3

Princeza Eadlyn odrasla je slušajući beskonačne priče o tome kako su se njezini roditelji upoznali. Prije dvadeset godina, America Singer ušla je u Izbor i osvojila srce princa Maxona — i otad su živjeli sretno.

Eadlyn ne očekuje da će i njezina priča završiti ljubavlju — ne zanima je ponoviti tu bajku. Ali život jedne princeze nikad nije u cijelosti njezin — Eadlyn ne može izbjeći vlastiti Izbor i jednog određenog kandidata koji bi joj mogao osvojiti srce...

Čita se u jednom dahu. Ljupko, zanimljivo, intrigantno! — Kiersten White, New York Times

4

Jimu i Jennie Cass. Iz brojnih razloga, ali ponajviše jer su stvorili Callawaya.

5

Prvo poglavlje

Nisam mogla držati dah sedam minuta. Nisam izdržala ni minutu. Jednom sam pokušala pretrčati kilometar i pol u sedam minuta, nakon što sam čula da nekim sportašima to uspijeva u četiri minute, ali spektakularno sam podbacila kad me je probadanje ispod rebara onesposobilo negdje na pola puta.

Međutim, u sedam minuta uspjela sam izvesti nešto što bi većina držala prilično dojmljivim: postala sam kraljica.

U utrci za dolazak na svijet, bila sam sedam minuta brža od svog brata Ahrena pa je prijestolje koje je trebalo biti njegovo postalo moje. Da sam se rodila jedan naraštaj ranije, to ne bi bilo važno. Ahren je muško pa bi Ahren bio nasljednik.

Nažalost, mama i tata nisu mogli mirno gledati kako njihovo prvorođeno dijete ostaje bez titule zbog kobnih, ali prilično dražesnih grudi. Zato su na sveopću radost puka promijenili zakon i mene iz dana u dan obučavali za sljedeću vladaricu Illée.

Međutim, nisu shvaćali da se meni njihova nastojanja da moj život učine pravednim čine prilično nepravedna.

Trudila sam se ne prigovarati. Na kraju krajeva, znala sam kolika sam sretnica. Ali bilo je dana, ili ponekad

6

mjeseci, kad mi se činilo da je previše toga natovareno na moja leđa; previše za svakoga, da budem iskrena.

Prelistavala sam novine i opazila da je izbila nova pobuna, ovaj put u Zuniju. Prije dvadeset godina, kad je postao kralj, tata je najprije odlučio ukinuti kaste i stari je sustav tijekom mog života postupno nestao. I nadalje sam mislila da je posve bizarno da su ljudi nekoć živjeli s tim proizvoljnim, ali ograničavajućim etiketama na leđima. Mama je bila Petica, tata Jedinica. To nije imalo nikakva smisla, posebice zato što nije postojao nijedan vidljiv znak tih podjela. Kako bih znala hodam li pokraj 9estice ili pokraj Trojke? I zašto je to uopće bilo važno?

Kad je tata odlučio ukinuti kaste, narod diljem države bio je oduševljen. Tata je očekivao da će promjene koje je uveo postupno zaživjeti unutar jednog naraštaja, što je značilo da bi svakog časa sve trebalo sjesti na svoje mjesto.

Međutim, nije sjedalo — a ova nova pobuna bila je samo najnovija kap u nizu nemira.

— Kava, Vaše Visočanstvo — rekla je Neena odlažući napitak na moj stol.

— Hvala ti. Možeš odnijeti tanjure. Pročitala sam članak. Ovaj put, do temelja je spaljen

jedan restoran jer je njegov vlasnik odbio promaknuti konobara u glavnog kuhara. Konobar je tvrdio da mu je to promaknuće bilo obećano, ali obećanje nikad ispunjeno, i bio je siguran da je razlog njegova obiteljska prošlost.

Promatrajući pougljenjene ruševine zgrade, uistinu nisam znala na čijoj sam strani. Vlasnik ima pravo promaknuti ili otpustiti koga god želi, a konobar ima

7

pravo da ga se ne doživljava kao nešto što tehnički više ne postoji.

Odgurnula sam novine i uzela u ruku šalicu kave. Tata će se uzrujati. Bila sam sigurna da već mozga i nastoji dokučiti kako da to ispravi. Ali čak i ako možemo riješiti jedan problem, ne možemo spriječiti svaki slučaj diskriminacije nakon ukidanja kasta. Previše ih je teško nadzirati i prečesto se događaju.

Odložila sam kavu i zaputila se prema ormaru. Vrijeme je da započnem dan.

— Neena — zazvala sam. — Znaš li gdje je ona moja haljina boje šljive? Ona sa širokom vrpcom oko pasa?

Zaškiljila je razmišljajući dok mi je prilazila kako bi mi pomogla.

U usporedbi s ostalima, Neena je nova u palači. Radi za mene samo šest mjeseci, otkad se moja bivša sluškinja razboljela na dva tjedna. Neena je tankoćutno usklađena s mojim potrebama i mnogo je ugodnije društvo od svoje prethodnice pa sam je zadržala. Ujedno se divim njezinu modnom ukusu.

Neena se zagledala u golemi ormar. — Možda bismo ga trebale presložiti.

— Slobodno to učini, ako imaš vremena. Ja za taj projekt nisam zainteresirana.

— Ne kad vam ja uvijek uspijem pronaći odjeću — zadirkivala je.

— Točno! Dobrohotno je prihvatila moju šalu i smijala se, brzo

pregledavajući moje haljine i hlače. — Sviđa mi se tvoja frizura — zamijetila sam.

8

— Hvala. — Sve sluškinje nosile su kapice, ali Neena je svejedno bila kreativna u svojim frizurama. Ponekad bi joj lice uokvirivalo nekoliko gustih, crnih uvojaka, a ponekad bi kosu začešljala ispod kape. Danas je oko glave imala široke pletenice, a ostatak kose sakrila kapom. Doista me je radovalo što svoju obvezatnu odoru svakodnevno uspijeva osvježiti nečim posve osobnim.

— Ah! Evo je ovdje iza! — Neena je skinula s vješalice haljinu do koljena i raširila je preko svoje tamnopute ruke.

— Savršeno! A znaš li gdje je moj sivi blejzer? Onaj s tri-četvrt rukavima.

Bezizražajno se zagledala u mene. — Definitivno ću presložiti ormar.

Zahihotala sam se. — Ti traži, ja ću se odjenuti. Odjenula sam haljinu i počešljala se, pripremajući se za

još jedan dan kao buduće lice monarhije. Haljina je bila dovoljno ženstvena da ne djelujem kruto, ali i dovoljno stroga da me shvate ozbiljno. Tanka je to granica, ali svakodnevno hodam po njoj.

Zureći u zrcalo, razgovarala sam s vlastitim odrazom. — Ti si Eadlyn Schreave. Sljedeća si koja će upravljati

ovom državom i bit ćeš prva djevojka koja će to činiti samostalno. Nitko nije moćan kao ti.

Tata je već bio u uredu i namršteno čitao vijesti. Osim po očima, ne može se reći da mu baš nalikujem. Ili mami, kad smo već kod toga.

Tamne kose, ovalna lica i brončane puti, najviše nalikujem baki. Njezina slika na dan krunidbe visi u

9

hodniku na trećem katu i kad sam bila mlađa, često sam je proučavala nastojeći procijeniti kako ću izgledati kad odrastem. Na tom je portretu bila otprilike mojih godina i iako ne nalikujemo kao jaje jajetu, ponekad se osjećam kao njezina replika.

Prišla sam tati i poljubila ga u obraz. — Dobro jutro. — Jutro. Jesi li vidjela novine? — Jesam. Ovaj put barem nitko nije poginuo. — Hvala nebesima na tome. — Najgore su vijesti o

nestalima ili poginulima koji su ostavljeni na ulici. Strašno je čitati imena mladih muškaraca koji su isprebijani samo zato što su svoje obitelji preselili u ljepši dio grada ili žena koje su napadnute jer su pokušale dobiti posao koji im u prošlosti ne bi bio dostupan.

Ponekad bi se odmah otkrio razlog i osoba iza tih zločina, ali najčešće se suočavamo s mnogo upiranja prstom i nijednim pravim odgovorom. Meni je to naporno gledati, a znam da je tati još i gore.

— Ne razumijem. — Skinuo je naočale za čitanje i protrljao oči. — Više nisu željeli kaste. Nismo žurili, ukinuli smo ih postupno da se svi stignu prilagoditi. A sad pale građevine.

— Postoji li način da to uredimo? Možemo li osnovati vijeće koje će rješavati pritužbe? — Ponovno sam pogledala fotografiju u novinama. U kutu, mladi sin vlasnika restorana plakao je jer su sve izgubili. U srcu sam znala da bi pritužbe pristizale brže nego što se itko može pozabaviti njima, ali znala sam i da tata ne može samo mirno stajati i ništa ne učiniti.

Tata me je pogledao. — To je ono što bi ti učinila?

10

Nasmiješila sam se. — Ne, ja bih pitala tatu što bi on učinio.

Uzdahnuo je. — To neće biti uvijek moguće, Eadlyn. Moraš biti snažna, odlučna. Kako bi ti riješila ovaj određeni slučaj?

Razmislila sam. — Mislim da ga ne možemo riješiti. Ne postoji način da dokažemo da su stare kaste razlog iz kojeg je konobaru uskraćeno obećano promaknuće. Možemo samo otvoriti istragu kako bismo pronašli krivca za požar. Ta obitelj danas je izgubila sredstva za život i netko za to mora odgovarati. Pravda se ne utjeruje paležom.

Odmahnuo je glavom na novine. — Mislim da si u pravu. Volio bih da im mogu pomoći. Ali i važnije od toga jest da smislimo način kako spriječiti da se ovakvo što ne ponovi. Izgredi su uzeli maha, Eadlyn, a to me plaši.

Tata je bacio novine u smeće pa ustao i prišao prozoru. Položaj njegova tijela otkrivao je napetost. Ponekad mu njegova uloga donosi veliku radost, na primjer kad posjećuje škole koje se neumorno trudi poboljšati, ili kad vidi kako zajednice cvjetaju u razdoblju bez rata koje je započelo s njim. Ali takvi su slučajevi postajali sve rjeđi. Većinu dana bio je zabrinut zbog stanja u državi i morao se usiljeno smješkati kad bi došli novinari, u nadi da će se njegova smirenost nekako proširiti na sve druge. Mama mu je pomagala nositi taj teret, ali na kraju dana sudbina države bila je samo na njegovim ramenima. Jednoga dana, bit će na mojima.

Ma koliko to bilo tašto, brinula sam se da ću prerano osijedjeti.

11

— Eadlyn, napiši mi podsjetnik da pošaljem pismo guverneru Harpenu u Zuniju. I molim te, naznači da ga naslovim na Joshuu Harpena, a ne na njegova oca. Stalno zaboravljam da je on pobijedio na prošlim izborima.

Zapisala sam njegove upute svojim otmjenim kurzivom, misleći koliko će tata biti zadovoljan kad ga kasnije vidi. Zagorčavao mi je život zbog rukopisa.

Cerila sam se u sebi kad sam ga ponovno pogledala, ali smjesta sam se uozbiljila vidjevši kako trlja čelo i očajnički pokušava smisliti rješenje ovih problema.

— Tata? Okrenuo se i nagonski ispravio ramena, kao da mora

glumiti snagu čak i preda mnom. — 9to misliš, zašto se ovo događa? Nije uvijek bilo

ovako. Izvio je obrve. — Sigurno nije — odvratio je, gotovo sebi

u bradu. — Isprva su se svi činili zadovoljnima. Svaki put kad bismo ukinuli novu kastu, ljudi su slavili. Nizbrdo je krenulo tek posljednjih nekoliko godina, otkad su sve etikete i službeno izbrisane.

Ponovno se zagledao kroz prozor. — Jedino što mi pada na pamet jest da su oni koji su odrasli s kastama svjesni koliko je sad mnogo bolje. U usporedbi s ranijom situacijom, lakše je vjenčati se ili raditi. Obiteljski prihodi nisu ograničeni jednim zanimanjem. Više je izbora kad je riječ o obrazovanju. Ali oni koji odrastaju bez kasta i svejedno se bune... valjda ne znaju što bi drugo sa sobom.

Pogledao me je i slegnuo ramenima. — Treba mi vremena — promrmljao je. — Treba mi način da sve ovo zaustavim, ispravim i ponovno pokrenem.

12

Zamijetila sam duboku boru na njegovu čelu. — Tata, mislim da to nije moguće.

Nasmijuljio se. — I prije nam je uspijevalo. Sjećam se... Izraz u njegovim očima promijenio se. Kratko me je

promatrao i kao da mi je postavljao pitanje bez riječi. — Tata? — Da. — Jesi li dobro? Trepnuo je nekoliko puta. — Da, draga, dobro sam.

Zašto se ne primiš posla oko onih smanjenja proračuna? Poslijepodne ćemo razmotriti tvoje zamisli. Moram razgovarati s tvojom majkom.

— Naravno. — Matematičke vještine nisu mi bile urođene pa sam morala dvostruko duže raditi na svakom prijedlogu smanjenja proračuna ili financijskom planu. Ali apsolutno sam odbijala da mi neki od tatinih savjetnika stoji iza leđa s kalkulatorom u ruci i ispravlja sve što zabrljam. Čak i kad sam morala ostati budna cijelu noć, uvijek sam se pobrinula da moji izvještaji budu točni.

Naravno, Ahren je bio prirodno dobar matematičar, ali on nikad nije morao sjediti na sastancima o proračunima ili pružanju zdravstvene skrbi. Izvukao se zbog glupih sedam minuta.

Tata me je potapšao po ramenu prije negoli je izjurio iz prostorije. Trebalo mi je duže nego inače da se usredotočim na brojke. Nisam mogla ne razmišljati o izrazu tatina lica jer bila sam apsolutno sigurna da ima neke veze sa mnom.

13

Drugo poglavlje

Nakon nekoliko sati rada na izvještaju o proračunu, odlučila sam da mi treba stanka i povukla se u svoju sobu da mi Neena izmasira ruke. Obožavam te male raskoši. Haljine sašivene točno prema mojim mjerama, egzotični deserti koji dotječu samo zato što je četvrtak i beskonačne zalihe lijepih stvari — sve su to povlastice i meni nedvojbeno najdraži dijelovi posla.

Moja soba ima pogled na vrt. Kako je dan odmicao, svjetlo je poprimilo toplu boju meda i razvedrilo visoke zidove. Usredotočila sam se na toplinu i Neenine vješte prste.

— U svakom slučaju, izraz lica postao mu je čudan. Kao da je načas nekamo nestao.

Pokušavala sam objasniti Neeni tatin nesvojstven odlazak tog jutra, ali bilo je teško opisati ga. Nisam znala je li uopće pronašao mamu jer se nije vratio u ured.

— Da nije bolestan? Zadnjih dana izgleda umorno. — Neenini prsti izvodili su svoju magiju dok je govorila.

— Stvarno? — začudila sam se. Meni tata nije izgledao posebno umorno. — Vjerojatno je samo pod stresom. Sa svim odlukama koje mora donijeti, kako i ne bi bio?

14

— Jednoga dana to ćete biti vi — zamijetila je Neena tonom koji je bio mješavina iskrene zabrinutosti i nestašne zabavljenosti.

— 9to znači da ćeš me morati dvostruko češće masirati. — Ne znam. Mislim da ću za nekoliko godina možda

željeti iskušati nešto novo. Namrštila sam se. — 9to bi drugo radila? Nema mnogo

namještenja koja su bolja od posla u palači. Netko je pokucao na vrata i Neena nije imala priliku

odgovoriti. Ustala sam, navukla blejzer da izgledam pristojno i

kimnula Neeni da otvori vrata mojim gostima. U sobu je s osmijehom ušla mama, a njoj za petama tata.

Nisam mogla ne primijetiti da je uvijek tako. Na državnim događanjima ili važnim večerama mama je uvijek pokraj tate ili tik iza njega. Ali kad su samo muž i žena — a ne kralj i kraljica — tata svuda prati mamu.

— Bog, mama. — Prišla sam joj i zagrlila je. Mama mi je stavila kosu iza uha. Osmijeh nije silazio s

njezina lica. — Sviđa mi se kako si se uredila. Ponosno sam se odmaknula i zagladila haljinu

dlanovima. — Narukvice je doista ističu, zar ne? Zahihotala se. — Imaš sjajno oko za detalje. — S

vremena na vrijeme, mama mi je dopuštala da joj izaberem nakit ili cipele, ali rijetko. Mami to nije bilo zabavno kao meni i za ljepotu se nije oslanjala na modne dodatke. U njezinu slučaju, nisu joj ni trebali. Voljela sam njezin klasičan, suzdržan stil.

Mama se okrenula i dodirnula Neenino rame. — Nećemo te trebati — tiho je rekla.

15

Neena je smjesta savila koljeno i ostavila nas same. — Nešto se dogodilo? — upitala sam. — Ne, dušo. Samo želimo razgovarati nasamo. — Tata je

ispružio ruku i odveo nas do stola. — Ukazala nam se prilika o kojoj želimo porazgovarati s tobom.

— Prilika? Idemo na put? — Obožavala sam putovanja. — Molim vas, recite mi da napokon idemo na more. Možemo li ići samo nas šestero?

— Ne baš. Nećemo nikamo ići, nego ćemo imati posjetitelje — objasnila je mama.

— Oh! Društvo! Tko dolazi? Pogledali su se pa je mama nastavila: — Znaš da je

situacija trenutačno nesigurna. Ljudi su nemirni i nesretni, a mi ne uspijevamo smisliti kako da ublažimo napetost.

Uzdahnula sam. — Znam. — Tražimo način da podignemo moral — dodao je tata. Živnula sam. Podizanje morala obično uključuje

proslavu. A ja sam uvijek za tulum. — 9to ste imali na umu? — U glavi sam već počela

kreirati novu haljinu i gotovo jednako brzo odustala od nje. Nova haljina u tom času nije bila ono što je zahtijevalo moju pozornost.

— Pa — započeo je tata — javnost najbolje reagira na nešto pozitivno u našoj obitelji. Godina kad smo se tvoja majka i ja vjenčali bila je jedna od najboljih u našoj državi. Sjećaš li se kako su ljudi slavili na ulicama kad su saznali da će se roditi Osten?

Nasmiješila sam se. Kad se Osten rodio, imala sam osam godina i nikad neću zaboraviti koliko su svi bili uzbuđeni kad je to objavljeno. Glazba se čula praktički do zore.

16

— To je bilo fenomenalno. — Da. A sad stanovništvo polaže nade u tebe. Uskoro

ćeš postati kraljica. — Tata je zastao. — Mislili smo da bi možda voljela nešto javno učiniti, nešto što će narodu biti uzbudljivo, a tebi možda vrlo korisno.

Zaškiljila sam, nesigurna kamo vodi ovaj razgovor. — Slušam.

Mama se nakašljala. — Znaš da su se u prošlosti kraljevne udavale za prinčeve iz drugih država kako bi se učvrstili međunarodni odnosi.

— Dobro sam čula da si rekla ,u prošlosti', zar ne? Nasmijala se, ali meni nije bilo smiješno. — Da. — Dobro. Jer princ Nathaniel izgleda kao zombi, princ

Hector pleše kao zombi, a ako princ Njemačke Federacije do božićne proslave ne usvoji higijenske navike, ne bismo ga trebali pozvati.

Mama je ojađeno protrljala sljepoočicu. — Eadlyn, oduvijek si previše izbirljiva.

Tata je slegnuo ramenima. — Možda to nije loše — rekao je i zaradio mamin bijesan pogled.

Namrštila sam se. — O čemu vi zapravo govorite? — Znaš kako smo se tvoja mama i ja upoznali —

započeo je tata. Zakolutala sam očima. — Svi to znaju. Vas dvoje ste

praktički bajka. Na te riječi, rastopili su se od miline i lica im je ozario

osmijeh. Kao da su se malo nagnuli jedno prema drugome, a tata se ugrizao za usnicu promatrajući mamu.

— Ispričavam se. Niste sami, s vama je i vaše prvorođeno dijete, molim lijepo.

17

Mama se zacrvenjela, a tata nakašljao i nastavio. — Izbor je za nas bio vrlo uspješan. Iako su moji roditelji imali svojih problema, i njima je dobro funkcionirao. Dakle... nadali smo se... — Oklijevao je i pogledao me u oči.

Sporo sam shvaćala njihove migove. Znala sam što je Izbor, ali nikad, nijednom, nije bio predložen kao opcija ikome od nas, a ponajmanje meni.

— Ne. Mama je podigla ruke upozoravajući me. — Samo

saslušaj... — Izbor? — planula sam. — To je suludo! — Eadlyn, nerazumna si. Bijesno sam je pogledala. — Obećala si, obećala... da me

nikad nećeš prisiljavati da se udam zbog saveza s nekom državom. Po čemu je ovo bolje?

— Saslušaj nas — salijetala me mama. — Neću! — dreknula sam. — Odbijam. — Smiri se, milena. — Ne obraćaj mi se tako. Nisam dijete. Mama je uzdahnula. — Ali se tako ponašaš. — Upropaštavate mi život! — Provukla sam prste kroz

kosu i nekoliko puta duboko udahnula, u nadi da će mi to pomoći razbistriti misli. Ovo se ne smije dogoditi. Ne meni.

— Golema je to prilika — bio je uporan tata. — Pokušavate me okovati za neznanca! — Rekla sam ti da će biti tvrdoglava — progunđala je

mama tati.

18

— Pitam se od koga je to naslijedila — odvratio joj je s osmijehom.

— Ne govorite o meni kao da nisam prisutna! — Oprosti — rekao je tata. — Samo želimo da razmisliš

o našem prijedlogu. — 9to je s Ahrenom? Ne može li on to učiniti? — Ahren nije budući kralj. Osim toga, on ima Camille. Princeza Camille bila je nasljednica francuskoga

prijestolja i prije nekoliko godina treptanjem je osvojila Ahrenovo srce.

— Onda ih natjeraj da se ožene! — preklinjala sam. — Camille će postati kraljica kad za to dođe vrijeme i

morat će, kao i ti, zaprositi svog odabranika. Da je odluka Ahrenova, razmislili bismo, ali nije.

— A Kaden? Zar ne možete nagovoriti njega? Mama se suho nasmijala. — Četrnaest mu je godina!

Nemamo toliko vremena. Našem narodu sad je potrebno nešto što će ga obodriti. — Zaškiljila je promatrajući me. — I iskreno, nije li vrijeme da potražiš nekoga tko će vladati uz tebe?

Tata je kimnuo. — Istina. Teret te uloge nitko ne bi trebao nositi sam.

— Ali ja se ne želim udati — preklinjala sam. — Molim vas, nemojte me prisiljavati na to. Imam samo osamnaest godina.

— Toliko sam imala i ja kad sam se udala za tvoga oca — izjavila je mama.

— Nisam spremna — izgovarala sam se. — Ne želim muža. Molim vas, nemojte mi to učiniti.

19

Mama je ispružila ruku preko stola i položila je na moju. — Nitko ti neće ništa učiniti. Ti si ta koja će učiniti nešto za svoj narod. Dati mu dar.

— Misliš, glumiti osmijeh kad bih najradije plakala? Kratko se namrštila. — To je oduvijek bio dio tvog posla. Zurila sam u nju, nijemo zahtijevajući bolji odgovor. — Eadlyn, zašto malo ne razmisliš o našem prijedlogu?

— mirno je rekao tata. — Znam da je ovo što tražimo od tebe važna stvar.

— Znači li to da imam izbora? Tata je duboko udahnuo, razmišljajući. — Zapravo,

milena, imat ćeš trideset pet izbora. Skočila sam sa stolca i uperila prst u vrata. — Odlazite! — naredila sam. — Van! Bez riječi su izašli iz moje sobe. Zar ne znaju tko sam, za što su me obučili? Ja sam

Eadlyn Schreave. Nitko nije moćniji od mene. I zbog toga, misle li da ću se predati bez borbe, grdno se

varaju.

20

Treće poglavlje

Odlučila sam večerati u svojoj sobi. Nisam bila raspoložena gledati obitelj. Bila sam bijesna na sve njih. Na roditelje jer su sretni, na Ahrena jer prije osamnaest godina nije bio brži, na Kadena i Ostena jer su tako mladi.

Neena me je zaobišla i napunila šalicu govoreći: — Mislite li da će to doista učiniti, gospođice?

— Još uvijek pokušavam smisliti kako da se izvučem. — A da kažete da ste već u nekoga zaljubljeni? Odmahnula sam glavom bockajući vilicom hranu. —

Pred njima sam uvrijedila svoja tri najizglednija kandidata. Odložila je tanjurić s čokoladnim bombonima nasred

stola, pogodivši da ću slatkiše vjerojatno željeti više od lososa s kavijarom.

— Onda recite da ste se zaljubili u stražara! Sluškinjama se to često događa — predložila je s hihotom.

— Sluškinjama su stražari dobri, ali ja nisam toliko očajna — podsmjehnula sam se.

Njezin smijeh utihnuo je. Shvatila sam da sam je uvrijedila, ali rekla sam istinu.

Nisam mogla pristati na nekog starca, a ponajmanje na stražara. Čak i razmatranje te mogućnosti bilo je čisti gubitak vremena. Trebao mi je izlaz iz ove gabule.

21

— Nisam to tako mislila, Neena. Željela sam reći da ljudi od mene očekuju određene stvari.

— Naravno. — Gotova sam. Neću te više trebati, kolica ću ostaviti u

hodniku. Kimnula je i bez riječi otišla. Grickala sam čokoladne bombone prije nego što sam

posve odustala od hrane i navukla spavaćicu. U tom času nisam mogla dozvati pameti mamu i tatu, a Neena me nije razumjela. Morala sam porazgovarati s jedinom osobom koja će možda shvatiti moju stranu, osobom za koju sam ponekad mislila da je moja polovica. Trebao mi je Ahren.

— Jesi li u poslu? — upitala sam odškrinuvši njegova vrata. Ahren je sjedio za svojim radnim stolom i pisao. Plava

mu je kosa bila razbarušena na kraju dana, ali oči mu nisu izgledale ni približno umorne i sablasno je nalikovao na tatu s fotografija iz mladosti. Još uvijek je bio u odjeći u kojoj je večerao, ali skinuo je sako i kravatu, spremajući se za počinak. — Pokucaj, zaboga.

— Znam, znam. Ali stvar je hitna. — Tad idi po stražara — obrecnuo se i vratio svojim

papirima. — To su mi već predložili — promrmljala sam sebi u

bradu. — U frci sam, Ahrene. Treba mi tvoja pomoć. Ahren me je pogledao preko ramena i vidjela sam da već

namjerava popustiti. Stopalom je ležerno izgurao sjedalo pokraj sebe. — Uđi u moj ured.

Uzdahnula sam sjedajući. — 9to pišeš?

22

Brzo je nagurao papire povrh onoga na kojem je pisao. — Pismo Camille.

— Znaš da je možeš jednostavno nazvati. Nacerio se. — Oh, nazvat ću je. Ali ću joj i poslati ovo

pismo. — To nema smisla. 9to bi joj uopće imao reći, a da

ispuni jedan cijeli telefonski razgovor i pismo? Nakosio je glavu. — Za tvoju informaciju, razgovori i

pisma imaju drugačiju svrhu. Razgovori su za novosti i da provjeriš kako je prošao dan. Pisma su za stvari koje ne možeš uvijek reći naglas.

— Oh, stvarno? — Nagnula sam se prema stolu i posegnula za pismom.

Prije nego što sam mu se uspjela približiti, Ahrenovi prsti stisnuli su se oko moga zapešća. — Ubit ću te — zaprijetio je.

— Odlično — odbrusila sam. — Tad ćeš ti biti nasljednik i ti ćeš morati otrpjeti Izbor i oprostiti se od svoje ljubljene Camille.

Namrštio se. — Molim? Skljokala sam se natrag na stolac. — Mama i tata moraju

podići moral naroda. Zaključili su da zbog Illée — odglumila sam domoljublje — moram propatiti Izbor.

Očekivala sam zgroženost. Možda suosjećajni dlan na ramenu. Ali Ahren je zabacio glavu i prasnuo u smijeh.

— Ahrene! Nastavio je zavijati, previjati se u struku i udarati po

koljenu.

23

— Zgužvat ćeš odijelo — upozorila sam ga, na što se samo još glasnije nasmijao. — Zaboga, prestani! 9to da učinim?

— Kao da ja znam?! Ne mogu vjerovati da misle da će to uopće upaliti — dodao je, još uvijek nasmiješen.

— 9to bi to trebalo značiti? Slegnuo je ramenima. — Ne znam. Valjda sam mislio da

ćeš se ti udati posljednja, ako se ikad udaš. Mislim da su to svi pretpostavljali.

— A što bi to trebalo značiti? Topao dodir kojem sam se nadala najzad sam i dobila

kad je posegnuo za mojom rukom. — Daj, Eady. Oduvijek si neovisna. To je kraljica u tebi. Voliš biti glavna, činiti stvari po svome. Nisam mislio da bi se ikad udala dok barem neko vrijeme ne bi vladala sama.

— Kao da sam uopće imala izbora — promrmljala sam i spustila glavu, ali nisam skidala pogled s brata.

Lagano je napućio usta. — Sirota princezica. Zar ne želiš vladati svijetom?

Odgurnula sam njegovu ruku. — Sedam minuta. To si trebao biti ti. Radije bih sjedila sama i črčkala, umjesto da se gnjavim svim onim glupim papirima. I ovom apsurdnom bedastoćom s Izborom! Zar ne shvaćaš koliko je to grozno?

— Kako si se uopće uvalila u to? Mislio sam da su to ukinuli.

Ponovno sam zakolutala očima. — Ta zamisao nema apsolutno nikakve veze sa mnom. To je ono najgore. Tata nailazi na javno protivljenje pa pokušava nečim skrenuti pozornost. — Odmahnula sam glavom. — Stvarno postaje

24

gadno, Ahrene. Ljudi uništavaju domove i lokale. Neki su poginuli. Tata nije posve siguran tko stoji iza svega toga, ali misli da većinu tih nereda izazivaju ljudi naših godina, naraštaj koji je odrastao bez kasta.

Iskrivio je lice. — To nema smisla. Zašto bi netko bio uzrujan jer odrasta bez ograničenja nametnutih kastom?

Zastala sam razmišljajući. Kako da objasnim nešto o čemu smo mogli samo nagađati? — Pa, ja sam odrasla slušajući kako ću jednoga dana biti kraljica. To je bilo to. Nisam imala izbora. Ti si odrastao znajući da imaš opcije. Mogao si u vojsku, mogao si postati veleposlanik, mogao si mnogo toga. Ali što da to nije bilo tako? 9to da nisi imao sve prilike koje si mislio da ćeš imati?

— Aha — rekao je, shvaćajući. — Znači, uskraćuju im se poslovi?

— Poslovi, obrazovanje, novac. Čula sam da neki zbog starih kasta odbijaju dopustiti djeci da se vjenčaju. Ništa se ne odvija onako kako je tata mislio da će se odvijati i to je gotovo nemoguće kontrolirati. Možemo li prisiliti ljude da budu pravedni?

— I tata sad pokušava dokučiti kako to promijeniti? — sumnjičavo je upitao.

— Da, a ja sam mađioničarski trik koji će svima odvratiti pozornost dok on nešto ne smisli.

Nasmijuljio se. — To ima mnogo više smisla od tvoje nenadane sklonosti ljubavnoj romansi.

Nakosila sam glavu. — Ahrene, prestani. Priznajem, brak me ne zanima. Zašto je to važno? Druge žene mogu ostati neudate.

— Ali od drugih se žena ne očekuje da rode nasljednika.

25

Ponovno sam ga udarila. — Pomozi mi! 9to da učinim? Zagledao mi se u oči i znala sam da je pročitao moje

osjećaje jednako lako kao što sam ja uvijek čitala njegove. Vidio je da sam prestravljena. Ne uzrujana ili ljuta. Ne ogorčena ili zgrožena.

Bojala sam se. Jedno je kad od tebe očekuju da vladaš, da u rukama

držiš sudbinu milijuna ljudi. To je posao, zadatak. Mogu križati stvari s popisa, delegirati poslove. Ali ovo je nešto mnogo osobnije, još jedan dio mog života koji bi trebao biti moj, ali nije.

Njegov nestašni osmijeh iščeznuo je. Privukao je stolac bliže mojemu. — Ako žele skrenuti pozornost naroda, možda bi im mogla predložiti druge... mogućnosti. Mogući brak nije jedina opcija. Sad kad smo to utvrdili, ako su mama i tata došli do zaključka da je Izbor neophodan, možda su već iscrpili sve druge mogućnosti.

Zarila sam lice u dlanove. Nisam mu željela reći da sam ga pokušala ponuditi u zamjenu ili da sam pomislila da bi i Kaden mogao biti prihvatljiv. Osjećala sam da je on u pravu, da je Izbor mamina i tatina posljednja nada.

— Evo u čemu je problem, Eady. Ti ćeš biti prva djevojka koja će zakonito sjesti na prijestolje. Ljudi od tebe očekuju puno.

— Kao da ja to ne znam. — Ali — nastavio je — to ti ujedno daje mnogo prostora

za cjenkanje. Jedva primjetno, podigla sam glavu. — Kako to misliš? — Ako im je doista potrebno da to učiniš, pregovaraj.

26

Uspravila sam se i pokušavala smisliti što bih mogla zatražiti, ali mozak mi se vrtio u prazno. Možda postoji način da Izbor brzo obavim, a da ne završi prosidbom.

Da ne završi prosidbom! Budem li govorila dovoljno brzo, vjerojatno ću uspjeti

nagovoriti tatu da se suglasi s praktički svime, samo da dobije svoj Izbor.

— Pregovori! — šapnula sam. — Točno. Ustala sam, ščepala Ahrena za uši i poljubila ga u čelo.

— Ti si moj apsolutni heroj! Nasmiješio se. — Sve za vas, moja kraljice. Zahihotala sam se, odgurujući ga. — Hvala, Ahrene. — Primi se posla. — Mahnuo mi je da izađem iz njegove

sobe i ja sam pomislila da mu je zapravo više do toga da se vrati svojemu pismu nego da ja smislim neki plan.

Izjurila sam iz njegove sobe i pojurila prema svojoj po papir. Morala sam razmisliti.

Skrećući za ugao, sudarila sam se s nekim i tresnula poleđice na sag.

— Jao! — potužila sam se, a kad sam podigla glavu, ugledala sam Kilea Woodworka, sina gospođice Marlee.

Kile i ostali Woodworkovi imali su sobe na istome katu kao naša obitelj, što je jedinstveno velika čast. Ili iritacija, ovisno o tome što misliš o Woodworkovima.

— Zašto ne paziš? — prasnula sam. — Nisam ja trčao — odgovorio je, podižući s poda

knjige koje su mu ispale iz ruke. — Trebala bi gledati kuda ideš.

27

— Pravi gospodin smjesta bi mi pomogao da ustanem — podsjetila sam ga.

Kad je okrenuo glavu prema meni, kosa mu je pala na oči. 9išanje i brijanje bili su mu prijeko potrebni, a košulja prevelika. Nisam znala zbog koga mi je neugodnije: zbog njega jer izgleda tako neuredno ili zbog moje obitelji jer mora biti viđena s takvom katastrofom.

Najviše me živcirala njegova vječita raščupanost, a nije morao biti takav. Koliko je teško provući četku kroz kosu?

— Eadlyn, ti mene nikad nisi držala gospodinom. — Istina. — Ustala sam bez njegove pomoći i otresla

haljinu. Zadnjih šest mjeseci bila sam pošteđena Kileova ne baš

uzbudljiva društva. Bio je u Fennleyju na nekom ubrzanom kolegiju, a njegova je majka danonoćno kukala zbog njegove odsutnosti. Nisam znala što studira i nisam posebno marila. Ali sad se vratio i njegova prisutnost bila je još jedan izvor stresa na popisu koji je iz dana u dan postajao sve duži.

— Zašto bi jedna takva dama uopće trčala? — Zbog stvari koje ti zbog svoje gluposti ne možeš

shvatiti. Nasmijao se. — Naravno, jer ja sam prava budaletina. Pravo je čudo da se znam okupati.

Došlo mi je da ga upitam kupa li se uopće, jer sudeći po njegovu izgledu, bježao je glavom bez obzira od svega što nalikuje sapunu.

— Nadam se da je jedna od tih knjiga početnica iz bontona. Stvarno bi ga trebao ponoviti.

— Još nisi kraljica, Eadlyn. Smanji doživljaj. — Udaljio se, a ja sam bila bijesna na sebe jer zadnja nije bila moja.

28

Nastavila sam dalje. U životu sam u tom trenu imala većih problema od Kileove nepristojnosti. Nisam smjela tratiti vrijeme na nadmudrivanje ni dopustiti da mi pozornost odvrati išta što ne može osujetiti Izbor.

29

Čeuvruo poglavlje

Želim hiti jasna — rekla sam sjedajući u tatin ured. — Ni najmanje se ne želim udati.

Kimnuo je. — Shvaćam da se danas ne želiš udati, ali udaja je oduvijek nešto što te prije ili poslije čeka, Eadlyn. Dužna si nastaviti kraljevsku lozu.

Mrzila sam kad je o mojoj budućnosti govorio na takav način, kao da seks, ljubav i djeca nisu nešto sretno, nego dužnosti koje se izvršavaju kako hi država funkcionirala. Takvim riječima oduzimao im je svako zrnce radosti.

Od svih stvari u mom životu, ne bi li te trebale biti pravi užici, najbolji dijelovi?

Otresla sam zabrinutost i usredotočila se na posao zbog kojeg sam došla.

— Shvaćam. I slažem se da je udaja važna — diplomatski sam odgovorila. — Ali zar ti prolazeći kroz svoj Izbor nikad nisi bio zabrinut da nijedna od kandidatkinja nije ona prava za tebe? Ili da su možda došle iz pogrešnog razloga?

Usne su mu se trznule u osmijeh. — Svakog trenutka koji sam proveo budan i pola vremena dok sam spavao.

Već mi je prije ispričao mnoštvo neodređenih priča o jednoj djevojci koja je bila toliko popustljiva da ju je jedva podnosio, i drugoj koja je pokušavala manipulirati

30

Izborom u svakoj prilici. Nisam znala mnogo imena i pojedinosti, i to mi je odgovaralo. Nikad nisam voljela zamišljati da bi se tata zaljubio i u jednu drugu ženu osim mame.

— Ne misliš li da bih kao prva žena koja će biti suverena vladarica morala odrediti neke... neke kriterije za onoga tko bi mogao vladati uz mene?

Nakosio je glavu. — Nastavi. — Sigurna sam da postoji određena provjera kako bismo

bili sigurni da se u palaču neće uvući neki psihopat, zar ne?

— Naravno. — Nacerio se kao da to nije opravdana briga.

— Ali ne vjerujem da svatko može obavljati ovaj posao sa mnom. Zato — duboko sam uzdahnula — pristat ću na tu apsurdnu lakrdiju ako mi obećaš nekoliko sitnica.

— Izbor nije lakrdija. Ima sjajne rezultate. Ali slušam, draga djevojčice. Reci mi što želiš.

— Kao prvo, želim da natjecatelji budu slobodni otići po vlastitoj želji. Ne želim da netko misli da mora ostati, a ne mari za mene ili za život kojim bi morao živjeti u palači.

— S time se posve slažem — odlučno je rekao. Učinilo mi se da sam ga pogodila u živac.

— Sjajno. I znam da ćeš se ti možda usprotiviti ovoj zamisli, ali ako do kraja Izbora ne uspijem pronaći nikoga tko mi odgovara, otkazat ćemo cijelu stvar. Nema princa, nema vjenčanja.

— Ah! — rekao je naginjući se prema meni na stolcu i upirući prst u mene. — Ako to dopustim, ti ćeš ih već prvoga dana sve odbiti. Nećeš ni pokušati!

31

Zastala sam razmišljajući. — 9to ako ti zajamčim određeni vremenski rok? Na primjer, ako pristanem da Izbor traje tri mjeseca i da u tom roku odvažem svoje opcije? Nakon toga, ne nađem li prikladnog ženika, svi natjecatelji odlaze.

Prešao je rukom preko usta i malo se promeškoljio na stolcu prije nego što se ozbiljno zagledao u mene. — Eadlyn, ti znaš koliko je to važno, zar ne?

— Naravno — odgovorila sam kao iz puške, i te kako svjesna ozbiljnosti situacije. Osjećala sam da će jedan pogrešan potez mom životu odrediti smjer koji neću moći ispraviti.

— Moraš to učiniti kako treba. Zbog sviju. Naši životi, životi svih nas, u službi su našeg naroda.

Skrenula sam pogled. Ako se mene pita, mama, tata i ja trojstvo smo žrtvovanih, dok ostali čine što im je volja.

— Neću te iznevjeriti — obećala sam. — Učini što moraš. Isplaniraj, pronađi način da umiriš javnost, a ja ću ti dati prihvatljiv vremenski rok da sve to izvedeš.

Zamišljeno se zagledao u strop. — Tri mjeseca? I kuneš se da ćeš pokušati?

Podigla sam ruku. — Dajem ti svoju riječ. Ako želiš, čak ću i potpisati, ali ne mogu ti obećati da ću se zaljubiti.

— Ne bih bio tako siguran da sam na tvome mjestu — znalački je rekao. Ali ja nisam on, i nisam mama. Ma koliko on Izbor držao romantičnim, ja sam u njemu vidjela samo trideset pet glasnih, antipatičnih momaka čudna mirisa koji će nahrupiti u moj dom. Ništa od toga nije mi zvučalo čarobno.

— Dogovoreno.

32

Ustala sam, praktički spremna zaplesati. — Stvarno? — Stvarno. Prihvatila sam njegovu ispruženu ruku i zapečatila svoju

budućnost kratko je protresavši. — Hvala ti, tata. Izišla sam iz ureda prije nego što on primijeti moj

osmijeh od uha do uha. Već sam počela smišljati kako bih mogla natjerati većinu momaka da odu vlastitom voljom. Znala sam djelovati zastrašujuće kad sam morala ili pronaći način da palaču učinim odbojnim okruženjem. Ujedno sam imala tajno oružje u Ostenu koji je od nas četvero bio najveći vragolan i pomoći će mi ako ga zamolim, vjerojatno uz tek minimalno nagovaranje.

Divila sam se pomisli da se jedan običan momak osjeća dovoljno hrabrim za izazove koje podrazumijeva uloga princa. Ali nitko me neće vezati prije nego što sama budem spremna na to i pobrinut ću se da ti jadnici znaju na što pristaju.

Studio nisu grijali, ali kad su se upalili reflektori, kao da smo bili u pećnici, toliko je postalo vruće. Davno sam naučila da je za Vijesti najbolje odabrati prozračnu odjeću i zato mi je večerašnja haljina bila nisko na ramenima. Izgledala sam otmjeno kao i uvijek, ali nisam bila zabundana da dobijem infarkt.

— Haljina je savršena — zamijetila je mama potežući nabore na rukavima. — Izgledaš dražesno.

— Hvala. I ti. Nasmiješila se, i nadalje poravnavajući moju haljinu. —

Hvala ti, dušo. Znam da se osjećaš stjerana pred zid, ali

33

mislim da će Izbor biti dobar za sve. Često si sama, udaja je nešto o čemu bismo prije ili poslije morali razmišljati i...

— I narod će biti sretan. Znam. Pokušala sam prikriti jad u glasu. Tehnički smo prestali

prodavati kraljevske kćeri, ali... ovo mi se nije činilo mnogo drugačijim. Zar mama to ne shvaća?

Skrenula je pogled s haljine na moje lice. Nešto u njezinim očima govorilo mi je da joj je žao.

— Znam da misliš da je ovo žrtva i istina je da kad živiš u službi svog naroda, postoje mnoge stvari koje činiš ne zato što želiš, nego zato što moraš. — Zastala je. — Ali ja sam zahvaljujući Izboru pronašla tvog oca i svoje najprisnije prijateljice, i spoznala sam da sam snažnija nego što sam ikad mislila da bih mogla biti. Znam za tvoj dogovor s tatom i ako do kraja Izbora ne pronađeš pravu osobu, neka bude tako. Ali molim te, dopusti si da u svemu tome nešto i doživiš. Izoštri čula, nauči nešto. I pokušaj nas ne mrziti jer to tražimo od tebe.

— Ne mrzim vas. — Ali si to barem pomislila kad smo ti predložili Izbor

— nacerila se. — Nisi li? — Imam osamnaest godina. Genetski sam predodređena

za svađu s roditeljima. — Nemam ja ništa protiv dobre svađe, pod uvjetom da

na kraju još uvijek znaš koliko te volim. Ispružila sam ruke da je zagrlim. — I ja tebe volim.

Časna riječ. Kratko me je držala pa se odmaknula, zaglađujući moju

haljinu kako bi bila sigurna da još uvijek izgledam besprijekorno prije nego što ona ode po tatu. Zaputila sam

34

se prema svom sjedalu pokraj Ahrena, koji je izvijao obrve zadirkujući me. — Sjajno izgledaš, seko. Praktički kao mladenka.

Zamahnula sam skutima i ljupko se smjestila na stolac. — Još jedna riječ i obrijat ću ti glavu dok budeš spavao.

— I ja tebe volim. Pokušala sam ne nasmiješiti se, ali nije mi uspjelo.

Ahren je jednostavno uvijek znao što treba reći ili učiniti. Prostorija se ispunila ukućanima palače. Gospođica Lucy

sjedila je sama jer je general Leger bio u obilasku, a gospodin i gospođa Woodwork sjeli su iza kamera s Kileom i Josie. Kile i Josie bili su jedina djeca Woodworkovih, a ja sam znala da je Marlee mamina najdraža prijateljica pa sam svoje najgore mišljenje o njezinim potomcima držala za sebe. Kile nije bio antipatičan kao Josie, ali svih ovih godina otkad ga poznajem, nikad nismo razgovarali ni o čemu zanimljivom. Tako mi Bog pomogao, bude li me ikad mučila gadna nesanica, angažirat ću ga da sjedi u mojoj sobi i govori. Problem riješen. A Josie... Nisam imala riječi za to koliko je ta cura jadna.

U studio su uz naklon jedan za drugim ušli tatini savjetnici. U tatinu kabinetu bila je samo jedna žena, lady Brice Mannor. Bila je ljupka i sitna, i nikad nisam bila sigurna kako netko tako smjeran uspijeva opstati u političkoj areni. Nikad je nisam čula da je podigla glas ili se naljutila, ali ljudi su je slušali. Mene muškarci nisu slušali ako nisam bila stroga.

35

Međutim, njezina me je prisutnost zaintrigirala. 9to bi se dogodilo da ja kao kraljica za svoje savjetnike uzmem isključivo žene?

To bi mogao biti zanimljiv eksperiment. Predsjednici i savjetnici iznijeli su svoje objave i novosti,

i Gavril se najzad obratio meni. Gavril Fadaye imao je zalizanu sijedu kosu, ali vrlo

zgodno lice. Odnedavna je govorio o mirovini, ali nakon ovako važne objave, morat će se zadržati malo duže nego što je namjeravao.

— Za kraj našega večerašnjeg programa, Illéo, imamo vrlo uzbudljivu vijest. A nju će vam najbolje prenijeti naša buduća kraljica, lijepa Eadlyn Schreave.

Teatralno je zamahnuo prema meni, a ja sam razvukla usta u širok osmijeh dok sam prelazila preko sagom prekrivene pozornice praćena pristojnim pljeskom.

Gavril me je kratko zagrlio i poljubio u oba obraza. — Princezo Eadlyn, dobro došli.

— Hvala, Gavrile. — Moram biti iskren. Čini mi se da je bilo jučer kad sam

objavio vijest o rođenju Vašeg Visočanstva i vašeg brata Ahrena. Ne mogu vjerovati da je otad prošlo više od osamnaest godina!

— Istina je. Sad smo odrasli ljudi. — Pogledala sam prema svojoj obitelji i razmijenila s njima srdačan pogled.

— Tek što niste ušli u povijest. Mislim da cijela Illéa jedva čeka vidjeti što čete učiniti za nekoliko godina kad postanete kraljica.

— To će zasigurno biti uzbudljivo vrijeme, ali nisam sigurna da želim toliko dugo čekati da uđem u povijest. —

36

Nestašno sam ga trknula laktom, a on je glumio iznenađenost.

— Zašto nam ne kažete što ste smislili, Vaše Visočanstvo?

Ispravila sam ramena ispred kamere C i nasmiješila se. — Naša velika nacija kroz godine je doživjela mnoge promjene. Samo za života mojih roditelja pobunjeničke snage u našoj državi praktički su ugašene i iako se još uvijek suočavamo s izazovima, sustav kasta više ne dijeli naš narod prema zamišljenim granicama. Živimo u razdoblju izvanredne slobode i nestrpljivo čekamo trenutak kad će naša nacija postati sve što može postati.

Sjetila sam se osmjehnuti i govoriti razgovijetno. Godine poduke iz obraćanja javnosti usadile su mi pravu tehniku i dok sam govorila, znala sam da pogađam sve mete koje sam trebala pogoditi.

— To je sjajno, ali ja sam svejedno osamnaestogodišnja djevojka. — Malobrojni uzvanici u publici i savjetnici zahihotali su se. — Pomalo je dosadno kad većinu dana provodiš u uredu s tatom. Bez uvrede, Vaše Veličanstvo — dometnula sam obraćajući se tati.

— Nisam se uvrijedio — odviknuo je tata. — Zato sam odlučila da je vrijeme za promjenu. Vrijeme

je da potražim ne samo nekoga tko će biti moj suradnik u ovom iznimno zahtjevnom poslu nego i partner koji će koračati sa mnom kroz život. Da bih to učinila, nadam se da će Illéa udovoljiti mojoj najdubljoj želji: da organiziram Izbor.

37

Savjetnici su zinuli i zažamorili. Vidjela sam šokirana lica ukućana. Shvatila sam da je Gavril jedina osoba koja je već upućena u moje planove i to me je iznenadilo.

— Sutra će svim ileanskim mladićima koji zadovoljavaju uvjete biti poslana pisma. Imat ćete dva tjedna da odlučite želite li se nadmetati za moju ruku. Naravno, shvaćam da vas pozivam u nepoznatu pustolovinu. Nikad dosad nismo imali Izbor u kojem je žena ta koja treba odabrati. Ali ja sam, iako imam tri brata, vrlo uzbuđena što ću upoznati budućeg princa Illée. I nadam se da će cijela Illéa slaviti sa mnom.

Lagano sam savila koljeno i vratila se na svoje sjedalo. Mama i tata promatrali su me ponosno se osmjehujući, a ja sam nastojala uvjeriti samu sebe da je njihova reakcija dovoljna, iako sam imala osjećaj da mi krv vrije u venama. Nisam mogla ne pomisliti da mi je nešto promaknulo, da u mreži koju sam samoj sebi postavila zjapi golema rupa.

Ali nisam mogla ništa učiniti. Upravo sam skočila s ruba provalije.

38

Peto poglavlje

Znala sam da u palači radi cijela vojska ljudi, ali bila sam uvjerena da se većina njih do danas skrivala. Kad se proširila vijest o ovom neočekivanom Izboru, nisu samo sluškinje i batleri užurbano trčkarali naokolo sve pripremajući, nego i ljudi koje nikad dotad nisam vidjela.

Dnevna količina izvještaja koje sam morala pročitati i sjedenja na sastancima smanjila se jer sam postala središnja točka u pripremama za Izbor.

— Ova je malo manje skupa, Vaše Visočanstvo, ali još uvijek nevjerojatno udobna i dobro će se uklopiti u postojeći dekor. — Neki je muškarac ispružio ruku u kojoj je držao velik komad tkanine pa ga prebacio preko dvaju prethodnih uzoraka.

Dodirnula sam tkaninu, očarana teksturom kao i uvijek, iako ova očito nije bila namijenjena za odjeću.

— Nisam sigurna da razumijem zašto to činimo — priznala sam. Muškarac, jedan od dekoratera u palači, stisnuo je usnice. — Zamijećeno je da su neke gostinjske sobe pomalo ženskaste i da bi vašim udvaračima moglo biti ugodnije u nečemu kao što je ovo — rekao je, izvlačeći još jedan uzorak. — Jednim običnim prekrivačem za krevet možemo postići da soba izgleda posve drugačije — uvjeravao me je.

39

— U redu — rekla sam, misleći kako je nepotrebno toliko se uzrujavati oko običnih plahta. — Moram li ja odlučiti?

Ljubazno se nasmiješio. — Vaši će otisci prstiju biti po cijelom ovom Izboru, gospođice. Čak i ako ne odaberete vi, ljudi će misliti da je to vaše djelo. Zbog toga nije naodmet za sve dobiti vaše odobrenje.

Zagledala sam se u tkaninu, poprilično iscrpljena, i razmišljala kako će sve te glupe pojedinosti upirati prstom u mene. — Ovu ćemo. — Izabrala sam najjeftiniji uzorak. Tkanina je bila tamnozelene boje i bit će savršeno prihvatljiva za tromjesečni boravak.

— Vrlo mudra odluka, Vaše Visočanstvo — pohvalio me dekorater. — Da razmotrimo bismo li zamijenili i umjetnine? — Pljesnuo je rukama i u prostoriju je ušetala rijeka sluškinja sa slikama. Uzdahnula sam, znajući da je moje poslijepodne izgubljeno.

Sutradan ujutro pozvali su me u blagovaonicu. Mama je pošla sa mnom, ali tata se nije dao odvući od posla.

Muškarac za kojeg sam pretpostavila da je naš glavni kuhar naklonio nam se, ali ne preduboko jer mu trbušina to nije dopuštala. Lice mu je bilo više crveno nego bijelo, ali nije se znojio pa sam pomislila da su ga silne godine koje je proveo u kuhinji jednostavno obarile.

— Hvala vam što ste nam se pridružile, Vaše Visočanstvo. Kuhinjsko osoblje danonoćno je radilo kako bi pronašlo prikladne opcije za prvi zajednički objed s vašim udvaračima. Naravno, želimo poslužiti sedam sljedova.

— Naravno! — odvratila je mama.

40

Glavni kuhar mi se nasmiješio. — Naravno, želimo vaše odobrenje konačnog jelovnika.

Prostenjala sam u sebi. Objed od sedam sljedova mogao bi trajati šest sati, od prvoga gutljaja koktela do zadnjeg zalogaja čokolade. Koliko će trajati kusanje nekoliko različitih jela za svaki slijed?

Ispostavilo se da kusanje traje oko osam sati i ostatak dana želudac me strahovito bolio, zbog čega nisam bila ni najmanje oduševljena kad je netko došao s pitanjima o odabiru glazbe uz prvu večeru u palači.

Hodnici su bili kao prometne ulice i svaki kutak palače odjekivao je bučnim, brzinskim pripremama. Izdržavala sam sve to najbolje što sam umjela, dok me tata jedan dan nije zaustavio u prolazu.

— Razmišljali smo o posebnoj prostoriji za Odabrane. 9to misliš da...

— Dosta! — ogročeno sam uzdahnula. — Nije me briga. Nemam pojma što bi jedan momak volio u prostoru za odmor i zabavu pa zato predlažem da pitaš nekoga s nešto testosterona. 9to se mene tiče, bit ću u vrtu.

Tata je vidio da sam na rubu živaca pa me bez protivljenja pustio da odem. Bila sam mu zahvalna na tom kratkom predahu.

Ležala sam potrbuške u bikiniju na deki prostrtoj na travnjak tik ispred šume. Kao i mnogo puta ranije, poželjela sam da imamo bazen. Dobro mi je polazilo za rukom da bude po mojemu, ali kad je bila riječ o bazenu, tata se nikad nije dao pokolebati. Kad palača bude moja, bazen će biti prvi na dnevnom redu.

41

Crtala sam haljine u bilježnicu i pokušavala opustiti se. Dok me je sunce grijalo, brzo struganje moje olovke stopilo se sa šuškanjem lišća u dražesnu, umirujuću pjesmu. Oplakivala sam gubitak mira u životu. Tri mjeseca, ponavljala sam. Tri mjeseca i sve će se ponovno vratiti u normalu.

Prodoran smijeh onečistio je spokoj vrta. — Josie — promrmljala sam sebi u bradu. Zaklanjajući oči, okrenula sam se i opazila je kako mi se približava. Bila je s jednom svojom prijateljicom, djevojkom iz više klase s kojom se namjerno družila jer joj društvo u palači nije bilo dovoljno.

Zatvorila sam bilježnicu da sakrijem svoje crteže i okrenula se na leđa sunčati se.

— To će biti dobro iskustvo za sve — čula sam kako Josie govori prijateljici. — Nemam često prilike družiti se s momcima pa će biti lijepo imati nekoga s kime mogu porazgovarati. Jednoga dana, kad bude dogovoreno moje vjenčanje, voljela bih znati razgovarati.

Zakolutala sam očima. Da sam mislila da ću iole mariti za te momke, zasmetalo bi mi što Josie misli da će biti ondje zbog nje. S druge strane, Josie misli da sve postoji zbog nje. A pomisao da je toliko važna da će njezin brak morati biti dogovoren bila je smiješna. Može se udati za koga želi i nikoga neće biti briga.

— Nadam se da ću moći doći u posjet tijekom Izbora — odgovorila je njezina prijateljica. — Bit će silno zabavno!

— Naravno, Shannon! Pobrinut ću se da sve moje prijateljice često dođu. I vama će to biti dragocjeno iskustvo.

42

Kako je ljubazno od nje što svojim prijateljičicama nudi moj dom i događanja u njemu kao prilike za učenje. Duboko sam udahnula. Morala sam se usredotočiti na opuštanje.

— Eadlyn! — uzviknula je Josie ugledavši me. Prostenjala sam pa podigla ruku u pozdrav, nadajući se

da će šutnja prenijeti moju želju za privatnošću. — Sigurno si uzbuđena zbog Izbora! — dreknula je

nastavljajući prema meni. Nisam namjeravala vikati kao seljanka pa nisam ništa

odgovorila. Nakon nekog vremena, Josie i njezina prijateljica stajale su iznad mene i zaklanjale mi sunce.

— Eadlyn, zar me nisi čula? Nisi li uzbuđena zbog Izbora?

Josie me nikad nije oslovljavala kako dolikuje. — Naravno da jesam. — I ja! Mislim da će biti uzbudljivo imati tako veliko

društvo. — Ti nećeš imati društvo — podsjetila sam je. — Ti su

momci moji gosti. Nagnula je glavu kao da sam izjavila nešto

samorazumljivo. — Znam! Ali svejedno će biti lijepo imati više ljudi u blizini.

— Josie, koliko imaš godina? — Petnaest — ponosno je odgovorila. — To sam i mislila. Ako doista želiš, sigurna sam da već

možeš izaći i sama upoznati nove ljude. Dovoljno si stara. Nasmiješila se. — Ne bih rekla. To baš nije dolično. Nisam se željela ponovno prepirati oko toga. Ja sam ta

koja se ne smije samo pokupiti i napustiti palaču bez

43

upozorenja. Sigurnosne provjere, primjerene najave i pregled protokola bili su potrebni prije nego što uopće i pomislim na to.

Također, stalno sam morala paziti s kime se družim. Nisam smjela biti viđena s bilo kime. Nelaskava fotografija ne bi bila samo snimljena, bila bi dokumentirana, pohranjena i izvučena svaki put kad bi me novine poželjele kritizirati. Morala sam stalno budno paziti kako bih izbjegla sve što bi moglo okaljati sliku o meni, o mojoj obitelji ili državi općenito.

Josie je bila obična pučanka. Nju nisu sputavala takva ograničenja.

Ali to je nije sprječavalo da se ponaša tako kako se ponašala.

— Eto, barem danas imaš društvo. Ako nemate ništa protiv, pokušavam se odmoriti.

— Naravno, Vaše Visočanstvo. — Josiena prijateljica se naklonila. Okej, nije bila tako loša.

— Vidimo se na večeri! — Josie je bila mrvicu preoduševljena zbog toga.

Pokušala sam se ponovno uljuljkati u stanje opuštenosti, ali Josien kreštav glas stalno je pronalazio put do mojih ušiju i na kraju sam skupila deku i crteže pa krenula u palaču. Ako ne mogu uživati u vrtu, mogla bih smisliti drugu zabavu.

Nakon izloženosti jarkome suncu Angelesa, hodnici u palači izgledali su sumračno dok sam čekala da se moje oči priviknu na iznenadnu tamu. Žestoko sam treptala ne bih li razabrala lice osobe koja mi je išla ususret. Bio je to Osten. Hitao je hodnikom s dvjema bilježnicama u ruci.

44

Gurnuo mi je bilježnice u ruke. — Sakrij ih u svojoj sobi, može? I ako te tko pita, nisi me vidjela.

Nestao je jednako brzo kao što se i pojavio. Uzdahnula sam, znajući da bi i sam pokušaj da shvatim bio besmislen. Ponekad nisam mogla podnijeti pritisak kojem sam bila izložena samo zato što sam prvorođeno dijete, ali Bogu hvala da sam se prva rodila ja, a ne Osten. Svaki put kad bih pokušala njega zamisliti za kormilom, zaboljela bi me glava.

Prelistala sam bilježnice, znatiželjna otkriti što to spletkari. Ispostavilo se da bilježnice uopće nisu njegove. Bile su Josiene. Prepoznala sam njezin djetinjast rukopis, a čak i da je nije odao on, po listovima s njezinim i Ahrenovim imenom u srcima odmah bih znala da su bilježnice njezine. Međutim, nije stala samo na Ahrenu. Nekoliko stranica dalje, bila je zaljubljena u sva četiri člana popularnog sastava Choosing Yesterday, a odmah nakon toga u nekoga glumca. Činilo se da bi joj bio prihvatljiv svatko s imalo moći.

Odlučila sam odložiti bilježnice na pod uz vrata koja su vodila u vrt. Ma što Osten planirao, nema šanse da bi bilo toliko mučno kao kad Josie naleti na svoje bilježnice na ulazu u palaču, ne znajući kako su dospjele onamo ni tko ih je vidio.

Za nekoga tko se ponosi silnom bliskošću s kraljevskom obitelji, dosad je doista trebala naučiti lekciju-dvije iz diskrecije.

Kad sam stigla u svoju sobu, Neena je već bila spremna i odmah je preuzela moju deku da je stavi u prljavo rublje. Navukla sam prvu odjeću koja mi se našla pod rukom;

45

danas baš nisam bila raspoložena za razmišljanje o izgledu. Tek što sam se latila češljanja, opazila sam neke fascikle na stolu.

— Lady Brice donijela ih je za vas — izvijestila me Neena.

Zagledala sam se u fascikle. Iako mi je to bio prvi stvarni posao u proteklih tjedan dana, nije mi se dalo zamarati njime. — Kasnije ću ih pregledati — obećala sam, znajući da to vjerojatno neću učiniti. Možda sutra zavirim u njih. Današnji je dan moj.

Začešljala sam kosu unatrag i pričvrstila je ukosnicama, još jednom provjerila šminku i otišla potražiti mamu. Godilo bi mi društvo i bila sam prilično sigurna da ona od mene neće tražiti da odaberem pokućstvo ili hranu.

Zatekla sam je samu u Ženskoj dvorani. Ploča uz vrata objavljivala je da se ta prostorija zapravo zove Knjižnica Newsome, ali nikad nisam čula da je itko tako zove, osim povremeno mama. U toj su se prostoriji okupljale žene pa se izvorno ime valjda činilo praktičnije.

I prije nego što sam otvorila vrata, znala sam da je mama u dvorani jer sam je čula kako svira glasovir, a njezino sviranje bilo je nepogrešivo raspoznatljivo. Voljela je govoriti o tome kako ju je tata netom nakon vjenčanja natjerao da izabere četiri posve nova glasovira, od kojih je svaki bio drukčiji. Glasoviri su bili postavljeni diljem palače. Jedan je bio u njezinim odajama, drugi u tatinim, jedan ovdje, a četvrti u uglavnom nekorištenom salonu na trećem katu.

Još uvijek sam bila ljubomorna s kakvom lakoćom svira. Sjetila sam se kako me je upozorila da će vrijeme jednog

46

dana oduzeti spretnost njezinim prstima i da će moći nabadati samo po jednoj ili dvjema tipkama odjednom. Dosad je vrijeme podbacilo.

Nastojala sam biti tiha, ali svejedno me je čula. — Zdravo, zlato — doviknula je, odmičući prste s tipki.

— Dođi i sjedni sa mnom. — Nisam te željela prekinuti. — Prišla sam joj i smjestila

se na klupicu pokraj nje. — Nisi me prekinula. Malo sam sređivala misli u glavi i

već se osjećam mnogo bolje. — Zar nešto nije u redu? Rastreseno se nasmiješila i pomilovala me po leđima. —

Ne. Samo svakodnevni zamor od posla. — Znam kako ti je — rekla sam prelazeći prstima po

tipkama, ali ne proizvodeći nikakav zvuk. — Stalno mislim da sam došla do točke kad sam sve

vidjela, sve svladala kad je riječ o ulozi kraljice. Ali čim to pomislim, sve se promijeni. Postoji... Nema veze, ti danas imaš dovoljno svojih briga. Neću te zamarati svojima.

S određenim naporom ponovno je zalijepila osmijeh na lice i iako sam željela znati što je muči — jer, na kraju, sve te muke padaju i na mene — bila je u pravu. S time se danas jednostavno nisam mogla nositi.

Činilo se da i njoj to jedva uspijeva. — Požališ li ikad? — upitala sam opazivši tugu u

njezinim očima usprkos svim nastojanjima da je prikrije. — Jesi li ikad zažalila što si se prijavila na Izbor i završila kao kraljica?

Bila sam zahvalna što nije odmah rekla da ili ne, nego je doista razmislila o mom pitanju.

47

— Ne kajem se što sam se udala za tvog oca. Ponekad se pitam kakav bih život imala bez Izbora ili da sam došla u palaču i izgubila. Mislim da bih bila dobro. Ne baš sretna, ali nesvjesna svega ostaloga što me je moglo čekati. Ali put do tvog oca bio je težak, uglavnom zato što ja nisam željela kročiti njime.

— Nimalo? Odmahnula je glavom. — Prijava na Izbor nije bila moja

zamisao. Zinula sam od zaprepaštenja. Nikad ranije nije mi to

rekla. — Nego čija? — To nije važno — brzo je odgovorila. — Ali mogu ti

reći da razumijem tvoje ograde. Mislim da će te Izbor naučiti mnogo toga o tebi samoj. Nadam se da mi vjeruješ kad ti to kažem.

— Bilo bi mi mnogo lakše vjerovati kad bih znala da to činiš zbog mene, a ne kako bi sebi kupila malo mira. — Te su mi riječi izletjele iz usta oštrije nego što sam željela.

Duboko je uzdahnula. — Znam da misliš da smo sebični, ali vidjet ćeš. Jednoga dana dobrobit države bit će na tvojim ramenima i iznenadit ćeš se što si sposobna pokušati kako se sve ne bi raspalo. Nikada nisam mislila da ćemo imati novi Izbor, ali planovi se mijenjaju kad okolnosti to zahtijevaju od tebe.

— Od mene se sad zahtijeva puno toga — odbrusila sam.

— Kao prvo, pazi na ton — prekorila me. — A kao drugo, ti vidiš samo djelić cijelog posla. Nemaš pojma pod kolikim je pritiskom tvoj otac.

48

Nijemo sam sjedila. Željela sam otići. Ako joj se ne sviđa moj ton, zašto me onda izaziva?

— Eadlyn — tiho je započela. — Sve ovo slučajno se dogodilo baš sad. Ali iskreno, prije ili poslije, nešto bih učinila.

— Kako to misliš? — Djeluješ nekako isključeno, nepovezano sa svojim

narodom. Znam da si zabrinuta zbog svih zahtjeva s kojima ćeš se suočiti kao kraljica, ali vrijeme je da vidiš i tuđe potrebe.

— Zar misliš da ih sad ne vidim? — Vidi li ona što radim cio dan?

Stisnula je usnice. — Ne, dušo. Ne ako to dolazi prije tvoje ugode.

Poželjela sam zaurlati na nju i na tatu. Naravno, tražila sam utočište u dugim kupkama ili piću uz večeru. Kad se uzme u obzir što sve žrtvujem, nisam mislila da tražim previše.

— Nisam znala da me držiš tako manjkavom. — Ustala sam i okrenula se prema vratima.

— Eadlyn, nisam to rekla. — Jesi. Nema veze. — Krenula sam prema vratima.

Njezina optužba ispunila me tolikim bijesom da sam to jedva mogla podnijeti.

— Eadlyn, dušo, tata i ja samo želimo da budeš najbolja kraljica koja možeš biti — preklinjala je.

— Bit ću — odvratila sam, jednom nogom već u hodniku. — I sigurno ne trebam dečka da mi pokaže kako ću to učiniti.

49

Pokušala sam se smiriti prije nego što odem. Imala sam osjećaj da se svemir urotio protiv mene i da me mlati sad desnom, sad lijevom rukom. Ponavljala sam u glavi da su to samo tri mjeseca, samo tri mjeseca... dok nisam začula nečiji plač.

— Jesi li sigurna? — Učinilo mi se da je to glas generala Legera.

— Jutros sam razgovarala s njom. Odlučila ga je zadržati. — Gospođica Lucy potreseno je uzdahnula.

— Jesi li joj rekla da mi tom djetetu možemo sve pružiti? Da imamo više novca nego što ikad možemo potrošiti? Da ćemo ga voljeti bez obzira na sve njegove mane? — žurno je šapatom upitao general Leger.

— Sve to i više — bila je uporna gospođica Lucy. — Znala sam da postoji velika mogućnost da će dijete biti rođeno sa psihičkim problemima. Rekla sam joj da ćemo se mi moći pobrinuti za svaku njegovu potrebu, da će se sama kraljica pobrinuti za to. Odvratila je da je razgovarala sa svojom obitelji i da su pristali pomoći joj, da se zapravo nikad i nije željela odreći djeteta. Raspitivala se o posvojenju samo zato što je mislila da će biti sama. Ispričala se, kao da isprika može išta popraviti.

Gospođica Lucy šmrcnula je nastojeći umiriti jecaje. Došuljala sam se do ugla hodnika i prisluškivala.

— Silno mi je žao, Lucy. — Nema ti zašto biti žao. Nisi ti kriv. — Te riječi

izgovorila je nježno, hrabro. — Mislim da moramo prihvatiti da je gotovo. Godine liječenja, brojni spontani pobačaji, tri neuspjela pokušaja posvojenja... jednostavno moramo odustati.

50

Dugo je vladala tišina prije nego što je general Leger odgovorio. — Ako misliš da je tako najbolje.

— Mislim. — Glas joj je zvučao samouvjereno, a onda je ponovno briznula u plač. — Još uvijek ne mogu vjerovati da nikad neću biti majka.

Sekundu kasnije njezini jecaji postali su prigušeni i znala sam da ju je suprug privukao na grudi u pokušaju da je utješi najbolje što može.

Svih ovih godina mislila sam da su Legerovi odlučili ne imati djecu. Muke gospođe Lucy nikad nisu dospjele u razgovor kad sam ja bila u prostoriji, a ona je djelovala zadovoljna igrati se s nama dok smo bili djeca i zatim nas poslati našim putem. Nikad nisam ni pomislila da su bez potomaka zbog nesretne okolnosti.

Je li moja majka u pravu? Možda ipak nisam onako brižna i pažljiva kako sam mislila? Gospođica Lucy jedna mi je od najdražih osoba na svijetu. Zar nisam trebala primijetiti koliko je nesretna?

51

Šesuo poglavlje

Trideset pet golemih košara ležalo je u uredu, do vrha nakrcanih desecima tisuća prijavnica još uvijek u omotnicama, kako bi se zaštitila anonimnost gospode. Zbog kamere sam nastojala djelovati kao da nestrpljivo iščekujem, ali imala sam osjećaj da bih u svakom času mogla povratiti u jednu od tih košara.

I to bi bio jedan način da smanjim broj kandidata. Tata je položio ruku na moja leđa. — U redu, Eady.

Samo priđi svakoj košari i izvuci jednu omotnicu. Ja ću ti ih pridržati da ti ruke budu slobodne. Otvorit ćemo ih u večerašnjem prijenosu Vijesti. Jednostavno.

Za nešto tako jednostavno, djelovalo je nevjerojatno zastrašujuće. S druge pak strane, otkad smo najavili Izbor, osjećala sam se napadnuto sa svih strana pa me ovo nije trebalo čuditi.

Namjestila sam svoju najdražu tijaru i zagladila sivu haljinu koja se prelijevala u duginim bojama. Željela sam biti sigurna da danas izgledam apsolutno blistavo i kad sam provjerila svoj odraz prije nego što sam se spustila u prizemlje, i sama sam se malo preplašila djevojke u zrcalu.

— Znači, sama doslovce izvlačim svih trideset pet omotnica? — šapnula sam, nadajući se da me kamere ne promatraju previše pozorno.

52

Tata se nasmiješio i tiho odvratio: — Povlastica koju ja nisam imao. Hajde, milena.

— Kako to misliš? — Kasnije. Idi sad. — Pokazao je prema hrpetinama

prijava. Duboko sam udahnula. Mogu ja ovo. Ma čemu se ljudi

nadali, imam plan. Potpuno siguran plan. Iz ovoga ću išetati neokrznuta. Samo nekoliko mjeseci mog života — ništa, kad se sve uzme u obzir — i vratit ću se pripremama da postanem kraljica. Sama.

Zašto onda oklijevaš?

Začepi. Prišla sam prvoj košari na kojoj je pisalo da su

natjecatelji iz Clermonta. Izvukla sam jednu omotnicu uz rub, kamere su zabljesnule i šačica ljudi u prostoriji zapljeskala je. Mama je uzbuđeno zagrlila Ahrena, a on mi se krišom nakreveljio. Gospođica Marlee oduševljeno je uzdahnula, ali gospođice Lucy nije bilo. Nije bilo ni Ostena, što me nije nimalo iznenadilo, ali Kaden je stajao i sa zanimanjem promatrao što se zbiva.

Za različite košare koristila sam različite tehnike. Iz jedne sam izvukla omotnicu na samome vrhu. U sljedeću sam duboko gurnula ruku da izvučem odabranika. Promatrači su djelovali nevjerojatno zabavljeno kad sam stigla do Caroline, mamine rodne pokrajine, izvukla dvije omotnice i nekoliko sekundi ih odvagivala u rukama prije nego što sam jednu bacila natrag u košaru.

Stavila sam i zadnju omotnicu u tatine ruke i ponovno se začulo pljeskanje i kamere su zabljeskale. Oduševljeno sam se nasmiješila (ili sam se barem nadala da tako

53

izgleda) i novinari su napustili prostoriju kako bi predali svoje ekskluzivne članke. Ahren i Kaden otišli su šaleći se, a mama me je brzo poljubila u glavu prije nego što je pošla za njima. Ponovno smo razgovarale, ali jedna drugoj nismo imale mnogo reći.

— Bila si sjajna — rekao je tata kad smo ostali sami, glasom u kojem se čulo iskreno strahopoštovanje. — Stvarno, znam koliku napetost to može izazvati, ali bila si divna.

— Kako znaš? — položila sam dlanove na bokove. — Ako nisi sam odabrao prijave?

Progutao je slinu. — Čula si u glavnim crtama kako smo tvoja mama i ja pronašli jedno drugo. Ali postoje neke sitne pojedinosti koje je najbolje ne otkrivati. Ovo ti govorim samo zato što mislim da će ti pomoći shvatiti koliko si sretna.

Kimnula sam, nesigurna kamo smjera. Uzdahnuo je. — Moj Izbor nije bio farsa, ali nije bio ni

daleko od toga. Moj otac osobno je odabrao sve natjecateljice, birajući mlade žene s političkim vezama, utjecajnim obiteljima ili dovoljno šarma da cijela država obožava tlo po kojem koračaju. Znao je da natjecateljice moraju biti dovoljno raznolike da bi sve djelovalo po propisu, pa je u mješavinu ubacio tri Petice, ali nijednu djevojku niže od toga. Petice su trebale biti samo za jednokratnu uporabu da nitko ne bi posumnjao.

Shvatila sam da sam zinula pa sam smjesta zatvorila usta. — Mama?

— Trebala je otići gotovo odmah. Istini za volju, jedva je preživjela pokušaje mog oca da utječe na moje mišljenje ili

54

je sam izbaci. A vidi je sad. — Izraz njegova lica promijenio se. — Iako mi je to bilo teško zamisliti, tvoja je mama kao kraljica omiljenija i od moje majke. Rodila je četvero lijepe, pametne, snažne djece. I izvor je sve sreće u mom životu.

Lijeno je lupkao po omotnicama u ruci. — Nisam siguran postoje li kob i sudbina. Ali mogu ti reći da će ponekad baš ono čemu se nadaš ušetati kroz vrata, odlučno da te odgurne. Ipak, nekako ćeš otkriti da si dovoljan.

Dotad nisam nikad imala razlog posumnjati da ne znam cijelu ljubavnu priču svojih roditelja. Ali s tatinim priznanjem da mama nije ni trebala biti jedna od onih među kojima će birati i maminim otkrićem da zapravo nije ni željela sudjelovati u Izboru, zapitala sam se kako su se uopće uspjeli pronaći.

Iz tatina izraza lica bilo je jasno da i sam to jedva može vjerovati.

— Bit ćeš sjajna, znaš? — rekao je s ponosnim osmijehom od uha do uha.

— Zašto to misliš? — Ti si kao tvoja majka i moja majka. Odlučna si. I što je

možda najvažnije, ne voliš neuspjeh. Znam da će sve ovo ispasti kako treba, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ti nećeš dopustiti da ispadne ikako drukčije.

Umalo sam mu rekla, umalo priznala da sam smislila stranice i stranice različitih načina kako otjerati te momke. Jer bio je u pravu: nisam željela podbaciti. Ali za mene je neuspjeh značio da mojim životom upravlja netko drugi.

55

— Sigurna sam da će sve ispasti baš kako treba — rekla sam s natruhom kajanja u glasu.

Podigao je ruku i dodirnuo mi obraz. — Obično ispadne tako.

56

Sedmo poglavlje

Sjedala u studiju bila su postavljena drugačije nego inače. Obično smo Ahren i ja bili jedini pred kamerom s našim

roditeljima, ali večeras su i Kaden i Osten dobili svoje mjesto na pozornici.

Tatini savjetnici sjedili su zajedno na suprotnoj strani, a na sredini je čekala zdjela sa svim omotnicama koje sam ranije izabrala. Uz nju je bila prazna zdjela u koju ću ih odložiti nakon što ih otvorim. Dvojila sam bih li imena Odabranih trebala osobno pročitati naglas, ali ako to učinim, barem će izgledati da držim stvari u rukama, a ta mi se pomisao svidjela.

Iza kamera, sjedala su bila ispunjena ostalim ukućanima. Među njima bio je i general Leger, koji je ljubio gospođicu Lucy u čelo nešto joj šapćući. Prošlo je nekoliko dana otkad sam načula njihov razgovor i još uvijek sam se osjećala grozno zbog nje. Od svih ljudi na svijetu, upravo su Legeri trebali biti roditelji. A od svih ljudi na svijetu, Schreaveovi su trebali biti oni koji su sposobni popraviti stvari.

Svejedno, nisam znala kako bih pomogla. Gospođica Marlee ušutkavala je Josie, vjerojatno zato što

se smijala vlastitoj, nimalo duhovitoj šali. Nikad nisam mogla shvatiti kako je netko tako krasan rodio tako groznu

57

djecu. Moja najdraža tijara? Ona koju sam imala na glavi? Bila je moja najdraža samo zato što je Josie savinula moju prvu najdražu i izgubila dva dragulja iz druge. A nije ih smjela ni dirnuti. Nikad.

Na sjedalu pokraj nje, Kile je čitao knjigu. Jer, očito, sve što se zbiva u našoj državi i našem domu njemu je previše dosadno. Kakav nezahvalnik.

Podigao je pogled s knjige, opazio da ga promatram, nakreveljio se i vratio čitanju. Zašto je uopće ovdje?

— Kako se osjećaš? — Mama se najednom našla pokraj mene, ovivši ruku oko moga ramena.

— Dobro. Nasmiješila se. — Nema šanse da se osjećaš dobro. Ovo

je zastrašujuće. — Da, istina. Baš je ljubazno od tebe što si me natjerala

na nešto ovako divno. Nesigurno se zahihotala, provjeravajući jesmo li

ponovno u dobrim odnosima. — Ne mislim da si manjkava — tiho je rekla. — Mislim

da si tisuću prekrasnih stvari. Jednog dana znat ćeš kako je biti zabrinut za vlastitu djecu. A za tebe sam zabrinutija nego za ostale. Ti nisi obična djevojka, Eadlyn. Ti si najvažnija djevojka. I želim da imaš sve.

Nisam bila sigurna što bih odgovorila. Nisam željela da se prepiremo sad kad slijedi nešto tako važno. Njezina ruka još uvijek je bila na mom ramenu pa sam je zagrlila oko leđa, a ona me poljubila u kosu, tik ispod tijare.

— Osjećam se jako nelagodno — priznala sam.

58

— Samo se sjeti kako se osjećaju momci koji su se prijavili. I za njih je ovo golema stvar. A narod će biti zadovoljan.

Usredotočila sam se na disanje. Tri mjeseca. Sloboda. Mačji kašalj.

— Ponosna sam na tebe — rekla je i još me jednom čvrsto zagrlila. — Sretno.

Udaljila se kako bi pozdravila tatu, a Ahren mi je prišao zaglađujući odijelo. — Ne mogu vjerovati da se ovo doista događa — rekao je s iskrenim uzbuđenjem u glasu. — Uistinu se radujem društvu.

— 9to, zar ti Kile nije dovoljan? — Ponovno sam brzo pogledala prema Kileu i nos mu je još uvijek bio zabijen u knjigu.

— Ne znam što imaš protiv Kilea. Stvarno je pametan. — Je li to šifra za dosadan? — Nije! Ali nestrpljiv sam upoznati i druge momke. — Ja nisam. — Prekrižila sam ruke, djelomice od

frustracije, djelomice da se zaštitim. — Oh, seko, nemoj tako. Bit će zabavno. — Promotrio je

prostoriju i nastavio šapatom: — Mogu samo zamisliti što spremaš tim sirotim budalama.

Pokušala sam suspregnuti osmijeh, ali već sam zamišljala kako ću ih gledati dok se praćakaju od muke.

Uzeo je jednu omotnicu i lupnuo me njome po nosu. — Sad se pripremi. Ako znaš imalo engleskoga, ovaj bi dio trebala izvesti bez ikakvih teškoća.

— Koji si ti davež — odvratila sam i lupila ga šakom u ruku. — Volim te.

— Znam da me voliš. Ne brini se. Bit će lako.

59

Rečeno nam je da sjednemo i Ahren je ubacio omotnicu natrag u zdjelu pa me uhvatio za ruku i odveo do mog sjedala. Kamere su se uključile i tata je započeo Vijesti novostima o predstojećem trgovačkom ugovoru s Novom Azijom. S njima smo sad toliko blisko surađivali da mi je bilo teško zamisliti da smo ikad ratovali. Spomenuo je strože imigracijske zakone, nakon čega su govorili svi njegovi savjetnici, uključujući i lady Brice. Imala sam osjećaj da njihove govorancije traju unedogled i da su prošle u sekundi.

Kad me je Gavril najavio, trebao mi je časak da se sjetim što točno moram učiniti. Ali ustala sam i prešla preko pozornice pa zauzela svoje mjesto ispred mikrofona.

Nasmiješila sam se i pogledala ravno u kameru, znajući da je svaki televizijski prijamnik u Illéi večeras uključen. — Sigurna sam da ste uzbuđeni kao i ja, pa zato preskočimo formalnosti i primimo se onoga što svi nestrpljivo čekaju. Dame i gospodo, sljedećih trideset pet mladića pozvani su da sudjeluju u ovom revolucionarnom Izboru.

Posegnula sam u zdjelu i izvukla prvu omotnicu. — Iz Likelyja — pročitala sam pa zastala otvoriti omotnicu — gospodin MacKendrick Shepard.

Podigla sam njegovu fotografiju i svi u studiju zapljeskali su dok sam je odlagala u drugu zdjelu i izvlačila novog kandidata.

— Iz Zunija... gospodin Winslow Fields. Nakon svakog imena čuo se pljesak. Holden Messenger. Kesley Timber. Hale Garner. Edwin

Bishop.

60

Kad sam posegnula za posljednjom omotnicom, imala sam osjećaj da sam već otvorila barem stotinu njih. Obrazi su me boljeli i nadala sam se da me mama neće osuđivati ako preskočim večeru i objedujem sama u svojoj sobi. Stvarno sam mislila da sam to zavrijedila.

— Ah! Iz Angelesa. — Poderala sam omotnicu i izvukla zadnju prijavu. Znala sam da mi se osmijeh pokolebao, ali stvarno nije moglo biti drugačije. — Gospodin Kile Woodwork.

Čula sam reakcije u studiju. Nekoliko ljudi zadahtalo je, nekoliko ih se nasmijalo, ali najglasnije od svega čula sam Kileovu reakciju. Knjiga mu je ispala iz ruke.

Uzdahnula sam. — I to je to. Sutra ćemo poslati savjetnike kako bi ovih trideset pet kandidata počeli pripremati za pustolovinu koja ih čeka. Već za tjedan dana doći će u palaču. Dotad mi se pridružite u čestitkama svim Odabranima.

Zapljeskala sam i svi u studiju slijedili su moj primjer. Vratila sam se na svoje sjedalo i nastojala prikriti mučninu koja me je preplavila.

Kileovo ime među prijavnicama nije me trebalo potresti tako kako me je potreslo. Na kraju krajeva, nitko od tih momaka nije imao šanse. Ali nešto mi tu nije bilo kako treba.

Čim je Gavril odjavio emisiju, svi su uglas zažamorili. Mama i tata prišli su Woodworkovima. I ja sam krenula za njima, navođena Josienim smijehom kao svjetionikom.

— Nisam se prijavio! — tvrdio je Kile. Dok sam prilazila, pogledi su nam se sreli. Vidjela sam da je uzrujan koliko i ja.

61

— Zar je to uopće važno? — upitala je mama. — Svatko punoljetan može se prijaviti.

Tata je kimnuo. — Istina. Situacija jest pomalo neobična, ali ni po čemu nezakonita.

— Ali ja ne želim sudjelovati u Izboru. — Kile je molećivo pogledao tatu.

— Tko te je prijavio? — upitala sam. Kile je odmahnuo glavom. — Ne znam. Sigurno je neka

pogreška. Zašto bih se prijavio kad se ne želim nadmetati? Mama je gledala generala Legera, a meni se učinilo da se

smješkaju. Ali u ovome nije bilo ničeg smiješnog. — Pardon! — prosvjedovala sam. — Ovo je

neprihvatljivo. Hoće li itko išta poduzeti? — Izaberi nekog drugog — predložio je Kile. General Leger odmahnuo je glavom. — Eadlyn je

pročitala tvoje ime pred cijelom državom. Ti si kandidat iz Angelesa.

— Tako je — suglasio se tata. — Javnim čitanjem imena kandidatura postaje službena. Ne možemo te zamijeniti.

Kile je zakolutao očima. Često je to činio. — Neka me onda Eadlyn izbaci već prvi dan.

— I pošaljem te kamo? — upitala sam. — Već si kod kuće.

Ahren se nasmijuljio. — Oprostite — rekao je primijetivši naše srdite poglede. — Drugima to neće sjesti dobro.

— Pošalji me nekamo daleko — predložio je Kile i zvučao je oduševljeno.

— Po stoti put, Kile, nećeš otići! — izjavila je gospođica Marlee najodlučnijim glasom koji sam od nje ikad dotad

62

čula. Prinijela je dlan sljepoočici, a gospodin Carter zagrlio ju je i nešto joj šapnuo na uho.

— Želiš otići? — upitala sam u nevjerici. — Zar ti palača nije dovoljno dobra?

— Nije moja — rekao je podižući glas. — I da budem posve iskren, dojadila mi je. Dozlogrdila su mi pravila, dozlogrdilo mi je da sam gost i više nego dozlogrdilo tvoje ponašanje razmaženog derišta.

Zadahtala sam kad je gospođica Marlee odalamila sina po glavi.

— Ispričaj se! — naredila je. Kile je stisnuo usnice, zagledan u pod. Prekrižila sam

ruke. Neće otići dok mi se ne ispriča. Ispričat će se milom ili silom.

Najzad je odlučno odmahnuo glavom i promrmljao ispriku sebi u bradu.

Skrenula sam pogled, nimalo zadivljena njegovim trudom.

— Nastavit ćemo prema planu — rekao je tata. — Ovo je Izbor kao i svaki drugi. Riječ je o ponuđenim opcijama. U ovome času, Kile je samo jedan od mnogobrojnih kandidata, a Eadlyn je sigurno mogla proći i gore.

Baš ti hvala, tata. Brzo sam provjerila Kileov izraz lica. Zurio je u pod, naizgled srdit i u nelagodi.

— Mislim da bismo sad svi trebali nešto pojesti i proslaviti. Ovo je bio vrlo uzbudljiv dan.

— Istina — suglasio se general Leger. — Idemo jesti. — Umorna sam — rekla sam okrećući se od njih. — Bit

ću u svojoj sobi.

63

Nisam čekala odobrenje. Nakon ovoga večeras, nikome nisam ništa dugovala. Davala sam im sve što žele.

64

Osmo poglavlje

Tijekom vikenda sam sve izbjegavala i činilo se da nitko nema ništa protiv, čak ni mama. Sada kad su bila objavljena imena, Izbor mi je djelovao mnogo stvarnije i rastužila me spoznaja da se moji dani samoće bliže kraju.

U ponedjeljak, prije dolaska kandidata, napokon sam se iznova pridružila ljudskom rodu i otišla u Žensku dvoranu. Gospođica Lucy bila je ondje, naizgled ponovno ona stara, vedra osoba. I nadalje sam željela da joj mogu pomoći. Znala sam da štene nije dijete, ali dosad mi je palo na pamet jedino da joj nabavim kućnog ljubimca.

Mama je razgovarala s gospođicom Marlee i čim sam kročila kroz vrata, mahnule su mi da im se pridružim.

Kad sam sjela, gospođica Marlee položila je dlan na moj. — Želim ti objasniti za Kilea. Nisi ti ta zbog koje on želi otići. Već dugo govori o odlasku i mislila sam da će semestar izvan palače to okončati. Ne mogu podnijeti da ga pustim da ode.

— Prije ili poslije morat ćeš mu dopustiti da sam izabere — istaknula je mama. Smiješno, budući da sama pokušava udati vlastitu kćer za neznanca.

— Ne razumijem. Josie nikad ne govori o odlasku. Zakolutala sam očima. Naravno da ne govori.

65

— Ali što ti tu možeš? Ne možeš ga prisiliti da ostane. — Mama je natočila šalicu čaja i odložila je pred mene.

— Angažirala sam mu drugog učitelja. Ovaj ima praktično iskustvo i Kileu može dati više od knjige pa mislim da sam time kupila još malo vremena. Stalno se nadam...

U dvoranu je nahrupila teta May. Izgledala je kao da je sišla s naslovnice nekog časopisa. Pojurila sam prema njoj i zagrlila je kostolomnom snagom.

— Vaše Visočanstvo — pozdravila je. — Začepi. Nasmijala se i privukla me k sebi uhvativši me za

ramena pa se zagledala u moje oči. — Želim čuti sve o Izboru. Kako se osjećaš? Neki su dečki na onim fotkama baš slatki. Jesi li se već zaljubila?

— Ni približno — odvratila sam sa smijehom. — Daj im nekoliko dana. S tetom May bilo je tako. Nova ljubav svakih nekoliko

mjeseci. Nas četvero — i naše rođake Astru i Lea — tretirala je kao svoju djecu, budući da se nikad nije udala. U njezinu sam društvu uvijek posebno uživala i palača mi se je uvijek činila uzbudljivijom kad je ona boravila u njoj.

— Koliko ostaješ? — upitala je mama, a May me je držala za ruku dok smo joj prilazile.

— U četvrtak odlazim. Zinula sam. — Znam. Propustit ću sve uzbuđenje! — Napućila je

usnice. — Ali Leo ima utakmicu u petak poslijepodne, Astra plesni nastup u subotu, a ja sam obećala doći.

66

Uistinu krasno napreduje — rekla je teta May okrećući se prema mami. — Vidi se da joj je majka bila umjetnica.

Nasmiješile su se. — Baš bih voljela da mogu s tobom — potužila se mama.

— Zašto ne odemo? — predložila sam, uzimajući nekoliko keksa uz čaj.

Teta May upitno me pogledala. — Shvaćaš da već imaš planove za ovaj vikend, zar ne? Velike planove? Planove koji će ti promijeniti život?

Slegnula sam ramenima. — Ne bojim se da ću mnogo propustiti.

— Eadlyn! — ukorila me mama. — Oprosti! Sve ovo jednostavno mi je previše. Sviđa mi

se kako je sad. — Gdje su fotke? — upitala je May. — Na stolu u mojoj sobi. Pokušavam naučiti imena, ali

nisam daleko dogurala. May je mahnula rukom sluškinji. — Dušice, bi li

skoknula do princezine sobe i donijela obrasce kandidata za Izbor s njezina stola?

Sluškinja se nasmiješila od uha do uha i savila koljeno, a ja sam pomislila kako će na povratku sigurno prelistati obrasce.

Mama se nagnula prema sestri. — Želim te samo podsjetiti da su ti dečki, kao prvo, zabranjena roba, a kao drugo, čak i da nisu, dvostruko si starija od njih.

Gospođica Marlee i ja nasmijale smo se, a gospođica Lucy samo se nasmiješila. Ona je prema teti May bila mnogo blaža od nas ostalih.

67

— Nemojte je zadirkivati — usprotivila se gospođica Lucy. — Sigurna sam da ima najbolje namjere.

— Hvala ti, Lucy. Ali nisam tražila da mi donesu prijavnice zbog sebe, nego zbog Eadlyn — zaklela se teta May. — Pomoći ćemo joj da stekne prednost.

— To tako ne funkcionira. — Mama se zavalila u svoj stolac i nadmeno pijuckala čaj.

Gospođica Marlee glasno se nasmijala. — Prava se javlja! Moramo li te podsjetiti na tvoju prednost?

— Molim? — šokirano sam upitala. Koliko su pojedinosti moji roditelji ispustili iz svoje priče? — 9to bi to trebalo značiti?

Mama je odložila šalicu i obrambeno podigla ruku. — Slučajno sam naletjela na tvog oca noć prije početka Izbora i, samo da znate — rekla je, obraćajući se više gospođici Marlee nego meni — zbog toga sam lako mogla biti izbačena. Nisam ostavila prvi dojam kakvom bi se čovjek nadao.

Zinula sam od čuđenja. — Mama, koliko si točno pravila prekršila?

Podigla je oči prema stropu, kao da ih pokušava prebrojiti. — U redu, znate što, samo vi pregledavajte fotografije. Pobijedile ste.

Teta May oduševljeno se nasmijala, a ja sam pokušala zapamtiti dražesnu nakošenost njezine glave i blistave oči. Sve na njoj bilo je neusiljeno glamurozno i obožavala sam je ljubavlju koja je graničila s onom koju sam osjećala prema majci. Iako sam se odrastajući osjećala pomalo obezvrijeđeno s Josie kao najprisnijom prijateljicom u igri, mamin krug prijateljica to je i više nego nadomještao.

68

Živahnost tete May, ljubaznost gospođice Lucy, vedrina gospođice Marlee i mamina snaga bile su neprocjenjive i prosvijetlile su me više od ijedne poduke.

Sluškinja se vratila i odložila pred mene hrpu obrazaca i fotografija. Na moje iznenađenje, prva je gospođica Marlee dograbila nekoliko prijavnica da ih pregleda. Teta May nije zaostajala za njom, a mama se, iako sama nije uzela u ruku nijednu prijavnicu, nagnula i virila preko ramena gospođice Marlee. Gospođica Lucy izgledala je kao da se trudi ne biti znatiželjna, ali na kraju je i ona u krilu imala hrpicu fotografija.

— Oh, ovaj izgleda obećavajuće. — Teta May gurnula je pred mene jednu fotografiju. Zagledala sam se u tamne oči usađene duboko u kožu boju ebanovine. Mladić je imao kratko ošišanu kosu i vedar osmijeh na licu. — Baden Trains, devetnaest godina, iz Sumnera.

— Zgodan je — oduševila se mama. — Očito — suglasila se May. — A prezimenom kao

Trains, vjerojatno dolazi iz obitelji Sedmica. Ovdje piše da je na prvoj godini studija marketinga. To znači da je on ili netko u njegovoj obitelji jako odlučan.

— Istina — suglasila se gospođica Marlee. — Nije to malo postignuće.

Privukla sam nekoliko obrazaca i prelistala ih. — Onda, kako se osjećaš? — upitala je teta May. — Je li

sve spremno? — Mislim da jest. — Okrenula sam jednu prijavnicu i

brzo je preletjela pogledom tražeći bilo što barem približno zanimljivo. Jednostavno mi je bilo svejedno. — Neko su vrijeme svi bili toliko izbezumljeni da sam mislila

69

kako tome nikad neće doći kraj. Čini se da su sve sobe dovršene, jelovnici dogovoreni, a sad kad je i popis službeno objavljen, sutra bi već trebala biti dogovorena i putovanja.

— Zvučiš apsolutno oduševljeno — zadirkivala je May bockajući me prstom.

Uzdahnula sam pa značajno pogledala mamu. — Baš biste i mogle znati da ovdje nije riječ samo o meni.

— Kako to misliš, dušo? — upitala je gospođica Lucy, odlažući svoju hrpu papira na krilo i zabrinuto pogledavajući sad mene sad mamu.

— Naravno da se nadamo da će Eadlyn pronaći nekoga dostojnog da se uda za njega — snalažljivo je započela mama. — Ali igrom slučaja, Izbor se održava baš u trenutku kad nam je potreban plan za smirivanje nemira izazvanih nekadašnjim kastama.

— Ames! — zgrozila se May. — Zar je tvoja kći mamac? — Ne! — Da — promrmljala sam. Teta May pogladila me po

leđima, a ja sam se osjećala neopisivo bolje zbog njezine blizine.

— Prije ili poslije, morali bismo potražiti udvarače, a ovaj Izbor Eadlyn ni na što ne obvezuje. Dogovorila se s Maxonom da cijela stvar otpada ako se ona ne zaljubi. Međutim, da, Eadlyn izvršava svoju dužnost kao pripadnica kraljevske obitelji izvodeći malu... diverziju, dok se stanovništvo ne smiri, a mi istražimo što još možemo učiniti. I, ako smijem dodati, stvar funkcionira.

— Stvarno? — upitala sam.

70

— Zar nisi vidjela novine? U ovome si času svuda u središtu pozornosti. Lokalne novine intervjuiraju svoje kandidate, a neke pokrajine održavaju zabave u nadi da će njihov udvarač pobijediti. Časopisi pišu o mogućim favoritima, a sinoć sam na vijestima vidjela prilog o nekolicini djevojaka koje osnivaju klubove obožavatelja i nose majice s imenima svojih miljenika. Cijela država obuzeta je Izborom.

— To je istina — potvrdila je gospođica Marlee. — Više nije tajna da Kile živi u palači.

— Jesu li otkrili i da ga sudjelovanje ni najmanje ne zanima? — upitala sam, razdražljivije nego što sam namjeravala. Gospođica Marlee nije bila kriva za cijeli ovaj debakl.

— Nisu — sa smijehom je odgovorila. — Ponavljam, to nema nikakve veze s tobom.

Uzvratila sam joj osmijeh. — Gospođice Marlee, čula si mamu. Kile se ne mora brinuti. Mislim da on i ja već znamo da baš ne bismo bili najbolji par, a postoji šansa da ću iz svega ovoga ionako na kraju izaći bez zaručnika. — Stopostotna šansa, da budem precizna. — Nemoj se brinuti da će on povrijediti moje osjećaje, jer samo ću vidjeti kako ide — odvratila sam, kao da je normalno dovesti gomilu momaka među kojima ću odabrati. — Nisam uzrujana.

— Rekla si da je Izbor zasjenio sve drugo — zabrinuto je započela May. — Misliš li da će ta situacija potrajati?

— Mislim da će potrajati dovoljno dugo da ljudi zaborave bar malo nesreću koja prevladava u posljednje vrijeme i da mi smislimo način na koji ćemo pristupiti

71

problemima, ako ponovno iskrsnu. — Mama je zvučala samouvjereno.

— Kad iskrsnu — ispravila sam je. — Moj život mogao bi im biti uzbudljiv neko vrijeme, ali prije ili poslije ljudi će ponovno početi brinuti o sebi. — Vratila sam se fotografijama, gotovo žaleći te momke. Nisu imali šanse pobijediti i nisu imali pojma da su dio javnog skretanja pozornosti.

— Ovo je čudno — rekla sam uzimajući u ruku jednu prijavnicu. — Ne želim biti kritična, ali pogledajte ovo. Na ovoj sam prijavnici opazila tri različite pravopisne pogreške.

Mama je uzela obrazac od mene. — Možda je bio nervozan.

— Ili je idiot — predložila sam. May se zahihotala. — Ne budi tako stroga, dušo. Izbor zastrašuje i njih. —

Mama mi je vratila prijavnicu, a ja sam uz nju ponovno pričvrstila fotografiju momka bezazlena lica, s grivom neobuzdanih plavih kovrča.

— Čekaj, zar se ti bojiš? — upitala je teta May glasom koji je odisao zabrinutošću za mene.

— Ne, naravno da se ne bojim. Napetost na njezinu licu nestala je i ponovno je bila kao

i uvijek, lijepa i bezbrižna. — Ne mogu zamisliti da bi se ti ičega bojala. — Namignula je.

Bilo je utješno da barem jedna od nas to misli.

72

Deveto poglavlje

Kad su kandidati počeli hrpimice pristizati, pobjegla sam u svoju sobu i crtala na suncu na balkonu. Previše su se glasno smijali i pretjerano oduševljeno pozdravljali. Pitala sam se koliko će ta prisnost potrajati. Na kraju krajeva, ovo je nadmetanje. Svom popisu zadataka u glavi pridodala sam i traženje načina da ih nahuškam jedne protiv drugih.

— Mislim da bismo danas trebale podići moju kosu u punđu, Neena. Želim izgledati zrelo.

— Izvrstan odabir, moja damo. — Uređivala mi je nokte. — Jeste li razmišljali koju ćete haljinu odjenuti?

— Razmišljam o večernjoj haljini. Crna će biti primjerena. Nasmijuljila se. — Želite ih preplašiti?

Nisam mogla suspregnuti lukav osmijeh. — Mrvicu. Hihotale smo se zajedno i bila sam sretna što je sa

mnom. U narednih nekoliko tjedana trebat će mi njezine utješne riječi i umirujući dodiri.

Kad se moja kosa osušila, isplele smo je u pletenice i podigle kao krunu na kojoj se tijara samo još ljepše isticala. Pronašla sam crnu haljinu koju sam nosila na prošlogodišnjoj proslavi Nove godine. Prekrivena čipkom i uska do koljena, od koljena se zvonasto širila sve do poda. Na leđima je imala ovalni izrez, a naramenice su se

73

spuštale nisko na ramena. Morala sam priznati da na suncu izgleda još ljepše nego na svjetlu svijeća.

Moja ura odzvonila je jedan sat i ja sam krenula u prizemlje. Jednu od knjižnica na trećem katu pretvorili smo u Muški salon kako bi se Odabrani mogli okupljati i opuštati u njemu dok su u palači. Bio je otprilike iste veličine kao i Ženska dvorana, s mnogo sjedala, mnoštvom knjiga i dva televizora.

Zaputila sam se prema Ženskoj dvorani. Odlučili smo da će mi udvarače jednog po jednog dovesti onamo da me pozdrave i nakon toga odvesti u Muški salon da se međusobno upoznaju.

U hodniku sam opazila mnoštvo ljudi, među kojima i svoje roditelje i generala Legera. Krenula sam prema njima nastojeći ne pokazati nervozu. Tata je izgledao zapanjeno, a mama je prekrila usta dlanom dok sam im prilazila.

— Eadlyn... izgledaš tako odraslo. — Uzdahnula je dodirujući mi obraz, rame i kosu, ništa ne popravljajući, samo provjeravajući.

— Vjerojatno zato što jesam odrasla. Kimnula je sa suzama u očima. — Izgledaš kao prava

kraljica. Nikad nisam doista mislila da mogu proći kao kraljica, ali ti... savršena si od glave do pete.

— Mama, prestani. Svi te obožavaju. Tata i ti donijeli ste mir našoj državi. Ja nisam ništa učinila.

Prstom mi je podigla bradu. — Još nisi. Ali previše si odlučna da ne bi ništa postigla.

Prije nego što sam stigla odgovoriti, prišao nam je tata. — Spremna?

74

— Da — odgovorila sam, prikupljajući hrabrost. Takav poticajni govor nisam zamišljala. — Ne namjeravam još nikoga eliminirati. Mislim da svatko zaslužuje barem jedan dan.

Tata se nasmiješio. — Mudro. Uzdahnula sam. — U redu. Počnimo. — Želiš li da ostanemo ili da odemo? — upitala je

mama. Razmislila sam. — Idite. Barem zasad. — Kako želiš — rekao je tata. — General Leger i

nekoliko stražara bit će u blizini. Ako ti išta zatreba, samo zatraži. Želimo ti predivan dan.

— Hvala ti, tata. — Ne — rekao je zagrlivši me. — Hvala tebi. Odmaknuo se i ponudio ruku mami. Udaljili su se, a

meni se već način na koji su koračali učinio blistavo sretnim.

— Vaše Visočanstvo — nježno mi se obratio general Leger. Okrenula sam se i ugledala njegovo nasmiješeno lice. — Jeste li nervozni?

Lagano sam odmahnula glavom, gotovo uvjeravajući samu sebe. — Dovedite mi prvog kandidata.

Kimnuo je pa pogledao batlera koji je stajao malo dalje u hodniku. Iz jedne od knjižnica izišao je mladić i zaputio se prema nama namještajući dugmad na manšetama. Bio je vitak i mrvicu prenizak, ali dovoljno simpatična lica.

Zaustavio se ispred mene i naklonio. — Fox Wesley, Vaše Visočanstvo.

Nakosila sam glavu u pozdrav. — Drago mi je. Uzdahnuo je. — Prelijepi ste.

75

— Tako kažu. Možete ići. — Zamahnula sam rukom prema Muškom salonu.

Fox se je namrštio prije nego što se ponovno naklonio i otišao.

Sljedeći momak već je bio ispred mene, naginjući glavu u pozdrav.

— Hale Garner, Vaše Visočanstvo. — Dobro došli, gospodine. — Najljepša vam hvala što nas puštate u svoj dom.

Nadam se da ću se iz dana u dan pokazati sve zaslužnijim vaše ruke.

Znatiželjno sam nakosila glavu. — Stvarno? A kako ćete to danas učiniti?

Nasmiješio se. — Pa, danas ću vam otkriti da dolazim iz sjajne obitelji. Moj je otac nekoć bio Dvojka.

— Je li to sve? Nimalo osujećen, nastavio je: — Mislim da je to prilično

dojmljivo. — Ne tako dojmljivo kao kad imaš oca koji je nekoć bio

Jedinica. Svaka samodopadnost nestala je s njegova lica. — Možete ići. Naklonio se i počeo udaljavati. Nakon nekoliko koraka,

osvrnuo se. — Žao mi je što sam vas uvrijedio, Vaše Visočanstvo.

Izraz njegova lica bio je tako tužan da sam mu umalo rekla da me nije uvrijedio. Ali to ne bi bilo u skladu s mojim planom za danas.

Povorka beskrajno neupečatljivih momaka paradirala je ispred mene. Negdje na polovici, pristupio mi je Kile. Kosa

76

mu je za promjenu bila počešljana pa su mu se napokon vidjele oči.

— Vaše Visočanstvo — pozdravio je. — Za vas, gospodine, ,kraljevska davež'. Nasmijuljio se je. — Onda, kako se odnose prema tebi? Tvoja mama kaže

da je u novine procurilo da živiš u palači. 9okirano je odmahnuo glavom. — Mislio sam da će to

gomiletini ljubomornih glupana biti poziv da me premlate, ali ispada da me većina njih drži poželjnim društvom.

— Da? — Misle da o tebi već sve znam. Cijelo me jutro

bombardiraju pitanjima. — I što im točno govoriš? Podrugljivo se nacerio, lagano iskrivivši usta. — Koliki je

užitak biti s tobom, naravno. — Baš. — Zakolutala sam očima, ne povjerovavši mu ni

riječi. — Možeš otići u... — Slušaj, želim ti se još jednom ispričati što sam te

nazvao razmaženim derištem. Slegnula sam ramenima. — Bio si uzrujan. Kimnuo je, prihvaćajući to opravdanje. — Svejedno,

nisam bio fer. Hoću reći, nemoj me pogrešno shvatiti, ti jesi jako razmažena. — Odmahnuo je glavom. — Ali si žilava jer takva moraš biti. Bit ćeš kraljica i iako sam vidio kako se odvijaju stvari u palači, nikad nisam nosio teret tvog posla. Nije pošteno od mene da sudim.

Uzdahnula sam. Pristojno bi bilo zahvaliti mu. U redu, bit ću pristojna. — Hvala.

— Nema na čemu.

77

Uslijedila je duga stanka. — Hm, Muški salon je u onome smjeru — rekla sam

pokazujući. — Točno. Vidimo se kasnije, valjda. Dok je odlazio, nasmiješila sam se u sebi primijetivši

kako u ruci nosi knjigu koju je dotad skrivao iza leđa. Kile je zahvaljujući obvezatnom dotjerivanju izgledao bolje nego inače, ali još uvijek je bio iritantan mali knjiški moljac.

Gospodin koji mi je pristupio nakon njega očito je bio sve osim knjiškog moljca.

Njegova kosa boje devine dlake bila je besprijekorno začešljana, a on mi je prilazio držeći ruke u džepovima, kao da je već šetkao ovim hodnicima. Njegovo me je ponašanje načas smelo. Je li on došao mene upoznati ili sam ja došla upoznati njega?

— Vaše Veličanstvo — melodično je pozdravio klanjajući se.

— Visočanstvo — ispravila sam ga. — Ne, ne. Samo Ean. Obraz mu se razvukao u osmijehu. — Silno ste drski — zamijetila sam kroz smijeh. — Morao sam riskirati. Ovdje su osim mene još trideset

četiri momka. Kako biste me inače zapamtili? Pogled mu je bio prodoran i da u životu nisam imala

posla s toliko mnogo političara, možda bi me šarmirao. — Drago mi je da smo se upoznali, gospodine. — I meni, Vaše Visočanstvo. Nadam se da ćemo se brzo

ponovno vidjeti.

78

Nakon njega pristupio mi je momak koji je toliko otezao u govoru da sam se morala svojski usredotočiti da shvatim što govori. Drugi je pitao kad će biti plaćen. Jedan se toliko znojio da sam nakon njegova odlaska morala dozvati batlera da mi donese ručnik kako bih obrisala ruku, a onaj nakon njega napadno je zurio u moje grudi tijekom cijeloga našeg susreta. Jedna katastrofa za drugom.

Prišao mi je general Leger. — Ako ste se izgubili u brojenju, ovaj je posljednji.

Zabacila sam glavu od olakšanja. — Hvala nebesima! — Mislim da vas roditelji neće željeti sami zamoliti da

im prenesete svoje dojmove, ali kad završite, trebali biste otići do njih.

Pogledala sam ga. — Ako inzistirate. Nasmijuljio se je. — Ne budite strogi prema njima. Vaš

otac u ovome času ima mnogo problema. — On ima mnogo problema? Jeste li vidjeli kako se onaj

momak znojio? — Možete li ga kriviti? Vi ste princeza. Da želite, mogli

biste ga osuditi na smrt. General Leger imao je blistave zelene oči koje su

nestašno svjetlucale i bio je jedan od onih muškaraca koji s godinama postaju samo zgodniji. Znala sam to sa sigurnošću jer mi je gospođica Lucy jednom pokazala fotografiju snimljenu na dan njihova vjenčanja i stvarno je iz godine u godinu bio sve zgodniji. Ponekad, kad je bio umoran ili kad je vrijeme bilo loše, hramao je u hodu, ali to ga nikad nije usporilo. Možda sam taj dojam stekla zato što sam znala koliko ga gospođica Lucy voli, ali uvijek mi se činio sigurnom lukom. Da nisam bila nervozna jer je

79

stao na maminu i tatinu stranu, zamolila bih ga za savjet kako ću natjerati ove momke da me preklinju za odlazak kući. Nešto u njegovim očima navelo me je na pomisao da bi nepogrešivo znao što treba učiniti.

— Nekolicina njih u meni izaziva nelagodu — priznala sam. — Laskave riječi, požudan pogled. Iako sam odrasla sa spoznajom da sam posebna, nisam voljela da me itko gleda kao nagradu.

Izraz njegova lica postao je suosjećajan. — Situacija je neobična, znam. Ali nikad ne morate biti sami ni s kime tko vam se ne sviđa, slobodni ste nekoga otpustiti već samo na temelju lošeg predosjećaja, a čak ni najgluplji od njih neće biti dovoljno glupi da vam naude — obećao je. — Vjerujte mi: ako vas netko ozlijedi, pobrinut ću se da više nikad ne hoda.

Namignuo mi je pa se odmaknuo i mahnuo da dovedu i posljednjeg natjecatelja.

Malo sam se zbunila kad sam ugledala ne jednog, nego dva mladića. Prvi je bio odjeven u besprijekorno odijelo, a drugi samo u košulju. Onaj malo neugledniji hodao je nekoliko koraka iza prvoga, pogleda uprta u pod. Prvom muškarcu osmijeh nije silazio s lica i izgledao je kao da je netko pokušao ukrotiti njegovu kosu, ali mu to nije pošlo za rukom.

— Zdravo, Visosti — pozdravio je s upadljivim naglaskom koji nisam uspjela prepoznati. — Kako ste?

Zbunjena, ali razoružana njegovim nevjerojatno srdačnim osmijehom, odgovorila sam: — Dobro sam. Samo sam imala dug dan. Sigurna sam da je i vama takav.

80

Momak iza njegovih leđa nagnuo se prema njemu i šapnuo nekoliko nerazgovjetnih riječi koje nisam uspjela shvatiti.

Prvi je muškarac kimnuo. — Oh, da, da, ali... drago mi upoznati vas. — Dok je govorio, koristio se rukama i pokušavao pokretima prenijeti značenje svojih riječi.

Nagnula sam se prema njemu ne shvaćajući što govori, ali nekako se nadajući da ću ga iz veće blizine uspjeti shvatiti bez obzira na naglasak. — Molim?

Oglasio se momak iza njega. — Kaže da mu je zadovoljstvo upoznati vas.

Zaškiljila sam, još uvijek zbunjena. — Ja se zvati Henri. — Naklonio se u pozdrav i po izrazu

njegova lica vidjela sam da je to namjeravao učiniti ranije, ali je zaboravio.

Nisam željela biti nepristojna pa sam kimnula. — Zdravo, Henri.

Razvedrio se na zvuk svog imena i samo stajao, pogledavajući čas mladića iza sebe, čas mene.

— Ne mogu ne primijetiti vaš naglasak — zamijetila sam, nadam se, prijateljskim tonom. — Odakle ste?

— Hm... Swend... — započeo je, ali se okrenuo prema gostu koji je došao s njim.

Henrijev je pratitelj kimnuo i nastavio umjesto njega. — Sir Henri rođen je u Swendwayu pa ima vrlo jak finski naglasak.

— Oh — iznenadila sam se. — Govori li engleski? Nato se ubacio Henri. — Engleski, ne, ne. — Međutim,

nije izgledao kao da mu je neugodno zbog toga. Dapače, nasmijao se kao da to nije nimalo važno.

81

— Kako ćemo se onda upoznati? Prevoditelj se obratio Henriju. — Miten saat tuntemaan

toisensa? Henri je pokazao na prevoditelja, koji je odgovorio: —

Po svemu sudeći, preko mene. — U redu. Dobro. Hm. — Nisam bila spremna na to. Bi

li bilo nepristojno od mene da ga odmah eliminiram? Već će biti dovoljno neugodno komunicirati s tim mladićima nasamo. Nisam bila spremna i na treću osobu.

Tada sam se sjetila Henrijeve prijave. Zato su neke riječi bile pogrešno napisane. Pogađao je.

— Hvala vam. I meni je drago da smo se upoznali, Henri.

Nasmiješio se čuvši svoje ime, a meni se učinilo da mu ostale riječi uopće nisu važne. Nisam ga mogla otjerati.

— Muški salon je ondje. Henri se naklonio dok mu je njegov prevoditelj tihim

glasom davao upute, nakon čega su zajedno krenuli prema salonu.

— Generale Legeru — zazvala sam zagnjurivši lice u dlanove.

— Da, Vaše Visočanstvo? — Recite tati da ću mu dati izvještaj za sat vremena.

Moram malo prošetati.

82

Deseto poglavlje

Prvi dan, prvi zajednički objed i prvu večer preživjeli smo bez novih incidenata. Dok su kamere kružile blagovaonicom, čula sam kako snimatelji uzdišu od dosade. Nisam se obratila nijednome od kandidata, a sami dečki izgledali su previše nervozno i da bi međusobno razgovarali.

Tatine sam misli mogla čuti jasno i glasno kao da su moje vlastite.

Dosadno je! Nitko neće željeti gledati ovakav Izbor! Kako će nam ovo kupiti ijednu sekundu, a kamoli tri mjeseca?

Nekoliko puta pogledao me, očima preklinjući da učinim nešto, bilo što, samo da cijela ova muka bude vrijedna truda. Ratovala sam sa samom sobom. Nisam ga željela iznevjeriti, ali svaka današnja srdačnost s moje strane postavit će loš presedan. Dečki moraju znati da im se neću umiljavati. Rekla sam si da nema razloga za brigu. Ujutro će sve biti drukčije.

Sutradan su dečki odjenuli svoja najbolja odijela, spremni za paradu. Vojska ljudi rojila se travnjakom ispred palače, spremna da nas pripremi za izlazak izvan zidina.

83

Tata je bio ponosan na tu zamisao, moj dotad najveći doprinos Izboru. Mislila sam da će kratka svečana povorka biti uzbudljiva, nešto što nikad prije nije učinjeno. Bila sam sigurna da će svima dati materijala za razgovor.

— Dobro jutro, Vaše Visočanstvo — pozdravio me jedan od momaka. Odmah sam prepoznala Eana, a nakon jučerašnjeg iskustva nimalo me nije iznenadilo što mi se prvi obratio upravo on.

— I vama. — Nastavila sam hodati ne usporavajući, iako su se i mnogi drugi naklonili i oslovili me. Zastala sam samo kako bi mi jedan od stražara zaduženih za povorku dao potrebne upute.

— Ruta je kratka, Vaše Visočanstvo. Brzinom manjom od petnaest kilometara na sat trebat će nam između dvadeset i trideset minuta da sve obiđemo. Stražari čuvaju rutu za svaki slučaj, ali svi su silno uzbuđeni i trebalo bi biti jako zabavno.

Mirno sam sklopila ruke ispred tijela. — Hvala vam, časniče. Cijenim vaš trud da ostvarimo što smo zamislili.

Stisnuo je usnice, nastojeći prikriti ponosan osmijeh. — Sve za vas, Vaše Visočanstvo.

Počeo se udaljavati, ali sam ga zazvala da se vrati. Časnik se naduo kao pjetlić, presretan što ga ponovno trebam. Pogledala sam mnoštvo mladića, ošamućena njihovim brojem, i pokušala donijeti najpametniju odluku.

Opazila sam Henrijevu neukrotivu kosu koja je lepršala na vjetru i nasmiješila se u sebi. Stajao je na rubu skupine, slušao što drugi govore i kimao, iako sam bila sigurna da ne razumije ništa od onoga što se događa oko njega. Nisam

84

vidjela njegova prevoditelja i pitala sam se je li mu Henri dao slobodan dan.

Ponovno sam promotrila skupinu. Tražila sam... i pronašla jednog momka koji je uistinu znao nositi odijelo. Nije izgledao kao maneken, nego kao netko tko se razumije u krojačko umijeće pa je svom batleru odmah naložio da se primi posla na njegovu današnjem odabiru odjeće. Ujedno, nisam se mogla nadiviti njegovim cipelama u dvije boje. Hvala Bogu da sam se sjetila njegova imena.

— Kad budem na svečanim kolima, želim da mi s jedne strane bude gospodin Garner, a s druge gospodin Jaakoppi, molim.

— Naravno, Vaše Visočanstvo. Pobrinut ću se za to. Okrenula sam se i pogledala ukrašena svečana kola.

Skinuli su okvir s jednih božićnih kola i uresili ga tisućama ljetnih cvjetova. Kola su izgledala prekrasno, a zrak je bio prožet mirisom cvijeća. Duboko sam udahnula i taj čisti, sladak miris umirio me od glave do pete.

Preko zidova čuli su se povici ljudi poredanih uz cestu. Čime god da sam sinoć iznevjerila i podbacila, danas će mi biti i više nego oprošteno.

— U redu, gospodo! — Glas generala Legera odjeknuo je nadjačavajući buku. — Molim vas da se svi poredate uz stazu da vas sigurno ukrcamo.

Mama je stajala otraga s tatom, koji je podigao nekoliko zalutalih cvjetova otpuhnutih s kola i stavio ih u njezinu kosu. Gledala ga je s apsolutnim obožavanjem dok se udaljavao sa svojom kamerom.

85

Okružio je kandidate, škljocajući. Snimio je mnogo momaka, nekoliko puta fontanu i mene.

— Tata! — šapnula sam, pomalo u nelagodi. Namignuo je i udaljio se, i dalje fotografirajući, ali manje

napadno. — Vaše Visočanstvo — obratio mi se general Leger,

položivši dlan na moja leđa. — Vas ćemo posljednju smjestiti na kola. Čuo sam da pokraj sebe želite Henrija i Halea, je li tako?

— Da. — Dobar odabir. Ta dvojica pristojni su momci. Okej,

začas ćemo biti spremni za polazak. Prišao je mojoj majci i nešto joj rekao. Djelovala je

nespokojno, ali general Leger popratio je svoje riječi umirujućim gestama. Tatu je s ove udaljenosti bilo malo teže pročitati. Ili ga uopće nije bilo briga ili je to vrlo dobro skrivao.

Momci su se počeli uspinjati skrivenim ljestvama, a ja sam se ushodala čekajući svoj red. Uza zid, među nekoliko stražara i gostiju, zamijetila sam Henrijeva prevoditelja koji je prekriženih ruku promatrao što se zbiva. Grickao je nokat, a ja sam odmahivala glavom prilazeći mu.

— Nemoj to činiti — zaustila sam, nastojeći biti odlučna, ali ne i nepristojna. — Ne želiš da te kamere uhvate s prstima u ustima, zar ne?

Odmah je kao iz puške izvukao ruku iz usta. — Oprostite, Vaše Visočanstvo.

— Zar se nećeš ukrcati? — pokazala sam na golema kola.

86

Nasmiješio se. — Ne, Vaše Visočanstvo. Mislim da Henri može mahati i bez prevoditelja. — Svejedno, osjećala sam koliko je strahovito nervozan.

— Bit će tik uz mene — uvjerila sam ga. — Nastojat ću se pobrinuti da zna što se događa.

Prevoditelj je glasno uzdahnuo. — Sad mi je mnogo lakše. A on će biti silno uzbuđen. Otkad se probudi pa sve dok ne zaspi govori samo o vama.

Nasmijala sam se. — Ovdje je tek jedan dan. Sigurna sam da će ga proći.

— Ne bih rekao. Prema vama osjeća duboko strahopoštovanje, zapravo, osjeća ga prema svemu. Već samo ovo iskustvo za njega je iznimno važno. Njegova obitelj naporno radi ne bi li se afirmirala i sama činjenica da je on negdje gdje može dobiti makar sekundu vaše pozornosti... presretan je.

Pogledala sam Henrija, koji je namještao kravatu čekajući na prednjem dijelu svečanih kola. — Je li ti on to rekao?

— Ne baš tim riječima. Svjestan je koliki je srećković i u vama vidi obilje dobroga. Ne prestaje govoriti o tome.

Tužno sam se nasmiješila. Bilo bi lijepo da mi je Henri to mogao sam reći. — Jesi li i ti rođen u Swendwayu?

Odmahnuo je glavom. — Ne. Ja sam prva generacija koja se rodila u Illéi. Ali moji roditelji nastoje sačuvati stare običaje i navade, tako da živimo u maloj zajednici Svendvejaca u Kentu.

— Kao Henri? — Da. Takve zajednice postaju sve uobičajenije. Kad je

izvučena Henrijeva prijavnica, njegova obitelj objavila je

87

oglas tražeći pouzdanog prevoditelja i ja sam poslao svoj životopis, odletio u Sotu i sad imam novi posao.

— Znači, Henrija poznaješ samo... — Tjedan dana. Ali već smo proveli toliko vremena

zajedno i tako se dobro slažemo da imam osjećaj kako se poznajemo godinama. — Govorio je s nježnošću, pomalo bratski.

— Baš sam nepristojna... nisam te pitala ni za ime. Naklonio se. — Erik. — Erik? — Da. — Ah. Očekivala sam nešto drugačije. Slegnuo je ramenima. — To je najbliži prijevod. — Vaše Visočanstvo? — zazvao me general Leger i to je

bio moj šlagvort. — Pazit ću na njega — obećala sam i pohitala prema

kolima. Ljestve su bile izazov. Morala sam ih svladati na visokim

potpeticama i sa skutima haljine u jednoj ruci, što je značilo da sam morala pustiti jednu prečku prije nego što uhvatim drugu, i bila sam posebno ponosna na sebe što mi to polazi za rukom bez ičije pomoći.

Začešljala sam dlanom kosu dok sam prilazila svome mjestu. Henri se odmah okrenuo prema meni.

— Dobar dan, Vaše Visočanstvo. — Njegove plave kovrče lepršale su na povjetarcu, a on se raspoloženo smješkao.

Dodirnula sam mu rame. — Dobro jutro, Henri. Zovi me Eadlyn.

Namrštio se, pomalo zbunjen. — Da vam kažem Eadlyn?

88

— Da. Podigao je palac u znak suglasnosti, a ja sam se u

mislima pohvalila zbog odluke da ga postavim uz sebe. U nekoliko sekundi, već mi je izmamio osmijeh. Nagnula sam se iza Henrija pogledom tražeći Erika koji je stajao na tlu, pa podignula palac pokazujući mu da je sve u redu. Nasmiješio se i položio dlan na srce kao da mu je laknulo.

Okrenula sam se prema Haleu. — Kako si danas? — Dobro — nesigurno je odgovorio. — Slušajte, želim

se ponovno ispričati za ono jučer. Nisam želio da... Mahnula sam rukom, zaustavljajući ga. — Ne, ne.

Sigurna sam da shvaćaš da je i meni ovo pomalo stresno. — Da. Ne bih volio biti u vašim cipelama. — Ali bih ja voljela biti u tvojima! — uzviknula sam,

spustivši pogled. — Fenomenalne su! — Hvala vam. Pristaju li uz kravatu? Volim

eksperimentirati, ali počinjem se pitati da možda ne pretjerujem.

— Nemaš razloga za brigu. Sve si savršeno uskladio. Hale se razdragano smješkao, presretan što je prvi

dojam koji je ostavio već zaboravljen, zamijenjen drugim. — Ako se dobro sjećam, rekao si da ćeš mi se iz dana u

dan dokazivati, zar ne? — Da, to su uistinu moje riječi. — Činilo se da mu je

drago što sam se sjetila. — I, kako ćeš to danas učiniti? Razmislio je. — Ako budete osjećali i najmanju

nesigurnost, moja je ruka tu da vam bude potpora. I obećavam da neću dopustiti da padnete.

89

— Sviđa mi se. Ako misliš da je tebi teško, probaj to izdržati na ovim potpeticama.

— Otvaramo kapiju! — netko je uzviknuo. — Držite se! Maknula sam u pozdrav mami i tati pa se uhvatila za

rukohvat oko vrha kola. Ne bi bilo opasno pasti s te visine, ali nama koji smo stajali sprijeda prijetila je opasnost da nas kola pregaze ako padnemo. Hale i Henri bili su mirni, kako sam se i nadala, ali mnogi drugi pljeskali su i izvikivali ne bi li se obodrili. Burke je, na primjer, uporno urlikao: „Mi to možemo! iako je zapravo samo morao stajati i mahati.

Čim se kapija otvorila, mnoštvo je zaklicalo. Kad smo skrenuli za ugao, opazila sam prvi tabor kamera koje su snimale svaku sekundu. Neki su promatrači imali transparente s porukama potpore svojim favoritima ili su mahali ileanskom zastavom.

— Henri, pogledaj! — rekla sam naginjući se prema njemu i pokazujući na transparent s njegovim imenom.

Trebao mu je trenutak da shvati. Kad je najzad ugledao svoje ime, zinuo je od čuda. — Hej! — Bio je toliko uzbuđen da je podigao moju ruku sa svog ramena i poljubio je. Da je to učinio itko drugi, vjerojatno bih to držala nametljivim, ali od njega se ta gesta činila posve bezazlenom i ni najmanje mi nije zasmetala.

— Volimo te, kraljevno Eadlyn — netko je doviknuo, a ja sam mahnula u smjeru iz kojeg se začuo taj povik.

— Živio kralj! — Bog vas blagoslovio, princezo! Nijemo sam im zahvaljivala na potpori i osjećala se

ohrabreno. Nisam svaki dan viđala svoj narod licem u lice,

90

slušala njihove glasove i osjećala koliko smo im potrebni. Znala sam da me vole, naravno. Bit ću njihova kraljica. Ali, kad sam najzad izašla iz palače, središte pozornosti najednom sam bila ja. Bilo je čudesno osjetiti toliko ljubavi. Možda bih mogla biti jednako omiljena kao moj otac.

Povorka je napredovala, a ljudi su klicali, izvikivali naša imena i bacali cvijeće. Cijela ta stvar pretvarala se u spektakl kakvom se nisam nadala. Nisam mogla poželjeti ništa bolje, dok nismo došli do zadnje etape rute.

Tad me je pogodilo nešto što očito nije bio cvijet. Okrenula sam glavu i opazila svježe jaje koje se razlijevalo niz leđa moje haljine i na moje gole noge. Nakon toga, pogodilo me pola rajčice pa nešto drugo što nisam uspjela raspoznati.

Čučnula sam i zaštitila glavu rukama. — Treba nam posao! — netko je dreknuo. — Kaste još uvijek postoje! Provirila sam preko ruba kola i opazila mnoštvo

prosvjednika koji su nas gađali trulom hranom. Neki su držali transparente s bijesnim porukama koje su dosad zacijelo skrivali od stražara, a drugi su mi dobacivali strašne pogrde, nazivajući me imenima koje nikad ne bih očekivala ni od najgoreg soja ljudi.

Hale je čučnuo i legao ispred mene, zagrlivši me oko ramena. — Ne brinite, ja vas čuvam.

— Ne razumijem — promrmljala sam. Henri se spustio na koljeno nastojeći nas obraniti od

svega što nam se približi, a Hale me je štitio bez imalo

91

kolebanja, iako sam čula kako stenje i osjetila kako se lecnuo kad ga je pogodilo nešto teško.

Prepoznala sam glas generala Legera koji je dovikivao Odabranima da čučnu. Čim su svi bili na sigurnome, kola su ubrzala, jureći većom brzinom od one za koju su bila namijenjena. Ljudi koji su se okupili kako bi uživali u povorci negodovali su dok smo jurili pokraj njih, uskraćujući im priliku da vide cijelu svitu.

Čula sam kako kola udaraju o šljunak na prilazu palači i čim su se zaustavila, odmaknula sam se od Halea pa skočila na noge. Pohitala sam prema ljestvama i nespretno se spustila.

— Eadlyn! — uzviknula je mama. — Dobro sam. Tata je šokirano stajao. — Ljubavi, što se dogodilo? — Ubij me ako znam. — Poniženo sam odjurila. Kao da

već cijela ta stvar nije bila dovoljno neugodna, sad su je tužni pogledi svuda oko mene samo dodatno pogoršali.

Sirotica, kao da su govorila njihova lica. A ja sam njihovo sažaljenje mrzila više nego što sam mrzila ljude koji su mislili da je njihovo divljačko ponašanje prihvatljivo.

Brzala sam kroz palaču pognute glave, u nadi da me nitko neće zaustaviti. Naravno, nije bio moj sretan dan, jer kad sam skrenula na odmorište na katu, naletjela sam na Josie.

— Ew! 9to ti se dogodilo? Nisam odgovorila, samo sam nastavila još brže. Zašto?

9to sam to učinila da me ovo zadesi? Neena je čistila kad sam ušla. — Gospođice? — Pomagaj — zacvilila sam i briznula u plač.

92

Prišla mi je i zagrlila me, prljajući svoju besprijekornu odoru ostacima hrane s moje haljine. — Psst. Očistit ćemo vas. Vi se razodjenite, a ja ću napuniti kadu.

— Zašto bi mi to učinili? — Tko je to učinio? — Moj narod! — uvrijeđeno sam odgovorila. — Moji

podanici. Zašto bi mi to učinili? Neena je progutala slinu, razočarana zbog mene. — Ne

znam. Obrisala sam lice i šminku, i nešto zeleno s dlana. Suze

su ponovno same krenule. — Pustit ću vodu u kadu. Odjurila je, a ja sam ostala bespomoćno stajati. Znala sam da će voda očistiti prljavštinu, da će odagnati

vonj, ali nikakvo ribanje nikad neće isprati ovo sjećanje.

Satima kasnije, šćućurila sam se na stolcu u tatinoj dnevnoj sobi, ušuškana u najudobniji pulover. Usprkos vrućini, odjeća mi je trenutačno bila jedini oklop i nekoliko slojeva tkanine ulijevalo mi je osjećaj sigurnosti. Mama i tata pili su nešto jače od vina, iako se činilo da njihovim živcima to ne pomaže posebno.

Ahren je pokucao, ali i ušao prije nego što je itko otvorio vrata. Pogledi su nam se sreli. Pojurila sam prema njemu i zagrlila ga.

— Žao mi je, Eady — rekao je ljubeći me u kosu. — Hvala.

93

— Drago mi je što si mogao doći, Ahrene. — Tata je gledao neke fotografije povorke koje su mu fotografi dali i slagao ih povrh današnjih novina.

— Naravno. — Ahren me je zagrlio oko ramena i poveo do mog sjedala, a sam ostao stajati uz tatu dok sam se ja ponovno sklupčala kao fetus.

— Još uvijek ne mogu vjerovati da se to dogodilo — rekla je mama iskapivši svoju čašu. Vidjela sam kako u glavi odvaguje bi li popila još jedno piće. Odlučila je da neće.

— Ni ja — promrmljala sam, još uvijek povrijeđena mržnjom koju su ti ljudi osjećali prema meni. — 9to sam učinila?

— Ništa — uvjeravala me mama i sjela pokraj mene. — Bijesni su na monarhiju, ne na tebe. Danas je tvoje lice bilo jedino koje su mogli vidjeti i zato su ga napali. Jednako bi napali svakoga od nas.

— Bio sam posve uvjeren da će im Izbor popraviti raspoloženje. Mislio sam da će uživati u povorci. — Tata je zurio u fotografije, još uvijek šokiran.

Neko vrijeme sjedili smo u tišini. Grdno se prevario. — No dobro — započeo je Ahren. — Možda bi se i

oraspoložili, da nije riječ o Eadlyn. Svi smo ga zaprepašteno pogledali. — Molim? — Umalo sam se ponovno rasplakala,

pogođena njegovim okrutnim riječima. — Mama je upravo rekla da si na mom mjestu mogao biti ti, ili ona, ili bilo tko od nas. Zašto onda kriviš mene?

Napućio je usnice osvrćući se po prostoriji. — U redu. Razgovarat ćemo o tome. Da je Eadlyn tipična cura, netko

94

tko nije odgojen sve vrijeme držati stvari u svojim rukama, vjerojatno bi izgledalo drugačije. Ali uzmi bilo koje od ovih novina — pokazao je na hrpu. Tata je uistinu uzeo jedne novine u ruku. — Općenito ispada hladna i svaka fotka sa sinoćnje večere izaziva nelagodu. Na nekima od njih praktički se mrštiš.

— Da si na mom mjestu, znao bi koliko je teško. Ahren je zakolutao očima. On je bolje od ikoga drugog

znao da u narednih nekoliko mjeseci ne namjeravam odabrati partnera.

Mama se udaljila od mene i provirila preko tatina ramena. — U pravu je. Sama izgledaš kao otok, a na fotografijama s Odabranima nema nimalo kemije, nimalo romanse.

— Slušajte, ni zbog koga neću glumiti. Odbijam glumiti oduševljenje hrpetinom nepoznatih momaka samo kako bih zabavila narod. — Odlučno sam prekrižila ruke.

Prošla su tek dva dana, a Izbor je već bio katastrofa. Znala sam da neće funkcionirati, a sad sam zaglavila u ovoj ponižavajućoj situaciji. Hoće li se moji roditelji odvažiti zatražiti od mene da se još više osramotim zbog nečega što očito neće pomoći?

Svi u prostoriji utihnuli su, a ja sam načas budalasto pomislila da sam pobijedila.

— Eadlyn. — Pogledala sam tatu i nastojala ne biti dirnuta molećivošću u njegovu pogledu. — Obećala si mi tri mjeseca. Mi se sa svoje strane svim silama trudimo upregnuti mozgove ne bismo li pronašli neko rješenje, ali tu vatru ne možemo ugasiti ako se moramo baviti novim požarima. Potrebno mi je da pokušaš.

95

U tom trenu vidjela sam nešto što dotad nisam doista primijetila: njegove godine. Tata nije bio star ni u jednom smislu te riječi, ali u svom je životu učinio više nego što se većina ljudi dvostruko starijih od njega mogla nadati da će ikad postići. Stalno se žrtvovao — za mamu, za nas, za svoj narod — i bio je iscrpljen.

9utjela sam, znajući da ću morati pronaći način kako bi se činilo da marim za Izbor, makar samo zbog njega. — Pretpostavljam da znate kako stupiti u kontakt s medijima?

Tata je kimnuo. — Da. Imamo na raspolaganju pouzdane fotografe i novinare.

— Dovedite nekoliko kamera sutra ujutro u Muški salon. Nastojat ću popraviti štetu.

96

Jedanaesto poglavlje

Sutradan ujutro preskočila sam doručak s obitelji kako bih se pribrala. Nisam željela da itko vidi koliko me je uzdrmao jučerašnji dan i imala sam osjećaj kao da oko sebe gradim oklop, jedan siguran dah za drugim.

Neena je pjevušila pospremajući moju sobu i to je bila jedna od najboljih stvari. Kad sam se jučer vratila s povorke, bila je ne samo nježna prema meni nego i krajnje diskretna. Nije postavila ni jedno pitanje ni ponovno spomenula tu temu. Zbog nje se nisam morala brinuti i zato neće jednog dana otići iz palače. A ja?

— Neena, mislim da je danas dan za hlače — doviknula sam.

Prestala je pjevušiti. — Ponovno crno? — Barem malo. — Razmijenile smo osmijeh dok mi je

pružala uske crne hlače koje sam upotpunila potpeticama što će me do podneva ubiti. Navukla sam lepršavu košulju i prsluk pa pronašla tijaru s draguljima koja je pristajala uz košulju. Bila sam spremna.

Odlučila sam učiniti isto što je tata učinio sa svojim Izborom. Prvoga dana kući je poslao najmanje šest djevojaka. Ja sam planirala eliminirati gotovo dvostruko više natjecatelja. Eliminacija svih kandidata koji nemaju

97

nikakve šanse pokazat će koliko ozbiljno shvaćam Izbor i koliko mi je važan ishod.

Poželjela sam da to mogu učiniti bez kamera, ali kamere su bile nužno zlo. U glavi sam pripremila popis i neodređeno sam znala što želim reći, ali pogriješim li pred novinarima, bit će jednako loše kao jučer... što znači da moram biti savršena.

Kako se Ženska dvorana držala kraljičinim vlasništvom, svaki je muškarac morao zatražiti dopuštenje prije nego što uđe u nju. Muški salon sklepan je da meni bude zgodnije pa za njega takva formalnost nije vrijedila i mogla sam spektakularno ući naglo otvorivši dvokrilna vrata i pustivši da mi nalet vjetra zavijori kosom.

Odabrani su svi pohitali prema meni, neki skočivši na noge ili se odmaknuvši od novinara uz kamere.

Prošla sam pokraj Paisleya Fishera i zamijetila da je čujno progutao knedlu kad sam zastala. Nasmiješila sam se i položila ruku na njegovo rame. — Možete ići.

Pogledao je ljude pokraj sebe. — Ići? — Da, ići. Kao, hvala vam na sudjelovanju, ali vaša

nazočnost u palači više nije potrebna. Kako je oklijevao, nagnula sam se prema njemu i

šapnula mu. — 9to duže ostanete, to će biti neugodnije. Bit će najbolje da odmah odete.

Odmaknula sam se i primijetila napadnu ljutnju u njegovim očima dok je polako napuštao prostoriju.

Nisam mogla dokučiti zašto je tako ljut. Pa nisam ga udarila ni vikala na njega. U mislima sam se pohvalila jer sam se riješila nekog tako djetinjastog i pokušala se sjetiti

98

sljedećeg imena na svom popisu. Tko je sljedeći? Oh... ovaj to i te kako zaslužuje.

— Blakely, zar ne? — Da... — zakreštao je i počeo iznova: — Da, Vaše

Visočanstvo. — Kad smo se upoznali, niste prestajali zuriti u moje

grudi. — Problijedio je, kao da je ozbiljno mislio da je toliko diskretan da to nitko neće primijetiti. — Pobrinite se da jednako zadovoljavajuće odmjerite i moju stražnjicu dok budete odlazili.

Namjerno sam mu se obratila dovoljno glasno da me čuju kamermani i ostali momci. Njegovo će poniženje uz malo sreće odvratiti ostale od pomisli da se smiju slično ponašati. Pognuo je glavu i napustio prostoriju.

Zastala sam pred Jamalom. — Možete ići. — Pokraj njega, Connora je ponovno oblijevao znoj. — Vi mu se možete pridružiti.

Zbunjeno su se pogledali i zajedno otišli odmahujući glavama.

Sljedeći preda mnom bio je Kile. Za razliku od većine ostalih, nije skrenuo pogled. Naprotiv, netremice me je gledao ravno u oči i vidjela sam da me preklinje da okončam njegovu muku i spasim ga.

Možda bih to i učinila, da nisam mislila da bi me njegova majka ubila — jer morala bih ga prisiliti da ode iz palače — i da jučer na većini plakata nisam opazila njegovo ime. Naravno, Kile je bio kandidat iz Angelesa pa je mnoštvo možda zbog toga bilo pristrano. Svejedno, nisam ga se mogla riješiti. Ne još.

99

Pokraj njega, Hale je s mukom progutao slinu. Sjetila sam se kako me je štitio u povorci, znajući da će primiti meni namijenjene pogotke, od kojih su neki izgledali prilično bolni.

Prišla sam mu i tiho mu se obratila. — Hvala ti za ono jučer. Bio si veoma hrabar.

— Nije vrijedno spomena — uvjeravao me je. — Iako, odijelo nisam uspio spasiti.

To je rekao šaljivo, nastojeći prikazati cijelu tu stvar manje ozbiljnom nego što je bila.

— 9teta. Spustila sam pogled i nastavila dalje. Nisam mislila da su

kamere uspjele snimiti razgovor, ali znala sam da su zabilježile naše osmijehe. Pitala sam se kako će se to protumačiti.

— Issire — obratila sam se krakatom mladiću zalizane kose. — Ne. Hvala ti.

Nije ni pitao zašto. Samo se zacrvenio i pobjegao najbrže što je mogao.

Čula sam neko mumljanje i zapitala se tko bi se usudio sad govoriti. Naglo sam okrenula glavu i opazila kako Henrijev prevoditelj prevodi na Henrijevo uho najbrže i najtiše što može. Henrijev pogled bio je tjeskoban, ali kad je saslušao, pogledao me je i nasmiješio se. Imao je neopisivo šašav osmijeh i kosa mu se kovrčala tako da je izgledao kao da se igra, iako je mirno stajao.

Uh. Namjeravala sam okončati njegove patnje i poslati ga kući, ali izgledao je previše sretan što je ovdje. Neki od njih ionako su morali ostati, a Henri je bio bezopasan.

100

Jednostavno sam trznula rukom prolazeći pokraj Nolana i objavila Jamieju da je njegovo traženje isplate najuvredljiviji način predstavljanja.

Nastavila sam šetkati salonom, provjeravajući jesam li otpustila sve za koje sam željela da odu. Reakcije pošteđenih momaka kretale su se od zanimljivih do bizarnih. Holden je uporno gutao i čekao da padne bomba, a Jack se neobično smješkao, gotovo kao da mu je sve ovo zabavno ili uzbudljivo. Na kraju sam prišla Eanu, koji nije skrenuo pogled, nego mi je namignuo.

Primijetila sam da sjedi sam, s blokom u kožnom uvezu i olovkom kao jedinim društvom. Činilo se da nije ovdje kako bi našao prijatelje.

— Namigivanje je prilično odvažno, ne mislite li? — tiho sam upitala.

— Koja bi princeza uz sebe željela muškarca koji nije odvažan?

Zabavljeno sam izvila obrvu. — Vi se nimalo ne brinete da ste pretjerano samouvjereni, zar ne?

— Istina. Takav sam. I od vas ne namjeravam ništa skrivati.

U njegovoj je pojavi bilo nečeg gotovo zastrašujućeg, ali svidjelo mi se što ima hrabrosti biti kakav jest. Zamijetila sam kako se kamera zadržava iza njega i pokušava snimiti izraz moga lica pa sam odmahnula glavom Eanu i suspregnula cerek. Krenula sam dalje i četi izbačenih pridodala Arizonu, Bradyja, Paulyja i MacKendricka. Ako sam točno prebrojila, sve zajedno otpustila sam jedanaest momaka.

101

Kad su svi izbačeni otišli, prišla sam vratima i okrenula se prema preostalim kandidatima. — Ako ste još uvijek ovdje, to znači da ste između našeg prvog susreta i današnjeg dana učinili nešto čime ste me se dojmili ili ste barem bili toliko pametni da me ne uvrijedite. — Neki su se nasmiješili, vjerojatno razmišljajući o Blakelyju, dok su ostali samo zapanjeno stajali. — Želim vas sve potaknuti da budete promišljeni jer ja ovaj Izbor shvaćam ozbiljno. Gospodo, ovo nije igra. Ovo je moj život.

Zatvorila sam vrata iza svojih leđa i začula uzbuđeni žamor. Neki su se nasmijali ili uzdahnuli, neki samo unedogled ponavljali: „O moj Bože, o moj Bože. Novinari su bili glasniji od svih dok su poticali kandidate da im kažu kako se osjećaju nakon prve eliminacije. Uzdahnula sam i samouvjereno se udaljila. Poduzela sam odlučan korak i tata sad može biti miran, znajući da je Izbor krenuo kako treba i da ga neću iznevjeriti.

Kako bih nadoknadila dosadu prve večeri i posvemašnji manjak interakcije nakon jučerašnje povorke, pozvala sam kandidate na druženje prije večere da upoznaju članove kućanstva i, naravno, razgovaraju sa mnom, njihovom ljubljenom budućom mladenkom. Mama i tata bili su prisutni, zajedno s Ahrenom, Kadenom i Ostenom. Josie je došla s Woodworkovima — koji su se svim silama trudili ne oblijetati oko sina — a gospođica Lucy kružila je prostorijom ne razgovarajući zapravo ni s kim. Gužva je po svemu sudeći nikad nije zanimala, ali izgledala je dražesno.

102

Preodjenula sam se u večernju haljinu i obula drugi par cipela visokih potpetica koje uništavaju prste. Još uvijek sam bila ushićena nakon eliminacije i presretna što poduzimam korake kojima ću pomoći tati. Taj ushit brzo je ispario kad mi je Ahren prišao strijeljajući me pogledom.

— Kog si im to vraga učinila? — upitao je optužujući. — Ništa — svečano sam obećala. — Izbacila sam neke

kandidate. Željela sam svima pokazati da mi je Izbor važan. Kao tata.

Ahren se uhvatio za čelo. — Je li ti nos cijeli dan bio zabijen u izvještaje?

— Naravno — odgovorila sam. — Možda nisi primijetio, ali to mi je posao.

Ahren se nagnuo prema meni. — Reportaže na vijestima opisale su te kao crnu udovicu. Izgledala si samodopadno dok si ih izbacivala. I riješila si se trećine njih, Eadlyn. Time kandidati ne ispadaju važni. Ispadaju potrošni. — Osjetila sam kako mi krv napušta obraze dok je Ahren šaptom nastavljao. — Dvojica njih na najdiskretniji i najoprezniji način upitala su jesi li možda sklonija ženama.

Ispustila sam zvuk koji se ne bi baš mogao nazvati smijehom. — Naravno, jer muškarci mi se mogu sviđati samo ako im padnem pred noge?

— Eadlyn, sad nije čas za zauzimanje odlučnog stava. Moraš biti ljupka i milostiva.

— Ispričavam se, Vaše Visočanstvo. Ahren i ja okrenuli smo se začuvši moju titulu i našla

sam se licem u lice s novinarkom čiji su osmijeh i pogled graničili s maničnim.

103

— Nisam vas željela prekinuti, ali zanima me bi li princeza pristala na kratak razgovor prije nego što moram predati članak. — Novinarka se ponovno nakesila, a ja se nisam mogla othrvati osjećaju da će me živu pojesti, doslovno ili u prenesenom smislu.

— Rado će to učiniti — odvratio je Ahren umjesto mene i poljubio me u čelo prije nego što se udaljio.

Srce mi je brže zakucalo. Nisam se pripremila na razgovor s novinarima. Ali od svih stvari koje su se u tom trenu mogle dogoditi, odbila sam dati priliku javnosti da me vidi kako se preznojavam.

— Vaše Visočanstvo, danas ste eliminirali jedanaest udvarača. Ne mislite li da je eliminacija tolikog broja kandidata pomalo drastična?

Ispravila sam ramena i umiljato se nasmiješila. — Shvaćam zašto bi se to moglo pomisliti — velikodušno sam odgovorila — odluka koju moram donijeti vrlo je važna. Ne mislim da bi bilo mudro trošiti vrijeme na mladiće koji su nepristojni ili nedojmljivi. Nadam se da ću uz manji broj kandidata mnogo bolje upoznati preostalu gospodu.

Razmotrila sam riječi u glavi. U njima nije bilo ničeg ponižavajućeg ili optužujućeg.

— Da, ali zašto ste tako strogi? Nekolicini njih samo ste rekli ,ne ili trznuli rukom.

Nastojala sam da mi se zabrinutost ne vidi na licu. Tijekom eliminacije ti su mi se postupci činili zabavnima.

— Kad je moj otac strog, nitko ga ne kudi. Mislim da nije pošteno smatrati me okrutnom kad postupam na sličan način. Donosim važnu odluku i nastojim biti mudra.

104

— Iako sam željela vrisnuti te riječi, izgovorila sam ih glasom koji su me naučili koristiti za intervjue, a usto sam se uspjela i osmjehivati najvećim dijelom izjave.

— Ali jedan se od njih rasplakao kad ste izašli iz prostorije — obavijestila me je.

— Molim? — iznenadila sam se, zabrinuta da mi je lice iz sekunde u sekundu sve bljeđe.

— Jedan od Odabranih rasplakao se nakon eliminacije. Mislite li da je to normalna reakcija ili ste je možda vi izazvali svojom strogošću?

Progutala sam slinu, pokušavajući smisliti što bih rekla. — Imam tri brata. Svi oni plaču i vjerujte mi, njihovi mi se razlozi rijetko čine smislenima.

Nasmijuljila se. — Znači, ne mislite da ste bili previše grubi prema kandidatima?

Znala sam što radi — čeprka po istom pitanju dok ne puknem. Malo joj je trebalo da me pobijedi.

— Ne mogu zamisliti kako je na drugom kraju postupka Izbora i kako je kad si eliminiran tako rano. Ali osim mog oca, nitko ovdje ne zna ni kako je biti na ovoj strani na kojoj sam ja. Dat ću sve od sebe da pronađem dostojna supruga. Ako taj muškarac ne može podnijeti grubu riječ ili dvije, definitivno neće uspjeti kao princ. Vjerujte mi na riječ! — Ispružila sam ruku i dodirnula joj rame, kao da je to trač ili šala. Ta tehnika uvijek bi razoružala protivnika. — Kad već spominjemo udvarače, nadam se da ćete me ispričati. Moram provesti nešto vremena i s njima.

Zaustila je postaviti novo pitanje, ali ja sam se okrenula visoko podignute glave. Nisam znala što da učinim. Nisam mogla tek tako otići po piće, nisam mogla izustiti svaku

105

kletvu koju sam znala, a nisam mogla potrčati ni roditeljima u zagrljaj. Morala sam izgledati zadovoljno pa sam šetkala prostorijom, smješkajući se i trepćući mladićima pokraj kojih sam prolazila.

Zamijetila sam da već na te sitnice uzvraćaju osmijehom ili mijenjaju položaj tijela. Umjesto da se povuku, izrazi njihovih lica smekšali su se i shvatila sam da ovi sitni trenuci nježnosti brišu njihova sjećanja na jutrošnje događaje u Muškom salonu. Svim sam srcem poželjela da ih i javnost zaboravi istom brzinom kao ovi momci.

Zaključila sam da će prije ili poslije jedan od njih biti dovoljno hrabar da mi se obrati. Hrabrica je, kako se ispostavilo, bio Hale.

— Znači, na čajanki smo — rekao je uhvativši korak sa mnom. — Koji je čaj princezi najdraži?

Otpio je gutljaj iz svoje šalice stidljivo se smješkajući. Hale je bio neusiljeno srdačan, slično kao gospođica

Marlee, i bilo je lako razgovarati s njim. U tom trenu bila sam mu zahvalnija nego što je mogao zamisliti jer mi je prvi pristupio. Već me je dvaput spasio.

— Ovisi kako sam raspoložena. I koje je doba godine. Na primjer, zimi mi ne odgovara bijeli čaj. Ali s crnim čovjek ne može promašiti.

— Slažem se. — Hale je stajao i kimao. — Čula sam da je netko danas plakao kad sam otišla. Je

li to istina? Razrogačio je oči i zazviždao. — Da, Leeland se

rasplakao. Mislio sam da je slomio neku kost ili nešto. Trebalo nam je gotovo sat vremena da ga smirimo.

— 9to se dogodilo?

106

— Vi ste se dogodili! Ušli ste, vrebali po salonu i nasumce izbacivali kandidate. Pretpostavljam da je Leeland bojažljiv pa ste ga stvarno uzdrmali.

Uočila sam Leelanda samog u kutu. Da sam doista tražila supruga, već bi bio otišao. Malo me je začudilo što sam nije zamolio da ode.

— Mislim da sam ispala beščutnija nego što sam željela. Hale se nasmijao. — Uopće ne morate biti bešćutni. Svi

mi znamo tko ste i što možete. I to poštujemo. — Reci to onom tipu koji je pitao kad će biti plaćen —

promrmljala sam. Na to nije imao odgovor, a meni je bilo žao što sam

dovela do zastoja u razgovoru. — Onda, što imaš danas u rukavu? — upitala sam

nastojeći se pribrati. — Molim? — Kako ćeš mi se danas dokazati? Nasmiješio se. — Danas obećavam da vam zimi nikad

neću donijeti bijeli čaj. — Nije se oprostio ni naklonio. Samo se udaljio, naizgled optimističan.

Preko njegova ramena, pozornost mi je privukao Baden. Moj prvi dojam o njemu nije imao nikakve veze s našim prvim razgovorom. Doživljavala sam ga samo kao momka kojeg je teta May držala obećavajućim.

Vidjela sam da se premišlja bi li mi prišao. Spustila sam pogled i virkala prema njemu kroz trepavice. Osjećala sam se budalasto pokušavajući glumiti tu ulogu, ali upalilo je i on se zaputio prema meni. Sjetila sam se one novinarke i pomislila koliko je smiješno da su me poučili brojnim razoružavajućim tehnikama u intervjuima ili pregovorima,

107

ali kad je riječ o ophođenju s momcima, morala sam ih sama dokučiti.

Baden je djelovao nestrpljiv da mi se obrati, ali i njega i mene iznenadio je drugi momak koji mi je pristupio iz suprotnog smjera.

— Gunnere — pozdravio ga je Baden. — Uživaš li na čajanki?

— Čajanka je sjajna. Došao sam zahvaliti Njezinu Visočanstvu što ju je priredila. Bilo je pravo zadovoljstvo upoznati vašu mlađu braću.

— Oh. 9to su učinili? Baden se nasmijao, a Gunner pokušao suspregnuti

osmijeh. — Osten je silno... energičan. Uzdahnula sam. — Za to krivim naše roditelje. Čini se

da do četvrtog djeteta želja za usađivanjem određenih vrijednosti jednostavno ispari.

— Meni se sviđa. Nadam se da ću ga često viđati. — To je teško reći. Ostena je od svih nas najteže pratiti.

Čak i njegova dadilja — koju on, usput rečeno, prezire — ne uspijeva održati korak s njim. Ili izaziva nered ili se skriva.

Nato se ubacio Baden. Pitala sam se pokušava li očijukati ili samo djelovati odvažno. — Ta dva raspoloženja posve su oprečna. Jesu li svi u vašoj obitelji takvi?

Znala sam što pita: jesam li ja djevojka koja nastoji ili pronaći utjehu ili izazvati frku, bez ičega između? — Nedvojbeno.

Baden je kimnuo. — To je dobro znati. Kupit ću štit i dvogled.

108

Prokletstvo, ali zahihotala sam se, iako to nisam željela. Nastojala sam ne uzrujati se jer sam zaboravila na oprez. Uz malo sreće, ispast će nekoliko dobrih fotografija. Savila sam koljeno i nastavila kružiti prostorijom.

Henrija sam ugledala na drugoj strani salona, s Erikom kao sjenom. Kad su nam se pogledi sreli, smjesta je krenuo prema meni, cereći se od uha do uha.

— Zdravo! Hyvää iltaa! — Poljubio me je u obraz, što bi od svakog drugog bilo sablažnjivo.

— Kaže, dobra večer. — Oh... heevat eelah? — promrmljala sam, nastojeći

ponoviti njegove riječi. Nasmijuljio se dok sam kasapila njegov jezik. — Dobro,

dobro! — Je li uvijek ovako dobro raspoložen? Obratila sam se Eriku. — Koliko mi loše ide vaš jezik? Ton njegova glasa bio je ljubazan, ali nije kanio lagati. —

Žao mi je što to moram reći, ali nikad ne bih pogodio što ste rekli.

Iskreno sam se nasmiješila. Njih dvojica bili su neobično skromni, a s obzirom na otuđenost koju je Henri zacijelo osjećao, to je nešto govorilo o njima.

Prije nego što sam uspjela nastaviti razgovor, pokraj mene stvorila se Josie. — Sjajna zabava, Eadlyn. Ti si Henri, zar ne? Vidjela sam tvoju fotku — brzo je rekla, ispruživši ruku u pozdrav.

Mora da je bio zbunjen, ali svejedno je prihvatio njezinu ruku.

— Ja sam Josie. Eadlyn i ja praktički smo sestre — oduševljeno je izjavila.

— Samo što uopće nismo u rodu — dometnula sam.

109

Erik je nastojao sve brzo i tiho prevesti Henriju, što je zbunilo Josie.

— Tko si ti? — upitala je. — Ne sjećam se da sam vidjela tvoju fotku.

— Ja sam sir Henrijev prevoditelj. On govori samo finski.

Josie je izgledala nevjerojatno razočarano. Tad sam shvatila da nam je sigurno prišla jer joj je Henri privlačan. Henri je nedvojbeno izgledao mlađe od većine ostalih kandidata i djelovao je bezbrižno pa je zacijelo zaključila da njoj odgovara bolje nego meni.

— Kako onda... — započela je — ono... uopće živi? Ni ne konzultiravši se s Henrijem, Erik je odgovorio: —

Ako ste praktički sestra Njezina Visočanstva, tad ste u palači nedvojbeno dobili sjajno obrazovanje. Stoga, naravno, znate da su veze između Illée i Swendwaya stare i čvrste, zbog čega se mnogo ljudi iz Swendwaya skrasilo ovdje u malim zajednicama i obratno. I nije im nimalo teško živjeti.

Stisnula sam usnice, nastojeći se ne naceriti artikuliranosti kojom je Erik stavio Josie gdje joj je mjesto.

Josie je kimnula. — Oh, naravno. Hm... — Dalje od toga nije bila voljna pokušavati. — Ispričajte me.

— Ispričavam se — šapnula sam kad nas ona više nije mogla čuti. — Njezino ponašanje nema nikakve veze s vama dvojicom. Jednostavno je grozna.

— Nitko se nije uvrijedio — iskreno je odgovorio Erik. Kratko je porazgovarao s Henrijem na finskome, vjerojatno mu objašnjavajući što se upravo dogodilo.

110

— Ispričajte me. Moram porazgovarati s nekim, ali vidimo se na večeri. — Savila sam koljeno i udaljila se, tražeći bilo kakvo utočište.

Onaj raniji intervju totalno me je izbacio iz ravnoteže i bila sam ponosna što sam se nakon njega uopće pribrala. Ali Josie bi me bez greške svaki put uzrujala.

Ugledala sam mamu samu i pojurila prema njoj, u nadi da će me ona utješiti. Ali ona me je dočekala bijesnim pogledom sličnim Ahrenovu kad sam tek ušla.

— Zašto nam nisi rekla da ćeš to učiniti? — tiho je upitala, ne skidajući osmijeh s lica kao da je sve u redu.

I ja sam se smješkala odgovarajući. — Mislila sam da će biti dobro. I tata je to učinio.

— Da, ali on je izbacio mnogo manje kandidatkinja i to je učinio nasamo. Ti si njihovu sramotu svima prikazala. Nitko ti se zbog toga neće diviti.

Razljutila sam se. — Žao mi je. Stvarno. Nisam znala da će tako ispasti.

Zagrlila me je. — Ne želim biti stroga prema tebi. Znamo da pokušavaš. — Toga trena prišao nam je fotograf kako bi nas snimio u spontanom razgovoru. Pitala sam se kakav ću tekst ugledati ispod te fotke. Nešto o tome kako Odabrana poučava Izbornicu.

— 9to bih sad trebala učiniti? Osvrnula se, dvostruko provjeravajući da nas nitko ne

može čuti. — Samo... razmisli o malo romantike. I, zaboga, ništa skandalozno — brzo je dometnula. — Ali gledati te kako se zaljubljuješ... to je ono što ljudi žele vidjeti.

— Ne mogu to namjerno potaknuti. Ne mogu...

111

— America, draga — zazvao je tata mamu. Osten se naizgled nečim zalio pa je mama pohitala prema njemu da ga odvede.

Kladila bih se da je Osten to učinio namjerno, samo da zbriše iz salona.

Stajala sam sama i nastojala biti što neupadljivija dok sam promatrala sve u prostoriji. Previše neznanaca. Previše očiju koje zure u mene i čekaju da se iskažem. Bila sam spremna okončati Izbor već prije četiri sata. Duboko sam udahnula. Tri mjeseca kupit će mi slobodu. Ja to mogu. Moram.

Polako sam koračala, znajući s kim moram razgovarati. Kad sam ga pronašla, nagnula sam se prema njemu i šapnula mu na uho: — Dođi u moju sobu. Točno u osam. I nikome ni riječ.

112

Dvanaesto poglavlje

Ushodala sam se po sobi čekajući da on pokuca. Kile je uistinu bio jedina osoba kojoj sam mogla povjeriti ovaj zadatak, iako mi je bilo mrsko što ga to moram zamoliti. Bila sam spremna pogoditi se s njim, ali još nisam bila sigurna što mu mogu ponuditi. Vjerovala sam da će u tom smislu on imati neke zamisli.

Kucanje na vratima bilo je tiho i u njemu sam gotovo čula pitanje: 9to radim ovdje?

Otvorila sam vrata i pred njima je, točno u dogovoreno vrijeme, stajao Kile.

— Vaše Visočanstvo — rekao je, smiješno se naklonivši. — Došao sam oboriti vas s nogu.

— Ha-ha, umrijet ću od smijeha. Upadaj. Kile je ušao i promotrio moje police. — Zadnji put kad

sam bio u tvojoj sobi, imala si zbirku drvenih ponija. — Prerasla sam ih. — Ali nisi prerasla tiransko šefovanje? — Ne. Baš kao što ti nisi prerastao nepodnošljivog

knjiškog moljca. — Pridobivaš li ovakvim ponašanjem sve svoje

udvarače? Nacerila sam se. — Više-manje. Sjedni. Imam prijedlog

za tebe.

113

Uočio je vino koje sam nabavila i bez oklijevanja natočio si čašu. — Jesi li i ti za čašicu vina?

Uzdahnula sam. — Molim te. Oboma će nam trebati. Zastao je i promotrio me prije nego što je nastavio. — E

sad sam stvarno nervozan. 9to želiš? Uzela sam svoju čašu i pokušala sjetiti se kako mu to

želim objasniti. — Znaš me, Kile. Poznaješ me cijeli život. — Istina. Zapravo, baš sam jučer pomislio kako te se

sjećam još dok si trčkarala palačom samo u peleni. To je bio prizor za pamćenje.

Zakolutala sam očima i pokušala suspregnuti smijeh. — No dobro. Ti do određene mjere shvaćaš moj karakter, tko sam kad kamere nisu uključene.

Otpio je gutljaj vina razmišljajući o mojim riječima. — Mislim da te razumijem i kad su uključene, ali molim te, nastavi.

Nisam razmišljala o tome da me je on vidio u svim brojnim fazama odrastanja, na ekranu i izvan njega. Postoji prekidač koji moram pritisnuti kad sam izložena pogledu javnosti i on to zna. — Izbor nije bio moja zamisao, ali je nešto u što moram uložiti golem trud. Osobno, mislim da to i činim. Ali javnost od mene očekuje da u blizini svih vas budem lakoumna djevojčica, a mislim da to ne mogu. Ne mogu se ponašati blesavo.

— Zapravo... — Nemoj! Pakosno se nasmiješio i otpio još jedan gutljaj vina. — Pravi si davež. Zašto se uopće trudim? — Ne, nastavi, ne želiš se ponašati blesavo. — Odložio

je čašu i nagnuo se prema meni.

114

Uzdahnula sam, ponovno tražeći prave riječi. — Žele romansu, ali ja nisam spremna javno se tako ponašati, barem ne kad ni s kime nisam uistinu kliknula. Ali svejedno im moram nešto dati.

Pognula sam glavu i virnula prema njemu kroz trepavice.

— 9to točno, na primjer? — Poljubac. — Poljubac? — Samo jedan mali poljubac. A ti si jedina osoba od koje

ga mogu zamoliti, jer ćeš znati da nije stvaran i situacija se neće zakomplicirati. Usto, voljna sam dati ti nešto zauzvrat.

Izvio je obrve. — 9to? Slegnula sam ramenima. — Zapravo, što god želiš. U

razumnim granicama. Ne mogu ti ponuditi državu ili nešto slično.

— Bi li mogla razgovarati s mojom mamom? Pomoći mi da zbrišem odavde?

— I odeš kamo točno? — Bilo kamo. — Očajno je uzdahnuo. — Moja mama...

Ne znam zbog čega je tako ludo odana tvojim roditeljima, ali utuvila si je u glavu da nam palača zauvijek mora biti dom. Znaš li koliko sam se namučio da odem odavde na onaj jedan ubrzani kolegij? Želim putovati, želim graditi, želim više nego samo čitati o svemu što me zanima. Ponekad mislim da bi me još jedan dan unutar ovih zidina mogao ubiti.

— Shvaćam — šapnula sam, ne razmišljajući. Naglo sam se uspravila. — Mogu ti to ostvariti. Čim mi se ukaže

115

prilika, pomoći ću ti da uvjeriš roditelje da moraš otići iz palače.

Zastao je na sekundu pa iskapio ostatak vina. — Jedan poljubac?

— Samo jedan. — Kad? — Večeras. U devet će nas u hodniku čekati fotograf.

Nadam se dobro skriven, jer voljela bih se praviti da nije ondje.

Kile je kimnuo. — Dogovoreno. Jedan poljubac. — Hvala ti. Sjedili smo u tišini i promatrali kazaljke sata. Nakon tri

minute, više to nisam mogla podnijeti. — 9to si mislio kad si rekao da želiš graditi? Razvedrio se. — To studiram. Arhitekturu i dizajn.

Volim smišljati građevine, kako ih sagraditi i ponekad kako ih učiniti posebno lijepima.

— To je... zapravo vrlo zanimljivo, Kile. — Znam. — Uputio mi je jedan od onih svojih

iskrivljenih osmijeha, istih kao u njegova oca, i bilo je zabavno vidjeti koliko je uzbuđen zbog svog studija. — Želiš li vidjeti?

— 9to? — Neke od mojih skica. Imam ih u sobi. Staroj sobi, ne u

sobi za Odabrane, pa su malo niže u hodniku. — Naravno. — Otpila sam još gutljaj vina i krenula za

njim iz sobe. Osim pokojeg stražara, hodnik je bio prazan dok smo Kile i ja koračali prema njegovoj sobi.

Otvorio je vrata, upalio svjetla i ja sam morala suspregnuti dahtaj.

116

Neuredan je kao svinja! Krevet mu nije bio pospremljen, odjeća je ležala

nagomilana u kutu, a stolić bio zakrčen prljavim tanjurima.

— Znam što misliš. Kako uspijeva održati sobu tako besprijekorno čistom?

— Čitaš mi misli — odgovorila sam, nastojeći ne djelovati posve zgađeno. U sobi barem nije zaudaralo.

— Prije godinu dana, zamolio sam osoblje da više ne čisti moju sobu. Sam je čistim. Ali Izbor me je zatekao nespremnog pa sam sve ostavio kako je bilo.

Počeo je nogama gurati pod krevet stvari koje su ležale na podu i pokušao malo poravnati ono što mu je bilo na dohvat ruke.

— Zašto ne želiš da ti čiste sobu? — Odrastao sam muškarac. Mogu se sam brinuti o sebi. Nisam mislila da mi je time želio spustiti, ali svejedno je

zaboljelo. — U svakom slučaju, ovo je moj radni prostor. U dnu prostorije zidovi su bili prekriveni fotografijama i

posterima svega od nebodera do koliba od blata. Stol je bio pretrpan skicama i maketama od drva i komada metala.

— Jesi li sam sve ovo izradio? — upitala sam, nježno dodirujući maketu lagano savinute građevine.

— Da. Koncept, dizajn. Jednog bih dana volio graditi prave građevine. Učim, ali puno je toga što se ne može naučiti bez prakse.

— Kile... — Promotrila sam njegove makete: boje i linije, količinu vremena i razmišljanja koje je morao posvetiti svakoj od njih. — Čudesne su.

117

— Samo se malo zabavljam. — Ne, nemoj to činiti. Nemoj umanjivati svoja

postignuća. Ja nikad ne bih mogla napraviti nešto ovakvo. — Naravno da bi. — Prišao je stolu i izvukao ravnalo u

obliku slova T pa ga položio na nešto na čemu je već radio. — Vidiš, riječ je samo o linijama i matematici.

— Uh, ponovno matematika. Već je imam preko glave. Nasmijao se. — Ali ova je matematika zabavna. — Zabavna matematika je oksimoron. Kile i ja prišli smo njegovu kauču i prelistali nekoliko

knjiga njegovih omiljenih arhitekata, proučavajući njihove stilove. Činilo se da Kilea ponajviše fascinira kako neki rade s prirodom oko sebe, a drugi protiv nje. — Hoću reći, pogledaj ovo! — oduševljavao se nakon gotovo svake stranice.

Nisam mogla vjerovati da mi je trebalo toliko mnogo godina da upoznam ovu njegovu stranu. Zavukao se u ljušturu i isključio od ostalih jer ga je palača zarobila. Iza knjiga i zajedljivih primjedaba skrivala se znatiželjna, ugodna i ponekad vrlo šarmantna osoba.

Osjećala sam se kao da su mi lagali. Hoće li netko iskočiti iza ugla i reći mi da je Josie zapravo svetica?

Nakon nekog vremena, Kile je pogledao na sat na svom zapešću. — Devet je sati i deset minuta.

— Oh. Trebali bismo krenuti. — Ali nisam željela ustati. Kileova neuredna soba bila je jedno od najugodnijih mjesta na kojima sam ikad bila.

— Da. — Kile je zatvorio knjigu i vratio je na policu. Iako je taj kut bio jednako neuredan kao i ostatak sobe, vidjelo se koliko pazi na njega.

118

Čekala sam ga uz vrata, najednom nervozna. — Izvoli — rekao je ponudivši mi ruku. — Našem

izlasku je kraj, zar ne? Položila sam dlan u njegov. — Hvala ti. Za ovo i jer si mi

pokazao svoje radove. Obećavam da ću ti se odužiti. — Znam. Otvorio je vrata i poveo me hodnikom. — 9to misliš,

kad smo se zadnji put držali za ruke? — glasno sam se zapitala.

— Vjerojatno kad smo se igrali lanca probijanca ili nečeg sličnog.

— Vjerojatno. 9utjeli smo hodajući prema mojoj sobi. Kad smo stigli

do nje, okrenula sam se prema Kileu i gledala kako on guta knedlu.

— Jesi li nervozan? — šapnula sam. — Ma ne. — Nasmiješio se, ali i uzvrpoljio. — Onda...

laku noć. Kile se nagnuo prema meni, usnama pronašao moje i

zadržao se na njima. Potom su se njegove usne otvorile pa zatvorile pa ponovno otvorile. U trenutku između dva poljupca, udahnula sam predosjećajući da će me ponovno poljubiti. I jest, Bogu hvala, jer tako me nikad prije nitko nije poljubio i trebalo mi je još.

Onih nekoliko poljubaca koje sam razmijenila s dečkima bili su užurbani i traljavi, iza nekog kipa ili u garderobi. Ali ovaj, kad je oko nas bilo toliko mnogo zraka i nitko me nije dolazio provjeriti... ovaj je bio drugačiji.

Naslonila sam se na Kilea, ne puštajući ga, a on mi je slobodnom rukom obujmio obraz. Usne su nam bile

119

spojene, kako mi se činilo, cijelu vječnost prije nego što se najzad odmaknuo.

A čak i kad se je odmaknuo, nos mu je ostao tik uz moj, toliko blizu da sam osjetila dašak vina u njegovu dahu kad je šapnuo:

— Misliš li da je to bilo dovoljno? — Ja... hm... ne znam. — Za svaki slučaj... Ponovno je priljubio usne uz moje, a mene je taj novi

poljubac toliko iznenadio da mi se učinilo kako mi se kosti pretvaraju u kašu. Provukla sam prste kroz njegovu kosu, zgrožena samom sobom jer sam osjetila poriv da ga tako držim cijelu noć.

Ponovno se odmaknuo gledajući me u oči, ali sad je u njegovu pogledu nešto bilo drukčije. Je li i on osjetio onu čudnu toplinu u rukama i grudima?

— Hvala ti — promrmljala sam. — Kad god želiš. Hoću reći... — odmahnuo je glavom

smijući se sam sebi — znaš što mislim. — Laku noć, Kile. — Laku noć, Eadlyn. Brzo me je poljubio u obraz i zaputio se prema stubama

koje su vodile do njegovih privremenih odaja. Gledala sam ga i pomislila da se ovako smješkam samo

zato što su negdje skrivene kamere, a ne zbog ičega što je Kile Woodwork učinio.

120

Trinaesto poglavlje

Mislim da sam svima na neko vrijeme uspjela skrenuti pozornost. — Držala sam Ahrena pod ruku dok smo šetali vrtom.

— Slažem se. — Ahren mi se lukavo nakreveljio, a meni je došlo da ga udarim. — Kako je bilo?

Kad je to upitao, stvarno sam ga udarila. — Svinjo! Dama ne govori o takvim stvarima.

— U tom slučaju, treba li prava dama dopustiti da je fotografiraju dok se ljubi u mraku sa svojim udvaračem?

Slegnula sam ramenima. — Ovako ili onako, upalilo je. Baš kako sam predvidjela, fotografije Kileova i mog

poljupca postale su prava senzacija. Bilo mi je pomalo čudno da je to ono za čime ljudi žude, ali dok su oni zadovoljni, nije važno. Međutim, reakcije na poljubac bile su svakojake. U nekim je novinama naišao na simpatije, ali u većini njih dočekan je s nezadovoljstvom jer sam pristala na ljubljenje u tako ranoj fazi Izbora.

Jedan od tračerskih časopisa čak je objavio prepucavanje dvojice svojih najvažnijih novinara o tome jesam li nemoralna zato što sam se poljubila s Kileom ili je to slatko jer Kilea znam od rođenja. Pokušala sam ne obazirati se. Uskoro će biti drugih stvari o kojima će se govoriti.

121

— Prelistala sam novine do kraja — rekla sam, ponovno se obraćajući Ahrenu. — Nijedna vijest o diskriminaciji nakon ukidanja kasta.

— Onda, kakvi su ti planovi za danas? Hoćeš li ponovno rasplakati momke?

Zakolutala sam očima. — Samo se jedan rasplakao. I, ne znam. Možda ih danas neću posjetiti.

— Ne dolazi u obzir — usprotivio se Ahren, skrećući nas na novu stazu. — Kunem ti se, Eadlyn, budem li te morao uhvatiti za kosu i odvući, odvući ću te, ali moraš sudjelovati u Izboru.

Izvukla sam ruku iz njegove. — Ne mogu se oteti osjećaju da tati nije bilo ni približno ovako teško.

— Jesi li ga pitala? — Ne, i mislim da ne mogu. Odnedavna mi i on i mama

otkrivaju sve više pojedinosti, misleći da bi mi mogle pomoći. Imam osjećaj da postoji razlog zašto su ih dosad tajili i čini mi se nepristojno pitati. Osim toga, ne znam da bi bilo koje dvoje ljudi u ovoj situaciji postupilo jednako i stvarno ne želim znati je li tata bio zagrijan za ijednu drugu djevojku osim mame.

— Nije li to čudna pomisao? — Ahren je sjeo na obližnju kamenu klupu. — Da je neka druga žena mogla biti naša majka!

— Ne — odvratila sam pridruživši mu se na klupi. — Postojimo samo zato jer su njih dvoje pronašli jedno drugo. Nijedna druga kombinacija ne bi stvorila nas.

— Zbunjuješ me, Eady. — Oprosti. Zbunjena sam svime što se događa. — Klizila

sam prstom po kamenu. — Hoću reći, shvaćam zašto zvuči

122

privlačno pomisliti da me negdje vani možda čeka savršen muškarac za mene i da bih pukim slučajem mogla izvući njegovo ime, upoznati ga i ludo se zaljubiti u njega. Ali tu je i osjećaj da sam nagradni konj, da me osuđuju i više nego inače. A kad pogledam sve te momke, djeluju mi strano u usporedbi s ljudima na kakve inače nailazim i mislim da mi se to ne sviđa. Cijela ta stvar čini me nesigurnom.

Ahren je neko vrijeme šutio i ja sam vidjela da pažljivo bira riječi, što je u meni izazvalo nervozu.

Nisam bila sigurna je li to nešto tipično za blizance ili smo samo Ahren i ja tako povezani, ali kad smo se svađali, kao da smo bili na dva kraja nategnute gumene vrpce.

— Slušaj, Eady, znam da je Izbor možda pogrešan pristup, ali mislim da je za tebe dobro da imaš nekoga u životu. Dugo sam s Camille i čak i da sutra prekinemo, zbog nje bih bio bolja osoba. Postoje neke stvari o sebi koje ne naučiš dok ne pustiš nekog drugog na najskrovitija mjesta u svom srcu.

— Kako vam uopće uspijeva održati vezu? Gotovo ste stalno razdvojeni.

Nacerio se. — Ona je moja srodna duša. Znam. — Mislim da srodne duše ne postoje — odvratila sam

proučavajući svoje cipele. — Slučajno si upoznao francusku princezu jer upoznaješ samo pripadnice kraljevskih obitelji i sviđa ti se više od ijedne druge. Tvoja prava srodna duša možda u ovome času muze kravu, a ti to nikad nećeš znati.

— Uvijek je imaš na zubu. — Od tona njegova glasa ona nevidljiva gumica samo se još više nategnula.

123

— Samo ti podastirem mogućnosti. — U međuvremenu, imaš na desetke mogućnosti pred

nosom i odbijaš ih razmotriti. Prezirno sam otpuhnula. — Je li te tata nagovorio na

ovo? — Ne! Mislim da bi Izboru trebala pristupiti otvorena

uma. Ti si jedna od najizoliranijih osoba u državi, ali to ne znači da tvoji zidovi moraju stalno biti podignuti. Moraš barem jednom u životu doživjeti romantičnu vezu.

— Hej! Doživjela sam romantične veze! — Fotografija u novinama ne računa se kao ljubavna

veza — oštro je odvratio. — Ni ljubakanje s Leronom Troyesom na onom božićnom balu u Parizu.

Zadahtala sam. — Otkud znaš za to? — Svi znaju za to. — I mama i tata? — Tata ne zna. Odnosno, ne zna ako mu mama nije

rekla, a siguran sam da jest. Zagnjurila sam lice u dlanove i ispustila kreštav zvuk u

kojem je bilo sažeto moje posvemašnje poniženje. — Samo kažem da bi Izbor mogao biti dobar za tebe. Ta izjava izgurala je sav stid iz moga tijela i zamijenila ga

srdžbom. — Svi mi to stalno ponavljaju: da bi mogao biti dobar za

mene. 9to to uopće znači? Pametna sam, lijepa i snažna. Ne treba me spašavati.

Ahren je slegnuo ramenima. — Možda ne. Ali nikad ne znaš treba li spasiti nekoga od njih.

Zagledala sam se u travu razmišljajući o tome. Odmahnula sam glavom. — Ahrene, što to radiš? Zašto si

124

se najednom predomislio? Mislila sam da si na mojoj strani.

Oči su mu neobično zatreptale prije nego što se pribrao i zagrlio me. — I jesam, Eadlyn. Ti, mama i Camille najvažnije ste žene u mom životu. Zato me, molim te, shvati kad kažem da se ponekad pitam koliko si zapravo sretna.

— Sretna sam, Ahrene. Princeza sam. Imam sve. — Mislim da brkaš udobnost sa srećom. Njegove riječi neodređeno su me podsjetile na nedavni

razgovor s mamom. Ahren mi je protrljao ruku i ustao otirući odijelo. —

Obećao sam Kadenu da ću mu pomoći s francuskim. Samo razmisli o ovome što sam ti rekao, okej? Možda griješim. Sigurno ne bi bilo prvi put. — Oboje smo se nasmiješili.

Kimnula sam. — Razmislit ću. Namignuo mi je. — Izađi s nekim. Moraš malo živjeti.

Koračala sam ispred vrata Muškog salona, strahujući da gubim vrijeme. Nakon razgovora s Ahrenom, trebala sam otići ravno u ured. Da budem iskrena, radovala sam se povratku u uobičajenu monotoniju premetanja papira. Ali njegove su me riječi više od ičijih drugih nagnale da se zapitam bih li trebala barem probati. Ne glumiti da se trudim, kao što sam kanila za kamere, nego se iskreno potruditi.

Pomislila sam kako bih se prije ili kasnije ionako morala nalaziti s kandidatima nasamo. To je bio goli minimum onoga što se od mene očekivalo. I nije značilo da ikoga

125

odabirem, samo držim obećanje koje sam dala tati i činim ono što ljudi očekuju.

S uzdahom sam predala omotnicu batleru. — Okej, predajte je.

Naklonio se prije nego što je otišao, a ja sam čekala ispred vrata.

Odlučila sam da neću ponovno nahrupiti u Muški salon. Željela sam da Odabrani budu na oprezu, ali svatko ponekad treba predah. To sam znala bolje i od koga.

Trenutak kasnije batler se vratio i pridržao vrata otvorenima dok Hale nije izašao. Dvije su mi stvari proletjele kroz glavu dok mi je prilazio. Kao prvo, pitala sam se što će Kile misliti, a to je, priznajem, bilo čudno. Kao drugo, bilo je očito da Hale još uvijek ne zna što bi mislio o meni, jer bio je vrlo oprezan kad se zaustavio na otprilike pola metra udaljenosti i naklonio. — Vaše Visočanstvo.

Sklopila sam ruke ispred tijela. — Možeš me zvati Eadlyn.

Tračak osmijeha pojavio mu se u očima. — Eadlyn. Nitko na svijetu nije moćan kao ti. — Zanimalo me bi li mi se danas nakon večere pridružio

na desertu. — Samo nas dvoje? Uzdahnula sam. — Zar si želio još nekoga pozvati?

Treba li i tebi prevoditelj? — Ne, ne! — uzviknuo je i lice mu je zablistalo pravim

osmijehom. — Samo sam... ugodno iznenađen, valjda. — Oh. — Bio je to bijedan odgovor na tako slatko

priznanje, ali jednostavno nisam bila spremna.

126

Hale je stajao ruku duboko zabijenih u džepove smješkajući se od uha do uha i bilo je teško razmišljati o njemu kao o još jednoj osobi koju ću jednostavno poslati kući.

— Hm, u svakom slučaju, svratit ću do tvoje sobe dvadesetak minuta nakon večere pa ćemo otići u jedan od salona na katu.

— Zvuči super. Vidimo se večeras. — Vidimo se. Pomalo mi je zasmetalo što se sad radujem druženju s

Haleom, ali u njegovu je iščekivanju bilo nečega slatkog. Ali gori od osjećaja da Izbor počinje djelovati na mene bio je pobjedonosan izraz na Haleovu licu kad me je uhvatio kako se osvrćem i gledam ga.

127

Čeurnaesuo poglavlje

Bi li bilo čudno da se preodjenem između večere i deserta? Hoće li se on preodjenuti? Posljednjih nekoliko dana nosila sam tijare, ali je li neumjesno da je imam na glavi na spoju s mladićem?

Na spoju. Ova je situacija previše izvan moje zone udobnosti.

Osjećala sam se silno ranjivom, a nisam shvaćala zašto. U životu sam imala posla s mnogim mladićima. Imala sam onu spektakularnu epizodu s Leronom na božićnoj proslavi, a Jamison Akers hranio me jagodama iz vlastitih usta dok smo se na pikniku skrivali iza stabla. Preživjela sam i jučerašnju večer s Kileom, iako ona nije bila ni blizu pravom spoju.

Upoznala sam svih trideset pet kandidata i bila hrabra i ponosna svake sekunde. Da ne spominjem, pomagala sam upravljati cijelom jednom državom. Zašto sam onda toliko nervozna zbog spoja s jednim momkom?

Odlučila sam da ću se ipak preodjenuti i navukla žutu haljinu, dužu straga nego sprijeda, koju sam upotpunila mornarski modrim pojasom pa je izgledala više kao za izlazak nego za vrtnu zabavu. Nisam stavila tijaru. Zašto sam uopće pomišljala staviti je?

128

Odmjerila sam se u zrcalu od glave do pete i podsjetila se da je on taj koji pokušava osvojiti mene, a ne obratno.

Skočila sam kad se na vratima začulo kucanje. Imala sam još pet minuta! I ja sam trebala otići k njemu! Minirao je cijelu moju strategiju priprema i tako mi Boga, budem li morala, otjerat ću ga i početi iznova.

Ne čekajući odgovor, teta May provirila je glavom u sobu, a mama se smješkala iza njezinih leđa.

— Teta May! — Potrčala sam prema njoj i zdrobila je zagrljajem. — 9to ti radiš ovdje?

— Zaključila sam da bi ti dobro došlo malo dodatne podrške pa sam se vratila.

— A ja sam ovdje kako bi sve bilo neugodnije nego što mora biti — s osmijehom je obećala mama.

Nervozno sam se nasmijala. — Nisam naviknuta na ovo. Ne znam što trebam učiniti.

Teta May izvila je obrvu. — Prema novinskim napisima, dobro ti ide.

Zarumenjela sam se. — To je bilo drugačije. Nije bio pravi spoj. Ništa nije značilo.

— A ovo znači? — upitala je nježnim glasom. Slegnula sam ramenima. — Nije isto. — Znam da ti svi to govore — započela je mama

odmičući mi kosu s lica — ali ovo je najbolji savjet koji ti mogu dati: budi što jesi.

To je bilo lakše reći nego učiniti. Jer, tko sam uistinu? Jedna polovica blizanačkog para. Nasljednica prijestolja. Jedna od najmoćnijih osoba na svijetu. Najveća distrakcija u državi.

Nikada samo kći. Nikada samo djevojka.

129

— Ništa od ovoga nemoj shvaćati previše ozbiljno. — Teta May popravila je kosu gledajući se u zrcalo, a onda se ponovno okrenula prema meni. — Trebala bi samo uživati.

Kimnula sam. — May ti dobro govori — suglasila se mama. — Nije da

želimo da već danas nekoga odabereš. Imaš vremena i zato se zabavljaj upoznajući nove ljude. Sam Bog zna da za to nemaš često priliku.

— Istina. Samo što mi je sve to čudno. Bit ću sama s njim, a onda će on o našem druženju ispričati svim drugim momcima, nakon čega ćemo o tome morati razglabati i na telki.

— Zvuči teže nego što jest. Većinom je zabavno — nije odustajala mama.

Pokušala sam je zamisliti kao tinejdžericu koja se crveni govoreći o svojim spojevima s tatom. — Znači, tebi to nije smetalo?

Napućila je usnice i proučavala strop razmišljajući. — Pa, na početku je bilo teže. Nisam željela biti u središtu pozornosti. Ali ti se pred kamerama sjajno snalaziš pa gledaj na to kao na svaku drugu zabavu ili događaj o kojemu ćeš javno govoriti.

May ju je pogledala. — Govoriti o spoju s nekim momkom nije baš kao iznijeti svoje dojmove nakon gozbe — naglasila je prije nego što se usredotočila na mene. — Ali tvoja je majka u pravu kad kaže da se ti pod reflektorima snalaziš bolje od nje. Nju je u tvojoj dobi bilo neugodno gledati.

— Baš ti hvala, May. — Mama je zakolutala očima. — Nema na čemu.

130

Nasmijuljila sam se, nakratko poželjevši da imam barem jednu sestru. Druga mamina sestra, teta Kenna, umrla je prije mnogo godina od srčane mane. Tetak James bio je jednostavan muškarac i nije želio odgajati Astru i Lea u palači, iako smo mu to nekoliko puta predložili. Bili smo u kontaktu, naravno, ali Astra i ja nismo imale ništa zajedničko. Svejedno, posve sam se jasno sjećala kako je mama provela tjedan dana u krevetu grleći May i baku Singer kad je Kenna umrla. Sve više sam se pitala je li za mamu gubitak sestre značio gubitak dijela nje same. Znala sam da bi meni bilo tako da se Ahrenu išta dogodi.

Teta May trknula je mamu i obje su se osmjehnule. Nikad se nisu uistinu svađale, ne oko ičega doista važnog, i njih dvije ublažile su moje brige.

U pravu su. Ovo nije ništa. — Bit ćeš super — rekla je mama. — Ne poznaješ

neuspjeh. — Namignula je, a ja sam osjetila kako me preplavljuje samopouzdanje.

Provjerila sam koliko je sati. — Morala bih krenuti. Hvala ti što si došla — rekla sam hvatajući tetu May za ruku.

— I drugi put. — Zagrlile smo se na vratima i ja sam krenula u prizemlje.

Kad sam stigla do Haleove sobe, zastala sam i duboko udahnula prije nego što sam pokucala. Vrata je otvorio on, a ne njegov butler, i djelovao je oduševljeno što me vidi.

— Izgledaš fantastično — rekao je. — Hvala — odgovorila sam i osmjehnula se iako to

nisam željela. — I ti.

131

I on se preodjenuo i meni je zbog toga odmah bilo ugodnije. Usto mi se svidjelo što je učinio. Kravatu nije stavio, a gornje dugme košulje ostavio je otkopčan. Otkopčane košulje i s prslukom izgledao je... no dobro, izgledao je slatko.

Hale je gurnuo ruke u džepove. — Onda, kamo idemo? Pokazala sam niz hodnik. — Na treći kat. Zaljuljao se na petama oklijevajući pa mi ponudio ruku.

— Povedi me. — U redu — započela sam kad smo krenuli prema

stubama. — Znam ono osnovno. Hale Garner, devetnaest godina, Belcourt. Ali prijavni obrasci nekako su šturi i suhoparni. Zato mi reci, koja je tvoja priča?

Nasmijuljio se. — Pa, i ja sam najstarije dijete u obitelji. — Stvarno? — Da. Tri sina. — Uh, suosjećam s tvojom majkom. Nasmiješio se. — Eh, njoj ne smeta. Podsjećamo je na

tatu, pa kad je jedan od nas previše glasan ili se nasmije nečemu čemu ne bi smio, samo uzdahne i kaže da smo kao on.

Bojala sam se pitati, ali željela sam razjasniti. — Jesu li tvoji roditelji razvedeni? — upitala sam, sumnjajući da je tako.

— Ne. Tata je umro. — Žao mi je — rekla sam, osjećajući se postiđeno jer

sam neizravno uvrijedila njegovu uspomenu na oca. — U redu je. Ne možeš znati ništa od toga ako ti nitko

nije rekao. — Smijem li pitati kad je umro?

132

— Prije sedam godina. Znam da će ti zvučati čudno, ali ponekad sam ljubomoran na najmlađeg brata. Beau je imao oko šest godina kad je tata umro i sjeća ga se, ali ne onako kao ja, razumiješ? Ponekad poželim da ne postoji toliko razloga da mi nedostaje.

— Kladim se da je on upravo zbog toga ljubomoran na tebe.

Uputio mi je tužan osmijeh. — O tome nikad nisam razmišljao.

Skrenuli smo glavnim stubama, pazeći gdje stajemo. Kad smo stigli do odmorišta na trećem katu, ponovno sam započela razgovor.

— Čime se bavi tvoja majka? Promrmljao je: — Trenutačno radi kao tajnica na

lokalnom sveučilištu. Ona je... bilo joj je teško zadržati dobar posao, ali ovaj joj se sviđa i već ga dugo obavlja. Upravo sam shvatio da sam rečenicu započeo s „trenutačno jer sam se navikao da često mijenja poslove, ali to već neko vrijeme nije učinila. Kao što sam rekao kad smo se upoznali, moj je tata bio Dvojka. Bio je sportaš. Operirao je koljeno, ali stvorio se ugrušak i probio do srca. Mama nikad dotad u životu nije radila ni dana... oduvijek se netko brinuo za nju, najprije roditelji pa tata. Kad smo ga izgubili, znala je biti samo i jedino supruga košarkaša.

— Oh, ne. — Da. Bila sam neizmjerno zahvalna kad smo stigli do salona.

Kako je tati ovo polazilo za rukom? Kako je probrao sve one djevojke, iskušavajući ih ne bi li pronašao suprugu?

133

Mene je iscrpljivalo već upoznavanje s jednom osobom, a još nije prošlo ni pet minuta našeg prvog spoja.

— Vau! — šapnuo je Hale diveći se pogledu. Iz salona na trećem katu u prednjem dijelu palače

pružao se pogled preko zidina. Večernji je Angeles prekrasno svjetlucao i ja sam ranije zamolila da priguše svjetla u salonu kako bismo ga mogli doista vidjeti.

Nasred prostorije bio je postavljen stolić s raznim kolačima, a sa strane je čekalo desertno vino. Nikad prije nisam pokušala organizirati romantičnu večer, ali zaključila sam da sam za prvi put obavila dobar posao.

Hale mi je izvukao stolac i pričekao da se smjestim, pa i sam sjeo za stol.

— Nisam znala što voliš pa sam naručila nekoliko različitih vrsta. Ovi su očito čokoladni — rekla sam pokazujući na desetak kolačića. — Zatim limun, vanilija i cimet.

Zurio je u hrpe poslastica ispred nas kao da sam mu doista dala nešto dragocjeno. — Slušaj, ne želim biti nepristojan, ali ako želiš ijedan od ovih kolača, trebala bi ga smjesta ugrabiti jer postoji ozbiljna mogućnost da ću ih sve slistiti.

Nasmijala sam se. — Samo navali. Uzeo je jedan čokoladni kolač i ubacio ga cijelog u usta.

— Mmmm. — Probaj ovaj s cimetom. Promijenit će ti život. Neko smo vrijeme jeli i ja sam pomislila da bi to moglo

biti dovoljno za jednu večer. Skrenuli smo na siguran teren — o desertima sam mogla razgovarati satima! Ali tad je on bez ikakva upozorenja ponovno progovorio o svom životu.

134

— Dakle, mama radi na sveučilištu, ali ja radim kod krojača u gradu.

— Oh? — Da, odjeća me jako zanima. Barem zasad. Netom

nakon tatine smrti bilo nam je teško nabaviti nove stvari pa sam naučio zakrpati rasparane košulje svoje braće ili otpustiti porub kako su rasli. Mama je imala hrpu haljina koje se nadala prodati za nešto novca pa sam joj od dviju starih sašio novu. Nije bila savršena, ali bila je dovoljno dobra da nađem posao. Mnogo sam čitao i proučavao Lawrenceov rad... Lawrence je moj šef. Svako toliko, dopušta mi da se bavim vlastitim kreacijama. Mislim da ću to u budućnosti raditi.

Nasmijuljila sam se. — Definitivno si jedan od bolje odjevenih momaka ovdje.

Stidljivo se osmjehnuo. — Lako je kad imaš toliko toga na raspolaganju. Moj batler je sjajan i pomaže mi da budem siguran da mi sve besprijekorno pristaje. Ne bih rekao da odobrava sve moje kombinacije, ali želim izgledati kao gospodin i ujedno ostati ono što jesam, ako to ima ikakva smisla.

Oduševljeno sam kimnula gutajući zalogaj kolača. — Znaš li koliko je teško kad si princeza, a obožavaš traperice?

Nasmijuljio se. — Ali ti to tako dobro usklađuješ! Hoću reći, tvoja je odjeća u svim časopisima pa sam vidio dovoljno. Imaš vrlo osebujan stil.

— Misliš? — Osjećala sam se ohrabreno. Ovih su me dana gadno kritizirali i ta mala pohvala bila mi je kao voda u pustinji.

135

— Definitivno! — oduševio se. — Hoću reći, odijevaš se kao princeza, ali na određeni način ne tako. Ne bih se iznenadio da si šefica djevojačke mafije.

Zagrcnula sam se i poprskala stol vinom, na što je Hale prasnuo u smijeh.

— Oprosti! — Osjetila sam kako mi obrazi gore. — Da me mama sad vidi, dobila bih najgoru jezikovu juhu.

Hale je obrisao suze iz očiju i nagnuo se prema meni. — Zar ti stvarno drže prodike? Mislim, nisi li ti ta koja u osnovi upravlja državom?

Slegnula sam ramenima. — Ne baš. Tata obavlja većinu posla. Ja ga samo pratim kao sjena.

— Ali u ovome času to je samo formalnost, nije li? — Kako to misliš? — Mora da sam to upitala grublje

nego što sam željela, jer je smijeh smjesta iščeznuo iz njegovih očiju.

— Ne želim ga uvrijediti ili išta slično, ali mnogi kažu da izgleda umorno. Čuo sam kako neki nagađaju kad ćeš preuzeti prijestolje.

Spustila sam pogled. Zar ljudi stvarno govore da tata izgleda umorno?

— Hej! — uzviknuo je Hale ponovno privlačeći moju pozornost. — Stvarno mi je žao. Samo sam pokušavao razgovarati. Nisam te želio uzrujati.

Odmahnula sam glavom. — Ne brini se, nisi nigdje pogriješio. Nisam sigurna što me je spopalo. Možda razmišljanje o upravljanju državom bez tate.

— Smiješno je čuti te kako kralja nazivaš ,tatom'.

136

— Ali tata mi je! — Uhvatila sam se kako se ponovno osmjehujem. Zbog nečega u načinu na koji je Hale govorio sve je izgledalo spokojnije, vedrije. To mi se svidjelo.

— Znam, znam. Okej, da se vratimo na tebe. Osim što si najmoćnija žena na svijetu, čime se zabavljaš?

Pojela sam još jedan komad kolača kako bih prikrila osmijeh. — Možda će te to začuditi, a možda neće, ali i ja sam velika zaljubljenica u modu.

— Ma nemoj? — sarkastično je odvratio. — Crtam modne skice. Iskreno, često ih crtam. Iskušala

sam se i u hobijima koje vole moji roditelji. Znam ponešto o fotografiji i sviruckam klavir. Ali uvijek se vraćam svom bloku za crtanje.

Znala sam da se smješkam. Stranice s crtežima načrčkanim šarenim bojicama bile su jedno od mojih najsigurnijih mjesta na svijetu.

— Smijem li ih vidjeti? — Molim? — Prekrižila sam gležnjeve i malo se

uspravila na stolcu. — Tvoje modne skice. Bi li mi ih jednom pokazala? Nitko nije vidio moje crteže. Svoje modne skice

pokazivala sam samo sluškinjama, kad sam morala, budući da sama nisam ni krojila ni šivala odjeću koju sam dizajnirala. Ali na svaku skicu koju sam podijelila s njima, bilo ih je još najmanje desetak koje sam sakrila, a na kojima je bila nacrtana odjeća za koju sam bila svjesna da je nikad ne bih mogla odjenuti. Razmišljala sam o tim kreacijama, od kojih je svaka bila pohranjena u mojoj glavi ili na papiru, kao da moje mogu biti samo i jedino sačuvam li ih u tajnosti.

137

Znala sam da on ne razumije moju nenadanu šutnju ni zašto se tako čvrsto držim za naslone za ruke. Kad me je Hale upitao hoću li mu pokazati svoje modne skice, pretpostavljajući da je dobrodošao u taj moj svijet, imala sam osjećaj da me je nekako vidio — doista vidio — i to mi se nije svidjelo.

— Ispričaj me — rekla sam ustajući. — Mislim da sam popila malo previše vina.

— Trebaš li pomoć? — upitao je i sam ustajući od stola. — Ne, hvala, ti slobodno ostani i uživaj. — Krenula sam

prema vratima najbrže što sam mogla. — Vaše Visočanstvo! — Laku noć. — Eadlyn, čekaj! U hodniku sam ubrzala korak i neizmjerno mi je laknulo

što nije pošao za mnom.

138

Petnaesto poglavlje

Bila sam posve uvjerena da se u trenutačnom stanju ne nalazim svojom krivnjom, ni najmanje. Znala sam u koga treba uperiti prstom, i svi su krivci nosili prezime Schreave. Mamu i tatu krivila sam jer su nesposobni staviti pod kontrolu situaciju u državi i jer su me primorali na ovo što sada činim, a Ahrena jer me pokušava nagovoriti da uopće razmislim o tim momcima kao potencijalnim životnim partnerima.

Bit ću kraljica, a kraljica može biti mnogo toga, ali ranjiva nije jedna od tih stvari.

Sinoćnja epizoda s Haleom uvjerila me u nekoliko stvari. Kao prvo, bila sam u pravu u pogledu Izbora. Nema šanse da bih u ovakvim okolnostima ikad pronašla svog životnog partnera i držala sam čudom da je to ikome u prošlosti ikad pošlo za rukom. Prisilna otvorenost s gomilom neznanaca ne može biti dobra za čovjekovu dušu.

Kao drugo, ako se ikad udam, slabe su šanse da ću prema toj osobi gajiti strastvenu, trajnu ljubav. Ljubav samo ruši čovjekove obrane, a ja si to ne smijem dopustiti. Svoju sam obitelj već silno voljela i znala sam da sam slaba na sve njih, a pogotovo na Ahrena i tatu. Bilo je teško zamisliti da bih si takvu slabost izazvala namjerno.

139

Ahren je znao da me njegove riječi mogu poljuljati, znao je koliko ga volim. Zato sam nakon spoja s Haleom njega željela zadaviti više nego ikoga drugog.

Sišla sam na doručak odlučna koraka, kao da se ništa nije promijenilo. Još uvijek sam držala stvari u svojim rukama i gomila budalastih momaka neće zavladati mojim svijetom. Moj današnji plan bio je prionuti ponovno na posao. U posljednje mi je vrijeme previše toga skretalo pozornost i morala sam se usredotočiti. Tata mi je stalno govorio kako moram pronaći nekoga tko će mi pomoći u obavljanju posla, ali dosad su mi ga svi samo uspjeli otežati.

Ahren i Osten sjedili su pokraj mame, a ja sam se smjestila između tate i Kadena. I s druge strane stola čula sam Ostenovo žvakanje.

— Jesi li dobro, seko? — upitao je Kaden zastavši između dvaju zalogaja zobene kaše.

— Naravno. — Izgledaš nekako napeto. — I ti bi tako izgledao da moraš upravljati državom —

zadirkivala sam ga. — Ponekad razmišljam o tome — odvratio je sav se

uozbiljivši. — Na primjer, što da Illéu zadesi neka strašna boleština i mama, tata, Ahren i ti se razbolite i umrete. Tad bih ja bio glavni i morao sve sam smisliti.

Krajičkom oka opazila sam kako se tata naginje prema sinu i sluša. — Takvo je razmišljanje pomalo morbidno, Kadene.

Kaden je slegnuo ramenima. — Uvijek je dobro planirati unaprijed.

140

Podbočila sam bradu rukom. — Onda, što bi kralj Kaden prvo naredio?

— Cijepljenje, naravno. Nasmijuljila sam se. — Pametna odluka. A nakon toga? Razmislio je. — Mislim da bih se pokušao naći s ljudima.

Hoću reći, onima koji nisu bolesni, tako da doznam što trebam učiniti za njih. Tamo vani vjerojatno izgleda malo drugačije nego ovdje u palači.

Tata je kimnuo. — Pametno razmišljaš, Kadene. — Znam. — To rekavši, Kaden se vratio jelu, njegova

zamišljena vladavina je završila. Blago njemu. Premetala sam hranu po tanjuru, kradomice

pogledavajući tatu. Da, neku večer zamijetila sam da izgleda umorno, ali to se dogodilo samo jednom. Naravno, ovih su mu dana trebale naočale za čitanje i bore od smijanja urezale su mu se oko očiju, ali to se nije moralo protumačiti kao znak iscrpljenosti. 9to Hale zna?

Osvrnula sam se po blagovaonici. Momci su međusobno razgovarali prigušenim glasovima. Vidjela sam kako Ean brblja s Badenom. Burke je nečim zalio kravatu i sad pokušavao diskretno očistiti mrlju, ali mu nije uspijevalo. Prešla sam pogledom preko Halea, sretna što u tom času ne gleda prema meni.

Na kraju najudaljenijeg stola ugledala sam Henrija i Kilea. Erik je strpljivo prevodio, a sudeći po izrazima lica sve trojice, vodili su prilično zanimljiv razgovor.

Zagledala sam se u njih. Pokušala sam dokučiti o čemu razgovaraju, ali uzalud. Sjedila sam i zurila u Kilea, u njegove ruke. Bilo je smiješno gledati kako gestikuliraju i hvataju vilicu, kad sam znala kako dobro drže olovku za

141

skiciranje. Ili — još bolje — odmiču kosu s lica prije poljupca.

Nakon nekog vremena, Kile me je uhvatio kako zurim u njega pa mi se nasmiješio i kimnuo. Henri je zamijetio njegov pogled pa se i sam okrenuo mahnuti mi. Pognula sam glavu u pozdrav, u nadi da nitko nije primijetio kako sam se zacrvenjela. Henri se smjesta okrenuo i rekao nešto Eriku, a Erik je to prenio Kileu koji je izvio obrve i kimnuo. Znala sam da govore o meni i morala sam se upitati je li im Kile prenio određene pojedinosti našeg poljupca.

Teta May možda je bila jedina osoba kojoj sam mogla otkriti sve sitne pojedinosti tog poljupca, a koja se ne bi posve užasnula. Lagala bih kad bih rekla da mi onaj trenutak u hodniku nije nekoliko puta pao na pamet.

Ahren je ustao i poljubio mamu u obraz prije nego što se okrenuo otići.

— Ahrene, čekaj, moram razgovarati s tobom — rekla sam i sama ustajući.

— Brzo se vidimo, zar ne, dušo? — upitao je tata pogledavši me.

— Brzo dolazim. Obećavam. Ahren mi je ponudio ruku i zajedno smo izašli iz

blagovaonice. Osjećala sam kako privlačimo pozornost. Kao da me je gotovo svuda kamo sam išla pratila neka energija. Često sam uživala u tom osjećaju.

— O čemu želiš razgovarati? Odvratila sam osmjehujući se. — Reći ću ti kad izađemo

u hodnik. Korak mu je malo zapeo. — Hm.

142

Kad smo zašli za ugao, odmaknula sam se i odvalila ga šakom po ramenu.

— To boli! — Sinoć sam bila na spoju i bilo je grozno, a za to krivim

tebe osobno. Ahren je protrljao ruku. — 9to se dogodilo? Je li bio

zloban? — Nije. — Je li... — Spustio je glas. — Je li te pokušao iskoristiti? — Ne. — Prekrižila sam ruke. — Je li bio nepristojan? Uzdahnula sam. — Ne baš, ali bilo je... čudno. Ogorčeno je podignuo obje ruke. — Naravno da je bilo.

Da se ponovno nađeš s njim, bilo bi bolje. U tome i jest poenta. Treba vremena da čovjek nekoga upozna.

— Ne želim da me upozna! Ne želim da me ijedan od njih upozna!

Ahren se zbunjeno namrštio. — Oduvijek sam mislio da si ti jedina osoba na svijetu koju ću shvatiti bez obzira na sve. Mislio sam da ćeš i ti mene uvijek shvatiti. Ali zadirkuješ me zato što sam zaljubljen, a kad ti prilika da sama nekoga pronađeš padne u krilo, mrziš je.

Uperila sam prst u njegove grudi. — Nisi li ti rekao da za mene Izbor nema smisla? Nisi li se radovao kako ću ih natjerati da se preznojavaju? Mislila sam da smo se oboje suglasili kako je ovo šala. A sad si najednom najveći navijač ove lakrdije.

U hodniku je bilo bolno tiho. Čekala sam da mi Ahren proturječi ili barem objasni.

143

— Oprosti što sam te iznevjerio. Ali mislim da tvoj problem nije samo taj jedan spoj. Moraš dokučiti čega se toliko bojiš.

Uspravila sam se do pune visine. — Ja sam buduća kraljica Illée. Ničega se ne bojim.

Povukao se. — Samo ti to ponavljaj, Eadlyn. Vidi hoće li to riješiti tvoj problem.

Međutim, Ahren nije stigao daleko. Josie je jutros imala prijateljice u posjetu i sve su se rastopile ugledavši ga. Prepoznala sam jednu od njih jer sam je vidjela neki dan u vrtu i zapamtila samo zato što me je oslovila kako dolikuje.

Gledala sam kako se stidljivo cerekaju i saginju glave. Ahren je, to mu se mora priznati, bio pristojan kao uvijek.

— Josie je rekla da ste sjajan poznavatelj književnosti — izjavila je jedna od djevojaka.

Ahren je skrenuo pogled. — Pretjeruje. Istina je da volim čitati i ponekad nešto napišem, ali ništa što bi vrijedilo podijeliti s drugima.

Na te riječi oglasila se druga djevojka. — Sumnjam da je to istina. Kladim se da bi naš učitelj bio sretan da nam ponekad održite koji sat. Voljela bih čuti vaša razmišljanja o nekim knjigama koje čitamo.

Josie je sklopila ruke. — Oh, da, molim te, Ahrene. Reci da ćeš nas poučavati!

Njezine prijateljice zahihotale su se čuvši kako ga ona nehajno oslovljava imenom, iz navike koju je stekla odrastajući uz njega.

— Bojim se da trenutačno imam previše drugog posla. Možda neki drugi put. Moje dame, želim vam divan dan. — Ljubazno se naklonio i nastavio hodnikom, a djevojke

144

su se zahihotale kao idiotkinje ni ne sačekavši da odmakne dovoljno daleko kako ih ne bi čuo.

— Prezgodan je — rekla je jedna od njih i samo što se nije rasprsnula od obožavanja.

Josie je uzdahnula. — Znam. I tako je ljubazan prema meni. Neki dan prošetali smo zajedno i rekao mi je kako sam jedna od najzgodnijih djevojaka koje je ikad upoznao.

Nisam to mogla više podnijeti. Protutnjala sam pokraj njih ne usporavajući. — Premlada si za njega, Josie, a osim toga, on ima djevojku. Odustani.

Skrenula sam stubama prema uredu. Znala sam da ću se osjećati bolje jednom kad odradim svoju zadaću, nešto što mogu prekrižiti s popisa.

— Vidite — rekla je Josie ne trudeći se šaptati. — Rekla sam vam da je grozna.

145

Šesnaesto poglavlje

Rad mi nije popravio raspoloženje. Još uvijek sam bila nesigurna što bih mislila o spoju s Haleom, a svaki put kad bismo se Ahren i ja posvadili, imala sam osjećaj da sam izgubila ravnotežu. Cijeli planet skrenuo je sa svoje putanje. Josien smiješan komentar bio je samo šlag na cijeloj toj torti.

U glavi su mi se rojile tuđe riječi i vlastita pitanja, i bila sam sigurna da će dan na kraju biti potraćen.

— Znaš — rekao je tata podigavši pogled s papira ispred sebe — i ja sam u početku bio rastresen. Kad se broj kandidata smanji, lakše je.

Nasmiješila sam se. U redu, neka misli da imam simpatiju. — Oprosti, tata.

— Ne moraš se ispričavati. Želiš li da danas odradim posao umjesto tebe? Da uzmeš slobodno poslijepodne?

Poravnala sam dokumente na stolu. — To se neće dogoditi. Savršeno sam sposobna odraditi svoj posao.

— Nisam sumnjao u tebe, milena. Samo sam... — Zbog Izbora sam već mnogo izbivala s posla. Ne želim

zanemariti svoje dužnosti. Dobro sam. Nisam željela zvučati tako nabusito. — Kako želiš. — Namjestio je naočale i vratio se čitanju.

I ja sam pokušala isto.

146

9to je Ahren mislio kad je rekao da nisam uzrujana zbog spoja s Haleom, nego iz mnogo dubljeg razloga? Znala sam zašto sam ljuta. I kad sam mu točno zagorčavala život zbog Camille? Naravno, nisam često razgovarala s njom, ali to je zato što nemamo mnogo toga zajedničkoga. To pak ne znači da mi je cura antipatična.

Odmahnula sam glavom, usredotočujući se na dokumente.

— Ako moraš razbistriti glavu, slobodno to učini — ponovno je ponudio tata. — Provedi malo vremena s nekim od Odabranih i vrati se nakon ručka. Osim toga, trebat će ti nešto o čemu ćeš govoriti na Vijestima.

Sva sam se uskomešala pokušavajući smisliti kako ću govoriti o osjećaju izloženosti nakon spoja s Haleom.... ili svojoj zapanjenosti nakon poljupca s Kileom. Već me je dovoljno zbunjivalo i samo nastojanje da pomirim proturječne osjećaje koje su u meni izazvala ta dva događaja.

— Tata, sinoć sam bila na spoju. Nije li to dovoljno? Nijemo je razmišljao. — Prije ili poslije, morat ćeš nas

početi obavještavati kad imaš spojeve. Nekoliko fotografija s nekih od njih svima bi bilo od koristi. I mislim da se prije petka moraš vidjeti nasamo s barem još jednim mladićem.

— Stvarno? — zacvilila sam. — Učini nešto u čemu uživaš. Prema Izboru se odnosiš

kao prema poslu. — Kad i jest posao! — prosvjedovala sam, nasmijavši se

u nevjerici. — Ali može biti zabavan, Eadlyn. Daj mu priliku. —

Pogledao me je preko naočala, kao da me izaziva.

147

— U redu. Jedan spoj. To je sve što ćeš dobiti, starce — zadirkivala sam ga.

Nasmijuljio se. — Starac je u pravu. Tata se zadovoljno vratio svojim papirima. Sjedila sam

za svojim stolom i kradomice ga pogledavala. Često se protezao, masirao vrat, i iako danas nije bilo hitnih poslova, provlačio je prste kroz kosu kao da ga nešto muči.

Sad kad mi je Hale stavio bubicu u uho, često ću ga promatrati.

Odlučila sam da će mi sljedeća meta biti Baden. Možda teta May nešto zna, jer Baden nije nastupio razmetljivo ili pak kao da se pokušava sakriti. Kad mu je drugi momak na čajanki ukrao trenutak koji je trebao biti samo njegov, nije paničario oko toga. A kad sam mu pristupila da ga pozovem na druženje u dvoje, ponovno se usredotočio na mene.

— Svirate glasovir, zar ne? — upitao je kad sam ga pozvala na spoj.

— Da. Ne tako dobro kao majka, ali prilično sam vješta. — Ja sviram gitaru. Možda bismo mogli svirati zajedno. Sama se toga ne bih sjetila. Možda će glazba značiti

manje priče, a na to bih uvijek pristala. — Naravno. Rezervirat ću nam Žensku dvoranu. — Je li meni uopće dopušteno ući u nju? — sumnjičavo

je upitao. — Kad si sa mnom, jest. A ja ću se pobrinuti da bude

prazna. Moj najdraži glasovir u palači u toj je dvorani. Treba li ti gitara?

148

Nacerio se. — Ne. Donio sam svoju. Baden je provukao prste kroz ošišanu kosu, naizgled

vrlo opušten. Još uvijek sam nastojala djelovati suzdržano i nepristupačno, ali zamijetila sam da šačici momaka moje ponašanje ni najmanje ne smeta, a Baden je bio jedan od njih.

— Kakve su šanse da je ta prostorija sad prazna? — upitao je.

Nasmiješila sam se njegovu oduševljenju. — Zapravo, vrlo velike, ali ja imam posla.

Naklonio se vragolasto se osmjehujući. — Zar nemate uvijek posla? Kladim se da biste mogli ostati budni do tri ujutro, da morate.

— Istina, ali... — Još uvijek će vas sve čekati kad se vratite. Sklopila sam ruke i razmislila o njegovim riječima. —

Stvarno ne bih smjela... Polako je zapjevao: — Preskoči, preskoči, preskoči! Stisnula sam usnice, nastojeći sakriti osmijeh. Stvarno

bih morala nekome reći. Imat ću još jedan nezabilježen spoj, ali možda zaslužujem još jedan. Sljedeći tjedan, pogodila sam se sa sobom. O kamerama ću se brinuti nakon Vijesti ovaj tjedan.

— Idi po gitaru — rekla sam popuštajući. — Vraćam se za dvije minute! — Odjurio je hodnikom,

a ja sam odmahnula glavom. Nadala sam se da neće svima reći koliko me je lako nagovoriti.

Otišla sam do Ženske dvorane i očekivala da ću je zateći praznu. Ali u njoj je u kutu sjedila gospođica Marlee i čitala.

149

— Vaše Visočanstvo — pozdravila me. To je bila jedna od onih smiješnih stvari. Mnogi su me tako oslovljavali, ali kad su mi se mamine prijateljice tako obraćale, kao da su me nazvale dušicom ili srčekom. Nisam imala ništa protiv, ali uvijek mi je zvučalo čudno.

— Gdje je mama? Sklopila je knjigu. — Migrena. Posjetila sam je, ali

potjerala me. Svaki zvuk izaziva joj strašnu bol. — Oh. Trebala bih sad imati spoj, ali možda je bolje da

provjerim kako je ona. — Ne — bila je uporna Marlee. — Tvoja se majka mora

odmarati, a i tata i ona bit će zadovoljni jer si na spoju. Razmislila sam o tim riječima. Ako se majka uistinu

osjeća tako loše, možda je bolje pričekati. — Hm, u redu. Hoće li biti u redu ako svoj spoj obavim

u ovoj dvorani? Baden i ja ćemo svirati. — Zaškiljila je. — Mislim, doslovno svirati.

Marlee se zahihotala i ustala. — Nema problema. — Je li ti čudno? — najednom sam upitala. — Da je Kile

dio Izbora? Da znaš da imam spoj s nekim tko nije on? Je li to, ono, okej?

— Poprilično sam se šokirala vidjevši vas na naslovnici svih novina — odvratila je, odmahujući glavom kao da ne može shvatiti što se dogodilo. Tad mi se približila, kao da me želi podsjetiti na tajnu koju moramo čuvati. — Ali zaboravljaš da tvoji roditelji nisu jedini u palači koji su prošli kroz Izbor.

Osjećala sam se kao totalna idiotkinja. Zašto se toga nisam sjetila?

150

— Sjećam se kako se tvoj otac batrgao ne bi li pronašao vremena za sve kandidatkinje, nastojeći zadovoljiti one oko sebe i istodobno tražeći onu djevojku koja će mu biti dobra partnerica. Tebi je još i teže, jer tvoj je Izbor i važniji od toga. Činiš nešto od povijesne važnosti i istodobno pokušavaš skrenuti pozornost. Blago rečeno.

— Istina — priznala sam, a ramena su mi se ovjesila pod teretom te odgovornosti.

— Ne znam kako ste Kile i ti završili... hm... u tom položaju, ali čudilo bi me da je on na vrhu tvog popisa. Svejedno, zahvalna sam ti.

Iznenadila sam se. — Zašto? Ništa nisam učinila. — Jesi — usprotivila se. — Roditeljima daješ vremena,

što je jako velikodušno od tebe. Ali i meni daješ vremena. Nisam sigurna koliko bih ga još dugo uspjela zadržati u palači.

Netko je pokucao na vrata. Okrenula sam se. — To je sigurno Baden. Marlee je spustila dlan na moje rame. — Ne mrdaj. Ja ću

ga uvesti. — Oh! — uzviknuo je Baden kad mu je gospođica

Marlee otvorila vrata. Marlee se zahihotala. — Ne brini se, na odlasku sam.

Ona te čeka. Baden me je potražio pogledom, sve se vrijeme

smješkajući. Izgledao je silno pobjednički, silno zadovoljan što je sam sa mnom.

— Je li to taj glasovir? — upitao je pokazujući iza mojih leđa.

151

Naglo sam se okrenula i opazila glasovir. — Da. Ima božanstven ton, a ova je dvorana savršeno akustična.

Krenuo je za mnom i čula sam kako mu kovčeg za gitaru udara o nogu ili kauč dok je prolazio kroz labirint sjedala.

Ništa ne pitajući, pronašao je stolac bez naslona za ruke i privukao ga glasoviru. Prelazila sam prstima preko tipki, svirajući brzu ljestvicu.

Baden je ugodio svoju tamnu, otrcanu gitaru. — Koliko dugo sviraš?

— Otkad pamtim za sebe. Mislim da me je mama posjela uz sebe čim sam naučila hodati, a ja sam oponašala sve što je ona radila.

— Ljudi oduvijek govore da je tvoja majka bila fantastična glazbenica. Mislim da sam je jednom čuo kako svira na telki, na nekom božićnom programu.

— Često svira u vrijeme Božića. — Je li to njezino omiljeno doba godine? — Na određeni način, sigurno jest, ali na druge načine

nije. Obično svira kad je zabrinuta ili tužna. — Kako to misliš? — Zategnuo je jednu žicu,

dovršavajući pripreme. — Oh, znaš — vrdala sam. — Praznici znaju biti stresni.

— Nisam držala umjesnim otkriti mamina sjećanja na gubitak oca i sestre u istom godišnjem dobu, da i ne spominjem strašan napad u kojem je umalo ostala bez mog oca.

— Ne mogu zamisliti da je ovdje itko nesretan u vrijeme Božića. Da je siromašna, shvatio bih zašto je zabrinuta.

— Zašto?

152

Nasmiješio se sebi u bradu. — Zato što je teško gledati kako svi tvoji prijatelji dobivaju hrpetine darova, a ti nijedan.

— Oh. Mirno je istaknuo naše društvene razlike, ne naljutivši se

niti me nazvavši snobom, što bi neki možda učinili. Promotrila sam Badena i nastojala dokučiti više o njemu. Gitara je bila stara, ali u odjeći koju je dobio u palači bilo je teško procijeniti njegov društveni položaj. Sjetila sam se što je teta May rekla o njegovu prezimenu.

— Studiraš, zar ne? — upitala sam. Kimnuo je. — Zapravo, trenutačno pauziram. Neki moji

profesori bili su iznenađeni, ali većina njih dopušta mi da pošaljem zadaću odavde i završim semestar iz palače.

— To je uistinu dojmljivo. Slegnuo je ramenima. — Znam što želim. I zato sam

voljan učiniti sve što je potrebno da to postignem. Znatiželjno sam mu se nacerila. — Kako se Izbor uklapa

u to? — Vau, nimalo se ne ustežeš. — Ponovno, ni najmanje

se nije naljutio. Prema mom pitanju odnosio se gotovo kao prema šali.

— Mislim da je to opravdano pitanje. — Zasvirala sam jedan od klasika koje me je mama naučila. Baden ga je znao i pridružio mi se na gitari. Nikad nisam razmišljala kako će zvučati s nekim žičanim glazbalom.

Glazba je pobijedila i odustali smo od razgovora. Ali nismo prestali komunicirati. Promatrao je moje oči, a ja sam proučavala njegove prste. Nikad ranije nisam svirala

153

ni s kim drugim osim s mamom i bila sam predana na dotad nepoznat način.

Svirali smo pogriješivši samo dva ili tri puta tijekom cijele melodije. Kad smo završili, Baden se smješkao od uha do uha.

— Znam samo šačicu klasika. Uglavnom malo Beethovena i nešto Debussyja.

— Iznimno si nadaren! Nikad nisam zamišljala takve skladbe na gitari.

— Hvala. — Ako se i stidio, to se nije baš vidjelo. — U odgovor na tvoje pitanje, ovdje sam zato što se želim oženiti. Nisam često izlazio, ali kad mi se ukazala ova prilika, pomislio sam da bi vrijedilo pokušati. Jesam li zaljubljen u tebe? Iskreno, danas nisam. Međutim, volio bih znati bih li se mogao zaljubiti.

Nešto u tonu njegova glasa navelo me povjerovati da je posve iskren. Pokušava pronaći družicu, a ja sam netko koga nikad ne bi upoznao da nije prijavio svoje ime u bubanj.

— Volio bih ti nešto obećati, ako nemaš ništa protiv — ponudio je.

— 9to ćeš mi obećati? Prešao je prstima po žicama. — Nešto povezano s nama. — Ako mi misliš obećati ljubav do groba, još je prerano. Baden je odmahnuo glavom. — Ne, nisam to planirao. — Onda u redu. Slušam. — Prstima je prebirao po

žicama svirajući melodiju koja mi je odnekud bila poznata: nije bila klasična, ali znala sam je... iako nisam mogla odrediti koja je.

154

— Shvatiš li da ja za tebe nisam razborit odabir, poslat ćeš me kući da se možeš usredotočiti na druge opcije. Želim ti obećati ovo: vidim li da nisi ona prava za mene, reći ću ti. Ne želim da tratimo vrijeme ni ti ni ja.

Kimnula sam. — Bila bih ti zahvalna na tome. — Odlično — uobraženo je odvratio pa zatulio: — Ona

ulazi s onim svojim osmijehom i nogama do neba! Pogledom traži zabavu...

Nasmijala sam se, najzad prepoznavši melodiju koju je svirao. Bila je to pjesma sastava Choosing Yesterday koju sam pjevala u kadi češće nego što bih bila voljna priznati.

— Ne mogu odvratiti pogled s njezina lica dok ne zapleše na bas! Ne mogu si pomoći, ta cura je broj jedan!

Pridružila sam mu se na klaviru, previše se hihoćući da bih pogodila refren kako treba. Oboje smo pjevali i kvarili melodiju, ali predobro smo se zabavljali da bismo marili za to.

— Oh, ne može joj biti više od sedamnaest, ali sva je odrasla, ako znaš što želim reći. Ona je nešto najljepše što sam ikad vidio, da, ona je moja — BAM, BAM! — ona je moja, ona je moja kraljica!

Svirala sam i pjevala s Badenom većinu pjesme, iako sam zapravo imala iskustva samo s klasičnom glazbom.

— Zašto se trudiš s fakultetom? Trebao bi ići na turneje — bodrila sam ga.

— To mi je rezervni plan ako ne uspijem postati princ. — Bio je tako iskren, tako stvaran. — Hvala ti što markiraš sa mnom.

— Nema frke. Ali sad bih se trebala vratiti poslu. — Ovo je bio najkraći spoj u povijesti! — potužio se.

155

Slegnula sam ramenima. — Da si pričekao do večeras, dobio bi više vremena.

Ljutito je zadahtao. — U redu. Naučio sam lekciju. Spustila sam poklopac na tipke dok je on vraćao gitaru u

kovčeg. — Tu bi gitaru trebao odnijeti ostalim dečkima — rekla sam. — Kladim se da bi se silno zabavili pokušavajući svirati.

— 9to, na mojoj gitari? Ne, ne, ne. Ovo je moja bebica! — Gledala sam kako nježno gladi izlizanu kutiju. — Da mi je netko razbije, bio bih shrvan. Dobio sam je od tate i zaslužio sam je. Trudim se paziti na nju.

— I ja sam takva sa svojim tijarama. — Pih! — Baden mi se neuvijeno izrugivao. — 9to? Nije žurio, prekrio je oči dlanom i odmahivao glavom.

— Tijare! — najzad je rekao. — Stvarno si princeza, ha? — Zar si mislio da su zadnjih osamnaest godina samo

uspješan trik? — Znaš, to mi se sviđa. Sviđa mi se što štitiš svoje tijare

kao što ja čuvam svoju gitaru. Sviđa mi se što je to tvoja stvar.

Otvorila sam vrata izvodeći nas u hodnik. — Odlično. Jer, prekrasne su.

Nasmiješio se. — Hvala ti što si provela malo vremena sa mnom.

— Hvala tebi. Bilo mi je pravo zadovoljstvo. Uslijedila je stanka. — 9to sad? Hoćemo li se rukovati,

zagrliti ili što? — Smiješ mi poljubiti ruku — odvratila sam i ispružila

ruku.

156

On ju je prihvatio. — Do sljedećeg puta. Baden je brzo poljubio moju ruku, naklonio se i zaputio

prema svojoj sobi. Udaljila sam se razmišljajući kako će mi teta May reći ,rekla sam ti čim je sljedeći put vidim.

Znala sam da ću biti središte Vijesti. Obično nisam imala ništa protiv držanja govora ili upoznavanja javnosti s najnovijim događanjima. Ali večeras će biti drugačije. Kao prvo, bit će to prvi put od povorke da se obraćam javnosti, a kao drugo, znala sam da će željeti čuti o Kileu.

Odjenula sam crvenu haljinu. U crvenoj boji osjećala sam se moćno. I podigla sam kosu, u nadi da takve frizure izgledam zrelo i odraslo.

Teta May vrzmala se u pozadini, dok je mama pomagala tati oko kravate. Čula sam kako je netko od momaka jauknuo i kad sam se okrenula, opazila sam Alexa s nečim oštrim u ruci. Trljao je stražnjicu kao da je sjeo na to. Tražila sam dalje i u kutu ugledala Ostena koji se očajnički trudio ne prasnuti u smijeh.

Sa svima prisutnima u studiju je bila gužva, što je samo povećalo moju nelagodu i zato sam se trznula kad me je netko zazvao, iako mi se obratio tek nešto glasnije od šapata.

— Oprostite, Vaše Visočanstvo — rekao je Erik. — Ne, samo sam malo napeta. Kako ti mogu pomoći? — Žao mi je što vas uznemiravam, ali nisam znao koga

bih pitao. Gdje bi bilo najzgodnije da sjednem kako bih mogao prevoditi Henriju?

157

Odmahnula sam glavom. — Kako sam nepristojna. O tome uopće nisam razmišljala. Hm, da vidimo, dođi sa mnom.

Odvela sam Erika do inspicijenta i smjestili smo Henrija u zadnji red amfiteatralno postavljenih stolaca. Erik je dobio mjesto iza njega, dovoljno nisko da se ne vidi, ali dovoljno blizu da ga Henri čuje.

Ostala sam s njima dok se nisu smjestili. Henri je podigao palac, a Erik mi se zahvalio.

— Sljedeći ću put sam otići do inspicijenta da vas ne uznemiravam. Ispričavam se.

— U redu je, stvarno. Želim da vam bude ugodno, obojici.

Erik je pognuo glavu i stidljivo se osmjehnuo. — Za moju se udobnost ne morate brinuti, Vaše Visočanstvo. Ja nisam udvarač.

— Eadlyn! Eadlyn, gdje si? — zazvala me mama. Okrenula sam se od Erika i potrčala prema prvome redu.

— Evo me. Mama je položila dlan na srce kao da joj ubrzano tuče.

— Nisam te mogla pronaći. Mislila sam da nas možda ostavljaš na cjedilu — tiho je rekla kad sam se približila.

— Smiri se, mama — odgovorila sam i uhvatila je za ruku. — Nisam savršena, ali nisam kukavica.

Glavne zvijezde večerašnjih Vijesti bile su žene. Mama je izvijestila o sustavima pokrajinske pomoći, potičući druge da slijede primjer triju sjevernih pokrajina koje su pomagale beskućnicima donirajući im hranu i besplatnu poduku o upravljanju financijama i vještinama vođenja razgovora za posao. Lady Brice govorila je o prijedlogu

158

bušenja koji će utjecati na velik dio središnje Illée. Našoj državi u cjelini bio bi od koristi, ali najprije će ga morati glasovanjem odobriti šest središnjih pokrajina. Nakon toga, naravno, sve oči bile su uprte u momke.

Gavril je zakoračio na pozornicu, otmjen kao i uvijek, a ja sam zamijetila živost u njegovu koraku. Ovo je peti Izbor u povijesti Illée i treći koji on osobno prati. Svi smo znali da će pronaći zamjenu kad Izbor završi, ali doimao se vrlo zadovoljnim što će ovo biti njegova zadnja uloga za kraljevsku obitelj.

— Dame i gospodo, u narednim ćemo emisijama mnogo vremena posvetiti dražesnoj mladoj gospodi koja sudjeluju u Izboru. Za početak, što kažete da ih nekolicinu pozdravimo?

Gavril je prešao pozornicu, tražeći određenu osobu. Pitala sam se je li i njemu teško zapamtiti imena kandidata kao što je meni.

— Sir Harrisone — započeo je, zaustavivši se ispred mladića prljavoplave kose i znojna lica s jamicama na obrazima.

— Drago mi je — pozdravio je Harrison. — Kako vam se sviđa u palači? Harrison se nasmiješio od uha do uha. — Prekrasno je.

Oduvijek sam želio posjetiti Angeles, pa je već to pravi užitak.

— Je li bilo kakvih teškoća? — bockao je Gavril. Harrison je slegnuo ramenima. — Bojao sam se da će od

zore do sumraka biti šakanja za princezu — rekao je pokazujući na mene. Smjesta sam namjestila osmijeh na

159

lice, znajući da će se kamera u svakome trenu okrenuti prema meni. — Ali ostali su momci sjajni.

Gavril je gurnuo mikrofon mladiću pokraj Harrisona. — Kako je vama? Biste li nas podsjetili na svoje ime?

— Fox. Fox Wesley — odgovorio je. Fox je bio preplanuo, ali za razliku od mene, nije bio prirodno tamnoput. Mora da mnogo vremena provodi na suncu. — Iskreno, a nadam se da u tome nisam jedini, najveći izazov su obroci. Serviraju nam najmanje šest vilica svakome.

Nekoliko ljudi nasmijuljilo se, a Gavril je kimnuo. — Čovjek se mora zapitati gdje bismo uopće spremili toliko jedaćeg pribora.

— To je ludo — promrmljao je momak iza Foxa. — Sir Ivan, zar ne? — Gavril se ispružio kako bi gurnuo

mikrofon prema Ivanu. — Da, gospodine. Drago mi je. — I meni. Kako se vi snalazite s jedaćim priborom? Ivan je ispružio obje ruke kao da je to vrlo ozbiljna stvar.

— Trenutačno za svaki zalogaj koristim jednu vilicu, a onda ih sve naguram nasred stola. Zasad pali.

Prisutni su se još glasnije nasmijali na Ivanov besmislen odgovor, a Gavril se udaljio od mladića i okrenuo prema kamerama.

— Očito je da su naši kandidati vrlo zabavni. Zbog toga predlažem da porazgovaramo s mladom damom koja njihov broj mora nekako suziti na samo jednog. Dame i gospodo, Njezino kraljevsko Visočanstvo, princeza Eadlyn Schreave.

— Sredi ih — šapnuo je Ahren dok sam se odgurivala sa sjedala. Prišla sam Gavrilu na pozornici i zagrlila ga.

160

— Uvijek je zadovoljstvo vidjeti vas, Vaše Visočanstvo — rekao je kad sam se smjestila na stolac sučelice njemu nasred pozornice.

— I vas, Gavrile. — Evo nas, dakle, nakon tjedan dana prvog Izbora u

kojem je žena ta koja bira. Po vašem mišljenju, kako ide? Uputila sam mu osmijeh za koji bih definitivno dobila

nagradu. — Mislim da ide dobro. Naravno, još uvijek svakodnevno imam mnogo drugog posla, pa smo započeli prilično sporo.

Gavril se osvrnuo preko ramena. — Sudeći po prorijeđenom broju kandidata, ne bih rekao da je jako sporo.

Zatreptala sam i zahihotala se. — Da, već je eliminirana otprilike trećina gospode koja su pozvana u palaču. Moram vjerovati instinktu, a uz dojmove s naših prvih susreta i dobivene informacije, prilično sam uvjerena u svoj izbor.

Gavril je nakosio glavu. — Zvuči kao da trenutačno više koristite glavu nego srce.

Nastojala sam ne zarumenjeti se. Ne znam u kolikoj mi je mjeri to pošlo za rukom, ali nisam željela dodirnuti lice da provjerim.

— Želite li mi predložiti da se zaljubim u trideset pet mladića odjednom?

Izvio je obrve. — Pa, kad to tako kažete... — Točno. Imam samo jedno srce i čuvam ga. Čula sam uzdahe u gledalištu i osjetila da sam se upravo

izvukla nekažnjeno. Koliko ću još takvih fora uspjeti smisliti u narednih nekoliko mjeseci da svi budu zabavljeni i da me nitko ne napadne? Tad sam shvatila da nisam

161

planirala te riječi. Uistinu sam ih osjećala i izlanula pod pritiskom.

— Čini se da ste barem jednom dopustili srcu da vas povede — znalački je rekao Gavril. — Imam fotografiju koja to dokazuje.

Gledala sam kako pokazuje golemu fotografiju Kilea i mene, i svi prisutni zapljeskali su i zaklicali.

— Bi li nam se mladić nakratko pridružio? Gdje je sir Kile?

Kile je skočio sa svog mjesta i sjeo na stolac pokraj mene.

— Priznajem da se nalazim u jedinstvenoj situaciji — započeo je Gavril — jer vas oboje poznajem otkad ste se rodili.

Kile se nasmijao. — Baš sam neki dan razmišljao o tome. Mama kaže da sam jednom kao beba dopuzao na pozornicu i da ste me vi držali u naručju odjavljujući Vijesti.

Gavril je razrogačio oči. — Istina! Posve sam zaboravio na to!

Pogledala sam Kilea, hihoćući se ovoj novoj priči. To se je zacijelo dogodilo prije mog rođenja.

— Dakle, sudeći po fotografijama, čini se da se prijateljstvo iz djetinjstva pretvara u nešto više?

Kile me je pogledao, a ja sam odmahnula glavom. Nema šanse da ću prva to komentirati.

Na kraju je popustio. — Iskreno, mislim da ni princeza ni ja nikad nismo razmišljali jedno o drugome kao o mogućem partneru, dok se nismo našli primorani na to.

Naše obitelji glasno su se nasmijale.

162

— Možda bih i razmislila da se davno ošišao — zadirkivala sam.

Gavril je odmahnuo glavom. — Svi izgaraju od želje doznati kakav je bio taj vaš zloglasni poljubac?

Znala sam da se to sprema, ali svejedno sam mislila da ću umrijeti od stida. Ovako javno izlagati privatni život bilo je mnogo gore nego što sam zamišljala.

Srećom, na pitanje je odgovorio Kile. — Mislim da govorim za nas oboje kad kažem da nas je iznenadio. Iako je bio poseban, mislim da mu ni princeza ni ja nećemo pridavati previše važnosti. Hoću reći, družim se s ostalim kandidatima i mnogi od njih bili bi divni prinčevi.

— Stvarno? A vi, princezo, biste li se vi suglasili s time? Jeste li se ovaj tjedan našli nasamo s ijednim drugim kandidatom?

Imala sam osjećaj kao da Gavrilove riječi dolaze do mene s odgodom. Nisam ih čula dok nisam probavila sve što je rekao Kile. Misli li to ozbiljno? Zar baš ništa nije osjetio? Ili je to rekao da sačuva barem malo privatnosti?

Naglo sam se trgnula i oduševljeno kimnula. — Da, s nekoliko njih.

Gavril me pogledao. — I? — I bili su jako simpatični. — Nisam bila posebno

raspoložena za iznošenje pojedinosti, a zbog Kilea sam se pitala bih li išta trebala podijeliti s javnošću.

— Hmm — promrmljao je Gavril okrećući se prema Odabranima. — Možda ćemo više informacija dobiti od gospode o kojoj je riječ. Sir Kile, možete se vratiti na svoje sjedalo. Onda, tko su bili ostali srećkovići?

Baden je podigao ruku, a za njim Hale.

163

— Gospodo, pridružite nam se. Gavril je zapljeskao, a prisutni su mu se pridružili dok su

nam Hale i Baden prilazili i netko donosio još jedan stolac. Smatrala sam se prilično inteligentnom, ali nisam uspjela smisliti kako ih nijemo zamoliti da šute.

Tek sam tada shvatila koliko mi je to lako pošlo za rukom s Kileom. Zaključila sam da poznavati nekoga cijeli život ipak ima svojih prednosti.

— Biste li nam još jednom ponovili svoje ime, gospodine? — upitao je Gavril.

— Hale Garner. — Hale je popravio kravatu, iako je već bila besprijekorna.

— Da, naravno. Onda, što nam možete reći o druženju s princezom?

Hale mi se stidljivo nasmiješio pa obratio Gavrilu. — Mogu vam reći da je naša princeza pametna i ljupka kao što sam oduvijek vjerovao. Hmm, i da nam je nekoliko stvari zajedničko. Oboje smo najstarija djeca u obitelji i bilo mi je zabavno razgovarati o mom poslu krojača s jednom tako ukusno odjevenom mladom damom. Hoću reći, ona izgleda kao milijun dolara.

Pognula sam glavu nastojeći primiti taj kompliment nestašno, ali ostala sam na oprezu.

— Dalje od toga, nadam se da ćete mi oprostiti ako većinu pojedinosti zadržim za sebe — rekao je Hale.

Gavril je iskrivio lice u grimasu. — Zar nam nećete ništa reći?

— Znate, izlasci i zaljubljivanje obično su privatne stvari. U ovoj fazi, nekako mi je čudno govoriti o tome.

164

— Možda ćemo od sljedećega gospodina izvući malo više informacija — vragolasto se obratio Gavril kamerama. — Biste li nas podsjetili na svoje ime?

— Baden Trains. — 9to ste vi i princeza radili? — Svirali smo. Princeza Eadlyn nadarena je kao njezina

majka. Čula sam mamin ganut uzdah u pozadini. — I? — I ljupko pleše, čak i kad sjedi. Samo da se zna,

princeza je vrlo upućena u suvremenu glazbu. — Baden se nasmijao, a nekoliko ljudi mu se pridružilo.

— I? — nije odustajao Gavril. — I poljubio sam joj ruku... i nadam se novim

poljupcima u budućnosti. Poželjela sam umrijeti. Iz nekog mi je razloga bilo

neugodnije zbog Badenova traženja poljupca nego zbog razgovora o poljupcu koji sam već razmijenila s Kileom.

Prisutni su se ponovno oglasili zvucima ohrabrenja i vidjela sam da Gavril to pokušava iskoristiti. Na njegovu žalost, drugih sočnih pojedinosti uistinu nije bilo. Kile je bio jedini koji je s javnošću mogao podijeliti išta imalo šokantno, a to je već bilo provareno.

— Izgledate jako razočarano, Gavrile — brzo sam zamijetila.

Lagano je napućio usne. — Samo sam uzbuđen zbog vas, Vaše Visočanstvo, i želim znati sve što se događa. A da možemo pitati milijune naših gledatelja, siguran sam da bi se suglasili sa mnom.

165

— Ne brinite se. I vi i cijela Illéa sigurno ćete se obradovati kad čujete da sutra priređujem malu zabavu za Odabrane i članove kućanstva. Kamere će biti uz nas sve vrijeme pa će svi moći zaviriti u proces Izbora.

Prisutni su ponovno glasno zapljeskali. Vidjela sam kako Josie praktički lebdi iznad stolca od uzbuđenja.

Gavril je poslao Halea i Badena natrag na sjedala, a onda nastavio s novim pitanjima.

— Vaše Visočanstvo, kakvu zabavu možemo sutra očekivati?

— Bit ćemo u vrtu, uživati u suncu i upoznavati se. — Zvuči kao krasan plan. Vrlo opušteno. — I bit će, osim jedne sitne pojedinosti — dometnula

sam podigavši ruku i približivši kažiprst palcu. — Koja je to pojedinost? — Nakon zabave, neki će kandidati biti izbačeni. Okupljeni su zažamorili i ja sam znala da će publika, bez

obzira na to što osjeća prema meni, nakon večerašnjeg upoznavanja s momcima biti znatiželjna tko će ostati, a tko otići.

Nastavila sam, utišavajući mnoštvo svojim riječima. — Možda to bude jedna osoba, možda tri... Ne znam. Dakle, gospodo — rekla sam obraćajući se Odabranima — dođite spremni.

— Jedva čekam vidjeti kakvo će biti vaše druženje i siguran sam da će biti divno. A sad još jedno pitanje za kraj.

Uspravila sam se na stolcu. — Slušam. — 9to tražite u suprugu?

166

9to tražim? Svoju neovisnost. Spokoj, slobodu... sreću za koju sam mislila da je imam dok je Ahren nije doveo u pitanje.

Slegnula sam ramenima. — Nisam sigurna da itko zna što traži dok to ne pronađe.

167

Sedamnaesto poglavlje

Kako se Josie dočepala još jedne moje tijare? Dozlogrdila mi je. Paradirat će pred kamerama u svojoj najboljoj haljini i mojoj tijari, i po milijunti put u životu glumiti pripadnicu kraljevske obitelji.

Prolazeći vrtom, gledala sam ljude u oči i smješkala se, ali dok nisam pronašla Kilea, nisam se zaustavila porazgovarati ni s kime. Ponovno je bio s Henrijem, pijuckao ledeni čaj i gledao partiju badmintona. Henri se smjesta naklonio.

— Zdravo danas, Vaše Visočanstvo — rekao je, a te su riječi zbog njegova naglaska zvučale vedrije.

— Bog, Henri. Kile. — Bog, Eadlyn. Možda mi se samo učinilo da je Kileov glas nekako

drukčiji, ali možda prvi put ikad željela sam ga čuti kako govori. Odmahnula sam glavom, usredotočujući se.

— Kile, bi li porazgovarao sa svojom sestrom? Zadovoljstvo u njegovim očima brzo se pretvorilo u

ojađenost. — Zašto? 9to je sad pak učinila? — Ponovno je uzela moju tijaru. — Zar ih nemaš, ono, tisuću? Prezirno sam otpuhnula. — To nije važno. Tijara je moja

i ona je ne bi smjela nositi. Kad hoda naokolo s njom, daje

168

dojam da je kraljevske krvi, a nije. To je neumjesno. Bi li porazgovarao s njom o njezinu ponašanju?

— Kad sam točno postao osoba koja ti čini sve te usluge?

Brzo sam pogledala Henrija i Erika, koji nisu znali za dogovor iza našeg poljupca. Po svemu sudeći, nisu shvaćali što se zbiva.

— Molim te — dometnula sam tišim glasom. Kileov pogled postao je blaži i u njemu sam opazila malo

one osobe koju mi je pokazao u svojoj sobi, nekoga milog i simpatičnog. — U redu. Ali Josie jednostavno voli pozornost. Mislim da to ne čini iz pakosti.

— Hvala ti. — Idem. Odmah se vraćam. Odjurio je dok je Erik prevodio Henriju što se događa. Henri se nakašljao prije nego što mi se obratio. Njegove

riječi imale su neobičnu intonaciju. — Kako danas, Vaše Visočanstvo?

Nisam bila posve sigurna bih li trebala pokušati odgovoriti preko Erika ili ne... Odlučila sam se za Henrija. — Vrlo dobro. A ti?

— Dobro, dobro — vedro je odvratio. — Ja uživati... hmm. — Okrenuo se i ostatak odgovora prenio Eriku.

— Misli da je zabava sjajna i uživa u društvu. Nisam bila sigurna misli li pritom na Kilea ili mene, ali

na koga god da je mislio, bilo je ljubazno od njega što je to rekao.

— Kad si doselio iz Swendwaya?

169

Henri je kimao kao da želi potvrditi da je iz Swendwaya, ali nije doista odgovorio na pitanje. Erik mu ga je brzo preveo, a Henri mu naširoko odgovorio.

— Henri je emigrirao u Illéu prošle godine, kad je imao sedamnaest godina. Potječe iz obitelji kuhara i kod kuće se time bavi. Pripremaju jela iz svoje domovine i uglavnom se druže s ostalima koji su također došli iz Swendwaya i govore samo finski. Ima mlađu sestru koja se jako trudi naučiti engleski, ali težak je to jezik.

— Oh! Trebalo je to zapamtiti — rekla sam Eriku. Odmahnuo je rukom. — Trudim se. Mogla sam pretpostaviti koliko je težak Erikov posao, ali

cijenila sam njegovu skromnost. Obratila sam se Henriju. — Morat ćemo uskoro provesti malo vremena zajedno. Negdje gdje možemo lakše razgovarati.

Erik je to prenio Henriju, a ovaj je energično kimnuo. — Da, da!

Zahihotala sam se. — Dotad, budite pozdravljeni. Travnjak je bio pun Odabranih. Gospođica Lucy stajala

je pod ruku s generalom Legerom koji je razgovarao sa šačicom momaka uz fontanu, a tata je obilazio prisutne, povremeno tapšajući nekoga po leđima i pozdravljajući prije nego što bi ponovno odmaglio. Mama je sjedila na stolcu ispod suncobrana, a ja nisam znala je li dražesno ili uznemirujuće što se nekoliko Odabranih uskomešalo oko nje.

Zabava je bila divna. Uzvanici su igrali razne igre, hrane je bilo u izobilju, a gudački kvartet svirao je ispod tende. Kamere su kružile naokolo i sve snimale, a ja sam se nadala kako će to biti dovoljno da smiri ljude. Nisam imala

170

pojma je li tata imalo bliže planu kako trajno smiriti situaciju u državi.

U međuvremenu, morala sam pronaći način kako nakon današnjeg dana eliminirati najmanje jednu osobu i pritom imati dovoljno dobar razlog da ta eliminacija izgleda uvjerljivo.

Kile mi se prišuljao iza leđa. — Izvoli. — U rukama je držao moju tijaru.

— Ne mogu vjerovati da je pristala skinuti je s glave. — Trebalo ju je uvjeravati, ali podsjetio sam je da će joj

mama, napravi li scenu na ovom događanju, vjerojatno zabraniti dolazak na sljedeću sličnu prigodu. To je bilo dovoljno da pristane skinuti tijaru. Zato, izvoli.

— Ne mogu je uzeti — odvratila sam spojenih ruku. — Ali zatražila si je — potužio se je. — Ne želim da je ona nosi, ali ne mogu je ni ja nosakati

naokolo. Imam posla. Prebacio je težinu s noge na nogu, očito uzrujan. Bilo je

nekako lijepo za promjenu biti onaj koji iritira. — I što sad, zar bih je ja trebao čuvati ostatak dana? — Ne cijeli dan. Samo dok se ne vratimo u palaču, kad

ću je preuzeti. Kile je odmahnuo glavom. — Stvarno si nevjerojatna. — 9uti. Uživaj u zabavi. Ali najprije, čekaj, moramo ti

skinuti ovu kravatu. Spustio je pogled kad sam potegnula njegovu kravatu. —

9to ne valja s mojom kravatom? — Sve — odgovorila sam. — Sve u svemiru ne valja s

ovom kravatom. Kladim se da bi u svijetu zavladao mir da je spalimo.

171

Odvezala sam kravatu i složila je. — Sad je mnogo bolje. — Položila sam složenu tkaninu

na njegov dlan, uzela tijaru iz njegove druge ruke i stavila mu je na glavu. — Pristaje ti uz kosu.

Nacerio se i zabavljeno me netremice promatrao ravno u oči. — Budući da sad ne želiš svoju tijaru, možda bih ti je mogao vratiti večeras. Mogu svratiti do tvoje sobe, ako želiš. — Kile se ugrizao za usnicu, a ja sam razmišljala samo o mekoći njegovih usana.

Progutala sam slinu, shvativši neizgovoreno pitanje. — U redu — odgovorila sam, nastojeći ne pocrvenjeti. — Oko devet?

— Devet, dogovoreno. — Kile je kimnuo i udaljio se. Znači, na Vijestima je samo bio diskretan! Namrštila sam

se razmišljajući. Ili možda samo planira skratiti vrijeme ljubeći me. Ili je smrtno zaljubljen u mene od moje sedme godine i tek sad nalazi hrabrost da me prestane zadirkivati i to mi kaže. Ili možda...

U tom času prišao mi je Ean i provukao ruku kroz moju. — Oh! — prepala sam se. — Izgledate uzrujano. Čime god da vas je onaj momčić

uzrujao, ne razbijajte glavu time. — Sir Eane — pozdravila sam ga, zadivljena njegovom

smirenošću u mojoj blizini. — Kako vam mogu pomoći? — Tako što ćete prošetati sa mnom, naravno. Još uvijek

nisam imao prilike porazgovarati s vama nasamo. Eanova kosa boje karamela izgledala je gotovo zlatna na

suncu i iako nije bio modno osviješten kao Hale, u odijelu je izgledao otmjenije od većine drugih momaka. Neki muškarci u odijelima jednostavno izgledaju dobro.

172

— Eto, sad me imate nasamo. O čemu biste željeli razgovarati?

Nacerio se. — Uglavnom me zanimate vi. Oduvijek sam vas držao jako neovisnom pa sam se iznenadio što ste tako mladi počeli tražiti supruga. Prema vašim nastupima na Vijestima i svim posebnim emisijama o vašoj obitelji, mislio sam da nećete žuriti.

Znao je. Toliko je mirno iznio svoju procjenu da sam bila sigurna kako zna da je sve ovo samo predstava.

— Istina, planirala sam čekati. Ali moji su roditelji tako blaženo zaljubljeni da sam pomislila da bi vrijedilo pokušati.

Ean me je proučavao. — Osjećate li da ijedan od ovih kandidata uistinu ima ono što je potrebno kako bi bio vaš partner?

Izvila sam obrve. — Zar imate tako loše mišljenje o sebi? Zastao je i okrenuli smo se jedno prema drugome. —

Ne, ali o vama imam vrlo visoko mišljenje. I ne mogu zamisliti da biste pristali skrasiti se prije nego što ste uistinu živjeli.

Činilo mi se nemogućim da jedan neznanac može vidjeti toliko puno, posebno kad se uzme u obzir koliko sam se silno trudila sakriti svoje osjećaje i misli. Koliko me je pomno Ean promatrao sve te godine?

— Ljudi se mijenjaju — neodređeno sam odvratila. Kimnuo je. — Valjda. Ali ako se ikad osjetite...

izgubljenom u ovom nadmetanju, rado ću vam pomoći na svaki mogući način.

— Kako biste mi točno pomogli?

173

Ean me je nježno odveo natrag u mnoštvo. — Mislim da je to razgovor za neki drugi dan. Ali znajte da sam ovdje za vas, Vaše Visočanstvo.

Zagledao se duboko u moje oči, kao da misli da će se sve moje tajne same otkriti bude li zurio u mene dovoljno dugo. Kad je najzad skrenuo pogled, shvatila sam da moram nekoliko puta duboko udahnuti.

— Krasan dan. Prenula sam se i pred sobom ugledala jednog od

Odabranih. Nisam mu se mogla sjetiti imena. — Da, jest. Zabavljate li se dobro? — Oh, molim te,

kako mu je ime? — Da. — Imao je prijateljsko lice i srdačan gas. —

Upravo sam dobio rundu kroketa. Igrate li vi kroket? — Ponekad. — Kako ću se sjetiti njegova imena? —

Igrate li često kod kuće? — Ne. Ne baš. U Whitesu se uglavnom igraju zimski

sportovi. Whites... Ne, još uvijek se nisam sjetila njegova imena. — Da budem iskrena, ja sam više cura za kuću. — U tom slučaju, obožavali biste Whites — nasmijao se.

— Ja izlazim samo kad moram. — Ispričavam se. Momak iz Whitesa i ja okrenuli smo se prema

novopridošlici. Ovome sam znala ime. — Oprostite, Vaše Visočanstvo, ali nadao sam se da vas

mogu načas ukrasti. — Naravno, Holdene. — Uhvatila sam ga ispod ruke. —

Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s vama — rekla sam momku iz Whitesa, koji je izgledao pomalo pokunjeno.

174

— Nadam se da nisam bio previše nepristojan — zamijetio je Holden kad smo se malo udaljili.

— Ni najmanje. Koračali smo polako i činio mi se opuštenim, kao da je

već mnogo puta šetao s princezom. — Ne želim vas zadržavati. Samo vam želim reći da se

divim načinu na koji ste prošli tjedan smanjili broj kandidata.

Iznenadila sam se. — Stvarno? — Apsolutno! Divim se ženi koja zna što želi i sviđa mi

se što ste toliko samosvjesni. Moja je majka šefica laboratorija u Bankstonu. Znam koliko je teško upravljati čak i nečim tako malenim i stoga mi je teško zamisliti pritisak kojemu ste vi izloženi. Ali dobro ga podnosite i to mi se sviđa. To sam vam želio reći.

Odmaknula sam se korak od njega. — Hvala ti, Holdene. — Kimnuo je i zamišljeno se udaljio.

Cijela ova situacija samo je potvrdila nešto za što sam znala da je istina: budem li umiljata i nježna, nitko me neće shvatiti ozbiljno. Da sam nježno lupkala momke po ramenu i grlila ih na izlasku, bi li mi se Holden manje divio? Cijela ta stvar bila je...

— Oh! — Izgubila sam ravnotežu i pala bih kao kruška da me nisu zaustavile dvije čvrste ruke.

— Vaše Visočanstvo. — Hale me je čvrsto držao za ruke i pomagao mi da se uspravim. — Oprostite, nisam vas vidio.

Čula sam škljocanje obližnje kamere i razvukla lice u osmijeh.

— Nasmij se — protisnuta sam kroz zube.

175

— Molim? — Pomozi mi da se uspravim i smij se kao da se ništa

nije dogodilo. — Zahihotala sam se, a nakon nekoliko trenutaka i Hale se nasmijuljio.

— 9to sam propustio? — Hale nije skidao osmijeh s lica. Namjestila sam haljinu objašnjavajući. — Kamere nas

promatraju. Pogledao je u stranu. — Nemoj — upozorila sam ga i on se ponovno okrenuo

prema meni. — Bljak. Zar uvijek moraš tako paziti? Ovaj put nasmijala sam se iskreno. — Zapravo, da. Osmijeh je nestao s njegova lica. — Jesi li zato neku

večer pobjegla? I ja sam se uozbiljila. — Oprosti. Nije mi bilo dobro. — Najprije pobjegneš, a onda lažeš. — Razočarano je

odmahnuo glavom. — Ne. — Eadlyn — šapnuo je. — Nije mi bilo lako govoriti o

sebi. Ne volim govoriti o tatinoj smrti, ni o maminim teškoćama da zadrži posao, ni o gubitku položaja moje obitelji. Bilo mi je teško to podijeliti. A kad smo počeli uistinu govoriti o tebi, napustila si me.

Bockavi osjećaj izloženosti ponovno me je preplavio. — Iskreno se ispričavam, Hale. Pozorno je promatrao moje lice. — Ne bih rekao da to

misliš ozbiljno. — Nervozno sam progutala slinu. — Ali svejedno mi se sviđaš.

Pogledala sam ga, hipnotizirana tom mogućnošću.

176

— Kad budeš spremna razgovarati, uistinu razgovarati, tu sam. Ako, naravno, ne upadneš kao nindža i eliminiraš me kao one druge dečke.

Nespretno sam se nasmijala. — Mislim da se to neće ponoviti.

— Nadam se da neće. — Hale je zurio u mene, a meni se nije svidio osjećaj da očima prodire nekoliko slojeva ispod moje kože. — Drago mi je da nisi zaprljala haljinu. Bila bi šteta.

Okrenuo se kako bi otišao, ali uhvatila sam ga za ruku. — Hej. Hvala ti. Na diskreciji na Vijestima.

Nacerio se. — Nešto svaki dan, sjećaš se?

177

Osamnaesto poglavlje

Uredu, Vaše Visočanstvo, recite kad ste spremni i možemo početi.

9minkerica je još jednom provjerila šminku, a ja sam se uspravila ponavljajući imena u glavi. Kimnula sam i na kameri se uključilo crveno svjetlo, znak da snima.

— Vidjeli ste raskošnu čajanku, čuli o poslasticama koje su na njoj poslužene i uživali u modnim kreacijama od kojih zastaje dah, ali što ste mislili, koga treba izbaciti? Istina, sir Kile nije izgledao posebno muževno s mojom tijarom, a sir Hale umalo me je srušio s nogu... doslovce — zaključila sam s osmijehom. — Ali nakon mnogo razmišljanja, dvojica Odabranih koji nas danas napuštaju su Kesley Timber iz Whitesa i Holden Messenger iz Bankstona. Kako ide vašem ljubimcu? Jeste li nestrpljivi doznati više o preostalim natjecateljima? Žudite li za novim vijestima o Izboru? Pratite Vijesti svakog petka navečer i doznajte najnovije informacije od mene i od same gospode, i ne zaboravite pratiti ekskluzivne emisije posvećene Izboru isključivo na javno dostupnom kanalu.

Još sam nekoliko sekundi zadržala osmijeh na licu. — Rez! — doviknuo je redatelj. — Odlično. Meni je

zvučalo savršeno, ali ponovimo još jednom za svaki slučaj. — Naravno. Kad će se ovo emitirati?

178

— Večeras ćemo montirati reportažu s čajanke i sutra je prikazati, a ovo će se emitirati u ponedjeljak.

Kimnula sam. — Super. Još jednom? — Da, Vaše Visočanstvo, ako vam nije teško. U glavi sam ponovila govor prije nego što sam se

uspravila jednako kao prvi put.

U deset sati i devet minuta netko je pokucao na moja vrata i ja sam otrčala otvoriti ih. Kile je stajao naslonjen na dovratak, s mojom tijarom u ruci.

— Čuo sam da ti ova nedostaje — šaljivo je rekao. — Upadaj, luzeru. Prošao je kroz vrata i ponovno se osvrnuo oko sebe kao

da svakodnevno preuređujem sobu. — Onda, jesam li već izbačen?

Nacerila sam se. — Ne, ispadaju Kesley i Holden. Međutim, nemoj da ta vijest procuri. Ne mogu ih poslati kući dok ne bude prikazana reportaža s vrtne čajanke.

— To neće biti problem. Ni jedan ni drugi ne razgovaraju sa mnom.

— Zašto? — upitala sam dok mi je pružao tijaru. — Čuo sam da misle kako je nepošteno što sam uopće u

Izboru. A onaj naš poljubac u svim novinama samo je zapečatio to mišljenje.

Odložila sam tijaru na policu s ostalima. — Znači, dobro sam odlučila?

Nasmijuljio se. — Oh, donio sam ti još jedan dar. — Obožavam darove!

179

— Vjeruj mi, ovaj ćeš mrziti. — Posegnuo je u džep i izvukao iz njega onu spektakularno katastrofalnu kravatu.

— Zaključio sam da je možeš odnijeti u vrt i spaliti, budeš li imala gadan dan. Tako ćeš se iskaliti na nečemu što neće plakati. Za razliku od Leelanda.

— Nisam ga namjerno rasplakala. — Naravno da nisi. Nasmiješila sam se uzimajući kravatu iz njegove ruke. —

Zapravo mi se sviđa tvoj dar. Sad ću barem biti sigurna da više nikad nitko neće biti primoran odjenuti ovu kravatu.

Pogledavši Kilea, njegov iskrivljeni osmijeh, načas sam iz misli uspjela odagnati sve drugo. Imala sam osjećaj da Izbor u tom času nije u tijeku. Bila sam djevojka s dečkom. I znala sam što s tim dečkom želim činiti.

Ispustila sam kravatu na pod i položila dlan na njegova prsa. — Kile Woodwork, želiš li me poljubiti?

Zazviždao je. — Nisi baš sramežljiva, zar ne? — Prestani. Da ili ne? Napućio je usnice i glumio da razmišlja. — Ne bih imao

ništa protiv. — I svjestan si da to što te ljubim ne znači da mi se

zapravo sviđaš i da se nikad, baš nikad neću udati za tebe? — Bogu hvala. — Točan odgovor. Ovila sam ruku oko njegove glave i privukla ga k sebi, a

trenutak kasnije njegove su se ruke našle oko mog struka. Bio je to savršeni melem nakon duga dana. Kileovi izravni, spori poljupci onemogućili su mi da razmišljam i o čemu drugome.

Srušili smo se na krevet zagrljeni i prasnuli u smijeh.

180

— Od svega što sam mislio da će se dogoditi kad je prozvano moje ime, nikad nisam ni sanjao da ću te ikad poljubiti.

— A ja nikad nisam sanjala da ćeš u tome biti tako dobar.

— Hej, imam nešto prakse — rekao je. Nalaktila sam se. — Koga si zadnjeg poljubio? — Caterinu. Kad je talijanska obitelj u kolovozu bila u

posjetu, netom prije mog odlaska. — To me nimalo ne iznenađuje. Kile je slegnuo ramenima, ni najmanje postiđen. — 9to

da kažem? Vrlo su srdačni. — Srdačni — ponovila sam kolutajući očima. — Da,

mogli bi se i tako nazvati. Nasmijuljio se. — A ti? — Pitaj Ahrena. Navodno svi već znaju. — Lerona Troyesa? — Kako si ti doznao? Ležali smo i smijali se gotovo do suza. Igrala sam se

dugmetom njegove košulje, a on je između poljubaca uvijao pramen moje kose oko prsta i svijet se smanjio samo na nas dvoje.

— Nikad te nisam vidio ovakvu — zamijetio je. — Nisam znao da ti je tako lako izmamiti osmijeh.

— Nije lako. Mora da si danas u posebnoj formi. Kile me je zagrlio i približio lice na nekoliko centimetara

mojemu. — Kako se osjećaš? Znam da ti je ovo zacijelo sumanuto razdoblje.

— Nemoj — šapnula sam. — 9to?

181

— Nemoj nam ovo upropastiti. Sviđa mi se što si sa mnom, ali ne treba mi srodna duša. Možeš šutjeti i ljubiti me ili možeš otići.

Otkotrljao se na leđa i nekoliko minuta šutio. — Oprosti. Samo sam želio razgovarati.

— I možeš. Ali ne o sebi, ne o meni i definitivno ne o sebi i meni zajedno.

— Ali sigurno si usamljena. Kako se, zaboga, nosiš sa svime time?

Ljutito sam zadahtala ustajući i potežući i njega na noge. — Kad mi je potreban savjet, razgovaram s roditeljima. Kad mi treba prijateljsko uho, imam Ahrena. Kratko si mi bio od pomoći, a onda si baš morao početi ispitivati.

Okrenula sam ga i gurnula prema vratima. — Shvaćaš li koliko je to nezdravo? — upitao je.

— Otkad si ti uzor zrela ponašanja? Ni majku ne možeš nagovoriti da te pusti iz gnijezda.

Naglo se okrenuo i netremice zagledao u mene, tjerajući me da prva spustim pogled. Bila sam sigurna da se njegov gnjev odražava na mom licu. Čekala sam da me ponovno izgrdi, kao što je učinio tisuću puta dok smo odrastali. Ali pogled mu se smekšao i već u sljedećem času, njegova se ruka našla na mom zatiljku i privlačila me k njemu.

Zabio je usne u moje i ja sam ga zbog toga mrzila i obožavala istodobno. Mislila sam samo o dodiru njegovih usana i kako izgledam neobično krhko u njegovim rukama. Malo-pomalo, strast je ustupila mjesto poljupcima toliko nježnim da su me škakljali.

182

Kad se Kile najzad odmaknuo od mene, prsti su mu ostali draškavo blizu moje kose i odsutno mi masirali kožu.

— Toliko si razmažena i odbojna, ali ovdje sam. — Još jednom me poljubio, otvorio vrata i otišao.

Osvrnula sam se oko sebe: u glavi mi se vrtjelo od zbunjenosti. Zašto me pokušava nagovoriti da se otvorim, kad me očito ne može podnijeti? A ni on se meni ne sviđa! Ponekad zna biti jednako derište kao Josie.

Prišla sam ormaru da se preodjenem za spavanje i na podu opazila njegovu ružnu kravatu. Ako je smjesta bacim, svima ću učiniti uslugu.

Možda je spalim sljedeći put kad me dopadne posebno loš dan. Zasad sam je gurnula u ladicu.

Sutradan ujutro bila sam sva smušena. Stalno sam se pitala što je točno Kile sinoć želio postići. I nisam se mogla otresti osjećaja sličnog kao kad me je Hale previše zapitkivao. Njih dvojica bili su vrlo različiti i doživljavali su me na različite načine, ali obojica su brzo shvatili kako će me natjerati da uzmaknem. Hoće li svi dečki biti takvi? Je li to nešto što svi znaju postići?

— Neena? — Provukla sam četku kroz kosu pokušavajući je ukrotiti, dok je moja sluškinja hodala u parom ispunjenoj kupaonici iza mojih leđa i podizala pidžamu koju sam ostavila na podu.

— Da, Vaše Visočanstvo? — Uhvatila je moj pogled u zrcalu odazvavši se.

183

— Mislim da već dugo nismo razgovarale o tvom dečku. Kako se ono zove?

Osmijeh joj se došuljao na lice. — Mark. Zašto pitate? — Okružena sam mnoštvom momaka. Pitam se kako je

kad imaš posla samo s jednim. Odmahnula je glavom. — Jedan dečko na uzdi divna je

stvar — rekla je, a njezina sreća primorala me da se nasmiješim zajedno s njom. — On je super. Napokon se upisao na fakultet i stalno uči. Zove možda jednom-dvaput tjedno. Nije često, ali oboje smo poprilično zatrpani poslom.

— Na mene ne treba stalno paziti — namignula sam. — Amen. — Smeta li mu što ste tako daleko jedno od drugoga i

toliko zaposleni? Poravnala je odjeću koju je prebacila preko ruke. — Ne.

Njegov je studij vrlo zahtjevan pa nam to zasad zapravo pomaže.

Nagnula sam glavu u stranu i nastavila četkati kosu. — Zanimljivo. 9to studira?

— Mark je kemičar. Da budem precizna, studira biokemiju.

Razrogačila sam oči. — Stvarno? Vaša su zanimanja posve različita.

Namrštila se. — Kaste više ne postoje, Vaše Visočanstvo. Ljudi mogu izlaziti s kim žele i vjenčati se s kim žele.

Okrenula sam se od zrcala i izravno je pogledala. — Nisam to mislila. Jednostavno mi je zanimljiv vaš odnos. Ti u rukama imaš moje rublje, a on možda otkrije lijek za neku bolest. Te dvije uloge nevjerojatno su različite.

184

Neena se zamislila i ispustila sve na pod. — Neću zauvijek prati rublje. Sama sam odlučila doći ovamo i mogu otići kad god želim.

— Neena! — Nije mi dobro — naglo je rekla. — Poslat ću nekog

drugog da vam pomogne. Nije ni savila koljeno u pozdrav. — Neena, samo sam razgovarala! Vrata su se s treskom zalupila, a ja sam gledala za njom,

zgrožena što je otišla tako bestidno bez dopuštenja. Nisam je željela uvrijediti. Samo sam bila znatiželjna, a ona moja jedna primjedba nije ni okrznula ono o čemu sam je doista željela pitati.

Sama sam se počešljala i našminkala. Kad se pojavila zamjenska sluškinja, otpravila sam je. Neena je loše volje, ali to ne znači da se može izvući od posla. Ja se mogu sama odjenuti i urediti, a ona može čistiti sutra.

Uzela sam prijave preostalih momaka u Izboru. Sviđalo mi se ili ne, znala sam što se od mene očekuje. Morala sam samo pronaći situacije u kojima će stvari ostati što bliže površini.

Ean je nedvojbeno bio privlačan, ali gotovo previše karizmatičan. Nisam bila sigurna da sam spremna na druženje nasamo s njim. Edwin je bio dovoljno bezopasan. Izvukla sam Apselovu prijavu i pročitala je. Ništa posebno zanimljivo. Bila sam u iskušenju poslati ga kući jer je tako neupečatljiv, ali nakon reakcije na prvu eliminaciju, nisam mislila da bi mi to moglo proći. Sljedeća na redu bila je Kileova prijava, ali on u tom času nije dolazio u obzir. Winslow je, mrzim to priznati, bio prilično neprivlačan.

185

9to sam ga više gledala, njegova mi je neprivlačnost postajala očitija. Nisam mislila da imam svoj tip frajera, ali zbog njega sam se zapitala da možda nemam antitip. Ivan... je li to onaj momak oko kojega se širi blag miris klora?

Pri dnu hrpe, pogled mi je privukla fotografija Jacka Rangera. Uhvatila sam ga kako zuri u mene nekoliko puta na čajanki, ali nismo razgovarali. To sam protumačila kao mogućnost da me se još uvijek dovoljno boji i zaključila da bih s njim možda mogla provesti večer nakon koje se ne bih osjećala onako neugodno kao nakon druženja s nekim drugim momcima.

Napisala sam mu poruku na svom pisaćem papiru i pozvala ga na zajedničko gledanje filma. Nezahtjevan spoj. Bez nepotrebnog razgovora. Zamolit ću batlera da mu preda poruku kad se Jack pridruži ostalim momcima. Planirala sam uvijek najaviti spojeve slanjem pisamca u salon ili izvlačenjem momaka iz salona. Mislila sam da će tako biti zanimljivo.

Doručak sam brzo progutala, spremna za posao. Zurenje u beskonačne zahtjeve, račune, proračune i prijedloge nije baš bilo moja omiljena zanimacija, ali držalo me je zaposlenom, voljela sam biti nečim zaokupljena cio dan. Moje večeri i vikendi sljedeća će tri mjeseca pripadati tim momcima, ali ostatak vremena imam drugi posao koji moram obaviti.

— Eadlyn, dušo — obratio mi se tata načinivši stanku za čaj. — Nisam ti stigao reći, ali vrtna je čajanka bila pravi

186

uspjeh. Jutros sam vidio neke članke u novinama i doista je sjajno popraćena.

— I sama sam bacila pogled na neke od njih. Uhvatila sam i djelić specijalne emisije na telki i učinila mi se dobrom. — Protegnula sam se na stolcu, ukočena od nepomičnog sjedenja.

Nasmiješio se. — Istina. Mislim da bi brzo trebala organizirati nešto slično... nešto s Odabranima što će narod vidjeti.

— Nešto nakon čega ću ponovno neke eliminirati? — Ako misliš da će to pomoći. Prišla sam njegovu stolu i natočila si malo njegova čaja.

— Mislim da eliminacije Izbor čine napetijim. Na primjer, ljudima bi moglo biti zanimljivije ako bi njihov favorit mogao biti sljedeći na popisu za ispadanje.

Razmislio je. — Zanimljivo. Imaš li ikakvu zamisao kako bi trebala izgledati sljedeća eliminacija?

— Ne, ali kako bismo trebali tražiti princa, mislila sam da bi bilo dobro iskušati kandidate u stvarima koje bi kao princ morali znati. U povijesti ili politici. Mislim da postoji način da to bude šaljivo, možda nalik na kviz?

Nasmijao se. — Javnost će to progutati. Otpila sam gutljaj čaja. — Vidiš, imam super ideje. Ne

treba mi princ. — Eadlyn, da moraš, mogla bi sama upravljati svijetom.

Nije poenta u tome — rekao je i nasmijuljio se. — Vidjet ćemo.

187

Devetnaesto poglavlje

Nakon večere, svratila sam do Jackove sobe, a on me je čekao pred vratima. To mi se učinilo čudnim, ali zaključila sam da ga je svladala nervoza.

— Dobra večer, Jack — rekla sam prilazeći mu. — Vaše Visočanstvo — odvratio je i naklonio se. — Smiješ me zvati Eadlyn. Nasmiješio se. — Super. Eadlyn. Uslijedila je neugodna tišina dok sam čekala da mi

ponudi da ga uhvatim pod ruku. Samo je stajao, ukočena osmijeha, ali živahna pogleda. Kad sam najzad odustala od čekanja da on shvati što se od njega očekuje, pokazala sam prema stubama. — Onuda.

— Super. — Krenuo je ispred mene, iako nije znao kamo točno treba ići.

— Ne, Jack. Ovdje moramo skrenuti. — Isto to ponovila sam tri ili četiri puta dok smo hodali, a on se nijednom nije ispričao. Jednostavno bi skrenuo gdje sam mu rekla da skrene, kao da je sve vrijeme namjeravao ići tim putem. Trudila sam se ne reagirati na njegovu nepristojnost. Kako sam u mislima već poredala nekoliko momaka za sljedeću eliminaciju, nisam željela razlog da tom popisu pridodam i Jacka.

188

Palača se uzdizala tri kata, ali ispod zemlje imala je više od tri razine. Vijesti su se snimale na razini -1, na kojoj je bilo i skladište i kinodvorana. Osoblje i stražari imali su svoje sobe na razinama -1 i -2, ali njihove odaje nisu bile spojene s krilom u kojem se nalazila kinodvorana. Ispod svega toga nalazilo se čudovišno sklonište. U njemu sam, koliko se sjećam, bila samo dvaput: jednom tijekom vježbe kad sam imala tri godine, a drugi put kad nas je nedugo nakon toga napala zadnja najezda pobunjenika.

Bilo je čudno razmišljati o tome. Pobunjenika više nema, ali sad se suočavamo s drukčijim skupinama koje se bore protiv monarhije. Gotovo sam poželjela da pobunjenici još uvijek postoje. Barem bismo znali kako nazvati svoje neprijatelje. U prošlosti smo barem znali protiv čega se borimo.

Odmahnula sam glavom, fokusirajući se na situaciju u kojoj sam se nalazila. Bila sam na spoju. Sjetivši se te činjenice, prekorila sam se. Tata bi volio da je kamera prisutna i snimi nas. Oh, dobro. Sljedeći put.

— Nadam se da voliš filmove. — Volim — oduševljeno je odgovorio Jack. — Odlično. I ja ih volim, ali ne mogu uvijek otići u kino.

Dolje imamo nekoliko novih filmova, iako je izbor ograničen. No, najvjerojatnije ćemo pronaći nešto dobro.

— Super. — Bila je čudna ta tanka granica između nepristojnosti i uljudnosti po kojoj je balansirao. Pitala sam se zna li uopće gdje je sve pogriješio.

Batler nam je već ispekao kokice, a ja sam daljinskim upravljačem provjerila koji nam se filmovi nude.

189

— 9to kažeš na 9pijunsko oko? — predložila sam. Kratak opis i fotografija na plakatu dali su naslutiti ljubavnu priču i dramu.

— Zvuči okej. Ima li u njemu akcije? — Ne bih rekla. Ali ima je u Crnim dijamantima. —

Fotografija je bila tamna i sumorna, s obrisom muškarca koji drži pištolj uz bok. Takav film ne bih odabrala svojom voljom.

— Može. Zvuči dobro. — Imamo i drugih filmova — rekla sam i pokušala

vratiti se na izbornik. — Ali ja želim gledati Dijamante. Neće biti previše

strašan. A ako bude, možeš se priljubiti uz mene. Napravila sam grimasu pitajući se jesam li trebala malo

bolje razmisliti o Apselu. Sjedala u našoj kinodvorani bila su široka i vrlo mekana. Uz nekoga bih se mogla priljubiti samo da se zgnječim o njegovo sjedalo, a to se neće dogoditi. Također, radije bih bila doživotno nagrđena nego priznala da se bojim.

S druge strane, nije to bilo ono što me je zabrinjavalo kod ovog filma. Jednostavno mi se nije činio vrijedan gledanja.

Uzdahnula sam osjećajući se pomalo pregaženo. Da se razumijemo, bila sam i te kako svjesna Jackova blesavog ponašanja. Ali nisam reagirala, razmišljajući kako ću morati reći tati da je dečkima općenito potrebna bolja poduka iz društvenog ophođenja. Pokrenula sam film.

Da skratim priču, tatu glavnog lika ubio je glavni negativac. Glavni lik cijeli život traga za negativcem, ali negativac mu nekoliko puta isklizne iz ruke. Glavni lik

190

spava sa super-plavušom. Superplavuša nestane. Glavni lik ubije negativca, a superplavuša se ponovno pojavi. Oh, i nešto eksplodira.

Jack je naizgled uživao, ali ja sam se nasmrt dosađivala. Da je superplavuša nekog ubila, možda bih se malo više zainteresirala.

Ali barem nismo morali razgovarati. Kad se odvrtjela odjavna špica, daljinskim sam

upravljačem upalila svjetla. — Onda, kako ti se svidio film? — upitao je očiju

blistavih od uzbuđenja. — Okej je. Vidjela sam i boljih. Od filma kao da je hiperživnuo. — Ali efekti su bili

nevjerojatni! — Istina, ali priča je otrcana. Zaškiljio je. — Meni se svidjela. — U redu. — Jesi li ljuta zbog toga? Iskrivila sam lice. — Nisam. To samo znači da imaš loš

ukus. Nasmijao se turobnim zvukom koji je djelovao više

zlokobno nego prijateljski. — Volim kad to radiš. — Kad što radim? — Ustala sam i odnijela svoju zdjelicu

kokica do pulta pa je odložila ondje da je osoblje odnese. — Cijelu sam večer čekao malo tog tvog stava. — Molim? — Nadao sam se da ćeš se naljutiti ili postati zajedljiva.

— I on je donio svoju zdjelicu. — Sjećaš se kad si počistila Muški salon dan nakon povorke? To je bilo super. Hoću

191

reći, ne želim ići kući, ali ne bih bio shrvan da urlaš na mene.

Netremice sam ga promatrala. — Jack, svjestan si da smo ti i ja dosad jedva razmijenili ijednu riječ, a ti mi sad u našem prvom razgovoru otkrivaš da te moj bijes uzbuđuje. Shvaćaš li zašto bi to mogla biti pogrešna prosudba s tvoje strane?

Nasmiješio se, nimalo zbunjen. — Mislio sam da ćeš cijeniti moju iskrenost. Imam osjećaj da lako planeš i želim da znaš da meni to ne smeta. Dapače, sviđa mi se.

Jack je posegnuo za mojom rukom, a ja sam je istrgnula. — Pogrešno si mislio. Naš izlazak je završen. Laku noć.

Naglo mi je prišao i ponovno me zgrabio. Nisam željela priznati koliko se bojim, ali osjetila sam ledeni strah u žilama. Bio je krupniji od mene i naizgled uživao u mom opiranju.

— Ne bježi — mazno je rekao. — Samo ti pokušavam reći kako mislim da bih ti mogao odgovarati, da bih ti bio savršen partner. — Kliznuo je prstima niz moju bradu i ispod čeljusne kosti. Disao je sve brže i znala sam da ne smijem gubiti vrijeme. Morala sam smjesta pobjeći.

Zaškiljila sam. — A ja samo pokušavam tebi reći da ćeš, ne makneš li ruku, biti mrtav prije nego što ćeš ikome moći biti partner.

— Seksi. — Podrugljivo se nacerio, očito misleći da uživam. — Baš je zabavna ova igrica.

— Pusti. Me. Popustio je stisak, ali oči su mu još uvijek bljeskale

mahnitim uzbuđenjem. — Baš je bilo zabavno. Morat ćemo to uskoro ponoviti.

192

Krenula sam prema stubama moleći se da on ne pojuri za mnom. Od ove sekunde nadalje, kamere će biti na svakom spoju.

Kad sam zadihano stigla do prizemlja, pronašla sam dvojicu časnika i otrčala ravno do njih.

— Vaše Visočanstvo — zapanjio se prvi kad sam mu se srušila u naručje.

— Izbacite ga iz palače! — zatražila sam pokazujući prema stubama. — Izbacite Jacka iz moje kuće!

Stražari su me pustili i otrčali uhvatiti Jacka, a ja sam se skamenjeno šćućurila na podu.

— Eadlyn? Ahren mi je prilazio s leđa. Kriknula sam i pojurila u

njegov zagrljaj. — 9to se dogodilo? Jesi li ozlijeđena? — Jack — promucala sam. — 9čepao me za ruku. Dirao

me. — Odmahnula sam glavom, pokušavajući shvatiti kako su stvari tako brzo izmaknule kontroli, i tek sam tad uvidjela da se to uopće nije dogodilo brzo.

Često me je promatrao, nikad prilazio, mirno čekajući povoljan trenutak. I večeras je postupao polako i sa suzdržanim uzbuđenjem promatrao moju sve veću frustraciju, uživajući u sve većoj napetosti do trenutka olakšanja.

— Stalno je govorio čudne stvari, a kako me je gledao... Ahrene, nikad se u životu nisam toliko bojala.

Oboje smo se okrenuli začuvši buku na stubama. Dvojica stražara hrvala su se s Jackom vodeći ga stubama. Kad me je opazio, zarežao je.

— Uživala si! — tvrdio je. — Ti si se meni nabacivala!

193

Ahren me je uhvatio za ruku i odvukao do Jacka, iako je meni nagon govorio da pobjegnem u suprotnom smjeru. Postavio me tik ispred Jacka.

— Nokautiraj ga da se onesvijesti, Eadlyn — naredio je Ahren. Pogledala sam ga misleći da se šali. Ali po bijesu u njegovim očima shvatila sam da je smrtno ozbiljan.

Bila sam u iskušenju. Nisam se mogla osvetiti kad su me ljudi nazivali pogrdnim imenima ili kritizirali moju odjeću. Nisam se mogla vratiti u povorku i reći svim onim izgrednicima koliko su se budalasto ponijeli. Ali ovdje sam se za promjenu mogla osvetiti nekome tko mi je uistinu naudio.

Možda bih to i učinila da nije bilo Jackova pakosnog osmijeha, kao da se nada da ću poslušati brata, kao da će kasnije sanjati o tom dodiru. Seks i nasilje u njegovoj su glavi bili povezani i dati mu jedno bilo je kao dati mu drugo.

— Ne mogu — šapnula sam. Jack je glumio namrgođenost. — Jesi li sigurna, dušo?

Ne bih imao ništa prot... Nikad prije nisam vidjela da je Ahren ikoga odalamio.

To me je šokiralo gotovo jednako kao Jackovo mlohavo tijelo nakon što mu je glava neobično trznula pogođena šakom mojega brata.

Ahren je prostenjao držeći se za ruku. — Boli! Stvarno boli!

— Idemo u bolničko krilo — nagovarala sam, gurajući Ahrena hodnikom.

— Vaše Visočanstvo, da i njega odnesemo liječniku?

194

Pogledala sam Jackovo mlohavo tijelo i zamijetila da mu se prsa dižu i spuštaju.

— Ne. Ukrcajte ga u zrakoplov, svjesnog ili nesvjesnog.

Zavukla sam se u Ahrenov krevet, s Ahrenom s jedne strane i Kadenom s druge strane. Ahren je savijao zavijene prste prekrivene gadnim modricama.

— Boli li? — upitao je Kaden, naizgled više uzbuđen nego zabrinut.

— Malo, ali bez razmišljanja bih to ponovno učinio. Nasmiješila sam se svom bratu blizancu, neizmjerno

zahvalna što ga imam. — Da sam ja bio ondje — započeo je Kaden — ja bih ga

izazvao na dvoboj. Zahihotala sam se dok je Ahren posezao rukom preko

mene kako bi razbarušio Kadenovu kosu. — Oprosti, druškane, dogodilo se prebrzo da bih se toga sjetio.

Kaden je odmahnuo glavom. — Sve te godine satova mačevanja nizašto.

— Ionako si uvijek bio bolji od mene — rekao je Ahren u trenu kad je u sobu bez kucanja ušao Osten s telefonom na uhu.

— Da si barem više vježbao! — korio ga je Kaden. Osten se bacio na krevet brbljajući u slušalicu. — Da,

da. Dobro, samo malo. — Odmaknuo je slušalicu i pogledao me. — Eady, odakle je ono bio taj Jack?

Pokušala sam se sjetiti Jackove prijave. — Mislim iz Palome.

Kaden je kimnuo. — Da, iz Palome je.

195

— Fenomenalno. — Osten je ponovno progovorio u slušalicu. — Jesi li čuo? Bit ćemo u kontaktu.

Prekinuo je poziv i gurnuo telefon u džep dok smo ga mi zbunjeno promatrali.

Nasmijala sam se. — Obično bih pokušala prekinuti što god da činiš, ali neću ni pitati.

— Mislim da je tako najbolje. Pogledala sam svoju braću, tako brižnu, pametnu i

vragolastu. Mnogo sam ih puta mrzila jer nisu stariji od mene, jer me tjeraju na ulogu koju nikad nisam željela. Večeras sam ih možda prvi put u životu voljela upravo zbog onoga što jesu. Kaden je bio zabavan, Ahren me branio, a Osten... no dobro, Osten će pomoći na svoj način.

Osten je ostavio vrata otvorena i kad su mama i tata ušli u sobu, zatekli su svu svoju djecu na okupu.

Mama je djelovala sretno što svoju obitelj vidi sigurnu, ali tata je bio potresen.

Položio je jednu ruku na bok, a drugom mahnuo. — Jeste li svi dobro?

— Malo sam preplašena — priznala sam. — A ja u modricama — dodao je Ahren. Tata nas je sve promotrio. — Eadlyn, jako mi je žao. Ne

znam kako se uspio provući. Mislio sam da su svi kandidati provjereni i nisam imao pojma...

Utihnuo je i izgledao kao da je na rubu suza. — Tata, dobro sam. Kimnuo je, ali nije odgovorio. Mama je zakoraknula prema nama preuzimajući riječ. —

Želimo utvrditi neke smjernice. Možda bi odsad na

196

sastancima nasamo s kandidatima trebala imati stražara u blizini ili da svi takvi sastanci budu na javnim mjestima.

— Ili to ili da bude prisutan fotograf. Mislim da bi i to pomoglo. — Ponovno sam proklela samu sebe što se toga nisam ranije sjetila.

— Sjajna zamisao, dušo. Želimo da budeš sigurna. — Sad sam se sjetio — ubacio se tata, ponovno pribran.

— 9to želiš da učinimo s Jackom? Da zataškamo to što se dogodilo? Da podignemo službenu optužnicu? Osobno, najradije bih ga raskomadao, ali odluka je na tebi.

Nasmiješila sam se. — Nećemo ga tužiti, ali nemojmo ni zataškati. Neka svi znaju kakav je čovjek. To će mu biti dovoljna kazna.

— Vrlo mudro — suglasio se Ahren. Tata je prekrižio ruke razmišljajući. — Ako tako želiš,

tako ćemo postupiti. Čuo sam da je već na putu kući i time je ta stvar okončana.

— Hvala ti. Tata je zagrlio mamu i okrenuli su se kako bi izišli.

Mama nas je još jednom sve pogledala. — Usput — rekao je tata osvrnuvši se preko ramena —

iako se slažem s tvojom odlukom da ga izbaciš iz palače prije nego što si provjerila je li se osvijestio, da je kojim slučajem umro, to bi uistinu izgledalo loše.

Stisnula sam usnice, ali znala sam da mi se oči smješkaju. — U redu. Više neću tako nesmotreno izbacivati ljude iz palače.

— I bit će više mačevanja! — uzviknuo je Kaden.

197

Ahren i ja smo se nasmijali, a naši roditelji odmahnuli su glavama. — Laku noć. Nemojte predugo ostati budni — upozorila je mama.

Nismo to ni namjeravali, ali na kraju smo dugo razgovarali. Nakon nekog vremena, zaspala sam. Kaden je leđima bio priljubljen uz moja leđa, Ahrenova ruka bila mi je pod glavom, a Ostenova na mojemu stopalu.

Sutradan ujutro rano sam se probudila, znatno prije ostalih, i nasmiješila se svojoj braći, svojim zaštitnicima. Sestra u meni željela je ostati. Ali princeza u meni ustala je i otišla pripremiti se za novi dan.

198

Dvadeseto poglavlje

Sjedeći za doručkom, uhvatila sam se kako promatram momke tražeći na njima znakove koji bi ukazivali da bi još netko mogao biti kao Jack. Stalno sam mislila da bih, da sam onih prvih nekoliko dana obraćala više pozornosti, sigurno zamijetila da je čudan.

Tad mi je pogled preletio preko nekih koje sam upoznala, kao što su Hale i Henri. I Erikova prisutnost bila je dobrodošla. Nakon što sam njih upoznala, nisam smjela dopustiti da se zbog jednog momka bojim svih ostalih. Da budem iskrena, zapravo i nisam imala pravo na strah.

Zato sam se pribrala sjetivši se tko sam. Nisam smjela paničariti.

Kad se doručak približio kraju, ustala sam privlačeći njihovu pozornost. — Gospodo, imam iznenađenje za vas. Za petnaest minuta, molim vas da mi se pridružite u studiju na jednoj igri.

Neki su se nasmijali, drugi zapljeskali, ali nisu znali što ih čeka. Gotovo sam ih sažalijevala. Izašla sam iz blagovaonice prije njih kako bih provjerila izgledam li dobro za snimanje.

Nedugo nakon toga, momci su jedan po jedan ušli u studio, svi naizgled pomalo zapanjeni scenografijom.

199

Sjedila sam za katedrom, kao učiteljica, a svakoga od njih čekao je stolac bez naslona, papir, flomaster i veliki bedž s imenom nalik na one kakve sam vidjela u televizijskim kvizovima.

— Dobro došli, gospodo! — zacvrkutala sam. — Molim vas, pronađite svoja sjedala.

Kamera je već bila uključena, snimajući nervozne osmijehe i zbunjeno odmahivanje glavama dok su mladići pronalazili svoja mjesta i stavljali bedževe s imenima.

— Danas imamo nenajavljeni kratki kviz o Illéi. Razgovarat ćemo o povijesti, vanjskoj i unutarnjoj politici. Kad točno odgovorite na pitanje, jedna od ovdje prisutnih sluškinja — pokazala sam na sluškinje koje su čekale u pripremi — doći će i staviti na vas naljepnicu sa zlatnom kvačicom. Ako na pitanje odgovorite netočno, donijet će vam crni X.

Momci su se smijuljili od uzbuđenja i tjeskobe, promatrajući košare s naljepnicama.

— Ne brinite se, ovo je samo zabava. Ali koristit će mi u odluci koga ću sljedećeg eliminirati. Ako na većinu pitanja odgovorite netočno, to ne znači da automatski ispadate, ali motrim vas... — zadirkivala sam, uperivši prst u njih. — Prvo pitanje — najavila sam. — Ovo je važno! Kad je moj rođendan?

Nekoliko momaka nasmijalo se, dok su priginjali glave pišući odgovor i zavirujući u odgovor svojih susjeda.

— Okej, podignite svoje odgovore! — naredila sam i šaljivo blenula u razne odgovore.

200

Kile je, naravno, znao da sam se rodila šesnaestog travnja i nije bio jedini, ali samo je nekolicina momaka znala i točnu godinu.

— Znate što, bit ću popustljiva i priznati odgovor svima koji su uopće pogodili da sam se rodila u travnju.

— To se traži! — oduševljeno je uzviknuo Fox, a Lodge i Calvin dali su si „pet u pozadini. Sluškinje su im prišle, a momci koji su dobili X komično su zajaukali, ali svoje su naljepnice prihvatili bez durenja.

— Evo jednog pitanja s mnogo mogućih odgovora. Tko je po vašem mišljenju najveći saveznik Illée?

Neki su točno pogodili Francusku, Italiju i Novu Aziju, dok je Henri odgovorio ,,Swendway i to popratio s nekoliko uskličnika.

Na Julianovu papiru bilo je nekoliko strelica uperenih prema njegovu licu, s riječi JA napisanom krupnim slovima.

Uperila sam prst u njega. — Čekaj, čekaj! 9to to uopće znači? — upitala sam nastojeći suspregnuti osmijeh.

Nasmiješio se od uha do uha sliježući ramenima. — Jednostavno mislim da bih bio stvarno super prijatelj.

Odmahnula sam glavom. — Smiješno. — Ali učinilo mi se da nisam zvučala prijekorno kao što sam željela.

Jedna je sluškinja podigla ruku uz rub prostorije. — Znači li to da dobiva X ili?...

— Oh, definitivno X! — uvjerila sam je, a momci su se zahihotali, uključujući i Juliana.

Većina kandidata točno je navela Augusta Illéu kao tatina partnera u istrebljenju pobunjeničkih snaga i svi su znali povijest Četvrtoga svjetskog rata. Kad smo stigli do

201

kraja, bila sam zadovoljna što je većina njih tako dobro upućena.

— Da vidimo. Tko ima najviše kvačica? — Sluškinje su mi pomogle prebrojiti, što je bilo vrlo učinkovito budući da su one dijelile bodove. — Hale ih ima šest. Kao i Raoul i Ean. Bravo, gospodo!

Zapljeskala sam, a ostali su mi se pridružili ne shvaćajući što slijedi.

— Okej, a sad, tko ima najviše X-ova? Sluškinje su brzo pokazale na stolac u dnu studija, na

kojem je siroti Henri bio sav prekriven crnim X-ovima. — Oh, ne, Henri! — uzviknula sam nasmijavši se, želeći

mu priopćiti koliko malu važnost pridajem tom kvizu. Uistinu sam se bila nadala da ću nekoga eliminirati na

ovaj način, ali znala sam da je Henrijeva neupućenost posljedica činjenice da u našoj državi živi samo godinu dana ili pogrešno shvaćenih pitanja zbog prijevoda.

— Koga još imamo? Burke i Ivan... nije previše strašno. — Obojica su imali loše rezultate, ali i tri točna odgovora više od Henrija. To je barem potvrdilo moj manjak zanimanja za Ivana.

— Hvala vam svima što ste mi jutros udovoljili i vaše ću rezultate imati na umu u sljedećih nekoliko tjedana dok budem smanjivala broj udvarača. Čestitam vam na znanju! — Zapljeskala sam im, a oni su se tapšali po leđima dok su se kamere isključivale.

— Prije nego što odete, gospodo, imam još jedno pitanje, a odnosi se na nedavnu prošlost i zato bi bilo najbolje da svi odgovorite točno.

Nervozno su zažamorili, spremni na izazov.

202

— Ako znate odgovor, slobodno ga izviknite. Spremni? Kad je prihvatljivo staviti ruke na mene bez mog dopuštenja?

Netremice sam ih promatrala, kamena lica, izazivajući ih da se nasmiju. Razmijenili su poglede, ali samo je Hale bio dovoljno hrabar odgovoriti.

— Nikad! — doviknuo je. — Točno. I svima će vam biti bolje da to zapamtite. Jack

Ranger izvukao se bez teže kazne od nokauta mojega brata i sramotna izbacivanja. Ali ako me netko od vas pokuša dirati bez mog pristanka, bit će išiban ili gore od toga. Je li to jasno?

Svi u prostoriji zanijemjeli su. — Shvatit ću to kao da. Izišla sam, nadajući se da će se moje riječi zadržati

nakon mog odlaska. Igra je završena i to im mora biti kristalno jasno.

Nakon ručka tata je malo kasnio u ured, što je bila rijetkost. Zato sam bila sama kad je lady Brice pokucala na vrata.

— Vaše Visočanstvo — pozdravila me je. — Zar vaš otac još nije došao?

— Nije. Nisam sigurna što ga je zadržalo. — Hmm. — Poravnala je hrpu dokumenata u rukama,

razmišljajući. — Stvarno moram razgovarati s njim. Lady Brice ponekad je izgledala neobično mlado.

Naravno, bila je puno starija od mene, ali nije bila tatinih godina. Nikad nisam znala što bih mislila o njoj. Ne mogu

203

reći da mi je bila antipatična, ali uvijek sam se pitala zašto je jedina žena među tatinim suradnicima.

— Možda vam ja mogu pomoći? — ponudila sam. Spustila je pogled razmišljajući. — Nisam sigurna koliko

bi on želio proširiti ovu informaciju pa mislim da ću morati odbiti vašu pomoć. Oprostite.

Nasmiješila sam se, znajući da se nije ispričala reda radi. — Nema problema. Lady Brice, smijem li vas nešto pitati? Vrlo ste pametni i ljubazni. Zašto se nikad niste udali?

Malo se zahihotala. — Udana sam. Za svoj posao! Mnogo mi znači i radije bih ga dobro obavljala nego tražila ženika.

Zakolutala sam očima. — Amen. — Znam da vi to razumijete. Usto, ostali savjetnici jedini

su muškarci koje ikad vidim, a mislim da ne bih voljela biti u vezi s ijednim od njih. Zato ću samo nastaviti raditi.

Kimnula sam. — To poštujem. Mislim da ljudi pretpostavljaju da žene nisu sretne bez muža i djece, ali vi izgledate posve zadovoljno.

Slegnula je ramenima. — Razmišljam o tome. Možda jednog dana usvojim dijete. Majčinstvo doživljavam kao čast. I nisu sve žene dobre majke.

Natruha ogorčenosti u njezinu glasu nagnala me na pomisao da govori o svojoj majci, ali nisam željela čačkati.

— Znam. Prava sam sretnica što imam tako divnu mamu.

Uzdahnula je, malo se rastopila. — Vaša je mama rođena za majku. Na određeni način, dok sam bila mlađa, bila mi je kao druga majka i od nje sam mnogo naučila.

204

Zaškiljila sam. — Nisam znala da ste tako dugo u palači. — Pokušala sam se sjetiti je li postojalo doba kad je nisam viđala na hodnicima, iako savjetnicima nisam posvećivala mnogo pozornosti dok nisam napunila trinaest godina i počela ozbiljno raditi s tatom. Možda je jednostavno nisam primijetila.

— Jesam, gospođice. Ovdje sam gotovo jednako dugo kao vi — sa smijehom je odgovorila. — Vaši su roditelji previše velikodušni.

Sačuvati namještenje u palači osamnaest godina velika je rijetkost, a pogotovo ako si savjetnik. Tata je svakih pet do osam godina mijenjao većinu svojih suradnika na temelju preporuka i raspoloženja u državi. 9to je lady Brice sačuvalo na njezinu položaju tako dugo?

Promatrala sam je dok je zabacivala kosu preko ramena i smješkala se. Je li joj tata dopustio ostati zato što je privlačna? Ne. Osjetila sam krivnju jer sam uopće pomislila da bi tata mogao biti tako plitak ili sebičan.

— Žao mi je što vam ne mogu pomoći, ali reći ću tati da ste svratili.

— Hvala vam, Vaše Visočanstvo. Nije toliko hitno pa nema žurbe. Ugodan vam dan želim.

— I ja vama. Savila je nogu u koljenu i otišla, a ja sam nakon njezina

odlaska još dugo promatrala vrata, znatiželjna o toj ženi koju po svemu sudeći poznajem cio svoj život, a da toga nisam bila svjesna. Otresla sam tu pomisao i vratila se svojim papirima. Između Izbora i posla, u mojoj glavi nije bilo mjesta za lady Brice.

205

Dvadeset prvo poglavlje

Na večeri tog dana osjećala sam se ugodno, vidjevši da su momci naučili iz Jackove pogreške. Kad sam ušla, svi su se malo uspravili na svojim stolcima i s poštovanjem mi kimali dok sam prolazila, a ja sam osjetila da su uzde ponovno u mojim rukama.

I tata je izgledao malo smirenije, iako sam opazila da je još uvijek pomalo zabrinut. Ahren se nagnuo preko stola i zavjerenički mi namignuo. Imala sam osjećaj da je ona grozota s Jackom život učinila malo boljim.

Tata je predložio da za večerom pokušam razgovarati s dečkima, ali dovikivanje u mnoštvu djelovalo mi je nepristojno. Nisam mislila da to mogu izvesti, barem ne tako da izgleda prirodno. Bez obzira na nemili incident na mom zadnjem spoju, znala sam da se od mene očekuju novi sastanci nasamo s kandidatima. Umjesto da razgovaram s njima, razmotrila sam svoje mogućnosti...

Od svih preostalih momaka, Ean mi je djelovao najopasnije. Ne zato što se na bilo koji način činio nasilnim, nego zbog aure ponosa i smirenosti koja ga je uvijek okruživala, kao da ga ni potres ne bi mogao natjerati da se pomakne ako to ne želi.

Dakle, bude li on sljedeći s kojim ću se naći nasamo, možda na određeni način pobijedim strah. Nema šanse da

206

je nepristupačan kao što izgleda. Jednostavno ćemo morati raditi nešto na otvorenome i pobrinuti se da dođu fotografi.

Kao da mi čita misli, Ean me je baš u tom trenutku pogledao, a ja sam okrenula glavu na drugu stranu, glumeći zaokupljenost bratom.

Primijetila sam da Kaden čita novine ispod stola. — 9to čitaš? — upitala sam. Odgovorio je ne skrećući pogled s novina, kao da do

kraja večere pokušava dovršiti dnevni posao. — Članak o prikupljanju sredstava u jednom području u Midstonu. Skupljaju novac kako bi neka djevojka mogla ići u umjetničku školu. Nadarena je, ali sama si ne može platiti školovanje. Kaže... čekaj. Evo što kaže: ,Dolazim iz obitelji Trojki. Moja obitelj kaže da je studiranje slikarstva ispod moje časti, iako kaste više ne postoje. Teško je. Podsjećam ih da je kraljica rođena kao Petica, a sjajna je. Ne žele mi platiti školovanje pa molim za pomoć kako bih ostvarila svoje snove.' Pogledaj fotke njezinih slika. Nisu loše.

Odrasla sam s istinskim uvažavanjem umjetnosti i iako slike te djevojke nisu bile posve po mom ukusu, vidjela sam da je nadarena.

— Dobre su. To je tako smiješno. Kaste su ukinute kako bi ljudi mogli birati zanimanje koje žele, a oni ne žele iskoristiti tu slobodu. Kao da ne žele da to funkcionira.

— Uvođenje sustava koji nešto dopušta ne znači da će ljudi koristiti dobivena prava.

— Očito — hladno sam zamijetila pijuckajući svoje piće. — Ključno je natjerati ih da to shvate. Sjećaš se kad nam

je mama pokazala one stare knjige iz povijesti i objasnila

207

kako su Sjedinjene Američke Države imale onaj dokument... — zastao je sjetiti se imena — Deklaraciju neovisnosti? U njoj je pisalo da je ljudima dopušteno težiti za srećom. Ali nitko tko je sastavio taj dokument nije im mogao predati sreću u ruke.

Nasmiješila sam se. — Previše si pametan. — Shvatit ću to kao kompliment, ali tebe su prošli

tjedan uhvatili kako se ljubiš s Kileom u mraku. — Oh, ha-ha-ha — odvratila sam, u iskušenju isplaziti

mu jezik. — Moje mišljenje ionako nikad nije puno značilo.

— Hoćeš li se udati za Kilea? Umalo sam se zagrcnula. — Ni govora! Kaden se neobuzdano nasmijao, na što nas je većina

prisutnih pogledala. — Povlačim što sam rekla — izjavila sam otirući usne

ubrusom. — Ti si jedan jedinstveno nadaren idiot! Ustala sam i u prolasku kvrcnula Kadena po uhu. — Hej! — Hvala ti što si uz mene, Kadene. Super si brat. Protrljao je uho, još uvijek nasmiješen. — Trudim se. Da se udam za Kilea, pomislila sam, trudeći se iz petnih

žila da ponovno ne prasnem u smijeh. Ostane li i nadalje diskretan, postoji velika vjerojatnost da ću se ponovno poljubiti s njim, ali nisam mogla zamisliti da bih se doista udala za njega.

Nisam bila sigurna da mogu zamisliti da bih se udala i za jednog od ovih momaka.

Nisam bila sigurna da mogu zamisliti da bih se uopće udala...

208

Usporila sam i u prolazu pogledala neke od njih. Kakav bi bio osjećaj zaspati pokraj Halea? Ili nositi na prstu Badenov prsten?

Pokušala sam to zamisliti, ali nisam mogla. Sjetila sam se kako je Ahren spomenuo da su ga neki od Odabranih pitali je li moguće da volim djevojke, ali i sama pomisao na to bila mi je smiješna. Znala sam da to nije ono što me sprječava da se istinski povezem s nekim mladićem, ali sad sam osjećala da me nešto sprječava. Nisam samo željela biti neovisna, oko sebe sam podigla zid, iako nisam bila posve sigurna zašto.

Zid ili ne, obećala sam. Kad sam stigla do Eana, zastala sam. — Gospodine Cabele? Ustao je i naklonio se. — Da, Vaše Visočanstvo. — Znate li jahati? — Znam. — Biste li sutra sa mnom na jahanje? Oči su mu nestašno zasjale. — Naravno. — Odlično. Vidimo se sutra.

Odlučila sam odjenuti haljinu i jahati na ženskom sedlu. To mi nije bio najdraži način jahanja, ali zaključila sam da će malo ženstvenosti pridonijeti cilju koji je to poslijepodne trebalo polučiti.

Kad sam došla do štala, Ean me je već čekao, sedlajući svoga konja.

— Eane! — zazvala sam ga prilazeći mu.

209

Podigao je glavu i mahnuo mi. Bio je vrlo zgodan, upravo onakav muškarac kakvog su po mom mišljenju ljudi očekivali vidjeti uz mene. Svaki njegov pokret bio je kontroliran i odlučila sam ne biti gora od njega i ne prepustiti se tjeskobi.

— Jeste li spremni? — upitao je. — Još malo. Samo da odem po sedlo. — Prošla sam

pokraj njega i ušla u pregradak. — Zar ćete jahati tako odjeveni? Naglo sam se okrenula. — U deset minuta u ovoj haljini

mogu učiniti više nego što većina muškaraca može učiniti cijeli dan u hlačama.

Nasmijao se. — U to ne sumnjam. Karamela je bila u pregratku u dnu štale, malo

prostranijem od većine ostalih boksova. Princezina kobila zaslužuje udobnost i dobar pogled.

Osedlala sam je i dovela do Eana. — Ako nemate ništa protiv, najprije ćemo se fotografirati u vrtu.

— Oh. Ne, nemam ništa protiv. Uhvatili smo konje za uzde i odveli ih u vrt. U njemu je

stajao muškarac s kamerom i snimao nebo i stabla čekajući nas. Kad nas je opazio, prišao nam je.

— Vaše Visočanstvo — pozdravio me je i rukovao se sa mnom. — Ja sam Peter. Mislio sam da bi bilo lijepo fotografirati vas zajedno.

— Hvala vam. — Pomilovala sam Karamelu. — Gdje želite da stanemo?

Peter se osvrnuo. — Ako biste odveli konje do nekog stabla, mislim da bi nekoliko fotki ispred fontane izgledalo lijepo.

210

Pustila sam Karameline uzde, znajući da neće pobjeći. — Hajdemo — srdačno sam rekla.

Kad je Ean privezao svog konja uz granu, uhvatila sam ga za ruke. Peter nije gubio vrijeme. Ean i ja nasmiješili smo se, stidljivo skrenuli poglede jedno s drugoga i naša je mala šetnjica zabilježena fotografijama. Zaustavili smo se ispred fontane uz grm i pozirali ispred konja.

Kad je Peter objavio da će to biti više nego dovoljno, umalo sam slavljenički zaklicala. Peter se prilično brzo udaljio dograbivši svoje torbe i još jednom provjerivši kameru. Osvrnula sam se i, kao što mi je bilo obećano, Ean i ja nismo bili posve sami. Uz zidine palače stajali su stražari, a nekolicina radnika kosila je travu i uređivala staze.

— Karamelo, dođi! — Prišla sam kobili, a ona je trznula repom.

Ean je vješto uzjahao i bila sam sretna što se pokazao sposobnim kao što me je naveo da pomislim.

— Oprostite, ali ono mi se fotkanje činilo malo namještenim — rekao je Ean dok smo kaskali prema rubu travnjaka.

— Znam. Ali dopustim li im da snime namještene trenutke, spontane ću moći sačuvati u privatnosti.

— Zanimljivo. Onda, je li ono s Kileom bilo namješteno ili spontano?

Nacerila sam se. Opa, bogme je brz. — Zadnji put kad smo razgovarali, zvučali ste kao da

želite o nečemu razgovarati sa mnom — podsjetila sam ga.

211

— Želim. Želim biti iskren prema vama. Ali to će zahtijevati da i vi budete posve iskreni prema meni. Možete li?

Gledajući njegovo lice, nisam bila sigurna da mu mogu dati što traži. Ne danas.

— Ovisi. — O čemu? — O mnogim stvarima. Obično ne otkrivam dušu

ljudima koje poznajem samo dva tjedna. Nekoliko minuta kaskali smo bez riječi. — Omiljena hrana? — upitao je, zadovoljno se

osmjehujući. — Računaju li se mimozei? Nasmijuljio se je. — Naravno. 9to još... najdraže mjesto

koje ste posjetili? — Italija. Dijelom zbog hrane, a dijelom zbog društva.

Dođe li kraljevska obitelj ovamo, morate ih upoznati. Silno su zabavni.

— Volio bih ih upoznati. Okej, najdraža boja? — Crvena. — Boja moći. Zgodno. Prestao me je ispitivati i nastavili smo jahati oko palače

u tišini. Bilo je spokojno. Prošli smo pokraj ulaznih vrata i vrtlari su prekinuli svoj posao i naklonili nam se. Kad nas više nisu mogli čuti, Ean je približio konja mojoj kobili.

— Možda se grdno varam, ali pogađat ću neke stvari o vama.

— Samo naprijed — izazvala sam ga. Oklijevao je. — Čekajte. Predahnimo na onoj klupi. Dojahali smo do klupe uz zidine palače.

212

Skočila sam s Karamele i sjela na klupicu s Eanom. — Vaše Visočanstvo. — Eadlyn. — Eadlyn. — Zastao je i prvi put otkrio pukotinu u svom

oklopu hipersamouvjerenosti. — Imam osjećaj da Izbor nije nešto što si uistinu željela.

Nisam odgovorila. — Ako jest, možda nije onakav kakvim si ga zamišljala i

sad si u situaciji koja ti se baš ne sviđa. Većina žena dala bi sve na svijetu da deseci muškaraca plešu na svaki njihov mig, ali ti ostavljaš dojam suzdržanosti.

Ljubazno sam se nasmiješila. — Rekla sam ti. Ne otvaram se ljudima koje sam tek upoznala.

Odmahnuo je glavom. — Godinama te gledam na Vijestima. Djeluješ kao djevojka kojoj bi ovako nešto bilo ispod časti.

Duboko sam udahnula, nesigurna što bih odgovorila. — Dolazim ti s prijedlogom. Možda uopće ne trebaš to

što ću ti ponuditi, ali svejedno ti ga želim predočiti kao jednu od mogućnosti.

— 9to biste vi, gospodine, mogli ponuditi svojoj budućoj kraljici?

Nasmiješio se, naizgled ponovno siguran u sebe. — Izlaz.

Bilo je riskantno upitati kako to misli, ali znatiželja me je pobijedila. — Kako?

— Nikad te ne bih sputavao. Nikad te ne bih sprječavao. Ne bih ni tražio da me voliš. Ako izabereš mene, možeš imati brak bez uobičajenih ograničenja. Učini me svojim kraljem i bit ćeš slobodna vladati kako god misliš da treba.

213

Zagladila sam haljinu. — Nikad nećeš biti kralj. Komično je nakosio glavu. — Nisam tvoj tip? Zakolutala sam očima. — To je nebitno. Nijedan

muškarac koji me oženi nikad neće biti kralj. Bit će kraljičin suprug, budući da nitko ne može imati titulu višu od moje.

— Pristao bih na to. Naslonila sam se na naslon za ruku. — Udovolji mojoj

znatiželji. Zašto mi to nudiš? Karizmatičan si, prilično zgodan. Pretpostavljam da bi mogao imati sretan brak, pa se pitam zašto bi se obvezao na brak za koji si sam priznao da bi bio bez ljubavi.

Kimnuo je. — Pošteno pitanje. Osobno, mislim da je ljubav precijenjena.

Morala sam se osmjehnuti. — Dolazim iz velike obitelji. 9estero djece. Snalazim se,

ali ne želim zauvijek tako živjeti. Prilika za udoban život s ugodnom ženom bolja je od svega drugoga čemu se mogu nadati.

— Ugodnom? — izvila sam obrvu. — Samo to? Nasmijuljio se. — Sviđaš mi se. Svoja si pod svaku

cijenu. Naravno da brak s pametnom, lijepom i moćnom ženom ne shvaćam kao pristajanje na kompromis. Mogu ti ponuditi sredstvo da postigneš željeni cilj, ako među nama ne pronađeš nikoga prikladnog. Iskreno, vjeruj mi kad ti kažem da je većina ovih momaka bez veze. A ti meni možeš dati nešto što nikad nisam imao.

Razmislila sam. Izbor dosad nije bio onakav kakav sam očekivala. Počeo je ljudima koji su me gađali hranom, prigovarali zbog prve eliminacije i osuđivali moj poljubac s

214

Kileom. Iako sam to tek počela shvaćati, iz nekog sam razloga udaju kao takvu držala neprivlačnom i morala sam se zapitati bih li se udala samo da usrećim tatu. Svaki put kad bih ga pogledala u oči, bila sam sve svjesnija umora na njegovu licu.

Voljela sam tatu. Ali voljela sam i sebe. A sa sobom ću morati živjeti mnogo duže. — Ne moraš reći ni da ni ne — nastavio je Ean i vratio

me u stvarnost. — Samo kažem da sam ovdje budem li ti potreban.

Kimnula sam. — Ne mogu reći ni hoću li razmisliti o tvom prijedlogu. — Ustala sam. — A sad nastavimo s jahanjem. Svoju Karamelu ne viđam ni približno dovoljno.

Jahali smo još prilično dugo, ali Ean nije mnogo govorio. Na određeni način bilo je ugodno ne biti opterećen potrebom razgovora. Ean bi moju šutnju dočekao sa zahvalnošću. Pitala sam se bi li to potrajalo, bi li mu s vremenom dojadio takav život.

Zasad sam ga samo promatrala. Zgodan, ponosan, izravan. Njegova samouvjerenost nije ovisila o mom odobravanju i znala sam da ne bih marila hoću li ja dobiti njegovo. Možda bih mogla biti udana, a zapravo se ne osjećati tako...

Kad malo bolje razmislim, Ean bi mogao biti vrlo poželjan udvarač.

215

Dvadeset drugo poglavlje

Malo kasnije, poslala sam Eana u palaču i on nije ni najmanje prosvjedovao, možda odmah dokazujući da će biti popustljiv koliko želim. Njegov prijedlog nedvojbeno je bio zanimljiv, iako ću u Izbor morati zagaziti mnogo dublje prije nego što budem mogla znati hoću li ga morati prihvatiti.

Morala sam se brzo spremiti za večeru pa sam odvela Karamelu u njezin boks i očetkala čizme. Nisam bila jako prašnjava. — Laku noć — šapnula sam svojoj kobili i ubacila joj u usta kocku šećera prije nego što sam krenula natrag u palaču.

Kad sam ušla, netko me je zazvao. — Eadlyn! Glas je bio Kileov. Razgovarao je s Henrijem, Erikom,

Foxom i Burkeom. Mahnuo je ostalima da ga pričekaju i dotrčao hodnikom do mene.

— Hej — rekao je s onim svojim iskrivljenim osmijehom na licu. Izgledao je pomalo nervozno.

— Kako si? — Dobro. Razgovarao sam s nekim momcima i imamo

prijedlog za tebe. Uzdahnula sam. — Još jedan prijedlog? — Molim?

216

— Ništa. — Odmahnula sam glavom da je razbistrim. — Bih li trebala otići do njih i čuti što predlažete?

— Zapravo, da, ali najprije te želim nešto pitati. — Naravno. Kile gurne ruke u džepove. — Jesmo li nas dvoje okej? Zaškiljila sam. — Kile, svjestan si da mi nisi zapravo

dečko, zar ne? Nasmijuljio se. — Da, svjestan sam. Ali, ne znam,

svidjelo mi se imati nekoga kome ću pokazati svoje skice i s kime ću se smijati, i kad sam čuo za Jacka, želio sam doći provjeriti kako si, ali bojao sam se da nećeš htjeti razgovarati o tome. A onda sam se uplašio i da ćeš se naljutiti budem li se držao po strani. Znaš li koliko je teško s tobom?

— Zaboravila bih da me ti na to stalno ne podsjećaš! — zadirkivala sam.

Kile se uzvrpoljio. — Olabavit ću. Ali ozbiljno, jesmo li okej?

Gledala sam kako gricka usnicu i morala sam se obuzdati od maštanja o njegovim usnama. Rekao je da je uz mene pa sam se nadala da ću te usne možda ponovno okusiti.

— Jesmo, Kile. Okej smo. Nemoj se toliko brinuti. — U redu. Dođi. Mislim da će ti se svidjeti naša zamisao. Okrenuli smo se i zaputili prema skupini momaka koji

su nas čekali. Henri mi je smjesta poljubio ruku. — Zdravo danas — pozdravio me je i ujedno nasmijao. — Zdravo, Henri. Burke, Fox. Bog, Eriče.

217

— Vaše Visočanstvo — započeo je Burke. — Možda pretjerujemo, ali mislimo da je Izbor za vas iznimno teško razdoblje.

Zasmijuljila sam se. — Nemate pojma koliko. Fox mi je uzvratio osmijehom. Burke i on izgledali su

pomalo komično jedan pokraj drugoga. Burke je bio vrlo krupan, a Fox vitak. — Sigurno ste izbezumljeni. Imate svog posla, a usto još morate naći vremena za solo spojeve ili se svima posvetiti na zabavi. Čini se iscrpljujućim.

— Zato nam je nešto palo na pamet — nastavio je Kile. — Bi li se ovaj tjedan našla na spoju s nama četvoricom u paketu?

Briljantna ideja. — Da! — uzviknula sam. — To bi bilo super. 9to ste imali na umu?

— Razmišljali smo kuhati zajedno. — Burkeovo lice bilo je presretno. Nisam mogla odbiti, iako sam upravo to željela učiniti.

— Kuhamo? — upitala sam i usiljeno se nasmiješila. — Daj — nagovarao me Kile. — Bit će zabavno. Nervozno sam uzdahnula. — U redu. Kuhat ćemo. 9to

kažete na sutra navečer? — Savršeno! — brzo je rekao Fox, kao da se boji da ću se

predomisliti. — Okej. Četvrtak u šest. Naći ćemo se u predvorju i

zajedno otići do kuhinje. — To će biti noćna mora. — A sad me ispričajte, moram se spremiti za večeru.

Krenula sam na kat pitajući se postoji li način da noćnu moru koja me čeka učinim podnošljivijom. Sumnjala sam da postoji.

— Neena — zazvala sam ulazeći u sobu.

218

— Da, gospođice? — Bi li mi pustila vodu za kupku? Potrebna mi je prije

večere. — Naravno. Hrvala sam se s čizmama i bacila haljinu sa sebe. Osim

jednostavnih naredbi i odgovaranja na njih, u zadnje vrijeme nismo puno razgovarale i morala sam priznati da mi je to teško padalo. Moja soba bila je moje utočište, mjesto gdje se odmaram, crtam i skrivam od svijeta. Neena je bila dio toga i njezina ljutnja sve je poremetila.

Ušla sam u kupaonicu, sretna što ona ubacuje cvjetiće lavande u kadu ni ne upitavši me.

— Neena, čitaš mi misli. — Trudim se — lukavo je odgovorila. Oprezno sam nastavila, ne želeći je ponovno rasrditi. —

Jesi li se nedavno čula s Markom? Činilo se je da ne može suspregnuti osmijeh. — Jesam,

jučer. — 9to si ono rekla da studira? — Kliznula sam u toplu

vodu i odmah sam se osjećala bolje. — Biokemiju. — Spustila je pogled. — Priznajem, kad

govori o tome koristi mnoge riječi koje ja ne razumijem, ali dobijem predodžbu što želi reći.

— Nisam pokušavala natuknuti kako mislim da si glupa, Neena. Samo sam bila znatiželjna. Mislila sam da je to očito. — Biokemija. Ta riječ na nešto me je podsjetila.

Uzdahnula je i ubacila još lavande u kadu. — Zvučalo je mnogo grublje od toga.

— Ovdje su dečki iz znatno drukčijih slojeva od mene. S nekima od njih jedva podnosim boraviti u istoj prostoriji.

219

Zainteresiralo me što se vas dvoje bavite tako različitim poslovima, a svejedno imate mnogo toga zajedničkog.

Odmahnula je glavom. — Trudimo se. To nije nešto što možeš dokučiti na papiru. Nekim je ljudima suđeno biti zajedno.

Zavalila sam se u kadu. Ako ne postoji način da išta objasnim, čemu se truditi? Ponovno sam pomislila na Eanovu ponudu, Kileovu zabrinutost i Haleova pitanja. Nisam mogla vjerovati koliko je sve postalo zbrkano. Jedva sam shvaćala i vlastite osjećaje. Znala sam da želim svoju neovisnost i pomisao da bi mi bilo koji muškarac dahtao za vratom i pokušavao popraviti što sam učinila ili obaviti moj posao umjesto mene bila mi je neprihvatljiva. Tad sam se sjetila tatinih sijedih vlasi koje su se polako miješale s plavima i zapitala sam se na što bih sve bila spremna da mu olakšam život.

Osjećala sam se čudno. U osnovi, svaki je onaj momak u prizemlju bio opcija, ako nekoga doista moram odabrati. I svaki od njih lako je mogao zavitlati moj život novom putanjom. To mi se nije sviđalo. Željela sam kontrolirati svoj put. Pitala sam se je li to razlog iz kojeg sam oko sebe podigla bedem, činim li to iz straha da će mi svatko tko prođe njime oduzeti kontrolu.

Ali možda je ta kontrola samo iluzija. Čak i ako preskočim sve Odabrane, hoće li prije ili kasnije naići netko zbog koga neću ni mariti za kontrolu? Hoću li je zbog njega svojevoljno predati?

To mi se činilo nemogućim, nečim što prije nekoliko tjedana ne bih mogla ni zamisliti.

220

Još uvijek sam imala mnogo razloga za oprez i znala sam da ću budno paziti. Međutim, nisam mislila da ću još dugo moći ignorirati način na koji su ti momci utjecali na mene.

221

Dvadeseu ureće poglavlje

Nervozno sam čekala u predvorju palače. Nisam bila sigurna u odjeću koju sam odabrala — što ljudi odjenu za kuhanje? — ni kako bih glumila stručnost u kuhinji ili ravnopravno raspodijelila pozornost među četvoricom udvarača.

Iako sam znala da je prisutnost fotografa dobra i za publicitet i za moju sigurnost, pomisao da će netko zabilježiti ovu večer nije nimalo ublažila moju napetost.

Potegnula sam košulju, prilično običnu u slučaju da se zaprljam, i dodirnula kosu, provjeravajući je li još uvijek kako treba. Sat je pokazivao da dečki kasne četiri minute i postajala sam nestrpljiva.

Upravo kad sam namjeravala poslati batlera po njih, čula sam odjek glasova u hodniku. Prvi se iza ugla pojavio Kile. Burke je bio tik iza njega i očito se pokušavao slizati s navodnim vođom čopora. Fox je bio s Henrijem i obojica su se nijemo smješkali. Malo iza njih hodao je Erik ruku na leđima. Njegova je prisutnost bila neophodna, ali osjetila sam da mu je malo neugodno kao jedinom koji ne sudjeluje u skupnom spoju.

Kile je protrljao ruke. — Jesi li spremna za jelo?

222

— Za jelo, da. Za kuhanje? Vidjet ćemo kako će to ići. — Pokušala sam prikriti zabrinutost osmijehom, ali mislim da Kilea nisam uspjela zavarati.

— Je li istina da se vas dvoje poznajete cijeli život? — upitao je Burke. To je upitao tako iznebuha da nisam znala što bih odgovorila.

— Vjeruj mi, ti si bolje prošao — glatko je odgovorio Kile i trknuo ga u rebra.

— Istina — potvrdila sam. — Onako je kako je Kile rekao na Vijestima: o njemu nikad nisam razmišljala kao o mogućem dečku, dok se nisam našla primorana na to. On mi je kao obitelj.

Svi su se nasmijali, a ja sam shvatila koliko je istine u mojim riječima. Živciralo me je kad bi Josie govorila ljudima da mi je kao sestra, ali i nju i Kilea poznavala sam bolje od svog bratića i sestrične.

— Kuhinja je u ovome smjeru — pokazala sam prema blagovaonici. — Osoblje zna da dolazimo pa zato, hajdemo kuhati!

Kile je odmahnuo glavom na moje lažno oduševljenje, ali nije komentirao.

Otišli smo do kraja blagovaonice i skrenuli iza pregrade. Uz stubište koje je vodilo do glavne kuhinje nalazilo se široko kuhinjsko dizalo kojim se osoblje služilo za slanje kolica s hranom. Burke je brzo dojurio do mene i ponudio mi ruku dok smo se spuštali širokim stubama.

— 9to želite kuhati večeras? — upitao je. Pitala sam se otkriva li izraz mog lica zaprepaštenost.

Stvarno sam mislila da će netko drugi predložiti jelovnik. — Oh, svejedno mi je — vrdala sam.

223

— Zašto ne bismo skuhali nekoliko sljedova? — predložio je Kile. — Predjelo, glavno jelo i desert.

— Zvuči dobro — suglasio se Fox. Erik se oglasio iz pozadine. — Henri i ja pripremit ćemo

desert, ako nemate ništa protiv. — Dogovoreno — odvratio je Kile. Osjetila sam miris večere koju su pripremali za ostatak

palače. Nisam mogla točno odrediti sve sastojke, ali u zraku se osjećao miomirisan dašak češnjaka i najednom sam dobila novi razlog za duboku odbojnost prema ovom spoju: morala sam odgoditi hranjenje.

U prostoriji niska stropa nekoliko ljudi kose zavezane u čvrst rep ili zagurane ispod marama trčkaralo je naokolo ubacujući povrće u lonce uzavrele vode ili dvostruko provjeravajući jesu li umaci dovoljno začinjeni. Iako su još morali dovršiti objed za sve u palači, kuhari i pomoćno osoblje raščistili su nam pola radnog prostora.

Prišao nam je muškarac s visokom kapom glavnog kuhara. — Vaše Visočanstvo. Hoće li vam ovo biti dovoljno prostora?

— Više nego dovoljno, hvala. Njegovo sam lice zapamtila prije nekoliko tjedana kad

mi je donio da odaberem jelovnik za prvu večeru s Odabranima. Bila sam toliko uzrujana da je na kraju mama odabrala većinu jela, a ja se nisam sjetila ni zahvaliti mu. Ogledavajući se oko sebe i shvaćajući koliko truda svi u kuhinji ulažu u svako jelo, postidjela sam se.

— Missä pidät hiivaa? — pristojno je upitao Henri. Pogledala sam Erika, koji je preveo. — Ispričavam se,

gospodine, ali gdje držite kvasac?

224

Fox i Burke su se zahihotali, ali sjetila sam se što mi je Erik rekao, a što je bilo i nevješto formulirano u Henrijevoj prijavi: Henri je kuhar.

Glavni kuhar mahnuo je Henriju da pođe s njim, pa su ga Henri i Erik pratili u stopu i nastojali razgovarati. Kuhar je očito bio uzbuđen što je s njim u kuhinji netko tko ima iskustva. Ostali ga momci nisu baš posebno zadivili.

— Okej... da vidimo što je u hladnjaku. — Fox je oklijevajući krenuo prema jednom od nekoliko velikih hladnjaka uza zid. Pogledala sam brižno složene namirnice — meso omotano pergamentom i označeno natpisima, četiri različite vrste mlijeka koje smo koristili i razni unaprijed pripremljeni i pohranjeni umaci ili predjela — i znala sam da nisam dorasla zadatku koji sam prihvatila.

Začula sam škljocanje i kad sam se okrenula, shvatila sam da je stigla fotografkinja.

— Pravite se da nisam ovdje! — veselo je šapnula. Kile je uzeo komadić maslaca. — Maslac je uvijek

potreban — uvjeravao me. Kimnula sam. — To je dobro znati. Burke je pronašao hrpu nečega na pultu. — 9to je ovo?

— upitao je glavnog kuhara. — Lisnato tijesto. Od njega se može učiniti puno toga.

Otopite malo maslaca, a ja ću vam donijeti neke recepte. Kile mi se nakreveljio. — Vidiš? — Kako ćemo se dogovoriti tko će s kim raditi? —

upitao je Burke, očito se nadajući da ću ja jednostavno odabrati njega.

— Kamen, papir, škare? — predložio je Fox.

225

— Pošteno — suglasio se Kile. Fox i on najprije su igrali jedan protiv drugoga i iako to nitko nije rekao, znali su da će gubitnici zapeti jedan s drugim.

Kile je pobijedio i Foxa i Burkea. Fox je to mirno podnio, ali Burke nije bio nadaren za skrivanje osjećaja. Njih dvojica odabrali su predjelo koje će pripremiti zajedno — lisnato tijesto sa šparogama i pršutom — a Kile i ja ostali smo zuriti u piletinu i pokušavali smisliti što ćemo s njom.

— Onda, koji je prvi korak? — upitala sam. — Često sam kuhao dok sam bio u Fennleyju, ali treba

mi barem recept. Kladim se da će nam one knjige pomoći. — Prišli smo ormaru s desecima kuharica. U većini njih na mnogo su mjesta virile oznake, a uz njih su se nalazile hrpe kartica s novim idejama.

Dok je Kile prelistavao stranice, ja sam se zabavljala staklenkama začinskog bilja. Kuhinja me je podsjetila na znanstveni laboratorij, samo s hranom. Otvorila sam neke posude i omirisala začine u njima ili ih opipala da im osjetim teksturu.

— Pomiriši ovo. — Prinijela sam posudu Kileovu nosu. — 9to je to? — 9afran. Je l osjetiš kako super miriše? Nasmiješio mi se i otvorio kazalo knjige koju je držao u

ruci. — Aha! — rekao je prelistavajući stranice do one koju je tražio. — Piletina sa šafranom. Da pokušamo pripremiti nju?

— Može. — Stisnula sam staklenku u ruci kao da je ona moj veliki doprinos večeri.

— U redu. Piletina sa šafranom... Prvo zagrijmo pećnicu.

226

Stajala sam pokraj njega i zurila u dugmad i brojčanike. Pećnice u domovima običnih ljudi vjerojatno ne izgledaju ovako, ali ova je golema, industrijska naprava izgledala kao da bi mogla lansirati satelit, dodirnemo li pogrešno dugme. Promatrali smo pećnicu kao da će nam dati neke upute budemo li čekali dovoljno dugo.

— Da donesem još maslaca? — upitala sam. — Začepi, Eadlyn. Glavni kuhar prošao je pokraj nas i promrmljao. —

Brojčanik na lijevoj strani, sto osamdeset stupnjeva. Kile je ispružio ruku i okrenuo brojčanik kao da je sve

vrijeme znao što treba učiniti. Pogledala sam prema Foxu i Burkeu. Burke se očito

ponašao kao vođa njihova tima i glasno davao naredbe. Foxu to nije ni najmanje smetalo i smijao se i šalio, ali nije bio odbojan. Nekoliko su puta pogledali prema nama, a Burke ponekad i kradom namignuo. Iza njih, Erik i Henri tiho su radili, pri čemu je Erik radio minimalno i samo pomagao kad bi Henri to od njega zatražio.

Henrijevi rukavi bili su podvinuti i na hlačama je imao brašna, a meni je bilo simpatično što naizgled ne mari za to. I na Eriku je bilo brašna, ali ni on se nije trudio otresti odjeću.

Pogledala sam Kilea koji je zabio nos u kuharicu. — Odmah se vraćam.

— Nema frke. — Dok sam se udaljavala, čula sam kako diskretno pokušava privući pozornost glavnog kuhara.

— Dobro izgledate, dečki — rekla sam zastavši pokraj Foxa.

227

— Hvala. Ovo je zapravo umirujuće. Kod kuće nikad nisam često kuhao, barem ne ništa ovakvo. Ali veselim se kušanju. — Foxove ruke načas su zastale, nastojeći ponovno pronaći svoj ritam.

— Ovo će biti najbolje šparoge koje ste u životu jeli — obećao je Burke.

— Jedva čekam — odvratila sam i krenula prema rubu stola.

Erik je podigao pogled i pozdravio me osmijehom. — Vaše Visočanstvo. 9to mislite, kakva će biti naša večera?

— Iskreno, grozna — odvratila sam. Zasmijuljio se i preveo Henriju moju sumnjičavost.

Ruke su im bile prekrivene tijestom, a na pultu sam primijetila pripremljene zdjelice sa šećerom i cimetom. — Međutim, vaš desert izgleda obećavajuće. Kuhaš li i ti, Eriče?

— Oh, ne profesionalno. Ali živim sam pa kuham za sebe i volim tradicionalnu svendvejsku kuhinju. Ovo mi je nadraže jelo.

Erik se obratio Henriju i shvatila sam da govore o hrani jer je Henri sav živnuo.

— Oh, da! Henri je baš spomenuo juhu koju jede kad je bolestan. S krumpirima i ribom i, oh... Dosta je da je se sjetim i već mi nedostaje majka.

Nasmiješila sam se pokušavajući zamisliti Erika dok se trudi svladati umijeće pripravljanja majčinih jela i Henrija u kuhinji u restoranu, koji je već svladao svaki recept poznat njegovoj obitelji. Brinula sam se da se Erik osjeća kao izopćenik. Nedvojbeno se trudio razlikovati od Odabranih. Drugačije se odijevao, hodao sporije, čak i

228

malo pogrbljeno. Ali gledajući ga u interakciji s Henrijem, koji je bio previše simpatičan da bih ga odbacila, bila sam zahvalna što je ovdje. Unosio je dašak doma u situaciju koja je za Henrija bila svjetlosnu godinu daleko od normalne.

Odmaknula sam se kako bi oni mogli raditi i vratila se na svoje mjesto. Kile je u mom odsustvu prikupio neke sastojke. Rezao je češnjak na drvenoj dasci uz zdjelicu nečega što je izgledalo kao jogurt.

— Vratila si se — pozdravio me. — Okej, samelji ovaj šafran pa ga umiješaj u jogurt.

Načas sam samo tupo zurila u njega pa uzela u ruku zdjelicu i batić koji mi se učinio namijenjen za drobljenje i počela drobiti. Drobljenje je bilo neobično zadovoljavajući zadatak. Kile je odradio većinu posla, prelio piletinu mješavinom jogurta i začina i ubacio je u pećnicu. Ostale ekipe također su bile u raznim fazama pripreme i na kraju je najprije bio gotov desert, za njim predjelo i na kraju naše glavno jelo.

Prekasno shvativši da smo Kile i ja trebali pripremiti i neki prilog uz piletinu, odlučili smo za prilog iskoristiti šparoge u lisnatom tijestu, smijući se našem slabom planiranju.

Svi smo se nagurali oko jednog kraja dugog stola. Bila sam u sendviču između Burkea i Kilea, s Henrijem sučelice i Foxom na začelju. Erik se malo odmaknuo, ali očito je još uvijek uživao u društvu.

Iskreno, i ja sam uživala. Pomisao na kuhanje u meni je izazvala nervozu jer mi je bila posve strana. Nisam znala ni kuhati ni pirjati ni bilo što drugo, a prezirala sam kad

229

nešto ne bih uspjela ili kad bih ispala budalasta. Ali većina nas nije bila posebno vična kulinarskom umijeću i umjesto da nas to ojadi, šalili smo se na svoj račun i taj objed koji smo skuhali bio je jedan od najopuštenijih u mome životu. Bez formalnog posuđa i pribora, bez dodijeljenih mjesta za stolom, a jer je gotovo sav porculan bio u uporabi u krcatoj kući, jeli smo iz običnih tanjura koji su izgledali prastaro pa su u uporabi vjerojatno bili samo iz sentimentalnih razloga.

— Okej, s obzirom na to da su trebale biti predjelo, predlažem da prvo kušamo šparoge — bio je uporan Kile.

— Dogovoreno. — Burke je probo svoju šparogu i ubacio zalogaj u usta, a mi smo slijedili njegov primjer. Ispostavilo se da su rezultati proturječni. Henri je kimnuo s odobravanjem, ali moja je šparoga bila odvratna okusa. Po Foxovoj slabo prikrivenoj grimasi vidjela sam da je i njegova grozna.

— Ovo je... ovo je nešto najgore što sam u životu okusio — zaključio je Fox pokušavajući žvakati.

— Moja je dobra! — obrambeno je rekao Burke. — Vjerojatno nisi navikao na tako kvalitetnu hranu.

Fox je pognuo glavu, a ja sam shvatila nešto što inače ne bih znala: bio je siromašan.

— Smijem li kušati zalogaj tvojih šparoga? — šapnula sam Henriju pomažući se rukama i sretna što me je razumio bez Erikove pomoći.

— Daj prestani — tiho je odvratio Fox, a ja sam se pravila da sam previše usredotočena na hranu da bih ga čula. Henrijeva šparoga uistinu je bila mnogo bolja. — Tko može reći da to nije zbog tvog kuhanja?

230

— Da sam imao boljeg partnera, možda bi bilo drukčije — obrecnuo se Burke.

— Hej, hej, hej — smirivao ih je Kile. — Nema šanse da vaše jelo može biti gore od našega.

Zahihotala sam se nastojeći prekinuti napetost. Osjećala sam Burkeov gnjev kao nešto opipljivo što visi u zraku i najviše od svega željela sam vratiti onaj osjećaj opuštenosti koji smo imali kad smo sjeli za stol.

— U redu — uzdahnula sam. — Mislim da najprije moramo prerezati svaki komad piletine da provjerimo je li pečena. Stvarno ne želim nikoga ubiti.

— Zar sumnjaš u mene? — uvrijeđeno je upitao Kile. — Definitivno! Kušala sam oklijevajući i... piletina je bila prilično

ukusna. Nije bila nedovoljno pečena; zapravo, neki su rubovi bili previše suhi na mjestima gdje ih marinada nije posve prekrila. Ali bila je jestiva! S obzirom na to da sam napravila samo djelić posla, možda sam bila i previše ponosna.

Jeli smo podijelivši komade šparoga koji nisu ispali nejestivi, iako sam se iskreno bojala da će mi kasnije pozliti.

Najzad mi je dojadilo. — Spremna sam za desert! Henri se nasmijuljio shvativši što sam rekla i otišao do

rešetke na kojoj su se hladili njegovi kolači. Iako su rolice izgledale čvrste, uhvatio ih je samo jagodicama prstiju i opreznim pokretima prebacio na tanjur pa odložio pred nas.

— Ovo korvapuusti — rekao je imenujući jelo. Potom me je uhvatio za ruku i održao mi važan govor; shvatila

231

sam to po njegovu netremičnu pogledu. Silno sam željela da mogu razumjeti što govori bez tuđe pomoći.

Kad je dovršio, Erik se nasmiješio i rekao mi: — Korvapuusti je jedno od jela koja Henri najviše voli

pripravljati i jesti. Kaže da ga trebate odmah večeras poslati kući ako vam se ne svidi, jer je siguran da vaš odnos ne bi mogao preživjeti ne zaljubite li se u ovo jelo kao on.

Fox se nasmijao zbog mojega zaprepaštena lica, ali Henri je kimnuo, uvjeravajući me da je ozbiljno mislio sve što je rekao.

Duboko sam udahnula i uzela u ruku pomno zarolan kolač. — Bojim se da je ovo uzaludan trud.

Odmah sam osjetila cimet i nešto drugo što me je podsjetilo na grejp, ali znala sam da nije grejp. Kolač je bio slastan, ali osim što je recept bio fantastičan, shvatila sam da ga je pripremio fantastičan glavni kuhar. Henri se sav unio u njegovu pripremu. Bila sam voljna kladiti se da je to djelomice učinio zbog mene, ali pomislila sam da je to učinio ponajviše zbog sebe, jer nije mogao dopustiti da njegov desert ne bude nevjerojatan.

Bila sam zadivljena. — Savršen je, Henri. I ostali su dograbili kolače i natrpali ih u usta pa

zastenjali s odobravanjem. — Moja bi se mama sad raspametila od sreće. Obožava

slatkiše — rekla sam. Kile je kimao razrogačenih očiju. Znao je kakva je moja

mama kad je riječ o desertima. — Henri, ovo je sjajno. Čestitke i tebi, Eriče.

Erik je odmahnuo glavom. — Jedva da sam išta pomogao.

232

— Je li ovo namještaljka? — upitao je Burke, još ne progutavši kolač. — Mislim, ja sam predložio ovu ideju, a onda ju je Henri iskoristio da nam svima smjesti.

Lice mu je oblijevalo crvenilo i u prostoriji se ponovno počela osjećati nelagoda.

Fox je položio dlan na Burkeovo rame. — Čovječe, smiri se. Pa to je samo rolica s cimetom.

Burke je otresao njegovu ruku i zavitlao ostatak svog deserta na drugu stranu kuhinje. — Bio bih mnogo uspješniji da me ti nisi stalno zajebavao!

Fox je iskrivio lice. — Hej, ti si bio taj koji je stajao i govorio koliko je ona seksi umjesto da si pazio...

Burke je zamahnuo šakom i odalamio Foxa tako da je ovaj odletio nekoliko koraka unatrag. Preplašeno sam zadahtala. Fox je navalio na Burkea, a Burke je zamahnuo rukom kako bi ga ponovno udario i pritom me srušio na pod.

— Stoj! — Kile je skočio preko mene i potezao Burkea, dok je Henri urlao na Foxa na finskome. Nakon svega onoga s Jackom, nagon mi je govorio da ustanem i odalamim Burkea. Neće mene nitko udariti i proći nekažnjeno. Možda bih to i pokušala, da nije bilo jedne stvari.

Erik, mirni promatrač, bacio se preko stola kako bi mi pomogao ustati.

— Dođite — rekao je. Nisam bila obožavateljica izvršavanja zapovijedi. Ali

hitnoća u njegovu glasu nagnala me da ga poslušam.

233

Dvadeseu čeuvruo poglavlje

Erik me je brzo odveo stubama do blagovaonice. Svi ostali u palači bili su usred večere i u blagovaonici je djelovalo previše glasno.

— Eadlyn? — zazvao me tata, ali Erik mi nije dao da se zaustavim, nekako znajući da ne bih mogla podnijeti boravak u blagovaonici. Zastao je tek kad smo stigli do kraja prostorije i tek dovoljno dugo da iznese problem.

— Ispričavam se, časniče, ali neki od Odabranih potukli su se u kuhinji. Prilično su agresivni i tučnjava po svemu sudeći postaje sve ozbiljnija.

— Hvala vam. — Časnik je kimnuo dvojici drugih stražara koji su pošli za njim kad je potrčao prema kuhinji.

Shvatila sam da sam se obgrlila rukama, od straha i bijesa istodobno. Erik je nježno položio ruku na moja leđa i odveo me. Roditelji su me dozivali, ali u tom se trenutku nisam mogla nositi s brojnim ljudima koji bi me okružili i postavljali pitanja.

Usporio je i tiho me upitao: — Kamo želite ići? — U svoju sobu. — Vi mi pokažite put.

234

Nije me zapravo dodirivao osim kad bi mi s vremena na vrijeme okrznuo leđa, i zbog toga sam shvatila da je ruke zacijelo sve vrijeme držao nekoliko centimetara od mene, za svaki slučaj. Otvorila sam vrata i u sobi zatekla Neenu koja je laštila stol, ispunivši sredstvom za laštenje prostoriju mirisom limuna.

— Moja damo? Podigla je ruku. — Možda da joj donesete šalicu čaja? — predložio je

Erik. Neena je kimnula i odjurila. Prišla sam krevetu i nekoliko puta duboko udahnula.

Erik je samo stajao, miran i nijem. — Nikad nisam vidjela ništa slično — priznala sam.

Kleknuo je kako bi bio u istoj razini sa mnom. — Moj otac nikad me nije ni pljesnuo po ruci i uvijek nas je učio da tražimo mirna rješenja. Kile i ja odustali smo od tučnjave i prije nego što smo naučili govoriti.

Svega toga sjetila sam se sa smijehom. — Dok smo bili u kuhinji, razmišljala sam samo o tome

kako sam pobjegla od Jacka. Burke me je srušio i ovaj put namjeravala sam uzvratiti, ali upravo sam shvatila da ne bih znala kako.

Erik se nasmiješio. — Henri kaže da je pogled u vašim očima kad ste ljuti snažan kao udarac šakom. Niste nemoćni.

Pognula sam glavu, razmišljajući kako si stalno ponavljam da nitko na svijetu nije moćan kao ja. U tome je bilo istine, to svakako. Ali da me je Jack prikliještio na pod ili Burke zamahnuo šakom na mene, kruna mi ne bi bila ni

235

od kakve pomoći dok sve ne bi bilo gotovo. Mogla sam kazniti, ali nisam mogla spriječiti.

— Znate, i u mladića i u djevojaka agresija je, po mome mišljenju, znak slabosti. Uvijek me više zadivi kad ljudi uspiju riješiti nesuglasice riječima. — Kad je nastavio, njegove oči gledale su neko drugo mjesto i vrijeme. — Možda mi je zato jezik postao tako važan. Moj je otac stalno govorio: ,Eikko, riječi su oružje. One su sve što ti treba.

— Ayco? — upitala sam. Nacerio se, pomalo u nelagodi. — E-I-K-K-O. Kao što

sam rekao, najbliža riječ na engleskome bila bi Erik. — Sviđa mi se tvoje ime, stvarno. Vratio je pozornost na mene, gledajući moje ruke. —

Jeste li ozlijeđeni? — Oh... hm, ne bih rekla. — Osjećala sam se malo

ugruvano od pada, ali to nije bilo ništa ozbiljno. — Jednostavno ne mogu vjerovati koliko se brzo sve dogodilo.

— Ne želim opravdavati nijednoga od njih, to što su učinili neprihvatljivo je, ali čujem što dečki govore i znam da su pod velikim stresom. Svi vas žele zadiviti, ali nemaju pojma kako bi to učinili, s obzirom na vaš položaj. Neki govore kako će pokušati potkopati druge a da ne budu uhvaćeni. Nekolicina njih vježba u svakoj prilici kako bi bili fizički nadmoćniji. Shvaćam da je pritisak ogroman i vjerojatno je zato Burke i puknuo. Ali zbog toga njegov postupak nikad neće postati prihvatljivim.

— Jako mi je žao što to moraš gledati.

236

Slegnuo je ramenima. — U redu je. Uglavnom se držim Henrija i Kilea, ponekad Halea, a oni su dobro društvo. Nikad mi ne bi palo na pamet odabrati za vas, ali s njima trojicom možete početi bez straha.

Nasmiješila sam se. — Mislim da si u pravu. — Iako još nisam sa svima provela malo vremena nasamo, već sam znala da je Hale dobar momak. A kad sam večeras vidjela Henrija onako uzbuđenog oko hrane koju je pripremio, oko tog dijela njegova života, načas sam ugledala osobu iza barijere. 9to se Kilea tiče... no, dobro, nisam znala što bih mislila o Kileu, ali bio je bolje društvo nego što bih mu ikad priznala.

— Hoćeš li prenijeti Henriju koliko je divan bio njegov desert? Vidjela sam koliko mu je važan i divim se njegovoj strasti.

— Hoću. Rado. Ispružila sam ruku, a on ju je prihvatio pa položio na

moje koljeno. — Velika ti hvala na ovome. Večeras si se uistinu iskazao onkraj svoje dužnosti i beskonačno sam zahvalna što si bio uz mene.

— To je najmanje što sam mogao učiniti. Nakosila sam glavu, istinski ga promatrajući. Imala sam

osjećaj da se nešto upravo dogodilo, ali nisam znala što. Ne poznavajući me, Erik je učinio mnogo toga kako

treba. Odvukao me je prije nego što pogoršam situaciju, doveo u osamu prije nego što izgubim nadzor nad svojim osjećajima i ostao uz mene, slušao moje brige i umirio me svojim riječima. U životu sam imala mnogo ljudi kojima sam se mogla obratiti, spremnih učiniti što god zatražim.

237

Ali njegovu pomoć nisam morala ni zatražiti, i to mi je bilo neobično.

— Neću ti to zaboraviti, Eikko. Nikad. Jedva primjetno osmjehnuo se na zvuk svog imena i

jedva primjetno stisnuo moju ruku. Sjetila sam se kako sam se osjećala prvi put kad sam bila

nasamo s Haleom, kako sam se osjećala kad sam bila sigurna da je ogulio sve s mene i vidio me onakvu kakva sam uistinu. Ovaj put imala sam osjećaj da sam ja ta koja uistinu vidi onkraj dužnosti, brige i položaja: vidi samu srž osobe.

A njegova je bila prekrasna. Neena se vratila s pladnjem, a Erik i ja trznuli smo

rukama razdvojivši ih. — Jeste li dobro, moja damo? — Jesam, Neena. — Ustala sam. — Izbila je tučnjava, ali

Erik me spasio. Sigurna sam da će stražari uskoro doći s izvještajem. U međuvremenu, samo se moram smiriti.

— Čaj će vam pomoći. Uzela sam vam kamilicu i prije nego što ikamo morate, preodjenut ćemo vas u nešto udobno — rekla je Neena.

Okrenula sam se Eriku koji je stajao uz vrata. Duboko se naklonio.

— Laku noć, Vaše Visočanstvo. — Laku noć. Brzo se udaljio, a Neena mi je prišla i pružila šalicu čaja.

Čudno, ali moje ruke već su bile vrlo tople.

238

Otprilike sat poslije našla sam se s mamom i tatom u uredu kako bismo porazgovarali o tučnjavi u kuhinji.

— Sir Fox izgleda prilično loše — izvijestio je jedan stražar. — Sir Henri ga je pokušao odvući, ali sir Burke bio je praktički nezaustavljiv. I sir Henri i sir Kile nastradali su samo zato što su ih pokušali razdvojiti.

— Koliko ozbiljno? — upitala sam. — Sir Henri ima modricu na prsima i posjekotinu iznad

oka. Sir Kileu rasječena je usnica i to mu je jedina ozbiljnija rana, ali cijelo ga tijelo boli od pokušaja da zaustavi sir Burkea.

— Možete ga prestati zvati sir! — oštro je rekao tata. — Burke smjesta odlazi! Isto vrijedi i za Foxa!

— Maxone, razmisli. Fox nije ništa učinio — nastojala ga je urazumiti mama. — Slažem se da je bilo neumjesno potući se, ali nemoj odlučivati umjesto Eadlyn.

— Hoću! — dreknuo je tata. — Za Izbor smo se odlučili kako bismo svom narodu donijeli radost, a svojoj kćeri pružili priliku za sreću kakvu mi imamo. Ali otkad je počeo, već je dvaput napadnuta! Neću trpjeti takva čudovišta pod svojim krovom! — Govor je zaključio udarcem šakom po stoliću, od kojega se šalica čaja prevrnula na pod.

Ukočila sam se i uhvatila za rukohvate svojega stolca. — Tata, prestani — preklinjala sam ga, riječima prigušenim od straha da ću samo pogoršati situaciju.

Pogledao me preko ramena, kao da je tek sada shvatio da smo mama i ja još uvijek u prostoriji. Pogled u njegovim očima smjesta je postao blaži, a on se okrenuo na drugu stranu odmahujući glavom.

239

Duboko je uzdahnuo, namjestio odijelo i obratio se stražaru. — Prije nego što Izbor krene dalje, očekujem detaljne provjere prošlosti kandidata. Učinite to potajno i upotrijebite sve metode koje su vam na raspolaganju. Ako se itko makar porječkao u srednjoj školi, želim da ode odavde.

Ponovno smiren, sjeo je pokraj mame. — Bezuvjetno inzistiram da Burke ode. O tome nema rasprave.

— A Fox? — upitala je mama. — On po svemu sudeći nije potaknuo izgred.

Tata je odmahnuo glavom. — Ne znam. Pomisao da itko od umiješanih ostane čini mi se lošom odlukom.

Mama je naslonila glavu na tatino rame. — Jednom davno i ja sam bila umiješana u tučnjavu tijekom Izbora, ali si mi dopustio da ostanem. Zamisli kako bi bilo da nisi.

— Mama, zar si se potukla s nekim? — prenerazila sam se.

— Da, potukla se — s uzdahom je potvrdio tata. Mama se nasmiješila. — Zapravo još uvijek često

razmišljam o toj djevojci. Na kraju se pokazala vrlo simpatičnom.

Tata je ljutito puhnuo i nevoljko presudio. — U redu. Fox može ostati, ali samo ako Eadlyn misli da bi on mogao biti netko s kime bi imala šanse biti sretna.

Njihovi pogledi premjestili su se na mene, a ja sam bila zbunjena zbog previše toga istodobno i bila sam sigurna da mi se to vidi na licu. Obratila sam se stražaru. — Hvala vam na izvještaju. Ispratite Burkea iz palače i recite Foxu da ću uskoro doći porazgovarati s njim. Možete ići.

240

Kad je izišao iz ureda, ustala sam sa stolca i pokušala pribrati misli.

— Neću ništa pitati o maminoj tučnjavi, iako nikako ne mogu shvatiti zašto ste mi vas dvoje toliko toga zatajili o svojemu Izboru i neke važne stvari odlučili podijeliti sa mnom tek sad. I to nakon što sam se i sama suočila s nečim što ste vi već prošli.

Pokunjeno su sjedili. — Mama te je upoznala prije nego što je trebala —

optužila sam, upirući prstom u tatu. — Kandidatkinje ti je sve podmetnuo otac... Možda si me prije dva tjedna mogao upozoriti što da učinim u slučaju tučnjave.

Prekrižila sam ruke, mrtva umorna. — Obećala sam vam tri mjeseca i tri mjeseca ću vam

dati — nastavila sam primijetivši zabrinutost na njihovim licima. — Ići ću na spojeve i pustiti da me fotografiraju kako bismo imali što objaviti u novinama i kako bismo imali o čemu govoriti na Vijestima. Ali čini mi se da vas dvoje mislite da ću se, izdržim li do kraja, nekim čudom zaljubiti.

Stajala sam i odmahivala glavom. — To se neće dogoditi. Meni ne.

— Moglo bi — nježno je šapnula mama. — Znam da sam vas razočarala, ali zaljubiti se nije ono

što želim. Ovi su momci u redu, ali... s nekima od njih osjećam se nelagodno i mislim da ne bi mogli podnijeti pritisak mog položaja. Neću se okovati samo zbog naslova koji će svima odvući pozornost.

Tata je ustao. — Eadlyn, ni mi to ne želimo.

241

— Tad vas molim — podigla sam ruke braneći se — da me prestanite primoravati da zavolim dečke koje sama uopće nisam željela ovdje. — Sklopila sam ruke. — Cijela je ova situacija grozna. Ljudi su me javno gađali hranom, drugi su mi sudili zbog jednog poljupca. Jedan me je momak dirao protiv moje volje, a drugi srušio na pod. Uza sav trud koji ulažem da sve bude kako treba, novine se naslađuju kritizirajući me.

Zabrinuto su se pogledali. — Kad sam obećala pomoći da narodu skrenemo

pozornost, nisam mislila da će to biti ovako ponižavajuće. — Dušice, nikad te nismo željeli povrijediti. — Mama je

izgledala slomljeno, na rubu suza. — Znam, i ne ljutim se. Samo želim svoju slobodu. Ako

je ovo ono što moram učiniti kako bih je ponovno dobila, tad ću to učiniti. Ako želite rastresenost, isporučit ću vam je. Ali, molim vas, ne očekujte od mene još i da se zaljubim. Ne želim vas razočarati ni mrvicu više nego što već jesam.

242

Dvadeset peto poglavlje

Pokucala sam na Foxova vrata, nekako se nadajući da ih neće otvoriti. Večer je bila iscrpljujuća i željela sam se sakriti ispod svojih pokrivača.

Naravno, njegov batler otvorio je vrata toliko široko da me je Fox ugledao i prije nego što me je batler stigao najaviti.

Izgledao je loše kako mi je rečeno. Jedno oko bilo mu je natečeno i okruženo raznim nijansama ljubičaste boje, a druga strana glave i zglobovi prstiju desne ruke zavijeni.

— Eadlyn! — uskliknuo je skočivši s kreveta pa se lecnuo i uhvatio za rebra. — Oprostite. Htio sam reći, Vaše Visočanstvo.

— Možete ići — žurno sam otpravila batlera pojurivši prema Foxu.

— Sjedni — naredila sam mu. — Zar ne bi još uvijek trebao biti u bolničkom krilu?

Odmahnuo je glavom ponovno sjedajući. — Zavili su me i zaključili da ću se bolje odmoriti u svojoj sobi.

— Kako se osjećaš? — upitala sam, iako je bilo očito da ga boli.

— Osim modrica? — upitao je. — Poniženo. — Smijem li ti se pridružiti? — Pokazala sam rukom na

mjesto pokraj njega na rubu kreveta.

243

— Naravno. Sjela sam, nesigurna kako bih započela. Nisam ga željela

poslati kući, dijelom iz milosrđa. Prije odlaska tati, zavirila sam u Burkeovu i Foxovu prijavnicu i Fox je u njoj zapravo nagovijestio dosta toga o svom životu kod kuće. Naravno, kad sam ranije pregledavala prijavnice, tražila sam zajedničke interese ili nešto o čemu bismo mogli razgovarati pa su mi promaknule neke bitne pojedinosti o njemu.

Živio je u Clermontu i radio kao spasilac na plaži, što je objašnjavalo preplanulu kožu i pretjerano plavu kosu. Naslutila sam da mu taj posao ne donosi dovoljne prihode za uzdržavanje ostatka obitelji, iako se to iz prijavnice nije dalo jasno iščitati. Njegova majka nije živjela kod kuće, ali nisam znala znači li to da je umrla. Ujedno sam vidjela da mu je otac neizlječivo bolestan pa sam sumnjala da pridonosi kućnom budžetu.

Nadalje, da sam uopće obraćala pozornost, zamijetila bih koliko su mu obrazi obliji sad kad se hrani kako treba, u usporedbi s fotografijom na prijavnom obrascu.

Željela sam da ostane. Željela sam da sačuva plaću. Željela sam da ukrade neke stvari iz svoje sobe kad bude odlazio i proda ih kad dođe kući.

Ali zamoliti ga da ostane značilo je dati mu nadu. — Slušajte — započeo je. — Shvaćam da me morate

poslati kući. Doista to shvaćam. Ne želim otići, ali znam pravila. Samo... ne želim otići, a da vi mislite da sam isti kao Burke ili Jack. Pokušajte ne misliti loše o meni kad odem, može?

— Neću misliti. Ne mislim.

244

Fox me je pogledao i tužno mi se nasmiješio. — Nisam vam dospio reći toliko toga. Na primjer, kako bih volio da mogu vladati prostorijom kao vi. To je uistinu dojmljivo. Ili kako vam oči iskre kad se šalite. To je uistinu lijep prizor.

— Stvarno iskre? Čekaj, zar se ja šalim? Nasmijuljio se. — Da. Hoću reći, vaše su šale uglavnom

suptilne, ali oči vas odaju. I vidim koliko ste sretni kad nas zadirkujete. Kao neki dan na kvizu.

Nasmiješila sam se. — To je bilo zabavno. I večeras je bilo zabavno, sve do samoga kraja.

— Nikad neću zaboraviti izraz vašeg lica kad ste zagrizli onu šparogu.

Stisnula sam usnice, prilično sigurna da je njegov izraz lica bio sličan mojemu. Okus te šparoge poboljšala je spoznaja da se on trudio iz petnih žila pripremajući je, ali svejedno nije bio ljutit zbog konačna ishoda. Jedino što ga je sad boljelo bila je zabrinutost da ću ga pamtiti kao neuljudnog i nedostojnog.

— Foxe, postavit ću ti nekoliko pitanja i potrebno mi je da budeš posve iskren. Pomislim li da lažeš, to je to. Otići ćeš u roku od jednoga sata.

Progutao je knedlu, a šašavost posljednjih nekoliko trenutaka isparila mu je s lica. — Imate moju riječ.

Kimnula sam. Vjerovala sam mu. — U redu. Hoćeš li mi reći što je s tvojim ocem?

Zadahtao je, očito ne očekujući da će razgovor krenuti u tom smjeru. — Hm, bolestan je, što valjda znate. Ima rak. Još uvijek funkcionira prilično dobro. Na primjer, radi, ali sad samo pola radnog vremena. Treba mu mnogo sna. Kad

245

se razbolio, mama je otišla pa... O njoj stvarno ne želim govoriti, ako nemate ništa protiv.

— Nemam. Gledao je u pod nastavljajući. — Imam brata i sestru i

oni ne prestaju govoriti o njoj kao da će se vratiti, ali ja znam da se to neće dogoditi. Ako se ona vrati, ja odlazim.

— Stvarno ne moramo razgovarati o njoj, Foxe. — Oprostite. Znate, mislio sam da će mi dolaskom

ovamo najteže pasti udaljenost od obitelji, ali gotovo me zaboli kad vidim vas s vašom. — Počešao se po glavi neozlijeđenom rukom. — Vaši su roditelji još uvijek zaljubljeni, braća vas gledaju kao da ste raj na zemlji i volio bih da i ja to imam. A nemam. Ni približno.

Položila sam dlan na njegova leđa. — Nismo savršeni. Vjeruj mi. I prema onome što si rekao, čini se da ti i tvoj tata imate poseban odnos.

— Imamo. — Pogledao me je. — Nisam želio biti ovako cmizdrav. Ne govorim često o svojoj obitelji.

— Nema veze. Imam i drugih pitanja. Ponovno se uspravio na krevetu i vidjela sam koliko ga

je taj pokret zabolio. Odmaknula sam dlan s njegovih leđa i zakolutala očima. — Zapravo, upravo sam shvatila da bi i ovo moglo biti teško.

Nasmiješio se. — Svejedno pitajte. — Okej... Jesi li došao ovamo zbog mene ili da

pobjegneš od njih? Fox je oklijevao, netremice me promatrajući. — I jedno i

drugo. Volim tatu. Ne mogu vam opisati koliko mi znači i doista mi nije teško brinuti se o njemu. Ali me i umara. Ovdje se uglavnom osjećam kao na praznicima. Ujedno

246

mislim da moji brat i sestra počinju cijeniti to što činim, a i to je određena potvrda. Tu ste zatim i vi. — Odmahnuo je glavom. — Znate da živim od plaće do plaće. I potječem iz razorene obitelji. Shvaćam da nisam ništa posebno — rekao je položivši dlan na grudi. Potom je najednom postao stidljiv. — Ali znate, gledam vas cijeli život i oduvijek vas držim beskrajno pametnom i lijepom. Ne znam imam li ikakve šanse biti vaš odabranik, ali morao sam se barem prijaviti. Ne znam... jednostavno sam mislio da ću, uspijem li doći ovamo, pronaći način da vam pokažem da bih mogao biti vrijedan vaše naklonosti. A onda sam se potukao. — Slegnuo je ramenima. — Pretpostavljam da to znači kraj.

Mrzila sam razočaranje u njegovu glasu. Nisam željela mariti. Znala sam da će loše završiti dopustim li mu da mi se približi. Nisam mogla objasniti zašto sam to znala, ali bila sam sigurna da će biti prava katastrofa dopustim li ijednom od tih mladića da prijeđe određenu granicu prisnosti. Zašto ih onda nisam mogla spriječiti da mi se približe?

— Imam još jedno pitanje. — Naravno — poraženo je odvratio. — Kako je cijeli dan raditi na plaži? Nije ni pokušao suspregnuti osmijeh. — Predivno.

Ocean je fascinantan. Kao da je u različite dane različito raspoložen. Na primjer, voda je ponekad mirna kao ulje, a ponekad divlja. I presretan sam što je u Angelesu stalno toplo, jer mislim da inače ne bih izdržao.

247

— I ja volim ovdašnje vrijeme, ali ne dospijem često do plaže. Mama i tata ne vole ići na plažu, a ako odemo samo Ahren i ja, svi se sjate oko nas. A to je gnjavaža.

Nježno me je bocnuo. — Ako ikada dođete u Clermont, potražite me. Možete unajmiti privatnu plažu i plivati i ljenčariti do mile volje.

Sanjivo sam uzdahnula. — Zvuči savršeno. — Ozbiljno to mislim. To je najmanje što mogu učiniti. Podigla sam pogled sa svojih ruku natrag na Foxovo lice

puno nade. — 9to kažeš na ovo? Doguraš li, na primjer, među zadnju trojicu, možemo zajedno otići u Clermont i unajmiti plažu, a možda bi me mogao i upoznati s tatom.

Lice mu se zaprepašteno ukočilo kad je shvatio što sam rekla. — Zar ne idem kući?

— Nisi ti kriv za ovo večeras. I cijenim tvoj iskren odgovor na moje pitanje što te je potaknulo da se prijaviš. Onda, što kažeš da još malo ostaneš pa da vidimo kako ide?

— Bio bih presretan. — Dakle, dogovoreno. — Ustala sam, osjećajući puno

toga odjednom. Prije današnje večeri, Fox je za mene bio samo izvučena srećka, a sad sam se radovala što ću ga viđati u palači. — Oprosti što jurim, ali do jutra još mnogo toga moram obaviti.

— Mogu zamisliti — rekao je ispraćajući me do vrata. — Hvala vam, Vaše Visočanstvo, što mi dajete priliku.

— Jedino to si i želio, zar ne? — nacerila sam se. — I stvarno, zovi me Eadlyn.

248

Nasmiješio se i zdravom rukom uhvatio moju. Nježno me je poljubio u pregibe prstiju. — Laku noć, Eadlyn. I hvala ti još jednom.

Brzo sam mu kimnula i zbrisala iz njegove sobe. Jedan je problem riješen, ali sutra će iskrsnuti tisuću novih.

Fotografkinja se izvanredno stopila s okolinom. Dok nije izbila tučnjava, nisam ni shvatila da je ondje. Burke i Fox bili su vijest na naslovnici koja je objavljivala da je prvi izbačen, a drugi pošteđen. Bilo je i drugih fotografija. Ja, dok stojim uz Kilea i drobim šafran, pa ponovno ja uz Erika dok on nešto prevodi Henriju. Ali sve ih je zasjenio životinjski bijes na Burkeovu licu kad je navalio na Foxa.

Tu sam fotografiju preskočila, a one manje s ostalim dečkima istrgnula da ih sačuvam. Nisam bila sigurna zašto. Na kraju sam ih zagurala u ladicu pokraj one Kileove katastrofalne kravate.

Ušavši u blagovaonicu na doručak, osjećala sam težinu pogleda svih za stolovima. Obično mi to nije predstavljalo problem, ali između znatiželje momaka zbog tučnjave i zabrinutih pogleda mojih roditelja, bila sam kao zakopana ispod svih neizgovorenih riječi.

Pitala sam se jesam li sinoć roditeljima previše rekla ili su stekli dojam da ih optužujem. Željela sam objasniti koliko mi je Izbor bio bolan i naporan, a ne njih okriviti zbog toga. Međutim, iako sama nisam imala nimalo želje sudjelovati, znala sam da sam učinila što sam obećala. Burkeova šaka zasjenila je sve ostalo u državi, barem danas.

249

— 9to se dogodilo? — šapnuo je Kaden. — Ništa. — Lažljivice. Mama i tata cijelo su jutro čudni. Pogledala sam prema njima. Tata je stalno masirao čelo

iznad obrve, a mama pokušavala sve zavarati gurkajući hranu po tanjuru.

Uzdahnula sam. — Problemi između odraslih. Ti to ne bi shvatio.

Zakolutao je očima. — Ne obraćaj mi se tako, Eadlyn. Imam četrnaest godina, ne četiri. Čitam sve novine i pratim Vijesti. Govorim više jezika od tebe i bez ičije prisile učim sve što si i ti učila. Ne ponašaj se kao da si bolja od mene. Ja sam princ.

Uzdahnula sam. — Da, ali ja ću biti kraljica — ispravila sam ga pijuckajući kavu. Ovo mi sad stvarno nije trebalo.

— I tvoje će ime jednoga dana biti u udžbeniku povijesti i neki će ga nezainteresirani desetogodišnjak zapamtiti za ispit i nakon toga zaboraviti sve o tebi. Imaš posao, jednako kao svatko na svijetu. Prestani se ponašati kao da si zbog njega nešto više ili manje od drugih.

Ostala sam bez riječi. Zar je to ono što Kaden misli o meni?

Je li to ono što svi misle o meni? Namjeravala sam danas biti jaka, pokazati mami i tati da

ću uistinu izgurati do kraja i dokazati dečkima da me incidenti kao onaj sinoćnji ne mogu slomiti. Ali Kadenove riječi obezvrijedile su i mene i sav moj trud.

Ustala sam i izišla, pokušavajući se sjetiti što moram uzeti iz ureda. U njemu danas sigurno neću moći raditi.

— Hej, Eadlyn, čekaj.

250

Kile je trčao za mnom kako bi me sustigao. Nisam ga ni pogledala kad sam ušla u blagovaonicu. Usnica mu je bila lagano natečena, ali inače je izgledao okej.

— Jesi li dobro? — upitao je. Kimnula sam pa odmahnula glavom. — Ne znam. Položio je ruke na moja ramena. — Sve je u redu. Bila sam toliko potištena da sam priljubila usne uz

njegove, znajući da će to na minutu zaustaviti sve ostalo. — Jao! — jauknuo je i odmaknuo se. — Oprosti! Samo sam... Uhvatio me je za zapešće, povukao u najbližu prostoriju,

zalupio vratima i gurnuo uza zid. Ljubio me je žešće nego što sam ja poljubila njega, naizgled neometan natečenom usnicom.

— Otkud sad ovo? — zadahtano je upitao. — Ne želim razmišljati. Samo me ljubi. Bez ijedne riječi, Kile me je privukao k sebi i zario prste

u moju kosu. Uhvatila sam ga za košulju i priljubila se uz njega.

I upalilo je. U njegovu zagrljaju, sve ostalo nakratko je prestalo biti važno. Kliznuo je usnama na moj vrat. Sad su njegovi poljupci bili drukčiji: agresivni i zahtjevni, nisu mi dopuštali da razmišljam i o čemu drugom. Ne razmišljajući, izvukla sam mu košulju iz hlača.

Vragolasto se nasmijao u moj obraz. — Okej, ako skidamo odjeću, stvarno moramo otići u sobu. I ti bi vjerojatno trebala znati moje srednje ime.

— Je li Ashton? Arthur? Čini mi se da počinje s A. — Nisi ni blizu.

251

Uzdahnula sam i pustila njegovu košulju iz ruke. — U redu.

Odmaknuo se, još uvijek me držeći oko struka, i nacerio se. — Jesi li dobro? Znam da je sinoć bilo strašno.

— Jednostavno to nisam očekivala. U pitanju je bila šparoga... Burke je doslovce nekog odalamio zbog povrća.

Kile se nasmijao. — Vidiš, zato se trebaš držati maslaca. — Oh, ti i tvoj glupi maslac. — Odmahnula sam glavom,

klizeći prstom niz njegova prsa. — Stvarno mi je žao zbog tvoje usnice. Boli li te išta drugo?

— Trbuh. Nekoliko puta zabio mi je lakat u njega ne bi li se oslobodio, ali čudim se da nisam prošao gore. Henrijevo oko izgleda gadno. Drago mi je da ga nije pogodio centimetar niže.

Iskrivila sam lice, razmišljajući koliko je ozbiljno moglo biti. — Kile, bi li ih ti obojicu izbacio? Da si na mom mjestu?

— Mislim da bih na tvom mjestu morao razmisliti da izbacim i Henrija i sebe — odgovorio je.

— Ali vi ste obojica pokušali zaustaviti tučnjavu. Podigao je prst. — Istina. Ti to znaš jer si bila ondje. Ali

ostali su vidjeli samo novine, a fotografije navode na zaključak da smo svi bili umiješani.

— Znači, sad izgleda kao da ste se Fox, Henri i ti izvukli nekažnjeno?

— I da bi se i ostali mogli tako izvući. — Današnji dan iz časa u čas postaje sve gori. —

Uzdahnula sam provlačeći prste kroz kosu i oslonivši se o zid.

— Zar se tako loše ljubim?

252

Nasmijala sam se, sjetivši se neke večeri u mojoj sobi. Tad mi se činilo neobično stranim što Kile želi razgovarati sa mnom, ali sad nisam bila posve sigurna zašto sam to mislila. Sve ovo vrijeme mogla sam imati novi odušak, novu perspektivu.

— Zašto nikad prije nismo stvarno razgovarali? Tako je lako.

Slegnuo je ramenima. — Ti si ovdje glavna. 9to ti misliš? Spustila sam pogled; bilo me je stid to reći. — Mislim da

sam ti zamjerala zbog Josie. Izluđuje me što me stalno oponaša.

— A ja mislim da sam ja tebi zamjerao palaču. Za to su krivi naši roditelji, ne ti, ali i tebe sam strpao u isti koš jer ćeš postati kraljica.

— To mogu shvatiti. — A ja shvaćam što govoriš za Josie. Ali teško joj je

odrastati u tvojoj sjeni. Na sve dužem popisu zbog čega sam se osjećala krivom,

nisam se mogla nositi još i s Josie. Zagladila sam odjeću, znajući da će mi posao skrenuti misli. — Moramo se uskoro naći. Ne na spoju, nego da se malo družimo.

Licem mu se razlio onaj iskrivljeni osmijeh. — Baš bih volio.

Počeo je gurati košulju natrag u hlače, a ja sam pokušala obuzdati rumenilo koje sam osjetila na obrazima. Kako sam tako izgubila nadzor nad svojim postupcima?

— I slušaj — dometnuo je. — Nemoj da te Izbor deprimira. Jača si od njega.

— Hvala, Kile. — Poljubila sam ga u obraz i zaputila se prema svojoj sobi.

253

Sjetila sam se koliko sam bila ljutita kad sam izvukla njegovo ime, kao da sam nekako bila prevarena. Sad me nije bilo briga kako je njegova prijavnica završila u onoj košari, bila sam samo sretna što jest.

Nadala sam se da je i on sretan.

254

Dvadeseu tesuo poglavlje

Večerašnje Vijesti bit će pravi izazov. Da, novinske fotke s Eanom izgledale su fantastično i da, reportaža s kviza bila je šarmantna, ali pitala sam se hoće li se Gavril osjećati obveznim pitati o Jackovu i Burkeovu izbacivanju umjesto da se usredotoči na preostale kandidate.

Gora od toga bila je moja nesigurnost imam li reći išta konkretno o preostalim kandidatima. Tata je pokrenuo sigurnosnu provjeru pa se ovaj tjedan ni s jednim od momaka neću naći nasamo, ako stražari ne budu brzi, što znači da u Vijestima sljedeći tjedan neću imati što podijeliti s gledateljima. Današnja emisija morala je biti važna, a ja nisam bila sigurna kako to postići.

Nisam se mogla riješiti osjećaja da nešto nije kako treba, kao da mi nedostaje neka ključna informacija koja bi Izbor učinila boljim.

U svojim očima nisam bila totalna katastrofa, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što sam upoznala Kilea, Henrija, Halea i Foxa. Ali koliko je javnosti bilo poznato, gotovo sve bilo je prava propast.

Iako sam onoga dana novine pogledala samo na milisekundu, sjećala sam se kako sam izgledala šćućurena na podu platforme u povorci. I gore od toga, još uvijek sam vidjela ljude koji su stajali sa strane, upirali prstom u mene

255

i izrugivali mi se. Samo ovog tjedna izbacili smo dvojicu kandidata zbog lošeg ponašanja, a to je posve zasjenilo svaki romantičan čin.

Izgledalo je jako, jako loše. Sjedila sam u sobi i crtala, pokušavajući srediti misli.

Mora postojati način da promijenim situaciju, da je pretvorim u nešto dobro.

Moja olovka jurila je po papiru, a ja sam imala osjećaj da se sa svakim ravnim potezom ispravio i jedan problem. Vjerojatno ću morati preskočiti razgovor o prethodnim spojevima ovog tjedna. Spomenem li ijedan, morat ću ih sve spomenuti, a nisam željela prežvakavati Jackove ruke na sebi.

Ali možda bih umjesto o događajima mogla govoriti o onome što znam o momcima. Puno je toga što mogu pohvaliti, a ispadnem li očarana njihovim talentima, nesigurnost koga da izaberem imat će smisla. Svi će zaključiti da nije problem u tome da se Izbor raspada, problem je u tome da je previše dobrih mogućnosti.

Kad sam smislila plan, imala sam i lijep crtež uske haljine s naramenicama, dužine do pola bedara, s prozirnim, dugim skutima koji su joj davali čednost. Boje koje sam upotrijebila — boja burgundca za gornji dio haljine i zlatnosmeđa za skute — podarile su joj profinjen jesenski ugođaj.

Mogla sam zamisliti kakvu bih frizuru napravila uz tu haljinu. Znala sam i koji bi nakit izgledao najbolje.

Međutim, dok sam je promatrala, znala sam da je primjerenija starleti nego princezi. U mojim očima, bila je apsolutno božanstvena, ali brinula sam se što bi drugi

256

mislili. Više nego ikad u mom životu, tuđa mišljenja sad su bila uistinu važna.

— Oh, gospođice! — oduševila se Neena opazivši crtež u prolazu.

— Sviđa ti se? — Ova je haljina nešto najglamuroznije što sam ikad

vidjela. Zagledala sam se u haljinu. — Misliš li da bih je mogla

odjenuti za Vijesti? Iskrivila je lice kao da bih već trebala znati odgovor. —

U osnovi ste pokriveni od glave do pete, a ako je ne kanite obložiti lažnim dijamantima, ne vidim zašto ne biste mogli.

Pomilovala sam papir kao da gotovo mogu dodirnuti tkaninu.

— Da se primim posla? — upitala je Neena s natruhom uzbuđenja u glasu.

— Radije me odvedi do krojačnice. Mislim da bih voljela pomoći u izradi ove haljine. Želim je za večeras.

— S oduševljenjem ću vas odvesti — rekla je Neena. Dograbila sam svoj blok i pošla za Neenom u hodnik, uzbuđenija nego ikad.

Kad sam ušla u studio za Vijesti i najprije ugledala neskrivenu zavist u Josienim očima, maraton rezanja i šivanja isplatio se truda. Odjenula sam zlatne cipele s visokim potpeticama i nakovrčala kosu da mi ležerno pada preko ramena. Osjećala sam se možda ljepše nego ikad u životu. Napadno zurenje Odabranih samo je potvrdilo da

257

sam večeras posebno zgodna i zbunilo me do te mjere da sam im morala okrenuti leđa kako bih suspregnula osmijeh.

Tad sam osjetila da nešto nije u redu. Prostorija je odisala napetošću, puno jačom i od mog ponosa zbog haljine i od divljenja momaka. Bila je toliko opipljiva da sam se umalo naježila.

Osvrnula sam se tražeći razlog. Mama i tata stajali su u kutu i nastojali biti diskretni. Po tatinu napetom čelu i maminim pokretima znala sam da nešto nije u redu. Ali nisam bila sigurna bih li otišla porazgovarati s njima. Je li nekoliko dana šutnje dovoljno?

— Hej! — Baden mi se prikrao s leđa. — Bog. — Jesam li te preplašio? — Ne, dobro sam — odvratila sam učtivo, pribravši se.

— Malo sam se zamislila. Trebaš li što? — Zanimalo me smijem li te ovaj tjedan pozvati na

večeru ili nešto slično? Možda na novu svirku? — Prebirao je po nevidljivoj gitari grickajući nasmiješenu usnicu.

— Baš slatko, ali običaj je da sam ja ta koja pozivam. Slegnuo je ramenima. — Pa što onda? Zar niste kuhali

zato što su dečki pozvali tebe? Zaškiljila sam, pokušavajući sjetiti se. — Tehnički

govoreći, to bi moglo biti točno. — Znači, Kile te može pozvati jer je odrastao u palači, a

ja ne mogu? — Uvjeravam te da Kile ima manju prednost nego što

misliš — odgovorila sam sa smijehom, razmišljajući o svim godinama frustracije.

258

Baden je samo stajao, nijem i sumnjičav. — Naravno. Bila sam posve zgrožena kad se udaljio, odlučna koraka i

ruku u džepovima. Jesam li bila nepristojna? Bila sam iskrena. I zapravo ga nisam odbila.

Pokušala sam ne razmišljati o njegovu preziru i usredotočiti se na svoju dužnost te večeri: da budem ljupka i dražesna i pokušam sve uvjeriti da se zaljubljujem.

Tata je prolazio pokraj mene i ja sam ga nježno uhvatila za ruku. — 9to ne valja?

Odmahnuo je glavom i potapšao me po ruci. — Sve je u redu, draga.

Ta laž potresla me je više od Badenova prezira. Ljudi su jurcali prostorijom, davali naredbe i provjeravali zabilješke. Čula sam kako se Josie smije i netko je odmah ušutkava. Momci su međusobno razgovarali, svi mrvicu preglasno da bi se to držalo umjesnim. Baden se durio pokraj Henrija, sve ignorirajući, a ja sam pritisnula dlanove o trbuh ne bih li se smirila.

Pokraj Henrija, u mraku izvan pozornice vidjela sam kako mi netko maše. Bio je to Erik, koji je stajao sa strane i čekao da zauzme svoje skriveno sjedalo. Kad mi je privukao pozornost, podigao je palac, ali po izrazu njegova lica znala sam da me zapravo pita jesam li dobro. Slegnula sam ramenima. Stisnuo je usnice pa nijemo izgovorio žao mi je. Ukočeno sam mu se osmjehnula i uzvratila podizanjem palca, što nije bilo baš posve točno, ali je bilo jedino što sam mogla. Erik je odmahnuo glavom, a mene je to iz nekog razloga utješilo. Čini se da barem netko razumije kako se osjećam.

Duboko sam udahnula i sjela između mame i Ahrena.

259

— Nešto nije u redu — šapnula sam Ahrenu. — Znam. — Znaš li o čemu je riječ? — Znam. — Hoćeš li mi reći? — Kasnije. Uzdahnula sam. Kako da zablistam kad mi nad glavom

visi oblak tjeskobe? Iznesene su novosti i tata se kratko obratio javnosti, iako

se ja nisam mogla usredotočiti ni na što od onoga što je govorio. Jedino što sam vidjela bile su zabrinute bore oko njegovih očiju i ovješenost njegovih ramena pod teretom onoga što ga je mučilo, što god to bilo.

Negdje na pola Vijesti, Gavril je iskoračio nasred pozornice i objavio da ima nekoliko pitanja za Odabrane, a ja sam gledala kako svi oni namještaju kravate ili manšete i zauzimaju udobniji položaj na svojim sjedalima.

— Da vidimo... Sir Ivan? — U prvom redu, blizu Gavrila, Ivan je podigao ruku, a Gavril se okrenuo prema njemu.

— Kako vam se Izbor zasad sviđa? Ivan se nasmijuljio. — Više bih uživao kad bih se mogao

vidjeti s princezom jedan na jedan. — Ivan mi je namignuo, a ja sam osjetila kako mi se lice zažarilo.

— Pretpostavljam da je princezi teško naći vremena za sve — milostivo je zamijetio Gavril.

— Naravno! Ja se ne žalim, samo se nadam — odvratio je Ivan, još uvijek se smijuljeći kao da je sve ovo šala.

— Možda večeras možete pritisnuti Njezino kraljevsko visočanstvo i nagovoriti je da oslobodi vremena za vas.

260

Recite nam: što bi po vašem mišljenju bio najvažniji posao budućeg princa?

Ivan se prestao smijati. — Ne znam. Mislim da je važno samo biti dobro društvo. Princeza Eadlyn zbog posla je primorana na kontakte s mnogim ljudima i mislim da bi bilo lijepo biti netko u čijoj blizini uvijek želi biti. Samo zbog zabave, znate.

Pokušala sam ne zakolutati očima. Ti si, dragi, prinudno društvo.

— Zanimljivo — zamijetio je Gavril. — 9to kažete vi, sir Gunnere?

Gunner je bio nizak i izgledao je gotovo sitan uz krakatog Ivana. Pokušao se uspraviti, ali uzalud.

— Mislim da bi svaki budući princ morao biti spreman uvijek biti na raspolaganju. Već ste spomenuli koliko je princeza zaposlena pa bi svatko u njezinu životu morao nastojati biti od pomoći. Naravno, ne znam još kako izgleda uloga princa, ali važno je razmisliti kako bi ona mogla promijeniti tvoj život i tvoje prioritete.

Gavril ga je pogledao s odobravanjem, a tata je zapljeskao, što je i ostale navelo da se povedu za njegovim primjerom. I ja sam se priključila, ali osjećala sam se čudno. Pitanje je bilo legitimno i nisam bila sigurna da mi je drago što se pretvorilo u zabavu.

— Sir Kile, vi u palači živite cijeli život — rekao je Gavril prilazeći Kileu na drugoj strani pozornice. — 9to mislite, kako bi se vaš život mogao promijeniti postanete li princ?

— Definitivno bih morao posvećivati više pozornosti higijeni.

261

— Pfffft! — prekrila sam usta od nelagode, ali nisam se prestala smijati.

— Oh! Čini se da se netko ondje slaže. Iza Kilea, Henri se priključio smijehu. Naravno,

komentar je čuo s odgodom. Gavril ga je primijetio i prišao mu.

— Sir Henri, zar ne? — Henri je kimnuo, ali ja sam opazila užasnutost u njegovim očima. — Kakvo je vaše mišljenje o svemu ovome? 9to mislite da bi mogla biti najvažnija uloga budućeg princa?

Henri je pokušao prikriti strah dok se naginjao u stranu kako bi čuo Erika. Kad je shvatio, kimnuo je.

— Oh, oh, da. Princ bi za princezu biti... hmm... Ustala sam. Nisam to mogla podnijeti. — Henri! —

zazvala sam ga. Sve oči okrenule su se prema meni, a ja sam mahnula Henriju da mi se pridruži nasred pozornice. Oprezno je sišao sa svoga sjedala. — Eriče! I ti dođi.

Henri je pričekao da mu se prijatelj pridruži sa svoga mjesta iza pozornice. Erik je izgledao nervozno, nespreman biti u središtu pozornosti, ali Henri mu je nešto s osmijehom promrmljao i Erik se opustio dok su mi prilazili s Gavrilom.

Ovila sam ruku oko Henrijeve, a Erik je kao sjena stajao uz njega.

— Gavrile, sir Henri je odrastao u Swendwayu. Materinski jezik mu je finski pa mu je potreban prevoditelj. — Pokazala sam na Erika, koji se brzo naklonio, spreman vratiti se u anonimnost. — Sigurna sam da bi vam Henri rado odgovorio na pitanje, ali mislim da će to biti puno lakše ako se Erik ne skriva iza tribina.

262

Henri se smješkao dok mu je Erik prenosio sve što sam rekla, a ja sam osjetila neobičan ponos kad je ispružio ruku i nježno stisnuo moju.

Zastavši kako bi se pribrao, Henri je odgovorio. Vidjela sam da razmišlja o svojim riječima i iako je bio iznenađen, govorio je promišljeno. Kad je završio, svi pogledi skrenuli su na Erika.

— Kaže da bi svaki budući princ trebao zapamtiti da ne obnaša samo jednu ulogu, nego nekoliko njih: supruga, savjetnika, prijatelja i još desetak drugih. Morao bi biti spreman učiti i raditi jednako naporno kao Njezino Visočanstvo i zaboraviti na svoj ego kako bi služio drugima. — Erik je stavio ruke iza leđa i ja sam vidjela da se pokušava sjetiti zadnjih Henrijevih riječi. — I morao bi shvatiti da ona nosi teret koji on nikad ne bi mogao i biti spreman ponekad na ulogu klauna.

Zahihotala sam se, sretna zbog Henrijeva razdraganog osmijeha kad je Erik završio. Svi u studiju glasno su zapljeskali, a ja sam se podigla na prste i šapnula Henriju na uho:

— Dobro, dobro. Nasmiješio se od uha do uha. — Dobro, dobro? Kimnula sam. — Vaše Visočanstvo, ovo je neobična komplikacija u

procesu Izbora — iznenadio se Gavril. — Kako se snalazite?

— U ovome času zahvaljujući dvjema stvarima: strpljenju i Eriku.

Neki u studiju zapljeskali su.

263

— Ali kako bi to moglo funkcionirati? U određenom trenutku moralo bi se promijeniti.

To je bio prvi put u životu da sam poželjela dograbiti stolac i zavitlati ga na Gavrila Fadayea.

— Da, vjerojatno, ali sigurno postoje i gore stvari od jezične barijere.

— Biste li nam mogli dati koji primjer? Pokazala sam Henriju i Eriku da odu na svoja mjesta i

jedva suspregnula smijeh kad sam vidjela koliko se Eriku žuri da čim prije šmugne. Henri mi se na odlasku srdačno osmjehnuo i to me je nadahnulo.

— Budući da je počelo s Henrijem, dopustite mi da njega uzmem za primjer. Moramo se potruditi kako bismo komunicirali, ali Henri je nevjerojatno ljubazan. S druge strane, Jack i Burke govore savršen engleski, ali ponašali su se besramno.

— Da, svi smo vidjeli priču o tučnjavi koju je izazvao Burke i dopustite da kažem koliko sam sretan što niste ozlijeđeni u tom ispadu.

Ozlijeđena? To nisam. Povrijeđena? O tome bi se dalo raspravljati. Ali nitko ne bi želio slušati o tome.

— Da, ali oni su po svemu sudeći iznimka, ne pravilo. Puno je kandidata kojima bih se mogla pohvaliti.

— Oh? Nemojte da vas ja u tome spriječim! Nasmiješila sam se i pogledala momke. — Sir Hale ima

nevjerojatan ukus i radi kao krojač. Ne bih se iznenadila da jednoga dana vidim cijelu Illéu u njegovim kreacijama.

— Vaša haljina je predivna! — doviknuo je Hale. — Sama sam je kreirala! — odviknula sam, nesposobna

suspregnuti ponos.

264

— Savršenstvo. — Vidite — rekla sam obraćajući se Gavrilu. — Rekla

sam vam da ima dobar ukus. — Ponovno sam se osvrnula oko sebe. — Naravno, već sam spomenula glazbene vještine gospodina Badena, ali zaslužuju da ih spomenem ponovno. Gospodin Baden je začudno nadaren.

Baden je brzo kimnuo i, ako je još uvijek bio ljutit, dobro je to prikrivao.

— Za sir Henrija sam otkrila da je čudesan kuhar. A u tom me pogledu nije lako zadiviti jer, kao što znate, glavni kuhari u palači mogli bi se mjeriti sa svim najboljim kuharima na svijetu. Stoga mi vjerujte kad kažem da ste ljubomorni na mene jer sam kušala njegovu hranu.

Studio je odjeknuo novim smijehom, a ja sam u monitoru opazila tatu koji je izgledao oduševljeno.

— Sir Fox... dakle, neki možda nisu svjesni koliko je to dragocjena vještina, ali on iz svake situacije zna izvući ono najbolje. Izbor zna biti stresan, ali on uvijek gleda na pozitivne strane. Pravo je zadovoljstvo biti u njegovu društvu.

Razmijenila sam pogled s Foxom, koji je čak i s dubokom posjekotinom na glavi i oteklinom koja se nazirala kroz šminku izgledao posve bezopasno. Bilo mi je drago što sam mu dopustila da ostane.

— Još netko? — upitao je Gavril, a ja sam promotrila dečke. Da, postojao je još netko.

— Većini ljudi teško je povjerovati da sir Kilea ne poznajem kao vlastiti džep jer cijeli život živimo na istome mjestu, ali to je istina. Izbor mi je omogućio da ga bolje upoznam i doznala sam da je arhitekt koji mnogo obećava.

265

Zatreba li nam ikad još jedna palača, njega bih prvog pozvala.

Neki od prisutnih uzdahnuli su od raznježenosti na pomisao da bi prijatelji iz djetinjstva napokon mogli postati ljubavni par.

— Iako mogu potvrditi da na higijeni još mora poraditi — dometnula sam, ponovno izazvavši salvu smijeha.

— Čini se da među Odabranima ima uistinu čudesnih mladića! — uzviknuo je Gavril izazivajući novi pljesak.

— Apsolutno. — Ako ste toliko zadivljeni, moram pitati: je li itko od

njih već zauzeo posebno mjesto u vašem srcu? Uhvatila sam se kako petljam po kosi. — Ne znam. — Oho! Zahihotala sam se i spustila pogled. Ovo nije stvarno...

zar ne? — Je li kojim slučajem riječ o nekome koga ste

spomenuli? 9aljivo sam ga pljesnula po ruci. — Gavrile, zaboga! Nasmijuljio se, kao i većina prisutnih. Raširila sam prste

i zamahnula dlanom pred licem kao lepezom pa se ponovno obratila Gavrilu.

— Istina je da mi je o tome još uvijek teško govoriti ovako javno, ali nadam se da ću u budućnosti moći više reći.

— To su divne novosti, Vaše Visočanstvo. Dopustite mi da se pridružim cijeloj Illéi i poželim vam sreću dok tragate za svojim partnerom.

— Hvala vam. — Skromno sam kimnula i nehajno pogledala tatu.

266

Lice mu je odavalo nevjericu, kao da je optimističan. Osjećala sam se podvojeno: sama sam bila silno nesigurna ima li Izbor ikakva smisla, ali radovalo me je što je već i najmanji tračak mogućnosti da rezultira mojim pronalaženjem partnera izbrisao mnogo zabrinutosti iz njegovih očiju.

Zasad će to biti dovoljno.

267

Dvadeset sedmo poglavlje

Loše je. Ležala sam sklupčana na Ahrenovu krevetu, a on je

sjedio uspravno i govorio mi sve što mi mama i tata nisu željeli reći.

— Ne okolišaj. Progutao je knedlu. — Izgleda da uvijek počinje u

siromašnijim pokrajinama. Ne bune se, ne kao kad su mama i tata bili klinci... Prije se okupljaju na pobunu.

— 9to to točno znači? — Okupljaju se uništiti monarhiju. Od ukidanja kasta

nitko ne dobiva što želi i misle da je nama zbog toga svejedno.

— Svejedno? — zaprepastila sam se. — Pa tata se ubija da to ispravi. Ja zbog njih izlazim s neznancima!

— Znam. I nemam pojma odakle ova večerašnja izvedba, ali bila je spektakularna. — Lukavo sam se nacerila prihvaćajući pohvalu, ali počela sam se pitati koliko je svega što sam večeras rekla bilo planirano, a koliko iskreno. — No čak i da je uvijek tako, što bismo trebali učiniti? Zauvijek glumiti?

268

— Ha! — prezirno sam puhnula. — Kao da će od tebe ikad zahtijevati da glumiš. Glumit ću uvijek ja, a ne mogu. Već imam osjećaj da se gušim.

— Mogli bismo se svi povući s položaja — predložio je. — Ali što bi se onda dogodilo? Tko bi preuzeo vlast? A ako sami ne odstupimo, hoće li nas oni istjerati?

— Misliš li da bi to učinili? Zagledao se u daljinu. — Ne znam, Eady. Ljudi čine i

mnogo gore stvari kad su gladni ili umorni ili nepopravljivo siromašni.

— Ali ne možemo sve nahraniti. Ne možemo učiniti da svi zarađuju jednako. 9to žele od nas?

— Ništa — iskreno je rekao. — Samo žele više za sebe. Ne mogu reći da ih krivim, ali ljudi su zbunjeni. Misle da su njihovi životi u našim rukama, a nisu.

— U njihovim su. — Točno. Dugo smo sjedili u tišini i razmišljali što to znači za nas.

Međutim, da budem iskrena, znala sam da će mene pogoditi žešće nego ikoga drugog odluči li narod provesti svoj naum u djelo. Nisam znala kako se takve stvari događaju, ali vlade se mijenjaju. Kraljevstva nastaju i nestaju, nove ideologije zavladaju i zamijene one stare. Možda ću i ja završiti u bijedi?

Zadrhtala sam pokušavajući zamisliti takav život. — Već su me gađali hranom — promrmljala sam. — Molim? — Kako sam bila glupa — odgovorila sam odmahujući

glavom. — Odrasla sam u uvjerenju da me obožavaju, ali ljudi me ne vole. Kad se mama i tata povuku s položaja,

269

mislim da neće postojati ništa što će ih spriječiti da me se riješe.

Zabluda da sam omiljena bila je opipljiva i kao da me je držala u zraku, a sad kad sam znala da je laž, tijelo mi je postalo teže.

Ahren se zabrinuo. Čekala sam da mi proturječi, ali nije mogao. — Eadlyn, ne možeš ih natjerati da te vole.

— Nisam šarmantna kao ti, ni pametna kao Kaden, ni neodoljivo razularena kao Osten. Ni po čemu nisam posebna.

Udario je glavom o uzglavlje kreveta i prostenjao. — Eadlyn, šališ se, zar ne? Ti si prva nasljednica krune. Drugačija si od svega što je ova država ikad upoznala. Samo moraš naučiti kako to upotrijebiti da ih podsjetiš tko si.

Ja sam Eadlyn Schreave i nitko na svijetu nije moćan kao ja.

— Ne mislim da bi me voljeli da znaju tko sam doista. — Ako misliš cmizdriti, izbacit ću te iz sobe. — Dat ću te izbičevati. — Time mi prijetiš od šeste godine. — Jednoga dana, ta prijetnja će se obistiniti.

Upozoravam te. Nasmijuljio se je. — Ne brini se, Eady. Slaba je

vjerojatnost da će se ljudi dovoljno organizirati da išta učine. Samo si daju oduška. Kad to izbace iz sebe, sve će se ponovno vratiti u normalu, vidjet ćeš.

Kimnula sam i uzdahnula. Možda se izjedam bez razloga, ali u ušima su mi još uvijek odzvanjale pogrde pune mržnje koje su mi upućene tijekom povorke, a u

270

mislima sam još uvijek vidjela zajedljive komentare mog poljupca s Kileom. O ukidanju monarhije sigurno ćemo još čuti.

— Nemoj reći mami i tati da znam, okej? — Ako inzistiraš. Skočila sam i poljubila Ahrena u obraz. Bilo mi je žao

cura koje nemaju braću. — Vidimo se sutra. Nacerio se. — Naspavaj se. Izišla sam iz njegove sobe s namjerom da se vratim u

svoju. Ali koračajući hodnikom, shvatila sam da sam gladna. Sad kad sam već bila u kuhinji, svidjelo mi se biti u njoj. Sjetila sam se da sam u hladnjaku vidjela voće i sir. Sigurno je bilo dovoljno kasno da nikoga neću omesti u poslu pa sam se spustila stražnjim stubama.

Pogriješila sam pretpostavivši da će kuhinja biti prazna. 9ačica mladih muškaraca i žena valjala je tijesto i sjeckala povrće. Kratko sam ih promatrala, očarana njihovim poletom i učinkovitošću. Oduševilo me što unatoč kasnom satu svi djeluju budni i sretni, i razgovaraju radeći svoj posao.

Bili su mi toliko zanimljivi da sam tek nakon nekog vremena u dnu prostorije opazila nestašne plave kovrče. Henri je objesio košulju na kukicu, a plava potkošulja bila mu je prekrivena brašnom. Tiho sam krenula prema njemu, ali kad me je osoblje prepoznalo, naklanjalo se dok sam prolazila i time upozorilo Henrija na moju prisutnost.

Kad me je ugledao, pokušao je otresti brašno sa sebe, ali nije uspio. Odmaknuo je kosu s lica i okrenuo se prema meni, nasmiješen kao i uvijek.

— Erika nema?

271

— Erik spavati. — Zašto ti ne spavaš? Zaškiljio je, sastavljajući rečenicu. — Hmmm. Žao mi. Ja

kuhala? Kimnula sam. — Smijem li i ja kuhati s tobom? Pokazao je na hrpu jabuka i tijesto na stolu. — Želi? Ti

kuhala? — Da. Nasmiješio se od uha do uha i kimnuo. Tad me odmjerio

od glave do pete pa zastao prije nego što je dograbio svoju svečanu košulju i omotao me njome, zavezavši rukave na mojim leđima. Pregača. Želio je da imam pregaču.

Nasmiješila sam se u sebi. Nisam bila odjevena ni u što otmjenije od obične spavaćice, ali nismo se dovoljno dobro razumjeli da bismo se prepirali oko toga.

Uzeo je jabuku u ruku i ogulio je jednim dugim potezom. Kad je to učinio, odložio je jabuku na pult i odabrao drugi nož. — Pidäveitsi nain — rekao je pokazujući kako prstima drži dršku noža. — Pidäomena huolellisesti. — Skvrčio je prste druge ruke u kojoj je držao jabuku. Potom ju je počeo rezati.

Čak je i mojim neiskusnim očima bilo posve jasno kako u svoj rad ulaže minimalnu snagu i kako već položajem tijela štiti ruke.

— Ti — rekao je i dodao mi nož. — Okej. Ovako? — Skvrčila sam prste kao što je on

učinio. — Dobro, dobro. Nisam bila ni približno brza kao on, a moje kriške

jabuke nisu bile ni upola tako jednolično narezane kao

272

njegove, ali po njegovu bi osmijehu čovjek pomislio da sam sama pripremila cijelu gozbu.

Razvaljao je tijesto i pomiješao šećer i cimet pa pripremio jednu od friteza postavljenih uz zid.

Pitala sam se je li kod kuće zadužen za deserte ili su mu jednostavno najdraži.

Pomogla sam mu omotati tijesto oko jabuka i mada sam se užasavala vrelog ulja, spustila sam košaricu u njega. Zacičala sam kad je ulje oživjelo, zaprskalo i zaplesalo naokolo. Henri se samo malo nasmijao, što je bilo ljubazno od njega.

Kad je napokon odložio pladanj ispred mene, umirala sam od gladi i bila gotovo previše uzbuđena da bih čekala i časak duže. Ali čekala sam, a on mi je mahnuo da kušam pa sam uzela u ruku kolač i zagrizla.

Bio je božanski, još i bolji od onih rolica koje je pripremio neki dan. — Mljac! — uzviknula sam žvačući. Henri se nasmijao i sam uzeo jedan kolač. Izgledao je zadovoljno, ali njegov pogled odavao je da procjenjuje svoj uradak.

Meni je bio savršen. — Kako se zove ovaj kolač? — Hmm? — Ime? — pokazala sam na kolače. — Oh, omenalörtsy. — Ohmenalortsee? — Dobro! — Da? — Dobro.

273

Nasmiješila sam se u sebi. Morat ću reći Kadenu da ozbiljno učim imena svendvejskih slastica.

Pojela sam dva i priznajem da mi je nakon drugoga bilo teško u želucu. Gledala sam kako Henri prosljeđuje tanjur kuharima koji su svi odreda pohvalili njegovu vještinu. Srce me je boljelo jer on ne razumije riječi pohvala koje su mu uputili.

Besprijekorno. Savršeno. Božanski. Stekla sam dojam da bi on, da ih je razumio, rekao kako

su previše velikodušni. Međutim, nisam mogla biti sigurna. Samo sam pretpostavljala da je takav. Nisam uistinu znala.

I ne želiš doznati, podsjetila sam se. Ponekad mi je bilo sve teže sjetiti se toga. Kad je Henri obišao sve kuhare i tanjur se vratio gotovo

bez ijedne mrvice, stidljivo sam mu se osmjehnula. — Morala bih ići spavati. — Ti spavati? — Da. — Dobro, dobro. — Hm. Večeras? Vijesti? — upitala sam nastojeći biti što

jednostavnija. Kimnuo je. — Vijesti, da. Položila sam dlan na njegova prsa. — Bio si presladak. — Sladak? Hmm, šećer? Nasmijala sam se. — Da. Kao šećer. Prekrio je rukom moju, još uvijek položenu na njegovo

srce. Osmijeh mu je iščeznuo s lica dok me je promatrao i šutio u nelagodi. Slegnuo je ramenima držeći moju ruku, kao da samo želi da taj trenutak potraje. Dugo je držao

274

moju ruku i vidjela sam da pretražuje riječi u glavi i trudi se iz petnih žila pronaći jednu koju bih mogla razumjeti...

Ali nije ju pronašao. Željela sam da Henri zna da sam shvatila što osjeća.

Svaki njegov osmijeh i gesta govorili su mi da iskreno mari za mene. I ma koliko se trudila odoljeti, i ja sam marila za njega. Brinulo me je koliko ću se zbog toga kasnije kajati, ali postojao je samo jedan način da izrazim taj osjećaj.

Posve sam mu se približila i položila dlan na njegov obraz. Zurio je u moje oči kao da je u njima otkrio nešto uistinu dragocjeno, nešto rijetko što više možda nikad neće vidjeti. Polako sam kimnula, a on je spustio usne na moje.

Henri se bojao. Osjećala sam to. Bojao se dodirnuti me, zagrliti me, pomaknuti se. Nisam znala boji li se zato što sam princeza ili zato što se nikad prije nije poljubio, ali njegov poljubac bio je neopisivo ranjiv.

Zbog toga mi se samo još više svidio. Priljubila sam usne uz njegove pokušavajući mu bez

riječi dati do znanja da je u redu, da želim da me zagrli. Nakon kratkog oklijevanja, reagirao je. Zagrlio me je kao da sam lomljiva, kao da ću se zdrobiti stisne li me prejako. I njegovi su poljupci bili takvi, ali sad ne iz straha, nego iz nečega nalik na obožavanje. Takva privrženost bila je gotovo previše lijepa da bih je mogla podnijeti.

Odmaknula sam se pomalo ošamućena od poljupca i zamijetila bol u njegovim očima, ali i jedva primjetan osmijeh na njegovu licu.

— Moram ići — ponovila sam. Kimnuo je.

275

— Laku noć. — Laku noć. Polako sam koračala dok se nisam našla izvan njegova

vidokruga pa potrčala. U glavi mi se vrtjelo od misli koje nisam shvaćala. Zašto mi je toliko zasmetalo kad se Gavril okomio na Henrija? Zašto sam morala zadržati Foxa, a trebao je otići? Zašto mi Kile — zaboga, Kile! — stalno pada na pamet?

I zašto je tako zastrašujuće postaviti ta pitanja? Kad sam stigla u svoju sobu, bacila sam se na krevet.

Osjećala sam se izgubljeno. Ma koliko se ljutila na Gavrila jer je to spomenuo, smetalo mi je što ne mogu razgovarati s Henrijem, što mu ne mogu priopćiti ništa prisno jer bi to bilo silno neugodno učiniti preko Erika. I ma koliko me je ta pomisao obeshrabrila, ako ikad ijednome od njih kažem nešto osobno, tad će to vjerojatno biti Henri. Uz njega sam se osjećala sigurno, znala sam da je pametan i divila sam se njegovoj strasti. Henri je dobar.

Ali ja ne govorim finski. A to je loše. Frustrirano sam se okrenula na leđa i bolno jauknula

kad mi se nešto zabilo u kralježnicu. Posegnula sam rukom iza leđa i osjetila čvor. Henrijeva košulja još uvijek mi je bila zavezana oko struka.

Odvezala sam je i ma koliko to bilo apsurdno, prinijela je nosu. Naravno. Naravno da je mirisao na cimet, med i vaniliju. Naravno da je mirisao na desert.

Glupi svendvejski pekar i njegovi glupi začini. Zbog njih se pretvaram u glupaču! Eto zašto je ljubav grozna zamisao: čovjeka čini slabim. A na svijetu ne postoji nitko tako moćan kao ja.

276

Dvadeset osmo poglavlje

Na doručku me iznenadilo puno toga. Najprije Henri, koji je pokušavao uputiti Erika u sve što se sinoć dogodilo. Erik je stalno pogledavao sad mene sad Henrija i izgledao je kao da ga pokušava smiriti. Mislila sam da će Henri danas sigurno biti oduševljen kao drugi od kandidata u Izboru koji je od mene dobio poljubac. Ali on je izgledao izbezumljeno.

Sučelice Henriju, Kileov zbunjeni pogled kolebao se između Henrija i Erika, jer očito ih nije razumio dovoljno da bi mogao pratiti makar i djelić razgovora. Polako je ubacivao hranu u usta i nije se pokušavao umiješati.

Zamijetila sam i da Baden nastoji privući moju pozornost. Diskretno mi je mahnuo i kimnuo prema vratima. Nečujno sam mu odgovorila „kasnije i svim silama pokušavala se ne rasrditi zbog njegova ponovnog zanemarivanja protokola.

Ali najgore je nedvojbeno bilo mamino i tatino kradomično virkanje prema meni. Očito su se pitali koliko znam o pobuni.

Nakašljala sam se. — Onda, jesam li sinoć bila dobra? Tatino lice napokon je zablistalo osmijehom. — Zadivila

si me, Eadlyn. Nakon onako zahtjevnog tjedna, bila si nevjerojatno smirena. Bilo je divno gledati tvoju

277

velikodušnost prema Henriju. I sretan sam što vidim da su ti neki od ovih momaka možda... privlačni. To mi ulijeva nadu.

— Vidjet ćemo čime će to uroditi — vrdala sam — ali obećala sam ti tri mjeseca i mislim da će mi najmanje toliko i trebati da uopće dokučim tko bi me i kako mogao privlačiti.

— Točno znam što želiš reći — rekao je i izgledao kao da mu se glavom rojilo tisuću sjećanja. — Hvala ti.

— Nema na čemu. — Gledala sam njegov mio, čeznutljiv osmijeh i shvatila koliko mu sve ovo znači. — Hoćeš li biti razočaran? Ako dođem do kraja, a ne bude zaruka?

— Ne, draga. Ja neću biti razočaran. — Tu riječ naglasio je jedva primjetno, ali mene je preplavila zabrinutost.

9to će za mene značiti kad stignem do kraja i još uvijek budem bez dečka? Ako nam zbunjenost stanovnika nakon ukidanja kasta više nije jedina prijetnja i ako sad pokušavamo ugušiti pravu pobunu, tri mjeseca za to nisu dovoljna. Zapravo, dva tjedna već su proletjela.

Neće biti dovoljno vremena. Tad sam shvatila zašto od mene žele sakriti svaku

naznaku nemira: pomislim li da je Izbor uzaludan, hoću li odustati? Ako odustanem, tad doista nemamo šansu.

— Ne brini, tatice — rekla sam. — Sve će biti u redu. Tata je spustio ruku na moju i stisnuo je. — Siguran sam

da si u pravu, draga. — Tad je duboko uzdahno i vratio se svojoj kavi. — Htio sam ti reći... provjerili smo prošlost kandidata. Da smo nazvali nekoliko brojeva prije Izbora, znali bismo da Burke ima problema s kontrolom bijesa i da

278

je Jacka jedna djevojka u školi prijavila zbog neprimjerena ponašanja. Ispostavilo se i da Ean provodi većinu vremena sam. Ne bih rekao da bi ga zbog toga trebalo poslati kući, ali trebali bismo pripaziti na njega.

— Zapravo, Ean je bio prilično velikodušan. — Stvarno? — Da. Ali zamijetila sam da je samotnjak. Iako, nisam

sigurna zašto... ugodan je sugovornik. Tata je otpio gutljaj kave promatrajući Eana. — Čudno. — Bih li se trebala još koga čuvati? — upitala sam, ne

želeći da se on zadrži na Eanu. Ako je samotnjak, nije nužno izgrednik.

— Jedan je imao loše ocjene, ali ništa zbog čega bi trebalo brinuti.

— Onda u redu. Najgore je prošlo. — Nastojala sam izgledati ohrabrujuće.

— Svakako se nadam da je tako. Moj će specijalni tim nastaviti istraživati. Nisam bio temeljit koliko sam trebao i žao mi je zbog toga — priznao je.

— Ali dobra je vijest da ću sljedeći petak možda moći govoriti o pravim spojevima.

Nasmijuljio se. — Istina. Zato bi možda trebala dati priliku nekome koga još nisi spomenula. Vjeruj mi, doista je moguće naći se sa svima njima.

Promotrila sam mnoštvo momaka. — Ovaj tjedan možda neću dolaziti u ured.

Odmahnuo je glavom. — Nema problema. Upoznaj ih. Još uvijek navijam da nekoga nađeš, iako dio tebe misli da je sve ovo besmisleno.

279

— Ako te smijem podsjetiti, to ti nije bio cilj kad si mi predložio Izbor.

— Svejedno. — Jednostavno ih je previše. Postoji li itko tko ti se ne

sviđa? Zaškiljio je. — Zapravo... — Tata je preletio pogledom

preko svih lica, tražeći jedno određeno. — Onaj. U zelenoj košulji.

— Crne kose? — Da. — Julian. 9to ti se na njemu ne sviđa? — Možda će zvučati nevažno, ali sinoć kad si hvalila

druge, nije se nasmiješio niti je ikome zapljeskao. To nije dobar stav. Ako ne može podnijeti što je privremeno u njihovoj sjeni, kako će podnijeti biti u tvojoj sjeni do kraja života?

Iako sam često razmišljala o tome koliko tata uistinu vjeruje u mene kao vođu, njegova izjava učinila je sve to debatiranje izlišnim. Naravno da me je vidio kao vođu.

— Možda će i ovo zvučati trivijalno, ali mislim da ne biste imali lijepu djecu.

— Tata! — uzviknula sam i izazvala blago komešanje. Zagnjurila sam glavu u dlan dok se tata previjao od smijeha.

— Samo kažem! — U redu. Odlazim. Hvala ti na pronicljivosti. Praktički sam odjurila iz blagovaonice, iako sam se

pobrinula da mi korak bude samo malo brži od onoga koji bi se mogao držati damskim. Kad me više nitko nije mogao vidjeti, pretvorio se u pravi trk. Stigavši u svoju sobu,

280

prelistala sam preostale prijavnice tražeći nešto što bi jednog kandidata učinilo zanimljivijim od drugoga. Zastala sam na Julianovoj fotografiji. Tata je imao pravo. Ma kako spojila njegov nos i svoje oči ili svoja usta i njegove obraze, svaka je varijanta izgledala grozno u mojoj glavi.

Iako, to nije bilo važno. Brzo ću ga poslati kući, ali vjerojatno nakon nekoliko

loših spojeva, kad ne bude jedini kojeg će zadesiti ta sudbina. Solo eliminacije bile su grozne. Morala sam smisliti plan. Deset spojeva. To mi je bio cilj prije novih Vijesti. I najmanje tri od njih moraju dospjeti u novine. 9to mogu učiniti da izgledaju veličanstveno?

Mama je bila s gospođicom Lucy na sastanku s gradonačelnicom u Ženskoj dvorani. Nije bilo mnogo žena koje su obnašale dužnost gradonačelnica pa sam ih sve znala napamet. Danas je naš dom svojom prisutnošću počastila Milla Warren iz Calgaryja. Nisam željela da moj posjet bude služben, ali sad nisam imala izbora.

Savila sam koljeno u pozdrav mami i njezinoj gošći. — Vaše Visočanstvo! — zacvrkutala je gospođica

Warren pa ustala i pozdravila me kniksom. — Pravo je zadovoljstvo vidjeti vas, a posebno u ovo za vas tako uzbudljivo vrijeme!

— I mi smo sretni što ste s nama, gospođo. Sjednite, molim vas.

— Kako si, Eadlyn? — upitala je mama.

281

— Dobro. Kasnije ću imati neka pitanja za tebe — tiho sam rekla.

— Nedvojbeno malo muških razgovora, zar ne? — upitala je Warrenova namignuvši. Mama i gospođica Lucy udovoljile su joj smijehom, a ja sam se nasmiješila i zaključila da treba znati istinu.

— Mislim da Izbor nije onakav kakvim ga zamišljate. Izvila je obrve. — Ma dajte, pa ja bih bila presretna da se

trideset pet muškaraca bori za mene! — Iskreno, više je posao nego išta drugo. Nastojimo ga

predstaviti uzbudljivim, ali zapravo je vrlo zahtjevan. — To mogu potvrditi — rekla je mama. — Teško je na

kojoj god strani bio. Dugo se ništa ne zbiva, a nakon toga uslijedi cijelo mnoštvo događanja. — Odmahnula je glavom. — Čak me i sad, kad se toga sjetim, uhvati umor.

Mama je naslonila glavu na ruku i kratko me pogledala. U izrazu njezina lica opazila sam majčinsko prihvaćanje zbog kojega sam se osjećala shvaćenom i utješenom.

Ali u njemu je bila i ona ista zabrinutost, naznaka stresa koju sam jutros zamijetila i na tati. Mama se pribrala i usredotočila na gospođicu Warren. — Onda, Milla, prema onome što sam zadnje čula, situacija u Calgaryju je dobra.

— Oh, da, mi smo mirni ljudi. Svratila je samo u prijateljski posjet i ja sam sjedila u

savršenom položaju dok ne odluči otići. A otišla je tek kad sam sluškinji doturila poruku da obavijesti mamu kako je hitno potrebna.

Čim je gospođica Warren otišla, mama je poravnala haljinu. — Idem vidjeti o čemu je riječ.

282

— Opusti se, ja sam poslala tu poruku. — Proučavala sam nokte. Trebalo ih je malo urediti.

Mama i gospođica Lucy iznenađeno su se zagledale u mene.

— Željela sam razgovarati s tobom, a ona nije prestajala blebetati pa sam dogovorila sastanak. Na određeni način. — Drsko sam se nasmiješila.

Mama je odmahnula glavom. — Eadlyn, ponekad si u stanju manipulirati ljudima. — Uzdahnula je. — Ali ponekad je to dar. Uh, nisam mislila da ću još dugo izdržati.

Zavjerenički sam se hihotala s njom i gospođicom Lucy, sretna što nisam jedina kojoj je Millin posjet dojadio.

— Žao mi je zbog nje. — Mama se osjećala krivom. — Ne izlazi često, a teško je raditi njezin posao. Međutim, nije mi se svidjelo kako je razgovarala s tobom.

Iskrivila sam lice. — Doživjela sam i gore. — Istina. — Mama je progutala slinu. — 9to si trebala? Pogledala sam gospođicu Lucy. — Naravno —

odgovorila je na moje neizgovoreno pitanje. — Cijeli sam dan ovdje ako me trebate. — Savila je koljeno pozdravljajući mamu, poljubila me u glavu i otišla. Bila je to neizmjerno nježna gesta.

— Neopisivo je dobra prema meni — rekla sam. — I prema dečkima. Ponekad imam osjećaj da imam nekoliko majki.

Nasmiješila sam se mami, a ona je kimnula. — Zadržala sam uz sebe ljude koje volim, a oni vam se umiljavaju od trena kad su doznali da ćete doći na svijet.

283

— Stvarno bih voljela da ima svoju djecu — tužno sam rekla.

— I ja. — Mama se zamislila. — Mislim da dosad već svi znaju da se dugo bezuspješno trudi. Učinila bih gotovo sve da joj pomognem.

— Jesi li pokušala? — Imala sam osjećaj da je malo toga što Schreaveovi ne bi mogli postići.

Mama je trepnula nekoliko puta da se ne rasplače. — Ovo ti ne bih smjela reći, povjerljivo je. Ali da, učinila sam sve što sam mogla. Čak sam otišla toliko daleko da se ponudim za surogat majku i rodim njezino dijete. — Stisnula je usnice. — Tad sam jedini put požalila što sam kraljica. Čini se da moje tijelo nije uvijek moje i da mi neke stvari nisu dopuštene.

— Tko to kaže? — upitala sam. — Svi, Eadlyn. Biti surogat majka nije baš uobičajena

stvar i naši su savjetnici zaključili da bih time uzrujala narod. Neki su čak tvrdili da bi svako dijete koje rodim moralo biti u redu za prijestolje. Bilo je apsurdno pa sam morala odustati.

Neko sam vrijeme šutjela gledajući kako se majka oporavlja od davnog razočaranja, koje na određeni način i nije bilo njezino.

— Kako ti to uspijeva? — 9to? — Kao da uvijek daješ dio sebe. Kako ti išta ostane?

Ponekad se umorim već gledajući te. Nasmiješila se. — Kad znaš tko ti je najvažniji, odreći se

nečega, čak i sebe, ne doima se žrtvom. Postoji šačica ljudi za koje bih bez razmišljanja dala život. A postoje i

284

stanovnici Illée, naši podanici, za koje bih život dala na drukčiji način.

Spustila je pogled i popravila već besprijekornu haljinu. — I ti bi se vjerojatno žrtvovala za neke ljude, ali toga nisi svjesna. Jednoga dana, znat ćeš.

Načas sam se zapitala jesmo li uistinu u rodu. Svi ljudi na koje je ona mislila — tata, Ahren, gospođica Lucy, teta May — i meni su bili važni. Ali uglavnom su oni trebali pomoći meni, a ne ja njima.

— Nego, reci... zašto si me trebala? — upitala je. — Oh, tata je ocijenio da preostali dečki nisu totalni

luđaci pa se ovaj tjedan namjeravam posvetiti izlascima s njima — odgovorila sam nagnuvši se prema njoj. — Pokušavam smisliti nešto što će biti lako provesti u djelo, a što će na fotkama izgledati super.

— Ah. — Zamišljeno se zagledala u strop. — Nisam sigurna koliko ti u tome mogu pomoći. Gotovo svi moji izlasci s tvojim ocem tijekom Izbora svodili su se na šetnju vrtom.

— Stvarno? Kako ste vas dvoje uopće kliknuli? 9etnje su užasno dosadne!

Nasmijala se. — Znaš, šećući smo imali mnogo vremena za razgovor. Ili za svađu... A većinu vremena koje smo proveli zajedno ili smo razgovarali ili smo se svađali.

Zaškiljila sam. — Vas dvoje ste se svađali? — Stalno. — Iz nekog razloga, to joj je izmamilo

osmijeh na lice. — Iskreno, što više doznajem o vašem Izboru, to mi

manje ima smisla. Ne mogu ni zamisliti da se tata i ti svađate.

285

— Znam. Puno smo toga morali progurati i iskreno, svidjelo nam se što imamo nekoga tko će biti iskren prema nama, čak i kad je tu iskrenost bilo teško podnijeti.

Nisam mogla reći da ja u životu ne želim imati nekoga tko će biti iskren prema meni — hoću reći, ako se ikad odlučim udati — ali taj netko morao bi pronaći primjereniji način da mi iznese svoje iskreno mišljenje ako želi ostati uz mene.

— U redu, izlasci — rekla je zavalivši se u stolac i razmišljajući. — Streljaštvo mi nikad nije išlo od ruke, ali ako postoji netko tko je u tome vješt, moglo bi izgledati lijepo.

— Mislim da je to izvedivo. Oh, već sam jahala s jednim od kandidata, tako da jahanje otpada.

— U redu. I kuhala si. — Nasmiješila se sebi u bradu kao da ne može vjerovati da sam to dopustila.

— Da, i ispalo je katastrofalno. — Pa, Kile i Henri su se iskazali! A ni Fox nije bio loš. — Istina — priznala sam. Uhvatila sam se kako

razmišljam o Henrijevu i svom kuhanju, o susretu nasamo za koji nitko nije znao.

— Dušice, mislim da bi trebala iskušati jednostavne izlaske, umjesto da smišljaš nešto posebno. Popijte čaj, prošećite vrtom. Obroci su uvijek dobro mjerilo: ne možeš prečesto jesti. U svakom slučaju, mogli bi izgledati bolje od jahanja.

Dotad sam nastojala izbjeći sve što bi moglo biti previše osobno. Ali druženja koja mi je predlagala mama davala su dojam bliskosti, a mislila sam da javnost upravo to i želi.

286

Možda je mama u pravu. Budem li se držala popisa sigurnih tema i pitanja, možda neće biti tako loše.

— Hvala, mama. Vjerojatno ću poslušati tvoj prijedlog. — Nema na čemu, dušice. Uvijek sam ovdje za tebe. — Znam. — Prtljala sam po haljini. — Oprosti ako sam

u posljednje vrijeme naporna. Posegnula je prema meni i uhvatila me za ruku. —

Eadlyn, pod velikim si stresom. To razumijemo. I ako se ne pretvoriš u ubojicu sjekirom, ne postoji ništa što možeš učiniti da bih te voljela manje.

Nasmijala sam se. — Ubojica sjekirom? To je tvoja granica?

— Pa... možda bih te čak i tad voljela jednako. — Namignula mi je. — Idi. Ako ovaj tjedan namjeravaš izaći s nekoliko momaka, morala bi napraviti plan.

Kimnula sam i iz razloga u koje nisam bila posve sigurna, načas se skutrila u njezinu krilu.

— Joj! — potužila se kad sam se smjestila na nju cijelom težinom.

— Volim te, mama. Čvrsto me je zagrlila. — I ja tebe volim. Više nego što

ćeš ikad znati. Poljubila sam je u obraz i skočila s njezina krila,

razmišljajući o tjednu koji mi predstoji i nadajući se da će on nekako sve zadovoljiti. Ali te misli isparile su kad sam zakoračila u hodnik i zatekla Badena kako me čeka na klupi.

287

Dvadeset deveto poglavlje

Baden je ustao i prišao mi. Podnevno sunce treperilo je kroz prozore i hodniku davalo toplinu, kupajući ga toplom nijansom žute. Čak je i Badenova tamna kosa izgledala nekako svjetlija.

— Uhodiš me? — upitala sam, nastojeći zvučati šaljivo. Hladan pogled u njegovim očima rekao mi je da nije

raspoložen za šalu. — Nisam znao kako bih te drukčije uhvatio. Teško je pronaći te.

Prekrižila sam ruke. — Očito si uzrujan. Zašto mi ne kažeš o čemu je riječ da možemo dalje?

Nakreveljio se, nezadovoljan mojim prijedlogom. — Želim otići.

Imala sam osjećaj kao da sam se punom brzinom zabila u zid. — Molim?

— Sinoć je bilo neugodno. Pozvao sam te da izađemo, a ti si me ponizila.

Podigla sam ruku. — Nisam rekla da neću izaći s tobom. Nisi mi dopustio da stignem do toga.

— Jesi li namjeravala pristati? — Zvučao je sumnjičavo. Podigla sam ruke pa ih spustila. — Nikad neću znati, jer

si se nabrusio i otišao. — Zar ćeš mi ti držati prodiku o nabusitosti? Zadahtala sam. Kako se usuđuje?

288

Prišla sam mu bliže, iako sam u odnosu na njega i posve uspravna bila patuljak. — Znaš da bih te mogla kazniti zbog takva obraćanja, zar ne?

— Znači, sad ćeš mi prijetiti? Najprije si me odbila, onda si me iskoristila da malo zabaviš puk na Vijestima, a sad te trebam cijelo jutro tražiti nakon što si mi na doručku rekla da ćemo se vidjeti.

— Ti si jedan od dvadesetorice! Imam posla! Koliko egocentričan možeš biti?

Razrogačio je oči i uperio prst u svoje grudi. — Ja? Egocentričan?

Pokušala sam pospremiti srce na sigurno mjesto, ne želeći dopustiti Badenu da me povrijedi. — Znaš, bio si jedan od mojih favorita. Namjeravala sam te dugo zadržati u blizini. Svidio si se mojoj obitelji i divila sam se tvom talentu.

— Odobravanje tvoje obitelji nije mi potrebno. Bila si ljubazna prema meni pola sata, a onda si nestala i kao da se ništa nije dogodilo. Slobodan sam otići kad želim i spreman sam za odlazak.

— Tad idi! Krenula sam dalje svojim putem. Nisam morala to

trpjeti. Doviknuo je niz hodnik, ubovši me posljednji put: — Svi

su mi prijatelji rekli da sam lud što sam se prijavio! I te kako su bili u pravu!

Nisam se zaustavila. — Bezobzirna si! Sebična! 9to sam uopće mislio? Skrenula sam za ugao, iako hodnik u koji sam skrenula

nije vodio do mjesta na koje sam se zaputila. Prije ili

289

poslije naći ću put. Suspregnula sam emocije, sačuvala pribran i samopouzdan izraz, kako su me oduvijek učili. Nitko nije mogao vidjeti koliko su me zaboljele Badenove riječi.

Nakon pješačenja koje je bilo dvostruko duže nego što je trebalo biti, najzad sam stigla do drugoga kata. Rasplakala sam se čim sam se uspela stubama, ne uspijevajući se više susprezati. Badenove riječi odzvanjale su mi u glavi i uhvatila sam se za trbuh jer su me boljele kao pravi udarci.

Prije nego što je itko od momaka došao u palaču, već sam imala popis zamisli kako da ih se riješim. Planirala sam razljutiti ih toliko da kažu mnogo od onoga što mi je Baden upravo rekao, ali Badenu nisam učinila ništa čime bih ga izazvala. A on je svejedno rekao što je rekao. 9to je na meni tako grozno da me je odbio samo zato što sam to što jesam?

Njegove zadnje riječi postigle su željeni učinak. Kad sam prije gotovo mjesec dana izvukla imena kandidata, izgledalo je kao da imam milijune opcija. Koliko se momaka uopće nije prijavilo zato što su mi na određenoj razini već imali prigovora?

Misle li ljudi da sam bezobzirna? Sebična? U čemu javnost više uživa: u simpatičnim trenucima između mene i momaka ili u trenucima kada djelujem kao promašaj?

Uspravila sam se kako bih otišla u svoju sobu i tek sam tad zamijetila da me Erik čeka ispred vrata i da je svjedočio mom napadaju plača.

Otrla sam lice dlanom nastojeći obrisati suze, ali nisam mogla sakriti natečene oči ni crvene obraze. Činjenica da me Erik vidi ovakvu bila je gotovo jednako grozna kao i

290

ono što me je dovelo u takvo stanje, ali jedini način da izgleda kao da se ništa nije dogodilo bio je da se ponašam kao da se ništa nije dogodilo.

Prišla sam Eriku, bolno svjesna tuge u njegovim očima, a on se naklonio dok sam mu prilazila.

— Imam osjećaj da sam možda došao u pogrešno vrijeme — rekao je s minimalnom natruhom sarkazma u glasu.

Nasmiješila sam se. — Mrvicu — odgovorila sam, priznajući da sam povrijeđena, iako to nisam željela. — Svejedno, rado ću ti pomoći ako mogu.

Erik je čvrsto stisnuo usnice, nesiguran bi li trebao nastaviti. — Htio sam razgovarati s vama o Henriju. Nije me on poslao! — brzo je dometnuo, podigavši ruku. — Mislim da bi vam sam došao, da može razgovarati s vama bez moje pomoći. Ali neugodno mu je. — Erik je progutao knedlu. — On je, ovaj... rekao mi je da ste se poljubili.

Kimnula sam. — I mislila sam da ti je rekao. — Boji se da je prekoračio granicu. Spomenuo je kako

vas je držao u zagrljaju i da vas je vjerojatno trebao pustiti, ali nije i...

Odmahnula sam glavom. — Kad tako kažeš, zvuči puno gore nego što je bilo. On je... mi smo... — Nisam znala što da kažem. — Pokušali smo komunicirati, a kad riječi nisu upalile, poljubac jest.

Iz nekog razloga bila sam uzrujana što to priznajem Eriku, iako je on već sve znao.

— Znači, ne ljutite se na njega?

291

Uzdahnula sam i umalo se nasmijala jer ta je pomisao bila bizarna. — Ne. On je jedan od najljubaznijih ljudi koje poznajem. Ni najmanje se ne ljutim na njega.

Erik je kimnuo. — Imam li vaše dopuštenje da mu to prenesem?

— Apsolutno. — Ponovno sam otrla dlanom oči i pritom obrisala razmrljanu olovku za kapke. — Bljak.

— Vaše Visočanstvo, jeste li dobro? — Glas mu je bio neobično nježan, ali u njemu, srećom, nije bilo sažaljenja. Umalo sam mu objasnila što se dogodilo, ali to bi graničilo s neumjesnim. Jedno je govoriti o Henriju; razglabati o drugim udvaračima nešto je posve drugo.

— Jesam. Ili ću biti. Ne brini se za mene, samo se pobrini da Henri bude dobro.

Izraz lica malo mu se promijenio i u njegovu sam pogledu vidjela težinu te uloge. — Dajem sve od sebe.

Promotrila sam ga. — Henri to uistinu želi, zar ne? Erik je odmahnuo glavom. — To ne postoji. Henri želi

vas. Nakon Badenovih riječi koje su mi razmrskale srce, bilo

je teško zamisliti da je tako nešto moguće, ali Erik je to potvrdio nastavivši:

— Ne prestaje govoriti o vama. Svaki dan u Muškom salonu prevodim mu knjige iz političke znanosti ili pokušavam objasniti razliku između apsolutne monarhije kakvu vi ovdje imate i konstitucionalne monarhije u kojoj je on odrastao u Swendwayu. On čak... — Erik je zastao i nasmijuljio se. — Proučava i kako hodaju i drže se vaša braća. Želi vas biti dostojan u svakom pogledu.

292

Progutala sam knedlu, potresena tim priznanjem. Nacerila sam se pokušavajući otupiti taj osjećaj i odgovorila: — Ali ne može ni razgovarati sa mnom.

— Znam — ozbiljno je odvratio Erik. — Zato se pitam... — 9to se pitaš? Protrljao je usta, pokušavajući odlučiti bi li nastavio. —

Nove je jezike najlakše naučiti dok si dijete. I kasnije u životu moguće ih je svladati, ali naglasak će vjerojatno zauvijek ostati. Henriju je jednostavno teško naučiti engleski. Brzinom kojom on uči, proći će godine prije nego što ćete moći voditi i najjednostavniji razgovor. A za jezične nijanse, sleng i kolokvijalne izraze trebat će mu još puno godina nakon što svlada osnove. Shvaćate li što bi to značilo?

Značilo bi da tko zna koliko dugo ne bih mogla komunicirati s njim. Znači da se do predviđenog svršetka Izbora još uvijek praktički nećemo ni najmanje poznavati.

— Shvaćam. — Jedna kratka riječ, ali imala sam osjećaj da je golema, kao da je ispunila cijeli hodnik i gnječi me.

— Samo sam mislio da biste to trebali znati. Želio sam da budete svjesni kako bi moglo izgledati razvijete li prema njemu osjećaje koje on prema vama već gaji.

— Hvala ti — prošaptala sam. — Gajite li? — najednom je upitao. — Osjećaje prema

njemu? Već sam bila toliko potresena da me je to pitanje posve

dotuklo. — Iskreno, nemam pojma što osjećam prema ičemu.

— Hej. — Ispružio je ruku pa se predomislio. — Ispričavam se. Guram nos gdje mu nije mjesto. Mene se to

293

nimalo ne tiče, a vi očito imate težak dan. Pravi sam magarac.

Otrla sam dlanom nos. — Ne. Pokušavaš biti dobar prijatelj. Njemu, meni. Nemaš se zašto ispričavati.

Stavio je ruke iza leđa. — I jesam, znate? — Molim? Uzdahnuo je, naizgled u nelagodi. — Vaš prijatelj. Ako

trebate prijatelja. Bila je to beskrajno jednostavna ponuda, a ipak

velikodušna na milijun načina. — Ne bih mogla zamisliti boljeg prijatelja od tebe.

Nasmiješio se od uha do uha, ali nije ništa rekao. Imala sam osjećaj da su naši trenuci šutnje bili jedni od najopuštenijih.

Nakon nekog vremena, nakašljao se. — Siguran sam da imate posla, ali ne bih vas volio ostaviti samu kad se osjećate tako loše.

— Ne brini se. Radije bih bila sama. Erik mi se srdačno nasmiješio. — Ako vi tako kažete. —

Naklonio se. — Nadam se da će vam ostatak dana biti bolji.

— Već jest — obećala sam i zaobišla ga s ljubaznim osmijehom kako bih ušla u sobu.

— Gospođice? — obratila mi se Neena čim sam ušla. Nisam mogla ni zamisliti koliko grozno izgledam.

— Bog, Neena. — Jeste li dobro? — Ne baš, ali bit ću. Bi li mi, molim te, donijela

prijavnice za Izbor? Imam posla.

294

Iako joj se zbunjenost jasno vidjela na licu, bez prosvjeda je učinila što sam zatražila. Donijela mi je i kutiju papirnatih maramica.

— Hvala. — Mislila sam da je najgore već prošlo, ali ponovno sam se rasplakala gledajući fotografije i pitajući se tko je možda ovdje usprkos svojim ogradama. Mrzila sam svakoga od njih zbog mogućnosti da se to odnosi na sve.

— Neena, bi li mi donijela malo papira? Ponovno je poslušala i zajedno s bilježnicom donijela mi

i čaj. Uistinu je zlatna. Pokušala sam isplanirati tjedan. U Apselovoj prijavi

pisalo je da svira klavir pa sam uredila da sutra ujutro vježbamo duete. Predvečer ću prošetati vrtom s Tavishem. U ponedjeljak ću popiti čaj s Gunnerom i prošetati i fotografirati se s Harrisonom. Tati će se to vjerojatno svidjeti.

Napravila sam raspored i odložila hrpu papira pokraj sebe. Bez ijedne riječi, Neena je pustila vodu za kupku. Otpila sam i zadnji gutljaj čaja i odložila šalicu natrag na stol uz čajnik, kako je kasnije ne bih morala tražiti.

Zrak u kupaonici punio se parom, a ja sam se nasadila ispred zrcala izvlačeći ukosnice iz kose. Uz utješnu vodu i Neeninu umirujuću prisutnost, kad sam bila spremna izaći iz kade, već sam se oslobodila većine Badenovih grubih riječi.

— Želite li razgovarati o tome što vas muči? — tiho je upitala Neena provlačeći četku kroz moju kosu.

295

— Previše je toga o čemu bih morala govoriti. Ljudi će me gađati hranom, gađat će me riječima, a ja moram biti jača od toga želim li preživjeti.

Uzdahnula je s neodobravanjem, a ja sam u zrcalu promatrala njezine zabrinute oči.

— 9to je? Neena me je načas prestala češljati i pogledala moj odraz

u zrcalu. — I sama imam puno problema, ali nikad ih ne bih mijenjala za vaše. Jako mi je žao.

Ustala sam. — Ne treba ti biti žao. Za ovo sam rođena. — Ali svejedno nije pošteno, zar ne? Mislila sam da

ukidanje kasta znači da nitko neće biti predodređen rođenjem. Zar se to odnosi na sve osim vas?

— Očito.

Nije bilo važno što Apsel svira tako vješto da sam ga beskonačno hvalila. I ništa nije značilo što su Tavishove i moje fotografije u vrtu bile nedvojbeno prelijepe. Uz sav trud koji sam uložila, u ponedjeljak na naslovnicama nije bilo ni jedno ni drugo.

Iznad fotografija s mojim udvaračima nalazila se posve drukčija priča.

IZBOR JE POSAO! vrištao je naslov iznad potajno snimljene fotografije na kojoj zijevam. „Ekskluzivni izvor otkrio je kako mislim da je postupak Izbora „više posao nego išta drugo i da ga „nastojimo prikazati uzbudljivim . Mislila sam samo o tome koliko silno želim zadaviti Millu Warren.

296

Međutim, nisam je mogla posve kriviti. Badenova senzacionalistička izjava o tome kako je Izbor namješten nije pomogla. Naširoko me je opisao kao hladnu, dvoličnu i suzdržanu. Govorio je o jednom našem dražesnom trenutku nasamo i potom o mom namjernom udaljavanju od njega. Rekao je kako nema šanse da bi ostao u palači i živio u takvoj laži. Znala sam da je vjerojatno masno plaćen za tu priču i zabrinut zbog golemog duga za svoje obrazovanje. Ali bila sam sigurna da bi sve to rekao i besplatno.

Suprostavljanje tih priča onoj o mojim druženjima s kandidatima posve je obezvrijedilo ta druženja. Bio je to uzaludan trud i što je još gore, na tati je ostavljao vidljiv trag. Prošli su tjedni, on još uvijek nije imao pojma kako bi pristupio problemima kasta, a skupine izgrednika zahtijevale su ukidanje monarhije.

Podbacivala sam na sve moguće načine. Nakon doručka otišla sam u svoju sobu i razmotrila

planove za dan. Jesu li sad uzaludni? Postoji li način da poboljšam svoja druženja nasamo s Odabranima?

Netko je pokucao na vrata, a kad sam se okrenula, ugledala sam Kilea. Bez razmišl.janja, poletjela sam mu u zagrljaj.

— Hej — rekao je čvrsto me grleći. — Ne znam što da učinim. Iz dana u dan sve postaje

samo gore. Odmaknuo se i pogledao me u oči. — Neki dečki su

zbunjeni. Ne znaju iskorištavaš li ih. Eadlyn — šaptom je nastavio, vjerojatno da ga Neena ne bi čula. — Znam da je

297

naš prvi poljubac bio za fotografa. Je li sve samo zbog predstave? Ako jest, moraš to priznati.

Zagledala sam se u njegove oči. Zašto sam ikad pomislila da nije pametan, zabavan, zgodan i ljubazan? Nisam željela odgovoriti šapatom pa sam pokazala Neeni da ode, a kad je zatvorila vrata iza svojih leđa, ponovno sam se okrenula prema Kileu.

— Komplicirano je, Kile. — Inteligentan sam. Objasni mi. Njegove riječi bile su smirene, više poziv nego zahtjev. — Da si me to pitao večer prije dolaska kandidata, rekla

bih ti da je sve samo šala. Ali više nije, meni nije. — Te su me riječi zaprepastile. Opirala sam se osjećajima prema tim momcima i još sam se uvijek užasavala bliskosti s njima. Čak i sad, Kile je hodao po samome rubu moje zone ugodnosti i nisam bila sigurna kako bih podnijela prekorači li ga.

— Važni ste mi — priznala sam. — Mnogi od vas. Ali mislim li da ću se udati? — Slegnula sam ramenima. — Ne mogu reći.

— To nema smisla. Ili želiš Izbor ili ga ne želiš. — To nije pošteno. Kad je prozvano tvoje ime, jesi li

želio sudjelovati? Bi li isto rekao i sad? Nisam shvatila koliko je napet postao dok nije uzdahnuo

i zatvorio oči. — Okej. Shvaćam što želiš reći. — Teže je nego što sam mislila da će biti, sa svim

katastrofama koje se putem događaju. A ja osjećaje ne pokazujem tako dobro kao druge djevojke pa ispada da ne marim, čak i kad marim. Volim držati stvari za sebe. Znam da to izgleda loše, ali takva sam.

298

Bio je uz mene dovoljno dugo da bi znao da je to istina. — Moraš se očitovati. Moraš dati javnu izjavu o toj priči — bio je uporan, netremice me promatrajući.

Protrljala sam sljepoočicu. — Nisam sigurna da je to dobra zamisao. 9to ako time sve samo pogoršam?

Piknuo me je u trbuh, što nije učinio otkad smo bili djeca. — Kako istina može išta pogoršati?

To je potvrdilo sve moje strepnje. Priznati koliko mi je Izbor sad važan moglo bi značiti da moram priznati i razlog ovog određenog Izbora. Kako stvari idu, time neću izazvati nimalo suosjećanja.

Okrenuo me je i lagano pogurnuo prema stolu i stolcima. — Sjednimo načas.

Sjela sam pokraj njega, skupljajući skice haljina na kojima sam radila.

— Impresivni crteži, Eadlyn — zamijetio je. Slabašno sam mu se osmjehnula. — Hvala ti, ali zapravo

su tek gomila črčkarija. — Nemoj to činiti — rekao je. — Nemoj se

omalovažavati. Sjetila sam se kako sam mu i sama uputila iste riječi i

utješile su me. Kile je privukao šaku bojica i počeo crtati. — 9to crtaš? — upitala sam gledajući kockice koje je

crtao. — Jednu zamisao kojom se bavim. Čitao sam o nekim

siromašnijim pokrajinama. Trenutačno je jedan od njihovih većih problema onaj stambeni.

— Zbog procvata proizvodnje?

299

— Da. — Nastavio je skicirati, crtajući praktički ravne crte.

Tata je učinio što je mogao kako bi potaknuo industrijski razvoj u nekim primarno poljoprivrednim pokrajinama. Za sve je bilo dobro da se hrana prerađuje ondje gdje se i uzgaja. Ali kad je to krenulo, sve više ljudi preselilo se bliže tvornicama, što je značilo da nisu svi imali prikladan smještaj.

— Znam nešto malo o troškovima dovoza materijala i zaključio sam da bi bilo moguće sagraditi ovakve manje stanove, u osnovi kao obiteljske prostorije, za razmjerno malo novca. Poigravam se tom zamišlju zadnjih nekoliko tjedana. Kad bih nekome mogao poslati nacrt, mogli bi je provesti u djelo.

Pogledala sam malu nastambu veličine jedva moje kupaonice, naslonjenu na identičnu kocku. Svaka je imala vrata i bočni prozor. Cjevčica na vrhu hvatala je kišnicu koja se skupljala u vjedru uz vrata. Odvodi su bili na vrhu, a sprijeda je stršala mala cerada i stvarala sjenu.

— Ali izgledaju minijaturne. — Da si beskućnica, mislila bi da su dvorci. Uzdahnula sam, razmišljajući kako je to vjerojatno

istina. — U njima ne može biti prostora za kupaonicu. — Ne, ali većina ljudi služi se kupaonicama u

tvornicama. Tako sam barem pročitao. Ove bi nastambe služile samo kao zaklon, što bi značilo da bi radnici bili odmorniji, zdraviji, a usto poseban je osjećaj kad imaš mjesto koje možeš nazvati svojim.

Promatrala sam Kilea, koji je bio posve usredotočen na sitne pojedinosti koje je dodavao svom crtežu. Znala sam

300

da je za njega to neizmjerno bitno, da čezne za bilo čime što bi uistinu pripadalo njemu. Nježno je odgurnuo papir i pridružio ga ostalima.

— Nije ni približno uzbudljivo kao balska haljina, ali je jedino što znam nacrtati — zaključio je sa smijehom.

— I to izvanredno radiš. — Eh. Samo sam ti želio nakratko skrenuti misli, a

nisam znao kako drugačije. Ispružila sam ruku i uhvatila njegovu. — Dovoljno je već

što si došao. Ionako se ne bih smjela predugo duriti. Moram smisliti plan akcije.

— Želiš li razgovarati o tome? Slegnula sam ramenima. — Možda. Ali najprije moram

porazgovarati s tatom. Vidjela sam da misli da sam smiješna, ali nije znao što se

događa. Ne doista. A to što se događalo bilo bi teško shvatiti i nekome upućenom.

— Hvala ti što si došao, Kile. Tvoja sam dužnica. — Već dvaput. Još uvijek čekam onaj razgovorčić s

mamom. — Namignuo je, ne previše uzrujan što još nisam održala obećanje.

Nisam zaboravila što sam obećala i imala sam više nego jednu priliku porazgovarati o tome s gospođicom Marlee. Ali sad sam problem bila ja, ne ona. Postajalo mi je sve teže zamisliti palaču bez Kilea u njoj.

— Naravno. Nisam zaboravila. Ponovno me je bocnuo u trbuh, a ja sam se zahihotala.

— Znam. — Pusti me da najprije razgovaram s roditeljima.

Moram smisliti što ću učiniti.

301

— Okej. — Zagrlio me i odveo kroz vrata, oprostivši se od mene na stubama. Odatle sam otišla ravno u ured, strahujući koliko ću umornog tatu zateći. Nakašljala sam se kad sam ušla.

Naglo je podignuo glavu sa svojih papira i hrpu njih gurnuo u ladicu kao da ja to neću primijetiti. — Hej, dušo. Mislio sam da ćeš ovaj tjedan raditi na Izboru.

— Da, to je bio plan, ali pitam se hoće li to sada biti i od kakve pomoći.

Pokunjio se. — Ne znam kako se to dogodilo, Eadlyn. Žao mi je.

— Ja sam ta kojoj bi trebalo biti žao. Baden je pretjerao, ali osnove njegove priče istinite su. I istina je da sam sve ono rekla pred gradonačelnicom. Ali samo sam si davala oduška zbog napora koji sam u sve ulagala. Pitaj mamu, bila je prisutna. Novinari su sve izokrenuti.

— Već sam razgovarao s njom, dušo, i ne ljutim se na tebe. Jednostavno ne mogu shvatiti zašto bi Milla to učinila. Kao da nas svi imaju na zubu... — Otvorio je usta kao da želi reći još nešto, ali bio je toliko zbunjen sveopćim nezadovoljstvom javnosti da nije znao odakle bi počeo.

— Trudim se, tata, ali mislim da to nije dovoljno dobro. Zato se pitam bismo li trebali iskušati nešto drugo.

Slegnuo je ramenima. — Trenutačno bih pristao na gotovo sve.

— Promijenimo središte zanimanja. U ovome času nitko mi ne vjeruje. Dovedimo Camille u posjet i neka svi vide koliko je Ahren zaljubljen u nju. On je pod reflektorima uvijek puno bolji od mene. A ja mogu govoriti o njihovu

302

utjecaju na mene, pa ćemo nedugo nakon toga nastaviti s Izborom i stopiti jednu ljubavnu priču s drugom.

Zurio je u svoj stol i razmišljao. — Ne znam odakle ti neke ideje, ali ova je uistinu nadahnuta, Eadlyn. I mislim da će Ahren biti lud od sreće. Nazvat ću i provjeriti može li Camille uopće doći prije nego što išta spomenemo, što kažeš na to?

— Apsolutno. — Želim da isplaniraš zabavu za nju. Vas dvije trebale

biste se bolje upoznati. Kao da nisam imala drugih briga. — Odmah ću početi. Podigao je telefonsku slušalicu, a ja sam se vratila u

svoju sobu u nadi kako će ova zamisao biti dovoljna da vratim stvari na pravi kolosijek.

303

Trideseto poglavlje

Dva dana kasnije, stajala sam na pisti uz smušenog brata, koji je u rukama držao grozomorno velik buket cvijeća.

— Zašto meni ne kupiš takvo cvijeće? — Zato što tebe ne pokušavam zadiviti. — Gori si od onih mladića u palači — odvratila sam

odmahujući glavom. — Camille će biti francuska kraljica. Cure kao što smo mi teško je zadiviti.

— Znam. — Izgledao je idiotski sretno. — Valjda mi se samo posrećilo.

Iz zrakoplova su se spustile stube i dvojica stražara sišla su ispred Camille. Bila je visoka i vitka, plavokosa i graciozna, lica koje je uvijek izgledalo odmorno i uzbuđeno. Ni uživo ni na fotografijama na njezinu licu nikad nisam vidjela ništa slično namrgođenosti.

Postojao je uobičajeni protokol kojega se valjalo držati, ali Ahren i Camille zaobišli su ga i potrčali u zagrljaj jedno drugome. Čvrsto ju je držao i ljubio svaki milimetar njezina lica, pritom upropastivši pola cvijeća. Camille se smijala dok ju je on obasipao nježnostima, a meni je bilo pomalo neugodno čekajući da to završi kako bih je mogla pozdraviti.

— I ti si meni nedostajao! — uzviknula je, naglaskom od kojega je svaka riječ zvučala kao iznenađenje.

304

— Toliko ti toga moram pokazati. Zamolio sam mamu i tatu da ti urede stalne odaje pa ćeš uvijek kada dođeš imati najbolju sobu.

— Oh, Ahrene! Tako si velikodušan prema meni! Okrenuo se naceren od uha do uha, najednom se sjetivši

da sam i ja ondje. — Moje sestre se, naravno, sjećaš. Savile smo koljena u pozdrav jedna drugoj i ona se

otmjeno uspravila. — Vaše Visočanstvo, sretna sam što vas ponovno vidim. Donijela sam darove za vas.

— Za mene? — Da. I odat ću vam jednu tajnu. — Nagnula se prema

meni. — Sve ih možete odjenuti. Živnula sam. — Divno! Možda će mi neki od njih

zatrebati za zabavu koju večeras priređujem za vas. Zadahtala je i položila obje ruke na prsa. — Za mene? —

Okrenula je modre oči prema Ahrenu. — Stvarno? — Stvarno. Bilo je neobično vidjeti ga s tim pogledom u očima, kao

da je usred nekog vjerskog čina, spreman sve žrtvovati kako bi udovoljio Camille.

— Tvoja je obitelj tako dobra prema meni. Idemo. Jedva čekam vidjeti tvoju majku.

Nastojala sam pratiti njihov razgovor tijekom vožnje do palače, ali Ahren je zbog Camille uglavnom govorio francuski, a kako sam ja odlučila naučiti španjolski, nisam imala pojma o čemu govore. Kad smo stigli kući, mama, tata, Kaden i Osten čekali su nas na stubama ispred palače. Na rubovima stuba stajalo je nekoliko fotografa, koji su se trudili biti diskretni.

305

Ahren je izašao prvi i ispružio ruku pomoći Camille. Kad sam se prebacila na sjedalo uz otvorena vrata i posegnula za njegovom rukom kako bih i sama izašla, shvatila sam da je već šmugnuo s Camille koja je trčala u zagrljaj moje majke.

Mama, tata i Kaden govorili su francuski i srdačno je pozdravljali. Prišla sam Ostenu, koji je izgledao kao da izgara od želje da se na nešto popne.

— Kakvu vragoliju danas smjeraš? — upitala sam. — Ne znam. — Idi i pronađi Odabrane pa im postavljaj nezgodna

pitanja. Javi mi rezultate. Nasmijao se i otrčao. — Kamo je otišao? — tiho je upitao tata. — Nikamo. — Uđimo u palaču — objavila je mama. — Trebala bi

odrijemati prije večerašnje zabave. Eadlyn se zdušno potrudila oko nje, sigurno će biti divna.

Na sve sam mislila. Svirala je živa glazba — prikladna za sentiše — a hrana je bila mješavina ileanske i francuske, uz malo onih slasnih kolača s jabukom koje mi je Henri pripremio. Jedva sam čekala vidjeti izraz njegova lica kad ih vidi.

Mama je blistala kao i uvijek, a ni tata nije djelovao iscrpljeno kao inače. Josie je bila u svom elementu, a ja sam bila zadovoljna jer za promjenu nije ukrala moju tijaru. Kaden se ponašao kao mali veleposlanik, koračao je prostorijom i odmahivao glavom.

306

Ja sam, naravno, bila uz sretni par, što je bilo i zanimljivo i iscrpljujuće. Ahren je gledao Camille kao da ona svako jutro vješa sunce na nebo. Bilo je lijepo kako ju je promatrao, očaran svakim dahom iz njezinih usta. Ali osjećala sam se neobično zbog svega toga jer mene nitko nikad nije gledao takvim očima niti sam ja gledala ikoga.

Shvatila sam da sam ljubomorna na Camille. Ne zato što ima bezuvjetnu ljubav mog brata — za koju sam znala da je jedna od najpostojanijih sila na svijetu — nego zato što je sve na njoj bilo tako neusiljeno i bez napora.

9to je francuska kraljica učinila da je tako odgoji? Camille je bila nježna i umiljata, ali nikome ne bi palo na pamet pokušati je pregaziti. Pratila sam međunarodne događaje i znala da je ljudi obožavaju. Prošle su godine Francuzi na ulicama samoinicijativno slavili njezin rođendan i proslava je trajala tri dana. Tri dana!

Smatrala sam se više nego pristojno obrazovanom u mnogim područjima, što je značilo samo jedno: moji nedostaci nemaju nikakve veze s time što ili kako sam naučila, nego isključivo sa mnom.

Ta spoznaja nagnala me je da se udaljim od Camille i Ahrena. U njezinoj blizini samo sam se osjećala gore. Prije nego što sam odmaknula predaleko, Ean se našao ispred mene ispružene ruke.

— Dugo se nismo vidjeli. Zakolutala sam očima. — Vidimo se svaki dan. —

Svejedno sam ga uhvatila pod ruku. — Ali nemamo prilike za razgovor. Pitao sam se kako si. — Sjajno. Zar se ne vidi? Trčim naokolo kao luđakinja

pokušavajući izlaziti s vama dok me optužuju da sve to

307

glumatam, a moj brat zaljubljen je u savršenu djevojku i znam da će ga ona prije ili poslije ukrasti.

— Ukrasti? Kimnula sam. — Kad se napokon vjenčaju, za što je

potrebno izričito odobrenje njezine majke i dugotrajne zaruke kako bi se isplaniralo nedvojbeno najrazmetljivije vjenčanje u povijesti čovječanstva, morat će živjeti u Francuskoj s njom.

— Hmm — odvratio je vodeći me na plesni podij i položio ruku na moj struk. — U vezi s bratom ti baš ne mogu pomoći, ali ako na kraju ode, još uvijek imaš nekoga na koga se uvijek možeš osloniti.

— Da možda slučajno ne govoriš o sebi? — zadirkivala sam, njišući se u ritmu glazbe.

— Naravno — odgovorio je. — Moja ponuda još uvijek vrijedi.

— Nisam je zaboravila. Promatrajući prostoriju sa svim njezinim dekorom i

važnim gostima, bilo mi je teško ne priznati koliko se dobro Ean uklapa u mnoštvo. Otkad je došao, držao se sa sigurnošću kakvu rijetki posjeduju. Da nisam znala da nije tako, pomislila bih da je i on odrastao u palači.

— Ako u onom članku ima imalo istine, ne moraš se mučiti s ovim dječačićima. Bit ću sve što u suprugu možeš poželjeti. Bit ću vjeran, ljubazan i istinski pomagač. Od tebe nikad neću zahtijevati ljubav. I bit ću više nego sretan jednostavno živjeti uz tebe.

Još uvijek nisam shvaćala njegovu motivaciju. U nekim pogledima mogao bi proći mnogo bolje.

308

— Hvala ti još jednom na ponudi, ali nisam još odustala od Izbora.

Ean je nagnuo glavu u stranu i lukavo se nasmiješio. — Oh, ja mislim da jesi.

— Zašto bi to mislio? — Nastojala sam parirati njegovu sveznalačkom stavu najbolje što sam mogla.

— Zato što sam još uvijek ovdje. Jer, da se ti uistinu nadaš pronaći ljubav, ne vidim zašto bi me zadržala.

Oboje smo se cerili drskosti te njegove izjave kad sam prestala plesati i polako odmaknula ruke. — Mogla bih te istoga trena poslati kući, to znaš.

— Ali nećeš — pretpostavio je, još uvijek s onim vragolastim osmijehom na licu. — Znaš da ti ja mogu dati jedino što uistinu želiš, a ti si jedina koja meni može dati ono što želim.

— A to je? — Udobnost. Udobnost u zamjenu za slobodu. —

Slegnuo je ramenima. — Mislim da je to prilično dobra pogodba. — Naklonio se. — Vidimo se sutra, Vaše Visočanstvo.

Nisam mogla podnijeti pomisao da je on ovdje vjerojatno jedina osoba koja je proračunatija od mene. Točno je znao što želim i koliko sam daleko voljna ići da to dobijem, a to me je živciralo.

Nalazila sam se blizu bočnih vrata Velike dvorane pa sam šmugnula u hodnik kako bih načas bila sama. Protrljala sam obraze, umorna od smješkanja. Na hodniku je bilo hladnije i mnogo lakše razmišljati.

— Vaše Visočanstvo?

309

Erik mi je prilazio u najotmjenijem odijelu od svih u kojima sam ga dotad vidjela. Kosa mu je bila urednija nego inače, lagano zalizana. Izgledao je viši, ponosniji. Zinula sam na tu promjenu. Izgledao je definitivno božanstveno.

— Baš si se lijepo skockao — rekla sam, nastojeći da mi izraz lica bude bar približno normalan.

— Oh. — Spustio je pogled. — Cilj mi je bio izgledati dolično.

— Izgledaš puno bolje od toga. — Odgurnula sam se od zida.

— Mislite? Hale mi je rekao da bih trebao razmisliti o tanjim kravatama.

Zahihotala sam se. — Istina, Hale ima odličan ukus u odijevanju, ali izgledaš sjajno.

Bilo mu je vidno neugodno zbog moje pohvale. — Onda, uživate li u zabavi?

Provirila sam u dvoranu. — Uspješna je, ne misliš li? Ukusna hrana, sjajna glazba, raznoliko društvo... možda je najbolja koju sam ikad organizirala.

— Tipičan diplomatski odgovor. Okrenula sam se prema njemu i nasmiješila. — Imam

osjećaj da sam ja ta koja se večeras nadmeće. — Protiv koga? — zaprepašteno je upitao. — Protiv Camille, naravno. — Ponovno sam provirila u

dvoranu i pokušala se sakriti iza vrata kako bih neopaženo promatrala. Erik je stao pokraj mene i oboje smo je pratili pogledom dok je plesala s Ahrenom.

— To je smiješno. — Baš si ljubazan, ali nisam naivna. Ona je sve što ja

pokušavam biti. — To dosad nikad nikome nisam priznala,

310

iako sam pomislila. Nisam bila sigurna čime je Erik u meni izazvao želju da mu se povjerim.

— Zašto biste pokušavali biti ona, kad je Eadlyn više nego dovoljna?

Munjevito sam okrenula glavu prema njemu, kao da je ta pomisao nezamisliva. Stalno sam se trudila, nikad nisam bila dovoljna.

Gotovo sam se rasplakala na te Erikove riječi i uhvatila sam ga za ruku, kao nedavno u svojoj sobi.

— Presretna sam što sam te upoznala. Kako god cijela ova stvar završila, mislim da sam se prosvijetlila već samo zato što mi se put ukrižao s nekima od vas.

Nasmiješio se. — A ja nikad neću moći izraziti kolika je povlastica poznavati vas.

Mislim da sam se željela rukovati s njim, ali na kraju smo samo stajali i neko se vrijeme bez rijeci držali za ruke.

— Jesi li se i ti prijavio? — najednom sam upitala. — Mislim, za Izbor?

Nasmiješio se i odmahnuo glavom. — Nisam. — Zašto ne? Slegnuo je ramenima, tražeći odgovor. — Zato što... tko

sam ja? — Ti si Eikko. Zvuk njegova imena kao da ga je malo ošamutio. Na

kraju se ponovno osmjehnuo. — Da, ja sam Eikko. Ali vi me jedva poznajete. — Poznajem Eikka koliko Eikko poznaje Eadlyn. I mogu

ti reći da si i ti dovoljan. Jedva primjetno, protrljao je palcem moju nadlanicu.

Osjetila sam da se oboje pitamo što bi se dogodilo da je

311

njegovo ime bilo u jednoj od onih košara. Možda bi bio jedan od natjecatelja, možda uopće ne bi bio izvučen... bilo je teško reći bi li taj rizik na kraju bio vrijedan truda.

— Trebala bih se vratiti gostima. — Naravno. Vidimo se. Usredotočila sam se na držanje i ponosno uspravila. U

cipelama visokih potpetica koje mi je donijela Camille izgledala sam puno dojmljivije. Ušla sam u dvoranu, ljupko sve pozdravljajući laganim kimanjem. Mogla sam zastati deset puta, ali zastala sam tek kad sam pronašla Henrija.

— Zdravo — pozdravio je. Ovaj sam ga tjedan često namjeravala posjetiti. Ali

između brzinskih spojeva, popravljanja štete i planiranja zabave za Camille, s Henrijem nisam dospjela nijednom razgovarati. Vidjela sam da je zabrinut i iako sam bila sigurna da mu je Erik prenio sve što sam rekla, mislim da smo oboje znali da moramo doista razgovarati, samo nas dvoje.

— Jesi li okej? — upitala sam. Kimnuo je. — A ti? Kimnula sam. Nato je on zdušno uzdahnuo i onaj vedri izraz koji sam

već počela očekivati ponovno se vratio na njegovo lice. Pokušala sam se sjetiti svih nesuglasica i zabuna u svom životu. Nema šanse da je ijedna od njih okončana s manje od pet riječi. Ali od Henrija mi je bio dovoljan taj izraz lica kako bih znala da mu je žao ako me je možda uvrijedio, ali nimalo ne priželjkuje da se nismo poljubili.

Možda Erik nema razloga za brigu. Možda se Henri i ja razumijemo bez ikakvih teškoća.

312

— Ples? — upitala sam pokazujući na plesni podij. — Molim! U novim sam cipelama bila visoka gotovo kao on, a on

nije bio posebno vješt plesač, iako je manjak gracioznosti nadomještao oduševljenjem. Okrenuo me je nekoliko puta i čak dvaput nagnuo unatrag. Kad sam se drugi put nasmijano uspravila, preko Henrijeva ramena opazila sam Erika.

Možda griješim, ali njegov stidljiv osmijeh djelovao je pomalo tužno.

313

Trideset prvo poglavlje

Camille je izgledala besprijekorno na naslovnicama svih novina i nekoliko tračerskih časopisa koji su našu obitelj izjednačavali s televizijskim zvijezdama i pjevačima. Razvedrila je raspoloženje u Ženskoj dvorani već sjedeći ondje, a teta May došla je na nekoliko dana u posjet samo kako bi vidjela nju.

Znala sam zašto ne podnosim Josie. Bila je nezrelo derište i toliko se trudila biti kao ja da sam imala osjećaj kako u njezinoj blizini moram biti na stalnom oprezu. Ali s Camille je bilo zamršenije. Čak je i njezino savršenstvo bilo diskretno, kao da ga uopće nije svjesna. Stoga sam, iako sam je uistinu željela mrziti, znala da bi se to odrazilo puno gore na mene nego na umiljatu, skromnu Francuskinju.

— Kako je tvoja majka? — upitala je mama Camille i zbog nečega u njezinu glasu pomislila sam da se osjeća dužnom raspitati za kraljicu Daphne. Jedino im ta tema nije išla glatko.

Mama je pružila Camille šalicu čaja, a Camille je sretno prihvatila, razmišljajući o odgovoru.

— Odlično. Zamolila me je da vas pozdravim. — Vidjela sam njezine nedavne fotografije i izgleda

zadovoljnije nego ikad. — Mama je spustila ruke u krilo,

314

ljubazno se smješkajući. Ovaj je komentar zvučao iskrenije.

— I jest — suglasila se Camille. — Ne znam što ju je spopalo, ali nikad nije bila veselija. A njezina sreća i mene čini sretnijom. — Od pomisli na majku, pogled joj se raznježio i ponovno sam se morala zapitati što se događa na francuskom dvoru.

— Onda? — upitala je Josie dramatično prekriživši noge i preuzevši razgovor. — Ima li šanse da ćemo uskoro čuti vjenčana zvona?

Camille je stidljivo skrenula pogled i svi su se nasmijali. — Možda — izmotavala se. — Znam da je Ahren onaj

pravi, ali i on i ja čekamo prikladno vrijeme. Gospođica Marlee uzdahnula je. — Pretpostavljam da

vam usred Izbora vjenčanje nije prvo na popisu. — Nikad! — Camille je položila dlan na moje krilo. —

Nikad ne bih ukrala ovaj trenutak tako dragoj prijateljici! Gospođica Marlee i gospođica Lucy uhvatile su se za

ruke na tu pomisao. — Sad sam se sjetila. — Camille se uspravila. — Eadlyn,

ništa mi niste rekli. Kakvi su mladići? Nasmijuljila sam se. — Veća su gnjavaža nego što

zaslužuju. — Daj prestani — zadirkivala me mama. — Molim te, nemoj mi reći ništa o Kileu! Bljak! —

prosvjedovala je Josie. Majka ju je pljesnula po nozi. — I ja želim doznati najnoviji razvoj događaja! —

zahtijevala je teta May. — Puno sam toga propustila. Vidjela sam da se netko potukao!

315

— Istina. — Zakolutala sam očima sjetivši se. — Da budem iskrena, još uvijek tek upoznajem većinu njih — priznala sam. — Nekoliko ih se ističe, ali to se iz dana u dan mijenja pa je teško procijeniti tko bi mogao biti bolji od svih ostalih.

— Procijeniti? — Camille je zvučala tužno. — Nema tu nikakve procjene. Zar ne postoji nitko tko vam je ispunio srce i obuzeo sve misli?

Kad je to upitala, na pamet mi je palo jedno ime. Toliko sam se iznenadila što sam i na koga pomislila, da nisam imala vremena shvatiti o kome je točno riječ.

S naporom sam se usredotočila na razgovor. — Čini se da nisam sklona romantici kao neki.

— Očito — promrmljala je Josie ispod glasa. Camille me ili nije čula ili je odlučila ne reagirati. —

Vjerujem da ćete pronaći divna supruga. Jedva čekam! Razgovor je skrenuo na druge teme, a ja sam slušala ne

sudjelujući. Nisam bila sigurna očekuje li se od mene da ostanem u dvorani cijeli dan ili bih trebala otići raditi s tatom. Činilo se da u posljednje vrijeme sve činim pogrešno i nisam željela povećati svoj trenutačni popis pogrešaka.

Sviđali su mi se ženski razgovori, ali trebao mi je mali predah. Ispričala sam se i izašla u hodnik, nesigurna kamo sam točno krenula. Petnaest minuta. Obećala sam si da ću se nakon toga vratiti i biti živahno i ugodno društvo.

Pukim slučajem naletjela sam na Halea koji je izlazio u vrt, noseći pladanj s vrčem vode. Opazio me i nasmiješio se od uha do uha.

— Kamo si krenula? — upitao je.

316

— Nikamo određeno. Malo se odmaram od Ženske dvorane.

— Neki dečki vani igraju bejzbol, ako nam se želiš pridružiti.

Prišla sam prozoru i, naravno, osmorica momaka nabacivala su se loptom u vrtu.

— Gdje ste uopće nabavili loptu? — Osten nam ju je dao. Naravno. Osten sve ima. Gledala sam kako dečki zadižu

nogavice hlača i izuvaju svečane cipele, veselo se naguravajući.

— Nikad nisam igrala bejzbol — priznala sam. — Tad bi nam se svakako trebala pridružiti. — Ti ga igraš? — Bolji sam bacač nego udarac, ali nisam loš. I naučit ću

te. — Haleov izraz lica bio je toliko iskren da sam uistinu povjerovala kako će se pobrinuti za mene na terenu.

— Okej. Ali vjerojatno ću biti grozna. — Otkad si ti i u čemu grozna? — upitao je vodeći nas

kroz vrata. Kile je bio u vrtu, zajedno s Apselom, Tavishem i

Harrisonom. I Alex je bio ondje i mrzim što to moram priznati, ali bila sam u velikom iskušenju poslati ga natrag u Calgary otkad se Milla izbrbljala novinama. Još uvijek sam razmišljala bih li to učinila.

Henri se rastezao pokraj Lindea, pa sam nagonski potražila Erika. I on je bio ondje, sjedio je na kamenoj klupi.

— Vaše Visočanstvo! — zazvao me Edwin. — Jeste li došli gledati?

317

— Ne, gospodine. Došla sam igrati. Nekoliko momaka zapljeskalo je i zaklicalo, iako sam

ozbiljno sumnjala da me itko drži poželjnim dodatkom momčadi.

— Okej, okej — glasno sam rekla podižući ruke. — Samo imajte na umu da se za nekoliko minuta moram vratiti u palaču i da nikad u životu nisam igrala bejzbol. Ali pomislila sam da bih se mogla na brzinu okušati prije nego što se vratim poslu.

— Brzo ćete se snaći! — uvjeravao me Tavish. — Dajte mi cipele. Stavit ću ih uz svoje.

Izula sam cipele i stavila ih u njegove ruke. — Uh, baš su teške. Kako u njima uopće podižete

stopala? — Jaki listovi? Nasmijao se i odnio moje cipele uz rub terena. — U redu, prva je na redu Eadlyn — odlučio je Kile. Znala sam općenita pravila bejzbola. Tri izbacivanja,

četiri baze. Međutim, nisam imala pojma o tehnici. Hale je stajao nasred kvadrata i vježbao bacanje s

Apselom. Raoul, koji je trebao hvatati, prišao mi je. — Evo što morate učiniti — rekao je. Imao je jak

španjolski naglasak, ali njegove upute bile su ljubazne i jasne. — Palicu uhvatite ovako. — Pokazao mi je, čvrsto je uhvativši pri dnu. — Raširite noge i stražnju ukopajte u travu, okej?

— Okej. — I samo gledajte loptu. — Gledam loptu... u redu.

318

Raoul mi je dodao palicu, koja je bila teža nego što sam očekivala. — Sretno.

— Hvala. Stala sam na improviziranu kućnu bazu i pokušala

učiniti sve što mi je Raoul rekao. Ako Hale baca, pretpostavila sam da smo u suparničkim ekipama. Svejedno, cerio se kad me je ugledao u položaju.

— Neću je prejako baciti, okej? Kimnula sam. Bacio je lopticu, a ja sam zamahnula palicom i

promašila. Jednako je bilo i drugi put. Nisam bila sigurna što se dogodilo treći put, ali nekako sam završila vrteći se oko svoje osi.

Hale i Raoul su se nasmijali, a meni se to nije učinilo loše, iako bih se inače osjećala neugodno.

— Eadlyn! Eadlyn! Odmah sam prepoznala majčin glas i okrenula se prema

otvorenim prozorima Ženske dvorane. Sve su stajale uz prozore, a ja sam čekala da mi mama naredi da se vratim.

— Sredi ih! — doviknula je. — Pogodi je! Teta May podigla je ruke u zrak. — Naprijed, Eady! I ostale djevojke pridružile su im se pljeskom i povicima.

Nasmijala sam se i ponovno okrenula prema Haleu. Kimnuo mi je. Uzvratila sam mu, čvrsto stisnuvši palicu.

Napokon sam uspjela pogoditi loptu, koja je odletjela nisko ulijevo. Vrisnula sam, ispustila palicu kako bih podigla skute i pojurila prema prvoj bazi.

— Trči, Eady, trči! — viknuo je Kile.

319

Vidjela sam kako Henri juri za loptom pa sam potrčala prema drugoj bazi, ne ispuštajući ga s oka. Neću stići. Nagonski sam se bacila za loptom i tresnula na bazu.

Pobijedila sam ga! Svi su glasno zaklicali. Nije zapravo još bio red na mene

i nisam stvarno pobijedila, ali imala sam osjećaj da sam postigla nešto golemo. Najednom me je Edwin podigao s tla i zavrtio u naručju.

Nekoliko trenutaka kasnije, mama, Josie i sve ostale dame bile su u vrtu, izuvale cipele i tražile da i one probaju.

Netko je o utakmici obavijestio i mog tatu i braću, i Kaden je svima pokazao svoju sportsku vještinu. Mama i tata stajali su uz rub terena, zagrljeni. Odabrani momci tapšali su se po leđima, a Ahren se odšuljao s Camille, ljubeći je pri svakom koraku.

— Naprijed, Henri! — viknula sam kad je on preuzeo palicu. Erik mi se prikrao iza leđa i priključio.

Oboje smo bili previše dostojanstveni da bismo skakutali naokolo, ali oboje smo navijali podigavši šake u zrak.

— Nije li ovo super? — upitala sam. — Presretna sam što može samo igrati i ne brinuti zbog riječi.

— I ja — suglasio se Erik. — I ne mogu vjerovati da ste pogodili onu loptu!

Nasmijala sam se. — Znam! Vrijedilo je zbog toga zaprljati haljinu.

— Slažem se. Postoji li išta što ne možete? — zadirkivao je.

320

— Puno toga — odvratila sam, trezveno razmišljajući o svojim brojnim manama.

— Na primjer? — Hm... ne govorim finski. Nasmijao se. — Okej. To je jedna stvar. Može se

oprostiti. — A ti? Erik se osvrnuo oko sebe. — Ne bih mogao upravljati

državom. Odmahnula sam rukom. — Vjeruj mi, ako ja to mogu

naučiti, svatko može. Mama mi je pritrčala i zagrlila me. — Ovo je bila sjajna

zamisao. — Dečki su se toga sjetili — objasnila sam. — Slučajno

sam se našla na pravome mjestu da i mene pozovu. Pogledala sam preko njezina ramena tatu koji je prilazio

kućnoj bazi. — Naprijed, tata! Podigao je ruke i kimnuo negdje u daljinu, a mama je

odmahnula glavom. — Nema šanse — promrmljala je. Kao što je i pretpostavila, posve je promašio loptu.

Svejedno smo mu zapljeskali, slaveći dok se utakmica nastavljala, a nitko nije zbrajao bodove.

Načas smo bili sretni. Moja obitelj i prijatelji rojili su se oko mene, smijali, pljeskali i uživali na suncu. Mama me je grlila, ljubila u glavu i govorila mi koliko je ponosna što sam pogodila loptu — iako nakon toga više nijednom nisam uhvatila palicu u ruke. Osten je trčao u krug, prekidajući razgovore i sve nasmijavajući. Josie je ukrala jednu svečanu košulju momaka i odjenula je raskopčanu

321

preko svoje haljine. Izgledala je smiješno i apsolutno oduševljeno.

Uživali smo u mjehuriću nepatvorene radosti. U blizini nije bilo kamera da sve to snime, nijednog

novinara da o tome izvijesti svijet. Iz nekog razloga, zbog toga je samo bilo bolje.

322

Trideset drugo poglavlje

Željela sam ostati u tom mjehuriću, zaboraviti sve brige koje su se nadvile nad moju obitelj i prijetile pljusnuti u svakom trenutku. Ali do večere je spokoj nestao. Neki Odabrani koji su propustili utakmicu prigovarali su što ih nitko nije obavijestio. Tvrdili su da su oni koji su bili prisutni dobili nepoštenu količinu dodatnog vremena sa mnom. Sad su ovi „oštećeni zahtijevali svojevrsni skupni spoj za sebe.

Izabrali su Winslowa da mi to prenese. Stajao je ispred mene pogleda tužnoga štenca i prenosio mi njihovu kolektivnu potištenost. Nalazili smo se ispred blagovaonice, gdje me je presreo dok sam se vraćala u svoju sobu.

— Samo tražimo novi kolektivni spoj kako bi sve bilo pošteno.

Protrljala sam sljepoočicu. — Ovo danas nije bio spoj. Nije bilo planirano i moja je obitelj većinu vremena bila sa mnom, uključujući i moju mlađu braću.

— To shvaćamo i voljni smo sve isplanirati, ako pristanete doći.

Frustrirano sam uzdahnula. — Koliko bi vas točno bilo? — Samo osam. Ean je zamolio da ga isključimo.

323

Nacerila sam se u sebi. Naravno da Ean nije želio imati veze s gomilom momaka koji gunđaju zahtijevajući više vremena sa mnom. Upitala sam se bih li ga trebala odmah pozvati na spoj, samo da pokažem zube. Pomislila sam da se upravo tome i nadao.

— Organizirajte druženje, a ja ću se potruditi pronaći vremena za njega.

Winslow se ozario. — Hvala vam, Vaše Visočanstvo. — Ali — brzo sam dometnula — molim vas, prenesite

ostalima da vas ovakvo prigovaranje ne podiže u mojim očima. Dapače, pomalo je djetinjasto. Zato će vam biti bolje da smislite najbolji spoj na svijetu.

Lice mu se snuždilo dok sam prolazila pokraj njega prema stubama.

Još dva mjeseca. Ja to mogu. Priznajem, bilo je koliko dobrih toliko i loših trenutaka, ali osjećala sam da je najgore prošlo. Nakon utakmice, momci su me manje plašili i bila sam sigurna da tati mogu dati potrebno vrijeme.

Ali još uvijek nisam bila posve sigurna što da učinim sa svojim srcem.

Uspela sam se stubama na drugi kat i uhvatila Ahrena na izlasku iz njegove sobe. Skinuo je sako i odjenuo prsluk, i bila sam sigurna da ide u Camilline nove odaje.

— Prestaješ li se ikad smješkati? — upitala sam. Nisam mogla vjerovati da mu taj izraz već danima ne nestaje s lica.

— Ne kad je ona ovdje. — Namjestio je prsluk. — Izgledam li okej?

324

— Kao i uvijek. Sigurna sam da je njoj svejedno. Zaljubljena je u tebe do ušiju, kao i ti u nju.

Uzdahnuo je. — I ja to mislim. Nadam se da je tako. Kao da je već otišao. U mislima je bio u Parizu, obasipao

Camille poljupcima i raspravljao kako da nazovu djecu. Osjećala sam da me napušta... Nisam bila spremna.

Progutala sam knedlu, skupljajući hrabrost kazati ono o čemu sam dugo razmišljala. — Slušaj, Ahrene, Camille je sjajna cura. To se ne može poreći. Ali možda nije ona prava.

Njegov osmijeh najzad se pokolebao. — Kako to misliš? — Kažem samo da bi možda trebao razmisliti i o drugim

opcijama. U Illéi je toliko mnogo dobrih djevojaka, a ti si ih posve zaobišao. Ne srljaj u nešto što ne možeš poništiti. Ako Camille i ti prekinete, to neće biti nikakva tragedija. Ako se razvedete, mogli bismo izgubiti savez s Francuskom.

Ahren je zurio u mene. — Eadlyn, znam da se ti nećkaš zaljubiti, ali ja znam što osjećam prema Camille. Samo zato što se ti bojiš...

— Ne bojim se! Pokušavam ti pomoći. Volim te možda više od ikoga. Za tebe bih učinila gotovo sve i mislila sam da bi i ti za mene.

Sva sreća iščezla mu je s lica. — I bih. Znaš da bih. — Tad te molim da razmisliš. To je sve što tražim od

tebe. Kimnuo je prelazeći prstima preko usta i obraza,

naizgled zabrinut, gotovo izgubljen.

325

Pogledao me je u oči, slabašno mi se osmjehnuo i raširio ruke pa me zagrlio. Čvrsto me je držao, kao da mu zagrljaj nikad nije bio toliko potreban.

— Volim te, Eady. — I ja tebe. Poljubio me u kosu i pustio pa nastavio prema

Camillinoj sobi. Neena me je čekala pripremivši spavaćicu. — Imate li

kakvih planova za večeras? Ili ćete se odjenuti za spavanje? — Spavanje — uvjerila sam je. — Ali najprije da ti

kažem što oni dečki sad rade. — Ispričala sam joj za skupni spoj koji su zatražili i dodala da se Ean ogradio.

— To mu je bio pametan potez — suglasila se. — Znam. Stalno se pitam zahtijeva li to poseban spoj,

samo s njim. — Pravi spoj ili spoj iz inata? Nasmijala sam se. — Ni sama ne znam. Uh, što da

učinim sa svim tim momcima? — Proberite ih. Ha! Pronašla sam travku koja nam je

ranije promaknula. — Izvukla je vlat trave i pokazala mi je prije nego što ju je bacila u smeće.

— Bejzbol je bio silno zabavan! — rekla sam. — Nikad neću zaboraviti mamino lice dok se naginjala kroz prozor i poticala me. A bila sam sigurna da ću nadrapati.

— Da sam vas barem vidjela. — Stvarno se ne moraš skrivati u mojoj sobi cijeli dan.

Uvijek je čista, a meni ujutro ne treba previše vremena da se odjenem. Trebala bi ići naokolo sa mnom, upoznati još nešto od palače osim moje i svoje sobe.

Slegnula je ramenima. — Možda.

326

Po tonu njezina glasa shvatila sam da joj je ta pomisao uzbudljiva. Pitala sam se bih li trebala obučiti Neenu za putovanja. Bilo bi lijepo da bude uz mene sljedeći put kad odem u inozemstvo. Ali ako uistinu namjerava otići u sljedećih godinu ili dvije, možda bi to bilo uzalud. Znala sam da ne mogu zauvijek zadržati istu sluškinju, ali užasavala sam se pomisli da će netko zamijeniti Neenu.

Sutradan sam se spustila na doručak i primijetila da Ahren nije došao. Strahovala sam da se ljuti na mene. Nikad se nismo dugo srdili jedno na drugo, ali mrzila sam kad bismo se uopće porječkali. Ponekad sam imala osjećaj da je Ahren dio mene.

Tek sam malo kasnije primijetila da ni Camille nije na doručku. Pretpostavila sam da su se mogle dogoditi dvije stvari: Ahren se opametio i rekao joj da mora razmotriti i druge opcije pa se sad izbjegavaju ili su proveli noć zajedno i još su uvijek u krevetu.

Pitala sam se što bi tata mislio o tome. Tad sam shvatila da nema i nekolicine momaka. Možda

Camille i Ahren ipak nisu zagrljeni u krevetu. Možda hara neka viroza. To objašnjenje bilo je vjerojatnije... i puno dosadnije.

Izašavši iz blagovaonice, naletjela sam na Leelanda i Ivana koji su me čekali. Obojica su se duboko naklonili.

— Vaše Visočanstvo — pozdravio me Ivan. — Molimo vas da dođete u Veliku dvoranu na najbolji spoj u životu.

Nacerila sam se. — Stvarno?

327

Leeland se nasmijuljio. — Cijelu smo noć probdjeli sve pripremajući. Molim vas, recite da ste slobodni.

Provjerila sam sat na zidu. — Imam možda jedan sat. Ivan je živnuo. — Bit će dovoljno. Pođite s nama. —

Obojica su mi ponudila da ih uhvatim pod ruku i ja sam to učinila, dopustivši im da me odvedu u Veliku dvoranu.

Uz stražnji zid bila je postavljena mala pozornica prekrivena nečim što je izgledalo kao stolnjaci iz naše božićne zalihe. Reflektori koje smo ponekad izvlačili za zabave bili su upereni u središte pozornice, a momci su se međusobno ušutkavali poredani na pozornici dok smo se nas troje približavali.

Doveli su me od samotnog stolca ispred pozornice. Sjela sam, zbunjena i znatiželjna istodobno.

Winslow je širom raširio ruke. — Dobro došli na prvi varijete u povijesti Izbora, u kojem nastupa gomila luzera koji se nadmeću za vašu pozornost.

Nasmijala sam se. Barem priznaju. Calvin je skočio i sjeo za klavir pa zasvirao glazbu koja je

zvučala kao diksilend. S pozornice su sišli svi osim Winslowa.

Winslow se svečano naklonio. Ali kad se ponovno uspravio, na licu je imao osmijeh od uha do uha, a u rukama tri loptice za žongliranje. Počeo je svoju točku. Bio je toliko smiješan da sam se morala nasmijati. Okrenuo se u stranu i netko mu je izvan pozornice dobacio i četvrtu lopticu. Pa petu i šestu. Kratko mu je pošlo za rukom žonglirati svima njima prije nego što su sve pale, a jedna ga je pritom pogodila u glavu.

328

Svi su žalosno uzviknuli, ali i zapljeskali njegovu trudu, čak i ja.

Lodge je izvukao luk i strijelu, i metu prekrivenu balonima, od kojih je svaki uspio pogoditi i probušiti. Kad bi se rasprsnuli, iz balona bi izletjele šljokice i polako odlepršale na pod. Sve to vrijeme, Calvin je svirao i mijenjao melodiju za svaku točku.

Fox, koji me je iznenadio dopustivši da ga uvuku u još jedan skupni spoj, popeo se na pozornicu i crtao. Grozno. Bila sam sigurna da je Osten kao dijete crtao bolje od njega, ali budući da je ova predstava naizgled ili na komičan način isticala njihove jake strane ili prikazivala njihove manjkavosti kao smiješne i nevažne, na kraju je ispalo prilično šarmantno. Pokušavala sam smisliti kako da neopaženo ukradem crtež koji me je prikazivao glave nalik na balon iz kojeg vire smeđe krivulje kose. Slikali su me i crtali nebrojeno puta, ali konačan rezultat nikad nije bio ovako sladak.

Leeland je pjevao, Julian vrtio hulahup, Ivan tehnicirao nogometnom loptom nevjerojatno dugo, a Gunner je pročitao pjesmu.

Dražesna naša princezo Eadlyn, nema riječi koja se s vašim imenom rimuje. I mada smo vas zapravo naljutili, ljubav prema vama u srcu nam je.

Hihotala sam se sve vrijeme, kao i većina momaka.

329

U velikom finalu njih osmorica nagurali su se na pozornicu i zaplesali. Odnosno, pokušavali su plesati. Bilo je mnogo škrgutanja zubima i miješanja kukovima, do te mjere da sam se nekoliko puta zacrvenjela. Na kraju sam uistinu bila zadivljena. Cijelu tu predstavu pripremili su preko noći ne bi li me zabavili i istodobno se ispričali.

U tome je bilo nečeg doista dražesnog. Zapljeskala sam im kad su se naklonili pa ustala i

zaklicala. — U redu, trebala bih na posao, ali što kažete da nam

umjesto toga naručim nešto za osvježenje pa da malo porazgovaramo?

Svi su uglas potvrdno odgovorili pa sam poslala po čaj, vodu i hladne sokove. Nismo se trudili izvući stolove, nego smo sjeli na pod. Ponekad su ti dečki daveži znali biti tako simpatični.

Ahren nije došao ni na večeru. Gledala sam kako ulaze Odabrani i svi naši gosti pa za njima mama koja je malo kasnila, ali ne i Ahren.

Tata se nagnuo prema meni. — Gdje ti je brat? Slegnula sam ramenima režući piletinu. — Ne znam.

Nisam ga danas vidjela. — To mu nije nalik. Osvrnula sam se po blagovaonici promatrajući

preostalih devetnaest kandidata. Kile mi je namignuo, a Henri mahnuo. Svaki put kad bih pogledala Gunnera, na pamet bi mi pala njegova smiješna pjesmica. Fox mi je kimnuo kad su nam se pogledi sreli, a kad se Raoul

330

protegnuo, sjetila sam se koliko mi je brižno pokazivao kako da uhvatim palicu za bejzbol.

Oh, ne. Ipak se dogodilo. Čak i oni dečki s kojima nisam provela

puno vremena prirasli su mi srcu svaki na svoj način. Već sam i prije znala da neki od njih imaju svoje mjesto u mom vječno prestrašenom srcu, ali kako se dogodilo da mi baš svi postanu važni?

Osjetila sam težinu na grudima. Nedostajat će mi ovi glasni, neobični momci. Jer čak i ako nekim čudom pronađem jednoga koji će na kraju ostati sa mnom, nema šanse da ih sve zadržim.

Razmišljala sam o tome koliko sam nekoć bila zabrinuta zbog buke i meteža koji će s tim momcima ući u moj dom, kad je u blagovaonicu ušao Gavril i za njim jedan od novinara koji je zbog Vijesti boravio u palači.

Gavril se naklonio pred glavnim stolom gledajući tatu. — Ispričavam se što vas ometam, Vaše Veličanstvo.

— Nimalo me ne ometaš. 9to ne valja? Gavril je pogledao sve oči koje su bile uperene u njega.

— Smijem li vam pristupiti? Tata je kimnuo, a Gavril mu je šapnuo nešto na uho. Tata je zaškiljio u nevjerici. — Vjenčali? — upitao je tek

dovoljno glasno da smo ga vjerojatno mogle čuti samo mama i ja. Odmaknuo se i pogledao Gavrila u oči.

— Njezina majka dala je odobrenje. Obavljeno je, sve je po zakonu. Otišao je.

Najednom mi je postalo hladno i istrčala sam iz blagovaonice.

331

— Ne, ne, ne — mumljala sam jureći stubama. Prvo sam otišla u Ahrenovu sobu. Ništa. Sve je izgledalo nedirnuto, nije bilo ni traga pakiranja ili žurnog odlaska. Ali, što je još važnije, nije bilo traga ni mom bratu.

Izjurila sam iz njegove sobe i pojurila prema Camillinim odajama. Provirila sam u njih dan ranije i vidjela kovčege iz kojih se razlijevalo toliko odjeće da bi njome vjerojatno napunila i moj ormar. Kovčezi su još uvijek bili ondje, svi osim onog najmanjeg. I Camille.

Klonula sam o zid, previše preneražena da bih pojmila što se dogodilo. Ahren je otišao. Pobjegao je, oženio se i ostavio me ovdje samu.

Stajala sam sva ošamućena, nesigurna što bih učinila. Postoji li način da ga vratim? Gavril je spomenuo nešto o zakonu. 9to je to značilo? Postoji li način da se vjenčanje poništi?

Moj svijet učinio mi se mutnijim, pomalo iskrivljenim i pogrešnim. Kako ću bez Ahrena išta učiniti?

Završila sam u svojoj sobi ni ne shvativši da sam otišla onamo. Neena mi je pružila omotnicu.

— Ahrenov batler ju je donio prije pola sata. Istrgnula sam pismo iz njezinih ruku.

Eadlyn!

U malo vjerojatnom slučaju da vijest nije stigla do tebe prije ovog pisma, dopusti mi da ti kažem što sam učinio. Otišao sam u Francusku s Camille i namjeravam je oženiti čim dobijemo odobrenje njezinih roditelja. Žao mi je što sam pobjegao bez tebe i što sam

332

iz dana za koji oduvijek znam da će mi biti najsretniji u životu isključio i tebe i mamu i tatu, ali osjećao sam da nemam izbora.

Nakon našeg sinoćnjeg razgovora, posljednjih nekoliko godina postalo mi je savršeno jasno. Oduvijek sam pretpostavljao da je tvoja nesklonost Camille posljedica činjenice da ste obje u istoj situaciji. Mlade ste i lijepe žene koje će naslijediti prijestolje. Ali toj situaciji pristupate na posve drukčiji način. Ona je otvorena za sve, a ti držiš ljude na distanci. Ona se svojom moći ne razmeće, a ti svojom mašeš kao mačem. Mrzim što sam ovako uvredljivo iskren, iako sam siguran da ti o tebi ne govorim ništa što već i sama ne znaš. Svejedno, nisam ni najmanje sretan što to moram reći.

Ali razlog tvoje nesklonosti nije položaj u kojem se obje nalazite. Camille ti se ne sviđa jer je ona jedina osoba koja bi me mogla odvojiti od tebe.

Tvoje su me riječi silno pogodile, Eadlyn. Jer, želio sam ti vjerovati. Želio sam te saslušati i razmisliti o tvojim prijedlozima. Znao sam da ćeš me, ako to učinim, jednoga dana uvjeriti da zbog tebe od svega odustanem. Možda čak i stavim tvoju krunu na svoju glavu. I sam Bog zna da bih to učinio. Za tebe bih učinio sve.

Zato sam, prije nego što ga ti zatražiš, svoj život dao Camille.

Želim ti da pronađeš ljubav, Eadlyn. Onu lakoumnu i neumoljivu koja čovjeka cijelog obuzme. Pronađeš li je, možda ćeš shvatiti. Nadam se da jednoga dana hoćeš.

333

Sjenu na moju sreću s Camille baca samo jedna stvar: bojazan da ćemo se ti i ja otuđiti ako odlučiš da mi nećeš oprostiti. Bude li tako, bit ću jako tužan, ali ta će tuga biti daleko podnošljivija od tuge koju bih osjećao da sam se udaljio od svoje srodne duše.

Već i pišući o tome, osjećam kako mi nedostaješ. Ne mogu zamisliti da smo toliko daleko jedno od drugoga. Molim te, pronađi način da mi oprostiš i znaj da te volim. Možda ne onako bezuvjetno kako bi ti željela, ali volim.

Kao potvrdu svoje želje da ti uvijek budem od pomoći, želim ti dati još jednu informaciju, nešto što bi ti moglo pomoći u narednim mjesecima.

Protiv monarhije prosvjeduje više pokrajina nego što slutiš. Ne sve, ali mnogo njih. I iako me boli što ti to moram reći, razlog nesklonosti naroda prema monarhiji jedna je osoba: ti.

Ne znam zašto — možda zbog tvoje mladosti, možda zbog tvog spola, možda iz razloga u koje nitko od nas ne bi povjerovao — ali zabrinuti su. Tata je ponovno napredniji od svog vremena. Zbog svega što je postigao u svojoj vladavini izložen je većem stresu od svojih prethodnika i javnost misli da ćeš brzo sjesti na prijestolje, a nisi spremna.

Mrzim što ti govorim ove riječi, ali i sama si to već naslutila. Nisam ti želio dopustiti da se baviš tim mislima jer sam se nadao da možeš prijeći preko toga. I sad ti to govorim samo zato što mislim da možeš promijeniti mišljenje javnosti. Prestani tjerati sve od sebe, Eadlyn. Možeš biti hrabra i svejedno ženstvena.

334

Možeš upravljati i svejedno voljeti cvijeće. I što je najvažnije, možeš biti i kraljica i mladenka.

Mislim da bi oni koji te ne mogu poznavati kao što te ja poznajem najzad vidjeli i tu tvoju stranu, razmisliš li da pronađeš životnoga partnera. Možda griješim, ali u slučaju da je ovo posljednji put da želiš razgovarati sa mnom, moram ti dati jedini savjet koji mogu.

Nadam se da mi možeš oprostiti. Tvoj brat, tvoj blizanac, drugi dio tebe, Ahren

335

Trideseu ureće poglavlje

Dugo sam zurila u pismo. Ostavio me. Napustio me zbog nje. Kad sam shvatila konačnost tog postupka, obuzeo me nalet divljeg bijesa. Dograbila sam najbližu lomljivu stvar i zavitlala je svom snagom.

Čula sam kako je Neena prestrašeno zadahtala kad se staklo razmrskalo o zid i to me je prenulo. Posve sam zaboravila da je i ona u sobi.

Odmahnula sam glavom teško dišući. — Oprosti. — Počistit ću. — Nisam te željela preplašiti. On je... otišao je. Ahren je

otišao. — Molim? — Pobjegao je s Camille. — Provukla sam prste kroz

kosu. Osjećala sam se pomalo rastrojeno. — Ne mogu zamisliti zašto bi kraljica odobrila nešto takvo, ali nedvojbeno je to učinila. Gavril je rekao da je sve legalno.

— 9to to točno znači? Zamislila sam se. — Kako je Camille nasljednica

prijestolja, a Ahren njezin princ supružnik, sad mu je prva dužnost služiti Francuskoj. Illéa je samo država u kojoj je rođen.

— Znaju li vaši roditelji?

336

Kimnula sam. — Ali ne znam je li i njima ostavio pisma. Trebala bih otići do njih.

Neena mi je prišla i popravila haljinu i kosu. Prinijela je maramicu mom licu i obrisala svaku nesavršenost.

— Evo. Ovako treba izgledati moja buduća kraljica. Zagrlila sam je. — Previše si dobra prema meni, Neena. — Psst. Idite roditeljima. Trebaju vas. Odmaknula sam se od nje i obrisala suze koje tek što se

nisu razlile. Otišla sam do tatine sobe, koju je obično dijelio s mamom, i pokucala.

Nitko nije odgovorio pa sam brzo provirila. — Tata? — zakoračila sam u golemi prostor. Dugo

nisam bila ovdje, možda od djetinjstva, i nisam se mogla sjetiti je li tatina soba oduvijek bila ovakva. Izgledala je kao da ju je uredila mama, a ne on. Tople boje zidova, knjige posvuda. Ako je ovo njegovo utočište, zašto se u njemu ne osjeća njegova osobnost?

Bez mame i tate u sobi osjećala sam se kao uljez i okrenula kako bih otišla.

Ali zastala sam kao ukopana opazivši ono što mi je dotad bilo iza leđa. Nekoliko velikih uokvirenih fotografija prekrivalo je zid. Na jednoj su bili mama i tata u mojim godinama, on u svečanom odijelu s ešarpom, ona u bež haljini. Druga fotografija prikazivala ih je na dan njihova vjenčanja, lica prekrivenih tortom. Potom mama, kose zalizane od znoja, s dvjema bebama u naručju, dok joj tata ljubi čelo, a niz obraz mu se slijeva suza. Nekoliko spontanih fotografija, na primjer poljupca ili osmijeha, bilo je povećano i pretvoreno u crno-bijele, zbog čega su djelovale više umjetnički nego snimljene usput.

337

Smjesta sam shvatila dvije stvari. Kao prvo, tatina soba ne djeluje posve njegovom zato što to i nije. Praktički ju je pretvorio u svetište mami. Ili radije, svetište njima dvoma i njihovoj dubokoj ljubavi.

Svakodnevno sam svjedočila toj ljubavi, ali fotografije koje su oboje gledali svake noći prije nego što bi usnuli navele su me da shvatim kako im je suđeno biti zajedno usprkos brojnim preprekama koje su im stajale na putu i kako vole da ih nešto stalno podsjeća na to.

Kao drugo, shvatila sam zašto bi me se Ahren odrekao — odrekao svih nas — zbog prilike za ljubav kao što je mamina i tatina. Dobije li u životu makar mrvicu takve ljubavi, njegov će postupak biti opravdan.

U tom trenutku znala sam da svojim roditeljima moram reći što mi je Ahren napisao. Shvatit će zašto je morao otići — možda bolje i od koga na planetu. Sigurno će to razumjeti bolje od mene.

Nisu bili u blagovaonici ni u tatinu uredu ili maminoj sobi. Zapravo, hodnici su bili neuobičajeno prazni. Na vidiku nije bilo nijednog stražara.

— Ima li koga? — zazvala sam kroz slabo osvijetljen prostor. — HALO?

Na kraju su iza ugla dotrčala dvojica stražara. — Hvala Bogu — rekao je jedan od njih. — Idi kralju i

reci mu da smo je pronašli. Drugi je stražar otrčao, a prvi stao ispred mene i duboko

udahnuo. — Vaše Visočanstvo, morate sa mnom u bolničko krilo. Vaša je majka imala srčani napad.

Iako je to rekao tihim glasom, zvučalo je kao da vrišti. Nisam se mogla sjetiti što bih rekla ili učinila, ali znala sam

338

da moram k mami. Čak i na visokim potpeticama, bila sam brža od stražara dok sam jurila koliko su me noge nosile.

Kroz glavu mi je prolazilo samo kako sam u toliko mnogo toga bila u krivu, kako sam otresita bila prema mami kad sam željela da bude po mojemu. I bila sam sigurna da ona zna koliko je volim, ali morala sam joj to još jednom reći.

Pred bolničkim krilom, teta May sjedila je pokraj gospođice Marlee, koja se naizgled molila. Osten, srećom, nije bio s njima, ali Kaden jest i svim se silama trudio izgledati hrabar. I lady Brice bila je ondje i zabrinuto se ushodala, ali pravo oličenje strepnje bio je tata.

Držao se za generala Legera kao da mu život ovisi o tome, silovito zarivši prste u njegovu odoru. Plakao je bez stida i njegov plač bio je najbolniji zvuk koji sam ikad čula. Nadala sam se da ga nikad više neću čuti.

— Ne mogu je izgubiti. Ne znam... ne mogu... General Leger uhvatio ga je za ramena. — Ne misli sad o

tome. Moramo vjerovati da će ona biti dobro. A ti moraš misliti na svoju djecu.

Tata je kimnuo, ali ja sam vidjela kako ne misli da je sposoban za to.

— Tata? — zazvala sam ga. Glas me je izdavao. Okrenuo se prema meni i raširio ruke. Poletjela sam u

njegov zagrljaj, čvrsto ga stisnula. Rasplakala sam se, u tom trenutku ne mareći za ponos.

— 9to se dogodilo? — Ne znam, dušo. Mislim da joj je šok zbog Ahrenova

odlaska bio previše. U njezinoj obitelji ima srčanih problema, a ona je u posljednje vrijeme jako zabrinuta. —

339

Glas mu se promijenio i znala sam da se više ne obraća uistinu meni. — Trebao sam je natjerati da se više odmara. Trebao sam manje tražiti od nje. Sve je učinila za mene.

General Leger uhvatio ga je za ruku. — Znaš koliko je tvrdoglava — nježno je rekao. — Misliš li da bi ti dopustila da je natjeraš usporiti?

Obojica su se tužno osmjehnuli. Tata je kimnuo. — Okej, dakle, sad čekamo. General Leger pustio je tatinu ruku. — Moram otići

kući, obavijestiti Lucy i preodjenuti se. Nazvat ću njezinu majku, ako ti već nisi.

Tata je uzdahnuo. — Toga se nisam ni sjetio. — Shvaćam. Vraćam se za jedan sat. 9to god trebaš, tu

sam. Tata me je pustio i još jednom zagrlio generala Legera.

— Hvala ti. Udaljila sam se i stala uz vrata. Pitala sam se osjeća li

mama da sam blizu. Bila sam silno ljutita. Na sve, na sebe. Da ljudi nisu toliko puno tražili ili da sam ja više učinila... nisam bila spremna izgubiti majku.

Stalno sam mislila kako ne mogu podrediti svoj život drugim ljudima, kako ljubav nije ništa drugo osim okova. Možda to i jest, ali časna riječ, trebaju mi ti okovi. Dopustila sam si osjetiti težinu Ahrenova odlaska, težinu očeve zabrinutosti i, što je najvažnije, težinu niti o kojoj je visio majčin život. To me nije učinilo slabijom, dapače, uzemljilo je moju dušu. Više neću bježati od tih osjećaja.

Okrenula sam se na zvuk koraka, svjesna da se približava mnoštvo ljudi. Bila sam beskrajno ganuta kad su se iza ugla pojavili svi Odabrani.

340

Kile me je pogledao. — Došli smo se moliti. Kimnula sam i suze su mi navrle na oči. Gospoda su se

raspršila naokolo, neki su se naslonili u kut, drugi sjeli na klupe. Pognuli su glave ili ih podigli, sve za moju majku. Izazvali su takav potres u mom životu... i bilo mi je neopisivo drago zbog toga.

Hale je držao šaku uz usta i nervozno se ljuljao na petama. Ean je, kako sam i očekivala, bio vrlo miran, pribrano prekriženih ruku. Henri se nagnuo na klupi, kovrče su mu se rasule preko očiju, a ja sam bila sretna vidjevši da Erik stoji pokraj njega, iako nije morao doći.

Kile je prišao svojoj majci i zagrlio je. Na oči su mu navrle suze zbog moje mame i čudno, ali osjećala sam se jačom zbog te nježnosti.

Skrenula sam pogled s njega na ostale momke i ponovno pomislila kako mi je svaki od njih prirastao srcu na svoj način. Tad sam pogledala tatu. Lice mu je bilo crveno od plakanja, odijelo zgužvano i svaki atom njegova tijela odisao je bolom, užasnutošću pomišlju da njegova supruga umire.

A ne tako davno, stajao je ovdje gdje ja sad stojim, kad je mamino lice bilo jedno od mnogih u njegovu svijetu. Ipak, usprkos svim zaprekama i vremenu koje je prošlo, još uvijek su bili istinski zaljubljeni.

To je bilo očito u svemu, od sobe koju su dijelili do načina na koji su skakutali jedno oko drugoga ili naizgled ne uspijevali ne očijukati jedno s drugim ni nakon toliko godina braka.

Da mi je itko prije mjesec dana rekao da bih mogla razmotriti tu mogućnost i za sebe, zakolutala bih očima i

341

otišla. Sad? Pa, sad mi se to više nije činilo tako nategnutim. Nisam očekivala da ću pronaći ono što imaju moji roditelji, čak ni ono što je Ahren pronašao s Camille. Ali... možda nešto mogu pronaći. Možda mogu pronaći osobu koja će me željeti ljubiti i kad mi bude curio nos ili izmasirati ramena nakon dugog dana sastančenja. Možda mogu pronaći nekoga tko se ne čini tako strašnim, nekoga koga ću pustiti kroz zid koji sam oko sebe podigla kao da je to nešto najprirodnije. A možda tražim previše.

Ovako ili onako, sad nisam mogla usporiti. Znala sam da zbog sebe — zbog svoje obitelji — moram dovršiti Izbor.

A kad ga dovršim, na prstu ću imati prsten.

342

Zahvale

Posebna hvala:

Vama, jer ste općenito super, ali ponajviše zato što ste uzeli u ruku i četvrtu knjigu, a mislili ste da će ih biti samo tri.

Callawayu, zbog svega, ali ponajviše zato što pere posuđe i računa, pa ja ne moram.

Guydenu i Zuzu, jer su najslađi klinci, ali ponajviše zato što se privinu uz mene kad imam težak dan.

Mami, tati, Jody, na svem njihovu ohrabrenju, ali ponajviše jer su čudni kao i ja.

Mimi, Papi, Chrisu, na velikoj potpori, ali ponajviše jer čuvaju klince za božićne blagdane pa se ja mogu naspavati.

343

Elani, jer je uistinu nevjerojatna agentica, ali ponajviše jer sam sigurna da će se obračunati sa svakim tko me pokuša napasti.

Eriki, jer je vrlo nadarena urednica, ali ponajviše zato što dopušta da je zivkam osamnaest puta tjedno i nikad ne prigovara zbog toga.

Oliviji, Christini, Kari, Stephanie, Erin, Alison, Jonu i još milijardi drugih ljudi u HarperTeenu, jer su općenito fenomenalni, ali ponajviše zato što mi olakšavaju život iako se nikad ne viđamo.

Bogu, jer je Bog, ali ponajviše zato što je stvorio svijet u kojem su mačići s leptir-mašnama stvarnost.

I svima ostalima koje sam zaboravila — a kojih je nedvojbeno puno — jer sam općenito zaboravna, ali ponajviše zato što sam sad toliko umorna da ovo tipkam zatvorenih očiju.

Sve vas volim!

344

Kiera Cass rođena je 1 1. godine. Diplomirala je povijest na Sveučilištu Radford. Živi u južnoj Karolini s obitelji. Izbor je objavila 2012. godine i odmah je postao, kao i svi ostali nastavci ove serije, veliki književni hit.

Više o autorici i njezinim knjigama doznajte na internetskoj, stranici kieracass.com ili je slijedite na Twitteru @kieracass.