živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn

2006 UDK 282ISSN 1331-2170

777200672006777777777777777777777777777777777

Naša tema:

Liturgijske boje

od 9.

srpn

ja do

5. ko

lovo

za 20

06.

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Vjerovati u boji

naša tema: Liturgijske boje

Doživljaj i interpretacija boja, I. Štengl

Simbolika boja, I. Šaško

Liturgijski kanon boja, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja:I. Raguž, A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Šaško

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

tragom svetosti

Svetost slušanja i služenja, V. Tadić Stepinac

symbolon

Uistinu, dostojno je i pravedno…,A. Crnčević

Riječ i Pismo

Psalam 85., L. Marijanović

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Kršćansko lice kršćanskih slavlja

2

16

40

1

36

38

Boje otopljene pred Svjetlom

Bjež, noći, tmino, oblače,Već ide svjetlo, nebo sja!O varav svijete smutljivi,Krist dolazi: iščezavaj!

Sunačanom zrakom taknutaPo zemlji tama trga se,Stvar svaka boju dobivaU svjetlu zvijezde žarane.

O Kriste, srećo jedina,Prostodušno i čisto teSa plačem, pjesmom molimo:Pomozi duhu našemu!

Pun svijet je boja lažljivih,Osvijetli ti nam pravi lik,Ti pravo svjetlo blaženih,Sjaj nama licem prejasnim.

Nek bude, Kriste, Kralju blag,Sa Ocem tebi slava svaK’o Tješitelju PresvetomI sad i u sve vjekove. Amen.

(iz Liturgije časova)

32

34

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ7živo vrelo 2006

Vjerovati u boji

vijet spoznajemo kroz njegovu pojavnost u bojama. Čovjek dana-šnjice postao je posebno osjetljiv za govor boja. U boje odijevamo svijet koji nas okružuje, pa i svoj pogled na život. Tako ćemo na život gledati »ružičasto« ili »sivo«, u pojedinim ćemo situacijama »pocrvenjeti«, a u drugim »problijedjeti«. Živimo u bojama. Me-đutim, u toj obojenosti svijeta i života kao da smo zaboravili na iz-

vornost, na iskonsko »neobojeno lice« naše životne zbilje. Jedan liturgijski himan tu spoznaju o obojenosti svijeta i o potrebi razo tkri-vanja istine koju boja skriva, preriče u molitveni vapaj: »Pun svijet je bo ja varljivih, osvijetli Ti nam pravi lik. Ti, pravo svjetlo blaženih, sjaj nama li-cem prejasnim!« Potrebno je otkriti ili ‘razgrnuti’ boju da bismo spoznali istinu. Krist Gospodin, Svjetlo istinsko, rasvjetljava obojenost svijeta i daje nam spoznati ga u svjetlosti, u istinitosti.

Kršćanska liturgija, premda – kao dio svijeta koji »živi u boji« – i sama njeguje raznolikost boja, ističe potrebu razotkrivanja spasenjske zbilje is-pod obredne obojenosti i ispod »boje« koju našoj liturgiji daju vrijeme i kultura u kojima živimo. Boje u liturgiji, osobito na liturgijskom ruhu, kao izričaj estetskoga, nisu izvanjsko urešavanje obrednih čina jer bit estetike nije u urešavanju. Bit estetike je u zamjećivanju, u opažanju kroz čuvstva ili osjetila (grčki ‘aisthesis’). Liturgijske boje zato postaju izabrano mjesto teološke estetike. One oslikavaju Otajstvo, daju mu obojenost da bismo ga mogli zamijetiti, iskusiti, doživjeti blizim ljudskom oku i našoj sposob-nosti spoznavanja kroz boje. Osjetila omogućuju iskustvo. Osjet za boje vodi u iskustvo gledanjem. Svaka će boja zato na svoj način reflektirati naš pogled vjere u Otajstvo spasenja. Nekad će nam boje, u koje je zaodje-veno Otajstvo koje slavimo, reflektirati poziv na udioništvo u slavi (bijela liturgijska boja), ne kad na nadanje i zrenje (zelena boja), nekad pak na odlučnu i energičnu pomirbu protivljenjā i htijenjā (crvena boja), a nekad opet na poniranje u dubinu otkupljene životne stvarnosti (ljubičasta).

Liturgijske je boje zato moguće razumjeti samo u svjetlu vjere. Boje i jesu uvijek plod svjetla. Razmišljanja koja donosimo usmjerena su prema iskre nom i kritičkom osvrtu na bezbojnost naše vjere i bezbojnost naših slav lja. Tu bezbojnost katkad prikrivamo »šarenilom« obrednih čina ko-ji zakrivaju pogled vjere. Potrebno je dopustiti Svjetlu da rasvijetli naš po-gled kako bi boje otkrivale, a ne skrivale. Dok smo na svijetu, vjerujemo u boji. Kad budemo uvedeni u slavu, bit ćemo oslobođeni svake boje – jer gledat ćemo Ga u svjetlu, licem u lice, onakvog kakav jest.

Urednik

vijet spoznajemo kroz njegovu pojavnost u bojama. Čovjek dana-šnjice postao je posebno osjetljiv za govor boja. U boje odijevamo svijet koji nas okružuje, pa i svoj pogled na život. Tako ćemo na život gledati »ružičasto« ili »sivo«, u pojedinim ćemo situacijama

đutim, u toj obojenosti svijeta i života kao da smo zaboravili na iz-vornost, na iskonsko »neobojeno lice« naše životne zbilje.

2

NAŠAtemaBO

JAu

litur

giji

u lit

urgi

ji

Sposobnost vida, u sustavu svih osjetilnih moći, smatra se posebnim evolucijskim do -stignućem kojim organizam zamjećuje i

analizira podražaje svjetlosnog sadržaja. Boje va-lja shvatiti kao značajnu informaciju o okolini u kojoj se organizam nalazi i zato nije slučajno da kukci, ptice i mnoge druge životinjske vrste po-sje duju kodeks kromatskoga govora i lako ga je identificirati u određenim životnim trenucima: u vrijeme parenja, kod udvaranja ili u izvjesnim emotivnim stanjima. U sisavaca se vid preferira i nad sluš nim osjetilom u primanju informacija i komuni kaciji s drugima. Ta je karakteristika uo-člji va i kod čovjeka: crvenilo ili bljedoća upućuju na spe cifična emotivna stanja. Boje se, ovisno o kulturnim zasadama, apliciraju na kožu ili odjeću te daju izvjesne informacije glede stanja, nakanā odnosno raspoloživosti za određenu vrstu kontak-ta s drugima. Zato ne čudi interes još od davnina za proučavanje boja i njihov utjecaj na ponašanje, na osjećaje i njihovo izražavanje. Moć utjecanja kroz boje uočava na primjer psihologija mase, pa oportuno korištenje izvjesnih boja može poslužiti u persuazivne i manipulativne svrhe.

Fiziologija vida – vidni sustavDoživljaj se boja odvija složenim procesom gleda-nja. Riječ je o recepciji elektromagnetskih valo va odnosno o vidljivom svjetlu, duljine između 400 i 750 nm. Uz valnu duljinu svjetla odnosno bo-ju, oko može razlikovati i njegovu sjajnost (lumi -

Doživljaj i interpretacija bojaPsihologijske pretpostavke

za jasniju simboliku

Ivan Štengl

nanciju), a to čini pomoću fotoreceptora, u obli-ku čunjića i štapića, koji čine mrežnicu oka. Dok štapići imaju nizak prag za zamjećivanje svjetla, čunjići nisu toliko osjetljivi na svjetlost, ali su ‘odgovorni’ za vidnu oštrinu i za gledanje boja. Zbog toga se u uvjetima slabe svjetlosti čunjići pri-lagođavaju brže od štapića, ali je njihov prag na-kon toga razmjerno visok. Tome nasuprot, šta pići se na mrak prilagođuju sporo (i do više minuta), ali je njihova osjetljivost velika. Vidna je oštri na kao i razlučivanje boja najveća u srednjem dije lu mrežnice, žutoj pjegi, odnosno njezinom udublje-nju (foveji), prema kojoj se svjetlost usmjerava ko-ordinacijom očnih mišića, mišića šarenice i leće. Ona sadrži samo čunjiće. Mrežnici apsorb ciju omogućuju svjetlosti vidni pigmenti koji se nalaze u vanjskom dijelu štapića i čunjića. Pigment u šta-pićima zove se rodopsin ili vidni purpur, jer nakon primanja zelenog ili modrog svjetla poprimi pur-puran izgled. Rodopsin najbolje apsorbira svjet-lost valne duljina 500 nm, a pigmenti u čunjićima valne duljine 420 nm (modro), 531 nm (zeleno) i 558 nm (crveno).

U različitim su vrstama čunjića nađene tri vr-ste vidnog pigmenta. Prema trikromatskoj teori-ji, prikladnim miješanjem triju boja te jakosti svje t-la, moguće je dobiti bilo koju boju. Svjetlost može biti apsorbirana dvama odnosno trima vidnim pigmentima u čunjićima, čime se smanjuje netoč-nost razlučivanja boja. S tim u vezi valja napome-nuti poremećaj sljepoće na boje: ona je genetske pri rode. Kod ljudi je normalno funkcioniranje me-hanizama triju vrsta čunjića i riječ je o trikroma-tima; kod nekih ljudi (dikromati) jedan je od tih mehanizama izgubljen, a kod nekih su pak izgu-bljena sva tri ili barem dva mehanizma (monokro-mati). Nadalje, protanopija je stanje u kojem ne

3

7živo vrelo 2006BO

JAu liturgijiu liturgiji

Danas se podosta govori o preferencijama pojedinih osoba za neke boje, pa pojedinci

na temelju takvih nagnuća pokušavaju ocrtati različite ili tipične karaktere. No, riječ je samo o indikacijama ili naznakama koje ne mogu biti sigurni pokazatelji karakternosti osobe.

fun kcioniraju čunjići koji zamjećuju duže, u deu-teranopiji srednje, dok u tritanopiji kraće valne dužine. Prestane li funkcija čunjića, nastaje fun-kcionalna sljepoća, jer gledanje štapićima nije do-statno za normalne aktivnosti.

Kod razumijevanja percepcije boja, uz trikro-matsku teoriju, valja spomenuti teoriju obrade su-protnih boja; zamijećeno je, naime, da neki parovi boja kao da aktiviraju suprotne neuralne proce-se; tako na primjer ako na sivu plohu projicira mo zraku svjetla zelene boje, ona će se učiniti crven-kastom, žuta će izazvati modru, a crna bijelu boju, no zelenocrvena se ili modrožuta boja ne pojavlju-ju. Pretpostavlja se da su neuroni aktivirani zele-nom bojom inhibirani crvenom, a podražavanje neurona plavom bit će inhibirano žutom.

Jednako je prihvatljiva i teorija novijeg datu-ma, retineks-teorija, koja gledanje boja pripisu-je zajedničkom djelovanju živčane aktivnosti na različitim razinama vidnog sustava, među kojima su mrežnica i moždana kora.

Doživljaj bojaBoje u čovjeku izazivaju određeni efekt. Slijedeći W. Kadinskog, moguće je govoriti o četiri karakte-ristike boja: tople, hladne, jasne i mutne (tamne). Tako promatranje žute plohe daje dojam pri bliža-vanja prema promatraču; ima se dojam ‘ši renja’ boje, sve dok ona ne obuzme čitavo vidno polje. Žuta boja privlači posebnu pozornost. Njoj nasu-prot, plava boja doživljava se kao hladna. Ploha plave boje daje dojam ‘udaljavanja’ od pro matrača. Među tople boje spada i crvena. Iako nije istog in-tenziteta kao žuta, stimulira osjet vrlo energično, no nije nužno doživljena kao agresivna. Na planu percipiranja, zelena boja, koja je spoj eksploziv-nog žutog i hladnog plavog, bit će do življena kao ravnoteža: blizina i udaljavanje se međusobno anu liraju i rezultat je osjećaj smirivanja.

Boje kao dijagnostičke naznakeU psihologiji se već dugo uzima u obzir ophođenje s bojama u dijagnostičke svrhe. Tako neki u prefe-renciji zelene boje vide sklonost prema umjetno-sti, ali i određenim psihičkim smetnjama. Budući da je crvena boja dominantna i dinamična, ne bi

ju trebale voljeti osobe sklone depresiji; više bi ju trebale voljeti žene nego muškarci. Preferencija za žuto, po takvom shvaćanju, daje naznake sklo-nosti ludilu, strašnome, maničnosti i deli riju, a mo žda otkriva krhkost čitavoga psihičkog aparata.

Informacije ovakve vrste valja ipak shvatiti samo kao naznake te ih se s više pouzdanja mo -že prihvatiti samo u kombinaciji s drugim indi ka -cija ma. Nije, naime, moguće uspostaviti jas nu ko-rela ciju između preferencije bojā i karaktera. U vezi s tim, da leko su značajnije asocijacije osobe odnosno in terpretiranje boja u svjetlu vlasti tih do-življaja.

Postoje u psihodijagnostici testovi, a obilno se njima služi psihoanalitička psihoterapija, koji se ba ziraju na percepciji i interpretaciji boja. Još 1921. godine H. Rorschach objavljuje rezultate svo jih dugogodišnjih iskustava s testovima mrljā, a rad na testu i njegova daljnja verifikacija i da nas pobuđuju zanimanje. Test je projektivne prirode, a interpretacija boja – uz interpretaciju oblikā – ili pokušaj izbjegavanja nekih boja te veličina oboje-nih površina koje osoba interpretira, značajni su indikatori karakteristika osobnosti.

Takav test obećava objektivnu provjeru kogni-tivnih sposobnosti, kao na primjer sposobnost i uspješnost inteligencije kvantitativno i kvalitativ-no zapaziti i interpretirati, odnosno sposobnost k induktivnom i deduktivnom načinu razmišljanja; provjerava mogućnost kompromitiranja te funk-cije kroz emocionalne faktore; daje indikacije k originalnosti i sklonost konformizmu, bogatstvo rječnika i interesa, sposobnost održanja pažnje, a sve to kao naznake sposobnosti kontakta sa stvar-nošću. Nadalje, taj test ispituje afektivnu kompo-nentu osobnosti: opće emotivno stanje osobe, sklo nost k osjećanju neke od emocijā, spontanost,

4

NAŠAtemaBO

JAu

litur

giji

u lit

urgi

ji

otvorenost u odnosu na druge, sigurnost u sebe, podnošenje frustracije, kontrola emocija itd. I na pokon, test daje informacije o općem funkcio-niranju i čvrstoći osobnosti: snaga ega, konfliktu-alna područja odnosno sklonost regresiji, meha-nizami obrane i njihova rigidnost.

Simbolička vrijednost bojaUz činjenicu da boje same po sebi mogu djelovati na promatrača – a što je potpomognuto sjećanjima i asocijacijama koje se vežu uz određenu boju – tako da boje dobivaju simboličku ulogu odnosno njima se izražavaju izvjesni aspekti čovjekova ži-vota, doživljaja sebe i okoline. Ta je činjenica uočljiva već u narodnoj mudrosti koja kaže da u određenoj situaciji osoba pokazuje svoje »prave boje« (svoje pravo lice), da joj je život »bezbojan« ili siv (kad se želi reći da joj nedostaje poleta ili da potiskuje emocije), ili da je nešto »napravila u svim bojama« (da je nespretna, da je učinila nešto strašno, odnosno da spaja nespojivo).

Budući da se radi o doživljaju, može se dogo-diti da sjećanja ili asocijacije uz određenu boju u isto vrijeme poprime i suprotno značenje. Ta-ko je žuta boja oduvijek simbol sunca i čovjeka, svjetla i očinstva, i njezina je prisutnost obično tumačena kao topla i prijatna. U isto vrijeme, zbog svojeg intenziteta, može biti doživljena kao napadna odnosno može izazvati osjećaj nelagode i razdražljivosti.

Jednako tako biva vezan osjećaj energičnosti uz crvenu boju; ona je boja krvi, koja teče žilama i znači život, te vatre koja čisti i grije, a njezina to-plina daje život. Kad nema topline ili kad krv pre-stane kolati tijelom, nastupa smrt. No, vatra u isto vrijeme i uništava. Crvena boja zato može simbo-lizirati život, ljubav, strast, ali i ljutnju, razara nje i smrt. Za Rimljane je ona bila boja boga rata, Mar-sa, a i mi ju danas koristimo kao simbol opasnosti (crveno svjetlo na semaforu). U tom bismo smislu mogli tumačiti simboliku crvene boje u liturgiji: ona objedinjuje simboliku mržnje i agresivnosti progoniteljā, smrt mučenikā i trijumf života.

Uz zelenu se boju obično veže asocijacija na vegetaciju, drveće i travu; simbol je proljeća i ži-vota koji se budi iz zimskoga sna; simbol je rasta i obnavljanja života. Stoga će zelena boja simbolizi-rati mladost, polet, snagu, bezbrižnost, ali jednako tako tišinu i odmor (djeluje odmarajuće). Može simbolizirati i nezrelost, neiskustvo. Poslovica ka-že da je plod/situacija još »zelena« ili da je osoba još »zelena« odnosno da nije dora sla izazovu.

Plava je boja mora i neba koje se u njemu ogle-da. Čisto nebo stvara dojam bezgraničnog i nedo-hvatljivog, pa simbolizira božansko, duhovno, ne-materijalno. Simbolički se plavom bojom izražava dubina, poniranje kroz meditaciju, pa zato može simbolizirati i noć. Plavo more daje dojam širine, mirnog i tajanstvenog, ali jednako tako, uz doži-vljaj vode, može simbolizirati udomljenost, pris-nost i majčinsku brižljivost. Dubinska psihologija smatra da je podsvjesno vezano uz doživljaje iz prenatalnog života u kojem je počeo.

Odsutnost boje, odnosno crna ‘boja’, simbo-lizira nestanak i ništavilo, pa je boja tmine i noći; simbolizira zlo, žalost i smrt. Njoj nasuprot stoji bijela boja koja predstavlja sintezu svih boja, nji-hovu pomirljivost, te simbolizira sklad, život, ra-dost, nevinost, dobrotu. Uzeta je kao boja za stave mira. No, može poprimiti i znače nje suprotnoga predznaka: problijedi se od straha (u ekstremnim situacijama stresa kosa sijedi). Zato bijela boja može simbolizirati strašljivost i nesigurnost.

Iznesene naznake o ljudskoj percepciji boja mogu nam poslužiti kao pretpostavka za iščita va-nje njihova značenjā u kršćanskoj liturgiji.

Svatko gleda na svijet 'svojom bojom'. A istina je u svjetlu koje je lišeno svake obojenosti. (S. Dupont)

5

7živo vrelo 2006BO

JAu liturgijiu liturgiji

Simbolika bojaza mistagogiju okusa boje liturgijskoga slavlja

Ivan Šaško

Oznake bojā: crveno, plavo, žuto, zeleno itd. predstavljaju apstrakcije (doslovce: iz-vatke) iz većega broja tonova i nijansi. Bo-

ja je nešto dinamičko što se nalazi u napetosti sa susjednim bojama. U doživljajnome smislu lako povezujemo boje u jedan slijed, a on je u spektru raspoređen na sljedeći način: crveno (karmin) – narančasto – žuto – zeleno – plavo – ljubičasto.

Prostori simbolizacijeSpektar boja koji se običnim okom primjećuje u lūku dūge u raznim je krajevima i kulturama do-bio simboličku vrijednost te paralelnu podudar-nost i pripadnost, npr. prema sedam dana u tje-dnu, prema sedam planeta ili sedam nebesa. Pojedine boje simboliziraju materijalne elemente. Tako crveno/narančasto obilježava vatru; žuto/bijelo zrak; zeleno vodu, a crno/smeđe zemlju. U prostornome smislu plavo označuje vertikalu, okomicu (svjetloplavo gore, tj. nebo; tamnoplavo dolje); crveno označuje horizontalu, vodoravnost (svjetlocrveno istok; tamnocrveno zapad).

Osim toga, crno i bijelo simboliziraju dvoj-nost vremena i vječnosti, noć i dan, spavanje i bu dnost, slabost i jakost. No, crno upućuje i na početak, izvorište, na rast i dozrijevanje u skrovi-tosti, sve dok rođenje ne donese plod ‘na svjetlo dana’. Kozmički, biološki i etički rasporedi boja za razne narode sjevernih i južnih američkih Indija-naca imaju veliko značenje u njihovim mitovima o stvaranju, kultnim legendama i običajima, te za razna viđenja i proricanja.

I svijet alkemije razvio je svoj kanon boja, pre ma kojemu crno označuje materiju, okultno, grijeh i kajanje; zeleno se veže uz zemlju; bijelo uz živu, odnosno uz nedužnost i prosvjetljenje; crve-no uz krv i trpljenje, dok zlatna boja upućuje na krajnji, ne sasvim definiran, doseg u ostvarenju vezanom uz tzv. ‘kamen mudraca’.

Psihološki se razlikuju tople i hladne boje. Pre ma C. G. Jungu, u snu su boje izražaji nesvje-snoga: plava kao boja neba i duha odgovara ra z-mišljanju; žuta, kao boja svjetla i zlata intuiciji; zelena, kao boja prirode i rasta odgovara osjetlji-vosti i znači povezanost zna i zbilje.

Razumijevanje boja nije u davanju značenja. Vezanje neke boje uz pojedino i is ključivo zna-

čenje uništava simboličku snagu koja uvijek ostavlja prostor nedorecivosti i neizrecivomu.

Govoreći na religijsko-fenomenološki način, boje su temeljni izražaji poput imenā. Oboje se u teofanijama pojavljuje zajedno i shvaća se u cje-lovitosti događaja, tako da je čašćenje objave bo-žan skoga neodvojivo od boje. U boji (koja ima od liku skrivanja-otkrivanja) je prisutan numen i nu minozno, a boja postaje njegovom oznakom.

U tim je kontekstima boja objektivna kakvoća koja je u sebi djelotvorna. U doba prosvjetiteljstva religijska kakvoća boja prelazi u svjesnu uporabu boja kao simbola, a da se pritom sasvim ne doki-da njihova vezanost uz prirodu.

Posebnu snagu simbolički govor poprima u umjetnosti, osobito figurativnoj, ali i u knjiže vno -sti. Sjetimo se samo pjesme Arthura Rimbauda »Samoglasni ci« koja započinje stihovima: »A cr-no, E bijelo, I rujno, O plavo, / U zeleno: tajna rođenja vam tu je.« Baš spoj jezika, govora, doži-vljavanja života ima neku ‘boju’, kao što naši da-ni, osjećaji imaju stanovit okus i miris. Dakle bo-ja nije samo pitanje pridavanja značenja nečemu i ostajanju na znakovnosti i znakovitosti, nego za-dire u simbo ličku snagu razmjene koja je uvijek ambivalen tna. Vezati neku boju uz pojedino zna-čenje i is ključivost značenja bilo bi jednako uni-štavanju simboličke snage koja uvijek ostavlja prostor nedorecivosti i neizrecivomu.

6

NAŠAtemaBO

JAu

litur

giji

u lit

urgi

ji

Biblijske naznakeU Bibliji postoji mnoštvo izraza koji govore o bo-j a ma ili nijansama. Posredno se obojenost uspo-re đuje sa životinjama, raslinjem, plodovima, me-talima, dragim kamenjem i sl. Ni u biblijskim opisima nema jednoznačnosti. Tako se riječ adom koristi za označivanje krvi, ali i crvenosmeđega goveda, odnosno konja, kao i za izlazak sunca te boju grožđa. U Iz 63,1 uporabljena riječ hamus označuje crvenilo ružā, no jednako tako i Crveno more, dok se u Novome zavjetu grčka riječ kokki-nos rabi za boju vojničkoga plašta. Žuta se boja u Novome zavjetu pojavljuje u Knjizi Otkrivenja kao sumporasta boja. Oznaka za zeleno ponekad znači zelenilo bilja ali se javlja i u značenju žutila žitarica ili bljedila obraza. Bijelo i crno ne ubraja-ju se među boje, jer je bijelo zbir svih boja, po-jam za svjetlo, dok je crnilo negacija svih boja od koje se svjetlo ne odbija. U starozavjetnome kul-tu bijela je temeljna boja lana, a posebno je zani-mljiv odnos prema grimiznome u nijansama cr-venoga i plavoljubičastoga, što se veže uz vunenu tkaninu. Te se boje susreću na tepisima i zavjesa-ma, na pokrivalima svetih predmeta i kao odjeća svećeničke službe. Crno, kao negacija svih boja, predstavlja znakove tame i suprotstavljanja božan-skome te se ne nalazi u bogoštovnoj uporabi.

Izdvojeni slučaj obojenosti – liturgijska odjećaOmiljeni predmet bojenja svakako je odjeća. Boje odjeće odražavaju podrijetlo i funkciju u društvu, a često su snažno obilježene emocionalnošću i metafizičkom vrijednošću. Boja odjeće je tuma -čenje društvene uloge: od jednostavnog na glaša-va nja pozornosti na pojedinca, pa do zabrane pri-bližavanja numinoznomu, odnosno bo žansko mu. Boja odjeće nosi u sebi apotropejsku, dale zašti-tničku i egzorcističku funkciju. Pri tome se redo-slijed pojedinih boja, od svijetloga do tamnoga uvijek i ne poštuje, jer je on u mnogočemu ovisan o tehničkim mogućnostima dobivanja boja iz te-meljnih materijala u procesu bojenja.

Stara Crkva, što je svjedočanstvo njezine nu-tarnje slobode, gotovo da nije razvila simboliku bo ja odje će. Spisi Novoga zavjeta poznaju bijelu

boju koja označuje pročišćenost i neobojenost, ali s druge strane bijela je i svjetlost božanske prisut-nosti. Cr na se tumačila kao boja demonskoga. Ta suprotstavljenost boje odjeće tek je predstavljanje dvojnosti, osobito u ivanovskome smislu, između svje tla, sunca/dana, i tame odnosno noći. Apotro-pej sku i egzorcističku simboliku boje odjeće No vi zavjet zanemaruje. Magijska je praksa potpuno ne poznata. Uporaba grimiza kao znaka vladanja u staroj je Crkvi poznata samo iz kulturalnoga okru ženja u kojemu Crkva živi, a rabi se samo pa-renetski, poticajno za moralni život. Uostalom, krš ćanima se tumači da im pristaje jednostavna, čista i bijela odjeća.

Za budućnost se važnom pokazala tehnika sta-roga načina bojenja koja je omogućavala stvara nje skale boja od ljubičaste i zelene, do crvene i grimiz-ne te konačno crne. U tome je nizu nedostajala na primjer plava. Od Konstantinova vremena nada-lje, za crkvenu se hijerarhiju (ne samo) primje nji-vala upravo ta skala boja. Za razliku od Crkava srednje i sjeverne Europe, Rimska će Crkva dugo zadržati te boje kao liturgijske.

U užemu smislu, o liturgijskim se bojama mo-že govoriti u onome trenutku kada se u zajednici počinju raslojavati službe. Nakon toga uslijedila je teološka interpretacija liturgije općenito, a zatim i normiranje koje je pokušalo spojiti staroza vjetnu hramsku praksu i novozavjetnu nevezanost uz kultnu krutost židovskih norma. Ostalo se kod

Koje je boje naše liturgijsko slavlje?

J. M

onfo

rt, 2

005.

7

7živo vrelo 2006BO

JAu liturgijiu liturgiji

bije le boje donje odjeće u kombinaciji sa sveča-nom gornjom odjećom (dalmatika, kazula/mis-nica, plašt), a na isti se način odnošenja prema bo-ja ma prekrivao i oltar. Općenito se razlikuje samo između boja slavlja (bijela, grimizna, crve na, uz pri mjenu zlatnoga i srebrnoga brokata) i boja ža-lovanja i pokore (ljubičasta, žuta i crna).

Odlučujuću su ulogu imali ukus i gospodar ske mogućnosti pojedinih klerika i njihovih mjesnih Cr kava, te su se u njima razvijale posebnosti, kao što je u Rimu bila crna za procesije izvan crk ve nih zgrada. Obvezujuća pravila o bojama u svakome su slučaju određivana unutar krajevnih zna če nja. Mogućnosti i potrebe koje je pružala teo lo gija unu tar metodike alegorije bile su veoma slo bo-dne u izričajima, nudeći polivalentnu inter pre ta-ciju. Zanimljivo je da klasični tumači litur gije iz karolinškoga doba o bojama ne kažu ni šta. Sna-žniji se naglasak daje tek na prijelazu tisu ćljeća.

Kanon bojāMjesne crkvene odredbe u odnosu prema litur-gijskim bojama kleričke odjeće, dobivaju strogu obvezatnost tek onda kada je Rimska kurija po -če la promicati kanon boja. To se dogodilo tek u tre nu tku odvajanja liturgijskoga slavlja Rim ske Crkve i liturgijskih ceremonija vezanih uz razvoj pa pin ske dvorske liturgije, rubricistiku koje su kano nisti detaljno uredili, ponajprije razlikujući službe prema vremenima i osobama. Normiranje boje odje će formalno se dogodilo za vrijeme Ino - cen ta III. (†1216.), no jasno je da je to samo potvr-da već tada važeće prakse. Temeljne odred nice toga ure đe nja vrijede do danas.

Prema Inocentu III. temeljne su boje: bijela, crvena, crna, a između njih još i zelena kao neka srednja boja. Ružičasta se veže uz crveno, ljubi ča-sto uz crno, a žuta uz zeleno. Podjela na različita slavlja i funkcije utemeljena je na analoški i ti po-loški ali ne i na rememorativni (spomen-slavlje-ni čki) način alegorije. Vodeća misao proi zlazi iz kakvoće istinskih liturga, tj. svetaca i anđe la. Ta-ko su za slavlja ispovjedaocā i djevicā, za slavlja anđela i Krista, u kojima su otajstveno djelotvorni anđeli, rabili bijelu boju čistoće, dok su se za sla-vlja apostola i mučenika koristili crvenom bojom

krvi mučeništva za Krista. Crna, odnosno ljubi-časta pripadala je pokorničkim danima dok je ze lena preostala za dane bez posebnih slavlja. Za svetkovinu Svih svetih to pravilo pomalo luta između bijeloga i crvenoga, dok je Pedesetnica re-memorativno isticala crveno, kao odraz ognjenih jezika, no pone gdje se i na taj dan rabila bijela bo-ja vezana uz Gospodnja slavlja.

Ostale mjesne Crkve i zajednice (biskupije, sa-mostani i redovi) razvile su vlastita pravila o boja-ma koja su obdržavale sve do najnovijega vreme-na (ambrozijanski obred u Milanu do danas). U ne kima od tih uređenja kanon boja proširen je ta-ko da su liturgijske boje bile još plava i žuta.

Naspram nekadašnjem precjenjivanju odredbi o liturgijskim bojama danas se krenulo u drugu

krajnost: u svođenje ruha na čistu funkcionalnost.

Bez obzira na sve pojedinačne razlike (npr. boja odjeće na Cvjetnicu i Veliki Petak, kad se ra-bila crvena, ljubičasta ili crna), temeljna podjela boja na bijelu, crvenu, ljubičastu i crnu ostala je važećom. Nerijetko boje slavlja zamjenjuje poliva-lentno šarenilo. U Srednjemu vijeku nedjelja je bila obilježena Presvetim Trojstvom tako da je boja nedjelje faktički bila bijela.

Razvoj od Inocenta III. do Drugoga vatikan-skog sabora prolazio je kroz pojedinačne poku-šaje, kao što je onaj biskupa Duranda iz Mendea (†1296.) i Tridentskoga sabora, kada se dokidaju mjesni običaji. Codex rubricarum iz 1960. gotovo da nije mijenjao pravilo iz 1570. ali je dao konfe-rencijama biskupā slobodu prilagodbe u skladu s kulturalnim okruženjem.

Drugi vatikanski sabor ne govori o kanonu bo-ja, ali se može reći da i danas postoje rubricistička pojednostavljenja, kojima se suprotstavlja razno-likost kulturalne baštine i razvoja. Nakon precje-nji vanja pravila o bojama, ponovno se u govoru o liturgijskoj odjeći na prvome mjestu nalazi funkci-ja, do te mjere da se gotovo i ne razlikuje gornja od donje odjeće, a boja se nerijetko zadržava u ne utralnom području sivila. Uz to, valja napome-nuti da se znak službe (štola) trajno ravnao i rav na (ovisno o krajevnome ukusu) prema kanonu boja.

8

NAŠAtemaBO

JAu

litur

giji

u lit

urgi

ji

Estetski ključ »obojenosti slavlja«Kao što je razvidno, govor o bojama u liturgiji ili o liturgijskim bojama ne tiče se samo odjeće. To je jedan od vidika obojenosti slavlja i to ne naj va ž -niji. Boja je dio estetskoga govora, a on ima svoj dodir s osjetilnim u cjelini, s imaginarnim, osje-ćajnim i konačno, s kreativnom strašću.

mišljenja) niti doktrinarnih izrijeka. Ona ostaje fe nomenom koji zahvaća sve percepcijske razine: ikoničku, prostornu, čujnu, dodirnu i dr.

Liturgija koja vodi brigu o svojoj obojenosti zatvara put koji bi ju htio suziti na služenje Riječi i dopušta vjerniku da živi i svoju intencionalnu svijest, jer nitko nije otkrio, izmislio obred; on pre-lazi od jednoga kulturalnoga modela do drugoga, preživljava u raznim oblicima religija.

Ljepota umjetnosti – a to se osobito tiče boja – ra zličita je od savršenosti prirode i znanosti, jer ostaje pustolovina slobode i maštovitosti, a ne po navljanje savršene identičnosti. Umjetnost u odnosu na prirodu je stvaranje drukčije zbilje s pomoću strogoga nametanja granice i pravila. Ta-ko je obredno umjetničko djelo stroga i regulirana praksa koja se nadilazi uvođenjem u novi red re-ligijsko-sakralne zbilje. Estetika obreda ne smije se miješati s ceremonijalnim estetizmima koji sla-ve sami sebe. Promašaji takvoga tipa mogu se vi-djeti svakoga dana. Česti su u obredima sprovo-da, kad se obred pretvara u performanse u kojima se naglašava snaga, vrijednost, uspješnost pokoj-nih; kad im se pjeva i govori na način koji oda-je neprihvaćanje smrti, kako ih se ne bi predalo Bogu i očuvalo snagu emocija koje nisu posta-li sastav nim dijelom vjere u Boga. Kakve je boje naše litur gijsko slavlje?

Na kraju evo i nekoliko kriterija koji treba-ju vo diti komunikaciju estetike i liturgijskoga sla-vlja. Sve se ove točke mogu primijeniti na bilo koju liturgijsku umjetnost: ne smije biti fun k ci-onalna, djelotvorna, nego liturgijski ‘besko ri sna’ i nenametnuta; ne smije biti u svrsi onoga što se događa prije ili poslije slavlja, nego u svrsi slavlja; ne smije ju se shvaćati moralnim poticajem ili poučavanjem, nego simboličkom snagom; ne smije biti prepuštena spontanosti, nego uređe-na i određena, a ipak kršćanski slobodna; ne na razini utjehe zemaljskoga, nego na razini obe-ća nja (i kušnje); nipošto trijumfalna u svojim odgovori ma, nego izražajno kenotička, ‘obespra-vljena’ i ponizna; ne ideološka i doktrinarna, nego estetska i usmjerena življenomu iskustvu; ne in-dividualistička, nego komunikativna; ne preslika-na i serijska, već izvorna i jedinstvena.

Govor o »liturgijskim bojama« ne svodi se nagovor o boji ruha. Ruho samo znakovno pokazuje

boju slavlja. Koje su boje naša slavlja?

Govor o bojama je dio liturgijske, a time i ži-vo tne dramatičnosti. Kad se pita nekoga kakva se boja koristi u liturgiji, trebalo bi misliti ne na ruho, nego na pitanje: Kakve je boje tvoje slavlje? Zar je strano pitati kakve je boje nečije jutro, pod-ne; kakve je boje muka i radost; čime je obojen nečiji život?... I pritom napominjem da to nije od-nos prema psihologiziranju ili nečijemu dojmu. Obojenost slavlja zadire u višeslojnu fascinan-tnost, u labirint istine i u mjesto unutarnjosti čo-vjeka i svijeta. Igra boja, uvelike zanemarena u li-turgiji, izražava iscrpljenost neposrednu danost iskustva i upućuje na nepodudarnost sa svijetom. Činjenici bivstvovanja u svijetu razotkriva njego-vo izvorno boravište, stanište onkraj svijeta.

U estetici liturgije uvijek je u igri dar bez pro-tudara koji otvara prolaz između ‘točnosti’ tzv. objektivne spoznaje i korisnosti funkcionalnoga in teresa. S te točke gledišta ostvaruje nužan odnos milosti i slobode, vjere i razuma, jer pošteđuje čo vjeka od njegove žrtve da bi se svidio Bogu i spašava nemogućnost sužavanja dara ‘odozgor’. Estetska vrijednost ne podupire odnos svijeta i nadsvijeta, već otvara svijet beskonačnoj mogu-ćno sti iskustava, uključujući i iskustvo vjere. Este-tika tako ide onkraj nadraživanja osje tila i postaje zalog preobraženja, novoga neba i nove zemlje.

Pitanje o bojama snažnije naglašava činjenicu da je liturgija živuće umjetničko djelo, a to znači da raskrinkava razna funkcionalna, pedagoška, etička, parenetska, svršna i druga nastojanja i uvodi put ljepote (via pulchritudinis). Liturgija nikada nije na službu neke logomahije (borbe

9

7živo vrelo 2006BO

JAu liturgijiu liturgiji

Liturgijski kanon bojaObojenost liturgije za vjeru u boji

Ante Crnčević

Danas smo skloni istraživati govor bojā. Je-zik bojā i njihova značenja postali su pose-bnim područjem ljudskoga zanimanja.

Psi hologija boja i tzv. terapija bojama (kromote-rapija) govore o utjecaju boja na ljudsku spoznaju i na čovjekovo ponašanje. Percepcija boja pomaže nam spoznati i razumjeti zbilju, ali katkad i dati joj novo značenje.

Pitamo se, nadalje, što nam netko odabranom bojom poručuje. U različitim prigodama odabire-mo boje kojima i sami želimo nešto komunicirati. No, boja u svom izvornom značenju nema zadaću ot krivanja nego skrivanja. Ona je, još prema ari -sto telovskom shvaćanju, površina ili ljuska koja skri va unutarnju bit. Takvu joj zadaću daje i sam pojam kojim ju nazivamo: latinska riječ color svoj korijen nalazi u indoeuropskome kel, koji nosi zna čenje skrivanja (od čega i lat. celare, prekriti, tajiti, kriti). Boja dakle nešto komunicira samo ono mu tko uspijeva ispod njezine ljuske razaznati bīt, zbilju. Jednako kao i riječi u govornoj komu-nikaciji: one mogu ne što komunicirati samo ono-mu tko razumije jezik na kojem su izgovorene. U protivnom, one skrivaju značenje i poruku. Boje kojima se služi kršćanska liturgija mogu, dakle, razumjeti samo oni koji poznaju jezik liturgije. Liturgija bojom skriva otajstvo spasenja, nudeći ga čovjeku i njegovoj sposobnosti percepcije kroz boje da se potrudi oko njegova otkrivanja. I upra-vo kroz obrednu igru otkrivanja pokazuje se sva zbilj nost i spa senjska djelotvornost otajstva. Sama pak boja dat će otajstvu, uvijek jednom i istom, uvijek novu obojenost, kolorit, koji omogućuje do-živjeti ga na nov način.

Dūga i spektar spasenjaBožje djelo spasenja u biblijskoj se tradiciji, me đu različitim znamenjima, prikazuje i kroz sliku dūge. Već nakon iskustva potopa, iz kojega su Božjim

spasenjskim zahvatom izbavljeni Noa i njegova obitelj, dūga postaje znamen spasenja i saveza između Jahve i spašenoga ljudskog roda: »Dugu svo ju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju na-vučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvo-renja svakoga živog.« (Post 9,13-14). Na istome tra gu razumijevanja simbolike dūge vidje lac iz Knjige Otkrivenja opisuje Božje prijestolje prije konačnoga suda svijeta: »Prijestolje stajaše na ne-bu i na prijestolje sjede Netko. Taj što sjede bija -še nalik na jaspis i sard. A uokolo prijestolja dūga slična smaragdu.« (4,2-3). Vidjelac pazi da Sve-višnjega ne prikaže u ljudskom obličju. Stoga ve-liku pažnju daje opisu svjetlosnih elemenata, me-đu kojima prikaz duge zauzima posebno mjesto.

Nadahnuta biblijskom tradicijom, kršćanska srednjovjekovna ikonografija prikazivala je Kri-sta Svevladara i Suca kako sjedi na prijestolju koje dobiva oblik dugina lūka (ogledni su pri mje-ri mozaik u kupoli crkve sv. Marka u Veneciji te freska crkve sv. Sofije u Ohridu). Uz sim boliku du-gina spektra, ovdje je važno uočiti i sim boli čku snagu dugina lūka koji se pojavljuje na ne beskom svodu: njezin lūk na simbolički na čin preuzima zadaću mosta koji premošćuje i uje dinjuje dvije oprečne stvarnosti. S takvom pretpo stavkom i njezina polikromatičnost govori o komple mentar-nosti različitih zbilja. Duga tako objavljuje da Božji sud vodi prema konačnoj pomirbi neba i

S. Du

pont

10

NAŠAtemaBO

JAu

litur

giji

u lit

urgi

ji

zemlje, njihovu konačnom i nerazdvojnom sjedi-njenju. Sam latinski pojam arcus (duga; lūk; ar-cus nubifer, arcus pluvius), kao što je to slučaj i u mnogim suvremenim jezicima (rainbow, Regen-bogen, arcobaleno, arc-en-ciel) tu pojavu na ne-bu zamjećuje tek kao luk (‘kišni’ ili ‘nebeski’) i ne osvrće se na njezin koloritet. I hrvatska riječ dūga, u svom osnovnom značenju ukazuje na predmet ili pojavu koja je karakteristična po svo-joj ‘lučnosti’ ili savijenosti (P. Skok).

kom liturgijskom slavlju pripisuje određenu boju ruha, značenje pojedine boje nije moguće razu-mjeti promatranjem te boje izvan cjelovitoga litur-gijskoga spektra. Kao što iz duge nije moguće iz-dvojiti jednu boju, jer je riječ o jednoj nedjeljivoj zraci svjetlosti, tako i liturgijske boje možemo pro -matrati jedino kao pojavni oblik jedne i uvijek iste otajstvene zbilje. A otajstvo se uvijek objavljuje kao svjetlo. To će jasno naznačiti i Opća uredba Rim skog misala (br. 345): »Raznolikost boja bo-goslužnoga ruha ide za tim da tijekom liturgijske godine snažnije i na izvanjski način dođe do izra-žaja s jedne strane vlastitost otajstava vjere ko ja se slave, a s druge strane smisao za rast u kršćan-skome životu.« Raznolikost boja otkriva različita lica jednog te istog otajstva spasenja, nudeći uvijek mogućnost novoga iskustva i rasta prema cje lovi-tosti otajstva koje će se, na koncu vremena, u pu-nini objaviti i darovati kao svjetlost, dakle kao ponovno sjedinjenje svih objaviteljskih različitosti koje smo zapažali kroz zemaljsku (liturgijsku) an-ticipaciju nebeskog.

Liturgija Crkve, govoreći slikom dugine simbo-like, jest prizma u kojoj se dar spasenja disper zi-jom objavljuje i aktualizira da bi ga čo vjek mo gao zamijetiti i iskusiti kroz raznolikost njegove pojav-nosti, ali uvijek s ciljem da bi kroz to iskustvo – na zemlji uvijek djelomično – čovjek rastao k punini spasenja i konačnom gledanju Boga licem u lice. Dok smo u svijetu, vjerujemo u boji i otajstvo spa-senja slavimo u boji da bismo vječnost uživali u svjetlosti, koja je punina i jedinstvo svih boja.

Dok smo u svijetu, vjerujemo u boji i otajstvo spasenja slavimo u boji da bismo vječnost uživali

u svjetlosti, koja je punina i jedinstvo svih boja.

Spektar duginih boja, koliko god se trudili ra-zaznati njegovu raznobojnost, primarno ne govori o različitosti nego o jedinstvu. Dugin spektar bo-ja nastaje, naime, disperzijom zrake sunčeve svjetlosti u kapljicama kiše. Svjetlost, po sebi bez-bojna i nezamjetljiva, u lomu kroz kapljice kiše, koje preuzimaju funkciju prizme, raspršuje se u spektar u kojem ljudsko oko razlikuje sedam boja (crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, indigo i ljubičastu), iako je zapravo riječ o nizu nijansi koje oko ne zamjećuje. Premda »ljepotu« duge na nebu mjerimo izražajnošću i raznolikošću nje-zinih boja, njezina simbolika stoji u jedinstvu svjetla koje ujedinjuje sve boje.

Ta slika jedinstva u raznolikosti može poslu-žiti kao ključ za razumijevanje liturgijskoga spe-ktra boja. Iako govor o liturgijskim bojama sva-

Dugin luk po obojenosti svjetla premošćuje i ujedinjuje obzorja svijeta.

11

7živo vrelo 2006BO

JAu liturgijiu liturgiji

Svjetlo spasenjau liturgijskoj obojenostiPrethodno iznesene misli ukazuju da liturgijski go vor o bojama nikada ne bi smio biti sveden na od redbe o bojama liturgijskoga ruha za pojedina slavlja ili dane u liturgijskoj godini. Koliko god takva normativnost bila nužna, ona ne može biti shvaćena bez teološkoga promišljanja kojemu je konkretni izričaj. Potrebno je stoga u bojama, ko-je liturgijska tradicija veže uz pojedina slavlja i blagdane, vidjeti lice otajstva na način kako ga po-jedina boja objavljuje.

Bijela boja – prediskustvo punineCrno (nigrum), promatrajući iz spektra boja, nije boja. Ono je negacija obojenosti (u smislu odsut-nosti svjetla). Crno je negacija svjetla, pa time i svake boje, jer je svaka boja zapravo tek jedan vid pojavnosti svjetla. U potpunome mraku gasi se sva ka boja. Crno se može interpretirati i kao pot-pu na apsorpcija svjetla, čime nestaje svaka bo ja. Stoga se crna boja u percepciji zapadnjačke kultu-re veže uz tamu, uz smrt i ništavilo, uz grijeh i pro-past. Zato se i Sotona prikazuje crnilom, dakle bezbojnošću, beživotnošću.

Božjom pobjedom nad zlom i nad »tamom« čo vjek je otkupljen i izveden iz tame grijeha u ko-joj je bio utamničen. Zato se bijela boja (alba) u li-turgijskome promišljanju razumijeva prije sve ga kao rasvjetljenje tame kojom je čovjek bio za kri-ljen. Liturgija zato jednoznačno govori o bije loj (ve stis alba) i svijetloj odjeći (vestis can di da). On-dje gdje je kraljevala smrt, rađa se život, svje tlo.

Bijelo je, kako se razumijevalo već u antici, pu nina svih boja. Raspršena zraka svjetla, u sta-klenoj prizmi ponovno sabrana, opet se iz pojav-nosti bojā vraća u nezamjetljivost svjetla koje zrači toplinom. Umorni od životne obojenosti, koja je uvijek samo znak djelomičnosti i nesavršenosti, u nama se rađa čežnja za bjelinom savršenstva i punine. Bijelo se predstavlja kao krajnji doseg životnoga hoda, kao punina svjetla do kojega nam je doprijeti kroz život obojen svakojakim bojama. Susret s Bogom na koncu vremenā jest rasvjetljenje ne samo tame, koja je negacija boja, ne go i rasvjetljenje sveukupne obojenosti koja

nas je za života ostavljala i zaustavljala u iskustvu ho da, djelomičnosti i nedovršenosti.

Na istome tragu razumijevamo i biblijsku objavu spasenja »u bjelini« i svjetlosti. Ne zausta-vljajući se na metaforama iz proročkim viđe nja i na starozavjetnoj simbolici bijeloga, dostatno je prisjetiti se Isusova preobraženja na gori pred učenicima: »haljine mu postadoše sjajne, bijele (leuka) veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti (leukonai)« (Mk 9,3; usp. Lk 9,29). Matejev opis unosi i mjeru sunčeva svjetla: »Lice mu zasja kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17,2). Taj znamen, učeni-cima dan kao najava dana kad će »Sin čovječji od mrtvih ustati« (Mk 9,9), doživjet će ispunjenje u Gospodinovu uskrsnuću. Evanđeoska svjedočan-stva o susretu pobožnih žena s praznim Isusovim grobom ne propuštaju naznačiti detalj anđelā koji se pojavljuju u svjetlosti i bjelini: »lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg« (Mt 28,3); vidješe »mladića zaogrnuta bijelom haljinom« (Mk 16,5); odnosno »dva čovjeka u blistavoj odje-ći« (Lk 24,4).

Za spoznaju liturgijske simbolike bijeloga bit će još rječitija viđenja iz Knjige Otkrivenja. Vi dje-lac Ivan svjedoči o mnoštvu spašenih na ne bu, »odje venih u bijele haljine« (Otk 7,9). Oni »do-đo še iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i

S. Du

pont

Bijelo, koje ujedinjuje sve boje, otkriva doživljaj proslave i punine.

12

NAŠAtemaBO

JAu

litur

giji

u lit

urgi

ji

ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (7,13) te dostojno stoje pred prijestoljem Božjim. Bjelina je znak proslave pred Bogom i znak punine s Bogom. Ta punina, oslikana bjelinom haljine, darovana je snagom Isusove otkupiteljske smrti. Ona »pere« čovjeka od svake tame i od svih »boja«.

Liturgija, kao prediskustvo Pjesme pred prije-stoljem Božjim, bijelu boju odabire ponajprije za slavlja koja na izravniji način ističu puninu Božjega djela spasenja. Bijela se boja uzima u li-turgijskim slavljima vazmenoga i božićnoga vre-mena; u Gospodnjim slavljima, koja se ne odnose na njegovu Muku; u slavljima Blažene Djevice Ma rije, svetih anđela, svetaca koji nisu mučenici te na svetkovinu Svih svetih. Tim slavljima pri-druženi su i neki drugi blagdani i svetkovine: svetoga Ivana Krstitelja (24. lipnja), svetoga Ivana Evanđeliste (27. prosinca), Katedre svetoga Petra (22. veljače) i Obraćenja svetoga Pavla (25. siječnja).

Očevidno je da u tim slavljima Crkva promatra spasenjsku puninu: objavljenu (božićno vrijeme) i po Kristu darovanu (vazmeno vrijeme) te po Bo-žjem daru ostvarenu u životu svetih (slavlja bla-žene Djevice Marije i svetaca).

Bijela boja liturgijskoga ruha nije, dakle, iz-vanjski izraz svečanosti, kako je to u društvenoj uporabi bijele odjeće, nego je svjedočanstvo o pred iskustvu punine spasenja i zajedništva s Gospodinom. Današnja praksa, primjećujemo, zazire od potpune bjeline (krivo shvaćene kao bez-bojnost), dajući bjelini liturgijskoga ruha uvijek nijansu »ljudskoga sivila«. Potreban je međutim trud kako liturgijsko ruho u spomenutim slavlji-ma i vremenima liturgijske godine, bez obzira na sve »nijanse bijelog« i na sve urese, ne bi pret-postavilo nikakvu drugu poruku objavi spasenja koje se u liturgiji daruje. Bijelo ruho treba go vo riti svojom bjelinom, simboličkom snagom boje, a ne dodatnim uresima ko ji će bjelini pružati druga, počesto i nekompatibilna značenja. Doista, ma lo se gdje kao na liturgijskome ruhu pokazuje opa -s nost od usahnuća liturgijskoga simboličkoga go -vo ra. Teško je povjerovati da »strip« izvezen na ruhu može imati jasniju i snažniju snagu govora od bjeline koja se otvara kao punina spasenja.

Crvena boja – preobrazba životaCrveno (rubrum) je najjači izraz pojavnosti svje-tla, najsnažniji oblik obojenosti. Crveno je boja par exellence. Užarena svjetlost pokazuje se u cr-venilu. Zato u sebi nosi značenje životne snage. Još u najranijim vremenima borci i ratnici svoja su tijela bojali u crveno kako bi pred protivnikom istaknuli svoju životnost i snagu. Ponegdje su se i tijela pokojnika premazivala žarkom crvenom bojom – kao znak nade u neumrlost života. Mrtav je i beživotan onaj tko je izgubio »crvenilo života«. Zrelost i punina života u prirodi svoj krajnji doseg pokazuje u crvenilu ploda. Kao prva boja sunčeva spektra, tj. prva u nizu duginih boja, ona je prva koju čovjek zamjećuje. Djeca stoga najprije na uče raspoznavati crvenu boju. I filologija će posvjedo-čiti slično: crveno je prva boja kojoj su mnogi je-zici dali vlastito ime.

Odabir crvene boje za određena slavlja u krš-ćanskoj liturgiji počiva na još istančanijim znače-njima. Iako se uz crvenu boju vežu hrabrost i neustrašivost, crvena boja u simboliziranju krš-ćanskog mučeništva oslanja se na crveno koje je znak preobrazbe. Kao što kovina u ognju postaje žarkocrvenom da bi bila podložna preobrazbi i zadobila željeni oblik, tako i čovjek treba pod-nijeti put mučnog »taljenja« kao put preobrazbe. Grci su zamijetili kako se između no ćne tame i da-njeg svjetla pojavljuju rumenilo zore i rumenilo zalaska sunca – kao znak preobrazbe noći u dan i dana u noć. Crveno znači mijenu, preobrazbu, pa i kad je riječ o crvenilu krvi. Mučenička krv ne bi-va opravdana umiranjem, nego novim životom.

Crvenilo ognja nosi snagu preobrazbe.

13

7živo vrelo 2006BO

JAu liturgijiu liturgiji

Prolivena krv pashalnoga janjeta (iz novoga stada) za Židove je bila znakom Božjega izbavlje-nja, koje ih je od egipatskih sužnjeva preobrazilo u Božje izabranike. Kristova prolivena krv postala je otkupiteljskom, pomirbenom: čovjek je od ro-ba pred Bogom zadobio dostojanstvo sina. Krv mučenikā znak je iste preobrazbe. S vjerom pri-hvaćeno mučeništvo posvjedočuje da prolivena krv biva shvaćena kao uzdarje za već darovanu preobrazbu u Božje sinovstvo.

Snaga preobrazbe, nošena u simbolizmu crve-nog, čita se i u znaku ognja. Kršćanin je pozvan dati zahvatiti se ognjem koji preobražava. Sam Krist kaže: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!« (Lk 12,49). U jednom apokrifnom spisu nalazimo još rječitiji izrijek: »Tko je blizu mene, blizu je ognja.« Teofanijski i preobrazbeni aspekt ognja očit je na osobit način u događaju Pedesetnice, kad se snaga Duha apo-stolima daruje u obličju ognja. Kao što oganj va-tre sve preobražava, sažižući, tako i oganj Duha svemu daje novo obličje. Oganj Duha ne uništava, on sažiže da bi niknuo novi život.

Takva poruka preobrazbe, čitana u crvenoj bo-ji liturgijskoga ruha, dat će pojedinim liturgijskim slavljima sasvim novi ključ shvaćanja. Kršćanska liturgija crvenu boju odabire u slavlju Muke Go-spodnje (na Cvjetnicu i Veliki petak), na nedjelju Duhova, u dane slavlja rođenja za nebo apostolā i evanđelistā te u slavljima svetih mučenika. Crve-na boja u slavlju mučenika ne podsjeća dakle na njihovu prolivenu krv kao znak okrutne smr ti, nego na preobrazbu koja je bila vrijedna vla stite krvi. Kristova krv, pojasnit će vidjelac iz Otkri-venja, pere i izbjeljuje: sveti i proslavljeni pred prijestoljem Božjim stoje u bijelim haljinama, »oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (Otk 7,14). Mučenici nisu dakle u slavi pred Bogom odjenuli haljine svoga mučeništva (crveno), nego su preo-braženi i zaodjeveni u sinove Oca (bijelo). Zato je i svako odijevanje crvenoga liturgijskog ruha poziv na preobrazbu svih slavitelja. Duh koji ognjem sažiže sve nestalno i smrtno, snaga je pre-obrazbe svih koji hodočaste pred prijestolje Božje. Potrebno je približiti se Ognju.

Zelena boja – put dozrijevanjaPriroda se predstavlja u zelenilu, u boji zrenja. Polagani, gotovo neprimjetni hod ozelenjele pri-rode omogućuje doživljaj mira. Bijeg u prirodu, iz nekontroliranog ritma svakodnevice, dovodi nas u mirni ritam života. Mir prirode nije sta nje ap-solutne smirenosti, beživotnosti ili nepokret nosti, nego ritam koji možemo pratiti, ritam s kojim se ljudski duh može lako suživjeti. Čovjek je potre-ban mira koji znači mirni rast, bez požurivanja i zaostajanja.

Takva iskustva doživljena u prirodi daju nam razumjeti da je »zeleno« uvijek na putu, u živo-tnome hodu. Iako u ljudskoj psihi percepcija ze-lenog (osobito u prirodi) potiče osjećaje smire-nosti i odmora, zeleno nikad ne nudi iskustvo dovršenosti ili mira koji bio shvaćen kao apsolut-ni mir. Zeleno je znak strujanja životne snage ko-ja teži k ispunjenju, k zrelosti. Ono nudi mir ko-ji raste k ispunjenju. I za same ćemo plodove reći da su »zeleni«, neovisno o boji koju su odjenu-li, sve dotle dok ne dosegnu svoju zrelost. Već je Hildegarda iz Bingena naznačila viriditas (zele-nost) kao stvaralačku snagu u prirodi. Zelena će

U zelenom se živi zrenje i nadanje.

S. Du

pont

Crvenilo ognja nosi snagu preobrazbe.

I. Bes

ie

14

NAŠAtemaBO

JAu

litur

giji

u lit

urgi

ji

boja biti stoga znak životnosti, životnoga rasta, hoda prema zrelosti i ispunjenju. Zeleno dakle ne dopušta beznađe ili utonuće u »vječni mir«.

Kršćanska je liturgija zelenu boju liturgijskoga ruha (virens) odabrala za slavlja u kojima Crkva ne proslavlja neki posebni vid Božjega djela spa-senja nego spasenjem obilježava svoj hod kroz vrijeme. Riječ je dakle o slavljima »vremena kroz godinu«. Zelena boja tako predstavlja Crkvu koja raste u vremenu, dozrijeva i teži k punini. Do-zrije va sna gom životnoga soka koji joj se daruje milošću Du ha. Crkva na zemlji trajno živi svoju viriditas, svoju »zelenost«, svoj put zrenja. Ne tre-ba se, stoga, bojati govoriti i o nedozrelosti Crkve. Njezin će zreli plod biti »ubran« u novome životu. Živimo u milosnom vremenu zrenja.

Kršćanska nada u ispunjenje vremena i u dru-gi Kristov dolazaka na koncu vremenā pokazuje se tako kao kršćansko zrenje u svijetu, među lju-dima, po snazi Duha. Kršćanska simbolika nade, koja se veže uz zelenu boju, počiva dakle na ovom iskustvu nezaustavljivog zrenja, po snazi darova-noj odozgo, od Svjetla i Duha.

Ljubičasta boja – poniranje u otajstvoLiturgijski kanon boja poznaje i ljubičastu boju (violaceum). Ona je zadnja u duginu spektru. Za razliku od crvene i zelene, koje su primarne boje (iako postoje različite teorije o nizu triju primar-nih boja), ljubičasta je sekundarna boja, tj. na-staje miješanjem dviju primarnih: crvene i plave u jednakome omjeru. Za razumijevanje njezine simbolike potrebno je, dakle, ukazati na značenja koja ljudsko iskustvu veže uz plavu boju.

Plava boja prekriva neobuhvatljiva prostran-stva: morsku dubinu i beskrajnost neba. Što nam pogled dublje dopire u morsku dubinu, to plavo postaje intenzivnije i nerazgovjetnije. Zato čovje-kovo razmišljanje u kategorijama bojā plavu boju veže uz misterij, uz otajstveno, neistraživo. Plava boja »komunicira« život duha. Neosporno je da ona u čovjeku pobuđuje nutarnji mir. Znameniti vitraji katedrale u Chartesu, kao i oni Chagallovi u crkvi sv. Stjepana u Mainzu, u velikoj mjeri koriste tu snagu plavog: obasjane zrakama svjetla nijan-se plavog potiču na sabranost, na kontemplira nje

neistraživog, otajstvenog. Na temelju takvih isku-stava u mnogi teoretskim pristupima plava se boja veže uz iskustvo duhovnog. Nebo koje nas okružuje, a koje ljudsko oko zamjećuje kao plavo, nosi nam životno potreban kisik, sam inače ne-primjetan. Tako plavetnilo objavljuje život duha, daje ga iskusiti i živjeti – unatoč njegovoj neopi-pljivosti i nevidljivosti.

Sljubljujući prethodno naznačena značenja plave boje (život duha) uz značenja koja ljudsko iskustvo veže uz crvenu boju (životna snaga, aktiv-nost), lako je u ljubičastoj boji, koja sljubljuje cr-veno i plavo, raspoznati životni i doživljajni (ak-tivni) susret čovjeka s otajstvenim, duhovnim. Riječ je o susretu, doživljaju, a ne o zamišljaju.

Posvijestimo li činjenicu da liturgija ljubičastu boju odabire za slavlja u vremenu došašća i kori-zme, postat će nam jasnije da ta slavlja nude is-kustveno poniranje u otajstvo u vremenima koja u liturgijskoj godini prepoznajemo kao posebno intenzivna (ili »jaka«) razdoblja. Ljubičasta boja nije dakle boja pokore, nego boja koja našu po-koru i trud koji poduzimamo u došašću i kori zmi zaodijeva u iskustveni susret s otajstvom. Ona po kori (i tuzi) daje obličje radosnog susre ta. Kao sekundarna boja ona ujedinjuje dvije su-protstavljajuće zbiljnosti: »modrinu« Duha i »cr-venilo« čovjekova života; blagost Duha i oštrinu ljudskih čina.

Liturgijska interpretacija ljubičaste boje po ka-zuje se još jasnijom u slavljima za pokojne (spro-

Ljubičasto pomiruje oštrinu crvenog i mirnoću plavog.

15

7živo vrelo 2006BO

JAu liturgijiu liturgiji

LITURGIJSKIkalendar

SRPANJ 9. N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 10. P Svagdan: Hoš 2,16-22; Ps 145; Mt 9,18-26 11. U SV. BENEDIKT, zaštitnik Europe, blagdan Izr 2,1-9; Ps 34,2-11; Mt 19,27-29 12. S Svagdan: Hoš 10,1-3.7-8.12; Ps 105,2-7; Mt 10,1-7 13. Č BLAŽENA DJ. MARIJA BISTRIČKA, blagdan Sir 24,1-4.8-12.17-22; Ps 113,1-8; Iv 2,1-11 14. P Svagdan; ili: Sv. Kamilo de Lellis Hoš 14,2-10; Ps 51,3-4.8-9.12-14.17; Mt 10,16-23 15. S Sv. Bonaventura, spomendan Iz 6,1-8; Ps 93,1-2.5; Mt 10,24-33 16. N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 17. P Svagdan: Iz 1,11-17; Ps 50; Mt 10,34–11,1 18. U Svagdan: Iz 7,1-9; Ps 48,2-8; Mt 11,20-24 19. S Svagdan: Iz 10,5-7.13-16; Ps 94; Mt 11,25-27 20. Č Svagdan; ili: Sv. Ilija; Sv. Apolinar Iz 26,7-9.12.16-19; Ps 102,13-21; Mt 11,28-30 21. P Svagdan: Iz 38,1-6.21-22.7-8; Ps: Iz 38,10-12.16; Mt 12,1-8 22. S Sv. Marija Magdalena, spomendan Pj 3,1-4a ili 2Kor 5,14-17; Ps 63; Iv 20,1-2.11-18 23. N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 24. P Svagdan: Mih 6,1-4.6-8; Ps 50; Mt 12,38-42 25. U SV. JAKOV APOSTOL, blagdan 2Kor 4,7-15; Ps 126,1-6; Mt 20,20-28 26. S Sv. Joakim i Ana, spomendan Jer 1,1.4-10; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mt 13,1-9 27. Č Sv. Klement Ohridski, Gorazd i drugovi, spom. Jer 2,1-3.7-8.12-13; Ps 36,6-11; Mt 13,10-17 28. P Svagdan: Jer 3, 14-17; Ps 31,10-13; Mt 13,18-23 29. S Sv. Marta, spomendan 1Iv 4,7-16; Ps 34,2-11; Iv 11,19-27 ili: Lk 10,38-42 30. N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 31. P Sv. Ignacije Lojolski, spomendan Jr 13,1-11; Ps: Pnz 32,18-21; Mt 13,31-35

KOLOVOZ 1. U Sv. Alfonz Marija de’Liguori, spomendan Jer 14,17-22; Ps79,8-9.11.13; Mt 13,36-43 2. S Svagdan: Jer 15,10.16-21; Ps 59; Mt 13,44-46 3. Č Bl. Augustin Kažotić, spomendan Jr 18,1-6; Ps 146,1b-6; Mt 13,47-53 4. P Sv. Ivan Marija Vianney, spomendan Jr 26,1-9; Ps 69,5.8-10.14; Mt 13,54-58 5. S Svagdan; ili: Posveta bazilike sv. Marije Velike Jer 26,11-16.24; Ps 69; Mt 14,1-12

vod, mise za pokojne) gdje se ljudska života ener-gija (crveno) ujedinjuje s prostran stvom duha (plavo). Tako smrt nije kraj, nego uranjanje u nei-straženo prostranstvo Božjega mira.

Napominjemo da uz ljubičastu boju ruha, li-turgija poznaje i ružičastu boju (rosaceum), ko-ja je također sekundarna, ali slabijeg inteziteta. Ružičasto se ruho (po izboru) može odjenuti na treću nedjelju došašća te na četvrtu korizmenu nedjelju. Te su nedjelje u liturgijskoj tradiciji obilježene kao nedjelje koje daju predah intenziv-nosti adventskog odnosno korizmenog ritma, pa ružičasta boja daje radosno prediskustvo otaj-stva prema čijoj proslavi vrijeme priprave teži. Takav govor boja pridružuje se istoznačnoj poru-ci ulaznih pjesmama u te nedjelje: na treću nedje-lju došašća (Dominica ‘Gaudete’) ulazna pjesma započinje riječima »Radujte se u Gospodinu uvijek«, a na četvrtu korizmenu (Dominica ‘Lae-tare’) riječima »Veseli se, Jeruzaleme«.

Komplementarnost boje i obredaPrethodna razmišljanja o bojama liturgijskoga ruha pokazuju da je potrebno uočiti zadaću bo-ja i izvan samoga odijevanja na kojemu se naj uo-čljivije zamjećuju. Boje ruha na vidljiv način daju poje dinim slavljima »obojenost« koja im pripa-da. No, potrebno je nastojati da se »obojenost« pojedinoga slavlja ne iščitava samo iz boje ruha, ne go iz cjelokupnosti slavlja: iz molitava, iz biblij-skih tekstova, iz pjesama, iz riječi koje liturgija prepušta predsjedatelju slavlja, iz uresa liturgij-skoga prostora… Ako pak liturgijsko ruho sugeri-ra doživljaj slavlja u jednoj boji, a drugi elemen-ti slavlja (pjesme, homilija, ures crkve…) u sasvim drugoj »boji«, ili pak u nizu različitih »boja«, on-da ponuđena obredna »paleta« zacijelo ne stvara skladno slavlje koje je po svojoj naravi »red« (or-do), sklad, komplementarnost.

Potrebna je dakle unutarnja komplementar-nost svih obrednih elemenata, na sadržajnoj i na obredno-pojavnoj razini. Na ta će način iritirajuće i zamarajuće »šarenilo«, koje je daleko od estets-kih vrijednosti i poruke komplementarnosti, pre-rastati u sklad unutar kojega je moguć istinski i iskustveni susret s Otajstvom.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeEz 2,2-5

Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok među njima.

Čitanje Knjige proroka EzekielaU one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše.I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogledai okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 123,1-4

Pripjev: Oči su naše uprte u Gospodina dok nam se ne smiluje.Oči svoje uzdižem k tebikoji u nebesima prebivaš.

Evo, kao što su uprte oči sluguu ruke gospodarai oči sluškinje u ruke gospodaricetako su oči naše uprte u Gospodina,Boga našega, dok nam se ne smiluje.

Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se namajer se do grla nasitismo prezira.Presita nam je dušapodsmijeha obijesnih, poruga oholih.

Drugo čitanje2Kor 12,7-10

Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.

Četrnaesta nedjelja kroz godinu 9. srpnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 48,10-11

Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega.Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Zborna molitva

Bože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMt 11,28

Dođite k meni svi, izmoreni i opterećenii ja ću vas odmoriti, govori Gospodin!

Popričesna molitva

Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 75 Spominjemo se Pripj. ps.: 105 Bog mi pomažePrinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršetak: 607 Marijo, slatko ime

ČETRNAESTA n

edje

ljane

djel

jaČETRNAESTA n

edje

ljaČETRNAESTA

17

7živo vrelo 2006

Molitva vjernikaBraćo i sestre, pred Bogom koji nam je uputio riječ spasenja, iznesimo svoje iskrene molitve, proseći snagu za poslušnost njegovoj riječi.1. Obdari Gospodine svoju Crkvu, zajednicu

vjernika, sposobnošću da među mnoštvom riječi koje preplavljuju svijet prepozna tvoju Riječ i vjerno je živi, molimo te.

2. Za sve koji navješćuju tvoju riječ:da se više pouzdaju u milost kojom ih krijepiš nego u svoje znanje i ljudsku mudrost, molimo te.

3. Za sve one koji su nam prenijeli blago tvoje riječi – naše roditelje, vjeroučitelje, svećenike: ti ih nagradi svojim dobrima, a nas osnaži za vjernost riječi koju si nam po njima zborio, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: oprosti nam svako odbijanje tvoje riječi, koju si nam slao preko naših bližnjih, i daj da tvoja riječ bude snaga zajedništva ove zajednice, molimo te.

5. Braću i sestre koji su za života osluškivali tvoju riječ nagradi vječnim gledanjem tvoga lica, molimo te.

Primi Gospodine, naše molitve. Ne dopusti da riječ spasenja koju si nam darovao u nama usahne, nego daj da je živeći propovijedamo svima kojima nas šalješ. Po Kristu.

Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaLk 4, 18

Duh Gospodnji na meni je:on me posla blagovjesnikom biti siromasima.

EvanđeljeMk 6,1-6

Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj.A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana?I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinomi u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.Riječ je Gospodnja.

ČETRN

AESTAnedjeljanedjelja

ČETRN

AESTAnedjeljaČETRN

AESTA

Krhka je riječ proroka u njegovu zavičaju.

18

OTAJSTVO i zbilja

Današnji odlomak iz Markova evanđelja pripovijeda nam o Isusovoj neuspjeloj mi-siji u njegovu zavičaju, među njegovim pri-

jateljima i rodbinom. Osnovni razlog neuspjeha izložen je u rečenici: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu« (Mk 6,4). To znači da je stvarnost zavičaja, rodbi-ne i doma onemogućila Isusa da čini čuda, da ostva ri poslanje u svome kraju. Tri riječi – zavičaj, rodbina i dom – mogu se različito interpretirati, a mi ćemo ih ovdje tumačiti kao metafore triju uza-jamno povezanih stvarnosti: apsolutnoga znanja, apsolutne moći i zavisti.

Odbačenost u ime znanja, moći i zavistiKristova rodbina i prijatelji odbacili su Krista i nje-govu poruku jer im je bio odveć poznat: »Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Jo-

Odbačeni Isus Krist

sipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« (6,3). Isus im je bio poznat, ali po-znat unutar njihova ‘apsolutnog’ znanja o njemu. Takva poznatost apsolutnoga znanja spriječila ih je da u njemu prepoznaju proročku dimenziju, di-menziju nepoznatoga, neizrecivoga, koje rastvara apsolutnost i sigurnost njihova znanja.

Na apsolutnost znanja naslanja se i druga mi-sao: moć. Evanđelist Marko napominje da nije mogao učiniti niti jedno čudo, »osim što ozdra vi nekoliko nemoćnika« (6,5). Tim riječima evan-đelist poručuje da je moć rodbine i prijatelja bila razlogom neprihvaćanja Isusa Krista. Apsolutno znanje dalo im je apsolutnu moć, prema pozna-toj krilatici Francisa Bacona: »Znanje je moć.« Budući da je Isus Krist naviještao dolazak kra-ljevstva Božjega, koje je izvan dometa čovjekove moći, sasvim je razumljivo da njegova riječ nije mogla biti primljena među osobama, koje se sma-traju moćnima. Stoga su samo »nemoćnici«, tj. osobe otvorene za božansku moć, mogli primiti Isusa Krista. O tome piše i sv. Pavao: »Najradije ću se još više hvaliti svojim slabostima da se nasta-ni u meni snaga Kristova… Jer kada sam slab, on-da sam jak« (2Kor 12,9-10). Znanje dakako jest moć – u tome je F. Bacon imao pravo – ali tu se radi o ljudskoj moći. U kršćanskoj poruci sada nemoć jest moć. Radi se o nemoći poniznosti na-spram moći božanske ljubavi. Ona osposobljava za jednu drukčiju moć, a to je moć ljubavi.

Na ideju moći nadovezuje se i treća misao: za-vist. Sveti Toma Akvinski definira zavist kao tugu zbog prisutnosti dobra u drugoj osobi, koja svo-jim dobrom ugrožava vlastitu slavu i čast. Drugim riječima, zavidan čovjek ne podnosi podjelu do-bra, on ga želi apsolutno posjedovati. Budući da drugi posjeduje dobro, to se dobro doživljava kao zlo i kao umanjivanje vlastitoga dobra. Tako ap-solutno znanje i moć nužno uzrokuju zavist, jer ne dopuštaju da znanja i moći ima i izvan njih sa-mih. Možemo samo zamisliti koliko je zavisti bilo prisutno među Isusovim prijateljima i rodbi nom,

ČETRNAESTA n

edje

ljane

djel

jaČETRNAESTA n

edje

ljaČETRNAESTA

Ostadoše gluhi na riječ njegovu jer mišljahu da ga poznaju.

19

7živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenje

Hrabrost u zavičajuProrok nije prorok u svome zavičajujer prorok je, pomišljamo, uvijek netko drugi,netko drugačiji,netko tko ne živi našu zbilju.Samo u strancu, u drugačijemu,uspijevamo zamijetiti nešto novo,privlačno i nasljedovanja vrijedno.A bližnji su nam znani.Ne dopuštamo da budu drukčiji od nas,da nas prozivlju svojim životomi svojom riječju.Ne želimo čuti njihovu riječjer znademo da nas poznaju.

Otvori nam, Gospodine, oči vjereda te prepoznamo u bližnjima svojimi riječ tvoju osluhnemo u riječi njihovoj.Ne dopusti da nas plaši dom naši ne daj da se postidimo riječi tvojepred bližnjima svojim.

Daj nam znati da poslani smoproroci biti u domu i zavičaju svom,makar i stranci među znanimai drukčiji među istima– jer prorok je uvijek drugi,uvijek drugačiji,uvijek s korakom naprijed.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

kad se počeo širiti glas o njemu, koji je počeo nad-visivati njihovu slavu. Vjerojatno su im odgovori bili poput: »Ah, znam ja njega, nije ti on baš ta-kav«; »Ma, samo da znaš njegovu obitelj, onoga brata i sestru, sigurno ne bi mislio da je taj Isus prorok«; »A samo da vidiš onaj primitivni i zao-stali Nazaret, sigurno ti ne bi bilo više ni na kraj pameti da nešto dobroga može doći odande«. Iz njihove su zavisti proizlazili mržnja, gunđanje, klevetanje, radovanje zbog slabosti drugoga, ko-je Toma navodi kao »kćerke zavisti«.

Odbačeni Isus Krist danasTime dakako nismo htjeli reći da su zavičaj, ro-dbina i dom negativne stvarnosti. Isus Krist želi samo upozoriti kako te stvarnosti, koje su po se-bi dobre, mogu postati negativne tamo gdje ne pružaju više prostora za Boga, za proročko djelo-vanje, proročku novost, tamo gdje njima vladaju apsolutno znanje, moć i zavist.

Danas je situaci ja nešto drukčija. Krist bi vje-rojatno upotrijebio druge riječi da istakne istu opasnost. Odnosno, neke druge stvarnosti bi spri-ječile da njegova po ruka zaživi u današnjemu svi-jetu: »aspirin-agno sti cizam« (G. Steiner), koji se svojom ravnodušno šću apsolutno lišio svake gla-vobolje glede pitanja o Bogu i Božjega djelovanja u svijetu; logika sa moodržanja (seks i bogatstvo), koja sve podređuje svojim potrebama; logika za-slugā, u kojoj više nema mjesta za iskreno dariva-nje; ustajali vjerski fundamentalizam u Crkvi i u drugim religijama, koji Boga koristi za političku moć ovoga svijeta i koji sve već »zna« o Bogu. Č

ETRNAESTAnedjelja

nedjeljaČETRN

AESTAnedjeljaČETRN

AESTA

Za taj fundamenatali zam vrijede riječi sv. Irene-ja Lyonskoga: »Bolje je i korisnije malo ili ništa ne znati te se pri tomu Bogu približiti u ljubavi, nego si umišljati puno znanja i puno iskustava te pri tomu biti razotkriven kao bogohulnik i neprija-telj Boga.«

Mogli bismo još nastaviti nabrajati, ali dovo lj-no je očito da opasnosti apsolutnoga znanja, moći i zavisti i danas mogu udaljiti čovjeka od Boga, od Krista, te ljude jedne od drugih.

Ivica Raguž

Evanđelist Marko, iako na početku evanđelja Isu-sa priznaje Nazarećaninom, u današnjem odlo-mku ne govori o Nazaretu nego o Isusovu zavi-ča ju. Isus nije dobrodošao u svoj zavičaj. Time evanđelist proširuje mogućnost razumijevanja: zavičaj Isusa, »Sina Čovječjega«, jest svugdje gdje je čovjek. Je li dobro došao u svoj zavičaj? Ili ga već toliko »poznajemo« da nam više nema što reći? A. C.

20

OTAJSTVO i zbilja

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 220 Gdje god su dvojicaPripj. ps.: 110 Pokaži nam, GospodinePrinosna: 210 Sijao Isus Pričesna: 186 Sva ljubavi mi, Isuse ili: glazbeni prilog ŽV 5/2005. Završetak: 601 Marijo, o nado ljudi

Prvo čitanjeAm 7,12-15

Čitanje Knjige proroka AmosaU one dane: Amasja, svećenik betelski, reče Amosu: »Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Ju -dinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kra-ljevsko svetište, kraljevski hram.« Amos od-govori Amasji: »Nisam ja prorok ni proročki sin, nego stočar i gajitelj divljih smokava. Ali Gospodin me uze od stada i Gospodin mi reče: ’Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!’«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 85,9ab-14

Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu, vjernima svojim. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanjeEf 1,3-10

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu.Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zami-lova u Ljublje nome u kome, njegovom krvlju, imamo ot kupljenje, otpuštenje prije stupa po

Petnaesta nedjelja kroz godinu 16. srpnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 17,15

Ja ću se u pravednosti pojaviti pred tobom, nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.

Zborna molitva

Bože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, pogledaj darove Crkve moliteljiceda po pričesti napredujemo u svetosti života. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 6,57

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

Popričesna molitva

Gospodine, primili smo tvoje darove. Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva napredujemo u svetosti života,po Kristu, Gospodinu našemu.

PETN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

PETN

AEST

A nedj

elja

PETN

AEST

A

21

7živo vrelo 2006

21

Molitva vjernikaU zahvalnosti Bogu Ocu za dar života i za dar našega poslanja u svijetu iskrenom molitvom zazovimo milost vjernosti na svome putu vjere:1. Svoju si Crkvu sazdao na vjeri Kristovih

učenika i okrijepio je snagom Duha Svetoga. Ne dopusti da traži sigurnost u svijetu koji prolazi, te vjerno ispunja poslanje koje si joj udijelio, molimo te.

2. Preporučujemo ti sve svećenike, osobito one koji su tek primili milost svećeničkog reda: obdari ih mudrošću Duha i vjerodostojnim življenjem tvoje riječi, molimo te.

3. Tvojoj dobroti, Gospodine, povjeravamo sav naš narod: daj da vrednote i istine evanđelja, koje su temelj novoga svijeta, nađu mjesta u zajedničkim nastojanjima našega društva, molimo te.

4. Ovu zajednicu svojih vjernika sabrao si na ovaj sveti susret: očisti našu nutrinu od svega što priječi naše predanje tebii daj da budemo radosni navjestitelji tvoga evanđelja, molimo te.

Svemogući Bože, usliši naše smjerne prošnje i daj nam da se na hodočašću k tebi kroz ovaj svijet znamo zemaljskim dobrima pravo služiti, a za nebeskim trajno težiti,po Kristu Gospodinu našemu.

PETNAESTAnedjelja

nedjeljaPETN

AESTAnedjeljaPETN

AESTA

Neoslonjeni na sigurnost svijeta

propovijedahuBlagovijest spasenja

i stigoše u slavu,pred prijestolje Njegovo.

(Katalonija, oko 1100.)

bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumije-vanjem obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vre-menâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji. Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljausp. Ef 1,17-18

Otac Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srca te upoznamo koje li nade u pozivu našemu.

EvanđeljeMk 6,7-13

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni tor be, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.« Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike maza li uljem i oni su ozdravljali. Riječ je Gospodnja.

22

OTAJSTVO i zbiljaPE

TNAE

STA ne

djel

jane

djel

jaPE

TNAE

STA ne

djel

jaPE

TNAE

STA

Prvu četvoricu učenika Isus poziva u paru. Dva para braće. Dvanaestoricu šalje u pa-rovima. Dva po dva. U paru, dva po dva,

imaju vlast nad nečistim dusima. Nije im dana po-jedinačno, nego u paru. I nije im dana kao posjed kojim bi se mogli služiti kako hoće, nego su po dvojica uvedeni u precizno određenu vlast koju Isus ima. Vlast nad nečistim dusima ne pripada im onako kako pripada Isusu. Njima je dana. Isus je ima. Vlast propovijedanja blizine kraljevstva Božjega Isusu pripada po onom što on jest. Apo-stoli je imaju kao svjedoci njegova navještaja. Nije njihova. On im je daje.

Dva po dva. Zašto? Isusova je volja da njegovi apostoli budu ovisni. Najprije o njemu i njegovoj zapovijedi, a onda u svom djelovanju i jedan o dru-gome. O prisutnosti drugoga. O mišljenju i surad-nji nekoga u istom poslanju. Drugi je, naravno, po -moć. No, on je više od pomoći. Nije tu prven stveno da meni pomaže. On je u istom poslanju i no sitelj iste vlasti. Drugi je drugi i drukčiji. Drugi kao drukčiji treba imati mjesta u mojemu radu. To je volja Učitelja. Navještaj, vlast nad nečistim dusima i odnos prema bolesnima traže da drugi bude tu.

Opasnost samostalnostiOpasnost samostalnoga djelovanja, kad je riječ o sudjelovanju u Isusovoj vlasti, nije mala ako poje-dinac ostane sam. Nigdje nije tako opasno da se Božja Riječ pretvori u sredstvo idolatrije navjesti-telja, kao tamo gdje pojedinac nastupa sam i gdje je zamagljen izvor vlasti kojom to čini. Nigdje ne po-stoji toliko opasnosti i toliko zavodljivosti da se Bo-žja volja za iscjeljenjem pretvori u idolatriju iscje-litelja, kao tamo gdje pojedinac dođe u prvi plan i ostane sam. Nigdje nije toliko opasno da se Božja volja za oslobođenjem pretvori u idolatri ju oslo-boditelja, kao tamo gdje se više ne vidi poslanje nego samo poslani. Sve slične opasnosti velikim dijelom nestanu ili se uvelike umanje dočim su dvo jica zajedno u istom poslanju. Navještaj Kra-ljevstva Božjega u paru nije po mjeri suvremeno-ga mentaliteta koji privilegira samostojnost, pose-

Poslanje u paru

bnost i neovisnost pojedinca. No, navještaj u pa ru je po mjeri Isusove volje. To što Isus sam nosi vlast naviještanja, iscjeljenja i oslobađanja ne opu-no moćuje svakoga da čini isto. Naprotiv! Dru gi to mogu činiti samo njegovom voljom, sudjelova-njem u njegovu poslanju u zajedništvu s drugim. To ne znači da je dovoljno da drugi bude tu samo kao svjedok, prijatelj, sluga ili pomoćnik. Drugi je tu isto kao i ja. Ja nisam nad njim. On nije nada mnom. I ja i on smo pod istom vlašću. Isusovom.

Drugi nije samo pomoć meni. Drugi je tu da s njim imam dodatni pristup svijetu i ljudima. On nije pomoć u uzajamnim odnosima, nego ne-prestana prigoda da naučim vidjeti svijet iz dvije perspektive. Iz svoje i tuđe. Svoje i onoga uz mene. Da naučim kako ja nisam i ne moram biti u pravu. Drugi ima svoj pogled i to je već dovoljno da razu-mijem kako moj pogled nije jedini.

Potom, drugi je tu da razumijem kako ne mo-gu sve. Ne mogu sve sam. Najprije u poslanju ne mogu ništa sam bez vlasti koju dobijem. No, i kad je dobijem otkrijem svoje granice. Drugi je tu ne samo da mi pokaže granice, nego da on bude s dru-ge strane moje granice, da od njega naučim kako trebam nositi sebe sa sviješću da ne mogu sve.

Posla ih dva po dva – da ne zaborave dijeliti primljeni dar.

23

7živo vrelo 2006PETN

AESTAnedjeljanedjelja

PETNAESTAnedjelja

PETNAESTA

Apostoli su poslani, ali ne mogu stići posvuda. Ne mogu sve. Poslani su dva po dva kako bi zna-li da su samo dio Božjega plana. Dva po dva da se ne slome pod težinom zahtjeva, pod težinom ljud-ske patnje koja vapi za Božjom pomoći.

Poslanje bez interesaNa put ne trebaju nositi ništa. Kruh, torba i

novac arhaične su slike ljudskoga truda da se život učini lakšim, predvidivim, sigurnijim. Slike ljud-skoga truda za neovisnošću. Naravno, zabrana da na put nose kruh, torbu i novac ne sugerira aske-zu. O nečemu drugome je riječ. Kruh, torba i no-vac doduše daju sigurnost, ali istovremeno traže i moju skrb i moje vrijeme. Moje vrijeme i moja po-zornost su onda podijeljeni. Isus apostolima kaže da im nije potrebno nositi ništa sa sobom ne sto-ga jer bi htio da iskuse siromaštvo i prosjačenje. Razlog je drugi. Njima je sve osigurano! Sve će dobiti! Besplatno! Netko drugi će se potruditi da dobiju hranu i smještaj. Njihov trud, pozornost i vrijeme trebaju biti usmjereni na ono što je činio Isus. Trebaju činiti isto što i on.

Kakvo gubljenje vremena i snaga kad se na-vjestitelji dadu na dodatno osiguranje onoga što im je već Otac osigurao! Kakvo nepovjerenje u Oca kada žele još jednom svojim snagama osigu-rati osigurani život! Kakva nevjerodostojnost nji-hove riječi kada u podnožju duše umjesto skrbi za izgubljene, zarobljene i bolesne skriju skrb za kruh, torbu i novac!

OdbijanjeMoguće je, naravno, da apostoli budu odbijeni. Da ih ne prime. Apostoli tada trebaju izići. I kad iziđu sa sebe stresti sve. Svaku zlobu, osvetoljubi-vost, osudu. Sve. Svaki prah neprihvaćanja i ba-vljenja onima koji su ih odbili. Trebaju otići čisti. Bez tereta. Bez prašine koja bi ih podsjećala na odbijanje. Bez ozlojeđenosti.

Svjedočanstvo onima koji odbiju Radosnu vijest nije ni u čemu drugom doli u tom da aposto-li iz odnosa s njima ne nose ništa na sebi. Kad bi ponijeli prašinu, rasprave, ozlojeđenost, onda bi Riječ koju navještaju unijeli u sukob i suparništvo s drugima. Bila bi pod sumnjom da traži korist,

da je poslani propovijedaju iz sebeljublja. Nika-kva druga nakana i namjera ne smije biti vezana uz navještaj Riječi. Samo poslušnost Isusovoj vo-lji, ljubav prema izgubljenima, zarobljenima i bo-lesnima. U njihovo poslanje spada da Riječ sa ču-vaju čistom od bilo kakve sjene interesā koji se slute u slikama kruha, torbe i novca. Navještaj bli-zine kraljevstva, vlast nad nečistim dusima i bla-gost u ophođenju s bolesnima trebaju zaštitu od interesa.

I apostoli su išli. Propovijedali su obraćenje, a događala se oslobođenja i izlječenja. Redoslijed nije nevažan. I nije nevažno Markovo opažanje ka-ko su apostoli oslobađali mnoge i kako su mno-gi ozdravili. Mnogi. Ne svi. I tu je poslanima po-trebno učiti kako, i onda kada učine sve, ništa nije u njihovoj moći i njihovoj vlasti. To je poslanima, kada otkriju kolika je ljudska patnja koja vapi za Božjom blizinom, najveće olakšanje.

Ante Vučković

Briga za RiječDao si nam, Gospodine, Riječ i Snagui poslao nas da budemo svjedoci tvoje Riječi.Zaokupljeni smo onima kojima si nas poslao.Uočavamo njihove teškoćei kušamo razumjeti tvrdoću njihova srca.Stojimo na njihovu pragu –sputani slabošću svoga svjedočanstvai tvrdoćom njihove uronjenosti u svijet.Zaboravljamo da si nam dao riječ, kao dar.Nisi nam dao njih, nego riječ za njih.Zato, Gospodine, pomozi nam otresti prašinu neuspjeha u naviještanju riječi,ali i prašinu uspjeha u svjedočenju za tebe.Jer i uspjeh s riječju zaustavlja nas u svijetu,kod onih koji nas prihvatiše.Daj nam uvijek ići daljei brinuti se za riječ koju si nam dao –– da je uvijek možemo dati. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

24

OTAJSTVO i zbiljaŠE

SNAE

STA ne

djel

jane

djel

jaŠE

SNAE

STA ne

djel

jaŠE

SNAE

STA

Šesnaesta nedjelja kroz godinu 23. srpnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 54,6.8

Evo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo.

Zborna molitva

Molimo te, Gospodine, budi nam milostiv i darežljiv. Produbi nam nadu, vjeru i ljubav, da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast nek bude na spasenje svima. Po Kristu.

Pričesna pjesmaOtk 3,20

Evo, na vratima stojim i kucam,govori Gospodin: posluša li tko glas moji otvori mi vrata, unići ću k njemui večerati s njim, i on sa mnom.

Popričesna molitva

Budi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život, po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeJr 23,1-6

Skupit ću ostatak svojih ovaca i podići im pastire.

Čitanje Knjige proroka JeremijeJao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje – govori Gospodin. Stoga ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, protiv pastira koji pasu narod moj: »Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših – govori Gospodin.I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove: bit će plodne i množit će se. I podići ću im pastire da ih pasu te se ničega više neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti« – govori Gospodin. »Evo dolaze dani – govori Gospodin – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati: ’Gospodin, Pravda naša.’«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 23,1-6

Pripjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam!Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomažePripj. ps.: 94 Gospod je pastir mojPrinosna: 325 Evo BožePričesna: 201 O svijetlo dušaZavršetak: 605 K tebi oči podižemo

25

7živo vrelo 2006

Molitva vjernikaS vjerom u Boga i s pouzdanjem u njegovu brigu za nas, povjerimo Njemu svoju umornost i svoje životne potrebe. Molimo zajedno:

Obnovi nas, Gospodine, svojim mirom.1. Za tvoju Crkvu, koja živi u nestalnostima

ovoga svijeta: krijepi je svojim Duhom da bude neumorna u naviještanju evanđelja i u zalaganju za dobro svih ljudi, molimo te.

2. Za sve kojima si udijelio zadaću pastirā i navjestiteljā tvoje riječi: ohrabri ih da se umiju povući u osamu molitve i slušanja tvoje riječi te životom svjedoče ono što riječju propovijedaju, molimo te.

3. Braći i sestrama koji su izgubljeni u trci za svojim obvezama i životnim brigama daruj vrijeme nutarnjega mira i istinskoga odmora, molimo te.

4. Za ovu sabranu zajednicu: da nam ovo euharistijsko zajedništvo s tobombude hrana za novo zajedništvo s našim bližnjima, molimo te.

5. Braću i sestre koji dovršiše ovozemaljski hod nagradi vječnim počinkom u tvome kraljevstvu, molimo te.

Svemogući Bože, na ovome stolu tvoje riječi okrijepio si nas novom snagom života. Nek naš život bude živa riječ o spasenju koje si nam darovao. Po Kristu.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Drugo čitanjeEf 2,13-18

On je mir naš, on koji od dvoga čini jedno.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo! Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 10,27

Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospo-din, ja ih poznajem i one idu za mnom.

EvanđeljeMk 6,30-34

Bijahu kao ovce bez pastira.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.Riječ je Gospodnja.

ŠESNAESTAnedjelja

nedjelja

Silan svijet strča se k Isusu jer bijahu kao ovce bez pastira.

R. C

anal

i

26

OTAJSTVO i zbilja

26

ŠESN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

Evanđelist Marko u današnjem odlomku svoga evanđelja Isusove učenike naziva apo stolima. To je jedini put da ih tako

na ziva. Ni prije ni poslije ne koristi taj izraz koji označava one koji su poslani. Poslanje i djelovanje u Isusovo ime jest ono što učenike čini apostoli-ma. Bez Isusa ne samo da ne mogu djelovati nego bi njihovo djelovanje bilo besmisleno i besplodno. Ono što daje smisao i plodnost njihovom djelo-vanju jest njihova povezanost i oslanjanje na Isu-sa. Njemu apostoli podnose izvješće, s njime dije-le vlastite doživljaje, susrete, uspjehe i neuspjehe. Njemu iznose sve ono što su »činili i naučavali«.

Napor apostolskog djelovanja traži i odmor. Da bi se moglo djelovati mora se i odmarati. Isus je toga svjestan. Više je nego znakovito da ovaj od-lomak evanđelja čitamo u razdoblju godine kad se najviše govori o odmoru koji nazivamo »go dišnji«. Mnogi su već negdje na putovanju, mnogi se spre-maju, a mnogi zapravo i ne mogu nikamo krenuti jer im to ne dopušta njihova financij ska situacija. U razdoblju stvaranja gro znice oko godišnjeg od-mora mnogi su još više nezadovolj ni jer osjećaju više nego ikada nemoć i socijalne razlike.

Potreba odmoraOdmor nam je svima potreban. No, kakav? Na-ravno da će svatko reći da osobno najbolje zna kako će se odmoriti. Možda bi nama kršćanima današnje evanđelje moglo otvoriti neke drugačije poglede na odmor. Prije svega iz perspektive umora. Od čega smo umorni i što nas je izmorilo? Isusove učenike izmorio je navještaj, širenje nje-gove poruke među ljudima, svjedočenje njegove blizine. Umorili su se susrećući ljude. Da, i to može umoriti. Može umoriti i vjesnike evanđelja prem-da se od njih očekuje da uvijek, u svakom trenu-tku i u svakom susretu djeluju svježe i odmoreno. Mi ćemo reći da smo se i mi umorili vršeći svoje poslanje, poziv, obavljajući svoj posao. No, prem-da se čini velikim naporom, nije li odmor prilika

Odmor za radosno umaranje

da se zapitamo kako se zapravo umaramo, na što trošimo životne energije, čime su stalno obuzete naše misli, naše djelovanje. Jer premda se pone-kad sve čini važnim, nije sve jednako važno, nije sve jednako smisleno i nije svaki umor plod do-broga rada i djelovanja. Postoji umor koji nas čini zadovoljnima, ali i umor koji nas čini nervoznim i nezadovoljnim.

Od ove druge vrste umora teško se može od-moriti i na godišnjem odmoru. Tu se umornost može sakriti, zaliječiti, otkloniti, ali se od nje ne može na ći odmora. Možda i stoga što, kad krene-mo na odmor, mislimo da je najbolji odmor onaj koji nas rastre sa, koji nas iz jedne žurbe prebacuje u drugu, iz jedne buke u drugu. Nastavljamo ži-vjeti istim ritmom, nutarnjim osjećajima, samo na dru gome mjestu.

Isus svojim učenicima poručuje: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto.« Upućuje ih na sa-moću kao početak i mogućnost dobroga odmora. Ne stoga što u okolici nije bilo nekog mje sta za za-bavu, mjesta punog ljudi, nego stoga što je znao da se u samoći koja slijedi nakon dobro izvršenog poslanja mogu sabrati svi zvukovi, svi koraci, sve riječi, susreti i djela i dobiti orise jedne smislene cjeline. Kroz samoću svi događaji našega života po staju povezani, istrgnuti iz vla stite razmrvljeno-sti, nepovezanosti i obasjani pravim svjetlom.

Samoća, ako znači prazninu i usamljenost, ne odmara.

27

7živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenjeOsama nije osamljenost. Ona je susret sa sobom, osjećaj blizine sebe. Nije zaokupljenost sobom ne-go prihvaćanje sebe u otvorenosti životu. Potrebna je jakost duha i iskrenost srca za taj susret. Zato samoća nije bijeg, nego povratak. A povratak uvijek otkriva zaboravljeno. U osami se otkriva ono što se lako zaboravlja i gubi u mnoštvu. T. C.

Osama koja nije samoćaSvoje najbliže, predane djelu koje si im povjerio,ti, Gospodine, šalješ u osamu,na otpočinak.Zasigurno su, nakon uspjeha u svome nastojanju,imali potrebu biti s ljudima,čuti njihovu zahvalnosti osjetiti uspjeh svoga rada.Ali, ti ih zoveš k sebi, u osamu –– da ne zaborave od koga im je danasnaga uspjeha.Zoveš ih u osamu koja znači biti s tobom.Da, Gospodine, samo kad smo s tobomtada smo istinski »mi«,onakvi kakvi jesmo,jer ti nas jedini poznaješ.

Kao da nemamo hrabrosti biti »mi«.Zato ili bježimo od sebe k ljudimaili od ljudi bježimo k sebi.Trajno smo u bijegu.Kao da nemamo hrabrostiotići k tebi – u osamu,gdje se ogleda sve naše nastojanjei gdje otpočiva naše biće.Daj nam hrabrosti za osamukoja je biti s tobom.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

ŠESNAESTAnedjelja

nedjelja

Samoća za drukčije zajedništvoNaravno da nas samoća ponekad plaši. No Isus ne govori o samoći koja proizlazi iz neprihvaćanja, iz egzistencijalnog straha i iz nemogućnosti komu-niciranja. Iz takve samoće on nudi izlaz. On go-vori o onoj spasonosnoj samoći bez koje bi svaki govor bio brbljanje, svaka misao trenutak nape-tosti, svaki odnos problem, svako djelovanje na-por. Isus govori o samoći koja odmara, zacjelju-je, krijepi. Takva nam je samoća potrebna svima. Ona se može živjeti i doživjeti i ako se ne otputu-je na neka daleka egzotična mjesta. Ona može pre-tvoriti svako mjesto u prekrasan doživljaj Božje i ljudske ljepote u svijetu. A i ako idemo na odmor, koji nam je svima potreban, nemojmo zaboraviti promisliti o tome hoćemo li se nakon povratka s odmora umarati na isti načini ili će nam se kroz odmor otvoriti drugačiji pogled na život i djelo-vanje, pa i na umaranje.

U tome odmoru ne bismo smjeli zaboraviti završetak današnjeg evanđelja: Isus se sažalio nad mnoštvom jer bijahu kao ovce bez pastira i stane ih poučavati. Ovo ne vrijedi samo za pasti re nego za sve nas: i na odmoru ne smijemo zabo raviti ili tek možemo otkriti one koji su potre bni svjedočenja naše vjere, spasonosnog dara evan đeoske poruke. I na odmoru smo pozvani svje do čiti, naviještati, živjeti svoju vjeru. To nije vrijeme u kojem se pre-staje moliti, prestaje slaviti nedje ljna euharistija, nego upravo obrnuto, vrijeme intenzivnijeg duho-vnoga života, života koja istinski odmara.

Naravno da ovo vrijedi i za pastire. I oni se mo-raju odmoriti ne zaboravljajući Isusovu sprem-nost da pred izazovom naviještanja i pred potre-bama onih koji su u nevolji ne zatvore oči, uši i

srce, imajući uvijek na umu riječi proroka Jere-mije: »Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje!« Odmor i njima služi kako bi bi-li bolji pastiri, kako bi bolje okupljali stado, brinu-li se za njega. I oni se moraju pitati čime se i kako umaraju kako bi povratak s odmora bio povra-tak s novom željom da poput Krista budu oni koji neumorno navještaju Riječ spasenja. To ćemo svi moći ako se doživimo kao apostoli, kao oni koji su poslani i kao oni koji s Učiteljem dijele sve što su doživjeli, činili i naučavali.

Željko Tanjić

28

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaPs 68,6-7.36

Bog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moć i silu narodu svome.

Zborna molitva

Bože, zaštito i uzdanje naše,bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 103,2

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Popričesna molitva

Gospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavi on darovao, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prvo čitanje2Kr 4,42-44

Čitanje Druge knjige o KraljevimaU one dane: Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem Elizeju kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi. A on zapovjedi: »Daj ljudima neka jedu!« Ali njegov momak odgovori: »Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?« On odgovori: »Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: ’Jest će i preostat će.’« I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Gospodinovoj.Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 145,10-11.15-18

Pripjev: Otvaraš ruku svoju, Gospodine, i sitiš nas.Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Oči sviju u tebe su uprte,ti im hranu daješ u pravo vrijeme.Ti otvaraš ruku svoju,do mile volje sitiš sve živo.

Pravedan si, Gospodine,na svim putovima svojimi svet u svim svojim djelima.Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,svima koji ga zazivaju iskreno.

Drugo čitanjeEf 4,1-6

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo! Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospo-dinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu 30. srpnja 2006.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramuPripj. ps.: 124 Otvaraš ruku svoju (3., 5. i 6.)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 241 Oče naš dobri Završetak: 766 Djevice nevina

SED

AMN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

SED

AMN

AEST

A nedj

elja

SED

AMN

AEST

A

29

7živo vrelo 2006

Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaLk 7,16

Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!

EvanđeljeMk 6,1-15

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.Riječ je Gospodnja.

SEDAM

NAESTAnedjelja

nedjeljaSED

AMN

AESTAnedjeljaSED

AMN

AESTA

Isus uze kruhove i razdijeli ih mnoštvu.(Časoslov iz Taymoutha, Engleska, 1325.-1335.)

Molitva vjernikaBraćo i sestre, uputimo svoje molitve nebe sko-me Ocu koji nas u Kristu hrani kruhom spasenja i poziva nas da darovani kruh dijelimo sa svima koji za njim gladuju. Molimo zajedno: Nahrani nas, Gospodine, kruhom života.1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu Duhom mu-

drosti: ne dopusti da se utopi u brigama za ovozemaljske potrebe ljudi i osnaži je da svijetu ustrajno dijeli kruh života vječnoga, molimo te.

2. Nahrani svoje vjernike da otkriju blago koje si u njih pohranio i potakni ih da se svako dnevno hrane tvojom riječju, molimo te.

3. Sve one koji raspolažu dobrima ovoga svijeta prodahni evanđeoskom pravednošću da budu radosni djelitelji tvojih dobara svim potrebnima, molimo te.

4. Po našoj kršćanskoj ljubavi utaži, Gospo-dine, tjelesnu glad siromašnih i potrebnih, a po našem življenju evanđelja pokaži put svima koji gladuju za spasenjem, molimo te.

5. Svojim blagoslovom nagradi sve one čiju smo dobrotu osjetili u trenucima nevolje i potrebe, molimo te.

Svemogući Bože, u ovoj otajstvenoj gozbi hraniš nas kruhom života i daješ nam predokus vječnosti. Pomozi nam da, okrijepljeni tom snagom budemo svjedoci i graditelji novoga svijeta, po Kristu Gospodinu našemu.

30

OTAJSTVO i zbiljaSE

DAM

NAE

STA ne

djel

jane

djel

jaSE

DAM

NAE

STA ne

djel

jaSE

DAM

NAE

STA

Za dvjesto denara, kruha ne bi bilo dosta da svatko nešto malo dobije – rekao je s do-zom realizma, ako ne i sumnje, Filip Isusu.

Zbilja, denar je bila valuta koja je označavala dnev-nicu tadašnjega radnika. Prema Mišni dnevna por cija kruha za jednu osobu stajala je dvanaesti-nu denara. Dakle, ako je riječ o jednome obroku, bilo bi 4800 polovica porcija. Filip je, prema ovoj računici, bio prilično dobar matematičar. Kruh je bio nalik ovećoj pogači koja se nije nikada reza-la nožem, već lomila na dijelove sustolnicima tije-kom blagovanja.

Polazišta nemogućegaIzvješće je prepuno podudarnosti. Isus je ovdje po put domaćina, što potvrđuje i gestom blago-slo va. Tada se u židovstvu koristila molitva koja glasi: »Blagoslovljen da si, Gospodine Bože naš, gospodaru svijeta koji nam daješ da iz zemlje ra-ste kruh.« Molitva slična našoj u euharistiji tije-kom prinošenja darova. U blizini jezera riba je bila uobičajeni obrok. Naglašava se i to da je na tome mjestu bilo puno trave. Gotovo da se time upućuje na mesijanska vremena u kojima će pu-stinja postati vrtom i biti plodna, kako piše Iza-ija (35 i 60). Vjerojatno slučajnost nije niti broj košara u koje se skupio ostatak ulomaka – dva-naest, broj jednak broju apostolā. I u tome ostat-ku leži simbolika, jer hrana je i za ostale. Ta, ovdje ne završava govor o nahranjenima. Gospodnji stol nije nikada zatvoreno ozračje, a zadaća je Dvanae-storice u budućnosti omogućiti otvorenost i pozi-vanje ljudi na Gospodnju gozbu vječnoga života.

Isus prije negoli je učinio ovo znamenje želi vi-djeti s čime raspolaže, pozivajući svakoga od nas da provjeri što to nosi u svojoj ‘životnoj vrećici’ i što može postati sredstvom preobrazbe, da bi so-lidarnost dobila okus kruha. I zaprepašćuje nas či njenica da to što posjedujemo ne može riješiti poteškoće tolikoga mnoštva. Kao da ulazimo u odbijanje mogućega. Isusu nije bio cilj umnožiti kruh pomoću brašna, već pomoću ljubavi. Kao da ne želimo prihvatiti da čudo započinje onda

kada se Isusu ponudi ono što nam se čini da ni-ti nama nije dostatno. I mi s Filipom trebamo nau-čiti da se čudo ne može kupiti s dvjesto denara, već s posljednjim – i to naizgled s odbačenim – novčićem. Polazište nemogućega ne nalazi se u onome što imamo, već u onome čega smo se oslo-bodili i što smo darovali. Na kraju će i preostati.

Ali svijet računa drukčije. Kaže se da se za no-sač aviona može kupiti tri milijuna tona pše nice, a za cijenu jednoga bombardera može se izgraditi trideset škola od dvadeset razreda. No, ni tu nije problem. Možda je veći na razini na kojoj samo neki mogu imati škole i samo neki mogu prodava-ti bombardere, nakon što je stvorena mržnja, jer da nema nepravde, brinuli bismo se o pšenici, a očito da nekima do toga nije stalo. I da ne idemo tako daleko, moramo priznati da danas u rukama nemamo samo pet hljebova kruha i da bismo pu-no toga mogli riješiti da počnemo učiti dijeliti s dru gima. A za kruh je potreban kvasac. Nitko nije uspio nahraniti gladne time što je preraspo-dijelio kruh, otimajući ga od jednih i dajući drugi-ma. Hrana za ljude ne nalazi se na poljima nego u preobraženu srcu. Ne bi li to trebao biti najvažniji životni predmet u školama koje žele odgajati lju-de za pravedno društvo? Ili trebamo i dalje biti ne-znalice koje ne uspijevaju uzaludno bačen novac pretvoriti u kruh za bližnje; trebamo li i dalje ispo-vijedati, Isuse, da nas tvoje čudo i ne zanima; da

Nas se tiče neopisani dio čuda

… i bijaše dovoljno za sve koji gladovahu.

31

7živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenje

Obilje iz mrvicaOndje gdje se život čini nemogućimti, Gospodine, stvaraš obilje.S pet kruhova iz ruku negoga dječakati hraniš mnoštvo.Sve je znak – i kruhovi, i dječak, i mnoštvo:malenost ispunjena ljubavlju rađa obiljem.Umnažaš kruh u znaku razlamanjai mnoštvo sitiš po snazi dijeljenja.A nama daješ znati da obilje ondje je gdje kruh se lomi u zahvalnosti tebii u ljubavi prema drugima.Nauči nas, Gospodine,radosno dijeliti kruh što u našim je rukama pa i onda kad nam se činida ga nedostaje.Jer ljubav rađa obilje.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

SEDAM

NAESTAnedjelja

nedjeljaSED

AMN

AESTAnedjeljaSED

AMN

AESTA

nam ne treba procvjetala pustinja niti puno trave za naše slavlje? Tko ne vidi travu rajskoga vrta na mjestima gdje slavimo Boga, taj ne vidi ni gladne u svijetu u kojemu živimo.

Temeljno pravilo kršćanske gramatikeČini mi se sretnim da se čudo detaljnije ne opisu-je, tako da se u praznome prostoru, između uzi-manja kruha i liturgijskoga čina dijeljenja, između Isusove molitve i odlaska i dolaska apostola, sva-tko od nas može staviti u Kristove ruke. U tome se prostoru ne nalaze statistički podatci, dokumenti, učene analize, niti ono što neki nehrvatskim naziv-kom zovu ‘resursima’… Isus u tome prostoru želi ljude; ljude koji postaju kruhom, miješenim nje-govom milosnom, čudotvornom riječju i pozivom na napuštanje sebičnosti. Isus želi nas koji svo jom vjerom prihvaćamo biti darom, postajući znakom, sakramentom njegove ljubavi za ljude…

Samo tako mogu razumjeti kako se događa čudo. Shvaćam da se tajna nalazi u najtežoj i oslo-bađajućoj riječi iz kršćanske gramatike: razlomiti za druge. Dati nekomu teško može riješiti bijedu ljudskosti, ali ‘dati se’ omogućuje susret. To za-htijeva ne samo lomljenje kruha, već lomljenje u sebi tolikih razloga da se drugima ne pomogne. Pra zan prostor između poražavajuće statistike i rješenja pobuđuje strah. Svaki ga čovjek osjeća u svojoj bespomoćnosti. Staviti glavu među ruke, ra-spravljati o problemima, reći da se izražava za-brinutost i da su se poduzela sva sredstva očito je dovoljno za prve stranice i novinske stupce, ali ne i za ljudsku glad. Ovo čudo je izazovno i za-hvaljujući praznome, neopisanome prostoru tiče se i nas.

Ulomci vraćaju život u cijelostiOnima koji prihvate biti za druge, uz sve ljud ske nesavršenosti, oni koji se daju u obiteljima, u po-slu, u prijateljstvima, u potrebama drugih, znaju što znače ostatci. Oni dolaze nakon učinjenoga. Samo onda kada čovjeku ne ostane ništa od sebi-čne navezanosti i kad ima osjećaj da si više ne pri-pada i kada je život – prema Isusovim riječima – izgubljen za druge, tada je moguće skupiti ulom-ke, a skupljeni ulomci vraćaju život u cijelosti, tj. njegov smisao i nadu.

Sveto nam pismo na brojnim primjerima po-kazuje da Bog najčešće intervenira upravo onda kad smo mi ljudi sa svojim snagama i sposobnosti-ma pri kraju. Pa ipak, očekuje od nas da ispunimo dva uvjeta: obraćenje i spremnost da podijelimo dobra s drugima. Kako zapisa De Crescenzo: »Mi smo anđeli samo s jednim krilom i možemo le-tjeti samo zagrljeni.« Euharistija nas mijenja. Baš kao što se pretvara kruh i vino u darove Kristove prisutnosti, tako i mi Duhom Svetim promijenje-ni postajemo Božjom prisutnošću drugima.

Ivan Šaško

Pet ječmenih kruhova i dvije ribice – to je sve što apostoli mogaše ponuditi izgladnjelome mnoštvu. Isus stoga ne umnaža samo kruh potreban za hra-nu mnoštvu. On umnaža i vjeru svojih učenika. Sām mnoštvu dijeli kruh, a apostolima zapovijeda da pri-kupe ulomke »da ništa ne propadne«. Posvješćuje im da je On jedini koji može nahraniti mnoštvo. On će umnožiti kruh. A na ša je zadaća brinuti se da ništa ne propadne od ono ga što nam je dao. A. Crnčević

32

TRAGOMsvetosti

Među novozavjetnim likovima, u kojima kršćani nalaze primjer nasljedovanja Go spodina, posebno mjesto pripada sve-

tim ženama koje su išle za Isusom. Evanđelisti ih opisuju kao vjerne slušateljice Isusove riječi. Me-đutim, na novozavjetnim stranicama nalazimo i ob lik nasljedovanja koji se ne raspoznaje u hodu za Isusom, nego u primanju Isusa. Tako nasljedo va-nje iz hoda za Isusom prerasta u život s Isusom.

Evanđelisti Luka i Ivan svjedoče o Isusovu bo-ravku u kući brižnih sestara Marte i Marije, u se-lu Betaniji (Lk 10,38-42; Iv 12,1-9). Ivan u to is-to društvo prijatelja smješta i uskrisenje njihova brata Lazara (Iv 11,1-45). Pozadinu Isusova više-kratnog navraćanja u kuću prijatelja iz Betanije moguće je otkriti u rečenici: »Isus je ljubio Mar-tu, njezinu sestru i Lazara« (Iv 11,5). U njihovu je domu Isus bio dobrodošli gost. Nije li potrebno uočiti vrijednost pojedinosti da ih Isus ljubi u nji-hovu domu, u njihovoj obitelji? Nije li to opomena svima koji bijegom od svojih bližnjih, pa i bijegom iz obitelji, žele iskusiti Isusovu blizinu i ljubav?

Sveto zajedništvo Marte, Marije i Lazara litur-gijska je tradicija odavna prepoznala. Ne čudi sto-ga da u benediktinskoj tradiciji i danas (kao nekoć i u franjevačkoj) slavi zajednički spomendan sve-te obitelji iz Betanije: Marte, Marije i Lazara, pod naslovom »prijatelji Gospodinovi«. Dok su toli ki sveci svoje mjesto u liturgijskom kalendaru na šli zaslugom svoga mučeništva, naučavanja, navije-štanja, pokorništva ili skrbništva za siromašne i bolesne, ovi su betanijski sveci u liturgijski kalen-dar uveli kategoriju svetosti kroz obiteljsko prija-teljevanje s Gospodinom. Obitelj se tako pred-stavlja kao mjesto zajedničke svetosti, premda u različitosti darova svakoga pojedinog člana.

Mnogoliko lice ljubaviPremda u Rimskom martirologiju, popisu sveta-ca čije štovanje Crkva priznaje, uz dan 29. srpnja nalazimo imena Marte, Marije i Lazara, naš litur-

gijski kalendar izdvaja samo svetu Martu kao spo-mendansko slavlje. Evanđeoski odlomak koji se naviješta toga dana, međutim, kao da proturječi tome izboru Marte u prvi plan liturgijskoga sla-vljenja. U liturgijskome slavlju naviješta se evan-đeoski odlomak u kojem Isus Marti upućuje prije-kor što se »brine i uznemiruje« oko nebitnoga, oko brižnoga posluživanja kod stola. U istome sla-vlju svete Marte evanđelje ističe lik njezine sestre Marije koja je »sjela do nogu Gospodinovih i slu-šala njegovu riječ«. Za nju Isus kaže da je »izabra-la bolji dio, koji joj se neće oduzeti«. Ako je Marija odabrala bolji dio onda je zacijelo naš kalendar izabrao onaj drugi dio. Očito je da nam je zanim-ljivija Marta koja poslužuje, od Marije koja je Bo-žju riječ stavila ispred svega. I nama je danas po-služivanje, kao slika aktivizma i zaposlenosti, iza zovnija od samoga slušanja Božje riječi.

Prividno proturječje Isusova davanja predno-sti Mariji i liturgijskoga izdvajanja Marte vodi nas k uočavanju nužne ravnoteže između Mari jina slušanja i Martina posluživanja. Takvo čita nje evanđeoskoga odlomka i uočavanje dvaju razli-čitih modela služenja Gospodinu razvidno je uz-me li se u obzir kontekst spomenutoga odlomka.

Evanđelist Luka, iznijevši Isusovu zapovijed ljubavi, koja nerazdvojno ujedinjuje ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu (Lk 10,25-28), tu nerazdvojivost dvaju lica iste ljubavi razlaže kroz dvije susljedne slike: prispodobom o milosrdnom Samarijancu (10,29-37) i opisom Isusova susreta s Martom i Marijom (10,38-42). Nakon takvoga »oslikavanja« Isusove zapovijedi ljubavi slijedi od lomak s poukom o molitvi (11,1-13). Iz takvog strukturiranja evanđeoskoga teksta lako je uočiti da zapovijed ljubavi zadobiva svoj cjeloviti izričaj kroz tri nužnosti: vršiti djela ljubavi (milosrdni Samarijanac), slušati Gospodinovu riječ (Marija) i moliti. Kakav je redoslijed tih triju nužnosti lju-bavi – ovdje se pokazuje nebitnim pitanjem. Bit-no je uočiti da se nijedna od tri nužnosti ne može

Svetost slušanja i služenjaUz spomen svetih Marte, Marije i Lazara, prijatelja Gospodinovih

TRAG

OMsv

etos

tisv

etos

tiTR

AGO

Msv

etos

tiTR

AGO

M

33

7živo vrelo 2006

isključiti niti obezvrijediti pred drugim dvjema, kao što ni jedna od njih nema vrijednosti bez prožimanja s drugim dvjema.

Isusov se prijekor upućen Marti počesto olako uzima kao oslonac za prevrednovanje slušanja u od nosu na posluživanje. Vrijedno je, međutim, zamijetiti kako evanđelist Ivan bilježi Isusovu ne-podijeljenu ljubav prema toj betanijskoj obite lji: »Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara«. Martina briga oko posluživanja Učitelja i Marijino slušanje njegove riječi zavrjeđuju istu Učiteljevu ljubav, jer i jedna i druga sestra iskazuju ljubav – svaka po svome daru. Isus samo opominje na po-gubnost isključivanja bilo kojega od ta dva dara.

Mudrost »boljega dijela«Mnogi će se kršćani lako prepoznati u Martinu da-ru i požrtvovnosti. Marta dočekuje Isusa i njegove učenike u svojem domu i odmah se, iz ljuba vi pre-ma Isusu, daje na posluživanje. Gostoljubivost je bila značajna u kulturi Bliskoga istoka, a Marta je brižno njegovala tu uljudbenu praksu. Nije sto-ga teško zamisliti njezinu uznemirenost kad nje-zina sestra Marija ignorira pravila gosto ljubivosti pred tako uvaženim gostom. Marta jednostavno ne smatra da je u tome trenutku važno ono što čini Marija koja je »sjela Isusu do nogu« s naka-nom da sluša njegovu riječ. Marta ne osuđuje ni-ti obezvrjeđuje Marijino slušanje riječi, nego sa-mo pokazuje da joj je važnije ugostiti Isusa kao najdražega i najčasnijega gosta.

Isus ju blago prekorava zbog njezine prezau-zetosti posluživanjem te joj daje spoznati da je uz-nemirena mnogim stvarima koje ju odvraćaju od slušanja Riječi. On je ne prekorava zato što se bri-ne za domaćinstvo, nego zato što joj prezauzetost oko zemaljskih stvari priječi da se posveti Riječi. Pod sjeća ju da je samo jedno uistinu važno: pom-no i spremno slušanje njegove riječi, čime ne ka že da je posluživanje (zajedno sa svime što ono uklju-čuje) nevažno. Između svega što je važno, važno je prvenstvo dati onome najvažnijem.

Marija je, kaže Isus, na prvo mjesto stavila ono važnije. Ona ostaje do nogu Isusovih, sjedi i slu ša. To je stav učenika, stav koji izražava povje-renje u učitelja i spremnost prihvaćanja njegove riječi. Isus, potrebno je uočiti, ne hvali Mariju za-to što je ostavila Martu samu u posluživanju. On samo ističe vrijednost slušanja njegove riječi.

Mnogi danas, zbog prezauzetosti životnim bri-gama, ne uspijevaju dati važnost slušanju riječi i molitvenom zajedništvu s Gospodinom. Pa i sa-mi, zabrinuti i uznemireni stvarima koje treba-mo učiniti, ne uspijevamo »sjesti do nogu Učite-ljevih«, posvetiti vrijeme slušanju njegove riječi i molitvi. Pravo je umijeće življenja razlikovati ono bitno od manje važnoga, a u šumi raznih ponuda teško je odabrati ono najbitnije. Ne uspijevamo pronaći pravu ravnotežu između aktivnosti i kon-templacije. Njihova prava mjera čini se prezaht-jevnom zadaćom. Gušeći se u akciji svakodnevice zaboravljamo da je Isusova riječ »riječ života«.

Posljednji put Martu u Ivanovu Evanđelju su-srećemo kod Isusovog ponovnog dolaska u Be ta-niju, gdje su mu njegovi prijatelji priredili ve če ru. I dok se za Mariju kaže da je Isusu pomazala no-ge skupocjenom pomašću i otrla ih svojom ko-som, Marta se opet spominje u samo jednom reče-nicom: »Marta posluživaše.« Ona nije na svjetlu, ne pokazuje se, nije u prvom planu. Ona jednosta-vno služi Isusa. Zar ne bi bilo lijepo da s iskrenim priznanjem mogu reći: »Služio sam i nisam zabo-ravio riječi Učiteljevih.« Sveta betanij ska obitelj Marte, Marije i Lazara, prijatelja Gospodinovih, primjerom nam kazuje da je slušanju potrebno služenje i služenju slušanje.

Vječna Tadić Stepinac

Isus u Martinu i Marijinu domu.(Centro Aletti, Roma 2002.)

TRAGO

Msvetostisvetostisvetostisvetostisvetosti

TRAGO

MsvetostiTRAG

OM

34

SYMbolonEU

HAR

ISTI

JSKA

mol

itva

mol

itva

Središnji dio slavlja euharistije jest euhari stij-ska molitva, molitva zahvale i posvećivanja (prex gratiarum actionis et sanctificatio-

nis). Njezin tijek i pojedine sadržajne elemente moguće je uočiti razdjeljujući je u nekoliko osnov-nih elemenata: iskazivanje hvale Bogu (predslo-vlje); poklik »Svet«; epikleza ili zaziv Duha nad donesene darove; izvješće o ustanovljenju euhari-stije i čin posvećenja; anamneza ili spomen na Go-spodnje djelo otkupljenja; prinos spomen-žrtve; zagovori i zazivi; završna doksologija (»Po Kristu, s Kristom i u kristu…«). Slijedeći pojedine dijelove nastojat ćemo uočiti osnovne sadržajne naglaske te najuzvišenije kršćanske hvalbene mo li tve. Za-držimo se, u ovom odlomku naših razmi šljanja, samo na uvodnome dijelu, na Predslovlju.

Molitva »prije« ili »ispred«?Opća uredba Rimskog misala pojašnjava da u uvodnome dijelu euharistijske molitve, zvanom »predslovlje« (praefatio), »svećenik u ime svega svetoga naroda slavi Boga Oca, daje mu hvalu za čitavo djelo spasenja ili, u neke dane blagdane i vremena, za neki posebni vid spasenja« (br. 79).

Euharistijska je molitva dobila taj naziv zbog svoje hvalbene naravi. Ona je radosno davanje ili iskazivanje hvale Bogu za njegovo djelo spase-nja. Današnja liturgijska znanost radije se prik-lanja tim izričajima negoli izrazu »zahvaljivanje« jer spomenuti izrazi na izravniji i vjerodostojniji način predstavljaju euharistiju kao hvalbeno sla-vljenje, proslavljanje par excellence. Cilj Crkve u slavljenju euharistije nije, naime, »zahvaliti« Bogu na način kako zahvaljujemo ljudima za nji-hova dobročinstva. Liturgijska hvala, ili »euhari-

Uistinu, dostojno je i pravedno…Poticaji za razumijevanje »Predslovlja«

Nakon prekida u trajanju od nekoliko mjese ci obnavljamo rubriku »Symbolon« nasta vlja jući s prilozima u kojima iznosimo mista goška tuma-čenja slavlja euharistije.

stiziranje« (od euharistein, iskazivati hvalu), iz-rasta iz kontempliranja Božjega djela spasenja. Poniranje u to djelo spasenja izaziva naše divljen-je i našu hvalu pred Bogom, slavljenje Boga. U po-zadini je i židovska riječ yadah koja označava sla-vljenje Božje vjernosti zajedno s ispovijedanjem vlastite nevjernosti pred njim.

Takav poklik hvale na osobit je način sadržan u prvom dijelu euharistijske molitve, dijelu koji u teološkome govoru nazivamo »predslovlje« (lat. praefatio). Podrijetlo i osnovno značenje toga poj-ma nisu sasvim rasvijetljeni. J. A. Jungman za-mjećuje da u predkarolinško doba nije bilo podje-le na praefatio i canon (predslovlje i euharistijska molitva u užem smislu). Oba su termina rabljena kao istoznačnice, kao pojmovi koji su označavali cijelu molitvu hvale.

Istraživanja na području klasične filologije po-kazuju da je pojam prae-fatio nekoć označavao molitvu ispred nekoga (mjesno značenje), a ne prije nečega (vremenska odrednica). Predslovlje bi, dakle, bilo svečana molitva izrečena pred zaje-dnicom, odnosno pred Gospodinom (coram Deo). No postoje i drukčija značenja toga pojma. Ri mlja-ni su pojmom praefatio nazivali predžrtveni čin koji je prethodio središnjem dijelu žrtvenoga obre da, kao i uvodnu molitvu koja bi prethodila samom prinosu žrtve. Ta raznolikost uporabe i značenjā pokazuje da se pojam ni u kršćanskoj uporabi ne može prihvatiti kao jednoznačan.

Kršćanska će liturgija taj termin preuzeti re-lativno kasno (7.-8. st). Kojem se god tumačenju priklonili, važno je zamijetiti da taj pojam nosi značenje svečanoga (profetičkog) proglasa koji poziva na slavljenje Boga zbog njegovih silnih djela. Predslovlje je kroz cijelu liturgijsku povijest čuvalo izrazito hvalbeni naglasak, a što je i razu-mljivo uzme li se u obzir da je sam središnji dio euharistijske molitve (canon) na Zapadu više sta-vljao naglasak na prinosno (žrtveno) značenje te na sam čin zaziva Duha nad euharistijske darove.

35

7živo vrelo 2006

Da bismo razumjeli smisao toga uvodnog hval be nog dijela euharistijske molitve, korisno je ukazati na analogiju s vazmenim hvalospjevom us-krsnoj svijeći (Exultet): kao što hvalospjev Svjetlu koje je rasvijetlilo našu noć započinje svečanim pozivom na slavljenje (»Nek usklikne sad nebe-sko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Bo žji, nek se raduje zemlja, nek se veseli i maj-ka Crkva…«), tako i euharistijska molitva (koja je spomensko slavlje otajstva vazma) započinje pozivom na hvalu: »Gore srce! Hvalu dajmo Go-spodinu Bogu našemu! Uistinu je dostojno i prave-dno tebe vazda hvaliti…«. U predslovlju, dakle, uočavamo ustaljeni obrazac kojim na početku euha ristijske molitve cijela zajednica biva pozva-na da se pridruži pjesmi i činu hvale Gospodinu.

Gore srca…U zaglavlju predslovlja susrećemo nepromjenjivi trostruki poziv predsjedatelja okupljenoj zajedni-ci: Gospodin s vama! (Dominus vobiscum); Go-re srca! (Sursum corda); Hvalu dajmo Gospodi-nu Bogu našemu! (Gratias agamus Domino deo nostro). Trostrukim dijaloškim poklikom, koji svećenik i zajednica međusobno izmjenjuju, ističe se da je riječ o posebno svečanoj predsjedateljskoj molitvi, molitvi koju svećenik – vršeći liturgijsku službu predmolitelja – izriče u ime čitave zajedni-ce moliteljice. Uvodni dijalog (‘protokol’) potiče uključenje cijele zajednice u molitvu hvale.

Nakon poklika »Gospodin s vama«, koji po-svješćuje otajstvenu Božju prisutnost, zajednica je pozvana ujediniti se s Gospodinom, uzdižući Gospodinu »srce«, koje je sjedište svih duhovnih nagnuća i iskustava. U pokliku »Gore srca« lako je razaznati starozavjetne uobičajene pozive na mo litvu koja uključuje ne samo čovjekov razum i volju, nego sve njegove »moći«. Tako u Jeremi-jinim Tužaljkama nalazimo poziv »Uzdignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesi-ma!« (Tuž 3,41). Nije daleko značenjem ni Pavlov poticaj kršćanima: »Za onim gore težite, ne za ze-maljskim« (Kol 3,1). Sveti Ciprijan, tumačeći smi-sao tog uvodnog poziva, pojašnjava: »Kad, pre-mila braćo, prisustvujemo molitvi, moramo se cijelim srcem predati i prionuti uz prošnje. Neka

bude uklonjena svaka tjelesna i svjetovna mi-sao! Neka duh tada na ništa drugo ne misli nego na ono što moli. Zato i svećenik pred molitvu, u predslovlju što joj prethodi, pripravlja pameti braće govoreći ‘Gore srca!’. (…) Time se opomin-je da ne smije ni o čemu drugome razmišljati do-li o Gospodinu. Neka ne dopusti da mu za vrijeme molitve pristupi Božji neprijatelj.« (De dominica oratione, 31).

Izričaji »Dostojno je i pravedno« te »pravo i spasonosno«, slijedeći obrasce koji su bili uo-bi čajeni u židovstvu i helenizmu, otkrivaju i juri-dičku kvalifikaciju euharistijske molitve. Riječ je o »molitvi nad molitvama«, ne o molitvi na ko-ju bi kršćanin bio pozvan tek svojim molitvenim raspoloženjem ili osjećanjem. To je dakle molitva u kojoj se prepoznaje identitet kršćanina i identi-tet kršćanske molitve. Svoj identitet u hvaljenju Boga kršćani posvjedočuju pravnim, a to znači za njih obvezujućim, izričajem »Dostojno je i pravedno« (Dignum et iustum est).

Vazda i svagdje…Središnji dio predslovlja usmjerava hvalu Crkve slaviteljice na onaj vidik Božjega djela spasenja koji se u dotičnome slavlju posebno slavi. Tako će predslovlja biti »vlastita« pojedinim blagdanima, svetkovinama, nekim nedjeljama liturgijske godi-ne, različitim razdobljima godine ili pak pojedi-nim ‘kategorijama’ svetaca i blaženika. Broj pred-slovlja kroz povijest je oscilirao od bogatstva do siromaštva: Leonov sakramentar (5.-6. st.) dono-si čak 267 predslovlja. U misalu koji je bio u upo-rabi do zadnje liturgijske obnove bilo je ponuđeno tek 15 predslovlja. Poslijesaborski Missale Roma-num pokušao je vratiti »zakopano blago« pa ih u najnovijem izdanju misala nalazimo 98. No, bo-gatstvo ne smije ostati skriveno u koricama Mi-sala. Ono treba pokazati bogatstvo različitih vidi-ka Božjega djela spasenja kojemu Crkva uvijek i svagdje (semper et ubique) pjeva dužnu pjesmu hvale.

Promjeljivost i mogućnost izbora predslovljā daju zančenje i vlastitu blagdansku obojenost eu-ha ri stij skoj molitvi.

A. Crnčević

EUH

ARISTIJSKAmolitva

molitva

molitva

molitva

molitva

36

RIJEČ IPismo

Psalam 85. nastao je nakon povratka Izrae-laca iz babilonskog sužanjstva. Perzijski kralj Kir nakon osvajanja Babilonskog

carstva 538. pr. Kr. pušta izraelske sužnjeve da se vrate svojim kućama. Psalam je po svom ka-rakteru narodna tužbalica s himničkim elemen-tima na početku te proročkim elementima utje-he na kraju.

Nada u Božje spasenjePo povratku iz sužanjstva Izraelci se zalažu za obnovu Hrama i kulta u svojoj zemlji. No, poja-vile su se i neslućene teškoće oko stvaranja dosto-janstvenoga života. Psalmist zato podsjeća na želj no očekivanog Spasitelja i na mesijanski mir koji su već prorekli proroci. Oni naviještaju sret-nu budućnost. To je povratnicima ulijevalo svetu nadu da će se Slava Božja vratiti u porušeni Hram i u sveti grad, koji bijaše ostavila. U psalmu se isprepliću tri motiva. Prvi je motiv Božja ljubav i naklonost prema narodu u prošlosti. Šest glagola u prošlom vremenu, kojima je subjekt Bog, poka-zuje što je on učinio za njih: zavolio ih je, okrenuo je ‘udes’ njihov oslobodivši ih, otpustio krivnju, pokrio im grijehe, suspregnuo svoju ljutinu, odu-stao od žestine svoga gnjeva (rr. 2-4).

Drugi je motiv žalopojka naroda zbog Božjega gnjeva, njihova žarka molitva Bogu da im prite -kne u pomoć u sadašnjosti te da se više ne srdi na njih, što se može sažeti u dvije prošnje: »Obno-vi nas, Bože« i »Oživi nas, Bože« (rr. 5-8). Na kraju se psalmist sabire s nakanom da posluša što mu to Gospodin govori. Tu je divni navještaj razdoblja mesijanskog spasenja i mira za skoru budućnost (rr. 9-14).

Neki egzegete smatraju da je psalam bio za-hvalnica za dobru ljetinu i molba da zemlja i ubu-duće dade svoj urod (r. 13). No, čini se da je u Psalmu ipak riječ o blagoslovljenom ali teškom razdoblju obnove nakon sužanjstva. Psalmu 85. veoma su bliski Ps 77 i 126, gdje se nalaze slične teme i motivi, a potvrđuju ga i proročki tekstovi

koji se odnose na to razdoblje, kao što je Izaijina »Knjiga utjehe«, osobito Iz 55-66, zatim proroštva Hagaja i Zaharije.

Radosti i teškoće povratkaBog je na dobro okrenuo nesreću naroda i pono-vno je zavolio svoju zemlju. Prestala je Božja srdž-ba, otpustio je krivnju narodu svome. Narod je ponovno u svojoj zemlji. Čitav psalam odiše po vra-t kom. To je radosna povijesna činjenica za narod, promatrana kao Božje oproštenje. Ali već po po-vratku ljudi su se suočili sa sivom svakidašnjicom (usp. Iz 59,9-11; Hag 1,5-6). Obnova hrama ne na preduje željenom brzinom. Čak su ih i Samari-janci ometali u gradnji (usp. Ezd 4,4). Zato se za-jednica Izraela (r. 8) obraća Bogu da im pokaže svoje milosrđe i svoje spasenje. Narod očekuje da Bog ispuni svoja obećanja o »suhim kostima« i da »duh svoj udahne u njih i da ožive« (Ez 37,12-14), da ih obnovi »ko potoke negepske« (Ps 126,4).

Na molitvu naroda u tjeskobi Bog odgovara po riječi proroka. Obnavlja svoje obećanje spase-nja, dano narodu (r. 10). Štoviše, dat će mu svoju Pravdu i Mir, plodove svoje Ljubavi i Vjernosti. Bog obećava mir narodu svomu, vjernima svo-jim. Prorok naviješta mesijansko kraljevstvo kao kra ljevstvo ljubavi i vjernosti, pravde i mira. Iako Bog ispunjava tek kasnije svoja obećanja, psal-mist ih promatra kao da se ona već počinju ostva-rivati: »Blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje« (usp. Iz 51,5; 56,1). »Slava će njegova živjeti u zemlji našoj« (r. 10). Zbog zloća Izraelovih Go-spodnja slava je bila napustila Jeruzalem (Ez 10), što je značilo za njega žalosnu sudbinu izgnan-stva. S njihovim povratkom vratit će se i Slava Go-spodnja (Iz 40,3-5.9-11).

Za vrijeme teške obnove, stanovnici Jeruzale-ma su jadikovali: »Stog’ se pravo od nas udalji lo, zato pravda ne dopire do nas. Nadasmo se svje tlo-sti, a ono tama; i vidjelu, a ono u tmini hodi mo« (Iz 59,9). Bog ih zato tješi: »Ustani, zasini, jer svje-tlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvi-

Psalam 85. – Molitva za mir

PSAL

AM85

.85

.85

.85

.PS

ALAM

85.

PSAL

AM

37

7živo vrelo 2006

na. A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina naro-de! A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja nad tobom« (Iz 60,1-2). Božja svojstva su u Psal-mu uosobljena: »Ljubav će se i Vjernost sastati«; »Bog će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj«; »Pravda će stupati pred njim, a Mir tra-gom stopa njegovih«. Plod božanske milosrdne pravednosti jest djelo spasenja. Za nju se kaže: »Gle, Gospod Jahve dolazi u moći, mišicom svo-jom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada« (Iz 40,10; 58,8; 62,11). Psalmist je veliki optimist: ono što će Bog još dati nadmašit će sva prijašnja dobra.

Zagrljaj neba i zemljeKad je Isus molio ovaj psalam, znao je kako će on svojom poslušnošću Ocu osobno i savršeno ostva-riti sve ono što se ovdje očekivalo i željelo. Malo koji psalam tako jasno govori što nam je Krist do-nio. Dok je narod molio »Obnovi nas, Bože, Spa-

sitelju naš«, nije slutio da je Bog već odlučio doći u Isusu Kristu. Isusova poruka je bila prije svega poruka mira (Lk 2,14). I samo Isusovo ime upu-ćuje na Boga koji spašava (Lk 2,32; Iv 1,14). U Isu-su Kristu psalamske riječi »Ljubav će se i Vjernost sastati«, »Da poslušam što mi to Gospodin govo-ri«, zadobivaju sasvim novo značenje.

Dirljivo je promatrati kako evanđelist Ivan predočuje Isusa kao Riječ po kojoj nam Bog pri-općuje sve što ima reći (Iv 1,1-14). Dirljivo je pro-matrati kako zemlja odgovara nebu, ali i nebo od-govara zemlji. Štoviše, tu je opisan veliki zagrljaj neba i zemlje: »Zavolje opet Jahve zemlju svoju«. Premda je Bog bio odbacio zemlju svoga naroda kao ‘nevjernu ženu’ prepustivši je porobljivačima, opet se vratio svojoj ‘prvoj ljubavi’. Kod Isusova rođenja anđeli su pjevali o Ljubavi i Božjoj Vjer-nosti, Pravdi i Miru među narodima. Ili drukčije: nebo i zemlja su u neraskidivom zagrljaju. To je objava novog svijeta!

Vjernost koja »niče iz zemlje« i Pravda koja »gleda s nebesa« (r.12), slika je koja predstavlja novi svijet: zemlju usmjerenu prema nebu, čo-vjeka povezana s Bogom. Bog i čovjek obostrano se traže: zemlja traži nebo, nebo traži zemlju. Sloboda i milost je potrebna, ali bez čovjekova odgovora ostaje neplodnom. I čovjekov napor bez milosti osuđen je na propast. Spasenje i mir na-stupit će suradnjom neba i zemlje, trudom i na-stojanjem ljudi te darom Božjim. »Ljubav će se i vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti!«. Kakva di-vna ravnoteža: ni ljubav bez istine, tj. vjernosti, niti vjernosti bez istine. Ljubav se i vjernost, ima-ju ujediniti. Teško je s ljudima koji imaju istinu, a nemaju ljubavi. Treba izmiriti pravednost i mir.

»Da poslušam što mi to Gospodin govori«. Če sto se žalimo kako Bog šuti! Međutim, on ne šuti. Treba mu samo dati da nas dovede u pitanje. Treba ga prihvatiti i čuti, i brzo ćemo uvidjeti da samo s njim možemo graditi svijet mira, ljubavi, istine i pravde, što su plodovi Božje riječi koja iz-miruje nebo i zemlju, ljude i sve stvorenje. To su plodovi života s Bogom. Zato ih valja unijeti u svoj život (usp. Iz 30,15). Mir, koji ide tragom stopa Božjih, zaista je njegov blagoslov i sreća za koju nikada dovoljno ne molimo.

Luka Marijanović

PSALAM85.85.85.85.

PSALAM85.PSALAM

2 Zavolje opet, Gospodin, zemlju svoju,na dobro okrenu udes Jakovljev.

3 Otpusti krivnju narodu svome,pokri sve grijehe njegove.

4 Suspregnu svu ljutinu svoju,odusta od žestine gnjeva svoga.

5 Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš,i odbaci zlovolju prema nama!

6 Zar ćeš se dovijeka gnjeviti na nas,prenositi srdžbu svoju od koljena na koljeno?

7 Zar nas nećeš opet oživitida se narod tvoj raduje u tebi?

8 Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svojei daj nam svoje spasenje.

9 Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu.

10 Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje,i slava će njegova živjeti u zemlji našoj.

11 Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti.

12 Vjernost će nicat’ iz zemlje, Pravda će gledat’ s nebesa.

13 Gospodin će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj.

14 Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih.

38

U DUHUi istini

Bože, tvoj smo sveti narod

Tekst: V. ZagoracGlazba: I. Andrić

Umjereno

1. Bo2. Ra

že,di

--

tvojča

smosti

-

svesvo

tiga

--

naSi

rod,na

--

svepri

ćenmi

--

stvona

- smošu

-

kramo

ljevli

--

sko,tvu

--

2. za1. pred

vomir

- đesvije

- ni

ta,

--

Kriza

stomsve

- Gla

lju

vomde,

--

predšto

tvojse

prijespa

stosu

--

stuna

rall.

pada

--

mo.ju.

--

2. Za1. Pred

vomir

- đesvije

- ni

ta,

--

Kriza

stomsve

- Gla

lju

vomde,

--

predšto

tvojse

prijespa

stosu

--

stuna

pada

--

mo.ju.

--

GLA

ZBE

NI pr

ilog

prilo

g

39

7živo vrelo 2006

Gospodines tropima za vrijeme kroz godinu

Priredio: I. Andrić

1. Gospodine, Pobjedniče2. Gospodine, branitelju siro3. Gospodine, ti si put koji vodi

5. Gospodine Isuse, Emanuele, Spasitelju

4. Gospodine, ti nadahnjuješ ljubav nebeskog(Za marijanske blagdane)

k O

smr

O

moć

ma

- -

ti!

ni!

cu!ha!

ca!

-

-

-

-

-Ky

ri

- e,

- e

le

- i

- son.

-

1. Kriste, uskrsnuli Božji2. Kriste, utočište3. Kriste, ti si istina koja prosvjetljuje4. Kriste, ti spasenjem podižeš palog5. Kriste Isuse, Božji Sine, rođeni od Djevice

Si

Ma

nasla

čo

ri

rovje

-

--

ne!

je!

de!bih!

ka!

--

-

--

Chri ste,

- e

le

- i

- son.

-

2. Gospodine, nado1. Gospodine, živote i uskrsnuće

3. Gospodine, ti si život koji svijet4. Gospodine, ti k vječnosti privodiš smrtno stvo5. Gospodine Isuse, plode zemlje blagoslovljene Duhom

na

Sve

obgre

re

-našni

--

še!

tim!

vlja.ka!

nje!

-

--

--

Ky

ri

- e,

- e

le

- i

- son.

-

GLAZ

BENIprilogprilog

40

TRENutakPI

SMA čitatelja

čitatelja

PISM

A čitatelja

PISM

A

Kršćansko lice kršćanskih slavlja

Pred nama su ljetni mjeseci koji mnogim krš-ćan skim zajednicama, prije svega žup nim, donose dane vlastitih slavlja: zašti tni ka ili

naslovnika župe, »zaštitnika« mjesta ili grada, da-ne proštenja, hodočašća… Promjene ko je su se do godile u našem društvu donijele su nam – me-đu različitim »pretvorbama« – i pretvor bu krš-ćanskih slavlja. Slavlja župnih zajedni ca (svetko-vine svetaca, blažene Djevice Marije ili Gospo dnja slavlja) postala su fešte, fiere, dani grada, da-ni sajma, neradni dani… Slavlju kršćanske zaje-dnice pridružila se društvena zaje dnica. No, to pridruživanje nerijetko je urodilo neželjenim gu-bljenjem identiteta kršćanskoga slavljenja. Pre-smiono je (bilo) nadati se da će društvena zaje-dnica prihvatiti identitet i sadržaj kršćanskoga sla vlja. Uostalom, takvo što ne bi smo smjeli niti očekivati u građanskome društvu. Uvjerljivije je razmišljanje da će združivanjem građanske i vjerničke zajednice ono ‘vjerničko’ olako biti uto -plje no u ‘društveno’ (počesto bez vjerničkoga pred-znaka).

Pred činjenicom da su dani kršćanskih slavlja postali ‘danima’ društvenih proslava potrebno je najozbiljnije promišljanje o nužnosti jasnijega razgraničenja vjerničkoga i crkvenog slavljenja od društvenog proslavljanja – na sadržajnom i na znakovnom planu. Time se ne želi iznova podi-gnuti zid nepovjerenja, ali je nužno čuvati iden-titet i sadržaj, uvijek u dobronamjernosti i otvo-renosti!

Kršćansko je slavlje, a na osobit način onaj li-turgijski dio slavlja, po svojoj definiciji združenje čovjeka s božanskom stvarnošću, otvaranje milo-snom Božjem darivanju. Stoga je blagdan za kr š-ćane uvijek događanje koje se ostvaruje unutar čovjeka i unutar vjerničke(!) zajednice. To isku-stvo Duha može biti toliko snažno da se vjer nička zajednica osjeti pozvanom i ujedno odgovornom javno manifestirati svoje iskustvo vjere i zaje dni-štva s Bogom. Priželjkivati je da javne manifesta-cije kršćanskih slavlja nastaju takvim slijedom is-

kustava – od nutarnjeg prema vanjsko-pojavnom – te budu uistinu manifestacija vjere, crkvenog zajedništva i iskustva Duha. Manifestacija je, po-trebno je prisjetiti se, po osnovnom značenju riječi iskustveno očitovanje onoga što se pokazu-je, očitovanje do mjere da bude »rukom dohva-tljivo« (lat. manu-fendere). Manifestacije je, da-kle, očitovanje skrivenog. Smijemo se pitati jesu li naše vjerničke manifestacije očitovanje i uprisu-tnjenje vjere barem u približnoj mjeri.

S takvim značenjem manifestacije vjere teško je pomiriti elemente koji su u okvir kršćanskoga slavljenja uneseni iz konteksta društvenih prosla-va. Vatrometi, gradske povorke (sa svim predstav-nicima javnoga života: vojskom, policijom, va-trogascima, školom), svečani prijemi i drugi oblici društvenoga ceremonijala, teško mogu bi-ti doživljeni kao izričaj ili manifestacija vjere. Ne želimo se protiviti takvim oblicima slavlja na društvenome planu. Međutim, kršćanska za-jednica ne smije podleći opasnosti unošenja dru-štvenog u kontekst vjerničkog i liturgijskog. Teško je nekada razaznati je li pred nama na ulici proce-sija ili svečana povorka (parada). Tu manifesta-cija vjere ustupa mjesto demonstraciji vjere. Što se pak sve unosi u »svečana euharistijska slavlja« ovdje je nepotrebno spominjati.

Kao put za otkrivanje vlastitog lica krš ćanskih slavlja može nam poslužiti razmišljanje o sve ra-širenijoj pojavi crkvenih(?) procesija na javnim prostorima. Možda je ipak korisno pitati se jesmo li danas nužno potrebni procesije koja će iz crkve izlaziti na trgove. Danas smo, čini se, potrebniji »procesije« koja će nas s trgova vratiti u crkvu, u potrebi za ponovnim poniranje u otajstvo vjere i isku stvo Duha. Nismo li katkad, i kao poje dinci i kao Crkva, više na trgu negoli u crkvi, ako izraze ‘trg’ i ‘crkva’ uzmemo kao slike našega stvar noga životnoga okruženja i životnoga zanimanja.

Kršćanska potreba za manifestacijom vjere, ne može biti ni zadovoljena ni njegovana javnim ili društveno-obrednim načinom slavljenja.

živo vrelogod. XXIII. (2006.) br. 7

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiTrakošćanska 4710000 ZAGREBTelefon: 01 309 7117Faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%.

Uplate iz Hrvatske: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate iz inozemstva: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Bogoslužni prostor.Crkva u svjetlu teologije, arhitekture i umjetnosti

Zbornik radova,216 str.

120 kn

I. Dugandžić, Osluškujući Riječ.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine B.

252 str. 65 kn

NOVO!

preporučujemo:

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenih za puk,

1110 str. 120 kn

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Trakošćanska 47, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Dodir života

u blagdansko ruho ogrnut.