kataloniji u cast_george orwell

8/3/2019 Kataloniji u Cast_George Orwell

1/191

KATALONIJI U AST George Orwell

Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti,da mu i sam ne postane jednak. Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj,da se ne bi uinio sam sebi mudar.

Mudre izreke, XXVI, 4-5

lU Kasarni Lenjin u Barceloni, dan prije no to sam se pridruio miliciji, vidjeh nekogtalijanskog milicionara kako stoji ispred oficirskog stola.Bio je to mladi ilava izgleda, od dvadeset pet ili est godina, crvenkastoute kose i snanihramena. iljasta mu je kona kapa bila snano navuena preko jednog oka. Stajao mi jeokrenut

profilom, s bradom na grudima, zurei uz zbunjeno mrtenje u kartu koju je jedan od oficiraotvorio na stolu. Neto me u njegovu licu duboko dirnulo. Bilo je to lice ovjeka koji bi

poinio

ubojstvo i odrekao se svoga ivota za prijatelja vrsta lica kakvu biste oekivali u anarhista,iako je vjerojatnije bio komunist. Bilo je u njemu i otvorenosti i surovosti; takoer i duboka

potovanja to ga neobrazovani ljudi osjeaju za svoje tobonje pretpostavljene. Oito kartunije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep; oito je smatrao itanje karata silnim intelektualnim

pothvatom. Nisam znao zato, ali rijetko sam vidio ikoga ma kojeg mukarca, mislim koji mi se tako neposredno dopao. Dok su razgovarali oko stola, iz neke je primjedbe

proizalo

da sam stranac. Talijan je podigao glavu i brzo rekao: Italianof Odgovorih na svojem loem panjolskom: No, Ingles. Y tu?

Italiano. Ne, Englez. A ti? (panj.)

Dok smo izlazili, on zakorai preko sobe i snano me pograbi za ruku. udno, kako ovjekmoe osjetiti sklonost prema jednom strancu! Bilo je to kao da su moj i njegov duh trenutano

uspjeli premostiti jaz jezika i tradicije i susresti se u posvemanoj prisnosti. Ponadah se da muse dopadam koliko i on meni. Ali znao sam takoer da ga nikad vie ne smijem vidjeti, elimli

zadrati svoj prvi dojam u njemu; nepotrebno je i rei, nikad ga vie nisam vidio. Upanjolskoj, ovjek je stalno uspostavljao takve kontakte.Spomenuh tog talijanskog milicionara zato to mi se ivo zadrao u sjeanju. Svojomotrcanom uniformom i strastvenim patetinim licem, on za me tipizira osobitu atmosferu toga

vremena.


2/191

On je povezan sa svim mojim sjeanjima na to razdoblje rata crvenim zastavama uBarceloni, sumornim vlakovima punim otrcanih vojnika koji se vuku na frontu, sivim, ratom

pogoenim

gradovima dalje uz liniju, blatnim, ledenohladnim rovovima u brdima.

To je bilo potkraj prosinca 1936, manje od sedam mjeseci prije no to ovo piem, pa ipak je torazdoblje koje se povuklo na silnu udaljenost. Kasnija zbivanja izbrisala su ga potpunije noto

su izbrisala 1935, ili uostalom i 1905. Bio sam doao u panjolsku s nekom nakanom dapiem novinske lanke, no gotovo sam se odmah prikljuio miliciji, jer se u ono vrijeme i uonoj

atmosferi to inilo jedinom pojmljivom stvari. Anarhisti su jo praktiki drali pod kontrolomKataloniju i revolucija je jo bila u punom zamahu. Svima koji su tamo bili od poetka,

vjerojatno se ve u prosincu ili sijenju inilo da revolucionarno razdoblje zavrava; no ako jenetko doao ravno iz Engleske, izgled Barcelone bio je neto zapanjujue i neodoljivo. Bilo jeto

prvi put to se uope nalazim u gradu u kojem radnika klasa dri uzde. Praktiki su svakuzgradu ma koje veliine osvo-

jili radnici i sve su bile ukraene crvenim zastavama ili crvenim i crnim zastavama anarhista;svi su zidovi bili iarani srpom i ekiem i inicijalima revolucionarnih stranaka; gotovo jesvaka

crkva bila spaljena do zidina i kipovi popaljeni. Skupine radnika sistematski su demoliralecrkve tu i tamo. Svaka trgovina i kavana imale su natpis koji je govorio da su kolektivizirane;ak su i

istai cipela bili kolektivizirani, a njihovi stalci obojeni crveno i crno. Konobari i nadgledniciu robnim kuama gledali bi vas u lice i postupali s vama kao sa sebi ravnima. Servilni i ak

ceremonijalni oblici govora privremeno su nestali. Nitko nije govorio Senor ili Don, pa niUsted; svi su se meusobno nazivali Drue i Ti te govorili Scdud umjesto Buenos dias.

Zakon je zabranio napojnice; moje zamalo prvo iskustvo bila je lekcija to sam je dobio odupravitelja hotela zbog pokuaja da vozau dizala dam napojnicu. Nije bilo privatnihautomobila,

svi su bili rekvirirani, a svi tramvaji i taksiji i mnoga druga transportna sredstva bijahuobojeni crveno i crno. Revolucionarni su plakati bili posvuda, blijetei jarkim crvenilom imodrilom,

tako da su rijetki preostali oglasi izgledali poput blatnih mrlja. Niz Ramblas, iroku sredinjuarteriju grada kojom su gomile ljudi neprekidno strujale amo-tamo, zvunici su tretali


3/191

revolucionarne pjesme itav dan i duboko u no. A najneobinija je stvar bio izgled gomile.Prema vanjskom izgledu, bijae to grad u kojem su imune klase praktiki prestale postojati.Osim

malog broja ena i stranaca, uope nije bilo dobro odjevenih ljudi. Gotovo su svi nosili grubu

radniku odjeu ili plave kombinezone ili neku vrst mi-licijske uniforme. Sve je to bilo

udnovato i dirljivo. Mnogo od toga nisam shvaao, na neki nain nije mi se ni svidjelo, alismjesta sam to prepoznao kao neto za to se vrijedi boriti. Vjerovao sam takoer da je sveVi; Zdravo; Dobar dan. {panj.}onako kako izgleda, da je to doista radnika drava i da je itava buroazija ili pobjegla, iliubijena ili da je dobrovoljno prela na stranu radnika; nisam shvatio da se veliki brojdobrostojeih

buruja jednostavno pritajio i pretvarao privremeno da su proleteri.

Uz sve je to bilo i neke zlokobne atmosfere rata. Grad je imao sumoran, zaputen izgled, ulicei zgrade bile su u loem stanju, ulice su nou bile mutno osvijetljene zbog straha od zranih

napada, trgovine uglavnom otrcane i poluprazne. Mesa je bilo malo a mlijeka se gotovo i nijemoglo nabaviti, nedostajalo je ugljena, eera, benzina, a nestaica kruha bila je doistaozbiljna.

Ve i u to vrijeme redovi za kruh bili su esto dugi stotine metara. Pa ipak, koliko se mogloprosuditi, ljudi su bili zadovoljni i optimistini. Nije bilo nezaposlenosti, a trokovi ivota bilisu

jo izvanredno niski; vidjelo se vrlo malo upadljivo zaputenih ljudi, a prosjaka, osim Cigana,nije bilo. Vie od svega, postojalo je vjerovanje u revoluciju i u budunost, osjeaj da se

odjedanput ulo u razdoboje jednakosti i slobode. Ljudska su se bia pokuavala ponaatipoput ljudskih bia, a ne poput zavrt-nja u kapitalistikome stroju. U brijanicama nalazile suse

anarhistike obznane (brijai su bili veinoma Anarhisti) koje su sveano objanjavale dabrijai vie nisu robovi. Na ulicama su areni plakati pozivali prostituke da prestanu bitiprostitukama.

Za svakog pripadnika trezvene, podrugljive civilizacije naroda engleskoga govornogpodruja, bilo je neega patetinog u doslovno-sti kojom su ti idealistiki panjolci shvaalite otrcane

fraze revolucije. U to su se vrijeme za nekoliko santima prodavale na ulicama revolucionarnebalade najnaivnije vrste, sve o bratstvu proletarijata i pokvarenosti Musso-linija. Cesto bihvidio

kako neki nepismeni milicionar kupuje neku od tih balada, teko srie rijei i tada, kad bishvatio bit, poinje pjevati odgovarajui napjev.


4/191

Sve sam se to vrijeme nalazio u Kasarni Lenjin, naoko se pripremajui za frontu. Kad sam sepridruio miliciji, reeno mi je da u idui dan biti upuen na frontu, no zapravo sam morao

ekati da se pripremi nova centurija. Radnika milicija koju su sindikati urno osnovali napoetku rata, jo nije bila organizirana kao regularna vojska. Komandne jedinice bile su

sekcije s

oko trideset ljudi, centurije s oko sto ljudi i kolone koje su u praksi znaile svaki veibroj ljudi. Kasarna Lenjin sastojala se od bloka velianstvenih kamenih graevina sa kolomjahanja

i ogromnim poploenim dvoritima; nekad je to bila konjika kasarna, a osvojena je zavrijeme srpanjskih borbi. Moja je centuria spavala u jednoj od tala, ispod kamenih jasala ukoje su jo

bila uklesana imena konjikih bojnih konja. Svi su konji uhvaeni i poslani na frontu, ali

itavo je mjesto jo zaudaralo na konjsku mokrau i gnjilu zob. Nalazio sam se u kasarni okotjedan

dana. Uglavnom se sjeam konjskih zadaha, drhtavih poziva vojnikih truba (svi su naitrubai bili amateri panjolske sam vojnike trube prvi put upoznao sluajui ih ispredfaistikih

linija), topota potkovanih izama u dvoritu kasarne, dugih jutarnjih parada uz vjetar i sunce,divljih nogometnih utakmica, po pedeset ljudi na svakoj strani, u ljunanoj koli jahanja. U

kasarni je bilo moda tisuu mukaraca i dvadesetak ena, osim ena milicionara koje sukuhale. Jo je bilo ena koje su sluile u miliciji, iako ne mnogo. U prvim su se bitkama borilerame uz

rame s mukarcima kao neto to se razumije samo po sebi. To je neto to se, u dobarevolucije, ini prirodnim. Ideje su se, meutim, ve mijenjale. Milicionari su se moraliudaljiti iz jahae

kole dok su ene tamo vjebale, zato to su im se smijali i zbunjivali ih. Nekoliko mjeseciprije nitko ne bi vidio nita smijena u eni koja rukuje pukom.itava je kasarna bila u stanju prljavtine i kaosa u koji bi milicija dovela svaku zgradu to bi

je zauzela i to je, inilo se, bilo neka vrsta nusproizvoda revolucije. U svakom biste kutunailazili

na gomile slomljenog namjetaja, pokidanih sedla, mjedenih konjanikih titova, praznihkorica za sablje i hrane to se raspadala. Stravino se rasipala hrana, osobito kruh. Samo izmojeg

odjeljka za svaki se obrok bacala puna koara kruha sramotan postupak kad je civilnomstanovnitvu nedostajalo kruha. Jeli smo za dugim stolovima s ukrtenim nogarima, iz stalno

masnih limenih porcija, a pili iz grozne stvari koja se zvala.porron. Porron je neka vrst

staklene boce iljata kljuna iz kojeg izbija tanki mlaz vina.kad god je nagnete; tako se moepiti iz daljine,


5/191

ne dodirujui je ustima, i dodavati je jedan drugome. Ja sam stupio u trajk i zatraio samalicu im sam ugledao porron u upotrebi. Mojem je pogledu ta stvar isuvie nalikovalanonoj

posudi, osobito ako je bila napunjena bijelim vinom.Postupno su regruti dobivali uniforme, a kako je to bila panjolska, sve se izdavalo komad pokomad tako da nikad nije bilo posve izvjesno tko je to dobio, a razne stvari koje su nam bile

najpotrebnije, kao to su opasai i kutije s mecima, nisu se dijelile do posljednjeg trena, kad jevlak ve ekao da nas poveze na frontu. Govorio sam o milicijskoj uniformi, to vjerojatno

stvara pogrean dojam. To zapravo ba i nije bila uniforma. Moda bi multiforma biloprikladnije ime. Svaija je odjea slijedila istu opu zamisao, ali nikad u dva sluaja nije bilaposve

ista. Praktiki su svi u vojsci nosili kratke priljubljene hlae od rebrastog samta, no tu jeuniformnost prestajala. Neki su nosili ovijae, drugi dokoljenice od rebrastog samta, nekikone

glenjake ili visoke izme. Svi su nosili jakne s patentnim zatvaraem, no neke su jakne bilekone, druge vunene, i svih zamislivih boja. Vrste kapa bile su otprilike jednako brojne kao ioni

koji su ih nosili. Obino se prednji dio kape ureavao partijskom znakom, a uz to je gotovosvaki ovjek nosio oko vrata crvenu ili crveno-crnu maramu. Milicijska je kolona u to vrijeme

bila

rulja neobina izgleda. No odjeu je valjalo podijeliti onako kako bi je izbacivala ova ili onatvornica, a s obzirom na okolnosti to nije ni bila loa odjea. Koulja i arape bile su,meutim,

bijedne pamune trice, posve beskorisne protiv hladnoe. Mrsko mi je i misliti o tome to susve morali proi milicionari prethodnih mjeseci, prije nego to je ita organizirano. Sjeam seda

sam naiao na neke novine stare samo oko dva mjeseca, u kojima je jedan od voa POUM-a,

nakon to je posjetio frontu, izjavio kako e se pokuati pobrinuti da svaki milicionar dobijepokriva. Izjava od koje ovjek zadre, ako je ikad spavao u rovu.Drugi dan koji sam proveo u kasarni poelo je ono to se komino nazivalo instrukcijom. S

poetka su to bili zastraujui prizori kaosa. Regruti su bili uglavnom djeaci od esnaest ili

sedamnaest godina iz pokrajnjih ulica Barcelone, puni revolucionarnog ara, ali potpunonesvjesni znaenja rata. Nemogue ih je bilo ak natjerati da stoje u redu. Disciplina nije

postojala;

ako se nekom ne bi svidjela naredba, istupio bi iz vrste i estoko se prepirao s oficirom.

Porunik koji nas je pouavao bio je krupan, ugodan mladi rumena lica koji je prije bio oficiru


6/191

redovitoj vojsci, i jo je tako izgledao, sa svojim otmjenim dranjem i besprijekornomuniformom. Zaudo, bio je odani i gorljivi socijalist. Vie i od samih ljudi, on je inzistirao na

posvemanjoj socijalnoj jednakosti meu svim inovima. Sjeam se njegova bol-nog

iznenaenja kad ga je neki regrut-neznalica oslovio sa Sefior. Sto! Sefior? Tko me tonaziva Sehor?

Nismo li svi drugovi? Dvojim je li to imalo olakaloPartido Obrero de Unificacin Marxista, Radnika partija marksistikog ujedinjenja, (prev.)njegov posao. Kroz to vrijeme sirovi regruti nisu dobivali nikakvu vojnu obuku koja bi immogla biti ma i od najmanje koristi. Reeno mi je da stranci nisu obavezni prisustvovatiinstrukciji

(panjolci su, zapazio sam, patetino vjerovali da stranci znaju o vojnim stvarima vie odnjih), ali ja sam naravno doao s ostalima. Gorljivo sam elio nauiti upotrebljavati strojnicu;

to je

bilo oruje kojim nikad nisam imao prilike rukovati. Na moju alost, otkrih da nas ne ueniemu o upotrebi oruja. Takozvana instrukcija bila je jednostavno paradni egzercirnajzastarjelije i

najgluplje vrste; nadesno, nalijevo, okreni se, stupaj otro u redovima po tri i ostatak tihbeskorisnih gluposti koje sam nauio kad mi je bilo petnaest godina. Bio je to doista neobianoblik

obuke za jednu gerilsku vojsku. Ako imate samo nekoliko dana za obuku vojnika, oito je daga morate nauiti ono to e mu najvie trebati; kako da uzme zaklon, kako da napreduje

preko

otvorena prostora, kako da postavi strau i sagradi grudobran a iznad svega, kako daupotrijebi svoje oruje. Pa ipak, tu gomilu revne djece, koja e za nekoliko dana biti baenana

frontu, nisu uili ni kako se okida puka ili izvlai upalja iz bombe. Tada nisam shvaao daje to zato to nisu imali oruja. U miliciji POUM-a nestaica puaka bila je tako oajna da sunove

trupe koje su dolazile na frontu uvijek morale uzimati puke od onih koje su zamjenjivale naliniji. U itavoj Kasarni Lenjin, vjerujem, nije uope bilo puaka, osim onih koje suupotrebljavali

straari.Poslije nekoliko dana, iako smo po svim uobiajenim standardima jo bili posvemanja rulja,smatrali su nas spremnima da se pojavimo u javnosti, i ujutro smo odmarirali do javnih

parkova

na breuljku iza Plaze de Espahe. To je bilo zajedniko vjebalite svih partijskih milicija, uz

Carabinerose i prve kontingente novoosnovane Narodne armije. Prizor gore u-javni*nparkovima


7/191

bio je neobian i pun bodrenja. Svakom stazom i uliicom, izmeu strogih cvjetnih lijeha,ustro su stupale amo-tamo desetine i ete mukaraca, izbacujui prsa i trudei se oajniki da

izgledaju poput vojnika. Svi su bili nenaoruani i nijedan nije bio potpuno u uniformi, iako se

na veini od njih tu i tamo u krpicama probijala milicijska uniforma. Procedura je uvijek bila

gotovo ista. Tri bismo sata paradirali tamo-amo (panjolski korak pri stupanju je vrlo kratak ibrz), zatim bismo se zaustavili, istupili iz redova i sjatili se edno do duania na pol puta

nizbrdo koji je pravio sjajne poslove trgujui jeftinim vinom. Svi su se prema meni ponaalivrlo prijateljski. Kao Englez, bio sam neka vrst rariteta i oficiri Carabinera cijenili su me iastili

piem. Za to vrijeme, kad god bih uspio uhvatiti naeg porunika, buno sam zahtijevao dame poue upotrebi strojnice. Izvlaio bih iz depa svoj Hugov rjenik i oborio se na njega

svojim

dozlaboga loim panjolskim: Yo se manejar fusil. No se manejar ametralladora. Quiero apprender ametralladora.Qudndo vamos apprender ametralladora?0Odgovor je uvijek bio izmueni smijeak i obeanje da e pouavanje strojnice biti manana. Nepotrebno je rei, manana nikad nije dola. Prolo je nekoliko dana i regruti su gotovoustro

nauili stupati ukorak i stati mirno, ali ako su znali s koje strane puke izlazi metak, to je bilo isve to su znali. Jednoga dana, naoruani Ca-rabinero doao je do nas dok smo se odmarali i

dopustio nam da prouimo njegovu puku. Pokazalo se da u cijeloj mojoj sekciji nitko osimmene ne zna ak ni kako se puka puni, a kamoli kako se niani.Znam rukovati pukom. Ne znam rukovati mitraljezom. Hou uiti mitraljez. Kad emo uitimitraljez? (panj.) oc SutraCijelo to vrijeme vodio sam uobiajene bitke sa panjolskim jezikom. Osim mene, u kasarni

je bio samo jo jedan Englez, a nitko, ak ni meu oficirima, nije znao ni rijei francuski.injenica

da su moji drugovi govorili meusobno openito katalonski, nije mi nimalo olakavalapoloaj. Jedini nain da se nekako snaem bio je da posvuda sa sobom nosim mali rjenik,koji bih

izvlaio iz depa u trenucima krize. Ali radije bih bio strancem u panjolskoj nego u veinizemalja. Kako je lako sklapati prijateljstva u panjolskoj! Za dan ili dva, ve me dvadesetak

milicionara zvalo imenom, upuivalo me u razne tajne i obasipalo gostoljubivou. Ne piempropagandnu knjigu i ne elim idealizirati miliciju POUM-a. itav milicijski sistem imao je

ozbiljnih pogreaka, a sami su ljudi u njemu bili aroliko drutvo, jer je do tada ve

dobrovoljna regrutacija zamirala i mnogi su najbolji ljudi bili ve na fronti ili mrtvi. Meunama je uvijek


8/191

postojao stanovit postotak potpuno beskorisnih. Petnaestogodinje djeake dovodili su uvojsku roditelji, posve otvoreno zbog deset peseta na dan, koliko je bila plaa milicionara;takoer i

zbog kruha kojeg je milicija obilno dobivala i mogla krijumariti kui roditeljima. Aliodriem da bi itko, ubaen, poput mene, meu panjolsku radniku klasu morao bih modarei

katalonsku radniku klasu jer sam se, osim nekoliko Arago-naca i Andaluzijaca, druio samos Kataloncima mogao ostati nedirnutim njihovom osnovnom plemeni-tou; iznad svega,

njihovom otvorenou i iroko-grudnou. panjoleva irokogrudnost, u uobiajenom smislute rijei, ponekad je gotovo neugodna. Ako ga zamolite cigaretu, prisilit e vas da uzmete

cijelu kutiju. A iza toga postoji velikodunost u jednom dubljem smislu, prava irina duha, s

kojom sam se susretao iznova i iznova u najbeznadnijim okolnostima. Neki novinari i drugistranci

koji su odlazili u panjolsku za vrijeme rata izjavljivali su da su panjolci u potaji ogorenokivni na stranu pomo. Sve to mogu rei jest da nikad nisam opazio neto takvo. Sjeam se,

nekoliko dana prije no to sam napustio kasarnu, grupa ljudi dola je s fronte na odsustvo.Uzbueno su govorili o svojim iskustvima i bili su puni oduevljenja za neke francuske grupekoje

su bile pokraj njih kod Huesce. Francuzi su vrlo hrabri, rekoe; dodajui oduevljeno: Masvalien-tes que nosotros Hrabriji od nas! Ja sam se naravno skanjivao, nakon ega suoni

objasnili da Francuzi bolje poznaju umijee ratovanja da se bolje razumiju u bombe,strojnice i tako dalje. Pa ipak je ta primjedba bila znaajna. Jedan Englez radije bi sebiodrezao ruku

nego da kae neto takvo.Svaki stranac koji je sluio u miliciji proveo je svojih prvih nekoliko tjedana uei voljetipanjolce i ljutei se na neke njihove znaajke. Na fronti, moja ljutnja ponekad bi dosezala

vrhunacbijesa. panjolci su dobri u mnogim stvarima, ali ne u ratovanju. Sve strance podjednakoprenerazit e njihova nedjelotvornost, iznad svega njihova izluujua netonost. Jedna rijekoju

nijedan stranac ne moe a da ne naui jest mahana sutra (doslovno, jutro). Kadgod jeto samo mogue, dananji posao odgaa se do mahane. To je toliko opepoznato da se i sami

panjolci ale na taj raun. U panjolskoj se nita, od obroka do bitke, nikad ne dogaa uodgovarajue vrijeme. Prema opem pravilu, stvari se dogaaju prekasno, ali samo

povremeno


9/191

tek toliko da se ne moete osloniti na njihovo zakanjavanje dogaaju se prerano. Vlakkoji mora krenuti u osam, krenut e normalno u bilo koje vrijeme izmeu devet i deset, alimoda

jedanput na tjedan, zahvaljujui nekoj osobnoj vlakovoinoj muici, polazi u sedam i trideset.

Takve stvari mogu biti pomalo naporne. Teorijski, zapravo se divim panjolcima to ne dijele

nau sjevernjaku vremensku neurozu; ali na alost, i sam sam joj izloen.Poslije beskrajnih govorkanja, maiiana i odgaanja, iznenada smo dobili naredbu za odlazakna frontu u roku od dva sata, kad velik dio nae opreme jo nije bio podijeljen. U intendanturi

je

nastala strana gungula; na kraju su brojni ljudi morali otii bez kompletne opreme. Kasarnase odmah napunila enama koje su, inilo se, iznikle iz zemlje, pomaui svojim mukarcimada

sa-viju pokrivae i sloe putne vree. Bilo je dosta poniavajue to mi je jedna panjolskadjevojka, ena Wil-liamsa, drugog engleskog milicionara, morala pokazati kako da stavimsvoje

nove kone redenike. Bila je blago, temnooko, izrazito enstveno stvorenje koje je izgledalokao da joj je ljuljanje zipke ivotni poziv, ali koje se zapravo hrabro borilo u srpanjskimulinim

borbama. Tada je nosila dijete koje se rodilo samo deset mjeseci poslije izbijanja rata i koje jevjerojatno zaeto iza barikada.Vlak je trebao krenuti u osam, a desetak minuta poslije osam izmueni, znojni oficiri uspjelisu nas poredati na dvoritu kasarne. Vrlo se ivo sjeam bakljama osvijetljena prizora

komeanja i uzbuenja, crvenih zastava koje lepraju u svjetlosti baklji, zbijenih redovamilicionara s rancima na leima i smotanim pokrivaima prebaenim preko ramena; i povika i

kloparanja izama i limenih porcija, a potom silnog i napokon uspjenog protiskivanja rijeitraei tiinu; i zatim nekog politikog komesara kako stoji ispod ogromnog, uzvitlanogcrvenog

barjaka i dri nam govor na katalonskom. Zatim su nas poveli na stanicu, i to najduim putem,

tri ili etiri milje, kako bi nas pokazali itavom gradu. Na Ramblasu su nas zaustavili, dok jepozajmljeni orkestar svirao neku revolucionarnu melodiju. Jo jedanput, slika pobjednika heroja povici i oduevljenje, crvene zastave i crveno-crne zastave posvuda, prijateljski

raspoloene gomile koje su natrpale plonik da bi nas pogledale, ene koje mau s prozora.Kako se tada sve to inilo prirodnim; kako daleko i nevjerojatno danas! Vlak je bio tolikokrcat

ljudima da je i na podu jedva bilo mjesta, a kamoli na sjedalima. U posljednjem trenutku,Williamsova je ena dojurila peronom i dala nam bocu vina i tridesetak centimetara onih

sjajnih


10/191

crvenih kobasica koje imaju okus na sapun i izazivaju proljev. Vlak je ispuzao iz Katalonije idalje na plato Aragonije normalnom ratnom brzinom neto ispod dvadeset kilometara na sat.2Barbastro, iako daleko od linije fronte, izgledao je tmurno i jadno. Gomile milicionara u

otrcanim uniformama tumarale su gore-dolje ulicama, nastojei se zagrijati. Na nekomruevnom zidu

naiao sam na plakat s datumom iz prethodne godine koji je obavjetavao da e est lijepihbikova biti ubijeno u areni toga i toga dana. Kako su jadno izgledale njegove izblijedjeleboje!

Gdje su sad bili lijepi bikovi i lijepi borci s bikovima? Tih dana ak i u Barceloni jedva da jebilo kakvih borbi s bikovima; iz nekog razloga, svi su najbolji matadori bili faisti.Moju su etu teretnjakom poslali u Sietamo, zatim na zapad do Alcubierrea koji se nalazioneposredno iza linije suelice Zaragozi. Sietamo je bio svladan tri puta prije nego to su ga

anarhisti

napokon zauzeli u listopadu i topovska je vatra neke njegove dijelove razbila na komadie, aveina kua bila je izbuena puanim mecima. Sad smo bili 450 metara iznad morske razine.Bilo

je strano hladno, s gustom maglom koja je, kovitlajui se, dolazila niotkuda. Izmeu Sietamai Alcubiedrrea voza kamiona je zalutao (to je bilo jedno od redovitih obiljeja rata) pa smo

satima lutali u magli. Bila je kasna no kad stigosmo u Alcubierre. Netko nas je proveo krozblatnu movaru do staje za mazge, gdje smo se ukopali u pljevu i smjesta zaspali. Pljeva nijeloa

za spavanje kad je ista, nije tako dobra kao sijeno, ali je bolja od slame. Tek sam najutarnjem svjetlu otkrio da je pljeva bila puna mrvica kruha, razderanih novina, kostiju,uginulih takora i

okrhnutih limenki za mlijeko.Sad smo bili blizu linije fronte, dovoljno blizu da nanjuimo karakteristian zadah rata

prema mojem iskustvu, zadah izmeta i trule hrane. Alcubierre nikad nije bio obasuttopovskom

vatrom i nalazo se u boljem stanju od veine sela neposredno iza linije. A ipak vjerujem daak ni u doba mira ne biste mogli doi u taj dio panjolske a da vas ne dirne osebujnanevoljna

bijeda aragonskih sela. Graena su poput tvrava, gomila jadnih kueraka od blata i kamenjaskupljenih oko crkve, a ak i u proljee teko da se negdje moe vidjeti cvijet; kue nemaju

vrtova, samo stranja dvorita gdje se upava perad klie preko naslaga balege mazgi.Vrijeme je bilo ogavno, s naizmjeninom maglom i kiom. Uski zemljani putevi bukali su sekao blatno


11/191

more, mjestimice duboko vie od pol metra, kroz koje su se teret-njaci probijali kotaima podnajveim optereenjem, a seljaci vodili svoja nezgrapna kola to su ih vukle zaprege mazgi,

ponekad i est u jednoj zaprezi, uvijek vukui u nizu. Neprekidni prolasci trupa doveli su selou stanje neopisive prljavtine. Selo nije imalo, niti je imalo ikad prije, neto kao to je zahod

ili

odvodni jarak ma koje vrste, i nigdje nije bilo ni etvorna metra gdje biste mogli hodati a dane pazite kamo stajete. Crkva se ve dugo upotrebljavala kao latrina; a tako i sva polja etiri-sto

etvornih metara uokolo. Nikad ne razmiljam o svoja prva dva mjeseca u ratu a da nepomislim na zimska strnita kojih su rubovi pokriti korom izmeta.Prola su dva dana a nisu nam podijeljene nikakve puke. Ako ste posjetili Comite de Guerra i

prouili nizove rupa u zidu rupa to su ih napravile puane salve, jer su tamo smaknuti

razni faisti vidjeli ste sve znamenitosti koje ima Alcubierre. Gore na liniji fronte sve jebilo oito mirno; dolazilo je vrlo malo ranjenika.Glavno je uzbuenje bio dolazak faistikih dezertera koji su pod straom dovedeni s fronte.Mnoge trupe nasuprot nama na tom dijelu linije nisu uope bile faistike, tek jadni regrutikoji su

sluili svoj vojni rok u vrijeme izbijanja rata i jedva su ekali da umaknu. Povremeno bi semale grupe uputale u rizik da se prebace do naih linija. Nedvojbeno bi ih i vie to uinilo da

njihova rodbina nije bila na faistikom teritoriju. Ti su dezerteri bili prvi pravi faisti kojesam uope vidio. Zapanjilo me je da se nisu razlikovali od nas, osim to su nosili kaki

kombinezone. Uvijek su bili prodrljivo gladni kad bi stigli dosta prirodno nakon to su sedan ili dva uljali po niijoj zemlji, ali na to se uvijek slavodobitno ukazivalo kao na dokaz da

faistike trupe skapavaju od gladi. Promatrao sam kako jednoga od njih hrane u nekojseljakoj kui. Bio je to nekako saaljenja vrijedan prizor. Visok dvadesetogodinji momak,teko

sagan vjetrom, u odjei u ritama, skvren iznad vatre, kako oajnikom brzinom trpa u sebe

punu porciju gulaa; a cijelo vrijeme oi mu nervozno pogledavaju krug mili-conara koji sustajali

i promatrali ga. Mislim da je jo napola vjerovao kako smo krvoedni. Crveni koji e gaustrijeliti im zavri jelo; naoruani ljudi koji su ga uvali stalno su ga tapali po ramenu i

ohrabrujue buili. Jednoga znamenitog dana u jednoj je jedinoj grupi stiglo petnaestdezertera. Trijumfalno su provedeni kroz selo, s ovjekom koji je jaio ispred njih na bijelomkonju.

Uspio sam snimiti dosta mutnu fotografiju koja mi je kasnije ukradena.


12/191

Treeg jutra kako smo bili u Alcubierreu, stigle su puke. Dijelio ih je u staji za mazge nekinarednik gruba, mrkouta lica. Potreslo me je maloduje kad sam vidio to to su mi dali. Bio

je to

njemaki mauser iz 1896 star vie od etrdeset godina! Bio je rav, okida je bio krut,

drveni titnik slomljen; jedan kratak pogled niz otvor cijevi otkrio je da je korodirana i da jojvie

nema pomoi. Veina je puaka bila jednako loa, neke jo i gore, a uz to nije bilo nikakvapokuaja da se najbolje oruje podijeli ljudima koji su ga znali upotrebljavati. Najbolju pukuiz te

partije, staru samo deset godina, dobio je poluumobolan petnaestogodinji divljai poznatsvima kao maricon (homi). Narednik nam je dao petminutnu instrukciju koja se sastojalaod

objanjenja o tome kako se puka puni i rastavlja. Mnogi miliconari nikad prije nisu imalipuku u ruci, a mislim da su tek rijetki znali emu slue niani. Razdijeljeni su meci, popedeset na

ovjeka, a zatim su formirani redovi pa smo sapeli torbe na lea i uputili se na frontu,udaljenu oko pet kilometara.Centuria, osamdeset ljudi i nekoliko pasa, nepravilno je krivudala cestom. Svaka milicijskakolona imala je barem jednoga psa koji joj je pridodat kao maskota. Bijedna ivina koja jehodala s

nama imala je na sebi velikim slovima igosano POUM i vukla se posramljeno kao da jesvjesna da neto s njezinim izgledom nije u redu. Na elu kolone, pokraj crvene zastave, jahao

je na

crnom konju Georges Kopp, krupan belgijski komandant; neto ispred, mladi iz odmetnicimasline milicij-ske konjice, epirio se tamo-amo, galopirajui preko svakog komadiauzdignuta

tla i postavljajui se na vrhu u pitoreskne poloaje. Za vrijeme revolucije zarobljeni sumnogobrojni prekrasni konji panjolske konjice i predani miliciji koja ih je, naravno, revno

jahala do

smrti.Cesta je krivudala izmeu utih neplodnih polja, netaknutih od berbe prethodne godine.Ispred nas bila je niska sierra koja lei izmeu Alcubierrea i Zaragoze. Sad smo se primicaliliniji

fronte, bombama, strojnicama, blatu. U potaji sam bio prestraen. Znao sam da je zasad linijamirna, no za razliku od veine mukaraca oko mene, bio sam dovoljno star da pamtim velikirat,

iako ne dovoljno star da sam se borio u njemu. Rat je, za me, znaio tutnjavu tanadi i

umicanje elinim krhotinama; iznad svega znaio je blato, ui, glad i hladnou. Neobino,grozio sam


13/191

se hladnoe mnogo vie no to sam se grozio neprijatelja. Pomisao na nju progonila me cijelovrijeme dok sam bio u Barceloni; leao bih ak budan nou, razmiljajui o hladnoi u

rovovima, stajanju na mjestu u sablasnim zorama, dugim satima na strai sa zamrznutom

pukom, o ledenom blatu koje e prekriti vrhove mojih izama. Priznajem takoer da me jeobuzimao

nekakav uas dok bih gledao ljude s kojima sam marirao. Ne moete uope ni zamislitikakva smo rulja bili izgledom. Tumarali smo ratrkano, s manje kohezije od stada ovaca;nismo preli

ni tri kilometra, a zaelje kolone izgubilo se iz vida. A gotovo polovica takozvanih mukaracabila su djeca ali mislim doslovno djeca, stara najvie esnaest godina. A ipak su svi bilisretni i

uzbueni zbog nada da e napokon stii na frontu. Kad smo se pribliavali liniji, momci naelu oko crvene zastave poee protiskivati uzvike Viva POUM! Fascistas-maricones! i

tako dalje uzvike koji su trebali biti ratniki i prijetei, ali koji su, iz tih djejih grla,zvuali patetino kao cviljenje maia. inilo se groznim da branitelj Republike mora biti tarulja

poderane djece to nose dotrajale puke koje ne znaju upotrijebiti. Sjeam se, pitao sam se tobi se dogodilo da je naim putem proao kakav faistiki avion bi li se pilot uope potrudio

da se spusti i osine nas rafalom iz svoje strojnice. Sigurno bi ak i iz zraka mogao vidjeti danismo bili pravi vojnici?Kad je cesta zala u sierru, odvojili smo se udesno i stali uspinjati uskom stazom za mazgekoja je vijugala uz obronak brda. Breuljci su u tom dijelu panjolske= ivio POUM! Faisti pederi! (panj.)neobinih geolokih formacija, u obliku potkove s ravnim vrhovima i vrlo strmim obroncimakoji se sputaju u obliku ogromnih gudura. Na viim obroncima ne raste nita osim krljava

grmlja i vrijeska, dok posvuda izbijaju bijele kosti vapnenca. Tu fronta nije bila kontinuirana

linija rovova, to bi bilo nemogue u takvu planinskom kraju; bio je to jednostavno lanacutvrenih

poloaja, poznatih kao pozicije, smjetenih na vrhu svakog brda. U daljini se mogla vidjetinaa pozicija na tjemenu potkove; gruba barikada od vrea s pijeskom, uzleprala crvena

zastava, dim vatre iz zemunica. Jo malo blie, i mogao se osjetiti odvratan slatkast zadah kojise zadrao u mojim nosnicama jo mjesecima poslije. U raspuklinu neposredno iza poloaja

bili

su natrpani otpaci skupljani mjesecima dubok, gnojav nastor od ostataka kruha, izmeta i

ravih konzervi.


14/191

eta koju smo smjenjivali skupljala je svoje stvari. Na liniji su bili tri mjeseca; uniforme suim bile oblijepljene blatom, izme se raspadale u komade, lica uglavnom zarasla u bradu.Kapetan

koji je zapovijedao poloajem, Levinski imenom ali poznat svima kao Benja-min, a po

roenju poljski idov koji je meutim govorio francuski, ispuzao je iz svoje zemunice ipozdravio nas.

Bio je nizak mladi, oko dvadeset i pet godina, otre crne kose i blijeda ivahna lica koje je utom razdoblju rata bilo stalno vrlo prljavo. Poneki zalutali metak praskao je visoko iznad nas.

Poloaj je bio polukruan ograeni prostor promjera oko etrdeset metara, s grudobranomdijelom od vrea s pijeskom a dijelom od komada vapnenca. Tridesetak ili etrdesetakzemunica

bilo je ukopano u tlo poput takorskih rupa. Williams, ja i Williamsov urjak panjolac hitro

se baci-smo prema najblioj nezauzetoj zemunici koja je djelovala prikladnom za nastavanje.

Negdje naprijed povremeno bi opalila puka, stvarajui udne gromoglasne jeke meukamenitim breuljcima. Tek smo odloili torbe i izvlaili se iz zemunice, kad eto jo jednog

pucnja i

jedno dijete iz nae ete pojuri od grudobrana, a licem mu se slijevala krv. Opalio je iz puke inekako mu je uspjelo raznijeti zatvara; kou lubanje razderale su u krpice krhotine raznijete

ahure metka. To je bio na prvi unesreeni i, karakteristino, ranio se sam.Poslijepodne bili smo na svojoj prvoj strai i Benjamin nas provede kroz poloaj. Ispredgrudobrana protezao se sustav uskih rovova uklesanih u stijenje, s krajnje primitivnim

pukarnicama

napravljenim od hrpa vapnenca. Bilo je dvanaest straa, smjetenih na raznim tokama u rovui iza unutranjeg grudobrana. Ispred rovova bila je bodljikava ica, a zatim se obronak

obru-avao u naoko bezdanu guduru; nasuprot su bila gola brda, ponegdje tek kamene stijene,sve sive i vjetrovite, bez ikakva ivota, ak ni ptice nije bilo. Provirih oprezno kroz

pukarnicu,

pokuavajui otkriti faistiki rov. Gdje je neprijatelj?Benjamin iroko mahne rukom. Tamo prijeko. (Benjamin je govorio engleski grozanengleski).

Ali gdje}Prema mojem poimanju pozicijskog ratovanja, faisti su morali biti oko sto pedeset do tristometara. Nisam mogao vidjeti nita inilo se da su im rovovi vrlo dobro skriveni. Tada

razoarano pogledah kamo to Benjamin pokazuje; na vrhu breuljka nasuprot, iza gudure,najmanje sedamsto metara udaljen, sitan obris grudobrana i crveno-uta zastava faistiki


15/191

poloaj. Bio sam neopisivo razoaran. Uope im nismo bili blizu! Kod tog su dometa naepuke bile posve beskorisne. No u tom trenu zau se uzbueni uzvik. Dva faista, sivkastefigurice

u daljini, verala su se uz goli obronak breuljka na suprotnoj strani. Benjamin zgrabi puku

najblieg ovjeka, nacilja i povue okida. Klik! Metak je zatajio; pomislih da je to lo znak.Novi straari, tek to se sjurie u rov, zapoee ispaljivati groznu paljbu ni na to posebno.Vidio sam faiste, sitne poput mravi, kako uzmiu tamo i amo iza grudobrana, a ponekad bi se

neka crna toka koja je bila glava zaustavila za trenutak, drsko izloena. Oito nije imalosmisla pucati. No tada straar s moje lijeve strane, naputajui svoje mjesto na tipinopanjolski

nain, prie postrance i poe me tjerati da pucam. Pokuah objasniti da se na toj udaljenosti i stim pukama ne moe pogoditi ovjeka, osim sluajno. No on je bio tek dijete, i dalje je

pukom pokazivao prema jednoj od toaka, ke-sei se eljno poput psa koji oekuje baenikameni. Konano namjestih nian na sedamsto i opalih. Toka nestade. Ponadah se kako je

bilo dovoljno blizu da ga natjera na skok. Tada sam prvi put u ivotu opalio iz puke na nekoljudsko bie.Sad kad sam vidio frontu, bijah duboko ogoren. I oni su to nazivali ratom! A jedva smodolazili u dodir s neprijateljem! Nisam ni pokuavao drati glavu ispod razine rova. Netokasnije,

meutim, metak mi prozuji kraj uha sa zlokobnim praskom i udari u zid iza mene. Jao! Naglose prignuh. itava sam se ivota zaklinjao da se neu prignuti kad metak prvi put prozujiiznad

mene; ali taj je pokret, ini se, instinktivan i gotovo svi to uine barem jedanput.3U ratovanju u rovovima pet je vanih stvari: ogri-jevno drvo, hrana, duhan, svijee ineprijatelj. Zimi na fronti Zaragoze bile su vane upravo tim redom, s neprijateljem daleko

posljednjim.

Osim nou, gdje se uvijek mogao oekivati iznenadni napad, nitko se nije zabrinjavao zbog

neprijatelja. Bili su to tek udaljeni crni kukci koje bismo povremeno vidjeli kako poskakujutamo i

amo. Trajna je preokupacija obiju vojski bila kako da se ugriju.Moram usput rei da sam za itava boravka u panjolskoj vidio vrlo malo borbe. Naaragonskoj sam fronti bio od sijenja do svibnja, i izmeu sijenja i konca oujka na fronti sedogaalo

malo ili nita, osim kod Te-ruela. U oujku su bile teke bitke oko Huesce, no ja sam osobnou tome imao samo manju ulogu. Kasnije, u lipnju, uslijedio je katastrofalan napad na Huescuu


16/191

kojem je za jedan jedini dan ubijeno nekoliko tisua ljudi, no ja sam bio ranjen i onemoguenprije no to se to dogodilo. Meni se rijetko dogaalo ono to se obino smatra uasima rata.

Nijedan avion nikad nije blizu mene bacio bombu, mislim da granata nikad nije eksplodiralaunutar etrdesetak metara oko mene, a samo sam jedanput bio u borbi prsa o prsa (jedanput je

preesto samo jedanput, moram rei). Bio sam, naravno, pod tekom paljbom strojnice, aliobino na veim udaljenostima. ak je i u Huesci ovjek bio dosta siguran ako bi poduzeo

razlone mjere predostronosti.Tamo gore, u brdima oko Zaragoze, bila je to jednostavno dosada pomijeana sneudobnostima pozicijskog ratovanja. ivot jednako dosadan kao i onaj gradskog inovnika, igotovo

jednako toliko pravilan. Straare-nje, patrole, kopanje; kopanje, patrole, straarenje. Na vrhu

svakog breuljka, faistikog ili lojalistikog, hrpa otrcanih, prljavih ljudi koji dru okozastave i

nastoje se ugrijati. A itav dan i no, beznaajni meci lutaju preko praznih dolina i samonekom rijetkom, nevjerojatnom mogunou stiu na mjesto, u ovjekovo tijelo.esto bih se zagledao u vjetroviti pejza i udio se besplodnosti svega toga. Neodluivosttakve vrste rata! Prije toga, negdje u listopadu, vodile su se divlje borbe za svaki od tih

breuljaka;

tada, poto su zbog nedostatka ljudi i oruja, osobito artiljerije, sve vee operacije postalenemogue, svaka se vojska ukopala i smjestila na vrhove breuljaka koje je osvojila. S naedesne

strane bila je mala predstraa, takoer POUM-ova, a na izdanku brda ulijevo, pod kutem odoko 190 stupnjeva u odnosu na nas, poloaj PSUC-a gledao je prema jednom viem izdanku

brda s nekoliko malih faistikih posada razasutih na vrhovima. Takozvana linija krivudala jetamo-amo prema obrascu koji bi bio posve nejasan da se na svakom poloaju nije vijorila

zastava. Zastave POUM-a i PSUC-a bile su crvene, anarhistike su bile crvene i crne; faistisu obino imali monarhistiku zastavu (crveno-uto-crveno), no ponekad bi izvjesili zastavu

Republike (crveno-uto-purpurno). Krajobraz je bio veliastven, ako ste mogli zaboraviti dasu svaki planinski vrh zauzele trupe pa da je stoga prekriven limenim konzervama i skorenim

izmetom. S nae desne strane sierra se svijala prema jugoistoku i otvarala prostor irokoj,arenoj dolini koja se protezala do Huesce. Usred nizine razastrlo se nekoliko kockica poput

bae-Partido Socialista Unificado de Cataluna, Jedinstvena socijalistika partija Katalonije.nih kocaka; to je bio grad Robres koji su drali lojalisti. esto bi jutrom dolina bila skrivenaispod mora oblaka iz kojih su se breuljci izdizali ravni i modri, tako da je krajolik udesno


17/191

podsjeao na fotografski negativ. Iza Huesce bilo je jo breuljaka istih oblika kao i na,protkanih arama snijega koje su se mijenjale dan za danom. U daljini, udovini vrhunciPirineja, gdje

se snijeg nikad ne otopi, kao da su plutali ni na emu. ak je i dolje u nizini sve izgledalo

mrtvo i golo. Breuljci nama nasuprot bili su sivi i naborani poput slonovske koe. Nebo jegotovo

stalno bilo bez ptica. Mislim da nikad nisam vidio zemlju s tako malo ptica. Jedina ptica kojase mogla vidjeti u svako doba bila je neka vrsta svrake, te jata jarebica koja bi vas prenulanou

svojim iznenadnim lepetom i, vrlo rijetko, jata orlova to su polako promicali, openitopraeni pucnjevima iz puaka koje se nisu udostojali zamijetiti.Nou i za maglovita vremena, patrole su odlazile u dolinu izmeu nas i faista. Taj posao nijeba bio popularan, bilo je prehladno i suvie se lako moglo izgubiti, pa ubrzo otkrih da mogu

dobiti doputenje za odlazak u patrolu onako esto kako to elim. U velikim nazupa-nimgudurama nije bilo nikakvih staza ni prolaza; put ste mogli pronai samo uspjenimistraivanjima i

zapaanjem svaki put novih orijentira. Najblia faistika postaja bila je udaljena od nassedamsto metara zrane linije, no to je iznosilo dva i pol kilometra jedinim prohodnim putem.Bilo je

dosta zabavno tumarati mranim dolinama, dok su zalutali meci letjeli visoko iznad glave,zvidei poput crvenonogih pataka. Jo su bolje od noi bile guste magle koje bi esto

potrajale

itav dan i koje su se obiavale pripiti uz vrhove breuljaka, ostavljajui doline istima. Kadbiste se nali blizu faistikih linija, morali ste puzati puevim korakom; bilo je vrlo tekokretati se

tiho na tim obroncima breuljaka, izmeu pucketavog grmlja i lomljiva vapnenca. Tek sam utreem ili etvrtom pokuaju uspio pronai put do faistikih linija. Magla je bila vrlo gusta pa

sam se uspuzao do bodljikave ice i osluhnio. uo sam kako unutra faisti razgovaraju i

pjevaju. Tada, zaplaen, zauh kako ih nekoliko silazi niz breuljak prema meni. Zgurih se izagrma

koji se iznenada uini vrlo malim i pokuah napeti puku bez zvuka. Oni, meutim, skrenue inisu mi doli u vidokrug. Iza grma gdje sam se skrivao prona-oh razne ostatke prijanjih

bitaka

hrpu praznih ahura, konu kapu s rupom od metka, i crvenu zastavu, oito jednu od naih.Ponio sam je natrag na poloaj, gdje je razderana da bi se dobile krpe za ienje.Postao sam kaplar, ili cobo, kako se to zvalo, im smo stigli na frontu, i komandirao samstraom od dvanaest ljudi. To nipoto nije bila sinekura, osobito u poetku. Centuria je bila


18/191

neuvjebana gomila sastavljena uglavnom od djeaka ispod dvadeset godina. Tu i tamo umiliciji naili biste na djecu od samo jedanaest ili dvanaest godina, obino izbjeglice sfaistikog

podruja koje su regrutirane u miliciju jer je to bio najlaki nain da im se osigura skrb. U

pravilu su bili zaposleni na lakim poslovima u pozadini, no ponekad bi se uspjeli proguratina

frontu, gdje su bili javna opasnost. Sjeam se kako je jedan mali divljak bacio runu granatu uvatru u zemunici, za alu. Mislim da kod Monte Pocera nitko nije bio mlai od petnaest

godina, ali prosjena dob morala je biti dobrano ispod dvadeset godina. Mladii te dobi nikadse ne bi smjeli upuivati na frontu, jer ne mogu izdrati nedostatak sna koji je neodvojiv od

ratovanja u rovovima. U poetku je bilo gotovo nemogue postii da na poloaj bude noupod odgovarajuom straom. Sirota djeca iz moje sekcije mogla su se probuditi jedino tako da

ih se izvuklo iz zemunice s nogama naprijed, a im bi im okrenuli lea, naputali bi mjesto ikliznuli u zaklon; ili bi se ak, unato groznoj hladnoi, naslonili na zid rova i vrsto zaspali.

Sreom, neprijatelj je bio vrlo nepoduzetan. Za nekih noi inilo mi se da bi na poloajmoglo osvojiti dvadeset skauta sa zranica-ma, ili dvadeset skautkinja s prakljaama.U to vrijeme i jo mnogo kasnije katalonske su milicije jo bile na istim temeljima kao i na

poetku rata. U prvim danima revolta protiv Franca, razni sindikati i politike stranke urnosu

osnivali milicije; svaka je u biti bila politika organizacija, dugujui politiku podrku svojojstranci koliko i sredinjoj vladi. Kad je poetkom 1937. osnovana Narodna armija,nepolitika

armija organizirana na manje ili vie uobiajeni nain, partijske milicije bile su teorijskiukljuene u nju. Ali dugo su se vremena jedine promjene zbivale na papiru; trupe nove

Narodne armije

nisu stigle do aragonske fronte sve do lipnja, i do tada je sistem milicije ostao nepromijenjen.Bitna odlika sistema bila je drutvena jednakost izmeu oficira i ljudi. Svi, od generala do

redova, imali su jednaku plau, jeli su jednaku hranu, nosili jednaku odjeu i druili su se uuvjetima potpune jednakosti. Ako ste generala koji komandira divizijom htjeli lupiti poramenu i

zatraiti cigaretu mogli ste to uiniti, i nitko to ne bi drao neobinim. Barem teorijski,svaka je milicija bila demokracija, a ne hijerarhija. Bilo je jasno, da se naredbe morajuizvravati, ali je

isto tako bilo jasno da naredbu, kad je dajate, dajete kao drug drugu, a ne kao nadreenipodreenom. Postojali su oficiri i podoficiri, ali nije bilo milicijskih inova u uobiajenomsmislu;


19/191

nikakvih titula, nikakvih oznaka, nikakva udaranja petama i salutiranja. Unutar milicijapokuali su stvoriti neku vrstu privremenog radnog modela besklasnog drutva. Naravno,savrene

jednakosti nije bilo, ali primaklo se do nje blie nego to sam ikad vidio ili bih smatrao

zamislivim u ratno doba.Ali priznajem da me je na prvi pogled stanje na fronti uasnulo. Kako se, zaboga, takvomvrstom vojske moe dobiti rat? U ono vrijeme svi su to govorili, pa iako je bilo istina, bilo jetakoer

i nerazlono. Jer, u onim okolnostima, milicije ne bi ni mogle biti mnogo bolje no to su bile.Suvremena mehanizirana vojska ne moe jednostavno izniknuti iz tla, a da je vlada ekala dokne

uvjeba trupe koje je imala na raspolaganju, Francu nikad ne bi bio pruen otpor. Kasnije se

uobiajilo omalovaavati milicije, pa tako i tvrditi da su pogreke, nastale zbog nedostatkaobuke i

oruja, bile posljedica sistema jednakosti. Zapravo, novi obveznici milicije bili sunedisciplinirana gomila ne zato to su oficiri nazivali redove Drue, ve zato to su novetrupe uvijek

nedisciplinirana gomila. U praksi je demokratski revolucionarni tip discipline pouzdanijinego to bi se oekivalo. U jednoj radnikoj vojsci, disciplina je teorijski dobrovoljna. Ona se

temelji na klasnoj lojalnosti, dok se disciplina buroaski regrutirane vojske temelji prije svegana strahu. (Narodna armija koja je zamijenila milicije bila je u sredini izmeu ta dva tipa.) U

milicijama, prijetnje i zlostavljanja koji se provode u obinoj vojsci nikad se nisu ni trenutaktolerirali. Postojale su normalne vojne kazne, ali izricale su se samo za vrlo ozbiljne

prijestupe. Kad

bi netko odbio izvriti naredbu, ne bi smjesta dobivao kaznu; najprije biste na njega apelirali uime drugarstva. Cinini ljudi koji nemaju iskustva u ophoenju s ljudima smjesta e rei da to

nikad ne hoda, ali to na kraju zapravo ipak hoda. Disciplina ak i najgorih pripadnika

milicije vidno se popravljala kako je vrijeme prolazilo. U sijenju, gotovo mi je kosaposijedila zbog

zadatka da tucet sirovih regruta barem nekako zadovolji. U svibnju sam kratko vrijeme biozamjenik porunika i zapovijedao sam tride-setoncom ljudi, Engleza i panjolaca. Mjesecimasmo

bili izvrgnuti vatri i nikad nisam imao ni najmanjih tekoa da se izvri neka naredba ili dadobijem dobrovoljce za neki opasan zadatak. Revolucionarna disciplina ovisi o politikojsvijesti


20/191

o tome da se razumije zato naredbe treba posluati; potrebno je vrijeme da bi se topostiglo, ali vrijeme je potrebno i da bi se ljudi mehaniki uvjebali do automacije navjebalitu

kasarne. Novinari koji se izruguju sistemu milicije rijetko se kad prisjete da je milicija morala

drati linije dok je Narodna armija vjebala u pozadini. I priznanje je snazi revolucionarne

discipline to je milicija uope ostala na bojnom polju. Jer, sve do lipnja 1937. nije bilo niegato bi ih tamo dralo, osim klasne lojalnosti. Pojedinane dezertere moe se strijeljati i

povremeno ih se strijeljalo ali ako bi tisuu ljudi odluilo zajedno otii s linije, nema tesnage koja bi ih zaustavila. Regrutna vojska u istim okolnostima kad bi nestalo borbenestege

jednostavno bi se raspala. A ipak su milicije drale linije, iako bog zna da su osvojile vrlomalo pobjeda, a ak ni pojedinana dezerterstva nisu bila esta. Za etiri ili pet mjeseci u

miliciji

POUM-a uo sam da su dezertirala samo etiri ovjeka, a dva su od njih bili gotovo sigurnopijuni koji su se upisali da bi pribavili informacije. U poetku, oiti kaos, openiti nedostatak

vjebe, injenica da ste se esto morali prepirati pet minuta prije nego to bi uspjeli da se vaanaredba poslua, zgranuli bi me i razbjesnili. Imao sam pojmove britanske vojske, apanjolske

milicije svakako su se vrlo razlikovale od britanske vojske. Ali s obzirom na okolnosti, to subile bolje trupe no to je itko imao pravo oekivati.U meuvremenu, ogrijevno drvo stalno ogri-jevno drvo. U cijelom tom razdobljuvjerojatno nema ni jednog upisa u moj dnevnik u kojem ne spominjem ogrijevno drvo, ili

bolje njegovu

nestaicu. Nalazili smo se izmeu eststo i tisuu osamsto metara iznad razine mora bila jesredina zime i neizrecivo hladno. Temperatura nije bila izrazito niska, za mnogih se noi nijeni

smrzavalo, a zimsko bi sunce esto sjalo itav sat usred dana; no ak i ako nije bilo doistahladno, uvjeravam vas da se tako inilo. Zgodimice je bilo vritavih vjetrova koji bi vam

strgnulikapu i nosili kosu u svim smjerovima, ponekad su se magle slijevale u rovove poput tekuinei inilo se da vam ulaze u kosti; esto je kiilo, a ak i etvrt sata kie bilo je dosta da stanje

postane neizdrivo. Tanki sloj zemlje iznad vapnenca smjesta bi se pretvorio u klizak glib, akako se uvijek hodalo po kosini, bilo je nemogue zadrati tlo pod nogama. Za tamnih bihnoi

esto padao nekih est puta na dvadesetak metara; a to je bilo opasno, jer je znailo da e seotvor puke zapuiti blatom. Danima su i odjea, izme, pokrivai i puke bili manje ili vie


21/191

obloeni blatom. Bio sam ponio onoliko debele odjee koliko sam mogao nositi, no mnogi suljudi bili strano loe odjeveni. itav garnizon, oko sto ljudi, imao je samo dvanaest zimskih

kaputa koji su se morali predavati od strae do strae, a veina je ljudi imala po jedanpokriva. Jedne sam ledene noi popisao u dnevniku odjeu koju sam nosio. To je zanimljivo

stoga to

pokazuje kakvu koliinu odjee jedno ljudsko bie moe imati na sebi. Nosio sam debelupotkoulju i gae, flanelsku koulju, dva pulovera, vunenu jaknu, jaknu od svinjske koe,hlae do

koljena od rebrastog samta, ovijae, debele arape, izme, kinu kabanicu s vrstim ulokom,al, vojnike kone rukavice i vunenu kapu. Ipak sam drhtao poput elatine. Ali priznajem da

sam neuobiajeno osjetljiv na hladnou.Ogrjevno drvo bilo je jedina doista vana stvar. Stvar je bila u tome to praktiki nije ni bilo

nikakva ogr-jevnog drva. Naa bijedna planina ak ni u svojim najboljim danima nije imalamnogo

vegetacije, a mjesecima su njome lutali promrzli milicionari tako da je, kao rezultat, svedeblje od prsta ve davno prije spaljeno. Kad nismo jeli, spavali, straarili ili bili na drugimdunostima,

nalazili smo se u dolini iza poloaja, skupljajui ogrjev. Sva moja sjeanja na to vrijeme jesusjeanja na veranje po gotovo okomitim kosinama, preko nazup-ana vapnenca koji bi vamizme

razdirao na komadie, bacajui se udno na tanke drvene granice. Ljudi koji bi trailinekoliko sati mogli su skupiti dovoljno ogrjeva da odre vatru u zemunici oko jedan sat.Revnost nae

potrage za ogrjevnim drvom sve nas je pretvorila u botaniare. Prema kakvoi sagorijevanjaklasificirali smo svaku biljku koja je rasla na obroncima; razne vrste vrijeska i trave koje su

bile

dobre za potpalu ali bi izgorjele za nekoliko minuta, divlji rumarin i grmike tipavca koji bise zapalili kad se vatra dobro razgori, krljavi hrast, manji od grma ogrozda, praktiki nesa-

goriv.Postojala je neka vrsta suhog aa koji je bio vrlo dobar za potpalu, ali rastao je samo na vrhu

brijega ulijevo od naeg poloaja, pa smo se morali izlagati vatri da bismo doli do njega. Ako

bi vas ugledali faistiki mitraljesci, ispraznili bi sve metke samo u vas. Uglavnom su ciljaliprevisoko i meci su pjevali iznad nas poput ptica, no ponekad bi neugodno blizu rasprili idrobili

vapnenac, nakon ega bismo se bacali na lice. Ipak smo nastavili skupljati a; nita nije bilovano u usporedbi s ogrjevom.

Osim hladnoe, ostale su se neugode inile triave. Svi smo, naravno, bili stalno prljavi. Naaje voda, kao i hrana, dolazila na leima mazgi iz Alcubierrea, i na svakog je ovjeka otpadalo


22/191

neto manje od litre na dan. Bila je to odvratna voda, jedva to prozirnija od mlijeka. Teorijskije bila samo za pie, ali uvijek bih ukrao punu porciju da bih se umio ujutro. Obiavao sam se

prati jedan dan a brijati drugi; za oboje nikad nije bilo dovoljno vode. Poloaj je odvratno

zaudarao, a izvan malog ograenog prostora barikade bilo je posvuda izmeta. Neki milicionari

uobiajili su obavljati nudu u rovu, odvratna stvar kad smo se morali kretati u mraku. Aliprljavtina me nikad nije zabrinjavala. Prljavtina je neto oko ega ljudi diu prevelikugalamu.

Zapanjujue je kako se brzo ovjek privikne da ivi bez maramice i da jede iz limene porcijeu kojoj se i pere. Ni spavanje u odjei nije poslije nekoliko dana bilo nikakva muka. Naravno,

bilo

je nemogue nou skidati odjeu, a osobito izme; morali smo biti spremni da smjesta

krenemo u sluaju napada. Za osamdeset sam noi samo tri puta skinuo odjeu, iako bi mi toponekad

uspjelo danju. Za ui je jo bilo prehladno, ali obilovalo je takorima i mievima. Cesto segovori da se na jednom mjestu ne mogu nai takori i mievi, ali mogu ako za njih imadovoljno

hrane.Inae nam nije bilo loe. Hrana je bila dosta dobra, a vina je bilo mnogo. Cigarete su se jodijelile po kutija na dan, ibice su se dijelile svaki drugi dan, a dijelile su se ak i svijee. Bilesu

vrlo male, poput onih na torti, i openito se dralo da su opljakane iz crkava. Svakazemunica dobivala je na dan svijeu od est-sedam centimetara koja bi sagorjela zadvadesetak minuta.

U to se vrijeme jo moglo kupiti svijea te sam ponio sa sobom nekoliko kilograma. Kasnijeje, zbog oskudice svijea i ibica, ivot postao nevoljan. ovjek ne shvaa vanost tih stvarisve

dok mu ne ponestanu. Za none uzbune, na primjer, kad svi u zemunici puu do svojih puaka

i staju jedan drugom na glavu, mogunost da se zapali svjetlo moe znaiti razliku izmeuivota i smrti. Svaki je milicionar posjedovao gubu za kresivo i nekoliko metara utogstijenja. Uz puku, to je bilo njegova najznaajnija imovina. Velika je prednost kresiva bila utome sto su

se mogla zapaliti na vjetru, ali samo su tinjalapa su bila beskorisna za potpalu vatre. Kad jeoskudica ibica bila najgora, jedini nain da stvorimo plamen bio je taj da izvadimo metak izahure

i dodirnemo kresivom kordit.*


23/191

Bio je neobian taj ivot kojim smo ivjeli neobian nain da se bude u ratu, ako se tomoglo nazvati ratom. Cijela se milicija bunila protiv mirovanja i neprekidno zahtijevala dasazna zato

ne smijemo napasti. Ali bilo je savreno oigledno da jo dugo nee biti borbe, osim ako je ne

zapone neprijatelj. Georges Kopp, za svojih povremenih inspekcijskih obilazaka, bio je s

nama posve otvoren. To nije rat znao bi rei to je komina opera s ponekomsmru. Zapravo je stagniranje aragonske fronte imalo politike uzroke o kojima tada nitanisam

znao; ali posve vojne tekoe osim nedostatka rezervnog ljudstva bile su svima oite.Ponajprije, rije je o naravi zemlje. Linija fronte, naa i faistika, leala je na poloajuvelikih prirodnih pogodnosti i u pravilu joj se moglo prii samo s jedne strane. Ako je biloiskopano

nekoliko rovova, pjeadija nije mogla zauzeti takva mjesta, osim ako ne bi bila izrazito brojnonadmona. Na naem poloaju i veini onih oko nas, tucet ljudi sa dva mitraljeza mogao bi

zadrati bataljon. Smjeteni visoko na brdima kao to smo bili, bili bismo krasne mete zaartiljeriju; ali artiljerije nije bilo. Ponekad bih promatrao krajolik i eznuo oh, kakostrastveno!

za nekoliko baterija topova. Mogli bismo unititi neprijateljske poloaje jedan za drugim takolako kao to ekiem razbijamo orahe. Ali na naoj strani topovi jednostavno nisu postojali.

Faisti bi ponekad uspjeli dovesti poneki top iz Zaragoze i ispaliti pokoju rijetku granatu, takorijetku da nikad nisu odredili ni domet pa bi granate bezopasno utonule u prazne gudure.Protiv

mitraljeza i bez artiljerije, samo su tri* Vrsta eksploziva.stvari koje se mogu uiniti: ukopati se na sigurnoj udaljenosti recimo, oko etiristo metara

napredovati preko otvorena prostora i biti masakriran, ili izvoditi male none napade kojinee

promijeniti opu situaciju. Alternative su praktiki stagnacija ili samoubojstvo.

A osim toga, vladala je potpuna oskudica ratnog materijala svih vrsta. Potreban je napor da bise shvatilo kako su u to vrijeme milicije bile bijedno naoruane. Svaka javna oficirska kola u

Engleskoj daleko je slinija suvremenoj vojsci nego to smo to bili mi. Loe stanje naegoruja bilo je tako zapanjujue da ga vrijedi detaljno zabiljeiti.

Na tom sektoru fronte kompletna se artiljerija sastojala od etiri minobacaa sa petnaestnaboja za svaki od njih. Bili su naravno previe dragocjeni da bi se ispaljivali pa suminobacai stajali

u Alcubierreu. Na pedeset ljudi u prosjeku je dolazio jedan mitraljez; bili su stari, ali dostatoni na tristo do tristo pedeset metara. Osim toga imali smo samo puke, a veina je tih

puaka bila


24/191

staro eljezo. U upotrebi su bila tri tipa puaka. Prvi je bio dugaki mauser. Rijetko su bilimlai od dvadeset godina, muice su im bile otprilike od jednake koristi kao i razbijeni

brzinomjer, a

veina su cijevi bile beznadno korodirane; no, otprilike jedna od deset puaka nije bila loa.

Zatim je postojao kratki mauser, ili mousqueton, zapravo oruje konjice. Bili su popularnijiod

ostalih jer su bili laki za noenje i manje su smetali u rovu, a i zato to su bili razmjerno novi iinili se djelotvornima. Zapravo su bili gotovo beskorisni. Bili su napravljeni od skupljenih

dijelova, nijedan zatvara nije pripadao svojoj puci i moglo se raunati da e se tri etvrtineod njih zaglaviti nakon pet ispaljenih hitaca. Bilo je takoer i nekoliko puaka winchester. Iznjih je

bilo lijepo pucati, ali bile su strano netone, a kako nisu imale okvire za metke, mogao se iz

njih ispaliti samo po jedan metak. Municije je bilo tako malo da bi svaki ovjek koji je doaona

liniju dobio pedeset metaka od kojih je veina bila vrlo loa. Patrone panjolske izrade sve suse vie puta punile i zaglavile bi i najbolju puku. Meksike su patrone bile bolje pa su stoga

bile

rezervirane za mitraljeze. Najbolja je bila njemaka municija, ali kako je stizala samo prekozarobljenika i dezertera, nije je bilo mnogo. Uvijek sam u depu drao arer njemake ilimeksike

municije, za sluaj nude. Ali u praksi, kad bi nuda nastupila, rijetko bih opalio iz puke;suvie sam se plaio da se prokleta stvar ne zaglavi i suvie sam elio pod svaku cijenusauvati

jednu patronu koja e opaliti.Nismo imali metalnih kaciga, bajoneta, jedva pokoji revolver ili pitolj i ne vie od jednebombe na pet do deset ljudi. Bomba koja se tada upotrebljavala bila je grozna stvar poznatakao

FAI-bomba, a proizveli su je anarhisti u prvim danima rata. Bila je na principu Millsove

bombe, ali upalja nije drala igla ve komadi vrpce. Poderali biste vrpcu i zatim se rijeilibombe

najveom moguom brzinom. Govorilo se o tim bombama da su nepristrane; ubijale suovjeka na kojeg su bile baene i onoga tko ih je bacio. Bilo je jo nekoliko tipova, ak

primitivnijih

ali moda malo manje opasnih za bacaa, mislim. Tek potkraj oujka vidio sam bombukoju je vrijedilo baciti.Osim oruja, nedostajalo je svih manje vanih stvari potrebnih u ratu. Nismo imalizemljopisnih karata ni mapa, na primjer. panjolska nikad nije bila dokraja geodetski

premjerena i jedine


25/191

detaljne karte tog podruja bile su stare vojne karte, a gotovo su sve posjedovali faisti. Nismoimali daljinomjera, teleskopa, peri-skopa, nikakvih dalekozora osim nekoliko privatnih,

signalnih raketa, kara za icu, oruarskog alata, jedva iega za ienje. inilo se dapanjolci nikad nisu uli za tap za ienje puke i iznenaeno su gledali kad sam jedan

napravio. Ako

ste eljeli oistiti puku, odnijeli biste je naredniku koji je imao dugaki mjedeni nabija kojije uvijek bio svinut pa bi stoga oteivao cijev. Nije bilo ak nikakva maziva za puke. Pukesu se

podmazivale maslinovim uljem, kad ga se moglo pribaviti; u raznim sam prilikamapodmazivao svoju puku vazelinom, hladnim vrhnjem, ak i slaninom. Nadalje, nije bilofenjera ni elektrinih

baterija vjerujem da u to vrijeme na cijelom naem sektoru fronte nije bilo takve stvari

kakva je elektrina runa svjetiljka, a najblie mjesto gdje se mogla kupiti bilo je Barcelona, ito uz

tekoe ak i tamo.Kako je vrijeme prolazilo, a isprekidana puana vatra egrtala medu breuljcima, poeh se

pitati sa sve veom skepsom hoe li se ikad uope to dogoditi da unese malo ivota ili,tonije,

malo smrti, u taj naopaki rat. Mi smo se borili protiv upale plua, a ne protiv ljudi. Ako surovovi udaljeni vie od etiristo metara, nitko ne biva pogoen, osim sluajno. Bilo je naravno

stradalih, ali veina je sama sebe ranila. Ako se tono sjeam, prvih pet ranjenika koje samvidio u panjolskoj ranilo se vlastitim orujem ne mislim namjerno, nego nesretnimsluajem ili

nepanjom. Nae su otrcane puke bile same po sebi opasne. Neke su od njih imale prljavi trik opalile bi ako bi se kundakom lupilo o tlo; vidio sam ovjeka koji je sebi zbog toga

prostrijelio ruku. A u mraku su neizvjebani regruti stalno pucali jedan u drugoga. Jedneveeri, jedva je jo bio sumrak, straar je odapeo na me s udaljenosti manje od dvadesetmetara; ali

promaio me za metar nebesa znaju koliko mi je puta panjolski standard streljakevjetine spasio ivot. Drugom sam prilikom bio otiao u patrolu po magli i prethodno samupozorio

zapovjednika strae. Ali kad sam se vraao, posrnuh preko nekog grma, uplaeni straarpovie da dolaze faisti, a ja sam imao zadovoljstvo sluati kako zapovjednik svima nareujeda

otvore brzu paljbu u mom smjeru. Legoh, naravno, i meci bezopasno proletjee iznad mene.Nita nee uvjeriti panjolca, barem ne mladoga panjolca, da je vatreno oruje opasno.


26/191

Jedanput, neto kasnije, fotografirao sam neke mitraljesce s njihovim mitraljezom koji je biouperen ravno u mene.

Nemojte pucati rekoh napola u ali dok sam namjetao aparat. O ne, neemo pucati.U iduem trenu nasta grozna rika i kia metaka propara mi kraj lica tako blizu da su mi obraze

oprila zrnca kordita. Nije bilo namjerno, no mitraljesci su to smatrali krasnom alom. A ipaksu

samo prije nekoliko dana vidjeli kad je nesretnim sluajem ubijen vodi mazgi jedanpolitiki delegat izvodio je budalatine s automatskim pitoljem i sasuo mazgaru pet metaka uplua.Teke lozinke koje je vojska upotrebljavala u to vrijeme bile su manji izvor opasnosti. Bile suto one zamorne dvostruke lozinke kod kojih je na jednu rije trebalo odgovoriti drugom.Obino

su bile uzviene ili revolucionarne prirode, na primjer Cultura progreso, ili Seremos

invencibles , pa je esto bilo nemogue postii da neobrazovani straari zapamte takvepompozne

rijei. Jedne noi, sjeam se, lozinka je bila Cata-luna eroica.00 Priao mi je jedan seljakimomak okrugla lica po imenu Jaime Domenech, vrlo zbunjen, zatraivi da mu to objasnim.

Eroica to znai eroica?Rekoh mu da to znai isto to ivaliente. Neto kasnije posrtao je rovom u tami i straar ga

pozva:0 Kultura napredak; Ostajemo nepobjedivi. 00 Katalonija herojska. Hrabar.

Alto! Cataluna! Valiente! viknu Jaime, siguran da govori pravu stvar.Tras!

No, straar ga je promaio. U tom su ratu uvijek svi promaivali sve ostale, kad je to biloimalo mogue.' Stoj! Katalonija. (panj.)4Kad sam proveo na liniji oko tri tjedna, iz Alcubier-rea je stigao kontingent od dvadesetak ilitridesetak ljudi koje je iz Engleske poslao ILP. Williams i ja poslani smo da im se

pridruimo,kako bi se Englezi na toj fronti drali zajedno. Na je novi poloaj bio na Monte Oscurou,nekoliko kilometara zapadnije, na mjestu s kojeg se vidjela Zaragoza.Poloaj se ustoboio na nekoj vrsti vapnenake otrice britve, a zemunice su bile horizontalnoukopane u stijenu kao gnijezda bregunica. Ulazile su u tlo zauujue duboko, a unutranjost

im je bila mrana kao u rogu i tako niska da niste u njima mogli ni kleati, a kamoli stajati. Navrhovima nama s lijeva bila su jo dva poloaja POUM-a, od kojih je jedan fascinirao svakog

ovjeka na liniji jer su se tamo nalazile tri milicionarke koje su kuhale. Te ene nisu ba bile

lijepe, no pokazalo se nunim ouvati taj poloaj izvan domaaja ljudi iz drugih eta. Okoetiristo


27/191

metara s nae desne strane nalazio se jedan poloaj PSUC-a, na zavoju ceste za Alcu-bierre.Upravo je tamo cesta mijenjala vlasnika. Nou smo mogli promatrati svjetla naih teretnjaka s

opskrbom kako krivudaju iz Alcubierrea i, istodobno, faistikih koji su dolazili iz Zaragoze.

Mogla se vidjeti i sama Zaragoza, tanka nit svjetala poput osvijetljenih prozoria na bokubroda,

petnaestak kilometara jugo-Independeru Labour Party, Nezavisna radnika partija, (prev.)zapadno. Vladine trupe bile su je promatrale iz te daljine od kolovoza 1936, i jo to ine.Bilo nas je tridesetak, ukljuujui jednog panjolca (Ramona, Williamsova urjaka) i tucetpanjolskih mi-traljezaca. Osim jednog ili dva neizbjena gnjavatora jer, kao to svatkozna, rat

privlai rulju Englezi su bili iznimno zgodna klapa, i fiziki i mentalno. Moda je

najzgodniji u drutvu bio Bob Smillie unuk glasovitoga voe rudara koji je kasnijeumro tako

kobnom i besmislenom smru u Valenciji. O panjolskom karakteru mnogo govori injenicada se Englezi i panjolci uvijek dobro slau, unato jezinoj smetnji. Otkrili smo da svipanjolci

znaju dva engleska izraza. Jedan je bio O.K., baby, a drugi je bila jedna rije to jeupotrebljavaju barcelonske prostitutke u odnosima s engleskim mornarima i bojim se da jeslagari ne bi

htjeli tiskati.I opet se na itavoj liniji nita nije dogaalo: samo poneki prasak metaka i, vrlo, rijetko, tresakfaistikog minobacaa zbog kojega bi svi odjurili do najvieg rova da vide na kojem e se

brdu

rasprsnuti meci. Neprijatelj nam je tu bio neto blie, udaljen moda dvjesto, tristo metara.Njihov je najblii poloaj bio tono nama nasuprot, s mitraljeskim gnijezdima koja su ovjekastalno

mamila da trati metke. Faisti su se rijetko trudili da pucaju iz puaka, ali upuivali su kiu

tone mitraljeske vatre na svakoga tko bi im se izloio. Ipak, tek smo nakon deset ili vie danaimali

prvog ranjenika. Trupe nasuprot nama bile su sastavljene od panjolaca, no prema onom tosu rekli dezerteri, bilo je meu njima i nekoliko njemakih podoficira. Neko vrijeme prijetamo je

bilo i Maura siromaci, kako li im je moralo biti hladno! jer se na niijoj zemlji nalaziojedan mrtav Maur koji je bio jedna od lokalnih znamenitosti. JJva ili tri kilometra ulijevo odnas


28/191

linija vie nije bila kontinuirana i dio podruja, nizak i gusto poumljen, nije pripadao nifaistima ni nama. I mi i oni odlazili smo tamo u dnevne patrole. To nije bilo nikakva ala uskaut-skom

smislu, iako nikad nisam vidio faistiku patrolu na udaljenosti blioj od nekoliko stotina

metara. Uz mnogo puzanja po trbuhu, djelomino se moglo probiti kroz faistike linije, amogla se

ak vidjeti i seljaka kua s izvjeenom monarhistikom zastavom koja je bila lokalnifaistiki tab. Ponekad bismo je obasuli puanom paljbom i potom kliznuli u zaklon prije noto bi nas

otkrili mitraljesci. Nadam se da smo razbili nekoliko prozora, ali udaljenost je bila dobriheststo metara i s naim pukama nismo mogli biti sigurni jesmo li pogodili ak i kuu.Vrijeme je bilo uglavnom vedro i hladno; ponekad sunano u podne, ali uvijek hladno. Tu itamo na obroncima breuljaka vidjeli bismo kako izbijaju zeleni klju-nii divljih afrana ili

irisa;

oito je dolazilo proljee, ali dolazilo je vrlo polako. Noi su bile hladnije no ikad. Vraajuise sa strae u rana jutra, zajedno bismo zgrnuli preostalu kuhinjsku vatru i zatim bismo stajalioko

usijane eravice. To je bilo loe za izme, ali je bilo vrlo dobro za noge. No ponekad bi ujutroprizor zore meu planinskim vrhovima bio takav da je vrijedilo bdjeti u bezbone sate. Mrzim

planine, ak i sa spektakularnog vidika. No ponekad je zoru koja je rudila ponad breuljakaiza nas, prve uske trake zlata, poput maeva to reu tminu, a tada bujanje svjetlosti i mora

karminskih oblaka rasprostrtih do nezamislivih daljina vrijedilo promatrati ak i kad stebili budni cijelu no, kad su vam noge utrnule od kleanja i kad mrzovoljno mozgate o tomeda

hrane nee biti jo tri sata. Za vrijeme te vojne vidio sam zoru mnogo ee nego u cijelomkasnijem ivotu zajedno ili u dijelu koji e doi, nadam se.Tu nas nije bilo dovoljno, to je znailo dulje strae i vie napora. Poeo sam pomalo trpjetiod nedostatka sna koji je neizbjean ak i u najmirnijem ratu. Osim straarenja i patrola,stalno je

bilo nonih uzbuna i prozivki, a ni inae se nije moglo normalno spavati u odvratnoj rupi utlu, dok vas noge bole od hladnoe. Za vrijeme prva tri ili etiri mjeseca na liniji, ne vjerujemda

sam imao vie od dvanaestak dvadesetietirisatnih razdoblja potpuno bez spavanja; s drugestrane, sigurno nisam imao ni dvanaest noi potpunoga sna. Dvadeset ili trideset sati spavanjana

tjedan bilo je posve normalna koliina. Djelovanje toga nije bilo tako loe kako bi se moglooekivati; ovjek bi silno otupio i puzanje breuljcima postalo bi tee umjesto da bude lake,

ali


29/191

dobro smo se osjeali i bili smo stalno gladni boe, kako samo gladni! Sva se hrana iniladobrom, pa i vjeni grah, ak i pogled na kojeg je svatko u panjolskoj na kraju zamrzio.Voda

je, onoliko koliko je bilo, dolazila s kilometrima velike udaljenosti na leima mazgi ili malih

izmuenih magaraca. Iz nekog razloga, aragonski seljaci postupali su sa svojim mazgamadobro, ali

s magarcima grozno. Ako magarac ne bi htio krenuti, bilo je sasvim normalno da ga udare umuda. Izdavanje svijea je prestalo, a ponestajalo je i ibica. panjolci su nas nauili kako da

izradimo svjetiljke na maslinovo ulje, od limenki za kondenzirano mlijeko, arera i malotkanine. Kad bi bilo maslinova ulja, to nije bilo esto, ta bi stvarca gorjela, uz zadimljenotreptanje,

otprilike etvrtinom jaine svijee, tek toliko da uspijete pronai puku.

inilo se da nema nikakve nade za stvarne borbe. Kad smo naputali Monte Pocero, prebrojiosam metke i otkrio da sam za gotovo tri tjedna samo tri puta opalio na neprijatelja. Kae se da

je potrebno tisuu metaka da bi se ubilo ovjeka, no tom brzinom trebalo bi mi dvadesetgodina da ubijem svojeg prvog faista. U Monte Oscurou linije su bile blie i ee smo

pucali, ali

prilino sam siguran da nikoga nisam pogodio. Zapravo, na toj fronti i u tom razdoblju rata,stvarno oruje nije bila puka, ve megafon. Kako niste bili u stanju ubijati neprijatelja,umjesto

toga biste vikali na njega. Ta je metoda ratovanja toliko neobina da zahtijeva objanjenje.Kad su god linije bile meusobno udaljene unutar dometa glasa, uvijek bi bilo mnogodovikivanja iz

rova u rov. S nae strane: Fascistas maricones! S faistike: Viva Espaha! VivaFranco! ili, kad bi znali da s druge strane ima Engleza: Odlazite, Englezi! Ne elimoovdje

strance! Sa strane vlade, u partijskim milicijama, izvikivanje propagandnih parola da bi sepod-rovao moral neprijatelja razvilo se u redovit postupak. U svakoj prikladnoj situaciji, ljude

bi,obino mitraljes-ce, odreivali na dunosti izvikivanja i opskrbljivali megafonima. Openito

bi izvikivali neku ustaljenu frazu punu revolucionarnih osjeaja, koja je objanjavalafaistikim

vojnicima da su oni tek plaenici meunarodnog kapitalizma, da se bore protiv vlastite klaseitd. itd., i nagovarala ih da preu na nau stranu. Smjene ljudi to su neprekidno ponavljale;

ponekad bi potrajalo itavu no. Vrlo je malo dvojbe da je to imalo djelovanja; svi su suglasnida je to bilo djelomini uzrok dolascima faistikih dezertera. Ako razmislimo o tome, kad se


30/191

neki siromaak na strai vrlo vjerojatno socijalist ili anarhist, lan sindikata koji jeunovaen protiv svoje volje smrzava na svome straarskom mjestu, slogan Nemojte se

boriti protiv

vlastite klase! to stalno odzvanja kroz mrak, vjerojatno e djelovati na nj. To moe biti

prevaga kad odluuje hoe li dezertirati ili ne. Takav se postupak, naravno, ne uklapa uenglesku

koncepciju rata. Priznajem da sam bio zapanjen i da sam se zgrozio kad sam to prvi put vidio.Ideja da se neprijatelj pokua pridobiti, umjesto da ga se ubije! Danas mislim0 Faisti pederi!; ivjela panjolska! ivio Franco! (panj.)da je to, sa svakog stajalita, bio opravdani manevar. U obinom rovovskom ratovanju, akonema artiljerije, krajnje je teko nanijeti neprijatelju gubitke a da ih i sami nemate jednak broj.Ako

moete imobilizirati odreen broj ljudi time to ete ih nagovoriti da dezertiraju, utoliko bolje;dezerteri su zapravo korisniji od leina, zato to mogu pruiti obavijesti. Ali u poetku to nas

je

sve deprimiralo; nekako smo zbog toga osjeali da panjolci taj svoj rat ne uzimaju dovoljnoozbiljno. ovjek koji je izvikivao iz PSUC-ova poloaja udesno ispod nas bio je praviumjetnik u

tom poslu. Ponekad, umjesto da izvikuje revolucionarne slogane, jednostavno bi govoriofaistima koliko nas bolje hrane nego njih. Njegov prikaz vladinog sljedovanja bio je

pomalo

matovit. Pre-nac s maslacem! moglo se uti kako mu glas odzvanja samotnomdolinom Ba se spremamo prionuti uz prenac s maslacem! Krasne krike prenca smaslacem!

Ne sumnjam da ni on, poput nas ostalih, ve tjednima ili mjesecima nije vidio maslac, ali uledenim noima vijest o prencu s maslacem vjerojatno je mnogom faistu natjerala vodu uusta. I

meni je dolazila voda na usta, iako sam znao da lae.

Jednog smo dana u veljai vidjeli kako se pribliava faistiki avion. Kao i obino, mitraljezje odvuen na otvoreno, i njegova cijev podignuta, a svi su legli na lea da bi mogli dobroniani

ti. Nai izolirani poloaji nisu bili vrijedni bombardiranja i u pravilu bi rijetki faistiki avionikoji su prolazili iznad nas, zaobilazili poloaje da izbjegnu mitraljesku vatru. Taj je put aviondoao

tono iznad nas, a iz njega se prosue ne bombe, ve bijele blistave stvarice koje se kovitlaeu zraku. Nekoliko ih je dolepralo u na poloaj. Bili su to primjerci faistikih novina,Heraldo

de Aragon, koje su objavljivale pad Malage.


31/191

Te su noi faisti izveli neku vrstu jalova napada.Upravo sam se sputao na leaj, ve u polusnu, kad naie teka kia metaka i netko zaurla uzemunicu: Napadaju! Pograbih puku i kliznuh do svog mjesta, koje je bilo na vrhu

poloaja,

pokraj mitraljeza. Bio je potpuni mrak i dijabolina buka. Obasipala nas je vatra iz, mislim,pet mitraljeza. Niz tekih tutnjava prouzroili su faisti bacajui bombe na vlastiti grudobranna

najgluplji mogui nain. Tmina je bila posvemanja. Dolje u dolini, lijevo od nas, vidio samzelenkaste blje-skove puaka, tamo gdje se ukljuila mala grupa faista, vjerojatno patrola.Meci su

letjeli oko nas u mraku, tras-bum-tras. Prozujalo je nekoliko granata, ali ne padoe nigdjeblizu nas i (kao i obino u tom ratu) veina nije ni eksplodirala. Postade mi vrue kad je jo

jedan

mitraljez otvorio vatru s vrha breuljka iza nas zapravo mitraljez koji nam je stigao upomo, ali u trenutku se inilo da smo opkoljeni. Na je mitraljez trenutano zatajio, kao tobi uvijek

zatajio s tim traljavim mecima, a nabija se izgubio u neprobojnu mraku. inilo se da se nitane moe uiniti, osim mirno stajati i ekati metak. panjolski mitraljesci prezirali su uzimati

zaklon, zapravo namjerno su se izlagali, pa sam se i ja morao ponaati tako. No ma kakotriav, itav je dogaaj bio vrlo zanimljiv. Tada sam prvi put bio izloen pravoj vatri i, nasvoju

sramotu, otkrih da se silno bojim. Zamijetio sam da se ovjek uvijek osjea jednako kad jeizloen tekoj vatri ne boji se toliko da e biti pogoen, ve se boji zato to ne znakad e

biti

pogoen. Cijelo se vrijeme pitate kamo e vas metak ubosti i zbog toga itavo tijelo proimakrajnje neugodna osjetljivost.Poslije sat-dva vatra se smanjila i prestala. U meuvremenu smo imali samo jednog ranjenika.Faisti su prodrli s nekoliko mitraljeza na niiju zemlju, no drali su se na sigurnoj udaljenosti

inisu pokuavali unititi na grudobran. Oni zapravo i nisu napadali, jednostavno su rasipalimetke i radosno galamili da bi proslavili pad Malage. Glavno znaenje svega toga bilo je utome to

me nauilo da s vie nevjerice itam ratne vijesti u novinama. Dan ili dva kasnije, novine iradio objavili su izvjetaje o silnom napadu s konjicom i tenkovima (uz strme obronke!) kojisu odbili

junaki Englezi.


32/191

Kad su nam faisti rekli da je Malaga pala, smatrali smo da je to la. No sljedeeg je dana bilouvjerljivijih glasina, a za nekoliko je dana to i slubeno priznato. Malo pomalo procurila jeitava

sramotna pria kako je grad evakuiran a da nije opalila nijedna puka, i kako bijes Talijana

nije pogodio trupe, koje su otile, ve nesretno civilno stanovnitvo, od kojeg su nekeprogonili i

gaali mitraljezima stotinu kilometara. Ta je vijest izazvala potitenost du linije jer, makakva bila istina, svaki je ovjek u miliciji vjerovao da je za gubitak Malage kriva izdaja.Tada sam prvi

put uo da se govori o izdaji ili o podijeljenim ciljevima. To je u meni izazvalo prveneodreene sumnje u tom ratu u kojem je, do tada, kako se inilo, dobro i loe bilo divno

jednostavno.Sredinom veljae napustili smo Monte Oscuro i upueni smo, zajedno sa svim trupama

POUM-a u tom sektoru, da se prikljuimo vojsci koja je opsjedala Huescu. Bilo je toosamdeset

kilometara dugo putovanje teretnjakom preko vjetrovite nizine, gdje podrezani vinogradi jonisu pupali, a vlati zimskog jema upravo su se probijale kroz grudiasto tlo. etiri kilometraod

naih novih rovova, Huesca je svjetlucala sitna i jasna poput grada lutkinih kua. Nekolikomjeseci prije toga, kad je osvojen Sietamo, general koji je zapovijedao vladinim trupamarekao je

veselo: Sutra emo piti kavu u Huesci. Pokazalo se da je pogrijeio. Bilo je krvavih napada,ali grad nije pao, tako da je Sutra emo piti kavu u Huesci postalo stalna ala u vojsci. Ako

se ikada vratim u panjolsku, svakako u popiti kavu u Huesci.

Na istonoj strani Huesce nita se nije dogaalo sve do potkraj oujka gotovo doslovnonita. Bili smo udaljeni od neprijatelja tisuu dvjesto metara. Kad su faisti potisnuti uHuescu,

trupe republikanske vojske koje su drale taj dio linije nisu bile ba pretjerano gorljive usvojem napredovanju, tako da je linija tvorila neku vrst depa. Kasnije emo joj se moratipribliiti

kakljiva stvar pod paljbom ali zasad je neprijatelj isto tako mogao i ne postojati; naa jejedina preokupacija bila da nam bude toplo i da imamo dovoljno jela. Zapravo, u tomrazdoblju

bilo je stvari koje su me silno zanimale, i neke od njih opisat u kasnije. Ali drat u se tonijeslijeda dogaaja ako ovdje pokuam prikazati unutranju politiku situaciju na strani vlade.U poetku sam zanemarivao politiku stranu rata i ona je tek tada poela privlaiti moju

panju. Ako vas ne zanimaju strahote partijskih politika, molim da to preskoite; upravo iztog razloga


33/191


34/191

pion u velikoj borbi koja se vodila izmeu dviju politikih teorija. Kad sam eprkao traeiogrijevno drvo po planinama i pitao se je li to doista rat ili ga je izmislio Neivs Cbronicle, kadsam

izmicao komunistikim mi- , traljezima u barcelonskim neredima, kad sam konno pobjegao

iz panjolske dok mi je policija bila za vratom sve mi se to dogodilo upravo na takav nain

zato to sam sluio miliciji POUM-a, a ne u PSUC-u. Tako je velika razlika izmeu dvijugrupa kratica!Da bi se shvatile orijentacije na strani vlade, potrebno se prisjetiti kako je rat zapoeo. Kad su18. srpnja poele borbe, vjerojatno je svaki antifaist u Evropi osjetio drhtaj nade. Jer oito je

tu, napokon, demokracija ustala protiv faizma. Takozvane demokratske zemlje godinama supoputale faizmu na svakom koraku. Japancima je bilo doputeno da rade to ele u

Manduriji. Hitler se dokopao moi i nastavio je masakrirati politike protivnike svih boja.

Mussolini je bombardirao Abesiniju, dok su pedeset i tri nacije (mislim da su bile pedeset itri)

plemenito buile odlazi. Ali kad je Franco pokuao oboriti umjerenu ljeviarsku vladu,panjolski je narod, nasuprot svim oekivanjima, ustao protiv njega. inilo se da je to vjerojatno

je i bilo prekretnica.No neke su stvari izmakle opoj panji. Ponajprije, Franca se nije moglo izravno usporediti sHitlerom ili Mussolinijem. Njegova je pobuna bila vojni ustanak koji su podravaliaristokracija i

crkva i u biti je, osobito u poetku, bila pokuaj ne toliko da se nametne faizam, ve da seobnovi feudalizam. To je znailo da Franco ima protiv sebe ne samo radniku klasu, ve irazne

dijelove liberalne buroazije upravo one ljude koji podravaju faizam kad se on pojavljujeu suvremenijem obliku. Jo je vanija od toga bila injenica da se paniolska radnika klasanije

mogla, kao to bismo mi bili mogli u Engleskoj, oduprijeti Francu u ime demokracije i

statusa quo; njezin je otpor pratio moglo bi se gotovo rei da se on od njega i sastojao nedvojbeni revolucionarni ustanak. Zemlju su prigrabili seljaci; mnoge tvornice i veinu

prometa prigrabili su sindikati; crkve su unitene a sveenstvo istjerano ili ubijeno. Daih Mail,usred

klicanja katolikog sveenstva, uzmogao je predstaviti Franca kao patriota koji oslobaasvoju zemlju od hordi okrutnih crvenih.Tijekom nekoliko prvih mjeseci rata, Francov pravi protivnik nije bila toliko vlada koliko suto bili sindikati. im je izbila pobuna, organizirani gradski radnici odgovorili su proglaenjem


35/191

opeg trajka i zatim zahtjevom koji im je, poslije borbe, odobren da dobiju oruje izjavnih arsenala. Da nisu djelovali sponatno i manje ili vie neovisno, posve je moguezamisliti da

Francu uope ne bi bio pruen otpor. U to se, dakako, ne moe biti siguran, ali postoji barem

razlog da se razmilja o tome. Vladin pokuaj da preduhitri bunu bio je slab ili nikakav, iakose

ona ve odavno oekivala, a kad su nevolje poele, dranje vlade bilo je mlitavo i neodluno,i to toliko da je panjolska u jednom jedinom danu imala tri premijera.0 tovie, jedini korakkoji

je mogao spasiti neposrednu situaciju, naoruavanje radnika, poduzet je vrlo nerado i kaoodgovor na buno zahtijevanje naroda. No oruje je ipak podijeljeno i u velikim gradovimaistone

panjolske faisti su pobijeeni uz goleme napore, uglavnom radnike klase potpomognutedijelom oruanih snaga (jurinici itd.) koji je ostao lojalan. Bio je to takav napor za koji su

vjerojatno bili sposobni samo ljudi to se bore s nekom revolucionarnom nakanom naime,koji su vjerovali da se |^>re_ZjHieto bolje nego to je status quo. Smatra se da jegu, Darnosa i Girala. Prva su dvojica odbila razdijeliti oruje sindikatima.u raznim sreditima ustanka na ulicama poginulo tri tisue ljudi samo u jednom danu.Mukarci i ene, naoruani samo tapinima dinamita, srljali su preko otvorenih trgova iunitavali kamene

graevine to su ih drali uvjebani vojnici s mitraljezima. Mitraljeska gnijezda koja su faistismjestili na stratekim tokama razbijana su tako to bi se u njih sjurili taksiji pri osamdeset

kilometara na sat. ak i da se nita nije znalo o seljakom zaposjedanju zemlje, uspostavljanjulokalnih sovjeta itd., bilo bi teko povjerovati da su socijalisti i anarhisti, koji bijahu glavnistup

otpora, inili takve stvari za ouvanje kapitalistike demokracije to, osobito sa stajalitaanarhista, nije bila drugo do centralizirani prevarantski stroj.U meuvremenu su radnici imali oruje u rukama i u toj ga fazi vie nisu htjeli predati.

(Procjenjuje se da su jo godinu dana kasnije anarhosindikalisti imali u Kata-loniji 30.000puaka.)

Posjede velikih profaistikih zemljoposjednika na mnogim su mjestima zauzeli seljaci.Usporedno s kolektivizacijom industrije i prometa iao je pokuaj da se uspostave osnovni

poeci

radnike vlasti posredstvom lokalnih komiteta, radnikih patrola koje e zamijenitiprokapitalistike policijske snage, radnike milicije zasnovane na sindikatima i tako dalje. Tajproces,


36/191

naravno, nije bio jedinstven, a najdalje je otiao u Kataloniji. U nekim su podrujimainstitucije lokalnih vlasti ostale gotovo nedirnute, a drugdje su postojale usporedno srevolucionarnim

komitetima. Na nakoliko su mjesta osnovane nezavisne anarhistike komune od kojih su se

poneke odrale jo godinu dana, kad ih je vlada silom uguila. U Kataloniji je prvih nekoliko

mjeseci stvarna vlast bila u rukama anarhosindikali-sta, koji su kontrolirali veinu kljuneindustrije. Ono to se dogodilo u panjolskoj nije, zapravo, bio obian graanski rat, ve

poetak

revolucije. Antifaistiki pritisak izvan panjolske stavio je sebi u poseban zadatak dazamagli upravo tu injenicu. Cijeli je problem sveden na faizam nasuprot demokraciji, a

revolucionarni je aspekt preuivan koliko je samo bilo mogue. U Engleskoj, gdje je tampacentraliziranija a javnost se moe lake zavarati nego drugdje, samo su dvije verzije

panjolskog

rata imale nekog publiciteta vrijednog spomena; desniarska verzija o kranskim patriotimanasuprot boljevicima ogrezlima u krvi, i ljeviarska verzija o uglaenim republikancima kojigue

vojnu pobunu. Bit svega bila je uspjeno prikrivena.Za to je postojalo nekoliko razloga. Ponajprije, pro-faistika tampa irila je grozne lai ozvjerstvima pa su dobronamjerni propagandisti nedvojbeno drali da pomau panjolskojvladi

budu li poricali da je panjolska postala crvena. Ali glavni je razlog bio ovaj: da je, osimmalih revolucionarnih grupa koje postoje u svakoj zemlji, itav svijet vrsto odluio sprijeiti

revoluciju u panjolskoj. Osobito je komunistika partija, sa Sovjetskim Savezom iza sebe,uloila sve svoje snage protiv te revolucije. Komunistika je teza bila da bi revolucija u tojfazi bila

fatalna te da u panjolskoj treba teiti za buroaskom demokraci

kataloniji u cast_george orwell

Documents