UVOD

Kazneni postupak i kaznenopostupovni odnos

1. Postupanja u svezi s kaznenim djelom

Postupanje u svezi s kaznenim djelom sastoji se u otkrivanju određenih okolnosti, njihovom sustavnom utvrđivanju i primjeni prava na tako utvrđene okolnosti te izvršenju sadržaja određenih odluka. Postupanje je strukturno jedinstvo vremena, mjesta i radnji određenih subjekata, intelektualna i logička operacija i socijalni obred. Uređenjem postupanja osigurava se djelotvornost i zaštićuju određeni društveni i pojedinačni interesi.

2. Pojam kaznenog postupka

Kazneni postupak (processus criminalis) je središnji i najvažniji dio postupanja u svezi s pojavom kaznenog djela. Kazneni postupak je sustav zakonom uređenih radnji i cjelina međusobnih odnosa postupovnih subjekata (suda, tužitelja, okrivljenika) te drugih sudionika postupka. Postupovne radnje se provode, a postupovni odnosi nastaju u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo. Njihova je svrha da se utvrdi je li počinjeno kazneno djelo, tko je počinitelj, je li počinitelj kriv te ima li uvjeta za primjenu kaznenih sankcija.

3. Kazneni postupak kao pravni položaj

Učenje o kaznenom postupku kao slijedu postupovnih položaja njihovih sudionika u opću postupovnu teoriju uveo je Joseph Kohler, a detaljno iznio James Goldschmidt 1925. g. Prema tom učenju, za postupak općenito pa tako i za kazneni postupak, bitno je da svaka stranka ocjenjuje svoj pravni položaj kao stanje prilika u kojima se nalazi te na toj osnovi ocjenjuje svoje pravne izglede na povoljniju ili nepovoljniju odluku. Postupovni položaj ima pravni značaj onda kad su izgledi za ostvarenje njegova sadržaja pretežno povoljni. Pretežna sigurnost postoji samo ondje gdje je sudska odluka pravno vezana. U protivnom riječ je o faktičnom, a ne pravnom izgledu i u skladu s tim o faktičnom, a ne pravnom položaju.

4. Kazneni postupak kao pravni odnos

U kaznenom postupku uspostavljaju se i razvijaju odnosi između suda, tužitelja i okrivljenika. Radi se o trostranom pravnom odnosu suda i tužitelja, suda i okrivljenika i tužitelja i okrivljenika. Shvaćanje kaznenog postupka kao pravnog odnosa pretpostavlja postojanje postupovnih subjekata. Pretpostavka o postojanju pravnih odnosa postoji samo u sustavu postupka u kojem su osnovne postupovne funkcije (optužbe, suđenja i obrane) razdvojene i podijeljene između tri osnovna postupovna subjekta (tužitelja, suda i okrivljenika). Teorijsko shvaćanje o postupku kao pravnom odnosu oblikovao je Oscar von Bülow u drugoj polovini 19. st., a na kazneni postupak ga je primijenio Karl Birkmeier. Polazište je tog shvaćanja u promatranju kaznenog postupka kao javnopravnog odnosa između suda i stranaka, čija je svrha utvrditi ima li država pravo kazniti okrivljenika. Teorija o kaznenom postupku kao pravnom odnosu imala je snažnog utjecaja u zemljama čija su zakonodavstva bila pod utjecajem njemačkog prava, pa tako i na pravo koje je važilo na području Hrvatske. Međutim, neki su toj teoriji prigovarali da zapravo nema pravnih odnosa među subjektima kaznenog postupka, nego se radi o faktičnim društvenim odnosima.

1

5. Učenje o trostrukoj perspektivi kaznenog postupka

Ovo učenje iznio je, polovimom 20. st., Gaetano Foschini. Osnova tog učenja je sustavno podvođenje metodom apstrakcije i generalizacije nižih pravnih pojmova pod više, sve do najviših pojmovnih kategorija: pravne radnje, pravne situacije i pravnog odnosa, koje uključuje svaki kazneni postupak. Foschini smatra da ta tri pojma ne mogu biti podvedena pod jedan viši pojam jer se radi o tri različite perspektive kaznenog postupka. Stoga je logična ireduktibilnost ta tri pojma.

6. Učenje o osnovnim postupovnim pretpostavkama

Osnovne postupovne pretpostavke uvjeti su koji se moraju ispuniti da bi postupovni odnos, čiji je predmet konkretni kaznenopravni zahtjev, mogao nastati, razvijati se i okončati. Ako tih pretpostavki nema, nema ni kaznenopostupovnog odnosa. Odluke donesene u takvom postupku nepostojeće su. Među osnovne postupovne pretpostavke kao generičke uvjete za postojanje kaznenog postupka ulaze uvjeti koji moraju postojati za postupovnog subjekta ili za postupovnu radnju. U protivnom subjekt, odn. radnja, ne postoje, a stoga ne postoji ni kaznenopostupovni odnos ni kazneni postupak. Od osnovnih postupovih pretpostavki valja razlikovati pretpostavke za progon, za vođenje postupka, za poduzimanje radnje. Za razliku od osnovnih postupovnih pretpostavki, ove druge uvjet su za pravilnost postupanja, ali ne za postojanje kaznenog postupovnog odnosa i kaznenog postupka.

Učenje o osnovnim postupovnim pretpostavkama razvilo se istodobnom s učenjem o kaznenom postupku kao pravnom odnosu krajem 19. i polovinom 20. st. u Njemačkoj (Ullman, Bennecke) i Italiji (Manzini, De Marsico, Leone, Massari, Conso).

7. Realistički pojam kaznenog postupka

U teoriji se također razlikuju realistički i pravni pojam kaznenog postupka. Realistički pojam promatra kazneni postupak kao fizičku (stvarnu) pojavu. U tom smislu kazneni postupak je ukupnost radnji i međusobnih odnosa subjekata tog postupka Pravni pojam kaznenog postupka polazi od postojanja materijalnopravnog odnosa koji nastaje počinjenjem kaznenog djela. Kada je počinjeno kazneno djelo, država stječe pravo i dužnost da prema počinitelju primijeni kazneni zakon, pod uvjetom da su utvrđene pretpostavke za njegovu primjenu. Zbog toga je materijalnopravni odnos hipotetički jer se njegov sadržaj tek ima utvrditi. Utvrđivanje pretpostavki za primjenu kaznenog zakona država ostvaruje na zakonom određeni način. To je pravo i dužnost države, ali i pravo okrivljenika kao osobe koju se smatra počiniteljem kaznenog djela i protiv koje se postupa.

8. Oblici kaznenog postupka

Kazneni postupak, uređen određenim zakonskim sustavom obuhvaća različite, opće i posebne oblike postupanja. Opći oblici postupanja su kao redovit, tipičan način postupanja namijenjen za predmete najtežih kaznenih djela, a njegova pravila imaju opće značenje. Otuda se takav oblik postupka često označava kao redoviti kazneni postupak. Značajka je redovitog postupka da sadrži najpotpunija pravila postupanja koja se u drugim oblicima postupka primjenjuju supsidijarno, ako nema posebnog pravila.

Posebni oblici postupanja u pojedinom sustavu kaznenog postupka predviđaju se za: 1. određena kaznena djela (ratione materiae); 2. određene osobe (ratione personae) ili za

2

3. određene sudove. Posebni oblici postupanja u pravilu su svi nepravi kazneni postupci koji se u odnosu na pravi kazneni postupak razlikuju prema posebnim ciljevima koji su različiti od ciljeva pravog kaznenog postupka.

9. Cilj kaznenog postupka

Cilj kaznenog postupka je omogućiti (ili isključiti) primjenu materijalnog kaznenog prava na konkretan slučaj. To znači da kazneni postupak posredstvom sudske odluke rješava osnovanost kaznenog zahtjeva iz kaznene tužbe te eventualno drugih zahtjeva koji su predmet kaznenog postupka.

Opći ciljevi kaznenog postupka jesu: 1. utvrđivanje je li kazneno djelo počinjeno (razjašnjenje vjerojatnosti počinjenja kaznenog djela); 2. tko je počinitelj (utvrđivanje počinitelja); 3. je li počinitelj kriv za počinjeno kazneno djelo (utvrđivanje krivnje); 4. ako za to postoje uvjeti, da se na počinitelja primijene kaznenopravne sankcije, tj. izricanje kazne i primjena drugih kaznenopravnih sankcija.

Pravila kaznenog postupka uređuju i neke druge oblike postupanja koja se od kaznenog postupka razlikuju upravo prema svojim ciljevima. To su posebni, nepravi kazneni postupci. Ti postupci imaju uže, posebne ciljeve koji se razlikuju od ciljeva kaznenog postupka.

10. Osnovni modeli kaznenog postupka

U povijesti, ali i u suvremenom razdoblju, sustavi kaznenih postupaka obilježeni su značajkama tri tipa, tri povijesna modela kaznenog postupka: akuzatornog, inkvizitornog i mješovitog. Riječ je o “čistim“ modelima, zapravo apstrakcijama usmjerenima na bitne značajke pojedinog tipa.

11. Koncepcije uređenja kaznenog postupka

1. Model privatne pravdePredmet: Kazneno djelo je povreda prava žrtveCilj: Kazneni progon je pravo žrtveSvrha: Rješavanje sukoba nastalog kaznenim djelomPristup: Zadovoljenje žrtve

2. Tradicionalni modelPredmet: Kazneno djelo je povreda zakonaCilj: Ostvarenje državnog prava na kažnjavanjeSvrha: Prevencija budućih pojavaPristup: Ljudska prava (okrivljenika) omeđuju postupak

3. Model ljudskih pravaPredmet: Kazneno djelo je povreda ljudskih prava žrtveCilj: Kazneni progon je pravo žrtveSvrha: Rješavanje sukoba nastalog kaznenim djelomPristup: Ljudska prava (žrtve i okrivljenika) uvjetuju kazneni postupak

3

12. Optužni ili akuzatorni model- Ne eat iudex ex officio ; Actore non probante, reus absolvitur

Ovaj model, tj. postupak, povijesno je najstariji. Potječe iz orijentalnog prava, a u Europu je došao preko Grčke i Rima u kojemu je trajao sve do 3. st. kada nestaje, da bi oživio nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva dolaskom barbarskih plemena. Svoje jasno oblikovanje dobio je u 6. i 7. st., a zadržao se u kontinentalnoj Europi do 14. st. U Engleskoj se zadržao trajno, odatle je došao u SAD te krajem 18. st. nakon Francuske revolucije, ponovno u kontinentalnu Europu, u kojoj je u susretu s inkvizitornim postupkom izmijenjen i prilagođen te je postao osnova za mješoviti kazneni postupak. Akuzatorni kazneni postupak bitno obilježava aktivni subjekt: tužitelj (accusator, po čemu je dobio ime). To je pravni spor dviju ravnopravnih stranaka (tužitelja i okrivljenika) pred (pasivnim) sudom. Postupak može biti pokrenut samo na osnovi tužbe tužitelja (nemo iudex sine actore), ne po službenoj dužnosti (ne eat iudex ex officio). Tri postupovne funkcije optužbe, obrane i suđenja jasno su razdvojene i obavljaju ih različiti subjekti: tužitelj, okrivljenik i sud.

Kazneni progon (optuživanje) obavlja tužitelj, koji snosi teret dokazivanja (actori incubit onus probandi). Ako tužitelj ne uspije dokazati krivnju, okrivljenik se oslobađa (actore non probante, reus absolvitur). U početku razvoja tužitelj je bio oštećenik, tj. svaki građanin. Kasnije je u mnogim državama uvedeno posebno tijelo kaznenog progona: državno odvjetništvo, koje obavlja funkciju tužitelja u odnosu na sva kaznena djela ili na kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.

Okrivljenik u akuzatornom sustavu obavlja funkciju obrane. Njegova je jedina dužnost upustiti se u postupak izjašnjenjem o tome smatra li optužbu osnovanom (u suvremenim sustavima: gulity plea). U čistom akuzatornom kaznenom postupku nema ispitivanja okrivljenika. Okrivljenik ne može biti dokazno sredstvo. Okrivljenik samostalno odlučuje hoće li predložiti obrambene dokaze te u tom slučaju snosi teret dokaza za činjenice čije utvrđenje predlaže. Dokaze izvode isključivo stranke (iuxta probata et allegata indicibus).

Sud je pasivan. Obavlja funkciju suđenja, tj. nadzire odvijanje spora i donosi odluku o predmetu. Ne sudjeluje aktivno u dokazivanju, već nadzire izvođenje dokaza kao i druge postupovne radnje koje izvode stranke. Stranke zapravo odlučuju o činjenicama jer se raspravljaju one činjenice koje su iznijele stranke. U nekim akuzatornim sustavima sud tvore dva tijela s različitim dužnostima i pravima: profesionalni sudac koji vodi postupak i odlučuje o dopustivosti postupovnih radnji i laička porota koja odlučuje o krivnji za kazneno djelo koje je predmet optužbe.

Postupak se odvija kao javna, usmena rasprava pred sudom. Na raspravi se neposredno, kontradiktorno izvode dokazi. Dokazi se ocjenjuju konkretno na temelju logičke i psihologijske ocjene. Rasprava je u nekim sustavima ustrojena tako da se najprije odlučuje o krivnji, a zatim o sankciji (cezura ili dvodioba postupka). U čistom modelu akuzatornog postupka može postojati i prethodni postupak koji je isto ustrojen kao spor dviju stranaka. Međutim, u većini sustava akuzatornog postupka prethodni postupak ustrojen je kao istraživanje kaznenog djela (obično policijskim izvidima) izrazito inkvizitornog značenja. Akuzatorni model ima i važne nedostatke. Prije svega, ne osigurava potrebnu djelotvornost u konkretnim predmetima. Postupanje se pretežno ostvaruje u skraćenim postupcima koji odstupaju od osnovne strukture. Time se u praksi ne provode jamstva koja model sadrži. Osim toga, razvilo se i sporazumijevanje optužbe i obrane o krivnji (tj. sankciji) pa i to dovodi do neprimjenjivanja sadržaja koje predviđa taj model.

13. Istražni ili inkvizitorni model- Quod non est in actis, non est in mundo

Ovaj model je protivnost akuzatornog modela. To nije stranački postupak, već postupanje državnih tijela. U inkvizitornom postupku nema tužitelja ili tužitelj, ako postoji, nije isključivi pokretač kaznenog postupka. Nema niti diobe, već naprotiv, sveobuhvatna kumulacija postupovnih funkcija u službenoj djelatnosti državnih tijela koja pokreću i vode postupak.

4

Inkvizitorni postupak počinje istragom (inquisitio) koju pokreće istražitelj (iquirent), ako su ispunjeni uvjeti. Opća istraga (inquisitio generalis) odnosi se na kazneno djelo (de corpore delicti), a posebna (inquisitio specialis) na počinitelja i krivnju (de certitudo auctoris). Istraga se provodi po službenoj dužnosti. Istražitelj provodi postupovne radnje, a posebno odlučuje o tome koje činjenice valja utvrditi i koje će dokaze izvesti. Dokaze izvodi sam. Okrivljenik nije stranka, niti je subjekt, nego osoba podvrgnuta istrazi (inquisit), objekt istrage, dokazno sredstvo. On se u tom postupku može ispitivati, a njegova je pravna dužnost odgovarati na pitanja.

Obrana okrivljenika je bitno ograničena. To se posebno odnosi na pravo na branitelja i prava branitelja u postupku. Obrana ovisi o volji suda, kojemu je prva dužnost utvrđivanje istine o predmetu postupka. Takva usmjerenost inkvizitornog postupka dovela je do uvođenja torture kao sredstva namijenjenog dobivanju priznanja vjerojatno krivog okrivljenika. Pri tome valja upozoriti da tortura nije nastala u inkvizitornom posupku, ali je postala njegovim značajnim obilježjem koje zbog svoje neprihvatljivosti zasjenjuje mnoge vrijednosti koje je iz tog modela preuzelo suvremeno pravo.

Nakon okončane istrage predmet se u značajnijim postupcima dostavlja sudskom vijeću i time počinje drugi stadij: suđenje (prvi stadij je istraga). Suđenje je pismeno, tajno. Na suđenju se dokazi izvode posredno- čitanjem spisa istrage koji tako postaje isključivi izvor dokaza. Samo ono što je u spisima temelj je za odluku (quod non est in actis, non est in mundo). Dokazi se ocjenjuju na temelju zakonskih dokaznih pravila.

Zakonska pravila o ocjeni dokaza bila su usmjerena na omogućavanje ispitivanja odluke od strane višeg suda i otklanjanje sudačke samovolje. Inkvizitorni postupak je rezultirao uvođenjem žalbe povodom koje predmet dolazi višem sudu, koji postupa jednako kao i sud prvog stupnja.

Confessio est regina probationem- priznanje je kraljica dokaza.

14. Mješoviti model

U Francuskoj je nakon Revolucije 1808. g. donesen Code d'instruction criminelle. On je prema svojim značajkama prvi realni model mješovitog kaznenog postupka. Usvojen je kao rezultat međusobnih utjecaja i kompromisa između ranijeg inkvizitornog i akuzatornog postupka, kojeg je pokušala oživjeti Francuska revolucija. Tijekom 19. st. taj izvor s kasnijim izmjenama i dopunama uveden je u više europskih i izvaneuropskih zemalja.

Mješoviti kazneni postupak uključuje diobu postupovnih funkcija. Progon po službenoj dužnosti obavlja državni odvjetnik, koji je tijelo državne vlasti, a oštećenik ima ulogu pomagatelja državnom odvjetniku ili supsidijarnom tužitelju. Postupak je sastavljen iz prethodnog stadija istrage koji ima zadaću razjašnjenja postojanja uvjeta za glavni stadij rasprave i stadij pravnog lijeka. Istraga je obilježena nekim inkvizitornim značajkama (tajnost, pismenost, nekontradiktornost), ali je postojanje optužbe nužno u oba stadija. U glavnom stadiju prevladavaju značajke akuzatornog modela (usmenost, javnost, kontradiktornost, neposrednost, itd.)

Osobito je važna dioba postupovnih funkcija, akuzatornost, ravnopravnost stranaka, kontradiktornost, neposredno izvođenje i ocjene dokaza.

Jednako su značajni i neki sastojci inkvizitornog modela koji također bitno utječu na kakvoću postupka, poput legalieta i oficijelnosti progona kaznenih djela i mogućnosti suda da izvodi dokaze.

15. Kontradiktorni kazneni postupak

Ovaj se model kaznenog postupka u novije vrijeme spominje kao novi, četvrti model kaznenog postupka. On je zapravo još uvijek mješoviti postupak s naglašenom komponentom kontradiktornosti ustroja i potpunom kontradiktornosti dokaznih radnji. Kontradiktornost je u

5

opisanom smislu kao strukturno, modelsko obilježje kaznenog postupka ugrađena u Nacrtu Corpus iuris Europske unije, sustavu koji je namijenjen kaznenopravnoj zaštiti financijskih interesa Unije.

16. Postupanja kojima se zamjenjuje kazneni postupak

U drugoj polovini 20. st. pojavljuju se nastojanja da se postupanje dejudicijalizira i za određene pojave kaznenih djela uvedu novi, drugačiji izvanpostupovni oblici rješavanja sukoba. To se posebno odnosi na lakša kaznena djela koja se ograničavaju na međusobni sukob građana koji ostaje unutar njihovih odnosa. Zaštita interesa žrtve dolazi u prvi plan. Rješenje se traži u sporazumu počinitelja i žrtve i u nastojanju da se djelatnošću pravosudnog sustava prije svega obešteti žrtva kaznenog djela, pri čemu se to nastoji postići mirenjem, zadovoljenjem ili nagodbom. U okrilju kaznenog sustava najvažniji oblici zamjene kaznenog postupka jesu opomena, pregovaranje, nagodba, sporazumijevanje i posredovanje.

U predmetima lakših kaznenih djela, zatim u području maloljetničkog kaznenog postupka, posebno je značajna zamjena načela legaliteta kaznenog progona svrhovitošću, oportunitetom. Njen je učinak cjeloviti ili djelomični izostanak kaznenog postupka uz sporazumnu primjenu određenih sankcija ili drugih mjera.

U predmetima kaznenih djela organiziranog kriminaliteta također se uvodi načelo oportuniteta. Polazišta su utemeljena na sporazumu tijela kaznenog progona i pojedinog počinitelja, kako bi se omogućilo procesuiranje počinitelja težih kaznenih djela organiziranog kriminaliteta, na osnovi svjedočenja “otpadnika“ među članovima tih udruženja protiv kojih se ne poduzima kazneni progon u zamjenu za njihov “pokajnički“ iskaz kao krunskih svjedoka.

17. Kaznenopostupovni odnos

Kaznenopostupovni odnos može biti prisilni, materijalni i formalni.

18. Kazneni postupak kao prisilni odnos

Prva značajka kaznenopostupovnog odnosa jest u tome da je to za sud i stranke prisilni odnos. Ta se značajka može promatrati sa dva stajališta. Najprije stoga što državni odvjetnik mora (osim iznimno) pokrenuti postupak ako postoje zakonski uvjeti, sud mora postupati po optužbi, a okrivljenik se mora upustiti u postupak. S druge strane, kaznenopostupovni odnos je prisilan zato što se kazneni zahtjev koji je predmet postupka može ostvariti samo u kaznenom postupku, što je kazneni postupak kao sredstvo namijenjen specifično toj svrsi.

19. Materijalni i formalni kaznenopravni odnos

Još uvijek se, vrlo često, kaznenopostupovni odnos isključivo označuje kao formalan, instrumentalan jer služi utvrđivanju kaznenog materijalnopravnog odnosa. To se poimanje označava instrumentalno ili ancilarno. Prema tom učenju, materijalnopravni odnos je primaran, a kaznenopostupovni sekundaran. Međutim, kazneni postupak se ne mora nužno mijenjati svaki put kada se mijenja kazneno materijalno pravo. Doduše, temeljne promjene materijalnog kaznenog prava uvjetuju promjene kaznenog postupovnog prava. Npr. promjena kategorizacije kažnjivih djela, uvjeta krivnje počinitelja djela. Ako promjene oba područja kaznenog prava teku neovisno, može doći do ozbiljnih teškoća u funkcioniranju sustava kaznene percepcije. U suvremenim uvjetima sve više prodire poimanje o autonomnosti kaznenog postupka.

6

20. Jedinstvo i složenost kaznenopostupovnog odnosa

Promatran u dinamičkom smislu kaznenopostupovni odnos je jedinstven. On prolazi kroz različite stadije i stupnjeve, ali se pri tome ne mijenjaju ni predmet ni subjekti odnosa. Istodobno, kaznenopostupovni odnos je, s obzirom na strukturu, složen. On obuhvaća mnoštvo prava i dužnosti, seriju pravnih odnosa koje postupovni subjekti ostvaruju obavljanjem postupovnih radnji. Kaznenopostupovni odnos je, prema opisanom, dinamički sustav u stalnom kretanju i razvoju.

21. Opseg kaznenopostupovnog odnosa

Posebna je značajka kaznenog postupka da u stvarnom smislu postoji prethodna latentna faza (npr. prethodni postupak). U njoj nema ni kaznenopostupovnog odnosa u pravnom smislu riječi, ni svih subjekata tog odnosa.

Vrlo je značajno odrediti vremenski trenutak od kojega počinje, razvija se i do kojega traje kazneni postupak u kojemu postoje odnosi suda, tužitelja i okrivljenika. To je posebno važno za osobu protiv koje se vodi postupak. Naime, njegovo postojanje stvara uvjete za ograničenje prava i sloboda primjenom mjera postupovne prisile, ali i drugih mjera koje se mogu primijeniti prema osobi protiv koje je u tijeku kazneni postupak.

U RH kazneni postupak je sudski postupak (judicijalizacija kaznenog postupka) i za njegovo postojanje nužan je uvjet načelna odluka suda o postojanju uvjeta za njegovo vođenje. On završava pravomoćnim rješenjem o obustavi postupka ili pravomoćnom presudom. Postupak koji je pravomoćno okončan može se iznova uspostaviti samo u povodu izvanrednog pravnog lijeka. Nakon pravomoćnog okončanja kaznenog postupka otpočinje druga sustavna cjelina: izvršenje odluke donesene u kaznenom postupku o glavnom predmetu, odn. izvršenje na drugi način drugih odluka donesenih u kaznenom postupku (npr. o imovinskopravnom zahtjevu, o oduzimanju predmeta, itd.). Postupak izvršenja sankcija nije više kazneni postupak. On pripada izvršnom kaznenom pravu.

Kazneno postupovno pravo

22. Kazneno postupovno pravo

KPP je disciplina koja proučava kazneni postupak. Pripada cjelini kaznenog prava zajedno s materijalnim kaznenim pravom, izvršnim kaznenim pravom i pravom o organizaciji tijela kaznenog postupka. Pojmom “kazneno postupovno pravo“ označavaju se različiti sadržaji: 1. izvori (kazneno postupovno zakonodavstvo); 2. učenje o kaznenom postupku (KPP kao pravna, znanstvena disciplina); 3. grana sudske djelatnosti (kazneno pravosuđe, tj. primjena pravila kaznenog postupka).

Posebni dio KPP- a istražuje tijek kaznenog postupka. Tijek kaznenog postupka slijed je radnji kojima postupak započinje, teče i okončava se.

KPP polazi od ustavnih odredaba, ono se razvija i osamostaljuje u još dva smjera: kao poredbeno i međunarodno kazneno postupovno pravo.

23. Kazneno postupovno i ustavno pravo

Kazneni postupak je prostor značajnih zahvata u temeljna prava čovjeka koja su polazno uređena ustavnim odredbama. Kazneni postupak ima svoje polazište u Ustavu i u izvorima međunarodnog prava, poglavito ondje gdje ti izvori uređuju sadržaj, okvire i način ograničenja prava čovjeka. KPP “materijalizira“ ustavne odredbe o ustavnim pravima i slobodama protiv samovolje

7

sudbene i izvršne vlasti. Time se stvaraju zajednički sadržaji ustavnog prava, prava o ljudskim pravima i KPP- a. Oni se u novije vrijeme označavaju kao ustavno kazneno postupovno pravo. Od ključne su važnosti za kazneni postupak.

Pretežni sadržaj ustavnog KPP- a jesu ustavna jamstva kaznenog postupka glede zahvata u temeljna prava i slobode čovjeka. Najvažnija među tim jamstvima su: 1. zahtjev postojanja određene vjerojatnosti (osnovanosti sumnje); 2. određenost radnje u zakonu (nullus actus sine lege certa); 3. sudski nadzor nad radnjama; 4. postupnost; 5. razmjernost.

Ustavno KPP je važno i zbog pitanja ovlasti posebnih ustavnosudskih tijela (npr. Ustavnog suda) u odnosu na kazneni postupak i odluke kaznenog suda. U tom području izdvaja se odlučivanje o ustavnoj tužbi i doseg utjecaja odluke o poništenju ili ukidanju zakonske ili druge odredbe na kojoj je utemeljena kaznena odluka zbog nesuglasnosti s Ustavom.

Ustavni sud je tijelo bitno različito od kaznenog suda. On nije u ustroju sudbene vlasti, već posebno ustavno sudbeno tijelo s točno određenim ovlastima u odnosu na kazneni postupak. Ustavni sud nema ovlasti donositi odluke u kaznenom postupku, nego odlučuje o određenim pitanjima. Posebno valja upozoriti na važnost pitanja supsidijarne smislene primjene zakonskih propisa kaznenog postupka u postupku pred Ustavnim sudom. Postupak pred Ustavnim sudom bitno je različit od kaznenog postupka. Ustavni sud ne može utvrđivati činjenice na način na koji to čini kazneni sud jer za to nema postupovnih mogućnosti.

Osim Ustavnog suda, nadzor u odnosu na povrede temeljnih ljudskih prava utvrđenih Europskom konvencijom obavlja, pod uvjetima iz međunarodnih ugovora i domaćeg prava, posebno europsko sudbeno tijelo: Europski sud za ljudska prava, čija odluka obvezuje na primjenu određenih postupovnih propisa.

24. Kazneno materijalno pravo i kazneno postupovno pravo

Kazneno materijalno pravo uređuje kaznena djela, kaznene sankcije te opće uvjete za primjenu sankcija. Sva tri predmetna sadržaja utvrđuju se u kaznenom postupku. KPP tako postaje instrumentom, sredstvom primjene kaznenog materijalnog prava. No, istodobno valja naglasiti da je KPP ujedno i uvjet primjene kaznenog materijalnog prava. Rezultat kaznenog postupka ovisi o radnjama u tom postupku, a na to ne utječe materijalno kazneno pravo. Autonomnost KPP- a slijedi također iz okolnosti da načelno nema sadržajne uvjetovanosti između materijalnog i postupovnog kaznenog prava. Izmjene materijalnog kaznenog prava nužno nalažu odgovarajuće izmjene postupovnog kaznenog prava samo onda ako se radi o temeljnim zahvatima, o novostima u temeljnim ustanovama materijalnog kaznenog prava.

25. Kazneno postupovno i prekršajno pravo

Prekršajno postupovno pravo obuhvaća pravila prema kojima se vodi postupak za prekršaje. Prekršaji su posebna vrsta kažnjivog djela različita (lakša) od kaznenog djela. Prekršajima se povrjeđuje javni poredak ili druge društvene vrijednosti. Prema strukturi, namjeni, redoslijedu radnji, prekršajni postupak je uređen slično kao i kazneni postupak.

Međutim, razlike su vrlo značajne. Predmet prekršajnog postupka je prekršaj. Tijela prekršajnog postupka jesu prekršajni sudovi i druga tijela koja vode prekršajni postupak. Prekršajne odredbe prema kojima se vodi prekršajni postupak uređene su prema uzoru na kazneni postupak, ali jednostavnije tako da se postupak provede što brže i ekonomičnije. Ako o određenom pitanju nema posebne odredbe u prekršajnim propisima, na odgovarajući se način primijenjuju pravila kaznenog postupka. Na taj je način KPP supsidijarni izvor pravila i za prekršajni postupak kao drugu vrstu postupka o kažnjivim radnjama za koje država ima javnu ovlast kažnjavanja.

8

Odnos između kaznenog i prekršajnog postupka uređen je prema pravilu jednostrane kumulacije. Počinitelj koji je u kaznenom postupku pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo koje obuhvaća i obilježje prekršaja, ne može biti kažnjen u prekršajnom postupku.

26. KPP i druge grane prava

Kazneni postupak je prema ustroju sličan građanskom postupku. Oba postupka uređuju slijed postupanja, prije svega suda, ali i drugih postupovnih subjekata. Postupanje je u obje vrste postupaka uređeno kao poduzimanje određenih radnji koje su sadržajno također slične u oba postupka.

U kaznenom postupku postoje pravila o postupanju u imovinskopravnom zahtjevu te o supsidijarnoj primjeni pravila građanskog postupka. Sličnosti između oba postupka ne umanjuju značenje razlika među njima. Te razlike izviru, prije svega, kako iz naravi predmeta kaznenog, tako i iz naravi predmeta građanskog posutpka.

27. Poredbeno kazneno postupovno pravo

Noviji razvoj međunarodnih odnosa i posebice integracijski procesi pridonijeli su razvoju poredbenog KPP- a, koje od metode proučavanja stranog prava postaje posebna znanstvena disciplina. Poredbeno kazneno postupovno pravo i integracijski procesi pospješili su približavanje nacionalnih sustava kaznenog postupka, prije svega, u područjima bitnima za djelotvornu međudržavnu suradnju. Nastojanja idu prema usklađivanju (harmonizaciji), a tamo gdje za za to ima uvjeta, ujednačavanju (unifikaciji) pravila kaznenog postupka.

28. Međunarodno kazneno postupovno pravo

MKPP područje je s iznimno visokim stupnjem međusobnog prožimanja više pravnih disciplina. Temeljna postupovna jamstva i standardi su sadržajno dio međunarodnog prava (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt, Europska konvencija) i ustavnog prava o ljudskim pravima, ali i dio KPP- a. Temeljna jamstva u vezi s kaznenim postupkom, kao jednakost pred zakonom, ne bi in idem, habeas corpus, pravo na pravični postupak, nepovredivost osobe okrivljenika, posebna jamstva u svezi s postupkom prema maloljenicima i druga, dio su međunarodnog prava o ljudskim pravima, ustavnog prava i nacionalnog kaznenog postupovnog prava.

Osim skupine pravila o ljudskim pravima, MKPP tvore pravila koja uređuju međunarodnu kaznenu jurisdikciju i kaznenopostupovne imunitete. Drugu skupinu tvore pravila kojima se uređuje međunarodna kaznenopravna suradnja. Tu se razlikuju primarna suradnja, koja se ostvaruje prije i u svrhu donošenja odluke (ustupanje kaznenog progona, ekstradikcija radi suđenja), i sekundarna suradnja, tj. pomoć u provedbi donesene odluke (prijenos izvršenja sudske odluke, ekstradikcija radi izvršenja sudske odluke).

Postupanje tijela međunarodne sudbenosti kao naddržavne sudbenosti uređeno je posebnim postupovnim pravilima. Za MKPP značajne su postupovne odredbe u statutima ad hoc međunarodnih tribunala. To su tribunali za bivšu Jugoslaviju i Rwandu. Još značajnije su odredbe Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda, zatim njegova Pravila o postupku i dokazima i druga pravila, te pravila drugih ad hoc tijela međunarodne sudbenosti (mješovitih međunarodnih sudova, itd.).

U širem smislu u okvire MKPP- a moguće je uvrstiti i međunarodnu policijsku suradnju, samo ako je usmjerena na zadaće u svezi s kaznenim progonom. Riječ je o međunarodnoj kriminalističkoj suradnji (terorizam, pranje novca, organizirani kriminalitet, nezakonit promet drogom).

MKPP tvore i nacionalni propisi namijenjeni predmetima s inozemnim obilježjem. Na prvom mjestu tom području pripadaju propisi o kaznenoj sudbenosti (jurisdikciji), a izražava pravo države da

9

određeno vladanje podvrgne suđenju. Važni izvori MKPP- a jesu Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom, Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda.

Za Europu je iznimno značajan proces usaglašavanja, harmonizacije prava u dvije prostorne cijeline. Šira nastojanja obuhvaćaju zemlje članice Vijeća Europe, a druga uključuju zemlje članice Europske unije.

29. KPP i kriminalistika

Znanstvena i iskustvena pravila o provođenju radnji kaznenog postupka i radnji koje služe ciljevima kaznenog postupka sustavno proučava kriminalistika koja je, s obzirom na značenje predmeta istraživanja i razvoj metoda, na putu konačnog postizanja samostalnog znanstvenog statusa. S obzirom na to, kazneni postupak se kao realitet teško može cjelovito promatrati odvojeno od odgovarajućih kriminalističkih sadržaja.

Neke druge pomoćne kaznene discipline, poput sudske medicine i psihijatrije, sudske psihologije i drugih disciplina, također su značajne za KPP. Upravo je kriminalistika dobar posrednik između tih disciplina i znanosti kaznenog postupka. Za KPP je značajna kriminologija i kriminalna politika.

30. KPP u redovitim i izvanrednim prilikama

Kazneni postupak može biti različito uređen s obzirom na to je li riječ o redovitim ili izvanrednim prilikama (rat, unutarnji sukobi, prirodne katastrofe, itd). Izvanredni kazneni postupak je u pravilu obilježen skraćenim, jednostavnijim postupanjem i sužavanjem prava sudionika. Za potonje vrijede zabrane ukidanja ili ograničavanja određenih temeljnih prava i sloboda. Izvanredni ustroj kaznenog postupka bio je uspostavljen tijekom rata u Hrvatskoj Uredbom o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti RH od 31. 12. 1991. g. te nekim organizacijskim odredbama. Taj ustroj okončan je ukidanjem spomenute odredbe 6. 12. 1996. g.

31. Pregled izvora KPP- a

Glavni i opći izvor KPP- a je Zakon. Zakon sadrži cjelinu odredaba općeg KPP- a, a prema sadržaju i opsegu uređenja ima gotovo kodifikacijske značajke. Zakon o kaznenom postupku ne sadrži u sebi odredbe o organizaciji sudova i odredbe o izvršenju sankcija.

Po važnosti, najznačajniji izvor posebnih pravila kaznenog postupka jesu postupovne odredbe Zakona o sudovima za mladež (čl. 43.- 90.). One su, prema značajkama uređenja, posebna vrsta kaznenog postupka i, u skladu s tim, izvor KPP- a. Posebnosti postupka prema Zakonu o sudovima za mladež u odnosu na ZKP jesu: 1. dinamika sustava je znatno drugačija; 2. prava i dužnosti postupovnih subjekata su različita; 3. postavljeni su drugi postupovni ciljevi; 4. propisane su drugačije forme postupanja i uvjeti donošenja odluka; 5. drugačija je važnost nekih postupovnih načela, itd. Valja dodati da za postupak prema maloljetnicima vrijede i u međunarodnom pravu posebna jamstvena načela sustavno uređena u čl. 40. Konvencije o pravima djeteta.

Sporedni izvori KPP- a su: Pomorski zakonik, Zakon o plovidbi unutarnjim vodama (prava i dužnosti zapovjednika broda na poduzimanje radnji ako je počinjeno kazneno djelo na brodu), Zakon o odvjetništvu, Zakon o javnom bilježništvu, Zakon o liječništvu, Zakon o Državnom sudbenom vijeću, Zakon o prekršajima.

10

Dopunski izvori KPP- a jesu unutarnja i međunarodna pravila različite razine i donositelja. Prema izloženome, u izvore KPP- a nisu uvršteni propisi o organizaciji tijela kaznenog

postupka ni propisi o izvršenju kaznenopravnih sankcija. Prva skupina propisa tvori zasebnu cjelinu prava o organizaciji tijela kaznenog postupanja (čiji su najvažniji izvori Ustav, Zakon o sudovima i organske odredbe Zakona o sudovima za mladež, Zakon o Državnom sudbenom vijeću, Zakon o državnom odvjetništvu i drugi propisi). U drugoj skupini su Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Zakon o izvršavanju zaštitnog nadzora i rada za opće dobro na slobodi.

32. Vremensko važenje KPP- a

Postupovni propisi se (načelno) primjenjuju kako na postupke za kaznena djela koja su počinjena nakon stupanja na snagu postupovnog propisa, tako i na postupke u tijeku za kaznena djela počinjena prije njegova stupanja na snagu. To se izražava aforizmom tempus regit actum. Prema njemu se radnja ravna prema važećim pravilima u vrijeme njena poduzimanja. U opisanom smislu, vremenska je važnost propisa kaznenoga postupka uređena bitno drugačije od vremenske važnosti kaznenoga zakona. Dakle, postupovni se propis primjenjuje u vrijeme trajanja postupka. To znači da za njegovu primjenju nije uvjet da je propis važio prije pokretanja postupka.

33. Prostorno važenje KPP- a

Prostorno važenje propisa kaznenog postupka utemeljeno je na načelu teritorijalnosti kaznenog postupka (locus regit actum). U kaznenom postupku može suditi samo stvarno i mjesno nadležni sud (pozitivno djelovanje načela teritorijalnosti) i Vrhovni sud koji ima samo funkcionalnu nadležnost. Time je isključeno da u kaznenom postupku sudi bilo koje drugo (domaće ili inozemno) tijelo te se isključuje primjena stranih postupovnih propisa od strane domaćih sudova. Domaći sud postupa prema hrvatskom postupovnom pravu (lex fori), ali može udovoljiti posebnim zahtjevima stranog tijela ako nisu suprotni domaćem zakonu. Isključenje primjene stranog prava učinak je načela teritorijalne suverenosti države (negativno djelovanje načela teritorijalnosti).

U određenim dijelovima državnog područja postoje posebna ograničenja kaznene sudbenosti. Ti dijelovi jesu: 1. teritorijalno more i 2. morske luke otvorene za međunarodni promet. Kaznena sudbenost obalne države u području teritorijalnog mora ograničena je pravom neškodljivog prolaska stranih brodova. Za događaje na stranom brodu u luci ograničenja kaznene sudbenosti mogu biti uspostavljena dvostranim međunarodnim ugovorima. Tome nasuprot, kaznena sudbenost poduzimanjem posebno predviđenih radnji zapovjednika broda, ostvaruje se na domaćim brodovima i ako su izvan hrvatskog državnog područja.

34. Osobno važenje KPP- a

Propisi kaznenog postupka primjenjuju se na sve osobe sukladno zakonskim propisima (cuius regio, eius iurisdictio). Od općeg pravila postoje važne iznimke. Primjena propisa kaznenog postupka isključena je kao posljedica isključenja važenja materijalnog kaznenog zakona, i to u odnosu na dijete, zatim protiv osobe koja uživa kazneni materijalnopravni imunitet (suci, suci porotnici u odnosu na izraženo mišljenje ili za glasovanje pri donošenju odluke). Međutim, taj imunitet ne vrijedi ako se radi o kršenju zakona od strane suca, što je kazneno djelo.

Najvažnije iznimke od osobne važnosti postupovnih propisa jesu izuzeća ili imuniteti (nepovredivosti), koji se međusobno razlikuju u ovisnosti jesu li utemeljeni na unutarnjem ili međunarodnom pravu. Imunitet služi osiguranju obavljanja funkcije određene osobe. Osoba koja uživa imunitet, ne može ga se odreći. Pravo odricanja je stoga isključivo pravo države. Imunitet može biti:

11

1. a) uvjetan- ovisan o posebnim okolnostima, npr. da imunitet ovisi o suglasnosti nadležnog tijela za pokretanje kaznenog postupka ili da se osoba mora pozvati na imunitet b) bezuvjetan- djeluje bez obzira na posebne okolnosti.

2. a) apsolutni- vrijedi za sva kaznena djela b) relativni- vrijedi samo za određena kaznena djela

3. a) trajni- nije vezan za trajanje pravnog odnosa u kojem je nastao b) privremeni- na snazi je samo dok odnos traje

4. funkcionalni ili osobni- češći je u unutarnjem i međunarodnom pravu i odnosi se na službene radnje.

Neki među imunitetima po unutarnjem pravu imaju ustavnu razinu, a drugi su uređeni zakonom. Protiv osobe koja uživa imunitet po unutarnjem pravu državni odvjetnik ne može zahtijevati provođenje istrage niti podignuti optužni akt ako ne podnese iskaz da je odobrenje dano. Prema Ustavu, zastupnik u Saboru ne može biti pritvoren bez odobrenja Sabora. Imunitet po unutarnjem pravu u različitom opsegu predviđenom organizacijskim propisima pojedinog područja imaju članovi Vlade, suci, državni odvjetnik, odvjetnici i javni bilježnici.

Pravila o međunarodnim imunitetima sadržana su u međunarodnim ugovorima, običajima i praksi. Imuniteti prema međunarodnom pravu pojavljuju se u predmetima s inozemnim sastojkom.

Osvrt na povijesni razvoj KPP- a

35. Povijesni razvoj KPP- a

Povijesni razvoj kaznenog postupka tekao je od shvaćanja o kaznenom djelu i kaznenom postupku kao privatnoj stvari stranaka, do kaznenog djela i kaznenog postupka shvaćenih kao stvari javnoga.

Početak kaznenog postupka je akuzatorni model orijentalnog prava, kasnije razvijan u Grčkoj i Rimu, gdje nestaje krajem 3. st. te ponovno oživljava nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva u postupcima barbarskih plemena, a svoj je vrhunac dobio u postupcima iz 6. i 7. st. Zadržao se na prostorima bivšeg Rimskog Carstva sve do 14. st., a u Engleskoj i nekim drugim zemljama sve do danas. Iz Engleske i SAD- a je tijekom 18. st. ponovno došao u kontinentalnu Europu.

Postoje jasne veze između suvremenih i najstarijih sustava kaznenog postupka. Hamurabijev zakonik iz 17. st. pr. n. e. imao je vrlo razrađena pravila dokazivanja, zatim pravila o nadležnosti, itd.

U staroj Grčkoj vladala su paralelno dva ustroja kaznenog postupka. Prvi, javni, za slobodne ljude i drugi, privatni, za robove koji su kao andropoda (biće na dvije noge) bili pod kaznenom sudbenom vlašću gospodara. Tužba za kaznena djela protiv države predavala se arhontu koji je nakon primitka tužbe sazivao porotni sud kojemu je i predsjedao. Porota je odlučivala o krivnju ili oslobođenju bacanjem kamenčića u posudu, a sastojala se od 501 porotnika i zasjedala je javno. Suđenje se odvijalo do zalaska Sunca. Rasprava je počinjala govorom tužitelja, zatim je slijedio odgovor optuženika ili njegova branitelja te usmeno kontradiktorno izvođenje dokaza kojim je rukovodio sud.

Rimski kazneni sustav je počivao na razlici kaznenih djela protiv javnih (crimina publica) i privatnih (crimina privata) dobara. Postojala je i posebna skupina delicta popularia čiji su počinitelji javno kažnjavani, a postupak je mogao pokrenuti svaki građanin. U prvom je razdoblju kralj imao neograničenu kaznenu vlast koja nije bila pravno uređena. Ta je vlast nakon pada kraljevstva prešla na magistrate. Nakon Lege Valeria magistratu je oduzeto pravo donositi odluku o izvršenju smrtne kazne

12

nad građaninom koji je tim zakonom dobio pravo zahtijevati konačnu odluku naroda koju je donosio narodni skup. Izrečenu smrtnu kaznu osuđenik je mogao izbjeći odlaskom u progonstvo. Veći broj kaznenih djela je u tom razdoblju pravno određen te je određena nadležnost za postupanje u predmetima tih djela. Sustav kaznenog postupka staroga Rima osnova je iz koje su nastala oba glavna povijesna modela kaznenog postupka: akuzatorni i inkvizitorni. Rimsko kazneno postupovno pravo temelj je na kojem je nastalo srednjovjekovno kanonsko kazneno postupovno pravo. U tom je okviru stvoren kanonski inkvizitorni kazneni postupak koji je utjecao na autohtono njemačko srednjovjekovno kazneno postupovno pravo, ali i na izvore koji su uređivali akuzatorni model postupka.

Povijesni utjecaj izvršio je francuski Zakonik o kaznenoj istrazi. Tijekom 20. st. doneseno je svega nekoliko izvorno novih kodifikacijskih postupovnih izvora. U prvoj polovini 20. st. snažan su utjecaj na istočnoeuropske zemlje imale Svesavezne osnove KPP- a SSSR- a. Međutim, povijesno značenje imaju kodifikacije koje su donesene u drugoj polovini 20. st. u Portugalu i Italiji.

Tranzicijske promjene obilježile su treće razdoblje novije povijesti europskog kaznenog postupka. Otpočele su 3. 10. 1990. g. Tranzicija obuhvaća ukupno 25 izvora europskog kaznenog postupka. Tranzicijske promjene imaju političku važnost zbog prelaska na demokratski društveni poredak. Tranzicija je polazno imala zajedničku “ideologiju“ uvođenja jamstava zaštite ljudskih prava kako su uređena u europskim i nacionalnim ustavnim izvorima, ali i tipično normativno- tehnički pristup zadaći reforme kaznenog postupka.

36. Povijesni razvoj hrvatskog KPP- a

Razdoblje starog i srednjeg vijeka hrvatske povijesti iznjedrilo je više značajnih izvora pravila kaznenog postupka. To su, u pravilu, bila pisano oblikovana običajna pravila, od kojih se mogu spomenuti pravila kaznenog postupka sadržana u Vinodolskom zakonu, zatim Statutu Lige kotara Ninskog, Korčulanski statut, Rapski statut, statuti sjevernokvarnerskih gradova, Splitski statut, Dubrovački statut. Kao opća značajka kaznenog postupka u hrvatskim zemljama sve do 1854. g. bila je vladavina običajnog prava koje je uređivalo inkvizitorni kazneni postupak. Prvi suvremeni kodifikacijski izvor pravila kaznenog postupka, Zakonik o kaznenom postupku, Hrvatski sabor je donio 1875. g. Izrađen je na polazištima francuskog zakonika, a prema modelu rješenja austrijskog zakonika iz 1873. g. Na snazi je bio sve do 1930. g. i stupanja na snagu Zakonika o krivičnom sudskom postupku, donesenog 1929. g. u Kraljevini Jugoslaviji. No, i taj je izvor polazio od spomenute austrijske kodifikacije.

U Jugoslaviji je 1948. g. donesen prvi Zakon o krivičnom postupku (pod sovjetskim utjecajem). Novi Zakon o kaznenom postupku donesen je 1976. g. nakon promjene ustavnih propisa kojima je ojačana zakonska nadležnost republika i pokrajina. Taj je zakon, s izmjenama i dopunama, preuzet osamostaljenjem RH kao hrvatski Zakon o kaznenom postupku. On je bio na snazi sve do 1997. g. i donošenja prvog hrvatskog Zakona o kaznenom postupku.

37. Najnoviji razvoj KPP- a na europskom pravnom prostoru

Na europskom pravnom prostoru ukupnost izvora kaznenog prava može se razvrstati u tri cjeline. Prva cjelina je europska kaznenopravna međudržavna suradnja u okviru Vijeća Europe. Drugu cjelinu tvore kaznene odredbe Europske konvencije. Treća cjelina je kazneno pravo u sustavu pravila Europske Unije.

Europska kaznena međudržavna suradnja ukupnost je zajedničkih nastojanja europskih država na suzbijanju pojava kaznenih djela. U užem smislu uključuje suradnju tijela kaznenog postupka i postupka izvršenja kaznenih sankcija, a u širem smislu i međunarodnu policijsku suradnju. Suradnja se

13

ostvaruje: 1. u širem području Vijeća Europe (i pojedinih izvaneuropskih država); 2. u užem području Europske Unije; 3. na dvostranoj ili višestranoj razini izvan tih područja. Pojačana međunarodna suradnja dovodi do usklađivanja nacionalnih sustava u načinu uređivanja pojedinih ustanova, zatim do ujednačavanja sadržaja nacionalnih izvora kaznenog prava, ali i više od toga, do preuzimanja pojedinih ustanova i pojačanja normativne djelatnosti na cjelokupnom europskom prostoru. Posebno je značajna reformska djelatnost na području kaznenog prava (tranzicija sustava kaznenog prava) u posljednjem desetljeću 20. st., nakon sloma komunističkih režima.

Za glavne izvore kaznenog prava Vijeća Europe vrijede pravila kao i za druge izvore međunarodnog prava. Kao izvori toga prava faktički se pojavljuju odluke Europskog suda za ljudska prava. Izvori kaznenog prava Vijeća Europe, koje je prema svojoj prirodi kazneno međudržavno pravo, jesu, prije svega, konvencije. Daljnji značajan izvor prava europske kaznene suradnje u okrilju Vijeća Europe jesu preporuke koje donosi Komitet ministara Vijeća Europe, a upućene su vladama kao smjernice za donošenje nacionalnih propisa. Ima ih ukupno preko 400. Predmet preporuka jesu pitanja za koja postoje zajednička stajališta često važna za praksu primjene konvencijskih pravila, ali čija važnost nije takva da bi zahtijevala uređenje konvencijom. U nekim je preporukama i dopunsko obrazloženje ili komentar.

Kaznenopravna suradnja država Europske Unije počiva na ideji o “europskom kaznenom pravosudnom prostoru“. Iako u početku nije bila prihvaćena, ključna je za daljnji razvoj europskog kaznenog prava. U formalnom smislu europska kaznenopravna međudržavna suradnja provodi se najprije posredstvom konvencija i sporazuma. Konvencije često dopunjuju dopunski protokoli. Ugovorom iz Amsterdama postignut je značajan napredak glede suradnje na području pravosuđa i unutarnjih poslova te su u krug zemalja Europske Unije uvedeni novi instrumenti međudržavne kaznenopravne suradnje. Tim se ugovorom predviđa izravna policijska i pravosudna suradnja, usklađivanje propisa kaznenoga zakonodavstva, itd.

Najnoviji razvoj donio je prve ustanove europskog KPP- a. Najznačajnija je Europski uhidbeni nalog (European arrest warrant). On ima za svrhu: 1. zamijeniti postojeći sustav izručenja u cilju njegova pojednostavljenja i ubrzanja; 2. judicijalizacija postupka izručenja isključenjem političko- diskrecionalnog i upravnog postupka. O izručenju prema Nalogu odlučuje isključivo sud. Zamoljena država koja postupa po zahtjevu mora priznati valjanim zahtjev za izručenjem države moliteljice ipso facto i s najmanjom mogućom mjerom formalnosti. Značajan korak u usklađivanju postupovnih pravila u zemljama EU je “Zelena karta o kaznenom postupku“ (Green paper on criminal proceedings) i tu se nalazi “pismo o pravima“ (Letter of rights) koje se odnosi na obvezu jamstva pet temeljnih prava osumnjičenika i okrivljenika o kojima se oni moraju obavijestiti i koja se moraju osigurati u svim nacionalnim kaznenim postupcima.

38. Pojam načela u KPP- u

U teoriji KPP- a nema jedinstvenog stajališta o poimanju, smislu i sadržaju načela postupka kao principa, maksima na kojima je taj postupak utemeljen. Načela kaznenog postupka funkcionalni su pojmovi. Ipak, nisu sva načela jednake razine i dosega, posebno nisu sva načela takva da trajno imaju jednaku važnost. Tako u kaznenom postupku postoji niz pravila koja izražavaju nastojanje da se okrivljenikov položaj učini što povoljnijim, a koja u svojoj ukupnosti tvore favor defensionis. Favor defensionis nije posebno načelo. To je komponenta pristupa pri uređivanju pravila kaznenog postupka koja se izražava posebnim načelima i pravilima (in dubio pro reo, presumpcija nedužnosti, beneficium cohaesionis, zabrana reformatio in peius, itd.). Pravo na pravični postupak postaje danas osnovno (prema nekima vrhunsko) cjelovito načelo, dok drugi smatraju da se ne radi o načelu, nego o cjelini jamstava okrivljenika.

14

39. Klasifikacija načela u KPP- u i pregled važnijih načela u hrvatskom KPP- u

U mnogim se radovima ističe razlika na osnovna i ostala postupovna načela. Osnovna postupovna načela jesu sinteze ideja, misli vodilje zakonodavca pri uređenju cjeline sustava pravila kaznenog postupka. Ostala načela niže su razine i odnose se na određena pitanja kaznenog postupka. U skladu s tim shvaćanjem, osnovna načela razvrstava se u skupinu onih koja se odnose na postupovne subjekte i drugu skupinu koja se odnosi na postupovne radnje. Klasifikacije mogu polaziti od različitih stajališta i imati različit stupanj razrade. Za klasifikaciju načela kaznenog postupka bitnu važnost ima odabir kriterija klasifikacije. U funkciji kriterija klasifikacije koriste se različiti sadržaji: izvori, domašaj načela, vezanost načela uz osnovne sastojke kaznenog postupka (subjekte i radnje), zatim funkciju, itd.

Prema izvorima, postupovna se načela mogu podijeliti na ona koja su predviđena u međunarodnim i unutarnjim izvorima. Prva, koja izviru iz međunarodnog i ustavnog prava jesu, npr., pravo na pravičan postupak, habeas corpus, ne bis in idem. Prema domašaju, načela kaznenog postupka mogu se razvrstati u tri veće skupine: načela vladavine prava, osnovna načela kaznenog postupka i načela kakvoće postupka.

Načela vladavine prava jesu zakonitost, jednakost i jamstva sudbenosti. Načelo zakonitosti odnosi se na oblik i način uređenja pravila kaznenog postupka. Prema tom načelu pravila kaznenog postupka moraju biti uređena zakonom. Kazneni postupak mora biti uređen i ostvaren tako da jamči jednakost (sredstava) stranaka. Tome cilju služe mnogobrojne zakonske odredbe, prije svega one koje uređuju položaj okrivljenika. O predmetu odlučuje sud kao posebno tijelo državne vlasti čije su bitne značajke utemeljenost na zakonu, neovisnost (prije svega u odnosu na druga tijela državne vlasti) i nepristranost (u predmetu o kojem odlučuje).

Druga je skupina osnovnih načela kaznenog postupka. Više je podskupina. Prvu podskupinu ovdje tvore načela zaštite osobe: zaštita osobnosti okrivljenika, zaštita žrtve te presumpcija nedužnosti. U drugu podskupinu ulaze načela kakvoće postupka: poštivanje prava obrane, ravnoteža stranaka, razmjernost, postupnost, jasnoća postupanja, kontradiktornost, javnost, neposrednost, itd. Načela kakvoće kaznenog postupka dijele se na: 1. ona koja se odnose na pokretanje, započinjanje i vođenje; 2. ona koja se odnose na ustrojstvo tijela kaznenog postupka.

Ustav sadrži stanovite odredbe koje imaju posebnu važnost za kazneni postupak jer tvore njegovu ustavnu osnovu i okvir. Postupovni zakon mora biti u skladu s ustavnim odredbama i s međunarodnim ugovorima. Temeljna prava i slobode (jednakost na bilo kojoj osnovi, zaštita ljudskih prava) moraju biti ostvarene u zakonskim pravilima kaznenog postupka, u njihovoj primjeni, kao i u drugim postupcima tijela državne vlasti. Za kazneni postupak osobito značajna ustavna pravila uređuju odredbe čl. 21.- 39. Među njima je pravo na život koje ima posebnu važnost u svezi s mjerama osiguranja nazočnosti, koje su povezane s primjenom sile (uhićenje, zadržavanje, pritvor). Zatim odredbe Ustava koje kao cjelina uređuju ustavni sadržaj habeas corpus s polazištem u nepovredivosti osobne slobode, isključivo sudskom odlučivanju o oduzimanju slobode, uvjetima uhićenja, zadržavanja i pritvora te postupanja s uhićenicima.

Zakon uređuje optužno načelo ili načelo akuzatornosti koje izražava stajalište da se kazneni postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. Načelo legaliteta kaznenog progona sadrži pravilo da je državni odvjetnik dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i ako nema zakonskih smetnji za progon osobe. Tu su još i presumpcija nedužnosti, in dubio pro reo (dvojba o činjenicama rješava se u korist okrivljenika), načelo dobre obrane, itd.

Više načela odnosi se na dokazivanje: načelo neposrednosti, slobodne ocjene dokaza i uporabe zakonitih dokaza. Načelo neposrednosti obuhvaća najprije dokazivanje (neposredno pred sudom, a ne

15

na temelju spisa). Sud i druga državna tijela prilikom ocjene o postojanju ili nepostojanju činjenica nisu vezani ni ograničeni posebnim dokaznim pravilima. To je slobodna ocjena dokaza.

Prema načelu isključive uporabe zakonitih dokaza, sudske se odluke ne mogu temeljiti na nezakonitim dokazima. Nezakoniti dokazi jesu pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni Zakonom. Riječ je o zabrani uporabe izvornih nezakonitih dokaza, tj. dokaza pribavljenih na zabranjen način. Ako se presuda temelji na nezakonitom dokazu, postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Dokaz koji je pribavljen na način koji je sam za sebe zakonit, ali se za taj dokaz saznalo iz nekoga izvornog dokaza pribavljenog na nezakonit način (plod otrovnog stabla), također je nezakonit dokaz. Kriterij za ocjenu zakonitosti dokaza u svim je slučajevima najprije izvorni dokaz. Ako je on zakonit, tek je tada mjerovdavan način na koji je pribavljen izvedeni dokaz. Međutim, ako je nezakonit dokaz samo jedan od izvora saznanja, a drugi su izvori valjani, zakoniti dokazi, izvedeni dokaz, neće samo zbog toga biti nezakonit. Za njega se, u tom slučaju, saznalo (i) iz drugih valjanih dokaza (doktrina neovisnog izvora). Kako nezakoniti dokazi ne bi bili upotrijebljeni u kaznenom postupku, Zakon predviđa različite mjere. Najprije predviđa pravila o dokaznim sredstvima, zatim uređuje izdvajanje zapisnika o nezakonitim dokazima kako bi se spriječio utjecaj tih rezultata na donošenje odluke.

Pravo na suđenje bez odugovlačenja Zakon predviđa kao jedno od temeljnih načela kao pravo okrivljenika da u najkraćem roku bude izveden pred sud te ujedno kao primarnu dužnost suda da postupak provede bez odugovlačenja. Opće kriterije za ocjenu o tome što je razumni rok, moguće je ustanoviti pitanjima: 1. jesu li radnje poduzimane u određenim rokovima; 2. je li optužba valjano oblikovana, pripremljena na predlaganje i izvođenje dokaza ili se dokazi traže i oblikuju nakon podizanja optužnice; 3. je li obrani omogućena odgovarajuća valjana priprema ili je dovedena u nejednak položaj; 4. je li sud bio sadržajno i organizacijsko- tehnički pripremljen za vođenje postupka bez odugovlačenja; 5. ima li nesavjesnosti ili zloupotreba postupovnih prava sudionika.

Uređeno je i načelo zabrane ponovnog suđenja za pravomoćno presuđenu stvar (ne bis in idem) i ponavljanja kaznenog postupka osobi oslobođenoj optužbe. No, pod zakonskim uvjetima kazneni postupak se može ponoviti i Zakon to ne uzima kao ponovno suđenje. Međutim, ne može se ponoviti postupak protiv osobe koja je pravomoćnom presudom oslobođena.

Valja spomenuti i načelo litispendentio prema kojem se ne može o istoj stvari voditi postupak pred dva sudska tijela.

Za stranke u postupku iznimno značenje ima načelo kontradiktornosti, koje postoji ako se predviđa mogućnost stranke suprotstaviti se navodima druge stranke (audiatur et altera pars).

40. Pravo na pošteno suđenje

Pravo na pravično suđenje ili pravo na pravični postupak ima ključnu važnost. Pravični postupak uređen je u odredbi čl. 14. Međunarodnog pakta te u čl. 6. Europske konvencije čiji je službeni prijevod na hrvatski jezik pravo na pošteno suđenje. Oznaka pravo na pravični postupak je prikladnija iz više razloga. Nepošteno suđenje nije uopće suđenje, nego teška povreda prava osobe. Osim toga, suđenje u poredbenim razmjerima ima u vidu, prije svega, suđenje u najužem smislu, tj. raspravu, glavni stadij postupka, a pravičnost se mora odnositi na postupak u cjelini. Neki smatraju da je cjelina prava na pravični postupak složeno ljudsko pravo, a ne postupovno načelo.

Pravo na pravični postupak u kaznenim predmetima cjelina je jamstava koje zakonodavac ima osigurati osobi koja je osumnjičena ili optužena za kazneno djelo. U čl. 6. st. 1. Europska konvencija

16

ustanovljuje najprije “vanjska“ prava, tj. 1. pravo na zakonom ustanovljen, neovisan i nepristran sud (načelo zakonitog ili prirodnog suda); 2. ispitivanje slučaja pravično, javno i u razumnom roku s javno objavljenom presudom. “Unutarnja“ prava su: 1. pravo optuženika da se ima smatrati nedužnim dok se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom (presumpcija nedužnosti); 2. pravo na obavijesti u najkraćem roku, na jeziku kojega razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega; 3. pravo na odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu obrane; 4. pravo da se brani sam ili da uzme branitelja po vlastitom izboru i, kada to nalažu interesi pravde, pravo na besplatnog branitelja (pravo dobre obrane); 5. ispitivanje svjedoka optužbe i pravo predlaganja i ispitivanja svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe (kontradiktornost pri izvođenju dokaza); 6. pravo na besplatnog tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu.

OPĆI DIO

Osnovni pojmovi i funkcije u kaznenom postupku

41. Glavni predmet kaznenog postupka u užem smislu riječi

Predmet kaznenog postupka je sadržaj o kojemu se u okviru cilja kaznenog postupka raspravlja i odlučuje. Glavni ili osnovni predmet je raspravljanje konkretnog kaznenopravnog odnosa koji je nastao počinjenjem kaznenog djela.

Glavni predmet kaznenog postupka može biti raspravljen samo u kaznenom postupku. U tom se smislu govori o glavnom predmetu kaznenog postupka u užem smislu. Predmet kaznenog postupka može biti jedno ili više kaznenih djela za koja se protiv jednoga ili više počinitelja vodi kazneni postupak. Bez glavnog predmeta nema kaznenog postupka.

42. Glavni predmet kaznenog postupka u širem smislu riječi: nepravi kazneni postupci

Pravila kaznenog postupka često uređuju i postupanja koja nemaju značajke pravog kaznenog postupka, iako je kazneno djelo povod za postupanje. To su nepravi kazneni postupci. Razlike u odnosu na pravi kazneni postupak izviru iz svojstava osobe protiv koje se vodi postupak (npr. osoba s duševnim smetnjama koje isključuju ubrojivost), iz sadržaja predmeta postupanja (opoziv uvjetne osude) ili iz drugih okolnosti (naknada za neosnovano uhićenje). Zajedničko je svim takvim postupanjima da nisu cjeloviti kazneni postupak. Njihovi ciljevi razlikuju se od ciljeva pravog kaznenog postupka, a odluke sadržajem i oblikom razlikuju se od odluka koje se donose u pravom kaznenom postupku. Ta se postupanja, osim nepravim kaznenim postupcima, nazivaju i posebnim postupcima.

43. Sporedni (akcesorni) predmeti kaznenog postupka

Sporedni (akcesorni) predmeti kaznenog postupka mogu i ne moraju postojati u kaznenom postupku. Uvjet za postojanje je veza s glavnim predmetom. U hrvatskom pravu tri su sporedna predmeta: 1. imovinskopravni zahtjevi; 2. prejudicijelna pitanja; 3. troškovi kaznenog postupka. Takvi se predmeti, u pravilu, ne raspravljaju u kaznenom postupku jer su predmet nekih drugih (građanskih ili upravnih) postupaka, a do njihova raspravljanja u kaznenom postupku dolazi samo ako su povezani s kaznenim djelom (imovinskopravni zahtjevi i prejudicijelna pitanja) ili s odvijanjem

17

kaznenog postupka (troškovi postupka). S glavnim predmetom sporedni predmeti tvore heterogenu vezu (koneksitet).

Pod nazivom “imovinskopravni zahtjev“ Zakon uređuje građansku parnicu koja se pridružuje (adherira) kaznenom postupku i čije je rješavanje sporedni (dodatni) predmet kaznenog postupka. Otuda i naziv adhezijski (dodatni) postupak za postupak o imovinskopravnom zahtjevu u okviru kaznenog postupka. Prema pravnoj naravi, to je građanski predmet u odnosu na kojega se postupa prema procesnim pravilima kaznenog postupka, a supsidijarno za njega vrijede pravila građanskog postupovnog prava. Materijalnopravne pretpostavke za donošenje odluke o imovinskopravnom zahtjevu sadržane su u propisima koji uređuju materiju građanskog prava pa sud u kaznenom postupku ocjenjuje osnovanost postavljenog imovinskopravnog zahtjeva upravo primjenom propisa građanskog prava na činjenično stanje koje je utvrdio u kaznenom postupku. Kako je imovinskopravni zahtjev građanski predmet, postupak u svezi s njim je “parnica u okviru kaznenog postupka”. Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u kaznenom postupku bitno je obilježeno: 1. prirodom osnove zahtjeva; 2. mogućnošću postavljanja svakog zahtjeva koji bi mogao biti postavljen u parničnom postupku; 3. posebnim ograničenjima koja se odnose na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, napose onima koje onemogućavaju sud da imovinskopravni zahtjev odbije, kao i da ga usvoji ako okrivljenik nije osuđen; 4. postojanjem posebnog zahtjeva glede mogućeg utjecaja na tijek postupka; i 5. prethodnim ostvarenjem naknade štete iz sredstava posebnog državnog fonda ili podnošenjem zahtjeva u tom pravcu. O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje se samo uz uvjet da je ovlaštena osoba podnijela imovinskopravni zahtjev (pozitivni uvjet) i da se time znatno ne odugovlači kazneni postupak (negativni uvjet). Odlučivanje o podnesenom imovinskopravnom zahtjevu nije za kazneni sud obvezno. Međutim, ako činjenice utvrđene u kaznenom postupku predstavljaju pouzdanu osnovu za donošenje odluke o imovinskopravnom zahtjevu, nema razloga da sud o njemu ne odluči.

Treba voditi računa o odnosu između imovinskopravnog zahtjeva i mjere oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. Radi se o sljedećem: 1. oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom je obvezatno, a donošenje odluke o imovinskopravnom zahtjevu nije; 2. imovinska korist se u kaznenom postupku utvrđuje po službenoj dužnosti, a imovinskopravni zahtjev se ostvaruje samo ako postoji prijedlog ovlaštene osobe; i 3. ako je podnesen imovinskopravni zahtjev, imovinska korist se utvrđuje samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom. Tijekom kaznenog postupka, a po prijedlogu ovlaštene osobe sud može odrediti osiguranje imovinskopravnog zahtjeva privremenim mjerama, prema propisima kojima se uređuje postupak osiguranja uređen Ovršnim zakonom i drugim zakonima koji uređuju tu materiju (npr. Pomorski zakonik, Zakon o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu).

Prejudicijelna pitanja su ona pitanja za čije je rješavanje nadležan sud u postupku koji nije kazneni postupak ili drugo (upravno) državno tijelo. Za kazneni postupak ona postaju prejudicijelnim pitanjem ako primjena materijalnog kaznenog prava ovisi o prethodnom rješenju takva pitanja. To su isključivo pravna pitanja. Kazneni sud glede bilo kojeg prejudicijelnog pitanja ima dvije mogućnosti: 1. da sam riješi to pitanje prema odredbama koje vrijede za dokazivanje u kaznenom postupku ili 2. da zastane s postupkom dok to pitanje riješi nadležno tijelo. Ako kazneni sud odluči sam riješiti prejudicijelno pitanje, to ima učinak samo u kaznenom predmetu u kojem je donio odluku. Rješenje o prejudicijelnom pitanju ne unosi se u izreku, nego među razloge presude, ono nema učinaka prema trećima, a napose ne obvezuje nadležno tijelo da takvo pitanje ne riješi drugačije. Kazneni sud primjenjuje pravila dokazivanja koja vrijede za kazneni postupak, ali odluku donosi na temelju istih materijalnih propisa koje bi primijenilo nadležno tijelo. Odluka o prejudicijelnom pitanju koju je donijelo nadležno tijelo ne može biti izmijenjena u kaznenom postupku, ali ona ne veže kazneni sud što se tiče ocjene je li počinjeno kazneno djelo. Ako bi se prejudicijelno pitanje odnosilo na propise Europske unije, a sud smatra da postoji potreba donošenja odluke Europskog suda pravde o njihovu

18

važenju ili tumačenju, zastat će s postupkom i podnijeti zahtjev Europskom sudu pravde glede donošenja odgovarajuće odluke. Od prejudicijelnih pitanja valja razlikovati druga prethodna pitanja koja se odnose na postojanje procesnih pretpostavki ili nepostojanje procesnih smetnji za vođenje kaznenog postupka (nadležnost, postojanje optužbe i sl.).

Troškovi kaznenog postupka također su sporedni predmet kaznenog postupka. Valja razlikovati snošenje troškova u cjelini od dužnosti snošenja pojedinih troškova. Općenito za snošenje troškova u cjelini vrijedi načelo causae, a za pojedine troškove, koji su nastali krivnjom sudionika ili slučajem koji ga je pogodio, vrijedi načelo casus sentit domino. Položaj ovlaštenih tužitelja je glede dužnosti snošenja troškova bitno različit.

44. Veza (koneksitet) između predmeta kaznenog postupka

Među predmetima kaznenog postupka može postojati međusobna veza ili koneksitet. Homogeni koneksitet je veza između glavnih predmeta kaznenog postupka. To može biti veza utemeljena na osobi (subjektivni koneksitet- stjecaj) ili na kaznenom djelu (objektivni koneksitet- sudioništvo, retorzija). Postoji i mještoviti koneksitet kada je više osoba okrivljeno za više kaznenih djela među kojima postoji veza ili zajednica dokaza. Spajanje predmeta najvažniji je postupovni učinak homogenog koneksiteta i o spajanju i razdvajanju postupka postoje posebna pravila. Zakon propisuje i posebne kriterije određivanja mjesne nadležnosti. Ta se vrsta mjesne nadležnosti označava kao nadležnost prema koneksitetu ili međusobnoj vezi kaznenih predmeta (forum connexitatis). Koneksitet izražava povezanost materijalnog i postupovnog prava.

Heterogeni koneksitet označava vezu kaznenog, kao glavnog, i sporednih predmeta. Sporednim predmetima zajedničko je da ili uvjetuju rješenje glavnog predmeta (prejudicijelno pitanje) ili su učinak nastao kaznenim djelom (imovinskopravni zahtjev), odn. ovise o rješenju glavnog predmeta kaznenog postupka (imovinskopravni zahtjev i troškovi postupka). Različita narav pojedinih sporednih predmeta uvjetuje njihovo različito uređenje u okvirima kaznenog postupka.

45. Identitet u kaznenom postupku

Za identitet predmeta kaznenog postupka polazište je u okolnosti da optužba individualizira kazneni predmet u činjeničnom i pravnom smislu. Kazneni postupak vodi se protiv određene osobe za određeno kazneno djelo. To je polazište istovjetnosti ili subjektivnog i objektivnog identiteta. Identitet se u užem smislu odnosi na glavni predmet kaznenog postupka.

Subjektivni identitet (aeadem personae) odnosi se na tužitelja i okrivljenika i razlikuje se ovisno o tome tko je ovlašteni tužitelj. Ako je tužitelj državni odvjetnik (dakle u slučaju javne optužbe), osobu koja zastupa optužbu može se mijenjati. Kod privatnog tužitelja identitet ima načelno jednaki smisao kao i kod okrivljenika, s time da Zakon predviđa mogućnost da se u ulozi privatnog tužitelja u slučaju njegove smrti pojave i neke druge osobe. Kazneni postupak vodi se protiv određene individualizirane osobe, okrivljenika, koji ne mora nužno biti identificiran građanskim identitetom (ime i prezime). Identitet osobe mutatis mutandis odnosi se i na pravnu osobu protiv koje se vodi kazneni postupak.

Objektivni identitet (aeadem res) pojavljuje se u tri smisla. Prvi je odnos između optužbe i presude. Zatim se pitanje identiteta postavlja kao uvjet djelovanja pravomoćnosti. Konačno, identitet je važan kao odnos više kaznenih optužbi. To je značajno zbog koneksiteta i litispendentio.

19

46. Činjenični identitet djela ( idem factum ) i činjenični identitet kaznenog djela ( idem delictum )

Dvije su kategorije identiteta: činjenični i pravni. Za njih vrijede i različita pravila. Za razmatranje identiteta predmeta važno je razdvajanje činjenične i pravne osnove optužbe jer o tome postoje različita pravila. Činjeničnu osnovu optužbe tvori određenje djela i osoba o kojima se sudi. Kod razmatranja predmeta postupka valja razlikovati identitet djela (idem factum) i identitet kaznenog djela (idem delictum). Djelo je pojava iz prošlosti, skup činjenica (predmeta, svojstva i odnosa). Kazneno djelo je djelo u kojemu se (vjerojatno) stječu obilježja kaznenog djela kako su predviđena Kaznenim zakonom.

Identitet između optužbe i presude mora postojati, najprije glede sadržaja i opsega predmeta postupka. Presuda mora obuhvatiti djelo kao cjelinu, sve točke optužbe prema stanju stvari u predmetu. Sud presudom mora potupuno riješiti predmet optužbe, ali ne smije prekoračiti optužbu. Tužitelj određuje predmet postupka koji je sadržan u optužnom aktu ovlaštenog tužitelja. Identitet predmeta odnosi se na konačni sadržaj (u tijeku postupka neizmijenjene ili izmijenjene) optužbe. Sud odlučuje o kaznenom djelu kako je opisano u optužbi. Sud sam ne može mijenjati činjenični opis djela. To može učiniti samo ovlašteni tužitelj u optužbi (izmjenom ili proširenjem optužbe). Vezanost suda djelom iz optužbe od bitne je važnosti za obranu. Okrivljenik mora uvijek točno znati što mu se stavlja na teret. Na taj način mu se jamči dobra obrana.

Prema Zakonu, identitet je izmijenjen ako se presuda temelji na činjenicama različitima od onih u optužbi, bez obzira jesu li povoljnije ili nepovoljnije za optuženika. Izmjene optužbe sam sud može poduzeti u krajnje ograničenoj mjeri i to samo ako se radi o izmjeni nebitnih, pratećih i pojašnjavajućih sastojaka djela koja nisu zakonska obilježja. Izmjene ne smiju biti ultra petitum u odnosu na optužni akt i ne smiju ići na štetu okrivljenika. Povreda identiteta predmeta optužbe bitna je povreda odredaba kaznenog postupka.

Identitet između optužbe i presude ne odosi se na njihovu formalnu podudarnost. To znači da identitet ne mora nužno postojati između optužnice i presude u tom smislu da o svakoj optužnici mora biti donesena posebna presuda, a još manje da se o svakom pojedinom optuženiku i kaznenom djelu mora donijeti posebnu presudu. Presuda mora obuhvatiti sve optuženike i sva kaznena djela koja su predmet jedinstvene glavne rasprave. Ta kaznena djela mogu biti navedena u jednoj ili više optužnica ili drugih optužnih akata (optužnog prijedloga ili privatne tužbe) i odnositi se na jednog ili više optuženika. Isto tako, identitet djela ne odnosi se na označavanje nadležnosti koje ima indikativno djelovanje jer se sud može u okvirima Zakona proglasiti stvarno i mjesno nenadležnim.

47. Pravni identitet kaznenog djela

O pravnoj oznaci kaznenog djela sud odlučuje samostalno. Sud ispituje opis djela kao isključivo uporište za pravnu oznaku kaznenog djela. Presudom sud daje vlastitu pravnu ocjenu djela. Ta pravna ocjena djela može biti različita od ocjene u optužbi. U tom slučaju nema povrede identiteta. Optuženik se branio od kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret. Sud se nakon provedenog postupka o tom djelu izjasnio dajući mu drugačiju pravnu kvalifikaciju. Do toga dolazi ako je na glavnoj raspravi izmijenjeno činjenično stanje u odnosu na koje je optuženik imao mogućnosti iznositi obranu, a sud o tako izmijenjenom činjeničnom stanju može odlučivati, kao i u slučaju ako je sud isto činjenično stanje drugačije pravno ocijenio. U oba slučaja uvjet je da je sud nadležan i za djelo prema izmijenjenoj pravnoj kvalifikaciji.

20

48. Pravomoćnost i izvršnost

Pravomoćnost (res iudicata) je svojstvo odluke da je njome riješen predmet i da se ta odluka u postupku u kojem je donesena ne može opozvati niti mijenjati, nego se mora izvršiti. Pravomoćnošću su obuhvaćene presude i rješenja. Nalog nije! Razlikuju se formalna i materijalna pravomoćnost.

Formalna (vanjska ili postupovna) pravomoćnost je svojstvo odluke da se ona ne može pobijati pravnim lijekom bilo uopće (npr. presuda trećeg stupnja) bilo stoga jer je pravo pobijanja pravnim lijekom ugasnulo (odustanak, odricanje, propust roka). Formalna pravomoćnost može biti potpuna ili djelomična.

Potpuna (apsolutna) pravomoćnost je kad se ne može pobijati niti jedan dio odluke niti od kojeg sudionika, a djelomična (relativna) kad se pravomoćnost odnosi na dio odluke ili samo na neke sudionike. Formalnu pravomoćnost stječu određene vrste odluka u kaznenom postupku, bilo od samog trenutka donošenja, bilo kasnije kada više nema pravnog lijeka. Formalnu pravomoćnost stječe odluka neovisno o tome je li zakonita i pravilna. Za pojedine sudionike postupka formalna pravomoćnost nastupa u različito vrijeme, a to je ovisno o radnjama stranke i suda. Vrijeme nastupa formalne pravomoćnosti važno je za vremensko važenje postupovnog zakona (npr. tijek roka za podnošenje pravnog lijeka, zastara, amnestija i pomilovanje, itd.).

Materijalna (unutarnja) pravomoćnost je svojstvo odluke da je njome konačno riješen kazneni predmet, što posljedično isključuje ponovno suđenje i novu odluku o istom kaznenom predmetu. Materijalna pravomoćnost izražava se djelovanjem na stvaranje prava (res iudicata facit ius inter partes) i uzimanjem istinitom odluke koja stječe pravomoćnost (res iudicata pro veritate accipitur). U odnosu na takvu odluku nema više sredstva za njenu izmjenu. Jedina iznimka od toga su izvanredni pravni lijekovi. To je pozitivna funkcija materijalne pravomoćnosti. Za razliku od toga, negativna funkcija materijalne pravomoćnosti isključuje mogućnost da stranke, čiji je materijalnopravni odnos raspravljen pravomoćnom presudom, mogu zahtijevati da se o istom predmetu vodi novi postupak. Izražava se pravilom ne bis in idem. Valja imati u vidu da je doseg pravila ne bis in idem širi od negativne funkcije materijalne pravomoćnosti. Materijalna pravomoćnost je postupovna smetnja.

Odnos između formalne i materijalne pravomoćnosti je takav da je formalna pravomoćnost pretpostavka za materijalnu, ali materijalna pravomoćnost ne mora uvijek nastupiti kao posljedica formalne pravomoćnosti.

Izvršnost je svojstvo pravomoćne odluke koje izražava mogućnost ostvarivanja sadržaja odluke u kaznenoj presudi (pozitivno određenje pojma izvršnosti). U pravilu, izvršnost stječu pravomoćne odluke. Pravomoćna presuda izvršava se kada je uredno dostavljena i kada za njezino izvršenje ne postoje zakonske smetnje. Osuđujuća se presuda u slučaju djelomične pravomoćnosti, može izvršiti prema okrivljenicima prema kojima je postala pravomoćna i izvršna, ali ne i prema ostalima. Valja imati u vidu odredbu prema kojoj izvršenje kazne zatvora može započeti prije pravomoćnosti.

Smetnje za izvršenje mogu biti: 1. materijalnopravnog (zastara, amnestija, pomilovanje); 2. postupovnog ili 3. izvršnog značenja (odredbe o izvršavanju kazne zatvora).

Zakon u nekim slučajevima propisuje posebne uvjete za izvršenje presude. Tako, npr., za izvršenje presude kojom je izrečena novčana kazna valja pričekati protek roka. Izvršenje presude provodi se na temelju naloga nadležnog suda. No, i presuda koja je pravomoćna i izvršna može naknadno izgubiti svojstvo izvršnosti (odgodom ili prekidom izvršenja prema Zakonu o izvršavanju kazne zatvora). Da bi se presuda mogla izvršiti, mora biti uredno dostavljena.

Izvanredni pravni lijekovi mogu također utjecati na izvršenje presude tako što mogu uvjetovati obustavu, odgodu ili prekid izvršenja. Prekid ili odgoda izvršenja mogu biti obligatorni ili fakultativni.

21

Ako nije podnesena žalba ili su se stranke odrekle ili odustale od žalbe, presuda je izvršna protekom roka za žalbu, odn. od dana odricanja ili odustanka od podnesene žalbe.

Kod sumnje u tumačenje sudske odluke odlučuje sud koji je donio pravomoćnu odluku. Tumačenje odluke može zahtijevati ispravak presude. Izvršenje se za troškove ostvaruje prema pravilima ovršnog postupka. Naplatu obavlja po službenoj dužnosti ovršni sud.

Rješenja se, u pravilu, izvršavaju kada postanu pravomoćna. Pravomoćnost rješenja nastupa kada se ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dopuštena. U pravilu, ako nije drugačije predviđeno, rješenja i naloge izvršavaju tijela koja su ih donijela. Drugačije mora biti propisano Zakonom. Takva rješenja postaju izvršna dostavom osobi na koju se odnose.

Nalog se izvršava odmah. Tijelo koje ga je izdalo može odlučiti drugačije.

49. Litispendentio i ne bis in idem

Litispendentio je pojam građanskog postupovnog prava koji označava postojanje postupka u određenom građanskom predmetu. Međutim, i za uporabu tog pojma u kaznenom postupku ima mjesta. Protiv određene osobe za jedno te isto kazneno djelo istovremeno bi smio postojati samo jedan postupak. U poredbenom kaznenom pravu litispendentio određuju pravila o prostornoj važnosti kaznenog zakona i na njima utemeljene jurisdikcije koje u nekim slučajevima ne isključuju višestruku litispendentio.

Ne bis in idem je načelo koje izražava zabranu ponovnog suđenja. Nitko ne može ponovno biti suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka, niti se može ponoviti kazneni postupak protiv osobe koje je oslobođena pravomoćnom presudom. Ne bis in idem odnosi se na situacije u kojima je kazneni postupak pravomoćno okončan. Ne bis in idem jedno je od prava koja se ne mogu derogirati.

Subjekti kaznenog postupka

50. Glavni subjekti kaznenog postupka

Subjekt kaznenog postupka je postupovno sposobna fizička ili pravna osoba koja slobodnom voljom obavlja postupovna prava i dužnosti. U užem smislu, to su osobe koje su nužne za započinjanje, tijek i okončanje postupka. Subjekti, dakle, imaju pravo ili dužnost obavljanja postupovnih radnji i pravo svjesnog i voljnog postupanja.

Glavni subjekti kaznenog postupka su: kazneni sud, tužitelj (državni odvjetnik, privatni tužitelj i oštećenik kao tužitelj) i okrivljenik.

Sud i državni odvjetnik (koji je u pravilu ovlašteni tužitelj za najbrojnija kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti) tijela su državne vlasti. Okrivljenik je građanin (i pravna osoba) koji je u kaznenom postupku u položaju da se brani od tvrdnji ovlaštenog tužitelja da je počinio kazneno djelo.

Subjekt kaznenog postupka mora imati sposobnost biti subjektom u postupku (legitimatio ad causam). Ta sposobnost se temelji na odnosu subjekta prema konkretnom kaznenom predmetu: sud i državni odvjetnik s obzirom na nadležnost, oštećenik s obzirom na nositelja prava koja su ugrožena ili povrijeđena kaznenim djelom, a okrivljenik s obzirom na sumnju da je počinitelj.

U kaznenom postupku subjekt je samo osoba koja svjesno i voljno poduzima radnje i koja je za to sposobna što znači da ima operativnu postupovnu sposobnost (legitimatio ad processum). Tijela kaznenog suda i državnog odvjetništva postupovnu sposobnost imaju na temelju zakonskih propisa.

22

51. Kazneni sud

Kazneni sud je tijelo državne vlasti koje obavlja sudbenu vlast postupajući u kaznenoj stvari. Sud ostvaruje funkciju suđenja, tj. vodi kazneni postupak. Pojam suda može se odnositi na sud kao tijelo državne vlasti ili na tijelo suda koje djeluje u konkretnom predmetu (sudac istrage, sudac pojedinac, vijeće, itd.). Za kazneni sud je bitno da: 1. o optužbi za kazneno djelo raspravlja samo zakonom određeni sud u zakonom propisanom postupku (što se odnosi na postupak u cjelini); 2. samo sud može proglastiti osobu krivom za kazneno djelo i izreći zakonom propisanu kaznenopravnu sankciju; 3. sud, kao tijelo sudbene vlasti, mora biti neovisan; 4. u konkretnom predmetu mora biti nepristran. Navedeni uvjeti tvore pojam zakonitog suda i to su pozitivni sastojci. Među negativnim sastojcima valja istaknuti: općenita zabrana svakog oblika utjecaja na donošenje sudske odluke te posebno zabrana uporabe javnih ovlasti, sredstava javnog priopćavanja i uopće javnog istupanja radi utjecaja na tijek i ishod sudskih postupaka. Neovisnost suda može imati vrlo različit smisao: 1. stvarna- odnosi se na podložnost suca zakonu; 2. osobna- zaštićuje suca od utjecaja izvršne vlasti; 3. unutarnja- djeluje kao zaštita od drugih sudaca. Mjere kojima se osigurava neovisnost sudaca su raznovrsne i mnogobrojne (npr. stalnost funkcije, nepremjestivost, itd.).

Kazneni sud obuhvaća različita sudska tijela. Kada sudi u prvom stupnju u zbornom sastavu (vijeću) ili kada na raspravi sudi u drugom stupnju, on je mješoviti sud jer uz profesionalne suce sude i građani laici (suci porotnici) u jedinstvenom sudskom tijelu- vijeću.

Pravila o organizaciji suda kao tijela državne vlasti predviđena su u Ustavu, Zakonu o sudovima (i Zakonu o sudovima za mladež) te u nekim drugim propisima (npr. Zakon o državnom sudbenom vijeću, Zakon o Uredu). U opisanom smislu, kazneni sud je redoviti sud opće nadležnosti. Kod nas nema izvanrednih sudova. Tri su vrste kaznenih sudova: općinski, županijski i Vrhovni. Specijalizirani sud za mladež sudi maloljetnicima i, pod zakonskim uvjetima, punoljetnicima. Tijela suda za mladež djeluju u organizacijskoj strukturi kaznenih sudova.

Kazneni sud ima vanjsku i unutarnju organizaciju. Vanjska organizacija suda odnosi se na nadležnost suda. To je pravo i dužnost suda da postupa u predmetu. S obzirom na važenje, razlikuju se redovite i izvanredne nadležnosti. Redovite nadležnosti su opće pravilo, a izvanredne iznimke. Među redovitim nadležnostima, prema kriteriju određivanja, razlikuju se stvarna, mjesna i funkcionalna. Izvanredna nadležnost predviđena je: 1. za slučajeve koneksiteta; 2. kao nužna ili svrhovita delegirana nadležnost (forum delegationis); 3. kao određena nadležnost (forum ordinatum).

Stvarna nadležnost je pravo i dužnost suda da sudi za određeno kazneno djelo (generalna klauzula ili deliktni kriterij), dakle ratione materiae. Stvarnu i funkcionalnu (sastav suda) nadležnost uređuje posebni zakon. Stvarna nadležnost i sastav suda u kaznenim predmetima su djelomično, već de lege lata uređeni posebnim propisima: člancima Zakona o sudovima za mladež, Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda, Zakona o izvršavanju kazne zatvora, Zakona o Uredu, itd.

Mjesna nadležnost je vrsta nadležnosti kojom se rješava pitanje koji je među stvarno nadležnim sudovima nadležan u konkretnom kaznenom predmetu, prije svega s obziorm na prostornu vezu suda i kaznenog djela. U Zakonu se kao polazište uzima mjesto u kojem je kazneno djelo počinjeno ili pokušano (locus delicti commissi), i to je primarni kriterij za određivanje mjesne nadležnosti. Svi ostali kriteriji imaju supsidijarno značenje.

Mjesna nadležnost ovisi, prije svega, o pojavi kaznenog djela, sastojku radnje, posljedici, namjeri (u slučaju pokušaja i suučesništva). U kaznenom djelu s inozemnim obilježjem važni su: 1. ubikvitet kao pravilo određivanja mjesta prema kriterijima Kaznenog zakona; 2. lokacija djela u širi

23

prostor kao temelj zasnivanja jurisdikcije; 3. kriterij određivanja nadležnosti kao pravila unutarnjeg kaznenog postupovnog prava. U ovoj podjeli prethodni sastojak uvjet je za kasniji.

Privatna tužba može se podnijeti sudu na čijem području okrivljenik ima prebivalište ili boravište. To je elektivna ili izberiva nadležnost. U slučaju da je kazneno djelo počinjeno ili pokušano na područjima raznih sudova ili na granici tih područja, vrijedi pravilo da je nadležan sud koji je na zahtjev ovlaštenog tužitelja prvi započeo postupak, a ako postupak još nije započet, sud kojemu je prije podnesen zahtjev za pokretanje postupka.

Za kaznena djela počinjena na domaćem brodu Zakon pravi razliku s obzirom na prostor u kojemu se brod nalazio tempore criminis na: 1. situacije u domaćem pristaništu (tj. morska luka i pristanište unutarnjih plovnih putova); 2. izvan toga.

Za kazneno djelo počinjeno na domaćem zrakoplovu, dok se nalazi u domaćem pristaništu, nadležan je sud na čijem se području nalazi to pristanište, a u ostalim slučajevima nadležan je sud na čijem se području nalazi matična luka zrakoplova ili domaće pristanište u kojem se zrakoplov prvi put zaustavi.

Mjesna nadležnost može biti utemeljena na nužnoj ili svrsishodnoj delegaciji (forum delegatum). Do nužne delegacije dolazi kada je nadležni sud iz pravnih ili stvarnih razloga spriječen da postupa. Svrhovita delegacija smjera učinkovitijem provođenju postupka. Zajednički neposredno viši sud može za vođenje postupka odrediti drugi stvarno nadležni sud na svom području ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi. Na prijedlog glavnog državnog odvjetnika, Vrhovni sud može za postupanje u pojedinom predmetu iz nadležnosti općinskog suda odrediti kao stvarno nadležni županijski sud, kada za to postoje naročito važni razlozi.

Funkcionalna nadležnost (ili poslovna) uređuje pitanje koje tijelo suda poduzima radnju u postupku (sudac istrage, izvanraspravno vijeće, sudac pojedinac). Zakon predviđa mogućnost sporazuma o fukncionalnoj nadležnosti za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do 10 godina, a sastav vijeća nije propisan posebnim zakonom.

Razmatranje sastava kaznenog suda odnosi se na unutarnje uređenje kaznenog suda. Ta cjelina obuhvaća: 1. sastav suda; 2. sudjelovanje građana- laika u suđenju; 3. imenovanje sudaca; 4. imunitete sudaca; 5. izuzeće.

U kaznenim predmetima postupaju: 1. sudac istrage koji provodi istragu i poduzima druge radnje određene Zakonom; 2. sudac pojedinac koji postupa u predmetima iz svoje nadležnosti; 3. (izvanraspravno) vijeće sastavljeno od tri suca koje donosi odluke u prethodnom postupku i poduzima druge radnje određene Zakonom; 4. (raspravno) vijeće sastavljeno od suca i dva suca porotnika ili od dva suca i tri suca porotnika; 5. vijeća suda koja odlučuju o redovitim i izvanrednim pravnim lijekovima.

U suđenju sudjeluju i građani kao suci porotnici, u skladu sa Zakonom. Time se stvara mješoviti sud.

Postupak imenovanja sudaca uređen je Zakonom o Državnom sudbenom vijeću. Suce imenuje i razrješuje te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće koje ima 11 članova iz reda istaknutih sudaca, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, a njih bira Hrvatski sabor. Većina od ukupnog broja članova Vijeća moraju biti suci. Predsjednici sudova ne mogu biti birani za članove Vijeća. Članovi Vijeća biraju se na vrijeme od 4 godine, s time da nitko ne može biti članom više od dva puta uzastopce. Suci porotnici biraju se od strane predstavničkih tijela, prema Zakonu o sudovima.

Suci (i suci porotnici), prema Ustavu, imaju imunitet u skladu sa Zakonom, za iskazano mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane suca koje je kazneno djelo. Sudac ne smije biti pritvoren niti se protiv njega smije pokrenuti kazneni

24

postupak bez odobrenja Državnog sudbenog vijeća. Iznimno, ako je zatečen u počinjenju težeg kaznenog djela, može biti pritvoren i bez odobrenja.

Izuzeće je izuzimanje suca (i drugih osoba) od suđenja ili obavljanja drugih radnji u konkretnom predmetu zbog razloga koji dovode u sumnju objektivnost. Izuzeće obuhvaća isključenje i otklon (rekuzaciju). Razlozi isključenja imaju apsolutno djelovanje, oni su taksativno nabrojeni. S druge strane, razlozi otklona moraju biti takvi da se iz njih razabire sumnja u objektivnost. Oni imaju relativno značenje. Kod njih nije dovoljno samo postojanje razloga, nego se traži vjerojatnost utjecaja. U slučaju isključenja i otklona radi se o odnosu suca i predmeta postupka.

52. Stranke

Stranke u kaznenom postupku su: 1. ovlašteni tužitelj (državni odvjetnik, privatni tužitelj i oštećenik kao tužitelj) i 2. okrivljenik.

Stranka u postupku mora imati stranačku sposobnost. Državni je odvjetnik ima na temelju Zakona. Privatni tužitelj i oštećenik kao tužitelj stječu tu sposobnost kada ispunjavaju zakonske uvjete za obavljanje funkcije tužitelja. Stranke u postupku mogu same poduzimati postupovne radnje ako imaju postupovnu sposobnost. Oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj koji nemaju sposobnost samostalno obavljati postupovne radnje moraju imati zakonskog zastupnika i mogu imenovati opunomoćenika koji će za njih obavljati postupovne radnje.

Kao okrivljenik u kaznenom postupku dolaze fizička i pravna osoba. Okrivljenik, fizička osoba, koji ima stranačku sposobnost ima ujedno i postupovnu sposobnost. Sposobnost okrivljenika određuje materijalno kazneno pravo u smislu da se kazneni postupak može voditi samo protiv osobe koja može biti počinitelj ili suučesnik kaznenog djela. Posebno je uređen položaj okrivljenika s duševnim smetnjama. Okrivljenik mora biti živa osoba (obnova postupka iznimno je moguća i nakon smrti). Sposobnost okrivljenika može biti potpuna, djelomična (duševne smetnje) ili isključena (dijete, osoba s indemnitetom).

Sposobnost pravne osobe kao okrivljenika u kaznenom postupku uređuje Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela. Za pravnu osobu radnje u postupku poduzima njen predstavnik.

53. Tužitelj

Svrha je kaznene tužbe pokretanje postupka i određenje predmeta razmatranja. Kaznena tužba može biti javna. Nju ostvaruje državni odvjetnik, a supsidijarno oštećenik kao tužitelj. Privatnu tužbu ostvaruje privatni tužitelj. Kao tužitelji u kaznenom postupku postupaju državni odvjetnik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj.

Tužitelj obavlja funkciju kaznenog progona ili optuživanja. On ostvaruje kaznenu tužbu kao postupovnu aktivnost kojom od suda zahtijeva utvrđivanje kaznenog zahtjeva i sukladno tome izricanje odgovarajućih zakonom predviđenih sankcija. Tužitelj koji postupa u konkretnom predmetu je ovlašteni tužitelj. Za kaznena djela se, u pravilu, progoni po službenoj dužnosti. Ovlašteni tužitelj za ta kaznena djela je primarno državni odvjetnik, a supsidijarno oštećenik kao tužitelj.

Kazneni zakon određuje za koja se djela progoni na temelju privatne tužbe, a postupovni propisi određuju uvjete pod kojima oštećenik postaje ovlašteni tužitelj.

54. Državni odvjetnik

Temeljno pravo i glavna dužnost državnog odvjetnika je progon počinitelja kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti. Državno odvjetništvo je samostalno, neovisno pravosudno

25

tijelo. Državni odvjetnik postupa protiv počinitelja kaznenog djela obavljanjem kaznenog progona (vođenjem postupka prije podizanja optužnice, zastupanjem optužnice, zastupanjem optužbe u postupku redovitim pravnim lijekovima) te poduzimanjem drugih pravnih radnji (izvanredni pravni lijekovi).

Djelokrug i ustrojstvo rada državnog odvjetništva uređeni su Zakonom o državnom odvjetništvu i Zakonom o Uredu (USKOK), prema načelima jedinstva službe, monokratnosti, hijerarhije, itd.

Stvarna nadležnost propisana je posebnim zakonom, a mjesna prema odredbama koje važe za nadležnost suda onog područja za koje je državni odvjetnik postavljen. Ustroj državnog odvjetništva prati ustroj sudova:1. DORH;2. županijska;3. općinska državna odvjetništva.

USKOK jest županijsko državno odvjetništvo s posebnom nadležnošću. U kaznenom postupku državni odvjetnik ima prava kao tijelo državne vlasti i prava stranke u postupku. Načelno, prava tijela vlasti prevladavaju u kaznenom progonu, istrazi i poduzimanju radnji prije početka kaznenog postupka, tj. prije potvrđivanja optužnice (otkrivanje kaznenog djela i počinitelja). U kaznenom postupku prevladavaju prava stranke, a prava tijela vlasti samo iznimno.

Za unutarnje odnose u državnom odvjetništvu značajno je pravo devolucije (da viši državni odvjetnik može poduzeti radnje nižeg državnog odvjetnika) i supstitucije (zamjene državnog odvjetnika u Zakonom predviđenim uvjetima). Državni odvjetnik, osim kaznenog progona, vodi postupak prije podizanja optužice (istraga u najširem smislu riječi), u suradnji s drugim tijelima, prije svega s policijom (izvidi kaznenih djela). Dakle, državni odvjetnik ima dužnost prikupljanja dokaza za optužnicu, a odlučivanje, posebice kad su u pitanju zahvati u prava i slobode ima sud (sudac istrage). Osim toga, državni odvjetnik može predlagati mjere osiguranja i oduzimanja imovinske koristi, odlučivati o odbacivanju kaznene prijave, proširenju odlučivanja o kaznenom progonu prema oportunitetu, itd.

Dva su načela od ključne važnosti koja određuju položaj državnog odvjetnika:1. oficijelnost;2. legalitet kaznenog progona.Prema načelu oficijelnosti, postupak za kazneno djelo pokreće državni odvjetnik neovisno o volji oštećene osobe. Prema načelu legaliteta, državni odvjetnik mora poduzeti kazneni progon ako su ispunjeni zakonski uvjeti. Suprotno je načelo oportuniteta (svrhovitosti) kaznenog progona. Za položaj državnog odvjetnika značajno je i načelo mutabiliteta.

55. Oštećenik kao tužitelj

Pod Zakonom predviđenim uvjetima, na mjesto državnog odvjetnika u ostvarivanju kaznenog progona za kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti može stupiti oštećenik i u tom slučaju on, kao tužitelj, provodi kazneni progon. To je ustanova supsidijarne tužbe pa otuda i naziv supsidijarni tužitelj. Ustanova oštećenika kao tužitelja služi kao korektiv postupanja državnog odvjetnika.

Kada postupa kao ovlašteni tužitelj, oštećenik nema ovlasti tijela državne vlasti. Njegova prava su ograničena na prava stranke u kaznenom postupku. Pokretanje kaznenog postupka za kaznena

26

djela po službenoj dužnosti, kao pravo oštećenika, supsidijarno je primarnom pravu državnog odvjetnika. Pravo oštećenika da preuzme kazneni progon je mehanizam nadzora nad radom državnog odvjetnika i mogućnost ispravljanja pogrešaka u ostvarenju kaznenog progona. Kada postupa kao tužitelj, oštećenika ne obvezuje načelo legaliteta kaznenog progona. Zakonom predviđeni bliski srodnici oštećenika, u slučaju oštećenikove smrti, također imaju određena prava predlaganja ili nastavljanja kaznenog progona.

Oštećenik može pokrenuti ili preuzeti kazneni progon u više različitih situacija: 1. ako državni odvjetnik odbaci kaznenu prijavu; 2. ako vijeće obustavi istragu, a protiv toga rješenja žalbu je podnio samo oštećenik; 3. ako je državni odvjetnik odustao od progona tijekom istrage; 4. ako državni odvjetnik odustane od podnesene optužnice prije glavne rasprave; 5. ako državni odvjetnik odustane od optužnice na glavnoj raspravi.

U postupku koji se vodi na zahtjev oštećenika koji je preuzeo kazneni progon, državni odvjetnik ima pravo do završetka rasprave sam preuzeti progon i zastupanje optužbe. Oštećeniku kao tužitelju, kada se postupak vodi na njegov zahtjev za kazneno djelo za koje se prema Zakonu može izreći kazna zatvora više od 5 godina, može se, na njegovo traženje, postaviti opunomoćenik ako je to u interesu postupka i ako oštećenik kao tužitelj, prema svom imovnom stanju, ne može podmiriti troškove zastupanja.

Oštećenik u skraćenom postupku može biti i nuzgredni tužitelj kada zastupa optužbu državnog odvjetnika. U postupku prema maloljetnicima oštećenik ne može stupiti na mjesto tužitelja.

56. Privatni tužitelj

Privatni tužitelj je osoba koja je ovlaštena na kazneni progon za kaznena djela za koja se taj progon obavlja na temelju privatne tužbe. Pravo na privatnu tužbu osobno je pravo fizičke ili pravne osobe. Kaznena djela za koja se progoni privatnom tužbom određuje Kazneni zakon. Privatnog tužitelja može zastupati zakonski zastupnik (ako nema postupovne sposobnosti) i punomoćnik. Privatne tužbe nema u postupku prema maloljetnicima.

Privatna tužba podnosi se nadležnom sudu u prekluzivnom roku od 3 mjeseca od saznanja za kazneno djelo počinitelja. Privatni tužitelj može, svojom izjavom sudu, odustati od privatne tužbe do završetka rasprave. U tom slučaju on gubi pravo da ponovno podnese privatnu tužbu za to kazneno djelo. Privatni tužitelj ima ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu.

Ako je podignuta privatna tužba zbog kaznenog djela uvrede, okrivljenik može do završetka rasprave i poslije proteka roka od 3 mjeseca, podignuti tužbu protiv tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom (protutužba). U takvom slučaju sud donosi jednu presudu.

Kad je oštećenik podnio kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka se utvrdi da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odn. prijedlog smatra se kao pravovremena privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu.

Za maloljetnike i osobe koje su lišene poslovne sposobnosti privatnu tužbu podnosi njihov zakonski zastupnik. Maloljetnik koji je navršio 16 godina života može i sam podnijeti privatnu tužbu.

Ako privatni tužitelj ne dođe na raspravu, iako je uredno pozvan ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od tužbe. Predsjednik vijeća ili sudac pojedinac dopustit će povrat u prijašnje stanje privatnom tužitelju koji iz opravdanog razloga nije mogao doći na raspravu ili pravovremeno izvijestiti sud o promjeni adrese ili boravišta, ako u roku od 8 dana nakon prestanka smetnje podnese molbu za povrat u prijašnje stanje. Nakon proteka 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje. Protiv rješenja kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje žalba nije dopuštena.

27

57. Okrivljenik

Okrivljenik je osoba protiv koje je podignuta optužnica koja još nije potvrđena, osoba protiv koje je podnesena privatna tužba te osoba protiv koje je presudom izdan kazneni nalog. Okrivljenik je (pasivni) subjekt kaznenog postupka. Pojmom okrivljenika obuhvaćene su fizičke, ali i pravne osobe protiv kojih se vodi kazneni postupak. Nepoznati počinitelj kaznenog djela nije okrivljenik. Kazneni postupak vodi se protiv osobe koja je izdvojena, individualizirana. To je uvjet za vođenje kaznenog postupka. Pojmom okrivljenika u širem smislu riječi obuhvaćeni su osumnjičenik, optuženik i osuđenik te osobe protiv kojih se vode posebni postupci predviđeni Zakonom.

Osumnjičenik je osoba protiv koje je podnesena kaznena prijava ili se provode izvidi, ili se vodi istraga, ili se poduzimaju dokazne radnje prije početka kaznenog postupka. Protiv osumnjičenika (još) nema kaznenog postupka (on je sumnjiv da je počinio kazneno djelo). Optuženik je osoba protiv koje je optužnica postala pravomoćna ili protiv koje je podnesena privatna tužba ili optužni prijedlog i zakazana glavna rasprava.

Osuđenik je osoba za koju je pravomoćnom presudom utvrđeno da je kriva za određeno kazneno djelo. Osobe u odnosu na koje postoji razlog isključenja važnosti kaznenoga zakona (uzrast djeteta) ili indemnitet (predsjednik države, odn. zastupnik za izraženo mišljenje ili glasovanje), ne mogu biti ni okrivljenici.

Okrivljenik u postupku ima položaj stranke. On je pasivna postupovna stranka. On ima svega tri dužnosti: 1. upustiti se u kazneni postupak; 2. odazvati se pozivima suda; 3. trpjeti zahvate u svoja prava, tj. podnositi da bude predmet dokazivanja (tzv. dokazna dužnost) i prmjene postupovnih mjera (npr. pritvora). Zakonodavac okrivljeniku osigurava niz prava i stanovite prednosti (favor defensionis) kojima se nastoji umanjiti neravnoteža položaja s tužiteljem (in dubio pro reo, zabrana reformatio in peius, beneficium cohaesionis, redoslijed završne riječi, postupanje o nepotpunoj žalbi u korist i na štetu okrivljenika, itd.).

Okrivljenik u kaznenom postupku, kao stranka, ima određena prava obuhvaćena pravom na obranu ili naprosto obranom. Obrana je jedna od tri osnovne funkcije u kaznenom postupku. To je cjelina radnji kojima se okrivljenik suprotstavlja optužbi. Svrha obrane je: 1. iznošenje činjenica u korist okrivljenika; 2. primjena propisa koji su za njega povoljniji; 3. postizanje povoljnije sudske odluke. Obrana se sastoji iz niza pozitivnih prava okrivljenika: pravo da ga se smatra nedužnim do pravomoćnog okončanja postupka, da bude obaviješten o optužbi, da se može o njoj slobodno izjasniti, da može uskratiti obranu, imenovati branitelja, predlagati dokaze i sudjelovati u dokazivanju, podnositi prijedloge i pravne lijekove, itd. Negativna prava obrane okrivljenika su pravo odbijanja iskaza ili odgovora na pojedina pitanja i sloboda iskazivanja. Posebno je značajna sloboda od samooptužbe. Obrana je materijalna ako ju obavlja osobno okrivljenik, a formalna (stručna ili tehnička) ako ju u korist okrivljenika obavlja branitelj.

58. Branitelj

Formalna je obrana putem branitelja i može biti: 1. po izboru okrivljenika; 2. imenovanog po službenoj dužnosti; 3. imenovanog na zahtjev okrivljenika na teret proračunskih sredstava. Pravo na obranu putem branitelja temeljno je pravo osumnjičenika i optuženika. Okrivljeniku se mora osigurati dobra obrana. Načelo dobre obrane obuhvaća: 1. stručnost branitelja; 2. pravo na pravovremenog i potpunog obavještavanja branitelja; 3. sudjelovanje u postupku kao cjelini; 4. aktivno sudjelovanje u postupovnim radnjama; 5. podnošenje prijedloga; 6. očitovanje o prijedlozima i izvedenim dokazima; 7. podnošenje pravnih lijekova; 8. neometano općenje okrivljenika i branitelja; 9. minimalni stvarni uvjeti rada i dr.

28

Branitelj nije glavni subjekt kaznenog postupka, nego stručni pomoćnik okrivljenika. Zakon uređuje pravo okrivljenika na stručnu pomoć branitelja stupnjevito s obzirom na obvezatnost takve obrane i stadij postupka. S toga se stajališta cjelokupni ustroj razlikuje u ovisnosti o tome da li se ne predviđa takva obrana, previđa kao moguća ili obvezno propisuje. Pri tome se kao kriterij uzimaju: 1. vrsta postupovne radnje; 2. svojstva okrivljenika; 3. težina kaznenog djela; 4. položaj okrivljenika. Zakon ni u jednom slučaju izričito ne isključuje obranu putem branitelja tijekom kaznenog postupka. Zakon nalaže da se okrivljeniku: 1. osigura dovoljno vremena za pripremanje obrane; 2. da se osiguraju mogućnosti za obranu. Vrijeme za pripremu obrane u nekim je slučajevima zakonski određeno, a inače je questio facti. Osim branitelja, kao pomoć okrivljeniku može poslužiti i tumač.

Branitelja odvjetnika može, u nekim situacijama, zamijeniti odvjetnički vježbenik s položenim pravosudnim ispitom. Temeljna zadaća branitelja je pomoć u iznošenju činjenica koje idu u prilog okrivljeniku. Temeljne dužnosti branitelja su prihvaćanje obrane (sukladno propisima o odvjetništvu) i pružanje stručne pomoći okrivljeniku. Prava u postupku branitelj mora obavljati prema Kodeksu odvjetničke etike. Okrivljenik može istodobno imati najviše tri branitelja.

Kao branitelj, odvjetnik ima: 1. opća prava i obveze u pružanju pravne pomoći; 2. prava i obveze koje predviđa Zakon (prava u kaznenom postupku); 3. posebna prava i obveze uvjetovane konkretnim predmetom (npr. obveza čuvanja braniteljske tajne koja je stroža od čuvanja odvjetničke kao profesionalne tajne).

Okviri u kojima postupa branitelj određeni su Zakonom, dobivenim ovlastima, Statutom Odvjetničke komore i Odvjetničkim kodeksom. Najvažnija prava branitelja jesu: razmatranje spisa (pismeno, usmeno, posredstvom sredstava za komuniciranje), općenje s okrivljenikom, nazočnost postupovnim radnjama, predlaganje radnji u kaznenom postupku, postavljanje pitanja, podnošenje pisanih podnesaka, izjavljivanje pravnih lijekova, podnošenje zahtjeva za nagradu i naknadu troškova, itd. Stručna pomoć koju odvjetnik pruža okrivljeniku kao branitelj može biti osnova odgovornosti odvjetnika za kazneno djelo ili za odgovornost prema nekoj drugoj osnovi (stegovnoj, imovinskoj). Branitelj je isključen od dužnosti svjedočenja. Branitelj u kaznenom postupku ne postupa u ime okrivljenika, nego u njegovu korist. Radnje poduzima osobno u svoje ime u korist okrivljenika. Ne smije postupati na njegovu štetu. U svim je situacijama branitelj ovlašten poduzeti sve radnje koje može poduzeti okrivljenik. Radnje u korist okrivljenika branitelj poduzima prema svojem posebnom stručnom znanju i praksi u okvirima propisa i pravila koji su ranije opisani, lege artis. U tom se smislu radnje branitelja razlikuju od odgovarajućih radnji koje poduzima okrivljenik sam. Branitelj poduzima ili propušta radnju nakon prethodne stručne prosudbe.

Povjerljivost obrane među osnovnim je pretpostavkama slobode i dobre obrane okrivljenika. Važne su neovisnost i samostalnost (autonomnost) branitelja u njegovom djelovanju. Neovisnost se odnosi na položaj branitelja u odnosu na sud i tužitelja te druge sudionike kaznenog postupka. Samostalnost je pitanje odnosa branitelja i okrivljenika.

Branitelj se mora držati uputa koje mu je dala stranka, okrivljenik. Ako se u vezi nečega ne slaže sa okrivljenikom, branitelj je dužan sporna pitanja najprije raspraviti sa okrivljenikom te u slučaju da smatra kako stajalište okrivljenika ide okrivljeniku na štetu, otkazati punomoć, a ako je određen za branitelja po službenoj dužnosti, postupati prema svojoj savjesti u korist obrane okrivljenika. Autonomija branitelja se ogleda i u odnosu prema okrivljeniku s obzirom na pravo branitelja da sam poduzima postupovne radnje. U slučaju da između branitelja i okrivljenika nema suglasnosti i koordinacije, Zakon daje prednost volji okrivljenika.

U Zakonom predviđenim slučajevima, siromašnom okrivljeniku dodjeljuje se branitelj na teret proračunskih sredstava (plaćena obrana).

29

U nekim slučajevima okrivljenik mora imati branitelja (obvezna obrana). Pet je slučajeva obvezne obrane pri prvom ispitivanju. U prva je tri slučaja obveza obrane uvjetovana tjelesnim nedostacima ili stanjem osobe okrivljenika zbog kojih on nije sposoban da se sam brani (ili je nijem ili guh ili gluhonijem). Okrivljenik također mora imati branitelja ako je inače nesposoban da se sam brani (tjelesni i duševni nedostaci, nesposobnost za obranu, tj. afekt, šok, apstinencijske krize, itd.). To je questio facti. Zakon predviđa obveznu obranu za okrivljenika protiv kojeg se vodi postupak za kazneno djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora ili ako je maloljetnik, a propisana kazna zatvora je 3 godine ili teža kazna. Okrivljenik nadalje mora imati branitelja od donošenja rješenja o pritvoru i za vrijeme trajanja pritvora u užem smislu riječi. Ako je podignuta optužnica zbog kaznenog djela za koje se prema Zakonu može izreći kazna zatvora od 8 godina, okrivljenik mora imati branitelja u vrijeme dostave optužnice. Okrivljenik mora imati branitelja u slučaju donošenja rješenja o suđenju u odsutnosti te u slučaju dostave presude imenovanom branitelju po službenoj dužnosti za okrivljenika nepoznate adrese.

Trajanje funkcije branitelja po službenoj dužnosti različito je i zavisno o težini kaznenog djela. Ako je izrečena najteža kazna, funkcija traje i u postupku izvanrednih pravnih lijekova, ako je odgovarajući postupak pokrenut. Ako tijekom postupka okrivljenik ostane bez branitelja, a obrana je obvezna, postavlja se branitelj po službenoj dužnosti.

59. Žrtva

Žrtva kaznenog djela je osoba koja zbog počinjenja kaznenog djela trpi fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda.

Žrtva kaznenog djela ima: 1. pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa Zakonom; 2. pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik; 3. druga prava propisana Zakonom.

U skladu s posebnim propisima, žrtva kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od 5 ili više godina ima pravo: 1. na savjetnika na teret proračunskih sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku te pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva, ako trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela; 2. na naknadu materijalne i nematerijalne štete iz državnog fonda pod uvjetima i na način uređen posebnim zakonom. Ako je žrtva prethodno ostvarila imovinskopravni zahtjev uzet će se u obzir njegova visina, a tako će postupiti i sud ako je žrtva prethodno ostvarila naknadu štete iz državnog fonda.

Sud, državno odvjetništvo, istražitelj ili policija dužni su pri poduzimanju prve radnje u kojoj sudjeluje, obavijestiti žrtvu o pravima iz Zakona i o pravima koja ima kao oštećenik.

Dijete ili maloljetnik žrtva kaznenog djela ima, osim već navedenih prava, pravo na: 1. opunomoćenika na teret proračunskih sredstava; 2. tajnost osobnih podataka; 3. isključenje javnosti.

30

Sud, državni odvjetnik, istražitelj i policija moraju prema djetetu ili mlađem maloljetniku žrtvi kaznenog djela, postupati posebno obzirno imajući na umu dob, ličnost i druge okolnosti kako bi se izbjegle štetne posljedice za odgoj i razvoj djeteta ili mlađeg maloljetnika.

Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima, uz već navedena prava, pravo: 1. prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom, na teret proračunskih sredstava;2. da ju u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola; 3. uskratiti odgovore na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve;4. zahtijevati da bude ispitana putem audio- video uređaja;5. na tajnost osobnih podataka; 6. zahtijevati isključenje javnosti s rasprave.

Prije prvog ispitivanja sud, državni odvjetnik, istražitelj i policija moraju žrtvu kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, upozoriti na njezina prava.

Žrtva koja nije obaviještena o pravu da u postupku sudjeluje kao oštećenik, ima pravo prijaviti se kao oštećenik do podizanja optužnice, policiji ili državnom odvjetništvu, a do završetka rasprave, sudu. Prijavu će sud odbaciti ako je očigledno neosnovana ili je podnesena nakon okončanja rasprave.

60. Ostali (sporedni) sudionici kaznenog postupka

Ostale osobe koje sudjeluju u kaznenom postupku jesu: 1. sporedni subjekti čiji je pravni položaj različit (npr. oštećenik na strani državnog odvjetnika, ili vlasnik predmeta ili osoba od koje se oduzima imovinska korist na strani okrivljenika, zatim predstavnici centara za socijalnu skrb u postupku prema maloljetniku, stručne osobe koje pružaju pomoć sudu u provedbi dokazne radnje); 2. zastupnici postupovnih subjekata (branitelj, zakonski zastupnik, punomoćnik); 3. pomoćnici postupovnih subjekata (zapisničar, tehničar koji rukuje uređajem za snimanje radnje, policija kada pruža pomoć sudu); 4. osobe koje sudjeluju u kaznenom postupku u nekom drugom svojstvu (radnici koji omogućuju pristup predmetu nostitelju dokaza).

Policijski službenici također su sporedni subjekti kaznenog postupka. Njihova je uloga ključna u prethodnom postupku jer otkrivaju kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti i njihove počinitelje prema posebnim propisima te poduzimaju izvide kaznenih djela. U Zakonom predviđenim slučajevima poduzimaju dokazne, dakle postupovne radnje, a u takvom slučaju su supstituti sudskog tijela.

Postupovne radnje

61. Pojam i oblik postupovne radnje

Postupovna radnja je svjesno i voljno vladanje sudionika, čije su pretpostavke, oblik i djelovanje uređeni postupovnim propisima radi postizanja određenih učinaka u postupku. To su samo radnje glavnih i sporednih postupovnih subjekata.

Dioba postupovnih radnji moguća je na temelju različitih kriterija. Uobičajeno je da se postupovne radnje dijele prema obliku, mjestu i vremenu. U svezi s oblikom postupovnih radnji Zakon sadrži opća i posebna pravila kojima je cilj višestruk: omogućavanje stvarnog sudjelovanja, osiguranje slobodnog odlučivanja, pouzdanosti rezultata, humaniziranje postupka, sprječavanje neopravdanih ili prekomjernih zahvata, tehničko olakšanje i ubraznje postupka. Važnija su pravila o uporabi jezika, o podnescima i zapisnicima, spisima, ispravkama, davanju izjava, itd. Oblik (formu)

31

postupovnih radnji određuje Zakon. Sud ne može mijenjati propisani oblik radnje, osim ako na to nije Zakonom ovlašten. Oblik postupovnih radnji uređen je u cilju osiguranja postupovnih prava savjesnih sudionika. Bez odgovarajućeg stvarnog sadržaja forma postupovne radnje nema smisla.

62. Pravila o uporabi jezika u postupovnoj radnji

U kaznenom postupku službeni je hrvatski jezik i latinično pismo. Zakonom se može, kao iznimka, uvesti i drugi jezik ili pismo. Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH, ustanovljene su posebne dužnosti postupovnih tijela u području provedbe navedenog zakona. Prema tom zakonu, sudbena tijela prvog stupnja dužna su podučiti stranku s područja u kojem je uvedena ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine, o pravu uporabe tog jezika i pisma u postupku. Tu pouku tijelo postupka dužno je unijeti u zapisnik kao i izjavu o tome kojim će se jezikom i pismom stranka služiti u postupku. Prvi podnesak u postupku dostavlja se stranci na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu i na jeziku i pismu nacionalne manjne koji je u ravnopravnoj službenoj uporabi. Neprimjenjivanje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma nacionalne manjine predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Sud daje pouku o pravu uporabe svoga jezika čim postoji vjerojatnost da službeni jezik suda nije jezik sudionika postupka, odn. na zahtjev sudionika. U tom slučaju osigurat će se prevođenje priopćenog sadržaja i sadržaja isprava, koje obavlja tumač. Sudionik postupka može se odreći prava na prevođenje ako zna jezik na kojem se vodi postupak, a na to sudionik mora biti poučen i izjava zabilježena u zapisnik. Nakon početka glavne rasprave, podnositelj podneska može opozvati svoju odluku o jeziku kojim će se u postupku služiti, samo uz dopuštenje suda. Međutim, takvo dopuštenje nije potrebno ako se njegova odluka odnosi na to da će koristiti službeni jezik suda.

Osobama lišenima slobode, pozivi i odluke te drugi podnesci obvezatno se dostavljaju na jeziku kojim se služe u postupku. Na glavnoj raspravi stranac može dostavljati podneske na svom jeziku. Prije glavne rasprave i nakon njena završetka na svom jeziku stranac može dostavljati podneske samo pod uvjetom (faktične i formalne) uzajamnosti, inače mora upotrebljavati službeni jezik suda.

63. Pravila o podnescima

Pisano općenje odvija se podnescima. Podnesak je pisani sastavak sudionika postupka upućen tijelu koje vodi postupak. Njegov je sadržaj izjava volje ili drugo priopćenje. Pod zakonskim uvjetima, može ga zamijeniti izjava dana na zapisnik. Opći zahtjevi glede svih podnesaka jesu razumljivost i potpunost. Nedostaci podnesaka mogu se sastojati u nerazumljivosti i nepotpunosti. Nerazumljiv je onaj podnesak iz čijeg sadržaja nije jasno na što se odnosi, što je predmet podneska i tko ili što se predlaže ili priopćava. Nepotpun podnesak nema sastojaka koji su nužni da bi se po njima postupalo. Ako se zbog tih nedostataka ne može postupati na temelju podneska, sud poziva podnositelja da otkloni nedostatke tako što će podnesak ispraviti ili dopuniti. Za pojedine podneske Zakon propisuje oblik i sadržaj, npr. za istražni zahtjev, optužnicu, optužni prijedlog, žalbu, zahtjev za obnovu postupka, itd.

Nedostatke podneska ocjenjuje tijelo pred kojim se vodi postupak. Ispravljanje nedostataka obavlja se ili tako da se podnositelj pozove da pristupi radi otklanjanja nedostataka ili se podnesak vraća na ispravak. Poziv za ispravak je nalog suda. Kada Zakon izričito predviđa, ali i izvan toga, sud će nedostatke ukloniti tijekom postupka. Ako podnositelj u određenom roku ne ispravi ili ne upotpuni podnesak, sud će ga odbaciti uz prethodno upozorenje na posljedice propuštanja. Protiv naloga za ispravak žalba nije dopuštena, a dopuštena je protiv rješenja o odbacivanju podneska.

32

64. Pravila o zapisnicima, spisima i tehničkim sredstvima

Zapisnik je pisani sastavak sa značenjem javne isprave što ga postupovno tijelo sastavlja o poduzetoj postupovnoj radnji. Svrha zapisnika je sačuvati postupovnu radnju od zaborava tako što će služiti kao dokaz o toj radnji i omogućiti naknadno ispitivanje sadržaja i njene pravilnosti. Sadržaj zapisnika jesu podaci o postupovnoj radnji, izjavama sudionika i odlukama. Zakon predviđa da se o svakoj radnji poduzetoj tijekom postupka zapisnik sastavlja istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, neposredno nakon toga. Odredba se odnosi na postupovne radnje, koje treba razlikovati od službenih radnji o kojima se unosi službena bilješka u spis, ali se ne vodi zapisnik. Sadržaj, kao pisani sastavak, u zapisnik upisuje zapisničar, ali tu postoje dvije iznimke: 1. kada se obavlja pretraga stana ili osoba; 2. kada se radnja poduzima izvan službenih prostorija tijela, uz uvjet da se zapisničar ne može osigurati. U oba slučaja zapisnik može pisati osoba koja poduzima radnju, ali je obvezna pročitati zapisnik i to naznačiti u zapisniku.

Zakon propisuje način sastavljanja zapisnika tako da osoba koja poduzima radnju govori zapisničaru što će unijeti u zapisnik. Zapisničar ne bilježi tijek postupovne radnje, nego priopćeni mu sadržaj i mora unijeti točno ono što mu je kazano. Time se već u vrijeme kazivanja u zapisnik omogućuje stavljanje primjedbi. Ako zapisničar smatra da je izgovoreni sadržaj različit u odnosu na stvarni sadržaj radnje, on može ili sastaviti bilješku o tome ili staviti primjedbu pri potpisivanju zapisnika.

Posebna pravila uređuju upisivanje iskaza u zapisnik. Ispitivanjem osobe dobiva se iskaz kao dokaz (u smislu priopćenja sadržaja koji je izvor saznanja). To, iznimno, može biti iskaz osumnjičenika, zatim iskaz okrivljenika, svjedoka i vještaka. Iskaz- dokaz valja razlikovati od iskaza- izjave, tj. izjava volje i priopćenja koja su dana na drugi način od davanja iskaza ispitivanjem. Zakon predviđa da osoba koja se ispituje sama kazuje odgovore u zapisnik. Postavljanje pitanja ulazi u drugu fazu ispitivanja.

U zapisnik se unose podaci o tome koje tijelo provodi radnju, koja je radnja predmet zapisnika, mjesto (prostor) i vrijeme u kojem je radnja započeta i završena, zatim podaci o nazočnim osobama i naznaka kaznenog predmeta u kojem je poduzeta. Zakon obvezuje sud da unese bitne podatke o tijeku i sadržaju poduzete radnje.

Posebna pravila vrijede za zapisnik o očevidu, pretrazi stana ili osoba, prepoznavanju, uzimanju otisaka prstiju i drugih dijelova tijela te o glavnoj raspravi. Ako su oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku (priključuju se zapisniku ili se navodi gdje se čuvaju).

Posebne odredbe uređuju zapisnik glavne rasprave (i prema maloljentiku). Zakon zahtijeva da se u zapisnik unese cijeli tijek glavne rasprave, od početka do kraja, ali u bitnom, dakle, ne u svim detaljima izvedenih radnji. Sadržaji zapisnika o glavnoj raspravi su: 1. utvrđivanje ili konstatacija (o otvaranju, tijeku, predmetu i dokazima); 2. prijedlozi, dispozitivni akti i izjave stranaka; 3. nalozi i rješenja suda. Posebna pravila uređuju i snimanje glavne rasprave tehničkim uređajem. Zapisnik glavne rasprave mora biti završen sa zaključenjem zasjedanja. Sukladno tome, zapisnik odmah po završetku potpisuju predsjednik vijeća i zapisničar. Zapisnik obuhvaća cijeli tijek zasjedanja i posebice izreku presude i odluku o pritvoru. Zapisnik ne gubi valjanost ako su predsjednik vijeća i zapisničar propustili odmah ga potpisati. Pravo je stranaka (ne i oštećenika) da pregledaju završeni (znači potpisani) zapisnik i njegove priloge, zatim mogućnost davanja primjedbi u svezi s njegovim sadržajem i traženje ispravka zapisnika. Ispravak očitih pogrešaka u pisanju može naložiti predsjednik vijeća na prijedlog stranke, ispitane osobe ili po službenoj dužnosti. Ispravke ili dopune pogrešaka koje nisu očite pogreške u pisanju, može naložiti samo raspravno vijeće. U zapisnik valja zabilježiti razloge zbog kojih pojedini prijedlozi i primjedbe nisu prihvaćeni.

33

Sadržaji koje Zakon uzima kao osobito važne mogu se razvrstati u više skupina. Prvu skupinu tvore podaci o sadržaju optužbe (pročitana usmeno ili pismeno, izmjene ili proširenja). Druga skupina je unošenje prijedloga stranaka, odluka predsjednika vijeća ili vijeća. Treću skupinu tvore podaci o izvedenim dokazima, pročitanim zapisnicima i drugim podnescima i reproduciranim snimkama. Četvrta skupina su primjedbe koje su dale stranke u svezi s pročitanim zapisnicima, podnescima ili snimkama. Posebno se mora naznačiti isključenje javnosti sa glavne rasprave, kao i upozorenje na obvezu čuvanja kao tajne onoga što su na glavnoj raspravi, s koje je isključena javnost, saznale nazočne osobe. Peta skupina su odluke donesene na raspravi.

Zakon propisuje da se iskazi unose u zapisnik tako da se prikaže njihov bitan sadržaj, dakle sažeto. Međutim, ima iznimki. Prva se odnosi na iskaze koji su prvi puta dani na glavnoj raspravi. Druga postoji u slučaju da dan iskaz na glavnoj raspravi sadrži odstupanje ili dopunu prijašnjih iskaza. Te iskaze valja unijeti u zapisnik.

Važnost zapisnika o glavnoj raspravi slijedi iz okolnosti da izreka presude sadržana u tom zapisniku predstavlja izvornik presude, što je bitno ako postoji razlika između izreke presude u zapisniku o vijećanju i glasovanju i pisanom otpravku presude.

Posebnu važnost imaju odredbe o izdvajanju zapisnika. Njima je cilj da se iz spisa predmeta izdvoji zapisnik koji ne smije biti upotrijebljen u kaznenom postupku (zbog nepravilno provedene radnje ili iz drugih razloga) te se na takvom zapisniku ne može temeljiti sudska odluka. Polazište je zabrana uporabe nezakonitih dokaza. Do izdvajanja dolazi na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti. Također je predviđeno i vrijeme izdvajanja. Izdvajanje dokaza na kojemu se ne može temeljiti sudska odluka obavlja se najkasnije do završetka istrage, odn. davanja suglasnosti za podizanje neposredne optužnice.

Zakon predviđa i snimanje postupovnih radnji uređajima za zvučno i optičko snimanje. Snimanje je posebno uređeno za glavnu raspravu u skraćenom postupku. U posebne načine uporabe tehničkih sredstava ulazi audio- video konferencija, pripadajuća tehnička snimka i zapisnik te telefonska konferencija i pripadajući zapisnik. Snimanje je komponenta posebnog načina ispitivanja zaštićenog i ranjivog svjedoka. Snimanje obavlja osoba koja sudjeluje u postupku.

Spis predmeta je ukupnost svih pisanih sastavaka koji se odnose na taj predmet. To su spisi suda u kaznenom predmetu od njegova osnivanja primitkom prvog podneska. Pojmovnog određenja spisa u Zakonu niti u Sudskom poslovniku, nema.

Svakome, u čijem je to opravdanom interesu, može se dopustiti razgledavanje, prepisivanje i preslikavanje pojedinih kaznenih spisa. Kad je postupak u tijeku, te radnje dopušta tijelo pred kojim se vodi postupak, a kad je završen, te radnje dopušta predsjednik suda ili službena osoba koju on odredi. Ako su spisi kod državnog odvjetnika, odobrenje daje državni odvjetnik. Davanjem odobrenja za razgledavanje spisa nije ujedno dano i odobrenje za objavljivanje koje može biti podložno posebnim propisima.

Okrivljenik ima osobno pravo razgledati, prepisivati, preslikavati, ne samo spise, nego i predmete koji služe za utvrđivanje činjenica u postupku.

Posebna pravila uređuju dostavu spisa. Dostava spisa državnom odvjetniku obavlja se na njegov obrazloženi zahtjev. Sud može odrediti rok u kojem je državni odvjetnik dužan vratiti spis.

34

65. Mjesto postupovne radnje

Zakon sadrži brojna pravila koja se odnose na mjesto obavljanja radnje, i to u pravnom (sjedište suda) i funkcionalnom smislu (mjesto očevida, pretrage, mjesto održavanja glavne rasprave u prostoru izvan sjedišta suda).

66. Vrijeme postupovne radnje

Vrijeme postupovne radnje iznimno je važno imajući u vidu kontinuitet, koncentraciju i koordiniranje postupka u pojedinom predmetu. Zakon uređuje vrijeme poduzimanja i trajanje postupovne radnje. Ustanove koje su bitne za vrijeme postupovne radnje jesu: ročište, rok, povrat u prijašnje stanje i zastara.

Ročište je vremenski određen trenutak u kojemu osoba mora poduzeti postupovnu radnju ili pristupiti radi poduzimanja radnje ili sudjelovanja u radnji. U kaznenom postupku najvažnije je ročište glavne rasprave. Među drugim ročištima su važnija ročišta dokaznih radnji, prethodno ročište za razmatranje istražnog zahtjeva, ročište za razmatranje prigovora protiv optužnice, javne sjednice ili rasprave u drugostupanjskom postupku, itd.

Rok je vremensko razdoblje u kojem se određena postupovna radnja mora poduzeti ili prije čijeg se isteka ne može poduzeti (dilatorni rok). Rokovi mogu biti zakonski i sudski. Zakonski se rok, u pravilu, ne može produljivati. Sudski rok određuje sud i on je, u pravilu, produljiv. Rok je prekluzivan (peremptoran) ako njegovo propuštanje dovodi do gubitka prava na poduzimanje postupovne radnje. Instrukcijski ili monitorni jesu rokovi koji su predviđeni isključivo u svrhu postupovne stege, tako da se radnja može izvršiti i nakon toga roka. Sukladno takvoj naravi, to su nepravi rokovi. Objektivni rokovi počinju teći od nastupanja određenog događaja, a subjektivno se računaju od saznanja neke osobe za određenu okolnost. Postoje i materijalnopravni rokovi istekom kojih se pravo gasi u svojoj osnovi. Za razliku od toga, postupovni rokovi odnose se na poduzimanje radnje. Posljedice propuštanja rokova uređene su različitim odredbama Zakona. Kao rokovi se ne mogu smatrati postupovni propisi koji sadrže određenje modaliteta slijeda radnji, kao, npr. bez odlaganja, odmah, hitno. To je zapravo uputa stranci i tijelu koje vodi postupak. Zajedničko je svim rokovima nastojanje da se postupak provede u optimalnom roku i ekonomično.

Za praktičnu primjenu rokova, ključnu važnost ima njihovo računanje. Osoba kojoj je dan ili određen rok mora imati na raspolaganju punu jedinicu vremena kojom je rok određen (načelo “korisne jedinice vremena“). Zato se za početak roka uzima prvi naredni sat ili dan. Način računanja ima posebnu važnost pri računanju roka određenog na sate. Ako je rok određen na sate, taj se rok ne produljuje na sljedeći radni dan. Računanje vremena u kojem se uzima cijela jedinica (npr. rok određen na dane istječe u ponoć zadnjeg dana) jest computatio civilis. Posebno pravilo računanja vrijedi ako posljednji dan roka pada na neradni dan. Tada rok istječe protekom prvog sljedećeg radnog dana.

Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) otvara mogućnost obavljanja postupovne radnje u korist osobe koja je to pravo izgubila zbog djelovanja prekluzivnog roka, ali bez vlastite krivnje. Krivnju za propuštanje roka ocjenjuje sud. Zakon taksativno navodi uvjete u kojima je dopušten povrat u prijašnje stanje. To su: nedolazak privatnog tužitelja ili oštećenika kao tužitelja na glavnu raspravu, propuštanje roka za žalbu od strane okrivljenika i branitelja, propuštanje roka za prigovor protiv kaznenog naloga, propuštanje žalbe od strane oštećenika. Za povrat u prijašnje stanje moraju se ispuniti materijalni i formalni uvjeti. Materijalni uvjet je da je propuštanje roka opravdano.

35

Formalni uvjet je da je propuštena radnja poduzeta u roku od 8 dana od prestanka smetnje. Povrat se ne može zahtijevati nakon 3 mjeseca (objektivni rok).

67. Nepravilne postupovne radnje

Postupovni subjekti bi trebali utjecati na kazneni postupak samo posredstvom pravilnih postupovnih radnji. U nastojanju za postizanjem toga cilja predviđeno je više raznovrsnih mjera kao što su mjere sprječavanja nepravilnosti postupovnih radnji, kao npr.: nazočnost svjedoka pri pretrazi, pravo na pritužbu na rad tijela koja provode radnje, popis spisa koji se privremeno oduzimaju, mjere u odnosu na nepravilne radnje kojima se ili popravljaju nedostaci ili isključuje postupovna valjanost nepravilne radnje.

Popravljanje nepravilnih postupovnih radnji ostvaruje se u tri različita vida. Prvi je konsolidacija ili konvalidacija kojom se nepravilnoj radnji naknadno daje valjanost bez otklanjanja nedostatka (odricanje optuženika od prava na rok od 8 dana, dolazak svjedoka na temelju poziva s netočnom adresom). Drugi vid je ispravljanje (npr. odredbe o ispravljanju presude). Treći vid je opoziv, preinačenje ili ponavljanje postupovne radnje (npr. opoziv odluke o prisezi maloljetnog svjedoka, promjena odluke o zakazivanju glavne rasprave, ponavljanje postupovne radnje).

Posebno značenje imaju sankcije za nepravilne postupovne radnje. Ima ih više vrsta. Sankcije izvršenja sastoje se u prisilnom izvršenju (nalog za dovođenje), imovinskopravnoj sankciji (obveza svjedoka ili vještaka da nadoknadi trošak postupka kojega je izazvao), zatim kaznene sankcije. Posebnu važnost imaju postupovne sankcije koje se sastoje u izvršenju određene postupovne radnje koja nije poduzeta u određenom vremenu (povrat u prijašnje stanje), oduzimanje ili umanjenje pravnog učinka i odluka o nedopustivosti (zbog podnošenja žalbe izvan roka).

68. Postupovne radnje s obzirom na subjekte

1. radnje suda- radnje dokazivanja, radnje odlučivanja, radnje vođenja postupka, mjere osiguranja nazočnosti okrivljenika i druge mjere opreza; 2. radnje stranaka; 3. radnje ostalih sudionika.

69. Radnje suda

Sud u postupku obavlja raznovrsne radnje. Najvažnije radnje suda, kao tijela koje vodi postupak, jesu radnje: 1. dokazivanja; 2. odlučivanja; 3. vođenja postupka (upravljanje postupkom, pribavljanje predmeta, osiguranje tijeka postupka); 4. mjere osiguranja nazočnosti okrivljenika i druge mjere opreza. Moguće su i podjele na temelju drugih kriterija.

70. Radnje dokazivanja

Dokazivanje je postupovna radnja kojom se pomoću dokaza utvrđuju činjenice. Radnje dokazivanja jezgra su kaznenog postupka. Imaju ključno i specifično značenje. Valjanost dokazivanja je primarna obveza suda. Uređenost dokaznih radnji bitno uvjetuje pravilnost i potpunost utvrđenja činjenične osnove na koju se primjenjuje pravo. Tek se pod tim uvjetima može govoriti o istinitoj presudi. Ako činjenice nisu valjano utvrđene, taj nedostatak ne može ispraviti primjena prava. To je jednostrana uvjetovanost iz koje slijedi osnovni zahtjev: pravo valja primijeniti samo na pouzdano dokazane činjenice. Valja imati u vidu da priroda predmeta kaznenog postupka (posebno nastojanja da se tragovi kaznenog djela prikriju) zapravo nalaže uređenje dviju vrsta radnji. Prve su radnje koje su

36

usmjerene otkrivanju određenih spoznaja (izvidi kaznenih djela). Iznimno, spoznaje tih radnji se pod određenim uvjetima mogu uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku. Ta iznimka potvrđuje pravilo da radnje otkrivanja kaznenog djela i počinitelja (prije svega izvidi kaznenih djela), ključne za pokretanje kaznenog progona, nisu dokazne radje niti radnje kaznenog postupka. Dokazne radnje su postupovnim pravilima uređene radnje čija je svrha utvrđivanje činjenica. Dokazivanje obuhvaća: 1. odluku o izvođenju dokaza; 2. izvođenje dokaza; 3. ocjenu dokaza.

Dokazivanje je složena radnja koja ima više faza. Središnja faza u dokazivanju je izvođenje dokaza, tj. korištenje nositelja dokaza radi utvrđivanja sadržaja dokaza i unošenja u spis predmeta. To je postupovna radnja (npr. ispitivanje svjedoka ili vještaka). Provedbom radnje dokazivanja pribavljen je spoznajni sadržaj koji je dokaz u strogom smislu riječi (npr. iskaz svjedoka ili iskaz vještaka). Zaključna faza je ocjena dokaza, tj. ocjena pribavljenog sadržaja, odn, određeni zaključak o činjenici zbog koje je dokaz izveden. U kaznenom postupku ne smiju se upotrijebiti nezakoniti dokazi. Upotreba nezakonitog dokaza je apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Kontradiktornost (contra dicere- proturječiti) je ključno načelo (i) u izvođenju dokaza. To je važno u glavnom stadiju kaznenog postupka. Cilju njegova ostvarenja smjera veći broj odredaba Europske konvencije i Međunarodnog pakta. Kontradiktornost dokaznog postupka je, prema svojoj naravi, posebna vrsta argumentativne kontradiktornosti. Ona se odnosi na uređenje cjeline sustava dokaznih pravila, predlaganje i izvođenje dokaza, izvedbu dokaznih radnji, raspravljanje o dokazima te ocjenu dokaza. U nekim slučajevima postoje ograničenja kontradiktornosti.

Ocjena dokaza je zaključivanje o postojanju činjenice radi koje je dokaz izveden. Ona može biti propisana posebnim pravilima ili slobodna. Ako je ocjena dokaza propisana zakonskim pravilima govori se o zakonskoj ocjeni dokaza. Zakonska ocjena dokaza je pozitivna ako sud mora uzeti dokazanom činjenicu za koju postoje propisani dokazi, a negativna ako propisi zabranjuju sucu da utvrdi činjenicu ako nema propisanih dokaza. U kaznenom postupku vlada slobodna ocjena dokaza. Sloboda u ocjeni dokaza znači slobodu od posebnih pravnih pravila, ali ne slobodu od pravila razumnog, logičkog mišljenja.

Ocjena dokaza u kaznenom postupku ovisi o stadiju postupka u kojemu se donosi i o subjektu koji ju donosi. Dokaze ocjenjuje sud, a prema nekim stajalištima uz sud i stranke, te drugi subjekti. Tijekom postupka ocjena dokaza je određena različitim stupnjem saznanja (stupnjevana ili graduirana spoznaja). Tako se za neke odluke zahtijeva postojanje vjerojatnosti ili osnovane sumnje, a za neke druge (presuda) izvjesnost- postupkom dokazana istina. Za ocjenu dokaza značajno je vodi li se postupak pred sucem pojedincem ili pred vijećem. U potonjem slučaju vrijedi načelo većinskog odlučivanja.

Slobodna ocjena dokaza oslobođena je formalnih dokaznih pravila. Zakonska ocjena dokaza su zapravo apstraktna i opća pravila kojima se isključuje ocjena suda in concreto. U teoriji se različito gleda na iznimke od slobodne ocjene dokaza. Neki nalaze da ovdje ulaze samo slučajevi dokaza pravomoćnom presudom. Prema drugima, umjesto o iznimkama točnije je govoriti o ograničenjima slobodne ocjene dokaza. Tu, prije svega, dolaze slučajevi zakonom predviđene pozitivne dokazne ocjene, u kojima se zakonom propisuje broj i kakvoća dokaza neophodnih za dokazivanje činjenice. Drugu skupinu tvore iznimke od slobodne ocjene dokaza, koje se sastoje u propisima prema kojima se određena činjenica ne može uzeti kao dokazana, ako tome u prilog ne idu određeni dokazi (negativna zakonska ocjena dokaza- obvezatna vještačenja). Treću skupinu tvori opće isključenje uporabe nezakonitih dokaza. Četvrto ograničenje odnosi se upravo na neimenovana dokazna sredstva koja se mogu upotrijebiti samo pod određenim uvjetima koji inače vrijede i za imenovana dokazna sredstva. Peto se ograničenje odnosi na: 1. isključenje uporabe određenih dokaza; 2. zabranu pribavljanja

37

određenih dokaza; 3. zabranu uporabe dokaza; i 4. zabranu korištenja rezultata dokaza. Fikcije tvore šestu skupinu, posebno beneficium cohaesionis. Ograničenja koja uvjetuju dispoziciju stranaka ulaze u sedmu skupinu (najvažnija je vezanost suda za optužbu). Osma skupina izvire iz pravila in dubio pro reo. U devetoj skupini su slučajevi zabrane reformatio in peius. Kao desetu, izvanpravnu skupinu, valja spomenuti subjektivna uvjerenja i stajališta suca (izvanpravni, iracionalni momenti u suđenju) koja uvjetuju izvođenje ili valjanu ocjenu dokaza.

Neimenovano dokazno sredstvo izniman je način utvrđivanja činjenica. To sredstvo mora biti pouzdano, inače se njegovim uvođenjem ne rješava problem. Daljnji uvjet je prikladnost uporabe takvog sredstva u kaznenom postupku. To znači da je slično nekom imenovanom dokaznom sredstvu. Inverzijom toga stajališta dobiva se zabrana uporabe neimenovanih sredstava koja ne ispunjavaju te pretpostavke, bez obzira jesu li prikladna za istinito utvrđenje.

Pravilo in dubio pro reo komponenta je presumpcije nedužnosti. To pravilo uređuje način rješavanja dvojbi o činjenicama u formalnom, postupovnom (sud dvojbu rješava presudom) i suštinskom (logičko- spoznajnom) smislu. Propis sadrži i materijalnopravni kriterij: rješenje koje je povoljnije za okrivljenika. In dubio pro reo se odnosi na dvije vrste činjenica: 1. koje tvore obilježja kaznenog djela i 2. o kojima ovisi primjena odredbe kaznenog zakonodavstva.

Dvojba o određenim činjenicama u kaznenom postupku odnosi se kako na skupine, tako i na pojedine činjenice pod uvjetom da se na njih primjenjuju odredbe kaznenog zakonodavstva. Formulacija ove odredbe sadrži isticanje činjenica koje tvore obilježja kaznenoga djela samo zbog toga jer su takve činjenice polazište o kojem, prije svega, ovisi primjena (i svih drugih) odredaba kaznenog zakonodavstva. Dvojba glede odlučujućih činjenica postoji: 1. onda kada su sumnjive same te odlučujuće činjenice, zatim, 2. kada se sumnja da postoje činjenice koje proturječe tim činjenicama ili 3. kada postoji sumnja koja upućuje na postojanje nečeg trećeg. Dvojba se može odnositi na materijalnopravne, prije svega, izričito navedene činjenice koje su obilježja kaznenoga djela, zatim na činjenice o kojima ovisi protupravnost, krivnja, kažnjivost. Isto vrijedi za “mješovite”, “jurisdikcijske” činjenice u svezi s važenjem kaznenog zakona (vremenskim, prostornim, osobnim), zatim na isto tako brojne činjenice o kojima ovisi primjena odredbi o kaznenopravnim sankcijama. Druga skupina su brojne i raznovrsne postupovne činjenice (postupovne pretpostavke, itd.).

Pravilo in dubio pro reo razlikuje, zapravo diskriminira, činjenice na poseban način. Činjenice koje idu na štetu okrivljenika moraju biti utvrđene s izvjesnošću, potpunom sigurnošću, a one koje idu u korist okrivljenika se uzimaju da postoje već onda ako su samo vjerojatne, ako postoji sumnja o njihovom postojanju, bez obzira na to što je postojanje činjenice koja ide na štetu okrivljenika čak i vjerojatnije. U odnosu na koneksne činjenice pravilo in dubio pro reo ne vrijedi. Na činjenicu indicij se kazneno zakonodavstvo ne primjenjuje. Tek onda kada sud na temelju indicija kao dokaza, izvodi zaključak o odlučujućoj činjenici, vrijedi za tu činjenicu pravilo in dubio pro reo.

Pomoćne ili kontrolne činjenice, s obzirom na njihovu funkciju, također su izvan područja primjene razmatranog pravila. Te činjenice valja uvijek razjasniti kontrarno (da- ne), kao pozitivnu ili negativnu činjenicu. Trećeg rješenja nema. U protivnom, nije prikladna određena pomoćna činjenica ili nije prikladan odabrani dokaz o toj činjenici.

Pravilo in dubio pro reo ne vrijedi niti za vrednovanje utvrđenih činjenica u postupku odmjeravanja kazne, koje sudac vrednuje prema slobodnoj ocjeni. To pravilo ne vrijedi za sve druge činjenice i onda ako su predmet utvrđivanja u kaznenom postupku.

Glede prejudicijelnih pitanja vrijede pravila dokazivanja u kaznenom postupku, a to znači i pravilo in dubio pro reo, pod uvjetom da je prejudicijelno pitanje predmet utvrđivanja prema pravilima kaznenog postupka. Za tumačenje odredbe kaznenog zakonodavstva, njenu primjenu na utvrđenu činjenicu, to pravilo ne vrijedi. To je pitanje ostvarivanja smisla zakona. Nakon što je utvrdio činjenicu, sudac mora odabrati rješenje za primjenu prava koje najviše odgovara smislu zakona, bez

38

obzira je li rješenje povoljnije za okrivljenika. Zapravo, tu se i ne radi o dvojbi u pravom smislu, nego o pravilnosti primjene odredbe kaznenog zakona. Tome na putu mogu stajati samo postupovna ograničenja (vezanost optužbom, zabrana reformatio in peius, ne ultra petita partium i dr.).

Prema Zakonu, presudu kojom se optuženik proglašava krivim sud će izreći ako nedvojbeno utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Za razliku od toga, kao osnova za prethodni postupak zahtijeva se u Zakonu osnova sumnje.

Na suvremenom stupnju razvoja u oba se glavna sustava kaznenog postupka otvaraju pitanja povezana s uporabom “znanstvenog dokaza”, tj. utvrđivanja činjenica znanstvenim metodama. Problem nije nov. Novo je, što je tijekom 20. st. ostvaren izniman znanstveno- tehnološki razvoj. U području utvrđivanja činjenica on otvara dvojbu je li održivo postojeće rješenje utemeljeno na općem spoznajnom procesu oslonjenom na (nesavršena) ljudska osjetila, ili je naprotiv, neophodno u kazneni postupak uvesti bitno drugačiji način utvrđivanja činjenica utemeljen na pouzdanim i preciznim znanstvenim metodama? U tom složenom području istražuje se pouzdanost i prikladnost pojedinih znanstvenih metoda i značaj naravi (kauzalnih i statističkih) znanstvenih zakona za njihovu primjenu u kaznenom postupku. To je dovelo je do toga da se određene činjenice u kaznenom postupku moraju utvrđivati određenim znanstvenim metodama (npr. sudsko- medicinskim vještačenjem). To je poseban slučaj odstupanja od slobodne ocjene dokaza i novi vid formalne teorije dokaza.

Sustav koji je uređen u Zakonu razlikuje se od (povijesno) tradicionalnog pristupa prema kojem postoji šest osnovnih dokaznih sredstava. To su: 1. iskaz okrivljenika; 2. iskaz svjedoka; 3. iskaz vještaka; 4. očevid; 5. isprave i 6. indiciji. Zakon uređuje najvažnija dokazna sredstva detaljnim propisivanjem pravila o dokaznim radnjama te posebnim pravilima koja se odnose na dokazivanje u stadiju rasprave. U Zakonu dokazna sredstva nisu uređena s jednakim stupnjem razrade. Pravila o nekim dokaznim sredstvima detaljno su uređena (ispitivanje okrivljenika i svjedoka, vještačenje). Druga se dokazna sredstva tek spominju (isprava, snimka, elektronički dokaz) ili o njima uopće nema posebnih odredaba (indiciji).

71. Pojam činjenice

Činjenica je stvar, stanje ili odnos koji se utvrđuje u kaznenom postupku. U kaznenom postupku utvrđuju se samo važne činjenice, tj. samo činjenice koje su važne za taj postupak. Ukupnost važnih činjenica označava se kao stanje stvari, tj. kao ukupnost svih činjenica kaznenog predmeta. Među činjenicama važnošću se ističu odlučne činjenice (ili pravno relevantne). Jedino na te činjenice primjenjuje se pravo i u odnosu na druge vrste činjenica, one su glavne. Ostale činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku jesu koneksne činjenice. To su indiciji i pomoćne činjenice.

Indiciji (lat. indicium- znak) imaju dvostruko značenje: činjenice i dokaza. Otuda i druga funkcijska oznaka indicija: dokazna činjenica, tj. činjenica koja služi kao dokaz. U literaturi se indiciji označavaju kao posredni dokaz, poludokaz, sastavljen ili složeni dokaz. Važnost indicija je u tome što tvore posebni vid dokazivanja. To je dokaz indicijima. Naime, indiciji se najprije utvrđuju kao činjenice, a zatim kao utvrđene činjenice služe kao dokaz za utvrđivanje odlučne činjenice. Uvođenje indicija u kazneni postupak znači stvaranje posebnog spoznajnog pristupa. To je konstruiranje “umjetnog“ posrednog dokaza koji je složen iz dokaza o činjenici- indiciju i uporabi te činjenice kao dokaza za odlučnu činjenicu. Time je stvoren novi tip višestupanjskog dokaza kojeg obilježava više indicija. Iznimka od pravila da se traži više indicija je alibi.

Za indicij je nužan logički zaključak. To je pravilo bez iznimke. Takva složena priroda indicija nalaže njihovo razmatranje i kao činjenica (ontološki su indiciji činjenice) i kao dokaza (to je njihov funkcijski smisao u kaznenom postupku). Najvažnije je kod indicija da su oni kao dokaz uvijek

39

vezani uz logičko rasuđivanje, stvaranje zaključaka. Indiciji su mjerljivi pa se tako spominje podjela na posredne i neposredne, bliže (indicia proxima) i udaljenije (indicia remota). Imajući u vidu složenost indicija kao dokaza mora se upozoriti da je oprez pri uporabi tog izvora saznanja opravdan imajući u vidu da sud pri radu s indicijima uvijek mora dvostruko paziti: da ne pogriješi u prvom stadiju utvrđivanja indicija kao činjenice i u drugom stadiju logičkog zaključivanja, tj. uporabe indicija kao dokaza za odlučnu činjenicu.

Treća skupina činjenica jesu činjenice kojima se provjeravaju dokazi, odlučne činjenice i indiciji (je li svjedok s određenog mjesta mogao vidjeti ono o čemu svjedoči, je li kritične večeri padao snijeg, je li svjedok gluh). Zbog takve svoje funkcije nazivaju se kontrolne činjenice, a zbog odnosa prema odlučnim činjenicama i indicijima- pomoćne činjenice. Na njih se pravo ne može uopće primijeniti. Kontrolne ili pomoćne činjenice, bez obzira na to što se na njih ne primjenjuje pravo, imaju važnu instrumentalnu ulogu. Zakon u pojedinim odredbama uz činjenice dodaje određene funkcijske oznake (npr. činjenice iz kojih proizlazi postojanje razloga za istražni zatvor, koje terete okrivljenika ili mu idu u korist, na kojima se temelji zahtjev za obnovu postupka, na kojima sud temelji presudu, koje služe obrani).

U kaznenom postupku dokazuju se različite činjenice. Činjenice koje se dokazuju mogu biti materijalnopravnog ili postupovnog značenja, a prema svojoj pripadnosti unutarnje ili vanjske, pozitivne ili negativne. Negativna činjenica (npr. da stvar ne postoji) se rjeđe dokazuje neposredno, a češće posredno, dokazivanjem nepostojanja njoj suprotne pozitivne činjenice (npr. alibi). In abstracto činjenice koje se dokazuju u kaznenom postupku su stvari, stanja ili odnosi iz svakodnenog života, pravila iskustva, znanstveni zakoni, stručna stajališta. Činjenice se dijele na vanjske i unutarnje. One se, naime, mogu odnositi na vanjsku pojavnost ili na unutarnja zbivanja (procese). U kaznenom postupku se u nekim slučajevima dokazuje i nesporna činjenica, za razliku od građanskog postupka u kojemu je drugačije zbog slobodne dispozicije stranaka.

Predmet dokazivanja in concreto su dvije kategorije činjenica: 1. činjenice koje se izravno ili neizravno odnose na predmet optužbe i 2. činjenice koje se odnose na odlučivanje o predmetu optužbe. Obje te skupine činjenica su činjenice važne za presuđenje. Predmet dokazivanja kao ukupnost činjenica je prije svega određen optužbom, zatim zahtjevima i prijedlozima stranaka i, konačno, odlukama suda donesenima po službenoj dužnosti.

Stanovite se činjenice ne dokazuju u kaznenom postupku. To se odnosi na dvije kategorije činjenica. Prva su činjenice koje se ne smiju dokazivati: 1. činjenice koje nisu odlučne, ni koneksne činjenice; 2. istinitost osobnih i obiteljskih prilika. Druga kategorija su činjenice koje ne treba dokazivati. To su: 1. očite činjenice i 2. notorne činjenice. Očite činjenice su dokaz same po sebi (npr. smjena dana i noći, redoslijed dana u tjednu). Notorne činjenice su takve koje se u sredini u kojoj se vodi postupak smatraju opće poznatima, iz čega ih sud uzima kao utvrđene. Ta se činjenica mora odnositi na konkretni sadržaj (smjer riječnog toka, položaj mjesta). Notorne činjenice mogu biti predmetom dokaza ako valja utvrditi pogrešnost takva činjeničnog suda.

Presumpcije su činjenice koje imaju posebni položaj u dokazivanju. Radi se o više vrsta takvih činjenica. Prva uključuje prirodne ili faktičke presumpcije (praesumptiones hominis sive facti). To su činjenice čije postojanje slijedi iz naravi stvari. One se utvrđuju samo ako se pojavi sumnja u postojanje činjenice (npr. ubrojivost). Druga vrsta su pravne presumpcije koje postoje u slučaju kada Zakon presumira postojanje neke činjenice.

40

Prva skupina pravnih presumpcija isključuje dokazivanje drugačije činjenice od sadržaja presumpcije. To je praesumptio iuris et de iure. Takva je pretpostavka čestita čovjeka u odnosu na kazneno djelo klevete. Drugačija je pravna presumpcija kod koje je dokaz drugačije činjenice moguć (praesumptio iuris tantum). Najvažnija je takva presumpcija okrivljenikove nedužnosti (praesumptio innocentiae).

Presumpcija okrivljenikove nedužnosti odnosi se na dokazivanje. Ona načelno upućuje na mogućnost nedužnosti okrivljenika za kazneno djelo, uz istodobnu sumnju na skrivljeno počinjenje kaznenog djela. Položaj okrivljenika je s obzirom na tu presumpciju quasi nedužnost. Presumpciji se pripisuje “kaskadna značajka”, jer se tijekom postupka ona prikupljanjem dokaza o krivnji ili postupno gubi i nestaje osuđujućom presudom ili se potvrđuje oslobađajućom presudom. Komponente presumpcije okrivljenikove nedužnosti jesu: 1. praesumptio boni viri (svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo); 2. onus probandi (dok mu se pravomoćnom presudom ne dokaže krivnja) i 3. in dubio pro reo (činjenične dvojbe se rješavaju na način povoljniji za okrivljenika).

Presumpcija nedužnosti ima za posljedicu: 1. da se okrivljenik ne mora braniti; 2. da je teret dokaza na tužitelju i 3. sud u dvojbi odlučuje u korist okrivljenika. Dakle, presumpciju okrivljenikove nedužnosti valja uzeti kao pravilo o rješavanju: 1. tereta dokazivanja (krivnju valja dokazati tužitelj; nedužnost okrivljenik ne treba dokazivati, ona se pretpostavlja, iz čega slijedi naziv te ustanove) i 2. dvojbenih situacija (nedužnost koja se pretpostavlja postaje utvrđenom i kad se ne dokaže protivno, tj. krivnja). Tu ulaze slučajevi u kojima nije dokazano da je počinjeno kazneno djelo. Osoba za koju je sumnjivo da je kriva za kazneno djelo, bez obzira kolika je jakost sumnje, ne može se smatrati krivom sve dok joj se pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže krivnja, dakle, dok se sumnja ne pretvori u izvjesnost, dok sud ne presudi da je ta osoba kriva.

Iznimke u kojima ne važi presumpcija okrivljenikove nedužnosti mogu se razvrstati u tri skupine: 1. kaznena djela s pretpostavljenim sastojkom “skrivljenosti” kao bitnim obilježjem, uslijed čega se teret dokaza mijenja i obrana mora dokazivati njegovo nepostojanje; 2. slučajevi u kojima teret dokaza, tj. dokazivanje činjenice kojom se isključuje protupravnost ili krivnja, leži na okrivljeniku i 3. posebne odredbe o dokazivanju u postupcima za laka kaznena djela, npr. vjerodostojni sadržaj kaznene prijave.

Primjer pravne presumpcije je također ubrojivost počinitelja. Neubrojivost ili smanjena ubrojivost se mogu dokazivati u kaznenom postupku. Zakon navodi da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio protupravno (a ne kazneno) djelo. Ima li se u vidu da je kazneno djelo struktura u kojoj više sastojaka stoji u međusobnom odnosu uvjetovanosti (radnja- protupravnost- krivnja- kažnjivost), valja postojeće određenje presumpcije okrivljenikove nedužnosti tumačiti da se ne odnosi samo na krivnju u užem smislu riječi, tj. ne samo na kazneno djelo, nego na sve činjenice o kojima ovisi postojanje djela, pa i na protupravno djelo.

Fikcije su umjetno stvoreno stanje kojim se svjesno zamjenjuje stvarnost bitno drugačijim stanjem. Primjer za to je fikcija poznavanja prava (odn. da nepoznavanje prava šteti: ignorantia iuris nocet). Fikcija nema prodrijetlo u iskustvu, nego je pravna konstrukcija koja zamjenjuje dokazivanje postavljanjem kriterija za kojega se zna da ne odgovara istini. Fikcije se nastoji isključiti iz kaznenog prava.

Pravila znanosti, struke, vještine ili iskustva su posebna skupina činjenica s obzirom na to da su izvedena iz promatranja ili istraživanja većeg broja slučajeva, zatim da je njihovo postojanje neovisno o pojedinima od tih slučajeva i od konkretnoga predmeta, a vrijedi za buduće slučajeve. Neka od tih pravila mogu biti istodobno znanstvena i iskustvena pravila koja su postala općim

41

znanjem prosječnoga čovjeka s izravnom primjenom u kaznenom postupku (alibi se temelji na pravilu iskustva, ali ima znanstvenu podlogu u fizikalnom zakonu).

Pravila o kojima je riječ međusobno se razlikuju. Ta pravila mogu biti činjenica koja je očita i za koju nema potrebe dokazivanja, ali se može raditi o složenom i proturječnom pravilu koje zahtijeva izvođenje dokaza. U odnosu na neke činjenice nije neophodan specifičan dokaz. Tako, npr., svjedoci koji opisuju dinamiku događaja (npr. prometne nesreće, tjelesne povrede, izbijanja požara) ujedno svjedoče o mjestu počinjenja kaznenog djela kao kriteriju bitnom za mjesnu nadležnost, o stanju počinitelja u svezi s pitanjem radnje postupanja na mah, itd.

72. Pojam dokaza

Dokaz (argumentatio) je izvor saznanja o činjenici koja je predmet dokazivanja u tom postupku. Prema sadržaju, uključuje potvrđivanje ili pobijanje. U kaznenom postupku polazi se od logičkog pojma dokaza. Elementi dokaza su: 1. predmet dokaza (činjenične tvrdnje važne za sudsku odluku); 2. dokaz u užem smislu (sadržaj iz kojega se utvrđuje činjenica); 3. način dokazivanja (modus probandi) i dokazno sredstvo (postupovna radnja kojom se pribavlja, tj. izvodi dokaz); 4. činjenični zaključak (conclusio). Dokaz koji je unesen u kazneni postupak postaje rezultat postupka, dokaz u kaznenom predmetu, neovisno o tome tko je predlagatelj dokaza. U kaznenom predmetu dokaz je izveo sud. To je postupovna akvizicija dokaza ili predmetna specifičnost dokaza.

Dokaz je u užem smislu riječi sadržaj, spoznaja do koje se dolazi posredstvom radnje dokazivanja (izvođenja dokaza) iz koje se izvodi zaključak o postojanju ili nepostojanju činjenice. Zaključak o postojanju ili nepostojanju činjenice ovisi o snazi, uvjerljivosti dokaza.

Bitnu važnost za kazneni postupak ima razlikovanje neposrednog (izravnog) i posrednog (složenog ili indicijalnog) dokaza. Rezultat (zaključak o činjenici) kod neposrednog dokaza slijedi izravno iz njegova sadržaja. Tako, npr., iz iskaza svjedoka izravno slijedi zaključak o odlučujućoj činjenici da je počinitelj razbio staklo.

Za razliku od izravnog ili neposrednog dokaza, odlučujuću činjenicu moguće je u kaznenom postupku dokazati posredno, tako da se najprije dokažu jedna ili više drugih činjenica- indicija iz kojih se zatim logički zaključuje o odlučujućoj činjenici. Indiciji su “međučinjenice” koje služe kao dokaz za odlučnu činjenicu. Njihova uporaba je uvjetovana logičkim zaključivanjem. Dokaz indicijem je, dakle, posredni, složeni dokaz, a ujedno i drugačija vrsta ocjene dokaza.

Osim u opisanom smislu dokazi se u teoriji dijele prema različitim kriterijima. Razlikuju se verbalni ili personalni (iskazi) i stvarni (tzv. materijalni) dokazi. Za stvarne dokaze u teoriji postoje različita, nerijetko konfuzna stajališta. Materijalni dokaz se polazno uzima kao predmet iz čijeg zapažanja postupovno tijelo crpi saznanja o činjenicama koje se utvrđuju. Takav dokaz je prema nekim stajalištima i sadržaj isprave i sadržaj tehničke snimke te elektronički (digitalni) dokaz.

Autori koji dokazivanje uzimaju kao jedini vid utvrđivanja činjenica, polaze od pojma dokaznih sredstava te uz spomenute vrste dokaza, kao dokazna sredstva uzimaju još i očevid i indicije. Kod autora koji razlikuju dokazivanje i vlastito opažanje, kao vrste dokaza, spominju se iskazi okrivljenika, svjedoka, vještaka, isprave i tehničke snimke. U raspravama o dokazima spominju se pouzdani i nepouzdani, jaki ili slabi, valjani i zakoniti i nevaljani i nezakoniti dokazi. Zatim se ovisno o tome tko je predložio izvođenje dokaza govori o dokazima optužbe i obrane, onima koje pribavlja sud prema vlastitoj odluci, itd. Dioba dokaza u teoriji nema osobitu praktičnu važnost.

42

Prije početka kaznenog postupka prikupljaju se podaci koji služe otkrivanju predmeta na kojemu je neki trag ili je sam predmet objekt koji će posredstvom dokaznog sredstva (postupovne radnje) biti upotrijebljen kao dokaz. Za tu djelatnost je prikladna oznaka otkrivanje nositelja dokaza i njihovo prikupljanje (ili prikupljanje nositelja dokaza).

Izrazna oznaka “pribavljanje dokaza“ može se upotrijebiti kao sinonim za dokazno sredstvo. Dokazno sredstvo je postupovni način ili forma unošenja spoznajnog materijala. Dokazna sredstva su detaljno uređena u Zakonu. Uporaba dokaznih sredstava može biti dopuštena, zabranjena ili dvojbena. Kao dokazna sredstva u Zakonu su uređene dokazne radnje prije podizanja optužnice i dokazne radnje na raspravi. U teoriji je otvoreno pitanje njihove taksativnosti. Postavlja se pitanje smiju li se, osim nabrojenih dokaznih sredstava, upotrijebiti neka druga, takva koja Zakon izričito ne spominje. Valja uzeti da je to moguće, da zakonsko nabrajanje i uređenje dokaznih sredstava nema značenje taksativnosti. Na to upućuje uporaba indicija kao dokaza u kaznenom postupku.

U svezi s dokazivanjem nužno je spomenuti teret dokazivanja (onus probandi). Taj pojam može imati različit smisao. Tako se u formalnom smislu u taj pojam uvrštava teret predlaganja dokaza i teret uvjeravanja suda (potonji u smislu posljedice neuspjeha u dokazivanju). U Zakonu se teret dokazivanja može prihvatiti samo kao pravna dužnost tužitelja (iznimno okrivljenika) da predloži izvođenje dokaza, neovisno o pravu i dužnosti suda da izvede nepredložene dokaze prema vlastitoj odluci. Vodeći računa o presumpciji okrivljenikove nedužnosti, na tužitelju je teret dokaza (actori incubit onus probandi). Izvan toga vrijedi pravilo da stranka koja nešto tvrdi mora to dokazati (ei incubit probatio qui dicit, non qui negat). Tu su posebno važna pravila o tome koji se dokazi smiju, a koji se ne smiju izvesti (tzv. dokazne zabrane ili odlučivanje o dopustivosti dokaza). Tijekom prethodnog postupka teret prikupljanja dokaza je na državnom odvjetniku (iznimno oštećeniku kao tužitelju). Na raspravi dokaze predlažu i izvode stranke. Sud tijekom rasprave može pribavljati dokaz na temelju vlastite odluke (inkvizitorna ili istražna maksima, tj. pravo suda da prema vlastitoj odluci izvodi dokaze). Dokazna inicijativa prije svega leži na tužitelju. Na okrivljeniku leži teret dokaza u slučaju postupka zbog kaznenog djela klevete zbog postojanja presumpcije čestitog čovjeka koja vrijedi u odnosu na to kazneno djelo.

73. Dokazivanje i vlastito opažanje

Za razliku od dokazivanja, kod vlastitog opažanja nema ocjene dokaza, nego subjekt vlastitim opažanjem utvrđuje činjenicu “neposredno“, što je prema tom stajalištu pouzdaniji način utvrđivanja činjenica od dokazivanja. Primjer je očevid, kao i druge radnje kojima se na temelju vlastitog opažanja utvrđuju ili razjašnjavaju činjenice. To je jedno stajalište.

Međutim, prema drugom stajalištu: 1. činjenice u kaznenom postupku utvrđuje sud (načelo postupovne akvizicije); 2. činjenice se utvrđuju dokazivanjem. Dokazivanje je u izloženom smislu jedini i jedinstveni vid utvrđivanja činjenica u kaznenom postupku. Sve na temelju čega se dokazuju činjenice mora biti podložno kontradiktornoj provjeri.

74. Dokazne radnje

Dokazne radnje su radnje uređene kaznenim postupovnim propisima kojima se postižu ciljevi istrage, tj. prikupljanje dokaza i podataka koji su potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak, te dokazi za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na glavnoj raspravi ili bi njihovo izvođenje bilo skopčano s teškoćama.

43

Prema postupovnoj naravi dokazne radnje su načini (forme) unošenja spoznajnog materijala u postupak. Pravila o dokaznim radnjama primjenjuju se, ako nema posebnih propisa, i u dokaznom postupku na glavnoj raspravi. U redovitom kaznenom postupku dokazne radnje se izvode tijekom istrage ili prije podizanja optužnice. Izvođenje pojedinih dokaznih radnji izvan istrage moguće je još u nekim slučajevima tijekom rasprave, kao i tijekom postupka o žalbi.

Zakon predviđa ukupno osam dokaznih radnji: 1. pretraga; 2. privremeno oduzimanje predmeta; 3. ispitivanje okrivljenika; 4. ispitivanje svjedoka; 5. prepoznavanje; 6. očevid; 7. uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela; 8. vještačenje.

Dokazne radnje provodi sudac istrage. U istrazi se dokazne radnje izvode po nalogu državnog odvjetnika, po nalogu suca istrage ili prema odluci istražitelja.

Državni odvjetnik, ili na temelju njegova naloga istražitelj, može prije pokretanja istrage, kada je istraga obvezna, provesti dokazne radnje za koje postoji opasnost od odgode, a policija može privremeno oduzeti predmete kada provodi izvide kaznenih djela. Ako istraga nije obvezna, državni odvjetnik, ili na temelju njegova naloga istražitelj, može poduzeti dokazne radnje za koje postoji opasnost od odgode ili koje su svrhovite za odlučivanje o podizanju optužnice.

75. Pretraga

Pretraga je radnja materijalnog istraživanja uporabom osjetila i njihovih pomagala, pod uvjetima i na način predviđen Zakonom. To je radnja kojom se, prije svega, pribavljaju predmeti, tragovi ili drugi dokazi da bi se na toj osnovi drugim radnjama utvrđivale činjenice. Okviri pretrage određeni su: 1. kaznenim djelom; 2. predmetom pretrage; 3. njezinim ciljem. S obzirom na predmet, razlikuju se tri vrste pretraga: 1. stana i ostalih prostorija; 2. pokretnih stvari i 3. osobe.

Pretraga stana, pokretne stvari i osobe poduzima se radi: 1. pronalaženja počinitelja kaznenog djela; 2. pronalaženja predmeta važnih za kazneni postupak, kada postoji vjerojatnost da se oni nalaze u određenom prostoru ili kod određene osobe. Za poduzimanje pretrage mora postojati vjerojatnost da je kazneno djelo počinjeno i vjerojatnost da se počinitelj ili predmet nalaze u određenom prostoru ili kod određene osobe. Vjerojatnost je stupanj spoznaje veći od osnove sumnje, a manji od osnovane sumnje.

Pri pretrazi stana pretražuje se jedna ili više prostorija koje osoba koristi kao svoj dom (iz čega slijedi da u njima mora imati namjeru boraviti kao u svojem domu) te prostorije koje su s tim prostorom povezane istom svrhom korištenja. Kao dom se može koristiti bilo kakav prostor. To je quaestio facti. Odredbe o pretrazi drugih prostorija odnose se na prirodne, javne i napuštene prostore. To znači da se u ovim prostorima pretraživanje može poduzeti bez Zakonom predviđenih uvjeta i na drugi način od onog propisanog za pretragu. Pri tome valja uvijek postupati tako da rezultati pretraživanja mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u kaznenom postupku. To će u pravilu upućivati na primjenu pravila o očevidu i privremenom oduzimanju predmeta.

Pri pretrazi osobe pretražuju se odjeća, obuća, površina tijela, pokretne stvari koje osoba nosi ili su u njezinom posjedu (npr. bicikl, automobil, itd.) te prostor u kojem se osoba nalazi tijekom poduzimanja pretrage. Pri pretrazi osobe ne smije se ulaziti u tjelesne šupljine osobe koja se pretražuje niti se smiju odvajati nadomjesci tjelesnih organa i drugih dijelova tijela (proteze i sl.). To je predmet vještačenja. U pretragu osobe ulaze slučajevi kada se prema životnom iskustvu može uzeti da osoba drži stvar ili su u njezinoj izravnoj fizičkoj vlasti. Nužno je da ta osoba stvarno raspolaže s tom stvari, da ona nije u detenciji druge osobe koja bi ju ograničavala. Granice pretrage osobe ostaju na površini

44

tijela. Ta je situacija drugačija u odnosu na pokretne stvari, a razlog leži u ustavnoj zaštiti osobnosti u koju ulazi i tjelesna nepovredivost.

Pretraga pokretnih stvari obuhvaća i pretragu računala i s njim povezanih uređaja, drugih uređaja koji služe prikupljanju, pohranjivanju i prijenosu podataka, telefonskim, računalnim i drugim komunikacijama i nositelja podataka. Na zahtjev tijela koje poduzima pretragu, osoba koja se koristi računalom ili ima pristup računalu ili drugom uređaju ili nositelju podataka te davatelj telekomunikacijskih usluga, dužni su omogućiti pristup računalu, uređaju ili nositelju podataka te dati potrebne obavijesti za nesmetanu uporabu i ostvarenje ciljeva pretrage. Po nalogu tijela koje poduzima pretragu, osoba koja se koristi računalom ili ima pristup računalu i drugim uređajima te davatelj telekomunikacijskih usluga, dužni su odmah poduzeti mjere kojima se sprječava uništenje ili mijenjanje podataka. Tijelo koje poduzima pretragu, može provedbu tih mjera naložiti stručnom pomoćniku.

Osobu koja koristi računalo ili ima pristup računalu ili drugom uređaju ili nositelju podataka te davatelj telekomunikacijskih usluga, a koji ne postupe kako im je naloženo, premda za to ne postoje opravdani razlozi, sudac istrage može na prijedlog državnog odvjetnika kazniti sa 50 000 Kn ili do najviše 30 dana zatvora. Odredba o kažnjavanju ne odnosi se na okrivljenika.

Ako se pretraga mora poduzeti na brodu ili zrakoplovu, nalog o pretrazi će se dostaviti zapovjedniku broda ili zrakoplova koji će biti prisutan pretrazi.

Ako je vjerojatno da su u bankovnom sefu predmeti ostvareni kaznenim djelom ili namijenjeni počinjenju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, a ti su predmeti važni za kazneni postupak ili prema Zakonu podliježu prisilnom oduzimanju, državni odvjetnik će obrazloženim zahtjevom od suda zatražiti da naloži banci omogućavanje pristupa sefu. Sud će rješenjem zabraniti raspolaganje predmetima u sefu i odrediti rok u kojem banka mora po njemu postupiti. Prije početka i tijekom istrage, rješenje o zahtjevu državnog odvjetnika donosi sudac istrage, a nakon potvrđivanja optužnice, sud pred kojim se ima održati rasprava.

Prema ustroju i načinu postupanja pretraga može biti redovita, iznenadna i hitna.

Redovitu pretragu određuje sud pisanim, obrazloženim nalogom. Nalog za pretragu predaje se prije početka pretrage osobi kod koje ili na kojoj će se pretraga obaviti. Prije pretrage stana osobu, na koju se odnosi nalog o pretrazi, obavijestit će se da ima pravo izvijestiti branitelja i pozvati da dobrovoljno izruči osobu, odn. predmete koji se traže. Iz naloga mora biti jasno vidljivo na koje se predmete ili osobe pretraga odnosi, u kojem se cilju poduzima i u kojim okvirima tu pretragu valja provesti.

Zakon uređuje pravo nazočnosti pretrazi, pa tako pretrazi stana ili drugog prostora moraju biti nazočna dva punoljetna građanina kao svjedoci istodobno kroz cijelo vrijeme trajnaja pretrage (solenitetni svjedoci). Svjedoci će se prije početka pretrage upozoriti da paze kako se pretraga obavlja te da imaju pravo, prije potpisivanja zapisnika o pretrazi, staviti svoje prigovore ako smatraju da pretraga nije provedena na način predviđen Zakonom ili da sadržaj zapisnika nije točan. Nalog za pretragu vojarne ili drugog vojnog objekta dostavlja se vojnim vlastima koje će odrediti najmanje jednu vojnu osobu da bude nazočna pretrazi. Pretraga se obavlja tako da se što manje remeti kućni red i mir. Pravo je stanara da budu nazočni pretrazi. Pretraga se može obaviti i bez nazočnosti branitelja, osim ako je obrana obvezna.

O pretrazi se sastavlja zapisnik koji potpisuju osobe kod kojih se obavlja pretraga ili koje se pretražuje i osobe čija je nazočnost obvezna. Pri pretrazi privremeno se oduzimaju samo predmeti i

45

isprave koji su u svezi sa svrhom pretrage u pojedinom slučaju. U zapisniku se točno opisuju predmeti koji su oduzeti, o čemu se izdaje potvrda. Slučajni pronalazak pri pretrazi je pronađeni predmet koji ukazuje na drugo kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. Takvi pronalasci će se popisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju će se odmah izdati potvrda. O tome će se obavijestiti državni odvjetnik te ako on ustanovi da nema osnove za pokretanje kaznenog postupka, a ne postoji nikakva druga zakonska osnova po kojoj bi se ti predmeti imali oduzeti, ti će se predmeti odmah vratiti, a o tome sastaviti zapisnik.

Posebna pravila vrijede za pretragu prijevoznog sredstva, opasne, otrovne, lako zapaljive i sličnih stvari ili sredstva te elektroničkog računala ili sličnog uređaja za automatsku obradu podataka.

Iznendana je pretraga s prethodno izdanim nalogom kojoj se pristupilo: 1. bez prethodne predaje naloga; 2. bez pouke o pravu na branitelja; 3. bez poziva na izručenje osobe ili stvari. Iznenadna je pretraga moguća: 1. ako se očekuje oružani otpor; 2. u slučaju sumnje na teška kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili čiji su počinitelji povezani s inozemstvom, a pretragu je nužno obaviti iznenada; 3. ako se pretraga ima obaviti u javnim prostorijama.

Hitna je pretraga bez naloga. Policija može obaviti pretragu stana ili drugog prostora bez naloga: 1. u slučaju kada je prema posebnom zakonu ovlaštena ući u tuđi stan ili drugi prostor (ulazak ima urediti Zakon o policiji); 2. ako je to prijeko potrebno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela za koje je propisna kazna zatvora od najmanje 3 godine; 3. ako je to prijeko potrebno radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg opsega (što zapravo nije kriminalistička radnja, nego radnja zaštitne policije). Ako se hitna pretraga poduzima u stanu ili drugim prostorijama počinitelja kaznenog djela, pretraga se može poduzeti i radi pronalaženja ili osiguranja dokaza. Ta se (dokazna) pretraga može poduzeti samo u nazočnosti dva svjedoka. Policija može i bez naloga o pretrazi i bez svjedoka obaviti (hitnu) pretragu osobe pri izvršenja naloga o privođenju ili pri uhićenju ako postoji vjerojatnost da ta osoba posjeduje oružje ili oruđe za napad ili ako postoji vjeorjatnost da će odbaciti, sakriti ili uništiti predmete koje treba od nje oduzeti kao dokaz u kaznenom postupku. Kada policija obavi pretragu bez naloga, dužna je zapisnik o pretrazi i izvješće podnijeti sucu istrage, a ako se postupak još ne vodi, nadležnom državnom odvjetniku.

O zahtjevu za pretragu sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od 4 sata od primitka zahtjeva. Ako ne prihvati zahtjev, sudac istrage donosi rješenje. Protiv rješenja suca istrage državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od 8 sati. Vijeće donosi odluku o žalbi u roku od 12 sati. Nalog suca istrage o pretrazi izvršava se u roku od 3 dana od dana izdavanja. Nakon proteka tog roka, pretraga se više ne može izvršiti na temelju tog naloga. Nalog se bez odgode vraća sucu istrage koji ga poništava bilješkom na nalogu.

Pretragu provode državni odvjetnik, istražitelj ili policija. Kada istragu provodi sudac istrage, odredit će u nalogu o pretrazi istražitelja koji će provesti pretragu. Istražitelj je dužan provesti pretragu prema nalogu i odmah dostaviti sucu istrage zapisnik i predmete koje je privremeno oduzeo. Nalog o pretrazi, zajedno sa zapisnicima o izvršenoj pretrazi, državni odvjetnik mora odmah, a najkasnije u roku od 8 sati od okončanja pretrage, dostaviti sucu istrage. Sudac istrage rješenjem odlučuje o zakonitosti naloga državnog odvjetnika o pretrazi i provedene pretrage, u roku od 8 sati od primitka zapisnika. Protiv rješenja suca istrage kojim odbija ovjeriti nalog o pretrazi ili zapisnik o provedenoj pretrazi, državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od 24 sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od 48 sati.

46

Pretraga se obavlja danju, od 7- 22 sata. Pretraga se može obaviti noću: 1. ako je danju započeta, a nije dovršena; 2. ako se radi o hitnoj pretrazi.

76. Privremeno oduzimanje predmeta

Privremeno oduzimanje predmeta dokazna je radnja koja se odnosi na predmete koji se imaju oduzeti prema Kaznenom zakonu ili mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u kaznenom postupku. Ti će se predmeti privremeno oduzeti i na temelju sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje. Tko drži takve predmete, dužan ih je predati na zahtjev suda. To je edicijska dužnost za koju postoji mogućnost novčanog kažnjavanja do 20 000 Kn ili zatvora do predaje predmeta ili do završetka kaznenog postupka, a najdulje 30 dana. Prisilne mjere ne mogu se primijeniti prema okrivljeniku ni prema osobama koje su oslobođene dužnosti svjedočenja.

Privremeno oduzimanje predmeta, osim na pokretne stvari, odnosi se na podatke pohranjene u uređajima za automatsku, odn. elektroničku obradu podataka. Na zahtjev, podaci se moraju predočiti tijelima kaznenog postupka u čitljivom i razumljivom obliku. Privremeno oduzimanje predmeta poduzima se kao: 1. hitna dokazna radnja; 2. radnja u istrazi; 3. radnja u postupku nakon podizanja optužnice.

Privremenom oduzimanju ne podliježu: 1. spisi i druge isprave državnih tijela čije bi objavljivanje povrijedilo obvezu čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok nadležno tijelo ne odluči drugačije; 2. pisana priopćenja okrivljenika branitelju, osim ako okrivljenik ne zahtijeva drugačije; 3. snimke i privatni dnevnik pronađeni kod bliskih srodnika okrivljenika, a koje su te osobe snimile ili napisale, a sadrže snimke ili zapise o činjenicama o kojima su te osobe oslobođene dužnosti svjedočenja; 4. zapisi, izvodi iz registara i slične isprave koje se nalaze kod javnog bilježnika ili poreznog savjetnika, sastavljeni o činjenicama koje su u obavljanju svoga zanimanja te osobe saznale od okrivljenika; 5. zapisi o činjenicama koje su sastavili novinari i urednici u sredstvima javnog priopćavanja o izvorima obavijesti i podataka za koje su saznali u obavljanju svoga zanimanja i koji su uporabljeni prilikom uređivanja sredstava javnog priopćavanja, a koji se nalaze u njihovom posjedu ili u uredništvu u kojem su zaposleni.

Zabrana privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snimki koje se nalaze kod gore navedenih osoba (od točke 2- 5) ne primjenjuje se: 1. u pogledu branitelja ili osobe oslobođene obveze svjedočenja, ako postoji vjerojatnost da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji: 2. u pogledu novinara i urednika u sredstvima javnog priopćavanja ako postoji vjerojatnost da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji kaznenog djela te za kaznena djela povrede tajnosti postupka; 3. ako se radi o predmetima koji se imaju oduzeti prema Zakonu; 4. u predmetima kaznenih djela počinjenih na štetu djece i maloljetnika.

Državna tijela mogu uskratiti pokazivanje ili izdavanje svojih spisa i drugih isprava ako smatraju da bi objava njihova sadržaja bila štetna za opće probitke. Banke mogu uskratiti davanje podataka koji predstavljaju bankovnu tajnu, a o tome konačnu odluku donosi vijeće županijskog suda. Trgovačka društva i druge pravne osobe mogu zahtijevati da se ne objave podaci koji se odnose na njihovo poslovanje.

Sudac istrage može zatražiti od banke da mu dostavi podatke o bankovnim računima okrivljenika ili druge osobe protiv koje se vodi postupak za oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom (prije pokretanja istrage ili postupka), ako postoji vjerojatnost da se na bankovnim računima nalaze sredstva pribavljena protuzakonitom trgovinom opojnim drogama ili sudjelovanjem u

47

kaznenim djelima koje je počinila grupa ili zločinačka organizacija za koja Zakon predviđa kaznu zatvora preko 3 godine. Ako banka ne postupi po zahtjevu, sudac istrage će odmah obavijestiti HNB te poduzeti druge zakonske mjere.

Sud može rješenjem naložiti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje financijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja kazneno djelo, da služi prikrivanju kaznenog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene kaznenim djelom. Ta će se privremeno oduzeta sredstva, domaće i strane valute, deponirati na poseban račun i čuvati do okončanja postupka, odn. dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje.

Sudac istrage može naložiti da poštanske, telefonske i druge prometne organizacije zadrže i njemu, uz potvrdu primitka, predaju pisma, brzojave i druge pošiljke koje su upućene okrivljeniku ili koje on odašilje ako postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom može očekivati da će te pošiljke poslužiti kao dokaz u postupku. Državni odvjetnik može naložiti samo zadržavanje pošiljaka, ali se to obustavlja ako poštanske organizacije u roku od 3 dana ne prime odluku suca istrage. Zadržane pošiljke otvara sudac istrage u nazočnosti dvaju svjedoka. Pri otvaranju pazit će se da se ne oštete pečati, a omoti i adrese će se sačuvati.

Policija može oduzeti predmete kada poduzima izvide kaznenih djela ili hitne dokazne radnje ili kada postupa po nalogu suda. Oduzeti se predmeti opisuju, naznačuje se gdje su pronađeni i za njihovo se oduzimanje izdaje potvrda.

77. Ispitivanje okrivljenika

Ispitivanje okrivljenika je dokazna radnja namijenjena pribavljanju iskaza osobe protiv koje se vodi kazneni postupak. Iskaz okrivljenika pribavljen ispitivanjem je dokaz. Najvažniji sadržaji iskaza su priznanje i poricanje. Priznanje može biti takvo da se svodi na izjavu o počinjenju kaznenog djela (confessio nuda). Priznanje je okolnosno (confessio completa) kada sadrži okolnosti počinjenja kaznenog djela. U širem smislu riječi, priznanje je sadržaj okrivljenikova iskaza u kojem izjavljuje da je istinita činjenica na njegovu štetu (admissio). Priznanje može biti dano tijekom ispitivanja, izvan ispitivanja, tijelu kaznenog postupka ili izvan postupka. Kao ispitivanje okrivljenika uzima se samo radnja pribavljanja njegova iskaza koja je provedena prema odredbama Zakona. U tom okviru, dano priznanje je sudsko priznanje u užem smislu. Poricanje kao sadržaj okrivljenikova iskaza tijekom ispitivanja može biti izričito, okolnosno ili ograničeno na negativnu tvrdnju. Ako okrivljenik uskraćuje iskaz u cijelosti ili djelomično, Zakon takvo držanje okrivljenika izjednačuje s poricanjem.

Pribavljanje iskaza osobe okrivljenika moguće je u postupovno različitim situacijiama ispitivanja: 1. prije otpočinjanja kaznenog postupka; 2. u istrazi; 3. na glavnoj raspravi; 4. pri prepoznavanju; 5. pri suočenju; 6. pri očevidu (rekonstrukciji); 7. pri vještačenju. Ako je iskaz okrivljenika dan pri izvođenju radnje koja je različita od ispitivanja (npr. tijekom očevida), on je valjan dokaz samo ako su ispunjeni uvjeti koji vrijede za ispitivanje okrivljenika i ako je sadržaj iskaza okrivljenika jasno izdvojen od sadržaja druge radnje.

Prikupljanje obavijesti od osumnjičenika čiji se rezultat može uporabiti kao dokaz u postupku, provodi se u stvarnim uvjetima koji se razlikuju od uvjeta ispitivanja okrivljenika kao sudske radnje. Prije svega, prikupljanje obavijesti se ne provodi u prostoru suda, ni od strane suda. Ipak, pod Zakonom predviđenim uvjetima tim ispitivanjem pribavljen iskaz može se uporabiti u kaznenom postupku.

48

Pravo ispitivanja je pravo suda (i drugih tijela), a pravo biti ispitan je pravo okrivljenika. Pravila ispitivanja okrivljenika Zakon je nastojao urediti na način da se osiguraju osnovna prava osobe koja se ispituje pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. U tom smislu očito je nastojanje zakonodavca da ustroj istražnog ispitivanja okrivljenika postavi u jamstvene okvire u kojima su zajamčeni: 1. pravodobna obavijest o optužbi; 2. sloboda od samooptužbe; 3. sloboda sadržaja obrane (materijalna obrana); 4. stručna pomoć branitelja (formalna obrana); 5. prava sudjelovanja u postupku (prijedlozima, očitovanjem, pitanjima, u provedbi radnji, itd.); 6. zabrana od nedopuštenih utjecaja na slobodu iskazivanja, što su sve sadržaji prava na pravično suđenje.

Pribavljanje iskaza okrivljenika- prvo ispitivanje okrivljenika ima posebnu važnost i stoga je detaljno uređeno. Kada se okrivljenik prvi put ispituje, najprije se uzimaju osobni podaci (pitanja ad personam). Zatim slijede pouke o postupovnim dužnostima (da je dužan odazvati se pozivu i odmah priopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište i upozorenje na posljedice ako prema tome ne postupi, tj. o mogućnosti primjene mjera osiguranja nazočnosti). Iza toga ide obavijest o djelu koje mu se stavlja na teret i pouke o pravima koja okrivljenik ima tijekom ispitivanja: 1. da nije dužan iznijeti svoju obranu ni odgovarati na pitanja (pouka o slobodi iskazivanja ili uskrate iskaza); 2. pravo da uzme branitelja (pouka o pravu uzimanja branitelja) po svom izboru koji može biti nazočan ispitivanju. Nakon toga se poziva da iznese svoju obranu (pitanja ad rem).

Prije iznošenja obrane okrivljenik se ima pravo posavjetovati sa braniteljem. Okrivljenik može biti ispitan bez branitelja samo ako se izričito odrekao tog prava, a obrana nije obvezna. Zakon sadrži i okvirna pravila koja uređuju tijek ispitivanja.

Okrivljenik se ispituje usmeno. Može mu se dopusiti da svoj iskaz sam kazuje u zapisnik, a mora mu se omogućiti da se u neometanom izlaganju očituje o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za obranu (slobodno izlaganje). Pri ispitivanju se može dopustiti da se služi svojim zabilješkama. Iskaz okrivljenika unosi se u zapisnik u obliku pripovijedanja, a postavljena pitanja i odgovori na njih unose se u zapisnik samo kad je potrebno. Kad okrivljenik završi iskaz, postavit će mu se pitanja ako je potrebno dopuniti praznine ili otkloniti proturječnosti i nejasnoće u njegovu izlaganju. To je tzv. izazvano ispitivanje u kojemu se iskaz okrivljenika nastoji pribaviti usmjerenim pitanjima suda i osoba koje imaju pravo postavljati pitanja tijekom ispitivanja.

Prvo ispitivanje okrivljenika snima se uređajem za audio- video snimanje. Uređajem rukuje stručna osoba. Daljnja ispitivanja se mogu snimati prema odluci tijela koje provodi ispitivanje. Tijelo koje provodi ispitivanje će, osim upozorenja i pouka o pravima, u zapisnik unijeti i upozorenje da se ispitivanje snima i da snimljene izjave mogu biti upotrijebljene kao dokaz u postupku.

Kada se ispitivanje okrivljenika ne snima uređajem za audio- video snimanje, iskaz okrivljenika unosi se u zapisnik u obliku pripovijedanja. Bitna pitanja i odgovori na njih unijet će se doslovno u zapisnik.

Ispitivanje okrivljenika kao dokazno sredstvo- radnja ispitivanja okrivljenika, kao stvarni sadržaj, uključuje neposredno, aktivno fizičko sudjelovanje okrivljenika. To je jedino dokazno sredstvo s takvim značajkama. Rezultat ispitivanja okrivljenika je iskaz kao dokaz u postupku. Iskaz se priopćava usmeno, što Zakon uzima kao redoviti oblik. To ne isključuje pisano davanje iskaza ili tjelesne pokrete ili druge znakove. Osumnjičenik se može ispitati i putem poligrafa i analizatora glasa, ali to se ne uzima kao iskaz i ne može biti dokaz u kaznenom postupku.

Ako se kasniji iskazi okrivljenika razlikuju od ranijih, a osobito ako okrivljenik opozove svoje priznanje, poziva se da iznese razloge zašto je dao različite iskaze, odn. zašto je opozvao priznanje. U slučaju da okrivljenik iskazuje nerazgovijetno ili na drugi način nejasno, tijelo koje vodi postupak može, uz suglasnost stranaka, otloniti nejasnoće izvođenjem dokaza, a po potrebi psihološkim ili

49

psihijatrijskim vještačenjem. Ispitivanje okrivljenika obavit će se preko tumača kad je to predviđeno Zakonom, a ako je okrivljenik gluh, pitanja će mu se postavljati pisano, a ako je nijem, pozvat će se da pisano odgovara. Ako se ispitivanje ne može obaviti na taj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se s okrivljenikom može sporazumjeti. Pod zakonskim uvjetima okrivljenik može biti ispitan putem audio- video koferencije i telefonske konferencije.

Nepravilnosti u pribavljanju iskaza okrivljenika- Zakon izričito određuje u kojim slučajevima nepravilnosti pri ispitivanju okrivljenika imaju za posljedicu nevaljan dokaz na kojem se ne smije temeljiti sudska odluka. To su slučajevi: 1. ako prije ispitivanja okrivljeniku nisu dane pouke o djelu i osnovama optužbe, slobodi iskazivanja i pravu na branitelja; 2. ako je iznuđen iskaz; 3. ako je okrivljenik ispitan bez branitelja suprotno zakonskim odredbama; 4. ako izjave okrivljenika o korištenju prava da uzme branitelja nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenika ne može se temeljiti sudska odluka (nezakonit dokaz).

Zabranjeno je poduzimanje medicinskih intervencija ili davanje sredstava koja utječu na volju okrivljenika pri davanju iskaza. Povreda pravila o postavljanju pitanja može, u pojedinom slučaju, biti relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka. To se prije svega odnosi na kapciozna pitanja (u kojima se polazi da je okrivljenik priznao nešto što nije priznao) i sugestivna pitanja (u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti).

Pravo na šutnju- okrivljenik slobodno odlučuje hoće li iznositi obranu, hoće li iskaz uskratiti u cijelosti ili će uskratiti odgovore na pojedina pitanja. Pravo na šutnju je tijesno povezano sa zabranom iznuđivanja iskaza, primjenom medicinskih intervencija, mučenja, itd. Šutnja okrivljenika ne smije povlačiti za sobom bilo kakvu sankciju, a nju sud ocjenjuje prema slobodnoj ocjeni u svezi sa drugim dokazima (i na štetu okrivljenika).

Suočenje ( confrontatio ) se provodi ako se iskazi okrivljenika ne slažu o važnim činjenicama. Sudjelovanje u suočenju ovisi o volji okrivljenika. Zakon uređuje dva oblika suočenja: 1. okrivljenika i svjedoka; 2. okrivljenika s drugim okrivljenikom. Suočavaju se odjednom najviše dvije osobe. Suočenje ima posebni smisao neposredne ocjene vjerodostojnosti iskaza. Predmet ocjene suda pri suočenju su: 1. logički sadržaj iskaza; 2. logički i psihološki sadržaj, posebice nesvjesne reakcije suočenih, govor tijela, vegetativne pojave, itd.

O suočenju se vodi zapisnik. Suočenje u istrazi se mora snimiti uređajem za audio-video snimanje. Snimka se priključuje zapisniku. Ako suočenje nije snimljeno, zapisnik se ne može upotrijebiti kao dokaz.

78. Ispitivanje svjedoka

Svjedok je osoba različita od okrivljenika kojoj je nešto poznato o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom postupku, a poziva je postupovno tijelo da o tim činjenicama dade svoj iskaz. Ispitivanje svjedoka je dokazno sredstvo i druga dokazna radnja pribavljanja personalnih dokaza. Iskaz svjedoka je najvažnija vrsta dokaza. Zakon ne poznaje apsolutnu nesposobnost svjedoka, tj. ne polazi od stajališta da neka osoba uopće nije sposobna biti svjedok. Relativna nesposobnost predviđena je u slučajevima postupovne kumulacije funkcije svjedoka i nekih drugih funkcija. Svaka osoba koju se poziva kao svjedok dužna je odazvati se pozivu, a ako Zakonom nije drugačije propisano, obvezna je i svjedočiti. Oštećenik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj mogu se ispitati kao svjedoci. Svjedok koji je uredno pozvan, ali ne dođe, a izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba biti ispitan, može se naložiti da se prisilno dovede, a može se i kazniti novčano ili zatvorom do 30 dana.

50

Kumulacija postupovnih funkcija rješava se u korist svjedoka jer je svjedok nezamjenjiv. Svjedok u postupku iznosi (reproducira) ono što je opazio u prošlosti, izvan postupka, opažanjem za koje se ne traži posebna stručnost. Iskaz svjedoka tako postaje dokaz u postupku. Ispitivanje svjedoka, kao hitnu dokaznu radnju, obavljaju sudac istrage i policija, a pod određenim zakonskim uvjetima i sudski savjetnik. Od iskaza svjedoka kao dokaza u postupovnome smislu, treba razlikovati izjave građana prikupljene u obavljanju izvida. To nisu iskazi svjedoka, nego izjave kao rezultati prikupljanja obavijesti.

Svjedoci se mogu razlikovati prema više kriterija. Tako se na temelju načina saznanja svjedoci razlikuju na one koji saznanja o činjenici imaju na temelju vlastitog opažanja i one koji o činjenici znaju iz priopćenja druge osobe (svjedoci po čuvenju). Razlikuju se osobe isključene od svjedočenja i privilegirani svjedoci. Posebni propisi uređuju ispitivanje ugroženih i ranjivih svjedoka. U pojam svjedoka ulaze i osobe čija je uloga drugačija i sastoji se u jamstvu pravilnosti postupovne radnje (solenitetni svjedoci).

Svjedočenje je građanska dužnost koja uključuje odazivanje pozivu, iskazivanje i eventualno obećanje da će kazivati istinu. Dužnost svjedočenja je opća, ali podložna Zakonom propisanim izuzecima. Svjedok je dužan istinito i potpuno izložiti okolnosti o kojima ima saznanja. Iskaz svjedoka je stvoren, kao i drugi dokazi, u određenom kaznenom predmetu (specijalnost dokaza ili načelo postupovne akvizicije). Ključno je pravilo da iskaz svjedoka mora biti izveden u predmetu u kojem služi kao dokaz. To znači da se iskaz svjedoka u kaznenom predmetu načelno izvodi neposredno jer se time omogućuje kontradiktorna provjera i cjelovita logička i psihologijska ocjena njegove vjerodostojnosti, a iznimno posredno, čitanjem tog iskaza samo u Zakonom izričito predviđenim slučajevima.

Od opće dužnosti svjedočenja postoje iznimke. To su najprije slučajevi isključenja, tj. ne može se ispitati kao svjedok: 1. osoba koja bi svojim iskazom povrijedila obvezu čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok je nadležno tijelo ne oslobodi te obveze; 2. branitelj okrivljenika, osim ako to sam okrivljenik ne zahtijeva; 3. osoba protiv koje se vodi ili se vodio jedinstveni postupak, u odnosu na bilo koje djelo i suokrivljenika u tom postupku; 4. vjerski ispovjednik o onome što mu je okrivljenik ispovijedio.

Zatim su to slučajevi oslobođenja od dužnosti svjedočenja, tj. privilegirani svjedoci: 1. bračni ili izvanbračni drug okrivljenika; 2. rođaci okrivljenika u uspravnoj lozi, u pobočnoj lozi do trećeg stupnja zaključno te srodnici po tazbini do drugog stupnja zaključno; 3. posvojenik i posvojitelj okrivljenika; 4. odvjetnici, javni bilježnici, porezni savjetnici, liječnici, zubari, ljekarnici i socijalni radnici o onome što su u obavljanju svoga zanimanja saznali od okrivljenika; 5. novinari i njihovi urednici o izvorima obavijesti i podataka za koje su saznali u obavljanju svoga zanimanja, osim u kaznenom postupku zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda počinjenih putem sredstva javnog priopćavanja; 6. maloljetnik.

Prema međunarodnom pravu dužnosti svjedočenja oslobođeni su diplomatski dužnosnici. Svi svjedoci imaju pravo uskrate odgovora na određena pitanja. Riječ je o dvije vrste pitanja:

1. svjedok nije obvezan odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili svoga bliskog rođaka teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu, o čemu sud mora poučiti svjedoka (opće pravo uskrate odgovora na određena pitanja); 2. pri ispitivanju maloljetne osobe, osobito ako je oštećena kaznenim djelom, postupit će se obzirno da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika (posebno pravo uskrate odgovora na određena pitanja).

Nitko ne može uskratiti svjedočenje ako se radi o kaznenom djelu zaštite djece i maloljetnika. To je apsolutna dužnost svjedočenja.

51

Osoba koja može biti oslobođena dužnosti svjedočenja mora biti na to pravo upozorena prije svakog ispitivanja. U protivnom, njen se iskaz ne može upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku. Iskaz privilegiranog svjedoka dan u istrazi, ako je svjedok poslije umro, može se pročitati.

Osoba koja ima razloga uskratiti svjedočenje prema jednom od okrivljenika, oslobođena je dužnosti svjedočenja i prema ostalim okrivljenicima. To vrijedi ako se njezin iskaz prema naravi stvari ne može ograničiti samo na ostale okrivljenike. To je quaestio facti (npr. u slučaju suučesništva, stjecaja, ali i tzv. zajednice dokaza).

Ključna pitanja u svezi iskaza svjedoka razmatraju se u trokutu istinit- lažan- pogrešan iskaz. Samo u prvom slučaju radi se o dokazu koji bi smio biti temelj odluke. Drugi slučaj je kazneno djelo, a treći otvara mogućnost popravljanja dopunskim ispitivanjem ili drugim radnjama.

Iskaz svjedoka valja najprije analizirati, a to znači raščlaniti sastojke nositelja dokaza (osobu svjedoka), okolnosti opažanja, sadržaja iskaza i drugih okolnosti, zatim usporediti s drugim izvorima saznanja i konačno izvesti sintetički zaključak. Ranije se smatralo da brojnost iskaza uvećava njihovu istinitost. Otuda i poznato stajalište zakonske dokazne teorije testis unus testis nullus, iz čega je u inkvizitornim postupcima slijedio zahtjev da optužbu moraju potvrditi najmanje dva svjedoka. Međutim, to gledište je izmijenjeno. Kao što je ustvrdio Bacon, iskazi svjedoka se ne zbrajaju, nego mjere (analiziraju). Dakle, niti ovdje nema zamjene kvalitete kvantitetom. Manjinski iskaz može biti vjerodostojan ako to slijedi iz temeljite analize.

Na iskazu svjedoka se ne može temeljiti sudska odluka: 1. ako je kao svjedok ispitana osoba koja se ne može ispitati kao svjedok; 2. ako je kao svjedok ispitana osoba koja ne mora svjedočiti, a nije na to upozorena ili se nije izričito odrekla tog prava; 3. ako upozorenje i odricanje nije ubilježeno u zapisnik; 4. ako je ispitan maloljetnik koji ne može shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti; 5. ako je iskaz svjedoka iznuđen silom, prijetnjom ili drugim sličnim zabranjenim sredstvom. U tim slučajevima postoji apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Osim navedenih slučajeva, nevaljani su iskazi svjedoka dobiveni uporabom sredstava kojima se utječe na njihovu volju pri davanju iskaza.

Svjedok se poziva dostavom pisanog poziva, u kojem će se navesti ime, prezime, zanimanje pozvanog, vrijeme i mjesto dolaska, kazneni predmet u svezi s kojim se poziva, naznaku da se poziva kao svjedok i upozorenje o posljedicama neopravdanog izostanka. Svjedoci se ispituju svaki posebno i bez ostalih svjedoka. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno. Od svjedoka se pribavljaju osobni podaci, zatim ga se upozorava da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti te da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, kao i da nije dužan odgovarati na pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili svoga bliskog rođaka teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu, o čemu sud mora poučiti svjedoka, i to će se upozorenje unijeti u zapisnik. Od svjedoka se može tražiti obećanje da će iskazivati istinu.

Nakon općih pitanja (ad personam), svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato (ad rem), a nakon toga će mu se postavljati pitanja radi provjere, dopune i razjašnjenja. Pri ispitivanju svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti. Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči. To je značajno za razlikovanje svjedoka koji spoznaju crpe iz vlastitog opažanja od svjedoka po čuvenju.

52

Svjedoci po čuvenju zapravo iznose ono što su saznali od druge osobe (rekla- kazala) te su stoga unaprijed dvojbeno pouzdani. U nekim sustavima (npr. SAD) takvi su svjedoci svedeni na stroge iznimke. Osnovne smjernice kojima se sud ima rukovoditi u odlučivanju o ispitivanju svjedoka po čuvenju daju se sažeti na sljedeći način: 1. apsolutno isključenje ispitivanja svjedoka po čuvenju nije prihvatljivo jer u znatnom broju predmeta bez toga ne bi bilo moguće vođenje kaznenog postupka; 2. iskaz svjedoka po čuvenju je suštinski sekundarni, posredni dokaz o činjenici, tj. indiciji i za njega vrijede pravila dokazivanja na temelju indicija; 3. iskaz svjedoka po čuvenju je načelno manje pouzdan dokaz od iskaza svjedoka koji je sam opazio činjenicu. Iskaz svjedoka po čuvenju može biti upotrijebljen u postupku: 1. za pronalaženje primarnih dokaza; 2. za provjeru pouzdanosti dokaza; 3. ako nema primarnih dokaza, u međusobnoj povezanosti s drugim dokazima ili indicijima, za donošenje odluke o činjenici koja je predmet dokaza; 4. iskaz svjedoka po čuvenju ne može nikada biti pribavljen suprotno pravilima kaznenog postupka.

Zakon nema općeg pravila o svjedoku po čuvenju, ali neka posebna pravila ograničavaju tu vrstu svjedočenja. Osnova isključenja iskaza svjedoka po čuvenju je sprječavanje da se zaobilaznim putem dođe do priznanja ili samooptuživanja okrivljenika na temelju izjava koje je dao u svezi s prikupljanjem podataka o kaznenom djelu ili izvan toga, u situacijama postojanja posebnih odnosa povjerenja.

Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu o važnim činjenicama. Istovremeno se mogu suočiti samo dva svjedoka.

Ako se ispitivanje svjedoka obavlja pomoću tumača ili ako je svjedok gluh ili nijem, on se ispituje uz pomoć tumača na Zakonom propisan način.

Zaštita svjedoka uređena je Zakonom i drugim propisima. Radi se o zaštiti unutar i van kaznenog postupka. Postupovna zaštita obuhvaća ugrožene i ranjive svjedoke.

Ugroženi je svjedok izložen prijetnji u svezi sa svojstvom svjedoka. Ako postoji vjerojatnost da bi svjedok davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili njemu blisku osobu izložio ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega, svjedok može uskratiti iznošenje osobnih podataka, davanje odgovora na pojedina pitanja ili davanje iskaza u cjelini, dok se ne osigura zaštita svjedoka. Zaštita ugroženih svjedoka i pribavljanje njihovih iskaza u postupku postiže se: 1. mjerama prisile (npr. koluzijski pritvor); 2. prikrivanjem identiteta svjedoka; 3. posebnim načinom pribavljanja iskaza; 4. isključenjem javnosti. Odredbe o ispitivanju ugroženog svjedoka i njegovu sudjelovanju u postupku mogu se primijeniti i prije započinjanja kaznenog postupka. Izvanpostupovna zaštita uređuje se i provodi prema Zakonu o zaštiti svjedoka i nije predmet uređenja kaznenog postupka.

Postupovna zaštita svjedoka je ukupnost mjera koja se sastoji od: 1. posebnog načina ispitivanja svjedoka; 2. posebnog načina sudjelovanja svjedoka u postupku; 3. mjere zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka.

Prijedlog za posebni način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku državni odvjetnik podnosi sucu istrage u zapečaćenom omotu s naznakom “ugroženi svjedok- tajna“. U prijedlogu će državni odvjetnik označiti posebni način sudjelovanja u postupku i posebni način ispitivanja, kao i razloge za to, te mjere zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka koje je prihvatilo tijelo koje vodi program zaštite svjedoka, i podatke o početku njihove primjene. Ako sudac istrage ocijeni da prijedlog nije osnovan, zatražit će odluku vijeća, a ako prihvati prijedlog, odredit će pseudonim svjedoka i posebni način ispitivanja i sudjelovanja u postupku. Time ugroženi postaje zaštićeni

53

svjedok. Podatke o svjedoku sudac istrage će zapečatiti u poseban omot i predati na čuvanje tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. Zapečaćeni omot s podacima može iznimno zatražiti i otvoriti samo drugostupanjski sud kada odlučuje o žalbi protiv presude, a nakon toga vratiti tijelu koje provodi program zaštite svjedoka.

Ako se posebni način ispitivanja svjedoka odnosi samo na prikrivanje osobnih podataka (anonimiziranje svjedoka), ispitivanje će se provesti pod pseudimenom. Ako se posebni način ispitivanja i sudjelovanje svjedoka u postupku odnosi, osim na prikrivanje osobnih podataka, i na prikrivanje izgleda svjedoka, ispitivanje će se obaviti “na daljinu“ posredstvom tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka. Nakon završenog ispitivanja, svjedok će potpisati zapisnik pseudimenom samo u nazočnosti suca istrage i zapisničara.

Druga kategorija svjedoka koji uživaju posebnu zaštitu jesu ranjivi svjedoci. Ranjivi je svjedok koji zbog posebnog svojstva ili odnosa trpi rizik u svezi sa svojim položajem svjedoka. To su: dijete oštećeno kaznenim djelom, maloljetna osoba, svjedoci u posebnom stanju ili poodmakle životne dobi. Ako se ispituje dijete oštećeno kaznenim djelom, sudac istrage će naložiti da se ispitivanje svjedoka snimi video ili zvučnom snimkom. Ispitivanje će se provesti bez nazočnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi, tako da mu stranke mogu postavljati pitanja putem suca istrage te psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe. Posebno obzirno se postupa pri ispitivanju maloljetne osobe.

Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojem borave. Te se svjedoke može ispitati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka. Ako to nalaže stanje svjedoka, ispitivanje će se provesti tako da mu stranke mogu postavljati pitanja bez nazočnosti u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Za potrebe takvog ispitivanja odredit će se stručna osoba, a prema potrebi i liječnik vještak ili tumač.

79. Prepoznavanje

Prepoznavanje (recognitio) je utvrđivanje istovjetnosti osobe, predmeta, prostora, zvuka, načina kretanja ili drugog obilježja, koje je opažao okrivljenik ili svjedok, koja se utvrđuje usporedbom s drugom osobom, predmetom, prostorom, zvukom, načinom kretanja ili drugim obilježjem. Tu radnju prije početka kaznenog postupka obavlja policija. Ako je potrebno utvrditi poznaje je okrivljenik ili svjedok osobu ili stvar, najprije ih opisuje i navodi znakove prema kojima se razlikuju pa mu se nakon toga pokazuju radi prepoznavanja, i to zajedno sa drugim, njemu nepoznatim osobama, odn. stvarima iste vrste, ako je to moguće. Na isti način postupa se i pri prepoznavanju putem drugih osjetilnih opažanja (sluh, opip, miris i dr.).

Prije prepoznavanja okrivljeniku će se priopćiti zašto se okrivljuje i koje su osnovne sumnje protiv njega, a upozorit će se da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja, a svjedoka će se upozoriti da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Upozorit će se i da nije dužan odgovarati na pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili svog bliskog rođaka teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu i to će se upozorenje unijeti u zapisnik.

O prepoznavanju okrivljenika sastavlja se zapisnik te zajednička snimka svih pokazanih osoba. Ako postoji opravdana bojazan za sigurnost života i tijela osobe koja obavlja prepoznavanje ili njoj bliskih osoba ili da će osoba čije se prepoznavanje obavlja utjecati na tijek prepoznavanja, tijelo koje provodi prepoznavanje provest će ga tako da osoba čije se prepoznavanje obavlja, ne može ni vidjeti ni čuti osobu koja obavlja prepoznavanje. Zakon obvezuje građane na sudjelovanje u prepoznavanju i dužni su dati na raspolaganje stvari u cilju prepoznavanja, osim ako nemaju opravdani

54

razlog za oslobođenje od te dužnosti. Ako građanin bez opravdanog razloga neće sudjelovati u prepoznavanju, novčano će se kazniti.

80. Očevid

Očevid se poduzima kada je za utvrđivanje ili razjašnjenje kakve važne činjenice u postupku potrebno opažanje vlastitim osjetilima ili pomagalima. Pojmom očevida obuhvaćena su sva opažanja pomoću vlastitih osjetila izvedena na način uređen postupovnim propisima. Očevid radi utvrđivanja činjenica poduzima se ako se ne zna postoji li činjenica. Razjašnjenje činjenice potrebno je ako nije jasan njen odnos prema drugoj činjenici. Bitne su značajke očevida da je to međusobno povezana cjelina radnji u kojima je opažanje središnja aktivnost koja je bitno određena i drugim sadržajima, posebno predmetne određenosti.

Za očevid je bitno da ga provodi tijelo postupka. Ako se opažanje ne obavlja prema pravilima o očevidu, nema postupovno značenje očevida. Prije pokretanja kaznenog postupka očevid se poduzima kao hitna dokazna radnja, u istrazi i nakon podizanja optužnice.

Posebna je značajka očevida subjekt koji ga poduzima, pri čemu je vidljiva tehnička komponenta ove dokazne radnje koja dolazi do izražaja kod očevida koji se poduzimaju u stadiju prije glavne rasprave (predistražni i istražni očevid).

Ako postoji opasnost odgode, očevid prije početka postupka mogu poduzeti policija i sudac istrage, tijekom istrage sudac istrage, ali također, na temelju njegove ovlasti, sudski savjetnici i stručni pomoćnici, a tijekom postupka drugo sudsko tijelo.

Tijekom očevida ključni su osjetilno opažanje i spoznaja (apercepcija). Opis u zapisniku o očevidu mogu pratiti zapisi druge vrste- crteži, skice i tehničke snimke. To je prateći, priključeni zapis. Očevid ne služi uvijek za konačno utvrđivanje činjenica (odn. indicija), nego se njegova utvrđenja koriste kao osnove za vještačenje i rekonstrukciju, a tada se nužnim ukazuje da opisi u očevidu budu takvi da se mogu koristiti u okviru vještačenja. To konkretno zahtijeva uporabu odgovarajuće terminologije glede: 1. opisa; 2. mjera; 3. veličine predmeta ili tragova. Posebno značenje ima očevid mjesta događaja. To je očevid mjesta počinjenja kaznenog djela, ali i mjesta u kojemu se nalaze tragovi kaznenog djela.

Rezultati opažanja tijekom očevida bilježe se u zapisniku o očevidu. Zapisniku o očevidu priključuju se skice, crteži, tehničke snimke (fotografija objekta, video ili filmska snimka kretanja, zvučna snimka govora, naprava koja bilježi prisutnost plina ili tekućine, itd.). Između opisa u zapisniku i tehničkih snimki mora postojati određena veza i sklad. Kao izvor spoznaje o činjenici utvrđenoj očevidom, raspravnom sudu, u pravilu, služi zapisnik o očevidu, tj. isprava za koju vrijede pravila o izvođenju dokaza ispravom.

Posebna vrsta očevida je rekonstrukcija radi provjere izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su važne za razjašnjenje stvari. Rekonstrukcija se obavlja tako da se ponove radnje ili situacije u uvjetima uz koje se, prema izvedenim dokazima, događaj odigrao. Pri rekonstrukciji se mogu, prema potrebi, ponovno izvesti pojedini dokazi. Osim suca istrage, rekonstrukciju mogu poduzeti sudski savjetnik i stručni pomoćnik, a policija ako joj je povjerena dokazna radnja, zatim predsjednik vijeća ili sudac član vijeća. Na očevid ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako bi njegova nazočnost bila korisna za davanje nalaza i mišljenja.

55

81. Uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela

Uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela je identifikacijska dokazna radnja. Razlikuje se od izvidne (identifikacijske) radnje utvrđivanja istovjetnosti osumnjičenika (putem otisaka prstiju), s obzirom na svrhu. Uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela poduzima se u dokazne svrhe, odnosi se na sve osobe, a rezultati te radnje mogu se upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku.

Ako je potrebno utvrditi od koga potječu otisci prstiju ili otisci drugih dijelova tijela na pojedinim predmetima, ti otisci mogu se uzimati od osoba za koje postoji vjerojatnost da su mogle doći u dodir s tim predmetima. Otisci se mogu uzimati i bez privole osobe za koju postoji vjerojatnost da je mogla doći u dodir s pojedinim predmetima.

82. Vještačenje

Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem. Mora se raditi o važnoj činjenici, bez obzira je li riječ o činjenici koja je mjerodavna za materijalno ili postupovno pravo. Vještačenje se može obaviti tijekom cijelog postupka, dakle, kao hitna dokazna radnja, zatim u istrazi i na glavnoj raspravi. Vještak iskazuje o činjenicama koje postoje u vrijeme postupka, a koje je opazio na temelju stručnog znanja te o njima daje stručnu ocjenu. Za razliku od svjedoka, vještak je zamjenjiv.

Ključnu važnost ima nalog za vještačenje. Pisani nalog tijela koje vodi postupak formalna je pretpostavka da bi neka osoba postala vještakom. Nalog mora obvezatno biti specificiran, tj. sadržavati činjenice u odnosu na koje se obavlja vještačenje, oznaku osobe kojoj se vještačenje povjerava, a taj nalog dostavlja se i strankama koje imaju pravo znati što je predmet vještačenja i tko je imenovan vještakom. Prema Zakonu, vještak je dužan: 1. odazvati se pozivu; 2. dati nalaz i mišljenje; 3. dati obećanje o kazivanju istine, ako se to od njega zahtijeva.

Vještak je osoba koju je postupovno tijelo (ili delegirani subjekt) odredilo da primjenom stručnog znanja (i vještine) iznese iskaz u kaznenom postupku. Vještaci se razlikuju s obzirom na to je li riječ o stalnom sudskom vještaku ili vještaku ad hoc, koji je prigodno imenovan. Vještak može biti individualni ili član kolektiva koji poduzima vještačenje. Kolektiv vještaka može biti sastavljen od vještaka iste ili različitih struka. Za vještaka se ne može uzeti osoba koja ne može biti ispitana kao svjedok ili osoba koja je oslobođena dužnosti svjedočenja, kao ni osoba prema kojoj je kazneno djelo počinjeno, a ako je uzeta, na njezinu nalazu i mišljenju ne može se temeljiti sudska odluka. To vrijedi i za liječknika umrle osobe. Za vještaka se, u pravilu, neće uzeti osoba koja je ispitana kao svjedok.

Nisu vještačenja drugi vidovi sudjelovanja stručnjaka u kaznenom postupku. Tu ulaze razni oblici stručne pomoći: stručni suradnici koji pomažu sucu istrage, stručne osobe koje daju objašnjenja, kriminalističko- tehnička pomoć, pomoć stručne osobe. Vještačenje osobito nisu izvanpostupovna stručna ispitivanja (npr. u slučaju pomorskih ili zrakoplovnih nesreća i sl.).

Vještačenje je sastavljeno od naloga za vještačenje, odazivanja pozivu postupovnog tijela, obavljanja vještačenja i izlaganja rezultata. Vještačenjem se razjašnjavaju činjenična, ali ne pravna pitanja. Za potonja je isključivo mjerodavan sud. Činjenice koje utvrđuje, razjašnjava ili ocjenjuje vještak, moraju se izložiti tako da ih stranke mogu raspraviti pred tijelom postupka. Posebno privatno

56

stručno znanje ili vještina suca ne može zamijeniti vještačenje. O privatnom znanju suca stranke ne mogu raspravljati.

Dioba vještačenja moguća je na temelju različitih kriterija. Neka vještačenja pojavljuju se isključivo u postupku istraživanja kaznenog djela i nazivaju se kriminalističkim vještačenjima. To su vještačenja usmjerena činjenicama općenito važnima za postupanje počinitelja kaznenog djela (npr. ubrojivost, određeno vladanje, nošenje tragova na tijelu, itd.). Posebno su važna vještačenja usmjerena na činjenice važne za određena kaznena djela (tjelesne ozljede, smrt, materijalna šteta, itd.). U nekim područjima postoje razrađena pravila vještačenja (pravilnici o DNK analizi, toksikologijska vještačenja, itd.).

U određenim slučajevima vještačenje je obvezatno dokazno sredstvo. Zakon određuje da se stanovita činjenica u suvremenim razmjerima može pouzdano razjasniti samo na znanstveno valjan način primjenom određenog vještačenja kao kaznenom postupku prilagođenog vida znanstvene metode. Obvezatna su vještačenja u slučaju: 1. sumnjive smrti; 2. sumnje na trovanje; 3. tjelesnih ozljeda; 4. sumnje na isključenje ili smanjenje ubrojivosti. Neka među fakultativnim vještačenjima obvezna su via facti (npr. utvrđivanje krivotvorine). U nekim slučajevima tijelo postupka nije posve slobodno u imenovanju vještaka, nego je već Zakonom određena stručnost vještaka jer se mora imenovati osobu određene struke. Time se posredno utječe na slobodu u ocjeni dokaza.

Zakon izričito rješava neka pitanja ocjene dokaza vještačenjem. To su slučajevi nevjerodostojnih vještaka zbog nedostataka u nalazu i mišljenju koje je sud utvrdio logičkom i metodologijskom analizom i ocjenom iskaza. Pri tome se metodologijska analiza i ocjena svodi na razinu općih metodologijskih pravila. U bit iskaza vještaka sud ne može ulaziti jer za to nema potrebno stručno znanje.

Postupak vještačenja obuhvaća pripremanje, operativnu fazu, iznošenje nalaza i mišljenja i ocjenu iskaza vještaka kao dokaza.

Pripremna faza i posebni zahtjevi koje tijelo što vodi postupak iznosi vještaku, uključuju nalog tijela koje vodi posutpak u kojem će se navesti u svezi s kojim se činjenicama obavlja vještačenje i kome se povjerava. Nalog se dostavlja i strankama. Zatim slijedi poziv da se predmet brižljivo prouči, da vještak točno navede sve što zapazi i nađe i da svoje mišljenje iznese u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak pregledava predmete vještačenja u nazočnosti tijela koje vodi postupak i zapisničara. Ako je za svrhe vještačenja potrebno obaviti analizu kakve tvari, vještaku će se, ako je to moguće, staviti na raspolaganje samo dio te tvari. Nalaz i mišljenje vještaka odmah se unose u zapisnik. U zapisniku o vještačenju ili pisanom nalazu i mišljenju naznačit će se tko je obavio vještačenje te zanimanje, stručna sprema i specijalnost vještaka. Ako nisu bile prisutne vještačenju, stranke će se izvijestiti da je vještačenje obavljeno i da zapisnik o vještačenju, odn. pisani nalaz i mišljenje, mogu razgledati.

Zakon kao pravilo postavlja da se vještačenje povjerava stručnim ustanovama ili državnome tijelu ako za određenu vrstu vještačenja postoje stručne ustanove. Imenovanje osobe vještaka sud može prenijeti na tijelo, odn. ustanovu. Uvijek se mora točno znati osoba, stručna sprema i specijalnost vještaka.

Isključivo sudska vještačenja su: 1. obdukcija i ekshumacija (kao radnja pribavljanja vještačenja; ekhumaciju može naložiti samo sud) prije pokretanja istrage; 2. vještačenje pregledom i obdukcijom tijela izvan stručne ustanove; 3. vještačenje psihijatrijskim pregledom okrivljenika s

57

njegovim slanjem na promatranje; 4. tjelesni pregled, uzimanje krvi i druge liječničke radnje (osim tjelesnog pregleda u okviru hitnih dokaznih radnji);5. uzimanje povjerljivih medicinskih uzoraka. Ostala vještačenja nemaju značenje isključivo sudske radnje. To znači da ih može provesti svako tijelo koje provodi radnje.

Zakon uređuje nedostatke i nepravilnosti vještačenja. On izričito predviđa sljedeće nedostatke nalaza: 1. bitno razilaženje u podacima više vještaka; 2. nejasnoća;3.nepotpounost; 4. unutarnja proturječnost; 5. proturječnost s izviđenim okolnostima.

Podaci nalaza se bitno razilaze onda kada su, prije svega, u pitanju mjerenja kao eksperimentalni postupci kojima se doznaje vrijednost fizikalne veličine. Tu se razilaženje pojavljuje kao pogreška nekog podatka, što može biti rezultat pogreške mjerenja ili nepravilnosti mjernog pribora, odn. drugih uzroka u tome procesu (npr. druge polazne veličine).

Nejasnoća nalaza odnosi se na način iznošenja nalaza i izlaganje podatka nalaza. Je li nalaz nejasan, ovisi o stajalištu suda.

Nalaz je nepotpun ako ne sadrži odgovore na sva pitanja, ali i onda ako odgovori vještaka nemaju razloga. Nepotpunost nalaza može biti rezultat otkrića do kojeg se došlo izvođenjem dokaza ili drugim vještačenjem i koje zahtijeva daljnja ispitivanja, što može dovesti do potrebe za izmjenom ili dopunom prvobitnog predmeta vještačenja. Vještaci na to mogu ukazati i prije dostave nalaza i mišljenja

Proturječnosti u nalazu jesu: unutarnje i vanjske proturječnosti sadržaja nalaza i izviđene okolnosti. Proturječnosti moraju biti takve da se zbog njihova postojanja nalaz ne može upotrijebiti za stvaranje mišljenja, odn. da sam ne može biti pouzdani temelj utvrđivanja činjenica. Ako se nedostaci ne mogu otkloniti postupovnim ispitivanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima.

Nedostaci u mišljenju vještaka su: 1. proturječnosti ili drugi nedostaci; 2. osnove sumje u točnost danog mišljenja. Ako se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Vještak mora mišljenjem uvjeriti sud i stranke u točnost svojih stajališta.

Određene vrste vještačenja uređene su posebnim pravilima. Prije svega to je pregled i obdukcija tijela. Vještaci su dužni utvrditi, sukladno sudsko- medicinskoj znanosti, uzrok smrti, što je taj uzrok izazvalo i vrijeme smrti. U slučaju sumnje o trovanju, sumnjive tvari dostavljaju se radi vještačenja ustanovi koja obavlja toksikološka ispitivanja. Kao pravilo za vještačenje tjelesnih ozljeda, Zakon postavlja pregled ozlijeđenog. Postoji i psihijatrijsko vještačenje okrivljenika da bi se odredio stupanj ubrojivosti ili duševna smetnja. Tjelesni pregled je vještačenje. Bez pristanka okrivljenika mogu se primijeniti sve medicinske mjere koje pojmovno ulaze u tjelesni pregled. Zakon traži da je pregled potreban da se utvrde činjenice važne za kazneni postupak. Uzimanje krvi i druge liječničke radnje na tijelu osoba različitih od osumnjičenika ili okrivljenika mogu se poduzeti samo uz privolu tih osoba. Poduzimanje liječničkih radnji dopušteno je samo na temelju naloga nadležnog suda. Sudac istrage može odrediti uzimanje povjerljivih medicinskih uzoraka radi analize genetskog materijala žive osobe bez njezina pristanka prema osobi za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo za koje je kao glavna kazna predviđena kazna zatvora.

Posebne odredbe uređuju vještačenje poslovnih knjiga i to vještačenje određuje tijelo pred kojim se vodi postupak.

58

83. Dokaz ispravom

Isprave koje služe za utvrđivanje činjenica pribavljaju se i čuvaju, vodeći računa da se isprava ne ošteti ili ne uništi i da se njen sadržaj sačuva u neizmijenjenom obliku. Prema potrebi, tijelo koje vodi postupak, nakon odgovarajuće provjere, izradit će presliku isprave, a izvornik će vratiti podnositelju.

U odnosu na isprave postupa se kao s drugim predmetima koji se imaju upotrijebiti kao dokaz. Na prijedlog stranaka, sudac istrage može odrediti da se isprave pregledaju na dokaznom ročištu.

84. Dokaz snimkom

U odnosu na snimku postupa se kao s drugim predmetima koji se imaju upotrijebiti kao dokaz, vodeći računa da se snimka ne ošteti ili ne uništi i da se njen sadržaj sačuva u neizmijenjenom obliku. Prema potrebi poduzet će se potrebne mjere da se snimka sačuva u neizmijenjenom obliku ili izradi njezina kopija.

Ako drugačije nije propisano Zakonom, sadržaj snimke se utvrđuje njezinim reproduciranjem. Snimku reproducira stručna osoba.

85. Elektronički (digitalni dokaz)

Elektronički (digitalni) dokaz je podatak koji je kao dokaz u elektroničkom (digitalnom) obliku pribavljen prema Zakonu.

Elektronički (digitalni) dokaz se pribavlja sukladno pravilima o pretrazi pokretnih stvari te sukladno pravilima o privremenom oduzimanju predmeta.

86. Posebne dokazne radnje

Ako se istraga ne može provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, na pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika, sudac istrage može protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u počinjenju teškog kaznenog djela (npr. protiv RH, spolne slobode i ćudoređa, ubojstva, otmice, razbojstva, itd.), pisanim, obrazloženim nalogom odrediti posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana.Posebne dokazne radnje su:1. nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu; 2. presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka;3. ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija;4. tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta; 5. uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika;6. simulirana prodaja i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, 7. pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova; 8. nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela.

Iznimno, kada okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog prije početka istrage na vrijeme od 24 sata može izdati državni odvjetnik. Nalog s oznakom vremena izdavanja i obrazloženjem državni odvjetnik mora u roku od 8 sati od izdavanja dostaviti sucu istrage. Sudac istrage odmah odlučuje rješenjem o zakonitosti naloga. Ako odobri nalog državnog odvjetnika,

59

poduzet će se posebne dokazne radnje. Ako sudac istrage odbije nalog, državni odvjetnik može podnijeti žalbu o kojoj odlučuje vijeće. Ako vijeće ne odobri nalog, u rješenju će naložiti da se odmah obustave radnje, a podaci prikupljeni na temelju naloga državnog odvjetnika će se predati sucu istrage koji će ih uništitii i o tome će sastaviti zapisnik.

U nalogu se navode raspoloživi podaci o osobi protiv koje se posebne dokazne radnje primjenjuju, činjenice iz kojih proizlazi potreba poduzimanja te rok trajanja koji mora biti primjeren ostvarenju cilja kao i način, opseg i mjesto provođenja radnje. Radnje izvršava policija.

Posebne dokazne radnje mogu trajati najdulje 6 mjeseci. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage ih može produljiti iz važnih razloga za još 6 mjeseci. U posebno složenim predmetima sudac istrage može produžiti radnje za daljnjih 6 mjeseci. Ako odbije prijedlog državnog odvjetnika za produljenje radnje, sudac istrage donosi rješenje protiv kojeg državni odvjetnik može podnijeti žalbu o kojoj odlučuje vijeće.

Po isteku radnji policija sastavlja posebno izvješće za državno odvjetništvo i suca istrage u kojem navodi: 1. vremenski početak i završetak radnje; 2. broj i identitet osoba obuhvaćenih radnjom.

87. Radnje odlučivanja

Odlučivanje u kaznenom postupku je složena djelatnost. U pravilu, sastoji se iz: 1. donošenja odluke, 2. objavljivanja (proglašavanja, priopćavanja) i 3. pisane izrade odluke.

Donošenje odluke uključuje dvije bitno različite situacije. U prvoj je donošenje odluke unutarnja aktivnost pojedinca (državnog odvjetnika, suca istrage, suca pojedinca ili iznimno drugoga subjekta)- monokratsko odlučivanje. U drugoj je to aktivnost zbornoga sudskog tijela (vijeća)- kolegijalno odlučivanje. Prva se aktivnost kao proces u nutrini čovjeka ne može urediti pravnim propisima. Ako odluku donosi zborno tijelo, nužni su posebni propisi koji služe tome da se utvrde pravila prema kojima se na temelju više volja stvara jedna odluka.

Sud ima u kaznenom postupku punu ovlast donošenja odluka koje se odnose na pojedina pitanja i na osnovni, glavni predmet. Odluke u prethodnom postupku donosi, osim suda, i državni odvjetnik. Državni odvjetnik u kaznenom postupku, osim Zakonom određenih iznimaka, ima položaj stranke i ne donosi odluke koje bi obvezivale stranke ili sud, nego odlukom izražava volju koja se neposredno ne odražava na prava drugih sudionika kaznenog postupka. Iznimke od tog pravila u kaznenom postupku su slučajevi u kojima odluke državnog odvjetnika izravno utječu na položaj drugih subjekata.

88. Pojam i vrste odluka

Odluke su vrsta postupovnih radnji kojima se izražava volja suda i drugih tijela u cilju primjene Zakona na konkretni slučaj. Odlukom se raspravljaju pitanja značajna za rješavanje kaznenog predmeta, bez obzira na to jesu li sporna ili ne. To je razlika u odnosu na građanski postupak (gdje pitanja o kojima se raspravlja, jer su sporna, određuju stranke). Pojam odluke nije određen zakonskim definicijama. Odlukom se smjera zakonitom i svrhovitom postupanju ili okončanju kaznenog postupka. Odlučivanje u kaznenom postupku se, u pravilu, sastoji iz: 1. donošenja odluke, 2. objavljivanja (proglašavanja, priopćavanja) i 3. pisane izrade odluke.

Dioba odluka može biti utemeljena na raznovrsnim kriterijima. S obzirom na pitanja na koja se odnose, odluke mogu biti činjenične ili pravne naravi. Ovisno o tome rješavaju li predmet

60

zahtjeva ili samo zahtjev, mogu se razlikovati meritorne (suštinske) i formalne odluke. Meritorne odluke se tiču predmeta. One ga rješavaju suštinski. Formalne se tiču postupka. One ne rješavaju predmet suštinski. Odluke se zatim dijele na pravomoćne i nepravomoćne, izvršne i one koje se ne mogu izvršiti. Osim pravomoćnosti i izvršnosti, važna značajka odluke u kaznenom postupku je neopozivost (u odnosu na tijelo koje je tu odluku donijelo). U tom smislu, odluke u kaznenom postupku dijele se u nekoliko skupina. Prvu tvore neopozive odluke koje se, poput presude, nakon što su donesene i objavljene, ne mogu mijenjati. Drugu tvore odluke donesene rebus sic stantibus, kao npr. rješenja o pritvoru, koja se moraju mijenjati ovisno o izmjeni okolnosti na temelju kojih su donesene, a sud po službenoj dužnosti vodi računa o promjeni okolnosti na temelju kojih je određen pritvor. Treća je skupina odluka čiji je sadržaj neko pravo, ali sud, pod uvjetima određenima Zakonom, može tu odluku izmijeniti. Potpunu vlast za donošenje odluka ima sud. Ostala tijela imaju Zakonom izričito predviđeno pravo donošenja određenih odluka. Odluke u kaznenom postupku jesu: presude, rješenja i nalozi.

Presuda je vrsta zaključne odluke koju donosi isključivo sud i to, u pravilu, od započinjanja rasprave do okončanja kaznenog postupka. Presudom se okončava postupak za određenu postupovnu instancu. Presuda se izriče i javno objavljuje u ime RH. Predmet presude je kazneno djelo koje se optužbom stavlja na teret optuženiku. Kaznena stvar o kojoj se odlučuje presudom individualizirana je optužbom činjenično (osoba i događaj) i pravno (stajalištem koje bi propise trebalo primijeniti). Sadržaj optužbe je zahtjev postavljen sudu, na koji sud mora presudom dati odgovor. Sud daje odgovor upravo na ta, optužbom određena, pitanja. Zbog toga između optužbe i presude mora postojati istovjetnost ili identitet. Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odn. na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. To je smisao uvjeta identiteta predmeta postupka. Ako optužba obuhvaća više kaznenih djela, u presudi se izriče je li se i za koje djelo optužba odbija ili se optuženik oslobađa optužbe ili se proglašava krivim. Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi, a dužan je savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Eventualni predmet presude je i sporedni predmet kaznenog postupka.

Tri su osnovne vrste presuda: 1. kojom se optužba odbija (odbijajuća ili formalna presuda); 2. kojom se optuženik oslobađa optužbe (oslobađajuća ili deliberatorna presuda); 3. kojom se optuženik proglašava krivim (osuđujuća ili kondemnatorna presuda). Osim toga, posebno se u drugim odredbama uređuju: 1. presuda na temelju sporazuma stranaka; 2. presuda kojom se izriče sudska opomena; 3. presuda kojom se izriče kazneni nalog; 4. presuda kojom se utvrđuje da je okrivljenik počinio protupravno djelo u stanju neubrojivosti; i 5. revizijska presuda.

Formalna ili postupovna je presuda kojom se optužba odbija. Njome nije riješen kazneni zahtjev meritorno, nego je u postupku donesena formalna negativna odluka da se postupak ne može okončati meritornom odlukom jer nema pravnih pretpostavki za meritorno odlučivanje. Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći: 1. ako za suđenje nije stvarno nadležan; 2. ako je postupak vođen bez zahtjeva ovlaštenog tužitelja; 3. ako je tužitelj tijekom rasprave odustao od optužbe; 4. ako nije bilo potrebnog prijedloga za progon ili odobrenja za progon ili ako je ovlaštena osoba, odn. državno tijelo odustalo od prijedloga, odn. odobrenja; 5. ako je optuženik za isto djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravomoćno obustavljen, a ne radi se o nekom od rješenja o obustavi postupka; 6. ako je optuženik oprostom, odn. pomilovanjem (kao aktima abolicije) oslobođen kaznenog progona ili se kazneni progon ne može poduzeti zbog zastare, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon.

61

Oslobađajuća ili deliberatorna presuda, odn. presuda kojom se optuženik oslobađa od optužbe je negativna meritorna odluka o kaznenom zahtjevu. Presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe sud izriče: 1. ako djelo za koje se optužuje po Zakonu nije kazneno djelo (npr. razlozi isključenja protupravnosti prema Kaznenom zakonu); 2. ako ima okolnosti koje isključuju krivnju (npr. neubrojivost); 3. ako nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje (nedostatak dokaza o krivnji za kazneno djelo koje je predmet optužbe).

Presuda kojom se optuženik proglašava krivim je osuđujuća ili kondemnatorna presuda, a sud će je izreći ako nedvojbeno utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Nedvojbeno utvrđenje da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen je dokazni standard koji se zahtijeva za kondemnatornu presudu. Ako je njome optuženiku izrečena kazna naziva se i osuda (u opisanom smislu osuda nije presuda kojom je optuženik proglašen krivim, a oslobođen kazne). U presudi kojom se optuženik proglašava krivim sud izriče: 1. za koje se djelo proglašava krivim, uz naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe Kaznenog zakona; 2. zakonski naziv i opis kaznenog djela i koje su odredbe Kaznenog zakona primijenjene; 3. na kakvu se kaznu osuđuje optuženik ili se prema odredbama Kaznenog zakona oslobađa kazne ili mu se kazna zatvora zamjenjuje radom za opće dobro na slobodi; 4. odluku o uvjetnoj osudi; 5. odluku o sigurnosnim mjerama i o oduzimanju imovinske koristi; 6. odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne; 7. odluku o troškovima kaznenog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu te o tome da se pravomoćna presuda ima objaviti u sredstvima javnog priopćavanja.

Ako je optuženik osuđen na novčanu kaznu, u presudi će se naznačiti rok u kojem se novčana kazna ima platiti, kao i visina dnevnog prihoda i ukupan broj dnevnih prihoda te iznos novčane kazne izrečen pravnoj osobi.

Kod stjecaja kaznenih djela sud će u izreku presude unijeti kazne utvrđene za svako pojedino kazneno djelo, a nakon toga jedinstvenu kaznu koja je izrečena za sva djela u stjecaju.

Kad sud izrekne kaznu zatvora, može se optuženik, koji se nalazi u pritvoru, rješenjem predsjednika vijeća uputiti na izdržavanje te kazne i prije pravomoćnosti presude, ako on to zahtijeva.

Presuda se donosi nakon što je rasprava započela. To vrijedi za presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe i onu kojom se proglašava krivim, kao i za presudu kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo u stanju neubrojivosti. Iznimno, presuda na temelju sporazuma stranaka i presuda kojom se izriče kazneni nalog donose se prije započinjanja rasprave.

Pisana presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje. Uvod ima određeni sadržaj. Izreka presude sadrži osobne podatke o optuženiku i odluku kojom se optuženik proglašava krivim ili kojom se oslobađa optužbe ili se optužba odbija. Ako je optuženik proglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke (uvjeti za kondemnatornu presudu), a ako je oslobođen optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima kaznenog postupka te o imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen. Presuda, osim u Zakonom izričito predviđenim slučajevima, mora imati obrazloženje. U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku točku presude. Sud će određeno i potpuno izložiti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, zbog kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka, zbog kojih je razloga odlučio da se ne ispita neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz ili pisani nalaz pročitan, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni

62

određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo. U obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, kojim se razlozima vodio kad je ustanovio da kaznu treba ublažiti, optuženika osloboditi od kazne, zamijeniti kaznu zatvora radom za opće dobro na slobodi, izreći uvjetnu osudu ili izreći sigurnosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi. U obrazloženju presude s novčanom kaznom će posebno iznijeti dokaze i okolnosti važne za odluku o visini i broju dnevnih prihoda te svoju ocjenu optuženikovih osobnih i imovinskih prilika. Ako se optuženik oslobađa optužbe, u obrazloženju će se navesti zbog kojih se razloga to čini. U obrazloženju presude kojom se optužba odbija sud će se ograničiti samo na razloge za odbijanje optužbe. Kad je optuženiku izrekao samo novčanu kaznu ili uvjetnu osudu, sud neće pisano obrazlagati presudu ako su se stranke i oštećenik odrekli prava na žalbu protiv presude.

Rješenja su vrsta postupovnih odluka koje se sadržajno međusobno znatno razlikuju. Rješenja mogu, osim suda, donijeti i druga tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku. Najvažniji su takvi slučajevi predviđeni za državnog odvjetnika u postupku prije podizanja optužnice. U postupku prema maloljetniku državni odvjetnik odlučuje rješenjem u slučajevima predviđenima u Zakonu o sudovima za mladež.

Nalog se donosi radi rješavanja pojedinih pitanja u svezi s upravljanjem tijekom postupka. Donosi ga tijelo koje vodi postupak ili tijelo koje provodi radnju. Njega u pravilu, uvjetuje postupovna situacija, zbog čega njena promjena može zahtijevati opoziv naloga prije njegova izvršenja. Zbog toga nalog nije obuhvaćen pravomoćnošću. U pravilu, nalog nema pisano obrazloženje. Kod nekih naloga Zakon propisuje da moraju biti obrazloženi (npr. nalog o pretrazi).

89. Donošenje odluka

Donošenje odluka postupovna je radnja koja prethodi i uvjetuje pravomoćnost i izvršnost donesenih odluka. Odredbe o tome sadržane su u Zakonu i drugim propisima. Posebne odredbe uređene su za donošenje presude. Presuda se donosi nakon što je glavna rasprava započela. To vrijedi za presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe i onu kojom se proglašava krivim, kao i za presudu kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo u stanju neubrojivosti. U Zakonom predviđenim slučajevima iznimno sud donosi presudu kojom se optužba odbija i kad se glavna rasprava ne bi mogla održati.

90. Vijećanje i glasovanje

Vijećanje i glasovanje su dva temeljna sadržaja iz kojih se sastoji kolegijalno odlučivanje, tj. odlučivanje vijeća kao zbornoga tijela.

Vijećanje je razmjena mišljenja, savjetovanje, međusobno priopćavanje i iznošenje stajališta članova vijeća, tj. zbornoga (kolegijalnog) tijela suda o predmetu koji se rješava u kaznenom postupku.

Glasovanje je opredjeljivanje članova vijeća za određen sadržaj odluke i izjašnjavanje o tome. Zakon za donošenje odluke zahtijeva glasove većine članova vijeća. Tu se misli na apsolutnu većinu članova vijeća. Relativna većina glasova članova vijeća nije dovoljna za odluku. Glasovanje je u okviru vijeća javno, izvan toga je tajno.

Vijećanjem i glasovanjem upravlja predsjednik vijeća. Član vijeća ne smije se prekidati dok daje i obrazlaže svoj glas. Predsjednik vijeća je, međutim, dužan odrediti redoslijed i paziti da se članovi vijeća drže predmeta odlučivanja. U vijećima gdje je određen sudac izvjestitelj on glasuje prvi, a predsjednik vijeća posljednji. Upravljanje vijećanjem i glasovanjem znači oblikovanje pitanja koja

63

su predmet odlučivanja, i to tako da se za vijećanje utvrdi samo pitanje o kojem se ima raspravljati, a za glasovanje prijedlog sadržaja odluke koja se ima donijeti. U oba slučaja predsjednik vijeća utvrđuje redoslijed izjašnjavanja i daje riječ članovima vijeća.

Posebno je važna zadaća predsjednika vijeća brinuti se da se sva pitanja razmotre svestrano, a to znači temeljito i potpuno (u punini njihova sadržaja). Budući da su sva vijeća sastavljena od neparnog broja sudaca, većina je ostvarena dok postoje dva mišljenja. Međutim, ako se glasovi članova vijeća razdijele na više od dva mišljenja tako da niti jedno od više mišljenja nema potrebnu većinu, pitanja će se razdvojiti, a glasovanje ponoviti dok se ne postigne većina. Tek ako se ni na taj način ne postigne većina, odluka se donosi na način da se glasovi koji su za okrivljenika najpovoljniji pribrajaju manje povoljnim glasovima (na temelju kriterija kaznenog materijalnog prava). Čim se takvim pribrajanjem postigne većina, odluka je donesena.

Članovi vijeća dužni su glasovati o pitanjima koja postavi predsjednik vijeća. Te opće obveze oslobođen je samo član vijeća koji je o temeljnim pitanjima ostao u manjini jer je glasao za oslobađanje ili ukidanje presude. Zakon u takvom slučaju uzima kao da je pristao na glas koji je za okrivljenika najpovoljniji. Predmetna odredba odnosi se samo na glasovanje o presudi i vrijedi pri donošenju prvostupanjske i drugostupanjske presude.

Izdvojeno mišljenje (dissenting opinion) unosi se u zapisnik o vijećanju i glasovanju ili se priključuje tome zapisniku, ako nije uneseno u zapisnik. Na zahtjev člana vijeća koji je izdvojio glas, njegovo pisano obrazloženje izdvojenog glasa, prilaže se pisanoj odluci.

Zakon uređuje tijek vijećanja i glasovanja. Najprije se razmatraju pitanja o: 1. nadležnosti suda; 2. potrebi za dopunom postupka i 3. druga prethodna pitanja. Kad su riješena prethodna pitanja, prelazi se na odlučivanje o glavnoj stvari. O vijećanju i glasovanju vodi se poseban zapisnik.

U odnosu na odlučivanje o presudi, redoslijed je određen tako da se najprije glasuje je li počinjeno kazneno djelo (to znači jesu li ostvarena zakonska obilježja, ima li razloga isključenja protupravnosti), zatim je li optuženik kriv (ima li eventualno razloga isključenja krivnje). Nakon toga se glasuje o kazni, te o drugim kaznenopravnim sankcijama. Iza toga slijedi glasovanje o troškovima postupka, imovinskopravnim zahtjevima i ostalim pitanjima o kojima treba donijeti odluku. Vijećanje i glasovanje obavljaju se u tajnom zasjedanju (u prostoriji mogu biti nazočni samo članovi vijeća i zapisničar).

91. Priopćavanje odluka

Priopćavanje odluka je upoznavanje određenih osoba sa sadržajem odluke. Zakon propisuje da se osobama s pravnim interesom odluke priopćuju usmenim proglašavanjem, ako su nazočne, a dostavom ovjerovljenog prijepisa, ako su odsutne. Usmeno proglašavanje odluke naznačuje se u zapisniku ili na spisu. Osoba kojoj je priopćenje dano potvrdit će usmeno proglašenje svojim potpisom.

Uputa o pravu na žalbu obvezatni je sadržaj odluke protiv koje je dopuštena žalba. Posljedica nedostatka takve upute, u slučaju osobe koja ne poznaje pravo, pretpostavka je o neurednoj dostavi koju valja ponoviti. Drugačije je ako je dostava odluke bez upute o pravu na žalbu izvršena osobi koja poznaje pravo (npr. branitelju ili opunomoćeniku). Međutim, ima stajališta prema kojima valja razlikovati nedostatak upute o pravu na žalbu i pogrešnu uputu o pravu na žalbu. U prvom slučaju,

64

prema tim stajalištima, stranka je dužna obavijestiti se o pravu na žalbu, a u drugom slučaju pogrešnu uputu stranka opravdano može smatrati pravilnom i postupati sukladno takvoj uputi.

92. Dostava pisanih otpravaka

Dostava je radnja kojom se određenoj osobi, radi obavještavanja, predaje pisana isprava na način predviđen Zakonom. Dostavu određuje postupovno tijelo. Ona je u Zakonu predviđena kao osobna (kada se pismeno mora predati baš adresatu) ili posredna, kada se dopis može predati drugoj osobi, ako izravna predaja adresatu nije uspjela. Predmet dostave jesu odluke i dopisi. Dopis je svako pisano priopćenje. Za neke dopise su propisani oblik i sadržaj. Drugi, iako imenovani i tipični, nisu uvjetovani posebnim oblikom. Postoje i uobičajeni podnesci koji nemaju jednak sadržaj, a razlikuju se oblikom.

Zakon predviđa dostavu poštom, putem službenog tijela, elektorničkim putem ili dostavu neposredno kod tijela koje vodi postupak. Dostavu poziva svjedocima i vještacima primarno obavljaju stranke, a sekundarno tajnik suda. Državni odvjetnik upućuje pozive okrivljeniku radi ispitivanja prije podizanja optužnice, a ako se okrivljenik ne odazove, državni odvjetnik predlaže sucu istrage izdavanje dovedbenog naloga. Dostavu okrivljeniku za sudska ročišta preuzima tajnik suda. Sudac je tako oslobođen skrbi oko tehničkih radnji što bi trebalo usmjeriti njegove napore na suđenje u užem smislu riječi.

93. Pravomoćnost i izvršnost odluka

Pravomoćnost (res iudicata) je svojstvo odluke da je njome riješen predmet i da se ta odluka u postupku u kojem je donesena ne može opozvati niti mijenjati, nego se mora izvršiti. Pravomoćnošću su obuhvaćene presude i rješenja. Nalog nije! Razlikuju se formalna i materijalna pravomoćnost.

Formalna (vanjska ili postupovna) pravomoćnost je svojstvo odluke da se ona ne može pobijati pravnim lijekom bilo uopće (npr. presuda trećeg stupnja) bilo stoga jer je pravo pobijanja pravnim lijekom ugasnulo (odustanak, odricanje, propust roka). Formalna pravomoćnost može biti potpuna ili djelomična.

Potpuna (apsolutna) pravomoćnost je kad se ne može pobijati niti jedan dio odluke niti od kojeg sudionika, a djelomična (relativna) kad se pravomoćnost odnosi na dio odluke ili samo na neke sudionike. Formalnu pravomoćnost stječu određene vrste odluka u kaznenom postupku, bilo od samog trenutka donošenja, bilo kasnije kada više nema pravnog lijeka. Formalnu pravomoćnost stječe odluka neovisno o tome je li zakonita i pravilna. Za pojedine sudionike postupka formalna pravomoćnost nastupa u različito vrijeme, a to je ovisno o radnjama stranke i suda. Vrijeme nastupa formalne pravomoćnosti važno je za vremensko važenje postupovnog zakona (npr. tijek roka za podnošenje pravnog lijeka, zastara, amnestija i pomilovanje, itd.).

Materijalna (unutarnja) pravomoćnost je svojstvo odluke da je njome konačno riješen kazneni predmet, što posljedično isključuje ponovno suđenje i novu odluku o istom kaznenom predmetu. Materijalna pravomoćnost izražava se djelovanjem na stvaranje prava (res iudicata facit ius inter partes) i uzimanjem istinitom odluke koja stječe pravomoćnost (res iudicata pro veritate accipitur). U odnosu na takvu odluku nema više sredstva za njenu izmjenu. Jedina iznimka od toga su izvanredni pravni lijekovi. To je pozitivna funkcija materijalne pravomoćnosti. Za razliku od toga negativna funkcija materijalne pravomoćnosti isključuje mogućnost da stranke čiji je materijalnopravni odnos raspravljen pravomoćnom presudom mogu zahtijevati da se o istom predmetu vodi novi postupak. Izražava se pravilom ne bis in idem. Valja imati u vidu da je doseg pravila ne bis

65

in idem širi od negativne funkcije materijalne pravomoćnosti. Materijalna pravomoćnost je postupovna smetnja.

Odnos između formalne i materijalne pravomoćnosti je takav da je formalna pravomoćnost pretpostavka za materijalnu, ali materijalna pravomoćnost ne mora uvijek nastupiti kao posljedica formalne pravomoćnosti.

Izvršnost je svojstvo pravomoćne odluke koje izražava mogućnost ostvarivanja sadržaja odluke u kaznenoj presudi (pozitivno određenje pojma izvršnosti). U pravilu, izvršnost stječu pravomoćne odluke. Pravomoćna presuda izvršava se kad je uredno dostavljena i kad za njezino izvršenje ne postoje zakonske smetnje. Osuđujuća se presuda u slučaju djelomične pravomoćnosti, može izvršiti prema okrivljenicima prema kojima je postala pravomoćna i izvršna, ali ne i prema ostalima. Valja imati u vidu odredbu prema kojoj izvršenje kazne zatvora može započeti prije pravomoćnosti.

Smetnje za izvršenje mogu biti: 1. materijalnopravnog (zastara, amnestija, pomilovanje); 2. postupovnog ili 3. izvršnog značenja (odredbe o izvršavanju kazne zatvora).

Zakon u nekim slučajevima propisuje posebne uvjete za izvršenje presude. Tako, npr., za izvršenje presude kojom je izrečena novčana kazna valja pričekati protek roka. Izvršenje presude provodi se na temelju naloga nadležnoga suda. No, i presuda koja je pravomoćna i izvršna može naknadno izgubiti svojstvo izvršnosti (odgodom ili prekidom izvršenja prema Zakonu o izvršavanju kazne zatvora). Da bi se presuda mogla izvršiti, mora biti uredno dostavljena.

Izvanredni pravni lijekovi mogu također utjecati na izvršenje presude tako što mogu uvjetovati obustavu, odgodu ili prekid izvršenja. Prekid ili odgoda izvršenja mogu biti obligatorni ili fakultativni. Ako nije podnesena žalba ili su se stranke odrekle ili odustale od žalbe, presuda je izvršna protekom roka za žalbu, odnosno od dana odricanja ili odustanka od podnesene žalbe.

Kod sumnje u tumačenje sudske odluke odlučuje sud koji je donio pravomoćnu odluku. Tumačenje odluke može zahtijevati ispravak presude. Izvršenje se za troškove ostvaruje prema pravilima ovršnoga postupka. Naplatu obavlja po službenoj dužnosti ovršni sud.

Rješenja se, u pravilu, izvršavaju kada postanu pravomoćna. Pravomoćnost rješenja nastupa kada se ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dopuštena. U pravilu, ako nije drugačije predviđeno, rješenja i naloge izvršavaju tijela koja su ih donijela. Drugačije mora biti propisano Zakonom. Takva rješenja postaju izvršna dostavom osobi na koju se odnose.

Nalog se izvršava odmah. Tijelo koje ga je izdalo može odlučiti drugačije.

94. i 95. Radnje vođenja postupka i upravljanja tijekom kaznenog postupka

Radnje vođenja postupka su: 1. radnje upravljanja tijekom kaznenog postupka i 2. radnje održavanja reda i postupanje sa sumnjivim stvarima.

Radnje upravljanja tijekom postupka su radnje tijela koje vodi postupak poduzete radi postizanja ciljeva postupka. U istrazi (prethodnom postupku) i prije podizanja optužnice, ako se istraga ne vodi, postupak vodi državni odvjetnik poduzimajući radnje na prijedlog stranaka ili na temelju vlastite odluke. Nakon predaje optužnice, postupak ispitivanja optužnice vodi sud.

Nakon potvrđivanja optužnice od strane optužnog vijeća i upućivanja na suđenje, održava se pripremno ročište. Zadaća je pripremnog ročišta: 1. otkrivanje i utvrđivanje dokaza koje će stranke izvesti na raspravi; 2. predlaganje novih dokaza; 3. pribavljanje spisa i predmeta; 4. pouka o imovinskopravnom zahtjevu; 5. razdvajanje postupka, ako za to postoje zakonski razlozi; 6.

66

preliminarno očitovanje o optužnici; 7. obrazlaganje dokaza koji će se izvesti na raspravi i očitovanje protivne stranke; 8. odlučivanje o istražnom zatvoru. Nabrojene zadaće ukazuju da je pripremno ročište ključno za provođenje i okončanje rasprave. Pripremno ročište se provodi in camera, pred predsjednikom vijeća. Zakon obvezuje sud da provede pripremno ročište u određenom roku.

Rasprava je najvažnija cjelina središnjeg stadija postupka. Važnost rasprave je u tome da se u toj cjelini radnji nastoji uspostaviti takve odnose glavnih subjekata postupka koji jamče ostvarenje njihovih postupovnih funkcija. Zakon polazi od uređenja rasprave kao sustava radnji namijenjenih usmenom, kontradiktornom i, u pravilu, javnom raspravljanju. Rasprava ima četiri sukcesivne, u odjeljcima uređene cjeline: 1. početak rasprave i uvodni govori stranaka; 2. dokazni postupak; 3. izmjena i proširenje optužbe i 4. govori stranaka. Cjeline pod 1., 2. i 4. nužni su sadržaji rasprave, a cjelina pod 3. ovisi o tužitelju. Tijek rasprave je ovisan ne samo o tužitelju, nego i o optuženiku (tj. o njegovom očitovanju o optužbi).

Najvažniju ulogu u upravljanju raspravom ima predsjednik vijeća, a u slučajevima predviđenima Zakonom o upravljanju raspravom odlučuje vijeće. Upravljanje raspravom uključuje i primjenu postupovnih kazni te postupanje u slučaju počinjenja kaznenog djela na raspravi.

Zakon predviđa suđenje u odsutnosti optuženika pod zakonskim uvjetima: 1.postojanja osobito važnih razloga; 2. nemogućnosti suđenja u stranoj državi; 3. nemogućnosti izručenja i 4. bijega.

Radnje održavanja reda u postupku mogu biti preventivne ili represivne. Među represivnim mjerama su posebno važne ovlasti suda na izricanje opomene, zatim kažnjavanje izricanjem postupovnih kazni te udaljavanje iz prostorije u kojoj se obavlja postupovna radnja. Posebni propis uređuje postupanje s predmetima čije bi čuvanje bilo opasno ili povezano s nerazmjernim teškoćama. Valja također imati u vidu edicijsku dužnost, zatim dužnost preuzimanja vještačenja, za koje su također predviđene postupovne kazne.

96. Mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika i druge mjere opreza

Među postupovnim radnjama posebno mjesto imaju radnje postupovne prisile, među kojima su, u prvom redu, mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika i druge mjere opreza. Zbog jakosti zahvata u ljudska prava, te odredbe imaju posebnu važnost. Pri uređivanju materije vodilo se računa o odredbama Međunarodnog pakta, Europske konvencije i Protokola br. 4 uz tu konvenciju te o odredbama Ustava.

U sustavnom smislu odredbe su raspoređene najprije tako da su uređene pojedine mjere stupnjevito, prema jakosti zahvata u temeljna prava. To su odredbe o materijalnim (supstancijalnim) uvjetima primjene mjera. Zakon propisuje da se uvijek ima primijeniti blaža mjera, ako se ista svrha može postići tom mjerom. Nadalje, propisuje se clausulu rebus sic stantibus o kojoj se mora voditi računa po službenoj dužnosti. Clausula rebus sic stantibus je predviđena u dva oblika: 1. ako su prestali zakonski uvjeti za njihovu primjenu, ili 2. ako su nastupili uvjeti da se ista svrha može postići blažom mjerom. Predviđeno je i pravo na obavijest bliske osobe o primjeni pritvora ili istražnog zatvora.

Zakon uređuje sljedeće mjere koje uključuju ograničenje slobode: 1. zadržavanje;2. sprječavanje bijega; 3. uhićenje;4. pritvor;5. istražni zatvor u domu;

67

6. istražni zatvor.

Osim toga, kao postupovna kazna, također je predviđen i zatvor do 30 dana.

97. Poziv

Prisutnost okrivljenika pri obavljanju radnji u kaznenom postupku osigurava se njegovim pozivanjem.

Poziv okrivljeniku radi ispitivanja, prije podizanja optužnice, upućuje državni odvjetnik. Ako se okrivljenik neopravdano ne odazove pozivu, državni odvjetnik će predložiti sucu istrage izdavanje dovedbenog naloga.

Pozivanje se obavlja dostavom zatvorenog pisanog poziva koji sadrži: naziv tijela koje poziva, ime i prezime okrivljenika, naziv kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje okrivljenik treba doći, dan i sat kada treba doći, naznaku da se poziva u svojstvu okrivljenika i upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prisilno doveden, službeni pečat tijela i potpis osobe koja upućuje poziv. U pozivu okrivljenik će se poučiti da je dužan odmah izvijestiti tijelo koje vodi postupak o promjeni adrese te o namjeri da promijeni boravište i upozoriti na posljedice koje propisuje Zakon ako tako ne postupi.

Kada se okrivljenik prvi put poziva, dostavit će mu se uz poziv i pouka o pravima. Valja imati u vidu da poziv okrivljeniku za dokazno ročište, ročište sjednice optužnog vijeća, pripremno ročište i raspravu, izdaje tajnik suda i šalje okrivljeniku, na temelju naloga suda. Ako se okrivljenik neopravdano ne odazove pozivu, tajnik suda će o dostavi poziva izvijestiti tijelo suda koje provodi radnju, radi nalaganja mjera osiguranja okrivljenikove prisutnosti.

Ako se okrivljeniku ne može dostaviti dopis, zato što nije prijavio promjenu adrese ili je očito da na drugi način izbjegava primitak, dopis će, osim poziva za raspravu i presude, biti istaknut na oglasnoj ploči i internetskoj stranici suda pa će se nakon proteka roka od 8 dana uzeti da je dostava uredna. Ako okrivljeniku koji nema branitelja treba dostaviti presudu kojom mu je izrečena kazna zatvora ili presudu kojom je izrečen kazneni nalog, a presuda se ne može dostaviti na njegovu dosadašnju adresu, sud će okrivljeniku postaviti branitelja po službenoj dužnosti koji će obavljati tu dužnost dok se ne sazna nova adresa okrivljenika. Postavljenom branitelju odredit će se potreban rok za upoznavanje sa spisima koji ne može biti kraći od 8 dana, a nakon toga će se presuda dostaviti postavljenom branitelju i postupak nastaviti. Okrivljenik može opunomoćiti branitelja za primitak dopisa, poziva, optužnih akata i odluka od čije dostave teče žalbeni rok. U tim slučajevima dostava se smatra urednom danom predaje pošiljke odvjetničkom uredu branitelja ili danom slanja pošiljke tom uredu putem telekomunikacijskog sredstva. Valja imati u vidu da se presuda kojom je okrivljenik osuđen na kaznu zatvora uvijek dostavlja i okrivljeniku.

98. Dovođenje

Dovođenje je prva mjera opreza koja uključuje neposrednu prisilu. Dovođenje uređuje Zakon razlikujući je li osnova za primjenu te mjere dovedbeni nalog ili se radi o dovođenju bez naloga. Zakon u prvom slučaju propisuje rok izdavanja i sadržaj dovedbenog naloga, kao i tijelo koje izvršava nalog te način izvršenja.

Dovedbeni nalog redovito izdaje sud u roku od 12 sati od primitka zahtjeva, a dovedbeni nalog iznimno mogu izdati državni odvjetnik ili policija. Dovedbeni nalog izdaje se u pisanom obliku i sadrži: ime i prezime okrivljenika kojeg treba dovesti te druge potrebne podatke koji su poznati,

68

naziv kaznenog djela koje mu se stavlja na teret uz navođenje odredaba Kaznenog zakona, razlog zbog kojeg se nalaže dovođenje, službeni pečat tijela i potpis osobe koja izdaje nalog. Taj nalog izvršava policija. Osoba kojoj je povjereno izvršenje naloga, predaje nalog okrivljeniku i poziva ga da pođe s njim. Ako okrivljenik to odbije, dovest će se prisilno.

U drugom slučaju propisuju se uvjeti primjene dovođenja bez naloga. Policija može bez dovedbenog naloga, radi provjere prebivališta, boravišta ili drugih razloga važnih za uspješno vođenje postupka, u svoje službene prostorije dovesti okrivljenika protiv kojeg je određeno jamstvo. O zadržavanju će se sastaviti službena zabilješka s naznakom vremena dovođenja osobe, poduzetim radnjama ili mjerama te vremena napuštanja službenih prostorija. Službena zabilješka se odmah dostavlja državnom odvjetniku, a nakon podizanja optužnice (dakle prije nego je ispitana) sudu. Dva su slučaja policijskog dovođenja bez naloga, s time da je u drugom i pravo zadržavanja do 6 sati u službenim prostorijama policije.

Sud izdaje dovedbeni nalog: 1. ako je doneseno rješenje o istražnom zatvoru; 2. ako uredno pozvani okrivljenik ne dođe, a svoj izostanak ne opravda; 3. ako se nije mogla obaviti uredna dostava poziva, a iz okolnosti očito proizlazi da okrivljenik izbjegava primiti poziv; 4. u slučaju dovođenja okrivljenika na ročište o određivanju, produljenju i ukidanju pritvora. O predaji poziva sastavit će se službena zabilješka s naznakom vremena dovođenja osobe, predaje poziva ili razloga odbijanja primitka te vremena napuštanja službenih prostorija.

99. Mjere opreza

Mjere opreza su zamjena za istražni zatvor. Zakon predviđa osam mjera opreza. To su: 1. zabrana napuštanja boravišta- sastoji se u obvezi boravka u mjestu koje je odredio sud kao i zabrani da se napuštaju određene prostorne granice; 2. zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja- sud određuje udaljenost ispod koje im se okrivljenik ne smije približiti;3. obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu- nadležno tijelo određuje rok u kojemu se ta obveza mora ispunjavati; 4. zabrana približavanja određenoj osobi- provodi se tako da se odredi razdaljinu ispod koje se okrivljenik ne smije približiti određenoj osobi; 5. zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom- to je zabrana uspostavljanja ili održavanja izravne ili neizravne veze s tom osobom;6. zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti- nadležno tijelo određuje vrstu i predmet poslovne aktivnosti; 7. privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice- uključuje navođenje osobnih podataka i podataka o tijelu koje je izdalo ispravu; 8. privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom- nalaže navođenje podataka o dozvoli.

Može se odrediti jedna ili više mjera opreza. Mjere opreza nemaju učinak oduzimanja, nego, u pravilu, ograničavanja osobne slobode. U tom smislu one su blaže mjere i sud ih primjenjuje u situaciji u kojoj i takve mjere osiguravaju postizanje cilja istražnog zatvora. U toj funkciji, dolaze u obzir za sve osnove iz kojih se može odrediti istražni zatvor.

Zakon propisuje da se mjerom opreza ne može ograničiti pravo okrivljenika na vlastiti stan te pravo na nesmetane veze s ukućanima, bračnim ili izvanbračnim drugom, roditeljima, djecom,

69

posvojenikom ili posvojiteljem, osim ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog na štetu neke od tih osoba.

Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije započinjanja kaznenog postupka mjere opreza određuje i ukida državni odvjetnik. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude, mjere određuje, produljuje i ukida sud pred kojim se vodi postupak. Zakon također uređuje trajanje mjera (dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude) i podnošenje žalbe.

Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. Svaka dva mjeseca državni odvjetnik, prije podizanja optužnice, odn. sud koji vodi kazneni postupak, ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Mjera opreza će se ukinuti i prije proteka roka od dva mjeseca ako je za nju prestala potreba ili ako više nema zakonskih uvjeta za njezinu primjenu. Dakle i za mjere opreza vrijedi clausula rebus sic stantibus. To je u skladu s njihovom naravi mjere zamjene za istražni zatvor. Protiv rješenja kojim se određuje, produljava ili ukida mjera opreza stranke mogu izjaviti žalbu, koja ne zadržava njihovo izvršenje.

100. Jamstvo

Jamstvo je mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika. Prema Zakonu, jamstvo zamjenjuje istražni zatvor koji je određen. Jamstvo ne može biti zamjena za istražni zatvor samo u slučaju da se osigura neometano odvijanje postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

Ustav je prepustio zakonodavcu da Zakonom odredi uvjete pod kojima sud može pustiti okrivljenika da se brani sa slobode uz jamstvo. Jamstvo je fakultativno, ovisno o odluci suda, a ne pravo okrivljenika. Jamstvo se sastoji u polaganju svote novca ili davanju drugih jamstava od strane okrivljenika ili druge osobe te obećanje okrivljenika da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće ponoviti kazneno djelo.

Jamstvo se određuje ako je prethodno određen istražni zatvor. Zakon propisuje da u rješenju o istražnom zatvoru mora biti ili naveden iznos jamstva ili obrazloženje razloga iz kojih sud nalazi da jamstvo u konkretnom slučaju ne može zamijeniti istražni zatvor. Clausula rebus sic stantibus je predviđena i za jamstvo.

O jamstvu odlučuje sud. Sud će rješenjem odrediti jamčevinu koja se sastoji u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo. Protiv odluke o visini jamstva stranke imaju pravo žalbe u roku od 3 dana. Nakon što rješenje o određivanju visine jamstva postane pravomoćno te okrivljenik dade obećanje da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće ponoviti kazneno djelo, a jamčevina bude položena, sud će donijeti rješenje o ukidanju istražnog zatvora u kojem će navesti osnovu zbog koje je protiv okrivljenika bio određen istražni zatvor i odrediti uvjete kojih se okrivljenik mora pridržavati.

Policija nadzire postupa li okrivljenik u skladu s uvjetima određenima rješenjem o jamstvu. O okolnostima koje upućuju na mogućnost okrivljenikovog kršenja uvjeta jamstva policija odmah

70

obavještava sud. Ako okrivljenik postupi protivno uvjetima rješenja o određivanju jamstva, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor. Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.

Jamstvo se ukida: 1. ako je okrivljenik prikrio prave okolnosti odlučne za odmjeravanje jamčevine; 2. ako se utvrdi postojanje razloga za istražni zatvor različitih od onih zbog kojih je određen istražni zatvor zamijenjen jamstvom, a visina danog jamstva nije primjerena novim okolnostima; 3. kad kazneni postupak pravomoćno završi rješenjem o obustavi postupka ili presudom; 4. kad osuđenik stupi na izdržavanje kazne, ako je presudom izrečena kazna.

101. Mjere lišavanja slobode

Zakon uređuje sljedeće mjere koje uključuju ograničenje slobode: 1. zadržavanje; 2. sprječavanje bijega; 3. uhićenje; 4. pritvor; 5. istražni zatvor u domu; 6. istražni zatvor. Osim toga, zatvor do 30 dana, kao postupovna kazna, predviđena je Zakonom.

Najvažnije mjesto među razmatranim mjerama imaju mjere kojima se okrivljenik lišava slobode. Na te se mjere odnose odredbe najvažnijih međunarodnih izvora o ljudskim pravima. To je prije svega čl. 5. Europske konvencije koji uređuje habeas corpus ad subjiciendum, tj. predviđa pravo da o lišavanju slobode u svezi s kaznenim djelom odmah (u najkraćem roku) odluči tijelo koje obavlja sudske funkcije i ujedno dužnost predaje osobe sudskom tijelu.

Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe.

Svatko uhićen ili pritvoren mora se u najkraćem roku izvesti pred suca ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.

Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu, ako je pritvaranje bilo nezakonito. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja ima izvršivo pravo na odštetu.

Jamstvo od nezakonitog lišavanja slobode uređuje članak 9. Međunarodnog pakta. Prema toj odredbi svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost. Nitko ne smije biti samovoljno uhićen ili pritvoren. Nitko ne smije biti lišen slobode osim na temelju i u skladu s postupkom koji je propisan zakonom.

Osnovna pravila o lišavanju slobode sadrži članak 24. Ustava. Prema toj odredbi nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanog, sudbenog i na Zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode. Bez sudbenog naloga policija može, uz obvezu da je odmah preda sudu, uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno Zakonom. Uhićena osoba mora odmah na njoj razumljiv način biti obaviještena o razlozima uhićenja te o svojim pravima utvrđenima Zakonom. Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.

71

102. Sprječavanje bijega i uhićenje

Zakon predviđa spriječavanje bijega od strane građana one osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti. Pojmom “sprječavanje bijega” Zakon označava sadržaj ograničavanja slobode kretanja. Sprječavanje bijega izvanredna je ovlast koja dolazi samo ako tijela državne vlasti ne mogu djelovati na “licu mjesta”. Ako građanin sprječava bijeg, onda je on ograničen ili okvirima općih razloga isključenja protupravnosti (poglavito nužne obrane i krajnje nužde) ili, ako za njih nema uvjeta, neophodnim općim uvjetima za primjenu sile, a to je da je ona nužno potrebna i uvijek u razmjeru s kaznenim djelom koje je u pitanju. S obzirom da to vrijedi za policiju, utoliko prije vrijedi za građanina.

Sprječavanje bijega uključuje stvarne radnje, takve koje su poduzete da se spriječi započeti ili neposredno predstojeći početak bijega. Sprječavanje bijega je, u pravilu, primjena sile. To može biti tjelesna snaga, vještina borilačkih tehnika, stvaranje zapreka, upotreba tehničkih sredstava, itd. Osoba koja sprječava bijeg počinitelja može biti na to ovlaštena posebnim propisima. U hrvatskom zakonodavstvu, osim policijskih, to su propisi o oružanim snagama i čuvarskoj službi. Postupanje ovlaštenih osoba je u takvim slučajevima uređeno tim propisima i ako se radi o postupanju pri zatjecanju u kaznenom djelu. Sprječavanje bijega mogu poduzeti dvije kategorije osoba: 1. osobe uključene u kazneno djelo kao stvarni događaj i 2. osobe koje nisu uključene u kazneno djelo.

U svezi s primjenom sile valja razlikovati tri već opisane situacije koje tvore predmetnu ustanovu. Prva se odnosi na stvarno zatjecanje u počinjenju kaznenog djela. To znači zatjecanje počinitelja u situaciji dok kazneno djelo nije okončano, tj. ako je započeta i dok traje radnja, ali i vrijeme u kojem je nastupila posljedica. U tom razdoblju napad (ili opasnost) koji tvori kazneno djelo nesumnjivo traje i protiv njega je dopuštena obrana, odn. otklanjanje koje se ravna prema pravilima o nužnoj obrani i krajnjoj nuždi. Ovdje, međutim, obje radnje dobivaju i novi uvjet ostvarenja: svrhu sprječavanja bijega. Uvijek se mora raditi o radnji prikladnoj i usmjerenoj sprječavanju bijega. Druga je situacija izvedenog zatjecanja. U odnosu na izvedeno zatjecanje primjena pravila o nužnoj obrani i krajnjoj nuždi koja bi opravdavala primjenu sile dolazi u obzir samo ako je riječ o zatjecanju koje se odnosi na razdoblje od formalnog dovršenja kaznenog djela do njegova materijalnog okončanja, tj. do ostvarenja zločinačke namjere. Treća situacija je progon počinitelja. Progon je prihvatljiv samo kao dio radnje kojom se sprječava bijeg počinitelja za koju su ispunjeni uvjeti stvarnog ili izvedenog zatjecanja.

Zatečena je u kaznenom djelu osoba: 1. koju netko opazi u radnji kaznenog djela (zatjecanje u užem smislu riječi); 2. koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo (zatjecanje u širem smislu riječi, izvedeno zatjecanje). Uvjet da je počinitelj opažen valja tumačiti šire, u smislu kad je netko u vrijeme počinjenja (tempore criminis), saznao (ne samo vidio, nego i čuo, itd.), da osoba čini radnju kaznenog djela u mjestu počinjenja radnje (ubi agitur). Zatjecanje u širem smislu riječi ili izvedeno zatjecanje postoji ako je osoba zatečena pod okolnostima koje upućuju na to da je neposredno prije počinila kazneno djelo. Osnova prava na lišavanje slobode kod izvedenog zatjecanja jesu okolnosti koje upućuju na prethodno počinjenje kaznenog djela. To su, dakle, okolnosti post delictum, ali samo takve koje su uzročno povezane s kaznenim djelom, i to s njegovim stvarnim sastojcima (tragovi kaznenog djela na počinitelju, predmeti kojima je kazneno djelo počinjeno, ali i druge okolnosti koje upućuju na neposredno prethodno počinjenje kaznenog djela, među kojima je najvažnija posljedica i, s obzirom na to, mjesto gdje je nastupila- ubi effectus extenditur). One su quaestio facti. Ne dolaze u obzir situacije u kojima je između počinjenja radnje i zatjecanja dulje vremensko razdoblje. To više nije flagrantna situacija. Zatjecanje u kaznenom djelu značajno je posebno stoga što utječe na doseg važnosti nekih postupovnih imuniteta. Glede imuniteta po međunarodnom pravu, pravo građanina da spriječi bijeg

72

počinitelja koji uživa imunitet nedvojbeno postoji u okvirima nužne obrane i krajnje nužde. Izvan toga valja imati u vidu različit sadržaj i doseg pojedinih imuniteta po međunarodnom pravu, ali također i to da sprječavanje bijega i uhićenje jesu dvije različite radnje. Kada postupa, građanin ne mora precizno znati o kakvom se kaznenom djelu radi, ali je nužno da je to kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Osoba koja je spriječila bijeg ima još dužnosti: 1. predaje počinitelja; 2. njegova zadržavanja i 3. izvještavanja policije.

Uhićenje je prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. U Zakonu je uhićenje uređeno kao mjera osiguranja prisutnosti. Zakon, osloncem na odredbe Ustava, uhićenje predviđa kao isključivo pravo policije. Druga ograničenja ili lišenja slobode koja su sadržajno jednaka, nisu uhićenje.

Zakon uređuje tri slučaja u kojima je policija ovlaštena uhititi osobu: 1. osobu protiv koje izvršava dovedbeni nalog te rješenje o pritvoru ili istražnom zatvoru; 2. osobu za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, za koje je propisana kazna zatvora 3 ili više godina, kada postoji neki od razloga za određivanje istražnog zatvora (opasnost bijega, opasnost ponavljanja kaznenog djela, opasnost uništenja dokaza i tragova te utjecanja na svjedoke); 3. osobu zatečenu u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Zakon dalje propisuje rokove dovođenja uhićenika u pritvorsku policijsku jedinicu te prijem uhićenika. Posebnu važnost ima odredba o obvezatnom puštanju uhićenika na slobodu ako u određenom roku nije određeno lišenje slobode.

Policijski službenik mora uhićenika u zakonskom roku dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Taj rok teče od trenutka uhićenja, a iznosi 12 sati, ako je osoba uhićena na području policijske uprave kojoj se dovodi ili 24 sata, ako je osoba uhićena izvan područja policijske uprave kojoj se dovodi. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti.

Prilikom uhićenja, uhićena osoba mora se odmah upoznati sa razlozima uhićenja te biti poučena o svojim pravima (da nije dužna iskazivati, da ima pravo na stručnu pomoć branitelja kojeg može sama izabrati, da će nadležno tijelo, na njezin zahtjev, o uhićenju izvijestiti njenu obitelj ili osobu koju ona odredi). Ako se uhićenje provodi na temelju dovedbenog naloga, nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode, osim ako to, s obzirom na okolnosti, nikako nije moguće. Prilikom uhićenja smije se upotrijebiti samo ona sila na koju policiju ovlašćuje posebni zakon.

Prve radnje pritvorskog nadzornika su sastavljanje zapisnika, u koji se unose osobni podaci uhićenika. Podaci o uhićeniku, trenutku i razlozima uhićenja se unose u evidenciju uhićenih osoba u Informacijskom sustavu Ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, odmah čim je provedeno uhićenje. Za tu obvezu nije predviđeno nikakvo odlaganje.

Odmah po prijemu uhićenika pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika. Obavijest se unosi u pritvorski zapisnik uhićenika.

Uhićenik se ima odmah pustiti na slobodu, ako to naloži državni odvjetnik. Također uhićenik se ima pustiti na slobodu ako protiv njega nije određen pritvor ili istražni zatvor, u roku od 20 sati od uhićenja, ako je osoba uhićena na području policijske uprave u koju je dovedena, odn. 32 sata od trenutka uhićenja, ako je osoba uhićena izvan područja policijske uprave u koju je dovedena. Uhićenik

73

će se pustiti na slobodu ako nije ispitan u roku od 10 sati nakon predaje pritvorskom nadzorniku, a od strane državnog odvjetnika te ako je pritvor ukinut.

Rokovi su određeni satima i nisu ovisni o tome je li u pitanju radni ili neradni dan. Pritvorski nadzornik će pustiti uhićenika na slobodu i o puštanju na slobodu obavijestiti višeg državnog odvjetnika.

Pritvorski nadzornik: 1. nalaže pretragu uhićenika prilikom njegova dovođenja u pritvorsku policijsku jedinicu; 2. prema potrebi, nalaže liječnički pregled uhićenika; 3. upozorava uhićenika na njegova prava; 4. priopćava uhićeniku koji je strani državljanin da ima pravo na komunikaciju s konzularnim predstavnikom svoje države; 5. sastavlja zapisnik s podacima o uhićeniku te trenutku i razlozima uhićenja; 6. sastavlja zapisnik o oduzimanju predmeta od uhićenika.

Pritvorski nadzornik ne sudjeluje u istraživanju kaznenog djela. Međutim, on će sastaviti posebni zapisnik o prijemu predmeta koji služe kao dokaz, i drugih predmeta i predati zapisnik i predmete državnom odvjetniku posebno pazeći da se predmeti ne unište ili ne ugrozi njihova uporaba u dokaznom postupku. Te predmete pritvorski nadzornik prima od policijskog službenika koji je doveo uhićenika. Primjerak zapisnika (o prijemu predmeta koji služe kao dokaz i drugih predmeta), predaje i policijskom službeniku koji je doveo uhićenika.

103. Pritvor

Pritvor je kratkotrajna mjera lišenja slobode kretanja prisilnim boravkom u određenom prostoru. To je mjera koja, prema Zakonu, slijedi iz uhićenja. Standarde glede pritvora predviđa Europski odbor protiv mučenja. Pritvorske osnove su različite od osnova za određivanje istražnog zatvora.

Za određivanje pritvora moraju postojati osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, a za koje je propisana kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna, te mora postojati neki od razloga za istražni zatvor. Konačno, pritvor se može odrediti ako je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima.

Pritvor protiv uhićenika pisanim i obrazloženim rješenjem određuje državni odvjetnik. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od 6 sati. O žalbi odlučuje sudac istrage, u roku od 8 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Pritvor određen rješenjem državnog odvjetnika može trajati najdulje 48 sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih 48 sati. Produljenje može odrediti sudac istrage samo ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje propisana kazna zatvora iznad 12 godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od 6 sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od 12 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Pritvorenik ima pravo slobodno, neometano i bez nadzora razgovarati s braniteljem, osim ako se time narušava sigurnost i red, ometa kazneni postupak, prikriva kazneno djelo, pomaže počinitelju kaznenog djela.

Po nalogu državnog odvjetnika, policija će pritvorenika, kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora, prije isteka roka za pritvor (48 sati od trenutka uhićenja), dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta, za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu.

74

104. Istražni zatvor u domu

Sud može odrediti istražni zatvor u domu ako je za ostvarenje svrhe istražnog zatvora dovoljna zabrana okrivljeniku da se udaljuje iz doma. Prije određivanja istražnog zatvora u domu sud će zatražiti od okrivljenika pisanu suglasnost punoljetnih osoba koje borave u domu okrivljenika o primjeni tehničkih sredstava nadzora. Rješenje o istražnom zatvoru u domu sadrži zabranu okrivljeniku da se udaljuje iz doma. Prema potrebi, sud može naložiti mjeru opreza.

Osobi u istražnom zatvoru u domu, sud može iznimno odobriti da se na određeno vrijeme udalji iz doma ako: 1. je to neophodno potrebno radi liječenja osobe ili 2. to nalažu posebne okolnosti uslijed kojih bi mogle nastupiti teške posljedice po život, zdravlje ili imovinu. Ako se osoba u istražnom zatvoru u domu udalji iz doma protivno zabrani suda ili na drugi način ometa provođenje istražnog zatvora u domu, protiv te osobe odredit će se istražni zatvor. O tome će se osoba upozoriti u rješenju o određivanju istražnog zatvora u domu. Ako drugačije nije propisano Zakonom, na istražni zatvor u domu se odgovarajuće primjenjuju odredbe o istražnom zatvoru. Istražni zatvor u domu nadzire policija ili Ministarstvo pravosuđa na čijem području se izvršava. U prostoru istražnog zatvora u domu policija ili Ministarstvo pravosuđa imaju ovlasti propisane Zakonom i drugim propisima. Evidenciju o nadzoru nad istražnim zatvorom u domu vodi Ministarstvo pravosuđa, a ministar pravosuđa donosi propise o evidenciji i izvršavanju istražnog zatvora u domu.

105. Istražni zatvor

Istražni zatvor je lišenje slobode prije presude, koje može trajati Zakonom određeno vrijeme. Odluku o istražnom zatvoru donosi sud.

Za određivanje istražnog zatvora zahtijevaju se kumulativni uvjeti: 1. postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo (opća osnova) i 2. vjerojatnost postojanja razloga istražnog zatvora (posebna osnova).

Kao mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika u kaznenom postupku, istražni zatvor se, u pravilu, može odrediti protiv svake osobe, domaćeg ili stranog državljanina, kao i osobe bez državljanstva. Od tog pravila postoje stanovita ograničenja i iznimke u unutarnjem i međunarodnom pravu.

Zakon predviđa četiri posebne osnove za određivanje istražnog zatvora. Prva osnova istražnog zatvora je opasnost bijega (periculum fuga). Istražni zatvor se može

odrediti ako postoje okolnosti koje upućuju da će osoba pobjeći, tj. da se krije ili da se ne može utvrditi njezina istovjetnost. Nemogućnost utvrđivanja identiteta može biti razlog za određivanje istražnog zatvora samo ako se identitet ne može uopće utvrditi. U takvom slučaju mora biti ispunjen opći uvjet da je ta osoba individualizirana kao osnovano sumnjiva za počinjenje kaznenog djela. Kad se identitet može utvrditi na temelju različitih evidencija, a osoba nema odgovarajuće isprave, istražni zatvor se prema toj osnovi ne može odrediti.

Druga osnova istražnog zatvora je koluzija. Prema njoj se istražni zatvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da će osoba: 1. uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili 2. da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače. Svrha istražnog zatvora u ovom je slučaju osiguranje dokaza. Istražni zatvor se neće odrediti ako je okrivljenik okolnosno i detaljno priznao djelo i krivnju.

Treća osnova istražnog zatvora je počinjenje djela. Istražni zatvor se prema toj odredbi može odrediti ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će okrivljenik: 1. ponoviti kazneno djelo (iteratio) ili 2. dovršiti pokušano kazneno djelo ili 3. da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti. U

75

slučajevima pod 1. i 2. istražni zatvor se određuje zbog reiteracijske opasnosti. Opasnost da će okrivljenik ponoviti kazneno djelo može se cijeniti po nizu okolnosti: broju i vrsti do tada počinjenih kaznenih djela, po upornosti pri počinjenju kaznenih djela, sklonostima osobe, prilikama u kojima žive okrivljenik i žrtva, ali je tu poglavito značajan način počinjenja kaznenog djela, iskorištavanje nekog položaja, stanja, događaja, profesionalizam u postupanju recidiviste, itd. Za određivanje istražnog zatvora zbog opasnosti da će okrivljenik počiniti kazneno djelo kojim prijeti, nije potrebno da je to djelo već pokušano. No, moraju postojati osobite okolnosti iz kojih slijedi bojazan da će prijetnja biti ostvarena. Opasnost počinjenja mora se odnositi na istovrsno ili srodno djelo.

Zakon zadržava “četvrtu“ osnovu za istražni zatvor, ali propisuje da se istražni zatvor može odrediti samo za najteža kaznena djela, za koja je propisan dugotrajni zatvor. Zatim, Zakon predviđa da je istražni zatvor nužan za neometano vođenje kaznenog postupka, što znači da se istražni zatvor određuje u situacijama u kojima druge mjere ne mogu postići svrhu zbog koje se određuje. Istražni zatvor je ultima ratio. Istražni zatvor se može odrediti i protiv okrivljenika koji izbjegava doći na raspravu, iako je uredno pozvan. Kumulativni uvjeti za primjenu su uredan poziv i izbjegavanje dolaska na raspravu. Ta osnova je lišenje slobode radi osiguranja “pristupa i prisutnosti suđenju”.

Zakon propisuje obligatorni istražni zatvor. Protiv okrivljenika kojem je presudom izrečena kazna zatvora od 5 godina ili teža kazna, obvezno se određuje istražni zatvor. Posebne odredbe o istražnom zatvoru u postupku prema maloljetniku propisuju odredbe Zakona o sudovima za mladež. Za istražni zatvor u postupku izručenja vrijede odredbe međunarodnih ugovora, odn. odredbe Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima.

Izreka rješenja o istražnom zatvoru sadrži: 1. naznaku naloga, ako se provodi istraga, o provođenju istrage povodom kojega je doneseno rješenje o istražnom zatvoru; 2. zakonsku osnovu za istražni zatvor; 3. rok na koji je određen istražni zatvor; 4. odredbu o uračunavanju vremena za koje je osoba koja se zatvara bila lišena slobode prije donošenja rješenja o istražnom zatvoru s naznakom trenutka uhićenja; 5. visinu jamstva koje može zamijeniti istražni zatvor. U obrazloženju rješenja o istražnom zatvoru će se određeno i potpuno izložiti činjenice i dokazi iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo te razloge zbog kojih sud smatra da se svrha istražnog zatvora ne može ostvariti drugom blažom mjerom, kao i razloga visine jamstva, a rješenje o određivanju istražnog zatvora predaje se zatvoreniku odmah po zatvaranju. Primitak rješenja i trenutak primitka zatvorenik potvrđuje potpisom.

Istražni zatvor se ukida po službenoj dužnosti u osam slučajeva: 1. čim su prestali razlozi zbog kojih je istražni zatvor određen ili produljen; 2. ako daljnji istražni zatvor ne bi bio u razmjeru s težinom počinjenog kaznenog djela; 3. ako se ista svrha može ostvariti drugom blažom mjerom; 4. kada to prije podizanja optužnice predlaže državni odvjetnik; 5. ako državni odvjetnik, i nakon prethodne obavijesti višem državnom odvjetniku, neopravdano u zakonskim rokovima ne poduzima radnje u postupku; 6. kada sud izrekne presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe ili se optužba odbija ili je okrivljeniku izrečena novčana kazna, uvjetna osuda ili sudska opomena, ili kazna zatvora u trajanju kraćem ili jednakom dotadašnjem trajanju istražnog zatvora; 7. kada isteknu rokovi trajanja istražnog zatvora; 8. kada je istražni zatvor određen zbog osiguranja dokaza, ako je okrivljenik okolnosno i detaljno priznao djelo i krivnju, ili čim budu prikupljeni, odn. izvedeni dokazi zbog čijeg je osiguranja taj zatvor određen, a najkasnije do završetka rasprave.

O ukidanju istražnog zatvora određenog na temelju opasnosti o ponovnom počinjenju ili dovršetku pokušanog kaznenog djela, obavještava se žrtva kaznenog djela.

76

Sud koji je odredio ili produljio istražni zatvor rješenjem će opozvati odluku o istražnom zatvoru, ako se nakon njezinog donošenja, a prije zatvaranja okrivljenika, utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je istražni zatvor bio određen ili zakonski uvjeti za njegovo određivanje. Ako je za okrivljenikom bila raspisana tjeralica, sud će nakon pravomoćnosti rješenja o opozivu naložiti njezino povlačenje.

Istražni zatvor do podnošenja optužnice određuje sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika, a ukida ga na prijedlog okrivljenika, državnog odvjetnika ili po službenoj dužnosti. O prijedlogu državnog odvjetnika da se odredi istražni zatvor, sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od 12 sati od podnošenja prijedloga. Kad se sudac istrage ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija te, ako je okrivljenik u pritvoru, naložit će da se odmah pusti na slobodu. Protiv tog rješenja državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od 24 sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od 48 sati. Nakon podnošenja optužnice, istražni zatvor do potvrđivanja optužnice određuje, produljuje i ukida optužno vijeće.

Nakon potvrđivanja optužnice, do pravomoćnosti presude, istražni zatvor određuje, produljuje i ukida raspravni sud u zasjedanju, a izvan zasjedanja vijeće, osim u slučaju kad o istražnom zatvoru odlučuje vijeće koje odlučuje o žalbi. Kad odlučuje o žalbi protiv presude, istražni zatvor određuje, produljuje i ukida vijeće koje odlučuje o žalbi. Kada sud koji, odlučujući o izvanrednim pravnim lijekovima, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak, odredit će istražni zatvor ako postoje razlozi, a nisu protekli rokovi. Nakon predaje optužnice, a do pravomoćnosti presude, okrivljenik i njegov branitelj mogu sudu predložiti ukidanje istražnog zatvora. O prijedlogu odlučuje rješenjem sud koji vodi postupak. Protiv rješenja suda kojim se odbija prijedlog za ukidanje istražnog zatvora žalba nije dopuštena. Valja ponoviti da je klauzula rebus sic stantibus ključna u cjelokupnom sustavu odredaba o istražnom zatvoru. Ona nalaže da se istražni zatvor mora ukinuti i zatvorenika pustiti na slobodu čim prestanu razlozi zbog kojih je određen. Zakon također obvezuje sud da uzme u obzir načelo razmjernosti i po službenoj dužnosti pazi jesu li prestali razlozi za istražni zatvor te u tim predmetima postupa posebno žurno.

O određivanju, produljenju i ukidanju istražnog zatvora odlučuje sud na nejavnom usmenom ročištu. Na ročište se pozivaju državni odvjetnik i branitelj okrivljenika. Okrivljenik će na ročište biti doveden, osim ako je nedostupan ili je raspravno nesposoban. Obje stranke će na ročištu izložiti svoja stajališta o istražnom zatvoru, a prema potrebi i o visini jamstva. Prvo govori državni odvjetnik, zatim okrivljenik i njegov branitelj. Obje stranke imaju pravo na odgovor. Sud određuje koji će se dokazi izvesti i njihov redoslijed. Sud može na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti izvesti dokaze koje smatra potrebnima za donošenje odluke o istražnom zatvoru i jamstvu. Stranke mogu svjedocima postavljati pitanja i stavljati primjedbe na provedene dokaze. Okrivljenik i njegov branitelj imaju pravo zadnji govoriti. Odluku o istražnom zatvoru sud usmeno objavljuje na završetku ročišta. Ako sud donese odluku o određivanju ili produljenju istražnog zatvora, poučit će okrivljenika o pravu na žalbu i o pravu da predloži ukidanje istražnog zatvora. O ročištu se sastavlja zapisnik koji se prilaže spisu predmeta zajedno s rješenjem kojim je odlučeno o istražnom zatvoru. Sud i nakon donošenja rješenja o određivanju ili produljenju istražnog zatvora, kada odlučuje o bilo kojem pitanju, po službenoj dužnosti pazi postoje li razlozi za istražni zatvor.

Prvo vrijeme trajanja istražnog zatvora je najdulje 30 dana. Sudac istrage može iz opravdanih razloga na prijedlog državnog odvjetnika produljiti istražni zatvor i to prvi puta za još najviše 2 mjeseca, a zatim, za kaznena djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak, ili kada je to

77

propisano posebnim zakonom, za još najviše 3 mjeseca. Istekom roka na koji je istražni zatvor određen, odn. produljen, zatvorenik se ima pustiti na slobodu. Produljenje istražnog zatvora uvijek valja posebno obrazložiti, u odnosu na konkretni razlog i duljinu njegova trajanja.

Ukupno trajanje istražnog zatvora do podizanja optužnice, računajući vrijeme uhićenja i pritvora, ne može trajati dulje od 6 mjeseci. Nakon podnošenja optužnice istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

U rješenju o istražnom zatvoru nakon podnošenja optužnice, ne određuje se rok trajanja istražnog zatvora, ali će sud svaka 2 mjeseca, do izricanja nepravomoćne presude, po službenoj dužnosti, ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora.

Do donošenja presude 1. stupnja, istražni zatvor može trajati najdulje:- 3 mjeseca, ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do 3 godine;- 6 mjeseci, ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do 5 godina;- 12 mjeseci, ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do 8 godina;- 2 godine, ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora više od 8 godina;- 3 godine, ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora od 20- 40 godina.

U predmetima u kojima je donesena nepravomoćna presuda, ukupno trajanje istražnog zatvora do pravomoćnosti produljuje se do 1/6 za prva 3 slučaja, a za druga 2 za ¼.

Istražni zatvor se izvršava prema odredbama Zakona i na njemu utemeljenih propisa. Okrivljenik s duševnim smetnjama, protiv kojeg je određen istražni zatvor, bit će, odlukom upravitelja zatvora, upućen u bolnicu za osobe lišene slobode ili odgovarajuću psihijatrijsku ustanovu koja je dužna primiti okrivljenika i pružiti mu potrebnu zdravstvenu skrb, uz sva prava koja okrivljenik ima prema odredbama o istražnom zatvoru i drugih propisa o izvršavanju istražnog zatvora. Na poslovima izvršavanja istražnog zatvora mogu raditi samo oni djelatnici Ministarstva pravosuđa koji imaju potrebna znanja i vještine i stručnu spremu predviđenu propisima.

Istražni se zatvor samo iznimno može odrediti protiv: trudne žene, osobe s tjelesnim nedostacima koji bitno otežavaju ili onemogućuju kretanje i osobe s navršenih 70 godina života.

106. Radnje tužitelja

Najvažnija djelatnost tužitelja je zastupanje optužbe, tj. obavljanje funkcije kaznenog progona u kaznenom postupku. Tužitelji su u kaznenom postupku državni odvjetnik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj.

Postupanje radi ostvarenja ciljeva kaznenog postupka valja razdvojiti u cjelinu radnji prije potvrđivanja optužnice i cjelinu nakon potvrđivanja optužnice. Zatim, tu valja uzeti u obzir o kakvom se kaznenom djelu radi. Ako je riječ o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti, državni odvjetnik je tijelo koje u prethodnom postupku vodi postupak. Iznimno, to tijelo je sud koji provodi istragu na zahtjev oštećenika kao tužitelja i tijekom provođenja dokaznog ročišta.

Nakon podizanja optužnice ili privatne tužbe, tijelo koje vodi postupak je sud. Dakle, državni odvjetnik je u prethodnom postupku tijelo koje vodi postupak, a ne stranka kao u kaznenom postupku, tj. postupku koji se vodi nakon potvrđivanja optužnice. Za sve tri kategorije ovlaštenih tužitelja zajedničko je da su stranke u postupku. Državni odvjetnik je, osim toga, državno tijelo i upravo zbog toga on može u Zakonom predviđenoj mjeri poduzimati radnje koje drugi tužitelji ne mogu (mišljenje o prijenosu nadležnosti, žalba na štetu i u korist okrivljenika, dostava radi razgledavanja spisa i dr.).

78

Optuživanje tužitelj, prije svega, ostvaruje podizanjem (i zastupanjem) optužnog akta. Optužni akt je postupovna radnja tužitelja u kaznenom postupku koja sadržava zahtjev upućen sudu da protiv određene osobe, zbog počinjenja kaznenoga djela, provede raspravu i osudi tu osobu. Svrhe su optužnoga akta: 1. prenošenje predmeta u stadij rasprave; 2. određivanje optužbe, tj. okvira buduće sudske odluke (odluka suda se može odnositi samo na osobu protiv koje je podignut optužni akt i samo na kazneno djelo iz optužnog akta); 3. utvrđivanje predmeta rasprave i time punog ostvarenja načela kontradiktornosti.

107. Radnje okrivljenika

Okrivljenik u kaznenom postupku ostvaruje funkciju obrane. Pravo na obranu je temeljno Ustavom zajamčeno pravo. U funkciji obrane okrivljenik ima pozitivna (pravo na iznošenje obrane, na branitelja, predlaganja i sudjelovanja u izvođenju dokaza, osobne nepovredivosti) i negativna prava (uskratu iskaza, slobodu od ograničenja obrane).

Obranu okrivljenik može obavljati osobno (osobna ili materijalna obrana) ili putem branitelja (formalna obrana).

Značajan dio postupovnih propisa usmjeren je uređenju prava i dužnosti okrivljenika kao stranke, tj. postizanju “postupovne simetrije“. Zakon nastoji u tom području postići što veću jednakost između državnog odvjetnika (i drugog ovlaštenog tužitelja) i okrivljenika. Ipak, u stvarnosti nema jednakosti jer državni odvjetnik raspolaže s nesumnjivo većim mogućnostima od okrivljenika. Da bi umanjio utjecaj prednosti koje u odnosu na okrivljenika ima državni odvjetnik, zakonodavac nastoji urediti postupanje tako da državnom odvjetniku strogo ograniči prava državnog tijela u kaznenom postupku i da, gdje god je moguće, izjednači položaj obje stranke. Osim toga pri uređenju postupovnih pravila zakonodavac vodi računa o favor defensionis.

108. Radnje ostalih sudionika

Sve osobe koje sudjeluju u kaznenom postupku, osim razmatranih skupina njegovih subjekata (i branitelja koji nije subjekt, ali je posebno važan sudionik postupka), su ostali sudionici. Ostali sudionici sudjeluju u radnjama kaznenog postupka u skladu s ulogom koju imaju (svjedoci, vještaci, zapisničar, stručni pomoćnici). To su radnje suda ili drugog tijela koje poduzima radnju umjesto suda. Policijski službenik poduzima izvide, ali (kao istražitelj) i dokazne radnje pod uvjetima predviđenima Zakonom. Važnošću svog položaja ističu se žrtva i oštećenik.

79