2009 · liturgijska godina i pastoralno planiranje prema liturgijskom ritmu pastoralnoga djelovanja...

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

od 1. do 28. studenoga 2009.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVI. • cijena: 13 kn11112009

od 1. do 28. studenoga 2009.od 1. do 28. studenoga 2009.

Liturgijski pastoralod 1. do 28. studenoga 2009.od 1. do 28. studenoga 2009.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

WWWWWWWWWWWWWWWživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživo

Wvre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvre

Wlo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlo

ISSN 1331-2170 – UDK 282

WISSN 1331-2170 – UDK 282

WW2009 11

God. XXVI. (2009.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Prožetost liturgije i pastoralnog poslanja Crkve

naša tema: liturgijski pastoral 2 Liturgijska godina

i pastoralno planiranje, I. Žižić

Liturgijska inicijativa pastoralnogposlanja Crkve, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16Biblijska razmišljanja:A. Vučković, I. Šaško, Ž. Tanjić,I. Raguž, S. Slišković

Svetkovina Svih Svetih

Spomen svih vjernika pokojnika

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Krist – Kralj svega stvorenja

symbolon 36 Aureola – ikonografska riječ o svetosti

u duhu i istini 38 Glazbeni prilog:

Otpjevni psalmi za svetkovine Svih Svetihi Krista Kralja

trenutak: pisma čitatelja 40 Obred pričesti i znak križa kao 'blagoslov' djeci

Plutej iz zadarske katedrale, IX. st.

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 11-2009

O Prožetost liturgije ipastoralnog poslanja Crkve

Odgovorno se kršćanstvo svakodnevno susreće s novim zahtjev-nostima vjere, življene u okviru novih društvenih uvjetovanosti i izazova. Odgovor na ta životna pitanja i izazove oblikuje se iz kr-

šćanske zrelosti pojedinih vjernika, ali i iz brige Crkve da u svim život-nim okolnostima, željenim i neželjenim, spremno pruži svijetu odgovor i obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1Pt 3,15). Ta briga i zauzetost Crkve za život vjere u kršćanskim zajednicama i za njihovo poslanje da u svijetu pronose i ostvaruju Božji naum spasenja, objavljen i ispunjen u Kristovu vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća, nosi zajednički naziv »pastoralno poslanje Crkve«. Krist, vršeći službu Pastira koji u je-dan Očev dom okuplja sve izgubljene, dao je temeljnu zadaću sveukupnoj i raznolikoj pastoralnoj djelatnosti Crkve.

Nakon što je po uskrsnuću uznesen k Ocu, u njegovu slavu, Krist je djelo spasenja u Crkvi nastavio po sakramentalnim činima koji su spo-men-čini njegova vazmenog otajstva. Liturgija je, stoga, shvaćena kao Božje spasenjsko djelo kojim on hrani i preobražava život Crkve. Tragom takve izvornosti liturgije u Kristu i njegovu spasenjskom djelu razumije-va se da liturgija ne može biti shvaćena kao jedna od pastoralnih djelat-nosti Crkve. Naprotiv, ona pruža izvornost sveukupnom pastoralu, omo-gućujući mu da u oslonjenosti na nju i u usmjerenosti k njoj, svukupni život Crkve bude hranjen otajstvom spasenja. Drugi vatikanski sabor isti-če da je liturgija, kao djelo Krista svećenika i njegova Tijela koje je Crkva, »u najizvrsnijem smislu sveto djelo, čijoj djelotvornosti s obzirom na isti naslov i stupanj nije moguće izjednačiti nijedno drugo djelo Crkve« (SC, 7). Gledajući na liturgijsku izvornost pastoralne aktivnosti Crkve sa svom je slobodom moguće reći da je svaki oblik pastorala po svomu krajnjem usmjerenju »liturgijski« jer uvijek ima zadaću dovesti vjernike liturgij-skomu, tj. spasenjskomu iskustvu Krista.

U razvedenosti i mnogovrsnosti pastoralnoga djelovanja kršćanskih zajednica u današnjemu vremenu potrebno je iznova naglašavati liturgij-ski temelj života Crkve. Bez liturgije, koja životu Crkve daje predznak kri-stovskoga identiteta i dimenziju vječnosti, mnoge aktivnosti u Crkvi lako prerastaju u kršćanski slabo prepoznatljiv angažman na polju socijalne zauzetosti, kulture, znanosti, odgoja, očuvanja okoliša... Liturgija, kao čin zajedništva, ujedinjuje, pomiruje i izgrađuje sve različitosti Crkve, pa ta-ko i raznolike oblike njezina poslanja. U toj ujedinjenosti razlikâ kršćan-ska se zajednica pokazuje Crkvom.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgijski pastoral

RRazmišljanja o pastoralnim vidovima liturgije te o liturgijskom ri-tmu pastorala ne mogu mimoići istinu cjelokupnog smisla djelo-vanja Crkve unutar kojega liturgija tvori »vrelo i vrhunac« (SC,

10). Naime, ono što Crkva izvršuje u pastoralnom djelovanju neodvoji-vo je od onoga što vrši i prihvaća u liturgijskom su-djelovanju. Time se ne želi reći da je liturgija mjesto gdje se pastoralno djelovanje ‘zaustavlja’ pred Otaj stvom, niti se liturgiju kani podvrgnuti planiranim strategija-ma i ciljevima, nego se želi istaknuti aktivna uloga liturgije spram pasto-rala, odnosno nerazrješiva sveza pastoralnoga i liturgijskoga djelovanja po kojoj se cjelokupno djelovanje Crkve u pravome smislu ‘pokreće’ iz su-odnosa i su-djelovanja na činu Kristova Otajstva. Liturgijski pasto-ral, u tom smislu proizlazi iz crkvene skrbi za sakramentalni život u re-du liturgijskih čina. On je međutim samo jedan od vidova pastoralnoga djelovanja koji se ne može odvojiti od ostalih, ali ni podvrći drugim obli-cima djelovanja. Istodobno, u skladu s koncilskim naukom po kojem je »liturgija vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz koje-ga proistječe sva njezina snaga« (SC, 10), liturgijski pastoral nipošto se ne može smatrati rubnim angažmanom u cjelokupnom crkvenom dje-lovanju. Uzevši u obzir i drugu činjenicu koju je Koncil istaknuo, tj. da je »svako liturgijsko slavlje – budući da je ono djelo Krista svećenika i nje-gova Tijela, koje je Crkva – u najpotpunijem smislu sveto djelo, i s njim se, s obzirom na isti naslov i isti stupanj, po djelotvornosti ne može izjed-načiti ni jedan drugi čin Crkve« (SC, 7), pastoralna skrb oko liturgije va-lja zauzeti središnje mjesto, budući da u liturgiji pastoralno djelovanje doseže autentični ritam i mjeru istinskoga kerigmatskoga, evangelizacij-skoga i karitativnoga djelovanja.

Pastoralni »zahtjevi« liturgijeNije dvojbeno da liturgija zahtijeva pastoralne inicijative te da su promi-canje liturgijskih slavlja i skrb o njima sastavni, odnosno središnji dio pa-storalnoga djelovanja. Dvojbeni su, međutim, učestali »pastoralni zahtje-vi« da liturgija »posluži« ciljevima, da bude neposredno učinkovita te, na koncu, postane i sama »sredstvo« promicanja pastoralnih planova.

Liturgijski pastoral proizlazi iz crkvene

skrbi za sakramentalni život u redu liturgijskih

čina. On je međutim samo jedan od vidova

pastoralnoga djelovanja koji se ne može odvojiti od ostalih, ali ni podvrći

drugim oblicima djelovanja. Istodobno, u skladu s koncilskim naukom po kojem je »liturgija vrhunac ka

kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz

kojega proistječe sva njezina snaga« (SC, 10),

liturgijski pastoral nipošto se ne može smatrati

rubnim angažmanom u cjelokupnom crkvenom

djelovanju.

Liturgijska godina i pastoralno planiranjePrema liturgijskom ritmu pastoralnoga djelovanja

Ivica Žižić

3

2009

Bojazan da liturgija sama po sebi »ne djeluje«, već biva učinkovita samo ako je pokrenuta na-šim incijativama te ispunjena našim planovima, zasigurno latentno djeluje u današnjoj crkvenoj svjesti. Naime, na djelu je predrasuda da litur-gijsko slavlje »nije dovoljno« i da se pred tom či-njenicom svako ozbiljno pastoralno planiranje i djelovanje treba motivirati sadržajima, vrijed-nostima i ciljevima koji se »događaju drugdje«. Već je u tom poimanju prisutna slaba sveza li-turgije i pastorala, jer se liturgiju ne prepozna-je kao početni, već kao jedan u nizu obvezatnih trenutaka ili, u najboljem slučaju, liturgija po-staje zaključni trenutak prethodno realizirano-ga pastoralnog projekta. U tom smislu, litur-gija postaje jednostavni okvir za posredovanje sadržaja nastalih drugdje ili pak sredstvo rea-lizacije pastoralnih planova koji će tek uslijedi-ti. Pred liturgiju se tada stavljaju »zahtjevi«: za-htjevi da bude socijalno i društveno angažirana, da bude čovjeku ‘pristupačna’, a samim time i da bude ‘zanimljiva’ nauštrb ‘obredne zahtjev-nosti’. Pred liturgiju se postavlja zahtjev da bude mjesto gdje će Crkva ‘javno’ progovoriti o mo-ralnim i etičkim doktrinama ili pak o istima po-učiti vjernike. Ukratko, od liturgije se zahtijeva da bude »praktična«, tj. »učinkovita«, a njezina djelotvornost u velikoj mjeri počiva na pripravi i primjeni, odnosno, pronalazi se u snazi pasto-ralnih inicijativa kojima biva prožeta.

I u odnosu prema katehezi, kao jednoj od temeljnih sastavnica pastoralnoga djelovanja, liturgija zauzima »slabu« ulogu. Od liturgije se zahtijeva da u tom pogledu bude mjesto reli-giozne socijalizacije i primjene usvojenih vjer-ničkih stavova ili svečani vrhunac katehetsko-ga itinerarija što na najočitiji način svjedoči ‘priprava za sakramente’. Liturgijsko slavlje sa-kramenta uspostavlja se u tom smislu kao za-vršna točka, a izvornost obrednoga trenutka ostaje zastrta katehetskom inicijativom.

Liturgijska kultura pastoralaU stvarnosti, liturgija je pastoralna zbilja uko-liko je sveto djelo (SC, 7) koje se nalazi na vrelu i vrhuncu crkvenoga djelovanja. Djelotvornost

liturgije izvire isključivo iz sakramentalnoga čina, iz posredovanja Kristova Otajstva. Pora-di toga se niti jedna pastoralna inicijativa ne može uspoređivati s onim činom po kojemu Krist naviješta, posvećuje i vrši djelo ljubavi. Iz ovoga slijedi da je liturgija, po svojoj obrednoj i otajstvenoj zahtjevnosti, sama početna ini-cijativa iz koje proizlaze sve druge pastoralne strategije. Drugim riječima, liturgija je ona u kojoj se nalaze zahtjevi i razlozi pastoralnoga djelovanja Crkve. Crkva u bogoslužju nije po-zvana primjenjivati svoje pastoralne planove, nego ih pronalaziti. Ona je pozvana prepustiti se milosnom doticaju koji je nepredvidiv i ne-slućen. Crkva je u bogoslužju pozvana u odnos s Kristom, pozvana je prepustiti u svoje djelo djela Božja. A djela Božja su uvijek spasenjski odnosi koji se zbivaju unutar povijesti i povije-sno. To pak znači da je liturgija uvijek vrijeme su-djelovanja na Kristovom Otajstvu ili »po-sljednji trenutak povijesti spasenja« (S. Mar-sili). Stoga je svako promišljanje o pastoral-nome djelovanju i liturgiji nužno upućeno na liturgijsku godinu kao vrijeme ozbiljenja spa-senjskog odnosa. Liturgijska godina je izvoriš-ni kontekst svakog daljnjeg djelovanja Crkve jer je u njoj stvarno sadržano sve ono što Crkva vjeruje i jest. No, povrh svega, liturgijska go-

20091111živo vrelo11živo vrelo112009

Liturgija rađa Crkvu i oblikuje njezin život u svijetu.

NAŠA TEMA

4


dina tvori ritam čijem se skladu pastoral valja prilagoditi kako ne bi ostao zapretan u zamka-ma površnoga prakticizma koji provodi svoje ciljeve kroz liturgiju i tako iscrpljuje snagu nje-zina mistagoškoga značaja.

Pastoralno planiranje, koje vodi računa o temeljnoj teološkoj istini bogoslužja, o njezinoj središnjoj ulozi u kršćanskom životu i uopće o smislu crkvenoga djelovanja, ne može mimoi-ći istinu da je liturgija »vrijeme bez vremena« (G. Bonaccorso), tj. da je liturgija vrjeme ispu-njeno Kristovim djelom. Ono je pred tom isti-nom pozvano osluhnuti zahtjeve same liturgi-je i prepustiti se njezinim intencijama. Drugim riječima, potrebna je liturgijska kultura pasto-rala, pastorala osjetljivog na mjesto i vrijeme gdje se vjera događa, odnosno, pastorala koji jasno razabire vrelo svojega događanja.

Liturgijska godina u ritmupastoralnoga djelovanja Parafrazirajući jednoga filozofa mogli bismo re-ći da je bogoslužje preuzimanje inicijative da bi smo tu istu inicijativu izgubili (J.-L. Marion). Ono je djelovanje koje je bitno određeno su-dje-lovanjem. Njegov je najdublji identitet povje-ren odnosu sa spasenjskim događajem. Stoga je svaka bogoslužna inicijativa prepuštanje inicija-tive Božje, kao što to uostalom potvrđuje dija-

loški karakter kršćanskoga obreda. U kontekstu govora o pastoralnom planiranju ipak vrijedi napomenuti da bogoslužje ne poznaje plan već red (ordo) u čijoj se snazi duhovnoga događa-nja zbiva ono nepredvidivo i milosno: djelatna nazočnost kristološkoga događaja koju niti je-dan koncept djelovanja ne može ni kontrolira-ti niti jednostavno priskrbiti vlastitom snagom ili umješnošću. Milosna darovanost Kristove prisutnosti u liturgiji potvrđuje se u krugu litur-gijske godine koja pruža ritam crkvenom dje-lovanju i po kojem se cjelokupno pastoralno djelovanje zaokružuje u autentičnu cjelinu. Pa-storalne inicijative pritom bivaju ‘milosno izgu-bljene’, ‘zaboravljene’, gotovo namjerno ‘zane-marene’, kako bi zaživio gratutni, sveobuhvatni i sveprožimljući odnos s Kristom. Sjećanje od kojega Crkva živi u svojem povijesnom hodu i koje u bogoslužju postaje živa stvarnost, zahti-jeva zaborav, a inicijative kojima nerijetko že-limo liturgijom odgovoriti na potrebe vremena, zahtijevaju prepuštanje inicijative. Ovdje nije riječ o isključivo pasivnoj, primateljskoj pozici-ji Crkve spram Kristova Otajstva. Riječ je o to-me da je Crkva u liturgijskom činu svetkovanja milosno pripuštena, pridružena i ustanovljena Kristovim Otajstvom. Stoga je milosni zaborav i prepuštanje inicijative zapravo uvjet mogućno-sti autentičnoga otkrića pastoralnog djelovanja.

Liturgija preobražava smislom Kristova otajstva sve oblike djelovanja Crkve u svijetu. (Vincenzo Palmieri )

5


Iako pastoralno djelovanje Crkve nije opisa-no bogoslužjem, ono njime ipak biva omoguće-no, upravljeno i u svojoj jezgri dovršeno. Njego-va autentičnost ovisi o liturgijskom polazištu, a njegova duhovna kvaliteta o sposobnosti da bi-va neprestano pokrenuto onim ritmom kojim Crkva slavi Kristovo Otajstvo. To se u prvom re-du odnosi na nedjelju koja strukturalno tvori osnovnu jedinicu ne samo liturgije nego i pasto-rala. Vrijeme u kojem Crkva »nema što drugo činiti« doli se bogoslužno združiti u milosni od-nos slobode, početak je svega onoga što Crkva čini izvan, ali svakako u snazi bogoslužja. Povra-tak »vrijednostima nedjelje« tako je određen »blagdanskim zaboravom i prepuštanjem«: po-vratkom nedjeljnom bogoslužju po kojem upra-vo te vrijednosti bivaju otkrivene na nov i ne-slućen način. Upravo stoga što je nedjelja prvi korak i prvotno vrijeme, ona je ujedno i prvi čin Crkve. Godišnje slavlje Pashalnoga Otajstva ra-zumljivo je samo na temelju odnosa prema ne-djelji. Od odlučujuće je važnosti, dakle, prihvati-ti liturgijska vremena i svetkovine kao početak, tj. vrelo iz kojega provire aktivnost Crkve. Nji-hova prvotnost pokazuje prednost Otajstva pred našim inicijativama. No, ona odmjerava ritam djelovanja Crkve. Upravo stoga jer su ne-djelja, Vazmeno trodnevlje i svetkovine Kristo-va Otajstva u krugu liturgijske godine istinska slavlja početaka, oni su ujedno autentični poče-tak, prva gesta pastoralnoga djelovanja.

Svetkovine i blagdani u pastoralu CrkveInzistiranje na početnoj poziciji svetkovina i blagdana u pastoralu nema za cilj ‘zaključiti’ sve ono što Crkva čini. Slavlje Kristova Otaj-stva u krugu liturgijske godine ima za cilj ‘po-krenuti’ i u tom pokretanju pružati svakod-nevni ritam vjerničkom djelovanju i življenju. No, pastoral se danas više nego ikada susreće s problemom življenja blagdanskoga vremena. Ta se problematika ne da svesti na jednostav-nu razinu poteškoće prihvaćanja i primjene vrijednosti i poruka vjere. Ona zadire dublje u sposobnost svetkovanja vjere unutar i preko liturgijskoga slavlja. Svetkovanje postaje vrije-

me odnosa sa spasenjskim događajem u čijem iskustvu povijesno-crkvena zbiljnost sadašnji-ce poprima jasne obrise djela Božjega, a ne sa-mo ljudskoga projekta.

Svetkovine kao početci u liturgijskim slav-ljima povrh svega posreduju iskustvo novosti koju niti jedna priprava ili poruka ne mogu pri-skrbiti. Gdjegdje se od slavlja iščekuje da ‘od-govori’ na ‘zahtjeve pastorala’, a ponekad slav-lje postaje ‘rezultat’ napora oko priprave. Ili se pak od slavlja očekuje da dade jasnu poru-ku i usmjeri život, ili pak postaje okvir za naše inicijative i naše djelovanje. Tada blagdansko

Kada je riječ o odnosu između liturgijskoga slavljai života, pastoralni plan treba uvijek imati pred očima da vjera ne traži život u apstraktnom smislu, već da traži onaj obredni trenutak kojim će biti nanovo rođena, potvrđena i utvrđena kristološkim i crkvenim odnosima. Doista, vjera traži životni kontekst, ali i život zahtijeva sakramentalno slavlje.

vrijeme postaje ‘opterećeno’ svakodnevljem, inicijativama i planovima, a njegov obredni do-gađaj biva upravljen nekim drugim ciljevima i tako obesnažen u svojim izvornim nakanama. No, problem življenja blagdanskoga vremena iz njegova središta – iz liturgijskoga slavlja – ostaje trajni problem pred kojim se crkveni pa-storal treba odrediti pokazujući obredno mje-sto događaja vjere. Blagdani mogu zaživjeti u svojoj istinskoj slobodi i darovanosti samo ako se pruži prvenstvo liturgijskom slavlju kao srcu događaja vjere i blagdana. Kada slavlje dobije prvu riječ u našim riječima i prvu gestu u djelu Crkve, ono postaje značajno i djelotvorno. Sa-kramentalna djelotvornost vjere iziskuje, na-ime, vrijeme i prostor, oblik i tijelo odnosa s Gospodinom, a to se zbiva obrednim svetko-vanjem. Svetkovine i blagdani u pastoralu Cr-kve, dakle, nisu ‘prigode’ da se vjera dogodi, niti jednostavno ‘svečanosti vjere’, već istinski događaji u čijem se okrilju vjera rađa i živi. Ako je liturgijsko slavlje prvi čin pastorala, kakav je onda odnos između vjere, slavlja i života?

NAŠA TEMA

6


Vjera, slavlje i životKušajući ‘rehabili-tirati’ blagdane, da-našnji crk veni pa-storal nerijetko i s pravom ističe ulo-gu priprave: pri-prave na slavlja, ka-tehetske priprave te priprave različi-tih službi na slavlje. Nije rijetkost da je sva priprava svede-na na površnu ra-zinu ‘organizacij-skih pitanja’ te da pritom izostaje du-blji smisao koji ta-kođer iziskuje i pri-pravu na djelatno sudjelovanje. Tako-đer nije rijetkost da se kod pastoralno-ga planiranja litur-gijska slavlja svode na ‘prigode’: da se preko njih osvrne na život, na njego-

ve izazove i probleme i da se slavljem pokuša potaknuti »praktično kršćanstvo u svakod-nevnom životu«. No, taj prebrz korak prema svakodnevnome životu zaboravlja živjeti sa-kramentalna slavlja u ozračju blagdansko-ga prekida sa svagdašnjicom i blagdansko-ga slavlja milosne združenosti s Gospodinom. Kao da se život vjere ostvaruje nakon slavlja, a ne upravo u njemu! I kao da su blagdani mje-sta poticaja i pouke o onome što slijedi nakon njih, a ne vrijeme življenja odnosa s Gospo-dinom! U tom smislu, izraz »svakodnevni ži-vot«, umjesto da bude oblik i mjesto konkreti-zacije, postaje apstraktni pojam (G. Angelini) kojim se odgovornost za življeno kršćanstvo prebacuje na neke druge razine ili ga se upu-ćuje na odveć nesigurne putove koji ne pozna-ju »snažne trenutke« blagdana.

Kada je riječ o odnosu između liturgijskoga slavlja i života, pastoralni plan treba uvijek ima-ti pred očima da vjera ne traži život u apstrak-tnom smislu, već da traži onaj obredni trenutak kojim će biti nanovo rođena, potvrđena i utvr-đena kristološkim i crkvenim odnosima. Doi-sta, vjera traži životni kontekst, ali i život zahti-jeva sakramentalno slavlje. Liturgija se smješta posred života zato jer otkriva Život, a vjernički život čini cjelovitim. Aktivno sudjelovanje spo-na je života i slavlja, ne samo shvaćenog u ho-rizontalnom smislu kontinuiteta sa »svakod-nevnim životom«, već i u smislu »milosnoga prekida« sa svagdašnjicom, da bi ona po litur-gijskom slavlju vjere dobila novi lik i da bi bila ozarena slobodom i darovanošću. Poradi toga se liturgijska slavlja ne daju svesti na ‘običnost’, jer je njihova narav ‘izvanredna’. U konačnici, crkveno zauzimanje za blagdane (poglavito ne-djelju) pozvano je »uravnoteženo kročiti po-sred života« pripuštajući da se život ne samo odrazi u sakramentalnim slavljima, nego da u njima pronađe svoje vrelo. A to znači da sama liturgijska slavlja Kristova Otajstva u krugu li-turgijske godine tvore mjeru i ritam pastoral-noga djelovanja.

Liturgijski ritam pastorala tako pokazu-je liturgijsku svijest Crkve. U središtu crkve-noga djelovanja ne nalaze se ni nauk niti skup normi, već obred koji uvodi u susret s Božjim Otajstvom, objavljenim u Sinu i posredova-nim djelovanjem Duha Svetoga. Time se ne že-li ukloniti sadržaj vjere i moralno djelovanje iz obzora krš ćanskoga iskustva, već naglasiti da liturgija pruža temeljnu formu kršćanskoga vjerovanja i djelovanja. Potrebno je da pastoral – danas više nego ikada – pripusti tu istinu u svoje planove, tj. da liturgija u svakome pogle-du daruje formu Crkvi. Potrebno je da liturgi-ja formira Crkvu počev od njezine arhitekture, stila, riječi i gesta, pa sve do načina djelovanja i mišljenja. Liturgijski ‘probuđen’ pastoral ta-ko neće sebe shvaćati kao angažman ovisan o vlastitim strategijama, nego kao proročko po-sredovanje onoga Otajstva kojega samo sakra-mentalno bogoslužje može darovati.

blji smisao koji ta-

Pastoralni plan živi od ritmaliturgijske godine.

7


OOsvrt na život poslanja Crkve među ljudima današnjega vremena zaustavlja nas na zamjećivanju mnogovrsnosti mjesta i oblika nje-zinoga djelovanja. Susrećemo se s brojnim programima i inicija-

tivama koje zajedničkim imenom nazivamo »pastoral« ili vršenje »pa-storalne brige«, usmjerene prema različitim interesnim skupinama ljudi. Tragom takvoga pastoralnog usmjerenja život Crkve često biva motren kroz područja njezina djelovanja, pa se pastoralnu zauzetost nerijetko ‘shematizira’ po takvoj sektorskoj podjeli na pojedina »mjesta pastora-la« – na pastoral župne zajednice, pastoral obitelji, pastoral mladih, pa-storal djece, pastoral osoba s posebnim potrebama, pastoral starih i ne-moćnih, pastoral kulture, pastoral grada, pastoral sela, pastoral sporta, pastoral turizma, pastoral pomoraca, pastoral beskućnika, pastoral slo-bodnoga vremena... Tim područjima djelovanja pridružuju se nerijetko i različiti oblici djelovanja, uvijek s »pastoralnim« predznakom, pa se ta-ko pred nama rađa novi niz u kojemu su biblijski i liturgijski pastoral te »pastoral sakramenata« najredovitiji ‘oblici’ djelovanja. Između navede-nih ‘područja’ i ‘oblika’ pastoralnog djelovanja nerijetko su tolike udalje-nosti i nepovezanosti te u mreži pastoralne prisutnosti Crkve nije uvijek lako nazrijeti što je to pastoral u svojoj temeljnoj zadaći i gdje njegova sve-ukupnost pronalazi svoje izvorište i ponovno stjecište.

Ne zalazeći ovdje u pokušaj definiranja pastoralne brige Crkve (cu-ra pastoralis), ipak je potrebno istaknuti da se sveukupna »pastoralna« djelatnost Crkve naslanja na biblijsku metaforu pastira i stada, navlasti-to na izravnu soteriološku sliku Krista kao Pastira koji »pase« svoje stado i sâm postaje »vratima« njegova ulaska u Očev dom: »Ja sam vrata ovca-ma. Kroza me tko uđe, spasit će se. Ja sam pastir dobri. Pastir dobri ži-

vot svoj polaže za ovce.« (Iv 10,7.9.11) Sjedinjenost Pastira i »ova-ca« utemeljena je na daru njegova života za njih te

Eklezijalni karakter slavljenja liturgijskih čina pokazuje da je liturgija, po svome

osnovnom značenju, pastoralno orijentirana,

tj. usmjerena prema sabiranju svih ljudi u

jedno Kristovo stado. U tom je vidu nužno uočiti

i značenjsku zamku izraza liturgijski pastoral. Gledajući na liturgijsku

izvornost pastoralne aktivnosti Crkve sa svom

je slobodom moguće reći da je svaki oblik pastorala po svomu

krajnjem usmjerenju »liturgijski« jer uvijek

ima zadaću dovesti vjernike liturgijskomu,

tj. spasenjskomuiskustvu Krista.

Liturgijska inicijativa pastoralnog poslanja CrkveO liturgijskoj izvornosti i ciljnosti pastorala

Ante Crnčević

vot svoj polaže za ovce.« (Ivvot svoj polaže za ovce.« (Ivvot svoj polaže za ovce.« ( 10,7.9.11) Sjedinjenost Pastira i »ova-ca« utemeljena je na daru njegova života za njih te

Pastoral Crkve izranja iz Kristove pastirske službe. (Crkva sv. Marije u Trastevere, Rim)

NAŠA TEMA

8


na uzajamnom pozna-vanju koje izvire iz toga životnog odnosa. Najzad, u Kristu-Pastiru okupljeno »stado« ostaje posto-jano i vjerno Pastiru jer ga podržava trajna Očeva ljubav i jamči mu život u vječnosti: »Ja im dajem život vječ-ni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.« (Iv 10,29)

U svjetlu Kristova »pastoralnog« po-slanja, usmjerenoga k ostvarenju Očeva nauma o spasenju čitavoga ljudskog ro-da, Crkva, kao njegovo otajstveno Tijelo, nastavlja istu pastirsku zadaću. Sva nje-zina aktivnost i svi oblici njezina posla-nja ucjepljuju se u temeljni Božji naum spasenja. Apostol Petar potiče starješine mladih kršćanskih zajednica: »Pasite po-vjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi pr-ljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gos-podari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Nadpastir, primit ćete neuveli vijenac sla-ve.« (1Pt 5,2-4) Iz tih riječi razaznajemo da se briga za povjereno stado, Božji narod, ima uvi-jek vršiti »po Božju«, s punom sviješću da je Krist jedini »Nadpastir« (arhipoimenos; prin-ceps pastorum) te da se pastirska zadaća Crkve nastavlja na Kristovo djelo spasenja.

Najizravnija sveza Crkve i njezinih pastira s Kristom ostvaruje se u liturgiji po kojoj se u Cr-kvi nastavlja vršiti Kristovo djelo otkupljenja. Slavljenje Kristova otajstva u liturgijskim čini-ma Crkve, aktualizirajući njegovu spasenjsku prisutnost, sve članove Božjega naroda svakod-nevno okuplja i »izgrađuje u sveti hram u Gos-podinu, u prebivalište Božje u Duhu, do mjere punine Kristove« te ujedno »na čudesan način krijepi njihove sile kako bi propovijedali Kri-

sta« (SC, 2). Liturgija tako »pokazuje Crkvu onima koji su vani kao znak podignut za naro-

de, pod kojim se raspršena djeca Božja tre-baju sabrati u jedno, dok ne postane jedno stado i jedan pastir« (SC, 2). Eklezijalni ka-rakter slavljenja liturgijskih čina pokazuje da je liturgija, po svome osnovnom znače-

nju, pastoralno orijentirana, tj. usmjerena prema sabiranju svih ljudi u jedno Kristo-vo stado. Izvornost Crkve u liturgiji i njezi-na životna ovisnost o liturgiji, koja je Božje

spasenjsko djelo među ljudima, usredo-točuje sveukupnu djelatnost Crkve na

jedinstveno liturgijsko izvorište. Ne-ophodno je istaknuti polazišnu mi-sao Drugoga vatikanskog sabora ko-

jom se ističe da je liturgija, kao djelo Krista svećenika i njegova Tijela koje je

Crkva, »u najizvrsnijem smislu sveto dje-lo, čijoj djelotvornosti s obzirom na isti na-slov i stupanj nije moguće izjednačiti nijed-no drugo djelo Crkve« (SC, 7). Ta tvrdnja trajno preispituje naše shvaćanje liturgije, ali i shvaćanje različitih pastoralnih aktiv-nosti koje se nerijetko pretpostavlja izvori-štu njihova smisla.U tom je vidu nužno uočiti i značenjsku za-

mku izraza liturgijski pastoral. Gledajući na li-turgijsku izvornost pastoralne aktivnosti Crk ve sa svom je slobodom moguće reći da je svaki oblik pastorala po svomu krajnjem usmjerenju »litur-gijski« jer uvijek ima zadaću dovesti vjernike li-turgijskomu, tj. spasenjskomu iskustvu Krista. Stoga »liturgijski pastoral« ne može biti sveden na jedan od oblika ili područja pastoralnog dje-lovanja. Štoviše, i sâm liturgijski pastoral, kao posebno usmjerena briga za liturgijska slavlja, u nekoj je kršćanskoj zajednici ostvariv na istinski način tek ako su svi oblici pastorala – koji se odje-lotvoruju u različitim skupinama dotične zajedni-ce – usmjereni k zajedničkom slavljenju i iskustvu Kristova otajstva spasenja. Valja, ipak, primijetiti da svi oblici pastorala glede načina djelovanja ne-maju jednaku upućenost prema liturgiji Crkve, ali je neke oblike gotovo nemoguće zamisliti bez tije-sne sveze s liturgijom, na poseban način biblijski pastoral te pastoral sakramenata.

Crkva nastavlja službu Krista-Pastira i tako ostvaruje svoje poslanje u svijetu.







Crkva, »u najizvrsnijem smislu sveto dje-lo, čijoj djelotvornosti s obzirom na isti na-slov i stupanj nije moguće izjednačiti nijed-no drugo djelo Crkve« (SC, 7). Ta tvrdnja trajno preispituje naše shvaćanje liturgije, ali i shvaćanje različitih pastoralnih aktiv-

mladih kršćanskih zajednica: »Pasite po-vjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi pr-

nosti koje se nerijetko pretpostavlja izvori-štu njihova smisla.U tom je vidu nužno uočiti i značenjsku za-

mku izraza liturgijski pastoral.

NAŠA TEMA Liturgijski pastoral

na uzajamnom pozna-vanju koje izvire iz toga životnog odnosa. Najzad, u Kristu-Pastiru okupljeno »stado« ostaje posto-jano i vjerno Pastiru jer ga podržava trajna Očeva ljubav i jamči mu život u vječnosti: »Ja im dajem život vječ-ni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.« (

U svjetlu Kristova »pastoralnog« po-slanja, usmjerenoga k ostvarenju Očeva nauma o spasenju čitavoga ljudskog ro-da, Crkva, kao njegovo otajstveno Tijelo, nastavlja istu pastirsku zadaću. Sva nje-zina aktivnost i svi oblici njezina posla-nja ucjepljuju se u temeljni Božji naum spasenja. Apostol Petar potiče starješine mladih kršćanskih zajednica: »Pasite po-

službu Krista-Pastira


na uzajamnom pozna-vanju koje izvire iz toga životnog odnosa. Najzad, u Kristu-Pastiru okupljeno »stado« ostaje posto-jano i vjerno Pastiru jer ga podržava trajna Očeva ljubav i jamči mu život u vječnosti: »Ja im dajem život vječ-ni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.« (Ivneće ugrabiti iz moje ruke.« (Ivneće ugrabiti iz moje ruke.« ( 10,29)

U svjetlu Kristova »pastoralnog« po-slanja, usmjerenoga k ostvarenju Očeva nauma o spasenju čitavoga ljudskog ro-da, Crkva, kao njegovo otajstveno Tijelo, nastavlja istu pastirsku zadaću. Sva nje-zina aktivnost i svi oblici njezina posla-nja ucjepljuju se u temeljni Božji naum spasenja. Apostol Petar potiče starješine mladih kršćanskih zajednica: »Pasite po-







Crkva, »u najizvrsnijem smislu sveto dje-lo, čijoj djelotvornosti s obzirom na isti na-slov i stupanj nije moguće izjednačiti nijed-no drugo djelo Crkve« (SC, 7). Ta tvrdnja trajno preispituje naše shvaćanje liturgije, ali i shvaćanje različitih pastoralnih aktiv-nosti koje se nerijetko pretpostavlja izvori-štu njihova smisla.

9


Liturgijski pastoral i »osjećaj za liturgiju«Premda liturgijska teologija, zbog naravi i sa-držaja objekta svoga studiranja, staje u zajed-nički okvir s fundamentalnom i sustavnom te-ologijom, sâmo liturgijsko slavljenje Kristova otajstva ima jasno pastoralno usmjerenje. Slav-lje zahtijeva pastoralno promišljanje nad litur-gijskim ‘prije’, ‘za vrijeme’ i ‘poslije’ slavlja (D. Sartore). Stoga se liturgijski pastoral ne tiče sa-mo obrednoga »prije«, u smislu priprave vjer-ničke zajednice za razumijevanje liturgijskoga obrednog govora, nego nastoji uvesti zajednicu u samo iskustvo slavljenoga otajstva (mistago-gija slavlja) te smjera k životnom svjedočanstvu udioništva u Kristovu spasenju. Pastoral obred-noga »prije« predmnijeva liturgijsku katehezu, a pastoral slavljeničkog »poslije« nalaže svjedo-čanski život iskušenoga spasenja u zajednici te u diakonijskoj upućenosti prema svijetu. Puno, svjesno i djelatno sudjelovanje vjernika u litur-gijskome slavlju, kao prvi cilj liturgijske obno-ve, zadire mnogo dublje ispod pukoga razumije-vanja obrednosti, njezinoga simboličkog govora i poznavanja biblijske povijesti spasenja. Tek u prijelazu s obredne na eklezijalnu i egzistencijal-nu dimenziju slavljenoga otajstva moguće je na-slućivati prve plodove liturgijskoga pastorala.

Budući da se u liturgijskoj fenomenologi-ji slavlje oblikuje i živi kao čin (actio), liturgij-ski je pastoral u mnogim slučajevima usmjeren prema onom što se općenitim imenom naziva »liturgijska praksa«, tj. na iščitavanje i inter-pretiranje simboličkoga koda liturgijske obred-nosti, shvaćene kao ljudske kultne »prakse«. U raspravama se ide i korak dalje pa u njegovanju komplementarnosti »katoličke ortodoksije« i »ortopraksije« ova potonja biva gledana pogla-vito kroz obrednu matricu. U takvom je poima-nju prisutna stalna opasnost da se liturgijski pa-storal svede na brigu za »obrednu ispravnost« i izvanjsku ljepotu liturgijskih slavlja te na litur-gijsku pripravu, nekada bogatu raznolikošću sadržaja i ozbiljnošću pristupa. Liturgija je te-andričko djelo te kao takva ne može biti obred-no izražena u svim protegama otajstva koje sla-vi i koje je uvijek »Božja actio«. Kao što nijedan ljudski jezik ne može do kraja izraziti otajstvo

Boga, tako to nije moguće ni obrednom jezi-ku, unatoč mnogovrsnosti njegovih verbalnih i neverbalnih forma. Obred uvijek ostavlja pro-stor nedorečenosti, prostor poniranju u metao-bredno komuniciranje. Liturgijska simbologija uključuje doživljajnost slavljenoga otajstva kroz svih pet tjelesnih osjetila, ali i doživljajnost koja nadilazi osjetnost i koja »jezikom duha« tran-scendira u samu božansku zbilju. Stoga u litur-giji zadaću simbola nosi i ono što nije »znakov-no« i što nije ‘zamjetljivo’ nekim od pet tjelesnih osjetila. Osjećaj vjere, osjećaj crkvenosti, osjećaj grješnosti, osjećaj otkupljenosti, kršćanska na-

Liturgijski pastoral ne zahvaća samo obredno kodira-ne elemente i odgoj za razumijevanje obredne prakse, nego smjera ka gajenju liturgijskoga osjećaja vjere koji kršćanski život oblikuje u »liturgijskoj dosljednosti«.

da, želja za Bogom, diakonijska odgovornost za bližnje – sve su to »simboli« koji u slavlju pro-nalaze svoje mjesto i komuniciraju zbiljnost otajstva, ali ne moraju biti znakovno ili obredno izraženi u okviru obrednoga čina. Gajeći tu svi-jest postaje jasno da liturgijski pastoral ne za-hvaća samo obredno kodirane elemente i odgoj za razumijevanje obredne prakse, nego smjera ka gajenju liturgijskoga osjećaja vjere koji kr-šćanski život oblikuje u »liturgijskoj dosljedno-sti« (usp. Sacramentum caritatis, 83).

Gajenje »liturgijskoga osjećaja« ne smjera prvenstveno i isključivo razumijevanju liturgije. Razumijevanje je kategorija koja se tek zadnjih desetljeća nametnula liturgijskom pastoralu, ali ona, potrebno je naglasiti, nije razumsko uskla-đivanje vjernikove misli s obrednim riječima i činima. Obred prelazi granice razumijevanja i ujedno izravnava sve nejasnoće i praznine u razumijevanju vjere i slavljenoga otajstva. Kad bismo, naime, pokušali značenjski analizirati i raščlaniti pojedine obrasce koje u liturgijskim slavljima izričemo »s punom vjerom«, zamije-tili bismo da je vjera slavlja prepuna nejasno-ća i nedorečenosti, ali ona zbog toga nije manja i nije površna, još manje »neispravna«. Napro-tiv, slavljena vjera, unatoč nejasnoćama, otvara

NAŠA TEMA

10


Liturgijska bestemeljnost pastorala rasplinjuje njegove djelatnosti i područja u mnoštvo zadaća i ciljeva, katkad vrlo dalekih iskonskim zadaćama kršćanskoga poslanja.

i širi horizonte vjere i nadahnjuje za nove obli-ke uživljenosti u svijet. Paul De Clerck u vrijed-noj knjizi L’intelligence da la liturgie ističe kako pogrješna težnja za jasnim i potpunim razumi-jevanjem liturgije u svakoj njezinoj obrednoj pori vodi k njezinu »čišćenju« od svega što ne služi jasnoći neke »liturgijske ideje« te k reduci-ranju na osnovne obredne obrasce i čine. Takav je doživljaj liturgije zamjetljiv osobito u činjeni-ci da smo izgubili mjeru za liturgijsko vrijeme. Kad se liturgiji unaprijed zadaju ciljevi – bilo da je riječ o zadovoljenju osobnih duhovnih potre-ba ili ostvarenju nekih »pastoralnih ciljeva« –

lo) razumijevanju. Upravo jer je izvor – a Drugi vatikanski sabor definira je upravo kroz tu sliku (usp. SC, 14) – liturgija je neiscrpna i neobuhvat-na. Njezina je snaga upravo u njezinoj »izvor-nosti« – u doslovnome smislu riječi – te svako njezino zatvaranje u razumijevanje, u pouku ili u neki prigodni pastoralni cilj, oduzima liturgi-ji njezinu autentičnost. Zanimljivo je primijetiti da Sabor, kad govori o izvornosti liturgije, ne ra-bi pojam origo, koji govori o rađanju (orior), ne-go pojam fons koji govori o razlijevanju (lat. fun-dere). Tako je liturgija vrelo različitih aktivnosti Crkve u mjeri u kojoj »natapa« i »impregnira« te aktivnosti onim što iz nje izvire – Kristovim otaj-stvom. Za definiranje pastoralne djelatnosti Cr-kve stoga je moguće poslužiti se slikom života na obali liturgije. Svaka se aktivnost Crkve, ukoliko se želi ucjepljivati u Božji naum spasenja, napaja na vrelu liturgije te njegovu božansku snagu pre-nosi na cjelokupni život Crkve.

Posluživši se slikom evanđeoske perikope o susretu Isusa i Samarijanke, Jean Corbon po-svješćuje da Krist sve koji su žedni spasenja i da-lje čeka »sjedeći na kruni zdenca« (usp. Iv 4,4). Napojena »živom vodom« koja je zahvaćena »iz Kristove dubine«, Samarijanka spoznaje da je novost kulta u klanjanju Bogu »u duhu i isti-ni« (4,24) te postaje navjestiteljicom evanđelja: »ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: ‘Dođite da vidite čovjeka...’« (4,28). Navještaj evanđelja rađa se iz liturgije, a kroz služenje lju-dima biva životno posvjedočen i odjelotvoren. U sagledavanju života Crkve, međutim, nerijet-ko se čuju prosudbe kako je radi životnoga skla-da u pastoralu Crkve potrebna ekvilibriranost između liturgije (slavlja), kerigme (naviješta-nja) i diakonije (služenja). Takvom trodijelnom krugu, koji je podijeljen na isječke i na kojem se sva tri elementa pojavljuju kao izvanjski ures prstena, nedostaje središte, izvornost. Ukoliko liturgija, kao zbilja Kristova otajstva, nije shva-ćena i življena kao izvornost, sve u Crkvi osta-je bez središta i temelja. Liturgijska bestemelj-nost pastorala rasplinjuje njegove djelatnosti i područja u mnoštvo zadaća i ciljeva, katkad vrlo dalekih iskonskim zadaćama kršćanskoga po-slanja. Stoga je odnos liturgije, kerigme i diako-

slavlje se neizbježno susreće s poteškoćom ne-potrebno dugoga trajanja. Ako smisao liturgije nije u slavljenju Otajstva, u uprisutnjenju Kri-sta i aktualizaciji njegova djela spasenja, slav-lje je uvijek predugo. Naprotiv, kad se slavlje smjesti u svoj izvorni okvir događajnosti Otaj-stva, a to znači i naše podložnosti Otajstvu, ta-da se gubi dimenzija ovovremenosti. Vječnost je nevremenska kategorija, a slavljenje otajstva jest ulazak u iskustvo vječnosti, unatoč vremen-skoj uvjetovanosti. Iskustvo načina slavljenja u istočnim liturgijskim tradicijama kazuje nam kako je otvorenost Otajstvu prevladala pitanje trajanja slavlja. Unatoč mnogim nerazumijeva-njima i nejasnoćama liturgijskih obrazaca i či-na, kršćani na Istoku s ljubavlju njeguju obre-de u trajanju koje vremenski višestruko nadilazi naše zapadnjačko obredno ‘programiranje’. Ra-zlog je u činjenici da se ondje obred poima pr-venstveno kao slavljenje Otajstva i njegovo do-gađanje u Crkvi. Pred liturgijskim pastoralom Crkve na Zapadu stoji, stoga, nezaobilazna za-daća: ponovno otkriti Otajstvo i njegovu aktua-lizacijsku dimenziju u liturgijskom slavlju.

Kardinal François Marty (†1994) pojašnja-va kako liturgija nema zadaću omogućiti pouku i razumijevanje vjere, nego ponuditi izvor (vre-

11


NIA

KONIA

DIA

KONIA

MAKONIA

DIDIIAIAAAAA

KAKAAKKKKKKOOOOOONNNNNNIIIAAA

KER

IGMA

GIA

MA

KKKKEKEEEEE

RRRRIIIIGGGGMGMGMMMMAMAMAA

LI

TUTUTRGRGR IAGIA

L LL L

ITITITTTUTUTUUUTUTUTUTTUTTTTUTTTRURUTUTRTUT

GUGURGRURUGURUIRIRGIGRGRIRGRAGAG

nije potrebno zamišljati i ostvarivati kroz odnos koncentričnih krugova koji se iz liturgijskoga izvora šire kroz navještaj (kerigma) i poslanje do služenja svima (diakonia). No, istovremeno je potrebno naglasiti da život ne poznaje strogu razdijeljenost između liturgije, kerigme i diako-nije. U pastoralnom programiranju i oblikova-nju kršćanske inicijacije, na primjer, nameće se nužnost njihove isprepletenosti i komplemen-tarnosti. Izdvojena katehetska inicijacija vodi u indoktrinaciju, izdvojena liturgijska inicijacija vodi u ritualizaciju, a izdvojena diakonijska ini-cijacija prelazi u socijalizaciju vjere.

Liturgijski pastoral kao znanostU teološkom razlaganju pastoralnoga poslanja Crkve kroz proteklo je stoljeće oblikovana znan-stvena disciplina »pastoralne liturgike« (Pa-storalliturgik), mišljena u suodnosu prema li-turgijskoj znanosti i teologiji općenito te prema drugim znanostima (antropologiji, sociologiji, psihologiji) kao i prema bližemu kontekstu slav-lja (kultura, vrijeme, društvo, pastoralne potrebe zajednice). Pastoralna liturgika stoga ne proma-tra i ne analizira samo modele slavlja i obred-ne forme u kontekstu životnih potreba odre-đene zajednice, nego i sama polazi od otajstva. Mark Searle u tom vidu naznačuje tri temeljne zadaće ove znanstvene discipline: empirijsku, hermeneutsku i kritičku. Kod prve zadaće na-stoji se proniknuti u bit slavljenoga otajstva, ra-zumjeti i razjasniti značenja molitvenih obraza-ca i obrednih čina, imajući u vidu zajednicu koja slavi. Hermeneutska zadaća otkriva »način« na koji slavljeno otajstvo kroz strukturu obrednih gesta i riječî djeluje u okupljenoj zajednici. Za kraj preostaje »liturgijska kritika« koja pro-suđuje konkretne mogućnosti slavljenja te traži načine kako oblikovati slavlje s ciljem da bi ono bilo izvor i hrana životu vjere. Li-turgijski se pastoral, dakle, ne smije udaljiti od ovakve slojevite pastoralne liturgike. Li-turgika je disciplina koja nužno mora zao-kupljati pastoralne djelatnike i pastoralne teologe. Iz toga razloga koncilski oci pretpo-stavljaju nužnost da sami pastiri zajednica i slavitelji liturgijskih čina budu »posve pro-

Liturgija stoji u izvorištu Kerigme i Diakonije.

žeti duhom i snagom liturgije te postanu njezi-nim učiteljima« (SC, 14). Pastoralna liturgika ni-je, dakle, povlastica liturgijskih stručnjaka nego disciplina s kojom se susreće svaka grana pasto-ralno-teološkog promišljanja.

Osposobljenost za liturgiku i liturgijski pa-storal predmnijeva umijeće teološkoga obrazla-ganja slavljenoga otajstva i poznavanja povije-snih forma obrednosti, ali također i prepuštanje liturgijskoj oblikovnoj snazi. Koncilska zada-ća dana pastirima i predsjedateljima slavlja da budu »prožeti duhom i snagom liturgije« nije, međutim, izrečena u kontekstu govora o gaje-nju vlastite liturgijske duhovnosti nego u vidu utiranja puta za potrebitu liturgijsku formaci-ju zajednice. Zanimljivo je uočiti da je liturgij-ska formacija povjerena pastirima, nositeljima pastoralne službe u zajednicama, a ne samo po-sebno osposobljenim liturgijskim učiteljima i stručnjacima. Time je naglašeno da slavljenje li-turgije snagom liturgijske forme biva formativ-no i performativno za zajednicu vjernika. U tom govoru o formi stoji zamka za čitav pastoral. Po-trebno je u pastoralnom oblikovanju zajednice priznati važnost liturgijske forme i pritom ne misliti da smo se prepustili formalizmu i time spustili na nižu razinu teološkoga i pa-storalnoga

NAŠA TEMA

12


promišljanja. Liturgijska je forma, promatra-na u kompleksnosti sadržaja i izričaja, nosite-ljica smisla pa je ona put do otkrivanja i isku-stva »liturgijskoga duha«. Oblikovati slavlje u vjernosti liturgijskome duhu, tj. u jasnoći Kri-stova otajstva, i tu liturgijsku epifaniju spasenja smjestiti u središte pastoralnog planiranja, zna-či omogućiti Crkvi da živi od Krista i djelotvorno vrši svoje poslanje u svijetu. S punom se odgo-vornošću može reći da od životnosti liturgijsko-ga pastorala zavisi svaki drugi oblik pastoralnog djelovanja.

Liturgijska knjiga – prvi pastoralni priručnikLiturgijski čini i riječi tvore osnovno tkivo od ko-jega je tkano liturgijsko slavlje. Umijeće tkanja liturgijske forme i pastoralni put do prožetosti kršćanske zajednice »duhom i snagom liturgije« predstavljeni su u liturgijskim knjigama – prvim priručnicima pastoralne liturgike i liturgijskoga pastorala. Valja primijetiti da su liturgijske knji-ge povijesno nastale iz iskustva liturgije (nakon dužeg razdoblja improvizacijskoga prepuštanja nadahnuću otajstva) te da sadrže ne samo obred-ni »iter« slavlja, nego i teologiju slavlja, ispisa-nu u obrednoj formi, čija se komunikacija izri-če sintaksom Božje riječi, ljudskih riječi, gesta, čina, stavova, šutnje, pjesme, osjećaja, nadanja, otvaranja Božjem milosnom djelovanju... Zbog toga samome »redu slavlja« u liturgijskim knji-

gama uvijek prethode praenotanda, uvodne na-pomene koje imaju zadaću pružiti uvod u razu-mijevanje teološkoga sadržaja obrednoga čina, njegovo mjesto u eklezijalnome životu zajednice te naznačiti mogućnosti pastoralnoga oblikova-nja slavlja. Oblikovati liturgijsko slavlje, odgaja-ti zajednicu za svjesno i djelatno sudjelovanje u slavlju i tumačiti liturgijske sadržaje nije mogu-će bez posezanja za tim liturgijsko-mistagoškim priručnikom. Luigi Della Torre, napominje da cjelovitim iščitavanjem liturgijske knjige u njoj treba otkriti tri važna elementa: teološko-pasto-ralni cilj obreda, tj. pastoralni projekt; obredni program slavlja; naznake za obredno »redatelj-stvo«, tj. za skladan način vršenja obrednih či-na. Zaustavimo se na analizi tih triju dimenzija liturgijske knjige.

Pastoralno planiranje. Pod »teološko-pa-storalnim projektom« slavlja misli se na smi-sao koji je slavlju zadan osnovnim »projektom« Crkve, tj. Božjim naumom spasenja. Liturgij-ska su slavlja, a na najizravniji način ona sakra-mentalna, kroz ritam liturgijske (i pastoralne) godine zapravo prožimanje života Crkve Kri-stovim spasenjem. Svako liturgijsko slavlje nu-di novi trenutak povijesti spasenja te ga u toj dimenziji treba i pastoralno planirati. Životni trenutak, obilježen kulturom i društvenim pri-likama, koliko god one nekad dramatično po-gađale život Crkve, ne smije biti pretpostavljen doživljaju liturgije kao trenutka spasenjske po-vijesti. Zato pastoralno ‘dimenzioniranje’ slav-lja na prvo mjesto stavlja opće poslanje Crkve i smisao liturgijskih čina, a tek potom promatra izvanjske i trenutne uvjetovanosti pojedine za-jednice i slavljenja u njoj.

Teološko-pastoralni ‘projekt’, zadan osnov-nim ciljem svakoga slavlja, treba biti implemen-tiran i u nutarnji ritam slavlja te na značenje po-jedinih obredih dijelova. Uzimajući kao primjer Opću uredbu Rimskoga misala izdvajamo na-pomene koje se tiču uvodnih obreda slavlja mi-se: »Obredi koji prethode liturgiji riječi, tj. ula-zak, pozdrav, pokajnički čin, ‘Gospodine smiluj se’, ‘Slava’ i zborna molitva, imaju značenje po-četka, uvoda i priprave. Svrha je tih obreda da vjernici, sabrani u jedno, ostvare zajedništvo,

Liturgijski pastoral ima zadaću odgoja zajednice za liturgiju, ali i odgoja zajednice iz liturgije.

13


pravo se raspolože za slušanje Božje riječi i do-stojno slavljenje Euharistije.« (OURM 46) Po-trebno je, dakle, da iz slijeda uvodnih obreda bude čitka njihova ucijepljenost u okvirni smi-sao slavlja, tj. njihova zadaća započinjanja, uvo-đenja i pripravljanja, a ne zadaća »prvoga čina« liturgijske ‘drame’, u odvojenosti od temeljnoga cilja slavlja. Kad je riječ o ovome primjeru teo-loškoga ‘planiranja’ slavlja, korisno je ukazati na opasnost značenjskoga, obrednoga i vremen-skoga prenaglašavanja uvodnih obreda kroz du-ge uvodne misli i pozdrave, ili pak kroz dodava-nje obrednome ritmu nepripadnih elemenata (uvodne meditacije, recitacije...). Brižno obliko-vanje slavlja treba, dakle, u uvodnim obredima ponuditi iskustvo praga koji uvodi u zajednicu, u duh dana ili blagdana te u smisao otajstva koje se slavi. Ova načela, naznačena u napomenama za Red mise, u velikoj su mjeri primjenjiva i na uvodne obrede drugih liturgijskih slavlja.

Obredno programiranje. Obredni pro-gram liturgijske knjige nije zadan nepromje-njivim ‘scenarijem’ nego je oblikovan da u vidu različitosti slavljeničkih zajednica i pastoralnih potreba ponudi više obrazaca te unutar isto-ga obrasca mogućnost izbora pojedinih dijelo-va. Izbor obrazaca ili »načinâ« predviđenih za pojedini dio obreda zahtijeva pomnu pripravu u kojoj će se prosuditi koji je oblik najpriklad-niji. Ta će prosudba voditi brigu o zajednici, o liturgijskom vremenu, o teološkoj i liturgijskoj formiranosti zajednice, o kalendarskom stup-nju slavlja... Dostatno je kao primjer navesti eu-haristijske molitve. Za uporabu je na području Hrvatske biskupske konferencije odobreno se-dam euharistijskih molitava: četiri molitve na-laze se u dosadašnjim izdanjima Rimskoga mi-sala; Euharistijska molitva za mise u različitim potrebama (s četiri promjenjiva obrasca) tiska-na je u zasebnom Dodatku Rimskom misalu, a dvije euharistijske molitve o pomirenju izdala je Biskupska konferencija Bosne i Hercegovi-ne (HBK dala je suglasnost za uporabu na svom području). Treće tipsko izdanje misala objedi-njuje sve navedene euharistijske molitve. (Kao posebnost spominjemo i tri euharistijske moli-tve za mise s djecom.) Mogućnost izbora (koji

treba biti usklađen s kalendarskim normama) nije međutim u dostatnoj mjeri vidljiv u liturgij-skoj praksi. Ponegdje je, naprotiv, stalan samo jedan obrazac (i to onaj najkraći), što pokazuje da je izostalo obredno i pastoralno ‘programira-nje’ slavlja, a posljedica je da pastoralna i obred-na ‘rutina’ zatvara put mistagoškoj dinamici po-niranja u slavljeno otajstvo.

Osobito valja nastojati da se izborom poje-dinih liturgijskih obrazaca razlikuju stupnjevi slavlja. Uvriježeni izraz »svečana misa« nosi za-mku jer je svaka misa po svome smislu i sadr-žaju »svečana« i jer je slavlje. Ne postoji slavlje koje ujedno ne bi bilo svečano. Stupanjska razli-čitost u ritmu liturgijskih dana (nedjelje, svet-

Stupanj svečanosti ne smije biti vidljiv samo u glazbenom izricanju slavlja, ‘posebnoj’ ili dužoj homiliji. Naglašeni dani u ritmu liturgijske godine trebaju biti zamjetljivi i kroz izmjenu nosivih euholoških obrazaca, poštujući pritom odredbe vezane za svaki obrazac.

kovine, blagdani, spomendani, svagdani) izi-skuje prethodno planiranje u kojem će mjesto naći različiti ponuđeni obrasci. »Stupanj sveča-nosti« ne smije biti vidljiv samo u glazbenom izricanju slavlja, ‘posebnoj’ ili dužoj homiliji ili pak u sekundarnim, premda važnim, elemen-tima obrednosti (liturgijsko ruho, ures prosto-ra...). Naglašeni dani u ritmu liturgijske godi-ne trebaju biti zamjetljivi i kroz izmjenu nosivih euholoških obrazaca, poštujući pritom odredbe vezane za svaki obrazac.

Istovremeno je potrebno naglasiti kako pa-storalno ‘programiranje’ ne dopušta potpunu slobodu i improvizaciju u oblikovanju slavlja. Na pojedinim je mjestima u obredu slaviteljima naznačena sloboda da se posluže »ovim ili slič-nim riječima«. Ta sloboda ipak ne dopušta im-provizaciju nego zahtijeva još pomniju pripra-vu koja će dati smisao i prikladnu formu svakoj mogućnosti ‘slobodnoga’ oblikovanja pojedinih obrednih elemenata.

Liturgijsko redateljstvo. Obredno reda-teljstvo (ili »režija«), koliko god podsjećalo na

NAŠA TEMA

14


izvanjsku sliku slavlja, predstavlja važnu di-menziju liturgijsko-pastoralne brige za slavlje. Obredne naznake u liturgijskim knjigama ne mogu biti shvaćene u matrici dramaturških di-daskalija ili u smislu podsjetnika za »tehničku« izvedbu obrednoga čina. Jedna te ista obredna gesta, premda uvijek »pravilno« izvedena, može komunicirati različita značenja i u zajednici bu-diti različita iskustva. Način vršenja obrednih či-na, pa i naizgled nevažnih gesta, u sebi nije litur-gijski neutralan. Način vršenja obrednih gesta i čina je obredni jezik kojim se zajednici komuni-cira »red« slavlja, predložen ili zadan u obred-noj knjizi, s ciljem iskustva otajstvene dimenzi-je obrednoga čina. Naime, kao što poetski tekst – a liturgija je neodvojiva od poiesis – može biti s obzirom na doslovnu vjernost tekstu »isprav-no« čitan, ali na način da ne komunicira poeti-ku pjesme, tako i obredni čin može biti, u odno-su na liturgijske odredbe i upute (ili »rubrike«), »ispravno« izvršen, ali da pritom ne komunici-ra »liturgijsku poetiku«, tj. događajnost slavlje-noga otajstva u zajednici vjernika. U izvjesnoj je mjeri prikladna i usporedba s glazbenim djelom. Tehnički »ispravna« i točna izvedba glazbenoga djela samim time ne nudi doživljaj glazbe. Da bi glazbenik izvedbom mogao ponuditi jedinstven glazbeni ugođaj i da bi se njegova dionica mogla biti usklađena s drugim glazbalima, potrebni su mnogi elementi: poznavanje cijeloga djela, umi-jeće razumijevanja jezika ravnatelja orkestra,

osjećaj za mjeru i ritam, za glazbeni ‘naglasak’, za ton, za akustiku i prostor u kojemu se djelo izvodi... Sve je to vrlo teško prethodno zabilježi-ti u partituru. Na kraju, ljepota izvedbe, u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti izražavanja onoga što nije notno izraženo.

Premda ove usporedbene slike mogu tek di-jelom poslužiti za razumijevanje liturgijske po-etike i harmonije, one nam mogu poslužiti za uočavanje počesto zaboravljene snage liturgij-skoga čina. Liturgijske norme ne mogu zahvatiti i normirati simboličku komunikativnost obred-nih čina, niti zadati formu koja bi zajamčeno nosila nutarnju ljepotu slavlja. To može samo teologija slavlja, impregnirana vjerom liturgij-skih služitelja i zajednice slavitelja. Liturgijsko redateljstvo ne može biti prepušteno površnosti razumijevanja »obredne dužnosti« pojedinih liturgijskih služitelja i njihovoj »obredno-teh-ničkoj« uvježbanosti za slavlje. Svaki služitelj, ukoliko se želi postići liturgijska harmonija i iskusiti liturgijska poietika, treba iznutra po-znavati slavlje, njegovu otajstveno-simboličku (a ne samo obrednu) dinamiku, smisao i zna-čenje svakoga pojedinog čina u orkestriranosti s obrednim kontekstom, ali i imati sposobnost za ‘čitanje’ posebnosti i vlastitosti svakoga slavlja (u odnosu na vrijeme, na prostor, na okupljenu zajednicu...). U tom se vidu predviđa da u ka-tedralnim i drugim odličnijim crkvama i sveti-štima postoji mjerodavni služitelj ili obredničar (competens minister seu caeremoniarum ma-gister) koji će se brinuti da se liturgijski čini na prikladan način priprave te da ih liturgijski slu-žitelji vrše lijepo i skladno, s vjerom i pobožno-šću (cum decore, ordine et pietate, usp. OURM 106). Sam naziv službe – caeremoniarum ma-gister – pokazuje odmak od zadaće služitelja koja je dugo bila nazivana ceremonijar i koji se brinuo za sukladnost obreda s obrednim nor-mama i ‘rubrikama’ iz liturgijskih knjiga.

Liturgijsko je redateljstvo, stoga, jedno od bitnih poglavlja pastoralne liturgike i liturgij-skoga pastorala. U tom će vidu u župnim zajed-nicama biti ustanovljena liturgijska skupina, koja ima zadaću u redovitim tjednim okupljanji-ma pripremati slavlja kroz analizu svetopisam-

Liturgijska je knjiga prvi udžbenik liturgijske teologije i priručnik liturgijskoga pastorala.

15


15 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 16 P Svagdan ili: Sv. Margareta Škotska; Sv. Gertruda

1Mak 1,10-15.41-43.54-57.62-64; Ps 119; Lk 18,35-43 17 U Sv. Elizabeta Ugarska, spomendan

2Mak 6,18-31; Ps 3,2-7; Lk 19,1-10 18 S Svagdan ili: Posveta bazilika Sv. Petra i Pavla, apostola

2Mak 7,1.20-31; Ps 17,1.5-6.8.15; Lk 19,11-28 19 Č Svagdan: 1Mak 2,15-29; Ps 50,1-15; Lk 19,41-44 20 P Svagdan: 1Mak 4,36-37.52-59;

Otpj. pj.: 1Ljet 29,10-11b.11d-12; Lk 19,45-48 21 S Prikazanje Blažene Djevice Marije, spomendan

1Mak 6,1-13; Ps 9,2-4.6.16.19; Lk 20,27-40 22 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA, svetkovina 23 P Svagdan ili: Sv. Klement I.; Sv. Kolumban

Dn 1,1-6.8-20; Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Lk 21,1-4 24 U Sv. Andrija Dung-Lac i drugovi, mučenici, spomendan

Dn 2,31-45; Otpj. pj.: Dn 3,57-61; Lk 21,5-11 25 S Svagdan ili: Sv. Katarina Aleksandr., djevica i mučenica;

Dn 5,1-6.13-14.16-17.23-28;Otpj. pj.: Dn 3,62-67; Lk 21,12-19

26 Č Svagdan: Dn 6,12-28; Otpj. pj.: Dn 3,68-74; Lk 21,20-28 27 P Svagdan: Dn 7,2-14; Otpj. pj.: Dn 3,75-81; Lk 21,29-33 28 S Svagdan: Dn 7,15-25; Otpj. pj.: Dn 3,82-87; Lk 21,34-36

Liturgijski kalendar

STUDENI 1 N SVI SVETI, svetkovina 2 P Spomen svih vjernika pokojnika, spomendan 3 U Svagdan, ili: Sv. Martin iz Porresa

Rim 12,5-16a; Ps 131,1-3; Lk 14,15-24 4 S Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendan

Rim 13,8-10; Ps 112,1-2.4-5.9; Lk 14,25-33 5 Č Svagdan: Rim 14,7-12; Ps 27,1.4.13-14; Lk 15,1-10 6 P Svagdan: Rim 15,14-21; Ps 98,1-4; Lk 16,1-8 7 S Svagdan: Rim 16,3-9.16.22-27; Ps 145; Lk 16,9-15 8 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 9 P POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan

Ez 47,1-2.8-9.12 ili 1Kor 3,9c-11.16-17;Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 2,13-22

10 U Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendanMudr 2,23 – 3,9; Ps 34,2-3.16-19; Lk 17,7-10

11 S Sv. Martin Tourski, biskup, spomendanMudr 6,1-11; Ps 82,3-4.6-7; Lk 17,11-19

12 Č Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendanMudr 7,22 – 8,1; Ps 119; Lk 17,20-25

13 P Svagdan: Mudr 13,1-9; Ps 19,2-5; Lk 17,26-37 14 S Sv. Nikola Tavelić, mučenik, spomendan

Mudr 18,14-16; 19,6-9; Ps 105; Lk 18,1-8

skih tekstova, euholoških obrazaca, posebnih li-turgijskih čina, kroz upoznavanje liturgijskoga simboličkoga koda te kroz liturgijsko formira-nje pojedinih liturgijskih služitelja. Nužno je da u rad te skupine budu uključeni: predsjedatelj slavlja, vršitelji pojedinih služba (osobito čita-či, solisti, psalmisti i akoliti), voditelj pjevanja te voditelji drugih skupina u župnoj zajednici – koji će na rad svojih skupina prenositi vlastitost i sadržaj slavlja – kako bi cjelokupna aktivnost župne zajednice mogla u nedjeljnoj euharistiji pronaći zajedništvo poslanja i liturgijsko-simfo-nijsku preobrazbu života.

Premda samo slavlje u mnogočemu ovi-si o nositeljima liturgijskih služba, navlastito o predsjedatelju slavlja, ono ipak ne može biti prepušteno njegovu »stilu« slavljenja ili vršenja

povjerene mu službe. Upravo jer »sama oso-ba jest stil« (L. Della Torre) i jer obredni »kon-tekst postaje tekst« koji ‘kroji’ slavlje zajednice (K. Irwin), nužno je trajno naglašavati da pred-sjedatelj slavlja uosobljuje službu Krista-Sveće-nika koji po liturgijskome činu i njegovim služi-teljima vrši u Crkvi djelo posvećenja i spasenja. Ta svijest treba prethoditi svakom njegovanju liturgijskoga ‘stila’. Liturgijski pastoral uokvi-ruje, dakle, brigu za teologiju slavlja, za smisao slavljenoga otajstva, za usredištenost i izvor-nost liturgije u odnosu na sveukupnu pastoral-nu (kerigmatsku i diakonijsku) djelatnost Cr-kve te, naposljetku, brigu za pojedina liturgijska slavlja – u vjernosti Kristovu naumu spasenja – kako bi svako slavlje bilo »spomen-čin« otkupi-teljskoga vazmenog otajstva.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Prijedlozi za pjevanje

Prvo čitanje (Otk 7,2-4.9-14)

Čitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: »Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!« I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa:»Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!«I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem nice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći: »Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.«I jedan me od starješina upita: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?«

Odgovorih mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 24,1-4b.5-6)

Pripjev: Takav je naraštaj onihkoji traže lice tvoje, Gospodine!

Gospodnja je zemlja i sve na njoj,svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemeljii na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodinai nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega,koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje (1Iv 3,1-3)

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo,i jesmo. A zato nas svijet ne poznaje što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božjai još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaRadujmo se svi u Gospodinu!Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđelii zajedno s njima slaveSina Božjega.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nami veće obilje svoga milosrđa. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu miliovi prinosi na čast svih svetih:oni su već postigli besmrtnost,daj da se zauzmuza naše spasenje.Po Kristu, Gospodinu našemu.


1. studenoga 2009.

Ulazna: 623.2 Radujmo se sviOtpjevni ps.: Takav je naraštaj onih (vidi str. 38)Prinosna: 236 U onaj danPričesna: 287 Blaženstva ili: Glazbeni prilog ŽV 11/2005.Završetak: 616 Ljiljane bijeli

17

Pjesma prije evanđelja (Mt 11,28)

Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni,i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.

Evanđelje (Mt 5,1-12a)Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.Čitanje svetoga Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru.I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom:njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBlago čistima u srcu: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

(Mt 5,8-10)

Popričesna molitvaBože, ti si jedini svet i usvim svecima častimo tvoja čudesna djela. Molimo te: posveti nas da te ljubimoiznad svega te nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj domovini. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Bogu Ocu, koji je izvor svake svetosti i vječna nagrada svojim svetima, uputimosvoje iskrene prošnje, zajedno moleći:

Vodi nas putem svetosti, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu pozvanih na svetost:

da svojim naukom bude svjetlo svim narodimai svojim služenjem nositeljica tvoje dobrotei ljubavi svim potrebnima, molimo te.

3. Za sve kršćane: da se, okrijepljeni nadomu vječnost, svakodnevno suobličujuslici tvoga Sina, molimo te.

4. Za sve one koji su pritisnuti životnim tegobama: da im udijeliš evanđeoske nadekoje bol i tjeskobu pretvaraju u blaženstvo tvojih izabranika, molimo te.

5. Za nas koje si sabrao na ovaj sveti susret: da nas svojim Duhom osnažiš za radosnije služenje u tvojoj Crkvi te da u tom služenju prepoznamo put osobnoga posvećenja, molimo te.

6. Za sve one koji su nas prethodili na putuu vječnost: ti ih, Gospodine, pridruži mnoštvu onih što te u nebu bez prestanka slave, molimo te.

Nebeski Oče, po svome Sinu Isusu Kristu ti si palo ga čovjeka podigao iz grijeha i pozvao ga na evanđeosko blaženstvo. Obnovi nas svojim Duhom da umijemo svakodnevno rasti na putu svetosti i tako biti svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu.

Molitva vjernika

Bogu Ocu, koji je izvor svake svetosti i vječna nagrada svojim svetima, uputimosvoje iskrene prošnje, zajedno moleći:

Vodi nas putem svetosti, Gospodine.

na gozbu u nebeskoj domovini. Po Kristu, Gospodinu našemu.

1. Za Crkvu, zajednicu pozvanih na svetost:da svojim naukom bude svjetlo svim narodima

Molitva vjernikaMolitva vjernika

svim svecima častimo tvoja čudesna djela. Molimo te: posveti nas da te ljubimoiznad svega te nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj domovini.

iznad svega te nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj domovini.

Molitva vjernika

Zbog života blaženstva imena su njihova zapisana na nebesima.


18


Novi obzor ljudske patnje

Na početku Govora na Gori stoji slika mnoštva i gore. Mnoštvo ljudi traži Isu-sa. Gladni su riječi. Povukla ih je žudnja

za Božjom blizinom premda je, kao i obično, bi-la skrivena ispod znatiželje oko nesvakidašnje-ga i čudesnoga. Gdje god se naslute neobične i čudesne stvari brzo se sabere mnoštvo. Nepo-sredno prije Govora na Gori Matej opisuje Isusa kako propovijeda kraljevstvo Božje, liječi bole-sne, snaži nemoćne, oslobađa zarobljene i spu-tane u duhu. O njemu je pukao glas po okolici i slilo se mnoštvo da ga čuje i vidi. Prigoda da se bude u blizini čudesa nije svakodnevna. Uz bo-lesne kojima je glas o ozdravljenjima otvorio na-du u vlastito, mnogo je više onih koji žude ne bi li vidjeli ozdravljenje. Njihov pogled ne poči-va na bolesnima, nego na mogućim ozdravlje-njima. Ne gledaju potrebne sućutnim, nego ra-doznalim pogledom koji žudi za čudesnim. Oni nisu bolesni. Izgubljeni su. Isus ih neće odbaci-ti kao što nije odbacio ni bolesne ni zarobljene. Naprotiv, povesti će ih na goru. Najprije će zako-račiti on. Suverenost i smirenost Isusovih gesta odaje potpunu nutarnju jasnoću poslanja. Iza njega stoji snažni sudar s napasnikom koji mu je nudio iste mase ljudi koji bi se divili nesvaki-dašnjim činima. Pobjeda napasnika odbijanjem napasti manipuliranja ljudskom gladi i ljudskim izgubljenostima sada se pokazuje u suverenosti svake geste. Isus ne traži sebe. Ne oblikuje svoje poslanje mnoštvom. Ne inscenira samoga sebe. Ne zlorabi pozornost mnoštva. Na njemu i nje-govim gestama opaža se snaga naravnoga auto-riteta. On vidi. Poznaje nevidljive snage koje su skupile mnoštvo. Razumije žudnju i glad koje ih pokreću. Poznaje pojedince u mnoštvu i masu samu bolje od njih. Zna kamo im valja usmjeri-

ti pogled, kako se taži glad i kako se ophodi s te-meljnom ljudskom žudnjom.

Odlazi na goru. Prvi. Nikada nije poučavao služeći se tuđim znanjem stečenim školskim trudom. Nikada nije druge slao na putove ko-jima nije prošao. Kada se uspinje pred mnoš-tvom na goru ne pravi pokuse s ljudima. Ne ide stranputicama. Ne iskušava ljude i njihove spo-sobnosti. Ponaša se kao učitelj. I riječi i geste dolaze iz nutarnje povezanosti s Ocem i iz pot-pune poistovjećenosti sa svime što je Otac uči-nio u odnosu s izabranim narodom.

PoučavanjeNa gori sjede. Čeka da stignu oni koji su išli za njim. Ima vremena. Njegovo je vrijeme za dru-ge. Daje se sabranima. Daje im svoje vrijeme, svoje snage, svoje znanje. Poučava ih. Nizašto. Potpuno besplatno. Učitelj je.

Dočim progovori, u njegovim se riječima sluti drukčiji pogled na svijet. Žudnja mnoštva da iziđe iz svakodnevne patnje već u prvim rije-čima nailazi na odzvon. Već je od prve riječi ja-sno da Isus govori prisutnima. Govori im njiho-vim jezikom o njihovim poteškoćama. Govori im na način koji nikada ranije nisu čuli. U njego-vim riječima njihove svakodnevne patnje ulaze u drukčije svjetlo. Odjednom je njihov svakod-nevni život smješten u drukčiji obzor. Otvara se smisao nad njima. O sebi i svojim poteškoćama slušaju drukčije. Uče kako se život može vidjeti i iz drukčijega vida i kako taj drukčiji pogled mije-nja život. Smisao koji se otvara iz učiteljevih rije-či stvara novi okvir shvaćanja vlastitoga života.

Isus ne govori o ozdravljenju i oslobođe-nju. Ne pojašnjava mnoštvu uzroke njihovih nevolja. Ne nudi im terapiju. Smješta njiho-

OTAJSTVO I ZBILJA Svetkovina Svih Svetih

Novi obzor ljudske patnje

OTAJSTVO I ZBILJA Svetkovina Svih Svetih

19


Odjeci RiječiVidjet ćemo ga kao što jest uz: 1Iv 3,1-3

Mi dobivamo, kao dar Božje očinske ljubavi, status njegove djece. Riječ je o novom identitetu koji teži životu bez grijeha po primjeru Isusa Krista. Djeca imaju još svoj život pred sobom, još je životni put posve otvoren. I za djecu Božju su sadašnjost i budućnost među sobno isprepleteni. Ispunjenje pred kojim još stojimo obilježeno je time da »biti dijete Božje« dobiva svoje upotpunjenje i nadmaše-nost po sličnosti Bogu na temelju gledanja Boga. Naš život u svijetu i vremenu ide prema smrti. »A ovo je obećanje koje nam on obeća: život vječni« (1Iv 2,25). Evanđelist Ivan to ovako definira u 17,3: »A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« Vječni život se sastoji u vjeri, spoznaji, u daru riječi. Riječ je o sadašnjosti. U Poslanici dolazi više do izražaja budućnost. Okrenuti smo onome što u savršenoj realizaciji sadašnjeg spasenja nedostaje.

Mario Cifrak

Zrnj

e

ve život, njihova shvaćanja samih sebe u Očev obzor. Smisao se otvara iz pogleda nebeskoga Oca. Kako Otac vidi mnoštvo? Početak Govora na Gori leži upravo u tome. Blaženstvima Isus objavljuje kako Otac vidi čovjeka.

BlaženstvaSiromasi duhom. To su ljudi koji nemaju, ne znaju, ne mogu i nisu sposobni. U očima druš-tva oni su pod obzorom sramote i krivnje. Odjednom Isus otkriva mnoštvu kako je upra-vo siromaštvo duhom sposobnost otvorenosti za Boga, za njegovo kraljevstvo. Sokratova se mudrost neznanja sada pokazuje u svjetlu od-nosa prema Bogu. I u odnosu prema Bogu dalje dospijeva onaj koji je svjestan svoga neznanja. Bogatstvo koje važi kao znak Božjega blagoslo-va ima drugu stranu. Lako postane zatrpanost stvarima i zatvorenost za Boga.

Žalost. Dočim se žalosnima otvori obzor utjehe i sama žalost se mijenja. Žalost je najte-ža kada je sama, bez utjehe. Žalost pod Božjim obzorom otvara obzor nade. Krotki, oni koji-ma društvo uvijek iznova uspije oduzeti njihova prava, pod obzorom smisla u Isusovim riječima opažaju ulazak u baštinu. Milosrdni. Nadasve oni razočarani koji su za svoje milosrđe poželi nezahvalnost i krutost društva. Njima pokazuje

kako se svejedno isplati biti milosrdan. Poučava ih da se zbog lošega odgovora svijeta ne odre-knu milosrđa. Čisti srcem. Oni koji imaju po-gled bez interesa, primisli ili skrivenih namjera. Uza svu svoju čistoću prisiljeni su vidjeti zlo oko sebe, grijeh. Otvara im razlog zbog kojega se isplati pogled čuvati čistim. Bit će u stanju gle-dati Boga. Mirotvorci. Ljudi ismijani u društvu punom sukoba. Proglašeni slabima, kukavica-ma, izdajicama. Isus im otvara uvid kako je trud oko mira put u Božju blizinu. U njegovo sinov-stvo. Za razliku od svijeta mirotvorci znaju kako je potrebno neusporedivo više snaga za mir ne-go li da se pojedinac priključi masi koja stvara blokove, podiže oružje i kreće na neprijatelja.

Nepravedno progonjeni. Njihovo je kraljev-stvo nebesko. Lažna utjeha? Premještanje u ne-bo iluzija o pravdi koje nema na zemlji? Utje-ha nebom umjesto borbe za pravedniju zemlju? Već na početku svoga djelovanja Isus ljudski ži-vot sa svim njegovim patnjama smješta pod ob-zor vječnoga, uskrsloga života. U tom obzoru nestaje uskoće prolaznoga i otvara se širina ne-prolaznoga života. Patnje dobivaju smisao kada ih se vidi iz Očeve perspektive.

Sva su se blaženstva ispunila na Isusu. Hod za njim uspon je na Goru životnoga smisla.

Ante Vučković

Svoje Kraljevstvo Krist ne naviješta kao oslobođenost od nevolja života. Naprotiv, ono

raste kroz nevolje i tu pokazuje svoju snagu. Pobjeda njegova

Kraljevstva ne poražava svijet nego ga preobražava ljubavlju

i spasenjem.(A. C.)

Proslavljeni Božjom slavom. (Eufrazijeva bazilika, Poreč)


20

Ulazna pjesmaPokoj vječni,daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima.

(Usp. 4Ezr 2,34-35)

Zborna molitvaBože, slavo vjernika i živote pravednika. Otkupio si nas smrću i uskrs nućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu.

Darovna molitvaSvemogući milosrdni Bože, ovom žrtvom izbriši grijehe našoj pokojnoj braći i sestrama u krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja: očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi. Po Kristu.

Prvo čitanje (Job 19,1.23-27a)Ja znadem: moj Izbavitelj živi.

Čitanje Knjige o JobuJob progovori i reče:O kad bi se riječi moje zapisalei kad bi se u mjed tvrdu urezale;kad bi se željeznim dlijetom i olovomu spomen vječan u stijenu uklesale!Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živii posljednji će on nad zemljom ustati.A kad se probudim, k sebi će me dići:iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.Njega ja ću kao svojega gledati.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 27,1.4.5.7.8b.9a.13-14)

Pripjev: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u Domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui Dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!

Lice tvoje, Gospodine, ja tražim.Ne skrivaj lica svoga od mene!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje (Rim 5,5-11)Opravdani krvlju njegovom,spasit ćemo se po njem od srdžbe.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njem od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našem Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.Riječ Gospodnja.

2. studenoga 2009.


21



Pričesna pjesmaSvjetlost vječna svijetlila njima, Gospodine, po do -broti tvojoj – u zajednici sa svima svetima. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, po dobroti tvojoj – u zajednici sa svima svetima.

(Usp. 4Ezr 2,25.34)

Popričesna molitvaGospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo.Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvomda uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja (Iv 6,39)

Ovo je volja onoga koji me posla:da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.

Evanđelje (Iv 6,37-40)Tko vjeruje u Sina ima život vječnii ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.

Čitanje svetog evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu:»Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«Riječ Gospodnja.

Sestre i braćo, s pouzdanjem se obratimo nebeskome Ocu, moleći da naš zemaljski hod privede radosnom zajedništvu u svome domu. Molimo zajedno:

Rasvijetli nam, Gospodine, vjeru u život vječni.1. Svojoj Crkvi, Gospodine,

podari milost da vjerno zrcali tvoju sliku te bude utočište svima koji te traže, molimo te.

2. Našu braću i sestre koji se približavaju dovršetku ovozemaljskoga života okrijepi radosnim pouzdanjem u tvoju vječnu ljubav, molimo te.

3. Sve koji tuguju za svojim pokojnima utješi vjerom da je smrt početak novog života s Kristom Uskrsnulim, molimo te.

4. Nas ovdje sabrane i po molitvi ujedinjene s našim pokojnima, prodahni nadom i ispuni snagom za radosno svjedočenje vjere u uskrsnuće, molimo te.

5. Svu našu braću i sestre koji u vjeri preminušeučini dionicima svoje vječne slave, molimo te.

Nebeski Oče, primi naše prošnje; iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći i sestrama, a život nas hodočasnika ovom zemljom uresi radosnom ljubavlju prema svim ljudima i nadomu vječnost koju si nam pripravio. Po Kristu.

Molitva vjernika

Ulazna: 751 Vječni pokoj

Otpjevni ps.: 729 K tebi, Gospodine

Prinosna: 745 Za Lazarom si plakao

Pričesna: 733 Svjetlost vječna

Završetak: 601 Marijo, o nado ljudi (1., 4. i 5. kitica)

Svi koje mi daje Otac doći će k menijer siđoh s neba da vršim volju Onoga koji me posla.


22

»Daj da me smrt pronađe živa«

Ne treba dugo razmišljati o vremenu u koje-mu živimo i ne treba dugo proučavati po-našanja, vjerovanja, ljudska traženja, da bi

se otkrilo kako naše vrijeme ne voli govor o smrti. Najčešće se skrivamo iza eufemizama, iza uljepša-vanja te riječi. Ljudi ne vole za svoje drage reći da su umrli, već: da su otišli, da su nas napustili, da ni-su više s nama. I sve bi to i za nas kršćane bilo pri-hvatljivo kada bi iza tih riječi stajala vjera u zajed-ništvo koja zadire u onostranost. Često nije tako.

Točno je da većina ljudi smrt ili skriva ili ju preoblači u neku ceremoniju jer smrt je razor-na, jer ona ruši planove, ruga se ljudskim stre-mljenjima, jer ona relativizira govorljivost veli-kih vođa, postavlja u pitanje idole i božanstva sigurnosti koje čovjek gradi samome sebi; smrt remeti bezbrižnost i sigurnost. U trenutcima kada je mnogo toga prestalo biti nedodirljivom temom, smrt ostaje.

I danas, kada se ljudi zaustavljaju na grobo-vima, spontano se povlače u šutnju, u lagane po-krete, u poneki šapat; stapaju se s plamom svi-jeća i krizanteme mirišu na osobit način. Danas smrt ne može i ne smije biti zatvore-na u ograde koje zatvaraju groblja. I hodajući grobljem, promatrajući grobove, uoča-vamo razlike. Neki su grobo-vi izraz ljubavi, neki neprebo-ljene smrti, neki govore da su davno onemoćale ruke koje bi kitile grobove svojih dragih; neki su grobovi sa siromašnim drvenim križem, a neki progo-varaju snagom zemaljske moći koja odaje nevjeru u uskrsnuće mrtvih. Postoje razlike u grobo-vima, ali ne na razini kamena, mramora i bronce. Postoje razli-ke koje nisu uočljive, koje ne buče, a odnose se na sadržaj, na vrjedno-te, na ideale jednoga života.

Ni ljudi ovaj dan ne doživljava-ju jednako. O tome ovisi puno pu-

ta i samo mjesto spomena. Uočit ćete razliku iz-među onih koji se susreću s trenutcima pohoda grobovima kao da ih se ne tiču i onih koji ni-su uspjeli premostiti samoću i odgovoriti kora-cima na pitanja koja je otvorila smrt. Neki na-mjerno zaboravljaju taj dan koji nas prisiljava na razmišljanje o onome o čemu ne mali broj ne želi misliti.

Smrt se ne improviziraPokojničko predslovlje u liturgiji moli: »Jer tvo-jim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima... jer imamo vječno prebivalište na ne-besima.« Kršćanina na groblju ne zanima mno-go, ali ga zacijelo zanimaju barem dva datuma, datumi rođenja i prjelaska u vječnost i to ne da-tumi kao takvi, već ono što se nalazi između ta dva datuma. Čime je to bio ispunjen jedan ži-vot? Samo je u tome smislu moguće govoriti o baštini unutar zakona o kojemu progovara gro-blje, zakona od kojega nitko ne može pobjeći.

Maksimilijan Kolbe je znao opominjati: »Smrt se ne improvizira. Ona se zaslužuje cije-

lim životom.« Smrt nužno upućuje na život: zašto se živi i kako se

živi? Život nije čekaonica u kojoj bismo trošili vrijeme dok ne dođe vlak koji će nas odvesti u prekogroblje. Ži-vot je putovanje, a ne čekanje putovanja. Život je vječnost na drukčiji način. Nadahnju-juć je zaziv jednoga vjernika: Gospodine, daj da me smrt pronađe živa. Ta je molitva odjek Rilkeovih riječi: »Gos-

podine, daruj svakomu vlasti-tu smrt, koja je rođena iz vlasti-ta života.«

A kršćanin? Kršćanin je po-najprije slavitelj života. Krist je

darovao svoj život, kako bismo mi mogli osjetiti okus života i biti nje-gov dio. Kršćani s groblja nose vo-


jeća i krizanteme mirišu na osobit način. Danas smrt ne može i ne smije biti zatvore-na u ograde koje zatvaraju groblja. I hodajući grobljem, promatrajući grobove, uoča-vamo razlike. Neki su grobo-vi izraz ljubavi, neki neprebo-ljene smrti, neki govore da su davno onemoćale ruke koje bi kitile grobove svojih dragih; neki su grobovi sa siromašnim drvenim križem, a neki progo-varaju snagom zemaljske moći koja odaje nevjeru u uskrsnuće mrtvih. Postoje razlike u grobo-vima, ali ne na razini kamena, mramora i bronce. Postoje razli-ke koje nisu uočljive, koje ne buče, a odnose se na sadržaj, na vrjedno-te, na ideale jednoga života.

Ni ljudi ovaj dan ne doživljava-ju jednako. O tome ovisi puno pu-

»Smrt se ne improvizira. Ona se zaslužuje cije-lim životom.« Smrt nužno upućuje na

život: zašto se živi i kako se živi? Život nije čekaonica u kojoj bismo trošili vrijeme dok ne dođe vlak koji će nas odvesti u prekogroblje. Ži-vot je putovanje, a ne čekanje putovanja. Život je vječnost na drukčiji način. Nadahnju-juć je zaziv jednoga vjernika: Gospodine, daj da me smrt pronađe živaodjek Rilkeovih riječi: »Gos-

podine, daruj svakomu vlasti-tu smrt, koja je rođena iz vlasti-ta života.«

A kršćanin? Kršćanin je po-najprije slavitelj života. Krist je

darovao svoj život, kako bismo mi mogli osjetiti okus života i biti nje-gov dio. Kršćani s groblja nose vo-

Po snazi Kristove smrti iz umiranja cvate novi život.

23


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Premda duhovnost često naglašava čovjekovu briga za

vjeru i spasenje, Isus objavljuje Božje prvenstvo u ljudskom hodu vjere. Samo onaj koga

Otac »zahvati«, dolazi k Isusu. Bog najprije svladava čovjekovo

protivljenje i nepovjerenjei u njega usađuje klicu vjere.

Zato mnogi nose odgovornost ne za nepoznavanje vjere, nego za njezino odbijanje.

lju za životom i predokus vječnosti, viđen u zna-kovima križa ponad humka i urezanih u kamen. Kristov izazov smrti, novozavjetna rečenica: Uskrsnuo je!, sažima kršćansku nadu koja po-bjeđuje smrt. I u kršćanskim će se očima naći su-ze, i kršćanin će osjetiti drhtaj pred posljednjim Kristovim neprijateljem. Neki će u nama htjeti čitati nadljude i predbacivati nam da ne vjeruje-mo ako zaplačemo.

U ovostranome svijetu plač pripada i nama kršćanima, ali je naš život znak nade i plač izri-čaj ljubavi, a ne očaja. Iz dana u dan učimo da ne moramo umrijeti! Zato se okupljamo i sjeda-mo za euharistijski stol, da živimo zajedništvo živih u Bogu. Tu se slavi vječnost sa svima koji-ma je Krist gospodar života. Uključimo u moli-tvu sve naše pokojne, osobito one čiji su grobo-vi postali znakom da za njih nema tko moliti. U kršćanskoj zajednici ne smije biti takvih vjerni-ka za koje nema tko moliti.

Memento moriMolitvom obuhvaćamo istinu da moramo umri-jeti. U tome će netko potražiti dokaz protiv po-stojanja Boga. Čini se da su rijetki trenutci koji bi bili prikladni za umiranje. Bog o smrti šuti, osim

navještaja u Riječi koja je razapeta, a čovjek je jedini koji ju u svojoj slobodi može promatrati kao nepravdu. Ali prema čemu? Ta ljudska ljut-nja – pomalo proturječno – objavljuje otajstvo naše pripadnosti i odgovor kamo odlazimo i ko-mu pripadamo. Memento mori je govor o potre-bi poniznosti, o smrti koja pobjeđuje; za kršćane je to radosni podsjetnik da nas se Bog spominje, da pripadamo vječnosti, kako bismo živjeli u za-jedništvu s njim – već na zemlji.

Crkva je sakrament života, znak svima ko-ji ne vjeruju da je Krist otkupio vrijeme i da više nije proždrljivo, da ne može nauditi životu čak ni smrću. U to smo Kristovo vrijeme uronjeni euharistijom koja je izražaj ljubavi prema čovje-ku i zahvala Bogu što nam ostavlja trajnu pri-sutnost svoga Sina po svima koji su obilježeni znakom vjere.

Isus govori: »Ovo je volja onoga koji me po-sla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgu-bim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.« (Iv 6,39) A smrt je pratilja ljubavi, ona koja otva-ra vrata i dopušta da stignemo do Ljubljenoga. Vjerujem da će svaki vjernik, koji je sposoban živjeti zbilju vlastitoga tijela, jednoga dana za-čuti preporodnu, obnoviteljsku riječ: »Ustani!«

Ivan Šaško

U nadi hodimo uz: Rim 5,5-11

Pavao naviješta vjernicima radosnu vijest opravdanja:po Isusu Kristu smo spašeni badava. Sada je čovječanstvo u miru. Po daru vjere je što možemo »pristupiti toj milosti« i hodati u nadi. Pavao uvijek predstavlja paradoks kršćanske egzistencije: s jedne smo strane potpuno opravdani (prošlost) hvastamo se u nadi (sadašnjost) i bit ćemo spašeni od božanske srdžbe (budućnost). Stavljen u te dimenzije, kršćanin živi u borbi da zadobije dar Božji. Duh Sveti razliven u naša srca jamstvo jei svjedok toga nečuvenog dara. Izvanredna činjenica je da nas je Isus Krist spasio »dok smo još bili grješnici«, dakle posve badava: bili smo ljubljeni i otkupljeni posvema od grijeha, tj. radikalne udaljenosti od Boga. U križu je Isus otkrio kakva je ljubav Očeva, njezinu dubinu, njezinu besplatnost. Zbog toga živimo u nadi i u zbilji pomirenja, koje liječi naše živote i proslavlja nas.

Mario Cifrak


24

Ulazna pjesmaNek dopre do tebe molitva moja,prigni uho k vapaju mome, Gospodine.

(Ps 88,3)

Zborna molitvaSvemogući milosrdni Bože,ukloni sve protivštine duhai tijela, da ti služimo slobodna i radosna srca.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, obazri se na ovu pomirnu žrtvu. Daj da pobožnošću i ljubavlju postignemo što slavimo u otajstvu muke tvoga sina, Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prvo čitanje (1Kr 17,10-16)Umijesi udovica od šačice brašna kolačić i donije Iliji.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane:Ustade Ilija prorok i krenu u Sarfatu.Kad je stigao do gradskih vrata,neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: »Donesi mi malo vode u vrču da pijem!« Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj:»Donesi mi i malo kruha u ruci!« Ona odgovori: »Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebii svome sinu da pojedemo i umremo.« Ali joj Ilija reče: »Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: ’U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.’«Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 146,6c-10)

Pripjev: Hvali dušo moja, Gospodina.

On ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvog Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje (Heb 9,24-28)Krist se jednom prinese da grijehe mnogih ponese.

Čitanje Poslanice HebrejimaKrist doista ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo:da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta.No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti,a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.Riječ Gospodnja.

8. studenoga 2009.


25


Pričesna pjesmaGospodin je pastir moj,ni u čemu ja ne oskudije-vam; na poljanama zelenim on mi daje od-mora; na vrutke me tiha-ne vodi i krijepi dušu moju.

(Ps 23,1-2)

Popričesna molitvaZahvaljujemo ti, Gospodine, za svete darove, po kojima smo primili nebesku snagu.Molimo te, prožmi nas svojim Duhom, da budemo iskreni i postojani.Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja (Mt 5,3)

Blago siromasima duhom:njihovo je kraljevstvo nebesko!

Evanđelje (Mk 12,38-44)

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!« Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića,to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam,ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«Riječ Gospodnja.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 217 Bože tvoj smo sveti narod ili: Glazbeni prilog ŽV 7/2006.Otpjevni ps.: 125 Hvali, dušo mojaPrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 200 O kruše živi, milosniZavršetak: 184 Ti divni Kralj si, nebesnik

Sestre i braćo, poučeni riječju Krista, Božanskog učitelja, zajedničkom se prošnjom utecimo nebeskom Ocu, izvoru pravednosti, moleći:

Daruj nam, Gospodine, čisto srce.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

da se u svom djelovanju ne da pokolebati protivštinama svijeta, već se uvijek pouzdaje u tvoju providnosnu ljubav, molimo te.

2. Za kršćane u svijetu: da njihov život bude odraz nutarnjeg zajedništva s tobom,a njihovo življenje evanđelja pročišćeno od svakog licemjerja i neiskrenosti, molimo te.

3. Za moćnike ovoga svijeta: potakni ihna odgovornost i nesebičnu zauzetostza sve potrebne te tako doprinose izgradnji pravednijega svijeta, molimo te.

4. Za sve koji oskudijevaju materijalnim dobrima: na dopusti da trpljenje koje podnose ispuni njihova srca gorčinom i beznađem, već ih osnaži pouzdanjem u svoju dobrotu, molimo te.

5. Za pokojnike koji dovršiše svoj zemaljski hod: po svojoj ljubavi nagradi ih darom vječnosti, molimo te.

Nebeski Oče, po svome Sinu pokazao si nam što trebamo činiti da zadobijemo tvoje spasenje. Molimo te, otkloni od nas svaku laž i licemjerje i obdari nas duhom poniznosti i radosnoga služenja bližnjima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Doista, kažem vam, ona je sirota udovica dala višeod svih koji u riznicu daju iz svoga suviška!


26


Biti ili imati – dvojba koja oblikuje svijet

Biti ili imati? To je pitanje danas u potpu-nosti zamijenilo i zasjenilo već klasično hamletovsko pitanje biti ili ne biti. Za-

pravo, u doba oblikovanja hamletovske dvojbe naše se pitanje nije ni moglo postaviti jer po-stojanje i posjedovanje nisu bili tako strogo od-vojeni, zapravo se nisu mogli misliti jedno bez drugoga. Nije postojao antagonizam između biti i imati. Istina je da su i tada moćni i bogati posjedovali sve i mogli su tlačiti i uništavati ži-vote siromaha i onih koji nisu ništa posjedova-li. I tada su, kao i danas, mnogi mislili da je va-njština, društveni status, ugled ono što pokreće svijet i određuje smisao ljudskoga života. Ipak, znalo se i vjerovalo da biti ne ovisi prvenstve-no o imati jer biti nadilazi imati, biti predstav-lja uvjet mogućnosti posjedovanja.

Današnje nam prvo čitanje i evanđelje go-vore da je ova dilema ipak stara jednako kao i hamletovska, očitovala se već u vrijeme grčke filozofije i postala je preduvjetom razvoja ljud-skog društva. Oduvijek nas proganja pitanje što je važnije, biti ili imati. Ovo imati očituje se na različite načine. Biti bogat, imati vlast, čast i priznanje. Pod svaku cijenu, pa makar i kroz gubitak vlastite duše. Makar i ne bivstvujući.

Za nas je pak pitanje biti ili imati sasvim normalno pitanje, uobičajena dvojba. Uopće se

ne pitamo i ne brinemo o njegovoj smisleno-sti. Toliko nam je normalno da ni odgovor veći-ne ljudi kako je posjedovanje, imati, važnije od biti, ili, zapravo, uvjet toga da budemo i jesmo ljudi, gotovo nikoga ne zabrinjava. Mi se prven-stveno čudimo zašto bi se netko čudio ako se odlučimo za drugu opciju, za imati. Tek se ona čini uvjet mogućnosti postojanja. Tko ima taj i jest, taj postoji. Onaj tko nema, tko ne može i tko nema što pokazati u materijalnom smislu i na ljestvici društvenog ugleda, jednostavno kao da ne postoji. Da je ova dilema gotovo rastočila našu osobnu, kulturnu, društvenu pa i crkvenu svijest postalo je razvidno mnogima. Poznati je psiholog Erich Fromm o tome napisao knjigu istoga naslova.

Isus – put izlaska iz dvojbeA biti ili imati rađa se iz lažne dileme koju Isus dobro prepoznaje i razotkriva. Rađa se iz srca koje se puni lažnim bogatstvom, srca koje je to-liko ispunjeno težnjom za imati da ne vidi da ti-me gubi i uništava razlog vlastitoga biti. U vre-menu današnje ekonomske krize, kad smo svi s pravom zabrinuti pred vlastitom budućnošću, pred budućnošću naših obitelji i našeg društva, pa i naše kulture i civilizacije, evanđelje nas že-li usmjeriti drugim putem. Ono ozbiljno uzima


Biti znači živjeti u oslobođenosti od onoga što se posjeduje. (Matej Metlikovič, 2002.)

27


Kršćanska ljubav, iskazanau brizi za siromašne i potrebne,

ne oslobađa od obveze za izgradnjom pravednoga društva.

I obratno, ljubav će biti uvijek nužna, čak i u najpravednijem

društvu. Ne postoji nijedno pravedno društveno uređenje

koje bi služenje ljubavi učinilo suvišnim i nepotrebnim.

(papa Benedikt XVI.)

Zrnj

e Odjeci Riječi

u obzir našu zabrinutost i našu nevolju. Ne pri-kriva ju i ne umanjuje. Ne nudi lake i jeftine pu-tove izlaska.

Dok razotkriva licemjerje i hipokriziju Isus istovremeno vidi i pokazuje u čemu se sastoji pravo postojanje. On jedini u izvanjskome vi-di ono što drugi ne vide, mogućnost licemjer-ja i onoga što treba odbaciti. U stavu siromašne udovice on prepoznaje neizmjerno bogatstvo. Isus jasno pokazuje da unatoč skromnim ma-terijalnim mogućnostima, unatoč siromaštvu, možemo biti bogati. Bogati, ako smo spremi prihvatiti da i u skromnosti možemo biti dare-žljivi, ako darujemo iskrena srca i ne tražimo nagradu u pogledu ljudi i njihovim hvalama nego u Božjem pogledu koji na nama počiva. Isus pokazuje da i siromaštvo može biti prostor slobode koja omogućuje potpuno darivanje ako se shvati da se ne određujemo po tome što posjedujemo i koliko imamo. Stav siromašne udovice iz evanđelja pokazuje da postoji rizik i blagoslov darivanja koji nas stavlja na grani-cu i rub smrti, ali istovremeno nam se pokazuje kao izvor života. Onaj tko misli da je sve u po-sjedovanju koje se ne želi ispustiti, koje se daje

samo uz čvrstu navezanost na izvanjsko, kalku-lantski, nikada ne doseže dubine ljubavi. Pravo darivanje nije darivanje nečega, nego samoga sebe, vlastitoga života. Zato biti ne izvire iz ima-ti i zato imati nikada ne može u potpunosti ot-kriti što čovjek jest. Samo onaj tko zna iskreno biti, znade i iskreno posjedovati i darivati. On računa s Božjom milošću koja i usred neimašti-ne, nevolje i zdvojnosti omogućuje da se nika-da ne isprazni i ne nestane ono što se čini da je skromno i na izmaku. Naprotiv, milost omogu-ćuje da to skromno, naizgled nedostatno, bu-de umnoženo do mjere neiscrpnosti koja svoju puninu nalazi u eshatološkom ispunjenu. Krist se u potpunosti darovao za sve nas kako bismo mi bili ispunjeni Bogom.

Crkva je pozvana biti poput udovice koja je njezina slika. U siromaštvu treba nalaziti svoje bogatstvo jer samo će tako biti slobodna i ima-ti hrabrosti u darivanju učeći od Gospodina koji je darovao sebe. »Tako neće slijediti logi-ku svijeta, straha i traženja sigurnosti u bogat-stvu, dragovoljno se izručujući u ovisnost koja ju sprječava da kaže hromome ustani, jer smo puni srebra i zlata.«

Željko Tanjić

Prinese sebe za grijehe mnogih uz: Heb 9,24-28

Krist ulazi u onaj pravi, nebeski Hram (Heb 9,24). Ondje se našao, ne pred Kovčegom saveza, nego pred »licem Božjim.« Kao što su zemaljski svećenici ulazili u Svetinju nad svetinjama da bi okajali grijehe naroda, Krist sada ulazi u nebesku Svetinju »za nas«, kao okajnica za naše grijehe. Krist, konačno, svoju žrtvu prinosi »na svršetku vjekova« (9,26). To je vrhunac sve povijesti i svega Božjega djelovanja, ali i svega ljudskoga nastojanja da se približi Bogu. Tom žrtvom grijeh nije samo okajan, nego je i dokinut. U tome je temeljna razlika između starih žrtava i ove nove Žrtve. Krist je, poput ljudi, umro i prinio sebe za grijehe mnogih. On je, tako reći, otišao na sud s grijesima svih ljudi, kao njihov pravi odvjetnik (9,27-28). U Godini svećenika, ova slika Krista kao pravog svećenika i žrtve, progovara i o ulozi ministerijalnog svećeništva.

Darko Tepert


28

Ulazna pjesmaGospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – naume miraa ne nesreće: zazivat ćete me i ja ću vas uslišati i sabrat ću vas iz svih naroda.

(Jr 29,11-12.14)

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,daj da naša vjernost tebi bude i naša radost,jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da nam darovi,prineseni tvome imenu,udijele vjernost u tvojoj službii vječno zajedništvo s tobom u slavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Dn 12,1-3)U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti.

Čitanje Knjige proroka DanielaU ono će vrijeme ustati Mihael, knez veliki, koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – – svi koji se nađu zapisani u Knjizi. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 16,5.8-11)

Pripjev: Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.

Gospodin mi je baština i čaša:ti u ruci držiš moju sudbinu.Gospodin mi je svagda pred očimajer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,pa i tijelo mi spokojno počiva.Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemljuni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,puninu radosti lica svoga,sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanje (Heb 10,11-14.18)Jednim prinosom zauvijek usavrši posvećene.

Čitanje Poslanice HebrejimaSvaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijehâ. A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Lk 21,36)

Budni budite, u svako doba moliteda uzmognete stati pred Sina Čovječjega.


15. studenoga 2009.

Trideset i treæa nedjelja kroz godinu

Ulazna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: Glazbeni prilog ŽV 5/2007.Otpjevni ps.: 90 Čuvaj me, BožePrinosna: 207 Prigni se, svako koljeno (3. kitica)Pričesna: 201 O svijetlo duša, IsuseZavršetak: 183 Ti Kriste kralj si vjekova

29


Pričesna pjesmaMilina mi je bitiu Božjoj blizini,imati sklonište svoje u Gospodinu

(Ps 73,28)

Popričesna molitvaČastili smo se, Gospodine, svetim otajstvom što smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina, kako nam je on naredio. Daj da po njemu rastemo u ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje (Mk 13,24-32)Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Reče Isus svojim učenicima:»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.A od smokve se naučite prispodobi!Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«Riječ Gospodnja.

Sestre i braćo, Krist Gospodin nam je najavio svoj skori dolazak. Usrdno zamolimo nebeskog Oca da nas ispuni čvrstom vjerom i sigurnom nadom te spremni dočekamo dolazak njegova Sina:1. Za Crkvu u svijetu: daj da vjerno svjedočeći

evanđelje i zalažući se za istinu i pravednostustrajno gradi tvoje Kraljevstvo, molimo te.

2. Za kršćane u svijetu: prosvijetli ih svojim Duhom uvijek slijede put spasenja i budu svim ljudima znak tvoje blizine, molimo te.

3. Za vršitelje svjetovne vlasti: podari imDuha mudrosti da poslanje koje vrše ne postane gospodarenje, nego služenje za opće dobro, molimo te.

4. Za ovdje okupljenu zajednicu: nauči nas prepoznavati znakove tvoje dobrote da nas nikakve brige svijeta i iskušenja života ne udalje od odanosti tebi, molimo te.

5. Za sve koji prijeđoše s ovoga svijeta ne dočekavši Kristov drugi dolazak: nagradi njihovu vjernost i uvedi ih ublaženo zajedništvo svojih svetih, molimo te.

Nebeski Oče, ne prestaješ nam otkrivati znakove svoje blizine i ustrajno činiš čudesna djela da bi nas priveo spasenju. Ne dopusti da nas obeshrabri prolaznost vremena i daj da radosna srca hodimo ususret drugome dolasku tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

U one dane, kad se Sin Čovječji pojavi s velikom moći i slavom…(Westminsterska Apokalipsa, oko 1270., Bodleian Library, Oxford)


30

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

O drami tvojega i mojega izručenja

Današnji evanđeoski ulomak posvećen je onoj temi koju mi, smrtnici, najčešće izbjegavamo u ovomu prolaznom živo-

tu, a to je kraj. Svijet nije beskrajan, moj život nije beskrajan. Sve u ovomu svijetu, odnosno sve ovoga svijeta doživjet će svoj konačni kraj. Ne trebamo se uopće čuditi što se taj kraj opi-suje zastrašujućim scenarijem: »Sunce će po-mrčati i mjesec neće više svijetliti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljulja-ti.« Imajući na umu svoj vlastiti život, kako on lagano klizi prema kraju, kako se kraj ocrta-va na licu koje iz dana u dana postaje nabora-no i staro, kako su mnogobrojne nama drage osobe odavno iščeznule sa zemlje i već blije-de u našemu sjećanju, lagana nas zebnja hva-ta i sjetni se nemir uvlači u naše srce. Užasna je ta ideja kraja, ideja koju je upravo kršćan-ska vjera donijela u svijet, jer u takvoj radikal-nosti nijedna religija ne dokrajčuje svijet, tako snažno ne dokrajčuje mene i tebe. I ne treba se zavaravati. Ta će misao ostati uvijek teška i užasavajuća, jer nismo mi, kršćani, stoici ko-ji su se zavukli u zamak svojega ravnodušnog srca. Ne, mi previše ljubimo ovaj svijet, sve svjetsko u nama i u drugima da bismo mogli biti ravnodušni. Dokrajčenje svijeta, drugih i nas uvijek će boljeti. Možda bi to mogla biti i prva poruka naviještenoga evanđeoskog od-

lomka: živjeti život s osjećajem užasa pred či-njenicom kraja svega, mene i tebe.

Izručiti se Bogu ili izručiti se sebiNo, evanđeoski ulomak ne zaustavlja se samo na tomu užasu, koji bismo mogli nazvati sve-tim, a vidjet ćemo sada i zašto. Svijet ima svoj kraj, on je dokrajčen po drugomu, a taj drugi jest Isus Krist i njegov drugi dolazak: »Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblaci-ma s velikom moći i slavom.« Isus Krist jest taj kraj, Omega svijeta. Kraj tako progovara o tomu da svijet ne pripada sebi, nego Njemu, Isusu Kristu. Svijet je njegov, a ne svoj. Kraj znači za svijet da je on nužno upućen na ono što njega nadilazi, on se u svojoj dokrajčeno-sti mora suočiti s onim tko ga dokrajčuje, a to je Isus Krist. Postoji samo jedna alternativa za dokrajčeni svijet, a ona glasi: izručiti se ili ne izručiti se. To je jedina alternativa, jedina dra-ma, tragedija, jedini užas, ali i jedina istinska radost ovoga svijeta, mene i tebe. Izručiti se Bogu i primiti božansku ruku ili izručiti se se-bi i ne primiti ništa. Jer, svijet, ti i ja ne može-mo pružiti sebi, drugomu ruku, jer smo oduvi-jek dokrajčeni. Možemo se samo izručiti Bogu ili biti izručeni svojoj ništavosti.

Kršćanska vjera govori nam o tom izruče-nju koje nije nimalo lako jer ono nije samo po-

Pred njim će se prignuti svako koljeno i svaki će jezik priznati:»Isus Krist jest Gospodin!« –– na slavu Boga Oca.

31


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Blizina Kristova dolaska iziskuje budnost. Budnost i spremnost, pak, ne traže

nepovjerenje prema svijetu, nego molitvu i »životnu svezu«

s Bogom kako bi se mogli prepoznati znakovi njegove

blizine. Bistrina vjere nalik je umijeću ratara koji na grani

smokve prepoznaje nadolazak ljeta.

put smrti, nego jest smrt. Vjera jest prihvaćanje vlastite smrti-dokrajčenosti, ali dokrajčenosti u kojoj se izručujemo Bogu, a ne sebi. O tomu pi-še i Apostol: »Krštenjem smo dakle zajedno s njim ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodi-mo u novosti života.« (Rim 6,4) Vjera je krsna vjera upravo u tom smrtnom izručivanju Bogu. Rekosmo već, teško je i mučno izručiti se, ali kad znamo u vjeri da se Bog u Isusu Kristu izru-čio za nas, pružio nam ruku, tada se i mi, ti i ja, lakše i hitrije izručujemo Bogu. Ako je Bog izru-čenje, tada shvaćamo da je središte svega izru-čivanje. A kako mi, smrtnici, nazivamo to izru-čivanje, ako ne ljubav! Da, ljubav je izručivanje Bogu, jer je Bog ljubav koja se izručuje nama. Tako sada uviđamo da misao o kraju ne budi u nama samo osjećaj svetoga užasa, nego i osjećaj svete radosti izručivanja Božjoj ljubavi. Možda bi to mogla biti druga poruka današnjega evan-đelja: trajno sebe, svijet, druge, bližnje izruči-vati Bogu i svojim izručivanjem pripomoći to-mu dokrajčenom svijetu, drugima i bližnjima, da i oni sebe izručuju Bogu.

Izručenje Bogu kao nada za svijetIzručivanje tako baca svjetlo na naš cjelokupni život. Više ne živimo sebi, nego Bogu. Izručuje-mo se Bogu i s Bogom se izručujemo drugomu kako nas ne bi obuzela sveta radost, znajući da smo već sada izručeni Bogu i da već sada po-čivamo u njegovu naručju. A kako bi izgledao naš život, kako bi svijet izgledao bez te dokraj-čenosti u Bogu? Zamislimo samo što bi bilo sa svim bezbrojnim i bezimenim licima, posebi-ce s nevinim žrtvama ovoga svijeta, koja bi bi-la samljevena beskrajnošću ovoga svijeta. Svi izručeni ništavosti i beskrajnosti ovoga svijeta! Kakav bi to tek bio užas! Sveti užas kršćanske vjere čini se pred tim užasom kao radost. A sa-da također shvaćamo u kakvom užasu žive oni, a to smo možda ja i ti, koji ne vjeruju, koji se već sada izručuju ništavosti svojih grijeha, ko-ji sebe i druge pune ispraznošću i lažu si o be-skrajnosti svega. Takve, možda i mene i tebe, Isus Krist, Alfa i Omega svijeta, čije riječi nika-da neće uminuti, potiče i krijepi svojim izruče-njem u ljubavi da promijenimo svoj život, da odmah i sada krenemo putem izručenja Bogu.

Ivica Raguž

Žrtva prinesena jednom zauvijek uz: Heb 10,11-14.18

Isus »zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim« (Heb 10,12-13). Ovdje su navedene riječi Psalma 110. To je mesijanski psalam koji prikazuje Mesiju kao kralja, svećenika i pobjednika. On je svećenik »po redu Melkisedekovu« (Ps 110,4), kojemu je Gospodin »uvijek zdesna« (Ps 110,5). Svojim jedinim prinosom ovaj Veliki svećenik »zasvagda usavrši posvećene« (Heb 10,14) i to tako što im je prinosom na križu i, istovremeno, na oltaru nebeskog Svetišta, postigao oproštenje grijeha. Budući da su im grijesi oprošteni zauvijek, više nije potreban nikakav novi prinos. Tako Poslnica Hebrejima dolazi do konačnog odgovora onim kršćanima koji su žalili za veličanstvenim hramskim obredima. Bogoslužje što ga je izvršio Krist mnogo je uzvišenije i svečanije, jer se odvija u onom pravom nebeskom Hramu, pred licem Božjim.

Darko Tepert


32

Ulazna pjesmaDostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

(Otk 5,12; 1,6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, svome ljubljenom Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,prinosimo ti žrtvu kojom je Krist ljude pomirio s tobom. Molimo te, nek tvoj Sin dâ narodima dobra jedinstvai mira, koji živi i kraljujeu vijeke vjekova.

Prvo čitanje (Dn 7,13-14)Vlast njegova vlast je vječna.

Čitanje Knjige proroka DanielaGledah u noćnim viđenjimai gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji.On se približi Pradavnomei dovedu ga k njemu.Njemu bî predana vlast,čast i kraljevstvo,da mu služe svi narodi,plemena i jezici.Vlast njegova vlast je vječna,nikada proći neće;i kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 93,1-2.5)

Pripjev: Gospodin kraljuje u sjaj zaodjeven.

Gospodin kraljuje, u sjaj zaodjeven,Gospodin zaodjeven moći i opasan.

Čvrsto stoji krug zemaljski,neće se poljuljati.Čvrsto je prijestolje tvoje od iskona,ti si od vječnosti!

Tvoja su obećanja vjere predostojna,svetost se dolikuje domu tvojemu,Gospodine, u sve dane!

Drugo čitanje (Otk 1,5-8)Knez kraljeva zemlje ... … učini nas kraljevstvom, svećenicima.

Čitanje Otkrivenja svetoga Ivana apostolaIsus Krist jest svjedok vjerni, prvorođenac od mrtvih, vladar nad kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen. Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.Riječ Gospodnja.


22. studenoga 2009.


Ulazna: 75 Dostojan je ili: I Svi kliknimo Kristu ili: Glazbeni prilog ŽV 11/2005.Otpjevni ps.: Gospodin kraljuje u sjaj zaodjeven (vidi str. 39) ili: 222 Gospodin kraljujePrinosna: 283 Ti divni Kralj si, nebesnikPričesna: 241 Oče naš dobriZavršetak: 180 Isuse Kralju

33


Pričesna pjesmaStoluje Gospodin –– Kralj dovijeka.Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje

(Ps 29,10-11)

Popričesna molitvaGospodine, pozvao si nas da služimo Kristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost,da budemo dionici njegova kraljevanja i vječnog života,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja (Mk 11,9.10)

Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida, koje dolazi

Evanđelje (Iv 18,33b-37)Ti kažeš: ja jesam kralj.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Reče Pilat Isusu: »Ti li si židovski kralj?«Isus odgovori:»Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?«Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«Riječ Gospodnja.

Sestre i braćo, upravimo svoje prošnje Kristu, Kralju svega stvorenoga, da spremno prihvatimo radosnu vijest spasenja i već sada budemo dionici njegova Kraljevstva. Molimo:

Dođi Kraljevstvo tvoje, Gospodine.1. Pomozi svojoj Crkvi da u svijetu koji je

okovan duhovnom ravnodušnošću bude vjerna i neumorna glasnica tvoga Kraljevstva, molimo te.

2. Daruj svim kršćanima Duha ljubavi, zajedništva i suradnje kako bi bili dostojni svjedoci tvoga evanđelja i graditelji tvoga Kraljevstva, molimo te.

3. Prodahni Duhom mudrosti vođe naroda i država da svoje djelovanje usmjere u izgradnju pravednijeg svijeta, molimo te.

4. Daj da ova zajednica tvojih vjernika, okupljena oko stola tvoje Riječi i Tijela, bude prepoznatljiv znak tvoga Kraljevstva, molimo te.

5. Obraduj radosnim zajedništvom u svome Kraljevstvu naše sestre i braću koji prijeđoše prag prolaznog života, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, dao si nam vidjeti odsjaj slave tvoga Kraljevstva, koje se počelo ostvarivati već ovdje na zemlji. Daj da, okrijepljeni zajedništvom s tobom i oslobođeni ropstva zla, tebi jedinom služimo te zavrijedimo biti dionici vječne radosti tvoga nebeskog Kraljevstva. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.(Katedrala Svete Obitelji, Barcelona)


34


Krist Kralj i djeca Kraljevstva

Na kraju liturgijske godine slavimo svet-kovinu Krista Kralja. U današnjem evan-đelju Isus odgovara Pilatu: »Ti kažeš, ja

sam kralj.« Riječi »ti kažeš« poručuju da je služ-ba kralja samo naša ljudska oznaka onoga što Krist jest i slika preko koje ga želimo barem pri-bližno razumjeti. I ovaj naziv, kao i sve druge na-še riječi primijenjene na Boga, slabe su i nepri-kladne. Govorimo o Svemogućem, a njegov Sin je šiban i umire na križu. Danas Isusa nazivamo kraljem, a evanđelje ga pokazuje kao uhićenika koji će uskoro biti pogubljen. Sam i bespomoćan stoji pred naizgled svemoćnim rimskim upravi-teljem. Evanđelja čitav Isusov život opisuju kao jedan dugi proces vjerskih i nacionalnih auto-riteta protiv njega. Budući da nisu imali ovlasti osuditi ga na smrt, morali su se obratiti Pilatu. Dovode mu uhićenog i svezanog Isusa. Kako se sami ne bi onečistili ulazeći u pogansku zgradu, što bi ih omelo u proslavi nastupajuće svetkovi-ne Pashe, Veliki svećenik i njegova pratnja osta-ju pred vratima. Pilat se doslovno našao između Isusa i njegovih tužitelja. Tek kao nejasna nada lebdi neizvjesnost za koju će se stranu opredije-liti, a njegovo još neizrečeno pitanje »Što je isti-na?« već nudi odgovor.

KristRiječ Krist označava Pomazanika te nosi u sebi oznaku tri starozavjetne službe: proroka, sve-ćenika i kralja. Nijedna od te tri službe ne može se razumjeti odvojeno.

Kao prorok Krist je naviještao radosnu vi-jest spasenja. »Više puta i na više načina Bog je nekoć govorio ocima po prorocima, napokon u ovo vrijeme progovori nama u Sinu.« (Heb 1,1) On je savršena objava Božjeg otajstva i konač-na ponuda spasenja koja je dotada više puta od-bijena. On ne govori iz druge ruke, nego je sa-mi izvor proroštva i otajstvo koje propovijeda. Njegovo je ime Emanuel, »Bog s nama«. Zato su i mogli zaključiti: »Nikada nitko nije ovako govorio«. (Iv 7,46) On propovijeda svoj vlasti-ti život, a kao vrhunac Zakona definira ljubav koja postaje jedino mjerilo svih ljudskih čina.

»Nitko nema veće ljubavi od ove: dati svoj ži-vot za svoje prijatelje.« (Iv 15,13)

Trenutak ostvarenja Kristova prorokovanja njegov je vlastiti žrtveni prinos kojim ispunja-va svoju svećeničku ulogu. Kao svećenik ostva-ruje ono što naviješta i u punoj stvarnosti či-ni ono što objavljuje. Na oltaru križa slavi žrtvu samoga sebe u znak novoga i vječnoga saveza. Tu nastaje novi narod Božji koji će biti predo-kus onoga što je Isus kao prorok naviještao i svjedočanstvo plodnosti i životnosti onoga što je Krist kao svećenik žrtvovao.

Da bi to mogao ostvariti, vođen je od stra-ne Krista Kralja koji se objavio kao Kralj u služ-bi ljubavi. Njegovo Kraljevstvo nije ništa dru-go nego darovana ljubav i služenje drugima. On kao glava Crkve i nas vodi i upravlja u tom smjeru kako bismo kao udovi njegova tijela bili svjedoci ljubavi i u službi čovječanstvu.

Kralj Isus ne odbija kraljevsko dostojanstvo, ali objaš-njava njegov sadržaj. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Tom izjavom ne želi naviješteno


Njemu je predana sva vlast na nebu i na zemlji.On je povrh svega i poglavar svega.(Antependij oltara iz Bazela, prije 1024., Musée de Cluny, Paris)

35


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Isusovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. No, ono je

u svijetu. Ne bori se sa svijetom metodama svijeta nego

zakonom ljubavi koja slijedi glas Božje istine. Zato će se

ljudima činiti da i Crkva uvijek gubi u susretu sa svijetom.

No, u gledanju iz vjere postaje jasno da ona pobjeđuje –

– u mjeri u kojoj ljubi i naviješta Istinu.

Kraljevstvo prenijeti u nebeske sfere, niti napra-viti od njega nutarnji svijet pobožnih duša, kao ni odlagati ga za kraj vremena. Isus je kralj na ovome svijetu, sada i zauvijek. Ali njegova vlast ne nastaje na način političkih sila. Ne utemelju-je se niti brani silom jer bi se inače njegove »slu-ge borile« za njega. Pokazao je to i u prigodama kada su ga htjeli zakraljiti, a on odbijao. Tek pot-puno nemoćan priznaje se kraljem. U evanđe-lju je na još nekoliko mjesta opisan kao kralj: u jaslicama kad mu se dolaze pokloniti mudraci, predstavnici svih naroda i rasa; prigodom sveča-nog ulaska u Jeruzalem dok svi kliču, a on je na magarcu; te na križu ispod natpisa »Kralj židov-ski«. Prema tim slikama njegovo kraljevstvo je u najmanju ruku neznatno i sramotno.

Ipak, današnja svetkovina naglasak stav-lja na Krista Kralja u slavi svoga Oca. Njegovo kraljevstvo je veličanstveno. Kaže prvo čitanje: »služe mu svi narodi, plemena i jezici. Vlast nje-gova vlast je vječna i nikada proći neće«, svako koljeno se prigiba pred njim. Sličan je govor i u odlomku iz Knjige Otkrivenja koji danas čitamo. Ispovijedamo da »njegovu kraljevstvu neće bi-ti kraja«. U evanđeljima nalazimo nekoliko oči-tovanja toga kraljevstva. Na gori Taboru Isus se pokazuje učenicima u svojoj slavi; na dan uskr-

snuća otkriva da je gospodar života i smrti; a na dan uzašašća vide ga gdje odlazi s desne Ocu.

Iako ove dvije slike izgledaju oprječne, u oba slučaja radi se o istom kraljevstvu. Ono se najpri-je pokazalo u skromnosti i patnji da bi postiglo puninu svoje veličine i slave. Nastaje u patnji lju-bavi da bi zasjalo u svjetlu Istine. Svjetlo vječno-sti rađa se u mraku smrti, slava se postiže skro-mnošću pa i patnjom, Istina se otkriva ljubavlju.

Djeca KraljevstvaI danas se mnogi poput Pilata pitaju o samoj isti-ni nalazeći se pred važnim životnim opredjelje-njima. U moru ponuda kršćanstvo se može ista-knuti jedino ako mi vjernici budemo dosljedni u nasljedovanju Kristove oporuke: »Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.« Una-toč različitosti naših karaktera i temperamenata, kvaliteta i slabosti, društvenoga položaja i podri-jetla, ne smijemo zaboraviti da smo svi pozva-ni biti djeca Kristova kraljevstva i tako se jedni prema drugima odnositi. Riječima: »Tko je god od istine, sluša moj glas« poručuje nam da svaka osoba koja želi svoj život živjeti autentično i bez laži već jest na Božjem putu, ostvaruje njegovo Kraljevstvo i baštini život vječni.

Slavko Slišković

Kraljevanje Raspetoga uz: Otk 1,5-8

Neprestana Kristova ljubav koja doseže kršćane u njihovoj sadašnjosti kao i djelo oslobođenja od njihovih grijeha konkretno se usredotočuju na tvrdnju liturgijske zajednice: on »nas učini kraljevstvom-svećenicima Bogu i Ocu svojemu«(Otk 1,6). Kršćane je Krist učinio »svećenicima Bogu i Ocu svojemu«. Njihovo posredovanje se događa između Boga i čovjeka, u kontekstu očinstva i sinovstva koje se preko Krista odnosi na ljude. Prije toga su kršćani-svećenici nazvani »kraljevstvom«. Krist baš na križu i s križa ostvaruje novi model kraljevanja, koje se odnosi na novi narod Božji. Kršćani su »kraljevstvo« jer ih je time učinio raspeti Krist. Kršćanska svećenička aktivnost smješta se u dinamiku postajanja kraljevstva u kojem je sada djelatna Kristova snaga. Oni ne bi mogli biti u stanju bilo kakvog posredovanja između ljudi i Boga kad ne bi bili Kristu srodni kao kraljevstvo.

Mario Cifrak

OTAJSTVO I ZBILJA

36

SYMBOLON

Svetopisamska i liturgijska ideja ljudske svetosti kao uronjenosti u Božju sve-tost, ili jednostavno kao »život u Bogu«

na jezik kršćanske ikonografije prevedena je izričajnom formom kruga koji okružuje tijelo ili glavu svetačkoga lika. O svetosti je mogu-će promišljati na različite načine, ali zacijelo i kroz govor te ikonografske forme koja u kr-šćanskoj tradiciji prati prikaze Krista i onih koji su proslavljeni njegovom slavom.

Govor o značenju aureole ipak valja zapo-četi njezinom pretpoviješću u grčkoj i rimskoj poganskoj tradiciji. Koliko je moguće danas dekodirati iz arheoloških i drugih nalazaka, povijest umjetnosti pokazuje da su oblici au-reole u grčkoj kulturi gotovo stalni od IV. sto-ljeća prije Krista te da, u formi kruga ili dis-ka, zaokružuju glavu (lice) likova božanstava, poglavito olimpskih te onih čija se božanska snaga i simbolika vežu za svjetlo i nebeska ti-jela: Apolon/Helios (Sunce) i njegova sestra blizanka Artemida/Selene (Mjesec), Aurora/Eos (Zora), Lucifer/Phosphoros... Uz krug oko glave ili lica nerijetko se susreće i krug koji okružuje cijeli lika božanstva, a nisu ne-poznati ni primjeri smještanja čitavih mito-loških prizora u formu kruga. Osim tih kruž-nih forma, tragom istoga ikonografskog koda svjetla, u skulptorskoj umjetnosti susrećemo i zrake koje izbijaju iz glave božanskih likova. Rimska umjetnost proširuje uporabu aureo-le, diska i(li) svjetlosnih zraka na prikaze ca-reva, npr. na kovanome novcu te na medaljo-nima i mozaicima.

Kršćanska ikonografija prihvaća aureolu ili nimbus krajem III. stoljeća, tada samo

uz prikaz Krista (npr. u katakombama sv. Kalista u Rimu), a nešto kasnije

i uz prikaze blažene Djevice Marije, anđela, apostola, evanđelista,

kršćanskih svetaca-mu-čenika te svetih staro-

zavjetnih likova, na-vlastito proroka. No, potrebno je na samo-

Aureola – ikonografska riječ o svetostiO nimbu kao »oblaku svetosti« i kvadratnoj aureoli

me početku istaknuti da je u to doba česta ikonografska forma pod imenom nimbus (s osnovnim lat. značenjem kišnoga ili tamno-ga oblaka), a koje je u korijenskoj srodnosti s glagolom nubere, zastrijeti. Riječ je krugu ili nepravilnoj kružnoj formi koja pokazuje ka-ko je sveti lik zastrt Božjom slavom, tj. uro-njen u Boga i njegovu vječnost. Zbog različi-tosti ikonografskih forma nimbus-a te zbog navezanosti pojma aureola na samo jedan oblik (zlatni krug), u literaturi na drugim je-zicima ustaljen je tehnički termin nimb (tal. nimbo, franc. nimbe, engl. nimbus, njem. Nimbus). Kod nas ustaljeni pojam aureola (koja sugerira usko značenje kruga koji od-sijeva ‘zlatnom bojom svetosti’) ne izražava uvijek širinu značenjâ koja, u svjetlu biblij-ske tradicije, otkriva pojam nimbus. Svetost, naime, nije samo odbljesak Božje slave i sja-ja. Ona je i »zakrivenost oblakom« u kojem se Boga spoznaje ili pak za Bogom traga. Sve-tačka aureola progovara o svetosti, ali je u taj ikonografski govor moguće proniknuti razu-mije li se svetopisamsko značenje oblaka.

Biblijska tradicija pridaje oblaku dvojako značenje: očitovanje Boga ( epifanija) i nje-govu skrivenost iza ili iznad oblaka. Oblak, nadalje, trajno mijenja svoje ‘lice’. Na trenu-tak je lagan i najavljuje vedrinu, a već usko-ro težak kišom koja natapa zemlju ili pak do-nosi oluju. Ta višeznačnost i multiformnost oblaka prikladna je za metaforičko dočara-vanje Božje prisutnosti i epifanije. Lagani oblaci najavljuju Božji dolazak (»Od obla-ka praviš kola svoja…, Ps 104,3), a oni teški i tmurni bivaju glasnici njegova suda i kazne. U putovanju kroz pustinju ispred izabrano-ga Božjeg naroda pojavljuje se oblak koji mu pokazuje put (Izl 13,21). Kod objave Mojsiju na brdu Sinaju Jahve govori iz oblaka, a znak Saveza s Bogom pokazan je i Mojsijevim ula-skom u oblak (Izl 24,15-18).

U novozavjetnim tekstovima susrećemo Božju epifanijsku simboliku oblaka. Već u opisu otajstva utjelovljenja evanđelist bilje-

Liturgijska umjetnost

ili nimbusuz prikaz Krista (npr. u katakombama

sv. Kalista u Rimu), a nešto kasnije i uz prikaze blažene Djevice Marije,

kršćanskih svetaca-mu-čenika te svetih staro-

zavjetnih likova, na-

37

ži da je Marija iz Nazareta »osjenjena silom Svevišnjega« (Lk 1,35). Biblijska simboli-ka stavlja sjenu i oblak u isti značenjski kod, pa je evanđelist Luka za Marijino »osjenje-nje« Duhom svetim odabrao isti glagol (epi-skiazein) koji Septuaginta rabi u opisu oblaka koji u znak Jahvine prisutnosti silazi na Ša-tor sastanka u izraelskoj pustinji. Sam Krist, objavljujući kod preobraženja učenicima svo-ju slavu, ulazi u oblak da bi tako pokazao da pripada Očevu svijetu, onkraj vidljivosti ze-maljske zbilje. Konačno, Kristov eshatološki pojavak u slavi predočen je kao »dolazak na oblacima« (Mt 24,30; 26,64; Otk 1,7).

Po daru Kristova objavljenja, njegovim si-laskom u ljudsku narav, prolaskom kroz smrt i uzdignućem k Ocu, kršćani su »uvedeni u oblak«, zaogrnuti darom božanskoga živo-ta. Taj oblak ponekad znači Božju skrivenost, potrebu traganja za dubljom spoznajom nje-gove biti i njegova lica. Mistična literatura ra-do koristi sliku oblaka, osobito u nutarnjem traganju za Bogom i otkrivanjem jasnoće njegova lica. Dostatno je sjetiti se sv. Terezi-je Avilske i svetoga Ivana od Križa. Zname-nito djelo Ivana od Križa »Tamna noć« svje-dočanstvo je kako put vjere, osobito onaj koji mistično ponire u otajstvo Boga, nezaobila-zno prolazi kroz »noć« i »oblak«, kroz tamu koja vodi k jasnijoj spoznaji Svjetla. Na tragu takvih iskustava kršćanska duhovnost više-kratno potvrđuje: »Noć je moje svjetlo«.

U kršćanskoj duhovnoj literaturi i ikono-grafiji slika oblaka, u formi nimba ili aureo-le, ipak je posebno vezana za predočavanje onih koji su prošli kroz »noć« koja nas dije-li od Božje slave te postali zahvaćeni darom njegove slave u nebu. Nimb i aureola znak su udioništva u njegovoj svetosti. Zato je aureo-la, osobito u kasnijoj kršćanskoj tradiciji, ve-zana samo za onu preminulu braću i sestre za koje vjera Crkve jamči da su zbog svoga svjedočanskoga života ili zbog snage vjere kojom su proniknuli u otajstvo Boga već pro-slavljeni u nebu, kao »sveci« ili »blaženici«.

Već od tih početaka ikonografskoga obli-kovanja nimba zapaža se razlika u isticanju svetosti koja je neodvojiva od Kristova bo-žanstva i svetosti u koju su uronjeni ljudi po daru Kristova utjelovljenja. U nimb (aure-olu) koja resi Kristov lik redovito se upisu-je forma križa, elementi njegova monogra-ma ili pak grčka slova A i Ω (alfa i omega), dok likove Blažene Djevice i svetaca resi jed-nostavni kružni nimbus. Boja nimba varira u različitim varijantama, od smeđe do pla-ve i svijetlih nijansi, premda vremenski od-mak ne dopušta sigurne tvrdnje o koloritu freski najstarijih primjera nimbusa iz rano-kršćanskih katakomba. U kasnijemu razdo-blju prevladavat će bijela i zlatna boja, kao boje božanske svjetlosti i sjaja.

Među formama koje ulaze u red znače-nja nimba ili aureole svakako je značenjem bogata tzv. mandorla, koja kao ocrt badema čuva formu sjecišta dvaju krugova i koju je tradicija rado pridržavala uz lik Krista. Opis toga ikonografskoga elementa zavrjeđuje, međutim, zasebne i šire opise.

Ipak, potrebno je naznačiti i jednu zani-mljivost koja se susreće u kršćanskoj ikono-grafiji između VIII. i XIII. stoljeća. Riječ je o kvadratnoj formi nimba ili aureole, vezane uz one kršćanske likove koji su ikonografski prikazani za svoga zemaljskog života i koji su već tada u kršćanskoj zajednici bili pre-poznati i priznati kao »sveci«, tj. zahvaće-ni oblakom Božje svetosti. Takvi su primje-ri očuvani na mozaicima crkava na Zapadu, a prikazuju redovito ugledne članove zajed-nice, utemeljitelje mjesnih Crkava ili pak pastire koji su dali sagraditi dotičnu crkvu. Premda znanost ne nalazi prave razloge ta-kvoga oblikovanja nimba, moguće je reći da kvadrat kao geometrijski oblik koji je manje savršen od kruga otkriva svetost koja teži k savršenstvu, a koja svojim životnim dose-gnućem već za ovozemaljskoga života može biti uzorom braći u vjeri.

Ante Crnčević

ži da je Marija iz Nazareta »osjenjena silom Svevišnjega« (ka stavlja sjenu i oblak u isti značenjski kod, pa je evanđelist Luka za Marijino »osjenje-

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Liturgijska glazba

Takav je naraštaj onihOtpjevni psalam za svetkovinu Svih Svetih

Miroslav Martinjak

39


Gospodin kraljuje u sjaj zaodjevenOtpjevni psalam za svetkovinu Krista Kralja – B

Stipica Grgat

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Tražeći prikladan odgovor na pitanje o »da-vanju križića« djeci za vrijeme pričesti bit ćemo, na početku, iskreni u priznanju da smo već više puta primili pisma s ovim pitanjem, ali smo zbog mogu-ćih krivih shvaćanja našega razjašnjenja pisani od-govor odgađali sve do sada. Budući da i sami za-mjećujemo širenje spomenute prakse, ovdje želimo prije svega dosegnuti razloge i posljedice smještanja blagoslovne geste križa u okvir pričesnih obreda. Obrednu problematiku ne izaziva gesta kao takva, a još manje djeca kojima se tim znakom udjeljuje blagoslov – tako, naime, u općenito izraženoj želji ta gesta »križa« biva interpretirana. Poteškoća na-staje kad se u obredni tijek slavlja i obrednu dina-miku unose elementi koji svojim značenjem ne pri-padaju obrednom kontekstu i time, koliko se god to nekomu činilo nevažnim, narušavaju nutarnji sklad obreda i jasnoću njegova značenja.

Liturgijski »red« slavlja euharistije oblikuje pričesne obrede kao vrhunac zajedništva Crkve s Kristom, pa činu pričesti prethode obredni ele-menti koji imaju zadaću pripraviti zajednicu za taj uzvišeni čin. Tako Molitva Gospodnja, obred mi-ra, lomljenje kruha, pjesma Jaganjče Božji, pro-cesija prema oltaru i pričesna pjesma oblikuju obrednu dinamiku koja u zajednici slavitelja bu-di radosnu žudnju za otajstvenim susretom s Kri-stom. Bez potrebe posebnoga tumačenja očevid-no je da tom obrednom kontekstu po značenju ne pripada gesta koja bi bila interpretirana kao bla-goslov. Čin blagoslova djece po sebi je neupitan i kršćanskoj pobožnosti nije nepoznat, pa može bi-ti i preporučljiv, ali za neki drugi trenutak u životu zajednice ili životu obitelji.

No, gesta o kojoj ovdje raspravljamo otvara i neka druga pitanja o kojima se manje razmišlja. Potrebno je postaviti nekoliko pitanja koje izra-njaju iz naznačene prakse blagoslova djece: Ka-kvu sliku pričesti oblikuje u zajednici, među dje-com i među odraslima, činjenica da se onima koji ne mogu primiti pričest daje u zamjenu nešto dru-go? Može li euharistija imati zamjenu ili nado-

Obred pričesti i znak križa kao ‘blagoslov’ djeciZamjećujući sve učestaliju praksu u nekim crkvama da svećenik kod dije-ljenja pričesti stavlja manjoj djeci znak križa na čelo, nametnulo nam se pi-tanje značenja i smisla te geste. Željeli bismo u rubrici »Trenutak« pročita-ti vaše razjašnjenje.

roditelji Tamara i Denis

mjestak? Čemu služi kršćanska inicijacija koja ide postupno kroz put vjere, a vrhunac nalazi u euha-ristiji? Kako biva shvaćen čin blagoslova na kraju mise, ako je on za neke anticipiran već prije? Lako pronađeni odgovori na ova i slična pitanja poka-zuju neopravdanost normativno nedopuštenoga umetanja jedne nove obredne geste u obrednu di-namiku koja je mišljena i oblikovana s izuzetnom osjetljivošću za smisao otajstva i za liturgijski ži-vot zajednice. Valja također zamijetiti da je pri-hvaćenost ove geste u nekim zajednicama dosegla razinu redovitosti, ali je izazvala i druge, zacijelo neželjene oblike i zahtjeve. Tako se ponegdje uve-la praksa da prvopričesnici kroz mjesece pripra-ve za slavlje prve pričesti na nedjeljnim misama »umjesto pričesti« dolaze pred oltar »primiti kri-žić« kao znak blagoslova (s ‘pastoralnim’ oprav-danjem »vježbanja za pričest«). Drugdje se rađa zahtjev odraslih pojedinaca koji – zbog kanonske zaprjeke za potpuno sudjelovanje u sakramental-nom životu Crkve – traže da im se »umjesto pri-česti udijeli blagoslov kao i djeci«. Jasno je da je ovdje riječ o zaboravu i zanemarivanju osnovnoga značenja i smisla pojedinih liturgijskih slavlja te o ozbiljnom kršenju liturgijske discipline.

Na kraju je potrebno primijetiti da je pojava davanja blagoslova djeci za vrijeme pričesti rodi-telja rođena iz jednostavne činjenice da roditelji sa sobom nose malu djecu na pričest (s čime, ja-sno, liturgija nema nikakvih poteškoća). Pojedinci (roditelji, ali ponajprije svećenici) došli su na ide-ju da bi u tom trenutku bilo prikladno i djeci »ne-što pružiti«. No, čini se da je u pozadini poteško-ća roditelja (i svećenika), a ne djece da kod pričesti nešto ne primaju.

Iz naznačenih je misli jasno da odgovor smje-ra k pojašnjenju da je uvođenje blagoslova djece za vrijeme pričesti pastoralno i pedagoški nepotreb-no, a liturgijski nedopustivo. Na tom tragu savjetu-jemo da se takvu praksu, ondje gdje je ona zaživje-la ili se pojavljuje, nastoji napustiti – s potrebnom razboritošću i osjetljivošću za djecu i roditelje.

MMMMMživo vrelo

ISSN 1331-2170 – UDK 282

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgijeTeološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere680 str. 195 kn

Vjerno slijedeći započeti put liturgijske obnove, ovo djelo postaje dragocjenim mistagoškim suputnikom zajednicama i pojedincima koji se žele obnavljati liturgijom i trajno ponirati u Otajstvo koje ona uzbiljuje. Knjiga vraća naša v jernička i pastoralna nastojanja katkad zaboravljenomu Vrelu koje očituje životnu snagu Kristove prisutnosti i darovanosti u Crkvi.

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo MA. Crnčević • I. Šaško

MA. Crnčević • I. Šaško

MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMU

SKORO U PRODAJI •

Povede ih na goruObasja ih svjetlomZbirke homilija za liturgijske godine A i BAutori: suradnici Živoga vrela

Cijena: 75 kn

Siđoše s goreZbirka homilija za liturgijsku godinu C

Autori: suradnici Živoga vrela332 str. 95 kn

Božanski časoslovLiturgijski molitvenik za puk

1110 str. 120 kn MINFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: 01 3097 117faks: 01 3097 118 • e-mail: [email protected]

MMMMM

2009 · liturgijska godina i pastoralno planiranje prema liturgijskom ritmu pastoralnoga djelovanja...

Documents