Politika i književnost - Stjepan Šimic Svako povijesno vrijeme traži svog dramatika da svijetu dočara istinu. - Miroslav KrležaTo znači da je drama najbolji način istraživanja i iskazivanja istine čovjekove egzistencije. Drame predstavljaju najpolitičniju formu

Krležinog načina pisanja, mišljenja i djelovanja gdje i leži razlog najčešće zabrane njihovog izvođenja. Svijetu političkog pripadaju i esej, publicistika, dnevnik, memaoristika, itd.Drama Aretej govori politički izvornije od sve Krležine umjetnosti. Krležina književnost govori politološki autentičnije od čitave

njegove publicistike, eseja, dnevnika. Aretej iznosi tezu o prokletstvu čovjekove egzistencije, koja je skoro sudbinski predodređena na vječno ponavljanje historije u ambijentu vladavine gluposti, političke moći i pada dostojanstva u glib duhovne krčme. Vrijeme je važna Aretejeva kategorija. Einsteinova teorija relativiteta poima vrijeme i njegovo iskustvo kao relativnu kategoriju.

Na sličnoj pretpostavci Nietzsche formulira teoremu vječnog vraćanja istog. Relativitet u stopu prati sjena onog apsolutnog – čovjekova pamet i čovjecna egzistencija predstavljaju relativne činjenice historije i vremena, a ljudska glupost i političko nasilje čine apsolutne pojmove.

Teza da glupost vlada svijetom, sviješću i egzoistencijom centralna ja postavka drame. Aretejeva druga teza je da pamet treba zavladati svijetom, civilizacijom i svakodnevnim životom. Treća teza je zdrava i normalna svijest, intelekt i umjetnost, koji se moraju uputiti u bitak čovjekove tragedije, da bi stali na ljudsko stanovište dostojanstva i slobode.

U Areteju se najviše govori o političkoj gluposti i nasilju koji su najčešće sinonimi. U pitanju je glupa politika ili praksa političke tiranide koja se prepoznaje u izvornom rimskom obliku i prosljeđuje do evropskog 20 vijeka: fašizam, staljinizam i svaki totalirizam. Aretej političku vlast pretežno tretira kao trajanje gluposti, čovjekove nesreće i tragike.

U 4. slici Krleža čovjeka definiše kao Aristotel – čovjek je politička životinja.

FabulaRadnju drame se ne može kretati naprijed bez kontrastiranja Apartida A i B, od koji jedan drži Don Kihotsku, a drugi Faustovski

trag svijesti. Jedan apatrid uzima stvari konkretno, a drugi filozofski. Aretejeva politička filozofija razvojem dramske radnje postaje antropološki estetičnija, istinitija, kao što Livijina politička psihologija biva sve uvjerljivija pod uplivom Krležine političke sociologije. Ta dva lika su najuspješnije književno izvedena i sadržavaju političku sociologiju i estetiku ostalih likova (Kajo i Blooten, Dr. Morgens, a djelimično i apatridi A i B).

Aretejeva sreća i tragika u isti mah: tragika jer su ga slomili i uništili mu rukopise i ponizili njegov obraz i smjestili ga u trgovačko prizemlje; sreća jer Areteju kao maštovitom i duhovno jakom čovjeku niko ne može oduzeti ideju, misao, fantaziju, maštu, ili najprirodnije čovjekovo ja.

Apatrid izgovara središnju postavku Krležine političke misli o lošem ljudskom pamćenju ili zaboravu povijesti koja glasu „Kad čovjek ne bi tako trajno gubio pamćenje, uvijek bi znao šta treba da radi. Ako ni po čemu, a ono po sjećanju na batine. Kao pas. Istorijsko pamćenje, međutim jeste dim“.

Politička fenomenologija

SavjestSavjest je centralna kategorija artističkog i refleksivnog tkanja čitavog Areteja. Oko pojma savjesti i njenih izvedbi vrte se oba

Aretejeva etička pola - pozitivna i negativna. Pozitivnu stranu drame ili ljudsku savjest čine: Aretej, Apatridi, Morgens, Livija Ancila, Klara Anita i Alfonso. Negativnu čine: Kajo Anicije, Sever, baron Blooten.

Središnja ideja drame je paralelizam ili identitet Rima 3. vijeka i Evrope 20. vijeka. U oba prizora svjetske historije se događa ista stvar, tj. nemilosrdno satiranje ljudskog tijela i svijesti radi političke i duhovne diktature cezarizma.

Aretej i Morgens su liječnici hipokratici koji su se zakleli učitelju da će djelovati po nalogu savjesti ili najvišeg etičkog materijala - da je čovjek najviša svetinja čovjeku. Oni to i rade sve dok im se ne zaprijeti smrću, i tada dolazi do dvojbe unutrašnje muke i borbe - autoritetu savjesti suprotstavlja se drugi autoritet cezarske ili totalitarne političke vlasti.

Po Krleži je politika uzrok ljudskog sloma i pada ljudske savjesti. Krleža odbacuje optimističku teoriju koja smatra da tehničkim i kulturnim razvojem društva automatski narasta i ljudska savjest, etika i sloboda duha.

Apatridi u prvoj slici drame kažu za evropskog čovjeka 20. vijeka da se u njegovom životu za ovo nekoliko hiljada godina izmijenilo samo to da danas puši lulu. Krleža uzima lulu za stvar što se vijekovima nije mijenjala da bi s njom izrazio stav da se u čovjeku tokom historije ništa nije pomaklo u napretku savjesti.

Politika kao cezarizam i totalitarizamLikove Kaje Anicija i Blootena igra isti glumac. Obje ličnosti su svjesno satkane od istog leksičkog i etičkog, logičkog i političkog

materijala. To je potreba isticanja identičnosti cezarske svijesti i oni su produžena ruka ili izvršitelji. Deset karakteristika cezarske politike: vojska kao politika, individualna građanska nesigurnost, politički strah, politička teologija,

intelektualna apologetika, teror kao politika, politički nemoral, plebejski dogmatizam ili populizam, politička potkupljenost i glupost, samovlast boga na zemlji i apsolutizam i totalitarizam.

Politika kao čovjecna egzistencijaRadom negativno kritičke dijalektike i ironijske metode, cezaristička politička vlast i čitav njen bitak, promeću se u svoju suprotnost,

tj. u politiku kao čovjecnu egzistenciju koja predstavlja Krležin politicki ideal. Izlaz iz cezarizma se traži u rajskoj ptici koja simbolizuje ideju politike kao čovjecne djelatnosti.

Evropa ponavlja rimsko političko iskustvo budući da je cezarizam njena politička sudbina, iako je Evropa osvojila neslućene prostore znanja i duha. Politika je još uvijek gorilizam i kanibalizam, jer se ljudi mogu slobodno ubijati, zato što je čovjek politička životinja. Krleža strmi ka politici ka covječnoj egzistenciji, ali koja ne može postojati ukoliko se ne ubije životinja u čovjeku. Hobbs kaže da je čovjek čovjeku vuk, a Seneka da je čovjek čovjeku svetinja.

Prokletstvo Faustovske egzistencijeNije slučajno što Krleža u dramu uvodi Geteovog Fausta - pisac žudi za slobodnim tlom i slobodnim svijetom. Apatridi A i B lutaju

svijetom da bi našli svoj dom koji daje pojam svakodnevne ljudske slobode i slobode intelektualnog stvaranja, mišljenja i govora - time se

1

iskazuje faustovski tragalački nemir i faustovska svijest. Aretej se u srži svoga bića bori protiv vladajuće struje čiji vrh simbolizuje cezarska politička vlast, rizikujući da u toj borbi dovede u pitanje vlastiti život u bukvalnom smislu.

Prokletstvo faustovske svijesti traje od samog početka drame - centralna piščeva teza u tom smislu glasi da je stanje čovjeka u Evropi 20. vijeka isto i kao u vrijeme Rima. Aretejeva faustovska svijest mora se adaptirati logici zločinaca i trovača, cezaromana i ljudi gorila, antropotečkom prizemlju i podzemlju. Evrposki ideal je rat, a ne nauka, bog Mars, a ne Faust, Hobbs, a ne Seneka.

Dijalektika ideje, istine, ideologije i životaJedna polovina Krležine političke misli pripada horizontali predmeta, odnosno konkretnoj materiji drame. Drugu polovinu čini

ironijska negacija i dvosmislenost, tj. dijalektika ironije. Drama spominje niz imena iz historije književnosti, medicine, filozofije, politike, historije sa nosivom idejom duhovnog ili artističkog predmeta (Dante - Pakao, Hobbs - Levijatan, Gete - Faust, Seneka sa apsolutnom etikom, Freud sa erosom, Cezar - Marko Antonije, Brut, August Oktavijan, Tiberije, Kaligula, Neron, Pompej kao simbol cezarske političke ideje, Akvinski i Augustin kao metafore religijske ideje, Cervantes – Don Kihot, Shakespeare, Chopin, Demokrit, Galen, Ciceron, Erazmo, Isus Krist i drugi.).

U Areteju se javlja čitav niz ideja i pojmova koji se ocrtavaju kroz dvostruku prizmi (npr. sita glupost, naučni san, kloaka, ljudska ruka, šarlatanstvo, građanski poziv, pasji rep, istorijska sveta vatra, itd.). Ideja je da ključne istine u svojim rukama drži politička vlast koja iz svoje idejne i političke, materijalne i interesne pozicije prosuđuje i o istini kao čistoj ideji ili objektivnom znanju, moderno rečeno. Tako Aretej u Aretejonu sluša onu istinu o sebi koja odgovara tadašnjoj političkoj vlasti.

Konformizam je tokom čitave historije gutao ljude i ideje, savjest i istinu, stoga što je uvijek bilo lakše lagati ili šutjeti, biti mirne savjesti, sitog prkna i dobre stolice, nego se protiviti ideologiji kao neistini, govoriti istinito i opovrgavati vlast. Gomilu ne zanima idejna čistoća i sloboda, već se prepušta deliriju čula i cezarskom kanibalizmu (naspram Livijinog idejnog htijenja i rada savjesti, nalazi se grobarova indiferencija kojom radi posao i ništa ga ne zanima pod milim bogom). I najčistija ideja je perverzna pošto je relativna kao i njen autor.

Svijetom vladaju glupe ideje ili ljudska glupost kao svemirska sila, a ne čistoća ideje i ljudska pamet, slobodni duh i sloboda čovjeka. Aretej smatra da je tako oduvijek bilo i da će tako i biti bez obzira na sav naučni i tehnički razvoj civilizacije.

Smisao inteklektualne pobuneSamo pobunjena svijest i čin daju intelektu onaj nivo i kvalitet zahvaljujući čemu oni i uživaju naklonost Krležine misli i umjetnosti.

Ta svijest ne pristaje na tekući rad stvari, nego ga činjenjem i mišljenjem negira u cilju dostizanja slobodnog čovjeka, istinske pameti i dostojanstva života. Aretej je paradigma pobunjene intelektualne subjektivnosti koja ne savija svoj vrat pred oficijelnim bogovima i zemaljskim autoritetima, već se klanja jedino svom intelektu i savjesti. Drama opisuje kako intelekt drhti pred sjekirom vlasti i kako pamet mora podvijati svoj pasji rep pred glupošću kao svemirskom silom. No, kako je svaka sila za vijeka, intelekt se odlučuje na pobunu: „Neko je morao da otpočne ometati taj kriminalni ritam“.

Malograđanska ideologija i epikurejstvoNositelji malograđanske ideologije su isti oni likovi koji predstavljaju cezarsku politiku i duhovnost. Apatrid cijelu raspravu efektno

teorijski poentira svojom znamenitom tezom o sitoj gluposti koja sažima dvije bitne karakteristike malograđanske filozofije: pun stomak i praznu glavu, kao i ideologiju epikurejstva. Aretej drži da će se čovjek vratiti sebi tek onda kada se vrati svojoj ljudskoj prirodi, biću, kada prevlada malograđansku ideologiju koja ljudsko biće i egzistenciju podređuje svrsi karijere i interesa. Mediokritetstvo je ideal malograđanstva, a šarlatanstvo u struci, nauci i kreaciji je njegov pojavni oblik. Malograđanstvo ja masovna baza svih autoritativnih režima.

Epikurejstvo je atenska filozofska škola nazvana po osnivaču Epikuru. On je isticao ugodu kao najpoželjniju kakvoću, iako pod njom nije podrazumijevao tjelesne užitke. Prava se sreća može postići isključivo nadzorom nad samim sobom, kao i životom u tišini i miru. Takav život se dostiže uklanjanjem glavnog izvora tjeskobe – bilo kakve vjerskeusredotočenosti na život nakon života, dakle, treba pobijediti strah od smrti. Života nakon smrti nema jer se bogovi ne opterećuju ljudskim problemima. Treba samo potpuno i pozitivno živjeti. On podvlači da su preduslovi za uživanje u životu pribranost, uzdržanost i smirenost duha, a žudnju treba zauzdati.

Mediokritetstvo Krleža slavi i uzdiže faustovski princip, a ruga se mediokritetstvu i ljudskoj gluposti kroz vijekove. Ma kako to bolno zvučalo,

mediokriteti vladaju svijetom. Mediokritetstvo je ideja site gluposti i duhovne tromosti, antihistorijska kategorija i anticivilizacijska pojava. Mediokriteti vladaju nad knjigom, te ujedno i pale knjige.

Filozofija prirode i antropologijaKrležina filozofija prirode i antropologija su najskriveniji, odnosno najljepši segment cijele drame. Drama o Areteju otkriva da je do

prave prirode i ljudske prirode, do prirodne umjetnosti, politike, prava, medicine, historije, kao i do prirodne egzistencije moguće doći jedino preko tragedije te iste prirode u koju je vodi pobunjena svijest i djelatnost antropološke prirode i prirodno postojanje same prirode. „Nije bitno za nas da telefoniramo, nego to da iz nas telefonira još uvijek gorila“. „Pas će progutati hartiju sa Platonovim tekstom, ako je u njoj bila slanina“. Krleža ne cilja toliko na psa ili gorilu kao prirodne forme egzistencije - on dobro zna da će gorila i pas uvijek biti to što jesu, naprosto pas i gorila i ništa drugo. Krleža cilja na ono pseće i gorilsko u čovjekovoj prirodi.

Kritika naučno-tehničkog umaKrleža odbacuje optimističke teoreme o rastu ljudske svijesti i savjesti uporedo sa rastom proizvodnih snaga moderne nauke i

tehnike. Aretejem struji generalna Krležina postavka o cjelovitoj instrumentalizaciji i ideologiji medicinske i svake druge nauka u cezarske političke svrhe. Ta teza završava u etičkom relativizmu i nihilizmu slobode i saznanja. Naukom vlada mediokritetski prosjek, tj. šarlatanstvo i kozmetika, laž i neistina. Hipokrat kao paradigma medicinske etike obrće se u paradigmi koljačkog zanata. Pisac je svjestan značaja tehnike za čovjeka, ali njega najviše brine proces dehumanizacije do kog dovodi naučno-tehnički razvoj. Stoga on tako žestoko i kritikuje negativne učinke tog procesa, ali s ciljem antropologizacije civilizacijskog razvoja, a ne radi dekorativne preinake tehničke zbilje.

Pravo kao instrument političke sile

2

Dramom teče teza da pravom vlada ideologija vladajuće svijesti, politička oligarhija i totalitarna etika otuđene i moću obuzete političke elite. Takvo pravno stanje traje kroz cijelu ljudsku historiju u nepomućenom tendencijskom slijedu svoje biti. Kajovim i Blootenovim juridističkim formalizmom rukovodi logika visokosofisticirane laži u čijoj sjeni stoji politička moč koja svaku istinu može pretvoriti u laž i obratno.

Fašizam i staljinizamVrijeme događanja drame je 8. septembar 1938. godine, dan kada je Hitler održao čuveni govor u Ninbergu pred početak Drugog

svjetskog rata. O staljinizmu se ne govori u drami i pogovoru, ali je očito da Kajeva i Blootenova tehnika iznuđivanja i priznavanja asocira na na tehniku staljinskog pravnog formalizma. Apatridi, Morgens i Aretej ponavljaju kroz historiju spoznaju da cezari vladaju svijetom i da je nepravda sažet izraz političke sile u pravnoj sferi. Ko misli svojom vlastitom glavom neće dobro proći u totalitarnoj krčmi, malograđanskom ravnodušju i svijetu interesa i karijere.

Krležino ničeanstvo - vječno vraćanje istogSama filozofska kompozicija Areteja svojevrsna je parafraza Nietzscheove teze o vječnom vraćanju istog, pošto je Aretej isto što i

Morgens, Kajo isto što i Blooten, a Klara Anita je Livija Ancila. Vrijeme i historija su potpuno relativne kategorije, pošto je glupost postala apsolutna svemirska sila koja uređuje civilizaciju, rad i mišljenje, stvaranje i život. Seneka je nemoćan prema Hobbsovoj i Makijavelijevoj vučijoj prirodi čovjeka. Diskusija o političkoj instrumentalizaciji prava je uređena ničeanski, pa tako Kajo izgovara iste misli kao i Blooten. Preuzeti ličnu odgovornost spram života i oduprijeti se moćnom toku indiferencije i gluposti - to je Krležin i Nietzscheov izbor, odnosno Aretejev, Morgensov, Križanićev, Apatridski, Klarin, Faustov, Paulov, tj. Zdravorazumski izbor.

Ateistički um i religijska dogmaZajedništvom politike i religije nastaje prostitucija religije u njenoj političkoj i ideološkoj upotrebi kao i interesnoj instrumentalizaciji

njenog autentičnog bivstvovanja. Ta vrsta prostitucije religije nosi ime 'politička teologija' ili 'teološka politika'. Do koje mjere interes vlada religijom pokazuje nam gvardijanova izjava (čuvar groba Livije Ancile) da je dobro lagati u interesu svetačke slave. Iza ovog stava stoji interesna i karijeristička etika crkve o kojoj Krleža nema pozitivno mišljenje. K

Krleži je stalo do čovjeka kao najviše vrijednosti, i zato on slavi znanje, ljepotu, pamet, umjesto religijskog poklonstva i klečanja. Za njega je pametan čovjek onaj koji neće podilaziti autoritetima, već će tražiti samospoznaju, znanje i život s prirodom i ljudima kao dijelom prirode.

Biblijsko učenje je nedostatno Krležinoj i Aretejevoj filozofiji svijeta, historije i života, čiji je sastavni element teorija ateizma ili filozofski aspekt ateističke svijesti. Krajnji domet Krležinog ateizma i filozofije iskazuje se u materiji samoosvještenja vlastitog čovjekovog položaja, ona teži apsolutu, čistoj ideji, savjesti, životu, slobodi. Filozofsko stanovište o religiji je u Aretejevom slučaju duhovno iznad ateizma, zato što se temelji na pameti kao čistoj ideji koju prati etika kao brana instrumentalizacije znanja i egzistencije.

Relacija umjetnosti i politikeAretej stremi Krležinoj viziji sinteze umjetnosti i politike koja se može realizovati kao sretan i mudar ljudski život pod zvijezdama,

kao stvarna čovjecnost, ali to se ne može ostvariti zato što politika nije postala čovjecna djelatnost koja otvara mogucnost artističke i životne ljepote i zato što sama umjetnost nema čovjecne političke porive.

Može se reći da dva misaona gledišta odrežuju Krležino poimanje umjetnosti i politike. Jedno gledište se odnosi na žNietzschea - ono koje je na strani umjetnosti i njime se bavi, a drugo se tiče Marxa - ono pokriva političko nadahnuće Areteja.

Umjetnost se zadovoljava time da u svom mediju, artizmu, izrazi tragiku društva, dok je zadaća politike da se nadoveže na to i da u toj komunikaciji za samu sebe proslijedi smisao negacije ili pobune protiv tragike čovjekova raščovječenja (Krleža), tj otuđenja (Marx).

Filozifija historijeJuraj Križanić je stvarna ličnost (1618. – 1683. godina). Juraj Križanić je završio gimnaziju u Zagrebu. Studirao je filozofiju u

Grazu, a bogosloviju u Bologni i Rimu, gdje je i doktorirao. Njegovo najznačajnije djelo je neobjavljena Politika. U svojim političkim istupima otvoreno je propovijedao opravdanost buna i ustanaka protiv okrutnosti i tiranstva ruskog cara i njegove vlade. Naime, Križanić je želio moćnu, u smislu kasnijeg prosvijećenog apsolutizma, organiziranu rusku državu kao protutežu i branu Nijemcima koje je smatrao glavnim i najopasnijim neprijateljima svih Slavena. Na Nijemce se žestoko obarao zato što su stoljećima nastupali ekspanzionistički i osvajački prema slavenskim narodima, nastojeći podjarmiti i porobiti ih. Križanić je smatrao da je vjerski raskol za naš narod (Slavene) besmislen i štetan jer su ti vjerski sukobi upereni na naše međusobno uporpašćivanje i uništavanje i upozoravao je na to da oni koji među slavenskim narodima podržavaju vjerski razdor nama žele toliko dobra koliko vuci ovcama. Pravoslavno svećenstvo ga je optuživalo da je plaćeni agent Rima koji u interesu Rimokatoličke crkve radi na pokatoličenju Rusa i ostalih pravoslavnih Slavena.

Križanić je u svojim političkim pogledima uvijek stavljao nacionalne interese iznad crkvenih, a kada se radilo o nezavisnosti slavenskih država (Poljske i Rusije) odlučno je ustajao čak i protiv pape. U političkom djelovanju također se zalagao za socijalnu pravdu, ravnopravnost žena i dr. Okomio se i na plemiće. Križanić visoko cijeni rad i smatra ga jedinim opravdanim izvorom stjecanja. Križanić je bio protivnik mnogih crkvenih praznika za koje je smatrao da upropaštavaju i osiromašavaju narod. U svojim političkim viđenjima razlikovao je pravedne, opravdane ratove od nepravednih. Manje poznat kao glazbeni pisac Križanić je i na tom polju ostavio nekoliko radova. Križanić je poginuo 12. septembra 1683. godine u redovima poljske vojske prilikom opsade Beča.

Krležina filozofija historije se utemeljuje na spoznaji čovjekovog stradanja u vremenu. Tome je oprečna malograđanska, mediokritetska, šarlatanska, interesna, religijska, juristerajska historija. Sam Aretej je paradigma negacije cezarske politike i historijske krčme, iako ga ta krčma uspijeva slomiti. Prema Krleži, budućnost uvijek počinje aktuelnim činom i mišljenjem Ovdje i sada, budućnost se poima kao stvaralački akt. Ova svojevrsna teorija ide u pravcu uspostave sretne egzistencije za kojom Aretej i apatridi žude.

Historija i Krležina filozofija historije egzistiraju kao 2 paralelna toka i strukture koje su među sobom posvađane intelektom i antropološki: historija vladajuće klase koja iznosi samo svoju vlastitu historijsku istinu i historija ostatka bezimenog ljudskog mnoštva. Ona ide za tim da pomiri te dvije suprotnosti, te dvije historijske istine u korist ljudi i čovječanstva. Historija se ponavlja, Rim - Evropa. Krleža kaže da je čovjek isključivi autor svoje nesreće, tragične historije, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. On ukazuje na čovjekovu kanibalsku ruku koja je svoj sopstveni krvnik i svoja sopstvena žrtva.

Eros i Freud

3

Između Areteja i Livije postoji bračna ljubav, eros iz koristi, ljubav koja slijedi društvene navike i zatire autentičnost erosa. Eros kao sila koja obuzima Areteja javlja se u obliku crne Egipćanke. Livija i Aretej rade po nalogu libida, a ne pameti ili racija. Aretej je svojevrsni Freudov prethodnik jer se radi o preteči psihoanalize. Kod Krleže ono nad-ja ili racio nikada ne ide za tim da ukroti ili ubije ljepotu erotske ljubavi kao prirodne čulnosti. Ono najčešće egzistira kao paralela ili regulator koji zaprijećuje ljubavi da se sunovrati u ambis razvrata i perverzije, u rasčovječni eros.

Unutar Areteja se nadmeću dva erosa, dvije njegove energije: eros znanja, pameti, slobode, vječnosti, odnosno Faustovska čežnja, a druga strana je energija prirodnog erosa ili ljubavne požude. Tragika Livije Ancile je dvostruka tragedija, jer nježno biće jednom pobjeđuje vjera, drugi put eros, treći put interes, itd., poslije čega od prirodnosti i osjetljivosti ove žene ne ostaje ništa. Aretej vremenom biva potpuno pametno biće i počinje misliti o supruzi kao što se razmišlja o ribama u akvarijumu sa neprijatnim osjećajem hladne ravnodušnosti. Sve što pametnije i dublje zalazi u tajne erosa i što uvjerljivije uspostavlja svoje Faustovsko biće, on je sve nesretniji i prokletiji.

Freud: ''Jedna uspomena iz djetinstva Leonarda Da Vincija.'' - tu Freud govori o unutrašnjoj borbi između Leonarda istraživača i Leonarda umjetnika, gdje pobjeđuje prvi. Gotovo identičan proces se razvija kod Areteja. Nogometna i politička predstava, utakmica i miting, forme su masovnog ludila ili zavrnutog erotskog bitisanja ljudske egzistencije. To je egzistencija poludjelog erosa u dubljem smislu riječi.

Plebs kao vulgarna svjetinaKrleža se u ovom pitanju oslanja na Nietzschea i Giordana Bruna i to iznosi u Areteju. Fudbalska utakmica i politički miting služe

Krleži kao dobre metafore za predstavljanje masovne svijesti kao neumne i nekreativne, koja zatire individualnost i subjektivnu samoću, osnovne uslove stvaralačke slobode koju nije moguće postići u okolnostima gdje se čovjek prepušta logici stada i masovnog ludila.

- doba Rima - gladijatorske arene- 20. vijek – Evropa - politički mitinzi i utakmiseNišta se nije promjenilo osim scene.Krleža ipak u politici vladajuće političke cezarske totalitarne elite i duhovne krčme vidi temeljni uzrok čovjekovog stradanja u

historiji čiju najmasovniju formu tvori plebsovo stradanje budući da plebs sačinjava narodnu ljudsku većinu, masu. Plebs je u Areteju dat kao vulgarna svjetina što se pasivno predaje vladajućem toku stvari obavljajući najprljavije poslove u cezarskoj historijskoj kloaki.

Domovina i sloboda umaTema domovine se u Areteju javlja u tragičnoj egzistenciji ljudi bez domovine i doma - apatrida A i B. Oni lutaju svijetom kao što

Aretej luta za svojom pticom, tražeći slobodu ili zemlju kojom će moći naukovati i misliti po nalogu savjesti i naučne etike, a ne po nalozima sile, vlasti, politike, gluposti, prinude.

Vojska, rat, politikaSila koju predstavlja vojska kao struktura koja aktivno ratuje ili tek potencijalno prijeti svojom čizmom i batinom je bitna odrednica

na samo cezarske i totalitarne, nego svake političke vlasti do naših dana. Ističe se scena sa ratnim brodovima u Castelcaprinu koji nose imena velikana uma: Arhimeda, Aristotela, Julija Cezara, Marka Aurelija, Leonarda da Vincija, Dantea, Kanta, Galilea. Kad se ratnim napravama daju nazivi simbola ljudske pameti, onda je na djelu pometnja svake logike. U toj opasci je sadržana najtragičnija istina civilizacije, da ljudski um i nauka služe nečovječjoj svrsi rata kao modus ubijanja ljudi.

Rat Krleža doživljava kao ljudsko samouništenje čiji je on sam autor.On smatra da u ratu nema pobjede i poraza kao samodostatnih i ograđenih kategorija, nego samo poraza. Ljudska je nesreća na objema zaraćenim stranama. Po Krležinom mišljenju, čovječna politika može se utemeljiti samo pod uslovom da čovjek pobjedi životinju u samome sebi.

FilozofijaDrama zamjera filozofima i filozofiji što se prislanjaju uz političku vlast, a odbacuju domovinu i slobodu, što slijede Hobbsa, a poriču

Seneku, što se ulizuju cezarima, a ostavljaju čovjeka. Od Aretejevih filozofskih istina i filozofske egzistencije razlikuju se tzv. filozofske istine i egzistencije kojima dominira ideologija shvaćena kao lažna istina i prividna egzistencija. Filozofija sa velikim F označava u drami djelatnost uma, pametnu misao, aktivnost slobode, dok je filozofija sa malim f ideološka praksa i proizvodnja koja svršava u karijeri i interesu.

Pisac se u drami služi idejama nekolicine najglasovitijih filozofa iz istorije filozofije. Tu je prije svega Nietzsche sa idejom vječnog vraćanja istog, zatim Heraklit, Marx, Hegel, Darwin, te Hobbs. Krleža preko Fausta prenosi svoje ideje - to je čovjekova žudnja za spoznajom svega. Drama međutim, pokazuje da je Faust Aretej, Morgens, Paul, Klara, Alfonso, da su apatridi sličniji Sizifu i Don Kihotu nego sebi samima.

Krleža ne osporava filozofiju kao um i filozofe kao umne ljude, već filozofiju kao ideološku sluškinju politike i subjektivnost kao tok poslužništva. Kada Platon postane gvozdena grdosija i kada to postanu od reda svi velikani uma od Platona do Aristotela, Kanta i Galilea, to je siguran znak da je civilizacijom zavladala glupost i ludilo, perverzija uma i logike. Aretej je simbol pokušaja uspostave komunikacije između naučne spoznaje ili empirijskog materijalizma i utopijske svijesti koju gaji i sobom izražava filozofija i književnost.

Helenski idealDrama Aretej je plod piščevog dugotrajnog bavljenja starohelenskom psihijatrijom i neurologijom i produkt intenzivnog zanimanja

za antičku kulturu, umjetnost i filozofiju. Tako je i Aretej lik iz Grčke u 3. vijeku. On je metafora egzistencije antike u Rimu krajem 3. vijeka. Krleža u grčkoj kulturi, čiji je mitologija bitan moment, nalazi inspiracije za vlastite artističke fabule, nadograđujući ih vlastitom umjetničkom maštom. Spoznat tragično u ljudskoj egzistenciji - naučavao je Nietzsche - najviše poslanstvo umjetnosti i političke filozofije koju daje Krležina umjetnost. Možda se baš u tome nalazi smisao i svrha pozivanja na grčku mitologiju i tradiciju.

Europejstvo i enciklopedistikaPiščev interes se grana preko helenizma i dopire do Indije i Gangesa, Egipta i Aleksandrije, Sirije i Kine, Mesopotamije u svom

kretanju ka Evropi kao svojevrsnoj sumi sveg civilizacijskog iskustva historije i kulture. Kategorija čovječnog života srećne i pametne egzistencije koja se nastoji približiti vječnosti jeste ona kategorija koja upravlja pojmovima Evrope i enciklopedistike. To je ono vertikalno i bitno u Krležinom evropejstvu i enciklopedistici, dok se horizontalno iskazuje u panorami pojmova i imena zamašnog Aretejevog enciklopedijskog herbarija.

4

Najmjerodavnije je Krležinu političku misao razumijevati kao političku filozofiju ili teoriju tj. kao onu dimenziju politologije kojoj preteže filozofija ili teorija kao njena mjera. Sabirući pamet, eciklopedistika kod Krleže pomaže čovjeku da pobijedi historijsku i aktuelnu neman gluposti što je radikalno diferencira od svih enciklopedistika koje su reducirane na puko knjigovodstvo, herbarij spoznaja ljudskog iskustva koje miruje, statira, imitira, spava svojim dubokimm snom kao sita glupost.

Sloboda kao Aretejeva sumaSloboda je ontološka, artistička i filozofska suma Areteja. Za slobodom žude svi pozitivni likovi drame, svaki pojam i aspekt analize,

počev od savjesti do europejstva i enciklopedistike. Aretejeva savjest je nemirna zato što svijetom vlada tiranida političke gluposti u liku karijere i interesa, dok se sloboda uma i arta i slobodna egzistencija zatiru na svakom koraku. Do stanovišta slobode probijaju se samo oni odvažni, oni što drže do sebe i ne pristaju na kompromise sa silom i glupošću. Sloboda je akt negacije i misao pobune protiv nečovještva, akcija i mišljenje negacije političke tiranide, umna praksa očovječenja egzistencije s ciljem da se dostigne Faust. Ali Fausta konstantno prati Don Kihot i obrnuto. Slobodno biće je nesretno biće, jer udara u temelje historije civilizacije kojom vlada glupost i politička sila.

Umjetnost stoji na stanovištu slobode tek onda kada posjeduje svoja dva svojstva od kojih jedan dio čini dar kao uže ili striktno određuje umjetnost, dok drugu određuju umjetničke slobode i to čini pojam kičme, umjetničkog angažmana za ljudsku stvar kao akt stvaranja slobode. Umjetnik je na stanovištu slobode onog momenta kada umjetnički, s darom predoči koliko su se čovjek i čovječanstvo raščovječili. Međutim, ideja apsolutne slobode, za kojom žudi Aretej, postaje ideja tragike budući da cilja na nemoguće da preokrene historiju, civilizaciju, vrijeme.

Krleža - esej 'O patru dominikancu Jurju Križaniću' - Juraj Križanić – hrvatski AretejJuraj Križanić je varijacija Areteja, odnosno Fausta i Don Kihota, Sizifa ili Morgensa, apatrida, kako ga tretira Krleža.Juraj Križanić je pamet evropskog ranga svog doba, kao što je Aretej to isto bio u Rimu svog vremena, u najvišem antičkom smislu

riječi. Obojica su geniji koji se pokušavaju realizirati u moru teškog duhovnog prosjeka i vladavine gluposti i političke sile. To što je Križanić Hrvat veoma je značajna stvar za njega i njegov politički smisao, pošto teška egzistencija i sudbina njegovog naroda tjera tog slobodara i Fausta, iluzionistu i sanjara da traži spas za Hrvate žrtvujući toj golgoti život. Biti slobodan i uman Hrvat u Hrvatskoj u 17. vijeku, inače, biti Hrvat u historiji za pisca je isto što biti stranac u rimskoj civilizaciji pod kraj 3. vijeka.

Areteja i Križanića boli glava na isti način iako je razmak među njima 14 vijekova. Križanić stremi slobodi uopće, za koju znamo da nije moguće realizovati. Hrvati mogu postati slobodni ljudi ukoliko teže slobodi kao konkretnoj slobodi, vodeći računa da je hrvatska sloboda i sloboda uopće identična slobodi svakog naroda i individualizma. Križanićeva tragika je nalik pravoj grčkoj tragediji, zbiljskom stradanju čovjeku stoga što on kao Hrvat stalno historijski kaska, zaostaje, što je civilizacijski već iživljeno i što je sa stanovišta moderne postalo anahrono i prošlost.B it njegove tragike je što je hrvatski narod uvijek bitan po drugom, tuđinu, jačem, a ne po sebi i sopstvenim mogućnostima. Dno i vrhunac hrvatske tragedije sastoji se u Križanićevom hrvatskom udesu koji vlastitu slobodu, izlaz iz inferna, ne može naći unutar sebe, nego u novom porobljivaču.

Pojam sreće u Areteju - Krleža i Aristotel - paralelaAretej je sav okrenut pojmu čovjekove sreće, iako ga ta žudnja i to nastojanje skoro zakonito vode u tragediju i nesreću, stradanje i

muku, patnju i vlastite brige.Za tim žudi i Aristotelova Nikomahova etika, čitava njegova antička filozofija.To nije težnja za individualnom egoističnom karijerističkom srećom, nego za važnim najvišim pojmom sreće koju daje saznanje, ljepota artističkog djela i sreća drugih ljudi i naroda da dobro i srećno žive, pritom se opirući istoj gluposti i punoj drobini, mirnoj savjesti, indiferentnoj bezsavjesti, a da ne spoznajemo nasilje i političko nasilje.

5

ARETEJ - BILJEŠKE

Krležina književnost govori politički autentičnije od njegove čitave publicistike. Aretej je politički izvorniji od svih Krležinih djela, pod pretpostavkom da političko u književnosti treba ekskomunicirati. Ova drama iznosi tezu o prokletstvu čovjekove egzistencije koja je osuđena na ponavljanje historije u vladavini gluposti, a Krleža ističe da je to stanje nepromijenjeno od pojave čovjeka, ili u ovom slučaju od starog Rima do Evrope iz 20. stoljeća. 

Tu postoji važan moment u poređenju cezarizma sa fašizmom i staljinizmom. Cezarska politika je politika ljudske gluposti koja negira znanje. Pisac razbija tu iluziju, jer istinito znanje ne može biti protiv čovjeka. Čovjek je politička životinja – zoon politicon. Po Platonu je politička vlast uzrok ljudske tragedije, dok je Nietszche isticao to 'vječno vraćanje istog' u životu i svijetu. 

Savjest je centralna intelektualna kategorija u Areteju. Drama sažima i pjesnički izražava Krležin pogled na tragiku ljudske savjesti u blatu historije. Svi likovi u drami su dosljedni u slijeđenju vlastite savjesti. Politika u Areteju počiva na iznuđenim priznanjima, ucjenama i pritiscima do smrti, gdje nam se ukazuje na to koliko zapravo totalitarne strukture raspolažu životom. Nositelji politike u Areteju su Kajo Anicije Sever i barun Van Der Blooten, tipični predstavnici vlasti. 

U drami je prisutna i dihotomija likova: Aretej - Morgens, Livija - Klara, Apatrid A - Apatrid B, Sever -Blooten, koja raste do određene alter-ego varijante. To su različite vrste dihotomije - intelektualna kod apatrida, te ona duhovne tromosti kod čuvara. 

Prisutna je tu i dijalektika ideje, umijeća razgovora i naučne rasprave u književnosti, što je bitan dio Krležinog stvaralaštva. 

Faustovski moment je ideja nesalomljive čovjekove težnje za spoznajom, samospoznajom i i traganje za slobodom. Pokreće čovjeka na borbu: život ili smrt. Krležin Faust - Aretej uči od autentične prirode, prezirući mit. Veza je u tome da je i Goetheov Faust bio genije medicine. Krleža podržava ljudsku žudnju i opreku između nauke i egzistencije. 

Poetski karakter drame autor svjesno naglašava služeći se terminom slika, a ne činova. Tu predstavlja vizuelno različita sredstva pjesničkog oblikovanja o borbi čovjekovog srca i uma protiv surove stvarnosti, i borbi protiv duhovne tromosti. 

Smisao složene strukture Areteja odnosi se na funkciju legende u životu i umjetnosti, te na ljude iste kulturne kategorije u različitim civilizacijama. Legenda u Areteju je glavna odrednica struktuiranja drame, i okvir dramskih zbivanja, kakav srećemo i u Danteovoj Božanstvenoj komediji. Autor, kao i Dante, spušta likove iz svijeta realnosti u imaginarni svijet prošlosti. U Areteju istovremeno postoji nekoliko prostorno-vremenskih razina, a tematiziraju se nasilje, totalitarizam, ljudska savjest i politika.

Glavni lik - Aretej, grčko-rimski ljekar iz Kapadokije, arhijatar Palatinskog dvora i slava evropske medicine dolazi u sukob s vlašću. Živi u doba kad su tzv. bogovi medcine i medicinski rituali važniji od medicinskog dokaza i stvarnosti medicine. On ta vjerovanja smatra idolopoklonstvom, jer je hipokritovac u idealnom smislu. 

Apatridi i dr. Morgens su moralisti i beskućnici, brodolomci na talasima međunarodne situacije 1938. godine. Odbijaju da se pokore trogloditima, čuvajući ideale svoje zakletve. Oni su politički sumnjiva lica, neshvaćeni i protjerani intelektualci, eruditi. 

Livija i Klara su golgotski motivi žena, njihova povezanost i dihotomija su tim jače jer ih u scenskoj izvedbi glumi ista glumica. Za Klaru je sve 'bez perspektive', a za Liviju 'beznadno sve'. Klara i Livija su dramske konstante, jer je u pitanju drama ljudske pameti, a ne ljudskih emocija. 

Kajo Anicije Sever i barun Van Der Blooten su nosioci vlasti, progonitelji i antietičari. I njih glumi isti glumac, i time su povezani. 

Legenda o Svetoj Ancili, rajskoj ptici, uzeta je iz poznate hagiografske zbirke Legenda Aurea, koju je napisao dominikanac Jacobus de Voragine. U drami apatridi uzimaju tu ulogu vođenja kroz svijet legende. Krleža ovdje pokušava razbiti građanski mit o nepromjenjivom poretku stvari. 

Muzički motiv u Areteju je konkretan. Radi se o Bethovenovoj Petoj simfoniji, i to andanteu - polaganom tempu, čime se određuje ritam čovjekove borbe i njenog trajanja. Spominju se još Chopin i Schoneberg.

6

Naša kuća 

 Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao! I nema Božjeg dana

 Kad krv ne bi iz novih briznula rana I nema Božjeg dana

 Kad ne bi neko plakao O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!

 U kući se našoj bodu k'o otrovne ose Po hodniku gdje petrolejke gasnu

 U prljavoj spirali, crne sanduke nose O,koliko se se duša kod nas u kući tali  A ljudi očajno viču po stubama u spirali

 Oči bolesnih žena, što peru u pari rublje U ognjici gore, k'o grozničave zublje

 I viču grozne crne stube U kući se našoj ljudi i žene Sa strahom u duši ljube

 Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk I bijesovi se biju u očima ljudi

 Na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi

 O, nad kućom našom gori zvjezdan luk

 I bijesovi se biju, I pokućstvo se lomi

 I ljudi se svađaju A rodilje viču

 Već opet se negdje škrofulozni gnomi Rađaju

 I novi martiri niču I negdje brenči harfa

 To luđak neki svoje mrtve oplakuje sne

 I to je Sve..

Miroslav KRLEŽA, 1918. godina

7

CITATI

Prva slika

PRVI ČUVAR: Promatrao sam neko jutro, u svitanje, kopca kako razgovara s grlicom, baš upravo tu, na grobu Svetice. Pričao sam to našem patru gvardijanu. To si izmislio, kaže pater gvardijan meni, ali je, kaže pater, dobro lagati u interesu svetačke slave! To je duši korisno kao da si izmolio 3 Zdravomarije.' (str. 15)

APATRID A: To je upravo ono što ne možemo da znamo: do kog su ih stepena morile moralne glavobolje? (str. 17)

APATRID A: Današnja Evropa iz njegove perspektive, to bi bila dijagnoza za sve naše bolesti mnogo pouzdanija od svih glupih, megalomanskih ditiramba o Dvadesetom stoljeću. (str. 20)

APATRID A: U nama je 'njihovo' sve što je u nama još uvijek antropoidno! (str. 20)

APATRID B: Mislite li da bi čovjek iz trećeg stoljeća mogao da nam očita moralnu prodiku? (str. 21)

Druga slika

LIVIJA: Bogovi strepe pred pogledom čovjeka da ne bi otkrio do koga su stepena neobrazovani u svojoj provincijalnoj zapuštenosti! (str. 27)

LIVIJA: Kažem ti da se ne pozivaš na svoje bogove, jer je to ispod svakog ljudskog dostojanstva. (str. 28)

ARETEJ: U tome i jeste stvar da mi je dosadilo glumiti! To je jedini moj argument! Svi ste mi dosadili. (str. 28)

KAJO: Glumeći, sumnjati u smisao vlastite glume, tako glume samo slabi glumci! (str. 28)

KAJO: Plebs, međutim, pod vašim 'dostojanstvom' ne zamišlja ni muziku ni poeziju, nego: što je tvoje, to je i moje. To je ta vrsta duhovitosti u nižim spratovima rimske gomile. Tih barbara ima iz dana u dan sve više: provrvjeli su na sve strane kao mravi. Između ovih mojih bradonja najmanje polovina gosti se svakog jutra ljudskom krvlju u slavu vašega hebrejskog bastarda koji dolazi da ostvari plebejski red u Rimu. U ime čega? U ime toga vašeg glupog 'dostojanstva čovjeka'! (str. 28)

LIVIJA: ... a znati da sve to nije istina, to si ti, takvi su tvoji bogovi i vaše božanske metode. (str. 29)

ARETEJ: Ono što ja radim ne zanima nikoga, ono što ja mislim, to ne čita niko, i ništa nemam do ovih svojih rukopisa, a ti ih pališ kao pravi troglodit! Da zato otrujem jednu ženu da bih mogao dalje glodati svoje pasje kosti, dosadilo mi je. Klaudija Paulina očekuje me kao jedinu nadu u ovoj ludnici, neću više da budem palatinska hijena! (str. 29)

KAJO: Priznali su svi i svi će uvijek priznati sve, i što je na kraju to tako važno da se nešto prizna kad je priznanje formalnost u koju niko ne vjeruje! (str. 29)

LIVIJA: Ti znaš da lažeš, a ipak lažeš! Ti nisi čovjek! (str. 30)

LIVIJA: Svi vi u svojoj ste majmunskoj mudrosti dotjerali tako daleko da ne umijete više ni plakati. Da se poklonite pred bolom čovjeka, ni to više ne umijete. Od kamena ste, slijepi i gluhi, kao svi vaši idiotski kipovi! (str. 31)

KAJO: Pa da, Sin Božji u krilu Majke Svoje kao simbol ljubavi. Što se vi rugate našim bogovima da su pederasti i pijandure? Sto puta je bolje biti pederast nego ovakav zlikovac koji kolje ljude radi 'medicine'. (str. 31)

ARETEJ: Ne umijem drugo nego da ti ponovim: dosadila mi je igra s bolesnim majmunima. Svejedno kada, gdje i kako, na kraju igre ipak, ugrist će te neminovno. (str. 33/34)

ARETEJEV GLAS, iz tmine: Smrtonosno je stidjeti se pognute glave, isto tako kao što je smrtonosno promatrati stvari otvorenih očiju. (str. 46)

Treća slika

ARETEJ: Oprostite, kamo sam ja to zalutao?APATRID A: U Evropu... (str. 63)

8

APATRID A: Sagradili smo Mirovni Hram i u tome Hramu palimo vječnu vatru, ali Rat nam je jedini Ideal. (str. 65)

MORGENS: Nauka uopće sanja, ako se pravo uzme, i to nije tako glupa misao. Nauka veoma često spava mrtvim i bezidejnim snom. Ona hrče na katedrama i od te njene grmljavine odjekuju sve aule svijeta. (str. 69)APATRID B: Puna drobina i dubok san, san bez savjesti i bez misli, san, u jednu riječ, koji se podudara s pojmom site gluposti, to je još uvijek jedini medicinski ideal na svijetu. (str. 70)

Četvrta slika

ARETEJ: Medicina nije filozofija, medicina je pamet. (str. 75)

ARETEJ, u mislima: Vi, dakle, znate koliko ima sunaca i koliko bolesti? A što je s onim mladićem koga su ubili jučer ovdje pred apotekom?APATRID B: To je politika.ARETEJ: Da! Čovjek je politička životinja. A što je politika?APATRID B: To je borba protiv životinje u čovjeku. Borba protiv tiranide. (str. 82/83)

ARETEJ: 'Ubiti ili dati se ubiti?' To se zove danas politika? (str. 83)

MORGENS: Kad bismo posumnjali u sve što znamo, to bi bilo slaboumno samoubojstvo. (str. 84)

ARETEJ: Kad bi priroda znala što radi, onda onaj ondje iz Rima ne bi mogao tako grubo prijetiti čovjeku lažima i umorstvom. (str. 85)

MORGENS, nervozno: Kako vi znate što su mi javili iz Rima? To su sve fikcije!ARETEJ: Znam jer sam otkrio tajnu ljudske gluposti. Glupost je svemirska sila, ona je jedina koja postoji pod zvijezdama, ona ih pokreće, i zato priroda nema i ne može imati nikakva plana. (str. 85)

ARETEJ: Govorio sam Liviji godinama da su novorođeni bogovi mnogo opasniji od starih umornih pederasta. (str. 87)

ARETEJ: Svaka bitka zapravo je samoubojstvo jedne te iste vojske! (str. 88)

ARETEJ: Ptica je mrtva. I Arinoina ptica je mrtva. Povjerovao sam da čovjek može da pobjegne iz svoga vremena ako čuje njen glas. Čuo sam je, a ona je mrtva, Klaudiju sam otrovao, Liviju su ubili, mislio sam da preplivam i preplivao sam i sad sam tu na drugoj obali. (str. 89)

Peta slika

APATRID A: Evropa umire, a da se zapravo još nije ni rodila. Koja je civilizacija tako brzo nestala kao evropska? Nema joj ni pedeset godina. (str. 92)

APATRID A: Kad čovjek ne bi tako trajno gubio pamćenje, uvijek bi znao što treba da radi. Ako ni po čemu, a ono po sjećanju na batine. Kao pas. Historijsko pamćenje, međutim, jeste dim. (str. 93)

ARETEJ, u sandalama, bosonog, zaogrnut crnom kućnom kabanicom: Ne znam, steže mi dijafragmu, to je tamna muzika, žubori kao potok u tmini, a opet je melem, ne znam. Ranjena ptica, slomljenih krila, tuga za daljinama, tako, žalost što ne možemo da živimo čovjeka dostojno, a ipak, ona ipak govori o tome da se može živjeti ljudski, ne znam kako bih da nađem pravu riječ: stidim se svojih sramota... (...) Ako je neko bogovima ravan, onda je to ta muzika. (str. 96)

ARETEJ: Zašto plačete, Klara? Prostor i vrijeme pretvorili ste u snage čovjeku sklone, vode, vatru, gromove, životinje, sve ste podredili svojoj volji i svako razuman trebao bi da poklekne pred punim smislom vaše svijesti i da vam na koljenima prizna da ste giganti, a vi tugujete kao da vam je neko umro. (str. 96)

ARETEJ: Sve naše inspiracije rađale su se noću. Sve što je uzvišeno i mudro rađalo se potajno, u sjeni krvničke sjekire. Pamet se kretala pod krinkom. A ovi vaši meridijani kojima ste obujmili zemlju kao loptu, to su podnevni lukovi puni svjetlosti. Niko od vas nema razloga da plače. (str. 96)

ARETEJ, zbunjeno: Šta hoće ovi ljudi od vas? Ako hoće vaše glave, skinite vi njihove.APATRID B: A zašto vi niste skinuli glave svojim krvnicima?ARETEJ: Kod nas nije vladala pamet, nego umorstvo! Kod nas niko nije sumnjao u Ilirika da nije Bog, a vi ste oborili sve bogove. (str. 101)

9

ARETEJ: Što je to?MORGENS: To su naši bogovi za koje vi mislite da smo ih oborili. (str. 101)

APATRID B: Kad ubojice udovice svojih žrtava hapse kao bludnice, a ljude koji neće da ubijaju vješaju kao zločince, to je sinteza jednog vremena koje samo sebe apostrofira kao 'herojsko'! (str. 104)

MORGENS: Takvu perfidiju prekriti dostojanstvom svoga potpisa znači pretvoriti se u moralni kadaver, a od mene ne može niko tražiti da počinim moralno samoubojstvo! (str. 108)MORGENS: Moje Djelo stoji pred čitavim svijetom trajnije od svake policije! (str. 108)

ARETEJ: Ako je istina da ova noć traje već više od dvije hiljade godina, onda ovi zlikovci prijete smrću čitavim pokoljenjima! (str. 110)

APATRID A: Ostavio nam je jedan citat iz Seneke da je čovjek čovjeku svetinja, a to nije mnogo više od ništa.KLARA: To je mnogo više od ništa, doktore, i to je zapravo sve što je čovjeku suđeno da spozna pod ovim zvijezdama. (str. 113)

APATRID B: Međutim, takav sistem mišljenja ima svoju perverznu logiku, a ona nas dovodi do toga da mnogi ljudi danas lutaju svijetom kao perverzni kandidati smrti. I to je veoma jednostavno i logično.APATRID A: A onda će ih jednoga dana balzamirati, pretvoriti ih u metafizičke lutke, izložiti u srebrnom sarkofagu i dalje ubijati u njihovo i naše ime. Postat će sveci, zvonit će im zvona, u njihovu slavu izricat će se smrtne osude, klanjat će im se pokoljenja kao pozlaćenim kipovima, plovit će kao oklopnjače i iz ubojnih ždrijela rigati vatru uz grmljavinu gromova, klečat će pred njima stoljeća kao pred negacijom pameti i morala i svega što su ikada htjeli i mislili, što su propovijedali i vjerovali. To i tako. To su perspektive tog ukletog fetišizma koji proždire sve ljudsko kao Saturno. (str. 113/114)

KLARA: Što se zbiva s mrtvim tijelom čovjeka poslije njegove smrti, da li postaje drveni svetac na oltaru kome zvone zvona ili ne, to za nas žive ljude nije važno! Za nas je važno samo to što se zbiva danas i ovdje s nama i među nama, i prema tome, ne preostaje nam nego da se pokoravamo svome vlastitom ukusu i da razlikujemo što je spojivo s boljim običajima, a što nije. To znati jednostavno je kao i disati, dok je čovjek živ, on diše, a sve ostalo su riječi... (str. 114)

MORGENS: Evo svjetlosti! I tu svjetlost poklonila nam je ljudska ruka. (...) U svakom slučaju ljudska ruka je savršenstvo od remek-djela kome se ne bi moglo ništa ni dodati ni oduzeti.APATRID B: Da, ali ima tamo jedna Aretejeva emendacija toga galenskog apokrifa. Ima tamo jedan 'a ipak'! A ipak je to remek-djelo ruka majmuna. (str. 115)

10