Joep Leerssen

Joep Leerssen

Retorika nacionalnog karaktera: programatski pregledSaetakOvaj se lanak bavi pojmom nacionalnog karaktera, kako se oblikuje u knjievnosti i kako on utjee na knjievnu praksu. Prema uvidima image studies ili imagologije, komparatistike discipline razvijene tijekom posljednjih pet desetljea uglavnom u Francuskoj i Njemakoj, nacionalno miljenje, kao jedna od najprodornijih i najotpornijih kulturnih ideologija, trebalo bi se kritiki i sustavno istraivati u svojim knjievnim manifestacijama. Kako bih ponudio nacrt za takvo istraivanje, razmatram postojeu konstruktivistiku i strukturalistiku knjievnu praksu, izvlaei dva opa zakljuka: (1) Mogue je, na temelju valjana motrenja teksta, nainiti analitiku distinkciju izmeu diskurzivnih registara injeninog izvjeivanja i stereotipiziranja. Za tu distinkciju nisu bitni samo uobiajena narav i intertekstualno irenje odreenih karakterizacija, nego i strategije karakterizacije u pojedinom tekstu: pseudopsiholoka motivacija utemeljena na karakteru, koju dani tekst moe pruiti za kulturne uzorke, te nain na koji tekst konstruira istaknute osobine dane nacije kao tipine ili karakteristine. (2) Dubinskim strukturama u nacionalnoj stereotipizaciji, koje ukljuuju binarnu konstrukciju unutar opozicijskih parova poput sjever jug, jak slab i sredinji periferni, trebalo bi se pristupiti dijakronijski i povijesno. Posljedica takvih, povijesno varijabilnih ali nekrivotvorljivih stereotipnih opozicija jest da najee pripisivane nacionalne karakteristike pokazuju binarnu prirodu, sposobnu za pridijevanje izrazito oprenih karakteristika bilo kojoj nacionalnoj grupi (svaka nacija je nacija kontrasta). Predlaem da se nacionalna stereotipizacija istrauje na dubljoj razini kao obrazac janusovskih imagema, stereotipnih shema obiljeenih njima svojstvenom podvojenou temperamenta, koji se usto mogu konkretizirati na razliite naine. Na temelju tih uvida jamano je mogue pomaknuti se s tekstualne analize i intertekstualnog inventara prema pragmatikom/retorikom istraivanju nacionalnih karakterizacija i nacionalnih stereotipizacija, uzimajui u obzir funkciju itateljske publike teksta. Ta tenja (tj. pristupanje dinamici nacionalnog stereotipiziranja kao povijesnoj praksi orijentiranoj na itateljstvo, a ne kao tekstnom obiljeju) pobuuje svojevrsni izazov, ponajvie se usmjerujui na hermeneutiku i/ili povijesnu distancu izmeu porijekla teksta i njegove publike; no neke mogunosti pristupa tom izazovu takoer su naznaene.Knjievnost je, poput stvarnog ivota, preplavljena problemima nacionalnog identiteta i nacionalnog sueljavanja. Ti se problemi osjeaju i u eksplicitno tematiziranoj i u suptilnoj (ili podmukloj) implicitnoj formi, od Shakespearea do Thomasa Manna i od Dostojevskog do Yehude Amichaija, od Luthera do Mussolinija i od Toma Masaryka do Nelsona Mandele. Pitanje kulturnog, nacionalnog i etnikog identiteta osobito je uoljivo na podruju knjievnosti, koja meu svim umjetnikim oblicima najeksplicitnije odraava i oblikuje svijest cijelih drutava i koja se esto smatra pravom formulacijom njihova kulturnoga identiteta. Likovi su u knjievnim tekstovima esto karakterizirani, i svojim izgledom i svojom narativnom ulogom, prema konvencijama i stvarnim stereotipima glede svoje nacionalne pozadine. Lokalno i meunarodno irenje i recepcija knjievnih tekstova zbivaju se kao proces esto obiljeen nadigravanjem nacionalnih simpatija ili antipatija, dok u polisistemu svjetske knjievnosti, kao i u akademskoj disciplini znanosti o knjievnosti, kategorija nacionalnosti zauzima najvii, to ne znai i neproblematian klasifikacijski status. Usprkos tomu, znanost o knjievnosti u mjeri u kojoj se esto usmjeravala ponajprije na estetsku funkciju i formalne ili poetike aspekte knjievnih tekstova obraala je pozornost vie na druga pitanja nego na ulogu knjievnosti u nacionalnom ili etnikom stereotipiziranju ili na ulogu takve stereotipizacije u knjievnosti.Meutim, politiki i ideoloki razvoj dogaaja tijekom posljednja dva desetljea (koji ukljuuje ponovnu pojavu nacionalizma u Istonoj Europi, porast euroskepticizma u Zapadnoj Europi i jaanje politike identiteta u naim sve vie multikulturalnim drutvima) dao je nov poticaj i pridao vanost istraivanju konstrukata nacionalnog i kulturnog identiteta i stereotipa. Zbog toga je studij knjievnosti sada sve vie zaokupljen kulturnim stereotipiziranjem i konstruktima identiteta, osobito na podruju postkolonijalne i feministike kritike. Slian se trend zamjeuje i na susjednom podruju kulturne historije. Dobar je trenutak da se razmotri i istakne posebna grana to dugo postoji unutar komparativne knjievnosti, imagologija ili image studies, koja se bavi diskurzivnom i knjievnom artikulacijom kulturne razlike i nacionalnog identiteta, te da se procijene uvidi i njezini mogui razvojni smjerovi u budunosti. Izgledna perspektiva naznaena je, po svoj prilici, pragmatikim obratom, koji je u posljednje vrijeme prisutan u studiju knjievnosti i koji dinamiku knjievne reprezentacije sve vie razmatra u kategorijama itateljske funkcije.

Od tipolokih popisa prema strukturnoj analiziU najveem dijelu 20. stoljea knjievni su se znanstvenici bavili temama poput prikaz panjolaca u engleskoj knjievnosti ili francuski pogled na Njemaku. Vrijednost takvih ranijih, tematski orijentiranih rasprava varira. One se esto temelje na marljivoj i iscrpnoj pretrazi primarnih knjievnih zapisa i kao takve uvijek imaju bibliografsku vrijednost, no u mnogim sluajevima one ne problematiziraju subjektivnost svojih izvora ili odraavaju apriornu pretpostavku da se njihovo istraivanje bavi, kako se vjeruje, otprije postojeim, autonomnim i objektivnim predmetom nazvanim nacionalnost, koja je zatim predstavljena, izmanipulirana ili iskrivljena u knjievnoj mimezi.Meutim, od polovice stoljea nadalje komparatisti poput Marius-Franoisa Guyarda postajali su sve svjesniji da knjievni izvori kojima se bave nisu tek zapis o reprezentaciji dane nacionalnosti, nego ine kulturnu praksu koja artikulira ili ak konstruira tu nacionalnost. Drugim rijeima, imagologija je prela u konstruktivistiku paradigmu. Uvidjelo se da se stereotipne oznake nacionalnog identiteta prizivaju kao stenogrami za kolektivnu knjievnu karakterizaciju pri narativnom pripisivanju uzoraka akterskih uloga i da se u meunacionalnom irenju knjievnih tekstova i tema recepcija stranih utjecaja filtrira preko apriornih pretpostavki o nacionalnom karakteru. Uvidjelo se i to da su veze meu razliitim tekstovima to opisuju karakter odreene nacije preteno intertekstualne prirode. Komparatisti su nacionalne predodbe poeli poimati ne kao mimetike reprezentacije empirijske stvarnosti nego kao objets discursifs (npr. Lipiansky 1979, u frazeologiji djelomice posuenoj od Foucaulta) ili kao objekte Svijeta-3 (npr. Dyserinck 1982, prema ontologiji Karla Poppera).

Taj pomak u imagologiji od tematolokog popisivanja tekstnih primjera prema istraivanju sloenih spona izmeu knjievnoga diskursa na jednoj strani, i konstrukata nacionalnog identiteta na drugoj svojedobno se nije dostatno cijenio. Za Rena Welleka (1953) imagologija je bila oblik knjievne sociologije to samo odvraa pozornost od pravih ciljeva studija knjievnosti, formuliranja teorije literarnosti. Za druge, koji su, poput Hansa-Roberta Jaussa, smatrali da je cijela nacionalna paradigma u studiju knjievnosti zastarjela i istroena (Jauss 1969, 1974; Fokkema 1981), imagologija je bila ibanje mrtvog konja. Obje su kritike bile kratkovidne: diskurzivna proizvodnja nacionalnih konstrukata nije bila tako strana knjievnoj praksi ili knjievnoj umjetnosti kako je to kozmopolitski idealist Wellek elio vjerovati, i injenica da su istraivai zatim u svojoj teoriji nadili staru, na naciji utemeljenu paradigmu retroaktivno ne dokida prisutnost nacionalnog miljenja tijekom mnogih stoljea kao aktivnu, oblikovnu snagu u knjievnoj i kulturnoj povijesti uope. Meutim, iako su takve kritike opovrgnute (Dyserinck 1966 i Prawer 1973: 21-22, prema Wellek; i Gsteiger 1972, prema Jauss) i iako se zanimanje za komparativnu imagologiju odralo na ivotu ponajvie meu komparatistima okupljenima oko belgijskog istraivaa Huga Dyserincka i njegova odsjeka na Sveuilitu u Aachenu imagologija je tijekom 1970-ih i 1980-ih u najboljem sluaju bili marginalna djelatnost na irokom svjetskom podruju znanosti o knjievnosti. Njezin preporod od 1989. nadalje potaknut je spoznajom da su nacionalistika ideologija, te psihologizmi etnikih predrasuda i nacionalnog miljenja koji na temelju nje nastaju, prisutni i potencijalno virulentni kao to su uvijek bili. Uz to, oivjelo je zanimanje za nain oblikovanja predodbi i konstrukata identiteta u susjednom istraivakom podruju kulturne historije (Leerssen 1997b). Meutim, u meuvremenu su imagolozi napredovali i preusmjerili studij nacionalnih stereotipa u knjievnom diskursu od popisivanja njihovih konstitutivnih elemenata prema analizi njihove strukture. Nacionalni se stereotipi nisu vie prouavali kao Stoffgeschichte nego su se razmatrali u svojoj strukturnoj pojavnosti i meuvezama. Ono kljuno to je pridonijelo tome da se unutar studija predodbi odustane od popisa pojedinanih sluajeva i prijee na strukturnu analizu bila je spoznaja, formulirana sredinom 1960-ih, da nacionalne karakterizacije nastaju u polarizaciji izmeu sebe i Drugoga i da dinamika izmeu autopredodbe i heteropredodbe obino otkriva nepromjenjivu dinamiku u raznim nacionalnim i meukulturnim sueljavanjima.Od tog trenutka studij nacionalnih stereotipa mogao je nadii puko popisivanje vokabulara nacionalnih predrasuda u razliitim tekstovima i okrenuti se njezinoj gramatici. Taj je pomak bio mogu i zbog boljeg razumijevanja povijesnog razvoja nacionalnog miljenja. Jo u 1950-ima nacionalno miljenje razmatralo se ili u ahistorijskom smislu, poput manifestacija kategorijalne biti u ljudskoj zajednici, ili pak u veoma gruboj povijesnoj periodizaciji, kao neto to se pojavilo, vie-manje niotkuda, s romantizmom. Istraivanja nacionalizma u politikoj i intelektualnoj historiji koja su predvodili Hans Kohn i Isaiah Berlin, i dalje podupirali znanstvenici poput Eliea Kedouriea, Ernesta Gellnera, Erica Hobsbawna i Otta Danna, zacrtala su put prema finijoj dugoronoj periodizaciji, dok su znanstveni skupovi 1970-ih i 1980-ih bili prilika da istraivai koji su se bavili razliitim epohama usporede rezultate svojih istraivanja. Tako je sada mogua prikladnija povijesna analiza etnikih i nacionalnih stereotipa, s obzirom na sve prisutnije historijsko razumijevanje njihovih razliitih manifestacija u razliitim razdobljima europske knjievnosti u dugome trajanju.Strukturni uzorak 1: Povijest nacionalnih karakterizacijaUsporeivanje razliitih povijesnih tipologija nacionalnih sueljavanja i razvoj predodbi omoguuje da se skicira uopena longue dure periodizacija razvoja nacionalnih karakterizacija u europskoj knjievnoj povijesti. Taj se proces moe saeti na sljedei nain: A. Etnocentrizam datira od najstarijih zapisa i ini se da je prisutan u svim ljudskim drutvima. Takoer, odavno postoji spremnost da se zabiljei i razmotri injenica da je ovjeanstvo podijeljeno u etniki ili plemenski razliita drutva s razliitim kulturnim obrascima i vrijednostima. Meutim, sustavno razvrstano i razlueno pripisivanje pojedinih karakteristika odreenim etnikim grupama, za razliku od sluajnih primjera upiranja prstom i vrijeanja, pojavljuje se u europskoj pisanoj kulturi tek u ranom novom vijeku. Potkraj esnaestoga stoljea i tijekom sedamnaestoga u europskim se stajalitima o nacionalnosti formirala sistematizacija, ime su se karakterna obiljeja i psiholoke dispozicije distribuirali u fiksnoj razdiobi meu razliitim nacijama. Taj je proces bio najuoljiviji u neoaristotelovskim poetikim spisima po uzoru na Scaligera i stratificirao se unutar uobiajene klasifikacije nacionalnih karakterizacija sredinom stoljea, to moe potvrditi Potique Julesa de La Mesnardirea iz 1642. Opsean Mesnardireov popis nacionalnih karakternih osobina, koji propisuje kako dramatiar treba karakterizirati Nijemce, panjolce, Talijane itd., jest locus classicus o kojemu se dosad esto raspravljalo. Poetika je distribucija nacionalnih karakterizacija bila vana jer se dogaala usporedno s pojavama koje su pridale novo i dodatno znaenje konceptima nacije i karaktera. Karakter, dotad ponajee razumijevan u Teofrastovu smislu kao pojava ili gestalt individualnoga ili drutvenog tipa, poeo se sve vie razumijevati u smislu esencijalne naravi te spaja ta dva shvaanja u znaenje koje je aktualno i danas: osnovna predispozicija koja motivira ponaanje. Karakter je postao onaj inherentni otisak osobnosti koji prua psiholoku potporu i uzronost, i odatle interpretativni referencijalni okvir za ponaanje i djelovanje (djeluje tako jer si takav). Primijenjen na nacije i druge ljudske zajednice, taj pojam karaktera pridaje aristotelovskom pojmu proprium (bitna osobina, svojstvena svakom lanu vrste, po kojoj se ta vrsta razlikuje od njezinih nelanova) prizvuke psiholoke motivacije. To psiholoko znaenje pojma karakter kao motivacijske biti u odreenoj je mjeri pojava 17. stoljea i javlja se s neoaristotelovskim poetikama, s njihovim zahtjevom da djelovanje i dogaaji u muthos budu prikladno motivirani osobnou i dispozicijama aktera.

B. Takoer, u istom je razdoblju termin nacije poeo zadobivati odreeniji i politiki znakovit naboj (vidi openito Dann 1991). Dvosmisleno lebdei izmeu sociolokog znaenja (graani/puani) i etnikog ili rasnoga (etniki samosvojno drutvo koje dijeli zajedniku kulturu i porijeklo), nacija je sve vie postajala kategorija za skupinu ljudi koja povezuje kulturu i politiku zajednicu. Za prosvjetiteljsku su filozofiju nacije, definirane i karakterizirane kao takve svojim pojedinim vlastitim nacionalnim karakterima, postajale sve vanijom klasifikacijskom kategorijom svjedoe to Principi di una scienza nuova d'intorno alla natura delle nazioni (1725) Giambattista Vica, Montesquieuov L'esprit des lois (1748), Humeov esej Of National Characters (1748) ili Voltaireov Essai sur les moeurs et l'esprit des nations (1756). S filozofijom kulture Johanna Gottfrieda Herdera kultura je postala definirajue naelo nacija, kao glavna organska poddioba ovjeanstva, a s Rousseauom su nacija i njezin volont gnrale postali iskljuivi davatelj legitimne i suverene ovlasti dravnoj vlasti. Jednodunost prosvjetiteljskog stajalita prema nacionalnom karakteru moda je najbolje saeta u natuknici Diderotove i D'Alembertove Encyclopdie, pod caractre des nations, gdje je kontrastivni popis nacionalnih osobina sastavljen na temelju kliejiziranih opih mjesta kako bi se definirao europski moralni krajolik:Nacionalne karaktere ini odreena uobiajena predispozicija due, koja u jednoj naciji prevladava vie nego u drugima (iako se ta predispozicija ne mora sretati u svih lanova takve nacije). Tako karakter Francuza ini njihova vedrina, veselost, drutvenost, odanost prema kraljevima i monarhiji kao takvoj itd. Svaka nacija ima svoj osobit karakter, o emu govore i svojevrsne poslovice: vedar kao Francuz, ljubomoran kao Talijan, ozbiljan kao panjolac, podao kao Englez, ponosan kao kot, pijan kao Nijemac, lijen kao Irac, lukav kao Grk.

C. Devetnaesto stoljee doba je procvata nacionalnog miljenja. Pod utjecajem filozofskog idealizma pojam karaktera ponovno se promijenio te je promaknut s poloaja predispozicije temperamenta i motivacije u ontoloki status platonske ideje, oblikotvorni Geist. Od Fichtea i Hegela nadalje dralo se da svaka drava treba utjelovljivati nacionalnost ili Volkgeist svojih stanovnika i da se drava zato treba zasnivati na organskom jedinstvu, solidarnosti i homogenosti svoje konstitutivne nacije. U meuvremenu, komparativna metoda u filologiji i etnologiji, na temelju uspjeha Franza Boppa i Jacoba Grimma u komparativnoj lingvistici, dalekoseno je utjecala na stajalita prema ljudskoj raznolikosti. Herderova filozofija kulture protegnuta je do znanstvenih krajnosti, i kulturna razlika stratificirala se unutar obiteljskog stabla kao biolokog modela podrijetla i genotipa, a jezici i knjievnosti svrstani su u etniki vokabular njemakoga, slavenskoga, keltskoga, semitskoga itd. Zdrueni rjenik podrijetla i kulture pripomogao je polaganju temelja virulentnoj ideologiji nacije-drave i etniko-rasne istoe graanstva drave. Kao dio istoga trenda, nacionalnost je postala mjerilo za knjievnu praksu: knjievnost je bivala sve manje kozmopolitskim stvaranjem pisane kulture u transnacionalnoj Knjievnoj Republici, a sve vie oitovanje karaktera nacije putem umjetnosti rijei. Knjievnost su filolozi 19. stoljea drali istinskim govorom duha naroda, a knjievni su umjetnici osjeali da se najvii umjetniki vrhunci postiu samo organskom privrenou pojedinanim tradicijama i kulturi.

D. Konano, postavi u 20. stoljeu jednim od opih mjesta zapadnjakog miljenja i pisanja, nacionalna karakterizacija ubiljeila je dodatni okret: ironijsku uporabu. Dalje u lanku vie u govoriti o vezi izmeu ironije i opeg mjesta ili, posebno, nacionalnog stereotipa. Na ovome mjestu dostatno je rei da se nacionalni karakteri, kako ih rabe moderni autori poput E. M. Forstera ili Thomasa Manna, esto upotrebljavaju na podrugljiv nain, kao manifestacije tobonje sigurnosti njihovih zbunjenih likova. Autori tee biti ironijski neodreeni, bilo da se nacionalne karakteristike koje prizivaju shvaaju ozbiljno ili kao aljive aluzije na banalna opa mjesta (Leerssen 1997d). Treba moda istaknuti, upotrebljavaju li se takvi stereotipi polupodrugljivo, oni se, po istoj logici, upotrebljavaju poluozbiljno te u najmanju ruku doputaju i pospjeuju kolanje predrasude za koju tvrde da je nadilaze.Strukturni uzorak 2: Gramatika nacionalne karakterizacije

Pripisivanje karakteristika nacionalnim ili etnikim skupinama po svoj se prilici ee ravna prema strukturnim nego prema uzorcima pojedinanih sluajeva. To je vidljivo ve iz banalnog i poznatog primjera viceva o gluposti: isti vicevi koji ukljuuju iznadprosjenu glupost priaju se o Belgijancima (u Holandiji ili Francuskoj), Istonim Frianima (u Njemakoj), Newfoundlanderima (u Kanadi), Ircima (u Engleskoj) i o stanovnicima Kerryja (u ostatku Irske). Oito je da pripisivanje gluposti ne proizlazi iz uvjerljiva promatranja pojedinanog sluaja koji se odnosi na promatranu skupinu, nego je odreena potrebom da se raspoloivoj skupini prida akterska uloga. Uvid da se nacionalna karakterizacija oblikuje u meuigri djelovanja autopredodbe i heteropredodbe bitan je prvi korak u procesu razmatranja takvih stereotipa u smislu njihova gramatikog modeliranja, a ne tek u smislu njihova rjenika (to je tko za koga rekao). Jesu li Nijemci portretirani na ovaj ili onaj nain, promatra li se karakter Flamanaca ili panjolaca u jednom ili drugom modalitetu, to je varijabilno, i zbog te varijabilnosti ini se da nisu odreeni iskustvenom stvarnou (kakvi ljudi navodno doista jesu) nego prije nainom na koji se oblikuje diskurs to se na njih odnosi. U osamnaestom stoljeu Englezi su se prikazivali kao mrzovoljni ljudi skloni samoubojstvu; idue stoljee vidi ih kao mirne i utogljene flegmatike. Njemaka je za Madame de Stal zemlja suptilnog individualizma, metafizikog i glazbenog senzibiliteta i romantine idile. Stoljee kasnije u imaginariju dominiraju Kruppovi inenjeri, znanstvenici i pruski inovnici s monoklom.

To otvara zanimljivo pitanje o tome to upravlja takvim diskurzivnim pomacima i nepostojanou. Doista, iz promjenjiva mehanizma karakterne atribucije mogue je izdvojiti strukturne ili barem nepromjenjive imbenike. Ukratko u na primjerima pokazati tri takva imbenika: nepromjenjivu opreku izmeu juga i sjevera, izmeu jakoga i slaboga i izmeu sredinjeg i perifernoga.

A. Opreka izmeu sjevera i juga aktivira nepromjenjiv niz karakteristika bez obzira na odreene zemlje ili nacije. Svaka e opreka sjever jug pripisivati sjevernoj strani hladniji temperament i tako je suprotstaviti njezinu toplijem junom parnjaku. Opozicijski uzorak hladni sjever i topli jug dalje ukljuuje karakteristike poput primjerice, umniji, individualan, osorniji, manje ugodan, no pouzdaniji ili odgovorniji karakter za sjevernu stranu, nasuprot senzualnijeg, kolektivnog, uglaenijeg, ugodnijeg ali manje pouzdanog ili odgovornog karaktera za junu stranu. Demokracija, egalitarizam, duh poslovnog poduzetnitva, nematovitost i introspektivno razborito stajalite pripadaju sjeveru, a aristokracija, hijerarhija, mata i ekstrovertirana spontanost karakteristike su juga. Ta e se opozicija sretati gdje god se usporeuju europski sjever i jug: izmeu Danske i Njemake, Njemake i Italije (kao u pripovijesti Tonio Krger Thomasa Manna), izmeu Engleske i Kontinenta (Villette Charlotte Bront), izmeu Francuske i panjolske. Osim toga, opreka sjever jug moe djelovati unutar nacionalnih, regionalnih granica ba kao i izmeu zemalja: isti se niz aktivira u opreci izmeu Pruske i Bavarske (ve u De l'Allemagne [1813] Mme de Stal), izmeu Italije i Sicilije (o emu svjedoi Il gattopardo Giovannija Lampeduse), izmeu Yorkshirea i Surreya (kao u North and South Elizabeth Gaskell, Silas Marner George Eliot ili u Parade's End Forda Madoxa Forda), izmeu Pariza i regije Midi (Le comte de Monte Cristo Alexandrea Dumasa).

Iz navedenog proizlazi da se bilo koja toka europskog zemljovida moe opreno konstruirati kao sjeverna ili juna: svaka promatrana zemlja, regija ili nacija moe biti supostavljena bilo sjevernom bilo junom parnjaku i zato joj se mogu pridati proturjeni skupovi karakteristika. Flandrija je, motri li se iz nizozemske perspektive poput one Antona van Duinkerkena (1960), juno i stoga obiluje uzavrelim, ulnim odlikama: njezin je katolicizam kao u Breughela i Rubensa, njezina kuhinja i gozbe kolektivne su provale ivotne radosti. Ista je regija, gleda li se iz francuske perspektive sjeverno i stoga ispunjena tajanstvenim, mirnim samopromatranjem: njezin je katolicizam jansenistiki, tihih bguinages Brugesa i Ghenta, meditativnog slikarstva brae Van Eyck; u njezinoj kuhinji prevladava vie pivo nego vino, njezin krajolik ini kiom natopljena obalna ravnica (Dyserinck 1964). Sline proturjene karakterizacije, kojima oito upravlja kontekstualizacija sjevernoga ili junoga, mogue je nai u gotovo svakoj europskoj regiji ili naciji izmeu Laponije i Magreba.B. Drugi je strukturni imbenik slab naspram jak. U prvom planu predodbi o monim nacijama bit e nemilosrdnost i okrutnost udruene s djelotvornom moi, dok slabe nacije mogu raunati ili na samilost koja se osjea prema slabijima ili na modus dobrohotnog egzotizma koji upuuje na pokroviteljski stav. panjolska kao svjetska sila u sedamnaestom stoljeu izazivala je diljem Europe strah i zgraanje i snano obiljeen diskurs poeo se fokusirati na pitanja poput inkvizicije, nemilosrdnu kontrolu krune i crkve nad pojedincem i na genocidne postupke u Americi. Odreene tvrdnje o okrutnosti uobliene u toj leyenda negra mogle bi se potkraj sedamnaestog stoljea bez razlike prenijeti na Francusku, a slabljenje panjolske kao svjetske sile i njezin pad pod napoleonsku Francusku omoguili su nastanak romantinije predodbe o panjolskoj, kao zemlje kastanjeta, borbi s bikovima, blagih veeri i ivopisnih strasti, koja je prisutna u Sketches from the Alhambra Washingtona Irvinga ili u Carmen Prospera Mrimea. Poboljanje steene predodbe tako je postalo mogue s padom politike moi. Obrnut proces moe se skicirati glede Njemake, koja u ruiastom prikazu Mme de Stal ima sav arm politiki slabe zemlje, dok Njemaka wilhelminijanskog razdoblja ima sva odbojna obiljeja djelotvornosti, moi i nemilosrdnosti. Drugim rijeima, tijekom devetnaestog stoljea panjolska i Njemaka kao da su zamijenile akterske uloge slabljenjem meunarodnog poloaja jedne, a jaanjem druge nacije (Leerssen 1995).C. Odreeni sklopovi osobina aktiviraju se kad je nacija ili regija konstruirana kao sredinja ili periferna. Sredinji poloaj ima konotaciju povijesnog dinamizma i razvoja, dok su periferije stereotipno bezvremene, zaostale ili tradicionalne. Obino se o zabaenim krajevima govori da ih je povijest zaobila ili da je ondje vrijeme stalo. U naem kronotopijskom pogledu na svijet, otputovati iz sredita drutvene aktivnosti metaforiki znai otputovati u prolost. To se moe primijeniti na opise egzotinih izvaneuropskih putovanja ili na opa mjesta etnografije koja kau da stanovita zabaena plemenska drutva jo ive u kamenom dobu, ili se moe odnositi na shvaanje da se provincijalni kraj giba sporije i da je blii prirodi, za razliku od metropolskog ivota u petoj brzini. anr rustinog romana, od George Sand preko Thomasa Hardyja, Marcela Pagnola do Waterland Grahama Swifta, ima udjela u tom opem mjestu u istoj mjeri kao i topos u kasnoviktorijanskim pustolovnim ljubavnim romanima ija nas istraivanja neotkrivenih zakutaka svijeta mogu voditi ostacima jo uvijek postojane prolosti: dinosauri u Lost World Arthura Connana Doylea, tragovi masonske civilizacije koje je otkrio Aleksandar Veliki u Man Who Would Be King Rudyarda Kiplinga, rudnici kralja Salomona u istoimenoj knjizi H. Ridera Haggarda (Leerssen 1997a).Strukturni uzorak 3: Ambivalencija nacionalnog imagema i njegova nekrivotvorljivostNakon razmatranja nacionalnih stereotipa kao strukturnih elemenata gramatike karakterizacije, zanimljivo je vratiti se s akterskih uzoraka na stvarne aktere u multinacionalnoj sapunici zvanoj Europa. Raznolike nacionalne karakterizacije pridane razliitim europskim nacijama i zemljama pokazuju se veoma promjenjivima, s obzirom na kontekst, povijesni trenutak ili na diskurzivni ustroj. Bilo da se dana nacija oblikuje kao sredinja ili periferna, sjeverna ili juna, prijetea ili bezopasna, pobuivat e krajnje razliite predikate. U skladu s tim, vidimo kako su protjecanjem vremena predodbe o razliitim nacijama podlone znatnim oscilacijama i promjenama, od kojih su ve neke spomenute (panjolska, Flandrija, Njemaka).

Te se promjene ne dogaaju falsifikacijom. Stare se predodbe ne ponitavaju novim pojavama nego su samo privremeno smijenjene s dunosti. Ostaju podsvjesno prisutne u drutvenom diskursu i uvijek se mogu ponovno aktivirati ukae li se prilika. Tako se predodba panjolske u skladu s leyenda negra, poto ju je tijekom vie od jednog stoljea prekrivala sentimentalizacija u stilu Carmen, mogla ponovno aktivirati pri evociranju netolerantne krutosti Frankova razdoblja. Nakon stoljea dominacije engleskog imaginarija u ijem je sreditu flegmatini i utogljeni dandy, Churchillova ratna propaganda u razdoblju 1939.-1945. mogla bi bez napora ponovno aktivirati gruboga Johna Bulla iz osamnaestoga stoljea.

Postoje razlozi zato je tomu tako. S vremenom, kad se opeprihvaeni stereotipi ponu smatrati neprikladnima, oni se, time to uzrokuju nastanak svojih suprotnosti, potpuno ne odbacuju niti se zaboravljaju. Sredinom osamnaestog stoljea, kad je negativna predodba o irskim nasilnicima i prostacima postala otrcanom meu engleskom publikom, zamijenjena je potpunom suprotnou: stereotipima o suosjeajnim, sentimentalnim Ircima. Dakle, od otprilike 1800. nadalje, u optjecaju su dva suprotna tipa: irski prostaci i nasilnici s jedne strane i prostoduni sanjivi pjevai balada s druge (Leerssen 1996). Oboje se moe aktivirati prema potrebama odreene situacije (teroristiko nasilje ili koncert folklorne glazbe). Kad su jednom takvi stereotipi formulirani, oni, preko tekstova u kojima su formulirani, ostaju u optjecaju jo dugo nakon to nestanu okolnosti njihova nastanka; tekstovi postoje da se itaju i odravat e imaginarij dok god nalaze itatelje. Kolerini vlastelini tipa Johna Bulla iz ciklusa The Barsetshire Novels Anthonyja Trollopea ili u romanu Silas Marner G. Eliot sastavni su dio raspoloiva diskursa jednako kao i staloena i utogljena gospoda poput Phileasa Fogga (u romanu Put oko svijeta u osamdeset dana Julesa Vernea) ili obitelji Forsyte Johna Galsworthyja.Posljedica takva povijesnog procesa u kojem stari stereotipi ustupaju mjesto oprenim novim parnjacima jest krajnje ambivalentan imaginarij. Raspoloiv diskurs koji se odnosi na karakter odreene nacije naginje snanom proturjeju. Francuzi su ili kartezijanski racionalisti ili su strastveni, osjeajni sangvinici. veani su suicidalno melankolini ili su racionalno i seksualno oprezni. Nizozemci su ili nepokolebljivi individualisti u obrani osobne slobode ili su sitniavi moralisti, zadravajui strogu drutvenu kontrolu pomou ustaljenih obrazaca ponaanja.Sada se ini da na vidjelo izlazi uvrijeeni uzorak. Veina nacionalnih predodbi u svim se svojim proturjenim manifestacijama moe svesti na ono to nazivam imagem, otisak koji lei u temelju raznolikih konkretnih, pojedinih aktualizacija koje se mogu susresti u tekstu. Napomenuo bih da su imagemi u pravilu obiljeeni njima svojstvenim ambivalentnim polaritetom. Imagem ini irina opsega diskurzivno uspostavljenih karakternih osobina u pogledu odreene nacionalnosti i poprimat e oblik osnovnog klieja koji vrijedi praktiki za sve nacije: nacija X je nacija kontrasta. Tako bi imagem Irske bio onaj neracionalne uskipjelosti (u sentimentalnim pjesmama ili u bezumnoj agresiji), a Njemake onaj sklonosti sustavnim apstrakcijama (u obliku metafizikih sustava ili u organizacijskoj uinkovitosti).

Nacionalni imagemi definirani su svojom janusovskom podvojenou i proturjenom prirodom. Oni odreuju polaritet unutar kojeg se kree odreeni nacionalni karakter. Kao posljedica njihova podvojena polariteta, njihove razliite manifestacije (nacionalne predodbe poput onih s kojima se stvarno susreemo) u velikoj su mjeri otporne na povijesno zastarijevanje. Kad ideja da su Flamanci senzualni, Irci sentimentalni ili Nijemci uinkovito sistematini prestane nailaziti na potporu odreene publike, kao posljedica aktivirat e se suprotni pol istog imagema: flamanski misticizam, irsko nasilje ili njemako glazbeno-filozofska apstrakcija, to se dri prije dopunjavanjem nego opovrgavanjem stereotipa o kojem je rije.

Drugim rijeima, kolanje nekog nacionalnog atributa znai da ga u diskurzivnoj tradiciji latentno prati njegova mogua suprotnost. To je jedan od razloga zato je iskaz nacionalnih klieja posebno prikladan za ironijski trop. Pretpostavimo li, prema jednoj od moguih definicija, da ironijski iskaz istodobno dokazuje i porie ono to tvrdi (Kako li su Nijemci suosjeajni!), bit e oito da ironija priziva krajnje dvosmislenosti koje dobro pristaju proturjenoj podvojenosti imagema. Tako se ini da je ironijska uporaba nacionalnih stereotipa u romanima 20. stoljea (oiti je primjer Forster o Engleskoj, Italiji i Indiji, poput Manna o Njemakoj) donekle retoriki uinkovita jer ima udjela u ironijskom potencijalu koji je svojstven klieju poto njegova kliejna priroda postane oitom. Na drugi razlog povlatene veze izmeu nacionalnih stereotipa i ironije ukazat u pri kraju ovoga lanka.Retorika nacionalne karakterizacije (1): Tipologija diskursa o nacionalnim stereotipimaNacionalne karatkterizacije, poput drugih stereotipa, funkcioniraju kao opa mjesta iskazi koji su uestalim ponavljanjem zadobili prizvuk poznatosti. Njihov najjai retoriki uinak lei u toj poznatosti i u vrijednosti prepoznavanja, a ne u njihovoj istinosnoj vrijednosti. Historijska istraivanja diskurzivnih korpusa koji sadravaju predodbe glede odreene nacije slau se u otkriu da su ti korpusi vrsto intertekstualno povezani; znatno podudaranje semantikog registra razliitih predodbi, kako je to pokazano na pojedinanim tekstovima, dokazivo je posljedica referiranja, odjekivanja ili citiranja prijanjih tekstova u kasnijima. ak i kad autor tvrdi da pie iz vlastitog, empirijskog iskustva u vezi s nacijom o kojoj je rije, u pravilu izlazi na vidjelo da je tom iskustvu prethodilo pripremno itanje o predmetu. Kao to je Walter Lippmann (1977 [1922]) istaknuo u svojem poticajnom radu o javnom mnijenju, o svijetu itamo prije nego to ga upoznamo. Odatle se moe pokazati da nacionalne predodbe, funkcionirajui kao opa mjesta, ne upuuju u prvome redu na danu naciju nego na kolanje drugih, prijanjih predodbi o toj naciji.

Imagolozi su s tim u vezi zakljuili da se nacionalne predodbe i karakterizacije trebaju u prvom redu istraivati upravo polazei od tog aspekta njihove prirode opega mjesta, aspekta njihove intertekstualnosti, prepoznatljivosti i vraisemblance.Umjesto za istraivanje teksta De l'Allemagne Mme de Stal glede njegove vjernosti spram stvarne Njemake, emu bi se moglo pristupiti samo putem drugih medijacija i reprezentacija, imagolozi su se odluili za perspektivniji pristup pri kojemu se takav tekst historijski i intertekstualno istrauje naspram cijele tradicije tekstova vezanih uz Njemaku, koja poinje Tacitovom Germanijom i zatim vodi do germanofilije francuskih romantiara poput Grarda de Nervala. Na temelju toga interteksta moe se vrednovati funkcionalna uinkovitost teksta Mme de Stal.

Taj bi uvid moda trebao navesti i na dodatni zakljuak. Ako nacionalne karakteristike djeluju prije na temelju vraisemblance nego na vrit (da prizovemo neoaristotelovsku opoziciju), na temelju lakoe s kojom itatelji mogu prepoznati znaenje odreenog teksta, onda takva prepoznatljivost nuno ukljuuje razumijevanje itateljstva. Slino kao i pri razlikovanju vraisemblance i vrit, itateljsko prihvaanje iskaza kao valjanih ima kljunu ulogu u procesu oblikovanja nacionalne predodbe i javlja se potreba za pragmatikim obratom, kako bi se funkcioniranje nacionalne predodbe razmotrilo u pogledu prepoznavanja u itateljstva. Nacionalno stereotipiziranje ne oblikuje se samo u binarnom polaritetu izmeu tekstova-koji-predstavljaju i nacija-koje-su-predstavljene nego i u triangularnoj situaciji tekstova, predstavljenih nacija i itateljskog obzora oekivanja (Erwartungshorizont). Zato je moda korisno pomaknuti se od gramatike, strukturne analize diskursa nacionalne karakterizacije prema retorikoj, pragmatikoj analizi.Na poetku se nuno mora jasnije definirati to podrazumijevamo pod diskursom nacionalne karakterizacije i po emu se on razlikuje od ostalih tipova i modaliteta diskursa (primjerice, od injeninog izvjeivanja ili od lirske poezije).Prije svega, moramo se zapitati o osobitu statusu knjievnih anrova unutar podruja nacionalne stereotipizacije. Dok god se tom pitanju (koje bi inae moglo probuditi mrane utvare definicije knjievnosti) moe pristupiti samo u najirem smislu rijei, malo je toga vrijedno istaknuti. Diskursi koji se tradicionalno ubrajaju u podruje studija knjievnosti (roman, drama, poezija) nisu nipoto nevani kad je rije o oblikovanju i irenju nacionalnih stereotipa. Tomu je mnogo razloga. Budui da nacionalna karakterizacija obino ukljuuje ideju motivacije ponaanja (kako sam nagovijestio govorei o ranonovovjekovnom razvoju pojma karakter i o emu u dalje detaljnije razlagati), opisi nacionalnih osobitosti esto e naginjati narativnom registru: primjerima, mitovima, parabolama i alama, kao i romanima ili drami. Prema tome, ne iznenauje otkrie da se sistematizacija nacionalnog karaktera u 17. stoljeu u velikoj mjeri poduzimala u metaliterarnom diskursu, osobito tradicija neoaristotelovskih poetika. Konkretnije, istraivanje djela autora koji su se bavili i pisanjem fikcije i kulturnom kritikom upuuje na to da je nacionalna stereotipizacija slobodnija pod onime to je Mann (1990: 376) nazvao schtzende Unverbindlichkeit der Kunst, dakle, pod krinkom fiktivnih konvencija i u kontekstu narativnih karakterizacija, nego u nefikcionalnoj, referencijalnoj prozi. Grubo reeno, nacionalna stereotipizacija laka je u kontekstu koji zahtijeva itateljevu dobrovoljnu obustavu sumnje. Zbog toga u mnogim sluajevima nacionalna stereotipizacija nije tek stvar pripisivanja odreenih psiholokih obiljeja danoj naciji ili etnikoj grupi nego i pridavanje odreenih akterskih uloga odreenoj nacionalnosti unutar narativne konfiguracije. U svim je tim sluajevima oito da analiziranje mehanizma nacionalne stereotipizacije od istraivaa zahtijeva odreenu mjeru knjievne ekspertize. (Leerssen 1997d).

tovie, tekstovi koji uivaju kanonski status u knjievnosti imaju dulji vijek trajanja i veu rasprostranjenost nego drugi anrovi. Nacionalne predodbe formulirane u knjievnim tekstovima (npr. u Shakespeareovim komadima) zato e ostati djelotvorne u kulturnom sistemu mnogo due (i sa svim dodatnim ugledom jer ih je formulirao slavni autor) nego primjeri iz drugih efemernijih tekstova (vodia, politikih komentara itd.). Meutim, iako je posebnost knjievnih tekstova neosporiva, ona nije apsolutna. Diskurzivni modaliteti svojstveni nacionalnoj stereotipizaciji (za razliku od, recimo, injeninog izvjeivanja, metafizike meditacije ili lirske evokacije) razmjerno su neovisni o anru, i treba ih precizno odrediti kako bi se pozornost usmjerila na moguu pragmatiku analizu. Dva razloga za razlikovanje tekstno-diskurzivne mehanike stereotipizacije nasuprot drugim reprezentacijskim oblicima mogu se saeti kako slijedi: A. Stereotipi se tiu tumaenja kulturnih i drutvenih uzoraka na temelju navodnog karaktera. Empirijsko prikazivanje provjerljivih injenica (Holandija je jedna od prvih europskih republika, panjolska je u velikoj mjeri katolika zemlja) nije po sebi dio kompleksa stereotipizacije, premda se moe koristiti na tendenciozan nain. Naprotiv, nacionalna stereotipizacija ne bavi se posebno prikazivanjem injenicama o danoj naciji nego definiranjem njezina karaktera u prije spomenutom motivacijsko-temperamentnom smislu pojma, smislu koji je nastao u 17. stoljeu.Na povrini, to znai da diskurs nacionalne stereotipizacije barata u prvome redu psihologizmima, pripisujui nacionalnostima odreene znaajke osobnosti (o emu svjedoe, ponovno, one uvrtene u Encyclopdie u gore citiranom ulomku: francuska vedrina, talijanska ljubomora itd., listom obiljeja s podruja emocija i psiholokog temperamenta). Na dubljoj razini, karakter nacije u tom je smislu onaj bitni, sredinji skup osobina temperamenta koji naciju kao takvu razlikuje od drugih i koji motivira i tumai posebnost njezine prisutnosti i ponaanja u svijetu. Tako se nacionalna stereotipizacija javlja kad se iskazi na odreeni nain tiu psihologizma ili predispozicija temperamenta (uobiajena predispozicija duha u Encyclopdie) i kad se osobine pripisane naciji dre tipinima i karakteristinima (koje vie prevladavaju u jednoj naciji nego u drugima) drugim rijeima: psiholoki proprium. Taj kriterij omoguuje nam da iz analize izostavimo injenino socioloko ili historijsko promatranje i ukljuimo tendenciozne ili stereotipne karakterizacije. Tvrditi da je Holandija bila jedna od prvih europskih republika nije po sebi stvar nacionalne stereotipizacije, ali implicirati ili tvrditi da ta injenica otkriva ljubav prema slobodi u nizozemskom karakteru jest. Tvrditi da pragmatika filozofija ima jau tradiciju u Engleskoj, a idealistika filozofija u Njemakoj, moda je valjana primjedba na podruju povijesti filozofske misli i moe se provjeriti praenjem razvoja unutar akademske prakse tih zemalja i njihovih sveuilita; implicirati da su dvije nacije o kojima je rije na neki nain karakterizirane tom injenicom, dodijeliti toj injenici simboliko znaenje unutar podruja kolektivnih psihologizama jest toka u kojoj injenino prikazivanje prelazi u nacionalnu stereotipizaciju (Leerssen 1992). Jasno je da su u stvarnoj praksi dva opisna registra tijesno isprepletena i njihova je razlika znatno manje oita od onoga to ovdje nudim putem analitike distinkcije.B. Nacionalna stereotipizacija djeluje na osnovi onoga to sam nazvao effet de typique (Leerssen 1997c): na zdruivanju istaknutoga i reprezentativnoga. Pri stereotipizaciji se svojstva ili osobine pripisane odreenoj nacionalnosti uzimaju kao tipini za promatranu naciju u osobitom dvostrukom znaenju rijei. S jedne strane, tipian (kao u Vidio sam tipinu panjolsku borbu s bikovima) znai da je odreeni tip (panjolski) obiljeen i karakteriziran te da je ta osobina ili karakteristika (borba s bikovima) reprezentativna za tip openito. S druge strane, tipian znai da je dana osobina istaknuta, vana, jedinstvena i spomena vrijedna te da je borba s bikovima neto to se nespremnog promatraa doima kao neto neobino. Tako je moda istina rei da panjolci ne prakticiraju poligamiju, no to ne moe biti tipino jer, za razliku od borbe s bikovima, monogamija ne obiljeava panjolce kao poseban tip, ne izdie ih iznad zadanih vrijednosti europskih navika i obiaja. Stoga e effet de typique, koji kanonizira istaknute znaajke kao reprezentativna oekivana svojstva, razjasniti sklonosti u nacionalnoj karakterizaciji gravitiranja prema ogranienom registru karikature. Odreene su znaajke izluene i stavljene u prvi plan jer su tipine u oba smisla te rijei: dre se reprezentativnima za tip te su neobine i jedinstvene. O tome svjedoe trivijalni primjeri poput engleskog polucilindra, nizozemskih klompi, njemakih konih hlaa, francuskih beretki. Effet de typique povezan je s egzotistikim registrom koji, prema postavkama antropologa, objedinjuje razliito i razlikovno (Foster 1982).

Taj se mehanizam moe opaziti ak na mikrorazini pojedinanih iskaza. Svatko e odmah prepoznati da je tvrdnja [1] panjolci su oholi stereotip, dok je tvrdnja [2] panjolci su smrtni puka injenica. Zato su dvije slino oblikovane tvrdnje, izravne konstatacije, prepoznatljivo razliite? U tvrdnji [2] predikat smrtni nije upadljiv; pretenost smrtnosti izvan panjolske (u Talijana, bakterija, cvijea, raunalnih programera, konja ili drevnih Babilonaca) nije sporno pitanje. Kad to uvidimo, vidimo po emu se razlikuje tvrdnja [1], koja postavlja predikat oholi u privilegiranu istaknuto-reprezentativnu vezu s klasom subjekta panjolci. Naime, tvrdnja [1] skraeni je izraz za Svojstvo oholosti znatnije je istaknuto u panjolaca nego drugdje. Tako nam effet de typique omoguuje da razlikujemo diskurs nacionalne stereotipizacije od drugih registara ili naina diskurzivne reprezentacije.Retorika nacionalne karakterizacije (2): pragmatika opih mjesta

Poto je diskurs nacionalne stereotipizacije prikladno opisan u svojoj tipologiji, moemo u budunosti pristupiti poticajnom zadatku: procjenjivanju njegove itateljske funkcije, njegova pragmatikog funkcioniranja. Budui da stereotipi funkcioniraju ponajprije zbog svoje intertekstualno uspostavljene prepoznatljivosti, mogu se prikladno opisati kognitivnim terminom shema, koje se aktiviraju okidaima, i itava dinamika naina na koji odreeni tekstovi slue afirmaciji ili negaciji aktualnih stereotipa, njihovu odjekivanju ili ironijskom potkopavanju, njihovu opozivanju ili usvajanju postaje opisiva. Osim toga, mogue je tada u naoj analizi uzeti u obzir injenicu da jedan te isti tekst za odreene itatelje moe oprimjeravati tip, za druge on, naprotiv, proturjei tipu, a neki itatelji moda nee ni primijetiti taj aspekt.

Primjer mogunosti to se otvaraju takvim pragmatikim obratom lei u daljoj razradi ironijskog potencijala primjene stereotipa. Ne samo da taj ironijski potencijal lei u iskazu koji istodobno potvruje i potkopava tvrdnju; novije analize su, nadalje, iznijele ideju da ta ironijska dvojnost proizlazi iz trbuhozbornog svojstva u iskazu, koji, prema rijeima Dana Sperbera i Deirdre Wilson, danu tvrdnju prije spominje nego primjenjuje. Ironija je, s toga stajalita, podrugljiva jeka preutno podrazumijevanoga interteksta prijanjih slinih iskaza (Sperber i Wilson 1981). Drim, slijedei Ruth Amossy, da to objanjava injenicu da su klieji, poto su uspostavljeni kao takvi, posebno prikladni za spominjanja koja odjekuju ironijski, i to objanjava zato se primjena nacionalnih stereotipa tako esto primie anru karikature, humora, i ne ba ozbiljnom perpetuiranju. Kao to je istaknuo Heinrich Plett (1991), isti tipografski simbol koji signalizira citate, moe se upotrijebiti kao signal za oznaavanje ironijske distance.

ak su i autori Encyclopdie ve bili svjesni da su nacionalni karakteri sheme, intertekstualno uspostavljena opa mjesta, une espce de proverbe. No, uzmemo li uobiajenu, konvencionalnu prirodu takvih karakteristika kao tip intertekstualnosti, treba dodati da je on problematian. Jer intertekstualnost klieja posebno je neodreena. Tekstni iskaz, koji priziva ili aktivira aktualni konsenzus svi znaju u pogledu naravi odreene nacije, ne mora ukljuivati posebne reference na autora X ili na opis Y, nego prije upuuje na neodreeni diskurs, na shemu, na ope znanje ili na prihvaeno miljenje, ija je nejasna, tekstualno neodreena priroda naznaena u zateenoj terminologiji: kolektivno pamenje, kulturno pamenje, kulturna pismenost ili itateljska kompetencija, koja poiva na kolektivno-anonimnim glasinama on-dit, discours pralable, discours social, opinion du public (na govorkanjima, prijanjem govoru, drutvenom diskursu, javnom mnijenju), ili ak na ideologiji sve su to izrazi koji se zapravo svode na priznanje neznanja u pogledu jasnog tekstualnog porijekla i dosljednosti tog intertekstualnog referiranja. Ono to se aktivira nije ni empirijski provjerljiva bitna obavijest o stvarnom svijetu ni tekstualni konstrukt povezan s bilo kojim odreenim izvorom nego prije skup bezoblinih, nepotpunih pojmova koji su ope poznati i prihvaeni u svojoj irokoj rasprostranjenosti, ali neodreeni u pogledu jasnog autorstva. Stereotipi i predrasude mogu se definirati upravo na temelju tog aspekta: oni su takvi da se ne moemo prisjetiti gdje smo ih tono nauili. Uklopljeni su u nau kulturnu pismenost u ranom, neformalnom stadiju procesa socijalizacije, u ranom djetinjstvu, kao dio tekstova koji su po sebi kratkoga daha i nepamtljivi (vicevi, stripovi, filmovi B-produkcije, poslovice ili frazemi, promidbeni plakati ili televizijske emisije). Sheme koje preivljuju u naoj svijesti kao ostatak svih tih malih, pojedinano beznaajnih iskustava kulturne socijalizacije nejasnog su izvora. U najboljem sluaju, ope sheme, na koje javnost upuuje vraisemblance klieja, mogu se oprimjeriti istaknutim reprezentativnim tekstovima ili autorima koji su poimence navedeni no samo titre d'exemple. Osim putem takvih primjera (London je te noi zraio dikensovskom tugom), podrijetlo klieja njihovo kolanje kao opih mjesta kojim stjeu svoju prepoznatljivost neodreeno je i neuhvatljivo. Zakljuak koji iz toga proizlazi je, prema mojem miljenju, trostruk. Prije svega, pragmatika se analiza ne moe poduzimati na temelju sluajnih, pojedinanih tekstnih uzoraka. eli li se u potpunosti zahvatiti prikladna diskurzivna kontekstualizacija bilo kojeg danog tekstualnog iskaza u smislu neodreenih diskurzivnih shema koje tekst aktivira, tada mora nastojati popisati najvei mogui korpus intertekstualnih veza i uspostaviti prilino obuhvatan korpus drugih tekstova koji se bave karakterom dane nacije. Dugim rijeima, pragmatika analiza odreenog teksta ne moe se provesti bez radne osnove opsenog popisa koji ukljuuje srodne tekstove, te historijsko tipoloko sabiranje intertekstualne "tradicije" koja prikazuje danu naciju, to ostaje vano sada kao to je bilo i prije pedeset godina. tovie, od svih podruja knjievnost je, svojom ulogom i pokoravanjem nizu konvencija koje su upravo njoj svojstvene, najgue isprepletena s drugim oblicima diskursa. Pri kontekstualizaciji knjievnoga teksta u njegov socijalni diskurs i u tradiciju iz koje proizlazi njegov nacionalni imaginarij, trebali bismo iroko zahvatiti, obuhvaajui sve od historiografije do politikog diskursa i od kulturne teorije do zabavljakog unda. Osim toga, trebalo bi biti oito da nije mogue hipostazirati sve mogue razliite reakcije i aktivacije sheme potaknute odreenim tekstom u idealno-tipinog i uopenog itatelja (itatelja, s velikim ). Prijeporna narav mnogih reakcija koje se aktiviraju u tekstovima kao to su, primjerice, Mletaki trgovac ili Srce tame mora upuivati na to da e razliiti itatelji, na temelju jednog te istog teksta s njegovim, u svojoj biti, jednooblinim sklopom tekstualnih stereotipa, aktivirati vrlo razliite nizove shema i konotacija. To razilaenje ne bi se trebalo motriti kao otegotni initelj u istraivanju nego upravo kao glavni problem prema kojemu bi se pragmatiko-retorika analiza, od svih pristupa, trebala usmjeriti. Jer u tom podruju najzanimljivija pitanja tek treba postaviti. Primjerice, uzmimo injenicu da je Encyclopdie, u natuknici o nacionalnim karakterima, morala istaknuti da francusku naciju karakterizira njezina ljubav prema kraljevima i monarhiji kao takvoj. U suvremenog itatelja takva izjava uoi Francuske revolucije zacijelo izaziva smijeh. No je li ironija situacijska, nenamjerna, primjetljiva samo kasnijim itateljima s njihove povlatene toke naknadnog uvida tek proizvoljni primjer politikog pijeteta glede kralja tada znanog kao Louis le bien-aim, koji je tek u iduim desetljeima razvio svoju pridodanu dvosmislenost? Ili je rije o primjeru volterovskog sarkazma, s namjernom pravom otricom, to i dva stoljea kasnije izaziva uenje? Iako to pitanje samo po sebi ne namee nikakav jasan odgovor (izuzev moda pomou pomne povijesne kontekstualizacije), ono upuuje na injenicu da takva tumaenja i mogui modaliteti ironije nipoto nisu oiti. tovie, povijesna distanca izmeu teksta i itatelja predstavlja najvei izazov od svih tema. Kao to sam gore naznaio, nacionalna se karakterizacija razvija i mijenja tijekom stoljea. Stoga se odreeni iskaz iz 1600. ne smije brkati sa slinim iskazom iz 1900., usprkos moguim povrnim slinostima. Ipak, iz pragmatike, itateljske perspektive, tekstovi iz 1600. i 1900. u stanovitom su smislu suvremeni jer su oba istodobno dostupna u sadanjosti, premda raznolikom itateljstvu. Neki od nas radije itaju starije tekstove iz postmodernistike, ironijske vizure; drugi ne mogu razumjeti Shylocka u Shakespeareovu Mletakom trgovcu ili Fagina u Dickensovu Oliveru Twistu nego kroz posredni filtar antisemitskoga diskursa u razdoblju 1880-1950; sheme aktivirane u Shakespearea i Dickensa ukljuuju takoer Der Mythus des 20. Jahrhunderts i Protocols of the Elders of Zion. To izaziva opetovane, tjeskobne politike prijepore koji ukljuuju s jedne strane uzajamno proturjena naela neprihvatljivosti anakronizma, a s druge nemogunost nadilaenja vlastitoga poloaja u vremenu i prostoru. Vie od elje da se problem obrazloi ili rijei, smatram da bi nas takvi initelji trebali uputiti na preciznije ocjenjivanje dvaju oprenih modusa knjievne povijesnosti: povijesnosti njezine proizvodnje i njezine recepcije (Leerssen 1999).K tome, moda bismo s pravom toj viestrukoj povijesnosti trebali dodati treu dimenziju: ne samo vremenski slijed knjievne proizvodnje i vremenski niz knjievne recepcije nego i vremenski niz knjievne socijalizacije itatelja. I dok se taj proces postajanja itateljem, stjecanja razliitih shema i pismenosti koji ine itateljevu kompetenciju, ne moe potanko rekonstruirati, a jo manje uopiti na temelju raspoloivih pojedinanih ivotnih pria, odreeni su uzorci moda dovoljno znakoviti za prikladnu pragmatiku analizu. Moemo kao radnu hipotezu zagovarati mogunost da usvajanje konvencionalnih reprezentacija prethodi onome protustereotipinih reprezentacija da e uspostavljeni niz djejih klasika, od Enid Blyton do Tintina i Astrixa, pogodovati uvrivanju konvencionalnih nacionalnih osobina.

Svi ti initelji povlae za sobom sloenost koja se ne moe primjereno rijeiti u okviru ovog razmatranja. Na recepciju i na itatelja orijentiran pristup nacionalnoj stereotipizaciji, osim to e dopuniti dosadanja istraivanja, postavit e i vlastita metodoloka i proceduralna pitanja. Do itateljske funkcije stereotipa ne moe se dospjeti, bojim se, na temelju anegdotskog empirizma koji ukljuuje in vitro iskustva itanja izvan konteksta. Pragmatika nacionalnog stereotipa uzbudljiva je budua perspektiva za znanost o knjievnosti, no to je polazite koje bi se trebalo nadovezivati na povijesno i tekstno gramatiko istraivanje toga diskursa, a ne ga nadomjetati.Literatura

- Amossy, Ruth; Herschberg Pierrot, Anne (1997): Strotypes et clishs: Langue, discours, socit. Paris: Nathan.

- Amossy Ruth; Rosen, Elisheva (1982): Les discours de clish. Paris: SEDES.

- Augstein, Hannah Franziska (1997): "Linguistic and Politics in the Early Ninetheenth Century: James Cowles Prichards Moral Philology", History of European Ideas 23 (1): 1-18.

- Barfoot, C. C. (ur.) (1997): Beyond Pugs Tour: National and Ethnic Stereotyping in Theory and Literary Practice. Amsterdam: Rodopi.

- Barrett, Martyn (1996): "English Childrens Acquisition of a European Identity". U: Changing European Identites: Social Psychological Analyses of Social Change. Ur. G. M. Breakwell i E. L. Speri. Oxford: Butterworth/Heinemann. 349-69.

- Barrett, Martyn; Short, Janis (1992): "Images of European People in a Group of 5-10-Year-Old-English Schoolchildren". British Journal of Developmental Psychology 10: 339-63.

- Baumann, G. (1997): "Dominant and Demotic Discourses of Culture". U: Debating Cultural Hybridity: Multicultural Identities and the Politics of Racism. Ur. P. Werbner i T. Modood. London: Zed Books. 209-25.

- Beeing, Andr (1997): "Duitsland op school, 1750-1866". Theoretische geschiedenis 24 (3): 193-212.

- Beller, Manfred (ur.) (1997); L'immagine dell'altro e l'identit nazionale: Metodi di ricerca letteraria. Dodatak Il confronto letterario 24. Fasano: Schena.- Ben-Porat, Ziva (1995): "German Embodiments of Europe in Modern Hebrew Literature," SPIEL 14 (1): 85-99.-------------- (1998): "Stereotype and Cognitive Models: The Meaning of a Semitic Nose". Rad predstavljen na znanstvenom skupu "Cognitive Models of Intertextuality", Tel Aviv, sijeanj.

- Benveniste, mile (1969): Le Vocabulaire des institutions indo-europennes, 2 sv. Pariz: Minuit.

- Berding, Helmut (ur.) (1994): Nationales Bewutsein und kollektive Identitt: Studien zur Entwicklung des kollektiven Bewutseins in der Neuzeit, sv. 2. Frankfurt a M: Suhrkamp.

- Blaicher, Gnther (ur.) (1987): Erstarrtes Denken. Studien zu Klischee, Stereotyp und Vorurteil in englischsprachiger Literatur. Tbingen: Narr.

- Borst, Arno (1995): Der Turmbau von Babel: Geschichte der Meinungen ber Ursprung und Vielfalt der Sprachen und Vlker, 6 sv. Mnchen: Deutscher Taschenbuch Verlag.

- Cairns, David; Richards, Shaun (1988): Writing Ireland: Colonialism, Nationalism and Culture. Manchester: Manchester University Press.

- Dann, Otto (1991): "Begriffe und Typen des Nationalen in der frhen Neuzeit". U: Giesen 1991: 56 -73.

- Dann, Otto (1993): Nation und Nationalismus in Deutschland 1770-1990. Mnchen: Beck.

- Davie, Anna Morpurgo (1998): Nineteenth-Century Linguistics. London: Longman.

- Duchet, Claude (1973): "Une criture de la socialit". Potique 16: 44654.

- Duinkerken, Anton van (1960): Vlamingen, een bundel opstellen over het letterkundig leven in Vlaanderen. Hasselt: Vlaamse Pockets.

- Dyserinck, Hugo (1964): "De fransschrijvende Vlaamse auteurs van 1880 in de spiegel der Franse en Duitse litteraire kritiek". Spiegel der letteren 8: 9-30.

----------- (1966): Zum Problem der images und mirages und ihrer Untersuchung im Rahmen der Vergleichenden Literaturwissenschaft. Arcadia, 1: 107-120.

----------- (1979): Komparatistik. Eine Einfhrung. Bonn: Bouvier.

----------- (1982): Komparatistische Imagologie jenseits von Werkimmanenz und Werktranszendenz, Synthesis, 9: 27-40.

- Dyserinck, H.; Syndram K. U. (ur.) (1988): Europa und das nationale Selbstverstndnis: Imagologische probleme in Literatur, Kunst und Kultur des 19. und 20. Jahrhunderts. Bonn: Bouvier.

- Dyserinck, H.; Syndram K. U. (ur.) (1992): Komparatistik und Europaforschung: Perspektiven vergleichender Literatur- und Kulturwissenschaft. Bonn: Bouvier.

Encyclopdie ou dictionnaire raisonn des sciences, des arts et des mtiers, 17 sv. Paris, 1751-72.

- Fischer, Manfred S. (1981): Nationale images als Gegenstand vergleichender Literaturgeschichte: Untersuchungen zur Entstehung der komparatistischen Imagologie. Bonn: Bouvier.

- Fokkema, Douwe (1981): "De vergelijkende literatuurwetenschap en het nieuwe paradigma". Forum der letteren 23: 179 -94.

- Foster, Stephen William (1982): "The Exotic as a Symbolic System". Dialectical Anthropology 7: 21-30.

- Gellner, Ernest (1983): Nations and Nationalisms. Oxford: Blackwell.

- Genette, Grard (1969): "Vraisemblance et motivation". U: Figures II: Essais. Paris: Seuil. 71-100.

- Giesen, Bernhard (ur) (1991): Nationale und kulturelle Identitt. Studien zur Entwicklung des kollektiven Bewutseins in der Neuzeit. Frankfurt a.M.: Suhrkamp.

- Gsteiger, Manfred (1972): "Provokation der Komparatistik?". Arcadia 7: 303-305.

- Hall, Edith (1989): Inventingthe Barbarian: Greek Self-Definition through Tragedy. Oxford: Clarendon Press.

- Hartog, Franois (1980): Le miroir d'Hrodote: Essai sur la reprsentation de l' Autre. Pariz: Gallimard.

- Hobsbawm, Eric J. (1990): Nations and Nationalism since 1780: Programme, Myth, Reality. Cambridge: Cambridge University Press.

- Hume, David (1878 [1748]): "Of National Characters". U: The Philosophical Works of David Hume, ur. Th. H. Green i Th. H. Grose, sv. 4. London: Longmans, Green and Co. 144-158.

- Jauss, Hans-Robert (1969): "Paradigmawechsel in der Literaturwissenschaft", Linguistische Berichte 3: 44-56.

----------- (1974): "Literaturgeschichte als Provokation der Literaturwissenschaft". U: Literaturgeschichte als Provokation. Frankfurt a.M.: Suhrkamp. 144-207.

- Kedourie, Elie (1960): Nationalism. New York: Praeger.- Kohn, Hans (1946): The Idea of Nationalism: A Study in Its Origins and Background. New York: Macmillan.- Kohn, Hans (1961): Prelude to Nation-States: The French and German Experience, 1789-1815. Princeton, NJ: Van Nostrand.- La Mesnardire, Jules de (1972 [1642]): La potique. Geneva: Slatkine.- Leerssen, Joep (1992): "Image and Realityand Belgium". U: Europa provincia mundi. Essays in Comparative Literature and European Studies Offered to Hugo Dyserinck on the Occasion of His Sixty-Fifth Birthday. Ur. J. Leerssen i K.U. Syndram. Amsterdam: Rodopi. 281-92.

----------- (1993): "Literair nationalisme: W.B. Yeats tussen universalisme en particularisme". Handelingen. Koninklijke Zuidnederlandse Maatsch. voor Taal-en Letterkunde en Geschiedenis 47: 55-67.

----------- (1995): "As Others See, among Others, Us: the Anglo-German relationship in context". U: Anglo-German Attitudes. Ur. C. Cullingford i H. Husemann. Aldershot: Avebury. 209-221.

----------- (1996): Mere Irish and For-Ghael: Studies in the Idea of Irish Nationality, Its Development and Literary Expression Prior to the Nineteenth Century. Cork: Cork University Press.

----------- (1997a): "The Allochronic Periphery: Towards a Grammar of Cross-Cultural Representation". U Barfoot 1997: 285-94.

----------- (1997b): "Dalla letteratura comparata agli Studi europei: Lo studio del discorso sulla nazionalit". I quaderni di Gaia 8: 55-67.

----------- (1997c): L'effet de typique. U: Montandon 1997: 129-134.

----------- (1997d): National Stereotypes and Literature. Canonicity, Characterization, Irony. U: Beller 1997: 49-60.

----------- (1998a): "Nation, Volk und Vaterland zwischen Aufklrung und Romantik". U: Volk Nation Europa: zur Romantisierung und Entromantisierung politischer Begriffe. Ur. A. von Bormann. Wrzburg: Knigshausen und Neumann. 171-178.

---------- (1998b): "Volksaard en mensenkennis in de zeventiende eeuw: Van bijgeloof tot kennissysteem". U: Vreemd volk: Beeldvorming over buitenlanders in de vroegmoderne tijd. Ur. T. Hoenselaars, H. Hendrix. Amsterdam: Amsterdam University Press. 121-136.

----------- (1999): "Literary history, cultural identity, and tradition". U: Comparative Literature Now: Theories and Practice / La Littrature compare l'heure actuelle: Thories et ralisations. Ur. Ttsy de Zepetnek, M.V. Dimic i I. Sywenky. Paris Champion. 389-397.

- Lipiansky, E. Marc (1979): L'me franaise ou le national-libralisme: Analyse d' une reprsentation sociale. Pariz: Anthropos.

- Lippmann, Walter (1977 [1922]): Public Opinion. New York: Free Press.

- MacDougall, Hugh A. (1982): Racial Myth in English History: Trojans, Teutons, and Anglo-Saxons. Hanover, NH: University Press of New England.

- Mann, Thomas (1990 [1947]): Doktor Faustus. Das Leben des deutschen Tonsetzers Adrian Leverkhn erzhlt von einem Freunde. Frankfurt a. M.: Fischer.

- Montandon, Alain (ur) (1997): Moeurs et images: Etudes d'imagologie europenne. Clermont-Ferrand: Universit Blaise Pascal, Centre de recherches sur les littratures modernes et contemporaines.

- Montesquieu, Charles-Louis de Scondat de (1956[1748]): L'Esprit des lois. Ur. Gonzague Truc, 2 sv. Pariz: Garnier.

- OSullivan, Emer (1989): Das stetische Potential nationaler Stereotypen in literarischen Texten: Auf der Grundlage einer Untersuchung des Englandbildes in der deutschsprachigen Kinder- und Jugendliteratur nach 1960. Tbingen: Stauffenburg.

- OSullivan, Emer (1990): Friend and Foe: The Image of Germany and the Germans in British Children's Fiction from 1870 to the Present. Tbingen: Gunter Narr.

- Plett, Heinrich, F. (1991): "Intertextualities". U: Intertextuality. Ur. H. Plett. Berlin: De Gruyter. 3-29.

- Popper, Karl (1945): The Open Society and Its Enemies, 2 sv. London: Routledge and Kegan Paul.

- Prawer, S. S. (1973): Comparative Literary Studies: An Introduction. London: Duckworth.

- Roobol, W. H. (1998): "Notities over de `natiestaat': Het woord, het begrip en het ding", Theoretische geschiedenis 25 (2/3): 370-81.

- Sperber, Dan; Wilson, Deirdre (1981): "Irony and the UseMention Distinction". U: Radical Pragmatics. Ur. P. Cole. New York: Academic. 295-318.

- Spiering, Menno (1993): Englishness: Foreigners and Images of National Identity in Postwar Literature. Amsterdam: Rodopi.

- Stal, Anne-Louise-Germaine de (1939 [1813]): De l'Allemagne, 2 sv. Pariz: Garnier.

- Stanzel, Franz Karl (1987): "Das Nationalittenschema in der Literatur und seine Entstehung zu beginn der Neuzeit". U: Blaicher 1987:84 -96.

----------- (1997): Europer. Ein imagologischer Essay. Heidelberg: Carl Winter.

- Stepan, Nancy (1982): The Idea of Race in Science: Great Britain, 1800-1960. London: Macmillan.

- Teeffelen, Toine van (1992): "On the Edge of the Wilderness: Popular Fiction and the Palestinian-Israeli Conflict." Ph.D. diss., Sveuilite u Amsterdamu.

- Van Delft, Louis (1993): Littrature et anthropologie: Caractre et nature humaine l'ge classique. Pariz: Presses universitaires de France.

- Vico, Giambattista (1994 [1725]): Principi di una scienza nuova d'intorno alla natura delle nazioni. Firenze: Olschki.

- Voltaire 1963 [1756]: Essai surles moeurs et l'espritdes nations, 2 sv. Pariz: Garnier.

- Wellek, Ren (1953): "The concept of Comparative Literature". Yearbook of Comparative and General Literature 2: 1-5.

- Werner, Michael (1990): "A propos de l'volution historique des philologies modernes: L'exemple de la philologie romane en Allemagne et en France". U: Philologiques I: Contribution lhistoire des disciplines littraires en France et en Allemagne au XIXesicle. Ur. M. Espagne i M. Werner. Pariz: Maison des sciences de lhomme. 159-186.

- Zach, Wolfgang (1987): "Das Stereotyp als literarische Norm: Zum dominanten Denkmodell des Klassizismus". U: Blaicher 1987: 97-113.

- Zacharasiewicz, Waldemar (1977): Die Klimatheorie in der englischen Literatur und Literaturkritik von der Mitte des 16. bis zum frhen 18. Jahrhundert. Wien: Braumller.

Prevela s engleskog: Ivana Brkovi U tekstu koji slijedi ograniio sam se ponajvie na posebne sluajeve kolektivnog stereotipiziranja: na nacionalne stereotipe u zapadnoj Europi. Dakako, ovdje spomenuti uzorci i obiljeja mogu se registrirati u drugim oblicima kolektivnog stereotipiziranja: u etniko-rasnom imaginariju i u Europi i to se tie drugih dijelova svijeta (doista, distinkcija izmeu nacije i rase u stereotipinom razmiljanju nikad nije jasno definirana), kao i u drugim zajednicama (npr. spolno stereotipiziranje). O tome svjedoi rodna priroda mnogih nacionalnih stereotipa ili stupanj slinosti uzoraka nacionalno-etnikog ocrnjivanja, bilo da se odnose na unutareuropski ili na kolonijalni kontekst. U tom pogledu, predodba o Irskoj primjer je takva sluaja (vidi Cairns and Richards 1988). Meutim, osim jasnih slinosti postaje i razlike. Ne elei uvoditi dodatne varijable i razliite kontekste u ogranieni domet ovog uvodnog pregleda, u primjerima sam se ograniio na uzajamne percepcije zapadnoeuropskih nacija, ostavljajui za sada otvorenom iru primjenjivost rezultata istraivanja.

O ranoj povijesti takvih istraivanja vidi openito Fischer 1981. Pretraiva bibliografska baza podataka o takvim istraivanjima u procesu je postavljanja na Internet, na HYPERLINK "http://www.hum.uva.nl/images" www.hum.uva.nl/images.

Preciznije, kad mislim na naciju i njezine izvedenice, iskljuujem uporabu tog termina za dravu ili politiku zajednicu (kao u izrazima Ujedinjene Nacije, nacionalni dug ili nacionalna nogometna momad). Glede analitike potrebe za takvu distinkciju vidi Roobol 1998, posebno 372. Nacionalnost se, dakle, ne rabi u smislu dravljanstva nego u smislu navedenom u Oxford English Dictionary: nacionalno svojstvo ili karakter; u knjievnosti, umjetnosti itd. svojstvo distinktivno nacionalnoga; nacionalna znaajka, karakteristika ili osobitost. U tom smislu termin je ekstrapolacija i kao takav blizak pojmu kulture kako se rabi u drutvenim znanostima: Kultura nije realna stvar nego apstraktan i isto analitiki pojam. 'Ona', sama po sebi, ne 'uzrokuje' ponaanje, nego oznauje ono to se iz njega apstrahira pa tako nije ni normativno ni sredstvo predvianja nego heuristiko sredstvo za objanjavanje kako ljudi razumijevaju svijet i u njemu djeluju. (Baumann 1997)

Dann 1993; Gellner 1983; Hobsbawn 1990; Kedourie 1960; Kohn 1946, 1961. Meu zbornicima sa znanstvenih skupova osobito su poticajni bili Blaicher 1987; Dyserinck i Syndram 1988, 1992; i noviji Barfoot 1997; Montandon 1997, kao i Berding 1994 i Giesen 1991.

Barem od Starog Zavjeta i stare Grke (u vezi s tim vidi Hall 1989; Hartog 1980); o hvalevrijednom istraivanju dugotrajnog utjecaja etnikih rodoslova u Knjizi postanka X-XI vidi Borst 1995. Ili, pogledamo li u drugom smjeru, tragove etnocentrizma moemo nai u vokabularu unutargrupnih plemenskih formacija, kao to je Emile Benveniste (1969) predloio za Indoeuropski korijen *arya.

Vidi Stanzel 1987, 1997; Zach 1987. Za opseniju analizu pojava u 17. stoljeu vidi Leerssen 1998b.

Vidi i Genette 1969, koji se takoer, meu ostalima, poziva na La Mesnadirea, kako bi ilustrirao vanost psiholoke (karakteroloke) motivacije u svrhu neo-aristotelovske vraisemblance. Razvoj pojma karaktera tijekom toga razdoblja izvrsno je skicirao Louis Van Delft (1993).

Encyclopdie, s.v. caractre, podnatuknica caractre des nations. Originalni tekst glasi: Caractre des nations consiste dan sune certaine disposition habituelle de lme, qui est plus commune chez une nation que chez une autre, quoique cette disposition ne se rencontre pas dans tous les membres qui composent la nation. Ainsi le caractre des Franois est la lgret, la gaiet, la sociabilit, lamour de leurs & de la monarchie mme, &c. Chaque nation a son caractre particulier; cest une espce de proverbe que de dire, lger comme un franois, jaloux comme un italien, grave comme un espagnol, mchant comme un anglois, fier comme un cossois, ivrogne comme un allemand, paresseux comme un irlandois, fourbe comme un grec. Definicija se ravna prema opoj definiciji karaktera kao disposition habituelle de lme.

Zato Karl Popper (1945) u Open Society and Its Enemies proziva Hegela kao filozofa novog tribalizma. Vidi takoer Leerssen 1998a.

Usp. MacDougall 1982; Stepan 1982; Davies 1998; i Augstein 1997.

Za filologiju kao studij nacionalnog karaktera, kako se on oituje preko jezika i knjievnosti, vidi navode iz devetnaestog stoljea u Dyserinck 1979: 93-94; Kedourie 1960: 122-124; Davies 1998; Werner 1990. Primjer knjievnog umjetnika koji slijedi program nacionalnog opredjeljenja jest W. B. Yeats u ranim radovima (usp. Leerssen 1993).

Taj je uzorak bio djelotvoran u europskoj imaginaciji tijekom dugog razdoblja i potjee iz veze izmeu temperamenta, u starom smislu raspoloenja, i klimatskih okolnosti, to se javlja jo u Hipokrita. Egzemplarna studija sluaja takva pripisivanja klimatolokog temperamenta je Zacharasiewicz 1977.

Sablasni nizozemski opisi okrutnosti mogli su pripisati isti standardni niz groznih djela panjolcima (Spaensche Tyrannye) na poetku sedamnaestog stoljea, Francuzima krajem sedamnaestog i tijekom veeg dijela osamnaestog stoljea (Franse Tiranny) i uzgredno (1783) Englezima (Englesche Tieranny). Proces prijenosa oito pomno prati pojavu politikih hegemonistikih prijetnji, kako su se osjeale u Holandiji. Usp. Beening 1997.

Usp. Ben-Porat 1995 za slina otkria.

Ruth Amossy, u radu koji se bavi kliejem, opim mjestom i stereotipom, ve je svratila pozornost na ironijski potencijal klieja uzevi kao paradigmatsko polazite Flaubertov Dictionnaire des ides reues (Amossy i Herschberg Pierrot 1997; Amossy i Rosen 1982). To potie fascinirajue pitanje precizne toke s koje kliej postaje prepoznatljiv kao takav i odatle otvoren za ironijsku primjenu. Oito je da tu toku svi itatelji pritom nee dosegnuti: ironija esto ostaje neprepoznata.

Spiering (1993) usporedno motri fikcionalna i nefikcionalna djela odreenih britanskih autora na temu nacionalnih identiteta i zakljuuje da lijepa knjievnost doputa drastinije tvrdnje nego nefikcionalna.

Ben-Porat 1998 donosi zanimljiv tipian sluaj: dok bi se moglo oekivati da bi kukasti nos, istaknut u antisemitskoj karikaturi, mogao djelovati meu suvremenom publikom kao oit i nepogreiv signal antisemitskih tenji, u praksi se ta prediktivna povezanost pokazuje prilino slabom i kukasti nosovi po sebi mogu se uzeti kao atributi vrlo razliitih tipova osobnosti. Antisemitski sadraj aktivira se samo ako nos kao kategorijalna oznaka stoji u vezi s predikatom stereotipnog idova, u najmanju ruku, s prediktivnim psihologizmom. Zbog toga si nijedno pragmatiko istraivanje konotacija odreene nacionalnosti i kulture ne moe dopustiti da tek skicira konotacije potaknute pukim spomenom kontinentske, nacionalne ili religijske oznake (Europa, Njemaka, idov), nego mora obratiti pozornost na njezinu posebnu kontekstualizaciju i narativnu primjenu to ukljuuje anrovske konvencije teksta u kojem se pojavljuje. Vidi i Ben-Porat 1995.

Raniji primjer toga pristupa (premda vie u tekstno-analitikim nego u empirijskim katagorijama) dao je Teeffelen 1992.

Taj tropoloki aspekt ironije preklapat e se u postromantiarskih autora od Gustavea Flauberta i Thomasa Hardyja do Henryja Jamesa i Thomasa Manna s onom situacijskom ili egzistencijalnom ironijom koja se temelji na svijesti da sva ljudska oekivanja odraavaju odve pojednostavljene i ograniene svjetonazore i da e biti pomuena kaotinom kompleksnou i tvrdokornom konfuzijom stvarnog ivota. Usp. Leerssen 1997d.

Veina termina susrest e se u Amossy i Rosen 1982. Pojam discours social skovao je Duchet (1973). Zanimljiv spoj, izmeu got du public (ukus javnosti), kao knjievnog oblika ideologije koji ukljuuje i biensance (tonost) i vraisemblance (vjerojatnost) s jedne strane, te predoekivanja publike glede toga kako bi svijet trebao biti prikladno predstavljen i motiviran, s druge, nainio je Genette 1969.

Primjer takva saeta tipolokog popisa vidi u Leerssen 1996. Moe se otii korak dalje i izraziti elja za opsenom bibliografskom bazom podataka, koja popisuje sve postojee imagoloke studije s obzirom na nacionalne reprezentacije. Mnogo se materijala skupilo i razvrstalo u sklopu aachenskog programa oko Huga Dyserincka; i bibliografija u Beller 1997 nastala je iz sline potrebe. Namjera je da se ta ili slina baza podataka postavi na internetsku stranicu HYPERLINK "http://www.hum.uva.nl/images" www.hum.uva.nl/images. Druge inicijative u tom su se smjeru razmatrale pri Huizinga Institutu, Nizozemskom nacionalnom istraivakom institutu za kulturnu povijest (www.hum.uva.hl/~huizinga).

U tom polju mnogo se oekuje od budue suradnje s razvojnim psiholozima i pedagozima. O tome svjedoi rad Martyna Barretta (1996; Barrett i Short 1992) i Emera OSullivana (1989, 1990).

1