PRAVNI FAKULTET ZAGREBKATEDRA ZA EKONOMSKU POLITIKU

Nastavnik: doc.dr.sc.MLADEN VEDRIŠ

Suradnici: asist.mr.sc. HELENA MOROVIĆasist.mr.sc. NENAD RANČIĆ

I. NAPUTCI

ZA IZRADU SEMINARSKIH I DIPLOMSKIH RADNJI

II. POPIS TEMA SEMINARSKIH RADOVA

AKAD. GOD. 2005/2006

Zagreb, rujan 2006.

KAKO NAPISATI SEMINARSKI RAD1

Jedan od najvažnijih problema s kojim se suočavaju novopridošli studenti na fakultetu je razlika u načinu stjecanja i korištenja znanja u odnosu na onaj na koji su navikli. U osnovnoj i srednjoj školi težište nastavnog procesa je na učenju, dakle stjecanju već postojećih znanja, na fakultetu težište je na uvođenju studenata u studiranje i istraživanje, dakle organizirani proces proučavanja činjenica i ideja radi stjecanja novih spoznaja o nekoj pojavi.

Studenti se na takav način rada upućuju putem pisanja seminarskih i diplomskih radova, kao oblika iznošenja činjenica i ideja potrebnih za dokazivanje ispravnosti gledišta iznesenog u tezi, tj. iskazu vlastite spoznaje o istraživačkom problemu. Sasvim je razumljivo da niti jedno istraživanje nije potpuno originalno, nego se zasniva na prikupljenim činjenicama i idejama prethodnih istraživača. Zato profesionalna etika nalaže da je u radu nužno navesti gdje su i kako prikupljene iznesene činjenice i ideje. Ako ih je prikupio netko drugi – treba navesti tko je to učinio i gdje su objavljene, kako bi čitalac mogao provjeriti iznesene navode; a ako se radi o vlastitom istraživanju ili neposrednom zapažanju – treba iznijeti način na koji je to učinjeno kako bi se mogla provjeriti njegova vjerodostojnost. Mišljenje izneseno u tezi je subjektivno; činjenice i ideje, dakle podaci koji ga podupiru moraju biti izneseni objektivno.

Tokom pisanja seminarskog rada student može mnogo naučiti: kako izabrati, ocjenjivati i analizirati prikupljene podatke; usavršiti način razmišljanja i rada; što je najvažnije, uči kritički prosuđivati i formirati vlastito mišljenje. Samo u tom smislu se zahtijeva da studentski radovi budu originalni; no koristi koje za autora otuda proizlaze u punoj mjeri opravdavaju uloženi trud i napore. K tome upravo seminarski radovi studenata daju nastavniku najbolju sliku njihove intelektualne spremnosti i profesionalne osposobljenosti.

Kao i svaka djelatnost, i istraživanje se može obavljati na različite načine. No bez obzira na to koliko se razlikuje radni proces pojedinaca, metodologija istraživačkog rada nas uči da tu postoji deset radnih

1 Priredio prof. dr. Uroš Dujšin za potrebe seminara Ekonomse politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu – uglavnom prema knjizi R.H. Waddell (1965): 10 Steps in Writing the Research Paper. Woodbury, N.Y., uz zahvalu prof. dr. Gorazdu Nikiću i prof. dr. Stjenku Vranjicanu na korisnim primjedbama za poboljšanje prvog nacrta ovih uputa.

2

operacija koje treba obaviti određenim logičkim redom čime se bitno štedi na vremenu i trudu. Ovdje opisana metoda rada smanjuje korisnikove dvojbe i nesigurnost; omogućuje mu postizanje pouzdanijih rezultata, a time i odgovarajuće kvalitete samoga rada. Na prvi pogled izgleda kao da se pojedina operacija može i preskočiti, no iskustvo pokazuje da se time stvaraju samo nepotrebne komplikacije. Zato je preporučljivo poštivanje ovdje iznesenog redoslijeda pojedinih operacija grupiranih u četiri faze:

Definiranje zadatka : 1. Izbor teme 2. Traženje ideje 3. Postavljanje hipoteza i preliminarnog

plana

Prikupljanje podataka: 4. Izrada bibliografija5. Vođenje bilježaka

Obrada materijala: 6. Raspoređivanje bilježaka i

revizija preliminarnog plana 7. Pisanje prve verzije teksta

Prezentacija rezultata: 8. Pregled i ispravljanje teksta; pisanje uvoda i zaključka

9. Upisivanje bilježaka 10. Konačno opremanje rada

Iako će u ovom tekstu metoda istraživanja biti prikazana prema potrebama izrade seminarskog rada, ona je primjenjiva za sve vrste istraživanja, pa i pisanje diplomskih radova, magistarskih radova i doktorskih disertacija.

A. Definiranje zadatka

1. Izbor teme

Kod izbora teme osobito je važno paziti na slijedeće:

Naći temu koja je zanimljiva, tj. da je autor smatra vrijednom utroška vremena i napora;

Izabrati naslov teme koji omogućava dovršenje rada u toku raspoloživog vremena i za koju postoje dovoljni izvori informacija

3

Pri potpuno slobodnom izboru teme autor će se rukovoditi vlastitim interesima i sklonostima. Pri tome treba voditi računa i o tome je li autor u mogućnosti služiti se izvornim podacima ili vlastitim istraživanjem – dakle baviti se analizom primarnih izvora, ili je skloniji proučavanju već iznesenih činjenica i ideja – dakle služiti se sekundarnim izvorima; seminarski su radovi studenata u pravilu rezultat rada na ovim potonjim. Kod izbora teme treba izbjegavati trivijalne teme, puko opisivanje (deskripciju) činjeničnog stanja ili tema za koje nema dovoljno raspoloživih izvora. I seminarski rad mora biti utemeljen na odgovarajućim, po mogućnosti što raznovrsnijim izvorima. U svakom slučaju, i pri slobodnom izboru teme dobro je posavjetovati se s nastavnikom ili iskusnijim istraživačem.

Kod izbora tema za seminarske radove studentima se u pravilu nude popisi zadanih tema, često puta i sa već zadanim naslovima. U tom slučaju je svakako dobro pridržavati se slijedećih četiriju pravila:

Ne odabrati prebrzo: dugi naslovi pri pobližem proučavanju često sadrže relativno jednostavne i točno definirane zadatke,

Prednost dati poznatome: pogodniji su naslovi tema o kojima student već ima određenu predodžbu ili već nešto o njoj znade, a s nastavnikom provjeriti nije li namjeravani način obrade teme previše zahtjevan;

Čuvati se kratkih i općenitih naslova: oni su i suviše neodređeni za točnu definiciju zadatka.

Naslov treba razumjeti: zato ga prije izbora treba dobro proučiti.

Kod analize naslova treba poći od određivanja točnog značenja ključnih riječi koje on sadrži. Najlakša je analiza naslova koja sadrži jednu ključnu riječ; složenija je analiza naslova koji sadrže dvije ključne riječi, obično povezane veznikom i; u tom je slučaju nužno odrediti vezu na koju upućuje ovaj veznik: radi li se o sličnosti ili razlikama; identitetu ili analogiji; suprotnosti ili ovisnosti, vezi uzroka i posljedice, načela i njegove posljedice itd. Naročito treba paziti kod veoma dugih naslova, u kojem se katkada na prvi pogled ne može vidjeti suština zadatka. Po njihovom karakteru, teme na koje se odnose pojedini naslovi možemo podijeliti u slijedeće tri vrste:

Deskriptivne teme: prepoznaju se po kratkim naslovima koji sadrže samo jedan pojam (npr. «Franačka država»), katkad u upitnom obliku (npr. «Što je umišljaj?»). Takve teme su na prvi pogled lagane, jer izgleda da zahtijevaju samo navođenje činjenica o jednoj temi. No, njihova je loša strana u tome što zadatak nije dovoljno jasno definiran. Tako ispada

4

da se te činjenice mogu navoditi bez kraja i konca, a da još uvijek nije sigurno je li tema potpuno obrađena. Zbog toga je kod tih tema uvijek veoma korisno točnije odrediti zadatak (npr. «Uzroci inflacije»).

Diskusione teme: prepoznaju se po tome što sadrže dva ili više jadnako važnih pojmova, obično povezanih veznikom i odnosno ili. Tu je zadatak jasan: treba ispitati u kojem su međusobnom odnosu ta dva pojma (npr. «Totalitarizam i demokracija») odnosno koja je veza među njima (npr. «Država i državna uprava») ili koji su pojedini aspekti neke pojave (kao npr. «Prednosti i nedostaci proporcionalnog izbornog sistema»); kod korištenja veznika ili očito je da se radi o suprotstavljanju ideja (npr. «Zaštita vjerovnika ili dužnika?»). Zato su te teme zanimljive za istraživanje, pri čemu se može mnogo naučiti i izoštriti kritičko mišljenje pa se preporučaju boljim i ambicioznijim studentima.

Inventivne teme: prepoznaju se po tome što u naslovu sadrže pojam kojemu se pripisuje visok stupanj neizvjesnosti (npr. «Budućnost parlamentarne demokracije»). Takve su teme najzahtjevnije jer traže od autora da na temelju poznatih činjenica i ideja izvede vjerodostojan zaključak o nečem neizvjesnom, što se ne može valjano provjeriti. Stoga treba paziti da se rad na takvoj temi ne svede na puku špekulaciju ili, još gore, na znanstvenu fantastiku.

2. Traženje ideja

Nakon što je naslov dobro proučen, shvaćen njegov smisao i određen karakter izabrane teme, treba pronaći činjenice i ideje potrebne za donošenje preliminarnog suda (hipoteze) o predmetu istraživanja i izradu plana rada. U tu svrhu treba pronaći neki općeniti članak ili dio knjige koji se odnosi na odabranu temu kao početni izvor informacija radi utvrđivanja mogućnosti i načina obrade teme. Takvi izvori su:

- članci u enciklopedijama ili leksikonima- poglavlje monografija ili udžbenika o nekom znanstvenom

području- pregledni članci u stručnim časopisima.

Čitanje takvog izvora informacija donosi višestruke koristi, od kojih su najvažnije:

- ukazuju se mogućnosti obrade teme- može se procijeniti je li tema preširoka ili preuska- stječu se znanja o širem kontekstu izabrane teme

5

- nalaze se osnove za postavljanje hipoteze.

Prilikom čitanja ovog osnovnog izvora nužno je praviti bilješke o svim činjenicama i idejama koje se nalaze u tekstu pri čemu treba birati one koje se najneposrednije odnose na temu. K tome je korisno svaku takvu bilješku preispitati i dopuniti vlastitim zapažanjima, kao:

- je li doista tako?- zašto (ni)je tako?- u kojem slučaju (ni)je tako?- koje su posljedice toga?

Te bilješke i zapažanja su osnovica za dalji rad i znače veliki korak naprijed u temeljitoj pripremi na izvršenju postavljenog zadatka. Čitajući npr. članak o izbornim sistemima može se vidjeti da su oni različiti; da svaki ima svoje prednosti i nedostatke, kako za pojedine političke grupacije tako i za djelovanje javne vlasti; da, prema tome, i izbor pojedinog sistema ima posljedice i za stvaranje odnosa političkih snaga i za opće dobro. U članku o socijalnoj politici može se vidjeti da su njeni počeci u milosrdnim aktivnostima vjerskih organizacija; da su prve socijalne reforme motivirane težnjom za ublažavnjem socijalnih protesta; da su neko vrijeme socijalni izdaci smatrani korisnim za održavanje konjukture, i da se oni danas smatraju nužnim elementom društvene infrastrukture razvijenih zemalja. Očito je da su sve ove natuknice korisna polazišta za dalja istraživanja.

3. Postavljanje hipoteze i izdrada preliminarnog plana

Nakon izbora teme i stjecanja osnovnih saznanja o njoj treba što prije postaviti hipotezu. Time se, naime, rješava problem kako obraditi izabranu temu – tj. koje činjenice i ideje upotrijebiti i kako. Bilo bi potpuno besmisleno svoje istraživanje ograničiti na puko ponavljanje prikupljene građe; takvo je ponavljanje nemoguće, a k tome bez određenog kriterija nema ni mogućnosti njihove organizacije i selekcije. Stoga se treba koncentrirati na jednu postavku ili ideju iz prethodne analize početnog izvora informacija, hipotezu, kao prvi odgovor na pitanje postavljeno u naslovu koju daljim radom treba potvrditi, odbaciti ili izmijeniti. Takvo iznalaženje novih spoznaja i jest krajnja svrha istraživanja. Drugim riječima, istraživanje se i sastoji od provjeravanja valjanosti ili točnosti neke postavke is prethodno proučenog teksta koja je bitna za izabranu temu.

6

Hipoteza treba biti izražena u jednoj rečenici formuliranoj kao odgovor na pitanje koje je neposredno ili posredno sadržano u naslovu teme. Ona mora biti vlastiti sud autora rada, za koji on, na temelju raspoloživih informacija, ima valjane razloge vjerovati da su točni. Konačna teza, dobivena provjerom hipoteze je bitni dio svakog stručnog rada. Hipoteza je privremeni autorov sud o temi istraživanja jer ona proizlazi iz njegovog trenutnog, očito nedovoljnog znanja. Ukoliko autor tokom daljeg istraživanja ustanovi da hipoteza nije točna, treba je odbaciti i formulirati novu. S obzirom na to da je svrha istraživanja izricanje točnog i vjerodostojnog suda kojim se šire naše spoznaje – hipoteza, ako ni konačna teza, ne smije biti neka očita ili notorna činjenica ili neka neobrazložena predrasuda.

Koristi od jasno i pravovremeno postavljene hipoteze su slijedeće:

- predmet proučavanja time je točno definiran- cilj istraživanja je jasan, pa je lutanje u radu manje- znade se što je za proučavanje izabrane teme bitno a što nije.

Navedene se prednosti naročito očituju kod izrade bibliografije i kod vađenja bilježaka iz izabranih izvora jer omogućuju velike uštede u vremenu i trudu...

Istraživanje ispravnosti hipoteze i njeno dokazivanje mora, imati svoj logički red da bi bilo racionalno i vjerodostojno. Ako toga nema nepotrebno se gubi vrijeme i trud – a k tome je prisutan i rizik da je autor netočno i nepotpuno obradio relevantne činjenice i ideje. Stoga racionalnost i efikasnost istraživanja uz formulaciju hipoteze zahtijevaju i izradu preliminarnog plana rada.

Izrada plana rada je izbor pojedinačnih dijelova opće teme, poredanih po nekom logičkom redu koji autoru omogućavaju sistematsko proučavanje izabrane teme, a čitaocu praćenje njegovog slijeda misli i provjeru jesu li obrađeni svi relevantni aspekti problema. U toku samog rada autoru je znatno olakšano pronalaženje činjenica i ideja bitnih za istraživanje pojedinih aspekata istraživanja.

Planove rada možemo podijeliti u tri osnovne vrste:

Standardizirani planovi se sastoje iz slijedećih dijelova:- postavljanje (definicija) problema- pregled literature- definicija istraživanja

7

- rezultati istraživanja- zaključak.

Takvi se planovi koriste za neposredna istraživanja primarnih izvora. Uglavnom se koriste u prirodnim znanostima u istraživanjima putem eksperimentalne metode. U društvenim znanostima se na taj način obrađuju npr. ankete, statističke analize i sl.

Dijalektički planovi se sastoje iz slijedećih dijelova:- uvod- teza (afirmativno iznošenje teze)- antiteza (opovrgavanje argumenata teze)- sinteza- zaključak

Takvi su planovi naročito pogodni za diskusione teme i analizu pravnih sporova, gdje se suprotstavljaju različita mišljenja ili proučavaju pojave koje su u međusobnoj suprotnosti. Kao analitička metoda dijalektika je, kao što znamo, bila poznata još u doba skolastike.

Planovi po logičkoj progresiji sadrže, osim uvoda i zaključka kao standardnih dijelova, glavni dio razdijeljen po nekom zajedničkom logičkom kriteriju. To može biti vremenski redoslijed, prostorna dioba (npr. privatizacija u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH), dioba nekog višeg pojma (npr. osobna potrošnja, javna potrošnja, investicije kao dijelovi BNP-a) dinamička svojstva (npr. nastanak, razvoj i nestanak neke pojave) itd.

Pri izdradi preliminarnog plana treba se pridržavati i ustaljenih pravila obilježavanja pojedinih dijelova (uvod i zaključak se ne obilježavaju). Za to se koriste dva osnovna načina:

Konvencionalni način obilježavanja služi se brojevima i slovima na slijedeći način:

- za dijelove – rimskim brojevima; I., II., III. Itd.- za poglavlja unutar dijelova – velikim slovima: A., B., C. Itd.- za potpoglavlja unutar poglavlja – arapskim brojevima: 1., 2., 3.

itd.- za odlomke unutar potpoglavlja – malim slovima: a., b., c. Itd.

Taj se način obilježavanja uglavnom koristi u našoj literaturi.Noviji način obilježavanja služi se samo brojevima, i to na slijedeći

način:- za dijelove – jednostavnim brojevima: 1., 2., 3. itd.- za poglavlja unutar dijelova – dvostrukim brojevima: 1.1., 1.2.

8

- za potpoglavlja unutar poglavlja – trostrukim brojevima: 1.1.1., 1.1.2., 1.1.3. itd.

- Za odlomke unutar potpoglavlja – četverostrukim brojevima: 1.1.1.1., 1.1.1.2. itd.

Taj način obilježavanja koriste Ujedinjeni narodi i njihove specijalizirane agencije, kao i niz međunarodnih instituta.

Formulacijom hipoteze i izradom plana stvoreni su preduvjeti za izradu preliminarne bibliografije, kao osnovnog izvora informacija za dalje istraživanje.

B. Prikupljane podataka

4. Izrada bibliografije

Dosadašnje radnje su isključivo usmjerene na analizu zadatka, stvaranje osnovne predodžbe o njemu i organizaciju daljeg rada. Sada treba riješiti problem – otkuda pribaviti potrebne podatke, tj. relevantne činjenice i ideje. Upravo toj svrsi služi izrada preliminarne bibliografij; k tome od njene izrade ima još nekoliko dodatnih koristi, kao:

- stječe se uvid u to ima li uopće dovoljno izvora podataka o izabranoj temi

- može se racionalizirati rad: ako trenutno neki bibliografski izvor autoru nije dostupan, on može koristiti neki drugi izvor iz bibliografije

- izradom takve bibliografije stječe se uvid u šire znanstveno područje koje čini predmet istraživanja

- raznolikost srodnih i relevantnih tema upućuje autora na složenost problema, a time i na moguću promjenu teme ili načina njene obrade.

- naslovi i teme relevantnih izvora mogu biti izvor korisnih sugestija za dalji rad upućivanjem na vezu pojedinih aspekata izabrane tematike.

Za izradu bibliografija studentima stoje na raspolaganju brojne institucije. Tu najprije treba navesti knjižnice koje prikupljaju literaturu iz struke na koju se onosi izabrana tema. Osim Nacionalne i sveučilišne biblioteke (NSB) tu su knjižnice pojedinih znanstvenih institucija (fakulteta i instituta). Osim toga postoje i agencije za dokumentaciju,od kojih je u Hrvatskoj najvažnija Hrvatska informativna i referalna agencija

9

(HIDRA). Veoma opsežni katalog ima i Leksikografski zavod «Miroslov Krleža». Obilje literature imaju i mnoge lokalne knjižnice, a odjele za dokumentaciju imaju i pojedine državne ustanove kao npr. Hrvatska izvještajna novinska agencija (HINA) – no tima je pristup uglavnom ograničen. Informatički obrazovani studenti mogu odgovarajuće podatke potražiti i na Internetu.

Podaci o raspoloživim knjigama i časopisima knjižnice pohranjuju u katalozima, pri čemu je u nas većina još ustrojena na karticama – iako ih je sve više i kompjuterizirano. No, bez obzira na to, svi su katalozi ustrojeni po predmetima i strukama, (stručni i predmetni katalozi i po autorima (autorski katalozi). Osim toga pojedine institucije povremeno izdaju i zbornike i bibliografije posvećene određenoj tematici, a mnogi stručni časopisi u posljednjem broju za tekuću godinu obično objavljuju bibliografiju svih članaka objavljenih u toku godine. Važan izvor informacija su i specijalizirani leksikoni, koji obično na kraju određene leksikografske jedinice objavljuju i popise najvažnije literature o njoj.

Pojedine bibliografske podatke treba bilježiti polazeći od načina na koji su navedeni u kartici ili kompjuterskom ispisu. Taj je podatak najbolje zabilježiti na posebnoj bibliografskoj kartici. Ispisivanje bibliografskih jedinica na kartice preporuča se zbog toga, što se nikad ne zna hoće li ona biti upotrijebljena – bilo zbog toga što je izvor nedostupan bilo zbog toga što se pokazao kao nepotreban. Prednost toga je i u mogućnosti da se svaka kartica svake iskorištene bibliografske jedinice posebno odloži, pa ne dolazi do zabune i nereda. Napokon, prilikom ispisivanja konačne bibliografije dovoljno je samo poredati kartice po izabranom redoslijedu, pa se tako izbjegavaju neprilike sa popisima na kojima su bez reda ispisani podaci. Pravilno ispisana bibliografska kartica izgleda ovako:

S: Družić, 2004.

Družić, G. (2004): Hrvatska obratnica – stanje i perspektive hrvatskoga gospodarstva, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga

10

Prilikom vađenja bibliografije treba se točno pridržavati slijedećih pravila ispisivanja bibliografskih jedinica:

- najprije se piše prezime autora, pa inicijali njegovog imena; ako ima više od dva autora, nakon navoda prvog piše se «i dr.»; ako autor nije naveden stavlja se «xxx», a ako se radi o dokumentu stavlja se kratica ustanove

- nakon toga ispisuje se godina objavljivanja u zagradi- naziv rada: ako se radi o članku, njegov se naziv stavlja u

navodnike; naziv knjige ili dokumenta ispisuje se istaknuto (vidi dalje)

- naziv knjige, časopisa ili druge publikacije uvijek se ispisuje istaknuto (najbolje podvučeno)

- kod knjiga i dokumanata se na kraju stavlja mjesto izdanja i naziv izdavača, kod časopisa broj unutar godišta, a kod novina datum.

Navedena pravila ilustrirana su slijedećim primjerima:

1. knjiga: Bilandžić, D. (1999): Hrvatska novija povijest. Zagreb, Golden Marketing.

2. članak u zborniku: Puljiz, V. (1977): «Trendovi u socijalnoj politici Hrvatske». U: H. Bahtijari (ur.): Hrvatska kao socijalna država. Zagreb, Centar za industrijsku demokraciju

3. članak u časopisu: Margetić, L. (1999): «O pravnoj naravi zablude u klasičnom rimskom pravu». Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu. br. 2

4. nepotpisani članak u novinama: xxx «Od 3.438 kaznenih prijava 46 zatvorskih kazni». Poslovni svijet, 17 studenog 1997 (u ovom slučaju šifra može biti Poslovni svijet 1999)

5. dokument: NBH (1995): Kamatne stope u Republici Hrvatskoj. Zagreb, Narodna banka Hrvatske

Ako imamo više bibliografskih jedinica istoga autora iz iste godine, onda ih možemo obilježiti dodatnim slovima (npr. Bilandžić, 1999a9. Šifra «S» u gornjoj rubrici kartice služi za skraćeno označavanje izvora prilikom vađenja bilježaka, o čemu će kasnije biti riječi.

11

Savjesno i po ovim uputama izrađena preliminarna bibliografija je nužan preduvjet za uspješno vađenje i klasifikaciju bilježaka kao osnovice za pisanje rada. Osim toga, kartice tako izrađene bibliografije mogu se koristiti i pri obradi neke slijedeće teme, za koju su neke od tih bibliografskih jedinica relevantne. Na taj način se razultati prethodnog rada kumiliraju, pa je korist od takvog načina rada trajna..

5. Vođenje bilježaka

Vođenjem bilježaka se neposredno prikupljuju podaci za obradu izabrane teme. Zato su dobro i svrsishodno napravljenje bilješke najpouzdanija osnovica za kvalitetno istraživanje i pisanje rada. Pri tome treba poštovati najvažnije pravilo: bilješke, kao i bibliografske jedinice, treba uvijek pisati na kartice. Takve kartice, ako ih nema u trgovini, mogu se lako napraviti od starih dopisa, okružnica i sličnih dokumenata sa čistom poleđinom tako da ih jednostavno popreko presiječe napola. Pravljenje bilježaka na kartice ima niz prednosti pred pisanjem u bilježnicu; to su:

- redoslijed vođenja naših bilježaka ne odgovara redoslijedu njihovog korištenja u tekstu rada

- mogućnost slobodnog premještanja i slaganja kartice omogućava lako i brzo pravljenje usporedbi i kombinacija redoslijeda izlaganja

- jednom izrađena kartica može se kasnije koristiti i za potrebe nekog drugog rada, pa i ovdje imamo višestruku korist od iste bilješke.

Kartica s bilješkom izleda ovako:

Baran i Sweezy (1967), str. 25 – 28 Obilježja korporacije –1

«Korporativna paradigma na koju želimo usmjeriti pažnju posjeduje nekoliko karakterističnih obilježja od kojih možemo izdvojiti ova:

(1) Kontrola je u rukama uprave, tj. u rukama odbora direktora i glavnih izvršnih službenika. Vanjski su interesi često (ali ne uvijek) predstavljeni u odboru da bi se uskladili interesi i politika korporacije s interesima stalnih kupaca, dobavljača, bankara itd.; ali stvarnu moć drže unutrašnji članovi koji posvećuju sve svoje vrijeme korporaciji i čiji su interesi i sudbina vezani uz njezinu sudbinu.»

B i S ne tvrde da «veliko bogatstvo, obiteljske veze ili .... vlasništvo dionica» nemaju nikakvu ulogu u regrutaciji i napredovanju upravnog osoblja. Tvrde samo da u pravilu one ne omogućuju da čovjek izvana vrši velik utjecaj na korporaciju. «Oni predstavljaju neku vrst ulaznice da ih se pusti u samu korporaciju gdje leži stvarna korporativna moć».

12

I pri izradi bilješke na kartici treba se držati određenih pravila da bi ona bila svrsishodna i trajno korisna. Ta su pravila slijedeća:

- prije početka bilježenja na zaglavlju kartice treba (najbolje u gornjem lijevom uglu) naznačiti izvor iz kojeg se bilješka vodi; tu je već naprijed spomenuta šifra od osobite koristi

- uz šifru treba svakako označiti stranicu (odnosno stranice) s kojih bilješka potječe

- na zaglavlju (najbolje u gornjem desnom uglu) treba naznačiti glavnu misao ili temu bilješke; tom prilikom treba provjeriti jesu li iznesene činjenice ili ideje relevantne za izabranu temu – i koji njen dio

- na karticu se upisuje samo jedna misao, tema ili skupina podataka kako bi se kasnije moglo slobodno manipulirati karticom

- ako se doslovno prepisuje tekst, taj dio bilješke kao citat treba staviti pod navodnike; ako se želi preskočiti jedan dio citata, izostavljeni dio se označava sa tri točkice (...)

- dio testa koji se samo prepričava upisuje se u karticu bez navodnika

- prilikom upisivanja teksta uvijek je dobro sa lijeve strane ostaviti marginu, u koju se mogu upisivati vlastite primjedbe

- prije odlaganja kartice (najbolje u posebnu kovertu ili kutiju) treba provjeriti je li bilješka napravljena kako treba

- dobro je podvući ključne riječi u bilješci, jer se time brzo i lako može vidjeti o čemu se radi a time se ubrzava kasniji rad s bilješkom

- kod vođenja bilješki iz izvora na stranom jeziku bilješka se ispisuje u originalu, kako se ne bi gubilo vrijeme na prevođenje; bilješka u originalu može korisno poslužiti i u slučaju da neki citat treba navesti u izvorniku zbog toga što je teško prevediv ili zbog efektnije prezentacije.

Kod kraćih članaka vođenje bilježaka može se ubrzati tako da se čitav tekst fotokopira. Nakon što je članak pročitan relevantni dijelovi teksta mogu se izrezati i nalijepiti na kartice.

Gotove bilješke treba brižljivo spremiti iz istog izvora na okupu, a pojedini izvori poredani po abecednom redu imena autora donosno dokumenta.

13

C. Obrada materijala

6. Raspoređivanje bilježaka i revizija prvobitnog plana

U načelu, bilješke iz relevantnih izvora se vode dok se na iskoristi otprilike polovica svih poznatih izvora iz preliminarne bibliografije i naknadno unesene jedinice. Kod izrade seminarskih radova nastavnici obično zadaju studentima literaturu ili određuju potrebni broj bibliografskih jedinica; u tom slučaju se bilješke mogu voditi do iscrpljenja, a nakon toga počinje razvrstavanje bilježaka. Razvrstavanje bilježaka prije iscrpljenja svih izvora korisno je zbog toga, što je tada moguć već prilično dobar uvid u raspoloživi materijal i predmet istraživanja.

Samo razvrstavanje obavlja se tako da se u sredini zaglavlja olovkom označi dio preliminarnog plana na koji se odnosi sadržaj bilješke. Olovkom ispisane oznake omogućuju njihovo brisanje i upisivanje nove oznake prema potrebi. Nakon toga se sve bilješke koje se odnose na određeni dio preliminarnog plana izdvajaju u zasebne grupe. Na taj način se vidi koliko ke materijala raspoloživo za obradu pojedinog dijela rada. K tome stečena saznanja omogućuju procjenu ispravnosti preliminarnog plana, pa i same hipoteze – tj. njihovu reviziju.

Revizija se sastoji od slijedećih provjera:

- provjera teze: odražava li ona suštinu problema i je li u skladu s onim na što ukazuje sadržaj prikupljneih informacija iz bilješki

- provjera plana: ima li logičkog smisla s obzirom na hipotezu; ne preklapaju li se pojedini dijelovi; je li dovoljno razrađen (plan od samo jednog dijela nije plan); je li redosijed dijelova logički utemeljen.

- provjera prikupljene građe: daju li prikupljene informacije dovoljnu podlogu za vjerodostojan odgovor na bitna pitanja iz teme; jesu li dijelovi plana dovoljno pokriveni.

Uočeni se nedostaci mogu ukloniti promjenom hipoteze (koja sada postaje konačna teza), izmjenama i dopunama plana kao i pregledom preostale literature uz eventualni dodatak novih izvora prema potrebi. U svemu tome korisno je posavjetovati se s nastavnikom ili mentorom. Nakon toga treba dovršiti vađenje bilježaka i pristupiti pisanju prve verzije teksta.

14

7. Pisanje prve verzije teksta

Odmah na početku treba napomenuti da se tekst nikad ne počinje pisati od uvoda. Razlog tome je da se u tom slučaju često događa da je uvod preambiciozan, ne odgovara daljem izlaganju u glavnom dijelu ili jednostavno preopširan. Zato se uvod i zaključak uvijek pišu nakon pisanja glavnog dijela, jer se tada oni mogu prilagoditi njegovom sadržaju.

Postupak pisanja prve verzije teksta započinje pregledom kartica sa bilješkama izdvojenim za prvi dio glavnog dijela rada od kojega počinje pisanje. Tako izdvojene kartice sada treba poredati prema zamišljenom redoslijedu izlaganja u tom dijelu teksta. Taj se može mijenjati tako dugo dok se ne dobije zadovoljavajući rezultat. Upravo u toj mogućnosti dolazi do punog izražaja prednost ispisivanja bilježaka na kartice. Mogućnost brzog i lakog mijenjanja toka izlaganja višestruko nadoknađuje trud i vrijeme na pripremi rada i vađenju bilježaka.

Osnovno je pravilo da se pisanju svakog dijela teksta treba pristupiti kao pisanju posebnog eseja, kako se ne bi rasipao trud i vrijeme. Usklađivanje pojedinih dijelova vrši se tek prilikom revizije teksta.

Kod pisanja rukom ili PC-om treba pisati samo na jednoj strani papira, i to s proredom kako bi ostalo dovoljno mjesta za unošenje ispravaka. U tekst ne treba unositi citate, nego samo označiti njihovo mjesto a na tekst prikačiti karticu s citatom. Time se štedi na vremenu i izbjegava pogrešno citiranje. Bilješke na dnu stranice također se ne pišu, nego se samo označava mjesto u tekstu koje se poziva na bilješku i prikači karticu s oznakom da se ona odnosi na bilješku. Znatnije izmjene u tekstu izvode se tako da se određeni dio teksta izreže i nalijepi na odgovarajuće mjesto. Kod pozivanja na određeni izvor u samom tekstu, to se obilježava uputom u zagradi, koja sadrži šifru izvora i broj stranice na kojoj se nalazi tekst (npr. Josipović 1998, str. 258). Nikako se ne smije zaboraviti numerirati stranice.

Kod pisanja na kompjuteru otpadaju ograničenja u pogledu proreda i načina pisanja, jer se ispravci mogu unositi bez problema. Citate i bilješke treba unositi samo u skraćenom obliku, uz označavanje kartice na kojoj se taj citat ili bilješka nalazi. Jednako tako nema problema ni sa znatnijim izmjenama i premještanjem teksta, što je dobro poznato svakom kompjuterski pismenom korisniku. No za potrebe pregleda i ispravljanja teksta, uvijek je dobro dovršenu prvu verziju ispisati na papiru i ispravke učinjene na toj kopiji naknadno unijeti u

15

pohranjeni tekst datoteke. I u ovom slučaju ne smije se zaboraviti uprogramirati numeraciju stranica.

D. Prezentacija rezultata

8. Pregled i ispravljanje teksta; pisanje uvoda i zaključka

Prva se verzija teksta sastoji, kako je već rečeno, samo od glvanog dijela rada. Taj dio, koji čini podlogu za donošenje odgovarajućh zaključaka i pisanje uvoda treba najprije dotjerati, tj. ukloniti greške i propuste koji nužno nastaju prilikom pisanja, izmijeniti dijelove teksta koji djeluju neuvjerljivo i ukloniti proturječnosti koje se možda nalaze u njemu. Drugim riječima, treba izvršiti:

- ukljanjanje grešaka u pisanju («tipfelera»)- reviziju stila i jezika- reviziju slijeda misli- uklanjanje ponavljanja i nepotrebnih dijelova teksta.

Da bi se taj posao moglo obaviti kako treba, potreban je izvjesni vremenski odmak prema dosadašnjem radu. Zato se preporuča pustiti tekst da neko vrijeme «odleži», a prilikom revizije ga čitati naglas. Tako se najlakše uočava što i kako na njemu treba promijeniti ili dodati.

Kod tekstova pisanih rukom ili strojem manje se korekture mogu unositi upisivanjem između redaka, dok se veće unose izrezivanjem i umetanjem dijelova teksta na odgovarajuće mjesto. Na odgovarajućim dijelovima teksta treba predvidjeti mjesto za bilješke, vodeći računa da za njih ostane dovoljno mjesta dea u cijelosti budu napisane na stranici na koju spadaju. Kod tekstova pisanih kompjuterom taj je dio posla tehnički daleko lakši; no taj se posao prilično teško dade raditi s teksom na ekranu; zato se preporuča tekst odštampati, korekture izvršiti na tvrdoj kopiji i tek nakon toga ispravke unijeti u tekst. Kada je glavni dio teksta pregledan, može se pristupiti pisanju uvoda.

Svrha uvoda je zainteresirati čitaoca za obrađivanu temu i upoznati ga s načinom na koji je autor pristupio istraživanju. Zato u njemu treba:

- ukazati na aktualnost ili važnost problema- objasniti autorov pristup problemu- izložiti plan čitavog rada.

16

Prilikom ukazivanja na aktualnost ili važnost problema nije dovoljno napisati takvu tvrdnju. U to čitaoca treba uvjeriti spominjanjem nekog aktualnog događaja ili anegdote koji će čitaoca uvjeriti u to, i/ili pozivanjem na neko općepriznato načelo, potrebu ili vrijednost za koju se može pretpostaviti da njenu valjanost priznaje i čitalac. Takvi počeci uvoda (novinari ih zovu «kopče») naročito su efektni ako započinju ukazivanjem načinjenice i pojave koje se odnose na širok krug ljudi – a po mogućnosti i na potencijalne čitaoce ili se zasnivaju na nekom općepriznatom iskustvu.

Kod objašnjavanja autorova pristupa problemu bitno je pokazati da on logički proizlazi iz prirode problema ili potrebe za njegovim rješavanjem. To treba učiniti u tek nekoliko rečenica (ako se radi o kraćem radu), pri čemu su naročito intrigantni oni uvodi koji ukazuju na to da istraživani aspekt nije u skladu sa općeprihvaćenim uvjerenjem: svrha istraživanja je upravo razotkriti zbilju tamo gdje vlada privid. Iz autorova pristupa problemu proizlazi, dakako, i plan čitavog rada koji ovdje treba navesti u najkraćim crtama (tu je potrebno navesti samo glavne dijelove). Pri tome treba, dakako, paziti na to da uvod odgovara sadržaju glavnog dijela kao i onome što autor kani napisati u zaključku.

Svrha je zaključka, kao najvrijednijeg dijela rada i originalnog autorovog doprinosa, argumentirano iznošenje autorova vlastitog suda o istraženom problemu na temelju rezultata istraživanja. Zato u njemu treba:

- iznijeti autorovu tezu kao osnovni sud o problemu- ukazati na sličnosti i razlike s uvriježenim stavovima- izvesti posljedice koje otuda proizlaze.

Prilikom iznošenja teze kao autorova suda o problemu treba ukazati na to da ona proizlazi kao logična posljedica istraživanja prikazanog u glavnom dijelu rada. Pri tom je dobro u što kraćem obliku (tek nekoliko rečenica) ukazati na činjenice ili ideje koje naročito ističu njenu ispravnost. To nije uvijek nužno, naročito ako je ispravnost teze evidentna iz toka izlaganja u glavnom dijelu.

Ako je autorova teza istovjetna sa nekim već iznesenim mišljenjem o tom problemu, onda to treba nedvosmisleno izreći uz kratko obrazloženje; pristajanja uz neku već postojeću ideju ne treba se stidjeti. No zato se treba kloniti prikazivanja tuđih već iznesenih stavova kao vlastitih originalnih spoznaja; to je plagijat, dakle kažnjivo djelo koje trajno diskreditira počinitelja kao stručnjaka i znanstvenika. Zato se u

17

nekim zemljama od magistranada i doktoranada traži pismena izjava da je sav tekst koji je u njihovom radu naveden kao vlastiti to doista i jest.

Ukoliko se, međutim, autor ne slaže ni sa jednim dosad iznesenim mišljenjem onda to treba iznijeti argumentirano i s mjerom, ističući specifične okolnosti uslijed kojih su drugi autori možda imali razloga za drugačije mišljenje. Dobro je iznijeti i moguće rezerve i ograde u pogledu ispravnosti vlastitog suda, što svakako dokazuje autorovu ozbiljnost i etičnost kao čovjeka i stručanjaka. Omalovažavanje i potcjenjivanje ljudi drugačijeg mišljenja krajnje je neprimjereno svakom pravom intelektualcu.

Napokon, ukazivanje na posljedice koje proizlaze iz autorove teze logičan je završetak i kruna istraživanja, koji mu daje punu vrijednost i korisnost kako za autora tako i za čitaoca. I ovdje vrijedi pravilo – ne zaletavati se, nego držati se argumenata i imati mjeru, naročito vodeći računa o okolnostima i pretpostavkama pod kojima je izvođenje sudova o mogućim posljedicama valjano.

Iz svega navedenog jasno je što zaključak ne smije biti: ponavljanje sadržaja glavnog dijela, nevezano nastavljanje teksta glavnog dijela ili proizvoljne a nedokazane tvrdnje. Zaključak je, kako je već rečeno, ogledalo kvalitete i rada i autora.

18

9. Upisivanje bilježaka

Najvažniji dio finalizacije rada je je unošenje bilježaka u mjesta rezervirana u tekstu (ako je pisan rukom ili strojem) odnosno njihovo kompletiranje (kod teksta pisanog kompjuterom).

U bilješke se stavlja:

- upućivanje na izvore svih važnijih činjenica i ideja iznesenih u tekstu

- definicije manje poznatih ili specifično korištenih pojmova koji se navode u tekstu, a čije bi navođenje remetilo tok izlaganja

- upućivanje na izvore gdje je neko pitanje o kome se govori u tekstu detaljnije obrađeno

- rasprava o nekim sporednim ali korisnim aspektima nekog problema (tzv. ekskursi) koji bi mogli biti korisni čitatelju

- upućivanje na suprotna ili drugačija mišljenja od iznesenih u tekstu

- upućivanje na neki drugi dio vlastitog rada gdje se podrobnije obrađuje neko pitanje.

U bilješke se ne stavlja:

- upućivanje na izvore kod općeprihvaćenih stavova i općepoznatih činjenica

- upućivanje na općepoznate izreke, poslovice i citate.

Postupak upisivanja bilježaka razlikuje se već prema načinu na koji je sastavljena bibliografija i kako se izvori citiraju u tekstu. Autori koji primjenjuju klasični način citiranja pri kojem se godina objavljivanja rada ispisuje na kraju – a pogotovo u slučaju da na kraju rada ne objavljuju bibliografiju, svaki dodatni komentar i svako citiranje izvora stavljaju u bilješku. Kod suvremenijeg načina citiranja kakav je preporučen ovdje (v. gore, str. 8) u bilješke se stavljaju samo dodatni komentari, dok se izvori citiraju u tekstu na odgovarajućem mjestu. To se čini tako, da se u zagradi navede šifra izvora uz navođenje broja stranica, kao na kartici s bilješkom – npr.: (Dragičević i Vranjican 1997 a, str 334).

Prilikom upisivanja bilježaka i citata izvora potrebno je ponovno pregledati tekst i provjeriti da li je mjesto za bilješku pravilno odabrano. Oznaka za bilješku – njen broj – ili citat izvora kao gore stavlja se iza

19

zadnje riječi teksta na koji se odnosi bilješka. Ako se njome dokumentira neki citat, broj bilješke se stavlja iza navodnih znakova kojim je citat završen. Kod tekstova pisanih rukom ili strojem treba provjeriti slijed brojeva, tj. idu li brojevi točno jedan za drugim. Kod tekstova pisanih na kompjuteru ta briga otpada, jer svi kompjuterski programi predviđaju automatsko unošenje brojeva i njihove korekcije u slučaju unošenja dopuna ili ispravaka.

Bilješke se mogu unositi u tekst tako da se stavljaju na dno stranice na kojoj se nalazi relevantni tekst ili na kraju rada ili njegovog poglavlja na jednoj ili više posebnih stranica. Prednost je prvog načina da zainteresirani čitalac može brzo i lako pogledati bilješku; zato se taj način najčešće i primjenjuje. Prednost drugog načina je u tome da se kod pisanja rukom ili strojem ne može dogoditi da na odgovarajućoj stranici ponestane prostora za puni tekst bilješke; no zato je čitaocu otežano traženje bilješke, pa se zato taj način rijetko koristi.

S obzirom da to da je čitav posao oko pisanja, ispravljanja, dopunjavanja i opremanja tekstova silno olakšano ako je tekst pisan kompjuterom, svakome tko se želi baviti stručnim radom nužno je savladati osnove rada na kompjuteru, koji je već i u većini naših ureda zamijenio klasične pisaće strojeve.

Postupak unošenja bilježaka i citata izvora najbolje je provesti kako slijedi:

- izdvojiti karticu s bilješkom izvora s oznakom da se odnosi na taj dio teksta

- ispistati citat izvora na način naveden gore, a bilješku upisati kao normalan tekst; ako je potrebno, na kraju ispisati citat izvora

- odgovarajuće mjesto u tekstu i bilješku označiti pripadajućim brojem

- kod pisanja rukom ili strojem, početak bilješke napisati s većim početnim razmakom; kompjuter to čini automatski

- prilikom citiranja izvora točno ispisati broj stranice, i na kraju staviti točku

- prije odlaganja iskorištene kartice s bilješkom, dobro je označiti je, i to posebnom oznakom za prvo odnosno ponovno korištenje određenog izvora.

Prilikom klasičnog načina citiranja izvora treba voditi računa o tome da se, za razliku od bibliografije, inicijali autorovog imena stavljaju prije prezimena – dok sve ostale pojedinosti ostaju iste (npr.: N.

20

Engelsfeld: Povijest hrvatskog prava i države. Zagreb, Pravni fakultet, 1999, str. 312.). isto vrijedi i za citiranje ostalih vrsta izvora. Kod ovdje preporučenog načina citiranja postupa se kako je već navedeno.

Navedena pravila vrijede samo za prvo unošenje citata nekog izvora. Kod ponovljenog citiranja nekog izvora treba postupati drugačije – pri čemu i tu ima razlike. Većina autora, pogotovo suvremenih, koristi hrvatsku terminologiju koja se i ovdje preporuča; no neki, naročito stariji autori, za to koriste izraze na latinskom. Pri tome se postupa ovako:

- ako se neki izvor ponovno citira odmah nakon što je već jednom citiran – slijedeći citat može glasiti: «Isto, str 56.» ili latinski «Ibidem, str. 56.»

- ako se ponovno citira rad nekog autora sa samo jednim radom zastupljenim u bibliografiji, citat može glasiti: «Bakotić, cit. rad, str 98.» ili latinski: «Bakotić, op. cit., str. 98.»

- ako se citira rad autora sa više radova zastupljenim u bibliografiji citat može glasiti: «Šimović, «Reforma...» str. 29.»

- jednako se tako postupa i sa službenim dokumentma, redakcijskim člancima i drugim napisima čiji autor nije naveden – npr.: «Izbori...»str. 6.»

- kod citiranja nekog ranijeg dijela istog rada uputnica može glasiti: «v. gore, str. 7» ili latinski: «v. supra, str. 7».

Nakon što su sve bilješke i citati uredno uneseni, preostaje završni dio posla na konačnom opremanju rada...

10. Konačno opremanje rada

U svom konačnom obliku, rad bi trebao biti napisan na standardnom (ne tankom) papiru, po mogućnosti ispisan strojem ili na kompjuteru. Radovi pisani rukom trebaju biti uredno i čitljivo napisani tintom ili kemijskom olovkom. Na lijevoj strani teksta treba ostaviti dovoljno veliku marginu, a rad se predaje uvezan. Osim teksta, rad treba opremiti i odgovarajućom naslovnom stranicom, sadržajem, sažetkom i bibliografijom.2

Naslovna stranica sadrži ime fakulteta, ime i prezime autora, naslov rada, oznaku vrste rada (seminarski rad, diplomski rad, 2 Upute koje slijede odnose se ne samo na seminarske i diplomske, nego i na magistarske radove kao i disertacije

21

magistarski rad, doktorska disertacija), a kod seminarskih i diplomskih radova: predmet za koji je rad napisan, mjesto te mjesec i godinu predaje rada.

Sadržaj se piše na posebnoj stranici; u njemu se navode svi izdvojeni dijelovi teksta rada (uvod, dijelovi, poglavlja, odlomci, zaključak) kao i sažetak i bibliografija s naznakom stranice na kojoj se nalaze.

Sažetak opisuje u najkraćim crtama (ne više od pola stranice) sadržaj rada po pojedinim dijelovima zajedno sa tezom iz zaključka.

Bibliografija sadrži popis svih izvora korištenih i citiranih u radu, sa svim oznakama upisanim u bibliografske kartice po pravilima navedenim na str. 10.

Za uvezivanje seminarskih i diplomskih radova se u pravilu ne traži neka posebna forma – u pravilu je dovoljno da su listovi spojeni tako da se ne razilaze. Za ostale vrste ovdje spomenutih radova u pravilu se traži tvrd uvez u kojem nije moguća zamjena pojedinih stranica ili dijelova rada.

****

Na kraju treba napomenuti i ovo: mnogima će ove upute izgledati zbunjujuće – zbog na prvi pogled nepreglednog mnoštva pravila i naputaka. No ne treba se obeshrabriti: dovoljno je prije započinjanja određene faze rada pročitati samo ona pravila i naputke koji se odnose na nju – i primjenjivati ih što dosljednije. Trud će se isplatiti: kao i u svakom složenom postupku (a istraživanje i stručni rad to svakako jesu) pripreme su obično dugotrajne i zahtjevne. No zato je sam rad utoliko kvalitetniji i lakši. Uostalom, s vremenom primjena ovih pravila postaje navika, čija je korisnost svakom stručnjaku i intelektualcu doslovno nemjerljiva.

22