KROLINŠKA I OTONSKA UMJETSNOST ARHITEKTURA U DOBA KAROLINGA I OTONA 

U umjetnosti ovog doba doživljavamo djela ozaren i duboke pobožnosti, goleme snage uobličavanja, znatnog zanatskom umijeća.  Preromanička arhitektura

Ostalo ja samo nekoliko desetina građevina u njihovom prvobitnom izgledu. Mnogo više je izgubljeno.  Arhitektura u Asturiji

U toku cijelog IX vijeka u Asturiji je došlo do procvata umjetnosti. Sačuvano je više od desetak građevina. Postoje bazilike pokrivene drvetom i dvorane s poluobličastim svodom. -katedrala u Ovijedu, crkva San Julijan de los Prado (Santuljano) – sagrađena je između 812-842. Kratak veoma širok bazilikalni naos sa otvorenom drvenom krovnom konstrukcijom. Golem transept polegao je ispred naosa, u pravoj liniji sa zidovima bočnih brodova. Na istoku su tri niska oltarska prostora sa bačvastim svodovima, sa zajedničkim ravnim završnim zidom. Interesantni su moćni stupcu naosa, naglašeni podnožjem i upornjacima. S polja su upadljivi veoma pljosnati krovovi. Građevinski dijelovi postrojeni su stupnjevito: bočni brodovi i aneksi, srednji brod, transept. Kitnjaste lizene poput potpornih stubaca raščlanjuju površine. Stupci nagovještavaju masivno građenje. Izrazito stupnjevit raspored i brižljiva obrada spoljašnjosti građevine ukazuju u istom pravcu. Zbijen izgled građevinskih dijelova u suprotnosti je sa starohrišćanskom tradicijom, iako je zadržan bazilikalni prostorni oblik naosa. Višepojasna slikana arhitektura sstubova sa gredana, zabatima i zavjesama, bez ikakvog je figuralnog elementa. -bazilika Teverga u Veldediosu – malih je dimenzija, a osvećena je 893. Sa potpunim bačvastim zasvođenjem sva tri broda stoje usamljena. Tijesno postavljeni potporni stupci podupiru svod i raščlanjuju zidove. -Naranko – za vrijeme vladavine Ramira nastale su dvije dvorane sa bačvastim svodom. Imaju dosta zajedničkih crta. Jedna je bila neka vrsta kraljevske dvorane, koja je u sebi spajala vidikovac i dvoranu za svečanosti. Naknadno je u njoj uređena crkva. Građevina je dovršena 848. i pokazuje usko, visoko uzdignuto i izduženo tijelo zidova, koje rasporedom otvora daje dvospratno zdanje. Nisko prizemlje je kao podrum. Poluoblica svoda raščlanjena je mnogobrojnim svodnim lukovima, a zidovi slijepim arkadama. U cjelini dekoracija je kitnjasta, a ne strogo konstruktivna arhitektura. -Santa Kristina da Lena – mnogobrojni stupci, poluobličasti svod glavne prostorije uspostavljaju očiglednu vezu sa Narankom. -San Miguel de Liljo – trobrodna je građevina, ali se jedva može uporediti sa tradicionalnim oblikom bazilike. Prostorija sa bačvastim svodom obrazuje brod. S polja se nad zatvorenim pravouglim zidovima bočnih brodova diže srednji brod, sa obje strane flankiran. Ne preglednost zdanja zbunjuje. Sve je tipično preromaničko i može se smatrati opštim obilježjem stila.  

Ranoromaničko neimarstvo u Katalonji Ovdje postoje malobrojne, ali datovane građevina. Upadljiva zajednička crta

svih ovih građevina su trobrodne dvoranske crkve, zasvedene sa tri uzdužna bačvasta svoda, postavljena iznad rastavnih arkada. Nema dakle visoko uzdignutog srednjeg broda sa prozorima. Svijetlost dopire sa zapadne fasade. Brodovi sa svojim bačvastim svodovima su jako razdvojeni. S polja, sva tri broda pokriva zajednički plitak dvoslivni krov. Stoga korpus tih crkava izgleda jako jednostavan. Tehnika građenja je lomljenikom. -Montbui – najjenostavnija je sa tri broda sa tri apside na istoku, a ima ravan zapadni zid. Pogupirači su zidani okrugli stubovi. -Sen-Marten-di-Kanigu – slična je. Ali, srednji brod je visoko izdignut. Stubovi imaju djelimično trbušaste monolitne trupove sa svojevrsnim kapitelima. Ova građevina ima veliki zvonik.-Roda – najbogatije je raščlanjena. Ima transept i hor sa hodnikom okolo. Stubovi su izdvojeni i postavljeni zrakasto. Ovdje postoji obilje pojava koje ukazuju daleko unaprijed: bogato i na spratove izvedeno raščlanjenje, diferencijacija podupiračam, podjela prostora na traveje, hodnik oko hora. -crkva sv. Mihaila u Kuksi – takođe pokazuje neobično bogat raščlanjen prostorni nacrt. Naos je bazilikalan, a srednji brod je pokriven drvenim krovom. Lukovi u zidu su potkovičasti. Srednji brod je na zapadu duži od ostalih. Na istoku je pravougani hor okružen pravougaonim hodnikom.   

Plošno raščlanjivanje pomoću lizena i lučnog friza - pojavljuje se istovremeno i u Kataloniji, na Rajni i Mezi. Lizena, zidna traka bez zaglavnog i nožnog dijela, jeste ranoromanički protivoblik antičkog pilasrta, koji sa bazom i kapitelom izgleda organski učinkovit. Ovaj oblik postaje obilježje ranoromaničog stila. -opatijska crkva u Ripolu – najveća je ranoromanička crkva u Kataloniji. Osvećena je 977. god. -Tarasa-San Miguel, krstionica – to je kvadrat unutra zaobljen, sa uzdignutim kvadratnim srednjim prostorom, poligonalnom apsidom i malenom kriptom. Četiri jaka stuba i četiri slabija između njih odvajaju središte od hodnika unaokolo.  Provansa, dolina Rone, jugozapadna Francuska

Sve građevine nastale su ne početku XI vijeka. Obrazuju prijelaz ka romaničkoj umjetnosti.  -crkva sv. Petra u Vijeni – to je poznoantička dvorana znatnih razmjera sa bogatim dvospratno raščlanjenim unutarnjim zidovima pomoću stubova. U X vijeku podijeljena je na tri broda pomoću dva reda vitkih stubaca od tesanika sa polukružnim lukovima.  Preromaničke dvoranske crkve u gornjoj Italiji -crkva sv. Stefana u Veroni – jednobrodna poznoantička dvorana pretvorena je u trobrodnu dvoransku crkvu sa drvenim pokrivačem. Empore u bočnim brodovima obogačuju izgled građevine. Ima niske poprečne krakove i dvospratni hodnik oko hora.

 Jugozapadna Francuska-Sen Ženerua – naos iz X vijeka bio je dvorana od jedva 12 metara širine i 15 m dužine, gotovo kvadratna presjeka. Kasnije su ugrađene dvije arkade sa stupcima, ali je ostao drveni pokrivačdvospratna pregrada arkada dijeli poprečno pravougaonu prostoriju od naosa. Hor predstavlja dvoranu zasvedenu sa tri paralelna bačvasta svoda i tri apside.   Kripte 

U Italiji ima mnoštvo značajnih kripti. Ona po pravilu sačinjava važan sastavni dio cjelokupnog zdanja. Počevši od VII vijeka mnoge crkve imaju kružne kripte. U njoj se nalazi grob svetitelja ili mučenika. Kripta do tada nije bila ništa više do podzemni hodnik. Njegov smisao pociva potpuno na vjerskim obicajima I potrebama.-kripta sv. Stefana u Bolonji – tu je jedna poprečni hodnik prema istoku proširen pomoću pet oltarskih udubljenja, od kojih je srednje u obliku krsta.

Klasični oblik kripte je dvoranska kripta, višebrodna, na slobodnim podupiračima zasvedena prostorija koja je, kao i druge vrste kripta, napola ili sasvim podzemno izgrađena. I ona polazi od apside ciji prostor ispunjava ,tek docnije zahvata I transept.U Italiji se cesto I u kriptama ,kao I u naosima ,upotrebljavaju stabla antickih stubova,pa I stariji kapiteli.Na taj nacin nailazimo na istu teskocu datovanja kao I kod bazilika. Jednobrodne crkve Među preromaničkim crkvenim građevinama su jednobrodne crkve jače istaknute. Ni u jednom slučaju one nemaju monumentalne razmjere. Ova prostrane dvorane pretvarane su diobom u trobrodne hramove. Crkve karolinškog i otonskog doba daleko su skromnijih dimenzija. Najpoznatiji jednobrodni tip karolinškog doba je tzv. troapsidna dvorana. Tri polukružne apside, poredane jedna do druge, otvaraju u istočnom zidu jednobrodne prostorije. -sv. Marija in Vale poznatu kao Tempijento Longobardo– vjerovatno je bila dvorska kapela. Njena četvrtasta glavna prostorija sa krstastim svodom okomita je i visoka. U istočnom zidu otvaraju se tri niska polukružna luka. Iza njih nisu apside nego tri pravougaone prostorije, čiji paralelni bačvasti svodovi počivaju na arhitravima i udvojenim stubovima.

Iz otonskog doba treba spomenuti malu skupinu zasvedenih krstoobaznih dvoranskih crkava. Gaco Veroneze,Bardolino,Setimo vitone i Spinjo,poslije 991. odreda pokazuju brod sa bačvastim svodom, niske poprečne krake na istočnom kraju, takođe pokrivene bačvasto, i uzano nisko oltarsko udubljenje. Pored zasvedene dvoranske crkve poznata je i na jugu crkva sa drvenim krovom. Poznat primjer je -crkva sv. Marija u Kastelseprio – poznata je po zidnom slikarstvu. To je malena dvoranska građevina sa drvenim krovom, pa i tri apside pokrivene su ravnim krovom.     

Centralna gradjevina u gornjoj Italiji i jugoistocnoj Francuskoj Najvažniji tipovi krstionica u gornjoj Italiji i jugoistočnoj Francuskoj su oktogon sa udubljenjima; rotonda sa kružnim hodnikom; građevina u obliku lista djeteline i «kvadrat» sa četiri podupirača. Oktogon sa udubljenjima –nisama-zastupljen je u mnogobrojnim primjerima.Ali oni odreda prpadaju poznoantickom vremenu ili se ipak moraju smatrati njegovim odjekom.Okrugle ili osmougaone gradjevine sa kruznim hodnikom ocuvane su u Ricu ,a poznate su u Marseju.Te Sv.Donat u Zadru zastupa ovaj tip.Centralne gradjevine u obliku lista deteline,sa tri ili cetiri apside grupisane oko cetvrtastog ili pravokutnog prostornog jezgra je sljedeci tip.-krstionica u Galijanu – dostiže vrhunac prostornog komplikovanja. Zidovi su s polja grubo građeni od lomljenika, šljunka i opeke. Obrazuju trupac sa četiri zaobljenja na uglovima, koja su uzajamno povezana. I krovovi su izvedeni kao povezana površina, i koje u sredini izbija osmostrana «laterna». U unutrašnjosti u sredini postoji okomit četvrtasti prostor. Dole se on sastoji od četiri apside, proširen u obliku lista od djeteline. Vjerovatno je pozni 10.vjek doba nastanka.- tip kvadrata sa četiri podupirača zastupa tzv.. kapela San Satiro u Milanu – sagrađena je oko 875. pripada poznokarolinškom dobu. Prostor prije svega kao da ima oblik krsta, sa bačvastim svodom nad kracima i osmougaojnom visokom laternom nad sredinom. Između apsida i udubljenja stoje stubovi, njih 12, i sa svoje srane obrazuju vijenac podupirača oko četiri glavna stuba.  Rim  Silna moć tradicije ranohrišćanske umjetnosti i bazilika sa stubovima, ispoljava se osobito upadljivo u rimskim crkvama. -San Đorđo in Velabro – sagrađena je 844. godine. Upotrijebila je antičke stubove raznog porijekla, tako da se podupirači i lukovi po visini i obliku smjenjuju bez ikakvog pravila. -Santa Marija ih Kosmedin – dva para pravougaonih stubaca prekidaju niz stubova i tako uvode ritmičku smjenu. -sv. Sofija u Beneventu – dovršena je oko 762. i bila je dvorska kapela beneventskog vojvode Arikisa. Ona je poligon sa kružnim hodnikom. Sv. Sofija je teško shvatljiva prostorija. Uski centralni šestougaonik okružen je sa šest antičkih stubova od mermera različite boje. Oni nose zaobljene lukove. Nad njima se diže šestostrano zasvedena laterna. Zasvedeni deambulatirij podijeljen je u dva kruga pomoću deset podupirača. Spoljnji zid je zvjezdasto prelaman. Samo tri apside na istoku i četvrtasto predvorje na zapadu pružaju izvjesnu orijentaciju. Stoje uvrnuti jednim šiljkom ka sredini. Šest stubova i deset podupirača spoljnjog kruga međusobno su povezani polukružnim lukovima. To daje zamršenu mrežu lukova. Unutrašnji šestougaonik upisan je u desetougaoik, a ovaj opet opasan dvanaestougaonikom čiji kraci počivaju na jednom krugu.  Skupina karolinških dvorana sa tri apside najgušće je rasprostranjena u Graubindenu,I tu je pored Tirola dobro sačuvano i nekoliko primjera. -Misatil na Albuli – veličanstveni prizmatični prostor ovdje djeluje još nesmanjenom snagom, potenciran do monumentalnog utiska što ga ostavljaju tri apside koje se uz

istočni zid dižu cijelom visinom. Prostrana nepodijeljena prostorija namjerno je uobličena tako. Osnovica apsida ja lako potkovičast oblik.Minster(Mister) je u sustini takodjer dobro ocuvan I cak se istice znatnim ostatcima fresaka.Mals u juznom Tirolu valja navest na trecem mjestu.    Anglosaksonsko neimarstvo u Engleskoj-tornjevi-zvonici Toranj Erls Barton–najbolje očuvano djelo preromaničkog i romaničkog graditeljstva u Engleskoj. Pruža sažet utisak o osobenostima ove umjetnosti. To je četvrtast zapadni toranj, koji djeluje moćno, uprkos ne velikim razmjerama. Na uglovima vidimo karakteristično uspravno ivično kamenje naizmjenično redano sa položenim pločicama. To je posebna vrsta obrade ivičnog tesanika. Četiri sprata obilježena su pločama vijenaca. Zidne plohe podijeljene su na po šest uskih, visokih polja, veoma tankim lizenama, u stvari kamenim trakama. Cijeli toranj nije zapravo nazidan već ispreden oblicima. Datovam je u X vijek. Erls Barton nije jedini, ali je daleko najznačajnijim najsvojevrsniji i najbolje očuvani primjer raščlanjenog tornja te vrste. DvoraneTipičan nacrt anglosaksonske male crkve jednostavan je kao i na kontinentu: jednobrodna pravougaona dvorana kao brod, na koju se na istoku nadovezuje uvučena četvrtasta ili pravougaona oltarska prostorija. Na ostrvu prostorija je neobično izdužena i osim toga okomita, uska i visoka. Otvorena krovna konstrukcija čini svoje da spriječi dejstvo zatvorenog sandučastog prostora, a da izazove utisak dva paralelna visoka zida. -Bradford-on-Evon – brod je visok poput tornja. S polja bismo pod uzdužno usmjerenim dvoslivnim krovom prije naslućivali višespratnu palatu nego jednu jedinu crkvenu prostoriju. Aneksi imaju poprečno postavljene dvoslivne krovove; tako se dobija krstast oblik spoljašnjosti. S polja se Bradford ističe lijepim zidom od tesanika, kao i veoma plitkom galerijom slijepih lukova koji okružuju cijelu građevinu na tri-četiri visine. Crkva je datovana u X vijek.  Bazilike Mada je anglosaksonsko naimarstvo pretežno zastupljeno jednobrodnim crkvama, ipak ima i nekoliko trobrodnih. To su bazilike sa stupcima. Zidu slični, uzdužno pravougli stupci od lomljenika nose poluobličaste svodove, jako naglašene sa dva koncentrična luka od rimskih opeka.  Preromaničko neimarstvo irske- poznaje jednobrodne kamene crkve najpristije gradnje i neznatnih dimenzija. To su pravougaone prostorije, djelimično sa plitkim oltarski prostorom, djelimično bez njega. U početku su zidovi bili bez maltera. Zato su s polja često ukošeni. Tu nema bogatijeg prostornog oblika. Zvonici uvijek stoje izdvojeni; okrugli su, često takođe ukošeni i izvenredno vitki,vise nalik na okrugao stubast beleg nego na toranj.Oni su uostalom jedino arhitektonsko obelezje koje je Britanskim ostrvima zajednicko u to drevno doba.Primjeri : Skeling Majkl i Inismare.Poznat je procvat irskih manastira u 6. i 7. veku. Znacaj sto ga je irska misija imala za evropsko kopno ogleda se u osnivanju njenih samostana: Liksej (615.g. ) Sen Galen ( oko 613.g.) , Vircburg (oo 615.g. ) cak i do Italije – Bobio.

Franačka državaAko smo do sad dobili pregled preromanickih spomenika uokrug Evrope,ostaje nam da razmotrimo srediste:drzavu Karla Velikog,postojbinu Franaka i dr germanskih plemena(izmedju Labe i Loare ) Merovinško neimarstvoOd Klodoviga do Pipna jedva da je očuvana neka građevina. Ali znamo de je postojalo merovinško graditeljstvo. Iskopavanja su donijela obilje osnovica crkava, većinom jednostavnih.

Poslije sredina VIII vijeka započinje niz očuvanih karolinških spomenika, pobjedonosno započet ulaznim trijemom manastira Lorš kod Vormsa.Manastir Lorš – nije poznat nijedan slučaj da ozidana kapija, uobličena kao antički trijunfalni luk, stoji pred izduženim atrijumom u srednjoj osi glavne crkvene građevine. Glomazni tesanik kojim je građena rimska trijunfalna kapija ovdje se pretvorio u površinu gizdavo obloženu pločama. Reljef kao da se smežurao; umjesto zidanih lukova preko njega se nižu trouglovi, gotovo «razigrano», u svakom slučaju «dekorativno». Veoma je karakteristično da ova građevina sadrži «unutarnju prostoriju»na gornjem spratu je kapela sv. Mihaila, koja je, kao ulazni trijem, prostorno uobličena. Očigledan je i utjecaj antičkih oblika raščlanjivanja. -Ahen – careva palatinska kapela. To je povremeno bilo sjedište carstva. Sagrađena je u godinama od 790. do 805. Podjednako je značajno i kao historijski spomenik i kao umjetničko djelo. Glavna prostorija «katedrale» je vitki osmougaonik koji je natkriven kupolom sa 14 m prečnika. Kupola tjemenom dostiže visinu od 31 metra. Po toj razmjeri ova unutrašnja prostorija djeluje istegnuto u poređenju sa dva i po stoljeća starijim San Vitaleom u Raveni, koji se poteže kao uzor. Djeluje kruto, tvrdo, jer je oganičena ravnim zidovima, dok se ravenski oktogon, sa osma velikih udubljenja, završava široko i meko. U Ahenu je čak i svod razbijen na osam strana. Nije građen kao okrugla kupola, nego kao «manastirski svod». Ahenska centralna prostorija ostavlja utisak tornja. Tu okomitost prostorije,njeno uglasto omeđenje, treba shvatiti kao «franačko» . Zidovi oktogona jako su probijani. Ima tri reda lukova, a četvrti prozore. Nisko prizemlje sa polukružnim lukovima na uglatim stupcima odvojeno je vijencem isturenim daleko naprijed. Iznad vijenca su ugaoni stupci sa visokim polukružnim lukovima. U visoke lukove ugrađena je čuvena ahenska rešetkasta arkada: dva puta po dva stuba jedni nad drugima. Oko oktogona se nalaze kružni hodnici. Donji hodnik je mračan i nizak. Unutarnjoj osmostranosti odgovara spoljašnja šesnaetostranost. Spoljašnjost katedrale pokazuje zidove od lomljenika sa ivicama od tesanika. U unutrašnjosti su stupci i lukovi građeni od čistog tesanika. Ahenski oktogon nije stajao izdvojen kao «spomenik». To je crkva. Imao je oltarsku prostoriju koja je na istoku bila dodana kao malen dvospratni pravougaoni prostor. Naspram njega ima tornju sličan zapadni dio - «vestverk» - koji dola sadrži predvorje, a bočno je preko dva okrugla stepeništa povezan sa oktogonom. U zapadnoj osi imao je otvoren pravougaoni atrijum. Polozaj I znacaj Ahena postaju jos jasniji ako uporedimo najznatnije dvorske kapele koje su nam sacuvane iz karolinskog doba medju kojima je:-Žerminji-de-Pre – to je jedna od najčuvenijih građevina karolinškog graditeljstva. Osnova je tzv. «kvadrat sa četiri podupirača». Podupirači su ovdje četvrtasti stupci. Dvanaest lukova iste su visine, ali pomalo potkovičastog oblika. Četiri prostorije na uglovima prekrivene su niskim kupolama, četiri «kraka krsta» dižu se bačvastim svodovima jače uvis i tako naglašavaju taj drugi oblik. Još više, kao četvrtast toranj, penje se srednji travej.

Crkva ženskog manastira u Esenu – katedrala, završava srednji brod na zapadu trostranom apsidom, koja tačno ponavlja sklop triju strana ahenskog oktogona. Nedostaje samo gornja zona zida sa prozorima.U sv. Mariji na Kaptolu u Kelnu – opet jednoj kanonickoj crkvi zenskog samostana, empora zapadnog tornja zatvara se prema brodu ponavljanjem ahenske rešetkaste arkade. Vestverk Vestverk u Korveju– to je karolinški vestverk u njegovom najbogatijem i najpotpunijem obliku. Crkva benediktinskog manastira iz karolinškog doba 844. više ne postoji. 873-885. dozidan je vestverk, koji je pretrpio mnoge promjene. Već u XII vijeku skresanj je njegov srednji dio, golem četvrtasti toranj. Zapadni tornjevi na uglovima su uzdignuti. Tako je od prvobitne građevine sa srednjim dijelom naglašenim jakim plastičnim akcentima postala veoma vitka, gotovo plošna fasada sa dva tornja. Izgled zgrade sa zapada moramo dopuniti otvorenim atrijumom. Zid vestverka, od lomljenika, bio je olijepljen. Bočni tornjevi bili su niži. Zapadni zid pomenutog srednjeg tornja nije bio u ravi prečelja, već znatno uvučen. U unutrašnjosti ,arkade stubaca ograničavaju četvrtasti prostor, čija četiri stuba nose svod. Svod obrazuju poluoblice koje se uzajamno presijecaju. Hodnici iza arkada koji ovu prostoriju prate sa sjeverne i južne strane prvobitno su bili pokriveni ravnim pokrivačem. Na zapadnim uglovima zavojite i bačvastim svodom pokrivene toranjske stepenice vode u vis, u glavnu prostoriju vestverka, na «hor sv. Jovana». Oltar na istočnoj strani jasno predočava da ulazimo u crkvenu prostoriju. Arkade stubaca sa polukružnim lukom, ali sada na dva sprata jedna iznad druge, okružuju kvadrat u sredini. Centula – jedini karolinški vestverk koji je očuvan u većim dijelovima.Od njega treba i poci pri razmatranju vestverka uopce. Jače nego u Korveju djeluje s polja oblikovanje skupine.Poprecne gradnje na istoku i zapadu,ovencane okruglim tornjevima na sredini,pracene okruglim stepenisnim tornjevima.Namjena vestverka:1.mnogostruko koristenje I pri carskim posjetama2.iskljuciva svrha kao “gostinjske crkve” za cara3.iskljucivo liturgijska upotreba4.ne svrha ili upotreba,nego simbolicno znacenje kao uzrokCrkva sv. Spasa u Verdenu – karolinška je crkva uz koju je dozidan u X vijeku vestverk. Čak i srednji toranj još stoji. Kao i u Korveju ostaje pitanje kakav je bio završetak s polja i iznutra. U svemu ostalom ispoljavaju se značajne analogije sa Korvejom: četvrtast srednji prostor, okružen sa tri strane sporednim prostorijama na dva sprata, sa stepenicama na zapadnim uglovima, na zapadu se graniči sa srednjim brodom manstirske crkve. Sv. Panteleon u Kelnu – jednobrodna crkva sa niskim poprecnim kracima pokazuje u nešto kasnijem vestverku pokazuje jasnu težnju za razbistravanjem prostornih odnosa, koja već uvodi ranu romaniku. Postojeća građevina predstavlja klasični slučaj otonskog vestverka. Postoji samo jedan velik četvrtast prostor koji se jednim velikim lukom otvara prema brodu. Dvospratne sporedne prostorije na tri slobodne strane podjednako su uobličene jednakim arkadama stubaca. Zahvaljujući tome sve djeluje pregledno, jasno i monumentalno.  

Docnija rjesenja zapadnog dijela gradjevina Od karolinskih I otonskih vestverka vode mnogostruke razvojne linije u arhitekturi rane I zrele romanike.Neke od tih gradnji zadrzavaju trostrani opasac tornjasto uzdignutog sredisnjeg kvadrata,ali celokupne odnose razbistravaju odustankom od ona dva tornja na uglovima.-Druge skracuju ili sasvim izostavljaju zapadni krak,tako da nastajepoprecna konstrukcija sa srednjim tornjem.-Neke opet zadrzavaju samo skupinu od tri tornja,ali vise ili manje odustaju od bogatijeg grupisanja unutarnjih prostorija(Bogorodicina crkva u Mastrihtu)Vestverk I tornjevi uopste izazvali su u novijem nauccnom istrazivanju upravo strasno interesovanje.I to nije nikakvo cudo:tu se vidi jedna arhitektonska tvorevina koja se izuzetno ne zasniva na ranohriscanskim,rimskim,sirijskim,maloazijskim prethodnim stupnjevima,nego ocigledno predstavlja zaista nesto sasvim novo,zapadnjacko.To su velelepna,izvanredno monumentalna zdanja koja srednjovjekovnoj crkvenoj gradjevini daju potpuno nov lik,drukciji pecat,daju joj nezamenjivo zapadnjacko obelezje.tu se vrsi preocenjivanje vrijednosti,sliku vise ne opredeljuju jedino bazilika I centralna gradjevina kao teme ranohriscanskog neimarstva,vec toranjska gradnja.Toranj se vise ne postavlja pored crkve,bilo gdje,vec se uklapa u crkvenu gradjevinu,komponuje zajedno s njom.Ne zadovoljavaju se jednim tornjem,okupljaju se dva,tri,cetiri do sest tornjeva,mimo svake celishodnosti.Oni ovencavaju I okruzuju crkvenu gradjevinu.Od 8. do 12. veka crkvena gradjevina sa vise tornjeva predstavlja arhitektonski ideal Sjevera.Vestverk je najraniji kompleksni pojavni oblik toranjske skupine koji nam je dokuciv.Pored njega stoji ahenska trotoranjska skupina.Četvrtasti zapadni toranj flankiran je sa dva okrugla stepenišna tornja koja se kao uzglobljena priljubljuju između njega i centralne građevine.gornji zavrsetak nije pouzdano utvrdjen.Jedna osobenost je velika nisa portala koja kao apsida zatrvara predvorje.Zapadno zdanje s tri tornja-Druge zapadne konstrukcije jace naglasavaju trotoranjsku skupinu .Strozu povezanost postigla je Bogorodicina crkva u Mastrihtu, gdje se stepenisni tornjevi pomeraju na sredinu bokova.Poprecno zapadno zadanje.kod zapadnog zdanja sa tri tornjai sa jednim tornjem element koji opredjeljuje gradnju jeste toranj.Ali ima I zapadnih konstrukcija koje naglasavaju poprecnu gradnju,koja takodjer nalazi pripremni oblik u vestverku.Najjasnije je to ispoljava u poznim primjetima npr. Sv.Panteleonu u Kelnu.Poprecno polozen gradjevinski korpus,nalik na transept,nosi toranj na sredini.Mnogostruke I mnogoobrazne si I inace kombinacije zapadnog transepta I skupine s tri tornja(donja saksonska),zapadnog transepta i stepenisnih tornjeva(Hildeshajm),zapadnog hora i zapadnih tornjeva(Esen,Rajnhau), zapadne konstrukcije i empore.Zapadne gradnje cesto imaju bocne empore.Esenasko zapadno zdanje – osvećena je 1052. Ostaju nepouzdani datuma nastajanja raznih dijelova građevine. Najbolje je očuvano zapadno zdanje, koje s polja ostavlja utisak toranjske skupine – osmougaoni toranj flankiran sa dvije male kule.Ali po funkciji to je zapadni hor,spojen sa dva bocna predvorja i emporama. Sad je rešetkasta arkada postavljena pred višespratnu, izvanredno zamršeno građenu emporu. Zapadno zdanje u docnijoj Francuskoj-Veliki broj zapadnih zdanja sa tornjem ili tornjevima gomila se u Istocnofranackoj Drzavi.U Zapadnofranackoj Drzavi znamo doduse za karolinske vestverke,ali od njih nije sacuvano gotovo nista.I otonsko razdoblje tu je slabo zastupljeno.ali ako pogled bacimo napred ,I bogato stvaralacko doba ranoromanickog I poodmaklo-romanickog neimarstva,nailazimo I tu navelika zapadna zdanja.Karolinse I otonske centralne gradjevine sluze u posebne

svrhe.Predanje potvrdjuje da su vestverk imale mnoge velike katedrale I opatijske crkve.ali kako su izgledale same te crkve,kakv je oblik imala “normalna” katedrala,opatijska I kanonicka crkva u karolinskoj ,u otonskoj drzavi?Karolinske bazilike-Među mnogim karolinškim bazilikama u Franačkoj državi dvije najpoznatije,koje jos postoje, su: Stajnbah i Zelingštat.  Štajnbah u Odenskoj šumi – zagradio ga je Ajnhard. Dovršen je 827. Crkva je u rusevinama,ali je i u ovom stanju je jedna od najpouzdanijih po vremenu datovanih karolinskih bazilika.Potpuno je očuvan srednji brod dug 17 metara. Gotovo je četvrtast u presjeku.Veliki četvrtasti stupci od opeke rimskog formata nose polukružne pregradne lukove; bočni brodovi su porušeni, a arkade danas zazidane. Na istoku se otvara velika polukružna apsida prema srednjem brodu, a u zidu iznad njenog luka nalaze se dva okrugla prozora. U ovom istočnom dijelu oba pregradna luka su veća, jer se graniče sa dvije susjedne prostorije, koje takođe imaju apside. Ove prostorije s polja djeluju kao transepti, jer su isturene ispred linije bočnih brodove i nose poprečno usmjerene dvoslivne krovove. Ispode istočne polovine crkve nalazi se dobro očuvana kripta krstaste osnove. Treba napomenuti da nije izabran najjednostavniji oblik bazilike sa ravnim završetkom zida na istoku i zapadu i jednom apsidom srednjeg broda, nego komplikovaniji sklop prostorija.Za takav sklop karakteristicni su prije svega niski poprecni kraci(bocni horovi) koji se u karolinskom neimarstvu nalaze vise puta. Važno je napomenuti da je ova građevina sa stupcima. Stubac , to je jedan dio zida, postojan, čvrsta masa. Zid što ga on nosi zatvara prostoriju. Stubovi zahtijevaju kratka odstojanja. Arkade na stupcima, i kad su stupci uski, izgledaju kao da su u mnogo jačem uzajamnom odnosu. Gdje je stubac,tamo je put ka romanickoj cvrstini zida.U Štajnbahu se naslućuje put koji vodi ka romaničkoj masivnosti, koju on svakako nema. -Zelingštat – sagrdio ju je takođe Ajnhard 828.g.Dvaput je veća od Štajnbaha. Nije dobro očuvana. To je bazilika sa stupcima, ali znatno duža od prethodne. Na zapadu,gdje se sada dize novoromanicki par tornjeva,postojao je samo jednostavan završni zid, dakle takozvana bazilikalna ili presječna fasada sa portalima. I spoljašnjost je sasvim jednostavna. Prvobitno je bio cjelovit transept, poprijeko isturen ispred naosa, otvoren poprečnim lukom prema srednjem brodu, ali nije uzdužnim lukovima čvrsto spojen s njim. Ovdje se na istočni zid transepta nadovezivala polukružna apsida. Transept je izmejenjen ugradjivanjem poznoromanickih stubaca u cetvrtastom prostoru na preseku brodova,radi podizanja osmougaonog tornja.Slicno kao niski poprecni kraci i cjelovit poprecni brod obelezen je time sto nema cvrste povezanosti sa naosom,ni konstruktivno ni prostorno.Sv. Justin u Hehstu – naos ima karolinške kapitele na stubovima. Upečatljiva unutrašnja prostorija, inače loše prezidane crkve, izrazito je okomita da mnogi istraživači ne mogu da vjeruju da je tvorevina karolinškog graditeljstva. Niski poprečni kraci, izdvojeni kvadrat na presjeku, sasvim bi odgovarali karolinškoj građevini. Transept I kvadrat na presjeku broad-Zajednička crta gradnje istočnih dijelova razmatranih bazilika je to što nema presjecanja uzdužnih i poprečnih prostorija. Nema pravog kvadrata na presjeku brodova, pa prema tome ni čvrste povezanosti.

Najveći dio tvorevina Karolinškog graditeljstva, i baš one sasvim velike crkve, potpao je u nepovrat. Nijedna od njih ne može se pouzdano rekonstruisati sa svim važnim crtama. Na osnovu skica može se pretpostaviti da je bilo građevina sa dvostrukim horom, sa apsidama na istoku i na zapadu. Čuveni plan manastira

Sankt-Galena jedan je od glavnih oslonaca za to. Ta karolinško doba utvrđeno je postojanje cjelovitih poprečnih brodova u svim zemljama tadašnje Evrope niski poprečni kraci izgledaju kao osobenost franačkih oblasti. Gradnja na stupce i zapadna zdanja, prije svega vestverk, a vjerovatno i crkve sa dvostrukim horom, jesu jasni znaci koji skupa ukazuju na otonski i romanički razvoj.  Građevine sa ravnim pokrivačem u otonsko doba

U ovoj oblasti gotovo isključivo prepoznajemo područje raspostranjenja vestverka. Ovdje u naosima vlada stepeničasti prostorni oblik bazilike, koja sve više razvija u suprotnostima bogat stepenasto okomit prostor. Dok na jugozapadu Evrope bačvasti svod već u to doba postaje opšte uobičajen, dok na jugu ranohrišćanska bazilika na stubove ostaje pretežni ideal, ovdje se priprema romanička mnogočlana masivna gradnja; ovdje i dalje vlada ravna drvena tavanica, tj. otvorena krovna konstrukcija i sa njom strogo sandučasta prostorija.  -Gernrode –ženski manastir u Gernrodeu. Sačuvan je u glavnim djelovima. To je djelo velikog bogatstva oblika i izuzetnog umjetničkohistorijskog značenja. Srednji brod je kratak i širok. Naos iznenađuje uzdužnim emporama iznad bočnih brodova.Fascinirani ritam rasclanjuje dva uzduzna zida. Svaki od dva uzdužna zida je probijen lukovima sa tri sprata. Četiri niska i široka pregradna luka bočnih brodova odvaja stubac, postavljen između dva stuba u dve skupine. Uprkos mnogostrukom probijanju uglavnom je sačuvana povezanost zidne površine, jer su zadržane visoke zidne trake između arkada. Tako nastaje igra plohe i otvora, podupirača i lukova. Na istoku je postojao cjelovit transept.empora izvanredno obogacuje bazilikalni prostor Gernrodea.Na spoljašnjosti transeptu drži ravnotežu četvrtast toranj nad zapadnom emporom.Stupnjevito građen sklad između usprevno postavljenih i položenih građevinskih dijelova ovdje nam prvi put sasvim jasno izlazi pred oči i u naprijed ukazuje na romaničko neimarstvo.Osim Genrode u donjoj Saksoniji poznati su, ali slabije očuvani primjeri bazilike sa emporama: sv. Krst u Hildeshajmu i crkva na Mincenbergu kod Kvedljndurga.Ali u Šampanji postoje tri srazmjerno dobro očuvane građevine tog tipa: Vinjori, Sen-Remi u Remsu i Montje-an-Der. U Normandiji se zatim nastavlja ovaj niz.Crkve u donjoj Saksoniji i Šampanji su veoma slične, i to ne samo po tipu, nego i po bogatoj, lakoj prozirnosti prostorne slike.Vinjori –predstavlja poseban slucaj. Ovdje empori nedostaje pod. To je dakle tzv. prividna empora. U srednjem brodu dobiva se isto dejstvo kao kod pravih empora,ali ono je tako reci vjestacki stvoreno,bez odgovarajucih elemenata u prostornom nacrtu.-Sen-Remi u Remsu – svojom veličinom nadmašuje Gernrode i ostale bazilike s emporama. Djeluje veličanstveno kao katedrala. Visoki transept je daleko isturen i sa svoje strane izveden trobrodno i bazilikalno. Raščlanjivanja je bilo samo s polja. Sada to više nisu potporni stupci ili lizene, već tanki polukružni podupirači. Vjerovatno je postojalo jos vise gradjevina ovog tipa bazilike sa emporama.Ali pouzdano znamo samo za ove tri u donjoj Saksonskoj I tri u Spaniji.Porijeklo i svrha empore-Kod bazilika se emporama postavlja se, pored pitanja o korišćenju i pitanje porijekla. Vizantija poznaje emporu kao sastavni dio svojih centralnih građevina. Ahen je ima takođe nad deambulaorijumom. U vestverku i drugim zapadnim konstrukcijama empore su pravilo. Čak I transepti su ponegdje puni empora,ili se u najmanju ruku empore ugradjuju u njihov glavni zid.Sv.Mihailo u Hildeshajmu najpoznatiji je primjer takve gradnje.

-sv. Mihailo u Hildeshajmu – gradnju je zapoceo cuveni episkop Bernvard 1010.g, a završena je 1033. godine. Pruža karakterističnu sliku otonske «crkve-zamka». Visoki sandučasti srednji brod razapet je između dva podjednako visoka i podjednako uobličena transepta. Ukrštava se s njima u dva izdvojena kvadrata. Zidovi srednjeg i poprečnih brodova međusobno su povezani lukovima. Tako nastaje povezanost svih uzajamni odnosa. S onu stranu poprečnih brodova nastavlja se srednji brod prema istoku i zapadu i završava se sa po jednom polukružnom apsidom. Srednji brod se sastoji od tri kvadrata, koji se prostorno ne mogu opaziti, ali su nagovješteni smjenjivanjem podupirača. Na uglovima tih kvadrata stoje stupci a između njih na jednakim odstojnjima po dva stuba. Ovo još nije građevina u zrele romanike, nego iz prvih vremena njenog nastajanja, ali sa mnogo početnih oblika. Bočni brodovi su niski i široki, znatno širi od polovine srednjeg broda. Kvadratna shema ovdje još nije prodrla. Zapadni hor ne leži u istom nivou sa naosom, osjetno je uzdignut nad podzemnom kriptom. Ova stupnjevitost poda je osobito karakterističan element preromaničkog i romaničkog uobličavanja prostora. U tjemenu apside hodnik ima jedan portal. Mada su transepti jednako građeni, horovi imaju različite oblike. Stepenice se nalaze u vitkim okruglim kulama, koje su s polja isturene, a stoje ispred sredine glavnih zidova poprečnih bordova. Tako se i s polja postiže naglašavanje mnogočlanog tijela crkve, koje u znatnoj mjeri odgovara unutarnjem prostornom nacrtu, osim kula. Dva tornja, zajedno sa tanseptima, stepenišnim kulama i horovima sazdaju kubičnu, bogato raščlanjenu, dvostožersku spoljašnju pojavu koja je od tada presudna za velike romaničke katedrale. Otonske katedrale- Crkva sv. Mihaila sa 73 m dužine ravna je samo najmanjim otonskim katedralama. Istaknuta uloga koju ova crkva igra i historiografiji njemačke umjetnosti opravdana je kvalitetom gradnje. Sve ostale episkopske crkve bile su znatnih razmjera, imale krstoobrazne, djelimično dvohorske nacrte, većina ih je bila sa tupcima, i možemo ih zamisliti kao bazilike s drvenim pokrivačem. Isto tako upečatljivi su snažni pilastri i vijenci na okruglim tornjevima. Bazilike sa stupcima- Osim ovih katedrala sa ravnom tavanicom, postoji veoma veliki broj ravno pokrivenih bazilika iz romaničkog doba iz kojih se moze izdvojiti sloj ranijeg nastanka.-Ciflih na donjoj Rajni – kanonička crkva.Osim sv. Mihaila iz Hildeshajma, do kraja otonskog razdoblja jedva da ima primjera koji bi zaista bio neosporan. To stanje se mijenja tek u prvim decenijama vladavine Salijevaca.Uz opšti izgled crkve sa istočni i zapadnim dijelom, oblik naosa svakako najviše određuje utisak, a tu je opet pored proporcije-i postojanja sprata sa emporama- luk najvažniji dio.I u otonsko doba imamo naporedo u čistom vidu građevine sa stupcima i bazilike sa stubovima,uz njih crkve sa smenjivanjem podupiraca raznih oblika,koje su u poznootonsko doba prvi put moze pouzdano utvrditi. Ne treba zaboraviti zidani okrugli stubac, koji nije istovjetan na sa stubom ni sa četvrtastim stupcem, na kojeg smo već nailazili u Kataloniji. U današnjem spomeničkom fondu iz otonskog doba, sjeverno od Alpa, bazilika sa stubovima isto je toliko rijetka kao i u karolinškom razdoblju. Vec je pomenut Sv.Justin u Hehstu.Treba istaci-Obercel na Rajhenauu – jer tu su srednji brodovi sačuvali svoju fresko dekoraciju i tako najbolje prikazuju plošnost preromaničkog zida. Ove građevine imaju jake stubove čiji kockasti kapiteli ne dopuštaju da se pojavi sumnja u romanički stilski stav.

Smjenjivanje podupirača - Preostaje nam jos da razmotrimo smjenjivanje podupiraca koje u oba svoja oblika,sa po jednim ili sa po dva stuba između stubaca unosi snažne akcente u red podupirača.To treba shvatiti s jede strane kao ritam,a s druge kao pojacanje. Parno smjenjivanje stubova podupirača u Hildeshajmu našloje mnogostruka podražavanja u široj donjosaksonskoj okolini, tako da se može prosto označiti kao donjosaksonsko. Oltarski prostor i hor - Zapadnjačka sakralna gradnja, naprotiv, u sve jačoj mjeri dovodi prostorije u neposrednu uzajamnu vezu.Mozemo pratiti vise “razvojnih linija”.Najprije se izmedju apside I naosa odn. Transepta utiskuje neki medjuprostor,koji je vecinom kratak.Vec Štajnbah istura apsidu izvan linije istočnog zida transepta još jače na istok i tako postiže stupnjevitost apsida, bar u spoljnjem izgledu. Otonske građevine izdvajaju ovaj «horski travej» pomoću segmenata i lukova; u Gernrodeu iz toga već nastaje horski kvadrat.Drugi postupak je podizanje nivoa. Apsida ili cjelokupni horski prostor se diže, a pristup se omogućuje preko stepenica ili čak stepeništa.Vecinom je ovo povezano sa gradnjom kripte ispod hora. Sklonost diferenciranju nivoa osjeća se uopšte svuda i ona određuje kao važan nagovještaj mnogodjelno prostorno rješenje otonskih crkava. Oba ta koraka u daljem razvoju :isturanje apside I gradnja kripte vec se vide na planu Sankt Galenskog manastira.Jos jedna razvojan linija uocava se u množenju apsida. U Štajnbahu ih ima tri. Deambulatorijum - U decenijama oko 1000. godine može se uočiti lijep motiv kružnog hodnika oko hora – deambulatorijuma. Bočni brodovi dovode se u polukrug oko apside. To je završetak i kruna razvoja. Karolinško i otonsko graditeljstvo nije isključivo težilo sve većoj raznolikosti i sve višem bogatstvu pojave,stavise pocetci najveceg uproscavanja koje se uopce moze zamisliti-sasvim ravnog zavrsetka hora.(takvo rjesenje imamo u crkvi Cifliha).Kripta - Crkvu u crkvi. Ili bolje rečeno ispod crkve, obrazuje kripta,koja je izgradila cijeli niz varijanti.Najraniji oblik, kružna kripta sa ispovjedaonicom ispod apside, često se nalazi u karolinško doba i sjeverno od Alpa.Jedna varijanta nastaje kad hodnik vise ne prolazi u polukrugu oko apside,vec dvaput prelomljen pod pravim kutom obilazi horski kvadrat. Pored kružna kripte susrećemo na karolinškom području više puta i tzv hodničku ili potkopnu kriptu, sistem hodnika koji se ukrštaju pod pravim uglom. U Sen-Medardu u Soasanu hodnici se množe, idu naporedo, visina i širina im se mijenja.Najrasprostranjeniji oblik kripte su dvoranske kripte. Sada umjesto hodnika postoji jedan jedini, zasveden i podupiračima podijeljen prostor. Za prostorni utisak dvoranske kripte važno je obrazovanje svoda, jer svodovi su u kripti mnogo bliži posjetiocu nego gornjoj crkvi, često neposredno nad glavom. I u dvoranskim kriptama ima bačvastih svodova. Kripta se uopšte upravlja prema obliku, crtežu osnove i prostornom rješenju gornje crkve.to se najjasnije uocava kada se opisani system podupiraca I traveja nametne apsidi.Jer onda nastaju trouglasti I trapezasti traveji sa odgovarajucim nejasnim oblicima svoda.Ako je oltarski prostor gornje crkve cetvrtast,u kripti nastaje idealni oblik kvadrata sa cetiri podupiraca. Zemljište ispod apside pretvara se u prostor, uobličen podupiračima i svodom. Ponekad se kripta pretvara u pravu pravcatu donju crkvu. U razvojne linije sto vode ka dvoranskoj kripti spadaju neke koje jos nismo pomenuli: tu je najprije tzv vestverk-kripta,prizemna prolazna prostorije u karolinskom »potpunom vestverku» (Korvej).Spoljasna kripta-Sen-Deni kod Pariza vec pokazuje kakve razmjere moze da primi prostorna celija dozidana sa istocne strane uz kruznu kriptu.

Jednobrodne crkve – Vec i najjedostavniji oblik crkvene građevine na Zapadu pokazuje višestruko izloženu mnogoobličnost. Kao poznootonske crkve ovog tipa poznate su sv. Panteleon u Kelnu i sv. Patrokle u Sestu. Sve te crkve imaju sa istočne strane dograđene anekse nalik na poprečne krake. Treba kao najpoznatiju varijantu spomenuti «dvoranu sa tri apside», gdje tri apside jedna do druge i prilično iste veličine daju arhitektonsko dostojanstvo i svečan izgled visokoj i prostranoj, ponekad velelepnoj dvorani. Najcistije ocuvana gradjevina je Mistel.Gradnju manstira karolinškog i otonskog doba poznajemo gotovo samo posredno.Nacrt manstira Sankt-Galen – upoznaje nas bar sa jednim idealnim slučajem crteža osnove. Ovdje vidimo pravougaoni zasvedeni hodnik oko manastirskog dvorišta, okružen zgradama za fratre, neposredno naslonjen na crkvu koja nadvisuje sve. Sve je uklopljeno u strogi sistem pravougaonog oblika. U ovoj sistematici počiva i analogija sa karolinškim palatama. I otonske palate poznajemo samo u njihovom crtežu osnove. Ali, u profanoj gradnji moramo računati sa značajnim arhitektonskim dostignućima, kako to pokazuju ostaci karolinškog atrijuma u Ahenu. S polja i iznutra bile su olijepljene i islikane, krovovi su bili drkčiji nago što ih danas vidimo, većinom ravniji i daleko istureni. Drvene nadgradnje i tornjevi vjerovatno su odigrali znatnu ulogu. Unutrašnjost nije bila uobličena kao uzorno-pregledna arhitektura, nego u mnogim slučajevima razdijeljena pregradama, opremljena oltarima i amvonima. U ovom je razdoblju u prostranim oblastima Evrope pretežno vladala drvena gradnja. Često su čak i zamkovi i o odbrambena utvrđenja građeni od drveta. I znatan dio crkava je bio od drveta. Bilo je jednobrodnih i višebrodnih crkava, i to sa izdvojenim oltarskim prostorom.

Neimarstvo otonskog doba najtješnje je povezano sa slijedećim razdobljem Salijevaca. Mi čak i pojam otonskog u arhitekturi uglavnom izvodimo na osnovu građevina koje su nastale u toku salijskog razdoblja.    Karolinska umjetnost Slikarstvo u karolinško doba 

Očuvani spomenički fond iz vremena karolinške carevine mogao bi da nas navede na pomisao da su tzv. sitne umjetnosti bile stvarni nosioci umjetnosti toga vremena.

Prema knjževnim ukazivanjima može se pretpostaviti da su svi karolinški hramovi od značaja bili ukrašeni zidnim slikarstvom. Mnogobrojni sačuvani natpisi slika izvještavaju o tematskom krugu velikog karolinškog slikarstva. Otuda saznajemo da su mu veći ciklusi slika bili dobro poznati, odgovarajući rimskim, odnosno italskim uzorima:hristoloski,ali I starozavetni pa cak I hagiorafski ciklusi,kakvi se u minijaturnom slikarstvu nalaze samo kao nagovjestaji. Neočekivano mnogobrojna su i svjedočanstva o rasprostranjenom njegovanju profanog zidnog slikarstva. Za carsku palatu u Ingelhajmu posvjedočen je obiman slikarski ukras. U kapeli palate nađene su slike iz Starog i Novog zavjeta, u palati je slika Karla Velikog bila uklopljena u cijeli niz prikaza paganskih i hrišćanskih vladara. Karolinški umjetnici koji su stvorili sva ta djela ostali su anonimni. Kao osnovna funkcija slikarskog ukrašavanja crkve može se smatrati njegova kvazi-sakramentalna

funkcija, a zatim dostojanstvo slike koja prema «Libri Carolini» počiva prvenstveno u njenom čitljivom značenju.  Mozaici

Bez sumnje je odgovaralo težnji Karla Velikog za «rimskom»carskom reprezentacijom što prva crkva carevine, 804. dovršena kapela ahenske palate, nije bila ukrašena zidnim slikarstvom nego skupocijenim mozaičkim radom. Prvobitni mozaik u kupoli prukazuje Hrista na prijestolu u mandorli, između 24 starca. Pokazuju prilično zreo stupanj karolinškog slikarstva.

Za neke druge crkve karolinškog carstva posvjedočene su slike u apsidi sa Hristom na prijestolu. -mozaik u dvorskoj kapeli Žerminji-de-Pre – sagradio je Teudulf. Za ovaj karolinški mozaik može se odrediti ikonografska ograničenost, kakva je pretpostavljena za slikarski ukras ahenske kapele. Slika raja u svodu prednjeg hora na žalost je propala, osim nešto malo ostataka. Dobro očuvana slika u apsidi pokazuje kovčeg zavjeta sa dva mala heruvima i dva velika anđela sa strane, na zlatnoj osnovi sa purpurnim, plavim i tamnosmeđim tonovima.Osim nekoliko spansko-islamskih ornamentalnih motiva u okviru,vejrovatno se I za mozaik u Zermenji-de-Pre moze ukazati na starije rimske izvore.

Vrijedno je pomena da početkom IX vijeka i u samom gradu Rimu začudo oživljava mozaička crkvena umjetnost.Vrhunac dostize ukrasavanje bazilike Santa Prasede(mozaici u apsidi,na slavoluku,te u kapeli sv.Zenona) ,te eksedra u Lateranskoj palati(likovno-politicki znacajni portret Karla Velikog kraj nogu aposotla Petra). Ovi rimski mozaici ističu hijeratični stil obilježen grafičkim elementima, prema kojim slika u Žerminiju izgleda življa i punokrvnija. Vizantijski utjecaj osjeća se i ovdje kao i tamo, u različitom prelamanju.  Zidno slikarstvoI njegovanje zidnog slikarstva kao da je u karolinško doba i u Rimu dobilo svježe podsticaje,iako se oni u sacuvanim djelima ne objelodanjuju toliko jasno. Znatna svjedodžbena vrijednost pripada ostacima fresaka u donjoj: -crkvi San Klemente – «Strašnom sudu» i «Vaznesenju». Dostojanstveni likovi tih slika, obilježeni grafički čvrstim crtežom, mogu se smatrati tipično rimskim. I u daljoj okolini Rima nalaze se tragovi karolinškog slikarstva.

Kod zidnog slikarstva u San Satiro, Milano i San Salvatore, Breša, datovanje se koleba. Veze sa freskama Santa Marije u Kastelsepriju, djelima visoke umjetničke vrijednosti i izrazito vizantijskog obilježja, ponovo dokazuju široku i trajnu tradiciju freskoslikarstva u Italiji. Opatija u Misteru – nalazi se u oblasti alpskih prevoja. U crkvi sv. Jovana čuva najveći ciklus karolinškog zidnog slikarstva velikog obima i neprocjenjivog umjetničkohistorijskog značaja. Pri obnovi je objelodanjen dekorativni sistem sa okruglo 100 slika, koji prekriva sve zidove crkve, jedini primjer potpuno islikanog karolinškog hrama božjeg. Ikonografski program širokog je raspona: u apsidama «Majestas», flankirana sa «Traditio legis» i jednim velikim krstom u medaljonu. Iznad njih «Vaznesenje»; 20 slika iz povijesti Davida i Avesaloma u najvišem pojasu, ispred njih tri reda sa najobimnijim novozavjetnim ciklusom iz karolinškog doba (48 prizora). Zapadni zid zauzima monumentalan «Strašni sud». Kolorit je gotovo monoton, opredjeljen raznim crvenkastim prelivima, ali ima i zelene, plave i crne boje. Fizionomije, držanje tijela i

cijeli sklop slika su prije stereotipni, psihičke crte se gube. Njihov krakater,,vezan za tradiciju,dopusta zakljucak da je karolinsko zidno slikarstvo nastavilo jedno predanje.To potvrdjuju ostaci slika u sv. Benediktu u Malsu – zajedno sa ostacima štuka, apsidalni zid mogao se dobro rekonstruisati. Hristos među anđelima u srednjoj apsidi, flankiran svecima u bočnim apsidama. Gornji završetak sačinjava friz od polufigura. Prije svega značajne su figure donatora sa obje Hristove strane, jednog duhovnika i jednog svjetovnjaka. Na zidovima broda nalaze se ostaci jednog starozavjetnog ciklusa.Zidnom slikarstvu Mistera i Malsa, predstavniku «Renovacione» umjetnosti koja nosi pečat italskih uzora, stoji nasuprot jedna srazmjerno varvarska umjetnost u -freskama crkve sv. Prokula u Naturnu – osobito dobro su očuvani likovi u trijunfalnom luku i prizri iz djela apostolskih na južnom zidu. Umjetničkohistorijski značaj ovih fresaka možda leži upravo u tome što su one predstavnici jedne umjetnosti gotovo još netaknute karolinškom «renovacijom». Novo karolinško slikarstvo moralo je u najčistijem obliku da dođe do izražaja u istočnofranačkim oblastima. Osim pomena u pisanim izvorima, sačuvani su na mnogim mjestima tragovi zidnog slikarstva. Npr. u Kelnu i u velikoj bazilici u Loršu, pored fragmenata figura koje stilski podsjećaju na dvorsku školu, valja pomenuti ostatke slikarskog ukrašavanja prostora u «solarijumu» ulaznog trijema. Rekonstrukcija pokazuje slikanu arhitekturu u vidu paviljona. U ovoj iluziji otvorene terase čovjek se osjeća bliže klasičnom ukusu ranokarolinške umjetnosti nego igdje drugo.  Vestverk opatijske crkve u Korveju – Na gornjem spratu nađene su figurativne predstave rađene kao skice, od kojih one bolje očuvane ukazuju na mitološku temu: Odisej u borbi sa zmijolikom Skilom koju su vec drevni crkveni oci istumacili u hriscanskom smislu.Ono doba nije polagalo samo na klasicni umjetnicki ukus nego jos vise na hriscansko poimanje antickih slika i oblika.

Najbolje očuvana skupina karolinškog zidnog slikarstva u Njemačkoj nalazi se u -freskama kripte sv. Maksimina u Trijeru – okupljene su oko oltara čiji zadnji zid zauzima slika raspeća. Dobro su očuvani likovi pratilaca: Marije, Jovana, Longina i Stefatona. Na svodu su bili naslikani proroci, evanđelisti i dr. likovi u okviru slikane arhitekture. Stil likova karakteriše odsječen linearni sklop uz škrte pokrete,kolorit pretezno okerast.U zapadnoj drzavi moze se posvjedociti samo jedan dobro ocuvani primjer karolinskog zidnog slikarstva- freske u kripti Sen-Žermen u Oseru – obuhvataju nekoliko lineta, sa prizorima iz žitija sv. Stefana i dva simetrična idealizovana portreta dvojice sv. episkopa. U umjetnickom smislu pokazuju karolinško zidno slikarstvo na vrhuncu: vezivanje za arhitekturu, izražajna snaga koja manje uobličava plastično a više se razvija iz same plohe, organsko uklapanje u bogat vegetabilan okvir. Sa ovim slikama se osjećaju i prvi nagovještaji plošnog slikarstva kakvo je karakteristično za pozno doba zapadnofranačkih Karolinga.Teznja za ozivljavanjem hriscanske antike bila je zahvatila cijelu karolinsku drzavu(od Ahena do Rima).Ali slicnom teznjom obiljezena je i umjetnost na dvoru Austrije(u sjevernoj Spaniji).Tu je islikanacrkva San Julijan de los Prados (Santuljano) u Ovijedu,ali bez figuralnih predstava.Kao sredisni ikonografski motiv ponavlja se vise puta velik ukrasen krst izmedju stubova.Drzava Austrija ne samo vremenski karolinskoj drzavi,ona je s njom bila vezana I politicki,teoloski I umjetnicki mnogim uzajamnim odnosima.U 10.v istice se i islamski uticaj. 

Minijatura Karolinška «renovacije» bila je najprije umnogome literarni, na «knjigu»

oslonjeni proces. Težnja za autentičnim tekstovima ne može se odvojiti od nastojanja da se oni umjetnički uobliče. Obim i visoki stupanj sačuvanog uzdižu karolinško rukopisno slikarstvo do posebnog značaja. Iza obilja umjetnički opremljenih rukopisa uvijek se osjeća lik cara Karla kao moćne pokretačke sile. U ahenskoj dvorskoj biblioteci bila je sakupljena «za jedan ljudski vijek najveća zbirka knjiga Zapada». Dvorska skola sa svojom turbo scriptorum bila je uzr i podstrek za mnoge svjetovne i crkvene velikase.

Srednjovjekovna minijatura dobija svoje obilježje iz odnosa teksta, ukrasa i slike,otud proizilazi i njena tematika. Tekst dostiže vrhunac u slikarski oblikovanom inicijalu, naspram kojeg se stavlja lik svetog autora. Povezivanje slova i ukrasa jeste gotovo kultni postupak. U inicijalu prije svega djeluje ostrvski utjecaj. Iz antika i iz Sredozemlja preuzeta je organski tjelesna, čovjekolika slika. Stoga treba pretpostaviti da su na karolinškom dvoru djelovali kao umjetnici sa ostrva tako iz Italije i Vizantije. Nastaje novi način prikazivanja ljudskog lika prema antičkom mjerilu jasno uočljiv, kao presudni doprinos karolinškog slikarstva. Pri tom je krug slika najprije veoma ogranicen.Knjige evandjelja se ogranicavaju u sustini na prikazivanje autora I “Maiestas Christi”.U svega nekoliko slucajeva prihvaceni su drugi motivi.U karolinškoj iluminaciji rukopisa očigledno su slabo njegovani ciklusi novozavjetnih slika. Pored religioznog njeguje se i profano likovno blago, prije svega u naučnim rukopisima.U tehničkom pogledu karolinška iluminacija daje prevagu slikanju neprovidnim bojama(dvorska skola,palatinska skola), ali poznaje i crtež perom(Rems). U cijelom ranom srednjem vijeku umjetnost rukopisne opreme je pretežno monaška djelatnost.Carev dvor bio je podesno mjesto za pokretanje reforme knjige u pogledu teksta i opreme.Prvi rukopis posvjedocen u novom reprezentativnom stilu zaista je vezan za Karla Velikog licno. -Godeskalkov evanđelistar – nazvan je po pisaru. Knjiga hoće da probudi rimsko-imperijalnu tradiciju. Tekst na dva stupca uokviren je ornamentalnom trakom sa raznovrsnim motivima. Stranice sa inicijalima vezuju se za ostrvske uzore. Slike evanđelista i Hrista na prijestolu, koje zauzimaju cijele stranice, objašnjavaju se vezivanjem za rimsko slikarstvo VII i VIII vijeka. Njihovi likovi sjede kao na prestolu sred arhitekture zlatom ozarenog nebeskog grada,iz cijeg tla nice sareno cvijece.S ovim kodeksom utvrdjena je za dugo godina oprema zapadnjacke knjige evandjelja,a za njim slijedi neposredno cijela jedna skupina rukopisa pisanih zlatnim I srebrenim slovima.Pojedine simbolične predstave – prizora iz novog zavjeta uopšte nema – bacaju dopunsku svjetlost na izvore sa kojih se napajaju ikonografije i stil ove nove umjetnosti.

Ali tek u rukopisima koji slijede ovaj,možemo potpuno uočiti bitno novi umjetnički momenat: potvrđivanje plastičnih i organskih povezanosti oblika koje su obilježje antičke umjetnosti. Ovom idealu mozda se najvise priblizuje iluminacija knjiga “dvorske skole Karla Velikog” sa likovima evandjelista -Ada-rukopisa u Trijeru .To su veličanstveno i slobodno raspoređene figure koje sa spokojnim dostojanstvom vladaju prostorom slike. «Dvorska škola» sastoji se od svega osam kodeksa i jednog odlomka. Njihova pojava djeluje veoma jedinstveno. Njena najljepša dostignuća su simbolične slike: Obožavanje jagnjeta u Soasanskom evangelijaru, predstava Hristovih predaka, antičkog portretnog karaktera i dubokomisaoni Izvor života u Godeskalkovom evanđelistaru. Pored svečano raskošne, bojama i oblicima bogate predstave «dvorske

škole» javlja se jedan manje pretenciozan stil koji se nadovezuje sa slikovito-iluzionističke težnje pozne antike – «palatinska škola».Ukras malog broja rukopisa iz «palatinske skole»,ogranicava se na slike autora i skrtu ornamentiku.Rukopis u beckoj riznici izvadjen iz groba Karla Velikog,sadrzi cetiri pojedinacne slike evandjeliste antickog kova.Minijature nove «palatinske škole»oličavaju sakralno hladnu umjetnost u klasičnom duhu, npr. u strukturi stubova na kanonskim pločama. Ova škola očigledno želi da se nadoveže na jedan rani stupanj «rimskog» stila, što ipak nije bilo mogućno bez posredovanja suvremenog doprinosa iz Vizantije.

Oba stila su nastavila da žive sopstvenim životom i čak su sa naposljetku međusobno povezala. Dvorska škola djelovala je dalje u Turui prije svega u Fuldi,cija se najvaznija dostignuca(evangelijari u Vircburgu i Erlangenu ) svakkao nadovezuju na neki izgubljen ahenski kodeks. Dok se stil palatinske škole ispoljava u sjevernofrancuskim skriptorijama,u umjetnickoj opremi rukopisa iz Remsa.-Ebonov evangelijar – u bijelo odjevenom jevanđelisti podvučen je stil palatinske škole do uskovitlane dinamike, koja likovima daje obilježje najviše produhovljenostiOno sto se u Ebonovom evangelijaru odigrava u raznolikom kretanju oblika I boje pojedinih likova,razvija se u tzv. Utrehtskom psaltiru u uzbudljivom dejstvu perom crtanih prizora sa mnostvom likova.-Utrehtski psaltir – remski skriptorij. Rukopis sadrži psalme u galikanskoj verziji, pisane na tri stupca. Nekoliko pojedinačnih slika raspoređuju se skupno. Njegovi mnogobrojni prizori pružaju pravi kompedijum antičkog, ranohrišćanskog i karolinškog slikarstva. Mnoge kompozicije su ciklusi uzeti iz Starog i Novog zavjeta. Uz to je remska skriptorija svakako raspolagala I znatnim profanim iluminiranim rukopisima pozne antike.Tehnika,stil I ikonografija remske skole imali su siroko dejstvo.Tehnika crtanja perom njeguje se u poznokarolinskom Sankt-Galenu . Umjetničko stvaranje u Remsu ne može se objasniti potporom dvora.

Na glavnom djelu skupine iz Meca,koja se sastoji od tr velika rukopisa,na sakramentaru nazvanom Drogu(po vambracnom sinu Karla Velikog) ispoljava se –u bogatu ornmentiku uklopljeno-uzivanje u figuralnoj naraciji,koje je stilski povezano sa Remsom.Osobenost da se u inicijale utisnu male slike bili su prvi začeci dati u dvorskoj školi Karla Velikog. Nadbiskupovi umjetnici iz toga razvijaju poseban stil, uz osobitu sklonost prema antičkom akantusovom lišću, koje tek sada postaje karakteristični karolinški ukrasni motiv.I u ikonografiji ide skola iz Meca sopstvenim putevima.Pojedine slike iz Drogovog sakramentara mogu se sklopiti u obiman novozavetni ciklus,pored niza hagiografskih I liturgijsko-simbolicnih slika. Istovremeno sa školom iz Meca razvija se na početku četrdesetih godina u čuvenom manastiru sv. Martina u Turu značajna skriptorija. Anticko obiljezje uzora ocuvano je u velikooj mjeri(u Vivijanovoj bibliji)Drugo važno obilježje rukopisnog slikarstva u Turu jeste naročita sklonost ornamentalnom sklopu. Ona se uvijek služi akantusovim lišćem i lukom koji ima namjenu okvira. -Vivijanova biblija – bila je posvećena Karlu Ćelavom. Figurama bogata slika posvete pokazuje uručenje Biblije vladaru I za cara Lotara rađen je u Turu jedan rukopis, u kojem slika vladara na prijestolu predstavlja vrhunsko djelo te škole. Umjetničke tekovine ove škole nastavljaju da žive u posljednjem velikom stilu karolinškog rukopisnog slikarstva, stilu Karla Ćelavog. Glavno obilježje ovog stila je preobilno eklektičko bogatstvo u kojem imaju udjela

sve velike škole karolinškog rukopisnog slikarstva. Skupina rukopisa radjenih za Karla Celavog obuhvaca jedan psaltir,fragmentarni krunidbeni evangelijar,mali molitvenik,I prije svega Codex Aureus iz sv. Emerama – na njemu se može dobro proučiti eklektičko obilježje ovog stila. Dvorskoj školi Karla Velikog duguju kanknske ploče I dr.;neke slike,medju njima «Maiestas Domini» vezuju se za uzor iz Tura. Sa rasipničkim obiljem rasuti su ornamenti svake vrste, bez mnogo obzira na čitljivost inicijala. Karakteristična je slika vladara na prijestolu pod baldahinom.

Otprilike istovremeno sa Zlatnim kodeksom datovanim oko 870.god,drugi znacajni rukopis vraca se osobito naglaseno na remski stil:Biblija sv.Pavla u Rimu.Ikonografski je I ona u sustini opredjeljena prema Turu,ali je krug starozavjetnih slika te skole ovdej znatno prosiren.U sjeveroistočnoj Francuskoj u Sent-Amanu, dolazi do procvata tzv. frankosaksonske škole. Ovaj stil obiljezen je izrazitim vracanjem na ornamentalni repertoar iluminacije rukopisa na ostrvima,a zivo se njeguje I karolinsko ukrasavanje akantusovim liscem.Uglavnom se odustaje od figuralnih predstava. Fantastični prepleti i životinjski motivi razvijaju se osobito rado u oštro ocrtanom okviru.    Karolinško zlatarstvo 

Sam materijal je nosilac viših snaga i značaja. Sjaj zlata razvija se I zraci na liturgiji u slabu bozju,ali I u sluzbi vladaru.Tvorevine zlatarstva nalaze se u srcu karolinške umjetnosti. Velike crkve u carevini opremljene su pozlaćenim oltarima, ciborijima, škrinjama i zlatnim oltarskim utvarima. Engerski relikvijar – u obliku je kese i pruža dobru polaznu tačku, zato što ima veze sa poznomerovinškim radovima. Na prednjoj strani pokazuje krst rađen tehnikom ćelijastih umetaka; trake u istoj tehnici povezuju središnji kamen sa dvanaest drugih kamenova. Polja između njih ispunjena su životinjama u prilično grubom emalju, pticama, ribama i četvoronošcima. Na pozadini je u dvostrukom redu arkada prikazan Hristos između anđela ispod toga Marija izmedju apostolskih starjesina.Ovaj likovni program zavrsavaju lavovi na vrhu –zatvaracu,kao tog malenog svetog groba.-korice iz Lindau-a – na sredini korica četiri antipodne dvopojasne figure Hristove ocrtavaju kosmološku figuru, koja se može uporediti sa longobardskim krstovima od zlatnih listića. Polja između krakova krsta ispunjena su motivima ostrvske zoomorfne ornamentike. -Tasilov putir opatije Kremsminster – na njemu su ispisana imena donatora, vojvode Tasila od Bavarske i njegove supruge. Likovni ukras – dvopojasne figure Hrista i evanđelista na kupi, likovi svetitelja na podnožju – uklopljen u sveobuhvatnu ornamentiku, ikonografski odražava neku apsidalnu kompoziciju. Putir se sastoji samo od pozlaćenog bakra. -krst iz Bišofshofena – predkarolinški je, ali već ukazuje na budući razvoj. Visina mu je 158. cm. Sastoji se od pozlaćenog bakarnog lima prevučenog preko drvenog jezgra, sa biljnim i zoomorfnim motivima rađenim u tehnici iskucavanja i mnogoborjnim umecima od gleđi.

Nameće se pretpostavka da su i u zlatarstvu rimski i italski radovi najprije odigrali ulogu uzora. Kao najvažnije rimsko crkveno blago onog vremena ističe se:-emaljirani krst pape Paskala II – ukrašen je dragocjenim sitnofiguralnim slikama u emalju, koje se očito nadovezuju na mnogo starije rimske tradicije. -«talisman» Karla Velikog – nalazio se u riznici ahenske katedrale. To je relikvijar koji se nosi na grudima, na lancu, a odgovara tipu amajlije-bočice istočnjačkih

hodočasnika. Talisman – prvobitno neka relikvija Bogorodice – bio je uklopljen među dragim kamenjem, safirima i smaragdima. Okov se sastoji od širokog zlatnog okvira sa povezanim palmetama u tehnici iskucavanja, filigranom, kao i optočenim kamenjem i biserom. Drugi zlatarski rad-ibrik u riznici Sen-Morisa – takođe se dovodi u vezu sa Karlom Velikim. Sastoji se od dviju ispupčenih kalota u zlatnom emalju sa predstavom grifona kraj drveta života, i emaljnih traka na grliću. Plastični motivi akantusa na rubu emalja i na dršci, shvaćeni su kao karakteristične karolinške crte. Treci predmet je relikvijar -«Ajnhardov slavoluk» - visok oko 38 cm i od djelimično pozlaćenog srebra,namjenjen u isti mah i za podnozje krsta.Sacuvan je samo u crtezu. Izašao je iz radionice ahenskog dvora i iz duha karolinške renesanse. To važi kako za rimski oblik luka tako i za figuralni program. U hijerarhijskom poretku on vodi od zemaljske sfere valadara na konju, preko prizora iz Isusova života uvis ka Hristu na prijestolu. Nedostaje za dvorsku školu karakteristična plastična inkrustacija dragog kamenja. Za zvanicni stil na dvoru vezano je jos I glavno ocuvano djelokarolinskog latarstva : zlatni oltar u bazilici sv. Amvrosija u Milanu. Majstori koji su ga stvorili morali su biti upoznati i sa dvorskom školom, a i sa remskim figuralnim stilom. «Paliotto» je jedini sačuvani karolinški oltar rađen od plemenitog metala. Fenestela na zadnjoj srani otvara pristup grobu sv. Amvrosija. Prednja strana ukrašena je iskucanim zlatnim reljefima Hrista između simbola evanđelista i likova anđela i apostola. Na zadnjoj strani nalazi se dvanaest prizora iz žitija patrona crkve sv. Amvosija, iskucanih u srebru. Uže strane oltara sadrže gotovo istovjene kompozicije sjajne izrade: anđeli i svetitelji raspoređeni su u stavu obožavanja oko krsta bogato ukrašenog zlatom, emaljem, dragim kamenjem i biserima. Arhitektonski i dekorativni, slikarski i plastični elementi potpuno su uravnoteženi na ovom remek djelu zrele karolinške umjetnosti. Na ovom oltaru se susreću rimska sjećanja sa vizantijskim utjecajem. Treba pomenuti ,bar u obojenom crtezu sacuvani ,”Escrain de Charlemagne” trospratnu arhitektonsku tvorevinu sa svodovima  -zlatne korice Codex Aureusa u sv. Emeramu – iz vremena su Karla Ćelavog. Skupocjene korice stoje pod znakom «crux gemmata». Srednje polje nosi u zlatu iskucanu figuru Hrista na prijestolu. Ovaj reljef okružen je slikama evanđelista i čuda Isusovih, takođe tehnikom iskucavanja. -Arnulfov ciborij – ciboriji te vrste spadali su od ranohrišćanskih vremena u opremu značajnih crkava osobito u Rimu. Ovaj se može smatrati vjernom slikom oltarskog baldahina, namijenjenog vjerovatno za obavljanje službe božje pred carem, kad se nalazio na putovanju. Kultnoj namjeni ogovara ikonografija reljefa rađenih u tehnici iskucavanja. u zabatima je predstavljeno božansko Trojstvo (božja ruka, jagnje u golub), koje prati arhenđeo sa štapom i globusom. -kovčežić iz Elvangena – način plastične obrade je sličan načinu obrade milanskog zlatnog oltara.   Vajarstvo u karolinško doba 

Iz jednog ranosrednjovjekovnog opisa manastirske crkve u Centuli, proizlazi da su u crkvenu opremu spadali mramorni oltari, zlatom i srebrom optočeni ciboriji nad njima, predikaonice od mramora iskićene zlatom, bronzani svijećnjaci i polileji, i mnogi drugi likovnim ikurasima snabdjeveni elementi.

Polaznu tačku za razvitak plastike treba tražiti tamo gdje je Karlo našao uzore i za druge umjetnosti. Ajnhard bilježi da je Karlo stubove i radove u mramoru dao dopremiti iz Rima i Ravene.Veliko interesovanje za krupnu plastiku posvjedocuje I cinjenica da je za carev grob upotrebljen anticki mramorni sarkofag. Izvanredno je značajno da je Karlo Veliki na dvoru gajio kraljevsku umjetničku djelatnost, kao što je livenje bronze. Livenje bronzeZa livenje rešetki i vrata u Ahenskoj kapeli najvjerovatnije su bili potrebni strani majstori.Za ono doba predstavljalo je ogromno tehnicko dostignuce izliti oba krila velikih Vučjih vrata i triju bočnih u po jednom komadu. Sva su rasclanjena po istom nacelu:podijeljena na pravougaona polja, poput kaseta udubljenih između profilisanih okvira sa antičkim ukrasnim trakama, kao i lavlje glave kao držači alki. Izvjesno je da su bronzana vrata i rešetke rađene na licu mjesta. Posvjedočeno je jedno veliko bronzano raspeće ispred oltara sv. Spasa na emporia-u glavu raspeca bila je polozena hostija. Takođe treba ukazati i na čuvenu statuu nekog karolinškog vladara na konju,kao na svjedocanstvo o figuralnim bronzanim odlivcima.Mnogi je smatraju portretom Karla Velikog. Skultura u kamenu,stuku i drvetuKarolinško vajarstvo služilo se mnogim tehnikama i materijalima.”Libri Carolini” pominju iskucavani rad u metalu, reljefnu plastiku u mramoru, štuku, keramici i skulptura u drvetu. Većina ovog je poznato iz književnih izvora. Posebno su bile značajne dvije vrste karolinške plastike: kultni predmeti, prije svega krstovi i vladarski likovi. Sa plastičnim likom vladara karolinško doba se bez sumnje nadovezivalo na pravne običaje vezane za darivanje slike. Krupna plastika karolinskog doba mogla se nadovezati na mnogu merovinsku tradiciju.Ploče na pregradama u sv. Petru u Mecu – rijetki su primjerci ranokarolinške reljefne plastike. Pored ornamentalnih motiva pokazuju lik nekog svetitelja pod arkadom sa šiljatim vrhom. Čeona strana kamena, koji je sa svih strana obrađen, pokazuje u jakom reljefu nekog svetitelja sa krstastim štapom na ramenu. Naposljetku treba pomenuti nadasve dva fragmenta figuralne sculpture,nadjena pod rusevinama carske opatije Lors:glavu mladica,na zalost tesko ostecenu I odlomak sa noge drugog kipa.U juznim djelovima carevine,u Italiji I u oblasti Alpa pogotovo,jedva je sacuvano ostataka figuralne sculpture,ali utoliko vise od crkvenog namjestaja u kamenu:oltarske pregrade,amvoni I ciboriji.Jedan od najvaznijih primjeraka je - vršak oltarske pregrade u San Vičencu , jer se u natpisu pominje kralj Karlo.Kao tipican primjer amvonske ograde moze da posluzi - školjkasto zasvedena predikaonica u Romenmotjeu – na njoj je u veoma plitkom reljefu utisnut veliki krst sa volutama na krajevima, okružen biljnim motivima i prepletnom trakom. – svi ovi radovi zasnivaju se rimske i langobardske ornamentike sa tri trake. Plastični radovi u štuko gipsu bili su rasprostranjeni prije svega na jugu karolinške carevine, pretežno služeći u dekorativne svrhe. Ta tehnika dopustala je brzo I srazmerno jeftino,pa ipak dostojno opremanje srkava plasticnim cesto obojenim ukrasom. I u samom-Žemini-de-Pre – mozaici su bili uokvireni biljnim ornamentima u štuko-gipsu.Lijepi primjeri takvog dekora sacuvani su i u crkvi sv. Spasa u Breši – majstori štukature raspolagali su širokim repertoarom lozica, palmeta, rozeta, prepleta i arkadnog friza.

Uzevši u cjelini, umjetnost krupne plastike karolinškog doba ostavlja neusuglašen utisak. Ona se proteže od srazmjerno primitivnih štuko-radova do umjetnički i tehnički teških izrada od bronze u Ahenu. Nedostaje skulptura u kamenu.

Rezbrenje u slonovaciBitna dostignuća karolinškog vajarstva ostvarena su u djelima tzv. sitne plastike, osobito u rezbarijama u slonovači. Tu spadaju dvije pločice u pariskom Luvru sa predstavom psalmopjevca Davida i prevodioca psalmi Jeronima.Kao ukras korica pripadale su tzv Dagulfovom psaltiru koji je pomenut medju rukopisima dvorske skole Karla Velikog. Iznenađuje koliko je snažno modelovanje, kao je osjetno dana prostorna dubina na ovim prvim tvorevinama. Pločice ničim ne pokazuju da je ornamentika rukopisa rađena pod jakim utjecajem ostrvskih motiva. Na pločice ovog Dagulfovog psaltira može se nadovezati niz drugih reljefa u slonovači. Mnogi od njih u formatu diptih odaju koliko je dubok utisak što su ga poznoantička djela od slonovače ostavile na njih.

Dvorska škola Karla Velikog njegovala je uskopravokutni diptih, kako za korice knjiga tako i za posebnu liturgijsku primjenu. Jedinstven u ranom srednjem vijeku je tzv Lebiunusov pehar od slonovače – ukrasi od akantusa ga dovode u vezu sa bronzanim rešetkama ahenske katedrale.

Rezbari predmeta od slonovače služili su se novozavjetnim likovnim blagom daleko slobodnije nego karolinški minijaturisti. U roku od svega nekoliko decenija dolazi u “dvorskoj skoli” do znacajnih preobrazaja.Preko diptiha u riznici ahenske katedrale dospjevaju rezbari slonovace,u tzv Haraskom diptihu,do likoovne structure velikih ploca koja se znatno udaljuje od poznoantickih uzora.Opada naprotiv interesovanje za dubinsko prostorno oblikovanje.Stil dvorske škole u karolinškom rukopisnom slikarstvu izgleda da je bio veoma dugotrajan.

I remski stil je dao značajna djela u slonovači. Nekolike poče zastupaju neposredno živo-dinamični, sitnofiguralni stil Utrehtskog psaltira.-psaltir Karla Ćelavog – ploče prikazuju scene na kojima prorok Natan istupa protiv kralja Davida zbog ubistva Urije. Ovi reljefi se odlikuju velikom slobodom u pokretu i izrazu figura, dubokim zasijecanjem u tehničkom pogledu.- Remek-djelo skupine nazvan po prepisivacu ,”Liutardova skupina” -ploča sa raspećem sa korica minhenske perikopne knjige Henrika II. Predstavljeno je raspinjanje na krst kao sveobuhvatni kosmički događaj u povijesti spasenja, sa bogatim simboličkim dodatkom. Razne figuralne skupine imaju jaku izražajnu snagu, uprkos sićušnosti. Okvir duboko urezanog akantovog ornamenta ubuhvata sliku. Osobite vrhunce dostize pozna umjetnost ploče od slonovače iz katedrale u Mecu – u nekolikim bogato ilustrovanim kovcezicima,ciji ciklusi dopustaju zakljucak da su nekada sluzili u liturgijekse svrhe.Kovcezic u Luvru pokazuje bozicni ciklus. Kristal

Svjetlozračna priroda kristala objašnjava što su u karolinško doba najradije u kristal urezali slike krštenja i raspeća Hristovog. Ima i komada koji prikazuju krst sa četiri simbolične životinje ili sa jednim anđelom. Iz riznice Sen-Dijen potice jedan visoki ovalni komad kristala sa predstavom Hrista na krstu izmedju Marije I Jovana. 

 

Otonska umjetnost  Slikarstvo u otonsko doba 

Što se tiče ukrašavanja građevina monumentalnim slikarskim tvorevinama, odmah pada u oči da se umjetnost mozaika, koju je Karlo Veliki njegovao po rimskom uzoru, u otonsko doba se više ne pojavljuje. Ali zidno slikarstvo se njeguje kako u duhovnoj tako i svjetovnoj oblasti. Očuvano otonsko slikarstvo nije toliko obimno kao tvorevine iz karolinškog doba, ali je značajno i raznovrsno na svoj način. -slike u sv. Đorđu “gornje celije”( u Rajhenau) – izgubljene su one u apsidi i na zapadnom zidu, dok su na zidovima srednjeg broda gotovo potpuno očuvane. To su sa obje strane četiri velika islikana polja sa Hristovim čudima, gore i dole obuhvaćene frizom u meandrima. Iznad stubova su medaljoni sa likovima rajhenauskih opata; između prozora uvrh zida postavljeni su proroci. Ovakvo uređenje zidova podsjeća na slikarsko ukrašavanje velikih rimskih bazilika, pogotovo što je i nizanje portreta pojedinih opata rimski motiv. Uprkos docnijim prepravkama jos se mogu utvrditi sve bitne osobenosti rajhenauskog zidnog slikarstva.U ikonografiji ćemo zapaziti svođenje na nekoliko čuda Hristovih, ali u isti mah svjesnije i uspješnije slikarsko iskazivanje.U pogledu stila jasnije se ističu linearni činioci. Ako likovi uslijed toga gube ponešto u plastičnom modelovanju i prostornom dejstvu, oni u isti mah dobijaju u površinskom učinku. Naglašenim pokretom i široko drapiranom odjećom zahvataju daleko oko sebe. Slike podsjećaju po tipu izduženih figura, po njihovom odmjerenom ritmu i po koloritu na srednjovizantijske tvorevine. Ostaci fresaka Silvestrove kapele u Goldbahu (nedaleko do Rajhenaua) – i tamo su zidovi bili ukrašeni prizorima Hristovih čuda. Dobro očuvane slike u oltarskoj prostoriji prikazuju po dvojicu apostola na svijetloj osnovi. Maniristička izduženost, ali i gotovo grafički sklop likova podsjeća na istočnjačko slikarstvo. Većinom se datuju na kraj X vijeka. Od ostalih fragmenata zidnog slikarstva na podrucju dannasnje Francuske treba prije svega pomenuti jos i malenu crkvu u Sen-Pjer-lez-Egliz Vijen – sa ikonografski bogatom dekoracijom apside : Raspeće praćeno predstavama Hristova rođenja, Iskušenja, Poklonjenja mudraca i dr. i ovdje su likovi dati površinski, pa su i njihove akcije na otonski način prevedene u plošne vrijednosti.

O monumentalnom slikarstvu dosta saznajemo na osnovu pisanih izvora. Saznajemo o slikarima iz Italije koji su se odazvali pozivu i prešli preko Alpa. Ostaci fresaka u crkvi San Vinčenco u Galijanu – dijelovi fresaka se nalaze u Amvrosijanskoj biblioteci u Milanu.Slika u apsidi pokazuje, po ranohrišćanskom tipu, Hrista kako stoji između arhanđela, dok mu se pobožno klanjaju duboko pognuti proroci Jeremija i Jezekil. To su snažni likovi sa upečatljivim pokretimaFreske u Novari – majstor je iz Galijana. Na zidovima tambura u krstionici tog grada otkriveni su prije nekoliko godina ostaci ciklusa apokalipse. To su velike scene između naslikanih stubova. I u ikonografskom pogledu zauzimaju apokalipticke freske iz Novare dosad jedinstven polozaj.One najzad pokazuju od kolikog je značaja morala da bude Italija za razvoj otonske umjetnosti sjeverno od Alpa.

Ukrasavanje rukopisaRukopisno slikarstvo pregledno je u tolikoj mjeri da se po njemu može nacrtati dobra slika historijskog razvoja, umjetničke raznovrsnosti. Počeci se svode na vladarske podsticaje. Ali nema vraćanja na hrišćansku antiku, nego na karolinšku

prošlost. Povrh toga majstori se usmjeravaju prema suvremenoj umjetnosti u Vizantiji. Velika karolinška Biblija (pada njegovanje starozavjetnog likovnog kruga) i psaltir gube značaj. Otonske skriptorije usmjeravaju svu svoju snagu na prepisivanje jevanđelja i perikopa i sakramentarija, koji služe svečanom obavljanju liturgije. Novozavjetno lkovno blago ubrzo ulazi uredovno opremanje skupocjenih evanđelistara i evangelijara. I ciklusi svetaca ističu se u jačoj mjeri. Inicijal ispunjava cijele stranice.

Korvejski rukopisi se u početku strogo drže uzora iz tzv. frankosaksonskog rukopisnog slikarstva. Važni primjerci su: evangelijar u riznici esenske katedrale; te hronoloski glavna skupina korvejske umjetnosti ilumijenacije u krugu saksonskog carskog doma,a dostize vrhunac u Kvedlinburskom evangelijaru .Ova evanđelja imaju kao uvod po dvije ukrasne strane na išaranoj purpurnoj osnovi. Motivi ukrašavanja ograničavaju se na preplet i akantovo lišće, kolorit je uzdržan.

Tek donjosaksonski rukopisi iz poodmaklog X vijeka sadrže figuralne predstave. To su pretežno crteži perom, nevješto rađeni ali jake izražajne snage.

Dopuštena je pretpostavka da je Korvej održavao tijesne veze sa uglednom opatijom sv. Bonifacija u Fuldi, odakle su po svoj prilici potekli mnogi podsticaji u pravcu donje Saksonske.Prava slava rukopisnog slikarstva iz Fulde počiva u raznim divotnim rukopisima sa sitnofiguralnim, dinamičnim prizorima i šarenim dekorativnim aparatom. Na celu im je Getingenški sakramentar – sa stradanjem sv. Margarite i sv. Kilijana. Sa njima su u Fuldi stvorena najranija potpuno ilustrovana žitija.

Fulda je bila tijesno povezana i sa nadbiskupskim sjedištem Majncom. I u Majncu je radila neka skriptorija.

Zajednički pečat Korveja i Fulde nosi rukopisno slikarstvo u poznootonskom umjetničkom središtu donje Saksonske u Hildeshajmu. Mnogobrojni interesi i odnosi episkopa Bernvarda ogledaju se u eklekticizmu hildeshajmske umjetnosti. Korvejske pozadine sa tekstilnim šarama postaju karakteristične I za Bernvardovu bibliju I za tzv Skupoceni evangelijar.Do svoje pune velicine izraslo je otonsko rukopisno slikarstvo u nizu rukopisa koje dugujemo odn. pripisujemo skriptoriji u Rajhenauu.Prvi kodeks ove skupine -Geronov kodeks.Minijature su odreda kopirane sa karolinškog evangelijara iz Lorša. U svodjenju mnogoclanih slika na malobrojne elemente,ali plosno efektne,spoljavaju se nove otonske težnje. Neki dijelovi opreme ove knjige nadovezuju se na druge uzore.Geronovom kodeksu blizak je tzv Petershauzenski sakramentar,cije su slike preuzete takodjer iz Lorsa.Ovi kodeksi uzajamno su povezni i srodnom ornamentikom inicijala sastavljenom od divnih spiralnih lozica i prepleta, koji svoje vreže šire preko punih stranica na početku teksta. -psaltir nadbiskupa Egberta od Trijera – nastao je poslije 980. godine. Ornamentici inicijala odgovara gotovo jezovita navala fantastičnih bića iz bajke, koja su ugrađena u pupurne osnove i okvire mnogih ukrasnih stranica. Figuralne predstave hijeratskog tipa oživljene su snažnim rasvjetljavanjem, slično načinu kako je to utvrđeno kod likova na freskama San Vinčenca u Galijanu. Egbertov kodeks sadrži mnogobrojne ilustracije evanđelja: prizori uokvireni jednostavno, sastavljeni su prozirno od svega nekoliko elemenata, likovi odaju smisao za modelovanje tijela koje se osjeća i pod odjećom antičkog oblika. Vjerovatni su utjecaj karolinškog slikarstva iz Tura. -majstor Gregorijanskog registra – njegovo umjetničko dostignuće jeste stapanje u organsku cjelinu antičkog slojevitog prostora sa tjelesno-plastično uobličenim figurama, pridruživši tome uravnotežen temperament u liniji i boji. Njegove

kompozicije, vizije sv. Gurgura i cara na prijestolu , ističu se izrazito spokojnom veličanstvenošću koja nikad više nije dostignuta.Evangelijar u Mančesteru – pripisuje se majstoru Gregorijanskog registra. Egbertov psaltir, Egbertov kodeks i tzv. Otonski kodeks iz Ahena, tijesno su uzajamno povezani u ornamentici inicijala.I ovaj posljednji evangelijar pripisuje se Rajhenauu.Otonskom evangelijaru u riznici ahenske katedrale I Egbertovom kodeksu zajednicki je i ciklus novozavjetnih slika. Čuvena slika cara Otona protkana je neobično gusto simboličnim i tipološkim nagovještajima. Vladar sjedi na prijestolu, krunisan rukom božjom, nad personifikacijom Zemlje.Duhovni i svjetovni dostojanstvenici kao i kraljevi-stegonoše okružuju vladara koji se ovdje, kao nigdje inače u ikonografiji otonskih careva, pojavljuje u svojoj dvostrukoj bitnosti: «čovječanski po prirodi, božanstven po milosti». Evangelijar Otona III –sa izvenredno raskošnim koricama, a u njihovu površinu, optočenu dragim kamenjem, utisnuta je vizantijska slonovača sa Uspenjem Bogorodice. Prebogata oprema kanonskim pločama, portretima evanđelista i sa ništa manje nego 29 cijelih slika iz Novog zavjeta čini ovaj evangelijar jednim od najraskošnijih rukopisa iz ranog srednjeg vijeka. Njegov antički odmjereni likovni jezik napušten je u korist neklasične, linijom za plohu vezane umjetnosti. Knjiga perikopa Henrika II – na njenim koricama nalazi se karolinska ploca od slonovace optocena vizantijskim emaljem.siroki gestovi na zlatnoj osnovi,sa hladnim izabranim koloritom. Oba rukopisa je Henrik II prilozio svojoj zaduzbini u Bambergu.Stvaralačko razdoblje «rajhenauske» umjetnosti traje do dvadesetih godina XI vijeka.Pod Heribertovim pontifikatom (999-1021) dolazi do znatnog poleta rukopisnog slikarstva u Kelnu. Stil ovih rukopisa, živopisno dinamičan, sa olabavljenim, šta više kolebljivim obrisom figura i arhitektonske kulise, predstavlja stvarnu alternatvu dvorskom «rajhenauskom» rukopisnom slikarstvu. Ali oba ta smjera se uzajamno približuju.Treće značajno umjetničko središte, Regenzburg, dovodi poučno-teološke tendencije do vrhunca. Umjetnička polazna točka jeste Zlatni kodeks u sv. Emeramu iz dvorske škole Karla Ćelavog. U ikonografiji, sklopu slike i ornamentici svida se osjeća karolinški uzor. Treba istaći Raspeće sa djelimično latinskim, djelimično grčkim natpisom, a prije svega predstavu cara kog kruniše Hristos.Vrhunac regenzburskog rukopisnog slikarstva predstavlja evandjelistar radjen za opaticu Utu- Uta kodeks iz Niderminstera – posebnu pažnju zaslužuju naspramne minijature raspetod Hrista i mise koju služi patron manastira Erhard.-Zlatni kodeks iz sv. Emerana – sv. Erhard kao sveštenik, đakon i sv. Sasudi obuhvaćeni su jednim baldahinom. Na tjemenu slike, jagnje sa knjigom obilježava krajnji apokaliptički smisao liturgijskog zbivanja. Naspramno ovoj trijadi stoji Raspeti; Hristos je ogrnut stolom i obilježen kao jerarh.Sva značajna središta otonskog rukopisnog slikarstva – sa izuzetkom Kelna i Trijera – izrasla su pod carevim pokroviteljstvom.-Codex Aureus u Nirnbergu – veza sa Trijerom je presudna za ovaj rukopis velikog formata.Znatna je i umjetnost iluminacije rukopisa u evropskim zemljama izvan «carstva», mada se ne može uporediti po umjetničkoj raznolikosti ili duhovnoj snazi.U Engleskoj Alfred Veliki počinje da poziva strane učenjake u umjetnike.U drugoj polovini 10.v prvi put se razvijaju znatnije umjetnicke snage,u isti mah pracene

manastirskom reformom cije dejstvo dopier iz Francuske. U kraljevskoj prijestolnici Vinčesteru razvija se značajna umjetnička škola.Njeno prvo glavno djelo-Benedikcional – opremljen je sa preko 20 islikanih i ukrasnih stranica. U figuralno-ikonografskom pogledu objelodanjene su veze sa karolinškom umjetnošću, prije svega sa školom u Mecu odakle se preuzima akantov element.Svoj najveći uspon «vinčesterski stil» u manirističkoj figuralnoj umjetnosti.Javlja se i stil «kenterberijske škole» u kojem se osjeća utjecaj Utrehtskog psaltira, koji se od poznog X vijeka nalazi u Engleskoj. Umjetnost crtanja perom ostaje presudna za Kenterberij. Tzv Koton-psaltir je znacajan,kaligrafski uzbudjeni nacinpredstavljanja tesko da je ikad premasen.Rukopisno slikarstvo 10-11.v u Francuskoj pruza neujednacenu sliku.U sjevernom djelu preovladjuje engleski uticaj dok u srednjoj Francuskoj naizgled slabi engleski utjecaj. Ali jos u zitiju sv.Radegunde mogu se naci rozete od lisca svojstvene vincersterskoj skoli,dok stil figura nosi obilježje romaničke umjetnosti. Skriptorija iz Limoža vraća se plošnoj umjetnosti ranokarolinškog doba, ali je otvorena i otonski utjecajima.-Genjierski evangelijar – napisan je zlatnim i srebrnim slovima na purpurnoj osnovi, odgovarajući rukopisima karolinške i otonske dvorske umjetnosti.U ostroj suprotnosti prema otonskoj umjetnosti u Srednjoj Europi stoji rukopisno slikarstvo u Spaniji,mada podrobnije razmatranje I ovdje umije da objelodani izvjesne veze.Umjetnost X i XI vijeka u Španiji, nazvana «mozarapskom», ima malo veze sa kulturom arapskih osvajača. I ona se zasniva na hrišćanskoj poznoj antici sto se osobito vidi na djelima rukopisnog slikarstva. Trakasto ornamentalni kolorit ranih rukopisa može se još uporediti sa poznomerovinškim rukopisnim slikarstvom.  Otonsko vajarstvo u plemenitom materijalu 

I otonska umjetnost, kao i karolinška, gaji osobitu ljubav prema skupocjenom materijalu, zlatu, srebru, dragom kamenju i slonovači. U očima srednjeg vijeka zlato je otjelovljena svjetlost i u njoj se kao takvoj ogleda božanska svjetlost. Plemenitom metalu dodaju se drago kamenje I emalj kao obojeni sastojci,a zajedno sa zlatom predstvaljaju “ odsjaj onog pravog” u stvorenom svijetu.

Nadalje su sa zlatom biser i slonovača unutarnje povezani. Njihovo svjetlucanje takodjer predstavlja svjetlost u kojoj se ogleda sjaj bozanstva.Na koricama srednjovjekovnih sakralnih knjiga preovladavaju u slonovači izrezane predstave Hrista ili svetitelja, često uklopljene u zlatne, dragim kamenjem optočene okvire. Za otonsko doba karakterističnu je suptilnije produhovljenje, čiji vrhunac započinje u vrijeme Otona II.SlonovacaUmjetnost rezanja slonovace vec je u karolinsko doba najtesnje povezana sa rukopisnim slikarstvom.Pretezna upotreba skupocijenih izvajanih ploca kao ukrasa liturgijskih knjiga,za pikside,relikvijare ili cesljeve za osvecenje,prosiruje se u 10-11.vjeku na situle,oltare za nosenje i povijene vrskove biskupskih stapova. Izgleda da su po ugledu na hrišćansku antiku, čak i biskupske stolice i antependije ukrašavali rezbarijama od slonovače. Tjesne veze sa gornjom Italijom,nalaze snaznu potvrdu u jednoj starijoj skupini otonskih reljefa od slonovace.-Kastelo Sforčesko u Milanu – jedna ploča donosi dragocjen historijski podatak. Predstavlja cara Otona sa suprugom i sinom kraj nogu Hrista na prijestolu. Carev lik se pripisuje Otonu II.

Skupina carskih radova u slonovaci iz Milana moze se jos znatno prosiriti.Njoj pripada i druga posuda od slonove kosti,sa mnostvom figura, tzv -Bazilevski situla .Prije svega treba dodati-skupinu pločica od dvadeset komada - čija današnja raštrkanost ne dopušta pouzdane zaključke o prvobitnoj povezanosti slika. Vjeruje se da su ove pločice, od kojih svaka prikazuje po jedan novozavjetni prizor, bile namještene na nekoj biskupskoj stolici. Mnoga polja su imala nekad zlatnu ili obojenu podlogu. Slike većinom sadrže samo po nekoliko figura.Najbolji primjer vizantijskog utjecaja na otonsku slonovaču je poznata ploča sa predstavom kako Hristos svojom rukom kruniše Otona II i Teofanu, oboje u vizantijskoj dvorskoj nošnji.

Na djelima iz vremena Henrika II često se nalaze vizantijski reljefi od slonovače, na zlatnim koricama i na amvonu ahenske katedrale, kao i na kodeksima rađenim za Bamberg. -Madona iz Majnca od slonovače – njeno gotovo punoplastino uobličenje dovodi je u vezu sa majstorom Gregorijanskog registra. Drugi vrhunacc,predstvalja becka ploca sa sv Grgurom djelo neobicne prostorne I plasticne snage.Zatim treba ovom krugu pripisatidvije ploce sa liturgijskim prizorima u Kembridju I Frankfurtu.U svim ovim djelima otonaska skulptura slonovace dostize onu klasicnu visinu koja je za suvremeno rukopisno slikrstvo data tvorevinama majstoraGregorijanskog registra.-situla od slonovače – djelo je iz poznog doba Henriha II u riznici ahenske katedrale. Likovni program sadrži značajan iskaz vladarske ikonografije: car i papa u pratnji biskupa, flankiraju apostola Petra. Kompozicija se razvija u okviru arhitekture stubova iznad kapija prizemlja koje čuvaju vojnici. -oko 1000. godine treba datovati ploču koja prikazuje Hrista na zemaljskom šatoru između sv. Viktora i sv. Gereona iz Meca. Na licima svetaca poigrava već nešto od one lukave ljupkosti kojom su obilježeni još i kelnski svetitelji iz poznogotskog doba. -slonovača na koricama Notkerovog evangelijara – slonovača je iz Liježa. Ploča prikazuje biskupa kako kleči pred Hristom u mandorli.

Iz ovih početaka proizišla je u toku XI vijeka tzv. sitnofigurativna skupina rezbarija slonovače iz krajeva oko Meze, koja je dugo vremena bila odlučujuća i za Keln. Njeno prvo remek-djelo nalazimo u predstvai raspeca sa mnostvom figura,koja je prije sredine tog vijeka gotovo doslovice ponovljena za skupocijene korice evangelijara esenske opatice Teofanu. Zlato i srebro

Mnogi radovi u slonovači, koji su služili kao ukras sakralnih knjiga, većinom su bili uokvireni zlatnim reljefima ukrašenim i dragim kamenjem optočenim okvirnim trakama. Jos mnogi drugi predmeti za hriscanski kult izradjeni su od plemenitog metala,u prvom redu pricuvista-kivoti-sa veoma cjenjenim mostima svetitelja.Sa sakralnim tijesno je povezano i profano zlatarstvo otonske umjetnosti. Riznice starih katedrala I danas su jos pune zlatarskih djela:Ahen,Keln I Esen,Hildeshajm I Kvedlinburg,Bamberg I Regenzburg.

Treba pretpostaviti da su u većini umjetničkih središta rukopisnog slikarstva bile smještene i zlatarske radionice.

Mogućan je dobar uvid u djelatnost prije svega onih zlatarskih radionica u krugu oko trijerskog nadbiskupa Egberta. -korice ehfernahskog Zlatnog kodeksa – zlatni ukras. Sklop korica podsjeća na karolinški «tip crux gemmata» sankt-emeranskog Zlatnog kodeksa. Ali kompozicija je slobodnija u odnosu iskucanih figura prema prostoru slike, a s druge strane

ikonografski bogatija i simbolično strože promišljena. Na mjesto traka sa dragim kamenjem, na trijerskim koricama smjenjuju se filigranski okovi kamenja i emalj. Korice ehternahskoh Zlatnog kodeksa vec su pozni vrhunac trijerske zlatarske umjetnosti.Prethode im nekoliki radovi.Veliki relikvijar za Petrov štap – 175. cm dugački relikvijar štapa dobio je oblik žezla sa loptastim vrhom. Ukrašavanje emaljnim trakama oko glave i reljefne slike trijerskih biskupa na trupu relikvijara čine ga u isti mah nekom vrstom pravnom spomenika. -Andrijina škrinja – glavno djelo Egbertovog zlatarstva. Veoma zamršeno djelo, ukrašeno pločama od slonovače, najtananijim emaljem i biljnim motivima sastavljenim od dragog kamenja. Plasticno postavlljena noga odozgo pripada relikviji-sandali apostola Andreje-koja je sa drugim svetinjama smestena u skrinju.Škrinja je u isti mah bila i oltar za nošenje. Uža strana škrinja nosi veliku, vjerovatno iz Engleske donesenu rozetu rađenu u prekarolinškoj tehnici uzmetanja, sa vizantijskim zlatnikom u sredini.

Dok je većina zlatarskih radova iz Egbertovog razdoblja otuđena trijerskoj katedrali, riznica katedrale u Esenu, još i danas čuva niz dragocjenosti koje su joj nekad darivale njene opatice iz otonskog vladarskog doma. Vremenski I umjetnicki,na celu im je -krst sa korpusom od iskucanog zlata – u bogatom je okviru od dragog kamenja i sa gravirama na poleđini. Pločica od emalja kao donatorska kompozicija prikazuje Matildu, esensku opaticu, kako od svog brata, švapskog vojvode Otona, prima krst koji oboje posvećuju Gospodu. Hristos sa rukama povijenim naniže odgovara jednom ikonografskom tipu kelnskog rukopisnog slikarstva. U opštem tipu krsta sa krajevima poput kapitela sadržan je u isti mah i odnos prema Lotarovom krstu, koji se takođe dovodi u vezu s Kelnom. -Lotarov krst – bogatije je ukrašen dragim kamenjem, biserima i filigranom. Carska namjena ove dragocjenosti proizlazi iz August-kameje na presjecištu krakova krsta. U ovoj ikonografiji po ugledu na Vizantiju dati su kako ukazivanje na nebeskog vladara Hrista tako i idealni lik, Hristu podobnog, cara pod okriljem krsta. Krst je datiran oko 1000. godine. -Sasvim poseban polozaj medju djelima otonske umjetnosti u plemenitim metalu zauzima Zlatna Madona u riznici esenske katedrale – svojom visinom od 74 cm približava se krupnoj plastici. Drveno jezgro potpuno je presvučeno zlatnim limom. Figura nije podešena za frontalno gledanje, već je potpuno obrađena sa sivih strana. Kosi položaj djeteta, kome Marija pruža jabuku, daje izgledu s lica više živosti. Takodjer u vrijeme oko 1000.g spada -Madona s djetetom na prijestolu u Hildeshajmu . Metalna oplata je sačuvana, ali je izgubila glavu i ruke. -carska kruna – historijski je najznačajnija dragocijenost otonske umjetnosti. Njeno tehničko-stilsko savršenstvo ne dopušta datovanje u vrijeme Otona I. Ona nije samo tvorevina visokog tehničkog savršenstva, sa dragim kamenjem optočenim ažuriranim okovom u obliku kandža, sa mrežom filigrana i slikama u emalju na zlatnoj osnovi. Ona se odlikuje dubokim smislom koji sve dijelove spaja u cjelinu: od simboličnog osmougaonog oblika do rasporeda dragog kamenja i slikovitog iskaza zlatnog emalja. Datovana je u doba Otona III, što izgleda prihvatljivo i sa gledišta zlatarske tehnike. Posredno na podsticanje carskog dvora,zahvaljujuci djelovanju episkopa Bernvarda licno,moze svesti skromni procvat zlatarstva u Hildeshajmu. Rezana i puncirana «Odigitrija» - na zadnjim koricama tzv. Dragocjenog evangelijara obrađuje jedan vizantijski motiv iskucan u pozlaćenom bakru.

Hildeshajmska osobenost je srebrni liv, ali on je izgleda proistekao iz Fulde. Iz Regensburga su od djela pozamašnog značaja, sačuvana bar dva djela

zlatarstva:-poklopac Utinog kodeksa – znatno je restauriran, ali središnji lik na prijestolju ostavlja upravo monumentalni utisak, usprkos plošnom modeliranju. -Gizelin krst – zavještala ga je mađarska kraljica Gizela, careva sestra, za svoju majku. Površinsko oblikovanje, naglašeno i u ivici od bisernih polja i emaljnih pločica, zajedno sa dekorativnim opštim obilježjem krsta, važi kao tipično «regenzburško». Lik Hristov na poleđini graviran, okružuje ukrasom od lozice, na način koji se može uporediti sa Bazelskim antepedijumom. Vec pomenutim koricama mogu se dodati korice knjige perikopa Henrika II koje su oivicene nizom od dvanaest vizantijskih zlatnih emalja.Druga plasticna umjetnost koja se odlikuje figuralnim I dekorativnim radovima u tehnici iskucavanja najviseg kvaliteta .Tu su tri znamenita rada: Ahenski zlatni oltar Henriha II – antepedijum čiji su reljefi sačuvani gotovo u punom broju i dobrom stanju. Izgubio je prvobitni okvir. Grupisanje simbola evanđelista i prizora stradanja oko Maiestas Christi u sredini može se ubjedljivo rekonstruisati. Narativne kompozicije ograničene su na svega nekoliko likova.Zajedno sa zlatnim oltarom i drugo djelo ove skupine ,zlatne korice datuju se oko 1020.godine.u svakom slucaju te korice prihvataju tip crux gemmata.Sredinu korica zauzima vizantijski reljef slonova sa predstavom Odigitrije,tesno okruzen otonskim reljefima simbola u tehnici iskucavanja I sa cetiri hristoloska ,nazalost tesko ostecena prizora.-Bazelski antepedijum – za razliku od ahenskog, na ovom frontalu vladaju samo pet velikih figura pod arkadama: Hristos nešto uzdignut između tri arhanđela i sv. Benedikta. Iznad arkada iskucane su izvanredno tanano rađene lozice oličenjima osnovnih vrlina. Cijela ploča uokvirena je slikovito i tima ostavlja gotovo utisak ikone. Ovdje se izgleda ukazuju osobito žive veze sa Carigradom

za zlatarstvo pod posljednjim otonskim carevima nije postojao skroz primijenjen, jedinstven dvorski stil, baš kao ni za rukopisno slikarstvo.