LIJEVO, DESNO, NIGDJE MOGA STAVA

Oduvijek ste se pitali kako je Zdravko Tomac promijenio ruku, pardon, struku i postao uvjereni domoljub i katolik, ili zato su Milan Ivkoi i Ivan Zvonimir iak vei Hrvati od vas, ili kako je Josip Jovi od jugoslavenskog drutveno-politikog radnika postao dravotvorni hrvatski drutveno-politiki radnik? Naalost vae odgovore morat e te potraiti pod konvertitstvo, a to nije naredni tekst koji deskriptivno pokuava shvatiti pojednostavljno, teorijsku podjelu koja je tako blizu, a opet miljama daleko od nae politike stvarnosti.

U godinama nakon pada Berlinskog zida, mislilo se da je postalo izlino razmiljati u kategorijama ljevica-desnica te da se politiki rjenik oisti od tih termina. Slom sovjetskog komunizma krajem osamdesetih te definitivan kraj takvih projekata rezultiralo je krizom svjetske ljevice i doveo do toga da se vrijeme nakon toga dogaaja opie kao postideologijsko. Dakle, takvo u kojem bi bilo kakva podjela na lijevo i desno , bila nita drugo doli anakronizam. Tom pokuaju osporavanja pridruit e se takoer kritika da je takvo dijeljnje svijeta politiki nedostatno, jer postoji i njihov trei , sredinji dio. Jo jedan argument bit e pronaen u zastarjelosti takvih termina za potpuno opisivanje suvremenih politikih gibanja, odnosno, njegovu neupotrebljivost pred pojavama kao to je, primjerice, pokret zelenih. Da nam poznate etikete vie ne slue, tj. da su postale isprazne, trebalo bi pokazati time da politike stranke i desnice i ljevice, pred novou pitanja na koje moraju pruiti odgovor, govore i rade jedno te isto.

Ovim stavovima suprostavlja se Norberto Bobbio, pokuavajui ih opovrgnuti i upozorava kako je polarizacija svijeta i dalje na snazi, te kako je i dalje vidljiva distinkcija. to je ljevica a to desnica, pokuavao je injenino objasniti, bez ulaenja u vrijednone sudove. Tezu da ivimo u razdoblju krize ideologije autor opovrgava u startu, na pojmovnoj razini, smtrajui kako nema nita ideologinije od tvrdnje da ideologije vie ne funkcioniraju. Kako bi razrijeio prigovor oko pozicioniranja politikog centra, Bobbio e posegnuti za logikim aparatom tvrdei da se centar strukturira samo u odnosu na polove: ili kao odbijanje i jednog i drugog, ili kao njihova sinteza. Pronai e dvojstvo i u pokretu za zatitu okolia, kao bitno novom fenomenu, o kojem prijanje ljevice i desnice nisu niti mogle voditi rauna. Smjetanje pokreta zelenih u dualizam postalo je neto sloenije s obzirom na injenicu da je objeruke prihvaen i na jednoj i na drugoj strani. Ipak, unutar samog pokreta, smatra Bobbio, formirale su se lijeve i desne opcije. Tome bi vrijedilo dodati da se takav proces namee kako nuan s obzirom da kvaliteta ljudskog ivota na zemlji ne ovisi iskljuivo o tretiranju prirodnih resursa i moguim posljedicama, ve i o razliitim opcijama ljudskoga ivota koji, izmeu ostalog uvjetuju i razliite opcije iskoritavanja prirode.

Neuspjeh komunizma na povijesnoj pozornici dobrim dijelom je odgovoran za pomutnju koja je u vezi s pitanjem stare politike podjele zadesila krugove strunjaka, ali i iru drutvenu zajednicu. Slom komunistikog reima tako se na odreeni nain prihvaao i kao slom lijeve ideje iz ega bi slijedilo ukinue podjele. Meutim, ne postoji samo jedna ljevica, kao to ne postoji samo jedna desnica. Na taj nain neuspjeh jednog mogueg puta ne bi ukinuo i cijeli pravac: dvojstvo bi preivjelo.

Pa gdje je onda granica izmeu ljevice i desnice? Bobbio smatra kako se borba razlika temelji na tome pripisuje li se vea vanost jednakosti ili razlikama. Odnos prema jednakosti i njezino vrednovanje uvjetovat e atribut svakom politikom rjeenju, pa ak i onom koje u sebi spaja, ili pak odbija, obiljeja koja dolaze i s jedne i s druge strane. Pitanja koja se postavljaju pri svakom pozivanju na jednakost mogu se saeti u sljedeu reenicu: Jednakost, da, ali izmeu koga, u emu, na osnovi kakvih mjerila?. Koncepti jednakosti tako uvjetuju razliku izmeu egalitarnosti, kao zahtjeva za smanjenjem nejednakosti tamo gdje je ono mogue i egalitarizma, kao apsolutnog zahtjeva za apsolutnom jednakou. ini se da je posljednji gotovo lien smisla, jer se provedba potpune jednakosti namee kao nemogua s prirodnog i s drutvenog stajalita, iako je ovaj ideal, u paru s idealom slobode i mira, inio utopistike vizije od Moorea, Campanelle pa do Marxa, te pokazao svoju primamljivost i opstojnost kroz stoljea. Upravo e na tome desnica temeljiti svoj prigovor ljeviarskom ustrajavanju na jednakosti napominjui kako nejednakosti meu ljudima ne samo to mogu biti uklonjene ili se dadu ukloniti jedino pod cijenu slobode, ve su one korisne utoliko to podravaju neprekidnu borbu za poboljanje drutva. Bobbio smatra da pozivanje na jednakost ne znai i poziv na ukidanje razlika, ve u krajnjoj liniji, njihovu afirmaciju.

Temeljni sukob oko jednakosti odnosit e se na problem prirodne i drutvene (ne)jednakosti te se lijevo od desnog moe razlikovati upravo u tome na to se stavlja naglasak. Prirodne i drutvene nejednakosti moraju imati, smatra Bobbio, razliit status, jer je oito da je nejednakost ovisna u ovoj a ne onoj obitelji, u ovom a ne onom dijelu svijeta zasigurno drugaija od nejednakosti uvjetovane prirodno neuklonjivim razliitostima da se dosegne ovaj ili onaj cilj. Desnica dri da je najvei dio nejednakosti prirodno uvjetovan te su kao takve vjene i nepromjenjive, ali valja rei, da je i odreena drutvena nejednakost rezultat odreenih povijesnih ili socijalnih procesa ijem mijenjanju ne treba teiti. Egalitarnja ljevica usmjerit e se na promjenu upravo drutvenih nejednakosti, dakle onih ija je izmjena mogua i ija promjena u socijalnom smislu afirmira prirodno odreenu razliku kao to je spolna ili rasna. Desnica je, prema tome, sklona konzerviranju, a ljevica artificijelizmu.

Meutim, kakav je suivot jednakosti sa slobodom? injenica je da apsolutna sloboda moe vrlo lako stvoriti nejednakost i da nas provedena jednakost moe u potpunosti liiti slobode. Mogue je takoer nai model njihova suivota, odnosno sloboda i jednakost mogu biti komplemetarne, ali po cijenu ublaavanja svog potpunog afirmiteta. Iako se pojmovi vrlo esto suprostavljaju, npr. sloboda-jednakost-bratstvo, oni ipak nisi simetrini, tj. dok je sloboda osobni status, jednakost upuuje na odnos dvaju ili vie osoba. Ne postoji openita sloboda, moemo tek razgovarati o pojedinanim vidovima osobne slobode; slobodi okupljanja, miljenja, medija itd. Odnos prema tim slobodama vratio bi nas mogunosti koritenja slobode kao kriterija pri razlikovanju lijevog i desnog. Kako se slinosti u tom odnosu mogu nai na obje strane, kriterij slobode teko da moe posluiti pri temeljnom razlikovanju. Meutim, on pokazuje svoju vrijednost upravo pri opisu razliitih usmjerenja i na ljevici i desnici. On e nam pomoi u razdvajanju umjerenih od radikala, te uoiti mogue dodirne toke izmeu ljevice i desnice. Lijevi je centar egalitaran, dok desni nije, no spaja ih slobodarstvo ili sklonost demokratskoj metodi koju e prezreti radikalna krila ljevice i desnice, ali e se razlika opet pokazati u odnosu spram (ne)jednakosti. Metoda odreuje umjerenost ili ekstremizam, ali cilj ih jasno razdvaja. Meutim, ini se kako na naim prostorima, praktinim ostvarenjem cilja ekstremna ljevica i desnica gasi politiko polje pri emu se, bez obzira na deklarativno odreenje, vie ne moe govoriti o lijevom i desnom.

Za ljevicu danas pojam jednakosti uvijek predstavlja putokaz, dok u ovom trenutku u prvi plan izbijaju ne samo prava na slobodu ili rad i socijalnu sigurnost, nego i pravo ovjeka da ivi u istom okoliu, pravo na samostalno odluivanje o potomstvu, kao i pravo na privatnost naspram trudu korporacija da nas profiliraju i to pohrane u Big Datu.