PLES ZRCALA

PRVO POGLAVLJERed komunikacijskih kabina koji se pružao putničkim prolazom najveće komercijalne orbitalne postaje Escobara imao je vrata sa zrcalima dijagonalno presječenim prugama svjetla u duginim bojama. Možda je to bila nečija predodžba o dekoraciji. Zrcala su namjerno bila postavljena bez sklada, tako da su im odrazi bili razlomljeni. Nizak čovjek u sivo-bijeloj vojnoj odori namrštio se svojoj podijeljenoj slici u okviru.Slika je uzvratila mrštenje. Svakodnevna odora plaćeničkog časnika bez oznaka čina i pripadnosti — samo obična jakna s džepovima, komotne hlače ugurane u vojničke čizme — bila je točna do najsitnijih pojedinosti. Proučavao je tijelo ispod odore. Izduženi patuljak iskrivljene kralješnice, kratka vrata, velike glave. Podmuklo izobličen, niska rasta koji mu je oduzimao svaku nadu da bi uznemirujuća slika zamalo normalnog čovjeka mogla proći nezapaženo. Tamna mu je kosa bila uredno podšiša-na. Pod crnim obrvama, bijesni se bljesak sivih očiju produbio. I tijelo je, također, bilo točno u svakoj pojedinosti. Mrzio je to tijelo.Zrcalna vrata konačno su kliznula prema gore i iz kabine je izašla neka žena. Imala je na sebi meku tuniku i tanke hlače. Moderan redenik skupe elektronske opreme visio joj je preko prsa, obješen na ukrasni lanac s dragimkamenjem i tako označavao njezin društveni položaj. Ugledavši ga, zastala je u pola koraka i ustuknula, odbijena njegovim praznim crnim zurenjem, zatim ga oprezno zaobiđe, mrmljajući: "Oprostite... žao mije..."Zakašnjelo je iskrivio usta u imitaciju osmijeha i promrmljao nešto samo napola razumljivo, odajući da ipak dovoljno poznaje društvene norme da bi se mogao provući na ispitu pristojnosti. Pritisnuo je prekidač i spustio vrata, štiteći se od pogleda. Napokon sam, još posljednji trenutak, pa makar i u uskom prostoru komercijalne komunikacijske kabine. Parfem one žene neugodno je lebdio u zraku, zajedno s natruhom staničnih mirisa; reciklirani

zrak, hrana, tijela, stres, plastika i metal i sredstva za čišćenje. Izdahnuo je i sjeo, položio ruke na stolić pred sobom kako bi se prestale tresti.Nije bio sasvim sam. I tu je bilo još jedno prokleto zrcalo, za mušterije koje žele provjeriti svoj izgled prije nego što ga obznane preko holovida. Oči s podočnjacima neprijateljski su sijevnule prema njemu, a onda se prestao obazirati na svoj odraz. Ispraznio je džepove na stolić. Sve njegovo blago stalo je uredno na prostor jedva malo veći od dva otvorena dlana. Posljednja inventura. Kao da bi ponovno brojenje moglo promijeniti zbroj...Kreditna kartica s otprilike tri stotine betanskih dolara: od toga bi se na orbitalnoj stanici moglo ugodno živjeti nekih tjedan dana, a dolje na planetu nekoliko siromašnih mjeseci, uz malo računanja. Tri lažne identifikacijske kartice, nijedna za čovjeka kojeg je sad predstavljao. Nijedna za njega. Tko god on bio. Običan plastični džepni če-šalj. Kocka s podacima. To je bilo sve. Vratio je sve osim kreditne kartice u razne džepove svoje jakne, brižno ih sortirajući. Predmeta mu je ponestalo prije nego džepova; prezrivo je otpuhnuo. Mogao si barem ponijeti vlastitu četkicu za zube... Prekasno.A sad je još više prekasno. Strahote se događaju i razvijaju bez otpora dok on tu sjedi i skuplja hrabrost. Ma daj. Već si to radio. Možeš ti to i sada. Stavio je kreditnu karticu u prorez i unio pomno zapamćen kodni broj. Instinktivno je bacio još jedan pogled u zrcalo i pokušao izraz svoga lica složiti malo neutralnije. Bez obzira na vježbu, nije vjerovao da bi ovog časa mogao proizvesti onaj smiješak. Ionako je prezirao taj smiješak.Videoploča se pokrenula u život, a nad njom se stvorilo lice neke žene. Imala je na sebi sivo-bijelu odoru, kao i on, ali s odgovarajućim oznakama čina i pločicom s imenom. Prpošno je odrecitirala: "Komunikacijski časnik He-reld, Trijumf, Dendariijska slobodna... korporacija." U svemiru Escobarana, plaćenička flota morala je zapečatiti oružje na vanjskoj skočnoj postaji, pod brižnim pogledom eskobaranskih vojnih inspektora i podnijeti dokaz isključivo komercijalnih namjera prije nego što bi joj dopustili da makar i prođe onuda. Uljudna društvena laž očito se poštivala i

ovdje, u eskobaranskoj orbiti.Ovlažio sije usne i mirno rekao: "Spojite me s dežurnim časnikom, molim vas.""Admirale Naismith! Vratili ste se!" Čak i preko holovida, val zadovoljstva i uzbuđenja provalio je iz njezina ispravljenog položaja i presretna lica. Boljelo je kao udarac. "Sto se događa? Hoćemo li se uskoro pokrenuti?""Polako, poručnice... Hereld." Pravo ime za komunikacijskog časnika1. Uspio se trzavo osmjehnuti. Admiral Naismith bi se nasmiješio, da. "Sve ćete doznati na vrijeme. U međuvremenu, želim da me pokupite s orbitalne stanice.""Da, gospodine. To vam i ja mogu srediti. Je li i kapetanica Quinn s vama?"Igra riječi, na engleskom Herald znači glasnik."Ovaj... ne." "Kad će ona doći?" "... Kasnije.""U redu, gospodine. Samo da dobijem odobrenje za — ukrcavamo li i kakvu opremu?""Ne. Samo mene.""Eskobaransko odobrenje za putničku kapsulu, znači..." Načas se okrenula u stranu. "Poslat ću vam nekog u pristanište E17, za nekih dvadeset minuta.""U redu." Trebat će mu gotovo isto toliko vremena da odavde dođe do tog dijela stanice. Treba li dodati i neku privatnu primjedbu za poručnicu Hereld? Poznaje ga; koliko ga dobro poznaje? Svaka rečenica koju izgovori od sada nadalje nosit će sa sobom rizik, rizik od nepoznatog, rizik pogreške. Pogreške se kažnjavaju. Je li njegov betan-ski naglasak doista dobar? Mrzio je to, s užasom od kojeg mu se grčio želudac. "Želim da me prebacite ravno na Ariel.""U redu, gospodine. Želite li da obavijestim kapetana Thornea?"Provodi li admiral Naismith često nenajavljene inspekcije? Pa, ovog puta ne. "Da, molim vas. Recite mu da se pripremi za izlazak iz orbite.""Samo Ariel?" Obrve su joj se podigle."Da, poručnice." Ovo izreče uz savršeno blazirano be-tansko zavlačenje. Čestitao je samome sebi, dok se ona primjetno umirila. Ton njegova glasa upravo je savršeno nagovijestio kritiku zbog

nepoštivanja sigurnosti ili lijepog ponašanja, ili obojega, taman toliko da spriječi bilo kakva daljnja opasna pitanja."Dogovoreno, admirale.""Naismith, gotovo." Presjekao je komunikaciju. Poručnica je nestala u izmaglici iskrica, a on je ispustio dugdah. Admiral Naismith. Miles Naismith. Morao se opet naviknuti na to da se odaziva na to ime, čak i u snu. Za sad može posve izostaviti baruna Vorkosigana; već je dovoljno teško pokrivati naismithovsku polovicu tog čovjeka. Vježba. Kako se zoveš? Miles. Miles. Miles.Barun Vorkosigan pretvara se daje admiral Naismith. Pa tako i on. Konačno, kakva je razlika?Ali, kako se stvarno zoveš?Pogled mu se zatamnio od navale očaja i bijesa. Za-treptao je, vraćajući disanje pod kontrolu. Zovem se kako želim. A trenutno se želim zvati Miles Naismith.Izišao je iz kabine i krenuo prolazom oštrim koracima kratkih nogu, privlačeći i odbijajući postranične poglede iznenađenih stranaca. Gle Milesa. Gle Milesa kako trči. Gle Milesa kako dobiva stoje zaslužio. Marširao je pognute glave i nitko mu nije stao na put.Utrčao je u kapsulu za osoblje, sićušan shuttle četve-rosjed, čim su senzori hermetičnih vrata zabljeskali zeleno a vrata se rastvorila. Odmah je pritisnuo tipku i zatvorio vrata za sobom. Kapsula je bila premalena da bi imala vlastito gravitacijsko polje. Preletio je preko sjedala i oprezno se zavukao na mjesto pokraj usamljenog pilota, čovjeka odjevena u sivi dendariijski kombinezon tehničara."Uredu. Idemo."Pilot se nasmiješio i dao mu naznaku salutiranja dok je stavljao sigurnosni pojas. Premda je inače djelovao kao razuman odrastao čovjek, na licu je imao isti izraz kao i komunikacijska časnica, Hereld: uzbuđen, bez daha, željno motreći, kao da će mu putnik svakog trena iz džepova početi nuditi slatkiše.Bacio je pogled preko ramena dok se kapsula poslušno odvajala od pristajnih kopči i okretala se. Otisnuli su se odstanične kože i u prazan prostor. Oznake kontrole leta pretvarale su navigacijsku konzolu u labirint šarenih svjetala, kroz koji ih je pilot

provodio hitro i vješto."Lijepo je što ste se vratili, admirale", rekao je pilot čim su se izvukli iz najgore gužve. "Što se događa?"Prizvuk formalnosti u pilotovu glasu bio je utješan. Samo drug po oružju, dakle, ne jedan od Dragih Starih Prijatelja ili, još gore, Dragih Starih Ljubavnica. Pokušao je izbjeći odgovor. "Doznat ćete kad za to bude vrijeme." Glas mu je bio ljubazan, ali izbjegao je spomenuti ime ili čin.Pilot je ispustio jedno zamišljeno "hm" i osmjehnuo se, očito zadovoljan.On se s napetim osmijehom zavalio u svoje sjedalo. Golema postaja bezglasno se udaljavala od njih, svodeći se na igračku za neko ludo dijete, a zatim na nekoliko slabašnih svjetalaca. "Oprostite. Malo sam umoran." Još se dublje zavukao u svoj stolac i sklopio oči. "Ako zaspim, probudite me kad pristanemo.""Da, gospodine", reče pilot s poštovanjem. "Vidi se da vam je odmor potreban."Priznao je to umornim odmahivanjem ruke, pretvarajući se da drijema.Uvijek je od prve mogao pogoditi kad je netko s kime bi se susreo mislio da pred sobom ima "Naismitha". Svi su oni imali taj isti glupi napeti sjaj na licu. Nisu svi bili puni obožavanja: jednom se bio susreo s nekim Naismith-ovim neprijateljima, ali, bili obožavatelji ili ubojice, svi su reagirali. Kao da su se odjednom upalili i postali deset puta življi nego prije. Kako mu je, dovraga, to uspijevalo? Natjerati ljude da tako buknu? Istina, Naismith je bio prokleti hiperaktivac, ali kako je uspijevao biti i tako nemoguće zarazan?Stranci koji su ga upoznali kao njega samoga nisu njega pozdravljali na taj način. Bili su bezizražajni i ljubazni, ili bezizražajni i nepristojni, ili samo bezizražajni, zatvoreni i ravnodušni. Pritajeno u nelagodi zbog njegovih blažih deformacija, kao i zbog uočljivo nenormalne visine od 145 centimetara. Oprezni.Ljubomora mu se uskovitlala u dubini očiju poput bolnih sinusa. Sve to prokleto obožavanje junaka, ili što već jest. Sve za Naismitha. Za Naismitha, a ne za mene... nikad za mene...Prigušio je trzaj užasa, znajući s čime će se uskoro suočiti. Bel

Thorne, kapetan Ariela, bit će još jedan. Prijatelj, časnik, također Betanac, da, težak ispit, no dobro. Ali Thorne je osim toga znao i za postojanje klona, još od onog kaotičnog susreta na Zemlji, prije dvije godine. Nikad se nisu susreli licem u lice. Ali pogreška koju bi neki drugi Dendarii možda zanemario kao zbunjenost mogla bi u Thorneu pobuditi sumnju, sumanutu pretpostavku...Naismith mu je oteo čak i tu osobitost. Plaćenički je admiral, javno i lažno, sad sam za sebe tvrdio da je klon. Savršena krinka, koja skriva njegov drugi identitet, njegov drugi život. Ti imaš dva života, pomislio je o svome odsutnome neprijatelju. Ja nemam ni jedan. Prokletstvo, ja sam pravi klon. Zar nisam mogao zadržati bar tu jedinstvenu osobinu ? Zar si morao uzeti baš sve ?Ne. Misli pozitivno. Moći će se snaći s Thorneom. Tako dugo dok bude uspijevao izbjegavati zastrašujuću Quinn, tjelesnog čuvara, ljubavnicu, Quinn. Bio se zaista susreo s Quinn licem u lice, na Zemlji i jednom je uspio zavarati, cijelo jedno jutro. Ali nije vjerovao da bi mu drugi put uspjelo. Ali Quinn je bila s pravim Milesom Naismithom, prilijepljena uz njega kao ljepilom; bio je siguran od nje. Na ovom putovanju neće biti starih ljubavnica.Nikad nije imao ljubavnicu. Još ne. Možda i nije bilo posve pošteno da i za to krivi Naismitha. Prvih je dvadeset godina svoga života proveo praktički kao zatvorenik, premda nije uvijek bio toga svjestan. A posljednje dvije... posljednje dvije godine bile su neprekidna katastrofa, zaključio je gorko. Ovo mu je bila posljednja prilika. Odbijao je misliti dalje od toga. Dosta. Ovo mora upaliti.Pilot pokraj njega pomakao se, pa je malčice otvorio oči. Usporavanje ga je pritiskalo o sigurnosni pojas. Pristajali su na Ariel. Izrastao je od točke, preko umanjenog modela, do pravog broda. Krstarica illvrske građe nosila je dvadeset članova posade, plus prostor za poseban teret i odred komandosa. Opremljena snažnim pogonom za svoju veličinu, s energetskim profilom tipičnim za bojne brodove, djelovala je hitro, gotovo gusarski. Dobar kurirski brod; dobar brod za trenutke kad treba dati petama vjetra. Savršen. Usprkos svome crnom raspoloženju, dok je proučavao brod, usne su mu se uzdigle u smiješak. Sad ja uzimam, a ti daješ, Naismith.

Očito posve svjestan da prevozi svoga admirala, pilot je kapsulu za osoblje uvezao u pristajne hvataljke jedva čujno, uredno i glatko koliko je bilo moguće. "Da pričekam, gospodine?"^/"Ne. Nećete mi više trebati."Pilot je požurio otpustiti hermetično zatvaranje dok mu se putnik još oslobađao sigurnosnog pojasa, te mu salutirao s još jednim idiotskim, širokim, ponosnim osmijehom. Trzavo je uzvratio smiješak i pozdrav, a zatim dohvatio ručke iznad vrata i prebacio se u gravitacijsko polje Ariela.Uredno se spustio na noge u malom prekrcajnom doku. Iza njega, pilot je ponovno zatvarao vrata da vrati sebe i svoju kapsulu na pripadajuće vozilo, vjerojatno admiral-ski brod Trijumf. On je podigao pogled — podigao, uvijek— u lice dendariijskog časnika koji gaje čekao, lice koje je prije ovoga proučavao samo na holovidu.Kapetan Bel Thorne bio je betanski hermafrodit, pripadnik rase koja je preostala nakon jednog ranog pokusa u području ljudske genetike i socijalnog inženjeringa koji je na kraju uspio stvoriti samo još jednu manjinu. Thor-neovo bezbrado lice bilo je uokvireno mekom smeđom kosom oblikovanom u kratku, dvosmislenu frizuru kakvu su mogli nositi i muškarac i žena. Njegov časnički haljetak bio je otvoren, otkrivajući ispod crnu majicu i skromne, ali nedvojbeno ženske grudi. Sive hlače dendariijske odore bile su dovoljno široke da prikriju odgovarajuću na-breklinu između nogu. Neki ljudi smatrali su hermafrodi-te vrlo uznemirujućima. Njemu je laknulo kad je shvatio da ga ta Thorneova strana vrlo malo smeta. Rugala se klonirana žaba... čemu ? Ali blistav volim-Naismitha izraz na hermafroditovu licu bio je ono što gaje zaista smetalo. Želudac mu se zgrčio dok je uzvraćao pozdrav Arielovu kapetanu."Dobro došli na brod, gospodine!" Thorneov alt podrhtavao je od entuzijazma.Uspio je istisnuti samo krut smiješak prije nego što mu je dvospolac prišao i zagrlio ga. Srce mu je zadrhtalo i jedva je progutao uzvik i nasilan obrambeni udarac. Izdržao je zagrljaj a da se ne ukoči, u sebi očajnički hvatajući izgubljenu smirenost i brižno uvježbane govorancije. Neće me valjda poljubiti ?

Dvospolac se međutim zagledao u njega s rukama prisno položenim na njegova ramena, no bez poljupca. Odahnuo je od olakšanja. Thorne je nakrenuo glavu, usana iskrivljenih od zbunjenosti. "U čemu je problem, Miles?"Imena, a ne činovi? "Oprosti, Bel. Samo sam malo umoran. Možemo li odmah prijeći na stvar?""Izgledaš jako umorno. Dobro. Hoćeš da okupim cijelu posadu?""Ne... možeš ih uputiti kad bude potrebno." Takav je bio plan, što manje izravnog kontakta sa što manjim brojem Dendariija."Onda idemo u moju kabinu, pa se možeš opustiti i popiti čaj dok razgovaramo."Hermafrodit ga je slijedio u hodnik. Ne znajući kamo da krene, on se okrenuo i pričekao, kao iz pristojnosti, da Thorne krene prvi. Prošao je za dendariijskim časnikom kroz nekoliko skretanja i okreta i uspeo se jedan kat. Unutarnja arhitektura broda nije bila onoliko natrpana koliko je bio očekivao. Brižljivo je pamtio put. Naismith dobro poznaje ovaj brod.Kabina Arieloua kapetana bila je uredna mala komora vojničkog stila koja nije otkrivala na prvi pogled baš mnogo o karakteru svoga vlasnika. Ali Thorne je otvorio vrata ugrađenog ormara i razotkrio antički keramički servis za čaj i nekoliko desetaka posudica različitih zemaljskih i nezemaljskih čajeva, sve zaštićeno od lomova posebno izrađenom ambalažom od plastične mase. "Koji?" zazvao je Thorne, s rukom iznad posudica."Kao i obično", odvratio je, spuštajući se u sjedalicu pričvršćenu za pod pokraj stolića."Moglo sam i misliti. Kunem se, jednog ću te dana naučiti da budeš malo hrabriji." Thorne mu je preko ramena dobacio nekakav čudan smiješak — je li to trebalo biti nešto dvosmisleno? Nakon još malo zveketanja, Thorne mu je do lakta spustio finu ručno oslikanu šalicu i tanjurić. Podigao ih je i oprezno srknuo dok je Thorne kvačio još jednu sjedalicu u spojke četvrt kruga udaljene od njega, zatim spremio svoju šalicu i konačno sjeo s malim uzdahom zadovoljstva.Laknulo mu je kad je otkrio da je vruća tamnosmeđa tekućina ukusna, premda oštra okusa. Šećer? Nije se usudio tražiti. Thorne

ga nije ponudio. Bio bi to zacijelo učinio da je očekivao da će Naismithu trebati. Nemoguće je da Thorne već provodi neki profinjen test, zar ne? Znači, bez šećera.Plaćenici koji piju čaj. Piće nekako nije bilo ni izbliza dovoljno otrovno u odnosu na izložbu, ne, radni arsenal, oružja pričvršćenih za zid: nekoliko ošamuta, jedan iglični pištolj, plazmični luk, sjajan metalni samostrel s paletom granatnih strelica u tobolcu koji je visio pokraj njega. Thorne je navodno bio dobar u svom poslu. Ako je to točno, nije bilo važno što to stvorenje pije."U mračnom si raspoloženju. Pretpostavljam da si nam donio nešto ljupko, ha?" pokušao je Thorne nakon nekoliko trenutaka tišine."Naša slijedeća misija, ah da." Bar se nadao daje to ono što Thorne misli. Dvospolac je kimnuo i podigao obrve u ohrabrujućem ispitivanju. "Operacija spašavanje. Nije najveća stvar koju smo ikad pokušali, ni izbliza—"Thorne se nasmijao."Ali ima svoje komplikacije.""Ne može biti kompliciranije od Dagoole Četiri. Pričaj dalje, molim te."Protrljao je usnice, što je bila patentirana Naismitho-va kretnja. "Srušit ćemo klonske jaslice Kuće Bharaputra na Jacksonovu Skrovištu. Totalno čišćenje."Thorne je upravo bio prekrižio noge; sad su mu oba stopala bučno udarila o pod. "Poubijati ih?" rekao je zapanjenim glasom."Klonove? Ne, spasiti ih! Sve ćemo ih spasiti.""Oh. Hu." Thorne je djelovao kao da mu je uvelike laknulo. "Načas sam imao stravičnu viziju — oni jesu djeca, konačno. Premda su klonovi.""Upravo tako." Iznenada, pravi smiješak potegnuo mu je uglove usana prema gore. "Ja... drago mi je što na to tako gledaš.""A kako drugačije?" Thorne slegne ramenima. "Posao s presađivanjem mozgova u klonirana tijela najčudovišnija je, najodvratnija stvar u cijelom Bharaputrinom katalogu ljigavih usluga. Ukoliko nema nečeg još goreg za što još nisam čuo.""I ja tako mislim." Zavalio se u svom sjedalu, skrivajući iznenađenost na tako odlučnu podršku njegovu planu. Je li Thorne

iskren? On sam znao je, bolje nego itko, sve skrivene užase klonskog posla na Jacksonovu Skro-vištu. On ih je preživio. No nije očekivao da će netko tko nije imao ista iskustva kao on imati isto mišljenje.Specijalnost Kuće Bharaputra nije, precizno govoreći, bilo kloniranje. Radilo se o prodaji besmrtnosti ili, u najmanju ruku, produžetka života. Vrlo unosan posao, jer tko može odrediti cijenu života? Koliko tržište može platiti. Postupak koji je Bharaputra prodavao bio je medicinski riskantan, daleko od savršenog... no suprotstavljen sigurnosti skore smrti, kod mušterija koje su sve odreda bile bogate, bezočne i, morao je to priznati, posjedovale određenu hladnokrvnu dalekovidnost.Princip je bio jednostavan, premda je kirurški postupak na kojem se zasnivao bio đavolski složen. Klon se uzgojio iz mušterijine stanice, uz gestaciju u materičnom replikatoru, a zatim se do tjelesne zrelosti odgajao u Bha-raputrinim jaslicama, nekoj vrsti nevjerojatnog sirotišta. Konačno, klonovi su bili vrijedni, tjelesno stanje i zdravlje bilo im je od vrhunske važnosti. A onda su, kad bi došlo vrijeme, kanibalizirani. Operacijom koja je bila uspješ-na znatno manje od sto posto, mozak klonova pretka presađivao se iz ostarjelog ili oštećenog tijela u duplikat u prvom cvatu mladosti. Mozak klona označavao se kao medicinski otpad.Postupak je bio ilegalan na svim planetima crvotočnog neksusa osim Jacksonova Skrovišta. To je posve odgovaralo kriminalnim Kućama koje su tamo vladale. Pružalo im je zgodan monopol, stalan posao s puno vježbe na rijeci bogatih stranaca, čime su njihovi kirurški timovi zadržavali vrhunsku formu. Koliko je uspio razaznati, stav ostatka svijeta prema cijelom problemu bio je "daleko od očiju, daleko od srca". Iskra suosjećajnog, pravednog gnjeva u Thorneovim očima dotakla ga je na razini bola tako otupjeloj od uporabe da je gotovo više nije ni zamjećivao. Prestravljeno je shvatio da mu samo otkucaj srca nedostaje pa da brižne u plač. To je vjerojatno samo trik. Ispustio je dah. Još jedan naismithizam.Thorneove obrve skupile su se u dubokoj zamišljenosti. "Jesi li siguran da bismo trebali uzeti Ariel? Koliko ja znam, barun Rvoval

još je živ. To će mu sigurno privući pozornost."Kuća Rvoval bila je jedan od Bharaputrinih manjih suparnika na ilegalno-medicinskom polju. Specijalizirali su se za proizvodnju genetskim inženjeringom izmijenjenih ili kirurški isklesanih ljudi za bilo kakvu svrhu, uključujući i seks; pojednostavljeno rečeno, robovi po narudžbi. Pretpostavljao je da je i to zlo, ali ne ono ubojito zlo koje je njega opsjedalo. Ali kakve veze Ariel ima s barunom Rvovalom? Nije imao pojma. Neka se o tome brine Thorne. Možda će mu dvospolac kasnije pružiti još informacija. Podsjetio se da prvom prilikom pregleda dnevnike misije s broda."Ova misija nema nikakve veze s Kućom Rvoval. Izbjegavat ćemo ih.""^Jadam se", složio se Thorne gorljivo. Zastao je, zamišljeno pijuckajući čaj. "A sad, usprkos činjenici da je .^vvJackžonovo Skrovište već odavno trebalo počistiti, po mo-;~-gućnosti atomskim oružjem, pretpostavljam da to ne činimo samo zbog dobrote srca svoga. Što je ovog puta, ovaj, misija iza misije?"Za to je imao uvježban odgovor. "Zapravo, našeg poslodavca zanima samo jedan klon, odnosno, samo jedan izvorni predak. Ostatak je kamuflaža. Kad ih se stavi na kup, Bharaputrine mušterije imaju mnogo neprijatelja. Neće znati tko napada koga. Tako će identitet našeg poslodavca, koji bi to pod svaku cijenu želio zadržati tajnom, ostati sigurniji."Thorne se samozadovoljno iskesio. "Taj detalj tvoja je ideja, pretpostavljam."Slegnuo je ramenima. "Na određeni način.""Ne bismo li trebali doznati kojeg klona tražimo, da se spriječe nesreće ako budemo morali napustiti akciju i pobjeći? Ako ga naš poslodavac želi živog — ili im nije važno je li živ ili mrtav? Ako je prava meta stari prasac koji ga je dao stvoriti.""Važno im je. Živ. Ali... u praksi, pođimo od pretpostavke da su svi klonovi onaj kojeg tražimo."Thorne pomirljivo raširi ruke. "Meni odgovara." Her-mafroditove oči zablistale su od oduševljenja; odjednom udari šakom u dlan s oštrim zvukom od kojeg je poskočio. "Bilo je i vrijeme da netko potegne tu jacksonsku kopilad! Oh, ovo će biti zabavno!" Pokazao je

zube u vrlo opasnom smiješku. "Koliko pomoći imamo na Jacksonovu Skroviš-tu? Sigurnosne mreže?""Ne očekuj ih.""Hm. Koliko prepreka? Ne računajući Bharaputru, Ryovala i Fella, naravno."Kuća Fell bavila se uglavnom oružjem. Kakve sad veze ima Fell? "Pogađao bih kao i ti."Thorne se namrštio: to izgleda nije bio uobičajen nais-mithovski odgovor."Imam puno unutarnjih informacija o jaslicama, to ću ti reći kad krenemo. Gledaj, Bel, ne trebam ti nakon toliko vremena ja govoriti kako da radiš svoj posao. Vjerujem ti. Preuzmi logistiku i planiranje, a ja ću provjeriti krajnji rezultat."Thorneova se leđa isprave. "U redu. O koliko se djece radi?""Bharaputra u prosjeku radi jedno takvo presađivanje na tjedan. Recimo da imaju otprilike pedeset predbilježbi godišnje. U posljednjoj godini života klonove premještaju u poseban odjel u blizini glavnog stožera Kuće, gdje prolaze završne pripreme. Htio bih iz tog odjela oteti cjelogodišnju rezervu. Pedesetero, šezdesetero djece.""Svi natrpani na Ariel? Bit će gužve.""Brzina, Bel, brzina.""Da. Mislim da si u pravu. Kakav je raspored?""Sto prije. Svaki tjedan odgađanja odnosi još jedan nevin život." Posljednje dvije godine mjerio je takvim satom. Dosad sam već potratio stotinu života. Samo putovanje od Zemlje do Escobara koštalo ga je tisuću betanskih dolara i četiri mrtva klona."Jasno mije" , reče Thorne smrknuto, ustajući da pospremi svoju šalicu. Prebacio je svoj stolac pred komkon-zolu. "Klinac je predviđen za operaciju, zar ne?""Da. Ako ne on, onda netko iz njegovih jaslica."Thorne je počelo tipkati. "A stoje s fondovima? To jest tvoja dužnost.""Misija se plaća nakon izvršenja. Procijenjene potrebe popuni iz fondova Flote.""U redu. Onda spusti dlan ovamo i odobri mi novac." Thorne mu je

pružilo senzorsku pločicu.Bez oklijevanja položio je dlan na nju. Na njegov užas, na ekranu se pojavio crveni znak neprepoznavanja. Ne! Mora biti dobro, mora—/"Prokleti stroj." Thorne je uglom senzora oštro udario po stolu. "Daj se skockaj. Probaj ponovno."Ovog puta, položio je dlan malo drugačije; računalo je obradilo nove podatke i sada ga proglasilo čistim, prihvaćenim, blagoslovljenim. Punim para. Lupanje njegova srca stišalo se od olakšanja.Thorne je unosio još podataka i dodao preko ramena: "I ne pitam koji odred komandosa hoćeš, ha?""Ne pitaj" , odvratio je šuplje. Morao bi se izvući odavde, prije nego što mu napor predstave upropasti dobar početak."Hoćeš svoju staru kabinu?" upita Thorne. "Jasno." Ustao je."Uskoro, pretpostavljam..." Dvospolac je pogledao na sjajan složeni logistički prikaz nad videopločom komkon-zole. "Brava je još namještena na tvoj dlan. Ispruži se malo, izgledaš krepano. Sve je pod kontrolom.""Fino.""Kad stiže Elli Quinn?""U ovoj misiji neće sudjelovati."Thorneove oči raširile su se od iznenađenja. "Zaista?" smiješak mu se raširio, posve neobjašnjivo. "Kakva šteta." Glas mu nije zvučao nimalo razočarano. Je li to neko suparništvo? Oko čega?"Uredi da mi s Trijumfa pošalju opremu", naredio je. Da, još jedna krađa preko predstavnika. Sve preko pred-stavnika. "I... kad budeš imao vremena, neka mi u kabinu pošalju nešto za jelo.""Dogovoreno", obećao je Thorne odlučnim kimanjem glave. "Usput rečeno, drago mi je što bar bolje jedeš, premda ne spavaš. Dobro. Samo tako nastavi. Brinemo se za tebe, znaš."Bolje jede, vraga. S njegovom građom, održavanje prave težine postalo je stalna bitka. Tri se mjeseca izgladnjivao samo kako bi se mogao ponovno uvući u Naismithovu odoru, koju je ukrao prije dvije godine i sad je imao na sebi. Preplavi ga još jedan val umorne

mržnje. Izašao je s nehajnim pozdravom koji će, nadao se, Thornea potaknuti da nastavi raditi. Uspio je ne zarežati sve dok se vrata nisu siktavo zatvorila za njim.Nije mu bilo druge no da isprobava svaku bravu u hodniku sve dok jednu ne otključa. Nadao se da nikakav Dendarii neće naići kad on trese vratima. Konačno je pronašao svoju kabinu, baš preko puta kabine dvospolnog kapetana. Kad je dotakao senzor, vrata su skliznula u stranu bez ikakva zastrašujućeg zastajkivanja.Kabina je bila malena komora gotovo jednaka Thor-neovoj, samo još bezličnija. Provjerio je ormare. Većina ih je bila prazna, ali u jednome je pronašao sivu trenirku i umrljani tehnički kombinezon svoje veličine. Ostatak napola potrošenih toaletnih potrepština u sićušnoj kupaonici uključivao je četkicu za zube, na što su mu se usne iskrivile u ironičan smiješak. Uredno složen krevet koji se izvlačio iz zida djelovao je izuzetno privlačno i skoro se stropoštao u njega.Krenuo sam. Uspio sam. Dendarii su ga prihvatili, prihvatili su njegova naređenja s istim onim glupavo slijepim povjerenjem s kojim su slijedili Naismitha. Kao ovce. Sad je samo trebao paziti da nešto ne zariba. Najteži je dio prošao.Na brzinu se istuširao i upravo je navlačio Naismitho-ve hlače kad mu je stigao obrok. Nedostatak odjeće poslužio mu je kao izlika da brižnog Dendariija koji je donio pladanj na brzinu izgura van. Večera pod poklopcem bila je prava hrana, ne vojnička porcija. Umjetni odrezak na žaru, naizgled svježe povrće, prava kava, topla i hladna hrana, prekrasno izložena u sićušnim porcijama procijenjenim za Naismithov apetit. Čak i sladoled. Prepoznao je ukus svoga pretka i opet se našao povrijeđenim tom voljom nepoznatih ljudi da mu ugode, čak i u takvim sitnicama. Visoki čin imao je svojih privilegija, ali ovo je ludost.U depresiji, sve je pojeo i upravo se pitao je li i ona čupkasta zelena tvar kojom je bio popunjen prazan prostor na tanjuru jestiva, kad je zvono na vratima kabine opet zazujalo.Ovog puta bio je to dendariijski niži časnik i lebdeća paleta s tri velika sanduka."Ah." Trepnuo je. "Moje stvari. Za sad ih samo ostavite tamo na

podu.""Da, gospodine. Zar si nećete odrediti posilnog?" Voj-nikov željni izraz nije ostavljao mjesta sumnji o tome tko bi se prvi prijavio kao dobrovoljac za takvo mjesto."Ne... na ovoj misiji ne. Kasnije ćemo imati jako malo prostora. Samo ostavite stvari.""Bit će mi drago da ih raspakiram, gospodine. Ja sam ih sve i spakirao.""Ureduje.""Ako sam bilo što propustio, samo recite.""Hvala, skupniče." Iznurenost mu je procurila u glas; na svu sreću, to je ipak malo zakočilo skupnikov entuzijazam. Plaćenik je spustio sanduke s palete i izašao s blagim smiješkom, kao da hoće reći: Hej, čovjek valjda smije pokušati.Osmjehnuo se kroz stisnute zube i okrenuo se sanducima čim su se vrata zatvorila. Otvorio je kopče i zastao, zabavljen vlastitom žurbom. Tako nekako valjda izgleda kad dobiješ rođendanski poklon. Nikad u životu nije dobio rođendanski poklon. Dakle, treba nadoknaditi izgubljeno vrijeme.Prvi poklopac se otvorio i otkrio odjeću, više odjeće nego što je ikad imao. Tehnički kombinezoni, svakodnevna uniforma, svečana odora — podigao je sivu baršunastu tuniku i podigao obrve na sjaj srebrnih puceta — čizme, cipele, papuče, pidžama, sve po propisu, sve prekrojeno da mu savršeno pristaje. I civilna odjeća, osam ili deset kompleta, po lokalnoj modi raznih planeta te po općoj galak-tičkoj i to za nekoliko društvenih položaja. Eskobaransko poslovno odijelo od crvene svile, barravarska kvazi-vojna tunika i hlače s crtom, pletenina, betanski sarong i sandale, otrcana jakna i košulja i hlače pogodne za osiromašena lučkog radnika bilo gdje na svijetu. Gomila donjeg rublja. Tri vrste satova s ugrađenim komunikacijskim jedinicama, jedan dendariijski propisni, jedan vrlo skup komercijalni model, jedan naizgled jeftin i otrcan, ali zapravo profinjeni vojni višak. I još.Prešao je na drugi sanduk, otvorio poklopac i zinuo. Svemirski oklop. Svemirski oklop u punoj borbenoj spremi, s do kraja napunjenim pogonom i sustavom za održavanje života, napunjenog

i zakočenog oružja. Točno njegove veličine. Činilo se da oklop svjetluca vlastitim, tamnim i pokvarenim sjajem, ugniježđen u svojoj zaštitnoj ambalaži. Sam ga je miris ošamutio, nevjerojatno vojnički, metal i plastika, energija i kemija... stari znoj. Izvukao je kacigu i zadivljeno se zabuljio u tamno zrcalo vizira. Nikad još nije imao na sebi svemirski oklop, premda ga je proučavao na holovidu dok mu se vid nije zamaglio. Zloslutan, smrtonosni zaštitni ovoj...JIstovario je sve i na pod složio sve dijelove po redu. Čudne mrlje, ožiljci i tragovi, tu i tamo, prekrivali su sjajnu površinu. Koje oružje, kakvi su udari bili dovoljno snažni da unište tu višestruku metalnu površinu? Koji su to bili neprijatelji? Svaki ožiljak, shvatio je dok ih je doticao, bio je namjera smrti. To nije bilo za igru.I bilo je vrlo uznemirujuće. Ne. Odgurnuo je hladan drhtaj sumnje. Ako može on, mogu i ja. Dok je ponovno pakirao oklop i vraćao ga u sanduk, pokušavao je ne obazirati se na popravke i tajnovite mrlje na kompresijskom odijelu i mekom, upijajućem pododijelu. Krv? Govno? Opekline? Ulje? Uostalom, sad je sve bilo čisto i bez mirisa.Treći sanduk, manji od drugog, sadržavao je polu-oklop, bez ugrađenog oružja. Nije bio namijenjen svemirskoj uporabi, već borbi s normalnim ili gotovo normalnim tlakom, temperaturom i atmosferskim uvjetima. Najupadljiviji dio ovog oklopa bio je komandni šljem, glatka stvar od duraslitine koja je u štitniku iznad čela imala ugrađen telemetrijski i videoprojektor, koji je sve podatke s mreže mogao staviti zapovjedniku pred oči. Protok podataka bio je upravljan određenim kretnjama lica i glasovnim zapovijedima. Ostavio je šljem vani da ga kasnije pomnije prouči, a ostatak ponovno zapakirao.Kad je završio sa smještanjem sve odjeće u ormare i ladice, zažalio je što je tako odlučno odbio posilnog. Pao je na krevet i prigušio svjetla. Kad se sljedeći put probudi, trebao bi biti na putu prema Jacksonovu Skrovištu...Baš je zadrijemao kad je komunikator u kabini zazu-jao. Otetuvao je da se javi, istisnuvši relativno pristojan "Naismith ovdje", glasom nerazgovjetnim od pospanosti."Miles?" reče Thorneov glas. "Stigao je komandoski odred."

"Oh... dobro. Onda napusti orbitu čim budeš spreman.""Zar ih ne želiš vidjeti?" rekao je Thorne iznenađeno.Inspekcija. Udahnuo je. "Dobro. Ja... doći ću. Naismith, gotovo." Užurbano je navukao hlače svoje odore, ovog puta uzevši jaknu s odgovarajućim oznakama i brzo pozvao shematski prikaz unutrašnjosti broda na komkon-zolu kabine. Postojala su dva sidrišta za borbene shuttle-ove, naprijed i straga. Koje? Zapamtio je put do oba.Prvo je probao s operativnim sidrištem. Načas je zastao u tami i tišini u zavoju hodnika da se prije nego što ga budu ugledali upozna sa okolinom.U ukrcajnom se terminalu guralo desetak muškaraca i žena u sivim kamuflažnim letačkim odijelima, zajedno s gomilom opreme i zaliha. Ručno i teško oružje bilo je simetrično naslagano. Plaćenici su stajali ili sjedili, razgovarajući glasno, bučno i grubo, tu i tamo praskajući u smijeh. Svi su bili tako veliki, proizvodili toliko energije, gurajući jedno drugo napola u igri, kao da traže izgovor za još glasnije vikanje. Nosili su noževe i drugo osobno naoružanje na pojasevima ili u tobolcima, kao da se prave važni. Lica su im izgledala neraspoznatljivo, gotovo životinjski. Progutao je, ispravio se i koraknuo među njih.Rezultat se pojavio smjesta. Netko je viknuo "Glave gore!" i oni su, bez ikakvih daljnjih naredbi, stali mirno u dvije savršeno uredne, potpuno tihe vrste, svatko sa svojom hrpicom opreme do nogu. Slika je bila možda još i strasnija od kaosa koji joj je prethodio.S tanušnim smiješkom, koraknuo je naprijed, pretvarajući se da promatra jednog po jednog. Posljednja teška torba izletjela je iz shuttlea i glasno udarila o palubu, a trinaesti komandos izgurao se kroz prolaz, uspravio se i salutirao mu.Zastao je paraliziran od straha. Stoje, dovraga, to? Za-buljio se u blještavu kopču pojasa, zatim nakrenuo glavu unatrag, istežući vrat. Prokleta stvar bila je visoka dva ipol metra. Golemo tijelo isijavalo je snagu koju je osjećao gotovo kao val vrućine, a lice — lice je bilo noćna mora. Zućkastosmeđe oči, kao u vuka, iskrivljena, napućena usta s očnjacima, prokletstvo, dugački bijeli zubi koji su virili preko rubova grimiznocrvenih

usnica. Goleme ruke imale su pandže, snažne, krupne, oštre — namazane grimizno-crvenim lakom za nokte... Molim'? Pogled mu se podigao natrag do čudovišnog lica. Oči su bile istaknute sjenilom i zlatnom bojom, dodatno naglašenom malom zlatnom šljokicom ukrasno zalijepljenom na jednu visoku jagodicu. Kosa boje mahagonija bila je povučena unatrag u složenu pletenicu. Pojas je bio jako zategnut, naglašavajući neku vrst figure, usprkos prostranom, sivom letačkom odijelu. Stvar je žensko—?"Poručnik Taura i Zeleni odred, prijavljuju se po naredbi, gospodine!" Baritonski glas odjeknuo je po sidrištu."Hvala—" Izašlo je kao napukli šapat, nakašljao se da pročisti grlo. "Hvala, to bi bilo sve, naredbe ćete dobiti od kapetana Thornea, svi voljno." Svi su se napinjali da ga čuju, tjerajući ga da ponovi: "Otpust!"Rasuli su se u neredu, ili možda nekom redu koji su samo oni shvaćali, jer se sidrište raščistilo od opreme zapanjujućom brzinom. Čudovišna narednica je zaostala, nadnoseći se nad njim. Izravnao je koljena kako bi se natjerao da ne pobjegne od toga — nje...Spustila je glas. "Hvala ti što si odabrao Zeleni odred, Miles. Koliko sam shvatila, zadatak je pravi."I opet imena? "Kapetan Thorne će vas uputiti kad krenemo. Misija je... izazov." A ovo će biti narednik koji će je voditi?"Kapetanica Quinn ima detalje, kao i obično?" Podigla je jednu gustu obrvu."Kapetanica Quinn... neće sudjelovati u ovoj misiji."Mogao se zakleti da su joj se zlatne oči raširile, pa čak i zjenice. Usne su joj se povukle unatrag, pokazujući očnjake u nečem što je, shvatio je jedan prestravljen tren kasnije, trebao biti osmijeh. Na neki čudan način, podsjetio ga je na smiješak s kojim je Thorne pozdravio istu vijest.Podigla je pogled; sidrište je bilo prazno. "Aah?" Glas joj je romorio kao predenje mačke. "Pa, ljubavnice, ja ću ti biti tjelesni čuvar kad god hoćeš. Samo mi daj znak."Kakav znak, što dovraga—Sagnula se, usnice su joj zadrhtale, grimizne pandže zgrabile su mu ramena — načas mu se učinilo da će mu otrgnuti glavu, oguliti ga i

pojesti — a onda su joj se usta spustila na njegova. Dah mu se presjekao, a vid zamutio. Gotovo se onesvijestio prije nego što se ispravila i pogledala ga povrijeđeno i zbunjeno. "Miles, u čemu je problem?"To je bio poljubac. Prokleti bogovi. "Ni u čemu" , dah-nuo je. "Ja... bio sam bolestan. Vjerojatno nisam još trebao ustati, ali morao sam obaviti inspekciju."Djelovala je vrlo uzbunjeno. "I te kako nisi trebao ustati — sav se treseš! Jedva stojiš na nogama! Evo, odnijet ću te u ambulantu. Luđak!""Ne! Dobro mi je. To jest, liječio sam se. Samo se trebam još neko vrijeme odmarati i oporavljati, to je sve.""Pa, onda ideš ravno natrag u krevet!" "Da."Okrenuo se. Pljesnula gaje po stražnjici. Ugrizao se za jezik. Rekla je: "Bar si bolje jeo. Pazi na sebe, dobro?"Mahnuo je preko ramena i pobjegao ne okrećući se. Je li to bilo vojničko prijateljstvo? Narednik i admiral? Nije vjerovao u to. Ono je bila intimnost. Naismith, ti jebeno ludo kopile, čime se ti to baviš u slobodno vrijeme ? Nisamvjerovao da uopće imaš slobodnog vremena. Mora da si prokleti manijački samoubojica, ako si trošio ono—Zaključao je za sobom vrata kabine i oslonio se na njih, dršćući, hihoćući od histerične nevjerice. Prokletstvo, proučio je sve o Naismithu, baš sve. Ovo se nije moglo dogoditi. S takvim prijateljima, tko treba neprijatelje?Svukao se i napeto legao u krevet, razmišljajući o Nai-smithovom/Vorkosiganovom složenom životu, pitajući se kakve su ga još klopke čekale. Konačno, blaga promjena u šuškanju i pucketanju broda oko njega i kratak trzaj gravitacijskog polja rekli su mu da se Ariel odvaja od orbite oko Escobara. Stvarno je uspio ukrasti potpuno opremljenu i naoružanu vojnu krstaricu, a da nitko to čak i ne zna. Na putu su za Jacksonovo Skrovište. Za njegovu sudbinu. Njegovu sudbinu, ne Naismithovu. Misli su mu se konačno strovalile u san.Ali ako možeš preuzeti svoju sudbinu, šapnuo je konačno glas njegova demona prije zaborava noći, zašto ne možeš preuzeti i

svoje ime ?DRUGO POGLAVLJEIzašli su iz putničkog broda kroz fleksi-cijev jednakim korakom, rukom pod ruku, Quinn sa svojom vojničkom torbom prebačenom preko ramena, Miles s letačkom torbom u slobodnoj ruci. U pristanišnom salonu orbitalne stanice, ljudi su se okretali za njima. Dok su šetali pokraj napola odvraćenih, zavidnih muških pogleda, Miles je kradimice bacio pogled na svoju pratilju. Moja Quinn.Quinn je ovog jutra — je li stvarno jutro? Morao bi provjeriti vrijeme dendariijske flote — djelovala posebno opasno, napola se vrativši u svoj uobičajeni lik. Uspjela je sive hlače svoje odore maskirati u modni detalj, zaguravši ih u čizme od crvenog antilopa (čelična pojačanja ispod šiljastih vrhova nisu se primjećivala) i dopunivši ih gri-miznocrvenim oskudnim topom. Njezina blijeda koža upravo je sjala od kontrasta s topom i kratkim tamnim kovr-čama. Šarenilo površine odvraćalo je pozornost od njezine atletske građe, neprimjetne ako se ne zna koliko točno ta prokleta vojna torba teži.Tople smeđe oči činile su joj lice duhovnijim. Ali muški su glasovi pucali usred rečenice zbog savršenih, isklesanih površina njezina lica. Očito skupo lice, rad kirurškog umjetnika neobičnog talenta. Slučajni promatrač mogao bi pogoditi da joj je lice platio ružni čovječuljakkoga je držala za ruku i procijeniti da je i žena pod licem bila isto tako kupljena. Slučajni promatrač ne bi nikad pogodio pravu cijenu: njezino staro lice izgorjelo je u borbi kod Tau Verde. Gotovo prvi bojni gubitak u službi admirala Naismitha prije — već deset godina? Bože! Slučajni promatrač je kreten, zaključio je Miles.Posljednji predstavnik te vrste bio je bogat poslovni čovjek koji je Milesu djelovao kao plavokosa, civilna verzija njegovog rođaka Ivana i koji je proveo veći dio dvotjednog puta sa Sergvara na Escobar u takvim iluzijama, pokušavajući zavesti Quinn. Miles ga je sad ugledao krajičkom oka, dok je tovario svoju prtljagu na lebdeću paletu i ispuštao posljednji frustrirani uzdah poraza prije nego što se odvukao dalje. Osim stoje podsjećao na Ivana, Miles mu nije ništa zamjerao. Zapravo, Miles gaje gotovo žalio, budući da je

Quinnin smisao za humor bio opako zločest koliko i njezini smrtonosni refleksi.Miles je glavom trznuo prema Eskobarcu u povlačenju i promrmljao: "I, čime si ga se konačno uspjela riješiti, ljubavi?"Quinnine oči pomakle su se da pronađu čovjeka i naborale se od smijeha. "Ako ti kažem, bit će ti neugodno.""Neće. Reci mi.""Rekla sam mu da radiš sklekove na jeziku. Vjerojatno je zaključio da se s time ne može natjecati."Miles pocrveni."Ne bih ga tako dugo vukla za nos, ali isprva nisam bila sigurna da nije nekakav agent", doda Quinn ispriku."Sad si sigurna?""Aha. Šteta. Tako bi bilo zabavnije." "Meni ne. Baš mije trebalo malo odmora." "Točno i sad puno bolje izgledaš. Odmoreno.""Stvarno mi se sviđa ova fora s bračnim parom, za putovanje", primijetio je. "Odgovara mi." Malo je dublje udahnuo. "Dakle, medeni mjesec smo prošli, zašto se sad ne bismo i vjenčali?""Nikad ne odustaješ, ha?" Glas joj je ostao bezbrižan. Samo je blagi trzaj ruke pod njegovom odavao da su je njegove riječi povrijedile. Prokleo se u sebi."Oprosti. Obećao sam da neću načinjati tu temu."Slegnula je neopterećenim ramenom i usput se odvojila od njega, agresivno mašući rukom u hodu. "Problem je u tome što me ti ne želiš kao madame Naismith, denda-riijski Strah i Trepet. Ti želiš da budem barunica Vorko-sigan od Barravara. To je zemaljski položaj. Ja sam svemir-ka po rođenju. Čak i kad bih se udala za nekog zemljanina i spustila se u neku gravitacijsku rupu da se više nikad ne dignem... Barravar nije mjesto koje bih odabrala za takvo što. Ne želim uvrijediti tvoj dom."Zašto ne? Svi drugi to čine. "Mojoj se majci sviđaš", pokušao je."I ja se njoj divim. Susrela sam je, koliko, četiri puta i svaki me se put jače dojmila. Ali... što sam više impresionirana, to me više užasava koliko Barravar trati njezinu sposobnost. Da je ostala na Koloniji Beta, sad bi već bila glavni nadglednik betanskog astronomskog istraživanja. Ili bilo što drugo što bi htjela."

"Htjela je biti grofica Vorkosigan.""Htjela se oduševljavati tvojim tatom. Priznajem da se ima čime oduševiti. Ali nije joj nimalo stalo do ostatka vor-ske kaste." Quinn je zastala prije nego što su došli u blizinu eskobaranskih carinika. Miles je zastao pokraj nje. Oboje su buljili u prostoriju, ne jedno u drugo. "I bez obzira na svu živahnost, u sebi, ona je umorna. Barravar je toliko toga isisao iz nje. Barravar je njezin rak. Polako je ubija."Miles nijemo zatrese glavom."I tebe, barune Vorkosigan," dodala je Quinn trijezno. Ovog je puta na njemu bio red da se tržne.Osjetila je to i zabacila glavu. "U svakom slučaju, admiral Naismith je manijak kakav meni odgovara. Barun Vorkosigan je prema njemu dosadna uslužna metla. Vidjela sam te kod kuće na Barravaru, Miles. Tamo si samo polovica sebe. Prigušen, zagušen. Čak ti je i glas tiši. To je krajnje neobična pojava.""Ne mogu... tamo se moram uklopiti. Prije samo jedne generacije, netko s tijelom poput mojega bio bi smjesta ubijen zbog sumnje na mutaciju. Ne mogu stvari gurati predaleko i prebrzo. Prelaka sam meta.""Je li to razlog zašto te Barravarska carska služba sigurnosti šalje na toliko misija izvan planeta?""To je zbog mog razvoja kao časnika. Da si proširim poglede, produbim iskustva.""A jednog će te dana zauvijek povući natrag i odvesti te kući i iscijediti sve to iskustvo iz tebe u njihovoj službi. Kao spužvu.""Ja sam i sad u njihovoj službi, Elli", podsjetio ju je blago, ozbiljnim, mirnim glasom koji ju je natjerao da spusti glavu kako bi ga čula. "Sad i onda i uvijek."Oči su joj skliznule u stranu. "Može... onda, kad ti jednog dana pribiju čizme natrag na tlo Barravara, ja želim tvoj posao. Želim jednog dana biti admiralica Quinn.""Slažem se", rekao je dobroćudno. Posao, da. Došao je trenutak da se barun Vorkosigan i njegove osobne želje vrate u torbu. Ionako bi se trebao prestati tako mazohistički vraćati na taj razgovor o vjenčanju s Quinn. Quinn je Quinn; on nije želio da ona bude bilo

što drugo, čak ni za... baruna Vorkosigana.Usprkos trenutku depresije koji si je sam nametnuo, očekivanje povratka Dendariima ubrzalo mu je korake dok su se probijali kroz carinsku službu i u golemu transfer-nu postaju. Quinn je u pravu. Osjećao je kako mu Naismith ispunjava kožu, odnekud iz dubine psihe. Zbogom, dosadnom poručniku Milesu Vorkosiganu, visokom tajnom operativcu Barravarske carske sigurnosti (koji je već odavna zaslužio promaknuće); dobrodošlica, neodoljivom admiralu Naismithu, svemirskom plaćeniku i ratniku za sva doba.Ili možda za nijedno doba. Usporio je kad su došli do reda komercijalnih komkonzolnih kabina uz rub putničkog prolaza i kimnuo prema zrcalima ukrašenim vratima. "Daj da prvo vidimo kako se Crveni odred snalazi. Ako su se oporavili dovoljno da krenu, rado bih osobno otišao dolje i doveo ih.""Može." Quinn je svoju torbu bacila opasno blizu Mi-lesovih nogu u sandalama, ušla u najbližu praznu kabinu, gurnula svoju karticu u prorez i utipkala kod.Miles je spustio svoju torbu, sjeo na Quinninu i promatrao je. Uhvatio je prerezan odraz samoga sebe u zrcalnom mozaiku na spuštenim vratima sljedeće kabine. Tamne hlače i komotna bijela košulja bili su neutralni u pogledu planetarnih moda, ali, zbog putovanja, vrlo civilnog kroja. Opušteno, mirno. Nije loše.Postojalo je vrijeme kad je nosio uniformu kao kornjačin oklop, visok društveni položaj za zaštitu ranjive neobičnosti svoga tijela. Oklop pripadanja koji je govorio Ne diraj me. Imam prijatelje. Kad mu je to prestalo biti tako očajnički potrebno? Nije bio siguran.Što se toga tiče, kad je prestao mrziti svoje tijelo? Prošlo je dvije godine od posljednje ozbiljne ozljede, na misiji spašavanja talaca koja je došla odmah nakon nevjerojatne gužve s njegovim bratom na Zemlji. Već je nekovrijeme potpuno oporavljen. Razgibao je ruke, pune plastičnih zamjenskih kostiju i otkrio da su isto toliko njegove kao i prije posljednjeg loma. Kao i prije prvog loma. Već mjesecima nije imao ni jedan napadaj upale kostiju. Ne osjećam bolove, shvatio je s mračnim osmijehom. A to nije bila samo Quinnina zasluga, premda je Quinn bila ... vrlo ljekovita. Jesam li to pod starost ozdravio?

Uživaj dok možeš. S dvadeset i osam godina, zacijelo je na nekoj vrsti tjelesnog vrhunca. Osjećao je taj vrhunac, oduševljavajući vrh krivulje. Silazni luk dočekat će ga negdje u budućnosti.Glasovi iz komunikacijske kabine vratili su ga u sadašnjost. Quinn je razgovarala sa Sandy Hereld i upravo je objavila: "Zdravo, vratila sam se.""Zdravo, Quinnie, očekivala sam te. Što mogu učiniti za tebe?" Sandy je opet napravila nešto čudno s kosom, primijetio je Miles sa strane."Upravo sam sišla sa skočnog broda, tu sam na trans-fernoj stanici. Planiram malo skretanje. Hoću prijevoz na tlo da pokupim preživjele iz Crvenog odreda, a onda se vraćam na Trijumf. Kakav im je trenutni status?""Pričekaj, samo sekundu..." Poručnica Hereld prikazala je podatke na prikazu sa svoje lijeve strane.U napučenom hodniku, pokraj njih je prošao neki čovjek u dendariijskoj sivoj odori. Ugledao je Milesa i uputio mu nesigurno, oprezno kimanje glavom, možda nesiguran u to znači li admiralova civilna odjeća neku vrstu skrivanja. Miles mu je uzvratio mahanjem, čovjek se osmjehnuo i produžio svojim putem. Milesov mozak izbacio je neželjene podatke. Čovjek se zove Travis Gray, terenski je tehničar trenutno dodijeljen na Peregrine, stručnjak za komunikacijsku opremu, skuplja klasičnu predskočnu glazbu zemaljskog podrijetla... koliko takvih osobnih dosjea Miles već nosi u svojoj glavi? Stotine? Tisuće?A bilo je još toga. Hereld se okrenula natrag i odreciti-rala: "Ives je otpušten na kopneno odsustvo, a Boyd je vraćen na Trijumf radi daljnje terapije. Bolnica Beauche-ne javlja da su Durham, Vifian i Aziz spremni za otpust, ali prvo žele razgovarati s nekim odgovornim.""Može.""Kee i Zelaski... o njima također žele razgovarati."Quinnine usne se stegnu. "Može", složila se bezizražajno. Milesu se zgrčio želudac, samo malo. Pretpostavljao je da razgovor neće biti nimalo sretan. "Onda im javi da stižemo", reče Quinn."Da, kapetanice." Hereld je promijenila prikaz na svom ekranu. "U

redu. Koji shuttle želite?""Dobar će biti Trijumfov manji shuttle za osoblje, ukoliko ne treba istovremeno utovariti i neki teret.""Ne iz Beauchenea, ne.""U redu."Hereld je provjerila svoj vid. "Prema eskobarskoj kontroli leta, Shuttle dva može biti u pristaništu J-26 za trideset minuta. Spuštanje će vam se odobriti odmah.""Hvala. Javi svima — kad se vratimo, održat ćemo sastanak s kapetanima i kapetanima-vlasnicima. Koliko je sati u Beaucheneu?"Hereld pogleda u stranu. "0906, u danu s 26 sati i 7 minuta.""Jutro. Izvrsno. Kakvo je vrijeme dolje?""Lijepo. Ne trebate jaknu.""Fino, ne moram se presvlačiti. Javit ćemo se kad budemo spremni da krenemo iz luke Beauchene. Quinn, gotovo."Miles je sjedio na njezinoj torbi, zureći u svoje sandale, zapljusnut neugodnim sjećanjima. Bila je to jedna od ne-zgodnijih krijumčarskih pustolovina za dendariijske plaćenike, spuštanje vojnih savjetnika i opreme na Marilac u potporu njihovu trajnom otporu cetagandskoj invaziji. Borbeni shuttle A-4 s Trijumfa pogođen je neprijateljskom vatrom na posljednjem povratnom putu, prevozeći čitav Crveni odred i nekoliko važnih Marilakanaca. Pilot, poručnik Durham, premda i sam smrtno ranjen i u šoku, uspio je svoj oštećeni i zapaljeni shuttle dovesti u dovoljno usporen dohvat Trijumfovih pristajnih hvataljki, tako da je spasilačka ekipa mogla na shuttle prilijepiti fleksi cijev, prorezati si prolaz u brod i evakuirati sve koji su bili na njemu. Uspjeli su odbaciti oštećeni shuttle neposredno prije nego stoje eksplodirao, a Trijumf se odvojio iz orbite tik pred opakom cetagandskom osvetom. I tako je misija koja je počela jednostavno, glatko i neprimjetno opet završila onom vrstom junačkog kaosa kakav je Miles naučio prezirati. Kaos, ne junaštvo.Nakon tužne trijaže, rezultat je bio sljedeći: dvanae-stero teško ranjenih; sedmero izvan Trijumfovih moći liječenja, kriogenski zamrznuto u nadi da će im se kasnije moći pomoći; troje trajno i definitivno mrtvih. A sad će Miles doznati koliko ih iz druge

skupine treba prebaciti u treću. Imena, lica, stotine neželjenih podataka o njima jurilo mu je kroz glavu. Izvorno je bio planirao biti na tom posljednjem shuttleu, ali je otišao gore ranijim letom da riješi neku drugu nenadanu krizu..."Možda neće biti tako loše", rekla je Quinn, čitajući mu s lica. Ispružila je ruku, podigao se s njezine torbe i pokupio svoju."Ja sam sam proveo toliko vremena po bolnicama, ne mogu a da se ne poistovjećujem s njima", ispričao se za svoje mračne misli. Jedna savršena misija. Sto bi dao za jednu savršenu misiju, na kojoj ama baš ništa ne bi krenulo po zlu. Možda će ova sljedeća biti takva.Bolnički miris pogodio je Milesa čim je s Quinn prošao kroz ulazna vrata bolnice Beauchene, specijalizirane krio-terapijske klinike s kojom su Dendarii surađivali na Esco-baru. Nije to bio ružan miris, nije bio smrad, samo neka čudna primjesa u zraku iz klima uređaja. Ali taj je miris u njegovu iskustvu bio toliko duboko povezan s bolom da mu je srce i nesvjesno zatuklo brže. Bori se ili bježi. Neodgovarajuća reakcija. Duboko je udahnuo, prigušujući instinktivno pulsiranje i ogledao se oko sebe. Predvorje je izgledalo isto kao bilo koje drugo tehnološko mjesto na Escobaru, čisto ali jeftino opremljeno. Pravi novac bio je investiran gore, u krio-opremu, regeneracijske laboratorije i operacijske dvorane.Jedan od partnera u klinici, dr. Aragones, sišao je da ih pozdravi i odveo ih gore u svoj ured. Milesu se Arago-nesov ured sviđao, onako sav natrpan gomilom informacijskih diskova, grafikona i novinskih folija, kao zaštitni znak tehnokrata koji duboko i stalno promišlja o onome čime se bavi. Sviđao mu se i sam Aragones, krupan, otvoren tip brončane kože, aristokratska nosa i prosijede kose, ljubazan i iskren.Dr. Aragones bio je nesretan što ne može prijaviti bolje rezultate. Miles je procijenio da mu je to povrijedilo ponos."Donosite nam takve strahote i očekujete čuda", požalio se blago, meškoljeći se u svome sjedalu nakon što su se Miles i Quinn smjestili. "Ako želite čuda, morate početi na početku, kad se moji jadni pacijenti pripremaju za tretman."Aragones ih nikad nije zvao ledoleševima, ni bilo kojim drugim nelagodnim nadimkom kakve su izmišljali vojnici. Uvijek su to bili

moji pacijenti. Bio je to jedan od razloga zašto se Milesu sviđao."Općenito govoreći, nažalost, naši ranjenici ne stižu po rasporedu, jedan po jedan", napola se ispriča Miles. "U ovom slučaju imali smo dvadeset i osmero ljudi u bolnici, sa svim mogućim ozljedama — traumama, opeklinama, kemijskim kontaminacijama — sve odjednom. Trijaža je neko vrijeme bila brutalna, dok se stvari nisu malo smirile. Moji ljudi učinili su sve što su mogli." Oklijevao je. "Mislite li da bi vrijedilo poslati nekoliko naših medicinskih tehničara na dodatno obrazovanje u vašim najnovijim tehnikama? I, ako je tako, biste li bili voljni voditi seminar?"Aragones je zamišljeno raširio ruke. "Nešto bi se moglo smisliti... prije nego što odete, porazgovarajte s administratorom Margarom."Quinn je uhvatila Milesovo kimanje glavom i unijela bilješku u svoju izvještajnu ploču.Aragones je na svojoj komkonzoli pozvao nekoliko medicinskih kartona. "Prvo najgore. Nismo mogli učiniti ništa za gospodina Keeja ni za gospođicu Zelaski.""Ja... vidio sam Keejevu ozljedu glave. Nisam iznenađen. " Rasprsnuta kao lubenica. "Ali imali smo krio-komo-ru na raspolaganju, pa smo pokušali."Aragones klimne u znak razumijevanja. "Gđica Zelaski je imala sličan problem, premda nije bio tako očit izvana. Trauma je prekinula toliko unutarnje cirkulacije u lubanji da joj se krv nije dobro ispraznila, niti su kriogen-ske tekućine mogle natopiti mozak kako treba. Smrzavanje i hematomi jedno preko drugoga. Propadanje neurona bilo je potpuno. Žao mije. Njihova su tijela trenutno u našoj mrtvačnici, čekaju vaše upute.""Kee je želio da mu tijelo vrate obitelji i da bude pokopan na rodnom svijetu. Neka ga vaša mrtvačnica pripremi i preveze uobičajenim putem. Dat ćemo vam adresu." Trznuo je glavom prema Quinn, koja je dodala još jednubilješku. "Zelaski nije navela obitelj ni bližnje — neki Den-darii to jednostavno ne učine, a mi ne postavljamo zahtjeve. Ali jednom je nekome iz svog odreda rekla što želi za svoj pepeo. Molim vas da je kremirate i vratite na Trijumf, a dalje će se za to pobrinuti naš medicinski odjel."

"U redu." Aragones je otpisao kartone na svojoj komkonzoli; nestali su kao duhovi. Umjesto njih pozvao je druge prikaze."Vaši gospodin Durham i gospođica Vifian trenutno su samo djelomično oporavljeni od izvornih ozljeda. Oboje pate od nečeg što bih ja nazvao normalnom neuralno--traumatskom krio-amnezijom. Gubitak pamćenja dublji je kod gospodina Durhama, dijelom i zbog komplikacija oko njegovih pilotskih neuro-usadaka, koje smo nažalost morali ukloniti.""Hoće li ikad moći ugraditi drugi set?""Još je prerano reći. Za oboje bih rekao da su im dugoročne prognoze dobre, ali ni jedno se neće moći vratiti vojnim dužnostima barem još godinu dana. A onda će im trebati temeljito obnavljanje obuke. U oba slučaja, prvenstveno bih preporučio da ih se vrati u domaće obiteljsko okruženje, ako je to ikako moguće. Poznati okoliš s vremenom će pomoći u pokretanju i ponovnom uspostavljanju pristupa preživjelom pamćenju.""Poručnik Durham ima obitelj na Zemlji. Pobrinut ćemo se da dospije tamo. Tehničarka Vifian je s postaje Kline. Vidjet ćemo što se može učiniti."Quinn je odlučno kimnula i dalje praveći bilješke."Onda ih oboje mogu otpustiti danas s vama. Mi smo učinili sve što smo mogli, a ostatak se može obaviti i u običnim bolnicama. Dakle... to nam ostavlja vašeg gospodina Aziza.""Mog vojnika Aziza", potvrdi Miles. Aziz je bio u Den-dariijima tri godine, prijavio se i bio primljen na časničku obuku. Dvadeset i jedna godina."Gospodin Aziz je... živ. To jest, njegovo tijelo se održava bez umjetne pomoći, osim jednog manjeg problema s unutarnjom regulacijom temperature koji se, izgleda, popravlja sam po sebi.""Ali Aziz nije imao ozljedu glave. Sto je pošlo krivo?" upita Miles. "Hoćete li vi to reći da će ostati kao biljka?""Bojim se daje gospodin Aziz žrtva loše pripreme. Krv mu je izgleda izvučena na brzinu i ne dovoljno pomnjivo. Male smrznute kemociste ispunile su mozgovno tkivo ne-krotskim mrljama. Uklonili smo ih i pokrenuli novi rast, koji se uspješno razvija. Ali njegovo ja nepovratno je izgubljeno."

"Sve?""Možda će zadržati nekoliko frustrirajućih djelića sjećanja. Snove. Ali ne može ponovno pristupiti svojim živčanim putevima preko novih izraslina, jer je samo tkivo propalo. Novi čovjek počet će ispočetka, gotovo kao dijete. Izgubio je, čak i sposobnost govora.""Hoće li povratiti um? S vremenom?"Aragones je predugo oklijevao s odgovorom. "Za nekoliko godina možda će biti sposoban izvršavati dovoljno jednostavnih radnji da se može brinuti sam za sebe.""Shvaćam", uzdahne Miles."Što želite učiniti s njim?""Ni on nije naveo nikakve bližnje." Miles otpuhne. "Prebacite ga u dugoročni smještaj ovdje na Escobaru. Neki s dobrim terapijskim odjelom. Zamolit ću vas da mi preporučite neku bolnicu. Ja ću osnovati mali fond koji će pokrivati troškove tako dugo dok on ne bude sposoban brinuti se za sebe. Koliko to god trajalo."Aragones je kimnuo; i on i Quinn zabilježili su dogovor.Nakon što su riješili ostatak administrativnih i financijskih pitanja, sastanak je završio. Miles je ustrajao na tome da vidi Aziza prije nego što odu po ostalo dvoje rekonvalescenata."Ne može vas prepoznati", upozorio je doktor Aragones dok su ulazili u bolničku sobu."Ureduje."Na prvi pogled, Aziz nije djelovao kao smrt na dopustu, kao što je Miles bio očekivao, usprkos neuglednoj bolničkoj pidžami. Lice mu je imalo boju i toplinu, a prirodna razina melanina spašavala ga je od bolničkog bljedila. Ali ležao je bez snage, razbacano, zapetljan u pokrivače. Strane kreveta bile su podignute, neugodno podsjećajući na kolijevku ili lijes. Quinn je stala uza zid i prekrižila ruke. I ona je imala ružna sjećanja na bolnice i klinike."Azzie," pozvao je Miles blago, saginjući se nad njega. "Azzie, čuješ li me?"Azizove oči načas su ga potražile, ali su onda opet odlutale."Znam da me ne poznaš, ali možda ćeš se kasnije sjećati ovog trenutka. Bio si dobar vojnik, mudar i jak. Ostao si uz svoje drugove kad je bilo teško. Imao si onu vrst samodiscipline koja spašava

živote." Tuđe, ne tvoj vlastiti. "Sutra ćeš otići u jednu drugu bolnicu i tamo će ti pomoći da se oporaviš." Među strancima. Još stranaca. "Ne brini se za novac. Ja ću sve srediti tako da ga bude koliko god ti bude trebalo." On ne zna stoje to novac. "Povremeno ću pogledati kako ti je, kad budem imao prilike", obećao je Miles. Obećao kome? Azizu? Aziza više nema. Sebi samome? Dok se spuštao, glas mu se stišao do nečujnosti.Zvuk je natjerao Aziza da se tržne i ispusti nekakve glasne, neartikulirane jecaje; po svemu sudeći, još nije bio u stanju kontrolirati svoju glasnoću. Čak i kroz filter očajničke nade, Miles to nije mogao nazvati pokušajem komunikacije. Samo životinjski refleksi."Pazi na sebe", šapnuo je i povukao se, zastavši načas u hodniku, sav uzdrhtao."Zašto si to radiš?" upitala je Quinn ljutito. Prekrižene ruke koje su je držale dodavale su: / sebi i meni?"Kao prvo, on je doslovno umro za mene, a kao drugo," pokušao je natjerati svoj glas na veselost, "ne osjećaš li i ti određenu opsesivnu opčinjenost gledajući u lice svog najvećeg straha?""A smrt je tvoj najveći strah?" upitala je znatiželjno."Ne. Ne smrt." Protrljao sije čelo, oklijevajući. "Gubitak uma. Cijelog života,moj plan igre temeljio se na zahtjevu za prihvaćanjem ovoga", neodređeno je mahnuo niz cijelu dužinu, ili kratkoću, svoga tijela, "zato što sam inteligentan mali pokvarenjak koji može pameću ispreska-kati svakog suparnika i to sam toliko puta dokazao. Bez pameti..." Bez pameti nisam ništa. Ispravio se, ne obazirući se na bolnu napetost u svome želucu, slegnuo ramenima i trzavo joj se osmjehnuo. "Bojnim korakom, Quinn."Nakon Aziza, Durhama i Vifian nije bilo tako teško podnijeti. Mogli su govoriti i hodati, premda s oklijevanjem, a Vifian je čak i prepoznala Quinn. Odveli su ih natrag u zračnu luku iznajmljenim cestovnim vozilom, a Quinn je svoj uobičajeni nehajni stil vožnje ublažila iz obzira prema njihovim tek napola zacijeljenim ozljedama. Kad su stigli na shuttle, Miles je Durhama poslao da sjedne pokraj pilota, njegova kolege, i dok su došli na Trijumf, Durham se već sjetio ne samo čovjekova imena nego i nekih

pilotskih postupaka. Miles je oboje rekonvalescenatapredao medicinskim tehničarima koji su ih dočekali u izlaznom hodniku i otpratili u brodsku bolnicu da opet legnu nakon napora kratkog putovanja. Miles ih je promatrao dok su izlazili i osjetio se malo bolje."Skupo", primijeti Quinn zamišljeno."Da", uzdahne Miles. "Rehabilitacija nam počinje uzimati sve veći dio medicinskog proračuna. Možda ću reći računovodstvu da razdijelimo proračune, tako da zdravstvo ne ostane tako opasno kratkih rukava. Ali što se može? Moji ljudi odani su preko svake mjere; ne mogu ih razočarati. Osim toga", načas se iskesio, "plaća barravar-ski imperij.""A meni se činilo da te tvoj šef iz CarSiga malo napao zbog računa.""Illvan mora objasniti zašto u proračun njegova odjela svake godine odlazi dovoljno novca da bi se od toga mogla uzdržavati privatna vojska, a da pri tome ne prizna da uzdržava privatnu vojsku. Određeni carski računovođe ponekad ga optužuju za nesposobnost, a njega to boli... ššš."Isključivši svoj brod, pilot dendariijskog shuttlea ušao je u hodnik i zatvorio vrata. Kimnuo je Milesu."Gospodine, dok sam vas čekao u luci Beauchene, na lokalnoj novinskoj mreži pronašao sam jednu pričicu koja bi vas mogla zanimati. Pričica u eskobarskim razmjerima, hoću reći." Čovjek se lijeno ljuljao na vršcima prstiju."Recite, narednice LaJoie." Miles je podigao jednu obrvu."Cetagandanci su upravo objavili povlačenje s Marila-ca. Nazivaju to — kako su ono rekli — 'Zbog velikog napretka u kulturnoj suradnji, policijska pitanja prepuštamo lokalnoj upravi'."Milesove šake stisnule su se od veselja. "Drugim riječima, napuštaju svoju marionetsku vladu! Ha!" Skakutao je s noge na nogu, lupkajući Quinn po leđima. "Jesi ličula, Elli! Pobijedili smo! Hoću reći, oni su pobijedili, Ma-rilakanci su pobijedili." Naše su žrtve iskupljene...Povratio je kontrolu nad svojim stisnutim grlom prije nego što brižne u plač ili tako nešto blesavo. "Učinite mi uslugu, LaJoie. Prenesite obavijest u Flotu. Recite da sam rekao: 'Ljudi, obavljate

dobar posao.' Ha?""Da, gospodine. Sa zadovoljstvom." Nasmiješeni pilot veselo je salutirao i požurio uz hodnik.Milesu je osmijeh razvukao lice. "Vidiš, Elli! Ono što je Simon Illvan upravo kupio bilo bi jeftino i daje koštalo tisuću puta više. Prava ozbiljna cetagandska planetna invazija — prvo zakočena — zatim zaustavljena — uništena — propala!" I, žustrim šapatom: "Ja sam to učinio. Ja sam promijenio stvari."I Quinn se smješkala, ali jedna savršena obrva izvila se s određenom suhom ironijom. "To je krasno, ali ako sam ispravno čitala između redaka, čini mi se da je Bar-ravarska carska sigurnost zapravo željela cetagandske snage zauzete gerilskim ratom na Marilacu. Na neodređeno vrijeme. Odvraćajući cetagandsku pozornost s barravar-skih granica i skočnih točaka.""To nisu napisali." Milesove usne razvukle su se s vučjim izrazom. "Sve stoje Simon rekao bilo je da pomognemo Marilakancima kako nam prilike omoguće. To je bila službena naredba, doslovno.""Ali savršeno si dobro znao što zaista želi.""Četiri krvave godine dovoljne su. Nisam izdao Bar-rayar. Ni ikog drugog.""Da? I onda, ako je Simon Illvan toliko prepredeniji od tebe, kako to da je tvoja verzija prevladala? Jednog dana, Miles, ponestat će ti dlaka za cijepanje. I što ćeš onda?"Nasmiješio se i odmahnuo glavom, izbjegavajući odgovor.Oduševljenje vijestima s Marilaca još ga je držalo na pola gravitacije kad je stigao u svoju kabinu na Trijumfu. Nakon potajnog osvrta da se uvjeri kako je hodnik prazan, zagrlio je i poljubio Quinn, dubokim poljupcem koji će im morati dugo potrajati, a zatim je ona otišla u svoju sobu. On se uvukao u kabinu i popratio siktavo zatvaranje vrata uzdahom. Opet doma.A ovo zaista i jest dom, za polovicu njegova uma, pomislio je bacajući putnu torbu na krevet i upućujući se ravno pod tuš. Prije deset godina, barun Miles Vorkosigan izmislio je identitet admirala Naismitha u trenutku očaja i izbezumljeno uspio na blef zadobiti kontrolu nad žurno preimenovanim dendariijskim plaćenicima. Barravarska carska služba sigurnosti otkrila je kako je ta krinka

korisna... ne. Priznanje treba dati oneme kome pripada. On je uvjerio, urotama, demonstracijama i nagovaranjem, natjerao je CarSig da preuzme njegovu krinku. Čuvaj se onoga što se pretvaraš da jesi. Mogao bi se u to i pretvoriti.Kad je admiral Naismith prestao biti samo predstava? Postupno, to je sigurno, ali najvećim dijelom otkako se njegov plaćenički mentor komodor Tung povukao u mirovinu. Ilije možda prepredeni Tung još i prije Milesa shvatio da njegove usluge u održavanju Milesova prerano uzdignutog čina više nisu potrebne. Šareni videoprikazi organizacije dendariijske slobodne plaćeničke flote cvjetali su u Milesovoj glavi dok se tuširao. Osoblje — oprema — administracija — logistika — sad je znao svaki brod, svakog čovjeka, svaki shuttle i svaki komad opreme. Znao je kako pristaju jedni uz druge, što treba prvo učiniti, što drugo, treće, dvadeseto, sve što treba da bi se precizno procijenjene snage smjestilo u bilo koju točku taktičke osi. To je iskustvo: biti u stanju pogledati brod kao što je Trijumfi u sebi vidjeti kroz sve zidove, do svake graditeljskepojedinosti, svake snage i slabosti; pogledati odred komandosa, ili kapetane i vlasnike brodova okupljene oko stola za sastanak i znati što će bilo tko od njih učiniti ili reći, prije nego što oni to i sami doznaju. Na vrhu sam. Konačno sam sve savladao. S ovakvom polugom, mogu pomicati svjetove. Prebacio je tuš na "sušenje" i okrenuo se u val toplog zraka. Izašao je iz kupaonice još uvijek hihoćući u pola glasa. Obožavam to.Hihot mu je nestao u zbunjenosti kad je otvorio vrata svog ormara s odorama i otkrio daje prazan. Zar ih je njegov posilni sve odnio na čišćenje i popravak? Zbunjenost mu se još pojačala kad je pokušao s ladicama i našao u njima samo ostatke civilnih krpica koje je nosio kad bi lanac svog identiteta proširio za još jednu kariku i igrao se špijuna za račun Dendariija. I nešto malo otrcanog donjeg rublja. Je li to nekakva šala? Ako je tako, on će se zadnji smijati. Gol i bijesan, otvorio je ormar u kojem je stajao njegov svemirski oklop. Prazno. To je već bio šok. Netko gaje odnio dolje u Strojarski odjel da ga se rekalibrira ili da dodaju nekakav taktički program ili tako nešto. Ali njegov posilni već gaje dosad trebao vratiti na mjesto. Što ako mu zatreba na brzinu?

Vrijeme. Ljudi će mu se okupljati. Quinn je jednom ustvrdila da bi mogao govoriti gol i natjerati sve oko sebe da se osjete pretjerano odjevenim. Načas je bio u napasti da provjeri njezinu tvrdnju u praksi, ali nadvladao je tu mentalnu sliku i navukao košulju, hlače i sandale koje je prije bio imao na sebi. Nije mu trebala uniforma da zavlada sobom za sastanke. Više ne.Putem na sastanak, prošao je u hodniku pokraj Sandy Hereld koja je upravo odlazila s dužnosti i prijateljski joj kimnuo. Ona se naglo okrenula i, sva zapanjena, produžila hodati natraške. "Vratili ste se, gospodine! To je bilo brzo."Teško da bi se nekoliko tjedana putovanja u Carski glavni stožer na Barravaru moglo nazvati brzim. Vjerojatno je mislila na putovanje do planeta. "Samo dva sata.""Što?" Nos joj se naborao. Još je hodala natraške i stigla do kraja hodnika.Čekala ga je soba puna viših časnika. Mahnuo joj je i spustio se u dizalnu cijev.Soba za sastanke bila je utješno poznata, sve do lepeze lica oko tamnog ulaštenog stola. Kapetan Auson s Trijumfa. Elena Bothari-Jesek, nedavno promaknuta u kapetanicu Peregrina. Njezin suprug, komodor Baz Jesek, inženjer flote i, u Milesovoj odsutnosti, zadužen za sve popravke i opremanje flote oko Escobara. Njih dvoje i sami s Barravara, bili su, uz Quinn, među ono malo Dendariija koji su poznavali Milesov dvostruki identitet. Kapetan Truzillo s Jayhawka i još desetak drugih, provjerenih i odanih. Njegovi ljudi.Bel Thorne s Ariela je kasnio. To nije bilo uobičajeno. Jedna od Thorneovih glavnih osobina bila je nezajažljiva znatiželja; svako novo upućivanje u misiju bilo je za be-tanskog hermafrodita kao Zimoslavni dar. Miles se okrenuo Eleni Bothari-Jesek da pročavrlja dok čekaju."Jesi li imala prilike posjetiti majku na Escobaru?""Da, hvala." Osmjehnula se. "Bilo je... zgodno, imati malo vremena. Imale smo priliku porazgovarati o nekim stvarima o kojima nismo govorile još otkako smo se prvi put susrele."I to je bilo dobro za njih obje, procijenio je Miles. Dio stalne

napetosti kao daje nestao iz Eleninih tamnih očiju. Sve bolje i bolje, malo po malo. "Fino."Kad su se vrata siktavo otvorila, podigao je pogled, no bila je to samo Quinn, noseći u ruci sigurnosne dosjee. Opet je na sebi imala punu radnu odoru časnika i djelo-vala je vrlo vedro i djelotvorno. Pružila je dosjee Milesu, a on ih je unio u komkonzolu i pričekao još minutu. Bela Thornea niotkuda.Razgovor je zamro. Njegovi časnici dobacivali su mu pozorne poglede koji su govorili "počnimo već jednom". Ne smije još dugo čekati i kopati nos. Prije nego što je pokrenuo prikaz na konzoli, upitao je: "Postoji li neki razlog zašto kapetan Thorne kasni?"Pogledali su u njega, a zatim jedni druge. Nemoguće je da nešto nije u redu s Belom, to bi mi prvo javili. Svejedno, na dnu želuca pojavio mu se olovni čvorić. "Gdje je Bel Thorne?"Pogledima su odredili Elenu Bothari-Jesek kao glasnogovornicu. Vrlo loš znak. "Miles," reče ona s oklijevanjem, "zar se Bel trebalo vratiti prije tebe?""Vratiti? Kamo je otišao?"Gledala gaje kao daje sišao s uma. "Bel je otišao s tobom, na Arielu, prije tri dana."Quinnina glava naglo se podigla. "Nemoguće.""Prije tri dana, još smo bili na putu za Escobar", počeo je Miles. Olovni čvorić pretvarao se u masu neutron-ske zvijezde. Uopće nije dobro vladao ovom sobom. Zapravo, činilo se da se soba ljulja."Poveo si sa sobom Zeleni odred. Bel je rekao da se radi o novom ugovoru", doda Elena."Ovo je novi ugovor." Miles je potapšao komkonzolu. U mislima mu se pojavilo užasno objašnjenje, uzdižući se iz crne rupe u njegovu želucu. Izrazi na licima oko stola također su se počeli dijeliti u dvije nejednake skupine, užasnuta pretpostavka manjine koja je bila u onoj gužvi na Zemlji prije dvije godine — o da, njima je sve bilo jasno — i potpuna zbunjenost većine, koji nisu bili izravno upleteni..."I što sam rekao, kamo idem?" upita Miles. Vjerovao je da mu je ton miran, ali nekoliko se ljudi trgnulo."Jacksonovo Skrovište." Elena ga je gledala ravno u oči,

koncentriranim pogledom zoologa koji se sprema secirati primjerak. Nagli nedostatak povjerenja...Jacksonovo Skrovište. To je sigurno to. "Bel Thorne? Ariel? Taura? S deset skokova do Jacksonova Skrovišta?" Miles se zagrcnuo. "Blagi Bože.""Ali ako si ti-ti", reče Truzillo, "tko je bio tu prije tri dana?""Ako si ti-ti", reče Elena smrknuto. Upućena je skupina sva poprimala takav namršten izraz."Vidite", objasnio je Miles onom O-čemu-se-dovraga--radi dijelu sobe, "neki ljudi imaju zlog blizanca. Ja nisam te sreće. Ja imam kretenskog blizanca.""Tvoj klon", reče Elena Bothari-Jesek."Moj brat", ispravio je automatski."Mali Mark Pierre", reče Quinn. "Oh... sranje."TREĆE POGLAVLJEŽeludac kao da mu se izokrenuo, kabina je drhtala, a sjene su mu pokrile vid. Neobični simptomi crvotočnog skoka nestali su tek što su se pojavili, ali su za sobom ostavili neugodne odjeke u njegovu tijelu, kao da je on gong kojeg je netko dobrano udario. Duboko je udahnuo da se smiri. To je bio četvrti skok na njihovu putu. Još pet skokova, sporom cik-cak putanjom kroz crvotočni neksus od Escobara do Jacksonova Skrovišta. Ariel je putovao već tri dana, gotovo je na pola puta.Pogledao je po Naismithovoj kabini. Neće se još dugo moći nastaviti skrivati u njoj, bez obzira na navodnu bolest ili Naismithovo crno raspoloženje. Thorne treba svaki djelić informacije koji mu može pružiti kako bi isplanirao dendariijski napad na klonske jaslice. Dobro je iskoristio svoj zimski san, prolazeći kroz Arieloue dnevnike misija unatrag, sve do njegova prvog susreta s Dendariijima prije dvije godine. Sad je znao znatno više o plaćenicima i pomisao na usputni razgovor s posadom Ariela nije više bila tako zastrašujuća.Nažalost, u dnevnicima misija nije bilo baš puno toga što bi mu pomoglo da otkrije kako je njegov prvi susret s Naismithom, na Zemlji, izgledao s dendariijske točke gledišta. Dnevnik se ograničavao na izvješća o rehabilitaciji i

opremi, probleme s raznim dobavljačima i inženjerske sastanke. Usred gomile podataka, pronašao je samo jednu naredbu koja se odnosila na njegove vlastite doživljaje, obavijest svim zapovjednicima brodova daje na Zemlji viđen klon admirala Naismitha, uz upozorenje da bi se klon mogao pokušati predstaviti kao admiral, uz (netočnu) informaciju da bi se klonove noge na medicinskom pregledu pokazale kao normalna kost a ne kao plastična zamjena i upućujući na ošamućivanje kao jedino dopušteno sredstvo pri hvatanju uljeza. Nikakvih objašnjenja, nikakvih kasnijih ispravaka ili dopuna. Sve Naismithove/Vorkosiga-nove najviše naredbe bile su obično usmene i nepopraće-ne dokumentacijom, iz sigurnosnih razloga — za zaštitu od Dendariija, ne za njihovu zaštitu — što je bila navika koja je njemu sad dobro poslužila.Zavalio se natrag u stolac i namrštio se prema ekranu komkonzole. Dendariijski podaci nazivali su ga Mark. Još jedna stvar koju ne možeš birati, bio mu je rekao Miles Naismith Vorkosigan. Mark Pierre. Na Barrajaru ti si, pravom svog rođenja, barun Mark Pierre Vorkosigan.Ali on nije na Barravaru i, ako se njega bude pitalo, neće tamo nikad ni dospjeti. Ti nisi moj brat, a Komarrski Koljač nije mi nikad bio otac, zanijekao je u mislima tisućiti put riječi svoga pretka. Moja je majka materični repli-kator.Ali snaga sugestije progonila ga je još odonda, oduzimajući mu zadovoljstvo u svakom pseudonimu koji je ikad iskušao, premda je zurio u liste imena dok mu oči ne bi za-suzile. Dramatična imena, obična imena, egzotična, čudna, česta, smiješna... Jan Vandermark bio je pseudonim kojim se najdulje služio, najbliži zaobilazni pristup identitetu.Mark! bio je povikao Miles dok su ga, koliko je on znao, odvlačili u smrt. Zoveš se Mark!Ja nisam Mark. Ja NISAM tvoj prokleti brat, manija-če. Nijekanje je bilo vrelo i snažno, ali kad su mu odjeci zamrli, u praznom prostoru unutar njegove glave kao da više nije bilo nikoga.Glava gaje boljela, uporna napetost koja mu je plazila uz kralješnicu pa kroz ramena i vrat širila mu se pod tjeme. Oštro je protrljao vrat,

ali napetost se samo proširila kroz ruke i vratila opet u ramena.Ne brat. Ali, točnosti radi, Naismitha se nije moglo kriviti za njegov život na isti način kao ostale izvorne roditelje klonova iz Kuće Bharaputra. Oh, da, bili su genetski identični. Bilo je to pitanje... namjere, možda. I porijekla novca.Barun Miles Naismith Vorkosigan bio je star samo šest godina kad je primjerak tkiva s biopsije ukraden iz nekog kliničkog laboratorija na Barravaru, u zadnjem valu ko-marrskog otpora barravarskom carskom osvajanju. Nikoga, ni Barravarce ni Komarrance, nije zanimao Miles, in-validno dijete, sam po sebi. U središtu je bio njegov otac. Admiral grof Aral Vorkosigan, regent Barravara, Komar-rski Osvajač (ili Koljač). Aral Vorkosigan osigurao je volju i duh koji su Komarr pretvorili u prvu barravarsku pobjedu izvan matičnog planeta. Sebe je pretvorio u metu ko-marrske osvete i otpora. Nada u uspješan otpor s vremenom je izblijedjela. Nada u osvetu preživjela je u gorčini izgnanstva. Ostavši bez vojske, oružja, podrške, jedna ko-marrska skupina puna mržnje smišljala je sporu, suludu osvetu. Udariti oca kroz sina kojeg obožava...Kao čarobnjaci u nekoj staroj priči, Komarranci su sklopili pakt s vragom da dobiju svoju kopiju. Klon-kopile, pomislio je s bezvučnim, sumornim smijehom. Ali stvari su pošle krivo. Invalidni izvorni dječak, otrovan još prije rođenja još jednim atentatom na oca, izrastao je čudno, nepredvidljivo; njegov genetski duplikat izrastao je kakotreba... to mu je bio prvi nagovještaj da se razlikuje od svih ostalih klonova, pomislio je. Kad su drugi klonovi išli liječniku, vraćali su se snažniji, zdraviji, rastući sve brže. Svaki put kad bi on otišao liječniku, a išao je često, bolni tretmani kao da su ga činili bolesnijim, iskrivljenijim. Lon-gete koje su mu stavljali na kosti, vrat, leđa, nikad nisu pomogle. Napravili su ga ovakvim, grbavim patuljkom, kao da ga stavljaju u prešu, kao otisak iz kalupa njegova pretka. Da Miles Vorkosigan nije invalid, mogao sam biti normalan.Kad je počeo slutiti pravu svrhu svojih suklonova, jer među djecom je uvijek bilo govorkanja koja čak ni najbriž-ljiviji nadglednici nisu mogli u potpunosti zauzdati, njegova sve veća izobličenost potajno ga je počela radovati. Pa sigurno ovakvo tijelo neće poslužiti za

presađivanje mozga. Možda će ga odbaciti — možda se još izvuče iz ruku svojih ugodnih, nasmiješenih čuvara...Pravo oslobođenje, kad su njegovi komarrski vlasnici u četrnaestoj godini došli po njega, bilo je poput čuda. A onda je počela obuka. Beskrajno oštro učenje, dril, indoktrinacija. Isprva se sudbina, pa makar kakva, činila sjajnom u usporedbi s krajem koji je čekao njegove drugove iz jaslica. Odlučno se prihvatio obuke da zauzme mjesto svoga pretka i zada udarac u ime dragog Komarra, koji nikad nije vidio, protiv zlog Barravara, koji također nikad nije vidio. Ali učenje da postane Miles Vorkosigan pokazalo se sličnim utrci iz Zenonova paradoksa. Koliko god naučio, koliko god vježbao, koliko ga god kažnjavali za svaku pogrešku, Miles je stalno učio više, brže; kad bi on stigao, njegov bi plijen već odmakao daleko i u umnom i u svakom drugom pogledu.Simbolična utrka postala je stvarnom kad su njegovi komarrski tutori odlučili krenuti u sam čin zamjene. Jurili su neuhvatljivog mladog baruna Vorkosigana preko pola crvotočnog neksusa, ne shvaćajući da je, kad bi nes-. sft*tao, on posve prestajao postojati, a pojavio bi se admiral Naismith. Komarranci nisu ni znali za admirala Naismi-tha. Čista sreća, a ne plan, doveli su ih konačno do susreta prije dvije godine, na Zemlji, tamo gdje je cijela glupa utrka i počela, u potrazi za osvetom koja se hladila dvadeset godina.Kašnjenje u provedbi bilo je odlučujuće na način kojeg Komarranci nisu bili ni svjesni. Kad su tek krenuli u potjeru za Vorkosiganom, njihov naručeni klon bio je na vrhuncu svojeg mentalnog odgoja, predan ciljevima pobune, potpuno odan. Zar ga nisu spasili od sudbine drugih klo-nova? Osamnaest mjeseci u kojima ih je promatrao kako griješe, osamnaest mjeseci putovanja, promatranja, izloženosti necenzuriranim vijestima, pogledima, pa čak i nekolicini ljudi, posadilo je u njegov um potajne sumnje. I, iskreno govoreći, nitko nije mogao proći čak ni imitaciju obrazovanja galaktičke razine kakvu je imao Vorkosigan a da pri tome ne nauči razmišljati, makar i nenamjerno. Usred svega toga, operacija kojom su njegove savršeno zdrave kosti zamijenjene sintetikom u nogama, uz

zapanjujuće bolove. A što ako Vorkosigan idući put slomi vrat? sinulo mu je.To kako su mu glavu malo-pomalo punili barunom Vorkosiganom bilo je isto toliko presađivanje mozga kao i bilo što učinjeno vibracijskim skalpelima i živim tkivom. Onaj tko sprema osvetu mora iskopati dva groba. Ali Komarranci su drugi grob iskopali za njega. Za osobu kojom nikad nije imao prilike postati, čovjeka kakav je mogao biti da ga nisu šok-štapovima natjerali da se stalno trudi biti netko drugi.Poneki put nije bio siguran koga više mrzi, Kuću Bha-raputra, Komarrance ili Milesa Naismitha Vorkosigana.S uzdahom je ugasio komkonzolu i ustao da dragocjenu kocku s podacima izvadi iz džepa odore u kojem ju jejoš skrivao. Razmislivši, opet se oprao i depilirao, prije nego što je navukao svježu sivu radnu odoru Dendariija. To je bilo sve što je mogao učiniti da bude po propisu. Neka Dendarii vide samo uglačanu površinu, a ne čovjeka koji se skriva iza čovjeka u njoj...Pripremio se, izašao iz kabine, prešao preko hodnika i pritisnuo zvono na vratima kabine dvospolnog kapetana.Bez odgovora. Ponovno je pritisnuo. Nakon kratke stanke, stigao je Thorneov zamućen alt: "Da?""Naismith.""Oh! Uđi, Miles." Glas se izoštrio sa zanimanjem. Vrata su kliznula u stranu pa je ušao unutra, shvaćajući daje razlog za stanku bilo to stoje probudio Thornea. Dvospolac je ležao u krevetu oslonjen na jedan lakat, raskuštrane smeđe kose, slobodne ruke opuštene pokraj tipke kojom je otvorio vrata."Oprosti", rekao je, koraknuvši unatrag, ali vrata su se već zatvorila."Ne, sve je u redu", nasmiješio se hermafrodit pospano, pomakavši se i potapkavši krevet ispred svog pokrivenog... krila u znak poziva. "Za tebe, uvijek. Dođi, sjedi. Hoćeš da ti izmasiram leđa? Djeluješ napeto." Imao je na sebi izrazito zavodničku spavaćicu od lepršave svile s čipkastim rubom oko dubokog V-izreza koji je otkrivao blijede obline njegovih grudi.Umjesto toga zavukao se na stolac. Thorneov osmijeh dobio je neobično ironičan rub, ostavši istovremeno potpuno opušten. On

pročisti grlo. "Ja... činilo mi se daje ovo dobar trenutak za podrobnije obavijesti koje sam ti obećao." Trebao sam provjeriti raspored dužnosti. Bi li admiral Naismith znao kapetanov ciklus sna?"I te kako je dobar trenutak. Drago mi je da si izvirio iz magle. Što si to, dovraga, radio tih osam tjedana što te nije bilo, Miles? Tko je umro?""Nitko. Pa, osam klonova, pretpostavljam.""Hm." Thorne je suho klimnuo. Zavodljivost mu je nestala iz držanja, sjeo je uspravno i istrljao ostatak sna iz svojih očiju. "Čaj?""Jasno. Ili, ovaj, mogu se vratiti i nakon što odspavaš." /// kad se odjeneš do kraja.Spustio je svoje svilom pokrivene noge na pod. "Ni slučajno. Ionako bih ustao za sat vremena. Željno sam ovo čekao. Iskoristi vrijeme." Otapkao je preko kabine do svog čajnog rituala. Miles je spustio kocku s podacima na kom-konzolu i zastao, koliko iz pristojnosti toliko i iz praktičnih razloga, čekajući da kapetan otpije prve gutljaje vrele tamne tekućine i do kraja se razbudi. Samo je želio da se i odjene.Uključio je prikaz kad se Thorne približio. "Imam podrobnu holokartu glavnog medicinskog kompleksa Kuće Bharaputra. Ovi podaci su od prije četiri mjeseca. Plus raspored straža i patrola — osiguranje im je znatno jače nego u običnoj civilnoj bolnici, više je kao neki vojni laboratorij, ali ipak nije tvrđava. Svakodnevna briga usmjerena je više protiv pojedinih lokalnih uljeza koji žele nešto ukrasti. I, naravno, sprečavanje manje dobrovoljnih pacijenata da pobjegnu." Znatan dio njegova nekadašnjeg bogatstva otišao je na tu mapu.Shematski pregled u bojama prekrio je videoploču crtama i trakama svjetlosti. Kompleks je zaista bio složen, prostrani krtičnjak zgrada, tunela, terapijskih vrtova, laboratorija, minijaturnih proizvodnih pogona i čak dva sidrišta za shuttleove, za izravan odlazak u orbitu planeta.Thorne je spustio svoju šalicu, nagnuo se preko kom-konzole i sa zanimanjem se zagledao u prikaz. Dohvatio jedaljinski upravljač i okrenuo sliku, pa je smanjio, pa povećao, pa

pogledao dio po dio. "Hoćemo li krenuti od osvajanja sidrišta?""Ne. Klonove sve drže na okupu, i to na zapadnoj strani, u nekoj vrsti internata. Po mome, ako sletimo ovdje, u ovo igralište, bit ćemo na njihovoj spavaonici. Naravno, nije me baš previše briga za to koliko će štete napraviti slijetanje shuttlea.""Naravno", smiješak je načas zatitrao kapetanovim licem. "Vrijeme?""Htio bih da poduzmemo noćnu operaciju. Ne toliko radi tajnosti, jer nema načina da neprimjetno spustimo borbeni shuttle, već stoga što je to jedino vrijeme kad su svi klonovi zajedno na malom prostoru. Tijekom dana raspršeni su po igralištima i vježbalištima i na bazenu i tako dalje.""I po razredima?""Baš i ne. Ne uče ih bogzna čemu od minimuma neophodnog za socijalizaciju. Ako klon zna nabrojiti do dvadeset i čitati znakove, to je sve što im treba. Mozgovi za odbacivanje." To je bila druga stvar po kojoj je shvatio daje drukčiji od ostalih. Pravi ljudski učitelj uveo ga je u širok raspon virtualnih programa za učenje. Danima se znao gubiti u strpljivom odobravanju kompjutera. Za razliku od njegovih kasnijih komarrskih učitelja, računala su lekcije ponavljala beskonačno mnogo puta i nikad ga nisu kažnjavala, nikad nisu psovala ni bjesnila ni udarila ga ni natjerala ga na tjelesne napore od kojih bi mu pozlilo ili bi se onesvijestio... "Međutim, klonovi bez obzira na to, pokupe neočekivano mnogo informacija. Puno toga iz holo-vidnih igara. Pametni klinci. Vrlo mali broj tih klonova ima glupe roditelje, inače ne bi mogli nakupiti dovoljno bogatstva da si priušte takav oblik produženja života. Možda su bezobzirni, ali glupi nisu."Thorneove oči skupile su se dok je proučavalo područje na videu, raščlanjujući zgradu sloj po sloj i proučavajući unutarnji raspored prostorija. "Znači, desetak denda-riijskih komandosa u punoj opremi probudi pedesetero ili šezdesetero djece iz najdubljeg sna usred noći... znaju li oni da dolazimo?""Ne. Usput rečeno, pobrini se da svi znaju — oni baš neće izgledati kao djeca. Uzimamo ih u posljednjoj godini razvoja. Uglavnom im je deset ili jedanaest godina, ali zbog ubrzivača rasta djelovat će kao

da imaju tijela adolescenata.""Krakati?""Ne baš. Dobiju izvrsnu tjelesnu spremu. Zdravi k'o sam vrag. To i jest razlog zašto ih se ne uzgaja u posudi sve do trenutka presađivanja.""Oni... znaju? Znaju li što ih čeka?" upitao je Thorne zamišljeno se mršteći."Nitko im to ne kaže, ne. Čuju sve moguće laži, kako tko. Kažu im da su u posebnoj školi, zbog razloga sigurnosti, da ih se očuva od neke egzotične opasnosti. Svi su oni nekakvi prinčevi i princeze ili nasljednici bogataša i vojnih vođa i jednog dana, vrlo skoro, njihovi roditelji ili tetke ili veleposlanici doći će po njih i odvesti ih u neku fantastičnu budućnost... i onda, naravno, konačno neka nasmiješena osoba zaista i dođe, pozove ih da se udalje od svojih prijatelja i kaže im da je taj dan svanuo i oni potrče..." zastao je, progutao, "i poberu sve svoje stvari. Hvale se prijateljima..."Thorne je nesvjesno lupkao videoupravljačem u svojoj ruci, sve bljeđe i bljeđe. "Jasno mi je.""I veselo odšeću, držeći svoje ubojice za ruku.""Ne moraš dovršiti scenarij, ukoliko ne želiš uživo vidjeti moj posljednji obrok.""Pa, godinama već znaš da se to događa", narugao se. "Zašto si sad odjednom tako osjetljiv?" Odgrizao je svoju gorčinu. Naismith. Mora biti Naismith.Thorne mu dobaci oštar pogled. "Ja sam prošli put bio spreman spržiti ih iz orbite, ako se sjećaš. Ti mi to nisi dopustio."Kakav prošli put? Ne u posljednje tri godine. Morat će pregledati dnevnike misija još dalje unatrag, prokletstvo. Dvosmisleno je slegnuo ramenima."Dakle", reče Thorne, "hoće li ta... velika djeca... sva zaključiti da smo mi neprijatelji njihovih roditelja koji ih otimaju tik prije povratka kući? Čini mi se da bi tu moglo biti problema."Stisnuo je i raširio prste svoje desne ruke. "Možda i ne. Djeca... imaju vlastitu kulturu. Prenosi se iz godine u godinu. Ima govorkanja. Priča o čudovištima. Sumnji. Rekao sam ti, nisu glupi. Njihovi odrasli odgajatelji nastoje iskorijeniti takve priče, rugaju im

se ili ih miješaju s drugim, očitim lažima." Pa ipak... njega nisu prevarili. Ali on je u jaslicama proveo više vremena nego što je uobičajeno. Imao je vremena vidjeti više klonova kako dolaze i odlaze, vremena da uoči kako se priče ponavljaju, lažne biografije koje su bile identične jedna drugoj. Vremena da se sitni propusti i pogreške odgajatelja nakupe i postanu zamjetljive. "Ako je još isto—" Umalo je bio rekao Ako je još isto kao stoje bilo u moje vrijeme, ali uspio se zaustaviti, "trebao bih ih biti u stanju uvjeriti. Taj dio prepusti meni.""Vrlo rado." Thorne je ugurao konzolski stolac u hva-taljke tik pokraj njega, smjestio se i hitro unio neke bilješke o logistici i uglu napada, prethodnicama i podršci, iscrtao predviđene puteve kroz zgradu. "Dvije spavaonice?" pokazao je znatiželjno. Thorneovi nokti bili su odrezani ravno, bez ukrasa."Da. Dječaci se drže odvojeno od djevojčica, prilično strogo. Ženske — obično ženske — mušterije očekuju da se probude u tijelu koje još ima pečat nevinosti.""Shvaćam. Dakle, nekim čudom utovarimo svu tu djecu prije nego što stigne cijela bharaputranska vojska—""Brzina je od presudne važnosti, da.""Kao i obično. Ali Bharaputranci će nas žive ispreska-kati ako bude bilo kakvog zastajkivanja ili zapinjanja. Za razliku od Marilakanaca na Dagooli, nisi imao tjedne i tjedne da tu djecu podučiš postupku ukrcaja u shuttle. Dakle, što ako?""Kad su klonovi jednom u shuttleu, zapravo postaju naši taoci. S njima na brodu, bit ćemo sigurni od smrtonosne vatre. Bharaputranci neće riskirati svoju investiciju dokle god postoji neka šansa da će je moći vratiti.""Ali kad jednom zaključe da takve šanse nema, sigurno će se odlučiti za oštar kazneni pohod ne bi li obeshrabrili moguće imitatore.""Točno. Moramo im staviti bubu u uho.""Znači da će im sljedeći korak — ako uspijemo podići shuttle — biti pokušaj da razore Ariel u orbiti prije nego mi stignemo do tamo, tako da nam presijeku odstupnicu.""Brzina", ponovio je uporno.

"Alternative, Miles, dušo. Probudi se. Obično te ujutro nije potrebno dodatno poticati — hoćeš li još čaja? Ne? Moj je prijedlog, ako na površini dođe do opasnog zastoja, da se Ariel skloni u stanicu Fell, pa se možemo tamo naći.""Stanica Fell? Orbitalna stanica?" Oklijevao je. "Zašto?""Barun Fell još je u krvnoj zavadi s Bharaputrom i Rvovalom, zar ne?"Jacksonska politika sukoba među kućama; nije to pratio onoliko koliko je trebao. Nije mu čak ni palo na pamet da potraži saveznika među ostalim kućama. Svi su oni bili kriminalci, koji su tolerirali ili sabotirali jedni druge kako se mijenjao raspored moći. A sad je opet spomenut i Ryo-val. Zašto? Skrio se za još jednim nijemim slijeganjem ramenima. "Ako nas uhvate, zaglavit ćemo na stanici Fell s pedeset mladih klonova, dok Bharaputra pokušava steći kontrolu nad skočnim stanicama — to nam baš i ne bi jako popravilo položaj. Ni jednom Jacksoncu ne treba vjerovati. Požuriti i skočiti što se brže može — to je još uvijek najsigurnija strategija.""Bharaputra neće moći zauzeti skočnu stanicu Pet, nju ima Fell.""Da, ali ja se želim vratiti na Escobar. Klonovi ovdje mogu pronaći sigurno sklonište.""Gle, Miles, skok natrag na ovom putu kontrolira konzorcij kojim već upravlja Bharaputra. Nećemo se moći vratiti istim putem, ukoliko nemaš nešto drugo u rukavu — ne? Onda bih ponovo predložio skočnu točku Pet kao najbolji put za bijeg.""Stvarno misliš da je Fell tako pouzdan saveznik?" upitao je oprezno."Ni slučajno. Ali neprijatelj je naših neprijatelja. U ovom slučaju.""Ali skok iz Petice dovest će nas na Hegensku Os. Ne možemo skočiti na cetagandski teritorij, a jedini drugi put s Osi jest na Komarr, preko Pola." "Zaobilazno, ali mnogo sigurnije." Za mene nije! To je prokleti Barrajarski imperij! Progutao je urlik bez riječi."Os, na Pol, na Komarr, na Sergvar i natrag na Escobar", recitirao je Thorne sretno. "Znaš, to bi zbilja mogloupaliti." Napravio je još nekoliko bilješki, naginjući se nad komkonzolu dok mu je spavaćica klizila i svjetlucala u šarenim svjetlima videoprikaza. Zatim spusti laktove na konzolu i osloni

bradu na ruke, stisnuvši grudi koje su se pomicale pod tankom tkaninom. Izraz mu je postao blag i zamišljen. Konačno je podigao pogled prema njemu, uz neki čudan, gotovo tužan osmijeh."Je li ijedan klon ikad pobjegao?" upita Thorne blago. "Ne", uzvratio je brzo, automatski. "Osim tvog klona, naravno."Opasan dio razgovora. "Ni moj klon nije zapravo pobjegao. Jednostavno su ga odveli oni koji su ga naručili." Trebao je pokušati pobjeći... kakav bi život mogao imati daje uspio?"Pedesetero djece", uzdahne Thorne. "Znaš — stvarno odobravam ovu misiju." Zastao je, promatrajući ga oštrim, blistavim očima.Napadnut nelagodom, potisnuo je glup poriv da zahvali, ali nije imao što drugo reći, pa je to dovelo do neugodne tišine."Pretpostavljam", reče Thorne zamišljeno nakon podulje stanke, "da bi bilo kome tko je odrastao u takvom okruženju bilo vrlo teško stvarno vjerovati... bilo kome drugome. Bilo čijoj riječi. Bilo čijoj dobroj namjeri.""Da... pretpostavljam daje tako." Je li to usputni razgovor ili nešto zloslutnije? Klopka...Još s onim čudnim, tajnovitim osmijehom, Thorne se nagnuo preko njihovih stolaca, uhvatio mu bradu snažnom, vitkom rukom i poljubio ga.Nije znao bi li trebao ustuknuti ili uzvratiti, pa nije učinio nijedno ni drugo, u unezvijerenoj, uspaničenoj paralizi. Thorneove usne bile su tople, imale su okus čaja i bergamot krušaka, svilenkaste i mirisne. Ševi li Naismithi — ovo? I, u tom slučaju, tko kome radi što? Ili se izmjenjuju? / bi li to zaista bilo tako strašno? Užas mu se pojačao s neporecivim začetkom uzbuđenosti. Mislim da bih umro za ljubavni dodir. Oduvijek je bio sam.Thorne se napokon povukao, na njegovo veliko olakšanje, premda samo malo, rukom mu još uvijek pridržavajući bradu. Nakon još jednog trenutka mrtvačke tišine, smiješak mu postane gorak. "Vjerojatno te ne bih smio izazivati", uzdahne. "S obzirom na sve, ima u tome neke okrutnosti."Pustio ga je i ustao, naglo odbacivši putenu opuštenost. "Odmah se vraćam." Otišao je do vrata svoje kupaonice i zatvorilo ih za sobom.

On je ostao sjediti, iscrpljen i uzdrhtao. A stoje, dovra-ga, sad to bilo? I, iz drugog dijela uma: Kladim se da bi na ovom putovanju mogao izgubiti i prokleto djevičanstvo i iz jednog trećeg: Ne! Ne s tim!Je li to bio test? Je li pao ili prošao? Thorne nije uzviknuo optužbu ni pozvao oružano pojačanje. Možda je kapetan ovog časa sređivao njegovo uhićenje, komunikacijskom vezom iz svoje kupaonice. Nije imao kamo pobjeći, na malom brodu usred svemira. Prekriži ruke i zagrli sam sebe potom s naporom razdvoji ruke, spusti ih na konzolu i natjera svoje mišiće da se opuste snagom volje. Vjerojatno me neće ubiti. Odvest će ga natrag u flotu i pustiti Naismitha da ga ubije.Ali nikakav odred sigurnosti nije razvalio vrata, a Thorne se uskoro vratio. Uredno odjeven u svoju uniformu, napokon. Izvadio je kocku s podacima iz komkonzole i sklopio dlan preko nje. "Sjest ću s narednicom Taurom i ovim ovdje i napraviti ozbiljan plan.""Ah, da. Vrijeme je." Ne bi mu bilo drago da ispusti dragocjenu kocku iz vida. Ali, po svemu sudeći, u Thor-neovim je očima još uvijek bio Naismith.Thorne napući usne. "Sad kad je došlo vrijeme da uputimo posadu, ne bi li bila dobra ideja staviti Ariel u komunikacijsku izolaciju?"Izvrsna ideja, premda se on sam bojao predložiti tako nešto, da ne bude čudno i sumnjivo. Možda to i nije bilo tako neobično, u ovim tajnim operacijama. Nije imao točne predodžbe o tome kad se pravi Naismith trebao vratiti u Dendariijsku flotu, ali po lakom prihvaćanju s kojim su ga plaćenici dočekali, to je moralo biti uskoro. Protekla je tri dana preživio u strahu od užurbanih naredbi koje bi stigle usmjerenim zrakom i skočnim kurirom, od pravog admirala, naređujući Arielu da se okrene. Daj mi još nekoliko dana. Još samo nekoliko dana i sve ću iskupiti. "Da. Učini tako.""U redu, gospodine." Thorne je oklijevao. "Kako se sad osjećaš? Svi znaju da te tvoje crne magluštine znaju trajati i tjednima. Ali ako se budeš dobro odmarao, nadam se da ćeš biti energičan kao i obično kad dođe vrijeme za spuštanje. Da svima kažem da te puste na miru?""Ja... bio bih ti zahvalan, Bel." Kakva sreća! "Ali obavještavaj me o

svemu, ha?""O, da. Možeš računati na mene. Uobičajen napad, osim upravljanja tim krdom djece, u čemu ću se pokloniti tvojem većem iskustvu.""Fino." Sa smiješkom i veselim pozdravom, pobjegao je preko hodnika u sigurnu izolaciju vlastite kabine. Pulsi-rajuća kombinacija oduševljenja i napete glavobolje dovela ga je do osjećaja sličnog plutanju u bestežinskom stanju. Kad su se vrata zatvorila za njim, pao je preko kreveta i zgrabio pokrivače da se zadrži na mjestu. Stvarno će se dogoditi!Kasnije, dok je na svojoj komkonzoli marljivo proučavao brodske dnevnike, konačno je pronašao četiri godinestare zapise o Arielovu prethodnom posjetu Jacksonovu Skrovištu, tanušne zapise kakvi su već bili. Počinjali su s užasno dosadnim pojedinostima o pogodbi za neku vojnu opremu, o unosu inventara koji su se odnosili na pošiljku oružja koju je trebalo utovariti iz orbitalne stanice Kuće Fell. Bez ikakva uvoda, Thorneov zadihani glas nerazumljivo je zabilježio: "Murka je izgubio Admirala. Barun Ryo-val drži ga zarobljenog. Ja idem prodati dušu Fellu."Zatim zapisi o putovanju borbenog shuttlea na planet i iza njih nagli odlazak Ariela s postaje Fell, sa samo pola tereta ukrcanog na brod. Za ovim događajima slijedila su dva fascinantna, nerazjašnjena razgovora između admirala Naismitha i baruna Rvovala, zatim Naismitha i baruna Fella. Rvoval je bjesnio, pljujući egzotične prijetnje smrću. Barunovo iskrivljeno, lijepo lice ispunilo gaje nelagodom. Čak i u društvu koje je štovalo bezobzirnost, Rvoval je bio čovjek kojeg drugi jacksonski moćnici ne bi voljeli nagaziti. Admiral Naismith kao daje upravo to učinio.Fell je bio kontroliraniji, hladno bijesan. Kao i obično, svi zaista ključni podaci, uključujući tu i razlog za posjete, nestao je u Naismithovim usmenim naredbama. Ali uspio je shvatiti iznenađujuću činjenicu daje dva i pol metarska komandosica, narednica Taura, bila proizvod genetskih laboratorija Kuće Bharaputra, genetičkim inženjeringom proizveden prototip super-vojnika.Bilo je to kao daje nenadano susreo nekog iz svog rodnog grada. Neočekivano zapljusnut nostalgijom, čeznuo je za tim da je potraži i

razmijeni iskustva. Naismith je izgleda ukrao njezino srce, ili je bar ukrao nju, premda se nije činilo da je to razlog zbog kojeg se Rvoval pjenio. Sve je to bilo prilično nerazumljivo.No shvatio je još jednu neugodnu činjenicu. Barun Fell bio je potencijalni potrošač klona. Njegov stari neprijatelj Rvoval osvetnički je, izgleda, uspio ubiti Fellova klo-na prije nego što se moglo provesti presađivanje, zarobiv-ši tako Fella u ostarjelom tijelu, ali namjera je bila tu. Bez obzira na alternativne planove Bela Thornea, odlučio je da će izbjeći svaku vezu s barunom Fellom, ako to ikako bude mogao.Ispustio je dah, isključio komkonzolu i vratio se vježbi sa simulacijama iz zapovjedničkog šljema, što je bio proizvođački program za obuku koji na sreću nije izbrisan iz memorije. Ovo će mi uspjeti. Nekako.ČETVRTO POGLAVLJE"Nema odgovora s Ariela, ni s kurirskog skočnika, gospodine", izvijestila je poručnica Hereld kao da se ispričava.Milesove šake frustrirano se stisnu. Natjerao sije ruke da se ispruže niz šavove hlača, ali energija mu je samo suknula u noge pa je počeo koračati od zida do zida kroz navigacijsko-komunikacijsku prostoriju na Trijumfu. "To je treći — treći? Ponovili ste poruku sa svakim kurirom?""Da, gospodine.""Treći put da ne odgovaraju? Prokletstvo, što zadržava Bela?"Poručnica Hereld bespomoćno slegne ramenima na njegovo retoričko pitanje.Miles je ponovno prešao preko sobe, bijesno se mr-šteći. Prokleta vremenska razlika. Htio je doznati što se događa ovog časa. Uskozračna komunikacija prolazila je kroz lokalni svemir brzinom svjetlosti, ali jedini način da se informacija prenese kroz crvotočinu bio je daje se fizički zabilježi, stavi u skočni brod i preskoči je se do sljedeće prijenosne postaje, gdje ju se zrakom prenosilo do sljedeće crvotočine i opet skakalo, ako se ekonomski isplatilo održavati takvu uslugu. U područjima gustog prometa, takvi su kuriri skakali i svakih pola sata, pa čak i češće. Izme-đu Escobara i Jacksonova krovišta, kuriri su održavali vozni red od

svaka četiri sata. Tako da se odgodi zbog ograničenja brzine svjetlosti dodavao još i umjetni, ljudski zastoj. Takav je zastoj ponekad bio vrlo koristan ljudima koji su igrali složene igre međuzvjezdanih financijskih poslova, međuvalutnih tečajeva i budućih cijena na robnoj burzi. Ili neovisno nastrojenim podređenima koji su željeli prikriti višak informacija o svojim aktivnostima od svojih nadređenih — Miles je nekoliko puta i sam iskoristio zastoj u takve svrhe. Nekoliko zahtjeva za pojašnjenja i nekoliko odgovora na njih, moglo je kupiti dovoljno vremena da se štošta uspije spriječiti. Zato se i pobrinuo da njegova naredba za Arielov povratak bude osobna, snažna i kristalno jasna. Ali Bel nije uzvratio nekim lažno mirnim Kako to mislite, gospodine? Bel uopće nije odgovorio."Ne radi se valjda o nekakvoj greški u kurirskom sustavu? Drugi promet — prolaze li druge poruke bez problema?""Da, gospodine. Provjerila sam. Protok informacija je normalan sve do Jacksonova Skrovišta.""Oni jesu prijavili plan leta do Jacksonova Skrovišta, zaista su skočili kroz tu izlaznu točku—""Da, gospodine."Prije četiri prokleta dana. Promotrio je u sebi sliku cr-votočnog neksusa. Nijedan poznati put koji je išao od ove standardne, najkraće trase od Escobara do Jacksonova Skrovišta nije vodio ni na kakvo zanimljivo mjesto. Nije mogao zamisliti da bi Belu ovog časa palo na pamet igrati se betanskog astronomskog društva i otići u istraživanje. Istina, bilo je rijetkih slučajeva da brod skoči kroz neku savršeno običnu rutu i nikad se ne pojavi na drugoj strani... pretvoren u nepovratnu mrljicu kvarkova u tkanju prostor-vremena kakvim sitnim kvarom u brodskim Neck-linovim klipovima ili pilotovom neurološkom kontrolnomsustavu. No na ovako komercijalnim rutama skočni kuriri pratili su promet i smjesta bi prijavili takav nestanak.Došao je — prisilno — do odluke i već sama ta činjenica podigla mu je temperaturu za još nekoliko stupnjeva. U zadnje se vrijeme odvikao od toga da ga događaji izvan njegove kontrole tjeraju na odluke. Ovo nije dan kakav sam planirao, prokletstvo. "U redu,

Sandy. Sazovi mi sastanak osoblja. Kapetanica Quinn, kapetanica Bothari-Je-sek, komodor Jesek, u Trijumfovoj sobi za sastanke, što prije moguće."Hereld je podigla obrve na listu imena još dok su joj se ruke poslušno kretale po sučelju konzole. Samo Unutarnji krug. "Ozbiljno sranje, gospodine?"Uspio se napeto nasmiješiti i pokušao zazvučati blaže. "Samo ozbiljna gnjavaža, poručnice."Ne baš. Što je njegov idiotski mlađi brat Mark namjeravao učiniti s odredom komandosa koji je rekvirirao? Tucet potpuno opremljenih dendariijskih vojnika nije mala snaga. Ali, u usporedbi s vojnim resursima, na primjer, Kuće Bharaputra... dovoljno snage da se uvale u prokleto debelu nevolju, ali ne i dovoljno da se pucanjem probiju van iz toga. Pomisao na njegove ljude — bože! Taura! — koji slijepo slijede neznalicu Marka u neku taktičku ludost, naivno uvjereni da ih to vodi on, tjerala ga je u ludilo. U glavi su mu brenčale trube i bljeskala crvena svjetla. Bel, zašto mi ne odgovaraš?Miles se uhvatio kako i u Trijumfovoj sobi za sastanke, korača u krug oko velikog glavnog taktičkog stola, sve dok Quinn nije podigla bradu s ruku i zarežala: "Hoćeš li, molim te, sjesti?" Quinn nije bila toliko zabrinuta; još nije grizla nokte. Rubovi su im još bili uredni, neoštećeni polumjeseci. To gaje bar malo umirilo. Zavalio se u sjedalo. Jednom nogom u čizmi počeo je tapkati po frikcijskom te-pihu. Quinn je to uočila, namrštila se, otvorila usta, zatvorila ih i stresla glavom. Smirio je nogu i pokazao joj zube u hitrom, lažnom smiješku. Na sreću, prije nego što se njegova nervozna energija mogla materijalizirati u neki još nepodnošljivi]i tik, stigao je Baz Jesek."Elena upravo dolazi kapsulom s Peregrina", objavio je Baz smještajući se na svoje uobičajeno mjesto i po navici pozivajući sučelje flotnog inženjeringa na komkonzoli. "Trebala bi stići za nekoliko minuta.""Fino, hvala", klimne Miles.Kad gaje Miles upoznao, prije gotovo deset godina, pri samom rođenju Dendariija, inženjer je bio visok, mršav, tamnokos, napeto nesretan čovjek u kasnim dvadesetim godinama. U to vrijeme,

ekipa se sastojala od Milesa, njegova barravarskog tjelesnog čuvara, čuvareve kćeri, jednog zastarjelog teretnjaka na putu za otpad i njegova samoubilački deprimiranog skočnog pilota, dopunjena loše zamišljenim planom za brzo bogaćenje krijumčarenjem oružja. Miles je primio Bazovu prisegu vazala barunu Vor-kosiganu još prije nego stoje uopće izmislio admirala Nai-smitha. Sad, u kasnim tridesetim Baz je ostao isto tako mršav, s malo manjom količinom malo manje tamne kose i isto tako tih, ali ispunjen smirenom samouvjerenošću. Podsjećao je Milesa na čaplju koja šeće kroz neko trskom obraslo jezero, sav dug i miran, ekonomičnih pokreta.Prema obećanju, Elena Bothari-Jesek ušla je u sobu ubrzo nakon njega, smjestila se pokraj svoga supruga. Kako su oboje bili na dužnosti, ograničili su izraze veselja zbog sastanka na razmjenu osmijeha i kratak dodir ruke ispod stola. Elena je imala jedan osmijeh i za Milesa. Onaj drugi.Od svih iz unutarnjeg kruga Dendariija, svih koji su ga znali kao poručnika baruna Vorkosigana, Elena mu je bila najbliža. Njezin otac, pokojni narednik Bothari, bio jeMilesov prisegnuti čuvar i osobni zaštitnik od rođenja. Istih godina, Miles i Elena praktički su odrasli zajedno, budući da je grofica Vorkosigan razvila roditeljsko zanimanje za djevojčicu bez majke. Elena je poznavala admirala Naismitha, baruna Vorkosigana i Milesa običnog, možda bolje nego itko drugi u cijelom svemiru.I odlučila se umjesto toga udati za Baza Jeseka... Mi-lesu je bilo utješno i korisno razmišljati o Eleni kao o sestri. Posestra mu je gotovo i bila. Visoka koliko i njezin suprug, podšišane tamne kose i kože blijede kao slonovača. Još je mogao vidjeti odjek hrtovskih crta narednika Botharija u orlovskim kostima njezina lica; Botharijeva olovna ružnoća pretvorena nekom genetskom alkemijom u njezinu zlaćanu ljepotu. Elena, prokletstvo, još te volim... prekinuo je tu pomisao. On sad ima Quinn. Ili, u najmanju ruku, ona njegova polovica koja se zove admiral Naismith je ima.Kao dendariijski časnik, Elena je bila njegovo najbolje djelo. Promatrao ju je kako raste, od stidljive, ljute, neuravnotežene djevojke kojoj je na Barravaru zbog spola bila nedostupna vojna služba, preko vođe odreda i tajnog operativca do višeg časnika i

konačno zapovjednika broda. Umirovljeni komodor Tung jednom ju je proglasio svojim drugim najboljim učenikom svih vremena. Miles se ponekad pitao u kolikoj je mjeri njegovo stalno održavanje Den-dariijskih plaćenika bilo zaista usluga Carskoj sigurnosti, koliko se radilo o udovoljavanju vrlo sumnjivoj strani njegove vlastite višestrane — ili podvojene — ličnosti, a koliko je to bio tajni dar za Elenu Bothari. Bothari-Jesek. Pravi uzroci povijesnih zbivanja znaju stvarno biti zapleteni."Još nema vijesti s Ariela", počeo je Miles bez uvoda; s ovom skupinom nije bilo potrebe za formalnostima. Svi su bili upućeni do te mjere da se pred njima usudio misliti na glas. Osjetio je kako mu se um opušta, ponovno spaja-jući admirala Naismitha i baruna Vorkosigana. Mogao si je čak dopustiti i mijenjanje naglaska, od Naismithova strogo betanskog zavlačenja do nekoliko betanskih gutu-rala ubačenih među psovke. A bit će podosta psovanja na ovom sastanku, u to je bio prilično uvjeren. "Želim ići za njima."Quinn je jedanput zabubnjala prstima po stolu. "To sam i očekivala. Prema tome, bi li to očekivao i mali Mark? On te proučavao. Pozna te. Može li se raditi o klopci? Sjeti se kako te navukao prošli put."Miles se tržne. "Sjećam se. Mogućnost da se radi o nekoj vrsti namještaljke zaista mi je pala na pamet. To je jedan od razloga zašto nisam krenuo za njima prije dvadeset sati." Odmah nakon onog neugodnog i na brzinu raspuštenog sastanka osoblja. Tog je časa bio u bratoubilačkom raspoloženju. "Pretpostavimo, to mi se čini razumnim, da je Bel isprva popušio — a ne vidim zašto ne bi, kad svi drugi jesu — vremenska razlika mogla je Marku dati prilike da se zabuni i Belu da shvati. Ali u tom slučaju naredba za povratak vratila bi Ariela ovamo.""Mark te jako dobro oponaša", primijeti Quinn iz osobnog iskustva. "Ili te bar dobro oponašao prije dvije godine. Ako ne očekuješ mogućnost dvojnika, djeluje točno kao ti na loš dan. A vanjski izgled bio mu je savršen." "Ali Bel zna za mogućnost dvojnika", ubaci Elena. "Da", reče Miles. "Dakle, možda Bel i nije popušio foru. Možda je samo popušio pa sada šeće svemirom.""Marku treba posada da upravlja brodom", reče Baz. "Premda,

mogao je imati i novu posadu koja ga je dočekala s druge strane.""Da je planirao takvo otvoreno otimanje i ubojstvo ne bi sa sobom poveo i odred dendariijskih komandosa da mu pruže otpor." Razum je katkad jako utješna stvar. Katkad. Miles duboko udahne. "Ili je možda Bel promijenio strane."Baz podigne obrve; Quinn je nesvjesno sklopila zube na noktu malog prsta svoje lijeve ruke, ali nije zagrizla u njega."Čime bi ga se na to navelo?" reče Elena. "Novcem ne." Na licu joj se pojavio smiješak. "Ili misliš daje Bel konačno odustao od pokušaja da zavede tebe, pa sad traži najbolju moguću zamjenu?""Nije smiješno", odreže Miles. Baz je sumnjivo frkta-nje pretvorio u brižan kašalj i otvoreno mu susreo pogled, ali onda odustane i zahihoće."U svakom slučaju, to je stari vic", prizna Miles umorno. "Ali sve ovisi o tomu što Mark namjerava na Jackso-novu Skrovištu. Ta vrsta... ropstva kakva se provodi među raznim jacksonskim klesarima tijela mora biti duboka uvreda za Belovu naprednu betansku dušu. Ako Mark namjerava zabosti neku iglu u dupe svog rodnog planeta, mogao bi Bela nagovoriti da ga slijedi.""Na trošak Flote?" upita Baz."To je zaista... na granici pobune", složio se Miles nevoljko. "Ne optužujem, samo razmišljam. Pokušavam uvidjeti sve mogućnosti.""U tom slučaju, je li moguće da Markovo odredište uopće nije Jacksonovo Skrovište?" reče Baz. "Iz jackson-skog lokalnog svemira postoje još četiri druga skoka. Možda je Ariel samo u prolazu.""Fizički je to moguće, da", reče Miles. "Psihološki... i ja sam proučavao Marka. I premda ne mogu tvrditi da ga potpuno poznam, znam da Jacksonovo Skrovište ima velik utjecaj u njegovu životu. To je samo dojam, ali je vrlo snažan. Kao pokvaren želudac.""No pitanje je kako nas je zapravo Mark uspio nasamariti ovaj put?" upita Elena. "Mislila sam da ga je Car-Sig trebao za naš račun držati na oku.""To i rade. Dobivam redovna izvješća iz Illvanova ureda", reče Miles. "Posljednje izvješće, koje sam pročitao u glavnom stožeru CarSiga prije manje od tri tjedna, tvrdilo je daje Mark još na Zemlji. Ali tu je i prokleta vremenska razlika. Ako je otišao sa Zemlje prije

recimo četiri ili pet tjedana, taj je izvještaj još na putu sa Zemlje do Illvana na Barravaru i natrag do mene. Kladim se u betanske dolare da ćemo u sljedećih nekoliko dana dobiti šifriranu poruku iz glavnog stožera s usrdnim upozorenjem kako je Mark " nestao iz vida. Ponovno.""Ponovno?" reče Elena. "Zar je već i prije nestajao?" "Nekoliko puta. Zapravo, tri." Miles je oklijevao. "Znate, svako toliko — tri puta u posljednje dvije godine — pokušao sam sam stupiti u dodir s njim. Pozvao sam ga da dođe kući, da dođe na Barravar, bar da se sastane sa mnom. Svaki bi se put uspaničio, povukao i promijenio identitet — prilično je dobar u tome, još od vremena koje je proveo kao zarobljenik komarrskih terorista — i Illya-novim ljudima onda treba nekoliko tjedana ili mjeseci da ga ponovno nađu. Illvan me zamolio da se više ne pokušavam približiti Marku bez njegova dopuštenja." Zamislio se. "Majka toliko želi da se on vrati kući, ali odbija Uljanu odobriti otmicu. Isprva sam se slagao s njom, ali sad se pitam.""Kao tvoj klon, on—" počne Baz. "Brat", ispravi ga Miles smjesta. "Brat. Kod Marka odbacujem izraz 'klon'. Zabranjujem ga. 'Klon' implicira nešto zamjenjivo. Brat je nešto jedinstveno. A uvjeravam te, Mark je jedinstven.""Kad pogađamo... Markov sljedeći potez", počeo je Baz ponovno, opreznije, "možemo li se uopće oslanjati na razum? Je li on mentalno zdrav?""Ako jest, to nije zahvaljujući Komarrancima." Miles je ustao i opet se ushodao oko stola, usprkos QuinninuLočajnom pogledu. Izbjegavao je njezine oči i umjesto toga promatrao svoje čizme, sivilo na sivoj podlozi frikcijskog saga. "Kad smo konačno otkrili njegovo postojanje, Illvan je preko svojih agenata obavio sve moguće provjere. Dijelom i zato da prikrije vrlo neugodnu činjenicu kako ga je CarSig propustio otkriti sve te godine, mislim. Vidio sam sva izvješća. I trudio se da proniknem u Markov um." To je kao kad odeš iza ugla, niz drugu stranu i opet natrag. "Njegov život u Bharaputrinim klonskim jaslicama, čini se i nije bio previše težak — oni jako pažljivo postupaju s tim tijelima —

ali nakon što su ga pokupili komar-rski agenti, čini mi se da se sve pretvorilo više-manje u noćnu moru. Stalno su ga učili da bude ja, ali kad god su pomislili da su uspjeli, ja bih učinio nešto neočekivano pa su morali krenuti ispočetka. Stalno su mijenjali i dodavali pojedinosti svojem planu. Zavjera se razvlačila i godinama kasnila za prvotnim planom. Bili su mala skupina i zapravo su bili siromašni kao crkveni miševi. Njihov vođa, Ser Galen, bio je, mislim i sam napola lud." U krug i u krug. "Dio vremena, Galen bi se prema Marku odnosio kao prema velikoj nadi komarrskog ustanka ili bi ga tetošio i govorio mu da će ga vojnim udarom učiniti carem Bar-ravara. Ali ostatak vremena, Galenu bi kihnuo neki kotačić i vidio bi Marka kao osobnog genetskog predstavnika našeg oca, pa bi ispaštao za svu Galenovu mržnju prema Vorkosiganima i Barravaru. Najgore kazne, zapravo mučenja, Galen je — samom sebi, a možda i Marku — predstavljao kao 'disciplinske mjere' za učenje. Illvanov agent dobio je dio podataka u prilično ilegalnom ispitivanju br-zopentom, od jednog Galenova bivšeg podređenog, tako da znam daje u pitanju čista istina." Još jednom u krug i u krug."Na primjer, izgleda da Markov i moj metabolizam nisu isti. Pa, kad god bi Markova težina prešla moje parametre, umjesto da učini pametnu stvar i medicinski muprilagodi apetit, Galen bi Marku prvo nekoliko dana uskratio svaku hranu, zatim bi ga pustio da se preždere i konačno ga šok-štapom natjerao da vježba dok ne povrati. Takve, čudne stvari, stvarno poremećene. Galen je izgle- / da imao jako kratak fitilj, bar kad je Mark bio u pitanju. Ilije možda namjerno pokušavao izludjeti Marka. Stvoriti Ludog cara Milesa, da ponovi vladavinu Ludog cara Yu-rija i uništi Barravar od vrha. Jednom — to je izvijestio taj Galenov čovjek — Mark se pokušao iskrasti na noćni provod, samo jednu večer i čak je na neko vrijeme i pobjegao, ali su ga Galenovi gorile vratili. Galen je poludio, optužio gaje za pokušaj bijega, uzeo je šok-štap i—" U oči mu je upalo Elenino problijedjelo lice, užurbano je prekrojio svoj nervozni ispad. "—i učinio je neke vrlo ružne stvari." Koje nisu nimalo pomogle Markovu spolnu sazrijevanju. Bilo je tako gadno da su Galenove vlastite gorile

molile za milost, ispričao im je doušnik."Nikakvo čudo stoje mrzio Galena", reče Quinn tiho.Elenin pogled bio je poprilično oštriji. "Nisi mogao ništa učiniti. U to vrijeme nisi znao čak ni da Mark postoji.""Trebali smo znati.""Točno. I do koje mjere ova retroaktivna grižnja savjesti utječe na tvoje trenutno razmišljanje, admirale?""Donekle, vjerojatno", priznao je. "Zato sam vas sve i pozvao ovamo. U ovome imam potrebu za provjerom." Zastao je i opet se natjerao da sjedne. "Ali to nije jedini razlog. Prije nego što nas je zaskočilo ovo sranje s Arielom, bio sam vam počeo prenositi pravu, bona fide misiju.""Aha", reče Baz zadovoljno. "Konačno.""Novi ugovor." Usprkos svemu što mu je bilo na pameti, nasmiješio se. "Prije nego što se pojavio Mark, mi-slio sam da je to misija u kojoj ništa ne može poći po zlu. Plaćeni odmor.""Što, neborbena specijalka?" zafrkavala ga je Elena. "Mislila sam da si zbog takvih misija uvijek prezirao admirala Osera.""Promijenio sam se." Načas je, kao i uvijek, osjetio žaljenje za pokojnim admiralom Oserom. "Njegova zapovjedna filozofija izgleda mi sve bolje i bolje. Valjda starim." "Ili odrastaš", predloži Elena. Izmijenili su suh pogled. "U svakom slučaju", nastavi Miles, "barrayarsko zapovjedništvo želi određenu neovisnu transfernu postaju u otvorenom svemiru opremiti oružjem boljim od onog kojeg sada posjedujem. Stanica Vega je, nimalo slučajno, odmah pokraj jednih od stražnjih vrata Cetagandskog carstva. Međutim, ta vakuumska republika nalazi se na nezgodnom križanju u crvotočnom neksusu. Quinn, molim mapu."Quinn je na holovidu pokrenula trodimenzionalni shematski prikaz stanice Vega i njezinih susjeda. Skočni pu-tevi bili su predstavljeni blještavim nazubljenim crtama, između maglovitih kugli lokalnih svemirskih sustava."Od tri skočne točke koje nadgleda stanica Vega, jedna vodi u cetagandsko područje kroz njihovu satrapiju Ola Tri. Jednu blokira Toranira, koja je ponekad neprijatelj Cetagande a ponekad njezin

saveznik. Treću drži Zo-avski Sumrak, politički neutralan prema Cetagandi ali oprezan zbog veličine susjeda." Kako ih je spominjao, Quinn bi istaknula jedan po jedan sustav. "Ola Tri i Toranira jednostavno blokiraju stanicu Vega od svakog uvoza velikog svemirskog naoružanja, bilo ofenzivnog bilo de-fenzivnog. Zoavski Sumrak, pred pritiskom Cetagande, nevoljko sudjeluje u embargu na uvoz oružja." "I gdje tu mi upadamo?" upita Baz."Doslovno kroz Toraniru. Krijumčarimo tovarne konje.""Molim?" rekao je Baz, premda je Elena shvatila na što misli i zakikotala."Nisi nikad čuo tu priču? Iz barravarske povijesti? Kaže — ovako: grof Selig Vorkosigan bio je zaratio s barunom Vor-wynom od Hazelbrighta, za vrijeme Prvog krvavog stoljeća. Grad Vorkosigan Voshnoi bio je pod opsadom. Dvaput na tjedan, patrole baruna Vorwyna zaustavile bi nekog ludog, otrcanog tipa s krdom konja i pretražile mu prtljagu u potrazi za krijumčarenom robom, hranom ili opremom. Ali svi su mu paketi uvijek bili puni smeća. Tresli su ih, boli i praznili — on bi uvijek sve brižljivo skupio i spremio natrag — pretresali su i njega i pretraživali ga i konačno bi ga uvijek morali pustiti da prođe. Nakon rata, jedan od Vorwynovih pograničnih stražara slučajno je susreo vazala grofa Seliga u nekoj krčmi. Ovaj više nije bio nimalo otrcan. 'Što ste krijumčarili?' upitao gaje graničar frustrirano. 'Znali smo da krijumčarite nešto, ali što?'A vazal grofa Seliga je odgovorio: 'Konje.'" "A mi krijumčarimo svemirske brodove. Precizno govoreći, Trijumf, D-16 i Ariel, sve u vlasništvu flote. Ulazimo u veganski svemir kroz Toraniru, s tranzitnim planom leta, a službeni cilj nam je IUvrica. I tamo zaista i idemo. Izlazimo kroz Zoave, još uvijek sa svim vojnicima, ali bez tri ostarjela broda. Zatim nastavljamo do Illvrice i pokupimo tri posve nova ratna broda koji se dovršavaju u ilirskim orbitnim brodogradilištima dok tu razgovaramo. Dar za sretnu Zimoslavu, od cara Gregora." Baz zatrepće. "Hoće li to upaliti?" "Nema razloga da ne. Osnove će — dozvole, vize, mita i tako dalje — srediti agenti CarSiga na terenu. Sve što mi trebamo učiniti jest da prošećemo kroz blokadu a da nikogne uzbunimo. Nije proglašen rat i nitko ni na koga ne puca. Jedini je

problem u tome što je jedna trećina mog trgovačkog inventara otišla na Jacksonovo Skrovište", završio je Miles s uzdahom."Koliko vremena imamo da ga vratimo?" upita Elena."Ne dovoljno. Vrijeme koje je CarSig predvidio za ovu krijumčarsku operaciju može se rastegnuti na nekoliko dana, ali ne i na nekoliko tjedana. Flota mora napustiti Escobar do kraja ovog tjedna. Ja sam odlazak prvotno bio predvidio za sutra.""Znači da idemo bez ArielaV upita Baz."Morat ćemo. Ali ne i praznih ruku. Imam ideju za zamjenu. Quinn, prenesi Bazu one iliričke specifikacije."Quinn je sagnula glavu do osigurane kocke s podacima u sučelju svoje komkonzole i ispustila bljesak koda prema Bazovu terminalu. Inženjer je počeo listati kroz oglasne prikaze, opise, specifikacije i planove iliričkih brodograditelja. Njegovo mršavo lice ozarilo se rijetkim smiješkom. "Djed Mraz je ove Zimoslave široke ruke", promrmljao je. Kad su se pojavile specifikacije brodskog pogona, usne su mu se oduševljeno razdvojile, a oči žedno krenule niz podrobnosti.Miles ga je pustio da uživa još nekoliko minuta. "A sad", rekao je kad je Baz zbunjeno izronio po zrak. "Iznad Ariela, prvi brod u floti što se tiče funkcionalnosti i vatrene moći jest Truzillov Jayhawk." Nažalost, Truzillo je bio kapetan i vlasnik broda, s neovisnim ugovorom prema Floti, a ne namještenik Flote. "Misliš li da bi ga se moglo nagovoriti na zamjenu? Drugi brod bio bi noviji i brži, ali premda je po naoružanju korak iznad Ariela, to je korak ispod Jayhawka. Kad smo dogovarali stvar, imao sam namjeru da svi prođemo bolje, a nejednako."Elena podigne obrve i nasmiješi se. "To je sve tvoj scenarij, zar ne?"Slegnuo je ramenima. "Illvan mije rekao neka riješim problem embarga, da. Prihvatio je moje rješenje.""Oh", preo je Baz, još izgubljen u podacima, "čekaj da Truzillo vidi ovo... i ovo... i ...""Znači, misliš da bi ga mogao nagovoriti na zamjenu?" upita Miles."Da", reče Baz uvjereno. Podigao je pogled. "Mogao bi i ti.""Samo što ću ja biti na putu u suprotnom smjeru. Premda, ako sve prođe u redu, nije nemoguće da vas kasnije sustignem. Tebe

zadužujem za ovu misiju, Baz. Quinn će ti prenijeti sve naredbe, sve šifre i sve kontakte — sve stoje Illvan dao meni."Baz kimne. "U redu, gospodine.""Ja ću uzeti Peregrine i idem za Arielom", doda Miles.Baz i Elena izmijenili su samo jedan, postraničan pogled. "U redu, gospodine", odjeknula je Elena gotovo bez oklijevanja. "Još jučer prebacila sam Peregrine s dvadeset i četiri sata na jedan sat za punu spremu. Za kad da najavim polazak eskobaranskoj kontroli leta?""Za sat vremena." I, premda nitko nije zatražio objašnjenje, dodao je: "Peregrine je, uz Ariela i Jayhawka, najbrži brod koji imamo a koji ima i znatnu vatrenu moć. Mislim da će brzina biti od presudne važnosti. Ako uspijemo sustići Ariel — pa, znatno je lakše spriječiti gužvu nego je počistiti. Sad mije žao što nisam krenuo još jučer, ali morao sam prvo pokušati s jednostavnim rješenjem. Quinn dodjeljujem sebi kao pomoćno osoblje jer ima znatno prethodno iskustvo sa skupljanjem informacija na Jack-sonovu Skrovištu."Quinn si protrlja ruku. "Kuća Bharaputra prokleto je opasna, ako se Mark tamo uputio. Imaju opasnu lovu, opasnu opremu i oštro pamćenje za osvetu.""A što misliš, zašto ja izbjegavam to mjesto? To je još jedna opasnost; neki bi Jacksonci mogli zamijeniti Marka s admiralom Naismithom. Na primjer, barun Rvoval."Barun Rvoval bio je trajna opasnost. Dendarii su se riješili posljednjeg lovca na ucjene kojeg je Rvoval poslao u potragu za admiralom Naismithom prije samo tri mjeseca; to je bio već četvrti lovac na skalpove koji se pojavio i stvar je polako već postajala godišnja tradicija. Možda je Rvoval slao po jednog agenta na svaku obljetnicu njihova prvog susreta, kao uspomenu. Rvoval nije imao veliku moć, ni dalek doseg, ali prošao je tretmane za produženje života; bio je strpljiv i mogao je s igrom nastaviti još dugo, dugo."Jesi li razmišljao o još jednom mogućem rješenju problema?" reče Quinn polako. "Pošalji nekog na Jacksono-vo Skrovište i upozori ih. Naruči, recimo, od Kuće Fell da uhiti Marka i zaplijeni Ariel dok ti ne dođeš po njih. Fell mrzi Rvovala sasvim dovoljno da zaštiti Marka samo zbog toga koliko će se Rvoval iznervirati."Miles uzdahne. "Razmišljao sam o tome." Vrškom je prsta na

uglačanoj površini stola povukao neodređenu crtu."Tražio si provjeru, Miles", istakne Elena. "Što ne valja u toj ideji?""Mogla bi upaliti. Ali ako je Mark stvarno uvjerio Bel da je on ja, mogli bi se oduprijeti uhićenju. Možda i fatalno. Mark je paranoičan kad je u pitanju Jacksonovo Skrovište. Mark je paranoičan i točka. Ne znam što bi mogao učiniti ako se uspaniči.""Jako si obazriv prema Marku", reče Elena."Pokušavam zadobiti njegovo povjerenje. Ne mogu baš početi time da ga izdam."iilMlsiiilli"Jesi li razmišljao o tome koliko će ovaj izlet koštati kad račun za to jednom stigne na Illvanov stol?" upita Quinn."CarSig će platiti. Bez pitanja." Quinn reče: "Jesi li siguran? Što Mark znači CarSigu, uostalom, sad kad je postao samo ostatak uništene urote? Za Barravar više nema opasnosti da on potajno zauzme tvoje mjesto. Mislila sam da ga nadgledaju samo kao uslugu nama. Prilično skupu uslugu."Miles je pažljivo odmjerio svoj odgovor. "Izravna je zadaća CarSiga da čuva Barravarski imperij. To ne uključuje samo čuvanje Gregora i određenu količinu galaktičke špijunaže—" pokretom ruke obuhvatio je Dendariijsku flotu i Illvanovu dalekosežnu, premda tanku, mrežu agenata, vojnih atašea i doušnika, "već i nadgledanje neposrednih Gregorovih nasljednika. Nadgledanje ne samo radi njihove zaštite već i da se Imperij zaštiti od raznih urota, bilo njihovih vlastitih, bilo tuđih u kojima bi oni mogli biti iskorišteni. Ja sam neugodno svjestan koliko je pitanje Gregorova nasljednika trenutno zapleteno. I te kako bih volio da se što prije oženi i sve nas riješi muke." Miles je oklijevao jedan dug trenutak. "Po jednoj interpretaciji, barun Mark Pierre Vorkosigan ima mjesto u redu za nasljeđe Barravarskog imperija odmah poslije mene. To ga ne pretvara samo u posao CarSiga, to ga pretvara u naš glavni posao. To što ja osobno idem za Arielom posve je razumno.""Razumljivo", ispravi ga Quinn suho."Što bilo.""Ako Barravar — kao što sam često tvrdiš — ne bi prihvatio tebe za cara, zbog sumnje na mutaciju, očekivao bih da bi pogotovo dobili

napadaj na pomisao o tvom klonu u carskoj rezidenciji", reče Baz. "Bratu blizancu", ispravio se užurbano čim je Miles otvorio usta.L"Vjerojatnost uspjeha nije uvjet da mogućnost zavjere postane problem CarSiga", puhnuo je Miles. "Smiješno. Komarranci su cijelo vrijeme mislili da je njihov lažni Miles ujedno i lažni pretendent na prijestolje. Ne vjerujem da su bilo oni, bilo Mark ikad shvatili da su stvorili pravog pretendenta. Pa, ja bih u oba slučaja morao biti mrtav, tako daje iz mojeg položaja pitanje nevažno." Zabub-njao je po stolu i ustao. "Idemo se pokrenuti, ljudi."Na putu prema vratima, Elena je spustila glas i upitala: "Miles —je li i tvoja majka vidjela ona strašna Illya-nova izvješća o Marku?"Blijedo se osmjehnuo. "A što misliš, tko ih je naručio?"PETO POGLAVLJEPočeo je navlačiti poluoklop. Kao prvo, ravno na kožu, komad najnovije tehnologije koja postoji na tržištu: zaštitna mreža protiv disruptora živaca. Mreža koja proizvodi zaštitno polje bila je istkana u tkaninu priljubljenog bo-dija, s kapuljačom koja je štitila glavu, vrat i čelo, ostavljajući mu samo oči, nos i usta da vire kroz rupu. I tako je opasnost jednog od najstrašnijih protupješačkih oružja, disruptora živaca, koji je uništavao mozak, bila svedena na nulu. Kao dodatni bonus, odijelo je zaustavljalo i oša-mutni udar. Pouzdaj se u Naismitha da ima sve najbolje i najnovije, napravljeno po narudžbi i po mjeri... je li ta elastična tkanina morala biti tako prokleto uska?Preko mrežnog odijela došao je savitljivi prsni oklop koji će zaustaviti svaki projektil sve do malih ručnih mina i ubojitih bodlji igličara. Na sreću po njegovu sposobnost disanja, oklop je imao prilagodive kopče. Otpustio ih je do kraja, dovevši vrijednu zaštitu do razine udobne i ispravne priljubljenosti. Preko toga dolazio je blaženo širok sivi kombinezon od borbene tkanine koja se neće rastopiti ni zapaliti. Zatim pojasi i redenici s ošamutom, disruptorom živaca, plazmičnim lukom, minama, pogonskim ćelijama, vitlenim pojasom i vitlom te rezervnim kisikom. Na leđa je navukao naprtnjaču s praktičnom, plosnatom baterijomkoja je na prvi dodir neprijateljske vatre proizvodila zrcalno polje

za plazmični luk, veličine jednog čovjeka, s tako malim vremenskim zaostatkom da se čovjek jedva stigao oprljiti. Polje je moglo primiti trideset do četrdeset izravnih udara prije nego što bi baterija i njezin nosač, izdah-nuli. Činilo se neispravnim to nazivati poluoklopom: trostruki oklop bio bi točniji opis.Preko zaštitne mreže na svojim stopalima navukao je debele čarape, a zatim Naismithove borbene čizme. Bar su mu čizme pristajale bez neugodnih prilagodbi veličine. Samo tjedan dana neaktivnosti i tijelo mu se bunilo, debljalo... Naismith je prokleti anoreksičar, u tome je problem. Hiperaktivni anoreksičar. Ispravio se. Ispravno raspoređena, impresivna gomila opreme bila je iznenađujuće laka.Na radnoj površini do kabinske komkonzole ležao je zapovjedni šljem. Prazna sjena ispod čeonog štitnika iz nekog gaje morbidnog razloga podsjećala na praznu lubanju. Podigao je šljem u ruke i okrenuo ga prema svjetlu, pa se gladno zabuljio u njegove otmjene linije. Ruke su mu mogle upravljati jednim oružjem, najviše dvama. Ali ovo je, preko ljudi kojima je zapovijedalo, upravljalo desetinama oružja; moglo je upravljati i stotinama, ili čak tisućama. Tu je bila Naismithova prava moć.Zvono na vratima kabine zazuji: poskočio je i zamalo ispustio šljem. Mogao ga je i zavitlati u zid, a da ga ne ošteti, ali svejedno gaje brižljivo spustio."Miles?" stigao je preko interkoma glas kapetana Thor-nea. "Jesi li gotov?""Da, uđi." Dotakao je tipku da otvori vrata.Thorne je ušao, odjeven kao i on, ali s kapuljačom privremeno zabačenom unatrag. Bezoblični kombinezon pretvarao je Thornea umjesto dvospolca u bespolca, u :neu-tralnu stvar, vojnika. Thorne je pod rukom također nosio zapovjedni šljem, malo stariji i drukčijeg tipa.Thorne je ophodao oko njega, očima prelazeći preko svakog oružja i kopče, provjeravajući oznake na bateriji plazmičnog štita. "U redu." Je li kapetan Thorne uvijek provjeravao svoga admirala prije borbe? Je li Naismith imao naviku krenuti u bitku s razvezanim čizmama ili tako nešto? Thorne je kimnulo prema zapovjednom šljemu na

stolu. "To je opaki stroj. Jesi li siguran da možeš izaći na kraj s njim?"Šljem je djelovao novo, ali ne baš toliko novo. Nije vjerovao da se Naismith za svoje osobne potrebe opskrbljuje rabljenim vojnim viškovima, bez obzira na to kakve je mjere štednje možda koristio u floti. "Zašto ne bih?" Slegnuo je ramenima. "Već mije i prije to uspijevalo.""Ove stvari", podigao je Thorne svoj šljem, "mogu isprva biti prilično zbunjujuće. To nije protok podataka, već prava prokleta poplava. Moraš naučiti ignorirati sve što ti nije potrebno, u suprotnom je praktički bolje jednostavno isključiti cijelu stvar. A ti..." Thorne zastane. "Ti imaš onu istu neobičnu sposobnost kao i stari Tung, djeluješ kao da sve ignoriraš, a zapravo si sposoban sjetiti se bilo čega što ti u danom trenutku zatreba. Nekako si uvijek na pravom kanalu u pravom trenutku. Kao da ti um radi na dvije razine. Zapovjedno vrijeme reakcije ti je nevjerojatno brzo, kad ti adrenalin jednom krene. Čovjek se na to lako navikne. Ljudi koji s tobom puno rade očekuju to — i pouzdaju se u to." Thorne je stalo, čekajući.Stoje sad trebao reći? Ponovno slegne. "Učinit ću najbolje što mogu.""Ako ti još uvijek nije dobro, znaš da možeš cijeli napad prepustiti meni.""Izgledam li bolesno?""Nisi kao obično. Ne želiš zaraziti cijelu ekipu." Thorne je djelovalo napeto, gotovo užurbano."Sad mije dobro, Bel. Pusti me na miru!" "Da, gospodine", uzdahne Thorne. "Je li vani sve spremno?""Shuttle je napunjen gorivom i naoružan. Zeleni odred je opremljen i upravo dovršava ukrcavanje. Tempirali smo cijelu stvar tako da u pristupnu orbitu kod Bharapu-trina glavnog medicinskog pogona stignemo točno u ponoć. Spuštamo se odmah, nema čekanja da netko počne postavljati pitanja. Udari i bježi. Ako sve bude po planu, cijela bi operacija trebala biti gotova za sat vremena.""Dobro." Srce mu se ubrzalo. Prikrio je otežan dah razvučenim uzdahom. "Idemo.""Ovaj... prvo bismo trebali provjeriti komunikaciju u šljemovima,

ha?" reče Thorne.To je bila dobra ideja, ovdje u tihoj kabini a ne usred buke i uzbuđenja i napetosti shuttlea u spuštanju. "U redu", rekao je i podmuklo dodao: "Ne žuri se."U zapovjednom šljemu bilo je u uporabi više od stotinu kanala, čak i u ovako ograničenoj operaciji. Osim izravnog zvučnog kontakta s Arielom, Thorneom i svakim pojedinim vojnikom, bili su tu još i vojni kompjuteri na brodu, na shuttleu i u samome šljemu. Bilo je svih mogućih telemetrijskih podatka, provjere oružja, logističkih obavijesti. Šljemovi svih vojnika imali su i videoprijenos, tako daje mogao vidjeti što oni vide, u infracrvenom, vidljivom i ultraljubičastom spektru; pun zvuk; njihovo medicinsko stanje; holovidni prikazi mapa. Holokarta klonskih jaslica posebno je unesena kao program, zajedno s planom napada i nekoliko rezervnih rješenja. Bilo je kanala koji su se usput mogli posvetiti uhođenju neprijateljske teleme-trije. Thorne je već unio i komunikacijske veze Bharaput-rinih stražara. Kako je prolazio kroz sve te kanale, zrak je načas ispunila tanušna telefonska glazba.Završili su pa je otkrio da zure jedno u drugo u nelagodnoj tišini. Thorneovo lice bilo je blijedo, puno strepnje, kao da se bori s nekim potisnutim osjećajem. Krivnja? Čudan dojam, nemoguć. Thorne ga sigurno još nije prokljuvio, inače bi opozvao cijelu operaciju."Živce u kanticu, Bel?" reče lako. "Mislio sam da voliš svoj posao."Thorne se s trzajem prene iz zamišljenog cuclanja donje usne. "Oh. Volim." Duboko je udahnuo. '"Ajmo.""Idemo!" složio se i konačno prvi krenuo iz svoje izolirane kabinske špilje u svjetlo hodnika i napučenu stvarnost koju su stvorili njegovi — njegovi — postupci.Hodnik pristaništa podsjetio ga je na prvi put kad ga je vidio samo naopako: krupni dendariijski komandosi kuljali su unutra umjesto van. Ovaj put djelovali su tiše, nije bilo toliko zafrkancije i viceva. Poslovnije. A sad su imali i imena, sva pohranjena u njegovu zapovjednom šljemu, tako da ih može razlikovati jedno od drugog. Svatko je imao neku vrst poluoklopa i šljem, uz dodatak težeg naoružanja — naravno, osim ručne opreme kakvu je i sam nosio.

Uhvatio se kako na drukčiji način zuri u čudovišnu narednicu sad kad je znao njezinu priču. Dnevnik je tvrdio da joj je samo devetnaest godina, premda je djelovala starije; bilo joj je tek šesnaest godina kad ju je Naismith prije četiri godine ukrao od Kuće Ryoval. Zaškiljio je, trudeći se daje zamisli kao djevojku. Njega su odveli kad mu je bilo četrnaest godina, prije osam godina. Mora biti da su oboje bili genetski proizvodi i zarobljenici Kuće Bhara-putra u isto vrijeme, premda je nikad nije susreo. Laboratoriji za genetska istraživanja bili su u drugom gradu, ne uz glavno medicinsko postrojenje. Kuća Bharaputra je ve-lika organizacija i na svoj čudan jacksonski način gotovo da je predstavljala neku malu vladu. Osim što na Jackso-novu Skrovištu nema vlada.Osam godina... Nitko koga si onda poznavao više nije živ. Znaš to, zar ne?Ako ne mogu učiniti ono što želim, bar mogu učiniti što mogu.Prišao je Tauri. "Narednice Taura—" okrenula se. Obrve su mu poskočile od iznenađenja. "Sto vam je to oko vrata?" Zapravo, dobro je vidio što je to, velika mekana ružičasta vrpca. U stvari je htio pitati zašto joj je tako nešto oko vrata?Ona se — nasmiješila, pretpostavio je gledajući odbojnu grimasu i popravila svoju masnicu velikim šakama. Noćas je imala sjajno ružičasti lak za pandže. "Misliš da će upaliti? Htjela sam nešto da ne prestrašim djecu."Prošao je pogledom uz dva i pol metra poluoklopa, ka-muflažne tkanine, čizama, redenika, mišića i očnjaka. Ne-kako ne vjerujem da će masnica biti dovoljna, narednice. "Pa... vrijedi pokušati", zagrcnuo se. Znači, ona je svjesna svoje neobične pojave... Budalo! Kako bi mogla biti ne svjesna? Zar ti nisi svjestan svoje pojave? Gotovo daje zažalio što se ranije, tijekom puta, nije usudio izići iz svoje kabine i bolje se upoznati s njom. Djevojka iz mog rodnog grada."Kakav je osjećaj vratiti se?" upitao je naglo, neodređenim pokretom glave obuhvaćajući cijelu Kuću Bharaputra, njihov cilj, sve."Čudno", priznala je, mršteći se."Poznaješ li dio gdje slijećemo? Jesi li ikad prije bila tamo?"

"Ne u tom medicinskom sklopu. Jedva da sam ikad izašla iz genetskog pogona, osim nekoliko godina kad samživjela s unajmljenim skrbnicima, ali to je bilo u istom gradu." Glava joj se okrenula, glas joj se spustio za oktavu, zarežala je neku naredbu o utovaru opreme prema jednom od svojih ljudi, koji je napola mahnuo i požurio poslušati je. Okrenula se natrag k njemu a glas joj se omekšao u svjesnu, brižljivu lakoću. Na dužnosti to je bio jedini način na koji je izražavala intimnost; ako su Nai-smith i ona zaista bili ljubavnici, bili su doista diskretni. To mu je donijelo olakšanje. Dodala je: "Nisam baš puno izlazila."I njegov se glas spustio. "Mrziš li ih?" Kao ja? Drugačija vrst intimnog pitanja.Njezine debele usne zamišljeno se iskrive. "Pretpostavljam... da su mnome strašno manipulirali dok sam odrastala, ali tada mi to nije djelovalo kao maltretiranje. Bilo je puno neugodnih testova, ali sve je bila znanost... nije tu bilo nikakve želje da me povrijede. Ništa me zapravo nije povrijedilo dok me nisu prodali Rvovalu, kad je projekt super-vojnika otkazan. Ono stoje Rvoval htio učiniti sa mnom bilo je groteskno, ali Rvoval je naprosto takav. Ali Bharaputra... Bharaputra je taj koji nije mario. Koji me odbacio. To je boljelo. Ali onda si došao ti..." Razvedrila se. "Vitez u bijelom oklopu i tako to."Preplavio gaje poznat, zlovoljan val zamjeranja. Jebeš viteza u bijelom oklopu i njegova konja priđe. Pa onda: Prokletstvo i ja mogu spašavati ljude! Na sreću, gledala je u stranu i nije uhvatila grč bijesa na njegovu licu. Ili gaje možda shvatila kao bijes prema njezinim bivšim mučiteljima."Ali bez obzira na sve", promrmljala je, "ne bih čak ni postojala bez Kuće Bharaputra. Oni su me napravili. Živa sam, bez obzira na to koliko dugo... trebam li za život uzvratiti smrću?" Njezino se čudno iskrivljeno lice zamisli.To baš nije bilo idealno raspoloženje za komandosa koji upravo kreće u akciju, shvatio je sa zakašnjenjem. "Ne... ne nužno. Ovdje smo da spasimo klonove, ne da poubijamo Bharaputrine namještenike. Ubijat ćemo samo ako budemo morali, ha?"To je bio pravi naismithizam; glava joj se uzdigla, osmjehnula mu

se. "Tako mi je drago što ti je bolje. Bila sam strašno zabrinuta. Htjela sam te posjetiti, ali kapetan Thorne nije mi dopustio." Oči su joj postale tople, poput sjajnih žutih plamenova."Da, bio sam... vrlo bolestan. Thorne je dobro učinio. Ali... možda ćemo moći više razgovarati na putu kući." Kad ovo sve bude gotovo. Kad zasluži pravo... zasluži pravo na što ?"Dogovoreno, admirale." Namignula mu je i ispravila se, divljački sretna. Sto sam to obećao? Skočila je naprijed, opet zadovoljna narednica, da nadgleda svoju ekipu.Slijedio ju je u borbeni shuttle. Svjetlo je ovdje bilo znatno slabije, zrak hladniji i, naravno, nije bilo gravitacije. Od ručke do ručke, otplovio je naprijed do kapetana Thornea, u sebi raspodjeljujući svoj budući teret po podu. Dvanaest ili petnaest redova klinaca, po četiri u redu... sasvim dovoljno mjesta. Shuttle je bio opremljen da preveze dva odreda, plus naoružane hoverdžipove ili čitavu poljsku bolnicu. Otraga je bila postaja za prvu pomoć, uključujući i četiri sklopiva kreveta i prenosivu krio-komo-ru. Dendariijski komandoski liječnik ubrzano je organizirao svoje područje i osiguravao svoju opremu. Tihi vojnici u kombinezonima sve su spremali i pričvršćivali, s vrlo malo gužve ili razgovora. Mjesto za sve i sve na svom mjestu.Pilot shuttlea bio je na svom položaju. Thorne je zauzeo sjedalo kopilota. On zauzme mjesto u komunikacijskom stolcu tik iza njih. Kroz prednji prozor vidio je uda-ljene zvijezde oštrih rubova, u blizini su žmigala šarena svjetla neke ljudske aktivnosti, a na samom rubu vidnog polja pojavila se sjajna zakrivljena kriška planeta. Uskoro će biti kod kuće. Želudac mu je zatreperio, ne samo od bestežinskog stanja. Trake napetosti pulsirale su mu oko glave ispod vezova šljema.Pilot je uključio interkom. "Taura, prebrojavanje. Imamo pet minuta ubrzanja da uskladimo orbitu, zatim otpuštamo kočnice i padamo."Tren kasnije uzvratio je glas narednice Taure. "Provjereno. Svi vojnici privezani, izlaz zapečaćen. Spremni smo. Idemo-ponavljam-idemo."Thorne baci pogled preko ramena i pokaže rukom. Užurbano je privezao svoj sigurnosni pojas, taman na vrijeme. Trake pojasa

ugrizle su ga dok se valjao u stranu od Arielova potresa pri ulasku u pristanišnu orbitu. Na velikom brodu, to bi se sve kompenziralo i poništilo umjetnim gravitacijskim poljem.Pilot je podigao ruke a zatim ih naglo spustio, kao glazbenik koji svira kakav snažan crescendo. Glasni nagli udari odjeknuli su kroz cijevi. Iz stražnjeg su odjela uzvratili zavijajući uzvici.Kad kažu padamo, pomislio je divlje, onda to tako i misle. Zvijezde i planet okretali su se u prednjem prozoru do mučnine. Sklopio je oči; želudac mu se pokušavao popeti kroz jednjak. Odjednom je shvatio prikrivenu prednost punog svemirskog oklopa. Ako se usereš od straha pri spuštanju, odijelo se pobrine za to i nitko nikad ne dozna.Kad su udarili u jonosferu, zrak je zavrištao preko vanjske oplate. Pojas njegova sjedala pokušavao gaje razrezati na kriške kao jaje. "Zabavno je, ha?" dovikne Thorne s luđačkim osmijehom, lica izobličena i uzdrmana od usporavanja. Kretali su se ravno dolje, bar je tako bio us-Imjeren nos shuttlea, premda ga je sjedalo pokušavalo izbaciti u strop kabine snagom koja bi mu smrskala lubanju i slomila vrat."Nadam se da pred nama nema ničega", dovikne pilot veselo. "Znate, ovo nije provjereno ni sa kakvom kontrolom leta!"Zamislio sije zračni sudar s velikim komercijalnim putničkim shuttleom... pet stotina žena i djece... krupne žuto-crne eksplozije i tijela koja lete...Prošli su crtu sumraka. A zatim tama, šibanje oblaka... veći oblaci... shuttle podrhtava i trubi kao poludjela tuba... još ravno prema dolje, mogao se zakleti, premda nije mogao zamisliti kako se pilot snalazi u toj vrištećoj magli.A onda, naglo, izravnali su se poput običnog zrakoplova, oblaci nad njima, svjetla grada kao dragulji prosuti na sagu pod njima. Zrakoplov koji pada kao kamen. Kralješnica mu se počela stiskati, sve jače i jače. Još užasnog kle-peta, kad su se noge shuttlea ispružile. Pod njima je rasla gomila napola osvijetljenih zgrada. Tamno igralište — sranje, to je to! Zgrade su se uzdigle pokraj njih, iznad njih. Bum-krc-krc. Solidno spuštanje na šest nogu. Tišina ga

zaprepasti."U redu, idemo!" Thorne je izletio iz svog sjedala zajapurena lica, nije bio siguran je li to od krvožednosti ili od straha ili obojega.Pojurio je niz rampu iza desetak Dendariija. Oči su mu se dopola već privikle na tamu, a oko kompleksa zgrada bilo je dovoljno svjetla raspršenog kroz hladan i maglen ponoćni zrak, tako da nije imao problema s vidom, premda nije bilo boja. Sjene su bile crne i zloslutne. Narednica Taura razdijelila je svoj odred nečujnim znakovima ruke. Nitko nije proizvodio nikakvu buku. Tiha lica pozlatila su se pod kratkim bljeskovima svjetlosti kad god bi im videou šljemu prikazao neki podatak u rubu vidnog polja. Jedna je plaćenica, opremljena dodatnim antenama na šljemu, izvukla lebdeći bicikl, uspela se na njega i nečujno se digla u tamu. Pokrivanje iz zraka.Pilot je ostao na brodu, s još četvero Dendariija koje je Taura odbrojila. Dvoje ih je nestalo u sjene oko broda, a dvoje ostalo kao straža na brodu. On i Thorne posvađali su se oko toga. Thorne je želio više stražara. Njegov je dojam bio da će im trebati što više vojnika u klonskim jasli-cama. Civilni bolnički čuvari nisu bili nikakva prijetnja, a bolje naoružana pojačanja trebat će neko vrijeme dok stignu. Do tada će Dendarii već odavno nestati, samo ako uspiju dovoljno ukrcati klonove. Prokleo je samog sebe što nije na Escobaru zatražio dva odreda komandosa umjesto samo jednog. Mogao je to učiniti bez problema, ali izgubio se u proračunima s Arielovim kapacitetom za prijevoz putnika, vjerovao je da čuva sustave za održanje života za konačni bijeg. Toliko čimbenika treba uzeti u obzir.Njegov mu je šljem uokvirio pogled šarenom gomilom kodova, brojeva i grafova. Proučavao ih je sve, ali prolazili su prebrzo; dok bi on razaznao i shvatio jedan, već bi ga nestalo i pojavio bi se neki drugi. Prihvatio je Thorneov savjet i šapatom smanjio snagu svjetla do jedva primjetlji-va mrmora. Audio informacije nisu bile tako strašne. Nitko se nije bavio nepotrebnim brbljanjem.On, Thorne i još sedam plaćenika trkom — Taurinim korakom — krenuli su za narednicom između dviju zgrada. Na

komunikacijskim vezama Bharaputrina osiguranja bilo je neke aktivnosti, stoje otkrio uključivši njihove frekvencije u svome šljemu. Prvo: Sto do vraga... Jesi li čuo? Joe, provjeri sektor četiri, početak odgovora na njihov upad. Bit će toga još, bio je uvjeren, premda nije imao namjeru ostati da to i vidi.iIza ugla. Evo. Trokatna, ugodna bijela zgrada s puno biljaka i zelenila, velikih prozora, balkona. Ne baš bolnica, ne baš internat, velika, dvosmislena, diskretna. KUĆA ŽIVOTA, pisalo je na njoj jacksonskim lažnogovorom. Kuća smrti. Moj dragi dom. Bila je strašno poznata i strašno strana. Jednom davno, činila mu se veličanstvenom. Sad je djelovala... manja nego stoje se sjećao.Taura je podigla svoj plazmični luk, namjestila mu zraku na široko i uklonila zaključana staklena ulazna vrata usred narančasto-bijelo-plavog vatrometa prštavih krhotina. Prije nego što je sjaj rasprsnutih kuglica stakla imao vremena da se ohladi, Dendarii su navalili kroz otvor, razdijelivši se na desnu i lijevu polovicu. Jedan dio preuzeo je patrolu prizemlja. Oglasili su se signali za uzbunu i požarni alarmi; plaćenici su u prolazu uništavali bučne zvučnike plazmičnom vatrom, ali alarmne jedinice u daljim dijelovima zgrade i dalje su prigušeno bučile. Automatske protupožarne prskalice stvarale su oko njih paru i ostavljale nered.Potrčao je da ih sustigne. Bharaputrin službenik osiguranja u smeđoj odori s ružičastim rubom pojavio se u hodniku pred njima. Tri dendariijska ošamuta istovremeno su ga oborila, dok je njegova zraka bezopasno završila u stropu.Taura i još dvije plaćenice krenule su dizalnom cijevi prema trećem katu; još jedan vojnik prošao je pokraj njih u nadi da će doseći krov. On je poveo Thornea i ostale vojnike u predvorje drugog kata, pa lijevo. Dvoje nenaoružanih odraslih, od kojih je jedno bila žena koja je upravo preko spavaćice navlačila kućni haljetak, srušeni su čim su se pojavili. Tamo. Kroz ova dvostruka vrata. Bila su zaključana i netko je iznutra lupao po njima."Razvalit ćemo vrata", poviče Thorne kroz njih. "Odmaknite se ili ćete nastradati!" Udaranje je prestalo.Thorne kimne glavom. Jedan vojnik suzio je zraku svog plazmičnog

luka i prorezao kroz metalni kračun. Thorne otvori vrata udarcem noge.Neki plavokos mladić ustukne za korak i zaprepašteno se zabulji u Thornea. "Vi niste vatrogasci."Skupina drugih ljudi, visokih dječaka, ispunila je hodnik iza plavokosog. Samoga sebe nije morao podsjećati da se radi o gomili desetgodišnjaka, ali nije bio siguran hoće li i vojnici to tako doživjeti. Moglo se vidjeti sve varijante visine i rase i građe, mnogo veća mješavina nego što bi se možda očekivalo nakon kvazi-grčkog okružja vrtova i fontana. Bogatstvo, a ne ljepota, to je bio uvjet za njihovo stvaranje. No bez obzira na to, svi su oni, unutar vlastitih genetskih osobina, bili iznenađujuće zdravi. Svi su imali jednaku odjeću za spavanje, brončano smeđe tunike i kratke hlačice."Sad je tvoj red", sikne Thorne i gurne ga naprijed. "Pričaj.""Koliko ih ima?" procijedio je kroz ugao usana dok ga je Thorne gurao."Reći ću ti."Već je tisuću puta u sebi isprobao govor za ovaj vrhunski trenutak, svaku moguću varijantu. Jedina stvar koju je sigurno znao bila je da neće početi s Ja sam Miles Nai-smith. Srce mu je jurilo. Duboko je udahnuo. "Mi smo dendariijski plaćenici i ovdje smo da vas spasimo."Dječakov izraz lica bio je zgađen, prestrašen i podrugljiv, sve odjednom. "Izgledaš kao gljiva", reče naglo.To je bilo tako... tako nepredviđeno. Od tisuću isprobanih drugih rečenica, ni jedna nije odgovarala ovome. Zapravo, sa zapovjednim šljemom i svim ostalim, vjerojatno i djeluje pomalo kao velika siva — ne junačka slika koju je želio—Skinuo je šljem, povukao kapuljaču i pokazao zube. Dječak ustukne."Slušajte me, klonovi!" povikao je. "Tajna koju ste možda čuli šapatom istina je! Svi vi čekate u repu da vas pobiju kirurzi Kuće Bharaputra. U vašu glavu uvalit će nečiji tuđi mozak, a vaš će baciti. Tako su završili svi vaši prijatelji, jedan po jedan, svi su mrtvi. Mi smo došli da vas odvedemo na Escobar, gdje ćete dobiti zaštitu—"Isprva se nisu svi dječaci skupili u hodniku. Oni koji su stigli posljednji, na suprotnom kraju gomile, sad su se počeli odvajati i

povlačiti u pojedine sobe. Uzdigla se graja, uzvici i vriskovi. Jedan tamnokosi dječak pokušao je projuriti pokraj njih do hodnika iza velikih dvostrukih vrata, a jedan gaje vojnik dohvatio standardnim hvatom. Dječak je vrisnuo od bola i iznenađenja: taj zvuk i šok kao da su druge odgurnuli unatrag. Dječak se bezuspješno koprcao u vojnikovom čeličnom stisku. Vojnik je djelovao izbezumljeno i nesigurno. Zurio je u njega kao da očekuje kakvu uputu ili naredbu."Pokupi prijatelje i za mnom!" povikao je očajno prema dječacima u povlačenju. Plavokosi se okrenuo i pojurio."Izgleda da nam baš i ne vjeruju", reče Thorne. Dvo-spolčevo je lice bilo blijedo i napeto. "Možda bi bilo lakše sve ih ošamutiti i nositi. S našim tankim zaleđem, ne možemo si dopustiti da ovdje gubimo vrijeme.""Ne—"Njegov ga je šljem dozivao. Navukao ga je natrag na glavu. Komunikacijska buka prasnula mu je u ušima, ali duboki glas narednice Taure prodro je do njega, selektivno pojačan njezinim kanalom. "Gospodine, ovdje gore trebamo pomoć.""Stoje?"___...... ,JJlNjezin se odgovor izgubio pod hitnom porukom žene s lebdećeg bicikla. "Gospodine, troje ili četvero ljudi spušta se niz vanjske balkone zgrade u kojoj se nalazite. A skupina Bharaputrina osiguranja približava vam se sa sjevera. Četiri čovjeka."Očajnički je prolazio kroz kanale dok nije pronašao onaj koji je vodio do žene s biciklom. "Ne dopusti im da pobjegnu!""Kako da ih zaustavim, gospodine?" Glas joj je bio oštar."Ošamuti", odlučio se bespomoćno. "Čekaj! Nemoj oša-mućivati one koji vise s balkona, pričekaj da dospiju na tlo.""Možda neću imati čistu metu.""Učini što možeš." Odrezao je nju i opet pronašao Tauru. "Što je, poručnice?""Dođi ovamo i razgovaraj s ovom luđakinjom. Ako je nitko drugi ne može uvjeriti, ti možeš.""Stvari — ovdje dolje nisu baš posve pod kontrolom."Thorne prevrne očima. Uhvaćeni dječak golim je petama udarao o

cjevanice dendariijskog vojnika. Thorne je namjestilo svoj ošamut na najblaže i pritisnuo ga o zatiljak uzvrpoljenog dječaka. Ovaj se zgrči i ostane opušteno visjeti. Još svjestan, razrogačenih, divljih očiju, dječak brižne u plač.U napadu kukavičluka, on se okrene Thorneu. "Pokupi ih. Kako god znaš. Ja idem pomoći narednici Tauri.""Učini tako", zareži Thorne nimalo podređenim tonom. Okrenulo se, okupljajući svoje ljude. "Ti i ti, na onu stranu — ti, na drugu. Razvalite ona vrata—"Posramljeno se povukao uz zvuk pucanja plastike.Gore su stvari bile mirnije. Ukupno je bilo manje djevojčica nego dječaka, razlika koja je postojala još u njegovo vrijeme. Često se pitao zastoje tako. Prekoračio je one-sviješteno tijelo krupne službenice osiguranja i, uz pomoć holovidne karte koju je projicirao njegov šljem, krenuo prema narednici Tauri.Nekih desetak djevojčica sjedilo je na podu prekriženih nogu, s rukama na vratu, pred sveobuhvatnom prijetnjom jednog dendariijskog ošamuta. Njihove pidžame bile su od ružičaste svile, po svemu drugome iste kao i one koje su imali dječaci. Djelovale su prestrašeno, no bar su sjedile u tišini. Ušao je u pokrajnju sobu i pronašao Tauru i još jednu plaćenicu suočene s visokom eurazijskom djevojkom-ženom koja je sjedila za komkonzolom napadački prekriženih ruku. Tamo gdje se trebala nalaziti vi-deoploča bila je vrela zadimljena rupa od plazmične vatre, očito nedavno nastala.Eurazijska djevojka okrenula je glavu, duga crna kosa joj se zanjihala; pogledala je Tauru, zatim njega, pa opet nju. "Gospo moja, kakav cirkus!" Glas joj je bio bič prezira."Odbija se pomaknuti", reče Taura. Glas joj je bio čudno zabrinut."Djevojko", kimnuo je uljudno. "Ako ostaneš ovdje, mrtva si. Ti si klon. Tvoje tijelo ukrast će tvoj predak. Mozak će ti biti odstranjen i uništen. Možda i vrlo skoro.""Ja to znam", reče ona posprdno, kao da razgovara s kretenom."Što?" Čeljust mu se razvalila."Znam ja to. Posve sam pripremna za svoju sudbinu. Moja gospa

zahtijeva da bude tako. Ja svojoj gospi služim. Savršeno." Brada joj se podigla, oči su joj se načas zamaglile zasanjanim, udaljenim obožavanjem, nije mogao čak ni zamisliti čega..,. iii. ju"Pozvala je osiguranje Kuće", izvijesti Taura napeto, glavom pokazujući zadimljeni holovid. "Opisala je nas i našu opremu — čak je dala i procjenu našeg brojnog stanja.""Nećete me odvojiti od moje gospe", ustvrdila je djevojka hladnim kimanjem glave. "Stražari će vas dohvatiti i spasiti me. Ja sam jako važna."Što li su, dovraga, Bharaputranci učinili da tako izvrnu njezin um? I kako bi on to mogao poništiti u manje od trideset sekundi? Nikako. "Narednice," duboko je udahnuo i izrekao visokim, lakim glasom uzdaha, "ošamutite je."Eurazijska se djevojka počela saginjati, ali naredničini refleksi imali su brzinu munje. Zraka ošamuta dohvatila ju je među oči dok je još skakala. Taura je jurnula do kom-konzole i uhvatila djevojčinu glavu prije nego što je udarila o pod."Imamo li ih sve?" upitao je."Barem su dvije sišle niz stražnje stubište prije nego što smo ga zablokirali", izvijesti Taura mršteći se."Ako pokušaju napustiti zgradu, ošamutit će ih", utješio ju je."Ali što ako se sakriju negdje dolje? Potrajat će dok ih nađemo." Njezine žućkasto-smeđe oči bljesnule su u stranu da pogledaju kronometar unutar šljema. "Dosad smo već svi trebali biti na putu natrag na shuttle.""Samo tren." S naporom se probio kroz svoje kanale sve dok nije opet pronašao Thornea. U daljini, limenim zvukom sekundarnog audio prijenosa, netko je vikao: '"klet-stvo! Ti mali—k""Sto?" odrezao je Thorne živčanim glasom. "Jeste li pokupili cure?""Jednu smo morali ošamutiti. Taura je može ponijeti. Slušaj, jesi li već pronašao brojčano stanje?" ^—"Da, skinuli smo ga s komkonzole u čuvarevoj sobi — trideset i osam dječaka i šesnaest djevojaka. Nedostaju nam četvorica dječaka koji su, izgleda, pobjegli preko balkona. Vojnikinja Philippi vidjela je samo trojicu. Kako je kod tebe?"

"Narednica Taura kaže da su dvije djevojke pobjeglo stražnjim stubištem. Možda ih vi ugledate." Podigao je pogled, vireći iz svog videoprikaza koji se kovitlao poput korone. "Kapetan Thorne kaže da bi ih ovdje trebalo biti šesnaest."Taura je ispružila glavu u hodnik, pokrećući usne, zatim se vrati i baci pogled na ošamućenu Eurazijku. "Još nam jedna nedostaje. Kesterton, prođi po ovom katu, pogledaj u ormare i ispod kreveta.""Odmah, narednice." Dendariijska se plaćenica požurila poslušati.Krenuo je za njom, dok mu je u ušima odzvanjao Thor-neov glas. "Požurite tamo gore! Ovo je brza akcija, je li tako? Nemamo vremena da skupljamo pobjeglice!""Pričekaj, kvragu!"U trećoj sobi u koju su ušli plaćenica se sagnula pogledati pod krevet i rekla: "Ha! Imamo je, narednice!" Sagnula se, dohvatila par uznemirenih gležnjeva i potegnula. Njezin je ulov skliznuo na svjetlo, niska djevojka-žena u ružičastoj tunici i kratkim hlačama. Ispuštala je tanke, bespomoćne, prigušene zvukove, očaj bez ikakve nade da bi njezina vika mogla dovesti pomoć. Imala je slap plati-naste kose, ali najuočljivija njezina osobina bilo je zapanjujuće poprsje, velike debele polukugle koje su gotovo ispadale iz napete svile njezine tunike. Okrenula se na koljena i sjela na pete, podignutim rukama neodređeno gurajući i gnječeći teško meso, kao da je još u šoku i ne očekuje da će to pronaći tamo.Deset godina. Sranje. Djelovala je kao da joj je dvadeset. A takva čudovišna hipertrofija nije mogla biti prirodna. Mušterija-predak sigurno je naručila i oblikovanje tijela prije preuzimanja. To je imalo smisla, neka klon prođe kroz kirurško i metaboličko mučenje. Sićušan struk, linija bokova... sudeći po pretjeranoj, tjelesno zreloj ženstvenosti, pretpostavio je da se radi o jednom od presađivanja koje uključuje i promjenu spola. Gotovo sigurno. I operacija slijedi uskoro."Ne, odlazite", jecala je. "Odlazite, pustite me na miru... moja mama dolazi po mene. Moja mama sutra dolazi po mene. Odlazite, pustite me na miru, upoznat ću svoju mamu..."Njezini jecaji i zadihano... poprsje će ga izludjeti, zaključio je. "Ošamuti i nju", zakrešti. Morat će je nositi, ali je barem neće morati

slušati.Plaćeničino je lice bilo rumeno, kao da se ukočila od nelagode pred djevojčinom grotesknom građom. "Jadna lutkica", prošaptala je i prikratila joj muke blagim dodirom ošamuta u vrat. Pala je prema naprijed i prosula se po podu.Njegov gaje šljem dozivao, premda nije bio siguran čiji je to glas. "Gospodine, upravo smo ošamutima odbili jednu ekipu vatrogasaca Kuće Bharaputra. Nisu imali zaštitnih odijela. Ali osiguranje koje upravo stiže sigurno će ih imati. Šalju i nove ekipe, s težim naoružanjem. Igranje ošamutima je gotovo."Prošao je kroz prikaze u šljemu, pokušavajući smjestiti vojnika na kartu. Prije nego što mu je to uspjelo, prekine ga glas zračnog promatrača: "Bharaputranska ekipa s teškim naoružanjem zaobilazi vašu zgradu s juga, gospodine. Morate se prokleto brzo maknuti odatle. Ovdje će uskoro biti gusto."Odmaknuo je dendariijsku plaćenicu i njezin lutkasti teret iz sobe ispred sebe. "Narednice Taura", pozvao je. "Jesi li čula ove vanjske izvještaje?""Da, gospodine. Idemo."Narednica Taura prebacila je Eurazijku preko širokog ramena, a plavušu preko drugog, naizgled i ne primjećujući njihovu težinu, pa su hrpu prestrašenih djevojaka poveli prema dolje. Taura ih je natjerala da hodaju u parovima, držeći se za ruke, uz bolju organizaciju nego što je očekivao. Djevojački prigušeni glasovi vrisnuh su od šoka kad su ih uputili u spavaonice za dječake. "Mi tamo ne smijemo", pobunila se jedna, sva u suzama. "Bit ćemo u nevolji."Thorne je šestoricu ošamućenih dječaka položio na pod hodnika, a još dvadesetak stajalo je oslonjeno o zid, raširenih nogu i ispruženih ruku, u položaju za kontrolu zatvorenika, dok je nekolicina nervoznih vojnika vikala na njih i držala ih na mjestu. Neki su klonovi djelovali ljuti-to, neki su plakali, a svi su izgledali nasmrt prestrašeno.Očajno se zabuljio u gomilu ošamućenih. "Kako ćemo ih sve nositi?""Neka ovi budni nose ostale", reče Taura. "Nama će ruke ostati slobodne, a njima zauzete." Pažljivo je svoj vlastiti teret položila na

kraj reda."Dobro", reče Thorne, s mukom odvajajući pogled od žene-lutke. "Worley, Kenston, idemo—" glas mu se prekinuo kad je ista, statikom opterećena, hitna poruka preplavila sve kanale u oba njihova zapovjedna šljema.Bila je to plaćenica na biciklu i vikala je. "Pasmater, shuttle — pazite, dečki, vama slijeva—" vreli val bijele buke, zatim "—o jebemti sranje—" Zatim tišina, ispunjena samo zujanjem praznog kanala.Lois MrMasrer Riiinlri 104I 05 PIpc Trrd,. I. LOčajnički je krenuo u potragu za informacijom, bilo kakvom informacijom iz njezina šljema. Označivač položaja još je radio, smještajući je na tlo između dviju zgrada u stražnjem dijelu igrališta na kojem je bio parkiran njihov shuttle. Njezini medicinski znaci bili su ravne crte. Mrtva? Nemoguće, moralo bi biti bar kemijske analize krvi... nepokretan, prazan pogled prema gore, u noćnu maglu, konačno mu je objasnio što se dogodilo. Phillipi je izgubila svoj šljem. Sto je još izgubila, nije imao pojma.Thorne je pozivao pilota shuttlea, ponovno i ponovno i svako malo pokušavao dozvati stražare; nije bilo odgovora. Opsovao je kroza zube. "Ti probaj."I on je naišao na prazne kanale. Druga dvojica denda-riijskih stražara bila su zauzeta razmjenom vatre s bha-raputranskim teškim naoružanjem, na južnoj lokaciji o kojoj ih je biciklistica već prije obavijestila."Moramo u izvidnicu", zareži Thorne u pola glasa. "Narednice Taura, preuzmi ovdje, pripremi klince na marš. Ti—" To je izgleda bilo upućeno njemu; zašto ga Thorne više nije zvalo admirale ili bar Miles? "Dođi sa mnom. Vojnice Sumner, pokrivajte nas."Thorne je krenuo trkom; zaostajući, on je proklinjao svoje kratke noge. Niz dizalnu cijev, kroz još vruća vrata, oko jedne mračne zgrade, između dviju kuća. Sustigao je dvospolca koji je stajao priljubljen uz ugao zgrade na rubu igrališta.Shuttle je još bio tamo, naizgled neoštećen — nikakvo ručno

naoružanje nije moglo probiti njegov borbeni oklop. Rampa je bila povučena, vrata zatvorena. Neki taman obris — oboren Dendarii ili neprijatelj? — nazirao se u tami ispod zakrilaca. Šapćući psovke, Thorne je unio kod u kontrolnu pločicu na svojoj lijevoj podlaktici. Vrata su skliznula u stranu i ulazna se rampa škripavo isplazila. Još nikakve ljudske reakcije.IL"Idem unutra", reče Thorne."Kapetane, standardna procedura kaže da je to moj posao", rekao je sa svog položaja iza velikog betonskog cvjetnjaka vojnik kojeg je Thorne odredio da ih pokriva."Ovaj put ne", reče Thorne smrknuto. Ne nastavljajući raspravu, jurnuo je naprijed u cik-caku, zatim ravno uz rampu, bacivši se unutra s plazmičnim lukom u ruci. Tren kasnije, preko komunikatora dopre njegov glas. "Sad, Sumner."Nepozvan, slijedio je vojnika Sumnera. Unutrašnjost shuttlea bila je posve mračna. Svi su uključili svjetla na svojim šljemovima, bijele prste koji su skakutali po mraku. Unutra se ništa nije činilo pomaknutim, ali vrata koja su vodila u pilotski odjeljak bila su zatvorena.U tišini, Thorne je mahnuo vojniku da zauzme vatreni položaj preko puta njegova, okruživši vrata koja su vodila na komandni most. On stane iza Thornea. Thorne unese još jedan kod u kontrolnu pločicu na svojoj ruci. Vrata su kliznula u stranu uz izmučen zvuk, zatim se stresu i zapnu.Val vreline suknuo je van kao iz pećnice. Uslijedila je blaga narančasta eksplozija, kad je u zapečaćen odjeljak dospjelo dovoljno kisika da zapali sve što je još moglo go-rjeti. Vojnik je navukao svoju masku za kisik, dohvatio kemijski aparat za gašenje vatre sa zida i nanišanio njime u komandni most. Tren kasnije, krenuli su za njim.Sve je bilo ogareno i izgoreno. Upravljački instrumenti rastopili su se, oprema za komunikaciju pocrnjela. Odjeljak je zagušljivo bazdio na produkt toksične oksidacije raznih sintetskih materijala. I jedan organski smrad. Pougljenjeno meso. Ono stoje preostalo od pilota — okrenuo je glavu i progutao. "Bharaputra ovdje nema — ne bi

trebao imati teško naoružanje!"Thorne zasikće, preslabo za psovku. Pokazao je rukom. "Ubacili su unutra nekoliko naših vlastitih termalnih granati, zatvorili vrata i pobjegli. Pilota su sigurno prvo ošamutili. Jedno prokleto pametno bharaputransko kopile... nisu imali teškog naoružanja, pa su se poslužili našim. Odvukli su ili zaskočili moje stražare, ušli unutra i prizemljili nas. Nisu čak ni ostali da nas zaskoče... to sad mogu obaviti polako. Ova životinjica više neće letjeti." U bijelom svjetlu njihovih šljemova, Thorneovo lice izgledalo je kao isklesana maska mrtvačke glave.Panika mu je stisnula grlo. "Što ćemo sad, Bel?""Vraćamo se u zgradu. Određujemo stražu. Koristimo taoce da pregovorima dođemo do nekakvih uvjeta pre-daje.""Ne!""Imaš li bolju ideju — Miles?" Thorneovi zubi su za-škripali. "I mislio sam da nemaš."Zapanjeni vojnik zurio je u Thornea. "Kapetane—" pogled mu je skakao od jednog do drugog, "Admiral će nas izvući. Bili smo već i u gorim situacijama.""Ovaj put ne." Thorne se uspravio, glasa tankog od agonije. "Moja greška — preuzimam punu odgovornost... To nije naš admiral. To je njegov klon-brat, Mark. Smjestio nam je, ali ja već danima znam istinu. Prokužio sam ga prije nego što smo se spustili, prije nego što smo uopće došli u jacksonski lokalni svemir. Mislio sam da mogu to sam, da me ne uhvate.""Ha?" Vojnikove obrve zatitrale su u nevjerici. Klon koji pada pod anestetik mogao bi na licu imati isti takav zapanjen izraz."Ne možemo — ne možemo tu djecu izdati i vratiti ih u Bharaputrine ruke", zaškripi Mark, preklinjući.Thorne je golom rukom zagrabio masu ^ sto1 TkorH,, \ ^ ^ rUkU' Pr°trlja° Crnu smrvljenu rlju preko njegova lica, od obraza do brade. "Tko je izdan?" šapne Thorne. "Imaš li _ bolju - ideju."Drhtao je a um mu se posve ispraznio. Vreli ugljen na njegovu licu

djelovao je kao ožiljak.?" Th°rne- "Na m°Ju zaP°-ŠESTO POGLAVLJE"Nikakvih podređenih", reče Miles odlučno. "Želim razgovarati s glavnim tipom, samo jedanput. I onda idemo odavde.""Pokušavam i dalje", reče Quinn. Okrenula se natrag svojoj komkonzoli u taktičkoj sobi Peregrina, koja je tog trenutka prenosila sliku visokog bharaputranskog časnika osiguranja i opet se upustila u raspravu.Miles se zavalio u svoj stolac, s čizmama na stolu, ruku namjerno mirnih na naslonima ispunjenim kontrolnim gumbima. Mir i kontrola. To je prava strategija. Ovog časa, ta mu je strategija jedina i preostala. Daje samo stigao devet sati ranije... proteklih je pet dana metodično prokleo svako odlaganje, na četiri jezika, sve dok mu nije ponestalo psovki. Manijački su trošili gorivo, gurajući Pe-regrine do maksimalnog ubrzanja i zamalo su sustigli Ariel. Zamalo. Zaostatak je dao Marku taman dovoljno vremena da lošu zamisao pretvori u potpunu propast. Ali ne samo Marku. Miles više nije odobravao junačku teoriju propasti. Silno je želio privatno razgovarati s Belom Thor-neom i to vrlo, vrlo uskoro. Nije očekivao da će se Bel pokazati isto tako nepredvidljivim kao i Mark.Bacio je pogled po taktičkoj sobi, upijajući s videopri-kaza posljednje informacije. Ariel se izvukao, pobjegavšipod vatrom u sidrište na stanici Fell, pod zapovjedništvom Thorneova zamjenika, poručnika Harta. Sad ih je blokiralo pola tuceta letjelica bharaputranskog osiguranja, vrebajući na samom rubu Fellova područja. Još dva bharaputranska broda upravo su dopratila Peregrine u orbitu. Zasad se radilo o simboličnoj snazi; Peregrine ih je oružjem daleko nadmašivao. Ali taj bi se odnos snaga mogao promijeniti kad stignu sva njihova bharaputranska braća. Ukoliko on ne uspije baruna Bharaputru uvjeriti kako to nije neophodno.Pozvao je na videoprikaz pogled na situaciju na tlu, kako ju je tog trena vidio bojni kompjuter s Peregrina. Vanjski raspored Bharaputrina medicinskog kompleksa bio je jasan čak i iz orbite, ali nije imao podrobnih podataka o unutrašnjosti koji bi mu trebali ako

bi planirao mudar napad. Nikakvog mudrog napada. Pregovori i podmićivanje... trznuo se razmišljajući o neizbježnim troškovima. Bel Thorne, Mark, Zeleni odred i pedesetak bhara-putranskih talaca trenutno su bili zarobljeni u jednoj zgradi, odvojeni od svog oštećenog shuttlea i to već osam sati. Pilot shuttlea mrtav, tri vojnika ranjena. To će Bela koštati zapovjedništva, zakleo se Miles sam sebi.Dolje će uskoro svanuti. Bharaputranci su iz ostatka kompleksa evakuirali sve civile, hvala Bogu, ali su također doveli teško naoružano osiguranje i opremu. Samo je prijetnja oštećivanja njihovih vrijednih klonova još priječila sveobuhvatni bharaputranski napad. Nažalost, neće baš pregovarati s dobrog položaja. Mirno.Ne okrećući se, Quinn je podigla ruku i pokazala mu da je sve u redu. Spremi se. Bacio je pogled prema dolje, provjeravajući svoju pojavu. Njegova radna uniforma bila je posuđena od najmanje osobe na Peregrinu, neke žene iz inženjeringa visoke metar i pol i nije mu baš bogzna kako pristajala. Imao je samo polovicu svojih službenih oznaka. Agresivna neurednost bila je prihvatljiv zapovjedničkistil, ali da bi mu to uspjelo, trebao je još opreme. Adrenalin i potisnuti bijes morat će mu poslužiti kao pogonsko gorivo. Da nije bilo bio-čipa na njegovu vagusnom živcu, stari čirevi sad bi mu već bušili želudac. Otvorio je svoju komkonzolu za Quinnin komunikacijski prijenos i pričekao.Uz bljesak, nad videopločom pojavila se slika namrštenog čovjeka. Tamna mu je kosa bila povučena u čvrstu pundžu koju je držao zlatan prsten, naglašavajući snažne kosti njegova lica. Imao je na sebi brončanosmeđu svilenu tuniku i nije nosio drugog nakita. Maslinastosmeđa koža; djelovao je kao da mu je nekih dobro održavanih četrdeset godina. Ali dojmovi su varljivi. Da bi se borbom i urotama došlo do neosporenog vodstva jedne jacksonske Kuće, trebalo je više od jednog života. Vaša Luigi, barun Bharaput-ra, barem je dvadeset godina nosio tijelo klona. Očito se dobro brinuo za njega. Ranjivo razdoblje još jednog presađivanja mozga bilo bi dvostruko opasno za čovjeka čiju moć priželjkuje tako

mnogo bezobzirnih podređenih. S ovim čovjekom se ne igra, zaključi Miles."Ovdje Bharaputra", rekao je čovjek u smeđem i zastao. Zaista, čovjek i Kuća bili su, praktički, ista stvar."Ovdje Naismith", reče Miles. "Zapovjednik, Denda-riijska slobodna plaćenička flota.""Izgleda, ne cijela", reče Vaša Luigi bezizražajno.Miles je raširio usnice preko stisnutih zubi i uspio je ne zacrvenjeti se. "Upravo tako. Jasno vam je da ja ovaj napad nisam odobrio?""Jasno mi je da tako tvrdite. Ja osobno ne bih bio u takvoj žurbi da svima objavim kako ne mogu kontrolirati svoje podređene."Hoće te razbjesniti. Mirno. "Moramo razjasniti činjenice. Ja još nisam ustanovio je li kapetan Thorne doista počinio izdaju ili gaje jednostavno prevario moj kolega klon.LU svakom slučaju, vaš je proizvod taj koji se, zbog nekakvih sentimentalnih razloga, vratio i pokušao vam se osobno osvetiti. Ja sam tu samo nevini promatrač koji pokušava stvari dovesti u red.""Vi", barun Bharaputra trepne poput guštera, "vi ste kuriozitet. Mi vas nismo napravili. Odakle vi dolazite?" "Je li to važno?" "Moglo bi biti.""U tom slučaju, to je informacija za prodaju ili razmjenu, ali ne ide besplatno." To je bio pravi jacksonski bonton; barun je kimnuo, nimalo uvrijeđen. Ulazili su u područje dogovora, premda još ne dogovora ravnopravnih strana. Dobro.No barun nije nastavio istraživati Milesovu povijest. "A što vi želite od mene, admirale?""Želim vam pomoći. Ako mi date odriješene ruke, mogao bih svoje ljude izvući iz te nezgodne planetarne situacije uz minimum dodatne štete za bharaputransku živu silu ili imovinu. Tiho i čisto. Čak bih možda razmotrio plaćanje znatnih troškova zbog fizičke štete koja je dosad nastala.""Ne treba mi vaša pomoć, admirale.""Treba, ako želite zadržati troškove na minimumu."Luigijeve oči se suze u razmišljanju. "Je li to prijetnja?"Miles slegne ramenima. "Upravo suprotno. I vaši i moji troškovi

mogu biti vrlo mali — ili nam obojici troškovi mogu biti visoki. Radije bih da budu mali."Barunove oči bljesnule su na desno, prema nekome ili nečemu izvan dometa videokamere. "Oprostite trenutak, admirale." Lice mu je zamijenio znak za čekanje.Quinn priđe Milesu. "Misliš da ćemo moći spasiti nekog od onih jadnih klonova?"Prošao je rukom kroz kosu. "Kvragu, Elli, još pokušavam izvući Zeleni odred! Sumnjam.""Šteta. A tako smo daleko došli.""Gledaj, ako se želim time baviti, imam ja i križarskih pohoda daleko bližih od Jacksonova Skrovišta. Za početak, daleko više od pedesetero djece strada svake godine u barravarskoj provinciji zbog sumnje na mutaciju. Ne mogu si dopustiti da budem don Quijote, kao Mark. Ne znam odakle mu te ideje, ali od Bharaputranaca ih sigurno nije pobrao. Ni od Komarranaca."Quinnine se obrve podignu; otvorila je usta, a zatim ih zatvorila kao da se predomislila. Suho se osmjehne. Onda reče: "Razmišljala sam o Marku. Stalno govoriš kako bi ga htio navesti da ti vjeruje.""Misliš da mu poklonim te klonove? Volio bih da mogu. Odmah nakon što ga golim rukama zadavim, što će biti neposredno nakon što objesim Bela Thornea. Markje Mark, ništa mi ne duguje, ali Bel je trebao biti pametniji." Čeljust mu se stisnula do bola. Quinnine riječi preplavile su ga galopirajućim vizijama. Oba broda, na njima svi ti klonovi, kako slavodobitno iskaču iz jacksonskog lokalnog svemira... plazeći jezik zločestim Bharaputrancima... Mark kako mucavo zahvaljuje, sav izgubljen u divljenju... dolazak kući i mami... ludilo. Nemoguće. Daje sve sam isplanirao, od početka do kraja, možda. Njegovi planovi sigurno ne bi uključili ponoćni izravni napad bez ikakve podrške. Videoploča je opet bljesnula, mahnuo je Quinn da se izmakne iz kadra. Opet se pojavio Vaša Luigi."Admirale Naismith", kimnuo je. "Odlučio sam vam dopustiti da svojoj pobunjenoj posadi naredite neka se predaju mojim snagama osiguranja.""Ne bih želio dalje opterećivati vaše osiguranje, barune. Konačno,

cijele su noći na nogama. Umorni su i razdražljivi. Sam ću pokupiti svoje ljude.""To neće biti moguće. Ali jamčim vam za njihove živote. Pojedine kazne za njihove kriminalne postupke odredit će se kasnije."Otkupnine. Progutao je bijes. "To je... jedna mogućnost, svakako. Ali kazne se moraju odrediti unaprijed." "Niste baš u položaju da postavljate uvjete, admirale." "Samo bih želio izbjeći nesporazume, barune." Vaša Luigi napući usne. "U redu. Vojnici, deset tisuća betanskih dolara po glavi. Časnici, dvadeset i pet tisuća. Vaš dvospolni kapetan, pedeset tisuća, osim ukoliko želite da ga sami sredimo — ne? Ne vidim od kakve vam koristi može biti vaš, ovaj, kolega klon, tako da ćemo njega zadržati. Zauzvrat, odreći ću se bilo kakve optužbe za ošteći-vanje imovine." Barun kimne, zadovoljan vlastitom veli-kodušnošću.Više od četvrt milijuna. Miles se u sebi zgrči. Pa, izve-divo. "Ali nije točno da mi klon nije od koristi. Koju... koju biste cijenu stavili na njegovu glavu?""Od kakve koristi?" upita Vaša Luigi iznenađeno.Miles slegne ramenima. "Mislim da je to očito. Moja profesija puna je rizika. Ja sam jedini preživio iz svoga klonskog legla. Onaj kojeg zovem Mark meni je bio isto takvo iznenađenje kao i ja njemu, vjerujem; ni jedan od nas nije znao za onaj drugi projekt kloniranja. Gdje bih drugdje mogao pronaći tako savršenog, ovaj, donatora organa i to u tako kratkom roku?"Vaša Luigi raširi ruke. "Mogli bismo se dogovoriti da ga sačuvamo za vas.""Ako ga budem trebao, to će biti hitno. S obzirom na okolnosti, bojao bih se da ne dođe do naglog rasta cijena. Osim toga, nesreće se događaju. Pogledajte, recimo, nesreću koja se dogodila s klonom jadnog baruna Fella i to dok ste ga vi čuvali."Temperatura kao da je pala za dvadeset stupnjeva, a Miles prokle svoj prebrzi jezik. Taj je događaj, po svemu sudeći, ovdje još bio tajna informacija, ili bar neka vrsta vruće teme. Barun ga je proučavao, ako ne već s više poštovanja, a ono bar s više sumnje. "Ako želite još jednog klona za presađivanje, admirale, došli ste na pravo mjesto. Ali ovaj klon nije za prodaju."

"Ovaj klon nije vaše vlasništvo", odreže Miles prebrzo. Ne — samo mirno. Samo hladno, krijući svoje prave misli, zadržavajući tu ljigavu površinsku masku koja bi pomogla da se dođe do dogovora s barunom Bharaputrom, da ne povrati. Mirno. "Osim toga, postoji i ta vremenska razlika od deset godina. Mene ne brine neka udaljena smrt od starosti. Nego ona nagla i iznenadna." Nakon stanke, uz junački napor, uspio je istisnuti: "Naravno, ne morate se odreći odštete za štetu na imovini.""Ja ništa ne moram učiniti, admirale", istakne barun. Hladno.Nemoj se kladiti, ti jacksonsko kopile. "Zašto vi želite toga klona, barune? S obzirom na to kako biste si lako mogli napraviti drugog.""Ne baš tako lako. Njegov zdravstveni dosje pokazuje da se radilo o pravom izazovu." Vaša Luigi potapšao je svoj orlovski nos jednim kažiprstom i osmjehnuo se bez neke veselosti."Namjeravate li ga kazniti? Kao upozorenje drugim zločincima?""Njemu će to sigurno tako izgledati."Dakle, postojao je plan za Marka, ili bar neka zamisao koja je mirisala na mogućnost zarade. "Nadam se da ništa od toga neće biti usmjereno prema našem barravarskom pretku. Ta je urota već odavno mrtva. Oni znaju za nas obojicu.""Priznajem da me njegove barravarske veze zanimaju. I vaše me barrayarske veze zanimaju. Po imenu koje ste si odabrali vidi se da već odavno znate odakle ste došli. Kakav je vaš odnos s Barrayarom, admirale?""Neugodan", priznao je. "Oni me trpe, ja im tu i tamo učinim uslugu. Za određenu cijenu. Izvan toga, međusobno se izbjegavamo. Barrayarska carska sigurnost ima doseg dalji čak i od Kuće Bharaputra. Ne želite privući njihovu pozornost, uvjeravam vas."Obrve Vaše Luigija podignu se u pristojnoj nevjerici. "Predak i dva klona... tri jednaka brata. I svi su tako niski. Svi zajedno, valjda biste dali jednog cijelog čovjeka."Skretanje s teme; barun je pokušavao nešto iskopati, vjerojatno kakvu informaciju. "Trojica, ali nismo baš jednaki", reče Miles. "Izvorni barun Vorkosigan pravi je do-sadnjaković, bar mi tako kažu. Ograničenja Markovih sposobnosti upravo ste imali prilike

vidjeti, bojim se. Ja sam poboljšani model. Moji su autori za mene planirali više stvari, ali obavili su predobar posao, pa sam počeo stvarati vlastite planove. To je nešto što ni jedan od moje drage braće još nije uspio.""Volio bih porazgovarati s vašim autorima.""I ja bih volio da to možete. Nisu više među živima."Barun mu uputi ledeni smiješak. "Vi ste jedan samouvjeren čovječuljak, zar ne?"Miles je zauzvrat rastegnuo usnice i nije ništa rekao.Barun se zavali u svom sjedalu, ispruživši prste. "Moja ponuda stoji. Klon nije na prodaju. Ali svakih trideset minuta, kazne će se podvostručiti. Preporučam vam da brzo sklopite pogodbu, admirale. Bolju nećete dobiti.""Moram se nakratko savjetovati s računovodstvom Flote", reče Miles, pokušavajući dobiti na vremenu. "Uzvratit ću vam poziv. Zakratko.""S obzirom koliki ste, kako drugačije?" promrmlja Vaša Luigi, s malim smiješkom za vlastiti vic.Miles je naglo prekinuo komunikaciju i sjeo. Želudac mu je podrhtavao, vreli valovi srama i bijesa isijavali su mu kroz cijelo tijelo."Ali računovođa Flote nije ovdje", istakne Quinn, zvu-čeći pomalo zbunjeno. Poručnica Bone doista je otišla s Escobara s Bazom i ostalim Dendariijima."Ja... ne sviđa mi se barunova ponuda.""Ne bi li Marka mogao kasnije spasiti preko Car Siga?""Ja sam CarSig."Quinn to nije mogla opovrći; zašutjela je.."Hoću svoj svemirski oklop!" zacvilio je, zgrbivši se u sjedalu."Mark ga ima", reče Quinn."Znam. Moj poluoklop. Moj zapovjedni šljem.""I to je kod Marka.""Znam." Snažno je udario po rukohvatu stolca; nagli zvuk u tihoj prostoriji natjerao je Quinn da se tržne. "Onda šljem zapovjednika odreda!""Zašto?" rekla je Quinn bezizražajnim, nimalo ohrabrujućim

glasom. "Sam si rekao da ovdje nema mjesta kri-' žarskim pohodima.""Osigurat ću si bolju pogodbu." Ustao je. U ušima mu je bubnjala krv, sve jače i jače. "Idemo."Kad je shuttle odbacio kopče i odvojio se od Peregrina, pojas sjedala usjekao mu se u tijelo. Miles baci pogled preko pilotova ramena, prema obrisu planeta koji je klizio preko prozora. Dva borbena shuttlea odvajala su se od matičnog broda da im pruže podršku. Slijedio ih je drugi Peregrinov borbeni shuttle za prijevoz osoblja, druga po-Ilovica njegova dvostranog napada. Njegov jadni blef. Hoće li ga Bharaputranci ozbiljno shvatiti? Nadaj se. Opet se posvetio svjetlucavom svijetu podataka u svome zapovjednom šljemu.Na kraju ipak nije ostao na šljemu zapovjednika odreda. Rekvirirao je kapetansku opremu Elene Bothari-Je-sek, koja je ostala u taktičkoj sobi na Peregrinu. Vrati mi to bez nekakvih ružnih rupa, proklet bio, bila mu je rekla, usana blijedih od neizrečene tjeskobe. Gotovo sve što je imao na sebi bilo je iz donacija. Prevelika zaštitna mreža protiv disruptora živaca, zavrnutih rukava pridržanih gu-micama na gležnjevima i zglavcima. To je bilo na Quinnin zahtjev, no, kako je disruptor živaca bio i njegov najveći strah, nije se protivio. Neuredni kombinezon, pričvršćen na isti način. Naramenice terenskog plazmičnog zrcala prilično su dobro pridržavale višak tkanine oko njegova tijela. Dva para debelih čarapa osiguravala su da mu noge ne klampaju u posuđenim čizmama. Sve je to bila velika gnjavaža, ali jedva da ju je i primijetio, trudeći se da u pola sata složi napad na površinu.Najveća mu je briga bilo mjesto za slijetanje. Najradije bi se odlučio za vrh Thorneove zgrade, ali pilot shuttlea bojao se da bi se cijela zgrada mogla urušiti od slijetanja, a i krov joj je bio previše kos. Sljedeće najbliže mjesto bilo je zauzeto Arielovim mrtvim, napuštenim shuttleom. Treći je izbor zahtijevao šetnju predugačku za njegov ukus, osobito na povratku, kad Bharaputrino osiguranje bude imalo vremena pripremiti protumjere. Ravna crta bila je njegov omiljeni stil napada. Ali možda će narednik Kimura i Žuti

odred zadati Bharaputri i prečih briga. Pazi na svoj shuttle, Kimura. To nam je sad jedina rezerva. Trebao sam povesti cijelu prokletu flotu.Nije se obazirao na škripu i cvilež njihova shuttlea kad su usporili udarivši u atmosferu — izvrsno ravno spuštanje, ali za njegov ukus još presporo — već se udubio u pro-matranje zračnog prikaza u svome šljemu, punog šarenih kodova i oznaka. Zapanjeni Bharaputrini borbeni shut-tleovi koji su bili čuvali Peregrine sad su djednom bili prisiljeni podijeliti pozornost. Potratili su nekoliko uzaludnih pucnjeva na sam brod, načas pošli za Kimurom, a zatim se vratili da prate Milesovu borbenu formaciju. Jedan Bharaputranac odmah je glavom platio svoj trud i Miles je smjesta u svoj automatski dnevnik promrmljao pohvalu pilotu koji ga je oborio. Drugi se Bharaputranac prestrašio i odvojio da pričeka pojačanje. Pa, to je bilo lako. Tek će na putu natrag biti prave zabave. Već je osjećao početak adrenalinske opijenosti, snažnije i slađe od bilo kakve droge, kako mu žuri kroz tijelo. Trajat će satima, a zatim naglo nestati, ostavljajući ga kao izgorenu ljušturu šupljeg glasa i praznih očiju. Vrijedi li toga? Vrijedit će, ako pobijedimo.Pobijedit ćemo.Dok su zaokretali oko planeta, opet je pokušao doseći Thornea. Bharaputranci su ometali glavne zapovjedne kanale. Pokušao se spustiti i odaslati kratak poziv preko komercijalnih frekvencija, ali nije bilo odgovora. Trebao je nekoga odrediti da prati i te frekvencije. Pa, kad jednom stignu dolje, moći će se probiti. Pozvao je holo-prikaz medicinskog kompleksa. Slike-duhovi plesali su mu pred očima. Govoreći o izravnom napadu, načas se našao u napasti da svojim borbenim shuttleovima naloži da otvore vatru i probiju jarak od njegova mjesta za slijetanje do Thorneova skloništa, uklanjajući sve te nespretne zgrade s njihova puta. Ali jarak bi se predugo hladio a, osim toga, zaklon bi bio od koristi i bharaputranskim snagama. Čak i više nego njegovim, budući da Bharaputranci bolje poznaju raspored. Razmislio je o vjerojatnosti tunela, kanalizacije i vodova. Otpuhnuo je na pomisao o vodovima i namrštio se na pomisao o Tauri, koja je slijepo slijedila Marka u

stroj za mljevenje mesa.Divlje, trzavo usporavanje konačno je završilo, a oko njih su se uzdigle zgrade — snajperske točke. Shuttle je udario u tlo. Quinn, koja je u stolcu preko puta njegovog bila pokušavala pronaći neki komunikacijski kanal, podigla je pogled i rekla: "Imam Thornea. Pokušaj 6-2-j. Samo audio, još nema videa."Uz bljesak očiju i brižljivo treptanje, unio je frekvenciju svojeg bivšeg podređenog. "Bel? Dolje smo i stižemo po vas. Spremite se za proboj. Ima li dolje ikog živog?"Nije morao vidjeti Belovo lice da osjeti trzaj. Ali Bel bar nije tratilo vrijeme na isprike ili izlike. "Dvoje nepokretnih ranjenika. Phillipi je umrla prije petnaest minuta. Glavu smo joj smjestili u led. Ako možete donijeti pre-nosivu krio-komoru, možda se nešto još da spasiti.""Dobro, ali nećemo imati baš puno vremena. Odmah je počnite pripremati. Stižemo što prije možemo." Kim-nuo je Quinn pa su oboje ustali i izašli na palubu. Pilotu je naredio da za njima zapečati vrata.Quinn je liječničkoj ekipi prenijela što ih očekuje, a prva polovica Narančastog odreda zarojila se iz shuttlea da zauzme obrambene položaje. Dva mala naoružana ho-vera uzdigla su se odmah za njima, da sve položaje očiste od bharaputranskih snajpera i zamijene ih dendariijskim. Kad su prijavili privremeno Sve čisto! Miles i Quinn krenuli su za Plavim odredom niz rampu, u hladnu, vlažnu zoru. Cijelu drugu polovicu Narančastog odreda ostavio je da čuva shuttle, za slučaj da Bharaputrancima padne na pamet ponoviti prethodni uspjeh.Jutarnja magla blago se cijedila niz vrelu kožu letjelice. Nebo je bilo srebrnasto od prvog svjetla, ali strukture medicinskog kompleksa još su se nadvijale nad mrljave sjene. Lebdeći bicikl krenuo je naprijed, dva vojnika zauzela su isturene položaje i Plavi je odred krenuo za njima. Miles se usredotočio, tjerajući svoje kratke noge da radedovoljno brzo kako ne bi zaostao. Nikad nije dopustio da neki dugonogi vojnik zbog njega uspori svoj korak. Ovaj put nitko to nije ni pokušao te je preostalim dahom zadovoljno zastenjao.

Raštrkana buka vatre iz ručnog oružja koja je odjekivala svuda oko njega rekla mu je da su straže Narančastog odreda već dobrano zaposlene.Zaobišli su jednu zgradu, prošli ispod zaklona porte kod sljedeće, zatim i pokraj treće. Polovice odreda kretale su se jedna po jedna da stalno osiguraju napredovanje ostalih. Sve je to bilo prelako. Kompleks je Milesa podsjećao na mesožderske biljke nektarom natopljenih latica koje su sve bile zaobljene prema unutra. Ulazak je bio jednostavan, za male bubice poput njega. Ali pokušaji izlaska bi iscrpli i ubili...Zato mu je prvi udar sonične granate došao gotovo kao olakšanje. Bharaputranci nisu baš sve čuvali za desert. Eksplozija je bila nekoliko zgrada udaljena i čudno je odjekivala kroz hodnike. Nije se radilo o dendariijskoj opremi, znao je to po zvuku. Zapovjedničkom je šljemu naredio da prati borbu na napola nesvjesnoj razini, dok se Narančasti odred obračunavao s gnijezdom bharaputran-skog osiguranja. Nisu ga brinuli Bharaputranci koje bi njegovi ljudi istjerali na čistinu. Oni koje ne ugledaju... Pitao se je li neprijatelj osim soničnih mina donio i druge projektile za masovno uništenje. Hladno je postao svjestan dijela koji je nedostajao u njegovu posuđenom po-luoklopu. Quinn ga je pokušala natjerati da uzme njezin štitnik, ali uvjerio ju je da bi ga prevelik i prelabav oklop koji klizi oko njega čim se pomakne samo izludio. Još više izludio, činilo mu se da je promrmljala, ali nije zatražio pojašnjenje. U svakom slučaju, ovog puta nije namjeravao voditi nikakve konjičke napade.Trepnuo je da se riješi neugodno prozračnog protoka podataka dok su zaobilazili posljednji ugao, preplašivši tri-četiri Bharaputranca u zasjedi i približivši se klonskimjaslicama. Velika četvrtasta građevina djelovala je poput hotela. Rasprsnuta staklena vrata vodila su u predvorje u kojem su se sjenoviti branitelji u svojim maskirnim odijelima kretali kroz improviziranu zaštitu, metalna vrata istrgnuta sa šarki i postavljena poprijeko kao štit. Brza razmjena znakova i našli su se unutra. Polovica Plavog odreda smjesta se raštrkala da pomogne iscrpljenim braniteljima iz Zelenog odreda; druga polovica čuvala je

njega. Liječnik je kroz vrata progurao lebdeću paletu koja je nosila prenosivu krio-komoru i već je niz hodnik slijedio užurbane upute svojih kolega. Pametno, pripremali su Phillipi za prijevoz u pokrajnjoj sobi, izvan vidokruga klonskih talaca. Prvi korak bio je ukloniti što je više moguće pacijentove krvi; u ovakvim užurbanim borbenim uvjetima, nisu ni pokušavali spremiti krv. Grubo, brzo i izrazito neuredno; to nije bio prizor za slabe živce, ni za nekog tko ne zna što da očekuje."Admirale", reče tihi alt.Okrenuo se i našao licem u lice s Belom Thorneom. Dvospolčeve crte lica bile su gotovo isto toliko sive kao i kapuljača zaštitne mreže koja ih je okruživala, oval izborana, podbula premora. I još jedan izraz, koji je bilo bolno vidjeti, usprkos bijesu. Poraženost. Bel je djelovao poraženo, djelovao je kao da je sve izgubio. I jest. Nisu razmijenili ni jednu riječ optužbe ni obrane. Nisu ni morali; sve se na Belovu licu vidjelo posve jasno. Vjerojatno i na Mi-lesovu. Kimnuo je u pozdrav, prihvaćajući Bel, prihvaćajući sve.Pokraj Bela stajao je još jedan vojnik, a vrh njegova šljema — mog šljema — jedva je dosizao do vrha Belova ramena. Napola je zaboravio kakvo je Mark iznenađenje. Zar ja zaista tako izgledam ?

"Ti—" Milesov je glas pukao, otkrio je da mora stati i progutati. "Kasnije, nas dvojica moramo dobro porazgovarati. Izgleda da puno toga ne razumiješ."Markova brada prkosno se podigla. Ma nemoguće je da mi je lice tako okruglo. To je sigurno privid, zbog kapuljače. "A što će biti s djecom?" reče Mark. "S klonovi-ma.""Što s njima?" Činilo se da nekoliko mladića u smeđim svilenim tunikama i hlačicama čak i pomaže dendariij-skim braniteljima, uplašeni i uzbuđeni, ali ne protiv volje. Jedna druga skupina, pomiješani dječaci i djevojčice, sjedila je prestravljena na podu, pod budnim okom vojnika naoružanog ošamutom. Sranje, to su stvarno samo djeca."Mi — moraš ih povesti sa sobom. Ili ne idem ni ja." Markovi zubi bili su stisnuti, ali Miles je vidio kako je progutao."Ne izazivaj", zareži Miles. "Naravno da ćemo ih povesti sa sobom,

kako ćemo drugačije živi izaći odavde?"Markovo se lice osvijetlilo, rastrzano između nade i mržnje. "A onda?" upita sumnjičavo."Oh", zapjevuši Miles sarkastično, "jednostavno ćemo docupkati do stanice Bharaputra i tamo ih ostaviti, uz ljubaznu zahvalu Vaši Luigiju što nam ih je posudio. Idiot! Sto si mislio? Ukrcamo se i brišemo kao ludi. Jedino mjesto za koje bismo ih mogli odbaciti bilo bi kroz zračnu komoru, a u tom slučaju, jamčim ti da ćeš ti biti prvi na redu!"Mark se trznuo, ali onda duboko udahne i kimne. "Onda u redu.""Nije u redu", odgrize Miles. "Samo je... samo je..." nije se mogao dosjetiti riječi kojom bi opisao situaciju, osim najgore gužve koju je ikad vidio. "Ako si već moraopokušati s ovako glupom forom, mogao si bar prvo tražiti savjet od obiteljskog stručnjaka!""Od tebe? Da od tebe tražim pomoć? Misliš da sam lud?""Da—" Prekinuo ih je zabuljen plavokosi klon koji im je prišao, razjapljenih usta."Stvarno jeste klonovi", reče zapanjeno."Ne, mi smo blizanci rođeni u razmaku od šest godina", odreže Miles. "Da, klonovi smo kao i vi, točno, a sad se vrati i slušaj naređenja, kvragu."Dječak se užurbano vratio, šapućući: "Istina je!" "Prokletstvo", zareži Mark u pola glasa, ako se prigušeni glas uopće mogao tako nazvati. "Kako to da tebi vjeruju, a meni ne? Nije pošteno!"Quinnin glas u njegovu šljemu prekinuo je obiteljski sastanak. "Ako ste ti i Don Quijote junior gotovi s pozdravima, dr. Norvrood javlja da je vojnik Phillipi pripremljena i ukrcana, a ranjenici spremni za transport.""Onda idemo, prva skupina kreće", odvratio je. Pozove narednika Plavog odreda. "Framingham, povedi prvu skupinu. Spremni?""Spremni. Narednica Taura sve ih je dovela u red.""Krećite. I bez osvrtanja."Pola tuceta Dendariija i oko triput više zabezeknutih i iscrpljenih klonova te dva ranjena vojnika na lebdećim paletama, svi su se okupili u predvorju i krenuli kroz uništena vrata. Farmingham nije

djelovao sretno što se morao poslužiti dvjema djevojčicama kao štitom protiv projektila; njegovo lice boje čokolade bilo je posve smrknuto. Ali bharaputranski snajperi morat će nišaniti vrlo, vrlo pažljivo. Dendarii su potjerali djecu naprijed, ne baš trkom, ali zato ravnomjernom brzinom. Druga skupina krenula je za prvom za manje od minute. Miles je prijenosiz obaju naredničkih šljemova smjestio na rub svog vidnog polja, dok su mu se uši napinjale da otkrije smrtonosno zavijanje ručnog naoružanja.Hoće li uspjeti? Narednica Taura dopratila je posljednju skupinu klonova u predvorje. Pozdravila ga je s pola salutiranja, i ne zastavši da se odluči između njega i Marka. "Drago mije što vas vidim, gospodine", zagrmjela je."I meni, narednice", odvratio je od srca. Da je Taura poginula zbog Marka, nije bio siguran bi li se stvari među njima ikad mogle popraviti. U nekom pogodnijem trenutku, žarko je želio doznati kako je Mark uspio prevariti nju i do koje mjere. Kasnije.Taura je prišla bliže i spustila glas. "Izgubili smo četvero djece koja su prebjegla natrag Bharaputrancima. Malo mije od toga zlo. Nema šanse...?"Miles žalosno strese glavom. "Nikakve. Ovog puta neće biti čuda. Moramo uzeti što možemo i otići, inače ćemo izgubiti sve."Kimnula je, savršeno shvaćajući taktičku situaciju. Shvaćanje, nažalost, nije pomagalo pri grčevitoj mučnini od žaljenja. Ponudio joj je kratak osmijeh ispričavanja, a usne su joj se izvile na jednu stranu, u suhom odgovoru.Liječnik Plavog odreda doveo je veliku lebdeću paletu na kojoj se nalazila krio-komora, s pokrivačem prebačenim preko prozirnog dijela sjajnog valjka kako bi nago, hladno tijelo svoje pacijentice zaštitio od neshvaćanja i strave stranih pogleda. Taura je klonovima dala znak da ustanu.Bel Thorne ogleda se oko sebe. "Mrzim ovo mjesto", reče mirno."Možda ga ovaj put možemo bombardirati pri odlasku", uzvrati Miles jednako mirno. "Konačno."Bel kimne.Njihova skupina, posljednjih petnaestak klonova, paleta,

dendariijska odstupnica, Taura i Quinn, Mark i Bel, svi su krenuli kroz vrata. Miles je pogledao prema gore, osjećajući se kao da mu je na vrhu šljema nacrtana meta, ali obris koji se kretao po vrhu susjedne zgrade imao je na sebi dendariijsku sivu odoru. Dobro. Holovid na desnoj strani njegova vidnog polja obavijestio ga je da su Fra-mingham i njegova skupina došli do shuttlea bez ikakvih problema. Još bolje. Prekinuo je prijenos iz Framingha-mova šljema, stišao vođu druge skupine na jedva čujni mrmor i usredotočio se na sadašnji trenutak.Koncentraciju mu je prekinuo Kimurin glas, prvi put što se javio Žuti odred, s druge strane grada. "Gospodine, otpor je slab. Nisu nas popušili. Kako daleko da se upuštam da ih uvjerim kako mislimo ozbiljno?""Do kraja, Kimura. Moraš Bharaputrinu pozornost odvući od nas. Odvucite ih, ali ne izlazite se riziku i iznad svega nemojte ugroziti svoj shuttle." Miles se nadao daje poručnik Kimura previše zaposlen a da bi porazmislio o pomalo shizoidnoj logici te naredbe. Ako—Prvi znak bharaputranskih strijelaca došao je doslovno s udarom; sonična mina sletjela je oko petnaest metara pred njima. Napravila je rupu u pločniku, koja se, štujući gravitaciju, nekoliko trenutaka kasnije vratila u obliku oštrog pljuska vrelih komadićaka, prestrašivši ih, no bez neke veće opasnosti. Krikovi klonirane djece bili su u njegovim zaglušenim ušima čudno tihi."Moram ići, Kimura. Preuzmi inicijativu!" Promašaj nije bio slučajan, shvatio je Miles kad je plazmična vatra udarila u drvo na njihovoj lijevoj strani i zid na desnoj, uništivši oboje. Namjerno su gađali oko njih ne bi li uspaničili klonove. I dobro im je išlo — klonovi su se bacali na tlo, grabili jedno drugo, vrištali i, po svemu sudeći, bili spremni da se rasprše u svim smjerovima. Akose to dogodi, nitko ih više neće moći okupiti. Zraka plaz-mičnog luka udarila je u jednog Dendariija, samo da pokaže kako Bharaputranci mogu i pogoditi kad hoće, pretpostavio je Miles. Zrcalno polje apsorbiialo je zraku i ponovno je ispustilo uz uobičajeni paklensko plavi udar, još više prestravivši djecu oko njih. Iskusniji vojnici mirno su uzvratili vatru, dok je Miles vikao u svoj

mikrofon, tražeći zaštitu iz zraka. Bharaputranci su bili uglavnom iznad njih, sudeći po kutu pod kojim je dolazila paljba.Taura je proučavala histerične klonove, pogledala oko sebe, podigla svoj plazmični luk i razbila vrata najbliže zgrade, velike građevine bez prozora, možda skladišta ili garaže. "Unutra!" zaurlalaje.To je bilo pametno jer, ako već moraju jurnuti, bar će svi pojuriti u istom smjeru. Pod uvjetom da unutra ne ostanu. Ako se opet nađu pritisnuti i okruženi, neće biti starijeg brata koji će doći spasiti njega."Kreći se!" pozdravio je Miles njezinu zamisao, "ali i produžite! Izađite na drugom kraju!"Mahnula je u znak razumijevanja, dok su djeca hitala s otvorenog u ono što je njima zacijelo djelovalo kao sigurno skrovište. Njemu je djelovalo kao klopka. Ali morali su ostati na okupu. Jedina mogućnost gora od toga da budu okruženi bila bi da budu raštrkani i okruženi. Mahanjem je potakao odred da prođe i slijedio ih. Nekoliko vojnika Plavog odreda preuzelo je ulogu odstupnice, pucajući iz plazmičnih lukova prema gore, na njihove... vodiče, bojao se Miles. Računao je da će to sve biti upozoravajući hici tipa dolje-glave, ali jednom se vojniku posrećilo. Njegov je plazmični luk pogodio Bharaputranca koji je priglupo pokušao po rubu krova odjuriti do zgrade na suprotnoj strani. Bharaputrančev je štit apsorbirao udarac, ali je izgubio ravnotežu i pao vrišteći. Miles se trudio da ne čujezvuk kad je udario o beton, ali nije mu posve uspjelo, iako su mu uši bile zaglušene minama. Vrištanje prestane.Miles se okrenuo i pojurio niz hodnik pa kroz neka velika dvostruka vrata, uz Thorneovo napeto poticanje."Ja ću preuzeti čuvanje odstupnice", prijavi se Thorne.Je li to Thorne namjeravao junački poginuti i tako izbjeći neizbježan vojni sud? Načas, Miles se poigrao mišlju da mu to i dopusti. To bi bio vrlo vorski postupak. Stari Vorovi znali su ponekad biti hrpa seratora. "Ti ćeš odvesti klonove u shuttle", odrezao je Miles konačno. "Dovrši što si počelo. Kad već toliko plaćam, želim dobiti ono što sam platio."Thorne pokaže zube, ali kimne glavom. Oboje su odjurili za

odredom.Dvostruka su se vrata otvorila u golemu betonsku prostoriju koja je očito bila gotovo jedina u velikoj zgradi. Crveno i zeleno obojeni viseći prolazi vodili su oko strop-nih greda, ukrašeni namotajima kabela nepoznate namjene. Prema dolje je svijetlilo nekoliko oštrih bijelih svjetala, bacajući višestruke sjene. Zatreptao je u polumraku i zamalo spustio infracrveni vizir. Činilo se da je to neka radionica za sastavljanje neke vrsti krupnih projekata, premda se ovog trena izgleda ništa nije radilo. Quinn i Mark su zastali, čekajući da ih sustignu, usprkos Mileso-vu užurbanom odmahivanju. "Zašto ste stali?" zalajao je u bijesnom strahu, klizeći da se zaustavi pokraj njih."Pazi!" poviče netko. Quinn se okrenula, podižući plazmični luk u potrazi za metom. Markova su se usta otvorila, okruglim oblikom blesavo oponašajući krug sive kapuljače oko njegova lica.Miles je ugledao Bharaputranca jer su gledali ravno jedan u drugoga, taj jedan zamrznuti trenutak. Skupina bharaputranskih snajperista u smeđem, vjerojatno na izlasku iz kakva tunela. Pentrali su se po stropnim greda-J.L .Jt Ima, jedva malo bolje pripremljeni od Dendariija koje su slijedili. Bharaputranac je imao neku vrst ručnog minobacača, kojeg je uperio ravno u njega, blještave njuške.Miles naravno nije vidio projektil, čak ni kad mu je prodro u prsa. Vidio je samo svoja prsa kako se otvaraju poput cvijeta i zvuk koji nije samo čuo već i osjetio, udar čekića koji gaje bacio unatrag. Tamni cvjetovi procvali su mu i u očima, skrivajući sve.Zapanjio se, ne time koliko je mislio, jer za razmišljanje nije bilo vremena, već time koliko je osjetio, u vremenu kad mu je posljednji udar krvi iz srca prestao kolati kroz mozak. Prostorija se okretala oko njega... nemjerljivi bol.,, bijes i zapanjenost... i preveliko žaljenje, nemjerljivo po trajanju, beskrajno po dubini. Čekajte, nisam još—SEDMO POGLAVLJEMark je stajao tako blizu da je eksplozija projektila bila poput tišine, pritišćući mu uši i istiskujući sve druge zvukove. Sve se dogodilo

prebrzo da bi shvatio, prebrzo da zatvori oči i zaštiti si um od prizora. Čovječuljak koji je bio vikao i pokretima ih poticao da nastave odlepršao je unatrag poput sive krpe, ispruženih ruku i zgrčena lica. Pjena krvi zaprskala je preko Marka snažno do uboda, dio širokog polukruga krvi i komadića tkiva. Quinnina čitava lijeva strana bila je grimizna.Dakle. Ipak nisi savršen, bila mu je prva, apsurdna pomisao. Ta nagla potpuna ranjivost nepodnošljivo gaje šokirala. Nisam vjerovao da te se može ozlijediti. Proklet bio, nisam vjerovao da možeš—Quinn je vrištala, svi su ustuknuli, samo je on ostao stajati, paraliziran u svojoj privatnoj tišini zaglušenih ušiju. Miles je ležao na betonu, raznesenih prsa, otvorenih usta, ne mičući se. To je mrtav čovjek. Već je u životu vidio mrtvaca, nije mogao pogriješiti.Divljeg izraza lica, Quinn je okrenula svoj plazmični luk na Bharaputrance, istiskujući pucanj po pucanj, sve dok vreli djelići stropa nisu počeli smrtonosno padati oko njih, a jedan Dendarii joj je udarcem okrenuo oružje ustranu. "Taura, na njih!" Quinn je slobodnom rukom pokazala prema gore.Čudovišna narednica ispalila je prema gore kuku s konopcem koja se zakvačila za stropnu gredu. Popela se po njoj pri punoj brzini, kao poludjeli pauk. Kroz svjetlo i sjene, Mark je jedva mogao slijediti njezino napredovanje, dok je neljudskom brzinom preskakivala između prolaza, sve dok nije počela padati kiša Bharaputranaca slomljenih vratova. Nikakav prvoligaški poluoklop nije ih mogao zaštiti od tih golemih, bijesnih ruku s pandžama. Tri su čovjeka pala u valu vlastite krvi, razderanih vratova. Bilo je to suludo bombardiranje; jedan dendariijski vojnik koji je trčao preko prostorije zamalo je zaglavio pod tijelom neprijatelja. Moderno ratovanje nije trebalo biti tako krvavo. Oružje je sve trebalo skuhati, uredno, kao jaja u ljusci.Quinn uopće nije obraćala pažnju na sve to, kao da joj uopće nije bilo stalo do posljedica njezine naredbe. Klek-nula je pokraj Milesa, ispruženih drhtavih ruku i zastala. Onda se sagne i skine Milesov zapovjednički šljem. Odbacila je svoj šljem zapovjednika odreda na

pod i zamijenila ga Milesovim. Usne su joj se pomakle, uspostavljajući kontakt, provjeravajući kanale. Šljem izgleda nije bio oštećen. Dovikivala je naredbe stražama, pitanja shuttleu i još nešto. "Norwood, vraćaj se ovamo, vraćaj se ovamo. Da, donesi, odmah. Požuri, Norwood!" Glava joj se okrenula od Milesa samo toliko da dovikne: "Taura, osiguraj zgradu!" Odozgo, narednica je uzvratila doviknutim naredbama za svoje ustrčale ljude.Quinn je iz pojasa izvukla vibracijski nož i počela odsijecati Milesov kombinezon, režući kroz pojase i zaštitno mrežno odijelo, odbacujući okrvavljene dijelove. Mark je podigao pogled, slijedeći njezin i ugledao liječnika kako se vraća s lebdećom paletom, povlačeći svoj teret preko betona. Lebdeća paleta suprotstavljala se gravitaciji, ali ne imasi; inercija teške krio-komore suprotstavljala se liječnikovim pokušajima da potrči i opet se pobunila kad je zakočio i spustio paletu na pod do svoga mrtvog zapovjednika. Pola tuceta zbunjenih klonova slijedilo je liječnika poput pačića, držeći se na okupu i prestravljeno zureći oko sebe u stravične posljedice kratke oštre borbe.Liječnik je pogledom skakao s Milesova tijela na popunjenu krio-komoru. "Kapetanice Quinn, nema smisla. Dvoje ne stanu.""Vraga ne." Quinn je teturavo ustala, glasa škripava kao šljunak. Činilo se da nije svjesna suza koje su joj curile niz lice, ostavljajući ružičaste tragove na krvi i čađi. "Vraga ne." Bezizražajno se zagledala u sjajnu krio-komoru. "Izbaci je.""Quinn, ne mogu!""Na moju naredbu. Na moju glavu.""Quinn..." Liječnikov glas bio je pun tjeskobe. "Bi li i on to naredio?""On je upravo izgubio svoje prokleto pravo glasa. U redu." Duboko je udahnula. "Ja ću. Ti pripremi njega."Stisnuvši zube, liječnik je posluša. Otvorio je jedna vratašca na kraju komore i izvadio pladanj s opremom. Bila je sva u neredu, već jednom upotrijebljena i spremljena na brzinu. Izvukao je neke velike izolirane boce.Quinn otvori komoru. Poklopac joj je kvrcnuo, otvorivši pečat i podigao se. Posegnula je unutra, otkapčajući nešto što Mark nije

vidio. Nije želio vidjeti. Siknula je i smrznuta koža otrgla joj se s ruku, ali Quinn ponovno posegne unutra. Stenjući, izvukla je nago, zelenkasto-ljubi-často tijelo žene iz komore i položila ga na pod. Bila je to plaćenica koja je imala lebdeći bicikl, Phillipi. Prkoseći bharaputranskoj vatri, Thorneova patrola napokon ju je našla kraj oborenog bicikla, nekoliko zgrada dalje od mje-sta gdje je bila izgubila šljem. Slomljena kralješnica, slomljeni udovi; trebali su joj sati da umre, usprkos junačkim naporima liječnika Zelenog odreda da je spase. Quinn je podigla pogled i ugledala Marka kako zuri u nju. Lice joj je bilo razoreno."Ti, ti beskorisni... zamotaj je." Pokazala je na Phil-lipi, a zatim se požurila zaobići krio-komoru do mjesta gdje je liječnik Plavog odreda klečao kraj Milesa.Mark se konačno oslobodio paraliziranosti i pročeprkao uokolo sve dok nije među medicinskom opremom pronašao tanušan sloj toplinske izolacijske folije. U strahu od tijela, ali još više od Quinn, rastegao je srebrnu foliju i zamotao hladnu mrtvu ženu u nju. Bila je ukočena i teška pod njegovim nevoljkim dodirom.Podigao se i čuo liječnika kako mrmlja, s rukama bez rukavica uronjenim duboko u odvratnu gužvu koja je nekad bila prsni koš Milesa Vorkosigana. "Ne mogu pronaći kraj. Gdje je, dovraga, kraj'? Bar neka prokleta aorta, nešto...""Prošlo je više od četiri minute", zareži Quinn, izvuče opet svoj nož i zareže u grlo Milesova tijela, dva uredna reza koji su uokvirili dušnik a da ga ne dotaknu. Prsti su joj uronili u rez.Liječnik je podigao pogled samo da kaže: "Pazi da dohvatiš arteriju, a ne venu.""Trudim se. Nisu označene bojama." Pronašla je nešto blijedo i gumasto. Povukla je cijev iz jedne od izoliranih posuda i plastični ventil na njezinu kraju zgurala u pretpostavljenu arteriju. Pokrenula je pumpu; zazujala je, gurajući svjetlucavu zelenu krio-tekućinu kroz prozirnu cijev. Izvukla je iz posude i drugu cijev i umetnula je s druge strane Milesova vrata. Krv je potekla iz prerezanih izlaznih žila, po njezinim rukama, po svemu; ne u valovima kao od kucanja srca, već ravnomjerno, neljudski, me-hanički. Proširila se po podu u svjetlucavu baricu, a onda poteče

preko neke blage odvodne kosine, grimizni potočić. Nemoguća količina krvi. Klonovi su se okupili i plakali. Markova glava je pucala, bolje bila tako jaka da mu je zatamnjivala pogled.Quinn je ostavila pumpe da rade sve dok ono što je istjecalo nije bilo prozirno i zelenkasto. Liječnik je u međuvremenu pronašao krajeve koje je bio tražio i prikopčao još dvije cijevi. Još krvi, pomiješane s krio-tekućinom, poteklo je i izlilo se iz rane. Potočić je postao rijeka. Liječnik je skinuo Milesove čizme i čarape i prešao senzorom preko blijedih stopala. "Gotovo... prokletstvo, gotovo smo suhi." Požurio je svojoj boci, koja se isključila i treptala crvenim indikatorom."Ja sam upotrijebila sve što sam imala", reče Quinn."Vjerojatno je dovoljno. Oboje su bili maleni. Pričvrsti krajeve—" Dobacio joj je nešto sjajno stoje ona uhvatila u zraku. Sagnuli su se nad sitno tijelo. "Onda, u komoru", reče liječnik. Quinn je prihvatila glavu, liječnik dohvati trup i bokove. Ruke i noge visjele su slobodno. "Lagan je..." Užurbano su svoj ogoljeni teret prebacili u krio-komoru, ostavljajući krvlju natopljenu odoru na podu, u pro-močenoj hrpi. Quinn je liječniku prepustila posljednje veze i okrenula se slijepo, govoreći u svoj šljem. Nije pogledala prema dugom srebrnom omotu do svojih nogu.Pojavio se Thorne, pretrčavajući prostoriju. Gdje je bio? Thorne uhvati Quinnin pogled i trzajem glave prema mrtvim Bharaputrancima objavi: "Došli su kroz tunele, točno. Zasad smo pokrili izlaze." Thorne se bezizražajno namrštio prema krio-komori. Dvospolac je odjednom djelovao... srednjih godina. Staro.Quinn kimanjem glave potvrdi daje čula. "Ovdje Ključ, Kanalu 9-C. Imamo problema."Neka vrst sumorne znatiželje probila se kroz Markovu šokiranu otupjelost. Ponovno je uključio svoj šljem. Satima gaje već držao isključenog, bespomoćan i beznadan, sve otkako je Thorne ponovno preuzeo zapovjedništvo. Pratio je kapetanove riječi.Stražarski timovi Plavog i Narančastog odreda bili su pod teškim pritiskom pojačanih snaga bharaputranskog osiguranja. Quinnino zadržavanje u zgradi privlačilo je Bharaputrance kao muhe na lešinu, uz uzbuđeno zujanje. S više od dvije trećine klonova

ukrcanih na shuttle, neprijatelj ga je prestao obasipati izravnom vatrom, ali zračna pojačanja ubrzano su se okupljala, čekajući poput lešina-ra. Quinn i oni s njom bili su pod neposrednom opasnošću da ih okruže i odsjeku."Mora postojati i neki drugi način", promrmlja Quinn. Promijenila je kanal. "Poručnice Kimura, kako stoje stvari? Otpor još slab?""Krasno se pojačao. Malo su mi ovog časa pune ruke, Quinnie", uzvratio je Kimurin tanak, neobično veseo glas preko valova smetnji plazmične vatre i zrcalnog polja koje ju je odbijalo. "Postigli smo cilj i izvlačimo se. Ili bar pokušavamo. Pričat ćemo kasnije, ha?" Još smetnji."Kakav cilj? Čuvaj si taj prokleti shuttle, čuješ me? Možda ćeš morati doći po nas. Javi mi se čim budeš ponovno u zraku.""Dobro." Kratka stanka. "Quinnie, zašto na ovom kanalu nije admiral?"Quinnine oči zatvore se od bola. "On je... trenutno izvan dometa. Požuri, Kimura!"Kimurin odgovor, što god bio, prekinuo je još jedan val smetnji. U Markovu šljemu nije bilo nikakva programa koji bi objasnio Kimuru i njegov cilj, ali poručnik se izgleda nije javljao iz medicinskog kompleksa. Diverzija? Ako je tako, Kimura nije privlačio ni približno dovoljno nepri-L,jateljskih snaga. Kanal narednika Framinghama, koji se javljao sa shuttlea, otvorio se potičući Quinn da požuri, gotovo istovremeno s izvješćem stražarskog tima Narančastog odreda o prinudnom povlačenju s još jedne točke. "Može li shuttle sletjeti na ovu zgradu i pokupiti nas?" upita Quinn, zagledana u grede iznad njihovih glava.Thorne se namršti slijedeći joj pogled. "Mislim da bi se krov urušio.""Kvragu. Druge ideje?""Dolje", reče Mark odjednom. Oboje Dendariija se tr-glo, umalo se bacivši na tlo prije nego što su shvatili što misli. "Kroz tunele. Bharaputranci su tako ušli, mi možemo izaći.""Slijepi u krtičnjaku", pobuni se Quinn."Ja imam kartu", reče Mark. "Cijeli Zeleni odred je ima, unesena im

je u šljemove. Zeleni odred može voditi.""Zašto to nisi prije rekao?" odreže Quinn, nelogično zanemarujući da baš i nije bilo nekog "prije".Thorne je kimnuo da potvrdi i užurbano počeo proučavati holovidnu kartu iz svoga šljema. "Moguće je. Postoji put — dovest će nas do zgrade iza našeg shuttlea, Quinn. Bharaputranska je obrana tamo tanka i okrenuta u suprotnom smjeru. A dolje im ni brojnost neće pomoći."Quinn je buljila dolje. "Mrzim zemlju. Želim vakuum i prostor za kretanje. U redu, idemo. Narednice Taura!"Kovitlac organizacije, još nekoliko razorenih vrata i mala je skupina opet marširala, niz dizalnu cijev i u odvodne kanale. Vojnici su izviđali ispred glavnine. Taura je šestorici klonova dala da nose Phillipino umotano tijelo položeno na tri metalne cijevi koje je iščupala iz visećih prolaza. Kao da je još bilo neke posljednje nade da se ženu očuva i omogući joj se oživljavanje.Mark se našao ukorak s krio-komorom na lebdećoj paleti, a zabrinuti liječnik vukao gaje za sobom. Krajičkom oka bacio je pogled kroz proziran poklopac. Njegov je predak ležao otvorenih usta, blijed, sivih usnica i posve miran. Hladnoća je stvarala šare od inja na pečatnim zaklop-cima, a iz radijatora rashladne jedinice dopirao je val suvišne topline. Na neprijateljskim infracrvenim senzori-ma to će se vidjeti kao kriješ. Mark je zadrhtao i zavukao se u toplinu. Bio je gladan i bilo mu je užasno hladno. Proklet bio, Milesu Vorkosigane. Toliko sam ti toga htio reći, a sad me više ne slušaš.Ravni tunel kojim su išli prolazio je ispod još jedne zgrade, do dvokrilnih vrata koja su se otvorila na široko predvorje puno višestrukih raskrižja: nekoliko dizalnih cijevi, pomoćnih stubišta, drugih tunela i ormara za opremu. Sva su vrata otvorili ili razorili izvidnici u potrazi za bharaputranskim otporom. Zrak je još zaudarao na dim i oštar zaostali okus vatre iz plazmičnih lukova. Nažalost, na ovom su mjestu izvidnici pronašli ono što su tražili.Svjetla su se pogasila. Posvuda oko Marka, viziri na dendariijskim šljemovima s treskom su se pospuštali kako su se ljudi prebacivali na infracrveni vid. I on je to učinio, izgubljeno se zabuljivši u svijet

koji je izgubio boju. Njegov je šljem pucketao od glasova iz komunikatora koji su upadali jedan drugom u riječ kad su se dvojica izvidnika iz dvaju različitih hodnika trkom vratila u predvorje, pucajući iz plazmičnih lukova i proizvodeći zasljepljujuće mrlje u njegovu toplinski pojačanom vidu. Četvorica bhara-putranskih službenika osiguranja u poluoklopima izronila su iz dizalne cijevi, presijecajući Quinninu kolonu na pola. Prostor je bio tako malen da su se morali boriti prsa o prsa. Marka je slučajno oborio zamah jednoga Denda-riija, te se sklupčao pokraj lebdeće palete."Ovo nije zaštićeno", zajecao je liječnik lupkajući po krio-komori dok su lukovi vatre palucali iznad njihovih glava. "Jedan čist pogodak i...""Onda u dizalnu cijev", dovikne mu Mark. Liječnik je kimnuo i okrenuo paletu u najbliži taman otvor u kojem nije bilo Bharaputranaca. Dizalna cijev bila je isključena ili bi suprotstavljena gravitacijska polja uništila sklopove i na cijevi i na paleti. Liječnik se uzverao na krio-komoru kao daje to konj i počeo padati izvan Markova vidnog polja. Slijedio ga je još jedan vojnik, spuštajući se po sigurnosnim ljestvama s unutarnje strane cijevi. Paljba iz plaz-mičnog luka pogodila je Marka tri puta uzastopce dok se pokušavao osoviti na noge iznova ga oborivši na pod. Njegov zrcalni štit ispustio je urlik plavih munja dok se kroz valove vreline kotrljao prema cijevi. Spustio se ljestvama za vojnikom i izmakao vatrenoj liniji.Ali ne zadugo. Bharaputranski je šljem bljesnuo na ulazu iznad njih, a zatim za njima krene vatra iz plazmičnog luka, blješteći jače od svjetala u cijevi. Vojnik je pomogao liječniku da potegnu paletu iz cijevi koja se naglo pretvorila u streljanu, kroz najniži ulaz, a zatim se i sam provu-če i nestane. Mark je pohitao za njima, osjećajući se kao ljudska baklja, uhvaćen i okružen isijavajućim plavim bljeskom. Koliko je to već pogodaka? Izgubio je broj. Koliko ih još njegov štit može podnijeti, prije nego što popusti i izgori?Vojnik je zauzeo položaj za paljbu, nišaneći natrag u dizalnu cijev, ali nitko od Bharaputranaca nije pošao za njima. Zastali su u džepu tame i tišine, dok su uzvici i pucnjevi iz bitke iznad njihovih glava

tiho odjekivali niz cijev. Ovo je bilo znatno manje predvorje, sa samo dva izlaza. Mutno žuto rezervno svjetlo na podu davalo je prostoru lažno udoban dojam topline."Prokletstvo", reče liječnik zureći prema gore, "mislim da smo se upravo odsjekli.""Ne nužno", reče Mark. Ni liječnik ni vojnik nisu bili iz Zelenog odreda, ali Markov je šljem, naravno, imao zeleno programiranje. Pozvao je holokartu, pronašao njihov trenutni položaj i prepustio računalu u šljemu da im pronađe put. "Do tamo se može i s ove razine. Malo je zaobi-lazniji put, ali baš zato je i manja vjerojatnost da ćete naletjeti na Bharaputrance.""Daj da vidim", zatraži liječnik.Napola nevoljko, napola s olakšanjem, Mark mu preda svoj šljem. Liječnik ga stavi na glavu i prouči crvenu crtu koja je vodila kroz trodimenzionalni shematski prikaz medicinskog kompleksa pred njegovim očima. Mark se usudio načas virnuti uz dizalnu cijev. Iznad njih nije bilo Bharaputranaca, a zvukovi borbe bili su prigušeni, kao da se udaljavaju. Povukao je glavu iz cijevi i uhvatio vojnika kako zuri u njega, s uznemirujućim sjajem u očima koji se vidio čak i kroz spušteni vizir. Ne, ja nisam tvoj prokleti admiral. Baš šteta, zar ne? Vojnik je mislio da su Bharaputranci pogodili pogrešnog niskog tipa. Mark nije trebao riječi da shvati tu poruku. Pogrbio se."Aha", zaključi liječnik. Iza vizira, vilica mu se za-tegla."Ako požurite, možda ćete stići čak i prije kapetanice Quinn", reče Mark. Liječnikov šljem još mu je bio u ruci. Iznad njihovih glava nisu više dopirali nikakvi zvuči. Bi li trebao požuriti za odjekom bitke koju je za sobom ostavljala Quinn, ili ostati ovdje i pokušati provesti i zaštititi lebdeću paletu? Nije bio siguran boji li se više Quinn ili bha-raputranske vatre koju je privlačila njezina skupina. U svakom slučaju, vjerojatno će biti sigurniji s krio-komorom.Duboko je udahnuo. "Vi... zadržite moj šljem. Ja ću uzeti vaš." I liječnik i vojnik zurili su u njega zlovoljno i odbojno. "Ja ću krenuti za Quinn i klonovima." Njegovim klonovima. Hoće li Quinn uopće misliti na njihove živote?"Onda idi", reče liječnik. On i vojnik okrenuli su paletu prema

vratima i nisu se osvrnuli. Očito su ga smatrali dodatnom poteškoćom a ne pomoći i bilo im je drago što su ga se riješili.Smrknuto se uspeo uz ljestve u dizalnoj cijevi. Oprezno je provirio preko ruba poda u predvorju. Puno štete. Sustav prskalica dodao je zagušljivom dimu još i paru. Jedno tijelo u smeđoj odori ležalo je nepomično. Pod je bio mokar i sklizak. Izvukao se iz cijevi i prestrašeno jurnuo kroz hodnik kojim je dendariijska skupina morala krenuti ako su se držali planirane rute. Još tragova plazmične vatre uvjerilo gaje daje na dobrom putu.Zaokrenuo je za jedan ugao, skliznuo da se zaustavi i bacio se natrag u tamu. Bharaputranci ga nisu ugledali; bili su okrenuti u suprotnom smjeru. Vratio se niz hodnik, nespretno prolazeći kroz kanale nepoznatog šljema sve dok nije uspostavio kontakt s Quinn."Kapetanica Quinn? Ovaj, Mark ovdje.""Dovraga, gdje si? Gdje je Norivood?""On ima moj šljem. Provodi krio-komoru drugim putem. Ja sam iza vas, ali ne mogu se približiti. Bar četvorica Bharaputranaca u punom svemirskom oklopu nalaze se između nas i prilaze vam s leđa. Pripazite se.""Prokletstvo, sad smo nadjačani. To je to." Quinn zastane. "Ne. Mogu se pobrinuti za njih. Mark, gubi se odavde, slijedi Norwooda. Trči!""Sto misliš učiniti?""Spustit ću im strop na glavu. Baš će im onda svemirski oklop koristiti. Trči!"Potrčao je, shvativši što namjerava. Kod prve dizalne cijevi na koju je naišao, dohvatio se ljestava, penjući se divlje, ne mareći kamo vodi. Želio je biti što bliže površini kad—Bilo je kao potres. Držao se koliko je mogao dok je cijev krčkala i svijala se. Osjećao je zvuk kako mu prolazi kroz tijelo. Sve je začas bilo gotovo, osim dalekog odjeka sličnog grmljavini. Nastavio se penjati. Dnevno svjetlo pred njim odražavalo se niz ulaz u cijev.Izašao je u prizemlju zgrade opremljene kao neki fini ured. Prozori su bili napuknuti i probijeni mecima. U jednom je staklu probio rupu i provukao se kroz nju, a zatim je podigao svoj infracrveni vizir. S njegove desne strane, pola druge zgrade propalo je u golemi

krater. Prašina se još dizala u zagušljivim oblacima. Bharaputranci u njihovim otpornim, smrtonosnimn svemirskim oklopima možda su još bili živi, pod svim tim, ali spasilačkim ekipama trebat će sati da ih iskopaju. Iscerio se usprkos stravi, zadihan na dnevnoj svjetlosti.Liječnikov šljem nije imao ni približne sposobnosti kao onaj zapovjednički, ali je ipak uspio pronaći Quinn. "U redu, Norwood", govorila je, "samo nastavi. Trči kao lud! Framingham! Jesi li čuo? Usredotoči se na Norwooda. Povlači rubne straže. Kreni čim se Norwood i Tonkin ukrcaju. Kimura! Jesi li u zraku?" Stanka; Mark nije mogao čuti Kimurin odgovor, tko god i gdje god on bio. Ali shvatio mu je smisao prema Quinninim sljedećim riječima. "Pa, upravo smo ti napravili novo sletište. Malo je grbavo, ali će poslužiti. Prati moj signal i spusti se ravno dolje u krater. Taman ćeš stati. Da, hoćeš. Izmjerila sam laserom, imaš dopuštenje. Sad možeš riskirati shuttle, Kimura. Idemo!"I on je krenuo prema krateru, šuljajući se postrance uza zgradu, koristeći obješene komade kao zaklon dok gakišica betonskih krhotina nije podsjetila da razoren balkon nad njegovom glavom baš i nije osobito siguran. Ostani pod njim i budi zdrobljen ili izađi na otvoreno i budi pogođen? Što god da učini, to će biti pogrešan izbor, bio je u to uvjeren. Kako je išla ona izreka koju su Vorkosiga-novi vojni udžbenici tako rado citirali? Nijedan plan bitke ne može preživjeti prvi dodir s neprijateljem. Quinnina taktika i pristup mijenjali su se zbunjujućom brzinom. Koristila je doslovno novu mogućnost — buka shuttlea zarežala mu je u ušima, potrčao je iz skloništa kad se balkon počeo urušavati od vibracija. Jedan je kraj popustio i bučno pao. On nastavi trčati. Neka bharaputranski snajperi pokušaju pogoditi pokretnu metu...Quinn i njezina skupina upustili su se u izlazak upravo kad se shuttle, nogu ispruženih kao u nekog golemog kukca, pažljivo spustio u krater. Nekoliko posljednjih Bharaputranaca bilo je na položajima na krovu nasuprot njima, pokrivajući ih vatrom. Ali imali su samo plazmične lukove, a još su pazili na klonove, premda je jedna djevojka u ružičastom zavrištala, uhvaćena u udar odbijen od nekog dendariijskog zrcalnog štita. Lakše opekline, ali ništa

strašno. Plakala je u panici, ali dendariijski ju je vojnik svejedno dohvatio i gurnuo prema vratima shuttlea, koja su se upravo otvarala i plazila prilaznu rampu.Nekolicina Bharaputranaca, svjesni da nemaju nade oboriti shuttle svojim snajperskim oružjem, promijenila je taktiku. Usredotočili su svoju vatru na Quinn, postižući pogodak za pogotkom u njezino preopterećeno zrcalno polje. Bljeskala je u izmaglici plave vatre, teturajući pod udarima. Klonovi i Dendarii verali su se uz rampu.Zapovjednički šljemovi privlače vatru. Nije vidio drugog načina do da potrči pred nju. Zrak oko njega planuo je kad je njegovo zrcalno polje prosulo energiju, ali kratak tren olakšanja omogućio je Quinn da vrati ravnotežu. Zgrabila gaje za ruku i zajedno su pojurili uz rampu, ukr-cavši se posljednji. Shuttle se već trzavo uzdizao, a rampa se uvlačila dok su oni još padali kroz vrata. Vrata se za njima zapečate. Tišina je djelovala poput pjesme.Mark se prevalio na leđa i ostao ležati, hvatajući zrak, s plućima koja su gorjela. Quinn je sjela, lica crvena u sivom krugu. Samo oprljotina kao od sunca. Tri je daha histerično plakala, onda odlučno zatvori usta. Plašljivo si je prstima dotakla užarene obraze, Mark se sjetio da je to žena koja je već jednom posve izgubila lice u plazmičnoj vatri. Ali ne i drugi put. Ne i drugi put.Kleknula je i počela opet prolaziti kroz zapovjedničke kanale na svom umalo smrtonosnom šljemu. Zatim se povuče na noge i otetura naprijed usred trzava ubrzanja shuttlea. Mark je sjeo i ogledavao se oko sebe, posve izgubljen. Narednica Taura, Thorne, klonovi — njih je prepoznao. Ostatak su bili nepoznati Dendarii, vjerojatno Žuti odred poručnika Kimure, neki u običnim sivim kombinezonima, neki u punom svemirskom oklopu. Djelovali su prilično iscrpljeno. Sva četiri kreveta za ranjenike u stražnjem dijelu letjelice bila su otvorena i ispunjena, a peti je čovjek ležao položen na tlo. Ali liječnica se kretala glatko, ne panično. Njezini su pacijenti očito bili stabilni i u stanju čekati daljnju njegu u povoljnijim uvjetima. Ali krio-komora Žutog odreda bila je zauzeta. Šanse za Phil-lipi u srebrnoj foliji bile su već tako slabe da se Mark pitao hoće li je uopće pokušati ponovno zamrznuti kad se jednom vrate na

Peregrine. Ali osim nje i osobe u krio-ko-mori, nije bilo drugih pokrivenih obrisa, ni vreća za mrtvace — Kimurin je odred, izgleda, prilično dobro prošao kroz svoju misiju, što god ona bila.Shuttle se okrene; još su kružili, nisu još kretali ka orbiti. Mark zastenje ispod glasa i ustane da pođe za Quinn i otkrije što se događa.Kad je ugledao zarobljenika, zastane kao ukopan. Čovjek je sjedio, ruku vezanih na leđima, sigurno vezan pojasom i pod stražom dvojice vojnika iz Žutog odreda, nekog krupnog muškarca i mršave žene koja je Marka podsjetila na zmiju, sva od gipkih mišića i očiju koje kao da nisu treptale. Zarobljenik je djelovao kao da mu je kakvih markantnih četrdeset godina. Imao je na sebi poderanu smeđu svilenu tuniku i hlače. Pramenovi tanke kose koji su pobjegli iz zlatnog prstena na vrhu njegove glave padali su mu oko lica. Nije se borio, sjedio je mirno, čekajući, s hladnim strpljenjem kao u žene-zmije.Bharaputra. Pravi Bharaputra, barun Bharaputra, Vaša Luigi glavom. Čovjek se nije nimalo promijenio u osam godina otkad ga je Mark posljednji put vidio.Luigijevo se lice podigne, a oči mu se blago rašire kad ugleda Marka. "Dakle, admirale", promrmlja."Upravo tako", odvratio je Mark automatski nai-smithovskom frazom. Zaljuljao se kad se shuttle oštrije okrenuo, prikrivši tako užasnutu slabost u svojim koljenima i potpunu iscrpljenost. Nije spavao ni noć prije ove misije. Bharaputra, ovdje1?Barun podigne jednu obrvu. "Tko vam je to na košulji?" Mark baci pogled na sebe. Redenik krvi još nije promijenio boju, još je bio vlažan, ljepljiv i hladan. Uhvatio se kako čezne odgovoriti Moj brat, samo radi šoka. Ali nije bio siguran da se baruna može šokirati. Pojurio je naprijed, izbjegavajući intimniju konverzaciju. Barun Bharaputra. Jesu li Quinn i njezina vesela družina namjeravali jahati i ovog tigra i kako? Ali bar je sad shvatio kako shuttle može kružiti borbenom zonom bez ikakva straha od neprijateljske vatre.Pronašao je i Quinn i Thornea u pilotskom odjeljku, zajedno sa zapovjednikom Žutog odreda Kimurom. Quinnje preuzela komunikacijsku postaju shuttlea, sive tunike zabačene

unatrag, preznojenih kovrča u neredu."Framingham! Izvještaj!" vikala je u komunikator. "Morate uzletjeti. Bharaputransko zračno pojačanje gotovo je nad vama."S druge strane kapetanskog mosta, u sjedalu nasuprot Quinninu, Thorne je pratio taktički holovid. Dvije denda-riijski obojene točke, borbeni shuttleovi, navaljivale su ali nisu mogle razbiti skupinu neprijateljskih shuttleova koji su prolazili nad gradom duhova, astralnom projekcijom pravog živog grada koji se okretao pod njima. Mark baci pogled kroz prozor pokraj pilotova ramena, ali nije mogao pronaći stvarne letjelice u osunčanoj jutarnjoj magli."Upravo kupimo oborenog čovjeka, gospođo", odvratio je Framinghamov glas. "Samo minutu, da se skupina vrati.""Imate li sve ostale? Imate li Norivooda? Ne mogu dobiti njegov šljem!"Nastala je kratka stanka. Quinn stisne šake, pa ih opet otvori. Nokti su joj bili izgrizeni do crvenih patrljaka.Konačno Framinghamov glas. "Sad ga imamo, gospođo. Imamo sve i žive i mrtve, osim Phillipi. Ne želim nikoga ostaviti ovim prokletim seronjama ako to mogu izbjeći.""Mi imamo Phillipi.""Hvala Bogu! Onda su svi na broju. Možemo krenuti, kapetane Quinn.""Dragocjen teret, Framingham", reče Quinn. "Sastajemo se pod Peregrinovom zaštitom. Borbeni shuttleovi čuvat će vam bokove." Na taktičkom prikazu, dendariij-ske točke odvojile su se od neprijatelja i ostavile ih za sobom."A što je s vama?""Bit ćemo iza vas. Žuti odred kupio nam je kartu za povratak kući prvom klasom. Kod kuće je stanica Fell." "I onda idemo?""Ne. Ariel je ranije već oštećen. Slijećemo. Sve je već uređeno.""Jasno. Vidimo se tamo."Dendariijska formacija konačno se složila i krenula prema gore. Mark se bacio u jedan stolac i držao se svom snagom. Borbeni shuttleovi bili su u većoj opasnosti nego oni, shvatio je promatrajući taktički prikaz. Jedan borbeni shuttle upadljivo je šepao. Držao se u blizini letjelice Žutog odreda. Formacija je usporila da pričeka

ranjenika. Ali, bar jednom, stvari su išle po planu. Kad su izašli iz atmosfere i krenuli u orbitu, Bharaputranci su nevoljko zaostali.Quinn je jedan iscrpljen trenutak oslonila laktove na svoju konzolu i dlanovima sakrila svoje crveno-bijelo lice, trljajući osjetljive kapke. Thorne je sjedio blijedo i utihlo. Quinn, Thorne, on sam, svi su na sebi imali svaki svoj dio onog mlaza krvi. Poput crvene vrpce koja ih sve povezuje.Konačno se pojavila stanica Fell. Bila je to golema građevina, najveća orbitalna stanica koja je kružila oko Jack-sonova Skrovišta, glavni stožer Kuće Fell i njihov grad. Barun Fell volio je biti na povišenom mjestu. U osjetljivoj mreži velikih kuća, Kuća Fell vjerojatno je raspolagala s najviše sirove snage, u pogledu sposobnosti za uništavanje. Ali samo uništavanje rijetko je donosilo zaradu, a snaga se ovdje mjerila novcem. Kakvu su monetu Dendarii koristili da bi platili pomoć ili bar neutralnost stanice Fell? Baruna Bharaputru, sad zarobljena u teretnom odjelu? A kakvi su onda žetoni klonovi, sitniš, kusur? Kad pomisli daje bio prezirao Jacksonce kao trgovce ljudskim mesom.Stanica Fell upravo je izlazila iz planetne sjene. Sporo kretanje sunčana svjetla polako je otkrivalo svu njezinu veličinu. Usporili su prema jednom kraku, prepuštajući usmjeravanje Fellovoj kontroli leta i nekim teško naoružanim gorilama koje su se pojavile niotkuda da ih otprate. Tu je bio i Peregrine, upravo pristajući. Prijevozni i borbeni shuttleovi zaplesali su prema svom matičnom brodu, poslušno dolazeći do svojih pristajnih hvataljki. I sam Peregrine profinjeno se zaputio prema dodijeljenu sidrištu.Uz škljocanje prednjih hvataljki i šuštanje fleksi-cijevi stigli su kući. U teretnom pristaništu, Dendarii su požurili prevesti ranjenike u bolnicu na Peregrinu, a zatim su se znatno sporije i umornije posvetili poslovima raščišćavanja i čišćenja. Quinn je projurila kraj njih, u stopu praćena Thorneom. Mark ih je slijedio, kao da ga povlači ona samrtna crvena vrpca.Cilj Quinnina suludog trka bila je stražnja strana pristaništa, gdje je Framinghamov shuttle upravo pristajao. Stigli su baš kad su otvoreni pečati fleksi-cijevi pa su se morali izmaknuti da prvo prođu ranjenici. Mark se uznemirio prepoznavši među njima

vojnika Tonkina, koji je pratio liječnika Norwooda. Tonkin je zamijenio ulogu, postavši od čuvara pacijent. Lice mu je bilo tamno i mirno, bez svijesti, dok su ga užurbane ruke pronosile i prebacivale na lebdeću paletu. Ovdje je nešto jako krenulo po zlu.Quinn se nestrpljivo prebacivala s noge na nogu. Počeli su izlaziti i drugi Dendarii, izvodeći i klonove. Quinn se namršti i projuri kroz njih, kroz fleksi-cijev i u unutrašnjost shuttlea.Thorne i Mark pošli su za njom u kaos slobodnog pada. Posvuda je bilo mladih klonova, neki su plakali, nekima je bilo zlo — Dendarii su ih pokušavali sve pohvatati i dotegliti do izlaza. Jedan iscrpljeni vojnik s ručnim usisi-

vačem jurio je za lebdećim grudicama nečijeg posljednjeg obroka prije nego što bi ga drugi mogli udahnuti. Povici i vriska i brbljanje bili su kao izravan udarac u mozak. Fra-minghamovo vikanje nije nimalo pospješivalo povratak vojnom redu dok su prestravljene klonove jednog po jednog izvodili iz teretnog dijela."Framingham!" Quinn je dolebdjela do njega i dohvatila ga za nožni gležanj. "Framingham, kvragu! Gdje je krio-komora koju je pratio Norwood?"Pogledao je dolje mršteći se. "Ali rekli ste daje vi imate, kapetane.""Molim?""Rekli ste da vi imate Phillipi." Usne su mu se razvukle u bijesnu grimasu. "Bogamu, ako smo je ostavili, ja ću—""Imamo Phillipi, da, ali ona — ona nije više bila u krio-komori. Norwood je komoru vodio do vas. Norvvood i Tonkin.""Nisu imali komore kad ih je moja patrola izvukla. Dovezli smo ih obojicu, ono što je ostalo od njih. Norvvood je poginuo. Pogođen je u oko, jednom od onih prokletih ig-lenih granata. Raznijelo mu je glavu. Ali nisam ostavio njegovo tijelo, tamo je, u vreći."Zapovjedni šljemovi privlače vatru, o da, znao sam...Nikakvo čudo što Quinn nije mogla dobiti Norwoodo-ve komunikacijske kanale."Krio-komora, Framingham!" Quinnin glas imao je visok ton strave kakav Mark nikad prije nije čuo."Nismo ni vidjeli nikakvu prokletu krio-komoru, Quinn! Norwood i

Tonkin je nisu imali kad smo došli do njih! Što je tako prokleto važno u jednoj krio-komori kad Phillipi nije čak ni bila u njoj?"Quinn mu ispusti gležanj i otpluta u sve manju loptu, privlačeći ruke i noge k sebi. Oči su joj bile tamne i velike. Pregrizla je niz nedovoljno ružnih riječi, škrgućući zubima tako snažno da su joj desni pobijeljele. Thorne je djelovao kao lutka od krede."Thorne", reče Quinn kad je opet bila u stanju govoriti. "Javi se Eleni. Hoću oba broda u potpunoj sigurnosnoj izolaciji, odmah. Nikakvih dopusta, nikakvih propusnica, nikakve komunikacije s postajom Fell ni s bilo kim drugim, osim ako ja to ne odobrim. Reci joj da dovede ovamo poručnika Harta s Ariela. Želim se sastati s oboje, smjesta, ali ne preko komunikacijskih kanala. Idemo."Thorne kimne, okrene se u zraku i potisne se prema palubi."Stoje?" upita narednik Framingham. Quinn duboko, polako udahne. "Framingham, ostavili smo admirala dolje.""Zar ste poludjeli, pa tu je—" Framinghamov prst ukočeno je pokazivao na Marka. Ruka mu se stisne u šaku. "Oh." Zastao je. "To je klon."Quinnine su oči gorjele; Mark je osjećao kako mu prolaze kroz stražnji dio lubanje poput laserskih bušilica."Možda i ne", reče Quinn teško. "To Kuća Bharaputra ne mora znati.""Ah?" Framinghamove oči suzile su se u razmišljanju. Ne! poviče Mark u sebi. Tiho. Vrlo tiho.OSMO POGLAVLJEMarku se činilo kao da je zatvoren u zaključanoj sobi s pola tuceta serijskih ubojica koji pate od mamurnosti, kao da može čuti svaki dah koji su ispuštali ljudi sjedeći u krugu oko časničkog stola za sastanke. Nalazili su se u sobi za sastanke, odmah pokraj glavne taktičke sobe na Peregrinu. Quinnin dah bio je najlakši i najbrži, narednica Taura disala je najdublje i najzloslutnije. Samo su Ele-na Bothari-Jesek, na svom kapetanskom mjestu na čelu stola i poručnik Hart s njezine desne strane, bili čisti i uredni. Ostali su došli onakvi kakvi su bili u površinskoj misiji, iscrpljeni i smrdljivi: Taura, narednik Framingham, poručnik Kimura, Quinn, s lijeve strane Bothari-Jesek. I on sam, naravno, usamljen na suprotnom kraju

četvrtastog stola.Kapetanica Bothari-Jesek se namrštila i bez riječi ponudila bočicu tableta protiv boli. Narednica Taura uzela je šest komada. Samo se poručnik Kimura suzdržao. Taura ih je dodala Framinghamu i ne ponudivši Marka. Čez-nuo je za tabletama kao što žedan čovjek čezne za čašom vode, istočenom i utopljenom u pustinjski pijesak. Boca se vratila uza stol i opet nestala u kapetaničinu džepu. Markove oči pulsirale su u ritmu njegovih sinusa, a stražnji dio glave bio mu je napet kao koža koja se suši na suncu.Bothari-Jesek progovori. "Ovaj hitni sastanak sazvan je radi rješavanja samo dva pitanja i to što brže. Što se, dovraga, dogodilo i što ćemo sad učiniti? Jesu li dnevnici iz šljemova na putu?""Da, gospođo", reče narednik Framingham. "Skupnik Abromov ih donosi.""Nažalost, najvažniji nam nedostaje", reče Quinn. "Je li tako, Framingham?""Bojim se da jest, gospođo. Pretpostavljam daje u zidu, negdje kod Bharaputre, zajedno s većinom ostatka Nor-woodova šljema. Proklete granate.""Prokletstvo." Quinn se skupi na svom stolcu.Vrata sobe za sastanke kliznula su u stranu da propuste skupnika Abromova koji je ušao u trku. Nosio je četiri malena, prozirna plastična pladnja, položena jedan na drugi i označena kao "Zeleni odred", "Žuti odred", "Narančasti odred" i "Plavi odred". Svaki pladanj imao je na sebi deset do šesnaest pločica. Dnevnici iz šljemova. Osobni zapisi svakog vojnika za proteklih nekoliko sati, svaki pokret, svaki otkucaj srca, svaki sken, pogodak, pucanj i komunikacija. Događaji koji su se zapravo odigrali prebrzo da bi ih se primijetilo mogli su se usporiti, analizirati, raščlaniti, otkriti i ispraviti pogreške — za idući put.Abromov salutira i preda pladnjeve kapetanici Bothari--Jesek. Otpustila ga je uz zahvalu i dodala pladnjeve kapetanici Quinn, koja ih je umetnula u otvor simulatora. Istovremeno je tako dobiven dosje označila kao vrhunsku tajnu. Njezini prsti izgrizenih vrhova hitali su po kontrolnoj ploči videa.Već poznata trodimenzionalna holokarta Bharaputri-nih

medicinskih postrojenja stvorila se iznad stola. "Požu-rit ću naprijed do trenutka kad smo napadnuti u tunelu", reče Quinn. "Evo nas, Plavi odred, dio Zelenog odreda..." Vijugava zbrka crta zelenog i plavog svjetla pojavila se du-boko u unutrašnjosti maglene zgade. "Tonkin je bio Plavi odred broj 6, zadržao je svoj šljem sve vrijeme." Prebacila je Tonkinov plavi šest u žutu boju, da se bolje vidi. "Nor-wood je još imao Plavi odred broj deset. Mark..." usne su joj se stisnule, "Mark je nosio šljem jedan." Taj je trag, naravno, bio upadljivo neprisutan. Norwoodov plavi 10 prebacila je u ružičasto. "U kojem si trenutku zamijenio šljem s Norvroodom, Mark?" Postavljajući pitanje, nije ga pogledala.Molim vas, pustite me. Bio je uvjeren da je bolestan, jer se još tresao. Neki mu se mišić na dnu leđa grčio, sićušni trzaji u bockavom donjem sloju bola. "Otišli smo na dno one dizalne cijevi." Glas mu je izašao kao suh šapat. "Kad... kad se šljem deset ponovno pojavi, ja ga imam na sebi. Norvrood i Tonkin produžili su zajedno, više ih nisam vidio."Ružičasta crta zaista je ispuzala natrag iz cijevi i zavi-jugala za gomilom plavih i zelenih crta. Žuti trag produžio je sam.Quinn je ubrzano premotavala audiokontakt. Tonkinov bariton zvučao je kao jecanje kukca na amfetamini-ma. "Kad sam zadnji put bila u kontaktu s njima, bili su ovdje." Quinn je označila mjesto jasnom točkom svjetlosti, u unutarnjem hodniku duboko u jednoj drugoj zgradi. Za-šutjela je i pustila žutu zmiju da produži. Niz dizalnu cijev, kroz još jedan kanal, ispod neke strukture, gore i kroz još jednu."Tu", reče Framingham naglo, "to je kat na kojem su zarobljeni. Mi smo ušli u kontakt ovdje."Quinn označi još jednu točku. "Onda krio-komora mora biti negdje u blizini crte njihova prolaska, između ove i ove točke." Pokazala je na dvije svjetleće oznake. "Dvije zgrade. Dvije i pol, valjda. Ali u Tonkinovim glasovnim bilješkama nema ničeg po čemu bih mogla zaključiti gdje."Kukcoliki glas opisivao je bharaputranske napadače i dozivao pomoć, ponovno i ponovno, ali nije spominjao krio--komoru.

Markovo grlo stezalo se u ritmu s vapajima. Quinn, molim te, ugasi ga...Program je došao do kraja. Svi Dendarii oko stola zurili su u njega, kao da ga žele natjerati da prizna još nešto. Nije bilo više ničega.Vrata su kliznula u stranu i ušao je kapetan Thorne. Mark nikad u životu nije vidio iscrpljenije ljudsko biće. I Thorne je još bilo odjeven u prljavi kombinezon i sa svog je poluoklopa odbacilo samo plazmično zrcalo. Sivu kapuljaču zabacio je unatrag, smeđe kose prilijepljene uz glavu. Krug prljavštine usred Thorneova blijedog lica označavao je otvor kapuljače, sivi blizanac crvenog kruga na Quinninom licu, od preopterećen]a zrcalnog polja. Thor-neovi pokreti bili su užurbani i trzavi, volja koja nadjačava premor blizu kolapsa. Thorne se objema rukama oslonio na stol, usana stisnutih u zlovoljnu ravnu crtu."I, jesi li išta izvuklo iz Tonkina?" upita Quinn. "Upravo smo vidjeli što ima kompjuter. I mislim da to nije dovoljno.""Liječnici su ga nakratko probudili", izvijesti Thorne. "Progovorio je. Nadao sam se da će dnevnici dati nekog smisla onome stoje rekao, ali...""Stoje rekao?""Rekao je da su se, kad su došli do ove zgrade", Thorne pokaže na holovid, "našli odsječeni. Ne još u okruženju, ali odvojeni od prilaza shuttleu, s neprijateljem koji je vrlo brzo zatvarao krug. Tonkin kaže da mu je Norvrood doviknuo kako ima neku ideju jer je nešto vidio "tamo otraga". Zatražio je od Tonkina da granatnim napadom stvori diverziju i čuva jedan hodnik — to je sigurno ovo tu. Norwood je uzeo krio-komoru i vratio se putem kojim su i došli. Vratio se nekoliko minuta kasnije — Tonkinkaže, za najviše šest minuta. I rekao je Tonkinu daje sad sve u redu. "Admiral će se izvući čak i ako nama ne uspije." Neke dvije minute kasnije, ubila gaje ona granata, a Tonkin se onesvijestio od potresa mozga."Framingham kimne glavom. "Moja ekipa stigla je tamo ni tri minute kasnije. Otjerali su hrpu Bharaputranaca koji su pretraživali tijela — pljačka ili potraga za informacijama ili oboje, skupnik Abromov nije bio siguran — i pobrali su Tonkina i Norwoodovo tijelo i odjurili.

Nitko iz ekipe nije prijavio da bi igdje ugledao krio-komoru."Quinn je odsutno grizla patrljak jednog nokta. Mark je bio uvjeren da nije toga čak ni svjesna. "To je sve?""Tonkin kaže da se Norvrood smijao", doda Thorne. "Smijao." Quinn se namršti. "Prokletstvo."Kapetanica Bothari-Jesek bila je zavaljena u svoj stolac. Svi oko stola kao da su pokušavali probaviti ovu zadnju vijest, zureći u holokartu. "Napravio je nešto lukavo", reče Bothari-Jesek. "Ili nešto stoje on smatrao lukavim.""Imao je nekih pet minuta. Koliko lukav možeš biti u pet minuta?" požali se Quinn. "Proklet bio lukavi kreten do sto vragova, što se nije javio!""Vjerojatno je to namjeravao", uzdahne Bothari-Jesek. "Mislim da ne treba gubiti vrijeme dijeleći krivicu. Bit će je dovoljno za sve."Thorne se trgnuo, zajedno s Framinghamom, Quinn i Taurom. A onda svi pogledaju Marka. On se skutrio u svome stolcu."Prošlo je samo", Quinn baci pogled na sat, "malo manje od dva sata. Sto god da je Norwood učinio, krio-komo-ra sigurno je još tamo dolje. Mora biti.""I što da učinimo?" upita poručnik Kimura suho. "Da pokušamo s još jednom površinskom misijom?"Quinn je stisnula usne, izražavajući manjak oduševljenja nad iscrpljenim sarkazmom. "Javljaš se dobrovoljno, Kimura?" Kimura podigne dlanove u znak predaje i po-nikne glavom."U međuvremenu", reče Bothari-Jesek, "stanica Fell nas doziva, prilično užurbano. Moramo početi pregovarati. Pretpostavljam da će ovo uključivati našeg taoca." Kratkim kimanjem glave u Kimurinu smjeru zahvalila mu je za jedini potpuno uspješno obavljen dio površinske misije. Kimura uzvrati kimanjem. "Zna li itko stoje admiral namjeravao učiniti s barunom Bharaputrom?"Krug odmahivanja glavom. "Zar ni ti ne znaš, Quin-nie?" upita Kimura iznenađeno."Ne. Nije bilo vremena za razgovor. Nisam čak ni sigurna je li admiral ozbiljno očekivao da vam otmica uspije, Kimura, ili je samo htio da to bude diverzija. To bi bilo u skladu s njegovom strategijom, da ne ostavi cijelu misiju ovisnu o jednom nesigurnom

ishodu. Pretpostavljam daje namjeravao", glas joj se izgubi u uzdahu, "upotrijebiti vlastitu domišljatost." Uspravila se na svom sjedalu. "Ali prokleto dobro znam što ja namjeravam učiniti. Pogodba • će ovaj put biti u našu korist. Barun Bharaputra mogao bi nam svima biti karta za odlazak odavde, kao i admiralu, ali moramo sve izvesti kako treba.""U tom slučaju", reče Bothari-Jesek, "mislim da ne bismo Kući Bharaputra priznali kako je vrijedan paket koji nam je ostao dolje." Bothari-Jesek, Thorne, Quinn, svi su se okrenuli da pogledaju Marka, s hladno proračunatim izrazima lica."I menije to palo na pamet", reče Quinn."Ne", šapnuo je. "Ne!" Vrisak mu je ispao poput kre-štanja. "Niste valjda ozbiljni. Ne možete me natjerati da budem on, ne želim više biti on, Bože! Ne!" Tresao se, drhtao, želudac mu se okretao i grčio. Hladno mije.Quinn i Bothari-Jesek izmijene poglede. Bothari-Jesek je kimnula, bila je to neka neizgovorena poruka.Quinn reče: "Svi ste otpušteni, vratite se svojim dužnostima. Osim vas, kapetane Thorne. Zapovjedništvo nad Arielom vam je oduzeto. Preuzet će ga poručnik Hart."Thorne kimne, kao daje to i očekivalo. "Jesam li uhićen?"Quinnine oči stisnule su se od bola. "Prokletstvo, nemamo za to vremena. Ni ljudi. A nisi još ni ispitan a, osim toga, trebam tvoje iskustvo. Ova... situacija mogla bi se svakog časa naglo promijeniti. Smatraj da si pod kućnim pritvorom i dodijeljen meni. Možeš čuvati sam sebe. Uzmi kabinu za časničke posjete ovdje na Peregrinu i nazovi je ćelijom ako ti od toga bude lakše."Na Thorneovu licu vidjela se potpuna beznadnost. "Da, gospođo", reče drveno.Quinn se namršti. "Idite se oprati. Nastavit ćemo kasnije."Osim Quinn i Bothari-Jesek, svi su izašli u redu po jedan. Mark ih je pokušao slijediti. "Ti ne", rekla je Quinn glasom posmrtnog zvona. Bacio se natrag u svoj stolac i skutrio se u njemu. Kad je posljednji Dendarii izašao iz prostorije, Quinn posegne preko stola i isključi sva sredstva za snimanje.Milesove žene. Elena, ljubav iz djetinjstva, sad kapetanica Bothari-

Jesek, koju je Mark proučavao dok su ga još Komarranci podučavali da glumi baruna Vorkosigana. Ali nije bila baš posve ono što je on očekivao. Quinn iz Dendariija bila je za komarrske urotnike potpuno iznenađenje. Dvije su žene slučajno sličile jedna drugoj, obje s kratkom tamnom kosom, finom blijedom kožom, toplim smeđim očima. Ili to nije bila slučajnost? Je li Vorkosigan podsvjesno odabrao Quinn kao zamjenu za Bothari-Jesek,kad već nije mogao dobiti pravu stvar? Čak su im i imena bila slična, Elli i Elena.Bothari-Jesek bila je za glavu viša, izduženih, aristokratskih crta lica, hladnija i rezerviranija, a taj je dojam još pojačavala njezina čista, dnevna časnička odora. Quinn, odjevena u jednodjelnu ratničku odoru i borbene čizme, bila je niža, premda još uvijek za glavu viša od njega, zaoblje-nija i žešća. Obje su bile zastrašujuće. Markov vlastiti ukus što se tiče žena, ukoliko ikad pozivi da ga provede u praksi, naginjao je više prema onoj maloj kloniranoj plavuši koju su izvukli ispod kreveta, kad bi joj samo bilo godina kako je izgledala. Netko nizak, mek, ružičast, stidljiv, netko tko ga ne bi ubio i pojeo nakon parenja.Elena Bothari-Jesek promatrala gaje s nekom vrstom zgađene zadivljenosti. "Tako nalik njemu. Ali nije on. Zašto drhtiš?""Hladno mije", promrmlja Mark."Tebi je hladno!" ponovila je Quinn bijesno. "Tebi je hladno! Ti prokleti mali seronjo—" Naglo je okrenula svoj stolac i ostala sjediti leđima okrenuta njemu.Bothari-Jesek ustane i prošeće do njegovog kraja stola. Žena-vrba. Dotakla mu je čelo, koje je bilo ljepljivo; ustuknuo je gotovo prenaglo. Sagnula se i zagledala mu se u oči. "Quinnie, pusti ga. U šoku je.""Ne zaslužuje razumijevanje!" zagrcnula se Quinn."Svejedno je u šoku. Ako želiš rezultate, moraš to uzeti u obzir.""Prokletstvo." Quinn se okrene natrag. Novi čisti vlažni tragovi pružali su joj se od očiju, preko crveno-bijelog, prljavštinom i osušenom krvlju zamrljanog lica. "Ti nisi vidjela. Nisi vidjela Milesa kako tamo leži srca raznesena po cijeloj prostoriji.""Quinnie, on nije stvarno mrtav. Zar ne? Samo je zamrznut, i... i

izgubljen." Je li joj se to u glasu pojavila natruha nesigurnosti, nijekanja?"Oh, stvarno je mrtav, ne brini. Vrlo stvarno zamrznuto mrtav. I tako će zauvijek ostati ako ga ne vratimo!" Krv po njezinom kombinezonu, u crtama njezinih ruku, po njezinom licu, konačno je počela tamnjeti.Bothari-Jesek udahne. "Usredotočimo se na neposredne stvari. Prvo je pitanje, može li Mark prevariti baruna Fella? Fell je jednom upoznao pravog Milesa.""To je jedan od razloga zašto nisam strpala Bela Thor-nea u zatvor. Bel je bilo tamo i može nam savjetovati, nadam se.""Da. I to je ono stoje čudno..." Bokom se oslonila na stol i zaljuljala jednu nogu u čizmi. "Bio u šoku ili ne, Mark nije provalio Milesov pravi identitet. Ime Vorkosi-gan nije mu prešlo preko usana, zar ne?""Ne", prizna Quinn.Bothari-Jesek iskrivila je usta i proučavala ga. "Zašto ne?" upita odjednom.Još se malo skutrio u svome stolcu, pokušavajući pobjeći snazi njezina pogleda. "Ne znam", promrmlja. Neumoljivo je čekala dalje. Uspio je jedva malo snažnijim glasom: "Navika, valjda." Uglavnom Galenova navika da ga prebije na mrtvo kad god bi pogriješio, još u loša stara vremena. "Kad igram ulogu, igram ulogu. M-Miles ne bi nikad pogriješio u tome, pa ne bih ni ja.""Tko si ti kad ne igraš ulogu?" Pogled Bothari-Jesek bio je sužen, proračunat."Ja... baš i ne znam." Progutao je i pokušao opet, jačim glasom. "Što će se dogoditi s mojim — s klonovima?"Kad je Quinn otvorila usta, Bothari-Jesek podigne ruku da je zaustavi. Umjesto nje, Bothari-Jesek je rekla: "Što želiš da im se dogodi?""Želim da budu slobodni. Da ih se pusti negdje na sigurnom, odakle ih Kuća Bharaputra neće moći oteti i dovesti natrag.""Čudan altruizam. Ne mogu a da se ne pitam, zašto? Čemu uopće cijela ova misija? Što si se nadao dobiti?"Usta su mu se otvorila, ali nisu proizvela nikakav zvuk. Nije imao

odgovora. Još je uvijek bio sav ljepljiv, slab i uzdrhtao. Glava ga je opako boljela, kao da joj po-nestaje krvi. Stresao je glavom."Ha!" puhne Quinn. "Kakav šonjo. Kakav, kakav prokleti anti-Miles. Dograbiti poraz iz čeljusti pobjede.""Quinn", reče Bothari-Jesek tiho. U glasu joj se čuo dubok prijekor, samo u toj jednoj riječi, Quinn je to čula i priznala slegnuvši jednim ramenom. "Mislim da ni jedna od nas ne zna točno što to tu imamo", produžila je Bothari--Jesek. "Ali znam kad se uvalim preko glave. No znam i nekog kome to ne bi bilo previše.""Koga?""Groficu Vorkosigan.""Hm." Quinn uzdahne. "Ima još nešto. Tko će njoj reći za—" Palcem je pokazala prema dolje, Jacksonovo Skrovište i fatalne događaje koji su se upravo tamo odigrali. "A, bogovi mi pomogli, ako sam sad zbilja ja zapovjednik ovog cirkusa, morat ću sve to prijaviti i Simonu II-lyanu." Zastala je. "Želiš li ti zapovijedati, Elena? Kao stariji zapovjednik broda, sad kad je Bel napola uhićen i tako to. Ja sam potegnula samo zato što sam morala, pod vatrom.""Dobro ti ide", rekla je Bothari-Jesek sa smiješkom. "Podržat ću te." Dodala je: "Ti si čitavo vrijeme uže surađivala s obavještajcima, ti si logičan izbor.""Da, znam." Quinn se namršti. "Ti ćeš reći obitelji, ako dođe do toga?""Za to sam", uzdahne Bothari-Jesek, "pak ja logičan izbor. Ja ću reći grofici, da.""Dogovoreno." Ali obje su djelovale kao da se pitaju tko je dobio goru ili bolju polovicu posla."Što se tiče klonova," Bothari-Jesek opet pogleda Marka, "bi li htio zaraditi njihovu slobodu?""Elena," reče Quinn upozoravajući, "nemoj mu ništa obećavati. Još ne znamo čime ćemo morati trgovati da se izvučemo odavde. Da—"još jedan potez prema dolje "njega dobijemo natrag.""Ne", prošapće Mark. "Ne možete. Ne možete ih poslati... natrag dolje, nakon svega ovoga.""Već sam žrtvovala Phillipi", reče Quinn smrknuto. "Dala bih im i tebe a da ne trepnem, da nije on... Znaš li zašto smo uopće išli na tu

prokletu površinsku misiju?" upitala je.Bez riječi je stresao glavom."Za tebe, govno malo. Admiral je već dopola bio sklopio posao s barunom Bharaputrom. Trebali smo otkupiti Zeleni odred za četvrt milijuna betanskih dolara. Trošak ne bi bio puno veći od troška površinske misije, kad se ubroji sva oprema koju smo izgubili, zajedno s Thorneo-vim shuttleom. I životima. Ali barun je odbio ubaciti i tebe u nagodbu. Ne znam zašto te silom htio uključiti u razmjenu. Svima si drugima bezvrijedan. Ali Miles te nije htio napustiti!"Mark se zabuljio u dlake na svojim podlakticama i stao ih cupkati. Podigao je pogled i ugledao Bothari-Jesek kako ga opet proučava kao da je neki važan kriptogram."Kao što admiral nije htio napustiti svoga brata", reče Bothari-Jesek polako, "tako Mark neće napustiti klo-nove. Zar ne? Ha?"Bio bi progutao, ali ponestalo mu je sline."Učinit ćeš sve da ih spasiš, ha? Sto god zatražimo?"Usta su mu se otvorila i zatvorila. Moglo je to biti neko šuplje, bezvučno da."Odigrat ćeš admirala za nas? Mi ćemo te podučiti, naravno."Napola je kimnuo, ali uspije provaliti: "Kakvo obećanje-?""Sve ćemo klonove povesti sa sobom kad krenemo. I iskrcat ćemo ih negdje gdje Kuća Bharaputra neće moći do njih.""Elena!" pobuni se Quinn."Ja želim", ovog puta jest progutao, "želim Barravar-kinu riječ. Tvoju riječ", rekao je Bothari-Jesek.Quinn je sisala svoju donju usnu, ali nije progovorila. Nakon duge pauze, Bothari-Jesek kimne. "U redu. Imaš moju riječ. Ali imamo tvoju potpunu suradnju, jasno?""Tvoju riječ kao što?" "Samo moju riječ." "...Da. Dobro."Quinn ustane i zabulji se u njega. "No je li on sad uopće u stanju odigrati svoju ulogu?"Bothari-Jesek slijedila je njezin pogled. "Ne u ovom stanju, izgleda da ne. Treba ga oprati, nahraniti, odmoriti. Onda ćemo vidjeti što se da učiniti.""Barun Fell možda nam neće dati vremena da ga tetošimo."

"Reći ćemo barunu Fellu da se tušira. To će biti dovoljno blizu istini."Tuš. Hrana. Bio je tako užasno gladan da je već pre-gladnio, odrvenjelog želuca, bezvoljnog tijela. I bilo mu je hladno."Mogu ti samo reći", reče Quinn, "da je on jako loša imitacija pravog Milesa Vorkosigana."Da, to vam sve vrijeme pokušavam reći.Bothari-Jesek stresla je glavom, vjerojatno u znak beznadnog slaganja. "Idemo", reče mu.Otpratila ga je do neke časničke kabine, malene, ali hvala Bogu privatne. Nije bila u uporabi, čista i bezizražajna, vojnički skromna, pomalo ustajalog zraka. Pretpostavljao je da je Thorne slično smješten, negdje u blizini."Uredit ću da ti s Ariela pošalju nekakvu čistu odjeću. I poslat ću ti hrane.""Prvo hranu — molim te?" "Jasno.""Zašto si ljubazna prema meni?" Glas mu je ispao cvi-lav i sumnjičav, bojao se da to ostavlja dojam slabosti i paranoje.Njezino se orlovsko lice zamisli. "Želim znati... tko si. Što si.""Znaš. Ja sam proizvedeni klon. Proizveden baš tu na Jacksonovu Skrovištu.""Ne mislim na tijelo."Zgrbio se automatski u obrambeni položaj, premda je znao da to naglašava njegovu izobličenost."Jako si zatvoren", primijetila je. "Jako usamljen. To nije nimalo slično Milesu. Obično.""On nije čovjek, on je gomila. Cijela jedna prokleta vojska vucara se za njim." Da ne spominjem i opasan harem. "Valjda mu se tako dopada."Usne su joj se zakrivile u neočekivanom osmijehu. To je bilo prvi put da je vidi kako se smiješi. Cijelo joj se lice promijenilo. "Mislim da mu se dopada." smiješak joj izbli-jedi. "Dopadalo mu se.""Sve to radiš za njega, zar ne. Ponašaš se ljubazno jer misliš da bi on tako htio." Ne za njega, ne, nikad, sve za Milesa i njegovu prokletu bratsku opsesiju."Dijelom." Jasno.

"Ali prvenstveno", rekla je, "zato što će me jednog dana grofica Vorkosigan upitati što sam učinila za njezinog sina.""Pa, namjeravaš ga zamijeniti za baruna Bharaputru, zar ne?""Mark..." oči su joj se smračile nekim čudnim... sažaljenjem? Ironijom? Nije znao pročitati. "Ona će me pitati za tebe."Okrenula se na peti i ostavila ga samog, zapečaćenog u kabini.Istuširao se najvrelijom vodom koju je mali grijač mogao proizvesti i dugo stajao u toplini sušila, zažarene kože, dok nije prestao drhtati. Vrtjelo mu se od iscrpljenosti. Kad je konačno izašao ispod tuša, otkrio je da je netko bio u kabini i otišao, ostavivši mu odjeću i hranu. Žurno je navukao donje rublje, crnu dendariijsku majicu i par sivih brodskih hlača i bacio se na večeru. Ovog puta nije se radilo o finoj posebnoj Naismith dijeti, već o pladnju sa standardnom porcijom predviđenom da krupnog i tjelesno aktivnog vojnika održi u pogonu. Daleko je to bilood gurmanske kuhinje, ali mu je prvi put u više tjedana na tanjuru bilo dovoljno hrane. Pojeo je sve, kao da bi se vila koja mu je to ostavila mogla pojaviti i oteti mu ostatak. Bolnog želuca, uvalio se u krevet i legao na bok. Više nije drhtao kao da mu je hladno i nije bio iscrpljen i pre-znojen i nesiguran od manjka šećera u krvi. Ali nekakav psihički odjek još se uvijek poput crne plime valjao njegovim tijelom.Bar si izvukao klonove.Ne, Milesje izvukao klonove.Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo...Ovakva polovična katastrofa nije bila sjajno iskupljenje o kojem je bio sanjao. Ali što je očekivao, kakav će biti kraj? Uza sve svoje očajničko planiranje, nije predvidio ništa nakon povratka s Arielom na Escobar. Na Escobar, sa smiješkom i s klonovima u naručju. Zamišljao je sebe kako onda raspravlja s bijesnim Milesom, ali dotad bi već bilo prekasno da ga Miles zaustavi. Napola je očekivao da će ga uhititi, ali bio bi pošao dragovoljno. Što je zaista želio?Osloboditi se krivnje preživjelih? Prekinuti staro prokletstvo? Nitko koga si onda poznavao više nije živ... To je bio motiv za koji je vjerovao da ga pogoni, kad je o tome uopće razmišljao. Možda i nije bilo tako jednostavno. Želio se osloboditi nečega... U posljednje

dvije godine, Miles Vorkosigan oslobodio ga je od Ser Galena i Komarranaca i onda ga još jednom definitivno pustio na slobodu nasred londonske ulice u zoru; a nije pronašao sreću o kojoj je sanjao dok je sužnjevao teroristima. Miles je slomio samo tjelesne lance koji su ga bili sputavali; oni drugi, nevidljivi, usjekli su se tako duboko daje oko njih zaraslo meso.Sto si mislio? Ako budeš junak kao Miles, da će te morati i tretirati kao Milesa ? Da će te morati voljeti ?I tko su, uopće, oni? Dendarii? Miles osobno? Ili iza Milesa, one zloslutne, fascinantne sjene, grof i grofica Vorkosigan?Njegova slika o Milesovim roditeljima bila je mutna i nesigurna. Neuravnoteženi Galen bio ih je predstavio, omrznute neprijatelje, kao crne zločince, Komarrski Koljač i njegova napasna supruga. Ali s druge strane, zahtijevao je od Marka da ih proučava, koristeći neobrađene izvorne materijale, njihove spise, javne govore, privatne videosnimke. Milesovi roditelji bili su očito složeni ljudi, nimalo sveci, ali isto je tako bilo jasno da se ne radi o zapjenjenom sadističkom pederu i ubojitoj vještici iz Gale-novih bijesnih paranoja. U videosnimkama, grof Aral Vorkosigan pojavljivao se naprosto kao sjedokos, krupno građen čovjek neobično pozornih očiju na prilično teškom licu, bogatog, promuklog, mirnog glasa. Grofica Cordelia Vorkosigan govorila je rjeđe, visoka žena tamne riđe kose i upadljivih sivih očiju, previše snažna da je se nazove lijepom, ali toliko usredotočena i uravnotežena da djeluje predivno, premda to nije bila.A sad je Bothari-Jesek prijetila da će ga izručiti njima...Sjeo je i upalio svjetlo. Brzi obilazak sobe nije otkrio ništa čime bi se mogao ubiti. Nikakvog oružja ni oštrice — Dendarii su ga razoružali čim se bio popeo na brod. Ništa o što bi mogao objesiti pojas ili konop. Nije se mogao ni skuhati u tušu, budući da je nepristupačan sigurnosni senzor automatski isključivao vodu kad bi prešla podnošljivu temperaturu. Vratio se u krevet.Slika užurbanog niskog čovjeka koji viče dok mu prsa eksplodiraju prema van uz grimizno prskanje ponavljala mu se u glavi kao usporena snimka. Iznenadio se kad je počeo plakati. Šok, to je sigurno šok kojeg je otkrila Bothari-Jesek. Mrzio sam malog pedera

dok je bio živ, zašto sad plačem? Apsurdno. Možda polako ludi.Dvije noći bez sna ostavile su ga bolno tupim, ali sad nije mogao zaspati. Samo je drijemao, lebdeći između polovičnih snova i nedavnih, prodornih sjećanja. Napola je halucinirao o tome da se nalazi na gumenoj splavi usred rijeke krvi, očajnički se boreći s crvenom strujom, tako da je, kad je Quinn došla po njega nakon samo sat odmora, to zapravo bilo olakšanje.DEVETO POGLAVLJE"Što god učinio," rekao je kapetan Thorne, "ne spomi-nji betanski tretman pomlađivanja."Mark se namršti. "Kakav betanski tretman pomlađivanja? To postoji?""Ne.""Pa onda, zašto bih ga spominjao?""Nije važno, samo ga ne spominji."Mark je stisnuo zube, okrenuo svoj stolac prema vi-deoploči i pritisnuo kontrolnu pločicu da spusti sjedal© dok mu stopala u čizmama nisu dotakla pod. Bio je posve opremljen u Naismithovoj časničkoj sivoj odori. Quinn ga je obukla kao daje lutka ili zaostalo dijete. Quinn, Bothari--Jesek i Thorne zatim su mu nastavili puniti glavu gomilom ponekad proturječnih uputa o tome kako da u predstojećem razgovoru odigra Milesa. Kao da ja to ne znam. Troje kapetana sad je sjedilo svatko u svom stolcu izvan dometa videokamere u taktičkoj sobi Peregrina, spremni da mu šapću kroz sićušnu slušalicu u njegovu uhu. A on je mislio da je Galen pravi lutkar. Uho ga je zasvrbjelo, nervozno je protrljao slušalicu, natjeravši Bothari-Jesek da se namršti. Quinn se nije ni prestala mrštiti.Quinn nije stala ni za trenutak. Još je uvijek imala na sebi krvlju natopljen kombinezon. Neočekivano naslijeđeno zapovjedničko mjesto operacije "katastrofa" nije joj dopustilo da se odmori. Thorne se oprao i presvukao u brodsku trenirku, ali očito još nije odspavao. Oboma su lica bila blijeda u sjeni, preoštrih crta. Quinn je natjerala Marka da uzme neki stimulans kad je, dok ga je oblačila, zaključila da zvuči previše mutno za njezin ukus. Posljedice mu se nisu sviđale. Glava i oči bili su mu gotovo pretjerano čisti, ali tijelo mu je

bilo premoreno. Svi su se rubovi i površine taktičke sobe isticali neprirodnom čistoćom. Zvukovi i glasovi u njegovim ušima kao da su bili bolno zaoštreni, visoki i zamućeni odjednom. I Quinn je uzela istu stvar, shvatio je to vidjevši kako se trza na visoko elektronsko pištanje komunikacijske opreme.("Dobro, na redu si.") reče Quinn kroz slušalicu kad je videoploča pred njim počela iskriti. Konačno su svi zašutjeli.Stvorila se slika baruna Fella i čak se i on mrštio. Geo-rish Stauber, barun Fell od Kuće Fell, bio je iznimka među vođama jacksonskih velikih kuća utoliko što je još uvijek nosio svoje izvorno tijelo. Staračko tijelo. Barun je bio čvrst, ružičasta lica, sjajne ćele pokrivene staračkim mrljama i uokvirene podšišanim rubom posve bijele kose. Svilena tunika koju je imao na sebi, u zelenoj boji njegove Kuće, davala mu je izgled nekog grlatog vilenjaka. Ali u njegovim hladnim, prodornim očima nije bilo ničeg vile-njačkog. Miles se ne bi prestrašio moći jacksonskog baruna, podsjeti se Mark. Miles se ne bi prestrašio bilo čije moći ako nije podržana bar s tri cijela planeta. Njegov otac, Komarrski Koljač, jeo je jacksonske Velike kuće za doručak.On, naravno, nije Miles.Jebeš to. Ja sam Miles sljedećih petnaest minuta, u svakom slučaju."Dakle, admirale", zagrmi barun. "Ipak se ponovno srećemo.""Baš." Mark je uspio spriječiti pucanje svoga glasa."Vidim da ste još uvijek ambiciozni. I slabo obaviješteni.""Baš."("Počni govoriti, prokletstvo",) zasiktao je Quinnin glas u njegovom uhu.Mark proguta. "Barune Fell, uvući stanicu Fell u ovu situaciju nije bila moja izvorna zamisao. I meni se žuri povući svoje snage kao što se vama žuri da nas vidite kako odlazimo. I baš zato, molim vašu posredničku pomoć. Vi... znate da smo oteli baruna Bharaputru, pretpostavljam?""Tako sam čuo." Jedan Fellov kapak tržne se u tiku. "Malo ste se preračunali u raspoloživoj podršci, zar ne?""Jesam li?" Mark slegne ramenima. "Kuća Fell je u osvetničkom ratu s kućom Bharaputra, zar ne?"

"Ne baš. Kuća Fell je na rubu toga da završi vendettu s Kućom Bharaputra. U posljednje vrijeme otkrili smo da nam je rat neprofitabilan. A sad sam osumnjičen za sudjelovanje u vašem napadu." Barunovo mrštenje se pojača."Oh..." ovu misao prekinuo je Thorneov šapat: ("Reci mu daje Bharaputra živ i zdrav.")"Barun Bharaputra je živ i zdrav", reče Mark, "a tako može i ostati, što se mene tiče. Kao posrednik, čini mi se, bili biste u dobrom položaju da pokažete svoju dobru volju Kući Bharaputra i pomognete im da ga vrate. Ja ga želim zamijeniti — netaknutog — za samo jednu stvar, a onda idemo.""Optimistični ste", reče Fell suho.M>Mark je jurio dalje. "Jednostavna, profitabilna zamjena. Baruna za mog klona."("Brata") ispravili su ga Thorne, Quinn i Bothari-Je-sek u jedan glas."Klonskog brata", nastavio je Mark zlovoljno. Natjerao sije zube da se razdvoje. "Nažalost, moj... brat je pogođen usred one zbrke dolje. Na svu sreću, uspješno je zamrznut u jednoj od naših poljskih krio-komora. Ovaj, na nesreću, krio-komora je u žurbi uzlijetanja slučajno ostala dolje. Živ čovjek za mrtvaca; ne vidim u čemu je problem."Barun se nasmijao, prikrivši to kašljem. Tri dendariij-ska lica u sjeni bila su ukočena i ledena i nimalo zabavljena. "Baš imate zanimljiv posjet, admirale. Što će vam mrtvi klon?"("Brat"), reče Quinn ponovno. ("Miles uvijek inzi-stira.")("Da"), podrži je Thorne. ("Tako sam prvi put i otkrio da ti nisi Miles, još na Arielu, kad sam te nazvao klonom a ti mi nisi skočio za vrat.")"Brat", ponovi Mark iscrpljeno. "Glava nije povrijeđena, krio-tretman je primijenjen gotovo istog časa. Ima dobre izglede za oživljavanje, s obzirom na sve."("Samo ako ga dobijemo"), zareži Quinn."I ja imam brata", primijeti barun Fell. "On u meni ne potiče takve osjećaje."Potpuno vas razumijem, barune, pomisli Mark.

Thorne se javio u Markovom uhu: ("Govori o svom po-lubratu, barunu Ryovalu od Kuće Ryoval. Izvor ove ven-dette jest sukob između Fella i Rvovala. Bharaputra je u cijelu stvar upao kasnije.")Mark je želio da može odrezati Znam tko je Ryoval, ali nije mogao."Zapravo", nastavi barun Fell, "moj će brat biti uzbuđen kad čuje da ste ovdje. Nakon što ste mu pri svom posljednjem posjetu tako smanjili resurse, nažalost, mora se ograničiti na manje napade. Ali preporučam vam da pripazite leđa.""Oh? Znači Rvovalovi agenti imaju tako slobodne ruke na stanici Fell?" zaprede Mark.Thorne mu odobri. ("Fino. Baš kao Miles.") Fell se ukoči. "Ne baš."Thorne prošapće: ("Da, podsjeti ga da si mu pomogao s njegovim bratom.")Sto je, kvragu, Miles to radio ovdje prije četiri godine?"Barune. Ja sam vama pomogao s vašim bratom. Vi pomozite meni s mojim i račun je izravnan.""Teško. Jabuke razdora koje ste pri svojem posljednjem odlasku posijali između nas morale su se predugo raščišćavati. Pa ipak... istina je da ste zadali Ryu bolji udarac nego što bih ja to mogao." Je li se to u Fellovim očima pojavila natruha odobravanja? Protrljao je svoju okruglu bradu. "Zbog toga vam dajem jedan dan da dovršite svoj posao i odete.""I bit ćete nam posrednik?" "Držat ću na oku obje strane, da."Mark je objasnio dendariijsku pretpostavku o približnom položaju krio-komore, opisao je i dao mu serijski broj. "Recite Bharaputrancima da vjerujemo kako je komora nekako skrivena ili prerušena. I molim vas naglasite, želimo da je se vrati u dobrom stanju. Tako će biti i s njihovim barunom."("Dobro je"), ohrabrila ga je Bothari-Jesek. ("Neka znaju da je komora previše vrijedna da bi je se uništilo, a da ne uvide da bi mogli tražiti još otkupnine.")Fellove se usne stanje. "Admirale, vi ste oštrouman čovjek, ali nisam siguran da posve razumijete kako mi rješavamo stvari ovdje na Jacksonovu Skrovištu.""Ali vi razumijete, barune. Zato bismo i željeli imati vas na svojoj strani."

"Ja nisam na vašoj strani. To je možda prva stvar koju ne shvaćate."Mark polako kimne. Miles bi to shvatio, pomisli. Fel-lov stav bio je neobičan. Pomalo neprijateljski. Ali ponaša se kao da me poštuje.Ne. Poštuje Milesa. Prokletstvo. "Tražim samo vašu neutralnost."Fell mu dobaci stisnut pogled ispod bijelih obrva. "A što je s drugim klonovima?""Što s njima?""Kuća Bharaputra će pitati za njih.""Oni ne ulaze u ovu transakciju. Život Vaše Luigija trebao bi biti i više nego dovoljan.""Da, čini se da razmjena nije baš jednaka. Što je to tako vrijedno u vašem pokojnom klonu?"Tri glasa zapjevala su mu u uho: ("Bratu!") Mark izvuče slušalicu iz uha i odbaci je na stol kraj videoploče. Quinn se skoro zadavila."Ne mogu trgovati komadima baruna Bharaputre", odreže Mark, "koliko sam god u napasti da upravo to počnem raditi."Barun Fell podigao je punašnu ruku da ga umiri. "Samo mirno, admirale. Sumnjam da će "biti neophodno ići tako daleko.""Nadam se da ne." Mark je drhtao. "Bila bi šteta da ga moram poslati natrag bez mozga. Kao klonove."Barun Fell očito je pročitao vrlo osobnu iskrenost u ovoj prijetnji i raširio je oba dlana. "Vidjet ću što mogu učiniti, admirale.""Hvala vam", prošapće Mark.Barun kimne glavom; slika mu nestane. Nekim trikom, da li holovida ili stimulansa, Fellove oči kao da su ostale da bi bacile još jedan uznemirujući pogled. Mark je nekoliko sekundi sjedio kao smrznut, sve dok se nije uvjerio da su oči nestale."Hu", reče Bothari-Jesek iznenađeno. "Prilično si to dobro izveo.""Zanimljivo", reče Thorne. "Zašto Fell nije zatražio plaću ili udio u dobiti?""Možemo li mu vjerovati?""Ne baš vjerovati." Quinn je vrškom kažiprsta prešla preko svojih bijelih zubi, grickajući. "Ali moramo imati Fellovu suradnju da bismo izišli kroz skočnu točku pet. Ne smijemo ga uvrijediti, ni pod koju cijenu. Mislila sam da će ga naš udar na Bharaputru više veseliti, ali izgleda da se strateška situacija promijenila otkako si ti

posljednji put bilo ovdje, Bel."Thorne se s uzdahom složi.Quinn nastavi: "Želim da izvidiš što možeš doznati o trenutnom rasporedu ovdašnjih snaga. Što god može utjecati na nas, sve što nam može poslužiti kao pomoć. Kuće Fell, Bharaputra i Rvoval i bilo što što se može pojaviti sa strane. Nešto u svemu ovome vodi me u paranoju, iako su možda u pitanju samo stimulansi. Ali prokleto sam pre-umorna da bih ovog časa vidjela o čemu se radi.""Vidjet ću što mogu učiniti." Thorne kimne i povuče se.Kad su se vrata siktavo zatvorila za Thorneom, Bo-. thari-Jesek obrati se Quinn: "Jesi li sve već prijavila Bar-rayaru?"L"Ne.""Bar nešto?""Ne. Ne želim to slati preko bilo kakvog komercijalnog komunikacijskog kanala, čak ni šifrirano. Illvan možda ovdje i ima neke tajne agente, ali ne znam tko su ni kako da ih pronađem. Miles bi to znao. A...""A?" Bothari-Jesek podigne obrvu."A jako bih rado prvo dobila krio-komoru.""Da je gurneš pod vrata zajedno s izvješćem? Ne bi išlo, Quinnie."Quinn obrambeno slegne jednim ramenom.Tren kasnije, Bothari-Jesek ponudi: "Ali slažem se da ništa ne treba slati jacksonskim skočno-kurirskim sustavom.""Da, po onom što Illvan kaže, sav je pun uhoda i to ne samo od velikih kuća koje provjeravaju jedna drugu. Uostalom, Barravar nam ionako ne bi mogao pomoći sljedeći dan.""Koliko dugo", Mark proguta, "koliko ću još dugo morati igrati Milesa?""Ne znam!" odreže Quinn. Progutala je slinu i povratila kontrolu nad svojim glasom. "Dan, tjedan, dva tjedna — barem dok ne uspijemo isporučiti tebe i krio-komoru glavnom stožeru Galaktičkih poslova CarSiga na Komar-ru. Nakon toga, više nećeš biti u mojim rukama.""A kako dovraga misliš da ćeš sve to zadržati tajnom?" upita Mark podrugljivo. "Deseci ljudi znaju što se zaista dogodilo."

'"Dvoje može sačuvati tajnu ako je jedno od njih mrtvo'?" Quinn se iskesi. "Ne znam. S vojnicima će biti sve u redu, oni imaju disciplinu. Klonove mogu zadržati u izolaciji. Uostalom, svi ćemo biti zatvoreni na brodu dok nedođemo do Komarra. Nakon toga... o tome ću misliti kasnije.""Želim vidjeti svoje... ovaj... naše klonove. Sto ste učinili s njima", zatraži Mark odjednom.Quinn je djelovala kao da će eksplodirati, ali Bothari--Jesek se ubaci: "Ja ću ga odvesti dolje, Quinnie. I ja želim provjeriti svoje putnike.""Pa... pod uvjetom da ga otpratiš natrag u njegovu kabinu kad budete gotovi. I stavi mu stražu pred vrata. Ne možemo mu dopustiti da baulja po brodu.""U redu." Bothari-Jesek izvukla gaje brzo, prije nego što se Quinn dosjeti da ga još treba i vezati i zapušiti mu usta.Klonove su smjestili u tri na brzinu raščišćena teretna skladišta na Peregrinu, dva dodijeljena dječacima i jedan djevojčicama. Iza Bothari-Jesek, Mark se sagnuo da prođe kroz vrata i uđe u jednu od muških komora. Ogledao se oko sebe. Tri reda poljskih kreveta, vjerojatno dovučenih s Ariela, ispunjavala su prostor na podu. Samostalan poljski zahod bio je pričvršćen u jednom kutu, a poljski sklop za tuširanje improvizirano smješten u drugom, da se potreba za kretanjem klonova po brodu svede na minimum. Napola zatvor, napola izbjeglički logor, natrpan — dok je prolazio niz red ležaja dječaci su zurili u njega praznim licima zarobljenika.Prokletstvo, ja sam vas sve oslobodio. Zar ne shvaćate da sam vas oslobodio ?Oslobođenje je bilo grubo, istina. Kroz onu užasnu opsadu, Dendarii su se obilno služili najgroznijim prijetnjama da zadrže klonove pod kontrolom. Neki su klonovi spavali, iscrpljeni. Oni koji su bili ošamućeni budili su se s mučninom i zbunjenošću; jedna plaćenička liječnica kre-tala se među njima, dijeleći sinergin i utješne riječi. Stvari su bile... pod kontrolom. Suzdržane. Tihe. Ako su povjerovali našim prijetnjama, zašto ne vjeruju i našim obećanjima? Čak su i aktivni dječaci koji su bili dragovoljno sudjelovali u uzbuđenjima opsade i borbe sad zurili u njega s obnovljenom sumnjom.

Među njima je bio i onaj plavokosi dječak. Mark je zastao kraj njegova ležaja i spustio se do njega. Bothari-Jesek pričeka, promatrajući ih. "Sve ovo", Mark neodređeno mahne rukom po prostoriji, "sve je to privremeno, znaš. Kasnije će biti bolje. Izvest ćemo vas odavde."Oslonjen na lakat, dječak se malo povukao unatrag. Zagrizao si je usnicu. "Koji si ti?" upita sumnjičavo.Onaj živi, poželio je odgovoriti, ali nije se usudio, ne pred Bothari-Jesek. Mogla bi to shvatiti kao neprikladnu veselost. "Nije važno. U svakom slučaju, izvući ćemo vas odavde." Istina ili nije? Sad više nije imao nikakve kontrole nad Dendariima; nad Barravarcimajoš manje, ako je to zaista njihovo odredište, kako je Quinn zaprijetila. Dok je ustajao i slijedio Bothari-Jesek u žensku komoru s druge strane hodnika, preplavila gaje sumorna depresija.Sam je raspored bio isti kao i tamo, s ležajevima i sanitarnim čvorom, premda je bilo malo manje natrpano, sa samo petnaest djevojaka. Jedan Dendarii dijelio je hrpu upakiranih obroka, što je prostoriji načas dalo dojam pozitivne aktivnosti i zanimanja. Bila je to narednica Taura; nije se mogao zabuniti, čak ni s leđa, gledajući je u urednoj sivoj brodskoj trenirki i frikcijskim papučama. Sjedila je prekriženih nogu da smanji svoju zastrašujuću visinu. Prevladavajući strah, djevojke su joj polako prilazile i čak je i doticale, naizgled zadivljeno. Od svih Dendariija, jedino se Taura nije nikad, čak ni u najgorim trenucima, obratila klonovima drukčije osim ljubaznim riječima. Sad jeimala izraz junakinje iz bajke koja pokušava pripitomiti kakve divlje životinje.I u tome uspijeva. Kad se Mark približio, dvije klonske djevojke čak su se sakrile iza narednice, da bi provirile prema njemu preko zaklona njezinih širokih ramena. Tau-ra mu se namrštila i pogledala prema Bothari-Jesek, koja joj uzvrati kratkim kimanjem glave. U redu je. On je sa mnom."N-nisam očekivao da ću vas vidjeti ovdje, narednice", uspije reći Mark."Dobrovoljno sam se prijavila za čuvanje djece", zagrmi Taura. "Nisam htjela da ih netko gnjavi."

"Hoće li... to biti problem?" Petnaest predivnih djevica... pa, možda i hoće. Šesnaest, brojeći i tebe, stigla je rugalica iz stražnjeg dijela njegova mozga."Sad ne", reče Bothari-Jesek čvrsto. "Dobro", rekao je tiho.Načas je proučavao red ležajeva. Udobno i sigurno koliko je moguće, pretpostavljao je, s obzirom na okolnosti. Ugledao je nisku platinastu plavušu kako spava na boku; meka je masa njezina isklesanog tijela provirivala kroz ružičastu tuniku. Zbunjen vlastitim zurenjem, kleknuo je i pokrio je do brade. Napola nesvjesno, ruka mu je u prolazu dotakla njezinu svilenkastu kosu. S krivnjom podigne pogled prema Tauri. "Je li dobila dozu sinergina?""Da. Puštamo je da odspava. Kad se probudi, trebalo bi joj biti dobro."Uzeo je jedan od zapečaćenih pladnjeva s obrokom i položio ga kraj plavušine glave, da je dočeka kad se probudi. Disanje joj je bilo sporo i ravnomjerno. Činilo se da ne može više ništa učiniti za nju. Podigao je pogled i uhvatio Eurazijku kako ga promatra mudrim, zlobnim očima i brzo se okrenuo u stranu.Bothari-Jesek dovršila je svoju inspekciju i izašla, a on za njom. Zastala je da porazgovara sa stražarom koji je stajao u hodniku, oboružan ošamutom."—široki domet", govorila je. "Prvo pucaj, onda postavljaj pitanja. Svi su oni mladi i zdravi, mislim da se s ovom grupom ne moraš brinuti o skrivenim bolestima srca. Ali ne vjerujem da će biti problema.""S jednom iznimkom", ubaci se Mark. "Ona tamnokosa djevojka, vitka, vrlo markantna — izgleda da je prošla nekakvo posebno pranje mozga. Nije... posve zdrava. Pazite na nju.""Da, gospodine", reče vojnik automatski, a onda zastane i baci pogled na Bothari-Jesek. "... ovaj...""Narednica Taura potvrđuje to izvješće", reče Bothari--Jesek. "U svakom slučaju, ne želim da bilo tko od njih vrluda po mome brodu. Posve su neobrazovani. Njihovo neznanje može biti isto tako opasno kao i neprijateljstvo. Ovaj stražarski položaj nije za ukras. Ostani budan."

Salutirali su jedno drugome. Nadvladavši reflekse, vojnik je nekako uspio ne obuhvatiti Marka. Mark požuri za dugim koracima Bothari-Jesek."Dakle", reče ona tren kasnije, "odobravaš li naš postupak s tvojim klonovima?" Nije bio do kraja siguran je li joj glas ironičan."Zasad, nitko ne bi mogao učiniti ništa više za njih." Zagrizao se za jezik, ali otvoren ispad svejedno je provalio iz njega. "Prokletstvo, nije fer!"Bothari-Jesek podigla je obrve, koračajući niz hodnik. "Što nije fer?""Ja sam spasio tu djecu — odnosno, mi smo ih spasili, vi ste ih spasili — a ponašaju se kao da smo nekakvi zločinci, otimači, čudovišta. Uopće nisu sretni.""Možda... će ti morati biti dovoljno to što si ih spasio. Zahtijevati da budu i sretni zbog toga možda ne spada u tvoju nadležnost... junače mali." Glas joj je sad bio sigurno ironičan, ali, čudno, u njemu nije bilo nimalo poruge."Čovjek bi očekivao bar malo zahvalnosti. Vjere. Priznanja. Nešto.""Povjerenja?" rekla je tiho."Da, povjerenja! Bar od nekih. Zar nikome od njih nije jasno da smo iskreni?""Prošli su kroz popriličnu traumu. Ja na tvom mjestu ne bih očekivala previše, bar dok ne dođu u priliku da vide još neke dokaze." Zastala je i govorom i korakom i okrenula se prema njemu. "Ali ako to ikad otkriješ — ako ikad otkriješ kako jednog traumatiziranog, paranoičnog, priglupog klinca koji ništa ne zna navesti da ti vjeruje — reci Milesu. Njemu to hitno treba."Mark zastane, zapanjen. "Je li to... mislila si na mene?" upitao je, suhih usana.Pogledala je preko njegove glave, po praznom hodniku i osmjehnula se gorkim, izluđujućim smiješkom. "Doma si." Izražajno je pokazala glavom na vrata njegove kabine. "Ostani tu."Konačno je zaspao i dugo spavao, premda mu se, kad ga je Quinn došla probuditi, činilo da nije bilo dovoljno dugo. Mark nije bio siguran je li Quinn imalo odspavala, premda se konačno oprala i presvukla u svoju časničku dnevnu odoru. Već se bio počeo pitati namjerava li nositi krvlju umrljan kombinezon sve dok ne vrate

krio-komo-ru, kao kakav zavjet. Čak i bez borbene odore, isijavala je uznemirujuću oštrinu, crvenih očiju i sva napeta."Idemo", zareži. "Moraš opet razgovarati s Fellom. Vuče me za nos. Počinjem se pitati je li moguće daje on u dosluhu s Bharaputrom. Ne shvaćam, stvari se ne slažu."Opet ga je odvukla u taktičku sobu, premda se ovog puta nije oslanjala na slušalicu, već ostane tik do njegova lakta. Nekom bi vanjskom promatraču djelovalo kao da se postavlja u ulogu tjelesnog čuvara i glavne pomoćnice; sve što je Mark mogao smisliti bilo je kako je to pogodan položaj da ga zagrabi za kosu i prereze mu grlo.Kapetanica Bothari-Jesek sjela je uz njih, u isti stolac kao i prije, tiho ih promatrajući. Gledala je Quinnin izmučen izgled s izrazom zabrinutosti, ali nije ništa rekla.Kad se Fellovo lice opet pojavilo iznad videoploče, njegova je boja bila očito više izazvana bijesom nego dobrim raspoloženjem. "Admirale Naismith. Rekao sam kapetanici Quinn da ću seja javiti vama kad budem imao čvrstih informacija.""Barune, kapetanica Quinn... služi meni. Molim vas da oprostite bilo kakvu nezgrapnost s njezine strane. Ona samo, ovaj, vjerno odražava moju vlastitu zabrinutost." Milesov tipično obilan rječnik ispunio mu je usta kao brašno. Quinnini prsti zabili su mu se u rame, tiho bolno upozorenje da se ne zanese previše. "Kakve nam, recimo to tako, ne-čvrste informacije možete ponuditi?"Fell se zavali u svome sjedalu, namršten ali i umiren. "Iskreno, Bharaputranci ne mogu pronaći vašu krio-ko-moru.""Mora biti tamo", sikne Quinn."Daj, daj, Quinnie." Mark je potapša po ruci. Stisnula ga je kao škripac. Nosnice su joj se ubilački raširile, ali uspjela je procijediti slabašan lažni osmijeh za holovid. Mark se okrene natrag Fellu. "Barune — po vašoj procjeni —je li moguće da Bharaputranci lažu?",gpV"Mislim da ne.""Imate li kakve neovisne potvrde za to mišljenje? Nekog čovjeka na terenu, ili što takvo?"Barunove usne se iskrive. "Zaista, admirale, ne bih mogao reći."

Naravno da ne. Protrljao si je lice, naismithovska kretnja zamišljenosti. "Možete li nam reći bilo što određenije o tome što Bharaputranci poduzimaju?""Zapravo, trenutno prevrću cijeli svoj medicinski kompleks. Svi službenici i sve snage sigurnosti koje su doveli radi vašeg su napada zaposleni na pretraživanju.""Je li moguće da je to samo velika predstava da se nas zavara?"Barun zastane. "Ne", reče konačno. "Zbilja traže kao ludi. Na svim razinama. Jeste li svjesni..." odlučno je udahnuo, "kakve bi posljedice vaša otmica baruna Bhara-putre, ako ne bude kratkoročna, mogla imati na odnos snaga među velikim kućama Jacksonova Skrovišta?""Ne, kakve?"Barunova brada se podigne, oštro je promotrio Marka u potrazi za znakovima sarkazma. Okomite bore između njegovih očiju produbile su se, ali odgovorio je ozbiljno. "Morali biste biti svjesni da se vrijednost vašeg taoca s vremenom može smanjiti. Na čelu jedne velike kuće, pa čak ni u nekoj od manjih kuća, mjesto vođe ne može dugo ostati prazno. Uvijek postoje skupine mlađih ljudi koji čekaju, možda potajno, priliku da jurnu i popune prazninu. Čak i uz pretpostavku da Lotus uspije navesti najodanijeg pomoćnika Vaše Luigija da privremeno zauzme i zadrži čelni položaj — kako vrijeme prolazi, mora mu pasti na pamet da će povratak njegova gospodara značiti pad položaja usprkos nagradi. O velikim kućama treba razmišljati kao o mitološkim hidrama. Odsiječeš joj glavu, a još m sesedam izdvoji iz presječenog vrata — i počne gristi jedna drugu. S vremenom, preživjet će samo jedna. U međuvremenu, kuća slabi, a sva njezina stara savezništva i pogodbe dolaze u sumnju. Kaos se širi i obuhvaća i savezničke kuće... takve nagle promjene ovdje nisu dobrodošle. Nikome." A najmanje barunu Fellu, shvatio je Mark."Osim možda vašim mlađim kolegama", predloži Mark.Odmahivanje Fellove ruke riješilo je pitanje mlađih kolega. Ako žele moć, kao daje rekao, neka smišljaju urote i muče se i ubijaju za svoj položaj kao što je i on učinio."Pa, ja nemam želje da zadržim baruna Bharaputru dok mu ne

prođe vijek trajanja", reče Mark. "Nemam nikakve osobne potrebe za njim, izvan ovog konteksta. Molim vas, recite kući Bharaputra da se požuri pronaći moga brata, ha?""Nije im potrebna takva uputa." Fell gaje hladno promatrao. "Budite svjesni, admirale, ako ova... situacija ubrzo ne dođe do zadovoljavajućeg rješenja, stanica Fell neće vas moći zaštititi.""Ovaj... odredimo što znači ubrzo." "Vrlo brzo. Kroz još jedan dnevni ciklus."Stanica Fell nedvojbeno je raspolagala dovoljnim snagama da izbaci dva mala dendariijska broda kad joj god padne napamet. Izbaci, ili nešto još gore. "Shvaćam. Ovaj... a stoje s prolazom do skočne točke pet?" Ako stvari krenu krivo..."To... za to ćemo se možda morati posebno dogovoriti.""Kako?""Ako još uvijek budete imali svoga taoca... ne bih volio da odvedete Vašu Luigija izvan jacksonskog lokalnog svemira. A u položaju sam da se za to pobrinem."Quinnina šaka udarila je pokraj videoploče. "Ne!" poviče. "Nikako! Barun Bharaputra je jedina karta koju imamo da dobijemo ma, da dobijemo krio-komoru. Nećemo ga predati!"Fell je ustuknuo. "Kapetanice!" prigovorio je."Sigurno ćemo ga uzeti sa sobom ako budemo prisiljeni na odlazak", zaprijeti Quinn, "a vi se svi možete objesiti. Ili ga možemo poslati na šetnju od skočne točke pet, ali bez svemirskog odijela. Ako ne dobijemo tu krio-komoru — pa, imamo mi i boljih saveznika od vas. I još manje obzirnih. Neće im biti stalo do vaših profita, ili vaših dogovora, ili vaše ravnoteže snaga. Jedino pitanje koje će oni postaviti bit će da li da krenu od sjevernog pola i pale prema dolje, ili od južnog i pale prema gore!"Fell se ljutito namršti. "Ne budite smiješni, kapetanice Quinn. Govorite o jednoj planetarnoj snazi."Quinn se nagne prema kameri i zareži: "Barune, govorim o snazi nekoliko planeta."Zapanjena, Bothari-Jesek užurbano potegne rukom preko svoga grla. Prestani, Quinn!Fellove oči postale su tvrde i sjajne kao krhotine stakla. "Blefirate",

reče konačno."Ne blefiram. Vjerujte, ne blefiram.""Nitko ne bi učinio tako nešto za jednog čovjeka. Još manje za jednog mrtvaca."Quinn zastane. Markova ruka prekrila je njezinu na njegovom ramenu i čvrsto stisnula, govoreći, Smiri se, prokleto mu bilo. Bila je na korak od toga da izda ono za što je njemu zaprijetila smrću. "Možda ste i u pravu, barune", reče konačno. "Molite se da ste u pravu."Nakon dugog trenutka tišine, Fell blago upita: "A tko je zapravo taj vaš bezobzirni saveznik, admirale?"Nakon podjednako duge pauze, Mark podigne pogled i slatko reče: "Kapetanica Quinn je blefirala, barune."Fell povuče usne u vrlo suh osmijeh. "Svi Krećani lažu", reče blago. Ruke su mu krenule prekinuti kontakt; njegova slika izblijedila je u uobičajenoj izmaglici iskrica. Ovog puta, kao da je njegov smiješak ostao dulje, bez ostatka tijela."Baš fino, Quinn", zareži Mark u tišinu. "Upravo si obznanila barunu Fellu koliko bi zaista mogao dobiti za tu krio-komoru. A možda i od koga. Sad imamo dva neprijatelja."Quinn je disala teško kao da je optrčala nekoliko kilometara. "Nije nam neprijatelj; nije nam prijatelj. Fell služi Fellu. Zapamti to, jer on to nikad ne zaboravlja.""Ali, da li Fell laže ili naprosto prenosi laži Kuće Bharaputra?" upita Bothari-Jesek polako. "Kakvu bi zasebnu zaradu Fell mogao izvući iz svega ovoga?""A možda lažu i jedni i drugi?" reče Quinn."Što ako nitko ne laže?" upita Mark uzrujano. "Jeste li pomislile i na to? Sjetite se što je Norwood—"Prekinulo ga je zujanje pagera. Quinn spusti ruke na komkonzolu da posluša."Quinn, ovdje Bel. Onaj kontakt kojeg sam pronašao pristaje da se nađe s nama u Arielouom pristaništu. Ako želiš biti prisutna kod ispitivanja, moraš odmah doći.""Da, u redu, dolazim, Quinn gotovo." Okrenula se, iscrpljeno i pošla prema vratima. "Elena, pobrini se da on", trzaj palca, "ostane u

svojoj kabini.""Aha, da, nakon što porazgovaraš s tim stoje dovukao Bel, malo se odmori, Quinnie, dobro? Ne možeš više. Skoro ti je puklo, sad maloprije."Quinnin dvoznačni pozdrav priznao je koliko je to istina, no bez ikakvih obećanja. Kad je Quinn izašla, Bothari--Jesek okrenula se svojoj konzoli da naruči kapsulu za prijevoz osoblja tako da bude spremna čim Quinn stigne do terminala.Mark je ustao i prošetao kroz taktičku sobu, ruku brižljivo zaguranih u džepove. Desetak stvarnih i holo-shematskih prikaznih zaslona na različitim konzolama bilo je mirno i utihlo. Komunikacijski i šifrantski sustav ležao je u tišini. Zamislio si je taktički centar pod punom spremom, živ i blještav i pun kaosa, na putu za bitku. Zamislio je neprijateljsku vatru kako otvara brod kao konzervu, sav taj život razmrskan i spaljen i prosut u tešku radijaciju i vakuum svemira. Recimo vatrom iz stanice Fell na skočnoj točki pet, dok se Peregrine bori da pobjegne. Stresao se od mučnine.Zastao je pred zaključanim vratima sobe za sastanke. Bothari-Jesek sad je bila zaposlena nekim drugim razgovorom, neka odluka povezana s osiguranjem njihova sidrišta na stanici Fell. Znatiželjan, položio je dlan na pe-čatnu pločicu. Donekle na njegovo iznenađenje, vrata su se poslušno otvorila. Ako je dendariijsko vrhunsko osiguranje još uvijek pripuštalo otisak dlana mrtvog čovjeka, netko bi se morao pozabaviti s malo reprogramiranja. Puno reprogramiranja — Miles je sigurno imao sve podešeno tako da može proći kroz sve što u floti postoji. To bi bio njegov stil.Bothari-Jesek podigla je pogled, ali nije ništa rekla. Shvativši to kao prešutno dopuštenje, Mark uđe u sobu za sastanke i krene oko stola. Dok je koračao, svjetla su se palila. Thorneove riječi, izgovorene baš ovdje, odzvanjale su mu u glavi. Norivoodje rekao da će se admiral izvući čak i ako njima to ne uspije. Do koje su mjere Dendarii ispitali dnevnike površinske misije? Sigurno je netko već prošao kroz sve njih nekoliko puta. Sto bi on to mogao vidjeti što su oni propustili? Oni poznaju svoje ljude isvoju opremu. Ali ja poznajem medicinski kompleks. Ja poznajem

Jacksonovo Skrovište.Pitao se koliko će ga daleko odvesti njegov dlan. Sjedne u Quinnin stolac; naravno, dosjei su mu se otvorili, podatniji njegovu dodiru nego bilo koja žena. Pronašao je zapise iz površinske misije. Norwoodovi podaci bili su izgubljeni, ali Tonkin je dio vremena bio s njim. Stoje Tonkin vidio? Ne šarene crte na mapi, već stvarno, očima i ušima? Postoji li i takav zapis? Zapovjednički šljem je vodio i takav dnevnik, to je znao, ako to mogu i vojnički šljemovi — aha. Tonkinov video i audiozapis krenuo je konzolom pred njegovim zadivljenim očima.Kad ga je pokušao pratiti, gotovo ga je odmah zaboljela glava. Nije to bio uravnotežen i dorađen zapis video-kamere. Nikakvog polaganog švenkanja, već naprosto tr-zavi, kratki pogledi stvarnih pokreta glavom. Usporio je prikaz gledajući samog sebe u predvorju dizalne cijevi, nizak, uzrujan čovjek u sivom maskirnom odijelu, blještavih očiju na skamenjenom licu. Zar stvarno tako izgledam? Pod prostranom uniformom, nepravilnosti njegova tijela nisu bile tako uočljive kao što je bio mislio.Sjeo je iza Tonkinovih očiju i zajedno s njim prošao kroz užurbani labirint Bharaputrinih zgrada, tunela i hodnika, cijelim putem do posljednje borbe, na kraju. Tonkin je točno citirao Norwooda; bilo je zabilježeno na videoza-pisu. Ali pogriješio je u vremenu: po objektivnom satu u šljemu, Norwooda nije bilo točno jedanaest minuta. Nor-woodovo zajapureno lice se vratilo, teško dišući, a njegov užurbani smijeh zvučao je — a, čas kasnije, udar granate, eksplozija — gotovo pobjednički. Mark užurbano isključi video i baci pogled na sebe, kao da je napola očekivao da će opet biti obilježen još jednim samrtnim pljuskom krvi i moždane tvari.Ako i ima kakvog traga, to će biti ranije. Opet je pokrenuo program od rastanka u predvorju. Dok je treći put prolazio istu stvar, usporio je prikaz do kraja i išao korak po korak, ispitujući sve. Strpljiva, podrobna usredotočenost u kojoj je zaboravljao na sebe bila je gotovo ugodna. Sitne pojedinosti — u njima se čovjek mogao izgubiti, anestetik za bol u mozgu.Imam te, prošaptao je. Bljesnulo je tako brzo da se gotovo nije moglo primijetiti pri normalnoj brzini. Kratki pogled na znak na

zidu, strelica na poprečnom hodniku označena sa Slanje i primanje.Podigao je pogled i vidio kako ga Bothari-Jesek promatra. Koliko je dugo već tamo sjedila? Udobno se zavalila, dugih nogu u čizmama prekriženih na gležnjevima, dugih skupljenih prstiju. "Što imaš?" upita tiho.Pozvao je holokartu zgrada s Norwoodovim i Tonkino-vim crtama prolaza koje su svjetlucale unutar njih. "Ne ovdje", pokazao je, "već tamo." Pokazao je kompleks posve odvojen od puta kojim su Dendarii bili prošli s krio--komorom. "Tamo je Norwood otišao. Kroz ovaj tunel. Siguran sam! Vidio sam taj pogon — prošao sam cijelu tu zgradu. Kvragu, znao sam se tamo s prijateljima igrati skrivača, sve dok nas čuvari nisu natjerali da prestanemo. Imam tu predodžbu u glavi tako jasno kao da mi se video iz Norwoodova šljema vrti tu na stolu. Odvezao je krio--komoru dolje do Slanja i primanja iposlaojuje!"Bothari-Jesek sjedne uspravno. "Je li to moguće? Imao je tako malo vremena!""Ne samo da je moguće — lako je! Oprema za pakiranje potpuno je automatska. Sve što je trebalo napraviti bilo je da stavi krio-komoru u stroj za pakete i pritisne prekidač. Roboti bi je čak i prenijeli u ukrcajni terminal. To je jako prometno mjesto — prihvaća se oprema za cijeli kompleks, isporučuje se sve, od diskova s podacima dozamrznutih dijelova tijela za presađivanje i fetusa za genetički inženjering i opreme za spasilačke ekipe. Pa tako, recimo i krio-komore. Sve živo! I radi se dvadeset i četiri sata dnevno, a sigurno su ih evakuirali na brzinu kad je počeo naš napad. Oprema za pakiranje sigurno je još radila. Norwood je mogao na kompjuteru napraviti naljepnicu s adresom. Nalijepi je na paket, sve preda robotu — i onda, ako je bio pametan, a mislim da jest, još je samo izbrisao zapis o adresi. I otrčao natrag do Tonkina.""Dakle krio-komora sjedi zapakirana dolje u nekakvom ukrcajnom terminalu! Čekaj da Quinn to čuje! A valjda bismo i Bharaputrancima trebali reći gdje da traže...""Ja..." Podigao je ruku daje zaustavi. "Ja mislim..."Pogledala ga je i spustila se natrag u stolac, suženih očiju. "Što ti

misliš?""Prošao je gotovo cijeli jedan dan otkako smo poletjeli. Više od pola dana otkako smo Bharaputrancima rekli da traže krio-komoru. Da ta komora još sjedi u nekakvom terminalu, mislim da bi je Bharaputranci dosad već pronašli. Automatski sustav slanja je djelotvoran. Ja mislim da je komora već poslana, možda u roku od sat vremena. Mislim da Bharaputranci i Fell govore istinu. Sigurno su živi izludjeli. Ne samo da dolje nema krio-komore, nemaju čak ni pojma kamo je otišla!"Bothari-Jesek sjedila je ukočeno. "A mi?" upita. "Bože moj. Ako si u pravu — mogla bi biti na putu bilo kamo. Na teretnjaku koji izlazi kroz bilo koju od dvadeset tran-sfernih stanica — dosad je već mogla skočitil Simona II-lyana trefit će srce kad mu to javimo.""Ne. Ne bilo kamo", ispravi je Mark brižljivo. "Mogla je biti poslana samo na neko mjesto koje je poznavao medicinski časnik Norwood. Neko mjesto kojeg se mogao sjetiti čak i u okruženju, odsječen od svojih i pod paljbom."Obliznula je usne, razmišljajući o ovome. "U redu", reče konačno. "Gotvo bilo kamo. Ali bar možemo početi pogađati, proučavajući Norwoodov dosje." Opet se zavalila u sjedalo, proučavajući ga ozbiljnim pogledom. "Znaš da ti sasvim dobro ide kad si sam u tihoj sobi. Nisi glup. Nije mi bilo jasno kako bi mogao biti. Samo nisi tip za terenskog časnika.""Nisam tip ni za kakvog časnika. Mrzim vojsku.""Miles obožava rad na terenu. Ovisan je o adrenalinu.""Ja to mrzim. Mrzim se bojati. Ne mogu razmišljati kad sam prestrašen. Smrznem se kad ljudi viču na mene.""Ali inače možeš razmišljati... Koliko vremena provodiš u prestrašenu stanju?""Većinu", priznao je smrknuto."Pa onda zašto..." oklijevala je, kao da vrlo pažljivo bira riječi, "zašto stalno pokušavaš biti Miles?""Ne pokušavam, vi ste me natjerale da ga igram!" "Nisam mislila sad. Mislila sam općenito." "Nemam pojma o čemu pričaš."DESETO POGLAVLJEDvadeset sati kasnije, dva dendariijska broda odvojila su se od

stanice Fell i okrenula se prema skočnoj točki pet. Nisu bili sami. Pratnja od nekih pet-šest brodova osiguranja Kuće Fell slijedila ih je u stopu. Fellove letjelice bile su ratni brodovi predviđeni samo za lokalni svemir, bez Necklinovih klipova i druge opreme za skok kroz cr-votočinu; energija koja se tako uštedjela bila je pretočena u zapanjujuću lepezu oružja i štitova. Brodovi-gorile.Konvoj je s diskretne udaljenosti pratila ijedna bhara-putranska krstarica, više jahta nego ratni brod, pripremna da, prema dogovoru, prihvati konačni transfer baruna Bharaputre, u svemiru kraj Fellove stanice kod skočne točke pet. Nažalost, Milesova krio-komora nije bila na njoj.Quinn se umalo slomila prije nego što je prihvatila neizbježno. Bothari-Jesek doslovno ju je pritisnula uza zid za vrijeme njihova zadnjeg privatnog razgovora u sobi za sastanke."Neću ostaviti Milesa!" zavijala je Quinn. "Prije ću ono kopile Bharaputru baciti u svemir!""Gledaj", zasikće Bothari-Jesek, gužvajući Quinninu jaknu u svojoj šaci. Da je životinja, pomislio je Mark, uši bi joj sad bile posve priljubljene uz glavu. Skutrio se u svome stolcu i trudio se biti sasvim malen. Još manji. "Nimeni se ovo ne sviđa, jednako kao ni tebi, ali situacija je nadišla naše sposobnosti. Miles očito nije u Bharaputri-nim rukama i na putu je bogzna kamo. Treba nam pojačanje; ne ratni brodovi, već trenirani obavještajci. Cijela gomila njih. Treba nam Illvan i CarSig, jako nam trebaju i trebaju nam što prije. Vrijeme je da se povučemo. Što prije odemo odavde to se prije možemo vratiti.""Ja ću se vratiti", zakle se Quinn."To će biti stvar između tebe i Simona Illvana. Kunem ti se, njemu će biti jednako tako stalo da pronađe krio-ko-moru kao i nama.""Illvan je jedan obični barravarski..." zamucalaje, tražeći riječ, "birokrat. Ne može mariti za to kao mi.""Nemoj se u to kladiti" prošapće Bothari-Jesek.Na kraju, prevladala je Bothari-Jesek, Quinnine obveze prema ostatku Dendariija i logika situacije. I tako je Mark odjenuo časničku sivu odoru, iskreno se moleći da to bude njegov posljednji javni nastup u ulozi admirala Milesa Naismitha, da prati prijevoz

njihova taoca do shut-tlea Kuće Fell. Što god se nakon toga dogodi s Vašom Lui-gijem bit će stvar baruna Fella. Mark se mogao samo nadati da će se raditi o nečem neugodnom.Bothari-Jesek osobno je došla otpratiti Marka iz njegove zatvorske kabine do hodnika terminala u koji je trebao pristati Fellov shuttle. Djelovala je jednako mirno kao i uvijek, premda iscrpljeno, i, za razliku od Quinn, ograničila je svoju kritiku njegove pojave u Milesovoj odori na to da rukom popravi znakove na njegovom ovratniku. Kapu-tić odore bio je prostran i spuštao se dovoljno da prekrije uski struk hlača, i to kako mu je trbuh već počeo viriti preko pojasa. Oštro je povukao jaknu prema dolje i slijedio kapetana Peregrina kroz njezin brod."Zašto to moram učiniti?" upitao je nezadovoljno."To nam je posljednja prilika da definitivno dokažemo Vaši Luigiju da si ti Miles Naismith a daje... ono u krio--komori samo klon. Za slučaj da krio-komora nije otišla s planeta i za slučaj da je, gdjegod bila, Bharaputra pronađe prije nego mi."Stigli su u hodnik terminala istovremeno kad i nekolicina teško oboružanih dendariijskih tehničara, koji su zauzeli svoje položaje kraj pristajnih hvataljki. Barun Bharaputra pojavio se ubrzo nakon njih, u pratnji oprezne Quinn i dvojice nervoznih dendariijskih stražara. Stražari su, zaključi Mark, prvenstveno bili ukras. Prava snaga i prava prijetnja, glavne figure na ovoj ploči, bile su skočna stanica pet i brodovi Kuće Fell koji su je podržavali. Zamislio ih je u svemiru oko dendariijskih brodova. Šah. Je li barun Bharaputra kralj? Mark se osjećao kao pijun pre-rušen u lovca. Vaša Luigi nije se obazirao na stražare, s pola je oka promatrao crnu kraljicu Quinn, ali iznad svega motrio je otvor za shuttle.Quinn salutira Marku. "Admirale."Uzvratio je salutiranjem. "Kapetanice." Stao je u paradni položaj voljno, kao da nadgleda cijelu operaciju. Treba li se upustiti u razgovor s barunom? Čekao je da Vaša Luigi započne. Barun je samo čekao, s uznemirujuće kontroliranim strpljenjem, kao da mu vrijeme ne prolazi istim tempom kao Marku.Bez obzira na to koliko su nadjačani, Dendarii su bili samo nekoliko minuta udaljeni od bijega. Čim se transfer završi, Peregrine i Ariel

mogu skočiti i klonovi će biti izvan smrtonosnog dohvata Kuće Bharaputra. Toliko je ipak postigao, potpuno pogrešno i zbrkano preko svake mjere, ali uspio je. Male pobjede.Konačno se začuo udarac pristajnih hvataljki dok su lovile i učvršćivale svoj plijen, a zatim i siktanje fleksi-ci-jevi. Dendarii su nadgledali širenje vrata i stali mirno. S»idruge strane vrata, čovjek odjeven u sivu odoru Kuće Fell, s kapetanskim znakovljem i poduprt i sam dvojicom ukrasnih stražara, oštro je kimnuo i predstavio sebe i svoju izvornu letjelicu.Uočio je Marka kao najvišeg prisutnog časnika i salutirao mu. "Pozdravi od baruna Fella, admirale Naismith i barun vam vraća nešto što ste slučajno zaboravili poni-jeti."Quinn je problijedila od nade; Mark se mogao zakleti da joj je srce stalo. Fellov kapetan odstupio je od vrata. Ali kroz njih nije prošla žarko željena krio-komora na lebde-ćoj paleti, već skupina od tri muškarca i dvije žene u civilnoj odjeći, s izrazima koji su varirali od nelagode, bijesa i jada. Jedan je čovjek šepao oslanjajući se na drugog.Quinnine uhode. Skupina dendariijskih dobrovoljaca koje je bila pokušala prokrijumčariti na stanicu Fell kako bi nastavili s potragom. Quinnino lice pocrvenjelo je od poniženja. Ali podigla je bradu i mirno rekla: "Zahvalite barunu Fellu na brizi."Fellov kapetan prihvatio je poruku salutirajući, uz kiselkast osmijeh."Izvješća što prije", dahnula je Quinn i otpustila nesretnu skupinu kimanjem glave. Otišli su, praćeni Bo-thari-Jesek.Fellov kapetan najavio je: "Spremni smo ukrcati našeg putnika." Uredno, nije stao na Peregrine, već ostane čekati. Jednako tako uredno, dendariijski su se stražari i Quinn udaljili od baruna Bharaputre, koji je uzdigao svoju četvrtastu bradu i krenuo naprijed."Gospodaru! Čekajte mene!"Prodoran vrisak iza njih natjerao je Marka da se naglo okrene. I barunove oči raširile su se od iznenađenja.Ona eurazijska djevojka, zapletene kose, izjurila je iz jednog

poprečnog hodnika i pohitala naprijed. Držala se za ruke s kloniranom platinastom plavušom. Poput jegulje, prošla je pokraj dendariijskih stražara, koji su bili prepametni da bi u ovako opasnom trenutku izvukli oružje, ali nisu bili dovoljno brzi da je uhvate. Malena plavuša nije bila tako atletski nastrojena, napola izgubivši ravnotežu s jednom rukom ispod grudi, sva zadihana, plavih očiju raširenih od straha.Mark ju je u sebi već vidio ispruženu na operacijskom stolu, brižljivo zadignute kože na tjemenu — zujanje kirurške pile koja prolazi kroz kost, polagano razdvajanje živih neurona u moždanom tkivu i posljednje podizanje mozga, kao dar, um, pamćenje, osobnost, žrtva nekom mračnom bogu, u šakama maskiranog čudovišta zaštićenog rukavicama—Dohvatio ju je oko koljena. Njezina sitna ruka istrgla se iz stiska tamnokose djevojke, pala je naprijed na palubu. Ispustila je krik i nastavila plačući, udarajući ga, okrećući se i čupajući dok se nije okrenula na leđa. Prestravljen da će mu se oteti, povukao se gore sve dok nije ležao preko nje punom svojom težinom. Koprcala se pod njim bez uspjeha; nije čak ni dovoljno znala da ga pokuša koljenom pogoditi između nogu. "Stani. Stani, za ime boga, ne želim te povrijediti", promrmljao joj je u uho, kroz usta puna miomirisne kose.Druga se djevojka u međuvremenu uspjela baciti u otvor shuttlea. Kapetan Kuće Fell zbunio se njezinim dolaskom, ali ne i pred Dendariima; smjesta je potegao dis-ruptor živaca, odbijajući prvi instinktivni korak Quinni-nih ljudi. "Stanite smjesta. Barune Bharaputra, stoje to?""Gospodaru!" vikala je Eurazijka. "Povedite me sa sobom, molim vas! Želim se spojiti s mojom gospom! Želim! Želim!""Ostani na onoj strani", savjetovao joj je barun mirno. "Tamo ti ne mogu ništa.""Iskušaj me—" počela je Quinn, krećući naprijed, ali barun podigne ruku, blago svinutih prstiju. Nije to bila ni pesnica ni prostačka gesta, ali je nekako djelovalo pomalo uvredljivo."Kapetanice Quinn. Siguran sam da ne želite izazvati incident i odgoditi svoj odlazak. Jasno je da se djevojka odlučila svojom

slobodnom voljom."Quinn je oklijevala."Ne!" poviče Mark. Uspentrao se na noge, povukao plavušu za r.obom i ugurao je u ruke najkrupnijeg Denda-riija. "Drži je." Okrenuo se i prošao kraj baruna Bhara-putre."Admirale?" Barun podigne jednu blago ironičnu obrvu."Ti nosiš lešinu", zareži Mark. "Ne obraćaj mi se." Zateturao je naprijed, ispruženih ruku, da se suoči s tamnokosom djevojkom preko tog malog, užasnog, politički značajnog procijepa. "Djevojko..." nije joj znao ime. Nije znao što da kaže. "Ne idi. Ne moraš ići. Ubit će te."Sve uvjerenija u vlastitu sigurnost, premda još uvijek iza Fellova kapetana i izvan dohvata bilo kakvog Denda-riija, djevojka je zabacila kosu i slavodobitno se nasmiješila Marku. Oči su joj gorjele. "Spasila sam svoju čast. Sasvim sama. Moja čast je moja gospa. Ti nemaš časti. Svinjo! Moj život je žrtva... veća nego što ti možeš i zamisliti. Ja sam cvijet na njezinom oltaru.""Ti si prokleto blesava, Ružice", reče Quinn grubo.Brada joj se podigla, usne stanjile. "Dođite, barune", pozvala je hladno. Teatralno ispruži ruku.Barun Bharaputra slegnuo je, kao da hoće reći Sto se može? i krenuo prema otvoru. Nijedan Dendarii nije po-digao oružje; Quinn to nije naredila. Mark nije imao oružja. Okrenuo se k njoj, sav tjeskoban. "Quinn..."Teško je disala. "Ako sad ne skočimo, mogli bismo sve izgubiti. Ostani miran."Vaša Luigi zastao je u procjepu, s rukom na zatvaraču vrata, jednom nogom još uvijek na palubi Peregrina i okrenuo se natrag k Marku. "Ukoliko se pitate, admirale — ona je klon moje žene", zaprede. Podigao je desnu ruku, polizao vrh kažiprsta i njime dotakao Markovo čelo. Dodir je ostavio hladno mjesto. Brojanje bodova. "Jedan za mene. Četrdeset i devet za vas. Ako se ikad usudite vratiti ovamo, obećajem vam, izjednačit ću rezultat tako da ćete moliti za smrt." Do kraja je ušao u shuttle. "Ugodan dan, kapetane, hvala vam na strpljenju..." Vrata su se zatvorila preko ostatka pozdrava za stražare njegova suparnika ili saveznika.

Tišinu je narušavao samo krckavi zvuk otvaranja hva-taljki i beznadno, napušteno plakanje klonirane plavuše. Točka na Markovu čelu svrbjela je kao led. Protrljao ju je nadlanicom kao da napola očekuje da se smrska.Koraci u frikcijskim papučama bili su gotovo nečujni, ali ovi su bili dovoljno teški da zaljuljaju cijelu palubu. Narednica Taura uletjela je u hodnik terminala. Ugledala je kloniranu plavušu i viknula preko ramena: "Evo još jedne! Još samo dvije nedostaju!" Još jedan vojnik zadihano je stigao za njom."Što se dogodilo, Taura?" uzdahne Quinn."Ona djevojka, ona je vođa. Ona pametna", rekla je Taura s mukom se zaustavljajući. Dok je govorila, oči su joj provjeravale poprečne hodnike. "Napričala je djevojkama nekakve gluposti o tome da smo mi zapravo robovski brod. Uvjerila je njih deset da se odmah pokušaju osloboditi. Stražar je ošamutio tri, ostalih sedam se raštrkalo. Uhvatili smo ih četiri. Uglavnom se samo skrivaju, alimislim daje ona dugokosa imala suvisao plan da stigne do kapsula za osoblje prije nego što skočimo. Poslala sam straže kod kapsula, za svaki slučaj."Quinn bezizražajno opsuje. "Pametno, narednice. Straže su sigurno uspjele, jer se ona pojavila ovdje. Nažalost, naletjela je ravno na baruna Bharaputru za vrijeme razmjene. Otišla je s njim. Uspjeli smo dograbiti onu drugu prije nego stoje prešla prijeko." Quinn glavom pokaže na plavušu, čiji se plač sveo na šmrkanje. "Tako da tražite još samo jednu.""Kako—" naredničine oči načas su zbunjeno prešle preko hodnika terminala. "Kako to da ste to dopustili, gospođo?"Quinnino lice bilo je bezizražajna maska. "Zaključila sam da ne mogu zbog nje započeti bitku."Naredničine pandžaste ruke trgnule su se od zbunjenosti, ali preko napučenih usana nije prešla nikakva kritika na račun njezina pretpostavljenog. "Onda moramo naći još i tu zadnju, prije nego što se dogodi nešto još gore.""Samo naprijed, narednice. Vas četvero, pomozite joj", pokazala je Quinn prema sad besposlenim stražarima. "Javite mi se u sobu za sastanke kad ih sve okupite, Taura."

Taura kimne, odredi vojnicima odgovarajuće poprečne hodnike, a sama se spusti u najbližu dizalnu cijev. Nosnice su joj se raširile; djelovala je kao da može nanjušiti svoj plijen.Quinn se okrenula na peti, mrmljajući: "Moram u sobu za sastanke. Moram doznati što se dogodilo s—""Ja... ja ću nju odvesti natrag među klonove, Quinn", predložio je Mark glavom pokazujući na plavušu.Quinn se sumnjičavo zagleda u njega."Molim te. Želim to učiniti."Bacila je pogled na prolaz kroz koji je prošla eurazijka, pa natrag na njegovo lice. Nije znao kakav mu je izraz lica, ali Quinn je duboko udahnula. "Znaš, otkako smo otišli sa stanice Fell, nekoliko sam puta pregledala dnevnike površinske akcije. Nisam... ti imala prilike reći. Jesi li bio svjestan, kad si stao pred mene dok smo se penjali u Kimurin shuttle, jesi li znao koliko ti je energije ostalo u zrcalnom štitu?""Ne. Mislim, znao sam da sam primio puno pogodaka, u tunelima.""Jedan pogodak. Da si primio još jedan pogodak, bilo bi gotovo. Još dva i spržio bi se.""Oh."Namrštila se, kao da se još uvijek pokušava odlučiti da li da mu prizna hrabrost ili ga naprosto proglasi glupim. "Pa, mislila sam da je to zanimljivo. Nešto što bi volio znati." Još je oklijevala. "Moja baterija bila je na nuli. Dakle, ako stvarno brojiš bodove s barunom Bharaput-rom, slobodno se vrati natrag na pedeset."Nije znao što očekuje od njega, što bi trebao reći. Konačno, Quinn uzdahne. "U redu. Otprati je. Ako će ti od toga biti lakše." Odvukla se prema sobi za sastanke, tjes-kobno zgrčena lica.Okrenuo se i uzeo plavušu pod ruku, vrlo blago; ona se tržne, trepćući kroz krupne, suzama ispunjene plave oči. Premda nije nitko bolje od njega znao koliko su joj crte lica i tijelo bili izgrađeni prema nacrtima, učinak je svejedno bio opčinjavajući: ljepota i nevinost, spolnost i strah pomiješani zajedno opijali su. Djelovala je kao da je u zrelim dvadesetima, svježini tjelesnog vrhunca, u savršenom skladu s njegovim vlastitim godinama. I samo nekoliko centimetara viša od njega. Mogla je biti napravljena upravo zato da

bude junakinja u njegovoj drami, samošto se njegov život rastočio u neku nimalo junačku baricu, svu u kaosu i izvan svake kontrole. Nikakvih nagrada, samo još kazne."Kako se zoveš?" upitao je lažno veselo. Sumnjičavo gaje pogledala. "Maree."Klonovi nisu imali prezimena. "To je lijepo ime. Idemo, Maree. Odvest ću te natrag u vašu, ovaj, spavaonicu. Bit će ti bolje kad budeš opet sa svojim prijateljima."Nije imala izbora nego da pođe za njim."Narednica Taura sasvim je dobra, znaš. Stvarno se želi brinuti za vas. Samo ste je prestrašili, kad ste onako odjurili. Bojala se da ćete se povrijediti. Pa ti se zapravo ne bojiš narednice, zar ne?"Njene dražesne usne zbunjeno su se stisnule. "Ja... nisam sigurna." Hod joj je bio profinjen i blago njišući, premda su joj koraci vrlo napadno uzbibali grudi, samo napola zadržane ružičastom tunikom. Trebalo bi joj ponuditi smanjivanje, premda nije bio siguran ima li Peregri-nov brodski kirurg takvih iskustava. A ako su joj tjelesna iskustva kod Bharaputre bila iole slična njegovim, vjerojatno joj je već bilo i dosta operacija. Njemu je bilo, nakon svih izobličenosti koje su mu navalili."Mi nismo robovski brod", počeo je opet iskreno. "Vodimo vas—" Obavijest da su na putu za Barravarski imperij možda je neće baš utješiti, što se toga tiče. "Prva stanica će nam vjerojatno biti Komarr. Ali možda nećeš morati ostati tamo." Nije mogao obećavati ništa o njezinom krajnjem odredištu. Ništa. Jedan zarobljenik nije mogao spasiti drugog.Zakašljala je i protrljala si oči. "Jeli... sve u redu?""Htjela bih čašu vode." Glas joj je promukao od trčanja i plakanja."Dobit ćeš", obećao je. Njegova vlastita kabina bila je u susjednom hodniku; poveo ju je tamo.Na dodir njegova dlana, vrata su se siktavo otvorila. "Uđi. Nisam imao prilike porazgovarati s tobom. Možda, da jesam... ona te djevojka ne bi mogla prevariti." Uveo ju je unutra i posjeo je na krevet. Malo je drhtala. I on."Je li te prevarila?""Pa... ne znam, admirale."

Gorko je otpuhnuo kroz nos. "Nisam ja admiral. Ja sam klon kao i ti. Odrastao sam kod Bharaputre, kat ispod tebe. Ispod mjesta gdje si ti živjela." Otišao je u kupaonicu, natočio čašu vode i donio joj. Napola je želio ponuditi joj vodu na koljenima. Morao ju je navesti da — "Moram te navesti da shvatiš. Da shvatiš tko si i što ti se dogodilo. Tako da te više nitko ne može prevariti. Moraš mnogo toga naučiti, za svoju vlastitu sigurnost." Stvarno — u takvom tijelu. "Morat ćeš ići u školu."Progutala je vodu. "Neću u školu", rekla je, prigušeno čašom."Zar te Bharaputranci nikad nisu pustili u virtualne programe za učenje? Kad sam ja bio tamo, to je bio najbolji dio. Bolji i od igara. Premda sam volio i igre, naravno. Jesi li igrala Zylec?"Kimnula je glavom."To je bilo zabavno. Ali povijest, astrografija — virtualni instruktor bio je strašno smiješan. Nekakav sjedokos tip u odjeći iz dvadesetog stoljeća, u sakou sa zakrpama na laktovima — uvijek sam se pitao je li zasnovan na nekoj stvarnoj osobi ili je samo izmišljen.""Ja to nikad nisam vidjela.""Pa što si radila cijele dane?""Pričali smo. Uređivale smo si kosu. Plivale smo. Svaki dan smo morali vježbati—""I mi.""—sve dok mi nisu napravili ovo." Dotakla je jednu dojku. "Onda su mi dali samo plivati."Vidio je logiku. "Zadnje oblikovanje tijela imala si dosta nedavno, pretpostavljam.""Prije nekih mjesec dana." Zastala je. "Stvarno ne vjeruješ... daje moja majka dolazila po mene?""Žao mi je. Ti nemaš majke. Nemam ni ja. Ono što je dolazilo... to je užas. Gotovo nezamisliv." Samo što gaje on mogao zamisliti i previše vjerno.Namrštila se, očito ne želeći se samo tako odreći voljenih snova o budućnosti. "Mi smo svi lijepi. Ako si ti stvarno klon, zašto nisi lijep?""Drago mije što si počela razmišljati", rekao je oprezno. "Moje tijelo prilagođeno je da odgovara mome pretku. On je invalid."

"Ali ako je to istina — o presađivanju mozga — zašto se to tebi nije dogodilo?""Ja sam bio... dio jedne druge zavjere. Oni koji su me naručili uzeli su me čitavog. Tek sam kasnije doznao cijelu istinu o Bharaputri." Sjeo je kraj nje na krevet. Njezin miris — jesu li joj u kožu genetski ugradili neki diskretan parfem? Opijao ga je. Sjećanje na njezino meko tijelo, dok se koprca pod njegovim na palubi terminala, oduzimalo mu je spokoj. Mogao bi se u njemu i rastopiti. "Imao sam prijatelja — ti ne?"Nijemo je kimnula."Kad sam došao u položaj da mogu nešto učiniti za njih — davno prije nego što sam došao u taj položaj — svi su već pomrli. Sve su ih pobili. Zato sam umjesto njih spasio vas."Sumnjičavo je zurila u njega. Nije mogao zamisliti što misli.Kabina se zatresla, a val mučnine koji nije imao nikakve veze s potisnutom spolnošću zahvatio mu je želudac."Što je to?" Maree je dahnula, raširenih očiju. Nesvjesno gaje zgrabila za ruku. Ruka mu je gorjela od njezina dodira."U redu je. I više nego u redu. To je bio tvoj prvi skok kroz crvotočinu." Sa svojim iskustvom od, dobro, nekoliko skokova, mogao sije glas učiniti dobroćudno utješnim. "Otišli smo. Jacksonci nas više ne mogu dohvatiti." Znatno bolje od prijevare koju je, u nekom rezerviranom dijelu svoga uma, napola bio očekivao od Fellovih snaga čim Vaša Luigi postane talac u njihovim rukama. Ne zavijanje i tresak neprijateljske vatre. Samo lijepi mali pitomi skok. "Sigurna si. Svi smo sad sigurni." Pomislio je na ludu eu-razijsku djevojku. Gotovo svi.Tako je želio da mu Maree povjeruje. Dendarii, Bar-ravarci — od njih nije ni očekivao da će razumjeti. Ali ova djevojka — kad bi bar mogao zasjati u njezinim očima. Nije želio neku veliku nagradu, samo poljubac. Proguta slinu. Siguran si da želiš samo poljubac? U želucu mu je rastao nelagodno vreli čvor, točno ispod onog prejako stisnutog pojasa. Nelagodno stezanje u preponama. Možda neće primijetiti. Shvatiti. Suditi."Hoćeš li me... poljubiti?" upitao je ponizno, vrlo suhih usana. Uzeo joj je čašu i progutao zadnji ostatak vode. Nije bilo dovoljno da

smanji napetost u njegovom grlu."Zašto?" upitala je, namrštenog čela. "Za... igru."To je mogla shvatiti. Trepnula je, ali zatim, sasvim dobrovoljno, nagne se naprijed i dotakne mu usne svojima. Tunika joj se pomakla..."Oh", dahnuo je. Ruka mu je krenula oko njezinog vrata, da joj prepriječi povlačenje. "Molim te, opet..." Privukao joj je lice svojemu. Nije se ni oduprla ni odgovorila, ali usne su joj svejedno bile nevjerojatne. Želim, želim... Ništa ne bi smetalo daje dotakne, samo daje dotakne. Ruke su joj se sklopile oko njegova vrata, automatski. Osjećao je svaki pojedini hladan prst, završen sitnim ubodom nokta. Usne joj se rastave. Istopio se. U glavi mu je lupalo. Uzbuđen, odbacio je svoju jaknu.Stani. Stani smjesta, prokletstvo. Ali ona je trebala biti njegova heroina. Miles ih je imao pun prokleti harem, bio je uvjeren u to. Možda bi mu dopustila... i više od poljupca? Ne penetraciju, sigurno ne. Ništa što bi je povrijedilo, ništa nasilno. Ali da se protrlja između tih krupnih dojki, to je ne bi povrijedilo, premda bi je sigurno zbunilo. Mogao bi se gurnuti u to meko meso i pronaći olakšanje isto tako i bolje nego među njezinim nogama. Možda će pomisliti da je lud, ali ništa joj se neće dogoditi. Usta su mu opet potražila njezina, gladno. Dotakao joj je kožu. Još. Povukao je tuniku s njezinih ramena, oslobađajući joj tijelo za svoju izgladnjelu ruku. Koža joj je bila meka poput pliša. Drugom uzdrhtalom rukom krenuo je otpustiti davljenje pojasa svojih hlača. Kakvo olakšanje. Bio je užasno, nepodnošljivo uzbuđen. Ali neće je dotaći ispod struka, ne...Zakotrljao se preko kreveta, pritišćući je pod sobom, izluđeno se poljupcima spuštajući niz njezino tijelo. Ispustila je iznenađen dah. Disanje mu se produbilo, a zatim naglo stalo. Grč mu je posegnuo duboko u pluća, kao da su mu se sve bronhije odjednom stisnule, uz zvuk zatvaranja klopke.Ne! Ne opet! Opet mu se to dogodilo, kao i onda prošle godine kad je pokušao—Skotrljao se s nje, sav okupan ledenim znojem. Borio se sa stegnutim grlom. Uspio je uvući jedan astmatičan, uzdrhtao dah.

Slike iz sjećanja bile su jasne kao halucinacija.Galenovo bijesno urlanje. Lars i Mok koji ga drže, na Galenovu zapovijest i svlače mu odjeću, kao da batine koje je upravo dobio od njih nisu dovoljna kazna. Djevojku su pustili prije nego što su počeli: odjurila je kao zec. Pljuvao je krv, slanog i željeznog okusa. Šok-štap, uperen, dodiruje ga, tu, tu, prskanje i pucketanje. Galen, sve crveniji u licu dok ga optužuje za izdaju, još gore i bunca o navodnim seksualnim sklonostima Arala Vorkosigana, okrećući snagu do kraja. "Okrenite ga." Zgrčeni užas duboko u njegovu želucu, urođeno sjećanje na bol, poniženje, paljenje i grčevi, čudno pogrešno shvaćeno uzbuđenje i stravično poniženje olakšanja, usprkos svemu, uz smrad spaljenog mesa...Potisnuo je vizije i gotovo se onesvijestio prije nego što je uspio ponovno udahnuti i izdahnuti. Nekako je sjedio, ne na krevetu već na podu kraj njega, ruku i nogu zgrčenih uz tijelo. Začuđena plavuša klečala je napcđa gola na pomaknutom madracu, zureći dolje, u njega. "Što ti se dogodilo? Zašto si stao? Umireš?"Ne, samo to želim. Nije fer. Točno je znao odakle dolazi njegov stečeni refleks. Nije se radilo o sjećanju pokopanom duboko u podsvijesti, nažalost, niti u kakvom dalekom, zamućenom djetinjstvu. Jedva da je prošlo četiri godine. Nije li takva jasna svijest trebala omogućiti da se čovjek oslobodi demona iz svoje prošlosti? Zar će upadati u grčeve kad god pokuša odnos s pravom djevojkom? Ili se radilo samo o napetosti situacije? Ako ikad situacija bude manje napeta, manje opterećena savješću, ako ikad bude imao vremena stvarno voditi ljubav, umjesto ovakvog užurbanog, oznojenog grabljenja, možda bi onda uspio nadvladati sjećanje i ludilo — a možda i ne... borio se za još je-dan potresan dah. I još jedan. Pluća su mu opet proradila. Je li mu zaista prijetila opasnost da se zaguši? Vjerojatno bi, kad se jednom onesvijesti, njegov autonomni živčani sustav opet preuzeo kontrolu i opet bi počeo disati.Vrata njegove kabine kliznu u stranu. Taura i Bothari--Jesek stajale su u otvoru, zureći u polutamu. Ono što su vidjele natjeralo je Bothari-Jesek da opsuje, a narednicu Tauru da jurne naprijed.Sad, želio se onesvijestiti ovog časa. Ali njegov je je-dnoumni

demon odbijao suradnju. Nastavio je disati, zgrčen, s hlačama oko koljena."Što to radiš?" zareži narednica Taura. Opasan, pravi vučji ton; njezini očnjaci svjetlucali su iz uglova usana čak i u mekom polusvjetlu. Vidio ju je kako čupa ljudima grla jednom rukom.Klonirana plavuša sjela je na krevetu na koljena, djelujući vrlo zabrinuto, rukama kao i obično pokušavajući prekriti i poduprijeti svoju najupadljiviju osobinu, kao i obično uspijevajući samo na njih privući više pozornosti. "Ja sam samo zamolila čašu vode", zacviljela je. "Žao mije."Narednica Taura užurbano je spustila svoja dva i pol metra visine na jedno koljeno i okrenula dlanove prema van da pokaže djevojci kako nitko nije ljut na nju. Mark nije bio siguran je li Maree uhvatila znak."I što se onda dogodilo?" upita Bothari-Jesek oštro. "Zatražio je da ga poljubim."Elenin pogled preletio je preko njegova sklupčanog nereda i bijesno bljesnuo. Bila je ukočena i napeta kao zapeti luk. Okrenula se prema njemu. Glas joj je bio vrlo tih. "Jesi li je pokušao silovati?""Ne! Ne znam. Samo sam—"Narednica Taura je ustala, dohvatila ga za košulju i nešto kože, povukla ga na noge i još više i pritisnula ga uznajbliži zid. Pod je bio dobar metar niže od njegovih ispruženih nožnih prstiju. "Odgovaraj jasno, proklet bio", zarežala je.Sklopio je oči i duboko udahnuo. Ne zbog neke prijetnje Milesovih žena, ne. Ne zbog njih. Zbog one druge polovice Galenova poniženja u njemu, silovanja na svoj način goreg nego što je bilo ono prvo. Kad su Lars i Mok u panici konačno uvjerili Galena da prestane, Mark je bio u šoku tako dubokom da mu je prijetio srčani udar. Galen je morao usred noći odvesti svoga vrijednog klona plaćenom liječniku kojeg je nekako bio natjerao da mu nabavlja lijekove i hormone koji su Markov rast usklađivali s Mileso-vim. Galen je objasnio opekline rekavši liječniku da se Mark bio potajno samozadovoljavao šok-štapom, koji se onda slučajno upalio i Mark ga od grčenja mišića nije mogao ugasiti sve dok njegovi urlici nisu prizvali pomoć. Doktor je čak ispustio šokirani hihot. Tankoga

glasa, Mark je potvrdio priču, previše se bojeći Galena da bi mu proturječio, čak i kad je ostao sam s liječnikom. Ali liječnik je vidio njegove modrice, sigurno je shvatio daje u priči moralo biti još nešto. Ali nije rekao ništa. Ni učinio ništa. Gledajući unatrag, Mark je najviše žalio zbog svoje vlastite slabašne potvrde, onog crnog smijeha koji je najdublje palio. Nije mogao, nije smio Maree ostaviti takav teret. Kratkim, otvorenim rečenicama, ispričao je točno što je bio namjeravao učiniti. Zvučalo je jako ružno, premda ga je zapravo bila svladala njezina ljepota. Oči je držao zatvorene. Nije spomenuo napadaj panike, niti je pokušao objasniti Galena. U sebi se grčio, ali izrekao je čistu istinu. Polako, dok je govorio, zid mu se popeo uz kralješnicu sve dok mu stopala nisu ponovno dotakla pod. Pritisak na njegovu košulju je nestao i usudio se ponovno otvoriti oči. Zamalo ih je ponovno zatvorio, oprljen otvorenim prezirom na licu Bothari-Jesek. Sad je stvarno zaribao. Ona, koja je bila gotovo prijazna, gotovo ljubazna, gotovo njegovjedini prijatelj ovdje, sad je stajala bijesna i ukočena i znao je da je izgubio jedinu osobu koja bi rekla riječ u njegovu obranu. Boljelo je, prokleto je boljelo, imati tako malo i onda to izgubiti."Kad je Taura prijavila da joj jedan klon još nedostaje", reče Bothari-Jesek, "Quinn se sjetila da si baš zamolio daje otpratiš. Sad znamo i zašto.""Ne. Nisam imao namjeru... nikakvu. Stvarno je samo htjela čašu vode." Pokazao je čašu, koja je prevrnute ležala na podu.Taura mu okrene leđa i klekne na jedno koljeno kraj kreveta, te se obrati plavuši brižno mekim glasom. "Jesi li povrijeđena?""Dobro sam", zadrhtala je. Jednim si je potezom povukla tuniku natrag preko ramena. "Ali njemu je bilo jako zlo." Zurila je u njega sa zbunjenom zabrinutošću."Očito", promrmlja Bothari-Jesek. Brada joj se podigla, a oči probole Marka, koji se još držao zida. "Smatraj se zatvorenikom u svojoj kabini. Vratit ću stražu na vrata. Ni ne pokušavaj izaći."/ neću. I neću.Odveli su Maree. Pečati na vratima zasiktali su kao giljotina u padu. Bacio se na svoj uski krevet, dršćući.Dva tjedna do Komarra. Vrlo je iskreno želio da je mrtav.

JEDANAESTO POGLAVLJEPrva tri dana u svojoj samici Mark je proveo ležeći deprimirano. Htio je da njegova junačka misija spasi živote, ne da ih uništi. Prebrojavao je poginule, jednog po jednog. Pilot shuttlea. Phillipi. Norwood. Kimurin vojnik. I osam teško ranjenih. Svi ti ljudi nisu imali imena dok je stvarao svoje planove. I svi oni anonimni Bharaputranci. Prosječni jacksonski službenik osiguranja bio je samo čovjek koji se trudi zaraditi za život. Tupo se pitao je li koji od mrtvih Bharaputranaca bio netko koga je poznavao dok je živio u klonskim jaslicama, netko s kime je izmijenio kakav vic. Kao i uvijek, mali su ljudi bivali pregaženi, a oni s dovoljno moći da ih se može zaista smatrati odgovornima izvukli su se, kao barun Bharaputra.Vrijede li životi četrdeset i devetero klonova koliko i četiri mrtva Dendariija? Dendarii izgleda nisu tog uvjerenja. Ti se ljudi nisu dobrovoljno prijavili. Ti si ih prijevarom namamio u smrt.Potresla ga je ta spoznaja. Životi se ne ponašaju kao integrali. Ponašaju se kao beskonačne vrijednosti.Nisam želio da ovako ispadne.Pa klonovi. Plavuša. On je bolje od svih znao da to nije zrela žena, usprkos onome što govori njezin izgled i dodaci koji se tako zapanjujuće obznanjuju kao njezino biće.Šezdesetogodišnji mozak koji se namjeravao useliti zacijelo bi znao kako se ophoditi s takvim tijelom. Ali Markje u glavi imao tako jasnu sliku desetogodišnjakinje koja se u njemu krila. Nije ju želio povrijediti ni uplašiti, a uspjelo mu je oboje. Želio joj je ugoditi, navesti je da se rascvjeta. Kao što se rascvjetaju za Milesa? rugao mu se unutarnji glas.Ni jedan od klonova nije mu mogao pružiti odgovor za kojim je čeznuo. Morat će napustiti tu maštariju. Za deset, dvadeset godina, možda će mu zahvaliti za svoje živote. Ili neće. Učinio sam što sam mogao, žao mije.Negdje tijekom drugog dana postao je opsjednut sobom kao žrtvom za presađivanje Milesova mozga. Čudno, ili možda logično, nije se toga bojao od Milesa. Ali Miles baš i nije bio u položaju da zabrani takav plan. Što ako nekome padne na pamet da bi Milesov mozak

bilo lakše presaditi u Markovo toplo živo tijelo nego se mučiti dosadnim popravkom one razjapljene rane na prsima i krio-traume odjednom? Ta je mogućnost bila tako zastrašujuća da se napola želio dobrovoljno prijaviti, samo da se to riješi.Jedino što ga je sprečavalo da potpuno ne skrahira bila je činjenica da je prijetnja, tako dugo dok je krio-ko-mora izgubljena, ostala teoretska. Sve dok je opet ne pronađu. U tami svoje kabine, glave zabijene u jastuk, sinulo mu je da mu je, zapravo, najviše stalo da se samo jedno lice ozari poštovanjem prema njemu zbog hrabrog spašavanja klonova, a to lice pripada Milesu.Tu si mogućnost više manje eliminirao, zar ne?Jedino olakšanje mentalnoj vjetrenjači na kojoj se okretao dolazilo je od hrane i spavanja. Kad bi odvalio čitavu terensku porciju hrane, to bi ga toliko omamilo da bi uspio zadrijemati, bar na mahove. Želeći nesvijest više no bilo što drugo, uspio je namrštenog Dendariija koji je triput dnevno gurao pladnjeve kroz njegova vrata nagovoritida mu donosi repete. Budući da Dendarii očito nisu svoje terenske obroke smatrali nekim veseljem, pristali su na to.Jedan drugi plaćenik donio je i kroz vrata mu gurnuo odabir Milesove čiste odjeće iz ormara na Arielu. Ovog puta, sve su oznake čina bile brižljivo uklonjene. Trećeg dana prestao je čak i pokušavati zakopčati hlače Naismith-ove odore i prebacio se na široke brodske trenirke. Tog je časa doživio inspiraciju.Ne mogu me natjerati da glumim Milesa ako ne izgledam poput Milesa.Nakon toga, stvari su mu se u glavi ponešto zamaglile. Jedan od Dendariija toliko se iznervirao njegovim stalnim zahtjevima za repete da je dovukao čitav sanduk hrane, odvukao ga u kut kabine i grubo zapovjedio Marku neka ga više ne gnjavi. Mark je ostao sam sa svojim prepredenim planom i spasonosnom idejom. Čuo je za zatvorenike koji su si žlicama prokopali put iz tamnice; može li i on učiniti isto?Pa ipak, koliko to god bilo sumanuto, a na nekoj razini i on je bio svjestan daje ideja upravo takva, dalo je usmjerenje njegovu životu. Od previše vremena, beskrajnih sati na višeskočnom putu do

Komarra, odjednom je ostao s premalo vremena. Pročitao je naljepnice s podacima o hranjivoj vrijednosti. Ako održi maksimalnu razinu neaktivnosti, jedna jedina porcija pružit će mu sve dnevno gorivo koje mu je potrebno. Sve što pojede nakon toga mora se smjesta pretvoriti u Ne-Milesa. Svake četiri porcije trebale bi proizvesti kilogram dodatne tjelesne mase, ako je dobro izračunao. Šteta jedino stoje stalno isti meni...Jedva je bilo dovoljno dana da ostvari projekt. No ipak, na njegovu tijelu, svaki kilogram viška morao se odmah uočiti. Pred kraj, uspaničen pomišlju na vrijeme koje istječe, jeo je stalno, sve dok ga čisti zadihani bol ne bi natje-rao da stane, spajajući tako užitak, pobunu i kaznu u jedno jedinstveno, suludo zadovoljavajuće iskustvo.Quinn je ušla bez kucanja, upalivši svjetla brutalnom djelotvornošću, od potpune tame do pune osvijetljenosti. "Agh." Mark je ustuknuo i rukom pokrio oči. Otrgnut iz udobnog drijemeža, prevrnuo se na krevetu. Zatrepće prema satu na zidu. Quinn je došla po njega pola dana ranije nego što je očekivao. Ako je to značilo da su upravo stizali u komarrsku orbitu, dendariijski su brodovi zacijelo koristili maksimalno ubrzanje. Oh, upomoć."Diži se", reče Quinn. Nabrala je nos. "Operi se. Obuci ovu uniformu." Položila je na rub kreveta nešto šumski zeleno sa zlatnim sjajem. Po izrazu njezina lica, bio bi očekivao da će baciti stvari na njega; po pobožnoj brižnosti kojom je baratala s odjećom, Mark je zaključio da uniforma pripada Milesu."Ustat ću", reče Mark. "I oprat ću se. Ali neću obući tu uniformu, ni bilo koju drugu." "Učinit ćeš što ti kažem.""To je barravarska časnička odora. Predstavlja stvarnu moć i kao takvu je i štuju. Ljude koji je nose bez prava na to vješa se." Odbacio je pokrivače i ustao. Malo mu se vrtjelo u glavi."Bogovi", reče Quinn zagrcnuto. "Što si to učinio sa sobom?""Pretpostavljam", dopustio je, "da me još uvijek možete pokušati ugurati u tu odoru. Ali mogli biste razmisliti o posljedicama." Oteturao je do kupaonice.Dok se prao i depilirao, pregledao je rezultate svoga pokušaja bijega. Naprosto nije bilo dovoljno vremena. Istina, vratio je

kilograme koje je bio izgubio da bi odigrao admirala Naismitha na Escobaru i možda još ponešto, i toza samo četrnaest dana umjesto cijele godine koliko je prvi put trajalo kad se udebljao. Natruha dvostrukog pod-bratka. Ali prsa su mu se primjetno raširila, a trbušni mu je pojas — pažljivo se kretao — bio bolno rastegnut. Nije dovoljno, još nije dovoljno za sigurnost.Kako je Quinn ipak Quinn, morala se sama uvjeriti i svejedno mu je isprobala barravarsku uniformu. Sasvim se opustio. Konačni je dojam bio... vrlo ne-vojnički. Odustala je, režeći i ostavila ga da se sam obuče. Odabrao je čiste hlače brodske trenirke, meke frikcijske papuče i prostranu Milesovu barravarsku civilnu tuniku širokih rukava popraćenu izvezenim pojasom. Jedan je trenutak brižno razmišljao čime će više rasrditi Quinn — ako stavi pojas ukoso preko svog zaobljenog trbuha, posred njega ili ispod izbočine kao povoj. Sudeći po kiselom izrazu na njezinu licu, to joj se najmanje sviđalo, pa gaje tako i ostavio.Osjetila je njegovo suludo raspoloženje. "Zabavljaš se?" upita sarkastično."To mi je zadnja prilika koju ću danas imati. Nije li?"Raširila je šaku u prešutnom slaganju."Kamo me vodiš? I, kad smo već pri tome, gdje smo?""Komarrska orbita. Tajno ćemo se kapsulom odvesti do jedne od barravarskih vojnih svemirskih stanica. Tamo ćemo imati vrlo privatan sastanak sa šefom Carske sigurnosti, Simonom Illvanom. On je došao brzim kurirskim brodom, čak iz stožera CarSiga na Barravaru, zbog jedne prilično dvoznačne šifrirane poruke koju sam mu ja poslala i bit će vrlo znatiželjan da dozna zašto sam mu prekinula rutinu. Zahtijevat će da dozna što je to tako prokleto važno. A", glas joj zadrhti uzdahom, "ja ću mu morati odgovoriti."Izvela ga je iz njegove kabine-ćelije i provela kroz Pe-regrine. Očito je stražara na njegovim vratima otpustilakad je došla po njega, ali svi su hodnici djelovali podjednako prazno. Ne, ne prazno. Raščišćeno.Došli su do terminala za kapsule i ušli u jednu od njih, za čijim je upravljačem sjedila Bothari-Jesek glavom. Bo-thari-Jesek i nitko drugi. Zaista vrlo intimno društvo.

Elenina uobičajena mirnoća danas je djelovala posebno hladno. Kad je preko ramena bacila pogled na njega, oči su joj se raširile, a tamne obrve skupile se u iznenađenom izrazu neodobravanja za njegovu masnu, podbulu pojavu."Kvragu, Mark, izgledaš kao utopljeni mrtvac koji je nakon tjedan dana doplutao do površine."Tako se i osjećam. "Hvala", reče bezizražajno. Otpuhnula je, nije bio siguran da li u zabavi, s gađenjem ili podrugljivo i ponovno se posvetila upravljačkom sučelju kapsule. Vrata su se zatvorila, hvataljke povukle i u tišini su se odvojili od Peregrina. Kombinacija bestežinskog stanja u kapsuli i naglog ubrzanja pri polasku, usmjerila mu je pozornost na rašireni želudac. Proguta slinu da bi spriječio mučninu."Zašto glavni u CarSigu ima samo kapetanski čin?" upitao je Mark da si skrene misli s mučnine. "Ne može biti iz sigurnosnih razloga, svi znaju tko je on.""Još jedna barravarska tradicija", reče Bothari-Jesek. Riječi tradicija dala je pomalo gorak ton. Bar je razgovarala s njim. "Illvanov prethodnik na tom mjestu, pokojni satnik Negri, nije htio prihvatiti čin viši od kapetanskog. Taje vrsta ambicije, izgleda, bila nevažna desnoj ruci cara Ezara. Svi su znali da Negri govori u Carevo ime i njegove su naredbe obuhvaćale sve činove. Illvan... se nije htio promaknuti u čin iznad njegovog bivšeg šefa, valjda. Ali dobiva plaću vice-admirala. I jadna budala koja naslijedi vodstvo CarSiga nakon što se Illyan umirovi vjerojatno će zauvijek zaglaviti s činom kapetana."Prišli su nevelikoj svemirskoj stanici u visokoj orbiti. Mark je konačno ugledao Komarr kako se okreće daleko dolje, udaljenošću smanjen na polumjesec. Bothari-Jesek strogo se držala puta koji joj je dodijelila izrazito suzdržana kontrola leta sa stanice. Nakon nervozne stanke u kojoj su izmijenili šifre i zaporke, ušli su u pristanište.Dočekala su ih dvojica šutljivih, bezizražajnih, oboružanih stražara, vrlo uredni i čisti, u barravarskim zelenim odorama, koji su ih proveli kroz stanicu sve do male komore bez prozora uređene kao ured, s komkonzolnim stolom, tri stolca i bez ikakvih ukrasa.

"Hvala. Ostavite nas", rekao je čovjek za stolom. Stra-žari su izašli jednako tiho kao što su činili i sve ostalo.Kad su ostali sami, čovjek kao da se malo opustio. Kim-nuo je Bothari-Jesek. "Zdravo, Elena. Drago mi je što te vidim." Glas mu je bio neočekivano topao, kao ujak koji pozdravlja omiljenu nećakinju.Ostatak je bio točno onakav kakvog je Mark vidio proučavajući Galenove videosnimke. Simon Illvan bio je malen, star čovjek, smeđe kose koja je sijedila od sljepoočnica prema unutra. Zaobljeno lice tupog nosa bilo je previše pokriveno tankim borama da bi djelovalo posve mladenački. Na vojnom objektu nosio je odgovarajuću časničku dnevnu odoru zelene boje s oznakama čina, nalik onoj koju je Quinn bila pokušala navući na Marka, samo s dodatkom Horusova oka, znakom Carske sigurnosti, koje je treptalo s ovratnika.Mark je shvatio da Illvan zuri u njega s vrlo neobičnim, rastresenim izrazom na licu. "Bože mili, Miles, pa ti si—" počeo je prigušenim glasom, a onda mu oči sinu shvaćanjem. Zavalio se u svome stolcu. "Ah." Usne su mu se izvile u jednu stranu. "Barune Mark. Pozdravi od gospe, vaše majke. I vrlo mi je drago što sam vas konačno upoznao." Zvučao je potpuno iskreno.Ali ne zadugo, pomisli Mark beznadno. I, barun Mark ? On se sigurno šali."Također mi je drago i što opet znam gdje ste. Pretpostavljam, kapetanice Quinn, da vas je poruka moga zemaljskog odjela o nestanku baruna Marka konačno sustigla?" "Još nije. Vjerojatno nas još uvijek juri sve od naše... posljednje stanice."Illvanove obrve se podignu. "Znači li to da je barun Mark sam od sebe došao kući, ili mi ga šalje moj nekadašnji podređeni?""Ni jedno ni drugo, gospodine." Quinn kao da se mučila da progovori. Bothari-Jesek nije ni pokušavala.IUyan se nagne naprijed, sve ozbiljniji, premda još uvijek s blagom ironijom. "Pa onda, kakav to besmisleni, neposlušni, mislio-sam-da-želite-da-upotrijebim-svoju-domi-šljatost-gospodine plan misli podmetnuti meni na plaćanje ovog puta i to još preko vas?""Nije plan, gospodine", promrsi Quinn. "Ali račun će biti ogroman."Hladno zabavljen izraz njegovog lica posve je nestao dok je

proučavao njezine blijede obraze. "Da?" reče nakon trenutka stanke.Quinn se naslonila na stol s obje ruke, ne radi efekta, već da se podupre, vjerovao je Mark. "Illvane, imamo problem. Miles je mrtav."Illvan je primio vijest s voštanom mirnoćom. Naglo, okrenuo je svoj stolac na drugu stranu. Mark mu je vidio samo potiljak. Kosa mu se prorijedila. Kad se opet okrenuo, na mirnom licu iskočile su mu bore, kao obrnutim liftingom; kao ožiljci. "To nije problem, Quinn", šapnuo je. "To je katastrofa." Spustio je ruke, ravno, vrlo pažljivo, preko glatke crne površine svoga stola. Dakle odatle jeMiles pobrao tu kretnju, pomisli Mark, koji ju je dobro proučio."Zamrznut je u krio-komori." Quinn si oblizne suhe usne.Illvanove oči se zatvore; usta su mu se pomicala, Mark nije bio siguran da li u molitvi ili psovki. Ali samo je blago rekao: "To si mi mogla prvo reći. Ostalo bi se pojavilo kao logična pretpostavka." Oči su mu se otvorile, opet pune pozornosti. "I, što se dogodilo? Koliko je teško ranjen — nije bilo ozljede glave, nadam se? Je li bio dobro pripremljen?""Ja sam sama pomogla pri pripremi. Borbeni uvjeti. Ja... mislim da je dobro. Ne može se reći dok... da. Vrlo teška rana u prsima. Koliko sam ja vidjela, ostao je netaknut od vrata prema gore."Dlyan pažljivo izdahne. 'Imate pravo, kapetanice Quinn. Nije katastrofa. Samo je problem. Obavijestit ću Carsku vojnu bolnicu na Vorbarr Sultani da očekuju svojeg najmilijeg pacijenta. Možemo smjesta prebaciti krio-komoru s vašeg broda na moj brzi kurirski." Zar on to malo blebeće, od olakšanja?"Ovaj..." rečeQuinn. "Ne."Illvan je oprezno oslonio čelo na ruku, kao da ga odmah iza očiju muči glavobolja. "Dovrši, Quinn", rekao je tonom prigušene strave."Izgubili smo krio-komoru.""Kako možete izgubiti krio-komoru?!""Bila je prijenosna." Prekinula je njegov gorući pogled i ubrzano produžila s izvješćem. "Ostala je na površini u žurbi uzlijetanja. Bila su dva shuttlea za prijevoz i svaki je mislio da je imaju oni drugi. Radilo se o pogrešci u komunikaciji —provjerila sam, kunem se. Ispalo je da se liječnik koji je bio zadužen za krio-komoru našao

odsječenod svog shuttlea neprijateljskim snagama. Imao je pristup komercijalnoj pošti. Mislimo da je odatle poslao krio-ko-moru.""Mislite? Kasnije ću pitati kakva je to površinska misija bila u pitanju. Kamo ju je poslao?""U tome i jest stvar, ne znamo. Poginuo je prije nego što nas je mogao izvijestiti. Krio-komora dosad bi već mogla biti na putu doslovno bilo kamo."Illvan se zavalio u sjedalo i protrljao si usne stisnute u tanku, prestravljenu crtu. "Shvaćam. A to se sve dogodilo kada? I gdje?""Prije dva tjedna i tri dana, na Jacksonovu Skrovi-štu.""Ja sam vas sve poslao na Illvricu, preko stanice Vega. Kako ste, dovraga, završili na Jacksonovu Skrovištu?"Quinn je stala u paradni položaj voljno i krenula od početka. Ukočen, skraćen pregled događaja u zadnja četiri tjedna, od Escobara nadalje. "Ovdje je potpuno izvješće, gospodine, zajedno sa svim našim videozapisima i Mileso-vim osobnim dnevnikom." Položila je kocku s podacima na njegovu komkonzolu.Illvan se zagleda u kocku kao da je zmija; nije posegnuo prema njoj. "A četrdeset i devetero klonova?""Još su na Peregrinu, gospodine. Voljeli bismo ih iskrcati."Moji klonovi. Sto će Illvan učiniti s njima? Mark se nije usuđivao pitati."Milesov osobni dnevnik po mom je iskustvu uglavnom posve beskoristan", primijeti Illvan odsutno. "Vrlo je lukav u tome što će sve izostaviti." Zamislio se i dugo sjedio u tišini. Onda ustane i prošeće s jedne strane malog ureda na drugu. Hladna fasada pukla je bez upozorenja; zgrčena lica, okrenuo se i udario šakom u zid snagom odkoje su pucale kosti, vičući: "Prokleti klinac, kako je uspio napraviti farsu i od svog vlastitog pogreba!"Ostao im je okrenut leđima; kad se opet okrenuo i sjeo, lice mu je bilo ukočeno i bezizražajno. Kad je podigao pogled, obratio se Bothari-Jesek."Elena. Jasno je da ću ja morati ostati ovdje na Ko-marru, bar zasad, da upravljam potragom iz CarSigova ureda za galaktičke poslove.

Ne mogu si dopustiti da dodam još pet dana putovanja između sebe i događaja. Ja ću, naravno... sastaviti službeno izvješće o nestanku poručnika baruna Vorkosigana u akciji i smjesta ga proslijediti grofu i grofici Vorkosigan. Nije mi drago što će ga isporučiti neki moj podređeni, ali druge nema. Ali hoćeš li ti, kao osobnu uslugu meni, otpratiti baruna Marka na Vorbarr Sultanu i predati ga u njihovu nadležnost?"Ne, ne, ne vrištao je Mark u sebi."Ja... radije ne bih išla na Barravar, gospodine.""Premijer će imati pitanja na koja će moći odgovoriti samo netko tko je bio na mjestu događaja. Ti si mi idealan kurir za pitanja takve... složene problematike. Shvaćam da će to biti bolna zadaća."Bothari-Jesek djelovala je kao daje u klopci. "Gospodine, ja sam viši zapovjednik broda. Nisam slobodna napustiti Peregrine. I — iskreno govoreći — ne bih rado pratila baruna Marka.""Zauzvrat nudim što god tražiš." Oklijevala je. "Bilo što?" Kimnuo je.Bacila je pogled na Marka. "Dala sam riječ da će klonovi iz Kuće Bharaputra biti odvedeni negdje na sigurno, u humane uvjete, gdje Jacksonci neće moći do njih. Hoćete li iskupiti moju riječ?"Illyan se ugrize za usnu. "CarSig im može srediti identitet bez ikakvih problema, naravno. Tu nema poteškoća. Odgovarajući smještaj mogao bi biti malo teži. Ali da. Preuzet ćemo ih."Preuzeti. Što li to Illvan ima na umu? Bez obzira na sve druge nedostatke, Barravarci bar nisu imali ropstvo."Oni su djeca", ispali Mark. "Morate zapamtiti da su samo djeca." Želio je dodati još, To je teško zapamtiti, ali nije mogao, ne pod hladnim pogledom Bothari-Jesek.Illvan skrene pogled od Marka. "U tom slučaju, zamolit ću savjet grofice Vorkosigan. Još nešto?""Peregrine i Ariel—""Moraju zasad ostati u komarrskoj orbiti i bez komunikacija. Moje isprike vašim ljudima, ali morat će to izdržati.""Pokrit ćete troškove cijele ove gužve?"Illvan se namršti. "Nažalost, da.""I... i temeljito ćete tražiti Milesa!"

"O, da", dahnuoje."Onda idem." Glas joj je bio jedva čujan, lice blijedo."Hvala", reče Illvan tiho. "Moj brzi kurirski brod bit će vam na raspolaganju čim budete spremni za kretanje." Pogled mu s oklijevanjem padne na Marka. Kroz zadnju polovicu razgovora, izbjegavao je pogledati u Marka. "Koliko osobnih stražara želiš?" upitao je Bothari-Jesek. "Objasnit ću im da su pod tvojim zapovjedništvom sve dok sigurno ne stigneš do grofa.""Ne želim ih uopće, ali pretpostavljam da ću i ja morati tu i tamo odspavati. Dvojicu", odluči Bothari-Jesek.I tako je službeno postao zatvorenikom Barravarske carske vlasti. Kraj puta, pomisli Mark.Bothari-Jesek ustane i pokaže pokretom Marku da je slijedi. "Idemo. Želim pobrati neke osobne stvari s Pere-grina. I moram svom pomoćniku reći da preuzme zapovjedništvo i objasniti ljudima zašto su u karanteni. Trideset minuta.""Dobro. Kapetanice Quinn, molim vas, ostanite." "Da, gospodine."Illyan je ustao da isprati Bothari-Jesek. "Reci Aralu i Cordeliji", počeo je i zastao. Vrijeme se rasteglo."Hoću", reče Bothari-Jesek tiho. Bez riječi, Illvan kimne.Vrata su se siktavo otvarala pred njezinim korakom. Nije se čak ni osvrnula da provjeri slijedi li je Mark. Svakih pet koraka, morao je potrčati daje sustigne.Njegova kabina na CarSigovom brzom kurirskom brodu bila je još manja i sličnija ćeliji nego ona koju je bio imao na Peregrinu. Bothari-Jesek ga je zaključala unutra i ostavila ga samoga. Nije bilo čak ni oznake vremena i ograničenog ljudskog dodira putem isporuke hrane tri puta dnevno; kabina je imala svoj vlastiti sustav za isporuku hrane, kontroliran računalom i pneumatski povezan s nekakvim središnjim skladištem. Opet se prisilno prejedao, ne znajući više zašto ili kako bi mu to moglo koristiti, osim što mu pruža kombinaciju utjehe i samouništenja. Ali smrt od debljine trajala je godinama, a on je na raspolaganju imao samo pet dana.Posljednjeg dana, njegovo je tijelo promijenilo strategiju i užasno mu je pozlilo. Uspio je tu činjenicu sakriti sve do spuštanja u shuttleu za prijevoz osoblja, gdje je neočekivano ljubazan

carsigovski stražar to pogrešno shvatio kao zračnu bolest od kakve je i sam patio. Brzo i veselo, čovjek je iz medicinskog ormarića na zidu izvadio flaster protiv mučnine i prilijepio ga Marku na vrat.Flaster je imao i blago sedativno djelovanje. Lupanje Markova srca malo je usporilo i tako je ostalo sve dok nisu sletjeli i prešli u zatvoreno cestovno vozilo. Jedan stražar i vozač zauzeli su prednji odjeljak, a Mark je sjedio otraga, preko puta Bothari-Jesek, na zadnjem dijelu košmar-nog puta, od vojnog sletišta izvan prijestolnice do srca Vorbarr Sultane. U središtu Barravarskog imperija.Tek kad se uhvatio usred nečeg što je nalikovalo na napadaj astme, Bothari-Jesek podigla je pogled iz svoje vlastite smrknute zamišljenosti i primijetila ga."Kvragu, što ti je?" Nagnula se naprijed i izmjerila mu bilo, koje je jurilo kao ludo. Sav je bio ljepljiv od znoja."Zlo mije", dahnuo je, a onda, na njezin nervozan pogled koji mu je govorio da je to i sama shvatila, prizna: "Prestravljen sam." Mislio je daje dotakao dno ljudskog straha tamo pod bharaputranskom vatrom, ali to nije bilo ništa u usporedbi s ovom sporom, zarobljenom stravom, ovom razvučenom ugušenom nesposobnošću da utječe na svoju sudbinu."Čega se imaš bojati?" upitala je posprdno. "Nitko ti neće ništa.""Kapetane, ubit će me.""Tko? Grof Aral i gospa Cordelia? Teško. Ako iz bilo kojeg razloga ne uspijemo povratiti Milesa, ti bi mogao biti sljedeći grof Vorkosigan. Pa valjda si to već i sam shvatio."U tom času doznao je odgovor na pitanje koje ga je dugo mučilo. Kad se onesvijestio, zaista je automatski ponovno počeo disati. Treptanjem je raščistio crnu maglu i obranio se od Eleninih uplašenih pokušaja da mu otpusti odjeću i provjeri jezik kako ga ne bi progutao. Za svaki je slučaj bila spremila nekoliko flastera iz ormarića na shut-tleu i sad je nesigurno jednog držala u ruci. Užurbano joj je pokazao da mu ga stavi. Pomoglo je."Što ti misliš, tko su ti ljudi?" upitala je ljutito kad mu je disanje postalo pravilnije."Ne znam. Ali sigurno je da će biti prokleto bijesni na mene."

Najgora od svega bila je spoznaja da nije moralo biti ovako loše. U bilo kojem trenutku prije debakla na Jack-sonovu Skrovištu, bar u teoriji, mogao je naprosto ušetati unutra i reći bok. Ali on je htio susret s Barravarom pod vlastitim uvjetima. Kao pokušaj da zauzme nebesa na prepad. Pokušaji da popravi stvari samo su ih potpuno pokvarili.Ona se zavali u sjedištu i zagleda se u njega s polaganom zbunjenošću. "Ti si stvarno nasmrt prestrašen, zar ne?" rekla je, glasom otkrića od kojeg je htio zaurlati. "Mark, grof Aral i gospa Cordelia sve će učiniti da te ne okrive prerano. Znam da hoće. Ali i ti moraš odigrati svoju ulogu.""A koja je moja uloga?""Ja... nisam sigurna", priznala je."Hvala ti. Baš si od pomoći."A onda su stigli. Cestovno je vozilo prošlo kroz vratnice i ušlo u uzak vrt velike kamene rezidencije. Pred-elek-trični izgled iz Doba izolacije davao je zgradi dojam nevjerojatne starosti, zaključi Mark. Sličnu arhitekturu bio je vidio u Londonu i sva je bila više od tisuću godina stara, premda je ovo mjesto bilo staro samo stotinu i pedeset standardnih godina. Kuća Vorkosigan.Kad se krov vozila podigao, izvukao se iz auta nakon što je Bothari-Jesek izašla. Ovoga ga je puta pričekala. Čvrsto ga je uhvatila za nadlakticu, možda zabrinuta da joj se ne onesvijesti, ili kako bi ga spriječila da pobjegne. Izašli su na ugodno sunce, te ušli u hladan polumrak prostranog ulaznog predvorja popločanog crnim i bijelim ka-menom, s fascinantnim širokim zavojitim stubištem. Koliko je puta Miles prešao preko ovog praga?Bothari-Jesek kao daje radila za račun nekog zlobnog vilenjaka, otevši voljenog Milesa i zamijenivši ga ovim blijedim, bucmastim lažnjakom. Zagušio je histeričan hihot kad je ironična rugalica u stražnjem dijelu njegovog mozga zazvala, Bok, mama, tata, doma sam... Zlobni vilenjak bio je on sam.DVANAESTO POGLAVLJEU predvorju ih je dočekao par slugu u livrejama, u smeđoj i srebrnoj boji kuće Vorkosigan. U visokoj vorskoj kući čak su se i

sluge igrali vojnika. Jedan od njih uputio je Bothari-Jesek na desnu stranu. Marku je došlo da zaplače. Ona gaje prezirala, ali barem je bila poznanica. Ostavši bez svake podrške i osjećajući se usamljenije nego kad je bio zaključan u tami svoje kabine, okrenuo se i slijedio drugog slugu kroz kratak nadsvođen prolaz i niz vrata na lijevoj strani.Još je davno, pod Galenovim uputama, zapamtio raspored kuće Vorkosigan, tako da je znao da ulaze u sobu nazvanu Prvo Predvorje, neku vrst predsoblja za veliku knjižnicu koja se pružala od prednjeg do stražnjeg dijela kuće. Po mjerilima javnih prostorija u Kući Vorkosigan, Markje pretpostavljao daje to relativno intiman prostor, premda mu je visoki strop davao hladnu, neodobravajuću ogoljelost. Zaboravio je na arhitektonske detalje čim je ugledao ženu koja je sjedila na podstavljenom kauču, tiho ga očekujući.Bila je visoka, ni mršava ni debela, čvrste građe kakvu nose srednje godine. Crvena kosa prošarana prirodnim sjedinama bila joj je svijena u složenu punđu na potiljku, ostavljajući joj lice slobodnim da se izrazi jagodicama, li-nijom čeljusti i jasnim sivim očima. Položaj joj je bio suzdržan, više uravnotežen nego opušten. Imala je na sebi meku svilenkastu bluzu bež boje i rukom izvezen pojas čiji je motiv, shvatio je iznenada, odgovarao onom na njegovom prisvojenom pojasu, te tamnu suknju do listova i čizme. Nikakvog nakita. Bio je očekivao nešto napadnije, kompliciranije, snažnije, formalnu ikonu grofice Vorkosigan kakvu je pamtio s videosnimki prijema i vojnih inspekcija. Ili je poimanje njezine vlastite moći bilo tako potpuno da je nije morala pokazivati odijevanjem, već je naprosto ona sama bila ta moć? Nije vidio ama baš nikakve fizičke sličnosti između nje i sebe. Pa, možda boja očiju. I blijeda koža. I linija nosa, možda. Crta čeljusti imala je određene usklađenosti koje nisu bile vidljive na videosnimkama—"Barun Mark Vorkosigan, gospo" objavio je sluga svečano, natjeravši Marka da se tržne."Hvala, Pym", kimnula je sredovječnom sluzi u otpust. Čovjekova razočarana znatiželja bila je dobro skrivena, osim jednog kratkog pogleda prije nego što je za sobom zatvorio vrata.

"Zdravo, Mark." Glas grofice Vorkosigan bio je ugodan alt. "Molim te, sjedi." Mahnula je prema naslonjaču smještenom nasuprot kauču, pod malim kutom. Nije djelovao kao klopka koja će se zatvoriti preko njega i nije bio previše blizu njoj; oprezno se spustio u sjedalo, kako gaje i uputila. Začudo, mogao je nogama dotaći pod. Je li to bila sjedalica srezana za Milesa?"Drago mije što se konačno vidimo", počela je, "premda mije žao što su okolnosti tako nezgodne.""I meni", promrmljao je. Drago ili žao? I tko su ta dva ja koja tu sjede, uljudno jedno drugom lažući o dragosti i žalosti? Tko smo mi, gospo? Ogledao se u strahu, očekujući Komarrskog Koljača. "Gdje je... vaš suprug?""Navodno pozdravlja Elenu. Zapravo se prepao i poslao mene u izvidnicu. To mu nije slično.""Ja... ne shvaćam. Gospođo." Nije znao kako da joj se obrati."Zadnja dva dana pije lijekove za želudac kao da su pivo... moraš imati na umu kako su informacije sporo stizale, iz naše perspektive. Prvi nagovještaj da nešto nije u redu stigao je prije četiri dana, kurirskim časnikom iz glavnog stožera CarSiga, s kratkom, standardnom porukom od Illvana da je Miles nestao u akciji, a pojedinosti slijede. Isprva nismo naginjali panici. Miles je već i prije nestajao, ponekad i na dulje vrijeme. Tek kad smo dobili punu Illvanovu poruku i dešifrirali je, nekoliko sati kasnije, zajedno s obavijesti da vas dvoje stižete ovamo, sve je postalo jasno. Imali smo tri dana da razmišljamo o tome."Sjedio je u tišini, boreći se s predodžbom o velikom admiralu grofu Vorkosiganu, strašnom Komarrskom Koljaču, sjenovitom čudovištu, koji ima nekakvo gledište, i to takvo koje bi jadni smrtnik poput njega trebao shvatiti na tako nehajan zahtjev."Illyan nikad ne koristi zaobilazne riječi", nastavi grofica, "ali uspio je dovršiti cijelo izvješće a da nijednom nije upotrijebio izraz 'mrtav' ili 'poginuo' ili bilo koji sinonim. Medicinski zapisi s tim se ne slažu. Točno?""Ovaj... krio-tretman je djelovao uspješno." Što ona želi od njega?"I tako smo nasukani u emocionalnom i zakonskom limbu", uzdahnula je. "Gotovo da bi bilo lakše daje..." Oštro se namrštila

dolje u svoje krilo. Ruke su joj se prvi put stisnule u šake. "Shvaćaš, puno ćemo razgovarati o mogućim alternativnim rješenjima. Puno će se toga vrtjeti oko tebe. Ali neću smatrati Milesa mrtvim dok ne istrune."Sjetio se one plime krvi na betonu. "Pa..." reče bespomoćno."Činjenica da bi ti možda mogao odigrati Milesa jako je zaokupila neke ljude." Začuđeno se zagledala u njega. "Kažeš da su te Dendarii prihvatili...?"Skutrio se u svom sjedalu, svjestan svoga tijela pod njezinim oštrim sivim pogledom, osjećajući kako se meso njegova trupa kotrlja i napinje pod Milesovom košuljom i pojasom, pod napetošću njegovih hlača. "Ja... malo sam se udebljao odonda.""Sve to? U samo tri tjedna?" "Da", promrmljao je zacrvenjevši se. Jedna joj se obrva podigla. "Namjerno?" "Na neki način.""Ha." Naslonila se, iznenađenog izraza lica. "To ti je bio jako pametan potez."Zinuo je, shvatio da to naglašava njegov dvostruki podbradak i brzo zatvorio usta."Tvoj status bio je predmetom velikih rasprava. Ja sam glasala protiv bilo kakve sigurnosne zavjere da se Milesov položaj sakrije tako što ćeš ga ti odglumiti. Kao prvo, to nije potrebno. Poručnik barun Vorkosigan često je odsutan mjesecima; u zadnje vrijeme, to da ga nema kod kuće normalnije je nego da ga ima. Strateški je znatno važnije uspostaviti tebe kao tebe, baruna Marka, ako zaista budeš barun Mark."Gutnuo je na suho grlo. "Imam li izbora?""Imat ćeš ga, ali razumno, nakon što budeš imao vremena da sve shvatiš i prihvatiš.""Sigurno se šalite. Ja sam klon.""A ja sam s Kolonije Beta, mali", rekla je oštro. "Be-tanski je zakon vrlo razuman i jasan u pitanju klonova.Samo barravarski običaji u tome su nejasni. Barravarci!" Izgovorila je to kao psovku. "Barravar nema dugog iskustva u rješavanju svih tehnoloških varijanti ljudske reprodukcije. Nema zakonskih presedana. A ako nešto nije u tradiciji", dala je riječi isti onaj gorki prizvuk kao i Bo-thari-Jesek, "ne znaju što što im je činiti."

"Što sam ja vama kao Betanki?" upitao je, nervozno zadivljen."Sin ili sin u drugom koljenu", odgovorila je odmah. "Bez dozvole, ali priznat kao moj nasljednik.""To su prave zakonske kategorije na vašem rodnom svijetu?""Jasno. Recimo, da sam „/a naručila tvoje kloniranje od Milesa, nakon što sam dobila odobrenje za dijete, bio bi mi naprosto sin. Daje Miles to učinio kao odrastao čovjek, on bi ti bio zakonski roditelj, a ja bih ti bila majka u drugom koljenu i imala bih prema tebi prava i obveze otprilike kao baka ili djed. Miles, naravno, nije bio odrastao čovjek u vrijeme kad si ti kloniran, a nije bilo ni odobrenja za tvoje rođenje. Da si još uvijek maloljetan, on i ja mogli bismo otići do arbitražnog suca i skrb nad tobom dodijelila bi se u skladu sa sučevom procjenom o tvojim interesima. Ali, naravno, ti više nisi maloljetan, ni po betanskom ni po barravarskom zakonu." Uzdahnula je. "Vrijeme za zakonsku skrb je prošlo. Izgubljeno. Nasljeđivanje imovine vjerojatno će se zapetljati u barravarsku zakonsku zbrku. Aral će s tobom raspraviti barravarsko običajno pravo, odnosno njegovo nepostojanje, kad za to dođe vrijeme. Ostaje samo još naš emotivni odnos.""Imamo li ga?" upitao je oprezno. Činilo se da su oba njegova najveća straha, ili da će odnekud izvući oružje i ubiti ga ili da će se baciti na njega u nekom posve neprikladnom grču materinskih osjećaja, polako blijedila. Ostao je suočen s misterijem mirnoga glasa."Imamo, premda tek treba otkriti kakav je. Ali moraš jedno shvatiti. U tvome tijelu ima pola mojih gena, a moj sebični genom temeljito je evolucionarno programiran da traži svoje kopije. Druga polovica kopija je čovjeka kojem se divim više nego ikom na svijetu sada i uvijek, tako da mi je zanimanje dvostruko pobuđeno. Recimo da umjetnička kombinacija ta dva elementa neodoljivo privlači moju pozornost."Kad se to tako postavi, zapravo je imalo smisla, postajalo logično i gubilo osobine prijetnje. Otkrio je da mu se želudac prestao grčiti, grlo mu se opustilo. Smještaje opet ogladnio, prvi put otkako su napustili orbitu planeta."No, ono što postoji između tebe i mene nema nikakve veze s onim

što je između tebe i Barravara. To je Ara-lov odjel i on će morati sam izraziti svoje stavove. A nije još ništa ni odlučeno, osim jedne stvari. Dok si ovdje, ti si ti, Mark, Milesov šest godina mlađi brat blizanac. Ne imitacija ili zamjena za Milesa. Tako da bi se trebao što se više možeš postaviti kao ti sam, različit od Milesa, od samog početka.""Oh", dahnuoje. "Dapače.""Pretpostavljala sam da si to već shvatio. Dobro, tu se slažemo. Ali to što nisi Miles samo je suprotnost od imitacije Milesa. Ja želim doznati tko je Mark?""Gospo... ja to ne znam." Potaknuta iskrenost imala je u sebi prizvuk tjeskobe.Mudro gaje promatrala. "Ima vremena", reče mirno. "Miles je... želio da budeš ovdje, znaš. Govorio je da će te pokazivati uokolo. Zamišljao je kako te uči jahati." Prikriveno je zadrhtala."Galen me pokušao naučiti, u Londonu", sjeti se Mark. "Bilo je užasno skupo, a nije mi baš dobro išlo, tako da mi je na kraju samo rekao neka izbjegavam konje kad dođem ovamo."i"Ah?" malo se razvedrila. "Hm. Vidiš, Miles ima... imao je... ima te neke romantične ideje o braći, kao i svi jedinci. Ali ja imam brata, tako da nemam takvih iluzija." Zastala je, pogledala po sobi i nagnula se naprijed s naglo povjerljivim izrazom, spustivši glas. "Imaš i ujaka, baku i dva bratića na Koloniji Beta i oni su ti isto toliko rođaci koliko Aral ili ja ili tvoj rođak Ivan ovdje na Barravaru. Zapamti, imaš više mogućnosti na izbor. Jednog sam sina dala Barravaru. I dvadeset i osam godina gledala kako ga Barravar nastoji uništiti. Možda je sad red na nekog drugog, ha?""Ivan sad nije ovdje, zar ne?" upitao je Mark, prestravljeno zaboravivši sve drugo."Ne, nije u kući Vorkosigan, ako to misliš. Tu je u Vor-barr Sultani, dodijeljen je glavnom stožeru Carske službe. Možda," oči su joj spekulativno bljesnule, "možda bi te on mogao izvesti i pokazati ti neke stvari koje je Miles htio da vidiš.""Ivan se vjerojatno još uvijek ljuti zbog onog što sam mu učinio u Londonu", bojao se Mark.

"Proći će ga to", predvidje grofica samopouzdano. "Moram priznati, Miles bi sigurno uživao pokazivati te i uznemirivati ljude."Osobina koju je Miles očito naslijedio od svoje majke."Živim već gotovo tri desetljeća na Barrayaru", rekla je zamišljeno. "Tako smo dugačak put prošli. A opet, još nam je tako mnogo ostalo. Čak se i Aral već umara. Možda ne možemo sve učiniti u jednoj generaciji. Vrijeme je za smjenu straže, po mom mišljenju... ah, dobro."Prvi put zavalio se u svoje sjedalo, puštajući ga da ga podrži, slušajući i gledajući umjesto da samo strahuje. Saveznik. Činilo se da je konačno dobio saveznika, premda još uvijek nije bio siguran zašto. Galen nije potrošio puno vremena na groficu Cordeliju Vorkosigan. Opsjednut jej,i&\mM^±.bio svojim starim neprijateljem Koljačem. Galen ju je, izgleda, sasvim podcijenio. Preživjela je ovdje dvadeset i devet godina... može li i on tako? Prvi put, to mu se činilo donekle unutar ljudskih mogućnosti.Kratko kucanje oglasilo se na dvostrukim vratima prema hodniku. Na grofičino "Da?" vrata su se malo otvorila, a unutra je provirio jedan čovjek, uputivši joj napet osmijeh."Najdraža kapetanice, smijem li sad i ja ući?" "Da, mislim da smiješ", reče grofica Vorkosigan.Ušao je unutra i opet zatvorio vrata. Marku se grlo stegne; progutao je slinu i udahnuo, progutao i udahnuo, zastrašujuće krhkom samokontrolom. Neće se onesvijestiti pred ovim čovjekom. Niti povratiti. Do sad mu je u želucu ionako ostala još samo koja žličica žuči. To je on, nepogrešivo on, premijer, admiral grof Aral Vorkosigan, bivši regent Barravarskog imperija i de facto diktator nad tri svijeta, pobjednik Komarra, vojni genij i politički um — optužen za ubojstva, mučenja, ludilo, previše nemogućih stvari da bi ih sve mogao obuhvatiti taj čvrsti obris koji je sad koračao prema Marku.Mark je proučavao njegove videosnimke iz svih razdoblja života; možda i nije bilo tako čudno što mu je prva suvisla pomisao bila Djeluje starije nego što sam očekivao. Grof Vorkosigan bio je deset

standardnih godina stariji od svoje betanske supruge, ali djelovao je kao da je razlika dvadeset ili trideset godina. Kosa mu je bila još svjetlije sijeda nego na snimkama od prije samo dvije godine. Za Bar-ravarca, bio je nizak, grofičine visine. Lice mu je bilo teško, snažno, izborano. Imao je na sebi zelene hlače od uniforme, ali bez kaputića, samo svijetlu košulju zavrnutih rukava i otvorenog okruglog ovratnika; ako je to bio pokušaj da djeluje nehajno, nije mu uspijevalo. Napetost u sobi podigla se s njegovim ulaskom do gušenja."Elena se smjestila", izvijestio je grof Vorkosigan, sjedajući kraj grofice. Položaj mu je bio otvoren, ruku na koljenima, ali nije se naslonio. "Posjet izgleda potiče više starih sjećanja nego stoje očekivala. Prilično je uznemirena.""Uskoro ću otići porazgovarati s njom", obeća grofica."Fino." Grofove oči proučavale su Marka. Zbunjenost? Odbojnost? "Dobro." Iskusni diplomat čiji je posao bio da tri planeta nagovori na put ka napretku sjedio je bez riječi, ne znajući što da kaže, kao da se nije u stanju izravno obratiti Marku. Umjesto toga okrenuo se svojoj ženi. "On je prošao pod Milesa?"U očima grofice Vorkosigan pojavio se bljesak tmurne zabavljenosti. "Odonda se udebljao", rekla je mirno."Shvaćam."Tišina se protegla kroz neugodne sekunde.Mark izvali: "Prva stvar koju sam trebao napraviti kad vas susretnem bila je da vas ubijem.""Da, znam." Grof Vorkosigan smjestio se na kauču, konačno se otvoreno zagledavši Marku u lice."Natjerali su me da vježbam dvadeset različitih rezervnih metoda, dok ih sve nisam znao napamet, ali glavna je ideja bila flaster s paralizirajućim otrovom koji bi se pri autopsiji pokazao kao srčani udar. Trebao sam ostati nasamo s vama i dotaći bilo koji dio tijela. Za ubojiti otrov, stvar djeluje vrlo sporo. Trebao sam čekati, vama na vidiku, dvadeset minuta, dok ne umrete i nikad vam ne priznati da nisam Miles."Grof se smrknuto osmjehne. "Shvaćam. Dobra osveta. Vrlo umjetnički. I upalilo bi."

"Kao novi grof Vorkosigan, nakon toga trebao sam napraviti sljedeći korak i povesti napad na carsko prijestolje.""To ne bi upalilo. Ser Galen nije ni očekivao da upali. Želio je samo kaos koji bi uslijedio nakon propasti takvog pokušaja i u kojem se Komarr trebao podići na ustanak. Znači da si trebao biti još jedna vorkosiganska žrtva." Čak je djelovao opuštenije, profesionalnije, dok su raspravljali o tim grotesknim urotama."Jedini razlog mog postojanja bio je da vas ubijem. Prije dvije godine, samo sam za to znao. Sve te godine pod Galenom podnio sam samo zbog toga.""Samo hrabro", posavjetuje ga grofica. "Mnogi ljudi postoje posve bez ikakva razloga."Grof primijeti: "CarSigje o tebi skupio veliku gomilu dokumentacije nakon što je zavjera izašla na vidjelo. Pokriveno je vrijeme otkako si bio samo luđački sjaj u Gale-novu oku, pa sve do posljednjeg dodatka o tvom nestanku sa Zemlje, prije dva mjeseca. Ali nigdje u dokumentaciji nema ničeg što bi govorilo kako je tvoja, ovaj, nedavana pustolovina na Jacksonovu Skrovištu bilo kakav latentni program ubačen uz moje ubojstvo. Radi li se o tome?" Tračak sumnje obojio mu je glas."Ne", reče Mark čvrsto. "Dovoljno su me programirali da to znam. Nije to nešto što možete ne primijetiti. Bar ne onako kako je to Galen radio.""Ne slažem se", reče grofica Vorkosigan neočekivano. "Natjeran si na to, Mark. Ali ne od Galena."Grof je podigao obrve u iznenađenju."Miles te na to natjerao, bojim se", objasnila je. "Sasvim nenamjerno.""Ne shvaćam", reče grof.Mark je dijelio taj osjećaj. "Bio sam u dodiru s Mile-som samo nekoliko dana, na Zemlji.""Nisam sigurna da si spreman za to, ali evo. U životu si imao točno tri modela po kojima si mogao naučiti kakoda budeš ljudsko biće. Jacksonske robovlasnike, komarr-ske teroriste — i Milesa. Bio si natopljen Milesom. I, žao mi je, ali Miles misli da je vitez lutalica. Razumna vlada ne bi mu dopustila ni

džepni nož, a kamoli svemirsku flotu. I tako, Mark, kad si konačno morao odabrati između dva jasna zla i luđaka — ustao si i krenuo za luđakom.""Ja mislim da Milesu ide sasvim dobro", prigovori grof."Agh." Grofica načas sakrije lice rukama. "Ljubavi, raspravljamo o mladiću na kojeg je Barravar natrpao toliko nepodnošljivog stresa, toliko bola, da si je stvorio čitavu jednu drugu ličnost kako bi imao kamo pobjeći. A zatim je uvjerio nekoliko tisuća galaktičkih plaćenika da podrže njegovu psihozu i povrh svega nagovorio Barravarski imperij da mu sve to plaća. Admiral Naismith mnogo je više nego samo lažni identitet CarSiga i ti to znaš. Priznajem daje genij, ali nemoj mi pokušati ustvrditi daje mentalno zdrav." Zastala je. "Ne. To nije fer. Milesov sigurnosni ventil radi. Neću se stvarno početi bojati za njegovo zdravlje dok se ne nađe odsječen od svog malog admirala. To je naprosto vrlo složen ples na žici." Bacila je pogled na Marka. "Koji je gotovo nemoguće slijediti, rekla bih."Mark nikad nije razmišljao o Milesu kao o nekom ozbiljno sluđenom; o njemu je razmišljao samo kao o nekom savršenom. Ovo je bilo vrlo uznemirujuće."Dendarii zaista funkcioniraju kao tajna operacijska ruka CarSiga", rekao je grof i sam djelujući pomalo uznemireno. "I to povremeno fantastično dobra.""Naravno. Da nije tako, ne bi dopustio Milesu da ih zadrži, tako da se on uvijek može pobrinuti za to. Naprosto želim istaći da njihova službena funkcija nije ujedno i njihova jedina funkcija. I — ako oni ikad prestanu biti potrebni Milesu, neće proći ni godina dana a CarSig će pronaći način da se ta veza prekine. I svi ćete iskreno vjerovati da se ponašate savršeno logično."Zašto ne optužuju njega...? Skupio je hrabrost da to otvoreno zapita "Zašto mene ne krivite za Milesovu smrt?"Jednim pogledom, grofica je pitanje predala svome suprugu, koji kimne i odgovori. Za oboje? "Illvanovo izvješće kaže daje Milesa pogodio bharaputranski vojnik osiguranja.""Ali ne bi bio na vatrenoj liniji da ja nisam—"Grof Vorkosigan podigne ruku da ga prekine. "Da on sam nije tako glupo postupio. Nemoj pokušavati prikriti svoju pravu krivnju tako

što ćeš uzeti više nego što zaslužuješ. I sam sam napravio previše smrtonosnih pogrešaka da bi me tako nešto zavaralo." Bacio je pogled na svoje čizme. "Razmatrali smo i dugoročne prognoze. Premda su tvoj karakter i osoba jasno različiti od Milesovih, djeca koju bi ti začeo bila bi genetski potpuno identična njegovoj. Možda ono što Barravar treba nisi ti, već tvoj sin.""Samo da se produži vorski sustav", ubaci se grofica suho. "Sumnjiv cilj, ljubavi. Ili se zamišljaš kao djedovskog mentora Markovoj teoretskoj djeci, kao što je tvoj otac postupio s Milesom?""Bože sačuvaj", promrmlja grof žustro."Čuvaj se vlastitog odgoja." Okrenula se Marku. "Problem je..." Skrenula je pogled, opet ga vratila na Marka. "Ako ne uspijemo povratiti Milesa, suočit ćeš se s nečim što nije samo odnos. To je posao. U najmanju ruku, bio bi odgovoran za dobrobit nekoliko milijuna ljudi u tvome Okrugu; bio bi njihov glas u Vijeću grofova. Miles je za taj posao učio doslovce od rođenja; nisam sigurna daje moguće poslati zamjenu u posljednji čas."Nije, sigurno nije, oh sigurno."Ne znam baš", reče grof zamišljeno. "Ja sam bio baš takva zamjena. Sve do jedanaeste godine bio sam rezervni sin, a ne nasljednik. Priznajem, kad je moj stariji brat ubi-ijen, brzina događaja učinila je promjenu sudbine jednostavnom. Svi smo, za Rata ludog Yurija, bili tako usredotočeni na osvetu. Dok sam podigao glavu i opet udahnuo, posve sam se pomirio činjenicom da ću jednog dana biti grof. Premda nisam očekivao da će taj jedan dan doći kroz pedeset godina. Moguće je da ćeš i ti, Mark, imati više nego dovoljno vremena za učenje i vježbu. Ali isto je tako moguće da ti grofovstvo padne u krilo već sutra."Tom su čovjeku bile sedamdeset i dvije godine, što su srednje godine za nekog iz galaktike, a starost za okrutni Barravar. Grof Aral nije se u životu čuvao; je li osjećao da mu se bliži kraj? Njegov otac, grof Piotr, bio je doživio dvadeset godina više, još jedan čitav život. "Bi li Barravar ikad prihvatio klona kao vašeg nasljednika?" upita sumnjičavo."Pa, već je i vrijeme da se počne stvarati neke zakone o tome, ovako

ili onako. Ti bi mogao biti jedan od ključnih slučajeva. S dovoljno usredotočenosti, vjerojatno bih im te mogao ugurati u grla—"Mark nije nimalo sumnjao u to."Ali mislim da je još prerano započeti zakonski rat, sve dok se ne raščiste stvari s tom nestalom krio-komo-rom. Za sad, javna je priča da je Miles odsutan po dužnosti, a ti si prvi put u posjetu. Sve je to zapravo istina. Ne moram ti naglašavati da su pojedinosti povjerljive."Mark strese glavom i kimne u znak slaganja, osjećajući blagu vrtoglavicu. "Ali —je li to potrebno? Da nikad nisam stvoren i da je Miles negdje poginuo na dužnosti, Ivan Vorpatril bio bi vaš nasljednik.""Da", reče grof, "i kuća Vorkosigan prestala bi postojati, nakon jedanaest generacija izravnih potomaka.""Što s tim ne valja?""Ne valja to što to nije slučaj. Ti postojiš. Problem je... što sam oduvijek želio da mi nasljednik bude Cordelijin sin. Uzmi u obzir, govorimo o priličnom imanju, po uobičajenim mjerilima.""Mislio sam da većina vaših posjeda svijetli u mraku, nakon razaranja Vorkosigan Vashoija."Grof slegne ramenima. "Nešto je i preostalo. Ova rezidencija, na primjer. Ali moje imanje nije samo posjed nad zemljom; kao stoje Cordelia rekla, tu je priključen i posao uz puno radno vrijeme. Ako ti dopustimo da zatražiš nasljedstvo i ti moraš prihvatiti što to traži od tebe.""Možete sve zadržati", reče Mark iskreno. "Potpisat ću gdje god treba."Grof se namršti."Smatraj ovo uvodnim razgovorom, Mark", reče grofica. "Neki ljudi koje ćeš možda susresti puno će razmišljati o takvim pitanjima. Naprosto moraš biti svjestan neizgovorenih planova."Grof je poprimio odsutan izraz lica; ispustio je dug, polagan dah. Kad je opet podigao pogled, lice mu je bilo zastrašujuće ozbiljno. "To je istina. A postoji i jedan plan koji nije samo neizgovoriv, nego i nepodnošljiv. Moramo te upozoriti."Toliko nepodnošljiv da ga je i grofu Vorkosiganu bilo teško

ispljunuti, izgleda. "Što sad?" upita Mark oprezno."Postoji... lažna teorija nasljedstva, jedna od šest mogućih linija, koja mene postavlja kao prvog u redu za bar-ravarski prijestol, ukoliko car Gregor umre bez potomstva.""Da," reče Mark nestrpljivo, "naravno da znam. Gale-nova urota bila je zasnovana na tom zakonskom argumentu. Vi, zatim Miles, zatim Ivan.""Da, ali sad je poredak ja, zatim Miles, zatim ti i zatim Ivan. A Miles je — tehnički — ovog časa mrtav. To ostavlja samo mene između tebe i nasljedstva. Ne kao lažnog Milesa, već samog po sebi.""To je glupost", eksplodira Mark. "To je još luđe od zamisli da postanem grof Vorkosigan!""Misli na to", posavjetuje ga grofica. "Misli to baš tako i nemoj nikad dati ni naslutiti da bi mogao promijeniti mišljenje.Upao sam među same luđake."Ako ti se bilo tko obrati na tu temu, smjesta to prijavi meni, ili Cordeliji, ili Simonu Illvanu", doda grof.Mark se zavukao u svoje sjedalo koliko je išlo. "Dobro...""Prestrašio si ga, dragi", primijeti grofica."Kad je ta tema u pitanju, paranoja je vodič za dobro zdravlje", reče grof žalosno. Načas se bez riječi zagleda u Marka. "Djeluješ umorno. Pokazat ćemo ti gdje je tvoja soba. Možeš se oprati i malo odmoriti."Svi su ustali. Mark ih je slijedio do popločanog hodnika. Grofica je glavom pokazala na zasvoden prolaz koji je vodio natrag do zavojitog stubišta. "Idem dizalnom cijevi gore da porazgovaram s Elenom.""Dobro", složi se grof. Marku nije bilo druge do da ga slijedi po stubištu. Dva kata su mu pokazala koliko je ispao iz forme. Kad su došli do drugog odmorišta, disao je jednako teško kao i starac kraj njega. Grof skrene kroz hodnik na trećem katu.Mark je upitao, s određenom dozom straha: "Nećete me valjda staviti u Milesovu sobu?""Ne. Premda sam ja kao dijete neko vrijeme živio u ovoj koju ćeš ti sad dobiti."Prije smrti njegova starijeg brata, vjerojatno. Soba drugog sina. To je

bilo gotovo jednako toliko neugodno."Sad je to naprosto gostinska soba." Grof je otvorio još jedna bezizražajna drvena vrata. Iza njih, ležala je osunčana soba. Očito ručno izrađen namještaj neodređene starosti i ogromne vrijednosti uključivao je krevet i komodu; domaća konzola za podešavanje svjetlosti i mehaničkih prozora neskladno je ležala kraj izrezbarene krevetne ploče.Mark je bacio pogled unatrag i uletio u grofov duboko upitan pogled. Bilo je tisuću puta gore od bilo kojeg volim--Naismitha izraza kojeg je vidio kod Dendariija. Rukama se zgrabio za glavu i zaškripao: "Miles nije tu unutra!""Znam", reče grof tiho. "Tražio sam... sebe, valjda. I Cordeliju. I tebe."S nelagodom ali nesposoban da se odupre, Mark je zauzvrat potražio sebe u grofu. Nije bio siguran. Boja kose, nekad; on i Miles imali su istu tamnu kosu koju je vidio na videosnimkama mlađeg admirala Vorkosigana. Razumno gledajući, znao je da je Aral Vorkosigan mlađi sin starog generala grofa Piotra Vorkosigana, ali taj izgubljeni stariji brat bio je mrtav već šezdeset godina. Začudilo ga je što ga se sadašnji grof sjeća tako izravno, ili iz toga izvlači neku vezu sa samim sobom. Čudno i zastrašujuće. Trebao sam ubiti ovog čovjeka. Još bih to mogao. Uopće se ne čuva."Vaš vajni CarSig nije me čak ni ispitao brzopentom. Zar se uopće ne brinete da bih mogao biti još uvijek programiran za vaše ubojstvo?" Ili djeluje kao tako zanemariva prijetnja?"Mislio sam da si već jednom upucao svoju očinsku figuru. To je dovoljna katarza." Zabavljena grimasa iskrivila je grofova usta.Mark se sjetio Galenova iznenađenog izraza lica, kad ga je zraka iz disruptora pogodila ravno u lice. Kako god Aral Vorkosigan izgledao kad bude umirao, Mark je bio uvjeren da ne bi bio iznenađen."Onda si spasio Milesov život, prema svim opisima sukoba", reče grof. "Odabrao si stranu na Zemlji, prije dvije godine. Vrlo djelotvorno. Možda mnogo strahujem zbog tebe, Mark, ali to da ću umrijeti od tvoje ruke nije u to uključeno. Nisi u bodovnom zaostatku za svojim bratom kao što si zamišljaš. Zapravo, mislim da

ste došli do izjednačenja.""Predak. Ne brat", reče Mark, ukočeno i ledeno."Cordelia i ja smo tvoji preci", reče grof odlučno.Nijekanje bljesne na Markovom licu.Grof slegne ramenima. "Što god Miles bio, mi smo ga stvorili. Možda imaš pravo što nam se približavaš s takvim oprezom. Možda ni za tebe nećemo biti dobri."Želudac mu je drhtao od užasne čežnje, prigušene strašnim strahom. Preci. Roditelji. Nije bio siguran da želi roditelje, ovako kasno u životu. Bili su takve ogromne figure. Osjećao se izbrisanim u njihovoj sjeni, rasprsnut poput stakla, poništen. Odjednom osjeti nebuloznu želju da se vrati Miles. Netko njegove veličine i godina, netko s kim bi mogao razgovarati.Grof opet pogleda prema spavaonici. "Pym je trebao razmjestiti tvoje stvari.""Nemam nikakvih stvari. Samo odjeću koju imam na sebi... gospodine." Bilo je nemoguće ne dodati izraz počasti."Morao si bar imati neku drugu odjeću!""Ono što sam donio sa Zemlje ostavio sam u garderobina Escobaru. Najamnina je dosad već istekla, vjerojatnosu sve zaplijenili."Grof ga pogleda. "Poslat ću nekoga da te izmjeri i izradi ti garderobu. Da nas posjećuješ pod nekim normalnijim okolnostima, pokazivali bismo te uokolo. Upoznavali s prijateljima i rođacima. Razgledavanje grada. Prošao bi testove sposobnosti, da ti možemo urediti daljnje obrazovanje. Nešto od toga sigurno ćemo i sad učiniti."Škola? Kakve vrste? Smještaj u Barravarskoj vojnoj akademiji bio bi vrlo blizu Markove zamisli o spuštanju u pakao. Mogu li ga natjerati...? Bilo je načina da se odupre. Uspješno je izbjegao posuđivanje Milesove garderobe."Ako nešto trebaš, pozvoni Pymu preko konzole", uputio gaje grof.Ljudski sluge. Kako čudno. Fizički strah koji gaje bio iskrenuo kao staru čarapu polako je nestajao, da bi ga zamijenila daleko bezobličnija opća tjeskoba. "Mogu li dobiti nešto za jelo?""Ah. Molim te da se za jedan sat pridružiš Cordeliji i meni na ručku.

Pym će te odvesti do Žutog Predvorja.""Znam ga pronaći. Kat niže, jedan hodnik južnije, treća vrata desno."Grof podigne jednu obrvu. "Točno." "Proučavao sam vas, znate.""To je u redu. I mi smo proučavali tebe. Svi smo dakle napravili svoje domaće zadaće.""U čemu je test?""Ah, tu je trik. Nema testa. To se zove pravi život."I prava smrt. "Žao mije", provali Mark. Zbog Milesa? Zbog njega samog? Nije ni sam znao.Grof ga je gledao kao da se i on to pita; kratak ironični smiješak trznuo mu je jedan kut usnica. "Pa... na jedan čudan način, gotovo da je olakšanje da nije sve tako loše kako bi moglo biti. Prije, kad bi god Miles nestao, pitali bismo se gdje je i što bi mogao činiti da, ovaj, još povećakaos. Ovog puta bar znamo da se ne može uvaliti u još goru nevolju."Mahnuvši na pozdrav, grof se udaljio, ne ušavši u sobu za Markom, ne pritisnuvši ga ni na koji način. Kroz Markov um prošla su tri načina da ga ubije. Ali ta je obuka djelovala odavno prestarjelom. Uostalom, sad je bio previše izvan forme. Penjanje uza stube iscrpilo gaje. Povukao je vrata da ih zatvori i bacio se na izrezbaren krevet, dršćući od reakcije.TRINAESTO POGLAVLJENavodno da bi dopustili Marku da se oporavi od skakanja kroz crvotočinu, grof i grofica nisu mu prva dva dana predvidjeli nikakve zadaće. Zapravo, osim prilično formalnih obroka, Mark uopće nije ni vidio grofa Vorkosi-gana. Lutao je kućom i zemljištem kako je htio, bez ikakve očite straže osim diskretnog motrenja grofice Vorkosi-gan. Na izlaznim vratima vrta stajala su dvojica stražara; još nije skupio hrabrost da provjeri je li im naloženo i da njega zadrže unutra, a ne samo nepoznate ljude vani.Da, bio je proučavao kuću Vorkosigan, ali svejedno se morao privikavati na stvarnost u kojoj se sad našao. Sve se činilo pomalo drukčije od onoga što je bio očekivao. Mjesto je bilo pravi krtičnjak, ali bez obzira na starine kojih je bilo posvuda, svi su izvorni prozori

zamijenjeni modernim, vrhunskim modelima blindiranog stakla i opremljeni automatskim roletama, čak i oni visoko uza zid u donjoj kuhinji. Bilo je to poput ljuske, premda prostrane, zaštitničke. Palača/tvrđava/zatvor. Može li se on uvući u takvu ljusku?Cijelog života bio sam zatvorenik. Želim biti slobodan.Trećeg je dana stigla njegova nova odjeća. Grofica mu je došla pomoći da je raspakira. Jutarnje svjetlo i hladan zrak rane jeseni kuljali su u njegovu sobu kroz prozor kojije, tvrdoglavo, ostavio otvoren prema tajnovitom, opasnom, nepoznatom svijetu.Otvorio je jednu vreću za odijela i pronašao nešto uznemirujuće vojničkog stila, tuniku visokog ovratnika i hlače na crtu u vorkosiganskim bojama, smeđoj i srebrnoj, vrlo slično livrejama grofovih slugu ali s više sjaja oko ovratnika i na epoletama. "Što je to?" upita sumnjičavo."Ah", reče grofica. "Upadljivo, zar ne? To je tvoja odora barunskog kadeta kuće Vorkosigan."Njegova, ne Milesova. Sva je nova odjeća bila kompjuterski predviđena da bude prostrana; srce mu je stalo kad je pokušao proračunati koliko bi morao pojesti da se izvuče iz ovoga.Na njegov izraz očajanja, grofičine se usne podignu. "To zapravo moraš nositi na samo dva mjesta: ako prisustvuješ sjednici Vijeća grofova ili ako odeš na ceremoniju proslave careva rođendana. Što bi ti se moglo dogoditi: to se sprema kroz nekoliko tjedana." Zastala je, prstom prateći znak Vorkosigana izvezen na ovratniku tunike. "Mi-lesov je rođendan ubrzo poslije toga."Pa, Miles trenutno ne stari, gdje god bio. "Rođendani su za mene malo teško pojmljivi. Kako se zove kad nekoga izvadiš iz materičnog replikatora?""Kad su mene izvadili iz mog materičnog replikatora, moji su roditelji to zvali mojim rođendanom", rekla je suho.Ona je Betanka. Jasno. "Ja čak ni ne znam kad mi je rođendan.""Ne znaš? U tvojem je dosjeu." "Kakvom dosjeu?""U tvom medicinskom kartonu iz Kuće Bharaputra. Zar to nisi nikad vidio? Moram ti nabaviti kopiju. To je,ovaj, zanimljivo štivo, na jedan užasavajući način. Zapravo,

rođendan ti je bio sedamnaestog prošlog mjeseca.""Onda sam ga ionako propustio." Zatvorio je torbu i ugurao uniformu duboko u ormar. "Nije važno.""Važno je da netko slavi naše postojanje", pobunila se prijazno. "Ljudi su samo zrcala u kojima se sami moramo ogledati. Domet svakog smisla. Sve vrline, sva zla, sve je sadržano samo u ljudima. Ničeg nema u svemiru kao takvom. Samica je kazna u svakoj ljudskoj kulturi.""To je... istina", priznao je, prisjećajući se vlastitog nedavnog zatvora. "Hm." Sljedeći komad odjeće koji je pro-tresao pristajao je njegovom raspoloženju: potpuno crno. Premda se, kad je bolje pogledao, pokazalo daje gotovo istog kroja kao i uniforma kadetskog baruna, sa znakovima i ukrasima prigušenim u crnoj svili umjesto sjajnih srebrnih niti, gotovo nevidljivi na crnoj podlozi."To je za pogrebe", objasni grofica. Glas joj je odjednom bio prilično ravnodušan."Oh." Shvativši nagovještaj, zagurao je odijelo još dalje od kadetske odore. Konačno je odabrao nešto stoje djelovalo najmanje vojnički, meke široke hlače, prostrane čizme bez kopči, čeličnih pojačanja ili bilo kakvih drugih agresivnih ukrasa, te košulju i sako tamnih boja, plavo, zeleno, crvenkasto-smeđe. Djelovalo je malo kao kostim, ali bilo je vrsne izrade. Kamuflaža? Je li odjeća predstavljala čovjeka koji je nosi, ili ga je skrivala? "Jesam li to ja?" upitao je groficu izašavši iz kupaonice da se pokaže.Napola se nasmijala. "Dubokoumno pitanje ako se postavlja odjeći koju čovjek nosi. Na to ni ja ne mogu odgovoriti."Četvrtog dana, Ivan Vorpatril pojavio se na doručku. Imao je na sebi dnevnu odoru carske vojske, koja je lijepoisticala njegovo visoko, pristalo tijelo; s njegovim dolaskom, Žuto Predvorje odjednom se činilo napučenim. Mark se skutrio s osjećajem krivnje dok je njegov navodni rođak pozdravljao svoju tetu urednim poljupcem u obraz i ujaka službenim kimanjem glave. Ivan je s pokrajnje komode uzeo tanjur i opako ga natrpao jajima, mesom i zašećerenim kruhom, dodao šalicu kave, nogom povukao stolac i smjestio se nasuprot Marku."Bok, Mark", priznao je konačno njegovo postojanje. "Izgledaš

grozno. Kad si se tako napuhao?" Gurnuo je vilicu punu prženog mesa u usta i počeo žvakati."Hvala, Ivane", sklonio se Mark koliko je mogao u blagu ironiju. "Vidim da se nisi promijenio." Nadao se daje bilo jasno kako misli Nema poboljšanja.Ivanove smeđe oči zacaklile su se; zaustio je, ali ga zaustavi "Ivane" od njegove tete, izrečeno tonom hladnog prigovora.Mark nije vjerovao da se grofica pobunila zato što je htio govoriti punih usta, ali Ivan je progutao prije nego što je odgovorio, ne Marku već grofici. "Ispričavam se, teta Cordelia. Ali zbog njega još uvijek imam problema s ormarima i drugim uskim, neprovjetrenim prostorima.""Žao mije", promrmlja Mark zgrbivši se. Ali nešto u njemu nije dalo da ga Ivan maltretira, pa je dodao: "Rekao sam Galenu da te otme samo da dođem do Milesa.""Znači, to je bila tvoja zamisao.""I upalila je. Odmah je došao i gurnuo vrat u omču za tebe."Ivanova vilica se stisne. "Navika koje se nije uspio riješiti, koliko čujem", odvratio je, tonom na pola puta između rezanja i predenja.Sad je na Marka bio red da zašuti. Ali, na neki način, sve je to bilo skoro utješno. Ivan ga je tretirao kao što za-služuje. Malo dobrodošle kazne. Osjetio je kako je pod kišom prezira oživio kao isušena biljka. Ivanovi izazovi gotovo su mu uljepšali dan. "Zašto si došao?""To nije bila moja zamisao, vjeruj", reče Ivan. "Trebao bih te izvesti van. Da se provjetriš."Mark baci pogled na groficu, ali ona je bila okrenuta svome mužu. "Zar već?" upitala je."Po zahtjevu", reče grof Vorkosigan."Aha", reče ona, kao da joj je sinulo. Marku nije ništa sinulo; to svakako nije bio njegov zahtjev. "Dobro. Možda mu Ivan usput može malo pokazati grad.""Takoje to zamišljeno", reče grof. "Budući daje Ivan časnik, time se uklanja potreba za tjelesnom stražom."Oho, znači da će njih dvoje moći otvoreno razgovarati? Užasna pomisao. I tko će ga zaštititi od Ivana?

"Nadam se da će postojati vanjska straža", reče grofica."O, da."Vanjska je straža bila straža koju nitko nije trebao vidjeti, čak ni oni koje su čuvali. Mark se pitao što je ljude na vanjskoj straži sprečavalo da si naprosto uzmu slobodan dan i kasnije tvrde da su bili tamo, samo nevidljivi. Vjerovao je da se od krize do krize takva prijevara mogla vući dosta dugo.Poručnik barun Vorpatril imao je vlastito cestovno vozilo, otkrio je Mark nakon doručka, sportski model opremljen s puno crvenog laka. S oklijevanjem, Mark klizne kraj Ivana. "Onda", rekao je nesigurnim glasom, "želiš li me još uvijek zadaviti?"Ivan je jurnuo autom kroz vrata rezidencije i van u gradski promet Vorbarr Sultane. "Osobno, da. Praktično, ne. Trebaju mi svi koje mogu nagurati između sebe i posla ujaka Arala. Želio bih da Miles ima dva tuceta djece.Mogao ih je već i imati, samo da je počeo — na određeni način, ti si dar od boga. Da nema tebe, već bi me sad žigo-sali kao nasljednika." Zastao je, samo u govoru; automobil je ubrzao kroz jedno raskrižje, usko se provlačeći kraj četiri druga vozila koja su skretala u zamalo izbjegnutim sudarima. "Koliko je Miles zapravo mrtav? Ujak Aral je bio prilično neodređen dok mi je preko vida pričao o tome svemu. Nisam bio siguran koliko je to zbog razloga sigurnosti, a — nikad ga još nisam vidio tako ukočenog."Promet je bio gori nego u Londonu i, ako je to moguće, još neuredniji, ili uređen po nekim pravilima koja su uključivala preživljavanje najsposobnijih. Mark je zgrabio rubove svoga sjedala i odgovorio: "Ne znam. Dobio je ig-ličnu granatu u prsa. Loše koliko može biti a da ga ne presječe na pola."Jesu li se to Ivanove usne nabrale u prigušenoj stravi? Ako je i bilo tako, lepršava fasada ponovno se spustila gotovo istog časa. "Bit će potrebna vrhunska bolnica za oživljavanje da mu se sve vrati na mjesto", nastavi Mark. "A što se tiče mozga... to se nikad ne zna dok oživljavanje ne završi." A onda je već prekasno. "Ali to nije problem. Ili bar još nije problem.""Aha", namršti se Ivan. "To vam je ispala prava koma, znaš? Kako ste mogli izgubiti..." Skrenuo je tako naglo da je rubom zapeo za

pločnik, izazvavši iskrenje, pa veselo opsuje na jedan krupan hover-kamion koji je gotovo prošao kroz Markovu stranu cestovnog vozila. Mark se skurio u svome sjedalu i začepio usta. Bolje da im zamre razgovor nego on; život mu je možda ovisio o tome da ne dekon-centrira vozača. Prvi njegov dojam o Milesovu rodnom gradu bio je da će pola stanovnika nastradati u prometnim nesrećama prije no što padne mrak. Ivan je divlje prošao kroz jedan U-zavoj i postrance uklizao u parkirno mjesto, presjekavši put dvama drugim automobilima koji su sekretali prema njemu i zaustavivši se tako naglo da je Mark gotovo proletio kroz prednje staklo."Dvorac Vorhartung", objavio je Ivan kimanjem glave i mahanjem ruke dok je zavijanje motora polako odumi-ralo. "Vijeće grofova danas ne zasijeda, tako da je muzej otvoren za javnost. Premda mi nismo javnost.""Kako... kulturno", reče Mark oprezno, vireći kroz pokrov automobila. Dvorac Vorhartung zaista je izgledao kao dvorac: prostrana, prastara gomila bezobličnog kamenja koja se uzdizala kroz drveće. Smjestio se na obali iznad brzaca rijeke koja je dijelila Vorbarr Sultanu. Okolno zemljište sad je bilo pretvoreno u parkove; gredice uzgojenog cvijeća rasle su gdje su nekad ljudi i konji vukli opsadne strojeve kroz ledeno blato, u uzaludnim napadima. "0 čemu se zapravo radi?""Trebaš upoznati jednog čovjeka. I više ti ništa ne smijem reći." Ivan je podigao krov na autu i izvukao se van. Mark pođe za njim.Da li po planu ili iz čiste perverzije, Ivan ga je zaista poveo u muzej, koji je zauzimao cijelo jedno krilo dvorca i bio posvećen oružju i oklopima Vorova još od Doba izolacije. Kao vojnik u odori, Ivan je imao slobodan ulaz, premda je uredno platio Markovu ulaznicu. Kao mjeru preru-šavanja, pretpostavio je Mark, budući da su pripadnici vorske kaste također imali slobodan ulaz, što mu je Ivan šapatom objasnio. To nije nigdje pisalo. Ako si Vor, očekivalo se da znaš takve stvari.Ili je to možda bilo Ivanovo prikriveno izrugivanje Markovoj pripadnosti Vorovima, odnosno ne-pripadnosti. Ivan je igrao visokorođenog mulca s istom brižno razvijenom potpunošću s

kojom je igrao i carskog poručnika, ili bilo koju drugu ulogu koju bi njegov svijet zatražio od njega.LPravog Ivana bilo je mnogo teže pronaći, procijenio je Mark: njegovu profinjenost ne treba podcijeniti, niti ga pogrešno smatrati glupim.Dakle, trebao bi upoznati čovjeka. Kakvog čovjeka? Ako se radi o još jednom ispitivanju CarSiga, zašto nije mogao čovjeka upoznati u kući Vorkosigan? Radi li se o nekom iz vlade, ili iz premijerove Centrističke koalicijske stranke? I opet, zašto ne bi došao k njemu? Ivan ga sigurno nije vodio da ga ubiju, Vorkosigani su to mogli organizirati znatno tajnije, bilo kada u protekle dvije godine. Možda su mu htjeli smjestiti da bude optužen za neki zločin? Još neobi-čnije zamisli o urotama prolazile su mu kroz glavu, sve s istim fatalnim nedostatkom — u njima nije bilo ni motiva ni logike.Zabuljio se u natrpani izložak dvostrukog reda mačeva poredanih na zidu kronološkim redom, koji je pokazivao napredak barravarske kovačke vještine kroz dva stoljeća, a zatim požuri naprijed do Ivana, do vitrine u kojoj su bila izložena kemijskim eksplozivima pogonjena pro-jektilna oružja: izrazito ukrašen punjač s velikim otvorima cijevi koji je nekad, pisalo je na kartici, pripadao caru Vladu Vorbarri. Meci su bili čudni jer su bili od čistog zlata, masivne kugle veličine Markova palca. Na kratak domet, to je vjerojatno bilo slično udarcu cigle ubitačne brzine. Na dug domet, vjerojatno nisu pogađali ništa. I onda, koji je jadni seljak ili štitonoša bio zadužen da ide uokolo i skuplja promašaje? Ili, još gore, pogotke? Nekoliko sjajnih loptica koje su bile izložene bilo je spljošteno ili iskrivljeno i, na Markovu zapanjenost, jedna je kartica objašnjavala posjetiocima muzeja kako je ova vrlo izobličena kugla ubila baruna Vora-tog-i-tog u toj i toj bitci... "i izvađena mu je iz mozga", nakon smrti, pretpostavio je Mark. Nadao se. Bljak. Zapravo gaje iznenadilo stoje netko očistio metak od prastarog tkiva prije nego što gaje poslao na iz-ložbu; neki su od izložaka bili upravo krvožedno gadni. Na primjer, uštavljen i konzerviran skalp ludog cara Yu-rija, posuđen iz privatne zbirke nekog vorskog klana.

"Barun Vorpatril." To nije bilo pitanje. Čovjek koji je progovorio pojavio se tako tiho da Mark nije bio čak ni siguran iz kojeg je smjera došao. Bio je isto tako tiho i odjeven, srednjih godina, inteligentnog izgleda; mogao je biti kakav muzejski službenik. "Molim vas, dođite sa mnom."Bez pitanja ili komentara, Ivan je krenuo za čovjekom, pokretom pokazavši Marku neka pođe ispred njega. Tako u sendviču, Mark je hodao, rastrzan između znatiželje i straha.Prošli su kroz vrata označena sa "Zabranjen pristup", koja je čovjek otključao mehaničkim ključem a zatim opet zaključao za njima. Onda su se popeli dva kata po stubištu, pa produžili hodnikom drvenog poda po kojem su koraci odzvanjali, sve do sobe smještene na zadnjem katu okruglog tornja na uglu zgrade. Nekad stražarsko mjesto, sad je soba bila opremljena kao ured, s običnim prozorima usječenim u kamene zidove umjesto streljačkih proreza. Unutra je čekao neki čovjek, sjedeći na stolcu bez naslona, zamišljeno zagledan dolje u parkove koji su se pružali prema rijeci i raspršene, šareno odjevene ljude koji su se šetali ili penjali puteljcima.Bio je mršav, tamnokos, tridesetih godina, blijede kože istaknute komotnom tamnom odjećom na kojoj nije bilo baš nikakvih kvazi-vojnih detalja. Podigao je pogled i hitro se osmjehnuo njihovom vodiču. "Hvala, Kevi." I pozdrav i otpust u jednom, izgleda, jer je vodič kimnuo glavom i izašao.Tek kad je Ivan kimnuo i rekao "Gospodaru", sinulo mu je.Car Gregor Vorbarra. Sranje. Vrata iza Marka blokirao je Ivan. Mark je nadvladao svoj napadaj panike. Gregor je samo čovjek, sam, naizgled nenaoružan. Sve ostalo je... propaganda. Priče. Iluzija. Srce mu je ipak zatuklo brže."Bok, Ivane", reče car. "Hvala ti što si došao. Ne bi li malo pogledao izložbu?""Vidio sam je", reče Ivan lakonski. "Svejedno." Gregor glavom pokaže na vrata."Da ne bude nedoumica", reče Ivan, "ovo nije Miles, čak ni u svojim dobrim danima. I, usprkos izgledu, on je bio izučen za ubojicu. Nije li ovo malo preuranjeno?""Pa", reče Gregor tiho, "to ćemo upravo otkriti, zar ne? Želiš li me

ubiti, Mark?""Ne", zaškripi Mark."Eto vidiš. Prošeci, Ivane. Poslat ću Kevija po tebe malo kasnije."Ivan se frustrirano namršti. Mark je osjetio da je dobar dio frustriranosti potjecao iz znatiželje. Otišao je s ironičnim pozdravom koji kao da je govorio Na tvoju glavu."Dakle, barune Mark", reče Gregor. "Kakvi su dosadašnji dojmovi o Vorbarr Sultani?""Prilično je brzo prošla kraj mene", reče Mark oprezno. "Bože blagi, nemoj mi reći da si pustio Ivana da vozi." "Nisam znao da imam izbora."Car se nasmije. "Sjedi." Pokazao je Marku stolac iza komkonzole; sobica je osim toga bila vrlo skromno namještena, premda su drevne vojne grafike i karte koje su pokrivale zidove mogle biti i viškovi iz obližnjeg muzeja.Dok je proučavao Marka, carev smiješak izblijedio je natrag u zamišljenost. To je Marka pomalo podsjećalo na način kako ga je gledao grof Vorkosigan, onaj izraz kojipita Tko si?, samo bez grofove proždrljive snage. Podnošljivo čudo."Je li ovo vaš ured?" upitao je Mark, oprezno sjedajući u carski stolac na okretanje. Soba se činila nekako mala i skromna za carski ured."Jedan od. Cijeli ovaj kompleks prepun je raznih ureda, na najneobičnijim mjestima. Grof Vorvolk ima ured u staroj tamnici. Meni su stropovi tamo preniski. Ja ovo koristim kao privatno skrovište kad prisustvujem sastancima Vijeća grofova, ili kad ovdje imam nekog drugog posla.""Zašto se ja brojim u posao? Osim zato što nisam užitak. Je li ovo privatno ili službeno?""Ja ne mogu ni pljunuti a da to nije službeno. Na Bar-ravaru, to dvoje se ne može baš tako lako razdvojiti. Miles je... bio..." I Gregorov se jezik spoticao o to prošlo vrijeme, "bez reda, član moje kaste, časnik u mojoj službi, sin iznimno važnog, možda i najvažnijeg državnog službenika i osobni prijatelj cijelog mog života. I nasljednik gro-fovstva nad jednim Okrugom. A grofovstvo je mehanizam kojim se jedan čovjek", dotakao sije prsa, "množi sa

šezdeset, a zatim s gomilom. Grofovi su prvi službenici Imperija; ja sam njegov vođa. Tebi je jasno da ja nisam Imperij? Carstvo je samo pitanje zemljopisa. Imperij je društvo. Mnoštvo, čitavo tijelo — konačno, svaki pojedini podanik — to je Imperij. Čega sam ja samo jedan dio. I to zamje-njivi dio — jesi li dolje vidio skalp moga praujaka?""Ovaj... da. Dostaje, ovaj, uočljivo izložen.""Ovo jest dom Vijeća grofova. Uporišna točka poluge može si zamišljati da je iznad svega, ali bez poluge nije ništa. Ludi Yuri je to zaboravio. Ja nisam. Okrug grofa Vorkosigana isto je tako jedan živi dio. Isto tako zamje-njiv." Zastao je."... Karika u lancu", ponudi Mark oprezno, da pokaže kako ga sluša."Karika u verižnjači. U mreži. Tako da jedna slaba karika nije fatalna. Da bi došlo do katastrofe, moralo bi ih puno popustiti odjednom. Svejedno... čovjek si, naravno, želi što više zdravih, pouzdanih karika.""Naravno." Zašto gledaš u mene?"Tako. Reci mi što se dogodilo na Jacksonovu Skrovi-štu. Po tvojem." Gregor se uspravio na svojem stolcu, pod-bočivši se jednom petom i prekriživši noge u čizmama, naizgled smiren i udobno smješten, poput gavrana na grani."Morao bih početi od Zemlje.""Samo izvoli." Lak osmijeh pokazao je Marku da ima vremena koliko god hoće i svu carevu pozornost.S oklijevanjem, Mark je mucavo počeo svoju priču. Gregorovih je pitanja bilo malo i to samo kad bi Mark zapeo na teškim dijelovima; malo, ali bila su prodorna. Gregor nije tražio samo gole činjenice, shvatio je Mark ubrzo. Očito je već vidio Illvanovo izvješće. Car je tražio nešto drugo."Nemam što reći protiv tvojih dobrih namjera", reče Gregor u jednom trenutku. "Taj posao presađivanja mozga odvratan je. Ali jasno ti je — tvoji napori, tvoj napad, sve to neće ni zagrebati stvari. Kuća Bharaputra naprosto će počistiti slomljeno staklo i produžiti.""Ali će napraviti veliku promjenu u životu četrdeset i devetero klonova", ustvrdi Mark tvrdoglavo. "Svi mi govore istu prokletu stvar. 'Ne mogu napraviti sve, pa neću napraviti ništa.' I onda ništa

ne učine. I tako se to nastavlja. U svakom slučaju, da sam se uspio vratiti preko Esco-bara, kako sam prvo bio planirao — bilo bi velikih naslova u vijestima. Kuća Bharaputra možda bi čak i zakonski pokušala ponovno doći do klonova, a onda bi se zbilja di-gla velika galama. Ja bih se za to pobrinuo. Čak i da sam se našao u eskobarskom pritvoru. Gdje me, usput rečeno, snagatori iz Kuće Bharaputra ne bi tako lako pronašli. I možda... možda bi to malo povećalo javno zanimanje za taj problem.""Ah!" reče Gregor. "Promidžbena fora." "Nije bila fora", zareži Mark."Oprosti, nisam time mislio reći da je tvoj poduhvat nevažan. Naprotiv. Ali ipak Jesi imao suvislu dugoročnu strategiju.""Aha, samo što je otišla u smeće čim sam izgubio kontrolu nad Dendariijima. Čim su shvatili tko sam ja zapravo." Zlovoljno se prisjetio te bespomoćnosti.Potaknut Gregorovim pitanjima, Mark je produžio opisivati Milesovu smrt, kaos s izgubljenom krio-komorom, odustajanje od pokušaja da dođu do nje i ponižavajući izgon iz jacksonskog lokalnog svemira. Ustanovio je da otkriva znatno više svojih pravih misli nego što je bilo udobno, ali... uz Gregora se gotovo mogao opustiti. Kako li to čovjek postigne? Blago, gotovo samozatajno ponašanje skrivalo je čovjeka nevjerojatno vještog u baratanju ljudima. Hitro i gotovo nesuvislo, Mark je opisao incident s Maree i ono poluludo razdoblje u samici, a zatim padne u neodređenu tišinu.Gregor se zamišljeno namrštio i neko vrijeme ostao tih. Prokletstvo, čovjek je cijelo vrijeme bio tih. "Mark, čini mi se da ti podcjenjuješ vlastite snage. Okušao si se u bitci i dokazao tjelesnu hrabrost. Znaš preuzeti inicijativu i mnogo se toga usudiš učiniti. Ne manjka ti mozga, već samo ponekad... upućenosti. To baš i nije loš početak za osobine potrebne za grofa. Jednog dana.""Nijednog dana. Ne želim biti barravarski grof, za-niječe Mark izražajno."To bi mogao biti prvi korak do mog posla", reče Gregor sugestivno, s blagim osmijehom."Ne! To bi bilo još gore. Živog bi me pojeli. I moj bi se skalp našao dolje u muzejskoj zbirci."

"Sasvim moguće." Gregorov smiješak izblijedi. "Da, često se pitam gdje će završiti dijelovi moga tijela. Ali ipak — koliko znam, bio si spreman pokušati, prije samo dvije godine. Uključujući tu i Aralovo grofovstvo.""Lažno, da. Ali sad govorimo o pravoj stvari. Ne o imitaciji." Ja sam samo imitacija, nisi znao? "Ja sam proučio samo vanjske dijelove. Unutarnju površinu ne mogu si ni zamisliti.""Ali, vidiš," reče Gregor, "svi mi krenemo odatle. Lažno. Uloga je simulakrum, u koji mi postupno ugrađujemo živo meso.""Postaneš stroj?""Neki postanu. To je patološka verzija grofa i ima ih nekolicina takvih. Drugi postanu... više ljudski. Stroj, uloga, to sve postane vješto izrađena proteza, koja služi čo-vjeku: Oba tipa imaju svojih dobrih strana, što se mene tiče. Čovjek naprosto mora provjeriti koliki je domet samozavaravanja u koji spada onaj s kime razgovara."Da, grofica Cordelia očito je sudjelovala u oblikovanju ovoga čovjeka. Mark je osjećao njezin trag, kao fluorescentni otisak stopala u mraku. "A koji su vaši ciljevi?"Gregor slegne ramenima. "Održati mir. Zadržati razne frakcije da se međusobno ne pobiju. Prokleto dobro osigurati da nijedan galaktički osvajač više nikad ne kroči na barravarsko tlo. Potaći ekonomski razvoj. Gospa od mira prvi je talac kad se pojave ekonomski problemi. U tom pogledu, moja je vladavina neobično blažena, s tera-formiranjem drugog kontinenta i otvaranjem Sergvara za punu kolonizaciju. Konačno, sad kad je ta prokleta pošastpotkožnog crva pod kontrolom. Naseljavanje Sergvara trebalo bi nekoliko generacija služiti za preuzimanje svakog viška energije. U posljednje sam vrijeme proučavao razne kolonijalne povijesti, pitajući se koje bismo greške mogli izbjeći... i tako.""Još uvijek ne želim biti grof Vorkosigan." "Bez Milesa, zapravo baš i nemaš izbora.""Glupost." Bar se nadao daje to glupost. "Upravo ste rekli da se radi o zamjenjivim dijelovima. Da moraju, mogli bi pronaći nekog drugog tko bi se sasvim dobro uklopio. Ivana, recimo."

Gregor se neveselo osmjehne. "Priznajem i sam sam često upotrebljavao isti taj argument. Premda se u mom slučaju radi o razmnožavanju. Košmari o sudbini dijelova moga tijela nisu ništa u usporedbi s onima koji me muče o sudbini moje teoretske buduće djece. I ne želim se oženiti nekim visokim vorskim pupoljkom čije se obiteljsko stablo u posljednjih šest generacija šesnaest puta križalo s mojim." Naglo se prekinuo, s ispričavajućim smiješkom. Ali... čovjek je bio tako kontroliran da se Marku činilo kako čak i taj kratak pogled na unutarnjeg Gregora ima svoju svrhu, ili bi je mogao imati.Marka je boljela glava. Bez Milesa... uz Milesa, sve te barravarske dileme bile bi Milesove. A Mark bi bio slobodan suočiti se... sa svojim vlastitim dilemama, ako ništa drugo. Svojim vlastitim demonima, ne onim posvojenim. "To nije moj... dar. Talent. Interes. Sudbina. Nešto. Ne znam." Protrljao je vrat."Strast?" reče Gregor."Da, to je to. Grofovanje nije moja strast."Tren kasnije, Gregor znatiželjno upita: "Što jest tvoja strast, Mark? Ako nije vladavina, ili moć, ili bogatstvo — nisi čak niti spomenuo bogatstvo.""Dovoljno bogatstva da uništim Kuću Bharaputra tako mi je daleko izvan dohvata da... naprosto nije važno. To nije moguće rješenje. Ja... ja... neki ljudi su ljudožderi. Kuća Bharaputra, njihove mušterije — želim zaustaviti ljudoždere. To bi bilo nešto zbog čega bi vrijedilo ustajati iz kreveta." Shvatio je da mu je glas postao snažniji i opet se skutrio u mekom stolcu."Drugim riječima... ti imaš strast prema pravdi. Ili, ako smijem tako reći, Sigurnosti. Čudan odjek tvoga, ovaj, pretka.""Ne, ne!" Pa... možda, u određenom smislu. "Pretpostavljam da i na Barravaru ima ljudoždera, ali oni nisu privukli moju osobnu pozornost. Ne razmišljam u smislu primjene zakona, jer posao s presađivanjem na Jacksono-vu Skrovištu nije ilegalan. Tako da ni policajac nije rješenje. Odnosno... morao bi to biti prokleto neobičan policajac." Kao recimo tajni agent CarSiga? Mark je pokušao zamisliti istražnog suca koji nosi dozvolu za ubijanje i uhidbeni nalog. Iz nekog razloga, stalno mu je pred oči dolazila slika

njegovoga pretka. Prokleta Gregorova uznemirujuća sugestija. Ne policajac. Vitez-lutalica. Grofica je to točno pogodila. Ali više nije bilo mjesta za vitezove-lu-talice; policija bi ih sve morala uhititi.Gregor se zavalio s vrlo zadovoljnim izrazom lica. "To je vrlo zanimljivo." Njegov odsutan izraz lica podsjećao je na čovjeka koji pamti šifru za otvaranje sefa. Skliznuo je sa svoga stolca da prošeće uz prozore i baci pogled prema dolje iz drugog kuta. Licem prema svjetlu, primijetio je: "Čini mi se da pristup tvojoj strasti u budućnosti u velikoj mjeri ovisi o tome kako ćemo i kada vratiti Milesa."Mark frustrirano uzdahne. "To nije u mojim rukama. Neće mi dopustiti... što bih ja mogao učiniti što CarSig ne može? Možda će ga pronaći. Tek što nisu.""Drugim riječima", reče Gregor polako, "najvažnija stvar stvar u tvom životu ovoga je časa nešto na što ne možeš utjecati. Imaš moje iskreno suosjećanje."Mark se nesvjesno posklizne u iskrenost. "Ja sam ovdje praktički zarobljenik. Ne mogu ništa učiniti i ne mogu otići!"Gregor nakrene glavu. "Jesi li pokušao?" Mark zastane. "Pa... zapravo, još i nisam.""Ah." Gregor se okrene od prozora i iz unutarnjeg džepa svoga sakoa izvadi malu plastičnu karticu. Dodao ju je Marku preko stola. "Moj Glas dopire samo do granica barravarskih interesnih zona", reče. "Svejedno... ovo je broj mog privatnog vidkoma. Tvoje će pozive provjeravati samo jedna osoba. Bit ćeš na popisu. Samo reci svoje ime i spojit će te.""Ovaj... hvala", rekao je Mark, oprezno i zbunjeno. Kartica je na sebi imala samo kodnu traku, nikakve druge oznake. Vrlo ju je pažljivo spremio.Gregor je dotakao audiokomsku iglu na svom reveru i obratio se Keviju. Nekoliko trenutaka kasnije začulo se kucanje i vrata su se otvorila da opet pripuste Ivana. Mark se bio počeo ljuljati u Gregorovom stolcu — nije uopće škripao; sad se posramljeno izvuče iz njega.Gregor i Ivan izmijenili su pozdrave jednako lakonske kao i na početku i Ivan je izveo Marka iz toranjske sobe. Kad su zakrenuli za

ugao, Mark se okrenuo na zvuk koraka. Kevi je već uvodio sljedećeg čovjeka na carski sastanak."I, kako je prošlo?" upita Ivan. "Osjećam se iscrpljeno", prizna Mark.Ivan se mrko osmjehne. "Gregor to zna napraviti, kad je car.""Kadje?Ilikadgaigra?""Oh, nikad ga ne igra.""Dao mije svoj broj." A mislim da ima moj.Ivanove obrve se podignu. "Dobrodošao u klub. Mogao bih nabrojati ljude koji imaju taj broj prije nego izujem čizme.""Je li... i Miles bio jedan od njih?" "Naravno."ČETRNAESTO POGLAVLJEVjerojatno po naređenju — grofičinu, pretpostavljao je Mark — Ivan ga je poveo na ručak. Ivan je ispunjavao puno naređenja, primijetio je Mark s blagim trzajem razumijevanja. Otišli su na neko mjesto po imenu karavanse-raj, poduljom šetnjom od dvorca Vorhartung. Mark je izbjegao još jednu vožnju s Ivanom zahvaljujući uskim uličicama starog dijela grada.Sam je karavanseraj bio čudna studija barravarske socijalne evolucije. Najstarija mu je jezgra bila očišćena, renovirana i pretvorena u ugodan labirint trgovina, kafića i malih muzeja, napučena mješavinom gradskih radnika u potrazi za ručkom i očitih provincijskih turista koji su došli u prijestolnicu obići povijesne spomenike.Ta se transformacija širila od skupina starih upravnih zgrada poput dvorca Vorhartung, uz rijeku, prema središtu četvrti; na rubovima, prema jugu, obnova se pretvorila u onu vrstu otrcanog, pomalo opasnog područja koje je karavanseraju dalo izvornu, rizičnu reputaciju. Po putu, Ivan je ponosno pokazao zgradu u kojoj se navodno on rodio, za vrijeme rata Vordarijanskog pretendentsva. Sad je to bila trgovina u kojoj su se prodavali pretjerano skupi ručno istkani sagovi i drugi proizvodi starih obrta, navodno očuvani još od Doba izolacije. Po načinu kako je Ivanbrbljao, Mark je napola očekivao da će se na zgradi nalaziti ploča u spomen tog značajnog događaja, ali nije je bilo; provjerio je.Nakon ručka u jednom od malih kafića, Ivan je, sad usredotočen na obiteljsku povijest, odlučio Marka povesti da vidi mjesto na

pločniku gdje su njegova oca, baruna Padmu Vorpatrila, ubile vordarijanske snage sigurnosti, u onom istom ratu. Budući daje to odgovaralo krvavo-po-vijesnom tonu ostatka jutra, Mark se složio, pa su opet krenuli pješice, prema jugu. Promjena u arhitekturi, od tamnih štukatura prvog stoljeća Doba izolacije, preko visoke crvene cigle njegova posljednjeg stoljeća, označavala je granicu karavanseraja.Ovaj put, Bože, stvarno je postojala pločica, izliven brončani pravokutnik ugrađen u cestu; cestovna su vozila jurila preko i pokraj njega, dok je Ivan zurio prema dolje."Pomislio bi da će je barem staviti na pločnik", reče Mark."Točnost", reče Ivan. "Mama je tako htjela."Mark je pričekao trenutak, iz poštovanja prema Ivanovim tko bi znao kakvim intimnim razmišljanjima. Konačno, Ivan podigne pogled i veselo reče: "Desert? Znam jednu izvrsnu slastičarnicu tu iza ugla, u četvrti Keroslav. Mama me uvijek tamo vodila nakon svega, kad god smo dolazili ovamo ponuditi paljenicu. Pomalo je rupa, ali je dobro."Mark još nije odhodao niti ručak, ali mjesto je iznutra bilo isto toliko savršeno koliko je izvana bilo jadno i nekako je završio s cijelom vrećicom kiflica s orasima i tradicionalnih voćnih tortica za kasnije. Dok je Ivan oklijevao nad izborom slatkiša koji će se isporučiti gospi Vorpatril, a možda i uz nekakav slatkasti razgovor s ljepuškastom djevojkom za šankom — bilo je teško procijeniti je li ozbiljan ili je to samo automatska reakcija — Mark korakne van.Galen je jednom u ovom području bio smjestio nekoliko tajnih komarrskih uhoda, sjećao se Mark. Sigurno su ih pokupili prije dvije godine, kad je Barravarska carska sigurnost čistila ostatke njihove urote. Svejedno, pitao se bi li ih mogao pronaći, da su se Galenovi snovi o osveti ikad ostvarili. To bi trebalo biti jednu ulicu dalje i onda druga desno... Ivan je još uvijek obrađivao djevojku u slastičarnici. Mark se prošeće.Adresu je pronašao za nekoliko minuta, na svoje prilično zadovoljstvo; zaključio je da ne mora provjeravati unutra. Okrenuo se i pošao nečim što je djelovalo kao pre-čac do glavne ulice i slastičarnice. Pokazalo se da je u pitanju slijepa ulica. Opet se

okrenuo i pošao prema izlasku iz nje.Stara žena i mršavi mladić koji su bili sjedili na ulasku u vežu i promatrali ga dok je ulazio, sad su ga gledali kako izlazi. Staričine mutne oči bljesnule su blagim neprijateljstvom kad je opet ušao u njezin kratkovidni domet."Nije ti to nikakav dečko. To ti je mutac", siknula je mladiću. Unuku? Izražajno gaje gurnula. "Mutac je doš'o u našu ulicu."Potaknut, mladić se spustio na noge i stao pred Marka. Mark zastane. Klinac je bio viši od njega — a tko nije? — ali nije bio puno teži, masne kose i blijed. Agresivno je raširio noge, blokirajući Markovu odstupnicu. O, Bože. Urođenici. U svoj svojoj mrzovoljnoj slavi."Nemaš tu šta tražit', mutac." Pljunuo je, oponašajući snagatore; Mark se skoro nasmijao."Imaš pravo", složio se lako. Pomakao si je naglasak prema srednjeatlantskom zemaljskom, nimalo barravar-ski. "Ovo je prava rupa.""Stranac!" zavapi starica još oštrijim neodobravanjem. "Skoči si crvotočinom u pakao, stranac nijedan!""Čini se da sam to već učinio", reče Mark suho. Ružno ponašanje, ali bio je ružno i raspoložen. Ako ga ti propalice žele izazivati, on će im uzvratiti. "Barravarci! Ako ima ičeg goreg od Vorova, onda su to budale pod njima. Nikakvo čudo da cijela galaktika prezire ovo mjesto kao rupu." Iznenadio se kako je lako otpustio potisnuti bijes i kako se od toga dobro osjećao. Bolje da ne ode predaleko."Do'vatit ću ja tebe, mutac", obećao je dječak, ljuljajući se na prstima u nervoznoj prijetnji. Vještica je potakla svog junaka nepristojnom kretnjom uperenom na Marka. Čudna kombinacija: sitne starice i mladi propalice obično su bili prirodni neprijatelji, ali ovo dvoje kao da su se dobro slagali. Podanici Imperija, valjda, udruženi pred zajedničkim neprijateljem."Bolje i mutac nego mulac", zapjevuši Mark s lažnom srdačnošću.Mali se namršti. "Hej! Jel' se ti to meni rugaš? Ha?""Vidiš li ti ovdje još mulaca?" Na trzaj dječakovih očiju, Mark pogleda preko njegovog ramena. "Oh. Oprosti. Ima ih još dvojica. Sad shvaćam tvoju zabunu." Adrenalin mu je skočio, pretvarajući

kasni ručak u njegovom želucu u grudu žaljenja. Još dva mladića, viša, teža, starija, ali tek adolescenti. Možda gadni, ali neizučeni. Svejedno... gdje je sad Ivan? Gdje je ta prokleta nevidljiva navodna vanjska straža? Na pauzi? "Ne biste li vi trebali biti u školi? Možda na popravnom iz balavljenja?""Smiješan mutac", reče jedan od starijih. Nije se smijao.Napad je došao naglo i gotovo je iznenadio Marka; bio je mislio da običaji zahtijevaju još nekoliko uvreda prije borbe i taman je pronašao još nekoliko dobrih. Uzbuđenje se čudno miješalo s očekivanjem bola. Ilije možda baš očekivanje bola i bilo uzbudljivo. Najveći nasilnik pokušao ga je udariti u prepone. Dohvatio mu je nogu jednom rukomi gurnuo je prema gore, bacivši balavca na leđa uz udarac koji mu je izbio sav zrak. Drugi ga je krenuo udariti šakom; Mark mu uhvati ruku. Okrenuli su se i nasilnik se zaletio u svog mršavog prijatelja. Nažalost, sad su se obojica nalazili između Marka i izlaza.Osovili su se na noge, djelujući zapanjeno i bijesno; kakvu su to laku metu očekivali, zaboga? Sasvim laku. Refleksi su mu bili dvije godine zanemareni i već se polako zadihao. Ali veća težina davala mu je više stabilnosti na nogama. Tri na jednog, protiv invalidnog, debelog, izgubljenog malog stranca, ha? Sviđa vam se takav odnos snaga? Dođite k meni, ljudožderi mali. Još je uvijek apsurdno u šaci stezao vrećicu iz slastičarnice, iskesivši se i raširivši ruke u poziv.Obojica su ga zaskočili odjednom, izdajući se svakim pokretom. Posve obrambene kate i dalje su radile savršeno; uletjeli su mu u hvat i iz njega i obojica završili na zemlji, zbunjeno tresući glavama, žrtve vlastite agresije. Mark si protrlja vilicu, koja je dobila nespretan udarac, dovoljno snažan da ga strese i razbudi. Sljedeća runda nije bila tako uspješna; na kraju se morao otkotrljati izvan njihovog dohvata, konačno izgubivši vrećicu sa slatkišima, koja se odmah našla pregažena. A onda ga je jedan od njih dohvatio u stisak i donekle su nadoknadili razliku, nimalo znanstvenim udarcima stisnutih šaka. Sad se već ozbiljno zadihao. Isplanirao je ručni polužni hvat i sprint do ceste. Tako bi i završilo, dobra zabava za sve, da jedan od glupih nasilnika, u čučnju, nije izvukao otrcan stari šok-štap i gurnuo ga prema njemu.

Mark ga je zamalo odmah ubio udarcem u vrat; su-spregnuo je udarac u zadnji čas, tako da je pogodio malo u stranu. Čak je kroz čizmu osjetio trganje tkiva, mučan dojam koji mu je prožeo cijelo tijelo. Markje užasnuto ustuknuo, dok je klinac grgljao ležeći na zemlji. Ne, ja nisam izučen za borbu; ja sam izučen za ubijanje. Oh, sra-nje. Uspio je da ipak ne smrska grkljan do kraja. Molio se samo da udarac nije prekinuo neku važniju žilu. Druga dva napadača zastala su u šoku.Ivan je dojurio iza ugla. "Kvragu, što to radiš?" poviče promuklo."Ne znam", dahnuo je Mark, oslonivši se rukama na koljena. Nos mu je krvario po novoj košulji. Počeo se tresti od zakašnjele reakcije. "Zaskočili su me." Ja sam ih izazivao. Zašto to radi, kvragu? Sve se dogodilo tako brzo..."Šta, mutac je s tobom, vojnice?" upitao je mršavi dečko s mješavinom iznenađenja i strave.Mark je na Ivanovu licu vidio kako se bori s porivom da zaniječe svaku vezu s njim. "Da", procijedio je konačno. Veliki nasilnik koji je još bio na nogama ustuknuo je za korak, okrenuo se i otrčao. Mršavac se doimao zakočenim na mjestu zbog prisutnosti ranjenika i starice, premda se činilo da bi i on rado pobjegao. Stara baba, koja je ustala i došepesala do svog oborenog junaka, vrištala je prijetnje i optužbe prema Marku. Samo ona, čini se, nije bila užasnuta Ivanovom časničkom odorom. A onda je stigla gradska straža.Kad se uvjerio da će se netko pobrinuti za povrijeđenog nasilnika, Mark je umuknuo i pustio Ivana da sređuje stvari. Ivan je lagao kao... kao pravi vojnik, samo da spriječi pojavljivanje imena Vorkosigan; sa svoje strane, gradska je straža, shvativši tko je Ivan, prigušila staričinu histeriju i brzo ih izvukla sa scene. Mark je odbio podnijeti tužbu za napad i bez Ivanova užurbanog savjeta da to učini. Trideset minuta kasnije bili su opet u Ivanovu cestovnom vozilu. Ovog je puta Ivan vozio znatno polak-še; ostaci strave, procjenjivao je Mark, jer je umalo izgubio svoga štićenika."Gdje je, dovraga, bila ta vanjska straža koja bi me trebala čuvati?" upitao je Mark, oprezno pipajući masnicena svome licu. Nos mu je konačno prestao krvariti. Ivan ga nije

pustio u svoj auto dok krv nije stala i dok se nije uvjerio da Mark neće povratiti."A što misliš, tko je pozvao gradsku stražu? Vanjska straža i treba biti diskretna.""Oh." Rebra su ga boljela, ali nije bilo ničeg slomljenog, zaključi Mark. Za razliku od njegova pretka, u životu nije imao nijednu slomljenu kost. Mutac. "Je li... je li i Miles morao izlaziti na kraj s ovakvim sranjima?" Sve stoje učinio bilo je daje prošao pokraj tih ljudi. Daje Miles bio obučen kao on i sam kao on, bi li napali njega?"Miles ne bi bio tako glup da tamo odvrluda sam, počni od toga!"Mark se namršti. Od Galena je bio dobio dojam da je Milesu položaj pružao zaštitu pred barravarskim mutan-tskim predrasudama. Je li Miles stalno morao u glavi provoditi proračune sigurnosti, odlučujući kamo može ići i što može raditi?"A daje to i učinio", nastavi Ivan, "izvukao bi se riječima. Iskliznuo bi. Zašto si se uopće upuštao s trojicom? Ako samo želiš da te netko prebije na mrtvo, obrati se meni. Bit će mi zadovoljstvo."Mark nelagodno slegne ramenima. Je li zapravo to tražio? Kaznu? Jesu li stvari zato krenule tako loše i tako brzo? "Mislio sam da ste svi vi veliki Vorovi. Zašto bi trebali isklizavati? Zar ne možete naprosto zgaziti gamad?"Ivan zareži. "Ne. I jako mi je drago što neću biti tvoj stalni tjelesni čuvar.""I meni je drago, ako je ovo primjer tvoje djelotvornosti", sikne Mark zauzvrat. Opipao si je lijevi očnjak; desni i usne bile su mu natekle, ali zub se nije klimao.Ivan se samo namrštio. Mark se zavali u sjedalu, pitajući se kako je klincu s povrijeđenim grlom. Gradska gajestraža odvela da mu se pruži liječnička pomoć. Mark se nije smio boriti s njim; došao je na centimetar od toga da ga ubije. Mogao ih je ubiti svu trojicu. Konačno, svi su oni bili samo mali ljudožderi. I baš zato bi, shvati Mark, Miles bio upotrijebio riječi i iskliznuo im; ne iz straha, ne zbog noblesse oblige, već zato što ti ljudi nisu bili... njegova kategorija. Marku je bilo zlo. Barrayarci. Bog mi pomogao.Ivan je zastao u svome stanu, smještenom u neboderu u boljem dijelu grada, nedaleko od posve modernih upravnih zgrada

Glavnog stožera Carske službe. Tamo je dopustio Marku da se opere i ukloni krvave mrlje s odjeće prije nego što se vrate u kuću Vorkosigan. Dobacujući mu košulju iz sušila, Ivan primijeti: "Prsa će ti sutra biti sva šarena. Miles bi poslije takvog nečeg proveo tri tjedna u bolnici. Morao bih ga tamo pokupiti metlicom."Mark baci pogled na crvene mrlje koje su polako prelazile u ljubičasto. Sav se počeo kočiti. Pet-šest istegnutih mišića bunilo se na loše postupanje. Sve je to mogao sakriti, ali lice mu je imalo tragova koje će morati nekako objasniti. Da kaže grofu i grofici kako su imali prometni udes, to bi bilo vrlo uvjerljivo, ali nije vjerovao da bi laž dugo držala.Kako je ispalo, opet je Ivan sredio stvar, isporučujući ga natrag grofici s istinitim ali minimaliziranim izvješćem o Markovoj pustolovini: "Da, bio je odlutao i malo se gur-kao s lokalnim stanovnicima, ali uhvatio sam ga prije nego što se nešto veliko stiglo dogoditi. Bok, teta Cordelia..." Mark gaje pustio da pobjegne.Cijelo izvješće očito je stiglo do grofa i grofice prije večere. Mark je osjećao hladnu napetost još dok se spuštao na svoje mjesto preko puta Elene Bothari-Jesek, koja se1konačno vratila sa svog dugog i vjerojatno neugodnog preslušavanja u stožeru CarSiga.Grof je pričekao dok ljudska posluga nije poslužila prvo jelo i izišla iz prostorije prije nego što je primijetio: "Drago mije da tvoje obrazovno iskustvo danas nije imalo smrtnih posljedica, Mark."Mark je uspio progutati slinu a da se ne zaguši te rekao prigušenim glasom: "Za njega ili za mene?""Za obojicu. Želiš li izvješće o svojoj, ovaj, žrtvi?" Ne. "Da, molim.""Liječnik u gradskoj bolnici očekuje da će ga moći otpustiti za dva dana. Još će tjedan dana provesti na tekućoj dijeti. Glas će mu se vratiti.""Oh. Fino." Nisam htio... Kakva je svrha isprika, izlika, protesta? Nikakva, jasno."Htio sam privatno pokriti njegov račun, ali sam otkrio da me Ivan već preduhitrio. Malo sam razmislio i zaključio sam da ću ga pustiti da plati."

"Oh." Treba li onda on ponuditi da vrati novac Ivanu? Ima li on kakvog novca, ili prava na njega? Zakonski? Moralno?"Sutra će", objavi grofica, "tvoj lokalni vodič biti Ele-na. I Pym će ići s vama."Elena nije djelovala nimalo zadovoljno."Razgovarao sam s Gregorom", nastavio je grof Vor-kosigan. "Izgleda da si nekako ostavio dovoljno dobar dojam, tako daje dao dopuštenje da te službeno predstavim kao svoga nasljednika, mlađeg člana kuće Vorkosigan u Vijeću grofova. Kad ja tako odlučim, ako i kada potvrdimo Milesovu smrt. Jasno, za to je još prerano. Ni sam nisam siguran bi li bilo bolje pogurati tvoju potvrdu prije nego što te grofovi upoznaju, ili nakon što im damo vremena da se naviknu na tu ideju. Hitri manevar, udari i bježi, iliduga dosadna opsada. Ovog puta, mislim da bi opsada bila bolja. Ako pobijedimo, položaj će ti biti znatno sigurniji.""Mogu li me odbaciti?" upita Mark. Vidim li ja to svjetlo na kraju tunela ?"Da bi naslijedio grofovsku čast, moraju te prihvatiti i odobriti običnom većinom. Moja osobna imovina druga je stvar. Obično je takvo odobrenje rutina za najstarijeg sina ili, ako ga nema, za bilo kojeg odgovarajućeg muškog rođaka kojeg predloži trenutni grof. Čak, tehnički, ne mora biti ni rođak, premda je u praksi gotovo uvijek tako. Bio je, recimo, poznati slučaj jednog od grofova Vortala, još u Doba izolacije, koji se posvadio sa svojim sinom. Mladi barun Vortala u Zidiarchovom trgovinskom ratu stavio se na stranu svoga tasta. Vortala je razbaštinio svoga sina i nekako uspio naglo sazvati sjednicu Vijeća grofova da odobre njegovog konja Ponoć kao nasljednika. Tvrdio je daje konj jednako toliko pametan, a bar ga nikad nije izdao.""Kakav... ohrabrujući presedan za mene", zagrcne se Mark. "I kako je išlo grofu Ponoći? U usporedbi s prosječnim grofom.""Barunu Ponoći. Nažalost, nitko to nije otkrio. Konj je umro prije Vortale, razbuktao se rat i sin je na kraju ipak naslijedio sve. Ali bio je to jedan od zooloških vrhunaca raznorodne političke povijesti Vijeća, zajedno s ozloglašenom Urotom zapaljivih mačaka." Dok je pričao, oči grofa Vorkosigana blistale su s određenim izvrnutim

entuzijazmom. Pogled mu je pao na Marka i trenutna živost nestane. "Imali smo nekoliko stoljeća da nakupimo presedane kakve hoćeš, od apsurdnih do užasnih. I nekoliko mudrih iznimaka koje nam spašavaju prosjek."Grof se nije dalje propitkivao o Markovu danu, a Mark nije dobrovoljno prijavio nikakve pojedinosti. Večera mu je legla poput olova i šmugnuo je što je prije mogao.Odvukao se u knjižnicu, dugu prostoriju na kraju jednog krila najstarijeg dijela kuće. Grofica gaje poticala da lista po knjigama. Osim čitača koji je pristupao javnim bankama podataka i šifrirane i osigurane vladine kom--konzole s vlastitim komunikacijskim vezama, prostorija je bila prepuna uvezanih knjiga, tiskanih pa čak i rukom ispisanih na papiru, još iz Doba izolacije. Knjižnica je Marka podsjećala na dvorac Vorhartung, sa svom tom modernom opremom zaguranom u čudne kutke antičke arhitekture koja nikad nije ni zamislila ni predvidjela mjesto za takvo što.Dok je razmišljao o muzeju, pogled mu je privukao veliki tom drvoreza oružja i oklopa, pa gaje pažljivo izvukao iz zaštitnih korica i odnio ga do jednog od dva alkovena koji su okruživali dugačka staklena vrata u stražnji vrt. Bili su luksuzno namješteni; mali stolić privučen uz prostrani naslonjač pružio je potporanj za tešku knjižurinu. Zapanjen, Mark je listao knjigu. Pedeset vrsta mačeva i noževa i svaka je varijanta imala svoje ime i ime za svaki pojedini dio... kakva hrpa nevjerojatno detaljnog znanja, one vrste koja stvara i pomaže pri stvaranju, zatvorenih skupina kao što su Vorovi...Vrata knjižnice su se otvorila, koraci zatopću preko mramora i sagova. Bio je to grof Vorkosigan. Mark se zavukao u naslonjač u alkovenu, privukavši noge izvan vidnog polja. Možda će samo nešto uzeti i opet izići. Mark se nije želio uhvatiti u intimni razgovor kakav je izazivala ova udobna prostorija. Nadišao je prvu stravu pred grofom, ali još mu je uvijek u njegovu društvu bilo užasno neugodno, pa makar ništa ne govorio.Nažalost, grof se Vorkosigan smjestio za jednu kom--konzolu. Odrazi šarenih svjetala na njezinom zaslonu svjetlucali su po svjetlu prozora prema kojem je bio okre-

nut Markov naslonjač. Što dulje bude čekao, shvatio je Mark, skrivajući se poput ubojice, to će biti nezgodnije kad se bude morao razotkriti. Pa onda reci bok. Ispusti knjigu. Kihni, nešto. Upravo je skupljao hrabrost da pročisti grlo i zašušti stranicama kad su šarke na vratima opet zaškripale i začuli su se lakši koraci. Grofica. Mark se skutrio u loptu usred naslonjača."Ah", reče grof. Svjetla u prozoru nestala su kad je isključio konzolu u korist ove nove pojave i okrenuo se u svome stolcu. Je li se ona to nagnula za neki kratak dodir? Tkanina je zašuštala dok je sjedala."Pa, Mark očito dobiva ubrzani tečaj o Barravaru", rekla je, učinkovito uništavajući Markov posljednji očajnički impuls da obznani svoju prisutnost."To mu i treba", uzdahnuo je grof. "Mora nadoknaditi dvadeset godina, ako misli funkcionirati.""Mora li funkcionirati? Odmah?" "Ne. Ne odmah.""Dobro. Mislila sam da mu možda postavljaš nemogući zadatak. A, kao što svi znamo, za nemoguće treba malo vremena."Grof je ispustio kratak smijeh koji brzo nestane. "Bar je sad vidio jednu od naših najgorih društvenih osobina. Moramo se pobrinuti da dobije dobru podlogu u povijesti mutagenih katastrofa, tako da shvati odakle dolazi nasilje. Koliko su duboki agonija i strah koji pokreću vidljive tjeskobe i, kako bi vi Betanci to nazvali, ružno ponašanje.""Nisam sigurna da će mu ikad uspjeti ponoviti Mileso-vu prirođenu sposobnost da pleše kroz tu vrstu minskih polja.""On je izgleda skloniji frontalnom pristupu", promrmlja grof suho i zastane. "Njegova pojava... Miles sestrašno trudio da se kreće, ponaša i oblači tako da mu pojava bude neprimjetna. Da mu karakter nadjača ono što se vidi golim okom. Neka vrst tjelesnog trika, ako hoćeš. Mark... kao da se namjerno trudi pretjerati u drugom smjeru.""Što, spuštena ramena?""To i... moram priznati, uznemiren sam zbog njegove debljine. Posebno zbog toga kako je brzo nastupila, po Eleninom izvješću. Možda smo ga trebali poslati liječniku. To sigurno nije dobro za njega."

Grofica otpuhne. "Tek su mu dvadeset i dvije godine. To nije nikakav izravni zdravstveni problem. Ne muči tebe to, ljubavi.""Možda... nije jedino.""Neugodno ti je zbog njega. Moj dragi tjelesno svjesni Barravarče.""Aha." Mark je primijetio da grof nije zanijekao."Jedan nula za njega.""Hoćeš li mi to objasniti?""Markovi postupci su jezik. Uglavnom jezik očajnika. To nije uvijek lako shvatiti. Ali taj je dio očit.""Meni nije. Analizu, molim.""Problem ima tri dijela. Kao prvo, postoji posve tjelesna strana. Pretpostavljam da nisi pročitao liječnički izvještaj onako podrobno kao ja.""Pročitao sam skraćenu verziju iz CarSiga.""Ja sam pročitala izvorne podatke. Sve. Kad su jack-sonski kipari smanjivali Marka na Milesovu visinu, nisu mu genetički prilagodili metabolizam. Umjesto toga, napravili su smjesu hormona i stimulansa s tempiranim otpuštanjem i svakog mjeseca mu davali novu dozu, prilago-đavajući formulu prema potrebi. Jeftinije, jednostavnije ilakše je kontrolirati rezultate. Dakle, uzmi Ivana kao fe-notipski uzorak Milesova genotipa, odnosno rezultata koje bi dobio bez trovanja soltoksinom. Mark je čovjek tjelesno sveden na Milesovu visinu, ali genetički programiran za Ivanovu težinu. I kad su komarrski tretmani prestali, njegovo je tijelo opet počelo pokušavati provesti svoju genetičku sudbinu. Ako se ikad uspiješ natjerati da ga otvoreno pogledaš, primijetit ćeš da nije samo debeo. I kosti i mišići su mu teži, u usporedbi s Milesom, ili čak u uspo-»redbi s njim samim od prije dvije godine. Kad konačno pronađe novu ravnotežu, vjerojatno će mu težište biti malo nisko."Hoćeš reći, bit ću kugla, pomisli Mark, užasnuto slušajući, intenzivno svjestan da se za večeru prejeo. Junački je prigušio potrebu da se podrigne."Kao neki mali tenk", predloži grof, očito stvarajući nešto nadobudniju viziju."Možda. To će ovisiti o druga dva aspekta njegovog, ovaj, govora

tijela.""A to su?""Pobuna i strah. Što se tiče pobune — cijelog života, drugi ljudi su si uzimali slobode s njegovim tjelesnim integritetom. Na silu su odabrali oblik njegova tijela. Sad je konačno red na njega. I strah. Od Barravara, od nas, ali, iskreno govoreći, prvenstveno strah od toga da ga Miles nadvlada — a on može biti prilično zastrašujući čak i ako mu nisi mlađi brat. I Mark je u pravu. Zapravo je to bila jedna vrst pogodnosti. Oružnici i sluge nemaju nikakvih poteškoća da ga razlikuju, prihvaćaju ga kao baruna Marka. Ta fora s težinom ima takvu jednu sumanutu, napola nesvjesnu genijalnost da... da me podsjeća na nekog koga oboje poznajemo.""Ali gdje će to stati?" I grof si je sad predočio nešto kuglastog oblika, zaključi Mark."Metabolizam — kad on odluči. Može otići do liječnika i prilagoditi si metabolizam za bilo koju težinu koju želi. Odabrat će neki manje upadljiv tip tijela kad mu pobuna više ne bude potrebna i kad se oslobodi straha."Grof kimne. "Ja poznam Barravar i njegove paranoje. Nikad nisi dovoljno siguran. Što ćemo ako odluči da nikad neće biti dovoljno debeo?""Onda ćemo mu kupiti lebdeću paletu i nekoliko mišićavih slugu. Ili — ili mu možemo pomoći da nadvlada svoje strahove. Ha?""Ako je Miles mrtav", počne on."Ako se Miles ne povrati i ne oporavi", ispravila gajeoštro."Onda je Mark sve što nam je ostalo od Milesa." "Ne!" Suknja joj je zašuštala kad je ustala, koraknula,okrenula se, počela šetati sobom. Bože, ne daj joj da dođena ovu stranu! "Tu si otišao skroz ukrivo, Aral. Mark jesve što nam je ostalo od Marka."Grof je oklijevao. "U redu. Priznajem. Ali ako je Mark sve što nam je ostalo — imamo li sljedećeg grofa Vorkosi-gana?""Možeš li ga prihvatiti kao svog sina čak i ako nije sljedeći grof Vorkosigan? Ili je to test koji mora proći da bi ga primio?"Grof je šutio. Grofičin glas se stiša. "Čujem lija to odjeke tvoga oca?

Vidim li ja to njega kako viri kroz tvoje oči?""Pa... nemoguće je... da tako ne bude." Grofov glas bio je podjednako tih, uznemiren, ali prkosno bez ispričavanja. "Na nekoj razini. Usprkos svemu.""Da... shvaćam. Oprosti." Opet je sjela, na Markovo smrznuto olakšanje. "Premda ne može biti tako teško kvalificirati se kao grof od Barravara. Pogledaj neke sta-re patke koje sad sjede u Vijeću. Ili ne sjede, u najvećem broju slučajeva. Koliko je prošlo otkako je grof Vortienne posljednji put glasovao?""Njegov je sin sad već dovoljno star da preuzme njegovo mjesto", reče grof. "Na veliko olakšanje nama drugima. Posljednji put kad smo morali imati jednoglasje, služba sigurnosti komore morala je otići u rezidenciju po njega, izvući ga iz vrlo neuobičajene scene... ovaj, on ima prilično jedinstvene ideje o tome čemu služi osobna garda.""I jedinstvene kvalifikacije za njih, koliko čujem." U grofičinom glasu čuo se smiješak."Gdje si pa to čula?""Alys Vorpatril.""Ja... neću te ni pitati odakle ona zna.""Mudra odluka. Ali poanta je u tome da bi se Mark zbilja morao potruditi da bude najgori grof u Vijeću. Nisu oni takva elita kakvom se prave.""Vortienne je užasno pristran primjer. Vijeće uopće funkcionira samo zahvaljujući nevjerojatnoj posvećenosti tolikog broja grofova. Vijeće proždire ljude. Ali — Vijeće je samo polovica bitke. Oštrija strana mača je sam Okrug. Hoće li ga ljudi prihvatiti? Poremećenog klona izobličenog originala?""Prihvatili su Milesa. Čak su, mislim, ponosni na njega. Ali — Miles to sam stvara. On isijava toliko predanosti, ne mogu si pomoći a da mu bar dio ne uzvrate.""Nisam siguran što Mark isijava", zamisli se grof. "On djeluje više kao ljudska crna rupa. Svjetlo ulazi unutra, ali ništa ne izlazi.""Daj mu vremena. Još te se uvijek boji. Projicira krivnju, vjerojatno, zato što je svih ovih godina trebao postati tvojim ubojicom."

Dišući kroz usta da bude tiši, Mark se zgrči. Zar ta prokleta žena ima rendgenske zrake u očima? Ako mu je uopće bila saveznik, bila je vrlo nelagodan saveznik."Ivan", reče grof polako. "On sigurno ne bi imao problema s popularnošću među ljudima. I, koliko god nevoljko, mislim da bi znao odgovoriti izazovima grofovske časti. Ni najbolji ni najgori, ali barem prosječan.""Tim se sistemom služio i za provlačenje kroz školu, Carsku akademiju i svoju dosadašnju karijeru. Nevidljivi prosječan čovjek", reče grofica."Frustrira me to gledati. On može toliko više.""S obzirom na to koliko je blizu Imperiju, koliko se može usuditi zasjati? Privukao bi potencijalne urotnike kao reflektor noćne leptire, u potrazi za vođom njihovih frakcija. A bio bi vrlo privlačan vođa. On se samo pravi da je blesav. Možda je on zapravo najpametniji od svih nas.""Optimistična teorija, ali ako je Ivan toliko proračunat, kako to da se ponaša jednako otkako je prohodao?" upita grof nezadovoljno. "Ti bi ga pretvorila u makijave-listu s pet godina, najdraža kapetanice.""Ne tvrdim da sam u pravu", reče grofica mirno. "Ali, kad bi Mark recimo odabrao život na Koloniji Beta, Bar-rayar bi mogao nastaviti i bez njega. Čak bi i tvoj Okrug vjerojatno preživio. A Mark ti ne bi bio ništa manje sin.""Ali želio sam ostaviti toliko više... Stalno se vraćaš na to. Kolonija Beta.""Da. Zar to nije jasno?""Jest." Glas mu se stanjio. "Ali ako ga odvedeš na Koloniju Beta, nikad ga neću imati prilike upoznati."Grofica je šutjela, onda joj glas postane stroži. "Bila bih zabrinutija tvojom žalbom kad bi pokazivao ikakve znake da ga želiš upoznati sada. Izbjegavaš ga gotovo isto toliko brižljivo koliko se on izmiče tebi.""Ne mogu sav vladin posao pustiti zbog privatne krize", reče grof ukočeno. "Koliko bih to god možda želio.""Za Milesa ti je to uspjelo, koliko se sjećam. Sjeti se svog onog vremena koje si proveo s njim, ovdje, u Vorko-sigan Surleau... krao

si vrijeme poput tata, da ga njemu pružiš, djelići, tu i tamo, jedan sat, jedno jutro, jedan dan, što si god mogao urediti, a cijelo si to vrijeme na glavi imao regentstvo i trkom prolazio kroz nekih šest velikih političkih i vojnih kriza. Ne možeš Marku uskratiti prednosti koje si pružio Milesu, a onda se žaliti što on ne može nadmašiti Milesa.""O, Cordelia", uzdahne grof. "Onda sam bio mlađi. Više nisam tata kojeg je Miles imao prije dvadeset godina. Taj je čovjek nestao, izgorio.""Ne tražim od tebe da budeš tata kakav si bio; to bi bilo smiješno. Mark nije dijete. Samo tražim da pokušaš biti otac kakav si sada.""Najdraža kapetanice..." glas mu se izgubio u iscrpljenosti.Nakon zamišljene pauze, grofica odlučno reče: "Imali bismo više vremena i snage da se povučeš. Konačno napusti položaj premijera.""Sad? Cordelia, razmisli! Ne usuđujem se sad ispustiti kontrolu iz ruku. Kao premijeru, Illvan i CarSig prvo javljaju meni. Ako se svedem samo na grofovsku čast, ispadam iz tog zapovjednog lanca. Gubim mogućnost da nadgledam potragu.""Glupost. Miles je časnik CarSiga. Bio on premijerov sin ili ne, tražit će ga podjednako. Odanost svojim ljudima jedna je od malobrojnih lijepih osobina CarSiga.""Tražit će unutar razumnih granica. Samo kao premijer mogu ih natjerati da prijeđu preko tih granica.""Mislim da ne. Mislim da bi Simon Illvan za tebe prevrnuo i svijet i sebe čak i da si mrtav i pokopan, ljubavi."Kad je grof konačno opet progovorio, glas mu je bio iscrpljen. "Bio sam spreman da se povučem prije tri godine, da sve predam Qunitllanu.""Da. Tako sam se veselila.""Samo da nije poginuo u onoj glupoj letačkoj nesreći. Takva besmislena tragedija. Čak se nije radilo ni o ubojstvu!"Grofica mu se mračno nasmije. "Da, to je stvarno protraćena smrt po barravarskim mjerilima. Ali ozbiljno. Vrijeme je da staneš.""Već odavno", složi se grof."Pusti."

"Čim bude sigurno."Zastala je. "Nikad nećeš biti dovoljno debeo, ljubavi. Pusti svejedno."Markje sjedio presavinut, paraliziran, jedne noge pretvorene u same žmarce. Osjećao se preoran i pregažen, obrađen daleko bolje nego što je to uspjelo onim nasilnicima u slijepoj ulici. Grofica je bila znanstveni borac, bez sumnje.Grof se napola nasmije. Ali ovog puta nije odgovorio. Na Markovo ogromno olakšanje, oboje su ustali i zajedno izašli iz knjižnice. Čim su se vrata zatvorila za njima, skotrljao se iz naslonjača na pod, razgibavajući bolne ruke i noge i pokušavajući ponovno pokrenuti cirkulaciju. Tresao se i drhtao. Grlo mu je bilo stisnuto, konačno se nakašljao i iskašljao, nekoliko puta, blaženo, da si pročisti disanje. Nije znao bi li se smijao ili plakao, htio je i jedno i drugo i konačno se odluči za dahtanje, promatrajući svoj trbuh kako se diže i spušta. Osjećao se pretilo. Osjećao seludo. Osjećao se kao da mu je koža postala prozirna, pa prolaznici mogu pogledati i razgledati svaki njegov organ.Ono što nije osjećao, shvatio je kad je nakon napadaja kašlja opet došao do daha, bio je strah. Bar ne od grofa i grofice. Njihova javna i privatna lica bila su... neočekivano usklađena. Činilo se da im može vjerovati, ne toliko da ga neće povrijediti, već da će biti što jesu, kako i izgledaju. Isprva nije mogao pronaći riječ za to, taj dojam osobne ujedinjenosti. Konačno se sjeti. Oh. Znači, to je integritet. Nisam to znao.PETNAESTO POGLAVLJEGrofica je održala svoje obećanje, ili prijetnju, da pošalje Marka na šetnju s Elenom. Sljedećih nekoliko tjedana bilo je označeno čestim izletima po cijeloj Vorbarr Sultani i okolnim okruzima, s posebnom pažnjom posvećenoj kulturi i povijesti, uključujući tu i privatni posjet carskoj rezidenciji. Gregor toga dana nije bio kod kuće, na Markovo olakšanje. Sigurno su prošli svaki muzej u gradu. Elena ga je, vjerojatno po naredbi, isto tako odvukla i na valjda dva tuceta viših škola, akademija i tehničkih škola. Mark se ohrabrio otkrivši da nisu baš sve institucije na planetu obrazovale samo vojne časnike; dapače, najveća i najza-poslenija škola u prijestolnici bila je

Poljoprivredni i inženjerski institut okruga Vorbarra.Elena je u Markovoj prisutnosti ostajala službena i bezlična. Kakvi god bili njezini osjećaji dok je prvi put nakon deset godina ponovno gledala svoj nekadašnji dom, rijetko su se pokazivali kroz bjelokosnu masku, osim povremenih uzvika reakcije na neku neočekivanu promjenu: pojavu novih zgrada, nestanak starih četvrti, promjenu ulica. Mark je pretpostavio da je svrha ubrzanog tempa obilazaka bila zapravo u tome da ne moraju razgovarati: umjesto toga, ispunjavala je tišinu lekcijama. Mark je počinjao žaliti što se nije više dodvorio Ivanu. Možda bi ganjegov rođak mogao prokrijumčariti i na kakvu šetnju po bircevima, samo za promjenu.Promjena je stigla jedne večeri kad se grof nenadano vratio u kuću Vorkosigan i objavio da svi idu u Vorkosigan Surleau. U roku od sat vremena, Mark i njegove stvari našli su se utrpani u laku letjelicu, zajedno s Elenom, grofom Vorkosiganom i oružnikom Pymom, putujući kroz tamu prema jugu i ljetnoj rezidenciji Vorkosiganovih. Grofica ih nije pratila. Razgovor po putu odvijao se od nategnutog do nepostojećeg, osim povremenih kratkih razmjena informacija između grofa i Pyma, sve u polovičnim rečenicama. Planinski lanac Dendarii konačno se uzdigao pred njima, tamna mrlja naspram sjena oblaka i zvijezda. Zaokružili su iznad tamnog svjetlucavog jezera i sletjeli na pola brijega ispred prostrane kamene kuće, osvijetljene u znak dobrodošlice i opet pune ljudskih slugu. Premijerovi CarSig čuvari bili su diskretni obrisi koji su izašli iz druge letjelice, tik iza njih.Kako se već bližila ponoć, grof se ograničio na kratku orijentacijsku šetnju po unutrašnjosti kuće, a zatim ga ostavio u gostinskoj sobi na drugom katu, s pogledom niz brijeg i na jezero. Konačno sam, Mark se naslonio na prozorsku dasku i zabuljio u tamu. Svjetla su palucala po crnoj svilenkastoj vodi, dopirući iz sela na jednom kraju jezera i s nekoliko izoliranih imanja na drugoj obali. Zašto si me doveo ovamo ? u mislima je upitao grofa. Vorkosigan Surleau bila je najprivatnija rezidencija Vorkosiganovih, dobro čuvano srce grofovog raštrkanog osobnog carstva. Je li on to prošao neki test, kad su ga pripustili ovamo? Ili je Vorkosigan Surleau kao takav

trebao biti test? Otišao je u krevet i zaspao još uvijek razmišljajući o tome.Probudio se trepćući od jutarnjeg sunca koje se naginjalo kroz prozore koje je sinoć zaboravio pokriti. Neki jesluga još sinoć rasporedio njegovu manje službenu odjeću u ormar. Pronašao je kupaonicu malo niže niz hodnik, oprao se, obukao i otišao u opreznu potragu za ljudskom rasom. U kuhinji ga je domaćica uputila van da pronađe grofa a da mu nije, nažalost, ponudila i doručak.Prošao je puteljkom popločenim kamenim krhotinama, sve do šumarka brižno posađenog drveća uvezenog sa Zemlje, upadljivo zelenog lišća zamrljanog i pozlaćenog počecima jesenskih promjena boja. Veliko drveće, vrlo staro. Grof i Elena bili su u blizini šumarka, u zidom ograđenom vrtu koji je sad služio kao obiteljsko groblje Vorkosiganovih. Kamena je rezidencija izvorno bila stražarska postaja koja je opsluživala sad uništen dvorac na obali jezera; njegovo je groblje jednom primilo posljednje stra-žare.Markove se obrve podignu. Grof je bio divlja mrlja boje, u najslužbenijoj, carskoj, paradnoj crveno-plavoj vojnoj odori. Elena je bila isto tako, premda manje upadljivo otmjena, u dendariijskoj svečanoj sivoj odori: pliš istaknut srebrnim dugmetima i bijelim vezom. Spustila se kraj plitke brončane posude na tronošcu. U njoj su palucali mali narančasti plamenovi, a dim se dizao i nestajao u zlatnoj izmaglici jutarnjeg zraka. Pale posmrtnu žrtvu, shvatio je Mark i još nesigurnije zastao kraj vrata od kovanog željeza ugrađenih u nizak kameni zid. Za koga? Njega nitko nije pozvao.Elena ustane; ona i grof tiho su razgovarali dok se paljenica, što god bila, pretvarala u pepeo. Tren kasnije, Elena je uzela presavinutu krpu, podigla posudu s tronošca i istresla sivo-bijele mrvice na grob. Obrisala je brončanu posudu te vratila i nju i sklopivi tronožac u izvezenu smeđe-srebrnu vreću. Grof je zurio preko jezera, primijetio je Marka kako stoji kraj vrata i kimnuo mu; nije to bio poziv da im se pridruži, ali nije ga ni odbio.IS još jednom riječi za grofa, Elena iziđe iz ozidanog vrta. Grof joj je salutirao. Marku je u prolazu dobacila pristojno kimanje glavom.

Lice joj je bilo ozbiljno ali, činilo se Marku, manje napeto i ukočeno nego u bilo kom trenutku otkako su stigli na Barravar. Grof je sad otvoreno pozvao Marka da uđe. Osjećajući se nespretno, no ipak znatiželjan, Mark je prošao kroz vrata i zaškripao po šljunčanom putu."Što... se događa?" konačno je uspio upitati. Zvučalo je previše nehajno, ali grofu kao da to nije smetalo.Grof Vorkosigan glavom je pokazao na grob pored kojeg je stajao: Narednik Constantine Bothari i datumi. Fi-delis. "Otkrio sam da Elena nije nikad ponudila paljenicu za svoga oca. On mi je osamnaest godina bio oružnik, a prije toga služio je podamnom u svemirskim snagama.""Milesov tjelesni čuvar. Znam za njega. Ali poginuo je prije nego što me Galen počeo obučavati. Galen baš nije potrošio puno vremena na njega.""Trebao je. Narednik Bothari bio je Milesu veoma važan. Kao i svima nama. Bothari je bio... težak čovjek. Ne vjerujem da se Elena ikad do kraja pomirila s tim. Trebao joj je način da ga nekako prihvati, da može živjeti sama sa sobom.""Težak? Ja sam čuo daje bio kriminalac.""To je vrlo..." grof zastane. Nepravedno, očekivao je Mark, ili možda neistinito, ali riječ koju je konačno odabrao bila je "... nepotpuno."Prošli su pored grobova, dok je grof objašnjavao Marku tko je to. Rođaci i sluge... tko je bio bojnik Amor Klveuvi? Marka je sve to podsjetilo na one muzeje. Obiteljska povijest Vorkosiganovih od Doba izolacije predstavljala je povijest Barravara u malom. Grof mu je pokazao svoga oca, majku, brata, sestru i svoje vorkosiganske djeda i baku. Vjerojatno su svi koji su umrli prije toga pokopani u sta-roj prijestolnici okruga, Vorkosigan Vashnoi i rastopljeni su zajedno s tim gradom kad su stigli cetagandski osvajači."I ja želim biti pokopan ovdje", primijetio je grof gledajući preko mirnog jezera i brda u daljini. Jutarnja se magla dizala s površine, sunčeva svjetlost počela je prosijavati od površine. "Da izbjegnem gužvu na carskom groblju u Vorbarr Sultani. Tamo su htjeli pokopati moga jadnog oca. Doslovce sam se morao svaditi oko

toga, usprkos izričitom zahtjevu u njegovoj oporuci." Glavom je pokazao na kamen, General grofPiotr Pierre Vorkosigan i datumi. Grof je očito pobijedio u svađi. Ustvari oba grofa."Neke od najsretnijih dana u životu proveo sam ovdje, kad sam bio mali. I kasnije, moje vjenčanje i medeni mjesec." Iskrivljen osmijeh preletio mu je preko lica. "Miles je ovdje začet. Pa stoga, u određenom smislu i ti. Pogledaj oko sebe. Odavde dolaziš. Nakon doručka, kad se presvu-čem, pokazat ću ti još.""Ah. Znači, ovaj, još nitko nije jeo.""Prije smrtne paljenice se posti. Upravo se zato to često radi u zoru, pretpostavljam." Grof se napola nasmiješi.Grof ovdje nije vjerojatno trebao veličanstvenu paradnu odoru ni iz kojeg drugog razloga, kao ni Elena svoju dendariijsku svečanu odoru. Znači da su ih ponijeli samo za tu svrhu. Mark baci pogled na iskrivljen odraz sebe samog u grofovim savršeno ulaštenim čizmama. Zakrivljena površina proširila ga je do grotesknih razmjera. Njegov budući izgled? "Jesmo li zato došli ovamo, dakle? Da Elena može obaviti taj obred?""Između ostalog."Zloslutno. Mark je slijedio grofa natrag do velike kamene kuće, osjećajući se nejasno uznemireno.Doručak im je domaćica poslužila na osunčanoj terasi na kraju kuće, zaštićenoj rasporedom vrta i rascvjetanim grmovima, osim na mjestu odakle je pucao pogled sve do jezera. Grof se ponovno pojavio odjeven u hlače stare crne trenirke i seljačku tuniku širokog kroja s pojasom. Elena im se nije pridružila. "Htjela se prošetati", objasnio je grof ukratko. "Tako ćemo i mi." Za svaku sigurnost, Mark vrati treću kiflu u pokrivenu košaricu.Ubrzo mu je bilo drago zbog te suzdržanosti, jer ga je grof poveo ravno uz brijeg. Popeli su se na vrh i zastali da se oporave. Pogled na dugačko jezero koje vijuga među bregovima bio je prekrasan i vrijedan svake zadihanosti. S druge se strane udolina izravnavala, čuvajući stare kamene štale i pašnjake prekrivene zemaljski zelenom travom. Neki konji besposlenog izgleda tumarali su po pašnjaku. Grof povede Marka do ograde i osloni se na nju sa zamišljenim izrazom na licu.

"Onaj veliki riđan tamo dolje je Milesov konj. Prilično je zapostavljen, zadnjih nekoliko godina. Miles ga ne stigne uvijek jahati čak ni kad je kod kuće. Nekad je znao dotrčati kad bi ga Miles pozvao. Nevjerojatan prizor, vidjeti tog lijenog konja kako se diže i juri." Grof zastane. "Mogao bi i ti pokušati.""Što? Dozvati konja?""Zanimalo bi me da vidim. Može li vas konj razlikovati. Glasovi su vam... vrlo slični, po mom uhu.""Izvježban sam u tome.""Ime mu je, ovaj, Ninny." Na Markov pogled, dodao je: "Neka vrst nadimka iz štale."Ime mu je Debeli Ninny. To si izostavio. Ha. "Pa, što da učinim? Stojim tu i vičem 'Hej, Ninny, Ninny'?" Već se sad osjećao blesavo."Triput.""Molim?""Miles uvijek triput ponovi ime."Konj je stajao s druge strane pašnjaka, podignutih ušiju, promatrajući ih. Mark duboko udahne i s najboljim barravarskim naglaskom pozove: "Hej, Ninny, Ninny, Nin-ny. Dođi, Ninny, Ninny, Ninny!"Konj je puhnuo i dokasao do ograde. Nije baš potrčao, premda je jednom podigao pete, poskakujući po putu. Stigao je uz puhanje kojim je poprskao konjsku vlagu i po Marku i po grofu. Naslonio se na ogradu, koja je zaškri-pala i savila se. Izbliza, tijelo mu je bilo ogromno. Veliku je glavu prebacio preko ograde. Mark užurbano ustukne."Zdravo, stari moj." Grof ga potapša po vratu. "Miles mu uvijek da šećera", savjetovao je Marku preko ramena."Onda nije čudo da mu dojuri!" reče Mark uvrijeđeno. A mislio je da je to opet onaj volim-Naismitha efekt."Da, ali i Cordelia i ja mu dajemo šećer, a nama ne dojuri. Recimo da se došeće kad već njemu dođe."Konj je zurio u njega s nečim za što bi se Mark zakleo da je potpuna zbunjenost. Još jedna duša koju je izdao time što nije Miles. Sad su stigla i druga dva konja, pogo-njena nekakvom ljubomorom, krupna gurkava gomila odlučna da ništa ne propusti. Zastrašen,

Mark cvilavo upita: "Jeste li ponijeli šećera?""Pa, jesam", reče grof. Izvukao je iz džepa pet-šest bijelih kockica i dodao ih Marku. Oprezno, Mark stavi dvije na dlan i ispruži ruku koliko je mogao. Vrisnuvši, Ninny zabaci uši unatrag i pokaže zube svojim konjskim suparnicima da ih otjera, a zatim uredno opet ispravi uši i pokupi šećer krupnim gumastim usnama, ostavljajući Marku na dlanu trag travnato zelene sline. Mark je dio obrisao o ogradu, razmislio o svojim hlačama, a onda obriše ostatak na sjajnom konjskom vratu. Neki stari ožiljak kvario jeLdlaku, izbočivši se pod njegovom rukom. Ninny ga opet gurne i Mark se povuče izvan dometa. Grof je povratio red s nekoliko uzvika i tapšanja — Ah, baš kao barrayarska politika, pomisli Mark bez imalo poštovanja — i pobrinuo se da i dva ljenjivca dobiju dio šećera. Obrisao je dlan o hlače, posve nesvjesnom kretnjom."Želiš li ga jahati?" ponudi grof. "Premda u zadnje vrijeme nije baš vježbao, vjerojatno je malo bezobrazan.""Ne hvala", zagrcne se Mark. "Neki drugi put, možda.""Ah."Hodali su uz ogradu, a Ninny ih je pratio s druge strane sve dok mu nade nisu zapele u kutu. Zanjištao je dok su odlazili, strahovito žalosnim zvukom. Markova ramena skutre se kao od udarca. Grof se osmjehnuo, ali pokušaj je zacijelo bio jednako tako bolan kao što je i djelovao, jer je smiješak nestao gotovo istog trena. Osvrnuo se preko ramena. "Starome je već više od dvadeset godina. Lijepe godine, za konja. Počinjem suosjećati s njim."Uputili su se prema šumi. "Ima jedan jahački put... ide okolo, sve do mjesta s pogledom na kuću. Nekad smo znali tamo ići na izlet. Bi li htio to vidjeti?"Šetnja. Marku se nije šetalo, ali već je odbio grofovu ponudu jahanja. Nije se usudio dvaput odbiti, grof će misliti da... se duri. "U redu." Nikakvih oružnika ni carsi-govskih tjelesnih čuvara na vidiku. Grof se debelo potrudio da stvori ovaj privatni trenutak. Mark se zgrčio od očekivanja. Intimni razgovor se bliži.Kad su došli do ruba šume, prvo opalo lišće zašuštalo je i zapucketalo pod njihovim nogama, ispuštajući ugodan organski

miris. Ali zvuk njihovih koraka nije baš dokraja popunio tišinu. Grof je, bez obzira na lažnu seosku opuštenost, bio napet i ukočen. Izvan ravnoteže. Uznemiren time, Mark izvali: "Grofica vas je natjerala na ovo. Zar ne.""Ne zbilja", reče grof. "... da."Vrlo mješovit odgovor i vjerojatno istinit."Hoćete li ikad Bharaputrancima oprostiti što su pogodili pogrešnog admirala Naismitha?""Vjerojatno ne." Grofov ton bio je miran, bez uvrijeđenosti."Daje bilo obrnuto — daje onaj Bharaputranac nani-šanio na malenoga s lijeva — bi li CarSig sad uokolo tražio moju krio-komoru?" Bi li Miles uopće izbacio Phillipi da stavi Marka na njezino mjesto?"Budući da bi u tom slučaju najbliži časnik CarSiga bio Miles — pretpostavljam daje odgovor da", promrmlja grof. "Kako te ja nisam prije poznavao, moje vlastito zanimanje bilo bi vjerojatno više... teoretsko. Ali tvoja bi majka poduzimala isti napor", doda zamišljeno."Svakako, budimo iskreni jedan s drugim", reče Mark ogorčeno."Ništa trajno ne možemo izgraditi ni na kakvoj drugoj osnovi", reče grof suho. Mark se zajapuri i zagunđa u znak slaganja.Puteljak je isprva vodio uz neki potok, a onda presiječe preko uspona, kroz nešto što je gotovo bilo korito rijeke, pokriveno skliskim, raspršenim šljunkom. Na svu sreću, put je zatim neko vrijeme bio ravan, odvajajući se i opet se spajajući kroz drveće. Tu i tamo bilo je postavljeno nekoliko odsječenih debala i grmova, kao male konjske prepreke; putevi su išli oko njih kao i preko njih, prema izboru. Zašto je uvjeren da je Miles uvijek jahao preko prepreka? Morao je priznati, u šumi je bilo nečeg izvorno odmarajućeg, raspored sunca i sjene, visoko zemaljsko drveće i lokalni i uvezeni grmovi stvarali su iluziju beskrajne intimnosti. Čovjek je mogao zamisliti čitav planet kao takvu nenapučenu divljinu, naravno, samo ako ne znaništa o teraformiranju. Zakrenuli su na širi dvostruki put, gdje su mogli hodati jedan uz drugog.Grof ovlaži usne. "Što se tiče te krio-komore." Markova glava

podigla se kao maloprije konjska na najavu šećera. CarSig nije razgovarao s njim, grof nije razgovarao s njim; napola izluđen informacijskim vakuumom, konačno se slomio i navalio na groficu, premda mu je gotovo pozlilo od toga. Ali čak gaje i ona mogla izvijestiti samo niječno. CarSig je sad znao preko četiri stotine mjesta na kojima se krio-komora nije nalazila. I to je početak. Četiri stotine je gotovo, ostatak svemira je za pretraživanje... nemoguće, beskorisno, besmisleno —"CarSig ju je pronašao." Grof si protrlja lice."Što!" Mark stane kao ukopan. "Vratili su je? Prokleto mu bilo! Gotovo je! Gdje su — zašto niste—" Pregrizao si je riječi kako mu je sinulo da vjerojatno postoji vrlo dobar razlog zašto mu grof nije odmah rekao. I nije bio siguran da ga želi čuti. Grofovo lice bilo je bezizražajno."Bila je prazna.""Oh." Kakav glup komentar, Oh. Mark se ovog časa osjećao nevjerojatno glupo. "Kako — ne shvaćam." Od svih scenarija koje je zamišljao, to mu nikad nije palo na pamet. Prazna? "Gdje?""Agent CarSiga pronašao ju je u prodajnom inventaru kompanije koja se bavi medicinskom opremom na Hegen-skoj Osi. Očišćena i popravljena.""Jesu li sigurni da je to ta?""Ako je identifikacija koju smo dobili od kapetanice Quinn i od Dendariija točna, onda jest. Agent, jedan od naših pametnijih momaka, naprosto ju je tiho kupio. Ovog je časa prevoze brzim kurirskim brodom u glavni stožer CarSiga na Komarru, radi detaljne forenzičke analize. Premda, po svemu sudeći, nemaju baš što analizirati.""Ali to je bar neki trag, konačno! Kompanija koja ju je prodala sigurno ima zapise — CarSig bi morao moći slijediti taj trag natrag do — do—" Do čega?"Da i ne. Trag dokumenata prekida se korak iza kompanije. Neovisni dobavljač od kojeg su je kupili izgleda da se bavi preprodajom ukradene imovine.""S Jacksonova Skrovišta? Pa to bar sužuje područje za potragu!""Mhm. Moraš imati na umu da je Hegenska Os os. Mogućnost da je

krio-komora iz Jacksonova Skrovišta otišla u Cetagandsko carstvo i opet natrag preko Hegen-ske Osi... mala je, ali stvarna.""Ne. Vrijeme.""Bilo bi prenapregnuto, ali moguće. Illyan je sve izračunao. Vrijeme ograničava područje traganja na samo... devet planeta, sedamnaest stanica i sve brodove koji prometuju među njima." Grof se namršti. "Gotovo bih volio da smo sigurni kako se radi o cetagandskoj uroti. Ghem--barunima bih barem mogao vjerovati da znaju ili pogode vrijednost takvog paketa. Košmar koji me tjera u očaj jest mogućnost daje krio-komora nekako dopala u ruke nekog sitnog jacksonskog lopova, koji je naprosto bacio njezin sadržaj da bi je mogao prodati. Bili bismo platili otkupninu... deset puta više od vrijednosti krio-komore samo za njegovo mrtvo tijelo. Za očuvanog Milesa kojeg bi se možda moglo oživjeti — dobili bi što god zatraže. Ludim od pomisli da Miles možda negdje trune zabunom."Mark si pritisne ruke o čelo; pulsiralo je. Vrat mu se tako ukočio da se činilo kako je sačinjen od drva. "Ne... to je ludo, to je previše ludo. Sad imamo oba kraja konca, nedostaje nam samo sredina. Mora se moći povezati. Nor-wood — Norwood je bio odan admiralu Naismithu. I pametan. Upoznao sam ga, nakratko. Naravno, nije planirao da će poginuti, ali ne bi poslao krio-komoru u opasnost, nitinekamo bez veze." Je li zaista siguran? Norwood je očekivao da će biti u stanju podići krio-komoru s odredišta u roku od jednog dana. Ako je stigla... gdje je stigla... samo s nekom kratkom porukom tipa "čuvaj mi to dok ne podignem", a onda nitko nije došao po nju... "Je li obnovljena prije ili nakon što ju je kupila ona hegenska firma?""Prije.""Onda negdje u dijelu koji nam nedostaje mora postojati neka medicinska postaja. Možda krio-pogon. Možda... možda je Miles prebačen u nečiju banku za trajno čuvanje." Bez identifikacija i bez novca? Na Escobaru bi takvo milosrđe moglo postojati, ali na Jacksonovu Skrovištu? Izgubljena nada."Molim se da je tako. Postoji samo ograničen broj takvih ustanova. To se da provjeriti. CarSig se upravo time sad bavi. Ali samo... zamrznuti mrtvaci zahtijevaju toliko stručnosti. Čista mehanika

čišćenja prazne komore može se obaviti u bilo kakvoj brodskoj ambulanti. Ili inženjerskom odjelu. Neoznačen grob bilo bi znatno teže otkriti. Ili možda čak niti grob, samo dezintegracija sa smećem..." Grof se zabulji u drveće.Mark se mogao okladiti da ne vidi drveće. Mark se mogao okladiti da vidi isto što i Mark, smrznuto malo tijelo, raznesenih prsa — ne bi ti trebao ni ručni traktor da ga podigneš — nehajno, bezumno bačeno u neki kontejner za smeće. Bi li se oni makar zapitali tko je taj mali čovjek? Ili bi im bio samo odurna stvar? I tko su oni, dovraga?I kako je dugo grofov um trčao po istom ovom kotaču misli i kako je dovraga još uvijek uspijevao hodati i govoriti? "Kako dugo to već znate?""Izvješće je stiglo jučer popodne. I sad vidiš... postaje stvarno važno da znam kako ti stojiš. U odnosu na Bar-rayar." Opet je krenuo po putu, onda skrene u stranu nadio koji se opet sužavao i počinjao oštar uspon kroz dio u kojem je drveće bilo više a grmlje rjeđe.Mark se vukao za njim. "Nitko normalan ne bi stajao nikako u odnosu na Barravar. Trčali bi u odnosu na Bar-rayar. U suprotnom smjeru."Grof se iskezi preko ramena. "Bojim se da si previše razgovarao s Cordelijom.""Da, pa ona je valjda jedina osoba ovdje koja hoće razgovarati sa mnom." Sustigao je grofa, koji uspori.Grof se bolno namrštio. "To je bila istina." Krenuo je uz strmi kameni put. "Žao mije." Nakon još nekoliko koraka, dodao je, u bljesku crnog humora: "Pitam se jesu li rizici koje sam ja preuzimao bili ovakvi za moga oca. Debelo je osvećen ako je tako." Više crnine nego humora, činilo se Marku. "Ali više no ikad neophodno je... da znam..."Grof zastane i naglo sjedne kraj puta, leđima oslonjen o drvo. "To je čudno", promrmlja. Njegovo lice, koje je prije bilo zajapureno i vlažno od penjanja brijegom i sve snažnije topline jutra, odjednom je bilo blijedo i vlažno."Stoje?" reče Mark oprezno, hvatajući dah. Oslonio si je ruke na

koljena i zabuljio se u čovjeka, tako čudno svedenog na njegovu visinu. Grof je na licu imao odsutan, napet izraz."Mislim... da se moram načas odmoriti.""Meni odgovara." I Mark je sjeo, na obližnji kamen. Grof nije odmah nastavio njihov razgovor. Marku se želudac zgrčio od iznimne nelagode. Što to nije u redu s njim? Nešto nije u redu s njim. O, sranje... Nebo je postalo plavo i čisto, slabašni povjetarac mamio je iz drveća uzdahe, a još nekoliko zlatnih listova dolepršalo je do njih. Hladnoća koja se penjala Markovom kralješnicom nije imala nikakve veze s vremenskim prilikama."Nije", rekao je grof udaljenim, akademskim tonom, "nije puknuti čir. To sam već imao i ovo nije isto." Prekrižio je ruke preko prsa. Disanje mu je postajalo plitko i ubrzano i nije se od sjedenja vraćalo u normalan ritam kao Markovo.Nešto jako nije u redu. Hrabar čovjek koji se trudi ne djelovati uplašeno jedan je od najstrašnijih prizora koji je ikad vidio, zaključi Mark. Hrabar, ali ne i glup: grof, na primjer, nije odlučio pretvarati se da je sve u redu i produžiti putem da to i dokaže."Ne izgledate dobro." "Ne osjećam se dobro." "Kako se osjećate?""Ovaj... bolovi u prsima, bojim se", priznao je s očitom nelagodom. "Više tupo. Vrlo... čudan... dojam. Pojavilo se između dva koraka.""Sigurno nije probava?" Kao ono što je ovog časa kiselo kipjelo u Markovom želucu?"Bojim se da nije.""Možda biste trebali pozvati pomoć preko komunika-tora", predloži Mark skromno. Prokleto je sigurno da nema ničeg što bi on mogao učiniti, ako je to medicinski hitan slučaj kao što djeluje.Grof se nasmijao, suho i šuplje. Nimalo utješan zvuk. "Ostavio sam ga.""Molim? Pa vi ste nekakvi premijer, ne možete se šet-kati uokolo bez—""Htio sam osigurati neometan, privatan razgovor. Za promjenu. Da ga ne prekida pola tuceta pod-ministara iz Vorbarr Sultane koji zovu da me pitaju gdje su ostavili rokovnike. Nekad sam... to radio za Milesa. Ponekad, kad bi sve postalo pregusto. Svi su od toga ludili ali s vremenom... su se... pomirili." Glas mu je na posljednjoj

riječipostao visok i lagan. Legao je posve zabačeno, na zemlju i opalo lišće. "Ne... nije ništa bolje..." Ispružio je ruku i Mark ga, srca koje je lupalo od strave, povuče natrag u sjedeći položaj.Paralizirajući otrov... srčani udar... trebao sam biti nasamo s tobom... trebao sam čekati, tebi pred očima, dvadeset minuta, dok ne umreš... Kako je to učinio? Crna magija? Možda je ipak bio programiran i dio njega radio je stvari o kojima drugi dio nije imao pojma, kao one podvojene ličnosti. Jesam lija ovo učinio? O, Bože. O, sranja.Grof je uspio izvući bljedunjav osmijeh. "Nemoj izgledati tako uplašeno, dečko", prošapće. "Samo se vrati do kuće i dovedi moje stražare. Nije tako daleko. Obećajem da se neću ni pomaknuti." Promukli hihot.Nisam obraćao pažnju na put dok smo išli gore. Slijedio sam tebe. Može li možda nositi...? Ne. Mark nije bio medicinski tehničar, ali imao je jasan, hladan dojam da bi pomicanje ovog čovjeka bila vrlo glupa zamisao. Čak i s njegovim novim obujmom, grof je bio znatno teži od njega. "U redu." Nije bilo baš toliko mogućih pogrešnih skretanja, zar ne? "Vi... ti..." Da se nisi usudio sad mi umrijeti, prokletstvo! Ne sad!Mark se okrene i potrči, posklizne se i konačno jurne natrag niz put. Desno ili lijevo? Lijevo, po onom dvostrukom putu. Ali gdje su dovraga skrenuli na njega? Prošli su kroz neko grmlje — grmlja je bilo cijelom dužinom staze i svako malo pružalo je prolaz. Eto jedne od konjskih prepreka koju su prošli. Je li to ta? Većina ih je izgledala slično. Izgubit ću se u ovoj prokletoj šumi i trčati uokolo u krugovima cijelih... dvadeset minuta, dok on ne bude klinički mrtav i posve ukočen i svi će misliti da sam to namjerno učinio... Spotakao se i odbio od drveta, pa zalepe-će loveći ravnotežu i smjer. Osjećao se kao pas u drami dok trči po pomoć; kad konačno stigne, moći će samo la-jati i zavijati i šeniti i nitko ga neće razumjeti... Dohvatio se jednog drveta, hvatajući dah i zabuljio se oko sebe. Ne bi li mahovina trebala rasti na sjevernoj strani drveća, ili to vrijedi samo za Zemlju? Ovo je većinom bilo zemaljsko drveće. Na Jacksonovu Skrovištu

neka vrst ljigave mahovine rasla je na južnoj strani svega, uključujući i zgrade i moralo je se strugati iz vratnih utora... ah! eto potoka. Ali jesu li išli nizvodno ili uzvodno? Budala, budala, budala. Zažigalo gaje pod rebrima. Okrenuo se lijevo i potrčao.Haleluja! Visok ženski obris koračao je po putu pred njim. Elena, na povratku u štalu. Ne samo da je bio na dobrom putu, već je pronašao i pomoć. Pokušao je povi-kati. Izašlo je kao kreštanje, ali privuklo joj je pažnju; pogledala je preko ramena, ugledala ga i stala. Doteturao je do nje."Što te dovraga spopalo?" Izvorna hladnoća i iritira-nost nestale su pred znatiželjom i počecima uzbune.Mark dahne: "Grofu... pozlilo... u šumi. Možeš li... dovesti... njegove ljude?"Obrve su joj se skupile od duboke sumnje. "Pozlilo? Kako? Bilo mu je sasvim dobro prije sat vremena.""Jako zlo, kvragumolimte požuri!""Što si učinio—" počela je, ali njegova očita agonija nadjača joj sumnjičavost. "U štali ima veza, to je najbliže. Gdje si ga ostavio?"Mark neodređeno mahne prema natrag. "Negdje... ne znam kako vi to zovete. Na putu do vašeg mjesta za izlet. Znaš na što mislim? Zar prokleti carsigovski stražari nemaju skenera?" Otkrio je da praktički lupa nogama, frustriran njezinom sporošću. "Ti imaš dulje noge. Kreni!"Konačno mu je povjerovala i potrčala, s vrelim pogledom unatrag koji mu je umalo oprljio kožu.Nisam ništa — Okrenuo se i potrčao natrag prema mjestu gdje je ostavio grofa. Pitao se ne bi li umjesto toga trebao tražiti zaklon. Ako ukrade letjelicu i vrati se u prijestolnicu, bi li mogao doći do nekog galaktičkog veleposlanstva i tamo zatražiti politički azil? Ona misli da sam ja... svi će misliti da sam ja... prokletstvo, čak ni on nije vjerovao samome sebi, pa zašto bi mu Barravarci vjerovali? Možda bi si trebao prištedjeti korake i naprosto se ubiti odmah, tu u ovoj glupoj šumi. Ali nije imao oružja a, koliko je god teren bio oštar, nije bilo litica dovoljno visokih i oštrih da se baci s njih i bude siguran da će poginuti.Isprva mu se učinilo da je opet negdje krivo skrenuo. Grof se

sigurno nije mogao dići i produžiti — ne. Bio je tamo, ležeći na leđima pokraj palog stabla. Disao je u kratkim, napornim zamasima, s predugim stankama između udaha, ruku privučenih k sebi, očito u većim bolovima nego kad ga je Mark ostavio. Ali nije mrtav. Još nije mrtav."Zdravo. Dečko", puhnuo je u pozdrav."Elena će dovesti pomoć", obeća Mark zabrinuto. Podigao je pogled, ogledao se i osluhnuo. Ali još nisu ovdje."Fino.""Nemoj... govoriti."Grof se od toga nasmijao kroz nos, još strasnije s obzirom na isprekidano disanje. "Samo je Cordeliji... uspjelo... da zasutim." Ali nakon toga je utihnuo. Mark mu je mudro dopustio posljednju riječ, da ne pokuša još jedan krug.Živi, proklet bio. Nemoj me samo ovako ostaviti ovdje.Poznati zvuk brzog prolaska kroz zrak natjerao ga je da podigne pogled. Elena je problem prijevoza kroz drveće riješila lebdećim biciklom. CarSigovac u zelenoj odori jahao je iza nje, držeći je za struk. Elena hitro spusti bi-cikl kroz rjeđe granje, koje je pucketalo. Nije se obazirala na udarce grana koji su joj ostavljali crvene tragove po licu. CarSigovac je sišao dok je bicikl još bio pola metra u zraku. "Natrag", zarežao je na Marka. Bar je sa sobom imao opremu za prvu pomoć. "Što si mu učinio?"Mark se povuče do Elene. "Je li to liječnik?""Ne, samo medicinski tehničar." I Elena je bila zadihana.Medicinski tehničar podigne pogled i izvijesti: "Srce, ali ne znam što ni zašto. Neka premijerov liječnik ne dolazi ovamo, bolje da nas dočeka u Hassadaru. Bez odlaganja. Mislim da će nam trebati bolnica.""Dobro." Elena je odrješito izdavala naredbe u svoj kom.Mark im je pokušao pomoći da grofa privremeno prebace na bicikl, poduprta Elenom i vojnikom. Bolničar se namršti na Marka. "Ne diraj ga!"Premda je Mark vjerovao da je samo napola svjestan, grof otvori oči i prošapće: "Hej. Mali je u redu, Jaši." Bolničar Jaši se skutri. '"Broje,

Mark."Čovjek umire i još uvijek razmišlja unaprijed. Pokušava me oprati sumnje."Letjelica nas čeka na najbližoj čistini", pokazala je Elena niz brijeg. "Idi tamo ako hoćeš s nama." Bicikl se uzdigao polako i oprezno.Mark je prihvatio ponuđeno i odjurio niz brijeg, strahovito svjestan pokretne sjene tik iznad drveća. Ostavila gaje za sobom. Pojurio je još brže, koristeći se drvećem da mu pomogne pri zaokretanju i stigao do dvostruke staze posve oderanih dlanova, taman kad su carsigovski bolničar, Elena i oružnik Pym položili grofa Vorkosigana na stražnje sjedalo zadnjeg dijela vitke crne letjelice. Mark se skotrljao unutra i sjeo kraj Elene na sjedalo okrenuto usuprotnom smjeru, dok se krov letjelice zatvarao. Pym je preuzeo upravljač u prednjem odjeljku, podigli su se u zrak i jurnuli. Bolničar je čučao na podu kraj svog pacijenta i činio logične stvari, pričvršćivao masku s kisikom i koristio hiposprej sinergina da ga stabilizira protiv šoka.Mark je disao još glasnije od grofa, do te mjere da je zabrinuti bolničar čak podigao pogled prema njemu s liječničkim mrštenjem ali, za razliku od grofa, Mark je nakon nekog vremena povratio dah. Znojio se i iznutra drhtao. Posljednji put kad se ovako loše osjećao, bharaputranske su snage sigurnosti bile na njega pucale smrtonosnim oružjem. Trebaju li atmosferske letjelice ići ovako brzo? Mark se molio da u mlaznice ne uvuku ništa veće od muhe.Usprkos sinerginu, grofove su se oči zamutile i izgubile fokus. Doticao se male plastične maske s kisikom, odmahnuo bolničareve zabrinute pokušaje da mu zaustavi ruku i užurbano pokretima pozvao Marka k sebi. Bilo je tako očito da želi nešto reći da je bila manja trauma dopustiti mu nego ga pokušati spriječiti u tome. Mark sklizne na koljena kraj grofove glave.Grof prošapće Marku, tonom iskrenog povjeravanja: "Svako... pravo bogatstvo... je biološko."Bolničar je zapanjeno pogledao Marka u potrazi za objašnjenjem; Mark je mogao samo bespomoćno slegnuti ramenima. "Mislim da se gubi."Grof je pokušao progovoriti samo još jednom, užurbano; odgurnuo

je masku da zatraži: "Pljunuti!" i bolničar mu je pridržao glavu da to i učini. Gadno struganje koje mu je samo privremeno očistilo grlo.Posljednje riječi velikog čovjeka, pomisli Mark crno. Sav taj čudovištan, nevjerojatan život sveden na kraju na jedno Pljunuti. Biološko, baš. Stisnuo je ruke oko sebe isjedio u sklupčanoj lopti na podu, odsutno si grickajući zglavke.Kad su stigli na sletište u Okružnoj bolnici Hassadar, smjesta ih je prekrila mala vojska medicinskog osoblja koja je odvela grofa. Bolničar i oružnik su pometeni; Marka i Elenu prebacili su u privatnu čekaonicu i tamo ih ostavili.U jednom trenutku, žena s izvještajnom pločom u ruci provirila je unutra da upita Marka: "Jeste li mu vi najbliži rod?"Markova se usta otvore i stanu. Doslovno nije bio u stanju odgovoriti. Spasila ga je Elena, rekavši: "Grofica Vorkosigan stiže, iz Vorbarr Sultane. Trebala bi stići za par minuta." To kao daje zadovoljilo ženu, pa se opet povukla.Elena je bila u pravu. Nije prošlo ni deset minuta prije nego što je hodnik živnuo od lupetanja čizama. Grofica je ušla unutra u pratnji dvojice oružnika u livreji. Projurila je s hitrim utješnim osmjehom za Marka i Elenu, ali i produžila kroz dvostruka vrata bez zastajkivanja. Neki neupućen liječnik s druge strane pokušao ju je čak i zaustaviti: "Oprostite, gospođo, ovdje posjetitelji nemaju pristupa—"Njen glas nadjača njegov. "Ne sipaj mi ta sranja, mali. Ja sam vam vlasnik." Njegovi protesti završili su u grglja-vim isprikama kad je ugledao odore oružnika i došao do ispravnog zaključka; uz "Ovuda, gospo", glasovi su im nestali u daljini."I mislila je to doslovno", pripomene Elena Marku s blago ironičnim trzajem usana. "Medicinska mreža u Okrugu Vorkosigan jedan je od njezinih najdražih projekata. Pola osoblja ovdje prisegnulo joj je na vjernost u zamjenu za obrazovanje koje su dobili."Vrijeme je prolazilo. Mark je otišao do prozora i zabu-ljio se van, u prijestolnicu Okruga Vorkosigan. Hassadar je bio novi grad, nasljednik uništenog Vorkosigan Vas-hnoija; gotovo su sve njegove građevine nastale nakon kraja Doba izolacije, većinom kroz posljednjih trideset godina. Zamišljen za prijevoz moderniji od

konjskih kola, bio je rasprostranjen poput gradova na bilo kojem drugom razvijenom galaktičkom svijetu, naglašen nekolicinom tornjeva koji su se zabijali u nebo i svjetlucali na jutarnjem suncu. Još je jutro? Činilo se daje od zore prošlo čitavo stoljeće. I bolnica je bila ista kao skromnije ustanove na, recimo, Escobaru. Grofova službena rezidencija u gradu spadala je u malobrojne posve moderne vile na popisu nekretnina Vorkosiganovih. Grofica je tvrdila da joj se sviđa, ali koristili su je samo kad su boravili u Hassadaru službeno, po kakvom okružnom poslu; više hotel nego dom. Čudno.Sjene hassadarskih tornjeva skratile su se prema po-dnevu prije nego što se grofica vratila po njih. Kad je ušla, Mark joj zabrinuto prouči lice. Koraci su joj bili spori, oči umorne i iscrpljene, ali usta joj se nisu krivila u bolu. Znao je daje grof još živ čak i prije nego stoje progovorila.Zagrlila je Elenu i kimnula Marku. "Stanje mu se stabiliziralo. Prebacit će ga u Carsku vojnu bolnicu u Vor-barr Sultani. Srce mu je teško oštećeno. Naš čovjek kaže da mu treba presađivanje ili mehanika.""Gdje ste vi bili jutros?" upita je Mark."Stožer CarSiga." Logično. Promatrala ga je. "Podijelili smo poslove. Nismo oboje morali sjediti u šifrantskoj sobi. Aral ti je rekao vijesti, zar ne? Zakleo mi se da će to učiniti.""Da, neposredno prije nego što mu je pozlilo." "Što ste radili?"Malo bolje nego uobičajeno Što si mu učinio? S oklijevanjem, Mark joj pokuša opisati jutro."Stres, doručak, trčanje uz brijeg", razmišljala je grofica. "I on je odredio korak, kladim se.""Vojnički", potvrdi Mark. "Ha", reče ona smrknuto."Je li bilo začepljenje?" upita Elena. "Tako je bar djelovalo.""Ne. Zato se i jesam toliko iznenadila. Znam da su mu arterije čiste — ima on lijekove za to, inače bi ga njegova grozna prehrana već odavno ubila. Radilo se o popuštanju arterije unutar srčanog mišića. Pucanje krvne žile.""Stres, ha?" reče Mark suhih usta. "Je li mu to tlak porastao?"Oči joj se suziše. "Da, prilično, ali žila je već bila slaba. Dogodilo bi

se uskoro u svakom slučaju.""Je li bilo... kakvih novih vijesti od CarSiga?" upitao je stidljivo. "Dok ste bili tamo.""Ne." Prišla je prozoru i ne videći zagledala se u mrežu i tornjeve Hassadara. Mark ju je slijedio. "Kad smo tako pronašli krio-komoru... to nam je poprilično skršilo nade. Ali je bar konačno natjeralo Arala da se pokuša povezati s tobom." Stanka. "Je li to učinio?""Ne... Ne znam. Vodio me uokolo, pokazivao mi stvari. Trudio se. Trudio se toliko daje to bilo bolno gledati." Još je uvijek boljelo, zgrčeni bol negdje iza njegovog pleksusa. Gdje obitava duša, po nečijoj mitologiji."A, tako", dahnula je.Sve je to bilo naprosto previše. Prozor je bio neprobojan, ali njegova ruka nije; dušom pogonjena šaka zgrčila mu se, povukla i udarila.Grofica je uhvati hitrom, otvorenom rukom; nasilje upereno protiv njega samoga udarilo joj je u dlan i skre-nulo sa svoga puta."Čuvaj to za nekog drugog", savjetovala mu je hladno.ŠESNAESTO POGLAVLJEKrupno zrcalo u rukom izrezbarenom okviru visjelo je na zidu predvorja knjižnice. Nervozno, Mark zastane pred njim radi posljednje provjere prije grofičine inspekcije.Smeđa i srebrna odora vorkosiganskog kadeta nimalo nije skrivala oblik njegova tijela, ni staru ni novu izobliče-nost, no kad bi stajao vrlo uspravno nadao se da mu je davala određenu jasnu čvrstinu. Nažalost, kad bi se opustio, isto bi se dogodilo i s tunikom. Dobro mu je pristajala, što je bilo zloslutno, jer je prije osam tjedana, kad ju je dobio, bila malo preširoka. Je li to neki CarSigov analitičar pro-računao porast njegove težine za ovaj datum? Ne bi ga čudilo.Prije samo osam tjedana? Činilo mu se da je oduvijek zarobljen ovdje. Uznik pod blagim nadzorom, istina, kao jedan od onih drevnih časnika koji bi, davši riječ da neće bježati, mogli slobodno šetati čitavom utvrdom. Premda od njega nitko nije tražio nikakvu riječ. Možda nije dovoljno vrijedila. Napustio je svoj odbojni odraz i produžio do knjižnice.Grofica je sjedila na svilenom kauču, pazeći na svoju dugu haljinu,

kreaciju s visokim ovratnikom meku poput oblaka, blage bež boje i ukrašenu složenim bakrenim i srebrnim vezom koji je odgovarao boji njezine kose podignu-ta u kovrče na potiljku. Ni tračak crnog ili sivog ili bilo čega što bi govorilo o očekivanoj koroti: gotovo arogantna otmjenost. Mi se ovdje osjećamo sasvim dobro, kao da je govorila njezina pojava i vrlo vorkosiganski. Glava joj se okrenula kad je Mark ušao, a zamišljen joj se izraz istopio u kratak spontani osmijeh. Usprkos svemu, nije mogao a da joj ne uzvrati smiješkom."Dobro izgledaš", rekla je s odobravanjem."I vi," odvratio je, a onda, jer se to činilo odveć intimnim dodao: "Gospo."Obrva joj se trgnula na taj dodatak, ali nije komentirala. Prišao je najbližem stolcu ali se, preuzbuđen da bi sjeo, samo naslonio na njega. Potisnuo je potrebu da desnom čizmom tupka o mramorni pod. "I, kako mislite da će primiti ovo večeras? Vaši vorski prijatelji.""Pa, sasvim je sigurno da ćeš im privući pozornost", uzdahnula je. "S tim možeš računati." Podigla je malu smeđu svilenu kesu sa znakom Vorkosigana izvezenim srebrnim nitima i dodala je Marku. Zanimljivo je zveckala zbog teških zlatnika u njoj. "Kad na večerašnjem poreznom obredu budeš ovo predao Gregoru kao Aralov zamjenik, to će biti službena obavijest svima da te smatramo zakonskim sinom — i da si i ti to prihvatio. Korak broj jedan. Slijedi ih još puno."A na kraju toga puta — grofovska čast? Mark se duboko namršti."Što god ti sam osjećao — kako god završila ova kriza — ne daj im da vide kako se treseš", savjetovala mu je grofica. "Sve je to u glavi, čitav taj vorski sustav. Uvjerenost je zarazna. Ali i sumnja.""Smatrate cijeli vorski sustav iluzijom?" upita Mark."Nekad sam ga smatrala iluzijom. Sad bih ga nazvala stvorenjem koje, kao i svaku drugu živa stvar, treba stal-no iznova stvarati. Vidjela sam barravarski sustav kao nespretan, predivan, pokvaren, glup, častan, frustrirajući, sumanut i fantastičan. Uspijeva mu obaviti većinu vlada-lačkog posla, u najvećem broju slučajeva, a to je prosječan rezultat svakog sustava."

"Dakle... odobravate li ga ili ne?" upitao je zbunjeno."Nisam sigurna daje moje odobravanje bitno. Imperij je kao vrlo obimna i vrlo raznovrsna simfonija koju je skladao neki odbor. Tijekom tri stotine godina. A izvodi je gomila amatera dobrovoljaca. Ima strahovitu inerciju i u biti je krhka. Nije ni nepromjenjiva, ni nepromijenjena. I može te zdrobiti poput slijepog slona.""Kakva utješna pomisao."Osmjehnula se. "Večeras te ipak nećemo baciti među same strance. Bit će tamo i Ivan i tvoja teta Alys i mladi barun i barunica Vortala. I drugi koje si upoznao tijekom posljednjih nekoliko tjedana."Plod bolnih privatnih večernjih zabava. Još prije grofova kolapsa, odabrana parada posjetitelja prolazila je kroz kuću Vorkosigan ne bi li ga upoznala. Grofica Cordelia odlučno je nastavila taj proces usprkos cijelom tjednu medicinske krize, kao pripremu za ovu večer."Očekujem da će svi čeprkati za unutarnjim informacijama o Aralovu stanju", dodala je."Što da im kažem?""Čistu istinu uvijek je najlakše pratiti. Aral je u Car-Sigu, čeka da mu izraste srce za presađivanje i trudi se ostati grozan pacijent. Njegov liječnik naizmjence prijeti da će ga vezati za krevet ili da će dati ostavku ako se ne smiri. Ne moraš ulaziti u medicinske pojedinosti."Pojedinosti koje bi otkrile koliko je premijer zaista u lošem stanju. Jasno. "... Što ako me pitaju za Milesa?""Prije ili kasnije," udahnula je, "ako CarSig ne pronađe tijelo, prije ili kasnije morat će se službeno objaviti smrt. Dok je Aral živ, radije bih da to bude kasnije. Nitko osim, najviših redova CarSiga, cara Gregora i nekolicine vladinih službenika ne zna daje Miles išta drugo doli car-sigovski kurirski časnik skromnog ranga. Savršeno je istinito reći da je službeno odsutan. Većina onih koji budu pitali za njega bit će spremni prihvatiti da ti CarSig nije rekao kamo su ga poslali ni na kako dugo.""Galen je jednom rekao", počne Mark i stane.Grofica ga mirno pogleda. "Je li ti Galen puno večeras na pameti?""Donekle", prizna Mark. "Obučavao me i za ovo. Prošli smo kroz

sve glavne obrede Imperija, jer nije unaprijed znao u koje će me doba godine moći ubaciti. Carev rođendan, Ljetna parada, Zimoslava — sve. Ne mogu ovo raditi a da ne mislim na njega i na to koliko je on mrzio Imperij.""Imao je svojih razloga.""On je rekao daje... admiral Vorkosigan ubojica."Grofica uzdahne i zavali se u sjedalu. "Da?""Je li?""I sam si ga imao priliku promatrati. Što ti misliš?""Gospo... ja sam ubojica. I ne bih to za sebe rekao."Oči joj se suze. "Ispravno rečeno. Dakle. Njegova vojna karijera bila je duga i složena — i krvava — i dostupna je javnosti. Ali pretpostavljam da je Galen najviše mislio na Suncostajni pokolj, u kojem je poginula njegova sestra Rebecca."Mark kimne bez riječi."Taj odvratni događaj naredio je politički časnik bar-ravarske ekspedicije, a ne Aral. Aral gaje zbog toga pogubio, vlastitim rukama, čim je doznao. Nažalost bez for-malnosti vojnog suda. Tako da je izbjegao jednu optužbu ali ne i drugu. Dakle, da. On je ubojica.""Galen je rekao da je to bilo samo skrivanje dokaza. Postojala je usmena zapovijed, a znao ju je samo politički časnik.""A kako bi to onda Galen znao? Aral tvrdi drukčije. Ja vjerujem Aralu.""Galenje govorio daje mučitelj.""Ne", reče grofica jednostavno. "To su bili Ges Vorru-tyer i princ Serg. Njihova je frakcija već izumrla." Osmjehnula se tankim, oštrim osmjehom."Luđak.""Nitko na Barravaru nije normalan po betanskim mjerilima." Dobacila mu je zabavljen pogled. "Čak ni ti ili ja."Pogotovo ne ja. Kratko je udahnuo. "Sodomit."Nakrivila je glavu. "Je li ti to važno?""To je bilo... vrlo prisutno u Galenovoj obuci.""Znam.""Stvarno? Prokletstvo..." Zar je on tim ljudima čisto staklo?

Sentimentalna drama za zabavu? Samo što grofica nije djelovala kao da se zabavlja. "Izvješće CarSiga, sigurno", reče ogorčeno."Brzopentom su ispitali jednog od preživjelih Galeno-vih ljudi. Po imenu Lars, ako ti to nešto znači.""Znači." Stisnuo je zube. Ni prilike za dostojanstvo, ni trunak mu nije ostao."Zanemarivši Galena, je li Aralova orijentacija važna? Tebi?""Ne znam. Istina je važna.""To je točno. Pa, istinu govoreći... ja mislim daje bi-seksualan, ali podsvjesno više privučen muškarcima negoženama. Odnosno — vojnicima. Ne muškarcima općenito, to ne. Ja sam, po barravarskim mjerilima, prilična, ovaj, muškaraca i tako sam postala rješenje za njegove dileme. Kad smo se prvi put sreli, bila sam u odori, usred gadnog oružanog sukoba. On je mislio da je u pitanju ljubav na prvi pogled. Nikad se nisam potrudila objasniti mu da su to proradile njegove skrivene strasti." Usne joj se tržnu."Zašto ne? Ili su proradile i vaše strasti?""Ne, meni je trebalo, oh, četiri ili pet dana da se potpuno otkačim. Pa, dobro, tri dana." Oči joj bijesnu sjećanjem. "Voljela bih da si ga mogao vidjeti tada, kad mu je bilo četrdeset. U naponu snage."Mark je prisluškivao kad je grofica isto tako usmeno raščlanila i njega, u ovoj istoj knjižnici. Bilo je nečeg čudno utješnog u spoznaji da njezin skalpel nije bio namijenjen samo njemu. Nisam to samo ja. Ona to radi sa svima. Argh."Vrlo ste... iskreni, gospo. Što Miles misli o tome?"Zamišljeno se namrštila. "Nikad me nije ništa pitao. Moguće je daje to nesretno razdoblje Aralove mladosti do Milesovih ušiju došlo samo kao iskrivljena kleveta Aralo-vih političkih neprijatelja, pa nije obraćao pozornost.""A zašto ste meni rekli?""Ti si pitao. Odrastao si. I... imaš veću potrebu da znaš. Zbog Galena. Ako se stvari između tebe i Arala ikad budu ispravile, tvoja predodžba o njemu ne smije biti ni lažno ocrnjena ni lažno uzdignuta. Aral je velik čovjek. To ti kažem ja, Betanka; ali nemoj brkati veličinu i savršenstvo. Biti velik u svakom je slučaju... veće postignuće." Iskrivljeno se osmjehnula. "A to bi ti trebalo dati nade,

ha?""Ha. Mislite reći, prepriječiti mi bijeg. Govorite li mi to zapravo da ćete, koliko god zbunjen bio, svejedno očekivati da proizvodim čuda?" Užasavajuće.Razmislila je o tome. "Da", reče staloženo. "Zapravo, kako nitko nije savršen, logično slijedi da se velika djela postižu kroz nesavršenstvo. Ali svejedno se postižu, na neki neobjašnjiv način."Nije samo otac bio taj koji je od Milesa učinio luđaka, zaključi Mark. "Nikad nisam čuo kako analizirate sebe, gospo", reče zlovoljno. Aha, tko brije brijača?"Sebe?" Smrknuto se osmjehnula. "Ja sam budala, moj dečko."Izbjegla je pitanje. Ili nije? "Za ljubav?" rekao je lako, trudeći se pobjeći nagloj nelagodi koju je stvorilo njegovo pitanje."I druge stvari." Oči su joj bile sleđene.Vlažan, maglovit sumrak skupljao se i pokrivao grad kad su se grofica i Mark dovezli u carsku rezidenciju. Vozio ih je Pym, u veličanstvenoj, bolesno urednoj livreji. Još pola tuceta grofovih ljudi pratilo ih je u drugom vozilu, više kao počasna straža nego kao pravi čuvari, shvatio je Mark: činilo se da se vesele zabavi. Kad je rekao nešto u tom smislu, grofica primijeti: "Da, njima je ovo slobodnija večer nego obično. CarSig će zatvoriti cijelu rezidenciju. U ovakvim prigodama razvije se cijelo jedno usporedno pod--društvo slugu — a nije posve nepoznato ni da neki markantan vojnik zapne za oko kakvom mlađem vorskom cvjetiću i napreduje ženidbom, ukoliko ima dovoljno dobru vojnu podlogu."Stigli su do carske palače, koja je po građi podsjećala na kuću Vorkosigan, samo osam puta uvećanu. Požurili su kroz ljepljivu maglu u toplu, sjajno osvijetljenu unutrašnjost. Mark je otkrio da se grofica službeno drži njegove lijeve ruke, što je bilo i zastrašujuće i utješno odjednom. Je li on pratnja ili privjesak? U svakom slučaju, uvukao je želudac i ispravio kralješnicu koliko je mogao.Mark se zapanjio kad je prva osoba na koju su naletjeli u predvorju bio Simon Illyan. Šef sigurnosti večeras je bio odjeven kako je odgovaralo prigodi, u carsku paradnu cr-veno-plavu odoru, što ga baš nije činilo neupadljivim usprkos sitnom tijelu, ali je možda bilo dovoljno drugih cr-veno-plavih odora da se može uklopiti. Samo

što je Illyan na boku nosio pravo smrtonosno oružje, plazmični luk i disruptor živaca u očito korištenim navlakama, a ne zatu-pljene ukrasne mačeve vorskih časnika. U desnom mu je uhu svjetlucala prevelika slušalica."Gospo", kimne Illyan i povuče ih u stranu. "Kad si ga danas popodne vidjela," rekao je tihim glasom grofici, "kako mu je bilo?"U ovom kontekstu nije bilo potrebe objašnjavati tko je on. Grofica pogleda oko sebe da se uvjeri kako ih ne može čuti nitko od slučajnih prolaznika. "Nije dobro, Simone. Boja mu je slaba, jako je crven u licu i povremeno se gubi, a to me plaši više nego sve ostalo. Liječnik ga je htio po-štedjeti dvostrukog stresa ugradnje mehaničkog srca dok se čeka da organsko doraste na potrebnu veličinu, ali možda na kraju neće moći čekati. Mogao bi svakog časa završiti na operaciji.""Što misliš, da ga posjetim ili ne?""Ne. Čim uđeš kroz vrata, pokušat će sjesti i poslovati. A stres truda neće biti ništa u usporedbi sa stresom kad shvati da ne može. To bi ga užasno uzrujalo." Zastala je. "Osim ako možeš samo načas svratiti da mu, recimo, kažeš kakvu dobru vijest."Illvan frustrirano strese glavom. "Žao mije."Budući da grofica nije odmah progovorila, u tišini koja je uslijedila Mark se usudio reći: "Mislio sam da ste na Komarru, gospodine.""Morao sam se vratiti radi ovoga. Careva rođendanska večera je godišnji košmar za osiguranje. Samo jedna bom-ba mogla bi raznijeti praktički cijelu prokletu vladu. Ti to dobro znaš. Bio sam na putu kad sam dobio vijest o Ara-lovoj... bolesti. Daje to moglo pomoći, bio bih izašao iz broda i gurao ga dovde.""I... što se događa na Komarru? Tko nadgleda, ovaj, potragu?""Povjerljivi podređeni. Sad kad izgleda da možda tražimo samo tijelo—" Illvan baci pogled na groficu i prekine se. Ona se sivo namršti.Spuštaju prioritet potrage. Mark uznemireno udahne. "I koliko ljudi traži na Jacksonovu Skrovištu?""Koliko si možemo priuštiti. Ova nova kriza", trzaj II-lyanove glave označio je opasnu bolest grofa Vorkosigana, "napinje mi resurse. Imate li pojma koliko će nezdravog uzbuđenja premijerovo stanje

izazvati samo na Cetagan-di?""Koliko?" Glas mu je postao oštar i preglasan, ali bar grofica nije napravila nikakav pokret koji bi ga utišao. Promatrala je s hladnim zanimanjem."Barune Mark, još niste u položaju tražiti i zahtijevati pregled najtajnijeg rasporeda CarSiga!"Još ne? I nikad neće biti, sigurno. "Samo molim, gospodine. Ali ne možete se pretvarati da ova operacija nema veze sa mnom."Illyan mu uzvrati dvoznačnim, neodređenim kima-njem glave. Dotakao je svoju slušalicu, načas poprimio odsutan izraz lica, pa salutira grofici u znak pozdrava. "Morate mi oprostiti, gospo.""Zabavi se.""I ti." Njegova je grimasa odražavala ironiju njezina smiješka.Mark se našao kako prati groficu uz široko stubište i u dugačku sobu za prijeme pokrivenu zrcalima s jedne ivisokim prozorima s druge strane. Majordom na širom otvorenim vratima najavljivao ih je titulama i imenima, pojačanim glasom.Markov prvi dojam bila je bezlična, zloslutna zbrka šarenih obrisa, kao vrt pun mesožderskih biljaka. Duga vor-skih odora, dobrano začinjena paradnim crveno-plavim odorama, čak je i zasjenjivala prekrasne oprave dama. Većina ljudi stajala je u malim, promjenjivim skupinama, glasno razgovarajući; nekolicina ih je sjedila u tanušnim stolcima uza zidove, stvarajući vlastite kamarile. Sluge su se glatko kretale među njima, nudeći pladnjeve s hranom i pićem. Većinom sluge. Svi ti neobično tjelesno spremni mladići u odorama osoblja rezidencije sigurno su bili agenti CarSiga. Stariji ljudi opasnog izgleda u livreji obitelji Vor-barra koji su stajali na izlazima bili su carevi osobni oruž-nici.Mark je zaključio kako mu samo njegova paranoja daje dojam da su se sve glave okrenule prema njemu a val tišine prošao kroz gomilu kad su ušli; ali nekoliko glava se jest okrenulo i nekoliko obližnjih razgovora jest stalo. Među njima je bio i Ivan Vorpatril i njegova majka, gospa Alys Vorpatril; ona je smjesta mahanjem pozvala groficu Vorkosigan k sebi."Cordelia, dušo", zabrinuto se nasmiješi gospa Vorpatril. "Moraš mi reći stoje novo. Ljudi pitaju."

"Da, pa, znaš kako to ide", uzdahne grofica.Gospa Vorpatril suho kimne. Okrenula je glavu da uputi Ivana, koji je očito nastavljao razgovor prekinut ulaskom Vorkosigana: "Potrudi se da večeras budeš prijazan prema onoj djevojci Vorsoissonovih ako budeš imao ikakve prilike. Ona je mlađa sestra Violette Vorsoisson, možda će ti se više svidjeti. A i Cassia Vorgorov je tu. Njoj je ovo prvi put da je na Carevu rođendanu. I Irene Vor-tashpula, kasnije moraš s njom odplesati bar jedan ples.Obećala sam njezinoj majci. Zbilja, Ivane, večeras ovdje ima toliko prihvatljivih djevojaka. Kad bi se samo malo potrudio...' Dvije starije žene dohvatile su se pod ruke da koraknu u stranu, djelotvorno izbacivši Marka i Ivana iz svog privatnog razgovora. Oštro kimanje grofice Vorkosigan prema Ivanu upozorilo ga je da je opet na stražarskoj dužnosti. Sjetivši se posljednjeg puta, Mark pomisli kako bi možda više volio grofičinu snažniju društvenu zaštitu."A što je to sve bilo?" upita Mark Ivana. Kraj njih je prošao sluga s pladnjem pića; slijedeći Ivanov primjer i Mark dohvati jednu čašu. Pokazalo se da sadrži suho bijelo vino začinjeno limetom, što je bilo sasvim ukusno."Polugodišnji sajam stoke", namršti se Ivan. "Ovo i zi-moslavni bal prilike su kad se najviše vorske junice izvode na paradu."Tu stranu careva rođendanskog obreda Galen nije nikad spomenuo. Mark potegne malo veći gutljaj pića. Počinjao je proklinjati Galena, više zbog onog što mu nije rekao nego zbog onog što ga je, i kako, natjerao da nauči. "Zar će i one gledati mene?""S obzirom na to kakvim sve žabama doista daju poljubac, ne vidim zašto ne bi", slegne Ivan.Baš ti hvala, Ivane. Stojeći pokraj Ivanova visokog crveno-plavog sjaja, vjerojatno i izgleda kao skvrčena smeđa krastača. Bar se tako osjećao. "Alija uopće nisam u igri", reče čvrsto."Nemoj se kladiti. Ima samo šezdeset nasljednika grofova i puno više kćeri koje treba udati. Stotine, čini mi se. Kad se jednom pročuje što se dogodilo s jadnim prokletim Milesom, sve je moguće.""Hoćeš reći da... ne bih morao juriti žene? Ako budem mirno stajao,

one će doći k meni?" Ili, u najmanju ruku, k njegovu imenu, položaju i novcu. S tom gaje pomišlju za-pahnulo određeno smrknuto zadovoljstvo, ako to nije bilanemoguća kombinacija. Bolje da ga vole zbog položaja nego da ga uopće ne vole; ponosne budale koje tvrde suprotno nikad nisu došle tako blizu umiranju od gladi za nekim ljudskim dodirom kao on."Bar je kod Milesa to tako funkcioniralo", reče Ivan, s neobjašnjivim preljevom zavisti u glasu. "Nikako ga nisam uspio nagovoriti da to iskoristi. Naravno, on nije mogao podnijeti odbijanje. Pokušaj opet, to je moj moto, ali on bi se samo sav raspao i danima ostao uvučen u svoju ljušturu. Nije baš bio poduzetan. Ili možda jednostavno nije bio pohlepan. Običavao je stati kod prve sigurne žene na koju bi naišao. Prvo Elena, a kad je to propalo, Quinn. Premda pretpostavljam da mogu shvatiti zašto bi stao kod Quinn." Ivan je ispio ostatak svoga vina i zamijenio čašu punom s jednog pladnja u prolazu.Admiral Naismith bio je, Mark se podsjetio, Milesova druga pojava. Sasvim je moguće da Ivan ne zna baš sve o svome rođaku."Ah, prokletstvo", primijeti Ivan bacajući pogled preko ruba čaše. "Evo jedne od onih s popisa moje majčice i upravo su je ispalili prema nama.""Pa dobro, jel' ti ganjaš žene ili ne?" upita Mark zbunjeno."Nema nikakve svrhe ganjati žene ovdje. Tu ti je sve gledaj-ali-ne-diraj. Nema šanse."Pod šansom, u ovom kontekstu, Mark je shvatio da Ivan misli seks. Kao mnoge zaostale kulture koje još uvijek ovise o biološkoj reprodukciji umjesto tehnologiji ma-teričnih replikatora, Barravarci su seks podijelili u dvije skupine: dopušten, unutar formalnog ugovora u kojem se svako proizvedeno potomstvo mora priznati i nedopušten, to jest, sve ostalo. Mark se još više razvedrio. Znači li to da je ova prilika zona bez seksa? Nema napetosti, nema strave?Približavala im se mlada žena koju je Ivan primijetio. Imala je na sebi dugu haljinu pastelno zelene boje. Tamno-smeđa kosa bila joj je podignuta na glavu u pletenicama i kovrčama, s nekoliko živih cvjetova. "I što s njom ne valja?" upita Mark šapatom.

"Šališ se?" promrmlja Ivan za uzvrat. "Cassia Vorgo-vor? Mala škampica s licem konja i građom daske za peglanje...?" Prekinuo se kad je došla dovoljno blizu da ih može čuti i uljudno joj kimnuo. "Bok, Cass." Sakrio je skoro svu bolnu dosadu u svom glasu."Bok, barune Ivan", rekla je zadihano. Osmjehnula mu se očaranih očiju. Istina, lice joj je bilo pomalo dugačko i figura vitka, ali Mark je zaključio kako je Ivan previše izbirljiv. Imala je lijepu kožu i zgodne oči. Dobro, sve su prisutne žene imale zgodne oči, to je samo šminka. I teški parfemi. Moglo joj je biti najviše osamnaest godina. Njezin stidljiv smiješak zamalo mu je natjerao suze na oči; tako je beskorisno bio usredotočen na Ivana. Mene nitko nikad nije tako gledao. Ivane, ti prljavi nezahvalniče!"Veseliš li se plesu?" upitala je Ivana, prozirno ga ohrabrujući."Ne posebno", slegne Ivan ramenima. "Svake je godine isto."Uvenula je. Prvi put je ovdje, Mark se mogao okladiti. Da su stajali na stubištu, Mark bi došao u napast da gurne Ivana niz njega. Pročistio je grlo. Ivanov pogled padne na njega i bukne od inspiracije."Cassie", zapreo je Ivan, "jesi li već upoznala mog novog rođaka, baruna Marka Vorkosigana?"Činilo se da ga je sad prvi put primijetila. Mark joj se oprezno osmjehne. Zbunjeno se zagledala u njega. "Ne... čula sam... valjda ne izgleda baš isto kao Miles, zar ne?""Ne", reče Mark. "Ja nisam Miles. Drago mije, gospo Cassia."Sa zakašnjenjem se sjetivši bontona, odvratila je: "Drago mije, ovaj, barune Mark." Nervozno je poniknula glavom, zatresavši svoje cvijeće."Zašto se vas dvoje ne biste bolje upoznali? Oprostite, moram porazgovarati s jednim čovjekom—" Ivan je mahnuo nekom u crveno-plavoj odori na drugom kraju sobe i skliznuo u stranu."Veselite li se plesu?" pokuša Mark. Toliko se bio usredotočio da zapamti sve formalne kretnje poreznog obreda i svečane večere, da se ne spominje Tko je Tko od otprilike tri stotine imena koja su sva počinjala s "Vor", da je jedva i pomislio na ples poslije toga."Ovaj... donekle." Oči su joj s oklijevanjem napustile Ivanovo uspješno povlačenje, dotakle Marka i pobjegle.

Dolaziš li često ovamo? uspio je ipak ne provaliti. Sto da kaže? Kako ti se sviđa Barrayar? Ne, to ne bi poslužilo. Baš je večeras vani lijepa magla. A i unutra. Daj mi po-mozi, djevojko! Reci nešto, bilo što!"Jeste li vi stvarno klon?"Bilo što osim toga. "Da.""Oh, grozno."Još tišine."Mnogi ljudi su klonovi", primijetio je."Ovdje nisu.""Istina.""Ovaj... oh!" Lice joj se rastopilo od olakšanja. "Oprostite, barune Mark. Vidim da me mama doziva—" Poklonila mu je kao otkupninu trzavi smiješak i okrenula se da bi požurila prema vremešnoj vorskoj gospi na drugom kraju sobe. Mark nije vidio da bi nekog dozivala.Mark uzdahne. Toliko o nadobudnoj teoriji o nadmoćnoj privlačnosti položaja. Gospa Cassia očito nije bila u žurbi da poljubi žapca. Da sam ja Ivan, stajao bih na rukama za djevojku koja bi me tako gledala."Djeluješ zamišljeno", primijeti grofica Vorkosigan kraj njegova lakta. Blago je poskočio."Oh, još jednom bili pozdravljeni. Da. Ivan me upravo upoznao s onom djevojkom. Mislim, nije mu djevojka.""Da, promatrala sam vašu jednočinku preko Ah/sina ramena. Stala sam tako da vam ona bude okrenuta leđima, iz samilosti.""Ja... ne shvaćam Ivana. Menije djelovala kao ugodna djevojka."Grofica Vorkosigan se osmjehne. "Sve su one ugodne djevojke. Nije u tome poanta.""A u čemu jest?""Nije ti jasno? Pa, možda kad budeš imao više vremena za promatranje. Alys Vorpatril je stvarno odana majka, ali naprosto ne može odoljeti iskušenju da pokuša do tančina urediti Ivanovu budućnost. Ivan je previše drag ili previše lijen da joj se otvoreno odupre. Pa zato radi što ga god ona zamoli — osim jedne stvari koju bi ona željela više no išta drugo, a to je da se smiri u braku i

pokloni joj unuke. Osobno smatram da mu je strategija pogrešna. Ako se zbilja želi riješiti opterećenja, unuci bi jadnoj Alys sigurno skrenuli pozornost. U međuvremenu, premire od straha kad god se on ode provozati.""To mogu shvatiti", prizna Mark."Ponekad bih ga mogla ispljuskati zbog te igrice, samo što nisam sigurna da on to svjesno radi, a i zapravo je to na tri četvrt Alvsina krivnja."Mark je promatrao gospu Vorpatril kako hvata Ivana, pri dnu sobe. Mark se bojao da već provjerava koliko je odpopisa prošao. "Vi, izgleda, uspijevate održati razuman materinski stav bez suvišne kontrole", primijetio je besposleno."To... je možda bila pogreška", promrmlja ona.Podigao je pogled i u sebi se zgrčio pred samrtnim očajem koji se načas nenadano pojavio u grofičinim očima. Moj dugi jezik. Sranje. Izraz je tako užurbano nestao da se nije usudio čak ni ispričati."Ne baš posve bez kontrole", rekla je lako, opet ga prihvativši pod ruku. "Dođi sa mnom i pokazat ću ti što znači umrežavanje na barravarski način."Povela ga je niz izduženu dvoranu. "Kao što si vidio, večeras se ovdje provode dva dnevna reda", tumačila je grofica ljubazno. "Onaj politički plan staraca — godišnje obnavljanje vorskih običaja — i genetski plan starih žena. Muškarci zamišljaju da je njihov projekt jedini, ali to je samo egoistično samozavaravanje. Čitav vorski sustav zasnovan je zapravo na ženskoj igri koja se odvija ispod površine. Stari muškarci u vladinim vijećima provode živote raspravljajući protiv ovog ili onog komadića vojnog hardvera koji nikad neće ni sletjeti na ovaj planet ili kujući urote da bi ga financirali. U međuvremenu, materič-ni replikator ušuljava se kraj njihovih straža, a oni nisu čak ni svjesni da se rasprava koja će suštinski promijeniti budućnost Barravara odigrava ovog časa među njihovim ženama i kćerima. Koristiti ga ili ne? Prekasno je da ga se isključi, već je tu. Srednja klasa masovno ga prihvaća. Svaka majka koja voli svoju kćer nagovara je na to, da je poštedi tjelesnih opasnosti biološkog rađanja. One se bore, ne protiv starih muškaraca, koji nemaju pojma, već protiv stare garde svojih sestara

koje kćerima zapravo govore 'Mi smo morale patiti, morate i vi!' Pogledaj oko sebe večeras, Mark. Svjedok si posljednje generacije muškaraca i žena na Barravaru koji ovaj ples plešu na starinskinačin. Vorski će se sustav promijeniti na mjestu gdje se to najmanje očekuje, u dijelu koji gleda — ili se ne sjeti gledati — u same temelje sustava. Kroz pola generacije, neće znati što ih je snašlo."Mark se gotovo mogao zakleti da njezin miran, akademski glas prikriva divlje osvetničko zadovoljstvo. Ali izraz joj je još uvijek bio nepristran.Prišao im je neki mladić u satničkoj uniformi i kima-njem glave pozdravio i groficu i Marka. "Bojnik od protokola zahtijeva vašu nazočnost, gospodaru", promrmljao je. I ta izjava kao daje neodređeno visjela u zraku između njih. "Ovuda, molim vas."Slijedili su ga iz duge sale za prijeme te uz obilno izrezbareno bijelo mramorno stubište, niz jedan hodnik, pa u predvorje u kojem se već skupilo pola tuceta grofova ili njihovih službenih predstavnika. Iza prostranog nadsvo-đenog prolaza, u glavnoj prostoriji, Gregor je bio okružen malim sazviježđem ljudi, uglavnom u crveno-plavim odorama, ali trojica su bili u tamnim haljama ministara.Car je sjedio na običnom sklopivom stolcu, čak ne ni pravom komadu namještaja. "Nekako sam bio očekivao prijestolje", šapne Mark grofici."To je simbol", uzvratila je šapatom. "I, kao većina simbola, naslijeđen je. To je standardna vojna časnička terenska sjedalica.""Ha." A onda se morao rastati od nje, kako gaje bojnik od protokola poveo do za njega određenog mjesta u redu. Mjesta za Vorkosigana. To je to. Osjetio je časak čiste panike, bojeći se daje nekako po putu izgubio ili ostavio vreću zlata, ali još je uvijek bila sigurno pričvršćena za njegovu tuniku. Znojnim je prstima razvezao svilene konopce. Ovo je glupi mali obred. Zašto bih sad bio nervozan?Okret, korak naprijed — koncentraciju mu je gotovo skrhao anoniman šapat iz predvorja iza njega: "Bože moj,Vorkosigani će to zbilja učiniti...!" — korak gore, salutiraj, klekni na lijevo koljeno; ispružio je vreću desnom rukom, ispravno ispruženog dlana i izmucao formalne riječi, osjećajući kao da mu se u leđa zabijaju zrake iz plazmič-nih lukova, pogledi svjedoka koji

su čekali iza njega. Tek je tad podigao pogled da susretne careve oči.Gregor se nasmiješio, uzeo vreću i odgovorio jednako formalnim riječima prihvaćanja. Dodao je vreću Ministru financija u crnoj plišanoj halji, ali onda odmahne čovjeka u stranu."Dakle ipak ste došli — barune Vorkosigan", promrmlja Gregor."Samo barun Mark", zamolio je Mark užurbano. "Nisam barun Vorkosigan dok Miles nije, ne bude..." sjetio se grofičina oštrog izraza, "mrtav i istrunuo. Ovo ništa ne znači. Grof i grofica su tako htjeli. Nije se činio dobar trenutak da im stanem na žulj.""To je točno." Gregor se tužno osmjehne. "Hvala ti zbog toga. A kako si ti?"Gregor je bio prva osoba koja je pitala za njega a ne za grofa. Mark zatrepće. Ali onda, Gregor je mogao dobivati medicinska izvješća o svom premijeru svakih sat vremena, ako je tako htio. "Dobro, valjda", slegnuo je ramenima. "U usporedbi sa svima ostalima, svakako.""Aha", reče Gregor. "Nisi se poslužio komunikacijskom karticom." Na Markov zapanjen pogled, dodao je blago: "Nisam ti to dao kao suvenir.""Ja... nisam vam učinio nikakvu uslugu koja bi mi omogućila da vam se namećem, gospodaru.""Tvoja obitelj ima kod Imperija kreditnu liniju gotovo beskrajne dubine. Možeš se time poslužiti, znaš.""Nisam ništa tražio.""Znam. Časno, ali glupo. Možda se još i uklopiš ovamo.""Ne želim nikakvih usluga.""Mnogi novi poslovi počinju s posuđenim kapitalom. Kasnije ga vrate s kamatama.""To sam već jednom pokušao", reče Mark ogorčeno. "Posudio sam Dendariijske plaćenike i bankrotirao.""Hm." Gregorov se smiješak iskrene. Podigao je pogled, iza Marka, na gomilu koja je zacijelo već natrpala predsoblje. "Opet ćemo razgovarati. Uživaj u večeri." Ki-manje mu se pretvorilo u službeni carski otpust.Mark se uz škljocanje koljena podigao na noge, salutirao kako treba

i povukao se do mjesta gdje ga je čekala grofica.SEDAMNAESTO POGLAVLJENakon dugačke i dosadne porezne ceremonije, osoblje rezidencije poslužilo je banket za tisuću ljudi, raspoređenih po nekoliko prostorija, zavisno od položaja. Mark je dobio mjesto tek malo niže od Gregorova stola. Vino i gurmanska hrana pružali su mu izliku da ne priča previše sa svojim susjedima. Žvakao je i pijuckao što je sporije mogao. Svejedno je završio neugodno prejeden i ošamućen od alkohola, sve dok nije primijetio kako grofica kroz sve zdravice prolazi jedva ovlaživši usne. Oponašao je njezinu strategiju. Žalio je što to nije prije primijetio, ali bar je poslije svega bio u stanju hodati a ne puzati, a soba se vrtjela samo malo.Moglo je biti i gore. Mogao sam biti prisiljen proći kroz sve ovo istovremeno se pretvarajući da sam Miles Vorkosi-gan.Grofica gaje povela u dvoranu čiji je uglačani parket bio raščišćen za ples, premda još nitko nije plesao. Živi ljudski orkestar, sve ljudi u odorama Carske službe, smjestio se u jednom kutu. Ovog je časa sviralo samo nekih pet--šest glazbenika, neku vrst uvodne komorne glazbe. Dugačka vrata na jednom kraju sobe bila su otvorena, propuštajući prohladni noćni zrak s terase. Mark ih je zamijetio i zapamtio za potrebe budućeg bijega. Ovog bi časabilo neizrecivo olakšanje naći se sam u tami. Čak mu je počela nedostajati njegova kabina na Peregrinu."Plešete li?" upitao je groficu. "Večeras, samo jednom."Stvar se razjasnila uskoro, kad se pojavio car Gregor i sa svojim uobičajenim ozbiljnim osmijehom poveo groficu Vorkosigan na plesni podij da službeno otvore ples. Kod prvog refrena, pridružili su im se i drugi parovi. Vorski plesovi naginjali su formalnosti i sporosti, parovi su bili raspoređeni u složene skupine umjesto da plešu sami i imali su previše preciznih pokreta da bi ih se moglo zapamtiti. Marku se to činilo pomalo kao alegorija za način kako se ovdje sve odvija.Tako ostavši bez pratilje i zaštitnice, Mark je pobjegao u jednu pokrajnju sobu, gdje se glazba čula još samo vrlo tiho. Stolovi s još hrane i pića poredali su se uz jedan zid. Načas je čeznutljivo razmatrao privlačnost anestetičkog opijanja. Zamućen zaborav...

Aha, svakako. Javno se na-pij i onda, neizbježno, javno ipobljuj. Grofici bi baš to trebalo. A već je bio na pola puta do tako nečeg.Umjesto toga, povukao se u jednu prozorsku istaku. Njegova zlovoljna nazočnost bila je izgleda dovoljna da zaštiti njegovo skrovište od svih prolaznika. Naslonio se na zid, u sjeni, prekrižio ruke i smrknuto se spremio izdržati. Možda uspije groficu natjerati da ga rano odvede kući, nakon njezina jednog plesa. Ali činilo se da ona obrađuje gomilu. Koliko god djelovala opušteno, društveno, veselo, večeras od nje nije čuo ni jedne riječi koja nije služila njezinim ciljevima. Toliko samokontrole u nekom toliko pritajeno napetom bilo je upravo uznemirujuće.Njegovo smrknuto raspoloženje još je više palo dok je razmišljao o značenju one prazne krio-komore. CarSig ne može doprijeti svuda, rekla je jednom grofica. Prokletstvo... CarSig je trebao biti svevideći. To je bar trebalobiti značenje zlokobnog Horusova oka na Illvanovu ovratniku. Je li reputacija Car Siga samo propaganda?Jedno je sigurno. Miles nije sam sebe izvukao iz te krio-komore. Bio Miles istrunuo, dezintegriran ili još uvijek zamrznut, nekakav svjedok ili svjedoci moraju negdje postojati. Neka nit, tračica, kvaka, veza, trag okrvavljenih krušnih mrvica, nešto. Mislim da će me ubiti ako nema ničega. Moralo je biti nečeg."Barune Mark?" reče jedan blagi glas.Podigao je pogled od slijepog zurenja u svoje čizme i našao se pred vrlo ljupkim dekolteom, uokvirenim tamno-ružičastim muslinom obrubljenim bijelom čipkom. Profinjena linija ključne kosti, glatko podignute obline i bjelokosna koža tvorili su gotovo apstraktnu skulpturu, nakrivljen topološki krajolik. Zamislio se smanjenog na veličinu kukca, kako maršira preko tih mekih brda i dolina, bosih nogu—"Barune Mark?" ponovila je, s manje sigurnosti.Nagnuo je glavu unatrag, nadajući se da će sjena sakriti nelagodno crvenilo u njegovim obrazima i uspio pronaći bar toliko pristojnosti da joj susretne oči. Ne mogu si pomoći, to je zbog moje visine. Pardon. Lice joj je bilo jednako ugodno oku: električno plave oči, oble usne. Kratke, raspuštene pepeljastoplave kovrče ovjenčale su

joj glavu. Prema, činilo se, običaju ovdašnjih mladih žena, u kosu je imala upletene sićušne ružičaste cvjetove, žrtvovavši njihove male biljne živote za kratku veličanstvenost jedne večeri. No njezina je kosa bila prekratka da bi ih uspješno zadržala i nekoliko ih je bilo na rubu toga da ispadne."Da?" Zazvučao je previše odrješito. Namrgođen. Pokuša ponovno, s više ohrabrenja. "Gospo—?""Oh", osmjehnula se, "nisam ja nikakva gospa. Ja sam Kareen Koudelka."Čelo mu se nabora. "Jesi li u rodu s komodorom Cle-mentom Koudelkom?" Ime visoko na popisu viših stožernih časnika Arala Vorkosigana. Galenov popis za druga ubojstva, ako bude prilike."To je moj otac", rekla je ponosno."Oh... je li on ovdje?" upita Mark nervozno.Smiješak je nestao u kratkom uzdahu. "Ne. Večeras je morao u zadnji čas otići u glavni stožer.""Ah." Naravno. To bi bila dobra studija, prebrojiti ljude koji su večeras trebali biti ovdje ali nisu, zbog premijerova stanja. Da je Mark zaista bio neprijateljski agent kako se bio pripremao, u onom drugom životu, to bi mu bio brz način da otkrije tko su zaista ključni ljudi u zaleđu Arala Vorkosigana, bez obzira na službene izjave."Zbilja ne izgledaš baš kao Miles", rekla je, proučavajući ga kritičkim pogledom — ukočio se, ali zaključi da bi uvlačenje trbuha u ovom trenutku samo privuklo više pozornosti — "imaš teže kosti. Bilo bi zanimljivo vidjeti vas zajedno. Hoće li se brzo vratiti?"Ona ne zna, shvatio je s nekom vrstom užasa. Ne zna daje Miles mrtav, ne zna da sam gaja ubio. "Ne", promrmljao je. A onda, mazohistički, upita: "Jesi li i ti zaljubljena u njega?""Ja?" Nasmijala se. "Ja nemam šanse. Imam tri starije sestre i sve su više od mene. Mene zovu patuljak."Vrh njegove glave bio je malo niži od vrha njezina ramena, što je značilo da je prosječne visine, za jednu Bar-ravarku. Sestre su joj sigurno prave valkire. Baš Milesov stil. Miris njezina cvijeća, ili njezine kože, zapljuskivao ga je u blagim, profinjenim valovima.Očajnička agonija zgrčila se od njegova želuca pa sve do očnih

duplji. To je moglo biti moje. Da nisam zaribao stvar, ovo je mogao biti moj trenutak. Bila je ljubazna, ot-vorena, nasmiješena, samo zato što ne zna što je on učinio. A pretpostavimo da joj slaže, pretpostavimo da pokuša, pretpostavimo da se, protiv svog razuma, uhvati u Ivanovu najpijanijem snu s ovom djevojkom i ona ga pozove na planinarenje, kao Milesa — što onda? Koliko će joj biti zabavno promatrati ga kako se guši, napola do smrti, u svojoj goloj impotenciji? Beznadno, bespomoćno, bijedno — već samo iščekivanje tog bola i poniženja, ponovno, za-tamnilo mu je pogled. Ramena mu se spuste. "Oh, zaboga, samo odlazi", zastenjao je.Njene plave oči rašire se u iznenađenoj sumnji. "Pym me upozorio da si čudan... pa, dobro." Slegnula je ramenima i okrenula se, zabacivši glavu.Nekoliko ružičastih cvjetića izgubilo je oslonac i skotr-ljalo se dolje. U grču, Mark ih dohvati. "Čekaj—!"Okrenula se, još uvijek namrštena. "Stoje?""Ispalo ti je cvijeće." Ponudio gaje na skupljenim dlanovima, zdrobljene ružičaste mrlje i pokušao se nasmiješiti. Bojao se daje ispalo jednako zdrobljeno kao i pupoljci."Oh." Uzela ih je — dugi, čisti, mirni prsti, kratki neukrašeni nokti, ruke radne žene — zagledala se u cvijeće i prevrnula očima kao da nije sigurna kako bi ih ponovno pričvrstila. Konačno ih naprosto gurne kroz nekoliko kovrča na vrhu glave, bez ikakvog reda i još nesigurnije nego prije. Opet se počela okretati.Reci nešto ili ćeš izgubiti priliku! "Ne nosiš dugu kosu kao ostale", izlanuo je. Oh, ne, mislit će da kritizira—"Nemam vremena da se s tim zafrkavam." Nesvjesno, prsti su joj prošli kroz nekoliko kovrča, razbacujući još nesretnog bilja."Što radiš?""Uglavnom učim." Živahnost koju je njegovo odbijanje tako grubo potisnule počela joj se polako vraćati u lice."Grofica Vorkosigan mi je obećala, ako zadržim dobre ocjene, da će me iduće godine poslati u školu na Koloniji Beta!" Svjetlo u njezinim očima usredotočilo se do oštrine laserskog skalpela. "A ja to mogu. Pokazat ću im. Ako Mi-les može ono što on radi i ja mogu

ovo.""Što ti znaš o onome što Miles radi?" upitao je prestrašeno."Prošao je kroz Carsku akademiju, zar ne?" Brada joj se podigne, puna inspiracije. "A svi su govorili da je premalen i boležljiv i da je to gubitak vremena i da će umrijeti mlad. A onda, kad je uspio, pričali su da je to samo zbog njegova oca. Ali diplomirao je među najboljima u klasi i ja mislim da njegov otac nije s tim imao nikakve veze." Čvrsto je kimnula, zadovoljna.Ali pogodili su ono da će umrijeti mlad. Očito, ona nije znala za Milesovu malu privatnu vojsku."Koliko ti je godina?" upitao je. "Osamnaest standardnih." "Menije, ovaj, dvadeset i dvije.""Znam." Promatrala gaje, još uvijek sa zanimanjem, ali opreznije. Oči joj bijesnu naglim shvaćanjem. Spustila je glas. "Jako si zabrinut za grofa Arala, zar ne?"Vrlo milosrdno objašnjenje za njegovu nepristojnost. "Moj otac grof, odjeknuo je. To je bio Milesov izraz, u jednom dahu. "Između ostaloga.""Jesi li već stekao mnogo prijatelja, ovdje?""Ja... nisam siguran." Ivan? Gregor? Njegova majka? Je li bilo tko od njih baš prijatelj? "Bio sam previše zaposlen stjecanjem rođaka. Nikad prije nisam imao ni rođake."Obrve joj se podignu. "Ni prijatelje?""Ne." Bila je to čudna spoznaja, neobična i zakašnjela. "Ne mogu baš reći da su mi prijatelji nedostajali. Uvijek sam imao prečih problema." I još ih imam."Miles uvijek izgleda kao da ima puno prijatelja.""Ja nisam Miles", odreže Mark, dotaknut u nezgodno mjesto. Ne, to nije bila njezina krivnja: sva su mjesta bila nezgodna."To vidim..." Zastala je kad je u susjednoj sobi opet počela glazba. "Hoćeš li plesati?""Ne znam ja vaše plesove.""Ovo je ples zrcala. Svatko može plesati ples zrcala, to nije teško. Samo oponašaš sve što radi tvoj partner."Bacio je pogled kroz nadsvođen prolaz i pomislio na visoka vrata prema terasi. "Možda — možda vani?"

"Zašto vani? Ne bi me vidio.""I nitko ne bi vidio mene." Pala mu je na pamet jedna sumnjičava misao. "Je li te moja majka zamolila za ovo?""Ne...""Gospa Vorpatril?""Ne!" Nasmijala se. "Zašto bi to učinile? Dođi, ili će nam glazba proći!" Uhvatila gaje za ruku i odlučno ga odvukla kroz nadsvođen prolaz, ostavljajući za sobom još nekoliko cvjetića. Slobodnom je rukom uhvatio nekoliko pupoljaka na svojoj tunici i neprimjetno ih gurnuo u džep svojih hlača. Upomoć, otima me entuzijastica...! Bilo je i gorih sudbina. Suhi polusmiješak trznuo mu je usne. "Ne smeta ti što plešeš sa žabom?""Molim?""Nešto stoje Ivan rekao.""Oh, Ivan." Omalovažavajuće je slegnula svojim bijelim ramenima. "Ne obaziri se na Ivana. Nitko se na njega ne obazire."Gospo Cassia, osuećenasi. Mark se još malo razvedrio, do stanja osrednje smrknut^sti.Ples zrcala odvijao se kao što je i opisan, s partnerima okrenutim jedno prema drugome, poničući i ljuljajući se i krećući se u ritmu glazbe. Tempo je bio življi i manje dostojanstven nego kod velikih skupnih plesova i izmamio je na plesni podij više mlađih parova.Osjećajući se užasno upadljivo, Mark se ubacio u skupinu zajedno s Kareen i počeo oponašati njezine pokrete, s otprilike pola takta zakašnjenja. Kao stoje i obećala, trebalo mu je nekih petnaest sekundi da se uhoda. Pomalo se počeo smješkati. Stariji parovi bili su ozbiljni i otmjeni, ali neki mlađi plesači bili su kreativniji. Jedan mladi Vor iskoristio je pokret rukom i načas si gurnuo jedan prst u nos, mahnuvši drugima prema njoj; ona je prekršila pravilo i nije ga slijedila, ali njegovo oponašanje njezina šokiranog izraza bilo je savršeno. Mark se nasmije."Kad se smiješ izgledaš sasvim drukčije", rekla je Kareen zapanjeno. Zbunjeno je nagnula glavu.Uzvratio je naginjanjem glave. "Drukčije od čega?""Ne znam. Nisi tako... smrtno ozbiljan. Dok si se skrivao tamo u uglu izgledao si kao da si upravo izgubio najboljeg prijatelja."

Kad bi samo znala. Okrenula se u pirueti; i on. Uputio joj je pretjeran naklon; s iznenađenim, ali zadovoljnim izrazom lica, nakloni se i ona. Pogled je bio prekrasan."Naprosto ću te opet morati nasmijati", zaključila je odlučno. I tako, savršeno ozbiljnog lica, ispričala mu je tri prosta vica jedan za drugim; na kraju se više smijao apsurdnosti te kombinacije, prosti vicevi i njezin djevičanski izgled."Gdje si to čula?""Od svojih starijih sestara, naravno", slegnula je.Bilo mu je čak i žao kad je glazba završila. Ovog puta on je preuzeo vodstvo i poveo je natrag u susjednu prosto-riju na piće, a zatim van na terasu. Kad je prošla koncentracija plesa, postao je nelagodno svjestan toga koliko ga ljudi promatra, a ovog se puta nije radilo o paranoji. Bili su upadljiv par, predivna Kareen i njezina vorkosiganska žaba.Vani nije bilo toliko mračno koliko se bio nadao. Osim svjetla koje se prosipalo kroz prozore rezidencije, magla je stvarala blago opće osvjetljenje, raspršujući obojena svjetla postavljena u parku. Ispod kamene balustrade, padina je djelovala gotovo kao šuma, sa starim grmovima i drve-ćem. Kamenom popločane stazice krivudale su prema dolje, s granitnim klupama koje su pozivale na zastajanje. Pa ipak, noć je bila dovoljno prohladna da većinu zadrži unutra i to je malo pomoglo.Okruženje je bilo vrlo romantično, protraćeno na njega. Zastoja to radim? Kakve koristi ima od toga da izaziva glad koju ne može utažiti? Boljelo ga je već samo gledati je. Svejedno se primakao bliže, opijeniji njezinim mirisom nego vinom i plesom. Koža joj je isijavala toplinu od zadi-hanosti; na snajperskom bi se nišanu vidjela kao baklja. Morbidna pomisao. Seks i smrt činili su se nekako previše povezanim, negdje pri dnu njegova mozga. Bojao se. Uništim sve čega se dotaknem. Nju neću dotaknuti. Odložio je svoju čašu na kamenu ogradu i gurnuo ruke duboko u džepove svojih hlača. Prsti lijeve ruke automatski su okretali cvjetiće koje je tamo sakrio."Barune Mark", rekla je, otpivši malo vina, "ti si gotovo stanovnik galaksije. Da si oženjen i da misliš imati djecu, bi li želio da ti žena

koristi materični replikator, ili ne?""Zašto bi itko odlučio ne koristiti replikator?" upitao je, uz napad vrtoglavice od te nagle promjene razgovora."Pa, recimo, da dokaže koliko ga voli.""Bože blagi, kako barbarski! Naravno da ne. Po mome, to bi pokazalo upravo suprotno, da on ne voli nju." Zastao je. "To je bilo potpuno teoretsko pitanje, zar ne?""Na neki način.""Mislim, ne poznaš nikog tko stvarno prolazi kroz ovakvu dilemu — tvoje sestre ili netko?" upita zabrinut. Sigurno ne ti ? Ako je tako, nekom barbaru treba grunuti glavu u vedro ledene vode. I držati je dolje fino i dugo, recimo dok se ne prestane koprcati."Oh, ni jedna moja sestra još nije udana. Premda to nije zbog nedostatka ponuda. Ali mama i tata se ne daju. To je strategija", povjerila mu je."Oh?""Gospa Cordelia ih je ohrabrila, nakon što se rodila druga djevojka. Bilo je jedno razdoblje, ubrzo nakon što se ona doselila ovamo, kad se galaktička medicina jako širila i postojala je pilula koju se moglo uzeti da se odabere spol budućeg djeteta. Neko vrijeme svi su ludili za dječacima. U posljednje vrijeme odnos se malo izjednačio. Ali moje sestre i ja baš smo generacija usred manjka djevojaka. U posljednje vrijeme, tko god ne želi u bračnom ugovoru dopustiti svojoj ženi da koristi materični replikator, teško se može oženiti. Posrednici se čak neće ni mučiti oko toga." Zahihotala je. "Gospa Cordelia je rekla mami da će joj se, ako bude dobro igrala, sva unučad roditi s prezimenima koja počinju na Vor.""Shvaćam", zatrepće Mark. "Je li to zaista ambicija tvojih roditelja?""Ne nužno." Kareen slegne ramenima. "Ali, ako se izuzme sve drugo, prefiks čovjeku dobro dođe.""To je... dobro znati. Pretpostavljam." Pogledao je svoje vino i nije otpio.Ivan je izašao kroz vrata plesne dvorane, ugledao ih i prijateljski im mahnuo, ali i produžio. U ruci mu nije bila čaša, već cijela boca, a prije nego stoje nestao niz puteljak bacio je pomalo progonjen pogled preko ramena. Pogledavši malo kasnije preko balustrade,

Mark je ugledao vrh njegove glave kako prolazi stazom prema dolje.Onda Mark otpije gutljaj svoga pića. "Kareen... jesam Uja prihvatljiv?""Prihvatljiv za što?" Nagnula je glavu i nasmiješila se."Za — za žene. Hoću reći, pogledaj me. Iskreno. Stvarno izgledam kao žaba. Sav sam iskrivljen a, ako ubrzo nešto ne poduzmem, završit ću širi nego što sam... nizak. I povrh svega, još sam klon." Da se ne spominje mali problem s disanjem. Kad se tako pogleda, činilo se savršeno logičnim da se baci preko balustrade s glavom prema naprijed. Na dugi bi si rok tako prištedio toliko bola."Pa, to je sve točno", priznala je oprezno.Prokletstvo, ženo, trebala bi to sve zanijekati iz pristojnosti."Ali ti si Milesov klon. Imaš i njegovu pamet." "Nadoknađuje li pamet sve ostalo? U ženskim očima?""Ne svakoj ženi, pretpostavljam. Samo pametnim ženama.""Ti si pametna.""Da, ali bilo bi nepristojno da to sama kažem." Prošla si je rukom kroz kosu i osmjehnula se.Kako sad dovraga to shvatiti? "A možda nemam Mile-sovu pamet", reče smrknuto. "Možda su me Jacksonci oglupavili, dok su radili druge stvari, da me lakše kontroliraju. To bi objasnilo puno toga u mom životu." Eto ti nove morbidne misli za prežvakavanje.Kareen zahihoće. "Ne vjerujem, Mark."Oporo joj uzvrati osmijeh. "Bez isprika. Bez milosti." "Sad zvučiš kao Miles."Iz plesne dvorane izašla je jedna mlada žena. Odjevena u neku bljedoplavu svilenkastu haljinu, bila je atletske građe, blještava plavuša i visoka gotovo kao Ivan. "Kareen!" domahnula je. "Mama nas traži, sve.""Odmah, Delia?""Da." Pogledala je Marka s uznemirujuće oštrim zanimanjem ali, povučena kćerinskom dužnosti, vrati se natrag unutra.Kareen uzdahne, odgurne se od kamene ograde na koju se bila oslonila, uzaludno pokušala ispraviti izvučenu nit u svojem ružičastom muslinu i osmjehnula se za pozdrav. "Drago mije što

smo se upoznali, barune Mark.""I menije drago što smo razgovarali. I plesali." I to je bila istina. Mahnuo joj je, s više nehajnosti nego stoje zaista osjećao, dok je ona nestajala u toplom svjetlu carske rezidencije. Kad je bio siguran da ga više ne vidi, kleknuo je i potajno pokupio posljednje cvjetiće koji su joj ispali, te ih zagurao u svoj džep zajedno s ostalima.Nasmiješila se meni. Ne Milesu. Ne admiralu Nais-mithu. Meni, samome, Marku. Tako mu je moglo biti, da nije bankrotirao kod Bharaputre.Sad kad je bio sam u tami kao što je bio želio, otkrio je mu se to baš osobito i ne sviđa. Odlučio je potražiti Ivana i krenuo niz vrtnu stazu. Nažalost, staza se dijelila na nekoliko mjesta, vjerojatno vodeći na više odredišta. Prošao je pored parova koji su se usprkos hladnoći otputili do zaklonjenih klupa i nekoliko ljudi koji su naprosto vrludali po parku u privatnim razgovorima, ili da se rashlade. Kojim je putem krenuo Ivan? Ne ovuda, očito; mali okrugli balkončić predstavljao je kraj puta. Okrenuo se natrag.Netko gaje slijedio, visok čovjek u crveno-plavoj odori. Lice mu je bilo u sjeni. "Ivane?" reče Mark nesigurno. Nije mislio da je to Ivan."Znači, ti si Vorkosiganov klaun." Nije to Ivanov glas. Ali iskrivljen izgovor činio je uvredu posve jasnom.Mark se uspravi. "To si točno pogodio, da", zareži. "A koja je tvoja uloga u ovom cirkusu — medvjed koji pleše?""Vor.""To vidim po izrazito niskom čelu. Koji Vor?" Dlačice na vratu su mu se uzdigle. Posljednji je put takvo uzbuđenje kombinirano s izrazitom mučninom u želucu osjetio u onoj uličici u karavanseraju. Srce mu stade lupati. Ali još ničim nije zaprijetio i sam je. Čekaj."Stranac. Ne shvaćaš ti čast Vorova", zareži čovjek."Nimalo", složi se Mark vedro. "Mislim da ste svi ludi.""Nisi vojnik.""I opet točno. Bože, kako smo večeras pametni. Izučen sam isključivo kao samostalni ubojica. Moja je specijalnost smrt iz sjene." Počeo je u glavi odbrojavati sekunde.Iako je bio krenuo naprijed, čovjek opet ustukne. "Tako se čini", sikne. "Nisi gubio vrijeme da se dokopaš grofovske časti. Nisi baš

suptilan za jednog ubojicu.""Nisam suptilan po prirodi." Uhvatio je ravnotežu, ali nije se pomakao. Nikakvih naglih pokreta. Samo blefiraj i dalje."Mogu ti reći jednu stvar, klaune mali." I opet je zvučalo kao uvreda. "Ako Aral Vorkosigan umre, nećeš ti zauzeti njegovo mjesto.""To je potpuno točno", zaprede Mark. "Pa zašto se onda toliko uzrujavaš, vorski tovaru?" Sranje. Ovaj zna daje Miles mrtav. Otkud bi to dovraga mogao znati ? Je li to neki carsigovski čovjek ? Ali na ovratniku nije bilo Ho-rusova oka; imao je neku vrst brodskih oznaka koju Marknije mogao do kraja razaznati. Aktivni časnik. "Što te smeta još jedan mali rezervni vorski trut koji živi od obiteljskog bogatstva u Vorbarr Sultani? Večeras ih je ovdje cijela gomila i lijepo se debljaju.""Vrlo si samouvjeren.""Razmisli o okolišu", reče Mark očajno. "Ovdje nećeš ostvariti nikakvu prijetnju smrću. To bi bilo nezgodno za CarSig. A ne vjerujem da želiš razljutiti Simona Illvana, tko god bio." I dalje je odbrojavao."Ne znam zašto misliš da imaš utjecaja na CarSig", počne čovjek bijesno.Ali nije dovršio. Nasmiješen sluga u livreji rezidencije naišao je stazom, noseći pladanj pun čaša. Mladić je bio vrlo lijepo razvijen."Piće, gospodo?" ponudi.Anonimni Vor se namršti. "Ne, hvala." Okrenuo se na peti i otišao žurnim koracima. Grmlje se zatreslo za njim, prosipajući kapljice rose."Ja hoću, hvala", reče Miles veselo. Sluga mu ponudi pladanj uz blagi naklon. Misleći na svoj jadni želudac, Mark se držao istog laganog vina koje je pio veći dio večeri. "Osamdeset i pet sekundi. Baš vam i nije neko vrijeme. Mogao me triput ubiti, a prekinuli ste nas taman kad je razgovor postao zanimljiv. Kako uopće pratite te stvari? Ne možete gore imati dovoljno ljudi da prate svaki razgovor u zgradi. Automatska pretraga za ključnim riječima?""Kanape, gospodine?" Bezizražajno, sluga okrene pladanj i ponudi

mu drugu stranu."I opet hvala. Tko je bio taj ponosni Vor?"Sluga baci pogled niz već praznu stazu. "Kapetan Edwin Vorventa. On je na dopustu dok mu je brod u orbitalnom pristaništu.""On nije iz CarSiga?"J\"Ne, gospodaru.""A tako? Pa, recite svome šefu da bih volio porazgovarati s njim stoje prije moguće.""To je barun Voraronberg, kastelanov upravitelj za hranu i piće."Mark se iskezi. "Aha, jasno. Idite, dovoljno sam pijan." "U redu, gospodaru.""Ne do jutra. Ah! Još jedna stvar. Znate li možda gdje bih ovog časa mogao pronaći Ivana Vorpatrila?"Mladić se načas odsutno zagledao preko balkona, kao da osluškuje, premda mu se u uhu nije vidjela slušalica. "Ako na sljedećem raskrižju skrenete lijevo, doći ćete do jedne sjenice, u blizini fontane. Mogli biste tamo pokušati.""Hvala vam."Mark je krenuo prema uputi, kroz hladnu noćnu maglu. U zalutaloj zraci svjetla, kapljice magle na njegovoj odori sjale su kao oblaci nad srebrnim potočićima ukrasnog veza na tkanini. Uskoro je začuo pljuskanje fontane. Malena kamena zgrada, bez zidova, sva od duboko zasjenjenih svodova, stajala je kraj nje.Ovaj je džep vrta bio tako tih da je čuo disanje osobe koja je sjedila u sjenici. Samo jedna osoba; dobro, neće si još više smanjiti popularnost prekidajući romantični sastanak. Ali disanje je bilo čudno promuklo. "Ivan?"Nastala je duga pauza. Još se nije odlučio da li da ponovno zazove ili se iskrade na prstima kad je Ivanov glas uzvratio nimalo oduševljenim rezanjem. "Što je?""Samo... sam se pitao što radiš.""Ništa.""Skrivaš se od majke?""...Aha.""Ja, ovaj, neću joj reći gdje si."

"Dobro", bio je kiseli odgovor."Pa... vidimo se kasnije." Okrenuo se da ode."Čekaj."Zastao je, zbunjen."Hoćeš piće?" ponudi Ivan nakon duge stanke."Ovaj... jasno.""Pa, dođi po njega."Mark se zavukao unutra i pričekao da mu se oči prilagode tami. Uobičajena kamena klupa i Ivan zavaljen u sjenu. Ivan mu pruži svjetlucavu bocu, a Mark dopuni svoju čašu, prekasno shvativši da Ivan ne pije vino već neku vrst rakije. Nenamjerni koktel bio je gadnog okusa. Sjeo je kraj stubišta, leđima oslonjen na kameni stup i odložio svoju čašu. Ivan se nije gnjavio formalnostima kao što su čaše."Hoćeš li se moći vratiti do svog auta?" upita Mark sumnjičavo."Ne namjeravam. Osoblje rezidencije ujutro će me izbaciti, zajedno s ostalim smećem.""Oh." Noćni mu se vid popravljao. Mogao je razaznati sjajne djeliće Ivanove odore i uglačan sjaj njegovih čizama. Odsjaj njegovih očiju. Sjaj mokrih tragova na njegovim obrazima. "Ivane, pa ti—" Mark si zagrize jezik na plačeš i promijeni smjer svoje rečenice, "nisi baš dobro?""Odlučio sam se", izjavi Ivan čvrsto, "temeljito napiti." "To vidim. Zašto?""Nikad prije nisam, ne na carevu rođendanu. To je tradicionalni izazov, kao i da se ovdje poševiš.""Pa zar ljudi i to rade?" "Ponekad. Za okladu.""Zabavno za CarSig."Ivan se nasmije kroz nos. "Da, ima nečeg u tome.""A s kime si se ti okladio?""Ni s kim."Mark je shvatio da mu ponestaje opreznih pitanja brže nego Ivanu jednosložnih odgovora.Ali: "Miles i ja", reče Ivan u mrak, "nekad smo zajedno odrađivali ovu zabavu, gotovo svake godine. Iznenadio sam se... koliko mi ovaj put nedostaju njegovi klevetnički politički komentari. Mali

kreten znao me tako nasmijati." Ivan se nasmije. Zvučalo je šuplje i nimalo zabavno. Naglo ustane."Rekli su ti za praznu krio-komoru, zar ne", reče Mark."Aha.""Kad?""Prije nekoliko dana. Sve od onda razmišljam o tome. Nije dobro.""Ne." Mark je oklijevao. Ivan je drhtao u tami. "Hoćeš li... otići kući i leći?" Ja bih to htio."Sad više ne mogu uz brijeg do kuće", slegne Ivan ramenima."Ja ću ti pomoći. Podmetnuti rame.""... Dobro."Trebalo je malo napora, ali uspio je Ivana potegnuti na nesigurne noge i probili su se natrag kroz strmi vrt. Mark nije znao koji je milosrdni carsigovski anđeo čuvar prenio vijest, ali na vrhu ih nije dočekala Ivanova majka, već njegova ujna."On je, ovaj..." Mark nije bio siguran što da kaže. Ivan je tupo zurio uokolo."Vidim", reče grofica."Možemo li mu posuditi oružnika da ga odvede kući?" Ivan se objesio, a Markova koljena popustila. "Možda dva posilna.""Da." Grofica je dotakla ukrasnu komunikacijsku iglu na gornjem dijelu svoje haljine. "Pym...?"I tako je pitanje Ivana riješeno, a Mark ispusti uzdah olakšanja. Olakšanje je postalo čista zahvalnost kad je grofica primijetila kako je i njima vrijeme za odlazak. Za nekoliko minuta, Pym je dovezao grofičin auto do ulaza i večernja muka je završila.Na putu natrag do kuće Vorkosigan, grofica za promjenu nije mnogo govorila. Zavalila se u svoje sjedalo i iscrpljeno sklopila oči. Nije ga čak ništa ni pitala.U crno-bijelo popločanom predvorju, grofica je predala svoj ogrtač sobarici i krenula lijevo, prema knjižnici."Oprosti mi, Mark. Idem nazvati carsku bolnicu."Djelovala je tako umorno. "Sigurno bi nazvali da je bilo promjene u grofovom stanju, gospođo.""Idem nazvati bolnicu", rekla je bezizražajno. Oči su joj bile otečeni prorezi. "Idi leći, Mark."

Nije raspravljao s njom. Iscrpljeno se uzverao uza stubište, do hodnika svoje sobe.Zastao je pred vratima svoje sobe. Bilo je vrlo kasno. Hodnik je bio pust. Tišina velike kuće pritiskala mu je uši. Naglo, okrenuo se i krenuo niz hodnik do Milesove sobe. Tamo opet zastane. U tjednima koje je proveo na Barrayaru ni jednom se nije usudio doći ovamo. Nije bio ni pozvan. Probao je starinsku kvaku. Vrata nisu bila zaključana.S oklijevanjem je ušao i jednom riječi upalio svjetlo. Spavaonica je bila prostrana, uzevši u obzir ograničenja starinske arhitekture. Pokrajnja komora, jednom namijenjena osobnim slugama, odavno je već bila pretvorena u privatnu kupaonicu. Na prvi pogled, soba je djelovala go-tovo raščišćeno, prazna i uredna i čista. Svi tragovi djetinjstva sigurno su već odavno spakirani u kutije i spremljeni na tavan, u nekom napadaju odraslosti. Vjerovao je da su tavani kuće Vorkosigan zapanjujuće mjesto.Ali ipak je bio prisutan i trag vlasnikova karaktera. Polako je prošao kroz sobu, s rukama u džepovima kao da posjećuje muzej.Prilično razumno, ono nekoliko sačuvanih uspomena naginjalo je uspjesima. Milesovu diplomu iz Carske akademije i časnički dekret bilo je logično očekivati, premda se Mark pitao zastoje nekakav stari vojni priručnik o meteorologiji također uramljen i postavljen na zid između ta dva dokumenta. Kutija starih nagrada iz gvmkhane djelovala je kao da bi se ubrzo mogla pridružiti tavanskom društvu. Pola zida bilo je posvećeno masivnoj zbirci knjižnih i videozapisa, tisuće naslova. Koliko je od toga Miles zaista i pročitao? Znatiželjan, uzeo je ručni čitač s kuke na obližnjem zidu i nasumce isprobao tri diska. Svaki je imao bar nekoliko napomena ili glosa unesenih u margine, tragovi Milesova razmišljanja. Mark odustane od pregleda i produži.Jednu je stvar poznavao iz prve ruke; bodež s emajliranim mozaikom na dršci što gaje Miles naslijedio od starog generala Piotra. Usudio ga se skinuti i isprobati mu balans i oštrinu. U kom li gaje času u protekle dvije godine Miles prestao vući sa sobom i konačno ga pametno odlučio ostaviti kod kuće? Brižljivo gaje vratio

u korice i na policu.Jedan je ukras na zidu bio ironičan, osoban i očit: stari metalni fiksator, ukrižen kao u vojnom muzeju s vorskim mačem. Napola šala, napola prkos. Oboje prevladano. Jeftina foto-reprodukcija stranice iz neke prastare knjige bila je kasirana i smještena u divljački skup srebrni okvir. Tekst nije imao konteksta, ali činilo se da se radi o nekojvrsti pred-skočnog vjerskog blebetanja, nešto o hodočasnicima i brijegu i gradu u oblacima. Mark nije bio siguran o čemu se tu radi: nitko nikad nije optužio Milesa da je pretjerano religiozan. Ali ovo mu je očito bilo važno.Neke od ovih stvari nisu nagrade, shvati Mark. To su lekcije.Holovidni album ležao je na noćnom ormariću. Mark sjedne i uključi ga. Očekivao je lice Elli Quinn, ali prvi portret koji se pojavio predstavljao je visokog, namrštenog, neobično ružnog čovjeka u livreji vorkosiganskog oružnika. Narednik Bothari, Elenin otac. Pregledao je cijeli sadržaj. Slijedila je Quinn, zatim Bothari-Jesek. Njegovi roditelji, naravno. Milesov konj, Ivan, Gregor; nakon toga, parada lica i obličja. Prolazio je sve brže, ne prepoznajući ni trećinu ljudi. Nakon pedesetog lica, prestao je klikati dalje.Iscrpljeno si protrlja lice. On nije čovjek, on je gomila. Tako je. Sjedio je povijen i bolan, lica skrivenog u ruke, s laktovima na koljenima. Ne. Ja nisam Miles.Milesova komkonzola bila je osigurana, nimalo ne zaostajući za onom u grofovoj knjižnici. Mark joj priđe i prouči je samo pogledom; ruke je opet gurnuo duboko u džepove hlača. Prsti su mu pronašli izgužvane cvjetiće Kareen Koudelke.Izvukao ih je van i raširio po dlanu. U navali frustri-ranosti, udario je po pupoljcima drugom rukom i bacio ih na pod. Ni minutu kasnije, bio je na koljenima i rukama, sumanuto opet stružući raspršene djeliće sa saga. Uvjeren sam da sam lud. Sjeo je na koljena, na podu i počeo plakati.Za razliku od jadnog Ivana, njega nitko nije prekinuo u jadu, za što je bio duboko zahvalan. Poslao je mentalnu ispriku svome vorpatrilskom rođaku: Oprosti, oprosti... premda je bilo pitanje hoće li se Ivan ujutro uopće sjećati

njegovog upada. Progutao je slinu da povrati kontrolu nad svojim disanjem; glava ga je opako boljela.Deset minuta zastoja dolje kod Bharaputre, to je bilo presudno. Da su bili deset minuta brži, Dendarii bi se vratili do svoga shuttlea prije nego što bi ga Bharaputranci stigli raznijeti i sve bi se razvilo u posve drugu budućnost. U životu mu je već proteklo na tisuće deset-minutnih razdoblja, beznačajnih i bez ikakva učinka. Ali tih je deset minuta bilo sve stoje trebalo da se on od mogućeg junaka pretvori u trajno smeće. A to vrijeme više nikad neće moći nadoknaditi.Je li to pravi dar zapovjednika: prepoznati te kritične minute, iz gomile sličnih trenutaka, čak i u kaosu? Riskirati sve da dohvati onaj zlatni trenutak? Miles je imao neobično razvijenu sposobnost vremenskog planiranja. Muškarci i žene su ga slijedili, poklanjali mu svoju vjeru, upravo zbog toga.Osim jednom kad je Milesovo vremensko planiranje iznevjerilo...Ne. Urlao im je iz sveg glasa da produže. Milesovo je planiranje bilo promućurno. Ali korake su mu fatalno usporila tuđa zastajkivanja.Mark se digao s poda, isprao lice u kupaonici, pa se vrati i sjedne u stolac komkonzole. Prvi sloj osiguranih funkcija otvarao se prepoznavanjem otiska dlana. Stroj baš nije bio oduševljen njegovim otiskom; rast kostiju i potkožni slojevi masti počeli su iskrivljavati njegov otisak izvan raspona prepoznavanja. Ali ne do kraja, ne još; pri četvrtom pokušaju, stroj je bio zadovoljan onim što je iščitao i otvorio mu pristup dokumentima. Sljedeći je sloj funkcija zahtijevao šifre i zaporke koje on nije znao, ali zasad je samo i trebao prvi sloj; privatni, premda ne i osiguran, kanal do CarSiga.CarSigov stroj gotovo ga je odmah prebacio ljudskom faktoru. "Zovem se barun Mark Vorkosigan", rekao je skupniku na noćnoj dužnosti čije se lice pojavilo iznad vi-deoploče. "Želim razgovarati sa Simonom Illvanom. Pretpostavljam da je još uvijek u carskoj rezidenciji.""Radi li se o nečem hitnom, gospodaru?" upita skup-nik."Menije hitno" zareži Mark.Što god skupnik mislio o tome, spojio je Marka. Morao je ustrajati kroz još dva sloja podređenih prije nego što se pojavilo umorno lice

šefa CarSiga.Mark proguta slinu. "Kapetane Illvan.""Da, barune Mark, o čemu se radi?" reče Illvan iscrpljeno. I za CarSig je ovo bila duga noć."Ranije večeras imao sam zanimljiv razgovor s nekim kapetanom Vorventom.""Znam to. Ponudili ste mu neke ne pretjerano skrivene prijetnje."A Mark je bio mislio kako je onaj carsigovski stra-žar/sluga bio poslan da zaštiti njega... ah, dobro."Imam jedno pitanje za vas, gospodine. Je li kapetan Vorventa na popisu ljudi koji bi trebali znati za Milesa?"Illvanove oči se suze. "Nije.""Ali on to zna.""To je... vrlo zanimljivo.""Je li vam to od ikakve pomoći?"Illvan uzdahne. "Daje mi još jedan problem o kojem moram voditi brigu. Odakle curi? Sad ću to morati otkriti.""Ali — bolje je znati nego ne znati.""Oh, da.""Mogu li za uzvrat zamoliti uslugu?".....ifi"Možda." Illvan je djelovao iznimno oprezno. "Kakvu vrst usluge?""Želim unutra." "Molim?""Želim unutra. U CarSigovu potragu za Milesom. Želio bih početi s pregledavanjem vaših izvješća, vjerojatno. Nakon toga, ne znam. Ali ne mogu više podnijeti da budem sam u tami."Illvan se sumnjičavo zagleda u njega. "Ne", reče konačno. "Neću te pustiti da čeprkaš po mojim najtajnijim dosjeima, hvala lijepa. Laku noć, barune Mark.""Čekajte, gospodine! Žalili ste se da nemate dosta ljudi. Ne možete odbiti dobrovoljca.""Što si zamišljaš, što ti možeš učiniti što CarSig nije?" odreže Illvan."Poanta je u tome, gospodine — što CarSig nije. Niste pronašli Milesa. Teško da mogu učiniti išta manje."Kad se Illvanovo lice smračilo od bijesa, Mark je shvatio da se nije izrazio baš onoliko diplomatski koliko je trebao. "Laku noć, barune

Mark", ponovio je Illvan kroza zube i presjekao vezu potezom ruke.Mark je ukočeno sjedio u Milesovu stolcu. Kuća je bila tako tiha da je najglasniji zvuk što ga je čuo bilo šuštanje krvi u njegovim vlastitim ušima. Trebao je Illvana podsjetiti kako je bio pametan, kako je brzo shvaćao: Vorventa je otkrio što on zna, ali Mark mu ni na koji način nije dao do znanja da on zna što Vorventa zna. Illvanova istraga sad će moći iznenaditi mjesto gdje curi, gdje god to bilo. Zar to ništa ne vrijedi? Nisam ja tako glup kao što mislite.A ni vi niste tako pametni kao što sam ja mislio, Illya-ne. Niste... savršeni. To je bilo uznemirujuće. Nekako je očekivao da CarSig bude savršen; to je mišljenje pružalo oslonac njegovu svjetonazoru. I Miles, savršen. I grof igrofica. Svi savršeni, svi besmrtni. Svi od gume. Jedini stvaran bol je njegov vlastiti.Pomislio je na Ivana dok plače u sjeni. Na grofa dok umire u šumi. Grofica je zadržala masku bolje nego itko od njih. Morala je. Imala je više toga za skrivanje. Miles, čovjek koji je stvorio cijelu jednu drugu osobu samo da bi pobjegao...Problem je bio u tome, zaključi Mark, stoje on bio pokušavao biti Miles Vorkosigan posve sam. Čak ni Miles nije Milesa radio na taj način. Priskrbio sije cijelu gomilu sporednih glumaca. Tisuće njih. Nije ni čudo da ga ne uspijevam sustići.Polako, znatiželjno, Mark otvori svoju tuniku i iz unutarnjeg džepa na prsima izvadi Gregorovu komunikacijsku karticu te je spusti na stol komkonzole. Zabuljio se u anonimni plastični čip kao da ima neku šifriranu poruku samo za njega. Činilo mu se daje zaista tako.Znao si. Znao si, zar ne, Gregore, kopile jedno. Samo si čekao da ja to sam shvatim.U grču odluke, Mark ugura karticu u čitač komkonzole.Ovog puta nije bilo strojeva. Čovjek u običnoj civilnoj odjeći javio se odmah, premda bez predstavljanja: "Da?""Ja sam barun Mark Vorkosigan. Trebao bih biti na vašem popisu. Želim razgovarati s Gregorom.""Odmah, gospodaru?" reče čovjek blago. Ruka mu je plesala preko tipkovnice s njegove desne strane."Da. Sad. Molim vas." "Imate dopuštenje." Nestao je.

Videoploča je ostala crna, ali je audio prenio melodioznu zvonjavu. Zvonilo je prilično dugo. Mark p^očne paniča-riti. Što ako — ali onda zvonjava prestane. Čuo se čudan1zveketavi zvuk, onda Gregorov glas reče "Da?" mutnim tonom. Bez videa."To sam ja. Mark Vorkosigan. Barun Mark.""Aha?""Rekao si mi da te nazovem.""Da, ali sad je..." kratka stanka, "prokletih pet ujutro, Mark!""Oh. Spavao si?" zapjevušio je očajnički. Nagnuo se naprijed i blago lupio glavom o tvrdu hladnu plastiku stola. Vremensko planiranje. Moje vremensko planiranje."Bože, kad to kažeš, zvučiš točno kao Miles", promrmlja car. Videoploča se aktivirala; pojavila se Gregorova slika kako pali svjetlo. Bio je u nekoj spavaonici, pozadinski zamućenoj i imao je na sebi samo prostrane crne svilene hlače od pidžame. Zaškiljio je u Marka kao da se uvjeri kako ne razgovara s duhom. Ali corpus je bio previše korpulentan da ne bude Mark. Car ispusti duboki uzdah i treptanjem se natjera da se usredotoči. "Što ti treba?"Kako predivno sažeto. Trebalo bi mu šest sati da odgovori u potpunosti."Moram upasti u carsigovsku potragu za Milesom. II-lyan me ne pušta. Ti ga možeš prijeći."Gregor je načas sjedio mirno, onda se kratko nasmije. Prošao je rukom kroz snom raskuštranu crnu kosu. "Jesi li ga pitao?""Jesam. Malo prije. Odbio je.""Hm, pa... njegov je posao da bude oprezan za mene. Tako da moje prosuđivanje može ostati neovisno.""Po vašem neovisnom mišljenju, gospodine. Gospodaru. Ubacite me unutra!"Gregor gaje zamišljeno proučavao, trljajući lice. "Da..." razvukao je polako tren kasnije. "Hajdemo... vidjeti što će se dogoditi." Oči mu više nisu bile nimalo tupe."Možeš li odmah pozvati Illvana, sire?""Stoje sad ovo, provala zahtjeva? Brana je pukla?"

Izlijevam se kao voda... Odakle mu sad taj citat? Zvučalo je kao nešto grofičino."Još je budan. Molim te. I neka me nazove na ovu konzolu da potvrdi. Čekat ću.""U redu", Gregorove usne iskrivile su se u čudnom osmijehu. "Barune Mark.""Hvala, gospodaru. Ovaj... laku noć." "Dobro jutro." Gregor prekine komunikaciju.Mark je čekao. Sekunde su prolazile, rastegnute preko svake mjere. Počeo ga je mučiti mamurluk, ali još je bio i pomalo pijan. Najgore od oba svijeta. Već je gotovo zadri-jemao kad se komkonzola konačno oglasila, trgnuvši ga tako naglo daje zamalo ispao iz stolca.Užurbano pljesne po upravljaču. "Da. Gospodine?"Illvanovo namrgođeno lice pojavilo se iznad videoplo-če. "Barune Mark." Jedva daje kimnuo. "Ako dođete u glavni stožer CarSiga, sutra ujutro na početku redovnog radnog vremena, dopustit će vam se pregled dokumenata o kojima smo razgovarali.""Hvala vam, gospodine", reče Mark iskreno."To je za dva i pol sata", spomenuo je Illvan s, Marku se činilo, razumljivom natruhom sadizma. Ni Illvan nije spavao."Bit ću tamo."Illvan je ovo prihvatio samo drhtajem kapaka i nestao.Prokletstvo kroz dobra djela, ili samo milost? Mark je razmišljao o Gregorovoj milosti. On je znao. On je znao prije mene. Barun Mark Vorkosigan je stvarna osoba.OSAMNAESTO POGLAVLJEMirno svjetlo zore pretvorilo je zaostalu noćnu izmaglicu u zlato, mutni jesenski oblak koji je gradu Vorbarr Sultani davao gotovo čaroban izgled. Zgrada glavnog stožera Carske sigurnosti stajala je tu bez prozora, kao četvrtasti obris na svjetlosti, ogroman neukrašen betonski blok s ogromnim vratima zacijelo zamišljenim da umanje svakog čovjeka koji je dovoljno glup da im priđe. U njegovu slučaju, posve suvišan napor, zaključi Mark."Kakva odurna arhitektura", rekao je Pymu, koji gaje dovezao u grofičinom cestovnom vozilu."Najružnija zgrada u gradu", složi se oružnik veselo. "Potječe od

carskog graditelja ludog cara Yurija, baruna Dona Vorrutvera. Ujak kasnijeg viceadmirala. Uspio je izgraditi pet velikih zgrada prije nego stoje Yuri ubijen a on zaustavljen. Gradski stadion vrlo je blizu ovome po ruž-noći, ali nismo si mogli priuštiti da ga srušimo. Još ga moramo trpjeti, poslije šezdeset godina.""Ovo izgleda kao da u podrumu postoje tamnice. Sa zidovima institucionalno zelene boje. Koje nadziru neetični liječnici.""Tako je i bilo", reče Pym. Proveo ih je kraj stražara na ulazu u kompleks i usporio pred ogromnim stubištem."Pym... zar nisu ove stube malo prevelike?".A"Aha", nasmiješi se oružnik. "Da ih pokušate prijeći odjednom, do gore biste imali grčeve u nogama." Pym je polako krenuo još malo naprijed i stao da propusti Marka. "Ali ako zaokrenete lijevo tamo dolje, otkrit ćete prizemna vrata i predvorje s dizalnim cijevima. Zapravo svi ulaze tamo.""Hvala." Pym je otvorio prednja vrata i Mark se izve-re van. "Što se dogodilo s barunom Donom nakon vladavine ludog Yurija? Nadam se da ga je ubilo Društvo za zaštitu arhitekture?""Ne, povukao se na selo, živio kod svoje kćeri i zeta i umro posve lud. Na njihovom je imanju izgradio vrlo čudnu skupinu tornjeva, danas naplaćuju ulaznice da ih pokažu." Mahnuvši mu, Pym povuče vrata dolje i ode.Mark je skrenuo lijevo, prema uputama. Dakle eto ga, čilog i na vrijeme... ili bar na vrijeme. Dugo se tuširao, odjenuo udobnu, tamnu civilnu odjeću i natrpao se s dovoljno tableta protiv bolova, vitamina, lijekova za mamurluk i stimulansa da bude bar umjetno normalan. Više umjetan nego normalan, ali nije namjeravao Illyanu dopustiti da mu oduzme ovu priliku.Predstavio se carsigovskom stražaru u predvorju. "Ja sam barun Mark Vorkosigan. Očekuju me.""To baš ne", zareži glas iz dizalne cijevi. Pojavio se II-lyan glavom. Stražari se ukoče; Illyan ih natjera da se opuste nimalo vojničkim odmahivanjem rukom. I Illyan se istuširao i presvukao u svoju uobičajenu radnu odoru. Mark je pretpostavljao da je i Illyan doručkovao tablete. "Hvala, narednice. Ja ću ga odvesti gore."

"Mora biti depresivno raditi u ovakvoj zgradi", primijetio je Mark dok se uspinjao dizalnom cijevi kraj šefa CarSiga."Da", uzdahne Illyan. "Jednom sam posjetio zgradu Federalne službe na Escobaru. Četrdeset i pet katova, sveu staklu... nikad u životu nisam bio tako blizu da se odselim. Dona Vorrutyera trebalo je zadaviti kad se rodio. Ali... sad je moja." Illyan se ogleda sa sumnjičavom pose-sivnošću.Poveo ih je duboko u — da, zaključi Mark, ova zgrada definitivno ima utrobu. Utroba CarSiga. Koraci su im odzvanjali niz prazne hodnike obrubljene sićušnim sobama nalik ormarima. Mark je bacio pogled kroz nekoliko napola otvorenih vrata: visoko osigurane komkonzole, pred njima ljudi u zelenim odorama. Bar je jedan čovjek imao nepropisno pun svjetlosni spektar upaljen i usmjeren na svoj stolac. Na kraju hodnika stajao je krupni automat za kavu. Mark nije vjerovao da gaje Illyan slučajno smjestio u komoru s brojem 13."Ova komkonzola ima u sebi sva izvješća koja sam primio a koja se odnose na potragu za poručnikom Vorkosi-ganom", reče Illyan hladno. "Ako misliš da možeš s tim učiniti nešto bolje nego moji izučeni analitičari, predlažem ti da pokušaš.""Hvala, gospodine." Mark se zavukao u stolac i pokrenuo videoploču. "To je neočekivano velikodušno.""Nećete se imati na što žaliti, gospodaru", objavio je Illyan glasom direktive. Gregor gaje sigurno pristojno izribao, pomislio je Mark dok je Illyan izlazio uz izrazito ironično kimanje glavom. Neprijateljski? Ne. To je nepravedno. Illvan nije bio ni upola toliko neprijateljski nastrojen koliko je mogao biti. To nije samo poslušnost caru, shvati Mark uz drhtaj. Da je to stvarno želio, u pitanju ovako duboko povezanom sa sigurnošću, Illyan se mogao i suprotstaviti Gregoru. Ali već je očajan.Duboko je udahnuo i zabio se u dokumente, čitajući, slušajući i gledajući. Illyan se nije šalio kad je rekao sve. Bilo je doslovce na stotine izvješća, od pedeset ili šezdeset agenata rasutih po cijelom neksusu crvotočina. Neka subila kratka i negativna. Druga su bila duga i negativna. Ali netko je, izgleda, bar jednom posjetio svaku božju krio--postaju na

Jacksonovu Skrovištu, tamošnjim orbitalnim i skočnim stanicama i nekoliko obližnjih lokalnih sustava. Bilo je čak i nedavnih izvješća koja su se pružala sve do Escobara.Ono čega nije bilo, shvatio je Mark nakon poduljeg vremena, bili su sažeci ili dovršene analize. Dobio je samo sirove podatke, u svoj svojoj masi. Sve u svemu, zaključio je, to mu je bilo i draže.Mark je čitao sve dok mu se oči nisu posušile i počele ga boljeti, a želudac mu je grgljao u prestajaloj kavi. Bilo bi vrijeme za ručak, pomislio je, kad je stražar pokucao na njegova vrata."Barune Mark, vaš vozač je stigao", reče mu stražar uljudno.Prokletstvo — bilo je vrijeme za večeru. Stražar ga je otpratio kroz zgradu i isporučio ga Pymu. Vani je bio mrak. Boli me glava.Uporno, Mark se vratio idućeg jutra i krenuo ponovno. I ponovno. I ponovno. Stizalo je još izvješća; Zapravo, stizala su brže nego što ih je mogao pročitati. Što je više radio, to je više zaostajao. U polovici petog dana, zavalio se u svome stolcu i zamislio. Ovo je ludost. Illvan ga zatrpava. Iz paralize neznanja, neobično brzo prešao je u paralizu od previše znanja. Moram nekako trijažirati to smeće ili se nikad neću izvući iz ove odvratne zgrade."Laži, laži, same laži", divlje je mrmljao svojoj kom-konzoli. Činilo se da mu ona namiguje i odvraća mrmljanjem, prepredena i zavodljiva.Odlučnim udarcem isključio je komkonzolu, s beskrajnim brbljanjem glasova i slapovima podataka i neko vrije-me sjedio u tami i tišini, sve dok mu u ušima nije prestalo zvoniti.CarSig nije. Nije pronašao Milesa. Ne trebaju mu svi ti podaci. Nikome ne trebaju. Treba mu samo jedan podatak. 'Ajmo to smanjiti na razumnu veličinu.Krenimo od nekoliko izričitih pretpostavki. Broj jedan. Miles nije zauvijek izgubljen.Neka CarSig do mile volje traži istrunulo tijelo, neozna-čen grob ili zapis o dezintegraciji. Takva potraga njemu nije ni od kakve koristi, pa makar bila i uspješna. Osobito ako bude uspješna.Zanimaju ga samo krio-komore, bilo za trajnu pohranu ili prijenosne. Ili — manje vjerojatno i znatno manje uobičajeno — postrojenja za krio-oživljavanje. Ali logika mu je tu zakočila

optimizam. Da je Miles uspješno oživljen i u prijateljskim rukama, prva stvar koju bi učinio bila bi da se javi. Nije to učinio, dakle: još je uvijek zamrznut. Ili, ako je oživljen, previše mu je loše da bi se javio. Ili nije u prijateljskim rukama. Dakle. Gdje?Dendariijska krio-komora nađena je na Hegenskoj Osi. Pa... što onda? Tamo je poslana već prazna. Tonući u svoj stolac stisnutih očiju, Mark se umjesto toga usredotočio na suprotan kraj traga. Gura li ga to njegova opsesija da povjeruje ono što želi povjerovati? Ne, prokletstvo. Do-vraga i Hegenska Os. Miles nikad nije ni otišao s planeta. Jednim udarcem, eliminirao je preko tri četvrtine smeća od podataka koje mu je zaklanjalo pogled.Dakle, gledamo samo izvještaje sa Jacksonova Skro-višta. Dobro. A što onda?Kako je CarSig provjerio sva ostala moguća odredišta? Mjesta bez poznatih motivacija ili veza s Kućom Bhara-putra? U najvećem broju slučajeva, CarSig je naprosto pitao, skrivajući svoj pravi identitet ali nudeći značajnu nagradu. Bar četiri tjedna nakon napada. Hladan trag, ta-koreći. Sasvim dovoljno vremena da netko porazmisli o svojem iznenadnom paketu. Dovoljno vremena da ga sakrije, ako to želi. Tako da je, u onim slučajevima kad je CarSig proveo i drugu, temeljitiju potragu, bilo još više vjerojatnosti da ništa ne nađu.Milesje na nekom mjestu koje je CarSig već otpisao, u rukama nekog sg- skrivenim motivom zbog kojega ga Mi-les zanima.Još je uvijek bilo na stotine mogućnosti. Treba mi veza. Mora postojati veza.CarSig je Norwoodove dendariijske dosjee proučio do razine svake pojedine riječi. Ništa. Ali Norwood je imao medicinsko obrazovanje. I sigurno nije poslao krio-komo-ru sa svojim voljenim admiralom u prazno. Poslao ju je nekamo i nekome.Ako postoji pakao, Norwoode, nadam se da se ovog časa pržiš u njemu.Mark uzdahne, nagne se naprijed i opet uključi kom-konzolu.Nekoliko sati kasnije, Illvan je došao do Markove ko-morice, zatvorivši za sobom zvučno izolirana vrata. Lažno nehajno naslonio se na zid i primijetio: "Kako ide?"

Mark prođe rukom kroz kosu. "Usprkos vašim ljubaznim nastojanjima da me zakopate, mislim da napredujem.""Oh? Na koji način?" Mark je zamijetio da Illvan nije zanijekao optužbu."Posve sam uvjeren da Miles nije ni otišao s Jacksono-va Skrovišta."A kako objašnjavaš to što smo krio-komoru našli na Hegenskoj Osi?""Ne objašnjavam. To je diverzija." "Hm", reče Illvan neodređeno. "I upalila je", doda Mark okrutno. Illvanove se usne stanje.Diplomacija, podsjeti se Mark. Diplomacija, ili nikad neće dobiti ono što mu treba. "Priznajem da su vam resursi ograničeni, gospodine. Zato ih treba upotrijebiti suvislo. Sve što imate na raspolaganju za ovo trebalo bi poslati na Jacksonovo Skrovište."Ironičan izraz Illvanova lica govorio je sve. Čovjek upravlja CarSigom već gotovo trideset godina. Trebat će znatno više od diplomacije da bi mu Mark mogao govoriti kako da radi svoj posao."Što ste doznali o kapetanu Vorventi?" pokušao je Mark drugim pristupom."Veza je bila kratka i nimalo zloslutna. Njegov mlađi brat je pomoćnik moga nadglednika galaktičkih operacija. Shvaćaš, nisu u pitanju nelojalni ljudi.""Pa... što ste učinili?""S kapetanom Edwinom, ništa. Prekasno je. Priča o Milesu već je izašla u vorsku mrežu, u obliku šapata i govorkanja. Štetu više nije moguće kontrolirati. Mladi Vorventa premješten je i oduzet mu je čin. Što je ostavilo ružnu rupu među mojim ljudima. Bio je dobar u svom poslu." Illvan nije zvučao osobito zahvalan Marku."Oh." Mark zastane. "Vorventa je mislio da sam nešto učinio i grofu. Je li i to ušlo u govorkanja?""Da."Mark se namršti. "Pa... bar vi znate da nije tako", uzdahne. Podigao je pogled prema Illvanovu kamenom licu i osjetio mučninu straha. "Zar ne, gospodine?""Možda. Možda i ne."1"Kako ne?! Vidjeli ste liječnički izvještaj!"

"Aha. Srčani udar djelovao je posve prirodno. Ali moglo ga se i umjetno uzrokovati, koristeći kiruršku opremu. Oštećenja srčanog područja zamaskirala bi svaki trag."Mark se strese od bespomoćnog bijesa. "Kompliciran posao", zagrcnuo se. "Vrlo precizan. Kako sam natjerao grofa da bude miran i ništa ne primijeti dok sam to radio?""To je jedan od problema s takvim scenarijem", prizna Illvan."A što sam učinio s kirurškom opremom? Skenerom koji bi mi za to bio potreban? Dva, tri kilograma opreme.""Mogao si ih baciti negdje u šumi. Ili negdje drugdje.""Jeste li ih pronašli?""Ne.""Jeste li ih tražili?""Da."Mark čvrsto protrlja lice, stisne zube i natjera ih da se razdvoje. "Dakle. Imate dovoljno ljudi da raščerečite nekoliko kvadratnih kilometara šume u potrazi za ručnim skalpelom koji nije tamo, ali ne i dovoljno da ih pošaljete na Jacksonovo Skrovište i potražite Milesa, koji jest tamo. Shvaćam." Ne. Mora se zauzdati ili će izgubiti sve. Htio je zavijati. Htio je tresnuti Illvana posred face."Galaktički operativac je visoko obrazovani specijalist s rijetkim osobnim kvalitetama", reče Illvan ukočeno. "Potraga za poznatim objektima može se pokriti i običnim vojnicima, kojih ima znatno više.""Da. Zao mije." On se ispričava? Tvoj cilj. Sjeti se svoga cilja. Pomislio je na groficu i udahnuo jedan dubok, umirujući dah. Nekoliko njih."Nisam rekao da sam uvjeren u to", rekao je Illvan promatrajući mu lice. "Samo sumnjam u to.""Hvala-valjda", zareži Mark.Sjedio je punu minutu, pokušavajući srediti svoje raštrkane misli, skupiti najbolje argumente. "Gledajte", reče konačno. "Rasipate resurse, a jedan od resursa koji rasipate sam ja. Pošaljite mene natrag na Jacksonovo Skrovište. Ja znam više o tamošnjoj situaciji nego bilo koji drugi vaš agent. Imam nekog obrazovanja, možda samo za ubojicu, ali nešto ipak znam. Dovoljno da na Zemlji tri ili

četiri puta izmaknem vašim uhodama! Dovoljno da me dovede dovde. Poznam Jacksonovo Skrovište, prirođene stvari koje se mogu pokupiti samo ako tamo odrastete. A ne biste me čak morali ni platiti!" Čekao je, zadržavši dah od svoje užasnute hrabrosti. Vratiti se natrag? Kroz pamćenje mu zalipta krv. Hoćeš Bharaputrancima dati priliku da poprave rezultate gađanja?Illvanov hladan izraz nije se promijenio. "Tvoji dosadašnji rezultati u tajnim operacijama nisu baš jako impresivni, barune Mark.""Pa, nisam briljantni zapovjednik na bojnom polju. Nisam Miles. To sad već svi znamo. Koliko drugih vaših agenata jesu Miles?""Ako si, ovaj, tako nesposoban kao što djeluješ, tvoje slanje bilo bi samo dodatno rasipanje. Ali pretpostavimo da si još prepredeniji nego što čak i ja vjerujem. Sve ovo bacakanje ovdje samo je dimna zavjesa." Illvan se isto znao služiti prikrivenim uvredama. Oštro poput bodeža i ravno među rebra. "I pretpostavimo da dođeš do Milesa prije nego mi. Što onda?""Kako to mislite, što onda?""Ako nam ga vratiš kao mrtvaca sobne temperature kojeg se može još samo pokopati, a ne kao krio-slučaj za koji još ima nade — kako ćemo znati da si ga tako i pro-našao? A naslijedit ćeš njegovo ime, položaj, bogatstvo i njegovu budućnost. Veliko iskušenje, Mark, za čovjeka bez identiteta. Jako veliko."Mark sakri lice u ruke. Sjedio je slomljeno, bijesno i divlje frustrirano. "Gledajte", reče kroz prste, "gledajte. Ili sam čovjek koji je, po vašoj teoriji, uspio napola ubiti Arala Vorkosigana i to tako dobro da nisam ostavio traga — ili nisam. Možete tvrditi da nisam dovoljno sposoban za misiju. Ili možete tvrditi da nisam vrijedan takvog povjerenja. Ali ne možete upotrijebiti oba argumenta odjednom. Odlučite se!""Čekam daljnje dokaze." Illvanove oči bile su poput kamena."Kunem se", šapne Mark, "od viška sumnje ispadamo veće budale nego od viška povjerenja." U njegovu slučaju barem, to je svakako bila istina. Odjednom se uspravi u stolcu. "Pa ispitajte me brzopentom."Illvan podigne obrve. "Hm?"

"Ispitajte me brzopentom. Nikad to niste učinili. Riješite se sumnji." Ispitivanje brzopentom moglo je, po svim pričama, biti neobično ponižavajuće iskustvo. Pa što. Što znači još jedno poniženje u njegovu životu? Toplo i poznato, eto što."Čeznuo sam za tim, barune Mark", prizna Illvan, "ali tvoj, ovaj, predak ima poznatu idiosinkratičnu reakciju na brzopent i pretpostavljam daje dijeliš. Nije to baš uobičajena alergija. Stvara užasnu hiperaktivnost, jako puno brbljanja, ali, nažalost, nema nikakve neodoljive potrebe da govori istinu. Beskorisno.""U Milesu." Mark se uhvati za nadu. "Pretpostavljate? Ne znate sigurno! Moj metabolizam dokazano nije jednak Milesovu. Zar ne možete bar provjeriti?""Da", reče Illvan polako, "to mogu." Odgurnuo se od zida i izašao iz komorice, govoreći: "Samo nastavi. Uskoro se vraćam."Napet, Mark ustane i ushoda se po sobi, dva koraka u svakom smjeru. Strah i želja pulsirali su mu u mozgu. Sjećanje na neljudsku hladnoću u očima baruna Bharaputre sukobljavalo se s vrelim bijesom u njegovu grlu. Ako želiš nešto pronaći, traži tamo gdje si i izgubio. Sve je izgubio na Jacksonovu Skrovištu.Illvan se konačno vratio. "Sjedni i podigni lijevi rukav."Mark ga posluša. "Stoje to?""Flaster za probu."Kad je Illvan pritisnuo mali medicinski flaster na donju stranu njegove podlaktice a zatim ga uklonio, Mark je osjetio peckanje kao od čička. Illvan baci pogled na sat i osloni se na komkonzolu, promatrajući Markovu ruku.Za minutu, pojavila se ružičasta točkica. Za dvije, cijela košnica. Za pet, nastala je tvrda bijela oteklina okružena intenzivno crvenim tragovima koji su se pružali od zglavka do lakta.Illvan razočarano uzdahne. "Barune Mark. Iskreno vam preporučam da u budućnosti pod svaku cijenu izbjegavate brzopent.""To je alergijska reakcija?""To je vrlo jaka alergijska reakcija.""Sranje." Mark je sjedio i razmišljao. I češkao se. Spustio je rukav prije nego što se raskrvavi. "Da Miles sjedi ovdje, čitajući sve ove

dokumente, dajući iste argumente, biste li ga poslušali?""Poručnik Vorkosigan ima dug dosje pun uspjeha koji nužno privlači moju pozornost. Rezultati govore sami za sebe. A, kao što si sam više puta istaknuo, ti nisi Miles. Nemožeš upotrijebiti oba argumenta odjednom", doda ledeno. "Odluči se.""Zašto ste me onda uopće pustili ovamo, ako ništa što kažem ili učinim nema nikakvog utjecaja?" eksplodira Mark.Illvan slegne ramenima. "Ne računajući izravnu naredbu od Gregora — bar znam gdje si i što radiš.""Kao ćelija, samo što ulazim dobrovoljno. Da me možete zaključati u ćeliju bez komkonzole, bili biste još sretniji.""Iskreno, da.""Baš. Tako." Namrgođeno, Mark opet uključi kom-konzolu. Illvan iziđe iz sobe.Mark je skočio iz stolca, oteturao do vrata i provirio glavom van. Illvanova leđa bila su već na pola puta niz hodnik."Sad imam svoje vlastito ime, Illvane!" dovikne Mark bijesno.Illvan se osvrnuo, podigao obrve i produžio.Mark je pokušao pročitati još jedno izvješće, ali negdje između očiju i mozga sve kao da se pretvorilo u besmisleno blebetanje. Danas je bio previše uzrujan da nastavi s analizom. Konačno odustane i pozove Pyma da dođe po njega. Vani je još bilo danje svjetlo. Na putu doma, u kuću Vorkosigan, zabuljio se kroz zgrade u zalazak sunca sve dok ga oči nisu zaboljele.Bio je to prvi put toga tjedna da se vratio iz CarSiga na vrijeme da se pridruži grofici na večeri. Našao je nju i Bo-thari-Jesek kako opušteno jedu u kutku prizemlja s pogledom na zaštićen dio vrta, gusto popunjen jesenskim cvijećem i biljkama. Rasvjeta je scenu zadržala šarenom u sve gušćem sumraku. Grofica je na sebi imala ukrašenu zele-nu jaknu i dugu suknju, gradsku odjeću vorske gospođe; Bothari-Jesek imala je sličnu odjeću, samo plavu, očito posuđenu iz groflčine garderobe. Jedno je mjesto bilo postavljeno i za njega, usprkos činjenici da se četiri dana za redom nije pojavljivao na obrocima. Čudno dirnut, skliznuo je na svoje mjesto.

"Kako je danas grofu?" upita ponizno. "Bez promjene", uzdahne grofica.Prema grofičinu običaju, proveli su trenutak u tišini prije nego što su počeli jesti, što je grofica koristila za nečujnu molitvu koja danas, pretpostavljao je Mark, nije bila namijenjena samo blagoslivljanju kruha. Bothari-Jesek i on uljudno su čekali, Elena razmišljajući bogzna o čemu, a Mark u glavi ponovno prolazeći kroz razgovor s Illya-nom, prisjećajući se svih pametnijih stvari koje je trebao reći, prekasno. Jedan sluga donio je hranu u pokrivenim posudama i otišao da bi ih ostavio nasamo, što je grofica uvijek prakticirala kad nisu imali formalnu večeru i službene goste. Obiteljski stil. Ha.Uistinu, Bothari-Jesek je u danima nakon grofova kolapsa grofici pružala kćerinsku potporu, prateći je u čestim posjetima Carskoj vojnoj bolnici, obavljajući sitne poslove, slušajući povjerljive misli; Mark je pretpostavljao da je grofica otkrila više svojih stvarnih misli Eleni nego bilo kome drugome i osjetio je zbog toga malo neobjašnjive zavisti. Kao jedino dijete njihova omiljenog oružnika, Elena Bothari bila je Vorkosiganovima gotovo posvojena kći, kuća Vorkosigan bila je dom u kojem je odrasla. Pa, ako je on stvarno Milesov brat, čini li to Elenu njegovom posvojenom sestrom? Jednog će dana morati isprobati tu zamisao na njoj. I biti spreman da se izmakne udarcu. Neki drugi put."Kapetanice Bothari-Jesek", počeo je Mark nakon prvih nekoliko zalogaja, "što se događa s Dendariima na Komarru? Ili Illvan i vas drži u mraku?""Bolje bi mu bilo da ne pokuša", reče Bothari-Jesek. Naravno, Elena ima saveznike koji su iznad zapovjednika CarSiga. "Malo smo promijenili raspored. Quinn je zadržala glavne svjedoke tvog, ovaj, napada—" ljubazno od nje što nije upotrijebila neki izravniji izraz, recimo katastrofa, "Zeleni odred, dio Narančastog i Plavog odreda. Sve je druge poslala u Peregrinu, pod mojim zamjenikom, da se pridruže floti. Ljudi su već postali nervozni, zatvoreni u orbiti, bez dopusta i bez dužnosti." Izgledala je iskreno nesretnom zbog tog privremenog gubitka zapovjedništva."Znači da je Ariel još uvijek kod Komarra?""Da."

"Quinn, naravno... Kapetan Thorne? Narednica Taura?""Svi još čekaju.""Dosad su već i oni sigurno nervozni.""Da", reče Bothari-Jesek i vilicom tako snažno probode komad uzgojenog proteina da je odletio preko cijelog tanjura. Nervozni? Da!"A što si ti doznao ovog tjedna, Mark?" upita grofica."Ništa što već niste doznali, bojim se. Zar vam Illvan ne šalje izvještaje?""Da, ali zbog razvoja događaja stigla sam samo baciti pogled na analitičke sažetke. U svakom slučaju, želim čuti samo jednu vijest."Jasno. Ohrabren, Mark joj je počeo pričati o svojim istraživanjima, uključujući i trijažu podataka i sve snažnija uvjerenja."Čini se da si vrlo temeljit", primijetila je.On slegne ramenima. "Sad otprilike znam sve što zna i CarSig, ako je Illvan bio pošten. Ali budući da CarSig iskreno nema pojma gdje je Miles, to je sve uzalud. Kladim se...""Da?" reče grofica."Kladim se da je Miles još na Jacksonovu Skrovištu. Ali ne mogu natjerati Illvana da se usredotoči. Pozornost mu je raštrkana posvuda. Na umu mu je Cetaganda.""Za to postoje ozbiljni povijesni razlozi", reče grofica. "A i noviji, bojim se, premda sam uvjerena da ti Illvan nije htio priznati ni jednu od carsigovskih briga koja nije izravno povezana s Milesovim položajem. Recimo samo da mu je ovo više nego loš mjesec." I ona je zastala, prilično dugo. "Mark... ti si, konačno, Milesov klonski blizanac. To tvoje uvjerenje zvuči tako strastveno. Kao da znaš. Pretpostavljaš li da... stvarno znaš? Na nekoj razini?""Mislite, kao neka psihička veza?" rekao je. Kakva užasna zamisao.Kimnula je, blago pocrvenjevši. Bothari-Jesek djelovala je užasnuto i uputila mu čudno preklinjući pogled. Da se nisi usudio prtljati s njezinim nadama, ti — /To je pravi izraz njezina očaja. "Žao mije. Nema tu ničeg psihičkog. Samo psihotičnog." Bothari-Jesek se opusti. On se opustio, onda se odjednom ozari novom zamisli. "Premda možda ne bi bilo loše Uljana uvjeriti da tako mislite."

"Illvan je preuvjereni racionalist." Grofica se tužno osmjehne."Ta strast dolazi samo od frustriranosti, gospođo. Nitko mi ne da da nešto učinim.""A što bi želio učiniti?"Želim pobjeći na Koloniju Beta. A grofica bi mu vjerojatno pomogla u tome.... Ne. Više nikad neću bježati.Duboko je udahnuo, kao zamjena za hrabrost koju nije osjećao. "Želim se vratiti na Jacksonovo Skrovište i potražiti ga. Mogao bih obaviti jednako tako dobar posao kao bilo koji Illvanov agent, znam da bih mogao! Pokušao sam mu to predložiti. Nije zagrizao. Da može, najradije bi me zaključao u neku sigurnu ćeliju.""U ovakve dane, jadni Simon bi prodao dušu da može cijeli svijet natjerati da malo zastane", prizna grofica. "Ovog časa, pozornost mu nije raspršena već upravo skrhana. Pomalo ga žalim.""Ja ne. Simona Illvana ne bih pitao ni koliko je sati. Niti bi mi on rekao." Mark se zamisli. "Gregor bi mi zaobilazno dao naslutiti gdje bih mogao potražiti sat. A vi..." metafora mu se proširila sama od sebe, "vi biste mi poklonili veliku budilicu.""Daje imam, sine, dala bih ti cijelu tvornicu satova", uzdahne grofica.Mark prožvače, proguta, stane i podigne pogled. "Stvarno?""S—" počela je odlučno, onda je oprez ipak sustigne. "Stvarno što?""Je li barun Mark slobodan čovjek? Hoću reći, u Bar-ravarskom carstvu nisam počinio nikakav zločin, zar ne? Budući da nema zakona protiv gluposti. Nisam uhićen.""Ne...""Mogao bih sam otići na Jacksonovo Skrovište! K vragu Illvan i njegovi dragocjeni resursi. Da—" ah, tu je kvaka — malo se ispuhao, "da imam kartu", dovrši. Cijelo njegovo bogatstvo, koliko je znao, iznosilo je sedamnaest carskih marki zgužvanih u džepu hlača, koje su mu preostale od dvadesetpetice što mu je grofica bila dala kao džeparac za taj tjedan.Grofica odgurne svoj tanjur i nasloni se u stolcu, ispijena lica. "To mi baš ne djeluje kao jako bezopasna zamisao. Govoreći o gluposti.""Bharaputra je vjerojatno izdao ucjenu na tvoju glavu, nakon onog

što si učinio", doda Bothari-Jesek kao pomoć."Ne na moju — na glavu admirala Naismitha", pobuni se Mark. "A i neću se vratiti Bharaputri." Nije to bilo neslaganje s groficom. Mjesto na njegovu čelu gdje sije Bharaputra bio ubilježio bod još je uvijek potajno žarilo. Željno se zagledao u nju. "Gospođo...""Ti me potpuno ozbiljno moliš da ti dam novac kako bi stavio svoj život na kocku?" rekla je."Ne — njegovo spašavanje! Ne mogu—" bespomoćno je mahnuo rukom oko sebe, misleći na kuću Vorkosigan, cijelu ovu situaciju "—ne mogu ovako nastaviti. Ovdje sam sav izvan ravnoteže, sav sam pogrešan.""Ravnotežu ćeš steći s vremenom. Naprosto je još prerano", rekla je usrdno. "Samo si nov.""Moram se vratiti. Moram pokušati ispraviti ono što sam učinio. Ako mogu.""A ako ne možeš, što ćeš onda?" upita Bothari-Jesek hladno. "Zbrisati s lijepom prednošću?"Čita li mu ta žena misli? Markova ramena povila su se pod teretom njezina ruganja. I njegove sumnje. "Ja...", dahnuo je, "ne..." ne znam. Nije mogao naglas dovršiti rečenicu.Grofica ispreplete svoje duge prste. "Ne sumnjam u tvoje srce", rekla je, mirno ga promatrajući.Prokletstvo i mogla bi to srce slomiti svojim povjerenjem daleko temeljitije nego Illvan svojom sumnjom. Sklupčao se u svom sjedalu."Ali — ti si mi druga prilika. Nova nada, koju nisam ni tražila. Nisam vjerovala da bih na Barravaru moglaimati drugo dijete. Sad je Jacksonovo Skrovište pojelo Mi-lesa, a ti želiš otići za njim? I ti?""Gospođo", reče očajno, "Majko — ne mogu ti biti utješna nagrada."Prekrižila je ruke i oslonila bradu na jednu ruku, pok-rivši šakom usta. Oči su joj bile sive kao zimsko more."Ti bi, prije svih, morala shvatiti", molio je Mark, "vidjeti kako druga prilika može biti važna."Odgurnula je svoj stolac i ustala. "Ja... morat ću razmisliti o tome." Izašla je iz male blagovaonice. Mark s jadom primijeti da joj je na

tanjuru ostalo pola obroka.I Bothari-Jesek je to primijetila. "Baš fino", zarežala je.Žao mije, žao mije...Ustala je da potrči za groficom.Mark je sjedio, napušten i sam. I, slijepo i samo napola svjesno, nastavio jesti dok mu nije pozlilo. Nakon toga, oteturao je do svoje sobe dizalnom cijevi i ležao, želeći san više nego dah. Nije dosegao ni jedno ni drugo.Nakon beskrajno dugoga vremena, njegova ošamućena glavobolja i vreli bolovi u želucu taman su se počeli povlačiti kad je netko pokucao na njegova vrata. Prevrnuo se uz prigušeno stenjanje. "Tko je?""Elena."Uključio je svjetlo i sjeo u krevetu oslonivši se na izrezbarenu ploču uzglavlja, podmetnuvši jastuk pod kralješnicu da priguši neke ubitačno tvrde listove lješnjakove akacije u dubokom reljefu. Nije želio razgovarati s Bothari--Jesek. Ni s bilo kojim drugim ljudskim bićem. Zakopčao je košulju na široko koliko je mogao. "Uđi", promrmlja.Ušla je oprezno provirivši iza vrata, lica ozbiljnog i blijedog. "Bok. Jesi li dobro?""Ne", priznao je."Došla sam se ispričati", reče ona."Ti? Ispričati se meni? Zašto?""Grofica mije ispričala... nešto od onog što ti se dogodilo. Oprosti. Nisam shvaćala."I opet su ga secirali i to in absentia. Vidio je to po užasnutom načinu kako ga je Bothari-Jesek promatrala, kao da je njegov nabrekli trbuh bio otvoren i raširen autopsijom, s rezom odavde dovde. "Ah, kvragu. Što je sad rekla?" S mukom se trudio da sjedne uspravnije."Miles je nešto govorio o tome. Ali nisam shvatila koliko je bilo strašno. Grofica mije točno rekla. Što ti je Galen učinio. Silovanje šok-štapom i, ovaj, poremećaj u jelu. I onaj drugi poremećaj." Skrenula je pogled s njegova tijela na lice, kao jasan znak nimalo dobrodošle dubine njezinih novih spoznaja. Mora daje razgovarala s groficom barem dva sata. "I sve je to bilo tako namjerno

[proračunato. To je najđavolskiji dio.""Nisam siguran koliko je ono sa šok-štapom bilo proračunato", reče Mark oprezno. "Meni je izgledalo da je Galen potpuno otkačio. Do daske. Nitko nije tako dobar glumac. Ili je možda počelo proračunato, ali mu je izmaklo kontroli." A onda bespomoćno plane. "Prokletstvo!" Bothari-Jesek poskočila je pola metra u zrak. "Ona nema prava s tobom razgovarati o tome! Niti s bilo kim drugim! Kvragu, što sam ja, najbolja predstava u gradu?""Ne, ne", Bothari-Jesek raširi ruke. "Moraš shvatiti. Rekla sam joj za Maree, onu kloniranu plavušu s kojom smo te našli. Što sam ja mislila da se dogodilo. Optužila sam te pred groficom."Smrznuo se, zapljusnut posramljenošću i novim očajem. "Nisam znao da joj nisi odmah rekla." Zar je sve štoje vjerovao da je izgradio s groficom bilo na trulim temeljima i sad se raspalo u ruševine?"Toliko te je željela za sina, nisam se mogla prisiliti da joj kažem. Ali večeras si me tako razbjesnio da sam sve izbrbljala.""I što se onda dogodilo?"Bothari-Jesek zapanjeno strese glavom. "Ona je takva Betanka. Tako je čudna. Nikad nije tamo gdje je očekuješ, mentalno. Nije se nimalo iznenadila. A onda mi je sve objasnila — osjećala sam se kao da mi je iskrenula glavu naopako i dobro je oprala."Umalo se nasmijao. "To zvuči kao tipičan razgovor s groficom." Zagušeni strah počeo se povlačiti. Ne prezire me... ?"Bila sam u zabludi", reče Bothari-Jesek čvrsto.Ruke su mu se očajno raširile. "Lijepo je znati da imam takvog zaštitnika, ali nisi bila u zabludi. Ono što si mislila bilo je točno ono što se i jest događalo. Da sam mogao, bih", reče ogorčeno. "Nije me zaustavila vrlina nego visoka voltaža.""Oh, ne mislim da sam pogriješila u činjenicama. Ali projicirala sam i jako puno svog vlastitog bijesa u način kako sam te objasnila samoj sebi. Nisam imala pojma do koje si mjere proizvod sistematske torture. I kako si se nevjerojatno odupro. Na tvom mjestu, ja mislim da bih pala u katatoniju.""Nije bilo baš cijelo vrijeme tako grozno", rekao je s nelagodom."Ali moraš shvatiti", ponovila je uporno, "i što se dogodilo se

mnom. S mojim ocem.""Ha?" Osjećao se kao da mu je netko naglo okrenuo glavu ulijevo. "Znam kakve veze ima moj otac, ali kakve veze može imati tvoj?"Ushodala se po sobi. Spremajući se za nešto. Kad je progovorila, sve je izašlo odjednom. "Moj je otac silovao moju majku. Tako sam ja nastala, za vrijeme barravarske invazije na Escobar. Znam to već nekoliko godina. Zato sam alergično osjetljiva na to pitanje. Ne mogu to podnijeti", ruke su joj se stisnule, "ali to je u meni. Ne mogu pobjeći. Zato mi je bilo vrlo teško jasno te sagledati. Osjećam se kao da sam te zadnjih deset tjedana gledala kroz maglu. Grofica ju je konačno raspršila." I stvarno, više se nije smrzavao pred njezinim očima. "I grof mi je pomogao, više nego što mogu izraziti.""Oh." Što je trebao reći? Dakle, nisu samo o njemu razgovarale protekla dva sata. Očito je da je u njezinoj priči bilo još nešto, ali on nije namjeravao pitati što. Bar jednom u životu, nije se morao on ispričavati. "Meni... nije žao što postojiš. Kako god da si nastala."Iskrivljeno se osmjehnula. "Zapravo nije ni meni."Osjećao se vrlo neobično. Bijes zbog napada na privatnost izblijedio je, a zamijenilo gaje olakšanje koje gaje zapanjilo. Bilo je veliko olakšanje nemati više tajni. Strava mu se sva nekako sasušila, kao da je to dijeljenje doslovno moglo smanjiti teret. Kunem se, ako ispričam još četvorici ljudi, bit ću posve slobodan.Spustio je noge s kreveta, uhvatio je za ruku, poveo je do drvenog stolca kraj prozora, popeo se na njega i poljubio je. "Hvala ti!"Djelovala je sasvim zbunjeno. "Zbog čega?" upitala je dahom smijeha. Čvrsto joj je ponovno uhvatio ruku."Sto postojiš. Što dopuštaš meni da postojim. Nemam pojma." Iskesio se, oduševljen, ali smiješak mu je nestao u vrtoglavici, opreznije se spustio sa stolca i sjeo.Zurila je dolje u njega, grickajući usnicu. "Zašto si to radiš?"Nije imalo smisla pretvarati se da ne zna što je to to; posljedice njegova prežderavanja bile su sasvim dovoljno očite. Osjećao se kao čudovište. Rukom prijeđe preko svog oznojenog lica. "Ne znam. Mislim, mislim da je pola onoga što nazivamo ludošću zapravo samo neki jadni krelac koji izlazi na kraj s bolom služeći se strategijom koja živcira one oko njega."

"Kako to izlaziš na kraj s bolom ako si zadaješ još bola?" upitala je nezadovoljno.Napola se nasmiješio, s rukama na koljenima, zabu-ljen u pod. "Ima tu neka vrst neodoljive privlačnosti. Skrene ti misli s pravih stvari. Sjeti se kako zubobolja djeluje na koncentraciju."Stresla je glavom. "Radije ne bih, hvala.""Galen je samo pokušavao razoriti moj odnos s mojim ocem", uzdahnuo je, "ali time je uspio uništiti moj odnos sa svima. Znao je da me neće moći izravno kontrolirati kad me jednom pusti na Barravar i zato mi je morao ugraditi motive koji će potrajati." Tiho je dodao: "To mu se obilo o glavu. Jer, u određenom smislu i Galen je bio moj otac. Posvojeni otac. Prvi kojeg sam imao." Grof je toga bio živo svjestan. "Kad su me Komarranci pokupili s Jack-sonova Skrovišta, bio sam tako žedan identiteta. Mislim da sam bio kao one ptice koje se fiksiraju na pumpu ili kutiju hrane, jer je to prva stvar veličine ptice koju vide kad se izlegnu.""Imaš nevjerojatan dar za analizu informacija", primijetila je. "To sam primijetila još na Jacksonovu Skro-vištu.""Ja?" Zatreptao je. "Ni slučajno!" Nikakav talent, jer bih inače dobivao bolje rezultate. Ali usprkos svim frustracijama, osjećao je neku vrst zadovoljstva sjedeći proteklog tjedna u komorici u CarSigu. Smirenost fratarske ćelije u kombinaciji s opsjedajućim izazovom cijelog sve-mira podataka... na neki čudan način, to gaje podsjećalo na mirne trenutke s virtualnim programima za učenje, iz njegova djetinjstva u klonskim jaslicama. Trenuci kad ga nitko nije nastojao povrijediti."I grofica tako misli. Želi te vidjeti." "Što, sad?""Poslala me po tebe. Ali morala sam ti prvo reći svoje. Prije nego što bude prekasno i izgubim priliku. Ili hrabrost.""U redu. Daj da se malo sredim." Bio je silno zahvalan što večeras nije bilo vina. Povukao se u svoju kupaonicu, oprao lice hladnom vodom, natjerao se da proguta nekoliko tableta protiv bolova i počešljao se. Preko tamne košulje navukao je jedan od onih seljačkih kaputića i krenuo za Bothari-Jesek u hodnik.Odvela ga je u grofičinu privatnu radnu sobu, smirenu i skromnu prostoriju s pogledom na stražnji vrt, tik pokraj njezine spavaće

sobe. Njezine i njezina supruga. Markje načas ugledao tamnu unutrašnjost, niz jednu stubu i kroz zasvođen prolaz. Grofova odsutnost mogla se gotovo opipati.Grofica je bila za svojom komkonzolom, ne osiguranim vladinim modelom već vrlo skupom komercijalnom varijantom. Cvjetovi od sedefa u crnom drvenom okviru uokvirivali su videoploču, koja je proizvodila sliku nekog izmučenog čovjeka. Grofica je oštro govorila: "Pa, onda otkrij kakvi su uvjeti! Da, noćas, sad. A onda mi se ponovno javi. Hvala." Pritiskom je isključila konzolu i okrenula se prema Marku i Bothari-Jesek."To si provjeravala kartu za Jacksonovo Skrovište?" upitao je drhtavo, nadajući se, usprkos svemu."Ne.""On." Naravno da ne. Kako bi ga mogla pustiti? Budala. Bilo je beskorisno pretpostavljati—"Provjeravala sam kako da ti nabavim brod. Ako kreneš, trebat će ti znatno više pokretljivosti nego što bi imao kod predviđenih komercijalnih letova.""Kupiti brod?" rekao je zapanjeno. A mislio je da je ono o tvornici satova bila šala. "Nije li to prilično skupo?""Iznajmit ću ga ako mogu. Kupit ću ga ako moram. Izgleda da u barravarskoj i komarrskoj orbiti postoje neke tri-četiri mogućnosti.""Svejedno — kako?" Čak ni Vorkosigani ne kupuju skočni brod od suvišnog sitniša."Mogu nešto založiti", rekla je grofica prilično neodređeno, ogledajući se oko sebe."Budući da postoji sintetika, više se ne može založiti obiteljske dragulje." Slijedio je njezin pogled. "Ne kuću Vorkosigan!""Ne, ona je vezana. Isti je problem i s okružnom rezidencijom u Hassadaru. Ali Vorkosigan Surleau mogu založiti na riječ."Srce carstva, oh, sranje..."Sve te kuće i povijest, sve je to lijepo", požalila se, dignuvši obrve na njegov očajan izraz, "ali prokleti muzeji nisu baš jako tekući fondovi. U svakom slučaju, financije su moja briga. Ti ćeš imati dosta svojih.""Posada?" bila je prva pomisao koja mu je pala na pamet i ravno

kroz usta."Skočni pilot i inženjer doći će s brodom, to je minimum. Što se tiče ostalog, pa, imaš sve one besposlene Dendariije koji vise u komarrskoj orbiti. Pretpostavljam da bi među njima mogao pronaći dva-tri dragovoljca. Jasno je da Arielom ne možeš natrag u jacksonski lokalni svemir.""Quinnie si je dosad već raskrvavila prste grebući po vratima", reče Bothari-Jesek. "Čak je ni Illvan neće moći još dugo zadržati, ako CarSig ubrzo ne pronađe nešto.""Hoće li Illvan pokušati zadržati i mene?" upita Mark tjeskobno."Da nema Arala, ja bih išla", reče grofica. "Aja sasvim sigurno ne bih dopustila Illvanu da me zaustavi. Ti ideš u moje ime. Ja ću riješiti stvari s CarSigom."Mark se bio spreman okladiti u to. "Dendarii na koje mislim vrlo su motivirani, ali — predviđam da će biti problema kad bude trebalo slijediti moje naredbe. Tko će zapovijedati tim privatnim izletom?""Zlatno pravilo, dečko. Onaj tko ima zlato određuje pravila. Brod će biti tvoj. Izbor pratnje će biti tvoj. Ako žele da ih povedeš, morat će surađivati.""To bi funkcioniralo do prvog skoka kroz crvotočinu. A onda će me Quinn zaključati u najbliži ormar za metle."Grofica se nasmijala i protiv volje. "Hm. Imaš pravo." Zavalila se u svome stolcu i spojila prste na neko vrijeme, napola sklopljenih očiju. Onda ih opet širom otvori. "Ele-na", rekla je. "Bi li prisegnula barunu Vorkosiganu?" Prsti njezine desne ruke raširili su se prema Marku."Ja sam već dala prisegu barunu Vorkosiganu", reče Elena ukočeno. Misleći na Milesa.Sive oči otvrdnule su poput kremena. "Smrt otpušta sve prisege." A onda zaiskre. "Vorski sustav nikad nije baš jako uspješan kad treba hvatati lažnjake koje im šalje galaktička tehnologija. Znaš što, uvjerena sam da ne postoji odluka o statusu prisege vjernosti kad je jedan od pri-sežnika u krio-stazi. Konačno, tvoja riječ ne može imati dah, ako daha uopće nemaš. Naprosto ćemo morati proizvesti vlastiti presedan.""Mogli bi zabrljati", reče grofica. "Moglo bi se dogoditi da ne budu

dovoljno pažljivi." Prsti su joj zabubnjali po sedefnoj intarziji."Ne shvaćam", prigovori Bothari-Jesek. "Zašto bi se neki neprijatelj trudio da ga oživi? Kakva bi sudbina mogla biti gora od smrti?""Ne znam", uzdahne Mark. Ali ako postoji, kladim se daje Jacksonci znaju prirediti.DEVETNAESTO POGLAVLJES dahom je došao bol.Bio je u bolničkom krevetu. Toliko je znao i prije nego što je otvorio oči, prepoznao je neudobnost, hladnoću i smrad. To mu se činilo ispravnim stanjem stvari. Neodređeno, premda neugodno, poznato. Trepnuo je, da bi otkrio kako su mu oči prekrivene nekakvim gelom. Mirisnom, prozirnom, medicinskom želatinom. Kao da pokušava vidjeti kroz staklenu ploču prekrivenu mašću. Još je nekoliko puta trepnuo, postigao ograničenu oštrinu, a onda je morao stati da se oporavi od napora.S disanjem mu nešto užasno nije bilo u redu, naporno dahtanje uopće mu nije pružalo dovoljno zraka. I pištalo je. Pištanje je dolazilo iz plastične cijevi u njegovu grlu, shvatio je, pokušavajući gutnuti. Usne su mu bile suhe i ispucane; cijev koja mu je punila usta nije mu dopuštala da ih ovlaži. Pokušao se pomaći. Tijelo mu je odgovorilo gomilom bolova koji su palili svaku kost. Bilo je cijevi i u njegovim rukama. I u ušima. I u nosu.Bilo je prokleto previše cijevi. To je loše, shvatio je mutno, premda ne bi mogao reći otkud to zna. Uz junački napor, pokušao je dignuti glavu i pogledati niz svoje tijelo. Cijev u njegovom grlu bolno se pomakla.Grebeni rebara. Trbuh napet i upao. Crvene masnice širile su mu se po prsima, kao dugonogi pauk smješten tik ispod kože, s tijelom iznad njegove prsne kosti. Kirurško ljepilo držalo je neravne rubove rezova, višestruki ljubičasti ožiljci koji su izgledali kao karta velike riječne delte. Bio je prepun monitorskih flastera. Još neke cijevi izlazile su iz mjesta na kojima nije trebalo biti otvora. Ugledao si je genitalije, opuštenu hrpicu punu masnica; i odatle je išla cijev. Bol odande bio bi na svoj način utješan, ali nije osjećao uopće ništa. Nije osjećao ni ruke ni noge, premda ih je vidio. Cijelo mu je tijelo bilo debelo prekriveno mirisavim gelom. Koža mu se ljuštila, u gadnim

velikim blijedim krpama, ulijepljena u gel. Glava mu je pala unatrag, a crni oblaci zavru mu u očima. Previše prokletih cijevi. Nije dobro...Bio je u nesigurnom, polubudnom stanju, lebdeći između zbunjujućih komadića sna i bola, kad je došla žena.Nagnula se u njegovo zamućeno vidno polje. "Sad ćemo izvaditi pacer." Glas joj je bio jasan i tih. Nije više bilo cijevi u njegovim ušima, ili ih je možda samo sanjao. "Vaše novo srce će kucati, a pluća će vam raditi sama od sebe."Nagnula se preko njegovih bolnih prsa. Lijepa žena, onog otmjenog, intelektualnog tipa. Bilo mu je žao što je pred njom odjeven samo u gel, premda mu se činilo da je jednom imao još manje od toga. Nije se mogao sjetiti ni gdje ni kada. Učinila je nešto s paukom ispod njegove kože; vidio je kako mu se koža rastavila u tankom crvenom prorezu, a zatim se opet zatvorila. Činilo se da će mu isjeći srce, kao neka drevna svećenica kad prinosi žrtvu, ali nije moglo biti tako, jer se njegovo naporno disanje nastavilo. Sigurno je nešto izvadila, jer je odložila to nešto na pladanj koji je držao njezin pomoćnik."Eto." Pomno gaje promatrala.Uzvratio joj je pogled, treptanjem uklanjajući iskrivljenost od premaza. Imala je ravnu, svilenkasto crnu kosu, svezanu u pundžu — zapravo više kao pletenicu — na potiljku. Nekoliko tankih pramenova pobjeglo joj je i lepršalo oko lica. Zlaćana koža. Smeđe oči s natruhom orijentalnog kapka. Kratke, tvrdoglavo crne trepavice. Linija nosa u hladnom luku. Prijazno, originalno lice, ne kirurški prilagođeno matematički savršenoj ljepoti, već oživljeno živahnom napetošću. Nimalo prazno lice. Iza njega se nalazio netko zanimljiv. Ali, nažalost, ne i netko poznat.Bila je vitka i visoka, odjevena u bljedozelenu laboratorijsku kutu preko druge odjeće. "Dok-tor", pokušao je pogoditi, ali oko plastike u ustima izašlo je kao bezoblično grgljanje."Sad ću izvaditi tu cijev", rekla mu je. Povukla je nešto ljepljivo oko njegovih usta i s obraza — flaster? Otrgla je još kože. Nježno je izvukla cijev iz njegova grla. Zagrcnuo se. Bilo je to kao da pokušava od-gutati zmiju. Skoro se ponovno onesvijestio od olakšanja što se riješio cijevi. Još neka cijev — kisik? — blokirala mu

je nosnice.Pokrenuo je čeljust i gutnuo prvi put u... u... U svakom slučaju, jezik mu je bio otečen i debeo. Prsa su ga užasno boljela. Ali potekla je slina; suha mu se usta opet ovlaže. Čovjek ne cijeni slinu dovoljno sve dok ne ostane bez nje. Srce mu je lupalo hitro i lako, kao lepet ptičjih krila. To se nije činilo ispravnim, ali bar je nešto osjećao."Kako se zovete?" upitala gaje.Podsvjesni užas koji je brižljivo bio ignorirao sad zijev-ne crno ravno pod njim. Dah mu se ubrzao od panike. Usprkos kisiku, nije mogao nahvatati dovoljno zraka. I nije mogao odgovoriti na njezino pitanje. "Ah," šapnuo je. "Ag..." Nije znao tko je, ni kako je došao do tog ogromnog tereta boli. Neznanje ga je plašilo daleko više od boli.Mladić u bljedoplavoj medicinskoj kuti nasmije se. "Mislim da ću dobiti okladu. Taj je sav koagulirao iza čela. Sve sami kratki spojevi tamo otraga." Dotakao sije čelo.Žena se nezadovoljno namršti. "Pacijenti ne ispadaju iz krio-staze kao obroci iz mikrovalne. Treba im isto toliko liječenja kao da ih izvorna ozljeda nije ubila, pa i više. Trebat će nekoliko dana prije nego što budem mogla i početi procjenu viših neuroloških funkcija."Svejedno, izvukla je nešto oštro i sjajno iz ovratnika svoje kute i krenula oko njega, dotičući ga i proučavajući monitorski prikaz na zidu iznad njegove glave. Kad mu se desna ruka digla na dodir, osmjehnula se. Aha, i ja ću se kad se meni digne na dodir tvoje desne ruke, nasmiješiti, pomislio je mutno.Želio je govoriti. Želio je onom tipu u plavom reći da crvotočinom skoči do pakla zajedno sa svojom okladom. Sve što mu je izašlo iz usta bilo je šuplje siktanje. Stresao se od frustriranosti. Morao je funkcionirati ili umrijeti. U to je bio uvjeren do srži. Budi najbolji ili propadni.Nije znao otkud dolazi ta sigurnost. Tko će ga to ubiti? Nije znao. Oni, neki bezlični oni. Nema vremena za odmor. Marširaj ili umri.Medicinski dvojac je otišao. Natjeran nejasnim strahom, pokušao je vježbati, razgibavanje u krevetu. Sve što je mogao pokrenuti bila je desna ruka. Privučen bacakanjem koje su prijavili njegovi monitorski flasteri, mladić se vratio i natrpao ga sedativima. Kad se tama opet sklopila nad njim, želio je zavijati. Nakon toga, imao je

jako ružne snove; svaki bi sadržaj bio dobrodošao njegovu izbezumljenom mozgu, ali sve čega se mogao sjetiti kad se probudio bilo je da su bili ružni.Nemjerljivo kasnije, liječnica se vratila da ga nahrani. Recimo.Dotakla je upravljač i podigla mu uzglavlje, razgovorljivo predlažući: "A sad ćemo isprobati tvoj novi želudac, prijatelju."Prijatelju? Je li joj on prijatelj? Svakako mu trebaju prijatelji, nedvojbeno."Šezdeset mililitara glukozne otopine — šećerna vodica. Prvi obrok u životu, takoreći. Pitam se imaš li već dovoljno osnovne kontrole nad mišićima da možeš sisati slamku?"Imao je, kad mu je spustila nekoliko kapi tekućine na usnice da ga potakne. Sisanje i gutanje, puno osnovnije nije moglo biti. Samo što nije mogao sve popiti."To je u redu", nastavila je ona. "Znaš, želudac ti još nije do kraja izrastao. Ni srce ni pluća. Lilly se žurila da te probudimo. Svi zamjenski organi su malo premali za tvoje tijelo, što znači da će teško raditi i neće rasti onako brzo kao u inkubatoru. Još ćeš dosta dugo biti kratkog daha. Ali barem ih je zato bilo lakše instalirati. Više prostora za rad —ja to znam cijeniti."Nije bio posve siguran obraća li se njemu, ili samoj sebi, kao kad neka usamljena duša razgovara s kućnim ljubimcem. Odnijela je čašu i vratila se s lavorom, spužvama i ručnicima, pa ga počne prati, dio po dio. Zašto se kirurg bavi bolničarskim poslom? Ime na džepu njezine zelene kute glasilo je DR. R. DURONA. Ali ona je, izgleda, obavljala i neurofiziološke preglede. Provjera svoga posla?"Bio si prava mala tajna, znaš. Isporučen na moju adresu u kutiji. Raven je rekao da si prem.°li za vojnika, ali izvukla sam dovoljno maskirne tkanine i komadića zaštitne mreže za disruptor živaca, kao i četrdeset i šest krhotina granate, tako da sam bila sigurna da nisi bio samo slučajni promatrač. Gdje god da si bio, ta iglična granata imala je tvoje ime. Nažalost, ne i napisano." Uzdahnula je, napola za sebe. "Tko si ti?"Nije zastala čekajući na odgovor, što mu je sasvim odgovaralo. Napor gutanja šećerne vodice opet gaje iscrpio. Jednako je odgovarajuće pitanje bilo i Gdje je i ljutilo ga je što se ona, koja to

sigurno zna, nije sjetila da mu i kaže. Soba je bila anonimno mjesto visoke medicinske tehnologije, bez prozora. Na površini planeta a ne na brodu.Kako li to znam? Neodređena slika broda u njegovoj glavi kao da se raspala na dodir. Kakav brod? Kad smo već pri tome, koji planet?Trebao bi postojati prozor. Veliki prozor, koji bi uokvirio visok, maglovit pogled na grad s brzom rijekom koja ga siječe na pola. I ljudi. Nije bilo ljudi, koji bi, po svemu, trebali biti ovdje, premda ih nije mogao zamisliti. Mješavina opće medicinske poznatosti i nepoznatosti konkretne situacije vezala mu je želudac u čvor.Oprema za čišćenje bila je ledena i grebla je, ali bilo mu je drago što se riješio gela, da se ne spominje sve ono odvratno smeće što se primilo za njega. Osjećao se kao gušter koji mijenja kožu. Kad je završila, sve mrtve bijele krpice su nestale. Nova je koža djelovala vrlo osjetljivo.Utr ljala mu je depilacijsku kremu na lice, što se činilo suvišnim i peklo je k'o vrag. Zaključio je da mu se ta vrsta peckanja sviđa. Počeo se opuštati i uživati u njezinim uslugama, koliko god bile nelagodno intimne. Barem mu je vraćala dostojanstvo čistoće i nije djelovala kao neprijatelj. Neka vrsta saveznika, bar na tjelesnoj razini. Očistila mu je lice od kreme, brade i dobre količine kože i počešljala mu kosu, premda mu je kosu, nažalost, kao i koža, ispadala u uznemirujućim busenima."Eto", rekla je, zvučeći zadovoljno. Podigla je veliko ručno zrcalo prema njegovu licu. "Vidiš li nekog koga pre-poznaješ?" Brižno gaje promatrala, shvatio je, pazeći na fokus i kretanje njegovih očiju.ITo sam ja ? Pa... valjda ću se naviknuti. Crvena koža rastegla se preko okvira kostiju. Istaknut nos, oštra brada... sive su oči djelovale čudno mamurno, bjeloočnice posve grimizne. Tamna kosa bila je sva u pramenovima, kao ružan slučaj šuge. Zapravo se bio nadao nečem znatno privlačnijem.Pokušao je progovoriti, pitati. Usta su mu se pomakla ali, kao i misli, previše trzavo da bi proizvela išta suvislo. Pijuckao je zrak i slinu. Nije mogao čak ni psovati, zbog čega je još više želio psovati, što se brzo svelo na grgljavo rezanje. Užurbano je maknula zrcalo i

stala, zabrinuto ga promatrajući.Samo mirno. Ako se nastavi tako bacakati, vjerojatno će ga zveknuti još jednom dozom sedativa, a to nikako nije htio. Legao je na leđa, bespomoćno dahćući. Opet je spustila krevet, smanjila svjetla i krenula prema vratima. Uspio je zastenjati. Upalilo je: vratila se."Lilly je tvoju krio-komoru nazvala Pandorinom kutijom", promrmljala je zamišljeno. "Ali ja sam o njoj razmišljala kao o kristalnom lijesu začaranog viteza. Kad bi bar bilo tako lako da te probudim poljupcem."Sagnula se, kapaka ustreptalih i napola spuštenih i dotakla mu usne svojima. Ležao je vrlo mirno, napola od ugode, napola od panike. Uspravila se, promatrala ga još trenutak i uzdahnula. "Nisam ni mislila da će upaliti. Možda jednostavno ja nisam prava princeza."Imaš vrlo čudan ukus za muškarce, gospo, pomislio je ošamućeno. Stoje za mene velika sreća...S nadom u budućnost prvi put otkako je povratio svijest, legao je tiho i pustio je da ode. Sigurno će se vratiti. Prije, ili bi se onesvijestio, ili bi ga uspavali sedativima; ovog puta, došao mu je prirodni san. Nije mu se baš svidjelo — ako umrem prije nego se probudim — ali ispunilo je čežnju njegova tijela i izbrisalo bol.ŠPolako, zadobio je kontrolu nad lijevom rukom. Onda je uspio trznuti desnom nogom. Njegova lijepa gospa vratila se i nahranila ga s još šećerne vodice, ali više nije bilo slatkih poljubaca za desert. Kad je prisilio i lijevu nogu da se trza, opet se vratila, ali ovog puta nešto je bilo užasno krivo.Dr. Durona djelovala je deset godina starije i postala je hladna. Ledena. Kosa joj je bila razdijeljena po sredini i puštena u dva glatka krila, odrezana na visini brade, sa srebrnim pramenovima koji su svjetlucali kroz ebanovi-nu. Njezine ruke na njegovu tijelu, dok mu je pomagala da sjedne, bile su suše, hladnije, oštrije. Nimalo milujući.Upao sam u vremenski zaokret. Ne. Opet su me zamrznuli. Ne. Predugo mi treba da se oporavim i ona je ljuta što me mora čekati. Ne... Zbunjenost mu je napunila grlo. Upravo je izgubio jedinog prijatelja kojeg je imao, a nije znao ni zašto. Uništio sam našu

sreću...Izmasirala mu je noge, vrlo profesionalno, opremila ga prostranom bolničkom spavaćicom i natjerala ga da stane. Umalo se onesvijestio. Vratila ga je u krevet i otišla.Kad se idući put vratila, opet je promijenila kosu. Ovog puta narasla joj je dugačka, čvrsto povučena unatrag i vezana srebrnim prstenom na potiljku, padajući u konjski rep ravnog kraja, sa širokim srebrnim pramenovima. Ostarjela je još deset godina, mogao se zakleti. Sto mi se to događa? Ponašanje joj je bilo malo mekše, ali ni blizu sreći kao na početku. Prošetala ga je do kraja sobe i natrag, što gaje posve iscrpio i nakon toga je opet zaspao.Duboko ga je potreslo kad se opet vratila u hladnoj, kratkokosoj verziji. Morao je priznati, uspješno ga je natjerala na noge i u pokret. Lajala je na njega kao vježbovni narednik, ali prohodao je, a zatim je prohodao i bez po-moći. Prvi ga je put izvela iz sobe, do mjesta gdje je kratak hodnik završavao kliznim vratima i zatim natrag.Upravo su krenuli na još jedan krug kad su se vrata na kraju siktavo otvorila, a kroz njih je prošla Dr. Durona, u verziji s konjskim repom. Zabuljio se u onu Dr. Durona ravne kratke kose koja je stajala kraj njega i zamalo briz-nuo u plač. Nije fer. Zbunjujete me. Dr. Durona priđe Dr. Duroni. Treptanjem je raščistio vodu u svojim očima i usredotočio se na pločice s imenima. Kratka kosa bila je Dr. C. Durona. Konjski je rep bila Dr. P. Durona. Ali gdje je moja Dr. Durona? Želim Dr. R."Bok, Chrys, kako mu je?" upita Dr. P.Dr. C. odgovori: "Nije loše. Ali još malo i iscrpla sam ga za ovu terapiju.""Vidi se—" Dr. P. se približila da ga pomogne uhvatiti dok je padao. Nije mogao natjerati usta da oblikuju riječi: sve što je ispadalo bili su zagušeni jecaji. "I pretjerala si rekla bih.""Nimalo", reče Dr. C, podupirući ga s druge strane. Zajedno su ga odvele natrag do kreveta. "Ali izgleda da će mentalni oporavak kod ovoga doći nakon tjelesnog. Što nije dobro. Znaš da smo pod pritiskom. Lilly je već nestrpljiva. Mora ubrzo početi stvarati veze, inače nam neće biti ni od kakve koristi."

"Lilly nikad nije nestrpljiva", prigovori Dr. P. "Ovog puta jest", reče Dr. C. smrknuto."Hoće li mentalni oporavak zbilja uslijediti?" Pomogla mu je da legne a da ne padne."Pogađaj. Rowan nam jamči za tjelesni oporavak. Sjajan posao. U mozgu ima puno električne aktivnosti, nešto će sigurno zacijeliti.""Da, ali ne odmah", dopro je toplo zabavljen glas iz hodnika. "Što to radite s mojim jadnim pacijentom?"šBila je to Dr. Durona. Opet. Imala je dugu, finu kosu zaguranu u neurednu pletenicu na potiljku, čista ebano-vina. Dok mu se nasmiješeno približavala, zabrinuto je pogledao prema njezinoj pločici s imenom. Dr. R. Durona. Njegova Dr. Durona. Zacvilio je od olakšanja. Nije bio siguran da bi podnio daljnju zbunjenost, boljela je više od fizičkih bolova. Živci su mu, izgleda, bili oštećeniji od tijela. Bilo je to kao u jednom od njegovih ružnih snova, osim što su mu snovi bili puno ružniji, s više krvi i odsječenih udova, a ne samo žena u zelenoj kuti koja stoji u sobi i svađa se sama sa sobom."F.T. znači fizikalna tortura", odreže Dr. C. No sad je jasno..."Vrati se i opet ga muči kasnije", pozove Dr. R. "Ali nježno.""Koliko smijem pritisnuti?" Dr. C. bila je ozbiljna, pozorna, stojeći nakrivljene glave i praveći bilješke na bolničkom kartonu. "Odozgo stižu hitna pitanja, znaš.""Znam. Fizioterapija, ne češće od svaka četiri sata, sve dok ti ne dam odobrenje. I nemoj mu srčani ritam natjerati preko sto četrdeset.""Tako visoko?""Neizbježna posljedica toga što mu je srce još uvijek premalo.""U redu, dušo". Dr. C. s treskom je zatvorila karton i dobacila ga Dr. R., a zatim odmaršira van; Dr. P. ju je slijedila.Prišla mu je njegova Dr. Durona, Dr. R., nasmiješila se i odmaknula mu kosu s očiju. "Uskoro će ti trebati šišanje. A na golim dijelovima počeo je rast. To je jako dobar znak. Sa svim tim što ti se događa oko glave, mislim da se nešto sigurno događa i u njoj, ha?"Samo ako histerične napadaje brojiš pod aktivnost... suza preostala od prethodnog napadaja strave pobjegla mu je iz oka u nervoznom

treptaju. Dotakla je njezin trag. "Oh", promrmlja u suosjećajnoj brizi, od čega mu je odjednom postalo neugodno. Ja nisam... ja nisam... ja nisam mutant. Molim?Nagnula se bliže. "Kako se zoveš?"Pokušao je. "Kk... srgzvh..." Jezik ga nije htio slušati. Znao je on riječi, samo ih nije mogao natjerati da izađu. "Kko... szvš?""Ponavljaš za mnom?" Razvedrila se. "To je početak—""Ngh! Kko ss tee zvš?" Dotakao je džep njezine kute, nadajući se da neće pomisliti kako je pokušava pipati."Molim...?" Pogledala je dolje. "Pitaš me kako seja zovem?""Gh! Gh!""Zovem se Dr. Durona." Zastenjao je i prevrnuo očima. "... Zovem se Rowan."Pao je natrag na uzglavlje s uzdahom olakšanja. Row-an. Lijepo ime. Želio joj je reći kako je to lijepo ime. Ali što ako se sve zovu Rowan — ne, ona kao narednik zove se Chrys. U redu je. Moći će svoju Dr. Duronu izdvojiti iz krda ako bude trebalo; ona je jedinstvena. Nesigurnom rukom dotakao je njezine usne, a zatim svoje, ali nije ga shvatila i opet poljubila.S oklijevanjem, samo zato što nije imao snage da je zadrži, pustio ju je da izvuče ruku iz njegove. Možda je sanjao taj poljubac. Možda sve ovo sanja.dDugo, nesigurno vrijeme prošlo je nakon što je otišla, ali za promjenu nije zadrijemao. Ležao je budan, preplavljen uznemirujućim, nepovezanim mislima. Struja svijesti nosila je čudne dijelove brodoloma, neka slika ovdje, nešto stoje moglo biti sjećanje ondje, ali čim bi mu se pozornost usmjerila prema unutra da to ispita, protok misli bi se zamrznuo i opet bi se uzdigla plima panike. Pa, dobro. Neka se bavi nečim drugim, a svoje misli promatra samo pod kutom, postrance; neka se zagleda u svoj odraz u onome što zna i igra se detektiva s vlastitim identitetom. Ako ne možeš učiniti ono što želiš, učini ono što možeš. A ako ne može odgovoriti na pitanje Tko je, može bar pokušati s Gdje je. Monitorski su flasteri nestali; više ga se ne prati preko radija. Bilo je vrlo tiho. Izvukao se iz kreveta i dospio do vrata. Otvorila su se

automatski, na kratak hodnik mutno osvijetljen noćnim svjetiljkama u vrpcama na razini tla.Brojeći i njegovu, u hodniku je bilo samo četiri sobe. Nijedna nije imala prozora. Ni drugih pacijenata. Malešni ured za praćenje monitora bio je prazan — ne. Šalica nekog pića pušila se na stolu kraj uključene komkonzole s pauziranim programom. Netko će se ubrzo vratiti. Požurio je dalje i isprobao jedina izlazna vrata, na kraju hodnika; i ona su se automatski otvorila.Još jedan kratak hodnik. Sa svake strane po jedna dobro opremljena operacijska dvorana. Obje su bile zatvorene, očišćene, utihle za noć. I bez prozora. Dva skladišta, jedno zaključano, drugo ne. Dva zaključana laboratorija; u jednom od njih, kroz staklo je mogao mutno razaznati gomilu kaveza s malim životinjama. Sve je bilo natrpano opremom, medicinsko/biološke vrste, znatno više nego što bi trebalo običnoj klinici. Ovo je mjesto upravo zaudaralo na istraživanje.Kako znam — ne. Ne pitaj. Samo produži. S kraja hodnika dozivala gaje dizalna cijev. Tijelo gaje boljelo, kao i disanje, ali morao je iskoristiti priliku. Idemo, idemo, idemo.Gdje god bio, nalazio se na samom dnu. Pod dizalne cijevi bio mu je pod nogama. Uzdizala se u polumrak, osvijetljena pločama koje su objavljivale S-3, S-2, S-l. Cijev je bila isključena, sigurnosna vrata zatvorena preko otvora. Ručno ih je gurnuo u stranu i razmotrio mogućnosti. Mogao bi upaliti cijev i riskirati da se negdje na nekom monitoru osiguranja zapali neka signalna lampica (zašto može zamisliti tako nešto?), ili je može ostaviti isključenom i popeti se tajno, sigurnosnim ljestvama. Probao je uspeti se na samo jednu prečku; pred očima mu se zacrnjelo. Oprezno se vratio dolje i uključio cijev.Blago se podigao do razine S-l i izašao. Sićušno predvorje imalo je samo jedna vrata, čvrsta i bezlična. Otvorila su se pred njim i zatvorila za njim. Zabuljio se u nešto što je očito bilo samo spremište i krenuo natrag. Njegova vrata nestala su u praznom zidu.Trebala mu je puna minuta prestravljene potrage dok se uvjerio da ga njegov oblesavjeli mozak ne zafrkava. Vrata su bila prerušena u

zid. I upravo se zaključao s vanjske njihove strane. Užasnuto ih je cijela pretapkao, ali nisu ga htjela pustiti natrag. Bose su mu se noge smrzavale na uglačanom betonskom podu, vrtjelo mu se u glavi i bio je užasno umoran. Htio se vratiti u krevet. Frustriranost i strah zamalo su ga nadjačali, ne zato što su bili tako snažni, već zato što je on bio tako slab.Želiš to samo zato što ne možeš dobiti. Perverznjače jedan. Produži, naredio sije oštro. Od jednog do drugog oslonca, došao je do vanjskih vrata skladišta. I ona su bila zaključana za vanjsku stranu, otkrio je to na onaj teži način kad su se zatvorila za njim. Idemo dalje.

Skladište se otvaralo na još jedan kratak hodnik, usmjeren prema običnom predvorju s dizalnom cijevi. Ova se razina pretvarala daje zadnja, razina B-2; otvori označeni B-l, P, 1, 2 i tako dalje uzdizali su se i izvan dometa njegova pogleda. Krenuo je na nultu točku, P. P kao Prizemlje? Da. Izašao je u još jedno mračno predvorje.Mjesto je bilo uredno, otmjeno uređeno, ali kao poslovno središte a ne kao dom, s biljkama u teglama i recepcijom ili čuvarskim mjestom. Nigdje nikog. Nikakvih oznaka. Ali konačno su se pojavili prozori i prozirna vrata. Odražavali su mutnu sliku unutrašnjosti; vani je bila noć. Naslonio se na stol komkonzole. Pun pogodak. Ne samo mjesto gdje može sjesti, već i podataka koliko hoćeš... vraga. Konzola je radila na prepoznavanje dlana i nije mu se čak htjela ni upaliti. Ima načina da se zaobiđe prepoznavanje dlana — kako on to...? — rascjepkane vizije eksplodirale su kao jato klenova, bježeći mu iz dohvata. Zamalo je zaplakao od čiste beskorisnosti svega toga, sjedeći u stolcu, preteške glave naslonjene na ruke preko prazne, nepristupačne videoploče. Drhtao je. Bože, mrzim hladnoću. Odšepesao je do staklenih vrata. Vani je sniježilo, sićušne sjajne točkice ukoso su jurile kroz bijeli luk reflektora. Bit će tvrde i siktati i peći na goloj koži. Čudna vizija desetak golih ljudi koji drhteći stoje u ponoćnoj oluji bljes-nula mu je u umu, ali nije mogao prizoru pridružiti nikakvo ime, samo dojam duboke katastrofe. Je li možda tako umro, smrznuvši se na vjetru i snijegu? Nedavno, negdje u blizini?

Bio sam mrtav. Spoznaja ga je prvi put pogodila, udar šoka koji mu se širio iz želuca prema van. Kroz tanku tkaninu spavacice dotakao je bolne ožiljke na svojim prsima. A ni sad se ne osjećam baš najbolje. Zahihotao je, neuravnotežen zvuk uznemirujuć čak i njegovim vlastitim ušima. Zapušio si je usta šakom. Bit će da se prije nije stigao bojati, jer ga je retroaktivni val strave oborio na koljena.A onda i na sve četiri. Ruke su mu se nekontrolirano tresle od drhtave hladnoće. Počeo je puzati.Mora daje dosegnuo nekakav senzor, jer su se prozirna vrata siktavo otvorila. A, ne, neće opet napraviti istu pogrešku i izagnati se u vanjsku tamu. Krenuo je puzati u suprotnom smjeru. Vid mu se zamutio i nekako se okrenuo, ledeni beton umjesto glatkih pločica pod rukom upozorio ga je na pogrešku. Činilo se da mu je nešto dograbilo glavu, napola šok, napola udarac, uz gadan zujavi zvuk. Divljački odbačen, nanjušio je oprljenu kosu. Fluorescentni tragovi okretali su mu se po mrežnicama. Pokušao se povući, ali umjesto toga se sruši preko utora od vrata, u baricu ledene vode i nekakve ljigave narančaste mase, kao prljava mahovina. Ne, prokletstvo, ne želim se opet smrznuti...! Skvrčio se od očajne zgađenosti.Glasovi, povici na uzbunu. Koraci, blebetanje, tople, oh, blaženo tople ruke odvukle su ga od smrtonosnih vratnica. Nekoliko ženskih glasova i jedan muški. "Kako je dospio ovamo gore?" "—nije smio izići." "Pozovi Rowan. Probudi je—" "Izgleda grozno." "Ne", jedna ruka povukla gaje za kosu i okrenula mu lice prema svjetlu, "tako i inače izgleda. Ne vidi se."Lice koje je pripadalo ruci nadvilo se nad njegovo, oštro i zabrinuto. Bio je to Rowanin pomoćnik, mladić koji gaje uspavao. Bio je to vitak čovjek eurazijskih crta, s izrazitom kvrgom na nosu. Na plavoj je kuti pisalo, ludo, R. Du-rona. Ali ne Dr. R. Onda ćemo ga nazvati... brat Durona. Mladić je govorio: "—opasan. Nevjerojatno je da se u tom stanju probio kroz naše osiguranje!""N'kvo Vg'ranje." Riječi! Usta su mu slagala riječi! "P'žarna s'g'rnost!" Zamišljeno je dodao: "Glupan."Mladićevo lice trgnulo se natrag, u zaprepaštenoj uvrijeđenosti. "Sa

mnom razgovaraš, Kratki Spoju?""On govori!" Lice njegove Dr. Durone pojavilo se iznad njih, uzbuđenog glasa. Prepoznao ju je čak i s raspuštenom kosom koja joj je padala oko lica u tamnom oblaku. Roivan, ljubavi moja. "Raven, što je rekao?"Mladićeve se tamne obrve naboraju. "Zakleo bih se da je rekao 'požarna sigurnost'. Valjda trabunja."Rowan se divlje nasmiješi. "Raven, sva osigurana vrata otvaraju se prema van bez šifre. Za bijeg u slučaju vatre ili kemijske nesreće ili — shvaćaš li ti kakva je razina razumijevanja za to potrebna?""Ne", reče Raven hladno.Ono glupan je sigurno zapeklo, s obzirom na izvor... mračno se osmjehnuo licima iznad sebe i stropu predvorja koje je lelujalo iznad njih.S lijeva je došao stariji alt, vraćajući red i raspršujući gomilu. "Ako nemate ovdje posla, vratite se u krevet." Jedna Dr. Durona čija je kratko podšišana kosa bila gotovo posve bijela, vlasnica alta, dospjela mu je u vidno polje i zamišljeno se zagledala dolje u njega. "Dušo moja, Rowan, umalo je pobjegao, ovako neoporavljen!""Ne baš pobjegao", reče Brat Raven. "Čak i daje nekako prošao kroz polje sila, ovako odjeven, večeras bi se za dvadeset minuta smrznuo, tamo vani.""Kako je izašao?"Jedna nesretna Dr. Durona je priznala: "Sigurno je prošao kraj monitorske postaje dok sam bila na zahodu. Žao mi je!""Zamislite da je došao dovde po danu?" razmišljao je alt. "Zamislite da gaje netko vidio? To bi bila katastrofa.""Nakon ovog, privatno krilo zaključavat ćemo na dlan", obećala je jedna zajapurena Dr. Durona."Nisam sigurna da će to biti dovoljno, s obzirom na ovu nevjerojatnu predstavu. Jučer još nije mogao ni ho-idati. Svejedno, ovo mi daje razloga za nadu koliko i za zabrinutost. Mislim da ovdje imamo nešto. Morat ćemo postaviti bolje straže.""Koga si možemo priuštiti?" upita Rowan.Nekoliko Dr. Durona, odjevenih u spavaćice, zagledalo se u

mladića."Au, ne", pobuni se Raven."Rowan ga može pratiti po danu i nastaviti s poslom. Ti ćeš preuzeti noćnu smjenu", odredila je sjedokosa žena odlučno."Da, gospođo", uzdahne mladić.Carski je mahnula rukom. "Sad ga odvedite natrag u njegovu sobu. Provjeri da se nije što oštetilo, Rowan.""Dovest ću lebdeću paletu", reče Rowan."Ne treba ti to za njega", naruga se Raven. Kleknuo je, pokupio lutalicu u ruke i stenjući se uspravio. Pokazuje snagu? Pa... i ne baš. "Težak je k'o mokra krpa. 'Ajmo, Kratki Spoju, natrag u krevet."Mutno uvrijeđen, pustio je da ga odnese. Rowan je zabrinuto lepetala kraj njega preko predvorja, niz cijev, kroz skladište i natrag u onu čudnu zgradu ispod zgrade. Ovog puta je barem, kao odgovor na njegovo stalno drhtanje, grijač u krevetu podesila na malo višu temperaturu.Rowan ga je pregledala, osobito pomno provjeravajući njegove bolne ožiljke. "Unutra si nije uspio ništa rastrgati. Ali čini se daje fiziološki uznemiren. Možda od bola.""Da mu dam još dva kubika sedativa?" upita Raven."Ne. Samo drži sobu u polumraku i tišini. Iscrpio se. Kad se jednom zagrije, mislim da će sam zaspati." Dotakla mu je obraz, a zatim usne, nježno. "To mu je danas već drugi put da je progovorio, znaš?"jŽeljela je da razgovara s njom. Ali sad je bio previše umoran. I previše uznemiren. Noćas je među ljudima bilo velike napetosti, među svim tim Dr. Duronama, bilo je nečeg stoje nadilazilo medicinski strah za pacijentovu sigurnost. Bili su jako zabrinuti zbog nečeg. Nečeg u vezi s njim? Možda je sebi bio nepoznanica, ali oni su znali više i nisu mu ništa govorili.Rowan se konačno jače omotala u kućni haljetak i otišla. Raven je razmjestio dva stolca, jedan kao sjedalo a drugi za noge, smjestio se i počeo čitati iz ručnog čitača. Učiti, jer je povremeno vraćao ekrane ili pravio zabilješke. Uči da postane liječnik, sasvim sigurno.Ležao je na leđima, iscrpljen preko svake mjere. Njegov gaje

noćašnji izlet zamalo ubio, a stoje doznao od sve te muke? Ne baš mnogo, osim ovoga: Došao sam na neko vrlo neobično mjesto.I tu sam zarobljenik.DVADESETO POGLAVLJEMark, Bothari-Jesek i grofica sjedili su u knjižnici kuće Vorkosigan, pregledavajući brodske specifikacije dan prije predviđenog polaska."Misliš da bih imao vremena stati i posjetiti svoje klo-nove na Komarru?" upitao je Mark groficu pomalo čeznutljivo. "Bi li mi Illyan to dopustio?"CarSig se, nakon konzultacije s groficom, odlučio za komarrsku privatnu internatsku školu kao prvu postaju za klonove, a grofica je pak obavještavala Marka. CarSigu se rješenje sviđalo jer su morali čuvati samo jednu lokaciju. Klonovima se sviđalo jer su ostali sa svojim prijateljima, jedinom poznatom točkom u tom iznenadnom novom položaju. Učiteljima se sviđalo jer su klonove mogli tretirati kao jedan zaostali razred i nadoknađivati gradivo sa svima odjednom. Istovremeno, mlade su izbjeglice imale priliku družiti se s mladim ljudima iz normalnih, premda uglavnom bogatijih, obitelji i postepeno shvaćati socijalizaciju. Kasnije, kad to bude sigurnije, grofica se zauzimala za to da ih se smjesti u obitelji, usprkos njihovoj nezgodnoj dobi i veličini. Kako će naučiti kasnije stvoriti vlastite obitelji ako ne budu imali modela? tvrdila je Illvanu. Mark je taj razgovor slušao s najvećom mogućom zadivlje-nošću, pazeći da ni slučajno ne otvori usta."Sigurno, ako tako želiš", rekla je sad grofica Marku. "Illvan će se buniti, ali samo po navici. Jedino... pada mi na pamet samo jedan stvarni prigovor koji bi mogao imati, zbog tvog odredišta. Ako se, Bože sačuvaj, opet sretneš s Kućom Bharaputra, možda bi bilo bolje da ne znaš baš sve0 CarSigovim mjerama. Bilo bi pametnije da ih posjetiš na povratku." Grofica je djelovala kao da joj se ne sviđa okus njezinih vlastitih riječi, ali godine života s problemima osiguranja dovodile su do automatike takvog razmišljanja.Ako opet susretnem Vašu Luigija, klonovi će mi biti zadnja briga, pomisli Mark zlovoljno. A zašto je uopće i htio osobno ih posjetiti? Zar se još uvijek pokušava prodati pod junaka? Junak bi morao biti

samozatajan i strog. A ne tako očajno željan hvale da progoni svoje — žrtve — zahtijevajući zahvale. Valjda je već dosta tog izigravanja budale. "Ne", uzdahne konačno. "Ako bilo tko od njih ikad bude želio razgovarati sa mnom, valjda znaju gdje me mogu naći." Uostalom, ne bi bilo ni junakinje koja bi ga poljubila.Grofica je podigla obrve na ton njegova glasa, ali slegne ramenima u znak slaganja.Pod vodstvom Bothari-Jesek, okrenuli su se praktičnijim problemima, uključujući i troškove goriva i popravke na sustavu za održavanje života. Bothari-Jesek i grofica — koja je, podsjetio se Mark i sama jednom zapovijedala brodom — bile su zanesene zapanjujuće tehničkom raspravom o ugađanju Necklinovih klipova kad se slika na komkonzoli razdvojila i pojavilo se lice Simona Illvana."Bok, Elena." Ona je sjedila u stolcu pred komkonzo-lom; kimnuojoj je. "Molim te Cordeliju."Bothari-Jesek se osmjehne, kimne, priguši audioizlaz1 sklizne u stranu. Užurbano je pozvala groficu, šapućući: "Imamo li problema?""Blokirat će nas", brinuo se Mark uzrujano dok se grofica smještala u sjedalo pred komkonzolom. "Zakucat će me za pod, naprosto to znam.""Ššš", prekori ga grofica uz blag osmijeh. "Oboje, sjednite tamo i oduprite se iskušenju govora. Simon je moja briga." Ponovno je otvorila audioprijenos. "Da, Simone, kako ti mogu pomoći?""Gospo", Illvan joj kratko kimne, "jednom riječju, možete odustati. Ovaj plan koji spremate je neprihvatljiv.""Kome, Simone? Meni nije. Tko još ima pravo glasa?" "Sigurnost", zareži Illvan."Ti si Sigurnost. Bila bih ti zahvalna ako preuzmeš odgovornost za vlastite emocionalne reakcije, a ne da ih prebacuješ na neke neodređene apstrakcije. Ili se makni s veze i povezi me sa satnikom sigurnosti.""Dobro. Neprihvatljivo je za mene." "Jednom riječju — tvoj problem." "Zahtijevam da odustanete.""Odbijam. Ako me želiš zaustaviti, na kraju ćeš morati nabaviti

nalog za moje i Markovo uhićenje.""Razgovarat ću s grofom", reče Illvan ukočeno, s izrazom čovjeka koji je natjeran na očajničke mjere."Previše mu je loše za takvo što. A ja sam već razgovarala s njim."Illvan je progutao svoj blefa da se nije zadavio, bar ne pretjerano. "Ne znam što mislite postići ovom neodobrenom pustolovinom, osim zamutiti vodu, možda ugroziti živote i potrošiti malo bogatstvo.""Pa baš je u tome poanta, Simone. Ja ne znam što Mark može učiniti. A ne znaš ni ti. Problem s CarSigom je u tome što u posljednje vrijeme niste imali konkuren-čije. Uzimate svoj monopol zdravo za gotovo. Malo gurka-nja dobro će vam doći."Illvan je neko vrijeme sjedio stisnutih zubi. "Ovime trostruko ugrožavate kuću Vorkosigan", reče konačno. "Ugrožavate si posljednju rezervu.""Svjesna sam toga. I odlučila sam se preuzeti rizik." "Imate li pravo na to?" "Imam više prava nego ti.""Vlada je iza zatvorenih vrata u takvoj strci kakvu nisam vidio već godinama", reče Illvan. "Centristička koalicija batrga se pokušavajući pronaći čovjeka koji bi zamijenio Arala. A isto rade i druge stranke.""Izvrsno. Nadam se da će netko od njih uspjeti prije nego što se Aral vrati na noge, inače ga nikad neću uspjeti nagovoriti da se povuče.""Vi to tako vidite?" upita Illvan. "Kao priliku da završite karijeru svoga supruga? Je li to odanost, gospo?""Vidim priliku da ga živog izvučem iz Vorbarr Sultane", rekla je ledeno, "cilj oko kojeg sam često očajavala, tijekom godina. Ti odaberi svoju odanost, a ja ću svoju.""Tko ga može naslijediti?" upita Illvan nezadovoljno."Nekoliko ljudi. Racozv, Vorhalas ili Sendorf, da spomenem samo trojicu. Ako ne, nešto u Aralovu vodstvu nije bilo u redu. Znak je velikoga čovjeka i nasljedstvo ljudi koje ostavlja iza sebe i kojima je prenio vlastite vještine. Ako ti misliš daje Aral tako mali daje zagušio sve potencijalne nasljednike oko sebe, šireći nedostatnost kao kugu, onda je Barravaru možda i bolje bez njega."

"Znate da ne mislim tako!""Fino. Onda ti se argument sam od sebe poništava.""Izbezumljujete me." Illvan si protrlja vrat. "Gospo", reče konačno, "nisam vam ovo želio reći. Ali jeste li raz-mislili o mogućim opasnostima ako dopustite barunu Marku da dođe do baruna Milesa prije svih drugih?"Zavalila se u stolcu, smješkajući se, blago lupkajući prstima. "Nisam, Simone. Na kakve opasnosti misliš?""Iskušenje da pomogne sebi", odgrize Illvan."Da ubije Milesa. Prokletstvo, reci što misliš." Oči su joj opasno svjetlucale. "Pa, naprosto ćeš se morati pobrinuti da tvoji ljudi dođu do Milesa prije njega. Zar ne. Ja se neću buniti." - —"Prokletstvo, Cordelia", zavikao je izmučeno, "sigurno vam je jasno — ako upadnu u nevolje, prvo što će učiniti bit će da pozovu CarSig u pomoć!"Grofica se nasmiješi. "Ja sam mislila da u vašoj prisezi ima nešto o tome kako živite da biste služili. Ili nema?""Vidjet ćemo", odreže Illvan i prekine vezu. "Sto će učiniti?" upita Mark zabrinuto."Pretpostavljam da će krenuti preko mene. Budući da sam ga već prestigla s Aralom, to mu ostavlja samo jednu mogućnost. Mislim da neću ni ustajati. Očekujem još jedan poziv, vrlo brzo."Uznemireni, Mark i Bothari-Jesek pokušali su nastaviti s brodskim specifikacijama. Mark je poskočio kad je kom opet zazvonio.Pojavio se neki nepoznat mladi čovjek, kimnuo grofici, objavio: "Gospo Vorkosigan. Car Gregor" i nestao. Umjesto njega pojavilo se Gregorovo lice, zbunjena izraza."Dobro jutro, gospo Cordelia. Stvarno ne bi smjela tako uzrujavati jadnog Simona, znaš.""Zaslužio je", odvratila je mirno. "Priznajem, ovog časa ima puno toga na pameti. Potisnuta panika svaki put ga pretvori u metlu; to mu dođe umjesto trčanja u krug i vrištanja. Valjda tako izlazi na kraj s pritiskom."I"Dok se mi drugi snalazimo postajući pretjerani analitičari",

promrmlja Gregor. Grofičine se usne tržnu, a Mark odjednom pomisli kako zna tko bi mogao brijati brijača."U pogledu sigurnosti, njegova je briga opravdana", nastavi Gregor. "Je li taj jacksonski pothvat mudar?""To je pitanje na koje se može odgovoriti samo praktičnim testom. Takorekući. Priznajem da su Simonovi argumenti iskreni. Ali — što misliš, kako će interesi Bar-rayara biti najbolje posluženi, sire? To je pitanje na koje se mora odgovoriti.""Podijeljenog sam mišljenja.""A srca?" njezino pitanje bilo je izazov. Raširila je šake, napola preklinjući, napola umirujući. "Na jedan ili drugi način, još ćeš dugo imati posla s barunom Markom Vorko-siganom. Ovaj će izlet, ako ništa drugo, pokazati opravdanost i neopravdanost svih sumnji. Ako se to ne provjeri, dvojbe će uvijek ostati prisutne, nepočešani svrab. A to nije pošteno prema Marku.""Kako znanstveno", dahnuo je. Promatrali su se podjednako suho."Mislila sam da bi ti se to moglo svidjeti.""Je li barun Mark s tobom?""Da." Grofica ga pokretom pozove k sebi.Mark je ušao u domet kamere. "Sire.""Dakle, barune Mark", proučavao gaje Gregor ozbiljno. "Čini se da tvoja majka želi da ti dam dovoljno konopca da se sam objesiš."Mark proguta slinu. "Da, sire.""Ili spasiš..." Gregor kimne glavom. "Nekabude. Sretno i dobar lov.""Hvala, sire."Gregor se osmjehne i prekine vezu. Illyan se više nije javljao.Isto popodne, grofica je povela Marka sa sobom u Carsku vojnu bolnicu, u svakodnevni posjet suprugu. Od grofova kolapsa, Mark ju je već dvaput bio pratio na takvim posjetima. Nije mu se to baš dopadalo. Kao prvo, cijelo je mjesto mirisom previše podsjećalo na klinike koje su njegovu jacksonsku mladost pretvorile u muku; uhvatio se u prisjećanju prvih operacija i tretmana, koje je već bio smatrao posve zaboravljenim. Kao drugo, sam je grof još uvijek plašio Marka. Čak i ležeći, snaga njegove osobnosti bila je velika kao opasnost po njegov život, a Mark nije bio siguran koja ga od te dvije strane više straši.

U bolničkom hodniku pred čuvanom premijerovom sobom, koraci su mu se usporili i zastao je, u bijednoj neodlučnosti. Grofica se osvrne i stane. "Da?""Ja... zbilja ne želim tamo ulaziti."Zamišljeno se namrštila. "Neću te tjerati. Ali proreci ću ti nešto.""Reci, o, proročice.""Nećeš nikad zažaliti ako to učiniš. Ali mogao bi duboko žaliti ako to ne učiniš."Mark probavi tu zamisao. "U redu", rekao je tiho i slijedio je.Na prstima su ušli i stali na debeli sag. Zastori su bili razmaknuti i pružali pogled na Vorbarr Sultanu, sve do drevnih građevina i rijeke koja je sjekla srce carstva na pola. Popodne je bilo oblačno, hladno i kišno, siva i bijela izmaglica vrtjela se oko vrhova najviših modernih nebodera. Grofovo lice bilo je okrenuto srebrnom svjetlu. Djelovao je odsutno, dosadno i bolesno, lica podbulog i zelenkastog, samo dijelom kao posljedica svjetla i propisneJzelene pidžame koja ih je sve neizbježno podsjećala na njegov položaj pacijenta. Bio je sav prekriven monitor-skim flasterima, a u nosnicama mu je bila pričvršćena cijev za kisik."Ah." Glava mu se okrenula kad su ušli i osmjehnuo se. Upalio je svjetlo kraj svoga kreveta, proizvevši nešto topliju rasvjetu, koja mu svejedno nije uspjela popraviti boju lica. "Najdraža kapetanice. Mark." Grofica se sagnula do njega i razmijenili su poljubac znatno dulji nego što bi forma zahtijevala. Grofica se uspela na krevet i sjela prekriženih nogu, popravivši svoju dugu suknju. Nehajno je počela masirati njegove bose noge, a on zadovoljno uzdahne.Mark je prišao na oko metar udaljenosti. "Dobar dan, gospodine. Kako ste?""Nije baš dobro kad ne možeš poljubiti ni vlastitu ženu a da ne ostaneš bez daha", požalio se. Legao je na leđa, teško dišući."Pustili su me u laboratorij da vidim tvoje novo srce", primijeti grofica. "Već je veličine pilećeg i veselo kucka u svojoj posudi."Grof se slabašno nasmije. "Groteskno." "Meni je to bilo slatko." "Od tebe me to ne čudi.""Ako baš hoćeš nešto groteskno, razmisli što poslije želiš učiniti sa

starim srcem", savjetovala mu je grofica sa zločestim osmijehom. "Mogućnosti za neukusne viceve gotovo su neodoljive.""Da ti mozak stane", promrmlja grof. Bacio je pogled na Marka, još se uvijek smiješeći.Mark duboko udahne. "Gospa Cordelia vam je objasnila što namjeravam, zar ne, gospodine?""Mhm." Grofov smiješak izblijedi. "Da. Pazi leđa. Jack-sonovo Skrovište gadno je mjesto.""Da... znam.""Stvarno znaš." Okrenuo je glavu pa se zagleda kroz sivi prozor. "Volio bih da mogu poslati Botharija s tobom."Grofica je djelovala prestrašeno. Mark joj je s lica mogao pročitati pomisao: Zar je zaboravio daje Bothari mrtav? Ali nije se usudila pitati. Umjesto toga, još se šire nasmiješi."Povest ću Bothari-Jesek, gospodine.""Povijest se ponavlja." Namučio se da se uspravi na jedan lakat i oštro dodao: "Bolje da se ne ponovi, dečko, čuješ li?" Spustio se natrag na jastuke prije nego što ga je grofica mogla na to natjerati. Lice mu se opustilo; bio je malo mutan, ali ne toliko izgubljen da bi zaboravio nasilnu smrt svoga oružnika. "Elena je pametnija nego što je bio njezin otac, to priznajem", uzdahnuo je. Grofica je završila s njegovim tabanima.Ležao je na leđima, namršten, naizgled trudeći se da smisli još neki koristan savjet. "Nekad sam mislio — a i to sam otkrio tek kad sam ostario, znaš — da je najgora sudbina postati mentorom. Imati priliku da kažeš kako, ali ne i da sam učiniš. Poslati štićenika u svijet, sjajnog i krasnog, da primi tvoju vatru... Mislim da sam otkrio još goru sudbinu. Poslati učenika u svijet znajući prokleto dobro da nisi imao prilike naučiti ga dovoljno... Budi pametan, dečko. Brzo se sagni. Nemoj se u sebi unaprijed predati neprijatelju. Pobijediti te mogu samo ovdje." Dotakao si je sljepoočnice."Ja još ne znam čak ni tko je neprijatelj", reče Mark žalosno."Oni će vjerojatno pronaći tebe", uzdahne grof. "Ljudi će ti se izdati, riječima i na druge načine, ako budeš tih i strpljiv i dopustiš im to, umjesto da se toliko žuriš predati njima i postaneš slijep i gluh. Ha?"

"Valjda. Gospodine", reče Mark zbunjeno."Ha." Grof je ostao posve bez daha. "Vidjet ćeš", zaškri-pao je. Grofica ga pogleda, spusti se s kreveta i ustane."Pa", reče Mark i kratko kimne, "do viđenja." Riječi su mu ostale visjeti u zraku, nedovoljne. Srčane bolesti nisu zarazne, prokletstvo. Čega se bojiš? Progutao je slinu, i oprezno se približio grofu. Nikad ga još nije dotakao, osim dok je pokušavao pomoći da ga ukrcaju na lebdeći bicikl. Prestrašen, ohrabren, ispružio je ruku.Grof je prihvati u kratak, snažan stisak. Njegova ruka bila je velika i četvrtasta, tupih prstiju, ruka za lopate i pijuke, za mačeve i pištolje. Markova ruka činila se prema njoj malena i djetinja, bucmasta i blijeda. Nisu imale ništa zajedničko, osim stiska."Zbuni neprijatelje, dečko", prošapće grof."Prijeći iz bijega u napad sasvim je poštena taktika, gospodine."Njegov se otac nasmije kroz nos.Te je večeri, svoje posljednje večeri na Barravaru, Mark obavio još jedan, posljednji videopoziv. Odšuljao se do konzole u Milesovoj sobi, ne baš potajno, ali privatno. Deset je minuta zurio u bezlični stroj prije nego što je tr-zavo unio kod koji je dobio.Kad je zvonjava prestala, nad videopločom pojavila se slika sredovječne plavokose žene. Ostaci upadljive ljepote činili su joj lice snažnim i samopouzdanim. Oči su joj bile plave i pune humora. "Rezidencija komodora Koudelke", javila se službeno.To joj je majka. Mark je progutao paniku i zadrhtao: "Mogu li razgovarati s Kareen Koudelka, molim vas — gospođo?"Plava obrva se tržne. "Mislim da znam tko ste vi, ali — što da kažem, tko zove?""Barun Mark Vorkosigan", procijedio je."Samo čas, gospodaru." Izašla je iz dometa kamere; čuo joj je glas kako nestaje u daljini, dozivajući: "Kareen!"U pozadini se čulo prigušeno lupanje, nerazumljivi glasovi, krik i Kareenin nasmiješen glas kako viče: "Ne, Delia, to je za mene! Mama, reci joj da se makne! Moj, samo moj! Van!" Zvuk vrata koja su se zatvorila preko nečijeg tijela, uzvik, a zatim i odlučniji, konačni udarac zaista zatvorenih vrata.Zadihana i raskuštrane kose, Kareen Koudelka stigla je u domet

kamere i ponudila mu "Bok!" sa zvjezdicama u očima.Ako baš i nije bilo posve isto kao pogled koji je gospa Cassia bila uputila Ivanu, bilo je vrlo slično, snažnije i pla-vije. Mark se skoro onesvijestio. "Bok", rekao je zadihano. "Nazvao sam da se oprostim." Ne, prokletstvo, to je pre-kratko—"Molim?""Ovaj, oprosti, nisam baš tako mislio. Ali uskoro odlazim s planeta, a nisam htio otići a da ne razgovaram s tobom.""Oh." smiješak joj se spustio. "Kad ćeš se vratiti?""Nisam siguran. Ali kad se vratim, volio bih te opet vidjeti.""Pa... jasno."Jasno, rekla je. Koliko je divnih pretpostavki bilo skriveno u tom jasno.Oči su joj se suzile. "Nešto nije u redu, barune Mark?""Ne", reče užurbano. "Ovaj... ono što sam čuo u pozadini, to je tvoja sestra?""Da. Morala sam zaključati vrata, inače bi stala izvan dometa kamere i plazila bi mi se dok razgovaramo." Iskreni izraz povrijeđenosti pokvario se kad je dodala: "To ja njoj radim kad je frajeri nazovu."On je frajer. Kako... kako normalno. Naveo ju je, pitanje za pitanjem, da mu priča o svojim sestrama, svojim roditeljima i svome životu. Privatne škole i voljena djeca... komodorova obitelj bila je dobrostojeća, ali s nekom vrstom barravarske radne etike koja je stvarala strast za obrazovanjem i postignućima, s idealom službe koji se provlačio kroza sve, vukući ih sve u budućnost. Našao se zapljusnut njezinim riječima, kao u snu. Bila je tako mirna i stvarna. Nikakvih sjena mučenja, ničeg pokvarenog ili izobličenog. Osjećao se kao da se hrani, ne želudac već glavu. Mozak mu je bio topao i pun i sretan, dojam gotovo erotičan ali manje opasan. Nažalost, nakon nekog je vremena postala svjesna nesrazmjera u razgovoru."Bože mili, blebećem. Oprosti." "Ne! Volim te slušati kad pričaš.""No, to je novost. U ovoj obitelji imam sreće kad uspijem ubaciti koju riječ u razgovor. Nisam ni progovorila do svoje treće godine. Odveli su me na testiranje. Pokazalo se da je to samo zato što su moje sestre na sve odgovarale umjesto mene!"

Mark se nasmije."Sad mi kažu da nadoknađujem izgubljeno vrijeme.""Ja znam sve o izgubljenom vremenu", reče Mark ža-lobno."Da, ja... čula sam ponešto. Tvoj je život bio velika pustolovina.""Ne baš pustolovina", ispravio ju je. "Više katastrofa." Zapitao se kako bi njegov život izgledao odražen u njezi-nim očima. Nešto sjajnije... "Možda ću ti, kad se vratim, ispričati ponešto o tome." Ako se vrati. Ako mu ovo uspije.Ja nisam dobra osoba. To bi morala znati, prije. Prije čega? Sto se dulje budu poznavali, to će mu teže biti priznati joj svoje odvratne tajne."Gle, ja... moraš shvatiti." Bože, zvuči točno kao Bot-hari-Jesek, pripremajući se na priznanje. "Ja sam prilično zariban i tu ne mislim samo na vanjski izgled." Prokletstvo, prokletstvo, a što ova draga mlada djevica ima s mračnim perfidnostima psihoprogramiranja i mučenja i njihovim nesigurnim posljedicama? Kakvog on ima prava nagurati joj u glavu sav taj užas? "Čak ne znam ni što bih ti trebao reći!"Sad je još prerano, jasno je to osjećao. Ali kasnije bi moglo biti prekasno, ostaviti je da se osjeća izdanom i prevarenom. A ako produži ovaj razgovor još samo minutu, prijeći će u očajničko provaljivanje svega i izgubiti jedinu svijetlu, neotrovanu stvar koju je pronašao.Kareen zbunjeno nagne glavu. "Možda bi trebao pitati groficu.""Ti je dobro poznaš? Razgovarate?""O, da. Ona je najbolja prijateljica moje majke. Moja mama je nekad bila njezina tjelesna čuvarica, prije nego što se povukla i dobila nas."Mark je opet osjetio sjenovitu udrugu baka. Moćne stare žene s genetičkim planovima... U daljini mu se činilo kako ima nekih stvari koje bi muškarac morao učiniti sam. Ali na Barravaru se koriste posrednici. On na svojoj strani ima posebnu izaslanicu za cijeli ženski rod. Grofica će raditi za njegovu korist. Aha, kao žena koja drži uplakano dijete da dobije bolno cjepivo koje će ga spasiti od smrtonosne bolesti.Koliko vjeruje grofici? Usuđuje li joj se vjerovati i u ovome?"Kareen... prije nego što se vratim, učini mi uslugu. Ako budeš

imala prilike privatno razgovarati s groficom, pitaj je što ona misli, što bi trebala doznati o meni prije nego što se bolje upoznamo. Reci joj da sam te ja to zamolio.""U redu. Ja volim razgovarati s gospom Cordelijom. Ona je bila neka vrst moga mentora. Kad razgovaram s njom, čini mi se da sve mogu." Kareen je oklijevala. "Ako se vratiš do zimoslave, hoćeš li opet plesati sa mnom na carskom balu? A da se ovaj put ne skrivaš u kutu", dodala je oštro."Ako se vratim do zimoslave, neću se morati skrivati u kutu. Da.""Dobro. Držat ću te za riječ.""Moja riječ kao Vorkosigana", reče olako.Njene plave oči se rašire. "Oh. Mene." njezine meke usne razdvoje se u zasljepljujući osmijeh.Osjećao se kao daje krenuo pljunuti i umjesto toga otkrio u ustima dijamant. I nije ga više mogao opozvati i ponovno progutati. Djevojka mora imati neku vorsku crtu u sebi, kad tako ozbiljno shvaća čovjekovu riječ."Sad moram ići", rekao je."U redu. Barune Mark — budi oprezan?""Ja — zašto si to rekla?" Nije joj rekao ni riječi o tome kamo ide, niti zašto, mogao se zakleti u to."Moj otac je vojnik. Imaš u očima isti izraz kao i on, kad laže o nekoj opasnosti na koju se sprema. Ni on nikad ne prevari moju mamu."Ni jedna mu još djevojka nije rekla da bude oprezan i to kao da to stvarno misli. To ga je neizrecivo dirnulo. "Hvala ti, Kareen." Nevoljko, prekinuo je vezu, kretnjom koja je gotovo milovala.DVADESET I PRVO POGLAVLJEMark i Bothari-Jesek s Barravara su stigli na Komarr u kurirskom brodu Car Siga vrlo sličnom onom kojim su se prošli put vozili; bila je to, Mark se zakleo, posljednja usluga koju će ikad zatražiti od Simona Illvana. Ova je odlučnost potrajala dok nisu stigli u komarrsku orbitu, gdje je Mark otkrio da su mu Dendarii uranjeno poslali zimo-slavni dar. Konačno su stigle osobne stvari liječnika Nor-wooda, poslane iz glavnog dijela dendariijske flote.CarSig je ipak CarSig i već ih je otvorio. Tim bolje; teško da bi Marku dopustili da ih dotakne a da se nisu prije toga uvjerili kako

su već pronašli sve moguće tajne. S podrškom Bothari-Jesek, Mark je preklinjao, blefirao, gnjavio i davio sve dok mu nisu dopustili pristup stvarima. S očitim oklijevanjem, CarSig ga je uz nadzor pustio u zaključanu prostoriju u orbitalnom stožeru. Ali su ga pustili.Mark je pustio Bothari-Jesek da nadgleda pripreme broda koji je pronašao grofičin agent. Kao dendariijski kapetan, Bothari-Jesek bila je ne samo logičan odabir za logističke zadaće već vjerojatno i pretjerivanje. Uz mali trzaj savjesti, Mark ju je izgurao iz svojih misli i bacio se na proučavanje svoje nove škrinje s blagom. Sam u praznoj sobi. Raj.INakon prvog uzbuđenog pregleda materijala — koji je uključivao staru odjeću, zbirku diskova, pisma i različite uspomene iz četiri godine Norvroodove dendariijske službe — Markje pao u depresiju, sklon povjerovati daje CarSig u pravu. Ovdje nema ničeg vrijednog. Ničeg ni u kakvom rukavu — CarSig je provjerio; Mark je odložio odjeću, knjige i uspomene i sve sasvim tjelesne stvari. Čudno se osjećao, baratajući starom odjećom, označenom tragovima tijela koje je zauvijek nestalo. Prokleto previše smrtnosti. Umjesto toga, usredotočio se na umnije ostatke čovjekova života i karijere: njegovu knjižnicu i tehničke bilješke. CarSig je donio tu istu odluku prije njega, primijetio je smrknuto.Uzdahnuo je i zavalio se u stolac, dugo razmišljajući. Očajnički je želio da mu Norwood da neki ključ, ako ništa drugo a ono zato da čovjek kojeg je nehotice odveo u smrt ne pogine tako uzaludno. Nikad više ne želim biti bojni zapovjednik. Nikad.Nije očekivao da će biti očito. Ali veza, kad ju je konačno pronašao, satima kasnije, bila je toliko neupadljiva koliko je to samo moguće. Radilo se o bilješci, rukom une-senoj na plastičnu foliju uguranu u gomilu sličnih bilješki, raštrkanih po priručniku za krio-pripremu u hitnim uvjetima. Sve što je pisalo bilo je: Sastanak s Dr. Duronom u 09.00, za laboratorijski materijal.Ne ona Durona...?Mark se vratio Norwoodovim diplomama i svjedodžbama, dijelu kompjuterskih dosjea koje je već vidio u CarSi-govim podacima na

Barravaru. Norwood je svoju obuku u krio-tehnici prošao u nekom Životnom centru Beauchene, poštovanoj komercijalnoj bolnici koja se bavila krio-oživ-ljavanjem na Escobaru. Ime "Dr. Durona" nije se pojavljivalo nigdje na popisu njegovih izravnih instruktora. Nije se pojavljivalo na popisu osoblja Životnog centra. Nije se,zapravo, uopće nigdje pojavljivalo. Mark provjeri ponovno, za svaki slučaj.Na Escobaru vjerojatno ima hrpa ljudi koji se zovu Durona. Nije to neko rijetko ime. Svejedno je stisnuo foliju. Svrbjela ga je u dlanu.Nazvao je Quinn, na nedaleko ukotvljenom Arielu."Ah", reče ona, promatrajući ga na videu bez imalo dobrodošlice. "Vratio si se. Elena mije rekla. Što ti zamišljaš, što radiš?""Zanemari to. Slušaj, ima li među Dendariima itko, liječnik ili tehničar, tko se obrazovao u Životnom centru Beauchene? Po mogućnosti u isto vrijeme kad i Norwood? Ili bar blizu toga vremena?"Ona uzdahne. "U njegovoj grupi bila su trojica. Liječnik Crvenog odreda, Norwood i liječnik Narančastog odreda. CarSig nas je već ispitivao o tome, Mark.""I gdje su oni sada?""Liječnik Crvenog odreda poginuo je u nesreći shut-tlea, prije nekoliko mjeseci—""Agh!" Prošao je rukom kroz kosu."A čovjek iz Narančastog odreda je tu na Arielu.""Da!" zakrešti Mark sretno. "Moram razgovarati s njim." Umalo je rekao Pozovi ga, ali onda se sjeti daje na CarSigovoj vezi i da ga zacijelo nadgledaju. "Pošalji kapsulu po mene.""Kao prvo, CarSig gaje već ispitivao, vrlo podrobno, a kao drugo, tko si mi pak ti da izdaješ naredbe?""Elena ti nije baš puno rekla, vidim." Čudno. Je li sumnjiva oružnička prisega bila jača od odanosti Dendariima? Ili je naprosto bila previše zaposlena da bi pričala? Koliko je vremena — bacio je pogled na sat. Moj Bože. "Slučajno sam na putu za Jacksonovo Skrovište. Krećem vrlo brzo. Ako budeš jako dobra, možda zamolim CarSigda te prepusti meni i dopustim ti da me pratiš na putu. Možda."

Zadihano joj se iskesio.Gorući pogled kojim je uzvratila bio je rječitiji nego bilo kakva psovka. Usne su joj se pomakle — broji do deset? — ali nije se začuo nikakav zvuk. Kad je konačno progovorila, glas joj je bio obuzdan do predenja. "Tvoja kapsula će biti na postaji za jedanaest minuta.""Hvala."Liječnik je bio zlovoljan."Gledajte, već sam prošao kroz ovo. Trajalo je satima. Gotovi smo.""Obećajem da ću biti kratak", uvjeri ga Mark. "Samo jedno pitanje."Liječnik se zloćudno zagledao u Marka, možda zato što ga je ispravno odredio kao razlog zašto je posljednjih dvanaest tjedana zarobljen na brodu u komarrskoj orbiti."Kad ste vi i Norwood prolazili kroz krionsku obuku u Beaucheneu, sjećate li se da ste upoznali neku Dr. Duro-nu? Možda pri izdavanju laboratorijske opreme?""Tamo je sve bilo puno doktora. Ne. Mogu li sad ići?" Liječnik je počeo ustajati."Čekajte!""To je bilo ono jedno pitanje. A CarSigove gorile već su mi ga postavile.""I tako ste im odgovorili? Čekajte. Da razmislim." Mark si tjeskobno zagrize usnicu. Samo ime nije bilo dovoljno da krene, čak ni njemu. Mora biti još nečeg. "Sjećate li se... daje Norwood bio s nekom visokom, markantnom ženom eurazijskih crta lica, ravne crne kose, smeđih očiju... neobično pametnom." Nije se usuđivao predložiti njezine godine. Mogle su biti bilo što, od dvadeset do šezdeset.Liječnik se začuđeno zagleda u njega. "Aha! Kako ste znali?""Stoje ona bila tamo? Kakav je bio njezin odnos s Nor-woodom?""I ona je tamo bila student, mislim. Neko vrijeme jurio je za njom, mašući vojnim sjajem koliko je mogao, ali mislim daje nije uhvatio.""Sjećate li se njezina imena?""Roberta, ili tako nešto. Rowanna. Ne sjećam se.""Je li bila s Jacksonova Skrovišta?""Ja sam mislio daje Eskobaranka." Liječnik slegne ramenima. "Klinika je imala postdiplomskih studenata s cijelog planeta, kao specijalizante za krio-oživljavanje. Ja nisam s njom nikad ni

razgovarao. Vidio sam je nekoliko puta s Norwoodom. Možda je mislio da bih se i ja pokušao ugurati.""Znači ta je klinika vrhunsko mjesto. Sa širokom reputacijom.""Mi smo tako mislili.""Čekajte ovdje." Mark je ostavio liječnika sjediti u Arielouoj maloj sobi za sastanke i izjurio da pronađe Quinn. Nije morao daleko trčati. Čekala je na hodniku, tapkajući čizmom."Quinn, brzo! Trebam video iz šljema narednice Tau-re, s površinske misije. Samo jednu sliku.""CarSigje konfiscirao originale." "Sigurno si zadržala kopije." Kiselo se osmjehnula. "Možda." "Quinn, molim te!""Čekaj ovdje." Brzo se vratila i predala mu disk s podacima. Ovoga gaje puta slijedila u sobu za sastanke. Budući da osigurana konzola više nikako nije htjela prihva-titi njegov otisak dlana, koliko ga god migoljio, Mark je bio prisiljen prepustiti njoj daje uključi. Premotao je Tau-rin video do slike koju je želio. Krupni plan visoke, tamnokose djevojke dok okreće glavu, raširenih očiju. Mark je zamutio pozadinu klonskih jaslica.Tek tada pokaže liječniku neka pogleda."Hej!""Je li to ona?""To je..." liječnik je zurio. "Ovdje je mlađa. Ali to je ona. Odakle vam to.""Nije važno. Hvala vam. Neću vas više zadržavati. Bili ste od velike pomoći."Liječnik je izašao jednako nevoljko kao što je i ušao, osvrćući se preko ramena."O čemu se radi, Mark?" upita Quinn."Reći ću ti kad budemo na mom brodu i na putu. Ne prije." Imao je prednost pred CarSigom i nije ju namjeravao ispustiti. Ako ne budu posve očajni, nikad ga neće pustiti, s groficom ili bez nje. A sve je bilo fer; on nije imao ni jednu informaciju do koje i CarSig nije mogao doći. Samo ih je on malo drugačije presložio."Dovraga, odakle ti brod?""Mama mi gaje dala." Trudio se da se ne smješka."Grofica? Prokletstvo! Pustit će tebe?"

"Nemoj mi zavidjeti na jednom malom brodu, Quinn. Konačno, mom starijem bratu roditelji su dali cijelu flotu brodova." Oči su mu sjajile. "Vidimo se na brodu, čim kapetanica Bothari-Jesekjavi daje spreman."Njegov brod. Ne ukraden, ničeg lažnog ili smuljanog. Njegov po pravu zakonskog dara. On, koji nikad nije do-bio rođendanski dar, sad ga je imao. Za dvadeset i dvije propuštene godine.Mala jahta bila je iz prošle generacije, prethodno vlasništvo komarrskog oligarha iz bogatih dana prije barra-varskog osvajanja. Nekad je bila vrlo luksuzna, ali očito je u zadnjih deset godina nitko nije održavao. Sto nije značilo daje komarrski klan zapao u teškoće, shvatio je Mark: nabavljali su novu i zato su je i prodali. Komarranci su se razumjeli u privredu, a Vorovi su se razumjeli u odnos između privrede i poreza. Pod novim je režimom privreda obnovila velik dio nekadašnje živosti.Mark je dnevnu sobu jahte proglasio sobom za sastanke. Sad se ogledavao po njoj, proučavajući svoje goste, raspoređene po namještaju pričvršćenom za sagom pokrivenu palubu, oko lažnog kamina koji je imao videoprogram atavističkog plesa vatre, uključujući čak i infracrveno zračenje.Quinn je bila tu, naravno, još uvijek u svojoj dendariij-skoj odori. Do kraja je izgrizla nokte i umjesto toga prešla na grickanje unutarnje strane obraza. Bel Thorne sjedio je tiho i povučeno, a trajna snuždenost naglašavala je tanke bore oko njegovih očiju. Narednica Taura nadnosila se nad Thornea, ogromna i zbunjena i oprezna.To nije udarna skupina. Mark se pitao bi li trebao povesti još čiste sile... ne. Ako je išta naučio iz one prve misije, onda je to ovo: kad nema dovoljno sile za pobjedu, bolje se uopće ne upuštati u silu. Ono što jest učinio bilo je da pokupi sve iskustvo koje su Dendarii mogli ponuditi glede Jacksonova Skrovišta.Ušla je Bothari-Jesek i kimnula mu. "Krenuli smo. Izišli smo iz orbite, a tvoj pilot drži komunikacijske kanale otvorenima. Dvadeset sati do prve skočne točke.""Hvala, kapetanice."

Quinn je kraj sebe napravila mjesta za Bothari-Jesek; Mark je sjeo na ognjište od lažnog kamena, leđima okrenut pucketavim plamenovima, ruku blago sklopljenih među koljenima. Duboko je udahnuo. "Dobro došli na brod i hvala vam svima što ste došli. Svi shvaćate, ovo nije službena dendariijska ekspedicija, a CarSig je nije ni odobrio ni financirao. Naše troškove privatno plaća grofica Vorko-sigan. Svi ste navedeni kao osoblje na neplaćenom privatnom dopustu. S jednom iznimkom, ja nad vama nemam nikakvih ovlasti. Niti vi nadamnom. Imamo hitan zajednički interes, što zahtijeva da udružimo svoje sposobnosti i informacije. Prva od njih je pravi identitet admirala Naismitha. Quinn, jesi li kapetana Thornea i narednicu Tauru uputila u to?"Bel Thorne kimne. "Stari Tung i ja to smo već odavno shvatili. Milesov tajni identitet nije baš tako tajan kako se on nadao, bojim se.""Menije to došlo kao novost", zagrmi narednica Taura. "Alije svakako objasnilo mnoge stvari koje su me čudile.""U svakom slučaju, dobrodošli u uži krug", reče Quinn. "Službeno." Okrenula se Marku. "Dobro, što imaš? Neku vezu, konačno?""Oh, Quinn. Do guše sam u vezama. Ali sad mi manjka motiv.""Znači da si ispred CarSiga.""Možda ne zadugo. Poslali su agenta na Escobar, u potrazi za pojedinostima o Životnom centru Beauchene — sigurno će i oni uočiti istu vezu. Prije ili kasnije. Ali ja sam ovu ekspediciju planirao s primarnim popisom dvadeset mjesta na Jacksonovu Skrovištu koja treba detaljno ponovno pregledati. Zbog nečeg što sam našao među Nor-woodovim osobnim stvarima, promijenio sam redoslijed popisa. Ako Miles bude oživljen — što je dio moje pretpo-stavke — koliko dugo misliš da će mu trebati da učini nešto čime će privući pozornost na sebe?""Ne dugo", reče Bothari-Jesek nevoljko.Quinn suho kimne. "Premda bi se mogao isto tako probuditi i s privremenim gubitkom pamćenja." Ili trajnim; nije to rekla naglas, ali Mark je vidio strah na njezinu licu. "Kod krio-oživljavanja, to je gotovo uobičajena pojava.""Problem je u ovome — CarSig i mi nismo jedini koji ga traže.

Vrijeme me svrbi. Čiju će pozornost prvo privući?""Mhm", reče Quinn smrknuto. Thorne i Taura izmijenili su zabrinute poglede."U redu." Mark prođe rukom kroz kosu. Nije ustao i ushodao se, kao Miles; između ostaloga, od Quinnina ne-odobravajućeg pogleda činilo mu se da se ljuljao. "Evo što sam pronašao i što mislim. Kad je Norwood bio na Esco-baru obrazujući se za krio-preparaciju, upoznao je neku doktoricu Robertu ili Rowannu Durona, s Jacksonova Skrovišta, koja je također bila tamo kao specijalizant krio--oživljavanja. Imali su neku vrst pozitivnog odnosa, u svakom slučaju dovoljno da je se Norwood sjeti kad su ih Bharaputranci pričepili. I da joj vjeruje dovoljno da joj pošalje krio-komoru. Sjetite se, Norwood je u to vrijeme također bio pod pogrešnim dojmom da je kuća Fell naš saveznik. Jer Durona Grupa radi za Kuću Fell.""Samo malo", reče Quinn smjesta. "Kuća Fell tvrdi da nema krio-komore!"Mark podigne ruku da je zaustavi. "Dopustite mi da vas malo uputim u jacksonsku povijest, koliko je ja znam. Prije nekih devedeset ili stotinu godina—""Bože, barune Mark, koliko će dugo trajati ta povijest?" upita Bothari-Jesek. Čuvši barravarski izraz poštovanja, Quinn je naglo podigla pogled.I"Strpite se. Morate shvatiti tko je i što Durona Grupa. Prije devedeset godina, otac trenutnog baruna Rvovala uspostavljao je svoju malu potajnu genetsku trgovinu robljem, proizvodnju ljudskih bića prema narudžbi. U nekom trenutku palo mu je na pamet: zašto bi iznajmljivao vanjsku pamet? Može uzgojiti svoju vlastitu. Mentalne osobine najteže je genetski stvoriti, ali stari je Rvoval i sam bio genij. Pokrenuo je projekt koji je kulminirao stvaranjem žene koju je nazvao Lilly Durona. Ona je trebala biti muza njegova medicinskog istraživanja, njegova liječnička robinja. U oba smisla.Odrasla je, dobila obrazovanje i krenula na posao. I bila je briljantna. Otprilike u to vrijeme, stari je barun Rvoval umro, bez

previše tajni, pri jednom od ranih pokušaja presađivanja mozga.Kažem bez previše tajni, zbog prirode koju je njegov sin i nasljednik, trenutni barun Rvoval, smjesta pokazao. Njegov je prvi projekt bio da se riješi svih potencijalnih suparnika među braćom i sestrama. Stari je barun imao mnogo djece. Rvovalova rana karijera neka je vrst jack-sonske legende. Najstariju i najopasniju braću dao je jednostavno ubiti. Sestre i mlađu braću poslao je u laboratorije za prilagodbu tijela, a odatle u vrlo tajne bordele u kojima opslužuju mušterije s te strane. Pretpostavljam da su dosad već svi pomrli. Ako su imali sreće.Osim toga, po svemu sudeći, Rvoval se služio istim tim izravnim pristupom i s osobljem koje je naslijedio. Njegov je otac s Lilly Duronom postupao kao s voljenim blagom, ali novi barun Rvoval zaprijetio je da će je poslati za njegovim sestrama, da izravno udovolji biološkim snovima njegovih mušterija ako ne bude surađivala. Počela je smišljati svoj bijeg, u suradnji s Rvovalovim prezrenim mlađim polubratom po imenu Georish Stauber.""Ah! Barun Fell!" reče Thorne. Thorne je djelovalo prosvijetljeno, Taura zadivljeno, Quinn i Bothari-Jesek užasnuto."Upravo on, ali tad još to nije bio. Lilly i mladi Georish pobjegli su pod zaštitu Kuće Fell. Zapravo, vjerujem daje Lilly bila Georishova ulaznica. Oboje su počeli služiti svojim novim gospodarima, uz veliku mjeru neovisnosti postignutu pregovorima, bar što se tiče Lilly. Takva je bila Pogodba. Pogodbe su onoliko blizu polusvetosti koliko to na Jacksonovu Skrovištu nešto može biti.Georish se počeo uzdizati kroz redove Kuće Fell. A Lilly je osnovala Durona Grupu za istraživanje, klonirajući samu sebe. Opet i opet. Durona Grupa, koja sad ima nekih trideset ili četrdeset kloniranih sestara, služi Kući Fell na nekoliko načina. Oni su neka vrst obiteljskog liječnika za više Fellove suradnike koji ne žele svoje zdravlje povjeriti vanjskim specijaliziranim kućama kao što je Bharaputri-na. A, budući daje Kuća Fell specijalizirana za oružje, bavili su se istraživanjem i razvojem bojnih otrova i biološkog naoružanja. I protuotrova. Durona Grupa zaradila je Kući Fell malo bogatstvo Peritaintom, a nekoliko godina kasnije i ogromno bogatstvo protuotrovom za Peritaint. Durona Grupa ima neku vrst

tihe slave, ako pratite takve stvari. A CarSig ih prati. Cak i u pročišćenim dosjeima koje su meni pokazali bila je hrpa toga o njima. No, veći dio je ove priče na Jacksonovu Skrovištu opće poznat.Velikim dijelom zahvaljujući bodovima koje je Kuća Fell dobila preko Lilly, Georish se prije nekoliko godina uspeo do vrhunca i postao barun Fell. Sad stižu dendariij-ski plaćenici. I sad vi morate reći meni što se dogodilo." Mark kimne prema Bel Thorne. "Ja sam uhvatio samo komadićke. priče."Bel fućne. "Znao sam nešto od ovoga, ali mislim da nisam još nikad čulo cijelu priču. Nikakvo čudo što se Fell iIRvoval toliko mrze." Bacilo je pogled na Quinn; ona mu kimne kao dopuštenje da nastavi. "Pa, prije otprilike četiri godine, Miles je Dendariima pronašao jedan ugovor. Obično spašavanje. Naš poslodavac — oprosti, Barravar, tako ih dugo zovem naš poslodavac da je to već automati-ka.""Zadrži je", Mark mu da savjet.Bel kimne glavom. "Imperij je htio uvesti galaktičkog genetičara. Ne znam točno zašto." Bacilo je pogled na Quinn."Ni ne moraš znati", reče ona."No, neki Dr. Canaba, jedan od vrhunskih genetičara Kuće Bharaputra, htio je prebjeći. Kuća Bharaputra ima vrlo smrtonosan stav prema osoblju koje želi otići s glavom punom poslovnih tajni, pa je Canabi trebala pomoć. Pogodio se s Barrayarskim imperijem da ga prihvati.""Odatle ja dolazim", ubaci Taura."Da", reče Thorne, "Taura je bila jedan od njegovih najdražih projekata. On je, ovaj, ustrajao daje povedemo. Nažalost, projekt super-vojnika nedugo prije toga je napušten, a Tauru su prodali barunu Ryovalu, koji skuplja, oprosti mi, narednice, genetske neobičnosti. Pa smo mi, osim što smo oslobodili Canabu iz Kuće Bharaputra, morali još i nju osloboditi iz Kuće Ryoval. Ovaj, Taura, bolje da ti ispričaš stoje bilo dalje.""Admiral je stigao i spasio me iz Ryovalova glavnog biološkog pogona", zagrmi krupna žena. Teško je uzdahnula, kao od neke

slatke uspomene. "Dok smo bježali, posve smo uništili Ryovalovu glavnu banku gena. Stogodišnja zbirka tkiva otišla je u dim. Doslovno." Nasmiješila se, pokazujući svoje očnjake."Kuća Ryoval te je noći izgubila oko pedeset posto svoje vrijednosti, po procjeni baruna Fella", doda Thorne. "Barem."Mark hukne, pa se smiri. "To objašnjava zašto vi svi mislite da će ljudi baruna Ryovala tražiti admirala Nais-mitha.""Mark", reče Thorne očajno, "ako Ryoval pronađe Mi-lesa prije nas, dat će ga oživjeti samo da bi ga mogao opet ubiti. I opet. I opet. Zato smo toliko insistirali da igraš Mi-lesa kad smo odlazili s Jacksonova Skrovišta. Ryoval nema motiva da se osvećuje klonu, samo admiralu.""Shvaćam. Joj. Hvala. Ovaj, a što se dogodilo s doktorom Canabom? Ako smijem pitati?""Sigurno je isporučen", reče Quinn. "Dobio je novo ime, novo lice, nov laboratorij i plaću koja bi ga morala usrećiti. Odani novi podanik Imperija.""Hm. Dobro, to me dovodi do druge veze. Nimalo nove niti tajne, premda još ne znam što bih s njom. A ne zna ni CarSig, usput rečeno, premda su zbog toga dvaput slali agente da provjere Durona Grupu. Barunica Lotus Bharaputra, barunova supruga, Duronin je klon."Taurine pandžaste ruke suknu joj do usana. "Ona djevojka!""Da, ona djevojka. Pitao sam se zašto me od nje prolaze žmarci. Već sam je prije vidio, samo u drugoj verziji. Klon klona."Barunica je jedna od Duroninih najstarijih klonskih kćeri ili sestara, ili kako već hoćete zvati to pleme. Roj. Nije se prodala jeftino. Lotus se odmetnula za jedno od najvećih mita u povijesti Jacksonova Skrovišta — potpuno, ili gotovo potpuno suupravljanje Kućom Bharaputra. Već je dvadeset godina družica baruna Bharaputre. A sad izgleda da će dobiti još nešto. Durona Grupa u sebi imanevjerojatan opseg bioloških stručnjaka, ali odbijaju se baviti klonskim presađivanjem mozga. To je upisano u osnovnu pogodbu između Lilly Durone i Kuće Fell. No barunica Bharaputra, kojoj je sad već više od šezdeset standardnih godina, čini se da uskoro namjerava započeti drugu mladost. Sudeći po onome što smo

vidjeli.""Prokletstvo", promrmlja Quinn."Tako da tu postoji još jedna veza", reče Mark. "Zapravo, ima tu cijela mreža međusobnih veza, kad jednom otkriješ pravu nit. Ali to ne objašnjava, bar ne meni, zašto bi Durona Grupa sakrila Milesa od njihovih vlastitih šefova iz Kuće Fell. A sigurno su tako učinili.""Ako ga imaju", reče Quinn, grickajući si iznutra obraz."Ako", prizna Mark. "Premda bi", malo se razvedrio, "to objasnilo zašto je ona krio-komora završila na Hegen-skoj Osi. Durona Grupa nije ju pokušavala sakriti od Car-Siga. Pokušavali su je sakriti od drugih Jacksonaca.""Gotovo se sve slaže", reče Thorne.Mark je raširio šake i držao ih dlanom prema dlanu, kao da se među njima rastežu nevidljive niti. "Aha. Gotovo." Sklopio je ruke. "I sad smo tu. I idemo tamo. Prvi će nam problem biti vratiti se u jacksonski svemir kraj Fel-love skočne stanice. Kapetanica Quinn ponijela je cijelu opremu za prilagodbu identiteta. Svoje zamisli o tome podijelite s njom. Imamo deset dana da nešto smislimo."Skupina se raspršila da prouči nove probleme, svatko na svoj način. Bothari-Jesek i Quinn ostale su kad je Mark ustao i protegao si bolna leđa. I bol u glavi."Dobra analiza, Mark", reče Quinn nevoljko. "Ako nije sve potpuna glupost."Ona bi to trebala znati. "Hvala ti, Quinn", rekao je iskreno. I on se molio da ne ispadne sve samo privid, vrlo komplicirana pogreška."Da... mislim da se malo promijenio", primijeti Bothari--Jesek oprezno. "Porastao je.""Da?" Quinnin pogled prešao je po njemu, gore i dolje. "Istina..."Markovo srce zagrijalo se u žednom očekivanju kakve mrvice odobravanja."—udebljao se.""Idemo na posao", zareži Mark.DVADESET I DRUGO POGLAVLJESjećao se^ da je jednom negdje učio rečenice koje petljaju jezik. Čak si je mogao predočiti i cijeli popis takvih rečenica, crne riječi na blijedoplavoj podlozi. Je li to bila neka škola govorništva? Nažalost,

premda si je mogao predočiti ekran, mogao se sjetiti samo jednog konkretnog primjera. Natjerao se da sjedne u krevetu i isproba ga. "Kneže, vetež... kneže, viteže, raškiselise... sranje!" Duboko je udahnuo i krenuo ponovno. Ponovno. Ponovno. Jezik mu je bio debeo kao stara čarapa. Činilo se nevjerojatno važnim da povrati kontrolu nad govorom. Dokle god bude govorio kao idiot, tako će se i ponašati prema njemu.Moglo bi biti i gore. Već je jeo pravu hranu, a ne šećernu vodicu ili meke kašice. Već se dva dana sam tuširao i odijevao. Nije više bilo spavaćice. Umjesto toga, dali su mu košulju i hlače. Nalik brodskoj trenirci. Siva mu se boja isprva sviđala, a onda zabrinula jer se nije mogao dosjetiti zašto mu se sviđa. "Kneže. Viteže. Ras-kiseliše. Li. Ti. Se. Žniranci. Ha!" Zavalio se natrag, slavodobitno zadihan. Podigao je pogled i ugledao doktoricu Rowan kako viri kroz vrata, promatrajući ga s blagim osmijehom.Još uvijek zadihan, domahnuo joj je u pozdrav. Odvojila se od vrata i sjela k njemu na krevet. Imala je svoju uobičajenu zelenu kutu i nosila neku torbu."Raven je rekao da si pola noći buncao", primijetila je, "ali u krivu je, zar ne. Vježbao si.""Aha", kimnuo je. "Movam pričati. Zapov'd—" dotakao sije usne i neodređeno mahnuo po sobi, "slušanje.""Stvarno tako misliš?" Obrve su joj se skupile od zabavljenosti, ali oči pod njima oštro su ga proučavale. Pomakla se i privukla među njih krevetni stol. "Sjedni, moj autoritativni mali prijatelju. Donijela sam ti neke igračke."-"D'go djetinjsvo", promrmljao je namršteno i opet se gurnuo u sjedeći položaj. Prsa su ga sad samo tupo boljela. Bar se činilo da se riješio odurnijih dijelova drugog djetinjstva. A još ga čeka i drugi pubertet? Bože sačuvaj. Možda bi taj dio mogao preskočiti. Zašto se grozim puberteta kojeg se ni ne sjećam ?Načas se nasmijao kad je izvrnula torbu i po stolu raširila kojih dvadesetak dijelova rastavljenih ručnih oružja. "Test, ha?" Počeo ih je skupljati i spajati. Ošamut, dis-ruptor živaca, plazmični luk i projektilni pištolj... klizni, okreni, klik, gurni do kraja... jedan, dva, tri, četiri, sve ih je složio u red. "Bez bate'ja. Ne'š me nao'žati, ha?

Ovo — višak." Pola tuceta rezervnih i nepripadajućih dijelova odgurnuo je na hrpici u stranu. "Ha. Trik." Samozadovoljno joj se iskezi."Dok si ih sastavljao, ni jednom nisi uperio ništa od svega ni na mene ni na sebe", primijetila je znatiželjno."Hm? Nis' vidio." Bila je u pravu, shvatio je. Sumnjičavo je dotakao plazmični luk."Jesi li se ičeg prisjetio dok si to radio?" upitala je.Stresao je glavom s obnovljenom frustracijom, onda se razvedri. "AT ujutro sam se neš' sjet'o. Pod tšm." Kad bi ubrzao, govor bi mu opet postao nerazumljiv, kočenje usnica."Pod tušem", prevela je ohrabrujuće. "Ispričaj mi. Uspori koliko god treba.""Sporos1. Je. Smrt", objavio je čisto. Trepnula je. "Svejedno. Reci mi.""Ah. Dobro. Mislim da s'm bio mali. Jah'o konja. Starac na d'ugom. Uzb'do. Hadno. Konji... pufu koja." Duboko disanje koje je mogao proizvesti nije bilo dovoljno. "D'veće. Planina, dv'e, tri planine, z d'većem, sve povezano z novim plas'ičnim c'jevima. Dole do kuće. Djedo sretan. .. jer su c'jevi djelotvorne." Borio se da ovu posljednju riječ ne uništi i uspio. "I ljudi sretni.""Što ljudi rade, u tom prizoru?" upitala je, zvučeći zbunjeno. "Ti ljudi."Opet je sve vidio, sjećanje na sjećanje. "Pale d'vo. Prave šećer.""To nema smisla. Šećer dolazi iz bioloških proizvodnih pogona, ne od paljenja drveća", reče Rowan."Drrrveće", ustvrdio je. "Smeđo šeće'no drrveće." Podiglo se još jedno sjećanje: starac je odlomio komad nečeg što je djelovalo kao tamni pješčanik i dao mu da proba, gurnuvši mu komad u usta. Osjećaj starih, umrljanih prstiju, hladnih uz njegov obraz, slatkoća začinjena okusom stavljene kože i konja. Zadrhtao je od posvemašnjeg osje-tilnog dojma. To je bilo stvarno. Ali još uvijek se nije mogao sjetiti imena. Djedo."Planine moje", dodao je. Ta gaje pomisao rastužila, a nije znao zašto."Molim?""Vlasnik." Tmurno se namrštio.

"Još nešto?""Ne. To je sve." Šake su mu se stisnule. Ispružio ih je, pažljivo raširivši prste po krevetnom stolu."Jesi li siguran da to nije neki san od sinoć?" "Ne. Pod tšm", ustrajao je."Vrlo čudno. Ovo sam očekivala", pokazala je glavom na ponovno složeno oružje i počela ga vraćati u platnenu torbu. "Ovo," trzajem glave označila je njegovu pričicu, "se ne slaže. Drveće od šećera meni zvuči kao san."Ne slaže se sa čime? Protrnuo je od očajničkog uzbuđenja. Dohvatio ju je za vitki zglavak, zarobivši joj ruku u kojoj je još uvijek držala ošamut. "Ne slaže š čim? S'a to znaš?!"Ništa.""Nije niš'!""To boli", rekla je mirno.Smjesta ju je pustio. "Nije niš'", opet je ustrajao. "Neš'. Š'o?"Uzdahnula je, do kraja spremila oružje, zavalila se i promotrila ga. "Bila je istina da nismo znali tko si. Sad bi bilo točnije reći da nismo sigurni koji si.""Mogu birat'? Reci!""Sad si... u opasnoj fazi oporavka. Amnezija od krio--oživljavanja rijetko se cijela povuče odjednom. Sjećanje se najčešće Vraća u valovima. Tipična zvonolika krivulja. Isprva samo malo, onda sve više i više. I onda se opet povuče. Nekoliko zadnjih rupa može potrajati i godinama. Budući da nisi imao drugih ozljeda glave, moja je prognoza da ćeš s vremenom povratiti cijelo svoje sjećanje. Ali."Vrlo zloslutno ali. Preklinjući se zagledao u nju."U ovoj fazi, na rubu navale, osoba koja pati od krio--amnezije može osjećati toliku potrebu za identitetom da će prihvatiti i pogrešan identitet i početi skupljati dokaze koji bi ga poduprli. Da se tako nešto ispravi, može potrajati tjednima ili mjesecima. U tvom slučaju, zbog osobitih razloga, mislim da je takvo što ne samo izrazito moguće,već bi bilo još i izrazito teško ponovno razdvojiti pravu i lažnu osobu. Moram biti vrlo, vrlo pažljiva da ti ne sugeriram ništa u što

nisam posve uvjerena. A teško je, jer u glavi vjerojatno razvijam teorije jednako tako užurbano kao i ti. Moram se uvjeriti da sve što mi pružiš stvarno dolazi od tebe, a ne kao odraz neke moje sugestije.""Oh." Opet se stuštio u krevet, užasno razočaran. "Postoji mogućnost prečaca", dodala je. Opet se uspravio. "Š'o? Daj!""Postoji lijek koji se zove brzopent. Jedna od derivacija koristi se u psihijatriji kao sedativ, ali najčešće se zapravo koristi za ispitivanje. Naziv seruma istine nije točan, ali laici ga vole tako nazivati.""Ja... znam bzopen'." Obrve su mu se skupile. Znao je nešto važno o brzopentu. Ali što?"Taj lijek dovodi do izrazitog opuštanja, a ponekad, kod pacijenata u krio-oživljavanju, može ubrzati povratak pamćenja.""Ah!""Međutim, to može biti i vrlo neugodno. Pod njegovim utjecajem, ljudi će zadovoljno govoriti o svemu što im padne na um, čak i o najintimnijim i najskrovitijim mislima. Medicinska etika nalaže mi da te upozorim na to. Isto tako, neki su ljudi alergični na taj lijek.""O'kud... znaš... etiku?" upitao je znatiželjno.Neobično, trgnula se. "Escobar", rekla je i zagledala se u njega."Đe smo sad?""Radije ti ne bih rekla, još ne.""Kako bi mi to smutilo sjeć'nje?" upitao je uvrijeđeno."Mislim da ću ti uskoro moći reći", umirila gaje. "Uskoro.""Mm", zareži on.Iz džepa na kuti izvukla je mali bijeli paketić, otvorila ga i odvojila iz njega jednu točkicu pokrivenu plastikom. "Ispruži ruku." Poslušao ju je i pritisnula je točku na donju stranu njegove podlaktice. "Flaster za test", objasnila je. "Zbog nekih mojih teorija o tome čime se baviš, mislim da kod tebe postoji posebno velika vjerojatnost alergije. Umjetno izazvane alergije."Opet je odvojila točku — bocnulo gaje — i pomno mu se zagledala u ruku. Pojavila se crvena točkica. Namrštila se. "Svrbi li?" upita sumnjičavo."Ne", slagao je i stisnuo desnu šaku da se ne počeše. Lijek koji će mu vratiti um — morao gaje dobiti. Pobijeli, prokleto bilo, pomislio je

prema crvenoj točkici."Izgleda da si malo osjetljiv", rekla je zamišljeno. "Vrlo malo.""Molim..."Usne su joj se iskrivile od sumnje. "Pa... što možemo izgubiti? Odmah se vraćam."Izašla je i ubrzo se vratila s dva hipospreja, koje je odložila na krevetski stol. "Ovo je brzopent", pokazala je, "a ovo je protuotrov. Odmah mi reci ako se osjetiš čudno, svrbež, žmarce, teško disanje ili gutanje, ili ako ti jezik otekne.""Sad je natefen", požalio se kad mu je podigla rukav i pritisnula prvi sprej na unutarnju stranu njegovog lakta. "Kako ću znat?""Znat ćeš. Sad samo lezi i opusti se. Trebao bi se osjetiti pospano, kao da plutaš, dok nabrojiš do deset unatrag. Pokušaj.""Des't. Dev'. Os. Se'am. Šes', pe', čet' tri-dva-je'n." Nije se osjećao pospano. Osjećao se napeto i nervozno i bijedno. "Sigurna si daje to pravi?" Prsti su mu počeli lup-kati po stolu. Zvuk je bio neprirodno glasan u njegovim ušima. Stvari u sobi dobile su oštre, jasne obrise obojanih rubova. Rowanino lice odjednom je izgubilo svu osobnost, maska od bjelokosti.Maska se prijeteći nadnijela nad njega. "Kako se zo-veš?" siknulaje."Ja... ja... hihi..." Usta su mu se napunila mucanjem. On je nevidljivo oko, bez imena..."Čudno", promrmlja maska. "Krvni tlak trebao bi ti se spuštati a ne dizati."Naglo, sjetio se stoje tako važno kod brzopenta. "B'zo-pent — pos'nemviperaktvn." Stresla je glavom, neshvaća-jući. "Jiper", ponovio je, kroz usta koja su se grčila kao od nekog napadaja. Želio je govoriti. Tisuću riječi navalilo mu je na jezik, lančani sudar po njegovim živcima. "Ja. Ja. Ja.""Ovo je vrlo neobično." Namrštila se prema hipospreju koji je još držala u ruci."Mnjmj." Ruke i noge su mu se podigle kao napete opruge. Rowanino lice postalo je očaravajuće, poput lutke. Srce mu je jurilo. Soba se ljuljala, kao da roni. Uz napor, ispružio je ruke. Mora se opustiti. Mora se opustiti ovog trena.

"Sjećaš li se ičega?" upitala je. Njezine tamne oči bile su poput bazena, vlažne i predivne. Želio je plivati u tim očima, sjajiti u njima. Želio joj je ugoditi. Želio ju je izvući iz tog zelenog platnenog oklopa, da naga s njim pleše pod zvijezdama, da... Njegovo mrmljanje u ovom smislu odjednom je pronašlo izraz u poeziji, neke vrste. Zapravo, radilo se o vrlo prostoj pjesmici koja je koristila očitu simboliku crvotočina i skočnih brodova. Na sreću, izašla je prilično nerazumljivo.Na njegovo olakšanje, ona se nasmiješi. Ali bilo je tu i nečeg nimalo smiješnog... "Zadnji put ka' sam to recitir'o, ne'ko me prebio k'o mafku. I onda sam bio na b'zopentu."Pozornost je projurila njezinim predivnim dugim tijelom. "Već si prije dobio brzopent? Čega se još sjećaš o tome?""Zvao se Galen. Ljut na mene. Ne znam zaš'." Sjetio se crvenog lica koje se nadnosi nad njega, isijavajući neumoljivom, ubilačkom mržnjom. Udarci padaju po njemu. Potražio je sjećanje na strah i otkrio ga čudno pomiješanog sa sažaljenjem. "Ne s'vaćam.""Što te još pitao?""Ne znam. Rek'o sam mu još jednu pjesmu.""Recitirao si čovjeku poeziju pri ispitivanju brzopen-tom?""Sat'ma. Bio je ljut k'o ris."Obrve su joj se podigle; jednim je prstom dotakla svoje meke usne, razdvojene od oduševljenja. "Pobijedio si ispitivanje brzopentom? Nevjerojatno! Onda bolje da ne razgovaramo o poeziji. Ali sjećaš se Sera Galena. Ha!""Galen paše?" Tjeskobno je nagnuo glavu. Ser Galen, tako je! Ime je bilo važno; ona gaje prepoznala. "Reci mi.""Ja... nisam sigurna. Svaki put kad pomislim da smo napravili korak naprijed, ti napraviš dva u stranu i jedan unatrag.""Volio bi' hodati s tobom", povjerio joj je i prestravljeno se čuo kako, kratko i nepristojno, opisuje što bi još volio raditi s njom. "Ah. Ah. Oprosti, gos'o." Ugurao sije prste u usta i zagrizao ih."U redu je", umirivala gaje. "To je samo brzopent." "Ne —je testos'eron."Otvoreno se nasmijala. To je bilo vrlo ohrabrujuće, ali trenutno oduševljenje opet se utopilo pred novom navalom napetosti. Ruke

su mu cupkale i prevrtale odjeću, a noge se trzale.Namrštila se prema medicinskom monitoru na zidu. "Tlak ti još uvijek raste. Koliko god bio šarmantan pod brzopentom, ovo nije normalna reakcija." Dohvatila je drugi hiposprej. "Mislim da bismo sad trebali stati.""Ja nisam normalan", rekao je tužno. "Mutant." Preplavio gaje val tjeskobe. '"Ćeš mi izvadit' mozak?" upitao je s iznenadnom sumnjom, promatrajući hiposprej. A onda, u zasljepljujućem udaru shvaćanja. "Hej! Znam gdje sam! Ja sam na Jacksonovu Skrovištu!" Zabuljio se u nju, prestravljen, skočio na noge i pojurio prema vratima, izma-kavši se njezinim rukama."Ne, čekaj, čekaj!" dozivala ga je, trčeći za njim sa svjetlucavim hiposprejem u ruci. "To je reakcija na lijek, stani! Daj da ti to prekinem! Poppy, drži ga!"Izmakao se Dr. Duroni s konjskim repom u hodniku laboratorija i bacio se u dizalnu cijev, požurujući svoje napredovanje otiskujući se od sigurnosnih ljestava pokretima koji su mu kroz napola zacijeljene prsne mišiće slali strijele zažarenog bola. Uskovitlani kaos hodnika i katova, povika i trčećih koraka, konačno se pretvorio u predvorje koje je prije pronašao.Projurio je kraj nekih radnika koji su vozili lebdeću paletu prepunu kutija, pa kroz prozirna vrata. Ovog puta nije ga odbacilo nikakvo polje sila. Stražar u zelenoj zimskoj jakni usporeno se okrenuo, potežući ošamut, usta otvorenih u uzviku koji je izašao gust kao hladno ulje.Zatreptao je u zasljepljujućem dnevnom svjetlu, ugledavši rampu, popločano parkiralište i prljavi snijeg. Led i šljunak grizli su mu bosa stopala dok je zadihano trčao preko parkirališta. Kompleks je bio okružen zidom. Uzidu su bile vratnice, otvorene i još stražara u zelenim jaknama. "Nemojte ga ošamutiti!" vikala je za njim neka žena.Izjurio je na prljavu ulicu i jedva se izmakao cestovnom vozilu. Prodorna siva bjelina izmjenjivala se u njegovim očima s eksplozijama boja. Veliki otvoren prostor s druge strane ceste bio je posut golim crnim drvećem s granama poput pohlepnih pandži, uperenima u nebo. Niže niz ulicu ugledao je i druge zgrade, iza

zidova, visoke i neobične. U ovom pejzažu nije bilo ničeg poznatog. Krenuo je prema otvorenom i prema drveću. Crna i ljubičasta vrtoglavica zasjenjivala mu je pogled. Hladan zrak prljio mu je pluća. Spotakao se i pao, otkotrljavši se na leđa, nesposoban disati.Pola tuceta doktorica Durona bacilo se na njega kao vukovi na plijen. Dohvatile su mu ruke i noge i povukle ga sa snijega. Rowan je dojurila, napeta lica. Čulo se siktanje hipospreja. Odvukle su ga natrag preko ceste kao svezanu ovcu i žurno ga unijele u veliku bijelu zgradu. Glava mu se počela raščišćavati, ali prsa su mu se tresla od bola, kao da ih je netko stisnuo u škripac. Kad su ga vratile u krevet u podzemnoj klinici, lažna paranoja izazvana drogom već je posve izvjetrila iz njega. Zamijenila ju je stvarna paranoja...."Misliš da gaje netko vidio?" pitao je zabrinuti alt."Stražari na vratima", odreže drugi glas. "I ekipa za isporuku.""Još tko?""Ne znam." Rowan je hvatala dah, kosa joj je bježala u snijegom ovlaženim pramenovima. "Po cesti je prošlo pet-šest vozila dok smo ga jurile. U parku nisam vidjela nikoga.""Ja sam vidjela nekoliko ljudi", ponudi još jedna Dr. Durona. "Daleko, s druge strane jezera. Gledali su nas, ali sumnjam da su baš puno vidjeli.""Bili smo lijepa predstava, nekoliko minuta.""Što se ovog puta dogodilo, Rowan?" iscrpljeno je pitala sjedokosa Dr. Durona dubokog glasa. Prišla je bliže i za-buljila se u njega, oslonjena na izrezbaren štap. Nije se činilo daje to modni detalj, već stvarna potreba. Svi su je slušali. Je li to tajnovita Lilly?"Dala sam mu jednu dozu brzopenta", izvijestila je Rowan ukočeno, "da mu pokušam potaknuti sjećanje. Kod krio-oživljavanja to ponekad upali. Ali on je dobio reakciju. Krvni mu je tlak skočio, postao je paranoičan i izjurio kao lud. Nismo ga uspjeli zaustaviti dok se nije srušio u parku." Još je uvijek i sama hvatala dah, uočio je to kad se njegova agonija počela povlačiti.Stara Dr. Durona puhne kroz nos. "Je li upalilo?"Rowan je oklijevala. "Pojavile su se neke čudne stvari. Moram razgovarati s Lilly.""Smjesta", reče stara Dr. Durona — očito ne-Lilly. "Ja—" ali

prekinula se kad je njegov uzdrhtali, mucav pokušaj govora završio u grču.Svijet se načas pretvorio u konfete. Oštrina mu se vratila uz dvije žene koje su ga držale nepomičnim, Rowan koja se naginje preko njega dovikujući naredbe i ostatak Durona u povlačenju. "Doći ću gore čim budem mogla", reče Rowan očajnički preko svog ramena. "Ne mogu ga sad ostaviti."Stara Dr. Durona kimnula je u znak razumijevanja i povukla se. Rowan odmahne ponuđeni hiposprej nekog sredstva protiv grčenja. "Uvodim novo pravilo. On ne smije dobiti ništa bez prethodnog testa osjetljivosti." Otjerala je većinu svojih pomoćnika, te opet zamračila, utišala izagrijala sobu. Polako, ritam disanja mu se vratio, premda gaje želudac još uvijek jako bolio."Žao mi je", rekla mu je. "Nisam znala da bi ti brzo-pent mogao učiniti ovakvo što."Pokušao je reći Nisi ti kriva, ali kao da je opet izgubio sposobnost govora. "J-j-jesssam uččščinio. Nešto. Loše?"Za odgovor joj je trebalo jako puno. "Možda još sve bude u redu."Dva sata kasnije, došli su po njega s lebdećom paletom i preselili ga."Dobivamo i druge pacijente", rekla mu je bezizražajno Dr. Chrys kratke kose. "Treba nam tvoja soba." Laži? Poluistine?Najviše ga je zbunilo to kamo su ga premjestili. Imao je predodžbu o zaključanoj ćeliji, ali umjesto toga, prebacili su ga gore, putem teretne dizalne cijevi i spustili ga na poljski krevet u Rowaninu osobnom apartmanu. Bila je to jedna u redu sličnih soba, izgleda u stambenom katu za Durone. Njezin se apartman sastojao od dnevne sobe kombinirane s radnom, spavaće sobe i privatne kupaonice. Apartman je bio razumno prostran, premda natrpan. Osjećao se manje kao zatvorenik, a više kao kućni ljubimac, prokrijumčaren protiv pravila u neku žensku spavaonicu. Premda je vidio još jednu mušku verziju Dr. Durone, osim Ravena. Bio je to čovjek od nekih trideset godina kojem se Dr. Chrys obratila kao "Hawku". Ptice i cvijeće, svi su oni bili ptice i cvijeće, u ovom kavezu od betona.Nešto kasnije, jedna mlada Durona donijela im je večeru na pladnju. Jeo je zajedno s Rowan, na malom stolu u njezinoj dnevnoj

sobi, dok je sivi dan vani blijedio u sumrak. Pretpostavljao je da zapravo nema promjene u njegovu statusu pacijenta/zarobljenika, ali bilo je ugodnoiv.maknuti se iz bolničke sobe, osloboditi se monitora i zlokobne medicinske opreme. Raditi nešto tako obično kao večerati s prijateljem.Nakon obroka, prošetao je po dnevnoj sobi. "Smijem pogledati?""Samo naprijed. Reci mi ako ti išta zapne za oko."Još uvijek mu nije htjela reći ništa izravno o njemu, ali bar se činila voljnom da razgovara o samoj sebi. Njegova unutarnja slika svijeta pomicala se kako su razgovarali. Zašto u glavi imam crvotočne karte? Možda će se morati sam oporaviti na onaj teži način. Naučiti sve što postoji u svemiru, a sve što preostane, rupa u obliku malog čovjeka koja se bude nalazila u sredini, bit će on čistim procesom eliminacije. Zastrašujuća zadaća.Zabuljio se kroz polarizirano staklo prozora, u slabašno svjetlucanje u zraku, kao da vani pada vilinska prašina. Sad je znao prepoznati štit polja sila, spoznajni napredak u odnosu na njegov prvi, čeoni susret sa štitom. Štit je bio vojne kvalitete, shvatio je, neprobojan za sve od virusa i čestica plina pa do... čega? Projektila i plazme, sigurno. Ovdje negdje mora biti neki vrlo snažan generator. Zaštita je bila naknadno dodana u arhitekturu zgrade, a ne uključena u osnovnu zamisao. Tu se skrivala neka povijest... "Jesmo na Jacksonovu Skrovištu, zar ne?" upitao je."Da. Znači li ti to nešto?""Opasnost. Loše stvari. Što je ovo?" Mahnuo je oko sebe."Klinika Durona.""Je, da? Što radite? Zašto sam ja tu?""Mi smo privatna klinika za Kuću Fell. Obavljamo sve vrste medicinskih zadaća za njih, prema potrebi.""Kuća Fell. Oružje." Asocijacije su padale na prava mjesta posve automatski. "Biološko oružje." Pogledao ju je s optužbom."Ponekad", priznala je. "I biološka obrana." Je li on vojnik Kuće Fell? Zarobljen protivnički vojnik? Dovraga, kakva bi to vojska uposlila napola invalidnog patuljka kao bilo kakvog vojnika. "Naručen od

Kuće Fell?""Ne.""Ne? Pa zaš' sam ovdje?""To je i nama bila velika zagonetka. Stigao si zamrznut u krio-komori i bilo je očito da si pripremljen vrlo žurno. U sanduku adresiranom na mene, putem običnog kurira, bez povratne adrese. Nadali smo se da ćeš nam moći nešto reći ako te oživimo.""Ima još.""Da", rekla je iskreno."Ali ne'š mi reći.""Još ne.""Što ako izađem odav'e?"Djelovala je zabrinuto. "Molim te, nemoj. Mogli bi te ubiti.""Oopet.""Opet", kimnulaje."Tko?""To... ovisi o tome tko si."Skrenuo je s teme, zatim zaobilazno vratio razgovor na nju još tri puta, ali nije ju mogao uspavati ni zavarati da mu kaže nešto o njemu. Iscrpljen, za večeras je odustao, premda je uspio samo budno ležati na svom krevetu, prežvakavajući problem kao što grabljivac glođe lešinu plijena. Ali sve to nabacivanje kostima postiglo je samo da mu se um zamrzne od frustriranosti. Prespavaj to, rekaoje samome sebi. Sutra mora donijeti nešto novo. Kakav god njegov položaj inače bio, stabilan nije. Osjećao je to, osjećao se kao da balansira na oštrici noža; ispod njega ležala je tama, skrivajući perje ili oštra koplja ili možda ništa, beskrajni pad.Nije bio posve siguran kakvo je objašnjenje za vrelu kupelj i terapeutsku masažu. Kao vježbanje, da, to mu je bilo jasno. Dr. Chrys dovukla je u Rowaninu radnu sobu bicikl za vježbu i pustila ga da se znoji gotovo dok se nije onesvijestio. Nešto tako bolno moralo mu je koristiti. Ali još nije smio raditi sklekove. Pokušao je samo jedan i srušio se, razrogačenih očiju, uz prigušen cvilež bola, da bi se bijesna Dr. Chrys izderala na njega jer je pokušao nedopuštene kretnje.

Dr. Chrys napravila je neke bilješke i opet otišla, ostavljajući ga Rowaninoj nježnoj pažnji. Sad je ležao, blago se pušeći, u Rowaninu krevetu, odjeven samo u ručnik, dok je ona pregledavala skeleto-muskularnu strukturu po cijelim njegovim leđima. Pri masaži, prsti Dr. Chrys bili su poput sondi. Rowanine ruke su milovale. Kako anatomski nije bio u stanju presti, tu i tamo proizveo bi neki tihi, ohrabrujući jecaj. Došla mu je sve do tabana i nožnih prstiju i krenula natrag gore.Lica zabijena u jastuk, postepeno je shvatio da se jedan vrlo važan tjelesni sustav javljao na dužnost, prvi put nakon što su ga oživjeli. Pravo dizanje iz groba. Lice mu se zajapurilo od mješavine nelagode i oduševljenja i prebacio je ruku prema gore, naizgled nehajno, da to prikrije. Ona je tvoj liječnik. Morala bi to doznati. Nije to bilo kao da ona već ne pozna svaki djelić njegova tijela, izvana i iznutra. Bila je doslovno do lakta već u njemu. Svejedno je ostao skriven u svom ručnom zaklonu."Okreni se", reče Rowan, "da pređem i drugu stranu.""Ovaj... radije ne", promrmljao je u jastuk."Zašto ne?""Ovaj... sjećaš s' kako si me stalno pitala jel' mi nešto radi?""Da...""Pa... proradilo je."Kratak trenutak tišine, zatim: "Oh. U tom slučaju, moraš se okrenuti. Moram te pregledati."Duboko je udahnuo. "Koja ž'tva za znanost."Okrenuo se, a ona mu uzme ručnik. "Je li se to već i prije događalo?" upitala je."Ne. P'vi put u životu. Ovom životu."Njeni dugi, hladni prsti, dotakli su ga hitro, medicinski. "Dobro izgleda", rekla je s entuzijazmom."Baš ti hvala", zapjevušio je veselo.Nasmijala se. Nije mu trebalo sjećanje da mu kaže kako je dobar znak ako se žena u ovakvom trenutku smije njegovim vicevima. Ispitivački, blago, povukao ju je bliže prema sebi. Triput hura za znanost. Da vidimo što će se dogoditi. Poljubio ju je. Uzvratila mu je poljubac. Rastopio se.

Govor i znanost su nakon toga gurnuti na neko vrijeme u zapećak. Da se ne spominje zelena kuta i svi slojevi ispod nje. Tijelo joj je bilo prelijepo kao što je i zamišljao, čista estetika linije i obline, mekoće i cvjetnih, skrivenih mjesta. Njegovo vlastito tijelo bilo je živa suprotnost, mala hrpica kostiju označena šokantno crvenim ožiljcima.Snažna svijest o nedavnoj smrti nabujala je u njemu, uhvatio se kako je ljubi očajnički, strastveno, kao da je ona sam život koji bi tako mogao uhvatiti i zadržati. Nije znao je li mu prijatelj ili neprijatelj, je li to dobro ili loše. Ali bilo je toplo i vlažno i pokretno, ne ledeno i nepokret-no, najsuprotnija stvar kriostazi koja je postojala. Iskoristi dan. Jer noć čeka, hladna i neumoljiva. Ta se lekcija goruće širila iz njegova središta prema van, kao radijacija. Oči su joj se raširile. Samo ga je zadihanost natjerala da uspori do pristojnijeg, razumnijeg ritma.Njegova ružnoća trebala ga je smetati, ali nije i pitao se zašto je tako. Ljubav vodimo zatvorenih očiju. Tko mu je to rekao? Ista žena koja mu je rekla i Nije stvar u mesu, nego u pokretu? Otvaranje Rowanina tijela bilo je kao suočavanje s onim rastavljenim oružjem. Znao je što da učini, koji dijelovi su bitni a koji su kamuflaža, ali nije se mogao sjetiti gdje je to naučio. Znanje je bilo tu, ali instruktor je bio izbrisan. Ta kombinacija poznatog i nepoznatog uznemirila gaje više nego bilo koja druga koju je tu doživio.Zadrhtala je, uzdahnula i opustila se, a on se poljupcima vratio natrag uz njezino tijelo da joj promrmlja u uho: "Ovaj... misl'm da još ne smijem raditi sklekove.""Oh." njezine staklaste oči se otvore i pronađu fokus. "Bože. Da." Nekoliko trenutaka eksperimentiranja pronašla su medicinski prihvatljiv položaj, on na leđima, vrlo udobno, bez pritiska ili napora za prsa, ruke ili trbušni pojas i došao je i na njega red. To se činilo ispravnim, prvo dame, pa ga nitko neće gađati jastucima zato stoje odmah zaspao. Užasno poznata situacija, samo su sve pojedinosti bile krive. I Rowan je to već prije radila, procijenio je, premda možda ne prečesto. Ali nije mu bila ni potrebna neka velika vještina. Njegovo tijelo radilo je sasvim dobro..."Doktorice D", uzdahnuo je prema njoj, "ti si genije. Es... Asku...

Esh... onaj Grk bi mog'o od tebe učiti o oživljavanju."Nasmijala se i razlila kraj njega, tijelom uz tijelo. Kad ležimo, visina nije važna. I to je znao. Izmjenjivali su ma-nje užurbane, istraživačke poljupce, polagani užitak kao bomboni poslije večere."Jako ti dobro ide", promrmljala je zadihano, grickajući mu uho."Aha..." smiješak mu je izblijedio, zabuljio se u strop, mršteći se u kombinaciji blage, post-koitalne sjete i obnovljene, premda posve mentalne frustriranosti. "...pitam se jesam li bio oženjen?" Glava joj se povukla, na njezin povrijeđen izraz došlo mu je da si pregrize jezik. "Mis'm da nisam", doda užurbano."Ne... ne." Opet se smjestila uz njega. "Nisi oženjen." "Koji god bio?" "Tako je.""Ha." Oklijevao je, prolazeći prstima kroz njezinu dugu kosu, lijeno je šireći kao lepezu preko crvenih ožiljaka na svojim prsima. "I što misliš, s kim si sad vodila ljubav?"Dugim je kažiprstom nježno dotakla njegovo čelo. "S tobom. Naprosto s tobom."To je bilo vrlo ugodno čuti, ali... "Ljubav ili terapija?"Zagonetno se osmjehnula, prelazeći mu dalje po licu. "Pomalo i jedno i drugo, ja mislim. I znatiželja. I prilika. Protekla tri mjeseca bila sam prilično uronjena u tebe."Činilo mu se iskrenim. "Meni 'zgleda da s'ti stvorila priliku."Pobjegao joj je mali zadovoljni smiješak. "Pa... možda."Tri mjeseca. Zanimljivo. Znači bio je mrtav malo više od dva mjeseca. Mora daje kroz to vrijeme potrošio podosta resursa Durona Grupe. Kao prvo, tri mjeseca rada ove žene nisu mogla biti jeftina."Zašto to radiš?" upitao je, mršteći se prema stropu dok se ona pažljivo smještala oko njegova ramena. "Mislim, sve ovo. Što očekuj'š od mene zauzvrat?" Napola invalid, ne zna ni govoriti, bezličan i glup, ni pare ni imena. "Svi visite na mom oporavku k'o da sam vam za'nja nada." Čak je i brutalno djelotvorna fizioterapeutkinja Chrys sve to radila za njegovo dobro, shvaćao je. Skoro da mu je ona bila i najdraža, baš zbog te nemilosrdnosti. Znao je odgovoriti na nju. "Tko me još hoće, da me sk'ivate?

Neprijatelji?" Ili prijatelji"?"Neprijatelji, sigurno", uzdahne Rowan."Mhm." Lijeno je ležao; ona je zadrijemala, on nije. Doticao je mrežu njezine kose i pitao se. Sto li ona vidi u njemu? Ja sam o krio-komori razmišljala kao o kristalnom lijesu začarana viteza... izvadila sam dovoljno krhotina granate, tako da sam bila sigurna da nisi bio samo slučajni promatrač...Dakle, treba obaviti neki posao. A Durona Grupa ne bi tražila običnog plaćenika. Ako je ovo Jacksonovo Skrovi-šte, običnih gorila može se pronaći na kile.Ali onda, nikad nije ni mislio daje on običan čovjek. Ni na trenutak.Oh, gospo moja. Tko bih ti trebao biti ?DVADESET I TREĆE POGLAVLJEPonovno otkriće seksa više-manje ga je kroz sljedeća tri dana učinilo nepokretnim, ali instinkt za bijegom ponovno se javio jednog popodneva kad gaje Rowan ostavila da spava, a on nije zaspao. Podigao je kapke i pratio tragove ožiljaka na svojim prsima i razmišljao. Van je očito bio krivi smjer. Unutra još nije pokušao. Ovdje su izgleda svi svoje probleme nosili Lilly. U redu. I on će otići do Lilly.Gore, ili dolje? Kao jacksonski vođa, po tradiciji bi trebala stanovati ili u potkrovlju ili u bunkeru. Barun Ryo-val je živio u bunkeru, ili je bar u njegovoj glavi postojala mutna slika povezana s tim imenom koja je uključivala sjenovite pod-podrume. Barun Fell zauzimao je potkrovlje na apogeju, gledajući iz svoje orbitne stanice odozgo na sve ostalo. Činilo se da u glavi ima podosta slika Jackso-nova Skrovišta. Je li mu to dom? Ta ga je pomisao zbunila. Gore. Gore i unutra.Obukao je svoju sivu trenirku, posudio neke Rowani-ne čarape i skliznuo u hodnik. Pronašao je dizalnu cijev i odvezao se na najgornji kat, odmah iznad Rowanina. Bio je to još jedan kat stambenih apartmana. U njegovu je središtu pronašao još jednu dizalnu cijev, s bravom za prepoznavanje dlana. Mogla bi je koristiti svaka Durona. Oko nje je vodilo spiralno stubište. Popeo se uz stubište, vrlopolako i pri vrhu pričekao da mu se dah u potpunosti povrati.

Zatim pokuca na vrata.Kliznula su u stranu, a vitak eurazijski dječak od kojih deset godina ozbiljno ga pogleda. "Što želite?" Dječak se mrštio."Želim vidjeti tvoju... baku.""Uvedi ga, Robin", zazvao je meki glas.Dječak je poniknuo glavom i pokretom ga pozvao da uđe. Njegove noge u čarapama nečujno su stupale preko dubokog saga. Prozori su bili polarizirani da zadrže tamno sivilo poslijepodneva, a barice toplijeg žutog svjetla iz svjetiljki borile su se protiv tame. Iza prozora, polje sila vidjelo se kao sićušne iskrice, kako bi ga kapljice vode ili trunci prašini dotakli i odbili se ili nestali.Jedna smežurana žena sjedila je u prostranom stolcu i promatrala ga kako se približava tim tamnim očima na licu od stare bjelokosti. Imala je na sebi crnu svilenu tuniku visokog ovratnika i prostrane hlače. Kosa joj je bila posve bijela i vrlo duga; jedna vitka djevojčica, vrlo doslovno dječakova blizankinja, češljala ju je preko naslona stolca, dugim, dugim potezima. Prostorija je bila vrlo topla. Gledajući je kako ga gleda, zapitao se kako je ikad pomislio da bi ona zabrinuta žena sa štapom mogla biti Lillv. Oči stare stotinu godina gledale su te na drukčiji način."Gospo", reče. Usta su mu se odjednom posušila."Sjedni." Glavom mu je pokazala plitki naslonjač smješten iza niskog stolića pred njom. "Violet, draga", mršava ruka sva od bijelih bora i plavih vena dotakla je djevojčinu ruku, zaštitinički spuštenu na njezino rame. "Donesi nam sad čaj. Tri šalice. Robin, molim te, idi dolje i dovedi Rowan."Djevojčica joj je rasporedila kosu u lepezu oko tijela i dvoje djece nestane uz nimalo djetinju šutnju. Očito, Du-rona Grupa ne zapošljava strance. Nikakva krtica neće moći prodrijeti u tu organizaciju. S jednakom poslušnošću, spustio se na mjesto koje mu je pokazala.Njeni su vokali drhtali od starosti, ali izgovor joj je još uvijek bio savršen. "Jeste li došli k sebi, gospodine?" upitala je."Ne, gospođo", reče tužno. "Samo k vama." Brižljivo je razmišljao o tome kako da oblikuje svoje pitanje. Lilly neće biti ništa manje medicinski oprezna nego Rowan. "Zašto me ne možete

identificirati?"Njene se bijele obrve podignu. "Dobro rečeno. Mislim da ste spremni za neke odgovore. Ah."Dizalna cijev je zamumlala i pojavilo se Rowanino zabrinuto lice. Užurbano je izašla. "Lillv, ispričavam se. Mislila sam da spava—""U redu je, dijete. Sjedi. Natoči čaj." Violet se ponovno pojavila iza ugla, noseći veliki pladanj. Lillv je djevojčici šapnula nekoliko riječi iza blago drhtave ruke, djevojčica je kimnula i otrčala. Rowan klekne, u nečem što je djelovalo kao precizan stari obred —je li nekad ona zauzimala Violetino mjesto? bio je prilično uvjeren daje tako — i natočila zeleni čaj u krhke bijele šalice, te ih razdijelila uokolo. Sjela je kraj Lillvnih koljena i načas se utješno dotakla sijede kose koja se tamo kovrčala.Čaj je bio vrlo vruć. Kako je u posljednje vrijeme počeo izrazito mrziti hladnoću, to mu se svidjelo i pažljivo je pijuckao. "Odgovori, gospođo?" podsjetio ju je oprezno.Rowanine usne razdvoje se u negativnom, zabrinutom dahu; Lilly podigne jedan prst i prekine je."Pozadina", reče starica. "Vjerujem kako je došlo vrijeme da ti ispričamo jednu priču."Kimnuo je i zavalio se sa svojim čajem."Jednom davno", načas se osmjehnula, "bila su tri brata. Prava bajka, ha? Najstariji original i dva mlađa klo-na. Najstariji je — kako to biva u tim pričama — bio rođen s veličanstvenim nasljeđem. Plemstvo — bogatstvo — udobnost — njegov otac, premda ne baš kralj, imao je više moći od bilo kojeg kralja u pred-skočnoj povijesti. I tako je postao metom mnogih neprijatelja. Budući da se znalo koliko je odan svome sinu, mnogim je tim neprijateljima palo na pamet da ga pokušaju udariti preko jedinog djeteta. Odatle to čudno umnožavanje." Kimnula je prema njemu. Želudac mu je od toga zadrhtao. Srknuo je još čaja da prikrije svoju zbunjenost.Ona zastane. "Možete li se sjetiti nekih imena?" "Ne, gospođo.""Hm." napustila je bajku; glas joj postane oštriji. "Barun Miles Vorkosigan od Barravara bio je original. On je sad nekih dvadeset i osam standardnih godina star. Prvi njegov klon izrađen je ovdje, na Jacksonovu Skrovištu, prije dvadeset i dvije godine, po narudžbi

komarrske skupine pobunjenika, u Kući Bharaputra. Ne znamo kako se taj klon naziva, ali komarrska složena urota da ga zamijene za original propala je prije otprilike dvije godine, a klon je pobjegao.""Galen", šapne on.Oštro gaje pogledala. "On je bio zapovjednik Komar-ranaca, tako je. Drugi klon... je zagonetka. Najbolja je pretpostavka da su ga proizveli Cetagandanci, ali nitko ne zna sigurno. Prvi put se pojavio prije nekih deset godina, kao posve odrastao i nevjerojatno nadaren plaćenički zapovjednik, služeći se posve legalnim betanskim imenom Miles Naismith, po majčinskoj liniji. Nije nikakav prijatelj Cetagandancima, pa teorija da je nekakav cetagandski prebjeg ima određene logike u sebi. Nitko ne zna koliko je star, premda mu očito ne može biti više od dvadeset iosam godina." Otpilaje malo svog čaja. "Naše je uvjerenje da ste vi jedan od ta dva klona.""Isporučen vama kao kutija smrznutog mesa? Razne-senih prsa?""Da.""Pa što onda? Klonovi — čak i smrznuti klonovi — ovdje sigurno nisu novost." Bacio je pogled na Rowan."Da nastavim. Prije otprilike tri mjeseca, Bharaputrin klon vratio se kući — s ekipom plaćeničkih vojnika koje je izgleda ukrao iz dendariijske flote naprosto se pretvarajući da je svoj klonski blizanac, admiral Naismith. Napao je Bharaputrine klonske jaslice u pokušaju da ukrade ili možda oslobodi skupinu klonova predviđenu da budu tijela za presađivanje mozga, nešto čega se osobno gnušam."Dotakao je svoja prsa. "On je... izgubio?""Ne. Ali admiral Naismith stigao je ubrzo zatim tražeći svoje ukradene ljude i brodove. U gužvi koja je uslijedila na površini, u Bharaputrinom glavnom medicinskom pogonu, jedan od njih dvojice je poginuo. Drugi je pobjegao, zajedno s plaćenicima i većinom Bharaputrina vrlo vrijedna klonskog inventara. Napravili su budalu od Vaše Luigija — kad sam to prvi put čula, tako sam se smijala da mije pozlilo." Skromno je otpila čaja.Mogao je točno zamisliti kako je to izgledalo, premda mu se malo

mutilo pred očima od takvog prizora."Prije nego što su skočili, dendariijski su plaćenici ponudili nagradu za povrat krio-komore koja skriva ostatke čovjeka za kojeg tvrde daje Bharaputrin klon."Oči su mu se raširile. "Ja?"Podigla je ruku. "Vaša Luigi, barun Bharaputra, posve je uvjeren da su lagali, te daje čovjek u kutiji zapravo njihov admiral Naismith.""Ja?" rekao je s manje sigurnosti."Georish Stauber, barun Fell, odbija čak i nagađati. A barun Rvoval prekopao bi cijeli grad za makar i pedeset--postotnu priliku da se dokopa admirala Naismitha, koji gaje prije četiri godine oštetio kako nikome nije uspjelo u cijelom stoljeću." Usne su joj se raširile u oštrom osmijehu.Sve je to imalo smisla, što uopće nije imalo smisla. Sličilo je na priču koju je čuo nekad davno, u djetinjstvu i sad je ponovo susreće. U nekom drugom životu. Mutna prisnost, uspomena, kao kroz debelo staklo. Dotakao sije glavu, koja je boljela. Rowan je zabrinuto promatrala taj pokret."Zar nemate medicinskih zapisa? Nešto?""Uz određen rizik, došli smo do razvojnih dosjea Bha-raputrina klona. Nažalost, oni idu samo do četrnaeste godine. Nemamo ništa o admiralu Naismithu. Nažalost, od samo jedne točke ne može se napraviti triangulacija."Okrenuo se prema Rowan. "Ti me poznaš i iznutra i izvana. Zar ne možeš pogoditi?""Ti si čudan." Rowan strese glavom. "Pola tvojih kostiju plastične su zamjene, znaš? A ono malo pravih što ti je ostalo pokazuje stare lomove, stare traume... rekla bih ne samo da si stariji nego što bi Bharaputrin klon trebao biti, rekla bih da si stariji i od izvornog baruna Vorkosiga-na, a to nema nikakvog smisla. Kad bismo bar mogli pronaći jedan čvrst, solidan trag. Sjećanja koja si ispričao tako su užasno dvoznačna. Razumiješ se u oružje, kao admiral — ali i Bharaputrin klon izučen je za ubojicu. Sjećaš se Sera Galena, što bi trebalo biti moguće samo Bha-raputrinu klonu. Otkrila sam i za ono šećerno drveće. Zove se javor i potječe sa Zemlje — a Bharaputrin klon tamo je prošao obuku. I tako dalje." Bespomoćno je raširila

ruke."Ako ne dobivaš pravi odgovor", rekao je polako, "možda ne postavljaš pravo pitanje.""A što bi bilo pravo pitanje?"Nijemo je stresao glavom. "Zašto..." Ruke mu se rašire. "Zašto niste moje smrznuto tijelo predali Dendarii-ma i pobrali nagradu? Zašto me niste prodali barunu Ryo-valu, kad me toliko želi? Zašto ste me oživljavali?""Barunu Rvovalu ne bih prodala ni laboratorijskog štakora", izjavi Lilly mirno. Trznula se u kratkom osmijehu. "Stare priče, među nama."Koliko stare? Starije od njega, tko god bio."A što se tiče Dendariija — možda ćemo još poslovati s njima. Ovisno o tome tko si."Približavali su se srži problema; osjećao je to. "Da?""Prije četiri godine, admiral Naismith posjetio je Jack-sonovo Skrovište i, osim što je nevjerojatno posramio Rya Ryovala, odveo je stanovitog doktora Hugha Canabu, jednog od Bharaputrinih najboljih genetičara. Dakle, ja poznam Canabu. I što je još važnije, znam koliko su Vaša Luigi i Lotus platili da ga dovedu ovamo i koliko je kućnih tajni on znao. Nikad ga ne bi živog pustili da ode. Ali nestao je i nitko s Jacksonova Skrovišta nije ga nikad uspio pronaći."Usredotočeno se nagnula naprijed. "Pretpostavivši da Canaba nije nestao samo kroz zračnu komoru — admiral Naismith očito zna kako izvući ljude. Zapravo, to je nešto po čemu je slavan. Zato nas zanima.""Želite otići s planeta?" Ogledao se oko sebe, na udobno, samodovoljno carstvo Lilly Durone. "Zašto?""Ja imam Pogodbu s Georishom Stauberom — barunom Fellom. To je vrlo stara Pogodba i mi smo oboje vrlo stari. Moje je vrijeme sigurno na izmaku, a Georish postaje", namrštila se, "nepouzdan. Ako ja umrem — ili on umre — ili si uspije presaditi mozak u mlađe tijelo, što je bar jednom već pokušao — naša stara Pogodba prestat ćevrijediti. Durona Grupa mogla bi dobiti manje povoljnu pogodbu

nego što je ona koju smo tako dugo imali s Kućom Fell. Mogla bi se naći raskomadana — prodana — oslabljena tako da privuče napade starih neprijatelja kao što je Ry, koji pamti svaku uvredu i ozljedu za vječnost. Mogla bi se naći prisiljena baviti se poslom kojim ne želim. Posljednjih nekoliko godina tražim izlaz. Admiral Nais-mith zna gdje ga mogu naći."Ona je željela da on bude admiral Naismith, očito vredniji klon. "A što ako sam onaj drugi?" Zurio je u svoje ruke. Samo ruke. Nikakvih naznaka."Mogli bi vas otkupiti."Tko? Je li on spasitelj ili roba? Kakav izbor. Rowan je djelovala kao da joj je neugodno."Od kakve sam vam koristi ako se ne sjećam tko sam?""Nikakve, mali čovječe." Njezine tamne oči načas su zasjale kao komadići vulkanske stijene.Ova žena preživjela je gotovo stoljeće na Jacksonovu Skrovištu. Ne smije podcijeniti njezinu bezobzirnost samo zbog jedne predrasude prema presađivanju mozgova.Ispili su čaj i povukli se u Rowaninu sobu."Što ti se od svega toga činilo poznatim?" upitala gaje Rowan zabrinuto kad su se našli sami na njezinom malom naslonjaču."Sve", rekao je, duboko zbunjen. "Ali — Lilly, izgleda, misli da vas mogu sve nekamo sakriti, kao kakav mađioničar. Ali čak i ako jesam admiral Naismith, ne sjećam se kako sam to uspijevao!""Ššš", pokušala gaje umiriti. "Spreman si za navalu sjećanja, kunem ti se. Gotovo vidim kako počinje. I govor ti se u zadnjih nekoliko dana značajno poboljšao.""To je od terapeutskog ljubljenja", nasmiješio se, sugestivan kompliment koji mu je, kako se i nadao, priuštio još malo terapije. Ali kad je izronio po zrak, rekao je: "Neće mi se vratiti ako sam ja onaj drugi. Sjećam se Ga-lena. Zemlje. I kuće u Londonu... kako se taj klon zove?""Ne znamo" , rekla je i na očajan stisak njegovih ruku, dodala: "Ne, stvarno ne znamo.""Admiral Naismith... ne bi smio biti Miles Naismith. Trebao bi biti Mark Pierre Vorkosigan." Kvragu, a kako je to znao? Mark Pierre.

Piotr Pierre. Pero, Pero, mali žde-ro, svoju ženu je otjer'o, rugalica iz gomile koja je starca dovela do užasnog, ubilačkog bijesa, tako da su ga morali zaustaviti — slika mu je pobjegla. Djedo ? "Ako je bhara-putranski klon treći sin, može se zvati bilo kako." Nešto se tu nije slagalo.Pokušao je zamisliti djetinjstvo admirala Naismitha kao tajnog projekta cetagandske obavještajne službe. Njegovo djetinjstvo? Moralo je biti vrlo neobično, ako je ne samo uspio pobjeći u osamnaestoj godini ili mlađi već i izbjeći cetagandskim obavještajcima i u godinu dana si stvoriti bogatstvo. Ali nije se mogao sjetiti ničeg iz takve mladosti. Potpuna praznina."Sto ćete učiniti sa mnom ako nisam Naismith? Zadržati me kao ljubimca? Kako dugo?"Rowan zabrinuto napući usne. "Ako si Bharaputrin klon — morat ćeš i sam pobjeći s Jacksonova Skrovišta. Dendariijski je napad napravio veliku gužvu u Vaša Lui-gijevu glavnom stožeru. Mora osvetiti krv i posjed. I ponos. Ako je tako — pokušat ću te izvući.""Ti? Ili svi vi?""Nikad nisam išla protiv skupine." Ustala je i usho-dala se po svojoj dnevnoj sobi. "A godinu dana sam proživjela na Escobaru, sama, dok sam prolazila obuku u krio--oživljavanju. Često sam se pitala... kako bi bilo biti polovica para. Umjesto četrdesetina skupine. Bih li se osjećala većom?""Jesi li bila veća kad si bila jedna cjelina, na Escoba-ru?""Ne znam. To je glupa ideja. Svejedno — ne mogu ne misliti o Lotus.""Lotus. Barunica Bharaputra? Ona koja je napustila vašu skupinu?""Da. Lillvina najstarija kći, poslije Rose. Lilly kaže... ako se ne držimo sve zajedno, visjet ćemo svaka posebno. Misli na jednu staru metodu pogubljenja u kojoj — k""Znam što je vješanje", rekao je užurbano, prije nego što se mogla upustiti u medicinske detalje.Rowan se zabulji kroz prozor. "Jacksonovo Sklonište nije mjesto na kojem možeš biti sam. Nikome ne možeš vjerovati.""Zanimljivi paradoks. Stvara lijepu dilemu."Pretražila mu je lice u potrazi za ironijom, pronašla je i namrštila se.

"To nije šala."Očito, čak ni samostojna materinska strategija Lilly Durone nije do kraja riješila problem, kako se vidjelo s Lotus.Promatrao ju je. "Jesu li ti naredili da spavaš sa mnom?" upita odjednom.Trznula se. "Ne." Opet se ushodala. "Ali jesam tražila dopuštenje. Lilly je rekla da mogu, jer bi te to moglo privući našim interesima." Zastala je. "Čini li ti se to užasno hladnim?""Na Jacksonovu Skrovištu — samo opreznim." A privlačenje je svakako išlo u dva smjera. Jacksonovo Skloni-šte nije mjesto na kojem se može biti sam. Ali nikome ne možeš vjerovati.Ako je ovdje itko normalan, zakleo bi se da je to slučajno.čitanje, od kojeg je isprva dobivao probadajuće bolove u očima i brze i užasne glavobolje, postajalo je sve lakše. Sad je već mogao izdržati i po deset minuta prije nego što postane nepodnošljivo. Zakopan u Rowaninoj radnoj sobi, gurao se do ruba bola, djelić informacija, nekoliko minuta odmora, pa opet. Počevši od središta prema van, čitao je prvo o Jacksonovu Skrovištu, njegovoj jedinstvenoj povijesti, ne-vladinoj strukturi, te o stotinu i šesnaest velikih Kuća i bezbrojnim manjim kućama, sa svim njihovim pomiješanim vezama i vendettama, stalno promjenjivim pogodbama i izdajama. Durona Grupa bila je na putu da i sama postane Manja Kuća, procijenio je, cvatući iz Kuće Fell kao hidra i, kao i hidra, reproducirajući se bespolno. Spomeni kuća Bharaputra, Hargraves, Dyne, Rvoval i Fell pokretali su mu u glavi slike koje nisu dolazile s vi-deoprikaza. Nekoliko njih čak se počelo i međusobno povezivati. Premalo. Pitao se je li značajno što mu se najpoznatijim čine Kuće najslavnije po svemirskim nezakonitim operacijama.Tko god bio, ja poznam ovo mjesto. Pa ipak... slike su mu se činile uskim, preplitkim da bi predstavile čitavo jedno djetinjstvo. Možda je bio mala osoba. Svejedno, bilo je to više nego što je iz svoje podsvijesti mogao izvući o mladosti navodnog admirala Naismitha, klona cetagand-ske proizvodnje.Djedo. Te su uspomene imale masu i gotovo omamlju-juću snagu

dojma. Tko je Djedo? Jacksonski staratelj? Ko-marrski mentor? Cetagandski instruktor? Netko ogromani divan, tajanstven i star i opasan. Djedo nije imao izvora, kao da je dolazio uključen u sam svemir.Izvori. Možda bi proučavanje pretka, invalidnog bar-ravarskog barunica Vorkosigana, moglo nešto otkriti. Konačno, sazdan je na Vorkosiganovu sliku i priliku — učiniti nekome takvo što vrlo je ružna stvar. Izvukao je popis barrayarskih referenci iz Rovvanine komkonzolne knjižnice. Bilo je nekih stotinjak dokumentarnih knjiga, videa, dokumenata i dokumentaraca. Da si stvori okvir, počeo je s općom povijesti, brzo je pregledavajući. Pedeset tisuća Prvaka. Kolaps crvotočine. Doba izolacije. Krvava stoljeća... Ponovno otkriće... riječi su se zamutile. Glava mu se činila prepunom do pucanja. Poznato, tako bolno poznato... morao je stati.Zadihan, zatamnio je sobu i legao na kauč sve dok mu oči nisu prestale pulsirati u bolu. Ali, ako je ikad bio obučavan da zamijeni Vorkosigana, to bi mu sve i moralo biti poznato. Morao je proučiti Barrayar uzduž i poprijeko. / jesam. Želio je moliti Rowan da ga prikuje za zid i da mu još jednu dozu brzopenta, bez obzira na to što mu se dogodi s krvnim tlakom. Stvar je zamalo proradila. Možda još jedan pokušaj...Vrata se siktavo otvore. "Hej?" Upalilo se svjetlo. Ro-wan je zastala na vratima. "Jesi li dobro?""Glavobolja. Čitanje." "Ne bi trebao..."Toliko žuriti, dodao je u sebi, Rowanin stalni refren u posljednjih nekoliko dana, sve od razgovora s Lilly. Ali ovog puta se prekinula. Podigao se u sjedeći položaj; prišla je i sjela pokraj njega. "Lilly želi da te dovedem gore.""U redu—" Krenuo je ustati, ali ona ga zaustavi.Poljubila ga je. Dugim, dugim poljupcem koji ga je isprva oduševio a onda zabrinuo. Odvojio se od nje da upita: "Rowan, što je?""... Mislim da te volim." "To je problem?""Samo moj problem." Uspjelo joj je kratko, nesretno se osmijehnuti. "Izaći ću s tim na kraj."Uhvatio joj je ruke, prateći vene i tetive. Ima predivne ruke. Nije

znao što da kaže.Povukla gaje na noge. "Dođi." Držali su se za ruke cijelim putem do ulaza u dizalnu cijev za potkrovlje. Kad se odvojila da pritisne ploču za prepoznavanje dlana, nije mu opet prihvatila ruku. Uspeli su se zajedno i stigli oko kromirane ograde u Lillynu dnevnu sobu.Lilly je sjedila, uspravna i formalna, u svojem širokom, punjenom naslonjaču, sijede kose danas spletene u jednu debelu pletenicu koja joj je padala preko ramena i u krilo. Iza nje, malo udesno, tiho je stajao Hawk. Ne sluga. Stražar. Troje stranaca u sivim kvazi-vojnim uniformama s bijelim rubom bilo je oko nje; dvije žene su sjedile, a muškarac je stajao. Jedna žena imala je tamne kovrče i smeđe oči koje su ga zažareno gledale. Druga, starija žena imala je kratku svijetlosmeđu kosu jedva dotaknutu sjedi-nama. Ali čovjek mu je prikovao svu pozornost.Bože moj. To sam drugi ja.Ili... ne-ja. Stajali su oči u oči. Ovaj je bio bolno uredan, čistih čizama, odore ispeglane i službene, već samom pojavom izraz poštovanja prema Lilly. Vojne su oznake blistale na njegovom ovratniku. Admiral... Naismith? Naismith je bilo ime prišiveno iznad lijevog prsnog džepa na njegovoj radnoj časničkoj odori. Oštar udah, električni bljesak sivih očiju i napola prigušen osmijeh činili su mu lice nevjerojatno živahnim. Ali ako je on bio koščata sjenasamoga sebe, ovaj je bio udvostručen on. Nizak, četvrtast, mišićav i napet, teške čeljusti i primjetnog trbuha. Izgledao je kao viši časnik, tjelesne mase uravnotežene nad kratkim nogama raširenim u agresivnom položaju voljno, poput pretilog buldoga. Dakle, to je Naismith, slavni spasitelj kojeg Lilly toliko želi. Mogao je u to povjerovati.U potpunu opčinjenost klonskim blizancem prodrla je sve jača, užasavajuća spoznaja. Ja sam onaj krivi. Lilly je upravo potrošila bogatstvo oživljavajući pogrešnog klona. Koliko će se ljutiti? Za jacksonskog vođu, takva velika pogreška bit će kao da otpisuje bodove samoj sebi. I zaista, Lillvno je lice bilo ozbiljno i mirno kad je pogledala prema Rowan."To je on, sigurno", dahne žena zažarenih očiju. Ruke su joj bile

čvrsto stisnute u šake na krilu."Ja... vas poznajem, gospođo?" upitao je pristojno, brižljivo. Njezina vrelina ga je uznemirivala. Napola nesvjesno, primakao se bliže Rowan.Izraz lica bio joj je kao od mramora. Samo je blago širenje očiju, kao da ju je laserska zraka upravo uredno presjekla na pola, otkrivalo dubinu... kojeg osjećaja? Ljubavi, mržnje? Napetosti... Glavobolja mu se pogoršala."Kao što vidite", reče Lilly. "Živ i zdrav. Vratimo se raspravi o cijeni." Okrugli stol bio je pokriven šalicama i mrvicama — koliko je ta konferencija već trajala?"Sto god želite", reče admiral Naismith, teško dišući. "Platit ćemo i idemo.""Bilo koju razumnu cijenu." Smeđokosa starija žena uputila je svome zapovjedniku čudno prigušujući pogled. "Došli smo po čovjeka, ne po animirano tijelo. Zabrljano oživljavanje bilo bi po mome razlog za popust, oštećena roba." Taj glas, taj ironičan alt... Tebe poznam."Njegovo oživljavanje nije zabrljano", reče Rowan oštro. "Ako je i bilo problema, to je bilo u pripremi—"Zažarena se žena tržne i bijesno namršti."—ali, zapravo, on se sasvim dobro oporavlja. Svakoga dana osjetno napreduje. Jednostavno je još prerano. Previše se žurite." Pogled prema Lilly? "Stres i pritisci usporavaju rezultate koje se želi požuriti. On samog sebe previše požuruje, sam sebe toliko zapetlja—"Lilly podigne jednu umirujuću ruku. "To kaže moj specijalist za krio-oživljavanje", rekla je admiralu. "Vaš klon-ski brat se oporavlja i može se očekivati oporavak. Ako je to zaista ono što želite."Rowan se ugrize za usnicu. Zažarena žena grizla je nokte."A sad dolazimo do onog što ja želim", nastavi Lilly. "I, bit će vam drago to čuti, to nije novac. Razmotrimo malo nedavnu povijest. Nedavnu iz moje perspektive, točnije."Admiral Naismith bacio je pogled kroz velike četvrtaste prozore koji su gledali na još jedno tamno jacksonsko zimsko popodne, s niskim lepršavim oblacima koji su pijuckali snijeg. Polje sila je

bljeskalo, tiho jedući ledene zvjezdice. "Nedavna povijest menije i te kako na umu, gospođo", rekao je. "Ako je poznate, znate zašto se ne želim ovdje zadržavati predugo. Recite što želite."Ni približno dovoljno zaobilazno za jacksonsl^e poslovne običaje, ali Lilly kimne. "Kako je ovih dana doktor Ca-naba, admirale?""Molim?"Ukratko, po jacksonskim mjerilima, Lilly je opet objasnila svoje zanimanje za sudbinu odbjeglog genetičara. "Vaša je organizacija omogućila da Hugh Canaba potpuno nestane. Vaša je organizacija na Dagooli Četiri, prednosom njihovih cetagandskih čuvara ukrala deset tisuća marilakanskih ratnih zarobljenika, premda priznajem da oni vrlo spektakularno nisu nestali. Negdje između ta dva ekstrema leži sudbina moje male obitelji. Oprostit ćete mi malu šalu ako vam kažem kako mi se čini da ste baš ono što bi doktor prepisao."Naismithove se oči rašire; protrljao je lice, uvukao zrak kroza zube i uspio istisnuti napeti smiješak. "Shvaćam. Gospođo. Dobro. Zapravo, projekt kakav predlažete bio bi sasvim moguć, osobito ako mislite da biste se mogli pridružiti doktoru Canabi. Shvaćate, nisam ga spreman izvući iz džepa danas popodne—"Lilly kimne."Ali čim se dogovorim sa svojim zaleđem, mislim da bi se nešto moglo smisliti.""Onda nam se vratite čim se dogovorite sa svojim zaleđem, admirale i vaš će vam klonski blizanac biti stavljen na raspolaganje.""Ne—!" počela je zažarena žena, napola ustavši; njezina kolegica uhvati joj ruku i strese glavom, a ona potone natrag u svoje sjedalo. "Dobro, Bel", promrmljala je."Nadali smo se da ćemo ga povesti danas", reče plaćenik, gledajući u njega. Oči su im se susrele uz udar. Admiral je skrenuo pogled, kao da se čuva nekog prejakog stimulansa."Ali, kao što vidite, to bi meni oduzelo glavno oruđe za pogađanje", promrmlja Lilly. "A uobičajen princip pola unaprijed i pola pri dostavi očito nije primjenjiv. Možda bi vas umirio skroman financijski predujam."

"Izgleda da su se dosad dobro brinuli za njega", reče smeđokosi časnik nesigurnim glasom."Ali to bi istovremeno", namrštio se admiral, "i vama dalo priliku da ga ponudite drugim zainteresiranim stra-nama. Gospođo, moram vas upozoriti da ne počinjete rat licitacijom, u ovom slučaju. Mogao bi dovesti do pravog.""Vaše interese štiti vaša jedinstvenost, admirale. Nitko drugi na Jacksonovu Skrovištu nema ono što ja želim. Vi imate. A mislim da vrijedi i obrnuto. Vrlo smo dobro postavljeni da međusobno zaključimo pogodbu."Za jednog Jacksonca, ovo je bilo nevjerojatno ohrabrivanje. Prihvati, sklopi pogodbu! pomislio je; onda se zapita zašto? Zašto ga ti ljudi žele? Vani, zapuh vjetra zakovitlao je snježne pahulje u zasljepljujući, vrtložni zastor. Udario je u prozor.Udario je u prozor...Lilly je shvatila sljedeća, tamne joj se oči rašire. Nitko drugi to još nije primijetio, nestanak tog tihog svjetluca-nja. Njezin zapanjen pogled sreo se s njegovim, kad mu se glava okrenula od prvog zurenja prema van, a usne joj se otvore da progovori.Prozor prsne prema unutra.To je bilo sigurnosno staklo; umjesto opasnih krhotina, sve ih je zasula kiša vrelih grumenčića. Dvije plaćenice skoče na noge. Lilly je kriknula, a Hawk skoči pred nju, s ošamutom u ruci. Nekakvo veliko zračno vozilo lebdjelo je pred prozorom: jedan, dva... tri, četiri ogromna vojnika skoče unutra. Prozirna biozaštitna oprema pokrivala je mrežastu zaštitu protiv disruptora živaca; lica su im bila pokrivena kapuljačama i naočalama. Vatra iz Hawkova ošamuta bezazleno je pucketala oko njih.Bolje bi ti bilo da baciš prokleti ošamut na njih! Osvrnuo se u divljačkoj potrazi za kakvim projektilom, nožem, stolcem, nogom od stola, bilo što čime bi mogao napasti. Iz džepne veze jedne od plaćenica čuo se metalni glas: "Quinn, ovdje Elena. Nešto je upravo spustilo polje sila oko zgrade. Dobivam ispuste energije — kvragu, što se to događa? Trebaš pojačanje?""Da!" zavikala je užarena žena, kotrljajući se u stranu od zrake ošamuta koja ju je pucketajući slijedila preko saga. Lovice s

ošamutom. Napad je, dakle, otmica, a ne ubojstvo. Hawk se konačno snašao toliko da dohvati okrugli stolić i zamahne njime. Dohvatio je jednog vojnika ali drugi ga obori ošamutom. Lilly je stajala posve mirno, smrknuto gledajući. Zapuh ledenog vjetra zalepršao je nogavice njezinih hlača. Nitko nije nišanio u nju."Koji je Naismith?" zagrmio je pojačani glas jednog vojnika. Dendarii su se sigurno razoružali za pregovore; smeđokosa plaćenica napala je jednog uljeza prsa o prsa. On si to nije mogao priuštiti. Zgrabio je Rowan za ruku i sakrio se iza stolca, pokušavajući uočiti čist put do izlazne cijevi."Uzmi obojicu", doviknuo je zapovjednik kroz buku. Jedan vojnik skočio je prema dizalnoj cijevi da im odsječe odstupnicu; četvrtasta njuška njegova ošamuta trepnula je u svjetlu kad je uočio gotovo čistu metu."Vraga!" poviče admiral, zalijećući se u vojnika. Vojnik se spotakao i promašio. Zadnja stvar koju je vidio kad su on i Rowan jurnuli prema dizalnoj cijevi bila je zraka ošamuta koja je dohvatila Naismitha u glavu. I drugo dvoje Dendariija bilo je na tlu.Silazili su s užasavajućom sporošću. Kad bi on i Ro-wan mogli doći do generatora polja sila, bi li ga uspjeli uključiti i zarobiti napadače unutar njega? Za njima je zacvrčala vatra iz ošamuta, zvjezdasto se rasprskavajući o plohu cijevi. Okrenuli su se u zraku, nekako dočekali na noge i oteturali natraške u hodnik. Nema vremena za objašnjavanje — zgrabio je Rovvaninu ruku i pritisnuo je na ploču za prepoznavanje, laktom udarivši po prekidaču za isključivanje. Vojnik koji ih je slijedio zakevtao je i pao tri metra, ne baš glavom naprijed.Trznuo se na udarac i povukao Rowan kroz hodnik. "Gdje su generatori?" povikao je preko ramena. Druge uzbunjene Durone pojavljivale su se iz svih smjerova. Par Fellovih stražara u zelenim odorama provalio je u hodnik na suprotnom kraju i pojurio prema dizalnoj cijevi za potkrovlje. Ali na čijoj su oni strani? Povukao je Rowan kroz najbliža otvorena vrata."Zaključaj!" dahne. Zatvorila je vrata i zaključala ih. Bili su u nekom od duronskih stambenih apartmana. Slijepa ulica nije bila dobro skrovište, ali pomoć je, izgleda, stizala. Samo nije znao za koga.

Nešto vam je upravo spustilo polje sila... Iznutra. Moglo ga se spustiti samo iznutra. Napola se presavinuo, razjapivši usta, spaljenih pluća, lupajućeg srca i bolnih prsa, dok mu je vrtoglava tama mračila vid. Svejedno je oteturao do opasnog prozora, pokušavajući shvatiti taktičku situaciju. Kroza zid su dopirali prigušeni pucnjevi i udarci iz hodnika."Kvragu, kako vam je kopilad mogla spustiti štit?" zadihano je upitao Rowan, držeći se za prozorsku dasku. "Nije se čula eksplozija — izdaja?""Ne znam", odvrati Rowan zabrinuto. "To je vanjska sigurnost. Za nju bi trebali biti zaduženi Fellovi ljudi."Zurio je preko ledenog parkirališta. Preko njega je trčalo još nekoliko ljudi u zelenom, vičući, pokazujući prema gore, skrivajući se iza parkiranih vozila i pokušavajući nanišaniti projektilnim oružjem. Još jedan stražar užurbano im je pokazivao da odustanu: promašaj bi mogao pogoditi potkrovlje i sve koji su u njemu. Kimnuli su i čekali.Iskrivio je vrat, pritisnuvši se licem o staklo, trudeći se da vidi gore lijevo. Oklopljena je letjelica još lebdjela kraj potkrovnog prozora.Napadači su se već povlačili. Prokletstvo! Nikakve šanse za polje sila. Prespor sam. Letjelica se zaljuljala kad su se vojnici užurbano popeli u nju. Bljesnule su ruke i de-beli mali obris u sivom prevučen je preko ponora, šest stravičnih katova iznad betona. Prevukli su i opuštenog vojnika. Neće biti ranjenika za ispitivanje. Stisnutih zubi, Rowan ga povuče unatrag. "Makni se s vatrene linije!"Odupro joj se. "Pobjeći će!" pobunio se. "Moramo se boriti sada, na vlastitom terenu—"S ulice, iza starog i oronulog kamenog zida, podigla se još jedna letjelica. Mali civilni model, nenaoružan i bez oklopa. Borila se za visinu. Kroz njezin je prozor vidio zamućen sivi obris za upravljačem, bljesak bijelih zubi u grimasi. Napadačka letjelica odvojila se od prozora. Denda-riijska letjelica pokušala se zaletjeti u njihovu i natjerati je na spuštanje. Poletjele su iskre, plastika je krčkala a metal škripao, ali oklopljena je letjelica otresla drugu; skovitlala se na pločnik i sletjela uz završno krckanje.

"Unajmljeno, kladim se", zacvilio je promatrajući. "Morat će se platiti. Dobar pokušaj, zamalo je upalilo — Ro-wan! Je li neka od onih dolje letjelica vaša?""Misliš od grupe? Da, ali—""Idemo. Moramo dolje." Ali zgrada je do sad već puna osiguranja. Svakog će prilijepiti uza zid dok ga ne identificiraju i ne odobre kretanje. Ne može skočiti kroz prozor i odletjeti pet katova, premda je čeznuo da baš to učini. Oh, da mu je plašt nevidljivosti.Oh. Da!"Nosi me! Možeš li me nositi?" "Vjerojatno, ali—"Odjurio je do vrata i bacio joj se na leđa u naručje kad su se opet otvorila."Zašto?" upitala je."Samo daj, samo daj!" siknuo je kroza zube. Odvukla ga je natrag na hodnik. Proučavao je kaos kroz stisnute kapke, vrlo uvjerljivo dašćući. Razne uznemirene Duronerojile su se iza kordona Fellovog osiguranja koji je sad blokirao ulaz u potkrovlje. "Neka mi Dr. Chrys uhvati noge", promrmljao je krajičkom usana.Privremeno previše zapanjena da mu proturječi, Rowan poviče: "Chrys, pomozi mi! Moramo ga odnijeti do-lje.""Oh—" Uvjerena da se radi o nekakvoj medicinskoj krizi, Dr. Chrys nije postavljala pitanja. Dohvatila je njegove članke i za nekoliko sekundi probijali su se kroz gomilu. Dvije doktorice Durona koje trkom nose blijedog tipa nezdrava izgleda — stražari u zelenim odorama užurbano su se izmicali i mahali im da prođu.Kad su došli do prizemlja, Chrys je pokušala odjuriti prema klinici. Načas su ga vukle u dva smjera, onda oslobodi noge od zapanjene Dr. Chrys i odjuri od Rowan. Ona krene za njim i do vanjskih su vrata stigli zajedno.Pozornost stražara bila je usredotočena na napore dvojice ljudi s minobacačem; oči su mu pronašle njihov cilj, sjenu pokretne mete koja je nestajala među snježnim oblacima. Ne, ne, ne pucajte...! Bacač se podrignuo; bljesak eksplozije zatresao je letjelicu ali je nije srušio."Odvedi me do najveće, najbrže stvari koju možeš pokrenuti",

dahnuo je Rowan. "Ne smijemo im dopustiti da pobjegnu." Ne smijemo ni Fellovim ljudima dopustiti da ih raznesu. "Požuri!""ZaštoV"One gorile su otele mog, mog... brata", zadihano je rekao. "Moram za njima. Spustiti ako možemo, slijediti ako ne možemo. Dendarii sigurno imaju nekakvo pojačanje, samo ako ih ne izgubimo. Ili Fell. Lilly je njegova, njegova vazalka, zar ne? Mora reagirati. Ili netko mora." Divljački se tresao. "Izgubimo ih i nikad ih nećemo naći. S tim računaju.""Kvragu, a što bismo mogli učiniti da ih sustignemo?" pobunila se Rowan. "Upravo su te pokušali oteti, a ti hoćeš trčati za njima? To je posao za osiguranje!""Ja sam —ja sam..." Što? Što sam ja? Frustrirano mucanje prešlo je u potpuni raspad sistema. Ne, ne opet—Vid mu se raščistio uz siktanje hipospreja, gorka hladnoća na njegovoj ruci. Dr. Chrys ga je pridržavala, a Ro-wan je imala palac pritisnut na jedan njegov kapak, pridržavajući ga dok mu je zurila u oči, dok je drugom rukom spremala hiposprej u džep. Pokrila ga je neka vrsta staklaste zbunjenosti, kao daje umotan u celofan. "To bi trebalo pomoći", reče Rowan."Ne pomaže", požalio se, ili je bar to pokušao. Riječi su mu izašle kao mumljanje.Odvukle su ga iz predvorja, na tiho mjesto u blizini jedne od dizalnih cijevi za podzemni dio klinike. Znači da je u napadaju izgubio samo nekoliko trenutaka. Još je imao šansu — pobunio se u Chrvsinom stisku, koji se pojača.Udarci ženskih koraka, ne vojničkih čizama, začuli su se iza ugla. Pojavila se Lilly, ledenog lica i raširenih nosnica, u pratnji Dr. Poppy."Rowan. Vodi ga odavde", reče Lilly, potpuno mirnim glasom usprkos zadihanosti. "Georish će sve prevrnuti istražujući što se dogodilo. Mora izgledati kao da on nije nikad ni bio ovdje. Naši napadači su nekakvi Naismithovi neprijatelji. Naša priča bit će da su Dendarii došli ovamo u potrazi za Naismithovim klonom, ali ga nisu našli. Chrys, riješi se svih dokaza u Rowaninoj sobi i sakrij dosjee. Idemo!"

Chrys kimne i otrči. Sad ga je Rowan držala na nogama. Čudno se opuštao, kao da se topi. Trepne u borbi s drogom. Ne, moramo krenuti za—Lilly dobaci Rowan kreditni čip, a Dr. Poppy joj preda dva kaputa i doktorsku torbu. "Izvedi ga kroz stražnja vrata i nestani. Posluži se evakuacijskim kodovima. Nasumce odaberi mjesto i sakrij se, ne na našem posjedu. Javi se sigurnom vezom, s nekog drugog mjesta. Do onda bih trebala znati što će se od cijele ove zbrke moći spasiti." Njezine naborane usne povukle su se preko bjelokosnih zubi stisnutih u bijesu. "Hajde, djevojko."Rowan je poslušno kimnula i uopće nije raspravljala, primijetio je uvrijeđeno. Držeći ga čvrsto pod ruku, upravila mu je nesigurne korake niz teretnu dizalnu cijev, kroz pod-podrum i u podzemnu kliniku. Skrivena vrata na njezinoj drugoj razini otvorila su se u uzak tunel. Osjećao se kao štakor koji žuri kroz labirint. Rowan je triput zastala da unese kodove u neke sigurnosne naprave.Izašli su na podzemnoj razini neke druge zgrade, a vrata su nestala za njima, nerazaznatljiva od zida. Produžili su kroz obične kanalizacijske tunele. "Često koristite ovaj put?" upitao je zadihano."Ne. Ali svako toliko želimo nešto unijeti ili iznijeti a da to ne znaju čuvari na našim vratima — oni rade za baruna Fella."Konačno su se našli u maloj podzemnoj garaži. Povela ga je do male plave lake letjelice, postarije i neupadljive i uvalila ga na putničko sjedalo. "Offo je k'ivo", žalio se oteklog jezika. "Admiral Naismith — netko bi trebao ići za admiralom Naismithom.""Naismith ima cijelu plaćeničku flotu." Rowan se vezala u pilotsko sjedalo. "Neka se oni petljaju s njegovim neprijateljima. Pokušaj se smiriti i doći do daha. Ne želim ti davati još jednu dozu."Letjelica se podigla uz kovitlanje snijega i nesigurno zaljuljala na vjetru. Grad koji se širio pod njima brzo je nestao u pomrčini kako ih je Rowan podizala. Bacila jepogled na njegov uznemiren profil. "Lilly će nešto poduzeti", utješila gaje. "I ona hoće Naismitha.""To je krivo", mrmljao je. "To je potpuno krivo." Skutrio se u jakni koju je Rowan omotala oko njega. Ona pojača grijanje.Ja sam onaj krivi. Činilo se da nema nikakve vlastite vrijednosti

osim tajnovite važnosti za admirala Naismitha. A ako u pogodbi ne bude admirala Naismitha, jedina osoba koja će još biti zainteresirana za njega bit će Vaša Luigi, željan osvete za zločine kojih se čak nije mogao ni sjetiti. Želudac mu se grčio u bolu, a u glavi mu je lupalo. Svi mišići su ga boljeli, napeti poput žice.Sve što ima je Rowan. I, izgleda, admiral, koji gaje došao tražiti. Koji je vrlo vjerojatno riskirao vlastiti život da ga vrati. Zašto? Moram učiniti... nešto."Dendariijski plaćenici. Jesu li svi ovdje? Ima li admiral brodove u orbiti, ili što? Koliko pojačanja ima? Rekao je da će mu trebati neko vrijeme da stupi u dodir sa svojim zaleđem. Koliko vremena? Odakle su stigli Dendarii, s komercijalnog sletišta? Mogu li pozvati zračnu podršku? Koliko—kako—gdje—" Mozak mu se luđački trudio prikupiti podatke kojih nije imao i složiti od njih plan napada."Opusti se!" molila je Rowan. "Ništa ne možemo učiniti. Mi smo mali. A ti nisi ni u stanju. Ako ovako nastaviš, samo ćeš se dotjerati do još jednog napadaja.""Fućkaš moje stanje! Moram—moram—"Rowan trpko podigne obrve. Zavalio se u svome sjedalu s uzdahom, posve iscrpljen. Trebao sam biti u stanju to učiniti... učiniti nešto... Ništa nije čuo, napola opčinjen zvukom vlastitog plitkog disanja. Poražen. Opet. Nije mu se to sviđalo. Tmurno se zabuljio u svoj blijed i iskrivljen odraz u staklu prozora. Vrijeme se rasteglo.Svjetla na kontrolnoj ploči nestanu. Odjednom su ostali bez težine. Pojas sjedala zagrize u njega. Magla se zapušila oko njih, sve brže i brže.Rowan je zavrištala, borila se i lupala o kontrolnu ploču. Zatreptala je; na čas su opet imali pogon. A onda ga opet izgubili. Silazili su teturajući. "Što sad ne valja, prokletstvo!" poviče Rowan.Pogledao je prema gore. Ništa osim ledene magle — padali su ispod razine oblaka. A onda se iznad njih pojavi neki tamni obris. Velik kamion, težak..."Nije problem u letjelici. Na momente nam obaraju polje", rekao je pospano. "Sile nas da sletimo."

Rowan proguta slinu, usredotočena, trudeći se da zadrži letjelicu ravnom u kratkim trenucima kad bi imala nadzor nad njom. "Bože, jesu li to opet oni?""Ne. Ne znam... možda su imali pojačanje." Adrenalinom i odlučnošću, natjerao sije mozak da proradi kroz izmaglicu sedativa. "Napravi buku!" rekao je. "Ostavi trag!""Molim?"Nije shvaćala. Nije kužila. Trebala je — netko je morao — "Sruši makinu!" Nije ga poslušala."Zar si poludio?" Doteturali su do tla na pravu stranu i nedodirnuti, u goloj dolini, sam snijeg i pucketanje leda."Netko nas želi oteti. Moramo ostaviti trag, inače ćemo samo nestati bez traga. Nema komunikacija." Glavom je pokazao na mrtvu kontrolnu ploču. "Moramo ostaviti tragove, zapaliti nešto, bilo što!" Borio se sa svojim pojasom da pobjegne.Prekasno. Četvorica-petorica krupnih muškaraca okružilo ih je iz mraka, izvučenih ošamuta. Jedan posegne, otvori njegova vrata i izvuče ga van. "Pazite, nemojte ga povrijediti!" po vikala je Rowan prestrašeno i pojurila za njim. "To je moj pacijent!""Nećemo, gospođo", rekao je jedan od krupnih ljudi u zimskoj jakni, "ali ne smijete se boriti." Rowan stane mirno.Divljački je zvjerao uokolo. Kad bi pojurio prema kamionu, bi li uspio—? Njegovih nekoliko koraka naprijed završilo je kad ga je jedan od gorila zgrabio za košulju i potegao ga u zrak. Bol mu je bljesnula kroz prsa kad mu je čovjek zakrenuo ruke iza leđa. Nešto hladno i metalno kvrcnulo mu je oko zglavaka. To nisu bili isti ljudi koji su provalili u Kliniku Durona; nije bilo sličnosti u osobinama, odorama, ni u opremi.Još jedan krupan čovjek zakoračio je kroz snijeg. Odgurnuo je svoju kapuljaču i ručnom svjetiljkom posvijetlio svoje zarobljenike. Moglo mu je biti nekih četrdeset standardnih godina, gruba lica, maslinasto smeđe kose i tamne kose povučene unatrag u običan čvor. Oči su mu bile sjajne i vrlo živahne, crne obrve iskrivljene od zbunjenosti dok je zurio u svoj plijen."Otvorite mu košulju", rekao je jednom od svojih ljudi.Stražar ga posluša; krupni čovjek posvijetlio je preko gomile

ožiljaka. Usne su mu se razvukle u bjeličastom osmijehu. Odjednom, zabacio je glavu i glasno se nasmijao. Odjeci njegova glasa gubili su se u praznom zimskom sumraku. "Ry, budalo jedna! Pitam se koliko će ti vremena trebati da shvatiš?""Barune Bharaputra", rekla je Rowan tankim glasom. Podigla je bradu u kratkom, prkosnom pozdravu."Dr. Durona", uzvratio je Vaša Luigi, uljudan i zabavljen. "Vaš pacijent, dakle? Znači da nećete odbiti moj poziv da nam se pridružite. Molim vas, budite mi gost. S vama ćemo imati pravo obiteljsko okupljanje.""Što želite od njega? Izgubio je pamćenje.""Pitanje nije što ja želim od njega. Pitanje je... što netko drugi može željeti od njega. I što ja mogu željeti od njih. Ha! Još bolje!" Odmahnuo je svojim ljudima i okrenuo se. Zarobljenike su ugurali u zatvoreni kamion.Jedan od ljudi odvojio se da upravlja plavom letjelicom. "Gdje da to ostavim, gospodine?""Odvezi je natrag u grad i parkiraj u nekoj pokrajnjoj ulici. Bilo gdje. Vidimo se kod kuće.""Da, gospodine."Vrata kamiona su se zatvorila. Kamion se podigne.DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJEMark zastenje. Svijetle iskrice bola prolazile su kroz mrak mučnine."Dat ćeš mu sinergina?" rekao je neki iznenađen glas. "Nisam shvatio da barun želi da ga mazimo.""Hoćeš ti čistiti kad izbljuje doručak?" zagrmi drugi glas."Ah.""Barun će raditi što hoće. Samo je rekao da ga hoće živog. A to jest."Hiposprej zasikće."Jadni krelac", reče prvi glas zamišljeno.Zahvaljujući sinerginu, Mark se počeo oporavljati od pogotka ošamutom. Nije znao koliko je vremena i prostora bilo između njega i Klinike Durona; promijenili su vozila bar tri puta nakon što je došao svijesti, jednom u nešto veće i brže od zračnog automobila. Negdje su zastali, pa su i on i vojnici prošli kroz komoru za dekontaminaciju. Neodređeno odjeveni vojnici otišli su svojim

putem, a njega su predali dvojici stražara, krupnim ljudima bezizražajnih lica u crnim hlačama i crvenim tunikama.Boje Kuće Rvoval. Oh.Položili su ga licem na dolje, vezanih ruku i nogu, u stražnji odjeljak lake letjelice. Sivi oblaci koji su tamnjeli prema večeri nisu mu davali predodžbu o tome kuda lete.Miles je živ. Olakšanje zbog te činjenice bilo je tako snažno da se oduševljeno smješkao čak i lica pritisnutog u ljepljivu plastiku sjedala. Kako je bilo lijepo vidjeti mršavog malog kretena! Uspravnog. I disao je. Umalo je zaplakao. Ono što je učinio poništeno je. Sad bi stvarno mogao biti barun Mark. Svi moji grijesi su isprani.Zamalo. Molio se da je ona doktorica Durona bila iskrena o Milesovu oporavku. Milesove su oči bile zastrašujuće zbunjene. I nije prepoznao Quinn, što je nju sigurno pokosilo. Bit će ti bolje. Odvest ćemo te kući i bit će ti bolje. Odvući će Milesa kući i opet će sve biti u redu i bolje od toga. Bit će divno.Čim taj idiot Rvoval ispravi svoju zabunu. Mark je bio spreman ubiti idiota koji mu je zeznuo obiteljski sastanak. CarSig će se pobrinuti za njega.Ušli su u podzemnu garažu a da nije vidio ništa od vanjskog izgleda njihova odredišta. Dvojica stražara grubo su ga povukla na noge i oslobodila ih; prolazili su ga žmarci, trzao se. Prošli su kroz elektronsku sigurnosnu komoru, a onda su mu oduzeli odjeću. Proveli su ga kroz... mjesto. To nije bio zatvor. Nije bio ni jedan od poznatih bordela Kuće Rvoval. U zraku se osjećao blag, uznemirujuće medicinski miris. Bilo je previše strogo da bi se tu provodilo oblikovanje tijela na mušterijama izvana. Previše tajnovito i osigurano za proizvodnju robova po narudžbi, tamo gdje se ljudska bića pretvaralo u nemoguće stvari. Nije bilo ni jako veliko. Nije bilo prozora. Pod zemljom? Dovraga, gdje sam ja to?Neće paničariti. Zabavljao se načas razmišljajući o tome što će Rvoval učiniti s vlastitim vojnicima kad otkrije da su dohvatili pogrešnog blizanca. Ako Rvoval od prve neuoči svoju pogrešku, poigravao se idejom da privremeno sakrije svoj pravi identitet. Neka Miles i Dendarii dobiju više vremena.

Njih nisu uhvatili, oni su slobodni. Ja sam ga pronašao! Sigurno će doći po njega. A ako ne oni, onda CarSig. CarSig sigurno ne zaostaje za njim više od tjedan dana, možda i manje. Pobijedio sam, bogamu! Pobijedio sam!U glavi mu se još uvijek vrtjelo od čudne mješavine oduševljenja i strave kad su ga stražari doveli pred Ryo-vala. Bio je to luksuzan ured, ili radna soba; barun je očito ovdje stanovao, jer se kroz prolaz vidjela dnevna soba. Mark je od prve prepoznao Rvovala. Vidio ga je na video-snimci Arielove prve misije na Jacksonovu Skrovištu. Razgovor u kojem je prijetio da će si na zid objesiti odsječenu glavu admirala Naismitha obučenu u plastiku. Kod nekog bi se drugog takva prijetnja mogla shvatiti kao pretjerivanje, ali Mark je imao nelagodan osjećaj da je Rvoval to mislio sasvim doslovno. Rvoval je napola sjedio napola se oslanjao na svoj komkonzolni stol. Imao je sjajnu tamnu kosu raspoređenu u složenu frizuru, nos visokog luka i glatku kožu. Snažan i mladenačkog izgleda za jednog stogodišnjaka.Nosi klona. Markov smiješak postane vučji. Nadao se da Rvoval neće njegovo podrhtavanje od kemijskih sredstava shvatiti kao strah.Stražari su ga posjeli u stolac i svezali ga metalnim vrpcama preko zglobova. "Pričekajte vani", uputi ih barun. "Nećemo dugo." Izašli su.Rvovalove ruke malo su se tresle. Koža njegova bron-čanog lica bila je malo vlažna. Kad je podigao pogled i osmjehnuo se Marku, oči su mu gorjele nekim unutarnjim žarom. Bio je to izraz čovjeka toliko ispunjenog vizijama u svojoj glavi da gotovo nije ni vidio stvarnost. Mark je od bijesa jedva mario za to. Žderač klonova!"Admirale", dahne Rvoval sretno. "Obećao sam vam da ćemo se ponovno sresti. Neizbježno kao sudbina." Pogledao je Marka uzduž i poprijeko; tamne mu se obrve uzdignu. "Udebljali ste se u zadnje četiri godine.""Dobar život", zareži Mark, nelagodno se sjetivši svoje nagosti. Koliko mu se god gadila dendariijska odora, zapravo mu je dobro stajala. Quinn ju je osobno prekrojila za ovo prerušavanje i sad bi volio daje dobije natrag. No, vjerojatno je to prevarilo Rvovalove

vojnike, u onom trenutku privremene junačke ludosti."Tako mije drago što ste živi. Isprva sam se nadao da ćete poginuti u jednoj od svojih borbica, ali kad sam razmislio, počeo sam se moliti da preživite. Imao sam četiri godine da isplaniram ovaj sastanak. Mijenjao sam i poboljšavao planove. Bilo bi mi žao da ste propustili ovaj sastanak."Rvoval ga nije prepoznao kao ne-Naismitha. Rvoval jedva da ga je uopće vidio. Činilo se da gleda kroz njega. Barun je počeo šetkati pred njim, nabrajajući svoje planove kao nervozni ljubavnik, složeni planovi osvete koji su se protezali od opscenih, preko suludih, do nemogućih.Moglo bi biti i gore. Rvoval bi mogao sve te prijetnje sipati pred onog mršavog, sitnog, zbunjenog čovjeka izgubljenih očiju koji pati od krio-amnezije i koji ne zna čak ni tko je, a kamoli zašto mu se ovakvo što događa. Pomisao se Marku zgadila. Aha. Bolje ja nego on, ovog trena. Tko bi rekao.Želi te zastrašiti. To su samo riječi. Kako je ono rekao grof? Nemoj se u sebi unaprijed predati neprijatelju...Prokletstvo, Rvoval čak nije ni njegov neprijatelj. Svi ti kičasti planovi bili su stvoreni za Milesa. Ne, čak ne ni za Milesa. Za admirala Naismitha, čovjeka koji ne postoji. Rvoval je jurio duha, priviđenje.Rvoval je zastao kraj njega, prekinuvši svoju prošapta-nu tiradu. Znatiželjno, prešao je vlažnom rukom preko Markova tijela, prstima anatomski precizno prateći mišiće skrivene pod slojevima masnoće. "Znate", dahnuo je, "bio sam vas namjeravao izgladnjeti. Ali mislim da sam se predomislio. Mislim da ću vas umjesto toga na silu hraniti. Dugoročno gledano, rezultati bi mogli biti znatno zabavniji."Mark prvi put bolesno zadrhti. Rvoval je to osjetio pod svojim znatiželjnim prstima i iskesio se. Čovjek ima odvratan instinkt za svoju metu. Bolje da Rvoval ostane usredotočen na privid? Bolje da se prokleto maknemo odavde.Duboko je udahnuo. "Žao mi je što vas moram razočarati, barune, ali imam lošu vijest za vas.""Zar sam tražio da progovoriš?" Rvovalovi prsti vrate se gore, da

štipnu meso oko njegove čeljusti. "Ovo nije ispitivanje. Nije inkvizicija. Priznanje ti neće donijeti ništa. Cakni smrt."To je ona prokleta zarazna hiperaktivnost. Čak su je i Milesovi neprijatelji uhvatili."Ja nisam admiral Naismith. Ja sam klon kojeg su napravili Bharaputranci. Vaše gorile su dohvatile krivog čovjeka."Rvoval se samo osmjehne. "Zgodan pokušaj, admirale. Ali već danima promatramo Bharaputrinog klona u Klinici Durona. Znao sam da ćete doći po njega, nakon svega što ste učinili da ga vratite prvi put. Ne znam kakva vas to strast vodi —jeste li ljubavnici? Iznenadili biste se koliko ljudi naručuje klonove upravo u tu svrhu."Tako. Kad se Quinn zaklela da ih nitko ne može slijediti, bila je u pravu. Rvoval ih nije slijedio. Čekao ih je. Izvrsno. Njegovi potezi osudili su ga kao Naismitha, a ne riječi ili odora."Ali dobit ću i njega", slegne Rvoval ramenima. "Vrlo brzo."A ne, nećeš. "Barune, ja sam zaista onaj drugi klon. Dokažite sami sebi. Pregledajte me."Rvoval zahihoće. "Što predlažeš? Skeniranje DNA? Čak ni Durone nisu bile sigurne." Duboko je uzdahnuo. "Toliko ti toga želim učiniti, jedva znam otkud da počnem. Moram ići polako. I logičnim redom. Na primjer, ne mogu mučiti dijelove tijela koje sam već odstranio. Pitam se na koliko te godina mogu rastegnuti? Ili desetljeća?"Mark osjeti kako mu samokontrola popušta. "Ja nisam Naismith", rekao je, glasa povišenog od napora.Rvoval dohvati Markovu bradu i potegne je gore, usana iskrivljenih od ironične nevjerice. "Onda ću na tebi vježbati. Probni krug. A Naismith će mi već doći. S vremenom."Zapanjit ćeš se kad vidiš što će ti doći s vremenom. CarSig neće nimalo oklijevati da digne Kuću Rvoval u zrak, nikakvih obzira čak ni po jacksonskim mjerilima.Da spase Milesa.On, naravno, nije Miles.Zabrinuto je razmišljao o tome kad su na Rvovalov poziv opet ušli stražari.Prvo je premlaćivanje bilo prilično neugodno. Ne radi bola. Radi

bola bez bijega, straha bez popuštanja, koji je pritiskao um i napinjao tijelo. Rvoval je promatrao. Mark je vrištao bez ustručavanja. Nikakve tihe patnje ni muškog ponosa, hvala na pitanju. Možda to uvjeri Rvovala da on nije Naismith. To je ludost. Pa ipak, stražari mu nisu slomili nikakvu kost i cijela je stvar prošla više reda radi. Ostavili su ga zaključanog, golog, u vrlo hladnoj, sićušnoj prostoriji, možda ormaru, bez prozora. Zrak je prolaziokroz otvor promjera možda pet centimetara. Kroz to nije mogao provući ni šaku, a kamoli tijelo.Pokušao se pripremiti, očeličiti. Dati si nade. Vrijeme je na njegovoj strani. Rvoval je iznimno iskusan sadist, ali psihološkog tipa. Rvoval će ga održati živog i relativno neoštećenog, bar u prvo vrijeme. Konačno, živci moraju biti netaknuti da bi prijavljivali bol. Um mora biti relativno čist, da prođe kroz sve pojedinosti agonije. Komplicirana poniženja, a ne odmah bičevanje do smrti, to će biti prvo na rasporedu. Sve što treba učiniti jest preživjeti. Kasnije — kasnije neće ni postojati. Grofica je rekla da će Markov odlazak na Jacksonovo Skrovište prisiliti Illvana da pošalje više agenata htio on to ili ne; već i to je smatrala sigurnim profitom od Markova putovanja, čak i ako on osobno ništa drugo ne postigne.A konačno, što je njemu značilo još nekoliko poniženja? Milesov ogromni ponos bi se skrhao. Ali on ga nije ni imao. On je dobro poznavao mučenje. O, Ryoval. Ni ne znaš koliko si pogrešnog čovjeka dohvatio.Dakle, da je Rvoval upola tako dobar psiholog kao što si očito umišlja, bio bi ugrabio nekoliko Milesovih prijatelja i mučio ih pred njim. To bi kod Milesa ostavilo strašne posljedice. Ali ne i kod njega. On nema prijatelja. Prokletstvo, Ryovale, Ja mogu smisliti i gore stvari nego ti.Nije važno. Njegovi će ga prijatelji spasiti. Vrlo brzo. Odmah.Održao je mentalni otpor sve dok tehničari nisu došli po njega.Kasnije su ga vratili u njegovu malu ćeliju, vjerojatno da mu daju samoće za razmišljanje. Dosta dugo nije uopće razmišljao. Ležao je na boku, dišući u tankim udasima,napola bez svijesti, dok su mu se ruke i noge polako trzale u ritmu unutarnjeg bola koji nikako nije prestajao.

Konačno, vid mu se polako raščistio, a bol se korak po korak povukla, da bi je zamijenio crni, crni bijes. Tehničari su ga privezali, nagurali mu cijev u grlo i napumpali ga nekakvim odvratnim visokokaloričnim napojem. Začinjenim sredstvom protiv povraćanja, rekli su mu, tako da ga se kasnije ne može riješiti i koktelom metaboličkih preparata koji će ubrzati probavu i stvaranje naslaga. Cijela je stvar bila puno presložena da bude smišljena na licu mjesta; moralo se raditi o nečemu stoje Kuća Rvoval imala na zalihi. A on je mislio da je to njegova vlastita, jedinstvena perverzija. Prije je mislio da sije naškodio, ali Ryo-valovi ljudi poveli su ga daleko preko granica običnog igranja s bolom, pod pogledom njihova gospodara, koji je došao gledati. I proučavati ga, sa sve većim osmijehom. Rvoval je znao. Vidio je to u njegovim prepredenim, zadovoljnim očima.Rvoval je njegovoj vlastitoj pobuni oduzeo sve tajno zadovoljstvo. Jedina tjelesna moć koja je bila na njegovoj odluci, u njegovom nadzoru, oduzeta mu je. Ryoval ga je zakvačio, uvukao mu se pod kožu. Duboko pod kožu.Ali mogu ti raditi što god hoće i koliko god hoće i možeš naprosto ne-biti-tamo; to nije ništa u usporedbi s onim kad te dobiju da radiš sam sebi. Razlika između običnog mučenja i pravog poniženja bila je u žrtvinom sudjelovanju. Galen, čija su mučenja bila tjelesno znatno blaža od bilo čega o čemu je razmišljao Rvoval, to je znao. Galen je uvijek njega natjerao da radi sam sebi, ili bar da u to vjeruje.Kasnije je Rvoval pokazao da i on to zna, kad je hipo-sprejem Marka napunio snažnim afrodizijakom, prije nego što ga je dao svojim — stražarima? ili su to bili namjeste-nici posuđeni iz jednog od bordela? Tako daje, staklastih očiju, postao sudionik u vlastitom poniženju. Sigurno je to bila krasna predstava za holovide koji su lebdjeli oko njih, snimajući cijelu stvar iz svakog mogućeg ugla.Donijeli su ga natrag u ćeliju da provari to novo iskustvo, kao što su ga bili donijeli i da provari prvo prisilno hranjenje. Dugo je trajalo dok šok i droge nisu izvjetrili. Polako se kretao od iscrpljene opuštenosti do strave i natrag. Neobično. Droge su prespojile

njegove stečene reakcije od šok-štapa, svodeći ih na nešto poput štucavice; inače bi predstava bila znatno dosadnija i kraća. Rvoval je gledao.Ne. Rvoval je proučavao.Svijest o njegovu pogledu počela ga je opsjedati. Ryo-valovo zanimanje nije bilo erotsko. Mark je vjerovao kako se barun zasitio banalnosti svakog mogućeg tjelesnog čina već prije nekoliko desetljeća. Rvoval gaje proučavao radi... refleksa? Malih izdaja interesa, straha, očaja. Ništa od svega nije bilo priređeno radi bola. Bilo je puno bola, ali to je bilo usput. Uglavnom neugodnosti prisilnog hranjenja i pomanjkanje neuroprijenosnika.To ni nije bilo mučenje, shvati Mark. To je tek testiranje. Moje mučenje tek se osmišljava.Odjednom je shvatio što stiže, sve odjednom. Prvo će ga Rvoval naviknuti na sve ovo, navući ga, ponovljenim dozama. Tek će onda dodati bol i probosti ga, u titranju, između boli i užitka; zahtijevat će od njega da muči sam sebe, kako bi došao do mračne nagrade. A onda će povući drogu i pustiti Marka, priviknutog na scenarij, da nastavi. I on će to učiniti. A onda će mu Rvoval ponuditi slobodu. A on će plakati i moliti da ostane, preklinjati ga da ostane rob. Uništenje kroz zavođenje. Kraj igre. Osveta potpuna.Vidiš me, Ryoval, ali i ja vidim tebe. Vidim te.Prisilna hranjenja odvijala su se po rasporedu, svaka tri sata. To je bio jedini sat kojim je raspolagao, inače bi mislio da je vrijeme stalo. Ušao je u vječnost.Oduvijek je mislio da biti živ oderan ima veze s oštrim noževima. Ili tupim. Rvovalovi tehničari radili su to kemijski, prskajući brižljivo odabrane dijelove tijela nekim sprejem. Nosili su rukavice, maske, zaštitnu odjeću; pokušao je, ali nije uspio, strgnuti jednu masku i natjerati bar jednog da podijeli užitak. Proklinjao je svoj mali rast i plakao i gledao svoju kožu kako se pretvara u mjehuriće i kaplje s njega. Kemikalija nije bila kiselina, već neki čudan enzim; živci su mu ostali užasavajuće netaknuti, izloženi. Dotaći bilo što, ili podnijeti bilo kakav dodir, nakon toga je postala agonija, osobito pritisak sjedenja ili ležanja. Stajao je u maloj ćeliji, prebacujući se s noge na nogu, ne dodirujući ništa, satima, dok mu drhtave noge

konačno nisu popustile.Sve se događalo tako brzo. Dovraga, gdje su svi nestali? Koliko je dugo već ovdje? Jedan dan?Dakle, preživio sam jedan dan. Dakle, mogu preživjeti i drugi jedan dan. Ne može biti gore. Može samo biti još.Sjedio je i ljuljao se, uma napola ispranog od bola. I bijesa. Osobito bijesa. Od trenutka prvog prisilnog hranjenja, to više nije bio Naismithov rat. Ovo je sad bilo osobno, između Rvovala i njega. Ali ne dovoljno osobno. Nikad nije bio sam s Rvovalom. Uvijek je bio brojčano nadjačan, opterećen, prebacivan iz jednog vezanog položaja u drugi. Admirala Naismitha još su uvijek tretirali kao prilično opasnog malog seronju, čak i sad. To neće ići.Bio bi im rekao sve, sve o barunu Marku i o Milesu i o grofu i o grofici i o Barravaru. I o Kareen. Ali prisilna hranjenja zapušila su mu usta, a droge su mu oduzele dar govora, a kod drugih stvari bio je previše zaposlen vrištanjem. To je sve bio kriv Rvoval. Čovjek je gledao. Ali nije slušao.Htio sam biti barun Mark. Samo sam htio biti barun Mark. Zar je to tako loše? Još je uvijek želio biti barun Mark. Skoro da je i uspio, već mu je bilo pod prstima. I oteli su mu. Plakao je zbog toga, vrele suze padale su kao rastopljeno olovo na njegovu ne-kožu. Osjećao je kako mu barun Mark izmiče, rastrgan, živ zakopan. Raspadnut. Samo sam htio biti čovjek. I opet sam zaribao stvar.DVADESET I PETO POGLAVLJEPo stoti je put kružio po sobi, kuckajući po zidovima. "Ako uspijemo otkriti koji je vanjski zid", rekao je Rowan, "možda ga nekako uspijemo probiti.""Čime, noktima? Što ako smo na trećem katu? Hoćeš li, molim te, sjesti", zareži Rowan. "Izluđuješ me!""Moramo se izvući.""Moramo čekati. Lilly će shvatiti da nas nema. I nešto će se poduzeti.""Tko će poduzeti? I kako?" Bijesno se ogledao po maloj spavaćoj sobi. Nije bila predviđena za zatvor. Obična gostinska soba, s priključenom vlastitom kupaonicom. Bez prozora, što je značilo da se nalaze pod zemljom, ili u nekom unutarnjem dijelu kuće. Ako su

pod zemljom, provaliti kroz zid baš i neće biti korisno, ali kad bi se mogli probiti do neke druge sobe, mogućnosti bi im procvale. Jedna vrata i pred njima dvojica stražara opremljenih ošamutima. Sinoć su pokušali navesti stražare da otvore vrata, jednom lažnom bolešću i jednom pravom, kad je njegova uzbuđenost dovela do još jednog napadaja. Stra-žari su im dodali Rowaninu liječničku torbu, što nije nimalo pomoglo, jer je onda iscrpljena žena počela na njegove zahtjeve za akcijom odgovarati prijeteći da će ga uspavati."Preživi, pobjegni, sabotiraj", recitirao je. To je postala molitva, prolazeći mu kroz glavu u beskrajnom ponavljanju. "To je vojnikova dužnost.""Ja nisam vojnik", reče Rowan, trljajući oči s podočnjacima. "I Vaša Luigi me neće ubiti, a da je mislio ubiti tebe bio bi to učinio još sinoć. On se ne igra sa svojim plijenom kao Rvoval." Ugrizla se za usnicu, možda žaleći zbog te zadnje rečenice. "Ili će nas možda ovdje ostaviti zajedno sve dok te ja ne ubijem." Okrenula se u krevetu i povukla jastuk preko glave."Trebala si srušiti letjelicu."Zvuk ispod jastuka mogao je biti stenjanje ili psovka. Vjerojatno je malo previše puta spomenuo taj problem.Kad su vrata kliknula i otvorila se, okrenuo se kao oprljen.Stražar im je pristojno napola salutirao. "Barun Bha-raputra vas pozdravlja, gospođo, gospodine i biste li se pripremili da se pridružite njemu i barunici na večeri. Kad budete spremni, otpratit ćemo vas gore."Bharaputrina blagovaonica imala je velika staklena vrata s pogledom na zatvoren, zimom okovan vrt, s velikim stražarom na svakom izlazu. Vrt je svjetlucao u sve gušćem sumraku; znači ovdje su već jedan pun jacksonski dan, dvadeset i šest sati i nekoliko minuta. Vaša Luigi ustao je kad su ušli i na njegov pokret stražari su se povukli na položaje izvan vrata, dajući im privid privatnosti.Blagovaonica je bila uređena vrlo lijepo, s pojedinim naslonjačima i stolićima raspoređenim u stupnjevanom polukrugu oko pogleda na vrt. Najednom kauču sjedila je žena vrlo poznatog izgleda.Kosa joj je bila sijeda, prošarana crnim i omotana oko glave u složenim pletenicama. Tamne oči, tanka koža boje

slonovače smekšana od sitnih bora, nos visokog luka — Dr. Durona. Opet. Bila je odjevena u lepršavu košulju od fine blijedozelene svile, možda slučajno nalik boji Duroni-nih laboratorijskih kuta i meke kreni hlače. Dr. Lotus Durona, barunica Bharaputra, ima otmjen ukus. I sredstva da ga slijedi."Rowan, dušo", kimnula je; ispružila je ruku kao da bi je Rowan trebala poljubiti poput dvorjana."Lotus", reče Rowan mrko i stisne usne. Lotus se os-mijehne i okrene ruku, pretvarajući pokret u poziv da sjednu, što su svi i učinili.Lotus je dotakla kontrolnu ploču kraj svoga mjesta, a ušla je djevojka u smeđoj i ružičastoj bharaputranskoj svili, služeći piće: prvo barunu, uz naklon, oborenih očiju. Djevojka vrlo poznatog izgleda, visoka i vitka, izrazitog nosa, fine ravne crne kose povučene na potiljak i spuštene u konjskom repu niz leđa... Kad je ponudila barunicu, oči su joj se podigle i otvorile kao cvjetovi prema suncu, pune radosti. Kad se poklonila pred Rowan, podignuti pogled joj se trgnuo, tamne obrve zbunjeno se nabrale. Rowan joj je uzvratila jednako iznenađenim pogledom, s izrazom koji je prerastao u stravu kad se djevojka okrenula.Kad se poklonila pred njim, još se jače namrštila. • "Vi...!" prošaptala je, kao zapanjena."Hajde sad, Lilly, dušo, nemoj zuriti", reče barunica blago.Kad je izašla iz sobe, njišući bokovima, prikriveno je preko ramena bacila još jedan pogled na njih."Lilly?" Rowan se zagrcnula. "Nazvala si je Lilly?" "Mala osveta."Rowanine šake stisnule su se, duboko uvrijeđene. "Kako možeš? Znajući tko si? Znajući tko smo mi?""Kako možeš odabrati smrt umjesto života?" Barunica slegne ramenima. "Ili još gore — dopustiti Lilly da bira za tebe? Moja draga sestro Rowan, tvoj čas iskušenja još nije došao. Zapitaj se ponovno za dvadeset ili trideset godina, kad osjetiš kako ti tijelo trune, pa ćeš vidjeti hoće li ti odgovor i tada biti tako jasan.""Lilly te voljela kao kćer!""Lilly me koristila kao sluškinju. Ljubav?" Barunica zahihoće. "Nije ljubav to što drži Durone na okupu. Nego vanjski pritisak. Da se

sve vanjske opasnosti, ekonomske i ostale, uklone, najdalji kutci crvotočnog neksusa ne bi bili dovoljno daleko da se maknemo od svojih dragih sestara. Zapravo, u većini obitelji je tako."Rowan je porazmislila. Djelovala je nesretno. Ali nije se usprotivila.Vaša Luigi pročisti grlo. "Zapravo, Dr. Durona, ne biste morali putovati do drugog kraja galaktike da pronađete vlastito mjesto. Kuća Bharaputra pronašla bi načina da iskoristi vaš dar i obrazovanje. A možda čak i nešto samostalnosti. Recimo vođa laboratorija. A kasnije, tko zna — možda i cijelog odjela.""Ne. Hvala", odsječe Rowan.Barun slegne ramenima. Je li to bio trag olakšanja kod barunice?Užurbano je prekinuo razgovor. "Barune — jesu li stvarno Ryovalovi ljudi oteli admirala Naismitha? Znate li kamo?""Pa, dakle, to je zanimljivo pitanje", promrmljao je Vaša Luigi, promatrajući ga. "Cijelog dana pokušavam uhvatiti Rya, bez uspjeha. Gdje god Ry bio, pretpostavljam daje vaš klonski blizanac s njim — admirale."Duboko je udahnuo. "Zašto mislite da sam ja admiral, gospodine?""Jer sam upoznao i drugog. Pod rječitim okolnostima. Ne vjerujem da bi pravi admiral Naismith dopustio svojem tjelesnom čuvaru da mu izdaje naređenja — a vi?"Glava ga je boljela. "Što će Rvoval učiniti s njim? Ili već čini?""Zbilja, Vaša, to nije razgovor za večeru", prigovori barunica. Znatiželjno je pogledala u njega. "Osim toga — zašto se vi brinete?"'"Miles, što si učinio sa svojim mlađim bratom? '" Citat je došao niotkuda i ispao mu iz usta. Nesigurno si dotakne usne. Rowan je zurila u njega. Lotus također.Vaša Luigi reče: "Odgovor na vaše pitanje, admirale, ovisi o tome da li je Ry došao do istog zaključka kao i ja. Ako jest — vjerojatno ne radi baš bogzna što. Ako nije, metode će mu ovisiti o vašem klonskom blizancu.""Ja... ne shvaćam.""Ryoval će ga proučavati. Eksperimentirati. Izbor poteza proizići će iz analize njegova karaktera."To i nije zvučalo tako strašno. Zamislio sije testove na zaokruživanje. Zbunjeno se namršti.

"Ry je umjetnik, na svoj način", nastavi barun. "Može stvoriti upravno nevjerojatne psihičke posljedice. Vidio sam ga da neprijatelja pretvori u roba potpuno odanog njemu i spremnog da posluša svaku naredbu. Posljednji čovjek koji ga je pokušao ubiti i imao tu nesreću da preživi završio je služeći pića na Ryovalovim privatnim zabavama i moleći da pruži uslugu bilo kakve vrste bilo kojem prisutnom gostu.""Što si ti tražio?" upita barunica suho."Bijelo vino. To je bilo prije tebe, ljubavi. Ali gledao sam. Čovjek je imao nevjerojatan izraz u očima kao da ga duhovi proganjaju.""Razmišljate li o tome da me prodate Rvovalu?" upitao je polako."Ako bude najbolji ponuđač, admirale. Napad na moj posjed — vaš i vašeg klona, još uvijek nisam uvjeren da ga od početka niste zajedno planirali — vrlo je skupo koštao moju Kuću. I", oči su mu zablistale, "pričinio mije osobne neugodnosti. Neću se gnjaviti osvetom nad nekim tko pati od krio-amnezije, ali želim nadoknaditi gubitke. Ako vas prodam Ryu, bit ćete kažnjeni temeljitije nego što čak i ja želim zamisliti. Ry bi bio oduševljen da ima cijeli par." Vaša Luigi uzdahne. "Kuća Rvoval će, bojim se, uvijek biti manja kuća, tako dugo dok Ry dopušta osobnim zadovoljstvima da nadjačaju profite. Šteta. Ja bih s njegovim resursima mogao postići puno više."Djevojka se vratila, poslužila male tanjure s predjelima, dopunila im čaše nekom mješavinom vina i voća i opet nestala. Polako. Vaša Luigi slijedio ju je pogledom. Baruničine oči se suze, primijetivši pogled. Trepavice su joj se spustile, usredotočivši se na piće, čim mu se glava okrenula."Stoje s... Dendariijskim plaćenicima kao ponuđačima?" Da! Samo neka Bharaputra da takvu ponudu i Den-darii će mu pokucati na vrata. S plazmičnim topom. Baš visoka ponuda. Ova igra mora biti kratka. Bharaputra ga ne može ponuditi na aukciji a da ne prizna da ga ima, a onda, a onda... što? "Ako ništa drugo, mogli biste se poslužiti njihovom ponudom da natjerate Rvovala na višu", dodao je prepredeno."Njihovi su resursi previše ograničeni, bojim se. I nisu ovdje.""Mi smo ih vidjeli. Jučer.""Samo jedan tajni tim, bojim se. Nikakvih brodova. Nikakve

podrške. Koliko shvaćam, otkrili su svoj identitet samo da natjeraju Lilly da razgovara s njima. Ali...imam razloga vjerovati da u igri postoji još jedan igrač. Moji instinkti se trzaju kad vas gledam. Imam vrlo neobičan poriv da prihvatim skroman posrednički profit i pustim negativne ponude da padnu na Kuću Rvoval." Barun zahihoće.Negativne ponude? Oh. Ljudi s plazmičnim topovima. Nastojao je ne reagirati.Vaša Luigi produži: "Što nas dovodi natrag do izvornog pitanja — kakav je Lillvn interes u svemu ovome? Zašto ti je Lilly dala da oživiš ovog čovjeka, Rowan? Što se toga tiče, kako ga je Lilly uopće dobila, kad ga nekoliko stotina drugih tragača nije moglo pronaći?""Nije mi rekla", reče Rowan bezizražajno. "Ali mene je veselila prilika da izoštrim svoju vještinu. Zahvaljujući izvrsnom ciljanju tvojih ljudi iz osiguranja, bio je priličan izazov, medicinski gledano."Razgovor je postao medicinsko-tehnički, između Lotus i Rowan, a zatim posve nevezan, dok je klonirana djevojčica služila obilat obrok. Rowan je glatko izbjegavala barunova pitanja, a od njega nitko nije očekivao da nešto zna. Ali barunu Bharaputra kao da se nije žurilo. Očito je odlučio igrati neku vrstu igre čekanja. Nakon toga, stra-žari su ih otpratili natrag u njihovu sobu, koja je, konačno je shvatio, bila dio hodnika punog identičnih soba, zamišljenih možda kao smještaj za sluge važnih posjetitelja."Gdje smo?" siknuo je prema Rowan čim su se vrata zatvorila za njima. "Jesi li uspjela otkriti? Je li ovo Bha-raputrin stožer?""Ne", reče Rowan. "Njegova glavna rezidencija još se popravlja. Nekakav komandoski napad raznio je nekoliko soba", dodala je zlovoljno.Polako je hodao po sobi, ali nije opet počeo lupkati po zidovima, na Rowanino očito olakšanje. "Čini mi se... da postoji još jedan način da pobjegnemo, osim da se probije-!mo iznutra van. A to je da nekom drugom omogućimo da se probije izvana unutra. Reci... što bi bilo teže, probiti se i ugrabiti nekog tko je zarobljenik Kuće Bharaputra, Fell ili Rvoval?"

"Pa... Fell bi bio najteži, valjda. On ima više ljudi i teškog naoružanja. Rvoval bi bio najlakši. Rvovalova kuća zapravo je manja kuća, samo što je on tako star pa po navici dobiva počasti velike Kuće.""Znači... kad bi tko htio nekog većeg i zločestijeg od Bharaputre, mogao bi otići Fellu.""Mogao bi.""I... kad bi netko znao da pomoć stiže... moglo bi taktički biti pametnije ostaviti dotičnog zarobljenika kod Rvovala nego da ga se prebaci na neku teže dostupnu lokaciju.""Moglo bi", priznala je."Moramo otići Fellu.""Kako? Ne možemo čak ni izići iz ove sobe!""Iz sobe, da, moramo izaći iz sobe. Ali možda ne moramo izaći iz kuće. Kad bi jedno od nas moglo dospjeti do komkonzole, samo nekoliko neprekinutih minuta. Nazvati Fella, nazvati nekoga, da svijet dozna da nas drži Vaša Luigi. To bi pokrenulo stvari.""Nazvati Lilly", reče Rowan odlučno. "Ne Fella."Ja trebam Fella. Lilly ne može provaliti u Kuću Ryo-val. Razmislio je o neugodnoj mogućnosti da se on i Duro-na Grupa počinju kretati u suprotnim smjerovima. On želi uslugu od Fella, kojem Lilly želi pobjeći. Svejedno — Fellu ne bi trebalo ponuditi baš mnogo da ga se zainteresira za napad na Rvovala. Nadoknada materijalnih troškova i profit u staroj mržnji. Aha.Odlutao je u kupaonicu i zabuljio se u sebe u zrcalu. Tko sam ja? Mršav, izmučen, blijed mali čovjek čudnog iz-gleda, s očima očajnika i sklonošću napadajima. Kad bi bar mogao zaključiti tko je njegov klonski blizanac, jučer ugledan tako bolno kratko, sebe bi mogao prepoznati onim drugim čistim procesom eliminacije. Tip je njemu izgledao kao Naismith. Ali Vaša Luigi nije budala, a Vaša Luigi je uvjeren u suprotno. Mora biti ili jedan ili drugi. Zašto se ne može odlučiti? Ako sam ja Naismith, zastoje moj brat zauzeo moje mjesto ?U tom času, otkrio je zašto se to zove navala.Dojam je bio kao daje pod vodopadom neke rijeke koja prazni cijeli kontinent, tone vode koje ga obaraju na koljena. Ispustio je tanušni

mijauk, skutrivši se s rukama oko glave, probadan bolovima iza očiju, stravom stisnutog grla. Stisnuo je usnice da spriječi bilo kakav drugi zvuk; to bi privuklo Rowan i svu njezinu brigu. Za ovo je morao biti sam, o da.Nije čudo da nisam mogao pogoditi. Pokušavao sam odabrati između dva pogrešna odgovora. O, majko. O, tata. 0, narednice. Vaš dečko je ovo debelo zajebao. Baš debelo. Poručnik barun Miles Naismith Vorkosigan puzao je po popločanom podu i bezglasno vrištao, samo tanušno siktanje. Ne, ne, ne, o, sranja...Elli...Bel, Elena, Taura...Mark... Mark? Onaj čvrsti, namršten, kontroliran, odlučan tip bio je Mark ?Nije se sjećao ničeg o svojoj smrti. Dotakao si je prsa, uplašeno, prateći tragove... kojeg događaja? Stisnuo sije oči, pokušavajući se sjetiti što je dalje mogao. Površinska akcija, napad na Bharaputrina kirurška postrojenja, da. Mark je stvorio katastrofu, Mark i Bel skupa, a on je doletio dolje da za sve pokuša izvući kestenje iz vatre. Nekakvo megalomansko nadahnuće da nadmaši Marka, pokaže mu kako to rade stručnjaci, da odvede svu tu klonsku dje-cu od Vaše Luigija, koji ga je uvrijedio... da ih odvede kući, mami. Sranje, koliko moja majka do sad već zna o ovome? Ništa, nadao se. Svi su još nekako bili na Jackso-novu Skrovištu. Koliko dugo je bio mrtav...?Gdje je, dovraga, CarSig?Osim što se valja tu po podu kupaonice, naravno.Joj, joj, joj...I Elli. Ja vas poznajem, gospođo1? pitao je. Trebao sije prije pregristi jezik.Rowan... Elli... Imalo je smisla, na jedan čudan način. Njegova ljubavnica bila je visoka, smeđooka, tamnokosa, pametna i odlučna žena. Prva stvar koju su ugledala njegova zbunjena tek probuđena osjetila bila je visoka, smeđooka, tamnokosa, pametna i odlučna žena. Sasvim prirodna pogreška.Pitao se hoće li Elli prihvatiti takvo objašnjenje. Njegova sklonost teško oboružanim djevojkama imala je i svojih loših strana.

Udahnuo je bespomoćno se nasmijavši.Smijeh mu je zapeo u grlu. Taura, ovdje? Da li Rvoval to zna? Zna li on kako su velikog udjela njezine dražesne pandžolike ruke imale u uništenju njegove banke gena prije četiri godine, ili krivi samo "admirala Naismitha"? Istina, svi Rvovalovi lovci na glave koje je kasnije sreo bili su opsesivno i isključivo usmjereni na njega. Ali Rvovalovi vojnici mislili su za Marka da je admiral. Hoće li i Rvoval tako misliti? Mark će mu sigurno reći da je on klon. Prokletstvo i ja bih mu to rekao na njegovu mjestu, u nadi da ću bar malo zamutiti stvari. Što se događa s Markom? Zašto je Mark ponudio sebe kao... otkupninu? Mark sigurno ne pati od krio-amnezije. Ne — Lilly je rekla da su Dendarii i klonovi i "admiral Naismith" svi pobjegli. Pa kako su se onda vratili?Došli su po tebe, admirale Ugovnati.I naletjeli ravno na Rvovala, koji je tražio isto to. On je prokleto mjesto za sastanke.Kakvo li je krio-amnezija milosrdno stanje. Želio je da mu se vrati."Jesi li dobro?" zazove Rowan sumnjičavo. Stala je na vrata kupaonice i ugledala ga na podu. "O, ne. Opet napadaj?" Spustila se na koljena kraj njega, dugim prstima tražeći ozljede. "Jesi li se negdje udario?""Ah... ah..." Neću se gnjaviti osvetom nad nekim tko pati od krio-amnezije, rekao je Vaša Luigi. Znači da bi za sad trebao i dalje patiti od krio-amnezije, dok malo bolje ne uhvati stvari. I sebe. "Mislim da mije dobro."Dopustio joj je da ga zabrinuto strpa u krevet. Gladila gaje po kosi. Tjeskobno je buljio u nju kroz napola spuštene kapke, praveći se umoran od navodnog napadaja. Sto sam učinio?Sto ću učiniti ?DVADESET I ŠESTO POGLAVLJEZaboravio je zašto je tu. Koža mu je opet počela rasti.Pitao se kamo je nestao Mark.Ljudi bi dolazili, mučili bezimenu stvar bez granica i onda opet odlazili. Dočekivao ih je na razne načine. Njegove različite strane postale su osobe i, konačno, dao im je imena, koliko ih je bio u stanju razlikovati. Postojao je Zdero i Ševo i Urlator i još jedan, tih,

koji je vrebao u kutku, čekajući.Dopuštao je Žderi da se suočava s prisilnim hranjenjima, jer je Zdero bio jedini koji je u njima zapravo uživao. Zdero, uostalom, ne bi nikad smio učiniti sve ono što su radili Ryovalovi tehničari. Ševu je slao kad bi Rvoval opet došao s afrodizijačkim hiposprejem. Ševo je bio odgovoran i za onaj napad na prilagođenu kloniranu djevojku Maree, činilo mu se, premda je Ševo, kad nije bio uzbuđen, bio vrlo tih i posramljen i nije puno govorio.Urlator je rješavao ostalo. Počeo je sumnjati daje Urlator na neki čudan način odgovoran što su svi uopće završili kod Rvovala. Konačno je dospio na mjesto gdje može biti dovoljno kažnjen. Nikad ne šalji mazohista na aver-zijsku terapiju. Rezultati su nepredvidljivi. Tako daje Urlator zaslužio sve što je dobivao. A onaj neuhvatljivi čet-vrti samo je čekao i govorio da će im jednog dana svima biti najdraži.Nisu uvijek ostajali unutar svojih granica. Urlator je imao naviku da prisluškuje Žderine trenutke, koji su dolazili redovno, dok Urlatorovi nisu; a nekoliko puta, Zdero se ufurao u Ševine pustolovine, koje bi onda postale izrazito neobične. Nitko se Urlatoru nije pridruživao od svoje volje.Kad ih je sve imenovao, konačno je pronašao Marka, procesom eliminacije. Zdero i ševo i Urlator i Onaj poslali su baruna Marka duboko unutra, da sve to prespava. Jadni, krhki barun Mark, jedva dvanaest tjedana star.Rvoval čak nije ni vidio baruna Marka, tamo dolje. Nije mogao do njega. Nije ga mogao dotaći. Ždero i Ševo i Urlator i Onaj, svi su pazili da ne probude bebu. Nježno i zaštitnički, oni su ga branili. Bili su opremljeni za to. Ružna, neugodna, okorjela gomila, ti njegovi psihički plaćenici. Ali obavljali su svoj posao.Počeo im je pjevušiti ratne pjesmice, s vremena na vrijeme.JDVADESET I SEDMO POGLAVLJEDaleko od očiju, daleko od srca. Ali, bojao se Miles, ne i obrnuto. Rowan je opet navukla jastuk preko glave. Nastavio je koračati. I govoriti. Činilo mu se da se ne može zaustaviti. U vremenu koje je

proteklo od njegove prikrivene navale sjećanja, razvio je gomilu planova za bijeg, svaki s nekom fatalnom manjkavošću. Nesposoban da ih provede, naglas ih je ponovno prelazio i poboljšavao... Opet i opet. Rowan mu je prestala davati komentare... jučer? Zapravo, uopće je prestala razgovarati s njim. Odustala je od pokušaja da ga umiri i opusti dodirom i umjesto toga nastojala ostati na suprotnom kraju sobe, ili se dugo skrivati u kupaonici. Nije joj mogao zamjeriti. Povratak njegove nervozne energije prerastao je u nešto nalik mahnitosti.Prisilna je bliskost stvarala veliki pritisak na njezine simpatije za njega. A, morao je priznati, ni on nije bio u stanju sakriti određenu dozu novostvorenog oklijevanja prema njoj. Hladnoća u dodiru, sve veći otpor njezinu medicinskom autoritetu. Volio ju je i divio joj se, bez daljnjega i bio bi oduševljen da joj preda upravu nad bilo kojom ambulantom koju ima. Pod njegovim zapovjedništvom. Ali krivnja i manjak privatnosti udružili su se da mu uni-.1.šte interes za intimnošću. Ovog je časa imao drugih strasti. I u njima izgarao.Uskoro će stići večera. Pretpostavivši tri obroka po jednom dugom jacksonskom danu, ovdje su već četiri dana. Barun nije više razgovarao s njima. Kakve li planove tamo vani stvara Vaša Luigi? Jesu li ga već prodali? Što ako sljedeća osoba koja prođe kroz vrata bude njegov kupac? Što ako se nitko ne pojavi, što ako ga zauvijek ostave tu?Obroke im je obično na pladnju donosio sluga, pod budnim okom dvojice stražara opremljenih ošamutima. U kratkim razgovorima, pokušao ih je navesti da prijeđu na njegovu stranu, na sve načine na koje je mogao zadržati tajnu svoga identiteta. Samo su mu se smješkali. Sumnjao je u svoju sposobnost da trčanjem pobjegne zraci iz oša-muta, ali odlučio je pokušati prvom sljedećom prilikom. Nije imao prilike da učini nešto pametno. Bio je spreman pokušati nešto glupo. Iznenađenje bi koji put i upalilo...Brava kvrcne. Okrenuo se, spreman jurnuti naprijed. "Rowan, ustaj!" zasiktao je. "Probat ću.""Oh, kvragu", zastenjala je pojavljujući se. Bez povjerenja, uništenog pouzdanja, ustala je i odvukla se oko kreveta da stane kraj njega.

"Ošamućivanje boli, znaš. A onda još i povraćaš. Ti ćeš vjerojatno dobiti napadaj.""Da. Znam.""Bar ćeš neko vrijeme šutjeti", promrmljala je u bradu.Uspravio se na vrhove prstiju. A onda se opet spusti, kad je ušla posluga. Joj, meni. Stoje to? Odjednom je u igru ušao novi igrač, a njegov um prebaci se u veću brzinu. Čekajući najavljeni bijeg, Rowan podigne pogled i oči joj se rašire.Bila je to klonirana djevojka Lilly — valjda bi trebao razmišljati o njoj kao o Lilly junior — u svojoj ružičasto-smeđoj uniformi kućne posluge, duga suknja na preklop iukrašena jakna. Uspravnih leđa, unijela je pladanj s obrokom i položila ga na stol na drugom kraju sobe. Nerazumljivo, stražar je kimnuo i povukao se, zatvorivši vrata za sobom.Počela je postavljati stol, poput sluškinje; Rowan joj priđe, otvorenih usta.Smjesta je uvidio desetak mogućnosti; isto tako, znao je da se ova prilika možda nikad neće ponoviti. Nije bilo načina, u njegovu oslabljenom stanju, da sam svlada djevojku. Što je s onim sedativom kojim mu je Rowan bila prijetila? Može li je Rowan zaskočiti? Rowan nije baš dobro hvatala zaobilazno izražavanje i nije znala slijediti neizravne naredbe. Tražit će objašnjenja. Htjet će se raspravljati. Mogao je samo pokušati."Bože, vas dvije ste baš slične", zacvrkutao je veselo, zureći u Rowan. Ona mu uputi pogled pun izbezumljene zbunjenosti, koji se pretvorio u osmijeh čim se djevojka okrenula prema njima. "Kako to da smo dobili, ovaj, tako visokorodnu poslugu, gospo?"Lillvna glatka ruka dotakne njezina prsa. "Ja nisam gospa", rekla je, tonom koji mu je govorio kolika je budala. Ne bez razloga. "Ali vi..." Sa zanimanjem se zagleda u Rowan. "Vas ne shvaćam.""Je li te barunica poslala?" upita Miles."Ne. Ali rekla sam stražarima da vam je hrana napunjena drogom i da me barunica poslala da ostanem i gledam vas dok jedete", dodala je, pomalo usput."Je li to, ovaj, istina?" upita on."Ne." Zabacila je glavu, zaljuljavši kosu i zanemarila ga da bi se

žedno usredotočila na Rowan. "Tko ste vi?""Ona je baruničina sestra", reče on smjesta. "Kći majke vaše gospe. Jesi li znala da si nazvana po svojoj, ovaj, baki?""...Baki?""Reci joj za Durona Grupu, Rowan", rekao je užurbano."Onda mi daj priliku da progovorim, ha?" rekla je Ro-wan kroza zube, smješkajući se."Zna li ona što je? Pitaj je zna li ona što je", zatražio je, onda si ugura stisnutu šaku u usta i zagrize. Djevojka nije došla radi njega. Došla je radi Rowan. Mora dopustiti Rowan da preuzme."Pa", Rowan baci pogled na zatvorena vrata, pa natrag na djevojku. "Durone su skupina od trideset i šest kloniranih sestara. Živimo pod zaštitom Kuće Fell. Naša majka — prva Durona — isto se zove Lilly. Jako ju je rastužilo kad nas je Lotus — barunica — napustila. Vidiš, Lotus je bila moja... starija sestra. Znači da si mi i ti sestra. Je li ti Lotus rekla zašto te je napravila? Hoćeš li joj biti kći? Nasljednica?""Ujedinit ću se sa svojom gospom", reče djevojka. U glasu joj se čuo blagi prkos, ali njezina zadivljenost Rowan bila je očita. "Pitala sam se... hoćete li vi zauzeti moje mjesto." Ljubomora? Ludilo.Rowanine oči zatamne se od prigušenog užasa. "Razumiješ li ti što to točno znači? Što je to klonsko presađivanje mozga? Ona će uzeti tvoje tijelo, Lilly, a tebe više neće biti.""Da. Znam. To je moja sudbina." Opet je zabacila glavom, maknuvši kosu s lica. Glas joj je bio potpuno uvjeren. Ali oči... je li to natruha pitanja, u njezinim očima?"Tako ste slične, vas dvije", promrmljao je, kružeći oko njih da priguši tjeskobu. Smješkajući se. "Kladim se da biste mogle zamijeniti odjeću i nitko ne bi vidio razliku." Rowanin hitri pogled rekao mu je da, shvatila je, ali misli da previše gura. "Nee", nastavio je, napućivši usne inakrivivši glavu. "Mislim da ne. Djevojka je predebela. Zar ne misliš daje predebela, Rowan?""Nisam debela!" reče Lilly Junior uvrijeđeno. "Ne bi se mogla uvući u Rovvaninu odjeću.""Nije istina", reče Rowan, odustajući i dopuštajući mu da je pogura

u petu brzinu. "On je idiot. Idemo mu dokazati, Lilly." Počela je skidati jaknu, bluzu, hlače.Polako, vrlo znatiželjno, djevojka je skinula svoju jaknu i suknju i preuzela Rovvaninu odjeću. Rowan još nije dotakla Lillvnu svilu, uredno složenu na krevetu."Oh, baš lijepo izgledaš", reče Rowan. Trznula je glavom prema kupaonici. "Trebala bi se ići pogledati.""Bio sam u krivu", prizna Miles plemenito, vukući djevojku prema kupaonici. Nema vremena za planove, nema načina da izda naređenja. Morat će se u potpunosti osloniti na Rowaninu... inicijativu. "Zapravo, Rovvanina odjeća ti baš dobro stoji. Zamisli da si i ti doktor Durona. One su sve doktori, jesi li to znala? I ti bi mogla biti doktor..." Krajičkom oka, vidio je Rowan kako izvlači kopče iz svoje kose i stresa je, a zatim dohvaća svilu. Pustio je da se vrata zatvore iza njega i Lilly i usmjerio je prema zrcalu. Otvorio je vodu, da pokrije zvuk Rovvanina kucanja na vanjska vrata, stražara kako ih otvara, njezina izlaska, kose spuštene preko lica...Lilly je zurila u veliko zrcalo. Bacila je pogled na njega, njegov odraz kraj njezina; mahnuo je rukom kao daje predstavlja samu sebi. Ona spusti pogled na vrh njegove glave, tik kraj njezina ramena. Dograbio je čašu i popio vode, da pročisti grlo za akciju. Koliko će je dugo moći držati zauzetom ovdje? Nije vjerovao da bije mogao uspješno zveknuti po glavi, a nije bio ni posve siguran što je u Rovvaninoj liječničkoj torbi, odloženoj na kupaonski stolić, zapravo onaj sedativ kojim je bila prijetila.Na njegovo iznenađenje, ona je prva progovorila. "Ti si onaj koji je došao po mene, zar ne. Po sve nas klonove.""Ovaj..." Katastrofalni dendariijski napad na Bhara-rjutru? Je li i ona bila među klonovima koje su spašavali? Sto onda radi ovdje? "Oprosti mi. Bio sam malo mrtav u zadnje vrijeme, mozak mi ne radi baš kako treba. Krio--amnezija. Možda sam to bio ja, ali možda si upoznala mog klonskog blizanca.""I ti imaš klonove?""Bar jednog. Moj... brat.""Stvarno si bio mrtav?" Zvučala je pomalo neuvjereno.Podigao je gornji dio svoje sive trenirke i pokazao joj ožiljke.

"Oh", rekla je impresionirano. "Valjda jesi.""Rowan me opet sastavila. Jako je dobra." Ne, ne podsjećaj je na Rowan koje nema. "Kladim se da bi i ti mogla biti isto tako dobra, samo da pokušaš. Da se obrazuješ.""Kako je bilo? Biti mrtav?" Oči su joj se odjednom usredotočile na njegovo lice.Spustio je trenirku na mjesto. "Dosadno. Jako dosadno. Praznina. Ne sjećam se ničeg. Ne sjećam se kako sam umro—" Dah mu je zastao... njuška projektilnog oružja, blješteći u plamenu... prsa mu eksplodiraju prema van, užasan bol... Duboko je udahnuo i oslonio se na stolić, odjednom slabih nogu. "Usamljeno. Ne bi ti se dopalo, jamčim ti." Uhvatio je njezinu toplu ruku. "Biti živ je puno bolje. Biti živ, to je, to je..." Trebalo mu je nešto na što bi stao. Umjesto toga uzverao se i sjeo na stolić, konačno oči u oči s njom. Provukao je ruku kroz njezinu kosu, nagnuo glavu i poljubio je, samo kratak dodir usana. "Znaš da si živa kad ti netko uzvrati dodir."Ustuknula je, šokirana i zainteresirana. "Ljubiš se drukčije od baruna."Mozak mu zaštuca. "Barun te poljubio?" "Da..."Rana proba novog tijela njegove žene? Je li uskoro predviđeno presađivanje? "Oduvijek živiš s, ovaj, sa svojom gospom?""Ne. Doveli su me ovamo kad su klonske jaslice uništene. Popravci su gotovo dovršeni, uskoro ću se odseliti natrag tamo.""Ali... ne na dugo.""Ne."Izazov za baruna mora da je... zanimljiv. Konačno, uskoro će ostati bez mozga i neće ga moći optužiti. Vaša Luigi može učiniti što god želi, pod uvjetom da ne ošteti njezinu nevinost. Kakve to posljedice ima po njezinu mentalnu pripremu, njezinu predanost sudbini? Nekakve očito ima, jer inače ne bi bila ovdje.Bacila je pogled na zatvorena vrata, a usta joj se otvore od iznenadne sumnje. Izvukla je ruku iz njegova stiska i pojurila natrag u praznu spavaću sobu. "O, ne!""Š! S!" Pojurio je za njom, opet je dohvatio za ruku, skočio na krevet da joj okrene lice prema svojem i zadrži kontakt očima. "Nemoj vikati!" siknuo je. "Ako izjuriš i kažeš stražarima, bit ćeš u groznoj

nevolji, ali ako samo pričekaš dok se ona ne vrati, nitko neće ni doznati." Osjećao se vrlo pokvareno, ovako se služeći njezinom očitom panikom, ali nije imao izbora. "Budi tiho i nitko ne mora doznati." Nije imao pojma namjerava li se Rowan vratiti, što se toga tiče. Do sad, možda je samo željela pobjeći od njega. Ni jedan od njegovih planova nije uključivao ovakvu soluciju.Lilly junior mogla ga je s lakoćom nadvladati, premda nije bio siguran je li i ona toga svjesna. Jedan dobar uda-rac u prsa oborio bi ga na pod. Ne bi ga čak morala ni posebno jako udariti."Sjedni", reče joj. "Tu, kraj mene. Ne boj se. Zapravo, ne mogu ni zamisliti čega bi se uopće mogla bojati, kad se već ne bojiš svoje sudbine. Ti si vrlo hrabra djevojka. Žena. Sjedni..." Povukao ju je dolje; vrlo je nesigurno pogledavala od njega prema vratima, ali dopusti mu da je privremeno smiri. Mišići su joj bili napeti kao opruge. "Reci mi... pričaj mi o sebi. Pričaj mi o svom životu. Ti si jedna vrlo zanimljiva osoba, znaš?""Ja?""Ja se ovog časa ne sjećam baš puno toga o svom životu, zato i pitam. Meni je to strašno, to što se ne mogu sjećati. Ubija me to. Koja je najranija stvar koje se sjećaš o sebi?""Pa... pretpostavljam... mjesto gdje sam živjela prije nego što sam došla u jaslice. Bila je neka žena koja se brinula za mene. Imam — to je smiješno — ali sjećam se da je imala neko ljubičasto cvijeće, visoko kao ja, koje je raslo u nekakvom sićušnom vrtu, jedva metar kvadratni i mirisalo je na grožđe.""Da? Pričaj mi o tom cvijeću..."Dugo će razgovarati, bojao se. A što onda? To što Ro-wan još nisu doveli natrag bio je vrlo dobar znak. To što se možda ni ne namjerava vratiti predstavlja uznemirujuću dilemu za Lilly Junior. A što bi joj barun i barunica uopće mogli učiniti? divlje se rugao njegov um. Ubiti je?Razgovarali su o njezinu životu u jaslicama. Izvukao je iz nje opis dendariijskog napada, s njezine točke gledišta. Kako se uspjela vratiti barunu. Oštroumno, pametno dijete. Kakva zbrka za Marka. Stanke su postajale sve dulje. Uskoro će morati završiti govoreći o

sebi, samo da održistvari, a to je nevjerojatno opasno. Njoj je ponestajalo razgovora, oči su joj se sve češće i češće okretale vratima."Rowan se neće vratiti", reče Lilly junior konačno. "Zar ne?""Mislim da ne", rekao je iskreno. "Mislim daje do kraja pobjegla.""Kako znaš?""Da su je uhvatili, došli bi po tebe, čak i ako ne bi nju doveli natrag ovamo. Po njihovom, Rowan je još ovdje. Ti si nestala.""Ne misliš da su mogli nju zabunom uzeti umjesto mene, valjda?" dahnula je zabrinuto. "Povesti je da se ujedini s mojom gospom?"Nije bio siguran boji li se ona to za Rowan, ili se boji da će joj Rowan preoteti mjesto. Kakva odvratna, užasna nova paranoja. "Kada bi... ne", utješio ju je. I sebe. "Ne. Na pogled, u hodniku, da, izgledate posve jednako, ali za takvo što morali bi vas pomnije pregledati. Ona je više godina starija od tebe. To naprosto nije moguće.""Što da učinim?" Pokušala je ustati; uhvatio ju je za ruku i povukao natrag k sebi, na krevet. "Ništa", savjetovao joj je. "Sve je u redu. Reci im — reci im da sam te ja natjerao da ostaneš ovdje."Iskosa je pogledala njegovo malo tijelo. "Kako?""Prevario sam te. Prijetio ti. Psihički pritisak", rekao je istinito. "Za sve okrivi mene."Djelovala je vrlo sumnjičavo.Koliko je stara? Proveo je zadnja dva sata izvlačeći iz nje priču o cijelu njezinu životu i nije se činilo da ga ima baš puno. Govorila je s čudnom mješavinom oštrine i naivnosti. Najveća pustolovina njezina života bila je kratka otmica dendariijskih plaćenika.Rowan. Dospjela je van. I što onda? Hoće li se vratiti po njega? Kako? Ovo je Jacksonovo Skrovište. Nikome ne možeš vjerovati. Ljudi su ovdje meso. Kao ta djevojka pred njim. Odjednom je vidio košmarnu sliku: ona, prazne lubanje, tupih očiju."Žao mije", šapnuo je. "Tako si lijepa... iznutra. Zaslužuješ život. A ne da te pojede ona starica.""Moja je gospa velika žena", rekla je uporno. "Ona još više zaslužuje život."Kakva je to iskrivljena etika navela Lotus Duronu da od ovakve

djevojke napravi voljnu imitacijsku žrtvu? Što Lotus misli, koga je zavarala? Samo sebe samu, izgleda."Osim toga", reče Lilly junior, "mislila sam da ti se sviđa ona debela plavuša. Plazio si svud po njoj.""Tko?""Ah, točno. To je sigurno bio tvoj klonski blizanac.""Moj brat", ispravio je automatski. Kakva je pak sad to priča, Mark?Sad se opuštala, pomirena sa svojim čudnim zarobljeništvom. I bilo joj je dosadno. Sa zanimanjem se zagleda u njega. "Hoćeš li me opet poljubiti?" upita.To je zbog njegove visine. Ona probudi zvijer u ženama. Neugrožene, postaju smjele. Obično je to smatrao predivnom reakcijom, ali ova ga je djevojka zabrinjavala. Nije mu bila... ravna. Ali morao je ubiti vrijeme, zadržati je ovdje, zabavljati je stoje dulje moguće. "Pa... u redu..."Nakon nekih dvadeset minuta pitomog i pristojnog maženja, povukla se unatrag i primijetila: "Barun to ne radi tako.""Što radiš s Vašom Luigijem?"Otkopčala mu je hlače i počela mu pokazivati. Nakon otprilike jedne minute, zagrcnuo se. "Stani!""Ne sviđa ti se? Barunu se sviđa.""Siguran sam u to." Užasno uzbuđen, pobjegao je na stolac kraj blagovaonskog stola i skutrio se u njemu. "To je, ovaj, jako lijepo, Lilly, ali za tebe i mene je preozbiljno.""Ne shvaćam.""Upravo tako." Ona je dijete, usprkos odraslom tijelu, bio je sve više uvjeren u to. "Kad budeš starija... otkrit ćeš vlastite granice. I moći ćeš pozivati ljude da ih prelaze kako budeš htjela. Ovog časa jedva da znaš gdje ti presta-ješ a svijet počinje. Želja bi trebala teći iznutra, a ne nametati se izvana." Pokušao je vlastiti tok zagušiti čistom snagom volje, samo napola uspješno. Vaša Luigi, govno jedno.Zamišljeno se namrštila. "Ali nikad neću biti starija."Rukama je stisnuo podignuta koljena i zadrhtao. Prokletstvo.Odjednom se sjetio kako je upoznao narednicu Tauru. Kako su postali ljubavnici, u onom očajničkom trenutku. Ah, opet je pao u zasjedu rupa u svome pamćenju. Bilo je nekih očitih paralela s

ovom sadašnjom situacijom i vjerojatno je zato njegova podsvijest pokušavala primijeniti staro uspješno rješenje. Ali Taura je bila proizvod bioinže-njeringa, mutacija kratkog života. Dendariijski su liječnici metaboličkim prilagodbama ukrali još malo vremena za nju, ali ne puno. Svaki je dan poklon, svaka godina čudo. Cijeli svoj život ona živi kao dijete u slastičarnici, a on to zdušno odobrava. Ali Lilly junior mogla bi poživjeti i stoljeće, ako ne bude... kanibalizirana. Treba je zavesti u život, a ne u seks.Kao i integritet, ljubav prema životu ne može se proučavati, već se njome treba zaraziti. I moraš se zaraziti od nekoga tko je već ima. "Zar ne želiš živjeti?" upitao ju je."Ja... ne znam.""Ja želim. Želim živjeti. A, vjeruj mi, detaljno sam promislio o alternativi.""Ti si... smiješan, mali, ružan čovjek. Što ti možeš dobiti od života?""Sve. A mislim uzeti i malo više." Zelini, želim. Bogatstvo, moć, ljubav. Pobjede, sjajne, briljantne pobjede, blistavo odražene u očima njegovih drugova. Jednog dana, žena, djeca. Krdo djece, visoke i zdrave, koja će one koji prošapću Mutant! tresnuti po glavi. I namjeravam imati brata.Mark. Aha. Prgavi mališan kojeg barun Rvoval, sasvim vjerojatno, upravo ovog časa rastavlja na komadiće. Umjesto Milesa. Živci su mu se rastegli do vrištanja, bez opuštanja. Moram stvoriti vrijeme.Konačno je nagovorio Lilly junior da zaspi, umotana u pokrivače na Rowaninoj strani kreveta. Viteški, ostao je na stolcu. Kad je prošlo nekoliko sati, bio je u agoniji. Pokušao je s podom. Bilo mu je hladno. Prsa su ga boljela. Užasavao se pomisli da se probudi s kašljem. Konačno se zavukao na krevet, preko prekrivača i sklupčao, okrenut u suprotnom smjeru. Bio je silno svjestan njezina tijela. Osjećaj očito nije bio dvostran. Tjeskoba mu je bila utoliko gora jer je bila tako bezoblična. Nije imao kontrole ni nad čim. Pred jutro, konačno se zagrijao dovoljno da za-drijema."Rowan, ljubavi", promrmljao je pospano, zavlačeći se u njezinu mirisavu kosu i omatajući se oko njezina toplog, dugog tijela. "Gospo moja." Barravarski izraz; sad je konačno znao odakle dolazi to moja gospo. Trznula se; on se odmakne. Svijest mu se vrati. "Ak!

Oprosti."Lilly junior je sjela, izmičući se iz njegova ružnog malog stiska. Dohvata. "Ja nisam moja gospa!""Oprosti, krivi smjer. Ja u glavi razmišljam o Rowan kao o svojoj gospi. Ona je gospa, a ja sam njezin..." njezina dvorska luda "vitez. Ja stvarno jesam vojnik, znaš. Iako sam nizak."Na drugo kucanje na vratima, shvatio je što ga je probudilo. "Doručak. Brzo! U kupaonicu. Klepeći malo unutra. Kunem ti se da možemo izdržati još jednu rundu."Za promjenu, nije pokušao povesti razgovor sa straža-rima niti ih podmititi. Lilly junior se vratila kad su se vrata opet zatvorila za slugom. Jela je polako, sumnjičavo, kao da ne vjeruje u svoje pravo na hranu. Promatrao ju je sa sve više zadivljenosti. "Evo. Pojedi i drugu kiflu. Možeš je i pošećeriti, znaš.""Ne smijem jesti šećera.""Trebala bi probati šećer." Zastao je. "Trebala bi probati sve. Trebala bi probati prijatelje. Trebala bi probati... sestre. Trebala bi probati obrazovanje do granica svojih umnih sposobnosti i posao koji bi ti izazvao duh. Od rada postaneš veći. Stvarniji. Jedeš i rasteš. Trebala bi probati ljubav. Vlastitog viteza. Znatno višeg. Trebala bi probati... sladoled.""Ne smijem se udebljati. Moja gospa je moja sudbina.""Sudbina! Sto ti znaš o sudbini?" Ustao je i ushodao se, u cik-cak između kreveta i stola. "Ja sam ti pravi stručnjak za sudbinu. Tvoja gospa lažna je sudbina, a znaš kako znam? Uzima sve, ali ne vraća ništa.Prava sudbina uzima sve — posljednju kap krvi i po-struže ti vene za svaki slučaj — i vraća ti dvostruko. Četverostruko. Stostruko! Ali ne možeš davati polovično. Moraš dati sve. Znam. Kunem ti se. Vratio sam se iz mrtvih da ti kažem istinu. Prava sudbina daje ti planinu života i smjesti te na vrh."Uvjerenje mu se činilo posve megalomanskim. Obožavao je takve trenutke."Ti si lud", rekla je, oprezno zureći u njega."Kako ti znaš? Ti nikad u životu nisi upoznala nikog normalnog. Jesi li? Razmisli o tome."

Zanimanje joj opet padne. "Nema koristi. Svejedno sam zarobljenik. Kamo bih otišla?""Lilly Durona bi te prihvatila", rekao je smjesta. "Du-rona Grupa je pod zaštitom Kuće Fell, znaš. Kad bi mogla doći do svoje bake, bila bi na sigurnom."Obrve su joj se spustile samo malo, kao kod Rowan kad bi pronalazila rupe u njegovim planovima bijega. "Kako?""Ne mogu nas ovdje ostaviti zauvijek. Zamisli..." prišao joj je, stao iza leđa, podigao kosu i stisnuo je u neuredan čvor na potiljku. "Nisam stekao dojam da Vaša Luigi namjerava zadržati Rowan kad više ne bude potrebe za tajnošću. Kad ja odem, vjerojatno će i ona. Ako budu mislili da si Rowan, kladim se da ćeš moći naprosto odšetati van.""Što... što bih rekla?""Što manje moguće. Dobar dan, Dr. Durona, vaš prijevoz je stigao. Pokupi torbu i idi.""Ne bih mogla.""Možeš pokušati. Ako ne uspije, nisi ništa izgubila. Ako pobijediš, dobivaš sve. I — ako pobjegneš — moći ćeš ljudima reći kamo sam nestao. Tko me odveo i kada. Samo ti treba nekoliko trenutaka hrabrosti, a to je besplatno. To stvaramo sami, iz sebe. Hrabrost ti ne mogu oduzeti, kao novac ili neku stvar. Prokletstvo, a zašto ti ja to uopće govorim? Pobjegla si od dendariijskih plaćenika samo hrabrošću i domišljatošću."Djelovala je posve izbezumljeno. "To sam učinila za svoju gospu. Nikad nisam ništa učinila za... za sebe."Došlo mu je da se rasplače, napet do čistog živčanog kolapsa. To je bila ona vrsta pretjerane, nadahnute rječitosti koju je obično koristio kad je ljude trebalo nagovoriti da riskiraju svoje živote, ne da ih spašavaju. Nagnuo se naprijed i demonski joj prošaptao u uho: "Učini to za sebe. Svemir će ionako kasnije doći po svoj dio."Nakon doručka, pokušao joj je pomoći da si uredi kosu kao Rowan. Frizure mu nisu išle od ruke. Kako nisu ni Rowan, činilo mu se daje krajnji rezultat sasvim uvjerljiv. Preživjeli su isporuku i odnošenje ručka.Znao je da nije večera čim su ušli bez kucanja.

Bila su tri stražara i jedan čovjek u livreji Kuće. Dvojica stražara su ga dohvatila bez riječi i vezala mu ruke s prednje strane. Bio je zahvalan za tu malu uslugu. Ruke vezane iza leđa za pola bi sata postale užasno bolne. Pogurali su ga u hodnik. Ni traga od Vaše i Lotus. U potrazi za izgubljenim klonom, nadao se. Baci pogled preko ramena."Dr. Durona." Čovjek u livreji kimnuo je Lilly junior. "Ja sam vaš vozač. Kamo?"Odmaknula je pramen kose s očiju, pograbila Rowani-nu torbu, koraknula naprijed i rekla: "Kući.""Rowan", reče Miles. Okrenula se."Uzmi sve, jer s vremenom će ti sve oduzeti. To je ozbiljna istina." Ovlažio je svoje suhe usne. "Poljubac za rastanak?"Nakrenula je glavu, okrenula se, sagnula, pritisnula usne uz njegove, načas. Krenula je za vozačem.Pa, to je bilo dovoljno da zadivi stražare. "Kako to uspijevaš?" upitao je jedan od njih, prijateljski i zabavljeno, dok su ga odvodili u suprotnom smjeru."Na mene se treba naviknuti", objasnio im je samozadovoljno."Dosta priče", uzdahne vođa.Dvaput je pokušao pobjeći na putu do cestovnog vozila; nakon drugog pokušaja, najveći ga je stražar naprosto prebacio preko svog ramena, s glavom na dolje i zaprijetio da će ga ispustiti ako se bude migoljio. Kad su ga drugi put uhvatili, upotrijebili su dovoljno sile da Miles povjeruje kako se ne šali. Ugurali su ga u stražnji dio vozila, između dva stražara."Kamo me vodite?""Do točke razmjene", reče jedan od njih."Kakve točke razmjene?""To je sve što trebaš znati."Uporno je izbacivao rijeku komentara, mita, prijetnji, uvreda i napokon psovki, ali više mu nisu odgovarali. Pitao se bi li netko od njih mogao biti čovjek koji gaje ubio. Ne. Nitko tko je bio u onoj gužvi u kirurškom pogonu ne bi sad mogao biti tako miran. Ovi su dečki toga dana bili daleko. Glas mu je promukao. Vožnja je bila duga. Cestovna su se vozila rijetko koristila izvan gradova, zbog

loših cesta. A oni su bili daleko izvan bilo kojeg grada. Već je pao mrak kad su zastali kraj usamljenog raskrižja.Predali su ga dvojici bezizražajnih, smrknutih ljudi u crveno-crnoj livreji, koji su čekali strpljivo kao volovi. Ryo-valove boje. Ovi su mu ljudi svezali ruke iza leđa i svezali mu noge, prije nego što su ga bacili u stražnji odjeljak lake letjelice. Tiho se uzdigla u tamu.Izgleda daje Vaša Luigi dobio svoju cijenu.Ako je Rowan pobjegla, poslat će nekoga da ga traži kod Bharaputre. Gdje Milesa više neće biti. Premda nije bio siguran da ih Vaša Luigi neće veselo uputiti na Ryo-vala.Ali, da je Rvovalovu lokaciju tako lako pronaći, već bi je dosad našli.PLi-IBože moj. Mogao bih biti prvi CarSigov agent na mjestu događaja. Mora pripaziti da to istakne, u svom izvješću Illvanu. Bio se veselio pisanju posmrtnih izvješća za II-lyana. Sad se pitao hoće li to doživjeti.DVADESET I OSMO POGLAVLJE"Nije mi drago što vam to moram reći, barune", reče tehničar, "ali vaša žrtva mučenja izgleda da se divno zabavlja."Ždero se iskezio preko cijevi ugurane u usta, dok je barun Rvoval hodao oko njega i zurio. Diveći se njegovom nevjerojatnom želucu, možda."U ovakvoj situaciji postoji više mogućih psihičkih obrana", reče Rvoval. "Uključujući tu podvojenu ličnost i identifikaciju s tamničarima. Očekivao sam da će Nais-mith proći kroz sve njih, s vremenom, ali — tako brzo?""Ni ja nisam mogao povjerovati, gospodine, pa sam napravio seriju skenova mozga. Rezultati su neobični""Ako mu se ličnost zaista podvaja, to bi se na skenu trebalo vidjeti.""Nešto se vidi. Izgleda da određene dijelove svoga uma štiti od naših stimulansa, a površinske reakcije nedvojbeno upućuju na podvajanje, ali... ali rezultati su abnormalno abnormalni, ako se može tako reći, gospodine.""Ne baš." Rvoval sa zanimanjem napući usne. "Pogledat ću ih."

"Što god se događalo, ne glumi. U to sam siguran.""Tako nemoguće brzo..." promrmlja Ryoval. "Što misliš, kad je pukao? Kako mije to moglo promaći?""Nisam siguran. Rano. Prvog dana — možda već prvog sata. Ali ako tako nastavi, bit će ga vrlo teško uhvatiti, s nekim velikim pritiskom. Može stalno... mijenjati brzine.""Mogu i ja", objavi Rvoval hladno.Pritisak u njegovu želucu prerastao je u bol. Urlator se zabrinuto pogurao, ali Ždero se nije htio pomaknuti. Još je bio njegov red. Onaj je pažljivo slušao. Taj četvrti uvijek je slušao kad je barun Rvoval bio prisutan. Rijetko je spavao i gotovo nikad nije govorio."Nisam očekivao da će doseći ovu fazu dezintegracije još mjesecima. To mi remeti raspored", požali se barun.Da, barune. Zar nismo fantastični? Zar vas ne zanimamo?"Moram razmisliti kako bi ga se najbolje dalo ponovno usredotočiti", razmišljao je Rvoval. "Kasnije ga dovedite k meni. Vidjet ću što će pokazati malo tihog razgovora i nekoliko opita, možda pronađemo nove smjerove."Ispod svoje prikrivene pojave, Onaj zadrhti od očekivanja.Dvojica stražara isporučila su ga/ih u udobnu dnevnu sobu baruna Rvovala. Nije bilo prozora, premda je veliki holovidni prikaz zauzimao veći dio jednog zida, trenutno prikazujući pogled na neku tropsku plažu. Ali Rvovalov je stožer nedvojbeno bio pod zemljom. Ovdje se nitko neće probiti kroz prozor.Koža mu je još bila u krpama. Tehničari su mu neza-cijeljene dijelove poprskali nekakvom zaštitom, da ne sluzi po Rvovalovu lijepom namještaju, a druge ozljede pre-krili su plastičnim flasterima, da se ne otvore i ne prokrvare, ostavljajući mrlje."Misliš da će ovo držati?" upitao je tehničar sa sprejem."Vjerojatno ne", uzdahne njegov kolega. "Pametnije bi mi bilo da upozorim ekipu za čišćenje. Kad bi bar pristao staviti nekakav najlon ili nešto takvo."Stražari su ga posjeli u nizak, širok naslonjač. Samo stolac, nikakvih oštrica, britvi ni šiljaka. Ruke su mu vezali iza leđa, zbog čega se nije mogao nasloniti. Raširio je koljena i sjedio neudobno uspravno,

teško dišući.Stariji stražar upita Rvovala: "Želite li da ga priveže-mo, gospodine?"Rvoval podigne jednu obrvu. "Može li ustati bez pomoći?""Ne baš lako, ne iz tog položaja."Rvovalove usnice podignu se u zabavljenom prijeziru, dok je svisoka gledao svog zarobljenika. "Ah, stižemo. Polako. Ostavite nas. Pozvat ću vas. Nemojte nas prekidati. Možda postane bučno.""Vaša zvučna izolacija je vrlo djelotvorna, gospodine." Bezizražajni stražari salutirali su i izašli. S tim je straža-rima bilo nešto pogrešno. Kad nisu slijedili naredbe, obično su samo sjedili, ili stajali, bez riječi i bez izraza. Tako su napravljeni, sigurno.Zdero i Ševo i Urlator i Onaj zurili su okolo sa zanimanjem, pitajući se na koga će sljedećeg biti red.Ti si sad imao svoje, reče Urlator Žderi. Sad ću ja. Nemoj se kladiti, reče Ševo. Mogao bih i ja.Da nema Ždere, reče Onaj smrknuto, sad bih ja već bio na redu. Ovako moram čekati.Ti još nikad nisi bio na redu, reče Ždero znatiželjno. Ali Onaj je opet šutio."Da pogledamo nešto", reče Rvoval i dotakne daljinski upravljač. Prikaz tropa promijenio se u videosnimku u prirodnoj veličini, jedna od Ševinih pustolovina sa... stvorovima iz bordela. Ševo se promatrao s velikim zanimanjem i oduševljenjem, iz svih tih novih kuteva. Žderino djelo postepeno je prijetilo da mnoge zanimljive događaje izmakne iz vida, ispod njegova ekvatora."Razmišljam o tome da pošaljem jednu kopiju denda-riijskoj plaćeničkoj floti", promrmlja Rvoval promatrajući ga. "Zamišljam sve tvoje više časnike kako ovo gledaju. Mislim da bi ih ovako nešto većinu privuklo meni, zar ne?"Ne. Rvoval laže. Njegova prisutnost ovdje još je uvijek sigurno tajna, inače uopće ne bi bio tu. A Rvovalu se sigurno ne žuri da oda tu tajnu. Onaj suho proprmlja: Pošalji jedan primjerak Illyanu, ha, pa ćeš vidjeti što će ti to donijeti. Ali Illvan je pripadao barunu Marku, a Mark nije ovdje, i, uostalom, Onaj nikad, nikad, nikad nije govorio na glas.

"Zamisli onu tvoju privlačnu tjelesnu čuvaricu, kako ti se pridružuje ovdje..." produžio je Rvoval s pojedinostima. Ševo je bio savršeno voljan zamisliti neke dijelove, premda su ga drugi dijelovi vrijeđali. Urlator?Ne ja! reče Urlator. To nije moj posao.Naprosto ćemo morati pronaći novog regruta, rekoše svi. Mogao ih je proizvesti na tisuće, prema potrebi. Bio je vojska, tekuća poput vode, koja se razdvaja pred preprekama i nemoguće ju je uništiti jednim udarcem.Prikaz na videu promijenio se u jedan od Urlatorovih najboljih trenutaka, onaj kad je dobio svoje ime. Ubrzo nakon što su ga kemijski odrali, tehničari su ga prekrili nečim ljepljivim, što je užasno svrbjelo. Tehničari ga nisu morali ni dotaći. Skoro se sam ubio. Kasnije su mu dali transfuziju, da nadoknade krv koju je izgubio u razdera-nim ranama.Bez strasti je zurio u zgrčeno stvorenje na videu. Predstava koju je Rvoval sad želio vidjeti bio je on sam. Promatranje sad zacijelo ima isto ono uzbuđenje i dramatičnost kao proučavanje rezultata testa. Dosadno. Rvoval je djelovao kao da bi najradije uperio daljinac na njega, da promijeni program.Onaj je čekao sa sve većim nestrpljenjem. Dah mu se počeo vraćati, ali još uvijek je morao računati s prokletim niskim sjedalom. To mora biti noćas. Do sljedeće prilike, ako je uopće bude, Ždero bi ih mogao sve učiniti nepokretnima. Da. Čekao je.Rvovalove usne otpuhnule su razočaranje, promatrajući njegov smireni profil. Isključio je video i ustao, te prišao stolcu, promatrajući ga kroz stisnute oči. "Nisi čak ni sa mnom, zar ne? Skrenuo si mi nekamo. Moram smisliti nešto što će te dovesti natrag k meni. Ili, bolje rečeno, što će vas sve dovesti natrag."Rvoval je bio više nego dobar u opažanju.Ne vjerujem ti, reče Ždero Onome sumnjičavo. Što će kasnije biti sa mnom ?I sa mnom, doda Ševo. Samo Urlator nije ništa rekao. Urlator je bio jako umoran.Obećajem ti da će te Mark i dalje hraniti, Ždero, šapne Onaj, duboko iz nutrine. Bar tu i tamo. A ti, ševo. Mark bi te mogao

odvesti na Koloniju Beta. Mislim da tamo ima ljudi koji bi ti mogli pomoći da se urediš dovoljno da možeš izaći na sunce. Više ti ne bi trebao Ryovalov hiposprej. A jadni Urlator ionako je sav iscrpljen, on je najviše radio i pokrivao je i vas ostale. Uostalom, Ševo, što ako Ryoval sljedeće odabere kastriranje? Možda biste se ti i Urlator mogli udružiti, a Mark bi vam mogao iznajmiti cijelu četu lijepih žena — zar ne bi žene bile ugodna promjena ? — s bičevima i lancima. Ovo je Jacksonovo Skro-vište, kladim se da ih ima i u videoimeniku. Ne treba vam Ryoval. Mi spasimo Marka, a on će spasiti nas. Obećajem.Tko si ti da daješ Markovu riječ? reče Ždero natmureno.Ja sam mu najbliži.Sigurno je da si se najbolje skrivao, reče Urlator s prizvukom zamjeranja.Bilo je neophodno. Mi svi ćemo nestati, jedan po jedan, kako nas Ryoval bude hvatao. On je užasno oštrouman. Mi smo originali. Novi regruti bili bi ionako samo naše iskrivljene sjene.To je bila istina i svi su to uvidjeli."Dovodim ti prijatelja za igru", primijetio je Rvoval, hodajući oko njega. Rvoval iza njegovih leđa imao je nekih čudnih posljedica u njegovoj unutarnjoj topografiji. Ždero se stanjio, a Urlator pojavio, a zatim opet potonuo kad se Rvoval vratio u vidokrug. Ševo je brižljivo sve pratio, čekajući neki znak za sebe i blago se ljuljajući. "Tvog klon-skog blizanca. Onog kojeg su moji glupavi ljudi ostavili."Duboko unutra, barun Mark se probudio vrišteći. Onaj ga priguši. Laže. Laže."Ta glupost se pokazala vrlo skupom i za to će platiti. Tvoj dvojnik je nestao, a onda se nekako pojavio kod Vaše Luigija. Tipična glatka Vasina prijevara. Još uvijek nisam siguran da naša draga Lotus nema nekakvu privatnu vezu s Durona Grupom."Rvoval je opet kružio oko njega. To je bilo vrlo zbunju-juće. "Vaša je posve uvjeren daje njegov blizanac zapravo admiral, a ti si klon. I mene je zarazio svojom sumnjom, premda, ako čovjek pati od krio-amnezije kao što on tvrdi, sve bi to moglo biti jedno veliko razočaranje, čak i ako je u pravu. Ali to sad nije važno. Imam vas

obojicu. Kao štosam i predvidio. Možeš li pogoditi što će biti prva stvar koju ćete jedan drugome učiniti?"Ševo je mogao. Potpuno točno, premda ne s prošapta-nim podrobnostima koje je dodao Rvoval.Barun Mark je bjesnio, plačući od užasa i očaja. Ni jedan trzaj nije pokrenuo Ševinu opuštenu površinu, niti zamaglio masno svjetlucanje njegovih očiju bilo kakvom unutarnjom svrhovitošću. Čekaj, molio je Onaj.Barun je prišao pultu ili baru načinjenom od nekakvog zebrastog, uglačanog drva i razmotao cijelu skupinu svjetlucavog oruđa koje nitko nije do kraja vidio, premda je Urlator istezao vrat. Zamišljeno, Rvoval je proučavao svoju opremu.Morate mi se maknuti s puta. I ne smijete me sabotirati, reče Onaj. Znam da vam Ryoval pruža ono za čime žudite — ali to je trik.Tebe Ryoval ne hrani, reče Ždero. Ry oval je moja hrana, prošapće Onaj.Imat ćeš samo jednu priliku, reče Urlator nervozno. A onda će se baciti na mene.I trebam samo jednu priliku.Rvoval se okrenuo. U ruci su mu svjetlucala ručna kirurška kliješta. Prestrašen, Ševo se izmakne Onome."Mislim", reče Rvoval, "da ću ti kao sljedeće iskopati jedno oko. To bi trebalo imati neke zanimljive posljedice u psihološkom fokusu, kad zaprijetim onom preostalom."Bez prepirke, Urlator se izmakne. Na kraju, dok im je Rvoval prilazio, izmakao se i Ždero.Ubojičin prvi pokušaj da se digne propao je i on padne natrag. Proklet bio, Ždero. Pokušao je opet, prebacio svoju težinu naprijed, gurnuo i koraknuo, napola izgubivši ravnotežu bez ruku koje bi mu pomogle. Rvoval je proma-trao, izrazito zabavljen, nimalo se ne bojeći gegavog malog čudovišta koje je zacijelo smatrao vlastitim djelom.Pokušavati se snaći sa Žderinim novim trbuhom bilo je lako kao baviti se Zen streljaštvom, naslijepo. Ali njegova usklađenost bila je potpuna.

Prvim udarcem dohvatio je Rvovala u prepone. To ga je uredno složilo i spustilo mu gornji dio tijela u dohvatljiv domet. Slijedio je to smjesta drugim udarcem, dohvativši Rvovala ravno u grlo. Osjetio je kako žile i tkivo krčkaju sve do Rvovalove kralješnice. Kako ovog puta nije imao čelikom okovanih čizama, slomio sije nekoliko nožnih prstiju, raznijevši ih gore i dolje pod pravim kutom. Nije osjećao bola. To je Urlatorov posao.Pao je. Nije bilo lako opet ustati, s rukama još vezanim na leđima. Batrgajući se po podu i trudeći se da gurne noge pod sebe, s razočaranjem je vidio da Rvoval još nije mrtav. Čovjek se bacakao i grgljao i hvatao se za grlo, na sagu kraj njega. Ali kompjuterska kontrola u sobi nije više prepoznavala barunove glasovne zapovjedi. Imaju još malo vremena.Dokotrljao se do Rvovalova uha. "I ja sam Vorkosigan. Onaj koji je izvježban kao duboka krtica i ubojica. I zbilja me razbjesni kad me ljudi podcjenjuju, znaš?"Uspio se podići na noge i razmotrio problem, to jest činjenicu da je Rvoval još uvijek živ. Uzdahnuo je, gutnuo, koraknuo naprijed i udarao čovjeka nogama sve dok Rvoval nije prestao povraćati krv, grčiti se i disati. Gadna stvar, ali, sve u svemu, jako mu je laknulo što se činilo da nijedan dio njega u tome nimalo ne uživa. Čak je i Ubojica morao skupiti odlučni profesionalizam da dokrajči stvari.Promotrio je Onoga, koga je sad prepoznao kao Ubojicu. Uglavnom te Galen napravio, zar ne?Da. Ali nije me napravio ni iz čega.Dobro si to izveo. Skrivao se. Vrebao. Pitao sam se ima li itko od nas uopće ikakvog smisla za vrijeme. Drago mi je da bar jedan od nas zna planirati.To je ono stoje rekao naš otac, grof, prizna Ubojica, s veseljem i nelagodom prihvaćajući pohvale. Da će ti se ljudi sami predati, ako dovoljno čekaš i ne predaš se ti njima. I to sam napravio. I Ryoval je to napravio. Stidljivo je dodao: I grof je ubojica, znaš. Kao ja.Hm.Potegao je zglobove o lisičine i odšepesao do zebrastog pulta da prouči Rvbvalovu opremu. Izbor je uključivao lasersku bušilicu, kao i odvratnu paletu noževa, skalpela, kliješta i sondi. Bušilica je

bila kratkog dometa, kirurškog tipa, pogodna za sječenje kostiju, sumnjivo oružje ali vrlo dobro oruđe.Odgegao se okolo i pokušao je podići iza leđa. Umalo se rasplakao kad mu je ispala. Morat će se opet spustiti na pod. Nespretno je to i učinio i lepetao sve dok je nije uspio opet dograbiti. Dugo se morao gnjaviti, ali konačno ju je uspio okrenuti i nanišaniti tako da mu proreze lisičine a da mu ne odreže ruku ili mu spali dupe. Slobodan, rukama je obujmio svoje natečeno tijelo i zaljuljao se kao što bi ljuljao iscrpljeno dijete. Stopalo ga je počelo boljeti. Različiti vektori sila izgleda da su se i udružili da mu istegnu leđa, kad je udario Rvovala u grlo.Zurio je, postrance, u svoju žrtvu/mučitelja/plijen. Žderač klonova. Osjećao je potrebu da se ispriča tijelu koje je smrskao nogama. Nisi ti kriv. Umro si prije koliko, deset godina? Onaj gore, u lubanji, to je bio njegov neprijatelj.Opsjeo ga je nelogičan strah da će Rvovalovi stražari provaliti unutra i spasiti gospodara čak i u smrti. Otpuzao je do njega, znatno lakše sad kad su mu ruke bile slobodne i osigurao se da nitko više nikad ne presadi taj mozak. Nitko, nikako.Opet se zavalio u niski naslonjač i sjedio, posve iscrpljen, čekajući smrt. Ryovalovi ljudi sigurno imaju naredbe da osvete svoga palog gospodara.Nitko nije došao.... Jasno. Šef se zaključao u svoju sobu sa zarobljenikom i kirurškom opremom i rekao svojim gorilama da ga ne smetaju. Koliko dugo prije nego što netko skupi hrabrosti prekinut njegov mali hobi? Moglo bi biti... prilično dugo.Težina povratka nade bila je gotovo nepodnošljiv teret, kao hodanje po slomljenoj kosti. Ne želim se micati. Bio je jako ljut na CarSig što su ga tu napustili, ali sve bi im oprostio kad bi samo provalili sad i odveli ga bez daljnjih napora ili truda s njegove strane. Zar nisam zaslužio malo odmora? Soba je postala vrlo tiha.To je bilo pretjerivanje, pomislio je, zureći u Rvovalo-vo tijelo. Malo nezdravo, znaš. A i zaprljao si tepih.Ne znam što dalje.Tko to govori? Ubojica? Ždero, Ševo? Urlator? Svi? Dobri ste vi

vojnici i odani, ali niste baš pametni. Pamet nije naš posao.Vrijeme je da se barun Mark probudi. Je li ikad doista i spavao?"Dobro, dečki", promrmljao je naglas, razmatajući se. "Svi gore." Niska sjedalica bila je sama po sebi sprava za mučenje. Rvovalov posljednji podli ubod. Uz stenjanje, vratio se na noge.Nemoguće je da stara lisica kao što je Rvoval ima samo jedan ulaz u svoj brlog. Pretražio je podzemni apartman. Ured, dnevna soba, mala kuhinja, velika spavaća soba, prilično čudno opremljena kupaonica. Čeznutljivo se zagledao u tuš. Nisu mu dopustili da se opere ni jednom otkako su ga doveli ovamo. Ali bojao se da bi mu to moglosprati plastičnu kožu. Bar je oprao zube. Desni su mu krvarile, ali to nije smetalo. Popio je malo hladne vode. Bar gladan nisam. Ispustio je mali hihot.Konačno je otkrio izlaz za nuždu na stražnjoj strani ormara u spavaćoj sobi.Ako nema stražara, objavi Ubojica, onda je osiguran nekako drugačije.Ryovalova glavna obrana bit će okrenuta prema van, reče barun Mark polako. Iznutra, sve će biti pripremljeno da omogući brzi bijeg. Za Rjovala. I samo za Ryovala.Imao je bravu s prepoznavanjem dlana. Prepoznavanje dlana očitava puls, temperaturu i električnu vodljivost kože, zajedno s otiscima prstiju i linijama života. Mrtve ruke ne otvaraju brave na dlan.Ima načina da se zaobiđe bravu na dlan, promrmlja Ubojica. Ubojica je naučio takve stvari, u jednom prijašnjem životu. Barun Mark ga pusti i zalebdi promatrajući ga.Kirurška paleta bila je u Ubojičinim rukama gotovo jednako tako korisna kao i elektronski alat. Budući da su imali dovoljno vremena i budući da ta brava na dlan više nikad neće morati funkcionirati. Barun Mark dremljivo je promatrao dok je Ubojica vadio senzorsku pločicu iz zida, dodirivao nešto ovdje, presijecao ondje.Kontrolni virtual na zidu konačno se upali. Ah, promrmlja Ubojica ponosno.Oh, rekoše ostali. Prikaz je projicirao maleni blještavi četverokut.

Hoće kodni ključ, reče Ubojica očajno. Njegova panika pred hvatanjem u klopku ubrzavala im je rad srca. Urla-torova nesigurna suzdržanost popustila je i električni trzaji bola projurili su kroza sve njih.Čekaj, reče barun Mark. Ako njima treba kodni ključ, znači da treba i Rvovalu.Barun Ryoval nema nasljednika. Rvoval nije imao zamjenika, nikakve obučene zamjene. Sve je svoje pritisnute podređene držao na zasebnim komunikacijskim kanalima. Kuća Rvoval sastojala se od baruna Rvovala i robova i točka. Zato Kuća Rvoval i nije napredovala. Rvoval nije dijelio odgovornost, baš nikad.I stoga, Rvoval nije imao ni mjesta ni povjerljivog podređenog kod kojeg bi ostavio svoj privatni kodni ključ. Morao ga je nositi sa sobom. Uvijek.Crna gomila je cviljela kad se barun Mark okrenuo i vratio u dnevnu sobu. Mark se nije obazirao na njih. Ovo je sad moj posao.Okrenuo je Rvovalovo tijelo na leđa i sistematski ga pretražio, od glave do pete, do kože i još dublje. Nije propustio ni jednu mogućnost, čak ni šuplje zube. Nelagodno je sjeo, raširenog trbuha u bolu, istegnutih leđa koja su gorjela. Razina bola je rasla kako se ponovno spajao; zato je taj proces i bio tako spor. Mora biti ovdje. Mora biti negdje ovdje.Bježi, bježi, bježi, blebetala je crna gomila, nevjerojatno ujedinjenim zborskim glasom.Ušutite i pustite me da razmislim. Okrenuo je Ryova-lovu desnu ruku u svojoj. Prsten s ravnim crnim kamenom zabljesnuo je u svjetlu...Glasno se nasmijao.Prestrašeno je progutao smijeh, osvrćući se. Barunova je zvučna izolacija izgleda držala. Prsten nije htio sići s prsta. Zapeo? Ili prikovan za kost? Laserskom je bušilicom odrezao Rvovalovu desnu ruku. Laser je istovremeno zatvorio ranu, tako da nije puno ni kapalo. Baš fino. Polako i bolno odšepesao je natrag do ormara u spavaćoj sobi i za-buljio se u mali blještavi kvadrat, iste veličine kao i kamen na prstenu.

Kako ga okrenuti? Hoće li pogrešan položaj pokrenuti alarm?Barun Mark je užurbano pokušao oponašati baruna Rvovala kad se žuri. Udar po bravi na dlan, okreni ruku i gurni prsten u kodni otvor — "Ovako", prošapće.Vrata su skliznula u stranu, na privatnu dizalnu cijev. Pružala se prema gore, nekih dvadeset metara. Kontrolne pločice za antigravitaciju svjetlucale su, zelena za gore, crvena za dolje. Barun Mark i Ubojica ogledaju se po cijevi. Nije bilo očitih obrambenih naprava, kao što je recimo generator zapetljajnog polja...Blagi propuh donio im je odozgo miris svježeg zraka. Idemo! vrištali su Ždero i Ševo i Urlator.Barun Mark stajao je raširenih nogu, čvrst, zureći, odbijajući se požuriti. Nema sigurnosnih Ijestava, reče konačno.Pa što? Pa. Što?Ubojica je ustuknuo i ušutkao ostale, čekajući, pun poštovanja.Hoću sigurnosne ljestve, promrmlja barun Mark natmureno. Okrenuo se i opet prošetao kroz Rvovalov apartman. Kad je već tu, potražio je i odjeću. Nije baš bilo nekog izbora; ovo očito nije bila Rvovalova glavna rezidencija. Samo privatni apartman. Odjeća mu je sva bila preduga i nedovoljno široka. Hlače su bile nemoguće. Meka pletena košulja ipak se dala rastegnuti preko njegove osjetljive kože. Prostrana jakna, nezakopčana, dodala je još zaštite. Sarong betanskog stila, inače predviđen za kupaonicu, pokrio mu je prepone. Par papuča bio je prevelik lijevoj nozi, ali taman dovoljan za slomljenu i natečenu desnu.Tražio je gotovinu, ključeve, bilo što drugo korisno. Ali nije bilo priručne opreme za penjanje.Naprosto ću morati napraviti vlastite sigurnosne ljestve. Objesio si je lasersku bušilicu oko vrata, na ogrlici od dva Rvovalova pojasa, koraknuo na dno cijevi i sistematično počeo bušiti rupe u plastičnom zidu.Presporo! zavijala je crna gomila. Urlator je urlao u sebi, a čak je i Ubojica vikao: Bježi, prokletstvo!Barun Mark nije se obazirao. Uključio je polje prema gore, ali nije mu dopustio da ih ponese. Držeći se vrućih utora za ruke i nogu, polako ih je vodio prema gore. Nije se bilo teško penjati, uz potporu

gravitacijskog polja, samo je bilo teško zapamtiti da zadrži tri sidrišne točke. Desna mu je noga bila gotovo beskorisna. Crna je gomila blebetala od straha. Uporan i sistematičan, Mark se penjao. Probuši rupu. Pričekaj. Pomakni ruku, nogu, ruku, nogu. Probuši još jednu rupu. Pričekaj...Tri metra ispod vrha, glava mu je došla u ravninu s malim mikrofonom, ugrađenim u zid i zaštićenim senzo-rom za pokrete.Vjerojatno očekuje neku šifru. Izrečenu Ryovalovim glasom, primijetio je barun Mark mirno. Neće moći.Ne mora biti ono što očekuješ, reče Ubojica. Može biti bilo što. Plazmični lukovi. Otrovni plin.Ne. Ryoval je vidio mene, ali i ja sam vidio Ryovala. Bit će jednostavno. I otmjeno. I žrtva će si to sama učiniti. Gledaj.Uhvatio se za izdubljenu dršku i prošao laserskom bušilicom kraj senzora za pokrete da probuši sljedeću.Gravitacijsko polje u cijevi se isključilo.Iako je to napola očekivao, zamalo je odletio povučen vlastitom težinom. Urlator više nije mogao izdržati. Markje tiho vrištao, preplavljen bolom. Ali se držao i nije ih pustio pasti.Posljednja tri metra uspona moglo bi se nazvati koš-marom, ali on je sad imao nova mjerila košmara. Ovo je bilo naprosto dosadno.Na gornjem je kraju još bilo i zapetljajno polje, ali okrenuto prema van. Laserska mu je bušilica uništila kontrole. Uspio je klimavo, vukući se, invalidno oteturati kroz privatnu podzemnu garažu. U njoj se nalazila barunova laka letjelica. Otvorila se na dodir Rvovalova prstena.Skliznuo je u letjelicu, prilagodio sjedalo i upravljač koliko je mogao svojim izobličenim i bolnim obrisima, uključio letjelicu i krenuo naprijed. To dugme na kontrolnoj ploči — tamo? Vrata garaže skliznu u stranu. Kad je prošao kroz njih, krenuo je gore i gore i gore, kroz tamu, pod udarcima ubrzanja. Nitko nije čak ni pucao na njega. Ispod njega nije bilo svjetala. Kamena zimska pustopoljina. Cijela se građevina mora nalaziti pod zemljom.Provjerio je zemljovidni prikaz u letjelici i odabrao smjer — istok. Prema svjetlosti. To se činilo ispravnim.I dalje je ubrzavao.

DVADESET I DEVETO POGLAVLJELaka je letjelica pristajala. Miles je iskrenuo vrat i uspio vidjeti što je dolje. Ili, bolje rečeno^ što nije dolje. Zora se prevlačila preko zimske pustinje. Činilo se da kilometrima uokolo nema ničeg zanimljivog."Čudno", reče stražar koji je upravljao letjelicom. "Vrata su otvorena." Dotaknuo je svoj kom i ispustio nekakvu hrpu kodova. Drugi se stražar nelagodno premjestio, promatrajući svog kolegu. Miles se okretao, trudeći se da ih gleda obojicu.Spustili su se. Oko njih su se podigle stijene, a zatim betonski šaht. Ah. Skriveni ulaz. Došli su do dna i krenuli naprijed u podzemnu garažu."Ha", reče drugi stražar. "Gdje su vozila?"Letjelica je stala i veći stražar izvukao je Milesa sa stražnjeg sjedala, odvezao mu noge i postavio ga uspravno. Umalo je opet pao. Ožiljci na prsima boljeli su ga od napora ruku vezanih na leđima. Uspio je uhvatiti ravnotežu i zurio uokolo slično kao i stražari. Samo garaža, loše osvijetljena, puna odjeka, nalik pećini. I prazna.Stražari su ga poveli prema izlazu. Kodom su prošli kroz neka automatska vrata i ušli u elektronsku sigurnosnu komoru. Bila je uključena, tiho mumljajući. "Vaj?" pozove jedan od stražara. "Tu smo. Skeniraj nas."Bez odgovora. Jedan stražar stupi naprijed i ogleda se. Unio je kod u pločicu na zidu. "Svejedno ga provedi."Sigurnosna ga komora propusti. Još je uvijek imao na sebi sivu trenirku koju su mu dale Durone; nažalost, po svemu sudeći, u njezinoj tkanini nije bilo nikakvih zanimljivih napravica.Stariji stražar pokušao je uspostaviti kontakt interko-mom. Nekoliko puta. "Nitko se ne javlja.""Što da učinimo?" upita njegov kolega.Stariji se namršti. "Svući ga i odvedi šefu, valjda. To su nam bila naređenja."Svukli su mu trenirku; bio je dovoljno svjestan razlike u snazi da se ne pobuni, ali duboko je žalio zbog gubitka. Bilo je prokleto hladno. Čak su se stražari tupava izgleda načas zabuljili u njegova izmučena prsa puna ožiljaka. Ponovno su mu svezali ruke na

leđima i proveli ga kroz zgradu, oprezno sijevajući očima na svakom raskrižju.Bilo je vrlo tiho. Svjetla su gorjela, ali nigdje nije bilo ljudi. Čudna građevina, ne baš velika, ružna i — onjušio je — izrazito medicinskog mirisa. Istraživanja, zaključio je. Rvovalovo privatno postrojenje za biološka istraživanja. Očito je, nakon dendariijskog napada od prije četiri godine, Rvoval zaključio kako mu glavno postrojenje nije dovoljno sigurno. Miles je to mogao shvatiti. Ovo mjesto nije odavalo dojam užurbanosti kao glavno postrojenje. Djelovalo je vojnički i paranoično. Takvo mjesto iz kojeg, ako tamo radite, ne izlazite godinama. Odnosno, kako se radi o Rvovalu, nikad. U prolazu je ugledao nekoliko prostorija koje su sličile na laboratorij. Ali nikakvih tehničara. Stražari su nekoliko puta doviknuli pozive. Nitko im nije odgovorio.Došli su do otvorenih vrata iza kojih se nalazila nekakva radna soba ili ured. "Barune, gospodine?" usudio se stariji stražar. "Imamo vašeg zarobljenika."Drugi stražar si protrlja vrat. "Ako on nije tu, misliš li da bismo trebali svejedno nastaviti i obraditi ga kao onog drugog?""Nije nam još tako naredio. Bolje da pričekamo."Baš. Miles je mogao zamisliti da Rvoval nije od onih koji nagrađuju inicijativu kod svojih podređenih.Uz dubok, nervozan uzdah, stariji čovjek korakne preko praga i ogleda se. Mlađi potakne Milesa da krene za njim. Radna je soba bila lijepo namještena, sa stolom od pravog drveta i nekom čudnom stolicom ispred njega, s metalnim okovima za onog tko sjedi u njoj. Po svemu sudeći, nitko ne napušta razgovor s barunom Rvovalom dok barun Rvoval tako ne odluči. Čekali su."Što ćemo sad?""Ne znam. Moje naredbe su išle dovde." Stariji čovjek zastane. "Možda je test..."Pričekali su još pet minuta."Ako vi nećete pogledati uokolo", reče Miles veselo, "ja hoću."Pogledali su jedan drugog. Stariji čovjek, naborana čela, izvuče ošamut i oprezno klizne kroz nadsvođen prolaz u sljedeću sobu. Čas kasnije, do njih je dopro njegov glas. "Sranje." I, tren kasnije,

čudno cvilavo mijaukanje, prekinuto i progutano.To je bilo previše čak i za tupana koji je držao Milesa. Ogromne šake još uvijek čvrsto stisnute oko Milesove nadlaktice, drugi stražar slijedio je prvog u prostranu sobu uređenu kao dnevna soba. Holovid preko jednog zida bio je taman i tih. Iznimno nizak naslonjač bio je okrenut prema otvorenom prostoru. Vrlo mrtvo tijelo baruna Rvovala ležalo je pred njim, lica prema gore, golo, suhih očiju za-buljenih u strop.Nije bilo očitih znakova borbe — nikakvog prevrnutog namještaja, ni tragova plazmičnog luka upaljenih u zid — osim na tijelu. Tamo su tragovi nasilja bili usredotočeni preko svake mjere: smrskano grlo, izubijana prsa, osušena krv razmazana oko usta. Dvostruka crta crnih točkica veličine otiska prsta uredno se širila preko barunova čela. Točkice su izgledale kao opekline. Desna mu je ruka nedostajala, odrezana, zglob uredni batrljak.Stražari su se trzali u nečem sličnom stravi, nažalost samo privremena paraliza zapanjenosti. "Što se dogodilo?" prošapće mlađi.Kamo će sad skočiti ?Kako je Rvoval uopće kontrolirao svoje namještenike/robove? Manju ribu strahom, naravno; srednju upravnu i tehnički sloj nekom profinjenom kombinacijom straha i koristi. Ali ovi ovdje, njegovi osobni čuvari, morali su biti najintimnije osoblje, krajnji instrument kojim se volja njihova gospodara provodila nad svima ostalima.Nisu mogli biti onoliko mentalno zaostali koliko bi se činilo po tuposti, jer bi tako bili posve beskorisni u krizi. Ali ako su njihovi suženi umovi bili netaknuti, znači da ih se kontroliralo preko emocija. Ljudi kojima je Rvoval dopuštao stajati iza njega s aktiviranim oružjem u ruci morali su biti maksimalno programirani, vjerojatno od rođenja. Rvoval im je morao biti otac, majka, obitelj i sve ostalo. Rvoval im je morao biti bog.Ali sad im je bog bio mrtav.Što će učiniti? Je li im slobodan sam uopće shvatljivo kao zamisao? Bez fokusa, koliko će njihovim programima trebati da se pokvare? Predugo. U očima im se pojavio ružan bljesak, kombinacija bijesa i

straha."Ja to nisam učinio", istakne Miles za svaki slučaj. "Ja sam bio s vama.""Ostani ovdje", zareži stariji čovjek. "Ja idem u izviđanje." Nestao je kroz vrata u barunov apartman i vratio se nekoliko minuta kasnije, sa šturim izvještajem. "Letjelice mu nema. Zaštita u dizalnoj cijevi sva je sjebana."Oklijevali su. Ah, loša strana savršene poslušnosti: nedostatak inicijative."Ne biste li trebali pogledati po zgradi?" predloži Miles. "Možda ima preživjelih. Svjedoka. Možda... možda se i ubojica još skriva tu negdje." Gdje je Mark?"Što ćemo s njim?" upita mlađi čovjek, trzajem glave pokazujući na Milesa.Stariji čovjek neodlučno se mrštio. "Možemo ga povesti sa sobom. Ili ga zatvoriti. Ili ga ubiti.""Ne znate zašto me je barun htio", prekine ga Miles smjesta. "Bolje da me povedete sa sobom dok ne doznate.""Htio te za onog drugog", reče stariji čovjek, ravnodušno ga premjerivši pogledom. Malen, nag, tek napola zaliječen, ruku svezanih iza leđa, očito im nije djelovao kao prijetnja. I te kako točno. Prokletstvo.Nakon kratke promrmljane rasprave, mlađi ga čovjek gurne i otpočeli su hitar, sistematičan obilazak zgrade, baš kao da gaje Miles naručio. Pronašli su dvojicu kolega u crveno-crnim odorama, mrtve. Tajnovita lokva krvi protezala se u jednom hodniku od zida do zida. Još jedno tijelo, odjeveno kao stariji tehničar, pronašli su u jednom tušu, stražnjeg dijela glave razmrskanog nekim tupim predmetom. Spuštajući se niže, pronalazili su sve više znakova borbe, pljačke i nimalo slučajnog uništenja, kom-konzole i oprema razmrskani.Pobuna robova? Nekakva borba za vlast između frakcija? Osveta? Sve troje odjednom? Je li Rvovalovo ubojstvo bilo uzrok ili cilj? Radi li se o masovnoj evakuaciji ilio masovnom ubojstvu? Na svakom uglu, Miles se morao pripremiti za novi prizor klanja.

Najniža razina sadržavala je laboratorij na čijem se jednom kraju nalazilo pet-šest ćelija staklenih zidova. Po smradu, tu se neki eksperiment predugo kuhao. Pogledao je u ćelije i progutao slinu.Bile su ljudi, jednom davno, te gomile mesa, ožiljaka i izraslina. Sad su bili... neka vrsta petrijevki. Četvero su bile žene, dvojica muškarci. Neki im je tehničar prije odlaska milosrdno prerezao grla. Promatrao ih je očajnički, lica pritisnuta o staklo. Moraju biti preveliki da bi bili Mark. Takvi se rezultati ne mogu dobiti u samo pet dana. Sigurno. Nije htio ući u ćelije da ih pogleda izbliza.To je bar objašnjavalo zašto se Rvovalovi robovi nisu pokušavali oduprijeti. U zraku se osjećao dojam užasne štedljivosti. Ne sviđa ti se posao u bordelu, djevojko? Smu-čila ti se dosada i brutalnost stražarskog posla, stari? Kako bi bilo da prijedete u znanstvena istraživanja? Posljednja postaja za svakog potencijalnog Spartaka među Rvovalo-vim ljudskim vlasništvom. Belje imalo prvo. Trebali smo bombardirati ovo mjesto kad smo zadnji put bili tu.Stražari su načas pogledali ćelije i požurili dalje. Miles zastane, uhvaćen inspiracijom. Vrijedi pokušati..."Sranje!" sikne Miles i poskoči. Stražari se okrenu."Onaj... onaj čovjek unutra. Pomakao se. Mislim da ću povratiti.""Nemoguće." Stariji se stražar kroz prozirni zid zapiljio u tijelo koje je ležalo okrenuto leđima.""Odatle nije mogao ništa ni vidjeti, zar ne?" reče Miles. "Za Boga miloga, ne otvarajte vrata."-"¦*'•"Umukni." Stariji stražar grickao je usnicu, zurio u kontrolnu ploču, pa, nakon trenutka neodlučnosti, otvori vrata i oprezno korakne unutra."Bljak!" reče Miles."Što?" zareži mlađi stražar."Opet se pomakao. Kao, kao da se trza."Mlađi stražar izvukao je svoj ošamut i krenuo u ćeliju za svojim kolegom, pokrivajući ga. Stariji čovjek ispružio je ruku, zastao i, predomislivši se, izvukao iz pojasa šok--štap kojim je oprezno dotakao tijelo.Miles čelom lupi po kontroli vrata. Staklo je kliznulo i zatvorilo se u

zadnji čas. Stražari su udarali po vratima kao pobješnjeli psi. Vibracije jedva da su se i osjetile. Usta su im bila otvorena, zavijajući prijetnje i psovke, ali zvuk nije prolazio. Prozirni zidovi morali su biti materijal svemirske kvalitete; zaustavili su i vatru iz ošamuta.Stariji čovjek izvukao je plazmični luk i počeo paliti. Zid se malo zažari. Nije dobro. Miles je proučavao kontrolnu ploču... evo. Jezikom je gurao tipke sve dok na izborniku nije pronašao kisik i spustio ga koliko je išlo. Hoće li se stražari onesvijestiti prije nego što zid popusti pred plazmičnim lukom?Da. Dobar sustav za održavanje života, dakle. Ryova-lovi psi sklupčali su se uz staklo, skvrčenih ruku koje su se u besvijesti opuštale. Plazmični luk pao je iz opuštenih prstiju i ugasio se.Miles ih je ostavio zapečaćene u grobu njihove žrtve.To je laboratorij. Mora biti nekakvih rezalica i alata... naravno. Trebalo mu je nekoliko minuta iskretanja, rada iza leđa i zamalo onesvješćivanja prije nego što si je uspio skinuti lisičine. Zacvilio je od olakšanja kad sije oslobodio ruke.Oružje? Sve oružje u pravom smislu riječi je nestalo, vjerojatno s odlaskom lokalnih stanovnika, a bez biološko zaštitnog odijela nije htio ponovno otvarati staklenu ćeliju da pokupi opremu stražara. Ali laserski skalpel iz laboratorija već mu je pomogao da se osjeća manje ranjivim.Htio je svoju odjeću. Drhteći od hladnoće, odjurio je kroz jezovite hodnike natrag do osiguranog ulaza i opet obukao svoju trenirku. Onda se vrati u zgradu i započne ozbiljnu potragu. Isprobao je svaku komkonzolu na koju je naišao i koja nije bila razbijena. Sve su bile usmjerene, bez mogućnosti da se uključe u neki vanjski kanal.Gdje je Mark ? Odjednom je shvatio da postoji jedna stvar gora od sudbine zarobljenika koji čeka da mu se mučitelji vrate, a to je sudbina zarobljenika koji čeka na mučitelje koji se nikad neće vratiti. U možda najizbezumlje-nijih pola sata svoga života, otvorio je ili provalio svaka vrata u zgradi. Iza svakih je očekivao pronaći opušteno malo tijelo, milosrdno prerezanog vrata... Dahtao je i bojao se još jednog napadaja kad je, s velikim olakšanjem, pronašao sićušnu ćeliju u blizini Rvovalovih odaja. Prazna. Ali zaudarala je

na nedavnu popunjenost. Krvave i druge mrlje po zidovima i podu okrenule su mu želudac i stresle ga zimicom. Ali gdje god Mark bio i u kakvom god stanju, tu nije. I on se mora maknuti odavde.Uhvatio je dah i pronašao neku plastičnu košaru, te krenuo u šoping po laboratorijima, tražeći korisnu elektronsku opremu. Rezači i žice, mjerni alati, čitači, releji, što god je mogao naći. Kad mu se činilo da ima dosta, vratio se u barunovu radnu sobu i bacio se na oštećenu komkonzolu. Konačno je uspio preskočiti bravu na dlan, samo da bi mu se pojavio blještavi kvadratić i zahtjev: Utisnite kodni ključ. Opsovao je, protegnuo svoja bolna leđa i opet sjeo. Ovo će biti dosadno.Još je jednom morao pročešljati zgradu tražeći opremu prije nego što je uspio preskočiti blok kodnog ključa. I ta komkonzola više nikad neće biti što je nekad bila. Ali konačno, na kraju, uspio se spojiti s planetarnom komunikacijskom mrežom. Još jedan kratak zastoj dok nije otkrio kako prebaciti troškove poziva na račun Kuće Rvoval: ovdje na Jacksonovu Skrovištu sve se plaćalo unaprijed.Zastao je trenutak, pitajući se koga da nazove. Bar-rayar je imao konzulat na Stanici konzorcija Hargraves-Dyne. Dio osoblja bilo je diplomatske ili ekonomske stručnosti, ali čak su i oni istovremeno služili kao analitičari CarSiga. Ostatak su bili sami agenti, koji su upravljali tankom mrežom doušnika raštrkanih po cijelom planetu, njegovim satelitima i stanicama. Admiral Naismith imao je tamo vezu. Ali je li CarSig već bio ovdje? Je li sve ovo njihovo djelo, pri spašavanju Marka? Ne, zaključio je. Bezobzirno, ali ni približno dovoljno sistematično. Zapravo, ovo je bio čisti kaos.A zašto vi dečki niste došli po Marka? Neugodno pitanje, na koje nije imao odgovora. Unio je kod konzulata. Počnimo s cirkusom.Stigli su do njega za pola sata, napeti CarSigov poručnik po imenu Iverson s unajmljenim odredom lokalnih gorila iz Kuće Dyne, u paravojnim odorama i s pristojnom vojnom opremom. Spustili su se shuttleom ravno iz orbite; vrelina je još isijavala s njega u vodenastom jutarnjem svjetlu. Miles je sjedio na stijeni ispred pješačkog izlaza ili, bolje reći, izlaza za nuždu i ironično ih promatrao kad su svi izjurili van, spremnog oružja i raširili se u strijelce kao da će zauzeti postrojenje na prepad.

Časnik je dojurio do njega i napola salutirao. "Admiral Naismith?"Iversona nije poznavao; na ovoj razini, čovjek ga zacijelo smatra vrijednim, nebarrayarskim uposlenikom CarSiga. "Pravi i jedini. Možete svojim ljudima reći da se opuste. Postrojenje je osigurano.""Sami ste ga osigurali?" upitao je Iverson s blagom nevjericom."Više-manje.""Mi ovo mjesto tražimo već dvije godine!"Miles je potisnuo iznerviranu primjedbu o ljudima koji ne mogu naći ni vlastiti pimpek, s kartom i ručnom svjetiljkom. "Gdje je, ovaj, Mark? Drugi klon. Moj dvojnik.""Ne znamo, gospodine. Prema jednoj dojavi, baš smo se spremali napasti Kuću Bharaputra da vas oslobodimo kad ste se javili.""Tamo sam bio sinoć. Vaš doušnik nije znao da su me premjestili." Sigurno Rowan — izvukla se, jupi! "Stigli biste neugodno prekasno."Iversonove se usne stanje. "Ovo je od početka do kraja bila jedna nevjerojatno zabrljana operacija. Naredbe su se stalno mijenjale.""Recite mi", uzdahne Miles, "jeste li čuli išta od den-dariijskih plaćenika?""Tajni tim iz vaše ekipe trebao bi biti na putu, gospodine." Iversonovi "gospodine" bili su obojani dvojbom, nesigurno poštovanje barrayarskog regularca za plaćenika koji se sam promaknuo. "Ja... volio bih se sam uvjeriti da je postrojenje osigurano, ako vas ne smeta.""Samo naprijed", reče Miles. "Bit će vam zanimljiv obilazak. Ako imate dobar želudac." Iverson je poveo svoje vojnike unutra. Miles bi se nasmijao, samo da u sebi nije vrištao. Uzdahnuo je, kliznuo sa svoga mjesta i krenuo za njima.Milesovi ljudi stigli su u malom shuttleu za prijevoz osoblja, sletjevši ravno u skrivenu garažu. Promatrao ih je na monitoru iz Rvovalove radne sobe i davao im upute kako da ga pronađu. Quinn, Elena, Taura i Bel, svi u po-luoklopima. Zveketavo su utrčali u radnu sobu, gotovo jednako impresivni i beskorisni kao i CarSigovci."Čemu leptir kravate?" bilo je njegovo prvo iscrpljeno pitanje kad su dodahtali do njega. Trebao bi ustati i primiti i uzvratiti salutiranja i

takve stvari, ali Rvovalov stolac bio je nevjerojatno udoban, a on je bio nevjerojatno umoran."Miles!" kriknula je Quinn strastveno.Ugledavši njezino zabrinuto lice, shvatio je koliko je zapravo bijesan i osjetio se krivim zbog toga. Užasno bijesan, jer je užasno ustrašen. Gdje je Mark, prokleti bili? "Kapetanice Quinn", obavijestio ju je da je ovo dužnost prije nego što se mogla baciti na njega. Zastala je u pola skoka i recimo stala mirno. Ostali su se nagomilali iza nje."Upravo smo se s CarSigom usklađivali za napad na Kuću Bharaputra", reče Quinn zadihano. "Došao si k sebi! Patio si od krio-amnezije — jesi li se oporavio? Ona doktorica Durona rekla je da ćeš—""Oko devedeset posto, rekao bih. Još uvijek si pronalazim rupe u pamćenju. Quinn — što se dogodilo?"Djelovala je malo zbunjeno. "Otkad? Kad si poginuo—""Kreni od prije pet dana. Kad ste došli do Durona Grupe.""Došli smo tražeći tebe. Pronašli smo te, nakon gotovo četiri prokleta mjeseca!""Ti si onesviještena, Mark je otet, a Lilly Durona je mene i moju doktoricu najurila misleći da ćemo biti na sigurnom", vratio ju je Miles na temu koja gaje zanimala."Oh, to je bila tvoja doktorica. Ja sam mislila — nije važno." Quinn je pregrizla svoje osjećaje, skinula šljem i odgurnula kapuljaču. Prstima, izgriženih noktiju, prošla je kroz kosu i počela organizirati podatke po važnosti, kao za borbu. "Izgubili smo sate na samom početku. Dok su Elena i Taura dobile drugu letjelicu, otimači su već odavno nestali. Tražile su te, ali bez uspjeha. Kad su se vratile do Durona Grupe, Bel i ja smo se upravo budili. Lilly Durona je tvrdila da si na sigurnom. Ja joj nisam vjerovala. Izvukli smo se i javili se CarSigu. Oni su počeli povlačiti ljude, raštrkane po cijelom planetu u potrazi za tobom i slati ih u potragu za Markom. Dodatna odgađanja, dok su oni preispitivali omiljenu teoriju da su otimači cetagand-ski lovci na glave. A Kuća Rvoval ima nekakvih pedesetak središta i pogona koje je trebalo provjeriti, ne računajući ovaj, koji je stvarno bio tajna.

"Onda je Lilly Durona zaključila da si ipak nestao. Budući da se činilo važnijim da pronađemo tebe, sve raspoložive snage usmjerili smo na to. Ali imali smo manje tragova. Dva dana nam je trebalo samo da pronađemo napuštenu letjelicu. A ona nam nije dala nikakve tragove.""Da. Ali sumnjali ste da Rvoval ima Marka.""Ali Ryoval je htio admirala Naismitha. Mislili smo da će Ryoval shvatiti da ima pogrešnog čovjeka."Prešao si je rukama preko lica. Glava ga je boljela. I želudac. "Nije vam palo na pamet da će Ryovalu možda biti svejedno ? Za par minuta, hoću da svi odete niz hodnik i pogledate ćeliju u kojoj su ga držali. I omirišete je. Hoću da dobro pogledate. Zapravo, idite odmah. Narednice Taura, ostani."S oklijevanjem, Quinn je izvela Elenu i Bela. Miles se nagne naprijed; Taura se prigne da ga čuje."Taura, što se dogodilo? Ti si Jacksonka. Ti znaš što je Rvoval i stoje ovo mjesto. Kako ste svi to mogli zaboraviti?"Stresla je svojom velikom glavom. "Kapetanica Quinn je mislila da je Mark jedan veliki seronja. Nakon tvoje srti, bila je tako ljuta da ga je jedva htjela pogledati. I isprva sam se slagala s njom. Ali... ne znam. Toliko se trudio. Napad na jaslice je propao za dlaku. Da smo bili malo brži, ili daje osiguranje shuttlea radilo svoj posao, mislim da smo mogli uspjeti."Složio se bez riječi. "Nema milosti za pogreške u planiranju kod takvih opasnih operacija. Ne smije biti milosti ni za zapovjednike, inače bolje da ostaneš u orbiti i bacaš ljude ravno u dezintegraciju otpada, brže je i jednostavnije." Zastao je. "Quinn će jednog dana biti dobar zapovjednik.""I ja tako mislim, gospodine." Taura skine šljem i kapuljaču i pogleda oko sebe. "Nekako mije mali krelac prirastao srcu. Pokušao je. Pokušao je i nije uspio, ali nitko drugi nije čak ni pokušao. I bio je tako sam.""Sam. Da. Ovdje. Pet dana.""Stvarno smo mislili da će Rvoval shvatiti da to nisi ti.""Možda... možda je tako." Jedan dio njegova uma i sam se držao te nade. Možda i nije bilo tako grozno kao što je izgledalo, tako

grozno kao što je njegova galopiraju-ća mašta ukazivala.Quinn i društvo su se vratili, svi smrknuti."Dakle", rekao je, "našli ste me. Sad se možda možemo svi usredotočiti na Marka. U zadnjih nekoliko sati prešao sam ovo mjesto uzduž i poprijeko i nisam našao nikakva traga. Je li ga povelo osoblje u bijegu? Je li negdjevani u pustinji, luta i smrzava se? Vani imam šest Iverso-novih ljudi koji ga traže dalekozorima i još jednog koji provjerava zapise u potrazi za dezintegracijom proteinske hrpe od preko pedeset kila. Imate li još kakvu pametnu ideju?"Elena se vratila nakon stoje provirila u pokrajnju sobu. "Znaš li tko je počastio Rvovala?"Miles raširi ruke. "Ne znam. Imao je stotine smrtnih neprijatelja, s obzirom na karijeru.""Ubio gaje netko nenaoružan. Udarac u grlo i onda je premlaćen na smrt.""Primijetio sam.""Vidio si i onu opremu?""Aha.""Miles, to je bio Mark.""Kako je mogao? Moralo se dogoditi negdje sinoć. Nakon, koliko, pet dana što su ga obrađivali — a Mark je mali kao ja. Mislim da to fizički nije moguće.""Mark je mali, ali nije kao ti", reče Elena. "A u Vorbarr Sultani umalo je ubio čovjeka udarcem u grlo.""Molim?""On je izučen, Miles. Izučen da ubije tvog oca, koji je još veći od Rvovala i ima godine borbenog iskustva.""Točno, ali nisam vjerovao — kad je Mark bio u Vorbarr Sultani?" Nevjerojatno, nekoliko mjeseci si mrtav i pogubiš sve konce. Prvi put je posumnjao u nagon koji ga je tjerao ravno natrag u aktivni položaj zapovjednika. Manijak s tri četvrtine pamćenja i sklonošću napadajima upravo je ono što nam treba, naravno. Da ne spominjemo kratak dah."Oh, a glede tvog oca, morala bih ti reći — ne, možda to može i pričekati." Elena ga zabrinuto pogleda.

i "Što je s mojim—" Prekinulo ga je zujanje kom veze koju mu je Iverson ljubazno stavio na raspolaganje. "Da, poručnice?""Admirale Naismith, barun Fell je ovdje na ulazu. S dva odreda ljudi. On, ovaj... kaže daje došao po tijelo svog pokojnog polubrata, kao najbliža rodbina."Miles tiho zazviždi i osmjehne se. "A je li? Fino. Ovako ćemo. Neka uđe unutra, s jednim tjelesnim čuvarom. I porazgovarat ćemo. Možda on nešto zna. Ali nemojte propustiti njegov odred.""Mislite daje to pametno?" Kvragu, otkud znam? "Jasno."Za nekoliko minuta, barun Fell osobno zadihano je ušao u sobu, praćen jednim od Iversonovih iznajmljenih vojnika i krupnim stražarom u zelenoj odori. Okruglo ba-runovo lice bilo je od napora malo rumenije nego obično, a inače je ostavljao isti punašni dojam djedice, dopunjen uobičajeno opasnim varljivo dobrim raspoloženjem."Barune Fell", kimne Miles. "Baš vas je lijepo ponovno vidjeti."Fell uzvrati kimanjem. "Admirale. Da, pretpostavljam da vama ovog časa sve izgleda prilično dobro. Dakle, ipak je Bharaputrin snajper pogodio vas. Vaš klonski blizanac izvrsno vas je igrao poslije toga, moram priznati i tako je unio daljnje komplikacije u jednu već vrlo kompliciranu situaciju."Argh! "Da. A, ovaj, što vas dovodi ovamo?""Trgovina", ustvrdi Fell, jacksonski podrazumijevajući, prvo ti.Miles kimne. "Ovamo sam došao u letjelici, dovela su me dva vojnika pokojnog baruna. Stvari smo pronašli više--manje ovakve kakve su sada. Ja sam prvom prilikom, ovaj, neutralizirao stražare. Kako sam dospio u njihoveIiruke nešto je kompliciranija priča." To jest: To je sve što mislim reći dok i ti ne ponudiš nešto."Počele su se širiti neke nevjerojatne glasine o mom dragom pokojnom — on jest pokojan, nadam se?""Oh, da. Uskoro ćete se i sami uvjeriti.""Hvala. O smrti moga dragog pokojnog brata. Jednu takvu glasinu čuo sam iz prve ruke.

Bivši Ryovalov čovjek odavde je odjurio ravno k njemu kao doušnik. Dobro. "Nadam se da ste nagradili onog tko vam je donio vijest.""Učinit ću tako, čim se uvjerim daje govorio istinu.""Dobro. Zašto sami ne pogledate." Morao je ustati iz stolca. S naporom je uspio i poveo baruna u dnevnu sobu, praćen njegovim tjelesnim čuvarom i Dendariima.Veliki čuvar bacao je zabrinute poglede na narednicu Tauru, koja se nadnosila nad njega; uzvratila mu je osmijehom, blistavih očnjaka. "Bok. Znaš da si sladak?" rekla mu je. On ustukne i primakne se bliže svom gospodaru.Fell je požurio k tijelu, kleknuo pokraj njegove desne strane i podigao osakaćeni zglob. Siknuo je od razočaranja. "Tko je to učinio?""Još ne znamo", reče Miles. "Ovako sam ga pronašao.""Točno ovako?" Fell mu dobaci oštar pogled. "Da."Fell je proučavao crne rupice na mrtvačevu čelu. "Tko god daje to učinio, znao je što radi. Želim naći tog ubojicu.""Da... osvetite smrt svoga brata?" upita Elena oprezno."Ne. Da mu ponudim posao!" Fell se nasmijao, snažan, veseo zvuk. "Shvaćate li vi koliko je ljudi godinama pokušavalo postići istu stvar?""Imam ideju", reče Miles. "Ako vi možete pomoći—"U pokrajnjoj sobi, ostatak Rvovalove komkonzole zazvoni.Fell je podigao pogled, napetih očiju. "Ovamo nitko ne može nazvati bez kodnog ključa", izjavio je i požurio da ustane. Miles ga je jedva prestigao na putu do radne sobe i kliznuo u stolac.Aktivirao je videoploču. "Da?" I zamalo opet ispao iz sjedala.Nad videopločom pojavilo se Markovo podbulo lice. Djelovao je kao da je upravo izašao ispod tuša, istrljanog lica, kose vlažne i zabačene unatrag. Imao je na sebi sivu trenirku sličnu Milesovoj. Plave masnice žuto-zelenkastih rubova šarenile su mu se po cijelom tijelu, ali oba su mu oka bila otvorena i blistava. I još je imao oba uha. "Ah", rekao je veselo. "Eto te. I mislio sam da bi mogao tu biti. Jesi li već shvatio koji si ti?""Mark!" Miles je umalo krenuo puzati kroz video. "Jesi li dobro?

Gdje si?""Vidim da jesi. Dobro. Ja sam kod Lilly Durone. Bože, Miles. Kakvo mjesto. Kakva žena. Dala mi je da se okupam. Vratila mije kožu. Sredila mije nogu. Dala mije nekakvo sredstvo za opuštanje leđa. Vlastitim mi je rukama pružila medicinske usluge previše intimne i previše odurne da ti ih opišem, ali vrlo, vrlo potrebne. I jesam li spomenuo kupanje? Volim je i želim je oženiti."Sve je to bilo isporučeno s takvim mrtvački ozbiljnim oduševljenjem da Miles nije bio siguran šali li se Mark ili ne. "Na čemu si?" upita sumnjičavo."Sredstva protiv bolova. Puno, puno sredstava protiv bolova. Oh, to je divno!" Ponudio je Milesu širok, neobičan osmijeh. "Ali ne brini se, glava mi je savršeno čista. To je samo od kupanja. Držao sam se muški dok me nijepustila u kupaonicu. Tu sam skrahirao. Imaš li pojma kako je kupanje divno, kad spereš — nije važno.""Kako si izašao odavde i došao u Kliniku Durona?" upita Miles užurbano."U Rvovalovoj letjelici, naravno. Kodni ključ radi."Iza Milesa, barun Fell uvuče dah. "Mark", nagnuo se do videokamere sa smiješkom, "bi li mi načas dao da razgovaram s Lilly, molim te?""Ah, barun Fell!" reče Mark. "Dobro. Vas sam mislio sljedećeg nazvati. Želim vas pozvati na čaj, tu kod Lilly. Moramo razgovarati o puno toga. I ti, Miles. I dovedi sve svoje prijatelje." Pogledao gaje oštro i značajno.U tišini, Miles spusti ruku i pritisne jednu tipku na Iversonovu komu. "A zašto, Mark?""Jer mi trebaju. Moje su trupe preumorne da danas još nešto rade.""Tvoje trupe?""Molim te, učini što tražim. Jer ja to tražim. Jer mi to duguješ", dodao je Mark, glasom tako tihim da se Miles morao mučiti da ga čuje. Markove su oči bljesnule, kratka iskrica.Fell promrmlja: "Iskoristio ga je. On sigurno zna—" Opet se nagnuo bliže i rekao Marku: "Znaš li ti što imaš, ovaj, u rukama, Mark?""Oh, barune. Znam što radim. Ne znam zašto je tolikim ljudima to

tako teško povjerovati", dodao je Mark povrijeđenim tonom. "Znam točno što radim." A onda se nasmijao. Bio je to vrlo uznemirujući smijeh, napet i preglasan."Daj mi Lilly", reče Fell."Ne. Dođite ovamo i razgovarajte s Lilly", reče Mark nezadovoljno. "Uostalom, želite razgovarati sa mnom."Uhvatio je Fellove oči izravnim pogledom. "Obećajem vam da će vam se isplatiti.""Mislim da želim razgovarati s vama", promrmlja Fell. "U redu.""Miles. Sad si u Rvovalovoj sobi, tamo gdje sam ja bio." Mark mu je pretraživao lice, Miles nije mogao pogoditi zašto, ali onda Mark tiho kimne samom sebi, kao daje zadovoljan. "Je li Elena tamo?""Da..."Elena se nagne naprijed s druge strane Milesa. "Što trebaš, Mark?""Želim načas razgovarati s tobom. Oružnice. Nasamo. Možeš li sve druge izbaciti iz sobe, molim te? Sve.""Ne možeš", počne Miles. "... Oružnica? Ne — ne za-prisegnuta? Nemoguće.""Tehnički, pretpostavljam da nije, sad kad si ti živ", reče Mark. Tužno se osmjehnuo. "Ali trebam uslugu. Prva i zadnja molba, Elena. Nasamo."Elena se ogleda. "Svi van. Molim te, Miles. Ovo je između Marka i mene.""Oružnica?" mrmljao je Miles, dopuštajući joj da ga izgura na hodnik. "Kako može—" Elena je zatvorila vrata za svima. Miles je pozvao Iversona da uredi prijevoz i druge stvari. Još je to uvijek bila utrka s Fellom, uljudna, ali svejedno utrka.Elena se vratila nakon nekoliko minuta. Lice joj je bilo napeto. "Vi idite kod Durona. Mark me zamolio da mu nešto ovdje pronađem. Sustići ću vas.""Kad si već pri tome, pokupi i sve podatke za CarSig", rekao je Miles, zbunjen brzinom događaja. Nekako mu se činilo da više nema kontrole. "Reći ću Iversonu da ti da slobodne ruke. Ali — oružnica? Znači li to ono što ja mislim? Kako može—""To sad više ništa ne znači. Ali dugujem Marku toliko. Svi mu dugujemo. On je ubio Rvovala, znaš."

"Počeo sam shvaćati da nema drugog rješenja. Samo ne vidim kako.""S obje ruke vezane na leđima, kaže on. I ja mu vjerujem." Opet se okrenula Rvovalovim odajama."To je bio Mark?" mrmljao je Miles, nevoljko se zapu-tivši u suprotnom smjeru. Nije valjda dobio nekog drugog klonskog brata dok je bio mrtav? "Nije djelovao kao Mark. Kao prvo, djelovao je kao da mu je drago što me vidi. To je Mark?""O, da", reče Quinn. "To je sasvim sigurno Mark."Ubrzao je. Čak je i Taura morala produžiti korake da ga sustigne.TRIDESETO POGLAVLJEMali dendariijski shuttle za prijevoz osoblja zadržao je korak s Fellovim krupnijim vozilom; stigli su u Kliniku Durona gotovo istovremeno. Shuttle Kuće Dyna koji je privremeno pripadao CarSigu uljudno je čekao s druge strane ceste, pokraj parka. Samo čekao.Dok su kružili tražeći mjesto za slijetanje, Miles upita Quinn, koja je upravljala letjelicom: "Elli — da letimo, recimo, u nekoj lakoj letjelici i ja ti odjednom naredim daje srušiš, bi li to učinila?""Sad?" upita Quinn iznenađeno. Shuttle se zaljulja."Ne! Ne sad. Mislim, teoretski. Da me poslušaš odmah, bez pitanja.""Pa, pretpostavljam da bih. Ali pitala bih te kasnije. Vjerojatno spremna da te zadavim.""Tako sam i mislio." Miles se zadovoljno zavali u sjedalo.Susreli su se s barunom Fellom na prednjim vratima, gdje su se stražari spremali otvoriti portal u polju sila. Fell se namrštio na troje Dendariija u poluoklopu, Quinn, Bela i Tauru, koji su pratili Milesa u sivoj trenirci."Ovo je moja zgrada", istakne Fell. Par njegovih ljudi u zelenom promatrao ih je bez imalo simpatija."To su moji tjelesni čuvari", reče Miles, "a dokazao sam da mi trebaju. Jer vaše polje sila, izgleda, ne radi kako treba.""Ta osoba je poništena", reče Fell smrknuto. "To se neće ponoviti.""Svejedno." Kao ustupak, Miles palcem pokaže na shuttle kod parka. "Moji ostali prijatelji mogu pričekati vani."Fell se namršti, razmišljajući. "U redu", reče konačno. Slijedili su ga

unutra. Dočekao ih je Hawk, poklonio se barunu i službeno ih sproveo kroz niz dizalnih cijevi, do potkrovlja Lilly Durone.Prava riječ za to, pomislio je Miles uzdižući se preko kromirane ograde, jest "scena". Sve je bilo smješteno savršeno, kao na pozornici.Mark je bio središnji lik. Sjedio je udobno zavaljen u naslonjač Lilly Durone, umotane desne noge poduprte svilenim jastukom na niskom okruglom čajnom stoliću. Okružen Duronama. Sama Lilly, bijele kose u pletenici, svijene danas u krunu koja joj je ovjenčala glavu, stajala je s Markove desne strane, zbunjeno se oslanjajući na leđa podstavljenog naslonjača, blaženo se smješkajući prema vrhu njegove glave. Hawk je zauzeo položaj s Markove lijeve strane. Dr. Chrys, Dr. Poppy i Dr. Rose skupile su se zadivljeno oko njih. Dr. Chrys je kraj sebe imala veliki aparat za gašenje požara. Rowan nije bila prisutna. Prozor je bio popravljen.Na sredini stola smjestio se prozirni prenosivi hladnjak. U njemu je ležala odsječena ruka s velikim srebrnim prstenom ukrašenim nečim što je izgledalo kao četvrtasto izbrušen oniks.Markova pojava uznemirila je Milesa. Bio se pripremio ugledati posljedice neizrecivih mučenja, ali Marka je od brade do stopala pokrivala siva trenirka slična njego-voj. Samo masnice na licu i zavoj na nozi dali su naslutiti događaje proteklih pet dana. Ali lice i tijelo bili su mu čudno i nezdravo podbuli, a trbuh upravo šokantno nabre-kao, znatno više nego kod onog čvrstog obrisa kojeg je ovdje vidio u dendariijskoj odori prije samo nekoliko dana i neusporedivo više od onog gotovo duplikata samoga sebe kojeg je pokušao spasiti iz napada na klonske jaslice prije četiri mjeseca. Kod nekog drugog, recimo baruna Fella, takva debljina gotovo se ne bi ni primijetila, ali Mark... Bi li to mogla biti i Milesova sudbina, ako uspori? Osjetio je iznenadan poriv da se odrekne slatkiša do kraja života. Elli je otvoreno buljila, prestravljena i ispunjena gađenjem.Mark se smješkao. Mala kontrolna kutija ležala mu je pod desnom rukom. Kažiprstom je pritiskao jednu tipku.Barun Fell ugledao je hladnjak s rukom i krenuo prema njemu, ispustivši samo "Ah!"

"Stanite", reče Mark.Barun je stao i pogledao ga nagnute glave. "Da?" reče oprezno."Stvar koja vas zanima leži u ovoj zapečaćenoj kutiji, na maloj termalnoj granati. Kojom upravlja", podigao je ruku s daljincem, "ovaj mrtvački prekidač. Postoji i drugi, pozitivni prekidač, u rukama jedne druge osobe, izvan ove sobe. Ošamutite me ili zaskočite i granata će eksplodirati. Uplašite me i ruka bi mi se mogla poskliznuti. Izmorite me i možda mi prst popusti. Dovoljno me razljutite i mogao bih pustiti samo iz štosa.""Već to što ste se pobrinuli za takav aranžman", reče Fell polako, "govori mi da znate vrijednost onoga što imate. Ne biste vi to. Blefirate." Prodorno se zabuljio u Lilly."Nemojte me iskušavati", reče Mark, još uvijek se smiješeći. "Nakon pet dana gostoljubivosti vašeg polubra-ta, vrlo sam nezgodno raspoložen. Ovo u kutiji vrijedno jevama. Meni nije. Međutim", udahnuo je, "imate vi i neke stvari koje su vrijedne meni. Barune, sklopimo Pogodbu."Fell je sisao donju usnu i zurio u Markove svjetlucave oči. "Slušam", reče konačno.Mark kimne glavom. Nekoliko Durona pohitalo je po stolce za baruna Fella i Milesa; tjelesni čuvari ostali su stajati. Fellovi čuvari djelovali su kao da debelo razmišljaju, promatrajući kutiju i svoga gospodara; sa svoje strane, Dendarii su promatrali stražare u zelenom. Fell se smjestio s vrlo službenim izrazom lica, napola se smiješeći, napetih očiju."Čaj?" upita Lilly."Hvala", reče barun. Dvoje Durona-djece pohita na njezin znak glavom. Ritual je započeo. Miles je sjedio oprezno i stiskao zube što je jače mogao. Sto god se tu događalo, on nije imao pojma. Očito je to bila Markova predstava. Ali nije bio posve siguran da je Mark normalan, ovog trena. Pametan, da. Normalan, ne. Barun Fell djelovao je kao da i sam dolazi do istog zaključka, zureći preko čajnog stolića u svog samoproglašenog domaćina.Dvojica protivnika u tišini su čekala da stigne čaj, mo-treći i procjenjujući jedan drugog. Dječak je donio pladanj i spustio ga pokraj neugodne kutije. Djevojčica je natočila samo dvije šalice,

Lillvn najbolji uvozni japanski zeleni čaj, za Marka i za baruna i ponudila im čajne kolačiće."Ne", rekao je Mark na kolačiće tonom punim gađenja, "hvala." Barun je uzeo dva i grickao jednog. Mark je počeo lijevom rukom dizati šalicu, ali ruka mu se previše tresla, pa ju je brzo spustio natrag na tanjurić na naslonu za ruke, prije nego što prolije čaj i ofuri se. Djevojčica je u tišini kliznula do njega i podigla mu šalicu do usana; otpio je i kimnuo sa zahvalnošću, a ona se zajedno sa šalicom smjestila do njegova lijevog koljena da ga opet posluži kad bude zatražio. Ozljeden je prokleto teže nego za što senekim čudom prodaje, shvatio je Miles, osjećajući hladnoću u želucu. Barun je pogledao Markovu drhtavu lijevu ruku, a zatim desnu, malo sumnjičavije i s nelagodom se promeškoljio."Barune Fell", reče Mark, "mislim da ćete se složiti sa mnom kako je vrijeme od bitne važnosti. Da počnem?""Molim vas.""U onom hladnjaku", Mark glavom pokaže na odrezanu ruku, "nalazi se ključ za Kuću Rvoval. Ry Rvovalov, ovaj, tajni dekodirajući prsten." Mark se glasno zahiho-tao, progutao smijeh i kimnuo djevojčici za još jedan gutljaj čaja. Povrativši kontrolu nad svojim glasom, nastavio je. "U kristalu prstena nalaze se osobni kodni ključevi pokojnog baruna Rvovala. E sad, Kuća Rvoval ima neobičnu administrativnu strukturu. Tvrditi da je Ry Ryoval bio paranoičan i opsjednut kontrolom značilo bi temeljito ga podcijeniti. Ali Rvoval je mrtav, a njegovi raštrkani podčinjeni raspršeni su posvuda, bez uobičajenih uputa. Kad do njih dospiju govorkanja o njegovoj smrti, tko zna što će učiniti. Jedan primjer ste vidjeli.A za dan ili dva, grabljivci će doletjeti sa svih strana, da razdijele lešinu Kuće Rvoval. Ovdje je posjed i više od devet desetina nepostojećeg zakona. Već Kuća Bharapu-tra ima očitih srodnih interesa za robu Kuće Rvoval. Siguran sam da vi znate i za druge, barune."Fell kimne."Ali čovjek koji ima Rvovalove kodne ključeve u ruci već danas, mogao bi imati znatnu prednost", produži Mark. "Osobito ako ima i

materijalnu podršku opreme i osoblja. Bez dosadnih odgađanja dok se Rvovalovi kodovi provaljuju jedan po jedan, takav bi se čovjek mogao staviti u položaj da odmah preuzme kontrolu nad većim dijelom ili čak svim trenutnim posjedom Kuće Ryoval, krenuvši od vrha prema dolje umjesto dio po dio. Dodajtetome i dobro poznatu krvnu vezu koja daje legitimnost njegovim zahtjevima za nasljedstvo i mislim da bi najveći dio konkurencije odustao bez potrebe da se potežu neki skupi sukobi.""Prsten s kodnim ključevima moga polubrata nije vaš da njime trgujete", reče Fell hladno."O, jest", reče Mark. "Ja sam ga zadobio. Ja ga kontroliram. Ja ga mogu uništiti. I—", oblizao je usne; djevojka opet podigne šalicu sa čajem, "ja sam ga platio. Vi ne biste imali ovu ekskluzivnu — a još je uvijek ekskluzivna — ponudu da nema mene."Barun jedva primjetno kimne u znak prihvaćanja."Nastavite.""Što biste rekli, kolika je vrijednost Durona Grupe, u usporedbi s vrijednošću trenutnog posjeda Kuće Rvoval? Proporcionalno govoreći."Barun se namršti. "Jedna dvadesetina. Jedna tridese-tina, možda. Kuća Rvoval ima znatno više posjeda. Vrijednost, ovaj, intelektualnog vlasništva je znatno teže izračunati. Njihove specijalnosti prilično se razlikuju.""Ostavivši po strani — ili naprosto ostavivši — nekretnine. Kuća Ryoval je očito znatno veće vrijednosti. Oprema, tehničari, robovi. Popisi klijenata. Kirurzi. Genetičari.""Morao bih tako reći.""U redu. Mijenjajmo se. Ja ću vam dati Kuću Ryoval, u zamjenu za Durona Grupu, plus vrijednost kreditnog čipa na donosioca, u iznosu deset posto od vrijednosti Kuće Rvoval.""Deset posto. Posrednička naknada", reče Fell, gledajući Lilly. Lilly se nasmiješi i ne reče ništa."Samo jedna posrednička naknada", složi se Mark. "Bilo bi jeftino i po dvostruko višoj cijeni; a toliko ćete najmanje izgubiti bez prednosti Rvovalovih kodnih ključeva.""A što biste vi učinili sa svim tim gospama, da su vaše, ha, Mark?"

"Što željkujem. Željkovati, od priželjkivati. Mislim da mije nesvršeni oblik nekako ljepši. Manje nestvaran.""Mislite možda ovdje započeti vlastiti posao? Barune Mark?"Miles se smrznuo, prestravljen tom novom vizijom."Ne", uzdahne Mark. "Željkujem otići doma, barune. Zaista to željkujem. Durona Grupu dat ću — njima samima. A vi ćete ih pustiti da odu, bez ograničenja i bez progona, kamo god budu — željkovale. Escobar, zar ne, Lil-ly?" Pogledao je gore prema Lilly, koja mu uzvrati pogled, nasmiješi se i lagano kimne."Kako je to neobično", promrmlja barun. "Ja mislim da ste ludi.""Oh, barune. Ni ne znate koliko." Marku pobjegne poremećen hihot. Ako glumi, to je najbolja predstava koju je Miles ikad vidio, uključujući tu i njegove vlastite najluđe uzlete muljanja.Barun se zavalio u svom sjedalu i prekrižio ruke. Lice mu se skamenilo od razmišljanja. Hoće li ih odlučiti zaskočiti? Izbezumljeno, Miles je počeo izračunavati vojne mogućnosti iznenadne opće borbe, Dendarii ovdje, CarSig u orbiti, on i Mark u opasnosti, iznenadni bljesak njuške projektilnog oružja — o Bože, koja gužva —"Deset posto", reče barun konačno, "minus vrijednost Durona Grupe.""Tko će izračunati vrijednost tog intelektualnog vlasništva, barune?""Ja. I evakuiraju se smjesta. Sve vlasništvo, bilješke, dosjei i eksperimenti koji su u tijeku ostaju netaknuti ovdje."Mark podigne pogled prema Lilly; ona se sagne i prošapće mu nešto u uho. "Durona Grupa imat će pravo za svoje potrebe umnožiti tehničke dosjee. I imat će pravo ponijeti osobne stvari kao što su odjeća i knjige."Barun se zamišljeno zagleda u strop. "Mogu ponijeti — ono što mogu ponijeti, fizički. Ništa više. Ne smiju umnožiti tehničke dosjee. A kreditni im račun ostaje kako je uvijek i bio, to jest moj."Lillyne obrve se skupe; još jedna prošaptana rasprava s Markom iza njezine ruke. On odmahne neki prigovor i pokaže prema orbiti. Ona napokon kimne."Barune Fell", Mark duboko udahne, "imate Pogodbu."

"Imamo Pogodbu", potvrdi Fell, promatrajući ga s blagim osmijehom."Evo ruke", zapjevuši Mark. Iskezio se, okrenuo svoju kontrolnu kutiju i okrenuo neki prekidač na njezinoj gornjoj strani. Onda je opet odloži na naslon i otrese uzdrh-tale prste.Fell se protezao u svome sjedalu, otresajući se od napetosti.Stražari su se opustili. Miles je zamalo završio kao lokvica. Tibokca, što smo to učinili? Na Lillynu uputu, razne Durone užurbano se raštrkaše."Bilo je vrlo zabavno poslovati s vama, Mark." Fell ustane. "Ne znam gdje je vama dom, ali ako ikad zaključite da želite posao, opet dođite k meni. Dobro bi mi došao agent kao što ste vi, u galaktičkim poslovima. Vaše vremensko planiranje je... zlokobno otmjeno.""Hvala vam, barune." Mark kimne. "Zapamtit ću to ako mi neke druge mogućnosti ne upale.""I vaš brat", doda Fell kao da se naknadno sjetio. "Pod uvjetom da se u potpunosti oporavi, naravno. Mojim bi snagama dobro došao aktivniji bojni zapovjednik."Miles si pročisti grlo. "Potrebe Kuće Fell uglavnom su obrambene. Menije draži agresivniji tip operacija kakvim se bave Dendarii", reče."Možda će u budućnosti biti i napadačkijih poslova", reče Fell, pomalo odsutnih očiju."Razmišljate o osvajanju svijeta?" upita Miles. "Fello-vo Carstvo?""Prisvajanje Kuće Rvoval stavit će Kuću Fell u zanimljivo neuravnotežen položaj", reče Fell. "Ne bi se isplatilo slijediti politiku neograničenog širenja i sukobljavati se sa svim otporom do kojeg to mora dovesti, za samo pet--šest godina vladavine. Ali kad bi čovjek poživio još recimo pedeset godina, mogao bi pronaći vrlo zanimljivog posla za jednog sposobnog časnika..." Fell upitno podigne obrvu prema Milesu."Ne. Hvala." I želim vam da skupa uživate.Mark dobaci Milesu stisnut, mačkoliko zabavljen pogled.Kakvo li je neobično rješenje pronašao Mark, pomisli Miles. Kakvu Pogodbu. Zar Jacksonac prkosi svome odgoju pridruživši se anđelima, buni se postajući nepokvar-ljiv? Tako se činilo. Mislim

daje moj brat više Jacksonac nego što to i sam shvaća. Odmetnuti Jacksonac. Da ti mozak stane.Na Fellov znak, jedan od njegovih tjelesnih čuvara oprezno podigne prozirnu kutiju. Fell se okrene Lilly."Pa, sestro stara. Imala si zanimljiv život." "Još ga imam", osmjehne se Lilly. "Neko vrijeme.""Za mene dovoljno, pohlepni dječače. Dakle, ovo je kraj puta. Svršetak našeg krvnog pakta. Tko bi si to mogao zamisliti, prije svih tih godina, kad smo se zajedno penjali iz Rvovalova podzemlja?""Ja ne bih", reče Fell. Zagrlili su se. "Zbogom, Lilly." "Zbogom, Georie."Fell se okrene Marku. "Pogodba je Pogodba i za moju Kuću. Ovo je za mene. Za stara vremena." Ispružio je ruku. "Mogu li vam stisnuti ruku, gospodine?"Mark je djelovao zbunjeno i sumnjičavo, ali Lilly mu kimne. Dopustio je Fellu da mu obuhvati šaku svojom."Hvala vam", reče Georish Stauber iskreno. Trzajem brade pozvao je svoje stražare i u njihovoj pratnji nestao niz dizalnu cijev."Misliš da će Pogodba držati?" upitao je Mark Lilly tankim, zabrinutim glasom."Dovoljno dugo. Sljedećih nekoliko dana, Georish će biti i previše zaposlen učvršćivanjem svoga novog posjeda. Za to će mu trebati svi resursi i još mu neće biti dosta. A nakon toga, bit će prekasno. Žaljenje, kasnije, da. Progon i osveta, ne. To je dovoljno. To je sve što nam treba."Pogladila ga je po kosi. "Ti se sad samo odmori. Popij još čaja. Mi ćemo neko vrijeme biti vrlo zauzeti." Okrenula se da prikupi mlade Durone. "Robin! Violet! Dođite brzo—" Žurno ih je povela u unutarnji dio svojih odaja.Mark se zavalio u stolcu, djelujući vrlo umorno. Zbunjeno se namrštio svojoj šalici čaja, prebacio je u desnu ruku i zamišljeno je protresao prije nego što je otpio.Elli je dotakla šljem svog poluoklopa, poslušala i naglo se, gorko nasmijala. "CarSigov zapovjednik sa stanice Hargraves-Dyne je na liniji. Kaže da mu je stiglo pojačanje i pita kamo da ih pošalje?"Miles i Mark se pogledaju. Miles nije znao što Mark misli, ali većina

odgovora koji su njemu padali na pamet bila je prilično opscena."Kući", reče Mark konačno. "I usput mogu povesti i nas.""Ja se moram vratiti u dendariijsku flotu", reče Miles užurbano. "Ovaj... a gdje su oni, Elli?""Na putu od Illvrice prema točki sastanka kraj Esco-bara, ali ti im, gospodine, nećeš prići ni blizu dok ti liječnici CarSiga ne odobre aktivnu dužnost", rekla je odlučno. "Flota je dobro. Ti nisi. Illvan bi mi zakucao uši za glavu da te sad pošaljem bilo kamo osim kući. A moraš i zbog oca.""Što je s mojim ocem?" upita Miles. Elena mu je bila počela nešto govoriti — ledeni strah stegnuo mu je prsa. Kaleidoskopske vizije ubojstava, smrtonosnih bolesti i političkih urota spojenih u jedno zakovitlale su mu se kroz um. Da se ne spominju letačke nesreće."Imao je opasan srčani napad dok sam ja bio tamo", reče Mark. "Držali su ga zavezanog za krevet u Carskoj vojnoj i čekali na presađivanje srca kad sam ja otišao. Zapravo, sad bi ga negdje baš trebali operirati.""Ti si bio tamo?" Što si mu učinio? Milesu se činilo da su mu se magnetski polovi okrenuli. "Moram kući!""To sam ti i rekao", reče Mark iscrpljeno. "Sto misliš, zašto smo se svi mi dovukli natrag ovamo nego da te od-vučemo kući? Svakako ne zbog besplatnih praznika u Rvovalovim toplicama, znaš. Majka misli da sam ja sljedeći vorkosiganski nasljednik. S Barravarom još i mogu izaći na kraj, mislim, ali s tim sasvim sigurno ne mogu."Sve je to bilo previše i prebrzo. Sjeo je i opet se pokušao smiriti, prije nego što si priušti još jedan napadaj. To je baš bila ona vrst male tjelesne slabosti kakva bi čovjeku mogla priuštiti otpust iz Carske službe, ako ne pripazitko će je vidjeti. Bio je pretpostavio da su napadaji samo privremena neugodnost u njegovu oporavku. Što ako ostanu zauvijek? O, Bože..."Ja ću Lilly posuditi svoj brod", reče Mark, "budući da joj je barun Fell tako promišljeno oduzeo fondove kojima bi platila trideset i šest karata do Escobara.""Koji brod?" upita Miles. Neki moj nećeš...!"Onaj koji sam dobio od Majke. Lilly bi ga u eskobar-skoj orbiti

morala moći prodati uz lijepu zaradu. Ja mogu mami vratiti novac i izvući Vorkosigan Surleau od založe-nosti i još će mi ostati zadivljujuća količina sitniša. Volio bih jednog dana imati vlastitu jahtu, ali ovu zbilja ne bih mogao koristiti još neko vrijeme."Molim? Molim? Molim?"Baš sam mislio", nastavi Mark, "da bi Dendarii mogli ići s Lilly. Da joj pruže malo vojne zaštite u zamjenu za besplatan i brz prijevoz natrag do flote. A i CarSigu ušte-dimo cijenu četiri komercijalne karte."Četiri? Miles je bacio pogled prema Belu, koje je čitavo vrijeme bio tako tiho i sad mu je bezizražajno susreo pogled."I time bismo što prije sve izvukli odavde", doda Mark. "Prije nego što još nešto krene po zlu.""Amen!" promrmlja Quinn.Roman i Elli na istom brodu ? Da se ne spominje Tau-ra. Što ako se sve nađu i usporede bilješke? Što ako se razvije svađa? Još gore, što ako sklope savezništvo i dogovore se da ga ugovorno raspodijele? Sjeverni Miles i Južni Miles... Mogao se zakleti da nije stvar u tome što on skuplja toliko puno žena. U usporedbi s Ivanom, praktički živi u celibatu. Samo što nikad nijednu ne ostavi. A nakupine mogu postati upravo neugodne, kad im se da dovoljno dugo vrijeme. Trebala mu je... barunica Vorkosigan, kojabi okončala sve te gluposti. Ali čak i hrabra Elli odbijala se prijaviti za tu dužnost."Da", reče Miles, "to je dobar plan. Kući. Kapetanice Quinn, uredite Markov i moj prijevoz sa CarSigom. Narednice Taura, hoćete li se, molim vas, staviti na raspolaganje Lilly Durona? Što prije se evakuiramo odavde to bolje, slažem se. I, ovaj, Bel... možeš li ostati ovdje i porazgovarati sa mnom, molim te."Quinn i Taura su shvatile što želi i nestale. Mark... Mark spada u ovo, odluči Miles. I, uostalom, malo se bojao zatražiti od Marka da ustane. Bojao se onoga što bi mu pokreti mogli otkriti. Ona nehajna primjedba o Rvovalovim toplicama bila je posve proziran pokušaj da se prikrije... što?"Sjedni, Bel." Miles je glavom pokazao na stolac na kojem je bio sjedio barun Fell. Tako su se našli raspoređeni u jednakostranični

trokut, on i Mark i Bel. Bel kim-ne i smjesti se, sa šljemom u krilu i kapuljačom zabačenom preko leđa. Miles se sjeti kako je prije pet dana u ovoj sobi prihvatio Bel kao ženu, prije nego što mu se vratilo sjećanje. Prije toga, pogled mu je iz nekog razloga uvijek pogodno doživljavao Bel kao muško, iz nekog razloga. Čudno. Nastala je kratka, nelagodna tišina.Miles proguta slinu i naruši je. "Ne mogu te pustiti da se vratiš zapovijedati Arielom", reče."Znam", reče Bel."Bilo bi loše za disciplinu u floti.""Znam," reče Bel."To... nije pravedno. Da si bio nepošteno govno, šutio i pretvarao se da i dalje pušiš Markovu foru, nitko nikad ne bi doznao.""Znam", reče Bel. Tren kasnije je dodalo: "Morao sam preuzeti komandu u krizi. Nisam vjerovao da mogu Marku dopustiti da i dalje izdaje naredbe. Preopasno.""Za one koji su vas slijedili.""Da. I... ja sam to odmah znao", doda Bel."Kapetane Thorne", uzdahne admiral Naismith, "moram zatražiti vašu ostavku.""Imate je, gospodine.""Hvala." I bilo je gotovo. Tako brzo. Prolazio je raštrkane slike u svojoj glavi, sjećajući se Markova napada. Još je bilo djelića koji su mu nedostajali, bio je prilično uvjeren u to. Ali bilo je smrti, previše smrti i zato je bilo nepopravljivo. "Znate li... što se dogodilo s Phillipi? Meni se činilo da ima izgleda."Mark i Bel izmijene pogled. Bel odgovori: "Nije se izvukla.""Oh. Žao mije što to čujem.""Krio-oživljavanje je riskantno", uzdahne Bel. "Svi mi prihvaćamo rizike kad potpišemo ugovor."Mark se namršti. "Ne čini se pravedno: Bel gubi karijeru, a ja se izvlačim bez frke."Bel se načas zagleda u Markovo premlaćeno, podbulo tijelo skutreno u velikom Lillvnom naslonjaču; obrve mu se blago podignu."Što namjeravaš učiniti, Bel?" upita Miles oprezno. "Vratiti se kući

na Koloniju Beta? Znao si pričati o tome.""Ne znam", reče Bel. "Ne zato što nisam o tome razmišljalo. Razmišljam već tjednima. Nisam siguran da bih se mogao opet uklopiti, kod kuće.""I ja sam razmišljao", reče Miles. "Jedna oprezna misao. Čini mi se da bi određeni elementi na mojoj strani bili manje paranoični oko pomisli na tebe kako juriš po nek-sušu s glavom punom barravarskih tajni kad bi ostao na Illvanovoj platnoj listi. Kao doušnik — možda kao agent?""Nemam ja Ellin talent za prijevaru", reče Bel. "Ja sam samo kapetan.""Kapetani dospiju na neka zanimljiva mjesta. Budu u položaju da čuju razne zanimljive informacije."Bel nagne glavu. "Ja... ozbiljno ću razmisliti o tome.""Pretpostavljam da ne želiš ostati ovdje na Jacksono-vu Skrovištu?"Bel se otvoreno nasmije. "Ne seri.""Onda razmisli o ovome, na putu za Escobar. Razgovaraj s Quinn. Odluči dok dođeš do tamo, pa joj reci."Bel kimne, ustane i ogleda se po utihloj dnevnoj sobi Lilly Durone. "Nije mi baš sasvim žao, znaš", reče Marku. "Na jedan ili drugi način, izvukli smo gotovo devedeset ljudi iz ovog smrdljivog gravitacijskog zdenca. Iz sigurne smrti ili jacksonskog ropstva. I nije tako loš rezultat za jednog ostarjelog Betanca. I možeš se kladiti da ću ih se sjećati, kad god se sjetim ovoga.""Hvala ti", prošapće Mark.Bel pogleda Milesa. "Sjećaš li se kad smo se prvi put ugledali?" upita."Da. Ošamutio sam te.""Bogme jesi." Prišao je njegovu stolcu, sagnuo se i uhvatio mu bradu u ruku. "Ne miči se. Godinama čekam da ovo učinim." Poljubio gaje, dugo i vrlo temeljito. Miles je pomislio kako to izgleda, pomislio kako je to dvoznačno, pomislio na naglu smrt, pomislio nek' ide kvragu i uzvratio Bel poljupcem. Opet se ispravivši, Bel se osmjehne.Iz dizalne cijevi dopirali su glasovi, neka Durona kako upućuje: "Samo ravno gore, gospođo."

Elena Bothari-Jesek pojavila se iza kromirane ograde i obuhvatila sobu pogledom. "Bok, Miles, moram razgovarati s Markom", rekla je u jednom dahu. Oči su joj bile tamne i zabrinute. "Možemo li nekamo otići?" upitala je Marka."Radije se ne bi' dizao", reče Mark. Glas mu je bio tako umoran da je postajao nerazgovijetan."Jasno. Miles, Bel, molim vas maknite se", rekla je izravno.Zbunjen, Miles ustane. Uputio joj je upitan pogled; njezin uzvratni izraz govorio je: Ne sad. Kasnije. On slegne ramenima. "Dođi, Bel. Idemo vidjeti možemo li nekome pomoći." Želio je pronaći Rowan. Silazeći dizalnom cijevi zajedno s Bel, promatrao ih je. Elena je privukla stolac i zajahala na njega, već šireći ruke u užurbanom uvjeravanju. Mark je djelovao izrazito zlovoljno.Miles je Bela prepustio Dr. Poppy za vezu i potražio Rovvanin apartman. Kao što se i nadao, bila je tamo, pakirajući se. Još jedna mlada Durona sjedila je i promatrala je, djelujući pomalo zbunjeno. Miles je smjesta prepozna."Lilly junior! Uspjela si. Rowan!"Rowanino lice bljesnulo je od oduševljenja, požurila se da ga zagrli. "Miles! I zoueš se Miles Naismith. Tako sam i mislila! Vratilo ti se sjećanje. Kad?""Pa", pročistio je grlo, "zapravo još kod Bharaputre."Njen smiješak malo se opusti. "Prije nego što sam otišla. A nisi mi rekao.""Faktor sigurnosti", ponudi joj oprezno. "Nisi mi vjerovao."Ovo je Jacksonovo Skrovište. Sama si tako rekla. "Više I me je brinuo Vaša Luigi.""Shvaćam, valjda", uzdahne Rowan. "Kako ste se vas dvije vratile?""Ja sam stigla jučer ujutro. Lilly je stigla sinoć. Glatko! Nisam ni sanjala da bi mogao izvući i nju.""Jedan bijeg bio je kao brava za drugi. Ti si pobjegla i time si omogućila i Lilly da pobjegne." Blještavo se osmjehnuo Lilly junior, koja ih je znatiželjno promatrala. "Ja nisam ništa učinio. U zadnje vrijeme, izgleda da je to priča mog života. Ali vjerujem da ćete svi stići maknuti se s planeta prije nego što Vaša Luigi i Lotus shvate što se dogodilo."

"Svi ćemo otići prije mraka. Slušaj!" Povela gaje do prozora. Dendariijski shuttle za osoblje, s narednicom Tau-rom na pilotskom mjestu i nekih osam Durona, teško se odvajao od dvorišta zidom ograđene klinike. Izvidnica koja će pripremiti brod za ostale."Escobar, Miles!" reče Rowan oduševljeno. "Svi idemo na Escobar. Oh, Lilly, bit će ti divno tamo!""Hoćete li ostati u grupi kad dođete tamo?" upita Miles."U prvo vrijeme, mislim da da. Dok drugima ne bude manje čudno. Lilly će nas raspustiti kad umre. Ja mislim da barun Fell i predviđa takvo što. Na dugi rok, tako ćemo mu biti manja konkurencija. Vjerujem da će do sutra ujutro ovamo dovesti najbolje ljude iz Kuće Rvoval."Miles se ushodao po sobi i ugledao poznat mali daljinski upravljač na naslonjaču. "Ah. Ti si imala drugi upravljač za termalnu granatu! Mogao sam si i misliti. Dakle, slušala si što se događa. Nisam bio siguran da li Mark blefira.""Mark nije blefirao ni u čemu", ustvrdila je uvjereno. "Jesi li bila ovdje kad je on stigao?""Da. Malo prije zore, rano jutros. Došao je teturajući iz letjelice, vrlo čudno odjeven i zahtijevao da razgovara sMilesove obrve podignu se na takvu sliku. "I što su mu rekli na vratima?""Rekli su Da, gospodine. Imao je nekakvu auru... ne znam kako bih to opisala. Jedino... mogla sam zamisliti krupne snagatore u mračnim uličicama kako se žure da mu se izmaknu s puta. Tvoj klonski blizanac je impresivan mladić."Miles zatrepće."Lilly i Chrys odvele su ga na lebdećoj paleti u kliniku i nakon toga ga više nisam vidjela. A onda su počela letjeti naređenja." Zastala je. "I tako. Onda, hoćeš li se vraćati svojim dendariijskim plaćenicima?""Da. Nakon određenog odmora i oporavka, valjda." "Nećeš se... smiriti. Nakon onakve sreće.""Priznajem da mi pogled na projektilno oružje daje nov i neugodan trzaj, ali — nadam se da još dugo neću otići iz Dendariija. Ovaj... oni napadaji. Hoće li prestati?""Trebali bi. Krio-oživljavanje je uvijek rizično. Dakle... ne očekuješ

da ćeš se povući. Recimo na Escobar.""Tu i tamo posjećujemo Escobar, radi popravke flote. I osoblja. To je veliko čvorište neksusa. Možda se opet sretnemo.""Nadam se, ne kao prvi put", osmjehne se Rowan."Da ti nešto kažem; ako ikad budem opet trebao krio--oživljavanje, ostavit ću upute da potraže tebe." Oklijevao je. Trebam barunicu Vorkosigan, da okončam sve to lutanje... Bi li Rowan mogla biti ta? Trideset i pet šogorica bile bi udaljen problem, sigurno smještene na dalekom Escobaru. "Sto bi mislila o Barrayaru kao mjestu za život i rad?" upita oprezno.Nos joj se naprći. "Ona zaostala rupa? Zašto?""Ja... imam tamo nekih interesa. Zapravo, tamo se namjeravam povući. Mjesto je zapravo jako lijepo. I nedovoljno nastanjeno. Oni, ovaj, ohrabruju na... djecu." Došao je opasno blizu razotkrivanju svoje maske, tog nategnutog identiteta za koji je u zadnje vrijeme toliko riskirao. "A bilo bi i puno posla za galaktički obrazovanog liječnika.""Sigurno. Ali cijelog svog života bila sam rob. Zašto bih sad htjela biti podanik, kad mogu biti građanin'?" Suho se osmjehnula, prišla mu i ovila mu ramena rukama. "Onih pet dana što smo bili zaključani zajedno kod Vaše Luigija — to nije bilo samo zbog zatvorenosti, zar ne. Ti si zbilja takav, kad ti je dobro.""Uglavnom", priznao je."Oduvijek sam se pitala što odrasli hiperaktivci rade u životu. Upravljanje s nekoliko tisuća ljudi taman je dovoljno za tvoju energiju, zar ne?""Da", uzdahne on."Mislim da ću te uvijek voljeti, donekle. Ali poludjela bih kad bih stalno živjela s tobom. Ti si najnevjerojatnija, najnametljivija osoba koju sam ikad srela.""Ali ti se trebaš pobuniti", objasnio je. "Ja računam na—" nije mogao reći na Elli, ili, još gore, na sve svoje žene, "na partnera da mi pruži otpor. U suprotnom se ne mogu opustiti i biti svoj."Jasno. Previše zajedništvajesč uništilo njihovu ljubav, ili bar njezine iluzije. Barravarski sistem korištenja posrednika za bračne ugovore djelovao mu je sve pametnije i pametnije. Možda bi bilo

najpametnije da se prvo sigurno oženi, a tek onda predstavi. Dok ga njegova mladenka prokuži, bit će joj prekasno da se izvuče. Uzdahnuo je, os-mjehnuo se i pretjerano dvorski naklonio se Rowan. "Bit će mi drago posjetiti vas na Escobaru, gospo.""To će biti divna neprilika, sire", odvratila je, mrtvački ozbiljnog lica."Au!" Prokletstvo, ona bi baš mogla biti prava, podcjenjuje se—Lilly junior, koja je sve ovo sa zanimanjem pratila sjedeći na kauču, sad zakašlje. Miles je pogleda i pomisli na njezinu priču o kratkom vremenu koje je provela s Den-dariima."Zna li Mark da si ovdje, Lilly?" upita."Ne znam. Ja sam bila s Rowan.""Kad te Mark posljednji put vidio, vraćala si se s Vašom Luigijem. Ja... mislim da bi on volio znati kako si se predomislila.""Pokušao me nagovoriti da ostanem na brodu. Nije pričao tako dobro kao ti", priznala je."On je sve ovo postigao. On vam je kupio kartu za odlazak odavde." A Miles nije bio siguran da želi razmišljati o tome kako je platio. "Ja sam se samo vukao za njim. Dođi. Bar mu kaži dobar dan, do viđenja i hvala. Tebe ništa neće koštati, a mislim da bi njemu nešto značilo."Nevoljko, ustala je i dopustila mu da je izvuče van. Rowan im kimne s odobravanjem i vrati se svome užurbanom pakiranju.TRIDESET I PRVO POGLAVLJE"Jesi li ih pronašla?" upita barun Mark. "Da", reče Bothari-Jesek napeto. "Jesi li ih uništila?" "Da."Mark se zacrvenio i oslonio glavu na Lillvn naslonjač, osjećajući teret gravitacije. Uzdahnuo je. "Pogledala si ih. Rekao sam ti da ih ne gledaš.""Morala sam, da se uvjerim da sam našla prave." "Nisi morala. Mogla si ih jednostavno sve uništiti.""Na kraju sam to i napravila. Počela sam gledati. Onda sam isključila ton. Onda sam stavila na brzo premo-tavanje. Onda sam počela provjeravati samo tu i tamo.""Volio bih da nisi."

"Ja bih voljela da nisam. Mark, bilo je na stotine sati tih holovida. Nisam mogla vjerovati da ih ima toliko.""Zapravo, bilo je samo nekih pedesetak sati. Ili možda pedesetak godina. Ali bilo je više snimaka odjednom. Uvijek sam krajičkom oka vidio holovidnu kameru, što god da se događalo. Ne znam je li ih Rvoval radio za proučavanje i analizu, ili samo za užitak. Pomalo od obojega, valjda. Njegove sposobnosti analize bile su užasavajuće."L"Ja... nisam shvatila neke stvari koje sam vidjela.""Hoćeš da ti objasnim?""Ne.""Dobro.""Shvaćam zašto si ih htio uništiti. Izvađene iz konteksta... bile bi užasna poluga za ucjenu. Ako hoćeš da se za-kunem na tajnost, prisegnut ću na što god hoćeš.""Nije to razlog. Nemam namjere bilo što od toga zadržati u tajnosti. Nitko više nikad neće imati polugu za mene. Neće moći povlačiti nikakve tajne konce. U glavnim crtama, možeš ispričati cijelom crvotočnom neksusu, što se mene tiče. Ali — daje CarSig došao do tih holovid-nih snimaka, završili bi u Illvanovim rukama. A on ih ne bi mogao sačuvati od grofa, pa ni od grofice, premda sam uvjeren da bi pokušao. Ili, s vremenom, od Milesa. Možeš li zamisliti grofa ili groficu ili Milesa kako gledaju ta sranja?"Uvukla je zrak kroza zube. "Počinjem shvaćati." "Razmisli o tome. Ja jesam.""Poručnik Iverson je bio bijesan, kad je provalio unutra i pronašao rastopljene kazete. Poslat će prigovor službenim kanalima.""Neka. Ako CarSig bude htio iznositi kakve prigovore na mene ili moje ljude, ja ću iznijeti svoje prigovore na njih. Kao recimo, gdje su, dovraga, bili u posljednjih pet dana. Neću imati nikakvih obzira ni milosti ako budem trebao unovčiti taj dug, od Illvana na niže. Prekrižili mene, ha..." Glas mu se izgubio u neprijateljskom mrmljanju.Njeno je lice bilo zelenkasto-blijedo. "Ja... tako mije žao, Mark." Ruka joj s oklijevanjem dotakne njegovu.

Uhvatio joj je zglavak i čvrsto stisnuo. Nosnice su joj se raširile, ali nije se trznula. Sjeo je uspravno, ili je bar to pokušao. "Da se nisi usudila žaliti me. Pobijedio sam. Sa-čuvaj sažaljenje za baruna Rvovala, ako baš moraš. Ja sam ga zaribao. Prevario. Pobijedio sam ga u njegovoj vlastitoj igri i na njegovu vlastitom terenu. Neću ti dopustiti da moju pobjedu pretvoriš u poraz samo zbog nekakvih svojih... osjećaja." Pustio joj je zglavak; protrljala gaje, mirno ga promatrajući. "U tome i jest stvar. Mogu se riješiti Rvovala, ako mi budu dopustili. Ali ako budu previše znali — da su dobili te proklete snimke — nikad ne bi bili u stanju pustiti to s mirom, nikad. Njihov osjećaj krivnje tjerao bi ih da se vraćaju na to, a tako bi i mene natjerali da se vraćam na to. Ne želim se ostatak života boriti protiv Rya Rvovala u svojoj glavi, niti u njihovim. On je mrtav, ja nisam, to je dovoljno."Zastao je, otpuhnuo. "A moraš i priznati da bi to pogotovo bilo loše za Milesa.""O, da." Bothari-Jesek dahne u znak slaganja.Vani, dendariijski shuttle za osoblje, s narednicom Tau-rom na pilotskom mjestu, podigao je prvu skupinu Duro-na prema Markovoj jahti u orbiti. Zastao je da promotri shuttle dok je nestajao iz vida. Da. Idite, idite, idite. Mak-nimo se iz ove rupe, vi, ja, svi mi klonovi. Zauvijek. I idite biti ljudi, ako možete. Ako ja mogu.Bothari-Jesek pogledala gaje i rekla: "Zahtijevat će liječnički pregled, znaš.""Aha, nešto će vidjeti. Ne mogu sakriti premlaćivanja i Bog zna da ne mogu sakriti prinudno hranjenje — groteskno, zar ne?"Progutala je slinu i kimnula. "Mislila sam da ćeš — oh, nije važno.""Da. Rekao sam ti da ne gledaš. Ali što dulje uspijem izbjeći pregled kod nekog sposobnog CarSigovog liječnika, to neodređeniji mogu biti o svemu ostalom.""Trebat će ti i liječenje, sigurno.""Lilly Durona je obavila sjajan posao. I, po mojem zahtjevu, jedini zapis je u njezinoj glavi. Morao bih se moći provući.""Nemoj ni pokušavati potpuno izbjeći liječenje", savjetuje mu Bothari-Jesek. "Grofica će to primijetiti, čak i ako svima drugima promakne. A, osim toga, ne mogu vjerovati da ti neće trebati... još

nešto. Ne fizički.""O, Elena. Ako sam prošli tjedan išta naučio, onda je to koliko sam stvarno zbrkan, na dnu svoga uma. Najgora stvar koju sam susreo u Rvovalovom podrumu bilo je čudovište u zrcalu, u Rvovalovu psihičkom zrcalu. Moje privatno čudovište, s četiri glave. I očito gore čak i od Rvovala samog. Jače. Brže. Prepredenije." Ugrizao se za jezik, svjestan da je počeo govoriti previše, svjestan da zvuči kao da se približava ludilu. Nije mu se činilo da se približava ludilu. Prije bi rekao da se približava normalnosti, samo duljim putem. Težim putem. "Znam što radim. Na jednoj razini, znam točno što radim.""U nekim snimkama — kao da si Ryovala varao lažnom podijeljenom ličnošću. Razgovarao sam sa sobom...?""Ryovala ne bih mogao prevariti ničim lažnim. On se time bavio desetljećima, gacajući po baruštinama tuđih mozgova. Ali moja ličnost nije se baš podijelila. Više se... izvrnula." Ništa stoje djelovalo tako duboko ujedinjeno nije se moglo nazvati podijeljenim. "To nije bilo nešto što sam odlučio učiniti. To je naprosto bilo nešto što sam učinio. "Gledala ga je izrazito zabrinuto. Morao se glasno nasmijati. Ali iskaz njegova veselja nije, izgleda, bio tako utješan kao što bi on to poželio."Moraš shvatiti", rekao joj je. "Ponekad, ludilo nije tragedija. Ponekad je to strategija za preživljavanje. Ponekad... ponekad je trijumf." Oklijevao je. "Znaš li stoje to crna gomila?"Nijemo je stresla glavom."Nešto što sam naučio nekad davno u jednom muzeju u Londonu. Davno, u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, na Zemlji, imali su brodove koji su plovili po površini oceana, a pogonili su ih parni strojevi. Toplina za parne strojeve dolazila je od velikih ugljenih vatri u utrobama brodova. A tamo dolje morali su imati neke tipove koji su trpali ugljen u peći, dolje u prljavštini i vrućini i znoju i smradu. Od ugljena bi postali crni, pa su ih zvali crna gomila. A časnici i fine dame tamo gore nisu se htjeli družiti s tim jadnim prljavim snagatorima. Ali bez njih, ništa se ne bi micalo. Ništa ne bi gorjelo. Ništa ne bi živjelo. Ne bi bilo pare. Crna gomila.

Neopjevani junaci. Ružni tipovi iz nižih slojeva."Sad sigurno misli da bunca. Panegirik strasne odanosti njegovoj crnoj gomili koji je htio zapjevati u njezine uši bio je... vjerojatno vrlo loša zamisao, ovog časa. Aha, ni mene nitko ne voli, prošapće Ždero nezadovoljno. Navikni se na to."Nije važno." Osmjehnuo se u zamjenu. "Ali, mogu ti reći, Galen djeluje... prilično maleno, nakon Rvovala. A Rvovala sam potukao. U jednom čudnom smislu, osjećam se ovog časa vrlo slobodnim. I namjeravam takvim i ostati.""Meni djeluješ... oprosti, Mark... pomalo manijakalno, ovog časa. Za Milesa bi to bilo normalno. Dobro, uobičajeno. Ali on na kraju dosegne vrhunac i poslije toga padne debelo dolje. Mislim da bi se trebao čuvati takvog raspona, možda ga i ti imaš.""Hoćeš reći da mijenjamo raspoloženja kao na gumi-lastici?"I protiv volje, kroz usne joj pobjegne kratak smijeh. "Da.""Čuvat ću se perigeja.""Hm, da. Premda se obično kod apogeja svi ostali moraju sagnuti i pobjeći.""Ovog časa sam isto tako i pun sredstava protiv bolova i raznih stimulansa", spomenuo je. "Inače ne bih izdržao zadnjih nekoliko sati. Bojim se da dio njih prestaje djelovati." Dobro. To će joj objasniti bar dio njegova buncanja, valjda, a imalo je i dodatnu prednost potpune istine."Hoćeš da pozovem Lilly Duronu?""Ne. Samo hoću sjediti ovdje. Ne micati se.""Mislim daje to pametna zamisao." Elena se izvuče iz sjedala i pokupi svoj šljem."Ali sad znam što želim biti kad porastem", ponudio joj je odjednom. Zastala je i podigla obrve."Želim biti CarSigov analitičar. Netko tko ne šalje ljude na krivo mjesto, ili pet dana prekasno. Ili nedovoljno pripremljene. Želim cijeli dan sjediti u komorici, okružen tvrđavom i rješavati stvari. Točno." Čekao je da mu se počne smijati.Umjesto toga, na njegovo iznenađenje, ozbiljno je kim-nula. "Govoreći kao netko tko je vani, na oštrijem kraju CarSigova štapa, bila bih time oduševljena."

Napola mu je salutirala i okrenula se. Razmišljao je o izrazu u njezinim očima, dok mu je kroz dizalnu cijev nestajala iz vida. Nije ljubav. A nije ni strah.Oh. Znači tako izgleda poštovanje. Oh. Mogao bih se priviknuti na to.Kao što je bio objavio Eleni, samo je sjedio neko vrijeme, zureći kroz prozor. Prije ili kasnije morat će se pomaknuti. Možda bi se mogao poslužiti svojim slomljenim stopalom da iskamči lebdeći naslonjač. Lilly mu je obećala da će mu stimulansi koje mu je dala kupiti šest sati suvi-slosti, nakon čega će metabolički račun ispostaviti ogromne bio-gorile s nazubljenim palicama, virtualni skupljači dugova za njegove neuroprijenosnike. Pitao se je li ta apsurdna dremljiva slika prvi znak pripreme za biokemijski kolaps. Molio se da izdrži samo dok ne bude na sigurnom u CarSigovom shuttleu. Oh, brate. Vodi me doma.U dizalnoj su cijevi odjeknuli glasovi. Pojavio se Miles, s nekom Duronom u brazdi. Bio je mršav kao kostur i blijed kao smrt, u duronskoj sivoj trenirki. Njih dvojica kao da su bili u nekakvom obrnuto proporcionalnom odnosu rasta. Kad bi čarolijom mogao sve kilograme koje je Ryo-val u posljednjih tjedan dana natrpao na njega prebaciti na Milesa, obojica bi izgledali znatno bolje, zaključi Mark. Ali kad bi se nastavio debljati, bi li se Miles posve stanjio i nestao? Uznemirujuća pomisao. To su droge, dečko, to su droge."Oh, dobro", reče Miles. "Elena je rekla da si još ovdje gore." S vedrim izrazom magičara koji predstavlja osobito dobar trik, pozvao je mladu ženu da korakne naprijed. "Prepoznaješ li je?""To je Durona, Miles", rekao je Mark blagim, iscrpljenim tonom. "Sanjat ću ih." Zastao je. "To je trik pitanje?" Onda ustane, šokiran prepoznavanjem. Klonove se može razlikovati— "Toje ona!""Upravo tako", nasmiješio se Miles zadovoljno. "Pro-krijumčarili smo je iz Bharaputrine rezidencije, Rowan i ja. I ide na Escobar sa svojim sestrama.""Ah!" Mark se zavali natrag u sjedalo. "Ah. Oh. Fino." S oklijevanjem, protrljao je čelo. Toliko o tvojim bodovima, Vaša Luigi! "Nisam znao da tebe zanima spašavanje klonova, Miles."

Miles se vidljivo tržne. "Ti si me nadahnuo."Hm. Nije to mislio kao prigovor za Rvovala. Miles je nevoljnu djevojku očito dovukao ovamo gore u pokušajuda razvedri Marka. Manje očito za Milesa, ali Marku kristalno jasno, bio je tu i dio sitnog rivalstva. Prvi put u životu, Miles je na vratu osjetio vreli dah bratske konkurencije. Je li ti zbog mene nelagodno? Ha! Navikni se, dečko. Ja sam s tim živio dvadeset i dvije godine. Miles je0 Marku govorio kao o "svome bratu", istim glasom kojim bi rekao i "moje čizme", ili možda "moj konj". Ili — budimo pošteni — "moje dijete". Određeno samozadovoljno pokroviteljstvo. Miles nije očekivao nekog sebi ravnog, s vlastitim programom. Odjednom, Mark shvati kako je pronašao predivan novi hobi, koji će ga zabavljati još puno godina. Bože, mislim da će mi biti silno zabavno biti tvoj brat."Da", reče Mark veselo, "i ti to možeš. Znao sam da bi mogao, da si samo pokušao." Nasmijao se. Na njegov užas, smijeh mu se u grlu pretvorio u jecaj. Progutao je oboje. Nije se ovog časa usuđivao smijati ni izraziti bilo kakav drugi osjećaj. Kontrola mu je suviše slaba. "Jako mi je drago", rekao je, stoje neutralnije mogao.Miles, koji je jasno shvatio što se događa s Markom, kimne glavom. "Fino", rekao je, jednako neutralno.Blagoslovljen bio, brate. Bar je to Miles mogao shvatiti, kako je to balansirati na samom rubu.Obojica su pogledala djevojku Duronu. Pomakla se s nelagodom pod teretom tog dvostrukog očekivanja. Zabacila je kosu na leđa i pronašla riječi. "Kad sam te prvi put vidjela", rekla je Marku, "nisi mi se baš sviđao."Kad si me prvi put vidjela, ni sebi se nisam baš sviđao. "Da?" ohrabrio ju je."Još uvijek mislim da čudno izgledaš. Još čudnije od onog drugog." Glavom je pokazala na Milesa, koji se kratko osmjehne. "Ali... ali..." riječi su joj ponestale. Oprezno1 nesigurno kao divlja ptica na pojilištu, približila mu se,sagnula se i poljubila mu jedan podbuli obraz. I, kao ptica, pobjegla."Hm", reče Miles promatrajući je kako nestaje niz dizalnu cijev.

"Nadao sam se malo snažnijem iskazivanju zahvalnosti.""Naučit ćeš", reče Mark mirno. Dotakao si je obraz i osmjehnuo se."Ako misliš daje to nezahvalnost, okušaj CarSig", ponudi mu Miles smrknuto. "I izgubio si koliko opreme?"Mark podigne jednu obrvu. "To citiraš Illvana?""Oh, upoznao si ga.""O, jesam.""Volio bih da sam bio tamo.""I ja bih volio da si bio tamo", reče Mark iskreno. "Bio je... oštar.""Okladio bih se u to. Oštrina mu ide bolje nego bilo kome koga poznam, osim mojoj majci kad izgubi živce, što se, hvala Bogu, ne događa baš često.""Onda šteta stoje nisi vidio kad gaje pregazila", reče Mark. "Sukob divova. Mislim da bi uživao. Ja jesam.""Oh? Izgleda da moramo o puno toga razgovarati—"Prvi put, shvatio je Mark, to je bila istina. Srce mu se podiglo. Na žalost, netko je učinio još jedan prekid, kroz dizalnu cijev. Čovjek u livreji Kuće Fell pogledao je preko kromirane ograde, ugledao ga i napola mu salutirao. "Imam kurirsku pošiljku za nekoga po imenu Mark", rekao je."Ja sam Mark."Kurir mu je prišao, prešao skenerom preko njegova lica, otvorio tanku kutiju pričvršćenu za svoj zglob i predao mu karticu u neoznačenoj koverti. "Pozdravi od baruna Fella, gospodine i nada se da će vam ovo pomoći da krenete."Kreditni čip. Aha! I vrlo jasna naznaka. "Moji pozdravi barunu Fellu, i... i... što želimo reći barunu Fellu, Miles?""Ja mislim da bih se ograničio na Hvala", savjetova mu Miles. "Bar dok ne budemo vrlo, vrlo daleko.""Recite mu da mu zahvaljujem", rekao je Mark kuriru, koji kimne i opet izađe putem kojim je i došao.Mark je pogledao Lillvnu komkonzolu, u uglu sobe. Činila se vrlo dalekom. Pokazao je rukom. "Možeš li mi, ovaj, dodati daljinski čitač s one komkonzole, Miles?""Jasno." Miles je uzeo daljinac i dodao mu ga."Ja proričem", rekao je Mark mašući karticom, "da ću dobiti puno

manje nego što bih trebao, ali ne toliko manje da bih riskirao povratak Fellu i raspravu o tome." Ubacio je karticu u čitač i osmjehnuo se. "Potpuno točno.""Koliko si dobio?" upita Miles kriveći vrat."Pa sad, to je jako intimno pitanje", reče Mark. Miles se okrene, s izrazom krivca. "Zamjena. Jesi li spavao s onom doktoricom?"Miles se ugrizao za usnicu, znatiželja u očitoj borbi s njegovim džentlmenskim navikama. Mark je sa zanimanjem gledao kako će stvar završiti. On sam kladio bi se na znatiželju.Miles prilično duboko udahne. "Da", reče konačno.Tako sam i mislio. Njihova sreća i nesreća bile su podijeljene točno popola, zaključi Mark; Miles je dobio onaj sretan dio, a on sve ostalo. Ali ne i ovog puta. "Dva milijuna."Miles zafićuka. "Dva milijuna carskih maraka? Impresivno!""Ne, ne. Dva milijuna betanskih dolara. To je, koliko, oko osam milijuna maraka, valjda, ne? Ili bliže deset. Ovisi valjda o trenutnom tečaju. Ni blizu deset posto vrijednosti Kuće Rvoval, u svakom slučaju. Bliže recimo dva posto",računao je Mark naglas. I imao rijetko i potpuno zadovoljstvo da Milesa Vorkosigana ostavi bez riječi."Što ćeš učiniti sa svim tim?" šapne Miles otprilike minutu kasnije."Investicije", reče Mark oštro. "Barravarska ekonomija je u uzletu, zar ne?" Zastao je. "Ali prvo ću jedan milijun dati CarSigu, za njihove usluge u protekla četiri mjeseca.""Nitko ne daje novac CarSigu!""Zašto ne? Pogledaj recimo svoju plaćeničku operaciju. Zar plaćeništvo ne bi trebalo donositi profit? Dendariijska bi flota mogla biti sjajan izvor zarade za CarSig, samo da je se ispravno vodi.""Profitiraju oni u političkim posljedicama", reče Miles odlučno. "Premda — ako to zbilja misliš napraviti, ja želim biti prisutan. Da vidim izraz Illvanova lica.""Ako budeš dobar, dopustit ću ti da ideš sa mnom. O, stvarno ću to napraviti, sigurno. Ima nekih dugova koje ne mogu otplatiti." Pomislio je na Phillipi i druge. "Ali namjeravam platiti one koje mogu, u punom iznosu. Premda se možeš kladiti da ću ostatak zadržati. Morao bih biti u stanju udvostručiti svotu kroz nekih šest

godina i biti opet na početku. Ili još bolje. Ako dobro shvaćam igru, puno je lakše od jednog milijuna napraviti dva, nego od jedne marke dvije. Malo ću to proučiti."Miles je zadivljeno zurio u njega. "Kladim se da hoćeš.""Imaš li ikakvog pojma koliko sam bio očajan kad sam krenuo u onaj napad? Koliko prestravljen? Namjeravam postići vrijednost koju više nitko nikad neće moći zanemariti, pa makar bila mjerena samo novcem. Novac je vrsta moći koju gotovo svatko može imati. Cak ti ne treba ni Vor ispred imena." Blago se osmjehnuo. "Možda ću, na-kon nekog vremena, pronaći vlastiti stan. Kao Ivan. Konačno, bilo bi čudno da još uvijek živim s roditeljima kad mi bude, recimo, dvadeset i osam godina."I to je vjerojatno bilo dovoljno zafrkavanja Milesa za jedan dan. Miles bi, očito, položio život za svog brata, ali imao je primjetnu naviku da sve ljude oko sebe pokuša pretvoriti u produžetke samoga sebe. Ja ti nisam dodatak. Ja sam ti brat. Da. Marku se činilo da će obojica sad moći pratiti tu situaciju. Opustio se, umoran ali sretan."Zbilja vjerujem", rekao je Miles, još uvijek djelujući ugodno zbunjeno, "da si ti prvi Vorkosigan u pet generacija koji je uspio ostvariti profit u poslovnoj transakciji. Dobrodošao u obitelj."Mark kimne glavom. Obojica su neko vrijeme šutjeli."To nije odgovor", uzdahne Mark konačno. Glavom je pokazao na kliniku Durona Grupe, uključujući u to i cijelo Jacksonovo Skrovište "Ovakvo pojedinačno spašavanje klo-nova. Čak i da sam posve raznio Vašu Luigija, netko bi drugi naprosto nastavio tamo gdje je Kuća Bharaputra stala.""Da", složi se Miles. "Pravi bi odgovor morao biti me-dicinsko-tehnički. Netko mora pronaći bolji, sigurniji trik za produžetak života. I mislim da će netko u tome i uspjeti. Puno ljudi mora raditi na tome, na puno mjesta. Tehnika presađivanja mozga previše je rizična da bi se mogla tržišno natjecati. Morat će nestati, jednog dana.""Ja... nemam nikakvog dara u medicinsko-tehničkom smislu", reče Mark. "U međuvremenu, klanje se nastavlja. Morat ću iznaći neko

drugo rješenje prije nego što dođe 'jedan dan'. Nekako.""Ali ne danas", reče Mark odlučno."Ne." Kroz prozor, vidio je shuttle za prijevoz osoblja kako se spušta u Duronino dvorište. Ali to još nije bio den-dariijski shuttle na povratku. Pokazao je glavom. "Je li to kojim slučajem naš prijevoz?""Mislim da jest", rekao je Miles prilazeći prozoru i gledajući dolje. "Da."I onda više nije bilo vremena. Kad je Miles otišao provjeriti shuttle i nije mogao vidjeti, Mark je pozvao pet-šest Durona da mu pomognu izvući njegovo ukočeno, svinuto, napola paralizirano tijelo iz Lillvna naslonjača i polože ga na lebdeću paletu. Njegove iskrivljene ruke nekontrolirano su se tresle, sve dok Lilly nije napućila usne i dala mu još jednu dozu nečeg predivnog. Bio je savršeno zadovoljan što ga iznose u vodoravnu položaju. Slomljeno stopalo davalo mu je društveno prihvatljiv razlog zašto ne može hodati. Djelovao je simpatično invalidno, upadljivo podlo-žene noge i tim će prije moći uvjeriti tipove iz CarSiga da ga prenesu na njegov krevet, kad stignu gore.Prvi put u životu, išao je kući.TRIDESET I DRUGO POGLAVLJEMiles promotri staro zrcalo u predvorju knjižnice kuće Vorkosigan. U obitelj ga je donijela majka generala grofa Piotra, kao dio svoga miraza; okvir mu je ukrasno izrez-bario neki obiteljski sluga obitelji Vorrutver. Bio je sam u sobi, bez ikoga tko bi ga vidio. Kliznuo je do zrcala i s nelagodom se zabuljio u vlastiti odraz.Grimizna tunika paradne carske crveno-plave odore nije mu baš laskala ni u najboljim trenucima. Više je volio skromnu otmjenost svečane zelene odore. Zlatom ukrašen visoki ovratnik nije, nažalost, bio dovoljno visok da sakrije jednake crvene ožiljke s obje strane njegova vrata. Rezovi će s vremenom izblijediti i nestati, ali u međuvremenu privlače poglede. Razmišljao je kako da ih objasni. Ožiljci iz dvoboja, U kojem sam izgubio. Ili možda, ljubavni ugrizi. To bi bilo bliže. Prstom je prešao preko njih, okrećući glavu s jedne strane na drugu. Za razliku od užasnog sjećanja na igličnu granatu, nije se sjećao kako je došao do tih ožiljaka. To je bilo znatno gore

nego vizija vlastite smrti, spoznaja da su mu se tako važne stvari mogle dogoditi a on ih se ne sjeća, niti će ih se ikad sjetiti.Pa dobro, odavno se zna da on ima medicinskih problema, a ožiljci su bili gotovo dovoljno uredni da prođu pod medicinske. Možda ih ljudi propuste bez komentara.Koraknuo je unatrag od zrcala da dobije širu sliku. Odora je na njemu još uvijek pomalo visjela, usprkos junačkim naporima njegove majke da ga u nekoliko tjedana otkako su stigli kući natjera više jesti. Konačno je problem prenijela na Marka, kao da se prepušta većem iskustvu. Mark se zabavljeno smješkao, a zatim bez milosti počeo daviti Milesa. Zapravo, napori su djelovali. Miles se osjećao bolje. Snažnije.Zimoslavni bal bio je dovoljno društvena prilika, bez službenih vladinih ili vojnih obveza, da si dopusti ostaviti komplet mačeva kod kuće. Ivan će svoje nositi, ali Ivan je imao visinu da mu to prođe. Na Milesovoj visini, dugački mač iz para djelovao je prokleto blesavo, gotovo se vukući po tlu, da se ne spominju problemi sa spoticanjem preko njega ili udaranjem plesnih partnerica u cjevanice.U nadsvođenom se prolazu začuju koraci; Miles se hitro okrene, podigne jednu nogu i osloni se na naslon stolca, pretvarajući se da se ne obazire na samoljubnu privlačnost vlastitog odraza."Ah, tu si." Ušeta se Mark i pridruži mu se da bi zastao i načas se promotrio u zrcalu, okrećući se da provjeri kako mu pristaje odjeća. Odjeća mu je doista dobro pristajala. Mark je ime Gregorova krojača, strogo čuvanu Car-Sigovu tajnu, dobio tako što je nazvao Gregora i pitao ga. Četvrtasto opušten kroj jakne i hlača bili su nekako napadno civilni, ali istovremeno i nekako vrlo odlučni. Boje su na određeni način častile Zimoslavu: zelena, tako tamna da je gotovo prelazila u crno, bila je obrubljena crvenom, tako tamnom daje gotovo prelazila u crno. Dojam je bio negdje između vedrog i prijetećeg, poput male, vesele bombe.Miles se sjetio onog vrlo čudnog trenutka u Rowaninoj letjelici, kad je privremeno bio uvjeren kako je on Mark. Kako je bilo zastrašujuće biti Mark, kako užasno izolira-no. Sjećanje na tu napuštenost natjera ga da zadrhti. Zar se on cijelo

vrijeme tako osjeća ?Pa, više ne. Ne ako se mene pita. "Dobro izgleda", ponudi Miles."Aha." Mark se osmijehne. "Ni ti nisi loš. Više ne izgledaš kao smrt na dopustu.""I ti se popravljaš. Polako." I to je istina, pomisli Miles. Najgora izobličenja užasa koje je Mark prošao u Kući Rvoval i o kojima je apsolutno odbijao razgovarati, postepeno su nestala. No još je uvijek ostao dobar sloj mesa. "Kakvu ćeš težinu na kraju odabrati?" upita Miles znatiželjno."Gledaš je. Inače ne bih potrošio cijelo bogatstvo na garderobu.""Ovaj. Ugodno ti je tako?" upita Miles s nelagodom.Markove oči bijesnu. "Da, hvala. Svijest da me jednooki snajperist, na razdaljini od dva kilometra, u ponoć, usred oluje, ne bi ni slučajno mogao zamijeniti s tobom zaista je vrlo ugodna.""Oh. Pa. Da, ima i taj faktor, valjda.""Samo ti vježbaj i dalje", savjetova mu Mark srdačno. "To je za tebe dobro." Mark je sjeo i podigao noge."Mark?" zazvao je grofičin glas iz predvorja. "Miles?" "Tu smo", reče Miles."Ah", rekla je ona ulazeći. "Evo vas obojice." Nasmiješila im se s pohlepnom materinskom slavodobitnošću, djelujući vrlo zadovoljno. Miles se i protiv svoje volje osjetio zagrijanim, kao da se neki preostali komadić leda koji je zaostao u njemu još od krio-smrzavanja konačno otopio, blago se pušeći. Grofica je imala na sebi novu haljinu, ukrašeniju nego obično, u zelenom i srebrnom, s volanima i naborima i povlakom, pravo slavlje tkanine. Ali nije ju činila ukočenom — ne bi se usudila. Grofica se nikad nijedala zastrašiti od svoje odjeće. Baš obrnuto. Oči su joj sjajile jače od srebrnog veza."Tata nas čeka?" upita Miles."Začas će sići. Ali moramo otići točno u ponoć. Vas dvojica naravno možete ostati i dulje, ako želite. Proričem da će on pretjerati, pokazujući hijenama da je presnažan da ga zaskoče, bez obzira što hijena više ni nema. Životni refleksi. Miles, pokušaj ga prisiliti da se usredotoči na Okrug. Jadni premijer Racozv izludjet će ako bude osjećao da mu Aral stalno viri preko ramena. Stvarno se nakon Zi-

moslave moramo maknuti iz prijestolnice i otići u Hassa-dar."Miles, koji je vrlo točno znao koliko je oporavka zahtijevala operacija prsnog koša, rekao je: "Mislim da ćeš ga moći nagovoriti.""Molim te da dodaš i svoj glas. Znam da tebe ne može prevariti, a i on to zna. Ovaj — što mogu očekivati večeras, medicinski govoreći?""Plesat će dvaput, jednom da dokaže da može i drugi put da dokaže da prvi put nije varao. Nakon toga ćeš ga bez problema moći nagovoriti da sjedne", predviđao je Miles samopouzdano. "Samo navali i budi kvočka, da se on može pretvarati kako staje samo radi tebe, a ne zato što će se prevaliti. Hassadar zvuči kao jako dobar plan.""Da. Barravar baš ne zna što bi sa snažnim ljudima u mirovini. Po tradiciji, svi oni uredno umru, a ne ostaju u blizini da bi komentirali svoje nasljednike. Aral je neka vrst prvog koraka. Premda Gregor ima vrlo užasavajućih ideja.""Oh?""Mrmlja nešto o vicekraljskom mjestu na Sergvaru kao položaju za Arala kad se do kraja oporavi. Izgleda da trenutni vicekralj moli povratak kući. Cvili da se vrati,zapravo. Nezahvalnijeg mjesta od kolonijalnog guvernera ne mogu ni zamisliti. Pošten čovjek završi samljeven u prašinu, trudeći se da bude posrednik između dva skupa sukobljenih potreba, domaće vlade iznad njega i kolonista ispod njega. Sto god možeš učiniti da promijeniš Gregoro-vo mišljenje o ovome bit će prihvaćeno sa zahvalnošću.""Oh, ne znam baš." Milesove obrve zamišljeno se podignu. "Mislim — kakav je to projekt za mirovinu. Čitav planet za igranje. Sergvar. Zar ga nisi ti sama otkrila, dok si još bila u Betanskim astronomskim istraživanjima?""Točno. Da barravarska vojna ekspedicija nije bila brža od nas, Sergvar bi sad bio betanska kćerinska kolonija. S puno boljom upravom, vjeruj mi. Stvarno je potrebno da netko to pošteno uzme u ruke. Već samo ekološka pitanja vape za injekcijom inteligencije — mislim, pogledaj tu cr-vnu kugu. Malo betanske opreznosti bi... dobro. Valjda su s vremenom ipak shvatili."

Miles i Mark se pogledaju. Nije se radilo o telepatiji. Ali nedvojbeno su tog trenutka dijelili pomisao kako Aral Vor-kosigan možda i nije jedini pretjerano energični postariji stručnjak kojeg bi Gregor rado izvukao iz prijestolnice.Mark se namršti. "Koliko bi to brzo bilo, gospođo?" "Oh, bar još godinu dana ne." "Ah." Mark se razvedri.Oružnik Pym provirio je kroz nadsvođen prolaz. "Spremni smo, gospo", objavi.Svi su se požurili u crno-bijelo popločano predvorje i pronašli grofa kako stoji na dnu zavojitog stubišta. Oduševljeno ih je promatrao dok su ulazili. I grof je u svojim medicinskim iskušenjima izgubio nešto kila, ali od toga je samo djelovao još spremnije, u svojoj crveno-plavoj odori. I odoru i mačeve nosio je s nesvjesnom lakoćom. Za tri sata padat će s nogu, procjenjivao je Miles, ali do tad ćeveć ostaviti trajan prvi dojam na mnoštvo promatrača, pri ovom prvom službenom izlasku s novim srcem. Boja lica bila mu je izvrsna, pogled oštar kao i uvijek. Ali više u kosi nije imao ni tračka tamnog. Zanemarivši to, stvarno bi se moglo pomisliti da će živjeti vječno.Samo što Miles to više nije vjerovao. Unatrag gledano, cijela ga je ta srčana epizoda isprepadala na mrtvo ime. Ne činjenica da mu otac mora jednog dana umrijeti, vjerojatno prije njega — to je bio prirodan redoslijed stvari i Miles ne bi mogao grofu poželjeti da se redoslijed promijeni — već to što bi se moglo dogoditi da Miles ne bude prisutan kad se to dogodi. Kad bude potreban. Mogao bi biti negdje daleko, recimo zabavljajući se sa svojim Den-dariijskim plaćenicima i doznati tek kad prođu tjedni i tjedni. Prekasno.Kako su obojica bili u uniformama, poručnik je salutirao svome ocu admiralu, sad već s uobičajenim tragom ironije s kojim su obično izmjenjivali vojne iskaze pristojnosti. Miles bi ga radije zagrlio, ali to bi izgledalo čudno.Baš ga briga kako će izgledati. Prišao je svome ocu i zagrlio ga."Hej, dečko, hej", reče grof, iznenađen i zadovoljan. "Nije tako loše, stvarno." Uzvratio je Milesu zagrljaj. Onda grof ustukne i sve ih obuhvati pogledom, svoju otmjenu ženu i svoja — sad dva — sina.

Smiješeći se zadovoljno kao i svaki bogataš, raširio je ruke kao da ih želi sve zagrliti, kratko i gotovo stidljivo. "Jesu li dakle Vorkosigani spremni osvojiti zimoslavni bal? Najdraža kapetanice, predviđam da će ti se predati hrpimice. Kako noga, Mark?"Mark ispruži desnu cipelu i mahne. "Može izdržati bilo koju vorsku gospu do sto kila, gospodine. Čelična oja-čanja na prstima, iznutra", dodao je postrance Milesu. "Ne želim riskirati."Grofica prihvati svoga supruga pod ruku. "Povedi nas, ljubavi. Vorkosigani pobjeđuju."Vorkosigani se oporavljaju bilo bi točnije, pomisli Miles. Ne kad bi im mogli vidjeti protivnike.Miles se nije iznenadio što je gotovo prva osoba koju su Vorkosigani susreli ušavši u carsku rezidenciju bio Si-mon Illvan. Illvan je bio odjeven kao i obično u takvim prilikama, svečana crveno-plava odora koja je skrivala mnoštvo komunikatora."Ah, osobno je večeras tu", promrmlja grof ugledavši svog starog šefa Sigurnosti preko predvorja. "To znači da nigdje drugdje nema nikakvih velikih kriza. Fino."Svoje sad snijegom pokrivene ogrtače predali su Gre-gorovom kućnom osoblju. Miles je drhtao. Zaključio je kako mu je ova posljednja pustolovina poremetila vremensko planiranje. Obično je uspijevao pronaći nekakvu misiju izvan planeta dok u prijestolnici ne prođe zima. Illvan im kimne i priđe im."Dobra večer, Simone", reče grof."Dobra večer, gospodine. Do sad je sve mirno i tiho, večeras.""To je lijepo." Grof podigne jednu zabavljenu obrvu. "Siguran sam da će i premijer Racozv biti oduševljen što to čuje."Illvan otvori usta, pa ih opet zatvori. "Ovaj, to je navika", rekao je s nelagodom. Zabuljio se u grofa Vorkosigana gotovo frustrirano. Kao da je jedini način kako se mogao odnositi prema svome zapovjedniku u proteklih trideset godina bio kroz izvješća; ali admiral grof Vorkosigan ih više nije primao. "Ovo je vrlo čudno", priznao je."Naviknut ćeš se, Simone", uvjerila gaje grofica Vorkosigan. I odlučno odvukla svoga supruga iz Illyanove or-bite. Grof mu je na odlasku napola salutirao, podržavajući grofičine

riječi.Illvanov pogled padne umjesto toga na Milesa i Marka. "Hm", rekao je, tonom čovjeka koji je upravo lošije prošao pri zamjeni konja i magaraca.Miles se ispravi. Liječnici CarSiga dopustili su mu povratak na dužnost kroz dva mjeseca, ako sve bude u redu na krajnjem pregledu. Nije ih gnjavio spomenom onog malog problema s konvulzijama. Možda je prvi bio samo zbog njegove specifične reakcije na brzopent. Jasno, a drugi i treći bili su podsjećanje na reakciju. Ali više ih nakon toga nije imao. Miles se prkosno nasmiješi, trudeći se da djeluje vrlo zdravo. Illyan samo strese glavom, zagledan u njega."Dobra večer, gospodine", rekao je Mark Illvanu. "Je li CarSig uspio uredno isporučiti moj zimoslavni dar za klonove?"Illvan kimne glavom. "Pet stotina maraka svakom, pojedinačno adresiranih i na vrijeme, da, gospodaru.""Fino." Mark mu je ponudio jedan od svojih oštrijih osmijeha, od one vrste koja je ljude tjerala da se zapitaju što misli. Klonovi su bili razlog koji je Mark dao Illvanu za predaju onih milijun betanskih dolara CarSigu, kao što se bio zakleo; novac je sad bio u fondu za njihove potrebe, između ostalog s njim se plaćao smještaj u onoj ekskluzivnoj privatnoj školi. Illvan je bio toliko izbezumljen da.se ukočio kao robot, prizor koji je Miles gledao s velikim divljenjem. Dok klonovi ne postanu samostalni, milijun će se taman negdje potrošiti, pretpostavio je Mark. Ali zimoslavni su darovi bili osobni i zasebni.Mark nije pitao kako su njegovi darovi primljeni. Miles je to žarko želio doznati, ali Mark je produžio uz još jedno uljudno kimanje glavom, kao da je Illvan službenik s kojim je upravo obavio kakav manji poslić. Miles je salu-Itirao i sustigao ga. Mark je suzdržavao široki osmijeh, od čega mu je izraz postao vrlo samozadovoljan."Sve ovo vrijeme", povjerio se Mark tihim glasom Mile-su, "brinuo sam se oko toga što nikad nisam dobio dar. Nije mi čak ni palo na pamet brinuti oko toga što nikad nisam ništa darovao. Zimoslavaje

očaravajući praznik, znaš?" Uzdahnuo je. "Volio bih da poznam one klonovske klince dovoljno da mogu svakome nešto odabrati. Ali ovako bar dobivaju dar izbora. Kao da im odjednom dam dva poklona. Ali kako se vi ljudi dovijate za darove recimo Gregoru?""Oslanjamo se na tradiciju. Dvjesto litara javorovog šećernog sirupa iz dendariijskih planina, koje se godišnje isporučuju u njegovo kućanstvo. Riješena stvar. Ali ako misliš daje Gregor problem, razmisli o našem ocu. Kao da pokušavaš smisliti zimoslavni dar za Djeda Mraza bradom.""Da i to me mučilo.""Ponekad naprosto ne možeš uzvratiti. Naprosto moraš dati. Jesi li, ovaj... potpisao one kreditne čipove za klonove?""I jesam i nisam. Zapravo, potpisao sam ih s 'Djed Mraz'." Mark si pročisti grlo. "To je i svrha Zimoslave, ja mislim. Naučiti te kako da... daješ. Biti Djed Mraz kraj je igre, zar ne?""Mislim daje tako.""Nekako ću to već prokljuviti", kimne Mark odlučno.Zajedno su produžili u dvoranu za prijeme na drugom katu i hvatali pića. Privlačili su podosta pozornosti, primijetio je Miles zabavljeno, prikriveno zurenje od vorske kreme koja se tu skupila. O, Barrayaru. Kakvo ti iznenađenje spremamo.Mene je sasvim sigurno iznenadio.Bit će tako zabavno, imati Marka za brata. Konačno saveznik! Bar mislim... Miles se pitao hoće li ikad uspjeti navesti Marka da voli Barravar kao što ga on voli. Pomisao ga je činila čudno nervoznim. Najbolje da ga ne voli previše. Barravar može biti i smrtonosan kao ljubavnica. Ali svejedno... izazov. Dovoljno izazova za sve, tu toga nikad nije nedostajalo.Ali Miles će morati biti oprezan u svemu što bi Mark mogao shvatiti kao pokušaj da ga nadvlada. Markova divlja alergija na svaki nagovještaj kontrole bila je posve razumljiva, smatrao je Miles, ali činila je ulogu mentora vrlo osjetljivom.Bolje da ne budeš predobar, veliki brate. Sad si potro-šan, znaš. Prošao je rukom po sjajnom tkanju svoje jakne, hladno svjestan toga što znači potrošan. Ali za učitelja je krajnja pobjeda kad ga pobijedi učenik. Predivna li paradoksa. Ne mogu izgubiti.

Miles se osmjehne. Aha, Mark. Uhvati me ako možeš. Ako možeš."Ah." Mark glavom pokaže na čovjeka u vinski crvenoj odori vorske kuće na drugom kraju prostorije. "Zar to nije barun Vorsmvthe, onaj industrijalac?""Da.""Volio bih razgovarati s njim. Poznaš li ga? Možeš li me predstaviti?""Jasno. Razmišljaš o novim investicijama?""Da, odlučio sam se razgranati. Dvije trećine barra-varskih investicija i jedna trećina galaktičkih.""Galaktičkih?""Ulažem nešto u eskobarsku medicinsku tehnologiju, ako baš moraš znati.""Aha. Treba joj početni kapital. Ja ću biti tihi partner." Mark zastane. "Rješenje mora biti medicinsko, znaš. A osim toga... hoćeš se kladiti da neće biti i profita?""Ne. Zapravo, teško da bih se igdje kladio protiv tebe."Mark se osmjehne svojim najoštrijim osmijehom. "Fino. I ti učiš."Miles povede Marka preko prostorije i ostvari zatraženo upoznavanje. Vorsmvthe je bio oduševljen stoje pronašao nekog tko je htio razgovarati o njegovu poslu ovdje a izraz dosade na njegovu licu nestao je s prvim Markovim ciljanim pitanjem. Miles je ostavio Marka bez nadzora, mahnuvši rukom. Vorsmvthe je obilno gestikulirao. Mark je slušao kao da mu se u glavi vrti kazeta i snima. Miles ih ostavi da se zabavljaju.Ugledao je Deliju Koudelka na drugoj strani prostorije i krenuo prema njoj da si rezervira ples za kasnije i možda prestigne Ivana. Ako bude sreće, možda mu se pruži i prilika da upotrijebi ono s ožiljcima iz dvoboja.TRIDESET I TREĆE POGLAVLJENakon vrlo zanimljivog razgovora o sektorima koji su u barravarskoj privredi u širenju, Vorsmvtha je preuzela njegova supruga i odvukla ga iz prozorske istake koju su on i Mark bili zauzeli; on se nevoljko rastao od Marka, obećavajući da će mu poslati neke prospekte. Mark je opet potražio Milesa. Grof nije bio jedini Vorkosigan koji je večeras bio u opasnosti da pretjera

dokazujući promatračima svoje zdravlje i Mark je to znao.Mark je, sam po sebi, postao Milesov povjerenik za sa-moispitivanja koja nije želio dijeliti sa svojim nadređenima u CarSigu, provjere znanja, prelaženje starih materijala u rasponu od pravila službe do peterosvemirske matematike. Mark se s time našalio samo jednom, prije nego što je shvatio dubinu užasa koja je pogonila Milesovo opsesivno provjeravanje. Osobito kad bi zaista i pronašli neku rupu u Milesovu pamćenju. Marka je to veoma smetalo, to novo oklijevanje, taj očajni nedostatak samopouzdanja u njegovu velikom bratu. Nadao se da će se Milesu odurno samopouzdanje uskoro vratiti. Bila je to još jedna čudna uzajamnost, da Miles ima stvari kojih se želi sjetiti a ne može, dok Mark ima stvari koje želi zaboraviti. I ne može.Morat će natjerati Milesa da ga više vodi uokolo. Miles je uživao izigravajući stručnjaka, što gaje automatski stavljalo u gornji položaj na koji je bio naviknut. Da, nekaMiles malo proširi svoj brzošireći ego. Mark si je to sad mogao priuštiti. A utrkivat će se s Milesom neki drugi put, kad Miles bude opet u formi. Kad to bude sportski.Konačno, popevši se na stolac i iskrenuvši vrat, Mark je ugledao svog brata kako upravo odlazi iz dvorane za prijeme u pratnji plavuše u plavoj plišanoj haljini — Delije Koudelka, Kareenine najviše sestre. Ovdje su. O, Bože. Ostavio je stolac i brzo potražio groficu. Konačno ju je uhvatio u predvorju na trećem katu, u razgovoru s nekim starijim ženama, očito njezinim prijateljicama. Ugledala je njegov tjeskobni osmijeh i smjesta im se ispričala, da bi mu se pridružila u jednoj udubini u sagom pokrivenom hodniku."Ima li kakvih problema, Mark?" upitala je, šireći svoju suknju po malom sjedalu. Oprezno se spustio na drugi kraj."Ne znam. Koudelke su ovdje. Još na Carevom rođendanu, obećao sam Kareen jedan ples ako se vratim na vrijeme. I... zamolio sam je da porazgovara s tobom. O meni. Je li tako i učinila?""Da.""I što si joj rekla?""Pa, to je bio podulji razgovor..."O, sranje.

"Ali, ukratko, rekla sam joj da smatram kao si ti inteligentan mladić koji je prošao kroz neka vrlo neugodna iskustva ali, ako te se bude moglo nagovoriti da iskoristiš tu svoju pamet pri rješavanju svojih problema, mogla bih te podržati.""Betanska terapija?" "Nešto takvo.""I ja sam razmišljao o betanskoj terapiji. Puno sam o tome razmišljao. Ali užasavam se pomisli da sve bilješke mog terapeuta jednog dana završe u nekom analitičkomizvješću CarSiga. Ne želim biti prokleta predstava." Ne opet."Mislim da bih ja mogla tu nešto srediti.""Stvarno?" Podigao je pogled, potresen nadom. "Premda ni ti ne bi vidjela ta izvješća?""Da.""Ja... bih to cijenio.""Smatraj to obećanjem. Moja riječ kao Vorkosigana."Posvojenog Vorkosigana, još više od njega. Ali nije sumnjao u njezinu riječ. Majko, uz tebe sve izgleda moguće."Ne znam koje si pojedinosti rekla Kareen.""Vrlo malo njih. Konačno, njoj je samo osamnaest godina. Jedva izlazi na kraj sa svojim vlastitim odrastanjem. Neke, ovaj, naprednije stvari mogu i pričekati, bar mi se tako činilo. Ona prvo mora proći kroz školovanje, prije nego što preuzme bilo kakvu dugoročnu obvezu", dodala je značajno."Oh. Ovaj." Nije bio siguran je li mu laknulo ili nije. "To je sve ionako zastarjelo. Otkrio sam... cijeli jedan novi set problema, u međuvremenu. Znatno gorih.""Ja to ne osjećam, Mark. Meni djeluješ znatno usredo-točeniji i opušteniji, otkako ste se ti i Miles vratili s Jack-sonova Skrovišta. Premda ne želiš govoriti o tome.""Ne žalim što sam se upoznao, gospo. Čak ne žalim ni... što sam to što jesam." Ja i crna gomila. "Ali žalim... što sam tako daleko od Kareen. Vjerujem da sam neka vrst čudovišta. A u komadu, Caliban se ne oženi Prospe-rovom kćeri. Zapravo, koliko se sjećam, nastrada već zato što pokuša." Da, kako bi mogao objasniti Žderu i Ševu i Urlatora i Ubojicu nekome poput Kareen, a daje ne uplaši ili joj se ne zgadi? Kako bi mogao od nje tražiti da hrani njegove

poremećene potrebe, čak i u nekom snu ili igri? Beznadno. Bolje ni ne pokušavati.Grofica se suho osmjehne. "Analogija ti ne valja u nekoliko točaka, Mark. Kao prvo, ja ti jamčim da nisi nižebiće, što god ti mislio o sebi. A ni Kareen nije više biće. Premda, ako budeš ustrajao na tome daje smatraš nagradom a ne osobom, mogu ti isto tako jamčiti da ćeš si stvoriti drugu vrst problema." njezine podignute obrve naglasile su poantu. "Kao uvjet za moje odobrenje tvojih poteza, dodala sam i prijedlog da ona iduće godine na Koloniji Beta iskoristi priliku i uzme i neke dodatne poduke. Malo betanskog obrazovanja u određenim privatnim stvarima moglo bi značajno popraviti stvari, ja bar mislim i proširiti njezine pojmove dovoljno da prihvate, ovaj, složenije zahtjeve a da se ne zaguše. Određena liberalnost pogleda koju jedna osamnaestogodišnjakinja naprosto ne može steći na Barravaru.""Oh." Ta mu zamisao nije čak ni pala na pamet, da problem riješi dijelom i s Kareeninog kraja. To je bilo... tako smisleno. "Ja... razmišljao sam o školovanju na Koloniji Beta i za mene, iduće godine. Malo galaktičkog obrazovanja dobro bi izgledalo u mojim papirima, kad se ovdje prijavim za posao koji imam na umu. Ne želim baš sve ostaviti čistom nepotizmu."Grofica iznenađeno nakrivi glavu. "Fino. Čini mi se da imaš mudre dugoročne planove, dobro osmišljene da pomognu u ostvarivanju svih tvojih ciljeva. Sad ih još samo treba i provesti. Posve se slažem.""Dugoročno. Ali... večeras je sad.""A što si planirao učiniti večeras, Mark?""Plesati s Kareen.""Ne vidim tu nikakvih problema. Smiješ plesati. Tko god bio. Ovo nije kazališni komad, Mark, a stari Prospero ima puno kćeri. Jedna od njih mogla bi imati čak i prizeman ukus za čudne tipove.""Koliko prizeman?""Oh..." Grofica ispruži ruku otprilike na Markovoj visini. "Bar toliko. Idi i pleši s djevojkom, Mark. Ona misli da si zanimljiv. Majka priroda mladim ljudima umjestoopreza daje smisao za romantiku, da bi produžila vrstu. To je trik

— i od njega rastemo."Prijeći preko dvorane za ples da pozdravi Kareen Kou-delku činilo se Marku najstravičnijom stvari koju je ikad dobrovoljno učinio, uključujući tu i prvi dendariijski napad na Jacksonovo Skrovište. Ali sličnosti su tu prestale, jer su stvari krenule na bolje."Barune Mark!" reče ona sretno. "Rekli su mi da si tu."Pitala si? "Došao sam iskupiti svoju riječ i svoj ples, gospo." Uspio je proizvesti vorski naklon."Dobro! Bilo je i vrijeme. Sačuvala sam ti sve plesove zrcala i poskočice s izvikivanjem."Sve jednostavne plesove koje bi mogao znati. "Prošlog sam tjedna natjerao Milesa da me nauči korake Mazeppi-nog menueta", dodao je nadobudno."Savršeno. Oh, glazba počinje—" Odvukla gaje na in-tarzijama ukrašen podij.Imala je na sebi uskovitlanu tamnozelenu haljinu s crvenim porubom koja je isticala njezine pepeljasto plave kovrče. U nekoj vrsti pozitivne paranoje, zapitao se je li moguće da joj je odjeća namjerno usklađena s njegovom. Slučajnost, sigurno. Kako bi—? Moj krojač mojoj majci, ona njezinoj majci, ona njoj. Kvragu, svaki carsigovski analitičar morao bi biti u stanju otkriti takav trag podataka.Ševo je, nažalost, imao sklonost da je mentalno skida i još gore. Ali Ševo večeras neće doći u priliku da progovori. Ovo je gosao za baruna Marka. I ovog puta neće za-ribati stvar. Ševo može samo čepiti tamo dolje i proizvoditi paru. Barun Mark pronaći će način da iskoristi tu energiju. Počnimo od praćenja ritma. Postojao je čak i jedan ples — Mazeppin menuet, slučajno — u kojem su se part-neri dodirivali, držeći se za ruku ili struk, gotovo čitavo vrijeme.Svako pravo bogatstvo je biološko, rekao mu je grof. Mark je konačno shvatio stoje mislio. Sa svih svojih milijun betanskih dolara, ovo nije mogao kupiti, to svjetlo u Kareeninim očima. Premda sigurno neće škoditi... koja je ono prokleta ptica na Zemlji koja gradi nemoguće složena gnijezda kako bi privukla partnera?Bili su usred plesa zrcala. "Dakle, Kareen, ti si djevojka. Ja, ovaj, sam se nešto svađao s Ivanom. Što ti misliš, što je najprivlaćnija

stvar koju muškarac može ponuditi? Letjelica, bogatstvo... društveni položaj?" Nadao se da mu glas zvuči kao da se radi o nekakvoj znanstvenoj anketi. Ništa osobno, gospo.Napućila je usne. "Duh", reče konačno.Aha. A u kojoj ćeš trgovini to kupiti, sa svim tim betan-skim dolarima, dečko1?"Ples zrcala, moj red", reče Kareen. "Stoje najvažnija stvar koju žena može ponuditi?""Povjerenje", rekao je bez razmišljanja, a onda se toliko zamislio o tome da je umalo izgubio korak. Trebat će mu cijela planina povjerenja, sasvim točno. Pa, počni je graditi večeras, barune Mark, stari moj. Vuci jednu po jednu prokletu košaru, ako treba.Četiri ju je puta uspio natjerati da se nasmije naglas. Brojao je.Jeo je previše (čak se i Ždero potajno zadovoljio), pio je previše, govorio previše, plesao puno previše i općenito se prokleto dobro zabavio. Plesanje je bilo pomalo neočekivano. Kareen ga je nevoljko posudila cijeloj niski znatiželjnih prijateljica. Procijenio je da im je zanimljiv samo kao novost, ali nije želio biti izbirljiv. Do dva poslije ponoći već je toliko toga prošao da je počinjao blebetati i šepati. Bolje da stane prije nego što Urlator bude morao izaćii pobrinuti se za oprljene ostatke. Osim toga, proteklih sat vremena, Miles je tiho sjedio u kutu, djelujući neobično uvenulo.Riječ u uho sluzi carskog kućanstva dovela je grofovo cestovno vozilo natrag po njih, a vozio ga je sveprisutni Pym, koji je grofa i groficu odvezao kući već ranije. Miles i Mark zauzeli su stražnji dio, obojica se zavalivši u sjedala. Pym je prošao kraj stražara na vratima rezidencije i zašao u zimske ulice, utonule u noćnu tišinu koliko su to ulice prijestolnice ikad mogle biti, sa samo nekoliko drugih vozila koja su ih mimoišla. Miles se okrenuo da pojača grijanje i zavalio se natrag u svoje sjedalo napola zatvorenih očiju.Mark i njegov brat bili su sami u odjeljku. Mark je pre-brojao koliko je ljudi prisutno. Jedan, dva. Tri, četiri, pet, šest, sedam. Barun Miles Vorkosigan i admiral Naismith. Barun Mark Vorkosigan i Ždero, Ševo, Urlator i Ubojica.Admiral Naismith bio je znatno otmjenija kreacija, pomislio je Mark s prigušenim uzdahom zavisti. Miles je admirala mogao izvoditi na

zabave, predstavljati ga ženama, paradirati s njime u javnosti gotovo svugdje osim na samom Barravaru. Pa, valjda, ono što moja crna gomila nema u istančanostiponašanja, nadoknađuje brojem...Ali svi su oni išli skupa, on i crna gomila, na onoj najdubljoj razini. Pa ću se jednostavno morati pobrinuti za sve vas. Nekako. Samo vi živite tamo dolje u tami. Jer jednog dana, u nekom očajničkom trenutku, možda ću vas opet trebati. Vi ste se pobrinuli za mene. Ja ću se pobrinuti za vas.Mark se pitao za što se brinuo admiral Naismith, za Milesa? Nešto sitno ali bitno — čak je i grofica to vidjela. Kako je ono rekla? Neću se ozbiljno brinuti za Milesovo mentalno zdravlje sve dok ne bude odsječen od svog malog admirala. Odatle ona očajnička snaga u Milesovu trudu da povrati zdravlje. Njegov posao s CarSigom bio mu je veza s admiralom Naismithom.Mislim da to razumijem. O, da."Jesam li ti se ikad ispričao što sam skrivio tvoju smrt?" upita Mark naglas."Ne tako da bih se toga sjetio... I nije bila samo tvoja krivnja. Nisam trebao ni počinjati onu površinsku misiju. Trebao sam prihvatiti Vaša Luigijevu ponudu za otkupninu. Samo što...""Samo što?""Tebe nije htio prodati. Mislim daje već onda planirao dobiti višu ponudu od Rvovala.""To bih i ja pomislio. Ovaj... hvala.""Nisam siguran da je to išta promijenilo, na kraju", reče Miles ispričavajućim tonom. "Budući da je Rvoval samo ponovno pokušao.""0, da. Puno je toga promijenilo, na kraju. Sve na ovom svijetu." Mark se blago osmjehne u tami. Raznorodna arhitektura Vorbarr Sultane prolazila je kraj njihovih prozora, snijegom umekšana u neku vrst ujednačenosti."Što ćemo sutra?" upita Mark."Spavati", promrmljao je Miles tonući još malo niže u ukočen ovratnik svoje odore, kao pasta koju netko uvlači natrag u tubu."Nakon toga.""Sezona zabava ovdje završava za tri dana, sa Zimo-slavnim

kresovima. Ako moji — ako naši roditelji stvarno misle otići dolje u Okrug, vjerojatno ću si vrijeme podijeliti između Hassadara i prijestolnice, sve dok mi CarSig ne dopusti da se vratim na posao. Hassadar je u ovo doba godine malo topliji od Vorbarr Sultane. Ovaj — pozvan si sa mnom, ako hoćeš.""Hvala ti. Prihvaćam." "A što ti planiraš raditi?""Kad završi tvoj medicinski dopust, mislim da ću se upisati u neku školu.""Koju?""Ako grof i grofica budu većinu vremena u Hassada-ru, možda na tamošnji okružni fakultet.""Hm. Moram te upozoriti, tamo ćeš naići na, ovaj, malo seljačkiji pristup nego u Vorbarr Sultani. Naići ćeš na više starinskog barravarskog razmišljanja.""Fino. Baš to i hoću. Moram naučiti kako da izađem na kraj s takvim nezgodama a da ne ubijam slučajno ljude.""Ovaj", reče Miles, "to je točno. Što ćeš studirati?""Gotovo da nije ni važno. Dat će mi službeni status — student — i priliku da proučavam ljude. Podatke mogu dobiti i iz stroja. Ali slab sam na ljudima. Treba toliko toga naučiti. Moram znati... sve."To je bila druga vrsta gladi, ta nezajažljiva proždrljivost za znanjem. CarSigov analitičar sigurno mora imati što veću moguću bazu podataka. Ljudi koje je upoznao kraj automata za kavu u stožeru CarSiga vodili su usputne međusobne razgovore u nevjerojatnom rasponu i dubini tema. Morat će se požuriti ako se bude htio natjecati s takvom ekipom. Da pobijedim.Miles se nasmijao."Što je smiješno?""Samo se pitam što će Hassadar naučiti od tebe."Cestovno vozilo skrenulo je kroz vratnice kuće Vorko-sigan i usporilo. "Možda ću ipak rano ustati", reče Mark. "Ima dosta posla."Miles se pospano nasmiješi, sav istopljen u svojoj odori. "Dobro došao na početak."