VRSTE LATINSKIH SLOVA

Latinska slova možemo podijeliti u tri osnovne vrste: majuskulu, minuskulu i kurzivu.

Majuskula označava samo velika slova koja se mogu omeđiti s dvije crte (gore i dolje).

Minuskula se može omeđiti s četiri crte i uključuje manja slova.Kurziva su sva koso u brzini napisana slova.

Epigrafska slova su: 1. kapitala2. rustična kapitala3. kurzivna kapitala

I u knjigama i u rukopisima nalazimo:1. elegantnu kapitalu2. rustičnu kapitalu3. kurzivnu majuskulu i minuskulu.

Rimljani su poznavali i uncijalu i poluuncijalu, što zaokružuje rimsko razdoblje latinskog alfabeta.Kasnije se razvijaju: merovingika, vizigotika, beneventana, inzularna

pisma, kurijala, karolina, gotica i humanistika.

UNCIJALA je pretežno majuskulno pismo rimske epohe, nastalo u doba carstva, i u prvom je redu tipično knjižno pismo (od 5. st.), iako se može naći i na kamenim spomenicima (od 3.st.). Slova su karakteristično zaobljena i ovalno stilizirana. Uncijalom su pisani kodeksi sve do 9. st. Stariji uncijalni kodeksi na poznaju rastavljene riječi, pa čak ni rečenice. Kasnije se riječi počinju rastavljati točkicom ili međuprostorom. U mlađim se kodeksima upotrebljava i interpunkcija, ali ne baš dosljedno. Nakon 9. st., kad uncijala biva istisnuta drugim srednjovjekovnim pismima, još uvijek ostaje kao ukrasno pismo naslova.

POLUUNCIJALA je pretežno minuskulno knjižno pismo oblih oblika koje se upotrebljava u kodeksima od 5. do 9. st. Smatra se tipičnim kršćanskim pismom jer su mnogobrojni kodeksi kršćanskog sadržaja pisani njome. Sačuvan je ipak i veliki broj kodeksa koji nisu vjerskog kršćanskog karaktera.

Od rukopisa za nas ima izvanrednu važnost Splitski evangelijar (7.- 9. st.), koji je naša najstarija knjiga, a pisao ga je po legendi sam sveti Dujam.

LATINSKO PISMO U SREDNJEM VIJEKU

Iako je raspad Rimskog Carstva doveo do zamiranja rimske kulture i civilizacije, latinski jezik je ostao službeni, pa čak i vjerski i književni jezik čitavog područja koje su osvojili Germani, a ideja carstva i dalje je živjela. Kao element jedinstva ostalo je i latinsko pismo iz kojeg je sasvim iščezla nepraktična majuskula, a svi ostali tipovi latinskog pisma ušli su u srednji vijek.

Od 7. do 12. st. formirala su se jedne strane tzv. nacionalna pisma: talijanska prekarolinška minuskula, beneventana, merovingika i vizigotika, a s druge strane karolina kao jedinstveno pismo u zapadnoj Europi.

TALIJANSKA PREKAROLINŠKA MINUSKULA podrazumijeva pisma nastala u pojedinim središtima u drugoj polovici 8. st., a na jugu se postupno razvijaju u beneventanu. Ovo pismo pokazuje mnoge utjecaje uncijale i poluuncijale, ali trajalo je vrlo kratko.

BENEVENTANA se razvila potkraj 8. st. u montekasinskom skriptoriju naglašavanjem kaligrafskih obilježja, te se brzo proširila na susjedne skriptorije i prešla Jadran u dalmatinske skriptorije. Razvoj beneventane slijedimo u 4 razdoblja od druge polovice 8. st. do kraja 13., a tu i tamo se u Dalmaciji nalazi i pokoji rukopis čak iz 15.st.

Iako se razvila kao knjižno pismo, osvojila je i kancelarije u južnoj Italiji i Dalmaciji pa je postala i diplomatičko pismo.

Opća karakteristika beneventane je oštra razlika između debljih i tanjih duktusa, u početku oblih, a kasnije uglastih oblika.U beneventanskim rukopisima sačuvana su osim kodeksa liturgijskog i teološkog sadržaja i neka djela rimskih klasika.

Među našim najstarijim beneventanskim rukopisima je evangelijar opatice Vekenege iz 11. st., koji je pripadao njezinu samostanu sv. Marije u Zadru, kao i Horae monasticae opatice Čike, koji se danas čuvaju i oxfordskoj bibliioteci Bodleiana.

KAROLINA je tip latinske minuskule koja se upotrebljavala od dolaska na vlast Karla Velikog do kraja 12.st. u najvećem dijelu skriptorija i kancelarija zapadne Europe. Ona ne pripada skupini nacionalnih pisama. Karolina je nastala kao rezultat karolinške renesanse i velikog truda Karla Velikog da obnovi nekadašnje Zapadno Rimsko Carstvo i utjecaja kulture antičkog Rima na suvremene narode.

Karolina se oblikovala pod utjecajem poluuncijale, kurzive i raznih tipova prekarolinške minuskule. Njene su opće značajke pravilno, jasno i čitljivo oblikovanje slova (svako za sebe), izbjegavanje suvišnih ukrasa, proporcionalan odnos haste prema osnovi slova. Kratice su rijetke, a riječi se ne rastavljaju.

Razvoj i upotreba karoline prate se u rasponu od 8. do kraja 12. st. u 4 razdoblja.

MEROVINGIKA je nastala na osnovi rimske kurzivne minuskule u državi Merovinga od 6. do 8. st., a polovicom 8.st. proširila se i na dio Švicarske, zapadne Njemačke i sjeverne Italije.Opće karakteristike su neobična duga slova, obilje ligatura i zbijenost slova koja su nagnuta ulijevo.

VIZIGOTIKA se razvila iz rimske kurzivne minuskule i upotrebljava isključivo na Pirenejskom poluotoku od druge polovice 7. do kraja 12. st.

INZULARNA PISMA (irska i anglosaksonska) razvila su se iz poluuncijale i upotrebljavala od 8. st. do kraja srednjeg vijeka u Irskoj, a u Engleskoj do normanske invazije 1066.

Postoje dva osnovna oblika: obli – za svečane kodekse i oštri – za manje svečane.

GOTICA je latinsko pismo koje se u više varijanata upotrebljavala u skriptorijima i kancelarijama zemalja zapadne Europe od kraja 12. do polovice 15. st., a smatra se da je izravni derivat karoline, nastao mijenjanjem proporcija visine i širine karolinških slova. Ona postaju viša nego šira i pri vrhu se zašiljuju, a ravne crte počinju lomiti. Slova se tijesno zbijaju jedno uz drugo.

Potpuno se napušta oznaka za diftong, a sustav kratica se razvio kao ni u jednom drugom srednjovjekovnom pismu i niti jedno nema toliko različitih tipova.

HUMANISTIKA je nastala pod utjecajem reforme humanista u 15. st., po uzoru na karolinu. Humanizam je značio u prvom redu vraćanje na filozofiju antike uz primjese kršćanstva. Knjižna humanistika oponaša razvijenu karolinšku minuskulu 11. i 12. st., s ostacima gotice.

Dominantna uloga crkve u oblikovanju srednjovjekovne kulture uvjetovala je veliku ulogu samostana i njihovih škola, koji su u u to doba bili jedina središta kulturnog djelovanja.

Neki su se od njih istakli posebnom aktivnošću. Flavius Magnus Aurelius Cassiodorus, nekadašnji rimski konzul i državnik za vrijeme Teodorika osnovao je u Kalabriji oko 550.g. Vivarium, poznat po bogatoj knjižnici. Osnovni pečat dao je ipak Benedikt iz Nursije, koji je 529. osnovao samostan Montecassino, kao matični samostan zapadnog redovništva. Osim njih su zanimljivi Bobbio, osnovan od irskog misionara Kolumbana 612., kao i Luxeuil u Francuskoj, Sankt Gallen u Švicarskoj, i Fulda u Njemačkoj.Pojedini samostani bilisu prave majstorske skriptorske škole. Velika se pažnja posvećivala lijepom vanjskom obliku kodeksa, ukrašenim minijaturama i inicijalima.

Naš glavni i najaktivniji samostanski skriptorij postao je samostan sv. Krševana u Zadru, koji su u X.st. obnovili redovnici prispjeli iz Montecassina.