Sveuilite u Mostaru

Sveuilite u Mostaru

Filozofski fakultet

Odjel: hrvatski jezik i knjievnost

Konverzacija

Seminarski rad iz predmeta KomunikologijaUvod

Konverzacija je rezultat visokog stupnja koordinacije i suradnje izmeu sudionika. Svaki od sudionika u razgovor unosi pravila koja odluuju o tome kada e se govoriti, koliko dugo, koliko e biti neverbalne komunikacije, o jaini njihovih glasova i o drugim stvarima. Iz toga vidimo da konverzacija nije neto to se deava samo od sebe.

Ako sudionici pripadaju istoj kulturi, vjerojtno e imati ista pravila konverzacije, to im omoguuje uspjenu realizaciju razgovora. Ipak, ljudi u konverzaciju unose svoje osjeaje, osobnost i predrasude, pa i nije lako odrati konverzaciju na pravome putu.Znanje o nainima uspjenog konverziranja vano je kako za postizanje neposrednih komunikacijskih ciljeva tako i za dugorone odnose.

Ljude upoznajemo upravo kroz konverzaciju, te tako odravamo, poboljavamo ali i slabimo i razaramo nae odnose.

U tome smislu konverzacija je zahtjvna aktivnost.

Sloena narav komunikacije

Konverzacija zahtjeva mnotvo vjetina, te je njena organizacija izrazito strukuturirana.

Konverzacijska pravila su propisi o verbalnim i neverbalnim ponaanjima koja bi sudionici trebali oitovati u odreenom tipu interakcije. (Pearce i Cronen 1978.; Cushman, 1977.; Reardon i Fairhurst 1979.; Shimanoff 1980.)

Pod vrste interakcije podrazumijevamo neslaganja, rasprave, pregovaranja, pozdravljanja itd.

Poznavanje pravila konverzacije doputa komunikatoru upravljanje tijekom iste.

Sposobnost upravljanja konverzacijom ovisi o postojanju nekih pravilnosti to ih jedan ili drugi sudionik konverzacije mogu iskoristiti, a to opet ovisi o stupnju poznavanja tih pravilnosti. Naprimjer, uz postojanje tipinog pravila konverzacije koje nam govori da nije pristojno prekidati nekog dok govori, nenadano prekidanje govornika moe osobi koja je govorila dati do znanja da je to bilo predugo i da je tema o kojoj je govorila bila dosadna.Ljudi nisu uvijek svjesni pravila koja upotrebljavaju prilikom razgovora. Mnoga od tih pravila su implicitna, kako smo ih esto upotrebljavali tako su postala naom prirodom, to jest postala su automatsko, skriptirano ponaanje.

O pravilima moemo misliti kao:

Preuzetim pravilima

Osobnim pravilima

Preuzeta pravila su ona pravila koja uimo od drugih, pritom ih ne mjenjajui. to se tie takvih pravila, vlada visoko slaganje izmeu ljudi iste kulture.

Osobna pravila su propisi pojedinih osoba za vlastito ponaanje.

Primjena i jednih i drugih pravila ovisi o sudionikovoj percepciji situacije, odnosa i tipa konverzacije. Oslanjanje na preuzeta i osobna pravila mogu se ponovno promijeniti izmjenom tipa odnosa ili tipa konverzacije.

Ako se komunikatori dobro poznaju, to znai da je velik dio posla u sporazumijevanju ve obavljen.

No bez obzira na to jeli se komunikatori dobro poznaju ili uope ne poznaju, nije velika vjerojatnost da e primijeniti ista pravila. Uvijek postoji velika mogunost da komunikatori razliito interpretiraju situaciju, odnos i konverzaciju.

Struktura konverzacije

Prije nego usklade pravila u konverzaciji, sudionici moraju odrediti strukturu konverzacije.

Po Frentzu (1976.) model strukture konverzacije obuhvaa 5 faza:

1. Inicijalna faza: razmjena pozdrava

2. Definiranje pravila: faza dogovaranja o tipu interakcije i o potrebnom vremenu

3. Potvrivanje pravila: dogovor o tipu interakcije i vremenu koje e se na nju potroiti

4. Faza strategijskog razvitka: razdoblje rasprave o temi

5. Zavrna faza: promjena teme ili oprotaj

Neke konverzacije zahtijevaju pozdravljanje, razvitak pravila, potvrivanje , strategijski razvitak te zavretak, dok druke to ne trae. No u svakom sluaju, struktura razgovora je prisutna. Takav skup pravila osigurava urednost konverzaciji.

Govorni ini

Govornim inima nazivamo verbalna ponaanja od kojih se sastoje pojedine faze interakcije. To su vrste verbalnih ponaanja kojima se prenose poruke, a razlikuju se po svrsi. Tako imamo zahtjeve, tvrdnje, savjete, pitanja, objanjenja, itd. Svaki od njih je prihvatljiv ili neprihvatljiv za ukljuenje u odreenu fazu ili tip razgovora.

Odnos moe utjecati na primjerenost vrste govora. Naprimjer, vrsta braka utjee na vrste izraza to ih upotrebljavaju suprunici.

Spol takoer utjee na govorne ine. Naprimjer, ene rjee prekidaju druge negoli mukarci. One se takoer i slue veim brojem kvalifikatora kao to su moda i katkad, a takoer i vie ute od mukaraca ta vrijeme muko-enskih razgovora. (Zimerman i West 1975.; Eakins i Eakins 1978.)

Istraivanja pokazuju da se od ena oekuje podrka, neagresivnost te prijateljstvom dok se od mukaraca oekuje inicijativa, dominantnost te kompetentnost. (McLaughlin, Cody, Kane i Robey 1981.)

Vrsta odnosa, spol i situacija nisu jedini initelji koji utjeu na izbori govornih ina. Nema dogovora oko toga koji e od govorni inova biti najprikladniji za neku konverzaciju. esto ljudi govore kada bi trebali sluati, inzistiraju na svom stavu kada bi ga trebali objasniti, kritiziraju kada bi trebali savjetovati itd.

Koordinirano upravljanje znaenjem

Kada dvoje ili vie ljudi razgovara, ulaze u aktivnost meusobnog utjecanja, u kojoj svaki komunikator djeluje na ponaanje mogunosti ili opcije ostalih (Capella, 1985.)Naprimjer, uporabom primjedbi kao To je vrlo zanimljivo. Komunikator moe poticati govornika da nastavi govoriti. Isto tako, moe ga obeshrabriti s izrazom dosade na licu.

Nekoliko je teorija o upravljanju i voenju konverzacije, a jedna od njih je i teorija koordiniranog upravljanja znaenjem komunikatori upravljaju svojom koverzacijom prilagoavajui pravila ili stvarajuu nova kada prilagodba postojeih nije mogua.

Pearce (1976.) govori kako su konsenzualna pravila vaan uvjet koordinacije, predstavljaju zajednika pravila. Ako komunikatori nemaju jednaka pravila o tome kako bi se razgovor trebao odvijati, vjerojatnost da e ta konverzacija biti uspjena je mala.

Konvergencija

Konvergencijski model (Rogers i Kincaid, 1981.) nastoji odgovoriti na pitanje kako se komunikatori slue informacijama, bez obzira na to jesu li one u obliku pravila ili nisu, da bi postigli slinosti svojih pogleda u nekom predmetu.

Rogers i Kincaid definiraju komunikaciju kao proces u kojem sudionici stvaraju i razmjenjuju informacije da bi postigli uzajamno razumijevanje. (1981., 63).

Isti autori definiraju konvergenciju kao tendenciju kretanja jedne ili vie osoba prema jednoj toki, ili tendenciju jedne osobe da se kree prema drugoj i s njome sjedini u zajednikom sreditu (1981., 65).

Koordinacijskim i konvergencijskim modelima je zajedniko da je to relacijski pristup interpersonalnoj komunikaciji, gdje je shvaena kao aktivnost kojojm ljudi koordiniraju ili pribliavaju svoja miljenja, osjeaje i ponaanja u tijeku razgovora.Upravljanje konverzacijskom koherencijom

Konverzacijska koherencija je pozicioniranje verbalnih i neverblanih ponaanja, jer je treba znati to e se rei i kada to uiniti.

Stech (1979.) konstatira da se o koherentonm razgovoru moe govoriti kada su konverzacijski ini povezani sa prijanjima i sa onima koji tek dolaze. Koherentnost trai osjetiljivost za trenutak kada treba pustiti druge da govore.

Uzimanje rijei je najbitniji aspekt konverzacijske koherencije. Istraivanja pokazuju da su ljudi iznimno svjesni trena kada mogu preuzeti rije, kao i trena kada rije treba dati nekom drugom. Osim u promjeni govornika, koverzacijska koherencija zahtijeva i suradnju u pogledu trajanja nastupa, u pogledu istinitosti, relevantnosti i jasnoe izjava.

Prema tome, razlikujemo 4 naela konverzacije:

1. Naelo koliine zahtijeva: Doprinos mora biti informativan onoliko koliko to zahtijeva svrha razgovora.

U izjave ne treba unositi vie informacije nego to se zahtijeva.

2. Naelo kakvoe zahtijeva:

Ne govori ono za to misli da nije istinito, to jest, ne lai.

Ne govori ono za to nema dokaza.

3. Naelo relevantnosti kae:

U svojim izjavama nastoj biti relevantan.

4. Naelo naina zahtijeva:

Izbjegavaj nejasno izraavanje.

Izbjegavaj dvosmislice.

Budi kratak.

U svojem izlagaju budi sreen.

Neverbalno upravljanje konverzacijom

Osim to u konverzaciji upravljaju verbalnim izrazima, komunikatori to rade i onim neverbalnim. Neverbalnim znakovima vie se vjeruje, osobito kad se protive onim verbalnim. Niz studija je pokazalo da se, interpretirajui poruke, odrasle oobe vie oslanjaju na neverbalne nego na verbalne znakove.

Neki od aspekata neverbalnog ponaanja su:

Izrazi lica. Mnoga istraivanja se bave izrazima ovjekova lica. Pravila pokazivanja odreuju treba li izraz lica pojaati, smanjiti, neutralizirati ili maskirati izrazom nekog drugog osjeaja. Istraivanja takoer pokazuju da se ljudi razlikuju po sposobnosti izraavanja osjeaja (Ekman 1978.; Buck 1984.). Tako ene ee izraavaju strah ili zadovoljstvo od mukaraca. Takoer se pokazalo da su djeca spontanija u izraavanju pozitivnih za razliku od negativnih osjeaja. Za interpretaciju lica vaan je kontekst razgovora. Naprimjer, smjeak ne mora uvijek biti pozitivan znak. On moe posluiti i kao znak nevjerice, nedostatak simpatije za neiji problem itd.

Pokreti tijela. Udvaranje, dominantnost, podreenost i ostrale relacijske poruke se esto prenose pokretom (A. Scheflen: Govor tijela i drutveni red; 1972.). Istraivanja tjelesnih pokreta pokazuju da su u nekim sluajevima njihova znaenja prilino stalna. Ljudi se takoer slue tjelesnim znakovima u stvaranju zakljuka nastoje li ih drugi prevariti. Iz tjelesnih pokreta se takoer mogu dobiti poruke o simpatiziranju. Kontakt oima. Oi su izvor poprilinog broja informacija za vrijeme interakcije. Exline i Fehr (1978.) otkrili su da je gledanje u sugovornikove oi ee za vrijeme sluanja nego govorenja. Nadalje, podreene osobe pokazuju veu vizualnu pozornost pri sluanju. Niska razina kontakta oima smatra se znakom manjka zanimanja za temu ili za partnera u razgovoru. Otar pogled se moe shvatiti kao prijetnja.

Prostorna udaljenost. Udaljenou se takoer prenosi mnotvo informacija. Tako primjerice, Arapi za vrijeme razgovora stoje blie sugovorniku nego Englezi i Amerikanci. Spol takoer ima ulogu. Mala udaljenost izmeu pripadnika istog spola obino je prihvatljivija kod ena nego kod mukaraca (Henley 1977.). Na udaljenost djeluje i narav odnosa sugovornika.

Popravljanje greaka u konverzaciji

Postoji vie vrsta konverzacijskih popravaka, a to su opravdanja, isprike, racionalizacija, odbacivanje i demanti.Opravdanja su isprike ili izgovori za neprimjerena ponaanja. Pomou opravdanja, nelogino i neispravno ponaanje bi trebalo dobiti izgled loginog, odnosno ispravnog. Katkada se opravdanja iznose ak i prije objavljivanja same poruke. Opravdanja spaavaju konverzaciju kada se izgovori ili uini neto neprimjereno. Ona su tako jedan nain upravljanja konverzacijom, inei neto neprihvatljivo prihvatljivim.Isprike su takvi popravci konverzacije pri kojima osoba doputa postojanje povrede pravila, no ujedno smatra da se to nije moglo izbjei. Takva opravdanja odbacuju odgovornost prekritelja.

Racionalizacijom prekritelj prihvaa odgovornost za poinjeni prekraj, no nastoji dogaaj redefinirati u smislu pozitivna ishoda. Tom metodom se moe smanjiti ozbiljnost prekraja, te ujedno porie da bi netko mogao biti povrijeen.

Odbacivanjem osoba nastoji nametnuti vlastito vienje situacije.

Demanti opovrgava negativno znaenje izreene primjedbe (Hewitt i Stokes, 1975.) Demant je po tome pokuaj da se sprijei mogui negativan dojam. Svatko nekada u tijeku konverzacije, kae neto to bi moglo stvoriti negativnu sliku o govorniku. Da bismo to sprijeili moemo demantirati mogue negativne dojmove i prije nego smo neto izrekli.

Uklanjanje pogrenih obrazaca

Osim pojedinanih greaka, komunikatore rade i neke trajne disfunkcijske obrasce komuniciranja, koje nazivamo ubilakim repetitivnim epizodama ili skraeno UREP-om (Cronen, Pearce i Snavely, 1979.).To su negativni obrasci interakcije i na njih su se partneri ve priviknuli.

UREP je mogue prekinuti samo ako je jedan od komunikatora voljan promijeniti obrazac. Najee se deavaju unutar obitelji, tj. izmeu roditelja i djece, gdje se stvaraju vrlo otporni obrasci interakcije.

Tri pristupa prouavanju konverzacije

Relacijski pristupPrema Millaru i Rogersu (1976.) pravilima se ne moe objasniti ba sve to se deava i konverzaciji. Komunikatorima je dano mnogo prostora, te je tako konverzacija dijelom kreativan proces.

Millar i Rogers tvrde da su nai izbori govornih ina voeni prethodnim postupcima sudionika, pri emu je svaka akcija jednog od njih podraaj za akciju drugog. Dolazimo do zakljuka da je svatko od nas barem polovicom odgovoran za odnose s drugim ljudima. Nae ponaanje slui kao podraaj za njihova.

Gore navedena dva autora (Millar, Rogers) su postavili shemu kategorija za praenje naina kako doprinosi svakog sudionika utjeu na tijek razgovora, pa razlikujemo:

Komplementarnost izraz kojim se opisuju djelovi interakcije, u kojima oba sugovornika prihvaaju istu definiciju odnosa.

Simetrija ukljuuje pararelna ponaanja sudionika, pri emu oba poduzimaju poteze odozgo ili odozdo, to jest suprotne ili sukladne. Korekcija oznaava situacije u kojima su izjave sudionika razliite ali ne i suprotne u smislu smjera kontrole. Nastupaju kada jedan od sudionika smanjuje vanost kontrole.

Prema relacijskom gledanju na interpersonalnu komunikaciju, svaka akcija jednog od komunikatora je pod utjecajem prethodnih akcija drugih komunikatora.

Svaka se izjava promatra kao rezultat prethodnih i pretea buduih izjava.

Pristup sa stajalita drutvene razmjeneTeoretiari ovog pristupa vjeruju da konverzacija znai razmjenu resursa meu komunikatorima, u nastojanju da ostvare neke svoje ciljeve. Roloff (1981.,30) definira interpersonalnu komunikaciju kao simboliki proces u kojemu dvoje ili vie ljudi, povezanih nekim odnosom, isporuuju resurse ili pregovaraju o njihovoj razmjeni.

Komunikatori primjenjuju i neverbalne izraze pozornosti radi postizanja nekih svojih ciljeva. Recimo, da bi potaknuo samo-otkrivanje, komunikator moe stalno kimati glavom za vrijeme neijeg govora. Kimanje, smijeak te kontakt oima u pravome trenutku, razgovor ine ugodnijim i potiu sugovornika na davanje korisnih informacija.

Teorija drutvene razmjene tvrdi da ljudi ulau energiju potrebnu u komuniciranju zato to oekuju da e iz tog razgovora izvui neku korist za sebe.

Ova teorija moe se primijeniti za svrhe tumaenja nekih aspekata upravljanja razgovorom. Naprimjer, to se tie duljine govora sudionika. Ako jedna osoba govori dugo, nai e se u dugu prema sugovorniku. No ako je ta osoba vieg statusa, dug nee nastati. Pokazivanje zanimanja, pozornosti te suradnja u postavljanju konverzacijskih pravila i u njihovu pridravanjum daljnji su aspekti interakcije. Naprimjer, ako netko pozorno slua neto o emu vi priate, to vama namee obvezu da i vi sasluate sugovornika.

Pristup sa stajalita predstavljanja samoga sebeTeorija Ervinga Goffmana, poznata pod nazivom samopredstavljanje, usmjerena je na dramu koju sudionici razgovora izvode u komunikaciji.

Prema toj teoriji, akteri konverzacije su svojevrsni glumci i svojim ponaanjem ele postii nekakav dojam u sudionika konverzacije.

Goffman (1959.) kae da se interakcija s drugim osobama sastoji iz slanja obavijesti o samome sebi, uz istodobno primanje informacija o ostalim sugovornicima.

U tijeku interakcije, komunikatori upotrebljavaju defenzivna i protektivna ponaanja radi zatite dojmova koje su izazvali.

Defenzivna ponaanja su strategije koje se upotrebljavaju da bi se zatitile vlastite definicije situacije, dok su protektivna ponaanja metode zatite definicija situacije koje su projicirali drugi.

Prema Goffmanu osnovne jedinice socijalizacije jesu uloge, koje on naziva frontama. Preko uloga u drutvu raspodjeljuju se poslovi, a na jednak nain osigurava se i njihovo izvoenje (str. 87.)

Svako od nas, igrajui takve uloge, definira vlastitu drutvenu okolinu. Capella 1985., 393

Kathleen K. Reardon Interpersonalna komunikacija (104)