katastrofe i migracije

godina 30, prosinac 2014, broj 3: 297330

297

0

5

25

75

95

100

logo - prijedlog

13. srpnja 2013. 10:34:17

Katastrofe i migracije: kritiko-hermeneutiki pristup

DOI: 10.11567/met.30.3.2UDK: 502.58:314.7]:165.24

314.7:502.58]:165.24Izvorni znanstveni radPrimljeno: 10.9.2014.

Prihvaeno: 23.10.2014.

Vjeran KatunariOdjel za sociologiju Sveuilita u Zadru, [email protected]

SAETAK

Polazei od Sorokinova dualistikog (unutranjeg i vanjskog) objanjenja kre-tanja te od proirenoga kritiko-hermeneutikog poimanja svijeta ivota, u radu se najprije analiziraju neki primjeri mitologema/ideologema o migracijama. Nadalje se razmatraju povezanosti izmeu katastrofa i migracija u ivotinjskom i ljudskom svi-jetu te kretanja stvari i ideja, posebno mita o seobi dua. Glavna (hipo)teza odnosi se na suvremeno zaustavljanje masovnih migracija ljudi s Juga na Sjever i uzima se kao posljedica propadanja kljunih projekata razvoja proizilih iz ideologija libe-ralizma i socijalizma, pri emu se, kao antimodernizacijski odgovor, u dijelu Juga reaktivira mitologem seobe dua. Katastrofe su, kao uzrok (masovnih) migracija, interpretirane kao fenomeni svijeta ivota na dva naina. Prvo, kao predmet vjerskih i znanstvenih svjetonazora koji postuliraju nitavilo ili nestanak (pojedinih) vrsta, kao preduvjet stvaranja (svijeta ili novih ivih vrsta). Drugo, katastrofe su reinter-pretirane s gledita koncepta mnogostrukih univerzuma, koji je manjim dijelom analitiki, a veim dijelom hermeneutiki. U kozmologijama carstava prevladava ili idejni ili materijalni element monistiki shvaenog univerzuma. Uzdizanjem jed-noga elementa na raun drugoga ivot se pojmovno cijepa na besmrtnu migrant-sku duu i propadajue starosjedilako tijelo (idealistiko rjeenje), odnosno gasi skupa s tijelom (materijalistiko rjeenje). Egzodus se kao motiv pojavljuje u gotovo svim kulturama skupa s mitom o seobi dua. Mit se danas reaktivira u podrujima obuzetima militaristikom idejom svetog rata. U unitavajuem pohodu na svijet ivota ukrtaju se dva dugotrajna procesa koja potkopavaju (utopijsku) nadu u bolji ivot. Jedan se odnosi na irenje kapitalistike trine centrifuge, koja vodi siroma-enju najveeg dijela drutava na Jugu. Drugi proces rava se u sekularnom smjeru (iseljavanje u sigurnije geografske prostore) i, jenjavanjem sekularnih migracija, sve vie u iluzornome, apokaliptikom smjeru. Jedini preostali mogui odgovor na tu ruilaku prijetnju golemih razmjera jest prevoenje ideje o mnogostrukom univer-zumu u nova svjetska ulaganja, u (alternativni, pluralni) razvoj Juga (i Sjevera). Na taj nain potencijalni iseljenik sudjeluje u izgradnji svoje zaviajne sredine, to iselja-vanje u udaljene prostore ini nepotrebnim ili predmetom slobodnog izbora.

KLJUNE RIJEI: katastrofe, evolucija, razvoj, migracije, mitologemi, seoba dua, kritiko-hermeneutiki pristup

20_Katunaric.indd 297 2/14/2015 11:26:02 AM

Migracijske i etnike teme 30 (2014), 3: 297330

298

Katastrofa je (...) uvijek bila dio procesa preispitivanja prolosti (Ro-skies, 1999: 310).

ivot je na neki nain neprekidni proces, proces narastanja, mijenjanja i neprestanog nastajanja (Jayaram, Transmigration Of Souls A Buddhist Per-spective).

Na obalama rijeke Susquehannah [na kojoj je danas nuklearna elektra-na Otok tri milje, poznata po svojoj havariji V. K.] podii emo svoje atore. Onamo e nas (...) slijediti svi miroljubivi sljedbenici jednakosti i slo-bode (Tennant, 1998: 82).

Prvi i najopenitiji tip migracija ukljuuje religiozne osobe koje se sele da bi nale neku vrstu duhovnog i ekonomskog ispunjenja. Hodoasnici obino pojedinci ili obitelji migriraju na vlastitu inicijativu zbog sloe-nih, meusobno povezanih razloga. To znai da se religijski, drutveni i ekonomski faktori isprepleu da proizvedu migracije vjerski motiviranih pojedinaca, obitelji ili pak kongregacija (Rohrer, 2010: 9).

Posve sam uvjeren da se zemaljski raj nalazi na mjestu koje sam opisao (Kristofor Kolumbo, 18. listopada 1498., u pismu iz San Salvadora panjol-skom kralju Ferdinandu).

Izuavanje pokretljivosti treba rasvijetliti skrivena i vidljiva kretanja ljudi, predmeta, slika, tekstova i ideja (Greenblatt, 2004: 2). Izuavanje pokretljivosti (...) u biti upuuje na ono to su srednjovjekovni teolozi zvali contingentia, osjeaj da svijet koji poznajemo nije nuan: ne samo da e ne-stati nego i da je sve moglo biti drugaije (Greenblatt i sur., 2010: 16).

Nije teko uoiti da se predmeti, zbog svoje duge povezanosti s ljud-skim projektima i kontekstima, rijetko pojavljuju u izolaciji. U tom pogledu oni su kao rijei (Appadurai, 2013: 259).

IZVORI TEME I OSNOVNI PRISTUP

Ideje za temu ovog rada potjeu iz razliitih izvora. Prvi je djelo Pitirima Sorokina Drutvena i kulturna pokretljivost (Sorokin, 1959), nastalo na osnovi njegova viesveanog djela Drutvena i kulturna dinamika (Sorokin, 1957). Za razliku od klasika teorije evolucije Herberta Spencera i Charlesa Darwi-na Sorokin glavne evolucijske procese razmatra i s vanjske, objektivne, i unutranje, subjektivne, strane.1 U tom smislu opisuje i drutvenu i pro-

1 Prema Sorokinu, promjene u sociokulturnoj, organskoj i anorganskoj stvarnosti podjed-Prema Sorokinu, promjene u sociokulturnoj, organskoj i anorganskoj stvarnosti podjed-nako podlijeu naelu imanentnosti, to znai da se procesi u nekoj mjeri odvijaju prema pravilnostima svojstvenima svakom obliku stvarnosti, a u nekoj i pod vanjskim utjecajima drugih oblika stvarnosti (Sorokin, 1957: 630638). S obzirom na ontologijski pluralizam Sorokin podsjea na Nicolaija Hartmanna, jednog od posljednjih velikih metafiziara 20.


299

Vjeran Katunari: Katastrofe i migracije: kritiko-hermeneutiki pristup

stornu pokretljivost kao objektivni proces jer se odvija unutar u biti trajnog sustava drutvene nejednakosti i pod utjecajem ekoloke sredine. Pokret-ljivost kao subjektivni proces sastoji se od kretanja ideja, koje se nakon ne-kog razdoblja, prije svega u zapadnoj kulturi, bitno mijenjaju. Njihov utjecaj na prirodna kretanja osobito se poveava u modernoj epohi zbog primjene znanstvenih ideja u industriji, a utjecaj ideja na oblike politike vlasti velik je i u predmodernim epohama i u modernoj epohi.

Takvo viestruko poimanje kretanja, odnosno migracija, ipak nije ima-lo veeg utjecaja u drutvenim znanostima. Tek odnedavno, zbog porasta interesa za razliite procese globalizacije, koji se na mnogo naina meu-sobno ukrtaju, izuavanje migracija ljudi dovodi se u vezu s kretanjem ide-ja i stvari. Zagovornici vieslojnog pristupa fenomenu kretanja autori su postmodernistike provenijencije. Njima je i u ovom sluaju svojstveno da umjesto povezujuih teorijskih ideja o paralelnim ili ukrtajuim globalnim kretanjima nude sloene opise stalnosti i promjenjivosti ili protonosti ele-menata kulture (Greenblatt, 2004; Greenblatt i sur., 2010; Appadurai, 2013).

Cilj je ovog rada ustanoviti moguu povezanost izmeu razliitih vr-sta katastrofa i masovnih kretanja, odnosno migracija, u raznim oblicima svijeta ivota. Primjenom kritiko-hermeneutikog pristupa2 pokuat e se upozoriti na povezanost izmeu suvremene krize modernog razvoja, za-ustavljanja migracija s Juga na Sjever i povratka apokaliptikih sadraja u sredite drutvene svijesti, saetih u mitologemu seoba dua. Smisao objanjenja sa stajalita kritike hermeneutike srodan je dvostrukoj herme-neutici.3 Dvostruka hermeneutika polazi od injenice da je svijet unaprijed interpretiran znaenjima te ih kritiki reinterpretira tako to u zateenim znaenjima razotkriva utjecaj vladajuih ideologija ili mitologija.4 Kritiko-hermeneutiko razumijevanje ovdje je proireno na simboliku povezanost razliitih kategorija kretanja u kontekstu katastrofalnih situacija. Katastrofe

stoljea i preteu kritikog realizma u suvremenoj filozofiji i sociologiji (vidjeti fusnotu 6). 2 Kritika hermeneutika nita ne uzima zdravo za gotovo (Radford, 1991: 25). Daljnja

analiza najvie e biti posveena subjektivnim znaenjima katastrofe kao pokretaa masovnih migracija ljudi i ivotinja, ali i odreenih ideja, u prvom redu ideji o seobi dua. Zbog neurofiziolokih stresova izazvanih veim poremeajima u okolini, ivotinje vjerojatno pate slino kao ljudi. O ivotinjama kao semiotikim biima u okviru stare hermeneutike ideje o knjizi prirode vidjeti: Scheers, 2001.

3 Termin je uveo Anthony Giddens (1984: iiiii), a Habermas je usporedo razra-Termin je uveo Anthony Giddens (1984: iiiii), a Habermas je usporedo razra-dio dvostruku interpretaciju kao nain analize jezinog sporazumijevanja ne samo u znanosti nego i drutvenom svijetu ivota (Habermas, 1981).

4 Pojmove mitologija i ideologija autor ovog rada izjednauje s obzirom na njihovu legit-Pojmove mitologija i ideologija autor ovog rada izjednauje s obzirom na njihovu legit-imacijsku funkciju koja se ogleda u preruavanju sredita vlasti u drutvu u instanciju kozmikih ili drutvenopovijesnih zakona.



300

su posljedica nemogunosti rjeavanja nagomilanih proturjenosti u posto-jeim okvirima. U prirodi propast jednih populacija ili vrsta esto otvara put nastanku drugih. Donekle je slino s ekonomskim propadanjem, uz napomenu da se u modernoj epohi uspostavljaju etiki i pravni korektivi (ljudska, posebno radnika prava, koja ne bi smjela biti naruena ekonom-skom krizom ili katastrofom), dok u starijim epohama tome slui poglavlje u religijama koje se odnosi na smrt i seobu dua (u bolji svijet). Danas se zbog ulaska najveeg broja zemalja Juga u slijepu ulicu razvoja, na to upuuje irenje meunarodnih i graanskih ratova u podrujima Afrike, Srednjeg istoka i europskog Istoka, najstariji migracijski mitologem ponovo smjeta u sredinji okvir kolektivne svijesti.

Drugi izvor za ovu temu odnosi se na spomenuti paradoks kapitalistike globalizacije, koji je autor ovog rada prvi put jasnije uoio piui knjigu o nacionalizmu i zakljuio da nacija do daljnjega ostaje sudbinska nadlokalna zajednica, a u islamskom svijetu jo i vjerska zajednica na Jugu zbog ne-pokretnosti veine stanovnitva, a na Sjeveru zbog toga to nadnacionalni savezi (ukljuujui Europsku uniju) pogoduju interesima nacionalnih gos-podarskih elita, ali do prve okuke, tj. vee ekonomske krize, ime se poli-tike kontraelite koriste za pokretanje popularnog nacionalizma, sve vie u sprezi s retorikom (neo)rasizma usmjerenom protiv imigranata s Juga (Ka-tunari, 2003).

to se tie objanjenja uzroka velikog nerazmjera izmeu protok stvari i ljudi, postojea literatura ponajprije upuuje na prirodu kapitalizma kao sustava koji fetiizira zaradu i obezvreuje radnike, kao i sve vei dio ljudi u najamnom odnosu (usp. Castles, 2004; Harding, 2012). Pa ipak, sklonosti suvremene vladajue klase blagonaklonost prema (trgovini) stvarima i zazor spram ljudi mnogo su starije od kapitalizma. One vuku porijeklo iz robovlasnikih carstava. Starorimski robovi na primjer bili su tretirani kao govoree stvari (res loquens). I njih se, kao radnike danas, odbacivalo kada bi ostarjeli ili oboljeli. Da su i na simbolikoj razini veini ljudi namijenjeni poniavajui uvjeti ivota, razabire se u sve tri religije Knjige. Prema tim izvorima, ljudi su sapeti viim silama koje predstavlja svjetovna vlast. Ta-kva legitimnost vlasti podjednako se utvruje idejno u sprezi s klerikalnim vjerskim svjetonazorom i materijalno, osiguravanjem trajnog poretka dru-tvene nejednakosti i unutranjom opresijom i osvajanjem novih geografskih prostora. Zbog nepodnoljive teine takva poretka donji drutveni slojevi najvie tee migracijama u sigurnije udaljene prostore. Ta se tenja najvie ostvaruje u modernoj epohi, ali na paradoksalan i nepouzdan nain. Slo-


301


bodno kretanje i slobodni rad cinian je sinonim za najamni rad u tekim uvjetima.

Suvremeni kapitalizam, kao nova vrsta imperija, ini korak dalje u dvo-strukome, vjerskom i svjetovnom, legitimiranju izvora drutvenog poretka. Iako ne odbacuje religijski svjetonazor, nego ga tolerira iz zakonskih (ne-diskriminacija) i ideologijskih razloga (antikomunizam veine religija), vie ga ne smatra dovoljno pouzdanim partnerom u poslu. Stoga izdano podu-pire znanstveni svjetonazor, odnosno njegovu glavnu, pozitivistiku struju. Iako religijski svjetonazor ima najdue iskustvo u odvraanju od motiva pobune protiv vlasti, razvitkom modernijih oblika religijskih nauavanja, kao to je kranska teologija osloboenja, i religija prestaje biti pouzdana sa-veznica vlasti.

Dotle matini tok znanstvenih istraivanja nagomilava empirijske do-kaze i protiv religijske i utopijske nade. Prirodoznanstveni dokazi demon-striraju nepotrebnost Boga u stvaranju svijeta i evolucijskih linkova ka homo sapiensu. Ipak, najvaniji dokazi dolaze iz eksperimentalne fizike elemen-tarnih estica, u ijoj pozadini titra posebna vrsta nitavila. Stvaranje svemi-ra, prema jednomu novijem objanjenju, pokrenula je kvantna fluktuacija u metastabilnoj lanoj praznini (He, Gao i Cai, 2014), dakle energija do-voljna da Pramjehur eksplodira i proizvode svoju suprotnost: svemir krcat galaksijama u ijim, relativno malobrojnim, kucima nie ivot.

Najobilniji dokazi koji upuuju na neostvarivost utopijskih tenji dolaze pak iz pozitivistikih dijelova povijesnih i drutvenih znanosti, prema koji-ma budunost, poput embrija, rekapitulira prolost ponavljajui usud zbog kojeg se na Mo ne moe upravljati odozdo, demokratski, i koja se, uzurpi-rana i u modernoj epohi, vraa na carsko prijestolje. Brojna istraivanja go-vore o neuspjesima donje klase u pokuaju poboljanja poloaja u drutvu (usp. Foran, 1997). Rijetki uspjesi odnose se na drutvenu pokretljivost koja rezultira naputanjem niskoga drutvenog poloaja, poput preobraaja si-romanih imigranata u amerike farmere i zapadnoeuropskih u imune radnike drave blagostanja. Ti su sluajevi iznimka, a openito su tenden-cije egalitarizma podrane od liberalnih drava na Zapadu i socijalistikih na Istoku trajale svega nekoliko desetljea.

Zbog toga to, nieovski reeno, znanost muki odbija pruiti nado-mjestak za religiju ili utopiju, njen je svjetonazor najsrodniji traginome: slavni umiru u svojoj veliini i idui ih narataji dugo pamte, dok se osta-lima ubrzo gubi trag, najprije u pamenju ire zajednice, a onda i meu



302

potomcima.5 Argumenti znanosti akumuliraju se u jedinstvenoj monisti-koj, materijalistikoj perspektivi. U toj perspektivi stvari se, od jednostavnih estica (zvjezdane praine) do sloenijih bia i (na kraju?) ovjeka, razvijaju sua sponte, bez vanjskog utjecaja. Analogno tome, idealistika perspektiva razvitak stvari poistovjeuje s razvitkom ideje kao nezavisne sile kojoj je materijalna strana instrument u izvedbi, koja ba ne ispadne uvijek dobro, pa je u biti sporedna, prividna i nestajua. Nasuprot tome, dualistika per-spektiva kombinira argumente materijalizma i idealizma: stvari se razvijaju ukrtanjem unutranjih i vanjskih utjecaja, pa su materija i duh meusobno proeti i nerazdvojni.6 To je, valja pretpostaviti, ontoloko polazite fiziara i nuklearnih inenjera koji upuuju na mogunost postojanja mnogostrukih svemira.7 Premda se kao i istraivai iz monistike perspektive slue mate-matikim jednadbama i koriste rezultatima nekih eksperimenata, njihovi se argumenti (jo uvijek) nalaze u podruju hermeneutike. Takvu razumije-vanju vie ususret ide umjetnost, ili barem njezin dio, nego analitika zna-nost: na primjer Monetove slike jedne te iste (?) katedrale u razliita doba dana ili Cezanneove brojne, ali nikad identine, slike brda Saint Victoire. Pa ipak, (hipo)teza o razliitim svjetovima koji su nekako meusobno spojeni ili umreeni moe se sve dok se u eksperimentalnoj fizici mikroestica eventualno ne pronau njihova dodirna mjesta (p)odravati intuitivno ili pak deduktivno pod aksiomatskom pretpostavkom o neunitivosti ivo-ta. Iz toga proizlaze (teorijske) pretpostavke o neogranienim mogunosti-ma seobe ivotvornih, idejno-materijalnih entiteta u pogodn(ij)a podruja

5 U tome je slaba strana antireligijskih argumenata znanosti. Pokuaji uglednih znanstve-U tome je slaba strana antireligijskih argumenata znanosti. Pokuaji uglednih znanstve-nika, poput evolucijskog biologa Dawkinsa, da rastjeraju vjersku maglu argumentima (Darwinove) teorije evolucije ine se uzaludnima. Osim toga klasina modernizacijska pretpostavka o uincima sekularizacije, po kojoj vii stupanj razvitka gospodarstva i de-mokracije, odnosno obrazovanja, nuno dovodi do opadanja religioznosti, pokazala se pogrenom (usp. Casanova, 2008). U svakom sluaju, iskljuivo znanstveni dokazi o ne-postojanju sveope inteligencije koja upravlja svijetom nisu ni izdaleka dovoljni da bi se veina ljudi pomirila s apsurdnou individualnog ivota i njegovim nestankom u mraku nitavila.

6 Ontoloki dualizam, inae jedan od izvora kritikog realizma u suvremenoj fi lozofi ji i so-Ontoloki dualizam, inae jedan od izvora kritikog realizma u suvremenoj filozofiji i so-ciologiji, najpotpunije je razraen u djelu Nicolaija Hartmanna. On idealno i realno prika-zuje aristotelovski, kao nerazdvojne elemente zbilje. Jednom ili drugom elementu moe se pripisati vii ili nii rang, ali svejedno se ni tada ne mogu smatrati zasebnim oblicima zbilje (Hartmann, 1976). No ni dualistika perspektiva u ovom sluaju predstavljena koncep-tom mnogostrukih svemira nuno ne podrazumijeva ulogu Boga, polazei od pretpostavke (izmeu ostaloga u skladu sa starogrkom mitologijom i dijelom filozofije /npr. Herakli-tove/) da svijet nije nikada stvoren, ve postoji oduvijek.

7 Vidjeti populariziranu i raznim religijama prilagoenu verziju na web-stranici: http://www.learning-mind.com/quantum-theory-proves-that-consciousness-moves-to-another-universe-after-death/ (23. 06. 2014.).


303


ili svjetove. tovie, upravo migracije, sa stajalita motiva koji tjeraju ljude od situacije katastrofe, iziskuju trajno postojanje razliitih svjetova ivota.8 Iako jo duboko razliita, poimanja pluralistikog i monistikog univerzu-ma imaju barem jedno zajedniko polazite, a to su situacije katastrofa kao jedni od najznaajnijih dogaaja u evoluciji. Zakljuci koji iz toga slijede ra-zliiti su. U monistikoj interpretaciji katastrofe otvaraju mogunost nastan-ka novih vrsta, dok u pluralistikoj nepovratnoga gubitka ivota ne mora biti jer bia mogu, skoro neokrznuta katastrofom, prelaziti iz svijeta pogo-enoga katastrofom u drugi svijet. Utoliko je, naravno, zadaa teorije plura-listikog univerzuma mnogo tea od teorije jednoga jedinoga univerzuma jer pokuava pruiti smisleni odgovor na prokletstvo besmislenosti opstan-ka u monistikom univerzumu, svijetu u kojem jedna katastrofa smjenjuje drugu sve do utrnua univerzuma.9

Trei izvor za ovaj rad tie se ideologijskog obiljeavanja vanjskih migra-cija u bivoj Jugoslaviji.10 Odmah po otvaranju dravnih granica za odlazak

8 to se tie najteih katastrofa, kao to su kataklizmiki potresi koji su gutali itave gradove i civilizacije ili nacistiki genocid nad idovima (zloin kojem se, za razliku od prirod-nih razaranja, moglo suditi), razmatranja naina bijega ljudi zateenih katastrofama, to ukljuuje kontroverznu mogunost bijega u paralelne svjetove (o tome u kontekstu popu-larne fizike vidjeti: Greene, 2011), neto je o emu nerado govore, ali ipak napominju da predmnijevaju o emu se radi, najozbiljniji autori kao to je Hannah Arendt u svojoj knjizi u kojoj govori, izmeu ostaloga, i o svojim razgovorima s preivjelima u Holokaustu (Ar-endt, 1996).

9 Normativno razumijevanje svijeta u ovom radu, kao neogranienoga migracijskog pros-Normativno razumijevanje svijeta u ovom radu, kao neogranienoga migracijskog pros-tora, nije upereno protiv sadraja nauavanja moderne znanosti ili monoteistikih religija, ve protiv njihove instrumentalizacije u slubi vladajuih ideologija. Kao prvo, pobijanje mogunosti postojanja Boga ili mogunosti seobe dua nemogua je misija ako ni zbog ega drugog, a ono zbog potovanja slobode izraavanja na naelima suprotnima znanstvenom empirizmu ili dijelovima analitike filozofije. Drugo, svaka argumentacija nastavlja se na prethodnu. Ali prethodni argument ne moe se ponititi, nego samo dokinuti, ukljuiti, u najmanju ruku kao premisu, u novi argument, odnosno zakljuak. Naposljetku, i vjer-ska i znanstvena nauavanja nastaju reinterpretacijom nalik na dvostruku hermeneutiku: preinaivanjem znaenja zateenih uvjerenja. Takav je primjer budistiko-lamaistika pre-inaka hinduistikog nauka o karmi i karmikim iluzijama (o krajoliku posmrtnoga kre-tanja pokojnikove due) (usp. Evans-Wentz, 1998).

10 Autor ovog rada zapoeo je 1973. svoj znanstvenoistraivaki rad na podruju vanjskih mi-Autor ovog rada zapoeo je 1973. svoj znanstvenoistraivaki rad na podruju vanjskih mi-gracija u Centru za istraivanje migracija (u sklopu Instituta za geografiju Prirodoslovno-matematikog fakulteta u Zagrebu). Centar je bio jedna od dviju jezgara iz kojih je nas-tao dananji Institut za migracije i narodnosti u Zagrebu. Na temelju analize rezultata jednoga anketnog istraivanja o kolskoj djeci vanjskih migranata iz Hrvatske obranio je magistarski rad Nepokretne migracije (kao knjiga objavljen je pod naslovom Vanjske migracije i promjene u porodici /Katunari, 1978/). Taj je (aristotelovski) izraz upotrijebio namjesto izraza berlinske istraivaice migracije Ayse Kudat bilocirana (termin iz parapsihologije i fizike elementarnih estica!) obitelj (obitelj u kojoj je jedan roditelj /najee otac-mu/ ili su oba na radu u inozemstvu, a djeca su /bila/ ostala u domovini na skrb rodbini). Dakle i istraivaka terminologija, barem u to vrijeme, koristila se metaforama koje su sluile ili jo uvijek slue kao mitologemi.



304

na rad u zapadnoeuropske zemlje u drugoj polovini ezdesetih godina 20. stoljea, u politici vanjskih migracija pojavio se slubeni naziv radnici na privremenom radu u inozemstvu. Njime se oigledno sugeriralo da e se radnici jo u svojoj radno aktivnoj dobi vratiti u domovinu i nastaviti ra-diti. U najveem broju sluajeva to se nije dogodilo, pa se privremena odsutnost pretvorila u trajnu. Time se uruio jedan od stupova vladajue ideologije, premda Partija nikada nije priznala svoj poraz u oima radnika koji su iz zemlje samoupravnog socijalizma pohrlili u kapitalizam.11 S dru-ge strane, kooptacijom termina trina ekonomija, kao sastavnog dijela socijalizma (usp. Koroi, 1988), odlazak radnika smatran je normalnim u sklopu (univerzalnoga) trinog zakona ponude i potranje.12

Nove fraze ipak nisu pomogle da se uravnotei ekonomski razvoj zemlje. U osamdesetima Partija je lansirala jo jedan ideologem srodan privreme-nosti: krizu, razdoblje tekoa nakon kojih je trebao nastupiti oporavak. Iako se ni to nije dogodilo, nego ratna katastrofa, krizoloki diskurs pre-uzele su nove drave na tlu bive Jugoslavije. Krizom se oznauje du-gotrajnija situacija u kojoj nepovratno propadaju poduzea i radna mjesta, rasprodaju se javna dobra te rastu dugovi i siromatvo. Ta preobrazba sve vie podsjea na izvanredno stanje, kojim Giorgio Agamben oznauje mo-dus operandi suvremenoga kapitalizma i uspostavu nove policijske drave (Agamben, 2008).

Kao ni bivi socijalizam, liberalni kapitalizam ne moe ispuniti elje ve-ine ljudi za trajnim poslom i sigurnou, osobito ne ljudima na periferiji. Politike stranke samo demagoki nadrauju te elje u predizborno vrije-me, ali ubrzo nastavljaju s programima koji potkopavaju ivotne izglede veine. Budui da je rije o nemaloj promjeni, povijesnom koraku unazad prema restauraciji stalekog drutva,13 a imajui na umu da su pokuaji ve-ih migracija s Juga na Sjever praktino onemogueni, namee se zakljuak da iza masovnog razoaranja uincima liberalizma i socijalizma slijedi novo masovno utjecanje religijama (onostranosti).14 Stoga su se i privremene 11 Pritom je krivnju za neuspjeh projekta radnikog samoupravljanja Partija nastojala pre-Pritom je krivnju za neuspjeh projekta radnikog samoupravljanja Partija nastojala pre-

baciti na nacionalizam kao petokolonaku ideologiju uvezenu sa Zapada. O presudnom udjelu vanjskih migracija u okretanju lea nezadovoljnih radnika Partiji vidjeti: Katunari, 2013.

12 Poraz jugoslavenskoga socijalistikog samoupravljanja bio je i veliki udarac za razvojne nade mnogih zemalja Juga, ulanjenih u Pokret nesvrstanih, jer je posrijedi bio projekt samostalnog razvoja utemeljenog na domaim znanjima i industrijama.

13 Mi se kreemo unatrag! Ne idemo samo prema 1917., nego idemo unatrag prema feudal-Mi se kreemo unatrag! Ne idemo samo prema 1917., nego idemo unatrag prema feudal-izmu, glasi izjava jednoga ruskog seljaka prenesena u: Verdery, 1996: 204.

14 Da takvi simptomi uzimaju maha, pokazuju uestali teroristiki inovi s bombaima sa-Da takvi simptomi uzimaju maha, pokazuju uestali teroristiki inovi s bombaima sa-moubojicama, iji ih organizatori uz pomo vjerskih ispiratelja mozga pripremaju na


305


razvojne tekoe u bivem socijalizmu prometnule u trajne. To je zlo meu-tim nastalo mnogo ranije,15 prije i nego to su Mar i Engels 1848. u Komu-nistikome manifestu oslikali kapitalizam kao sustav u kojem sve to je (...) vrsto i postojano pretvara [se] u dim, [i] sve to je sveto biva oskrnavljeno (Mar i Engels, 2008: 569). Ta slika jednako tako nalikuje na biblijsku apo-kaliptiku viziju nemani koja spaljuje sve pred sobom, kao i na nacistike spalionice za idove i druge nie rase.16 U isti niz prizora uklapaju se bezobzirna masovna otputanja s posla ljudi koji vie ne mogu nai posao i ije anse dueg preivljavanja zbog toga opadaju.17

Zbog sve uestalijih drutveno-ekonomskih katastrofa i tendencija mi-litarizaciji svijeta (rast industrijskog sektora u najrazvijenijim zemljama dobrim dijelom otpada na poveanu proizvodnju oruja) te zbog nizanja zasad jo lokalnih ratova (usp. The End of the Development-Security Nexus?, 2012) sve veem broju ljudi eventualne migracije prema sigurnijim podru-jima na Sjeveru predstavljaju posljednju solidnu ivotnu ansu. No Sjever je blokirao taj protok ljudi, ime se cjelokupni razvoj naao u slijepoj ulici. To je prilino esta pojava u evoluciji prirode i nerijetka u povijesti razvoja civi-lizacija (usp. Runciman, 1989). Primjeri su nestanci mnogih vrsta ivotinja, neandertalca, pojedinih kultura i civilizacija (harpanske, Maja...) te brojnih jezika manjih naroda. Ali i protagonisti kolonizacije novih prostora jo od Kolumba dolaze iz podruja pogoenih katastrofom, ako ne ekonomskom, onda kulturnom. Kolumbo, kraljevski opunomoenik, stigao je na Karipsko otoje iz panjolske u doba rekonkviste, masovnog istjerivanja Arapa s Iber-

trenutani ulazak u raj po izvrenom zadatku. 15 avo je star i dijabolina sila tim demonizirajuim konotacijama Ma Weber

obiljeava preddemokratsku politiku vladavinu (Weber, 1999), svakako mnogo stariju od kapitalizma u pokuaju uspostave trajnog nadzora i nasilja nad ljudima.

16 Usporeujui obiljeja (suvremene) korporacijske prakse i organizacijske prakse nacisti-koga Holokausta, Stephen Halebsky istie da je namjera nacista da idove iskoriste kao radnike i onda ih spale bila utoliko iracionalna (...) jer im je bila nasuno potrebna rad-na snaga za odravanje proizvodnje. Ono to valja istaknuti [meutim] (...) jest u kojoj su se mjeri korporacijski zaposlenici prilagodili tom uasnom programu (...) Dok bi bilo naizgled nekorektno tvrditi da tipina korporacija svoje radnike tretira jednako loe kao IG Farben, uoljiva je tendencija velikog biznisa da zaposlene tretira nehumano, posebno nekvalificirane i nisko kvalificirane radnike. Ta je tendencija oigledna uzme li se u obzir nain na koji je veliki biznis tretirao radnike prije nego to su doneseni zakoni o zatiti na radu i kako su radnici danas tretirani kada je takvo zakonodavstvo slabo ili nepostojee (Halebsky, 2014: 248).

17 Istraivanja nepobitno dokazuju povezanost drutvenog poloaja i ivotnih izgleda lju-Istraivanja nepobitno dokazuju povezanost drutvenog poloaja i ivotnih izgleda lju-di: Zdravlje slijedi drutvenu ljestvicu: to je vii poloaj u drutvenoj hijerarhiji, manji je rizik od loeg zdravlja i prerane smrti (Uzzoli, 2011: 8). Nije teko zamisliti stanje u nekom zdravstveno-ekonomskom feudalizmu, uz daljnji brzi napredak medicine, gdje bi ljudi bez novca i javnozdravstvene skrbi umirali kao muhe.



306

skog poluotoka, tristotinjak godina nakon masovnog istjerivanja idova. Te katastrofe kao da su najavile raspade multikulturnih sredina, od Njemake tridesetih godina 20. stoljea do Bosne i Hercegovine ili Ukrajine danas. Sve su one proistekle iz istoga pogrenog uvjerenja da zajedniki ivot razliitih ljudi nije mogu. Elementarna je istina meutim posve drugaija, a dokaz su gotovo neprekidne migracije. Afrika je pradomovina svim ljudskim sku-pinama, a domovine su postaje na dugom putu koji jo traje.

POLAZITA I ODREDITA MIGRACIJSKIH KRETANJA U RAZLIITIM SVJETOVIMA IVOTA

Povezivanje18 migracijskih kretanja u raznorodnim oblicima zahtijeva proirenje znaenja svijeta ivota19 na kretanja ideja i proizvedenih predme-ta, dakle artefakte novog sloja kulture, ljudske, u odnosu na slojeve kultura drugih vrsta.20 Ljudske sposobnosti stvaranja artefakata, zamiljanja i pla-niranja situacija, diferenciranoga jezinog, likovnog i glazbenog izraava-nja te seoba na vee udaljenosti izgradnjom infrastrukture za stanovanje i stvaranjem novih ideja vodilja, omoguuju udobnije uvjete opstanka. No i tu postoje ogranienja. U odredinim sredinama ne mijenjaju se svi uvjeti u odnosu na polazine. Sorokin je ustvrdio da je drutvena stratifikacija okvir u kojem se odvija kretanje ljudi i njihovih ideja. Isto vrijedi, kao to emo vidjeti, i za migracije ivotinja. Kretanja razliitih skupina organizama, predmeta i ideja usmjerena su prema nekom subjektivnom cilju, ali je do-met ogranien objektivnim uvjetima, ponajprije drutvenom hijerarhijom. Nehijerarhizirane vrste pak, bilo da je rije o najranijim (egalitarnim) ljud-skim zajednicama ili ivotinjskim skupinama koje se kreu u rojevima, u

18 Autor ovog rada u dostupnoj literaturi nije naiao na ovdje iznesenu kategorizaciju migraci-Autor ovog rada u dostupnoj literaturi nije naiao na ovdje iznesenu kategorizaciju migraci-ja, nego samo opise pojedinih kategorija pod tim ili srodnim nazivima. Ni za predloena objanjenja koja povezuju raznorodne kategorije kretanja, tj. migracija i migracija, nema predloka u dostupnoj literaturi. To je dobro to se tie originalnosti pristupa, a loe to se tie nedostatka odgovarajuih teorijskih uporita u literaturi i autor je svjestan znanst-venog rizika koje sobom nosi, podjednako kao i otkrivanja tople vode, interpretacije koja podsjea na Kolumbovo mijeanje biblijske fikcije raja s ljepotom novootkrivenoga kontinenta.

19 Termin svijet ivota upotrebljava se (kod Husserla, Schtza i Habermasa) za predznanst-vene opise (samo)razumijevanja ljudskih sredina. Ovdje se termin upotrebljava u znaenju ukupnosti razliitih simboliki umreenih ivotnih zajednica, iz ega se mogu raspoznati i elementi ljudskog svijeta; vidjeti fusnotu 2.

20 Izuavanje ivotinjskih kultura u velikom je zamahu, premda je pojam kulture u odnosu na ljudsku kulturu samo analogan i najee poistovjeen s tradicijom i drutvenim ue-njem. Ipak, neke crte ponaanja ljudi i ivotinje dijele (Ramsey, 2013), ukljuujui tipove migracija (vidi dalje u radu).


307


gotovo istome meusobnom odnosu (jednakih jedinki) smjetaju se u novi prostor. Jedinke hijerarhiziranih vrsta, to pokazuje i najraniji hinduistiki nauk o reinkarnaciji, ne mijenjaju mjesto u hijerarhiji ak ni u zamiljenim zagrobnim svjetovima. Openito, razliite kategorije migracija predstavlja-ju razliite oblike svrhovitoga kretanja kod ivotinja nagonski uvjetova-noga, a kod ljudi preteno svjesno i najee povezano zajednikim mitom o obeanoj zemlji (usp. Smith, 1986).

Takoer, injenica da su razliiti svjetovi meuzavisni ne znai da su i meusobno usklaeni. Jedan od glavnih uzroka lei u katastrofama kojima je svijet ivota isprekidan u prirodnoj evoluciji i ljudskoj povijesti. Poto-nje su osobito uestale u najmlaoj, modernoj epohi,21 na ijem je proelju, paradoksalno, uklesana (Kantova) ideja o vjenome miru i razumijevanju meu ljudima i narodima. Jedan od uzroka te diskrepancije lei u inje-nici to se u otporu izgradnji modernog drutva udruuju snage starijih hijerarhijskih drutava, to rezultira estim reakcionarnim protuudarima i restauracijama.

Prije potanjeg razmatranja povezanosti katastrofa i masovnih migracija valja imati na umu upozorenje jednog od vodeih istraivaa u tom podru-ju Josepha Taintera da su prirodne katastrofe jednako vane za objanjenje propasti pojedinih drutava kao i ekonomske katastrofe.22 Tome valja pri-dodati i utjecaj idejnih katastrofa.23

Opisi raznih kategorija migracija koji slijede usredotoeni su na odnos katastrofa i pojedinih tipova migracija i, u skladu s tim, pokuaja odlaska na sigurnija udaljena mjesta.

21 Na europskom kontinentu od 1492. do 1991. bilo je, prema izraunu Charlesa Tillyja, uku-Na europskom kontinentu od 1492. do 1991. bilo je, prema izraunu Charlesa Tillyja, uku-pno 707 godina revolucionarnih situacija (veih sukoba s upotrebom fizikog nasilja) (Tilly, 1993: 243). Tome valja pridodati brojne valove seoba u prostore nezahvaene suko-bima.

22 Nema jasne granice izmeu teorija katastrofe i teorija iscrpljenja resursa, ve samo sup-Nema jasne granice izmeu teorija katastrofe i teorija iscrpljenja resursa, ve samo sup-tilne razlike (...). Scenariji katastrofe su drevni. Platonova djela Kritija i Timej opisuju nes-tanak mitske Atlantide na slian nain. Biblijska poplava i srodne prie spadaju u istu temu (Tainter, 2007: 96). Vidjeti slino objanjenje drutvenih katastrofa u: Runciman, 1989: 310 i d.

23 Ponajprije su ideje i politike nametnute bez razlonog pristanka veine ljudi i bez njihova otpora, dakle nedemokratski, izvori drutvene katastrofe, iako se najee zbivaju uslijed obrauna meu drutvenim elitama, a ne izmeu vladajuih i potlaenih klasa. Slino je s nerazmjernim troenjem prirodnih resursa Zemlje od nekolicine industrijski najrazvijeni-jih zemalja obuzetih idejom neprekidnoga gospodarskog rasta.



308

Migracije ivotinja

Najmanje jedan katastrofalni dogaaj u prirodi prije 66 milijuna godina, udar meteora (irokog etrnaest kilometara) u blizini Yucatana,24 uzroko-vao je izumiranje dinosaura i masovne seobe ugroenih vrsta, ali i otvorio mogunost za nastanak ovjeka (Benton, 2011; Posner, 2004).

Migracije su rairena pojava u ivotinjskom svijetu. No, kao ni ljudske, ni ivotinjske migracije ne mogu se objanjavati mehanicistiki, samo kao reakcija na poremeaje u prirodi (Bauer i Calssen, 2013; Hein, Hou i Gillo-oly, 2012; Hays i Scott, 2013). Tako postoje znaajne varijacije meu (pod)vrstama, pa i individualne razlike meu lanovima iste skupine s obzirom na migracijsku dilemu (Newton, 2012; Shaw i Levin, 2011; Li, Zhang i Yin, 2014). Individualne razlike imaju udjela i u tipu migracija koji je najraire-niji i kod ljudi, djelominim migracijama, koje nisu izazvane katastrofama, a obino migrira manji dio populacije.25

Uzrok jednom tipu migracija vezan je uz naputanje izvornog stanita, u koje se ivotinje vie ne vraaju (removal migration). Do toga moe doi zbog nedostatka hrane, neoprezne intervencije ljudi ili pak natjecanja s drugim ivotinjskim vrstama, to se moe podvesti pod uvjete koji vode katastrofi. Slino je s potpunim migracijama, u kojima itave vrste mijenjaju obitavalite, najee zbog iznimno niskih temperatura, s tim to se nakon hladne sezone znaju vraati u prvotno obitavalite. Viegeneracijske migracije jedinstveni su fenomen. U njima se dio populacije raa i reproducira, pripadnici starije generacije umiru, a selidbu nastavljaju mlae generacije ili njihovi potomci. Ipak, u tom i drugim tipovima migracija u kojima su uvjeti preivljavanja teki najvei dio ivotinja preivljava seobe, to se objanjava uspjenom evolucijskom prilagodbom na nepovoljne uvjete na putu do odredita).26 Osim te slinosti ivotinjske migracije dijele s ljudskima sline reakcije na ekoloke promjene. Ekoloki uinci dananjih klimatskih promjena (ne ula-zei u njihove uzroke) utjeu na veliinu i vrijeme migriranja ivotinja. Zna-

24 Druge paleontoloke teorije govore o kiama meteorita i brojnim vulkanskim erupcijama, http://news.nationalgeographic.com/news/2013/13/130212--chiculub-asteroid-dinosaurs-volcano-mass-etinction-environment-science (23. 05. 1914.). Ipak, ni one, kao ni teorija o uincima golemog asteroida, ne pobijaju ulogu sluajnosti ili nepredvidivih dogaaja u evoluciji. Otvoreno je pitanje jesu li (samo) ti sluajevi (bili) presudni za daljnje tokove evolucije.

25 http://www.buzzle.com/articles/types-of-migration-in-animals.html (23. 05. 2014.). U dostupnoj biologijskoj literaturi nema referenci o istraivanjima o specifinom utjecaju (hijerarhijske /ili despotske esti termin u zoologiji/ i egalitarne) drutvene strukture ivotinjskih zajednica na migracije.

26 http://www.buzzle.com/articles/types-of-migration-in-animals.html (23. 05. 2014.).


309


ajne su promjene nastupile na primjer kod anadromskih riba (koje ive u morima ili oceanima, a reproduciraju se u slatkim vodama). Porastom tem-perature i kinih razdoblja, uslijed ega se poveava proizvodnja hranjivih tvari u jezerima, te ribe sve manje migriraju, to znaajno smanjuje njihovu populaciju na Arktiku (usp. Finstad i Hein, 2012).

* * *Iako ni izdaleka (jo) nema uvjeta za nestanak veine ivotinjskih vrsta

uslijed irenja suvremene ljudske civilizacije, valja se pitati bi li postojeim tempom i sve gorim ekolokim uincima gospodarskog rasta mogao biti doveden u pitanje i opstanak (veeg) dijela ljudske vrste. Iako danas na rubu gladi preivljava oko dvije milijarde ljudi (The State of Food Insecurity in the World 2010, 2010), koji ive u mnogo gorim uvjetima od milijuna kunih ljubimaca u bogatim zemljama (uz napomenu da je psima i makama u gra-dovima siromanih zemalja opstanak podjednako teak kao i ljudima) te iako trenutano nema trenda poveanja broja gladnih u svijetu posvema-nja nezainteresiranost u razvijenim zemljama za opstanak velikih dijelova ovjeanstva upuuje na mogunost daljnjeg poveavanja siromatva i gladi (usp. Dhaouadi, 2002).

Migracije ljudi

Zbog preopirnosti ove teme, jer su ljudske migracije ne samo posljedica prirodnih, na primjer klimatskih, promjena nego i velikog broja razliitih povijesnih dogaaja, prikaz ove kategorije migracija bit e ogranien na suvremene meunarodne migracije. Kao i meunarodni trgovinski odnosi meunarodne migracije dobrim dijelom odraavaju postkolonijalne veze. Naime biva kolonijalna carstva, od Britanije do panjolske, radije prihva-aju migrante iz svojih bivih kolonija nego iz drugih zemalja; takoer s bivim kolonijama odravaju preferencijalne trgovinske veze (Davis i sur., 2013; Brysk, Parsons i Sandholz, 2002). To meutim ne znai da razvojna politika postaje humanija, da se britanski Commonwealth skrbi za siroma-ne dijelove Indije ili Francuska za sirotinju u Aliru, Maliju i adu. U migra-cijama unutar bivih imperija i izvan njih ugraeni su filtri. Na primjer migracije izmeu Meksika i SAD-a i Turske i EU-a strogo su nadzirane s tendencijom njihova trajnog zaustavljanja. Dodue prisilne migracije, koje ukljuuju etniko ienje i ilegalne migracije, donekle naruavaju to pravi-lo, ali ga zato potvruju migracije-po-pozivu, odnosno migracije strunjaka (brain drain, brain gain, intelektualne migracije).27 Na taj nain migracije prije

27 Taksonomi su preuzeti iz: Reisman, 2011.



310

dopunjuju nego to dovode u pitanje poredak moi: kretanja izvan, pre-ko ili unutar ogranienih teritorija slue reprodukciji teritorija okruenoga granicom (Steinberg, 2009: 457).

Suvremeni obrazac meunarodnih migracija proizlazi iz duge povijesti prisilnih, slobodnih i prijelaznih vrsta migracija. U veini sluajeva migraci-je radnika rezultat su ekonomskih prisila (slobodnog rada), a ne fizikog nasilja. Slino su migracije u Europi u 16. i 17. stoljeu najvie proistekle iz vjerskih opredjeljenja (protestanata, katolika, idova, muslimana...), a na-kon 1950. bile su i rezultat politikog izbora meu Nijemcima iz Istone Eu-rope (Lucassen, Lucassen i Manning, 2010: 338). U svakom sluaju, rastua selektivnost meunarodnih migracija ide na tetu siromanog stanovnitva Juga, za razliku od razdoblja do ezdesetih godina 20. stoljea. Dodue mi-gracije same ne rjeavaju problem siromatva i pratee razvojne probleme Jug se ipak ne moe preseliti na Sjever.

to se tie politikog odgovora Sjevera na razvojni zastoj i migracij-ski pritisak Juga, na primjer u EU-u prevladava miljenje, ali doista samo miljenje, da bi od proirenja lanstva EU-a bilo humanije i djelotvornije globalno koordinirati pomo najugroenijim zemljama i u okviru toga pre-obraziti UN-ov projekt izgradnje mira (peace building) u projekt izgradnje ekonomije i drutva, ime bi se uklanjali uzroci, a ne posljedice, migracije izbjeglica (Bade, 2003: 331333). Iz toga se ne moe zakljuiti nita drugo nego da je jedini djelotvoran odgovor na migracijski pritisak poznat ve pedesetak godina pod nazivom drave blagostanja. Ovog bi puta to morao biti regionalni projekt razvoja ekonomija, drutava i politike demokracije u zemljama Juga (opirnije u: Czaika i de Haas, 2014; Hoerder, 1994). Dopun-sku mogunost pruaju dolazni gradovi, poput Los Angelesa, Nairobija, Shenzena i Rio de Janeira, koji bi u 21. stoljeu, zahvaljujui skoro nepresta-nome gospodarskom rastu, mogli prihvatiti relativno velik broj migranata iz siromanog Juga (Saunders, 2011). No strah od novih valova izbjeglica uz tvrdoglavo ustrajavanje u doktrini slobodnog trita i privatizacije ine stav Zapada u cjelini licemjernim.

Postojee stanje vie od razvojnih pobuuje neproduktivne, apokalipti-ke vizije katastrofe. Dok je apokaliptika ideja zanosila puritanske uselje-nike u izgradnji Amerike kao instancije eklezijastike povijesti (usp. Zakai, 2002), dananji apokaliptiki anr predstavlja represivnu desublimaciju. To se ponajprije odnosi na militaristiku verziju dihada, trenutano najo-krutnije izvedenu irenjem takozvane Islamske drave Iraka i Levanta. Ona otvoreno rauna na veliku financijsku potporu naftonosnih eikata, a jo vie na velike zalihe oaja i antizapadnjakog resantimana na Jugu, iz ega


311


bi se neprestano regrutirali novi samoportvovni borci za koje bojite pred-stavlja odailja dua mukaraca poginulih za pravednu stvar na drugi svi-jet u kojem ih oekuju razdragane ljepotice.

* * *Katastrofe uzrokuju velike pomake i u drugim kategorijama kretanja

cirkulaciji proizvoda, koja je danas asimetrina i isprekidana zbog eko-nomske katastrofe Juga, koja je pogodovala izvoznicima sa Sjevera, te u kretanju ideja, meu kojima, zbog irenja vladajue ekonomske doktrine i prakse stvaralakog razaranja (taj Schumpeterov termin danas sve vie slii glavnome simbolikom pretku: masovnom umiranju uz utjeni mitolo-gem seobe dua), sve vie propada utopijska nada kao uobiajeni pratilac modernih migracija.

Kretanje roba

Predmeti su se i prije ljudi kretali, bilo uincima prirodnih procesa (npr. erupcije vulkana), bilo kao posjed ivotinja koje ih ne obrauju i ne prenose na vee udaljenosti (npr. ubiranje i raspodjela plodova kod majmuna ili zr-naca tvari kod mrava). Ni sloeni proizvodi, poput robota, jo se ne pokreu sami, bez dodira ljudske ruke. No tendencija potpuno programiranom kre-tanju predmeta bez sumnje se razvija usporedo s tendencijom maksimal-nog iskljuenja ljudi iz prometa stvari, poput bespilotnih letjelica u vojnom sektoru. U ranijem kapitalizmu roba i novac kretali su se u istoj ili ljudima bliskoj putanji. No ve je tada nicala asimetrina putanja globalne cirkulaci-je: iz kolonija u metropole rjee su dolazili ljudi nego sirovine, ukljuujui egzotino bilje (Preston, 2003: 196). Od kraja 20. stoljea asimetrini obrazac razvio se u punoj mjeri s enormnim vikovima proizvoda na Sjeveru koji cirkuliraju na sve strane i enormnim brojem ljudi na Jugu koji nemaju gdje nai posao.

Kapitalizam je pokrenuo masovnu proizvodnju za trite agrarnih proi-zvoda, poput eera i ruma na Karibima, koji su se proizvodili i prije. eer se proizvodio tisuama godina za lokalne potrebe i na osnovi lokalnog zna-nja, a proizvodnja je bila komplicirana i fiziki naporna.28 Kolonijalnom ot-

28 Velika slatkoa eerne trske, uzgojene jo u osmom tisuljeu prije nove ere Egiptu, u Novoj Gvineji u 9. stoljeu svidjela se indijskim trgovcima, koji su njezinu proizvodnju prenijeli u Indiju, odakle se proirila Perzijom. eer je dalje migirirao u jugoistonu Az-iju. Rani islamski pokreti prenijeli su trsku i znanje o proizvodnji eera u arapske dijelove Sredozemlja. Kranski kriari upoznali su se s njom na Kreti, Cipru i Siciliji. Proizvodnja eera odvijala se u vie faza i zahtijevala brojnu i discipliniranu radnu snagu jer je jedino proizvodnja naveliko bila isplativa (opirnije u: Drayton, 2002). Kolumbo ju je na svome drugom putovanju prenio u Santo Domingo, Cortez ju je donio u Meksiko, a Pizzaro u



312

kriu raznih zaina, kave, soje i egzotinog voa takoer je prethodila duga povijest njihove upotrebe, naturalne i komercijalne, pa i prometa na vee udaljenosti (usp. Blaut, 1993: pogl. 3). Dolaskom kapitalistikih poduzet-nika zemlje proizvoai postaju izvoznice samo jednog proizvoda, poput kave na brazilskim plantaama ili eera na kubanskima (Gunn, 2003: 65 i d.). Uglavnom, sve do druge polovine 20. stoljea proizvodnja je nezami-sliva bez radne snage. Nakon toga njihove se putanje razdvajaju. Neoko-lonijalni kapitalizam tei proizvodnji roba sa to manjim udjelom ljudskog rada. Iako je u posljednjih stotinjak godina radnik stekao svoja prava, njih kapitalizam u biti nikada nije iskreno prihvatio. To je glavni razlog zaustav-ljanja protoka radnika s Juga i poveanja protoka proizvoda (sa sve veim udjelom znanja, kao dodane vrijednosti) sa Sjevera na Jug.

U isto vrijeme ekonomija Sjevera ulazi u virtualni prostor kao novi kon-tinent na kojem otkriva ekvivalente Kolumbova raja. Sada se namjesto rijeka iz Ivanova evanelja u mitsku dolinu slijevaju rijeke pekulantskih papira koji zamjenjuju klasini novac na burzama dionica i prekrajaju real-nu ekonomiju, njezine tvrtke i radnike u malu i vitku figuru koja sve manje troi, a sve vie ubacuje u stroj koji sve vrsto pretvara u dim i koji stoga poprima gigantske razmjere. U njemu sve sagorijeva, ne samo rad i priro-da nego i kapital. Ovako glasi jedan naoko bezazleni savjet novog menad-menta: Nekoliko je naina da se povea ekonomska produktivnost, ali je najbolji (...) poboljati orua koja upotrebljavate da nainite pitu. Drugi in-puti rad i kapital ne poveavaju produktivnost u toj mjeri zbog toga to dobici od njih opadaju (diminishing returns) (Poe, 2011: 253). U tom lancu sve osim mainerije i njezinih projektanata postaje nepotrebno.

Da pokau kako postoji ljepota i tog uasa, pobrinuli su se autori koji s vedrinom svojstvenom iskljuivo novome menadmentu piu o novim glo-balizacijskim krajolicima. Prema njihovim rijeima, globalizacija unapreu-je mnogostranu etnografiju i omoguuje da se jo mnogo toga naui iz krianja lokalnih praksa i velikih kretanja stanovnitva (Cobb i DePra-tter, 2012: 460). Slian doivljaj Novog svijeta omoguuju lanci roba koje se raznorodnim vezama... [proteu] od [dravnih] granica do njiva, polica u supermarketima i agencija za standardizaciju [proizvoda] do migrantskog rada, aparata za kontrolu kvalitete i tako dalje (Berndt i Boeckler, 2011: 1075). Ta euforina vizura napadno stri pored depresivnog dojma to ga ostavlja kraj prie o novim krajolicima, krcat traumama bezbrojnih ljudi

Peru itd. Poetkom 17. stoljea proizvodnja eera bila je najvea u tropskim podrujima i najvie se koristila robovskom radnom snagom (Godshall, 2007: 14031404; Drayton, 2002: 98105). Kapitalizam je preuzeo tu praksu i poveao koliinu robovske radne snage.


313


koji su zbog globalne centrifuge ostali na cjedilu i pokuavaju preivjeti u prstenovima nagomilanog smea uspjenih industrijskih gradova. Novi lk kapitalistike ontologije sada spaja sudbinu ovjeka kao rodnog bia, odreenog sudbinom umirueg tijela, sa sudbinom milijarda ljudi koje fi-nancijalizirana ekonomija odbacuje kao beskorisne predmete. Nekada je dga bila nebeski lk nade, mitska skela za seobu dua. Na tom je mje-stu sada duh kapitalizma, pekulativno zgrtanje bankovnog novca radi proizvodnje budue vrijednosti (Ingham, 1998: 11), koji se radnicima ceri kao din koji je iziao iz boce u kojoj je stanovao tisuama godina realnoj ekonomiji, kao i dua u tijelu, ija se vrijednost zasniva(la) na ljudskom radu. Ekonomija neoliberalizma i njena monetaristika doktrina u odno-su na materijalnu ekonomiju, prema tome, predstavlja ono to u ontologiji predstavlja spiritizam: iluziju ideje osamostaljene od materije. Tako ma-inerija iste vrsti, koja se pojavljuje od apokaliptikih monstruma do naci-stikih pei, dizajnira najvee oruje za masovno unitenje: novac. Poput Behemota, novac sve prodire. Udobno se smjestivi u fotelji pekulantskog duha, kapitalizam se na Sjeveru brahmanizira. Njegove elitistike man-tre o drutvu znanja trebale bi ostvariti jamano apsurdan zahtjev: osigurati perpetuiranje kapitala iscrpljivanjem svijeta ivota (usp. Birch i Cumbers, 2010).

Ideja bez materije, dua bez tijela, rad bez radnika, zarada bez obzira na siromaenje veine ljudi sve te povijesne zablude sada se stapaju i prera-staju u globalno neodrivog i nepodnonjivog tiranina, iluziju zastraujuih razmjera, koja meutim raspolae kolosalnom financijskom i vojno-indu-strijskom mainerijom kojom se okomljuje na preostali svijet ivota. Upuu-je li i povijest kretanja ideja na istu tendenciju nestajanja zbiljskoga u ideji, pretvaranja vrstoga u dim?

Kretanje ideja

Pretpostavka o stvaranju svijeta iz Niega svojstvena je samodovoljnim sustavima opih ideja koje se radije vraaju svojoj narcisoidnoj samopre-dodbi nego deduciraju i vezuju uz neto to ne prilii njihovoj tatini: ma-teriju, iskustvo, praksu, svakodnevni ivot s horizontom vedrine spram neposredne budunosti. Za razliku od opih ideja ivot je jedini dijalekti-ki proces koji rjeava proturjenosti i omoguuje daljnji razvitak razliitih oblika postojanja kao odrivih suprotnosti. Prepoznaje se u idejama koje nemaju samo jedno polazite ili odredite, koje su otvorene prema novim iskustvima i jedino se na taj nain obnavljaju i preobraavaju, omoguuju-i konfiguriranje elemenata novih svjetova ivota. Samodostatne fiks-ideje



314

koje odbijaju provjeru u praksi pripadaju ideologijama samovoljnog vrha hijerarhijskog drutva. On uvjerava da je postojea zbilja prikazana kroz njihovu vizuru u biti nepromjenjiva, u prijevodu na jezik demokracije: ne-podvediva pod utjecaj slobodne volje i dijaloga meu ljudima. Iz toga se izvlai obvezni zakljuak da sudbinu odreuje sila izvan domaaja veine ljudi, a zastupa ju vladajua klasa. S obzirom na silinu otpora promjenama te kozmologijske sheme, koja se snano osjea u zrelim demokracijama koje poivaju na kapitalistikoj ekonomiji, koja nikada nije bila niti e ikada biti demokratska, nije udno to naela jednakosti i slobode (za sve) sporo ulaze na mala vrata, a brzo izlaze na velika.

Isti obrazac djeluje u kretanjima ideja u modernoj epohi. Na to upozora-va i Sorokin istiui da kulturna i drutvena pokretljivost bitno ne mijenjaju sustav nejednakosti, nego ga dopunjuju. Jedan od dokaza za to jest geneza spoznaje istine u zapadnoj kulturi koja zavrava izvjesnom ispraznou, korelatom prirodoznanstvene spoznaje praznine kao niim potpomognute roditeljice svijeta. Posluit emo se u tu svrhu Sorokinovim prikazom razli-itih sustava poimanja istine od 580. p. n. e. do 1920. n. e., od grko-rimske kulture do zaetka masovne kulture Zapada. To su: empirizam (izvor spo-znaje istine jest senzorna percepcija), racionalizam (istina dohvatljiva umom), misticizam (istina dohvatljiva nadosjetilnom percepcijom), skepticizam (su-stavna sumnja u mogunost spoznaje istine), fideizam (istina sadrana jedi-no u vjeri) i kriticizam (istina je pojavna kategorija, a transcendentna je istina nedostina, ali i nepotrebna ljudima29); na kraju, prema Sorokinu, glavnina (masovnog) drutva na Zapadu odbacuje idejne osnove zbilje i priklanja se vulgarnom empirizmu, senzualnim (sensate) doivljajima, trivijalnim shva-anjem istine (Sorokin, 1957), zapravo nezainteresiranou za bilo kakva krupna pitanja, ija rjeavanja lakomisleno preputa vladama i ekspertima.

I Sorokinov ivotni put odraavao je takvu kulturnu mijenu. Najprije je bio socijalist protivnik Oktobarske revolucije, nakon ega je jedva izvukao ivu glavu (i to zahvaljujui tome to ga je Lenjin pomilovao) i emigrirao u SAD u doba koje je jedan drugi emigrantski intelektualac, Adorno, izbjegao u SAD pred njemakim nacizmom, opisao kao malograanski duh oku-piran medijima, kulturnu katastrofu (Adorno i Horkheimer, 1989). Ta se kvalifikacija podudara sa Sorokinovim opisom posljednje etape ulnog stadija (zapadne) kulture: uline reklame, film, ilustrirane novine, radio i sve drugo to favorizira percepciju nasuprot misaonosti. U oba sluaja kon-

29 Po svemu sudei, Sorokin ovdje poistovjeuje kritinost (criticism), skeptinost i pragmati-zam, to je, tako nerazlueno, upitno. O Sorokinovu integralnom poimanju spoznaje u drutvenoj znanosti vidi u: Jeffries, 1999.


315


zervativni, elitistiki duh zgraa se nad profanacijom (visoke) kulture. Taj rezultat kritikog razumijevanja povijesti ideja, koja zavrava u Ame-

rici, valja paljivo razmotriti. Ono to danas vidimo kao paralelu rascjepu kulture na umnu i osjetilnu, elitnu i pop-kulturu, ideju i zbilju, raspad je ekonomije na realnu i fiktivnu, radnu i financijsku. Iako su graeni mnogi mostovi izmeu dviju kultura, od Tri tenora do Maksima Mrvice, dojam kulturne katastrofe ostaje neizbrisiv sve dok se opa razina obrazo-vanja ne podigne do te mjere da spore poruke visoke kulture, bilo klasi-nog romana, bilo Kantove rasprave o udoreu, postanu ako ne potpuno razumljive, a ono predmetom veeg interesa u odnosu na brze poruke novih medija.

Unato diferencijaciji i usponu novih ideja, kao to je demokracija, njihov uspjeh nije mogu u kulturi rascijepljenoj izmeu uma i osjeaja. Svijet je istinska cjelina, ali se pokorava silama podjela, razdora i razaranja, pa je i-njenina istina neto posve drugo nego idejna istina. A novo znanje raste na takvoj podlozi: ubrzanom prodoru u tajne prirode i drutva uz istodobnu odbojnost prema spoznatome. Takvim odcjepljivanjem (raz)uma od osjea-ja znanje na Sjeveru raste usporedo s porastom neosjetljivosti na patnje ljudi Juga. Novi, brahmanistiki kapitalizam ulae u stvaranje novih znanja i tehnologija ije formule, od proizvodnje lijekova do najsofisticiranijeg oru-ja, uva od dohvata drava, a osobito militantnih pokreta, na Jugu. S druge strane, na Jugu rastu antizapadnjaki pokreti noeni provalama bijesa i po-tragom za preacima do cilja; drugim rijeima, cvjeta kriminal svih vrsta.

Odakle izvire povijest ideja koja zavrava polarizacijom na hladni sjever-ni vjetar znanja i tropski juni vjetar uarenih emocija? Povjesniari ideja, bez obzira na neslaganja u vezi s (dis)kontinuitetom izmeu starih i novih ideja ili razlikama izmeu prirodoznanstvenih i drutveno-humanistikih spoznaja (Bevir, 2004: 223253; Watson, 2005: 743746), rijetko pitanje ideja i znanja stavljaju u iri razvojni kontekst. Poznato je da nerazvijene zemlje preuzimaju znanja o razvoju (tehnologije, ekonomije i demokracije) iz ra-zvijenih zemalja (Simmons, Dobbin i Garett, 2003), ali je primjena tih znanja upitna. Primjena ne znai puko oponaanje uzora (Castelfranchi, 2001; Ho-ffman i Zhao, 2007), nego fleksibilnu prilagodbu analitikih ideja, oko ega se postie suglasnost i razliita znanja prenose razliitom auditoriju (Mc-Neill, 2006: 334). Istim se putem vjerojatno moe ostvariti ideja dugotrajnog mira. Ali povijest ideja pokazuje da se najdjelotvornije ideje premjetaju u drugom smjeru, iz kabineta u industrijske pogone s namjenom koja s mi-rom nema mnogo veze ili ga potkopavaju kao i zemaljsku nadu, prije svega



316

proizvodnjom oruja kao najsofisticiranijom i najtraenijom robom koja se kree na relaciji Sjever Jug.

Moramo se vratiti mitskoj povijesti da bismo bolje razumjeli znanstve-nu. Jedan bog ili jedan od bogova stvara ljude ili bilo koji oblik obinoga, smrtnog ivota u svom preobilju vremena. Ne zna se je li se sa stvaranjem namuio ili je to uinio u tili as, ali razmiljanja suvremenih fiziara govore u prilog prvom sluaju, naime da su milijarde godina bile potrebne da se iz bezbroj sudara anorganskih estica stvori sloenija molekula bjelanevina, pra-DNK, kao izvor ivota (Hawking, 1996). Ponovo ne ulazei, zbog plu-ralistikog obzira, u pitanje istinitosti jedne ili druge prie (svaka je istinita na svoj nain), obje dijelom nose peat ideologije gornje drutvene klase. To je dio drutva iz kojeg isijava ista ona neosjetljivost prema sudbini donjih slojeva drutva kao i bog(ov)a ili prirodnog odabira prema ivim stvorenji-ma, ukljuujui ovjeka.

U eklezijastikoj verziji raspadajuega (u fizici: entropijskoga) univerzu-ma kljuni nadomjestak prua ideja seobe dua u drugi, esto bolji, svijet. U tome je klju uspjeha religije u odnosu na znanost, jer toliki broj ivotnih gubitnika ne moe nai svoj raison dtre u svjetonazoru tragedije, prie o junacima, u kojoj obinoj, prirodnoj, anonimnoj, mirnoj, enskoj smrti, smrti izvan bojita, nema mjesta, kao ni povoda za dugo pamenje. Tragedi-ja pak velia ulogu junaka i bogova, drugim rijeima elitizam. Nova, kapita-listika aristokracija rado prihvaa scijentistiki jezik s traginom poantom. Razlog je razumljiv, jer ta klasa namjesto junaka i bogova velia, takoer u traginom fonu, slijepe sile prirodnih zakona u kojima due nema niti je moe biti, kao ni milosra, zato to se takav svijet gradi u slavu manjine i na sramotu veine.

* * *Povijest kruenja razliitih ideja o istini zavrava tamo gdje i mit o Poet-

ku: u praznini. U monistikom univerzumu migracije imaju jednosmjeran tok na ijem poetku i kraju nedostaje jedan element, bilo ideja ili materi-ja. U jednoj od etapa irenja i uslonjavanja univerzuma zajedno migriraju ljudi, ivotinje, stvari i ideje. Na kraju, kao i na poetku, tog univerzuma opstoji praznina, lagana kao i metafizika Ideja. U njoj, prema suvremenoj kozmologiji, stane taman toliko energije koliko je potrebno za eventualnu novu eksploziju. Tu posvudanju prazninu stari su Grci zvali pneuma (dua).


317


Seoba dua30

Smrt je najvea katastrofa za ovjeka i druga iva bia, iako ni u tom slu-aju energija, prema prvom zakonu termodinamike, ne nestaje. No, prema drugom zakonu termodinamike, koji upuuje na rastuu entropiju, nered meu molekulama, odnosno smrtonosni ishod svega ivoga, tako visoka cijena ivota neizbjena je. Energija ne nestaje, ali se pojedini ivot nuno gasi da bi uinio mjesta novoj jedinki. Dualistika argumentacija govori u prilog pretpostavljenog postojanja viestrukih univerzuma ivota, ljulja-ke zahvaljujui kojoj se preobraavamo od mladosti do starosti i natrag i pritom, za mnoge neopazice, prelazimo itavi, s nenaruenom sintezom, ivotnom cjelinom due i tijela, granice izmeu paralelnih ili simetrinih svjetova. Taj argument uperen je, vie smislom nego empirijski, vie umski nego razumski, protiv monistikog argumenta u prilog smrti i do tog emo oploivanja besmisla smislom doi nakon prikaza mita o seobi dua, koji je izrastao na iskustvenom tlu monizma. Mi vidimo da sve umire i sve se raa u nepovratnom redoslijedu, a ne vidimo transcendentalni preobra-aj, ne vidimo Isusovo novo tijelo i odijelo, kao to su to, navodno, vidjeli njegovi uenici. Umjesto toga radije se vjeruje u transmigraciju dua (gr. metempsihoza), u biti monistiki (idealistiki) odgovor na monistiko isku-stvo suprotnog predznaka (materijalistikoga). Mit o putovanju besmrtne due nakon tjelesne smrti, vjerojatno potekao iz traumatine reakcije na tu iskustvenu injenicu, susree se ne samo u religijskim nego i filozofijskim nauavanjima Pitagore i Platona, moda nastalima po uzoru na staroindij-ski nauk o reinkarnaciji.31 Slino budistiko nauavanje blie je meutim dualistikoj, materijalistiko-idealistikoj ontologiji jer dua u toj perspek-tivi samo u transu ivi izvan (nekog) tijela. Takoer, budistiko nauavanje odbacuje i Atman kao sveope naelo ili boanstvo.32

Magijski modus vjerovanja u seobu dua, blizak spiritizmu, izvire iz primitivnih religija duhova (pokojnika). Manje proturjean nain, bliskiji i obinom iskustvu i znanstvenoj empiriji, poduprt kvazimaterijalistikim elementima, nalazimo u spomenutome novozavjetnom prikazu uskrsnu-a Kristova (neraspadnutog) tijela i kvazimasonskoj udruzi Vaskrisenje.33

30 Radi jasnoe dualistikog poimanja razliitosti dviju dimenzija ivota, koje ujedno oznauju njihovu nerazdvojivost, terminologija koja se odnosi na duhovne fenomene ovd-je je saeta (i u odnosu na Hartmanna, a pogotovo teologijska razlikovanja) tako da su dua, duh, ideja i subjekt uzeti kao sinonimi.

31 http://www.english.hawaii.edu/criticalink/plato/terms/metem.html (23. 05. 2014.).32 http://www.hinduwebsite.com/buddhism/transmigration.asp (23. 05. 2014.).33 U tome postrevolucionarnom kruoku besmrtnost je bila uvjetovana podrkom



318

U potonjem sluaju tradicionalno rangiranje duhovnog i materijalnog izo-krenuto je: duhovno predstavlja niu razinu postojanja od materijalnoga. U jednome suvremenijem obliku revolucionarne misli na ljevici kao da se eli ispraviti (monistiku) pogreku, pa materijalno poprima maginu mo, imanentnu dualistikoj ontologiji, zbog ega se svakodnevica promee u neto izvanredno.34

Iako se neki elementi vjerovanja u seobu dua mogu nai kod ranih kr-anskih otaca i gnostika, ono je u kranstvu prihvaeno tek u 17. stoljeu, i to ne u crkvenom sreditu, nego okultnim drutvima rozenkrojcera (Ro-senkreutzer kriari rua). Vjerovanja o seobi dua postoje i kod starih Egipana, kod druida i Gala, u grkim eleuzijskim misterijima, idovskoj kabali i kod autora raznih provenijencija, od mistinog Swedenborga do skeptinog Humea (Magnus Incognito, 1968). Rije je dakle o rairenom vje-rovanju koje uobliuje univerzalnu tenju preivljavanju u drugim prosto-rima u smislu srodnome sekularnim migracijama. No postoji bitna razlika. ivot nakon smrti nije mogu u monistikoj perspektivi univerzuma, ali je mogue pomaknuti gornju granicu ivota i moda je to, s dodatkom mate koja vodi ususret drugim univerzumima, povezano s daljnjim seobama u nove (svemirske?) prostore. Tako neto ne moe se empirijski potkrijepi-ti, ali se moe pretpostaviti to bi to moglo dovesti do velikog prijelaza iz univerzuma u multiverzum. Presudno je etiko-socioloko stanovite: uvr-enje generativne veze izmeu jednakosti, slobode i solidarnosti s jedne strane, i druge strane, na kojoj se, pretpostavljamo, nalazi drugi i do sada nedohvatljiv svijet, dakle izmeu etosa slobodnoga egalitarnog drutva i transcendencije.35 Naprosto, od hijerarhijskih prepreka ne moemo dobro vidjeti ni svoje blinje, a kamoli svemirsku brau i sestre. Tree oko otva-ra se kada prva dva ugledaju svoju ljubav i sreu u drugome dragom biu.

boljevikoj revoluciji. Sastanke kruoka posjeivao je i Mihail Bahtin (Brandist, 2002). Slino se vjerovanje protee u dijelu ruske avangarde koji je imao ambiciju obnoviti duh izvornoga kranstva (npr. Blok i klovski usp. Flaker, 1984), kao i imaginariju astralnog tijela u New Ageu, no najvie u idejama o pomlaivanju tijela, koje izvore imaju u starijim religijama.

34 Rije je o parafraziranju jedne misli marksistikog fi lozofa Henrija Lefebvrea i siea i liko-Rije je o parafraziranju jedne misli marksistikog filozofa Henrija Lefebvrea i siea i liko-va u knjievnosti magijskog realizma, koji je, nastavljajui se na Louisa Borgesa, inaugurirao Gabriel Garca Mrquez, a koji je pokuavao interpretativno objediniti takozvani magijski marksizam (usp. Merryfield, 2011).

35 Mogue razvijenije civilizacije od nae u svemiru nezamislive su na osnovi hijerarhijskih i antagonistikih naela. Bogovi ili nasljedne elite, kao njihovo otjelovljenje, bilo u jednini ili mnoini, monarhijski ili oligarhijski, opstoje samo u civilizacijama zasnovanima na dugo-trajnoj drutvenoj hijerarhiji i despociji. Takva civilizacija oigledno vodi unitenju veeg dijela ovozemaljskog ivota i, takoer vjerojatno, samounitenju. Katastrofa je zatitni znak takve civilizacije, a masovne migracije posljednji su i sve uzaludniji pokuaj bijega od katastrofa.


319


Jedino porazom svih reima, od vojnih i crkvenih do ekonomskih i dr-avno-politikih, koji ponitavaju ivot i njegove vrijednosti i smatraju to svojim iskljuivim pravom, ukljuujui injenje masovnih zloina, za koje, zahvaljujui svojoj samoapsolutizaciji, nemaju kome odgovarati (veina ve-likih korporacija i drava) i, nasuprot tome, izgradnjom drutva u kojem se ljudi meusobno pomau i podupiru u vlastitom interesu, raste tran-scendirajue iskustvo neprekinutoga individualnog i zajednikog ivota. Ipak, ni u tim uvjetima prijelaz granice izmeu ovostranog i onostra-nog ne zbiva se nenadano, poput maioniarskoga iluzionistikog trika s nestancima predmeta i ljudi, nego produljenjem ovostranog ivota, koji u jednom razdoblju, gotovo neopazice, prelazi u onostrani, ustvari novu etapu istog puta. Sveukupno, etiki i estetski36 oblik drutva odreuje izvje-snost transcendencije kao kretanja cjelokupnog i neoteenog svijeta ivota u novoj dimenziji. Takvo iskustvo postaje utoliko vjerodostojnije ukoliko ima vie zajednikih dobara, meuzavisnosti, osobito solidarnosti prema ljudima i dugim biima kojima je potrebna pomo. Takva se drutvena eko-nomija zasniva na razmjeni darova. U njezinu je sklopu natjecateljska eko-nomija sporedan mehanizam, slian natjeaju za kreativnije i manje sigurne poslove, ali uzbudljive i u jednom razdoblju najvanije za daljnji razvoj, namijenjene poticanju ekonomskih interesa i ulaganja.

Glavni problem u razumijevanju potrebe za bestjelesnom seobom na drugi svijet nisu arlatanski voe koji hoe nabrzinu, kao novi bogatai no-vac, stei karizmatski ugled, nego je to porast broja njihovih sljedbenika, ljudi koji svoju posljednju ansu vide u smrti.37 Mogue je da popularnost NLO-a i slinih predodaba o svemirskim susjedima proizlazi iz normalne elje za seobom u druge prostore, koja je presudno i nae pretke potaknula na dalek put. Za razliku od planetarnog razgranavanja ivota spiritistiki modus vjerovanja u seobu dua ima udjela u sluajevima kolektivnih samo-ubojstava.38

36 Civilizacija na viemu razvojnom stupnju nije samo pravednija nego i ljepa od nae dananje, njezinih streih visokih zgrada, dreeih kakofonijskih boja reklama i glasova raznih voa, ireih smradova ratom masakriranih tijela, sve veih prstenova bijede i po-pucalih veza izmeu kiastih poruka i licemjernih namjera i (ne)djela.

37 Pritom ne mislim na bolesnike u posljednjem i najbolnijem stadiju teke bolesti; mnogi-Pritom ne mislim na bolesnike u posljednjem i najbolnijem stadiju teke bolesti; mnogi-ma od njih iskljuivanje aparata za odravanje na ivotu i, u najteim i najbeznadnijim sluajevima, eutanazija najracionalnija su rjeenja. Ni u perspektivi monistikog univer-zuma, ivota bez zagrobnog nastavka, smrt bez ostatka nije najgori ishod (u usporedbi s produljenim agonijama i torturama).

38 Osim notornih bombaa samoubojica iz redova ekstremnih islamista, eklatantan primjer nesporazuma na svemirskoj vezi jest samoubojstvo 39 lanova skupine Heavens Gate, koji su vjerovali da e im due i tijela uskrsnuti u svemirskom brodu (u simbolinom srod-



320

Unato svemu tome i nasuprot spiritistikoj obmani vjerovanje u seobu dua mogue je i razlono uvrstiti u kategoriju svijeta ivota, odnosno mi-gracija. Vjerovanje predstavlja potrebu za kretanjem analognim sekularnim seobama ili putovanjima. No upotreba tog mitologema pobjede nad smru u apokaliptikom smislu, s ciljem unitenja ovozemaljskih neprijatelja, kao u sluaju ratova iju predvodnicu ine dihadistiki bombai-samouboji-ce, primjer je ne samo nakaradnog nerazumijevanja cjelokupnog fenome-na ivota nego i prirodne smrti u uvjetima mira i nepostojanja pogibeljnih opasnosti, to je normalni nain razumijevanja smrti meu (normalnim) religioznim osobama.39 U tom smislu duu je mogue adekvatno prispo-dobiti kao simboliki kontejner, brod u crkvenoj arhitekturi, u kojem se nalaze pripravnici za drugi svijet, nepodijeljena zajednica klera i pastve, to nimalo ne nalikuje na putnike u Titanicovim razredima. Iako je tek od srednjovjekovnog razdoblja dua prikazana biomorfno, a nakon toga an-tropomorfno, te su predodbe, kao i arhitektonska, prilagoene, nasuprot eterinosti due u spiritizmu, ovozemaljskim oblicima ivljenja.40

* * *Pokuajmo sada oblikovanje transcendentne kategorije migracija jo

vre povezati s korporealnim migracijama.41 Premda e u sljedeemu, za-kljunom odjeljku o tome jo biti rijei, valja upozoriti na empirijsko opovr-gavanje zapaanja, koje je donedavno bilo zatitni znak sociologije religije, prema kojem napredovanje prema drutvu blagostanja i porast povjerenja u znanost nuno vode opadanju interesa za religiju, ukljuujui vjerovanje u ivot nakon smrti (usp. Davie, 2007; Warner, 2010). S druge strane, i kod re-

stvu s crkvenim brodom i enskom maternicom). Slian je sluaj kolektivnog samoubo-jstva 913 pripadnika sekte Peoples Temple u Guyani.

39 U nedavnom intervjuu Aziz efendija Hasanovi, predsjednik Meihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, osvrnuvi se na uspostavu novoga kalifata, Islamske drave Iraka i Levanta, rekao je da to to se tamo ini nema veze s islamom ni Bojom voljom (Vurui, 2014: 26). Ako i nije svaki put religijska, potreba za mirom i ivotnom izvjesnou svakako je ljudska.

40 Neke religije negiraju postojanje dua kod ivotinja, to predstavlja otisak antropocen-Neke religije negiraju postojanje dua kod ivotinja, to predstavlja otisak antropocen-trizma u kombinaciji s kolonijalnim rasizmom, prema kojem je novi ivot mogu tek ponitavanjem zateenog ivota. Isto tako, najstariji oblici kolonijalnog rasizma negirali su da ljudi crne rase imaju duu.

41 Meu prvima je vru vezu izmeu imaginarnog i korporealnog raja uspostavio Kolumbo pozivajui se na opis etiriju rijeka iz Ivanova evanelja. Ta analogija drugog svijeta (San Salvador, u slobodnom prijevodu zemlja naeg Spasitelja) podsjea, ako ne po sadraju, a ono po stereotipnosti, na pretkolonijalnu imaginativnu kartografiju drugih kontinenata. Svaka slinost Ivanovih slika s oblicima elja u stanju svijesti stimulirane opijatima nije predmet ovog rada, ali ni ta mogunost ne iskljuuje utopijsku tenju, udnju za boljim svijetom koja se pojavljuje u irokoj paleti ljudske aktivnosti, od slikarstva i revolucionar-nih avangardi do obinih migranata.


321


ligioznih i nereligioznih ljudi raste interes za produenjem ovozemaljskog ivota. I ljudski se ivot doista znaajno produljio u razvijenijim dijelovima svijeta u posljednjih pola stoljea, najvie zahvaljujui napretku medicine i boljim ekonomskim uvjetima ivota. No i ta injenica, kao i egalitarna ten-dencija u cjelini, moe postati privremenom. Zbog produbljivanja socioe-konomskog jaza i ubrzane privatizacije zdravstvenih usluga u mnogim je zemljama samo imunijim graanima omogueno koritenje zdravstvenim i srodnim uslugama usredotoenima na produljenje ivota. Iako se smrt, opet zahvaljujui napretku medicine, lake podnosi meu bogatima, ona je i za njih, a ne samo za siromane, neizbjena. Time smo doli do zavrne toke, za koju nitko ne moe jamiti da ujedno predstavlja poetnu toku idueg puta, ali je mogue nadati se. to drugo dalje preostaje ovjeku kao biu migracija koje, sudei prema svim do sada prikupljenim znanstvenim dokazima, u toj dobi, ostarjela organizma, vie ne moe migrirati? Moe li ptica pronai nova krila?42

PREMA KRITIKO-HERMENEUTIKOM RAZUMIJEVANJU KATASTROFE I MIGRACIJA

Katastrofe se pojavljuju u svim svjetovima ivota i jedna povlai za so-bom ostale. Na tu nas injenicu upozorava posljednja scena Eshilova Okova-nog Prometeja, u kojoj propadaju i bogovi i ljudi (vjerojatno izraz egalitarne tenje u drutvu atenske demokracije). Pa ipak, simbolika struktura trage-dije kao dramske vrste upuuje na dvoznaan ishod katastrofa. Jedan ishod junaku donosi vjeno prokletstvo i mrak. Drugi je ishod egzodus: zbor odlazi sa scene opjevavajui tragina zbivanja pounim rijeima. Meu naj-poznatijim egzodusima u drugim kulturnim sredinama svakako su, po svoj prilici vie mitski nego legendarni, starozavjetni bijeg idova iz Egipta, bi-jeg idova iz panjolske i drugih europskih zemalja zahvaenim antisemi-tizmom, najposlije iz Njemake zahvaene nacizmom, bijeg iz boljevike

42 Dua je isprva esto bila prikazivana kao ptica, tipina selilaka vrsta. Stih ljubav je ptica zlatnih krila koja dolijee u tvoje srca i pjeva, koji, navodno, potjee iz jedne turske pop-pjesme (Ak altn kanatl ku gibidir, kalbine uar ve ark syler, http://www.italki.com/entry/195348 /10. 06. 2014./), pticu prikazuje metaforiki kao neunitivu (zlatnih kri-la) i jedinim jamstvom neprekidnog ivota kao (trajne) ljubavi. Time se zatvara, dante-ovski reeno, gornji nebeski prsten koji nadvisuje i, preoblikujui se, nadsvouje pakleni krug to ga generira jednoobrazno zaokruen monistiki univerzum te mu tako otvara put u nebo. Time se otkriva jedini mogui identitet transcendentnog prostora. Tvore ga bia koja se meusobno vole i zbog toga ne mogu umrijeti. Izraz duo moja meu voljenima znai da nam ono najdrae stanuje u drugima, u njih ulijee i pjeva poput ptice jer zna da se njezino gnijezdo nalazi kamo god krene(mo).



322

Rusije, bijeg Afroamerikanaca s juga na sjever SAD-a, bijeg stanovnitva iz nedavnim ratom poharane Bosne i Hercegovine itd. Egzodus koliko-toliko omoguuje preivljavanje uz sigurnije uvjete opstanka veini izbjeglica ili prognanika.

Vratimo se simbolikoj strani tragedije. Ako u spomenutoj sceni i zbor bogova bjei s poprita drame, taj se prizor moe razumjeti i kao izraz vje-rovanja u postojanje viestrukih svjetova, pri emu ulogu posrednika imaju bogovi. Oni zacijelo i mogu, ako hoe, uspostaviti uvjete za drukiji ishod drame, ba kao i suvremene politike elite u postkonfliktnim multietnikim sredinama. to se tie inscenirane tragedije, jedna mogunost izlaza upu-uje na komediju, susjednu dramsku vrstu, koja je kao figura posluila u Hegelovoj filozofiji povijesti, mjestu iz koje je nastala krilatica po kojoj se povijest dvaput ponavlja, najprije kao tragedija, a potom kao komedija.

Na drugom kraju ravanja tragedije, koji vodi u egzodus, pravi je pro-tagonist publika. Publika odlazi kui u svoj prostor sigurnosti, zatien od strahovitih sudbina oslijepljenog Edipa ili pticama iskljucanog Prometeja. To je mogui put u parodiju. Uostalom, i povijesno ishodie tragedije vie je nalikovalo na maskeradu nego na bojinicu. Kako napominje Alfred Weber, tragedija je prvotno bila poluvedra igra s elementima inicijacije, odrasta-nja i satire, da bi znatno poslije postala dramom o zloj kobi junaka na po-zadini rezonancije zbora (Weber, 1987: 236). Teatar tragedije saima druga, spektakularna iskustva, ishode ratova, graanskih i meunarodnih, kakvih je i u staroj Grkoj bilo mnogo (usp. Lintott, 1982). Naputanjem teatarskog prostora, nedugo nakon odlaska zbora, koji predstavlja mitsko sredite vla-sti, bogove usidrene u kolektivnoj svijesti, gledatelj, intimno potresen trage-dijom, svoje anse ipak trai u svakodnevici, zdravom razumu i prirodnoj, enskoj smrti, u krilu poznate zajednice ljudi, s onu stranu ratne scene. Veina ljudi ipak nastoji izbjei uvlaenje u (su)kob vojskovoa i dravnika i ostati u zavjetrini, bezbrinijem vremenu, zbog kojeg je vjerojatno Heraklit vrijeme oznaio kao igru, djeje carstvo. U takvu carstvu ovjek moe, poput Nietzscheovih predsokratovskih Grka, zaplesati kraj svoga groba.

Dvoslojnost tragedije na svoj nain komentira i konceptualna umjetnica Agnes Denes. Ona istie da je svjesna ljudske konanosti, ali i proturjene tenje beskonanosti, iju dimenziju postojanja osjea kroz umjetniko dje-lo: Mogu osjetiti osobu koja stoji iza umjetnikog djela starog vie stoljea. To je za mene dovoljno kao udo i kao umjetnost (Ottmann, 2008: 246). Za nju je dovoljno, naravno, ali ne i za iskustvo utemeljeno na razumu, zdra-vome, obinom ili empirijskom, znanstvenom. Kojoj percepciji onda po-vjerovati? Ako se nakon toliko vremena od nastanka umjetnikog djela jo


323


moe osjetiti dodirujua blizina njegova autora ili autorice, onda to ne mora biti samo metafora nego i trag jo nedovoljno poznatog oblika svijeta ili svjetova ivota. No i implikacija besmrtnosti, na to nas ponovo upozorava umjetnost, kao to emo uskoro pokazati, mora imati smisla. U suprotnome ona prerasta u lou beskonanost, u vjerskom smislu vjeno prokletstvo, pakao. Besmrtnost izgleda obeavajue ako u nju ukljuimo glavnog prota-gonista ili protagonistkinju i njegov ili njezin glavni uvjet. Glavni protago-nist jest migrant kao ovjek, ivotinja, proizvodno ili stvaralako opredme-enje, ideja, dua... sve to se, bjeei od prijetnje katastrofe, ije se izbijanje ne moe sprijeiti niti se mogu kontrolirati njezine posljedice, kree prema sigurni(ji)m prostorima. No drugi je uvjet hipotetinost, pogodbeni oblik, proturjenost spram besmrtnosti (kao i smrti). Smrt nuno ne nestaje svug-dje, bilo da je razumijemo kao nestanak, privremeni odlazak ili san. Snaga njezine negacije ivota po njegovu preobraaju u idui transcedentni pro-stor mnogo je dodue manja nego u monistikome modusu svijeta. Smrt je takorei mjestimina, sporadina, povremena, ali ipak izvjesna, i dalje se dogaa. Et in Arcadia ego, poruuje anonimni zapis nekog pokojnog ili ve dugo usnulog stanovnika zemaljskog raja. Ego koji govori predstav-lja personifikaciju Smrti na Poussinovoj slici Arkadije (Panofsky, 2008). Ni u raju nekima ne mora biti lako ivjeti, kao to se to, uostalom, dogodilo s mnogim amerikim domorocima suoenima s nadiruim bijelim koloniza-torima (koji su im raj pretvorili u pakao). Drugim rijeima, sloboda izbora ivota ili smrti, kao zajameno naelo, ne nestaje ni u viem stadiju razvo-ja civilizacije.43 Takvo rjeenje moglo bi pomiriti monistiku i pluralisti-ku perspektivu univerzuma. U prvoj je ivot sluajna i kratkotrajna pojava meu nebrojenim gomilama anorganske tvari i nepreglednim prazninama. U drugoj perspektivi ivot cvjeta na sve strane. Ali taj kontrast nije iskljuiv. Multiverzum omoguuje bijeg iz univerzuma, njegove konanosti i smrti. Univerzum omoguuje bijeg iz multiverzuma.44

Jedan drugi argument protiv apokaliptikog, ili-ili razumijevanja kata-strof, kao i mogunosti uklanjanja njihovih posljedica u monistikom uni-verzumu, kao ambijentu iluzorne suradnje izmeu ovjeka i Boga, moe se

43 Zajednika vlada ovjeanstva morat e samo osigurati svim ljudima jednake uvjete da bi mogli preivjeti, a kako e oni troiti ivot i odabirati svoju smrt, to ostaje potpuno njihova drutvena i privatna stvar (Supek, 1989: 315).

44 U jednome davnom predavanju autora ovog rada skupini lijenika iz Treeg svijeta o drutvenim aspektima bolesti i straha od smrti jedan od lijenika kazao je da su oni pob-jegli iz amanistikoga besmrtnog svijeta u svijet smrti, odnosno zapadnu medicinu, zbog, koliko je autor mogao razumjeti, prijetnje neprekidnog ivljenja pod terorom amana kao spiritualnog despota, modusa ivljenja mnogo goreg od smrti.



324

nai u heremeneutikome povijesnoumjetnikom promiljanju Davida Ro-skiesa o legendarnim biblijskim i povijesno obilato dokumentiranim kata-strofama idova s vrhuncem, dakako, u Holokaustu: Katastrofa je, ustvari, oduvijek dio procesa preispitivanja prolosti (...) [J]er ako je presumpcija ovjeka da djeluje kao unitavatelj, onda je uobliavanje katastrofe u novi niz ploa prastari in stvaranja izveden na sliku Boju (Roskies, 1999: 310).

Teko je zamisliti teu osudu Holokausta iz fundamentalno antropolo-ke perspektive. Optuba je adresirana na Boga, koji je u najgori as po svoj narod ili zaspao ili umro (u multiverzumu to je isto). Ispostavilo se da je, kao i njegova stvorenja, neosjetljiv na ljudsku patnju. Moda je biblijski lik Stvoritelja, despotski osvetoljubivog u Starom zavjetu i beutno neujnog u Novom zavjetu na sinovo muno zapomaganje, zasluio da ga suvreme-na znanost proglasi beznaajnim i porekne mu bilo kakvu egzistenciju ili ulogu u stvaranju svijeta ili evoluciji vrsta. Pa ipak, zamjenom Boga nisko-energetskim Nitavilom ili biolokom igrom sluajnosti nije promijenjena zla kob bia, koju mnogi humanisti pripisuju uinku kapitalizma i srodnih totalitarnih reima. Ustvari, u monistikom univerzumu, kao samoprogla-enome jedinome, nije udno to u toj mjeri narcisoidni i ekskluzivno na-strojen lik Istine sve oko sebe, na koncu i sam sebe, unitava.45

Obrnemo li pak gore navedenu Roskiesovu reenicu u fojerbahovskom smislu, u smislu odnosa ovjeka (stvaraoca) i Boga (stvorenoga), moemo zakljuiti da krivnju za zlu kob snosi onaj dio ovjeka ili ljudi koji sliku Boga stvara(ju) prema svojoj ruilakoj tenji. U pluralistikome, ivotvor-nome, univerzumu naelo postojanja utemeljeno je na suprotnoj, graditelj-skoj strani ovjeka, iz koje zrai ne samo energija stvaranja nego i simpatija: za izgradnju boljeg svijeta potrebni su mnogi, zapravo svi. Pitanje je jedino moe li bolju stranu ovjeka i svijeta afirmirati samo ontoloka ideja (plural-nog univerzuma), koja jo nije empirijski utvrena ni praktino razvijena.

Ovdje ne moemo usmjerivati empirijsku ili teorijsku spoznaju razvoja koji bi trajno vodio sigurnosti cjelokupnog ivota. Umjesto toga moemo samo apelirati na zasnivanje slobode i jednakosti, kao kljunih modernih ideja, u praksi razvoja iz koje moe potei podupirua znanstvena teorija i empirija unapreenja pluralizma razvoja. Jug i ne moe unedogled ekati na pomo izvana, iz svijeta koji nije ni njegov ni na, koji nema svjetsku vladu koja bi se podjednako brinula o svim svojim graanima i podrujima,

45 Antikrist se moe roditi i iz same pobonosti, iz pretjerane ljubavi prema Bogu ili prema istini, kao to heretik postaje od sveca, a vragom opsjednuti iz vidovnjaka. Boj se (...) pro-roka i onih to su pripravni umrijeti za istinu, jer obino za sobom u smrt povuku mnogo drugih ljudi, esto prije sebe, ponekad umjesto sebe (Eco, 1984: 527).


325


umjesto da kao postojei savez razvijenih zemalja vei dio ostalog svijeta tretira kao strano tijelo i dio propadajueg svijeta kojem nema pomoi. Sto-ga jedini mogui odgovor na prijetnju trijumfa ruilake tenje i, u skladu s tim, tenje stotina milijuna ljudi da se s unitenog Juga dokopaju koliko-to-liko ouvanih ivotnih prostora na Sjeveru, jest prevoenje ontoloke ideje o mnogostrukom univerzumu u razvojnu praksu, nain ivota blizak broj-nim mikroiskustvima meusobnog pomaganja i solidarnosti. U tom cilju potrebna su nova i vea svjetska ulaganja u alternativni, a ipak u biti mode-ran, razvoj Juga, kako bi se izbjegla prijetnja nadolazee katastrofe, razvojne i ekoloke podjednako. Na taj nain potencijalni iseljenik s Juga sudjeluje u izgradnji drutva koja mijenja izgled(e) njegove zaviajne sredine u toj mjeri da se iz nje vie ne mora iseljavati ako to ne eli.

LITERATURA

Adorno, T. i Horkheimer, M. (1989). Dijalektika prosvjetiteljstva. Sarajevo: Veselin Maslea.Agamben, G. (2008). Izvanredno stanje. Zagreb: Deltakont d.o.o.Appadurai, A. (2013). The Future as Cultural Fact: Essays on the Global Condition. London

New York: Verso.Arendt, H. (1996). Eseji o politici. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. Bade, K. J. (2003). Migration in European History. Malden, MA Oford: Blackwell.Bauer, S. i Klaassen, M. (2013). Mechanistic models of animal migration behaviour

their diversity, structure and use, Journal of Animal Ecology, 82 (3): 498508, doi: 10.1111/1365-2656.12054.

Benton, M. J. (2011). Mass Etinctions, New Scientist, 209 (2802): iviii.Berndt, C. i Boeckler, M. (2011). Performative regional (dis)integration: transnational

markets, mobile commodities, and bordered North South differences, Environment & Planning A, 43 (5): 10571078, doi:10.1068/a4381.

Bevir, M. (2004). The Logic of the History of Ideas. Cambridge, UK New York: Cambridge University Press.

Birch, K. i Cumbers, A. (2010). Knowledge, space, and economic governance: the implications of knowledge-based commodity chains for less-favoured regions, Environment & Planning A, 42 (11): 25812601, doi: 10.1068/a43191.

Blaut, J. M. (1993). The Colonizers Model of the World: Geographical Diffusionism and Eurocentric History. New York London: The Guilford Press.

Brandist, C. (2002). The Bakhtin Circle: Philosophy, Culture and Politics. London: Pluto Press.

Brysk, A., Parsons, C. i Sandholtz, W. (2002). After Empire: National Identity and Post-Colonial Families of Nations, European Journal of International Relations, 8 (2): 267305.

Casanova, J. (2008). Public Religion Revisited, u: H. de Vries (ur.). Religion: Beyond the Concept. New York: Fordham U.P., 101119.



326

Castelfranchi, C. (2001). Towards a Cognitive Memetics: Socio-Cognitive Mechanisms for Memes Selection and Spreading, Journal of Memetics Evolutionary Models of Information Transmission, 5 (1), http://cfpm.org/jom-emit/2001/vol5/castelfranchi_c.html.

Castles, S. (2004). Why migration policies fail, Ethnic and Racial Studies, 27 (2): 205227, doi: 10.1080/0141987042000177306.

Cobb, C. R. i DePratter, C. B. (2012). Multisited Research on Colonowares and the Parado of Globalization, American Anthropologist, 114 (3): 446461, doi: 10.1111/j.1548-1433.2012.01445..

Czaika, M. i de Haas, H. (2014). The Globalization of Migration: Has the World Become More Migratory? International Migration Review, 48 (2): 283323, doi: 10.1111/imre.12095.

Davie, G. (2007). The Sociology of Religion. London: Sage.Davis, K. F., DOdorico, P., Laio F. i Ridolfi, L. (2013). Global Spatio-Temporal Patterns

in Human Migration: A Comple Network Perspective, PLoS ONE, 8 (1): e53723, doi: 10.1371/journal.pone.0053723.

Dhaouadi, M. (2002). Capitalism, Global Humane Development and the Other Underdevelopment, u: L. Sklair (ur.). Capitalism & Development. London: Taylor & Francis, 140164.

Drayton, R. (2002). The Collaboration of Labour: Slaves, Empires, and Globalizations in the Atlantic World, c. 1600-1850, u: A. G. Hopkins (ur.). Globalization in World History. London: Pimlico, 98114.

Eco, U. (1984). Ime rue. Zagreb: Grafi

katastrofe i migracije

Documents