda se od muze oprostite, jer vam ne misli dobro!

Ne slaţem se poštovani gospođine. Za moju operu bio mi je potreban dvostruki ćurlik. Budući da

ga ovdje nisam mogao naći napustio sam logor da razmišljam u osami.

I onda ste sjeli na tlo?

Da.

I čekali da se taj ćurlik javi? Ali je umjesto toga naišao čovjek koji vas nije vidio te se spo-

taknuo o vas!

Oh, nije se samo spotaknuo, nego se srušio preko mene koliko je dug i širok. U slijedećem tre-

nutku zgrabio me za gušu upravo kao što se violina hvata za vrat.

I onda je došlo do dueta?

Zapravo, nije. Samo smo malo razgovarali.

Vi njemački, on engleski, pa se niste razumjeli.

To i nije neko čudo. Onaj tko me hoće razumjeti, ne smije mi zgnječiti gušu. Uostalom ja sam

iskoristio priliku da napustim toga čovjeka čim mu je stisak malo popustio.

Zacijelo, također allegro ili allegrissimo.

Bilo je to više con fretta, jer sam slutio da će me ponovo zgrabiti.

U svakom slučaju, htio je još mnogo više. A da li znate tko je to bio

Ne. U toku kratkog pregovaranja nije nam se pruţila prilika da se upoznamo.

Vjerujem. Pa njemu nije ni bio cilj da se zabavlja takvim učtivostima. Htio vas je umlatiti, čovjek

što se skljokao preko vas pripada Findersima, koji nas kane napasti i pobiti.

Ma je-li to moguće! Vi se varate. Već nekoliko puta sam objasnio da za miljenika muza postoji

samo jedna opasnost: da njegova djela ne budu priznata.

Dakle, kad se ubojica o vas spotakne, zgrabi za gušu i ucmeka, za vas to nije nikakva opasnost?

Nije. Imate li dokaza za to, dragi gospodine. On me pustio i otišao. Nada mnom lebdi genij koji me

čuva i štiti od nesreće.

Ako vas to uvjerenje čini sretnim onda ga, što se mene tiče, zadrţite dok vas jednom ne ustri-

jele, umlate, probodu ili skalpiraju. Ali vaše čeznutljivo iščekivanje ćurlika izloţilo je i nas

opasnosti. Ubuduće nećemo vezivati samo konja nego i vas lično!

Gospođine, tome se moram usprotiviti! Genija se ne moţe vezati jer on sve spone kida. Kako da

prigušite zvuk trompete kad je ona već na ustima?

Tako što ću je jednostavno skinuti s usta, ako se ne varam. Zasada traţim da bezuvjetno budete

mirni i da ostanete tamo gdje vas postavim. 2ivot svih nas ovisi od toga da nitko ne pogriješi.

Ako je tako, onda ću se pokoravati vašim naređenjima. Pouzdajte se u to. Dođe li, ipak, do borbe i

netko pri tome pogine, rado ću komponirati misu pro defunctis na bilo koji tekst. Treba da

razmislim o toj lijepoj i ganutljivoj temi.

Još uvijek su podrţavali jaku vatru. Uto je trebalo logor napustiti. Sam odluči da samo on, Stone,

Parker i vojnici učestvuju u napadu na Finderse, a da se ostali ne izlaţu opasnosti. Schmidt,

Strauch, Eberschbach i Uhlmann bili su s tim sporazumni. Ali je gospođa Rozalija objašnjavala

uvrijeđeno: — Zar da drţim ruke u krilu, dok drugi za mene ţrtvuju svoj ţivot? To ne mogu

49

dopustiti. Ako nema više nijedne puške, uzet ću sjekiru ili lopatu i teško onom koji mi se pribliţi! U

herojskoj operi gospodina eme-ritusa nastupit će valjda i dame, a ja ţelim biti prva

među njima. Recite mi samo mjesto gdje treba da se postavim. Ja ću svoj posao obaviti, pokvariti

sigurno neću ništa.

Trebalo je uloţiti mnogo truda dok je konačno shvatila da bi njeno sudjelovanje moglo biti štetno.

Preko volje je pristala da za borbe ostane po strani. Ĉetiri njemačka iseljenika, sa ţenama,

djecom i tegle-ćim ţivotinjama sklonili su se na mjesto, gdje su čekali vojnici. I kantor je naravno,

bio među njima. Sam je strogo naredio da pripaze na nj kako ne bi kojim slučajem ponovo pošao u

potragu za ćurlikom. Konji i uhvaćeni vodič smješteni su također na sigurno mjesto. Zapravo i

Schi-Soa i Adolfa Wolfa, budući da su još bili mladi, trebalo je isključiti iz borbe. Ali Indijanac

je uporno objašnjavao da bi to za njega bila velika uvreda. Zato mu je Sam ispunio ţelju. Prema

tome nije više mogao odbiti ni Wolfa. Sad su kradom prišli vojnici, dok su im iseljenici čuvali ko-

nje. Sam Hawkens dao im je potrebna uputstva i onda rekao oficiru: — Još ću se jedanput

prošuljati oko logora da vidim je li zrak čist.

Baš kad se htio udaljiti, priđe mu Schi-So i skromno ga zamoli za odobrenje da ga smije pratiti.

Sam zaţmiri lukavim očicama i blagonaklono mu namigne. Zatim se obojica odšuljaju u suprotnim

pravcima. Schi-So je pošao pravo prema mjestu gdje su bili Findersi. Poslije otprilike deset

minuta on se par koraka skloni u stranu i sjedne. Svuda uokolo vladala je duboka tišina. Za

njegovim leđima logorska vatra je splašnjavala da bi na kraju još samo tinjala. To je bilo vrijeme

koje su Findersi odredili za napad. I zaista, uskoro Schi-So začuje nešto kao tihi, jedva za-

mjetljivi šum opreznih koraka kako nailazi s one strane. Napola se uspravi i posluhne još

napregnutije. Svojim istančanim sluhom ustanovi da će neprijatelj proći pored njega na

dvadesetak, tridesetak koraka. Zato on brzo otpuza još više u stranu i priljubi se uza zemlju.

I onda su naišli, tiho i polako, zbijeni gusto jedan do drugoga, ne jedan za drugim kao što idu

Indijanci ili iskusni zapadnjaci. Oni se provukoše i Schi-So se podiţe da bi ih slijedio u stopu. I

tako sve dalje i

dalje: oni naprijed, a on za njima kao sjena. Kad su Findersi stigli u neposrednu blizinu logora,

zaustaviše se. Ako je sin poglavice htio čuti što govore, morao je biti odlučan. On, dakle, legne na

zemlju i puţući im se pribliţi tako blizu da je najbliţega mogao rukom za nogu uhvatiti. Ovaj

smjeli pothvat se isplatio, jer je čuo kako Buttler govori, doduše tiho, ali tako da ga je ipak uspio

razumjeti: — Vatra tinja još sasvim slabo. Mislim da spavaju. Ipak ćemo još neko vrijeme počeka

ti prije nego što na njih nasrnemo. Sigurno je sigurno, ali opkoliti ih moramo. Ako se rasporedimo

na trideset koraka jedan od drugoga, bit će nas dovoljno da ih potpuno zaokruţimo. Kad s tim

budemo gotovi, čekajte na moj znak.

Kakvim ćeš se znakom javiti? — upitaše neki.

Travčicom ću oponašati cvrčka. Na taj znak neka svaki dopuţe do kola. Cim ja dođem do njih,

zacvrčat ću po drugi put i pričekati malo da i vi do njih stignete. Kad zacvrčim treći put, vi ćete

se provući ispod kola, ruda i točkova i prodrijeti unutra. Noţevima potucite tu gamad. Pucnjavu

izbjegavajte ako je ikako moguće.

Što ćemo učiniti sa ţenama i djecom?

Isto što i ,s muškarcima. Nitko ne smije preţivjeti. Kasnije bi nas mogli odati. Plijen ćemo dijeliti,

a kola i lešine spaliti. Dakle, naprijed! Polovina neka pođe desno, a druga lijevo, ja ostajem ovdje.

Budite oprezni i izbjegavajte svaki štropot!

Uto ponovo netko priupita: — A što ako naiđemo na straţara? Moţda su kojega postavili?

— Ne vjerujem. Ali ako ipak naiđete, posluţite se noţem. Udarac mora biti takav da ga na

mjestu ubijete. Na posao! I pripazite na moje cvrčanje!

Findersi se udalje u dva pravca da opkole kola. Buttler je ostao na svom mjestu. Schi-So je

trenutak razmišljao. Da li da sad brzo ode i Samu Hawkensu javi što je čuo? Ne. Tu pred njim je

kolovođa. Ako ga izbaci iz stroja, ostale će lakše svladati. Pričeka par minuta, zatim se iza

50

Buttlera uspravi i tako ga snaţno odalami drškom revolvera po glavi da je ovaj kao pokošen pao.

Zatim ga onako onesviještenog poče oprezno vući za sobom. Tačno je znao poloţaj gdje je

Sam Hawkens smjestio vojnike. Kad je stigao tamo, Sam se već vratio sa svog obilaska. Mali lovac

se sagnu

da vidi što Schi-So vuče za sobom; odjednom iznenađeno upita; — Ĉovjek? Gdje si ga našao?

Mrtav?

Ne, samo omamljen — odgovori Schi-So.

Tko je to?

Buttler. Zaskočio sam ga!

Do vraga! Napravio si "veliku glupost, upropastio si plan! Brzo ispričaj kako se to dogodilo?

Schi-So s malo riječi udovolji Samovu zahtjevu. Kad je završio, Sam reče sasvim drugim glasom:

— Sto mu čuda! Ako tako stvari stoje onda nema prigovora,' štaviše moram te pohvaliti. Sada ću

ja umjesto Buttlera ovim Findersima nešto zacvrčati tako da će zahvaljujući tom cvrčanju pasti u

naše ruke. Veţite tog klipana i zabijte mu u gubicu neku krpu da ne bi suviše galamio kad dođe

svijesti.

Vojnici brzo izvrše naređenje. Nato poručnik upita: — Dakle, sir vi ćete umjesto Buttlera dati

znak. Kako ćete oponašati cvrčanje?

Vrlo jednostavno. Jednom vlati trave. Šake se sklope tako da između dlanova nastane šupljina, pri

tom se sastavi palce, između njih umetne vlat trave i u nju puše. Tad nastaje zvuk potpuno isti kao

cvrčanje cvrčka. A sad će se iza svakoga Finđersa postaviti dvojica naših. Ĉim zacvrčim, oni će

puţajući krenuti prema kolima; krenite i vi za njima. Kad padne treći znak i oni se stanu provlačiti

ispod kola, bacite se na njih i kundacima ih umirite.

Ali mislim da, bi — usprotivi se poručnik — metak ili ubod noţem bio bolje sredstvo. Ovi su lupeţi

već davno to zasluţili.

Sigurno! No ja im nisam ni sudac ni krvnik.

Ali, sir, što će s tim momcima u Tucsonu biti?

Stavit će im konopce oko vrata, a onda ih povući uvis.

Tačno. Objesit će ih. Onda je potpuno svejedno da li ćemo ih mi ili oni poslati na onaj svijet.

Moţda. Ali o tome treba da zakon odluči, a mi im ovdje ne moţemo suditi. Ne, ne, mi ćemo ih ţive

pohvatati. Što će se s njima dogoditi u glavnom gradu, to je vaša stvar

— Hm, onda se pokoravam, mada sam mišljenja da prema ovim razbojnicima ne bi trebali

imati ni kakvih obzira.

Poslije toga pristupilo se djelu. Stone, Parker i poručnik preuzeše vodstvo. Vojnici se udalje i

stadoše se prikradati Findersima. Wolf je ostao kod Buttlera; da ga čuva. Schi-So morao je

odvesti Sama Hawkensa do mjesta gdje je svladao Buttlera. Naime oni su bili dio obruča što su ga

Findersi uspostavili oko logora, dok su vojnici oko tog obruča obrazovali svoj.

Kad je po Samovu mišljenju opkoljavanje bilo završeno, stavi travku između palaca i oglasi se cvr-

čanjem. Poslije toga otpuţe naprijed. U blizini kola oglasi se drugi put, zatim je čekao neko

vrijeme. S obje strane do njega dopiraše tihi šum koji je poticao od puzanja. Leţeći na zemlji,

Sam je sasvim jasno razabirao kako se Findersi poput zmija pribliţavaju kolima. Krug se tako

suzio da je razabirao svakog čovjeka obruča.

Buttlera, tu sam! — začu se šapat zdesna.

Sve je u redu! — čulo se tiho slijeva. — Ne gubi vrijeme! Daj znak!

Sam pogleda unazad. Njegove oštre oči opaze Dicka Stonea i jednog vojnika kako leţe iza

Findersa što se bijaše oglasio s desne strane. Iza drugoga bila, su također dva vojnika. Tad

zacvrči treći put i smjesta se baci na" Findersa s lijeve .strane. Schi-So skoči udesno, ali Dick

Stone je već Findersa čvrsto ščepao za vrat.

Ćuli su se udarci kundaka i poneki prigušeni vrisak. Najzad zavlada tišina.

Halo — zaviče Sam glasno — je li sve dobro prošlo?

51

Sve — uzvrati Will Parker. Sve smo ih pohvatali.

Onda ih dovucite ovamo i ponovo potpalite vatru. Učtivost zahtijeva da im pokaţemo svoja lica!

Nekoliko minuta kasnije, Findersi su leţali svezani unutar iseljeničkog logora. Oko njih su sjedili

Sam, Dick, Will, poručnik i Wolf, dok su vojnici otišli do iseljenika i konja. Pod vodstvom Schi-Soa

nekolicina pođe prema logoru Findersa da dovede njihove konje. Vatra se rasplamsala i veliki je

plamen obasjao čitav logor.

Sirom rastvorenih očiju Findersi su leţali jedan pored drugoga. Nijedan nije poginuo. Bili su pri

svijesti. Vidjeli su i čuli sve što se oko njih događa, ali im nije bilo do razgovora. Šta su u tom

trenutku osjećali lako se moglo zaključiti po bijesnim pogledima kojima su okolo kruţili. Još im se

nitko nikakvim pitanjem nije obratio. Sam Hawkens je s ispitivanjem mislio početi tek kad se

iseljenici vrate u logor. Uto izdaleka odjekne oduševljeni ţenski glas: Gotovi su, gotovi su!

Ţena se pribliţi, dođe do logora, provuče se ispod ruda, poskoči prema Samu i razdra mu se u

samo uho: — Gotovi su gotovi su, gospodine Hawkense!

Bila je to gospođa Rozalija Eberschbach, rođena Morgenstern, obudovjela mlinarica.

Da — uzvrati Sam.

Dakle, svi su pohvatani. Hvala bogu! U velikom sam strahu i brizi bila zbog vas. Umalo nisam

pobjegla i došla ovamo da se uz vas borim, tučem i udaram. Ali tada su došli vojnici i rekli: „Gotovi

su". Potrčala sam što su me noge nosile i sad sam tu.

Pogled joj se zaustavi na razbojnicima. « Ali, šta je ovo? Pa oni još ţive. Mislila sam da ću ovdje vi-

djeti samo njihove lešine. Ovo mi ne ide u glavu. Jeste li ih, moţda, namjerno ostavili na ţivotu?

Svakako!,

No, onda će Uskrs ove godine pasti u četvrtak umjesto u nedjelju, što bi samo po sebi bilo razum-

ljivo. Zar vi ne znate, gospodine Hawkense, da su nas ova gospoda, ove ubojice, htjeli lišiti ţivota?

Poznato mi je.

I vi ih uza sve to. niste postrijeljali? Ta mi se vaša velikodušnost nimalo ne sviđa. Tko ubija, mora

biti ubijen. Oko za oko, zub za zub. Tako je zapisano u bibliji i u svim zakonicima!

Da li ste vi zaista ubijeni, gospođo Eberschbach?

Nisam. Kako moţete pitati tako nešto! Da sam ubijena, pred vama bi stajala moja sablast, a nadam

se da me sablašću ne smatrate

U pravu ste, gospođo Eberscbbach. Dakle, oko za oko, zub za zub. Vi niste ubijeni. Zato ni mi

nismo Finderse ubili.

Ali oni su nas htjeli ubiti! To je kao da su nas i ubili.

A ja sam ih zbog toga htio postrijeljati. To je dakle, kao da su zaista postrijeljani.

Ona ga zabezeknuto pogleda, udari se po čelu, pa će prostodušno: — Kakva li sam glupača. Puštam

da me vlastitim riječima tuku. Ovo mi se još nikad nije dogodilo. Tko se sa mnom ţeli na jeziku

mjeriti taj mora kasno lijegati i već u dva ujutro biti budan. Ali, molim vas, recite mi barem šta će

s ovom razbojničkom bandom biti? Budući da s njima obazrivo postupate, pitam se s pravom neće

li, moţda, nadnicom ili zlatnom medaljom biti nagrađeni?

Uskoro ćete saznati što s njima namjeravamo.

Nadam se. Ne zaboravite da ja također spadam među osobe koje su oni htjeli ubiti. Da su u svom

naumu uspjeli sada bi moje tijelo napušteno leţalo na bojištu, a rumenilo zore odalo bi počast

mojoj preranoj smrti. To vapije za kaznom. Jeste li me razumjeli?

—Oni kaznu neće izbjeći gospođo Eberschbach. U to budite sigurni. Mi nismo ubojice, a vi ste

dama. Pripadate njeţnom spolu koji ljubavlju i dobrotom vlada svijetom. Uvjeren sam da je vaše

srce prepuno milosrđa bez kojega je i najljepša ţena samo bijedno biće.

Šali sklon mali lovac nije se prevario kazavši to. Gospođa se Rozalija udari po grudima i odgovori:

— Prepuno milosrđa. Razumije se. U mene je njeţno srce, tako njeţno da se topi kao maslac na

suncu. Pripadam lijepom njeţnom spolu o kojem govorite. Svojom ću dobrotom ovladati svijetom.

Događa se, doduše, da se čovjek izmjeni. Bilo je često trenutaka kad moja blagost i dobrota nisu

52

dolazile do izraţaja. Ali ovdje, u ovoj prilici ţelim javno dokazati da moj slabi spol zna da prašta.

Ne ţelim da se u meni razočarate, gospodine Hav/kense. Neću ni da čujem o kakvom kaţnjavanju

ove bande ubojica. Oslobodite ih!

Valjda bi i dalje klepetala da nisu naišli vojnici sa konjima i utaborili se pred logorom. Sa njima su

došli i iseljenici, vodeći uhvaćenog vodiča.

Sada su sa svih strana pljuštala pitanja i odgovori koji nisu prestajali sve dok iseljenici nisu

saznali sve što se dogodilo za vrijeme njihova izbivanja. I kantor je paţljivo slušao. Samo što on

nije kao drugi mirno sjedio uz vatru, već se vrpoljio kao na iglama. A onda se počeo vrzmati oko

zarobljenika sa čijim poloţajem, čini se nije bio sasvim zadovoljan. Gurkao je i potezao čas

jednog, čas drugog, da bi potom ponavljao isto, tako da ga Sam konačno upita: Sto to radite?

Gospođine kantore, zar ti ljudi ne leţe ispravno?

Kantor se okrene i odgovori vaţnim glasom: — Kantor emeritus, ako smijem primjetiti, gospodine

Hawkense, dakako zbog potpunosti i da ne bi došlo do kakvog nesporazuma. Da, vi ste pogodili:

zarobljenici moraju leţati sasvim drukčije.

Zašto?

Njihov poloţaj ne stvara pravi skupni dojam. Ĉini se da vam još nije poznato ili ste ponovo smet-

nuli s uma čime se bavim?

Ne misleći na kantorove fantazije, Sam neoprezno upita; — A čime se u stvari bavite?

Ta čime drugim nego operom. Komponiram veliku herojsku operu u dvanaest činova. Ovim krajem

putujem samo zato da pronađem odgovarajuće gradivo. Jednu scenu za operu, sasvim izuzetnu

scenu, upravo sam našao ovdje, naime scena za „zbor ubojica". Leţe na zemlji i pjevaju dvostruki

sextet. Ali potrebno ih je sasvim drukčije grupisati nego što su sad grupisani. Sad razmišljam pa

ću pribil jeţi ti čim smislim pravo rješenje. Moţete biti sigurni da ću veoma paziti da tim ljudima

ne učinim naţao.

Što se toga tiče samo ih poteţite! S ljudima kao što su oni ne valja se ophoditi u svilenim ru-

kavicama.

Zatim kompozitor herojske opere nastavi svoj posao tolikom revnošću i upornošću da Buttler

najzad prekide šutnju i bijesno đoviknu Samu: -r- Sir, šta taj čovjek neprekidno po nama čeprka?

Pobrinite se

da nas ostavi na miru! Nismo mi lutke za igru po kojima se moţe po miloj volji lupkati i navlačiti

nas! Sam mu uopće ne odgovori, stoga Buttler nakon kraćeg vremena nastavi: — Moram vas pitati

kojim ste nas pravom napali i zarobili! Kao miroljubivi putnici smo ovuda prolazili i opazili vašu

vatru. Budući da nismo znali tko tu logoruje, prišuljali smo se, što se samo po sebi razumije, da to

ustanovimo i znamo se ravnati. Pri tom smo iz potaje napadnuti i svladani. Zahtijevamo da nas

smjesta oslobodite.

Samo zahtjevajte. Nemam ništa protiv toga, ako se ne varam. Bit ćete slobodni ili tačnije obje-

šeni sutra u Tucsonu o lijepa i čvrsta vješala, hihihihi.

Ako nas mislite zabavljati šalama onda, onda nam ispričajte neku bolju od ove! Nije šala napasti

poštene ljude. Za to ćete odgovarati. Moţda ćete vi biti oni koji će u Tucsonu visiti.

Sad se Sam podigne od vatre, priđe mu bliţe i podrugljivo reče: — Vrijeme je da se okanimo bu-

dalastih razgovora. Bolje će biti da vam se predstavimo! Zovem se Sam Hawkens. Razumijete li?

Ovdje sjede Dick Stone i Will Parker. Obično nas nazivaju „trolist". Jeste li razumjeli? Zar vi,

zaista, sebe smatrate ljudima kadrim da namagarčite ovakve zapadnjake?

Buttler od straha problijeđi i naprosto zanijemi.

Sam Hawkens nastavi: — Kod litica sam prisluškivao i čuo svaku vašu riječ. Vi ste Findersi. Uosta-

lom, ja sam to znao još u San Xavieru.

Buttler na to preplašeno procijedi: — Zaboga! Findersi! Kako ste mogli to pomisliti i nas s njima

zamijeniti. Tko vam je to otkrio, sir?

Vi sami. Imam dobre uši.

53

Ah, i najbolje se uši mogu prevariti i pogrešno čuti!

MisliteJ A moţda je također pogrešno i ono što ste rekli o ţenama i djeci?

Ništa o tome ne znam.

Da i njih treba pobiti kako vas kasnije ne bi odali?

Nemam pojma!

Pa ni da ćete plijen podijeliti ,

Ne!

Imate izvanredno slabo pamćenje. U Tucsonu će vam ga osvjeţiti.

Uz Samovo odobrenje poručnik se umiješa u razgovor: — Sir, ne trošite riječi s ovim ljudima.

Moţe poricati koliko ga volja, to mu neće pomoći. Dokazano je da su Findersi i zato će se sutra

ljuljuškati.

Neće li za to biti potrebno naše svjedočenje? — raspita se Dick Stone.

Ne. Vi namjeravate s kolima poći dalje. Ne bih vas htio zadrţavati, ili čak voditi natrag u Tucson.

Rekli ste mi što je trebalo reći. A to je dovoljno da se pred sucem ja pojavim kao svjedok. Dokaza

imamo više nego što je potrebno. I zato nema više nikakve sumnje da će naš kraj konačno biti

oslobođen bande za kojom smo dugo bez uspjeha tragali. Jamčim da će svi oni visiti.

Time je taj razgovor bio okončan. Postavljene su straţe i svi su pošli na počinak. Jedan je vojnik

dobio zadatak da sjedi pored zarobljenika i da ih ni časa ne pusti iz vida.

Vezani vodič poloţen je uz Finđerse i sticajem okolnosti upravo pored Buttlera. Ta dvojica ne bi-

jahu dotad progovorila ni riječi, mada im uopće nije bilo teško potajno razgovarati. Kasnije, kad je

sve pozaspalo, i kad je vodič primijetio da čuvar obraća paţnju samo na to da se neki od njih ne

oslobodi konopaca, gume laktom Buttlera i upita šapatom: — Spavate li, sir?

Ne! — glasio je odgovor. — Tko bi pod takvim okolnostima mogao spavati?

Onda se okrenite prema meni! Htio bih s vama razgovarati.

Buttler udovolji njegovu zahtjevu i upita: —- Vi ste bili vodič ovih lupeţa. Kako to da su vas

nagradili na ovaj način?

Jer su me osumnjičili da ţelim za vas raditi.

Ali to nije bila istina?

U početku, svakako, nije. Namjera mi je iskrsnula kasnije. Zovem se Poller, sir, i ţelio bih da u

mene imate povjerenja. Mogao bih se kladiti sto prema jedan da ste izgubljeni. Ali rado bih vas

spasio.

kola zapaliti?

Mislite ozbiljno?

Da. Zaklinjem se. Ovi ljudi su me silno uvrijedili, a ja nisam čovjek koji bi prešao preko te ne-

pravde. Sam ne mogu ništa učiniti. Ali ako mi pomognete onda će ih sasvim sigurno stići zasluţena

kazna. -

Pomoći? Nitko tu ne moţe pomoći. Ni vi meni, ni ja vama.

Ne budite tako sigurni. Uvjeren sam da će me oni sutra osloboditi. Vas će privezati uz konje i

odvesti prema Tucsonu. Ja ću vas slijediti.

Zahvalan sam vam, sir, ali mi to ne moţe pomoći. Nemoguće se osloboditi.

Koješta! Imam dobru ideju. Jeste li toliko vezani uz svoje ljude da ne ţelite biti oslobođeni bez

njih?

Besmislica! Svako je sebi najbliţi. Samo da se spasim, a oni, što se mene tiče, neka se Ijuljuškaju.

U redu! Onda smo sporazumni. Eecite im da se za vrijeme jahanja ponašaju kao da ih sve boli od

udaraca što su ih kundacima dobili. Ljuljajte se na konju amo-tamo, pričinjajte se da vam je slabo.

. čudio bih se kad poručnik ne bi bar jedanput zastao da se malo oporavite^ Pri tom će vam

sigurno odve-zati noge. Tada ćete čak i zavezanih ruku hitro skočiti na najboljeg konja i odjuriti.

Razumije se, natrag prema mjestu gdje ću vas čekati. Pratnja će biti iznenađena te neće odmah u

potjeru za vama. Tako ćete steći izvjesnu prednost. Pođe li kasnije ipak netko za vama, imam

54

dobru pušku pa ću ga skinuti s konja.

Buttler ne odgovori odmah. Razmišljao je i odgovorio tek nakon duţeg vremena: — Ĉini se da

jedino vaš prijedlog vodi u slobodu. Poslušat ću vas. Uspijem li se doista osloboditi, teško

„trolistu" i ovim Nijemcima. Bit ćemo zajedno, gospođine Polleru.

Time je taj potajni razgovor, koji čuvar nije primijetio, bio završen. Buttler se osjećao u

izvjesnoj mjeri umiren pa je čak i zaspao.

Tek što je svanulo, logor je oţivio. Najprije je od zaliha što su ih vojnici nosili na brzinu

napravljen doručak, a potom je poručnik najavio svoj odlazak sa zarobljenicima. Naredio je da ih

se veţe za njihove

konje. Ruke su im bile vezane naprijed da bi mogli drţati vodice. Dok se to obavljalo, vodič

dovikne Samu Hawkensu: — A šta će biti sa mnom? Hoću li ostati ovdje vezan kao zarobljenik?

Ne! — odgovori Sam. — Htio sam da ovu noć provedete na sigurnom mjestu. Budući da se razda-

nilo, moţete odjahati kamo vas je volja.

Dobro. Onda me oslobodite!

Samo polako, poštovani gospodine Polleru. Pretpostavljam, da vam je do osvete i vi čete nas zbog

toga slijediti. Da nam rie biste štogod naudili, oduzet ćemo vam oruţje.

Protestiram! Ta to bi bila krađa, razbojstvo!

Glupost! Galamili, ne galamili, bit će kako sam kazao.

Pollera odvezaše te on uz kletvu i pogrde sjedne na svoga konja i odjaha prema zapadu da bi zatim

neprimijećen zaokrenuo prema Tucsonu. Poslije toga poručnik se oprosti od zapadnjaka i sa

svojim vojnicima i zarobljenicima uputi se k istoku. Pošto su ovi otišli, Sam Haivkens ubrzo

primijeti da nema kantora. Već se pomišljalo da se pošalju ljudi za njim u potragu, kad ga

odjednom ugledaše kako na čudan, traljav način prilazi sa zapadne strane, čim je došao u logor,

Sam ga ţestoko napadne: — Kamo ste opet odlunjali? Koga vraga traţite?

Trijumfalni marš — odgovori glazbeni zanesenjak koji je bio prilično oznojen.

Trijumfalni marš? Jeste li poludjeli?

Poludio? Kako mi se moţete obratiti tako uvredljivim pitanjem, poštovani gospodine? Pa mi smo

pobijedili neprijatelja i zato sam u samoći traţio nadahnuće za pobjednički marš.

Koješta! Ne vrzmajte se okolo. To je glupost, a ja gluposti ne trpim!

Glupost! Dozvolite, molim! Ja sam dijete umjetnosti, a djeca umjetnosti ne čine gluposti. Prije bih

kazao da je glupost počinio vodič.

Vodič? Kako?

Bio sam upravo u najboljem nadahnuću kad je dojahao do mene i oduzeo mi oruţje. Samo-mi je

sablju ostavio.

Sto mu gromova! — usplahireno će Sam Haw-kens — to sam i mislio! Najurim vucibatinu bez oru-

ţja, a vi trknete u preriju da biste ga posluţili svojim!

Posluţio! Nije mi bilo ni na kraj pameti. Oduzeo mi ga je, a za uzvrat mi je dao dvije... dvije... ne

smijem ni reći! v

Bečite samo! Moram znati što.

Na njemačkom me stid reći. Latinski se to kaţe colaphus.

Colaphus je pljuska. Dakle, dobili ste dvije pljuske?

Da, i još kakve! Fortissimo!

— Alal mu vjera. Boljeg djela taj čovjek u svom ţivotu nije učinio.

Molim, molim, poštovani gospodine Hawkense. Kompozitor i miljenik muza koji primi dvije snaţne

zaušnice — taj...

Taj ih je potpuno zasluţio — upade mu u riječ Sam. Ubuduće ću paţljivije motriti na vas, više nego

što sam dosad činio. Spremite se na polazak. Krećemo dalje!

Sat kasnije karavana, krene. Sprijeda je jahao Sam Hawkens preuzevši duţnost vodiča.

Buttler čvrsto odluči da posluša Pollerov savjet. Ničemu se boljemu nije uspio dosjetiti.

55

Dakle, ođglumiti iscrpljenost! Pošto se probudio on to odmah priopći svojim ljudima, ali ih uz put

upozori da s prenavljanjem ne počnu odviše rano jer bi mogli izazvati poručnikovu sumnju. Kad su

prešli otprilike pola puta, on jaukne i vezanim se rukama •primi za glavu. Poručnik ga zapita šta mu

je. Buttler 'odgovori da je od jučerašnjeg udarca kundakom očito dobio potres mozga. Pravio se

sve slabijim i slabijim; najzad se počeo u sedlu ljuljati, tako da mu je poručnik postavio sa svake

strane po jednog vojnika da ga pridrţavaju. Kada se još nekoliko zarobljenika počelo tuţiti na

slične bolove, oficir se zabrine i izda naređenje da se zaustave. Pošto su sjahali, vojnici razvezaše

zarobljenicima spone kojima su im noge bile vezane za konje. Buttleru su to prvom uradili. Ĉim su

ga skinuli s konja smjesta se svalio na zemlju. Budući da je izgledao slab, nitko mu nije pridavao

posebnu paţnju; vojnici su se više bavili oko ostalih zarobljenka. Buttler je baš to i htio. Opazio je

da jo poručnikov konj bolji od ostalih. Bio je slobodan jer je, naravno, i poručnik sjahao. Dakle, u

pogodnom trenutku skoči, potrči do konja, baci se onako vezanih ruku u sedlo, zgrabi vodice i

odjuri prema zapadu.

Dogodilo se to tako brzo i tako nenadano da je bjegunac stekao prilično veliku prednost prije

nego što su se vojnici snašli.

— Pucaj! Pucaj! Ustrijelite ga! Ali štedite moga konja — vikao je podoficir. .

Svi pojuriše konjima jer su im na sedlima, bile puške. Budući da se konja nije smjelo pogoditi, ga-

đanje je bilo veoma oteţano. Konačno prasne nekoliko hitaca. Vojnici su gađali previsoko te su

zrna pro-šišala iznad bjegunca; đomalo je ovaj bio izvan pu-škometa.

U međuvremenu su i drugi Findersi iskoristili pometnju. Jedni su se odmah dali u bijeg, a drugi što

su bili još uvijek na konjima sjahaše što su brţe mogli..To je izazvalo bijesnu dreku i neopisivu

guţvu. Vojnici su se morali rasuti jašući za svakim pojedincem. Za Buttlerom je otišlo četiri ili pet

vojnika — svakako bez izgleda na uspjeh. On je bio u velikoj prednosti zahvaljujući brzini konja.

Ubrzo ga izgube s vida i vratiše se natrag psujući. On je naprotiv samo jurio dalje, sve dok pred

sobom nije ugledao jahača. Bio je to vodič; njegov novi saveznik ga radosno, dočeka. Obojica

najprije potraţiše sigurno skrovište, a slijedećeg jutra — gonjeni ţeljom za osvetom pođu tragom

karavana koji u međuvremenu bijaše stekao prednost od jednog dana jahanja.

5. FORNEROV RANĈ

Uz mali Rio San Carlos, pritoka Rio Gila, smjestio se ranč koji se prema imenu njegova tadanjeg

posjednika nazivao Fornerov ranč. Posjed je obilovao prostranim livadama, ali za poljodjelsku

obradu bio je prikladan samo dio uz rijeku. Kuća nije bila velika, ali bila je čvrsta, građena od

kamena i okruţena isto tako čvrstom ogradom u dvostrukoj visini čovjeka. U pravilnim razmacima

bijaše načičkana malenim uskim puškarnicama, neophodnim u ovom zabačenom i opasnom kraju.

Dvorište, što ga je pome-nuti zid zatvarao bilo je tako veliko da je Forner u slučaju

neprijateljskih namjera Indijanaca mogao u njega skloniti svu stoku.

Bilo je najljepše godišnje doba. Stepa se zelenila gustom zelenom travom koju su pasla brojna

goveda i ovce. Nekoliko desetaka konja čuvali su na paši pastiri koji su se, obavljajući taj ugodan

posao, kartali sjedeći na zemlji. Prostrana, prema rijeci okrenuta vrata u ogradi bila su širom

otvorena. Upravo se na vratima pojavio rančero. Bio je krupna i snaţna ljudina. Pogledom zaokruţi

livadama i tad zasjeni rukama oči da bi bolje osmotrio dolinu. Lice mu poprimi izraz napetosti.

Okrenu se i viknu prema dvorištu: — Halo, momče, pripremi bocu konjaka. Dolazi jedan koji će joj

doći do dna!

Tko? — upita s prozora kuće čovjek kome je poruka bila upućena, naime rančerov sin.

Dolazi sam?

Ne. S njim su dva jahača i tovarni konj.

U redu. Ako i oni piju kao on, onda mirne duše mogu odmah prirediti nekoliko boca.

Pred kućom je postavljeno deset ili dvanaest kamenih gromada isklesanih u obliku kocaka. Bile su

56

poredane- tako da je ona srednja, najveća, sluţila kao stol, a manje su korištene za sjedenje. Sin

ubrzo Izađe i stavi na taj stol tri boce rakije i nekoliko čaša. Tad i on izađe da bi zajedno sa

ocem dočekao došljake.

Upravo su dospjeli do suprotne obale rijeke i potjerali konje u plitku vodu.

Je li ovo moguće? — reče Forner iznenađeno. Vjerojatno sam se prevario. Zaista mi nije jasno što

čovjeka iz sigurnog Arkansassl vodi u ovaj nesiguran kraj.

Koga? — upita sin.

Gospodina Duncana iz Brovvnsvilla. •

Bankara s kojim si imao neke poslove?

Da. Uistinu je on. Ne varam se! Radoznao sam da saznam što traţi u divljoj Arizoni.

Jahači su prešli na ovu obalu i kasom pošli prema rancu. Prvi među njima viknu još izdaleka: —

Dobro jutro gospodine Fomeru! Da li je preostala još koja ţestoka kapljica za tri dţentlmena koje

ţeđ umalo nije svalila s konja?

Govornik je bio visok, mršav i dobro naoruţan čovjek oštrih crta lica, potamnjela i otvrdnuta od

sunca, vjetra i nevremena. Na sebi je imao odijelo koje je za ovaj kraj djelovalo upravo

preotmjeno, ali mu ono, čini se, nije pristajalo.

Drugi jahač bio je stariji gospodin ugodna izgleda. Brzo jutarnje jahanje čini se da ga je umorilo;

bio je oznojen. O sedlu mu je visila lovačka puška. Nije se vidjelo da li je uza se nosio još kakvo

oruţje — moţda u dţepovima — jer nije imao opasača. Pri paţljivijem promatranju moglo se

zaključiti da mu je Divlji zapad stran ili, u najmanju ruku, da mu nije bio prijatan. Ĉinilo se da se

osjeća otprilike tako kao što bi se osjećala riba na suhom.

Treći je došljak bio mlad, plav i snaţan čovjek. On, doduše, nije sjedio na konju kao iskusan

zapadnjak, ali je ipak izgledalo da je dobar jahač. Imao je otvoreno, prijazno lice, malko

potamnjelo od sunca. Oruţje mu se sastojalo od puške, noţa i dva revolvera. Više od jedne kapljice

— uzvrati Forner. — Dobro došli gospodo! Sjašite i ţelim da se ugodno -osjećate u mojoj kući!

Ĉovjek ugodna izgleda zaustavi konja i promotriv-ii kratko rančera reče: — Ĉini mi se da smo se

već negdje vidjeli, sir. Fornerov ranč. Vi se, dakle, zovete Forner. Jeste li vi bili kod mene u

Brownsvillu? Ime mi je Duncan, a ovaj mladi čovjek pored mene je gospodin Baumgarten, moj

knjigovođa.

Forner se obojici nakloni i odgovori: — Naravno da smo se već vidjeli, sir. Svoju ušteđevinu bio

sam poloţio kod vas i podigao sam je prije no što sam prešao u Arizonu. Samo svota nije bila tako

velika da bih vam mogao ostati u sjećanju. Dakle, uđite. Moj brendi nije lošiji od bilo kojeg

drugog, a naći će se nešto i za zagristi ako niste naročito izbirljivi. Kako dugo mislite ostati ovdje

gospodine Grinley?

— Dok ne prođe podnevna ţega — odgovori onaj kojega nazivahu „kraljem petroleja"!

Rasedlaše konje i pustiše ih na pašu. Jahači posjedaše na kamene gromade. Grinlev smjesta natoči

sebi punu čašu brendija i popi je naiskap. Već nakon kratkog vremena boca je bila prazna. Bankar

je miješao brendi sa vodom, dok je Baumgarten pio vodu. Oba Fornera, otac i sin, povukli su se u

kuću da bi od svojih priprostih namirnica priredili gostima zakusku.

Nitko od tih ljudi nije primjetio da upravo.u tom trenutku od rijeke nailaze dva jahača. Oni su,

zacijelo, prešli dug i naporan put jer su im konji izgledali veoma umorni. Ta dva čovjeka bila su

Buttler, vođa dvanaestorice Findersa i Poller bivši vodič njemačkih iseljenika. Dok su se

pribliţavali vratima, Poller upita: — Jeste li zaista uvjereni da vas rančer ne poznaje? Govorili ste

mi o njemu kao o čestitom čovjeku i bojim se da će kod njega ime Buttler izazvati sumnju.

— Nije me nikada vidio — odgovori upitani —

no moj brat je često k njemu dolazio

Koji se također zove Buttler?

Svakako, ali sad mu je ime Grinlev.

Mudro! Ali braća su obično slična. Vjerojatno je to i kod vas slučaj?

57

Ne. Mi smo polubraća, nismo od iste majke.

Znate li gdje je on sada?

Ne. Kad smo se rastali, pošao sam na jug da tamo obrazujem bandu Findersa. On je međutim, bio

kolebljiv i nije se mogao odlučiti. Tko zna gdje ćemo se ponovo sresti, i hoće li to biti na ovom

svijetu? Sto mu gromova, pa on tamo sjedi!

Upravo su stigli do vrata i ugledali tri stranca u dvorištu kako Sjede. Buttler je smjesta

prepoznao „kralja petroleja" i zaustavio konja. Tog se trenutka i Grinlev osvrnuo prema vratima..

I on prepozna Buttlera, ali usprkos iznenađenju sačuvao je prisutnost duha i brzim pokretom

stavio ruku pred usta, dajući mu tako na znanje da šuti.

— Pa to je on — produţi Buttler, potjeravši ponovo konja i ujahavši u dvorište — jeste li

vidjeli znak što mi ga je dao? Moramo se drţati kao da ga ne poznamo. .

Oni siđoše s konja, pustiše ih da pasu i priđoše društvu upravo kad su oba Fornera izašla iz kuće

noseći gostima meso i kruh. Buttler i vodič pozdrave i upitaju smiju li sjesti. Molba im nije bila

odbijena. I oni su zajedno s ostalima jeli i pili a da ih nitko nije pitao ni za ime ni za cilj njihova

putovanja.

Braća, koja nisU smjela pokazati da se poznaju bila su, dakako, veoma ţeljna razgovora. Ali to je

trebalo obaviti đa ih nitko ne vidi. Stoga se Grinlev nakon objeda podiţe i reče da će poći iza

kuće, gdje će se u sjeni pruţiti i malko odspavati. Buttler ga je nakon izvjesnog vremena slijedio

uradivši to tako nenapadno i oprezno koliko god je bilo moguće. Ostali su i dalje sjedili.

I ponovo su naišla dva jahača, ali ne s one strane rijeke, nego duţ ove obale. Imali su odlične

konje.

Izdaleka i u prvi,mah moglo ih se zamijeniti s Old Shatterhanđom, glasovitim prerijskim lovcem i

Win-netouom, ne manje glasovitim poglavicom Apača. No kad se bolje zagledalo moglo se opaziti

da su bili niţa

rasta od ove dvojice, a osim toga jedan je bio debeo, a drugi mršav.

Mršavi je na nogama imao koţne dokoljenice, lovačku košulju također od koţe i duge čizme od

kojih je sare navukao preko koljena: na glavi mu je bio pusteni šešir širokog oboda. Iza pojasa od

spletenog remenja virila su dva revolvera i dugi lovački noţ. S lijevog mu je ramena prema desnom

boku visio smotani laso, a oko vrata na svilenoj vrpci indijanska lula mira. Unakrst preko leđa nosio

je dvije puške, dugu i kratku. Tačno tako običavao se odijevati Old Shatter-hand. I on je imao

dvije puške, strašnu, kratku henri-jevku sa dvađesetipet metaka i drugu, tešku pušku za

medvjede.

Dok je ovaj mali mršavi čovjek htio da bude Old Shatterhanđov dvojnik, drugi se trudio da liči na

Win-netoua. Imao je na sebi od bijele koţe uštavljenu i crvenim indijanskim vezom ukrašenu

lovačku košulju. Koţnate dokoljenice su mu bile na šavovima ukrašene kosom; tko zna da li je ta

kosa potjecala sa skalpova. Na nogama je imao biserima protkane mokaskie ukrašene čekinjama

dikobraza. O vratu je također nosio lulu mira, ;a uz to koţnu kesicu sličnu kesici u kojoj su

Indijanci nosili ljekarije. Oko debelog struka omotao se pojasom napravljenim od santilo gunjca.

Iz njega su virile drške noţa i dvaju revolvera. Bio je gologlav. Pustio je dugu kosu, koju je smotao

tako da je bila visoko uzdignuta. Koso preko leđa visjela mu je dvocjevka kojoj su drveni dijelovi

bili okovani srebrnim čavlima, kopija glasovite puške poglavice Apača.

Onaj koji je poznavao Old Shatterhanda i Winne-toua i ugledao ova dva čovječuljka, taj se

sigurno morao suzdrţati a da se ne nasmije. Ta kako i ne bi upoređivši dobroćudno i ponešto

prkosno lice mršavog s muţevnim, strogim crtama lica Old Shatterhanda, i veoma rumene, okrugle

obraze dobroćudne oči i prijazno nasmiješene usne debelog s ozbiljnim brončanim Apačevim

licem!

Uza sve to ova dvojica nisu bili ljudi za potcjenjivanje. Da, oni su upadali u oči nekim svojim oso-

binama no bili su, kako se ono kaţe, poštenjačine

skroz naskroz i mnogim su opasnostima hrabro i neustrašivo pogledali u oči. Jednom riječju,

58

debeli je bio poznat kao Tetka Droll, glasovit zapadnjak, dok je mršavi ovome bio prijatelj i bratić

poznat pod imenom Hobble-Frank.

Njihovo poštovanje prema Old Shatterhandu i Winnetouu bilo je toliko da su se odijevali kao što

se odijevaju oni, što im je, naravno, davalo neobičan izgled. Odijela su im bila nova i sigurno su

stajala mnogo novaca, a ni pri kupnji konja nisu bili štedljivi.

I njima je ranč bio cilj i sada su pravo ujahali kroz vrata. Kad su se pojavili u dvorištu izazvali su

izvjesno zanimanje zahvaljujući neskladu između svoje bojne opreme i dobroćudna izgleda. Oni se

ni na što mnogo ne obazirahu, siđoše s konja i pozdraviše kratko, sjedoše na dva još preostala

slobodna kamena ne pitajući da li je to ostalima drago ili ne.

Forner promatraše oba došljaka radoznalim očima. On je bio iskusan čovjek, ali unatoč tome nije

bio nacistu šta da o došljacima misli. Nije se mogao suspregnuti izvjesnoj radoznalosti te ih upita:

Moţda dţentlmeni, također nešto ţele?

Zasad ne — odgovori Droll.

Onda kasnije. Kako dugo mislite ovdje ostati?

Ovisi o prilikama. Ako je potrebno.

Mogu vam reći da ste ovdje sigurni.

I drugdje također!

Mislite li? Onda zacijelo još uopće ne znate da su Navajosi iskopali ratnu sjekiru?

Znamo!

I da su Moquisi i Nijorasi u ratnom pohodu?

I to!

I pored toga se osjećate sigurni? -

Zašto da se osjećamo nesigurni, ako je potrebno?

Vrlo je razumljiva činjenica da je malo ljudi na Zapadu koji se ne sluţe u govoru nekom uzrečicom.

Sam Hawkens na primjer često kaţe „ako se ne varam". Droll opet svaki čas umeće „ako je

potrebno". Budući da se te riječi izgovaraju u svakoj prilici, dakle,

i onda kad sa rečenicom nemaju nikakve veze, često djeluju vrlo smiješno. Tako je to bilo i ovog

puta.

Zbog toga Forner iznenađeno pogleda malog debeljka, ali ipak nastavi ozbiljno: — Zar vi

poznajete ta plemena?

Pomalo.

To nije dosta. Treba da im čovjek bude prijatelj, pa čak i tad postoji mogućnost da ostane bez

skalpa, ako su se digli u rat protiv bijelaca. Ako vas put vodi prema sjeveru, budite na oprezu.

Tamo nipošto nije ugodno. Ĉini se, doduše, da ste dobro naoruţani, ali po vašem odjevanju vidim da

dolazite ravno s istoka, a po vašim licima bi se reklo da ne pripadate neustrašivim zapadnjacima.

Tako? Vrlo ste iskreni. Vi, dakle, prosuđujete ljude po njihovim licima, ako je potrebno?

Da!

'— Toga se, što je moguće prije odučite. Ĉovjek puca i bode puškom i noţem, a ne licem.

Shvaćate? Netko moţe biti boj ovna i stroga lica, a ipak moţe biti kukavica.

Ne poričem. Ali vi — hm! Smijem li moţda saznati čime se bavite gospodo?

Naravno. Mi smo, mi pripadamo onom svijetu koji nazivaju-rentijerima;

O, jao! Onda ste na Zapad zacijelo došli zbog vlastita zadovoljstva?

Naravno, ne zbog vlastite bolesti. '

Ako je tako, sir, onda se smjesta okrenite, inače ćete ovdje biti ugašeni, kao što se svjetlo gasi.

Po vašem govoru razumijem da nemate pojma o opasnostima što vrebaju na vas u ovim krajevima.

Gospodine — no, kako vam je ime, ako smijem pitati?

Droll mirno segne u dţep, izvuče iz njega posjetnicu i preda mu je. Na rančeroVu se licu vidjelo

da se jedva jedvice susprezao da ne prasne u smijeh dok je naglas čitao: — Sebastijan Melchior

Droll, •

59

Hoble-Frank također izvuče iz torbe posjetnicu.

Forner pročita"; — Heliogabalus Morpheus Edelward

Frank, '

Trenutak ss suzdrţavao i tad, prasne u smijeh. — Ali, dţentlmeni čudna su vaša Imena i čudni

ste vi ljudi! Zar mislite da će se buntovni Indijanci prestrašiti vaših imena? Ja vam kaţem da ...

Morao je prekinuti, jer mu je bankar upao u riječ:

Molim, gospodine Forneru, ne recite ništa što bi ove dţentlmene moglo uvrijediti! Doduše nemam

čast da ih lično poznajem, ali znam da su oni poštovanja vrijedni ljudi! — I obrativši se Hobble-

Franku, nastavi: — Sir, vaše je ime tako neobično da sam ga upamtio. Ja sam bankar Duncan iz

Browns-villa u Arkansasu. Nije li prije nekoliko godina u mojoj banci poloţen novac na vaše ime?

Da, sir, tačno je potvrdi Frank — povjerio sam ga prijatelju koji ga je za mene u vašu banku

poloţio, jer mi vas je preporučio Old Firehand. Kasnije nisam bio u mogućnosti da lično podignem

novac nego sam zatraţio, da mi se pošalje u New York.

Tako je, tako je! — upade Duncan — Old Firehand, da, da! Vi ste onda gore na Srebrnom jezeru

pronašli svu silu zlata. Je li tako, sir?

Da — nasmije se Frank zadovoljno — bilo ga je dosta da se njim napuni nekoliko naprstaka.

Sad Forner skoči- sa svog sjedišta i viknu: — Da li je to istina? Je li to moguće? I vi ste bili tamo

na. Srebrnom jezeru?

Istina. I ovaj moj bratić je bio tamo.

Tad su sve novine uveliko pisale o toj pustolovini. Old Firehand, Old Shatterhand, Winnetou bili

su tamo. Osim njih bili su debeli Jemmy, dugi Davy, Hobble-Frank, Tetka Droll i mnogi drugi. Vi,

dakle, sve te ljude poznajete, sir?

.— Naravno da ih poznajem. Tu pored mene sjedi Tetka Droll ako nemate ništa protiv toga.

Pri tom pokaţe na svog saputnika, a ovaj pokazavši na njega objasni: — A sad vam predstavljam

našega Hobble-Franka, ako je potrebno. Mislite li još uvjek da smo mi ljudi koji još ne poznaju

Divlji zapad?

— Nevjerojatno, upravo nevjerojatno! Ali sve je

to upravo nemoguće. Ta Tetka Droll ima na sebi neko

čudno odijelo zahvaljujući kojemu ga smatraju nekom

lady. A Hobble-Frank nosi, kao što je poznato, plavi

frak « mjedenom dugmadi, a na glavi veliki šešir s perom.

Moraju li dovijeka biti tako obučeni? Ne moţe li se čovjek jedanput i drugačije odjenuti? Mi smo

prijatelji i suputnici Old Shatterhanda i "VVinnetoua. Sviđa nam se kako se ta dvojica oblače te

smo se htjeli ugledati na njih. Vaše je da vjerujete ili ne. Mi nemamo ništa protiv toga.

Vjerujem, sir, vjerujem! Pa čuo sam da se po izgledu Tetke Droll i Hobble-Franka uopće ne vidi

kako su to divni momci. I to se potpuno slaţe. Koliko li se samo radujem što vas vidim, moja

gospodo. Sad nam morate ispričati jer izgaram od radoznalosti da iz vaših usta saznam što se sve

dogodilo i kako je otkriveno ono izvanredno nalazište.

Sad se u razgovor umješao bankar: — Lakše, lakše, sir! Još će biti vremena za to. Postoji nešto što

je mnogo vaţnije za mene. Zatim nastavi obrativši se Drollu i Franku: — Ja sam pred sličnim doga-

đajem. Na putu sam da steknem bogatstvo.

Jeste li i vi otkrili kakvo nalazište sir? — upita Droll.

Da, ali ne zlata, nego, bar se tako priča, nalazište, petroleja.

Nije loše, sir. Petrolej je tekuće zlato. Gdje se to nalazište nalazi?

To je za sada tajna. Gospodin Grinlev ga je otkrio. Ali on ne raspolaţe sredstvima potrebnim za

njegovo iskorištavanje. Za to treba mnogo novaca, a toga ja imam. On mi je ponudio nalazište, a ja

sam spreman da ga od njega kupim. Pri takvim poslovima čovjek se o stanju stvari mora vlastitim

očima osvjedočiti. Zato sam sa svojim knjigovođom gospodinom Baumgartenom ovdje da bi me

gospodin Grinlev odveo na samo nalazište. Ako se ispostavi da je istina što tvrdi, tada ću nalazište

60

kupiti na licu mjesta.

Dakle, vi ne znate kamo vas vodi?

U pravu ste. Sasvim je shvatljivo da on ţeli mjesto do posljednjeg trenutka zadrţati u tajnosti.

Kada se radi o milijunima, nikada čovjek nije dovoljno oprezan.

Sasvim ispravno. Nadam se da nije samo on taj koji oprezno postupa, jer vi imate više razloga da,

u najmanju ruku, budete isto toliko oprezni. No ipak biste bar otprilike morali znati u kojem se

predjelu nalazi petrolej?

Naravno da znam!

Gdje, ukoliko mi to moţete reći?

Vama ću rado reći, jer bih htio znati što vi o tome mislite. To je uz Chellv, rukavac Rio San

Juana.

Punačno rumeno Drollovo lice se razvuče. Zamišljeno pogleda ispred sebe i reče: — Uz Chellv,

rukavac Rio San Juana? Tamo, dakle... ima petroleja? Niti ga tamo ima, niti će ga ikad biti.

Sto? Kako? Zašto? —- viknu bankar. — Vi ne vjerujete? Zar poznajete taj kraj?

Ne!

Onda ne moţete ni tvrditi da ga nema.

Zašto ne? Ne mora čovjek poznavati to mjesto a da ipak zna da tamo petroleja nema.

Ne slaţem se s vama. Gospodin Grinley je bio tamo i našao je petrolej. A vi niste bili tamo, sir.

Hm! Nisam još bio ni u Egiptu ni na sjevernom polu, ali ako mi netko kaţe da je vidio kako Nilom

teče mlijeko, a kako na sjevernom polu rastu palme, tad mu neću vjerovati.

Vi stvari okrećete na šalu. Samo bi geolog mogao iznijeti tako brzo i pouzdano mišljenje. Niste li

vi moţda, geolog?

Nisam, ali je u mene zdrav ljudski razum.

Ĉinite nepravdu gospodinu Grinlevu, umiješa se i počne objašnjavati Forner. — Svakome je ovdje

poznato da je pronašao petrolej. Već su mnogi potajno išli za njim da bi otkrili tajnu i pronašli

mjesto. No uvijek bez uspjeha.

Bez uspjeha dakako, jer to nalazište uopće ne postoji.

Ono postoji, kaţem vam! Gospodina Grinleva svi ovdje nazivaju „kraljem petroleja".

To nije dokaz!

— Ali on mi je mnogo puta pokazao uzorke petroleja!

Ni to nije dokaz. Petrolej moţe svatko pokazati. Naprosto je nevjerojatno da tamo gore moţe biti

petroleja. Budite oprezni gospodine Duncan! Sjetite se da je još nedavno bilo varalica koji bi ljude

s novcima odmamili do takozvanih nalazišta zlata ili dijamanata a onda bi se ispostavilo da tamo

nema ni dragocjenog metala a još manje dragog kamenja.

Sir. Ţelite li vi osumnjičiti gospodina Grinleva?

Ne pada mi na um. Ĉitava me se stvar uopće ne tiče. Ali vi ste me pitali za mišljenje, a ja sam vam

ga rekao.

Dobro! A da li bih mogao saznati što o tome misli gospodin Frank?

Sasvim isto što i Droll — odgovori Hobble-Frank — ako nismo dovoljno uvjerljivi, pričekajte ovdje

nekoliko dana. Dotle će ovamo stići dvije osobe u čiji se sud moţete pouzdati.

Tko to?

Old Shatterhand i Winnetou.

Što? — zapita Forner radosno iznenađen. — Ta će dvojica doći ovamo? Otkud znate?

Od Old Shatterhanđa — reče Frank — on mi je prije izvjesnog vremena poslao pismo, a prije

osam nedjelja napisao mi je da se dogovorio sa Winnetouom kako će se s njim sastati kod Forner-

ranča na Rio San Carlosu.

Mislite da će uistinu doći?

Sasvim pouzdano.

Moglo bi ih nešto spriječiti!

61

Tako je, ali onda će ovdje čekati jedan drugoga. Cim sam pročitao pismo, smjesta sam odlučio da

ih ovdje iznenadim. Moj bratić Droll mi se odmah priključio. To što smo čak iz Saske došli ovamo,

uvjerit će vas da ćemo se zaista ovdje naći s Old Shatterhandom i Winnetouom.

Iz Njemačke? Iz Saske? — upade ţustro knjigovođa Baumgarten. — Onda ste, zacijelo, Nijemci,

sir?

Da. Zar još ne znate?

Ne. Ali utoliko sam radosniji što u vama mogu pozdraviti zemljaka. Dajte ruku, sir. Dozvolite da je

stisnem!

Tad mu Hobble-Frank pruţi desnicu i viknu uve-ii-lj iMi zavičajnim riječjem: — Evo, primite je sa

svim prstima što joj pripadaju! I vi ste Nijemac? Da nisam doţivio, ne bih povjerovao! U koji vas

je kraj naše domovine roda iz vječnosti spustila u ovu našu sadašnjost?

U Hamburg.

U Hamburg? Sto mu jada! Nekoliko sati iznad geografske tačke, gdje moja draga Elba slavi

zaruke sa Sjevernim morem. Obojica smo dakle, kršteni Elbi-nom vodom, i kad ponovo budem u

svojoj kući „Medvjeđa mast" s njenih ću vam valova besplatno slati pozdrave.

Medvjeđa mast? — Zapita Baumgarten iznenađeno.

Da, da! „Medvjeđa mast" je ime moje vile koju sam sagradio u domovini. Ako jednom dođete u

Susku, morate me potraţiti; tamo ćete naći sve uspomene mojih unutarnjih i vanjskih

doţivljaja.

Baumgarten se sjeti da mu je Hobble-Frank opisan kao veoma čudnovato stvorenje. Sad se u

naravnoj veličini nalazio pred njim pa se s najvećim zadovoljstvom prepustio neprekidnom toku

ugodna razgovora. Razgovor je dobio još više na ţivahnosti kad mu se t Droll priključio svojim

altenburškim narječjem.

Uto se podiţe sa svojeg mjesta Poller, otpušteni vodič i pođe do svoga konja. Neko se vrijeme

zabavi oko ţivotinje da bi malo zatim nestao iza kuće, gdje su oba brata Buttlera leţala u travi

povjeravajući jedan drugome vaţne stvari. Budući da je jedan od njih ovdje na rancu bio poznat

pod imenom Grinlev, neka se tako i dalje naziva. Braća Buttler su ranije, zajedno sa sebi sličnima

na granici između Kalifornije, Ne-vade i Arizone, počinili više nečuvenih zločina zbog. kojih se

silom prilika konačno obrazovalo društvo od neporočnih ljudi da bi tu pošast protiv koje se zakon

pokazao nemoćnim, iskorjenili vlastitim šakama. To je i uspjelo.-Većina članova bande bila je

linčovana. Tek poneki od njih uspio je umaknuti, a među njima i najgori zlikovci, oba brata

Buttlera. Oni su se, kao što je već spomenuto rastali. Jedan je pošao na jug da bi obrazovao

druţinu Finđersa, a drugi je dugo

vremena lutao bez plana Utahom, Koloradom i Novim Meksikom, sve dok mu nije sinula podla

zamisao, koju je upravo sada ostvarivao. Kad je brata upoznao s glavnim crtama svoga plana, ovaj

ga zadivljeno pogleda i reče: — Ti si od nas dvojice uvijek bio preve-janiji i iskreno priznajem da

mi se i ovaj tvoj plan neobično sviđa. Misliš li da će zaista ovaj bankar Duncan zagristi?

Bezuvjetno. Upravo je oduševljen tim pothvatom koji će mi jednim udarcem donijeti najmanje sto

tisuća dolara.

Toliko to vrijedi! — uzviknu drugi.

Tiho! Ne tako glasno I Ovdje čak i vlati trave imaju uši. Shvati da je on uvjeren kako će s malo

truda i za najkraće vrijeme zaraditi milijune! Sta tu onda predstavlja pišljivih sto tisuća dolara

kojima on mene jedanput za uvijek isplaćuje.

Kad će ti isplatiti? Treba da mu odmah digneš pare.

Smjesta mora platiti. Smjesta! Znam da su mu čekovi već u dţepu. Treba ih još samo potpisati, a

to će on sigurno uraditi čim ugleda petrolej.

Nego, čudim se samo jednom, kako nije sa sobom poveo ni jednog pravog stručnjaka. Knjigovođa

koji ga prati je u tom pogledu potpuna neznalica.

Da, ali i to sam morao spretno izvesti. Bude li pratnja veća i ponuda će biti više. Međutim, ja sam

62

se samo njemu obratio radi prodaje. Povede li sa sobom inţenjera, taj bi mogao sa mnom potajno

pregovarati. On smatra da je sam došao do tog zaključka. A u stvari sam .ga ja na nj naveo.

Knjigovođa mu je potreban da bi mogao smjesta na sve strane uputiti naređenja. Ja sam pristao

jer je na Divljem zapadu glup i neiskusan. Ne treba ga se bojati. Njemu sigurno nikad ne bi palo na

pamet da je izvor čista izmišljotina.

Jesi li siguran da si za pokus pripremio dovoljno petroleja — zapita Buttler svoga brata.

Dovoljno, ali moţeš lako zamisliti kakve sam muke imao dok sam svako pojedino bure gore dopre-

mio. Nitko nije smio ništa znati. Mučio sam se pola

godine i sve sam morao urediti sam, jer se osim u tebe ni u koga drugog ne bih pouzdao, a ti nisi

bio tu.

Bi li ti ono što još ima da se uradi, mogao uraditi bez tuđe pomoći.

Morao bih, ali bilo bi teško. Ne smiješ zaboraviti da sam bankarov vodič i da se od njega ne smi-

jem maknuti, posebice zato što bi inače postao nepovjerljiv. A ipak bih se bar načas morao od

njega odlijepiti jer petrolej treba usuti u vodu. Ĉetrdeset sam bačvi dovukao. Morao bih

temeljito zasukati rukave za što, stjecajem okolnosti, nemam vremena. Neobično se radujem što

sam se s tobom sastao, jer se nadam da ćeš mi pomoći?

Vrlo rado. Pretpostavljam, dakako, da ću i ja nešto dobiti.

Samo se po sebi razumije. Doduše od ovih stotinu tisuća dolara ne bih ţelio odvojiti ni centa, jer

sam ih s mukom zaradio. A tvoj bi čitav posao bio da samo otvoriš burađ. Dakle, zatraţit ću od

bankara više, i to će biti tvoje. Razumiješ?

A ako ne bude htio dati?

Dat će. Budi siguran. A ako baš ne bude htio, znaš i sam da ćemo se lako sloţiti. Ali ti još danas

moraš dalje, jer zadrţiš li se moglo bi se štogod desiti po čemu bi Duncan i njegov knjigovođa

zaključili da se poznajemo.

~ Bez obzira na to morao bih poći. Još u toku podneva biće ovde iseljenici sa svojim „trolistom".

Oni me ne smiju ovdje zateći.

Slute li da ih slijediš?

Ne. Bar mislim da ne: oni nisu mogli saznati da sam pobjegao. Danas smo se pošteno oznojili da

bismo ih prestigli. Onaj prevejani Sam Hawkens, poveo ih je prečacem; osim toga, da bi brţe

stigli na Belovu farmu zamijenio je spore volove sa znatno brţim mazgama. Prodao je i kola i sve

što je bilo suvišno, tako da sad svi jašu.

Jesi li siguran da će danas doći?

Da. Jučer sam ih u njihovu logoru prisluškivao. I Poller je čuo kad su o tome govorili.

Ah, taj Poller! Nije li ti na smetnji?

Zasad nije.

— Ali, meni jest. Zar ga se ne moţeš riješiti?

Teško. Da mi se osveti odao bi me „trolistu", a sigurno bi ih i o tebi obavijestio.

Pa on me ne poznaje.

Pozna na ţalost. Naime kad sam te ugledao za stolom, rekao sam mu da si moj brat. Dok mi ovdje

razgovaramo tamo se sigurno vodi razgovor o izvoru petroleja. Naravno, shvatio je pravo stanje

stvari.

Glupe li stvari. Nisi mu trebao ništa reći.

Sta. mogu, sad se ne moţe ništa izmijeniti. Uostalom, on mi moţe biti od pomoći tamo gore kod

Gloomy-Watera. Mogao bi mi olakšati posao.

A imaš povjerenja u njega?

Samo djelomično.

On će traţiti svoj dio!

Moţda. Pa ipak, ništa neće dobiti. Kad mi više ne bude trebao, uklonit ću ga.

Dobro. Sad nam moţe biti od pomoći, a poslije će dobiti metak u zatiljak ili ćemo ga udaviti u pe-

63

troleju. Kad polazite?

Moţemo i odmah. i— Sjajno! Večeras biste mogli biti daleko odavde.

Istina je, ali ja se, brate, ne rastajem od njemačkih iseljenika.

Moraš, ako mi ţeliš pomoći.

Nikako! Među njima je jedan, ime mu je Eberschbach, koji uza se ima veliku lovu: osim toga oni

posjeduju svakojake stvari od koristi ljudima našeg soja, stvari koje se uz to mogu i u novac

pretvoriti. Na kraju, tim se dotepencima moram osvetiti.

To što kaţeš nimalo mi se ne sviđa, ne uklapa se u moj plan.

Zašto ne? Njihov put vodi pored Gloomv-Watera. Ti bi im se dakle, mogao priključiti. Ostalo će

biti moja stvar.

Uto ugledaše Pollera kako im se pribliţava. Ovaj im priđe sasvim blizu i reče dajući svom glasu pri-

zvuk vaţnosti: — Moram vas uznemiriti, jer se s druge strane kuće događaju vaţne stvari.

— Zar su uistinu, tako vaţne da nas zbog njih morate prekidati? — upita Buttler mrzovoljno.

- Da. Naime, Old Shatterhand i Winnetou dolaze ovamo.

— Prokletstvo! — prokune Grinlev — šta će oni

ovdje?

— Što te briga! — reče Buttler mimo. — Ta tebi je svejedno gdje se oni nalaze. Odakle vi,

Polleru, znate da dolaze?

Baš kad ste se udaljili, naišla su dva stranca koji ovdje misle pričekati Winnetoua i Old Shatter-

handa. Sad tamo sjede i nešto melju s bankarovim knjigovođom na njemačkom jeziku.

Kako znate — zapita Grinlev — da su ona dvojica što su sa mnom došli bankar'i njegov knjigovođa?

Duncan je to sam rekao.

Je li moţda, još štogod o nama pričao?

—Mislite o petroleju? Da, o tome je pričao.

Kobno, izvanredno kobno! — viknu Grinlev skočivši na noge — moram do njih da spriječim još veće

zlo. Vi kaţete da govore njemački.. Zar su i ona dva stranca Nijemci?

Da. Jednog nazivaju Tetka Droll, a drugog Hobble-Frank.

Sta kaţete! Onda. oni pripadaju druţini što se prije kratkog vremena gore na Srebrnom jezeru,

silno obogatila.

Da. I o tome su govorili. Oba čovjeka, čini se, imaju uza se mnogo novaca.

A što su rekli za izvor petroleja?

Ne vjeruju da taj izvor postoji. Upozoravaju bankara da se čuva prevare.

Muka im paklenih! Nisam li ti rekao 'da tti -nešto nije u redu čim sam čuo da Old Shatterhand i

Winnetou dolaze ovamo. Eto još nisu ni došli, a već je đavo započeo svoju igru! Ne preostaje nam

ništa drugo nego da čvrsto sjednemo u sedlo. Sto je bankar odgovorio na njihovo upozorenje?

Ĉini se da nije izgubio povjerenje u vas. Ali oni su mu savjetovali da pričeka Winnetoua i Old

Shatter-hanđa i da se još s njima posavjetuje.

— Samo bi još to trebalo! Je li pristao?

—- Nije. Ali se prilično zamislio.

— Onda moram tamo, da mu izbijem bube Iz glave. Ali prije toga valja da se mi dokraja dogovo-

rimo. Vi morate poći. Dakle, čujte što ću vam reći!

Još su neko vrijeme tiho razgovarali. Braća su više puta jedan drugome pruţili ruku uvjeravajući

se međusobno. Zatim su Buttler i Poller zajedno otišli pred kuću i rančeru htjeli platiti za ono što

su pojeli i popili. Ali ovaj ne htjede ništa primiti, jer njegov ranč reče nije gostionica. Nakon toga

su odjahali, a da nitko nije znao ni njihovih imena ni njihovih namjera. Nitko ih za to nije ni pitao.

Malo potom iza kuće se pojavi Grinlev. Pravio se kao da se dotad odmarao. Ponovo je sjea na svoje

mjesto i učtivo pozdravio Franka 1 Drolla, trudeći se da svom licu da što otvoreniji i pošteniji

izraz i tako stekne njihovo povjerenje.

64

Ali bankar se nije mogao svladati pa izlane što ga je tištilo: — Gospođine Grinlev, tu su dva dobra

znanca Winnetoua i Olđ Shatterhanđa, naime, gospodin Droll i gospodin Hobble-Frank. Ova

gospođa ne vjeruju u vaše nalazište petroleja. Što kaţete na to?

Šta da kaţem? — ravnodušno odgovori Grinlev. — Ja im uopće ne zamjeram. Kad se radi o velikim

iznosima, treba biti oprezan. Ni ja nisam prije u to vjerovao, sve dok moje uzorke petroleja nije

ispitalo više stručnjaka. Ako je gospodi po volji mogu odjahati s nama te će se sami svojim očima

osvjedočiti u bogatstvo nalazišta.

Oni će ovdje sačekati Winnetoua i Olđ Shatterhanđa,

Nemam ništa protiv toga. Ali budući da svoje nalazište ne prodajem ni Winnetouu ni Olđ Shatter-

handu, ja tu dvojicu ne moram čekati.

A ako bih ja htio čekati?

Niti vas mogu, a niti ţelim spriječiti. Nikoga ne prisiljavam da ide sa mnom. Pođem li u Frisco, naći

ću dosta ljudi s novcem koji će jedva dočekati da naprave dobar posao. Osim toga, neće me na po

puta ostaviti na cjedilu.'

On iskapi čašu brendija i pođe k svom konju.

— Eto vam! — procijedi bankar. Po njegovu se

sigurnom drţanju vidi da je pošten čovjek.

- Drţanje mu je sigurno, nema šta — uzvrati tetka Droli. — A je li pošteno ili nije tek će se

kasnije ispostaviti.

Uvrijedio sam ga i on neće ovdje čekati. Samo se po sebi razumije da ga neću pustiti da sam ode.

Idem s njim jer neću da mi izmakne tako veliki posao. Vi valjda uviđate da vaše nepovjerenje ništa

ne dokazuje.

Vama po svoj prilici ne. Smatramo svojom duţnošću da vas upozorimo na oprez. Mi smo rekli da

tamo gore, kamo ste vi namjeravali, nema petroleja. Time, naravno, ne tvrdimo da je vaš Grinlev

varalica; on se konačno i sam mogao prevariti. Ipak vam moram otvoreno priznati da mi se njegovo

lice ne sviđa. Sto se mene tiče, ja bih stotinu puta dobro razmislio prije nego što bih mu poklonio

svoje povjerenje.

Zahvaljujem vam na iskrenosti, ali ja se ne slaţem s vašim mišljenjem i ne mogu u čovjeka po-

sumnjati zbog izgleda njegova lica; ta on ga nije sam sebi izabrao.

Varate se, sir. Priroda je čovjeku dala određeno lice koje se zatim pod utjecajem odgoja i drugih

dojmova mijenja. Pri tom i duša učini svoje. Nikada neću vjerovati čovjeku koji nije u stanju da mi

pošteno i pravo pogleda u oči. A to je upravo slučaj sa gospodinom Grinlevem. Ţelim vas samo

upozoriti da budete oprezni.

Što se toga tiče, sir, mogu vam reći da i bez vašeg upozorenja neću biti lakomislen. Kad se radi o

velikim novcima, stotinu ću puta razmisliti prije nego što izustim riječ. A osim toga, nas smo

dvojica a on .sam. Naime, gospodin, Baumgarten je moj vjean i prokušan suradnik.

Moţda Grinlev tamo gore ima ortake koji na vas čekaju. Ne smijete zaboraviti da su

crvenokošci, kroz čije ćete područje prolaziti, upravo sada, kako se čini, iskopali ratnu sjekiru. Pa

kad stvari i ne bi ako stajale, nemojte misliti da vam činjenica što ste dvojica prema jednome

pruţa ikakvu sigurnost. On nas moţe iznenada ustrijeliti ili u snu svladati i od vas iznuditi novac

ili što drugo. Zato sam vam predloţio da ostanete ovdje dok ne dođe Old Shatterhand i

"VVinnetou u čiji se sud moţete pouzdati.

Duncan se podulje zamišljeno i šutke zagledao preda se; najzad reče: — Na ţalost ne mogu ih

čekati. Ako ostanem ovdje „kralj petroleja" će odjahati bez mene.

U to sam uvjeren, a znam i razloge. On se boji susreta s Old Shartterhandom i Winnetouom. U

svakom slučaju ja sam svoju duţnost izvršio. A sada je na vama da se odlučite.

To je teško, veoma teško, tim teţe što odluka mora biti brza. Ja sam u Grinleva dosad imao puno

povjerenje. Sada je ono uzdrmano. Što da uradim? Da odustanem? Bila bi to najveća glupost, ako

je čovjek pošten. Gospodine Baumgartene,. vi ste mi najbliţi, što mi savjetujete?

65

Mlađi, je Nijemac pratio razgovor s najvećom paţnjom, ali se nije upletao. Sada, kad je zatraţeno

da nešto kaţe, on odgovori: — Stvar je tako vaţna da na sebe ne mogu preuzeti nikakvu

odgovornost. Ali, što bih uradio na vašem mjestu, mogu vam reći. Ja bih ova dva dţentlmena,-

gospodina Drolla i gospodina Franka zamolio da nas prate. To su dva prekaljena čovjeka uz čiju

bismo pomoć mogli prkositi svim opasnostima.

Dobro rješenje! A da li biste vi htjeli s nama pojahati, moja gospodo?

Hm! — odgovori Hobble-Frank — zapravo veoma rado, tim prije što je gospođin Baumgarten Ni-

jemac, a mi Nijemci, sretnemo li se u tuđem svijetu, uvijek se uzajamno potpomaţemo. Ali vama je

poznato zašto moramo ostati ovdje.

Morate? — upade Baumgarten — pa baš i ne morate. Winnetou i Old Shatterhand mogu za nama

doći iii, ako im se ne da, mogu vas ovdje pričekati. Sjetite se da su Old Shatterhand i Winnetou

potpuni gospodari svoga vremena.

Tako je. U tom pogledu smo mi zapadnjaci ne samo baruni već grofovi i kneţevi. Uostalom, mi smo

uvjereni da će nas naši glasoviti prijatelji veoma rado ovdje pričekati. Sto ti o tome misliš,

nećače Droll?

Poći ćemo s njima — uzvrati upitani kratko i odlučno.

Old Shatterhand će sigurno doći za nama, Apač također. Izgaram od ţelje da ovom „kralju

petroleja" pomrsim račune. S obzirom na to da neće da čeka, ne preostaje drugo nego da pođemo

s njima. Zbog dva vaţna razloga moramo poći s njima: prvo radi se o milijunskom poslu, a drugo,

gospodin Baumgarten je Nijemac pa ima pravo na našu pomoć.

Hvala vam! — reče Baumgarten stisnuvši Drollu i Franku ruke — sad ću biti i ja iskren pa priznati

da u „kralja petroleja" nisam imao baš puno povjerenje. Zato sam i zamolio gospodina Duncana da

me povede. Grinleva sam putem neprekidno promatrao i nisam ga ni za trenutak ispuštao iz vida.

Ali nisam ništa primjetio što bi potkrijepilo moje nepovjerenje. Ali sada kad sa nama idu ljudi kao

što ste vi, ne bojim se više ničega. Stisnimo ruke! Bit ćemo dobri prijatelji.

On ponovo stisne ovoj dvojici ruke, a bankar sav radostan učini isto. Uto kn rančer priđe, čuvši

zadnji dio razgovora, on reče: — Tako treba, gospođo! Drţite se skupa! Mislim da to neće biti

potrebno zbog „kralja petroleja", jer ja o njemu ne bih mogao ništa loše, reći. Ali taj vam savjet

dajem zbog Indijanaca. Nijorasi i Navajosi su iskopali ratne sjekire, štaviše, ni Moquisima, inače

izvanredno miroljubivim Indijancima, nije danas vjerovati. Vi, dakle, ne ostajete ovdje. Št'a da

kaţem Winnetouu i Old Shatterhandu kad naiđu?

Da nas ovdje pričekaju ili, što bi bilo mnogo bolje, da pođu za nama k Chelly rijeci — odgovori

Droll — ali lijepo vas molim da „kralju petroleja" o tome ne govorite!

Obećavam. On neće od mene o tome čuti ni riječi. Kud li se samo djenuo? Baš da vidim gdje je.

Forner izađe pred vrata, kroz koja je Grinlev ranije prošao, i za njim se ogledao. Tad ugleda

skupinu jahača koji su se s juga pribliţavali rancu.

6. ZAGONETNA SMRT

Jahači su još bili daleko. Vidjelo se da imaju i tovarne ţivotinje. Ali ubrzo zatim Forner je

razabrao da se društvo ne sastoji samo od muškaraca. Među njima bilo je ţena i djece. Neki su

jahači imali konje; ostali su jahali na mazgama.

Naprijed je jahao malen čovječuljak koji je imao na sebi veliki i preširoki kaput od kozje koţe. Na

licu su mu se vidjela, zbog izuzetno jake i guste brade, samo dva malena oka iz kojih je zračila

lukavost, i nos upravo zastrašujuće veličine. Taj čovječuljak bio je Sam Hawkens; on je sa svojim

prijateljima Dickom Stoneom i Willom Parkerom preuzeo vodstvo iseljeničkog karavana. On pređe

svojom starom maz-gom iz sporog putnog koraka u galop da bi se zaustavio tik pred Forner om i

tad pozdravi: — Dobar dan, sir! Ovaj se posjed naziva Fornerov ranč, zar ne?

Tako je, gospođine.— uzvrati Forner mjereći pri tom najprije čovječuljka, a onda i ostale jahače

66

što su dolazili. — Ĉini se da ste iseljenici, gospođine..

Da, ako, naime, vi nemate ništa protiv toga.

Meni je pravo, samo ako ste pošteni ljudi. A odakle dolazite?

Nešto malo odozgo iz Tucsona, ako se ne varam.

Onda vam je putovanje bilo mukotrpno, osobito zato što su i djeca s vama. A kamo ste naumili?

Prema gornjem toku Colorada. Je li raneer kod kuće?

,Da, kao što vidite. Ja sam taj.

Onda recite moţemo li se do sutra ujutro kod vas odmoriti?

Nemam ništa protiv toga; nadam se, naime, da se neću pokajati što sam vam to dozvolio.

Nećemo vas proţdrijeti, u to budite uvjereni. A ono što ćemo moţda od vas primiti, to ćemo vam i

dobro platiti, ako se ne varam.

On sjaha. „Kralj petroleja" drţao se isprva podalje, ali sada se pribliţio i sve čuo. Bio je nacistu

da ima pred soboini iseljenike o kojima su govorili brat i vodič. I ostali, koji su se još nalazili u

dvorištu, prišli su vratima, i to upravo u trenutku kad se već cijelo društvo tamo skupilo i silazilo

sa svojih ţivotinja.

Ali to nije bilo tako jednostavno kao što je izgledalo. Mula na kojoj je sjedila gospođa Rozalija

bila je, čini se, svojeglava. Ona nije htjela pustiti gospođu Rozaliju da sjaše već je pošto poto

htjela nastaviti put. Hobble-Frank, kao najudvorniji, priđe muli da bi pomogao gospođi Rozaliji. No

to je uzbunilo mulu tako da se ritnula sa sve četiri i zbacila jahačicu iz sedla. Ţena bi se zacijelo

temeljito ugruvala, da Frank nije bio spretan te je dočekao rukama. Ali umjesto da bude zahvalna,

ona se istrţe, mune ga ţestoko u rebra i razdra se na nj ljutito: — Ovčja glavo!

Ovčji nose! :— uzvrati on svojom opće poznatom brzinom jezika.

Klovne! Grubijane! — nastavi ona bijesno i ispruţi prijeteći prema njemu desnicu.

Šašava Maro! — smijao se on, okrenuvši se od nje. Ona ga je smatrala Amerikancem, pa se, dakle

posluţila onim, za svađu prikladnim engleskim riječima što su joj bile poznate. Ali na kraju se

toliko uzbudila da ga je zgrabila za ruku i zagrmila njemački, jer joj njeno englesko jezično blago

nije dalje sizalo: — Vi, magare veliko, vi! Kako moţete grditi jednu damu! Znate li vi tko sam ja. Ja

sam gospođa Rozalija Eberschbach, rođena Morgenstern i obuđo-vjela mlinarica. Tuţit ću vas

sudu! Najprije ste zbunili mog magarca, a onda me gnječili rukama oko struka, da bi me na koncu

obasipali kletvama, koje po-

šten čovjek i ne poznaje. To mora biti osvećeno! Jeste li me razumjeli?

Ona ga je gledala krajnje izazovno, podbočivši se bojovno obim rukama o kukove. Hobble-Frank

stupi iznenađeno korak natrag i tad upita njemački: — Kako je to bilo? Vaše ime je Rozalija

Eberschbach?

Da — odgovori ona i pribliţi mu se.

Rođena Morgenstern? — nastavi on i povuče se za dva koraka.

Naravno! Imate li nešto protiv toga? — zapita ona i ponovo mu se pribliţi.

- — Obudovjela mlinarica?

No, pa naravno! — kimnuvši će ona.

Pa onda ste vi Njemica?

Naravno! Recite mi samo još jednu ruţnu riječ pa ćete me tek onda upoznati! Ja sam navikla da se

sa mnom ljubazno saobraća. Jeste li me razumjeli?

Pa ja sam prema vama bio i više nego pristojan.

Pristojan? Ma šta kaţete? Je li, moţda, od vas pristojno što ste naletjeli na mog magarca?

Ja sam ga htio samo pridrţati, jer nije bio poslušan.

Nije bio poslušan? Pa to, uistinu, prelazi sve granice! Mene svaki magarac sluša. Zapamtite to! A

poslije ste me skoro zdrobili rukama. Nestalo mi je daha. Ovako nešto ne mogu dopustiti. S

jednom damom treba paţljivo i oprezno postupati. Mi smo ljepši i pitomiji spol i traţimo da se s

nama njeţno postupa, ali tko zgrabi kao kakav nosač i ...

67

' Ona zastađe. Iza nje se čuo uzvik koji je ušutka. Uzvik iznenađenja i oduševljenja: — Nebesa! Pa

to je glasoviti Hobble-Frank.

Frank se hitro okrenu i, kad vidje govornika, vikne isto tako iznenađen: — Naš kantor Hampel! Pa

je li to moguće! Sjašite i poletite mi u naručaj!

Poštovanja vrijedni operni stvaralac bio je, kao i obično, zaostao i tek je sada stigao do vrata. On

podiţe prst i odgovori: — Kantor emeritus, ako smijem moliti, gospodine Frank! Pa vi znate, to je

samo potpunosti radi i da bi se izbjegle moguće zabune. Lako bi se moglo desiti da postoji još koji

kantor

Mutthaus Aurelius Hampel, koji još nije meritiran. A onda bih vas, prije no što sjašem, upozorio na

još jednu tačku.

—Na koju? Veoma sam radoznao, moj vrlo poštovani i dragi kantore.

— Vidite li? Eto ga i opet? Vi kaţete naprosto

kantor, dok vas ja najpristojnije nazivam gospodin

Frank. Jedan sljedbenik umjetnosti ne smije biti obezvrijeđen i stoga vas moram moliti da

ubuduće ne izostavite ono „gospođin", to nije zbog moje taštine, već samo potpunosti radi, kao što

vam je to, po svoj prilici, poznato.

Kantor veoma oprezno spuznu sa svog konja i veličanstveno, dostojanstvenim pokretom zagrli

Franka. Ovaj, smiješeći se, uzvrati: — Mi se sad nalazimo na Divljem zapadu gdje takva potpunost,

zapravo, nije ni potrebna. Ali, ako vam to godi i čini vam zadovoljstvo1, onda ću vas nazivati

„gospodin kantor".

— Gospodin kantor emeritus.

Dobro, lijepo! Ali sada mi najprije recite, kad i kako ste se ovdje odjednom pojavili. Moţete biti

potpuno uvjereni da uopće nisam računao na mogućnost jednog reservoir s vama na ovom mjestu.

Htjeli ste po svoj prilici reći revoir, što na francuskom znači ponovo viđenje. Pa vi ste morali s.

tim susretom računati. Ta vama je poznata moja namjera da komponiram jednu operu?

Da, vi ste govorili da ćete komponirati operu u tri ili četiri actrisa.

Dvanaest! I ne actrisa, već akta! To treba da bude herojska opera a budući da ste Vi meni pričali

o junacima Zapada, ja sam htio s vama otputovati na Zapad da prikupim gradivo za ovu operu. Na

ţalost, vi ste otišli, a da me niste obavijestili. A kako sam ja otprilike znao gdje ćete se nalaziti,

pošao sam a rama.

—: Kakva neopreznost! Mislite li moţda da se ljudi ovdje mogu tako lako i brzo susresti kao u kući

ili na tavanu, vi, bijesni Lorando?

— Orlando ste sigurno htjeli reći? — upade mu kantor u riječ.

Sada se Frank namršti i reče svadljivo: — Ĉujte vi, gospodine kantore, već mi po treći put

prigovarate. To neću i ne smijem dalje trpjeti! Prva dva puta prešao sam preko toga ne kaznivši

vas za to. Sad je s tim gotovo. Vaši su prigovori za mene uvrede zbog kojih bih vas, zapravo da

vam nisam tako dobar prijatelj, trebao pozvati na dvoboj. Dakle, nemojte mi više prigovarati, ako

opet nešto kaţem: To bi moglo našu uzajamnu simfoniju rasparticipirati, što bi meni, zbog vas, bilo

ţao. Ali sad mi dozvolite da vas upoznam sa mojim prijateljem i bratićem. Ja se nadam da ćete me

za uzvrat i vi upoznati s vašim poštovanim suputnicima.

Dobroćudni kantor, ne osjećajući se nimalo uvrijeđen, ispuni ţelju svog učenog prijatelja

nabrojavši mu imena svih što su s njim putovali. Štošta je trebalo ispričati i na sijaset pitanja

odgovoriti. Ali, prije svega, trebalo je podignuti logor i pobrinuti se za ţivotinje. Sve ostalo se

moglo i za poslije odgoditi.

Dok se sve to zbivalo „kralj petroleja" je sve te ljude neko vrijeme mirno promatrao. On je

obećao svom bratu i Polleru da će iseljenike pridobiti i povesti ih sa njime. Zato je iskoristio

trenutak kad je Sam Hawkens stajao po strani te mu prišao, pozdravio ga učtivo i rekao: — Ĉuo

sam, sir, da ste vi Sam Hawkens, glasoviti zapadnjak. Da li vam je, moţda, poznato moje ime?

Ne — odgovori mali također učtivim glasom. „Kralj petroleja", polubrat Buttlerov, nije ovome ni-

68

malo sličio. Stoga Sam nije ni slutio da pred sobom ima tako bliskog rođaka onog razbojnika.

Moje ime je Grinlev — nastavi ovaj. — U ovom kraju nazivaju ime „kraljem petroleja", jer ml je

poznato mjesto gdje se nalazi izvanredno velik izvor petroleja.

' — Izvor petroleja? — upita Sam ţustro. — Onda

ste vi pod sretnom zvijezdom rođeni jer ćete postati silno bogat čovjek. Hoćete li sami

iskorištavati taj izvor?

— Ne. Za to sam i suviše siromašan. Našao sam kupca. On sjedi tamo u dvorištu. Gospođin

Duncan, bankar iz Brownsvilla u Arkansasu.

Ne dajte se da vas ţednoga prevedu preko vode, već udarite cijenu što je moguće veću!

Namjeravate U s njime odjahati do izvora?

Da.

Je li to daleko odavde?

Ne jako.

Dobro. Mjesto je, dakako, vaša tajna i neću vas o tome pobliţe ispitivati. Ali vi ste me nagovorili i

ja po tome zaključujem da mi niste bez razloga prišli? .

Tačno, sir. Rečeno mi je maloprije da ste naumili do Colorada?

Svakako.

Moj izvor petroleja nalazi se uz Chellv rijeku što znači da nam se putovi poklapaju.

To je tako.'Ali zašto mi to govorite?

Jer sam vas htio zamoliti za dozvolu da vam se priključim.

Zajedno s vašim bankarom?

— Da, i s njegovim knjigovođom.

Sam osmotri „kralja petroleja" od glave do pete i odgovori: — Hm! Nikad čovjek nije dovoljno

oprezan pri izboru svojih pratilaca, kao što to vjerojatno znate.

Ja to znam, ali, molim, recite, sir, izgledam li ja kao čovjek koji izaziva podozrenje.

To ne mogu tvrditi, ako se ne varam. Ali zašto nam se ţelite priključiti. Mjesto nalazišta petroleja

obično se drţi u tajnosti. Sve to izaziva sumnju, ako se ne varam.

Što se toga tiče, ja sam uvjeren da me jedan Sam Hawkens neće prevariti.

U redu. Time ste čavao pogodili u glavu. Zbog mene i mojih prijatelja nećete izgubiti ni jednu

jedinu kap petroleja.

Imam još jedan, čak dva razloga. Crveni su se podigli i zbog toga bih se s vama osjećao sigurniji

nego sam sa dvojicom neiskusnih ljudi. To sigurno shvaćate?

Vrlo dobro, ako se ne varam.

Osim toga, gospodin Droll doveo me u veliku nepriliku. Mi smo mu iskreno saopćili zašto

idemo

gore na Chelly, a on je ovu iskrenost nagradio time što je u bankara izazvao nepovjerenje. On ne

vjeruje da na Chellyju ima petroleja.

Hm, to mu ne mogu zamjeriti. Moram vam reći, sir, da u to ni ja ne vjerujem.

Onda me i vi smatrate varalicom?

Ne. Ja pretpostavljam da ste prevareni.

Nitko me nije mogao prevariti, jer ja sam sam otkrio to nalazište.

—> Onda ste se naprosto sami prevarili i nekakvu tekućinu smatrali petrolej em.

Ali, ja sam pronađeni petrolej dao ispitati!

Tako? I kako je ispalo to ispitivanje?

Na , moje potpuno zadovoljstvo.

To ne mogu shvatiti. Onda se dogodilo čudo. I ja vam priznajem: gorim od nestrpljenja da vidim

taj osebujni petrolej.

Ništa lakše, sir. Dozvolite da vam se priključimo i imat ćete priliku da ga vidite.

Vi ćete nas odvesti do nalazišta?

69

Da.

U redu. To me zaista veseli. Dakle, gospodin Droll nije povjerovao u petrolej, a zacijelo ni

gospođin Frank?

Ni jedan ni drugi.

I vi se zbog toga, naravno, ljutite?

Zbog toga zapravo i ne, nego daleko više zbog toga što su izazvali u bankara nepovjerenje. Oni su

mogli, što se mene tiče, stotinu ili hiljadu puta sumnjati, ali prenijeti svoje nepovjerenje i na

njega, to nisu smjeli učiniti. Oni bi mi time lako mogli pokvariti posao.

Je li se gospodin Duncan, uistinu, pokolebao?

Da. I upravo zato ja sam vas zamolio da me povedete. Oni će se osjećati sigurni pod vašom zašti-

tom i neće se više pribojavati da bih ja nešto mogao protiv njih poduzeti. Hoćete li mi tu uslugu

učiniti, sir?

Rado, ali prethodno se moram o tome dogovoriti sa svojim prijateljima.

Zar je to potrebno, sir? Zar ulijevam tako malo povjerenja?

Tako zlo baš nije. Smatram da vas moram, prije no što o vama steknem pravilno mišljenje, upo-

znati i iskušati. Zato ću se najprije posavjetovati sa Dickom Stoneom i Willom Parkerom.

Sto mu đavola, sir! Vaša iskrenost nije baš učtiva!

Ali bolje tako nego da vam u lice kaţem jedno, a iza leđa učinim drugo. A da bih vas uvjerio da

nisam baš tako zlo mislio, neću svoje prijatelje ni pitati da li vas ţele povesti, nego, evo odmah

dajem svoj pristanak.

Hvala, sir. A kada ćete odavle odjahati?

— Sutra zorom, ako se ne varam. A kada ste vi namjeravali poći?

Još danas. Ali ja ću pokušati gospodina Dun-cana i gospodina Baumgartena privoliti da pričekamo

do sutra.

Učinite to, sir. Naše su ţivotinje umorne, a ţene i djeca također; nisu vični jahanju. Vjerujem da

se neću kajati za svoj pristanak.

Ne brinite, sir. Pošten sam čovjek. To ću dokazati: usprkos opasnosti kojoj se pri tom izlaţem,

pokazat ću vam svoje nalazište. Netko drugi sigurno bi se teško na to odlučio.

Da. Ja bih se svakako jako kolebao da svoju tajnu, osim kupcu, odam i drugim ljudima. Dakle, mi

smo se sloţili, sir. Sutra zorom je polazak.

Sam se okrenu od njega. „Kralj petroleja" pođe prema dvorištu, pri čem bijesno procijedi psovku:

— Prokleta bitanga! To ćeš mi platiti. Meni tako nešto reći u lice! Treba me promatrati i iskušati

da bi se uvjerili jesam li pošten čovjek! Grom ti kosti rastre-sao! Sad mi je drago što će ovi lupeţi

pasti u ruke mog brata. U početku nisam imao baš mnogo volje da se s njima bavim, ali nakon ove

uvrede, bit će mi pravi uţitak da mu ih dovedem.

Iseljenici rasedlaju konje, mazge i mule i puste ih da pasu svjeţu travu i da se napoje vodom iz

rijeke. Pomoću motki i pokrivača podignuti su u dvorištu šatori, jer u rancu nije bilo dovoljno

mjesta za toliki broj ljudi. Nakon toga ţene su se bacile na posao. Uskoro je dvorište bilo proţeto

ugodnim mirisom pr-

ţena mesa i svjeţe ispečenih kukuruznih kolača. Na gozbu, koja je sada počela, pozvani su i

Hobble-Frank i Tetka Droll. Ostali su se morali sami pobrinuti za sebe.

Frank se u sebi tiho smijuljio vidjevši kako gospođa Rozalija Eberschbach, briţljivo vodi o njemu

računa. Ona mu je odabirala najbolje komade. Morao je jesti gotovo više no što je mogao, a kad

više nije mogao, ona ga poče moliti: — Ta uzmite još ovo, gospođine Hobble-Frank. Ja vam to od

srca dajem. Razumijete li me?

O, da — smijaše se on. Ja sam već i ranije vidio da mi koješta rado dajete. Ta umalo me niste

šamarom pogostili.

Zato što zapravo nisam znala tko ste. Da sam znala da ste vi glasoviti Hobble-Frank, ne bi do tog

nesporazuma došlo.

70

— Znači li to da biste prema nekom drugom bili grubi?

To se samo po sebi razumije. Takvo ponašanje je uvreda, a ja nikome neću dopustiti da me vri-

jeđa, jer ja nisam samo obrazovana već i hrabra ţena i znam sasvim tačno kako se treba ponašati

jedna dama kada se prema njoj ne postupa s doličnom paţnjom.

Ali ja vam ponavljam da o nekoj grubosti ili vrijeđanju nije bilo ni govora. Ja sam vam htio iskazati

vitešku paţnju, jer je vaša mula bila nemirna. Vi ste prigovore greškom uputili meni, dok se,

zapravo, magare prema vama nije ponijelo dţentlmenski.

Ali što ste ga išli dirati? Pa vi niste za to imali ni najmanjeg razloga. Ja bih s njim i sama izašla

nakraj. Ne brinite, znam ja s magarcima postupati, bili oni ma kakvi. Vi ćete me još upoznati. Ne

hojim se nikakva magarca ni mazge, nikakvog Indijanca, a ni bilo kakvog bljedolikog. Gospođin

kantor emeritus pričao mi je o vama toliko toga ljupkog i lijepog da sam vas zavoljela i spremna

sam đa vam u svakoj nuţdi i pogibelji priteknem u pomoć. U to se moţete pouzdati: za vas ću,

ako bude potrebno,

poći u vatru i vodu. Evo, uzmite još ovaj komad govedine. To je najbolje što imam.

Hvala, hvala! — branio se on. — Ne mogu više, zaista ne mogu. Sit sam. Mogao bih još navući i indi-

gestikulaciju.

Inđigestiju, htjeli ste, zacijelo, reći, gospodine Frank —upade mu kantor u riječ.

Ali na to ga mali ljutito napadne: — Šutite, vi, vi konfuzni emeritehnikuse! Sto vi znate o grčkim i

arapskim riječnicima! Vi doduše, znate čeprkati po orguljama i komponirati opere, ali treba da ste

sasvim tihi kad pred sobom imate ovakvog prerijskog lovca i učenjaka kao što sam ja. Upustim li

se s.vama u naučno nadmetanje, vi ćete sigurno izvući kraći kraj.

— U to sasvim ozbiljno sumnjam — uzvrati

kantor.

—, Sto? Kako? Vi u to ne vjerujete? Hoćete li da vam to dokaţem? No kakav vi prigovor moţete

staviti na moju inđigestikulaciju, dragi moj, slatki, učeni gospođine kantore emerituse Matthaus

Aurelius Ham-pele iz Klotzschea kod Dresdena?

To se zove inđigestija.

Tako, tako! A što treba zapravo ta lijepa riječ da znači?

Neprobavljivost. Indigestabilno znači neprobavljivo.

To vam smjesta i od sveg srca vjerujem, jer ste vi i sami, i to u najvećoj mjeri, upravo nepro-

bavljivi. U najmanju ruku ja nikako ne mogu probaviti vaša neprekidna nadmudrivanja. Ali šta vi

imate protiv, riječi što sam je ja upotrijebio, naime protiv inđigestikulacije?

Da nije prava riječ, već čista besmislica.

Ah, tako, hm, hm! A što onda znači gestikulacija?

Govor mimikom, govor pokretima ruku ili drugim dijelovima tijela, s

Lijepo, veoma lijepo! Sad sam vas dovukao tamo gdje sam vas htio imati. Uhvaćeni ste kao

Kleopatra koju je Karlo Martelo uhvatio u bici na Berezini! Dakle, gestikulacija je mimika ili govor

po-

kretima, a indi znači iznutra, u odnosu na ţeludac, jer vi ste sami rekli da indigestibilno znači

neprobavljivo. Dakle, kada sam se posluţio duhovitim izrazom indigestikulacija, onda to znači da

sam previše jeo i da ţelim na fin način staviti do znanja da je u mom ţelucu nastalo uzburkano

stanje. Ali, vi, kako se čini, nemate razumijevanja za tako profinjene signale svog ţeluca, inače ne

biste sumnjali u moju indigestiku-laciju. Je li vam moţda poznata ona basna o ţabi i volu?

Da.

No, kako ona glasi?

Ţaba je vidjela vola i htjela je da bude velika kao i on. Ona se poče nađuvavati i... rasprsne se.

A pouka?

Mali .se ne smije praviti velikim, jer će mu to naškoditi.

Veoma, veoma lijepo! Ĉak odlično! — potvrdi Frank oduševljeno. — Primite ovu pouku k srcu, go-

71

spodine kantore emerituse! Ova basna izvanredno pristaje nama dvojici, naime vama i meni.

Kako?

Lukavi smješak dao je naslutiti da namjerava uvući Hobble-Franka u stupicu. I ostali su s velikom

napetošću pogledavali u uzbuđena mališana. Frank je bio isuviše uzbuđen a da bi išta primjetio. On

odgovori na ono emeritusovo „kako"? a da nije ni mislio o onom što govori: — Jer ste vi duševno

beznačajni, dok sam ja veličina. Ako se ţelite sa mnom usporediti, onda se bezuvjetno morate

rasprsnuti, jer vi ste u pogledu znanja, vještina i nauke ona malena ţaba, dok sam ja u svim tim

stvarima onaj veliki v...

Frank zape usred riječi. Lice mu se produţi. On odjednom shvati da je pao na lijepak... veliki vol —

upotpuni kantor prekinutu riječ. — Tu vam ne ţelim staviti nikakav prigovor.

U istom trenutku svi prasnuše u smijeh, koji nikako da se stiša. Frank se ljutito drao, što je, me-

đutim, imalo za posljedicu da je smijeh postajao sve jači i da je sve iznova praskao. Tad on, sav

bijesan, skoči i zaurla iz sveg glasa: — Drţite gubice, vi drekavci, vi! Ne utihnete li smjesta,

odjahat ću i napustiti vas.

Ali na tu se prijetnju nitko nije obazirao. Smijeh naprotiv iznova zaori. Cak se i njegov prijatelj i

bratić Droll smijao toliko da mu se trbuh tresao. To je razjarenog dovelo van sebe. On je

nasmijanim ljudima bijesno prijetio stisnutim šakama i zatulio drečavim glasom: — No, dobro!

Nećete da slušate, onda ćete osjetiti. Tresem prašinu sa svojih čizama i idem svojim putem.

Perem ruke u djetinjoj nevinosti, a sapun ostavljam vama!

On odjuri, praćen odjecima homerovskog smijeha.

Jedan jedini čovjek nije sudjelovao u sveopćem smijehu. Bio je to Schi-So, sin poglavice. Urođena

indijanska ozbiljnost učinila ga je suzđrţljivim. I on je znao njemački i čuo je na kako je smiješan

način Frank uletio u vlasitu mreţu. I njega je to uveselilo, no ta je veselost došla do izraţaja samo

jednim smiješkom što mu je zaigrao na usnama. Nakon nekog vremena on se podiţe i pođe prema

vratima da vidi kamo se djenuo razljućeni mališan. Poslije nekoliko minuta on se vrati i javi: — On

zaista misli ozbiljno, vani sedla konja. Da ga zamolim da se vrati?

— Ne — odgovori Droll svojim altenfourškim narječjem. — On hoće da nas malko uznemiri.

Znam ja svog „lancmana". Ne bi on ni za što na svijetu od jahao a mene ostavio ovdje.

Nato Schi-So ponovo pođe k vratima. Stigavši do njih zazviţđi i zavikne: — Uzjahao je. Ĉini se da

misli ozbiljno.

Sada svi pojuriše napolje. Stigli su na vrijeme da vide razljućenog Hobble-Franka kako kasom juri

prema rijeci. Droll viknu za njim: — Frank, bratiću, kamo ćeš? Pa nismo ništa loše mislili!

Hobble-Frank okrenu konja i odgovori: — Mislite što vas je volja. Prerijski lovac i privatni učenjak

He-liogabalus Morpheus Edelward Frank ne dopušta da mu se rugaju.

Pa mi se nismo smijali tebi, već kantoru — lagaše Droll.

Nećeš mi podvaliti. Vi ste se smijali volu. Ima li .u tome što smiješno?

Smiješno ne, ali u najvećoj mjeri opasno. Dakle, dođi opet ovamo stara kućo.

Nije mi ni nakraj pameti. Pa kako bi mi i bilo kad se ti ponovo smiješ volu. Oh, bratiću Droll. Što

sve moram od tebe doţivjeti i prepatiti. Nikad to ne bih pomislio! Bog će te kazniti Hobble-Frank

će otići.

Ne govori besmislice! Dođi ovamo i ne budali!

Budali? Ta je riječ prevršila mjeru. Dakle, Hobble-Frank budali? On se okrenu, podbođe konja i

pođe prema rijeci. Došavši do nje, poče je prelaziti.

Frank, . Frank! Okreni, ma okreni! — viknu smijući se za njim Droll. — Nećeš valjda napustiti svoju

Tetku.

Ali razljućeni Ahil jahaše dalje prema drugoj strani rječice, a onda dalje u beskrajnu preriju.

Izvanredno mi je ţao — priznade oţalošćeni kantor. — On je ponešto svadljiv, osobito kad se radi

o nauci, inače je duša od čovjeka. Ja sam se toliko veselio što ću se sa njim sastati, a sada smo ga,

evo, izgubili!

72

Najviše za nekoliko sati — odgovori Droll.

Mislite li uistinu?

Da! Ja ga poznam. Ako mu kaţeš đa nema pravo, rasrdi se, ali to ga brzo prođe. Znam đa bez mene

ne moţe ţivjeti, te iSam siguran đa me tek tako neće napustiti. On će se malo izduvati u preriji, a

onda se opet vratiti natrag. U to budite sigurni. Kad se vrati, nipošto mu se nemojte obraćati.

Drţite se kao da se ništa mije dogodilo, naprosto tkao đa ga ne vidite. Uopće, kada je svadljiv, ne

treba ga ljutiti prigovorima. Eto, on umišlja da je ovladao svim znanostima. To nikome ne nanosi

štetu, pustite ga, prema tame, da jaše tog svog drvenog konja.

I bankar je sa svojim knjigovođom promatrao taj događaj. Budući da nije razumio njemački,

knjigovođa mu je prevodio. Od srca se smijao i bio radoznao da li će se ispuniti Drollovo

predviđanje da će se Frank vratiti. Dok su još ta dvojica razgovarala, k njima pristupi Sam

Hawkens te upita: — Vi ţelite poći do Chellv rijeke, gospođine Duncan? Naš put vođi tamo i sutra

ujutro ćemo krenuti odavde. Vaš

„kralj petroleja" ima namjeru da nam se pridruţi, i ja sam na to pristao. Je li vam to već poznato?

Ne. On još ništa nije rekao. Što vi mislite o tom nalazištu petroleja?

Da se „kralj petroleja" zabunio u pogledu te tekućine, ako nije još nešto gore posrijedi. Preporu-

čam vam da budete na oprezu.

Dakle sasvim isto što mi. je rekao i gospodin -Droll. U svakom slučaju vi mi svojim prijedlogom

pruţate zaštitu koja mi je, moţda, veoma potrebna. Ja ću vam se priključiti, sir: ujedno vam se

od sveg srca zahvaljujem na vašoj susretljivosti.

Tako je to dogovoreno na sveopće zadovoljstvo, pa su se Duncan, Baumgarten i „/kralj petroleja",

koji su se dotad drţali po strani, priključili iseljenicima i zapadnjacima. Svi posjedaše zajedno.

Mnogo se pričalo, tako da su se ubrzo bolje upoznali. U tom prođe podne, spustila se noć i na

dvorištu je upaljena vatra da bi na njoj isprţili meso što ga je rančer nabavio. Poslije jela trebalo

je skuhati kavu. Gospođa Rozalija i još jedna ţena uzeše kotao i pođoše s njim na rijeku da bi

zagrabile vode. Nakon nekoliko minuta vratiše se neobično uzbuđene i bez kotla. Na licima im se

ocrtavao uţasan strah.

-— Što je to s vama? — upita kantor. — Gdje vam je kotao? Kako to izgledate?

Druga ţena nije od straha mogla govoriti; gospođa Rozalija odgovori, mada je i ona bila sva

uţasnuta: — Kako izgleda? Sigurno loše, je li?

Blijede ste kao krpe. Je li vam se desilo što neprijatno?

Desilo? Nego što! Jezivo je ono što smo vidjele.

A što?

Što? Da, to ne znam. Previše me pitate.

Nato će njezin muţ: — Ne budi glupa! Pa valjda znaš što si vidjela! Ona se podboči šakama o

bokove i ljutito viknu: — Znaš li moţda ti?

Ja? Ne, — odgovori ovaj zbunjeno.

No, onda! Onda budi miran, jesi li me razumio! Ja znam gdje su ini oči. Ali takvu groznu neman

nisam još u svom ţivotu vidjela.

— To je bio duh, neka riječna sablast — obja

šnjavala je tresući se druga ţena.

—• Glupost! — odgovori gospođa Rozalija. — Duhova nema, a u sablasti ne vjerujem.

Onda je bila vodena vila!

Ni to. Ne budi, molim te, tako praznovjerna. Vile postoje samo u bajkama za djecu.

Sto misliš, što je to moglo biti?

E, to me previše pitaš. Duh, dakle, nije bio, jer njih nema. Ĉovjek također nije bio. Dakle, bila je

ţivotinja, ali kakva!

Kantor opet progovori: — Ako je bila ţivotinja, onda ćemo vrstu, rod i ime veoma brzo otkriti. Pa

ja sam zoolog, naime, po onome što sam naučio u školi. Odgovarajte na moja pitanja! Je li to bio

73

kraljeţnjak.

—- Nikakvu kraljeţnicu nisam primjetila, za to je bilo pretamno.

No, a kako je bila visoka?

Dok je bila u vodi, nisam mogla dobro vidjeti. Ali kad je skočila, bila je, duše mi, velika kao čovjek.

Dakle, svakako se radi o kraljeţnjaku, vjerojatno o sisavcu.

To ne bih mogla reći.

Pođimo po rodovima. Je li bio majmun?

Ne, jer nije imala kosu.

— Tako, tako, hm, hm! Moţda riba?

Ne, nikako ne. Jer riba nema ruke i noge.

A ona ih je, dakle, imala?

Da.

Ĉudno, veoma čudno! Ruke i noge imaju samo ljudi i majmuni. Ali majmun, kaţete nije bio. Dakle,

čini se, da je to bio čovjek.

Boţe sačuvaj. Ĉovjek to nije bio. Ĉovjek ima sasivm drugačiji glas.

Pa zar se oglasila?

No i te kako!

Ne biste li mogli oponašati taj glas?

Ja ću pokušati — reče ona te, duboko udahnuvši, zaurla: — Uhushuahuahuahuaauauauhhh!

Gospode boţe! Kakva li je to neman mogla biti — lav — tigar — pantera!

Umirite se ljudi! — naredi kantor. — Ne uzbu-đujte se! Ja ću uz pomoć svemoguće nauke brzo ra-

svjetliti tu stvar. Ta ţivotinja nije imala dlake, dakle, nije bila sisavac. Riba također nije mogla

biti, jer se oglasila. Budući da beskičmenjake moramo potpuno isključiti, ostaju nam još samo

vodozemci, u prvom redu obične ţabe i ţabe-krastače.

Pa da, to je bila obična ţaba — ţustro će gospođa Rozalija.

Nato brzo doda druga ţena: — Da, da, bit će da je tako. To je bila krastača.

Ne, ne, krastača! Tako, tako moţe leţati samo krastača.

Ali ona je đipnula uvis!

I krastače skaču!

— Ali ne kao obične ţabe; a krastače se većinom zadrţavaju na suhu, a ne u vodi. Jeste li

razumjeli! Bila je obična ţaba.

Ali tako velika ţaba? — sumnjičavo će kantor, kimajući zamišljeno glavom. — Pa vi ste rekli da je

bila velika kao čovjek?

Da, bila je tako velika. Ĉasti mi!

— Hm, -hm! Najveća ţaba što ţivi u Americi, je volujska ţaba. Ali ona ipak nije velika kao čovjek.

Volujska ţaba? Ima li ovdje takvih? Onda je to sigurno jedna od tih.

Nemoguće, jer ta ţaba nikad ne naraste tolika.

A zašto ne? Svuda ima divova i patuljaka, moţe ih, dakle, biti i među ţabama. To je, dakle, voluj-

ska ţaba ili divovska ţaba ili divovsko-volujska ţaba ili điv-ţaba-volujska ili divovska-ţaba-vol ili

ţaba-vol-div.

Stoj, stoj, stoj! — prekide je kantor zaprepašten. — Sto li ćete vi još sve napraviti od te ţabe! U

mojem udţbeniku prirođopisa nije bio opisan takav volujski-ţabo-div. Ali ne bih se ţelio prepirati.

Ja više ţivim s umjetnošću nego sa zoologijom i neću tvrditi da takva neman ne postoji. Vi, dakle,

uistinu mislite da je to bila. neka divovska ţaba, gospođo, Eberschbach?

Da, na časnu riječ! Mogla bih se zakleti, jer po načinu kako je ta ţivotinja sa sve četiri noge

skočila u zrak, to ne moţe biti ništa drugo već samo ţaba.

A što je ta ţivotinja radila prije no što je skočila? Je li mirovala ili je plivala?

Ona je sjedila kao što sjedi ţaba! Straţnji dio se nije vidio, a od prednjeg dijela stršile su iz vode

samo prednje noge, nešto malo tijela i glava. A sada sam se i sasvim tačno prisjetila širokih

74

ţabljih usta i izbuljenih očiju kojima je u nas zurila, gospodine kantore.

Molim, kantor emeritus, potpunosti radi! Mi se unatoč vašem opisu nalazimo pred jednom

zagonetkom i predlaţem da pođemo & rijeci da bismo se uvjerili.

Mislite li da ona još tatno sjedi?

— Da. Ţabe nisu lutalice, nego se drţe stalnog

prebivališta. Ova se ţaba ovdje rodila, ili, tačnije, izlegla te neće ovaj kraj nikada napustiti. Ali

budući da se radi o jednom tako ogromnom primjerku, treba da ponesemo i puške., Zvijer bi mogla

i ugristi.

Farmer je morao dobaviti nekoliko fenjera i tada su svi, bez izuzetka, napustili dvorište i pošli

prema rijeci.

Kad se kolona radoznalih ljudi pribliţila riječici, zatekla je Hobble-Franka kako kraj nje "sjedi

dok je konj pored njega pasao. On se iznenađen podiţe kad je ugledao sve te ljude i upita

njemački: — Što ste naumili ljudi? Pa to je čitava procesija!

— Ah, pa vi ste ovdje, gospodine Frank — viknu

emeritus. — To mi je veoma drago. Moţda biste nam

vi mogli dati obavještenje. Koliko dugo se već nala

zite ovdje?

— Moţda jedan sat.

Jeste li primijetili što se na ovom mjestu događalo?

Naravno! Imam oči i uši i jednom prerijskooi lovcu kakav sam ja ne moţe nikada ništa promaknuti.

Jeste li vidjeli dvije ţene što su ovdje htjele zagrabiti vodu?

Da.

—-r I ţivotinju?

Koju ţivotinju?

Sto je sjedila na vodi!

Sjedila na vodi? Nikakvu ja ţivotinju nisam primjetio. A kakva je to ţivotinja bila?

Volujska ţaba.

Ne, o nekoj volujskoj ţabi, zaista, ništa ne znam.

Jeste li vi, uistinu, bili u blizini kada su ove dame bile ovdje?

Ja sam im bio čak veoma blizu.

Tada se do njega progura gospođa Rozalija i reče: — Vas, zaista nisam vidjela, gospodine Hobble-

Frank, ali sam zato vrlo jasno vidjela volujsku ţabu. Ako ste, uistinu, bili'tako blizu, onda ste je i

vi morali vidjeti. Ona je, hvala bogu, bila dosta velika!

Kolika otprilike?

Kao odrastao čovjek!

Oho! Tako velikih ţaba nema, gospođo Ebersch-bach. Ĉak ni volujske ţabe ne narastu do te

veličine. Ja sam već dosta takvih ţivotinja vidio; one su jedva nešto veće od poveće ljudske šake.

Ime nisu dobile po tome što su moţda, velike kao vol, već po svom ljupkom glasu. One se, naime,

glasaju sasvim slično^ kao vol.

To se slaţe, to se slaţe! Mi smo tu beštiju čuli kako urla.

Pa onda sam je i ja morao čuti!

To i ja mislim. Gdje su vam bile oči i uši te to ţivinče niste ni čuli ni vidjeli?

To, doista, ne znam. Budite dobri pa mi pokaţite mjesto s kojeg je ţaba zaturila!

Ona je zaurlala tek kad je poskočila.

Poslušajte me, gospođo Eberschbach. To mi izgleda nevjerojatno. Ţabe ne tule u skoku, nego kre-

keću i to samo dok sjede.

Ova je naprotiv, zatulila u trenutku kad je iz vode đipnula uvis. Dođite! Pokazat ću vam to mjesto.

Gospođa Eberschbach povede nepovjerljivog Franka sasvim dolje do obale, pokaţe prema mjestu

u blizini kojega leţaše prazan kotao,, pa onda pokaţe na vođu i objasni: — Ovdje smo stajale i

75

htjele zagrabiti vodu za kavu. Kao dokaz da je tako moţe poslu-

ţiti kotao što tu leţi, a koji smo, uplašivši se, odbacile. A tu u vodi sjedila je volujska ţaba.

Nato se Hobble-Franku razvuče lice poprimajući sve više i više veseo izraz. Najzad upita: — Vi

ste, dakle, sasvim tačno vidjele da je to bila volujska ţaba?

No iskreno rečeno, u početku nismo znale baš tačno kojemu rodu insekata to ţivinče pripada. Ali

naš gospodin kantor je studirao zoologiju pa smo uz njegovu pomoć izmudrovali da je to bila

volujska ţaba.

Izvrsno, izvrsno! To me silno raduje, moje dame i gospodo! A mogu li pitati što vas je navelo da s

fenjerima i bakljama dođete ovamo na rječicu?

Htjeli smo uhvatiti volujsku ţabu — uzvrati gospođa Rozalija.

A pokaţe li se da grize, mi smo, kao što vidite, ponijeli puške.

Frank prasne u smijeh. To gospođu Rozaliju povrijedi te reče: — Ne cerite se toliko! To nije šala.

— ... glasovitog i učenog Hobble-Franka smatrati

volujskom ţabom! — upotpuni mališan.

Sad ona ustukne korak unazad, sijevne očima i upita ga: — Vi, vi ste bili ta volujska ţaba?

— Da, ja! — nasmije se on. — Odjahao sam u

preriju, a kada se smračilo, vratio sam se. Cijeloga je

dana bilo veoma vruće, a jahanje me još više zagri-

jalo. Dok sam prelazio preko rječice, spopala me

ţelja da se okupani. Sjahao sam, svukao se i bacio

u vodu.

Frank malo zastade, a gospođa Rozalija pljesne rukama i uzviknu: — Boţe, gospode! Što sve neću

čuti! Vi ste se bacili u vođu?

Da, i plivao tamo-amo, dobro se ispraćakao i upravo htjedoh izaći, kadli spazih dvije ţenske spo-

dobe uz rječicu, sasvim blizu sebe koje zbog tame ne bijah prije primjetio. Brzo sam čučnuo,

nadajući se da će pored mene proći. Ali one su došle upravo na ono mjesto gdje se nalazio zec u

grmu, a Frank u vodi, tu su se zaustavile i ugledale me.

To je, naravno, istina — upade gospođa Rozalija. — Mi smo ugledale nešto svijetlo u tamnoj vodi

i u početku nismo uopće znale šta da radimo. U svakom slučaju pred nama je bilo neko ţivo biće i u

nas netremice zurilo.

— Molim lijepo, gospođo Eberschbach! Zurio u vas nisam. Ja sam vas, naprotiv stidljivo

pogledavao, jer sam se nadao da ćete se u svojoj njeţnoj ćudored-nosti povući. Ali od toga ne bi

ništa te se odlučih za jednu stratešku — revoluciju: — skočio sam u zrak, udario dlanom o dlan i

zaurlao što sam jače mogao.

Gospođu Eberschbach je to objašnjenje čini se veoma ţalostilo i pogodilo i htjela mu je oštro

odgovoriti. Uto se javi Droll: — Bila je to zabuna, poštovane moje gospođe i gospodo, zabuna koja

nikome nije naudila. Zato se nećemo više svađati i natezati, nego ćemo radije iskazati čast onome

kome je treba iskazati. Našem Hobble-Franku. Neka ţivi divovska volujska ţaba! Hura! Hura!

Hura!

Pošto su se svi, smijući se, uključili u trostruki hura Droll nastavi: — Eno, tamo je kotlić.

Zagrabite vode da konačno popijemo kavu. Onda se postrojmo u, redove da našu volujsku ţabu

trijumfalno odvedemo kući.

Tako i uradiše. Unatoč Hobble-Frankovu nećka-nju, njega kao dijete smjestiše na rame kovača

Eberschbacha, najvišeg čovjeka među iseljenicima, i onda svi zajedno poravnavši korak, krenuše

natrag na ranč. Smjestivši se u dvorištu oko vatre nastaviše pripremati kavu.

Cilj sutrašnjeg putovanja bio je osamljeni pueblo što se nalazio na juţnoj strani planine Mogollon.

Da bi se do njega stiglo još za dana, trebalo je krenuti rano izjutra i nije' se smjelo putem često i

dugo zastajkivati i odmarati se. No unatoč tome te se noći nije rano pošlo na počinak. Ta bilo je

toliko toga da se priča!

76

I „kralj petroleja" ţivo je učestvovao u toni razgovoru. Za volju bankara, ponajčešće se govorilo

engleski. Tako se u razgovor mogao uključiti i Grinlev. On se očito svojski trudio da stekne

povjerenje ljudi, što mu je, kako se činilo, kod njemačkih iseljenika, na ţalost uspjevalo, iako oni

nisu baš mnogo od svega

toga razumjeli. I bankar je čini se, zaboravio na svoje ranije sumnje. Vrijeme je brzo odmicalo

tako da su se svi začudili kad ih je konačno Will Parker upozorio da je prošla ponoć.

Ostalo im je svega četiri ili, u najboljem slučaju, pet sati za spavanje. Stoga polijegaše i za

nekoliko minuta su svi spavali dubokim snom. Straţare nije trebalo postaviti, jer su rančerovi

ljudi drţali straţu.

7. U PUEBLU

Ujutro, tek što je svanulo, Forner se već bio pobrinuo za kavu i svjeţe kukuruzne kolače ispečene

u obliku lepinje. Na taj način društvo je bilo oslobođeno truda oko pripremanja doručka. Ţivotinje

su dobro napojili jer do noći, kako se predviđalo, nigdje putem meće naići na vodu.. Kančeru su

platili namirnice, a njegovoj posluzi dali napojnice. Tada se krenulo.

Sam Hawkens se pobrinuo da ţene i djeca što udobnije sjede na svojim ţivotinjama: jahanje im

stoga neće biti teţe nego muškarcima. Djeca su smještena u košare koje su po dvije obješene o

mule, jedna s lijeve, druga s desne strane tovarna sedla. Te su košare bile obloţene slamom, pa se

tako moglo prilično _brzo jahati.

Sto su više odmicali od rječice, zemljište je postajalo sve neplodnije.

Prije podne ţega se još mogla podnositi, ali što se sunce više pribliţavalo zenitu, bivala je sve

nepod-nošljivija: isijavala je iz krševitog tla i iz golog i glatkog planinskog stijenja, što je za

njemačke iseljenike, koji na to nisu bili navikli, bilo gotovo neizdrţivo.

Neko vrijeme poslije podne išli su ravnim udolinama ili prostranim ravnicama na kojima nije bilo ni

jedne travčice. Zatim su nailazili na visove koji, međutim, nisu pruţali oku ni najnezmatnije

ohrabrenje, jer im ovdašnja škrta priroda nije podarila ni jedno jedino drvo, ni jedan jedini

stručak. Tek tu i tamo, na ponekim skrivenim jutra do sutona stalno prţilo, gdje je, dakle, bar ne-

koliko sati bilo sjene, mogao se vidjeti poneki osamljeni, u fantastičnom obliku izrastao kaktus

koji, me-đutims svojim jadnim tuţnim sivilom ipak nije pruţao putniku ohrabrujući prizor.

Za vrijeme najţešće dnevne ţege jahači su se da bi predahnuli zaustavili u podnoţju strme

planinske litice. Bilo je tu i nešto malo sjene. Ali litica, što se poput zida dizala s druge 'strane,

odbijala je na njih Ţegu, tako nemilosrdno da su radije ponovno posjedali na svoje konje i mazge,

jer je ravnomjerno jahanje izazivalo bar donekle razblaţujuće gibanje zraka.

Konačno — sunce se već jako priklonilo zapadu — ţega je počela popuštati, i to iznenađujućom

brzinom. Sam Hawkens promotri nebo i lice mu poprimi pomalo zabrinut izraz.

Što tako gledate u nebo? — upita ga Hobble-Frank. — Ĉini mi se kao da vam se nešto ne sviđa?

Moţda imate pravo — uzvrati upitani. — Zrak se prebrzo hladi.

Zar će moţda nevrijeme?

Bojim se da bi ga moglo biti. A vi sigurno znate kako nevrijeme u ovim krajevima najčešće

započinje. Ima godina kada ovdje ne padne ni kap kiše. Da. Bilo je razdoblja kada ovdje, dvije, pa

čak i tri godine nije padala kiša. Ali kada jednom naiđe nevrijeme, tada je strahovito. Moramo

poţuriti da stignemo do puebla.

Koliko još imamo.do njega?

Za pola sata smo tamo.

Onda nema opasnosti. Na nebu još nema ni oblačka. Proći će, dakle, još više sati prije no što se

tamo gore zacrni i dok se smrači.

Ne varajte se, gospodine Frank! Pogledajte samo moju Mary kako joj se ţuri, kako širi nozdrve i

kako ţustro miče ušima i repom! Ona sasvim tačno zna da nešto nailazi.

77

I zaista je bilo tako. Stara mazga naprosto je grabila naprijed, ispoljavajući pri tom izuzetan

nemir. A ipak se, zapravo, ništa prijeteće nije moglo primijetiti. Kada je Frank ispričao svom

bratiću Drollu o Samovu

strahovanju, ovaj odgovori: — Već sam i ja tako nešto pomislio. Gledaj samo kako je horizont

postao ţut! Izgleda da će uskoro tresnuti. Dobro je što ćemo uskoro biti pod krovom!

— Sam Hawkens je govorio o nekom pueblu. Pa tamo ćemo biti smješteni bolje nego u nekom

šatoru.

Hobble-Frank je bio u pravu. Pueblo je jedinstvena građevina od kamena. Riječ „pueblo" španjol-

skog je podrijetla i znači „nastanjeno mjesto", označuje, dakle, kako pojedinačnu kuću, tako i

selo, naselje. Indijanci, što nastanjuju pueblose, nazivaju se Pueblo-Indijancima ili kratko,

Pueblosima. Među ove se ubrajaju plemena: Tano, Tao, Theau, Jemo, Quere, Aco, Hopi, Zuni,

Moqui, u širem smislu još i Pima, Maricopa i Papago uz Rio Gilia i juţno od njega.

Pueblo je građen od kamena ili od takozvanih adoba, to jest na zraku sušenih opeka ili od obojega.

Obično je takva građevina građena uz neku stijenu, koja predstavlja straţnji zid, a odvaljeno

kamenje toga stijenja također je ugrađeno u zidove. Građevina se stepenasto diţe uvis, tako da

je na svaki prethodni niţi kat nadograđen slijedeći, viši, a svaki je pokriven ravnim krovom. Dakle,

na ravnom krovu prizemlja nadograđuje se prvi kat koji je za nekoliko metara uvučen. Usljed toga

ispred prvog kata ostaje prostor u kojem se nalazi rupa što vodi u prizemlje. Drugi kat uvučen je i

ima pred sobom dio praznog krova pređašnjeg kata.. U zidovima prizemlja nema vrata. Pravih

vrata nema, zapravo, ni u jednom katu, već samo rupe u krovu kroz koje se silazi u niţi kat.

Umjesto stepenica prislanjaju se ljestve koje se mogu sklanjati. Tko, dakle, hoće da uđe u

prizemlje, mora se najprije uspeti na prvi kat te se kroz rupu na ploči spustiti u prizemlje. Sve

više uvučeni gornji katovi tvore ujedno niz ogromnih stepenica.

Na takav način građenja bili su prisiljeni sjedilački i marljivi prastanovnici zbog divljih

razbojničkih hordi koje su ovuda krstarile. Takav pueblo predstavlja, ma koliko da je ta građevina

jednostavna, tvrđavu koju oruţjem onoga vremena nije bilo moguće osvojiti. Trebalo je samo

skloniti ljestve i neprijatelj

nije mogao dospjeti gore. A donese li ljestve sa sobom, tada je morao osvojiti svaki pređašnji kat

prije no što bi svoj napad mogao usmjeriti na slijedeći viši.

Ovi Pueblo-Indijanei,većinom su miroljubivi i nalaze se pod drţavnim nadzorom. Ali ima i

usamljenih pueblo-građevina u zabačenim krajevima čiji se stanovnici smatraju slobodnim, pa su

isto toliko Opasni kao i ona nekontrolirana lutajuća plemena. Ovoj vrsti pripadao je i pueblo u koji

su naši jahači danas putovali. Njegovi stanovnici su bili divlji Nijora-Indi-janci, čiji se poglavica

zvao Ka-Maku. Ka znači tri, a Maku je mnoţina od riječi prst; Ka-Maku, dakle, znači „Tri prsta".

On se nazvao ovim ratnim i počasnim imenom, jer je na lijevoj ruci izgubio u borbi dva prsta.

Dakle, imao ih je još samo tri. Bio je hrabar, ali i gramzljiv ratnik, u čije se riječi i prijateljstvo u

obična vremena, moţda, i moglo pouzdavati. No, sada, kada su razna plemena iskopala svoje ratne

sjekire, u svakom slučaju nije bilo preporučljivo ukazivati mu potpuno povjerenje.

Njegov pueblo bio je osamljen, obasjan, sada već gotovo sasvim utonulim suncem. Osim prizemlja

on je imao još pet katova, što su se svojim straţnjim dijelom priljubili uz strmu, kamenu padinu

planine. Donji su mu katovi sazdani od ogromnih gromada stijenja koje su bile povezane adobama;

gornji su katovi građeni isključivo od ovih, na zraku sušenih opeka. Građevina je bila stara već oko

pola tisućljeća. No unatoč tome na njoj se nije mogla vidjeti ni najmanja pukotina.

Najednom su iz rupe na trećoj platformi izašla tri čovjeka, jedan crveni i dva bijela. Oni su

zastali na platformi i paţljivo gledali prema jugu. Crveni je bio poglavica Ka-Maku, duga, ţilava

spodoba s orlovim perom u kosi. Lice mu nije bilo obojeno, znak da njegov pueblo nije bio u ratnom

stanju. Stoga mu se u pojasu nalazio samo noţ za skalpiranje. Bijelci pored njega bili su Buttler,

vođa dvanaestorice Finđersa i Poller, njegov sudrug, nevjerni vodič njemačkih iseljenika. Kada na

strani koju su motrili nisu ništa ugledali, Buttler reče: — Još ih nema! Ali oni će u svakom slučaju

78

doći još prije no što zanoći!

Da, oni će poţuriti — potvrdi poglavica. — Među njima ima mudrih ljudi kojima neće promaknuti da

se pribliţava nevrijeme. .

Ti ćeš, dakle, odrţati riječ? Mogu li se u tebe pouzdati? — nastavi Buttler.

Ti si već dulje vremena moj brat i bit ću prema tebi pošten. No, ja se nadam da se i ja u tebe

mogu pouzdati i da ću primiti nagradu koju si mi obećao?

Dao sam ti ruku; to je kao zakletva. Ti samo vodi brigu o tome da uskoro i neprimjećeno mogu

razgovarati s „kraljem petroleja"!

Ja ću ga dovesti do tebe. Nevrijeme će nam u tome mnogo pomoći. Bljedoliki neće ostati na

otvorenom, već će ući u pueblo da ne pokisnu, tad ih mogu zarobiti a da pri tom i ne dođe do

borbe.

Ali one koje sam ti opisao moraš odvojiti od njih da bi kasnije povjerovali kako ih je oslobodio

„kralj petroleja".

Bit će kako si rekao. Uff! Eto, dolaze jahači. Bit će da su to oni. Sakrijte se brzo.

Njih su se dvojica uspjela najvećom brzinom na gomji kat i nestala na njemu. Ali -poglavica je

ostao oštrim očima promatrajući ljude što su se pribliţavali.

Bila je to kolona jahača i tovarndh konja. Na čelu su jahala jedan pored drugog, tri čovjeka, i to

Sam Hawkens, Tetka Droll i Hobble-Frank. Stigavši do zidina puebla, oni se zaustaviše. Ljestve

što su sluţile za uspon do prizemlja bile su povučene. Na raznim platformama mogao se osim ţena

i djece, vidjeti tek poneki muškarac. To je stvaralo dojam da u pueblu nema ratnika. Poglavica je

ponosnim i nepomičnim drţanjem očekivao riječi stranaca. Sam Hawkens mu doviknu mješavinom

engleskog, španjolskog i indijanskog:

Jesi li ti Ka-Maku, poglavica ovog puebla?

Da — uzvrati ovaj kratko.

Mi se ţelimo ovdje odmoriti. Moţemo li dobiti vode za sebe i svoje konje?

Ne.

To odbijanje bilo je proračunato. Očito je bilo da ih poglavica ţeli zarobiti. On im je, dakle,

morao obećati vodu. Ali oni ne smiju naslutiti da je njemu baš stalo do njih.

Zašto ne? — upita Sam.

Ono malo vode što je imamo jedva je dovoljno nama i našim ţivotinjama.

Ali ja ne vidim ni vaše ratnike ni vaše konje. Gdje su oni?

U lovu; uskoro će se vratiti.

Onda morate imati još vode. Zašto nam" je uskraćujete?

Ne poznajem vas.

Zar ne vidiš da su uz nas ţene i djeca? Mi smo miroljubivi ljudi. Ako nam nećeš dati vode, mi ćemo

je potraţiti.

Nećete je naći.

Poglavica se okrenu i učini kao da o njima ništa više neće da zna. To strahovito raspali čestitog

Hobble-Franka; on srdito reče svom bratiću Drollu: — Šta, zapravo, misli taj klipan? Tko i što

smo mi? Ako se naljutim, prosvirat ću mu zrno kroz lubanju. Tada će biti učtiviji. Mi smo

promućurni ljudi, premazani svim mastima i nećemo dopustiti da s nama postupaju kao< Visoka

porta sa skitnicama. Predlaţem da s ovim čovjekom prozborimo ozbiljnu rječcu. Ili ne?

— Da — odgovori Tetka svojim domaćim narječ

jem — nije ugodno biti ţedan i ne dobiti vodu. Ali

naći ćemo je svakako. Treba je samo potraţiti.

Jahači sjahaše da bi se dali u potragu za nekim izvorom. Vlage je tu bilo dosta jer je u blizini

puebla rasla trava, a nedaleko od njega bilo je više malenih vrtova s kukuruzom, dinjama i drugim

raslinjem čiji je rast iziskivao izdašno zalijevanje. No, vodu, unatoč tome, nisu otkrili, tako da je

Frank konačno obeshrabreno uzviknuo: — Tupoglavci smo mi, i ništa više! Da je Old Shatterhand

79

ili Winnetou ovdje oni bi već odavno pronašli vodu. Da, ja mislim da bi je čak nanjušili.

— Ovim glasovitim ratnicima ne bi nedostajalo vođe — reče Schi-So, sin poglavice, što je

dosadašnju potragu promatrao uz tihi smiješak. — Treba razmisliti.

Tako? No, pa razmisli malo!

To sam već učinio — odgovori ovaj.

Zaista? Onda budi dobar pa nam saopći rezultat tvog duševnog napora!

Ovaj pueblo je tvrđava koja ne moţe postojati bez vode. Ona je najpotrebnija u slučaju opsade,

kada opsjednuti ne mogu napustiti građevinu. Uzme li se ova okolnost u obzir, lako je

pretpostaviti gdje se nalazi bunar.

Aha! Ti valjda misliš da se on nalazi u unutrašnjosti puebla. Ali gdje bi on tamo bio?

U svakom slučaju, ni na jednom od gornjih katova —: smiješeći se uzvrati mladi Indijanac.

Ne — ni ja još nisam vidio bunar na vrhu crkvenog tornja. Bunar treba traţiti dolje.

Gdje je iskopan već prije stotine godina, kada je i pueblo izgrađen.

Pravilno! To je jasno kaci pekmez. Ĉuj, dragi moj mladi prijatelju, ti uopće nisi, kako se čini, toliko

glup kako izgledaš. Ako se i dalje budeš tako razvijao, onda je moguće da iz tebe još nešto i bude.

Dakle, morali bismo traţiti tu u prizemlju. Ali kako ćemo dospjeti unutra? Ulaznih vrata nema,

isto tako se nigdje ne mogu zapaziti neke ravne ili spiralne stepenice, a uobičajene ljestve su

povukli gore. No, ako mi obrazujemo „egipatsku piramidu", više će nas dospjeti na krov, a odatle

zatim dolje u prizemlje, gdje se nalazi acqua destillanterium.

Sam Hawkens reče:

— To znači da moramo primjeniti silu koju bi

smo'htjeli izbjeći, ako se ne varam. Ali, eto! Poglavica

silazi. Mislim da ţeli s nama govoriti.

Ka-Maku je zaista sišao sve do prve platforme. On stupi naprijed do njena ruba i upita: — Jesu li

bljedoliki pronašli vodu?

— Dozvoli nam da dođemo gore k tebi, tada ćemo

je pronaći — odgovori mali Sam. —; Ona izvire u

pueblu.

Ti si pogodio. Ja ću vam je dati, ali je malo imamo.

Platit ćemo ti — prekide ga Sam.

Dobro! No, zna li moţda moj bijeli brat da je više plemena crvenih ljudi iskopalo ratnu sjekiru pro-

tiv bijelaca. Smije li se onda vjerovati bljedolikima?

Nas se ne treba bojati. Moţda si već kada čuo o nama. Mene i oba ova ratnika, što tu stoje pored

mene, nazivaju „trolistom".

„Trolist"? brzo mu upade poglavica u riječ.

— Onda znam vaša imena. Vi se zovete Hawkens, Stone i Parker?

Da.

Zašto mi to niste odmah rekli? „Trolist" je nama, crvenim ljudima uvijek bio naklonjen. Vi ste naša

braća i dobro nam došli! Dobit ćete vodu-besplatno i onoliko koliko vam je potrebno. Naše ţene će

vam je dodati.

Na njegov poziv sišle su ţene na naj donju platformu i iz unutrašnjosti puebla, iz prizemlja, gdje

se nalazio bunar, donijele u velikim glinenim vrčevima vodu što su je putnici lako mogli dohvatiti,

jer je bilo prislonjeno nekoliko Ijestava. Sve je to izgledalo tako miroljubivo da ni Sam Hawkens,

koji je inače uvijek bio oprezan, a ni. njegovi prijatelji, nisu došli na pomisao da je ta prijaznost

samo poglavičina varka.

Dok su se ljudi osvjeţavali i pojili ţedne konje boja neba se upravo zastrašujuće promijenila. Naj-

prije je postalo svjetlocrveno, onda tamnocrveno, a zatim ljubičasto, i ta je,boja prelazila u mrku,

gotovo crnu, a zapravo, nigdje nije bilo oblaka.

—. To sluti na zlo — reče Dick Stone Hawkensu.

80

— Šta ti kaţeš, Same? Ĉini se da će to biti hurikan

ili tornado.

Ne vjerujem — uzvrati Sam gledajući dugo u nebo. — Da, nevremena će biti! Bilo bi najbolje kada

bismo .se mi i konji mogli skloniti negdje pod krov.

I ©krenuvši se poglavici, koji je još uvijek stajao na platformi, upita: — Što kaţe moj crveni brat

oa ove zabrinjavajuće znakove na nebu? Što će se iz toga izleći?

— Veliko nevrijeme s jakom kišom, tako da će

za kratko vrijeme biti sve poplavljeno.

I ja tako 'mislim. Ne ţelim plivati, a ni dopustiti da naše stvari propadnu na kiši. Zar nas nećete

primiti u pueblo?

Moja bijela braća mogu sa svojim ţenama i djecom da se uspnu k nama, da ne budu izloţeni ni

jednoj kapi kiše.

A naše ţivotinje? Ima li mjesta za njih?

Tu, lijevo, za uglom puebla nalazi se koral (obor) gdje ih moţete zatvoriti.

Dobro, to ćemo uraditi, za to vrijeme mogu se ţene uspeti k vama.

Spušteno je nekoliko Ijestava uz koje su se uspele njemačke ţene i djeca na treću platformu, a

odatle su se spustile kroz već spomenutu rupu u unutrašnjost drugog kata. U isto vrijeme sišlo je

više indijanskih djevojaka i poluodraslih dječaka, koji su prtljag, što je skinut s konja i mazgi,

ponijeli gore na prvu platformu, a odatle kroz rupu u stropu u prizemlje.

Po strani puebla nalazio se prilično visokim zidinama ograđeni otvoreni četverougaoni prostor što

ga je Ka-Maku nazvao koralom. Tamo su odveli konje. Kada su smješteni na sigurno, ulaz je

zatvoren liestvama. Upravo kada je to završeno, nebom je zaparao blijesak koji je, činilo se,

zapalio čitav nebeski svod. Udario je grom od kojeg je zadrhtala zemlja. Istovremeno započe kiša

tako gusta da se vidjelo jedva na nekoliko koraka ispred sebe. I gotovo u tren podiţe se tako silna

oluja da su se ljudi morali pridrţavati uza zid kako ih ne bi oborilo. Ljudi su hitali k Ijestvama.

Bankar i njegov knjigovođa nisu bili iskusni, spretni i brzi kao ostali i zato su posljednji stigli do

Ijestava: Sve se natiskivalo najvećom ţurbom gore na platformu, a onda prema otvoru kroz koji

se uz pomoć Ijestava silazilo u unutrašnjost drugog kata. Budući da je samo jedna po jedna osoba

mogla silaziti, spuštanje se odvijalo polako, što je zbog strahovitog pljuska stvaralo priličnu

guţvu. Svatko je mislio samo na sebe i gurao se naprijed. Tako se desilo, da nikome nije-palo u oči

onih pet ili šest Indijanaca što su se odjednom našli uz poglavicu koji ih je vodio.

Kraj ulaznog otvora leţao je poklopac kojim se on zatvarao. U blizini bilo je nekoliko velikih, teţih

od sto kila, komada kamenja, 'što također nije nikome palo u oči. Bankar i Baumgarten bili su, kao

što je spomenuto, posljednji. Upravo kada je bankar htio staviti nogu na najgornju, posljednju

prečku ljestve, poglavica mu doviknu: — Stoj! Natrag! Vi ne smijete unutra!

Zašto ne? — upita Duncan.

To ćete odmah saznati.

I sa svojim se Indijancima baci na onu dvojicu. Oni se nisu snašli te nisu ni pomišljali na otpor.

Svezali su ih. Uzvici u pomoć rasplinuli su se u oluji i prasku gromova. Gotovo istovremeno povuče

poglavica ljestve iz otvora i baci na nj poklopac, a njegovi ljudi navališe ono teško kamenje.

Prevareni se više nisu mogli uspeti gore. Veći dio bijelih, muškarci, ţene i djeca bili su uhvaćeni.

Sada su bankara i Baumgartena, koji su .ostali napolju, spustili sa treće na drugu i dalje na prvu

platformu, a onda pomoću lasa u unutrašnjost prizemlja. Zatim je otvor zatvoren poklopcem.

Nakon toga poglavica pošalje nekuda jednoga od svojih ljudi. Taj čovjek napusti uz pomoć na j

donje ljestve pueblo i pojuri, usprkos munjama i gromovima, oluji i kiši, duţ stijene uz koju je bio

priljubljen pueblo. Zakrene za ugao i stiţe nakon, moţda, deset minuta na mjesto gdje su se, kako

se činilo, nalazili razoreni kameni zidovi što su zahvaljujući neredu tvorili izvrsno skro-vište.

Ovamo su se povukli ratnici puebla sa svojim konjima da bi bijelci povjerovali kako se oni nalaze u

lovu. Ovim ljudima glasnik je javio da je pothvat uspio i da se mogu vratiti u pueblo.

81

Da, on je uspio, i to mnogo lakše, bolje i brţe no što je poglavica ranije pretpostavljao. Tom

neočekivanom uspjehu najviše je doprinio iznenadan nastup nevremena, ali, nešto manje,, i

neopreznost bijelih.

Najprije su, kao što je već rečeno, ţene i djeca sišla sa treće platforme na drugi kat. Tu su se

obreli u jednoj otprilike tri metra visokoj prostoriji bez prozora. Osim otvora u stropu, kroz koji

su se spustili, u zidu nije bilo nijednog drugog. Kat je, sa četiri po-

prečne stijene, bio podijeljen u pet prostorija od kojih je najveća bila ona srednja. U toj su se

sada oni nalazili. U jednom udubljenju ţmirkala je malena glinena svjetiljka; njeno je mutno

svjetlo osvjetljavalo prostor od svega nekoliko koraka.

Gospođa Rozalija se ogledala klimajući glavom. Kad u cijeloj prostoriji, osim ljestava i svjetiljke,

nije otkrila ni najsićušniji predmet, ona obeshrabreno reče: — No, ovako nešto također još nisam

ni vidjela ni doţivjela! Zar se svoje goste trpa u ovakvu rupu gdje nema ni divana i ni jedna jedina

stolica! Pa to je kao u nekom podrumu! Kamo da sjednemo? O što da objesimo naše stvari? Gdje da

naloţimo vatru? Gdje da skuhamo kavu? Nigdje prozora ni peći! Ovo ne ţelim dopustiti! Mi smo

dame, a dame se ne stavlja u... nebesa! — zape prestrašeno kada je začula prvi udarac groma što

je odzvanjao sve ovamo dolje do prostorija. — Ja mislim da je to tresnulo! Zar ne?

Da, to je bio udarac i još k tome temeljit! — uzvrati gospođa Strauch. — Upravo sam gledala gore

u otvor i jasno sam vidjela blijesak!

No, onda se svi skupa povucite u onaj najudaljenija ugao. Muškarci su putem govorili o tome da

oluje ovdje nailaze drugačije nego kod nas u domovini. Kada jedan takav suludi američki grom

prošiša ovamo kroz rupu, na mjestu će nas pobiti. Dobro je što ovdje nema ni sijena ni slame ni

bilo čega zapaljivog. Razumijete li me? Ĉujete li kako tamo gore bubnja kiša? Majko moja, naši će

muţevi pokisnuti do koţe! Kasnije će zaredati prehlade, hunjavice, boli u tijelu i ţelucu. A tko

strahuje? Naravno, mi ţene, mi supruge, mi dame, što se samo po sebi razumije! Samo da što prije

dođu!

Njena se ţelja u tren oka ispunila: upravo je, prvi, silazio Hobble-Frank, za njim redom ostali.

Stigavši dolje, on strese sa sebe vodu, ogleda se i razočarano reče: — Kakva li je ovo odvratna

rupa? .Ovo, valjda, nije stan? Ako ovi crveni dţentlmeni za nas nemaju bolje boravište, ja ću im

prvom prilikom uputiti jednog kraljevskog saskog graditelja. Taj će im pokazati kakva je razlika

između moje vile „Medvjeđa mast" na Elbi i ove odvratne rupčage pod zemljom.

Pa gdje da tu sjednemo, odmorimo se i poslije ručka malo prodrijemamo?

Posvuda, gospodine Frank — uzvrati gospođa Rozalija. — Mjesta ima dosta.

Kako? Što kaţete? — zapita Hobble-Frank raz-draţeno. — Posvuda? Pa zašto vi ne sjednete?

Sigurno zato što vam se ne sviđa? A što se vama ne sviđa, to je za mene, naravno, dosta dobro?

Tiho, gospodine Frank! — reče mu Sam. Tu nije mjesto i vrijeme za takva zafrkavanja. Imamo

vaţnijih poslova.

Tako? A što to?

Prije svega moramo popušiti lulu mira, ako se ne varam.

S ovim Indijancima?

Da, u najmanju ruku s poglavicom. Pa tebi je svakako poznato da se u jednog crvenog moţe imati

povjerenje tek onda kada se s njim popuši kalumet.

To, naravno znam. Ali to smo trebali uraditi napolju!

Pa za to nije bilo vremena. '

— Mi smo je, unatoč lošem vremenu, morali popušiti. Sada smo u ovom podrumu i, ako crveni ne

misle s nama pošteno postupati, onda je to upravo tako kao,... stotinu mu bizona! Vidiš li, kolo se

već zavrtjelo. Izvlače ljestve. Drţite ih, drţ'te ih čvrsto.

On pohita prema ljestvama i, ispruţivši ruke, skoči u zrak da dohvati ljestve, ali prekasno. One

iščezose u otvoru. — Eto vam neprilike! — uzviknu ljutitb. — Sad smo u sosu, upravo kao Pitagora

u bačvi.

82

—To je bio Diogen — ispravi ga kantor.

Šutite — obrecnu se na nj Frahk. — Šta znate vi o tim ljudima? Diogen je patuljak pri

heidelberškoj bačvi. Zar se vi baš uvijek morate sa mnom svađati?

Mir! — naredi Sam. — Ta stvar s ljestvama u izvjesnoj mjeri zabrinjava. Zašto su ih povukli gore?

Jesu li im, moţda, bile potrebne za neki drugi kat? To bi pri ovom nevremenu lako bilo moguće.

Hajde da vidimo, jesmo li svi na broju?

Ispostavilo se da nedostaju bankar i njegov knjigovođa. Sam Ha\vkens reče zadovoljno: — Sada

sam miran. Oni spadaju k nama i moraju također sići ova-

mo. Ljestve su, dakle, bile potrebne na drugom mjestu, ako se ne varam.

Ali, zašto je tamo gore stavljen poklopac na otvor? — ubaci Droll. ' r

I ti to još pitaš — poviče Frank. —r Ja se, uistinu, stidim što si mi bratić i rođak! Svaki razborit

čovjek zatvara sve otvore kada pada kiša. Ovdje ne pada, već pljušti kao iz kabla. Zato je stavljen

poklopac da zaštiti naše velecijenjene glave. Moţeš li to shvatiti?

Da, dragi prijatelju i bratiću Heliogabalus Mor-pheus Edelwarde Frank, ja sam, shvatio jer si mi

to ti tako lijepo objasnio.

Da, to bi mogao biti razlog — suglasi se Sam.

— Prije no što siđe k nama poglavica, malo ćemo uz

pomoć ove svjetiljke razgledati naš današnji stan.

Sa „stanom" nisu bili ni najmanje oduševljeni. Prostorije su bile potpuno prazne. Nije bilo sjedišta,

ni pokrivača, ni traga slami ili lišću, iz čega bi se bar i jednom čovjeku mogao prirediti leţaj. To

otkriće veoma je snuţdilo pokisle ljude. Sam još uvijek nije sasvim izgubio nadu. Kada su se

ponovo vratili u središnju prostoriju, on reče: — Bit će to uskoro drugačije. Ĉekajte samo dok

dođe poglavica. Tada ćemo dobiti sve što nam je potrebno.

Schi-So, mladi Indijanac, nije više razgledavao prostorije. On je sjedio na zemlji, naslonjen

leđima o zid, i ozbiljna lica gledao preda se. Kada je čuo Samove utješljive riječi, on prekide

šutnju i reče:

— Sam Hawkens se vara. Neće biti drugačije. Mi

smo upali u klopku.

U klopku? Sto mu gromova! Kako to misliš?

Ja znam na čemu smo. Kada smo silazili, vidio sam dvoje ljestve; bile su naslonjene uz stijenu

slijedećeg kata. Ako su jedne ljestve bile potrebne, zašto nisu uzeli jedne od onih. To je bilo

jednostavnije uraditi nego izvući ove naše.

I ja sam vidio te ljestve.

I još nešto — nastavi dječak. — Gdje je Grin-ley, onaj što se naziva „kraljem petroleja"?

Sto mu gromova! Da, to je tačno! — uzvikne Sam zajapureno.

Zašto nema upravo te dvojice koje on, po svoj prilici, namjerava prevariti? On zna da mi tu

prevaru nećemo dozvoliti. On ih je odvojio od nas pa se obratio poglavici.

Ali kako i kada?

Sjetite se onih bijelaca što su prije nas došli na Fornerov ranč! On je s njima razgovarao. Ja sam

saznao da se on s jednim od njih zavukao negdje iza kuće.

Ako je tako, onda se pojavljuje neka povezanost koja me zabrinjuje. Ali otkuda im hrabrosti da

zarobe tolike ljude! Pa i mi smo naoruţani i moţemo se probiti.

Kuda?

Dignut ćemo poklopac.

Hajde, pokušajte to! Podići ga sigurno nećemo.

Onda kroz vanjski zid.

Zid napravljen ođ kamenja i neke ţbuke još tvrđe od kamena.

Onda kroz strop.

De pokušajte se noţevima probiti.

83

—' Ali ja sam, osim poglavice, vidio samo ţene i djecu!

Ratnici su se sakrili. Oni se toboţe nalaze u lovu. Kakve divljači ima u ovom kraju u ovo godišnje

doba? Vi znate da je više indijanskih plemena iskopalo ratne sjekire, što znači da su u ratnom

pohodu i da se svakog časa mogu pojaviti bilo gdje. Zar će onda drugi napustiti svoje utvrđeno

prebivalište i poći u lov? A otkađa Pueblo-Indijanci svi najedanput idu u lov? Ne ţive li oni prije

svega od uroda svoje zemlje što-je obrađuju u svojim vrtovima? Same Hawkense, vjerujte mi, mi

smo zarobljeni.

Treba da se u to uvjerimo, ali prije svega moramo vidjeti moţe li se onaj poklopac tamo gore

otvoriti.

Dick Stone i Will Parker sučelice se postave jedan prema drugome: Sam im se uspe na ramena,

tako da je dohvatio poklopac. Pokuša ga odgurnuti svom snagom. Uzalud.

Tačno je: zatvoreni smo — mrmljao je on si-lazeći. — Ali mi ćemo ovim nitkovima pokazati da su

se preračunali.

Na koji način? — upita Stone.

Prokopat ćemo rupe kroz zid ili kroz strop. Da najprije ispitamo zid.

Pri svjetlu svjetiljke najprije su pregledali zidove koji su dolazili u obzir za prokopavanje. Poka-

zalo se da su vanjski zidovi, kao što je to Schi-So već rekao, u svoj svojoj duţini sagrađeni od

velikog kamenja međusobno povezanog ţbukom koju nikakav noţ nije mogao načeti. A drugog,

moćnijeg oruđa nisu imali.

Sad im je još samo strop ostao. Moţda se kroza nj moglo prodrijeti. U tom su poslu učestvovali

svi muškarci. Pri tom su po dvojica pridrţavala jednog na ramenima, a ovaj je pokušavao noţem

izbušiti neki otvor. Pokazalo se da je podloga stropa napravljena od nekog kao ţeljezo tvrdog

drveta, sasvim tijesno sloţenog jedno do drugoga. To drvo stotinama godina nije bilo izloţeno

vlazi i pruţalo je noţevima nesavladiv otpor. Zbog toga nisu ni doznali od čega se sastoje gornji

slojevi stropa.

Ţene su, napeto iščekujući, pratile ove pokušaje. Kad se pokazalo da su nekorisni, prekinuli su s

tom rabotom. Gospođa Rozalija Ijutito uzvikne: — Tko bi i pomislio da uopće ima tako zlih ljudi

kao što su ove indijanske protuhe! E, da su meni sada ti klipani ovdje, boţe dragi, alaj bih im

sasula istinu u oči! Eto još jedanput se pokazalo što se dešava kad se oslanjamo na muškarce.

Trebalo bi da su naši prirodni zaštitnici, ali umjesto da nas čuvaju i štite, oni nas ravnim i

najkraćim putem odvuku u nesreću.

Budi mirna! — umoli je muţ. — Pa ti vrijeđaš ovu gospođu svojim vječnim zanovijetanjem.

Sto? Kako? Vječno? — pitaše ona Ijutito. — Pa kako sam dugo govorila? Najviše tri ili četiri

sekunde. I ti to nazivaš vječno! Tko je u pravu, ne treba drţati jezik za zubima. Bili smo glupi što

smo se dali zatvoriti. Ja tome nisam kriva, ali ću ipak pitati: šta treba sada očekivati i što će se s

nama desiti?

Još pitate? — reče Hobfole-Frank i pri tom mu u uglovima usta zatitra lukav osmijeh. — Pa samo

je po sebi razumljivo da će nas najprije vezati.

Zar i nas, dame?

Naravno! Zatim će nas svezati za stup mučenja.

Zar i nas, dame?

Sasvim razumljivo! Onda će nas lijepo, polako umoriti.

I dame?

Svakako! A kad budemo mrtvi, skalpirat će nas.

Sto mu jada! Pa valjda ne i nas, dame?

I te kako! Crveni, dapače, običavaju ţivim ţenama uzimati skalp, jer dok su ţive kosa im je i ljepša

i dulja što skalpu daje daleko veću vrijednost.

Najljepša vam hvala na toj ljubaznosti! — upade gospođa Eozalija Hobble-Franku u riječ.

Molim lijepo! — uzvrati on. — A to čine i zato što se koţa skalpa s lešine ne skida tako lako kao sa

84

ţiva čovjeka.

Je li to istina ili me samo ţelite zastrašiti, gospodine Frank?

To je prava pravcata istina, usto moţete biti stoposto sigurni.

Pa onda su ovi crveni pravi i istinski barbari i ubojice. Ali ja se ne dam ni mrtva ni ţiva skalpi-rati.

Moju koţu neće ni uz koju cijenu dobiti. Ja ću se braniti. Branit ću svoju kosu do poslednjeg daha.

Ja sam gospođa Rozalija Eberschbach, rođena Morgenstern, obudovjela mlinarica. Oni će me već

upoznati!

Druga skupina zarobljenika, naime bankar i njegov knjigovođa, bila je manje ţivahna. Ova dvojica

su leţali u prizemlju, u potpunom mraku. Po vlaţnom zraku i povremenom klokotanju slutili su da se

nalaze u blizini izvora. Zidovi su tu dolje bili tako jaki da se bijes nevremena jedva čuo. Kada su

lasom spušteni i kada se poklopac nad njima zatvorio, neko su vrijeme osluškivali. Svuda unaokolo

njih vladala je tišina. Bili su potpuno sami stoga bankar progo-

voii: Gospodine Baumgartene čujete li me ili ste u iK'svijoslioi?

Ĉujem vas, sir. Ovo je mjesto doista takvo da Tov jeka hvata nesvijestica. Što smo učinili tim

Indijancima da s nama na ovakav način postupaju?

Hm, to se i ja pitam. Zašto sii samo nas dvo-jicu zarobili, a ne i ostale?

Sto se toga tiče, pretpostavljam da ni oni nisu u boljem poloţaju.

Mislite li da su i oni zarobljeni?

Da.

Koji vas razlozi na to navode?

Više njih. U prvom redu, Indijanci nas ne bi zarobili kad ne bi bili sigurni da nam naši pratioci ne

mogu priskočiti u pomoć.

To je tačno, ali u isti. mah i nepovoljno po nas. Moţemo dakle, pokopati svaku nadu.

I ne pada mi na um. Ja se nadam do posljednjeg trenutka. Usprkos svemu, čini mi se da moţemo

računati na svoje suputnike. Oni su po svoj prilici zatvoreni kao i mi, ali nisu vezani. Imaju uza Se

oruţje. A kakvi su to momci! Onaj Hobble-Frank je doduše, osobenjak posebne vrste, ali zacijelo

je neustrašiv, hrabar čovjek i dobar zapadnjak. O Haw-kensu, Parkeru, Stoneu i Drollu moţe se to

isto reći. A što se tiče ostalih, sigurno je da među njima, osim nepouzdana kantora, nema ni

jednoga koji bi se kukavički zavukao u kut,

I ja tako mislim. Ali zašto su nas vezali? Valjda zbog otkupnine?

Sumnjam. To bi odgovaralo više bijelim banditima nego Indijancima. Pretpostavljam da za ovakvo

drţanje crvenih treba zahvaliti svađi između njih i bijelaca.

Do vraga! Onda se nemamo čemu nadati, jer to nas tako reći, stavlja u poloţaj ratnih zaroblje-

nika, što će nas, po svoj prilici, stajati glave! Lijepi izgledi! Na stupu mučenja ispečen i skalpiran!

Dotle još nismo stigli! Prije svega, pokušajmo se osloboditi spona.

U taj su pokušaj uloţili mnogo truda, ali bez ikakva uspjeha: remenje je bilo suviše čvrsto.

Da

jedan drugoga od veţu, nato se nisu sjetili, a ipak su to, pa makar i vezanih ruku, u najmanju ruku

morali pokušati.

Leţali su jedan do drugoga i čekali. Dugo, veoma dugo, kako im se činilo. Poklopac se pomaknu.

Ugledaju vedro zvjezdano nebo. Nevrijeme je, dakle, prošlo i spustila se noć. Najednom vidješe da

se spuštaju ljestve i da niz njih silazi poglavica. On se nagnu nad njih i opipa im spone. Kad se

uvjerio da su još vezani i da mirno leţe, reče: — Bijeli su psi gluplji od kojota što tule prerijom.

Oni su došli u nastambu crvenih ratnika, a nisu se sjetili da je sada iskopan noţ između nas i njih.

Oni su nam oduzeli zemlju, oskrvnuli naša sveta mjesta i protjerali nas. Oni nas neprekidno

progone i varaju. Nekad ih je bilo malo, a sad ih ima na milijune. I nas je bilo mnogo a sad

nestajemo kao što nestaju mustanzi i bizoni sa savana. No, mi ne umiremo bez osvete. Ratna

sjekira je iskopana i sve bljedolike što nam dopadnu ruku mrak će progutati. Sutra zorom, kad

zaruđi, postavit ćemo stupove mučenja te će vaši urlici bola odjekivati zrakom! Tako će se

85

dogoditi! Ka-Maku, poglavica je to rekao! Nakon tih riječi on se opet uspe, povuče ljestve i stavi

poklopac na otvor.

Njegova ih prijetnja uznemirila. Na kraj im pameti nije bilo da je sve to samo gluma i da im je

tako crnu sudbinu predskazivao samo zbog toga da bi poslije bili zahvalniji svojem već

predodređenom spasiocu.

Poglavičin je posjet bankara potpuno dotukao, a ni Baumgarten nije bio više samopouzdan kao

prije. Već sutra zorom na stupu mučenja?!

Saopćiše jedan drugome svoja strahovanja. Razmišljali su ne bi li našli izlaz iz te situacije. Ponovo

su pokušali raskinuti konopce na rukama, ali postigli su to da su im se još više zareţali u meso.

Odjednom su — sigurno je već prošlo nekoliko sati — ponovo začuli štropot. Pogledaše gore. Na

otvoru se pojavi jedna glava.

— Pst, gospodine Duncane, jeste li dolje? — začuše prigušeni glas.

Da, da! — odgovori Duncan veselo jer mu se odjednom vratila nada.

Tiho, tiho! ako nas, čuju izgubljen sam. Je li moţda gospodin Baumgarten s vama?

Da, ja sam ovdje — odgovori Nijemac.

Konačno, konačno sam vas pronašao? Traţio sam vas i izloţio se stotinama opasnosti da bih vas

spasio. Jeste li se branili? Jeste li moţda ranjeni?

Iz tih je riječi, reklo bi se, zračila istinska briga.

Ne, zdravi smo i nepovređeni — objasni Duncan.

Strpite se još samo malo. Moţda ću pronaći neke ljestve.

Glava iščezne iz otvora.

Hvala bogu! Bit ćemo slobodni! —.reče bankar i duboko uzdahnu.

To je bio gospodin Grinley, naš „kralj petro-leja". Ne?

Da — uzvrati knjigovođa. — Prepoznao sam ga po glasu, iako je samo šaptao.

On će nas izvući. Stavio je svoj ţivot na kocku da bi nas oslobodio. Zar to nije lijepo od njega?

Veoma lijepo!

Htjeli smo ga ţigosati kao varalicu. Ovo je najbolji dokaz da se u nj moţemo pouzdati.

U to se na otvoru ponovo pojavi „kralj petro-leja". On spusti ljestve i reče tihim glasom: —

Uspjelo mi je. Popni te se!

Ne moţemo, vezani smo — uzvrati Duncan.

Zlo i naopako. Znači, moram dolje. Izgubit ćemo dragocjeno vrijeme.

On se spusti k njima, opipa njihove spone i presječe ih. Oni ustadoše i protegnuše udove da bi im

opet krv nesmetano potekla ţilama. Duncan pruţi spasiocu ruku i prošapće: — To vam nikad neću

zaboraviti, sir! Ali recite mi, molim vas, kako vam je uspjelo da ovdje...

— Pst, tiho! — upade, mu „kralj petroleja u riječ — O tome kasnije. Sad treba brzo nestati;

svakog trenutka moţe netko naići da vas obiđe. U tom smo slučaju izgubljeni. Dođite, dakle, brzo

gore!

Ali nemojte se uspravljati, inače će vas smjesta opaziti. Moramo se udaljiti puzeći.

Popne se a oni za njim. Stigavši na platformu, polegoše.

— Gledajte gore! — došapnu im on. — Vidite li straţare? Pri jasnoj mjesečini ugledaše

Indijance na gornjoj platformi. „Kralj petroleja" ostavio je otvor otvorenim, a ljestve spustio u

prostoriju, te promrmljao:- — Slijedite me tiho do ruba uz koji sam prislonio druge ljestve. Tek

kad budemo dolje, bit ćemo sigurni.

Dopuzaše do ruba prve platforme i dođoše do lje-stava. Ni sad ih ne primjetiše. Sad su se jedan

za drugim spustili dolje i uskorox se našli izvan puebla.

Konačno! — reče „kralj petroleja". — Uspjelo je. A sada brzo odavle!

Još ne, gospodine Grinlevu — reče savjesni knjigovođa. — I naši su suputnici upali u klopku.

Hoćemo li ih ostaviti na cjedilu? Naša je duţnost da im...

Glupost! — upade mu ovaj u riječ. — Što vam pada na um! Poglavica je lagao. Njegovi ratnici nisu u

86

lovu, nego su ovdje. Što moţemo nas trojica učiniti protiv šezdeset ili sedamdeset do zuba

naoruţanih Indijanaca? To bi bila sigurna propast. Budite sretni da sam vas izbavio!

Tačno, ali ipak mi je ţao drugova.

Oni će se sami za sebe pobrinuti. Pa, među njima ima vrijednih momaka koji će se sigurno snaći.

To me umiruje. Ali kako ćemo dalje? Sigurno će nas progoniti. Da nam je bar doći do svojih konja i

oruţja. I naše će nam stvari nedostajati.

Sve je tu. Sve sam spasio.

Što? Kako? Pa to je nemoguće!

Ah, odvaţan čovjek će za ljubav svojih prijatelja i nemoguće učiniti mogućim. Ja to, naravno,

nisam mogao sve sam obaviti. Našao sam pomoć i podršku.

Koga?

Dva smjela dţentlmena kojima ću vas odvesti. Dođite, dakle, brzo. Ne smijemo gubiti ni trenutka.

Grinley ih povede duţ vanjskog zida puebla, a zatim do ruševina gdje su se prije toga bili sakrili

Indijanci. Tamo su se našli s Buttlerom i Pollerom.

Kud njih su zatekli ne samo svoje konje i oruţje v<c i sve svoje stvari. Tome su se ipak iznenadili.

Na njihova pitanja „kralj petroleja" odgovori: — Moramo .smjesta na put jer će za nama u potjeru

što ste uostalom sasvim ispravno pretpostavili. Stoga im moram« što je moguće više odmaknuti.

Putem ćete saznali kako se sve odigralo.

On bijaše pripremio priču za koju je bio siguran da će naići na dobar prijem. Uzjahaše i odjuriše u

noć. Bankara je proţimao osjećaj zahvalnosti i nije ga bilo briga za sudbinu doseljenika. Ali

Baumgarten se nije mogao osloboditi misli da bi im bila duţnost da svoje suputnike bar pokušaju

osloboditi.

A ovi su se nalazili, zaista, u nezavidnom poloţaju. Najprije su bili uvjereni da će se ulazni poklo-

pac podići i da će se i bankar sa svojim knjigovođom naći među njima. Videći da se to nije dogodilo

bilo im je jasno da su postali zarobljenici Indijanaca. Iskusni zapadnjaci podnosili su taj svoj

poloţaj stoičkim mirom, ali su se doseljenici neobično uznemirili. Jedan jedini je ostao potpuno

miran, naime kantor. On nijednog trenutka nije pomislio da će tu ostaviti svoje kosti. Gospođa je

Rozalija, razumije se, vodila glavnu riječ. Ona je strašno grdila, osobito Indijance, ali i Sama

Hawkensa i njegove drugove zato što su dopustili da ih Indijanci namame na tako tanak led. — Tko

bi to za ovog starog, crvenog indijanskog gradonačelnika rekao! — Ijutito će gospođa Rozalija. —

Bio je tako ljubazan, ja sam se bojala da se ne rastopi. Vjerovala sam da će me zamoliti za ples. A

sada se ispostavilo da je sve bila samo himba, pre-vara i lukavstvo. A što on, zapravo, hoće? Je li

im, moţda, do naših stvari i do našeg novca? Recite mi molim vas, gospodine Hawkens! No,

govorite! Pričajte! Što ste se ukrutili kao nijema kineska sveta uljanica!

Naravno, okomili su se na vaše vlasništvo — uzvrati Sam.

Naravno? To uopće ne smatram naravnim! Moje vlasništvo pripada samo meni i ne dozvoljavam da

ga itko drugi prisvaja. Tko rukom posegne za mojim pravnim i zakonitim vlasništvom taj je

tat,

jeste li me razumjeli! I zato postoje u Saskoj izvjesni paragrafi kojih se policija strogo

pridrţava. Tko prisvaja tuđe, taj ide u zatvor!

Istina je. Ali, na ţalost, mi se ne nalazimo u Saskoj.

Ne nalazimo se u Saskoj? Ma šta kaţete? Ja još nisam Amerikanka i još dugo neću biti. Zadrţala

sam svoje sasko drţavljanstvo. Još uvijek sam kćer lijepe saske zemlje uz Elbu. Sasi su pobijedili

u više od dvadeset bitaka, oni će me i odavde izbaviti. Neću dopustiti da budem opljačkana i da

me bez pfeniga otjeraju.

Sam baci jedan od njemu svojstvenih iskričavih pogleda na uzbuđenu ţenu i reče: — Vi imate po-

grešnu predodţbu, gospođo Eberschbach. Vas neće opljačkati a zatim otjerati.

Ne? A što će učiniti?

Kad Indijanac pljačka onda i ubija. Uzme li ono što nam pripada, i ţivot će nam uzeti; da se poslije

87

ne bismo osvetili.

Gospode! No, to prelazi sve granice! Vi ste sve to znali a ipak ste nas ovamo doveli? Gospodine

Haw-kense, molim vas, ne zamjerite, ali vi ste neman, zvijer, aţđaja, kakvu još svijet nije vidio.

Oprostite! Jesam li ja mogao nazrijeti namjere Indijanaca? Pueblosi su poznati kao prijazni i

pouzdani ljudi. Ne bih ni u snu pomislio da će nam postaviti ovakvu stupicu.

A jeste li vi morali uletjeti u nju? Mogli ste ostati napolju!

Pri onakvom vremenu?

Ma kakvo vrijeme! Radije ću pustiti da mi se deset potoka sruči na glavu nego da me orobe i ubiju.

To ste otprilike i sami mogli misliti. Oh, nebesa! Poginuti! Tko bi to pomislio! Ja sam se iselila da

bih još čitav niz godina proţivjela u Americi, a eto, tek što sam stupila na američko tlo već mi

prijeti opasnost da poginem! Htjela bih da vidim muškarca koji bi to izdrţao!

Uto joj priđe kantor, poloţi joj ruku na rame i reče umirujući je: — Nemojte se bez potrebe

uzru-

javati, draga moja gospođo Eberschbach. Dok sam ja uz vas, vi ste sigurni. Ja vas štitim!

Vi?... Mene? ... — zapita ona s nevjericom u Klasu.

Da, ja vas! Vi ste pod mojom zaštitom. Zbog inoje velike opere, muze će mi pomoći da se ţiv i

zdrav vratim kući. Ĉovječanstvo bi inače ostalo bez djela od neprocjenjive umjetničke

vrijednosti. Za vrijeme mog putovanja Amerikom neće mi vlas s glave pasti. Naravno da će dobro

proći i svaki onaj tko se uz mene nađe.

Lijepo! Ako ste sigurni da nam se neće ništa dogoditi, onda nas, molim vas, izvucite iz nevolje, u

koju smo zapali.

Kantor se počeše iza uha, i brundajući, odgovori: — Ĉini se da ste me krivo razumjeli, moja

najdraţa gospođo. Ne moţe se melodiju označenu lento odsvirati allegro vivace. Ako sam ja

ustvrdio da vam se dok ste sa mnom nikakva nesreća ne moţe desiti, to ne znači da ću ja otvoriti

vrata tvrđave u kojoj smo zatvoreni. Za to mi ovdje imamo druge ljude. Dovoljno da vam

spomenem gospodina Franka, koji je već izvršio mnoga junačka djela i koji nas ni u kom slučaju

neće ostaviti na cjedilu. Nemam li pravo?

Ove posljednje riječi upravi Hobble-Franku. Osjetivši se počašćenim, ovaj uzvrati na svoj poznati

način: — Da, pravo ste kazali. Potpuno pravo, gospodine kantore emerituse, i povjerenje koje

imate u mene neću iznevjeriti. Oslobodit ću vas pa makar morao stotinu okova razbiti!

— A kako? — upita Sam.

Ti mi, zacijelo, ne vjeruješ. Dok ste se vi ovdje beskorisno svađali, ja sam razmišljao i domislio se

kako ćemo na slobodu.

Baš me zanima kako — reče Sam.

Vi ste gmizali po zidu i noţevima bockali po stropu, ali je kamenje ostalo tamo gdje je i bilo.

Kladim se da tu negdje postoje rupe kroz koje bismo mogli pobjeći.

Rupe? A gdje?

Gdje? E, to tek moramo pronaći!

Onda smo na istom.

— Hajde, šuti! Vaše oči ništa ne vide a vaši nosovi ne vrijede ni tri pfeniga. Na otvor je

navaljen poklopac te se čini da više nikakav otvor ne postoji.

Da je to istina, svi bismo se ovdje pogušili, jer bi nam ponestalo zraka. Ali, pogledajte svjetiljku

kako lijepo gori i stavite u pogon svoju nosnu aparaturu.

Ta ovdje je zrak potpuno čist! Uvjeren sam da se zrak stalno obnavlja. Mora, dakle, tu negdje,

gore ili dolje, postojati nekakva rupa; Kao u mojoj vili

„Medvjeđa mast", na Elbi. Tok tog stalnog strujanja zraka moramo otkriti. A znate li, molim vaš,

kako ćemo to najbolje izvesti?

— Zacijelo misliš sa svjetiljkom? — upita Sam.

,. — Sa svjetiljkom! Moram priznati da se i u vama javi pokoji svijetli trenutak. Uzmite, dakle,

88

svjetiljku i nosite je duţ zidova i gore uz strop. Tako

ćete pronaći mjesta kroz koja svjeţi zrak ulazi,, a loš izlazi.

— Gospodine Frank, ta vam misao nije loša! — viknu Sam Hawkens. — Vaša su zapaţanja ispravna,

jer je potpuno svjeţ zrak; dakle, postoji strujanje. Traţit ćemo.

— No, vidiš li, dakle, stara flauto, da organist

zna svoj posao! Da ja nisam, tako... čuj!

Osluškivali su. Odozgor je dopirala nekakva buka. Nevrijeme je prošlo. Grmljavina je prestala i

prilično se jasno čulo što se na platformi dešava: teško je kamenje odvaljeno i poklopac je

otvoren, ali tek toliko da se ukazao uzak otvor. Tada se začuo glas poglavice: — Neka bijeli ljudi

poslušaju što ću reći! Oni su moji zarobljenici. Između nas i bljedolikih je izbio rat, te ih prema

tome treba ubiti. Ali ja hoću da budem prema njima milostiv i poklonit ću im ţivote ako

dobrovoljno predaju sve što imaju uza se. Neka mi njihov vođa odgovori!

Sam Hawkens odgovori: — Imat ćeš sve što ţeliš. Pusti nas gore, i mi ćemo ti to predati! ,

Moj brat je podmukao kao zmija. Ako vas pustim gore, nećete ništa predati, već ćete se braniti.

Onda dođi dolje i uzmi ono što traţiš!

Vi biste me zadrţali dolje. Neka bljedoliki najprije skupe svoje oruţje i neka ga povezu remenjem

koje ću im baciti dolje. Mi ćemo nakon toga spustiti naša lasa i sveţanj povući gore. Neka Sam

Hawkens reče da li se slaţe ili ne.

Hoće li Ka-Maku odrţati riječ i osloboditi nas ako mu sve predamo?

Hoće.

Hoće? Hihihihi! Ne smatraj nas glupljim no što si sam. I kidaj, inače ću ti prosvirati metak kroz

glavu. Mi znamo što nas čeka, laţljivče i vjerolom-niče! Nećete od nas dobiti ni koliko bi pod nokat

stalo.

Umrite, onda!

— Nije vaţno. Isto nas čeka ako vani predamo sve što imamo. Prevarili ste se u računu. Naoruţani

smo te ćemo oruţjem sebi izvojštiti slobodu.

— Sam Hawkens se vara. Vaše vam oruţje neće biti ni od kakve koristi, jer do borbe i neće

doći.

Zatvoreni ste i napolje ne moţete. Nećemo vas napadati, a vi se nećete braniti. Nemate ni vođe ni

hrane. Ĉekat ćemo dok ne onemoćate a onda ćemo bez borbe uzeti sve što vam pripada. Howgh!

Poklopac se ponovo spustio i na njega su navalili kamenje.

Glupost! — brundaše Dick Stone. — Trebao si to izvesti bolje! Nije mu trebalo ništa ni odgovarati,

to jest, mogao si ga'metkom pozdraviti.

Misliš li, stari, da bi nam to nešto koristilo? Naš bi poloţaj, naprotiv, postao još gori. Ne, ako nije

potrebno, krvi prolijevati neću. Radije ćemo se osloboditi lukavstvom.

— Onda, treba prihvatiti Frankov savjet. Ali moramo poţuriti jer, će svjetiljka uskoro đogorjeti i

mi ćemo se naći u mraku.

Ispostavilo se da je Hobble-Frank imao pravo. U vanjskom zidu bilo je rupa kroz koje je prodirao

svjeţ zrak, a uskoro su u stropu otkrili otvorčiće kroz koje je izlazio loš zrak. Ti su otvori bili

kosi da ih se ne bi otkrilo. Bili su široki svega nekoliko centimetara.

To še nam vjerojatno pomoći — primijeti Will Parker. — Noţevima ćemo produbiti otvor.

Postavlja se, međutim, pitanje na koju se stranu mislimo probijati. Kroz zid?

Zid je predebeo — reče Sam. — Mnogo bismo vremena izgubili.

Onda kroz strop?

Razumije se. Samo što će to biti prilično mukotrpan posao, naime, onaj koji će ga bušiti mora se

popeti na ramena dvojice drugih. Ali čim isječemo prvo drvo, ostalo će ići kao po loju. Na ţalost,

svjetla imamo još najviše za pola sata, a onda ćemo ostati u mraku. Izaberimo prikladan poloţaj!

Odmah se prihvate posla. Sam se pope na Stonea i Parkera, Droll na dvojicu Nijemaca,

Eberschbacha i Straucha. Poslije će ih drugi smjeniti. Kad su započeli, Schi-So primijeti: —

89

Svjetlo će se ugasiti. Moţda će poslije biti potrebnije. Zašto da sad do-gori?

Imao je pravo, stoga ugasiše svjetiljku. Sad je u prostoriji zavladao potpuni mrak. Ĉulo se tiho bu-

šenje, škripa noţeva i disanje ljudi u radu. Tako su se pri tom poslu izmorili, da su ih već poslije

četvrt sata morali smjeniti. Na spavanje mije nitko ni mislio. Bušilo se, rezalo i strugalo tokom

čitave noći. Iz stropa su isjekli toliko drveta da je nastao otvor kroz koji se mogao provući

čovjek. Ali je trebalo probušiti i gornji sloj stropa. Taj se sloj sastojao od tako čvrsto nabijene

ilovače da je bio tvrd kao kamen. Zbog toga su vrlo sporo napredovali. Bilo je već podne kad su po

zvuku noţeva zaključili da će i gornji sloj uskoro biti probijen.

— Sad radite što je moguće tiše — naredi Sam

Hawkens. — Inače će nas odozgo čuti.

Tek što je izgovorio ove riječi, odjekne pucanj i metak proleti iznad ljudi što su bušili strop.

Trenu-tak-dva poslije toga Dick Stone, koji je radio pored Schi-Soa viknu: — Do vraga! Ranjen

sam!

U šta? — zapita Sam.

U nadlakticu. Lupeţi pucaju u nas.

Kroz poklopac? Začuli su buku naših noţeva. Jesi li opasno ranjen?

Mislim da nisam. Vjerojatno me samo okrz-nulo. Kost, zacijelo, nije povrijeđena. Ali osjećam da mi

krv curi.

Onda brzo siđite! Mogli bi ponovo pucati i pogoditi vas u glavu. De, da pogledamo nadlakticu.

Sad im je svjetlo i te kako dobro došlo. Tek što su napustili mjesto ispod probušenog stropa, još

dva ili tri metka prozujaše iznad njih. Sam Hawkens za-urla iz svega glasa.

Što se đereš? — upita ga Parker zabrinuto. — Jesu li te pogodili?

Ne. Htio sam samo doznati gdje se ti lupeţi nalaze.

Odozgor se razlegne veseo urlik. Začuvši Samov glas, Indijanci povjerovaše da su ga pogodili.

— Vrlo dobro! — smijao se Sam. — Klipani leţe tačno nad otvorom iznad nas i prisluškuju.

Poslat ćemo im u posjetu nekoliko metaka. Frank i Will, dođite amo! U našim dvocjevkama ima šest

naboja.

Svaki dva metka, brzo, jedan za drugim! Jedan —

dva — tri!

Pucnji odjeknuše i vani među Indijancima se razlegne bijesan i bolan urlik. — Izvrsno! Hihihi! —

smijaše se Sam — Ĉini se da smo ih nekoliko pogodili. Sumnjam da će ponovo tamo posjedati, da bi

prisluškivali!

Ali ni ja se neću ponovo postaviti na onu rupu! — mrmljaše Stane.

Nitko to od tebe ne traţi — uzvrati Sam. — Pokaţi ruku.

Ponovno su upalili svjetiljku. Pri njenu su svjetlu ustanovili da mu je nadlaktica samo neznatno

okrznuta, i to se moglo lako zaviti. Tada se javi Hobble-Frank: — Nije trebalo bušiti strop, već

zid. Na platformi se nalaze Indijanci i čuju nas. Prihvatimo se zida, nitko nas neće čuti.

Ali posao je mnogo teţi — ubaci Sam.

Bolje i to nego da nas pobiju.

Otvori su se nalazili u vanjskim zidovima i bili su toliki da su u njih mogli jednu do druge, ugurati

cijevi dviju pušaka i njima se sluţiti kao polugama. Na taj su način, naravno tek nakon velikog

truda,

olabavili leţišta kamenja i onda nastavili rad noţevima.

U tome im prođe podne. Bila je već noć kad je prvi kamen ispao iz zida. Prvi! A koliko ih je još

trebalo maknuti! A u kakvom su se stanju nalazili zarobljenici! Oni su se u pueblu htjeli odmoriti i

oporaviti. Ali po svom su dolasku dospjeli jedino da se napiju, ali hrane nisu okusili. A bili su već

više od jednog dana bili zarobljeni. Pritisla ih je glad i ţeđ. Za odrasle kako tako, ali djeca su

traţila jelo i piće i nikako da ih smire. Smjenjujući se stalno po dvojica, u radu im prođe čitava

noć. Posao je veoma sporo napredovao, jer je zid bio čvrst, a ţbuka gotovo čvršća od kamena.

90

Konačno ispade još jedan kamen. Sjaj jutarnjeg rumenila prodre u prostoriju. Sada je išlo brţe.

Još pola sata i otvor je bio toliki da se kroza nj moglo ispuzati.

— Pobjeda! — Oduševljeno će gospođa Rozalija.

— Ova rupa nije, doduše, udoban prolaz za poštenu damu, ali ako se radi o slobodi, provukla bih se

čak i kroz dimnjak. Poslije se lako oprati. Naprijed, moja gospođo! Tko će prvi? Učtivost, dakako,

nalaţe da se najprije dame spasu. Stoga predlaţem da ja budem prva.

Ona se već sagne da se provuče, ali Hobble-Frank je povuče natrag i reče: — Vi niste pri pameti,

ma-dame Eberschbach! Što vam to pada na um! To nije za ţene. Najprije će muškarci, glavni

neimari.

Tko? — upita ona. — Glavni neimari? Vi, zacijelo, i sebe ubrajate među njih?

Naravno!

No, to mi je vrlo ţao. A niste li vi nešto čuli o tome da prema damama, treba biti susretljiv?

Ali, ja vas ne razumijem, moja najdraţa, najmilija gospođo Eberschbach! Ako ja prije vas ţelim

ispuzati, onda veću susretljivost ne moţete ni zamisliti!

— Ako vam je zaista do susretljivosti, pustit ćete da ja prva iziđem. Zar ne shvaćate?

— Naprotiv, vrlo dobro! — Ali pretpostavljam da su Indijanci čuli kako pada kamenje koje

smo izgurali napolje pa su sad oprezni. Onog tko se prvi pojavi, dočekat će fijucima. Sasvim je

svejedno hoće li taj nogama ili glavom ugledati jutarnje svjetlo. Ukoliko još uvijek ţelite proći

prva, nemam ništa protiv toga.

— Dakako da vam se zahvaljujem na toj paţnji.

Hvala vam najljepša. Ja sam skromna dama i kao takva ne ţelim da se mene umjesto glavnih

neimara pozdravi salvom metaka.

Ona ţustro odstupi. Ali ni Frank ne dobi dozvolu da bude prvi, već to neugodno pravo prvenstva

prisvoji Sam Hawkens. On najprije natakne šešir na cijev puške i progura je oprezno kroz otvor.

Vani je sve bilo tiho. Tad Sam Hawkens polako puţući krene k izlazu. Kad je stigao do ruba otvora

hitro se povuče. Vrati se u prostoriju i reče: — Zaista, dolje na platformi sjedi više straţara.

Otkrili su našu rupu.

Jesu li te opazili? — upita Dick Stone.

Nisu.

Kako su naoruţani?

Puškama.

Onda će svakako pucati. Nalaze se na platformi na koju bismo mi morali skočiti, a mi moţemo

izlaziti samo jedan po jedan. Po svoj prilici otvor nije pod paskom samo odozdo, već i odozgo.

Hajde da se uvjerimo.

Dick uze svoju dugu pušku, nabije na cijev svoj neopisivi šešir i polako ga proturi kroz otvor tako

da se izvana činilo kao da se u otvoru pomalja ljudska Klava. Vani odjekne uzvik i istovremeno

prasne nekoliko hitaca. On povuče pušku, paţljvo pregleda šešir i reče:

— Dva su ga metka probila, jedan odozgo i jedan odozdo, što veliš na to, stari Same?

Ovaj dugo ne odgovori. Svi su s najvećom napetošću očekivali što će reći. Konačno izusti prilično

utučeno:

Straţara ima i iznad nas. Oni vire preko ruba gornje platforme i osmatraju naš prokop. Straţari

i/.nad i ispod nas. To je zlo, veliko zlo!

Otjerat ćemo ih mecima! — samouvjereno predloţi Hobble-Frank.

—' De, pokušaj! Moţeš li gađati u ljude na našem krovu.

— Ne mogu. Na to nisam mislio, ali se zato moţe gađati u straţare ispod nas.

-— A kako ćete to izvesti?

— Pa, naciljat ću na njih i okinuti!

— To je lakše reći nego učiniti. Otvor je tako uzak da moţete gađati jedino ako provučete napolje

cijelu pušku, obje ruke i glavu. Ali će vas prositi mecima još prije nego što zauzmete taj poloţaj.

91

Nebesa! Tako je. Eto, lijepu smo rupu napravili, a ne moţemo napolje.

Na ţalost, na ţalost! Uzalud smo se mučili. Ne moţemo ni kroz strop ni kroz zid.

—> Vraška stvar! Je li to Istina? — upita gospođa Rozalija. — Zar nema drugog izlaza? Moţda

kroz pod?

Ne, jer su i pod nama straţe.

No, onda smo upravo tamo gdje smo i prije bili! — I vi se nazivate nekakvim pionirom! Da sam ja

muškarac, znala bih što valja uraditi.

Sto?

Ne znam, jer nisam muškarac nego dama. Gospoda su tu da nas zaštite. Jeste li me razumjeli?

Onda, hajde, vršite svoju duţnost! Ĉemu da ja razbijam glavu kako ćete me osloboditi! Zato

zahtijevam od vas da napregnete pamet i pronađete neki način da spasite i mene i sebe.

Nastao je dug tajac. Svaki muškarac i svaka ţena ţeljeli su da se oslobode. Ali se nije čuo ni

jedan glas koji bi govorio o nekoj mogućnosti. Tako prođe dugo vrijeme u tmurnoj i neprijatnoj

tišini. Konačno se začu glas Schi-Soa:

Kakva nam korist od razmišljanja i mudrovanja? Napolje ne moţemo jer treba ispuzati pojedi-

načno i pri tom nas čeka sigurna smrt. Uza sve to, ja ipak mislim da ćemo se izvući odavde.

Kako? Na koji način? — pljuštalo je sa svih strana.

—• Old Shatterhand i Winnetou će se sastati na Fornerovu rancu. Forner će ini pričati o nama i

oni

će vjerojatno slijediti naš trag. Tako će doći i do puebla.

Da — sloţi se Sam uz dubok uzdah. — Još nam jedino ta nada preostaje. Oni će doći. Mogu se

zakleti. Ako sada izdrţimo, bit ćemo spašeni.

Pa da to izvedu samo dva čovjeka? Šta mogu dvojica protiv ovoliko Indijanaca? — dobaci gospođa

Rozalija.

Molim vas da šutite — zatraţi od nje Hobble-Frank. — Što znate vi o toj dvojici junaka, o tim-

mojim prijateljima i pokroviteljima! Neka nam oni samo uđu u trag. Poslije se više nemamo

zašto brinuti. Oni će nas izvući. I ne samo nas.

A koga još?

I bankara ako je još u ţivotu.

Taj, zacijelo, više nije u ţivotu — reče Droll — ni on ni njegov knjigovođa. O toj su dvojici osobito

vodili računa inače ih ne bi odvojili od nas.

Imao je pravo, no na drugi način, o njima su zaista vodili računa, ali- im se ipak o glavi još nije

radilo.

8. OSLOBOĐENJE

Bankar i njegov knjigovođa bili su slobodni i s „kraljem petroleja", Buttlerom i Pollerom odjahali

su bez zadrţavanja prema sjeveru, sve dok oko podne nisu stigli do prve šume na Mogollon brdima,

u kojoj su naišli na vodu, sjenu i osvjeţenje. Tu su sjahali i sjeli uz tok da bi odmorili sebe i konje.

Tu je „kralj petroleja" ispričao svoju priču kojom je pokušao objasniti događaje što su se zbili

minule noći, a to mu je zaista uspjelo, Duncan ga je ponovo smatrao po-štenjačinom, a uz to

veselio se što je u Buttleru i Polleru stekao tako dobre 1 čestite suputnike.

Kad su se odmorili ponovo su uzjahali i odjahali dalje, sve dok pred večer nisu našli veoma

prikladno mjesto za logor. Bilo je vode i dosta suhih drva za odrţavanje vatre tokom čitave noći.

To što su „kralj petroleja", Buttler i Poller bili izdašno snabdjeveni ţiveţnim namirnicama, koje su

se mogle dobiti samo u pueblu, nije bilo napadno ni Duncanu ni Baum-gartenu. Kada je Poller

potpalio, Buttler primjeti s izvjesnom zabrinutošću u glasu: — Nalazimo se u području Nijora-

Indijanaca. Ne bi li, moţda bilo bolje odreći se vatre, jer bi nas mogla odati?

Nema opasnosti — objasni „kralj petroleja". — Sa Nij orasima sam u dobrim odnosima.

92

Ali oni su iskopali ratnu sjekiru!

Ništa ne mari. Neće mi ništa učiniti čak ni onda kada su na ratnom pohodu.

Moţe biti. Ali njihova su obitavališta sjeverno odavde, dok su razna plemena Apača, koja su u ne-

prijateljstvu s Nijorasima, nastanjena juţno odavde. Mi se nalazimo na granici između ta dva

područja, a granična su područja uvijek opasna, jer ratni sukobi tu započinju i tu se odlučuju. Tu

se uvijek naiđe na bande koje ne štede ni prijatelje ni neprijatelje.

— A ja ti kaţem: — Moţeš biti siguran da se u čitavom ovom kraju, osim nas, ne nalazi ni ţiva duša.

Ovo je mjesto sasvim po strani. Ovdje još nisam nikada, a boravio sam veoma često, susreo ni

jednog čovjeka, te moţemo mirne duše ostaviti vatru da gori.

Bio je uvjeren da je u pravu, ali se varao. Sjeverno od njih jahala su dva jahača boja su nepri-

mjećeno išli k istom cilju, to jest mjestu gdje je logo-rovao „kralj petroleja" sa svojim pratiocima.

Ti su jahači bili udaljeni, moţda, tri engleske milje od njihova logora, a svega milju jedan od dru-

goga. I jedan i drugi išli su prema jugu.

Jedan je bio bijelac. Jahao je prekrasnog vranca crvenih nozđrva i duge grive. Sedlo i remenje na

njemu bilo je divne izrade, najfiniji indijanski ručni rad. Sam čovjek nije bio ni previsok ni

preširok, no ostavljao je dojam da mu je tijelo od čelika saliveno. Tamnoplava puna brada krasila

mu ozbiljno, suncem opaljeno lice. Na sebi je imao resama ukrašene koţnate dokoljenice i lovačku

košulju koju su na šavovima također krasile rese; duge čizme bijaše navukao iznad koljena a

pusteni šešir široka oboda visio mu je o vrpci na kojoj su naokolo bili pričvršćeni vršci ušiju

grizlija. U široki, od koţnatog remenja spleteni pojas, ispunjen nabojima, bijahu utaknuta dva

revolvera i lovački noţ. S lijevog ramena prema desnom visio mu je isprepleteni laso, a o vratu, na

čvrstoj svilenoj uzici, lula mira ukrašena perjem ko-librija a u njenu glavu bili su urezani indijanski

znakovi. U desnoj ruci drţao je pušku kraće cijevi čiji je zatvarač imao osebujan izgled. Bila je to

henrijevka s dvadeset i pet naboja, a o ramenu mu je visila dvocjevna medvjedarka najteţeg

kalibra kakvih danas više nema.

Bravi prerijski lovac nimalo ne drţi do sjaja i čistoće. Naprotiv, što je zapuštenijeg izgleda,

smatra se da je mnogo više doţivio. On se prema svakom tko drţi nešto do svoje vanjštine, odnosi

s porugom. Ali najveći prezir izaziva ulaštena puška. Ni jedan zapadnjak nema vremena da je

očisti. Ali na čovjeku o kojemu je riječ sve je bilo tako čisto kao da je tek jučer stigao iz St.

Louisa. Puške su mu izgledale kao da su još prije jednog sata bile u kovačevim rukama. Ĉizme

besprijekorno čiste, a mamuze bez i najmanjeg traga rđe. Odijelo mu je bilo čisto i neokr-pano.

Lice i ruke čiste. Po njegovu izgledu se lako moglo pretpostaviti da spada u onu vrstu lovaca koje

se nazivalo „nedjeljnim".

Zaista, tog su zapadnjaka zbog njegove čiste i uredne vanjštine, ljudi koji ga nisu poznavali, ve-

oma često smatrali „nedjeljnim" lovcem. Ali, kad bi čuli njegovo ime, uvidjeli bi svoju zabludu jer

to nije bio nitko drugi već Olđ Shatterhand, glavni i smioni lovac, nepokolebljivi prijatelj crvene

rase, a u isti mah neumoljivi neprijatelj svih nevaljalaca, kojih je s one strane Missisippija bila sva

sila, a ima ih još i danas.

Olđ Shatterhand bijaše njegovo ratničko ime, izvedeno od engleske rijeri shatter, smlaviti. On

je, naime, prolijevao krv neprijatelja samo onda ako je to bilo neizbjeţno, ali ni tada ne bi ubijao,

već bi ga samo ranio. U borbi golim rukama on bi obično one-svestio neprijatelja jednim udarcem

šake u sljepo-očicu. Otuda mu i ime što su mu ga dali i bijeli i crveni lovci.

Njegov divni vrani pastuh zvao se Hatatitla1, a dobio ga je na poklon od svoga krvnoga brata Win-

netoua.

Drugi jahač, što je jahao jednu englesku milju zapadno od prvoga bio je Indijanac. Konj što ga je

jahao ličio je potpuno na konja Olda Shatterhanda.

Ima ljudi koji odmah na prvi pogled, prije no što progovore, učine na nas dubok, neizbrisiv utisak.

Takav čovjek bio je ovaj Indijanac.

Na sebi je imao lovačku košulju od bijelo uštav-ljene koţe, ukrašenu crvenim indijanskim vezivom.

93

Dokoljenice su mu bile od istog materijala. I on je bio savršeno čist. Njegove male noge bile su

obuvene u mokasine protkane biserima i ukrašene diko-brazovim bodljama. Oko vrata imao je

obješenu skupocjenu kesicu s ljekarijama, umjetnički izrezbarenu lulu mira i trostruku ogrlicu od

čaporaka sivog medvjeda, najstrašnije zvijeri Stjenovitog gorja. Oko struka se omotao širokim

pojasom izrađenim od skupocjenog santillo-gunjca. Iz njega su virili, kao i u Olda Shatterhanda,

dršci dvaju revolvera i noţa za skalpiranje. Bio je gologlav. Svoju dugu, gustu modro-crnu kosu

češljao je visoko u obliku šljema i ispre-pleo koţom čegrtuše. Kosa mu nije bila ukrašena orlovim

perom, a ipak je svaki na prvi pogled vidio da je ovaj crveni ratnik istaknuti poglavica. Njegovo li-

jepo, muţevno i ozbiljno lice moglo bi se nazvati rimskim. Lične kosti bile su mu malo izbočene,

usne na golobradu licu pune, a ipak fino formirane, boja koţe blijedo svjetlosmeđa prelazeći blago

u brončanu. Koso preko sedla leţala je pred njim puška čiji su drveni dijelovi bili gusto okovani

srebrnim čavlima.

Da ga je susreo neki zapadnjak koji ga još nikada nije vidio, on bi ga smjesta prepoznao po toj

puški, o kojoj se razgovaralo uz tisuće logorskih va-tara. Na Zapadu su bile tri puške kojima po

glasovitosti nije bilo ravnih: to su bile Old Shatterhandova henrijevka, njegova međvjedarka i

Winnetouova srebrna puška. Taj crveni jahač bio je, dakle, Winnetou, poglavica Apača,

najvjerniji, i najpoţrtvovaniji prijatelj svojih prijatelja i istovremeno najstrašniji neprijatelj

svojih neprijatelja.

On nije jahao kao što se obično jaše već se nagnuo naprijed na svojeg Iltchva1, brata Hatatitle,

kao da ne zna jahati. Pogled mu je bio umoran i kao odsutan i sanjarski, ali prikovan uz zemlju. Tko

ga je poznavao, taj je znao da su u njega osjetila vrlo oštra i da njegovu pogledu ne moţe izmaći ni

najneznatni ja sitnica.

Brzo se uspravi, a zatim isto tako brzo prisloni o rame svoju srebrnu pušku. Odjeknuo je hitac:

kratak i oštar. Winnetou skrene svog konja prema jednom drvetu i projaha tijesno pored stabla.

Stane nogama na sedlo, posegne u udubljenje u blizini naj-donje grane i izvuče predmet u koji je

pucao. Bila je to ţivotinja veličine srednjeg psa, obrasla ţutosi-vim krznom kojeg su dlake imale

crne vrške. Rep joj je bio dug kao polovina tijela. To je bila ţivotinja što je Amerikanci nazivaju

ocati ili raeoon, svakom lovcu dobro poznata pečenka.

Tek što je Winnetou uzeo lovinu u ruke, istočno od njega odjeknu još jedan pucanj koji je imao

dubok, osebujan i teţak zvuk.

— Uff! — promrmlja Indijanac iznenađeno. — Akaya selkhi-lata!

Taj usklik na jeziku Apača znači: tamo je Old Shatterhand!

Ĉudnovato, i Old Shatterhand je, čini se, ravnodušno išao svojim putem, kadli začuje Apačev

hitac. Smjesta je zaustavio konja i promrmljao: — To je bio glas srebrne puške!

Izgovorivši te riječi, brzo uze svoju medvjeđarku i opali. Po hicu je Winnetou smjesta znao da to

njegov prijatelj puca.

Evropejcu ili čovjeku koji nikad nije ţivio na Divljem zapadu, to bi se činilo nemogućim. Ali iskusan

i izvjeţban zapadnjak prepoznaje glas svake njemu poznate puške. Njegova su osjetila izoštrena,

jer mu često o njihovoj oštrini zavisi ţivot. Onaj tko ne moţe tako izoštriti svoja osjetila tome tu

nema mjesta. Kako li su različiti ljudski glasovi! Glas poznatog prepoznaje se među tisućama

drugih! A kako je, na primjer, s laveţom pasa? Ne prepoznaješ li smjesta po glasu svoga Dicka,

Nerona ili Cesara? Tako je to i s puškama. Svaka ima svoj vlastiti glas, to zna i čuje samo onaj tko

za to ima uho.

Kad su odjeknuli pucnjevi, po kojima su prijatelji jedan drugoga prepoznali, oni napustiše svoj do-

sadašnji pravac kretanja i pojahaše jedan prema drugome: Old Shatterhand zapadno, a Winnetou

istočno. Da bi se lakše našli, svaki od njih opali još

po jedan hitac. Tada se na jednoj maloj čistini sretnu, skoče s konja i zagrle se.

Koliko li se raduje moje srce što sam se već danas susreo sa svojim dobrim bijelim bratom Char-

lyjem! — reče Winnetou. — Mi smo se trebali sastati tek prekosutra na Fornerovu rancu. Moje

94

srce čezne već dugo vremena za tobom, a moje misli hitale su ti već više dana u susret.

I ja sam veoma sretan što imam uza se najplemenitijeg i najboljeg među svojim prijateljima —

odgovori Old Shatterhand. — S čeţnjom sam mislio na tebe. Ti si mi nedostajao otkad sam se s

tobom rastao, i moja je duša smirena sada, kad te opet vidim pred sobom. Kako je bilo mom bratu

za ovo dugo vrijeme?

Sunce se diţe i spušta. Dani dolaze i odlaze. Trava raste i vene, ali Winnetou ostaje uvijek isti. ,re

li moj bijeli brat mnogo toga doţivio otkad sam ga posljednji put vidio?

Mnogo! Nije svaki dan lijep, a među cvijećem prerije nađe se pokoji otrovni cvijet. Tako je bilo i s

mojim doţivljajima u domovini. Morao sam se boriti protiv zavisti i zlobe, protiv otrova,

podmuklosti i zluradosti. Ali duša i srce ostali su čvrsti. Moja ljubav prema čovjeku nije se

pokolebala. Ja sam još uvijek onakav kakav sam i bio. Sjedeći uz logorsku vatru, ispričat ćemo

jedan drugome što smo doţivjeli. Zna li moj brat za neko mjesto u blizini, prikladno za odmor?

—Da. Za sat jahanja stići ćemo do izvora malena potoka. Tu gdje voda izvire nalazi se mjesto sa

svih strana zatvoreno grmljem kroz koje ni jedno oko ne moţe prodrijeti. Tamo ćemo zapaliti

vatru i ispeći racoona, kojeg sam upravo ustrijelio. Neka moj brat , pođe za mnom!

Oni pojahaše dalje pod visokim, svijetlim drve-ćem šume. Bilo je već prilično mračno, jer se sunce

već bilo priklonilo zapad«.

Nakon otprilike jednog sata stigoše do malena, uska potoka o kojem je Winnetou govorio. Oni ga

pregaze i smjesta se zaustave jer su ti travi ugledali tragove što su dolazili slijeva i desno uz

vođu vodili dalje. Obojica su sjanala da bi ih osmotrili i „pročitali". I oba su se nakon kraćeg

vremena istovremeno uspravila.

Pet jahača — reče Old Shatterhand. — Na prilično umornim konjima.

Projahali su prije nekoliko minuta — dopuni Winnetou. — Neće daleko odavde logorovati.

Moramo ustanoviti tko su ti ljudi. Mojem bratu je sigurno poznato da je ratni tomahawk iskopan. -

Moramo stoga biti oprezni.

Oni priđoše gustom ţbunju što se nalazilo u blizini, povedoše u nj svoje konje da bi ih privremeno

sakrili, svezaše ih i poloţiše im ruke na nozdrve. To je bio znak za konje uzgojene na indijanski

način da budu tihi kako ne bi svoje gospodare glasnom nji-skom ili rzanjem odali. Onda su se

vratili k vodi i pošli tihim, nečujnim i polaganim koracima za tragom. Obojica su bili majstori u

prikradanju da iskoriste kao zaklon svako drvo, svaki grmičak, svaku okuku potočića.

Nisu išli ni punih pet minuta, a Winnetou stane i nosnicama duboko udahne zrak. Old Shatterhand

učini isto i osjeti dim.

— Sasvim su blizu; upalili su vatru — došapnu Winnetou. — Mora da su bijelci, jer crveni ne

bi bili tako neoprezni i izabrali za logorovanje mjesto koje se nalazi u smjeru vjetrova.

Apač kimne i otpuza dalje. Potočić je sada vijugao između drveća pod kojim je bilo prilično

visokog ţbunja. To je borcima pruţalo odličan zaklon. Uskoro ugledaše vatru. Gorjela je uz samu

vodu i plamen se uzdizao sigurno nekoliko stopa uvis. Takvu neopreznost pravi zapadnjak nikada

ne bi počinio.

Šumsko tlo bilo je pokriveno mekom mahovinom, po kojoj su i manje uvjeţbani ljudi no što su bili

Winnetou i Old Shatterhand mogli hodati sasvim nečujno. Ĉetiri stabla iza kojih je plamtjela

vatra stajala su jedno blizu drugoga, a između njih je bilo ţbunje koje im je pruţalo odličan

zaklon. Oni su mu se oprezno prišuljali i ispruţivši se po tlu, prislonili glave uz samo ţbunje, kroz

čije su donje ogoljele stabljike mogli vidjeti logorište. Ugledali su, sasvim

u blizini, petoro ljudi. Vatra je gorjela otprilike četiri koraka od drveća. S ove strane sjedili su,

naslonjeni na stabla „kralj petroleja" i njegov brat Buttler, s druge strane bankar i njegov

knjigovođa Baum-garten, a desno od njih nalazio se Poller, koji je upravo bio zaposlen skupljanjem

suharaka. Mora da su se osjećali sigurni, jer su govorili tako glasno da su im se riječi mogle jasno

razabrati na udaljenost od najmanje dvadeset koraka.

Da, gospodine Duncan — reče „kralj petroleja" — budite uvjereni da je posao što ćete ga

95

zaključiti sjajan, čak izvanredan. Sloj petroleja na površini je najmanje jedan prst debeo, ali pod

zemljom ga sigurno ima u ogromnim količinama. Ja sam to mjesto slučajno otkrio, jer je tako

skriveno i zabačeno da bih se kladio da tamo još nije kročila ljudska noga. A siguran sam da će

proći desetke godina prije nego zakroči, iako su do Chellv rukavca često dolazili lovci, a još češće

Indijanci. Kao što rekoh, i ja bih prošao pored toga mjesta da me miris petroleja nije upozorio.

Zar je taj miris doista bio tako jak? — upita bankar.

I te kako. Nalazio sam se najmanje pola milje udaljen od tog mjesta, a ipak sam nanjušio petrolej.

Nije, prema tome, teško zamisliti količine petroleja koje se tamo kriju. Uvjeren sam da neće biti

potrebno bušiti duboko da bi se dospjelo do podzemnog sloja. Alaj će to biti prizor, kada šikne

uvis! Kladim se, sir, da će šiknuti uvis najmanje stotinu stopa1.

Ja se nikada ne kladim — uzvrati Duncan hineći ravnodušnost, ali oči su mu se krijesile neza-

jaţljivom pohlepom. Ja se nadam da je, uistinu, tako kao što kaţete.

Zar moţe biti drugačije, sir? Mogu li vam lagati, kad se vi, čim stignemo na mjesto, moţete od-

mah uvjeriti u laţ i prijevaru? Ja još nisam od vas traţio ni jedan jedini dolar. Vi ćete ml platiti

tek kada se uvjerite da vas ne varam i da je posao što ga s vama ţelim sklopiti častan. 1 Jedna engleska stopa = 30,48 cm.

Da, vi ste se ponijeli dosad kao što bi se ponio častan čovjek. To moram priznati.

Dodajmo k tome da ne traţim isplatu u gotovu, već čekom naplativim u San Franciscu.

Paţljiv bi promatrač zacijelo primijetio napetost i pohlepu u očima „kralja petroleja" dok je

promatrao bankara, ali ovaj to nije primijetio već bezbriţno odgovori: — Naravno! Snabdio sam se

s nekoliko pera, a ponio sam i bočicu tinte. Zaista se čudim da poglavici Ka-Maku nije jučer palo

na pamet da nam isprazni dţepove. To je, zaista, neobjašnjivo.

Oh, pa objašnjenje je jednostavno da jednostavnije ne moţe biti. Crveni su bili toliko zauzeti na-

šim zarobljavanjem da u početku nisu imali vremena. To bijahu ostavili za kasnije.

Mislite li da su nam radili o glavi?

Naravno! Vi biste u svakom slučaju u zoru bili privezani uz stupove mučenja.

, — Do groba ćemo vam biti zahvalni, samo mi je veoma ţao naših jadnih suputnika. U ovom tre-

nutku vjerojatno više nijedan od njih nije na ţivotu.

—i Da — doda Baumgarten — nikako ne mogu sebi oprostiti što smo odjahali misleći samo na sebe.

Naša je duţnost bila da poduzmemo sve kako bismo ih spasili.

—' Vi sad tako govorite samo zato što se nalazite u sigurnosti — upade mu „kralj petroleja" u

riječ. — Ali ja vas uvjeravam da je spašavanje ostalih bilo naročito nemoguće. Ja znam što je

Zapad i moţete mi vjerovati svaku riječ. Ne treba nas ni najmanje peći savjest. Tvrdim, naprotiv,

da je naš bijeg bio korisniji našim suputnicima nego da smo ih pokušali spasiti. Samo bismo i sami

pri tom bili nastradali.

Kako to?

Jer su ovako dobili na vremenu. Crveni su, čim su jutros primijetili naš bijeg, sigurno smjesta

pojurili u potjeru za nama. Oni, dakle, nemaju vremena da zarobljenike već danas podvrgnu

mučenju i da ih ubiju. Po mom računu, progonit će nas jedan dan, a jedan će im dan biti potreban

da se vrate. To su dva dana. A zna se šta se sve za dva dana

moţe dogoditi, tim više kad se radi o tako iskusnim 1 hrabrim ljudima kao što su oni u pueblu!

Hm! — mrmljaše bankar — to što ste sad rekli, čini se da ima i glavu i rep. Bobble-Frank i Tetka

Droll, su, doduše, čudni momci, ali će bez sumnje pruţiti otpor, pogotovo će to učiniti ona tri lovca

što se nazivaju „trolist". Oni su na mene ostavili dojam ljudi koji ne znaju za šalu.

Mislite Sama Hawkensa? — upita Buttler.

— Da* njega, Dicka Stonea i Willa Parkera. To su zapadnjaci kao oni iz knjiga. Vi ih niste vidjeli,

gospodine Buttleru i gospodine Polleru. Još vam nisam pričao kako su se sastali s njemačkim

iseljenicima. To treba da čujete, i bilo bi vam jasno kako su to ođvaţni ljudi.

— Jeste li bili prisutni, sir? — upita Poller.

96

— Ne, ali o tome se pričalo na putu od Forne-rova ranca do pueblosa. Otuda mi je to poznato.

Da — odgovori Buttler uz usiljeni smiješak.

Ĉini se da je onaj Sam Hawkens izvanredno lukav momak. Ali iiiste li vi rekli da će nas crveni

progoniti, sir?

Svakako — potvrdi „kralj petroleja".

A ako nas sada crveni otkriju? Ako opaze našu vatru što tako lijepo, svijetlo i otvoreno gori?

Toga se na našu sreću moraju odreći. Neće nas stići.

Ne varate li se, sir? — upita Duncan. — Ja ne poznajem Divlji zapad, ali sam o njemu mnogo čuo, a

još više čitao. Ti Indijanci su strašni ljudi; čovjeka do kojega im je stalo mjesecima prate, sve dok

ga ne ščepaju.

Ništa od toga neće biti. Razmislite, otkad smo mi odjahali iz puebla! Oni su mogli u potjeru poći

tek kad se razdanilo! Mi smo, dakle, u prednosti koju oni nikako ne mogu umanjiti.

Zašto ne? Oni treba samo da jašu dok mi ovdje sjedimo i stigli bi prije pola noći do ovoga mjesta.

Nato „kralj petroleja" prasne u grohotan smijeh i reče: — Vi ste maločas izjavili da o Divljem za-

padu 'ništa ne znate. I imali ste pravo, sir. Vi, zaista,

o njemu pojma nemate. Vi tvrdite da nas crveni mogu slijediti za vrijeme noći?

Da. U najmanju ruku, oni će to uraditi ako su pametni, da bi umanjili prednost što smo je mi stekli.

A kako da to izvedu? Zar oni znaju gdje se mi nalazimo?

To ne. Ali dosta je da slijede naš trag.

Da li se tragovi mogu mirisati? Ili vidjeti noću? ,.

No, to, dakako, ne.

Mogu li, dakle, crveni sada, kada se smračilo, slijediti naše tragove?

Ne.

Dakle, moraju se zaustaviti i čekati dok se razdani. Kako, dakle, oni mogu smanjiti razmak kad

ionako sutra ujutro naši tragovi više neće biti vidljivi? Ne, sir, nemamo se čega bojati, baš ničega.

Stići ćemo sretno do Gloomy~Watara i tamo zaključiti naš posao.

Gloomy-Water? Zar se tako zove mjesto gdje ste otkrili petrolej? Otkuda mu to ime? Pa vi ste

rekli da tamo još nije kročila ljudska noga.

To sam svakako rekao, i to je moje najdublje uvjerenje.

Ali vi ste mi govorili da to mjesto nema imena. Ako se ono ipak zove Gloomy-Water, netko, tko je

tamo bio, morao mu je nadjenuti to ime.

Ta je primjedba dovela „kralja petroleja" u nezgodan poloţaj. Iako je bio neobično snalaţljiv, tre-

nutno mu nijedan prihvatljivi izgovor nije padao na um. On je prekid što se pojavio u razgovoru

ispunjavao poluglasnim smijehom i pri tom se trudio da mu dade siguran i nadmoćan zvuk. Na

njegovu sreću u pomoć, mu priskoči polubrat Buttler: — Gospodine Duncan, vi ste dakako uvjereni

da je vaša primjedba neobično duhovita. Zar ne?

— Duhovita? — ponovi Duncan. — Ne. To nikako

ne mislim, ali smisla je svakako imala. Mjesto ima ime, dakle, netko je tamo bio prije gospodina

Grinleya. Zašto se taj nije pozabavio petrolej em što ga je, dakako, morao otkriti? Vi, dakle,

vidite da tu postoje izvjesna protivrječja koja padaju u oči.

No, ta je protivrječja, zaista, lako riješiti! Taj notko, o kojem vi govorite je upravo ovdje: to je

naš gospodin Grinley, „kralj petroleja.

Ah! — procijedi bankar začuđeno.

— Da, to je bio on, i on je tome mjestu dao ime Crloomy-Water, jer...

— ... Jer — upade „kralj petroleja" — ţustro

jer je mjesto tako gusto obraslo šumom i jer je voda

gotovo crna.

On dobaci Buttleru zahvalan pogled koji ovaj uzvrati jedva primjetnim kimanjem glave. Taj pogled

i pokret glavom ne primijetiše ni Duncan ni Baumgarten. Ali „kralj petroleja" čini se da je izgubio

97

volju za daljnji razgovor. On se podiţe i udalji uz primjedbu da ide sakupljati drva za vatru.

To je bio trenutak za Olda Shatterhanda i Win-netoua da se povuku jer bi ih inače Grinley

"mogao otkriti. Na svu sreću, on je krenuo uz potok a da nije bacio ni jedan jedini pogled na

stranu gdje su oni leţali.

Dok je sjedio uz vatru bio im je okrenut leđima. Među njima su bila stabla i ţbunje, tako da mu

nisu mogli vidjeti lice. Kad je ustao, crte lica jasno su mu se mogle razaznati. Oni otpuzaju natrag

u šumu; puzali su dok su god razabirali svjetlost vatre. Tada se ispraviše i krenuše natrag do

mjesta gdje su sakrili svoje konje. Ne kazavši ni riječi o razgovoru što su ga prisluškivali,

Winnetou izvede svoga konja iz ţbunja i povede ga za sobom u šumu. Old Shatter-hand ga je

slijedio.

Tu gdje su konji bili skriveni bilo je trave i vode. Moglo se, dakle sasvim dobro logorovati, bez

straha da će u toku noći biti otkriveni. Ali, ipak, nije bila isključena mogućnost da slijedećeg jutra

jedan od one petorice slučajno doluta na to mjesto i opazi ih ili, ukoliko ne bi više bili tu, otkrije

tragove njihova logora. Stoga su otišli. Tragovi što su ih dosada ostavili neće se slijedećeg jutra

više razabrati, jer će se trava dotle ponovo uspraviti.

Ali budući da im je voda i ispaša bila neophodno potrebna, oni se ponovo vratiše potoku, samo na

veoma udaljeno mjesto. Pri tom su napravili veliki luk kroz šumu, jašući po mekoj mahovini na kojoj

se sutradan više neće razaznati tragovi kopita.

Bilo je potrebno da se oči priviknu na tamu da bi bez spoticanja ili čak padanja prošli kroz šumu.

Ali oni su se kretali takvom sigurnošću kao da se kreću za danjeg svjetla. Išli su više od četvrt

sata između drveća i onda ţaokrenuli udesno da bi ponovo stigli do potoka. Oni ga prijeđoše i

proslijediše. uz usko korito sve do njegova izvora, o kojem je ■Winnetou govorio i gdje je htio

logorovati. Kako li je oštra osjetila i koju sposobnost orijentacije imao poglavica kad je, usprkos

tami i divljini što ih je okruţivala pronašao ovaj izvor!

Oni rasedlaju konje i ostaviše ih da slobodno pasu. To su mogli uraditi jer su vranci bili vjerni

poput pasa, poslušni na svaki i najtiši zov, nikada se nisu udaljavali od svojih gospodara. Dva

prijatelja tek sada izmijene nekoliko riječi. Winnetou upita: — Ima li moj brat uza se neki

zalogaj?

Komad osušena mesa — odgovori Old Shatter-hand. — Vjerovao sam da će mi to dosta jati do Ka-

Makuova puebla gdje sam mislio sutradan stići.

Moj brat moţe svoje meso spremiti! Mi ćemo ispeći racoona što sam ga ubio.

Poslije toga se Apač udalji. Old Shatterhand nije pitao kamo je pošao. On je znao da Winnetou

sada obilazi najbliţu okolinu izvora da bi se osvjedočio je li mjesto sigurno. On se vrati za nepunih

deset minuta donijevši naramak suharaka što je bio znak da u blizini nema neprijatelja. Ĉak ni

oštro Old Shat-terhandovo uho nije čulo lomljenje i pucketanje drva. To je bio jedan dokaz velike

Apačeve spretnosti.

Uskoro je plamtjela malena, indijanska vatra, a oni su počeli derati racoona, Uskoro je zrak bio

ispunjen onim zamamnim mirisom pečena mesa što se ni u jednoj kuhinji ne šire, već samo uz

logorsku vatru osjeća". Jeli su lagano i s uţitkom, bez riječi. Kad su se najeli, ispekoše ostatak

mesa za sutradan; tek

sada je Winnetou smatrao da je vrijeme da nešto kaţe: — Koliko remenja ima moj brat uza

se?

—Moţda dvadeset komada — odgovori Old Shatterhand, koji je tačno znao zašto to Apač pita.

Remenjem je zapadnjak uvijek dobro snabdjeven.

I ja imam toliko — objasni poglavica. — Isjeći ćemo i koţu ovoga racoona u trake; moţda će nam

remenje sutra biti potrebno.

Za Ka-Makuove ratnike — kimnu Old Shatterhand. — Taj poglavica nije, doduše, nikada prema

nama pokazivao neprijateljsko drţanje, ali za očekivati je da ćemo ga sutra prisiliti da čini i ono

što mu neće biti po volji.

98

—' Moj brat ima pravo. Poznaje li on ljude čiji smo razgovor prisluškivali?

Samo jednoga sam već vidio, onoga kojega nazivaju Grinley, odnosno „kraljem petroleja". Ĉini mi

se da sam ga vidio sa jednom bandom razbojnika.

Iako to nisam znao, bilo mi je jasno da je opasan čovjek. Moj brat je bio sa mnom na Chelly rijeci

o kojoj su oni govorili. Neka mi on kaţe moţe li tamo biti petroleja?

Ni kapi!

I je li taj Grinley otkrio Glootny-Water i nadjenuo mu to ime?

Ne. Pa ja sam s tobom prije mnogo godina bio na tom malom jezeru i ono se već tada tako nazivalo.

Ovaj „kralj petroleja" kuha gadnu poparu onoj dvojici, a vjerojatno i nešto još gore.

Dvostruko umorstvo!

Da. Dvojica od petorice ljudi što smo ih vidjeli nalaze se u opasnosti da najprije budu prevareni, a

zatim umoreni. Oni treba da vide izvor petroleja, da ga plate, a zatim da — nestanu.

Moramo ih spasiti!

Svakako. Ali to ipak nije hitno kao oslobađanje Ka-Makuovih zarobljenika. Neka ţrtve „kralja

petroleja" najprije osjete gorčinu prevare.

Moj brat Charley je odlučio napustiti naš prvobitni plan?

Da. Mi smo se trebali sastati na Fornerovu rancu, a s'astali smo se već ovdje. Namjeravali smo

odande poći prijeko do Sonore, da bismo posjetili tamošnja apačka plemena. To moţemo učiniti

kasnije. Sada treba osloboditi zarobljenike iz puebla, a zatim spasiti ţivote ovoj dvojici

blijedolikih. Ali što kaţe moj brat na to da među tim zarobljenicima ima naših prijatelja?

Uff! Kako je dospio Hobble-Frank ovamo?

Ja sam mu svojevremeno pisao i tom prilikom sam spomenuo da se namjeravam s tobom sastati i

gdje se mislim sastati. To je u mališanu uzbudilo čeţnju za Zapadom i dotjeralo ga ovamo. Droll

mu se, naravno, rado pridruţio.

— I Hawkens, Stone i Parker su s njima! Uff!

Bio je to uzvik iznenađenja i prijekora. Razlog

tom iznenađenju smjesta je Old Shatterhand jasno naveo: — Naprosto ne mogu vjerovati da su

tako iskusni ljudi mogli uletjeti u klopku! Oni su sigurno čuli da je nekoliko crvenih plemena pošlo

na opasan ratni pohod i da je u takvim prilikama potreban dvostruki oprez. Nisu smjeli ući u

pueblo a da prije toga ne popuše s poglavicom lulu mira. Samo jučerašnje nevrijeme moţe biti

razlog tom propustu.

Tačno! Nevrijeme ih je, po svoj prilici, natjeralo u pueblo, a.đa prije toga nisu osigurali pogla-

vičino prijateljstvo. Uostalom, Ka-Maku je inače bijelcima naklonjen.

Mi ćemo sutra saznati razlog njegova sadašnjeg neprijateljstva. A sada ću svom bratu Win-

netouu reći nešto vaţno, pa neka o tome razmisli: naš Hobble-Frank došao je sa svojim prijateljem

Drollom na Fornerov ranč da se na njemu s nama sastane. On nas dobro poznaje, pa je, dakle, znao

da ćemo tamo stići tačno u ugovoreno vrijeme. Zašto nas nije čekao? Zašto se priključio tim

iseljenicima?

„Kralj petroleja"!

Winnetou je rekao samo jednu riječ da je njom dokazao kako je jasno sagledao slijed događaja.

—: Sasvim ispravno. Hobble-Frank i Tetka Droll čuli su još na Fornerovu rancu o tom toboţnjem

pronalasku petroleja i nisu povjerovali, već je to u

njima pobudilo sumnju. Oni su, naravno, te svoje sumnje priopćili Samu Hawkensu i njegovoj

dvojici prijatelja i „trolist" se njima sloţio. „Kralj petroleja" je to primijetio, pa ih se riješio tako

što je Ka-Makua na neki način privolio da cijelu tu ekspediciju zarobi, a zatim da onoj dvojici

omogući bijeg.

Moj brat Old Shatterhand je izrekao moju vlastitu misao. Kada ćemo poći da oslobodimo zaro-

bljene?

Sutra zorom. Odjašemo li već sada, stići ćemo do puebla po danu, pa bi nas lako mogli otkriti. To,

99

što namjeravamo, moţe se izvesti samo noću. Odjašemo li sutra rano ujutro, odavle, stići ćemo u

pravo vrijeme do svog cilja.

Winnetou se s tim sloţi: — Uveče ćemo biti u blizini puebla. Pogasimo sad vatru!

Dok je Old Shatterhand gasio vatru vodom iz izvoda, Winnetou pođe još na jedan obilazak da bi

se osvjedočio mogu li bez brige spavati. Tada su legli jedan do drugoga u meku travu na počinak.

Nisu smatrali potrebnim da naizmjenice straţare. Pouzdavali su se u svoj dobar sluh i u konje koji

su bili naučeni da svako pribliţavanje čovjeka ili ţivotinje odaju dahtanjem.

Kad su se rano ujutro probudili prije svega dobro su napojili konje, jer, kao što je trebalo

predvidjeti, konji po svoj prilici, neće okusiti vode čitavog tog-dana. U pueblu neće biti napojeni

budući da je njegove stanovnike trebalo sada smatrati neprijateljima. Poslije toga oba prijatelja

pojedoše meso što im je od jučer ostalo, osedlaše konje i odvaţno pojahaše u susret danu koji je

obećavao velike događaje.

Od njihova logorišta do puebla dijelio ih je čitav dan jahanja. Svoje izvrsne konje nisu uopće

morali naprezati da bi već mnogo prije večeri stigli na lice mjesta. Tokom cijelog prijepodneva

slijedili su tragove „kralja petroleja" i njegovih pratilaca i tek su se u podne zaustavili da bi konji

predahnuli. U međuvremenu su razgovarali samo o onom što su doţivjeli od svog poslednjeg

rastanka. O trenutačnim namjerama nije bilo govora. Ali sada, dok su se odma-

rali, Winnetou reče: — Moj brat vidi da se nismo prevarili, Ka-Maku je bio s „kraljem petroleja"'

u dosluhu.

— Jeste — kimnu Old Shatterhand. — Inače bi poglavica progonio bjegunce i mi bismo se ili s

njim sastali ili bismo naišli na njegove tragove.

Zatim su krenuli dalje; poslije podne su stigli svega sat jahanja na domak pueblu. Sada je valjalo

biti na oprezu; nisu ih smjeli opaziti. Oni, dakle, ponovo sjahaše. Namjeravali su se tek neposredno

pred večer pribliţiti pueblu.

Kraj u kojem su se nalazili bio je ravan i pje-skovit. Ta se neplodna ravnica pruţala poput jezika

što se postepeno suţavao i uvlačio u Mogollon planine. Tu i tamo vidjela se poneka usamljena

stijena. Sjeli su iza jeclne od njih. Na jugu se nalazio pueblo. Ako bi odatle netko naišao, ne bi ni

njih ni konje mogao vidjeti.

Nije prošlo mnogo vremena što su tu sjedili, kad Winnetou pokaţe udesno i iznenađeno viknu: —

Teshi, tlao tohate!

Ove tri riječi na apačkom jeziku znače: — Gledaj, imnogo srna! ili — Gledaj, krdo srna! Ali to nisu

bile srne već neka vrsta američkih antilopa u Arizoni izvanredno rijetkih ţivotinja. Zbog toga se

Apač iznenadio. Kako bi rado on i Old Shatterhand pošli u lov na te brzonoge ţivotinje čije meso

bijaše izvanredna ukusa! Ali zadatak što su ga imali obaviti branio im je da se prepuste uţitku

lova.

Ta lijepa divljač odjuri gracioznim skokovima u susret vjetru, prema jugu, i ubrzo .iščezne.

Progonjena, ona obično bjeţi niz vjetar tako da je progonitelj ne bi osjećao njuhom.

— Prekrasne li divljači! — reče Old Shatterhand.

— Ali naletjela je ovuda baš u nezgodno vrijeme.

Neko je vrijeme proučavao vjetar što je puhao s juga.

— Ta bi nam divljač mogla na vrat navući neprijatelje — kimajući glavom primijeti Winnetou.

—

Stado se kreće prema pueblu. Ako ga od tamo ugledaju, ubrzo ćemo imati posla s crvenim lovcima.

I paţljivo se zagledaše u pravcu juga.

Prošlo je više od pola sata a da se ništa nije desilo. Ĉinilo se da antilope nisu bile primijećene. Ali

odjednom se na obzorju u koje su bile upravljene njihove oči pojavi nekoliko malenih tačaka, koje

su se brzo povećavale.

Uff! Eno ih! -1- reče Winnetou. — Sada će nas otkriti!

Moţda neće — odgovori Old Shatterhand. — Ako crveni lovci ne jašu podvojeno, već u grupi, onda

100

ćemo im se prije no što nas primijete skloniti s puta. Vidjet ćemo!

Podigoše se i primiše konje nakratko za vodice.

Uto se i antilope vratiše, a iza njih se pojave .. četiri jahača, koji su najvećom

brzinom jurili za njima.

— Samo četiri — reče Winnetou. — Bar da je poglavica s njima!

Old Shatterhand brzo izvuče dalekozor i upravi ga prema jahačima. — On je s njima. Na čelu.

Jaše najbrţeg konja!

— Sjajno! — vikne Apač zasvijetlivši očima. —

Da ga uhvatimo?

—- Naravno. Ali ne samo njega, već i ostalu trojicu.

— Uff!

Winnetou se baci u sedlo i uzme u ruke svoju srebrnu pušku. U istom trenutku našao se već u

sedlu na svom konju i Old Shatterhand, drţeći -spremno u ruci svoju henrijevku. Uto je

progonjeno krdo projurilo pored njih na udaljenosti od nekih tisuću koraka. Ĉetiri Indijanca

bijahu zaostala. Ĉuli su se njihovi oštri uzvici kojima su gonili konje.

Sada! — viknu Winnetou.

U istom trenutku on izjuri iza stijene. Tijesno, jedan do drugoga, pojure Indijancima u susret. Cr-

veni su se trgnuli ugledavši dva jahaća- što su im prepriječila put.

— Stoj! — doviknu Old Shatterhand. Pri tom i on i Apač naglo zaustave svoje konje. — Kamo

se Ka-Maku uputio sa svojim ratnicima?

Indijancima je bilo teško u najvećem trku zaustaviti konje. Poglavica ljutito viknu: — Što nas za^-

drţavate? Ostali smo bez mesa.

— Ta ne biste ga ni dobili. Zar se brzonoge antilope love kao spori prerijski vukovi? Zar ne

znate da ih valja opkoliti, jer jedino vam tako, uza svu

svoju brzinu, ne bi umakle!

Tek sada je četvorici Indijanaca uspjelo smiriti svoje uznemirene konje, i malo tačnije pogledati

tko su ta dvojica koji su im pokvarili lov.

Uff! — vikne poglavica. — Old Shatterhand, veliki bijeli lovac i Winnetou, glasoviti poglavica

Apača. '

Da, to smo mi! — ponovi Old Shatterhand. — Sjaši zajedno sa tvojim ljudima i slijedi nas tamo, u

sjenu onih stijena, iza kojih smo se odmarali kad smo vas ugledali.

A zašto bismo išli tamo?

Ţelimo s vama razgovarati.

Ne moţemo li to i ovdje obaviti?

Sunce još uvijek ţari, a tamo ima sjene.

Ne bi li moja glasovita braća pošla sa mnom do puebla, i tamo mi rekla ono što mi imaju -reći.

Pa pojahat ćemo s tobom do puebla, ali najprije treba da s nama popušiš lulu mira.

Je li to potrebno? Pa -ja sam je s vama već odavno popušio.

Tada je u ovom kraju vladao mir. Sada je iskopana ratna sjekira. -Zato vjerujemo samo onome tko

je spreman da s nama podijeli kalumet1. Tko se tome protivi, smatramo ga svojim neprijateljem.

Dakle, odlučite se, ali brzo!

Pri tom se poigravao henrijevkom na način koji je kod poglavice izazivao strah. On je poznavao

ovu pušku koju su crveni smatrali čarobnom. Znao je kako treba tumačiti takvo poigravanje. Stoga

reče, dakako, ne odviše radosno: — Ako moja glasovita braća to ţele, ispunit ćemo im ţelju.

Ka-Maku bi najradije odjahao, ali je znao da bi 10 bilo opasno. Njegov konj nije bio brz kao Old

Shatterhandov i Winnetouovi meci. Imao je, doduše, pušku, njegova tri pratioca također, ali

prema puškama ovih dvaju lovaca njihove nisu značile ništa. Sjahao je, dakle, s konja, njegovi ljudi

također. Po-šli su, vodeći svaki svoga konja, do stijene, gdje su posjedali. Nakon toga Ka-Maku

odveţe svoj kalumet i, uzevši ga u ruke, reče; — Moja duhan-kesa je prazna. Moţda moja velika

101

braća imaju kinnikinnik1 za punjenje kalumeta?

Mi imamo duhana koliko nam treba — odgovori Old Shatterhand. — Ali prije nego što popušimo s

tobom lulu mira i pođemo do puebla da bismo tamo bili tvoji gosti, htio bih znati kakve ćemo sve

radnike tamo zateći?

Moje.

— Druge ne?

Ne.

— Meni je rečeno da su kod tebe ukonačeni

strani ratnici. Izbili su nemiri između pojedinih plemena te između crvenih i blijedolikih. KaMaku

će

shvatiti da je potrebno biti na oprezu.

— Moja braća neće u nas naći stranih ratnika.

. — A ipak je široki trag vodio s Fornerova ranca

do tvog puebla i tu nestao. Zatim se od tvog puebla pretvorio u uzak trag petoro ljudi.

Ka-Maku se uplaši, ali ne đozvolivši da se to na njemu primijeti, poče ţustro uvjeravati Onda su

se moja braća zacijelo prevarila. Ja ništa ne znam o tim tragovima.

Apaoki poglavica i Old Shatterhand nikada se ne'varaju kad se radi o nekom tragu. Oni nisu samo

izbrojili tragove ţivotinja i ljudi već znaju i imena tih ljudi.

Onda moja glasovita braća znaju više od mene. ./'

Zar nisi nikada čuo o Grinlevu, „kralju pe-troleja"?

Ne.

To je laţ!

Nato se poglavica maši za noţ o pojasu i ljutito viknu: — Ako Old Shatterhand misli vrijeđati hra-

brog poglavicu, moj će mu noţ odgovoriti na uvredu!

Bijeli lovac slegne lako ramenima i odgovori: — Zašto Ka-Maku govori gluposti i prijeti mi kad sa-

svim tačno zna da bi moj metak njega pogodio prije nego mene njegov noţ.

Dok je ovo govorio, Old Shatterhand munjevitim

pokretom izvuče svoje revolvere i uperi ih u Ka-Makua. Dotle je i Winnetou, trgnuvši svoje revol-

vere, drţao na oku ostalu trojicu crvenih. — Vama

su poznate ove male puške u mojim rukama. U njima ima dva puta po šest metaka. Moj brat

Winnetou oduzet će vam sada noţeve i puške. Tko se tome odupre, tko učini i najmanji pokret,

neće umaći kugli.

Svoje sam rekao. Howgh!

Njegove se oči oštro i odlučno upilje u poglavi-čine. Ovaj se nije usudio pruţiti otpor. Apač je

njemu i njegovim pratiocima oduzeo noţeve i puške. Tada Old Shatterhand nastavi: — Crveni ljudi

uviđaju da se nalaze u našoj vlasti. Samo istina ih moţe spasiti. Neka Ka-Maku odgovori na moja

pitanja: —. Zašto je pustio nekoliko zarobljenika da pobjegnu s „kraljem petroleja"?

U nas nije bilo zarobljenika — prosikta bijesno poglavica.

I ni sada ih nema u pueblu?

Ne.

Ĉini se da Ka-Maku misli da su "VVinnetou i Old Shatterhand mladi, neiskusni dječaci koje je lako

obmanuti. Mi znamo da se kod vas nalaze Sam Hawkens, Dick Stone i Will Parker.

Treptanje očiju je odalo poglavicu. Ali on ipak ne prizna.

— Još dvojica bijelih ratnika, što se nazivaju Frank i Droll, nalaze se kod vas! A isto tako i

drugi bijeli muškarci sa svojim ţenama i djecom.

Hoće li Ka-Maku to priznati?

Nitko od njih, ni jedan jedini, ne nalazi se kod nas. Zar sam ja neko bijedno, šutavo pseto da se sa

mnom ovako razgovara?

Pih! Nas ćemo dvojica, bude li potrebno, sasvim drugačije razgovarati! Ne bi li tri ostala crvena

102

ratnika, moţda, priznali ono što njihov poglavica tako nerazborito poriče?

On je govorio istinu — odgovori jedan od njih. — U nas nema zarobljenika.

—Kako god hoćete. Mi ćemo odjahati do puebla da ispitamo stvar, a da nas u tome ne ometate,

vezat ćemo vas. Winnetou će početi sa Ka-Makuom.

Apač izvadi remenje. Nato Ka-Maku skoči i bijesno zaviče: — Mene vezati? To neka ...

Dalje nije dospio jer ga Old Shatterhand, koji je isto tako munjevito skočio, tako snaţno udari

šakom u sljepoočicu da se srušio bez svijesti. Bio je to udarac po kojemu je Old Shatterhand

postao glasovit. On se prijeteći okrene ostaloj trojici: — Vidite što se dešava onome tko se ne

pokori! Ţelite li i vi tako proći?

Ta je prijetnja učinila tako snaţan utisak na Indijance da su bez otpora pustili da ih veţu. Onda

su i Ka-Makuu vezane ruke i noge. Ova brza i laka pobjeda mogla se djelimično pripisati i tome što

se tu radilo o Pueblo Indijancima koji nisu ţivjeli nomadskim ţivotom te su zbog toga dobrim

dijelom izgubili svoju iskonsku borbenost. Da su pripadali nekom lutajućem divljem plemenu,

njihovo bi drţanje po svoj prilici bilo drugačije.

Njihove konje vezali su dugim vodicama i oborili na zemlju. Sada se trebalo pobrinuti da im

Indijanci ne pomrse račune. Njihove puške su zakopali duboko u pijesak daleko jednu od druge,

zatim za svaku privezati po jednog Indijanca, i to tako čvrsto da se nikako nisu mogli osloboditi.

Uto je poglavica došao k svijesti. Kad je vidio u kakvom se poloţaju nalazi, zaškrguta zubima. Old

Shatterhand je to čuo pa reče: — Ka-Maku je sam kriv što se s njim postupa na ovakav način.

Molim ga još jednom da kaţe istinu. Ako mi obeća da će mi

izručiti zarobljenike i sve što im pripada, odvezat ćemo ga.

Ovaj, umjesto odgovora uvredljivo pljune. Međutim, Old Shatterhand se samo saţaljivo nasmije.

Pošto su još jedanput briţljivo provjerili da li su crveni dobro vezani, uzjahaše konje i krenuše

prema pueblu.

Ka-Maku ih je ispratio pogledom punim mrţnje. Nadao se da će uskoro biti slobodan; naime,

pretpostavljao je da će za njim i za njegovim pratiocima poći u potragu čim u pueblu opaze da ih

dugo nema.

Tu se Ka-Maku, naravno, prevario. Njegovim ljudima nije uopće padalo na pamet da za njim i za

trojicom njegovih pratilaca šalju potragu. Njihov izostanak nikoga nije uznemirivao. Gonjenje

brzonogih antilopa moţe lovca veoma daleko odvesti a kada nastupi noć, onda lako moţe odlučiti

da povratak kući odgodi do slijedećeg jutra.

Budući da se pueblo nalazio uz juţnu padinu stjenovitog brijega, samo mu se s te strane moglo

prići. A budući da su Old Shatterhand i Winnetou dolazili sa sjevera, dakle, sa suprotne strane,

morali su jahati u luku da bi mu se pribliţili. Pri tom su morali biti vrlo oprezni jer je svakog

trenutka mogao odnekud iskrsnuti neki neprijateljski raspoloţen Indijanac.

Upravo je sunce iščeznulo sa horizonta kada su ugledali brijeg i pueblo uz njegovu golu padinu.

Tada su zaustavili konje i Old Shatterhand uze svoj dalekozor. Nakon što je neko vrijeme paţljivo

osmatrao, preda ga Wirmetouu. Ovaj ga nakon kratkog vremena spusti i reče: — Zarobljenici nisu

sjedili skr-štenih ruku. Je li moj brat vidio rupu što se nalazi u zidu drugog kata?

Da — odgovori Old Shatterhand. — Probili su vanjski zid, ali ne mogu napolje jer otvor čuvaju

Indijanci. Moţda su se pokušali probiti i kroz strop.

To im isto tako ne bi uspjelo jer je i gore postavljena straţa.

U svakom slučaju, kad se smrači, bit će upaljena vatra. To će nam mnogo smetati. No zasada

budite zadovoljni što smo vidjeli onu rupu, jer sad znamo u kojem se katu nalaze zarobljenici.

Dolje su prislonjene ljestve, sigurno za poglavicu kad se vrati. Bilo bi divno kada ih ne bi povukli

gore!

Oni siđoše s konja i smjestiše se da bi sačekali ilok se smrači. Kada se smračilo, na pueblu je za-

plamsalo nekoliko vatri. Privez,aše svoje konje uz /.ahijene kočiće i polako pođoše prema pueblu

gdje ih je čekao vrlo teţak posao. Ta dva čovjeka htjela su bilo lukavstvom, bilo silom osvojiti

103

pueblo sa čitavom njegovom mnogobrojnom posadom.

Zapravo, bilo je još prerano za taj smioni pothvat. Za nekoliko će sati većina Indijanaca poći na

počinak. Ono nekoliko straţara lako će svladati. Ali bilo je raznih, vaţnih razloga da se izvođenje

zamisli usprkos tome ne odgodi. Prvo, moglo se dogoditi da se poglavica i njegovi ratnici uslijed

neke nepredviđene okolnosti oslobode ili sami ili bi ih mo-K'ao osloboditi neki od njegovih ratnika

ako se slučajno nalazi na putu i slučajno na njih nabasa. Oslobodi li se Ka-Maku i dođe li do puebla,

oslobađanje zarobljenika bi postalo vraški teška i opasna stvar. 'Zatim, nije se moglo znati u

kakvom se stanju nalaze osobe što su zarobljene i što im prijeti; odlaganje bi moglo biti

sudbonosno za njih. I, na kraju, bilo je sasvim vjerojatno da će crvenokošci čekati povratak svoga

poglavice i da će im njegovo predugo izbivanje postati sumnjivo. U tom slučaju sigurno će poći za

njim da ga traţe. To će u pueblu izazvati uznemirenje, što bi ostvarenje Old Shatterhanđa i

VVinnetouovog plana veoma oteţalo. Stoga je bilo bolje odmah se prihvatiti posla.

Kad su se dovoljno pribliţili pueblu, Winnetou reče: — Neka moj brat pođe desno, a ja ću lijevo. U

sredini, tamo gdje su prislonjene ljestve, opet ćemo 16 sastati.

Old Shatterhand ga je razumio. Oni su htjeli provjeriti prostor pred pueblom da nije moţda

postavljena straţa ili ne nalazi li se neki od Indijanaca izvan puebla. Old Shatterhand pođe

pravcem što mu ga je prijatelj označio, ali nije naišao ni na što što bi pobudilo njegovu sumnju.

Kada se s njim opet

sastao, ustanovili su da su ljestve, što su bile prislonjene uz zid, u međuvremenu povučene gore.

— Uff! — reče tiho Apač — povukli su ih.

— Da — kininu Old Shatterhand. — Ali, to nas neće spriječiti da se popnemo na donju platformu.

Ali, prije svega, moramo saznati kako su neprijatelji podijeljeni i gdje se nalaze.

Gore dvije straţarske vatre.

Tačno, jedna je na platformi ispod koje se nalaze zarobljenici, a jedna je na onoj ispod nje da bi

osvijetlila otvor kroz koji su se zarobljenici htjeli probiti. Tamo se nalaze straţari; nabrojio sam

gore tri i dolje tri. Ali gdje su ostali Indijanci?

U unutrašnjosti zgrade. Zar moj brat nije vidio svjetlo?

Da. Ulazni otvori su otvoreni i sjaj svjetla nazire se kroz njih. Sudeći po tome, crveni sa svojim

squaws i djecom smjestili su se u gornjim katovima, dok su oba donja nenastanjena i vjerojatno

sluţe za smještaj zaliha.

Tačno je što je rekao moj brat. Ja sam bio tu prije nekoliko godina i pogledao sam unutrašnjost

puebla.

Hm! Tadanji raspored mogao je u međuvremenu biti izmijenjen. Moramo raditi oprezno. Danas je

lijepo veče i treba pretpostaviti da se svi Indijanci nisu povukli u svoje nastambe. Po svoj prilici

neki leţe vani na ravnim krovovima, stoga ih i ne vidimo ...

Hoćemo li dopustiti da nas to zadrţi?

Ne.

Onda stani uza zid da bih se mogao uspeti na tvoje rame.

Old Shatterhand posluša taj zahtjev i Apač mu se pope na ramena. Budući da nije mogao

dosegnuti rukama rub najđonje platforme, on došapne svome prijatelju: — Ispruţi obje ruke uvis,

moram ti stati na dlanove!

Old Shatterhand je poglavicu digao takvom lakoćom kao da je neko dijete.

Još uvijek ne ide — reče Apač.

Koliko još treba? — upita Old Shatterhand.

. — Tri dlana.

— Ništa ne smeta. Tvoji su prsti kao od čelika. Kad se jedanput uhvatiš za rub, čvrsto se za nj

drţi, a ja ću ti svojim medvjedarkom priskočiti u pomoć. Brojit ću do tri, a zatim ću te baciti uvis.

Pripazi i brzo se prihvati! Jedan-dva-tri!

Kod „tri" on snaţno gurne uvis Apača. Winnetou dohvati rub, za nj se zakači rukama kao ţeljeznim

104

kukama. Old Shatterhand hitro zgrabi medvjedarku i podigne je u zrak da bi Winnetouu posluţila

kao uporište. Old Shatterhand je snaţno trgnuo puškom i pomogao Apaču da se vine na platformu

na koju je legao, tiho i nepomično, i stao osluškivati. Tako je sačekao neko vrijeme, napet i

spreman da se smjesta, kao pantera, baci na neprijatelja i da ga zgrabi za gušu prije no što stigne

izustiti i najmanji uzvik upozorenja. Apačeve oštre oči prešle su preko cijele platforme. Nigdje

nikoga. Nedaleko pred sobom on ugleda otvoren četvrtast ulaz koji je vodio u prizemlje.

Neposredno pored ulaza leţale su ljestve. Tiho kao zmija, Winnetou otpuţe do otvora i osluhne.

Dolje je bio mrak. Ništa se nije micalo, činilo se da nema nikoga. On otpuţe natrag do ljestava i

spusti ih Old Shatterhandu, tako da mu se prijatelj popne bez muke. Old Shatterhand legne

pored Win-netoua i upita ga: — Ima li koga dolje?

Ništa nisam čuo — odgovori Winnetou. Hoćemo li opet povući ljestve gore?

Ne.

Pravilno! Trebat će nam, ako budemo morali bjeţati. A sad, na slijedeću platformu.

Do nje su vodile jedne ljestve, ali se njima nisu smjeli koristiti jer su bile naslonjene na sredinu

platforme gdje je gorjela vatra. Uz vatru su sjedila tri straţara i motrila otvor što su ga u zidu

probili zarobljenici. Da su se uspeli uz te ljestve, straţari bi ih smjesta primijetili.

Platforma nad njima bila je moţda četiri koraka široka i osamdeset duga. Vatra u sredini bila je

tipična indijanska, sasvim mala, i njen sjaj nije mogao doprijeti đo samog ruba platforme. Stoga

je tamo bilo tamno i oba oslobodioca mogla su se uspeti bilo

s lijeve, bilo s desne strane. Odlučiše se za lijevu stranu. I to zbog okolnosti koja je, doduše, bila

beznačajna, ali je njima pruţala veliku prednost. Tri indijanska straţara sjedila su, naime, uz

vatru tako da su dvojica Sila licem okrenuta otvoru što su ga čuvala. Treći je čučao lijevo, tako da

je svjetlo padalo na njega i bacalo dugu sjenu na ovu stranu platforme. Ta sjena omogućila je

lovcu i Apaču da im se neprimjetno pribliţe.

Dva prijatelja podigla su ljestve što su s prve platforme bile spuštene u prizemlje i odnijela ih na

lijevi kraj platforme. To su morali uraditi izvanredno oprezno. Tamo su prislonili ljestve uza zid

slijedećeg kata i popeli se. Gore su neko vrijeme leţali da bi osmotrili platformu.

Straţari su sami — prošapta Apač.

Da, i to je dobro — potvrdi njegov bijeli prijatelj. — Unatoč tome, stvar je veoma teška. Tu nema

nikakvog zaklona gdje bismo se mogli sakriti.

Ali sjena!

Dobro! Ipak, nije dovoljna. Mi im moţemo u najboljem slučaju prići na dvadeset koraka, a ako se

onaj momak što stvara sjenu pokrene, svjetlo će pasti na nas i oni će nas opaziti još ranije.

Mi ćemo skrenuti njihovu paţnju na drugu stranu.

Ĉime? Kamenčićima?

Da.

Lijepo! Moţda ih time prevarimo. Ali tada treba preskočiti ovih dvadeset koraka u dva trena. Ja

ću smjesta oboriti onoga što nam je okrenut leđima. Ti ćeš uzeti drugoga, a ja opet trećeg.

Ali bez i najmanje buke! — upozori Wrnnetou.

Treba da mislimo i na tri straţara na gornjoj platformi. Neka samo jednom od njih padne na pa-

met da odozgo pogleda, vidjet će nas i mi smo otkriveni. U tom slučaju morali bismo pobiti ovu

trojicu, a zatim se hitro baciti gore, na ostalu trojicu. Kada ove onemogućimo, oslobodit ćemo ulaz

do zarobljenika.

Ali to će izazvati buku, uskomešat će se cijeli pueblo

Neka. Winnetou i Old Shatterhanđ se neće bojati. Mi ćemo ugasiti vatru i neće nas opaziti.

Dobro! Daj kamenčić.

Oni potraţiše na platformi kamenčiće i ubrzo ih pronađoše. Onda legoše i počeše puzati prema

trojici straţara. Old Shatterhanđ je veoma tačno ocijenio: kada su se nalazili na udaljenosti od

oko dvadeset koraka, morali su se zaustaviti. Winnetou se malo podiţe i baci jedan kamenčić

105

iznad crvenih. Štropot, ma koliko bio neznatan, pobudi paţnju Indijanaca i oni okrenuše glave.

Winnetou baci još nekoliko kamenčića. Indijanci su osluškivali još pozornije.

— Sada! — reče Old Shatterhanđ tiho.

Oni se podigoše. Pet, šest dugačkih gotovo nečujnih skokova i našli su se pored straţara. Šaka

snaţnog bijelog lovca poletjela je takvom silinom u glavu prvom Indijancu da se ovaj srušio bez

glasa. U slijedećem trenutku Winnetou i Old Shatterhanđ zgrabiše drugog i trećeg za gušu. Ĉvrst

stisak, nekoliko udaraca u sljepooćicu pa su i ovi neprijatelji bili onesviješteni. Brzo ih svezaše i

začepiše im usta.

— To je dobro prošlo — šapne Old Shatterhand.

— Sada, ljestve na otvor! Hoću govoriti sa zarobljenicima. Za to vrijeme moj brat neka ne ispusti

iz vida - slijedeći kat. Tamo bi se na rubu krova mogao

pojaviti jedan od straţara.

On povuče ljestve donjeg kata oprezno gore, prisloni ih uz otvor i pope se. Proturivši glavu kroz

otvor, on viknu unutra, ali tako prigušeno da su ga mogli čuti samo zatvorenici: — Sam Havukens,

Will Parker i Diok Stone! Je li netko od vas ovdje?

On osluhnu i iznutra začu jedan glas: — Hej! Napolju netko govori! Neki je čovjek na otvoru!

Vjerojatno neki od tih crvenih lupeţa! — reče drugi. — Počastite ga metkom!

Besmisao! — upade brzo treći. — Jedan Indijanac ne bi se odvaţio da svoju tikvu tako lijepo pruţi

kroz rupu. To mora da je netko drugi, netko tko nas hoće spasiti, ako se ne varam. Moţda čak Old

Shatterhanđ ili Winnetou. Dajte mi mjesta!

Po toj uzrečici „ako se ne varam", Old Shatterhand je prepoznao onoga koji je govorio. Stoga on

upita: — Sam Hawkens, jeste li to vi?

— Mislim da jesam — odgovori glas iznutra. —

A tko ste vi?

Old Shatterhand.

Zar uistinu? ;

Da. Hoćemo da vas izvučemo.

Hoćete? Dakle, niste sami?

Ne. Winnetou je sa mnom.

Hvala lijepo! Nestrpljivo smo čekali na vas. Ali, sir, jeste li vi uistinu Old Shatterhand? Ili se

moţda zovete Grinlev, „kralj petroleja"?

Morali biste me prepoznati po glasu, stari Same!

Glas amo, glas tamo! U ovoj rupi svi glasovi zvuče jednako, pogotovo, kad tiho govorite. Dokaţite

mi na neki drugi način!

Kako?

Imate li vašu henrijevku uza se?

Da.

Onda je pruţite unutra da je mogu opipati.

Evo, tu je. Ali vratite mi je odmah, jer mi moţe zatrebati svakog trenutka.

Od proturi pušku kroz otvor. Sam reče: — To je ona. Vi ste to, sir. Hvala bogu da ste došli. Mi ne

moţemo napolje. Kako nas namjeravate izvući?

Nemate ljestve?

One protuhe su ih izvukle. Osim toga, rupa je na krovu zatvorena.

A oruţje?

—> Toga imamo!

Tko je s vama?

Vaši dobri znanci: Stone, Parker, Droll, Hob-ble-Frank i tako dalje.

I ţene i djeca?

Na ţalost!

106

Dobro! Onda paţljivo slušajte što ću vam reći! Najprije nam progurajte djecu napolje. Ali ona ne

smiju ispustiti ni glasa. Onda slijede ţene. Nadajmo se da će i one biti tihe. Poslije toga oni koji

ne poznaju Zapad i imaju malo iskustva. Bolje je da izvućemo sve njih, kako bi već bili vani ako nas

moţda otkriju. Tu su sjedila tri straţara, mi smo ih svladali. Ali su iznad nas još tri straţara, oni

nas mogu lako iznenaditi. Ako se to desi, poći ću gore i pobiti ih. Onda bih maknuo poklopac i

spustio vam ljestve da se preostali što brţe izvuku gore i da mi pomognu. Jeste li sve razumjeli?

Sve.

Onda počnite. Ja čekam ovdje da primim djecu.

Nakon kratkog vremena u otvoru se pojavi dječak. Old Shatterhand ga izvuče i pređa Winnetou

koji ga primi i postavi uza zid. Tako su uradili sa svom djecom, a onda i sa ţenama. To je bio teţak

posao pri kojem je Old Shatterhand, stojeći na lje-stvama, morao napregnuti svu svoju snagu. Sve

je to ipak sretno prošlo te je Sam Hawkens javio da će sada izlaziti muškarci, i to najprije

doseljenici. Onda Old Shatterhand reče: — Njima ne treba moja pomoć. Ja ću se udaljiti da bih

mogao pripaziti na ona tri straţara što su iznad nas.

On se spusti do Winnetoua, tiho mu dobaci neko objašnjenje i otšulja se uza sam zid prema lijevoj

strani gdje su stajale ljestve po kojima su se uspeli na platformu. On ih povuče gore i nasloni ih

na slijedeći kat da bi se mogao uspeti.

Gore je osmatrao vatrom osvijetljenu platforma i najednom ugleda veliko kamenje što je bilo

nava-ljeno na poklopac i čvrsto ga zatvaralo, da zarobljenici ne bi pobjegli. Tu su leţale i ljestve

što su ih Indijanci povukli prije no što su zatvorili poklopac. Druge ljestve vodile su gore, na

slijedeću platformu. Straţari su sjedili tako da su mu dvojica bila okrenuta leđima.

Old Shatterhand se uspeo na platformu da bi bio spreman za svaku slučajnost. Ali ako se

zarobljenici do posljednjeg čovjeka uspiju osloboditi, on ne ţeli da ga crveni primijete. Stoga je

mimo leţao i čekao. Računao je koliko treba čovjeku da ispuţe kroz otvor i koliko ih je već vani.

Upravo je pretpostavio da je sada zacijelo šesti na redu, kad se kroz noć

zaori jedan, oštar ţenski glas: —* Nebesa, gospodine kantore, nemojte se, zaboga, sručiti na

mene!

Tri straţara smjesta skočiše na noge, priđoše rubu platforme i pogledaše dolje. Ugledali su i

Apača koji je uspravljano stajao pored vatre. Prepoznase ga i jedan od njih viknu, tako da je

odzvanjalo cijelim pueblom: — Akhane, akhane. Arku Winnetou, nonton, schis, inteh! Te riječi

znače: „Ovamo, ovamo, Winnetou, poglavica Apača je ovdje!"

Uzvik još nije potpuno zamro kad se za njim, isto tako glasno, zaori: — A ovdje stoji Old Shatter-

hand da oslobodi zarobljenike! Winnetou, primi oba ova momka!

Istovremeno bijeli lovac hitro skoči na straţare.

On sruši jednoga od njih i gurne ostalu dvojicu preko ruba platforme na kojoj su stajali. Onda

najprije prebaci ljestve što su vodile do slijedećeg kata, kako se crvenokošci odande ne bi mogli

spustiti. Nakon toga odvalja teško kamenje s poklopca i otvori ga.

Onda spusti ljestve kroz otvor i viknu: — Brzo gore!

Sad će biti borbe!

Odmah zatim skoči do vatre da je ugasi. Postade tamno, jer je Winnetou ugasio donju vatru. Old

Shat-terhand je djelovao takvom brzinom da je od trenutka kad se čuo neoprezni ţenski glas

jedva prošla jedna minuta. Posljednji zarobljenici su se upravo penjali iz svoje ćelije.

Platforma iznad njih je oţivjela. Odjekivali su glasovi. Zabljesnuše vatre, vidjele su se- tamne

prilike kako se spuštaju ljestvama. Tad zaječi Old Shatter-handov moćan glas: —- Neka crveni

ljudi ostanu gore, ako ne ţele umrijeti! Tu se nalaze Old Shatterhanđ i Wlnnetou sa svojim

ljudima. Ubit ćemo svakoga koji se usudi da se spusti k nama!

On doduše nije htio ubiti ni jednog Indijanca, ali im je morao dokazati da je on doista ovdje. To je

mogao učiniti sa svojom brzometnom henrijevkom, koju su svi poznavali i pribojavali je se. On i

nani-šani u ruku jednog Indijanca što je sa svjetiljkom brzao niz ljestve.

107

— Hahi, latah-schi, au, moja ruka! —, kriknu pogođeni i ispusti svjetiljku.

Odjeknuše još tri pucnja, brzo jedan za drugim, i nestade još toliko svjetala. Jedan glas viknu: —

To je Old Shatterhandova čarobna puška! Gore, brzo opet gore!

Gore nastade tama i odjednom potpuna tišina kao da više nema ni ţive duše.

— Jeste li svi ovdje? — upita Old Shatterhanđ one što su sad bili pored njega. — Nema više

nikoga dolje?

Nikoga — odgovori Sam Hawkens.

Onda prislonite obje ljestve i spustite se dolje k ostalima. Mislim da će nas crveni za sada pustiti

na miru.

Poslušaše njegov nalog. On je sišao posljednji.

Kada je došao do pretposljednje platforme, on vidje da se oštroumni Apač već pobrinuo za sve.

Oslobođeni su i tu već silazili. Winnetou ih nije poţurivao. Naprotiv, upozoravao ih je da zbog

ţena i djece budu oprezni i paţljivi, jer je znao da se barem za izvjesno vrijeme ne moraju bojati

Indijanaca. Ljudi su zaštićeni poznatim imenima Old Shatterhanđa i Winnetoua.

Silazak je bio prilično spor, a sve su ljestve nosili dolje da bi se na taj način crvenima oteţalo go-

njenje. Kad su svi zajedno bili u podnoţju puebla, u slobodi, Old Shatterhanđ reče: — Uspjelo je, i

to mnogo lakše no što sam mislio. Alt sad ...

Prekinulo ga je nekoliko glasova, ljudi su mu se zahvaljivali. Ali ih on brzo presječe: — Tiho! Sada

pustite to! Najprije treba uraditi dno što je najnuţnije. Kasnije, kad se udaljimo,' moći ćete

govoriti koliko vas volja. Gdje su vaš i konji?

Tamo u koralu, desno iza zidine! — odgovori Sam Hawkens.

Imate li svi oruţje?

Da.

I svoje stvari?

Ono što smo imali .uza se. Ali ono što se nalazilo u torbama na sedlima, to su prisvojili crveni

lupeţi.

Jeste li imali i tovarne konje?

Da. Na njima su bile stvari doseljenika.

— Jesu li te stvari ovdje?

— Ne znam, ne vjerujem. Nevrijeme nas je zahvatilo takvom brzinom da nismo stigli rastovariti i

rasedlati ţivotinje.

— Hm! Kad biste ovdje imali sve svoje stvari,

onda bismo mogli poći odmah. Ali ovako moramo natjerati crvene da vrate sve što su opljačkali.

Neka Sam Hawkens pođe sa mnom do korala. Ostali neka ostanu ovdje i neka motre na najdonje

platforme puebla. Ĉim začujete glas nekog crvenog ili ga ugledate, odmah pucajte, ali ne treba da

ga i pogodite!

Jeste li razumjeli? Dovoljno je ako neprijatelj osjeti kako je fijuknuo metak. Crveni treba da

znaju da ih nećemo pustiti dolje. Moj brat Winnetou dovest će za to vrijeme naše vrance.

Apač se tiho udalji, kao što mu je bio običaj, a Old Shatterhand i Sam Hawkens pođu do korala u

kojem su bili konji. Kad su se ova dvojica udaljila, kantor će, naravno, na njemačkom: — To su,

dakle, ta dvojica velikih junaka koje sam toliko ţelio vidjeti. Ne moţe ih se razaznati jer je jako

tamno, ali mi se neizrecivo dopada već sam njihov nastup. Oni će dobiti veoma istaknuta mjesta u

mojoj operi.

No, ikada ih tek vidite po danu! — odgovori Hobble-Frank. — Zar nije upravo onako kako sam ja

prorekao? Oba ova slavna čovjeka samo su se pojavila, a mi smo već slobodni!

Uistinu! — potvrdi Droll. — Pravo je junačko djelo što su ga izveli oslabodivši nas, a da pri tom

nismo izgubili ni vlas s glave. Išlo bi čak i mnogo bolje da je gospođa Eberschbach drţala jezik za

zubima.

Ja? — upade gospođa Rozalija. — Da ne mislite da sam ja kriva što mi se oteo onaj uzvik?

108

Naravno! A tko drugi?

Kantor, a ne ja!

Molim pokorno! — branio se optuţeni. — Vama je zacijelo poznato da sam ja emeritus! Kad bar to

ne biste uvijek ispuštali iz vida! Ali nemate pravo kad tvrdite da sam ja narušio duboku tišinu. Ja

nisam izustio ni jedan jedini glas, ni najmanji pianis-simo. To ste vi vikali, gospođo Eberschbach!

Ja to i ne poričem. Ali, zbog čega sam vikala? Trebali ste se čvršće pridrţati, vi, emeritus! Ako

imate još ponekad volju da se sklj okate sa ljestava, onda vas molim da to ne učinite upravo u

momentu kad se ispod njih nalazi jedna dama! Ako ne drţite čvršće u rukama vaše tonske ljestve,

onda me vaša lijepa herojska opera moţe mimoići. Jeste li me razumjeli?

Razumio sam vas, velepoštovana gospođo. Ali vi ne razumijete nešto, naime, da se morate učtivo

ophoditi s jednim sinom muza. Ja sam vam svojevremeno obećao da ću misliti na vas i izrazio sam

namjeru da vam povjerim jednu ariju soprana. Ali budući da vi na ovakav način govorite o mojoj

umjetnosti, odustajem od toga. Nećete imati čast da se pojavite u mojoj operi!

Ne? Ma što ne kaţete? Mislite li moţda da mi je mnogo stalo do toga? Nije mi ni na kraj pameti. I

trebala sam pjevati sopran? Ĉujte, vi, pustite vi mene na miru! Ako mi je do pjevanja, onda ne

dopuštam da mi se nešto propisuje, ja pjevam što me je volja, fagot, klarinet ili kontrabas, posve

kako me je volja. A sada smo nas dvoje za ţivota završili. Zbogom, za vijeke vjekova!

Ona se okrenu krajnje uzbuđeno. On htjede još nešto primijetiti, no Hobble-Frank ga hitro

zaustavi: — Pst! Tiho! Učinilo mi se da se nešto miče tama gore, na prvoj platformi. Eno, netko se

šulja! Sad se zaustavio i sagnuo glavui To je Indijanac, htio bi vidjeti gdje se nalazimo. Neka to

smjesta dozna!

On podiţe pušku, kratko nanišani i okine.

— Uff! — dreknu jedan uplašeni glas.

Uto se vratiše Old Shatterhand i Sam Hawkens.

Sto se desilo? Tko je pucao? — upita lovac.

Ja — odgovori Frank.

Zašto? ,

Jedan crveni gospodin stajao je tamo gore na krovu broj jedan. On je zacijelo htio saznati koliko

je sati, a ja sam mu pokazao koliko je otkucalo, ukoliko ne da petama vjetra. I on se odmah po-

vukao.

Jeste li ga pogodili?

Ne. Gađao sam dalje, udesno, moţda dva lakta dalje. Ako su mu slučajno uši duge tri stope, onda

mu je metak, po svoj prilici, prošao kroz desno uho. Nadam se da mu je to dovoljna opomena.

Dakle, oni su se ipak odvaţili da se spuste sve do prve platforme! Onda moramo pripaziti. Mi ćemo

se drţati podalje da nas ne vide, inače će pucati na nas. Ali oni moraju znati da smo ovdje i da ih

ne puštamo napolje. Zato neka se Frank i Droll odšuljaju i neka legnu tamo kraj samoga zida. Kad

pogledaju prema nebu opazit će ako netko vime preko ruba. I onda neka mu brzo upute metak!

Ali ga ne smijemo pogoditi? — upita Hobble-Frank.

Ne bih ţelio da ubijam.

Nastojat ću da svoje lijepe metke šaljem u zrak!

Tada Schi-So priđe Old Shatterhandu i zamoli ga: — Gospodine, dozvolite mi da i ja pazim na

pueblo! Šest očiju više vidi nego četiri!

—i Tačno je — uzvrati lovac, paţljivo gledajući mladića. — Ali mi se čini da ste još veoma mladi.

Imate li iskustva?

Ja sam učenik svoga oca — uzvrati skromno Schi-So.

Tko vam je otac?

—Nitsas-Ini, poglavica Navajosa.

Kako? Moj prijatelj „Veliki grom"? Onda ste vi Schi-So?

Ja sam taj.

109

:—Evo moje ruke, mlađi prijatelju! Veseli me što sam vas ovdje sreo. čim budemo imali vremena,

nastavit ćemo razgovor. Da je svjetlije, ja bih vas zacijelo prepoznao. Ako ste vi Schi-So, znam

da mirno mogu ispuniti vašu ţelju. Pođite sa Frankom i Drol-lom i smjestite se s njima tako da

moţete osmatrati cijeli pueblo.

Sin poglavice udalji se ponosan što mu je ispunjena ţelja. "Upravo kad je pošao, vrati se Winnetou

s konjima. On upita Old Shatterhanda: — Ĉuo sam prasak puške. Tko je pucao?

Prijatelj mu odgovori i on nastavi: — U koralu se nalaze neosedlani konji ovih ljudi, ali su iščeznule

i njihove stvari i sva konjska oprema.

To se mora nalaziti u pueblu!

Da. Zato moramo ostati kako bismo ih prisilili da nam sve vrate.

To nije teško, jer se poglavica nalazi u našim rukama.

— Tako je. Moramo ga dovesti. Hoće li moj crveni brat preuzeti vodstvo? Sam Hawkens, Will Par-

ker, Dick Stone i ja odjahat ćemo da dovedemo Ka-Makua.

— Neka moj brat pođe. Ovdje će sve biti u redu.

„Trolist" je rado prihvatio da jaše s Old Shatter-

hanđom. Oni pođoše do korala da uzmu konje, koji su, razumije se, bili bez uzda i sedala, ali je to

jahačima bilo svejedno. Odjahaše u pravcu sjevera. Putem se Old Shatterhand raspitivao kako su

se sastali s doseljenicima i kako su dospjeli u zarobljeništvo. Imali su vremena da mu to opširno

ispričaju i da opišu svakog učesnika. Kad je lovac sve čuo, on kininu glavom i reče: — čudni ljudi, a

k tome i krajnje neoprezni. I vas trojica ste im prišli i htjeli ste ih pratiti?

Da — odgovori Sam. — Mi smo im potrebni, a nama je sasvim svejedno da li jašemo ovamo ili

onamo.

Hm! Ja sam htio s winnetouom preko granice, ali sam smatrao svoj oni duţnošću da se zauzmem za

ove ljude, to višjs što ţele poći krajevima gdje bi propali bez pomoći iskusnih ljudi. S doselje-

nicima morate biti obazrivi i oprezni. Ovaj emeriti-rani kantor, na primjer, moţe postati čak i

opasan.

Već je postao. Najradije bih ga otjerao, ali to ne ide. Onda ova priča s „kraljem petroleja"! Sta

velite na to?

Obmana!

To je i moje mišljenje. Ali ne smijemo pustiti one ljude da propadnu. Ni u kom slučaju. Slijedit

ćemo toga Grin-leya. On po svoj prilici ima i drugih imena. Ja mislim da ćemo ga stići na vrijeme.

Kadoznao sam na koji je način iţ zemlje dočarao petrolej. Ili kako će ga dočarati!

Jahali su veoma brzo te su bili blizu mjesta gdje je ostao privezan poglavica sa svojim ljudima.

Old Shatterhanđ je ispričao kako su on i Win-netou zarobili Ka-Makua i dodao: — On je sve po-

ricao i zasluţuje kaznu. Ali ja sam prijatelj crvenih, ţelio bih vidjeti hoće li ipak priznati. Ako vas

ugleda, smjesta će shvatiti kako stoji stvar. Stoga ću ja po-jahati naprijed. Slijedite me polagano!

Drţite se tačno sjevera pa ćete doći upravo do stijene za kojom smo ostavili uhvaćene.

Bilo je veoma tamno. Usprkos tome, Old Shatterhanđ se začuđujućom brzinom snalazio u ovom

prerij.skom predjelu. Bio je uvjeren da će četvoricu crvenih zateći kao što ih je i ostavio. Ipak je

morao biti oprezan. Tko zna, moţda su oni našli neku mogućnost da se oslobode. I sada bi čekali

njega i Winnetoua u zasjedi. Stoga sjaha na izvjesnoj udaljenosti, priveţe konja uz kolčić i poče

se privlačiti stijeni. Kad se pribliţio toliko da ju je mogao vidjeti, legne i poče se dalje šuljati na

rukama i nogama. Uskoro se pred njim lijevo ukazao visok plamen. On se odšulja u kratkom luku i

ugleda uhvaćene koji su leţali. Doduše, to je moglo biti i lukavstvo. Stoga se još nije oglasio, nego

se tiho prišuljao do iza samih leđa poglavice. Onda je opipao pušku, zabijenu u zemlju kao kakav

kolac, uz koju je Ka-Maku bio privezan. Remenje nije bilo odriješeno. Sad se lovac podigne kao da

je izrastao iz zemlje.

— Mora da je vrijeme Ka-Maku bilo dugo — on reče. Kako je imao zapušena usta, poglavica nije

mogao da odgovori. Zato mu Old Shatterhanđ oslobodi usta i nastavi: — Poglavica je imao dosta

110

vremena za razmišljanje. Ako je spreman priznati da se u pueblu nalaze zarobljenici, ja ću ga

osloboditi i neće mu se ništa desiti.

Iz ovih riječi Ka-Maku zaključi da Old Shatterhanđ još ne zna ništa pouzdano, te odluči da ništa

ne prizna. Kako je znao Old Shatterhanda, bio je uvjeren da mu ţivot nije u opasnosti. Dakle,

ništa neće priznati i radije će ostati tu privezan još neko vri-

ume dok ne dođu njegovi ljudi da ga oslobode. Pretpostavljao je da će to oni učiniti brzo, odmah

nakon svanuća. Vidio je samo Old Shatterhanda. Gdje je Winnetou? Da bi to saznao, upita: —

Zašto nije došao poglavica Apača da sa mnom govori?

Po glasu se osjetilo da mu gvalja u ustima oteţava disanje.

— Morao je ostati u blizini puebla da ga drţi na oku.

Na temelju ovih riječi Ka-Maku zaključi da su se Winnetou i Old Shatterhanđ trudili uzalud i da

je lovac došao samo zato da daljnim ispitivanjem nešto sazna.

Winnetou neće ništa drugo čuti i vidjeti no što sam mu ja rekao — odvrati poglavica podrugljivo.

— u nas nema zarobljenika. Zašto se dva hrabra čovjeka potajno šuljaju amo-tamo oko puebla?

Zašto jednostavno ne zahtijevaju da ih pustimo u pueblo kako bi se uvjerili da sam govorio istinu i

da mislim iskreno?

Zato što vam ne vjerujemo i jer smo sigurni da biste zarobili i nas.

Uff! Gdje je nestala mudrost Old Shatterhanda? Veliki duh mu je oduzeo pamet. Ja sam bio

njegov prijatelj. Ali, kako sa mnom postupa kao s neprijateljem, između njega i mene odlučit će

noţ!

— Nemam ništa protiv toga. Znači, u pueblu sigurno nema zarobljenih bijelaca, muškaraca,

ţena i djece?

Nema.

Pomisli da meni i Winnetouu neće biti teško da ih oslobodimo! Onda će te stići kazna.- Ali, ako

priznaš, smatrat ćemo te prijateljem i bratom te ćemo s tobom postupati blago.

Old Shatterhanđ moţe činiti i misliti što ga je volja. Ja sam govorio istinu i osvetit ću se!

Kako god hoćeš! Ali, čuj! Tko to ide?

Ĉuo se topot konja. Ka-Maku se uspravi koliko su mu to spone dopuštale i izviknu radosno. Konja-

nici što se pribliţavaju mogu biti samo njegovi ljudi koji ga traţe. Skrenuli su oko stijene i stali.

On ih je jasno razaznao, ali je bio toliko uvjeren u svoju

pretpostavku da im je doviknuo: — Ja sam Ka-Maku! Sjašite i odveţite me!

Da si ti Ka-Maku, to rado vjerujemo — odgovori Sam Hawkens smijući se. — Ali da ću te ođvezati,

to ne vjerujem. Old Shatterhand će odlučiti što će se desiti. Prepoznaješ li me moţda po glasu,

stari lupeţu?

Sam Hawkens? — uplašeno dreknu poglavica.

Da. Sam Hawkens, Dick Stone i Will Parker — potvrdi Old Shatterhand. — Misliš li još uvijek da

mi je veliki duh oduzeo pamet? Ili sam imao pravo kada sam ti rekao da nam ne bi bilo teško

osloboditi zarobljenike? Mi smo raţanj okrenuli i upravili ga protiv vas, vaši zarobljenici su

slobodni, a vi ste zarobljeni. Ni jedan od tvojih ratnika nije u stanju napustiti pueblo, jer smo ga

opkolili i svakom tko ga pokuša napustiti dat ćemo metak. Sad ćemo vas svezati na vaše konje i ja

vam savjetujem da se ne branite ako ne ţelite okusiti oštrice naših noţeva!

Sam Hawkens, Dick Stone i Will Parker siđoše s konja i baciše se tolikom ţestinom na četiri Indi-

janca da ovi nisu ni pomišljali pruţiti otpor. Natovarili su ih na konje i šutke krenuli natrag. Kad su

stigli do puebla, četvorica crvenih morali su sjahati te su ih stavili pod jaku straţu. Usprkos tami,

ubrzo su primijetili da su svi njihovi zarobljenici slobodna. Bili su bijesni zbog toga.

Bijelci, naročito oni ţivahniji, najradije bi čavrljali svu noć. Ali Old Shatterhand to nije dopustio.

Upozorio ih je da ih sutra čeka oštro i dugo jahanje, te im je preporučio da legnu na počinak.

Noć je minula, a crveni se nisu odvaţili napustiti pueblo i pokušati napad. Kad je svanulo, vidjelo se

da su se povukli na gornje platforme. Većina je spavala, ali ih je straţar probudio čim se donekle

111

razdanilo. Sakupili su se i bijelcima, koji su se također bili probudili, dobacivali prijetnje. Crveni

nišu mogli znati da li je i njihov poglavica zarobljen.

Winnetou i Old Shatterhand odlučili su da se ne upuste u duge razgovore. Nisu smjeli gubiti

vremena, ukoliko su htjeli pravovremeno stići „kralja petro-leja". Stoga se njih dvojica

upute Ka-Makuu da s njim razgovaraju. Ostali su napravili krug oko njih da slušaju, ili, ako ne

razumiju, da barem promatraju. Budući da je Winnetou govorio samo onda kada je to bilo

neophodno potrebno, riječ uze Old Shatterhand.

— Ka-Maku zacijelo vidi da su svi njegovi zarobljenici slobodni.

Poglavica nije odgovorio.

Ja. nerado govorim u vjetar — upozori ga zapadnjak prijetećim tonom. — S tobom ćemo postupiti

što je moguće blaţe. Ako ne odgovoriš, osvetit Ćemo se. Stoga odgovori, na moje pitanje!

Vidim da su slobodni — promrmlja Ka-Maku srdito.

I da su sada tvoji ratnici naši zarobljenici?

To ne vidim.

Ne? Moţe li koji od njih napustiti pueblo ako mi to nećemo? Staviše, mi ne moramo ni trpjeti da

onii stoje na platformama. Naše puške imaju domet sve do najgornjih platformi, pa ih moţemo

prisiliti da se povuku unutra. Odakle će uzeti hranu? Oni ne smiju na bunar ni k zalihama. Osim

toga, u našim se rukama nalazite ti i tvoja tri ratnika. Što misliš, što ćemo uraditi s vama?

Ništa! Ni vama se nije ništa dogodilo.

To moji prijatelji mogu zahvaliti samo meni i Winnetouu. Vi ste s njima imali druge namjere. S

tobom ću brzo riješiti stvar. Njima nedostaju još mnoge stvari što su ostale u pueblu. Ako im

vratite sve što ste dm uzeli, oslobodit ćemo vas i odjahati. Ali, ako to odbiješ, ubit ćemo te i

spaliti tvoj skalp, pa ćeš se u vječna lovišta pojaviti bez njega. Isto će se dogoditi i trojici tvojih

ratnika. Odluči se! Gledaj! Upravo se rađa sunce. Kad se ono digne do širine dlana iznad obzorja,

hoću da imam tvoj odgovor. Dulje ne čekam. Ja sam govorio!

On se podiţe i ode s Winnetouom pokazavši da ne ţeli i dalje gubiti riječi. Ka-Maku je mračno

zurio pređa se. On je poznavao eovjekoljubivost svojih pobjednika i nije vjerovao da će izvršiti

svoju prijetnju. Vratiti plijen — to je bio prevelik zahtjev. Kad je sunce izašlo, ona dvojica se

vratiše k njemu.

Što je Ka-Maku odlučio? upita Old Shatterhand. — Hoće li vratiti nestale stvari?

Ne — procijedi poglavica.

Dobro! Ja sam rekao svoje. Otpremite ove ništarije preko do one stijene, odsijecite im skalpove i

dajte onda svakome po metak u glavu! Nemam volje uludo trošiti rijeci!

Sam, Dick, Will, Frank i Droll skočiše i ođvukoše četiri crvena do označene stijene. Za Indijanca

koji je sahranjen bez skalpa, izgubljene su radosti što ih pruţaju vječna lovišta. Stoga poglavica

dreknu kad ga je Hawkens ljevicom zgrabio za kosu, a desnicom zamahnuo noţem.

Stoj! Stoj! Imajte sve!

Dobro! — kimnu Old Shatterhand. — Bilo je krajnje vrijeme, ali nemoj to poreći, jer onda neće

biti milosti! Zahtijevam da vratite sve, sve do najsitnijeg predmeta. Vaše ţene neka donesu

stvari. Ako se samo pojave muškarci, mi ćemo ih pobiti, je li ti jasno?

Da — progunđa Ka-Maku. ,

Onda neka ovaj čovjek ovdje javi tvojima. Ali, ako za pet minuta ne počnete vraćati stvari, ti si

izgubljen!

On dade znak jednom od uhvaćenih. Njemu su skinuli spone, a zatim mu postave ljestve kako bi se

mogao uspeti u pueblo. Tek od njega su Indijanci doznali da im je poglavica uhvaćen. Oni stanu

strašno vikati i prijetiti. Vidjelo se da su uznemireni ozbiljnom viješću i za pet minuta već su se

pojavile prve ţene s teretom. Svaki opljačkani uzimao je što mu je pripadalo i nabrajao što mu još

nedostaje. Oštro se zahtijevalo da čak i najmanji predmet bude vraćen. To je dakako iziskivalo

mnogo truda, ali se konačno sve našlo i podijelilo.

112

Učinjeno je kako ste htjeli! — viknu poglavica — a sada me odveţite i kupite se odavde!

Varaš se — mirno uzvrati Old Shatterhand. — Još niste vratili sve!

Što još traţiš?

Vrijeme što smo ga izgubili.

- Mogu li vam vratiti vrijeme, pokloniti sate? odgovori Ka-Maku.

— Da. Mi smo zbog tebe izgubili dragocjeno vrijeme i bezuvjetno ga moramo nadoknaditi. To

nije moguće jer neki od nas imaju jako slabe konje.

Vidio sam da vi imate lijepe konje. Mi ćemo naše loše mijenjati za vaše dobre.

Samo se usudi! — viknu Ka-Maku, a oči mu Ijutito bljesnuše.

Ne trtljaj! Valjda ne misliš da te se bojim! Tko bi nas mogao spriječiti da izvršimo zamjenu? Ti si

u našoj vlasti, a tvoji se ratnici neće usuditi da nas u tome spriječe. Naše puške imaju veći domet

od njihovih. Mi moţemo pogoditi njih, a oni ne mogu nas. To oni dobro znaju pa će se bojati da nam

se pribliţe.

To bi bila pljačka.

—• Samo naplata. Vi ste lopovi, a mi vas samo kaţnjavamo. Zar da ostanete nekaţnjeni zato što

ste sve ove ljude pohvatali i opljačkali? Treba vam pokazati da nepošteni uvijek ispašta za svoje

nedjelo. Tvoj otpor ništa ne pomaţe. Winnetou, Sam Hawkens i Droll neka dođu da sa mnom

izaberu konje.

Pošli su prema koralu. Poglavicu obuze strašan bijes. Presavijao se u sponama i mlatarao oko sebe

kao da je šenuo umom. Uto mu pristupi gospođa Rozalija.

— Da si smjesta zašutio, vječni drekavče! Jesi li pri zdravoj pameti? Poglavica hoćeš da

budeš?

Ako misliš da ja u to vjerujem, onda si se lijepo prevario! Propalica si ti, dugoprsti obješenjak!

Jesi li me razumio? — bijesnila je ona. — Trebalo bi te ispljuskati da sve zvoni. Temeljito te

izlemati! Zatvorio si nas, nas, jadne crve! A sad, kad te pograbila ruka pravde i pritisnula te kao

poklopcem, praviš se čista, neokrnjena nevinost. Pripazi dobro da kojim slučajem ne dospiješ u

moje ruke. Iščupat ću ti svu kosu, jednu po jednu vlas! Tako, sad znaš na čemu ,si i s kim imaš

posla. Popravi se! Moţda još imaš vremena. Inače, još ćeš imati posla s policijom!

Dobaci mu još jedan prijeteći pogled i okrenu mu leđa. Njene riječi nisu ostale bez djelovanja,

iako poglavica nije razumio ni jednu, ali je zato shvatio ton kojim su izgovorene. Šutke i

iznenađeno je gledao za njom. Šutio je čak kad su malo zatim konji pušteni iz korala i osedlani.

Među njima bili su njegovi najbolji konji. Ali, iako nije ništa rekao, njegovi su pogledi govorili

utoliko jasnije.

Kad su crveni na gornjoj platformi vidjeli da se bijelci spremaju na polazak, spustiše se naniţe.

Mislili su da se na to smiju odvaţiti, jer drţanje blijedo-likih više nije prijeteće. Ostaviti

Indijance u tom uvjerenju značilo bi onemogućiti miran polazak. Stoga Old Shatterhand uperi na

njih svoju pušku.

— Gore ostanite, inače pucam! — viknu prijeteći.

Kada tom zahtjevu nisu udovoljili, on ispali dva metka za opomenu. Nato oni podigoše urnebesnu

galamu i otprašiše opet gore. Uostalom, prošli su razmjerno veoma dobro jer nitko nije bio

pogođen osim onoga sa svjetiljkom koga je Old Shatterhand ranio u ruku. Unatoč tome, poglavica

je prosvjedovao.

Zašto pucaš u moje ljude? — on će Old Shat-terhandu. — Zar ne vidiš da „više nemaju neprija-

teljskih namjera?

A zar ti nisi vidio da su i moje namjere bile miroljubive? — uzvrati lovac. — Ili moţda misliš da

sam promašio? Ako ja t6 hoću, moji meci pogađaju samo srce. Samo sam htio opomenuti

tvoje ljude.

A šta je s onim gore što ima povezanu ruku? Eno je, diţe da pokaţe da je ranjen.

, — Neka zahvali mojoj dobroti da sam ga gađao u ruku, a ne u glavu.

113

Je li i to dobrota što si nam uzeo konje?

Svakako. To je kazna kojom moţete biti zadovoljni. Zapravo, zasluţili ste mnogo stroţu.

To kaţeš ti. A znaš li što ću ja ubuduće govoriti?

Old Shatterhand prezrivo mahne rukom, okrenu se i uzjaha konja. Ostali su već uzjahali.

Uvrijeđen kretnjom Old Shatterhanda, poglavica dobaci za njim:

- Svakome tko k meni dođe, reći ću: — Winne-loii i Old Shatterhand, koji su toliko ponosni na

svoje ime, otišli su u konjokradice, a ikonjokradice treba vješati!

Lovac se pravio da niije čuo uvredu. Ali je ona lako raţestila malog Hobble-Franka da je dojahao

do poglavice i bijesno se razderao:

— Šuti, lupeţu! Takva vucibatina kao što si ti mora biti zadovoljna što ne visi o uţetu. A bilo bi i

bolje kada bi ti svezali mlinski kamen oko vrata i zadavili te u Indijskom oceanu, tamo gdje je on

najdublji. Eto što bi trebalo napraviti s tobom! A sad mi ostaj zdravo!

Hobble-Frank ođjaha, i ne znajući da Ka-Maku uopće nije razumio ovaj nalet riječi na njemačkom

jeziku.

9. UHODE

Kada dva indijanska plemena iskopaju ratnu sjekiru onda to znači da će se među njima povesti

borba na ţivot i smrt. Onda će, prije svega, obje strane razaslati uhode koje treba da otkriju

gdje se u tom času nalazi neprijateljsko pleme i koliko odraslih ratnika ono moţe dići na oruţje.

Neophodno je utvrditi trenutno prebivalište neprijatelja i zbog toga što takozvana „divlja

plemena" stalno krstare i mijenjaju svoja logorišta, ali, razumije se, unutar izvjesnih granica. To

zavisi, dakako, od određenih potreba i namjera.

Ali zadatak uhoda nije ograničen samo na to. Što je najteţe, one moraju ispitati i otkriti na koji

način neprijatelj namjerava voditi rat, da li je dobro snabdjeven namirnicama, kada će nastupiti,

kakav će pravac .izabrati i gdje kani stupiti u boj. Za to su potrebni iskusni ljudi koji se pored

odvaţnosti moraju odlikovati obazrivošću, oprezom i lukavstvom.

Kod manje značajnih i manje opasnih poduhvata uzimaju se za uhode mlađi ratnici kako bi im se

pruţila prilika đa pokaţu svoju hrabrost i spretnost i da bi stekli ime. Ali, radi li se o nečem

značajnijem, onda će se odabrati stariji i iskusni ljudi. Da, moţe se čak desiti da sam poglavica

pođe kao uhoda, ako zadatak smatra izuzetno vaţnim.

Budući da obje strane šalju uhode, dešava se da ovi naiđu jedni na druge. Tada treba uloţiti sve

da se neprijateljski uhoda onesposobi. Na taj način ne-

prijatelj ostaje bez obavještenja, pa ga se moţe iznenada napasti i lakše pobijediti.

Naravno, prilikom takvog susreta uhoda, njihovo lukavstvo, odvaţnost i odlučnost često dolaze do

izraţaja jače nego u općem sukobu. Tada se izvode djela koja još godinama kao legenda kruţe od

usta do usta.

Kao što je već više puta spomenuto, upravo su U to vrijeme izbila veoma ozbiljna neprijateljstva

između nekoliko plemena, naime između Nijorasa i Navajo-Indijanaca. Chelly, rukavac Rio

Colorađa, tvorio je granicu ta dva plemena. Kraj kojim je on proticao bio je donekle opasno

područje. Zato su ga morali prije toga ispitati uhode.

To područje nije bilo opasno samo za Indijance već i za bijelce, jer je iskustvo pokazalo da kad

In-dijanoi ratuju međusobno, obje zaraćene stranke smatraju bijelce neprijateljima. Bijelci se

onda nalaze između dvije vatre.

Gloomy-Water, kamo je namjerio „kralj petro-leja" nalazio se u blizini rijeke Chelly. Grinley je

znao đa tamo upravo sada svakom bijelcu prijeti velika opasnost. Ali je vjerovao da se ipak smije

odvaţiti na taj put jer ga dosad ova plemena nikada nisu smatrala neprijateljem.

No, on nije mogao odgoditi ostvarenje svoga plana. Ako ţeli postići svoj cilj, mora poţuriti. Ne

smije dopustiti da bankar počne sumnjati.

114

Sto se tiče Duncana i njegova knjigovođe, njih dvojica su, doduše, čula đa je došlo do loma između

Nijorasa i Navajosa, ali oni nisu imali potrebnog iskustva i znanja da bi bili svjesni što i njima

prijeti. A „kralj petroleja" se d te kako suzdrţavao đa im to objasni.

Tih pet ljudi nalazilo se moţda još jedan dan jahanja od Chellyja, kada su jašući travnatom preri-

jom u kojoj je tu i tamo bio pokoji grm, odjednom opazili pred sobom jahača. Ranije ga nisu mogli

primijetiti jer ga je skrivao jedan grm. Bio je to bijelac. Na; sedlu je imao pričvršćenu koţnu

torbu. Jahao je snaţnog indijanskog ponija na kojem se jasno vidjelo

da je skroz iscrpljen. Obje strane su se zaustavile iznenađeno "jedna pred drugom.

Halo! — viknu stranac. — Pomislio sam da su crveni!

Onda biste mogli ostati bez skalpa — odgovori „kralj petroleja", usiljeno se nasmijavši da bi

prikrio vlastitu nelagodnost, jer je i on bio iznenađen tim neočekivanim susretom.

A mogli biste i vi — odgovori stranac. — Nisam čovjek koji lako dopušta da mu se skida koţa s

glave.

Ni onda kada imate petoricu pred sobom?

Ni onda, ako su crveni. Bilo ih je i više preda mnom, a ipak sam sačuvao skalp.

Onda vas treba poštovati, sir. Moţe li se znati tko ste vi?

Zašto ne? Ne stidim se toga. — Jahač pokaţe koţnu torbu iza sebe. — Zapravo se čudim vašem

pitanju, čini se da niste pravi zapadnjaci. Morali biste po ovoj torbi vidjeti da sam glasnik.

Jahač je bio jedan od onih odvaţnih ljudi što su s torbom pošte na svojim brzim konjima

neustrašivo jahali prerijama i planinama. Danas, naravno, više nema takvih glasnika.

— Jesmo li mi zapadnjaci ili ne, ništa vas se ne

tiče — uzvrati „kralj petroleja". — Vašu torbu sam

vidio, ali znam da ovim krajem još nikada glasnik nije prolazio. Oni se obično drţe ceste

Albuquerque—San Francisco. Zašto ste vi skrenuli s nje?

Pametne jahačeve oči upraviše se upola prezrivim pogledom u „kralja petroleja".

Nisam duţan da vam to objasnim — odgovori. — Ali kako vidim da slijepo srljate u svoju propast,

znajte da sam skrenuo sa svoga, puta zbog Navajosa i Nijorasa. Jer bi inače dospio u kraj što ga

mudar čovjek najradije prepušta crvenima, naime u područje rijeke Chellv. Zar ne znate da se

crveni upravo sada pripremaju za borbu?

A zar vi mislite da ste jedini pametan čovjek na Divljem zapadu?

„Kralj petroleja" bi bolje postupio da je bio učtiv, ali su ga razljutile glasnikove riječi i nije osje-

ćao potrebu da jednom jedinom čovjeku zataji svoju bezobzirnu ćud. Ispitivačkim pogledom

glasnik pogleda ljude koji su se nalazili pred njim. Na grubost nije uzvratio grubošću.

Ja bih rekao da ova dva čovjeka još nisu vidjela mnogo krvi — reče i mahne glavom prema bankaru

i knjigovođi. — Ako ste tako pametni da vam nije potreban savjet, onda bih vas barem htio upo-^

zoriti da budete oprezni. Moţda uopće ne znate na što ste se odvaţili. Pametan čovjek ne bi smio

tako svjesno srljati u propast.

Što ţelite time reći, sir? — upita bankar. — Na što mislite?

Vi kao da hoćete glavom kroza zid. U ovom rukavcu Chellv naći ćete se između dva noţa za skal-

piranje, jer plemena namjeravaju da se baš tu uzajamno pokolju. A ono što će od vas preostati,

poţde-rat će orlovi i prerijski vukovi! Poslušajte me, ja vam ţelim dobro!

Jedan pogled u njegovo otvoreno lice i čestite oči bio je dovoljan da se vidi da govori istinu.

Zar zaista mislite da je opasnost tako velika? — upita Duncan.

Da. Jutros sam naišao na tragove uhoda, vidi se da se međusobno vrebaju. To moţe svakom pa-

metnom čovjeku posluţiti kao opomena. Zar morate upravo sada u taj kraj? Ne moţete ovo

neoprezno putovanje odgoditi za bolja, mirnija vremena?

Hm, to bismo mogli. Ako tvrdite da je opasnost tolika, onda će svakako biti bolje...

Ništa! — upade „kralj petroleja". — Poznajete li ovog čovjeka? Hoćete li mu pokloniti više povje-

renja nego nama? Ako se boji traga u travi, onda je to njegova stvar, ne naša.

115

Ali, glasnici su obično iskusni ljudi. Izgleda da govori istinu. Ako se radi o ţivotu, onda nije dobro

biti ludo odvaţan. Hoće li naš posao biti zaključen danas ili nekoliko dana kasnije, to nije vaţno.

Ne! Nemam volje da se stalno ovuda provlačim!

Ah, radi se o nekom poslu! — nasmiješi se glasnik. — Dobro! Tu ja ne spadam. Učinio sam svoju

duţnost i upozorio vas. Više se od mene ne moţe traţiti.

On podigne uzde da povede svoga konja.

— To i ne činim — ljutito uzvrati „kralj petroleja". — Mi uopće nismo ništa traţili od vas.

Mogli ste svoje mišljenje sasvim mirno zadrţati za sebe.

A sad se čistite!

Ove riječi nisu naljutile glasnika; on odgovori tonom učitelja koji opominje svoga đaka.

— Svakakvi ljudi danas jašu po Divljem zapadu,

ali ja još nisam naišao na grubijana kao što ste vi! —

Onda se glasnik okrenuo bankaru. — Prije no što ponizno poslušam zapovijed ovoga velemoţnog

dţentlmena i izgubim se odavde, moram vam reći još nešto. Ako se u ovom kraju radi o nekom

poslu, onda je takav posao zacijelo opasan, čak i u sasvim običnim, mirnim vremenima. Ali, ako je

to posao koji se ne moţe odgoditi čak ni u ovakvim prilikama, onda

to nije samo opasno, već čak i sumnjivo. Prema tome, budite oprezni, pazite da vas taj posao ne bi

stajao glave!

On htjede poći, ali nato „kralj petroleja" izvuče noţ.

— Ti vrijeđaš, čovječe! — zaurla on. — Hoćeš li da ti za to zabijem ovaj čelik među rebra?

Reci još jednu jedinu riječ i učinit ću to!

Ali su u tom trenutku zablistale cijevi dva revolvera u rukama glasnika, a još su jače bljesnule

njegove oči kad im se, smijući, obratio.

— Hajde, pokušaj, mladiću moj! Smjesta makni noţ, inače pucam! Tu ima dvanaest metaka,

uvaţeni gospodine! Neka netko samo makne rukom, pa ću mu probušiti siromašnu dušu. No,

čovječe, da više ne vidim taj noţ! Brojim do tri! Jedan ... dva

Vidjelo se da se ne šali. Stoga Grinlev nije čekao đo „tri", već je svoj noţ zatakao za pojas.

— Tako treba! — nasmija se glasnik. — I ja mislim da je bolje što si me poslušao. Za danas je

dosta.

Ali, ako se slučajno sastanemo još jedanput, naučit ćeš od mene još mnogo više!

On odjaha. Nije se čak ni okrenuo. Grinlev se maši puške.

Ne pravite još gore gluposti, sire. Zar biste ustrijelili čovjeka? — reče knjigovođa strogim

glasom.

Ne pravite još gore gluposti! — ponovi „kralj petroleja". — Zar sam već napravio koju glupost?

Svakako! Vaša grubost i vaše drţanje, zar to nije bila glupost? Ĉovjek nam je očito mislio dobro i

ja zaista ne vidim šta vas je moglo ponukati da s njim postupate na takav način!

Grinlev mu je htio ljutito odgovoriti, ali se predomislio.

Ako sam bio prema njemu grub, onda ste vi sada takvi prema meni — uzvrati. Onaj je klipan

kukavica.

Ali se nije ponio kukavički kad ste vi trgnuli noţ, već ste vi morali popustiti.

To nije nikakva sramota. I vrag bi morao popustiti kad su mu dvije cijevi uperene u prsa! No,

dosta o tome! Krenimo dalje!

Buttler i Poller su se za sve to vrijeme drţali mirno. Ipak, na njima se vidjelo da ih je ljutio na-

ilazak glasnika, a osobito su ih rasrdila njegova upozorenja. Oni su za vrijeme daljeg jahanja

zabrinuto i ispitivački pogledavali Duncana i Baumgartena da bi po njihovim izrazima lica otkrili

kakav su utisak učinile na njih glasnikove riječi.

Raspoloţenje je odjednom splasnulo. Nije bilo nikakvih razgovora, činilo se da je svak zauzet vla-

stitim mislima. Nakon izvjesnog vremena zašlo je sunce. Ubrzo su našli prikladno mjesto za

noćenje. Za večeru se nisu morali brinuti jer se „kralj petroleja" obilno snabdio ţiveţnim

116

namirnicama u pueblu. Večerali su šutke.

Hoćemo li upaliti vatru? — upita Baumgarten kad se smračilo.

Ne! — odgovori Grinlev.

Ipak ste zabrinuti zbog Indijanaca?

— Zabrinut? Ne! Ovaj kraj i crvene koji tu ţive poznajem mnogo bolje no što ih poznaje glasnik

koji je zacijelo prvi puta naišao ovuda. O brizi ili čak strahu'ne moţe biti ni govora. Usprkos tome,

moramo biti na oprezu. Ako je taj čovjek vidio tragove, onda to ne znači da oni moraju

potjecati baš od

indijanskih uhoda. Ipak, nećemo zapaliti vatru. Neću da mi kasnije prigovarate da sam propustio

neku mjeru sigurnosti koja je bila neophodna.

Hm! — mrmljao je bankar zamišljeno. •— Vi ste uvjereni da ne postoji opasnost o kojoj je glasnik

govorio?

Za nas, ne. U to se moţete pouzdati. Da bih vas potpuno uvjerio i smirio, ujutru ću poslati Pol-lera

i Buttlera naprijed, iako to uopće nije potrebno.

Spomenuta dvojica očekivala su to, pa ništa ne rekoše.

Zašto? Sto treba da rade? — upita bankar.

Da budu naše uhode. Da se brinu da ne đo-spijete u neku opasnost.

Znači, sutra ne polazimo svi zajedno?

Ne. Vi, gospodin Baumgarten i ja ostajemo ovdje. Samo će Buttler i Poller odjahati naprijed. Oni

će paţljivo ispitati teren i ako što otkriju, neku opasnost, smjesta će se vratiti da nas obavijeste.

To me umiruje, gospodine Grinlev. Onaj mi je glasnik ipak u izvjesnoj mjeri utjerao strah u kosti.

Bankar nije ni slutio da je Grinleveva opreznost, koja ga je smirila, imala suprotan cilj, naime, da

pripremi prevaru.

Kako su Poller i Buttler morali rano poći, razgovor je prekinut te su ovi legli na počinak. Po jedan

je morao straţariti. Utvrdili su redoslijed pa je Baumgarten bio u prvoj, a bankar u drugoj smjeni.

Kad je Duncan probudio „kralja petroleja", koji je bio u slijedećoj smjeni, ovaj je najprije oko

pola sata nepomično sjedio. Zatim se sagnu nad bankara i knjigovođu da bi se uvjerio jesu li usnuli.

Kad je to ustanovio, tiho probudi Buttlera i Pollera. Njih trojica udaljili su se od logora toliko da

ih nitko nije mogao ni vidjeti ni čuti. Stali su se dogovarati.

Očekivao sam da ćeš nas probuditi — reče Buttler. — Đavo neka nosi onoga glasnika. Lako nam je

mogao pokvariti cijelu igru. Uostalom, trebao si se drugačije ponašati!

Hoćeš li mi i ti prigovarati? — zagunđa njegov brat.

Zar se tome čudiš? - Klipan nema dlake na jeziku, pa te je, kako se ono kaţe, tukao na svim

linijama.

Oho!

Hajde priznaj! Istina je! Sto si se ti više uzbuđivao, to je on bio sve mirniji. I samo time je bio

premoćan. Takav su dojam svakako stekli Duncan i Baumgarten. Pa onda još ona stvar s noţem! U

kakvom smo se strašnom sosu našli kad se nismo smjeli ni maknuti! Jedan protiv petorice! Što li će

o nama misliti Baumgarten i Duncan?

Neka misle što hoće. Uzdrmano povjerenje vratilo im se opet. Govorimo o boljem! Ja sam vam

tačno opisao poloţaj petrolejskog jezera. Jeste li sigurni da ćete ga pronaći?

Bezuvjetno.

Ako dosta rano pođete i ako vas ništa ne zadrţi, bit ćete tamo već poslije podne. Spilju ćete isto

tako lako naći kao i Gloomy-Water. Tamo ćete naći sve što je potrebno: četrdeset barila

petroleja, alat i sve ostalo. Ali, pazite dobro! S poslom morate započeti odmah čim stignete, jer

je potrebno duţe vrijeme da se izbrišu tragovi. Odvaljat ćete barile, jedan po jedan, do same

vode, pa ćete izliti petrolej u jezero i vratiti se u spilju. Ulaz u spilju zatvorite tako kako ste ga

našli. Ne smiju ga otkriti ni najoštrije oči. Zatim izbrišite sve tragove od valjanja barila. Nadam

se da ćete sve to završiti do večeri.

117

A kad završimo posao na jezeru, šta onda? — upita Buttler.

Onda se ispavajte i ujutro nam pođite u susret, kako bi nam saopćili da ste pronašli jezero i da je

put do njega potpuno bezopasan. Pri tom je najvaţnije da se pokaţete silno oduševljeni i što ste

našli petrolej.

Toga će biti. Pobrinut ćemo se da onu dvojicu zarazimo našim oduševljenjem. Nadam se da ćeš

onda i ti izvršiti svoju duţnost!

— Razumije se samo po sebi. Vi dobivate pede

set hiljada dolara koje ćete podijeliti.

Grinlev namigne bratu kako bi ga upozorio da je ovo obećanje samo mamac Polleru, jer su njemu

namijenili ne novac, nego noţ ili metak. Poller to nije slutio. On je vjerovao dvojici varalica.

Dijelimo pedeset hiljada! — viknu tiho i radosno. — Prema tome, ja dobivam ,dvadeset i pet

hiljada?

Da — potvrdi Grinlev.

Divno! Vaš sam i dušom i tijelom! Kad bismo to mogli imati odmah u gotovu!

Na ţalost, to je nemoguće. Bankar plaća čekom koji se moţe naplatiti u Friscu.

Znači, sva trojica idemo u San Francisco?

Sva trojica.

Na taj put idem rado. Za dvadeset i pet hiljada dolara čovjek će rado jahati i mnogo dalje.

Dobro! A sada još jedno upozorenje. Mene ti Indijanci brinu, nisam ni najmanje tako miran kao što

se pravim. Ĉuvajte se! Ne dozvolite da vas primijete. Bilo bi veliko zlo kad bih s ovom dvojicom

stigao tamo, a u jezeru ne bi bilo petroleja.

To ne moţe biti — rekao je Buttler. — Jer, ako nam se nešto desi, ne moţemo vam doći u susret, a

iz toga moraš zaključiti da stvar nije u redu.

Tako je! U tom slučaju sigurno neću onu dvojicu voditi na jezero.

Sto ćeš onda uraditi?

Potraţit ćemo vas, da vam pomognemo.

Tako i mora biti. Moramo se uzajamno pomagati. Jedan drugoga ne smijemo ostaviti na cjedilu.

No, vratimo se u logor. Ona bi dvojica mogla posumnjati ako se jedan od njih probudi i ne vidi nas

tamo.

Kad su se vratili do Duncana i Baumgartena zatekli su ih u čvrstom snu. Ponovo legoše na svoja

mjesta. Noć je protekla bez smetnje, a kad je svanulo, Buttler i Poller pođoše na put.

Duncan i Baumgarten su vjerovali da će ova dvojica samo na izvjesnom odstojanju jahati pred

njima, a da će ih oni slijediti. Ali im „kralj petroleja" objasni da ne ide tako.

— To ne bi bilo dovoljno pametno i oprezno —

rekao je. — Oni idu kao uhode i moraju jahati po

lagano. Mi bismo ih ubrzo stigli te bismo morali

svaki čas da iznova zaostajemo. Stoga je mnogo bolje da im damo vremena da cijeli svoj izviđački

put prevale odjednom.

A kada ćemo krenuti?

Sutra zorom.

Zar tek sutra?

Nije ni sutra kasno. Pa vi ste i sami zahtijevali da ne propustimo ni jednu mjeru opreza. Ako njih

dvojica naiđu putem na neprijatelja, vratit će se da nam jave. Ne vrate li se večeras, sigurni smo

da se nemamo čega bojati. Onda ćemo sutra, na dobro odmornim konjima, dvaput brţe prevaliti

put.

Spusti se veče, a Buttler i Poller se ne vratiše, što je ulijevalo radost i samopouzdanje. Bankar

nije cijele noći oka sklopio. Bio je sav grozničav od uzbuđenja. Sutra je taj veliki dan kad će

zaključiti najveći i najznačajniji posao u svom ţivotu. Tako sjajan posao kakav mu se ni u snu ne bi

mogao javiti! Postat će „kralj petroleja", vlasnik bogatog izvora petroleja! Njegovo će se ime

118

spominjati pored imena najvećih milijunaša! Da, on će za kratko vrijeme pripadati društvu

glasovitih „četiri stotina" iz New Yorka. To mu nije dalo mira. Tek što je granulo sunce, probudio

je Grinleva i Baumgartena. da bi što prije krenuli.

Oni su također bili za to. I kada se na obzorju diglo sunce, oni su na svojim odmornim konjima već

prevalili nekoliko milja.

Kraj kojim su prolazili bio je brdovit. Visovi su bili gusto pošumljeni, a doline je krasila svjeţa

trava u kojoj su s vremena na vrijeme nailazili na tragove svojih prethodnika. Bilo je podne.

Konjima je bio potreban odmor.

— Uskoro ćemo naići na jedno prikladno mjesto ,reče „kralj petroleja" — na jednu duboku

kotlinu čija je juţna strana u osoju. Tamo je hladovina. Za četvrt sata smo tamo.

Uspinjali su se prilično jakom strminom. Kad su prevalili vrh, tlo, obraslo gustim četinjarima, tako

se naglo spuštalo da su morali sjahati s konja i voditi ih za sobom

Još samo dvije stotine koraka — reče Grinlev

— pa ćete ugledati kotlinu. Nije velika, a usred nje nalazi se ogroman blok stijena, pored

kojeg se uzdiţe jedna bukva stara više stoljeća.

Kad su prešli taj dio puta, njegovi se pratioci zaustave iznenađeni prizorom što im se ukazao.

Upravo pred njihovim nogama spuštalo se stijenje okomito prema dolje. Nalazili su se na

zapadnom rubu kotline što ju je sa svih strana zatvaralo okomito stijenje iz kojeg su vodila samo

dva uska izlaza: jedan u pravcu sjevera, a drugi u pravcu juga. Bili su na zapadnom rubu koji je

stršio nad kotlinom kao kakav balkon. Stijena što je poduprla taj rub pruţila se duboko u kotlinu,

tako da se blok stijena, o kojem je „kralj petroleja" ranije govorio, nalazio veoma blizu. Bukva, što

je tu stajala, bila je tako lijepa da bi pogled na nju svakako oduševio svakog slikara.

— Kakvo divno drvo! — uzviknu Baumgarten.

— Takvo ...

— Pst! — upozori ga Grinlev, uhvativši ga brzo

za rame. — Tiho! Nismo sami. Vidite li ona dva In

dijanca tamo na sjevernoj strani stijene? Na drugoj strani vjerojatno pasu njihovi konji.

Dva Indijanca sjedila su na stijeni, na mjestu gdje je ona bila zasjenjena. Tako su bili zaštićeni od

ţarkoga sunca. Bili su premazani ratnim bojama te im se nisu raspoznavale crte lica. Jedan od njih

imao je u kosi zadjenuta dva bijela orlova pera. I tek sad su tri promatrača opazila u travi tamnu

crtu što je počinjala kod juţnog ulaza i protezala se ravno do bloka stijenja.

Ona je crta trag crvenokoţaca — objasni Grinlev svojim pratiocima. — Oni su s juga ušli u kotlinu.

Kada se odmore, odjahat će prema sjeveru.

Pa onda ne moţemo dalje, ne moţemo dalje!

— primijeti bankar zabrinuto. — Otkako smo bili zarobljeni u pueblu ne vjerujem, više ni

jednom Indijancu. Tko bi mogla biti ta dvojica?

Ja ih poznajem i znam čak ime jednoga od njih. To je Mokaschi, poglavica Nijorasa.

Sto znači to ime? — upita knjigovođa.

Mokaschi znači bizon. Poglavica je bio glasovit lovac na bizone još onda kada su se savanama i

prerijama kretala ogromna krda tih ţivotinja. Otuda mu to ime. Ranije sam nekoliko puta bio u

njegovu plemenu.

Kako se odnosi prema vama?

Prijateljski, bar je tako bilo prije i taj odnos se u mirno vrijeme ne bi izmijenio. Ali sada je isko-

pana ratna sjekira i ne treba nikome vjerovati.

Hm! Šta ćemo uraditi?

Zaista ne znam. Ako se pokaţemo, primit će nas moţda prijateljski, a moţda i neće. Ali, u svakom

slučaju bit će bolje da nas ne vide.

A zar ih ne bismo mogli na neki način obići?

Svakako. Ali bismo morali obilaziti toliko da danas više ne bismo stigli do našeg nalazišta petro-

119

leja. A još ćemo teţe naići na Buttlera i Pollera koji nam po svoj prilici dolaze u susret. Zaista je

vrlo neugodno da ta dva Nijorasa upravo tu... Stoj! — on će najednom. — Šta li je to?

Od onoga što su ugledali, sva trojica se napeše kao opruge. Naime, na juţnom ulazu, odakle su vo-

dili tragovi Nijorasa, pojavila su se još dva Indijanca. Išli su pješice. I njihova su lica bila

premazana ratnim bojama. Jedan od njih imao je u kosi zadjeveno orlovo pero. Ali to nije moralo

značiti da se radi o poglavici; to je mogao biti i neki istaknutiji ratnik. Bili su naoruţani puškama.

Jesu li to Nijorasi? — upita Duncan.

Ne, već Navajosi — uzvrati „kralj petroleja" veoma tiho.

Da li ih poznajete?

Ne. Onaj s perom još je mlađ. On je to odlikovanje stekao vjerojatno nakon moga posljednjeg

posjeta Navajosima.

Gledajte! Gledajte tamo! Legli su u travu. Zašto to čine?

Zar to ne moţete odgonetnuti? Pa oni su neprijatelji Nijorasa. Tu su se susrele uhode dvaju ple-

mena. Bit će krvi. Navajosi su naišli na trag Nijorasa

pa su ih slijedili sve dovde, do kotline. Pazite što će se desiti!

Sva su trojica drhtala od uzbuđenja.

Mjesto na kojem su se nalazili bilo je neprimjetno.

Dva sii Navajosa polako puzala tragom Nijorasa prema stijeni.

— Sto mu gromova! — procijedi „kralj petroleja".

— Ako samo još minutu ostanu na tom mjestu, Mo-kaschi i njegov pratilac su izgubljeni!

Boţe! usklikne uzbuđeni knjigovođa. — Ne moţemo li spriječiti ovo krvoproliće?

Ne... ali, i moţemo — odgovori Grinlev teško dišući. — Tu povoljnu priliku moramo iskoristiti!

Oba Navajosa nalazila su se još svega deset koraka od stijenja.

Iskoristiti priliku? Kako? — upita bankar jedva dišući.

Odmah ćete vidjeti.

Brzom kretnjom Grinlev izvuče dvocjevku iz sedla i nanišani.

Za boga miloga, pa valjda ne mislite pucati?

— htjede ga spriječiti Baumgarten. Ali već je odjeknuo prvi pucanj, a tren kasnije i drugi.

Onaj Navajo

što je imao zadjenuto pero osta na mjestu mrtav,

pogođen prvim zrnom u glavu. Drugi je također bio pogođen; skočio je u zrak, još se jednom

uspravio i tad se stropoštao na tlo.

Gospode boţe! Vi ste ih ustrijelili! — zaviče Duncan uţasnuto.

Za moju i vašu korist — objasni „kralj petroleja", odloţi pušku i izađe na sam rub litice kako bi ga

Indijanci primijetili.

Učinak pucnjave bio je velik. Nijorasi su u prvom strahu skočili s mjesta na noge, ali su se odmah

bacili u travu da bi bili što manja meta. Pomislili su da se to puca na njih jer nisu mogli vidjeti

Navajose koji su leţali s one strane bloka stijena.

S ruba litice, „kralj petroleja" viknu:

— Mokaschi, poglavica Nijorasa, moţe se mimo uspraviti.

Mokaschi podigne pogled i iznenadi se ugledavši „kralja petroleja".

Tko je ipucao? — on upita.

Ja.

U koga?

U Navajose. Iza vaše stijene. Pođite tamo! Oni su mrtvi.

Ali oprezni crvenokoţac nije odmah poslušao, nego se samo došuljao do ruba stijene i otuda opre-

zno provirio. Tad podiţe glavu, povuče noţ da bi bio pripravan na sve i sa dva-tri brza skoka nađe

se pored Navajosa.

— Imaš pravo, oni su mrtvi. Dođi ovamo — dovikne „kralju petroleja".

120

:— Ja nisam sam. Uz mene su još dva čovjeka.

Blijedoliki?

Da.

Povedi ih sa sobom!

Hoćemo li ga poslušati? — Duncan upita ,,kra-, lja petroleja".

Naravno.

Nije li to opasno?

Sada, ni najmanje. Ja sam toj dvojici Nijorasa spasio ţivot. Oni nam sada duguju zahvalnost.

Ali, sir! To je bilo umorstvo, dvostruko umorstvo.

Neka vas za to ne peče savjest. Dva su Indijanca u svakom slučaju morala umrijeti. Da nisam ništa

rekao ili uradio, to bi Nijorasi. Da sam ih upozorio vikom, došlo bi među tom četvoricom do borbe

na ţivot i smrt. Oni bi se uzajamno poklali. Stoga sam ulogu sudbine preuzeo ja i osudio Navajose

na smrt. Tako sam stekao zahvalnost i prijateljstvo Mo-kaschija. Sad više ne moramo brinuti. Naš

pohod na petrolej mora uspjeti, jer će nas Nijorasi štititi. Slijedite me bez brige.

Duncan i Baumgarten pođoše. Obuzimala ih groza što je Grinlev zbog puke koristi, bez ikakva

premišljanja, ubio dva čovjeka koja mu nisu ništa uradila. Put ih je vodio do juţnog ulaza u kotlinu.

Stigoše do dna kotline i ne sluteći da ih iza jednog grma u blizini prate uţarene oči jednog

Indijanca.

— Uff! — procijedi crveni. — Onaj mršavi je ubojica! Ja nisam mogao pomoći svojoj braći, ali

ću ih osvetiti!

Sagnuvši se opet, nestade u ţbunju. To je bio Navajo, koji je na tom mjestu ostao na straţi dok su

njegova dya nesretna druga pošla u kotlinu.

„Kralj petroleja" s Duncanom i Baumgartenom, mirno dojaha do poglavice koji ih je očekivao kod

stijenja. Tek sada je Mokaschi jasno razabrao Grin-leyevo lice. Poglavičino mračno čelo nabralo

se pod okomitim prugama ratnih boja.

— Odakle su tri blijedolika došla ovamo? — upita

Mokaschi.

„Kralj petroleja" očekivao je daleko prijazniji prijem.

Naš je trag počeo od Rio Gila — odgovori.

A gdje će se završiti?

Kod vode Chellv.

Jeste li sami?

Da.

Dolaze li kakvi drugi blijedoliki za vama?

Ne. A ukoliko neki i dođu, onda to nisu naši prijatelji.

Jeste li znali da smo razbili lulu mira?

Da.

A ipak ste se usudili doći ovamo?

Pa vi ste zaratili samo s Navaj osima, a ne i s bijelima!

— Blijedoliki su gori od onih pasa Navajosa. Kad još nije bilo bijelih među crvenim ljudima, vladao

je mir. Samo blijeđolikima treba zahvaliti da tomahawk proţdire naše ţivote. Njih ne treba

štedjeti!

Ţeliš li time reći da ste naši neprijatelji?

Da. Vaši smrtni neprijatelji.

A ipak morate mojim mecima zahvaliti što ste ţivi! Hoćete li me zato staviti na stup mučenja?

Na poglavičinu licu zaigrao je prezriv smiješak.

— Ti govoriš o stupu mučenja, kao da se nalaziš u našoj vlasti, a ipak nas ima svega dvojica

prema vama trojici — reče. — Kao da imaš hrabrost ţabe koja skače zmiji u usta kad je ova

pogleda.

121

To uvredljivo ponašanje svakako nije izazvano postojećim ratnim stanjem. Po svoj prilici,

Grinlevev ugled ni ranije kod Nijorasa nije bio tako velik, kao što je on- to svojim pratiocima

prikazao. Osjećao je da oni svakako moraju doći na tu pomisao i htio je da popravi taj dojam.

Mokaschi, hrabri poglavica, zacijelo me više ne poznaje — upita.

Moje oči još nikada nisu zaboravile lice što su ga jednom ugledale, pa ni onda kada su ga ugledale

svega jedan jedini put.

Ja nisam nikada ništa na ţao učinio ratnicima Nijorasa.

Zašto tako govoriš? Da si povrijedio ma i jednog od mojih ratnika, pa bilo to pokretom prsta, ti

više ne bi bio ţiv.

Zašto imaš tako neprijateljski odnos prema meni? Zar je tvoj ţivot tako malo vrijedan da svom

spasiocu ne zaţeliš ni dobrodošlicu?

Reci mi najprije zašto si ubio Navaj ose i kako si ih dugo slijedio?

Vidio sam ih svega dvije minute prije no što sam ih ustrijelio da bih spasio tebe.

Što su ti uradili?

Ništa.

Ti nisi imao razloga da im se svetiš?

Ne.

A ipak si ih ubio!

Samo da bih tebe spasio!

Pseto! — zagrmi Mokaschi, zabljesnuvši očima. — Mnogi lovci i ratnici imaju meni zahvaliti što su

ţivi. A ja nisam to ni jedan jedini put spomenuo, iako su otada prošle godine i godine. A ti stojiš

ovdje preda mnom svega nekoliko trenutaka i već si se četiri puta nazvao mojim spasiocem. Ako

se na takav način sam nagrađuješ, od mene ne trebaš očekivati nagradu. Jesam li ja traţio da me

spasiš?

Grinley je bio obeshrabren.

Ne — odgovori. — Ali bez mene bi ti sada bio mrtav.

Tko ti to kaţe? Vidiš tu, pored stijene, naše konje? Oni će nam odati čim se netko pribliţi. Upra-

vo kad su zarzaM, mašili smo se noţeva. Tada su odjeknuli tvoji pucnji. Navajosi ti nisu ništa

uradili. Ti se s njima nisi borio, već si ih ustrijelio dz potaje. Ti nisi ratnik, već ubojica. Tamo su

njihove lešine. Smijem li im uzeti skalpove? Ne, jer su pali od tvojih izdajničkih metaka. Da nisi

došao, ja bih njih dočekao noţem, upozoren rzanjem naših konja. Znaš li tko je onaj koji ima pero

u kosi? Njegovo je ime Khasti-tine1, iako njegov ţivot traje tek dvadeset ljeta i zima. To časno

ime stekao je zbog svoje mudrosti i odvaţnosti. I takvog si ti ratnika umorio! A mene si lišio

mogućnosti da ga pobijedim! I još traţiš od mene nagradu!

„Kralj petroleja" se prestrašio a i njegovim pratiocima nije bilo ništa lakše.

— Svi su blijedoliki kao ti — nastavi poglavica.

— Koliko je ljudi među njima ispravnih? Na jednog Old Shatterhanda dolazi stotinu puta stotinu

drugih koji nam donose samo zlo. Ostanite tu dok se vratim! Udaljite li se, bit ćete izgubljeni!

On mahnu drugom Nijorasu i prođe pored njih paţljivo istraţujući tragove prema ulasku u udolinu.

Jao nama! To zvuči drugačije no što smo očekivali! — potuţi se bankar. — Zakuhali ste nam čorbu

koja je ispala toliko gusta da bismo se zadavili kad bismo je morali pojesti!

Ubojica! — pridoda knjigovođa. — Poglavica ima pravo. Zašto ste pucali? Taj Khasti-tine, toliko

mlađa krv, a ipak toliko glasovit! Ne grozite li se nad ovim bezočnim činom?

Šutite! — napadne ga „kralj petroleja". — Ipak je tako kao što sam rekao: ja sam spasio poglavicu.

Da će im konji zarzati, to je samo izgovor. Laţ?

— Sumnjam! Taj čovjek izgleda zna što govori. Nismo li stajali pred njim kao djeca? Bilo bi naj-

bolje da damo petama vjetra prije no što se vrati!

— Ne usudite se, gospodine Baumgarten! Ĉini se da on ima još ratnika u blizini. Ako se

udaljimo, gonit će nas i tad smo izgubljeni, dok je ovako još moguće da nas pusti, čekajmo!

122

1 Khasti-tine = stariji čovjek

Prošlo je više od četvrt sata dok su se Nijorasi vratili. Prišli su im.

Osveta je već tu — reče Mokaschi. — Propast će te stići a da ja i ne stavim svoju ruku na tebe.

Tu nisu bila dva, nego tri Navajosa. Treći je čuvao straţu na ulazu i vjerojatno je sve vidio, a

umorstvo nije mogao spriječiti. Om će staviti svoje mokasine na tvoj trag i slijedit će te sve dok

ti noţ ne zabode u srce. Tvoj skalp ne stoji čvršće na lubanji rio što stoji kap kiše na grančici

uzbibanoj vjetrom. Ne po-laţem na te pravo bilo u dobru, bilo u zlu. Zašto ste pošli do rijeke

Chellv? Što tamo traţite?

Komad zemlje — reče „kralj petroleja" poluglasno.

Pripada li ona tebi?

Da.

Tko ti je poklonio?

Nitko.

I uprkos tome tvrdiš da pripada tebi!

Da. Po pravu tomahawka.

To je riječ razbojnika i pljačkaša! Komad zemlje na rijeci Chellv! I da je tvoj! A tu stoji Mo-

kaschi, poglavica Nijorasa, koji su zakoniti gospodari i posjednici čitavog kraja oko Chellvja! Vi,

šugavi psi! Što bi rekli blijedoliki s one strane velikog mora kada bismo mi došli preko i tvrdili da

je njihova zemlja naša? Ali mi moramo mirno dopustiti da nahrupe na nas i da nam sve uzmu!

Komad zemlje na rijeci Chelly da pripada tebi, iako je od nas nisi ni kupio ni dobio na poklon! Moja

pest trebala bi te smrskati, no ona je preponosna da te takne. Gubite se odavde, gubite se od tog

komadićka zemlje za kojom vam ţudi duša! Sjednite na nju i_nećete dugo čekati a ona će vam

uroditi krvavom ţetvom!

Ogorčena lica, poglavica upravi ruku prema sjevernom izlazu. Bijelci hitro uzjahaše svoje konje i

brzo otkasaše, zadovoljni što čitave koţe napuštaju mjesto koje im je moglo postati toliko opasno.

Da bi se shvatile riječi i drţanje poglavice treba znati na koji su način bijelci na Divljem zapadu

sti-cali pravo na zemljište. Prema „Domovinskom zakonu" mogao je svaki starješina porodice i

svaki čovjek

koji je napunio dvadeset i jednu godinu, a koji je ili bio drţavljanin Sjedinjenih Drţava, ili se

izjasnio da to ţeli biti, besplatno dobiti parcelu od 160 jutara; onda je bio obavezan da pet godina

ţivi na tom zemljištu i obrađuje ga. Osim toga, pojedinim ţeljezničkim kompanijama podijeljeni su

milijuni jutara zemljišta.

A što se tiče tako zvanog „prava tomahawka", bilo je dovoljno da netko, tko ţeli uzeti komad ze-

mlje, samo obori sjekirom nekoliko stabala, sagradi kolibu i obradi nešto malo zemlje. Nitko nije

pitao što će na to reći Indijanci, gospodari te zemlje.

Pošto su napustili kotlinu, tri su bijelca dugo ja-hala jedan pored drugoga kroza šumu. „Kralj

petro-leja" bio je bijesan zbog postupka poglavice Nijo-rasa. Razmišljao je samo o tome kako bi u

očima bankara i knjigovođe ponovo stekao svoj teško poljuljani ugled.

— Takvi su ti crveni lupeţi — reče konačno, prekidajući dugu šutnju. — Nezahvalni u

najvećoj mjeri!

Ma koliko da ste s njima ţivjeli u miru, ma kolika im dobročinstva učinili, jednog lijepog dana oni

će ipak prekršiti vjeru i naprosto će zaboraviti koliku vam zahvalnost duguju.

— Da — kimnu Duncan. — Gađan je poloţaj u kojem smo ,se našli. Moţemo biti zadovoljni što smo

se jeftino izvukli. Već sam mislio da će nas to stajati glave.

I stajalo bi nas glave da mi poglavica ipak u sebi nije dao pravo, jer je on svakako uvidio da sam ga

spasio. Nikad više neće mi pasti na tim da učinim dobro nekom Indijancu..

Pravilno! Ti crveni lupeţi nisu zasluţili da se čovjek zauzima za njih.

Iz .tih Duncanovih riječi razabiralo se da on baš mnogo ne osuđuje „kralja petroleja" zbog

njegova drţanja. I Duncan je pripadao onoj vrsti ljudi kojima ljudski ţivot ne znači mnogo. Ĉim je

123

minula opasnost, prošao je i dojam što ga je trenutno na njega učinilo umorstvo dvojice Navajosa.

Ali je drugačije bilo s Baumgartenom. On je Grinleyev čin smatrao

zločinom. Ozbiljnim i prijekornim tonom, on se obrati „kralju petroleja".

— A jeste li ikada učinili dobro nekom IndiT

jancu, sir?

— Ja? Kakvo pitanje! Upravo ti isti Nijorasi treba da mi zahvale za bezbroj usluga!

— Ali se poglavica drţao kao da uopće nije tako!

— Jer je nezahvalna bitanga. Ĉini mi se, uostalom, kao da mi i vi sada ţelite predbacivati

umjesto da se sa zahvalnošću sjetite da sam ja taj koji vas je oslobodio zarobljeništva u pueblu!

— Hm! Iskreno ću vam reći da što više mislim na taj slučaj, to mi navire sve više pitanja na

koja ne mogu naći odgovor.

Grinlev. ga pogleda iskosa oštro i ispitivački. On htjede ljutito odgovoriti ali se sjeti nečeg

drugog.

A o kakvim se pitanjima radi? — upita mirno. — Smijem li ih saznati?

Mislim da nije potrebno.

Ne? Ja bih vam vjerovatno mogao odgovoriti na njih.

Ne samo vjerojatno nego čak i sigurno. Vi biste mogli, ali da li. biste to i učinili, u to sumnjam.

Ako mogu, onda i hoću, sir. U to se moţete pouzdati.

Moţda. No, sada nećemo dalje govoriti o tome! Samo zato što tako uporno ističete koliko vam za-

hvalnosti dugujemo, reći ću vam da se još uvijek ne zna što nosi dan, a što noć.

Kako to mislite?

Moguće se s vama izravnamo tako da više ne moţete zahtijevati zahvalnost.

Htio bih znati na koji način?

Veoma jednostavno. Što se tiče posla, vi nemate pravo traţiti našiu zahvalnost jer ćemo vam

platiti. A za to što ste nas spasili iz puebla, upisali smo u vaše dobro, no moţda ćemo ovu stavku

uskoro precrtati jer ste ustrijelili ona dva Navajosa.

Kakve to ima veze s našim računima?

Zar još pitate! Ako naiđemo na Navajose, oni će nam se osvetiti za smrt dvojice svojih uhoda.

Kako će saznati što se desilo?

Kako? Zar niste čuli što je rekao" Mokaschi? Bila su tri Navajosa, a ne dva. Treći će nas slijediti.

„Kralj petroleja" htio se uozbiljiti i zamisliti, ali se ipak prisili da se nasmije podrugljivo.

Sad se vidi kakav ste vi mudar momak — reče. — Zar uistinu mislite da je Mokaschi rekao istinu?

Da.

Zaista? Onda vam moram reći da od vas nikada neće postati dobar zapadnjak. Mokaschi je pošao

uhoditi Navajose. To što je on učinio sam, a ne obični ratnici, znak je da je tu stvar smatrao

izvanredno vaţnom. On je naišao na tri neprijatelja, koji su također bili uhode i morao je učiniti

sve da ove učini neškodljivim. Dvojicu sam ja ustrijelio. Treći još ţivi i vidio je Nijorase. On nas

neće slijediti, nego će najvećom brzinom potraţiti svoje pleme i javiti da se Mokaschi- nalazi

ovdje. Ovaj to mora spriječiti na svaki način. On će, dakle, poći za tragom Navajosa da ga stigne i

ubije. Shvaćate?

Hm! — mrmljaše Baumgarten. — Moţda je tako kao što ste rekli, a moţda i nije.

To je tako i nikako drugačije. U "to budite sigurni i...

Grinlev naglo ušuti, zaustavi konja i stade paţljivo gledati u daljinu. Sad su se nalazili na komadu

otvorene prerije. Pred njima, na tamnoj pozadini ruba šume, ocrtavale su se prilike dvojice jahača

koji su se također zaustavili jer su primijetili ovu trojicu.

— Ta dva čovjeka izgledaju bijelci — reče Grinlev. — Okladio bih se u sto prema jedan da su

toButtler i Poller. Naprijed!

Potjeraše konje. I ona dvojica pođoše naprijed. Uskoro su se prepoznali. Da, bili su to Buttler i

Poller. Kad su stigli na domet glasa, i jedni i drugi se na tren zaustaviše.

124

Vi ste? — viknu „kralj petroleja". :— To je dobar znak. Je li put bio slobodan?

— Da — odgovori Buttler — slobodan kao da je najveći mir. Nismo naišli ni na jedan jedini

trag

Jeste li našli Gloomy-Water?

Da, s lakoćom.

No, a petrolej?

Veličanstveno, upravo veličanstveno! — uzvrati Buttler a lice mu je pri tom zračilo oduševljenjem.

Budite tako dobri i pomirišite nas! — on reče bankaru kad su se pribliţili. — Kako vam se sviđa

ovaj naš miris? Je li to moţda ruţino ulje, sir?

Zbog posla koji su obavili, obojica su jako vonj ala na petrolej. Duncan se smjesta oduševi.

— Ruţino ulje, naravno, nije — odgovori Duncan no, meni je isto tako ugodno. Gospodo, koliko

vremena treba, da se sakupi funta raţina ulja? A petrolej, on tako izdašno šiklja iz zemlje da se

dnevno moţe napuniti na stotine barila. Slaţete li se, gospodine Baumgarten?

—- Da — kimnu knjigovođa, koji je sada također vedro i s pouzdanjem gledao na budućnost.

Dobro! Vi dosad još uvijek niste sasvim vjerovali u ovu stvar. Ja sam to opazio na vama. Da ii sad

vjerujete?

Ne poričem, sir.

— A šta sada? Je li nestalo vaše nepovjerenje?

Tu im upade u riječ „kralj petroleja".

I ja sam primijetio da gospodin Baumgarten nema baš mnogo povjerenja u mene — on reče. — Ali

sam bio i odveć ponosan da bi se zbog toga uvrijedio. Sad će uvidjeti da pred sobom ima časna

čovjeka koji zasluţuje povjerenje što ga je traţio. No, nema smisla da stojimo tu, na otvorenoj

preriji! Tu ima Indijanaca koji bi nas lako mogli primijetiti.

Indijanaca? — upita Buttler dok su jahali naprijed prema šumi iz koje su on i Poller bili došli. —

Jeste li moţda naišli na crvene?

Na ţalost, jesmo!

Do đavola! Kada, gdje i kako?

Grinlev im opisa događaj, a Buttler i Poller se saglasiše s njegovim postupkom. U međuvremenu šti-

tili su do šume. Tu su prekinuli razgovor jer je šuma bila tako gusta da su morali jahati jedan za

drugim.

Bankaru to nije bilo drago jer je sav gorio od ţelje da sazna što pobliţe o petroleju.

Nakon nekog vremena šuma je postala rjeđa i oni opet izađoše na prostranu savanu. Sad su se ja-

hači mogli skupiti. Duncan se raspita za Gloomv-Water i sve ostale pojedinosti. Buttler i Poller

udovoljavali su njegovoj znatiţelji na takav način da je njegovo nestrpljenje još više poraslo te se

sav napeo od iščekivanja i uzbuđenja. Izjavio je da jedva čeka trenutak kad će stići do tog

mjesta.

Što se toga tiče, treba da se strpite još samo malo — reče mu Buttler. — Preostalo nam je još

najviše sat i po jahanja.

Sat i po? A sreli smo vas prije pola sata, to je ukupno dva sata. Znači da ste vi napustili

petrolejsko jezero prije svega dva sata?

Tako otprilike.

A zašto ne ranije? Vijest kao što je ova nikada ne stiţe prebrzo.

Ovo je pitanje bilo prilično neugodno. Bankar ne smije naslutiti kakav su dugotrajan i tegoban

posao njih dvojica morali obaviti na Gloomy-Wateru. Buttler se ipak izvuče iz neprilike.

Mi smo se morali pobrinuti za vašu sigurnost. Trebalo je prije svega paţljivo pretraţiti cijelu

okolicu jezera. To nije bilo lako, jer je zemljište mjestimično teško prohodno, pa smo sporo

napredovali. Osim toga, bili smo na oprezu. Zato smo završili posao tek prije nekoliko sati.

I niste primijetili ništa opasno?

— Ništa, baš ništa. Ništa ne brinite, sir!

125

Duncan je bio tako zadovoljan i pun samopouzdanja kao rijetko kada u ţivotu. Na mjestu do kojeg

će stići za jedan i po sat čeka ga blago vrijedno mnogo milijuna! On bi najradije sve svoje

pratioce zagrlio od oduševljenja. No, zadovoljio se time što je svojem knjigovođi čvrsto stisnuo

ruku.

Konačno — on reče — konačno smo na cilju! I konačno na kraju svih neizvjesnosti! Zar se i vi tome

ne radujete?

Naravno, sir.

Naravno, sir — ponovio je Duncan kimajući glavom. — To zvuči tako mlako kao da se ta stvar vas

uopće ne tiče!

Varate se! Pa vi znate da se za sve vaše poslove brinem isto tako kao da su moji vlastiti. I ja se

radujem, ali nemam običaj da to izraţavam glasno.

Dobro! Ja vas poznajem, gospodine Baumgar-ten. Ali ovdje biste mogli biti nešto glasniji. Ja vam

još ništa nisam rekao, ali ste vjerojatno naslutili da sam s vama imao izvjesne namjere, čim sam

vas poveo. U ovom novom pothvatu morate se angaţirati više no što ste pretpostavljali. Valjda ne

mislite da kanim iS porodicom napustiti Arkansas i nastaniti se ovdje na Divljem zapadu? I ne

pada mi na um. Zasad ću učiniti sve što ovdje treba učiniti, ali moje stalno prebivalište ostaje i

nadalje u našem Bronsw-illeu. Ovdje ću postaviti upravitelja u koga se mogu pouzdati. Što mislite,

tko će biti taj čovjek?

Pri tom značajno pogleda knjigovođu, ali ovaj ništa ne odgovori.

Ili moţda i vi namjeravate cijelog ţivota ostati u Brons-willeu? — nastavi Duncan.

O tome još nisam razmišljao jer nisam ni imao razloga, gospodine Duncan.

Dobro! Onda budite dobri i razmislite sada! A što ako se upravitelj, o kojem sam govorio, zove

gospodin Baumgarten?

Na to se Nijemac ţustro uspravi u sedlu.

Mislite li to ozbiljno, sir? — upita.

Da! Vi znate da u tako ozbiljnim stvarima ne običavam zbijati šale. Taj je poloţaj odgovoran i te-

ţak. Zato ćete pored plaće imati udjela i u dobitku. Primate li taj poloţaj

Rado, s najvećim zadovoljstvom!

Onda, u redu! Evo moje ruke!

Ja nisam tako rječit — reče Baumgarten pruţajući ruku. — Gospodine Duncan, vi rne poznajete i

znate da nisam nezahvalan. Moja je najveća ţelja da budem dorastao poloţaju koji ću zauzeti.

Vi to jeste, ja to znam.

Ja to ne bih tako pouzdano tvrdio. Zaista je tako kako je gospodin Grinlev ponovio više puta: ja ne

poznajem Zapad, a tu ţive ljudi koji su premazani svim mastima.

Pobrinut ću se da dobijete takve momke.

Bit će borbe. Ili mislite da će Indijanci mirno dopustiti da se ugnijezdimo ovdje s jednim velikim

petrolejskim poduzećem?

Protiv koga mogu uraditi veoma malo.

Hm! Oni će tvrditi da nalazište pripada njima, i...

Ne namećite sebi neposredne brige! — upadne mu „kralj petroleja" u riječ. — Ćuli ste što je rekao

Mokaschi! Naime, da mogu mirno poći do svoje „krpice zemljišta" i da je mogu uzeti.

To zacijelo nije mislio ozbiljno.

O, da:

Lijepo! Ali, da li to mjesto zaista pripada Ni-jorasima? Nije li moguće da i drugi crveni, na primjer

Navajosi, polaţu pravo na njega?

Sto ta bagra kaţe i tvrdi, moţe nam biti sasvim svejedno. Ja posjedujem svoje pravo tomahawka

koje ustupani vama. Taj je dokument u mom dţepu. Vi ste ga provjerili u Bronswilleu. Utvrđena je

njegova valjanost i pripadat će vama čim mi uručite ček na San Francisco. Ĉim budu izvršene sve

zakonske formalnosti, vlasnik Gloomy-Watera postaje gospodin Duncan i nikakav crveni ne moţe

126

ga otjerati.

A kako će se crveni pridrţavati zakona?

— Bit će prisiljeni na to. Vi ćete namjestiti ljude koji znaju baratati oruţjem. Oni će omekšati

crve-nokošce. Uostalom, budite sigurni da će vaše poduzeće ubrzo privući toliko bijelih

doseljenika da će ne samo odbiti svaki napad crvenih, nego ih i potisnuti iz cijelog ovog kraja.

Samo vi najprije postavite strojeve! Znate, stroj je najmoćnije oruđe pobjede nad Indijancima.

Imao je pravo. Mjesto gdje se bijeli pojavljuje sa svojim strojevima, crveni mora izbjegavati.

Stroj je nesavladiv neprijatelj. Ali on nije tako strašan kao puška, kao vatrena vođa, ili boginje i

druge bolesti koje su uništile bezbroj Indijanaca.

NA PETROLEJSKOM JEZERU

Još prije isteka predviđenog vremena pet se jahača našlo među visovima gusto obraslim tamnim

četinjarima. Tek tu i tamo moglo se zapaziti po koje bjelogorično drvo koje je svojim svijetlim

zelenilom ponešto ublaţavalo tmurni utisak što ga je inače izazivao ovaj kraj. v

Kad stignemo do Gloomy-Watera bit će još tmurnije — primijeti „kralj petroleja".

Je li još daleko?

Ne. Slijedećom udolinom stići ćemo do cilja.

Uskoro su stigli do udoline. S obje strane uzdizale su se tamne stijene što su na svojim

izbočinama i vrhovima bile obrasle tamnim četinjarima. U dnu doline zmijoliko je vijugao uzak

potočić na čijoj su površini plutale masne mrlje. Kad je to Grinley primijetio zadovoljno pogleda

Buttlera i Pollera. Do sada nije mogao s njima govoriti i stoga se zabrinuto pitao jesu li oni izvršili

svoj zadatak onako kako je to i očekivao. Sada se osjećao umirenijim.

Pogledajte ovamo, gospodine Duncan! — reče bankaru. — To otječe iz Gloomy-'Watera. Što to

pluta na površini?

Petrolej? — upita bankar i pogleda dolje.

Da, petrolej.

Zaista! Šteta, vječna šteta što petrolej otječe tako beskorisno!

Neka. To je malo. Najljepše na mojem nalazi

štu jest upravo to što jezero ima samo ovaj odlivak

koji nije gotovo ni spomena vrijedan. Kasnije se mo-

zete pobrinuti da čak ni ova neznatna količina ne ode u propast.

Dakako, dakako! No, gospodine Grinlev, ne osjećate li i vi taj miris? On postaje sve jači što se

više pribliţavamo jezeru.

Samo vi čekajte dok stignemo na jezero! Začudit ćete se!

Miris petroleja zaista je bivao svakim korakom sve jači. Onda su se stijene klanca odjednom

proširile i pred iznenađenim očima bankara i njegova knjigovođe otvorila se duguljasta udolina

koju je „petro-lejsko jezero" tako ispunilo, da je između njegovih obala i litica što su se okomito

uzdizale ostala samo uzana traka zemlje na kojoj se iz gustog ţbunja dizahu uvis ogromni

četinjari. Takvo drveće raslo je uokolo po stijenama sve gore do šume što se dizala kao kakva

straţa što ne dozvoljava prilaz ni jednoj sunčanoj zraci.

Usprkos bijelom danu dolje je vladao suton. Ni najmanji vjetrić nije uznemirivao grane stoljetnog

drveća. Ni jedne ptice. Ni jedan leptir da prošara nad cvijećem. Izgledalo je da je sav ţivot

izumro. A da li je samo izgledalo? Ne, nije se samo činilo, nego je on uistinu izumro. Jer, na

površini jezera plutalo je mnogo mrtvih riba čiji su se sjajni trbusi isticali na tamnoj površini

jezera što se ljeskala od petroleja. A k tome oštar miris petroleja. Ovo nepomično jezero lišeno

sunca^ što je leţalo pred putnicima kao kakvo oko usmjereno u smrt, s punini je pravom nosilo ime

Gloomy-Water, što znači „Turobna voda". Utisak što ga je ono izazivalo bio je takav da su Duncan

i Baum-garten dugo stajali na obali nemoćni da izuste i jednu riječ.

127

Evo, ovo je Gloomy-Water — prekinu tišinu

„kralj petroleja". — Kako vam se dopada?

Bankar duboko uzdahnu kao da se budi iz nekog sna. Kako mi se dopada? Kakvo pitanje! čini mi se

da su stari Grci imali neku vođu preko koje su mrtvi morali prelaziti u podzemlje. Ta je voda

morala otprilike izgledati kao ovo jezero.

Ja ništa ne znam o toj vodi u Grčkoj, ali mislim da se ona ne moţe usporediti s našim

jezerom jer na njoj sigurno nije bilo petroleja. Sjašite, sir, i pogledajte petrolej. Obići ćemo

jezero!

Jahači sjahaše. Konje su morali vezati, jer su bili uznemireni, rzali su i frktali. Uzbudio ih je oštar

miris petroleja. Grinlev priđe vodi, zagrabi je rukama, pomiriše, i pogleda bankara likujući.

Tu vam plove milijuni dolara, sir — reče. — Uvjerite se sami.

Duncan također zahvati, pođe dalje i zagrabi ponovo. Pregledavao je vodu na različitim mjestima.

On ne reče ni riječi, samo je sve iznova kimao glavom. Ostao je, čini se, bez riječi. Ali oči su mu

sjale, a u crtama lica razabirala se napetost koja je njime ovladala. Pokreti su mu postali

nesigurni. Gotovo je glavinjao. Drhtao je i morao sakupiti svu snagu što mu je preostala da bi

konačno uzviknuo gotovo pre-napetim glasom:

Tko bi to pomislio! Tko bi to samo mogao i zamisliti! Gospodine Grinlev, ovaj prizor nadmašuje vaš

opis!

Zaista? Veseli me, sir, silno me veseli! — smi-jaše se „kralj petroleja". — Jeste li se sad konačno

uvjerili da sam pošten čovjek i da imam iskrene namjere?

Dajte ruke — Duncan pruţi obje ruke. — Moram ih stisnuti. Vi ste poštenjačina. Oprostite što se

naše povjerenje u vas ponekad bilo pokolebalo. Mi nismo tome bili krivi!

Znam, znam to, sir — kimne Grinlev dobroćudno. — Stranci su vas zbunili. Nije trebalo da ih

slušate. Ali sad je sve dobro, sve! Pregledajte petrolej, sir!

Učinio sam to. Već sam ga pregledao. —i Pa onda...

To je najljepši, najčišći petrolej što se moţe naći. Odakle izvire? Ima li jezero neku pritoku?

Ne, samo ovaj maleni ođvirak. Mora da postoje dva podzemna izvora, jedan za vodu i jedan za

petrolej. Vidite, petrolej treba samo grabiti i nasuti ga u burad.

Duncan je bio izvan sebe od oduševljenja. Baum-garten je bio trezniji pa na posljednje Grinleveve

riječi kinine glavom.

Da, treba ga samo grabiti — reče — ali što onda kad bude izgrabljen? A kolikom brzinom opet

pritiče?

Brzo, naravno. Toliko brzo da uopće neće doći do prekida posla.

To ja ne bih prihvatio bez ispitivanja. Priticati moţe samo toliko koliko otiče. A pogledajte ovaj

mali odvirak ovdje što nam je bio putokazom. Ja mislim da taj mali potočić odnosi sa sobom više

od litre petroleja na sat. To je čitava količina koju moţemo očekivati.

Mislite? Ne više? Ništa više od jedne litre na sat? — zapita bankar tonom teškog razočaranja.

Usta mu od straha ostadoše otvorena. Lice mu je postalo samrtnički blijedo.

Da, gospodine Duncan. Tako je to — odgovori knjigovođa. — Vi se zacijelo morate sloţiti da

priticanje ne moţe biti brţe od oticanja. A da je brţe i deset puta, sto puta! Sta je stotinu litara

petroleja na sat? Ništa, baš ništa. Računajte vrijednost uređaja i obrtna sredstva, pa zabačenost

ovog kraja, opasnosti koje prijete, teškoće transporta: a svega stotinu litara petroleja na sat!

Zar ipak ne bi moglo biti više? Da se moţda ne varate?

Ne. Koliko je staro to jezero? Od njegova nastanka sigurno su prošla stoljeća i tisućljeća. I za

sve to vrijeme pritiče i otiče tako malo. Kad bi priticalo više petroleja na površini vođe bi se

morao stvoriti i te kako debeo sloj! Ne, tu se ne moţe ništa uraditi!

Ništa, baš ništa! — ponovi bankar, a pri tom se objema rukama uhvati za glavu. — Sve nade, sva

radost, uzalud! Taj daleki, daleki put, uzaludan! Tko će to izdrţati, tko to moţe podnijeti!

I „kralja petroleja" uplašiše riječi knjigovođe. S koliko truda i uz koliko opasnosti je on ovamo do-

128

premio i sakrio bure po bure! Koliko ga je to stajalo, a sad, kad je tako blizu cilja, sve uzalud! Za-

igralo mu pred očima. Osjećao se bespomoćnim. Nije

bio u stanju izustiti ni riječi; upravio je pogled pun molbe u polubrata.

Ovaj je svoju lukavost dokazao već više puta. Pa i sad se pokazalo đa bivšeg vođu Findersa nije

lako izbaciti iz sedla.

Ma što jadikujete? — kratko se i nadmoćno nasmije bankaru. — Gospodine Duncan, ne

mogu vas shvatiti! Da je tako kao što vi mislite i govorite, Grinleyu ne bi palo na pamet da polaţe

toliko nade u Gloomy-Water.

Mislite? — upita Duncan, pun nove nade.

Da, mislim. I još nešto k tome. Kada bi se petrolej ovdje mogao samo tako puniti u burad, onda

vam on zacijelo ne bi ponudio ovo nalazište, nego bi ga drţao za sebe. Ali stvar je upravo u tome

da korištenje petroleja iziskuje skupe pripreme za koje on nema vlastitih sredstava.

Pripreme? Kako to?

Hm! Pokušat ću to da vam objasnim bolje. Pretpostavimo da vaš konj leţi ovdje u travi a vi mu

sjedate u sedlo. Hoće li se on s vama moći dići?

Da.

Dobro! Ali pretpostavimo drugi slučaj, da umjesto konja ovdje leţi psić. Hoće li vas i on podići?

Ne.

Zašto ne?

Jer bih mu bio preteţak.

Pa lijepo. Primijenite to na petrolej! Vi zacijelo znate što je teţe: petrolej ili voda?

Vođa — uzvrati knjigovođa.

Vrlo dobro! Sad samo zamislite koliko je teška vodena masa što se nalazi u jezeru.

Tisuće centi.

A.na dnu jezera nalazi se izvor petroleja. To je malena rupa iz koje se probija petrolej. Ali na toj

rupi leţe mnoge tisuće centi vode. Da li se petrolej moţe probiti?

Ne.

Baumgarten je ušao u stupicu. On je bio trgovac. O zakonima fizike znao je veoma malo. Nije znao

da petrolej izranja gore upravo zato što je lakši od

vode. Grinlev poče dolaziti k sebi. I na Buttlerovom licu mogao se zapaziti pobjedonosni smiješak.

Dakle — nastavi on — petrolej što hoće da šiklja, ne moţe uvis. Mi tu vidimo samo

neznatnu količinu što se probila Iz zemlje kroz neku malu pukotinu. Ali, dopremite ovamo jednu

pumpu i ispumpajte vodu iz jezera ili se pobrinite na neki drugi način da ona oteče! Tada ćete

vidjeti da će mlaz petrolej a šiknuti visoko u zrak i da ćete u jednom

danu napuniti više stotina buradi. Da Grinlev ima novac za nabavku takve pumpe, nikada mu ne bi

palo na um da se obrati vama.

Ovo je upalilo. Bankar je iznova likovao i Baum-garten prestane sumnjati. Petroleja je bilo, to se

vidjelo. Trebalo mu je samo omogućiti izlaz. Duncan se odlučio da uđe u posao, ali je ipak

prethodno ţelio pregledati cijelo jezero.

Učinite to, gospodine Duncan — reče Grinlev.

Poller vas moţe povesti.

Nevjerni vodič doseljenika udaljio se s Duncanom i Baumgartenom. Kad su otišli, „kralj petroleja"

olakšano odahnu.

Sto mu gromova! — reče. — Što je to bio vraški poloţaj! Klipani, zamalo da se povuku pri samom

kraju! Tvoja je pomoć bila izvrsna.

Da — smijao se Buttler.'— Da nije bilo mene, mogao bi svoje petrolejsko jezero zadrţati za sebe.

Ali sad sam uvjeren da će sjesti na lijepak.

Ĉovjek ne bi vjerovao da se jedno takvo tumačenje iz fizike moţe prihvatiti tako naivno!

Duncan je preglup, a Baumgarten prepošten.

129

Oni će proći pored spilje. Ima li tamo kakvih tragova?

Nema. Na poslu smo se svojski oznojili. Ali se zato ti moraš pobrinuti da se posao zaključi još

danas. Ne smijemo gubiti ni sata, jer crvenima nije vjerovati. Ne smijemo dulje ostati ovdje.

Najkasnije sutra u zoru moramo krenuti. Kako ćemo dokrajčiti ta dva tupoglavca? Noţem ili

metkom?

Hm! Ja bih izbjegavao i jedno i drugo. — Da ih ostavimo u, ţivotu? Šta ti pada na

pamet?

Nisi me shvatio. Naprosto ih ne bih htio gle

dati kako mi umiru pred očima. Neugodno je sjeća

nje na takve momente. Sto veliš da ih strpamo u

spilju?

Nije loše. Vezat ćemo ih i zatvoriti. Tamo će umrijeti a da ih pri tom ne moramo gledati. Slaţem

se. Ali kada?

Ĉim dobijemo novac. Odalamit ćemo ih kundakom po glavi.

I Pollera?

Još me. On nam je još potreban, dok ne napustimo ovaj pogibeljan kraj. Onda ga se moţemo rje-

siti u svako doba.

Da, taj je kraj za njih svakako bio opasan. Nisu ni slutili da ih netko promatra. Nedaleko od njih,

na mjestu gdje se klanac ispuštao do jezera, jedan je Indijanac leţao u ţbunju i motrio ih. To je

bio Navajo koji nije mogao spriječiti umorstvo dvojice svojih drugova. Grinlev i Buttler ispruţiše

se na travi. Kad je to Indijanac primijetio, promrmlja: — Oni ostaju ovdje. Još neće napustiti ovaj

kraj. Imam vremena da pođem do naših ratnika i da ih dovedem ovamo.

On otpuza i iščezmu u klancu, a da pri tom nije za sobom ostavio traga.

Neko vrijeme zatim trojica bijelaca obiđoše jezero i vratiše se Buttleru i Grinlevu.

Onda gospodo — zapita „kralj petroleja" — sve ste vidjeli. A što kanite učiniti?

Kupiti — uzvrati bankar. Iako posao što ga kanim sklopiti nije tako velik kao što se vama čini.

Okanite se takva razgovora, sir! Ni dolara neću popustiti od svog zahtjeva. Uopće nemam volje da

tu i dalje gubim vrijeme. Mislim da bi nam crveni ipak mogli biti za petama i ne bih im rado

prepustio svoj skalp.

Onda, da što prije pođemo — reče Duncan uplašeno.

Da, ali lie prije nego sklopimo kupoprodajni ugovor. Dogovorili smo se da ćemo ga sklopiti tu na

Jezeru, čim ga potpišemo i razmijenimo papire, polazimo.

Neka bude tako. Gospodine Baumgarten, da

li imate još kakvu primjedbu?

Prije no što je knjigovođa mogao odgovoriti, Grinlev mu upadne u riječ:

Ako još i sada govorite o nekim primjedbama, gospodine Duncan, onda to doista moram shvatiti

kao uvredu. Recite kratko: hoćete li ili nećete?

Hoću. To se razumije! — izjasni se bankar.

Onda u redu. Moţemo pristupiti potpisivanju. Papiri su priređeni, preostaje samo da se potpišu.

Potraţite crnilo i pero!

Duncan donese traţene stvari iz torbe na sedlu, nakon potpisa primi od Grinleva potvrdu o

posjedu i tada potpiše priređeni ček koji se moţe naplatiti u banci u San Franciscu. Kada je

Grinley primio ček, promatrao ga je pohlepnim pogledom.

Tako, gospodine Duncan — rekao je likujući — sada ste gospodar i posjednik ovoga velikog petro-

lejskog nalazišta. Ţelim vam mnogo sreće! A budući da ovdje sve pripada vama, a ja se više ničim

ne mogu koristiti, ţelim da vam otkrijem i tajnu koja vam također moţe biti od velike koristi.

Kakvu tajnu?

Skrivenu spilju. Moţe vama i vašim ljudima u prvo vrijeme posluţiti kao spremište zaliha, a u nuţdi

i kao skrovište ako vas napadnu Indijanci. Moguće je, štaviše, da je spilja u vezi sa podzemnom

130

naslagom petroleja.

S naslagom petroleja? Onda recite brzo gdje je ta spilja! Moram je vidjeti. Kasnije ću je dati

istraţiti!

Dođite! Pokazat ću vam je.

Pošli su duţ obale do obliţnjeg mjesta gdje su se stijene pribliţile vodi. U podnoţju stijene

nalazila se poprilična hrpa šljunka čiji su vrh Buttler i Poller počeli rušiti. Uskoro se ukaza otvor

što je vodio u spilju.

To je spilja — uzviknu bankar.

Proširimo otvor. Brzo! Pomognite mi, gospodine Baumgarten!

Obojica se sagnuše da se priključe poslu. Buttler se podiţe i upitno pogleda Grinleya. Ovaj

kimnu

glavom. Zgrabi puške. Dva udarca kundacima u glavu. Onda su im svezali ruke i noge, a kad je otvor

bio dovoljno velik, odvukli su ih u spilju i duboko unutra poloţili ih na tlo. Da nisu bili u nesvjestici,

vidjeli bi mnoštvo ©uradi kojima je spilja bila gotovo dupkom plina.

Nakon toga, tri zlikovca opet naspu šljunak tako da se otvor više nije mogao ni primijetiti. Dakako,

ne treba ni spomenuti da su svojim ţrtvama uzeli sve što im se činilo upotrebljivim. Onda su se

uputili svojim konjima.

Konačno! — reče „kralj petroleja". — Još ni jedan posao nije mi zadao toliko muka i briga

kao ovaj. A ipak, još nije dokrajčen. Sad treba s čekom u San Francisco. Nadajmo se da sretno

stignemo i tamo! Polazimo odmah, zar ne?

-Da — odgovori Poller. — Ali najprije moramo dijeliti.

Sto?

Predmete koje smo uzeli onoj dvojici.

Grinlev bi ga najradije ubio smjesta, ali je -pomislio da će mu kasnije ionako oduzeti sve što mu

sada bude dao.

Sto se mene tiče, moţe — reče naoko dobrohotno. — Dva konja zasad ostaju zajedničko

vlasništvo. A o ostalim stvarima nećemo se cjenjkati. Mi smo prijatelji i braća koji se zbog sitnica

neće zavaditi.

Sjeli su i poredali pred sebe opljačkano oruţje, satove, prstenje, novčanike i ostale predmete, da

bi ocijenili njihovu vrijednost.

Dok se ovo odigravalo, kroz klanac koji je vodio na jezero šuljalo se osam Indijanaca. To su bili

Na-vajosi. Na njihovu čelu nalazio se uhoda. Na ulazu u dolinu stali su i počeli osmatrati skriveni u

ţbunju. Ugledali su trojicu bijelaca.

Uff! — prošapta najstariji i obrati se uhodi. — Uistinu je tako kao što je moj brat izvijestio. Je-

zero je puno petroleja. Odakle je došao?

Blijedoliki će to znati — uzvrati drugi.

Zar moj brat nije petoricu bijelih nabrojao? Ja vidim samo trojicu.

Ranije su bila petorica, dvojice sada nema.

Koji je među njima umorio našeg brata

Khasti-tina?

Onaj čovjek što sada drţi u rukama dvije

puške.

Time je mislio na „kralja petroleja".

On će umrijeti strašnom smrću, ali i ostalu dvojicu ćemo vezati za stup mučenja. On, oni dijele

stvari koje leţe pred njima. Cas jedan nešto prima, čas drugi. Ĉetvrti i peti su nestali. Stvari su

pripadale njima. Jesu li ubijeni?

Mi ćemo to saznati. Moja braća neka me slijede.

Indijanci se zajurdše na trojicu bijelih. Prepad je izvršen tako naglo i brzo da su bijelci svezani

prije no što su mogli i pomisliti na bilo kakav otpor.

131

Crveni nisu izustili ni riječi. Petorica od njih posjedaše oko zarobljenika. Ostala trojica se

udaljiše, da istraţe dolinu.

Dva blijedolika su iščeznula — izvijesti jedan od njih. — Ni jednog nismo ugledala.

Da se nisu popeli na stijenje? — upita najstariji.

Ne. Vidjeli bismo tragove.

Odmah ćemo otkriti gdje ih treba traţiti.

Crveni izvuče noţ i prisloni ga na grudi „kralju

petroleja".

Ti si ta hulja koja je umorila našeg mladog brata — Indijanac zaprijeti. Ako smjesta ne

kaţeš gdje su dva blijedolika koja su još do maločas bila s vama, zarinut ću ti ovaj noţ u srce!

Te su riječi smrtno uplašile Grkileva. Posluša li,, Indijanci će izvući bankara i njegovog knjigovođu

iz spilje. A to se ne smije dogoditi, Ne posluša li, onda moţe očekivati da crveni ostvari svoju

prijetnju i probode ga. Što uraditi? Tu mu je opet jednom priskočio u pomoć lukavi Buttler.

Varaš se — doviknu Indijancu. — Ĉovjek kojeg hoćeš probosti nije ubojica Khasti-tina. Mi

smo potpuno nevini u toj smrti.

Indijanac se okrenu Buttleru.

Šuti! — zaprijeti mu, — Mi dobro znamo tko je ubojica.

Ne, vi to ne znate!

Ovaj naš brat je to vidio!

On pokaţe na uhodu.

On se vara — ustrajao je Buttler i dalje. — On je nas vidio kod poglavice Nijorasa. Ali kada su od-

jeknula oba pucnja mi smo stajali tako da njegov pogled nije mogao doprijeti do nas.

Valjda ne ţeliš poreći da ste sudjelovali u umorstvu naše braće? •

Ne. Ja još nikada nisam lagao i ni sad mi ne pada na um da govorim neistinu; Samo ti kaţem da su

ubojice ona dva bijela čovjeka za koje se raspituješ.

Uff! — viknu crveni. — Mi ih ne vidimo. Jesu li otišli? Ti nastojiš da se spasite prebacujući krivicu

na njih!

Pitaš da li su otišli? Kako bi otišli? Vi ste uhode, dakle ratnici kojima ništa ne izmiče iz dčiju. Pa

jeste li otkrili njihove tragove koji bi morali postojati da su uistinu otišli?

Ne. Znači, ţeliš reći da se oni još nalaze ovdje?

Da.

Gdje?

Tu! — Buttler pokaţe na vodu.

Uff! Oni se nalaze u jezeru?

Da.

Oni su se utopili?

Da.

Ne laţi! Nema čovjeka koji bi ušao u ovu masnu vođu.

Dobrovoljno ne. To je tačno. Oni nisu htjeli ući, ali su ipak morali.

Tko ih je prisilio?

Mi. Mi smo ih utopili.

Vi... ste... ih... utopili? — zapita Indijanac. Tako je bio ratnik, toliko se zgranuo da je te riječi

uspio izustiti samo na prekide. — Utopili? Zašto?

Za kaznu. Jer su nam bili smrtni neprijatelji.

Ali oni su bili s vama! Nitko nema običaj da jaše u društvu sa svojim smrtnim neprijateljima.

Mi nismo ništa znali o njihovu neprijateljstvu. Primijetili smo to tek kad smo stigli ovamo. Htjeli

su sami posjedovati ovo petrolejsko jezero, pa su nas zato kanili ubiti. Kada smo to otkrili, utopili

smo ih.

Zar se nisu branili?

132

Ne. Iznenada smo ih oborili kundacima.

Zašto ih se ne vidi?

Jer smo im povezali kamenje o noge. Zbog

toga su potonuli.

Crveni je neko vrijeme šutio.

Vjerujem da govoriš istinu — reče tada. — Ali mi . se gadite. Sinove vaše vlastite rase ste

podavili, kao što u vodi dave šugave pse. Ubili ste ih iz potaje. Vi ste zli ljudi!

Jesmo li mogli postupiti drugačije? Jesmo li moţda trebali sačekati da izvedu svoj plan i da nas

postrijeljaju iz potaje? To su htjeli učiniti. Mi smo osluškivali njihov razgovor.

Sto vi o toj stvari mislite, to me se ne tiče. Ni jedan crveni čovjek ne ubija iz potaje, bez borbe,

pa čak ni najvećeg neprijatelja. Jeste li već jednom bili na ovom jezeru?

Da, ja sam bio — odgovori „kralj petroleja".

Kada?

Prije mnogo dana i noći. •

Je li se još onda taj petrolej nalazio na jezeru?

Da. Zato sam poveo još nekoliko ljudi da im to pokaţem. Htio sam s njima osnovati poduzeće za

iskorištavanje petroleja. Ali su ova dvojica namjeravala da nas ubiju kako bi sami postali vlasnici

nalazišta.

Uff! Ranije tu nikada nije bilo petroleja. Valjda je tek prije kratkog vremena izbio iz zemlje. Ali

kako ste se vi mogli smatrati vlasnicima ovog jezera? Ono pripada crvenim ljudima, blijedoliki su

razbojnici koji dolaze k nama da nam uzmu sve što nam prinada. Ratna je sjekira iskopana. Trebalo

je da ostanete kod kuće! Vi ste. dogahali u smrt!

U smrt? Jeste li vi časni ratnici ili ubojice? Pa mi vam nismo ništa učinili!

Šuti! Zar Khasti-tina sa svojim drugom nije Ubijen?

Na ţalost jest. Ali nismo ih mi ubili.

Bili ste pristuni! Vi ste taj zločin mogli spriječiti.

To je bdio nemoguće. Oba su lopova pucala tako brzo da nismo dospjeli izustiti ni riječi.

To vas neće spasiti. Vi ste se našli u društvu s ubojicama. I vi ćete umrijeti. Odvest ćemo vas na-

šem poglavici, onda će naši stari odlučiti kojom ćete smrću umrijeti.

Ali mi smo kaznili ubojice! Treba da ste nam za to zahvalni.

Zahvalni? — nasmiješi se Indijanac posprdno. — Misliš li da si nam time učinio neku uslugu? Bilo bi

nam draţe da su još u ţivotu, onda bismo im mogli skinuti skalpove i pustiti ih da umru na stupu

mučenja. Vi ste nam oduzeli to zadovoljstvo. Ţeliš li se time hvaliti? Vaša je sudbina odlučena.

Očekuje vas smrt. Ja sam rekao!

On se okrenu dajući time znak da više ne ţeli govoriti. Tada im isprazniše dţepove. Indijanci su

uzeli sve što je bilo u njima. Međutim, kad je Indijanac ugledao ček, on ga oprezno primi vršcima

prstiju i gurne ga opet u Grinlevev dţep.

To je čarolija — reče. — Papir što govori. Ni jedan crveni ne ţeli uzeti nešto takvo u ruke,

jer bi to kasnije odalo sve njegove misli, riječi i djela.

U međuvremenu dan se već pribliţio kraju pa se počelo mračiti. Indijanci bi noć proveli ovdje, ali

ih je otjerao oštar zadah petroleja. Zarobljenike su postavili na konje i vezali ih. Onda su odjahali

kroz klanac, pa zatim još komad puta šumom do mjesta tfdje je bilo vode. Tu su Indijanci sjahali,

privezali zarobljenike uz tri drveta, a zatim počeli pripremati togorište. Ĉinilo se da se na ovom

mjestu osjećaju potpuno sigurnim. Ali su se varali. Da su znali šta se iza njih dešava, zacijelo bi

odjahali što je moguće dalje.

Naime, Mokaschi, poglavica Nijorasa, bio je toliko oprezan pa je, čim su ga bijelci ostavili, još

jedanput tačno ispitao tragove uhoda Navajosa. On je već ranije vidio da je osim dvojice ubijenih

bio

još jedan prisutan, a sada je htio provjeriti gdje je taj treći.

133

Nakon duljeg istraţivanja, konačno je pronašao trag koji je opisivao luk, pa se nastavljao za

tragom blijedolikih.

Taj Navajo hoće da se osveti izdajnicima. On ih slijedi. Iz toga se moţe zaključiti da se

odjeljenje ratnika kojima on pripada nalazi negdje u blizini.

Poći ću za njima i uhvatiti te Navajose.

Rekavši to, poglavica uzjaše i pođe suprotnim pravcem od čistine skrivene duboko u šumi gdje je

bilo ulogoreno tridesetak Nijora ratnika. To su bile uhode izaslane ispred glavnine ratnika. S ovim

ljudima on se vrati do traga bijelaca i Navaja i poče ih oprezno slijediti. Mokaschi Uz put uoči da

su trojici bijelih prišla još dvojica, naime Buttler i Poller.

Poglavica i uhode prišli su neposredno do klanca što je zatvarao jezero petroleja. Tamo su se

sakrili. Nakon kratkog vremena opaziše uhodu Navajosa kako nailazi iz klanca i brzo promiče.

Jedan od Nijorasa zgrabi pušku.

Pusti ga — došapne mu poglavica. — On će se ubrzo vratiti, a s njim i ostali Navajosi. Onda

ćemo ih uhvatiti.

Uskoro se pokazalo da je ispravno pretpostavljao. Uhoda se vratio sa sedmoricom drugih š kojima

je ujahao u klanac. Htjeli su na kraju klanca sjahati s konja i napasti bijele.

Nijore su čekali. Mokaschi se veoma začudio kad je vidio da Navajosi dolaze iz klanca sa svega tri

zarobljenika. Htio ih je napasti čim se pojave, ali je ipak dao znak svojim ljudima da još ostanu

skriveni. Sad je htio ustanoviti zašto nedostaju dva bijelca. Stoga je pustio neprijatelje da odu i s

nekolicinom svojih ljudi odjahao klancem do Turobne vode. Najvećom brzinom, ali uz to veoma

oprezno, istraţili su obale jezera no nisu naišli ni na kakav trag iščezlih bijelaca.

— Otići nisu mogli — reče Mokaschi. —Oni više

nisu ţivi, a pošto im nema lešina, po svoj su prilici

bačeni u jezero.

Sa svojim pratiocima on napusti jezero i vrati se do skrovišta gdje su bili ostali. Tamo ostaviše

konje pod nadzorom dva straţara. S ostalih dvadeset osam ljudi Mokaschi pješice pođe tragom

Navajosa. Oni zacijelo nisu bili odviše daleko jer se već spuštala noć. Vjerojatno će se uskoro

ulogoriti.

Svjetla je bilo jpš upravo toliko da su se tragovi mogli nazirati. Oni su vodili u šumu gdje se više

nisu mogli vidjeti. Mokaschija to nije zbunilo. Znao je da samo treba nastaviti istim pravcem.

Nedugo zatim, gonioci su najprije osjetili miris dima a zatim opaze i odbljesak logorske vatre

Indir janaca.

Ovi Navajosi nisu ratnici — Mokaschi šapne svojim ljudima — nego mala djeca bez razuma.

Koji to uhoda pali noću vatru! Neka ih moja braća opkole,

a čim ja izustim ratni poklič neka se bace na njih!

Moramo ih uhvatiti ţive da bismo ih vezali za stupove mučenja.

Nijorasi se nečujno odšuljaše. Mokaschi se pribliţi vatri što više moguće i izabere jednog Navaja

kojeg će uhvatiti. Kada je nakon nekoliko minuta ocijenio da su njegovi ratnici spremni, šumom od-

jeknu poznati ratni poklič, pa on skoči među Navajose i zgrabi svoju ţrtvu. Njegovi ratnici

smjesta ponove ratni poklič i sa svih strana obore se na neprijatelja koji nije ni slutio da će ga

napasti, te je bio tako iznenađen da nije uspio pruţiti nikakav otpor. Navajosi su svladani tako

brzo da ni jedan od njih nije stigao ni da se maši noţa, puške ili tomahawka.

Hvala bogu! — promrmlja „kralj petroleja". — Sada smo spašeni!

A moţda i nismo — odvrati Poller.

O, sigurno jesmo. Mokaschi nas je već jedanput pustio, zašto bi nas sada zadrţao?

Ovi crveni lupeţi ne traţe nikakva razloga.

Dobro. Vidjet ćete da sam imao pravo.

Nitko nije obratio paţnje ovom tihom kratkom

razgovoru. Navajosi su leţali vezani na tlu. Nijorasi su dijelili zaplijenjeno oruţje. Mokaschi je

134

stajao us-pravljen kraj vatre.

Sinovi Navajosa neka mi kaţu koji je među njima vođa! — on upita,

Ja sam — odgovori najstariji Navajo.

Kako je tvoje ime?

Zovu me „Brzi konj".

To ti ime zacijelo odgovara. Pri bijegu pred neprijateljem ti si vjerojatno brţi od. prerijskog mu-

stanga.

Mokaschi, poglavica Nijorasa, se vara. Neprijatelj još nikada nije vidio moja leđa!

Ti znaš moje ime. Poznaješ me?

Da ja sam te vidio. Ti si mudar i hrabar ratnik. Ja sam ţelio da se s tobom borim. Tvoj bi skalp

ukrasio moj pojas.

Moj se skalp nikada neće naći u rukama neprijatelja, a najmanje takvog kao što si ti. Zar vas je

Veliki duh lišio mozga? Zar ne znate da su uhode Mjorasa isto tako na putu kao što ste i vi? Koji

se to uhoda kreće šumom i travom, a da se ne ogleda za tragovima neprijatelja? Mudar uhoda

brinut će se iznad svega da ostane neopaţen, a vi ste naprotiv palili vatru kao da ste nas htjeli

domamiti ovamo! Dakako, vi nećete više nikada imati prilike da počinite takvu grešku, jer ćete

umrijeti na stupu. A prije toga ćemo vas tako mučiti da će vaši jauci odjekivati preko svih

planina.

Nato se „Brzi konj" pripremi da odgovori.

Mučite nas! Mi ćemo umrijeti kao ratnici. Od nas nećete čuti ni glaska, ni okom nećemo trepnuti.

Ratnici Navajosa naučili su trpjeti i najveće boli. Što ćete uraditi s ovim bijelcima?

Mokaschi, plemeniti i glasoviti poglavica će nas osloboditi — uskoči „kralj petroleja".

Pseto! — poviče na njega poglavica. — Tko treba da odgovori, ti ili ja? Kako se usuđuješ govoriti

prije no što sam ja otvorio usta?

Jer znam da ćeš uraditi ono što sam rekao.

Što ću ja uraditi, to ćeš uskoro saznati. Jedanput sam vas pustio da bih time pokazao koliko ste

ništavni. Ali se to ne moţe desiti dva puta. Ja sam očekivao pet blijeđolikih. Gdje su ostala

dvojica?

Mrtvi — uzvrati Grinlev mnogo tiše no što je govorio ranije.

Mrtvi? Tko ih je ubio?

Mi.

Zašto?

Jer smo primijetili da nam rade o glavama. Htjeli su nas ubiti iz potaje.

Mokaschi se iznenadi.

Uff! — uzviknu. — Vas ubiti iz potaje! Ja sam lačno promotrio oči i lica te dvojice, to su bili dobri

i pošteni ljudi. A vi ste ubojice i razbojnici koje valja istrijebiti kao divlje i otrovne zvijeri. Gdje

su njihovi leševi? Ja ih nisam vidio.

U vodi.

Nisam vidio ni tragove krvi. Znači da ih niste najprije ubili pa ih onda bacili u vodu?

Nismo

Utopili ste ih.

Da.

„Kralj petroleja" je očito morao uloţiti mnogo napora da izgovori ovo „da". Utisak što ga je ta

riječ izazvala, ispoljio se smjesta. Poglavica ga udari no-fiom i pljune mu u lice.

Ti nisi čovjek! — on viknu. — Nisi čovjek, već divlja zvijer. I treba da umreš najgorom

smrću. Ti si iz potaje ubio svoje suputnike kao što si iz potaje ubio i Khasti-tina!

Kada je „Brzi konj" ovo čuo, uspravi se koliko su mu to dopuštale spone. .

Šta je to Mokaschi sada rekao? — on upita.

Tko je ubio Khasti-tina?

135

Ovaj blijedoliki ovdje!

Uff! Taj je prokletnik rekao da su Khasti-tina ubili ona dvojica koje je on udavio.

Laţ! On se sam meni hvalio da je ubio oba Navajosa.. Taj kukavni lupeţ dršće od straha i

ţeli prebaciti krivicu na dva poštena čovjeka koja je umorio. Dvije ustrijeljene uhode i oba

umorena blijedolika bit će strahovito osvećeni, iako ni jedan od njih

ne pripada mojem plemenu. Pogledajte ova tri bijela čovjeka što leţe pred vama, vi, crveni ratnici!

Oni će morati da podnesu grozne muke, ali im nećemo dati

da umru. Na kraju ćemo ih udaviti kao što su to oni učinili sa svojim ţrtvama! Ja sam rekao!

Mokaschi pljune još jednom u lice „kralju petroleja" i snaţno udari nogom Buttlera i Pollera.

Prokletstvo! šapnu Buttler svome polubratu. — To toboţnje davljenje ispalo je nespretno; slomit

će nam šiju. Moţda bi bilo bolje da smo im rekli istinu.

Ne — odgovori „kralj petroleja"* — Crveni bi oslobodili bankara i Nijemca, a time se ne bi po-

pravilo naše stanje. Uostalom, ne zaboravi da bismo ostali i bez čeka.

Hm! A što će nam ček ako nas budu pekli na stupu mučenja!

Do toga još ima vremena!

Još gajiš neke nade?

Naravno! Ne nalazim se prvi put u ovakvom škripcu, a Uvijek sam se izvukao samo s nekom mo-

dricom. I da sam već vezan za stup mučenja, još uvijek ne bih napustio svaku nadu. Sve dotle dok

mi ne zadaju smrtni udarac. Kao što ti je poznato, već su mnogi bili na stupu mučenja, pa su se

ipak spasili.

Njih su oslobodili prijatelji. A koga mi imamo?

Hm!

Nikoga nemamo, nikoga tko bi se zbog nas odvaţio da se sukobi s crvenima. Ako se sami ne

oslobodimo, moţemo reći da smo izgubljeni.

Buttler je imao pravo. Ali, s druge strane, njima je pomoć bila veoma blizu, a oni nisu ni slutili.

Spasioci su bili tu, naime, Olđ Shatterhand i Winnetou.

Nakon što su čuli razgovor „kralja petroleja" s njegovim pratiocima Old Shatterhand i Winnetou

su odmah odlučili da ih slijede do Gloomy-Watera. Ali su najprije morali do puebla da oslobode

Ka-Makuove zarobljenike, pa je Grinlev stekao prednost od dva dana jahanja. Grinlev je, međutim,

izgubio jedan dan zato što je poslao Buttlera i Pollera naprijed na jezero i što je čekao na njihov

povratak. A drugi dan Winnetou i Old Shatterhand su gotovo nadoknadili time što su iz puebla

uzeli najbolje indijanske konje. Osim toga, nisu išli tragom „kralja petroleja". Apač je znao prečac

i grupa jahača je pred suton imala do jezera još najviše dva sata jahanja.

Do ovog mjesta nisu naišli ni na kakve tragove. Ali sada su se pravci kretanja Winnetoua i „kralja

petroleja" sastali. To je bilo na jednoj čistini. Trag progonjenih protezao se naprijed kao prilično

široka, ravna pruga. Kolona se zaustavi. Winiietou i Old Shatterhand sjahaše s konja da ispitaju

tragove. Dru-!;i su ostali u sedlima. Bili su navikli da vodstvo prepuste dvojici glasovitih ljudi. Ĉak i

Sam Hawkens, koliko god je bio iskusan i lukav, obično se uplitao tek kad bi to od njega traţila

ona dvojica.

Trag je bio teško čitljiv, jer ga je Old Shatterhand ispitivao naprijed a Winnetou natrag, da bi se

na kraju vratili. Sastali su se upravo na mjestu gdje su se nalazili ostali jahači koji su tako čuli

njihov razgovor.

Što moj crveni brat kaţe o ovim tragovima? —upita Old Shatterhand. — Ja sam rijetko

naišao na tragove koje je tako teško pročitati.

Winnetou je gledao ravno preda se, kao da tamo čita objašnjenje.

Mi ćemo sutra vidjeti tri grupe ljudi — odgovori njemu svojstvenom uvjerljivošću. — Blijeđolike i

ratnike dvaju crvenih plemena.

Da, to i ja mislim. Crveni će biti Navajosi i , Nijorasi. Te tri grupe nalaze se trenutno kod

Gloomy-Watera, uhađaju jedni druge.

136

Moj bijeli brat je ispravno pročitao tragove. Tu je jahalo najprije pet konja. To su bili blijedoliki

koje mi slijedimo. Onda je naišao jedan jahač, Indijanac, a kasnije je slijedila jedna grupa koja se

molila sastojati od tri puta po deset crvenih ljudi.

Poslije ovih liječi on pogleda prema zapadu da hl. vidio poloţaj sunca.

Bilo bi uputno da još danas stignemo do Oloomy-Waiera — nastavi. — Ali vrijeme je pre-kratko, a

opasnost pri tom prevelika. Sto na to kaţe Old Shatterhand?

Ja mislim da imaš pravo. Prije no što bismo .stigli đo vođe, spustila bi se noć. Dakle, bilo bi pre-

kasno da se nešto poduzme. Mi ne bismo ništa vidjeli,

a nas bi neprijatelj lako (primijetio. I, na kraju, ne treba zaboraviti da se naša grupa ne sastoji

samo od ratnika.

Ispravno! Jezeru moţemo prići tek sutra ujutro, kad se razdani. Sad je najbolje da se ulogorimo.

Gdje?

Winnetou zna za prikladno mjesto udaljeno jedan sat od Gloomy-Watera. Tamo se moţe čak

zapaliti vatra koju nitko ne (moţe ni vidjeti, ni osjetiti. Neka me moja braća slijede!

I time je Winnetou riješio problem. On ođjaha i ne ogledajući se da li ga ostali prate. Ali je Old

Shatterhanđ ostao i smješkao se. Primijetio je da su zapadnjaci sada sjahali sa svojih konja i stali

ispitivati tragove.

Traţili su amo-tamo, tiho se došaptavali, i po svoj prilici se nisu mogli sloţiti. Konačno ih Old

Shatterhanđ upozori.

Gledajte da završite, gospodo moja, Winnetou

je već odmakao daleko. Eno, već nestaje u šumi.

Zapadnjaci uzjahaše i krenuše kasom da bi nešto kasnije stigli Apača. Još prije no što je sunce

nestalo, Apač skrene s traga lijevo u šumu, gdje su uskoro stigli do udubljenja koje je izgledalo

kao da se urušio neki prokop. Moţda se radilo o nekoj ranijoj spilji kojoj se prije mnogo vremena

srušio strop.

Logorovat ćemo tu dolje — reče Apač. — Ako postavimo gore straţara, smijemo upaliti

vatru bez straha da će nas neprijatelj otkriti.

Udubljenje nije bilo odviše strmo te su i konji mogli sići bez teškoća. Zbunje je pruţilo dovoljno

hrane za konje. Gore su postavili jednog straţara a u logoru su upalili vatru na kojoj su priredili

večeru.

Razumljivo, razgovor se poveo o sutrašnjem danu. No, ipak nisu dugo raspravljali, jer su nakon

duga jahanja svi bili jako umorni te su ubrzo legli. Old Shatterhanđ i Winnetou najprije su se

kratko dogovorili.

Sutra bi moglo doći do borbe — rekao je bijeli lovac. — Zato ne smijemo imati uza se ţene i

djecu. Ja bih uopće htio da pri tom budemo sami, bez do-

seljenika. Oni su neiskusni, samo bi nam smetali. Nije li bolje da ih ostavimo ovdje? Mjesto je si-

gurno i veoma prikladno za skrovište.

U slučaju borbe, moj brat ima pravo. Ali šta ako moramo brzo napustiti Gloomy-Water? Moţda

nećemo imati dovoljno vremena da se vratimo ovamo Do ove ljude.

Hm, da! Svakako, moglo bi se desiti da se moramo ţuriti. Bojim se da su Indijanci zarobili onih pet

bijelaca.

Winnetou misli da je to gotovo.

Onda bismo morali poţuriti da ih oslobodimo. Ako budemo prisiljeni da se vratimo ovamo izgubit

Ćemo dragocjeno" vrijeme. Naravno, opasno je i sa ţenama i djecom poći na jezero.

Postoji samo jedan način 'da izbjegnemo tu opasnost, a da pri tome ne gubimo vrijeme.

Znam. Jedan od nas treba da pođe do Turobne vode da ispita poloţaj.

Tako je — odobravajući kimnu Apač. — I to će uraditi Winnetou. Moj brat Charlv mora ostati

ovdje jer se s ovim ljudima moţe sporazumjeti bolje od mene. Winnetou će štititi njihove ţene i

njihovu djecu, jer je to obećao, ali da im riječima krati vrijeme, za to mu nedostaje sposobnost.

137

Winnetou će odjahati još prije no što se razdani. Moj brat moţe onda polako da jaše za mnom. On

treba samo da slijedi moj trag, pa ukoliko prijeti kakva opasnost naći će moj znak ili ću se ja s&m

vratiti.

Na tome su ostali. Kad su se slijedećeg jutra probudili, Apača više nije bilo. Otprilike sat kasnije

kolona je krenula. Doseljenicima je saopćeno da bi današnji put mogao biti opasan, te su veoma

ozbiljno upozoreni da odrţe najveću tišinu.

Winnetou se trudio da mu trag bude što jasniji. Slijedili su ga polagano da bi mu pruţili dovoljno

vremena za izviđanje. I stoga su u okolicu jezera stigli tek za dva sata. Ugledali su ga kako im ide

u susret.

Svetoga mu đavla! To nije dobar znak! — reče Dick Stone.

A ja mislim upravo suprotno — dočeka Hoble-Frank. — On će nam reći šta je u stvari.

Znat ćemo na čemu smo.

Da je sve u redu, on bi nas čekao na jezeru.

Ne svađaj se nizašto, stari rakune! Odmah ćemo saznati o čemu se radi!

Apač je stigao. Kolona se zaustavi i Winnetou im reče:

Ne brinite, nišani se vratio zbog neke opasnosti. Ona je bila i prošla. Došao sam samo zato

što više nisam imao posla. Moja me braća mogu slijediti.

Sad; su neki prišli da ga zapitkuju.

Winnetou će govoriti na licu mjesta, ali ne prije — on odvrati.

Odjahaše dalje. Tragovi onih što su tuda proja-hali jučer bili su mjestimice još prilično jasni.

Samo je na kamenitom tlu bilo potrebno Apačevo oko da bi se oni otkrili. Onda stigoše do ulaza u

klanac što je vodio do jezera. Tu se Winnetou zaustavi.

Kroz ovaj uski klanac — on objasni — dolazi

se do Gloomy-Watera. Winnetou je saznao što se tu

odigralo jučer.

Od pokaţe prema brdu.

Tamo gore logorovalo je sedam uhoda Nava-josa — nastavi. — Osmi, također Navajo, je onaj

osamljeni jahač čiji smo trag vidjeli jučer. Išao je ovamo za bijelcima i kad ih je ugledao na

jezeru pošao je po svojih sedam ratnika da bi zarobili bijelce.

A jesu li ih zarobili? — upita Sam Hawkens.

Jesu. Bijelce su svladali i zarobili. Ali je u međuvremenu stiglo onih trideset Nijorasa koji su se

sakrili iza drveća. Moja braća mogu još jasno vidjeti njihove tragove. Oni su sačekali da se

Navajosi sa svojim bijelim zarobljenicima udalje, pa su onda pošli za njima s namjerom da ih

napadnu.

Zašto to misu učinili odmah, ovdje? Ovo je mjesto kao stvoreno za prepad.

Winnetou je o tome razmišljao, ali nije mogao pronaći pravo objašnjenje. Moţda ćemo kasnije

saznati razlog zašto su Nijorasi čekali. Navajosi su sa svojim zarobljenicima otišli lijevo u

šumu sve do

mjesta gdje je bilo vode. Tamo su se ulogorili, i tamo su ih Nij orasi i napali.

Dakle, bilo je borbe i krvoprolića?

Moje oči nisu otkrile ni kapi krvi, a do prave bitke nije došlo. Navajosi su bili toliko iznenađeni da

su ih svezali prije no što su i pomislili na otpor. Nijorasi su tamo ostali sa svojim crvenim i bijelim

zarobljenicima, a onda su ujutro odjahali s njima.

Kamo? — upita Sam Hawkens.

To ne znam. Ja nisam mogao slijediti njihov trag, jer sam morao čekati vas.

Mi moramo za njima! Ne radi se o „kralju petroleja" i onoj dvojici lupeţa koji su s njim. Što se

mene tiče, njih neka i skalpiraju. Ali bankara i knjigovođu moramo osloboditi. Meni je samo jedno

neobjašnjivo: kod jezerca ima dovoljno vode i paše za konje. Zašto crveni nisu ostali tamo? Zašto

su logorovali ovdje u šumi, ako se ne varam?

138

Old Shatterhand je cijelo vrijeme šutio i svu je paţnju obratio Apačevu izlaganju o malenom od-

virku jezera, što je vijugao klancem. Pri posljednjim Samovim riječima, on pokaţe na vodu.

Ĉini se da odgovor na to pitanje teče ovdje — on reče.

Kako to?

Zar ništa ne osjećate? Pogledajte tu vodu! Na njoj plutaju masne mrlje.

Svi pogledaše u potočić. Udahnuše zrak i osjetiše vonj petroleja.

Je li moţda moj brat vidio u jezeru petrolej? — Old Shatterhand upita Apača.

Da — kimnu Winnetou.

Onda je „kralj petroleja" umio sprovesti svoj plan. Ođjašimo dalje! Moram vidjeti o čemu se radi.

Ali ćemo gubiti vrijeme — dobaci Sam Haw-kcns. — Mi namjeravamo poći za Nijorasima!

Oni nam neće izmaći. Ne mogu se kretati brzo /.bog zarobljenika.

Old Shatterhand skrene konja u klanac, a ostali pođoše za njim. Vonj petroleja postajao je iz

koraka u korak jači. Kad su ugledali jezero svi su zašutjeli i promatrali tmurnu, neprijatnu vođu.

Samo je jedna

osoba imala drugačiji dojam, naime, gospođa Rozalija Eberschbach. Kad je ugledala jezero viknula

je od iznenađenja, sjahala i brzo pošla do obale. Umočila je prst u vodu, pa ga je pogledala i

pomirisala.

Sto mu gromova! — ona uzvikne. — Kakvo veličanstveno otkriće! Gospodine Hobble-Frank,

mo lim vas, pomirišite ovaj moj prst! Znate li šta je to?

Ona mu turi prst pod nos. On odmakne glavu.

Ostavite vi mene s vašim kaţiprstom na miru — on odgovori. — Nije mi potreban da znam na čemu

sam. Ako mi je do toga da nešto njušim, onda ću gurnuti nos u jezero. Vonj at ću na petrolej iz

prve ruke.

Dakle i vi znate da je to petrolej?

Naravno! Valjda nisam mislio da je malinov sok! Onda slabo poznajete moj nos. On je često finiji

čak i od mene.

Ali kolika količina, kolika količina! — ona viknu još uvijek uzbuđena. — Već sam čula da u Americi

petrolej izvire iz zemlje, ali u to nisam vjerovala. I evo, sada je to pred mojim vlastitim očima. Ja

ostajem ovdje. Nema čovjeka koji će me pokrenuti s ovoga mjesta! Ni deset volova me neće

odvući odavde. Pa ni ako im vi pripomognete u tome, gospodine Hobble-Frank!

Tako? A što biste radili tu?

Trgovat ću petrolej em. Ovdje se moţe napraviti posao da veći ne moţe biti. Tu petrolej ne stoji

ni pfeniga, a u Saskoj valja plaćati litru gotovo dva groša. Ostajem kod onoga što sam rekla:

smjestit ću se ovdje i trgovati petrolejem!

Ona oduševljeno sklopi ruke, što je bio znak da je njena odluka konačna.

Lijepo! — odgovori Frank smijući se. —

Uzmite u posjed ovaj lijepi kraj! Ali će istoga dana doći Indijanci i počupati vam sve vlasi, jednu

po jednu. Mislite da će vam ovdje biti ugodno kao kod kuće u bakinoj naslonjači ili na klupi kraj

peći? Hoćete trgovati? A tko će vam tu išta kupiti? Od čega ćete ţivjeti? Ostanete li ovdje samo

tri dana, vaša će poštovana ličnost tako vonjati da taj smrad nećete sprati sa sebe ni s cijelim

oceanom.

Na ovo upozorenje gospođa Rozalija se zamisli te .se obrati muţu da ga upita za mišljenje. Ostali

su se u međuvremenu oporavili od iznenađenja. Klečali su na obali i ispitivali petrolej i jedan

drugome saopćavali svoje mišljenje. Winnetou i Old Shatterhand udaljili su se od obale da bi obišli

jezero i istraţili obalu bolje no što je ranije mogao učiniti sam Apač.

Petrolejsko jezero najjače je djelovalo na kantora. Ostali su se već odavno oporavili od prvog iz-

nenađenja, a on je još uvijek stajao i buljio široko otvorenih očiju i usta. Kada je to primijetio

Hobble-Frank on mu pristupi.

Vama je zacijelo prestao djelovati razum —reče potapšavši kantora po leđima. — Zaboga,

139

kao da ste izgubili dar govora! Ako već ne moţete govoriti, bar pokušajte, otpjevati nekoliko

tonova, gospodine kantore!

Na to se muzikalnom gospodinu vrati dar govora.

Kantor emeritus — on duboko uzdahnu — ako smijem moliti, gospodine Frank! Ĉudesno sam dirnut.

Ovaj je prizor neopisiv. Zaokuplja me neka misao isto toliko čudesna i neopisiva kao što je i ovo

jezero, kaţem vam.

Koja zamisao, gospodine kantore emeritus?

Reći ću vam, uz uvjet da to nikome ne izbr-bljate.

O, što se toga tiče moţete biti sigurni u moju Sutljivost. Pa zar je ta misao tako velika tajna?

Svakako! Ako neki drugi kompozitor za to sazna, on će to smjesta iskoristiti. Vi ste zacijelo

čuli < za moju herojsku operu?

Da, u dvanaest činova.

Tako je. I znate li šta ću prikazati u toj operi?

Naravno da znam.

A što?

Muziku.

Naravno! Pa to se razumije samo po sebi. Ali, kakav sadrţaj muzike, kakav scenario, kulise?

Priznajem da o tim stvarima nemam pojma, iako sam se bavio mnogim znanostima. Dobro, da ču-

jem. Šta ţelite prikazati?

Kantor primakne usta Frankovu uhu i spoji dlanove u trubu oko usta — da ga nitko ne čuje.

Baš jedno takvo petrolejsko jezero — on šapne. Frank se iznenađeno trgne.

Zar na pozornici? — upita.

Jest! Ĉudite se, zar ne? — slavodobitno će kantor emeritus. — Time ću opovrgnuti čak i Ben

Akibu. On je tvrdio da se više ne moţe stvoriti ništa novo.

Ovo s pozornicom moţda je tačno. Ali ovo s Ben Akibom sigurno je krivo. Znate li vi tko je rekao

da se više ne moţe stvoriti ništa novo?

Upravo taj Ben Akiba.

Ne, dragoviću moj. Ako vi to tvrdite, onda znači da obrnutu šesticu smatrate devetkom. Te je

riječi izrekao Benjamin Franklin. Pošto je izumio gromobran, naišao je na neki štagalj na kojemu se

već odavna nalazila takva naprava. Akiba je bio sasvim drugi čovjek, perzijski vojskovođa. U

pomorskoj bici kod Gideona i Ahalona pobijedio je grčkog cara Granikusa.

Ali, dragi gospodine Frank, pa Gideon i Analan se spominju u Bibliji u Knjizi sudaca, gdje Josua...

/

Šutite, molim vas lijepo! — prekine ga Frank uvrijeđeno. — Gdje se to spominje, moja je stvar, a

ne vaša. Ne petljajte se u moju znanost, kao što se ni ja ne petljam u vašu! Ja vam prepuštam da

činite što hoćete. Hoćete li u vašu operu ubaciti petrolejsko jezero, ili operu u petrolejsko

jezero, meni je sasvim svejedno!

On se sav razočaran okrenu i priključi se Drollu, Samu Hawkensu i Willu Parkeru koji su također

počeli tragati kao i Winnetou i Old Shatterhand. Glasoviti lovac to primijeti i brzo im priđe.

Pripazite, gospodo — on im reče — da mi ne pokvarite tragove! A što biste vi htjeli otkriti?

Pronaći mjesto gdje je izvršen prepad na pet bijelaca — odgovori Hawkens.

To više ne moţete otkriti. Ove su tragove izgazili naši konji. To je mjesto tu naprijed u blizini

ulaza. Ali mi ţelimo pronaći nešto drugo, nešto daleko vaţnije.

Što, sire?

Spilju u kojoj je bila sakrivena burad za pe-trolej. Te ništarije su izvanredno dobro zbrisali tra-

gove,

Nevjerojatno! Spilja u kojoj je skrivena tolika burad mora biti velika i s prostranim ulazom. Burad

su vadili, kotrljali do vode, a onda praznili i ponovo valjali natrag. Pa tu mora biti tragova!

Dopustite da ih i mi potraţimo, sir! Spilja se mora naći!

140

Dobro, ali nemojte da mi što pokvarite.

Ovi inače tako oštroumni zapadnjaci istraţivali su cijelu dolinu jezera. Prošao je čitav sat, a nisu

došli do cilja. Winnetou, nenadmašivi majstor u traganju, najzad napusti i posljednju nadu. Moj

se bijeli brat ne mora više truditi — reče

Old Shatterhandu. — Spilju moţemo pronaći samo

slučajno.

Ali je Old Shatterhand bio tvrdoglav. Ljutio se. Zar da on nije u stanju naći mjesto koje sigurno

postoji? Za njega je postizanje cilja pitanje časti.

Šta znači slučaj? — on odgovori. — Zašto smo

naučili misliti?

Sklopio je oči da bi nesmetano razmišljao. Ostao je tako neko vrijeme tih i nepomičan. Winetou

ga je promatrao i opazio da mu je lice nekako čudno za-titralo.

Moj brat je našao put?

Da — odgovori Old Shatterhand, pa opet otvori oči. — U najmanju ruku se nadam. Puna je burad

teška, a gdje se teška burad valja tamo-atno, I rava polegne čvrsto da je ne moţeš uspraviti

rukama. Ostat će izvaljana nekoliko dana. Međutim, taj je posao izveden jučer, u najboljem

slučaju prekjučer. Znači da bi trava morala biti izvaljana. Da li se moj crveni brat slaţe s tim?

Old Shatterhand ima pravo — sloţi se Apač.

Burad su, dakle, kotrljali do vode gdje nema trave. I to gdje nema trave na cijelom putu od obale

do stijene u kojoj je spilja.

Uff! — viknu Winnetou, a pri tom mu se zaţarilo brončano lice. Moţda zbog radosti, a moţda i od

stida što sam nije došao na tu pomisao.

Zatim — nastavi Old Shatterhand — kad su istakali petrolej bezuvjetno su morali nešto i proliti.

Na rubu obale morali bi ostati tragovi. Da je rub obrastao travom, moralo bi se vidjeti i jedino i

drugo. Ali, ako je to dio obale gdje je sama zemlja ili šljunak, onda je lako izbrisati tragove. Neka

moj crveni brat ispita cijelu obalu. On će svagdje naći travu i drugo raslinje, osim na dva mjesta

koja ćemo smjesta istraţiti.

Jedno od tih mjesta nije bilo mnogo udaljeno od ulaza u udolinu. Tamo pođu njih dvojica praćeni

zapadnjacima što su gorjeli od znatiţelje da vide je li Old Shatterhand i ovaj put pronašao

rješenje.

Od stijene do vode protezala se tri metra široka brazda goleti gdje nije bilo ni travke, nego samo

šljunka, kamenja i pijeska!

Lovac klekne kod obale i pomirisa zemlju.

Našao sam! — on uzviknu. — Tu miriše pe

trolej. Tu im se malo prolio.

On razgrnu malo zemlje i donji je sloj bio pun petroleja. Da to sakriju, razbojnici su odozgo naba-

cali zemlje i kamenja.

Dakle, tu su praznili burad —on reče. — Ako

su pri tom oštetili obalu, mogli su je popraviti brzo

i lako, jer je šljunčana. Spilju valja potraţiti tamo

gdje se ova brazda spaja sa stijenom! Da vidimo!

Old Shatterhand pođe tragom koji se protezao do visokog šljunčanog humka. Ostali su išli za njim

neki brţe neki sporije. On zaslade pred humkom, osmotri ga samo trenutak.

Da, tu smo — reče. — Tu se nalazi spilja.

Nato Hobble-Frank htjede iskazati svoje zapad

njačko iskustvo.

I to vi vidite na prvi pogled, gospodine Shatterhand? — upita.

Da — uzvrati lovac.

: Pa to bih i ja morao shvatiti. Smijem li pogledati?

141

Samo izvolite.

Frank osmotri humak sa svih strana, ali izgleda da mu ništa nije upalo u oči.

Onda? — zapita ga Old Shatterhand. — Što vidite, dragi Frank?

Hrpu kao i sve ostale hrpe. To jest hrpu kamenja.

Zar vidite samo kamenje? Pazite, ovdje i najmanji predmet moţe biti od najvećeg značenja!

Tako. Dakle, treba da traţim neki malen predmet. Ali ja ne nalazim ništa.

I drugi su istraţivali, ali isto tako bezuspješno. Samo Apač izusti jedan tihi, radosni „uff". Njegov

je pogled pao na neku uginulu bubu što je virila ispod jednog kamenčića.

Ĉudno! — nasmije se Old Shatterhand. — Samo Winnetou vidi ono što ja vidim. Frank, zar ne

vidite onu crnu bubu što viri ispod onog kamenčića?

Da. Bubu sam već davno otkrio. A što ću s njom? Buba kao buba, i više ništa.

I više ništa? I te koliko mnogo, jer ona mi kaţe da se nalazimo kod spilje.

Kako? Ona? Kako vam to moţe reći? Pa da je i znala govoriti, sad ne moţe jer je uginula.

Da, uginula je. A od čega je mogla uginuti?

Otkud da znam? Moţda od ciroze jetara ili upale srednjeg uha?

Izvucite je i pogledajte!

Frank je morao dići kamen da izvadi bubu.

Kamen ju je zgnječio — on objasni.

Tačno! Ali kako se to desilo? Je li se moţda ţivotinjica sama stisnula pod kamen, pa ju je on

zdrobio?

Nije. Za to ova bubica nije imala dovoljno snage. Kamen je na nju bačen...

Frank zastade, zamisli se trenutak, pa se udari dlanom po čelu.

Sada sam konačno zgrabio vola za rogove! —

uzviknu. — Sad shvaćam! Ne bi čovjek vjerovao da

tako mudar momak kao što sam ja moţe biti takav prvorazredni glupan! Ovo je kamenje nabacano,

pa je tako buba izgubila svoj ovozemaljski ţivot. Ova hrpa kamenja najprije je uklonjena, a poslije

je opet nabacana. Zašto i zbog čega? Jer skriva ulaz u spilju...

Hobble-Frank opet zastade usred riječi i osluhne.

Što je? — upita Old Shatterhand.

Nešto sam čuo — odgovori Frank.

Gdje? U spilji?

Da. Buku, kao da je glas iz podzemlja. Nešto muklo. Gospode Boţe! Pa valjda nije medvjed unutra!

Ne vjerujem.

Ali zvuči gotovo tako! Osluhnite malo! Ponovo se čuje!

Old Shatterhand klekne i osluhne. Ĉim je to učinio, skoči.

Gospode, to su ljudi unutra! Oni traţe pomoć!

Mičite kamenje, brzo, brzo!

Smjesta je zagrabilo deset i više ruku da izvrše lovčev nalog. Za nekoliko trenutaka ukaţe se

otvor. Ima li koga unutra? — upita Old Shatterhand na engleskom.

Ima — odgovore dva glasa istovremeno.

Tko ste vi?

Ja se zovem Duncan.

A ja Baumgarten.

Duncan i Baumgarten! — razleţe se iz svih usta. To je bilo veliko iznenađenje. Ljudi su mislili da su

ovu dvojicu najprije zarobili Navajosi, a potom Nijorasi, zajedno s ostalim bijelcima. Zatočenici

su bili presretni kad su opet čuli ljude i ugledali danje svjetlo što je prodiralo kroz otvor koji je

bivao sve veći. Ali ih je štrecnula pomisao da su moţda vani „kralj petroleja", Buttler i Poller.

Stoga bankar upita tko se nalazi pred spiljom.

-Mi smo, spasioci od zla: Old Shatterhand, WinnetOu, Droll, Sam, Dick i Will — odgovori Hobble-

142

Frank, čovječuljak uvijek spreman da pruţi pomoć. — A tko sam ja, to ćete smjesta vidjeti. Evo

me k vama!

On se ugura kroz otvor iz kojeg odjeknu usklik radosti. Ubrzo zatim odstranili su sav šljunak.

Ulaz u spilju bio je visok koliko čovjek osrednjeg rasta,

a širok toliko da su se kroz njega bez teškoće mogla ugurati burađ.

Ostanite vani! — đoviknu im Frank kada su

spasioci htjeli ući. — Mi izlazimo! Samo moram naj

prije presjeći sipane ovim jadnicima.

Izašli su, blijedi i iscrpljeni od, pretrpljenog straha, od spona i zadaha petroleja koji je u spilji

bio nepodnošljiv. Pruţiše ruke ljudima koje su poznavali s Fornerova ranca, a onda svrnuše poglede

na Win-netoua i Old Shatterhanda.

Radilo se o vašim ţivotima, gospodo —■ reče veliki lovac. — Mi smo dugo tragali za ovom spiljom,

ali bez koristi i već smo htjeli napustiti jezero. Da smo to učinili, vas bi snašla polagana smrt od

iznemoglosti. Vi ste, naravno, ţedni i gladni?

Ni jedno ni drugo — odgovori Baumgarten. — Hvala vam, sir! Mi nismo uopće mislili na jelo i piće,

već samo na smrt.

Pa zar se niste nadali da će vas vaši znanci slijediti?

Kako smo se mogli nadati? Mi smo mislili da su još uvijek zarobljeni u pueblu. Dozvolite mi, htio

bih vas uvjeriti da će zahvalnost koju vam dug...

Dosta o tome! — prekide ga Old Shatterhand.

Ostavite zahvalnost za kasnije! Sada bih prije svega ţelio saznati neke vaţne stvari.

Nadam se da niste u tolikoj mjeri iscrpljeni đa ne moţete odgovarati.

O, sad smo na čistu zraku, pa je već sve u redu.

Lijepo! Uostalom, vi mi niste baš sasvim ne poznati. Winnetou i ja smo vas već vidjeli.

Ah! Kada i gdje? — upita bankar.

Od tog je mjesta bilo dan jahanja do puebla. Navečer ste sjedili uz izvor a mi smo vam se toliko

blizu prišuljali đa smo čuli vaš razgovor. I tako ste doznali priču o petrolejskom jezeru?

Da.

-I da smo namjerili poći do Gloomy-Watera?

Gdje nema petroleja. Da, to smo čuli.

Vi ste bili mišljenja da ga tamo nema? Zašto se niste pokazali. , Zašto nas niste upozorili?

Zašto? Pitanje je da li biste nam bili povjerovali. Pa vas su već i prije toga drugi upozoravali, ali ta

upozorenja nisu urodila plodom. Uostalom, nismo ni imali vremena da se odmah pozabavimo s vašim

plemenitim „kraljem petroleja". Morali smo najprije do puebla da oslobodimo zarobljenike.

I uspjelo vam je, sir? Vama dvojici?

Kao što vidite, uspjelo je.

Pa to uopće nije moguće — vikne Duncan raskolačivši oči. — Dva čovjeka! Kako vam je to samo

pošlo za rukom, sir?

Ostavimo tu priču za kasnije, gospodine Duncan. Rado bismo čuli kako ste umakli iz puebla i što se

tada desilo. Sjedite i pričajte!

Cijelo je društvo posjedalo u travu, a bankar je opisao doţivljaje posljednjih dana. Lako je

zamisliti kako se izraţavao o Grinlevu, Buttleru i Polleru.

Ne treba da se ljutite samo na njih — upade mu u riječ Old Shatterhand već i na sebe, sir! Ne

shvaćam kako ste mogli toliko povjerenje ukazati tim ništarijama. I ta — rekao bih naivnost kojom

ste uletjeli u namještenu stupicu — potpuno mi je nerazumljiva!

Ja sam Grinleva smatrao poštenim čovjekom — branio se Duncan tihim glasom.

Hm! Pa tome lupeštvo upravo viri iz očiju! A kad se radi o tolikom novcu i takvom pothvatu, onda

treba izvršiti drugačije pripreme!

On to nije htio. Sve je trebalo uraditi u najvećoj tajnosti.

143

Aha! Zar je gospodin Baumgarten ovdje kao stručnjak za petrolej?

Ne.

Kakvi ste vi to ljudi! Trebalo je bar da po-vedete nekog stručnjaka!

Grinlev je smatrao da to zasada nije potrebno jer se petrolej nalazi na vodi. Dovoljno je baciti

pogled na jezerce da se čovjek uvjeri kako mu se nudi izvanredan posao.

Kada ste stigli i ugledali taj lijepi petrolej, vi ste, zacijelo, bili izvan sebe od oduševljenja?

Naravno! Valjda ćete priznati, sir, da je nala

zište izvanredno bogato petrolejem?

Old Shatterhand baci gotovo iznenađen pogled na govornika prije no što je odgovorio.

Ĉini se — rekao je — da vi čak ni sad još uvijek ne znate o čemu se zapravo radi. Vi smatrate da

je ovo jezero prirodni izvor petroleja?

Svakako. Grinlev je govorio istinu. Ali kad je primio moj ček u ruke, premlatili su nas i zatvorili.

On po svoj prilici namjerava ovo jezero prodati nekom drugom.

Pa zar niste spilju malo osmotrili?

A kako smo i mogli? Kada smo se osvijestili oko nas je bio potpuni mrak. Ali zaudaralo je toliko na

petrolej da se pravi izvor po svoj prilici nalazi u

toj spilji.

Tačno. Ali ne radi se o jednom izvoru već o mnogim izvorima što izviru iz drvene fourađi. '

Buradi? Ne razumijem vas.

No, hajde, onda pođite u spilju i pogledajte. •Ta, doduše, još nisam bio unutra, ali mislim da mi je

njen sadrţaj dobro poznat. Prije toga bih vas još samo upitao: — Jeste li, kad ste prispjeli ovamo,

dobro pogledali taj petrolej?

Naravno.

Šta vam se čini o njegovom kvalitetu?

Izvrstan je!

Tako je — nasmija se Old Shatterhand. — Uopće nema osobine sirove nafte, što je treba isprva

rafinirati i na taj način iz nje dobiti petrolej, mazivo, ulje i naftu; već je rafiniran. Zar vam to

nije palo u oči?

Ne. Mislite li time reći da ovo nije sirova nafta? A što bi onda bilo?

Na to ćete pitanje, uđete li još jednom u spilju, sami naći odgovor. Koliko dugo se, po vašem

mišljenju, taj petrolej nalazi u jezeru?

Tko bi to znao! Po svoj prilici već stoljećima, a moţda i dulje.

Tko bi to znao!! Ja, eto, znam da je od prekjučer tamo!

Od prek-ju-čer? — ponovi bankar. Opet vas ne razumijem, sir!

Ne? Onda moram biti jasniji. Imate li oči i vidite li mnoštvo uginulih riba što plutaju na površini?

Što je, dakle, uzrokovalo njihovo uginuće?

Petrolej. Nema ribe koja bi mogla ţivjeti u petroleju.

Lijepo! A koliko je prošlo od njihova uginuća?

Moţda dva dana, dulje ne, inače bi se već znatno više rasipale.

A gdje su prije tog ţivjele? Jesu li, moţda, s drveća skočile u jezero? Ribe su uginule prije dva

dana. Znači da su do prekjučer ţivjele ovdje u jezeru. U petroleju nisu mogle ţivjeti. Otkada se,

dakle, taj petrolej nalazi u vođi?

Tek sada je bankaru sinulo što mu je već mnogo prije moralo sinuti. Skoči sa svoga mjesta, zureći

u Old Shatterhanda, pogleda i ostale a usne mu se micahu kao da ţeli nešto reći, a ne uspijeva

prozboriti ni jedne jedincate riječi.

No, sir, hoćete li mi odgovoriti? Ako se od prekjučer ovdje nalazi petrolej, rafiniran u nekoj

rafineriji, onda se zacijelo nameće pitanje kako da se taj neshvatljivi slučaj objasni. Odgovor na

to pitanje naći ćete u toj spilji. Uđite, gospodine Duncane!

Odmah! Odmah ću! — viknu bankar. — Sinulo mi nešto u što se ne usuđujem do kraja povjerovati.

144

Dođite sa mnom, gospodine Baumgartene!

On povuče knjigovođu i s njim iščezne u spilji. Ostali su osluškivali, čuli su neke uzvike, zatim su-

daranje i kotrljanje bačava. Bankar izjuri napolje nevjerojatno uzbuđen.

Kakav nitkovluk! — poviče. — Podle li prevare! Petrolej je dopremljen ovamo!

Tako je, sir — potvrdi Old Shatterhand. — Cim sam ove lupeţe čuo da govore o petroleju što je,

toboţe, ovdje pronađen, bio sam uvjeren da se radi o prevari. Buttler i Poller nisu pošli naprijed

da ispitaju sigurnost putovanja, već da isprazne bu-rad i da ih zatim opet spreme. Ta je prevara s

mnogo muke i dugo vremena pripremana. Treba priznati da

nije bilo lako četrdeset teških bačava petroleja dopremiti ovamo.

Ali su za to dobro i plaćeni, hahaha! — nasmija se Sam Hawkens. — Hoćete li pokupiti taj petrolej

i opet ga nasuti u burad ili ćete prazne bačve ponijeti sa sobom, gospodine Duncane?

Nemojte mi se još i rugati! Moje pare, moje drage pare! Morate mi pri tom pomoći, gospodine

Shatterhande!

U stvari i ne radi se o parama, već o čeku — uzvrati lovac. — Mislite li da će ga u San Franciscu

tako jednostavno isplatiti?

Sigurno, ako lupeţi izmaknu Indijancima i stignu do Frisca. Maloprije ste spomenuli da su ih

Nijorasi uhvatili. .

Tako je. Najprije su njih zarobili Navajosi, a potom su i jedni i drugi postali zarobljenici Ni-

jorasa.

Crveni su po svoj prilici bijelce opljačkali. Ne mislite li tako, sir?

Svakako.

„Kralju petroleja" su, dakle, oduzeli ček? U tom slučaju ček se neće ni pojaviti u Friscu.

-To i ja mislim. Ali skoro bih pretpostavio da mu Indijanci ček nisu ni oduzeli. Ima indijanskih

plemena koja su se toliko civilizirala da znaju čitati, pa čak i pisati. Ali ovdašnja plemena ne

spadaju u te. Indijanac najčešće svako pismo smatra nekom čarolijom s kojom ne ţeli imati posla.

Stoga je vjerojatno da su Mjorasi ostavili ček „kralju petroleja". Uspije li, dakle, pobjeći, on će

ipak poći do Frisca i ček će unovčiti.

Onda bi ga trebalo prestići. Sto mislite o tome, sir, da ja s gospodinom Baumgartenom smjesta

pođem u San Francisco i o svemu izvijestim tamošnju banku? Ako se lupeţi tamo pojave, bit će

smjesta uhvaćeni.

To vam ne bih savjetovao. Ne biste daleko dospjeli. Uostalom, nije potrebno poduzeti taj dugi put

do Frisca. Dosta je da pođete gore do Prescotta 1 obavijestite tamošnje vlasti, koje će zatim

poštom obavijestiti banku.

Tačno, sasvim tačno! Idemo u Prescott!

Ne tako ţustro, gospodine Duncan! Odavde do Prescotta imate najmanje deset dana jahanja,

zračnom linijom ima otprilike pedeset milja. Ali, što je najvaţnije, da li vi poznajete put?

Ne. Da li bi nas poveo tkogod od vas, kome je taj put poznat? Uz dobru nagradu?

Među nama nećete naći čovjeka koji bi htio biti plaćeni vodič. Pri sadašnjim uslovima, treba imati

na umu put što od Prescotta prolazi kroz opasan kraj. Tri osobe, vas dvojica i vodič? Cak i da

imate izvjesnog vodiča, gotovo je sigurno da ne biste ostali ţivi.

Zar da ništa ne učinim, da pustim da mi novac propadne?

Na to Schi-So, mladi Navajo, pristupi Old Shat-terhandu.

— Sir, hoćete li mi dozvoliti — on reče — da

ja odgovorim gospodinu Duncanu?

Odgovori! — kimnu lovac. Schi-So se obrati bankaru uvjerljivim glasom:

Ne brinite, sir. Cek ćete dobiti natrag. Ja sam Navajo. Nijorasi su sada naši neprijatelji.

Oni su zarobili osam ratnika Navajosa, kojima sam ja brat.

Moja je duţnost da učinim sve da ih oslobodim.

„Kralj petroleja" đospjet će u moje ruke. Ja ću mu uzeti ček i vratiti ga vama.

145

Bankar začuđeno pogleda mladog Indijanca koji je govorio s takvim samopouzdanjem i sigurnošću.

Vi ćete osloboditi Navajose? — upita ga. — A znate li, mladi gospodine, koliko ima Nijorasa?

Ima ih svega trideset.

Samo? I vi ćete se sami uhvatiti s njima u koštac?

Ja ih se ne bojim. Uostalom, neću ni biti sam. Potraţit ću ratnike svoga plemena. Oni moraju biti

tu, u blizini. To mi dokazuje prisustvo ovih osam uhoda Navajosa.

Ali prije no što ih pronađete, proći će mnogo vremena i Nijorasi će dotle nestati!

Oni neće nestati — upadne Old Shatterhanđ. — Pa i mi smo još tu. Šta veli na moju odluku moj

brat Winnetou?

Tu svoju odluku on još nije bio nagovijestio ni jednom riječi. Usprkos tome, Apač ga je shvatio.

Dobra je — smjesta potvrdi Winnetou.— Mi ćemo slijediti Nijorase i oduzeti papir „kralju pe-

troleja".

Ako vi to kaţete, onda sam siguran da ću dobiti ček i spasiti svoj novac. Ali, kada polazimo. Da li

odmah, moja gospodo?

Ĉim bude moguće — uzvrati Old Shatterhanđ. — Najprije ćemo još jednom pogledati spilju a

onda će me Winnetou odvesti do mjesta u šumi gdje su Nijorasi logorovali sa Navajosima.

Tek su sada istraţili unutrašnjost spilje. Izdubla ju je voda što se probijala kroz pukotine stijena

iz planinske šume, a otuda je voda prokrčila sebi put do jezera. Tako se nataloţio pijesak i šljunak

što se kao kakva brazda protezao od spilje do Turobne vode. U spilji su pronašli četrdeset

praznih petrolejskih bačava, nekoliko bradvi, jedno kladivo.

Onda Winnetou i Old Shatterhanđ odoše da izvide logorište Nijorasa. Ostali se smjestiše na travi

da bi sačekali njihov povratak. Skupili su se u nekoliko grupica, prema tome kako su se slučajno

zatekli. Ali su svi imali zajednički predmet razgovora: događaje posljednjih dana. I svi su se

slagali da za spas svoj treba da zahvale isključivo Old Shatter-handu i Winnetouu. Hvale njima

čule su se bez prekida i iz svih usta.

Osobito je o njima pričao Hobble-Frank. On je sjedio s doseljenicima Nijemcima i na svoj

osebujan način pripovijedao im neke svoje doţivljaje iz vremena kad je ţivio zajedno s Old

Shatterhandom i VVinnetouom. Kantor ga je paţljivo slušao.

To mi treba! — uskoči kantor u jednoj pauzi.

Takva djela ţelim donijeti na pozornicu. Ona bi

stvorila upravo onaj utisak koji ţelim postići! Ali pri tom postoji jedna teškoća a da je prebrodim

moţda biste mi vi mogli pomoći, gospodine Hobble-Krank.

Recite, o čemu se radi? Znate, ja uţivam u teškoćama. Ne mogu se zagrijati za nešto

lagano. Ali ako je nešto teško, nešto u što se mora uloţiti trud i napor, to me uvijek interesira.

Dakle, samo se vi mirno obratite meni, gospodine kantore emeritus! Na kavu teškoću mislite?

Hm! Jeste li moţda kada čuli da Old Shatter-hand i Winnetou pjevaju?

Da pjevaju? Nisam! Ali, valjda oni znaju pjevati!

Hm! A zaista, da li znaju pjevati?

Da li znaju pjevati? Kakvo je to pitanje? Zar se ne stidite da samo i pomislite tako nešto? Ja vam

kaţem da ta dvojica mogu sve, bilo šta, -pa stoga znaju i pjevati.

Nemojte se tako nervirati, gospođine Hobble-Frank! Ja nisam pri tome zlo mislio. Recite, da li bi

moţda Old Shatterhand htio jednom zapjevati kad bih ga zamolio?

Tja! — promrmlja Hobble-Frank a na licu mu se pokaţe sumnja,

A Winnetou?

Taj sigurno ne bi. On je u svim stvarima velik, pa sam stoga uvjeren da je i odličan pjevač. Ali, ako

mi dozvolite da otvoreno kaţem, ja ga uopće ne mogu zamisliti kako pjeva.

Zar ne?

Ne. Dajte, molim vas, zamislite tog glasovitog poglavicu kako raširenih nogu i širom razjapljenih

usta stoji u koncertnoj dvorani i pjeva onu divnu pjesmu: „Mjesece od srebra što u tami susjedove

146

kruške roniš u njedra!" Moţete li ga zamisliti u takvu poloţaju?

Ĉini mi se da ima istine u vašim riječima. Ali, valjda i Indijanci pjevaju!

Naravno. Ja sam ih već čuo mnogo puta.

A kako to zvuči? Da li jednoglasno ili više-glasno? Jako mi je vaţno da to saznam.

Ĉujte, to je opet jedno škakljivo pitanje! Ako netko pjeva, onda je sasvim razumljivo da je

to jednoglasno. Ili moţda mislite da jedan čovjek moţe pjevati osmeroglasno? A kada

dvanaestorica pjevaju, onda je to dvanaestoroglasno, to mora shvatiti i svaka šuša. Pitali ste me

kako je to zvučalo? Pa, ne baš tako kao kod velikih kompozitora Mozarta i Correlija.

Nije to lako opisati. Zamislite veliki lovački mijeh u kojem se nalaze sjeverna medvjed, puran i tri

mlada krmka! Uhvatite ručku i pokušajte duvati u nju. Onda ćete čuti nešto što otprilike zvuči kao

kakva indijanska opereta! Da li me razumijete?

Sasvim. Vaš je primjer zaista dovoljno jasan.

No, a što hoćete to s Old Shatterhandom i Winnetouom? Zašto bi oni pjevali?

Jer bih htio znati kakav im je glas.

Dobri su im glasovi, naravno, čak veoma lijepi Klasovi. Jer, misliti suprotno o njima; bila bi za njih

11 vreda.

Nisam mislio da li su im glasovi dobri ili nisu. Ulio sam znati da li pjevaju tenor, bariton ili bas?

Je li to baš tako neophodno da to znate?

Da. Oni treba da budu glavne ličnosti moje herojske opere. Dakle, moram znati kolika im je du-

ljina i visina glasa.

Besmisao! Dubina i visina glasa! Ni dublja ni viša od grla. A gdje bi inače bila? Još nikada nisam

vidio nekoga da pjeva ţelucem ili laktom. Vi to morate znati, ako ţelite komponirati operu u

dvanaest <"inova. A ne slaţem se s vama ni u tome što hoćete da unaprijed znate ono o tenoru i

basu. Pa to uopće nije potrebno. Old Shatterhand i Winnetou treba da nastupe i (pjevaju.

Jednostavno se strpite do nastupa, pa ćete onda čuti šta pjevaju; da li tenor, bas ili bariton! Šta

je tu potrebno da se sekirate unaprijed.

Varate se. Pa ja 'moram najprije komponirati, da bi se kasnije moglo pjevati! Zato moram znati

hoće li arija biti za bas ili za tenor.

Stavite ga vi u partituru. On u nju spada! A dirigent će ga već pronaći, ako se razumije u muziku, u

što ne bi trebalo dvojiti.

Ali — kantor će ţustro — prije no što počnem, raditi na partituri, moram znati kojom visinom

Klasa ...

Onda me, molim vas, ostavite na miru s vašom visinom glasa! — prekide ga Frank pomalo

već ljutito. — Već sam rekao da se glas nalazi u visini crta! Ta valjda i vi imate nekakav ljudski

razum.

Ĉudno je da vam moram nešto ponoviti dvaput! Zapamtite: kad se tvrdi nešto nepobitno tačno,

nema potrebe da se ponavlja!

Kantor otvori usta da mu uzvrati, ali Hobble-Frank ţustro nastavi.

— Šutite! Pustite me da izgovorim do kraja što mislim! Dat ću vam jedan izvrstan savjet.

Uštedjet ćete mnogo vremena, brige i truda. Vi samo komponirajte tu vašu operu. A o basu i

tenoru nemojte razbijati glavu, jer kad se podigne zastor i kad izvođači počnu pjevati, .samo će

se po sebi pokazati jesu li za tenora ili su rođeni za kontrabas! U svakom slučaju, treba prepustiti

samim pjevačima da odluče hoće li pjevati visoko ili nisko. Meni nitko ne moţe

propisati tenor ako u grlu imam violonbas. Vjerujte mi. Ja sam i te, kako kompetentan da to

tvrdim, jer sam svojevremeno u Moritzburgu bio pomoćnik šumara, bio sam član tamošnjeg

pjevačkog društva, pa sam čak dobio veoma odgovoran poloţaj, naime da, poslije svake vjeţbe

spremim note i taktomjer, što je svakako bilo veoma vaţno!

i Hobble-Frank bi sigurno nastavio svoju govoranciju da se uto nisu vratili Winnetou i Old

Shatter-hand te bijeli lovac naredi ljudima da se spreme za polazak.

147

Mi smo dobar komad puta išli za tragovima Nijorasa — on saopći zapadnjacima. — Ĉini se

da su usmjerili prema rijeci Chelly, što nam moţe biti samodrago, jer se nalazi na našem pravcu.

U VLASTI NIJORASA

Povorka je krenula. Ponovo zatvoriti ulaz u spilju nije imalo smisla. Ostao je otvoren.

Kad je klanac ostao za njima, Winnetou, koji je jahao na čelu, skrene prema šumi gdje su Nijorasi

proveli noć. Naišli su na njihove tragove; oni su vodili najprije uzbrdo, a onda s druge strane

prema dugoj dolini što je izbijala na ravnu beskrajno široku savanu. Trag Indijanaca protezao se

pravom crtom u tu ravan.

Nije trebalo strahovati od neočekivana susreta s neprijateljem. Jer svako pribliţavanje bilo bi

primijećeno već izdaleka. Stoga su oba vodiča dopustila d.i se suputnici kreću kako ih je volja i da

glasno razgovaraju.

Kantor nije bio zadovoljan odgovorima Hobble-Kranka. Stoga priđe Franku i upita ga: — Gospodine

Hobble-Frank, hoćete li mi učiniti jednu uslugu?

A zašto ne? Pitanje je samo kakvu?

Primijetio sam da vam je Old Shatterhand naklonjen. Vama će valjda ispuniti ţelju koju bi meni

odbio. Dajte ga, molim vas zamolite da otpjeva neku pjesmu pa makar to bila svega jedna jedina

strofa! Hoćete li?

Ne, dragi prijatelju, neću! To vam, zaista, ne mogu učiniti. Lijepo bi me pogledao znate li! Poku-

šajte vi to lijepo sami! Ja ne bih ţelio oprţiti prste. Uostalom, vi stalno govorite samo o muzici za

vašu opera, a ne i o njezinu tekstu. Imate li ga već?

Ne

No, onda ne smijete gubiti vrijeme. Obratite se ponizno pjesniku kojega je za to priroda obilno

obdarila.

Namjeravam sam napisati tekst. Uostalom, ovdje bih uzalud traţio pjesnika.

Tako? Nevjerojatno! Vi, dakle, mislite da ovdje takav ne postoji?

Tako je.

Ĉujte, vi, vi ste podlegli optičkoj varci koje vas moram osloboditi. Tu, naime, među nama postoji

pjesnik.

Zaista? A na koga to mislite?

Na to pitanje Hobble-Frank pokaţe kaţiprstom na sama sebe i značajnim, tihim ali odlučnim

glasom izusti: — Sebe.

Ah, vi glavom? Vi ste pjesnik? No, i te kakav!

Nevjerojatno!

Ah, što, nevjerojatno! Ja umijem sve. To ste već jednom morali primijetiti! Recite mi jednu riječ,

a ja ću vam smjesta napraviti dvanaest odgovarajućih rima! Za dva ili najviše tri sata ispjevat ću

vam takav tekst za operu da ćete prste oblizati. Ako sumnjate u to, dozvolit ću vam da mi dadete

takav zadatak.

— Vama zadatak? Vi ćete mi to zamjeriti.

I ne pada mi na um! Kako bi mogao lav ili orao nešto zamjeriti vrapcu! Dakle, dajte mi zadatak!

Samo vi meni lijepo recite o čemu da pjevam!

No dobro. Pokušajmo! Zamislite prvi čin moje opere! Zastor se diţe. Ukazuje se velika prašuma. U

sredini na zemlja leţi Winnetou i tiho se šulja da bi uhodio neprijatelja. Što bi pri tom trebao

pjevati?

-^ Pjevati? Ništa, naravno!

Ništa? Zašto? Pa on mora nešto pjevati. Kad se zastor digne publika hoće nešto da čuje!

Onda je ta vaša publika veoma tupava! Win-netou — uhodi neprijatelja — i uz to pjeva! Pa zar ne

uviđate da bi to neprijatelj čuo i,. dakako, otkrio ga.

148

Da, tu na Divljem zapadu. Ali mi govorimo o pozornici. On mora pjevati, bezuvjetno mora pjevati!

No, ako zaista mora, ako je neophodno da mu zaječi glas, onda neka pjeva. •

Ali što, koje riječi? Pa publika ga ne,poznaje. I/, njegova se pjevanja mora doznati tko je on.

Lijepo! Već sam gotov. On puţe po zemlji i uz to pjeva:

,,Wininetou sam velik ja, Amerika me rodila Oči imam, i još šta? Lijevo, desno uha dva Potrbuške

travom plazim Nosom njušim, nogom gazim."

Kad je izdeklamirao te stihove Frank trijumfalno pogleda kantora očekujući njegovo priznanje.

Ali budući da je emeritus šutio, upita ga: — No, što volite na to? Jeste li oduševljeni ili niste?

Nisam oduševljen — prizna emeritus.

Niste? Pa ja se nadam da ćete onom što ste upravo čuli odati dolično priznanje! Dajte vašu

ucjenu!

Raţalostio bih vas!

Ispod mene nema stvora koji bi me mogao (»ţalostiti. Moja duša lebdi iznad toga!

Dobro, onda znajte da su stihovi što ste ih l/.recitirali, skrpani stihovi. Da je Winnetou rođen u

Americi, da ima oči, da sve miriše nosom a ne ušima, da se one nalaze na lijevoj i desnoj strani

njegove j-'.lave, da se ne šulja na leđima već na trbuhu — to je tako samo po sebi razumljivo da

nije ni potrebno uri, a još mnogo manje pjevati. Dakle, molim, ispjeva j to neke druge stihove.

Kad je Hobble-Frank čuo tu ocjenu, odjednom razrogači oči. Obrve mu se nakostruše. Zajapuren,

kao da nije dobro čuo, otvori usta i dreknu: — Što ;lc to rekli? Što ste to kazali? Što saim ja to

napravio? Skrpane stihove, velite?

Da. Tako se obično nazivaju ovakvi stihovi,

gospodine Hobble-Frank — uzvrati kantor mirno.

— Skrpani stihovi, skrpani stihovi! Je li ikad itko ovako nešto čuo! Ja, glasoviti prerijski lovac,

zapad-

njak i Hobble-Frank ispjevao sam skrpane stihove! Pa to je krajnji bezobrazluk! To mi još nikada

nitko nije rekao, ni jedan jedini čovjek! Najprije traţite od mene da vani kaţem tko je Winnetou i

što on hoće. A kada sam to rekao, rekli ste da je to bilo suvišno! Ali ja vam kaţem, vi ste sami

suvišni! Zašto više niste u sluţbi? Jer ste sami suvišni, odbačeni i nikom potrebni emeritikus., Ali

ja se još nalazim usred svoga zvanja prerijskog lovca i stanujem odsad za vas u zemlji blaţenih

duhova i olimpijskih prijatelja do kojih se vi nikada nećete uzdignuti!

Nakon tih riječi Frank pođbode mamuzama konja i galopom odjuri u savanu.

Stani, Frank, kamo ćeš?\ — viknu za njim Tetka Droll.

Van, iznad vašeg duhovnog horizonta! — uzvrati mu Franik.

Onda se samo drţi čvrsto i pripazi da se ne spotakneš o taj horizont!

Mali ljuti momak zacijelo bi i dalje odjahao da ga nije Old Shatterhand pozvao da se smjesta

vrati. On posluša i vrati se k Drollu.

Što se desilo? — upita Droll. — Sav si zajapuren. Jesi li se opet naljutio?

Šuti! Ne osuđuj moju ozbiljnost i beskrajno strpljenje! Mene je netko tako potcijehio da mi se

sva kosa diţe.

Tko te je potcijenio?

Bivši kantorčić i orguljaš.

On te je uvrijedio?

Do najvišeg stupnja po Celzijusu!

Cime?

To ne moraš znati, ti stara debela znatiţeljna

Tetko!

Droll se tiho nasmije i zašuti. On je znao da je najbolje ostaviti Hobble-Franka u takvim prilikama

na miru, jer srdţba koja ga je naglo obuzimala po-najčešće bi i naglo izvjetrila.

Savana kojom su jahali uskoro je bila za njima. Tada je nestala trava a s njom i sve ostalo raslinje.

149

Zemljište se ponajčešće sastojalo od tvrda stijenja gdje raslinju nije bilo ţivota. Nalazili su se na

viso-

ravni Rio Colorada, što se od samog Colorada i njegovih pritoka spuštala strmim klancima i

kanjonima. Tu je trebalo imati oštre oči da se tragovi Nijorasa ne izgube.

Oko podne morali su se zbog ţena i djece zaustaviti. Dan im je odmor od dva sata. Tada su opet

produţili sve do pred večer kad je Apač opet zastao i sjahao. Old Shatterhand učini to isto.

Ĉemu se tu zaustavljate? — upita Sam Haw-kons. — Hoćemo li provesti noć na ovom golom mjestu

koje uopće za to nije prikladno?

Nećemo — uzvrati mu Apač. — Oprez nam nalaţe da tu čekamo dok ne smrači. Preostalo nam je

još pola sata jahanja do Chellv rijeke. Tamo ima šume i u njoj vjerojatno logoruju Nijorasi. Budući

da je ovaj kraj otvoren, oni bi nas vidjeli i sakrili se. Stoga moramo pričekati dok ne zanoći kako

nas ne bi primijetili.

Ali u tom slučaju ni mi njih nećemo primijetiti.

Mi ćemo ih, ako ne danas a ono sutra, sigurno pronaći.

Zatim i ostali sjahaše. Na sjevernom rubu neba lebdjelo je nekoliko orlova. Oni su kruţili u veoma

malim krugovima. Old Shatterhand upozori na te ptice i reče: — Gdje orlovi kruţe ima ili strvine

ili kakve druge hrane. Oni ne odlrjeću, već su stalno nad istim mjestom. Naišli su, dakle, na plijen.

Pretpostavljam da su se Nijorasi tamo ulogorili.

Moj bijeli brat je u pravu — potvrdi Winne-l.ou. — Ove nam iptice pokazuju put. Mi ćemo još da-

nas uhoditi njihovo logorište.

Ali moramo biti veoma oprezni. Ovih trideset Nijorasa prešlo je put od Gloomy-Watera do

Chellvja bez zastoja. Kad to čine uhode, onda se zna što to znači: oni su se vratili na mjesto

odakle su krenuli svi Nijorasi i da odatle kane započeti pohod na Na-vajose.

Onda su zarobljenici vjerojatno predani plemenu — smatraše Hawkens — i bilo bi dvostruko teţe i

opasnije osloboditi ih

Bit će oslobođeni — reče Winnetou na njemu svojstven način. — Samo moramo biti

oprezni.

Otprilike četvrt sata pred suton odjahaše dalje. Još prije no što se počelo mračiti, na sjevernom

horizontu se ukazala tanka crna crta.

To je šuma uz Chellv rijeku — objasni Old Shatterhand. — Ostanite tu! Ja ću sam

odjahati do mjesta s kojega ću dalekozorom osmotriti poloţaj.

Jednog jahaća neće tako lako primijetiti kao cijelu grupu.

On odjaha kasom da bi se nakon izvjesnog vremena zaustavio. Vidjelo se kako je upravljao cijev

svoga dalekozora prema šumi. Nakon toga vrati se i reče: — Treba da znate da je Chellv rijeka

nabujala. Ona protiče dubokom dolinom kojoj su padine obrasle šumom. Ali budući da vlaga s

rijeke, kako se čini, dopire samo do vrha doline, to i šuma, što se nazire, raste samo do ruba

visoravni, dok je sama visoravan pusta. Dalekozorom sam osmatrao visoravan i sigurno bih

Nijoraše primijetio da su se ; na njoj ulogorili. Oni se, prema tome, nalaze dolje uz rijeku.

Pođimo, dakle, dalje!

Smjena dana i noći u tim je krajevima veoma kratka. Ubrzo se spustila noć. Bili su sigurni da ih se

s ruba visoravni ne moţe vidjeti. Nakon otprilike četvrt sata po topotu kopita su osjetili da je tlo

postalo travnato, i zaista odmah zatim stigoše do šume. Tu se zaustaviše i sjahaše.

Vatru nisu upalili. Morali su zbog Indijanaca biti u mraku, a u isti mah valjalo je ostati na tolikoj

udaljenosti od njih da ih, ukoliko slučajno zarza koji konj, ne otkriju. Sad je trebalo utvrditi gdje

im je logorište. Old Shatterhand i Winnetou su bili uvjereni da su im Indijanci u priličnoj blizini.

Pođu u izviđanje. Nestadoše u šumi. Prošlo je više od pola sata prije no što se Old Shatterhand

vratio.

Nalazimo se na pravom mjestu. Zaista, se treba diviti s koliko nas je oštroumnosti Apač

vodio. Rub šume je ovdje jedva trideset koraka širok i spušta se u dolinu. Mi smo se dosta dugo

150

spuštali, što pri ovoj tami nije bilo baš lako, i na kraju ugledali vatre. Nabrojali smo ih tri.

Vjerojatno ih ima više.

samo što ih nismo vidjeli. Po broju vatara moţe se zaključiti da se tamo nisu ulogorili samo uhode

već svi ratnici Nijorasa. Imat ćemo teţak posao, ako ţelimo osloboditi zarobljenike.

A gdje je Winnetou? — upita Dick Stone.

Vratio sam se da vas izvijestim. Da smo obojica dulje izostali, moţda biste se uznemirili. Apač je

sišao sasvim dolje da izvidi pravo stanje. Mislim da se prije jednog sata neće vratiti. Tlo je veoma

neprikladno, a za izviđanje logora, u kojem gori toliko vatara, treba vremena a i oprezan treba

biti.

Prošla su gotovo dva puna sata prije no što se Apač pojavio. On sjede do Old Shatterhanda i

reče:

- Winnetou je osim one tri vatre otkrio još dvije.

Ima ih ukupno pet, uz koje logoruje sigurno više od tri stotine Nijorasa.

Kao što smo pretpostavljali. Tko im je vođa? Jesi li ga otkrio?

Da. Vođa im je Mokaschi, ti ga poznaješ.

Bivol! Tog ratnika cijenim. Da dolazimo u miru, on bi nas sigurno prijateljski primio.

Budući da namjeravamo osloboditi zarobljenike, mi smo njegovi neprijatelji i moramo se njega i

njegovih ljudi čuvati. Moje oči su ugledale zarobljenike.

Sve?

Da. Osam Navajosa i tri blijedolika. Leţe uz Jednu vatru opkoljeni dvostrukim krugom

ratnika.

O, jao! Bit će ih teško osloboditi!

Ne teško, već upravo nemoguće. Danas ne moram ništa uraditi. Moramo čekati do sutra.

Slaţem se sa svojim crvenim bratom. Bila bi ludost izloţiti se opasnosti a ne biti siguran u uspjeh.

Dozvolite, ali ja uopće ne shvaćam tu vašu nakanu— ubaci Sam Hawkens. — Mislite li da ćemo

sutra više postići? Izgledi neće biti bolji no što su danas,

O, da! Vi, dakako, kao i mi smatrate da su Niorasi krenuli na Navajose?

Naravno!

Mislite li da će sa sobom vući jedanaest zarobljenika? Sigurno neće. Njih će pod straţom ostaviti

ovdje. Pričekat ćemo na to, a onda će nam posao biti mnogo lakši.

Sad mi je sinulo. Na to uopće nisam mislio, ako se ne varam. Kad bismo bar znali kad će odjahati!

Pretpostavljam, sutra.

To bi bilo dobro. Ali ako se zadrţe ovdje, postoji mogućnost da nas otkriju.'

Na to u svakom slučaju maramo računati.

Jasno. Ali to je mnogo lakše reći, nego uraditi. Tu gore nema vode. Konji neće patiti jer tu ima

trave. Ali mi! Na Gloomy-Wateru se nismo mogli napiti zbog petroleja. Danas za sve vrijeme

jahanja nismo okusili ni kapi vođe. Ako ni sutra ne bude bolje, doći ćemo u vrlo teţak poloţaj —

zbog ţena i djece. A o nama da i ne govorim.

O, o nama treba također govoriti — upade Hobble-Frank. — Zasad još nismo besmrtni, već ljudi

kojima je smrtnost dokazani faktotum. A svaki smrtni stvor mora piti vode, i, istini za volju,

priznajem da sam tako ţedan da bih za nekoliko gutljaja vode ili vrč piva rado platio tri marke.

Kantor se nije mogao suzdrţati.

Veoma, veoma mi je ţao, gospodine Hobble-Frank — uvjeravao je ţaleći ga. — Da imam

vode,rado bih je s vama podijelio.

On je bio veoma dobrodušan čovjek i već ga je dugo pekla savjest što je danas naljutio Hobble-

Franka. A i ovaj je također bio dobrodušan. Iako je bio svjestan da je, zapravo, bio suviše grub

prema kantoru, ipak nije bio pomirljiviji. Smatrao je da će se poniziti ako to pokaţe.

A jeste li sigurni da bih je ja od vas primio? fe odgovori na emeritusovo uvjeravanje.

Nadam se barem!

151

Ne nadajte se! Velika je moja ţeđ, ali je moj karakter još mnogo veći. Da mi sva svjetska mora

dopremite' ovamo, ipak ne bih dotakao ni jednu kap. Znate, sa skrpanim stihovima odbili ste od

svojih grudiju svog najboljeg prijatelja. To je za vas veoma teţak gubitak. Ţalosno, ali istinito, a

ja vam ni uz najbolju volju ne mogu pri tom ništa pomoći.

Ovo je kantora duboko dirnulo. Nikako nije mo-nao zaspati. Stalno se pitao kako da se s Frankom

pomiri. I tada mu sinu u glavu sjajna misao, činilo mu 3e. A, u stvari, manje iskusniji čovjek na

Divljem zapadu ne bi se dosjetio većoj besmislici. Frank se ţalio na ţeđ i bio spreman da plati tri

marke za nekoliko gutljaja vode. Kako bi bilo da mu on utaţi ţeđ? To bi razljućenog Franka

sigurno dirnulo, pogotovo što je bilo vrlo teško, a uz to i vrlo opasno doći do vođe. Dolinom je

proticala rijeka, a on, kantor, je imao koţnatu čašu. No bilo je zabranjeno sići do vode. Znači,

mora se krišom izvući iz logora. On se upola digne i osluhne. Svi su spavali osim Dicka Stonea koji

je bio na straţi. No Dick se u tom trenutku vrzmao oko konja. Emeritusu je sedlo sluţilo kao

uzglavak, a u torbi na sedlu nalazila se čaša. On je izvadi i polako odpuţe kroz drveće.

Provlačio se sve dalje i dalje sve dok ga, po njegovu mišljenju, Dick Stone ne moţe više ni čuti ni

vidjeti. Tad se podiţe i pođe dalje. Uskoro se nađe na nizbrdici. Šuma se rušila u dolinu. Tek sada

su nastale teškoće. On se okrene i poče se natraške spuštati, ma sve četiri, pipajući oprezno

nogama. To je išlo polagano, veoma, veoma polagano. Mogao je pomaknuti nogu tek kad je drugom

pronašao uporište. Bilo je tu oštrog kamenja i trnovitog grmlja na kojem jo izranjavio ruke. On na

to nije obraćao paţnju. Što ji> dalje odmicao sve više je u njemu rasla ţelja da pothvat uspješno

privrede kraju. Odjednom izgubi uporište pod nogama i poče na trbuhu kliziti dolje. To dakako

nije išlo bez buke. Ali kantor nije ni čuo kotrljanje kamenja, pucanje i lomljavu granja što se pod

njim kidalo i lomilo.

Odjednom emeritus ugleda svjetlo logorskih vatri. Već je mislio da je bitka dobivena i ţurio se

sve dalje i dalje. Nije primijetio da su Indijanci počeli motriti u .njegovu pravcu, da se petorica ili

šestorica, uspravilo i potrčalo u tom pravcu. Odjednom se zaustave! On je disao toliko glasno da

su oni to sasvim jasno čuli.

— Uff! — šapnu jedan od njih. — To nije ţivotinja, već čovjek.

Ima li ih više? — upita drugi.

Ne, samo jedan. Uhvatimo ga ţiva!

Uto kn se kantor sasvim pribliţi. Oni se sagnuše da ga osmotre u odsjaju vatre. Uvjere se da je

sam i ščepaju ga. On se toliko prepao da nije bio u stanju izustiti ni riječi. Nešto su mu rekli što

on nije razumio. Ali utoliko je bolje shvatio govor, noţa čiji je vrh osjetio na prsima. Nije mu ni

padalo na um da se brani. Odvukli su ga, a on nije pruţio nikakav otpor.

Lako je zamisliti kakvo je zanimanje u logoru izazvala njegova pojava. Ali to zanimanje nije po-

praćeno nikakvom galamom. Jedan se bijelac došuljao i pri tom je uhvaćen. U tom kraju on sigurno

nije bio sam. Uza se je morao imati još pratilaca koji se vjerojatno nalaze u blizini. Treba dakle

izbjegavati i najmanju buku.

Smjesta se oko kantora stvorio krug crvenih. Ni jedan od njih nije progovorio ni riječi. Pored

emeri-tusa stajao je Mokaschi, poglavica. Mokaschi učini prije svega ono što će učiniti svaki

oprezni vojskovođa: on razasla nekoliko uhoda da pretraţe okolinu i logorišta. Onda upita

uhvaćenog kako se zove i koje su mu namjere. Kantor nije razumio ni riječi i nešto reče na

njemačkom jeziku. Onda ^se poglavica dosjeti.

On ne poznaje naš jezik, a mi ne razumijemo njegov. Pokazat ćemo ga onoj trojici

blijedolikih zarobljenika, moţda ga oni poznaju.

Krug se otvori i emeritusa odvedu do vatre uz koju su bili smješteni zarobljenici. Kada su ga ovi

ugledali, Poller se iznenadi.

- Njemački kantor! — on uzviknu, — Idiot! Taj luđak je valjda pobjegao iz puebla gdje je bio

uhvaćen!

On je to izgovorio mješavinom engleskog i indijanskog, da ga kantor ne razumije. Kantor je ipak

152

osjetio da se te riječi tiču njega. Prepoznao je bivšeg vodiča đoseljeničkog karavana te mu se

obrati na njemačkom jeziku:

Hej, pa to je naš vodič! I to vezan! Gospodine

Poller, kako ste dospjeli u taj neugodan poloţaj? Raduje me što vas ponovo vidim.

Ovi lupeţi su nas zarobili.

Uto brzo upade poglavica:

Ne smijete govoriti tako da ja ne razumijem — on će prijetećim glasom. Inače ćemo vas izbaciti!

Poznaješ li tog čovjeka?

Da. On je iz Njemačke.

Iz Njemačke? Je li to ona zemlja u kojoj je rođen Old Shatterhand?

Da.

Onda je zacijelo i on glasoviti lovac?

Ne. On ne zna baratati oruţjem. On se bavi muzikom i pjesmom. On je lud.

Mnoga divlja plemena ne .samo što zaziru od umobolnih nego im iskazuju i veliko poštovanje. Oni

vjeruju da se neki duh, neko iivanzemaljsko stvorenje domoglo luđakova razuma. I Indijanci misle

tako i ne usuđuju se nanijeti luđaku zlo, čak ni kad pripada neprijateljskom plemenu. Stoga se

poglavica raspitivao dalje.

— Znaš li pouzdano da taj čovjek nije više pri pameti?

Sasvim pouzdano — odvrati Poller koji se dosjetio da bi od toga mogao imati kakve koristi. — Pa

ja sam dugo vremena jahao s njim i njegovim pratiocima.

Tko su bili ti ljudi?

Također Nijemci koji su se doselili da kupe zemlju koja pripada crvenim ljudima.

Na to ih je uputio zao duh, jer ako oni kupuju zemlju, onda nam se ona krade. A novac ne dobivamo

mi, već kradljivci. Svatko tko dolazi u ovaj kraj da kupuje zemljište naš je neprijatelj. Namjerava

li i ovaj tu da kupi zemlju?

Ne. On ţeli da upozna crvene ljude i njihove junake, a zatim da se vrati u svoju zemlju i da o njima

pjeva pjesme.

Onda nam nije opasan.' Dopustit ću mu da pjeva koliko ga je volja. Ali gdje su njegovi pratioci? To

ne znam.

Pitaj ga.

Ne mogu. Zabranio si nam da govorimo što ne razumiješ. On govori samo jezikom svoje zemlje.

Tim jezikom bih i ja mogao govoriti, ali si mi zaprijetio da ćeš me probosti.

Ako je tako, onda govori s njim njegovim jezikom. Ja ti dopuštam.

Mudro si odlučio, jer pretpostavljam da ćeš mojim posredstvom saznati vaţne stvari.

Vaţne stvari? Kako?

Doseljenici s kojima se on nalazio, nisu sami. Uz njih su glasoviti lovci koji se sada moţda nalaze

tu u blizini. Oni moraju biti tu, inače ne znam kako bi on mogao dospjeti ovamo kad je ne samo

nevješt nego i lud.

Uff! Glasoviti lovci! Misliš na blijedolike?

Da! Sam Hawkens, Dick Stone, Will Parker, Tetka Droll, Hobble-Frank a moţda i drugi.

Uff! Uff! Sama glasovita imena. Ti ljudi doduše nisu nikada bili naši neprijatelji, ali sad, kad je

iskopana ratna sjekira, treba da budemo deset puta oprezniji. Hoću da znam gdje se nalaze. Ali,

čuvaj se ma i jedne jedine laţi! Pređe li preko tvojih usta jedna neistina, vi ste izgubljeni.

Ne brini! Ti si s nama postupio neprijateljski, a ja ću ti'uprkos tome dokazati da smo ti prijatelji.

Štoviše, taj dokaz ću ti odmah pruţiti ako ti kaţem da smo nastojali onemogućiti namjere tih

bijelih ratnika.

Na koji ste način to htjeli izvesti?

Mi smo ih domamili u pueblo poglavice Ka-Makua.

Uff! Ka-Maku je naš brat. Jesu li oni bili kod njega?

153

Da. On ih je sve zarobio, bijele lovce, doseljenike i njihove ţene i djecu.

I ovog luđaka ovdje?

Da.

A sad se nalazi tu kod nas! Nemoguće da je taj daleki put prešao sam. Moram znati koji su ljudi uz

njega i gdje se nalaze u ovom trenutku.

Da ga upitam?

Da. Ali čuvaj se ako me namjeravaš prevariti! Sto god mi budeš rekao, neću ti vjerovati dok se ne

uvjerim u istinitost tvojih riječi.

Tada se Poller obrati kantoru i od njega zatraţi da mu sve ispriča. Nakon kraćeg nećkanja

emeritus slobodno i otvoreno izvijesti o svemu i ne misleći da bi izdajicu Pollera morao smatrati

neprijateljem. Bivši vodič doseljenika sa čuđenjem je slušao o Old Shatterhandu i Winnetouu.

Emeritusovu priču prekinuo je jednom poglavica koji je s nepovjerenjem pratio taj dugi razgovor i

više nije imao strpljenja. Ali ga Poller umiri.

— Ja tu saznajem interesantne stvari — odvrati

i mi poglavico. — Za tebe veoma vaţne. Moram ispitati tog; luđaka, a to iziskuje mnogo vremena

jer on nema

razuma. Pusti me da govorim. Kasnije ćeš vidjeti da sam postupio kao tvoj prijatelj.

Konačno je kantor završio svoju priču. Poller je saznao sve.

Najprije treba da saznaš najvaţnije — obrati se on poglavici. — Tu gore na visoravni logoruju

VVinnetou i Old Shatterhand.

Uff! Uff! Govoriš li istinu?

Tako je kao što sam rekao. Došli su da vas napadnu. ,

Onda moraju umrijeti. Odakle dolaze? Gdje se nalaze? I koliko ljudi imaju uza se?

Poller ga tačno izvijesti jer mu nije ni padalo na um da slaţe i obmane poglavicu. Računao je na

zahvalnost crvenih. Najistaknutiji ratnici stajali su u blizini i čuli su Pollerove riječi. Kad je on

završio s obavještenjem, poglavica je jedno vrijeme zamišljeno Rleđao preda se, a onda se okrenu

Indijancima:

— Moja su braća čula što je taj blijedoliki govorio. Ali jezici bijelih imaju dva vrha od kojih

se jedan završava prevarom, a drugi pođmuklošću. Mi se moramo uvjeriti da li su naše uši čule

istinu ili laţ. Neka uhode koje ću sada izabrati pođu gore.

On pođe od vatre do vatre da odredi ratnike koje 11- smatrao sposobnim da uhode ljude kao što

su Winnetou i Old Shatterhand. Tada su se ovi ratnici, naoruţani samo noţevima, udaljili oprezno

i tiho. Nakon toga poglavica se vrati Polleru.

Budući da je ovaj blijedoliki opsjednut duhom — reče pokazujući na kantora — koji ništa drugo ne

traţi nego da smije pjevati, neka mu se u nas ne desi nikakvo zlo. Nećemo ga vezati. Moţe se

kretati kako ga je volja. Ali, ako mu padne na pamet da bjeţi, debit će metak. Reci mu to!

Poller posluša i prenese emeritusu poglavičinu odluku.

— Vidite da sam imao pravo! — kantor će zadovoljno. — Za ljubimca muza nema opasnosti.

Muze me štite. Upamtite da mi kompozitori nismo obični

ljudi!

Pollera naljuti tolika samouvjerenost.

Tu nema ni govora o vašim muzama — on odgovori. — Da, vi se nalazite pod zaštitom, ali posve

drugom no što mislite.

Tako? A pod kojom?

Pod zaštitom ludosti.

Lud... do... sti? — otegnu veliki muzičar. — Dozvolite, molim vas, kako vi to mislite?

Kako? Evo kako. Nema Indijanca koji će luđaku učiniti nešto na ţao. Stoga se, moţete kretati

gotovo sasvim slobodno.

Luđak? Pa valjda nećete reći da... — kantor je izbečenim očima zurio u Pollera.

154

Da, upravo to hoću reći ovaj kimniu. — Crveni vas smatraju luđakom.

Ali zašto? S kojeg razloga?

Jer oni ne mogu shvatiti da razborit čovjek pređe more i dođe na Divlji zapad samo zato da o lju-

dima što ih susreće napravi muziku.

Napravi muziku? Molim lijepo, gospodine Poller, vi se sluţite potpuno krivim izrazom. Muziku pravi

verglaš, a ja sam kompozitor, ja ću komponirati herojsku operu u dvanaest činova. I vi ćete imati

čast da se pojavite u njoj.

Hvala lijepo, ali vas molim da me izostavite! Uostalom, Indijanci ne griješe mnogo. Da budem

iskren, moram vam reći da vam se u svakom slučaju u glavi nalazi neka buba i to ne baš sasvim

malena.

Tako? Zar i vi tako mislite? Pa onda bih ipak radije vezan leţao na zemlji kao vi, a da me pri tom

smatraju razumnim čovjekom. Recite to poglavici.

ne pada mi na um. Vi se moţete slobodno kretati, a to nam moţe biti izvanredno korisno. Samo ih

nemojte zloupotrijebiti, neka vam ne padne na pamet da se udaljite! Ubit će vas na licu mjesta.

Pih! Kome bi to moglo pasti na pamet? Ja .sam pod zaštitom umjetnosti.

K vragu, isključite već jednom iz igre tu vašu umjetnost! Sto se mene tiče, mislite o sebi što vas

|e volja, ali pri tom mislite i na one kojima moţete bili korisni! Vidite kako nas poglavica gleda,

kako nas motri? Ne smijemo suviše razgovarati, inače će poslati sumnjičav. Pripazite malo kasnije

na mene. Kad vam budem kimnuo glavom, nešto ću vam sa-n pri li. Onda mi se pribliţite, koliko je

god to moguće, ali nemojte me uopće gledati nego stanite kraj mene dok ne saslušate što vam

imam reći. To će sigurno liili veoma korisno vašim prijateljima. Hoćete li?

Rado, gospođine Poller. Mi ljubimci muza ţivimo, doduše, u višim sferama. Ali ja uslijed toga

nisam nimalo tašt, i kad u običnom ţivotu mogu biti koristan nekom čovjeku, onda mi nije teško

sići sa svojih visina.

Poller bi se najradije izderao na njega, ali je ipak uspio da se svlada.

Vi ste razoruţani — on reče. — Nastojte da neprimjetno dođete do nekog noţa! Nadam se da ste

dovoljno lukavi da to izvedete.

Lukav? I te kako! Ne moţe se zamisliti kompozitor bez lukavosti. Ali što će vam noţ?

Ovo pitanje nije bila nikakva potvrda kantorove lukavosti. To bi mu Poller rado i rekao, ali je

strahovao da ga time ne uvrijedi.

Da biste oslobodili mene i vaše suputnike — objasni mu on.

po oni uopće nisu zarobljeni!

Tačno, ali se nikada ne zna šta se moţe desiti . Ja sam poglavici dao sasvim krive podatke. No

uprkos- tome i najmanji slučaj moţe navesti uhode na pravi trag. Lako je moguće da vaši prijatelji

budu uhvaćeni, ako se ne desi i neko veće zlo. U tom slučaju oni. bi se mogli osloboditi samo na

taj način kada bi potajno pribavite noţ. Sad nemam vremena da

vam objasnim šta ću s njim. Više ne smijemo razgovarati. Poglavica nas stalno motri. Dakle, hoćete

li?

Da. Ako time mogu pomoći svojim prijateljima,onda mi neće biti teško da izigravam

vragolana i ukradem crvenima neki noţ.

Poller je bio u pravu. Poglavica se podigne, priđe im i otjera kantora. Uto je paţnju skrenuo na

drugu stranu jer su se upravo vratile uhode. Oni mu javiše da je sve tačno onako kako mu je rekao

Poller.

Na njegovu sreću! — reče poglavica. — Da mi je slagao, bio bi ubijen još ove noći. On je

izdao ove blijedolike i po svoj prilici misli da ću zbog toga biti milostiv prema njemu. Ali se vara,

jer je izdajica gori od najljućeg neprijatelja.

Mi ćemo ih iznenaditi u snu — odluči on kada su mu uhode tačno opisale sve što su saznale. — Na

taj način nećemo morati da se borimo s njima. Po dva naša ratnika na svakog od njih, a na

Winnetoua i Olđ Shatterhanđa po četiri. A na straţara, koga će zacijelo postaviti, neka se obore

155

trojica da ga savladaju što brţe i sigurnije. Ponijet ćemo samo noţeve, toma-hawke i remenje da

hi veţemo. Tako velike znamenite ratnike ne smijemo odmah ubiti. Za nas je mnogo veća čast da

ih uhvatimo ţive i odvedemo ih našem plemenu; a za njih je tim veća sramota što su nam pali u šake

bez borbe i bez rane.

On odabere najpouzdanije ljude i povede ih prema mjestu gdje su se po opisu uhoda nalazili

bijelci.

Mjesečina se prosula dolinom. Njezina blijeda i nejasna svjetlost nije prodirala kroz granje

drveća pod koje je nestao odred odabranih crvenih ratnika koji se tiho i oprezno penjao

strminom.

Gore je vladala najdublja tišina. Droll je pred kratko vrijeme zamijenio Schi-Soa na straţi. Sad je

tiho šetkao kako ga nakon naporna jahanja ne bi savladao san. Ostali su čvrsto spavali, osim

Hobble-Franka koji se bio probudio iz teškog sna u kojem se teško svađao s kantorom pa čak i

poletio na njega. Kako se probudio, ugledao je nad sobom blijedi mjesec i osjetio zadovoljstvo što

je ona svađa bila samo san. Okrenuo se na drugu stranu da vidi emeritusa, koji se bio smjestio

nešto dalje, ali kantora nije bilo.

Da se nije moţda premjestio? Ali ne, to nije vjerojatno. Frank sjede i ogleda se unaokolo. Nigdje

nema kantora. Frank prebroja usnule ljude. Zaista, jedan nedostaje. I to kantor. Nato Hofoble-

Frank probudi svoga prvog susjeda, Sama Hawkensa.

Ne ljuti se, Sam — došapne mu — što sam

to trgnuo iz sna, ali nigdje ne vidim kantora. Kud

se taj mogao djenuti? Da probudim i ostale?

Sam zijevnu nekoliko puta.

Ne, on tiho odgovori san je svima potreban. Uredit ćemo to sami. Taj neoprezni čovjek po svoj je

prilici opet otišao .nekuda s&m da bi se u tišini mogao gnjaviti sa svojom glasovitom operom. Dođi

da ga potraţimo!

A kuda ćemo poći?

Stani. Ovuda, u šumu i niz padinu gdje logo-ruju crveni, sigurno se nije usudio.

Ne. Bit će da je krenuo lijevo, na ravan, da opjeva mjesečinu. Zato pođimo na tu stranu. Hoćemo li

ponijeti puške? Ne vjerujem da će nam zatrebati.

Trebale nam ili ne, ali zapadnjak nikada ne ostavlja svoju pušku. Ja za svaki slučaj nosim svoju

Liddv.

Prije no što su sei udaljili, raspitaše se za kantora i kod Drolla koji je u međuvremenu također

primijetio da 'ga nema.

Mora da je otišao još prije no što sam ja stao na straţu — on im reče. — Nastojte da ga nađete,

inače bi lako mogla nastati neka nova glupost!

Dovest ćemo mi njega, ako se ne varam — Uhnnu Sam. — Ako pođemo polukrugom, bezuvjetno

moramo naići na njegov trag. Mjesečina doduše nije sasvim jasna, ali mislim da ćemo ga ipak

primijetiti. Ovaj put nastojat ćemo da bude ugodno kad ga nađemo.

Hawkens i Frank pođoše najprije zapadno duţ iviee šume, da bi onda skrenuli istočno i vratili se

natrag tako da im je logor bio u središtu polukruga. Morali su se kretati duboko pognuti da bi

otkrili trag. Nn. kako nisu naišli na kantora, zaključili su da je ni išao prilično daleko.

Droll ih je pratio pogledom sve dok ih nije izgubio iz vida. Bio je zabrinut i neraspoloţen zbog ne-

opreznog kantora te je skrenuo svoju paţnju na ravan. Stoga nije vidio da su na rubu šume iskrsla

tri Indijanca koja su mu se stala pribliţavati nečujnim koracima. Odjednom je na vratu osjetio

dvije ruke. Htio je viknuti, ali je uspio protisnuti samo kratak hropac a onda ga pogodi snaţan

udarac pljo-štimice tomahawkom i on se bez glasa sruši u nesvijest.

Sam Hawkens i Hobble-Frank su već bili prešli gotovo dvije .trećine puta a da nigdje nisu naišli na

kantorov trag. Tad odjednom začuše ratni poklič Winaetoua i svega trenutak zatim zaječi glas

Old Shatterhanda:

156

— Na noge, neprijatelj je ...

Glas se uguši u hropcu koji je dopro sve do njih.

Prokletstvo, napali su nas! Brzo k njima! — viknu Frank i okrenu se da bi potrčao k logoru. Sam ga

uhvati i zadrţi.

Jesi li pomahnitao? — obrecnu se Sam prigušenim glasom. — Ĉuj! Već je gotovo. Ništa više ne

moţemo uraditi.

Zaječio je mnogoglasni pobjednički urlik Indijanaca.

—- Ĉuješ li? — šaptaše Sam. — Naši su prijatelji savladani na prepad. Ali ih mi moţemo spasiti,

samo ako postupimo pametno.

Moţemo ih spasiti? Takve riječi volim. Spreman sam da dam i ţivot za njihov spas!

To po svoj prilici i nije potrebno. Sad mi je drago što si me probudio da traţimo kantora. Da se to

nije desilo, i mi bismo leţali s našim prijateljima vezanih ruku i nogu. Tako smo slobodni, a koliko

ja poznajem staroga Sama Hawkensa, on neće mirovati prije no što oni opet budu slobodni, ako se

ne varam, hihihi!

Hobble-Frank je bio uţasno uzbuđen. Okrenuo se prema logoru, nagnuo naprijed, osluškivao je kao

da će svakog, trenutka odjuriti. Stoga ga je Sam Hawkens još uvijek čvrsto drţao i polako ga

povlačio sa sobom. Došavši do šume, počeše se povlačiti duţ njenog ruba.

Ali nisu daleko odmakli, kad odjeknu glasan zov i oni stadoše.

Ustah arku etente! (Dođite gore, ratnici!)

Stoj, moramo stati — šapnu Hawkens. — To poglavica poziva svoje ljude. Oni će se popeti uz tu

strminu i mi bismo mogli naletjeti na njih. Ĉuj!

Glas poglavice odjeknu čak u dolini. Uskoro se začu kotrljanje kamenja, pucanje i lomljava granja i

buka izazvana mnogim koracima. To su Indijanci iz doline ţurili k svojoj sabraći da im pomognu

otjerati zarobljenike, njihove konje i stvari.

Sve je odzvanjalo od glasova što su naređivali, pitali i odgovarali. Onda su dva bijelca začula topot

kopita i ljudske korake koji su se pribliţavali. Uto opaziše dugu povorku ljudi i konja na koju je

pala mjesečina te su se pojedinci jasno raspoznavali. Svi su bijelci bili vezanih ruku i nogu. Noge

su im bile vezane tako da su mogli koračati samo sasvim malim koracima. Međutim, među njima

nije bilo kantora. Winnetoua i Old Shatterhanda pratila su po četiri snaţna Indijanca. Kad je

povorka prošla, Hobble-Frank zaprijeti za njom šakom.

Da sam samo mogao — on zaškrguta zubima — kao što sam htio, rastrgao bih ove crvene lupeţe u

komade tako da bi kao piljevina frcali u zrak! Ali, pokazat ću im ja što znači Hobble-Frank kad se

njegov gnjev raspali i razgori! Evo, prošli su i mi tu stojimo kao dva slomljena štapa ili kao da su

nam noge prikovane za tlo! Nećemo li poći za njima?

Ne.

A zašto ne?

Jer imamo kraći put. Da bi mogli odvući zarobljenike, oni su morali poći najlakšim putem, a to je

duţ ruba šume. Zatim će se na najzgodnijem mjestu spustiti u dolinu. Međutim, mi ćemo spuznuti

niz padinu tamo kuda su oni došli.

A poslije?

Poslije ćemo vidjeti šta moţemo učiniti.

Lijepo, onda naprijed, Sam! Svi me prsti svrbe da raspalim1 po tim crvenim lupeţima!

Polako i oprezno spuznuše u dolinu. Kad su stigli dolje, prikrađanje im je olakšano sjajem vatara,

što su gorjele i po kojima su se mogli ravnati. Najprije su se kretali iznad logorišta Indijanaca sve

dok nisu stigli do mjesta gdje su se nalazile dvije visoke, plosnate i tanke stijene koje su im bile

veoma prikladne jer su predstavljale veoma zgodan zaklon za njih dvojicu. Pred stijenama je

stajalo nekoliko malenih smreka čije je nisko granje gotovo potpuno skrivalo ulaz. Otpuzali su

među stijene i legli tako da su mogli viriti kroz granje.

Tek što su se smjestili, Hobble-Frank gurne prijatelja.

157

Vidiš da me moja izvanredna vidovitost nije iznevjerila! —on šapnu. — Onaj vjetrogonja

sjedi tamo uz vatru. Jasno, to nas je*on izdao, taj emeritikus u dvanaest činova!

Da, imao si pravo, on nas je izdao.

Ali, izgleda da je slobodan! Zašto ga nisu vezali?

To ni ja ne shvaćam.

A tamo? Tko to leţi tamo?

Ah, „kralj petroleja"! A ona dvojica bit će Buttler i Poller.

Onda njih dvojica nabrojiše oko stotinu i pedeset Indijanaca. Iz toga su zaključili da ih je još

toliko pošlo gore da izvrše prepad na bijelce i da ih zatim dovuku u dolinu. Konji su spavali ili pasli

uz rijeku. Bili su rasedlani a sedla sloţena u više kupova. Sada su se crveni podigli i s iščekivanjem

motrili padinu. Odande se razlegla pobjednička vika na koju oni od-vratiše na isti način.

Pobjednička povorka pribliţavala se logoru. Najprije se pojavila mala skupina crvenih. Za njom

naiđoše Old Shatterhand i Winnetou sa svojih osam straţara. No, na toj dvojici nije se mogla

primijetiti nikakva malodušnost. Drţali su se uspravno i (ponosito. Slobodnim i otvorenim pogledom

promatrali su mjesto i ljude što su stajali ili leţali oko vatara. A oni ostali zapadnjaci nisu izgledali

utučeni. Međutim, doseljenici su se uplašeno ogledavali, a još potištenije bile su njihove ţene koje

su morale uloţiti mnogo truda da umire rasplakanu djecu. Izuzetak je bila gospođa Rozalija

Eberschbach

koja je također bila vezana, ali je unatoč tome upravo izazovno gledala oko sebe.

Kantoru je valjda konačno sinulo, počeo je shva-rati grešku koju je učinio. Donekle je shvatio si-

tuaciju.

Gospodin Hobble-Frank se ţalio da je ţedan —> obrati se on Old Shatterhandu. — Zato sam sišao

ovamo bez ičijeg znanja da mu pruţim dokaz svog prija...

Umuknite! — obrecne se na njega lovac i okrenu se na drugu stranu.

Nekoliko Indijanaca odvukoše emeritusa jer on jiije smio da razgovara sa svojim suputnicima.

Nijo-rasi su stvorili krug oko zarobljenika. U sredini toga kruga stajali su najistaknutiji na čelu s

poglavicom koji se obrati Winnetouu.

Winnetou, poglavica Apača, došao je da nas ubije. On stoga mora umrijeti.

Bah!

Samo tu jednu riječ uzvratio je Apač. Tad opet sjedne. Bio je i preponosan da se brani. Poglavica

Nijorasa ljutrto nabra obrve.

Svi bijeli ljudi moraju umrijeti s Apačem — on reče Old Shatterhandu. — Ratne su sjekire isko-

pane a vi ste nas htjeli ubiti.

Tko je to rekao? — upita Old Shatterhand.

Ovaj čovjek.

Pri tom Mokaschi pokaţe na kantora.

— On govori jezikom koji ti ne razumiješ. Kako

si mogao razgovarati s njim?

Poglavica pokaza na Pollera.

Njegovom pomoći! — odgovori. — On je bio tumač.

Taj laţac? Ti znaš tko sam ja. Ima li toga koji bi smio nazvati Old Shatterhanda neprijateljem

crvenih ljudi?

Nema. Ali sad su izbila neprijateljstva i svaki je blijedoliki naš neprijatelj.

Pa i onda ako vas nije uvrijedio?

Da.

Dobro, onda znamo na čemu smo! Pogledaj ovu tri blijedolika koja si uhvatio prije nas. Oni su

laţljivci, varalice, razbojnici i ubojice. Samo da njih pohvatamo došli smo u ovaj kraj, a ne "zato da

vama stvorimo neprilike ili čak da vas napadnemo. Izruči nam ih, pa ćemo poći dalje bez ikakva

miješanja u vaše stvari!

158

Uff! Je li Old Shatterhand odjednom postao dijete kad mu pada na um ovakav zahtjev? Da vam

izručim ove blijedolike? Oni pripadaju nama. Oni treba da ukrase naš pobjednički pohod, a onda

da umru na stupu mučenja. Isto će se desiti Old Shatter-handu i svima koji su s njim uhvaćeni.

Koji bi poglavica crvenih ljudi pustio ovakve zarobljenike? A kad bih to i učinio, Old Shatterhand

bi od nas traţio još mnogo više.

Što?

Mi smo zaplijenili vaše konje i sve što ste imali uza se. To sada pripada nama. Ali najvrednije od

onog što smo zaplijenili jest Winnetouova srebrna puška, tvoja glasovita medvjedarka i čarobna

puška kojom moţeš bez punjenja pucati koliko te volja. Da vas pustimo, zar ti ne bi zahtijevao da

vratimo sve to?

Svakako.

Vidiš da sam imao pravo. Mi plijena ne damo, a zadrţat ćemo i vas jer će vaša smrt na stupovima

mučenja učiniti naše pleme glasovitijim no što je ikada bilo neko pleme crvenih. Ali poslije naše

smrti mi ćemo u vječnim lovištima pripadati najvišim upokojenima, jer će vaše duše tamo morati da

nas sluţe.

Old Shatterhand ravnodušno slegne ramenima usprkos vezanim rukama.

Glupost! Je li to tvoja čvrsta odluka? — on upita gordo.

Da.

Onda si ti govorio pa ću i ja reći svoju posljednju riječ. Vi nas nećete zadrţati, a vratit ćete i

plijen. Naše vas duše neće dvoriti, jer ako nam to bude drago, mi ćemo vas sada, ovog trenutka,

otpremiti u vječna lovišta, gdje ćete nas vi onda dvoriti, a ne mi vas. Ja sam govorio!

On se htjede okrenuti. Uto mu se poglavica pribliţi nekoliko koraka.

Zar se usuđuješ tako razgovarati sa mnom! — on se izdere. — S prvim poglavicom Nijorasa? Jeste

li vi naši zarobljenici ili mi vaši? Prebroji qve ljude! Oni su vezani, a i malo ih je. A -mi smo

slobodni, naoruţani smo i ima nas više od tri puta deset puta deset hrabrih ratnika!

Koješta! Old Shatterhand i Winnetou nisu navikli brojiti svoje neprijatelje. A jesmo li vezani ili

ne, svejedno nam je. Mi nismo vaši neprijatelji, već smo htjeli otići od vas u miru. Ali ti si nam na-

metnuo neprijateljstvo. Dobro, mi ga prihvaćamo. Ratna sjekira između tebe i mene, između nas i

vas je iskopana. Odluku neće donijeti broj glava ili vezane ruke već vrijednost oruţja i moć duha!

On dobaci brz i kratak pogled Winnetouu a ovaj mu jedva primjetno uzvrati potvrdno. Razumjeli

su. se bez riječi. Nijoras to nije primijetio u svom bijesu.

Gdje vam je oruţje? — viknuo je tresući se od bijesa. — I gdje vam je duh o kojem govorite?

Vaše tri puške su tu na mojim plećima...

Duh o kojem sam govorio uzet će ti ih! — upadne mu Old Shatterhand u riječ.

U istom trenutku on se stvori kraj Mokaschija, podigne vezane ruke i jednim udarcem objema ša-

kama obori ga na zemlju. Već se i Winnetou našao pored njega, vezanim rukama potegne

onesviješte-nom noţ iz pojasa i presiječe spone Old Shatterhandu a ovaj to smjesta učini svom

drugu. Sad su im ruke bile slobodne. Još dva reza pa su oslobodili i noge. To se desilo takvom

brzinom da crveni nisu imali vremena da to spriječe. Skamenili su se od iznenađenja što su se dva

čovjeka usred tri stotine neprijatelja odvaţila na takav čin. Trebalo je iskoristiti taj trenutak.

Stoga Old Shatterhand lijevom rukom trgne k sebi poglavicu koji je leţao na tlu.

Natrag! — viknu i podiţe desnu ruku u kojoj mu je sijevao noţ. — Ako se samo jedan jedini

Nijoras usudi samo zakoračiti prema nama, moj će noţ

istoga trena probosti srce vašem poglavici! I gledajte Winnetoua, poglavicu Apača! Hoće li da vam

satjera u glavu metke iz moje čarobne puške?

Winnetou je bio zgrabio henrijevku i drţao je uperenu na crvene. Moć takvih ličnosti je

izvanredna, a pogotovo kod praznovjernih ljudi. Unatoč tome, ovo je bio veoma opasan trenutak.

Da je samo jedan jedini Nijora smogao hrabrosti da prijeđe u napad, Winnetou bi ga morao

ustrijeliti. A tada bi zacijelo preovladala'ţelja za osvetom. Neizbjeţivo bi došlo do pokolja

159

zarobljenika. Još uvijek je djelovalo iznenađenje. Još uvijek su lica bila nijema od iznenađenja. I

još se ni jedan od njih nije pokretao. Ali već slijedećeg trenutka ta je čarolija mogla izgubiti

svoju moć. Tada se pojavi pomoć koju hrabri lovac nikako nije očekivao.

Natrag Nijorasi! — zaori se iz šume glasan uzvik. — I tu ima blijedolikih. Ne maknete li se

smjesta, pozobat će vas naši meci. Da vas opomenemo,

skinut ćemo pero s glave poglavičina zamjenika! Ali nakon toga gađat ćemo glave!

Zamjenik poglavice o kojem se radilo, stajao je pokraj Olda Shatterhanda. On je kao znak svoga

poloţaja imao u kosi zadjenuto orlovo pero. Prijeteći bojbvni pogledi kojima je šibao po hrabrim

ljudima, više su nego jasno govorili da nije voljan da im se podredi. Ali tada odjeknu pucanj iz

šume, gdje su bila ona dva uspravna kamena, i metak otkinu crvenom pero s glave. To je smjesta

djelovalo. Prijetnja što ju je čuo mogla se slijedećeg trenutka obistiniti. Zasad je stradalo samo

pero, ali sad će se raditi o ţivotu. On nije ni slutio da su to bile samo dvije osobe što su se krile

tamo u tami. Po njegovu mišljenju moralo ih je hiti mnogo više kad su tako drsko nastupili. Stoga

on prestrašeno dreknu i odskoči od vatre. Ostali Nijorasi slijeđiše njegov primjer i povukoše se

isto tako brzo.

Hvala bogu! — Old Shatterhand promrmlja Apaču. — Dobili smo! To je bio Sam Hawkens.

Hobble-Frank je sigurno uz njega. Drţi poglavicu nanišanu dok ja noţem oslobodim ostale.

On spusti na zemlju poglavicu u kojeg je sada Winnetou upravio cijev puške, pa se okrenu svojim

suputnicima da im rasiječe remenje. To je urađeno veoma brzo, tako da Indijanci uopće nisu imali

vremena da ga u tome spriječe. Oni su sa sobom ponijeli sve što su uzeli zarobljenicima, dakle i

oruţje, koje su skupili na kup pored vatre. Bijelcima je bilo potrebno samo da se sagnu i uzmu

svoje noţeve i puške. Sad su bili slobodni i naoruţani, za manje od dvije minute od početka tog

opasnog pothvata.

Sada konje, a onda za mnom u šumu — naredi Old Shatterhand. On sam uze za vodice

Winnetouova i svoga konja, dok Apač podiţe poglavicu

Nijorasa i nestade s njim u tami šume tamo odakle su začuli glas Sama Hawkensa. Prostor oko

vatre bio je prazan. Crveni su zaprepašćeno zurili, još uvijek nisu mogli shvatiti kako su munjevito

izigrani.

Oba junaka ovog podviga nisu imala vremena da obrate paţnju jednom događaju čije će im poslje-

dice kasnije još nanijeti velike neugodnosti. Naime, kantoru emeritusu palo je odjednom na pamet

da u gornjem dţepu prsluka, koji mu Indijanci nisu ispraznili ima dţepni noţić. Htio je ispraviti

grešku koju je učinio, i dok su svi obratili paţnju Old Shat-terhandu i Winnetouu, pođe k Polleru i

sjede pored njega.

Upravo sam se sjetio da uza se imam dţepni noţić — reče mu. — Vi također ţelite pomoći

mojim prijateljima. Evo vam ga.

Lijepo, lijepo! — uzvrati Poller oduševljeno.

Legnite pored mene i rasijecite mi spone na rukama, ali tako da nitko ne vidi. Poslije mi dajte noţ,

za ostalo ću se pobrinuti sam.

Ali onda morate i moje suputnike osloboditi spona!

Naravno, naravno! Samo poţurite, brzo!

Kantor ga posluša, a onda preda Polleru noţ

upravo u trenutku kada se Old Shatterhand sam pobrinuo da presiječe spone svojih drugova.

Gledajte tamo! — reče emeritus. — Sad vaša pomoć nije potrebna. Old Shatterhand će i vas oslo-

boditi, moţete mi vratiti noţ.

Nije mi ni na kraj pameti! — uzvrati Poller. Brzo, pođite do svojih ljudi. Hitro! Mi ćemo odmah za

vama!

Kantor ustade i kad je vidio da na zapovijed Old Shatterhanda ostali trče do svojih konja, učini i

on isto.

Sada su samo Buttler, Poller i „kralj petroleja" leţali pored vatre. Da ne bi bili neprijateljima si-

160

gurna meta, Indijanci se povukoše u tamu uz rijeku, dok se bijelci smjestiše pod drveće u

podnoţju strmine. Iz tog skrovišta Old Shatterhanđ se obrati crvenima.

— Neka se ratnici Nijorasa smire! — reče im. — Pri najmanjem znaku da nas ţele napasti, ili ako

se samo i jedan od njih usudi da nas uhodi, ubit ćemo vašeg poglavicu. Kad se razdani, pregovarat

ćemo o njemu. Mi smo prijatelji svih crvenih ljudi i na Mo-kaschija ćemo podići ruku samo ako

budemo prisiljeni da se branimo.

Indijanci su ozbiljno shvatili ovu prijetnju. Uistinu, Old Shatterhandu ne bi nikada palo na pamet

da izvrši takvo umorstvo. A oduzimanje ţivota bespomoćnom zarobljeniku, bijeli je lovac smatrao

običnim umorstvom. Bespomoćan je sad bio poglavica, vezanih ruku i nogu. Nikada Old

Shatterhanđ nije ubijao, osim u neizbjeţivoj nuţdi, ako bi ga na to prisilio neprijatelj. S

neprijateljem nije nikad postupao okrutno ili nepravedno, ako je borba bila neizbjeţiva, on ju je

vodio velikodušno štedeći čak i svoje najljuće dušmane.

Sam Hawkens i Hobble-Frank izvukoše se iz svog kamenog skrovišta.

Ovi crveni dţentlmeni zacijelo nisu tako zamišljali tu stvar! — reče Sam na svoj osebujan način. —

Tri stotine takvih klipana dopuštaju da ih dva čovjeka natjeraju u kozji rog. Tako nešto još se nije

desilo! Ali da upravo i nije uspjelo, na kraju bi ispalo isto, samo nešto kasnije. Jer smo mi bili tu,

da vas oslobodimo, hihihi!

Da potvrdi Hobble-Frank — mi smo vas izvukli. To je bila naša čvrsta odluka. Deset ili tri stotine

Indijanaca, to je nama bilo sasvim svejedno.

Da, vi ste dva velika junaka — reče Old Shatterhanđ pola ljutito pola u šali. — A gdje ste se

đjenuli? Ĉini mi se da ste pošli u šetnju u vrijeme Kad je trebalo da spavate?

U šetnju baš ne.' Usnio sam san koji mi je veoma uzbudio dušu. Probudio sam se i na svoje

iznenađenje primijetio da nam nema gospodina kantora. Tad sam probudio svoga starog prijatelja

Sama i pošli smo da odsutnog gospodina opet vratimo k nama. U međuvremenu je došlo do prepada

koji nismo mogli spriječiti. Mi smo se sakrili i vidjeli kako

vas vode. Onda smo se spustili u udolinu i sakrili se

da vas u pogodnom trenutku oslobodimo. Za vas je bila sreća što se gospodin emeritus udaljio, jer

da se to nije desilo, mi ga ne bismo traţili pa bi Indijanci zarobili i nas.

Tu je očito posrijedi nesporazum — odvrati Old Shatterhand. — Ja sam uvjeren da do prepada

ne bi uopće došlo da je taj nesretnik leţao na miru. A gdije je sada?

Tu sam — oglasi se kantor iza jednog drveta.

Lijepo! Zaboga, recite mi kako vam je palo na pamet da se udaljite iz logorišta?

Htio sam donijeti vode, gospodine Shatterhand.

Vode! Tu dolje iz rijeke?

Da.

Nevjerojatno! Zar ste bili tako ţedni da se niste mogli svladati do jutra?-

Pa ja nisam htio donijeti vođu za sebe već svoga dobrog prijatelja gospodina Hobble-Franka. on

se ţalio na ţeđ, a ja sam s njim bio u svađi. Htio sam to popraviti time što bih mu pomogao da

unasi ţeđ.

Kakva besmislica! Zbog tričava natezanja vi ste doveli u opasnost ţivote sviju nas! Smjesta bih

vas otjerao, vjerujte mi, da nismo tu usred divljine! Ni ţalost to ne mogu, jer biste tada

bezuvjetno propali.

Ja? Nikako! Tko treba da izvrši tako veliku umjetničku misiju kao što je moja, taj ne moţe

propasti.

Molim vas ne budite smiješni! Ubuduće moram vas u večer vezati da više ne uradite

nikakvegluposti. I ostavit ćemo vas u prvom civiliziranom mjestu u koje stignemo. Onda moţete,

što se mene tiče, tragati za gradivom za vašu operu kod koga god hoćete i koliko vas je volja. A

jeste li uspjeli stići dolje do rijeke?

Emeritus je opisao kako su ga zarobili i šta je radio u indijskom logoru sve do trenutka kada je

161

Polleru posudio svoj noţ.

K vragu! — viknu Old Shatterhand. — Kakav je to nespretnjaković! Moramo se što brţe po

brinuti da nam ne umaknu. Trebalo bi se privući do vatre i ponovo svezati one hulje. Nadam se da

Nijorasima neće pasti na pamet da me...

Prekine ga urnebes što se prolomio dolje kod Ni-jorasa. Old Shatterhand pogleda prema vatri i

odmah shvati uzrok toj galami. Naime, Poller, Buttler i „kralj petroleja" odjednom su skočili na

noge i odjurili prema mjestu gdje su se nalazili konji Indijanaca.

Oni bjeţe, bjeţe! — derao se Hobble-Frank.

Brzo na konje i za njima, inače...

Ne završivši rečenicu htjede da odjuri do svoga konja. No, Old Shatterhaind ga zaustavi.

Stanite i tišina! — naredi mu. — Ĉujte!

Indijanci su pojurili prema svojim konjima. Ali su

tri bjegunca hila brţa od njih. Unatoč urnebesa sasvim se razgovjetno čuo topot konja na kojima

su odjurili.

Odoše! I mi ih nećemo uhvatiti više nikad! jadikovaše Hobble-Frank. Zašto mi niste dozvolili da

pođem za njima?

Jer ne bi ništa koristilo, a bilo bi veoma opasn uzvrati Old Shatterhand.

Opasno? Mislite li da se bojim onih lupeţa? Izgleda da me još uvijek ne poznajete!

Ja mislim na crvene. S njima još nismo pregovarali. Stoga moramo biti vrlo oprezni. Da smo sli-

jedili bjegunce, po svoj prilici pali bismo u ruke Nijorasa. Moramo ostati ovdje skriveni dok se s

Nijorasima ne sporazumijemo!

A ona tri razbojnika neka pobjegnu?

Da li bismo uspjeli da ih uhvatimo sada no-ru? Ako takva mogućnost postoji, onda je moţemo

prepustiti crvenima. Ĉujte! Oni jašu za bjeguncima. Dakle, mi se ne moramo truditi.

Ma šta! Ĉovjek je tu vaţan! Ovi Indijanci nerc se baš mnogo truditi.

Time će samo dokazati da su pametni. Sačekamo li dok se razdani, moći ćemo da ih slijedimo po

tragovima.

A prednost koju će dotle imati ti lupeţi?

Mi ćemo je nadoknaditi. Onda ćemo ih pohvatati sasvim lako. Oni se ne mogu braniti jer imaju

.samo dţepni noţić što im ga je posudio naš lukavi uospodin kantor. To sigurno nije nikakvo opasno

oruţje.

Svi su uvidjeli da Old Shatterhand ima pravo, a lo priznade i Hobble-Frank. Poslije nekoga

vremena opet se razabrao topot konja, pa opet nastade tišina. Indijanci su se vratili sa svoga

bezuspješnog progona, .|i'i- bi sigurno bili bučniji da su uhvatili bjegunce.

Kako ih je sutradan očekivao naporan dan, to je društvo opet leglo na počinak. Ali Winnetou i Old

Shatterhand ostadoše budni da motre na Nijorase jer je još uvijek postojala mogućnost da

Indijanci pokušaju osloboditi zarobljenog poglavicu. Međutim noć je mirno prošla. Kad se

razdanilo, i kad su se ljudi probudili iz sna, vidjeli su kako Indijanci sjede na obali rijeke, i oni su

probdjeli cijelu noć.

Dosad nije nitko s Mokaschijem progovorio ni rijeci a ni on nije progovorio. Leţao je tiho i nepo-

kretno kao usmrćen udarcem Old Shatterhanda.

Ali su mu oči. govorile da je ţiv, mrko se ogledavao o ko lo sebe. Došlo je vrijeme da mu se kaţe

što se od njega traţi. Old Shatterhand htjede mu se obratiti,

ili Winnetou to primijeti pa ga pokretom glave zamoli da -šuti.

Poglavica Nijorasa snaţan je čovjek, veliki lovac i hrabar ratnik — progovori Winnetou

suprotno

svome običaju, obraćajući se Mokaschiju. —; On je najsnaţnije bizone ubijao jednom jedinom

strijelom. Stoga ga* nazivaju Mokaschi. Rado bih s njim razgovarao kao s prijateljem i bratom i

molim ga da mi kaţe tko sam ja!

162

Ovaj je zahtjev izgledao čudan, ali je imao svojih razloga.

Ti si Winnetou, poglavica Apača — odmah odgovori Mokaschi.

Dobro si rekao. Zašto nisi spomenuo određeno pleme kojem ja pripadam?

Jer te sva plemena toga velikog naroda priznaju svojim poglavicom.

Tako je. Znaš li kojem narodu pripada pleme Navajosa?

Oni su Apači.

A što su Nijprasi, kojima si ti poglavica?

Također Apači.

Tvoja usta govore istinu. Ali ako Nij orasi i Navajosi pripadaju velikom narodu Apača, onda su

braća. Kad jedan otac ima, više djece, onda ona treba da se vole i da suosjećaju, da se pomaţu u

nevolji i opasnostima, a ne da se svađaju ili da se čak međusobno tuku. Tu na jugoistoku

nastanjeni su Romanci, krvni neprijatelji Apača. Njihovi ratnici svake godine polaze u napad na

Apače. Stoga naša plemena treba da su čvrsto zbijena da bi se mogla boriti protiv tih razbojnika

i ubojica. A ona to ipak ne čine. Umjesto toga ona se razilaze, uništavaju se uzajamno, a kad

zatreba preslaba su da suzbiju zajedničkog neprijatelja. Kad moja duša misli na to, moje srce

oteţa od brige kao stijena što se ne moţe maknuti s mjesta. Nijorasi i Navajosi nazivaju me

poglavicom svih Apača. I jedni i drugi su Apači. Stoga bi njihove uši trebalo da budu otvorene za

riječi iz mojih usta. Ti si mene i moju bijelu braću zaskočio iako vam nismo ništa učinili, i unatoč

tome što pripadam istom narodu kojem i ti pripadaš. Moţeš li mi za tvoj. sadašnji postupak navesti

razlog koji bih ja mogao prihvatiti?

Mogu, Winnetouovo je srce više naklonjeno Navujosima nego mojem plemenu.

Mokaschi se vara. Winnetou je svima vama

brat

Ali njegova duša pripada blijedolikima, a oni mi naši neprijatelji.

I tu se varaš. Winnetou voli sve ljude ako čine dobra, bez obzira jesu li oni crvene ili bijele puti.

A mi je neprijatelj svih zlih ljudi ne pitajući jesu li oni Indijanci ili bijelci. Ratna je sjekira

iskopana i sad je pošao brat na brata da mu prolijeva krv. To nije dobro, već zlo, i stoga Winnetou

danas nije vaš prijatelj. Ali ne smijete misliti da vam je on neprijatelj. On neće pruţiti svoju

pomoć ni vama ni Nijo-iiisima, već vas ţeli pozvati da opet zakopate ratnu »Jokiru kako bi među

vama zavladao mir.

To nije moguće. Sjekira koju je jednom ratnik uzeo u ruke ne smije mirovati dok nije okusila krv.

Mi ne slušamo ni jedna usta što govore o miru.

Zar ni moja?

Ne.

Sad vidim i čujem da će sve moje riječi biti uzuludne. Ali Winnetou nema običaj da govori

beskorisno. On će dakle šutjeti. Borite se s Navajosima do lunja. Ali čuvajte se toga da

Winnetoua i njegovu bijelu braću uvučete u to. Ti si s nama postupao kao I neprijateljima. Sad si

u našim rukama. Tvoj je ţive il. u našoj vlasti. Hoće li se u šatorima vaših nepri-l'deija pričati:

Old Shatterhand i Winnetou, samo ta dva čovjeka, zarobila su Mokaschija iako je bio okruţen s

tri stotine svojih ratnika?

Winnetou je s mnogo razloga postavio to pitanje, a Mokaschija je svakako bila sramota da bude

zarobljen pod takvim okolnostima i usprkos tako velikom broju njegovih ratnika. On je morao

svoje bivše r.m'obljenike pustiti da neometano odu da bi zauzvrat bio oslobođen. Ne pristane li na

to, onda nitko nerc biti obavezan da prešuti njegovu sramotu. Mračno Jo Rledao preda se.

Tvoji su ratnici pretpostavljali da ćemo te od-mnh ubiti ako nas oni napadnu — nastavi Winnetoui

— I ti si čuo kad im je to doviknuo moj brat Old Shatterhand.

— Ja sam ratnik i ne bojim se smrti. Moji će me ljudi osvetiti!

Varaš se. Mi se nalazimo ovdje pod zaštitom stijena i drveća, a nismo se nikada bojali svojih ne-

prijatelja.

163

Onda moji ljudi mogu umrijeti sa mnom! I na njima je kao i na meni sramota o kojoj si maloprije

govorio.

Budeš li mudar, a oni tebi poslušni, ta sramota neće ostati na vama. Mi ti obećajemo da o tome

nećemo govoriti.

Na te riječi Mokaschijeve oči radosno bljesnuše.

Ti mi to obećaješ? — doviknu.

Da. A je li Winnetou ikada prekršio zadanu riječ?

Ne. Ali, kako ćete se ponijeti prema nama ako vas pustimo da odete?

Onako kako ćete se vi drţati prema nama. Slijedite li nas, da nas ponovo napadnete, mi ćemo se

braniti.

—- Kamo ćete poći? K Navajosima?

Mi moramo slijediti ona tri odbjegla razbojnika. Kamo su oni odj anali, poći ćemo i mi. Ako su pošli

k Navajosima, poći ćemo i mi k njima.

I pomoći ćete im protiv nas?

Mi ćemo im savjetovati mir kao što to savjetujemo i vama. Ja sam ti već rekao da nismo vaši

neprijatelji. A ni njihovi. Odluči se brzo. Mi moramo krenuti, inače će ona tri' bjegunca steći i

preveliku prednost.

Mokasehi sklopi oči da još jedanput dobro promisli.

Treba da vam vratimo sve što vam pripada, a onda moţete odjahati — reče.

I nećete poći za nama? ,

Nećemo više misliti na vas, ali zauzvrat vi nećete više govoriti o tome na koji sam način pao u vaše

ruke!

Slaţem se! Da li je moj brat Mokasehi spreman dii sa mnom popuši lulu mira? J)a. Odveţite me!

Njegova je ţelja smjesta ispunjena. Spone su mu skinute i tada svi posjedaše gdje je jučer

gorjela vatra. Tu Winnetou napuni svoju lulu mira, zapali je i preda je Mokaschiju da prvi povuče

iz nje. Zatim lula pode dalje iz ruke u ruku.

Kad je ta mirovna ceremonija obavljena, Moka-clii pruţi svima ruku i pođe k svojim ljudima da ih

upo/.na sa sporazumom.

Volio bih da smo oslobodili i onih osam Nava-losa - reče Old Slatterhand. — Ali ćemo morati da ili

ostavimo u rukama Nijorasa!

Moj brat neka se ne brine za njih. Ništa im se neće dogoditi — uvjeri ga Winnetou. — Nijorasi

će biti prisiljeni da oslobode i ove zarobljenike. Tko će ih prisiliti? Navajosi? — Da.

Ti misliš da sada odmah pođemo k Navajosima

Mi to moramo učiniti, jer je „kralj petroleja" pošao k njima.

Mm! Ta je pretpostavka u svakom slučaju opravdana. Do hrane ne mogu doći. Nemaju čime upale

vatru. Gladovat će pa će biti prisiljeni da potraţe ljude. A drugih ljudi do Navajosa tu nema. Da-

kako, postavlja se pitanje kako će ih Navajosi primiti.

Dobro.

To je dvojbeno, ali s druge strane i moguće. Ako kaţu da su neprijatelji Nijorasa, da su ih oni

zar ob i l i i da su uspjeli pobjeći, onda će ih lijepo pr imil i .

zavisi o tome što će pričati. Nitsas-Ini, veliki

poglavica Navajosa, mudar je čovjek. Svaku riječ, koju će od njih čuti, on će najprije

provjeriti, neće od ma h povjerovati u nju. Ali, pogledaj Nijorase! Oni skaču na konje.

Winnetou je bio u pravu. Mokasehi je saopćio s v o j i m l j u d i m a da je sklopio mir. Oni

se, doduše, nisu slagali s tim, ali su se morali pokoriti, jer je sporazum bio potvrđen kalumetom.

Bijesni što im pustolovina nije završila nimalo sjajno, oni su samo ţeljeli da se izgube što prije.

Uzjahaše konje i odoše. Međutim, nekoliko ih je ostalo te doniješe sve predmete koji su pripadali

bijelcima. Doduše, manjkalo je nekoliko sitnica, no to su bile stvari neznatne vrijednosti zbog

kojih ne bi vrijedilo trošiti riječi. Ĉemu spominjati tako beznačajne stvari kad se ranije radilo o

164

nečem vaţnom i krupnom, pa čak i ţivotu i smrti!

12. POGLAVICA NAVAJOSA

Dva dana kasnije, tamo gdje se Chellv ulijeva u Iiio San Juan, na jezičcu između tih rijeka nalazio

se veliki indijanski logor. Bilo je tu sakupljeno oko šest stotina Navajosa, spremnih ne za lov, nego

za rat, jer su im lica bila premazana ratnim bojama.

Mjesto je bilo veoma prikladno za logor. Ono je tvorilo trougao sa dviju strana zaštićen rijekama;

samo je treća strana bila pristupačna. Trave je bilo u Izobilju, a drveća i ţbunja isto tako.

Na dugom remenju, razapetom između stabala visi I i su i sušili se dugi, usko isječeni komadi

mesa. To je bila potrebna zaliha za predviđeni ratni pohod. Indijanci su leţali dokono u travi ili su

se kupali u rijeci. Drugi su vjeţbali svoje konje, a neki su vjeţbali oruţjem. U sredini logora dizala

se koliba od pruća. Dugo koplje zabijeno u zemlju pored ulaza u kolibu bilo je ukrašeno s tri

orlova pera. To je bio znak da je koliba Nitsas-Inija, vrhovnog poglavice Navajosa. Toga časa on

se nalazio pred ulazom u kolibu, sjedio

je na tlu.

Poglavica još nije imao pedeset godina, bio je snaţna i skladna tijela a lice njegovo upadalo je. u

oči posebno zato što nije bilo premazano bojama. Crte su mu se jasno razabirale. Prema tim

crtama, promatrać bimogao donijeti jedan opći zaključak: taj je čovijek plemenit. U njegovu

pogledu zrcalila se neobična misaonost, mir i vedrina kakva se u Indijanaca i nare rijetko viđa. Na

njemu nije bilo ničeg divljeg, pa rak ni poludivljeg. Ĉovjek koji bi potraţio razlog

tome, imao bi samo da pogleda osobu koja je sjedila uz poglavicu i razgovarala s njim. To je bila

jedna ţena.

Nečuveno! Ţena u ratnom logoru i još k tome uz poglavicu! Poznato je da uz Indijanca koji zauzima

bilo kakav istaknuti poloţaj ne smije sjesti na javnom mjestu nikakva ţena pa da mu je ne znam

kako mila. A tu se radilo o vrhovnom poglavici jednog plemena koji je još i dan-danas1 u stanju

sakupiti pet hiljada ratnika. Ali ta ţena nije bila indijanska squaw već bijela ţena. Ukratko rečeno

to je bila majka Schi-Soa, ona koja se udala za poglavicu Navajosa i imala na njega veliki i

blagotvoran utjecaj, kao što je to spomenuto još prije.

Pred njima, oslonjen o sedlo svoga konja, stajao je čovjek visok i mršav, ali veoma snaţna izgleda,

brada mu poprimila sjajnu, čeličnosivu boju. Po njegovu izgledu na prvi se pogled vidjelo da je to

čovjek koji nije navikao da sjedi skrštenih ruku i da je zacijelo doţivio mnogo toga, više od drugih.

To troje razgovaralo je njemačkim jezikom, a i poglavica se njime sluţio, zato što mu je ţena bila

Nemiea.

Sad i ja počinjem brinuti — reče čovjek čeličnosive brade. — Naše. su uhode otišle već odavno,

trebalo bi da od njih dobijemo neke poruke.

Mora da im se desila kakva nesreća — odvrati ţena.

Toga se ne bojim — reče poglavica. — Khasti-tine je najbolji uhoda čitavog plemena, a poveo je sa

sobom devet iskusnih ljudi. Za njih ne brinem. Po svoj prilici nisu naišli na Nij oraše, pa im dugo

treba dok im ne naiđu na trag. Morali su se podijeliti da istraţe razne pravce, a u takvom slučaju

ne mogu se ponovo skupiti tako lako. Tu se u najmanju ruku gubi mnogo, vremena.

Nadajmo se da je tako! Ja ću sad odjahati. Mogu li povesti nekoliko ratnika?

Koliko hoćeš. Tko polazi u lov na antilope, taj mora imati uza se dovoljan broj ljudi, jer te

ţivotinje treba goniti do'iznemoglosti; tek će tada lov biti

uspješan.

Onda, do viđenja, Nitsas-Ini!

Do viđenja, Maitso!

Ĉovjek čeličnosive brade uzjaha konja i jašući po-[ako pozva nekoliko Indijanaca da pođu s njim.

165

Oni su se rado odazvali pozivu jer je lov na antilope uţitak na koji Indijanci polaze s

oduševljenjem. Poglavica je čovjeka čeličnosive brade nazvao Maitsom. Ta riječ u narječju

Navajosa znači vuk, to jest njemački VVolf. Stoga se moglo zaključiti da je tome čovjeku pravo

ime Wolf i da je Nijemac. Ako se sjetimo da se mladi prijatelj i drug Schi-Soa zvao Adolf Wolf,

lako ćemo zaključiti da je Maitso zapravo bio taj ujak kome je Adolf došao u posjet.

Wolf je odjahao sa svojim pratiocima daleko u ravnicu gdje su uspjeli uloviti nekoliko antilopa. Pri

povratku oni primijete, još dosta daleko od svog loli ora, tri jahača što su se polako pribliţavala s

istoka. Konji one trojice mora da su prošli dug i naporan put, jer se još izdaleka vidjelo da su

veoma umorni.

Kad su primijetila odred Indijanaca tri se jahača •/.austaviše da se posavjetuju. Nakon kraćeg

dogovora, krenuše k Indijancima: bili su to Poller, Buttler i „kralj petroleja".

Dobro veče, sir! — pozdravi „kralj petroleja".

Vi ste bijelac pa ćete nam stoga dati vjerodostojna

obavještenja. Kojem plemenu pripadaju crveni što se nalaze uz vas?

Navajosima — uzvrati Wolf, pri čemu nije baš uajprijaznijim licem promatrao nepoznate.

Tko ih predvodi?

. Nitsas-Ini, vrhovni poglavica.

A vi? Tko ste vi? Valjda ne pripadate i vi Na-vajosima?

Sta trabunjate! Moţe biti i bijelih Navajosa. Ja stanujem u njihovoj blizini već mnogo godina i

smatram se njihovim.

Gdje se nalaze sada?

Hm? Zašto to pitate?

Jer ţelimo doći do Nitsas-Inija da mu predamo jodnu vaţnu obavijest.

Od koga?

Od njegovih uhoda.

Ako je „kralj petroleja" mislio da će time smjesta dobiti staroga na lijepak, onda se prevario.

Naprotiv, Wolf ga je pogledao s još većim nepovjerenjem, pa će: — Uhoda? Ne znam gdje bismo

mi to imali uhoda?

Ne pravite se ludi! U nas se moţete pouzdati. Zaista vam donosimo od njih jednu vaţnu obavijest.

U redu! Pretpostavimo da smo iz nekakvih razloga zaista razaslali nekoliko uhoda i da nam oni ţele

nešto poručiti. Zar mislite da ćemo tek tako prihvatiti tu besmislicu: kako su naše uhode povjerile

vaţnu poruku trojici nepoznatih blijedolikih? Oni bi za to sigurno uputili nekoga između sebe.

Da, kad bi mogli!

A zašto ne bi mogli?

Jer su zarobljeni!

Zarobljeni? K vragu! Tko ih je zarobio?

Nijorasi.

Gdje?

Dva dana jahanja odavde. Gore u dolini Che-Hyja.

Koliko ih je?

Osmoro.

Na ţalost se ne slaţe, zaista se ne slaţe!

Sto mu đavola, ma ne budite tako nepovjerljivi! Ja dobro znam da ih je ranije bilo deset. Ali ne-

dostaju ona dvojica koje su Nijorasi umlatili.

Umlatili? Ĉujte, gospodine, pazite što ću vam reći: — Ni jedan od vas trojice nema lice koje bi mi

se moglo dopasti. Ako nam što kaţete, dobro se pobrinite da to bude istina, inače bi vam se moglo

desiti zlo!

Još uvijek nam ne vjerujete! Još ćete nam biti zahvalni što smo došli do vas. Poznajete li moţda

Glo-omy-Water s druge strane Chellvja?

166

Da.

Evo, nedaleko odanle, Mokaschi je ustrijelio vašega Khasti-tina i još jednog od vaših uhoda, a os-

talu osmoricu uhvatili su kod Gloomy-Watera i odvukli ih do Chellvja. Odatle smo nas trojica

uspjeli pobjeći, jer smo i mi bili u rukama Nijorasa

Kad je Wolf čuo ime Khasti-tina, više nije mogao .sumnjati. On uplašeno uzviknu: — Khasti-tin

ubijen? Je li to istina? A ostali? Munje nebeske! Onda im se piše zlo!

Oh, ima i drugih kojima se piše zlo!

I drugih? A koji su to?

Winnetou, Old Shatterhand, Sam Hawkens i još neki zapadnjaci a uz to jedna čitava grupa nje-

mačkih doseljenika.

Jeste li poludjeli? — procijedi Wolf. — Zar su Old Shatterhand i Winnetou također

zarobljeni?

Sada se i Poller uplete u razgovor i reče: — Još gore, mnogo gore. I Schi-So je tamo. On dolazi iz

Njemačke s nekim mladićem koji se zove Adolf Wolf.

Nebesa! Znajte da sam ja ujak toga Adolfa Wolfa. On dolazi k meni. I on zarobljen? I

Schi-So?

Brzo, brzo! Pođite sa mnom k poglavici! Morate nam sve ispričati, a onda smjesta polazimo da ih

oslobodimo.

On pogna konja i galopom odjuri prema logoru. Tri su ga bijelca slijedila dobacujući jedan

drugome zadovoljne osmjehe. Na začelju su jahali Indijanci. I'olleru, Buttleru i „kralju petroleja"

bilo je stalo samo do toga da od Navajosa dobiju oruţje i municiju. Oni će zatim što brţe bjeţati

dalje. Bilo im je jasno da ih gone i da ne smiju dopustiti da ih uhvate. Prije svega treba stvoriti

odgovarajuću priliku za bijeg. Međutim, od Navajosa mogu nesmetano otići samo ako im spriječe

da se sretnu s Old Shatterhamdotn i njegovim ljudima.

I dok su jahali prema logoru, upravo je o tome razmišljao „kralj petroleja". Isprva se nije mogao

domisl it i ničemu, ali mu konačno ipak sinu najpogodniji misao: Old Shatterhand, Winnetou i

ostali nalaze se na lijevoj strani rijeke Chelly. Ako uspije navesti Na-v.i jnso da krenu desnom

obalom, tada bi odgodio taj susret barem za mekoliko dana, a za to vrijeme vjerojatno će se

pruţiti neka prilika za bijeg. „Kralj petroleja" tiho zazva svoja dva prijatelja tako da ih ne čuje

Wolf koji je jahao' pred njima. — Pustite mene 11-1 govorim kad nas budu ispitivali i prije svega

upamtite ovo: mi smo bili na desnoj, a ne na lijevoj

obali rijeke, i na toj se strani nalaze Old Shatterhand i nj.egovi ljudi.

Ĉemu to? — upita Buttler.

Objasnit ću kasnije. Sada nema vremena za to. Bio je u pravu, jer su jahači već stigli do logora.

Indijanci što su se tu bili skupili, s iznenađenjem su gledali tri nepoznata bijelca. U zabačenom

kraju, osobito u vrijeme kad je iskopana ratna sjekira, Indijanci ne bi mogli ni slutiti da će se

sresti s bijelcima. Wolf i tri bijelca dojahaše do kolibe poglavice koji je kao i ranije sjedio pred

ulazom. Wolf sjaha i reče:

/Susreo sam ove ljude i doveo ih k tebi, jer ti

donose vaţne vijesti.

Nitsas-Ini se namršti i odvrati: — Uvjeţbano oko vidi već po kori drveta da je ono iznutra trulo.

Tvoje oči nisu bile otvorene.

To je značilo da ona trojica nisu kod njega izazvala dobar utisak. Iole pametan čovjek shvatio bi

to odmah iz poglavičinih riječi. „Kralj petroleja" mu priđe bliţe i reče napola učtivo, a napola

uvrijeđeno: — Ima drveća što su iznutra zdrava iako im kora izgleda bolesna. „Veliki grom" neka

sudi o nama tek kad nas upozna!

Bore na čelu poglavice postađoše dublje, a glas mu odjekne još stroţe i odbojnije:

Prošlo je više stotina sunaca otkad su blijedoliki došli u našu zemlju. Imali smo dovoljno

vremena da ih upoznamo. Malo je među njima onih koje

167

moţemo nazvati prijateljima crvenih ljuđi.

Ove riječi zastrašile su bijelce, no „kralj petroleja" nije dopustio da se to primijeti, već naoko

pouzdanim glasom odvrati:

Ja sam čuo da je „Veliki grom" pravedan i pametan poglavica. On neće neprijateljski postupiti s

ratnicima što su došli da pomognu njemu i njegovim ljudima.

Vi da nam pomognete? — upita poglavica, a pri tom ih ponovo odmjeri prezrivo. — A kakve nam to

vaţne vijesti donosite?

Nijorasi.

Glupost! — uzviknu poglavica rnahnuvši rukom. — Nijorasi su patuljci koje ćemo zgaziti! I vi

nam ţelite pomoći, vi koji nemate oruţja? Samo kukavica dopušta da mu se oduzme oruţje.

To je bila uvreda. Da je „kralj petroleja" mirno prešao preko toga, bio bi oţigosan kao kukavica.

On j<- to shvatio. I stoga ljutito odgovori: — Mi smo došli da vam učinimo dobro, a ti nam tu

namjeru plaćaš uvredljivim riječima? Smjesta vas napuštamo.

On priđe svom konju pretvarajući se kao da će upet uzjahati. Ali na to poglavica skoči i ogorčeno

iupruţivši ruku reče:

Ovamo, ratnici Navajosa! Drţite ove blijedolilke!

Na taj poziv ratnici skočiše. Kad su crveni opkolili i bijelca, Nitsas-Ini nastavi:

Mislite U da se k nama moţe doći i od nas

otići kao što prerijski zec dolazi i odlazi sa svoga loga? Vi ste u našoj vlasti, i nećete nas

napustiti prije

no što ja to dozvolim! Ako učinite samo jedan korak

bez moje dozvole pogodit će vas meci mojih ljudi!

Prijetnju potkrijepiše mnoge uperene puške. No, unatoč/ tome „kralj petroleja" ni sada nije

dozvolio da se na njemu vidi zabrinutost. On izvuče nogu iz stremena, skine ruku sa sedla i mirno

reče: Kako god te volja! Uviđamo da smo dospjeli u tvoje ruke i mo-nmo se pokoriti, ali ni sve vaše

puške neće nas prisi l i t i da vam izručimo poruku što smo vam je htjeli predati.

Koješta! Htjeli ste nam reći da su oni psi Nijorasi iskopali ratnu sjekiru i napustili svoje šatore da

krenu na nas. Ali za to nam niste potrebni, jer s:im ja razaslao uhode koće će nas pravovremeno

oiba-vt jesti ti.

Varaš se. Tvoje te uhode ne mogu obavijestiti jer su ih zarobili Nijorasi.

To je laţ! Ja sam odabrao najiskusnije i najmudrije ljude koji nikada neće dozvoliti da ih uhvate.

A ja ti na to kaţem da je vođa tvojih uhoda, Khasti-tine, mrtav!

Uff, uff, uff!

Njega je i još jednoga tvog ratnika ustrijelio llftno Mokaschi, poglavica Nijorasa. Ostala osmorica

zarobljena su upravo kao i ja.

Kao i vi? Bili ste u rukama Nijorasa?

Da. Uspjeli smo pobjeći, ali nismo mogli doći do svoga oruţja. Stoga smo nenaoruţani stigli ovamo.

Ti nas zato smatraš kukavicama. A kako ćeš nazvati svoje uhode kojima je također oduzeto

oruţje, a uz to nisu bili dovoljno mudri i poduzetni da pronađu mogućnost za bijeg?

Uff, uff, uff! — uzviknu poglavica. — Moje uhode uhvaćene, a Khasti-tine ustrijeljen! Moramo se

osvetiti! Moramo smjesta krenuti i napasti te pse, Ni-j oraše. Mi...

Bio je veoma uzbuđen, što mu inače nije bilo u naravi i htjede ući u kolibu da uzme oruţje. Uto ga

Wolf, koji je dosad šutio, uhvati za ruku i reče: — Stoj, čekaj! Moraš saznati gdje se nalaze

Nijorasi, ako ih ţeliš napasti. To će ti reći ovi ljudi. Oni. znaju još i druge stvari što su čak i

mnogo vaţnije.

Još vaţnije? •— upita poglavica okrenuvši se ponovo.— Sto moţe biti vaţnije od toga da je Khasti-

-tine mrtav i da su naše uhode zarobljene?

I Schi-So je zarobljen!

Schi... Schi... Schi.

168

Poglavica nije uspio izgovoriti ime svoga sina. Ukočio se, kao da se skamenio, a samo se po očima,

što su mu bljeskale, vidjelo da je ţiv. Njegovi se rat-hćći natiskaše oko njega, ali ni jedan nije

izustio ni glasa. „Kralj petroleja" shvati da mora iskoristiti ovaj trenutak. On stoga reče glasom

što se daleko čuo: — Da, tako je. I Schi-So je uhvaćen. On treba da umre na stupu mučenja!

I moj nećak Adolf, koji je s njima došao iz Njemačke, nalazi se također u vlasti Nijorasa

— doda Wolf.

Uto se poglavici vrati moč rasuđivanja. Sjetio se kako nije u skladu s njegovom časti da ljudi

primijete koliko ga je pogodila ova obavijest. Stoga se prisili da mu bar izgled bude smiren te

upita: — Schi-So uhvaćen? Jeste li sigurni?

Sasvim sigurni — uvjeravaše ga „kralj petroleja«.

Ne samo što smo leţali vezani kraj njega, nego smo i govorili s njim i sa svim njegovim pratiocima.

Tko je s njim? '.. .

Jedan mladić, njegov prijatelj, zove se Wolf, riše porodica doseljenika iz Njemačke, a zatim i

čitav jedan odred glasovitih zapadnjaka za koje zacijelo ne biste ni vjerovali da bi se dali uhvatiti

tako lako.

Tko su?

Old Shatterhand.

Uff, uff!

Zatim Winnetou.

Veliki poglavica Apača? Uff, uff, uff!

Sam Hawkens, Dick Stone, Will Parker, Tetka Droll, pa Hobble-Frank, sve ljudi koje ti zacijelo ne

ubrajaš u kukavice.

Svud naokolo odjeknuše uzvici iznenađenja i straha. Tako je poglavica mogao da se ponovo sabere,

jer se gotovo više nije mogao savlađivati. On gurnu u stranu one što su mu se nalazili na putu i

brzo pođe u svoju kolibu. Iznutra su se čuli glasovi, njegovi i njegove bijele ţene. Onda oboje

izađoše. I ţena se obrati trojici blijedolikih: — Je li moguće! Je li to istina?

Da — uzvrati „kralj petroleja".

Mora se spasiti! Govorite što znate o tome i recite gdje se nalazi neprijatelj! Moramo poţuriti!

Dajte, govorite!

Kao ţena, ona je smjela neskriveno izraziti svoje uzbuđenje. Zgrabila je Grinleya za raku i drmala

mu je kao da mu je tako htjela ubrzati njegovu priču. Ali „kralj petroleja" uzvrati mirnim glasom:

— Da. ivii smo zaista došli da vas obavijestimo o tome što se desilo. Ali poglavica nas je primio kao

neprijatelje i Iftto ćemo ono što znamo radije zadrţati za se.

Pseto! — razdera se „Veliki grom". — Nećeš

da govoriš? Postoje sredstva da ti se otvore usta!

Na to ţena ipoloţi ruke na ramena i ruku svoga muţa i zamoli ga: — Budi s njima prijazan! Oni su

nas htjeli obavijestiti i nisu zasluţili da postupaš s njima kao s neprijateljima.

Njihova lica nisu lica dobrih ljudi. Ja im ne

vjerujem — on promrmlja smrknuto.

Ali je ţena nastavila s molbama, a Wolf joj se pridruţi, jer se bojao za svoga nećaka. Ni njemu se

trojica bijelih nisu svidjela, to manje što ih je dulje

gledao. Ali, nisu mu učinili ništa naţao, a on bi na temelju njihovih obavještenja vjerojatno mogao

spasiti svog nećaka. Njemu je to bio dovoljno jak razlog da se zaloţi za njih. Poglavica, koji bi

mnogo radije primijenio stroţe mjere, nije mogao odoljeti ovom dvostrukom pritisku, pa se na

kraju izjasni.

Neka bude kao što ţelite: blijedoliki rno>gu u

miru reći što znaju. Govorite!

Taj zahtjev bio je upućen „kralju petroleja". Ako je poglavica očekivao da će ga on smjesta

poslušati, varao se, jer Grinlev odgovori: — Prije no što ispunim tvoju ţelju, moram najprije znati

169

hoćete li vi ispuniti naše?

Kakve su vam ţelje?

Potrebno nam je oruţje. Hoćete li nam ga dati, ako vam učinimo uslugu koju traţite od nas?

Da.

Svakome pušku, noţ, baruta i olova, kao i zalihe mesa, jer ne znamo hoćemo li uskoro naići na

divljač! '

I to, iako nije potrebno, jer nećete gladovati dokle god ste s nama.

U to sam potpuno uvjeren. Ali mi na ţalost ne moţemo ostati dugo.

Kad ţelite poći?

Odmah, čim vam ispričamo što se dogodilo.

To ne moţe. Vi morate ostati uz nas dok se ne uvjerimo da je sve istina što ste nam pričali.

To nepovjerenje nas vrijeđa. Postoje dvije mogućnosti: ili smo vam prijatelji ili neprijatelji. U pr-

vom slučaju ne bi nam moglo ni pasti na pamet da vam laţemo. U drugom, mi se zacijelo ne bismo

odvaţili doći u vaš logor.

Poglavica se htjede još uvijek protiviti, ali ga njegova ţena zamoli: — Vjeruj im, ipak im vjeruj,

inače gubimo dragocjeno vrijeme, pa ćemo zakasniti da spasimo našega sina!

Kako se i Wolf priključio toj molbi, „Veliki grom" reče:

Vjetar hoće da ide svojim putem, ali kada je zadrţan visokim planinama mora

skrenuti drugim pravcem. Vjetar je moja volja, a vi ste planine. Neka bude kako vi hoćete.

Dakle, smijemo li poći kad nas je volja? — upita „kralj petroleja".

Da.

Onda je naš sporazum zaključen pa ćemo u to ime popušiti lulu mira.

Na to se poglavičino lice smjesta opet smrači i on uzviknu:

Ne vjerujete mi? Smatrate li me lašcem?

Ne. Ali se u ratu ne moţe vjerovati ni u kakvu riječ koja se daje bez dima kalumeta. Mimo upalite

lulu mira jer mi mislimo pošteno. Govorimo istinu, a moţemo to i dokazati, ako traţite.

Dokazati? Cime?

Cim čujete naš izvještaj, morat ćete se uvjeriti da je svaka naša riječ istinita. Osim toga, mogu

vam pokazati papir koji potvrđuje sve svojim sadrţajem.

Papir? Ne ţelim ništa znati o papiru jer u njemu moţe biti više laţi no što je mogu izgovoriti usta.

A nisam ni naučio govoriti znacima što se nalaze na vašim papirima.

Ali gospodin Wolf svakako zna čitati. On će ti reći da smo pošteni i otvoreni. Hoćeš li sada popu-

šiti s nama lulu mira?

Da — odgovori poglavica vidjevši molećiv pogled svoje ţene.

Za tebe i sve tvoje?

Da. Za mene i za njih.

Onda uzmi svoj kalumet. Ne smijemo gubiti vrijeme.

Nitsas-Iniju visila je o vratu lula mira. On je skine, napuni lijepu izrezbarenu glavu duhanom i za-

pali je. Pošto je povukao propisanih šest dimova, on je preda „kralju petroleja", ovaj Buttleru, a

zatim Pol-leru. Kada je s tim bilo gotovo, „kralj petroleja" zaključi da je sada siguran. Nije se ni

sjetio da Wolf nije povukao iz kalumeta i da na taj način nije vezan ugovorom.

13. SUDBONOSNO PISMO

Svi posjedaše na zemlju i Grinlev započe svoju priču. Govorio je o nalazištu petroleja, ali nije spo-

menuo gdje se ono nalazi, o tome kako ga je prodao bankaru i o putovanju u brda. Razumije se da

je istinu prešutio. Rekao je da se još na Fornerovu rancu sastao s Buttlerom, Pollerom i s

doseljenicima. A i to da se tamo sastao i s "VVinnetouom, Old Shatter-handom i ostalim lovcima.

Onda su svi pali u ruke Nijorasa, a kod njih su zatekli zarobljene uhode Na-vajosa od kojih su

saznali da je Mokaschi ustrijelio Khasti-tinija.

170

Navajosi su dosad šutke slušali. Ali se lako slutilo da poglavica i njegova ţena nisu toliko mirni kap

što bi se moglo misliti po njihovu drţanju. Znali su da im je sin u opasnosti. I Wolf je s napetom

paţnjom hvatao svaku riječ „kralja petroleja". Tada pa-ralaţa načini kratku pauzu, pa poglavica

iskoristi ovu priliku te upita: — A kako je vama uspjelo da pobjegnete?

Uz pomoć jednog noţića koji Nijorasi nisu primijetili. Ruke su nam, doduše, bile vezane, ali

je jednom od mojih pratilaca uspjelo da iz moga dţepa iz

vadi taj noţić, da ga otvori i da mi rasiječe spone, a onda sam ja oslobodio njih.

„Veliki grom" gledao je neko vrijeme preda se šutke. Onda naglo podiţe glavu i upita: — A onda?

Zatim smo naglo pojurili konjima. Uzjahali smo prva tri i odjurili.

Jesu li vas progonili?

Jesu, ali nas nisu stigli.

Zašto ste oslobodili samo sebe, a ne i ostale? To je bilo škakljivo pitanje, a poglavica na to

odmah dometne: — Imaš li još uvijek taj noţić?

„Kralj petroleja" shvati da sada mora biti oprezan i odgovori: — Nismo imali vremena. Jedan

straţar primijetio je da se mi mičemo. On nam je prišao. I ništa drugo nismo mogli nego da što

brţe pobjegnemo.

Smatrao je da je odgovor što ga je dao dovoljan, 1 ne sluteći klopku, kad ga opet poglavica upita:

— Imaš li još taj noţić?

Da.

Leţali ste pored ostalih zarobljenika?

Da.

Sada bi „kralj petroleja" radije rekao „ne". Ali to više nije mogao. Počeo je nazirati klopku koju

mu je postavio „Veliki grom". I zaista, ovaj ga odjednom napadne bijesno sjevnuvši očima: — Da

nisam popušio s vama lulu mira, sad bih vas vezao.

Zašto? — upita prestrašeni Grinley.

Jer ste ili lasci ili bijedne kukavice.

Nismo ni jedno ni drugo!

Šuti! Ili nam sada laţete ili ste se prema vašim drugovima u nevolji ponijeli kao hulje!

Nismo ih mogli spasiti!

O, da! Ako drugo niste mogli, ipak je trebalo dn najbliţem od njih dodaš svoj noţić.

Za to nismo imali dovoljno vremena.

Ne laţi! A da i govoriš istinu, trebalo je da Nijorase nadmudrite: dok su vas progonili, morali ste

sr kriomice vratiti i osloboditi zarobljenike.

To nismo nikako mogli! Ako su nas i dvadeset ili trideset njih progonili, ipak ih je uz zarobljenike

ostalo još dvije stotine sedamdeset.

Tek što je izgovorio ove riječi, već se pokajao.

A pokazalo se odmah da je napravio neoprostivu gre

šku, jer ga poglavica upita: — Dakle, bilo ih je tri

stotine?

Da.

Ti vidiš da nas ima mnogo više, a ipak si rani ic rekao da su Nijorasi nadmoćni. Ti imaš dva jezika,

čuvaj se!

Ja vas nisam - tačno prebrojao — ispričavao se Grinlev.

Onda bolje otvori oči! Ako ti noću razabireš koliko je Nijorasa, onda danju moraš još mnogo bolje

znati koliko tu ima ratnika. Na kojoj su obali logo-rovali Nij orasi?

Na desnoj.

Kad su namjeravali krenuti?

Tek za nekoliko dana — lagaše „kralj petro-leja" — jer očekuju još ratnika.

Opisi nam tačno njihov poloţaj!

171

On to učini što je bolje mogao, a onda doda: — Sada sam rekao sve što sam imao reći i nadam se

da ćeš odrţati zadanu riječ. Daj nam oruţje i pusti nas da odemo.

„Veliki grom" zamišljen odmahnu glavom i nakon nekog vremena reče: — Ja sam Nitsas-Ini, vr-

hovni poglavica Navajosa, i još nikada nisam prekršio zadanu riječ. Ali, jeste li vi i dokazali da su

vam riječi istinite?

Onda ćemo vam još pruţiti onaj nepobitni do

kaz koji će potpuno raspršiti tvoju sumnju.

„Kralj petroleja" nije primijetio opominjuće poglede što su mu ih dobacivali Buttler i Poller. Maši

se dţepa i izvuče ček naslovljen na San Francisco što ga je primio od bankara. Predajući ga

Wolfu, on reče: — Evo, pogledajte ovaj vrijednosni papir! Tolika svota i pod takvim okolnostima

zacijelo se ne bi povjeravala nepoštenu čovjeku. Ne mislite li tako?

Wolf paţljivo pogleda papir i pročita sadrţaj poglavici. Nitsas-Ini zagledao se zamišljeno

preda se kao što je to već ranije činio nekoliko puta, a onda reče: — Ti se zoveš Grinlev?

Da.

Kako se zovu tvoji pratioci?

Ovaj ovdje zove se Buttler, a ovaj Poller.

Wolf htjede vratiti ček „kralju petroleja", ali mu

ga poglavica brzo uze iz ruke, sloţi ga i spremi za pojas. A onda nastavi glasom kao da nije učinio

ništa naročito: — Gdje se nalazi izvor što si ga prodao?

Kod Gloomy-Watera.

To nije istina, tamo nema ni kapi petroleja.

O, ima!

Ne protivriječi! Tamo nema pedlja tla a da ja ne poznam. U tom kraju nema petroleja. Ti si vara-

lica!

Sto mu gromova! — raţesti se „kralj petroleja".

- Moram li dopu...

Šuti! — upade mu poglavica u riječ. — Odmah sam vidio da niste pošteni ljudi. I popušio sam s

vama Italumet samo zato što sam na to bio prisiljen.

Znači da traţiš izgovor kako bi mogao prekršiti zadanu riječ?

„Veliki grom" zanijeka jednom ponosnom kretnjom i uzvrati uz omalovaţavajući smiješak: — Nika-

du mi nitko neće spočitati da sam zbog ovakvih tipova prekršio zadanu riječ.

Onda, daj nam oruţje, municiju i meso, i pusti nas da idemo! I vrati mi moj papir! Zašto si ga sta-

vio za pojas?

Neću ga vratiti tebi, nego onome kome pripada. Ti si za taj novac prevario blijedolikog koji je

kupio toboţnji izvor iz kojeg ne izvire petrolej. Maitso će znati što mu je uraditi.

On izvadi papir i preda ga uz značajan mig Wol-tu. Ovaj ga brzo stavi u dţep,

Ĉekaj! — viknu Grinlev i oči mu ljutito blje-snuše. — Papir pripada meni!

Sigurno — kimnu Wolf smiješeći se dobrohotno.

Onda ovamo s njim!

Ne — reče Wolf smiješeći se dalje.

Zašto ne? Zar ste spali na to da otimate?

Nisam, a vi pazite šta govorite!

Vratite mi ček!

Ne.

Zašto zadrţavate nešto što pripada meni?

Jer nam štošta u vašoj priči nije jasno. I jer MO toliko ţurite da od nas odete. Ljudima što su uz

najveće napore izbjegli zarobljeništvu i smrti potreban je mir i njega. I jedno i drugo moţete

ovdje imati. Ali, vi ţelite otići. Zatim, svaki bi se drugi na vašom mjestu priključio našem pohodu

na Nijorase da im se osveti. Vi to nećete. Vi ţelite samo otići, samo

172

otići i to veoma brzo. To, naravno, izgleda upravo tako kao da bjeţite pred nekim koji ide za vama

i koga se silno bojite.

Što mi mislimo i što hoćemo, to se, vas ni najmanje ne tiče — progunđa „kralj petroleja" prkosno.

— Ja sam s poglavicom, a posredstvom njega i sa svim njegovim pripadnicima, popušio lulu mira. On

mora odrţati svoje obećanje i ne smije mi se oduzeti ništa.

Sasvim tačno, sir. „Veliki grom" zacijelo će odrţati zadanu riječ.

Onda mi dajte papir!

Ja? Ne pada mi ni na um! Ja ga i ne ţelim ukrasti, već samo sačuvati.

Grom i pakao! Za koga?

Za one koji dolaze za vama.

A kad je „kralj petroleja" htio ljutito prasnuti, Wolf ga presiječe viknuvši mu ogorčeno: — Jezik

za zube! Valjda ne mislite da ste u stanju da mene nadmudrite! Ako ste časni ljudi, moţete mirno

ostati uz nas. Hoće li vam novac isplatiti tri ili četiri dana kasnije, to vas ne moţe dovesti na

prosjački štap. Reći ću vam što mislim. U prvi mah, ja sam vam povjerovao, unatoč vašim sumnjivim

licima. Ali kad sam saslušao vašu nevjerojatnu priču, tog je povjerenja nestalo.

Ona je istinita!

Besmisao! Kaţete da su Old Shatterhand, Win-netou, Sam Hawkens i drugi zarobljeni zajedno s

vama? A samo ste vi pobjegli! Gospodine Grinlev, to je i te kako sumnjivo. Vi ste spomenuli ljude

koji bi daleko prije uspjeli pobjeći nego vi. Moţda ste ih čak vi doveli u ruke Nijorasa. No, kako

bilo da bilo, Win-netou i Old Shatterhand su ljudi koji će znati da se pobrinu za sebe. Sada je

meni glavno ovaj ček. Mi ćemo osloboditi zarobljenike i sastati se s njima. Ili će se oni osloboditi

sami i tada će doći k vama ovamo. U bilo kojem slučaju, naći ćemo se. Tada ćemo tom bankaru

Duncanu pokazati ček. Ako je vaš posao pošten, onda moţete bez straha ostati s nama. Ali ako ste

varalice, onda ste se ovog puta uzalud pomučili.

Na to „kralj petroleja" skoči i viknu: — To ćete uraditi? I to mi kaţete vi? Tako postupate sa

mnom? Sto se to vas tiče što moram ţuriti dalje! Moram li vam saopćiti svoje razloge? Ostajem

pri tome: popu-šena je lula mira, i nitko me ovdje ne smije zadrţati!

To nitko ţiv neće ni uraditi —: odgovori Wolf mirno.

Ali ja moram dobiti što mi je obećano!

Oruţje, prah, olovo i meso? Da, to ćete dobiti!

I moj papir! To je moje vlasništvo!

Cim se to dokaţe, vi ćete dobiti ček.

Ne, ja ga hoću sada! Ne smijete mi ga uzeti jer je poglavica u ime svoje i svih svojih popušio sa

mnom kalumet.

Tačno. Ali, gospodine Grinlev, da li vi moţda smatrate i mene Indijancem, Navajosom? Sjetite se:

jesam li i ja popušio kalumet?

Grinlev mu se zablene u lice ne znajući što da odgovori.

Da, tako je to ~ kimnu Wolf uz nadmoćan osmijeh. Moţda ste vi prevejani lisac, ali danas

to niste bili. Meni je sasvim jasno da vam taj papir ne pripada. Sada ste čuli što vam je trebalo

reći: mi smo završili.

Wolf se podiţe i htjede otići. Tada ga „kralj petroleja" zgrabi za ruku i razđra se: — Ovamo s če-

kom ili ću vas zadaviti!

Snaţnim trzajem Wolf ga odbije, izvuče revolver, uperi ga i prijeteći reče: — Pribliţite mi se

samo još jedan jedini korak, probit ću vam lubanju! Ili ostanite s nama ili se gubite. Meni je

svejedno. Ali ček vam ne dam dok ne oslobodim svoga nećaka i ne razgovaram s bankarom. Sad je

dosta!

I nato ode. „Kralj petroleja" morao je to- dopust it i škrgutajući zubima, jer ga nije mogao

zadrţati. On se bijesno obrati poglavici, koji ga sasluša smije-soči se pa mu mirno odgovori:

Maitso je slobodan čovjek. On moţe činiti što IV\ je volja. Ako ostaneš s nama, ti ćeš svoj papir

173

opet dobiti.

Ali ja moram ići!

Onda ga bankar moţe poslati za tobom. Ti si nam donio poruku i ja ti za to dajem oruţje, municiju

i meso, iako tvoj izvještaj zacijelo nije istinit. Ne traţi više od mene! Hoćeš li ostati s nama.

Ne.

Onda ćeš sad odmah dobiti što je dogovoreno. I moţete otići.

On ode da izda potrebna naređenja, a i ostali Na-vajosi uđaljiše se od trojice bijelaca kao

golubovi što u polju obilaze vrane. Varalice ostadoše sami. Nitko više nije obraćao paţnju na njih.

Sad su mogli slobodno razgovarati.

Prokleti lupeţ, taj Wolf! — zaškrgutao je Grin-ley. — I neće da vrati ček!

Odmah sam posumnjao da bi moglo ispasti nešto tako, čim si ga pokazao — reče Buttler. — Bio si

šupljoglavac kakvog još nisam vidio!

—< Šuti, magarče! Drugd nisam mogao. Nisu nam vjerovali, pa sam se morao pokazati u najboljem

svjetlu!

Pokazati u najboljem svjetlu? S čekom koji je dobiven na prevaru? Sad vidiš kako ti je to

najljepše svjetlo ispalo!

Otkud sam mogao znati?

Ali ja sam to znao! A gdje je sad nagrada za sav trud što smo ga uloţili, za sve opasnosti kroz

koje smo prošli? Jedan jedini trenutak lišio nas je svega.

Tako su se dosta dugo natezali, a kad je Poller počeo prigovarati, Grinlev ga s nekoliko psovki

ušutka i zatim nastavi:

Moţda sam bio neoprezan, ali još ni izdaleka nije sve izgubljeno. Mi ćemo opet dobiti ček.

Taj Wolf će nam ga-dati? — naruga mu se Buttler.

Da.

Hoćeš li moţda ovdje sačekati Nijorase ili čak Old Shatterhanda i Winnetoua?

Ne pada mi na um!

Ali tad ostavljamo ček!

Ne. Ja sam rekao da ćemo odjahati, ali ne prije no što prisilimo Wolfa da nam ga vrati. Ne

zaboravi da ćemo dobiti oruţje.

Znači, hoćeš da se boriš s njim? —' Da, ako nas na to prisili.

A crveni? Kako će se oni drţati u tom slučaju?

Neće se umiješati. Popušili smo lulu mira. Uostalom, on je sam rekao da nije Navajo, nije njihov.

Bilo bi nešto drugo kad bismo otišli iz logora pa se vratili kao neprijatelji. Onda bi kalumet izgubio

svoju vaţnost. Gledajte, donose nam meso! Brzo će donijeti i puške i noţeve. Onda ću potraţiti

toga Wolfa. Valjda ćete biti uz mene?

Zna se! Za toliku svotu treba nešto i riskirati. Moţemo pokušati, pa kako bude. Postane li vruće,

imat ćemo još uvijek vremena da odustanemo. Eno, tamo je uzjahalo nekoliko crvenih! Kamo li su

namjerili? - .

Svejedno nam je. Nas se to ništa ne tiče.

Ali se u ovome Grinlev varao. Priđe im poglavica praćen jednim ratnikom koji je nosio duge, tanke

komade sušenog mesa.

Kad nas blijedoliki namjeravaju napustiti?'— upita poglavica.

čim primimo što nam je obećano.

A kamo ćete usmjeriti svoje konje?

Prema Bio San Juanu. Ţelimo poći niz Colo-rado.

Onda moţete smjesta poći. Tu je meso.

A ostalo?

I to ćete dobiti. Vidite one jahače?

Da.

174

Oni nose sa sobom tri puške, tri noţa i baruta i olova za vas. Oni će vas otpratiti jedan sat jaha-

nja, a zatim će vam predati te stvari.

Trojka se razočarano zgledala. Poglavica je to vrlo dobro primijetio ali nije to ničim odao.

Zašto nam oruţje i municiju ne date sada?

upita Buttler.

Na licu „Velikog groma" zaigra nekakav poseban smiješak i on odgovori: — Ja sam pretpostavljao

da blijedoliki imaju običaj da svoje goste ispraćaju počasnom pratnjom. Evo, htio sam da d mi to

učinimo.

Mi to primamo sa zahvalnošću, ali oruţje bi

smo mogli i sami nositi

Zašto da se izlaţete tom trudu? Sada vam ionako nije potrebno. Gledajte, moji ljudi

polaze! Oni jašu veoma brzo. Gledajte da ih stignete, jer nećete dobiti oruţje ako na vrijeme ne

stignete tamo gdje treba da vam ga predaju.

Nitsas-Ini učini pokret rukom u znak oproštaja i okrenu se, a lice mu se upravo sjalo od radosti.

On je odrţao svoje obećanje a istovremeno je poremetio plan bijelih lupeţa.

Prevejani lisac, taj crvenokoţac! — procijedi Grlnlev. — Izgleda da je naslutio naše namjere.

Da .— potvrdi Buttler. — Sada su nam potonule sve nade.

Ni govora! Ja se još uvijek nadam.

- Da. Sačekat ćemo dok ta šestorica lupeţa odu, pa ćemo se vratiti.

Da zarobimo Wolia?

Da.

To je opet glupo, jer će mu crveni pomoći. I sam si rekao da kalumet prestaje vaţiti ako se

vraćamo u logor s neprijateljskom namjerom.

Tačno. Bila bi glupost kad bismo ga otvoreno napali.

Znači, kriomice?

Da. Oni će ubrzo krenuti da oslobode zarobljenike, a znamo da će poći desnom obalom. Jahat

ćemo za njima sve do mjesta gdje će zanoćiti. Tu ćemo se prikrasti i zaista bit će čudno ako nam

ne iskrsne neka zgodna prilika da se dočepamo Wolfa.

_ — To bi moglo biti dobro. Sad se i meni vratila nada!

Uzjahali su konje i potjerali ih iz logora. Indijanci kao da i nisu obraćali nikakvu paţnju na njih. Ali

se to samo tako činilo, jer su ih u stvari pratile oči cijelog logora.

Kad je „kralj petroleja" sa svoja dva sudruga nestao iza obalnog ţbunja, Wolf se ponovo pojavi.

On se bio povukao među drveće, a sad je prišao pogla-vičinoj kolibi pred koju je „Veiiki grom"

pozvao svoje najistaknutije ratnike na savjetovanje. Bijela squaw bila je u velikoj brizi za svoga

sina i nagovarala je muţa da što prije pođu i napadnu Nijorase. On ju je

umirivao naglašavajući da se Schi-So nalazi u društvu glasovitih i hrabrih ratnika.

Uostalom — dometnuo je Wolf Nijorasi bi mogli ubiti zarobljenike tek poslije borbe, kad se

vrate u svoja naselja. Ali borba nije ni počela, pa nema razloga da brinete za sina, kao što ni ja ne

brinem za nećaka. Prije svega moramo poslati jednog uhodu na rijeku.

Zašto? upita poglavica.

Ako me slutnja ne vara, mislim da će ona trojica, čim prime oruţje, okrenuti natrag i slijediti nas.

Oni neće ostaviti toliki novac a da najprije ne pokušaju sve da ponovo dođu do njega.

Misliš da- te oni namjeravaju prisiliti da im vratiš papir? — upita poglavica.

Da.

Neka samo dođu! Oni su napustili naš logor 1 dim kalumeta neće ih više štititi ako se vrate. Okusit

će naše metke.

Da, ako ih budemo vidjeli. Ali će se oni čuvati naših očiju. Oni će nam se prikrasti da bi me napali

čim im se ukaţe zgodna prilika. Radi svoje sigurnosti moram znati đa li su oni zaista skrenuli sa'

svoga pravca. Zato te i molim da pošalješ do rijeke jednog uhodu i to na konju.

175

Zašto na konju?

Jer mi uskoro odlazimo odavde a uhoda nas neće brzo stići ako ne bude imao konja.

Poglavica prihvati Wolfov savjet. Sad je mogao započeti dogovor o pohodu na Nijorase koji je

valjalo ubrzati zbog iskrsle neprilike.

Zapravo, o tome i nije trebalo mnogo raspravljati. Doduše, moglo se pretpostaviti da Grinlev,

Buttler i Poller nisu govorili istinu o svojim doţivljajima i daljnjim namjerama. Ali, đa su bili

zarobljeni, to lm je trebalo vjerovati, jer nisu imali oruţja. Također je treblao vjerovati đa su

uhode Navajosa, pa Old Shatterhand i Winnetou sa svojim pratiocima, dospjeli u ruke Nijorasa.

Svakako su i Nijorasi razaslan uhode pa su sigurno otkrili logor Navajosa, jer ih u tome nisu

spriječile protivničke uhode., U svakom slučaju, Nijorasi su odlučili prijeći u napad,

na Sto ih je još potakao bijeg trojice blijedolikih sa koje su Nij orasi pretpostavljali da će

svakako poći k Navajosima da u njih nađu zaštitu. A tome se moglo doskočiti samo brzim

prepadom. Stoga su Nij orasi najvjerojatnije odmah krenuli na Navajose. Navajosi su zbog svega

toga smatrali da ne smiju dočekati napad Nijorasa, već da ih sami moraju napasti. Stoga su se

spremali na polazak. Upravo u trenutku kada su krenuli, vratilo se i onih šest jahača što su

ispratili i predali oruţje i municiju Grinlevu, Buttleru i Pol-leru. Kad su ih upitali kako su se drţali,

rekoše da su tri bijelca, pošto su preuzeli oruţje i ostalo, mirno odjanali dalje i ničim nisu pokazali

da se namjeravaju vratiti. Unatoč tome, uhoda je i dalje ostao kod rijeke, s time da blijedolike

propusti, ukoliko bi se vratili k rijeci, da ih neko vrijeme promatra, a onda da ih u velikom luku

obiđe i dođe k svojim ratnicima. Povorka je krenula desnom obalom uzvodno jer su se i Nijorasi,

prema izjavi „kralja petroleja" kome se u tom pogledu vjerovalo, nalazili na toj strani. A oni su

zapravo nailazili desnom obalom nizvodno. Kad je dan bio na izmaku, stigao je uhoda i javio da su

se tri bijelca zaista vratila i da slijede trag Na-vajosa. Sad kad se to znalo i kad su se na taj

način mogle poduzeti određene mjere, više se nije trebalo bojati „kralja petroleja" i njegovih.

Navajosi su čitavo veče jahali i zaustavili se tek negdje oko pola noći. Razumije se, zato što su

pogrešno pretpostavljali da- bi svakog trenutka morali naići na Nij oraše. Oni se ulogorlše, ali

opreza radi nisu upalili vatre.

Mjesec je blistao nad drvećem i zrcalio se na mirnoj vodi. Svuda uokolo bilo je potpuno tiho. Tek

bi se tu i tamo začulo rzanje konja ili Jijuk konjskog repa što je rastjerivao obade kojih je na

rijeci bilo bezbroj. Drugo se ništa nije čulo. I onda se najeda-red s druge obale začu u

šestosminskom taktu: „Fiti-fitifiti, fititi, fititi, fititi, fititi, fititifititifiti, fititi, fi-titi, ti!

Indijanci se prenuše iz sna i iznenađeno oslu-šnuše. Da li je to bio ljudski glas? Poglavica tiho

priđe svojoj ţeni i upita: — Jesi li čula? Tako nešto još nisam nikada Ĉuo. Šta je to moglo biti?

Netko je oponašao violinu tralalakajući neka

kav valcer uzvrati on.

— Violinu? Valcer? Što je to? Ja to ne znam.

Ona mu htjede objasniti, - ali ne dospije, jer se

onaj glas opet javi: „Cilililililili, lilili, lilili, cilililililili, lilili, lilili, lililili, li!

— Pa to je sad opet drugačije! — prošapta poglavica.

Sada oponaša klarinet.

Klarinet? Ne znam šta je to. Ja mislim da je

tu prijeko...

Trara ta... ta... tratatat... ta... ta... ta... — prekinuše ga novi glasovi.

To je bila trompeta — objasni squaw koja također nije znala šta da misli o tome. I prije no

što je poglavica uspio odgovoriti, opet se Ĉu glas: —

Cing ... čing... čing, čing ... bumbum, čingbum...bum, čing ... čing... čing, čingbumbum, čingbumbum

bum...

To je veliki bubanj s mjedenim činelama — reče squaw koja je bila sve jače iznenađena.

Trompeta, bubanj? činele? — zapita „Veliki grom". — To su same riječi koje ja ne razumijem. Je

176

li tu prijeko moţda zao duh?

Ne, to nije duh, već čovjek. On ustima oponaša zvukove raznih muzičkih instrumenata.

Ali to nije muzika crvenih ljudi!

Ne, već blijedolikih.

Zar se tu prijeko nalazi neki blijedoliki?

Moguće.

Ali oni su još zarobljeni! Poslat ću nekoliko uhoda da vide kakvo je to čudnovato biće.

Nekoliko minuta kasnije, četiri Navajosa nečujno otplivaše preko rijeke, izađoše na drugu obalu i

počeše se šuljati uzvodno. Nakon kraćeg vremena začu se jedan prigušen krik, a zatim su četiri

Indijanca, drţeći nekog čovjeka napola izvan vođe, opet đopli-vala na desnu obalu. Kada su

čovjeka opet postavili na noge, jedan od njih javi poglavici: — Ovo je taj

blijedoliki. Bio se naslonio na jedno stablo i prstima bubnjao po svom trbuhu.

„Veliki grom" priđe čudnoj spodobi, promotri je i upita:

Sto radiš tu usred noći? Tko si i tko su oni

kojima pripadaš?

On je to upitao mješavinom engleskog jezika i narječja Navajosa, Upitani ga nije razumio, ali je

naslutio šta Indijanac traţi od njega pa odgovori na njemačkom: — Dobro veče, moja gospodo! Ja

sam gospodin kantor emeritus Matthaus Aurelius Hampel iz Klotzschea kod Dresdena. Zašto ste

me omeli u mom studiju? Ja sam doslovce promočen do koţe!

Crveni, izuzev Nitsas-Inija, nisu razumjeli ni riječi. Ali lako je zamisliti radosno iznenađenje

bijele ţene, kad je začula poznate zvukove maternjeg jezika. Ona ţustro priđe emeritusu i

uzviknu: — Vi govorite njemački? Jeste li Nijemac? Kantor iz okolice Dresdena? Kako ste stigli

_čak ovamo do rijeke Chellv?

No sad se iznenadi gospodin kantor. On odstupi nekoliko koraka i-pljesne rukama: Indijanka,

prava Indijanka koja govori njemački!

Varate se. Ja sad jesam ţena jednog Indijanca, poglavice Navajosa, ali sam rođena Njemica.

I udali ste se za Indijanca? A kako se zove vaš gospodin suprug?

Nitsas-Ini, „Veliki grom"..

„Veliki grom"? Pa mi idemo upravp k njemu!

Zaista? Rekli ste „mi". Znači niste sami?

Samo bi još to trebalo. Ima nas cijelo jedno društvo dobrih zapadnjaka i junaka: Winnetou, Old

Shatterhand, Sam...

Moţete li mi reći gdje je sada vaše društvo? *y Pošli su za Nijorasima.

Pa ovi namjeravaju napasti nas!

Da, ako se ne varam. Mislim da sam to čuo.

Rekli ste mi nešto izvanredno vaţno. Naime, mi smo pošli Nijorasima u susret, da ih iznenadimo

napadom.

Kako? U susret? Mislim da se onda nalazite na krivom putu, veoma poštovana gospođo poglavico.

Kako to?

Kakovo? Zato što se oni nalaze tamo prijeko, na lijevoj obali.

A ne tu, na desnoj? Znate li to pouzdano? Za nas je to vrlo vaţno.

Greška je nemoguća. Kad mi, miljenici umjetnosti, jednom nešto znamo, onda to znamo temeljito i

tačno. Pa i nas su napali Nijorasi.

To znamo. Trojica od vas su se spasila.

Trojica? To po svoj prilici mislite na Buttlera, Pollera i „kralja petroleja"? Oni su nam, na ţalost,

kidnuli.

Kidnuli? Dakle, pobjegli?

Da. Jeste li moţda vidjeli te tri osobe?

Štoviše, mi smo govorili s njima.

177

Onda se nadam da ste bili oprezni!

Zašto?

Jer izgleda da tim ljudima rie valja vjerovati. Namazani su svim mastima, da, da, svim mastima.

Uspjeli su čak i mene prevariti, mene, sina muza! A to znači mnogo, veoma mnogo. Ali, još ću ja s

njima razgovarati o tome, gospođo poglavico.

Da, kasnije. Zasad bih htjela znati gdje se nalaze Old Shatterhand i Winnetou.

To ne znam.

Ne znate? Ali iz vaših prijašnjih riječi proizlazi da biste morali znati.

Moţda. Ali, s jedne strane ja se baš ne brinem mnogo za takve stvari, jer moja herojska opera

vezuje sve moje misli, a s druge strane moji me suputnici ne uključuju u sve svoje poslove kao što

se to vama čini. To zato što su prema meni veoma obazrivi a na tome im zaista moram biti

zahvalan. Oni me ne opterećuju tim svakodnevnim sitnicama budući da imam uzvišenije zadatke.

A kad su se rastali od vas?

Još danas prije podne. Poveli su samo Schi-Soa.

Schi-Soa? Sto? Moga sina?

Vašeg sina? Kako? On je vaš sin?

Da. Zar to niste znali?

Ne. Samo sam znao da je on sin Nitsas-Inija, ali da je i vaš, to mi je do ovog trenutka bilo ne-

poznato.

Rekla sam vam da sam poglavlcina ţena!

Tačno. Ali znate, nije lako jednom sljedbeniku umjetnosti uţivjeti se u porodične odnose u kojima

je majka bijela dok je otac obojen bakrenom bojom. Ali ja-ću o tome dobro razmisliti, a onda je

najvjerojatnije da ćete i vi dobiti mjesto u mojoj operi, najvjerojatnije u ulozi crvene majke

junaka, jer bijelu već imam u osobi gospođe Rozalije Eberschbach,

Kantor se ţeni učini ipak nešto malo čudan. Ona polako odmahne glavom i onda upita: — Što ste vi

zapravo radili tamo prijeko?

Komponirao sam nastupni marš heroja za moju

operu.

Ali tako glasno? To vas je lako moglo stajati ţivota! A što da su neprijatelji bili u blizini?

Sam Hawkens je rekao da ih nema. Zato me i nije baš strogo nadzirao i tako mi je uspjelo da se

udaljim. Udaljio sam se toliko koliko je potrebno da me ne mogu čuti. I onda sam provjeravao

pojedine glasove orkestra. U tome su me, na ţalost, odjednom prekinuli, zgrabili me odostrag,

stegnuli mi gušu, tako da je s komponiranjem bilo gotovo, i dovukli me ovamo. Nadam se da će me

opet otpremiti prijeko!

Tako će i biti. Je li daleko do vašeg logora?

Tako, dobrih četvrt sata hoda, jer sam se toliko morao udaljiti da me ne bi mogli čuti.-

Onda je zasad sve u redu. Sad ću razgovarati sa svojini muţem.

Uz pomoć Maitsa,poglavičina ţena objasni Indijancima što je saznala od kantora. Nakon toga je

zaključeno da Wolf sa još dva crvena prepliva rijeku i potraţi logor bijelih.

Oni su bili dobri plivači. Lako su i brzo prešli na drugu obalu i onda skrenuše lijevo i stadoše se

šuljati prema logoru. Tek što su malo odmakli, kadli začuše nečije korake. Brzo se sakriše u

dţbunje. Pojaviše se dva čovjeka koja su razgovarala poluglasno.

To je zaista strašan čovjek — reče jedan. — Taj se ni trena ne moţe skrasiti na mjestu. Objesit

ćemo ga ako ga nađemo. Slaţeš li se, stari Drolle?

Da potvrdi drugi. — Kakva ludost dna njegova opera! I on sam je sušta ludost. Još nas moţe

uvaliti i u najgore zlo. Stvarno bi ga trebalo objesiti.

Ĉuvši njemački jezik, Wolf se javi iz grmlja: — Dobro veče, moja gospodo! Kako se radujem što

ovdje susrećem zemljake!

Ali ih više nije vidio, samo je čuo škljocanje obarača. Već pri prvoj riječi koju je izgovorio, nestali

178

su kao da su u zemlju propali. — Gdje ste nestali? — on nastavi. — Po vašem ponašanju i brzini

vidim da ste dobri zapadnjaci. Ali je vaš oprez ovdje suvišan. Ćuli ste da i ja govorim njemački.

To u nas ne pali — začu se odgovor iz ţbu-nja. — I među onima koji govore njemački se često

nađu lupeţi.

Ali ja sam ujak Adolfa Wolfa kojeg sigurno poznajete.

Sto mu gromova! Dobro je da se nismo uzajamno poubijali! Nemojte puzati među grmljem, nego

izađite da vas vidimo!

Sa zadovoljstvom. Ali najprije još jednu riječ. Uza me su dva ratnika Navajo. Kako ćete se drţati

prema njima?

Prijazno kao da su moja dva jedina djeteta blizanca. Navajosi su naši prijatelji!

Dobro, onda dolazimo!

Wolf izađe sa svoja dva crvena pratioca iz skro-višta, a ona dvojica također opet iskrsnuše.

Izmijenili su samo nekoliko riječi, a onda su svi brzim koracima pošli k logorištu.

Kad su stigli, tamo su bili samo doseljenici sa svojim ţenama i djecom. Ostali su bili pošli u. po-

tragu za kantorom.

Kako ćemo ih obavijestiti? — upita Frank.

Ne moţemo poći po njih, jer ne znamo kuda su se razišli.

Opalite hitac — savjetova Woll — Tad će uđmab. doći. Moţete bez brige pucati, jer sada, kad

znamo jedni za druge, više nemamo čega da se bojimo.

Prihvatiše taj savjet te Frank ispali hitac. Zaista, tragači se stadoše brzo vraćati jedan za

drugim. Lako je zamisliti koliko je bilo oduševljenje Adolfa Wolfa

kad je ugledao ujaka. Bili su to trenuci radosti i ganuća u kojima su i ostali sudjelovali od srca.

Za dulji razgovor između ujaka i nećaka nije za sada bilo dovoljno vremena. Wolf, kojem su pred-

stavili sve prisutne, obrati se bankaru: — Vi ste gospodin Duncan iz Arkansasa? Niste li vi kupili

neki izvor petroleja?

Na ţalost, da. Ali to nije izvor petroleja.

To sam i mislio. Prevarili su vas.

— I te kako! Ona tri lupeţa su nam izmakla. Ali

se nadam da ćemo ih još stići.

Hm. Molim vas hoćete li pogledati šta je ovo?

On izvadi iz dţepa jedan papir i preda ga Duncanu. Kad ga je ovaj pogledao, radosno i iznenađeno

viknu: — Sir, šta ja to vidim! Pa to je ček s mojim potpisom, ček za koji sam mislio da je u

Grinlevevim rukama!

Wolf ukratko ispriča kako je došao do toga čeka. Kada je potom izvijestio da su se Grinlev,

Buttler i Poller opet vratili, Sam Hawkens upita: — Zar te ništarije kane da dođu ovamo,

gospodine Wolf?

Da. Oni namjeravaju sačekati priliku da me napadnu kako bi mi oduzeli ček.

Tako i ja mislim. Ali, prisjest će im to! Naći će se u našim rukama. Gdje ste se ulogorili?

Ĉetvrt sata nizvodno, na drugoj obali.

Mislite li da su vam već u blizini?

Nisu. Oni su mogli slijediti naše tragove samo za dana. Potom su morali sačekati. Imamo, dakle,

dobru prednost. .

Lijepo. Onda ćemo ih uhvatiti sutra. No, upravo mi pade na pamet: još nismo razgovarali o Khasti-

tiniju. Znate li vi zapravo kamo se djenuo vaš uhoda?

Da. Razaslali smo deset uloda. Osam ih je zarobljeno. Preostalu dvojicu ubili su Nijorasi.

Tako mislite?

Ne samo da mislimo, nego i znamo. Doznali smo od „kralja petroleja".

Ah! Dakle, to vam je on kazao? I vi ste povjerovali u to?

Wolf ispitivački pogleda Sama te će:— Zašto to pitate tako čudno?

179

Reći ću vam: nisu Nijorasi ubili vaše uhode,

nego je to učinio „kralj petroleja".

Kralj... petroleja"? — ponovi Wolf u nevjerici. — Tko vas je to nasamario?

Ĉujte, gospodine Wolf, nije lako nasamariti Sama Hawkensa! Ja govorim o činjenicama!

Sto mu gromova!-Ta, recite već jednom! Kakve su to činjenice?

Khasti-tine prišuljao se poglavici Nijorasa i to tako vješto da bi ga bezuvjetno uhvatio. Ali onda je

naišao netko drugi, potpuno neutralan čovjek i s leđa ustrijelio njega i njegova pratioca.

I taj ubojica je... bio vaš „kralj petroleja"? Dokaţite mi to, dokaţite!

Ništa lakše od toga. Bilo je svjedoka, dva čovjeka što su to htjela spriječiti, ali nisu mogli jer se

prebrzo odigralo. A ti svjedoci sjede tu s nama. To su gospodin Duncan i gospodin Baumgarten.

Samo ih pitajte. Neka vam to oni ispričaju!

Wolf je još uvijek bio neuvjeren. Ali kada ga je bankar tačno obavijestio o toku događaja, više

nije mogao sumnjati i ozlojeđeno viknu: — Dakle, sve je to uradio taj razbojnik! I on je bio kod

nas. I mi ništa nismo slutili, ništa, baš ništa?

Da. Vi ste štaviše te ljude i naoruţali, hihihihi! —- nasmije se Sam na svoj osebujan način. — To

ste veoma dobro uradili, zaista izuzetno dobro!

Šutite, gospodine Hawkens. Jesmo li mogli i sanjati tako nešto? Zar je takva drskost uopće mo-

guća? Ubiti naše uhode, zatim doći k nama i zatraţiti

omoć! Ali ćemo ga mi goniti i nećemo mirovati dok ga ne ščepamo! Dakle, „kralj petroleja" je

ubojica Khasti-tina. To poglavica mora saznati, smjesta!

On ţustro izmijeni nekoliko riječi sa svojim crvenim pratiocima koji smjesta trkom napustiše

logor.

Pošto se razgovor dosad vodio na engleskom jeziku, a kako doseljenici nisu vladali tim jezikom, to

gospođa Rozalija zamoli Hobble-Pranka da joj ispriča najvaţnije. On objasni. Kad je to Wolf čuo, i

on s engleskog pređe na njemački, pa tu i tamo ubaci koju

primjedbu uz Frankova objašnjenja. Frank zaključi" svoje izlaganje riječima: — A sada ćemo

pokazati tim Nij orasima da nisu ništa drugo već obični Indijanci-gorušice.

Indijanci-gorušice? — upita Wolf iznenađeno. — Kako?

Zar to ne znate?

Ne, gospodine Frank. O nekim Indijancima-gorušici zaista nisam još ništa čuo.

Ne? Dakle, to je nevjerojatno! Ne postoji samo jedan, već ih štoviše, ima dva. I vi, uistinu, ne

znate ni za jednoga?

Ne.

Ni za starog ni za mladog?

Ne. A gdje ţive ti gorušica-Indijanci?

Nije vaţno. Za vas je dovoljno da znate da su bili u Washingtonu kod „Velikog bijelog oca". Vi

valjda znate koga se tim imenom naziva?

Da. Indijanci običavaju tako nazivati predsjednika Sjedinjenih Američkih Drţava.

Tačno! Kao što vidim, vi niste baš potpuno lišeni smisla za nauku. Dakle, oba ova Indijanca uputilo

je njihovo pleme u Washington da prenesu „velikom bijelom ocu" neke molbe i ţelje plemena. Bili

su poslanici, pa je s njima trebalo otmjeno i obzirno postupati. I stoga su pozvani kod Predsednika

na večeru. Sjedili su jedan pored drugoga na dnu stola što je gotovo pucao pod teretom boca,

zdjela i tanjura. Bilo je tu jela kakvih još u ţivotu nisu vidjeli, a, naravno, ni jeli. Uz to su leţali

noţevi, viljuške i kašike. Morali su dobro paziti kako će se pri tom ponašati. Tad stari promrmlja

lukavo mladom:

Neka moj mladi brat pripazi od kojeg jela bijeli gosti uzimaju najmanje. To je najskuplje i naj-

bolje jelo. Toga ćemo se mi temeljito prihvatiti. — Oni dakle pripaziše i primijetiše da se

najmanje uzima od nekog smeđeg jela što se nalazilo u malim, finim čašama što stajahu na isto

tako maldm i lijepim srebrnim tanjurićima. U svakoj čašici bila je utaknuta po jedna malena

180

kašičica od kornjačevine. Tad stari opet đošapnu mladom: — U tim se čašicama nalazi najskuplje i

najukusnije jelo. Neka

moj mlađi brat dohvati jednu od tih čašica. Mladi Indijanac privuče čašu, zgrabi punu kašiku a

zatim hitro još jednu. Ogleda se unaokolo nije li ga tko primijetio. Nitko ga nije vidio. Sada je tek

počeo ovo skupocjeno jelo jezikom mljeti; stari ga pri tom napeta lica promatrao. Lice mladog

odjednom poţuti, zatim pocrveni i poplavi. Cak je i pozelenilo, ali on ostade tih i nepokretan, jer

Indijanac ne smije čak ni u najteţim mukama trepnuti okom. Oči mu se uko-ćiše i postajahu sve

ukočenije i tada mu navriješe suze sve dok mu se potocima nisu počele slijevati niz obraze. Tada

mladi Indijanac načini strahovit, ludo hrabri gutljaj i — gorušica klizne uz grlo, i bi mu odmah

lakše. Ali voda mu je još uvijek potocima kuljala iz očiju. Zato ga stari Indijanac znatiţeljno upita:

Zašto plače moj mladi crveni brat? — Ovaj ne bi bio ni za ţivu glavu priznao da mu je to skupo-

cjeno jelo zadalo toliko jada i stoga odgovori: — Upravo sam se sjetio kako se moj otac prije pet

godina utopio u Mississipiju. Zato plačem. — Uz te riječi on doda čašu. — Ovaj je vidio kako je

njegov mlađi brat bio spretan i uradi isto tako. Stavi brzo jednu za drugom dvije pune kašike u

usta i brzo ih zatvori. Ali odmah mu se usta otvore, pa opet zatvore kao ribi na suhom ili kao kad

čovjek stavi u usta preveliki zalogaj koji ne smije izvaditi. Tada se starom nabra čelo, a onda mu

nešto krajnje sumnjivo za-grogoće u grlu. Boja lica mijenjala mu se kao u kameleona. Znoj mu je

probijao iz svih pora. Oči mu pocrveniše i napuniše mu se morem suza što je ubrzo preplavilo i

potocima se slijevalo niz obraze. Mladi to vidje i upita ga pun sućuti: — Zašto plače moj stari

crveni brat? — Na to ovaj naporom svoje volje proguta gorušicu, stenjući duboko udahne i odgo-

vori: — Plačem zato što se pred pet godina nisi i ti, zajedno sa svojim ocem, utopio! — Tako,

gospodine Wolf, to je ta glasovita priča o dvojici gorušica-Indi-janaca, što je još niste čuli.

Sveopći smijeh popratio je kraj te priče, smijeh u kojem je sam Frank imao najvećeg udjela,

smijeh koji se u noćnoj tišini čuo najmanje nekoliko milja

daleko. Tada se sa rijeke razli jeţe glas: — Zašto se blijedoliki smiju tako glasno? Ta nisu kod

kuće a ni u svojim šatorima! Svako drvo, moţda, skriva po kojeg neprijatelja.

Bio je to Nitsas-Ini s kantorom i nekolicinom svojih najboljih ratnika. I svoju bijelu squaw je.po-

veo jer su glasnici, zacijelo, javili da i tu ima ţena. Ljudi u logoru se podigoše da ga pozdrave. On

oštrim pogledom zaokruţi unaokolo. Kad je ugledao Sama Hawkensa, njegovo ozbiljno lice poprimi

izraz prija-znosti i, on mu pruţajući ruku reče: — Moj bijeli brat Sam je također ovdje? Onda

sam siguran, da se moţete prepustiti bučnoj veselosti; Sam Hawkens rie buci ako se neprijatelj

nalazi u blizini. , . *I' Stonea, Parkera, Drolla i Franka poglavica pozdravi. Pri tom dozna i imena

ostalih muškaraca. Ţene nije ni pogledao. Mladom Wolfu stavi ruku na glavu i reče: — Ti si

prijatelj moga sina i nećak moga bijelog brata. Dobro došao pod šatore Navajosa! Bit ćeš primljen

kao sin našeg plemena.

Ponovo svi posjedaju i nakon kraće stanke, kao što iziskuje indijanska učtivost u takvim prilikama,

Nitsas-Ini se obrati Samu Hawkensu: — Neka mi moj bijeli brat sada ispriča što se dogodilo!

Hawkens udovolji njegovoj ţelji i s nekoliko ga riječi uputi u. najnovije događaje. Kad je završio,

Nitsas-Ini neko vrijeme gledaše preda se, a zatim reče: — Sutra će ih stići kazna. Jesu li moja

bijela braća spremna da nam pomognu?

Da, uzvrati Sam. — Vaši neprijatelji su i naši neprijatelji, a naši prijatelji su vaši prijatelji.

Tako je. Popušiti ćemo kalumet.

Nitsas-Ini skine s uzice lulu mira, otvori duhankesu i napuni lulu. Kada ju je upalio, podiţe se, ispu-

sti dim u pravcu neba, onda prema zemlji, tada prema četiri strane svijeta i reče:

Neka svi blijedoliki što su ovdje sakupljeni budu naša braća i sestre. Ja govorim u ime

cijelog

plemena Navajo. Howgh!

Tad preda lulu Samu Hawkensu' i opet sjede. Sam ustade, ispusti također šest dimova i reče: Ja

pušim i govorim u ime svoje bijele braće i sestara

181

sto se tu nalaze. Mi ćemo biti kao sinovi i kćeri Navajosa i bit ćemo uz vas u ratu i miru. Ja sam

govorio. Howgh!

Zatim povrati lulu poglavici, a ovaj je popuši do kraja. Kada je dogorjela, objesi je o uzicu i reče:

— Sutra će poteći krv ubojice i njegovih pratioca.

Misliš li da će oni proći ovuda? — upita Sam.

Da.

Oni će, međutim, pokušati da vam se neopa-ţeni prikradu. Morat ćemo dobro otvoriti oči.

Poslat ću im u susret dva čovjeka u kojih su oči kao u orlova. Oni će mi javiti njihov dolazak.

Hm. Ta će trojica slijedeći vaše tragove naići na mjesto gdje1 sad logorujete. Vi to mjesto

napustite i sakrijte se negdje u blizini. Tako će vam pasti u ruke.

Moj brat govori ispravno. Ali ja ću im unatoč tome dvojicu uhoda poslati u susret. Ako ništa ne

prepustimo slučaju, oni će nam sigurno pasti u ruke.

A što ako za to više nemaš dosta vremena?

Tko bi me mogao omesti?

Nijorasi.

Oni me neće spriječiti, već će mi, naprotiv, pomoći da uhvatim ubojice. Zna se da su pošli prema

našem logoru, a kad vide da smo ga napustili, poći te za nama. Ubojice se, dakle, nalaze između

njih i nas. Oni će nam ih dotjerati.

Old. Shatterhand je, čini se, drugog mišljenja.

A ipak je došao da nas upozori?

To je, moţda bila samo mjera opreznosti da ne bi morao reći istinu.

Poglavica je neko vrijeme razmišljao, a onda prigušenim glasom, pošto je oštroumno naslutio o

čemu se radi, rekao: — Znači on misli da Nijorasi nisu; krenuli ravno k našem logoru?

Ĉini se da je tako — uzvrati Sam također tiho.

Onda to znači da ţele napasti nekog drugog. Zacijelo vas?

Pretpostavljam. Old Shatterhand o tome nije ništa rekao. Valjda nije htio zaplašiti iseljenike.

U tom trenutku začu se uzvik straţara, a odmah zatim iskrsnuše iz polutame dva čovjeka. Jedan

je od te dvojice bio Old Shatterhand. On brzo priđe i, ne iznenadivši se zbog prisutnosti

Navajosa, srdačno pozdravi poglavicu, njegovu bijelu squaw i Wolfa. Ţena je skočila i glasnim

oduševljenim uzvikom: ,,Schi-So, sine moj!" prišla drugom došljaku i njeţno ga povukla za sobom u

tamu šume. Nije htjela pozdraviti svoga sina pred tolikim očima.

Prisutni su tiho čekali ne izustivši ni riječi. Poglavica je nepokretna lica sjedio. Nakon desetak mi-

nuta začuše tihe korake što su se pribliţavali iz mraka: ruku pod ruku squaw se vraćala sa svojim

sinom. Stupi vši s njim među ostale, pusti mu ruku i ponovo sjede na svoje mjesto. Srcu je

udovoljeno tiho, bez glasnih riječi i uzvika. No ipak ne s manje njeţnosti.) A sada je trebalo

prinijeti obol indijanskom ponosu.

Schi-So priđe svom ocu i pruţi mu ruku. Poglavica ga je gledao dok mu je prilazio i vidio njegovu

snaţnu mladalačku pojavu, svjeţe lice, pametne oči, odmjerene pokrete. Jedan trenutak, ali samo

jedan jedini, ponosno i radosno blijesnu njegove oči, a zatim preko lica navuče prijašnju krutost.

On nije primio pruţenu ruku već se pričinjao kao da sina uopće ne vidi. Schi-So se okrene i sjedne

uz Adolfa Wolfa. Nije mu padalo na pamet da se zb©g toga uvrijedi. On je znao koliko ga otac

voli. Poznavao je indijanske običaje i bilo mu je ţao što je ocu pruţio ruku. Učinio je to pod

utjecajem evropskog odgoja. Prema običajima njegova zavičaja to nije bilo dopušteno. On je bio

dječak i nije smio u prisustvu odraslih ništa učiniti što u tom trenutku nije bilo neophodno.

Old Shatterhand je promatrao susret oca i sina zadovoljno se smiješeći. Znao je da u toj crvenoj

porodici ima više ljubavi i sreće, nego u mnogim otmjenim bijelim porodicama čiji su članovi samo

u prisutnosti drugih jedni prema drugima paţljivi i njeţni, a kad misle da ih nitko ne vidi, ponašaju

se kao psi i mačke.

Poglavica se obrati glasovitom lovcu:

182

Moj brat Old Shatterhand bio je u našem ranijem logoru?

Ne. Tamo nisam stigao. Ali „kralj petroleja"; je s Polleram i Buttlerom bio kod vas?

Da.

Vi ste ih snabdjeli oruţjem i municijom?

Da.

Rekli su vam da su s nama jahali, da su i njih i nas napali Nijorasi ali da su srećom uspjeli pobjeći?

Tako je. Otkuda to moj brat sve znade?

Pretpostavljam da je tako bilo — smješkao- se Old Shatterhand. — Tim je razbojnicima bilo po-

trebno oruţje. Morali su, dakle, k vama jer ga ni od kog drugog nisu mogli dobiti. Da bi vas

udobrovoljili, lagali su vam i rekli da su bili pratioci i zaštitnici Schi-Soa. A ja da sam imao

vremena, ne bih ni odjahao do vašeg bivšeg logorišta, jer sam predvečer saznao da ste ga

napustili.

Od koga?

Ni od koga. Bijah se, s ove strane rijeke, popeo na visoko drvo da osmotrim Nij oraše, i tada sam

vas ugledao na drugoj obali kako idete uzvodno.

Moţda su nas Nijorasi primijetili?

Nisu. Siguran sam, jer sam ih osluškivao. Schi-So je bio s nama. On je čuvao konje dok smo se

Winnetou i ja prišuljali neprijatelju. Onda sam se sa Schi-Soom vratio ovamo da izvijestim svoju

bijelu braću i da potraţim svoju crvenu braću. Ali Winnetou je ostao da i dalje promatra

neprijatelja.

Oni će sutra postati - naši zarobljenici.

To je i moje mišljenje, iako se nada moga brata temelji na krivoj pretpostavci.

Old Shatterhand se vara. Ja sasvim isto mislim što i on. Nijorasi će vidjeti da smo napustili lo-

gorište i slijedit će naš trag.

Nijorasi neće zasada poći do vašeg logorišta već će napasti nas bijele. Oni ne slute da su ratnici

Navajosa napustili svoj logor.

Uff!

Misle da ih mi slijedimo zato da bismo stigli do Navajosa, te su se smjestili uz Zimsku vodu da nas

tamo iznenade i opkole.

Uz Zimsku vodu? Taj su plan veoma mudro smislili, jer nema mjesta prikladnijeg za iznenadni

prepad. Moja će se braća, dakako, kloniti Zimske vode?

Naprotiv. Poći ćemo baš tamo.

I boriti se?

Moţda borbe neće ni biti, moţda će Nijorasi biti prisiljeni da se bez borbe predaju. Hoće li nam

ratnici Navajosa pri tom pomoći?

Svakako. AM kako da onda zgrabimo „kralja petroleja" i njegove krvave pomoćnike?

Vi ih ţelite uhvatiti? — upita Old Shatter-hand, na čijem se licu sad ukaţe lagan izraz izne-

nađenja. — Ti ih ţeliš goniti da osvetiš smrt uhoda?

Hoću i moram da se osvetim, ali slijediti ih ne moram jer će oni sami doći k nama.

Doći? Ĉudno! Pa oni bi morali biti sretni što su umakli i nama i vama!

U razgovor upade Wolf. Pri tom mU lice poprimi izraz najvećeg zadovoljstva i samosvijesti: Da.

Da nisu ostali bez potpisana čeka!

Zar više nije u njih?

Ne. Ja sam im ga oduzeo i zadrţao.

Ah! Kako se to dogodilo?

Wolf mu ispriča i doda: — Poslali smo uhode đa ih posmatraju i tako smo saznali da nas slijede.

Htjeli smo biti što sigurniji. Sutra ćemo ih dočekati i poslati im u susret dvojicu uhoda.

Hm! To nije bezopasno. Ali je na ţalost neizbjeţivo, jer mi moramo već sutra zorom

krenuti prema Zimskoj vodi. Ali prije no što se dogovorimo o

183

planu, htio bih vas izvijestiti što smo na našem izviđačkom pohodu saznali.

OTKRIVENA TAJNA

Pošto su se bijelci oslobodili zarobljeništva, Nijorasi su otišli. Bijeli su ih slijedili. Pri tom

Winnetou i Old Shatterhandu nije izmaklo da su Nijorasi, čiji su trag slijedili, sve više i više

usporavali jahanje. Kakav su za to imali razlog?

Nije bio običaj te dvojice glasovitih lovaca da za nešto što sami mogu riješiti traţe savjet drugih.

Stoga nisu nikom od svojih suputnika, pa ni Sam Haw-kensu, ništa rekli o svojim zapaţanjima.

Samo su paţljivije motrili i uskoro utvrdili pravi razlog.

Sto na to veli, moj brat Charly? — upita Winnetou.

Da im se ne ţuri k Navajosiima — uzvrati Old Shatterhand.

Moj brat misli tačno kao i ja. Ĉini se da namjeravaju odgoditi napad na Navajose. Onda se nameće

samo jedan zaključak: oni kane napasti nas.

I ja to pretpostavljam!

Ali zašto? Pa oni bi najpametnije uradili da što prije napadnu Navajose, jer će ih iznenaditi s ob-

zirom na to da su uhode dijelom zarobili, a dijelom pobili.

Neka se moj brat Winnetou sjeti da im se nalazimo za petama i da je u nas nekoliko veoma brzih

konja. Mi ih moţemo, u najmanju ruku neki od nas, ubrzanim jahanjem obići i prije njih stići do

Navajosa i upozoriti ih.

Uff! kimnu Apač. — Tako je.

Po svoj prilici! Oni to ţele spriječiti. Ništa lakše no da se ta zamisao začela u glavi Mokaschija,

njihovog poglavice. Oni sad jašu polaganije da bismo im se što više pribliţili, a potom nas napali čim

im se pruţi povoljna prilika. Ako je ova pretpostavka tačna, onda treba samo da razmislimo o

tome koje bi im mjesto u tu svrhu najbolje odgovaralo.

Uff! — sjeti se nakon kraćeg vremena Win-netou — postoji jedno do kojeg će oni danas još prije

večeri stići: Zimska voda.

Da, sasvim je moguće da će nas tamo čekati. Hoćemo li im naletjeti na puške i noţeve?

Ne. Moramo ih uhoditi. Ali koji od nas dvojice?

Hm. Zimska voda je mjesto za koje nije dovoljan jedan jedini uhoda.

Onda ćemo poći obojica.

Da. Zapravo morali bismo povesti još nekog.

Zašto?

Ukoliko nas napadnu, nas dvojica ćemo lako s njima izići na kraj. Ali ako oni to ne namjeravaju, već

odmah pođu na Navajose, mi bismo ove morali o tome obavijestiti. A to ni jedan od nas dvojice ne

moţe učiniti. Mi, dakle, moramo povesti još jednog čovjeka.

Winnetou predlaţe Schi-Soa. On je dobar jahač i poznaje ovaj kraj bolje od bilo koga. Postavlja

se, međutim, pitanje treba li ostali da saznaju zbog čega mi odlazimo?

Misli li moj brat Winnetou da bi bilo bolje da im to prešutimo?

Da. Među njima ima ljudi koji nisu heroji. A ima i ţena i djece pred kojima ne treba govoriti o

opasnostima prije no što je to neophodno.

Istom brzinom kojom je ovaj zaključak stvoren oni ga izvedoše. Malo potom tri su jahača

uzagrepce odjahala dok isu ih ostali slijedili korakom kojim su se dotad kretali.

Kraj je bio ravan. Lijevo se prostirala ravan gole stepe, a zdesna je vijugala rijeka čija je obala

uslijed vlage bila oivičena najprije šumom, zatim grmljem a onda trakom trave. Pri čistom zraku

kakav je tamo

bio moglo se, osim kad je rijeka skretala ulijevo, vidjeti veoma daleko. Nije se, dakle, trebalo

bojati da bi se moglo odjednom i neočekivano naletjeti na Ni-jorase. Tako je bilo sve do kasnog

popodneva. Tragove su s vremena na vrijeme paţljivo proučavali. Ustanovljeno je da su se sve više

pribliţavali Indijancima. Sada su im se već pribliţili na udaljenost manju od jednog sata jahanja.

184

Tad se s juga prema lijevoj strani ukaţe tamna, ravna crta što se protezala u pravom kutu k

rijeci. U daljini, sasvim na jugu, ona se sastojala od pojedinačnih suhih mesquitosa što su se

kasnije spajali u sve veće skupine. Kasnije su se još više zgušnjavali. Postadoše sočniji i zeleniji,

dok su na jugu bili sive, prašnjave boje. Što bliţe rijeci, sve gušće i bujnije bivalo je raslinje iz

kojeg je konačno izrastalo i drveće što se spajalo s trakom šume uz rijeku.

Taj trak raslinja označavao je i tok Zimske vode ukoliko je uopće i o kakvom toku ove vode mogla

biti riječ.

U vlaţno godišnje doba, to znači u vrijeme malobrojnih kišnih dana, prikupljala se voda u tom škra-

pastom udubljenju, ali tekuće vode tu još nije bilo. Ta neznatna količina vode podarila je raslinju

za nekoliko dana svjeţ izgled. Inače je to raslinje bilo siromašno, suho i tuţna izgleda.

Tri su jahača morala računati na to da iz tog udubijenja mogu biti primijećeni, pa su stoga bili

prisiljeni da dalje kreću pod zaštitom ţbunja. Sjahaše i patraţiše prikladno mjesto za svoje konje,

uz koje je trebalo da ostane Schi-So. Njegovoj su brizi povjerili i puške, jer bi im pri provlačenju

zbunjeni, a osobito pri puzanju samo smetale. Tada Winnetou i Old Shat-terhand pođu pod

zaštitom drveća, uz rijeku polako naprijed, napregnuto motreći oko sebe, kako bi pravovremeno

primijetili svakog Nijorasa ukoliko bi se kojim slučajem pojavio odnekud.

Kada su prešli pola puta, oni se zaustave i Old Shatterhanđ reče: — Hoćemo li najprije pogledati

jesu li Nijorasi ostali na Zimskoj vodi ili su pošli dalje?

Moţe. Drveće je dovoljno visoko.

A i krošnje su dovoljno lisnate, pa ako se i na sam vrh uspnemo neće nas izdaleka nitko

primijetiti.

Oni izabraše dva stabla dovoljno visoka a istovremeno dovoljno blizu jedno drugom da se njih

dvojica ispotiha mogla sporazumjeti sakrivenim njihovim krošnjama. Obojica su se izvanredno

verala i učas se popela gore. Vidik što se odatle pred njima pruţao bio je više no povoljan, jer se

bez zapreke pruţao iznad drveća, koje se nalazilo uz Zimsku vodu, na ravan što se s druge strane

širila. Ta je ravan bila potpuno pusta. Nalaze se uz Zimsku vodu

reče Old Shatterhand Winnetouu.

Tu su se zaustavili. Da nije tako ugledali bi smo ih u stepi — potvrdi Apač. — Neka se moj

brat posluţi svojim dalekozorom.

Old Shatterhand je razgledavao ţbunje uz Zimsku vođu neko vrijeme nepomično sjedeći na grani.

Tad skine dalekozor s očiju i tiho doviknu Apaču: — Logoruju s druge strane ţbunja, uz samu

Zimsku vodu. Neki se vraćaju s Chellv rijeke, gdje su napojili konje.

Ĉekat ćemo dok ne padne mrak, a onda ćemo im se prišuljati.

Da, ali što da čekamo tu u krošnji kad je dolje udobnije.

Old Shatterhand se upravo htjede spustiti kadli se Apač iznenađeno oglasi: — ! Je li moj brat

nešto ugledao? upita.

Da. Na drugoj obali. Dugu zmiju jahača što se provlačila duţ šume. Začas će je moj brat ponovo

ugledati. Ubrzo će se pojaviti na uskoj čistini što se nalazi mama preko puta. Obojica su napeto

motrila drugu stranu rijeke. Uto se pojave najprije dva jahača: bijahu to dva Indijanca. Oni

uzagrepce proja-haše preko čistine i paţljivo pretraţe ţbunje što se nalazilo na drugoj strani.

Potom se jedan vrati i mahnu rukom. Nisu otkrili ništa sumnjiva.

Neka moj brat uzme svoj dalekozor; moţda će im prepoznati lica — reče Winnetou.

Old Shatterhand ga posluša i upravi dalekozor k rijeci. Sad je vidio kako se na mahanje

prethodniče pojavio dugačak red jahača premazanih ratnim bojama; stoga Old Shatterhand nije

mogao razaznati njihova lica. Na začelju su jahale dvije osobe koje Old Shatterhand smjesta

prepozna; to su bili Nitsas-Ini i njegova bijela squaw. Kada su svi iščeznuli u ţbunju s druge

strane čistine, Apač reče: —; To mora da sa ratnici Navajosa. Jesi li koga prepoznao?

Da. Nitsas-Inija i njegova squaw jašu na začelju.

Sigurno su logorovali dolje, na ušću rijeke. Zašto su to mjesto napustili?

185

A zašto se nalaze tamo prijeko, na desnoj obali?

Ĉudno. Pa oni, zacijelo, znaju da će Nijorase naći s ove strane rijeke, na njihovu području.

Sve mi se čini da je „kralj petroleja" u to umiješao svoje prste. Ne vidim drugog razloga..

Uff! Ostao je bez oruţja i pošao je sigurno k njima da im ga nekako izmami. Poslije su, da bi dobili

u vremenu, Navajose uputili na krivu stranu.

Nakon toga se spustiše na zemlju. Uskoro pade sumrak i oni pođoše na svoj opasan zadatak. U po-

četku su šest do sedam koraka vidjeli pred sobom, ali kad su stigli u blizinu Zimske vode, toliko se

smračilo da im više nisu vrijedile oči, već su se morali opipom sluţiti.

Chellv rijeka je ovdje tekla gotovo ravno s istoka prema zapadu, a već je rečeno da je Zimska

voda dodiruje u pravom uglu, dakle da se proteţe pravcem sjever—jug. Dvadesetak metara visoke

obale ^rijeke bijahu obrasle šumom i ţbunjem i strmo su se rušile do same vode. Zimska voda se u

to godišnje doba sastojala od nekoliko lokava vrlo plitkog gaza. Ali je tlo pri ušću Zimske vode bilo

jako stjenovito, a obale su se spuštale strmo tako da joj na konjima nikako nisu mogli prići. Tko je

htio prijeći na drugu obalu, morao je poći do mjesta gdje su obje obale bile mnogo niţe. Jedino se

na tom mjestu moglo preći, ali je zato to mjesto bilo kao stvoreno da se na njemu postavi zasjeda.

Nijorasi nisu logorovali na tom mjestu. Odj anali su preko rijeke, a zatim lijevom obalom krenuli

niz-

vodno do ušća i tamo se ulogorili. Tko je htio napojiti konja, morao ga je, naravno, voditi opisanim

putem natrag i koritom sada isušene Zimske vode poći uzvodno do ušća pored kojeg protječe

Chellv rijeka. To je bio dosta mučan put. Nijorasima bi više pogodovalo da su se ulogorili dolje na

ušću, ali u tom bi slučaju za sobom ostavili tragove koje nisu mogli potpuno zbrisati.

Budući da su Nijorasi logorovali preko rijeke, Winnetou i Old Shatterhand su morali na drugu

stranu. Kad su stigli do visoke obale Zimske vode, ugledaše između grornada stijena svjetlucanje

logorskih vatara.

Kakva neopreznost! — reče Winnetou.

Da — potvrdi Old Shatterhand. — Ĉini se da se smatraju potpuno sigurnima.

Pošli su uz Zimsku vodu sve dok nisu stigli do gaza. Najprije se spustiše a zatim uspeše. Najzad se

uz lijevu obalu Zimske vođe počeše ponova prikradati, i što su se više pribliţavali logoru, bili su

oprezniji. Od đrveta do drveta, od grma do grma bezumnim su skokovima izbjegavali svako mjesto

do kojeg je dopiralo svjetlo s logorskih vatara.

Kad su se neprijatelju toliko pribliţili đa su mogli razaznati pojedine spodobe, Winnetou prošapta:

— Neka moj brat ostane ovdje. Iskrast ću se iz ţbu-nja i puţući obići logor s njegove vanjske

strane. Moţda ću otkriti gdje su im konji i jesu li postavili straţu.

On ode i prošlo je dobrih pola sata prije no što se vratio i izvijestio: — Konji se nalaze s druge

strane logora. Oni nas, dakle, neće odati svojim dahtanjem. Prema otvorenoj preriji postavljene

su straţe.

Moj crveni brat je sigurno dobro pregledao logor. Je li, moţda, vidio poglavicu Mokaschija?

Jesam. On sa tri stara ratnika sjedi uz neku stijenu.

Kad bismo nekako došli do njih.

Moţemo, budemo li dovoljno oprezni. Ja ću poći naprijed, a moj brat neka me slijedi.

Oni polegoše i puţući šuljahu se dalje, i pri tom su svako drvo, svaki stručak, pa čak i svaku biljku

i kamen na koji bi naišli oprezno i spretno koristili kao zaklon.

Cilj im je bila stijena o kojoj je govorio Win-netou. Bila je visoka gotovo kao dva čovjeka. Budući

da je odozgo bila obrasla mahovinom, lišće što se godinama na njoj taloţilo malo se pomalo pre-

tvorilo u humus koji je sada prilično debelim slojem prekrivao stijenu i sve pukotine i rupe na njoj.

I tako se na toj stijeni uspjelo razviti nešto raslinja čiji su izdanci visili iznad ruba.

Između te stijene i strme obale nalazio se samo uzak prostor, no ipak dovoljno širok da dvojici lo-

vaca posluţi u njihovu naumu. Uspjelo im je nepri-mijećeno doći do stijene i smjestiti se iza nje.

Spomenuti prostor, do kojeg su stigli, bio je širine čovjeka, tako da su se sada našli uz rub obale.

186

Da se to mjesto sastojalo od rastresite zemlje i da se pod teretom dvojice ljudi odronila, orli bi

se survali. Stoga su prije svega paţljivo isptivali tlo i na svoje zadovoljstvo ustanovili da je bilo

kamenito i čvrsto. Uspravili su se s tim da se popnu na stijenu. Kad jednom budu na njoj vidjet će

poglavicu gdje sjedi tačno ispod njih.

Ubrzo su pronašli uporište za ruke. Old Shatterhand se tu čvrsto prihvati, uzvere se na Apačeva

leđa i skoči na stijenu. Bio je to opasan pothvat, jer se pri pogrešnom pokretu ili koraku mogao

survati. Trebalo je skočiti veoma oprezno i nikako previsoko, inače bi ga Nijorasi mogli

primijetiti. On legne potrbuške i spusti Apaču laso i njime ga povuče.

Konačno su bili na stijeni. Ali jao njima ako ih primijete. Za sobom su imali bezdan, a pred sobom

logor sa tri stotine ratnika. Ništa im drugo ne bi preostalo, već da se odmah predadu.

Ĉvrsto priljubljeni uz stijenu oprezno se privu-koše spomenutim izdancima što su se spuštali niz

rub stijene. Odatle kn se pruţao nesmetan vidik na cijeli logor. Gorjelo je ništa manje nego osam

vatara, na kojima su Nijorasi upravo priređivali večeru. Ispod dvojice prijatelja prislonjen o

stijenu sjedio je Mo-kaschi s trojicom starijih Indijanaca, odvojen od običnih ratnika. Oni

razgovarahu, no ne ţustro već re čenicama S duljim ili kraćim prekidima. Old Shatter-hand i

Winnetou su uskoro doznali da ta trojica crve^ nih nisu bili istog mišljenja. Jedan među njima, po-

stariji, ali ipak još uvijek krepak čovjek sijede kose, reče: — Mokaschi će se pokajati što je

postupio po svojoj današnjoj ocjeni. Trebalo je poţuriti i brzo napasti te pse Navajose i pobiti ih.

Moj stariji brat je smetnuo s uma da izgubljeno vrijeme nije veće od jednog dana. Ĉim sutra

zarobimo blijedolike, smjesta ćemo krenuti na Navajose.

Gubitak, vremena je veći od jednog dana, jer smo, da bi nam se blijedoliki više pribliţili, sporije j

anali.

To ništa ne smeta. Oni šakali Navajosi neće napustiti svoj brlog, prije no što mi stignemo do njih.

Oni ne smiju napustiti logor prije nego im se vrate uhode što su ih razaslali. To moj stariji brat ne

smije zaboraviti!

Ja to ne zaboravljam. Ali godina ima i ljeto i zimu. I sve stvari na svijetu imaju dvije strane.

Takav je ovdje slučaj. Mokaschi misli da će Navajosi čekati jer su razaslali uhode, a ja mislim da

će oni razaslati nove uhode, jer onih prvih suviše dugo nema natrag. A nove će nas uhode otkriti i

o tome obavijestiti svoga poglavicu. I tako će se desiti da će Navajosi iznenaditi nas umjesto da

mi iznenadimo njih!

On je govorio mešto povišenim glasom kako se inače ne govori s poglavicom. Stoga Mokaschi odgo-

vori: — Moj brat nosi na glavi snijeg starosti. On je vidio više zima no što sam ih vidio ja i mnogo

je toga doţivio. Stoga on smije bez okolišanja reći ako misli drugačije od mene. Ali nije on

poglavica, već ja. Ako i poslušam mišljenja iskusnih ljudi, ja odlučujem, a mojoj se odluci svi drugi

moraju pokoriti!

Stari pogne glavu i reče: — Imaš pravo. Tvoja volja se mora poštivati.

Tako i treba da bude, a ti ćeš vidjeti da je to bilo ispravno. Ili si, moţda, mislio da će nas sreća

posluţiti i da ćemo iznenaditi Navajose?

Svakako.

U zabludi si. I oni postavljaju straţare kao šio ih postavljamo i mi. Mi najprije, pomoću uhoda,

moramo otkriti mjesto gdje se oni nalaze. A naše uhode oni mogu opaziti, uhvatiti, pa čak i pobiti,

baš kao što smo mi uhvatili njihove uhode. Ali mi to nije ono najvaţnije. Ima nešto na što moj

stariji brat, kako se čini, još uopće mije mislio. Naime, Navajosima je već poznato da smo krenuli

na njih.

Uff! — viknu stari Indijanac. — A od koga su to doznali?

Od tri blijedolika što su nam umakla.

Uff, uff! Istina je, ako su, zaista, odjahali k Navajosima!

Oni su sasvim sigurno pošli k njima. Moţda su ih već pronašli i izvijestili o nama. Onda će nam

Navajosi smjesta krenuti u susret i odmah će nas napasti. Ali na to upravo i čekam.

187

Uff, uff! Moj brat Mokaschi zacijelo zna staro ratno pravilo da lakše pobjeđuje onaj koji prije

udari!

Znam ja to pravilo; ono je dobro, ali ne odgovara svakom islučaju. Neka Navajosi dođu i neka nas

napadnu, ali mjesto na kojem će nas napasti bit će za njih kobno. Dočekat ćemo ih tu kod Zimske

vode.

AH to nije u skladu s prvobitnim planom!

Ne. Htio sam Navajose iznenaditi; ali to je propalo u vodu jer su ih ona tri blijedolika obavijestili

o našim namjerama. Morao sam, prema tome, izmijeniti svoj plan. Sakrit ćemo se tu kod Zimske

vode. Kad Navajosi naiđu, pustit ćemo ih da se s visoke obale spuste u korito i onda ćemo ih

napasti. Stiješnjeni među stijenama klanca neće imati prostora rta se razviju za borbu.

Uff, uff! — viknu stari obradovan. .— Novi plan Mokaschija je dobar; ja mislim da će uspjeti, no

desi li se ništa nepredviđeno.

Ipak postoji jedna smetnja: blijedoliki što iza nas jašu. Oni nas slijede. Kane potraţiti Navajose.

Ako Ih propustimo, odat će neprijatelju da ga tu čekamo. To se ne smije dogoditi, a da se ne bi

dogodilo mi ćemo Winnetoua i Old Shatterhanda sa svim njihovim ljudima zarobiti

Da li ćemo ih pobiti?

Ako se budu branili.

A ako se ne budu branili?

Tada ćemo ih samo zarobiti i povesti sa sobom. Nećemo ih vezati uz stup mučenja, jer smo s

njima popušili kalumet. Ali ćemo traţiti da se s našim ratnicima bore na ţivot i smrt.

Uff, uff! — Starome su se ratniku oči prosto krijesile od ushićenja a i ostala dvojica oduševljeno

viknu: — „uff".

Mokaschi, zadovoljan tom podrškom, nastavi izlaganjem svoga plana: — Zimska je vođa kao stvo-

rena da se neprijatelj k njoj domami i onda bez po muke ili opasnosti napadne i uništi. Moja će

braća sutra biti svjedoci poraza bijelih ljudi, iako ih predvode najglasovitiji ljudi Zapada.

Preko lica starog ratnika ponovo preleti sjena zabrinutosti i on reče: — Taj bi plan mogao

propasti baš zbog tih blijedolikih iza nas.

, Nipošto. Ja znam da su oni veoma mudri ljudi i da znaju čitati tuđe misli. Ali oni naš plan neće-

otkriti. Uvjereni su da smo mi krenuli na Navajose i da nam do njih uopće nije stalo.

Ma bih to i ţelio, a i moglo bi biti tako. Ali nema orla tako oštrih očiju, ni mustanga tako

finih ušiju, ni lisice lukavije od Old Shatterhanda i Winnetoua. Pa zar ih nismo imali u rukama? I

čvrsto ih vezali uz drvo? A ipak su se oslobodili!

Ovog ćemo puta biti mudriji. Mudro smo postupili što smo naš logor postavili ovdje gore

umjesto dolje uz vodu. Sutra će blijedoliki stići i neće

uz vodu otkriti ni jedan jedini trag, te će ne sluteći ništa, ujahati u klanac dok ćemo ih mi tu u

zasjedi čekati. Oni će poći do Chellvja da napoje konje i tada ćemo ih napasti.

Ti misliš da neće odmah prijeći gazom, već da će se neko vrijeme tu zadrţati?

Da. Jedino na tom dijelu lako moţe s visoke obale sići do vode. Oni će iskoristiti priliku da napoje

konje i ugase ţeđ. Sa sobom vode ţene i djecu a prema njima moraju imati obzira. Cim se

nađu na vodi, mi ćemo se, koliko nas god ima, sručiti na njih.

Svi? Moramo ostaviti nekoliko ratnika uz konje i zarobljenike!

Ne. Zarobljenike ćemo privezati uz stabla a i konje ćemo također vezati. Svi ćemo krenuti u

napad. Kad bijelci vide koliko nas ima, neće nam pruţiti otpor. Neka moj stariji brat zamisli u

kakvom će se onda poloţaju naći! S lijeve i desne strane okomite stijene uz koje se nitko ţiv

uzverati ne moţe. Pred njima rijeka Chelly, a iza njih tri stotine ratnika. Bili bi ludi kad bi i

pomislili da se brane.

Ako se pokušaju bijegom spasiti?

Nemoguće! Kamo da okrenu?

Prema Chellvju!

188

U vodu? Toga će se čuvati kao ţive vatre. Oni znaju isto tako dobro kao i mi kako je lako

ustrijeliti čovjeka u vodi. A koje li sramote za njih kada bi se pročulo da su napustili ţene i djecu

čija im je sigurnost bila povjerena!

Mokaschi ima pravo. Njegov je govor razbio sve moje sumnje. Moţemo biti sigurni da će nam se

blijedoliki predati bez borbe. A ista sudbina očekuje i one navajoske pse!

Da. Namamit ćemo ih dolje u duboko korito Zimske * vode, a odatle im više nema spasa.

Uff! Ala će to biti uţitak: stajati iza stijenja, drveća i ţbunja i iz zaklona jednog za drugim

poskidati i biti sigurni da nam njihovi meci ne mogu nauditi. Uff, uff!

Ĉetiri Indijanca bila su sve ođuševljenija. Da su samo slutili tko se nalazi iznad njih, gotovo na do-

hvat ruke, i čuje svaku njihovu riječ! Winnetou se malo pomaknu natrag i povuče Old

Shatterhanda za ruku.

Hoćemo li se povući? — tiho ga upita lovac.

Da. Dosta smo čuli, više ne moramo znati. Neka moj brat dođe.

Oni dopuzaše do straţnjeg ruba stijene gdje Old Shatterhand opet spusti Apaca pomoću lasa.

Silazeći, lovac je ponovo bio u ţivotnoj opasnosti, ali mu je Winnetou pomogao i sve je dobro

prošlo.

Sada je trebalo napustiti ovo mjesto kao što su isto tako neprimjetno i došli. Kao zalijepljeni uz

tlo, puzali su i povlačili se već pređenim putem. Uspjeli su da se sretno udalje od logora toliko da

više ne moraju puzati. Tad pođoše do gaza i pređoše na drugu stranu u potpunu sigurnost. Tamo se

zaustaviše i Winnetou reče: — Oni hoće da nam postave stupicu i vjeruju da će nas uhvatiti.

Da, stupica je dobra! I mi ćemo u nju ući!

Moj brat misli što i ja. Mi ćemo ovamo dovesti Navajose. Oni će za nama zatvoriti stupicu tako da

se Nij orasi iznenada sami nađu u njoj. No, hajde da se vratimo Schi-Sou! Toga mladog od vaţnog

borca ne moramo više slati Navajosima, jer ćemo ih potraţiti i sami.

On htjede poći. Tada mu Old Shatterhand poloţi ruku na rame i reče: — Neka moj brat sačeka

još trenutak. Ako sutra namjeravamo ući u stupicu što nam je postavljena, a da nam to ne naškodi,

onda se moramo još jedanput čvrsto osvjedočiti hoće li se plan naših neprijatelja uistinu provesti

onako kako je zamišljen.

Moj brat smatra da bi se Nijorasi ipak mogli domisliti još nečem novom?

Da. Moramo paziti da ne uletimo u omču koju ne moţemo više otvoriti.

Tačno. Onda ću ostati ovdje da motrim na Ni-j oraše. Moj brat Old Shatterhand zna bolje od

mene saobraćati s bijelim ţenama i muškarcima. Zato neka on od jaše i izvijesti ih.

Dobro! Ali nije potrebno da cijelu noć osta-ješ tu kod Zimske vode. Dovoljno je ako se sutra

zorom vratiš ovamo.

Da. Ja moram i po svoga konja uz kojeg, ću logorovati.

Onda dođi.

Pođoše pravcem kojim su došli. Sada se više nisu morali skrivati jer se već bilo potpuno smračilo.

Po-šli su otvorenom prerijom i na taj su način brzo odmicali. Uz put su se posavjetovali o načinu

kako da izvedu njihov sutrašnji plan.

Usprkos tami, dva su prijatelja napredovala bez

ikakva napora. Uskoro se pribliţiše obalnom raslinju i dozvaše Schi-Soa. On odgovori i s konjima

izađe iz grmlja u kojem se bio sakrio.

Laku noć! — reče Winnetou, uze Iltchi i povede je natrag u ţbunje.

Laku noć! odvrati Old Shatterhand te uzjaha Hatatitla i krene.

Naravno, obojica su od Schi-Soa uzeli i svoje puške. Mladi Navajo bio je nešto iznenađen ovim

kratkim oproštajem, ali se nije odvaţio bilo što upitati. Stoga i on uzjaha svoga konja i pođe za

Old Shatter-handom.

Bijeli lovac jahao je kraće vrijeme kasom i šutio. Tada upita mladića na svoj dobrohotan način:

Schi-So uopće ne zna zašto je pošao s nama?

189

n Ja ću to saznati — odvrati mladić uljudno.

Da, ti ćeš saznati. Kad bih ti sada sve rekao, morao bih to pričati dvaput, što .ne bih ţelio. Ali,

nešto ĆU' ti ipak reći što će te zacijelo obradovati: vidio sam tvoje roditelje.

Uistinu? Gdje? — upita Schi-So radosno iznenađen.

Na onoj obali. Oni su s velikim odredom ratnika jahali uzvodno tragajući za Nijorasima.

Onda će noćas logorovati tu. Kad bih ih smio potraţiti!

Smiješ. Ja ionako moram k njima, a ti ćeš me pratiti. Mislim da ćeš još ove noći pozdraviti svoga

oca i majku. Hitno je. Poţurimo.

Kratka riječ bila je dovoljna da potjera Hatatitlu u brţi trk, a Schi-So ga je slijedio, tiho se

radujući ponovnom viđenju s roditeljima.

Ovog puta nije trebalo veliko oštroumlje da se pronađe mjesto prema kojem su pošli, jer je lovac

već ranije sa Samom Hawkensom ugovorio gdje će logorovati bijelci. Nakon kraćeg oštrog jahanja

stigoše u logor gdje na svoje iznenađenje i radost ugledaše poglavicu Navajosa i njegovu ţenu.

Slijedio je susret koji je već opisan.

15. NA ZIMSKOJ VODI

Dogovor sa Nitsas-Inijem brzo je završen. On je bio potpuno suglasan s planom. Nakon toga Old

Shat-terhand savjetova prisutnima ida pođu na počinak jer ih sutra očekuje naporan dan.

Poglavica Navajosa nije se sa ţenom vratio u svoj logor, već je odlučio da ostane ovdje. Stoga po-

šalje pratioce natrag da ratnicima saopće njegove zapovijedi. Postavljene su straţe. Vatre su

pogašene i tad nastade tišina. Već je bilo kasno, ostalo je još kratko vrijeme do zore.

Tek što'je zora granula, već je Old Shatterhand probudio ljude. Kad su prišli rijeci da se operu,

oni ugledaše Navajose koji su nailazili jašući u dugom nizu uzvodno na suprotnoj obali. Kada su

crveni saveznici stigli tačno preko puta bijelaca, potjeraše konje u vodu i pređoše na ovu obalu.

Bijeli se također brzo spremiše za polazak. Tad cijela ipovorka krene obalom nizvodno. Old

Shatterhand i Nitsas-Ini jahali su na čelu. Nitsas-Ini je saopćio glasnicima što ih je prošle noći

uputio u svoj logor imena dvojice Indijanaca koji će kao uhode poći u susret „kralju petroleja" da

bi potajno pratili njega i njegove ljude. Ukoliko primijete da ta trojica namjeravaju umaći, ne

smiju im to dozvoliti makar ih morali ubiti.

Oba crvenokošca kojima je povjeren taj zadatak spadali su među najistaknutije i najlukavije

ratnike plemena. Oni isprva pojahaše natrag tragovima Navajosa da bi se onda sakrili na mjestu s

kojeg će već

izdaleka vidjeti kad naiđu bijelci. Nakon pola sata upade im u oči jezičac obalnog raslinja što se

kao uska traka opruţio u preriju. Odveli su konje tamo, svezali ih pa se i sami sakrili u blizini.

Ravan se da-li-ko pruţala pred njima, pa su na taj način mogli otkriti „kralja petroleja" i njegove

pratioce već izdaleka. Smatrali su da su učinili veoma dobar izbor i bili su potpuno sigurni u svoju,

stvar. Ali na ţalost nije bilo tako!

Grinlev, Poller i Buttler, kao što je već rečeno, nisu mogli slijediti Navajose do njihova logora jer

se međuvremeno smračilo te se nisu vidjeli tragovi. Tamo gdje su se zatekli, sjahali su i legli na

počinak. Tek što je granula zora, uzjahaše i pođoše dalje. U otvorenoj preriji pođu tragom

Navajosa, ali su uzgred zaobilazili svako ţhumje. Uskoro ugledaše pred sobom spomenuti jezičac

obalnog raslinja.

Buttler zaustavi konja i zamišljeno stade osmatrati rt stisnutih očiju. Tada reče: — Na ovoj

strani pruţa se široka ravnica, a pretpostavljam da je tako i na onoj strani. Znači, ovo je

najprikladnije mjesto da nas primijete još izdaleka; ako su nam postavili kakve uhode, onda su ti

lupeţi sigurno tamo i nigdje drugdje. Prema tome, čuvat ćemo se da se pribliţimo tom ţbunju ili

190

da jašemo pored njega. Ne, mi ćemo se prišuljati tamo i jao psima ako ih pronađemo. Idemo!

On skoči s konja i povede ga k rijeci. Ostali ga slijediše. Pod zaštitom obalnog drveća i ţbunja išli

su prema vodi, tako da ih se nije moglo primijetiti s onog jezičca ţbunja. Napredovali su, naravno,

veoma polagano i prošlo je mnogo1 vremena prije no što su stigli do obale rijeke odakle se jezičac

vegetacije pruţao u otvorenu ravan. Tu svezaše konje i skre-nuše od vode pod pravim kutem da bi

potraţili to mjesto i utvrdili ima li tamo .skrivenih neprijatelja. Bilo je to nekoliko minuta prije no

što su s druge strane naišla oba Navajosa.

Tri bijelca uz najveći oprez pretraţiše sve, ali ne otkrlše ni traga ljudskom biću. Gotovo su već bili

stigli do vanjskog ruba jezičca i „kralj petroleja"

upravo htjede predloţiti da se vrate konjima i pođu dalje, kad Buttler pokaţe na ravan i reče:

Hej! Tamo dolaze dva crvena! Po svoj prilici su to oni koje traţimo. Hoćemo li ih pustiti?

Pustiti? — uzviknu Poller. — Oni zacijelo ne ţele proći. Kako mi se čini, oni nam upravo prilaze.

Svakako. Sad ćemo ih osmatrati.

Oni oprezno čučnuše. Oba Navajosa priđoše, po-vukoše konje među ţbunje i onda se i sami

sakriše. Protivnici nisu bili jedni od drugih udaljeni više od kojih deset koraka. Indijanci su bili

uvjereni da su sami i stoga nisu smatrali potrebnim' da razgovaraju tiho. Bijelci su ih čuli sasvim

razgovijetno.

Hoće li blijedoliki naići? — zapita jedan.

Doći će — reče drugi.. — Pa oni se ţele domoći papira.

Onda će poći u smrt. Ako budu slijedili naše ratnike, bit će uhvaćeni i mučeni, a posumnjaju li u

nešto i ne budu li ih slijedili, ini ćemo ih pobiti.

Jeste li ćuli? — »kralj petroleja" došapnu Buttleru i Polleru. — Ništa više ne moramo čuti.

Tačno! Znam dosta — potvrdi Buttler. — Sto sad?

U pakao s njima!

Fino! Prihvaćani! Uzmi pucaljku i gađaj u lijevog. Poller, i ti drţi spremnu pucaljku za slučaj

potrebe!

On sam prisloni pušku na rame i stade brojati: —i Jedan ... dva ... tri!

Odjeknuše pucnji. Sušnulo je grmlje u kojem su se sakrili crveni. Ĉulo se stenjanje 1 kratak

hropac, potom nastade tišina. Bijelci napuste svoje skrovište i pređu preko. Crveni su leţali mrtvi

u ţbunju, oba prostrijeljene glave.

Tako! — nasmija se „kralj petroleja". — Ovi nas više neće smetati i raditi o glavi. Neka tu

budu plijen orlovima i vukovima. A ono što nam od njihovih stvari treba, ponijet ćemo.

Tri razbojnika opljačkaše mrtve, osobito im je dobro došla njihova municija i hrana. Naravno, po-

veli su i konje Indijanaca koji su im mogli biti od velike koristi za slučaj bijega.

A sada tri ubojice nastave put s pet konja. Više nisu morali biti tako oprezni jer se nisu morali

bojati zasjede. I zato oštro potjeraše konje sve dok nisu stigli do mjesta uz obalu gdje su

Navajosi noću logo-rovali. TU sjahaše da ga istraţe. Ali ne pronađoše ništa osobito, izuzev tragova

iz kojih se razabiralo da su crveni jutros rano produţili s ove strane obale dalje uzvodno.

Oni slijediše taj trag i nakon nekih četvrt sata stigoše do mjesta na kojem su Navajosi prešli na

drugu obalu. Oni učiniše isto i pronađoše jasan trag logorišta bijelaca. Tu opet sjahaše i paţljivo

ispitaše mjesto.

I tu je bilo logorište — reče „kralj petroleja".

Znate li tko je bio tu?

Naravno, Old Shatterhand sa svojim ljudima

odvrati Buttler. — Nitko drugi nije mogao biti.

Pogledajte ono ţbunje. Njihovi tragovi Vode gore

k visokoj obali prema zapadu.

Da! Navajosi su došli ovamo preko rijeke i priključili im se. A onda su zajedno pošli za Nijora-sima.

To znači — on zape usred riječi. Vidjelo se da se uplašio.'

191

Sta je? — upita Buttler.

Sto mu đavola! Nešto mi pade na pamet. Nešto ţalosno i neugodno!

Sta?

Ako je tako kao što mislim, onda nam preostaje jedino da se pokunjimo i odemo kao prebijeni i

gladni psi! Naime, od novca neće biti ništa. Nećemo dobiti ni dolara, ni centa!

Sto mu gromova! Zašto ne?

Jer je ček otišao k vragu! Sigurno je da su Navajosi sve ispričali Old Shatterhandu i Winnetouu,

čim su se sastali s njima!

Da. Vjerojatno su im rekli da smo bili kod njih i da smo ih tako lijepo nasamarili.

Zbog toga nemoj ništa uobraţavati, jer smo sada mi nasamareni. S njima je sigurno i Wolf

kod koga je bio naš ček. I on je sigurno vidio bankara i razgovarao s njim

Tako je, đavo da ga nosi! Sad znam što misliš. Sve je ispričao i onda... i onda je Wolf izručio ban-

karu ček!

Naravno! — sikne „kralj petiroleja".

I na taj način nestala je naša posljednja nada. Sve, sve je bilo uzalud i sad konačno moraš priznati

koliko je bilo djetinjasto što si Wolfu pokazao ček!

„Kralj petroleja" htjede tu svoju grešku opravdati, te tako nastade prepirka koja postade tako

ţestoka te se ta dvojica umalo ne pograbiše. Poller ih rastavi i reče: — Valjda nećete jedan

drugome skr^ hati vrat! Time nećete ništa izmijeniti. Ja ne vidim zašto odmah mislimo na najgore

i zašto bismo morali napustiti svaku nadu. Pa još ništa nije izgubljeno!

Nije? — viknu „kralj petroleja" Ijutito. — Ĉek je otišao.

Ne, nije otišao. Najprije je bio u WoLfa, a sad je u Duncana. Kakva je to razlika? Svejedno u koga

je, samo ako je još tu.

To i ja znam. To mi nitko ne mora reći. Ali on više nije tu. Jasno je da će ga Duncan smjesta

uništiti.

Uništiti? Ne vjerujem dok ne vidim. Uništen, znači poderan. Sto se podere, to se ne meće u dţep

već se baci. A gdje tu vidiš i najmanji komadić papira? Od sinoć do sada nije bilo ni najmanjeg

vjetra. Nije bilo ni daška vjetra da odnese ostatke čeka. Dakle, morali bi se još nalaziti ovdje.

Hajde da još jednom paţljivo pregledamo ne samo logor već i okolicu.

Učiniše to savjesno, ali ne nađoše ništa. Duboko uzdahnuvši, malo razvedren, „kralj petroleja"

reče: — Sada mi se doista vraća samopouzdanje. Taeno je to što Poller kaţe. Poderani papir ne

sprema se u dţep već se baca. Bankar nije poderao ček, već ga je spremio.

Tako je — kimnu Poller. — Moţda ga nije poderao samo zato da mu ostane uspomena na doţivljaje

što ih je doţivic^na Divljem zapadu

Da, i to je moguće. U svakom slučaju, u meni je opet oţivjela nada. Ĉak mi je, štoviše, draţe da ga

sad ima on, nego da je još u Wolfa. Iz Wolfova dţepa mogao bi se izvući samo uz ţivotnu opasnost

i umorstvo, dok je bankar neiskusan,čovjek koji nema ni toliko hrabrosti da pruţi ozbiljniji otpor.

Svakako — suglasi se Buttler. — S ovim Dun-canom svršit ćemo bez po muke. S njim ćemo prije

svršiti no bilo s kim^drugim. Dakle, šta da zaključimo? Šta nam valja činiti?

Odjahat ćemo dalje.

Ali uz dvostruki oprez!

To i nije tako potrebno. Oni su nam poslali u susret uhode i ne slute da smo ustrijelili oba lupeţa.

Vjeruju da smo pod njihovom paskom, pa misle da će ih uhode izvijestiti prije no što dođemo.

Opet uzjahaše, uzeše oba zaplijenjena konja, za vodice i krenuše dalje tragom Navajosa i

bijelaca.

Desilo se kao što su predvidjeli: njihov je put proticao glatko i nigdje nisu naišli na zapreke. Odmi-

cali su stalno visokom obalom rijeke u blizini obalnog drveća i ţbunja, a tragovi što su ih slijedili

bili su isti sve dok nisu stigli do mjesta gdje su se tragovi znatno širili. Tu je tlo bilo šire izgaţeno.

Svakako ne bez razloga. Zaustaviše se i siđoše s konja da preispitaju tragove. Bili su na mjestu

192

gdje je sinoć u grmlju Sehi-So s konjima čekao Old Shatter-handa i Winnetoua i gdje je Apač

ujutru dočekao bijelce i crvene.

Tu se banda zadrţala dulje vrijeme — reče Buttler. To se vidi sasvim tačno. Konji su kopitima

razgazili zemlju. Ali, zašto?

Tko zna! — zamišljeno će „kralj petroleja". To ćemo već saznati kasnije.

Ali ja bih to htio znati već sada. Gledajte! Tu tragovi vode ravno u grmlje! Hajde da pogledamo

šta je tu bilo!

Oni ostave konje i pođu u grmlje. Tad začuju neki glas što je vikao na njemačkom: — U pomdć! u

pomoć! Dođite amo, dođite amo!

Stadoše i oslušmaše.

To nije engleski — reče Buttler. — Ĉini se da je njemački, ali ja ga ne razumijem.

Ja razumijem — prihvati Poller, nekadašnji vodič iseljenika. — Netko doziva u pomoć i moli nas da

dođemo k njemu.

To moţemo. Ako je nekom, potrebna naša pomoć, znači da se nemamo čega bojati.

Ali ako je to samo trik? Ako je to poziv u klopku?

— Ne vjerujem. Pođite za mnom!

Oni slijediše tragove nogu i kopita što su se protezali u grmlje. Uskoro ugledaše dva osedlana

konja što su bila privezana u grmlju. Toliko su se pribliţili čovjeku koji je pozivao u pomoć, da ih

je on valjda ugledao, jer je viknuo: — Ovamo, ovamo, gospodine Poller! Budite dobri i presijecite

mi spone!

Ma je li to moguće! — viknu Poller. — Pa to je glas suludog kantora koji komponira operu u

dvanaest činova i uz to čini svakojake gluposti! Dođite! Tu zaista nemamo čega da se bojimo.

A4i — oprezno će „kralj petroleja" — on pripada Old Shatterhandu i Winnetouu. Tko zna ne radi

li se o zamci u koju mi treba da proturimo glave.

Teško! Ja sam gotovo uvjeren da je taj ludi kantor zaostao zbog neke svoje gluposti. Samo mirno

pođite za mnom!

On se probi dublje u ţbunje, a oba druga pođoše za njim; Pollerova je pretpostavka bila tačna.

Ugledaše kantora kojemu su ruke bile vezane na leđima a zatim opet čvrsto privezane o stablo.

Naravno, bio je vezan tako da je ipak ostao u udobnom poloţaju. Sjedio je u mekoj travi naslonjen

leđima o drvo.

Vi, gospodine kantore? — upita Poller. — Pa to je nevjerojatno!

Kantor emeritus, molit ću vas lijepo! To je zaista samo potpunosti radi, a i zbog razlikovanja, jer

jedan emeritus, naravno, nije više aktivan, gospodine Poller.

Vaš je poloţaj, izgleda, više pasivan nego aktivan. A kako ste dospjeli u takvu pasivnost?

Svezali su me.

To vidim. Ali tko?

Stone i Parker. Gospodin Shatterhand im je to naredio.

Zašto?

To... to zapravo uopće ne znam — promuca kantor stideći se da kaţe pravi razlog. — Ne pitajte

me za razlog nego mi radije presijecite spone.

To se ne moţe uraditi tako brzo kao što vi zamišljate. Old Shatterhand vas je dao svezati zaci-

jelo da spriječi neku vašu glupost. Ipak, smatram da je to s njegove strane nepravedno. Kako vas

je mogao svezati ovdje sama u divljini, bez ikakve zaštite?

Sama? Nisam sam. Još je netko tu koji me čuva.

Tko?

Gospodin Duncan, bankar.

On? — zadovoljno upita Poller. — Samo on ili još netko?

Samo on. Sam se ponudio. Ja sam ga neprekidno preklinjao da me oslobodi, ali mi nije htio ispuniti

ţelju. To je bezosjećajan, grozan čovjek.

193

Takvo kantorovo mišljenje Polleru je nadasve dobro došlo. Stoga reče da ga još pod jari: — Da, to

je u svakom slučaju grozno s njegove strane i stoga zasluţuje veoma oštru kaznu. Zapravo,

trebalo bi vas osloboditi a njega vezati!

Da. To bi trebalo! Ja bih se veoma tome radovao a ne bih ga odvezao da ne znam kako moli.

Ostavio bih neka visi ovdje i pošao bih za drugima, dolje do Zimske vode. ..

Ah, ostali su kod Zimske vode? Sto će tamo?

Napast će i zarobiti Nijorase. Ja nisam smio poći s njima, jer misle da ću, da ću... hm... stoga su

me vezali, a bankar se ponudio da ostane sa mnom

,jer se nitko nije javio za to. On je više volio da ostane ovdje nego da se izlaţe opasnosti da u

borbi bude ranjen ili čak pogine.

"Ta mu je bila veoma pametna. Ali ja ga nigdje ne vidim. Gdje je?

Otišao je. Sjedio je preko, na rubu ţbunja, i ugledao vas je kako nailazite. Prestrašio se i sakrio.

Zar aas je prepoznaa?

Ne. Bjli ste isuviše daleko. Ali ste dolazili s ove strane, pa je znao da ne pripadate našim

prijateljima, zaključio je da ste neprijatelji kojima ne treba vjerovati. Nije htio da ga nađete.

Znači, otišao je i vi ne znate gdje se sakrio?

Znam!

Onda nam samo recite, da ga dovedemo i da mu dokaţemo kako.ne ţelimo nikakvo zlo ni vama ni

njemu!

Ne ţelite zlo? uzvrati kantor pri čem se, trudio da svom licu da lukav i sveznajući izraz. — Valjda

mislite da ja čak i vašim riječima vjerujem, cijenjeni gospodine Poller? Ne pada mi na um. Nije

lako nafarbati nas sljedbenike umjetnosti.

I nije mi namjera. Sto vam kaţem, istina je. Ţelim dobro i vama i njemu.

Moţda meni, ali ne i njemu! Ona'priča s izvorom petroleja nije bila istinita. Vi ste mu htjeli odni-

jeti mnogo novaca. v

Besmisao! Kad tačno ispita jezero, vidjet će da izvor uistinu postoji. Ali on ništa ne zna, pa je

dozvolio da ga drugi nahuškaju protiv nas. No, treba da dobije malu uspomenu: malo ćemo ga

privezati i vas postaviti za njegova straţara. Razmislite malo kakva će to biti napeta scena za vašu

operu! Ĉovjek kojeg ste uzalud preklinjali, sad mora preklinjati vas da ga odveţete! To je ruka

pravde, one iste pravde koja se pojavljuje gotovo u svakom kazališnom komadu.

Da, imate pravo! — oduševljeno viknu kantor. — Jedina scena za moju operu. Divna, prekrasna

scena! Najprije ga ja preklinjem. To dolazi u ariji milosti za bariton. On uskraćuje da mi ispuni

molbu u drugom basu. Onda se bariton oslobađa, a drugi bas biva vezan. Onda opet dolazi arija

milosti za kojom slijedi veliki duet za drugi bas i bariton. To će djelovati, nevjerojatno će

djelovati! Ja sam vam izvanredno zahvalan za tu ideju.

No, dobro. Gdje je Duncan?

Rekao je da tu dolje u stijeni ima jedan uzak procjep obrastao ţbunjem. Tamo se htio sakriti.

Poller tačno prevede sadrţaj svoga razgovora. Oni se nasmijaše dobroj prilici koja im se pruţila i

ubrzo nađoše pukotinu u stijeni u koju se stisnuo Dunćan. Razbojnici izvukoše noţeve i „kralj

petroleja" podrugljivo viknu: — Hej, gospodine Duncan! Sta radite u tom procjepu? Da ne traţite

kakav izvor petroleja?

Bankar se strašno uplaši kada je prepoznao Grin-leya. On nije bio junak, a pred njim su stajala tri

opasna razbojnika.

Budite tako dobri i izađite! — pozove ga „kralj petroleja". — Vi ste potpuno napustili povjerenu

duţnost!

Duţnost? — uzvrati bankar izlazeći iz procjepa sav unezvjeren i prestrašen.

Da, gospodine! Vi treba da čuvate svoga dobrog prijatelja kantora. Zašto ste pobjegli?

Ugledao sam tri jahača koja su jahala prema nama, ali nisam znao da ste to vi.

Tako! Znači, da ste nas prepoznali, ne biste pobjegli?

194

Ne.

Veseli me što imate toliko povjerenja u nas! Budite dobri i pođite s nama natrag do kantora.

Odveđoše ga do drveta. Tamo mu „kralj petroleja" oduţe oba revolvera i municiju i reče:

Vi se nalazite pod moćnom zaštitom i ne treba vam oruţje, dok smo mi đavolski slabo naoruţani.

Zacijelo ćete nam rado pomoći. A sad vaim moram saopćiti nešto veselo. Vi .ste se oglušili na sva

kantorova preklinjanja da ga odveţete...

To su mi strogo zabranili! — ţustro upade Duncan.

Ništa nas se ne tiče! — On je zbog toga veoma ljut te ţeli đa -i vi jednom okusite kako izgleda

biti privezan uz drvo. Mi smo bolje naravi od vas, pa ćemo mu ispuniti tu ţelju.

Sta mislite? — promuca strašljivo bankar. — Sta to treba da znači? Hoćete li moţda...?

Vas (privezati? Hoćemo!

To vam neću dozvoliti, gospodo moja!

On se uspravi što je mogao odlučnije, trudeći se da izgleda što muţevnije. Tada ga „kralj

petroleja" smijući se potapša po ramenu i reče: — Ne naduva-

vajte se nepotrebno, sir! Pa mi vas dobro poznajemo! Mi ţelimo kantora obradovati time što ćemo

vas vezati, i ništa više. Kad odemo, on vas opet moţe osloboditi. Dakle, što kaţete na to?

Grinlev zauze prijeteći stav i poigra se noţem. Buttler i Poller urade isto. Bankar se silno

prestraši. On potisnu svoj strah i reče tonom kao da mu uopće nije teško prihvatiti ovu šalu: —

Šta da kaţem na to? Ništa. Ako vas veseli da tom ludom čovjeku ispunite ovu još luđu ţelju, onda

to učinite. Meni ne pada na um da se s vama nateţem zbog toga.

— To je jako razumno, izvanredno razumno od vas — zacereka se „kralj petroleja". — Prema

tome, šala imoţe početi!

On odveţe kantora. Duncan priđe drvetu, pruţi ruke i reče: — Evo, uţivajte u tom vašem jeftinom

zadovoljstvu, gospodo!

Mislio je da će i njega vezati njeţno kao što su vezali kantora. No, odmah je uvidio da se prevario.

Poller ga zgrabi za desnu a Buttler za lijevu ruku. Povukoše ga tako bezobzirno uz drvo da je

glasno za-jauknuo. Ruke mu izviše naopako, uz drvo. Dok su ga tako drţali, „kralj petroleja" mu

sveţe ruke i reče: — Da, gospođine Duncan. Jeftino zadovoljstvo počinje. Ali vam ono moţe lako

postati skupo. Ako se dobro sjećam, vi u kaputu imate jednu vama veoma dragu novčarku, iz koje

bih ja rado ponio jednu malu uspomenu.

Smješkajući se zlobno, promatrao je bankarevo lice. Duncan problijedi.

„Kralj petroleja" grubo posegnu u njegov kaput, istrţe novčarku i bez po muke u njoj nađe ček

koji uz dubok uzdah trijumfalno strpa u dţep. Tad novčarku baci bankaru pred noge.

Duncan je stenjao u nemoćnom bijesu. Htjede se otrgnuti od stabla. Ali pri tom mu se remenje

toliko usjeklo u meso da je glasno zajaukao.

Budite tihi. Umirite se! — smijao se „kralj

petroleja" podrugljivo. — Ja samo uzimam natrag ono što mi je neopravdano oduzeto.

Kantor, koji nije znao engleski i koji se i sad previše bavio svojom operom a da bi shvatio šta se

zbiva oko njega, stajao je bezazleno i gledao kao da i ne moţe sasvim potisnuti izvjesno

zadovoljstvo koje mu donosi bankarov bijes. Poller mu doviknu da mu ţeli dobar uspjeh s

planiranom arijom milosti, na što se kantor zahvali s naklonom. Tada tri razbojnika priđoše

konjima, skočiše u sedla i odjahaše. Kompozitor sjedne bankaru sučelice te ga je promatrao s

izvanrednim zadovoljstvom. Duncan nije mogao shvatiti takvo drţanje. Ispunjavalo ga je bijesom i

stoga se stade ljutito derati dobacujući kantoru prijetnje i zahtijevajući da ga smjesta oslobodi.

On je govorio engleskim jezikom koji kantor, na ţalost, nije razumio. Ranije, dok je on sam bio

privezan o stablo, emeritus je s istim neuspjehom zacijelo stotinjak puta izgovorio iste riječi, ali

njemačkim jezikom, što ih opet bankar nije razumio. Kad je bankar iscrpio sve moguće engleske

psovke, kompozitor sjedne do njega da ga proučava, fućkajući pri tom kroza zube neku melodiju

iz boje je trebalo da se iskukolji arija milosti. Bankar je kiptio od bijesa. I kad mu se bijes

195

raspalio do krajnjih granica, odjednom mu naglo spadne napetost. Sad je mogao mimo razmišljati.

Oh je od svoga knjigovođe Baumgartena naučio nekoliko njemačkih riječi, a kantor je također

naučio nekoliko engleskih izraza. Moţda bi se mogli sporazumjeti makar i s tim neznatnim

znanjem. On to pokuša i započe:

Mister kantor, unbind, unbind1!

Kantor emeritus, molim! — glasio je odgovor.

Unbind, unbind!

Anbinden2? zapita kantor. — Pa vi ste već vezani! Šta hoćete?

Tako su se natezali najmanje četvrt sata. Prvo, kantor nije razumio bankara, a zatim, nije uviđao

zašto onaj što je njega drţao privezana o stablo ne bi i sam osjetio kako to izgleda. Ali je tada

nadvladala njegova dobrota. On priđe Duncanu, kad je ovaj ponovo napeo sve svoje sile da raskine

spone, i uz veliki napor odveţe čvrsto stegnuti čvor. Očekivao je sada neku prijaznu Duneanovu

riječ, ali se jako pre-

vario. Duncan protegne udove pa onda raspali emeri-tusa šakom po glavi tako da ovaj zaglavinja i

pade u ţbunje. Onda Duncan odveţe konja i odjaha put zapada gdje je znao da se nalazi njegovo

društvo. Kantor se polako podiţe, opipa se po glavi i reče:

Zahvalnost je rijetka biljka.

A kako se bojao da ostane sam, izvede svoga konja iz ţbunja, pope se na njega i odjaha prema za-

padu tragom bijelaca i Navajosa.

, A kako se zapravo dogodilo da su dobroga kantora ostavili i da su ga, štaviše, svezali?

Jutros se taj nespretnjaković, netom su krenuli, obratio Hobble-Franku te ga upitao: —_

Gospodine Frank, ako sam tačno obaviješten, mi sada krećemo na Nijorase? Treba da ih

napadnemo?

Da — potvrdi Hobble-Frank.

'To me jako veseli. To me silno veseli!

Zašto?

Ne morate me ni pitati. Ta valjda znate da namjeravam komponirati herojsku operu u dvanaest

činova!

Da, sve mi se čini da sam već negdje nešto čuo o tome.

Sigurno sam vam ja nešto rekao. Ovdje sam već našao heroje koji su mi za to potrebni; ali ih

zapravo još nisam vidio na djelu!

Niste! Gle, a ja sam mislio da su do sada već uradili dosta toga što drugi ljudi ne bi izveli s takvim

uspjehom. Pa mi smo zapravo letjeli iz pustolovine u pustolovinu!

Ma to ja rado priznajem. Ali još nije bilo nečega pri čemu se junaštvo moţe ispoljiti u njegovu

punom sjaju. Meni je za moju operu potrebna neka bitka, gdje čovjek stoji nasuprot čovjeku i

gdje heroj ubija neprijatelja za neprijateljem. Ja bih ţelio doţivjeti neku istinski krvavu borbu.

A čemu to? Tako nešto opasno je i ne treba uopće poţeljeti. Ako to hoćete izvesti na pozornici,

to još uvijek me znači da zbog toga morate ţeljeti pravu borbu, pravo krvoproliće.

O, da! Ako se tako nešto uistinu vidi i doţivi, moţe se komponirati mnogo bolje. Bijes borbe,

vika i tulez, pucnji i jeka pušaka, sve se to moţe vjerno pretočiti u tonove ako to čovjek sam čuje.

Ali to vas moţe stajati ţivota, a onda je i čitava vaša lijepa opera otpuhnula!

Varate se. Mi kompozitori nalazimo se pod osobitom zaštitom muza. Nama se ništa ne moţe dogo-

diti. Jeste li ikada čuli da su kojega glasovitog kompozitora zaklali ili ustrijelili Indijanci?

Ne, nisam čuo.

Prema tome, za mene nema nikakve opasnosti. Mislite li da će danas doći do borbe?

Hm! Ako sve bude teklo kao što su se dogovorili Old Shatterhand i Winnetou, onda će nam ne-

prijatelj uletjeti u šake a da pri tom nećemo morati opaliti ni metka. Ali, ako se okrene drugačije,

i te kako moţe doći do borbe.

Kako drugačije?

196

Mogu iskrsnuti razne slučajnosti. Nikad se ne moţe unaprijed znati što se sve moţe dogoditi. Na

primjer, bilo bi dovoljno da Nijorasi samo primijete da im se iza leđa nalaze Navajosi i već bi

došlo do guţve.

A kako bi oni to mogli primijetiti?

Na bilo koji način. Pa glupan pita uvijek mnogo više no što mu pametan čovjek moţe odgovoriti! Pa

ja vam kaţem da se unaprijed nikad ne moţe znati što će se desiti. Vašem bi konju, na primjer,

kad stignemo do gaza samo trebalo da padne na pamet da umjesto udesno potrči ulijevo i sve bi

bilo otkriveno.

Hobble-Frank je to govorio raapol ozbiljno a napol u šali. Ali kantorovim licem zaigra izraz zado-

voljstva i on upta: Dakle, ulijevo umjesto udesno?

Jesam li to dobro razumio? Da?

On zadovoljno kininu što lukavom Hobble-Franku dakako nije izmaklo. Odluči da o tom

pravovremeno obavijesti Old Shatterhanđa kako bi kantorovu rato-bornost učinili neškodljivom.

Budući da je vrijedni kompozitor u svojem oduševljenju nešto šapnuo o svojim planovima gospođi

Rozaliji Eberschbach, i sam se dovoljno pobrinuo da mu se planovi pomrse

Uskoro zatim povorka se zaustavi, jer je pred njih iz grmlja izašao Winnetou. On priđe Old

Shatter-handu i poglavici Navajosa i izvijesti: — Nijorasi su ostali pri svom planu i nisu promijenili

poloţaj. Moja braća mogu poduzeti ono što sam jučer s Old Shat-terhandom dogovorio. Mislim,

međutim, da treba učiniti malu izmjenu.

A ta bi bila? — upita Old Shatterhand.

Odlučili smo odjahati dolje u isušeni gaz, a onda suhim koritom Zimske vode krenuti desno, dok ne

stignemo do rijeke. Uto će nas Nijorasi napasti, a u tom istom času trebalo bi da ih Navajosi

napadnu s leđa. Ali vaţno je da neprijatelj ne upotrijebi vatreno oruţje, da koga ne rani ili ne

ubije. To ćemo postići ako im odmah u početku dokaţemo da će biti uništeni ako se upuste u

borbu.

Winnetou ima pravo. I Navajose treba uključiti u akciju da bi Nijoraskna bilo odmah jasno da su

upali u vlastitu klopku.

To sam baš mislio — kimne poglavica Apača.

Ali Navajosi ne smiju poći s nama, već neka se već prije nađu na mjestu, ali tako da ih Nijorasi ne

primijete.

Moj bijeli brat misli tačno kao i ja.

Veoma je lako pogoditi što moj crveni brat misli. Nijorasa je tri stotine ratnika, a nas ima šest

stotina. Bit će dovoljno ako im pet stotina bacimo za leđa. Ostalih stotinu neka se spusti s visoke

obale dolje do rijeke i onda se odšulja do ušća Zimske vođe. Tamo će se sakriti u ţbunju i čekati

dok mi ne stignemo. Cim stignemo tamo, a Nijorasi se okome na nas, stotinu će ratnika izaći iz

svog skrovišta i prići nam. To će djelovati kao udar groma. U neprijateljskim će redovima nastati

zabuna i naših će im pet stotina ratnika lako zaci za leđa.

Tako je. Slaţem se s riječima Old Shatter-faanda. Nitsas-Ini, hrabri poglavica Navajosa, neka

izabere stotinu svojih ratnika i neka se kriomice do-šulja do ušća Zimske vode. Potom će i onih

pet stotina odjahati. Ĉim se oni, po našem mišljenju nađu na određenom poloţaju i mi krećemo

odavde.

Tako je urađeno. Stotinu Navajosa zađe u obraslo ţbunje da bi se spustili k rijeci. Nisu, dakako,

mogli povesti svojih konja. Ţivotinje su morali povesti ostali. Odmah poslije njih krene i ostalih

pet stotina.

Kada su svi Navajosi otišl^ Old Shatterhand još jednom izloţi plan njemačkim iseljenicima na nji-

hovu maternjem jeziku; ranije se govorilo engleski. Zamoli ih da ne budu zabrinuti, jer će sve

dobro proći, a uz to ih ozbiljno upozori na oprez, kako ništa ne bi učinili što bi uspjeh plana dovelo

u pitanje. Tada mu gospođa Rozalija reče: — Svi ćemo se mi sigurno drţati vaših uputa, ali znam

jednog koji je čvrsto odlučio učiniti veliku glupost.

197

Tko je taj?

Tko je taj? Još pitate? Kada je riječ o gluposti, onda i sami znate na koga bi se to moglo odnositi!

Na kantora, naravno. I mene je pokušao nagovoriti da mu se pridruţim; on, naime, namjerava dolje

kod Zimske vođe skrenuti ulijevo.

Pa to je nevjerojatno. To bi nam pokvarilo sve račune. Jeli to istina, što je o vama sada rekla

gospođa Eberschbach?

Da — prizna kantor u po glasa.

Vi ste naumili, ne pitajući me, poći drugim pravcem? Zašto?

Zbog moje opere — procijedi kantor.

Vaše opere? Mi bismo, dakle, još jednom zbog vaše sulude ideje dospjeli u opasnost? Kako to da

vas ta vaša glasovita opera navodi na taj korak?

Kantor ne htjede odgovoriti. Tad posredova Hota-ble-Frank rekavši: — Znam što je pribiljeţio u

gruntovnu i hipotečnu knjigu svojih planova. Već mi je prije povjerio da zbog opere mora

promatrati bitku. On namjerava krenuti ulijevo zato da bi Nijorasi opazili onih pet stotina

Navajosa i s njima zametnuli bitku.

Svi su bili zaprepašteni tom nevjerojatnom zamisli.

— Pa to je strašan čovjek — ljutio se Old Shatterhand. — Ali pobrinut ćemo se da nam ne

naškodi.

Ne smije s nama; ostat će tu, na ovom mjestu.

To je izvanredno ozlojedilo nadobudnog kompozitora. Povrati mu se dar govora i on odgovori: —

To neću dozvoliti, gospodine Shatterhand. Ja nisam vojnik i ničijim se naređenjima neću

pokoravati!

I te kako ćete se pokoriti! Ostat ćete ovdje, a kraj vas ću ostaviti nekoga da na vas pazi.

Pobjeći ću!

Lijepo! Onda ćemo vas vezati.

To je i učinjeno usprkos njegovu otporu. Ali koga da ostave pokraj njega. Bojeći se Nijorasa,

bankar se sam ponudio da ga čuva. Old Shatterhand se sloţi, ali oštro upozori bankara da ni za što

na svijetu ne od-veţe kantora. Poslije će k njima poslati glasnika da ih dovede k ostalima.

Još su neko vrijeme vidjeli pet stotina Navajosa koji bijahu odjahali prema jugu. Ali uskoro su

nestali na obzorju. Vjerojatno će ubrzo stići do svoga cilja. Stoga Old Shatterhand naredi da se

nastavi prekinuto jahanje.

Doseljenici su imali neograničeno pouzdanje u Winnetoua i Old Shatterhanda. Zaista, kraj Apača

i njegova bijela brata čovjek se osjećao sigurnim. Old Shatterhand upozori sve da se ponašaju što

je moguće bezbriţnije i da ni u kojem slučaju ne upućuju ispitivačke ili čak strašljive poglede

prema mjestu gdje su skriveni neprijatelji.

Jašući uporedo s tokom rijeke stigli su do Zimske vode. Sam Hawkens zbivao je svakojake šale.

On se smijao glasno navodeći i ostale da mu se priključe kako foi Nijorasi bili što sigurniji u svoju

stvar. Na mjestu gdje se nalazio gaz jahali su polagano dolje u isušeno korito. Winnetou i Olđ

Shatterhand bili su na čelu. Njihovim oštrim očima ništa nije moglo izmaći, iako je izgledalo kao

da uopće ni na što ne motre.

Lijevo od njih nalazilo se nekoliko stijena koje bi bujice u doba kiša sasvim preplavile. Iza jedne

ođ tih stijena oprezno izviri glava Nitsas-Inija. — Altso-ti. — Mi smo ovdje — šapne prijateljima

na svom jeziku. I ponovo se sakri.

Bijelci skrenu udesno i nastave put koritom Zimske vode nizvodno, tamo gdje se ona sastaje s

Chelly

rijekom. Desno i lijevo dizale su se visoke, strme stijene, a naprijed kod ušća na obali Chellvja,

nalazio se drvećem i ţbunjem gusto obrastao trak. Tamo se zaustaviše.

Old Shatterhand oštrim očima pregleda ţbunje. Tad u njemu zašušti i jedna se crvena ruka načas

podiţe u zrak. To je bio znak da je stotina Navajosa zauzelo svoja mjesta. Uspjelo je, dakle,

198

postaviti dvije zasjede neprijatelju.

Obalna stijena na lijevoj je strani bila nešto isturena i tvorila ugao. Ukazujući na nju Old Shatter-

hand reče: — Neka se ţene i djeca povuku iza ove stijene; tu im ne prijeti nikakva opasnost.

Oni kojih se to ticalo, poslušaše zapovijed. Izuzetak je bila samo gospođa Eozalija. — Što? Ja da

se sakrijem? — viknu ona. Što bi ovi Indijanci mislili o meni? — Pri tom istrgne svom muţu pušku

iz ruke, zgrabi je za cijev i prijeteći zavitla kundakom iznad glave.

— Pst! Ne tako. Maknite pušku! — opomenu Olđ Shatterhand, — Nijorasi nas promatraju i mogli bi

po tom pokretu zaključiti što će se desiti. Oni će, tuleći i derući se, nahrupiti. Uperite tada u njih

svoje puško, ali ne pucajte. Ali ako se ne zaustave, onda se branite. U svakom slučaju; ja ću dati

znak za vatru, ali molim vas, gađajte ih samo u noge. Sada sjednite i ponašajte se kao da pojma

nemate o njihovoj prisutnosti!

Zapovijed je začas izvršena. Ljudi posjedaše okre-nuvši Chellyju leđa a lice presahlom koritu

Zimske vode. Tako su morali primijetiti nailazak Nijorasa.

Old Shatterhand i Winnetou stajahu jedan uz drugoga i razgovarahu, činilo se, posve bezbriţno.

Zimska je voda, kada bi jako nabujala, nosila komade Mlijenja i nanosila ih k ušću ili u njegovu

blizinu. To je kamenje pruţalo dobar zaklon i vjerojatno će Nijorasi otpočeti napad zaštićeni tim

kamenjem do kojeg će se potajno došuljati. Tako se u stvari, i dortndilo. Winnetou primijeti iza

»jednog kamena neko micanje. Načas se oštrije zagleda i tad reče Old Shat-terhandu: — Iza

onog velikog trouganog bloka nalazi se jedan Nijoras. Je li ga moj brat vidio?

Da. Vidio sam ga kako se šulja od kamena što se nalazi iza ovog do kojeg je stigao. To je Mokaschi,

sam poglavica.

Znači tu smo! Ne misli li moj brat da bi bilo bolje da ne čekamo da nas napadnu?

Tako je. Tim veće će biti njihovo iznenađenje. Hoćeš li ti s njima govoriti?

Ne. Neka to učini moj brat. Ti imaš pušku koju smatraju čarobnom. Tvoj će, dakle, glas imati veće

djelovanje od moga.

Dobro, onda moţemo početi!

On šapne nekoliko riječi prema ţbunju gdje je bilo skriveno onih stotinu Navajosa, a onda će bije-

lima: — Nijorasi su tu. Dignite se i uperite puške!

Zatim stupi nekoliko koraka naprijed drţeći u pripravnosti svoju kratku pušku i viknu prema sti-

jeni: — Ĉemu se skriva Mokaschi, poglavica Nijorasa, ako nas ţeli posjetiti? On slobodno moţe k

nama doći. Mi znamo da se tu nalazi sa svojih tri stoting ratnika.

Uff, uff! — odjeknu iza stijene i Mokaschi se ispravi. — Bijeli psi znaju da smo ovdje? I unatoč

tome su došli? Je li im Veliki duh isprţio pamet da se u tako malom broju usuđuju nama

suprotstaviti?

Poglavica Nijorasa se nalazi u velikoj zabludi. Ne vidite li čarobnu pušku u mojoj ruci?

Mi ćemo tako brzo navaliti da Old Shatterhanđ neće više od dva ili tri puta zapucati, a uto će ga

mnoštvo mojih ratnika svladati. Na blijeđolikima je da biraju: ili da se predaju ili da natjerani u

vođu budu poubijani. Sa svih ste strana opkoljeni.

On podiţe ruku i na taj znak, iza svakog se kamena pojavi nekoliko Nijorasa. Mnogi koji se nisu

mogli sakriti iza prvih stijena pozadine pohitaju naprijed podiţući pri tom jezivu ratnu viku. Ali

nisu prešli u napad, već su se zaustavili iza svoga poglavice. Stojeći na istom mjestu on ponovo

podiţe ruku; tulenje smjesta utihne i on đoviknu Old Shatter-handu: — Upuste li se u borbu

blijeđolikima nema spasa. Bit će najpametnije đa nam se predaju.

Iako nas je malo ne bojimo se tri stotine Nijorasa. Ali mi nismo sami. Na Mokaschijev

znak pokazali su se njegovi ratnici. A sad ću i ja dići ruku

Na njegov znak smjesta se iz grmlja podiţe stotinu Navajosa. Začas se poredaše u dvostruke

redove i upraviše puške u Nij oraše. Ovi zaurlaše od iznenađenja. Ni jedan se od njih nije usudio

upraviti pušku u bijele jer bi ovih već uperene puške na najmanji pokret Nijorasa prasnule i

obasule ih tučom metaka. Old Shatterhanđ dade znak đa ţeli još nešto reći našto se galama stiša:

199

— Zašto poglavica Nijorasa samo zuri ovamo? Neka malo pogleda i iza svojih leđa!

Mokaschi i njegovi ratnici se okrenu. Sada ugledaše jedva na dvadeset koraka udaljenosti pet

stotina Navajosa koji bijahu ispunili čitavu širinu isušenog korita Zimske vode poredani u dubinu u

osam do deset redova. Pred njima je stajao Nitsas-Ini. On doviknu Mokaschiju: — Ovdje je pet

stotina ratnika Navajosa, a pred vama pored blijedolikih ima ih stotinu. Da li još uvijek poglavica

Nijorasa ţeli zametnuti borbu?

Nijorasi zaurlaju od straha kao divlje zvijeri. Po broju dvostruko jači Navajosi su ih ipak

nadvikivali svojom pobjedničkom cikom. Tada Old Shatterhanđ dade znak da se umire. Kad je

zavladala tišina progovori povišenim glasom: — Obraćam se Mokaschiju I istim pitanjem što mu ga

je već Nitsas-Ini postavio, naime, ţeli li još uvijek da zametnemo bitku. Preko Šest stotina

metaka sjurit će se u štiješnjenu hrpu Nijorasa. Koliko će ih poslije toga ostati? Ni jedan jedini.

Mokasehi ne odgovori odmah. Samo je mračno gledao preda se. Tada reče škrgućući zubima:

Izginut ćemo, ali će zato svaki od nas ubiti najmanje po jednog Navajosa.

Ti to kaţeš, ali ni sam u to ne vjeruješ, jer čim samo jedan od vas digne pušku, sve će naše puške

prasnuti. Vi ste oslijepili i oglušili, jer niste nas ni čuli ni vidjeli kađ smo vas Winnetou i ja jučer u

vašem logoru osluškivali? Ti si sjedio sa starim ratnicima pored stijene što se nalazi u blizini

visokog ruba obale, a mi smo leţali na toj stijeni, čuli smo sve što ste govorili. Treba biti vrlo

oprezan kad je iskopana ratna sjekira?

Uff, uff! — viknu Mokaschi zajapureno. — Olđ Sfaatterhand i Winnetou leţali su na kamenu ispod

kojeg smo mi sjedili?

Da. Mi smo slušali kada ste se dogovarali kako ćete nas ovdje napasti. Zašto ţelite od ljudi za koje

znate da se ne boje svih ratnika vašega plemena stvoriti svoje neprijatelje?

Nato Mokaschi poloţi svoju pušku na zemlju i reče: — Veliki je Manitou bio protiv nas. On nije

htio da mi pobijedimo. Neka Olđ Shatterhand ili Win-netou dođu da se sa mnom bore.

Zar zbilja misliš da ćeš nas pobijediti? Jesi li ikada čuo da je jedan od nas dvojice ikada podlegao

neprijatelju? Tvoj prijedlog ne moţe izmijeniti vašu sudbinu. Ali mi nismo prijatelji prolijevanja

krvi i ţeljeli bismo izbjeći borbu.

Kako da je izbjegnemo? Zar da vam se predamo na milost i nemilost?

Ne, jer tako se ne predaju hrabri ljudi a Ni-jorasi su ođvaţni ratnici. Ti slabo poznaješ Old Shat-

terhanda i Winnetoua čim pretpostavljaš da ćemo vam postaviti takve uvjete koji bi i za vas i za

vaše potomke pređstvlajali vječnu sramotu.

Nato Mokaschi duboko i olakšano uzdahnu i tipita: — Kako da se izbjegne borba a da naše ţene i

djeca prstima ne pokazuju na nas i ne stide nas se?

O tom ćemo se posavjetovati. Neka Mokaschi i Nitsas-Ini dođu k meni i Winnetouu. Mokaschi

moţe ponijeti svoje oruţje, on se još nije predao, prema tome, on je slobodan čovjek.

Ja ću doći.

Nijoras podigne pušku sa zemlje i pođe prema Old Shatterhandu. Stigavši do njega, drţeći se

dostojanstveno kao što i priliči poglavici, sjedne. Bijeli lovac sjedne pored njega; Winnetou

također. Došao je i Nitsas-Ini. On je morao proći kroz mnoštvo Nijo-rasa koji se razmaknu i

naprave prolaz. Pratili su ga mračnim pogledima, ali nitko se nije usudio da ga napadne ili da mu

dobaci neprijaznu riječ. Sad je savjetovanje moglo otpočeti. Poglavica Navajosa i poglavica

Nijorasa su prema indijanskom običaju sjedili bar četvrt sata da nisu progovorili ni liječi.

Svaki

se povukao u svoje misli. Old Shatterhand i Winne-tou ih ispitivački pogledavahu kao da su htjeli

otkriti njihove najskrovitije misli. Tad izmijene kratak pogled i Winnetou prvi progovori obrativši

im se kratkim pitanjem: — Ovdje sjede četiri ratnika koji su došli ovamo da se savjetuju. Tko od

njih ţeli govoriti?

Njegove riječi dočekaju mukom. Najzad će Nitsas-Ini: — Naš brat Old Shatterhand nije ţelio da

se prolijeva krv, pa neka on govori!

200

Howgh! — rekoše ostali dajući time do znanja

da se slaţu.

Old Shatterhand čekaše neko vrijeme kako bi njegove riječi ostavile što veći dojam. Tad započe:

— Moja braća znaju da ja sve ljude i narode poštujem i cijenim, bili oni crveni ili crni, ţuti ili

bijeli. Oni znaju da sam ja prijatelj crvenih ljudi. Indijancima je jednom pripadala cijela zemlja od

jednog do drugog mora. Tada su došli bijeli i uzeli im sve. Za uzvrat su ih obdarili svim mogućim

bolestima. Indijanci su postali siromašni i bolesni ljudi i njih će uskoro nestati.. Bijeli su. ih

pobijedili posijavši sjeme razdora među plemenima crvenih ratnika. Jedne su huškali na druge, a

crveni su se ljudi međusobno tamanili i nisu se opametili do dana današnjega. Uzajamno se

uništavaju, a mogli bi se još uvijek spasiti od propasti kad bi se okanili uzajamne mrţnje i bili jedni

drugima ono što bi trebalo da budu i zašto su rođeni, naime, braća. Imam li pravo?

— Howgh! — za ječi uokolo.

Da, ja imam pravo, a to uviđaju i dva plemena velikog naroda Apača, što su se ovdje kao ne-

prijatelji sastali. Neka mi moj brat Nitsas-Ini kaţe zašto je krenuo protiv Nijorasa?

Jer su protiv nas iskopali ratnu sjekiru.

Dobro. A sada neka Mokaschi reče zašto je poveo svoje ratnike protiv Navajosa?

Jer su protiv nas iskopali ratnu sjekiru.

Je li vam sada jasno što sam vam htio dokazati? Htio sam čuti uzrok vašoj svađi. Vi niste naveli

nikakav stvaran razlog već samo činjenicu da

ste iskopali ratne sjekire. Nije li to slično maloj djeci koja se počupaju za kosu a da za to nemaju

nikakva razloga?

Old Shatterhand načas zastade kako bi ono što je sad naumio reći što jače djelovalo na zavađene

Indijance: — Moj crveni brat Nitsas-Ini nije samo glasovit i hrabar ratnik već i obziran i mudar

vladar svoga plemena. On je osvjedočen da crveni čovjek mora umrijeti, ostane li takav kakav je

sada. Stoga je prihvatio nazore bijelih i tih se nazora drţi. On se oţenio bijelom squaw koju voli i

kojoj duguje veliku zahvalnost. On je svoga sina uputio preko mora da tamo nauči kako se pustinja

moţe pretvoriti u. plodnu zemlju. On zna da rat nosi samo strah, bijedu i nevolju, a da se do sreće

moţe doći samo u miru. Hoće li on dobro svoga plemena staviti na kocku da bi krvlju postigao ono

što mu mir badava nudi? Je li se on odjednom izmijenio? Ţeđa li. om za krvlju svoje crvene braće?

Uff, uff! Meni nije do njihove krvi! — viknu Navajo.

Znao sam da je tako. Da je drugačije, ne bih mogao biti tvoj prijatelj i brat. Ali što o tome misli

Mokaschi, poglavica Nijorasa? I on je iskopao sjekiru također bez prava razloga, a osim toga

mora priznati da se u ovom trenutku nalazi u veoma opasnom poloţaju. Priznaje li da je tako?

Howgh! — kimnu Mokaschi koji je počeo uviđati prijateljske namjere Old Shatterhanđa.

A hoće li mudar čovjek kada se nađe u opasnosti još uvijek ţeljeti smrt svojih neprijatelja, u či-

jim se rukama nalazi njegov ţivot?

Ne.

U "redu. Onda smo istoga mišljenja. Ni Nitsas-Ini ni Mokaschi ne ţele nastavak neprijateljstva.

Moramo još utvrditi koliko je dosad proliveno krvi i kako ona treba da bude osvećena. Je li

Mokaschi izgubio nekog od svojih ratnika zbog kojega se mora osvetiti?

Ne.

Onda to isto pitanje postavljam i mom bratu Nitsas-Iniju!

~ Khasti-tine i njegovi pratioci su ubijeni — uzvrati on ozbiljna lica.

Jesu li ih Nij orasi pobili?

- Ne. Ubio ih je blijedoliki koga nazivaju „kralj pctroleja".

Hoćeš li, dakle, smrt te dvojice svojih ratnika

osvetiti na Nijorasima?

~ Ne.

Dakle, i u tome se slaţemo. Ali postoji nešto drugo o čemu treba raspravljati. Naime,

201

Nijorasi su opkoljeni i njihova bi krv potekla kada bi došlo do borbe. Ali Nitsas-Ini je izjavio da

mu nije do njihove krvi. Osim toga Mokaschi je zarobio osam ratnika Navajosa. Kako bi bilo jedno

s drugim izravnati. To jest Nijorasi će vratiti zarobljene Navajose, a ovi će

otvoriti obruč kojim su stegli Nijorase. Tada će ratne sjekire biti zakopane. Nadam se da će moja

braća prihvatiti ovaj prijedlog i da će se kao braća razići.

Nakon tih pomirljivih riječi Old Shatterhand izvadi iza pojasa duhankesu a potom se maši za

lulom mira što mu je visila oko vrata. Napunivši je, stavi je pred sebe. Onda upita Mokaschija: Je

li poglavica Nijorasa suglasan s mojim prijedlogom?

Jest — uzvrati ovaj sretan što se tako jeftino izvukao iz gotovo sigurne propasti.

— A što na to veli poglavica Navajosa?

Nitsas-Ini nije bio-oduševljen. Nakon male stanke reče: — Moj brat Old Shatterhand više je

govorio u prilog Nijorasa nego Navajosa, Nijorasi su u našim rakama i kakva im korist od osam

zarobljenika kad su fi zarobljenici, zapravo, već slobodni. Mogu odmah poslati nekolicinu svojih

ratnika gore u logor Nijorasa da zarobljenike odveţu. Reci, dakle, jesi li u odnosu na nas pravedno

govorio?

Jesam. Pitam te kome treba da zahvališ za dobar poloţaj u kojem se nalazite?

Tebi i Winnetouu — uzvrati Nitsas-Ini iskreno.

Da, za to trebaš zahvaliti nama. Meni nije do hvalisanja, već da te potaknem da budeš čovječan i

plemenit prema svojoj crvenoj braći. Sto veli Win-netou na moj prijedlog o miru?

Potpuno se slaţem s tvojim riječima — odgovori Apač.

Onda još samo Nitsas-Ini treba da se izjasni.

On dugim ispitivačkim pogledom preleti po poloţaju svojih i Mokaschijevih ljudi. Bilo mu je ţao što

mu, eto, ne daju da iskoristi veliku prednost svoga poloţaja. Ali utjecaj što ga je njegova bijela

squaw sve više i više nad njim imala, ispoljio se. i sada. On je od divljeg Indijanca postao

miroljubiv i uviđavan poglavica svoga plemena. On se, doduše, još nekoliko trenutaka kolebao, ali se

tada ipak izjasni: — Moj brat Old Shatterhand ima pravo. Mj orasi više nisu opkoljeni.

I ti ćeš s Mokaschijem popušiti kalumet?

Hoću.

Nato Old Shatterhand ustane, okrene se Indijancima i reče glasno: — Ratnici Navajosa i Nijorasa

dobro neka napregnu oči i uši ako ţele doznati što su njihove poglavice zaključile!

On upali duhan i preda lulu Nitsas-Iniju. Ovaj se podiţe, povuče iz lule šest dimova, otpuhne dim

prema nebu, prema zemlji i na sve četiri strane svijeta i objavi povišenim glasom kako bi ga svi

prisutni čuli: — Ratne će sjekire biti zakopane; mi pušimo lulu mira. Mjorasi će izručiti zarobljene

i bit ćemo im braća. To izjavljujem u ime svih svojih ratnika. Znači, da te riječi vrijede kao da su

ih oni sami rekli i kao da su oni popušili ovaj kalumet. Ja sam govorio, howgh!

Navajosi po svoj prilici nisu bili previše oduševljeni takvim ishodom pregovora. Bili su u neobično

povoljnom poloţaju i očito im je bilo ţao što tu priliku neće iskoristiti.

Nitsas-Ini preda lulu mira Mokaschiju koji se također podiţe, povuče šest dimova, otpuhne ih na

isti način i tad isto tako glasno kao Nitsas-Ini objavi: — Ĉujte, vi ratnici Navajosa i Nijorasa.

Tomahawk rata je opet zakapan u zemlju. Ratnici Navajosa otvorit će obruč kojim su nas opkolili i

bit će tada naša braća. Ja sam to potvrdio kalumetom, a to je kao da su to rekli moji ratnici i kao

da su oni popušili kalumet. Ja sam govorio, howgh!

Nitko nije bio sretniji od Nijorasa. Nisu naprosto vjerovali da su se izvukli iz tako. opasna

poloţaja. Old Shatterhand i Winnetou su bez riječi, samo kao svjedoci, popušili lulu mira.

Zasjedanje je bilo završeno i ratni se prizor pretvorio u prizor mira. Navajosi raščine obruč, a

budući da uz rijeku (nije bilo dovoljno mjesta, bivši prijatelji i neprijatelji pođoše gore prema

logoru Nijorasa da tamo proslave sklopljeni mir, a prije svega da oslobode zarobljenike.

Winnetou, Old Shatterhand i Woif pođu također gore, dok su drugi bijelci ostali dolje, zadovoljni

što su neprijateljstva na takav način okončana.

202

Zahvaljujući neizmjernoj miroljubivosti Old Shat-terhanda i ovaj se rat završio mirom i

bratimljenjem. Navajosi isu bili velikodušni prema pobijeđenim Nijorasima i ovi su im bili zahvalni

na tome. Zahvaljujući naporima Old Shatterhanda još su se jednom neprijatelji ţeljni osvete

pretvorili u iskrene prijatelje.

16. KAZNA

Uskoro su svi bili u ţivahnom razgovoru o netom minulim događajima. U osobito ţustru raspravu

upustili su se Frank i Gospođa Rozalija, u kojoj je i Adolf Wolf učestvovao kraće vrijeme. No on

se ubrzo od njih odvojio da bi potraţio svog ujaka koji se nalazio na visokoj obali u logoru. Kad je

stigao do gaza, sretne Navajose što su svoje konje "poveli iz skloništa htijući ih odvesti gore.

Njihov je poglavica upravljao tim poslom dok su Winnetou i Old Shatterhanđ stajali pored njega.

Uto se gore na rubu gaza pojavi jahač koji poviče: — Gospodine Shatterharid, dobro je što sam

vas našao! Smijem li sići?

Gospodin Duncan? — upita lovac iznenađeno. — Vi ovdje? Zašto niste ostali uz kantora dok glasnik

ne dođe po vas? Zašto ste otišli?

Odmah ću vam reći.

On polako dojaha, skoči s konja i poče govoriti uzbuđenim glasom: — Bar da nisam tamo ostao,

već jahao s vama! Da znate što sam doţivio!

Sto ste doţivjeli? Sto se dogodilo?

Strašno! „Kralj petroleja" mi je opet oduzeo ček!

„Kralj petroleja"? Sto mu gromova! Dajte, pričajte, brzo!

Bankar izvijesti što se dogodilo.

Ĉovječe! — viknu Old Shatterhanđ. — Sto vam je to bilo pametno! Zašto niste uništili taj

papir?

Imate pravo. Ali htio sam' ga ponijeti kao uspomenu. Sad se gorko kajem zbog toga. Pribavite mi

ga opet, gospođine! Ja vas smjerno molim!

Da, najprije napravite grešku, a onda neka je ja ispravim! »Jeste li vidjeli kuda su odjahali raz-

bojnici?

Uzvodno, tamo odakle ste vi došli i odakle smo i mi došli.

Dakle, oni su zaista pošli tragom Navajosa da napadnu Wolfa i da mu oduzmu ček, ali stjecajem

okolnosti došli su do njega mnogo lakše. Koliko je od toga prošlo vremena?

Veoma mnogo. Taj kantor nije me htio odve-zati.

Onda moramo poći što je moguće prije.

Uzvodno? — upita poglavica.

Da. Isprva, svakako. Kasnije su zacijelo pošli prema dolje.

Pa oni su morali proći ovuda!

Ne. Prešli su na drugu obalu.

Uff! Ima li moj brat razloga za takvu pretpostavku?

Da. U njih je ček i namjeravaju u San Fran-cisco. Onda moraju poći dolje do Colorada istim putem

kojim su i stigli u vaš logor. Ovuda nisu mogli proći jer su od kantora doznali da smo ovdje. Oni su,

dakle, krenuli uzvodno natrag do mjesta gdje smo mi jučer logorovali i tada prešli rijeku. Moj

crveni brat neka s odredom svojih ljudi brzo odjaše dok ne nađe mjesto gdje moţe prijeći rijeku.

Kad stigne preko, on će potraţiti njihove tragove i vidjeti jesu li već otišli iz tog kraja.

Svakako su otišli!

Ne. Vjerojatnije da su se sakrili negdje preko, da bi vidjeli kako će se odvijati prepad. Moj brat

mora im na što je moguće širem prostoru zatvoriti prolaz da ne izmakne ini jedan.

A što će učiniti Old Shatterhanđ?

Ja ću ,s Winnetouom poći uzvodno i slijediti njihov trag. Tragovi su izmiješani, teško se čitaju.

No, nećemo poći sami, nego ćemo povesti pratnju.

203

Pa ja sam lovim psima poslao u susret uhode! — ubaci Nitsas-Ini. — Mora da su ih moji ratnici

primijetili.

Postoji i druga mogućnost. Ili su prevarili uhode ili ih čak ubili. Neka moj crveni brat smjesta

krene i neka ništa ne izbjegne njegovoj paţnji.

Tad se gore kod igaza opet pojavi jahač. Bio je to kantor koji je silazio bezazleno.

Evo me opet — on doviknu.

Baš nas veseli što vas vidimo ljutito uzvrati Old Shatterhanđ. — A da se vama i nama ne bi ništa

dogodilo, mi ćemo vas opet odmah vezati.

To ne dozvoljavam. Vi nemate nikakvu vlast nada mnom!

Naprotiv, imam je i veoma veliku. Ja 6u vam to odmah i dokazati.

Old Shatterhanđ reče nekolicini Navajosa nekoliko riječi koje kantor nije razumio. Tada i njega i

njegova konja odvedu gore u logor gdje su ga unatoč otporu svezali objašnjavajući mu njegove

greške.

Nakon kratkog vremena Nitsas-Ini, praćen s dvadeset jahača, brzim je kasom jahao nizvodno.

Priključio mu se Mokaischi, sada njegov prijatelj, s još dvadeset Nijorasa. Winnetou, Old

Shatterhanđ i Sam Hawkens, naprotiv, jahali su s pratnjom od dvadeset Navajosa uzvodno. Ostali

zapadnjaci htjeli su također poći, ali im je Old Shatterhanđ naredio da ostanu u logoru i paze da

u njemu bude sve u redu.

Iseljenici su još sjedili zajedno. 2ena poglavice bila je s njima. Razgovarali su o svojoj budućnosti

i planovima. Uto stiţe Wolf k njima. Squaw, koja mu je ranije dok je s njim govorila njemački

govorila vi, na indijanskom jeziku oslovila ga je sada sa ti i rekla mu: — Mi govorimo o planovima

naših zemljaka. Oni su došli ovamo da tu osnuju novi zavičaj. Sredstava nemaju. Samo

Eberschbachovi imaju novaca i voljni su da ostale potpomognu. Sto velite na to? Ja ću o tome

govoriti sa svojim muţem čim za to bude imao vremena.

To nije potrebno — nasmiješi se Wolf.

Zašto?

Jer sam to ja već učinio.

I što je on na to rekao?

On ih ţeli obradovati time što će zadrţati te Nijemce na svojem području

Tome se od srca radujem! Ja znam da je moje ţelje uvijek rado ispunjavao. Ali što nije

čekao da ga ja zamolim, dvostruko mi je draţe. A kako ste vi tu stvar zamislili?

Vrlo jednostavno. Ovi će ljudi dobiti na poklon zemlje koliko god ţele. Pa ima je ovdje i više no što

im treba: šuma, oranica i livada. Tada ćemo poći u Guavolate ili prijeko u La Tinaju gdje ćemo

kupiti plugove i sav potreban alat. Za konje, krave i ostalo blago također ćemo se pobrinuti, a pri

gradnji nastambi iseljenicima će rado priteći u pomoć svi naši muškarci i squaws, pa će se, na taj

način, veoma brzo srediti. Samo ta stvar, naravno, ima jedan nedostatak.

Nedostatak? Uistinu? — zapita ona nešto uznemirena.

Da, neugodan i loš nedostatak — ponovi on smiješeći se. — Stvar je u tome što mi doseljenicima

sve to dajemo, a oni neće da prime! Kako stoji stvar u tom pogledu?

Tim se pitanjem on obratio doseljenicima. Svi veselo zabrundaše. Gospođa Rozalija, koja je rado

govorila u ime drugih, privuče bijelu squaw k sebi, pruţi "Wolfu ruku i uzvikne: — Nek mi samo

netko kaţe da su divljaci loši ljudi. U nas tamo prijeko nema čovjeka koji bi tako velikodušno

poklonio ubogu siromahu tako velik dar. Odsad sam za Indijance, a ne više za bijelce. Nadam se da

kantor neće ostati s nama! U tom bi nam se slučaju, naime, sva sreća mogla utopiti u bunar.

Ne, njega ćemo otpremiti — uvjeravao je Wolf.

Taj će nesretnjaković samo nesreću navlačiti na nas. Sviđat će vam se kod nas. Imamo velike

planove i stoga nam upravo dobro dolazite. Sada će vam naša dareţljivost biti razumljivija. Schi-

So i moj nećak treba kasnije da dokrajče djelo što smo ga mi za počeli. Mi ćemo dokazati da je

crveni čovjek ravno pravan bijelom. No, stanite! Sto je to bilo na drugoj strani rijeke? To je

204

odjeknulo kao smrtni krik čovjeka. Moţda se tu nalazi „kralj petroleja" sa svojim

lupeţima i moţda je već stupio u borbu s našim ljudima? Ali to nije moguće!

Kralj petroleja" je s oba svoja pratioca, tačno onako kao što je to Old Shatterhanđ

pretpostavio, pošao uz rijeku uzvodno do posljednjeg logorišta Na-vajosa i tamo prešao na

drugu obalu. Njihova je namjera bila da pođu nizvodno da bi stigli u Colorado. Ali im tada

pade na pamet da bi ipak bilo dobro znati koje će od plemena odnijeti pobjedu. Oni, dakle,

ostadoše u blizini obale i kad su došli nasuprot ušću Zimske vode, potraţiše mjesto odakle su

potajno mogli promatrati događaje što su se prijeko odvijali. Ali morali su udariti zaobilaznim

putem i pri tom izgubili toliko vremena da su stigli prekasno. Oba se plemena već bijahu

pomirila. Crveni su se povukli gore u logor i tako su tri bandita vidjela samo bijele ţene i muškarce

što su čavrljali sjedeći uz vodu. Oni su zbog toga pomislili da odluka još nije pala pa su ostali u

svojim skrovištima dulje no što su smjeli s obzirom na svoju sigurnost. Nisu ni slutiti da se

Old Shatterhanđ već nalazio iza njih i da im je Nitsas-Ini sa svojih četrdeset crvenih ratnika

zatvorio prolaz. Kao što je već spomenuto „kralj petroleja" i Buttler sluţili su se

Pollerovim uslugama dok su im one bile potrebne, a poslije ga htjeđoše ubiti. Samo još nisu bili

nacistu kada da to urade. Stoga su sada traţili priliku da se o tome dogovore. Ali Poller nije bio

loš promatrač. Osjećao je da nad njim lebdi neka opasnost. Upalo mu je odmah u oči kad su se

dvojica braće od njega udaljila. On otpuţe za njima i ugleda ih kako tiho razgovaraju. Uspjelo mu

je da im se pribliţi na svega dva koraka. Ali nije uspio ništa razumjeti sve dok „kralj

petroleja" nije nešto glasnije rekao: — Sada je najbolja prilika. Iznenada ćemo- ga dotući

noţevima i ostaviti ovdje. Nađu li ga bijeli, pomislit će da su ga Indijanci ubili.

Poller je bio toliko razočaran tom podlošću da je zaboravio na oprez i odjednom se pred njima po-

digao. — Što, ţelite me zaklati, vi hulje? — napade ih on. — Je li to zahvalnost za sve što nije

dospio dalje. Jednim jedinim pogledom se sporazumeše i Grinlev ga brzim pokretom zgrabi, a

Buttler mu zabije noţ u grudi. Poller je samo samrtnički kriknuo i mrtav se stropoštao na -

zemlju. Opljačkali su ga,

a lešinu ostavili na mjestu zločina. Vratili su se zatim na mjesto s kojega su mogli promatrati ušće

Zimske vode.

Opazivši da se prijeko još uvijek nije ništa događalo, počelo im je čekanje bivati nelagodno.

Uzjahaše, uzeše za vodice tri slobodna konja i odjahaše uputivši se k otvorenoj preriji.

Svega pet minuta kasnije stigoše na to mjesto Old Shatterhanđ, Winnetou i ostali. Oni su se

probili kroz sve poteškoće i unatoč isprepletenosti tragova uspjeli sve dotle slijediti tragove

razbojnika. Opazili su lešinu. — Pa to je Poller! — viknu zgranut Old Shatterhanđ, pretraţivši

mrtvaca. — Ubili su -ga da ga se riješe. Taj je dobio svoje! Ovdje su leţali i promatrali nas...

— Neka moj brat ne gubi vrijeme — prekide ga

Winnetou. — Oni su odavle otišli prije pet minuta.

Njihov trag vođi u otvorenu preriju. Brzo za njima!

Oni povedu konje za uzde i kad su izašli iz ţbunja, uzjahaše i galopom pojure za ubojicama. Nakon

deset minuta ugledali su ih pred sobom na čistoj ravni. Istog trenutka Buttler se okrenu i ugleda

progonitelje.

: Do vraga! Old Shatterhanđ i Winnetou s bijelim i crvenima! — uzviknu on. — Naprijed, galopom!

Oni podbođu snaţno konje ali progonitelji-su im se brzo pribliţavali.

Sustići će nas — viknu „kralj petroleja".

Na otvorenom mu nećemo umaći. Moramo u grmlje!

Oni skrenu ulijevo, prema skupini ţbunja što se kao zeleni jezik pruţao u ravan. Bilo je to ono isto

ţbunje u kojem su ubili uhode Navajosa.

U međuvremenu Nitsas-Ini zaposjeo je sa svojim crvenim ratnicima čitavu ravan. Budući da. su

progonjeni mogli naići i u blizinu rijeke, đa tu potraţe sklonište pod đrvećem, on s nekolicinom

svojih ratnika uđe u gustiš i pođe .s njima polagano gore. Konje su ostavili đa im ne bi smetali.

205

Stigoše do vrha tog jezika i naiđoše na još jasne tragove. Pošavši za njima naiđose na lešine

dvojice svojih ljudi. Strahoviti bijes ovlada poglavicom. Uto razabra topot kopita. -Na čelu svojih

ljudi on pohita k rubu ţbunja i ugleda

\ bjegunce što su jurili prema njemu. S nekoliko velikih skokova našao se u njihovoj blizini i u hipu

je već bio u sedlu iza „kralja petroleja".

Osvećujem Khasti-tina — viknu on gromoglasno bacivši mu šešir s glave. — Tvoj sklap je

moj!

Prije no što se iznenađen „kralj petroleja" pokušao* obraniti, britki mu noţ zaokruţi glavom.

Nitsas-Ini odbaci oruţje i dok je lijevom rukom kao čeličnim obručem stegao Grinlevjev vrat

drugom mu rukom otkine koţu s glave.

„Kralj petroleja" bolno zaurla. Buttler koji u međuvremenu bijaše malo odmakao okrenu se i ugleda

konja svoga brata što se pod teretom dvojice jahača gotovo savio. On podiţe pušku, nanišani na

Nitsas-Inija i okine. U tom trenutku Grinlev se izvi od boli i smrtnog straha te ga metak,

namijenjen poglavici smrtno pogodi u vrat i on uz prigušeni grcaj klone.

Uhvatite ga naredi poglavica. Mučit ćemoga na stupu!

Buttler ču tu strašnu prijetnju. Bi mu jasno da je igra izgubljena. Zaurlavši bijesno i zdvojno

izvuče noţ i zabije ga do drška u grudi. Umirući, pade s konja.

Kada su Old Shatterhand i Vifinnetou stigli, Nit-sas-Ini je hladnokrvno stajao pored oba lesa.

Šteta! reče on. Išlo je prebrzo! Tad se obrati svojim ratnicima i naredi: Uzmite našu mrtvu

braću i veţite ih za konje. Neka budu sahranjeni gore gdje logorujemo, kao hrabri sinovi

Navajosa. Ovi bijeli psi neka ostanu ovdje da ih rastrgnu lešinari.

Tad Sam Hawkens došapnu Old Shatterhandu: — Kasnije ćemo potajno doći ovamo i sahraniti ih,

ako se ne varam. Bili su razbojnici, ali ipak ljudi.

Tihim znakom odobravanja lovac se sloţi.

Svi su crveni pozvani da dođu. Tada se povorka s dva mrtva Indijanca pokrenu, pređe na

priklađnoim mjestu preko rijeke a zatim okrenu k logoru. Tamo se slavlje bratimljenja pretvorilo

u posmrtnu svečanost. Odjekne prigušeno naricanje, sve dok se uveče iznad umorenih nisu

uzdizale dvije visoke kamene mogile.

Plemena Navajosa i Nijorasa ostadoše zajedno još dva dana; tada su se rastala. Bijeli odoše s

Navajosima do Rio Chaco gdije je pleme imalo svoje kolibe i šatore.