Giovanni Boccaccio – Dekameron

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: novele

ŽIVOTOPIS:

Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.), bio je talijanski pripovjedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao Život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem vijeku. U romanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339. – 40.) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343.). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344. – 46.).

Najznačajnije mu je djelo Dekameron (1348. -53.), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vrijeme u prirodi pričajući naizmjenice deset novela u deset dana.

Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele stoljećima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarcin Kancionijer u lirici.

O DJELU: Sama riječ decameron dolazi od grčkih riječi deka hemeron, što znači deset dana. Dakle, riječ je o knjizi o deset dana. ''Decameron'' je zbirka od sto novela koje u deset dana pripovijeda sedam djevojaka (Pampinea, Filomena, Elisa, Neifile, Emilia, Lauretta, Fiammetta) i tri mladića (Panfilo, Filostrato, Dioneo). Oni 1348. g. Bježe iz Firenze zbog kuge koja hara gradom i najprije se sastaju u nekoj crkvi, a zatim odlaze na selo. Žive u zabavi i poštenju, a da bi im brže prošlo vrijeme, svaki od njih pripovijeda po jednu novelu na temu koju odrede kraljica ili kralj toga dana.

Boccaccio započinje pripovijedanje snažnim realističnim opisom pošasti kuge 1348. g. u Firenzi. No njegova reakcija na strašni događaj nije mistična skrušenost i pesimistična negacija vrijednosti ljepote života, već naprotiv, himna vitalnoj snazi mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.

Dan prvi, novela prva

Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. Liječnici su mu govorili da će uskoro umrijeti. Braća su se uplašila jer mu nijedan fratar ne bi htio dati odrješenje jer je užasan čovjek te ga ne bi pokopali u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a tada bi narod napao braću te ih možda čak i ubio. Ciappellatto je slagao fratru i pokazao se kao da je svetac. Nakon smrti fratri su ga sahranili uz najveće poštovanje, a narod ga je počeo štovati kao sveca.

Likovi:

Ciappellatto - pokvaren čovjek koji se samo mogao još više pokvariti glumeći da je dobar što je i učinio kako bi bio dostojno sahranjen.

Fratri (općenito u to vrijeme) - nisu dobri kao danas te niti oni ne zaslužuju ići u raj jer ne žele oprostiti teške grijehe u ime Boga koji je milostiv prema svima i svima oprašta, a zauzvrat traži obećanje da nećemo griješiti za koje zna da ćemo prekršiti jer smo samo ljudi.

Dan drugi, novela treća

Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer koja se odmah zaljubila u njega. Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.

Likovi:

Tebaldovi sinovi - rastrošni i nezasitni. Čovjek bi pomislio da kada netko jedanput dobije mnogo novaca i brzo ga potroši da neće napraviti istu grešku kada mu se još jedanput javi ista prilika koja je veoma rijetka u stvarnom životu, no oni su napravili istu grešku dva puta.

Alessandro - darežljiv. Davao je novac svojim stričevima iako su se oni razbacivali novcem. Kada se vratio kući čak je i podmirio njihove dugove.

Dan deseti, novela peta

U hladnoj Furlaniji je živjela gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda. Misleći da će ga smiriti od pokušaja da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo je uz pomoć čarobnjaka uspio to izvesti, a Dianora, da ne obesčasti svoje ime i ime svog muža, ode k njemu. Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, također i prijatelj njezina muža.

Likovi:

Dianora - pomalo okrutna, ali ipak poštena. Nije htjela reći u lice Ansaldu da je udata nego mu je dala nemoguć zadatak koji je uspio ipak izvesti. Ipak se divim tome što je na kraju otišla k njemu i priznala mu sve.

Ansaldo - iskreno zaljubljen, ali iznad svega častan. Učinio je i nemoguće kako bi osvojio Dianorino srce no kada mu je priznala da je udata, časno se ponio i odlučio ostati prijatelj s njom pa čak i s njenim mužem.

Alber Camus - Stranac

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman lika

MJESTO RADNJE: Alžir

ŽIVOTOPIS:

Alber Camus (1913. - 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist, rođen u Alžiru. Godine 1940. dolazi kao već formiran filozof i književnik u Francusku, gdje se priključuje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se angažira u nizu društvenih i političkih pitanja. Stradao je u naponu stvaranja kao žrtva automobilske nesreće. Književni rad mu je usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze: I. Faza – faza «apsurda» - U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu - Djela koja nastaju odišu osjećajem bespomoćnosti - Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zločini, smrt) - Čovjek je bespomoćan, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda), i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote - Djela koja tada nastaju su: - filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g. - roman «Stranac» 1942. g. -drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g. II. Faza – faza «pobune» - Raskid s egzistencijalizmom - Smiso čovjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti - Djela koja tada nastaju su: - filozofski esej «Pobunjeni čovjek» 1951. g. - romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g. - drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g. Zbog izvanrednog stila i majstorske kompozicije 1957. godine biva nagrađen Nobelovom nagradom za književnst.

O DJELU: ''Stranac'' je kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima. Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici, s podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i o smrti koja mu preostaje. Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama. Prema romanu je ''Stranac'' 1967. g. snimljen istoimeni film. Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenicima. ''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran za sve. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je također nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.

MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se sa njezinim bratom.

SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog je dana starac psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

PEREZ: Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su sijede i prilično nježne kose virile čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

CELESTE, Mersaultova majka

KRATAK SADRŽAJ: Radnja se romana događa u Alžiru. Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu vlada, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina. Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se želi spasiti. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

Ivan Gundulić - Dubravka

ŽIVOTOPIS: Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik. Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku. Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''. Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici. Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina. Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.

O DJELU: ''Dubravka'' je libretistička drama u 3 čina. Nastala je 1628. godine. Pisana je dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima.

LIKOVI:

MILJENKO: najljepši među pastirima, simbol dubrovačkog plemstva

DUBRAVKA: najljepša među vilama, simbol dubrovačke slobode i vlasti

SADRŽAJ: Priča se o prastaroj dubrovačkoj tradiciji da se na dan svetkovine sv. Vlaha vjere najljepši pastir i pastirica. Ovoga je puta u pitanju lijepa vila Dubravka čiju ruku želi dobiti pastir Miljenko. Miljenko je nesiguran u ishod svoje prosidbe, pa njegove jadikovke sluša i stišava pastir Ljubmir. Satiri Divjak i Gorštak smatraju, nasuprot Miljenku, da bi prelijepa Dubravka mogla izabrati baš njih. Smiješno neobjektivni, nespretni i nezgrapni, satiri svojim nadanjima izazivaju opći smijeh. Idiličnost bezbrižnog radovanja kvari starac Ljubdrag podsjećajući na vremena, stara i dobra, kada se u Dubravi živjelo smjerno, pošteno i radosno. Da se vremena mijenjaju nagore, svjedoče i satiri koji misle samo na vile i dobro jelo, pa su za prohtjeve svojeg želuca spremni i ukrasti. Pastirica Stojana oštro se razračunava s kradljivcima, a sve se smiruje u trećem činu kada prerušeni satiri odlaze na pir. Pastir Ljubdrag dolazi s viješću da su suci koji su trebali odlučiti kome će Dubravka postati vjerenicom podmićeni, pa su njezinu ruku obećali ružnom i bogatom starcu Grdanu. Posve očajan, Miljenko prijeti teškom osvetom, ali u zadnji čas pobjeđuje pravda. Naime, kada Grdan treba stupiti s Dubravkom u crkvu, nezadovoljni bogovi upozoravaju na svoje neslaganje s izborom vjerenika gaseći vatru u žrtveniku i tresući tlo. Kada je Dubravkina ruka vraćena Miljenku, Dubravom se razlije sveopće oduševljenje, pjesma i veselje.

ALEGORIJA: Zlo koje ugrožava dubrovačku slobodu, osnovni je porok podmićivanje. Dubrava je grad Dubrovnik, Dubravka i Miljenko predstavnici su dubrovačke vlastele, a Grdan predstavnik građanstva.

Henrik Ibsen - Nora

ŽIVOTOPIS: Henrik Ibsen norveški je dramatičar. U domovini se školovao i radio kao dramaturg u norveškom kazalištu u Oslu. Tridesetak je godina proveo izvan domovine i u tom je razdoblju napisao svoja najbolja djela. 1900. g. doživljava moždani udar i ostatak života živi samo biološki, bez znakova bilo kakve misaone aktivnosti. Umro je 1906. g. Zauzeo je istaknuto mjesto u razvoju moderne drame. Najpoznatija su mu djela: ''Stupovi društva'', ''Lutkina kuća'' (''Nora''), ''Sablasti'', ''Neprijatelj naroda'', ''Hedda Gabler'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: drama

VRSTA DJELA: psihološka drama bez izrazite dramske radnje jer je naglasak na psihološkim događajima (drama se odvija između dvoje ljudi i u njima samima)

MJESTO RADNJE: Helmerov stan

VRIJEME RADNJE: oko 1879. g.

O DJELU: Drama pokazuje proces samoosvješćivanja glavne junakinje Nore koja osam godina živi u braku s Helmerom u iluziji sreće (briga za kuću, djecu i muža), ali tih osam godina živi u laži ne želeći priznati mužu da je krivotvorila očev potpis posudivši novac da bi mu spasila život. Helmer slučajno saznaje istinu. Nora očekuje čudo (oprost i potporu), a dobiva osudu. Napokon shvaća istinu i odlučuje napustiti muža. U želji za pronalaskom same sebe, napušta obitelj koja ju sputava i guši te kreće u potragu za vlastitim identitetom. Završetak drame otkriva istinu o trajnoj ljudskoj usamljenosti, bez obzira na brak, te potrebu da pojedinac otkrije svoj vlastiti identitet i ističe pravo pojedinca na slobodu izbora.

TEMA: Položaj žene u patrijarhalnom društvu i njezina borba za slobodom

KARAKTERIZACIJA LIKOVA: Glavni su likovi Nora i Helmer.

NORA: protuzakonitim djelom spašava Helmerov život. Nakon toga se osvješćuje te shvaća svoj položaj lutke kojom upravljaju drugi. Posljedica je osvješćivanja želja za pronalaskom same sebe.

HELMER: odvjetnik vođen osobnim interesima i egoizmom. Vidi samo sebe i ugroženost svoga položaja zbog Norina čina.

GOSPOĐA LINDE: udovica, stara Norina prijateljica koja je posjećuje nakon mnogo godina.

DOKTOR RANK: potajno zaljubljen u Noru, ženu svog najboljeg prijatelja.

KROGSTAD: činovnik u banci gdje je Helmer postao šef. Njegova je stara ljubav bila Kristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne ucjenjuje. On želi svoje mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je i ucjenjivao Nora koja mu nije ništa skrivila. Unio je čitav nered u njezin život i kriv je za niz nezgodnih situacija koje proizlaze iz njegovih ružnih zahtjeva i namjera.

ODNOS HELMERA I NORE: Nora je imala problem u mladosti. Taj je problem bio odnos njezina oca prema njoj. Sva je njegova ljubav bila usmjerena na nju i pretvorila ju je u nedodirljivo biće koje je bilo prezaštićeno, čak i samo od sebe. Kada je došao Helmer, ona se nadala da će se situacija promijeniti, no on je samo nastavio tradiciju njezina oca i dokazao joj kako je ona tek povlašteni dio njega i ništa više. “Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo meni. ”

KRATKI SADRŽAJ: Nora je djevojka odrasla u obitelji koja joj je pružila nježnost i sigurnost. Nakon očeve nježnosti u obitelji isto joj pruža i suprug. Ona, međutim, u svom tom, na prvi pogled bezbrižnom i lijepom životu, smatra da je samo lutka u rukama muškaraca, najprije u rukama oca, a onda u rukama supruga. Njezin je muž Helmer u prošlosti obolio od teške bolesti, ali ga putovanje na jug, točnije u Italiju, spašava. Da bi došla do novca za put, Nora uzima zelenaški zajam od Krogstada, koji je bankovni činovnik. Nakon neugodne situacije koju je izazvalo Norino krivotvorenje potpisa na mjenici, ona se ne smiruje i odlučuje napustiti muža, djecu i obitelj. Nora se vraća kući pošto je obavila kupnju božićnih darova. Krišom jede slatkiše jer Helmer tvrdi da će joj oni pokvariti zube. Potrošila je nešto novca, a dio ostavlja za vraćanje zajma Krogstadu. Prošlogodišnji su Božić bili u teškom financijskom stanju i nisu si mogli priuštiti blagodati Božića, no sada je Helmer dobio promaknuće u banci na mjesto direktora te si mogu priuštiti božićne darove, drvce, večeru. Za vrijeme božićnih blagdana u posjet im dolazi gospođa Linde, stara Norina prijateljica koju nije vidjela 10 godina. Gđa Linde ostala je udovica bez djece te je došla u grad u potrazi za poslom, a čula je da joj prijateljičin muž ima vrlo visoko mjesto u banci. Nora joj priznaje da je pozajmila novac kad joj je muž bio bolestan, a ovaj živi u uvjerenju da je to novac Norina oca. U međuvremenu je u posjet došao i Krogstad, beskrupulozni, bezosjećajni gad, kako ga je vidjela Nora, od kojeg je pozajmila novac, koji je također i bivša ljubav gđe Linde, no to nitko tada nije znao. Helmerov dugogodišnji prijatelj, doktor Rank, također dolazi u sobu i njih troje vode beznačajne razgovore. Kada u sobu dođe Helmer, Nora ga moli da zaposli gospođu Linde. Stvar je riješena jer ionako misli otpustiti Krogstada. Doktor i gospođa Linde odlaze kući. Nora je ostala sama, dolaze djeca i ona se igra s njima. Na kraju čina dolazi Krogstad i prijeti joj da će sve reći njezinom mužu o mjenici i krivotvorenju potpisa ako ga Helmer otpusti. Nakon što se Helmer vratio, Nora razgovara s njim, ali šef je Dioničke banke već čvrsto odlučio - Krogstad će dobiti otkaz. Nora se priprema za maskenbal koji se sutradan treba održati, na kojem će biti prerušena u napuljsku ribaricu te plesati tarantelu. Gđa Linde joj je došla pokrpati kostim i iskreno porazgovarati s Norom o mjenici i zajmu. Nora ponovo ostaje nasamo sa suprugom i pokušava ga nagovoriti da ne otpusti Krogstada, ali budući da je toliko navaljivala, Helmer se naljuti i odmah pošalje Krogstadu pismo da je otpušten. Nora je očajna. Dolazi dr. Rank i vodi razgovor s Norom, uglavnom o njegovoj skoroj smrti i sutrašnjem plesu, no uskoro dolaze na temu ljubavi i dr. Rank joj otvara svoje srce koje pripada samo njoj. Dolazi Krogstad i Nora moli dr. Ranka da ode do Helmera i zadrži ga u sobi neko vrijeme. Ulazi Krogstad, te se on i Nora svađaju. On se želi ponovno uzdići u društvu i prijeti joj da je napisao pismo Helmeru o njezinom krivotvorenju mjenice i da će ga poslati. Nora je nemoćna i očajna. Na odlasku je ubacio pismo u sandučić, od kojeg samo Helmer ima ključ. Nora moli gđu Linde da ode do muža i traži pismo natrag. Gđa Linde odlazi. Nora zadržava Helmera plešući s njim, tako da ne može otvoriti sandučić. Ulazi gđa Linde. Krogstad je otputovao, ali Noru to ne zabrinjava. Ona očekuje čudo. Očekuje ljubav, razumijevanje svoga muža kada sazna istinu, požrtvovnost i povjerenje. Gđa Linde i Krogstad razgovaraju o nekadašnjoj ljubavnoj vezi, oboje su sretni jer se međusobno vole, te obnavljaju staru vezu. Nora i Helmer se vraćaju s plesa, ona želi još malo ostati, ali joj on to ne dopušta. Linde govori Nori kakva je situacija i odlazi. Ostaju sami. Helmer želi voditi ljubav s njom, ali ona ne. Na Norinu sreću dolazi dr. Rank i spašava situaciju. On se divno proveo na plesu, uzeo je jednu cigaretu od Helmera i otišao. Na odlasku je ubacio dvije posjetnice sa crnim križem preko imena čime je objavio svoju smrt. Helmer je ispraznio sandučić za poštu i otišao čitati pisma u svoju sobu. Ona namjerava otići, ali on j zaustavlja. Pročitao je pismo. On ju osuđuje na sve načine, zabranjuje joj i odgoj djece; zapravo se boji samo za svoju čast, ugled i vlast. Nora je nesretna i tek onda shvaća svoj položaj u obitelji, te odlučuje napustiti djecu i muža i poći u potragu za ljepšim životom, odnosno u potragu same sebe. Prima pismo od Krogstada u kojem se nalazi mjenica i obećanje na šutnju. Helmer je presretan i misli da je sve završeno, ali već je prekasno - Nora prvi put u osam godina braka s njim razgovara ozbiljno. Ne voli ga više. Čekala je čudo. Čitavo se vrijeme nadala čudu kao dokazu ljubavi. Helmer ostaje bez ključnog oslonca u životu jer je Nora otišla iz njegova života zalupivši vratima.

Miroslav Krleža – Gospoda Glembajevi

ŽIVOTOPIS: Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981. Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu. 1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti. Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u tri čina (psihološko-socijalna)

MJESTO RADNJE: Zagreb

VRIJEME RADNJE: jedna kasnoljetna noć, godinu dana prije rata 1914.-1918., od jedan do pet u noći (1. čin: između jedan i pola tri; 2. čin: između pola tri i pola četiri; 3. čin: oko pet)

O DJELU: Radnja se u drami odvija u 3 čina: 1. čin: prikazuje sukob Leona s glembajevskom sredinom 2. čin: sukob Leona i oca; Glembajeva smrt 3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt Drama je dio ciklusa o Glembajevima (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda) i temelji se na sukobu: Leone – otac – barunica Castelli Glembajevi su bogata aristokracija u čijim životima postoji dvojnost između: PRIVIDA -> LAŽ - bogatstvo - ljepota - sreća - moć i SUŠTINE -> ISTINA - lažljivci - kradljivci - ubojice - potvrđena i u Barboczyjevoj legendi (Leone je ubojica, Glembaj je varalica, Charlotte je bludnica i ubojica...) *Barboczyjeva legenda – svi su Glembajevi lažljivci, kradljivci, prokletnici i ubojice Rasipništvo, ludilo, ubojstva i samoubojstva rješenja su svih glembajevskim krizama

TEMA: Propast bogate i ugledne aristokratske obitelji Glembaj

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

IGNJAT GLEMBAY, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)

BARUNICA CASTELLI-GLEMBAY, njegova druga žena (45 godina)

Dr. LEONE GLEMBAY, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina)

ANGELIKA GLEMBAY, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)

FABRICZY, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)

Dr. PUBA FABRICZY, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)

Dr. med. ALTMAN, liječnik (51 godina) Dr. theol. et phil.

SILBERBRANDT, baruničin ispovjednik (39 godina)

OLIVER GLEMBAY, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina) Sobarice, gosti

LEONE i IGNJAT GLEMBAJ: Leone i otac su različiti: Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i udobnosti, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leonovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i Leonov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema njegovoj majci. Svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, na žalost svih nazočnih, uništava jer nije prikazao kako treba donju

čeljust koja je za njega materijalno obilježje glembajevštine, toliko bitne u viziji očeva lika. Leone je srušio očevu viziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga Charlotte voli) razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Glembajeva kraja. Krleža nam likove i njihove sukobe otkriva kroz dijaloge i didaskalije. Dijalozi su nositelji dramskoga jer kroz njih izbijaju osjećaji i unutrašnji sukobi i odnosi. U početku su ti dijalozi kratki. Ton je prividno smiren, česte su stanke, naglašavanje pojedinih riječi, ali kako se događaji odvijaju i temperatura raste, ton se povisuje pa se Krleža služi gradacijom u razvijanju dijaloga.

KRATAK SADRŽAJ:

Prvi čin

Crveni salon. Na zidovima se nalazi petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji sestra dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru, te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale, Leone u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima, Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su ju oslobodili i da o tome više ne govore jer ju uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da ju boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg, zajedno sa sedmomjesečnim djetetom, nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njezinu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone im, cijelo vrijeme pozorno slušajući, govori da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On prijeđe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu singericu (stroj za šivanje). On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kad je otišla, otišao je i kupio singericu te poslao na njezinu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone to ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe između Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njezino lažno dobročinstvo. Silberbrandt ju počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.

Drugi čin

Zbiva se trideset minuta poslije, u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka, još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne, no Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu, stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i pita je li to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leone to odbija. Glembay traži dokaze, a Leone kaže da ih nema. Leone počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila baruničin ljubavnik. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s buketom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Očenaš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakva prava da ju optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovno se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tad Leone počinje vrijeđati barunicu, što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvarivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Treći čin

Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti govori s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i pokida ju, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto ju mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njezin sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da ju treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angelika ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone ju tjera van. Ona mu govori da je ta kuća njezino vlasništvo, da ju nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone ju želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

Vjenceslav Novak - Posljednji Stipančići

ŽIVOTOPIS: Vjenceslav Novak je pisac hrvatskoga realizma, rođen 1859., a umro 1905. godine. Bio je pripovjedač, romanopisac i glazbenik, a uređivao je glazbene listove ''Gusle'' i ''Glazba''. Pisao je crtice, pripovijesti i romane u kojima opisuje različite sredine i društvene slojeve (tematski je najraznovrsniji pripovjedač hrvatskoga relizma). Osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije i rasprave iz muzikologije i muzičke pedagogije. Roman je ''Posljednji Stipančići'' njegovo najčešće objavljivano djelo. Ostala djela: ''Pavao Šegota'', ''Pod nehajem'', ''Dva svijeta'', ''Maca''...

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

VRIJEME RADNJE: prvo desetljeće 19. st.

MJESTO RADNJE: Senj

TEMA: Propadanje patricijske i patrijarhalne obitelji Stipančić - ekonomski razlozi: ne zarađuju, samo troše naslijeđenu obiteljsku imovinu - moralni razlozi: nastoje ostvariti samo osbnu korist - društveni razlozi: u društvu jača građanska klasa - psihološki razlozi: pogrješke u odgoju

PROBLEM U DJELU: Osim općeljudskih problema (problem odgoja, roditeljske ljubavi, osobne sreće, odnosa pojedinca i društva), djelo prikazuje i prodor ilirskih ideja u Senj te odnarođivanje stanovništva (nacionalno-politički aspekt teme) i propadanje patricija, uspon građanstva, lihvarenje (socijalni aspekt teme). Zato ovaj roman ima značajke psihološkog, povijesnog i socijalnog romana.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA: - glavni likovi:

ANTE STIPANČIĆ – lik strogog i patrijarhalnog oca koji sve svoje imanje i nade ulaže u sina, a kćerku potpuno zanemaruje. On propada i u svojim političkim nastojanjima i umire slomljen vlastitim materijalnim i poslovnim neuspjesima te sinovljevim moralnim padom.

LUCIJA STIPANČIĆ – tragičan lik jer ne može ostvariti i dokazati sebe u strogoj patrijarhalnoj obitelji u kojoj je zapostavljena samo zato što je žensko dijete. Slama je i ljubav prema Alfredu (Jurjevu prijatelju) koji ju je zaveo i napustio.

VALPURGA STIPANČIĆ – umire u bijedi kao prosjakinja; u brak je stupila vrlo mlada, prihvaćala je sve što je dolazilo od muža pa, iako je uviđala nepravilnosti njegovih odgojnih postupaka, nije imala snage oduprijeti mu se.

JURAJ STIPANČIĆ – nije ostvario očekivanja svoga oca, a na očevo je ulaganje uzvratio ravnodušnošću, napuštanjem vlastite obitelji i odnarođivanjem. - sporedni likovi:

ALFRED - Jurjev prijatelj. Zaveo Luciju, pa ju ostavio

GERTRUDA - Valpurgina sluškinja. Jedina veza Valpurge i Lucije s vanjskim svijetom

MARKO - poštar

KRATAK SADRŽAJ: Ante Stipančić bio je sin jedinac bogatih roditelja koji su imali krčmu. Kao mladić, postao je natporučnik, ali je napustio službu i živio od očeve imovine. Zagledao se u Valpurgu Domazetović iz također ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. Valpurga je bila mnogo mlađa od njega, a kad su se vjenčali, bilo joj je samo 16 godina. 1806. je godine Valpurga rodila sina Jurja koji je Anti bio sve. Dugo je pripremao gozbu povodom njegova krštenja u vinogradu. Trebala je to biti gozba koju će Senj dugo pamtiti, a zacijelo je i bila zapamćena po skandalu koji se tamo odigrao. Naime, pijani je Winter Valpurgi izjavio ljubav zbog čega je Stipančić poludio i napao ga sabljom, nakon čega se društvo razišlo. Winter je napustio Senj. Jednom je prilikom, kada Stipančić nije bio kod kuće, Valpurga pronašla njegove spise. Čitala je o njegovim željama za usponom i pronašla je spis o Jurjevom krštenju i sudskoj parnici zbog napada na Wintera. O tome joj Ante prije nije ništa rekao, ali je ona, unatoč tome što je vidjela vlastitim očima spise, još uvijek vjerovala da je Ante savršen. Juraj je od malih nogu provodio mnogo vremena sa svojim ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da ne bi postao razmažen. U međuvremenu je Valpurga rodila i kćer Luciju, za koju Ante nije mario. "... gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinog odgoja odriješito zahtjevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom..." Sva Antina osjećajnost, pažnja, stvari i iskustvo bilo je preneseno na Jurja. Otac je svog “veoma inteligentnog” sina poslao na školovanje u Beč, a za Luciju nije htio odvojiti ni malo novca za školovanje, iako je imala mnogo afiniteta, a da i nije imala, učinila bi to da pokaže da i ona to može. Na Valpurgin je zahtjev da i Luciju školuju, Ante rekao da nemaju novaca za oboje, no ipak je učila talijanski i njemački. "Da, majčice vi bi ste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata. Da vidite druge kako ih braća miluju, a one se braćom ponose." Juraj nikako nije mogao završiti studij. Četiri su se godine školovanja otegle u deset, a troškova je bilo sve više i više. Dio je po dio imovine Stipančić prodavao uvijek pronalazeći opravdanja za Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju na jedan ples i mnogi su se mladići zanimali za nju. Ona je željela češće izlaziti i družiti se sa svojim vršnjacima, a to joj je zabranjeno. Andrija Bukovčić, stari mornar koji je spasio Antin brod došao je u posjet Stipančićima i zamolio Antu za glas u saboru, što mu je Ante obećao, ali nije poštivao svoju riječ. Ante nije bio izabran za suca, što je žarko želio. Za suca je izabran Ćolić. U gradu su počeli nemiri. Senj se podijelio na dvije strane: iliriste i protivike ilirizma. Vukasović želi pripojiti Senj Hrvatskoj i u narodu probuditi nacionalnu svijest. Njegov je protivnik major Benetti koji polako gubi ljude koji su stajali na njegovoj strani. Ante je uz Vukasovića. Sve više želi Lucijino prisustvo, no ona ne voli biti s njim i pokušava mu se osvetiti zbog načina na koji postupa s njom. Odnos postaje gori. Lucija je slomljena, otac još više ljut, a Valpurga ih pokušava pomiriti. Juraj je potrošio sav novac, ali nije završio studij i osramotio je obitelj zaposlivši se kao konobar. Ante je emocionalno uništen i “mora” naći novac za Jurja. Posjetio je lihvara Marka i od njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje od Martinčića da Ante treba novac i nudi mu posao, koji ga jako privlači, pokušavajući ga tako pridobiti, ali u početku ne uspijeva. Stipančić je tražio novac od Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je prihvatio Benettijevu ponudu. Poslali su Jurju 500 forinti i on se zahvalio obećavši da će im to nekako vratiti. Krajem je jeseni Stipančić obolio od upale pluća. Sada je bio samo starac osuđen na ležanje u krevetu i zatvoreni prostor. Primio je pismo od Jurja da je položio i posljednji ispit s odličnim uspjehom. Uskoro je umro na Lucijinim rukama. Juraj nije bio prisutan. Mladi se Stipančić napokon vratio kući u siječnju 1832. g. sa prijateljom Alfredom. S vremenom se Lucija se snažno zaljubila u Alfreda za kojeg je vjerovala da je isto tako zaljubljen u nju. Juraj je prijetio samoubojstvom ako mu majka ne da novca. Kada je prodala kuću i dala mu novce, on i Alfred su otišli i nisu se više javljali. Luciji su još uvijek stizali Petrarkini soneti s inicijalima M.T. Ona pati za Alfredom i postaje krhka, boležljiva i slomljena. U strahu za njeno zdravlje, majka se odlučuje na prevaru i zamoli Martina Tintora, koji joj šalje sonete, da piše Luciji pisma i potpisuje se kao Alfred. To je neko vrijeme dobro utjecalo na Luciju, no uskoro ona razotkriva prijevaru i tada naglo oboli i umre.

Na samrti ju je posjetio, po njenoj izričitoj želji, Tintor. Lucija je umrla ljepša nego ikad. Tintor se nakon tragičnog događaja zaredio. Valpurga je umrla u bijedi i siromaštvu proseći na ulici umotana u plahtu da je ne prepoznaju.

O DJELU: U romanu se sučeljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost. Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz prošlosti riješiti sadašnje probleme. To jest, u odnosima prošlosti treba pronaći pouke za sadašnjost. Također je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu razliku između prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su Stipančići u prošlosti bili vrlo imućna, bogata i ugledna obitelj kojom su rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo siromašan sloj građanstva grada Senja zahvaljujući Anti koji je sav imutak proigrao ulažući u svoje ideale koji su se na kraju izjalovili. Dolazi do raslojavanja obitelji: stari Stipančić umire, Juraj se pomađariva, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten, s dugovima koje je Ante ostavio. Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu, neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj je razlog našao u otkriću pisma, točnije u tijeku misli Valpurge, kad je vidjela smješak na licu svoje kćeri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnutog pisma, a sve u cilju usrećivanja svoje kćerke, iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati. Sadašnjost predstavlja idilu jedne kućice i u protivljenju je s naslovom Posljednji Stipančići - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao baš taj dio za sadašnjost (nultu točku) jer nakon toga dolazi do preokreta u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu, neposredno nakon nulte točke dolazi do psihološkog sloma Lucije - romantičkog lika, jednog od najvažnijih likova romana čiji život pratimo od početka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo je ta Lucija posljednji živući Stipančić. I od njenog života se polazi u trenutku njene najveće sreće kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara pogled u budućnost. I, upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu budućnost, Novak se vraća u prošlost i priča priču od početka, da bi budućnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu je čitatelj zamislio nakon pročitana prva dva dijela romana (brzo ozdravljenje Lucije, njena udaja za bogataša koji će je izvući iz krizne situacije). Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa sadašnjošću, a fabula naglo završava Lucijinom smrću nakon saznanja da je Alfred već godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule koja već od 1806. godine idući prema sadašnjosti 1834.-oj postupno sve više usporava.

Sofoklo - Antigona

ŽIVOTOPIS: Sofoklo je živio od 496. do 406. g. prije Krista. Grčki je pisac tragedija rodom iz Atene. Napisao je 123 dramska djela, a u cjelini je sačuvano samo sedam tragedija: ''Ajant'', ''Elektra'', Kralj Edip'', ''Antigona'', ''Trahinjanke'', ''Filoktet'' i ''Edip na Kolonu''. Obilježja Sofoklovih djela: pojačava dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve sadržajno nepovezane trilogije te stvara formu grčke drame; junaci drama više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini; harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost. Zbog svega je ovoga Sofoklo najveći i najsavršeniji antički tragičar.

KNJIŽEVNI ROD: drama

VRSTA DJELA: tragedija u sedam činova

VRIJEME RADNJE: razdoblje stare Grčke

MJESTO RADNJE: Kreontov dvor

TEMA: Antigona pokapa svoga brata

IDEJA: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo.

KOMPOZICIJA: 1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju 2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona ga ne sluša 3. kulminacija: Kreont osuđuje Antigonu na smrt 4. obrat: bogovi govore Kreontu da mora poštedjeti Antigonu 5. rasplet: umire Antigona i Kreontova žena i sin

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

ANTIGONA i IZMENA, sestre, Edipove kćeri

KREONT, njihov ujak, tebanski kralj

HEMON, Kreontov sin, Antigonin zaručnik

TIRESIJA, prorok

EURIDIKA, Kreontova žena stražar glasnici zbor tebanskih starješina pratnja

KREONT: grub vladar, podanici ga ne slušaju i boje ga se, odlučan je, vjeran je zemaljskom zakonu zbog kojega krši božanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a to iskazuje mržnjom prema neprijatelju, u svim ga životnim odlukama vodi mržnja i na taj način ostaje bez obitelji.

ANTIGONA: na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same koliko do božanskih zakona, zbog kojih krši zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u svim je životnim odlukama vodi ljubav.

JEZIK I STIL: Uzvišen stil pripovijedanja, korišteno je mnoštvo epiteta i aforističnih misli.

ELEMENTI TRAGEDIJE: Tragični junak: Antigona – poštuje svoja načela i želi pokopati brata Tragička krivnja: zbog njezinih ju načela osuđuju na smrt Tragični završetak: Antigona umire Dramski sukob: odvija se između dobrog – Antigone i lošeg – Kreonta

KRATAK SADRŽAJ: Radnja je ovog djela usko vezena s dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena s namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mačem tijela, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obredna pokopa. Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od njezina nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten, naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu, stražari maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtva čovjeka. Unatoč njezinom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i Antigonin zaručnik, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se usprotivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok s dječakom u pratnji. On razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće je božanskog načela strmoglavilo u propast i dinastiju i grad.

Dobriša Cesarić

ŽIVOTOPIS : (Slavonska Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.), hrvatski pjesnik rodio se na početku 20. stoljeća u Slavonskoj Požegi, od oca Đure, inženjera šumarstva, i majke Marije rođene Marković, Ogulinke. Djetinjstvo provodi u Osijeku, gdje završava osnovnu školu i četri razreda niže gimnazije. U jeku prvoga svjetskog rata, 1916. godine dolazi u Zagreb, grad u kojem maturira, u kojem se 1920. dodine upisuje na Filozofski fakultet i grad koji će postati i ostati njegov grad. Povremeno odlazi u inozemstvo - Italija, Njemačka, Bugarska. Kraće je vrijeme pomoćni redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu, zatim činovnik Higijenskog zavoda, (niz godina knjižnjičar Škole narodnog zdravlja), pa činovnik Ministarstva narodne prosvjete. 1945. godine postaje urednik Zore, izdavačkog poduzeća Hrvatske. 1951. godine izabran je za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Cesarevićeva poezija traje i živi već pola stoljeća. 1916. godine objavljena mu je u "Pobratimu" pjesma "I ja ljubim...". Pjesmom "Buđenje šume" javio se prvi put u jednom izrazito književnom časopisu, u "Kritici" 1920. godine. Surađivao u mnogim časopisima: "Savremeniku", "Književnoj republici", "Književniku", "Kronici", "Kritici", "Literaturi", "Hrvatskom kolu", "Hrvatskoj reviji", "Republici"... 1923. godine pokrenuo je zajedno s Vjekoslavom Majerom časopis "Ozon".

Antun Gustav Matoš

ŽIVOTOPIS: Antun Gustav Matoš rođen je 1873.g. u Tovarniku, a umro 1914.g. u Zagrebu. Bio je pjesnik, novelist, prevoditelj, polemičar, putopisac, feljtonist i još mnogo više od svega toga. Premda nesklon svećenstvu, pred skoru je smrt ipak primio svećenika, zamolivši prije toga sestru da se od pripomoći skupljene preko ''Zagrebačkih novosti'', koju je isprva srdito odbijao, plati za skrb nad siromasima koji ležahu u bolnici. Djela: ''Iverje'', ''Vidici i putovi'', ''Umorne priče''...

Popis lektira:

1. Boccaccio, Giovanni, Dekameron (Uvod; 1. dan 1. novela; 2. dan 3. novela; 10. dan 5. novela)

2. Camus, Albert, Stranac

3. Cesarić, Dobriša, Lirika

4. Gundulić, Ivan, Dubravka

5. Ibsen, Henrik, Nora

6. Krleža, Miroslav, Gospoda Glembajevi

7. Matoš, Antun Gustav, Pjesme

8. Novak, Vjenceslav, Posljednji Stipančići

9. Sofoklo, Antigona.