1

KRANI NA PUTU DIJALOGA

Graa za vjeronaunu olimpijadu k. god. 2017./2018.

Priredio:

Dr. sc. Antun Japundi

Cijela graa namijenjena je za O i S.

Za srednju kolu ide dodatak iz udbenika za 2. razred srednje kole:

12. poglavlje: Jedna Crkva u mnotvu Crkava, str. 88. -

94., iz 2. cjeline ivot u Crkvi i s Crkvom

16. poglavlje: Svjetla i sjene srednjeg vijeka, str. 119. 126.,

iz 3. cjeline Povijest Crkve zajednica koja oslobaa i

slui 19. poglavlje: Vrijeme dubokih podjela, str. 140. 146.,

iz 3. cjeline Povijest Crkve zajednica koja oslobaa i slui

SADRAJ Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. Dijalog u prvim kranskim zajednicama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1.1. Jedinstvo i zajednitvo meu prvim kranima . . . . . . . . . . . . . . .

1.2. Podjele u prvim kranskim zajednicama . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2. Podjele u Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2.1. Stare istone Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2.2. Raskol izmeu istoka i zapada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2.3. Podjele uzrokovane reformacijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2.4. Anglikanska Crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2.5. Starokatolici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

3. Pravoslavne Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

3.1. Autokefalne Pravoslavne Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

3.2. Autonomne Pravoslavne Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Protestantizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4.1. Martin Luther . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4.2. Urlich Zwingli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4.3. Jean Calvin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4.4. Naela protestantizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4.5. Protestantske vjeroispovijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5. Ekumenski i meureligijski dijalog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5.1. Narav ekumenskog dijaloga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5.2. Vrste ekumenskog dijaloga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5.3. Pojam oikumene i njegovo znaenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

6. Katolika Crkva i ekumenski pokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

6.1. Ekumenski koncili . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

6.2. Pape i ekumenizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

6.3. Pretkoncilski pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2

6.2.2. Koncilski pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6.2.3. Postkoncilski pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

6.3. Drugi vatikanski koncil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7. Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7.1. Nastanak dekreta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7.2. Katolika naela ekumenizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7.3. to ekumenizam obuhvaa? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7.3.1. Suvremeni ekumenski pokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7.4. Duhovni ekumenizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7.4.1. Molitvena osmina za jedinstvo krana . . . . . . . . . . . . . . . .

7.5. Postojee zajednitvo meu kranima . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

8. Komunikacija u svetim inima (communicatio in sacris) . . . . . . . . . . . . . 9. Nastojanja oko ponovne uspostave jedinstva meu kranima . . . . . . . . . . .

9.1. Teoloke i disciplinske slinosti i razlike meu kranima . . . . . . . . . . . 9.2. Crkvena unija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

9.3. Modeli jedinstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

10. Ekumensko vijee Crkava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

10.1.Nastanak Ekumenskog vijea Crkava . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

10.2. Generalne skuptine Ekumenskog vijea Crkava . . . . . . . . . . . . . . 10.3. Narav i zadaa Ekumenskog vijea Crkava . . . . . . . . . . . . . . . . .

11. Ekumenska suradnja i perspektive . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Isusova sveenika molitva (Iv 17,1-26) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Struktura Dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio . . . . . . . . . . . . .

Izvadci iz Dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio . . . . . . . . . . . . .

Direktorij za primjenu naela i normi ekumenizma . . . . . . . . . . . . . . . .

Ekumenska povelja (Charta oecumenica) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poticaj za provoenje ekumenizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Biskup Strossmayer pretea ekumenizma na naim prostorima . . . . . . . .

Pojmovnik, Bibliografija, Biografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

UVOD Nedvojbeno je da je Drugi vatikanski koncil u mnogim

svojim pothvatima donio odreene prekretnice u povijesti

Katolike Crkve. Tako je Katolika Crkva uinila vaan

iskorak i s obzirom na dijalog katolika s drugim kranskim,

ali i nekranskim religijama. Ovdje ponajprije mislimo na krane koji su, unato

meusobnim podjelama i udaljavanjima tijekom povijesti ipak

na svakodnevnom putu meusobnog dijaloga. Stoga kada je

rije o odnosu katolika prema drugim kranima, Drugi

vatikanski koncil donosi naela i stavove slubene Crkve u

kojima se naglaava obraenje srca te dijalog ljubavi, a u pozadini svega stoji molitva kao temelj

duhovnog ekumenizma na putu veeg pribliavanja te bolje i plodonosnije suradnje meu

kranima.

Bivi predsjednik Papinskog vijea za promicanje jedinstva krana, njemaki teolog i kardinal

Walter Kasper, prigodom obiljeavanja 500 godina od poetka reformacije naglaava: Mnogi

krani s pravom oekuju da e nas spomen na 500 godina reformacije u 2017. godini ekumenski

korak blie dovesti cilju jedinstva. Na tom tragu moemo rei da je ovo ujedno prigoda da se i

osobno poblie upoznamo s dijalogom meu kranima te na taj nain i sami uinimo jedan

ekumenski korak upoznajui se s drugim kranskim tradicijama te ekumenskim stavovima i

nastojanjima koja su do sada uinjena.

3

1 DIJALOG U PRVIM

KRANSKIM

ZAJEDNICAMA Jasno je da je dijalog sredstvo kojim se slu-

imo u svakodnevnom ivotu. Kako nam je

dijalog potreban u svakodnevici da bismo uope

mogli funkcionirati, tako je potreban i meu

kranima. Upravo pomou dijaloga mogu se i

trebaju rijeiti razliitosti i suprotnosti koje su

meu kranima prisutne. Pogledajmo najprije

kakvo je ozraje vladalo u prvoj kranskoj

zajednici s obzirom na jedinstvo i zajednitvo te

kakav je bio dijalog u ivotu prve zajednice.

1.1. Jedinstvo i zajednitvo meu

prvim kranima Jedinstvo kakvo je bilo prisutno meu prvim

kranima u Novome zavjetu izraeno je kao

zajednitvo (gr. koinonia), a ponajprije kao za-

jednitvo Duha Svetoga. Biblijski nam tekstovi

govore o jedinstvu Crkve koju je Krist ustanovio

te o Crkvi kao tijelu Kristovom (usp. 1Kor 12,12-

13). Iskustvo tog jedinstva doivljeno u prvoj kr-

anskoj zajednici nalazimo opisano u Djelima

apostolskim koja svjedoe o zajednitvu prisut-

nom u prvotnoj kranskoj zajednici. Tako nas

Djela apostolska izvjetavaju o postojeoj situa-

ciji u prvoj Crkvi istiui sljedee: U mnotva

onih to prigrlie vjeru bijae jedno srce i jedna

dua. I nijedan od njih nije svojim zvao nita od

onoga to je imao, nego im sve bijae

zajedniko. Apostoli pak velikom silom davahu

svjedoanstvo o uskrsnuu Gospodina Isusa i svi

uivahu veliku naklonost. Doista nitko meu

njima nije oskudijevao jer koji bi god

posjedovali zemljita ili kue, prodavali bi ih i

utrak donosili i stavljali pred noge apostolima.

A dijelilo se svakome koliko je trebalo (Dj

4,32-35). Ovaj pomalo idilian opis prve

kranske zajednice daje nam do znanja na emu

se temeljio njihov zajedniki ivot: ono

jedinstvo i zajednitvo koje je bilo prisutno

meu prvim kranima te njihovo djelovanje

bilo je prvenstveno utemeljeno na jednoj vjeri u

jednoga Gospodina.

Osim toga, jedinstvo i zajednitvo kranske

zajednice jest i Isusova elja koja na neki nain

proizlazi i iz zapovijedi ljubavi: Ljubite jedni

druge kao to sam ja vas ljubio (Iv 15,12), ali je

na poseban nain ta elja za jedinstvom izraena

u Isusovoj sveenikoj molitvi u kojoj

nebeskoga Oca moli da svi budu jedno (Iv

17,21). Isusova molitva jest izraz njegove elje

i molbe, ali i poziva na jedinstvo i zajednitvo.

1.2. Podjele u prvim kranskim

zajednicama Unato jedinstvu i zajednitvu

koje je postojalo u prvim kranskim

vremenima i zajednicama, meu kranima su

nerijetko postojali i odreeni nesporazumi,

nesuglasice, podjele i razdori. O tome nam,

izmeu ostaloga, svjedoi i sam sveti Pavao

kada pie zajednici u Korintu: Ponajprije

ujem, djelomino i vjerujem: kad se okupite na

Sastanak, da su meu vama razdori. Treba

doista da i podjela bude meu vama da se

oituju prokuani meu vama (1Kor 11,18-

19).

Sveti Pavao pie i kranima u Korintu, koji su

oigledno razdijeljeni i meu kojima je dolo

do podjela, te ih upozorava: Zaklinjem vas,

brao, imenom Gospodina naega Isusa Krista:

svi budite iste misli; neka ne bude meu vama

razdora (1Kor 1,10). Stoga i sam sveti Pavao

na razliite naine i u razliitim prigodama

potie zajednice na jedinstvo i zajednitvo koje

bi trebalo u njima vladati, a osuuje razdore i

podjele prisutne meu prvim kranima:

Zaklinjem vas, brao, uvajte se onih koji siju

razdore i sablazni mimo nauka u kojem ste

poueni, i klonite ih se (Rim 16,17).

Na drugome pak mjestu sveti Pavao govori i o

potrebi jedinstva, odnosno o jedinstvu, i to

jedinstvu u Kristu: Nema vie: idov Grk!

Nema vie: rob slobodnjak! Nema vie: mu-

ko ensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!

(Gal 3,28). U svojim pouavanjima Pavao esto

potie na meusobno zajednitvo i

prevladavanje svega to to zajednitvo naruava

(usp. Rim 16,17; 1Kor 10,1-16). Moe se stoga rei da je, usprkos nesuglasi-

cama i podjelama koje su bile prisutne meu

prvim kranima, ideal ipak bilo jedinstvo u

Kristu i zajednitvo onih koji su se okupljali u

Kristovo ime. Meutim, kao to su postojale u

tim prvim kranskim vremenima, i kasnije ti-

jekom povijesti nastajale su i postojale podjele

meu kranima. Meu podjelama koje su na-

stajale u Crkvi ovdje posebno izdvajamo velike

raskole koji su radikalnije utjecali na podjelu

kranstva, a kojih su posljedice vidljive i

danas.

4

2 PODJELE U CRKVI

Prvo obiljeje Crkve jest da je Crkva jedna, a

potom da je sveta, katolika i apostolska. Da je

Crkva jedna ispovijedamo jer je njezin utemeljitelj

Isus Krist elio i stvorio jednu jedincatu Crkvu, no

zbog ljudskih elemenata koji su u Crkvi neminovno

prisutni pojavili su se i razdori te je dolo i do

podjela, zbog ega Kristova Crkva nije ostala

jedinstvena onako kako je to njezin utemeljitelj

elio, nego se tijekom povijesti zbog razliitih

faktora podijelila.

Tako je u povijesti Crkve dolo do mnogih

razilaenja, od kojih emo ovdje razmotriti samo

kljune podjele, koje pak moemo promatrati kroz

tri etape.

a) Prva podjela dogodila se u 5. i 6. stoljeu kada je

dolo do dijeljenja meu kranima te su nastale tzv.

stare istone Crkve. b) Drugi raskol koji je snano obiljeio povijest

Crkve i doveo do diobe meu kranima smjeta se u

1054. godinu kada se kranstvo podijelilo na

rimokatolike (u zapadnoj Europi pod rimskim

papom) i pravoslavne (u Bizantskom Carstvu). c) Trei pak raskol koji ovdje spominjemo dogodio

se na zapadu i uzrokovan je re-formacijom, a

dogodio se izmeu Rima i reformatora u 16.

stoljeu.

Pogledamo li u prolost moemo uoiti da su se

velike podjele u Crkvi dogaale otprilike svakih pet

stoljea. Tako ve u 5. i 6. stoljeu imamo podjele

koje su nastale vezano uz kristoloka pitanja i

kristoloke hereze. Nakon toga veliki se raskol

dogodio u 11. stoljeu izmeu Crkve istoka i zapada,

a u 16. stoljeu dogodila se podjela Crkve na

zapadu.

2.1. Stare istone Crkve Pod pojmom stare istone Crkve podrazumi-jevaju

se istone Crkve koje su se odijelile od jedinstvene

Kristove Crkve za vrijeme velikih kristolokih

rasprava. Rije je o Crkvama koje nisu prihvatile

odluke opih crkvenih sabora u Efezu (431. godine) i

Kalcedonu (451.). Zbog toga se ovdje moe govoriti

o protivnicima Efekog ili o protivnicima

Kalcedonskog sabora. I jedni i drugi imali su pristae

koji su se okupili u zajednicu i od kojih su nastale

stare istone Crkve.

Uz Efeki sabor veemo osudu teolokog

nauavanja carigradskog patrijarha Nestorija koji je

tvrdio da su u Kristu prisutne dvije osobe (boanska

i ljudska) te da je Marija samo Kristorodica, a ne i

Bogorodica. Takav nauk Efeki sabor osuuje i

potvruje da je Marija Bogorodica, to znai da je

rodila pravoga Boga i pravoga ovjeka. Dodatno

pojanjenje ovog kristolokog nauka doneseno je

neto kasnije, odnosno na saboru u Kalcedonu, kada

je potvreno da je u Kristu jedna osoba, a dvije

naravi (boanska i ljudska) koje su nepomijeane i

neodijeljene. Time je ujedno kao krivovjerje osuen

monofizitizam, nauk prema kojemu u Kristu postoji

samo jedna narav boanska, ali ne i ljudska. Tako su oni koji su bili nezadovoljni odlukama

Efekog sabora samim time postali i njegovi

protivnici te su osnovali svoju Crkvu, koja je

nazvana Asirska Crkva Istoka ili Nestorijanska

Crkva.

S druge pak strane, protivnici odluka Kalcedonskog

sabora osnovali su svoje monofizitske (odnosno

nekalcedonske) Crkve. Zbog toga su prozvani jo i

monofiziti, a u tu skupinu Crkava ubrajamo: Sirijska

Crkva Antiohije (nazvana jo i Jakobitska Crkva),

Sirijska Crkva Indije, Armenska Crkva, Koptska

Crkva i Etiopska Crkva.

2.2. Raskol izmeu istoka i zapada Ve od prvih stoljea i razdoblja Rimskoga Carstva

postojale su odreene razlike izmeu istoka i zapada

zbog kojih su se istok i zapad s vremenom sve vie

udaljavali i razilazili. Razlozi tih razilaenja bili su

mnogostruki: razliite kulture, razliiti jezici i obiaji,

a s vremenom su se pojavile i razlike u nekim

teolokim pi-tanjima, crkvenoj disciplini, bogosluju

(liturgiji), kao i pitanje tko e biti crkveni poglavar

rimski ili konstantinopolski biskup. Izmeu istoka i

zapada postojala su, dakle, tijekom povijesti

mnogobrojna neslaganja, napetosti i ne ba uvijek

prijateljski odnosi.

Takva situacija kulminirala je 1054. godine,

kada je dolo do potpunog razdvajanja izmeu

istoka i zapada. U to vrijeme carigradski

patrijarh bio je Mihajlo Cerularije (1043.

1058.), koji je kao osoba bio samouvjeren,

dinamian i temperamentan, a kao patrijarh je

isticao svoju neovisnost o caru i o papi. Godine

1053. Cerularije je zatvorio sve latinske crkve i

samostane u Carigradu te su se time jo samo

pojaale napetosti i neslaganja izmeu

Carigrada i Rima. Cerularije je u jednoj svojoj

poslanici i teoloki napao Rim, a ta je poslanica

dospjela i do pape Leona IX., na to je prilino

5

otro reagirao kardinal Humberto da Silva

Candida koji napada patrijarha. Do jo veih trzavica dolazi kad je kardinal

Humberto da Silva Candida izabran da bude voa

rimske delegacije koja je ila u Carigrad. Dana 16.

srpnja 1054. godine papinski izaslanici doli su u

Carigrad predvoeni spomenutim kardinalom te su

poloili tzv. bulu ekskomunikacije na oltar crkve

Svete Sofije u Carigradu, nakon ega su se vratili u

Rim. Bula, napisana iz pera ovoga kardinala, bila je

vrlo otro napisana, ba kao to je i sam kardinal bio

estok u svojim nastupanjima. Grka sinoda koja je

sazvana 24. srpnja 1054. godine donijela je

ekskomunikaciju autora ove bule. Upravo ove

uzajamne ekskomunikacije uvelike su zaotrile

odnose izmeu istoka i zapada te pridonijele

naruavanju ve ionako naruenih odnosa.

Nedvojbeno je, dakle, da je takozvani veliki

Istoni raskol podijelio kransku Crkvu na Istonu

(odnosno Pravoslavnu) i Zapadnu (odnosno

Katoliku) Crkvu. Meutim, podjela koja je jo vie

naruila kransko jedinstvo i donijela tee podjele

meu kranima dogodila se u 16. stoljeu prilikom

reformacije.

2.3. Podjele uzrokovane reformacijom Osim raskola koji se dogodio izmeu istoka i zapada,

reformacija u 16. stoljeu znatno je utjecala na daljnji

ivot Crkve. U sreditu reformacije neizostavno je

ime Martina Luthera, o kojem emo vie rei u

etvrtom poglavlju. U kontekstu govora o reformaciji

(lat. Reformatio preobrazba, obnova; reformare

obnoviti, dati novi oblik) valja napomenuti da ona

proizlazi iz nauka Martina Luthera, a odnosi se na

vjerski pokret od kojega je zapravo i dolo do raskola

Zapadne Crkve. U takvom okruenju nastaju

samostalne Evangelike Crkve i crkvene zajednice

(Luteranske Crkve, Reformirane Crkve i Anglikanska

Crkva) te nastaje i formira se i protestantizam kao

nova konfesija.

Luteranske Crkve su crkve koje su nastale

reformom Martina Luthera, a kao svoj vjero-

ispovjedni temelj imaju Bibliju te Augsburku

vjeroispovijed i Lutherov Mali katekizam. Lu-

teranizam je dobio i drugi naziv, a to je evan-

geliki. Taj naziv dobiva na dravnom saboru u

Regensburgu 1663. godine, gdje se po prvi puta

slubeno koristi te je od tada u uporabi. U

skandinavskim pak zemljama protestantske crkve

zadravaju naziv i Luteranske Crkve.

Pojmom protestantizam oznaavaju se sve

crkvene i vjerske zajednice koje su proizale iz

reformacije i teolokih nauavanja Martina

Luthera. Sam pojam prvi put nalazimo na nje-

makom dravnom saboru u Speyeru 19. travnja

1529. godine. U suvremenom pak kontekstu

pojam protestant obuhvaa ne samo luterane,

kalvine i anglikance, nego i novije skupine, kao

to su metodisti, baptisti i drugi.

Reformirane Crkve su one Crkve koje su

proizale iz reformatorskih nastojanja Urlicha

Zwinglija i Jeana Calvina u vicarskoj. Pripad-

nici Reformiranih Crkava nazivaju se

reformirani ili kalvini, a u Engleskoj i kotskoj

imaju i naziv prezbiterijanci. Kalvini ili

reformirani krani prihvaaju nauk Jeana

Calvina (1509. 1564.), a naziv reformirani

slubeno se prvi put spominje 1648. godine.

2.4. Anglikanska Crkva Iako je Anglikanska Crkva nastala u Engleskoj,

treba napomenuti da to nije samo Crkva En-gleske

jer je anglikanizam rairen po itavome svijetu.

To je, dakle, Crkva koja se odvojila od Katolike

Crkve jo za vrijeme vladavine kralja Henrika

VIII. (1509. 1547.). Uz sam nastanak

Anglikanske Crkve vee se i brak kralja Henrika

VIII. koji je u odreenoj mjeri pridonio

zaotravanju diplomatskih odnosa izmeu En-

gleske i Rima. Naime, kralj Henrik VIII. u to je

vrijeme bio u braku s Katarinom od Aragona.

Budui da nisu imali potomstva, s vremenom je

pitanje nasljednika na kraljevskom prijestolju

bivalo sve vee pa je Henrik VIII. imao namjeru

rastati se od Katarine i vjenati se Anom Boleyn.

Radi toga je od pape traio proglaenje prvoga

braka nevaljanim to je papa odbio. Nezadovoljan papinom odlukom, kralj Henrik

VIII. 1533. godine smanjuje ovlasti Rima, a

poveava ovlasti sudova u zemlji. Iste je go-

dine enidba izmeu Henrika VIII. i Katarine

proglaena nevaljanom te se tako kralj mogao

vjenati Anom Boleyn. Nakon toga, tonije 1534. godine, proglaen je

tzv. Akt o supremaciji u kojem je kralj Henrik

VIII. proglaen vrhovnim poglavarom Crkve u

svome kraljevstvu. Time je zapravo dolo do

razilaenja izmeu pape i kralja. To neslaganje

nije bilo toliko zbog teolokih razloga, koliko

zbog osobnih i politikih neslaganja i razmirica. Moe se rei da Anglikanska Crkva po svo-

me nauavanju pripada Reformiranim Crkva-

ma, ali po hijerarhiji i crkvenoj organizaciji dri

nekakvu sredinu izmeu katolicizma i

protestantizma.

6

2.5. Starokatolici Starokatolici su lanovi Starokatolike Crkve.

Starokatolika Crkva nije nastala ni na jednoj

od ove tri podjele koje smo do sada spominjali

niti je vezana uz njih. tovie, vremenski gleda-

no, ona nastaje neto kasnije (i nakon velikog

Istonog raskola iz 11. stoljea i nakon raskola

na zapadu iz 16. stoljea). Starokatolika Crkva nastaje zapravo odvajanjem

skupine krana od Katolike Crkve na kongresu u

Mnchenu 1871. godine. Tada se skupina

njemakih teologa usprotivila odlukama i

zakljucima Prvoga vatikanskog sabora (1869.

1870.) jer nisu prihvaali dogmu o papinoj

nezabludivosti. Ne prihvaajui ni papin primat ni

njegovu nezabludivost skupina se njemakih

teologa usprotivila i prosvjedovala protiv takvih

definicija Prvoga vatikanskog sabora. Meu onima

koji su se pobunili jedna od znaajnijih osoba, koja

je iznosila i najotrije kritike, bio je mnchenski

povjesniar crkvene povijesti Ignaz von Dllinger

(1799. 1890.), koji je ujedno prozvan i ocem

starokatolika.

3 PRAVOSLAVNE CRKVE Pravoslavne Crkve pripadaju skupini istonih

Crkava. Ta skupina istonih Crkava ukljuuje

jo i stare istone Crkve i istone Crkve

sjedinjene s Rimom. Istone crkve sjedinjene s

Rimom su Crkve pod jurisdikcijom rimskoga

biskupa, a slue se istonim obredom. Tu

pripadaju i nai grkokatolici.

Pravoslavne Crkve pak nemaju jedan

jedinstveni osobni upravni crkveni autoritet koji

bi im svima bio zajedniki, kao to je to uloga

pape u Katolikoj Crkvi.

Svaka Pravoslavna Crkva je, dakle, samostalna,

a vrhovni autoritet za pitanja vjere, morala i

discipline koji im je zajedniki jest ekumenski

sabor. Budui da Pravoslavne Crkve priznaju

prvih sedam koncila (od Niceje I., 325. godine,

do Niceje II., 787. godine), onda su to i tzv.

crkve sedam koncila. Dodajmo tome da su ovi

koncili i odluke donesene na njima za-pravo

zajednike i katolicima i pravoslavcima.

Navedimo i to da primat asti meu

pravoslavnima uiva carigradski patrijarh koji

nosi ime ekumenskoga patrijarha te je on primus

inter pares (prvi meu jednakima). Taj primat

danas pripada patrijarhu Bartolomeju I.,

trenutnom patrijarhu Carigrada.

U jurisdikcijskom pak pogledu u pravoslavlju

treba razlikovati autokefalne i autonomne crkve.

3.1. Autokefalne Pravoslavne Crkve Nakon velikog Istonog raskola u pravoslavlju

se razvijaju autokefalne Crkve. Autokefalne Cr-

kve su samostalne i neovisne crkvene jedinice i

uglavnom su vezane uz teritorij jedne drave ili

naroda. Nositelj vlasti autokefalne Crkve jest

arhijerejski, odnosno sveti sabor, tj. zbor svih

episkopa pojedine Crkve. Autokefalne Crkve

djeluju neovisno, samostalno rjeavaju svoja

unutarnja pitanja te biraju vlastite biskupe, uk-

ljuujui i patrijarha.

Autokefalne (samostalne) Pravoslavne Crkve su:

Ekumenski patrijarhat Carigrada, Patrijarhat

Aleksandrijski, Patrijarhat Antiohije, Patrijarhat

Jeruzalema, Ruska pravoslavna Crkva, Srpska

pravoslavna Crkva, Rumunjska pravoslavna

Crkva, Bugarska pravoslavna Crkva, Gruzijska

pravoslavna Crkva, Ciparska pravoslavna Crkva,

Grka pravoslavna Crkva, Poljska pravoslavna

Crkva, Albanska pravoslavna Crkva, eka i

Slovaka pravoslavna Crkva, Pravoslavna Crkva

u Americi.

3.2. Autonomne Pravoslavne Crkve

Autonomne Pravoslavne Crkve razlikuju se od

autokefalnih po tome to u pitanjima redovitog

crkvenog ivota imaju samostalnost, ali kada je

u pitanju izbor novoga metropolite, onda ovise o

nekoj autokefalnoj Pravoslavnoj Crkvi. To pak

znai da ne mogu samostalno izabrati vlastitoga

poglavara, nego njega potvruje sveti sinod neke

autokefalne Pravoslavne Crkve. Meu

autonomne Pravoslavne Crkve spadaju: Sinajska

pravoslavna Crkva, Finska pravoslavna Crkva,

Japanska pravoslavna Crkva, Kineska

pravoslavna Crkva i Estonska apostolska

pravoslavna Crkva.

7

4 PROTESTANTIZAM Iako je reformacija otila poprilino daleko i

dovela do podjele zapadnog kranstva, treba rei

da prvi reformatori i pokretai reformacije u

svojim nastojanjima za obnovom Crkve nisu

imali namjeru stvoriti raskol. Naime, njihova je

namjera prvenstveno bila obnova Crkve zbog

situacije u Crkvi i drutvu koja se due vrijeme

primjeivala prije same reformacije. Potreba za

temeljitom obnovom u Crkvi osjetila se na

poseban nain u kasnom srednjem vijeku kada je

Katolika Crkva doivjela krizu koja se oitovala,

ne samo u krizi papinske slube, nego i u trgovini

oprostima, elji za materijalnim bogatstvom,

astohleplju i borbi za crkvene slube, u

nemoralnom i sablanjivom ivotu i sl. Jedan od

onih koji je elio temeljitu obnovu Crkve bio je i

redovnik Martin Luther koji je s reformacijom

zapoeo u Njemakoj. No, reformacija je imala

daleko ire razmjere i posljedice nego to se to

moglo oekivati.

Valja spomenuti i da reformacija nije djelo samo

Martina Luthera, koji je pokreta reformacije u

Njemakoj i po kojem je protestantizam dobio i

drugi naziv: luteranizam. Potrebno je navesti

ovdje jo barem dvojicu znaajnih reformatora, a

to su: Urlich (Huldrich) Zwingli i Jean Calvin.

4.1. Martin Luther Zasigurno da je Martin Luther (1483. 1546.)

kljuni lik i inicijator reformacije u Njemakoj te

se uz njega vee i protestantizam i naela koja

nastaju iz

njegova nauka.

Martin Luther

roen je

studenoga 1483.

godine u

Eislebenu, a

umro je 18.

veljae 1546.

godine u istome

mjestu. Kao drugi sin rudara imao je mogunost

kolovanja pa je obrazovanje zapoeo u

Magdeburgu i rodnom mjestu, Eislebenu. Luther

je od malih nogu bio privren Crkvi, a temelje

svoga vjernikog odgoja stekao je u obitelji. Kao

mladi nije se posebno isticao niti je previe

odskakao od ostalih mladia svojega vremena, ali

ono to ga je kroz cijeli ivot pratilo je odreena

sklonost naglim promjenama raspoloenja. Tako je

Lutherovo raspoloenje znalo naglo prerasti od

pretjeranog oduevljenja u potitenost.

Studij prava zapoinje 1501. godine kada se

upisuje na Sveuilite u Erfurtu. Nedugo zatim ulazi

u samostan i postaje redovnik. Naime, 1505. godine

u velikoj oluji preivljava udar groma te u smrtnome

strahu daje zavjet e postati redovnik, a u tom strahu

zaziva i pomo svete Ane, zatitnice rudara. Nakon

tog dogaaja ozbiljnije je poeo promiljati o

spasenju svoje due te se odluio povui u samostan

i stupiti u strogi augustinski red te postati redovnik.

U samostanu je bio jo revniji u razmatranju Boje

Rijei i molitvi te nakon godine dana provedene u

samostanu polae zavjete i postaje redovnik. Za

sveenika je zareen 1507. godine, a 1512. je

promoviran za doktora teologije te mu je dodijeljena

i sluba predavaa Svetoga pisma. Kao profesor

zalagao se za vjerno tumaenje Svetoga pisma.

31. listopada 1517. godine Luther je na vrata crkve u

Wittenbergu stavio svojih 95 teza koje su izazvale

burne reakcije. Ovih 95 teza bilo je objavljeno i u

jednom izdanju Lutherovih djela, a objavio ih je

tiskar iz Basela John Forbes. Forbes je priznao da je

upravo to djelo bilo jedno od traenijih iz ove tiskare

te je 1519. godine ostalo svega deset primjeraka toga

izdanja. Me Luther nije htio prekinuti odnose s

Crkvom, nego je htio iskazati nezadovoljstvo

odreenim stvarima koje su se u Crkvi odvijale i za

koje je smatrao da se moraju promijeniti. U sreditu njegove teoloke misli i spoznaje jest da je

Boja pravednost oprosna pravednost; tj. Bog svoju

pravednost radi Krista prenosi na ljude. Luther smatra

da pravednost nastaje samo vjerom, bez utjecaja

ljudskih djela; odnosno vano je ono to je Krist uinio

za mene, a ne to sam ja zasluio svojim djelima i

upravo Krist je onaj koji ovjeka ini pravednim. Od sakramenata Luther zadrava samo krtenje i

priest. Crkvena tradicija za njega ima samo

sekundarnu vanost, a istie se zahtjev sola Scriptura

(samo Pismo). Iako je Luther kao mlad ovjek imao

elju postati redovnikom, to je i postao, na koncu je

ipak odbacio redovnitvo, a takoer i tovanje svetaca.

4.2. Urlich Zwingli

I dok je Martin Luther u

Njemakoj provodio

svoje ideje u vezi s

planiranim reformama,

nje-gov suvremenik

Urlich Zwingli (1484.

1531.) takoer je

pokrenuo reformaciju u

vicarskoj, i to neovisno

o Martinu Lutheru. Urlich Zwingli roen je 1.

sijenja 1484. Teoloku izobrazbu stekao je u

8

Beu i Baselu, a bio je i jedan od najobrazovanijih

humanista svojega vremena. Na tragu Martina

Luthera koji je zapoeo reformaciju u Njemakoj,

Urlich Zwingli je u vicarskoj pokrenuo reformaciju

u kojoj je u mnogim pitanjima bio puno radikalniji

od Luthera. Bio je sveenik, a doao je i u sukob s

Katolikom Crkvom upravo zbog svojih

reformacijskih stavova i teza. Potaknut itanjem

djela Erazma Rotterdamskog, Urlich Zwingli od

godine 1522. nije vie htio potovati obvezu da dri

mise i dijeli sakramente.

I dok je Luther zadrao simbol kria, slike i ast

biskupa, Urlich Zwingli protivio se apsolutnoj vlasti

pape, bio je protiv tovanja slika i protiv celibata, a

1524. godine i sam je stupio u brak. Odbacio je i

misu kao rtvu, monake redove i zagovor svetih.

Osim toga, izbacio je iz bogosluja i pjevanje i

instrumentalnu glazbu. Zwingli ide tako daleko da

misu ne samo da ne smatra rtvom, nego smatra da je

misa kao rtva izrugivanje jedne savrene Kristove

rtve. Nakon to se na Veliki etvrtak 1525. godine u

Zrichu po prvi put slavila Posljednja veera kao

zahvala i komemoracija Kristova trpljenja,

zapoela je reformacija.

Prema njegovom nauavanju, Bog je duh pa se zbog

toga samo ovjekov duh moe uzdii do Boga, a sve

ono to je materijalno nita ne vrijedi. Zato je

Zwinglijevo uporite u Svetome pismu Iv 6,63:

Duh je onaj koji oivljuje, tijelo ne koristi nita.

Svoje uenje iznio je u 67 teza u kojima je sadrana

osnova njegovog reformatorskog uenja. Zbog

velikih razlika izmeu Zwinglijevog i Lutherovog

uenja, koje nije moglo biti po-mireno i povezano u

raspravama u Marburgu 1529. godine, dolo je do

podjele reformacije na Augsburku i Helvetsko-

reformiranu vjeroispovijest.

U svojim reformatorskim pokuajima Zwingli je

bio ak i nasilan. 11. listopada 1531. godine izbila

je bitka kod Kappela u kojoj je kao vojnik

poginuo i sam Zwingli. Kasnije su se njegovi

pristae okrenuli Calvinu i tako 1549. godine

osnovali jedinstvenu Reformiranu Crkvu.

4.3. Jean Calvin Meu prvim

reformatorima (uz

Luthera i Zwinglija)

istie se i reformator

i teolog Jean Calvin

(1509. 1564.) koji

je ujedno i

utemeljitelj

kalvinizma. Prezime

Jeana je zapravo Cauvin, a on to mijenja u Calvin

za vrijeme studija u Orlansu, gdje postaje poznat

kao Calvin i od tada koristi ovo prezime. Jean Calvin roen je 10. srpnja 1509. u

Noyonu, a umro je 27. svibnja 1564. u enevi. U

ranoj djeakoj dobi umrla mu je majka te se obitelj

prema njemu i ostaloj brai odnosila kao prema

odraslima, to je znailo da se od njih traila i vea

odgovornost. Studirao je i teologiju i pravne

znanosti. Veliku vanost za mladog Calvina tijekom

kolovanja imao je jedan od najpoznatijih uitelja

latinskog jezika Mathurin Cordier. Njemu Calvin

kasnije posve-uje i svoju knjigu sjeajui se prvoga

susreta s uiteljem za kojega kae da mu je pokazao

pravi nain uenja. U Orlansu je imao prijatelje koji e kasnije u

odreenoj mjeri utjecati na njega, a od kojih ovdje

naglaavamo dvojicu koji su se isticali po tome to

su ve krenuli putem reformacije. Jedan je bio

pravnik na crkvenom sudu te mu je bio ak i roak,

a zvao se Pierre Robert. Drugi znaajan njegov

prijatelj, Melchior Wolmar, bio je trinaest godina

stariji od Calvina te je najvjerojatnije pred kraj

boravka u Orlansu Wolmar zapoeo Calvina

pouavati grki jezik. Meutim, njihovo

prijateljstvo zapoelo je i prije toga.

Iako je ivio gotovo cijelu jednu generaciju nakon

prvih reformatora, u svom uenju bio je pod

utjecajem Martina Luthera. Godine 1535. zavrio je

svoje temeljno djelo u kojem je sustavno izloio

svoj nauk: Institutio religionis christiane (Uspostava

kranske religije). Ovdje, izmeu ostalog,

razjanjava vjerski i politiki poloaj protestanata.

Godinu dana poslije Calvin je dobio zadau da kao

pravnik sastavi gradski statut koji bi sluio i

crkvenoj stezi i dostojnom slavljenju Posljednje

veere. Taj je njegov statut bio prestrog, a on je

1538. godine protjeran. Situacija se promijenila

1541., kada su gradski savjetnici prihvatili Calvinov

statut te na taj nain eljeli stvoriti model religiozne

drave.

U svom teolokom promiljanju vodio se milju o

asti Bojoj (soli Deo gloria) te je time odreeno i

njegovo vienje sakramenata. Promatrajui Boga kao

onoga koji je sve stvorio i sve uzdrava te koji je

Gospodar svijeta, Calvin smatra da sve ovisi o Bojem

predodreenju (predestinaciji), a ne o ljudskom

djelovanju; zato je ovjek unaprijed predodreen ili za

vjeno blaenstvo ili za vjenu propast. Iako je po pitanju euharistije bio u teolokom

neslaganju sa Zwinglijem, Calvin se ipak s njegovim

nasljednikom usuglasio u nauku o priesti. Naime,

9

1549. godine postignut je tzv. Consensus Tigurinus

(Zrika formula sloge) u kojoj je Henrich Bllinger

(Zwinglijev nasljed-nik) postigao suglasnost s

Calvinom po pitanju nauavanja o euharistiji. Upravo

ovo je bio temelj za osnivanje vicarske nacionalne

Crkve, koja je formalno osnovana 1566. godine, dvije

godine nakon Calvinove smrti.

4.4. Naela protestantizma Iz nae dananje perspektive uoavamo da je od

16. stoljea, kada je dolo do crkvenog raskola u

Zapadnoj Crkvi i kada je narueno i razbijeno

jedinstvo Crkve na zapadu, pa do dananjih dana u

okviru protestantizma nastao velik broj kranskih

Crkava i crkvenih zajednica. Tako su se od pojave protestantizma u 16.

stoljeu pa nadalje tijekom povijesti oblikovala i

protestantska naela, koja zapravo istiu same

temelje protestantizma, a koje bismo mogli sve-sti

na sljedee toke: 1) Sola Scriptura (samo Pismo): ovim naelom u

Lutherovom nauku elio se istaknuti autoritet Biblije u

stvarima vjere te injenica da samo vjerom u Rije

Boju (a ta rije je sadrana u Svetome pismu) ovjek

moe primiti milost, a da se pritom ne priznaje uloga

Crkve i sakramenata. Prema protestantizmu, autoritet

Biblije temelj je vjere i ivota krana, a to je ujedno i

naelo autoriteta protestantizma. 2) Sola gratia (samo milost): ovim naelom naglaava se

da se ne moe svaki ovjek spa-siti, ali da Bog moe

svakoga spasiti. Time se nijee ovjekova zasluga i

vanost do-brih djela, ali se ipak istie nunost dobrih

djela. Dakle, prema tome naelu ovjek se spaava samo

Bojom milou, a spasenje je Boji dar koji ovjek prima

nezaslueno. 3) Sola fides (samo vjera): naelo koje naglaava da se

spasenje ne zasluuje; ono se postie vjerom. Time se u

ovome naelu naglasak stavlja na nutrinu ovjekova

ivo-ta, odnosno na njegovu vjeru. Prema tome, ovjek

se ne moe spasiti svojim djelima, nego samo

povjerenjem u Boju milost. Odbacivi crkveno uiteljstvo i papinsku vlast,

protestanti proglaavaju Sveto pismo najveim i

jedinim autoritetom. Za njih je vano samo itanje

Svetoga pisma, a ovjeka mogu spasiti samo vjera

i milost, u emu nemaju vanost ni zasluge

ovjekova dobra djela ni primljeni sakramenti.

Osim naela koja su se profilirala kao naela

protestantizma, spomenimo jo i vjeroispovijesti koje

su se pojavile kod protestanata.

4.5. Protestantske vjeroispovijesti Augsburka

vjeroispovijest (lat. Confessio Augustana) je slubena i

glavna vjeroispovijest Lute-ranske ili Evangelike Crkve.

Sastavio ju je Filip Melanchthon, a prihvatili su je

protestanti na saboru u Augsburgu (1530.). Naime, Filip

Melanchthon (kojeg je due vrijeme dralo uvjerenje u

ponovno ujedinjenje) sastavio je obrazac vjeroispovijesti

koja se sastoji od dva dijela: jedan dio imao je dodirne

toke s katolicima i onime to je trebalo reformirati, a

jedan dio do-nosio je temeljna Lutherova nauavanja i ono

to je protestante nagnalo da se odijele. Katoliki teolozi

usprotivili su se tom vjerovanju, a Melanghthon je na to

odgovorio svojom apologijom te je jedinstvo nestalo, a

uporaba ovoga vjerovanja u Reformiranim Crkvama

objavljena je ve 1531. godine.

Helvetska vjeroispovijest (lat. Confessio Haelvetica) naziv je

dvaju reformatorskih spisa koji se odnose na vjeroispovijest

Kalvinske Crkve. Postoje dva spisa Helvetske

vjeroispovijesti: Prvi spis, koji je nastao 1536. (lat. Confessio

Haelvetica prior), sadri izvorno Calvinov nauk i predstavlja

vjeru vicarskih reformiranih kan-tona; Drugi spis Helvetske

vjeroispovijesti (lat. Confessio Haelvetica posterior) sadri

pregled nauka Henricha Bllingera jer je zapoet zapravo kao

osobna vjeroispovijest Henricha Bllingera. Ta je

vjeroispovijest kasnije preraena i 1566. godine prihvaena je

kao vjeroispovijest Kalvinske Crkve u kotskoj, Maarskoj,

Poljskoj i ekoj. Takoer je prihvaena i u vicarskim

gradovima, osim Basela (u kojem je nastao Prvi spis

Helvetske vjeroispovijesti).

5 EKUMENSKI I MEURELIGIJSKI DIJALOG Kada govorimo o dijalogu, spomenimo najprije da

on pretpostavlja i govor od strane razliitih

sugovornika, ali takoer i sluanje drugoga. Rije

je, dakle, o razgovoru meu sugovornicima, a ne

samo o govoru, niti samo o sluanju. Upravo je

Drugi vatikanski koncil u svojim dokumentima

dao na znaenju i vanosti dijaloga i meu

kranima i dijaloga krana s drugim religijama.

Radi li se, dakle, o dijalogu u religioznom

kontekstu, onda je potrebno razlikovati

meu-religijski i ekumenski dijalog.

Ukoliko je rije o pripadnicima razliitih

religija, onda govorimo o meureligijskom

dijalogu, dok se ekumenski dijalog vodi

meu kranima (katolici, pravoslavci,

protestanti) te nastoji oko bolje suradnje i

zbliavanja krana i kranskih Crkava. Vano je

10

napomenuti da je Drugi vatikanski koncil

uspostavio dijalog i ekumenizam te isti koncil

postavlja i razliku izmeu ekumenskog i

meureligijskog dijaloga. Drugi vatikanski koncil o dijalogu donosi dva bitna

dokumenta: Dekret o ekumenizmu Unitatis

redintegratio (o ekumenskom dijalogu) i Deklaraciju

o odnosu Crkve prema nekranskim religijama

Nostra aetate (o meureligijskom dijalogu).

Ekumenski dijalog je dijalog meu kranima

utemeljen na Kristovoj elji da svi budu jedno (Iv

17,21), a usmjeren je prema vidljivom jedinstvu

meu kranskim Crkvama. Dakle, ne radi se samo o

povezanosti i zajednitvu meu pojedincima, nego je

rije o zajednitvu na ekleziolokoj razini, odnosno

na razini kranskih Crkava. S druge strane, meureligijski se dijalog odvija meu

pripadnicima razliitih religija, a njime se eli

doprinijeti upoznavanju druge religije te pridonijeti

boljem suivotu i toleranciji drugih kultura i religija,

kao i ouvanju pripadnosti pojedinoj religiji.

5.1. Narav ekumenskog dijaloga Ekumenski dijalog se dogaa, kako je ve

spomenuto, meu kranima (katolici pravoslavci,

protestanti, anglikanci i dr.), tj. meu svima onima

koji su valjano primili sakrament krtenja, odnosno

meu onima koji zazivaju Boga Trojedinoga i

ispovijedaju svoju vjeru u Krista Gospodina i

Spasitelja, i to ne samo kao odvoje-ni pojedinci ve i

okupljeni u skupine u kojima su uli evanelje i koje

pojedinci nazivaju svojom i Bojom Crkvom (UR

1), kako to donosi Dekret o ekumenizmu Unitatis

redintegratio.

Na tragu tog dekreta nastaje kasnije i Direktorij za

primjenu naela i normi o ekumenizmu, a sve se vie

u raznim slubenim crkvenim dokumentima

susreemo i s ekumenskom tematikom te se tako

profiliraju i odreeni stavovi s obzirom na

ekumenski dijalog. Od znaajnijih dokumenata s

obzirom na ekumenizam istiemo ovdje encikliku

pape Ivana Pavla II. Ut unum sint (Da budu jedno) o

ekumenskom nastojanju koja je objavljena na

svetkovinu Uzaaa Gospodnje-ga, 25. svibnja

1995. godine. Sama enciklika nakon Uvoda donosi

tri cjeline: I. Ekumenska obveza Katolike Crkve; II.

Plodovi dijaloga; III. Quanta est nobis via? (Koliki je

na put?), a zavrava Poticajima koje donosi papa. Ovi i drugi crkveni dokumenti utjecali su na

usmjerenje ekumenskog dijaloga nakon Drugog

vatikanskog koncila od strane Katolike Crkve.

5.2. Vrste ekumenskog dijaloga Nakon Drugog vatikanskog koncila pojavljuju se

i razni dokumenti kao plod razliitih mjeovitih

komisija, a koji su nastali u svrhu meusobnog

pribliavanja krana. Tako s obzirom na broj

sudionika u dijalogu, ekumenski dijalog moe

biti bilateralan ili multilateralan. Kada je rije o

dijalogu u koji je ukljuen samo jedan

sugovornik, odnosno Crkva ili crkvena zajednica,

onda je taj dijalog bilateralan (dvostran). Ukoliko

se dijalog vodi izmeu vie odijeljenih Crkava ili

crkvenih zajednica, onda je rije o

multilateralnom (viestranom) dijalogu. Najei

predmet rasprave u ovim dokumentima su prije

svega tumaenje i razumijevanje sakramenta

euharistije, a potom razumijevanje ostalih

sakramenata u kranskim Crkvama i crkvenim

zajednicama.

5.3. Pojam oikumene i njegovo znaenje Kako

bismo bolje razumjeli pojmove ekumenizam i

ekumensko gibanje potrebno je otkriti i upoznati

se s korijenom tih rijei i promjenom njihova

znaenja kroz povijest. Iako je pojam oikumene

imao vrlo iroko znaenje tijekom povijesti, korijen i

znaenje toga pojma trebamo traiti u dalekoj

prolosti. Mada je imenicu ekumenizam uveo

1937. godine Yves Congar, to je kasnije potvreno i

na Drugom vatikanskom koncilu, etimoloki gledano

korijen rijei ekumenizam nalazimo u grkim

rijeima: oi kos (dom; kua), oikeo (prebivanje,

boravljenje), oikein (stanovati) i oikumene (svijet,

carstvo). Polazei od prvotnog znaenja u starogrkom jeziku,

pojam oikumene oznaavao je tada poznati i

naseljeni dio svijeta oko Sredozemnoga mora. Tako

u svom prvotnom znaenju pojam oikumene

(ekumena) oznaava cijelu naseljenu (nastanjenu)

zemlju, cijelu poznatu zemlju. Ovakvo znaenje

rijei oikumene nalazimo i u Novome zavjetu

(nastanjena zemlja; podruje na kojem Crkva ivi). U novozavjetnom kontekstu taj pojam oznaava,

identificira Rimsko Carstvo te tako nosi geopo-

litiko znaenje. Takvo znaenje nalazimo u

Lukinom evanelju (usp. Lk 2,1: U one dane izae

naredba cara Augusta da se provede popis svega

svijeta ekumene). U Novome zavjetu, napose u Matejevom

evanelju, pronalazimo i drugaije znaenje, tj.

ono to se ne odnosi samo na oznaavanje

Rimskoga Carstva, nego oznaava svu tada

11

nastanjenu zemlju, itav svijet. U tom smislu

evanelist Matej kae: I propovijedat e se ovo

evanelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedo-

anstvo svim narodima. Tada e doi svretak.

(Mt 24,14). Ovdje je, dakle, rije o geografskom

znaenju koje ukazuje na nastanjenu zemlju. Meutim, taj pojam je ve za vrijeme prve Crkve

dobio i drukije znaenje, prema kojemu

oznaava sve one koji pripadaju Crkvi, a u

slubenim crkvenim govorima rije je dola u

vezu s crkvenim saborima, tj. koncilima. Time

termin gubi svoje geografsko i politiko znae-

nje, a crkvena zasjedanja i okupljanja od uni-

verzalnog znaenja nazvana su ekumenskim

koncilima (saborima) te su bila obvezujua za

cijeli kranski svijet. Ovakvo znaenje pojma

nalazimo jo u 4. stoljeu. U novije se vrijeme vanija promjena

znaenja ovoga pojma dogodila u 18. stoljeu.

Shvaanje pojma u reformatorskim, anglikanskim

i evangelikim sredinama bilo je drugaije od

ovoga kako je to do sada spomenuto. Oni su

shvaali pojam vie u misionarskom kontekstu,

ali sa svijeu koja ima u vidu jedinstvo svih

krana. Neto kasnije, u 20. stoljeu, luteranski biskup

Uppsale (vedska) Nathan Sderblom tom pojmu

vraa teoloki smisao i znaenje. Poslije njega pojam

ekumenski izraava stvarnost jedne, svete,

katolike i apostolske Crkve. Jedinstvo koje postoji

u Kristu temelj je zadanog jedinstva Crkava koje

treba stvoriti. Ovo znae-nje ope je prihvaeno. Danas se pojam ekumenski moe promatrati pod

dva osnovna vida i znaenja: s jedne strane oznaava

ono to je (1) svjetsko, uni-verzalno, misionarsko, a s

druge (2) ono to se odnosi na jedinstvo Crka-va.

Oba vida su povijesno i sadrajno povezana jer je

suvremeni ekumenski pokret za jedinstvo Crkava (2.

vid znaenja pojma) nastao iz misionarskih tenji (1.

vid).

6 KATOLIKA CRKVA I EKUMENSKI POKRET Ve samim osnivanjem Tajnitva za promicanje

jedinstva krana moemo rei da je Katolika

Crkva na neki nain i slubeno zapoela ekumenski

pokret i u njega se ukljuila. Naime, papa Ivan

XXIII. je 5. lipnja 1960. godine osnovao Tajnitvo

za promicanje jedinstva krana na elu s

njemakim kardinalom Augustinom Beaom.

Upravo ovim postupkom i osnivanjem Tajnitva za

promicanje jedinstva krana Katolika je Crkva

stupila, kako smo rekli, u suvremeni ekumenski

pokret, to je kasnije nastavljeno na Drugom

vatikanskom koncilu i, nakon njega, nizom

postkoncilskih dokumenata.

6.1. Ekumenski koncili Ekumenskim koncilima nazivaju se koncili koji

okupljaju biskupe itavoga svijeta (ekumene),

odnosno cijele Crkve pod vodstvom pape. Na tim

koncilima rjeavaju se pitanja vezana uz

dogmatske, moralne i disciplinske probleme Crkve.

U povijesti Crkve odran je dvadeset i jedan koncil

koje Katolika Crkva priznaje kao ekumenske.

Pravoslavne Crkve pak priznaju prvih sedam

koncila kao ekumenske koncile te prihvaaju

njihove odluke. Tako je prvih sedam koncila

zajedniko i njihove odluke prihvaaju i

Pravoslavne Crkve i Katolika Crkva, a to su: Prvi nicejski koncil (325. godine) Prvi carigradski koncil (381.)

Efeki koncil (431.) Kalcedonski koncil (451.) Drugi carigradski koncil (553.) Trei carigradski koncil (680. 681.) Drugi nicejski koncil (787.) Ovo su, dakle, koncili koji su zajedniki i ka-tolicima i

pravoslavcima i ije odluke su prihva-ene i od strane

jednih i od strane drugih te ih i jedni i drugi smatraju

ekumenskim koncilima.

6.2. Pape i ekumenizam Osim raznih dokumenata koji imaju vanost u dijalogu

katolika s drugim kranima, pridodajmo ovdje i

stavove pojedinih papa prema drugim kranima. Ne

namjeravajui istraivati i detaljno analizirati odnos

svih papa prema drugim kranima, elimo istaknuti

samo nekoliko papa koji su dali znaajniji doprinos u

odnosu prema drugim kranima i u dijalogu s njima.

Tako emo prvo vidjeti nekoliko papa koji su djelovali

prije, potom za vrijeme i one koji su djelovali nakon

Drugog vatikanskog koncila.

6.2.1. Pretkoncilski pape Ne moe se rei da je Katolika Crkva uvijek imala

sjajne odnose s drugim kranskim Crkvama. Tako se

odnos od strane Katolike Crkve prema pravoslavlju

poinje mijenjati za vrijeme pape Leona XIII. (1878.

1903.), koji uvodi studij istonog bogoslovlja i s

12

potovanjem se odnosi prema istonoj Crkvi, a

zauzimao se i za promicanje jedinstva. Papa Pio XI. (1922. 1939.) je od poetka svoga

pontifikata pokazao interes za kranski istok. U

svojoj brizi za poznavanje istone Crkve i

prouavanje istonog bogoslovlja povjerio je

isusovcima Papinski Istoni Institut (Ponti ficium

Institutum Orientalium) u Rimu, koji je papa

Benedikta XV. (1914. 1922.) osnovao 1917.

godine. Takoer je imao pozitivan stav i prema

protestantizmu.

6.2.2. Koncilski pape Do vee promjene na podruju ekumenizma od

strane Katolike Crkve dolo je za vrijeme pape

Ivana XXIII. (1958. 1963.) i pape Pavla VI.

(1963. 1978.). Papa Ivan XXIII. (koji je sazvao

Drugi vatikanski koncil) bio je svjestan da je Crkvi

potrebna unutarnja obnova te da je potrebno da se

Crkva otvori

svijetu. Zbog toga

je sazvao koncil

koji je odran u

Vatikanu od 1962.

do 1965. godine. Papa Pavao VI.

nastavlja u

ekumenskom

duhu svoga

prethodnika i

zapoinje novo

raz-doblje

dijaloga izmeu

istoka i zapada.

Od njegovih

ekumenskih

nastojanja

spomenimo samo

jedno veoma

znaajno za

daljnji dijalog izmeu istoka i zapada, a to je

obostrano ukidanje ekskomunikacija izmeu Rima

i Carigrada. Naime, znaajan datum u

poboljanju ekumenskih odnosa izmeu

Pravoslavne i Katolike Crkve dogodio se 7.

prosinca 1965., kada su papa Pavao VI. i

carigradski patrijarh Atenagora I. obostrano

ukinuli ekskomunikacije izreene 1054. godine. Promatrajui ova i druga dogaanja moemo

ustvrditi da su do sada vidljivi ve brojni pomaci na

ekumenskom podruju i u suradnji meu

kranskim Crkvama, ali ipak valja naglasiti da je

Drugi vatikanski koncil doveo do velike promjene u

pogledu na ekumenizam te je uinio veliki iskorak

po tom pitanju jer je tako Katolika Crkva svoja

vrata otvorila dijalogu s drugim kranima.

6.2.3. Postkoncilski pape Nakon kratkog pontifikata pape Ivana Pavla I. za

papu je izabran Ivan Pavao II. (1978. 2005.), koji

je, izmeu ostaloga, poznat i po svojem

ekumenskom djelovanju. Od dokumenata koje je on

objavio ve smo naveli Encikliku o ekumenskom

nastojanju Ut unum sint koja je u cijelosti usmjerena

ekumenskim promiljanjima, a znaajno je i

apostolsko pismo Orientale lumen, usmjereno

upoznavanju tradicije i vrjednovanju batine

kranskog istoka. U tim, kao i u brojnim drugim

njegovim dokumentima, prisutna je ekumenska

tematika, a mnogobrojna njegova slubena

putovanja imala su takoer ekumensku dimenziju.

Papa Benedikt XVI. (2005. 2013.) nastavio je

ekumenskim putem svoga prethodnika te je i za njega

ekumenizam bio obvezujui; zapravo, ekumenizam je

za njega sastavni dio vjerskog ivota. Svoj ekumenski

interes pokazao je najprije kao profesor, a kasnije i kao

kardinal te svoju ekumensku zauzetost nastavlja i kao

vrhovni poglavar Katolike Crkve. Ekumenski hod svojih prethodnika nastavlja i aktualni

papa Franjo (2013.) koji prepoznaje vanost koncila na

ekumenskom putu i tako ostaje na tragu svojih

prethodnika, na poseban nain naglaavajui duhovni

ekumenizam.

6.3. Drugi vatikanski koncil

Drugi vatikanski koncil bio je dvadeset i prvi, i

trenutno je ujedno i posljednji ekumenski koncil

koji je obnovio Katoliku Crkvu. esnaest je

dokumenata proglaeno na ovome koncilu, a ti su

dokumenti podijeljeni na konstitucije (uredbe),

dekrete (odluke) i deklaracije (izjave). Tako od

esnaest koncilskih dokumenata imamo etiri

konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. Iako

su svi dokumenti Drugog vatikanskog koncila

proeti ekumenskim duhom, potrebno je ipak

posebno istaknuti est dokumenata koji su od

naroitog ekumenskog znaaja,

13

a to su: Dogmatska

konstitucija o Crkvi

Lumen Gentium

(Svjetlo naroda),

Dogmatska konstitu-

cija o boanskoj objavi

Dei Verbum (Boja Ri

je), Pastoralna

konstitucija o Crkvi u

suvreme-nom svijetu

Gaudium et spes

(Radost i nada),

Dekret o istonim

katolikim Crkvama

Orientalium Ecclesiarum

(Istonih Crkava) te

Deklaracija o vjerskoj

slobodi Dignitatis

humanae (Dostojanstvo

ljudske osobe) i, na koncu,

Dekret o ekumenizmu

Unitatis redintegratio

(Obnova jedinstva), koji je

ujedno i najvaniji

dokument Drugog

vatikanskog koncila za

ekumenizam i ekumenski

dijalog.

7 DEKRET O EKUMENIZMU UNITATIS REDINTEGRATIO

Vidljivo je da Konstitucija Sacrosanctum concilium o

svetoj liturgiji, koja je postala temeljni dokument

postkoncilske liturgijske

obnove u Katolikoj

Crkvi, ve u pr-vome

broju donosi tri temeljne

svrhe i zadae koncila, a

to su:

(1) unaprjeivanje

kranskog ivota

vjernika, (2) obnova

kranskog jedinstva i

(3) evangelizacija naroda

(usp. SC, br. 1). Na tom

tragu i Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio u

uvodnom broju na poseban na-in istie upravo jedan

od tih ciljeva i potvru-je da je jedna od glavnih

zadaa Drugog vati-kanskog koncila ponovna

uspostava jedinstva meu svim kranima (usp. UR,

br. 1).

7.1. Nastanak dekreta

Nastanak Dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio

(Obnova jedinstva) vezan je uz tri zasjedanja Drugog

vatikanskog koncila. Prvo zasjedanje koncila odrano je

od 11. listopada do 8. prosinca 1962., dok su drugo i

tree za-sjedanje odrani tijekom sljedee dvije godine

(drugo zasjedanje odrano je od 29. rujna do 4. prosinca

1963., a tree od 14. rujna do 21. studenoga 1964.

godine). Budui da je na treem zasjedanju koncila,

izmeu ostaloga, izglasan i Dekret o ekumenizmu, ovdje

mu pridajemo i najvee znaenje, iako se u nastajanju

spome-nutoga dokumenta ne smiju zanemariti uloga

prvog i drugog zasjedanja koncila.

Zanimljiva je injenica da je dekret izglasan na treem

zasjedanju, a da se za svaki broj dekreta glasalo

pojedinano. Zgodno je spomenuti i da je za svaki

broj dekreta glasalo vie od 2000 koncilskih otaca te

su tako prihvatili i odobravali predloeni tekst. Jedino

za broj 8 dekreta Unitatis redintegratio glasalo je

manje od 2000 koncilskih otaca; tonije, njih 1872 bili

su za ovaj broj dekreta.

Za dekret u cijelosti glasalo je 2137 koncilskih otaca, a

protiv je bilo njih 11. Tekst dekreta je, dakle, prihvaen

od veine koncilskih otaca, a sam dekret je potvrdio i

papa Pavao VI. Pavao VI. proglasio ga 21. studenoga

1964. godine i potpisao zajedno s koncilskim ocima. Prvi

prijevod ovoga dekreta koji nalazimo na hrvatskom

jeziku objavljen je u Vjesniku akovake biskupije jo

1965. godine, dok je slubeni prijevod (zajedno s

ostalim dokumentima) objav-ljen 1970. u izdanju

Kranske sadanjosti.

Dekret Unitatis redintegratio podijeljen je u tri

poglavlja, koja zajedno sadre 24 broja. Nakon uvoda

donose se katolika naela ekumenizma te se u

drugome poglavlju progovara o njihovoj praktinoj

primjeni te o samom vrenju ekumenizma. Na koncu,

u treem poglavlju rije je o Crkvama i crkvenim

zajednicama odijeljenima od Apostolske Stolice. U

tom se poglavlju progovara najprije o istonim

Crkvama, a onda i o odijeljenim Crkvama i crkvenim

zajednicama na zapadu.

7.2. Katolika naela ekumenizma

U prvome poglavlju Dekreta o ekumenizmu u brojevima

2, 3 i 4 donesena su naela i staja-lita Katolike Crkve

te stoga poglavlje i nosi naslov Katolika naela

ekumenizma. U broju 2 tekst dekreta biblijski je

utemeljen te obiluje svetopisamskim citatima preko kojih

progova-ra o jedinstvu i jedincatosti Crkve. U tom broju

donosi se saetak dogmatskog nauavanja o Cr-kvi i

ukazuje se na povezanost na ekleziolokoj osnovi u

odnosu prema odijeljenim kranima, da bi se u broju 3

vie progovorilo o odnosu odijeljene brae i Katolike

14

Crkve. Jedan od najopsenijih brojeva dekreta, kojim

zavravaju Katolika naela ekumenizma, je broj 4 koji

donosi cilj i svrhu te definiciju ekumenizma, odnosno

ekumenskog pokreta.

7.3. to ekumenizam obuhvaa?

Ve smo do sada vidjeli da je nastojanje oko

pomirenja i jedinstva krana prisutno u Crkvi jo od

prvih kranskih vremena. U dananje vrijeme to se

izraava pojmom ekumenizam koji oznaava pokret

oko nastojanja obnove jedinstva razjedinjenih

kranskih Crkava.

U pokuajima definiranja ekumenizma moe se rei da je

ekumenizam praktino i teoretsko djelovanje i nastojanje

oko pomirenja, suradnje i upoznavanja svih kranskih

Crkava i njihovog nauka s ciljem zbliavanja i jedin-

stva. Dakle, ekumenizam se odnosi na zbliavanje

Crkava i crkvenih zajednica, a ne samo pojedinanih

vjernika. To je nastojanje oko jedinstva odijeljenih

Crkava i crkvenih zajednica, a odnosi se prije svega na

vjersko stajalite i u sebi ima vjersko i teoloko

utemeljenje. Stoga traganje za jedinstvom nije nipoto na

liniji politikih opcija ili nacionalnih elemenata, nego

ono ima svoje biblijsko-teoloko utemeljenje.

Ekumenizam ide za tim da se postigne jedinstvo u

Kristu koje je sam Isus postavio i zahtijevao, a to

nedvojbeno znai i jedinstvo u razliitosti. Tei se

onoj punini jedinstva koju Krist hoe, a ta tenja

trebala bi bez iznimke biti zadaa svih krana.

7.3.1. Suvremeni ekumenski pokret

U 19. stoljeu dolazi do veeg pribliavanja meu

kranima. Zbog toga za 19. stoljee moemo rei da je

stoljee buenja ekumenske svijesti i poetak

suvremenog ekumenskog gibanja, dok je institucijski

ekumenski pokret utemeljen u 20. stoljeu. Naime,

veina autora se slae da je suvremeni ekumenski pokret

zapoeo 1910. godine s ciljem da se umanje kon-

fesionalne podjele meu kranima, iako su nastojanja

oko ujedinjenja postojala i prije. Pokret je nastao u

Reformiranim Crkvama, a pristupile su mu i Pravoslavne

Crkve, dok se Katolika Crkva na poseban nain

ukljuila u ekumenski pokret i otvorila ekumenskom

dijalogu na Drugom vatikanskom koncilu (1962.

1965.).

Stoga razmotrimo to Drugi vatikanski koncil kae za

ekumenski pokret i kako ga je zapravo Dekret o

ekumenizmu Unitatis redintegratio definirao te to pod tim

pojmom podrazumijeva. U spomenutom dekretu itamo

sljedee: Pod ekumenskim pokretom shvaaju se

djelatnosti i pothvati koji se u skladu s razliitim potre-

bama Crkve i okolnostima vremena pokreu i usmjeruju

prema promicanju jedinstva krana. (UR 4). Pod

djelatnostima i pothvatima eli se ukloniti ponajprije sve

ono to ne slui ekumenizmu i dijalogu te se u skladu s time

ine odreeni napori kako bi se uklonili sudovi, rijei i djela

koja dijalogu ne pridonose. Nakon uklanjanja zapreka i

onoga to prijei dijalog, treba zapoeti i nastaviti voditi

dijalog za to je vano upoznati lanice-sugovornice s

kojima se stupa u dijalog i suradnju. U svemu tome izni-

mnu ulogu ima i zajednika molitva kao temelj svakoga

dijaloga i suradnje meu kranima.

Vanost molitve u zajednikoj suradnji meu kranima

istaknuta je vie puta i u dokumentima; to je ono to

dekret naziva duhovnim ekumenizmom (usp. UR, br.

8), a odnosi se na sve ono to pribliava i spaja krane

meusobno te ih tako vodi i blie Bogu.

7.4. Duhovni ekumenizam

Duhovni ekumenizam ima i biblijsko i teoloko

utemeljenje, a odnosi se na onu duhovnu bazu koja je

prisutna i prethodi ekumenskoj suradnji. S obzirom na

duhovni ekumenizam, dekret Unitatis redintegratio

posebno istie tri elemen-ta: (1) obraenje, (2) svetost

ivota te (3) pri-vatne i javne molitve, navodei: Ovo

obraenje srca i ovu svetost ivota, zajedno s privatnim i

javnim pronjama za kransko jedinstvo, valja smatrati

duom svega ekumenskog gibanja i s pravom se mogu

nazvati duhovnim ekumenizmom. (UR, br. 8).

I blagopokojni papa Ivan Pavao II. isticao je vanost

molitve koja treba biti prisutna u ivotu Crkve. Papa tako

u svojoj enciklici Ut unum sint, istiui prvenstvo

molitve, naglaava vanost zajednike molitve svih

krana te njihovu povezanost u molitvi (usp. UUS, br.

21-23). Papa s obzirom na molitvu zapaa: injenica da

mnogi ekumenski susreti gotovo uvijek ukljuuju i

molitvu i u njoj ak dosiu svoj vrhunac razlog je

radosti. Tjedan molitve za jedinstvo krana, koji se

obavlja u mjesecu sijenju ili u nekim zemljama u tjednu

Pedesetnice, po-stao je proirenom vrstom tradicijom.

(UUS, br. 24). Na taj nain papa ohrabruje vjernike i

potie ih na daljnju zajedniku molitvu.

7.4.1. Molitvena osmina za jedinstvo krana

U povijesti nastanka Tjedna molitve za jedinstvo krana

znaajnu ulogu imao je anglikanski pastor Paul James

Wattson (1863. 1940.) koji je svoju ideju o molitvenoj

osmini za jedinstvo krana izloio jo 1907. godine, a u

sijenju 1908. tu je ideju i ostvario u svojoj zajednici. Tada

je ustanovljena molitvena osmina, a predloeno je i vrijeme

u kojem e se molitva odravati.

U dananje vrijeme se molitvena osmina za jedinstvo

krana odrava svake godine od 18. do 25. sijenja.

Ove datume predloio je takoer Wattson, a ti datumi

nisu sluajno odabrani, nego imaju svoju simboliku i

dublje znaenje. Naime, 18. sijenja slavio se blagdan

Katedre svetoga Petra u Rimu, to je nakon liturgijske

obnove premjeteno te se sve do danas slavi 22. veljae.

Dakle, 18. sijenja je prvi dan molitvene osmine koja

traje do 25. sijenja, odnosno do blagdana Obraenja

15

svetoga Pavla . Ovim se datumima eljelo istaknuti da su

svi oni koji mole okupljeni i sjedinjeni oko svetoga Petra

kao apostolskoga prvaka te da je svim kranima

potrebno obraenje. Na to nas podsjea blagdan

Obraenja svetoga Pavla jer jedino uz unutarnje

obraenje svih krana moe se omoguiti i vidljivo

zajednitvo meu njima. Istaknimo ovdje jo jednu

znaajnu osobu u

kontekstu molitvene

osmine za jedinstvo kra-

na, a to je francuski

katoliki sveenik Paul

Co-uturier iz Lyona

(1881. 1953.). Njegov

osnov-ni ivotni program

bila je molitva za

jedinstvo krana te se i

sam zalagao za Tjedan

molitve za jedinstvo

krana. Prema

Couturieru, u ovome bi tjednu svi krani trebali zajedno

moliti za jedinstvo koje Krist eli. Ne radi se, dakle, o je-

dinstvu koje bi bilo pridrano samo jednoj od kranskih

Crkava ili crkvenih zajednica, nego o jedinstvu koje je

Kristova elja. Dakako da je i Couturierov doprinos bio

znaajan u povijesti nastanka Tjedna molitve za jedinstvo

krana, a novo razdoblje i novi vaniji zamah po

pitanju zajednike molitve dolazi s Drugim vatikanskim

koncilom.

7.5. Postojee zajednitvo meu kranima

Iako kranske Crkve jo uvijek nisu u potpunom

zajednitvu, ipak se mogu vidjeti i prepoznati elementi

ve postojeeg, pa makar i nepotpunog zajednitva meu

kranima. Tako i sam dekret Unitatis redintegratio

prepoznaje i vrjednuje zajednitvo koje je prisutno i

postoji meu kranima. Kao temelj tog zajednitva

istie se prvenstveno jedinstvo u vjeri jer vjera prethodi

sakramentalnom ivotu, a u sakramentima se ta vjera

izraava. Stoga moemo rei da je vjera izriaj itave

zajednice, odnosno itave Crkve.

Osim jedinstva u vjeri,

moe se istaknuti i

sakramentalno

jedinstvo, i to prije

svega u sakramentu

krtenja po kojemu se

izraava i pripadnost

samome Kristu.

Jedinstvu u

sakramentu krtenja

pak prethodi vjera

koja je temelj krtenja

i sakramentalnog ivota, a sakrament krtenja je

sakramentalna veza jedinstva meu kranima. Upravo ova dva zajednitva (zajednitvo u vjeri i

zajednitvo u sakramentu krtenja) stvaraju temelj na

kojem se kasnije ostvaruje i nadograuje zajednitvo

meu kranima te njihova suradnja. Ne smijemo ipak

zaboraviti da je poetak suradnje i zajednitva meu

kranima sjedinjenje s Bogom u molitvi, a vrhunac

(koji jo uvijek nije postignut, a prema kojemu se tei)

bio bi potpuno sudjelovanje u euharistiji i zajednitvu

oko euharistijskog stola.

8KOMUNIKACIJA U SVETIM INIMA (communicatio in sacris) Latinska sintagma communicatio in sacris na

hrvatskom govornom podruju nema ujednaen i

jedinstven prijevod. Tako se za prijevod ove sintagme

koriste sljedee formulacije koje nalazimo na

hrvatskome jeziku: komunikacija u svetim inima,

sudjelovanje u svetim obredima i inima, zajednitvo u

svetim inima, zajednitvovanje i dr. U terminologiji

Katolike Crkve moe se susresti izraz communicatio

in sacris ili communicatio in divinis, a obje formulacije

imaju jednako znaenje.

Kada je rije o communicatio in sacris, o tome

govorimo na temelju dokumenata, prvenstveno na

temelju dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio,

zatim Dekreta o istonim katolikim Crkvama

Orientalium ecclesiarum te na temelju Direktorija za

primjenu naela i normi o ekumenizmu i Zakonika

kanonskog prava.

Danas se pod sintagmom communicatio in sacris misli

na sudjelovanje katolika i odijeljenih krana u

zajednikom bogosluju ili liturgij-skom obredu i u

sakramentima Katolike ili koje odijeljene Crkve ili

crkvene zajednice. Iako se u katolikoj ekleziologiji

communicatio in sacris odnosi ponajprije na

sakramentalno zajednitvo dviju kranskih Crkava,

potrebno je spomenuti da se taj pojam moe

promatrati u uem i irem smislu. U uem smislu

govorimo o komunikaciji koja se odnosi na

sakramentalno, a u irem smislu na nesakramentalno

zajednitvo.

Valja napomenuti i da je communicatio in sacris

doputena ukoliko za to ima opravdanog razloga, a

mogua je u: svetim inima izvansakramentalno su-

djelovanje u liturgijskim ceremonijama (npr. katolik

16

moe sudjelovati na euharistijskim slavljima kod

pravoslavnih, ali ne moe primiti priest);

1) svetim stvarima katolici mogu posuditi

pravoslavcima razne stvari iz crkve (npr. dati im

blagoslovljene maslinove granice i sl.);

3) svetim mjestima katolici mogu dopustiti

pravoslavcima uporabu crkava, mogu dopustiti da

se pravoslavci pokapaju na katolikom groblju (i

obrnuto; katolici to mogu zatraiti od

pravoslavaca). Razlozi koji se smatraju opravdanima nisu proizvoljni

nego su propisani u crkvenim dokumentima, a osim

opravdanog razloga doputenje u pojedinim

sluajevima komunikacije daje mjerodavna crkvena

vlast.

9 NASTOJANJA OKO PONOVNE USPOSTAVE JEDINSTVA MEU KRANIMA enja za jedinstvom i pokuaji za sjedinjenjem

Crkava dogaali su se tijekom povijesti Crkve na

razne naine. Meu takve pokuaje uspostavljanja

ponovnoga jedinstva spada i tzv. crkvena unija.

9.1. Teoloke i disciplinske slinosti i razlike

meu kranima Od onoga to je zajedniko svim kranima (ri-

mokatolicima, pravoslavcima i protestantima)

istaknimo ovdje nekoliko bitnih elemenata. Za sve

krane vana je prije svega Biblija. U sreditu

kranske vjere jest Isus Krist, pravi Bog i pravi

ovjek. Svi krani ispovijedaju vjeru u Boga koji je

osoban i trojstven, a temeljne istine kranske vjere

zajedno ispovijedaju u Nicejsko-carigradskom

vjerovanju.

Osim ovih zajednikih, dodajmo jo i nekoliko

elemenata koji su razliito shvaeni i tumaeni

bilo od strane rimokatolika, bilo od pravoslavaca

ili protestanata, a koji se tiu teolokih ili

disciplinskih razlika. Na prvome mjestu od tih

razlika spomenimo izvore boanske objave koji

su za rimokatolike i pravoslavce Sveto pismo i

Tradicija, dok protestanti dre da je samo Sveto

pismo (sola Scriptura) jedina i apsolutna norma

vjere.

Kada je u pitanju razumijevanje crkvenih slubi i

hijerarhije u Crkvi, onda treba istaknuti da je u

hijerarhiji Rimokatolike Crkve nasljednik

apostola Petra rimski biskup (papa) i time se

nastavlja neprekinuta tradicija apostolskoga

naslijea. Kod pravoslavaca i protestanata pak

papa i papinska sluba nisu ni shvaeni ni

prihvaeni u tome smislu, niti oni priznaju papu u

hijerarhijskoj strukturi.

Nadalje, kad je u pitanju broj sakramenata,

rimokatolici i pravoslavci priznaju sedam sa-

kramenata, dok se kod protestanata priznaju

uglavnom dva sakramenta (krtenje i Veera

Gospodnja, tj. euharistija). Rimokatolici i pravoslavci

naglaavaju vanost tovanja

svetih, dok su protestanti potpuno

odbacili tovanje svetih, isto kao i

zazivanje Blaene Djevice Marije.

Pravoslavni pak odbacuju

marijanske dogme o bezgrenom

zaeu i o uznesenju Blaene

Djevice Marije, koje su

proglaene od strane

Rimokatolike Crkve, ali je kod

njih u liturgiji i teologiji izraena

dimenzija tovanja Marije.

Protestanti smatraju da istilita uope nema.

Protestantska teologija dri da se ovjek spaava

samo po milosti (sola gratia) i to vjerom u Isusa

Krista. Zbog toga, prema protestantima, nije

potrebna molitva za pokojne. Pravoslavni istiu

vanost molitve za pokojne, ali njihov nauk o

17

istilitu razlikuje se od rimokatolikog nauka,

prema kojemu se u istilitu pokojnik oslobaa od

lakih neoprotenih grijeha, a isto tako i od posljedica

tekih grijeha koji su ve oproteni. Ovo svakako nisu sve razlike koje postoje meu

kranima. Istaknuli samo samo neke od vanijih

teolokih ili disciplinskih razlika prisutnih u tumaenju

nauka o vjeri ili u ivotu pojedinih kranskih Crkava, a

napomenimo i da, osim ovdje nabrojanih, postoje jo i

druge razlike, kao to su to npr. izlaenje Duha Sveto-

ga (Filioque), nauk o istonom grijehu, nauk o

otkupljenju, institucija kardinalskog zbora itd.

9.2. Crkvena unija Do novih pokuaja uspostave jedinstva meu

kranima dolazi osobito nakon raskola 1054.

godine te su tako postojale razliite unije (lat. unio

jedinstvo). One su se uglavnom odnosile na

pokuaje uspostave jedinstva izmeu Kato-like

Crkve i nekih istonih Crkava; to su npr. Lyonska

unija (1274. godine), Firentinska unija (1439.),

Brest-litovska unija (1569.) i dr. U na-im krajevima

najpoznatija je Maranska unija (1611.) koja se

dogodila izmeu pravoslavaca u Banskoj Hrvatskoj i

Katolike Crkve, a naziv je dobila po samostanu

Mari.

U pokuaju sjedinjenja na crkvenom saboru u Lyonu

1274. godine, a kasnije i na saboru u Firenci 1439.

godine postignuto je odreeno jedinstvo izmeu

Katolike i Pravoslavne Crkve. To jedinstvo ipak

nije dugo potrajalo i nije imalo dugorone plodove. Osim pokuaja uspostave jedinstva putem unija, s

vremenom su se pojavljivali i razliiti modeli i

poimanja jedinstva koji nisu donijeli ponovno

ujedinjenje, ali ipak donose razliite vizije i

koncepcije jedinstva.

9.3. Modeli jedinstva Vidjeli smo da bilateralni i multilateralni dogovori

koji su postignuti meu kranima jo uvijek nisu

doveli Crkvu do potpunoga jedinstva. Meutim, ti

dogovori donose odreena pojanjenja s obzirom na

ekumenski dijalog. Iz njihovih pojanjenja vidljivo

je da postoje razliiti modeli i koncepcije jedinstva

koji su nastali u nastojanjima pronalaenja

odreenih kriterija koji bi bili svima mjerodavni za

stvarno poimanje jedinstva. Takoer, valja

spomenuti da u teolokim promiljanjima kod

pojedinih teologa nalazimo razliite pokuaje u

donoenju odreenih modela jedinstva.

Gledajui pak iz ekumenske situacije Crkava moe

se rei da postoje razliite predodbe i koncepcije u

poimanju jedinstva. U tom smislu spomenimo na

prvome mjestu model organske ili korporativne

unije, koji je ujedno i najstariji model crkvenog

sjedinjenja, a dolazi iz anglikanskih redova i

promiljanja. Ovaj model zagovaralo je i

Ekumensko vijee Crkava do 70-ih godina 20.

stoljea. Model crkvene zajednice nastao je Leuenberkim

dogovorom (1973.) u kojem su Reformirane i

Luteranske Crkve prihvatile potpuno zajednitvo.

Dobro je rei da ovo nije crkvena unija, nego se radi

o konsenzusu po pitanju bogoslune rijei i Veere

Gospodnje. Spomenimo ovdje i model crkvenog jedinstva koji

zagovaraju pravoslavni, a to je euharistijska

communio (zajednitvo). Prema ovom modelu u

euharistiji koju slavi mjesni biskup prisutna je cijela

Crkva.

Takoer od strane pojedinih teologa nalazimo i

katoliki orijentirane modele crkvenog sjedinjenja, kao

to je to npr. katoliki model partikularnih Crkava,

Rahner-Friesov model i dr.

10 EKUMENSKO VIJEE CRKAVA U suvremenim ekumenskim zbivanjima i

nastojanjima ne moe se nikako zaobii uloga i

znaenje Ekumenskog vijea Crkava koje je dalo

svoj obol suvremenom ekumenskom pokretu. Rije

je o meucrkvenom vijeu ije je sjedite u enevi,

a koje je nastalo zbog veeg zbliavanja kranskih

Crkava. Danas Ekumensko vijee Crka-va broji vie

od 340 slubenih lanica. Iako je Vijee pridonijelo

razvoju ekumenizma i ekumenskih nastojanja u

suvremenom svijetu i za suvremeno ekumensko

gibanje, ipak treba spomenuti da Katolika Crkva

nije slubena lanica, iako prati rad i djelovanje

Vijea.

10.1. Nastanak Ekumenskog vijea Crkava

Znaajan korak u povijesti ekumenizma do-godio se

1910. godine kada je odrana Svjetska misijska

konferencija u Edinburgu (kotska). Upravo tu

godinu mnogi smatraju i poetkom suvremenog

ekumenskog gibanja. Konferencija je bila, pravno

gledajui, savjetodavnog karak-tera, a na njoj su se

susreli predstavnici pojedi-nih crkvenih zajednica

koje su djelovale meu nekranskim narodima.

Od odravanja ove konferencije moe se rei da se

ekumenski sadraj razvijao u tri smjera, u kontekstu

ega su se razvila i tri razliita vijea: 1) Meunarodno misijsko vijee; 2) organizacija ivot i

rad; 3) pokret Vjera i ustrojstvo.

18

Upravo ove dvije posljednje organizacije (ivot i rad

i Vjera i ustrojstvo) privremeno su se udruile 1937.

godine u Londonu radi zbliavanja kranskih

Crkava. Godinu dana poslije, 1938. su se ponovno

sastali u Utrechtu i bitne zakljuke koji se kasnije

tiu i Ekumenskog vijea Crkava.

Konano i slubeno ove su se dvije organiza-cije

udruile 1948. u Amsterdamu, a novi naslov bio je

Svjetsko (ili Ekumensko) vijee Crkava. Tako je

Ekumensko vijee Crkava ustanovljeno 23. kolovoza 1948. od strane 147 Evangelikih i

Pravoslavnih Crkava. Do sada je odrano deset

generalnih skuptina Ekumenskog vijea Crkava

raznim temama:

1. Amsterdam (1948.): Boji naum i ovjekov nered;

2. Evaston (1954.): Krist nada svijeta; 3. New Delhi (1961.): Isus Krist svjetlo svijeta; 4. Uppsala (1968.): Evo, sve inim novo; 5. Nairobi (1975.): Krist oslobaa i ujedinjuje; 6. Vancouver (1983.): Isus Krist ivot svijeta; 7. Canberra (1991.): Doi, Due Sveti, i obnovi sve

stvorenje;

8. Harare (1998.): Okrenimo se Bogu kliimo u nadi;

9. Porto Alegre (2006.): Boe, preobrazi svijet u svojoj

milosti;

10. Busan (2013.): Boe ivota, vodi nas pravdi i miru.

10.2. Generalne skuptine Ekumenskog

vijea Crkava Iako je prvotno bilo planirano da se prva generalna

skuptina Ekumenskog vijea Crkava odri 1941.

godine, zbog okolnosti Drugoga svjetskog rata ona

je ipak odrana neto kasnije. Prva skuptina

odrana je u Amsterdamu od 22, kolovoza do 4.

rujna 1948. na temu Boji naum i ovjekov nered, a

na njoj su sudjelovali predstavnici 147 Crkava iz 44

zemlje.

Tema druge skuptine, odrane u Evastonu od 15. do

31. kolovoza 1954., na neki je nain bila uvjetovana

i drutvenim (ne)prilikama. eljelo se ljudima

ponuditi nekakvo rjeenje kako bi lake izali iz

drutvenog nereda u kojem su se nali poslije rata pa

je u skladu s time tema bila Krist, nada svijeta.

Trea skuptina odrana je u New Delhiju od 18.

studenog do 6. prosinca 1961. na temu: Isus Krist

svjetlo svijeta, a na toj su skuptini, osim lanica

Ekumenskog vijea Crkava, bili i predstavnici

Katolike Crkve koji su sudjelovali kao promatrai.

etvrta generalna skuptina Ekumenskog vijea

Crkava odvijala se u Uppsali od 4. do 9. srpnja

1968., obiljeena injenicom da je po prvi put u

povijesti Ekumenskog vijea Crkava na skuptini

prevladao drutveni kontekst i drutveni problemi

te su sve vie do izraaja dolazili ideologija

proizvodnje i imanja. U traenju odgovora na ta i

brojna druga konfliktna pitanja ovoga vremena

razmatrana je tema Evo, sve inim novo. Peta generalna skuptina Ekumenskog vijea

Crkava odrana je u Nairobiju od 23. studenog do

10. prosinca 1975. na temu Isus Krist oslobaa i

ujedinjuje. Skuptina je odrana u ozraju

koncilijarnog jedinstva. U tom kontekstu doneseni

su i praktini prijedlozi za provoenje

koncilijarnog zajednitva, meu kojima je

istaknuta vanost molitve te poziv na uzajamnu

molitvu. Isus Krist ivot svijeta bila je tema este

skuptine koja je odrana u Vancouveru od 24.

srpnja do 10. kolovoza 1983. Ova skuptina ostaje

zapaena ne samo po temi, nego i po brojnosti

sudionika na zasjedanjima, na kojima je

sudjelovalo vie od 4500 osoba. Na sedmoj generalnoj skuptini Ekumenskog

vijea Crkava u Canberri, odranoj od 7. do 20.

veljae 1991., raspravljalo se na temu Duh Sveti

obnavlja sve stvoreno. Skuptina je nastojala

aktualizirati temu Duha Svetoga kao onoga koji

djeluje u Crkvama i obnavlja svakog vjernika i

Crkvu u cjelini te je naglasak stavljen na to da je

potrebno s njime suraivati. Pedeset godina nakon osnivanja Ekumenskog

vijea Crkava dogodila se osma generalna

skuptina u Harareu, od 3. do 14. prosinca 1998. na

temu Okrenimo se Bogu kliimo u nadi.

Porto Alegre u Brazilu je mjesto odravanja devete

generalne skuptine Ekumenskog vijea Crkava,

koje je odrano od 14. do 23. veljae 2006. na

temu Boe, preobrazi svijet u svojoj milosti. Ovdje

se elio staviti naglasak na djelovanje Boje

milosti koja obnavlja i preobraava i ovjeka i

svijet, a koja se na poseban nain oituje u

sakramentima. Deseta generalna skuptina Ekumenskog vijea

Crkava odrana je u Busanu, u Republici Koreji

(Juna Koreja), od 30. listopada do 8. studenog

2013. na temu Boe ivota, vodi nas pravdi i miru.

U vremenu globalne krize, na ovoj skuptini dolo

je do izraaja zajedniko nastojanje i kretanje

prema pravdi i miru u svijetu te lanice zajedniki

pozivaju sve ljude na mir i pravdu te dostojanstven

ivot svakog ovjeka.

19

10.3. Narav i zadaa Ekumenskog vijea

Crkava Od samoga osnutka zadaa Ekumenskog vijea

Crkava je ponajprije biti zajedno, izrei sebe i uti

drugoga, pri emu svaka lanica uva svoju

posebnost, s naglaskom na nastojanju svih krana

oko pravde i mira u svijetu. S druge pak strane, na

teolokom planu, stvari jo uvijek nisu potpuno

rijeene. Ekumensko vijee Crkava, kako je ve ree-no, do

danas je okupilo vie od 340 lanica koje nastoje oko

ekumenskog duha i tenje za jedinstvom koje je elio

Krist.

11 EKUMENSKA SURADNJA I PERSPEKTIVE Prije Drugog vatikanskog koncila bilo je ekumenskih

nastojanja od strane pojedinaca, a naelima donesenim

na koncilu dolazimo i do slubenog stajalita, stava i

angamana Katolike Crkve, izmeu ostalog i po

pitanju ekumenizma i ekumenskog dijaloga. Papa

Ivan Pavao II. koji je za vrijeme svoga pontifikata

aktivno djelovao i na ekumenskom podruju,

svojevremeno je istaknuo: S Drugim vatikanskim

saborom Katolika Crkva nepovratno se obvezala ii

ekumenskim putem (UUS, br. 3). Na tom tragu je i

njegovo djelovanje bilo proeto ekumenskim duhom

te se zauzimao za dijalog i suradnju s drugim

kranima, to je pokazao mnogobrojnim susre-tima,

gestama i propovijedima, a to je isticao i u raznim

prigodama i dokumentima koji su obiljeili suvremeni

ekumenski dijalog i suradnju meu kranima.

Usprkos svim nastojanjima i pothvatima koji su do

sada uinjeni u ekumenskom hodu na putu dijaloga

meu kranima, zasigurno da se meu kranima

moe primijetiti i osjetiti vanost i potreba Isusove

molitve da svi budu jedno (Iv 17,21) jer jo uvijek

postoji odreena razjedinjenost. I sami su krani

svjesni da ne svjedoe dovoljno svoje zajednitvo i da

nisu dovoljno autentini i vjerodostojni sve dok je

meu njima prisutna razjedinjenost.

Aktualni predsjednik Papinskog vijea za promicanje

jedinstva krana, kardinal Kurt Koch, zapaa da je

ekumenizam primio nove impulse samo onda kad su

krani imali hrabro-sti i poniznosti otvoreno priznati

tajnu sablazan podijeljenog kranstva i kad su se osjetili

pozvanima na obraenje. Stoga su svi krani pozvani

na zalaganje i rad na jedinstvu, a jedinstvo krana jest u

konanici u Bojoj ruci.

DODATAK Isusova sveenika molitva (Iv 17,1-26) To Isus doree, a onda podie oi k nebu i

progovori: Oe, doao je as: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlau koju si mu dao nad svakim tijelom dade ivot vjeni svima koje si mu dao. A ovo je ivot vjeni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovrivi djelo koje si mi dao izvriti. A sada ti, Oe, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i rije su tvoju sauvali. Sad upoznae da je od tebe sve to si mi dao jer rijei koje si mi dao njima predadoh i oni ih primie i uistinu spoznae da sam od tebe iziao te povjerovae da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, ja se proslavih u njima. Ja vie nisam u svijetu,

no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oe sveti, sauvaj ih u svom imenu

koje si mi dao:

da budu jedno kao i mi.

Dok sam ja bio s njima,

ja sam ih uvao u tvom imenu,

njih koje si mi dao;

i titio ih, te nijedan od njih ne propade

osim sina propasti,

da se Pismo ispuni.

A sada k tebi idem

i ovo govorim u svijetu

da imaju puninu moje radosti u sebi.

Ja sam im predao tvoju rije,

a svijet ih zamrzi

20

jer nisu od svijeta kao to ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzme sa svijeta, nego da ih ouva od Zloga. Oni nisu od svijeta kao to ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je rije istina. Kao to ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.

I z