GRAĐANSKA DUŽNOST PRVO POGLAVLJEVeliko zemaljsko vozilo uz trzaj se zaustavilo samo nekoliko centimetara od vozila pred njima. Oružnik Pym, koji je vozio, opsuje sebi u bradu. Pokraj njega, Miles se ponovno naslonio, trznuvši se kad mu se pred očima pojavila vizija nemilog uličnog prizora od kojega su ih izbavili Pvmovi refleksi. Miles se pitao bi li mu uspjelo uvjeriti nespretnog proletera pred njima kakva je zapravo čast kad te straga bubne carski revizor. Najvjerojatnije ne bi. Studentica Sveučilišta Vorbarr Sultane koja je, pješice pretrčavajući bulevar, skrivila ovo naglo zaustavljanje, odbrzala je kroz gužvu a da se nije ni osvrnula. Dugi se red zemaljskih vozila još jednom pokrenuo."Jeste li možda čuli hoće li se sustav gradske prometne kontrole uskoro priključiti na mrežu?" zapita Pym, a u vezi s događajem koji je Miles smatrao njihovim trećim zamalo-pa-sudarom ovoga tjedna."Neće. Novi zastoj u razvoju programa, tako je izvijestio lord Vorbohn Mlađi. Zahvaljujući porastu lakoletnih nesreća s fatalnim ishodom, najprije će se usredotočiti da automatizirani zračni sustav dignu na sistem."Pym kimne i ponovno obrati pozornost na krcatu cestu. Oružnik je uvijek bio u dobroj formi i sjedine na njegovim sljepoočnicama činile su se više kao modni dodatak smeđe-srebrnoj uniformi. Kao vazalni tjelohranitelj služio je Vor-kosiganima još otkako je Miles bio kadet Akademije, a nije bilo ni najmanje sumnje kako će to nastaviti činiti i ubuduće, sve dok ne umre od starosti ili svi ne poginu u prometnoj nesreći.Toliko o prečicama. Sljedeći put će ipak zaobići kompleks studentskih domova. Miles je kroz kupolu promatrao kako više, nove zgrade Sveučilišta nestaju za njima, a onda su, prošavši kroz željezna vrata sa šiljcima na vrhu, ušli u ugodnu, staru stambenu četvrt u čijem su okrilju živjele obitelji viših predavača i osoblja. Osebujna arhitektura potjecala je iz posljednjeg neelektrificiranog razdoblja prije kraja Vremena izolacije. Prošli je naraštaj spasio ovo područje od propasti i sad su se posvuda vidjela sjeno-vita, zelena

zemaljska stabla, a ispod visokih uskih prozora na visokim uskim zgradama visjeli su lonci puni šarenog cvijeća. Miles poravna nakrivljeni cvjetni aranžman pod svojim nogama. Hoće li ga osoba kojoj je namijenjen smatrati pretjeranim?Uočivši taj jedva primjetni pokret, Pvmove su oči kliz-nule prema Ušću na podu. "Milorde, čini mi se daje dama koju ste upoznali na Komarru ostavila na vas snažan dojam..." Tri su točkice molećivo tražile nastavak."Da", reče Miles odbijajući nastavak."Vaša gospođa majka polagala je mnogo nade u onu vrlo privlačnu gospođicu kapetanicu Quinn koju ste tih dana dovodili kući." Je li to bila čeznutljivost u Pvmovu glasu?"Gospođica je sad admiralica Quinn", ispravi ga Miles s uzdahom. "lja sam se nadao. Ali ono stoje odabrala svakako je dobro za nju." Iskrivio je lice i virnuo kroz kupolu."Zakleo sam se da se više neću zaljubljivati u galaktičke žene i onda ih pokušavati nagovoriti da se presele na Bar-rayar. Zaključio sam kako moja jedina nada leži u tome da pronađem ženu koja već može podnijeti Barravar, a onda je pokušam uvjeriti da joj se sviđam i ja.""A madame Vorsoisson se sviđa Barrayar?" "Otprilike koliko i meni." Turobno se nasmiješio. "A, ovaj... a drugi dio?""Vidjet ćemo, Pym." A možda i nećemo. Ali barem će prizor muškarca koji je prevalio tridesetu i sad se prvi put u životu — odnosno, prvi put na barrayarski način — odlazi udvarati, pružiti višesatnu zabavu njegovu zainteresiranom osoblju.Miles pusti da mu zrak zajedno sa svim što mu je išlo na živce otklizi niz nosnice dok je Pym tražio mjesto za parkiranje u blizini kućnog praga lorda Revizora Vorthysa, pa stručno ugurao ulašteno, staro, oklopljeno zemaljsko vozilo u neodgovarajući prostor. Pym podigne kupolu; Miles se ispentra iz vozila i stane, zureći u pločicama s uzorkom ukrašeno pročelje trokatnice u kojoj je stanovao njegov kolega.Georg Vorthys bio je već trideset godina profesor Analize konstrukcijskih pogrešaka na carskom sveučilištu. On i njegova žena živjeli su u ovoj kući gotovo od samog početka svog braka i

podigli troje djece i dvije akademske karijere, a onda je car Gregor imenovao Vorthysa za jednog od svojih osobno odabranih carskih revizora. Nijedno od dvoje profesora Vorthys nije vidjelo nikakva razloga da promijene svoj udobni način života samo zato što su silne moći Carskoga Glasa bile udijeljene umirovljenom inženjeru. Gospođa doktor Vorthys i dalje je svakodnevno pješice odlazila na predavanja. Ali ni za boga, Miles! rekla mu je Profesorica kad se jednom glasno začudio tome što propuštaju priliku da se malo prave važni u visokom druš-tvu. Možeš li ti zamisliti što bi značilo preseliti sve ove knjige? A da laboratorij i radionicu kojima je bio zatrpan njihov podrum i ne spominjemo.Ta njihova vedra inercija pokazala se kao sretna okolnost kad su svoju svježe obudovjelu nećakinju i njezina malog sina pozvali da žive kod njih dok ona ne dovrši svoju naobrazbu. Ima puno mjesta, grmio je veselo Profesor, gornji kat je tako pust otkako su djeca otišla. I tako smo blizu predavaonica, istaknula je Profesorica praktičnu stranu. / samo šest kilometara od Kuće Vorkosigan! likovao je u sebi Miles, dok je glasno dodao tek uljudno, ohrabrujuće mrmoljenje. I tako je stigla Ekaterina Nile Vor-vayne Vorsoisson. Ona je ovdje, ona je ovdje! Možda ga upravo u ovom trenutku gleda skrivena iza zastora jednog od prozora na katu?Miles spusti uznemiren pogled niz, sve u svemu pre-kratku, dužinu svoga tijela. Ako joj je njegov patuljasti stas smetao, dosad to ničim nije pokazala. To je, znači, u redu. Prešao je na one aspekte svoje pojavnosti koje je mogao držati pod nadzorom: nikakve mrlje od hrane nisu poškropile njegovu jednostavnu sivu tuniku, nikakvi neugodni ulični otpaci nisu se prilijepili na potplate ulaštenih čizama koje su mu dopirale do pola listova. U iskrivljenom odrazu na stražnjoj kupoli zemaljskog vozila provjerio je svoj lik. Konveksno zrcaljenje proširilo je njegovo vitko, iako lagano pognuto tijelo u nešto što je sličilo njegovu pretilom kloniranom bratu Marku, ali tu je usporedbu uštogljeno preskočio. Mark je, bogu hvala, bio negdje drugdje. Za vježbu je složio jedan osmijeh koji je, odrazivši se od kupole, djelovao iskrivljeno i odbojno. No, barem njegova tamna kosa nije stršila u neočekivanim smjerovima.

"Izgledate posve dobro, milorde", pruži mu Pym potporu iz prednjeg odjeljka. Miles se zarumenio i ustuknuo pred svojim odrazom. Ubrzo se oporavio dovoljno da uzme cvjetni aranžman i svitak koji mu je Pym pružio s, kakoIse nadao, prihvatljivo bezizražajnim licem. Miles je izravnao teret na rukama, okrenuo se prema ulaznim vratima i duboko udahnuo.Otprilike minutu poslije toga, Pym se iza njegovih leda uslužno raspitao: "Želite li da ja nešto ponesem?""Ne. Hvala ti." Miles se uspeo stubama i ispod buketa ispetljao prst kojim je pritisnuo zvono. Pym je izvukao svoj ručni čitač i udobno se namjestio u zemaljskom vozilu, čekajući na usluzi njegovu lordstvu.Iznutra su odjeknuli koraci. Širok zamah vrata u otvaranju razotkrio je nasmiješeno ružičasto Profesoričino lice. Sijedu je kosu, kao i uvijek, nosila smotanu na vrhu glave. Bila je odjevena u tamnoružičastu haljinu i svijetlo-ružičasti bolero opšiven zelenim lišćem vinove loze, prema običaju njezina Okruga. Činjenica daje bila odjevena u formalnu vorsku odjeću ukazivala je na to da ili upravo izlazi ili se maloprije vratila, a tu su tezu potkrepljivale i mekane visoke cipele na njezinim nogama. "Zdravo, Miles. Zaboga, kod tebe zbilja nema odgađanja.""Gospođo profesor." Miles pogne glavu kimnuvši i uzvrati joj osmijeh. "Je li ona ovdje? Je li kod kuće? Je li dobro? Rekli ste da vam u ovo doba odgovara. Nisam valjda uranio? Mislio sam da ću zakasniti. Promet je bio grozan. I vi ćete biti ovdje, zar ne? Donio sam cvijeće. Mislite da će joj se svidjeti?" Crveni cvjetovi koji su stršili iz aranžmana poškakljali su ga po nosu dok je izlagao svoj dar, još uvijek čvrsto stišćući svitak koji je iskazivao snažnu sklonost prema tome da se razmota svaki put kad bi Mi-lesov stisak popustio."Uđi, da, sve je u redu. Ona je ovdje, dobro joj je, a cvijeće je vrlo lijepo—" Profesorica spasi buket od Milesa i uvede ga u popločeno predvorje, odlučno zalupivši vrata nogom. Poslije proljetnog sunca kojem je bio izložen vani, svjetlo mu se činilo prigušenim, a kuća je bila svježa i

ugodno je mirisala na laštilo za podove i stare knjige, uz dašak akademske prašine."Na Tienovu je sprovodu djelovala prilično blijedo i iscrpljeno. Opkolila ju je sva ona silna rodbina, pa nismo imali prilike progovoriti više od pet riječi." Koje su, da budemo precizni, glasile Žao mi je i Hvala vam. Ali ionako mu nije bilo osobito stalo do razgovora s obitelji pokojnog Tiena Vorsoissona."Mislim daje to za nju bio strahovit napor", reče Profesorica razborito. "Prošla je kroz takav užas, a osim Georga i mene — i tebe — nije bilo ni žive duše kojoj je mogla povjeriti istinu o tome. Naravno, najpreča joj je briga bila da nekako provede Nikkija kroz sve to. Ali od početka do kraja je izdržala, a da se nije slomila. Bila sam silno ponosna na nju.""Dakako. A ona je...?" Miles je krivio vrat bacajući pogled prema sobama u koje se ulazilo iz predvorja: neurednoj radnoj sobi pretrpanoj knjigama i neurednoj pri-maćoj sobi pretrpanoj knjigama. Ni jedne mlade udovice na vidiku."Idemo ovuda." Profesorica gaje povela hodnikom, pa kroz kuhinju sve do otmjenog malog stražnjeg vrta. Nekoliko visokih stabala i cigleni zid pretvorili su ga u skrovit kutak. Iza malenog kruga zelene trave, za stolom u sjeni sjedila je žena pred kojom su bili rasprostrti svici i ručni čitač. Grickala je gornji kraj stilusa, a tamne su joj se obrve nabrale od zaokupljenosti. Nosila je haljinu dugu do pola lista, krojenu vrlo slično Profesoričinoj, ali posve crnu, s do grla zakopčanim visokim ovratnikom. Bolero joj je bio sive boje, obrubljen jednostavnom crnom pletenicom. Tamna joj je kosa bila spletena i skupljena na vratu. Kad je čula da se otvaraju vrata, podigla je glavu. Obrve su joj poletjele uvis, a usne se razvukle u osmijeh tako blistav da je Miles morao trepnuti. Ekaterina.\"Mil — moj lorde Revizore!" Kad je ustala, suknja je zalepršala oko nje. On se nagnuo nad njezinu ruku."Madame Vorsoisson. Dobro izgledate." Izgledala je prekrasno, iako je još uvijek bila previše blijeda. To je djelomično mogla biti posljedica stroge crnine, koja je, međutim, isticala njezine sjajne plavosive oči. "Dobro došli u Vorbarr Sultanu. Donio sam vam

ovo..." Pokazao je rukom, a Profesorica spusti cvjetni aranžman na stol. "Iako se čini da ovdje već ima dovoljno cvijeća.""Prekrasne su", uvjeravala ga je Ekaterina, njuškajući cvijeće s odobravanjem. "Poslije ću ih odnijeti u svoju sobu gdje su više nego dobrodošle. Otkako se razvedrilo, nastojim što više vremena provoditi ovdje, pod pravim nebom."Gotovo je godinu dana čamila pod komarrskom kupolom. "Razumijem vas", reče Miles. Razgovor je štucnuo kratkom stankom tijekom koje su se smiješili jedno drugome.Ekaterina se prva pribrala. "Hvala vam što ste došli na Tienov sprovod. To mije zaista mnogo značilo.""To je bilo najmanje što sam, s obzirom na okolnosti, mogao učiniti. Žao mi je samo što nisam mogao učiniti više.""Ali već ste učinili toliko toga za mene i Nikkija—" Zaustavila se kad je primijetila pokret postiđenog nijekanja, pa umjesto toga rekla: "Zar nećete sjesti? Ujno Vor-thys?" Privukla je jedan od pletenih vrtnih stolaca.Profesorica je odmahnula glavom. "Moram obaviti nekoliko stvari unutra. Ne dajte se smesti." Pomalo zagonetno, dodala je: "Preživjet ćete."Vratila se u kuću, a Miles sjedne nasuprot Ekaterini, smještajući svoj svitak na stol u očekivanju strateški najpogodnijeg trenutka. Svitak se smjesta nestrpljivo razmotao."Jeste li zaključili slučaj?""Posljedice tog slučaja osjećat će se još godinama, ali zasad sam gotov s njim, da", odgovori Miles. "Tek sam jučer predao posljednja izvješća. To me i spriječilo u tome da vam prije dođem poželjeti dobrodošlicu." Odnosno, to i rudimentarni osjećaj kako bi sirotoj ženi morao dopustiti da barem raspremi prtljagu prije nego što se svim silama obruši na nju."Hoće li vas sad poslati na novi zadatak?" "Mislim da Gregor neće riskirati da mi natovari druge zadatke prije nego što prođe njegovo vjenčanje. Bojim se da će sve moje obveze sljedećih mjeseci biti one društvene." "Sigurna sam da ćete ih, kao i uvijek, blistavo izvršiti." Bože, samo to ne. "Bojim se da moja tetka Vorpatril — koja rukovodi čitavom organizacijom carskog vjenčanja — od mene ne

očekuje da blistam. Prije će mi reći da umuknem i radim što mi se kaže. Ali kad smo već kod pa-pirologije, kako vi stojite sa svojom? Je li Tienova ostavi-na riješena? Jeste li uspjeli oduzeti onom njegovu rođaku staratelj stvo nad Nikkijem?""Vassilvju Vorsoissonu? Da, hvala nebesima, s tim nije bilo problema.""Ahm, a što je, onda, sve ovo?" kimne Miles prema pretrpanom stolu."Slažem svoj raspored za sljedeći semestar na sveučilištu. Zakasnila sam na početak ljetnog, pa ću krenuti s jesenskim. Izbor je tako velik. Osjećam se kao potpuna neznalica.""Od vas se očekuje da obrazovani sa sveučilišta izađete, a ne da takvi na njega uđete." "Pretpostavljam daje tako." "I, koje ste predmete odabrali?""Oh, počet ću s osnovama — biologija, kemija..." Razvedrila se. "Ijedan kolegij iz pravog vrtlarstva." Pokazala je prema svojim svicima. "A dok ne počnu predavanja, pokušavam pronaći neki plaćeni posao. Voljela bih imati osjećaj da nisam do kraja ovisna o milostinji svoje rodbine, pa makar zaradila samo sebi za džeparac."To je gotovo zvučalo kao uvod u ono stoje priželjkivao, no Milesovu je pažnju u tom trenutku privukao crveni keramički lonac za cvijeće smješten na drvenim daskama koje su tvorile postolje na rubu uzdignute vrtne gredice. Iz sredine lonca kroz zemlju se guralo nešto bezoblično i cr-venkastosmeđe, nešto iz čega je nicao našušureni rub nalik na pijetlovu krestu. Ako je to ono što on misli da jest... Pokazao je prema loncu. "Je li ono slučajno vaš stari bonsai skellvtum? Hoće li preživjeti?"Nasmiješila se. "Pa, recimo da je to početak novog skellvtuma. Većina dijelova onog starog umrla je tijekom putovanja s Komarra, ali ovaj se primio.""Imate zelene prste, zar ne — ali pretpostavljam da to nije pravi izraz kad se govori o barravarskim autohtonim biljkama?""Ne, te biljke pozelene samo ako imaju neku tešku biljnu bolest.""Kad smo već kod vrtova..." Eh, sad. Kako da ovo izvede, a da se do kraja ne osramoti? "Mislim da vam u svem onom komešanju nisam imao prilike reći koliko su me se dojmili nacrti vrtova koje sam

vidio na vašoj komkonzoli." "Oh." Smiješak se povukao s njezina lica i ona slegne ramenima. "Nije to bilo ništa osobito. Samo prčkanje."Baš. Ali ne treba najnoviju prošlost potezati više nego što je neophodno, barem dok vrijeme ne otupi bolnu oštricu uspomena. "Posebno mi je u oči upao vaš barravarski vrt, onaj u kojem su bile sve autohtone biljke. Nikad nisam vidio ništa slično tome.""Ima ih sveukupno desetak. Nekoliko okružnih sveučilišta drži ih kao žive knjižnice za svoje studente biologije. Nije to nikakva originalna ideja.""Pa," ustrajao je on, osjećajući se kao riba koja pliva uzvodno ovoj struji samoomalovažavanja, "meni se vrt činio vrlo lijepim i mislio sam da zaslužuje više nego da bude tek prikaz na holovidu. Vidite, ja imam tu neiskorištenu parcelu..."Raširio je svitak na kojem se nalazio katastarski plan bloka koji je zauzimala Kuća Vorkosigan. Prstom je kucnuo o prazni četverokut na kraju. "Uz našu je kuću nekad bila još jedna velika zgrada, koja je srušena za vrijeme Namjesništva. CarSig nam nije dopustio da tamo išta sagradimo — željeli su da to bude sigurnosna zona. Tamo sad nema ničega osim nešto kržljave trave i nekoliko stabala koja su nekako uspjela preživjeti strast CarSiga prema otvorenim vatrenim linijama. A poprijeko ide nekoliko stazica koje su ljudi najprije ugazili u blatu, tražeći si prečice, pa su naposljetku popustili i posuli ih šljunkom. To je neopisivo dosadan komad zemlje." Tako dosadan da ga dosad nije ni primjećivao.Nagnula je glavu, pogledom zaobilazeći njegovu ruku koja je posve pokrila prostor na katastarskom planu. Njezin je dugi kažiprst krenuo orisati jedva primjetnu krivulju, ali se odmah stidljivo povukao. On se pitao kakve je mogućnosti toga mjesta ona vidjela u mislima."Dakle, ja sam mislio", nastavljao je on junački, "da bi bilo prekrasno tamo posaditi barravarski vrt — sa svim autohtonim biljkama — koji bi bio otvoren za javnost. Neka vrsta dara što ga obitelj Vorkosigan daruje gradu Vorbarr Sultani. S tekućom vodom, kao na vašem nacrtu, sa stazama i klupama i svim tim civilizacijskim stečevinama. I onim malim, neupadljivim

ceduljicama na kojima pišu nazivi svih biljaka, tako da ljudi mogu učiti o starojekologiji i svemu tome." Eto ga: umjetnost, dug javnosti, obrazovanje —je li ostao koji mamac koji je zaboravio staviti na udicu? Ah, da, novac. "Baš je sretna slučajnost to što tražite posao preko ljeta," slučajnost, ha, ja nikad u životu ništa ne prepuštam slučajnostima, "zato što mislim da biste vi bili idealna osoba da ovo preuzmete u svoje ruke. Možete napraviti nacrt i nadgledati postavljanje cijele stvari. Na raspolaganju ćete imati neograničena, ovaj, velikodušna sredstva i, dakako, plaću. Možete unajmiti radnike, dovesti sve što vam treba."Osim toga, morat će praktički svaki dan posjećivati Kuću Vorkosigan i vrlo se često savjetovati s gospodarom kuće. A u trenutku kad prođe šok koji osjeća zbog smrti svoga muža i kad bude spremna odbaciti mračnu žalobnu odjeću, i kad joj se na kućnom pragu nacrta svaki slobodni vorski neženja, Miles će već osvojiti toliko njezine naklonosti da će s lakoćom pokositi i najsjajniju konkurenciju. Bilo je prerano, daleko prerano njezinoj ranjenoj duši čak i naznačiti mogućnost udvaranja; u glavi mu je to bilo jasno, iako mu je srce zavijalo od jada. Ali čisto poslovno prijateljstvo moglo bi mu pomoći da zaobiđe njezin obrambeni zid...Obrve su joj poletjele uvis; nesigurnim je prstom dotaknula svoje prekrasne, blijede, nenašminkane usne. "Upravo se za takve projekte namjeravam školovati. Ali još ne znam kako se to radi.""Shvatite to kao školsku praksu", istog se trenutka snađe Miles. "Naukovanje. Učenje uz rad. Jednom morate početi, pa zašto ne biste počeli odmah?""Ali što ako načinim neku strašnu pogrešku?""Moja je nakana da to bude projekt koji se neprekidno obnavlja. Koliko sam mogao primijetiti, hortikulturni entuzijasti stalno unose izmjene u svoje vrtove. Pretpostavljam da im dosadi uvijek isti pogled. Ako vam poslije padnena pamet nešto bolje, uvijek možete izmijeniti nacrt. To će osigurati raznolikost.""Ne bih se željela razbacivati vašim novcem."

Bude li ikad postala lady Vorkosigan, tu će nastranost brzo morati odbaciti, zaključio je Miles odlučno."Ne morate mi odmah odgovoriti", uhvati se on kako prede, pa se smjesta nakašlje. Pazi, frajeru, samo poslovni razgovori. "Zašto sutra ne biste došli u Kuću Vorkosigan, pa osobno prošetali zemljištem i vidjeli što će vam pasti na pamet? Ne možete baš mnogo zaključiti iz pogleda na svitak. Poslije možemo zajedno objedovati i onda porazgovarati o tome što vi vidite kao poteškoće i mogućnosti. Zar to nije logično?"Trepnulaje. "Da, vrlo je logično." Ruka joj je znatiželjno otpuzala natrag prema svitku."Kad mogu doći po vas?""Kad god vama odgovara, lorde Vorkosigan. Oh, povlačim ovo. Ako dođete poslije dvanaest nula nula, ujna će se vratiti sa svojih prijepodnevnih predavanja, pa Nikki može ostati s njom.""Izvrsno!" Da, jer ma koliko volio Ekaterinina sina, Milesu se činilo da mu u ovom osjetljivom plesu aktivni devetogodišnjak može samo smetati. "Onda smo se dogovorili. U dvanaest nula nula." S tek neznatnim zakašnjenjem doda: "A kako se Nikkiju sviđa Vorbarr Sultana, barem dosad?""Čini se da mu se sviđa njegova soba i ova kuća. Mislim da će mu biti malo dosadno ako bude morao čekati početak škole da se upozna s dječacima svojih godina."Neće mu biti od koristi ako bude izostavio Nikolaja Vorsoissona iz svojih jednadžbi. "Pretpostavljam, dakle, da su se retro-geni primili i da više nema opasnosti od razvoja simptoma Vorzohnove distrofije?"Lice joj je omekšao osmijeh dubokog majčinskog zadovoljstva. "Istina. Tako mije drago zbog toga. Liječnik mije u ovdašnjoj klinici rekao kako je stanično preuzimanje bilo vrlo čisto i potpuno. Što se njegova daljnjeg razvoja tiče, odvijat će se kao da nikad i nije naslijedio mutaciju." Dobacila mu je pogled preko stola. "Osjećala sam se kao da mi je netko s leđa skinuo uteg od petsto kilograma. Čini mi se da bih mogla poletjeti."/ trebala bi.Upravo je u tom trenutku iz kuće izašao Nikki, važno noseći tanjur

s kolačićima, a iza njega je Profesorica nosila pladanj s čajnikom i šalicama. Miles i Ekaterina užurbano su raščistili stol."Zdravo, Nikki," reče Miles."Zdravo, lorde Vorkosigan. Je li ono zemaljsko vozilo pred kućom vaše?""Da.""Pravi brod." Primjedba nije bila izrečena prezirno, nego sa zanimanjem."Znam. To čudovište je preživjelo još iz vremena kad je moj otac bio Namjesnik. Zapravo je to oklopno vozilo — postiže nevjerojatnu brzinu.""Zbilja?" Nikkijevo je zanimanje poraslo. "Jesu ikad pucali po njemu?""Pa, mislim da baš po ovome nisu, ne." "Aha."Kad je Miles posljednji put vidio Nikkija, dječakovo je lice bilo ukočeno i blijedo, toliko je bio usredotočen na nošenje tanke svijeće kojom će potpaliti žrtvu paljenicu na sprovodu svoga oca, očevidno želeći svoju ulogu u obredu obaviti kako treba. Sad je izgledao mnogo bolje, smeđe su mu oči bile živahne, a lice mijenjalo izraze. Profesorica je sjela i ulila čaj, pa su neko vrijeme razgovarali o općim te- vin 5^ Vrlo je brzo postalo jasno da Nikkija više zanima hrana nego posjetitelj njegove majke. Odbio je laskavu ponudu odraslih da s njima popije čaj, pa uz dopuštenje svoje praujne maznuo nekoliko kolačića i odskakutao u kuću, vrativši se onome čime se već zabavljao prije. Miles se pokušao sjetiti koliko je njemu bilo godina kad je prvi put uočio razliku između prijatelja svojih roditelja i komada namještaja. Naravno, iznimku su predstavljali vojnici iz očeva konvoja koji su uvijek privlačili njegovu pažnju. Ali Miles je bio lud za vojskom otkad je prohodao. Nikki je bio lud za skočnim brodovima i vjerojatno bi se zapalio kad bi vidio nekog pilota skočnog broda. Možda Miles jednom uspije nabaviti kojeg pilota kako bi oduševio Nikkija. Ali sretno oženjenog pilota, korigirao je smjesta ovu zamisao.Stavio je mamac pred Ekaterinu i ona je zagrizla; bilo bi dobro

ustati od stola dok još pobjeđuje. Ali pouzdano je znao da je već odbila jednu preuranjenu prosidbu koja je došla s posve neočekivane strane. Možda ju je koji od prekobrojnih mužjaka u Vorbarr Sultani već pronašao? Glavni je grad bio prepun mladih časnika, birokrata u usponu, agresivnih poduzetnika, muškaraca čije su ambicije, bogatstvo i položaj sezali sve do srca carstva. Ali omjer njih i njihovih sestara bio je gotovo pet prema tri. Roditelji prethodnog naraštaja u svojoj su budalastoj strasti prema muškim nasljednicima odveli galaktičku tehnologiju izbora spola korak predaleko, a njihovi obožavani sinovi — Milesovi suvremenici — naslijedili su zbrku oko sparivanja koja je iz toga proizašla. Čak je i zrak na svim službenim primanjima u Vorbarr Sultani imao okus prokletog testosterona, nesumnjivo začinjenog alkoholom."Pa, ovaj... Ekaterina... jeste li imali kojega gosta prije mene?""Stigla sam tek prije tjedan dana."To nije bilo ni da ni ne. "Mislio sam da će neženje nahrupiti na vas u sekundi." Čekaj malo, ovo zapravo nije namjeravao naglasiti..."Vjerujem da će ih ovo", pokazala je rukom niz svoju crnu haljinu, "zacijelo zaustaviti. Ako imaju imalo pristojnosti.""Mmm, nisam baš siguran. Društvena je scena ovih dana vrlo živahna."Odmahnula je glavom i turobno se nasmiješila. "Meni to ništa ne znači. Provela sam cijelo desetljeće... u braku. Ne osjećam potrebu ponavljati to iskustvo. Neka druge žene uzmu neženje, sretno im bilo. Zapravo, mogu uzeti i moj dio." Odlučnost koja se očitovala na njezinu licu bila je popraćena i neuobičajenim, čeličnim prizvukom u glasu. "To je pogreška koju zaista ne moram ponoviti. Nikad se neću ponovno udati."Miles je uspio suspregnuti trzaj, čak je smogao snage i da se sućutno i zainteresirano nasmiješi ovom dubokom uvjerenju. Mi smo samo prijatelji, uopće vas ne požurujem, ne, ne. Nema potrebe, madame, da podižete svoje obrambene zidove preda mnom.Bude li je jače pritiskao, ništa neće ubrzati, može samo zaribati. Prisiljen da se zadovolji današnjim napretkom, Miles popije čaj, izmijeni s dvjema ženama još nekoliko ugodnih rečenica, pa ode.Pym se požurio otvoriti vrata zemaljskog vozila dok je Miles u

jednom skoku preletio tri posljednje stube. Uvalio se u suvozačko sjedalo, a Pym je kliznuo za upravljač i spustio kupolu. Miles uzvišeno mahne rukom. "Kući, Pym."Pym izveze vozilo na cestu i obzirno upita: "Je li sve prošlo dobro, milorde?""Upravo onako kako sam i zamislio. Sutra dolazi na objed u Kuću Vorkosigan. Čim stignemo kući, želim da nazoveš vrtlarsku službu — neka večeras dovedu ekipu i udare vrtu poseban sjaj. I reci — ne, ja ću reći Mami Kosti. Objed mora biti... izniman, da. Ivan uvijek kaže da žene vole hranu. Ali ne pretešku. Vino — pitam se, pije li ona vino tijekom dana? U svakom slučaju, ponudit ću ga. Nešto s našeg imanja. I čaj, za slučaj da ne pije vino. Znam da voli čaj. Precrtaj vino. I neka dođe servis za čišćenje, treba skinuti pokrove s namještaja na prvom katu — sa sveg namještaja. Želim je povesti u obilazak kuće prije nego što shvati... Ne, čekaj. Pitam se... ako kuća bude izgledala kao grozna samačka rupetina, možda izazove njezino sažaljenje. Možda bi bilo bolje da je još više uneredimo, strateški nagomilane prljave čaše, tu i tamo kakva guljotina od voća ispod sofe — tihi poziv, Pomozi nam! Useli se ovamo i dovedi tog momka u red — ili bi je to moglo prestrašiti? Pym, što ti misliš?"Pym je zamišljeno napućio usta, kao da procjenjuje je li u oružnikovu opisu radnog mjesta i poticanje smisla za teatralno u njegovu lordstvu. Naposljetku je oprezno rekao: "Ako smijem slobodno govoriti u ime cijeloga kućanstva, mislim da bismo se voljeli iskazati u najboljem svjetlu. S obzirom na okolnosti.""Oh. Onda dobro."Miles je nekoliko trenutaka šutio, zureći kroz kupolu dok su gmizali pretrpanim gradskim ulicama. Napustili su područje Sveučilišta, prošli uz rub Starog grada koji je nalikovao na labirint, pa skrenuli za ugao prema Kući Vorkosigan. Kad je ponovno progovorio, manijakalno se raspoloženje povuklo iz njegova glasa, ostavljajući ga smirenijim i sumornijim."Dolazimo po nju sutra u dvanaest nula nula. Ti ćeš voziti. Kad god se ukrcaju madame Vorsoisson ili njezinsin, ti ćeš biti za upravljačem. Odsad pa nadalje, uključi to u svoj raspored dužnosti."

"Da, milorde." Lakonski oprezno, Pym doda: "Sa zadovoljstvom."Konvulzivni poremećaj bio je posljednji suvenir koji je kapetan CarSiga Miles Vorkosigan donio kući poslije desetljeća vojničkih misija. Imao je sreću stoje iz krio-komo-re uspio izaći živ i neoštećena mozga; Miles je bio u potpunosti svjestan kako mnogi ljudi nisu ni izbliza tako dobro prošli. Velika je sreća stoje dobio samo liječnički otpust iz carske službe. Moglo mu se dogoditi da bude pokopan sa svim počastima kao posljednji izdanak svoje slavne loze, ili da bude sveden na neki biljni ili životinjski oblik. Stimulator napadaja, koji su mu izdali vojni liječnici, bio je vrlo daleko od toga da bude lijek, iako je trebao spriječiti iznenadno grčenje u neočekivanim trenucima. Miles je vozio i upravljao svojim lakoletom — ali isključivo ako je bio sam. Više nije uzimao putnike. Pymove po-bočničke dužnosti povećale su se i sad su uključivale i medicinsku pomoć; dosad je vidio dovoljno uznemirujućih Milesovih napadaja da bi bio zahvalan njegovu lordstvu na ovom neuobičajenom ispadu zdravog razuma.Jedan se kut Milesovih usana iskrivio. "Pym, a kako si ti u onim davnim danima osvojio Mamu Pym? Pokazivanjem u najboljem svjetlu?""To je bilo prije gotovo osamnaest godina. Pojedinosti se ne sjećam baš najjasnije." Pym se malčice osmjehnuo. "U to sam vrijeme bio viši narednik. Položio sam CarSi-gov napredni tečaj, pa su me rasporedili na dužnost u službi sigurnosti dvorca Vorhartung. Ona je tamo radila kao činovnica u arhivi. Učinilo mi se da više nisam mlad dečko, daje vrijeme da se uozbiljim... iako, nisam siguran da mi tu ideju nije ona utuvila u glavu, budući da tvrdi kako je ona mene prva primijetila.""Ah, razumijem, zgodan momak u uniformi. To uvijek upali. I, zašto si onda odlučio napustiti carsku službu i prijaviti se kod mog oca Grofa ?""Eh, to se činilo kao logičan sljedeći korak u napredovanju. Dotad smo već imali kćerkicu, meni je istjecao dvadesetogodišnji ugovor s vojskom i morao sam odlučiti hoću li ga produžiti ili ne. Obitelj moje žene je bila ovdje, tu su joj korijeni, a nije bila oduševljena time da se seljaka za mnom s djecom na rukama. Kapetan Illvan, koji je

znao da sam rođen u Okrugu, bio je toliko ljubazan da mi da mig kad je vaš otac imao slobodno mjesto u oružničkoj službi. A kad sam skupio hrabrosti da se prijavim, kapetan mi je dao i preporuku. Činilo mi se da je posao grofova oružnika mirniji i da više odgovara obiteljskom čovjeku."Zemaljsko je vozilo stiglo do Kuće Vorkosigan. Desetnik CarSiga koji je bio na dužnosti otvorio im je vrata, pa Pym polukružno skrene prema natkrivenom ulazu i podigne kupolu."Hvala \i, Pym," reče Miles, pa zastane s oklijevanjem. "Samo još jedna stvar. Dvije."Pym se potrudio djelovati pozorno."Kad budeš u društvu oružnika iz drugih Kuća... iznimno bih cijenio ako ne budeš spominjao madame Vor-soisson. Ne bih želio da ona postane predmetom napadnih ogovaranja i... ovaj... osim toga, ne mora čitav grad razvlačiti jezike po njoj, zar ne?""Odani oružnik ne trača, milorde," reče Pym ukočeno."Ne, naravno da ne. Žao mije, nisam mislio reći da... ovaj, oprosti. Onda, druga stvar. Možda sam i ja pogriješio što sam rekao malo previše, ako me razumiješ. Ja se, naime, ne udvaram madame Vorsoisson."Pym se napregnuo da djeluje odgovarajuće bezizražajno, ali zbunjenost je ipak uspjela procuriti do njegova lica.Miles užurbano doda: "Hoću reći, ne službeno. Ne još. Ona... njoj je u posljednje vrijeme bilo vrlo teško i pomalo je... povučena. Bojim se da bi svaka preuranjena izjava s moje strane izazvala katastrofu. To je pitanje pravog trenutka. Ključna riječ je diskrecija, ako me razumiješ."Pym je pokušao svojim osmijehom istodobno izraziti i diskreciju i potporu."Mi smo samo dobri prijatelji", ponovno naglasi Miles. "Odnosno, to ćemo postati.""Svakako, milorde. Razumijem.""Ah. Dobro. Hvala ti." Miles se izvukao iz zemaljskog vozila pa, idući prema kući, dobacio preko ramena: "Kad parkiraš vozilo, potraži me u kuhinji."Ekaterina je stajala usred praznog travnatog četverokuta, a u glavi

su joj uskipjeli vrtovi."Ako ondje napravite iskop," pokazala je, "a zemlju nagomilate na onu stranu, dobit ćete padinu dovoljnu za vodopad. Ovdje bi trebalo podići i mali zid, da zaustavi buku s ulice i pojača dojam. A puteljak koji bi krivudao prema dolje—" Okrenula se na peti i suočila s lordom Vor-kosiganom koji ju je promatrao smiješeći se, ruku zabijenih u džepove svojih sivih hlača. "Ili biste radije podigli nešto što bi bilo više geometrijski?""Molim?" Trepnuo je. "To je pitanje estetike.""Ja, uh... estetika baš nije područje za koje sam stručnjak. " Rekao je to sa žalosnim, ispovjednim prizvukom, kao da joj je upravo priopćio nešto čega prije nije bila svjesna.Ruke su joj ocrtavale kostur budućeg projekta, kao da nastoji prizvati strukturu iz zraka. "Želite li iluziju prirodnog prostora, Barrayara kakav je bio prije nego što gaje taknula ljudska ruka, s vodom koja će poput potoka teći preko kamenja, komadić seoske zabiti usred grada — ili nešto što je u svojoj prirodi više metaforično, s barravar-skim biljkama u međuprostoru snažnih ljudskih crta — načinjenih najvjerojatnije od betona? S vodom i betonom mogle bi se postići zaista prekrasne stvari.""Što je po vašem mišljenju bolje?""Ne radi se o tome stoje bolje. Pitanje je što tim vrtom želite reći.""Nisam o njemu razmišljao kao o priopćenju za javnost. Mislim da bi to trebao biti dar.""Budući da je to vaš vrt, smatrat će ga političkom izjavom, željeli vi to ili ne."Kut usana mu je zatitrao dok je razmišljao o ovome stoje upravo rekla. "Morat ću promisliti o tome. Ali, vi ne sumnjate kako se s ovim područjem može nešto učiniti?""Ni najmanje ne sumnjam." Dva zemaljska stabla, koja kao da su bila nasumično utaknuta u ravno tlo morat će se posjeći. Srebrni je javor imao spužvastu srčiku i za njega neće biti šteta, ali mladi je hrast bio zdrav — možda bi ga se moglo presaditi. Teraformirani gornji sloj tla također mora ostati očuvan. Ruke su joj se trzale od silne želje da smjesta započnu kopati po zemlji. "Začuđujuće je

usred Vorbarr Sultane pronaći ovako izvanredno očuvan prostor." Na suprotnoj strani ulice uzdizala se poslovna zgrada od desetak katova. Na svu sreću, bila je građena prema sjeveru, pa nije previše zaklanjala svjetlo. Siktanje i puhanje pogonskih motora zemaljskih vozila stvaralo je neprekinuti kontrapunkt duž cestovnog križanja koje se nalazilo na gornjem dijelu parcele, tamo gdje je u mislima smjestila zid. Sa suprotne strane parka već se uzdizao visoki sivi kameni zid na čijem su se vrhu nalazili željezni šiljci; vrhovi krošnji stabala koja su rasla iza njega napola suod pogleda zaklanjali veliku kuću smještenu u sredini bloka."Ponudio bih vam da sjednete dok o tome razmišljate, ali CarSig nikad nije postavio klupe — nisu htjeli ohrabrivati ljude da se motaju oko Namjesnikove rezidencije. Najbolje bi bilo da obje ove suprotstavljene zamisli dizajnirate na svojoj komkonzoli, pa mi ih donesete na ocjenu. U međuvremenu, hoćemo li prošetati do kuće? Mislim da će moja kuharica svakog trenutka dovršiti objed.""Oh... pa dobro..." Osvrnuvši se još jednom prema opojnim mogućnostima, Ekaterina mu dopusti daje povede odavde.Poprijeko su prešli park. Iza ugla sivog zida uz glavni ulaz u Kuću Vorkosigan, betonska je kućica štitila straža-ra odjevenog u svakodnevnu zelenu odoru CarSiga. Unio je šifru, pa su se željezna vrata otvorila pred malim lordom Revizorom i njegovom gošćom. Stražar ih je promatrao kako prolaze, kratko i službeno kimnuvši glavom na Vorkosiganov poluslužbeni pozdrav-zahvalu, a Ekaterini se veselo nasmiješio.Sumorna se kamena zgrada, tri kata visoka i podijeljena u dva glavna krila, uzdizala pred njima. Činilo se da se deseci prozora svisoka mršte na njih. Kratki polukrug prilaznog puta obilazio je oko zadivljujuće zdrave plohe zelenog travnjaka i završavao pod trijemom na kojem su se krila dvostruka izrezbarena vrata koja su sa svake strane imala po jedan visoki uski prozor."Kuća Vorkosigan sad je otprilike dvjesto godina stara. Sagradio ju je moj prapraprapradjed, sedmi grof, u povijesnom trenutku posve neuobičajenog prosperiteta naše obitelji, trenutku koji je okončala, između ostaloga, i gradnja Kuće Vorkosigan", rekao joj je lord Vorkosigan vedro. "Prije toga, obitelj je živjela u nekoj ruševnoj

klan-skoj tvrđavi na području starog Karavansaraja i bilo je, pretpostavljam, krajnje vrijeme za selidbu."Bio je ispružio ruku prema ploči za očitavanje dlana, ali prije nego što ju je uspio i dodirnuti, vrata su se s lakoćom, posve tiho, raskrilila pred njima. Obrve su mu se tr-znule uvis, pa se naklonio i propustio je unutra.Dva stražara u smeđesrebrnoj odori Vorkosiganovih stajala su u stavu mirno, svaki s jedne strane ulaza u predvorje popločeno crno-bijelim pločama. Treći čovjek u odori, Pym, visoki vozač kojega je upoznala ranije, kad je Vorkosigan došao po nju, upravo se okretao od sigurnosne kontrolne ploče vrata; i on se na pozdrav ukočio pred svojim gospodarom. Kad gaje upoznala na Komarru, nije imala dojam da se Vorkosigan baš do ovolikih razmjera pridržava starih vorskih formalnosti. Koje ipak nisu bile toliko formalne — umjesto stroge bezizražajnosti, na licu golemog stražara širio se osmijeh od uha do uha, a gledao je prema njima držeći se prijateljski i iskazujući im dobrodošlicu."Hvala ti, Pym," reče Vorkosigan automatski, pa zastane. Trenutak poslije, osvrnuo se prema stražarima zbunjeno podignutih obrva, pa dodao: "Roic, mislio sam da si noćas bio dežuran. Zar ne bi trebao biti u krevetu?"Najveći i najmlađi od stražara još se čvršće ukočio i promrmljao: "Milorde.""Milorde nije odgovor na moje pitanje. Milorde je izbjegavanje odgovora na moje pitanje", reče Vorkosigan, više kao da primjećuje nego kao da ga kori. Stražar je susprezao osmijeh. Vorkosigan uzdahne i okrene se od njega. "Madame Vorsoisson, dopustite mi da vam predstavim preostale oružnike Vorkosigana koji su mi dodijeljeni — oružnik Jankowski, oružnik Roic. Madame Vorsoisson."Kratko je kimnula glavom, što su joj obojica uzvratila, mrmoljeći: "Madame Vorsoisson" i "Zadovoljstvo mi je, madame.""Pym, možeš obavijestiti Mamu Kosti da smo stigli. Hvala vam, gospodo, to će biti sve", doda Vorkosigan, začudno naglasivši posljednju riječ.

I dalje susprežući smijeh, njih su se trojica rasplinula niz hodnik, a do predvorja je dolepršao Pymov glas: "Je 1' vidite, što sam vam rekao—" Daljnje objašnjenje koje je, kakvo god bilo, pružao svojim sudrugovima do nerazumljivog je mumljanja brzo prigušila udaljenost.Vorkosigan protrlja usne, smjesta se oporavivši, pa se s domaćinskom srdačnošću okrene prema njoj. "Biste li prije objeda željeli obići kuću? Mnogi ljudi smatraju da je zanimljiva s povijesnog gledišta."Osobno je taj prijedlog smatrala potpuno fascinantnim, ali nije željela kaskati za njim kao daje kakva selja-ča koja hihoće u turističkom obilasku. "Ne bih vas željela mučiti, lorde Vorkosigan." Usta su mu obeshrabreno zadrhtala i istog se trenutka vratila u položaj iskrene dobrodošlice: "Ma kakva muka. Zapravo, bit će mi zadovoljstvo." Zurio je u nju neobično usrdno.Je li želio da ona pristane? Možda je ponosan na svoj posjed. "Onda vam zahvaljujem. Zaista bih voljela razgledati kuću."Odgovor je bio točan. Istog se trenutka uočljivo razvedrio, pa joj smjesta rukom pokazao lijevo. Službeno se predvorje otvaralo prema prekrasnoj knjižnici koja je išla čitavom dužinom do kraja istočnog krila; morala je utaknuti ruke u džepove bolera kako bi ih spriječila da urone u stare tiskane knjige u kožnom uvezu koje su se na nekim dijelovima prostorije pružale od poda do stropa. Naklonio se i otvorio pred njom staklena vrata na kraju knjižnice, pa je poveo kroz stražnji vrt u kojem su naraš-Jptaji služinčadi ostavili vrlo malo prostora za poboljšanja. Učinilo joj se kako bi do lakata mogla uroniti ruke u tlo višegodišnjih gredica. Očito odlučan da bude temeljit, poveo ju je kroz sjecište krila pa dolje, do nepreglednog vinskog podruma pretrpanog proizvodima sa seoskih imanja koja su Vorkosiganovi imali u raznim Okruzima. Prošli su i kroz garažu koja se nalazila ispod podruma. U njoj se nalazilo ulašteno oklopljeno zemaljsko vozilo, a u jednom je kutu bio ušuškan crveni metalizirani lakolet."To je vaše?" kimne Ekaterina vedro prema lakoletu. Odgovor mu je bio neuobičajeno kratak. "Da. Ali više ne letim tako često."

Oh. Da. Njegovi napadaji. Najradije bi samu sebe šut-nula nogom. Bojeći se kako bi neki smušeni pokušaj isprike samo pogoršao stvari, slijedila ga je prečicom kroz golemi kuhinjski kompleks ispunjen mirisima. Tamo ju je Vorkosigan službeno upoznao sa svojom slavnom kuharicom, bucmastom sredovječnom ženom po imenu Mama Kosti koja se Ekaterini široko nasmiješila, pa onemogućila svog gospodara da kuša svoj još nedovršeni objed. Mama Kosti nije skrivala kako smatra da je prostrano područje kojim je gospodarila nedovoljno dobro opremljeno — ali koliko, na kraju krajeva, može pojesti jedan niski muškarac? Trebalo bi ga ohrabriti da češće poziva goste; nadamo se da ćete još dolaziti, madame Vorsoisson, i to što češće.Mama Kosti dobroćudno ih je istjerala, pa je Vorkosigan proveo Ekaterinu kroz zbunjujući niz službenih pri-maćih soba sve dok se nisu ponovno našli u popločenom predvorju. "To su prostori za javnost", rekao joj je. "Ali či-.tav je prvi kat moje područje." Zaraznim ju je oduševljenjem užurbano pogurao zavojitim stubištem kako bi joj pokazao niz povezanih soba koje su, uvjeravao ju je, nekoć pripadale osobno proslavljenom generalu grofu Piotru, au kojima je sad stanovao on sam. Posebno se potrudio naglasiti kako se iz dnevne sobe odlično vidi stražnji vrt."Postoje još dva kata i tavan. Tavan Kuće Vorkosigan uistinu je nešto što vrijedi vidjeti. Biste li to željeli? Postoji li nešto što biste osobito željeli vidjeti, a ja vam to nisam pokazao?""Ne znam", reče ona, osjećajući se pomalo svladano. "Jeste li odrasli ovdje?" Osvrtala se po lijepo namještenoj dnevnoj sobi, pokušavajući u njoj zamisliti malog Milesa i zaključiti je li mu zahvalna na tome što se suzdržao od toga daje silovito ugura u svoju spavaonicu koja se mogla nazreti kroz vrata na suprotnom kraju sobe."Zapravo, tijekom prvih pet ili šest godina mog života boravili smo u carskoj rezidenciji s Gregorom", odgovorio je on. "U prvim danima Namjesništva, između mojih roditelja i mojega djeda došlo je do, um, malih nesuglasica, ali poslije su se pomirili, a Gregor je krenuo na pripremnu akademiju. Roditelji su se ponovno doselili

ovamo i zauzeli drugi kat, na isti način na koji sam ja za sebe prisvojio prvi. Pravo nasljednika. Ako u istoj kući mora živjeti više naraštaja, onda je dobro da kuća bude vrlo velika. Moj djed je u ovim sobama živio do smrti, a menije tad bilo otprilike sedamnaest godina. Dotad sam imao sobu na katu svojih roditelja, iako ne u istom krilu kao i oni. Odabrali su je za mene zato stoje Illvan rekao daje potpuno izvan linije vatre koja bi... um, a iz nje se također odlično vidi stražnji vrt. Biste li izvoljeli...?" Okrenuo se, pokazao rukom, nasmiješio se preko ramena i poveo je van, pa na sljedeći kat, iza ugla i jednim dijelom dugačkog hodnika.Soba u koju su zašli zaista je imala prozor s vrlo dobrim pogledom na vrt, ali svaki trag Milesa kao dječaka bio je izbrisan. Soba je sad bila preuređena u bezličnu gostinsku sobu koja nije imala nikakve osobnosti osim one kojujoj je davala činjenica da se nalazi u proslavljenoj zgradi. "Koliko ste dugo bili ovdje?""Da budem iskren, do prošle zime. Preselio sam se dolje tek kad sam dobio liječnički otpust." Trznuo je bradom — bio je to njegov uobičajeni živčani tik. "Tijekom desetljeća koje sam proveo u CarSigu bio sam kod kuće tako rijetko da mi nije trebalo više od ovoga.""Barem ste imali vlastitu kupaonicu. Ove kuće iz Vremena izolacije ponekad su—" Prekinula se, jer se pokazalo kako su vrata koja je nehajno otvorila zapravo vrata ormara. U kupaonicu zacijelo vode ova druga vrata. Prigušeno se svjetlo automatski upalilo.Ormar je bio krcat uniformama — a prema njihovoj veličini i savršenu kroju zaključila je kako se radi o starim vojničkim uniformama lorda Vorkosigana. Na kraju krajeva, on nije mogao koristiti standardiziranu opremu. Prepoznala je crne vojničke hlače, svečanu i svakodnevnu zelenu carsku odoru, kao i blistavi sjaj službene paradne crveno-plave uniforme. Bezbrojne čizme stražarile su na podu od ruba do ruba ormara. Sve su odore bile očišćene prije spremanja, ali zgusnuti je Milesov miris još natapao topli suhi zrak koji joj je puhao u lice kao daje miluje. Duboko je udahnula, omamljena vojničkim, muževnim paču-, lijem. Činilo joj se kako taj miris kroz njezin nos prodire izravno u njezino tijelo,

zaobilazeći pritom mozak u širokom luku. Željno se primaknuo i stao uz nju, promatrajući joj lice: dobro odabrani parfem koji je nosio i koji je primijetila još u svježem zraku njegova zemaljskog vozila, taj laskavi oštri miris citrusa kojim je bilo preliveno čisto muško tijelo, iznenada se pojačao kad joj se on približio.Još od Tienove smrti nije osjetila ovakvu nagonsku senzualnost. Oh, zapravo, i još odavno prije Tienove smrti. Bio je to neugodan, a opet i čudnovato utješan osjećaj. Jesam liipak živa od vrata nadolje? Iznenada je shvatila da se nalaze u njegovoj spavaonici."A kakva je ovo uniforma?" Uspjela je postići da joj glas ne zacvili pretjerano, pa posegnula prema nepoznatoj sivoj odori na vješalici i izvukla je iz ormara: kratka teška jakna s epoletama, mnogobrojnim zatvorenim džepovima i bijelim obrubom, a uz nju odgovarajuće hlače. Pruge na rukavima i razvrstane igle za ovratnik koje su trebale ukazivati na čin njoj su predstavljale posvemašnji misterij, ali činilo se da ih je mnogo. Tkanina se na opip doimala kao jedno od onih čudnih tkanja otpornih na vatru, kakva se nalaze tek u zaista ozbiljnoj, skupoj terenskoj opremi.Osmijeh mu se smekšao. "Pa, sad." Skinuo je jaknu s vješalice koju je ona držala i nakratko je podigao. "Nikad niste upoznali admirala Naismitha, zar ne? On je moja najdraža persona iz Tajnih operacija. On je — ja sam — godinama za CarSig vodio Slobodnu flotu dendariijskih plaćenika.""Pretvarali ste se da ste galaktički admiral?" "—kontraadmiral", dovrši on prefrigano. "Počelo je kao varka. Pretvorio sam je u stvarnost." Jedan mu je kut usana poskočio uvis, a onda je, mrmljajući A zašto ne? objesio jaknu na kvaku vrata i kliznuo iz svoje sive tunike, otkrivši lijepu bijelu košulju. Kožna futrola za koju nije mogla ni naslutiti da je nosi držala je ručno oružje sasvim uz lijevu stranu njegova poprsja. Zar čak i ovdje nosi oružje? Bio je to samo terenski ošamut, ali činilo se kako ga nosi posve nesvjesno, kao košulju. Pa, pretpostavljam da je jednom Vorkosiganu normalno ovako se odijevati svaki dan.Zamijenio je tuniku jaknom i navukao je. Hlače njegova odijela bile su gotovo iste boje kao i jakna, pa nije morao odjenuti hlače

uniforme kako bi joj predstavio opći dojam, ili je se dojmio svojim predstavljanjem. Protegnuo se, apotom zauzeo držanje posve drugačije od ijednoga koje je na njemu ikad primijetila: opustio se, proširio, na neki način popunio više prostora no što je inače zauzimalo njegovo sićušno tijelo. Jednu je ruku podigao i nehajno se oslonio o rub ormara, a titrav smiješak prerastao je u nešto zapaljivo. Besprijekornim, savršenim i glatkim betanskim naglaskom čovjeka koji kao da nikad nije čuo za vorski klasni sustav, rekao je: "Oj, curo, nemoj da te ta dosadna barravarska uš baci u depru. Drži se ti samo mene, a ja ću ti pokazati galaktiku." Zaprepaštena Ekaterina ustuknula je jedan korak.Trznuo je bradom, još se uvijek slaboumno cereći, pa počeo zakapčati kopče. Obujmio je struk jakne, poravnao remen i zastao. Krajevima remena nedostajalo je nekoliko centimetara da se sastanu u sredini, a kopča je doživjela očit neuspjeh u svom nastojanju da se smjesti u ležište, čak i nakon što ju je on dobrano potegnuo. Pun očaja, spustio je pogled prema uniformi koja se očito stisnula, a Ekaterina je u posljednji čas prigušila kikot.Podigao je pogled prema njoj. Primijetio je kako su joj se nabrali kutovi očiju, pa je i u njegovim očima bljesnuo samosažalan osmijeh. Glas mu se vratio u barravarsku normalu. "Nisam ovo nosio više od godinu dana. Čini se da svoju prošlost možemo prerasti na razne načine." Raskopčao je jaknu uniforme. "Hm. Pa, upoznali ste moju kuharicu. Njoj hrana nije posao, nego sveti poziv.""Možda se stisnula u pranju", pokušala gaje utješiti Ekaterina."Bog vas blagoslovio. Ali nije." Uzdahnuo je. "Admira-lov je tajni identitet počeo opasno pucati po šavovima i prije nego što su ga ubili. Naismithovi su dani ionako bili odbrojeni."Glas mu se rugao tom gubitku, ali ona je vidjela ožiljke koje mu je na prsima ostavila iglična granata. Misli su joj odvrludale prema napadu grčeva kojem je svjedočila jer se odigrao na podu dnevne sobe njezina i Tienova skučenog stana na Komarru. Prisjetila se njegova pogleda kad je epileptička oluja prošla: mentalna zbunjenost, stid, bespomoćni gnjev. Taj je čovjek tjerao svoje tijelo

dalje od granica njegovih mogućnosti, u očevidnom dubokom uvjerenju kako pukom snagom volje može postići sve što želi.To je moguće. Ali samo neko vrijeme. A onda bi vrijeme isteklo. Ne — vrijeme bi nastavljalo teći. Ali ti stižeš do kraja svojih snaga, a vrijeme odlazi dalje i ostavlja te samog. Ako ničem drugom, godine provedene uz Tiena, tome su je naučile."Možda bih sve ovo trebao dati Nikkiju, da se igra s njima." Nehajno je mahnuo prema nizu uniformi. Ali ruke su mu još jednom pažljivo zagladile sivu jaknu koja se ponovno našla na svojoj vješalici, otresle nevidljivu trunčicu i vratile vješalicu na njezino mjesto na prečki. "Dok još može i dok je dovoljno mali da to želi. Mislim da će ih za godinu ili dvije prerasti."Njezin se dah duboko uvukao. Mislim da bi to bilo uvredljivo. Ovi su mu ostaci očito značili više od života. Što gaje to opsjelo da se počeo pretvarati kako su to tek dječje igračke? Nije mogla smisliti ništa čime bi ga obeshrabrila u tom zastrašujućem naumu a da ne zazvuči kao da s prezirom odbija njegovu ponudu. Umjesto toga, kad je trenutak tišine zaprijetio da će se protegnuti u vječnost, nespretno je bubnula: "Biste li se vratili u te dane? Da možete?"Pogled mu se izgubio u daljini. "Pa, sad... sad, to je zapravo vrlo čudno. Osjećao bih se kao zmija koja se želi uvući natrag u kožu koju je već odbacila. Taj mi život svakodnevno nedostaje, a ipak se uopće ne bih želio vratiti."*^^HI^^^Podigao je pogled i namignuo joj. "Iglične granate nauče vas pameti, zar ne?"Očito, bio je uvjeren kako je ovo dobra šala. Nije znala bi li ga radije poljubila da ga više ne boli, ili vrišteći pobjegla. Uspjela se blijedo nasmiješiti.Ponovno je na ramena slegnuo svoju civilnu tuniku i mračna je futrola za oružje opet nestala s vidika. Čvrsto zatvorivši vrata ormara, poveo ju je u obilazak ostatka drugog kata; pokazao joj je vrata stana njegovih odsutnih roditelja, ali — na Ekaterinino olakšanje — nije se ponudio da je povede unutra i pokaže joj niz soba. Osjećala bi se vrlo neobično tumarajući, poput neke voajerke, privatnim prostorom slavnih grofova Vorkosigan.

Naposljetku su dospjeli natrag na "njegov" kat, u svijetlu sobu na kraju istočnog krila koju je on nazivao Žuti salon, a koju je očito koristio kao blagovaonicu. Maleni je stol bio elegantno prostrt za dvoje. Baš dobro, znači da se od njih nije očekivalo da objeduju u prizemlju, u raskošno obloženoj špilji sa stolom koji se mogao produžiti kako bi se za njim smjestilo četrdeset osam gostiju. Moglo se stisnuti i njih devedeset šest, ako bi se drugi stol, lukavo skriven iza oplate, razvukao usporedno s prvim. Odgovarajući na neki nevidljivi znak, Mama Kosti pojavila se s kolicima na kojima se nalazio objed: juha, čaj, izvanredna salata u kojoj je bilo uzgojenih račića, voća i oraha. Diskretno je ostavila njegovo lordstvo nasamo s gošćom, ali tek poslije uvodnog, razmahanog serviranja. Golemi srebrni pokriveni pladanj koji je ostavila na vrhu kolica pokraj lorda Vor-kosigana, obećavao je kako na njih čekaju daljnji užici."Sjajna je ovo kuća," rekao je lord Vorkosigan Ekate-rini između zalogaja, "ali noću postaje uistinu tiha. Usamljena. Nije građena da bi bila ovako prazna. Treba je ponovno napuniti životom, onako kako je bilo u najboljim danima moga oca.""Ali Potkralj i Potkraljica vratit će se na carevo vjenčanje", zar ne? Do sredine ljeta kuća bi opet trebala biti puna", priskoči mu ona u pomoć ukazujući na tu činjenicu."O, da, i oni i čitava svita. Svi će se za vjenčanje vratiti na planet." Oklijevao je. "Kad smo već kod toga, to uključuje i mog brata Marka. Pretpostavljam da bih vas trebao upozoriti na njega.""Ujak mi je jednom spomenuo da imate klona. Je li to on... ovaj, ono?""Kad Betanci kažu ono, misle na hermafrodite. Definitivno se radi o njemu.""Ujak Vorthvs nije rekao zašto ste — ili su to bili vaši roditelji? — dali napraviti klona, rekao je samo da je to vrlo komplicirano i da bolje pitam vas." Objašnjenje koje se samo nametalo bilo je da je grof Vorkosigan želio svojega stoltoksinom oštećenog nasljednika zamijeniti nečim što nije deformirano, ali očito se ipak nije radilo o tome."Upravo je to ono što je komplicirano. Nije klona dao načiniti nitko od nas. Načinili su ga neki Komarrani u progonstvu na Zemlji, kao

dio pretjerano barokne urote protiv mog oca. Pretpostavljam da su zaključili kako ne mogu podići vojni ustanak, pa je onda bolje da izdvoje proračunska sredstva za biološko oružje. Unajmili su agenta koji je uzeo uzorak mog tkiva — što nije bilo nimalo teško, jer sam kao dijete bio na stotinu medicinskih zahvata, testova i biopsija — koje su uzgojili i pretvorili u jednog od naj-neugodnijih plemićkih klonova u Jacksonovu Skrovištu.""Zaboga. Ali ujak Vorthvs kaže kako klon uopće ne nalikuje na vas — znači li to da je odrastao bez vašeg, ovaj, prenatalnog oštećenja?" Kratko mu je kimnula, ali je pristojno zadržala pogled na njegovu licu. Već se prije susrela s njegovom ponešto nastranom osjetljivošću kad su u pitanju bila oštećenja s kojima je rođen. Oštećenja su tera-togenetska, a ne genetska, potrudio se on da ga ona dobro shvati."Da je barem tako jednostavno... Zapravo je počeo normalno rasti, pa su mu morali oblikovati tijelo na moju veličinu. I moj oblik. To je bilo prilično odvratno. Nakana im je bila da on, kao moja zamjena, uspije proći i najpo-drobnije provjere, pa kad sam, na primjer, svoje slomljene nožne kosti zamijenio sintetičkima, i njemu su ih kirurški ugradili. Točno znam koliko ga je to moralo boljeti. A silili su ga i da uči, kako bi mogao biti uvjerljivija. Sve te godine ja sam živio u uvjerenju kako sam jedino dijete, a on je razvio jedan od najgorih kompleksa bratskog suparništva u povijesti. Hoću reći, razmislite malo o tome. Nikad mu nisu dopustili da bude ono što jest — bilo je to, zapravo, pod prijetnjom mukama — stalno su ga uspoređivali sa starijim bratom... Do trenutka kad je urota propala, on je već bio na dobrom putu da ga izlude.""Uopće se ne čudim. Ali... ali kako ste ga spasili od Komarrana?"Na trenutak je šutio, a onda rekao: "Na kraju se nekako pojavio sam od sebe. Čim je ušao u orbitu moje betan-ske majke — pa, možete si i sami zamisliti. Betanci imaju vrlo stroga i jasna uvjerenja glede roditeljskih dužnosti prema klonovima. Mislim da ga je to vraški iznenadilo. Znao je da ima brata, bog dragi zna da su mu taj podatak stalno gurali pod nos, ali nije očekivao roditelje. A pogotovo nije očekivao Cordeliju Vorkosigan. Pretpostavljam kako bi bilo najjednostavnije reći da gaje obitelj usvojila. Neko je vrijeme

bio ovdje na Barravaru, a onda ga je prošle godine moja majka poslala na Koloniju Beta kako bi se upisao na sveučilište i liječio se pod nadzorom moje betanske bake.""Pa to zvuči baš dobro", rekla je ona, zadovoljna sretnim svršetkom ove nastrane pripovijesti. Činilo se da se obitelj Vorkosigan drži skupa."Mm, možda. Ali izvješća koja su procurila od moje bake daju naznačiti da mu je bilo prilično teško. Vidite, opsjednut je time — stoje savršeno shvatljivo — da se što je više moguće razlikuje od mene, kako nas više nikad nitko ne bi mogao pobrkati. Nemojte me krivo shvatiti, ja mislim daje to posve u redu. Ali... mogao je promijeniti lice, iznova oblikovati tijelo, uštrcati hormone rasta, promijeniti boju očiju ili izblajhati kosu, ili bilo što drugo, ali... ono stoje on umjesto toga odlučio bilo je da se strahovito udeblja. S obzirom na moju visinu, dojam prokleto zapanjuje. Mislim da se njemu baš to sviđa. Radi to namjerno." Poprilično zamišljeno zurio je u svoj tanjur. "Mislio sam da bi betanska terapija tu mogla nešto promijeniti, ali očito nije."Začuvši grebanje na rubu stolnjaka, Ekaterina se tr-gnula. Mlada crno-bijela mačkica odlučna izgleda preko-bicnula se na stol, pandži nalik na sićušne metalne šiljke, pa krenula prema Vorkosiganovu tanjuru. Odsutno se nasmiješio, izvukao nekoliko preostalih račića iz salate i položio ih pred malu zvijer: oduševljeno žvakanje miješalo se s grlenim zvucima predenja. "Vratar ima mačku koja se neprestano maci", objasnio je on. "Divim se njihovu pristupu životu, ali zaista se pojavljuju u..." Podigao je veliki poklopac s pladnja i poklopio njime malo stvorenje, na taj ga način zarobivši. Nimalo zaplašena, mačka je nastavila s predenjem koje je ispod srebrne polukugle zvučalo kao turiranje nekog malog stroja. "Desert?"Srebrni je pladanj bio nakrcan s osam različitih vrsta kolača, tako uznemirujuće lijepih da se Ekaterini učinilo kako bi bio estetski zločin pojesti ih prije nego što ih vid-kamera ovjekovječi za potomstvo. "Oh, zaboga." Poslijeduge stanke pokazala je prema jednom kolaču s gustim preljevom, na kojem je ušećereno voće blistalo poput dragulja. Vorkosigan ga

je spustio na tanjur koji kao da je samo to čekao i dodao joj ga preko stola. Ekaterina je primijetila kako čeznutljivo gleda u izložbu slastica, ali sam ne uzima ni jednu. Pa uopće nije debeo, pomisli ona s indignacijom; u vrijeme kad se pretvarao da je admiral Naismith morao je vjerojatno biti sama kost i koža. Kolač je imao okus jednak svom izgledu, pa Ekaterina neko vrijeme nije pridonosila razgovoru za stolom. Vorkosigan ju je promatrao, smiješeći se s uživanjem, kao da i sam jede.Dok je vilicom strugala posljednje molekule preljeva s tanjura, u hodniku su odjeknuli koraci i začuli se muški glasovi. Prepoznala je Pvmovo duboko mrmljanje: "...ne, njegovo se lordstvo savjetuje s novom pejzažnom arhitekticom. Zaista sam uvjeren kako se ne želi uznemirivati."Razvučeni je bariton odgovorio: "Da, da, Pym, ne želim se ni ja, ali tu sam po službenom poslu svoje gđe majke."Preko Vorkosiganova je lica preletio bljesak iznimnog nezadovoljstva. Ispalio je psovku isuviše prigušenu da bi je Ekaterina razgovijetno čula. Kad je njegov posjetitelj uronio u dovratak Žutog salona, lice mu je postalo posve bezizražajno.Muškarac kojega Pym nije uspio zaustaviti bio je mladi časnik, visok i nevjerojatno zgodan kapetan u svakodnevnoj zelenoj odori. Imao je tamnu kosu, smeđe oči koje su se smijale i lijen osmijeh. Zastao je kako bi Vorko-siganu dobacio šaljiv polunaklon i rekao: "Budi pozdravljen, o, lorde Revizoru i bratiću. Zaboga, njušim lija to ručak Mame Kosti? Reci mi da nisam zakasnio! Jeste mi nešto ostavili? Smijem li polizati vaše mrvice?" Ukoračio je u sobu i pogled mu je zahvatio Ekaterinu. "Ohoho! Miles, upoznaj me sa svojom pejzažnom arhitekticom!"Lord Vorkosigan, ponešto kroza zube, reče: "Madame Vorsoisson, dopustite da vas upoznam sa svojim neodgovornim bratićem, kapetanom Ivanom Vorpatrilom. Ivane, madame Vorsoisson."Nimalo uznemiren ovim uvodnikom punim neodobravanja, Vorpatril se obješenjački nasmiješio, pognuo se duboko nad njezinu ruku i poljubio je. Njegove su joj usne ukazale štovanje zadržavši se tamo sekundu predugo, no barem su bile suhe i tople; kad ju je napokon pustio, nije morala svladavati poriv da neuljudno obriše

ruku o suknju. "Primate li narudžbe, madame Vorsoisson?"Ekaterina nije znala bi li je njegova vedra lascivnost trebala uveseliti ili uvrijediti. Uveseljenost se činila sigurnijom, pa sije dopustila mali osmijeh: "Još sam početnica."Ubacio se lord Vorkosigan: "Ivan živi u stanu. Mislim da na balkonu ima lonac za cvijeće, ali kad sam posljednji put u njega virnuo, sadržaj mu je bio mrtav.""Miles, posljednji put si kod mene bio usred zime." Slabašno mijaukanje koje je dopiralo ispod srebrne kupole uz njegov lakat na trenutak gaje omelo. Pogledao je kupolu, znatiželjno odigao dio njezina ruba, rekao "Ah, jedna od vas" i ponovno je spustio. Šećući oko stola, uočio je neiskorišteni desertni tanjurić, blaženo se nasmiješio i poslužio se s dva kolača s pladnja i preostalom vilicom koja je stajala uz tanjur njegova bratića. Vraćajući se na prazno mjesto nasuprot, smjestio je svoj plijen, privukao stolac i sjeo između lorda Vorkosigana i Ekaterine. Razmotrio je prosvjedno mijaukanje koje je sve glasnije dopiralo ispod kupole, uzdahnuo, izbavio mačju zarobljenicu i smjestio je u svoje krilo, na fini platneni ubrus, uposlivši je tako što joj je širokogrudno natrackao šlag po njuškici i šapicama. "Ne dajte se vi smetati", dodao je negdje oko svog prvog zalogaja."Upravo smo završavali", reče Vorkosigan. "Ivane, zašto si ti ovdje?" Sebi u bradu dodao je: "I kako to da te tri stražara nisu uspjela zaustaviti? Moram li im zapovjediti da prvo pucaju, a onda pitaju tko je?""Snaga mije velika, zato što mije cilj pravedan", obavijesti ga Vorpatril. "Majka me poslala da ti donesem popis zadataka duži od moje ruke. Ima i fusnota." Iz tunike je izvukao rolu svitaka i njome mahnuo prema svom bratiću. Mačkica se izvalila na leđa i krenula u rat sa svi-cima, a Ivan se nakratko zabavio uzvraćajući joj udarce. "Tik-tik-tik!""Tvoja odlučnost je nepokolebljiva zato što se više bojiš svoje majke nego mojih stražara.""I ti također. A i tvoji stražari", primijeti lord Vorpatril, gutajući još jedan komad kolača.Vorkosiganu je zamalo pobjegao smijeh, ali gaje uspio na vrijeme

obuzdati i poprimiti svoj dotadašnji strogi izraz. "Ah... madame Vorsoisson, čini se da ću se ovime morati smjesta pozabaviti. Možda je najbolje da za danas završimo." Nasmiješio se kao da joj se ispričava, pa odgurnuo svoj stolac.Nije bilo nikakve sumnje kako lord Vorkosigan s mladim časnikom mora raspraviti neka važna sigurnosna pitanja. "Naravno. Ovaj, drago mi je što smo se upoznali, lorde Vorpatril."Kapetana je mačkica u krilu spriječila da ustane, ali se od nje oprostio najsrdačnijim mogućim kimanjem glave. "Madame Vorsoisson, bilo mi je zadovoljstvo. Nadam se da ćemo se opet sresti, i to što prije."Vorkosiganov se osmijeh istopio. Ekaterina je ustala zajedno s njim, a on ju je odgurkao u hodnik, podižući svoju kom-vezu do usta i mrmljajući: "Pym, molim te, do-vezi vozilo pred glavni ulaz." Rukom joj je pokazao dakrene naprijed, pa uhvatio korak uz nju dok su išli hodnikom. "Oprostite na Ivanu."Nije joj baš bilo posve jasno zbog čega je imao potrebu ispričati se, ali je svoju zbunjenost prikrila slijeganjem ramena."Onda, jesmo li se dogovorili?" nastavio je. "Hoćete li preuzeti moj projekt?""Možda bi bilo bolje da najprije pogledate nekoliko prijedloga.""Da, naravno. Sutra... odnosno, nazovite me kad god budete spremni. Imate moj broj?""Da, još ste mi ih na Komarru nekoliko dali. Još ih imam.""Ah. Dobro onda." Zaokrenuli su niz veliko stubište, a njegovo je lice postalo zamišljeno. Na dnu stuba podigao je pogled prema njoj i dodao: "Imate li još uvijek onu malu uspomenu?"Mislio je na privjesak za lančić u obliku sićušnog modela Barravara, uspomenu na sumorne događaje o kojima nikad neće moći govoriti u javnosti. "Oh, naravno."Zastao je, pun nade, i njoj je bilo žao što nije mogla izvući nakit iz svoje crne bluze i smjesta mu to dokazati, ali smatrala ga je isuviše dragocjenim da bi ga nosila svakoga dana; pažljivo gaje umotala i smjestila u ladicu u kući svoje ujne. Trenutak poslije, zvuk zemaljskog vozila dopro je od nadstrešnice, pa ju je on ispratio kroz

dvostruka vrata."Onda, želim vam ugodan dan, madame Vorsoisson." Rukovao se s njom, čvrsto i bez bespotrebnog zadržavanja, pa je smjestio u stražnji odjeljak vozila. "Mislim da je najbolje da se smjesta vratim Ivanu." Dok se kupola spuštala, a vozilo kretalo, on se okrenuo i odmjerenim se ko-rakom vratio u kuću. Do trenutka kad ju je vozilo glatko dovelo do vrata imanja, već joj je nestao s vidika.Ivan je smjestio na pod jedan od iskorištenih tanjura za salatu i tutnuo mačkicu do njega. Morao je priznati kako su male životinje, svejedno koje vrste, izvrstan rekvizit: primijetio je kako se hladni izraz madame Vorsois-son smekšao dok je on po sebi valjuškao ovu malu dlakavu štetočinu. Gdje lije samo Miles iskopao ovu prekrasnu udovicu? Uvalio se u stolac i promatrao kako mali ružičasti mačji jezik lamata po ostacima umaka, pa se potišteno prisjetio svog sinoćnjeg izlaska.Bio je uvjeren kako ima rendes s mladom ženom koja je silno obećavala: studentica na sveučilištu, prvi put sama daleko od doma, jednostavno je se morao dojmiti vorski carski časnik. Imala je odvažan pogled i nije bila ni najmanje sramežljiva: ona je njega pokupila svojim lako-letom. Ivan je bio stručnjak za korištenje lakoleta u svrhu slamanja psiholoških barijera i stvaranja odgovarajućeg raspoloženja. Dva-tri nježna obrušavanja i čovjek bi gotovo uvijek uspio izazvati nekoliko onih tako slatkih malih krikova poslije kojih bi se mlada dama privila bliže pilotu, a grudi bi joj se podizale i spuštale dok bi sve brže disala kroz polurastvorene i tako poljubljive usne. Ali, ova djevojka... posljednji put kad se u lakoletu toliko približio gubitku svog posljednjeg obroka bio je s Milesom koji mu je, u jednom od svojih maničnih raspoloženja, iznad Has-sadara demonstrirao obrušavanje. Neljudski se smijala dok se Ivan bespomoćno smiješio kroz stisnute zube, a članci na prstima pobijeljeli su mu, čvrsto pripijeni uz sigurnosni pojas.A onda su u restoranu koji je ona odabrala, naletjeli — kao slučajno! — na jedno muško, nadureno studentsko mladunče, a slagalica se počela popunjavati. Prokletstvo,

iskorištavala gaje kako bi provjerila koliko joj je mladunče odano; psić se izvalio na leđa i prijeteći zarežao. Kako ste, gospodine? Oh, pa zar nisi rekla da ti je ujak vojno lice? Molim vas, oprostite mi... Vještina kojom je pretjerano pristojnu ponudu da sjedne pretvorio u lukavu uvredu bila je praktički dostojna Ivanova najnižeg bratića. Ivan se rano povukao, u sebi im poželjevši da uživaju jedno u drugome. Pojma nije imao što se ovih dana događalo s mladim barravarskim djevojkama. Postajale su gotovo... gotovo galaktičke, kao da im je predavala osobno Mileso-va zastrašujuća prijateljica Quinn. Zajedljiva preporuka njegove majke kako bi mu bilo bolje da se drži žena koje su njegovih godina i društvenog položaja gotovo mu se počinjala činiti smislenom.Lagani je korak odjeknuo hodnikom, a njegov se bratić ukazao na dovratku. Ivan je razmotrio, i smjesta odbacio, impulzivnu želju da Milesu iznese živopisni opis svog sinoćnjeg debakla. Što god bilo razlogom Milesova stiskanja usana i spuštanja glave u položaj nakostriješenog buldoga, nikako nije obećavalo sućut i razumijevanje."Krivi tajming, Ivane," zarežao je Miles."Što, zar sam ti pokvario sastanak u četiri oka? Pejzažna arhitektica, ha? Takav bi krajolik i u meni mogao pobuditi zanimanje. Kakav profil.""Veličanstven", dahne Miles, privremeno ometen nekom unutrašnjom vizijom."A ni faca joj nije loša", doda Ivan, promatrajući ga.U tom je trenutku Miles zamalo nasjeo, ali je svoju reakciju na vrijeme uspio pretvoriti u grimasu. "Nemoj biti pohlepan. Zar mi nisi rekao kako imaš prijateljski dogovor s madame Vor-kako-se-ono-zove?" Privukao je stolac i uvalio se u njega, prekriživši ruke i noge u zglobovima i promatrajući Ivana kroz stisnute oči."Ah. Da. Pa. Čini se da od toga neće biti ništa.""Zadivljen sam. Znači, suglasni se suprug na kraju ipak nije suglasio?""Sve je to bilo tako nerazumno. Mislim, kuhaju si klinca u materničnom replikatoru. U posljednje vrijeme više nitko nije sposoban normalno ucijepiti svoje pupoljke na obiteljsko stablo. U

svakom slučaju, uspio sije pribaviti mjesto u kolonijalnoj upravi i odvukao ju je sa sobom na Sergvar. Nismo se imali vremena ni pošteno oprostiti." Zapravo, bila je to neugodna scena, prepuna prikrivenih prijetnji smrću. Mogao ju je ublažiti makar i mali znak njezina žaljenja ili brige za Ivanovu sigurnost i zdravlje, no umjesto toga, gospođa je trenutak opraštanja potrošila tako što se objesila oko vrata svom mužu, impresionirana trubljenjem kojim je dokazivao svoje vlasništvo. A što se ticalo one lakoletne proleterske teroristice u pubertetu koju je pokušao uvjeriti da mu zaliječi slomljeno srce... suspregnuo je drhtaj.Ivan slegne ramenima kako bi otjerao depresivni trenutak retrospekcije, pa nastavi: "Ali, udovica! Prava, živa, mlada udovica! Znaš li ti koliko je ovih dana teško doći do njih? Znam dečke u stožeru koji bi dali desnicu ruku za prijateljski raspoloženu udovicu, samo kad ih te desnice ne bi tješile u dugim, usamljenim noćima. Kojom si ti srećom naletio na ovu zdjelu meda?"Njegov bratić nije ga udostojio odgovora. Trenutak poslije, rukom je mahnuo prema roli svitaka uz prazni Ivanov tanjur. "Onda, stoje sve ovo?""Ah." Ivan razmota svitke i doda mu ih preko stola. "To je dnevni red tvog skorašnjeg susreta s carem, budućom caricom i mojom majkom. Prikucala je Gregora na zid i ne da mu da se makne dok ne razriješe i posljednju pojedinost vezanu uz vjenčanje. Budući da si ti Gregorov kum, tvoja je nazočnost potrebna i strogo se zahtijeva.""Oh." Miles pogledom preleti sadržaj. Među obrvama mu se pojavila zbunjena bora, pa je opet pogledao Ivana. "Ne mogu reći da ovo nije važno, ali ne bi li ti sad trebao biti na dužnostima u Operacijama?""Ha", reče Ivan tmurno. "Znaš li što su mi ti banditi učinili?"Miles odmahne glavom, upitno podignutih obrva."Službeno su me dodijelili vlastitoj majci — vlastitoj majci! — kao pobočnika dok ne završi vjenčanje. Kvragu, otišao sam u vojsku da pobjegnem od majke, a sad mi je izravno nadređena!"U kratkom osmijehu njegova bratića nije bilo ni traga sućuti. "Sve dok Laisa ne bude sigurno privezana uz Gregora, kad će moći preuzeti svoje dužnosti političke domaćice, tvoja bi majka mogla

biti najvažnija osoba u Vorbarr Sultani. Nemoj je podcjenjivati. Vidio sam planove za planetarne invazije koji su bili manje složeni od ovoga što se sprema za carsko vjenčanje. Tetka Alys morat će iz sebe izvući i zadnji generalski atom da ovo privede kraju."Ivan odmahne glavom. "Znao sam da sam se trebao prijaviti z-a izvanplanetarnu dužnost dok sam još mogao. Komarr, Sergvar, nekakvo veleposlanstvo u zabiti, sve samo ne Vorbarr Sultana."Milesovo se lice uozbiljilo. "Ne znam, Ivane. Ako izuzmemo nenadani vojni napad, ovo bi mogao biti najvažniji politički događaj — skoro sam rekao ove godine, ali zapravo mislim da je najvažniji u čitavom tijeku naših života. Što više malih nasljednika uspiju Gregor i Laisa posijati po nasljednoj liniji između tebe, mene i Carstva, to smo sigurniji. I mi, i naše obitelji.""Mi još nemamo obitelji", ukaže Ivan na očitu činjenicu. Znači, to on ima na umu s lijepom udovicom ? Ohoho!"Zar bismo se usudili? Ja sam, to ti sa sigurnošću mogu reći, mislio o tome svaki put kad bih se približio nekoj ženi dovoljno da... nema veze. Ali ovo vjenčanje mora kliziti kao podmazano, Ivane.""To nije sporno", reče Ivan iskreno. Spustio je ruku kako bi spriječio mačkicu koja je oblizala tanjur do visokog sjaja da svoje pandžice naoštri na njegovim ulaštenim čizmama. Uspio ju je podmititi s nekoliko maznih trenutaka u krilu, pa je izgubila oduševljenje za grebanjem i umjesto toga se, predući, posvetila ozbiljnom poslu pro-bavljanja objeda i puštanja nove dlake koju poslije može rasprostirati po carskim uniformama. "Onda, kako se zove tvoja udovica? Zaboravio sam." Miles taj djelić obavijesti zapravo još nije podijelio s njim."Ekaterina", uzdahne Miles. Činilo se da mu usne miluju svaki od pet slogova prije nego što će se nevoljko rastati s njima.Oh, yeah. Ivan je u mislima preletio svaki oštri prijekor koji mu je njegov bratić ikad uputio u vezi s njegovim bezbrojnim ljubavnim pustolovinama. Sto si mislio, da sam ja kamen na kojem možeš oštriti svoju duhovitost? Prilika da izjednači rezultat pojavljivala se iznad obzorja poput kišnih oblaka nakon duge suše. "Još uvijek tuguje, kažeš? Čini mi se kako bi joj dobro došao netko sa smislom za humor, daje malo razvedri. Ali ne ti, jer ti si očito u jednoj od

svojih depri. Možda bih se trebao dragovoljno prijaviti da joj pokažem grad."Miles sije utočio još čaja i upravo je htio spustiti noge na susjedni stolac. Kad su ovo čule, obje su se noge s tres-kom vratile na pod. "Da se "nisi usudio. Ova je moja.""Zbilja? Već ste se tajno zaručili? Svaka čast na brzini, rođače.""Nismo", prizna Miles nevoljko. "Imate li neki drugi dogovor?""Još nemamo.""Prema tome, ona zapravo nije ničija, nego samo svoja. Trenutačno."Nije to bilo tipično za njega, ali prije nego što je odgovorio, Miles je otpio još jedan gutljaj čaja. "Ali ja sam to naumio promijeniti. Kad za to dođe vrijeme, koje svakako još nije došlo.""Bratiću, nemoj da ti tvoj novi visoki položaj udari u glavu, čak ni carski revizor ne može narediti ženi da ode s njim u krevet.""Da se uda za njega", ledeno ga ispravi Miles.Ivan nakrivi glavu, dok mu se cerek širio licem. "Moj bože, pa ti si zaista poludio. Tko bi si to mislio?"Miles iskesi zube. "Za razliku od tebe, ja se nikad nisam pretvarao da me ne zanima brak. Ne mogu odreci-tirati ni jedan svoj hrabri govor u prilog samačkom životu. Ne moram održavati mladenačku reputaciju lokalnog pastuha. A nemam, očito, ni reputacije koju bih mogao ugroziti.""Joj, joj, al' smo danas živčani."Miles duboko udahne. Prije nego što je uspio progovoriti, Ivan se ubaci: "Znaš, kad ovako neprijateljski guraš glavu naprijed, još više nego inače izgledaš kao grbavac. Morao bi pripaziti na to."Poslije duge i ledene stanke, Miles tiho reče: "Ivane, vučeš li ti to mene za jezik?""Ah..." Nije mu dugo trebalo da odabere točan odgovor. "Ne.""Dobro", dahne Miles i ponovno se smjesti u stolac. "Dobro..." Uslijedila je još jedna duga i sve više uznemirujuća stanka, dok je Miles Ivana motrio kroz stisnute kapke. Činilo se da je naposljetku donio neku unutrašnju odluku. "Ivane, tražim od tebe da mi daš svoju časnu vor-patrilsku riječ — a to će ostati između nas dvojice — da ćeš Ekaterinu ostaviti na miru."

Ivanove obrve poletješe uvis. "To je malo nametljivo, ne čini ti se? Hoću reći, zar se nju ništa ne pita?"Milesove se nosnice raširiše. "Tebe ona zapravo ne zanima.""Otkud znaš? Otkud da ja to znam? Jedva sam je dospio pozdraviti prije nego što sije izgurao van.""Znam ja tebe. Za tebe je ona zamjenjiva s bilo kojom od drugih deset žena koje imaš priliku upoznati. Ali meni je nezamjenjiva. Predlažem ti sporazum. Možeš imati sve preostale žene u svemiru. Ja želim samo ovu jednu. Mislim daje to pošteno."Bila je to još jedna od tipičnih majlsovskih svađa koje su uvijek oh-kako-logično završavale tako da bi Miles dobio ono što bi Miles htio. Ivan je prepoznao uzorak: nije se promijenio još otkako su navršili pet godina. Samo je sadržaj napredovao. "Problem je samo u tome što ni ostale žene u svemiru nisu tvoje, pa da možeš s njima slobodno raspolagati", pobjedonosno mu Ivan ukaže na tu činjenicu. Nakon nekoliko desetljeća vježbanja, ovo mu je išlo sve bolje i bolje. "Pokušavaš dati nešto što nemaš za — nešto što nemaš."Onemogućen, Miles se smjestio natrag u stolac i, dure-ći se bijesno, gledao u Ivana."Ali ozbiljno," reče Ivan, "nije li tvoja strast pomalo iznenadna, kad se uzme u obzir da si tek za Zimoslavu prekinuo s poštovanom Quinn? Gdje si samo dosad skrivao ovu Kat?""Ekaterinu. Sreo sam je na Komarru", kratko je odgovorio Miles."Tijekom rada na slučaju? Znači, to je nešto friško. Hej, pa nisi mi ništa ispričao o svom prvom slučaju, lordeRevizore i bratiću moj. Moram ti reći, čini mi se kako se čitava ta gužva oko njihova solarnog zrcala na kraju svela na 'tresla se brda, rodio se miš'." Zastao je, pun očekivanja, ali Miles nije pokupio pozivnicu. Zacijelo nije u jednom od svojih razgovorljivijih raspoloženja. Njega ili ne možeš ukopčati, ili ga ne možeš iskopčati. Pa, ako je mogao birati, po Ivanovu je mišljenju šutljivi Miles za nedužne prolaznike bio manje opasan od Milesa iz kojega teče kao iz proljetnog izvora. Trenutak poslije, dodao je: "Onda, ima li ona sestru?""Nema."

"Nikad ih nemaju", s teškim uzdahom reče Ivan. "Tko je ona, zapravo? Gdje živi?""Ona je nećakinja lorda Revizora Vorthvsa, a muž joj je na grozan način poginuo prije jedva dva mjeseca. Sumnjam daje raspoložena za tvoju duhovitost."Činilo se da nije jedina. Kvragu, Miles je danas zbilja bio u jednom od svojih nepodnošljivih stanja. "Ah, znači, zacijelo se umiješao u jedan od tvojih poslića, zar ne? Ali naučilo gaje to pameti." Ivan se uvalio u stolac i kiselo nacerio. "Pa, pretpostavljam da je i to jedan od načina da se poveća zaliha udovica. Napraviš si jednu."Sve prikriveno veselje kojim je dotad odvraćao Ivanove napade u trenutku je nestalo s lica njegova bratića. Uspravio se što je više mogao, pa se nagnuo naprijed, dok su mu ruke čvrsto držale naslone stolca. "Bit ću vam zahvalan, lorde Vorpatril, ako se pobrinete da ovu klevetu ne ponovite. Nikad više."Ivanov želudac iznenađeno je poskočio. Već je nekoliko puta dosad vidio Milesa kako se ponaša kao lord Revizor, ali nikad prije to ponašanje nije bilo usmjereno prema njemu. Ledene sive oči iznenada su ciljale u njega kao dvije puščane cijevi. Ivan otvori usta, pa ih, nešto pažljivije, zatvori. Koji se vrag ovdje događa? I kako netko takoUnizak može isijavati toliko zloće? Ah, pomisli Ivan, godine vježbanja. / uvjetovani refleksi. "Miles, pa samo sam se šalio.""A meni to nije ni najmanje prokleto smješno." Miles protrlja zglobove na rukama i namršti se, gledajući u neku točku na pola puta između njih dvojice. Celjusni mišić mu je poskočio. Trznuo je bradom. Trenutak poslije dodao je, još zloslutnije: "Ivane, ništa ti neću reći o ko-marrskom slučaju. To je takva stvar daje čovjeku bolje da si prereze grkljan prije nego što počne čitati izvješća, i uopće se ne zezam. Ali reći ću ti ovo, i očekujem da to ostane između nas dvojice. Smrt Etiennea Vorsoissona bila je jeziva, i bila je ubojstvo. Ja sam ga propustio spriječiti, ali ga nisam prouzročio.""Za boga miloga, Miles, nisam ni mislio da—""Svejedno", podigne njegov bratić glas kako bi preskočio ovu upadicu. "Svi dokazi koji tome idu u prilog sad su označeni kao

najstroža tajna. Iz čega slijedi da, bude li slična optužba iznesena protiv mene, neću moći redovitim putem doći ni do činjenica ni do svjedočanstava kojima bih je mogao osporiti. Razmisli, na trenutak, molim te, o posljedicama koje bi to imalo. Osobito ako... moje udvaranje bude napredovalo."Ivan, kojega je ovo primirilo, na trenutak je sisao jezik. A onda se razvedrio: "Ali... Gregor ima pristup tim dokumentima. Tko bi se njemu suprotstavio? Gregor te uvijek može osloboditi sumnje.""Moj carski brat po mlijeku koji me imenovao revizorom kako bi učinio uslugu mom ocu? Jer tako svi pričaju."Ivan se promeškoljio s nelagodom. Tako znači, i to je već doprlo do Milesovih ušiju? "Ljudi koji nešto znače u to ne vjeruju. Miles, gdje ti samo dočuješ takve stvari?"Jedini odgovor koji je dobio bilo je suho slijeganje ramenima i mali pokret rukom. Miles je ovih dana postajaosve političniji i to je Ivanu išlo na živce. On sam, naime, radije bi podigao plazmički luk do sljepoočnice i povukao obarač nego što bi se aktivno umiješao u carsku politiku. Nije baš da je vrišteći bježao iz sobe kad bi se potegnule značajnije teme; to bi pobudilo isuviše sumnje. Iskradi se polako, to je bio njegov moto. Miles... Manijakalni Miles možda je čak imao hrabrosti i za političku karijeru. Patuljak je oduvijek posjedovao tu samoubilačku crtu. Bolje ti, nego ja, frajeru.Miles, koji se udubio u proučavanje svojih čizama, ponovno je podigao pogled. "Ivane, ja dobro znam kako ti nemam prava postavljati nikakve proklete zahtjeve. Još sam ti dužnik za... za događaje prošle jeseni. I još desetak drugih prigoda u kojima si mi spasio život ili se barem potrudio pokušati. Mogu te samo zamoliti. Molim te. Ja ne dobivam mnogo prilika, a ova mi znači više od života." Nakrivljeni osmijeh.Taj prokleti osmijeh. Je li Ivan bio kriv što se on rodio neoštećen, a njegov bratić kao bogalj? Ma fućkaj ga, nije to razlog. Milesa je upropastila prokleta zbrkana politika i čovjek bi si pomislio da će ga to naučiti pameti, ali nije. Kao što se već bezbroj puta pokazalo, čak ni snajperska vatra nije mogla zaustaviti tog hiperaktivnog malog gada. Miles je u čovjeku uspijevao nadahnuti čitavu ljestvicu

osjećaja, od potrebe da ga zadaviš golim rukama, do ponosnih suza u očima. Odnosno, barem se Ivan potrudio da mu nitko ne vidi lice kad je iz gledališta dvorane Vijeća promatrao kako Miles, zastrašujuće usrdno, polaže svoju revizorsku zakletvu pred čitavom barravarskom postavom okupljenom za posljednje Zimoslave. Tako malen, tako jadan, tako nesnosan. Tako blistav. Daj ljudima svjetlo i oni će ga slijediti kamo god pošlo. Je li Miles uopće bio svjestan koliko je opasan?A mali je paranoik iskreno vjerovao kako Ivan posjeduje magiju kojom bi mu mogao oteti ženu koju zaista želi. Tanjegova bojazan laskala je Ivanu više nego što bi ikad bio pripravan priznati. Ali Miles je rijetko imao skromno mišljenje o sebi, tako da se činilo pravim smrtnim grijehom oduzeti mu ovu iluziju. Eh, to bi moglo naškoditi njegovoj duši."U redu", uzdahne Ivan. "Ali, da ne bude zabune, dajem ti samo prvi potez. Ako te otkanta, mislim da imam ista prava stati u red kao i svaki drugi muškarac."Miles se napola opustio. "To je sve što tražim." A onda se ponovno ukočio. "Ali ipak — tvoju vorpatrilsku riječ, molim.""Imaš moju vorpatrilsku riječ", reče Ivan nevoljko, nakon iznimno duge stanke.Poslije čega se Miles posve opustio i djelovao mnogo vedrije. Nekoliko se trenutaka provedenih u nesuvislom razgovoru o dnevnom redu planskog sastanka lady Alys pretopilo u pobrojavanje raznorodnih vrlina madame Vor-soisson. Ako je postojalo nešto strasnije od trpljenja preventivne ljubomore njegova bratića, zaključio je Ivan, onda je to bilo trpljenje njegova romantičnog glagoljanja punog nade. Bilo je očito kako će kuća Vorkosigan danas poslijepodne biti loše mjesto za skrivanje pred lady Alys, a tako će ostati i u mnogim poslijepodnevima koja će tek uslijediti. U Milesu nije uspio pobuditi zanimanje čak ni za jednu malu rekreativnu pijanku; kad je počeo Ivanu objašnjavati nekoliko novih planova za uređenje vrta, ovaj se pozvao na časničku dužnost i zbrisao.Dok se spuštao stubištem, Ivanu je sinulo kako ga je Miles opet nasanjkao. Dobio je upravo ono što je htio a da Ivan pojma nije

imao kako mu je to uspjelo. Znao je samo da ovaj put nije imao ni najmanje namjere zakleti se časnim imenom svoje obitelji. Promotreno s određenog motrišta, i samo spominjanje takve zakletve bilo je uvredljivo. Frustrirano se namrštio.Sve je to bilo potpuno nepošteno. Ako je ta Ekaterina zbilja tako dobar komad, onda svakako zaslužuje muškarca koji će se oko nje potruditi. A ako udovičinu ljubav prema Milesu treba staviti na kušnju, onda je svakako bolje da to bude prije nego poslije. Miles nije imao nikakva smisla za odmjerenost, za suzdržavanje... za samoočuvanje. Kako će ga samo pogoditi ako ga ona odluči odbaciti! Bit će to kao da ga opet uranjaju u kadu ledene vode. Drugi put ću mu glavu malo duže držati pod vodom. Prerano sam ga pustio, moja pogreška...Zapravo, Ivanova je građanska dužnost objesiti udovici pod nos i druge mogućnosti, prije nego što joj Miles izok-rene mozak na isti način na koji je to svima radio. Ali... Miles je od Ivana izravno, bezobzirno i odlučno iznudio časnu riječ. Praktički gaje prisilio da se zakune. A zakletva dana na silu nije nikakva zakletva.Način na koji će zaobići ovu dilemu sinuo je Ivanu usred koraka, između dvije stube. Usta su mu se napućila u iznenadnom zvižduku. Njegov plan bio je... pa, zamalo majlsovski. Ima u tome neke kozmičke pravde, u tome da se patuljku posluži jelo koje si je sam začinio. U trenutku kad ga je Pym propuštao kroz ulazna vrata, Ivan se ponovno smiješio.DRUGO POGLAVLJEKareen Kudelka nestrpljivo je kliznula u sjedalo uz prozor orbitalnog šatla i pritisnula nos uz prozor lijeve strane broda. Zasad je uspijevala vidjeti samo prekrcajnu postaju i njezinu zvjezdanu pozadinu. Poslije nekoliko beskrajnih minuta, začuo se uobičajeni metalni odjek i trzanje koje je značilo da isplovljavanje počinje, i šatl se od-vrtio od postaje. Uzbudljivi obojeni luk koji je označavao prijelaz između svijetle i tamne strane Barravara kliznuo je pokraj njezina pogleda kad se šatl počeo spuštati. Na zapadne tri četvrtine Sjevernog kontinenta još je uvijek blistalo poslijepodne. Mogla je vidjeti mora. Ponovno kod kuće, poslije gotovo godinu dana. Kareen se opustila u sjedalu i počela razmatrati svoje izmiješane

osjećaje.Poželjela je daje Mark ovdje i da može s njim razmijeniti dojmove. I kako su samo ljudi poput Milesa, koji je barem pedeset puta napuštao svijet, izlazili na kraj s kognitivnom disonancijom? I on je godinu dana studirao na Koloniji Beta, a tad je bio i mlađi nego ona sad. Shvatila je da sad ima još mnogo više pitanja koja bi mu htjela postaviti, samo ako uspije skupiti hrabrost.Znači, sad je Miles Vorkosigan zaista bio carski revizor. Bilo joj je teško zamisliti ga kao jednog od onih ukočenih starih prdonja. Čuvši te vijesti, Mark je utrošioznatnu količinu energije na živčane primjedbe prije nego što je tele-zrakom poslao poruku kojom mu čestita, ali treba uzeti u obzir kako je Mark imao Stvar vezanu uz Milesa. Stvar nikako nije bila prihvaćeni psihoznanstveni termin, objasnila joj je Markova psihijatrica namigujući, ali nije postojao drugi stručni izraz čiji bi raspon i fleksibilnost uspjeli obuhvatiti svu složenost... Stvari.Ruka joj je odlutala u pregled inventara, dublje ugurala košulju u pojas i izgladila hlače. Eklektički izmiješana odjeća — hlače u komarrskom stilu, barravarski bolero, sintasvilena košulja s Escobara — neće šokirati njezinu obitelj. Izvukla je jednu pepeljastoplavu kovrčicu pred nos i promotrila je, gledajući ukriž. Kosa joj je izrasla gotovo do iste dužine i frizure kakvu je nosila prije odlaska. Da, sve važne promjene dogodile su se iznutra, bile su osobne; možda će ih pokazati, a možda i neće. Sama će odlučiti kad će to biti i kad je sigurno. Sigurno? zapitala je samu sebe zbunjeno. Očito je dopustila da malo Markove paranoje prijeđe i na nju. Ipak...Namrštivši se nevoljko, skinula je betanske naušnice s ušiju i ušuškala ih u džep bolera. Mama se dovoljno dugo motala u blizini grofice Cordelije da bi se mogla pokazati sposobnom za iščitavanje njihova betanskog značenja. Bio je to modni stil koji je govorio sljedeće: da, ja sam suglasna i kontracepcijom zaštićena odrasla osoba, ali trenutačno sam u stalnoj vezi pa vas molim da nam oboma prište-dite neugodnosti tako što se nećete nametati. Činilo se da je tako pogolemu poruku teško sakriti u nekoliko metalnih zavijutaka, ali Betanci su imali još desetak modnih stilova kojima su

iskazivali razne nijanse: uspješno je položila nekoliko njih. Kontraceptivni implantati koje su naušnice oglašavale sad mogu s njom dalje tajno putovati; nisu se ticali nikoga osim nje.Kareen je nakratko usporedila betanske naušnice sa sličnim društvenim znakovima drugih kultura: vjenča-nim prstenjem, određenim načinima odijevanja, šeširima, velovima, dlakama na licu ili tetovažama. Svi su se ti znakovi mogli izokrenuti — na primjer, ponašanje nevjernog supružnika moglo je biti u potpunoj suprotnosti s njegovim vanjskim iskazivanjem monogamije — no činilo se da se Betanci s uspjehom drže svojih. Dakako, oni su imali toliko raznovrsnih izbora. Nošenje lažnog znaka smatralo se društveno neprihvatljivim ponašanjem. Osoba koja to radi zaribalaje sve nas, objasnio joj je jednom neki Betanac. Čitav taj koncept je i smišljen zato da bi se izbjeglo mučno nagađanje. Čovjek se morao diviti njihovoj iskrenosti. Nikakvo čudo da im je svima znanost tako dobro išla. Sve u svemu, zaključila je Kareen, sad je mogla mnogo bolje razumjeti katkad zastrašujuće razumnu groficu Cordeliju Vorkosigan koja je bila rođena Betanka. Ali s tetom Corde-lijom neće moći razgovarati sve dok se ona ne vrati kući na carsko vjenčanje što će biti tek u ljeto, ufff.Nakratko je gurnula u stranu razmišljanje o tjelesnim varkama, jer se pod njom ukazao pogled na Vorbarr Sultanu. Spuštala se večer i veličanstveni je zalazak sunca obojio oblake dok se šatl približavao tlu. Svjetla grada u sumrak činila su krajolik magičnim. Mogla je prepoznati drage, poznate smjerokaze: vijugavu rijeku, pravu rijeku nakon čitave godine gledanja onih jadnih vodoskoka koje su Betanci razmjestili po svom podzemnom svijetu, slavne mostove — kroz glavu su joj projurile narodne pjesme na četiri jezika koje su ih opisivale — glavne pruge jedno-tračne željeznice... potom je uslijedilo obrušavanje prema pisti i posljednji pisak prije nego što se šatl konačno zaustavio na sletištu. Doma, doma, doma sam! Jedva je uspjela potisnuti potrebu da u stampedu ne pregazi tijela svih onih presporih ljudi koji su se pred njom kretali prema izlazu. No konačno je i ona prispjela do praga pregibne cijevi, te prošla kroz posljednji labirint i izašla na hodnik. Hoće li me dočekati? Hoće li

svi biti tamo?Nisu je razočarali. Svi su došli, baš svi, stojeći kao mala četa koja je zauzela najbolje mjesto uz stupove najbliže izlazu. Mama je stiskala golem buket cvijeća; Olivia je držala veliki transparent na kojem je, vrpcama u svim duginim bojama, bilo ispisano DOBRO DOŠLA KUĆI, KAREEN!; Martva je počela poskakivati gore-dolje kad ju je ugledala; Delia se doimala vrlo mirnom i odraslom, a tata, još uvijek odjeven u svakodnevnu zelenu odoru koju je nosio kad bi išao na posao u Glavni stožer, oslanjao se o svoj štap i smiješio od uha do uha. Zajednički zagrljaj tijekom kojega se cvijeće zdrobilo a transparent nakrivio, bio je upravo ono za čim je čeznulo Kareenino srce željno doma. Olivia je hihotala, Martva cičala, čak je i tata otro suze iz očiju. Prolaznici su buljili u njih. Muški prolaznici buljili su čeznutljivo, a nekolicina ih se zaletjela u obližnje zidove. Mlađi časnici u stožeru u šali su ih nazivali "plavokosom brigadom komodora Koudelke". Kareen se pitala muče li ih još uvijek Martva i Olivia namjerno. Siroti dečki željeli su se predati, ali dosad ni jedna njezina sestra nije uzela zarobljenika, osim Delije koja je, kako se činilo, tijekom Zimoslave osvojila onog Milesova komarrskog prijatelja — koji je bio, ni manje ni više, nego komodor CarSiga. Kareen je jedva čekala da dođe kući i čuje sve pojedinosti o zarukama.Govoreći svi u isti glas, osim tate koji je odustao još prije mnogo godina i sad ih je samo dobroćudno slušao, krenuli su, nalik na omanje stado, kako bi pokupili Kareeninu prtljagu i dočekali zemaljsko vozilo. Mama i tata očito su za ovu prigodu posudili ono veliko koje je pripadalo lordu Vor-kosiganu, i to zajedno s vozačem, oružnikom Pymom, kako bi se svi zajedno mogli ugurati u stražnji odjeljak. Pym ju je dočekao toplom dobrodošlicom u ime svog vazalnog gospodara i svoje osobno, nagurao njezine skromne kovčege uza se na prednje sjedalo, pa su krenuli."Mislila sam da ćeš se vratiti kući odjevena u jedan od onih betanskih topless-saronga", zezala ju je Martva dok je zemaljsko vozilo napuštalo pristanište za šatlove i kretalo prema gradu."Razmišljala sam i o tome," Kareen je zakopala osmijeh u naručje puno cvijeća, "ali ovdje nije dovoljno toplo za to."

"Nisi ga valjda tamo nosila?"Na svu sreću, prije nego što je Kareen morala odlučiti hoće li odgovoriti ili izbjeći odgovor, Olivia se navila: "Kad sam vidjela vozilo lorda Vorkosigana, mislila sam da je lord Mark ipak došao kući s tobom, ali mama kaže da nije. Zar se neće vratiti na Barravar za vjenčanje?""O, hoće. Zapravo je s Kolonije Beta otišao prije mene, ali putem je svratio na Escobar da..." Oklijevala je. "...da obavi neke svoje poslove." Mark je zapravo otišao u kliniku koju su vodili liječnici izbjeglice iz Jacksonova Skroviš-ta, a u koju je svojedobno nešto investirao, kako bi naži-cao lijekove za gubljenje kilograma jače od onih koje mu je bila voljna propisati njegova betanska psihijatrica. Nema sumnje da će pritom provjeriti poslovanje bolnice, tako da zapravo i nije lagala.Kareen i Mark su se, raspravljajući o toj njegovoj dvojbenoj odluci, prvi put zamalo ozbiljnije posvađali, ali Kareen je napokon shvatila da je to odluka na koju on ima pravo. Sve vezano uz nadzor nad vlastitim tijelom ležalo je u samoj srži njegovih muka. Uspijevala je razviti instinkt — kad bi htjela polaskati samoj sebi, nazvala bi to razumijevanjem — za trenutke u kojima bi ga mogla pritisnuti za njegovo vlastito dobro. A i za trenutke kad je bilo pametnije čekati i pustiti Marka da se izboksa s Markom. Tijekom prošle godine imala je ponešto zastrašujuću povlasticu da gleda i sluša kako ga vodi njegova psihijatrica, kao i uzbudljivo iskustvo sudjelovanja, pod psihijatričinim nadzorom, u djelomičnom ozdravljenju prema kojemu se kretao.Naučila je i da ljubav ima važnijih aspekata nego stoje luđačka jurnjava u vezu — kao prvo, povjerenje. Strpljivost koju su trebali pokazati jedno prema drugom. A stoje bilo paradoksalno, u Markovu je slučaju bilo od najveće važnosti dopustiti mu da do izvjesne mjere iskaže suzdržanu i udaljenu samostalnost. Trebali su joj mjeseci da to skopča. Ali neće to u stražnjem odjeljku zemaljskog vozila objašnjavati svojoj bučnoj, voljenoj obitelji koja ju je zadirkivala."Čini se da ste se lijepo sprijateljili..." bacila je mama željno udicu."Trebao mu je prijatelj." / to očajnički.

"Ma da, ali je li on tvoj dečko?" Martva nije imala strpljenja za istančanost — umjesto toga zahtijevala je otvoreno izjašnjavanje."Kad je lani bio ovdje, činilo se da mu se jako sviđaš", primijetila je Delia. "A čitavu godinu trčiš s njim okolo po Koloniji Beta. Zar je spor na pištolju?"Olivia je dodala: "Pa, svakako je dovoljno pametan da bude zanimljiv — na kraju krajeva, on je Milesov blizanac, mora biti zanimljiv — ali meni se činio malo sablasnim."Kareen se ukočila. Da su tebe teroristi podigli kao kloniranog roba koji je trebao postati ubojica, da su te uvježbavali metodama izjednačenim s tjelesnom i mentalnom torturom i da si morala ubijati kako bi im pobjegla, i ti bi se vjerojatno činila malo sablasnom. Ako se ne bi pretvorila u drhtavu masu. Ali Mark nije bio drhtava masa, u njemu je bilo više snage. Mark je svim silama iznova stvarao samoga sebe, a što je cijeli taj pothvat činilo još junač-kijim, bila je činjenica da je on ostajao uglavnom nevidljiv za vanjske promatrače. Zamislila je sebe kako to pokušava objasniti Oliviji i Martvji, pa smjesta odustala. Deliji... ne, čak ni Deliji. Bilo bi dovoljno da spomene Markove četiri polusamostalne podosobnosti, od kojih je svaka imalavlastiti nadimak, pa da razgovor zauvijek ode nizbrdo. Opis zadivljujućeg načina na koji su sve one zajedno djelovale kako bi podržale krhko kućanstvo Markove osobe, teško da bi uzbudio barravarsku obitelj koja je očito ispitivala je li osposobljen za zeta."Dostaje bilo, cure," ubacio se tata, smiješeći se u prigušenom svjetlu odjeljka zemaljskog vozila, čime je zaslužio Kareeninu zahvalnost. Ali onda je dodao: "Ipak, ako nam na vrata pokuca bračni posrednik Vorkosiganovih, volio bih da me unaprijed upozoriš, da se mogu pripremiti za udarac. Milesa poznajem cijeloga života. Ali Mark je... nešto drugo."Zar oni ne mogu zamisliti da bi u njezinu životu muškarac mogao postojati i na drugačiji način, ne samo kao suprug? Kareen nikako nije bila uvjerena da je Mark potencijalni supružnik. Još uvijek se iz petnih žila trudio da postane potencijalno ljudsko biće. Na Koloniji Beta sve joj se to činilo tako jasnim. Ali u ovom je trenutku gotovo mogla osjetiti mutnu sumnjičavost kako se podiže oko nje. Sad joj je

bilo drago stoje skinula naušnice. "Ne bih rekla da će se to dogoditi", odgovorila je iskreno."Ah." Tata se uvalio natrag u sjedalo, s očitim olakšanjem."Zar se zbilja tako grozno zdebljao na Koloniji Beta?" veselo je pitala Olivia. "Nisam mislila da će mu to njegova betanska psihička dopustiti. Mislila sam da to psihići moraju spriječiti. Hoću reći, pa bio je debeo i kad je odlazio odavde."Kareen je uspjela spriječiti poriv da si počupa svu kosu ili, još bolje, da počupa svu Olivijinu. "Gdje si to čula?""Mama kaže da joj je lady Cordelia rekla da joj je rekla njezina mama", odrecitirala je Olivia sve karike lanca ogovaranja, "kad je za Zimoslavu došla na Gregorove zaruke."Markova je baka tijekom prošle godine bila dobra betanska baka oboma zbunjenim barravarskim studentima. Kareen je znala kako ona svojoj zabrinutoj kćeri izlijeva pravi vodopad obavijesti o napretku njezina čudnovatog sina-klona, i to onako iskreno kako to samo Betanka može. Pratetka Naismith često bi spominjala poruke koje je primila ili poslala, šireći novosti i prenoseći pozdrave. Ali Kareen je upravo shvatila kako joj mogućnost da će teta Cordelia o tome razgovarati s mamom uopće nije pala na pamet. Na kraju krajeva, teta Cordelia je bila na Sergva-ru, mama je bila ovdje... Zatekla se kako bjesomučno računa unatrag, uspoređujući dva planetarna kalendara. Jesu li ona i Mark već postali ljubavnici u trenutku kad su, za barravarsku Zimoslavu, Vorkosiganovi posljednji put bili kod kuće? Nisu. (Kakvo olakšanje!) Sto god teta Cordelija znala sad, nije to znala onda."Mislila sam da Betanci mogu čovjeku izmijeniti moždanu kemiju kako god im padne na pamet", rekla je Mar-tya. "Pa zar ga nisu mogli jednostavno normalizirati, blip i gotovo? Zašto to tako dugo traje?""Upravo se o tome radi", reče Kareen. "Marku su cijeli život drugi ljudi nasilno razvlačili i tijelo i dušu. Treba mu vremena da shvati tko je on kad ga okolina ne puni vanjskim stvarima. Njegova psihijatrica kaže da mu je potrebno vrijeme kako bi ustanovio svoju osnovnu crtu. Razumijete, ima Stvar kad su u pitanju lijekovi." Iako, očito, ne i kad su u pitanju lijekovi koje je nabavio od jacksonskih

izbjeglica. "Kad bude spreman — uostalom, nema veze.""Pa dobro, je li terapija izazvala ikakav napredak?" pitala je mama sumnjičavo."O, da, velik napredak", odgovori Kareen, sretna što napokon o Marku može reći nešto neporecivo pozitivno."Kakav napredak?" pitala je dalje njezina zbunjena majka.Kareen se zamisli kako glagolja Pa, potpuno je nadi-šao impotenciju koja je nastala kao posljedica torture, uvježbao se da postane nježan i pažljiv ljubavnik. Njegova psihijatrica kaže kako je strašno ponosna na njega, a Ševo je u ekstazi. Ždero bi u jelu uživao umjereno, ali Urlator gaje integrirao u sebe kako bi zadovoljio neke svoje potrebe a baš sam ja bila ona koja je skopčala što se zapravo dogodilo s prežderavanjem. Markova psihijatrica mi je čestitala na dobrom uočavanju i dubljem uvidu, pa mi je uvalila kataloge za pet različitih betanskih studija psihologije i rekla mi kako će mi pomoći da dobijem stipendiju ako me to zanima. Još nije sasvim sigurna što da radi s Ubojicom, ali mene Ubojica ne brine. Urlator mi predstavlja problem. I to vam je Markov jednogodišnji napredak. I, oh, da, usprkos svim osobnim stresovima i naporima, Mark je i dalje u samom vrhu uspješnih studenata na zahtjevnom ekonomskom fakultetu koji pohađa, ako to nekoga uopće zanima. "To je jako teško objasniti", uspjela je na kraju reći.Bilo je vrijeme za promjenu teme. Pa valjda ovdje još netko ima ljubavni život koji se može javno secirati? "De-lia! Poznaje li tvoj komarrski komodor Gregorovu komar-rsku zaručnicu? Jeste li je već upoznali?"Delia je živnula. "Da, Duv je poznavao Laisu na Ko-marru. Imali su iste, um, akademske interese."Martva se pridružila: "Slatka je, niska i bucmasta. Ima nevjerojatno lijepe plavozelene oči i uvest će u modu podstavljene grudnjake. To će tebi dobro doći. Jesi se ove godine malo udebljala?""Svi smo se upoznali s Laisom", umiješala se mama prije nego što se razgovor dospio pretvoriti u ogorčenu raspravu. "Čini se daje vrlo draga. I vrlo inteligentna.""Da", reče Delia, odaslavši prijekoran pogled prema Martvji. "Duv i ja se nadamo kako je Gregor neće iznuri-ti odnosima s javnošću,

iako će, naravno, morati obavljati neke javne dužnosti. Na Komarru je studirala ekonomiju. Duv kaže da bi, kad bi joj samo dopustili, mogla voditi ministarske odbore. No, barem je Stari Vor neće moći gurnuti u pozadinu da bude rasplodna kobila. Gregor i Laisa su već tiho pustili da se sazna kako će djecu stvarati u ma-terničnim replikatorima.""Jesu li ih okorjeli tradicionalisti već prekorili zbog toga?" pitala je Kareen."Ako im to padne na pamet, Gregor kaže da će ih poslati neka to rasprave s lady Cordelijom", zahihotala je Martya. "Ako se usude.""Budu li to pokušali, ona će im servirati vlastite glave na pladnju", reče tata vedro. "I oni to dobro znaju. Osim toga, uvijek im možemo priskočiti u pomoć i pokazati Kareen i Oliviju kao živi dokaz da replikatori daju dobre rezultate."Kareen se nasmiješila od uha do uha, ali Olivijin je smiješak bio slabašan. Demografija njihove obitelji označavala je dolazak te galaktičke tehnologije na Barravar. Koudelke su bili među prvim običnim Barrayarcima koji su imali prigodu na svoje dvije najmlađe kćeri iskušati novu metodu trudnoće. Nakon nekog vremena Kareen je počelo umarati to što je svima živima pokazuju kao da je prvonagrađeni komad povrća na Okružnom sajmu, ali pretpostavljala je da je to njezina građanska dužnost. U posljednje vrijeme to se više nije tako često događalo, jer je tehnologija ušla u široku uporabu, barem u gradovima i obiteljima koje su si to mogle priuštiti. Prvi se put zapitala što o tome misle tjelesno začete sestre, Martya i Delia."A što tvoj Duv kaže, kako Komarrani prihvaćaju to vjenčanje?" zapita Kareen Deliju."S izmiješanim osjećajima, ali što se drugo i može očekivati od pokorenog naroda? Carski dvor namjerava širiti svu moguću pozitivnu propagandu, naravno. Čak će i ponoviti vjenčanje na Komarru, u komarrskom stilu, jadni Gregor i Laisa. CarSig je svima ukinuo dopuste dok ne prođe i ta druga svečanost, što znači da i svi planovi za moju i Duvovu svadbu dotad miruju." Teško je uzdahnula. "Ali dobro, kad konačno bude mogao na mene obratiti pažnju, barem će ta pažnja biti nepodijeljena. Muči se da svlada svoj

novi posao, a budući daje prvi Komarranin na čelu Odjela za komarrske poslove, zna da će sve oči Carstva biti uperene u njega. Pogotovo ako nešto krene naopako." Napravila je grimasu. "Mislim, kad smo već kod glava na pladnjevima."Tijekom protekle godine, Delia se promijenila. Kad je posljednji put govorila o carskim svečanostima, razgovor se uglavnom vrtio oko toga što će odjenuti, iako usklađivanje boja na Koudelkama nikako nije bio izazov koji se mogao jednostavno otpisati. Kareen pomisli kako bi joj se taj Duv mogao i svidjeti. Hm, šogor. Na tu se pomisao treba naviknuti.A onda je zemaljsko vozilo zaokrenulo za posljednji ugao i na vidiku se pojavio dom. Kuća Koudelkinih bila je zadnja zgrada u bloku, prostrana dvokatnica s čijeg je pročelja obilna količina prozora gledala na park u obliku mladog mjeseca, smještena u centru glavnog grada, ni pet blokova udaljena od same Kuće Vorkosigan. Mladi ju je par kupio prije dvadeset pet godina, kad je tata bio Nam-jesnikov osobni pobočnik, a mama je napustila svoj posao CarSigove tjelesne čuvarice Gregora i njegove pomajke Cordelije, kako bi rodila Deliju. Kareen nije mogla ni približno izračunati koliko je kući otad porasla vrijednost, alimogla se okladiti kako bi to uspjelo Marku. Bila je to puka akademska vježba — tko bi mogao podnijeti prodaju drage stare kućerine, ma kako škripava bila? Prepuna veselja, iskobeljala se iz vozila.Tek je kasno navečer Kareen uspjela nasamo porazgovarati sa svojim roditeljima. Najprije se trebalo raspaki-rati, pa podijeliti darove, pa osloboditi svoju sobu od svega što su njezine sestre u njoj nemilosrdno uskladištile tijekom njezina izbivanja. Potom je uslijedila velika obiteljska večera, na koju su bile pozvane i sve tri njezine stare najbolje prijateljice. Svi su govorili i govorili, osim tate, dakako, koji je pijuckao vino i doimao se prezadovoljan činjenicom da sjedi za stolom s osam žena. Kareen je tek postupno, skrivajući se iza brbljanja, postala svjesna kako u šutnju umata one osobne stvari koje su joj zapravo najviše značile. Bio je to vrlo čudan osjećaj.A sad je čučala na krevetu u spavaonici svojih roditelja dok su se oni spremali za spavanje. Mama je prolazila svoj redoviti set

izometrijskih vježbi, što je činila svake večeri otkako je Kareen pamtila. I poslije dvije tjelesne trudnoće i svih tih godina, još je uspijevala zadržati sportske mišiće. Tata je odšepesao preko sobe kako bi svoj šiljasti štap odložio pokraj kreveta, pa nespretno sjeo i, smiješeći se lagano, promatrao mamu. Kareen je primijetila kako mu je kosa posve posijedjela; mamina griva spletena u pletenicu još je uvijek, bez kozmetičke pomoći, bila tam-noplava, iako je polako poprimala srebrnkast sjaj. Tatine nespretne ruke prihvatile su se zadaće skidanja poluviso-kih čizama. Kareen je imala poteškoća s prilagodbom vida. Barravarci koji su prevalili pedesetu izgledali su kao Betanci koji su prešli sedamdesetu, možda čak i osamdesetu; a njezini roditelji imali su u mladosti težak život, bili su u ratu i u vojnoj službi. Kareen se nakašljala."A što se tiče", počela je s vedrim osmijehom, "faksa na koji idem sljedeće godine...""Naravno, planiraš se upisati na Okružno sveučilište, zar ne?" rekla je mama, nježno se ljuljajući bradom oslonjena na prečku obješenu o stropne grede, pa vodoravno ispružila noge i držala ih tako sve dok u sebi nije nabrojila do dvadeset. "Nismo valjda odvajali sebi od usta da ti pružimo galaktičku naobrazbu, samo da bi ti od toga odustala. To bi nam slomilo srca.""Ali, ne, naravno da kanim ići dalje. Ali želim se vratiti na Koloniju Beta." Eto.Uslijedila je kratka stanka. Onda se tata žalobno oglasio: "Ali, zlato, pa tek si se vratila.""Ali htjela sam se vratiti", uvjeravala gaje ona. "Zaže-ljela sam se svih vas. Samo sam mislila... nikad nije prerano za planiranje. S obzirom na to da je to ipak velika stvar.""Vodiš kampanju?" podigao je tata obrve.Suspregnula je razdražljivost. Nije više mala djevojčica koja moljaka da joj kupe ponija. Ovdje je na kocki bila njezina budućnost. "Planiram. I to ozbiljno."Mama je progovorila polako, možda zato stoje razmišljala, a možda i zato što se upravo okretala naglavačke: "Znaš li ovaj put barem što želiš studirati? Tvoj prošlogodišnji izbor predmeta bio je pomalo... šarolik."

"Imam dobre ocjene iz svih predmeta", stane Kareen u svoju obranu."Da, iz svih četrnaest međusobno nepovezanih predmeta", promrmljao je tata. "To je istina.""Ali kad je izbor bio tako velik.""Izbor je velik i u Okrugu Vorbarr Sultana", istaknula je mama. "Imaš toliko mogućnosti da bi ti za njihovo svla-davanje trebalo nekoliko života, čak i betanskih. A putovanje bi nas manje koštalo."Ali Mark neće biti u Vorbarr Sultani. On se vraća na Betu. "Markova psihijatrica mije spominjala neke stipendije iz tog područja.""Znači, sad te to zanima?" pitao je tata. "Psihoinže-njering?""Nisam sigurna", prizna ona iskreno. "Ali zanimljivo je kako to rade na Beti." No, zanima li nju psihologija kao takva, ili samo Markova psihologija? Nije mogla sa sigurnošću reći. Odnosno... možda je i mogla. Samo joj se nije u potpunosti sviđalo kako je taj odgovor zvučao."Nema sumnje," rekla je mama, "svako praktično ga-laktičko medicinsko ili tehničko obrazovanje ovdje bi bilo dobrodošlo. Ako se na jedno od polja uspiješ usredotočiti dovoljno dugo da... Mila, problem je u novcu. Da nije bilo stipendije lady Cordelije, mi ne bismo mogli ni sanjati o tome da te pošaljemo s planeta. A koliko mi je poznato, sredstva za sljedeću godinu su već dodijeljena jednoj drugoj djevojci.""Nisam je ni kanila tražiti više. Ionako je već za mene mnogo učinila. Ali postoji mogućnost da dobijem betan-sku stipendiju. Mogu i raditi preko ljeta. To, uz ono što ste mislili potrošiti na Okružno sveučilište... pa zar biste očekivali da takva sitnica kakva je novac zaustavi, na primjer, lorda Milesa?""Ja ne bih očekivao da Milesa zaustavi ni paljba iz plazmičkog luka", od uha do uha nasmiješio se tata. "Ali on je, pa, recimo, poseban slučaj."Kareen se na trenutak zapitala koje gorivo pokreće čuveni Milesov pogon. Je li to frustrirani bijes, kakav je sad podgrijavao i njezinu odlučnost? I koliko tog bijesa? Je li Mark, u svom pretjeranom oprezu prema svom biološkom

začetniku i blizancu, uspio kod Milesa primijetiti nešto što je njoj promaknuto? "Sigurna sam da možemo pronaći neko rješenje. Ako se svi potrudimo."Mama i tata izmijenili su poglede. Tata je rekao: "Bojim se da ta stvar od početka stoji na staklenim nogama. Što zbog školovanja svih vas, što zbog bolesti pokojne bake Koudelka... morali smo prije dvije godine dići hipoteku na kuću na moru."Mama se ubacila: "Cijelo ljeto ćemo je iznajmljivati, ostavili smo slobodan samo jedan tjedan. Pretpostavljamo kako, zbog svih zbivanja za Ljetoslavu ionako nećemo imati vremena za odlazak iz grada.""A tvoja mama sad drži predavanja iz samoobrane i sigurnosti za zaposlenike Ministarstva", dodao je tata. "Prema tome, radi sve što je u njezinoj moći. Bojim se da nam je ostalo vrlo malo izvora sredstava kojima se još nismo poslužili.""Uživam u podučavanju", rekla je mama. Je li to rekla samo zato da njega umiri? Dodala je, obraćajući se Ka-reen: "Osim toga, bolje to, nego da prodamo ljetnikovac kako bismo vratili dugove, iako smo se neko vrijeme bojali da neće biti drugog rješenja."Da izgubi kuću na moru, središte svog djetinjstva? Ka-reen je bila užasnuta. Sama lady Alys Vorpatril darovala je Koudelkama kuću na istočnoj obali kao vjenčani dar prije svih tih silnih godina: imalo je to nekakve veze s tim što su spasili nju i lorda Ivana, koji je onda još bio beba, tijekom rata za vrijeme Vordarianove uzurpacije. Kareen pojma nije imala da su tako tanki s novcem. Sve dok nije pobrojila sve sestre koje su joj prethodile i pomnožila njihove troškove... uffff."Moglo je biti i gore", rekao je tata veselo. "Zamislite samo kakav bi nam trošak ovaj harem predstavljao u ono davno doba kad su se davali mirazi!"Kareen se nasmiješila kako bi mu udovoljila — tu je šalu ponavljao već petnaest godina! — pa pobjegla. Morat će smisliti neko drugo rješenje. Sama.Scenografija Zelene sobe u Carskoj rezidenciji bila je ljepša nego u bilo kojoj dvorani za sastanke u kojoj je Miles ikad prije bio zarobljen. Antikne svilene zidne tapete, teške zavjese i debeli sagovi

davali su joj prigušeno, ozbiljno i pomalo podmorničko ozračje. A čaj, otmjeno poslu-žen u savršeno izrađenom servisu položenom na optočeni stolić za posluživanje svakako je u potpunosti nadmašivao prešanu hranu u plastici kakva se obično nudila na vojnim sastancima. Proljetno sunce obrušavalo se kroz prozore i stvaralo tople zlatne prečke na podu. Miles ih je promatrao kako se hipnotički pomiču, dok se jutro otezalo.Neizbježan vojnički prizvuk čitavoj je proceduri davala prisutnost trojice muškaraca u uniformama. Bili su tu pukovnik lord Vortala ml., koji je bio na čelu CarSigove posebne postrojbe zadužene za osiguranje carskog vjenčanja; zatim kapetan Ivan Vorpatril, koji je poslušno hvatao bilješke za lady Alys kao što bi to, kao pobočnik, činio za svojeg zapovjednika na svakom sastanku vojnog stožera; te komodor Duv Galeni, voditelj CarSigova Odjela za ko-marrske poslove, koji se tako pripremao za dan kad će se čitava predstava reprizirati na Komarru. Miles se pitao skuplja li Galeni, šutljivi četrdesetogodišnjak, ideje za vlastito vjenčanje s Delijom Koudelka, ili ima dovoljno osjećaja za samoodržanje da se sakrije i prepusti sve vrlo sposobnim, da ne kažemo, nametljivim ženama iz obitelji Koudelka. Kojih je bilo ukupno pet. Miles bi rado Duvu¦ •ponudio utočište u Kući Vorkosigan, ali je znao da bi mu djevojke i tamo uspjele ući u trag.Činilo se da se Gregor i Laisa zasad dobro drže. Car Gregor bio je u srednjim tridesetim godinama, visok i vitak, crnomanjast i suhonjav. Doktorica Laisa Toscane bila je niska, s pepeljastoplavom kovrčavom kosom, plavo-zelenim očima koje bi se sužavale kad bi joj nešto bilo smiješno i tijelom na koje je Miles, za početak, poželio skočiti i u njega se ukopati pred zimu. Nije to bila izdajnička misao, jer Miles nije zavidio Gregoru na njegovoj dobroj sreći. Zapravo, sve te mjesece javnog obreda koji su Gregoru stajali na putu do konačne konzumacije Miles je smatrao okrutnošću koja graniči sa sadizmom. Pod uvjetom, dakako, da se zaista suzdržavaju od...Glasovi su i dalje dosadno mrmoljili, a Milesove misli odlutaše još dalje. Sanjario je o mjestu na kojem bi se moglo održati njegovo buduće vjenčanje s Ekaterinom. U balskoj dvorani Kuće

Vorkosigan, pred očima cijelog Carstva? Ali u tu dvoranu ne bi stali svi uzvanici. Želio je da budu prisutni mnogobrojni svjedoci. Ili i on, kao nasljednik grofovske titule svog oca, ima političku obvezu odigrati vjenčanje u Hassadaru, glavnom gradu Okruga Vor-kosiganovih? Moderna grofova rezidencija u Hassadaru uvijek mu se više činila kao hotel nego kao dom, ma kako vezan bio uz sve one okružne birokratske urede kojima je bio obrubljen glavni gradski trg. Najromantičnije mjesto bila bi kuća u Vorkosigan Surleauu i njezini vrtovi koji gledaju na Dugo jezero. Vjenčanje na otvorenom, da, mogao bi se okladiti da bi se to Ekaterini svidjelo. Na izvjestan način, tamo bi u vjenčanju mogli sudjelovati i narednik Bothari i sam grof Piotr. Onda, djede, jesi li ikad vjerovao da će i meni svanuti ovaj dan1? Naravno, privlačnost toga mjesta uvelike će ovisiti o godišnjem dobu — bilo bi veličanstveno održati vjenčanje usred ljeta, ali usred zimske ledene oluje vrtovi ne bi izgledali osobito ro-mantično. Uopće nije bio siguran da Ekaterinu može dovesti na prag braka prije jeseni, a odgađanje obreda do sljedećeg ljeta bila bi agonija nalik na ovu koju sad mora prolaziti Gregor...Laisa, koja je za stolom za sastanke sjedila nasuprot Milesu, okrenula je sljedeću stranicu svoje hrpe svitaka, nekoliko trenutaka prelazila očima preko njezina sadržaja, pa rekla: "Ali, ljudi dragi, pa ne mislite valjda ozbiljno!" Gregor, koji je sjedio uz nju, smjesta se uznemirio i nagnuo se kako bi joj virnuo preko ramena.Zaboga, izgleda da smo već na dvanaestoj stranici. Miles se brzo ponovno snađe u svom dnevnom redu, pa sjedne uspravno, nastojeći djelovati pozorno.Lady Alys dobacila mu je opor pogled, pa svu svoju pažnju posvetila Laisi. Ovo šestomjesečno svadbeno maltretiranje, počevši od proslave zaruka tijekom posljednje Zimoslave pa do vjenčanja koje će se održati u Ljetoslavu, bilo je kruna karijere koju je lady Alys imala kao Grego-rova službena domaćica. Bila je posve jasna kad je rekla kako će se Sve Stvari Obaviti Kako Treba.Ali poteškoću je predstavljalo definiranje pojma kako treba. Posljednje vjenčanje jednog cara na vlasti održalo se usred rata u obliku na brzinu smuljanog sjedinjenja Gregorova djeda, cara Ezara

sa sestrom uskoro pokojnog Ludog cara, Jurija, a to je vjenčanje — iz čitavog niza zdravih estetičkih i povijesnih razloga — Alys s prezirom odbila prihvatiti kao uzor. Drugi carevi većinom nisu bili u opasnosti, jer su bili vjenčani godinama prije nego što su sletjeli na prijestolje. A prije Ezara, čovjek se morao vratiti unatrag gotovo dvije stotine godina, sve do vjenčanja Vlada Vorbarra le Savantea s lady Vorlightly, u Vremenu izolacije, poznatom po kičastim zabavama."Pa zar je moguće da su jadnu mladenku zaista natjerali da se pred svim svadbenim uzvanicima skine do gole kože?" pitala je Laisa, pokazujući Gregoru uvredljivi odlomak s povijesnim citatom."Oh, ali i Vlad se morao skinuti", iskreno ju je uvjeravao Gregor. "Tazbina je inzistirala. To je bilo u duhu sigurnosne provjere. U slučaju da se kod budućeg potomstva pojavi kakva mutacija, obje su strane željele da mogu ustvrditi kako pogreška nije na njihovu rodu.""Taj je običaj tijekom posljednjih godina uglavnom izumro," primijetila je lady Alys, "osim u nekim zabačenim seoskim okruzima, gdje se zadržao među nekim jezičnim grupama.""Misli na grčke seljačine", priskoči s prijevodom Ivan u pomoć Laisi, rođenoj na drugom svijetu. Čuvši tu izrav-nost, njegova se majka namrštila.Miles se nakašljao. "Može se očekivati kako će carsko vjenčanje ponovno osnažiti svaki stari običaj koji odluči preuzeti i pokazati. Osobno, više bih volio kad ovaj ne bi bio među njima.""Kvaritelju veselja", reče Ivan. "Ja mislim da bi to uvelike pridonijelo uzbudljivosti vjenčanja. Privuklo bi više ljudi od natjecanja u održavanju zdravica.""Poslije kojega slijedi natjecanje u povraćanju udalj", promrmlja Miles. "Da ne spominjemo uzbudljive, premda neuobičajene, vorske utrke u puzanju. Ivane, ako se ne varam, i ti si u jednoj pobijedio?""Čudim se da se toga sjećaš. Zar nisi ti onaj koji obično prvi padne pod stol?""Gospodo," reče lady Alys ledeno. "Na ovom sastanku još moramo proći veliku količinu materijala. I nijedan od vas ne ide nikamo dok ne završimo." Dopustila je rečenici da ostane visjeti u zraku sve dok

nije izblijedjela, što jepojačalo naglasak, pa nastavila: "Laisa, ne bih očekivala da se taj stari običaj reproducira u cijelosti, ali sam ga ipak stavila na popis, budući daje od svojevrsne kulturalne važnosti konzervativnijim Barrayarcima. Nadala sam se da ćemo uspjeti smisliti obnovljenu verziju koja bi mogla poslužiti istoj psihološkoj svrsi."Tamne obrve Duva Galenija nabrale su se u zamišljenom mrštenju. "A da objavimo rezultate genetskog skeni-ranja?" predložio je.Gregor je složio grimasu, no potom je uhvatio svoju zaručnicu za ruku i stisnuo je, pa joj se nasmiješio. "Siguran sam da će Laisini biti savršeni.""Pa naravno da hoće", počela je ona. "Moji roditelji su me dali genetski skenirati još prije nego što sam stavljena u maternični replikator—"Gregor joj poljubi dlan. "Svakako, i siguran sam da si bila preslatka blastocista."Prpošno mu se nasmiješila. Alys se nakratko opustila, dopustivši si slabašan osmijeh. Ivan je izgledao kao da će mu pozliti. Pukovnik Vortala, uvježbani pripadnik CarSiga s dugogodišnjim iskustvom na javnoj pozornici Vorbarr Sultane, uspijevao je ostaviti dojam ugodne bezizražaj-nosti. Galeni, koji je bio gotovo jednako dobar, doimao se ipak malko ukočenim.Miles je iskoristio strateški trenutak, pa se nagnuo naprijed i ispod glasa rekao Galeniju: "Kareen se vratila kući, je li ti Delia rekla?"Galeni se razvedrio. "Da. Pretpostavljam da ću je vidjeti večeras.""Htio sam joj prirediti nešto za dobrodošlicu. Mislim da ću ovih dana pozvati na večeru cijeli klan Koudelka. Jesi za?""Svakako—"Gregor je svoj opijeni pogled uspio otkinuti od Laisina, uvalio se u stolac, pa rekao blago: "Hvala, Duv. Ima li još tko kakav prijedlog?"Gregoru očito nije bilo u interesu javno objavljivanje rezultata njegova genetskog skeniranja. Miles je u mislima prešao nekoliko regionalnih varijanti tog starog običaja. "Možda biste mogli prirediti primanje u spavaćoj sobi. Svaka grupa rodbine ili bilo kojih osoba za koje mislite da imaju pravo znati i nešto o svemu reći, plus liječnik po njihovu izboru, ima pravo posjetiti onu drugu polovicu

zaručničkog para na dan vjenčanja, te obaviti kratki sistematski pregled. U nekom prikladnom trenutku tijekom ceremonije, svaka delegacija mora javno objaviti kako je zadovoljna rezultatima. Privatna inspekcija, javna izjava. Čednost, čast i paranoja — svi sretni i zadovoljni.""A vama oboma tom prilikom liječnici mogu dati nešto za smirenje", istaknuo je Ivan, odurno veseo. "Kladim se da će vam do tog trenutka i jednom i drugom nešto takvo trebati.""Hvala ti, Ivane," promrmljao je Gregor. "Kako pažljivo od tebe." Laisi je bilo smiješno, pa je samo kimnula u znak slaganja.Oči lady Alys stisnule su se dok je računala. "Gregore? Laisa? Je li ovaj prijedlog obostrano prihvatljiv?""Menije u redu", reče Gregor."Mislim da će se moji roditelji bez problema složiti", rekla je Laisa. "Ovaj... Gregore, a tko će zastupati tvoje roditelje?""Njihovo će mjesto u svadbenom krugu, dakako, zauzeti grof i grofica Vorkosigan", reče Gregor. "Pretpostavljam da će oni i ovo... ah, reci, Miles.""Mama neće ni trepnuti," reče Miles, "iako ne mogu jamčiti da će se suzdržati od grubih komentara na račun Barravaraca. Ali otac..."Na stol je nalegla politički oprezna tišina. Pogledi su iznenada opkolili Duva Galenija, čija se čeljust lagano stisnula."Duv, Laisa," kucne lady Alys jednim od svojih savršeno lakiranih noktiju o uglačanu površinu stola. "Komarr-ski sociopolitički odgovor na ovo. Iskreno, molim vas.""Ja nemam nikakvih osobnih primjedaba na grofa Vorkosigana", reče Laisa.Galeni je uzdahnuo. "Bilo bi dobro da... pokušamo zaobići svaku nesigurnu situaciju koju možemo."Lijepo sročeno, Duv. Još će od tebe biti političar. "Drugim riječima, slanje Komarrskog Koljača u inspekciju njihove gole žrtvene djevice na Komarru bilo bi pozdravljeno s istim oduševljenjem kao i kuga", ubacio se Miles, budući da nitko drugi nije mogao. Pa, osim, možda, Ivana. Lady Alys morala bi se naprezati još nekoliko trenutaka da smisli pristojan verbalni opis problema. Galeni mu je odaslao pogled u kojem se zahvalnost izmiješala s mržnjom. "To je

savršeno shvatljivo", reče Miles. "Ako mislite da neravnoteža neće biti suviše uočljiva, pošaljite mamu i lady Alys u Gregorovu delegaciju, možda još i koju sestričnu iz obitelji njegove majke, princeze Kareen. To će usrećiti i barrayarske Konzervativce koji oduvijek smatraju kako je čuvanje genoma ženski posao."Barrayarci za stolom zadovoljno zagunđaše. Lady Alys kratko se nasmiješila, pa skinula tu temu s dnevnog reda.Uslijedila je složena i dugotrajna rasprava o tome trebaju li mladenci svoje zakletve ponoviti na sva četiri službena barrayarska jezika. Poslije toga, na red je došao polusatni razgovor o načinu obavještavanja domaćih i galaktičkih medija, tijekom kojega je Miles spretno, i uz Galenijevusvesrdnu pomoć, uspio izbjeći povećavanje količine zadataka koji su zahtijevali njegovo osobno angažiranje. Lady Alys prešla je na sljedeću stranicu i namrštila se. "Usput budi rečeno, Gregore, jesi li već odlučio što ćeš učiniti sa slučajem Vorbretten?"Gregor odmahne glavom. "Zasad se izbjegavam o tome javno izjasniti. Barem dok Vijeće grofova ne dovrši svoje lopatanje po svemu tome. Kako god da odluče, gubitnikova će mi se žalba naći u krilu pet minuta poslije donošenja odluke."Miles zbunjeno pogleda svoj dnevni red na kojem je sljedeća točka bila Raspored obroka. "Slučaj Vorbretten?""Pa valjda si čuo za skandal s—" počela je lady Alys. "Ah, da, točno, bio si na Komarru kad je izbio. Zar ti Ivan nije ništa rekao? Jadni Rene. Cijela se obitelj uskomešala.""Zar se nešto dogodilo Reneu Vorbrettenu?" pitao je Miles uznemireno. Rene je završio Akademiju nekoliko godina prije Milesa i činilo se da će nastaviti blistavim stopama svojega oca. Komodor lord Vorbretten bio je zvijezda, štićenik Milesova oca u Glavnom stožeru, sve do njegove prerane, junačke smrti od cetagandanske paljbe u ratu za Hegensku Os, prije desetak godina. Manje od godinu dana poslije toga, umro je i stari grof Vorbretten, kako su neki tvrdili, od žalosti za svojim voljenim najstarijim sinom. Rene je bio prisiljen napustiti sjajnu vojničku karijeru i preuzeti grofovsku dužnost u svom obiteljskom Okrugu. Prije tri godine, poslije vrtoglavo brzog udvaranja koje je oduševilo cijelu Vorbarr

Sultanu, oženio se prekrasnom osamnaestogodišnjom kćeri bogatog lorda Vorkeresa. Vrag na veliku hrpu sere, govorilo se u zabiti."Pa..." reče Gregor, "i da i ne. Ovaj..." "Ovaj što?"Lady Alys uzdahne. "Grof i grofica Vorbretten zaključili su kako je vrijeme da počnu izvršavati svoje obiteljskeobveze, pa su, vrlo razumno, odlučili za svog prvorodenog sina iskoristiti maternični replikator, a svaku moguću otkrivenu manu ukloniti još na stupnju zigote. Zbog čega su, dakako, oboje prošli potpuno genetsko skeniranje.""I otkrilo se daje Rene mutac?" pitao je zaprepašteni Miles. Visoki, sportski građeni, naočiti Rene? Rene koji je govorio četiri jezika prekrasnim baritonom što je slamao ženska srca i muški otpor, Rene koji je na tri glazbala svirao opojnu glazbu i pritom savršeno pjevao? Rene, zbog čijeg je tjelesnog izgleda čak i Ivan mogao ljubomorno škrgutati zubima?"Pa, ne baš," reče lady Alys, "osim ako jednu osminu cetagandanskog ghema ne smatramo oštećenjem."Miles se uvalio u stolac. "Ups." Trebalo mu je nešto vremena da to pojmi. "Kad se to dogodilo?""Pa valjda možeš i sam izračunati", promrmljao je Ivan."Ovisi o tome kroz koju je obiteljsku polovicu stiglo." "Mušku", reče lady Alys. "Na nesreću."Tako znači. Reneov djed, koji će poslije postati sedmi grof Vorbretten, zaista je bio rođen za vrijeme cetagandanske okupacije. Vorbretteni su, kao i mnogi Barrayar-ci, učinili ono što su morali kako bi preživjeli... "Znači, Reneova je prabaka surađivala s neprijateljem? Ili... se radilo o nečem gadnijem?""Ako to nešto znači," reče Gregor, "ono malo preostalih dokumenata koje je uspio iskopati CarSig, ukazuje na to da se vjerojatno radilo o voljnom i prilično dugotrajnom odnosu s jednim — ili više — visokih ghemskih časnika koji su okupirali Okrug. Poslije ovoliko vremena, više nitko ne može reći je li se radilo o ljubavi, vlastitom interesu ili pokušaju da kupi zaštitu za svoju obitelj jedinom valutom koju je imala.""A moglo je biti i sve to", reče lady Alys. "Život u ratnoj zoni nije jednostavan."

"U svakom slučaju," reče Gregor, "o silovanju se nije radilo.""Ah, zaboga. Dakle, ahm, zna li se koji je ghemski plemić bio Reneov predak?""Teoretski, moglo bi se rezultate genetskog skenira-nja poslati na Cetagandu, ali koliko je meni poznato, na taj se potez još nisu odlučili. To je ionako akademsko pitanje. Ono stoje... što nije akademsko pitanje, to je očita činjenica da sedmi grof Vorbretten nije sin šestog grofa Vorbrettena.""Prošli tjedan su mu u Stožeru prilijepili nadimak Rene Ghembretten", ponudio je Ivan taj podatak. Gregoro-vo se lice iskrivilo u grimasu."Zaprepašten sam što su Vorbrettenovi dopustili da to procuri u javnost", reče Miles. "Ili ih je provalio netko od liječnika ili tehničara?""Mhm, u toj priči ima još nekih stvari", reče Gregor. "Naravno da to nisu namjeravali pustiti van. Ali Rene je mislio kako njegove sestre i brat imaju pravo znati, pa im je to i rekao, a mlada grofica obavijestila je svoje roditelje. Od koga je među njima dalje krenulo, bog dragi zna. Ali glasina je na kraju dospjela do ušiju Sigura Vorbrettena koji je izravni potomak mlađeg brata šestog grofa i, nekim slučajem, zet grofa Boriza Vormoncriefa. Sigur se nekako — a postoji i protutužba vezana uz njegove metode — dočepao kopije Reneova genetskog skena, a grof Vormon-crief podigao je u ime svog zeta tužbu pred Vijećem grofova, zahtijevajući da se Reneu oduzme titula, te da okrug pripadne Siguru. I sad je to u postupku.""Oh. Oh! I, je li... Rene još uvijek grof, ili nije? Osobno je predstavljen Vijeću koje gaje i potvrdilo, sa svim obvezatnim dokumentima — kvragu, kad bolje razmislim, ija sam bio prisutan. Da bi čovjek postao grof, on ne mora nužno biti grofov sin — birali smo već i nećake, bratiće, preskakali koljena, zbog rata ili izdaje čak ih i uklanjali — je li netko već spomenuo lorda Ponoćnika, konja petog lorda Vortale? Ako konj može naslijediti grofoviju, ne vidim ni teoretskog razloga da je ne naslijedi Cetaganda-nac. I to samo djelomični Cetagandanac.""A da ne spominjemo činjenicu kako je malo vjerojatno da su otac i majka lorda Ponoćnika bili vjenčani", primijetio je Ivan veselo.

"Posljednje što sam ja čuo jest da se obje strane pozivaju na taj slučaj kao na presedan", pridometnuo je lord Vortala, i sam potomak zloglasnog petog grofa. "Jedni zato što je konj bio proglašen nasljednikom, a drugi zato stoje ta odluka poslije opozvana."Galeni, koji je zadivljeno slušao, odmahivao je glavom u čudu ili nečem sličnom. Laisa se uvalila u stolac, nježno trljala ručni zglob i držala se ozbiljno. Samo su joj se oči malo nabrale."Kako to Rene podnosi?" zanimalo je Milesa."Čini se da je u posljednje vrijeme postao pomalo povučen", rekla je Alys zabrinutim glasom."Ja... mogao bih ga posjetiti.""To bi bilo dobro", reče Gregor ozbiljno. "Sigur u svoju parnicu pokušava uključiti baš sve stoje Rene naslijedio, ali dao je naslutiti kako je voljan pristati na nagodbu i uzeti mu samo grofovsku titulu i ono što uz nju ide. Osim toga, mislim da postoji neka sitna imovina naslijeđena kroz žensku lozu, a koja nije upitna.""U međuvremenu", rekla je Alys, "Sigur je poslao pismo mojem uredu, zahtijevajući mjesto koje mu, kao grofu Vorbrettenu, pripada u svadbenoj povorci i za vrijeme polaganja zakletve. A Rene je poslao zahtjev da se Sigu-ru, ako još nije donesena odluka u njegovu korist, zabrani pristup vjenčanju. Onda, Gregore? Koji od njih dvojice polaže svoje ruke među Laisine kad je potvrde kao caricu, u slučaju da ono što uspijeva proći pod kolektivnim umom Vijeća grofova dotad ne donese nikakvu odluku?"Gregor protrlja hrbat nosa i nakratko čvrsto stisne kapke. "Nemam pojma. Možda ćemo morati pozvati obojicu. Privremeno.""Zajedno?" reče lady Alys, čija se usna iskrivila od neodobravanja. "Čujem da su se strasti prilično razbuktale." Neprijateljski je pogledala Ivana. "A pojačava ih duhovitost koju neke slaboumne osobe, čini se, uspijevaju pronaći u situaciji koja je zapravo iznimno bolna."Ivan se krenuo osmjehnuti, no onda je, očito, zaključio da mu to baš nije pametno."Moramo vjerovati kako će obojica odlučiti da ne naruše dostojanstvo prigode", reče Gregor. "Pogotovo ako nisu sigurni koji

će od njih morati meni uložiti priziv. Pretpostavljam kako moram pronaći neki način da im to nježno stavim do znanja. Trenutačno se zadovoljavam time što ih izbjegavam..." Oči mu padoše na Milesa. "Ah, lorde Revizore Vorkosigan. Ovo se čini kao zadaća koja je posve u opisu vašeg radnog mjesta. Hoćete li biti tako ljubazni da ih obojicu podsjetite na osjetljivost njihova položaja, ako vam se u bilo kojem trenutku učini kako bi stvari mogle izmaknuti nadzoru?"Budući da je službeni radni opis mjesta carskog revizora zapravo glasio Kako God Ti Kažeš, Gregore, Miles mu se teško mogao usprotiviti. No dobro, moglo je biti i gore. Zadrhtao je od pomisli na broj dosadnih zadaća koje su mu mogli natovariti da je kojim slučajem bio toliko glup da se ne pojavi na ovom sastanku. "Da, gospodaru, "uzdahne on. "Dat ću sve od sebe.""Uskoro ćemo početi slati službene pozivnice", rekla je lady Alys. "Obavijestite me bude li došlo do kakvih promjena." Okrenula je i posljednju stranicu. "Oh, Miles, jesu li tvoji roditelji konačno javili kad stižu?""Pretpostavljao sam da ćete vi to saznati prije mene. Gregore?""Dva carska broda dodijeljena su na raspolaganje Potkralju", reče Gregor. "Ako se na Sergyaru ne pojavi kakva kriza koja bi ga u tome spriječila, lord Vorkosigan dao je naznačiti kako bi volio stići ranije, a ne kao posljednje Zi-moslave.""Dolaze li zajedno? Mislio sam da bi mama mogla doći prije, da pruži potporu teti Alys", reče Miles."Miles, ja silno volim tvoju majku," uzdahne lady Alys, "ali kad sam joj, poslije održanih zaruka, predložila da mi dođe pomoći oko ovih priprema, ona je ustvrdila kako bi Gregoru i Laisi bilo najbolje da pobjegnu i tajno se vjenčaju."Činilo se da i Gregor i Laisa tu pomisao smatraju neodoljivo privlačnom, pa su se ispod stola uhvatili za ruke. Primijetivši taj opasni dašak pobune, lady Alys se namr-štila.Miles se nasmiješio od uha do uha. "Nikakvo čudo. Tako se ona udala. I nije joj naškodilo.""Učinilo mi se da to nije ozbiljno mislila, ali s Cordeli-jom čovjek nikad ne može biti potpuno siguran. Sablažnji-vo je to koliko čitav ovaj predmet izvlači na površinu Be-tanku u njoj. Mogu samo biti

zahvalna što je sad na Sergyaru." Lady Alys smrknuto pogleda svoj svitak, pa doda: "Vatromet".Miles trepne, pa shvati kako ta riječ nije pretkazanje vjerojatnih posljedica sukoba oko društvenih stavova iz-među njegove betanske majke i barrayarske tete, nego posljednja — hvala bogu — točka na dnevnom redu."Da!" reče Gregor, željno se smješkajući. Svi Bar-rayarci za stolom, uključivši i lady Alys, živnuli su na spomen vatrometa. Možda se radilo o prirođenoj kulturalnoj strasti prema svemu što se glasalo s "bum!""Prema kojem rasporedu?" pitala je lady Alys. "Naravno, održat će se tradicionalni vatromet na samu Lje-toslavu, dan poslije carske vojne parade. Želiš li vatromet svake od tri večeri između tog dana i dana vjenčanja, kao i na sam dan vjenčanja?""Daj da pogledam proračun", reče Gregor Ivanu, koji se smjesta odazove. "Hm. Ne bi bilo dobro da se ljudi zasite. Neka se u ta tri dana isprsi netko drugi, na primjer, Vijeće grofova ili grad Vorbarr Sultana. A za vatromet poslije vjenčanja podignite proračun za pedeset posto, to će ići iz moje osobne kase kao grofa Vorbarre.""Ohoho", reče Ivan s divljenjem, pa unese promjene. "Baš lijepo."Miles se protegnuo. Konačno su gotovi."Oh, da, zamalo sam zaboravila", reče lady Alys. "Miles, tu je tvoj raspored obroka.""Moj što?" Ne razmišljajući, prihvatio je svitak koji mu je pružila."Gregor i Laisa primili su na desetke poziva da tijekom tjedna između parade i vjenčanja posjete raznorodne organizacije koje im žele ukazati štovanje — od Carskih ratnih veterana pa do Štovanog ceha gradskih pekara. I pivara. I postolara. I pčelara. Da ostatak abecede i ne spominjem. Naravno da se nisu u mogućnosti svima odazvati. Otići će na one najkritičnije, u količini koju uspiju ugurati u raspored, ali ostalo, kao Gregorov kum, moraš preuzeti ti.""Je li itko od tih ljudi zapravo pozvao mene osobno?" pitao je Miles, klizeći pogledom preko popisa. U tri je dana morao ugurati barem trinaest obroka i svečanosti. "Ili će se strahovito iznenaditi kad me ugledaju? Ja ne mogu sve ovo pojesti!""Baci se na taj desert koji samo što nije eksplodirao, momče!"

obješenjački se nasmijao Ivan. "Tvoja je dužnost spasiti cara od probavnih smetnji.""Naravno da će znati da ti dolaziš. Možeš očekivati da ćeš morati održati izvjestan broj govora zahvale, koji moraju biti različiti, ovisno o tome gdje se u danom trenutku nalaziš. A ovdje je", doda njegova majka, "tvoj raspored, Ivane."Dok je zurio u svoj popis, Ivanov se osmijeh pretopio u izraz posvemašnjeg očaja. "Pojma nisam imao da u ovom prokletom gradu ima toliko cehova..."U tom je trenutku Milesu na pamet pala prekrasna zamisao — izabrat će nekoliko mirnijih svečanosti, pa na njih može povesti Ekaterinu. Pa da, neka vidi lorda Revizora na djelu. Osim toga, njezina ozbiljna i smirena otmjenost znatno će popraviti i dojam koji je on ostavljao. To ga je iznenada utješilo, pa je sjeo malo uspravnije, smotao svitak i ugurao ga u svoju tuniku."Zar ne možemo na neke od ovih svečanosti poslati Marka?" zakukao je Ivan. "Do ovih tuluma i on će već biti u gradu. I on je Vorkosigan. Svakako ima viši položaj od Vorpatrila. A ako taj nešto može, onda može pojesti."Galenijeve su se obrve podigle, nevoljko se slažući s ovom posljednjom procjenom, iako mu je lice iznenada postalo klasičan primjer sumorne zbunjenosti. Miles se zapitao je li i Galeniju kroz glavu prošlo kako je Mark također i nadareni atentator. No, barem ne jede ono što ubije.Miles je baš htio uputiti Ivanu jedan neprijateljski pogled kad gaje u tome preduhitrila lady Alys. "Suzdrži se od duhovitosti, ako ikako možeš, Ivane. Lord Mark nije carev kum, nije carski revizor, a nema ni iskustva u osjetljivim društvenim prigodama. Osim toga, usprkos svemu što su za njega protekle godine uspjeli učiniti Aral i Corde-lia, mnogi još uvijek njegov položaj u obitelji smatraju dvojbenim. Osim toga, prema mojim informacijama, još nije dovoljno stabilan da bismo ga mogli izložiti stresu društvenih aktivnosti. Bez obzira na psihoterapiju.""Samo sam se salio", promrmljao je obrambeno Ivan. "Kako misliš da ćemo sve ovo preživjeti ako nam zabraniš da imamo smisla za humor?"

"Morat ćeš se suzdržati", posavjetuje ga njegova majka okrutno.I tim je obeshrabrujućim riječima sastanak priveden svome kraju.TREĆE POGLAVLJEOsvježavajuća se proljetna kišica zamaglila na Mileso-voj kosi kad se sklonio s nje, zakoračivši pod dovratak Vorthvsovih. U sivom je zraku napadno popločeno pročelje zgrade djelovalo malo prigušenije, pretvarajući se u profinjenost s uzorkom. Ekaterina je nepažljivo odgodila ovaj sastanak tako što mu je svoje prijedloge nacrta vrta poslala komkonzolom. Na svu sreću, neće morati glumiti neodlučnost oko izbora: oba su prijedloga uistinu bila vrlo lijepa. Bio je uvjeren kako će ovo poslijepodne ipak provesti nekoliko sati, približenih glava gledajući u vid-sliku, uspoređujući nacrte i raspravljajući o osjetljivim pojedinostima.Prolazno prisjećanje na erotski san iz kojega se jutros probudio, zagrijalo mu je lice. U njemu se ponovno odigrao prvi susret između njega i Ekaterine u vrtu Vorthvsovih, ali u Milesovoj je verziji njezina dobrodošlica poprimila mnogo, ovaj, topliji i posve neočekivan prizvuk. Jedino mu nije bilo jasno zašto se njegova glupa podsvijest toliko brinula zbog izdajničkih mrlja od trave na koljenima, umjesto da i dalje proizvodi živopisno obilje trenutaka u kojima je sanjač mogao uživati. A na kraju se prokleto prerano probudio...Profesorica mu je otvorila vrata i srdačno se nasmiješila. "Uđi, Miles." Dok je on ulazio u predvorje, dodala je: "Jesam li ti ikad prije spomenula koliko cijenim tvoju naviku da nikad ne dolaziš nenajavljen?"Njezina kuća danas nije bila prekrivena uobičajenom, prigušenom, knjižničnom tišinom. Činilo se da se odvija nekakva zabava. Milesova se zaprepaštena glava okrenula prema nadsvođenom prolazu na lijevoj strani. Iz salona se čulo zveckanje čaša i tanjura, za kojim je ubrzo doleb-dio miris čaja i kolača od marelica.Ekaterina je, smiješeći se pristojno, usprkos dvjema usporednim borama napetosti između obrva, sjedila kao na prijestolju u pretjerano obloženom naslonjaču svoga ujaka u kutu, držeći šalicu s čajem. Prostorijom su se, sjedeći na mnogo ukrašenijim stolcima, rasprostrla trojica muškaraca; dvojica u zelenoj svakodnevnoj

carskoj odori i jedan u civilnoj tunici i hlačama.Miles nije prepoznao zdepastog tipa koji je nosio uniformu majora, a na visokom ovratniku imao igle koje su označavale pripadnost Operacijama. Drugi je časnik bio poručnik Alexi Vormoncrief kojega je poznavao iz viđenja. I njegove su ukrasne igle ukazivale da sad radi u Operacijama. Treći muškarac, u besprijekorno krojenoj civilnoj odjeći, bio je, koliko je Miles znao, poznati stručnjak za izbjegavanje svake vrste posla. Byerly Vorrutyer nikad nije ušao u službu: otkad gaje Miles poznavao bio je gradski komedijaš. Byerly je imao besprijekoran ukus u svemu, osim u svojim porocima. Miles ga ne bi volio upoznati s Ekate-rinom čak ni nakon što bi bila osigurana zarukama."Otkud su se oni stvorili?" zapita Miles ispod glasa Profesoricu."Major Zamori bio je prije petnaest godina moj student", uzvratila mu je Profesorica mrmoljeći. "Donio mi je knjigu za koju je mislio da bi me mogla zanimati. Dobroje pogodio, jer je već imam. Mladi Vormoncrief došao je usporediti rodoslovlje s Ekaterinom. Misli da su možda u rodu, tako je rekao, zato što je njegova baka iz obitelji Vorvane. Ma znaš, teta ministra teške industrije.""Poznata mije ta grana, da.""Trebao im je jedan sat kako bi ustanovili da se — iako obitelji Vorvane i Vorvayne vuku podrijetlo iz istog korijena — grana razdvojila prije barem pet naraštaja. Pojma nemam zašto je ovdje By Vorrutyer. Propustio me obavijestiti o svojem opravdanju.""Bya ništa ne može opravdati." Ali Milesu se činilo kako vrlo točno može vidjeti razlog zbog kojeg su njih trojica i njihove traljave izlike danas ovdje — a razlog je sjedio u kutu, stiskao šalicu i djelovao zarobljeno. Pa zar nisu mogli smisliti ništa bolje od ovih opipljivo prozirnih pričica? "Je li ovdje moj bratić Ivan?" doda on zastrašujućim glasom. Kad smo već kod toga, i Ivan je radio u Operacijama. Jednom se dogodilo slučajno, drugi put se poklopilo..."Ivan Vorpatril? Nije. Zaboga, pa zar se može dogoditi da se i on pojavi? Ostala sam bez kolača. A kupila sam ih Profesoru, za desert poslije večere...""Nadam se da neće doći..." promrmlja Miles. Na lice namjesti

pristojan osmijeh, pa uleti u Profesoričin salon. Ona ga je slijedila.Ekaterina je podigla bradu, nasmiješila se i odložila šalicu kojom se dosad branila. "Oh, lorde Vorkosigan! Tako mije drago što ste ovdje! Ovaj... poznajete li prisutnu gospodu?""Dvojicu od trojice, madame. Dobro jutro, Vormoncrief. Zdravo, By."Trojica poznanika oprezno si kimnuše glavama. Vor-moncrief je pristojno rekao: "Dobro jutro, lorde Revizoru.""Majore Zamori, ovo je lord Revizor Miles Vorkosigan", zadovolji formu Profesorica."Dobar dan, gospodine. Slušao sam o vama." Pogled mu je bio izravan i neustrašiv, usprkos činjenici da ga je broj vorskih plemića višestruko nadmašivao. Ali, Vor-moncrief je zapravo bio tek žutokljuni poručnik, a Byerly Vorrutver nije imao nikakav položaj. "Jeste li došli posjetiti lorda Revizora Vorthysa? Upravo je izašao."Ekaterina kimne. "Otišao se prošetati." "Po kiši?"Profesorica je lagano zakolutala očima, iz čega je Miles izvukao pretpostavku daje njezin muž zbrisao i ostavio je da sama glumi guvernantu svojoj nećakinji."Nije važno", nastavi Miles. "Zapravo, došao sam obaviti jedan poslić s madame Vorsoisson." A ako oni iz toga zaključe kako se radi o službenom carskom posliću lorda Revizora, a ne o privatnim poslovima lorda Vorkosigana, tko je on da ispravlja njihova uvjerenja?"Da", kimne Ekaterina u znak potvrde."Duboko se ispričavam što vas sve prekidam", doda Miles, dajući im vrlo jasnu naznaku. Nije sjeo, već se oslonio o rub nadsvođenog ulaza i prekrižio ruke. Nitko se nije ni pomaknuo."Upravo smo razgovarali o obiteljskim stablima", objasni Vormoncrief."Nadugo i naširoko", promrmlja Ekaterina."Kad smo već kod neobičnih rodoslovlja, Alexi, lord Vorkosigan i ja smo zamalo bili mnogo bliže povezani", primijeti Byerly. "Osjećam pravu obiteljsku privrženost prema njemu.""Zaista?" reče Vormoncrief koji se posve zbunio."O, da. Jedna od mojih tetki s očeve strane svojedobno je bila udana

za njegova oca. I tako je Aral Vorkosigan zapravo moj svojevrsni, ako već ne i vrli, ujak. Na žalost, umrla je mlada — okrutno otrgnuta sa stabla — prije nego što mi je uspjela roditi bratića koji bi budućeg Mile-sa mogao ostaviti bez nasljedstva." Byerly pogleda Milesa podignute obrve. "Reci, prisjećate li je se rado u obiteljskim razgovorima?"Miles se nasmiješio i pustio tišinu da se protegne između njih, znatiželjan da vidi koji će prvi ustuknuti. U Byevu se oku pojavio bljesak spoznaje, ali prvi kojemu su popustili živci bio je jedan od nedužnih promatrača.Major Zamori se nakašljao. "Pa, lorde Revizore Vorkosigan, kakvi su zapravo konačni nalazi o komarrskom slučaju? Je li ipak bila sabotaža?"Miles slegne ramenima i dopusti svojoj pažnji da spuz-ne s Bya i njegova uobičajenog bockanja. "Poslije šest tjedana kopanja po podacima, lord Revizor Vorthys i ja zaključili smo daje najvjerojatniji uzrok pilotkinjina pogreška. Raspravljali smo i o mogućnosti da se radilo o pokušaju samoubojstva, ali smo tu zamisao na kraju ipak odbacili.""A kakvo je vaše mišljenje?" pitao je Zamori, zvučeći kao da ga zaista zanima. "Nesreća ili samoubojstvo?""Hm. Činilo mi se kako bi samoubojstvo objasnilo mnoge stvari vezane uz izvjesne fizičke aspekte sudara", odvrati Miles, u sebi odašiljući tihu molbu za oproštenje duši oklevetane pilotkinje. "No kako nam mrtvo tijelo pi-lotkinje nije moglo pružiti nikakve obavijesti koje bi poduprle tu tezu, bilješke, oproštajna pisma, psihijatrijske nalaze, nismo tu odluku mogli objaviti kao službenu. Ali nemojte me slučajno citirati", doda on, kako bi pojačao vjerodostojnost.Ekaterina, skrivena u ujakovu naslonjaču, s razumijevanjem kimne na tu službenu laž, dodajući je možda i vlastitom repertoaru iskrivljenih istina o tom slučaju."A što mislite o ovom carevu vjenčanju s Komarran-kom?" dodao je Vormoncrief. "Prepostavljam da ga odobravate, kad sudjelujete u njemu."Milesu nije promaknuo njegov dvojbeni prizvuk. Ah, da,

Vormoncriefov ujak, grof Boriz Vormoncrief, koji je stajao na rubu najnovijeg sukoba, naslijedio je vodstvo sve slabije Konzervativne stranke poslije pada grofa Vortifra-nija. Oduševljenje Konzervativne stranke budućom caricom Laisom moglo se u najboljem slučaju opisati kao mlako, iako su bili dovoljno oprezni da ne dopuste da otvoreno neprijateljstvo izroni u njihovim javnim nastupima gdje bi ga netko — na primjer CarSig — bio dužan uočiti. Ipak, činjenica da su Boriz i Alexi u rodu nije nužno morala značiti da dijele i politička uvjerenja. "Mislim da je to sjajno", rekao je Miles. "Doktorica Toscane je briljantna i vrlo lijepa osoba, a što se Gregora tiče, pa, krajnje je vrijeme da osigura nasljednika. A valjda vam je jasno da njegovo vjenčanje, ako ništa drugo, znači da će nama ostati jedna barravarska žena više.""Pa, to znači da će jedna barravarska žena više ostati jednome od nas", ispravi ga Byerly Vorrutver slatko. "O-sim ako ti nemaš na pameti neku predivnu bizarnost."Milesov je osmijeh izblijedio dok je razmišljao o Byu. Ivanova duhovitost, ma kako zamorna katkad bila, bila je na neki način iskrena i stoga rijetko uvredljiva. Ali, za razliku od Ivana, Byerly nikad nije vrijeđao slučajno."Gospodo, svima bih vam preporučio da posjetite Ko-marr", reče Miles srdačno. "Njihove su kupole do vrha pune prekrasnih žena koje sve imaju besprijekorne genetske skenove i galaktičku naobrazbu. A Toscaneovi nisu jedini klan s bogatom nasljednicom. Mnoge su komarran-ske dame bogate — Byerly." Suzdržao se od toga da uslužno svima nazočnima pojasni kako je madame Vorsoisson njezin nemarni suprug ostavio bez i jednog novčića. Ponajprije zato što je Ekaterina bila prisutna, a obrve su joj se iskosile, a drugo — nije mogao vjerovati da, ako nitko drugi, barem By nije svjestan te činjenice.Byerly se tanahno osmjehnuo. "Nije sve u novcu, tako kažu."Šah. "Točno, ali uvjeren sam kako bi se ti, bez obzira na to, znao prikazati u lijepom svjetlu, samo ako se malo potrudiš."Byeva se usna trznula. "Tvoja je vjera u mene dirljiva, Vorkosigane."Alexi Vormoncrief nije se dao pokolebati. "Hvala lijepa, ali meni su kćeri Vora posve dobre. Nemam ni potrebe ni sklonosti prema

egzotičnim drugim svjetovima."Dok se Miles još uvijek napinjao da razabere je li ovo bio namjeran žalac usmjeren protiv njegove betanske majke — da je to rekao By, bio bi siguran, ali Vormoncrief mu se nikad nije činio posjednikom veće količine smisla za suptilno — Ekaterina vedro reče: "Ja ću samo skočiti do svoje sobe i donijeti infodiskove, može?""Ako vam je po volji, madame." Miles se nadao kako je By nije podvrgnuo ni jednoj od svojih gerilskih razgovornih tehnika. Ako jest, onda će Miles morati nasamo progovoriti koju riječ sa svojim ersafe-bratićem. Ili da, možda, kao u stara dobra vremena, pošalje svoje oružnike...Ustala je i krenula hodnikom, pa se uspela stubištem. Nije se vratila. Poslije nekog vremena Zamori i Vormoncrief izmijenili su potištene poglede i počeli proizvoditi zvukove koji su ukazivali daje vrijeme za odlazak, pa ustali. Miles je s neodobravanjem uočio kako je Vormoncrief Ovdje bio dovoljno dugo da se njegova vojnička kabanica,kojom se sad ogrnuo, posve osuši. Gospoda su se udvorno oprostila od svoje navodne domaćice, Profesorice."Recite madame Vorsoisson da ću onaj disk s nacrtima skočnih brodova za Nikkija donijeti čim stignem", uvjeravao je major Zamori Profesoricu, bacajući poglede prema stubištu.Zamori ovamo dolazi toliko često da se već upoznao s Nikkijem? Miles s nelagodom promotri pravilni majorov profil. Činilo se i daje visok, iako ne koliko i Vormoncrief; njegov je lik djelovao tako nadmoćno samo zato što je bio krupan. Byerly je bio dovoljno vitak da njegova visina ne bude tako upadljiva.Još trenutak su se u nespretnoj, gužvastoj nakupini zadržali u popločenom predvorju, ali Ekaterina se nije ponovno spustila, pa su se naposljetku predali i dopustili da ih se nježno odgurka do izlaza. U međuvremenu se kiša pojačala, primijetio je Miles zadovoljno. Glavom naprijed, Zamori je uronio u pljusak. Profesorica zatvori vrata s grimasom olakšanja."Ti i Ekaterina se možete poslužiti komkonzolom u mojoj radnoj sobi", uputi ona Milesa, pa krene skupljati tanjure i šalice koji su ostali napušteni u njezinu salonu.

Miles je otkaskao hodnikom prema Profesoričinoj knjižnici-uredu, pa se osvrnuo. Da, ovo je divno i udobno mjesto za njihov sastanak. Prednji je prozor bio pritvoren kako bi ušao dašak svježine. Na nesreću, vlažni je zrak s trijema donio razgovijetne glasove."By, pa ne misliš valjda da se Vorkosigan mota oko madame Vorsoisson?" Bio je to Vormoncrief.Byerly Vorrutyer ravnodušno je odgovorio: "A zašto ne bi?""Čovjek bi pomislio da će nju to ogorčiti. Ne, to je sigurno samo neki zaostatak iz njihova slučaja.""Ne bih se u to kladio. Znam dovoljno žena koje bi začepile nos i skočile da ulove grofova nasljednika, pa makar taj bio pokriven i zelenim krznom."Milesova se šaka zgrčila, pa potom pažljivo opustila. Zbilja? Pa kako to, By, da mi nikad nisi ponudio njihov popis? Doduše, Milesu to sad više nije bilo zanimljivo..."Nikad nisam tvrdio da razumijem žene, ali meni se čini da bi one prije pojurile za Ivanom", reče Vormoncrief. "Da su onaj put atentatori bili samo malo sposobniji, on je mogao naslijediti grofovsku titulu Vorkosiganovih. Šteta. Moj ujak kaže da bi Ivan bio pravi zgoditak za našu stranku, samo da nema te obiteljske veze s Naprednjacima Arala Vorkosigana.""Ivan Vorpatril?" prezirno je frknuo Byerly. "Njega ne zanimaju stranke, samo tulumi na kojima vino teče u potocima."Ekaterina se pojavila pod nadsvođem dovratka i iskosa se nasmiješila Milesu, kojemu je prva misao bila da s tres-kom zalupi prozorom. Ali ta se zamisao tehnički nije mogla provesti bez poteškoća, jer se prozor zatvarao kukicom. I Ekaterina je čula glasove — koliko je čula? Ule-pršala je u sobu, nakrivila glavu i podigla upitnu i neumoljivu obrvu prema njemu, kao da govori Opet prisluškuješ, zar ne? Miles je uspio proizvesti kratak osmijeh neugode."Ah, evo konačno i tvog vozača", dodao je Byerly. "Alexi, posudi mi svoj kaput, ne bih volio upropastiti ovo divno novo odijelo. Kako ti se čini? Boje mi pristaju uz ten, zar ne?""Ma fućkaš tvoj ten, By.""Ali krojač me uvjerava da je tako. Hvala. Dobro, podiže kupolu. A

sad jurnimo kroz kišu... u stvari, ti jurni. Ja ću dostojanstveno odšetati u ovom ružnom, ali nepore-civo vodootpornom carskom kaputu. Idemo..." Koraci njihove četiri noge izblijedjeli su u kisici."Kakav je on lik..." rekla je Ekaterina, napola se smijući."Tko? Byerly?""Da. Ide čovjeku na živce. Jedva sam mogla povjerovati što se sve usuđuje reći. A da ne spominjem kako mije bilo teško da ostanem ozbiljna.""I menije teško povjerovati što sve By može reći", odvrati Miles kratko. Povukao je drugi stolac oko stola i postavio ga pred komkonzolu, onoliko blizu prvome koliko se usudio, pa smjestio Ekaterinu u njega. "Otkud su se svi oni stvorili?" Osim, što je bilo očito, iz Odjela tajnih operacija Carskog stožera. Ivane, živino jedna, ti i ja ćemo morati ozbiljno porazgovarati o tome kakve tračeve širiš na poslu..."Major Zamori je prošli tjedan posjetio Profesoricu", rekla je Ekaterina. "Čini se kao ugodna osoba. Dugo je razgovarao s Nikkijem — impresionirala me njegova strpljivost."A Milesa je impresionirala njegova pamet Prokletnik, odmah je uočio da je Nikki jedna od pukotina u Ekateri-ninu oklopu."Vormoncrief se prvi put pojavio prije nekoliko dana. Jadnik, bojim se da je malo dosadan. Vorrutyer je jednostavno jutros došao s njim, iako mi se činilo da se sam pozvao.""Rekao bih da je očito našao novu žrtvu koju može musti", reče Miles. Vorrutverovi su se, kako se činilo, pojavljivali u dva pakiranja: živopisnom i neupadljivom. Byev otac, najmlađi sin u svom naraštaju, bio je škrti čov-jekomrzac druge kategorije koji je izbjegavao svaku prigo-du da se pojavi u gradu. "By je nadaleko poznat po tome što nema vidljivih prihoda.""Ako je tako, dobro to skriva", rekla je Ekaterina razborito.Miles shvati kako je spoj dobrog podrijetla i siromaštva dilema s kojom se Ekaterina mogla identificirati. Do-vraga. Nije mu bila namjera da svojom primjedbom izazove naklonost prema Byerlyju Vorrutyeru.

"Učinilo mi se da majoru Zamoriju nije bilo baš drago kad su njih dvojica upala usred njegova posjeta", nastavljala je Ekaterina. Usplahireno je dodala: "Zaista ne znam zašto dolaze."Pogledaj se u zrcalo, jedva se Miles suzdržao da joj glasno ne preporuči. Umjesto toga, dopustio je svojoj obrvi da se podigne. "Zaista?"Slegnula je ramenima i nasmiješila se s tračkom gorčine. "Pretpostavljam da ne misle ništa loše. Možda sam bila naivna kad sam mislila da će ovo", pokazala je svoju crninu, "biti dovoljno da me oslobodi izlaženja na kraj s ovakvim budalaštinama. Hvala vam što ste ih pokušali poslati na Komarr, iako nisam sigurna daje zamisao naišla na odjek. Čini se da moje naznake uopće ne primjećuju. A ne želim biti gruba.""A zašto ne biste bili?" reče Miles, nadajući se da će je to ohrabriti da i dalje razmišlja u tom smjeru. Iako, Bya grubost ne bi odbila, prije bi ga uzbudila i potaknula da cijelu stvar pretvori u natjecanje. Miles potisne morbidnu potrebu daje zapita jesu li se na njezinu pragu ovoga tjedna ukazala još kakva slobodna gospoda, ili je danas vidio ukupan inventar. Zapravo nije želio čuti njezin odgovor. "Ali dosta s tim, kako ste rekli, budalaštinama. Porazgovarajmo radije o mojem vrtu.""Da, dapače", reče ona zahvalno i podigne na ujninoj komkonzoli dva vid-modela koje su nazvali zabitni vrt i gradski vrt. Glave su im se posve približile, baš kao što je Miles i predvidio. Mogao je osjetiti prigušen parfem kojim je odisala njezina kosa.Zabitni vrt bio je naturalistički prikazan, s razgaže-nim puteljcima koji su krivudali kroz autohtone biljke gusto posađene na obrisima obronaka, s vijugavim potokom i nasumično razmještenim drvenim klupama. Gradski je vrt imao čvrste četverokutne terase izlivene od plas-tona, koje su istodobno služile kao puteljci, klupe i kanali kojima je tekla voda. Kroz niz vještih, prodornih pitanja, Ekaterina je uspjela iz njega izvući podatak da mu je srcu draži zabitni vrt, ma koliko da mu je pogled bio zaveden plastonskim vodoskocima. Dok je on zadivljeno promatrao, ona je izmijenila model zabitnog vrta kako bi obronci bili strmiji, a potok vidljiviji — sad je krivudao u obliku slova S, izvirući iz nakupine stijena i utječući u malenu

špilju. Središnji krug u kojem su se sjekli svi puteljci pretvorio se u tradicionalnu ciglenu površinu s uzorkom — grb Vorkosiganovih, stilizirani javorov list koji je počivao na tri međusobno preklopljena trokuta što su predstavljala planine, oblikovana u svjetlijoj cigli kako bi kontrast bio dojmljiviji. Čitava ta cjelina spuštena je još niže, ispod razine ulice, kako bi obronci dobili više prostora za uspinjanje, što će pospješiti blokiranje buke s ulice."Da", reče on naposljetku, poprilično zadovoljno. "To je to. Bacite se na posao. Možete početi birati tvrtke i ponuđače.""Jeste li sigurni da želite nastaviti s tim?" pitala je Ekaterina. "Sad ću iskoračiti iz svog dosadašnjeg iskustva, bojim se. Sve do ovoga, svi su moji nacrti bili virtualni.""Ah", reče Miles prefrigano, jer je predvidio ovo kolebanje u posljednjem trenutku. "Sad je došao čas da vasupoznam s Tsipisom, čovjekom koji vodi moje poslove. On je organizirao sve poslove održavanja i dogradnje Kuće Vorkosigan u posljednjih trideset godina. Poznaje tvrtke koje su na dobrom glasu i pouzdane, zna kako možemo dobiti radnu snagu ili materijal s imanja Vorkosiganovih. Bit će presretan što vam može pomoći u svemu ovome." Točnije rečeno, objasnio sam mu kako ću mu skinuti glavu ako ne bude presretan svake minute. Doduše, da bi to postigao, Miles se nije morao jako potruditi. Tsipisu su svi aspekti poslovanja bili do krajnjih granica zanimljivi i bio je u stanju o njima mljeti satima. Milesu je bilo smiješno, iako pomalo i bolno, kad je shvatio koliko je puta tijekom svoje svemirske plaćeničke karijere spasio stvar ne oslanjajući se na svoju CarSigovsku uvježbanost, nego na neko od prijekornih predavanja staroga Tsipisa.Tsipis, koji se pažljivo pripremio, osobno je odgovorio na komkonzolni poziv u svom uredu u Hassadaru, a Miles obavi neophodno upoznavanje. Novo poznanstvo lijepo je išlo od samog početka: Tsipis je bio postariji muškarac, dugo godina u braku i iskonski gaje zanimao projekt o kojem se radilo. Gotovo od prvog trenutka oslobodio je Eka-terinu njezine oprezne stidljivosti. Do vremena kad je njihov prvi podugi razgovor završio, njezino se mentalno stanje promijenilo od Ja to nikako ne mogu do

sastavljenog dijagrama s popisom potrepština i suvislim planom prema kojem će, bude li sve pošlo kako treba, iskopavanje terena početi već sljedećeg tjedna. 0, da. To će dobro ispasti. Ako je Tsipis nešto cijenio, bili su to ljudi koji brzo uče. Ekaterina je bila od onih pokaži mi jedanput osoba kakve je Miles u svojim plaćeničkim danima cijenio više od iznenadnog pronalaska viška kisika u zalihama. A nije uopće bila svjesna toga koliko je posebna."Zaboga," primijetila je, slažući bilješke nakon što se Tsipis iskopčao s komkonzole, "kako je to obrazovan čovjek. Mislim da bih ja vama trebala plaćati.""Plaća", prisjeti se Miles. "Da." Izvukao je kreditnu pločicu iz džepa. "Tsipis vam je otvorio račun s kojeg možete plaćati sve potrebne troškove. A ovo je vaš honorar za prihvaćeni nacrt."Utaknula je kreditnu pločicu u komkonzolu. "Lorde Vorkosigan, ovo je previše!""Ne, nije. Naložio sam Tsipisu da u tri različite profesionalne tvrtke provjeri koliko bi koštao jedan takav nacrt." I to u tri najuspješnije tvrtke, ali zar bi on za radove na Kući Vorkosigan ikad unajmio manje od najboljeg? "Ovo je prosjek njihovih ponuda. Ako želite, on vam ih može pokazati.""Alija sam amaterka.""Nećete to još dugo biti."Čudo nad čudima, ali ova je njegova primjedba izazvala osmijeh pun narastajućeg samopouzdanja. "Ali ja sam samo skupila na hrpu neke uglavnom uobičajene standarde takvih nacrta.""Dakle, deset posto honorara je za te elemente, a devedeset posto za to što ste ih znali dobro rasporediti."Ha, na to nije imala primjedbi. Ipak nije mogla biti ovako dobra a da toga negdje u dubini duše nije bila svjesna, koliko god samu sebe silila da se u javnosti predstavlja skromno.Spoznao je kako je ovo vedro raspoloženje pravi trenutak u kojem treba završiti. Nije se htio zadržati tako dugo da joj postane dosadan, kao stoje, očito, uspjelo Vormon-criefu. Je li prerano da... ne, ipak će pokušati. "Usput budi rečeno, priređujem večeru za neke moje stare prijatelje — obitelj Koudelka. Kareen Koudelka, koja je neka vrsta štićenice moje majke, upravo se vratila kući nakon

završetka školske godine na Koloniji Beta. Tek je nedavno stigla, ali čim ustanovim kojeg su dana svi slobodni,volio bih da nam se i vi pridružite i da se upoznate s njima.""Ne bih željela smetati—""Četiri kćeri", zaobiđe on glatko njezinu primjedbu. "Kareen je najmlađa. Tu je i njihova majka, Drou. I, naravno, komodor Koudelka. Poznajem ih cijeli život. Bit će prisutan još i Delijin zaručnik, Duv Galeni.""Obitelj u kojoj ima pet žena? Istodobno?" U glasu joj se jasno čuo prizvuk zavisti."Mislim da biste silno uživali u njihovu društvu. I obrnuto.""Nisam upoznala mnogo žena u Vorbarr Sultani... sve su tako zaposlene..." Kliznula je pogledom niz svoju crnu haljinu. "Ali zaista ne bi bilo u redu da već počnem odlaziti na zabave.""Ovo je obiteljska zabava", naglasio je on, spretno uhvativši novi smjer iz kojega je vjetar zapuhao. "Naravno da kanim pozvati i Profesora i Profesoricu." A zašto ne? Na kraju krajeva, kod kuće ima devedeset šest stolaca."Možda... na to nitko ne bi mogao imati primjedbi.""Sjajno! Javit ću vam datum. Oh, i — molim vas —javite Pymu kad će stići vaši vrtlari, kako bi on mogao javiti kućnoj straži i uključiti ih u svoj sigurnosni raspored.""Svakako."I s tim se pažljivo uravnoteženim prizvukom, toplim, ali ne suviše osobnim, oprostio i zbrisao.Tako dakle, neprijatelji joj hrpimice navaljuju na vrata. Bez panike, momče. Do dana dogovorene večere možda je uspije dovesti u raspoloženje da prihvati nekoliko poziva na svečanosti tijekom svadbenog tjedna. A nakon što pet-šest puta budu zajedno viđeni u javnosti, Pa, tko zna.Ja, na žalost, ne znam.Uzdahnuo je i potrčao kroz kišu prema svom vozilu koje je čekalo.Ekaterina je ušetala natrag u kuhinju kako bi vidjela treba li njezinoj ujni pomoć oko raščišćavanja. S osjećajem krivnje bojala se daje zakasnila. I zaista, pronašla je Profesoricu kako sjedi za kuhinjskim stolom, sa šalicom čaja i hrpom papira koji su, sudeći po njezinu

zbunjenom izrazu lica, bili studentski radovi.Njezina se ujna silovito namrštila, pa nažvrljala nešto stilusom, a tek onda podigla pogled i nasmiješila se. "Jesi li gotova, mila?""Prije bih rekla da tek počinjem. Lord Vorkosigan odlučio se za zabitni vrt. Zbilja želi da krenem u to.""Nisam ni najmanje sumnjala. On je vrlo odlučan čovjek.""Žao mije zbog jutrošnjih upada", mahne Ekaterina rukom u smjeru salona."Zaista ne znam zašto se ti ispričavaš. Pa nisi ih pozvala.""Točno, nisam." Ekaterina podigne svoju novu kreditnu pločicu i nasmiješi se. "Ali lord Vorkosigan mi je smjesta platio nacrt! Sad ti mogu dati stanarinu za sebe i Nikkija.""Zaboga, nema ni govora o nekakvoj stanarini! Ništa nas ne košta to što vam dajemo na raspolaganje sobe koje bi ionako bile prazne."Ekaterina je oklijevala. "Ali ne možeš reći da te hrana koju pojedemo nije ništa koštala.""Ako koji put želiš otići u dućan po namirnice, samo naprijed. Ali bilo bi mi draže kad bi taj novac spremila do početka svog školovanja ujesen.""Učinit ću i jedno i drugo", reče Ekaterina odlučno. Bude li pažljiva, kreditna bi je pločica mogla poštedjeti muke da tijekom sljedećih nekoliko mjeseci moljaka svog oca za džeparac. Nije se radilo o tome da tata nije bio darežljiv, ali nije mu željela pružiti mogućnost da izlije na nju rijeku neželjenih savjeta i prijedloga o tome kako bi trebala voditi svoj život. Na Tienovu joj je sprovodu jasno rekao kako mu nije drago što se nije odlučila vratiti kući, kao što se pristoji vorskoj udovici, ili što nije otišla živjeti s majkom svog pokojnog muža, premda joj starija gospođa Vorsoisson nije uputila takav poziv.Uostalom, kako je zamišljao da će Ekaterina i Nikki stati u njegov skromni stančić i gdje bi se ona imala prilike obrazovati u malom gradu Južnog kontinenta u koji se on poslije odlaska u mirovinu povukao? Šaša Vorvavne katkad se doimao kao čovjek kojega je, na neki čudan način, porazio vlastiti život. Uvijek je donosio konzervativne odluke. Mama je bila ona koja se usuđivala, ali tek u onim stvarima koje nisu iskakale iz uskog prostora njezine uloge

činovnikove supruge. Je li osjećaj poraza pred kraj postao zarazan? Ekaterina se ponekad pitala je li i brak njezinih roditelja, kao i njezin, ali na neki osjetljiviji način, zapravo bio krivi spoj?Sjedokosa je glava prošla pokraj prozora; čuo se zveket, a onda su se stražnja vrata otvorila i razotkrila ujaka Vorthvsa za kojim je kaskao Nikki. Profesor je gurnuo glavu u kuhinju i dramatično prošaptao: "Jesu li otišli? Ili je za nas povratak još uvijek opasan?""Zrak je čist", preda prijavak njegova žena, pa on nahrupi u kuhinju.Opteretio se golemom torbom koju je smjesta iskrcao na kuhinjski stol. Pokazalo se da sadrži višestruko brojčano nadmoćnu zamjenu za kolače koji su jutros bili pojedeni."Misliš da će nam to biti dosta?" pitala je Profesorica ironično."Ne želimo umjetno stvorene nestašice", odvratio je njezin suprug. "Sjećam se kad su naše cure prolazile kroz tu fazu. U svako doba dana bili smo do laktova u mladim muškarcima i navečer nam u kući nije ostala ni mrvica. Nikad nisam shvaćao tvoju strategiju darežljivosti." Usput je objasnio Ekaterini: "Htio sam prepoloviti njihov broj tako što ćemo im ponuditi trulo povrće i kućanske poslove. Ako bi se netko poslije toga vratio, znali bismo da su mu namjere ozbiljne. Je 1' da, Nikki? Ali iz nekog razloga, žene mi to nikad nisu dopustile.""Što se mene tiče, daj im sve trulo povrće i kućanske poslove kojih se možeš sjetiti", reče mu Ekaterina. A da ne bude uvijek isto, ponekad možemo zaključati vrata i praviti se da nismo kod kuće... Potišteno je sjela uz svoju ujnu i poslužila se kolačima. "Jeste li ti i Nikki dobili svoj dio, konačno?""U pekarnici smo pojeli kekse i popili kavu i mlijeko", uvjeravao ju je ujak.Nikki veselo obliže usnice i kinine u znak potvrde. "U-jak Vorthvs kaže da se svi oni frajeri žele s tobom oženiti", dodao je on, s očitom nevjericom. "Je li to zbilja istina?"Hvala ti, ujače dragi, pomisli Ekaterina zajedljivo. Pitala se kako to objasniti devetogodišnjem dječaku. Iako, činilo se da ta pomisao Nikkija ne užasava ni približno toliko koliko je užasavala nju. "To bi bilo protuzakonito", promrmlja ona. "Čak i bizarno." Slabašno se

nasmiješila sarkastičnom izrazu Bya Vorrutvera.Nikki nije prihvatio šalu. ''Znaš ti dobro što ja mislim! Hoćeš li izabrati jednog od njih?""Neću, mili," uvjeravala gaje ona."Dobro." Na trenutak se zamislio, pa dodao: "Iako, ako već moraš, major je bolji od poručnika.""Ah... a zašto?"Ekaterina je sa zanimanjem promatrala kako Nikki traži riječi kojima bi rekao Vormoncriefje vorski dosadnja-ković koji se drži pokroviteljski, no — na njezino olakšanje — nije ih pronašao. Napokon se zadovoljio s: "Majori više zarađuju.""Vrlo praktično razmišljanje", primijetio je ujak Vorthvs pa, možda još osjećajući nepovjerenje prema darežljivosti svoje žene, spremio polovicu nove zalihe kolača kako bi je odnio i sakrio u svom podrumskom laboratoriju. Nikki je odskakutao za njim.Ekaterina se laktovima oslonila o stol, naslonila bradu na dlanove, pa uzdahnula: "Kad smo kod toga, možda strategija ujaka Vorthvsa i nije tako loša. Prijetnja kućanskim poslovima mogla bi otjerati Vormoncriefa, a svakako bi odbila Vorrutvera. Iako, nisam sigurna da bi upalila i kod majora Zamorija. Možda da pokušamo s trulim povrćem?"Ujna Vorthvs uvalila se u stolac i promatrala je sa zagonetnim smiješkom. "Onda, Ekaterina, što očekuješ od mene? Da tvojim potencijalnim udvaračima počnem govoriti da nisi kod kuće?""Bi li to mogla? A kad počnem raditi na vrtu, to će ionako biti istina", reče Ekaterina, razmišljajući o tome."Jadni dečki. Još malo pa ću ih početi žaliti."Ekaterina se kratko nasmiješila. Gotovo je mogla osjetiti kako je ta sućut svojom zgrčenom šakom odvlači natrag u tamu. Od toga joj se naježila koža.Sad, kad je ležala sama, bez Tiena, u svakoj je usamljenoj noći uživala. Mogla je protegnuti ruke i noge na sve strane kreveta, uživati u slobodnom prostoru, bez kompromisa, zbrke, pritiska, pregovora, povlačenja, umolja-vanja. Bila je slobodna od Tiena. Tijekom godina njihova braka gotovo su posve otupjele veze koje su je držale uz njega, obećanja i

strahovi, njegove očajničke potrebe, njegove tajne i laži. Kad ju je od tih bračnih okova napokon izbavila njegova smrt, učinilo joj se gotovo kao da joj se probudila duša i da sad lagano pecka, kao utrnula ruka u koju se vraća krv. Nisam ni znala u kakvom sam zatvoru, dok me nisu oslobodili. Pomisao na dobrovoljni ulazak u drugu takvu bračnu ćeliju čija bi vrata zaključao još jedan zavjet, izazivala je u njoj potrebu da vrišteći pobjegne.Odmahnula je glavom. "Ne trebam još jednoga koji će visiti na meni."Obrve njezine ujne trznule su se. "Tebi ne treba još jedan Tien, to je sigurno. Ali nisu svi muškarci kao Tien."Ekaterinina se šaka zamišljeno stisnula. "Ali ja sam još uvijek kao ja. Nisam sigurna jesam li sposobna za intimnost, a da opet ne upadnem u stare loše navike. Ne želim se opet dati do posljednjeg atoma, a onda se žaliti da sam prazna. Kad pogledam unatrag, najviše me plaši pomisao da nije za sve bio kriv Tien. Ja sam mu dopustila da bude sve gori i gori. Da se usudio vjenčati sa ženom koja bi mu se suprotstavila, koja bi ustrajala...""Tvoja logika izaziva mi glavobolju", primijeti blago njezina ujna.Ekaterina slegne ramenima. "Ali sve je to sad samo nagađanje."Poslije duge stanke, Profesorica znatiželjno upita: "Onda, što misliš o Milesu Vorkosiganu?""On je u redu. Od njega nemam potrebu bježati.""Učinilo mi se da — još na Komarru — da ga zanimaš.""Oh, ali to nije bilo ništa ozbiljno", reče Ekaterina odlučno. Taje njihova neozbiljnost možda pomalo izmaknulanadzoru, ali oboje su bili umorni, opijeni time što su završili dani i sati zastrašujućeg napora... u sjećanju joj se pojavio njegov blistavi osmijeh, sjajne oči na iznurenom licu. Svakako da to nije bilo ništa ozbiljno. Da je bilo ozbiljno, morala bi vrišteći zbrisati. A bila je preumorna da ustane. "Ali lijepo je biti s nekim koga iskreno zanimaju vrtovi.""Aha", reče njezina ujna i posveti se sljedećem studentskom radu.Poslijepodnevno sunce proljeća Vorbarr Sultane zagri-jalo je sivo pročelje Kuće Vorkosigan do nečeg gotovo ugodnog dok se Markovo zemaljsko vozilo približavalo prilazu. CarSigov stražar u

kućici pred ulazom nije bio jedan od onih koje je Mark lani upoznao. Stražar je bio uljudan, ali temeljit i otišao je čak tako daleko daje provjerio Markov otisak dlana i skenirao mu zjenicu prije nego što im je mahnuo da uđu, promrmljavši gunđavo "Milor-de" što je možda mogla biti i isprika. Mark je zurio kroz kupolu vozila dok su prilazili prednjem trijemu.Opet Kuća Vorkosigan. Dom? Sad mu se njegov udobni studentski stan na Koloniji Beta činio kao dom više od ove goleme hrpe kamenja. No unatoč tome što je bio gladan, napaljen, umoran, napet i što mu je galaktički skok poremetio bioritam, ovaj put nije bio zgrčen u očekivanju nekog užasa. Bila je to samo Kuća Vorkosigan. Može on to. A čim uđe u nju, može nazvati Kareen, hura! Otpustio je kupolu čim je vozilo uzdahnulo uz pločnik, pa pomogao Enriqueu da izvadi prtljagu.Markova stopala jedva su dospjela dotaknuti beton kad je kroz prednja vrata ispao oružnik Pym i salutirao mu brzo, iako pomalo prijekorno. "Milorde Mark! Trebali ste nas nazvati sa sletališta, milorde. Došli bismo po vas kako se pristoji.""U redu je, Pym. Ionako mislim da sve naše stvari ne bi stale u oklopno vozilo. Ne brini, još uvijek ima dosta posla za tebe." Unajmljeni teretni kombi koji ih je slijedio od pristaništa upravo je prošao provjeru na ulazu, pa nagazio na gas i uz pisak se zaustavio uz njih."Sveca mu", promrmljao je Enrique iz kuta usana, dok je Mark hitao kako bi mu pomogao na pločnik izvući sanduk na kojem je pisalo NE TUMBAJ, a koji se vozio između njih u prednjem odjeljku. "Ti si zaista pravi lord Vorkosigan. Do ovog trenutka nisam u to do kraja vjerovao.""Ja sam lord Mark", ispravi ga Mark. "Drži ga ravno, to je vrlo važno. Inače, ni sad nisam, niti ikad kanim biti, nasljednikom grofovske titule." Mark kimne sljedećem, niskom liku koji je kroz dvostruka izrezbarena vrata, sad širom rastvorena u dobrodošlici, izlazio iz kuće. "Ono je lord Vorkosigan."Miles nije izgledao ni upola tako loše kao što su nagovještavale glasine o njegovu zdravlju koje su procurile do Kolonije Beta. Netko se potrudio poboljšati njegovu civilnu odjeću, ako je bilo suditi

prema krasnom sivom odijelu koje je nosio, a koje je popunio kako treba, očito više ne onako bolećivo mršav kakav je bio kad gaje Mark posljednji put vidio prije gotovo godinu dana. Kretao se prema Marku s osmijehom od uha do uha i ispružene ruke. Uspjeli su izmijeniti čvrsto, bratsko rukovanje. Mark je očajnički želio zagrljaj, ali ne Milesov."Mark, dovraga, sve si nas iznenadio. Trebao si nas nazvati čim si ušao u orbitu. Pym bi došao po tebe.""Što mije već rečeno."Miles korakne unatrag i dobro ga promotri, a Mark se samosvjesno zarumenio. Lijekovi koje mu je dala Lilly Du-rona pomogli su mu da odbaci više sala u manje vremena nego što je ljudski bilo moguće, a strogog režima dijete iuzimanja tekućina koje su smanjivale opasne nuspojave držao se s pobožnom strogošću. Rekla mu je da koktel lijekova ne izaziva ovisnost i Mark joj je povjerovao, jedva čekajući da se riješi ogavnog tereta. Baš kao što je i planirao, sad je imao tek zericu više kilograma nego kad je posljednji put nogom stupio na Barravar. Ubojica više nije bio zarobljen u mesnatoj ćeliji i bio ih je sposoban braniti ako bi se baš ukazala potreba... Ali Mark nije predvidio kako će otromboljeno i sivo izgledati, poput svijeće koja se topi i širi na suncu.I zaista, sljedeće riječi koje su napustile usta njegova brata glasile su: "Jesi li dobro? Ne izgledaš baš sjajno.""Mali poremećaj bioritma. Proći će." Ukočeno se nasmiješio. Nije znao od čega je živčaniji: od lijekova, od Bar-ravara ili od toga što mu nedostaje Kareen, ali znao je koji je tome lijek. "Je li ti se javila Kareen? Dobro je stigla?""Da, sve je bilo u redu, došla je prošli tjedan. Kakav je to sanduk sa svim onim silnim oplatama?"Mark je želio vidjeti Kareen više od ičega u svemiru, ali idemo redom. Okrenuo se prema Enriqueu koji je raz-rogačenih očiju, ne skrivajući zadivljenost, zurio u njega i njegova biološkog pretka-brata."Doveo sam gosta, Miles. Predstavljam ti doktora En-riquea Borgosa. Enrique, ovo je moj brat Miles, lord Vorkosigan."

"Dobro došli u Kuću Vorkosigan, doktore Borgos," reče Miles i automatski se pristojno rukuje s njim. "Ako se ne varam, prema prezimenu bi se reklo da ste s Escobara, zar ne?""Ovaj, da, jesam, lorde Vorkosigan."Za divno čudo, Enrique je ovaj put uspio iz prve. Mark je imao samo deset dana vremena da ga uvježba u bar-rayarskoj etiketi."A čega ste vi doktor?" Miles ponovno, zabrinuto, dobaci pogled Marku, a ovaj razabere kako Miles razvija čitav niz uzbunjenih teorija o zdravlju svog kloniranog brata."Ne medicine", razuvjeri ga Mark. "Doktor Borgos je biokemičar i genetički entomolog.""Riječi...? Ne, to je etimologija. Bube, pa da, tako je." Milesove oči opet je privukao golemi sanduk okovan čelikom i umotan u foliju s mjehurićima zraka, smješten uz njihove noge. "Mark, zašto onaj sanduk ima rupe za zrak?""Lord Mark i ja ćemo zajedno raditi", reče žgoljavi znanstvenik iskreno Milesu."Pretpostavljam da imaš koju praznu sobu za njega", doda Mark."Zaboga, da, samo navalite. Kuća je vaša. Prošle sam se zime preselio u veliki stan na prvom katu istočnog krila, što znači da je cijelo sjeverno krilo prazno od prizemlja do tavana. Osim sobe na trećem katu, u kojoj spava oružnik Roic. On je uglavnom dežuran noću, pa bi bilo lijepo da danju ima malo mira. Otac i majka će dovesti svoju uobičajenu vojsku kad prema Ljetoslavi stignu ovamo, ali ako bude potrebno, uvijek se možemo preraz-mjestiti.""Ako nemaš ništa protiv, Enrique bi složio privremeni laboratorij", reče Mark."Ništa eksplozivno, nadam se? Ili toksično?""Ali, ne, ne, ne, lorde Vorkosigan," uvjeravao gaje En-rique. "Ništa slično tome, uopće ne.""Onda ne vidim zašto ne." Kliznuo je pogledom dolje i tišim glasom dodao: "Mark... zašto rupe za zrak imaju ugrađene poklopce ? ""Sve ću ti objasniti," reče Mark nehajno, "čim sve istovarimo i čim platim vozačima koje smo unajmili." Dok su se obavljala sva potrebna upoznavanja, uz Pymov bok pojavio se oružnik Jankowski. "Veliki plavi kovčeg je moj, Pym. Sve ostalo ide s

doktorom Borgosom."Pritisnuli su vozače, pa je sadržaj kombija brzo privremeno istovaren u veliko crno-bijelo popločeno glavno predvorje. Jedini alarmantni trenutak odigrao se kad je oružnik Jankowski, teturajući pod teretom za koji je Mark znao daje na brzinu spakirano laboratorijsko stak-lovinje, nagazio na crno-bijelu macu koja se izvrsno kamuflirala na crno-bijelom podu. Nesnosno je stvorenje ispustilo vrisak koji je parao uši, pljunulo i brisnulo između Enriqueovih stopala, zamalo oborivši Escobaranca koji je upravo na rukama balansirao vrlo skupi molekularni analizator. U posljednji gaje trenutak dograbio i spasio Pym.Gotovo su ih ulovili u ponoćnom prepadu na lokotima zatvoreni laboratorij iz kojega su nastojali izbaviti vitalno važne bilješke i nezamjenjive primjerke, i to samo zato što je Enrique inzistirao da se vrate po prokleti analizator. Da gaje sad Enrique ispustio, Mark bi to protumačio kao svojevrsno svemirsko jesam-ti-rekao. Ama, kupit ću ti cijeli novi laboratorij kad dođemo na Barrayar, pokušavao je uvjeriti Escobaranca. Ali Enrique je, čini se, vjerovao kako je Barrayar još duboko u Vremenu izolacije i da na njemu neće uspjeti dobaviti ništa znanstveno složenije od epruvete, pipete i možda, čekića za trepanaciju.Smještanje u sobe trajalo je duže, jer je Enrique za svoj novi laboratorij smjesta poželio odabrati mamutsku, moderniziranu, savršeno osvijetljenu i besprijekorno opremljenu kuhinju. Na Pymov zahtjev, Miles je užurbano došao kako bi obranio područje svoje kuharice, zastrašujuće žene koju je, čini se, smatrao esencijalno važnom ne samo za dobro funkcioniranje svog kućanstva, nego i svoje nove političke karijere. Nakon što mu je Mark tihim glasom pojas-nio kako je rečenica Kuća je vaša bila tek uobičajeni izraz pristojnosti koji ne treba shvatiti doslovno, Enrique se dao uvjeriti da pristane na drugu praonicu u polupodrumu sjevernog krila, koja nije bila ni izdaleka toliko prostrana, ali je imala tekuću vodu i sustav izbacivanja smeća. Mark je Enriqueu obećao da će ga čim prije povesti u šoping i nabaviti sve igračke, alate, stolove i haube za kojima mu srce žudi, pa ga ostavio da u miru počne razvrstavati

svoje blago. Znanstvenik nije pokazao ni najmanje zanimanja za izbor spavaonice. Mark je pretpostavljao da će si na kraju složiti ležaj u novom labosu i čučati tamo kao kvoč-ka koja zaštitnički sjedi na jajima.Mark je ubacio svoj kovčeg u istu sobu u kojoj je boravio i lani, pa se vratio u praonicu kako bi se priredio za iznošenje prijedloga svom velikom bratu. Na Escobaru mu se sve to činilo potpuno smislenim, ali tad Mark još nije dobro poznavao Enriquea. Čovjek je bio genij, ali za boga miloga i sve svece, trebao mu je netko da pazi na njega. Marku se činilo da sad mnogo bolje razumije čitavu tu zbrku s bankrotom i optužbama za prijevaru. "Pusti mene da govorim", odlučno je rekao Enriqueu. "Miles je ovdje važna osoba, carski Revizor, njega sluša i sam car. S njegovom bismo podrškom mogli daleko dogurati." A što je bilo još važnije, Milesovo aktivno suprotstavljanje planu moglo bi se pokazati fatalnim. Jedna Milesova riječ i ode sve kvragu. "Ja znam kako treba s njim. Samo se slazi sa svim što ja budem govorio i nemoj dodavati nikakve svoje ukrase."Enrique je žustro kimao, slijedeći ga poput golemog psetanceta kroz labirint zgrade. Napokon su, slijedeći tragove, pronašli Milesa u knjižnici. Pym je upravo poslužio čaj, kavu, vina s imanja Vorkosiganovih, dvije vrste piva varenog u pivovarama njihova Okruga, kao i pladanj odabranih predjela koji je izgledao kao crkveni vitraj napravljen od hrane. Oružnik je srdačno kimnuo Marku uznak dobrodošlice, pa se povukao kako bi omogućio braći uživanje u ponovnom susretu."Baš prikladno", reče Mark, privlačeći stolac bliže niskom stoliću. "Nešto za prigristi. A slučajno ja imam novi proizvod i volio bih da ga ti prvi kušaš, Miles. Mislim da bi se mogao pokazati vrlo unosnim."Miles je sa zanimanjem trznuo obrvama i nagnuo se naprijed, dok je Mark odmatao četverokut privlačne crvene folije koja je skrivala meku bijelu kocku. "To je nekakav sir, je li?""Ne baš, iako ga — u izvjesnom smislu — proizvode životinje. Ovo je osnovna varijanta, bez okusa i boje, koji se poslije mogu dodavati

po želji, pokazat ću ti kasnije kad ih budemo imali vremena izmiješati. Bit je u tome da je prokleto hranjivo — savršeno uravnotežena mješavina ugljikohidrata, bjelančevina i masti, sa svim osnovnim vitaminima u pravim omjerima. Ako bi čovjek morao, mogao bi živjeti samo od ovoga i vode.""Ja sam tako živio puna tri mjeseca!" ubaci se ponosno Enrique. Mark mu se lagano namršti, pa on umukne.Mark posegne za jednim od srebrnih noževa na pladnju, razreze kocku na četiri dijela, pa jedan od njih ubaci sebi u usta. "Probaj!" reče on, žvačući. Suzdržao se od toga da dramatično kaže mljac! mljac! ili proizvede drugi zvučni efekt koji bi pojačao uvjerljivost. I Enrique je uzeo jedan komadić. Nešto opreznije, isto je učinio i Miles. Oklijevao je, držeći djelić ispred usta i primijetio kako oba promatrača čeznutljivo zure u njega. Obrve mu poskočiše i on zagrize. Šutjeli su bez daha. Progutao je.Enrique, koji se samo krajnjim naporom uspijevao obuzdati, reče: "Kako vam se sviđa?"Miles slegne ramenima. "Pa... nije loše. Malo bezu-kusno, ali rekli ste da se okus može dodati. Svakako je bolje od većine vojničkih porcija koje sam pojeo.""Oh, opskrba vojske", reče Enrique. "Eto, to je nešto što mi još nije palo na—""Do tog ćemo stupnja doći poslije", reče Mark. "Onda, po čemu je ovo tako potencijalno unosno?" zapita Miles znatiželjno."Zato što se, zahvaljujući čudima suvremenog bioinže-njeringa, može proizvoditi praktički besplatno. Jednom kad kupac nabavi svoju inicijalnu zalihu maslobuba, više mu ništa ne treba."Kratka, ali upadljiva stanka. "Zalihu čega?"Iz džepa svog sakoa Mark izvuče kutijicu i pažljivo podigne poklopac. Enrique se uspravio, pun očekivanja. "A ovo je", reče Mark, pruživši kutijicu prema svom bratu, "maslobub."Miles pogleda prema kutijici i ustukne. "Fuj! To je naj-odurnija stvar koju sam ikad u životu vidio!"U kutijici, velika poput palca, radilica maslobuba trčkarala je na svojih šest zdepastih nogu, živčano mahala ticalima i davala sve od sebe da pobjegne. Mark nježno odgurne njezine pandžice od ruba.

Zakuckala je svojim tamnosme-đim rudimentarnim oklopljenim krilcima, pa čučnula i odvukla svoj bijeli, meki, ljigavi abdomen u sigurnost jednog kuta.Miles se nagnuo naprijed, virkajući, istodobno zadivljen i zgađen. "Izgleda kao mješanac žohara, termita... i... i... i gnojnog čira.""Pa, mora se priznati, teško da ćemo ga prodati samo na osnovi fizičkog izgleda."Enrique je izgledao uvrijeđeno, ali se suzdržao od nijekanja te posljednje tvrdnje."Njegova velika vrijednost leži u djelotvornosti", nastavio je Mark. Sva sreća što nisu počeli tako što su Milesu pokazali čitavu koloniju maslobuba. Ili još gore, maslo-bubnu maticu. Do matice mogu doći poslije, mnogo, mnogo poslije, kad jednom uspiju prevesti inicijalne predrasude svog potencijalnog pokrovitelja preko početnih psiholoških udarnih rupa. "Ove stvarčice mogu pojesti gotovo svaku vrstu niskoorganskih sirovina. Kukuruzne klipove, posječenu travu, morske alge, što god ti padne na pamet. Potom se, u njihovim crijevima, uz pomoć pažljivo usloženih simbiotičkih bakterija, organska tvar procesui-ra u... maslobubnu zgrušotinu. Koju maslobubi ispovr... vrate natrag kroz usta i pospreme u posebne ćelije svoje košnice, poslije čega je ljudi moraju samo pokupiti. Sirova maslobubna zgrušotina—"Posve nepotrebno, Enrique pokaže na posljednji komadić koji je preostao na foliji."Na toj je točki proizvodnje savršeno jestiva," nastavljao je Mark nešto glasnije, "iako se može dalje procesui-rati ili joj se mogu dodavati okusi. Razmatramo razvijanje sofisticiranijeg proizvoda dodavanjem bakterija koje će već u maslobubovim crijevima stvarati željene okuse zgrušotine, tako da ni taj proizvodni postupak poslije neće biti potreban.""Bublja rigotina", reče Miles, razmatrajući implikacije. "Dao si mi da pojedem bublju rigotinu." Rukom je dotaknuo usta, pa si užurbano dolio vina. Pogledao je maslobuba, pogledao preostatak zgrušotine, pa otpio dug gutljaj. "Vi ste umno poremećeni", doda s dubokim uvjerenjem. Otpio je još jedan gutljaj, pažljivo i dugo grgljajući vino

u ustima prije gutanja."Ali to je isto što i med", reče Mark junački. "Samo malo drugačije."Milesovo se čelo nabralo dok je razmatrao ovaj argument. "Vrlo drugačije. Čekaj. Znači, to je bilo u onom sanduku koji ste donijeli — rigobubi?"' i—U m"Maslohubi", ispravi ga ledeno Enrique. "Koji su s velikom djelotvornošću u stanju—""Koliko točno... maslobuba?""Prije odlaska s Escobara, uspjeli smo spasiti dvadeset matičnih linija na raznim stupnjevima razvitka, a svaku od njih podržava otprilike dvjestotinjak radilica", objasnio je Enrique. "Dobro su podnijeli putovanje — bio sam tako ponosan na cure — putem su gotovo udvostručile broj potomaka. Nema odmora dok traje obnova, hahaha!"Milesove su se usne micale dok je računao. "Doteglili ste više od osam tisuća tih odurnih stvorenja u moju kuću?""Jasno mi je što te brine", ubacio se Mark, "i uvjeravam te da to neće predstavljati problem.""Sumnjam da me možeš uvjeriti. A što to točno neće biti problem?""Ekološki govoreći, maslobube je lako držati pod nadzorom. Radilice su sterilne, samo se matice razmnožavaju, i to partenogenezom — ne postaju plodne ako ne prime posebne hormone. Zrele se matice ne mogu čak ni micati, osim ako ih ne pomakne njihov ljudski čuvar. A ako bi koja radilica i uspjela pobjeći, samo bi bauljala uokolo dok ne ugine i kraj priče."Enrique se uznemirio, zamišljajući taj žalosni prizor. "Siroče malo", promrmlja on."Što prije, to bolje", reče Miles hladno. "Fuj!"Enrique prijekorno pogleda Marka i počne tihim glasom govoriti: "Obećao si da će nam on pomoći. Ali on je isti kao i svi drugi. Kratkovidan, emocionalan, nerazuman—"Mark ga zaustavi pokretom ruke. "Smiri se. Još nismo došli do središnje stvari." Okrenuo se prema Milesu. "Evo u čemu je glavna fora. Mi mislimo da Enrique može proiz-vesti mutaciju maslobuba koja će jesti autohtone bar-rayarske biljke

i pretvarati ih u hranu koju ljudi mogu probaviti."Milesova su se usta otvorila, pa zatvorila. Pogled mu se izoštrio. "Slušam dalje...""Pokušaj si to zamisliti. Svaki poljoprivrednik i nase-ljenik u zabiti može držati košnicu maslobuba koji će slobodno puzati uokolo i jesti svu tu slobodnu izvanzemaljsku hranu koju se inače toliko trudite iskorijeniti spaljivanjem i teraformirajućim tretmanima. Ne samo da će poljoprivrednici dobiti besplatnu hranu, dobit će i besplatno gnojivo. Maslobubov je izmet izvrstan za biljke — jednostavno ga posišu i rastu kao lude.""Oh." Miles se uvalio u stolac, pogleda koji je odavao da su mu uspjeli privući pažnju. "Poznajem nekoga tko se jako zanima za gnojiva..."Mark je nastavio: "Želim ovdje na Barravaru osnovati razvojnu tvrtku koja će prodavati postojeće maslobube i stvarati nove podvrste. Kad uzmeš zajedno znanstvenog genija kakav je Enrique i poslovnog genija kakav sam ja", i nemoj slučajno pobrkati jednog s drugim, "pa, kako se ono kaže, nebo je granica."Miles se zamišljeno mrštio. "Ako smijem zapitati, što ste dobili na Escobaru? Zašto su genij i njegov proizvod stigli ovamo?"Na Escobaru bi Enrique dobio deset godina zatvora da seja nisam pojavio, ali nemojmo sad o tome. "U to doba nije imao mene da se brinem za poslovnu stranu. A bar-ravarska je mogućnost primjene jednostavno neodoljiva, ne čini ti se?""Ako se može pretočiti u djelo.""Već u ovom trenutku, maslobubi su sposobni prerađivati organske tvari zemaljskoga podrijetla. Čim budemoguće, pustit ćemo ih u prodaju i iskoristiti dobit da bismo financirali osnovno istraživanje druge podvrste. Ne mogu odrediti točne rokove dok Enrique ne dospije bolje proučiti barravarsku biokemiju. Možda će nam trebati godina ili dvije da pustimo sve, ovaj, bube na tržište." Mark se kratko nacerio."Mark..." Miles se namrštio u smjeru kutijice s maslo-bubom koja je sad, čvrsto zatvorena, stajala na stolu. Oko nje su se širili zvuči sitnog grebuckanja. "Zvuči logično, ali nisam siguran da će ih samo logika prodati proletarijatu. Nitko neće htjeti jesti hranu koja je

izašla iz nečega što ovako izgleda. Kvragu, ne bi pojeli ni nešto što je ovo samo dotaknulo.""Ljudi jedu med", argumentirao je Mark. "I on izlazi iz kukaca.""Ali pčele su... nekako slatke. Dlakave su i imaju otmjene prugaste uniforme. A naoružane su žalcima, to je kao da imaju male mačeve i zato ih ljudi poštuju.""Ah, razumijem, vorski klasni sustav primijenjen na kukce", promrmlja Mark umiljato. On i Miles izmijeniše napete osmijehe.Zbunjeni Enrique zapita: "Što hoćete reći? Ako maslo-bubi budu imali žalce, Barravarcima će se više sviđati?""Ne!" rekoše Miles i Mark u isti glas.Enrique se uvalio u stolac, doimljući se povrijeđeno."Eto." Mark se nakašljao. "To je plan. Čim dospijem pronaći nešto odgovarajuće, premjestit ću Enriquea u pravo postrojenje. Ne znam bi li bilo bolje tražiti u Hassa-daru ili ovdje, u Vorbarr Sultani — ako nam krene, moglo bi donijeti mnogo radnih mjesta, možda bi ti bilo drago da to bude u tvom Okrugu.""Istina..." prizna mu Miles. "Razgovaraj s Tsipisom.""To sam i namjeravao. Počinješ li shvaćati zašto ih ja ne vidim kao bube, nego kao izvor novca? Misliš da bi i ti možda želio nešto uložiti? Ništa u smislu početnog kapitala, jasno.""Ne bih... zasad. Ali svejedno hvala na ponudi", reče Miles neutralno."Mi, ovaj, cijenimo što si nas privremeno smjestio, znaš.""Nema problema. Odnosno..." pogled mu se uledenio, "bolje da ih ne bude."Uslijedilo je razgovorno zatišje tijekom kojega se Miles očito prisjetio svoje kućedomaćinske dužnosti, pa ih ponudio hranom i pićem. Enrique se odlučio za pivo i počastio ih disertacijom o povijesti uporabe plijesni u proizvodnji hrane za ljude, vrativši se u prošlost sve do Louisa Pasteu-ra, s usputnim primjedbama o paralelama između organizama plijesni i onih koji žive u simbiozi s maslobubima. Miles je popio još vina i nije mnogo govorio. Mark je cupkao s velikog pladnja slasnih predjela i računao kojeg će datuma isteći zalihe njegovih lijekova za gubljenje težine. A da ih, možda, sve proguta još večeras?

Naposljetku je Pym, koji je očito igrao ulogu poslužitelja u Milesovu smanjenom samačkom kućanstvu, ušao kako bi pokupio tanjure i čaše. Enrique je sa zanimanjem promotrio njegovu smeđu odoru, pa se raspitao o povijesti i značenju srebrnih ukrasa na ovratniku i orukavlju. To je nakratko uspjelo uvući Milesa u razgovor, pa je opskrbio Enriquea s nekoliko naglasaka iz njihove obiteljske povijesti, pristojno ispuštajući vodeću ulogu Vorkosigano-vih u neuspjeloj barravarskoj invaziji na Escobar koja se odigrala u proteklom naraštaju. Dodao je nekoliko pojedinosti o prošlosti Kuće Vorkosigan i priču o nastanku obiteljskog grba. Činilo se kako je Escobaranca zadivila činjenica da su se planine i javorov list izvorno nalazile naoznaci kojom je grof pečatio vreće u kojima se skupljao okružni porez. Marka je ponešto ohrabrila ova naznaka da Enrique počinje razvijati sposobnost za društveno ponašanje. Možda ubrzo razvije još koju sposobnost. Treba se nadati.Kad je Mark izračunao da je prošlo dovoljno vremena da on i Miles osjete kako su obavili još uvijek nespretni obred bratskog povezivanja na koji se još nisu dospjeli naviknuti, izmrmljao je nešto o završavanju raspakiravanja, pa je prijem dobrodošlice priveden kraju. Mark je navodio Enriquea prema njegovu novom laboratoriju, tek da bude siguran kako je ovaj tamo stigao u komadu."Pa," reče on srdačno znanstveniku, "ovo je prošlo i bolje nego što sam očekivao.""Da, svakako", reče neodređeno Enrique. U očima mu je bio onaj magloviti pogled koji je odavao da mu glavom plešu vizije dugačkih molekularnih lanaca: bio je to dobar znak. Escobaranac će očito preživjeti ovu traumatičnu transplantaciju. "A meni je pala na pamet divna ideja s pomoću koje će tvoj brat zavoljeti maslobube.""Sjajno", reče Mark, nekako usput, te ostavi znanstvenika da tu ideju razvija. Jurio je stubištem, preskačući po dvije stube kako bi što prije prispio do svoje sobe i kom-konzole pa nazvao Kareen, Kareen, Kareen.ČETVRTO POGLAVLJEIvan je upravo dovršio svoju misiju koja se sastojala od dostavljanja

stotinu rukom kaligrafski ispisanih pozivnica za Carsko vjenčanje u Glavni stožer Operacija koji ih je trebao proslijediti s planeta i uputiti odabranim vojnim časnicima, kad je naletio na Alexija Vormoncriefa koji je također prolazio kroz sigurnosne skenere u predvorju."Ivane!" zazove ga Alexi. "Baš tebe tražim! Pričekaj me."Ivan je zastao kod automatiziranih vrata, u mislima slažući uvjerljivu zapovijed One Kojoj Se Treba Pokoravati Dok Ne Prođe Vjenčanje, za slučaj da mu zatreba izlika za bijeg. Alexi nije bio najtuplji dosadnjaković u Vorbarr Sultani — nekolicina postarije gospode iz prethodnog naraštaja trenutačno se natjecala za tu titulu — ali ako bi se kojem od njih nešto dogodilo, Alexi bi bez problema mogao uskočiti na ispražnjeno mjesto. S druge strane, Ivan je bio neizmjerno znatiželjan da sazna je li sjeme koje je prije nekoliko tjedana usadio u Alexijevo uho urodilo kakvim zabavnim plodom.Alexi je uspio izaći na kraj sa sigurnosnim skenerom, pa pojurio naprijed, malo zadihan. "Upravo mije završila smjena, a tebi? Ivane, mogu li te pozvati na jednu rundu?Imam neke novosti, a ti zaslužuješ biti prvi koji će ih saznati." Ljuljao se na petama.Ako Alexi plaća, zašto ne. "Svakako."Ivan je otpratio Alexija na drugu stranu ceste, do obližnje gostionice koju su časnici Operacija smatrali svojim zajedničkim vlasništvom. Mjesto je bilo svojevrsna institucija, budući da se otvorilo samo deset do petnaest minuta nakon što su se Operacije uselile u tad još novu zgradu, neposredno nakon Uzurpacijskog rata. Bila je proračunato mračno uređena, kako bi se nenapadno očuvao dojam muške utvrde.Kliznuli su za stol u stražnjem dijelu; muškarac u odlično krojenoj civilki koji je visio za šankom okrenuo se za njima kad su prolazili. Ivan je prepoznao Bya Vorrutvera. Većina gradskih komedijaša nije zalazila u časničke barove, ali By je izranjao posvuda. Imao je prokleto dobre veze. By podigne ruku i šaljivo salutira Vormoncriefu koji ga je širokogrudno pozvao da im se pridruži. Ivan podigne obrve. Byerly je bio poznat po tome što je prezirao društvo časnika koji su, kako je on to običavao govoriti, u mentalne

bitke ulazili nenaoružani. Ivan pojma nije imao zašto njeguje prijateljstvo s Vormoncriefom. Suprotnosti se privlače?"Sjedni, sjedni", reče mu Vormoncrief. "Ja plaćam.""U tom slučaju, dapače", reče By i glatko se smjesti za stol. Srdačno je kimnuo Ivanu koji mu je uzvratio, ponešto oprezno. U blizini nije bio Milesa koji bi mu poslužio kao odbojnik pred verbalnim napadima. By nikad nije bockao Ivana ako je Miles bio prisutan. Ivan nije bio posve siguran je li to zbog toga što bi, u takvim situacijama, njegov bratić diskretno odvraćao Byeve napade, ili se jednostavno radilo o tome daje Byu bila draža zahtjevnija meta. Možda je Miles odvraćao napade samim tim stoje bio zahtjevnija meta? S druge pak strane, možda je Ivana njegovbratić smatrao osobnim streljačkim nišanom koji nije želio ni s kim dijeliti. Obiteljska solidarnost, ili puka majl-sovska posesivnost?Ukucali su svoje narudžbe u pliticu, pa Alexi ubaci kreditnu pločicu. "Oh, usput budi rečeno, moja iskrena sućut zbog smrti tvog rođaka Pierrea", reče on Byerlyju. "Stalno ti to zaboravljam reći, kad ne nosiš crninu svoje Kuće. A trebao bi, znaš. Imaš na to puno pravo, vaše su krvne veze dovoljno bliske. Jesu li konačno ustanovili uzrok smrti?""O, da. Srčani zastoj, samo se skljokao." "Umro je na mjestu?""Koliko znamo, jest. Budući da je bio vladajući grof, autopsija je bila temeljita. Pa, da nije bio takav nedruštveni pustinjak, možda bi netko pronašao njegovo tijelo prije nego što mu se mozak pokvario.""Bio je tako mlad, jedva je navršio pedesetu. Šteta što je umro bez potomaka.""Još je veća šteta što više mojih stričeva Vorrutyera nije umrlo bez potomaka", uzdahnuo je By. "Imao bih novi posao.""Nisam znao da čezneš za Okrugom Vorrutver, By," reče Ivan. "Grof Byerly? Politička karijera?""Bože sačuvaj. Nemam ni najmanje želje pridružiti se dvorani punoj fosila koji se svađaju u dvorcu Vorhartung, a Okrug mi je nasmrt dosadan. Kad moj plodni bratić Richars samo ne bi bio takav kučkin sin — bez uvrede mojoj pokojnoj teti — poželio bih mu sreću u njegovim težnjama. Budu li mu se ostvarile. Na nesreću,

njega sve to veseli, zbog čega meni uopće više nije veselo.""A što nedostaje Richarsu?" pitao je Alexi, ne shvaćajući. "Meni se činio kao sasvim pristojan momak, onih nekoliko puta koliko sam ga vidio. Politički zdrav.""Zaboravi, Alexi."Alexi, čudeći se, odmahne glavom. "By, zar ti nemaš nikakvih pravih osjećaja za obiteljsku pripadnost?"Byerly otpise primjedbu elegantnim što-ti-pada-na-pa-met pokretom ruke. "Ja nemam pravu obitelj kojoj pripadam. A moj osnovni osjećaj je odbojnost. Uz, možda, dvije ili tri iznimke."Ivanove su se obrve mreškale dok je razdvajao niti Byeva čavrljanja. "Budu li mu se ostvarile? Pa kakva bi prepreka stajala Richarsu na putu?" Richars je bio najstariji sin najstarijeg strica i, koliko je Ivan znao, bio je pri zdravoj pameti. U povijesti, činjenica da je netko kučkin sin nikad se nije smatrala dobrim razlogom da se tu osobu isključi iz Vijeća grofova, inače bi to tijelo bilo znatno ma-lobrojnije. Nekoga bi isključili samo ako bi bio kopile. "Pa nije valjda netko otkrio da je i on zapravo Cetagandanac, kao jadni Rene Vorbretten?""Na nesreću, nije." By preko stola dobaci pogled Ivanu, a u očima mu se pojavi čudnovat, proračunat izraz. "Ali lady Donna — vjerujem, Ivane, da je ti poznaješ — uložila je Vijeću formalnu izjavu o prepreci samo dan nakon Pierreove smrti, što je privremeno spriječilo Ri-charsovu potvrdu.""Načuo sam nešto, ali nisam obratio pozornost." Ivan Pierreovu mlađu sestru, lady Donnu, nije vidio uživo — a kako li je samo nekoć živahna bila! — još otkako je oplin-drala svog trećeg supruga i djelomično se povukla u Okrug Vorrutyer kako bi postala službena domaćica svog brata i neslužbena druga osoba u Okrugu. Pričalo se da na svakodnevna okružna zbivanja ima više utjecaja od Pierrea. Ivanu nije bilo ni najmanje teško povjerovati u to. Sad joj je moglo biti gotovo četrdeset godina; pitao se je li se već počela debljati. Na njoj bi taj višak čak mogaoi dobro izgledati. Koža poput slonovače, opaka crna kosa do bokova i smeđe oči žive poput žeravice..."Oh, a baš sam se pitao zašto Richarsovo potvrđivanje toliko traje",

rekao je Alexi.By slegne ramenima. "Kad se lady Donna vrati s Kolonije Beta, vidjet ćemo može li obraniti svoj slučaj.""Moja majka kaže kako je neobično što je otputovala prije sprovoda", reče Ivan. "Nije čula daje bilo kakve zle krvi između Donne i Pierrea.""Zapravo, kad se uzme u obzir da su iz moje obitelji, još su se odlično i slagali. Ali hitno je morala otputovati."Ivanova je avantura s Donnom bila nezaboravna. On je bio još žutokljuni mladi časnik, a ona je bila starija deset godina i u tom trenutku između brakova. Nisu mnogo razgovarali o svojoj rodbini. Iznenada je shvatio kako joj nikad nije rekao kako su mu lekcije kojima mu je ispirala mozak nekoliko godina poslije, tijekom one zamalo katastrofalne diplomatske misije na Cetagandi, spasile dupe. Zaista bi je trebao posjetiti kad se vrati s Kolonije Beta. Da, možda su je potištili svi ti rođendani koje je u međuvremenu nagomilala, pa je treba malo razvedriti..."Onda, na čemu se zasniva njezina izjava o prepreci?" pitao je Vormoncrief. "I kakve veze s tim ima Kolonija Beta?""Ah, morat ćemo pričekati da se Donna vrati, pa da saznamo kako je to ispalo. Neka to bude iznenađenje. Zaista joj želim da uspije." Neobičan je osmijeh uznemirio Byerlyjeve usne.Stigla su njihova pića. "Oh, sjajno." Vormoncrief visoko podigne čašu. "Gospodo, neka živi brak. Poslao sam Babu!"Ivanova se čaša zaustavila na pola puta prema njegovim ustima. "Kako molim?""Upoznao sam jednu ženu", reče Alexi samozadovoljno. "Zapravo, mogao bih reći da sam upoznao pravu ženu. Na čemu moram zahvaliti tebi, Ivane. Da nije bilo one tvoje natuknice, uopće ne bih znao da ona postoji. By ju je jednom vidio — u svakom je pogledu pogodna da postane madame Vormoncrief, zar ne, By? Ima sjajne veze — nećakinja je lorda Revizora Vorthysa — kako si samo saznao za nju, Ivane?""Ja... upoznao sam je kod svog bratića, Milesa. Ona dizajnira njegov vrt." Kako je Alexiju uspjelo tako brzo dogurati tako daleko?"Nisam znao da se lord Vorkosigan zanima za vrtove. S ukusima

nikad ne znaš. No, u svakom slučaju, uspio sam kroz usputni razgovor o obiteljskim stablima pribaviti ime i adresu njezina oca. Južni kontinent. Morao sam Babi platiti povratnu kartu, ali ona je jedna od najpoznatijih bračnih posrednica u Vorbarr Sultani. Makar, više ih nema onoliko koliko ih je bilo prije. Ja uvijek kažem da treba unajmljivati samo najbolje.""Madame Vorsoisson je prihvatila tvoju prosidbu?" pitao je zapanjeni Ivan. Nikad mi nije bila namjera da dođe do ovoga..."Pa, pretpostavljam da će pristati. Kad ponuda stigne. Više se gotovo nitko ne služi starim formalnim načinom. Nadam se da će ona to primiti kao romantično iznenađenje. To bije trebalo oboriti s nogu." Ipak, njegovo je samozadovoljstvo bilo prožeto nemirom koji je umirio golemim gutljajem piva. By Vorrutyer progutao je gutljaj vina zajedno s riječima koje je mislio izustiti."Misliš da će pristati?" upita Ivan oprezno."Žena u njezinu položaju, pa zašto bi odbila? Tako će ponovno dobiti vlastito kućanstvo, na kakvo je zacijelo naviknuta. Uostalom, kako bi ga drugačije i mogla dobiti?Prava je Vorkinja, siguran sam da cijeni udobnost. Osim toga, time sam oduzeo prednost majoru Zamoriju."Još nije pristala. Znači, ima nade. Ovo još nije bilo slavlje, nego živčano treperenje koje treba umiriti alkoholom. Dobra ideja — Ivan otpije dug gutljaj. Samo čas... "Zamori? Zamoriju nisam ni spomenuo udovicu."Ivan je Vormoncriefa odabrao pažljivo — bio je on dovoljno uvjerljiva prijetnja da pokrene Milesa, a da, opet, ne predstavlja nikakvu stvarnu opasnost njegovu udvaranju. Što se položaja ticalo, jedan se obični Vor koji nije bio plemić nikako nije mogao natjecati s nasljednikom grofovske titule i carskim revizorom. Tjelesno... hm. Možda nije dovoljno dobro promislio o tome. Vormoncrief nije loše izgledao. U trenucima u kojima se madame Vorsoisson nije nalazila u radijusu Milesove karizme, usporedba je mogla biti... prilično bolna. Ali Vormoncrief je bio tupan — pa valjda ne bi radije uzela takvoga nego... a kolike oženjene tupane poznaješ? Netko ih je ipak poželio, dakle, tupost očito nije takva prepreka. Ali Zamori — Zamori je bio ozbiljan čovjek i nikako glup.

"Bojim se daje meni nešto pobjeglo", slegne Vormoncrief ramenima. "Nije važno. On nije Vor. To mi kod njezine obitelji daje prednost kojoj se Zamori ne može ni približiti. Na kraju krajeva, i prije je bila udana za Vora. Osim toga, sigurno zna da sama žena ne može podizati sina. Bit će mi to financijsko opterećenje, ali mislim da ću je — ako lupim šakom o stol — brzo poslije vjenčanja uspjeti nagovoriti da ga pošaljemo u vorski internat. Da naprave od njega muškarca i izbiju iz njega tu crtu nes-nosnosti prije nego što mu prijeđe u naviku."Popili su pivo, pa je Ivan naručio sljedeću rundu. Vormoncrief se izgubio u smjeru zahoda.Ivan je grickao članak na prstu i zurio u Bya. "Nešto te muči, Ivane?" pitao je By nehajno."Moj bratić Miles se udvara madame Vorsoisson. Zabranio mije da joj se približim i zaprijetio mi da ga ne vučem za jezik."Byeve su obrve poskočile. "Onda bi te njegova nastojanja da sa zemljom sravni Vormoncriefa trebala zabavljati. Ili bi ti bilo draže da se dogodi obrnuto?""Deložirat će me iz vlastite kože kad otkrije da sam ja Vormoncriefu otkucao postojanje udovice. A tek Zamori, moj bože."By se iskosa i kratko nasmiješio. "Hajde, hajde. I ja sam bio prisutan. Vormoncrief joj je dosađivao do boli.""Da, ali... možda ona financijski ne stoji dobro. Možda će prihvatiti prvu ponuđenu kartu za promjenu položaja... čekaj, ti? A kako si se ti tamo našao?""Alexi je... protočan. To mu je navika." "Nisam znao da si i ti u lovu na ženu.""Nisam. Samo bez panike. Niti kanim poslati Babu — dobri bože, kakav anakronizam — da dodijava sirotoj ženi. Iako moram primijetiti da joj ja nisam bio dosadan. Učinilo mi se čak i da je pokazala blago zanimanje. Sto nije loše, kad se uzme u obzir da smo se tek upoznali. Možda bih ubuduće, kad budem kretao u ljubavna osvajanja, morao sa sobom voditi i Vormoncriefa, njegove mane ističu moje vrline." By podigne pogled kako bi se uvjerio da se predmet njihove raščlambe ne vraća iz zahoda, pa se nagne naprijed i spusti glas u povjerljivom prizvuku. No nije nastavio

secirati isti objekt, samo s više duhovitosti. Umjesto toga, promrmljao je: "Znaš, mislim da bi ti moja rođakinja, lady Donna, bila vrlo zahvalna ako bi je podržao u njezinu skorašnjem sporu. Ti bi joj mogao biti od iznimne koristi. Tebi nije teško doprijeti do lorda Revizora — niskog, ali iznenađujuće uvjerljivog u svojoj novoj ulozi, zaista me se dojmio — do lady Alys, čak i samog Gregora. Do važnih ljudi.""Oni jesu važni, ali ja nisam." Stoje spopalo Byerlyja da mu ovako laska? Zacijelo nešto treba — i to očajnički."Bi li se bio voljan sastati s lady Donnom kad se vrati?""Oh." Ivan trepne. "To bih volio, zaista. Ali..." Malo je promislio o tome. "Ali nisam sasvim siguran što ona misli postići. Čak i ako joj uspije zaustaviti Richarsa, grofovsku će titulu naslijediti jedan od njegovih sinova ili neki od njegove mlađe braće. Osim ako na sljedećem obiteljskom skupu ne kanite počiniti masovno ubojstvo, a tako velik napor od tebe nikad ne bih očekivao. I ne vidim kakve ti koristi imaš od svega toga."By se kratko nasmiješio. "Rekao sam ti da me ne zanima grofovska titula. Sastani se s Donnom. Ona će ti sve objasniti.""Pa... no, dobro. U svakom joj slučaju želim sreću." By se ponovno uvalio u stolac. "Dobro."* Vormoncrief se vratio i nastavio uzbuđeno treperiti o svojim planovima za združivanje sve do duboko u drugo pivo. Ivan je bezuspješno nastojao promijeniti temu. Byerly se izgubio trenutak prije nego što je došao na red da plati rundu. Ivan se konačno ispričao nejasnim carskim dužnostima i uspio pobjeći.Kako će izbjeći Milesa? Nije mogao zatražiti premještaj u neko udaljeno veleposlanstvo prije kraja prokletog vjenčanja. A tad će već biti kasno. Možda bih mogao dezertirati, pomisli on potišteno — uvijek mogu nestati i pridružiti se Kshatrvjanskoj legiji stranaca. Ne, s obzirom na Milesove galaktičke veze, ne postoji takva pukotina u crvotočnom neksusu, ma kako naoko nevidljiva bila, u kojoj bi se uspio sakriti od Milesova gnjeva. I njegove jezičine. Ivan se morao pouzdati u sreću i Vormoncriefovu za-tupljujuću osobnost. A što se ticalo Zamorija — otmica? Atentat? A da ga upozna s drugim ženama? Da, to! Iako,

i s lady Donnom. Nju je Ivan namjeravao zadržatizane sebe.Lady Donna. Ona nije bila proleterka u pubertetu. Suprug koji bi posesivno trubio u njezinoj nazočnosti riskirao je da bude sasječen u korijenu. Otmjena, profinjena, samosvjesna... žena koja je znala što želi i kako da do toga dođe. Žena iz njegova društvenog sloja, koja je poznavala pravila igre. Malo starija, da, ali kakve to veze ima danas, kad se životni vijek silno produžuje? Pogledajmo Betance: pričalo se da Milesova betanska baka, koja nije mogla imati ni dana manje od devedeset godina, ima prijatelja kojem je osamdeset. Zašto se samo nije prije sjetio Donne?Donna, Donna, Donna, Donna. Mmmmm. Eh, taj sastanak ne bi propustio ni za što na svijetu."Smjestio sam je u predsoblje knjižnice, milorde, i tamo vas očekuje", doprlo je do Kareeninih ušiju poznato Pvmovo duboko mrmoljenje. "Želite li da vam donesem nešto ili, akhm, nešto?""Ne, hvala ti." Iz predvorja se začuo odgovor dan višim glasom lorda Marka. "Ništa. To je sve, hvala ti."Markovi su koraci odjekivali kamenim pločama: tri dugačka koraka, dva kratka poskoka, jedva primjetno oklijevanje i nešto odmjerenije stupanje prema nadsvođe-nom ulazu u predsoblje. Poskakuje? Mark? Čuvši ga kako zamiče za ugao, Kareen skoči na noge. Oh, joj, taj tako veliki i tako nagli gubitak težine nikako nije mogao biti dobar za njega — poznati dojam pretjerano okrugle čvrstine ustuknuo je pred dojmom vrećastosti, ali Mark se smijao od uha do uha a njegove blistave oči su—"Ah! Ne miči se!" naredio joj je, dograbio stolčić za noge, smjestio ga pred njezina koljena, uspentrao se na njega i u zamahu je obgrlio. Ona mu je uzvratila zagrljaj,pa je razgovor nakratko bio pokopan pod divljim poljupcima koji su se davali, primali, uzvraćali i udvostručavali.Odmaknuo se kako bi došao do zraka dovoljno dugo da je upita: "Kako si stigla ovamo?" no potom joj dobru jednu minutu nije dao priliku za odgovor."Pješice", reče ona zadihano.

"Pješice! Pa to je barem kilometar i pol!"Položila je ruke na njegova ramena i odmaknula se dovoljno daleko da uspije očima obuhvatiti njegovo lice. Bio je isuviše blijed, pomislila je s neodobravanjem, gotovo nezdravo blijed. A što je bilo još gore, sličnost s Milesom koju je nastojao potisnuti, probijala se na površinu kroz njegove kosti, a ta bi ga primjedba, znala je, užasnula. Zato ju je zadržala za sebe. "Pa što? Moj otac bi — kad je bio Namjesnikov pobočnik — po lijepom vremenu uvijek pješice odlazio na posao, bez obzira na štap i sve to.""Da si nazvala, poslao bih Pyma s vozilom. Kvragu, ne, još bolje, sam bih došao po tebe. Miles kaže da mogu uzeti lakolet kad god želim.""Lakolet za šest ulica?" uzviknula je ona s indignacijom između još nekoliko poljubaca. "I to u ovako lijepo proljetno jutro?""Pa da, ovdje nema kliznih pločnika... mmmm... joj, ovo je dobro..." Grickao joj je uho, udisao kovrčice koje su mu škakljale nos, te razmjestio spiralu poljubaca od njezine uske do ključne kosti, činilo joj se da joj poljupci pale kožu poput sitnih plamenih stopala. "Tako si mi nedostajala, tako si mi nedostajala, tako si mi...""I ti meni, i ti meni, i ti meni." Iako, baš su mogli zajedno putovati kući, ali on je inzistirao na escobarskoj zaobilaznici."Barem te šetnja cijelu ugrijala... mogla bi doći u moju sobu i skinuti svu tu debelu odjeću... smije se Ševo doći malo igrati, hmmm...?""Ovdje? U Kući Vorkosigan? Sa svim oružnicima koji se motaju uokolo?""Kad ja trenutačno ovdje živim." Ovaj put se on odmaknuo i nagnuo unatrag, do udaljenosti na kojoj je mogao izoštriti pogled. "Osim toga, oružnika su samo tri, od kojih jedan danju spava." Zabrinuto mu se mrštenje počelo pojavljivati među obrvama. "A tvoja kuća...?" odvažio se."Još gore. Puna je roditelja. I sestara. Tračljivih sestara."On se najprije zbunio, a onda predložio: "A da iznajmimo sobu?"Odmahnula je glavom, napinjući se da smisli objašnjenje koje bi pojasnilo izmiješane osjećaje koje je i sama jedva razumijevala."Možemo posuditi Milesov lakolet..."Zahihotala je, iako nije namjeravala. "U njemu zaista nema dovoljno

mjesta. Ne bi ga bilo ni da se oboje nagu-tamo tvojih gadnih pilula.""Da, baš se pitam gdje mu je bila glava kad je kupio tu stvar. Bolje bi bilo da je uzeo golemo zračno vozilo, sa širokim, udobnim, podstavljenim sjedalima. Onima koja se mogu spustiti. Nešto slično onom njegovu oklopljenom zemaljskom vozilu zaostalom još iz Namjesništva — hej! Možemo se zavući u stražnji odjeljak, zamračiti kupolu..."Kareen je bespomoćno odmahivala glavom."Bilo gdje na Barravaru?""U tome je problem", reče ona. "U Barravaru.""A orbita...?" pokaže on prstom prema nebu, pun nade.Bolno se nasmijala. "Ne znam, ne znam...""Kareen, u čemu je stvar?" Sad se već doimao vrlo uznemirenim. "Jesam li ja nešto skrivio? Nešto sam krivo rekao? Što sam —jesi još ljuta na mene zbog lijekova? Žao mi je. Oprosti. Prestat ću ih uzimati. Ja, ja... opet ću se udebljati. Što god ti želiš.""Ne radi se o tome." Uzmaknula je još pola koraka, iako su se i dalje držali za ruke. Nakrivila je glavu. "Iako, zaista ne razumijem kako to da sad, kad si za čitavo jedno tijelo uži, iznenada izgledaš za pola glave niži. Kakva bizarna optička varka. Zašto bi se, psihološki govoreći, masa translatirala u visinu? Ali ne. Ne radi se o tebi. U menije problem."Čvrsto je stiskao njezine ruke i zurio u nju, duboko obeshrabren. "Ne razumijem.""Razmišljala sam o tome punih deset dana, dok sam čekala da se ti vratiš kući. 0 tebi, o nama, o sebi. I svaki dan sam se osjećala sve čudnije i čudnije. Na Koloniji Beta je sve bilo tako dobro, tako logično. Otvoreno, službeno, odobreno. A ovdje... nisam mogla roditeljima reći za tebe. Pokušala sam raditi na tome. Nisam mogla reći čak ni svojim sestrama. Možda da smo se zajedno vratili, možda ne bih izgubila hrabrost... ali jesam.""Jesi li... pada li ti na pamet ona stara barravarska narodna priča o djevojci i njezinu ljubavniku, čija je glava završila u loncu s bosiljkom kad ih je njezina rodbina zatekla zajedno?""U loncu s bosiljkom? Ne!""E, pa menije to palo na pamet... znaš, mislim da bi to tvoje sestre

mogle, kad bi se udružile. Hoću reći, mogle bi mi u ruke staviti moju vlastitu glavu. A mogla bi i vaša majka — ipak vas je ona sve uvježbala.""Joj, daje barem teta Cordelia ovdje!" Stani malo, to je možda, u ovom kontekstu, neumjesna primjedba. Lonci s bosiljkom, dobri bože. Mark je paranoičan tako... potpuno. Nema veze. "Uopće nisam mislila na tebe.""Oh." Glas mu je bio prilično bezizražajan."Ne, nisam to mislila! Mislila sam na tebe danonoćno. Na nas. Ali otkad sam se vratila, osjećam se tako nelagodno. To je kao da mogu točno osjetiti samu sebe kako se svijam i ulazim na svoje staro mjesto u kutiji barravarske kulture. Osjećam to, ali ne mogu to zaustaviti. To je strašno.""Zaštitno kameleonstvo?" Prizvuk njegova glasa naz-načavao je kako on može razumjeti njezinu potrebu za ka-muflažom. Prsti su mu ponovno odvaljuškali duž njezine ključne kosti i otpuzali oko njezina vrata. Jedna od njegovih predivnih vratnih masaža sad bi joj tako dobro legla... Tako se silno trudio naučiti kako dodirivati druge i dopustiti njima da ga dodirnu, svladati paniku, trzaje i hiper-ventilaciju... Dah mu se ubrzao."Otprilike. Ali mrzim tajne i laži.""Zar ne možeš jednostavno... reći svojoj obitelji?""Pokušala sam. Ali nije išlo. Bi li ti mogao?"Izgledao je potpuno zbunjeno. "Želiš da pokušam? To bi sigurno završilo u tegli s bosiljkom.""Ne, ne, mislila sam hipotetički." "Pa, mogao bih reći svojoj majci.""I ja bih mogla reći tvojoj majci. Ona je Betanka, pripada onom drugom svijetu na kojem u našoj vezi nije bilo ničeg čudnog. Ali ne mogu razgovarati sa svojom majkom. A prije sam uvijek mogla." Primijetila je da lagano drhti. Mark je to osjećao kroz njezine ruke, opazila je ona kad je podigao glavu i kad je ugledala ranjeni pogled u njegovim očima."Ne razumijem kako je moguće daje to bilo tako normalno tamo, a ovdje je tako nenormalno", reče Kareen. "A trebalo bi biti normalno ovdje i nenormalno tamo. Ili tako nešto.""To je besmisleno. Tamo ili ovdje, u čemu je razlika?"

"Ako nema nikakve razlike, zašto si se tako silno pomučio skinuti toliko kilograma prije nego što ćeš opet nogom stupiti na Barravar?"Usta su mu se zatvorila i otvorila. Napokon je protis-nuo: "Pa, dobro onda. To će potrajati samo nekoliko mjeseci. Mogu izdržati nekoliko mjeseci.""Ima još, i postaje sve gore. Oh, Mark! Ne mogu se vratiti na Koloniju Beta.""Molim? Zašto ne? Planirali smo — ti si planirala —je li to zato što tvoji roditelji sumnjaju nešto? Jesu ti zabranili—""Ne, ništa ne sumnjaju. Barem se nadam. Radi se samo o novcu. Odnosno, radi se o tome da nema novaca. Ni prošle godine ne bih uspjela otići bez grofičine stipendije. Mama i tata kažu da su švorc, a ja ne znam kako bih u tih nekoliko mjeseci mogla zaraditi dovoljno." Ugrizla se za usnu, osjećajući kako se u njoj obnavlja odlučnost. "Ali čvrsto sam naumila nešto smisliti.""Ali ako ne uspiješ — a ja još nisam završio sve što moram na Koloniji Beta. Imam još godinu dana predavanja i godinu dana psihoterapije."Najmanje. "Ali poslije toga se kaniš vratiti na Barravar, zar ne?""Pa, mislim da da. Ali da čitavu godinu budemo razdvojeni—" Čvršće ju je stisnuo, kao da su se nad njih nadvili golemi roditelji koji je na licu mjesta žele istrgnuti iz njegova zagrljaja. "To bi bilo... iznimno stresno, biti beztebe", promrmljao je taj prigušeni ublaženi iskaz u njezinu kožu.Trenutak poslije, duboko je udahnuo i nekako se uspio zguliti s nje. Poljubio joj je ruke. "Nema razloga za paniku", obratio se ozbiljno zglobovima njezinih prstjju. "Imamo mjesece da nešto smislimo. Tko zna što se sve može dogoditi." Podigao je pogled i odglumio normalan osmijeh. "Bilo kako bilo, drago mije što si ovdje. Moraš doći vidjeti moje maslobube.""Tvoje što?""Zašto se svi tako čude tom imenu? A meni se baš čini da je jednostavno. Maslobub. I da putem nisam svratio do Escobara, nikad ne bih naletio na njih, pa je iz svega izašlo barem nešto dobro. Lilly Durona mije na njih ukazala, odnosno, zapravo mi je ukazala na Enriquea koji je bio u maloj nevolji. Veliki biokemičar, ali

potpuno operiran od smisla za financije. Izvukao sam ga iz zatvora uz jamčevinu, pomogao mu da spasi svoje pokusne zalihe od idiota kojima je bio dužan, a koji su mu ih zaplijenili. Umrla bi od smijeha da si nas vidjela kako bauljamo i pljačkamo labos. Dođi da ti ih pokažem."Dok ju je za ruku vukao kroz veliku kuću, Kareen je sumnjičavo upitala: "Pljačka? Na Escobaru?""Možda pljačka nije baš prava riječ. Za divno čudo, sve je prošlo vrlo miroljubivo. Možda bi bilo bolje reći provala. Vjerovala ili ne, morao sam otpuhnuti prašinu s nekih svojih starih vještina.""Meni to ne zvuči baš... zakonito.""Ne, ali je bilo moralno ispravno. To su bile Enriqueo-ve bube — na kraju krajeva, on ih je stvorio. A obožava ih, kao kućne ljubimce. Kad je uginula jedna od njegovih omiljenih matica, plakao je kao malo dijete. Na neki bizarannačin, bilo je to baš dirljivo. Da ga u tom trenutku nisam želio zadaviti golim rukama, sigurno bih bio dirnut."Kareen se upravo počela pitati imaju li ti prokleti lijekovi za gubitak težine neke psihološke popratne pojave koje joj je Mark zatajio, kad su stigli pred vrata koja je prepoznala kao ulaz u jednu od podrumskih praonica Kuće Vorkosigan. U tom dijelu zgrade nije bila još od vremena kad se, kao dijete, sa sestrama igrala skrivača. Prozori smješteni visoko u kamenom zidu propuštali su nekoliko trakova sunčane svjetlosti. Mršavi tip s kovrčavom tamnom kosom, koji je izvana djelovao kao daje u ranim dvadesetim godinama, rastreseno je švrljao među hrpama napola raspakiranih kutija."Mark", pozdravi ih on. "Treba mi još polica. I stolova. I svjetla. I više topline. Cure su se ulijenile. Obećao si mi.""Prije nego što odjurite u kupovinu novih stvari, provjerite čega ima na tavanu", dade im Kareen praktičan prijedlog."Oh, odlična ideja. Kareen, ovo je doktor Enrique Bor-gos s Escobara. Enrique, ovo je moja... moja prijateljica, Kareen Koudelka. Moja najbolja prijateljica." Mark je čvrsto i posjednički stiskao njezinu ruku dok je to proglašavao. No Enrique joj je tek neodređeno kimnuo.Mark se okrenuo prema širokom, pokrivenom metalnom pladnju,

koji se nestabilno ljuljao na sanduku. "Nemoj još gledati", dobaci joj on preko ramena.Uspomena na život sa starijim sestrama prostrujala je Kareeninim mozgom — Otvori usta i zatvori oči i dobit ćeš nešto jaaaako lijepo... Razborito je zanemarila njegovu uputu i približila se kako bi vidjela što on to radi.Podigao je poklopac s pladnja i otkrio migoljavu masu smeđe-bijelih oblika koji su slabašno kuckali i puzali jedni preko drugih. Njezino je zaprepašteno oko razdvojilo po-^ ijedinosti — kukcoliko, veliko, mnogo nogu i pokretnih ticala—Mark je uronio ruku u gadljivu masu, a njoj je izletjelo: "Fuj!""Sve je u redu. Ne grizu i ne bodu", uvjeravao ju je on, smijuljeći se. "Evo, vidiš? Kareen, ovo su maslobubi. Mas-lobubi, ovo je Kareen."Izdvojio je jednu bubu, veličine njezina palca, i ispružio dlan prema Kareen.Zar on ozbiljno od mene očekuje da dotaknem tu stvar1? Ah, na kraju krajeva, preživjela je i betanski seksualni odgoj. Nek ide sve kvragu. Razapeta između znatiželje i gađenja, ispružila je dlan, a Mark spusti bubu na njega.Malene nožice s pandžicama škakljale su joj kožu, pa se živčano zasmijuljila. Ovo je bez daljnjega bilo najnevjerojat-nije ružno stvorenje koje je ikad u životu vidjela. Iako je možda secirala i gadnije, tijekom prošlogodišnjih predavanja iz betanske ksenozoologije; poslije stajanja u formalinu, sve gubi prijašnji dobar izgled. Buba nije osobito smrdjela, mirisala je nekako zeleno, kao pokošeno sijeno. Ali znanstveniku ne bi škodilo da opere košulju.Mark se upustio u objašnjavanje toga kako bube prerađuju organske tvari u svojim uistinu odurnim abdomenima, a sve je dodatno zakomplicirao njegov novi prijatelj Enrique, ubacujući pedantne tehničke ispravke vezane uz biokemijske pojedinosti. Koliko je Kareen uspijevala razabrati, biološki se sve činilo smislenim.Enrique je iščupao jednu laticu s ružičaste ruže koja je, s još pet-šest komada, ležala na gomili u jednoj od kutija. Kutija, koja se također klimala na hrpi sanduka, imala je na sebi logotip jedne od

najpoznatijih cvjećarnica Vorbarr Sultane. Položio je laticu na njezin dlan, odmah uz maslobuba. Kukac ju je dograbio prednjim nožicama ipočeo grickati mekši kraj. Enrique se nježno nasmiješio stvorenju. "Oh, da, Mark," doda on, "curama što prije treba još hrane. Ovo sam nabavio jutros, ali teško da će potrajati do kraja dana." Rukom je mahnuo prema kutiji s cvijećem.Činilo se daje Mark, koji je željno promatrao kako Kareen razmatra bubu na svom dlanu, tek sad primijetio ruže. "Otkud ti cvijeće? Čekaj malo, pa zar si kupio ruže zabublji napoj V"Pitao sam tvog brata kako mogu doći do neke biljne tvari zemaljskog podrijetla koja bi se sviđala curama. On mi je rekao da nazovem tamo i tamo i naručim. Tko je Ivan? Ali to je strašno skupo. Bojim se da ćemo morati napraviti rebalans proračuna."Mark se slabašno nasmiješio. Činilo se da broji do pet prije nego što će odgovoriti. "Razumijem. Bojim se da je došlo do malog nesporazuma. Ivan je naš bratić. Nema sumnje kako će prije ili poslije doći neizbježni trenutak u kojem ćeš ga upoznati. Biljne tvari zemaljskog podrijetla mogu se nabaviti i mnogo jeftinije. Mislim da neke možeš jednostavno pokupiti vani — ne, možda je bolje da te ne šaljem van samog..." Zurio je u Enriquea lica na kojem su se čitali duboko izmiješani osjećaji, otprilike onako kako je Kareen zurila u svoj dlan, na kojem se maslobub, žva-čući, već probio do polovice ružine latice."Oh, da, i što prije moram dobiti laboratorijskog tehničara", dodao je Enrique, "ako želim nesmetano uroniti u nova proučavanja. Trebam i pristup svim domorodačkim znanjima o lokalnoj biokemiji. Ne smijem gubiti dragocjeno vrijeme na izmišljanje tople vode, znaš.""Vjerujem da moj brat ima neke veze na Sveučilištu Vorbarr Sultane. I u CarSigovu znanstvenom institutu. Uvjeren sam da ti može omogućiti pristup svemu što nije povezano sa sigurnosnim pitanjima." Mark je nježno gric-kao usnu, obrva skupljenih tako daje na trenutak bio pljunuti Miles kad bjesomučno razmišlja. "Kareen... nisi li ti rekla da tražiš posao?""Da..."

"Bi li ti htjela raditi kao laboratorijski tehničar? Prošle godine si slušala neke kolegije iz beCanske biologije—""Betanska naobrazba?" živnuo je Enrique. "Netko s betanskom naobrazbom na ovom zatucanom mjestu?""Ma, to je bilo samo nekoliko dodiplomskih kolegija", užurbano je pojašnjavala Kareen. "A na Barravaru postoji hrpa ljudi sa svakovrsnim galaktičkim znanjima." Pa što ovaj misli, da smo mi još u Vremenu izolacije?"I to je nešto", reče Enrique s prizvukom zdravora-zumskog odobravanja. "Ali, Mark, htio sam pitati imamo li mi uopće novaca da zaposlimo tehničara?""Mm", reče Mark."Ti da ostaneš bez love?" zapanjeno mu reče Kareen. "Pa sto si radio na Escobaru?""Nisam bez love. Samo je dosta toga trenutačno u vezanim ulaganjima, a potrošio sam nešto više nego što sam predvidio u proračunu — to je samo privremeni problem s dotokom sredstava. To ću riješiti do kraja sljedećeg razdoblja. Ali moram priznati, zbilja sam bio sretan kad sam Enriquea i njegov projekt ovdje uspio smjestiti besplatno, makar i za kratko vrijeme.""Možemo opet prodati dionice", predloži Enrique. "Tako sam ja prije radio", doda on, okrenuvši se Kareen.Mark se trznuo. "Bolje nemojmo. Mislim da sam ti objasnio koncept zadržavanja većinskog vlasništva.""Ali i to je jedan od načina na koji ljudi skupljaju početni kapital", primijetila je Kareen.Ispod glasa, Mark ju je obavijestio: "Da, ali obično ne prodaju dionice u vrijednosti od petsto osamdeset posto vlastite tvrtke.""Oh.""Ja bih njima svima vratio novac", protestirao je ogorčeni Enrique. "Bio sam nadomak kapitalnog otkrića, pa nisam valjda u tom trenutku mogao prestati!""Um... Enrique, ispričaj nas na trenutak." Mark uhvati Kareen za slobodnu ruku i povede je u hodnik pred praonicom, pa čvrsto zatvori vrata. Okrenuo se prema njoj. "Ne treba njemu tehničar. Njemu treba mama. O, Bože, Kareen, pojma nemaš kakvu ćeš mi

uslugu učiniti ako mi pomogneš zauzdati tog čovjeka. Tebi bih mirne duše mogao dati kreditnu pločicu, ti bi mogla bilježiti troškove, davati mu džeparac, paziti da ne zaluta u nekakvu mračnu uličicu ili da ne počne brati carevo cvijeće i bezobrazno odgovarati CarSigovim stražarima, ukratko — sprječavati ga u svakom samoubilačkom pohodu koji bi mu mogao pasti na pamet. Radi se samo o... um..." Oklijevao je. "Bi li pristala uzeti postotak dionica kao jamstvo umjesto plaće, barem do kraja razdoblja? Znam, to ti baš neće ostaviti mnogo novaca za trošenje, ali ionako si govorila kako namjeravaš štedjeti..."Sumnjičavo je motrila maslobuba koji je, škakljajući joj dlan, dovršavao ružinu laticu. "Zaista mi možeš dati dionice? Dionice čega? Ali... ako ovo ne ispadne onako kako očekuješ, neću imati baš ništa na što bih mogla računati.""Uspjet će", užurbano joj je obećavao. "Učinit ću sve da uspije. Vlasnik sam pedeset jedan posto pothvata. Tsi-pis će mi pomoći da se službeno registriramo kao tvrtka za istraživanje i razvoj, sa sjedištem u Hassadaru."Položit će njihovu zajedničku budućnost u ruke Markova čudnovatog izleta u biopoduzetništvo, a nije bila čakni sigurna daje on pri zdravoj pameti. "A što, ovaj, što o svemu misli tvoja Crna škvadra?""To se njih ni na koji način ne tiče."Pa, ovo je bilo utješno. Činilo se daje pothvat u potpunosti djelo dominantne osobnosti, lorda Marka, pothvat koji treba poslužiti ukupnoj osobi. Bojala se da to nije neka urota što ju je jedna od podosobnosti smislila kako bi zadovoljila neku svoju sebičnu svrhu. "Zaista vjeruješ da je Enrique toliki genij? Mark, kad sam prvi put ušla u labos, mislila sam da to smrde bube, a zapravo smrdi on. Kad se zadnji put okupao?""Najvjerojatnije je zaboravio. Slobodno ga ti podsjeti. Neće se uvrijediti. Zapravo, gledaj na to kao na dio svog posla. Tjeraj ga da se pere i da jede, upravljaj njegovom kreditnom pločicom, organiziraj labos, pazi da pogleda i lijevo i desno prije nego što prijeđe cestu. Osim toga, to će ti dati dobru izliku da stalno visiš u Kući Vorkosigan."

Pa, ako se tako gleda... osim toga, Mark joj je upravio onaj pogled molećivog psića. Na svoj način, Mark je gotovo jednako uspješno kao i Miles uvlačio ljude u poslove za koje su bili uvjereni kako će poslije požaliti zbog njih. Zarazna opsjednutost, obiteljska crta Vorkosiganovih."Pa..." Mali, drhtavi burp natjerao ju je da pogleda prema dlanu. "O, ne, Mark! Tvoj maslobub je bolestan!" Nekoliko milimetara guste bijele tekućine iz maslobubo-ve je čeljusti iscurilo na njezin dlan."Molim?" Mark je zabrinuto sunuo prema njoj. "Kako znaš?""Pa povraća! Bljak! Misliš da mu je skok poremetio bioritam? Nekim ljudima je od toga zlo danima." Panično se ogledavala u potrazi za nekim mjestom na koje može odložiti stvora prije nego što eksplodira ili nešto slično. Nije valjda na redu bublji proljev?"Oh. Ne, ne, sve je u redu. To i trebaju raditi. Tako se proizvodi bublje maslo. Dooobra curica", tepao je on bubi. Odnosno, barem se Kareen nadala daje to bubi upućeno.Kareen odlučno dograbi njegovu ruku, okrene je dlanom nagore i istovari sad već ljigavu bubu na njega. Obrisala je ruku o njegovu košulju. "To je tvoja buba. Ti ju drži.""Naša buba...?" nagovijestio je on, iako je maslobuba prihvatio bez protivljenja. "Molim te...?"Istini za volju, gusta ljiga nije loše mirisala. Zapravo je mirisala na ruže, na ruže i sladoled. Ipak, bez ikakvih se teškoća oprla porivu da poliže ljepljivu masu s dlana. Mark... se nije opirao. "Oh, pa dobro." Pojma nemam kako mu uspijeva da me nagovori na ovakve stvari. "Pristajem."PETO POGLAVLJEOružnik Pym pripustio je Ekaterinu u veliko predvorje Kuće Vorkosigan. Sa zakašnjenjem se zapitala bi li trebala koristiti ulaz za dostavu, ali kad ju je prije nekoliko tjedana poveo u obilazak zgrade, Vorkosigan joj nije pokazao gdje se ta vrata nalaze. Pym joj se smiješio na svoj uobičajeni, prijateljski način, pa je pretpostavila da je, barem privremeno, prihvatljivo ulaziti kroz glavna vrata."Madame Vorsoisson, dobro došli, dobro došli. Što mogu učiniti za vas?""Imam jedno pitanje za lorda Vorkosigana. Zapravo je to

beznačajna sitnica, ali mislila sam, ako je kod kuće, i ako nema pametnijeg posla..." Nije dovršila rečenicu."Vjerujem da je još gore, madame. Ako biste bili toliko ljubazni da pričekate u knjižnici, smjesta ću ga pozvati.""Hvala, nema potrebe, snaći ću se i sama", odbila je njegovu ponudu da je otprati. "Oh, čekajte — ako još spava, molim vas, nemojte ga—" Ali Pym se već uspinjao stubištem.Odmahnula je glavom i odlunjala lijevo kroz predsoblje, prema knjižnici. Vorkosiganov je oružnik iskazivao dojmljivo oduševljenje, energiju i vezanost uz svog vazal-nog gospodara, to mu je morala priznati. A prema posjetiteljima je bio zapanjujuće srdačan.Pitala se krije li knjižnica koji od onih prekrasnih, rukom oslikanih herbarija iz Vremena izolacije i bi li možda mogla posuditi — zastala je. Prostorija je već bila zaposjednuta: niski, debeli, tamnokosi mladić zgrbio se za komkonzolom koja je upadljivo odskakala od prekrasnih antikviteta, a koja je oku izlagala zbirku nekakvih obojenih grafikona. Čuvši njezine korake na parketu, podigao je pogled.Ekaterinine su se oči raširile. S obzirom na moju visinu, požalio se lord Vorkosigan, dojam prokleto zapanjuje. No nju nije toliko zaprepastila meka pretilost, koliko njegova sličnost s — kako to kažu kad se radi o klonovima? — s biološkim pretkom, sličnost koja je bila napola zakopana pod... zašto joj je smjesta pao na pamet izraz mesna barijera? Oči su mu bile iste intenzivno sive boje kao i Mi-lesove — kao i one lorda Vorkosigana, ali izraz u njima bio je zatvoren i oprezan. Bio je odjeven u crne hlače i crnu košulju; trbuh mu je nadirao kroz otvoreni prsluk u zabitnom stilu, prsluk koji je proljeću oko njih dao tek jedan jedini ustupak — bio je zelen, ali tako tamnozelen da se činio crnim."Oh. Vi ste zacijelo lord Mark. Žao mi je", obrati se ona toj suštoj opreznosti.Uvalio se u stolac i prstom dotaknuo usnice, pokretom koji je vrlo nalikovao na isti pokret lorda Vorkosigana, no potom je ocrtao svoj dvostruki podbradak, štipkajući ga između palca i kažiprsta, što je očito bila njegova vlastita naglašena varijacija pokreta. "A meni je,

pak, prilično drago."Ekaterina se zbunjeno zarumenjela. "Nisam mislila — nisam htjela smetati."Obrve su mu poskočile. "Vi ste u prednosti, miladv." Njegov je glas bojom nalikovao na onaj njegova brata, možda je bio malčice dublji; naglasak mu je bio čudna mješavina, ne posve barravarski, ne sasvim galaktički."Nisam miladv, samo obična madame. Ekaterina Vor-soisson. Oprostite, ja sam, ovaj, pejzažna arhitektica vašeg brata. Samo sam došla provjeriti što želi učiniti s javorom koji ćemo posjeći. Kompost, drvo za potpalu—" Pokazala je prema hladnom kaminu od izrezbarenog bijelog mramora. "Ili jednostavno želi da triješće prodamo šumariji.""Ah, stablo javora? To je biljna tvar zemaljskog podrijetla, zar ne?""Pa, jest.""Ja ću uzeti sve komade koje on ne bude želio." "A kamo... kamo biste željeli da ih stavimo?" "U garažu, mislim. Tako bi nam bio pri ruci."Zamislila je hrpu triješća bačenu usred Pvmove besprijekorno uredne garaže. "To je poprilično veliko stablo.""Odlično.""Bavite li se vi vrtlarstvom... lorde Mark?""Uopće ne."Taj naglašeno nepovezani razgovor prekinuo je zvuk koraka u čizmama, a onda se oružnik Pym raširio dovrat-kom i objavio: "Milord će sići za nekoliko trenutaka, madame Vorsoisson. Najljubaznije vas moli da u međuvremenu ne odete." Nešto povjerljivijim glasom, dodao je: "Sinoć je imao jedan od svojih napadaja, pa je jutros malo usporen.""Oh, zaboga. A poslije tih napadaja ima takve glavobolje... Ne bih mu trebala smetati dok ne popije tablete protiv bolova i kavu." Krenula je prema vratima."Ne, ne! Sjednite, madame, sjednite, molim vas. Milord će se jako razljutiti na mene ako zabrljam njegovu zapo-vijed." Pym se uznemireno smiješio i užurbano joj pokazivao stolac. Oklijevajući, ipak je sjela. "Eto, tako. Dobro. Nemojte se micati." Još

ju je trenutak promatrao, kao da želi biti siguran da mu neće zbrisati, a potom je opet odjurio. Lord Mark zurio je za njim.Nije imala dojam kako je lord Vorkosigan jedan od onih staromodnih Vorova koji u napadu nezadovoljstva gađaju poslugu čizmama, ali Pym se činio tako usplahirenim, prema tome, tko zna? Ponovno se osvrnula i ugledala lorda Marka koji je, uvaljen u stolac, spojio vrhove prstiju i znatiželjno je promatrao."Napadaji...?" reče on s prizvukom poticanja u glasu.Uzvratila mu je pogled, posve nesigurna u to što on zapravo želi znati. "Ma, znate, dan poslije njih je strahovito mamuran.""Koliko je meni poznato, gotovo ih je potpuno zaliječio. Zar to, zapravo, nije istinita informacija?""Zaliječio? Ako je ono što sam ja vidjela dobar primjer, onda su vrlo daleko od izlječenja. Ali kaže da ih drži pod nadzorom."Oči su mu se suzile. "Dakle, ovaj... a gdje ste vi vidjeli tu predstavu?""Napadaj? Zapravo na podu moje dnevne sobe. U mom starom stanu na Komarru", osjetila se ponukanom pojasniti, primijetivši kako je on gleda. "Upoznali smo se nedavno, tijekom jednog njegova tamošnjeg revizorskog slučaja.""Oh." Pogled mu je palucao gore-dolje, upijajući udovičku crninu. I tumačeći je... kako?"Ima malu napravu koja se stavlja na glavu, to su mu načinili liječnici, a koja bi trebala pokrenuti napadaje u trenutku koji on odabere, umjesto da se pojavljuju sami od sebe." Pitala seje li sinoćnji napadaj bio izazvan liječ-nički, ili je predugo propuštao terapiju i morao sad pretrpjeti ozbiljniji, spontani oblik napadaja. Izjavio je kako se naučio pameti, ali—"Iz nekog me razloga propustio obavijestiti o svim tim složenim pojedinostima", promrmljao je lord Mark. Čudnovato neduhovit osmijeh bljesnuo je njegovim licem i smjesta iščeznuo. "Je li vam ispričao kako je uopće zaradio taj poremećaj?"Pozornost koju je usmjeravao na nju postajala je sve usredotočenija. Pipala je nashjepo, u potrazi za odgovorom koji bi uravnotežio istinu s diskrecijom. "Oštećenje prilikom krioničkog oživljavanja,

tako mi je rekao. Jednom sam vidjela ožiljke koje mu je na prsima ostavila ig-lična granata. Ima sreće stoje preživio.""Ha. A je li vam spomenuo i to da je granatu susreo dok je nastojao spasiti moju beskorisnu glavu?""Nije..." Oklijevala je, primijetivši njegovu prkosno podignutu bradu. "Pretpostavljam da ne smije mnogo govoriti o svojoj, svojoj bivšoj karijeri."Tanahno se nasmiješio, bubnjajući prstima po kom-konzoli. "Ah, vidite, moj brat ima jednu sitnu lošu naviku — montira stvarnost u verzije koje najbolje odgovaraju njegovoj trenutačnoj publici."Mogla je razumjeti zašto lord Vorkosigan mrzi pokazivati bilo kakvu slabost. Ali, je li lord Mark zbog nečega bio ljut? I zašto? Pokušala je pronaći neki neutralniji predmet razgovora. "Znači, zovete ga bratom, a ne biološkim pret-kom?""Ovisi o tome kakve sam volje."U tom se trenutku pojavila tema njihove rasprave, prekidajući razgovor. Lord Vorkosigan bio je odjeven u jedno od svojih lijepih sivih odijela, s ulaštenim poluviso-kim čizmama na nogama. Kosa mu je bila uredno počeš-ljana, iako još vlažna, a dašak mirisa njegove kolonjske vode širio se iz tijela zagrijanog tuširanjem. Ovoj živahnoj slici jutarnje energije na nesreću su proturječili sivo lice i otečene oči; ostavljao je opći dojam mrtvaca kojega je netko oživio i odjenuo za tulum. Uspio je odaslati jedan mrtvački osmijeh prema Ekaterini, pa sumnjičavo žmir-nuti prema svom kloniranom bratu i spustiti se ukočeno u naslonjač između njih dvoje. "Uh", primijetio je.Zastrašujuće je podsjećao na sebe onoga jutra na Ko-marru, samo nije bilo krvavih mrlja i krasti. "Lorde Vorkosigan, trebali ste ostati u krevetu!"Uputio joj je slabašan pokret prstima koji je mogao značiti i slaganje i neslaganje, a onda je njegovim tragom ušao Pym, noseći pladanj s vrčem kave, šalicama i košaricom pokrivenom šarenom krpom, iz koje se širio opojan miris toplog kruha sa začinima. Ekaterina je zadivljeno promatrala kako Pym ulijeva prvu šalicu i ornata prste svog gospodara oko nje; lord Vorkosigan otpio je gutljaj, udahnuo — činilo se kao da mu je to prvi udah toga dana — otpio još malo,

pa podigao pogled i žmirnuo. "Dobro jutro, madame Vorsoisson." Glas mu je tek malo podvodno zvučao."Dobro jutro — oh—" Pym joj je ulio kavu prije nego što ga je dospjela spriječiti. Lord Mark zatvorio je svoje komkonzolne grafikone i dodao šećera i vrhnja u svoju kavu, pa s očitim zanimanjem proučavao svog biološkog pretka-brata. "Hvala vam", reče Ekaterina Pymu. Nadala se daje Vorkosigan svoje tablete protiv bolova progutao na katu, prije nego što je učinio bilo što drugo; zapravo, sudeći prema tome kako mu se brzo popravljala boja lica i kako su mu pokreti postajali sve opušteniji, bila je uvjerena da je upravo to učinio."Rano ste ustali", reče joj Vorkosigan.Malo je nedostajalo da mu se usprotivi i pokaže koliko je sati, ali je ipak zaključila kako bi to bilo neuljudno. "Bila sam uzbuđena što počinjem raditi na svom prvom profesionalnom vrtu. Ekipa za tratine već je u zoru smotala svu travu i sad skupljaju teraformirani gornji sloj zemlje. Uskoro će doći i ekipa za stabla, da presadi hrast. Palo mi je na pamet da vas dođem pitati želite li da javor ostavimo za kompost ili za ogrjev?""Za ogrjev, bez daljnjega. Tu i tamo potpalimo koju cjepanicu, kad se namjerno pravimo važni s arhaizmima— to ostavlja silan dojam na betanske goste moje majke— a osim toga, tu su uvijek zimoslavni kresovi. Jednu hrpu drva već imamo negdje iza, u grmlju. Pym vam može pokazati."Srdačno to potvrđujući, Pym zakima glavom."Ja sam rezervirao lišće i triješće", ubacio se lord Mark, "za Enriquea."Lord Vorkosigan slegne ramenima i pokuša ga odvratiti od nastavka podizanjem dlana. "To neka ostane između tebe i tvojih osam tisuća malih prijatelja."Činilo se da lord Mark bez poteškoća shvaća ovu tajnovitu primjedbu; kimnuo je sa zahvalnošću. Budući daje očito, posve nenamjerno, izbacila svog poslodavca iz kreveta, Ekaterina se pitala bi li bilo isuviše nepristojno da smjesta odjuri. Vjerojatno bi bilo pristojno ostati i popiti barem jednu šalicu Pvmove kave. "Ako sve prođe u redu, iskopavanje može početi već sutra", dodala je. "Ah,

sjajno. Je li vas Tsipis uputio kako ćete skupiti sve dozvole za priključke na vodu i struju?""Da, to je sve pod nadzorom. A o infrastrukturi Vor-barr Sultane naučila sam i više nego što sam očekivala.""Mnogo je starija i čudnovatija nego što bi čovjek u prvi mah pomislio. Trebali biste jednom čuti ratne priče DrouKoudelke o tome kako su bježali kroz kanalizaciju nakon što su pokupili Uzurpatorovu glavu. Vidjet ću mogu lije potaknuti na pripovijedanje kad dođu na večeru."Lord Mark laktom se oslonio na komkonzolu, nježno grickao zglob prsta i nehajno gladio vrat."Danas tjedan dana, čini se daje to dan kad su svi slobodni", doda lord Vorkosigan. "Odgovara li vama to?""Da, mislim da nema problema.""Dobro." Okrenuo se i Pym je požurio da mu ulije još kave. "Žao mije što sam propustio početak vrtnih radova. Zaista sam namjeravao sići i gledati to s vama. Ali Gregor me prije nekoliko dana poslao u unutrašnjost, sa zadaćom koja se pokazala pomalo bizarnom, i tek sam se kasno sinoć vratio.""Da, zaista, stoje to bilo?" ubacio se lord Mark. "Ilije i to neka carska tajna?""Na nesreću, nije. Zapravo, to je trač koji se već proširio čitavim gradom. Možda uspije odvratiti pozornost od slučaja Vorbretten. Iako nisam siguran da bi se ovo baš moglo nazvati seksualnim skandalom." Iskrivljena grimasa. "Gregor mi je rekao: 'Miles, ti si napola Betanac, upravo takvog revizora trebam za ovaj slučaj.' A ja sam rekao: 'Zahvaljujem, gospodine.'"Zastao je da uzme prvi zalogaj slatkog začinjenog kruha i ispere ga još jednim gutljajem kave, pa se zagrijao za svoju temu. "Grofu Vormuiru pala je na pamet sjajna zamisao kojom će riješiti problem slabe napučenosti svog Okruga. Odnosno, tako se njemu činilo. Mark, jesi li u toku s najnovijim demografskim svađama među Okruzima?"Lord Mark niječno odmahne rukom i posegne prema košarici za kruh. "Protekle godine nisam baš pratio bar-rayarsku politiku.""Ova svađa seže još dublje u prošlost. Među prvim reformama koje

je naš otac proveo kao Namjesnik, bila je i nametanje ujednačenih i pojednostavljenih pravila za obične podanike koji žele promijeniti Okrug i zakleti se novom okružnom grofu. Budući da je svaki od šezdeset grofova nastojao privući pučanstvo u svoj Okrug, a nauštrb svoje grofovske braće, tata je to nekako uspio progurati kroz Vijeće, iako su se svi oni također trudili spriječiti svoje vazale da ih napuste. Sad svaki grof ima mnogo samostalnosti u donošenju odluka o tome kako će voditi svoj Okrug, kako će ustrojiti okružnu upravu, kako će provoditi poreznu politiku, postaviti gospodarske temelje, koje će usluge pružati svom narodu, hoće li pripadati Konzervativnoj ili Naprednjačkoj stranci ili će osnovati svoju, kao onaj šašavac Vorfolse na južnoj obali, i tako dalje, i tako dalje. Majka kaže da su Okruži šezdeset različitih sociopolitičkih i kulturnih kotlova. A ja bih dodao, i ekonomskih.""Taj sam dio proučavao", potvrdi lord Mark. "O tome ovisi gdje ću uložiti svoja sredstva."Vorkosigan kimne. "Posljedično, novije zakon omogućio svakom carskom podaniku da o kvaliteti lokalne uprave glasa nogama. Kad je prijedlog prošao u Vijeću, naši su roditelji uz večeru pili šampanjac, a majka se danima smijala od uha do uha. Dugoročne posljedice tog zakona, kao što možete i zamisliti, svele su se na izravno biološko natjecanje. Lord Vorprosvijećeni je dobar prema svojim ljudima, Okrug mu raste, porezi samo pristižu. Njegov susjed, lord Vorstaromodni, vlada čvrstom rukom, a ljudi mu cure kroz sito i rešeto i porezni prihodi opadaju. A njegova grofovska braća ne žale ga ni najmanje, jer je njegov gubitak njihov dobitak.""Ah, tako", reče Mark. "A kako stoji okrug Vorkosiga-novih, gubi ili dobiva?""Uspijevamo održati glavu nad vodom, rekao bih. Ekonomija Vorbarr Sultane otima nam ljude otkad znam za sebe. A prokleto je mnogo lojalista prošle godine slijedilo Potkralja na Sergvar. S druge pak strane, Okružno sveučilište, nove više škole i bolnički kompleksi u Hassa-daru pokazali su se vrlo privlačnima. U svakom slučaju, grof Vormuir je u toj demografskoj igri bio dugogodišnji gubitnik. I tako je primijenio ono stoje sam s ljubavlju zamišljao kao nevjerojatno Naprednjačko, osobno — moglo bi se reći, vrlo osobno

— rješenje."Ekaterinina je šalica bila prazna, ali ona je izgubila svaku želju da ode. Kad je ovako raspoložen, mislila je, mogla bi lorda Vorkosigana slušati satima. Sad se posve razbudio i živnuo, i bio sasvim zaokupljen svojom pričom."Vormuir sije", nastavljao je Vorkosigan, "nabavio trideset materničnih replikatora i uvezao nekoliko tehničara koji će njima rukovati, pa počeo, ovaj, proizvoditi sebi vazale. Vlastite, samo njegove jaslice, moglo bi se reći, ali samo s jednim davateljem sperme. Pogodite tko je to bio.""Vormuir?" nagađao je Mark."Glavom i bradom. Pretpostavljam da to počiva na istom načelu kao i harem. Samo nešto drugačijem. Oh, da, i trenutačno proizvodi samo male djevojčice. Prvo leglo staro je gotovo dvije godine. Vidio sam ih. Zapanjujuće su slatke, tako na hrpi."Ekaterinine su se oči raširile dok je zamišljala cijelu tu bezbrojnu postrojbu malih djevojčica. Zacijelo su ostavljale dojam vrta u kojem su, umjesto cvijeća, posađene male curice. Ili, ovisno o razini decibela, dojam višecijevnog raketnog bacača. Uvijek sam željela kćer. I to ne samo jednu, nego više njih — sestre koje sama nikad nije imala. Sad je prekasno. Ona neće imati ni jednu, a Vormuir — svinja jedna nepoštena! — ima ih na desetke. Zbunila ju je svi-jest o tome da, umjesto zgroženosti, osjeća zgroženost i zavist. Pa što je Vormuirova žena — čekaj malo. Obrve su joj se spustile. "Otkud dobavlja jajašca? Od svoje grofice?""Eh, to je sljedeća zakonska doskočica u cijeloj toj zbrci", nastavljao je Vorkosigan s oduševljenjem. "Njegova grofica, koja ima četvero vlastite, poluodrasle djece — koja su, dakako, i njegova — nije s tim htjela imati ništa. Zapravo, više ne razgovara s njim i odselila se. Jedan od Vormuirovih oružnika je, vrlo povjerljivo, rekao Pymu kako je grofica Vormuiru, kad ju je posljednji put pokušao natjerati da izvrši svoje, ovaj, bračne obveze, prijeteći pritom da će razvaliti vrata, izlila kroz prozor na glavu kantu vode — a to je bilo usred zime — i potom mu zaprijetila kako će ga osobno zagrijati plazmičkim lukom. Onda je kroz prozor bacila i kantu i vrišteći mu priopćila da se, kad je već toliko zaljubljen u plastične cijevi, može

jednom od njih i poslužiti. Je li tako bilo, Pym?""Pa, doslovan citat koji sam ja čuo bio je malo drugačiji, ali pogodili ste bit, milorde.""Je li ga pogodila?" pitao je Mark kojega je to, kako se činilo, vrlo zanimalo."Jest," reče Pym, "oba puta. Ako sam dobro razumio, grofica izvrsno gađa.""Pretpostavljam da to dodaje na uvjerljivosti njezinoj prijetnji o uporabi plazmičkog luka.""Stručno govoreći, kad čovjek stoji u blizini osobe s plazmičkim lukom, više se mora bojati napadača koji loše gađa. U svakom slučaju, grofa su njegovi oružnici uspjeli nagovoriti da se skloni.""Ali, skrenuli smo s teme", nasmijao se Vorkosigan od uha do uha. "Ah, hvala ti, Pym." Pozornije oružnik neo-pazice ulio svom gospodaru još kave, pa dopunio šalice Marku i Ekaterini.Vorkosigan je nastavljao: "U glavnom gradu Vormuirova Okruga nalaze se komercijalne replikatorne jaslice, u kojima imućniji stanovnici već nekoliko godina uzgajaju djecu. Kad se pojavi par koji želi iskoristiti tu uslugu, tehničari rutinski od supruge skupe više od jednog jajašca, zato stoje upravo to najsloženiji i najskuplji dio postupka. Pričuvna se jajašca zamrznu i neko vrijeme čuvaju, pa ako do određenog roka nisu iskorištena, odbacuju se. Odnosno, tako bi trebalo biti. Ali grof Vormuir odlučio se za razumno gospodarenje. Naložio je svojim tehničarima da skupe sva otpadna jajašca koja su još bila upotrebljiva. Dok mi je to objašnjavao, doimao se vrlo ponosnim upravo na tu zamisao."E, to je zaista bilo prestrašno. Nikki je, stoje Ekaterinu prilično stajalo, bio rođen tjelesnim putem, ali lako se moglo dogoditi i da bude drugačije. Daje Tien bio imalo razuman, ili da se ona zauzela za jednostavnu razboritost, umjesto što je dopustila da je zavede dramatična romantika svega toga, mogli su izabrati replikatornu trudnoću. Zamislila je sebe kako saznaje da je kći za kojom je tako dugo čeznula iznenada prešla u vlasništvo nastranog lorda Vormuira... "Zna li to ijedna od žena?" pitala je Ekaterina. "Žena čija su jajašca bila... može li se to nazvati krađom?""U početku nitko nije znao. Ali glasine su procurile, pa se car osjetio

ponukanim odaslati svog najnovijeg carskog revizora da istraži stvar." Iako je sjedio, naklonio joj se. "A što se tiče pitanja može li se to nazvati krađom, Vormuir tvrdi kako nije prekršio ni jedan barrayarski zakon. Tvrdi to prilično samozadovoljno. Sljedećih ću se dana posavjetovati s nekoliko Gregorovih carskih pravnika i pokušati saznati je li to zaista točno. Na Koloniji Beta bi ga zbog toga razapeli, zajedno s njegovim tehničarima,ali, dakako, na Koloniji Beta ne bi nikad uspio doći ovako daleko."Lord Mark promeškoljio se u komkonzolnom stolcu. "Dakle, koliko je malih curica Vormuir dosad proizveo?""Osamdeset osam rođenih, plus još trideset koje zriju u replikatorima. Plus njegove prve četiri. Sto dvadeset dva djeteta ima taj idiot, a nijedno nem — u svakom slučaju, u carevo sam mu ime zapovjedio da više ne počinje ni jednu trudnoću dok Gregor ne donese odluku o toj njegovoj dosjetljivoj shemi. Iskazao je sklonost ka prosvjedovanju, ali sam mu ukazao na činjenicu da su svi replika-tori puni i da će takvi ostati i tijekom sljedećih sedam mjeseci, ili tako nekako, pa mu ta zapovijed zapravo ne stvara osobite neugodnosti. Začepio je, i otišao se i on po-savjetovati s odvjetnicima. A ja sam odletio natrag u Vor-barr Sultanu, predao Gregoru usmeno izvješće i otišao kući spavati."Ekaterini nije promaknulo da u ovo izvješće nije uključio priznanje napadaja. Stoje Pymu bilo na pameti kad je to tako napadno istaknuo?"To bi trebalo biti regulirano zakonom", rekao je lord Mark."Trebalo bi biti," odgovori mu brat, "ali nije. Ovo je ipak Barravar. Potpuno preuzimanje betanskog pravosudnog sustava meni se čini kao recept za revoluciju, a — osim toga — mnogo njihovih pojedinačnih propisa ovdje bi bilo posve neprimjenjivo. Ali, osim betanskih, barem desetak galaktičkih zakona pokriva to područje. Kad sam sinoć odlazio od njega, Gregor je mumljao nešto o određivanju odabranog povjerenstva koje će sve te propise proučiti i predložiti Vijeću zajedničku odluku. I mene, grešnika, također je uvalio u to povjerenstvo. Mrzim povjerenstva. Više volim jasni, pregledni zapovjedni lanac.""Ali samo ako si mu ti na vrhu", primijeti suho lord Mark.

Lord Vorkosigan priznao je to jednim sarkastičnim pokretom ruke. "Pa, tako je."Ekaterina je pitala: "Ali, hoćete li Vormuira uspjeti stjerati u kut novim zakonom? Taj slučaj bi se svakako mogao pokazati, ovaj... začetnikom."Lord Vorkosigan kratko se obješenjački nasmiješio. "Upravo je u tome problem. Moramo Vormuira pričepiti nekim postojećim propisom koji ćemo malo prilagoditi kako bi obuhvatio ovu problematiku, da bismo obeshrabrili potencijalne oponašatelje dok novi zakon, bez obzira na to u kakvom će se obliku na kraju pojaviti, guramo kroz ministarstva i Vijeće. Ne možemo se poslužiti optužbom za silovanje; pregledao sam sve tehničke definicije i jednostavno se ne daju rastegnuti."Zabrinutim glasom, lord Mark je pitao: "Jesu li djevojčice izgledale zapušteno ili zloupotrijebljeno?"Lord Vorkosigan dobaci mu prilično oštar pogled. "Za razliku od tebe, ja nisam stručnjak za jasličku njegu, ali meni su se činile sasvim dobro. Zdrave... bučne... poprilično su skvičale i smijuljile se. Vormuir mije rekao da na svakih šest djevojčica dolaze dvije odgojiteljice s punim radnim vremenom, koje rade u smjenama. Također mi je izložio svoje razborite, štedljive planove, prema kojima će se, poslije, starije djevojčice brinuti o mlađima, što je bila uznemirujuća naznaka o tome kako daleko on misli proširiti svoje genetičko poduzetništvo. Oh, da, ne možemo ga optužiti ni za robovlasništvo, jer su sve one u punom smislu riječi njegove kćeri. A prema njegovoj zamisli o krađi jajašaca sadašnji se zakoni odnose s mnogo nejasno-ća." S neuobičajeno očajnim prizvukom u glasu, dodao je:"Barravarska posla!" Njegov klonirani brat čudno gaje pogledao.Ekaterina je polako rekla: "Prema barravarskom običajnom pravu, kad se obitelj iz vorske kaste rasloji, zbog smrti ili nekog drugog razloga, djevojčice odlaze majci ili njezinoj rodbini, a dječaci očevima. Zar ove djevojčice ne pripadaju svojim majkama?""I to sam proučio. Čak i ako zanemarimo činjenicu da Vormuir nije vjenčan ni s jednom od njih, moje je mišljenje kako većina majki zapravo ne bi željela te djevojčice, a sve bi se prilično uzrujale."

Ekaterina nije bila osobito uvjerena u prvu njegovu tvrdnju, ali druga je bila neporecivo točna."Osim toga, ako ih silom damo u obitelji njihovih majki, kako na taj način kažnjavamo Vormuira? Njegov bi Okrug i dalje bio bogatiji za sto osamnaest djevojčica koje on čak ne bi morao ni hraniti." Odložio je napola pojedeni komad začinjenog kruha i namrštio se. Lord Mark odabrao je drugi, ne, treći komad i grickao ga. Pokunjeno su šutjeli.Ekaterinine su se obrve nabrale dok je razmišljala. "Prema onome što ste nam ispričali, lord Vormuir zaokupljen je prvenstveno proizvodnjom, na veliko i na malo." Tek se mnogo poslije Nikkijeva rođenja zapitala je liju Tien prisilio na staromodno rađanje zato što mu se to činilo mnogo jeftinijim? Nećemo morati čekati da si možemo priuštiti replikator, taj je moćni argument dobro odjeknuo u njezinim željnim ušima. Činilo se daje Vormuir motiviran ne samo genetičkim, nego i privrednim razlozima: na kraju svega, uslijedit će bogatstvo Okruga i njegovo osobno. Ovaj tehno-harem trebao je u budućnosti stvoriti nove porezne obveznice koje će, bez sumnje je vjerovao Vormuir, privući i muževe, a svi će ga oni potpo-magati u starosti. "Sve se zapravo svodi na to da su djevojčice izvanbračna djeca koju grof priznaje. Negdje sam čitala... zar u Vremenu izolacije nije bilo propisano da carske i plemićke nezakonite kćeri imaju pravo na to da im njihov visokorođeni otac da miraz? Za to je bilo potrebno i nekakvo carsko dopuštenje... miraz je gotovo uvijek bio znak zakonitog priznanja. Kladim se da bi Profesorica znala sve povijesne pojedinosti, zajedno sa slučajevima nasilne iznude miraza. Nije li carsko dopuštenje istodobno i carski ukaz? Ne bi li car Gregor mogao odrediti grofu Vor-muiru da djevojčicama mora dati miraz... i to vrlo velik?""Oh." Lord Vorkosigan uvalio se u naslonjač, dok su mu se oči širile od užitka. "Ah." Podli osmijeh procurio je kroz njegove usne. "Nerazumno visok, zapravo. Oh... za-boga." Dobacio joj je pogled. "Madame Vorsoisson, vjerujem da ste pogodili bit mogućeg rješenja. Svakako ću vašu zamisao prvom prigodom prenijeti dalje."Od srca se razveselila kad je primijetila njegovo očito oduševljenje

— no, dobro, bilo je to prije likovanje oštro poput britve; u svakom slučaju, nasmiješio joj se kad je vidio kako se ona smiješi njegovu osmijehu. Samo se nadala da mu je barem malo olakšala jutrošnju glavobolju. Iz predsoblja je doprlo odbijanje sata. Ekaterina baci pogled na svoj krono. Zaboga, pa kako je moguće da je već tako kasno? "Oh, zaboga, zar je već toliko? Ekipa za stabla treba stići svaki čas. Lorde Vorkosigan, ispričajte me."Naglo je ustala i pristojno se oprostila s lordom Markom. I Pym i lord Vorkosigan osobno su je ispratili do glavnih vrata. Vorkosigan je još uvijek bio prilično ukočen; pitala se koliku je količinu boli tim kretanjem nijekao ili joj prkosio. Potaknuo ju je da slobodno opet dođe, kad god ima makar i najmanje pitanje, ili joj bilo što treba, pa odaslao Pyma da joj pokaže gdje će ekipa moći odložitiposječeni javor. Stajao je na dovratku i promatrao ih kako odlaze, sve dok nisu zamaknuli za ugao velike zgrade.Ekaterina se osvrnula preko ramena: "Jutros nije izgledao baš najbolje, Pym. Zaista mu niste smjeli dopustiti da izlazi iz kreveta.""Oh, madame, znam ja to dobro", složi se potišteno Pym. "Ali što može jedan obični oružnik? Ja nemam ovlasti proturječiti njegovim zapovijedima. Ono što njemu treba, to je netko tko će paziti na njega i neće trpjeti njegove bedastoće. Prava lady Vorkosigan, to se traži. A ne jedna od onih sramežljivih početnica koje se priglupo smi-julje, a kakve, čini se, danas traže svi plemići, takvu bi on jednostavno zaobišao. Njemu treba iskusna žena, koja će mu se znati suprotstaviti." S visine joj je dobacio osmijeh pun ispričavanja."Pretpostavljam da ste u pravu", uzdahnula je Ekaterina. Zapravo, o događajima na vorskoj pozornici sparivanja nije razmišljala s oružnikove točke gledišta. Je li joj Pym davao mig kako njegov gospodar ima na umu jednu takvu početnicu, a njegovo je osoblje zabrinuto da bi se to moglo pretvoriti u nekakvu fatalnu pogrešku?Pym joj je pokazao mjesto za pohranu drveta i razumno predložio da se kompost lorda Marka smjesti blizu njega, umjesto u podzemnu garažu, uvjeravajući je kako je ovo mjesto posve prikladno. Ekaterina mu je zahvalila i krenula natrag, prema glavnom ulazu.Početnice. Pa, ako se jedan Vor želi oženiti pripadnicom svoje kaste,

ovih je dana u pravilu morao tražiti u mlađoj kohorti. Njoj se činilo da Vorkosigan nije čovjek koji bi bio sretan u braku sa ženom koja mu nije intelektualno dorasla, ali koliko on zapravo izbora ima? Pretpostavljala je da žena koja bi imala dovoljno pameti da ga uopće privuče ne bi bila toliko glupa da ga odbije zbog nje-govih tjelesnih... ali to se nje ne tiče, rekla je sebi odlučno. I nikako si ne smije dopustiti da joj skoči tlak samo zato što joj se pred očima pojavila slika imaginarne početnice koja mu udjeljuje imaginarnu razornu uvredu na račun njegova invaliditeta. To je posve besmisleno. Odlučno je odmaršira-la kako bi nadgledala uklanjanje bolesnog drveta.Mark je upravo pružio ruku kako bi ponovno uključio komkonzolu, kad je Miles ušetao natrag u knjižnicu, odsutno se smiješeći. Mark se okrenuo da promotri svog biološkog pretka-brata koji se najprije htio baciti u naslonjač, ali se s oklijevanjem zaustavio pa se, znatno opreznije, spustio u njega. Miles je protegnuo ramena kao da želi opustiti zgrčene mišiće, pa se naslonio i ispružio noge. Podigao je svoj napola pojedeni komad kruha i vedro primijetio: "To je dobro prošlo, ne čini ti se?" pa zagrizao kruh.Mark gaje sumnjičavo motrio. "Stoje dobro prošlo?""Špika." Miles zalije zalogaj posljednjim gutljajem hladne kave. "Znači, upoznao si se s Ekaterinom. Dobro. O čemu ste razgovarali prije nego što sam ja sišao?""O tebi. Zapravo.""Ah?" Milesovo je lice zablistalo i on sjedne nešto us-pravnije. "Što je rekla o meni?""Uglavnom smo razgovarali o tvojim napadajima", reče Mark mrko. "Čini se kako ona o njima zna mnogo više nego što si ti smatrao prikladnim povjeriti meni."Miles je namršteno potonuo. "Hm. Zaista ne bih želio da se ona zadržava baš na toj mojoj osobini. Ipak, dobro je da je s tim upoznata. Tako neću doći u napast da ponovno prikrijem problem tako velikih razmjera. Naučio sam se pameti.""Ma daj, zar zaista?" zapilji se Mark u njega nabusito."Poslao sam ti osnovne činjenice" usprotivi se njegov brat tom pogledu. "Nije bilo potrebe da se zadržavaš na gadnim

medicinskim pojedinostima. Uostalom, bio si na Koloniji Beta, ionako ništa ne bi mogao učiniti.""Ja sam kriv za te napadaje.""Gluposti." Miles je uistinu izvrsno izvodio to uvrijeđeno frktanje nosom. Mark je zaključio kako tom frktanju udio gena njegove — njihove — tetke Vorpatril daje ugodan dašak višeg društvenog sloja. Miles odmahne rukom s omalovažavanjem. "Kriv je snajperist, a poslije njega i više nasumičnih medicinskih čimbenika nego što ih mogu pobrojiti. Uostalom, stoje bilo, bilo je. Opet sam živ, i ovaj put takav namjeravam i ostati."Mark uzdahne, nevoljko shvaćajući kako za valjanje u grizodušju neće dobiti potporu svog starijeg brata. Koji je, kako se činilo, na pameti imao druge stvari."Onda, što misliš o njoj?" zapita Miles gorljivo."O kome?""O Ekaterini, o kome drugome?""Kao o pejzažnoj arhitektici? Morao bih vidjeti njezine radove.""Ne, ne, ne! Ne kao o pejzažnoj arhitektici, iako joj i to sjajno ide. Kao o sljedećoj lady Vorkosigan."Mark je žmirnuo. "Molim?""Kako to misliš, molim'? Lijepa je, pametna je — mirazi, o, bogovi, kako savršena zamisao, Vormuir će se ras-puknuti — nevjerojatno je razborita u nepredviđenim situacijama. Mirna, ma znaš. Prekrasno je smirena. Obožavam njezinu smirenost. Mogao bih se utopiti u njoj. Hrabrost i pamet u istom omotu.""Nisam doveo u sumnju njezinu prikladnost. To je bio tek nasumični zvuk iznenađenja.""Nećakinja je lorda Revizora Vorthvsa. Ima i sina, Nikkija, kojemu je gotovo deset godina. Sladak mali. Želi biti pilot skočnog broda i mislim daje dovoljno odlučan da u tome i uspije. Ekaterina želi biti pejzažna arhitektica, ali meni se čini da bi trebala otići korak dalje i postati tera-formator. Ponekad je malo previše tiha — mora poraditi na svojem samopouzdanju.""A možda je samo čekala da ti udahneš zrak, pa da se uspije ubaciti", predložio je Mark drugo rješenje.Miles je zastao — samo nakratko — pod udarom sumnje. "Misliš da

sam maloprije previše govorio?"Mark promigolji prstima kao da hoće reći bože sačuvaj, pa prekopa košaricu za kruh u potrazi za kojom slučajno zaostalom mrvicom začinjenog kruha. Miles je zurio u strop, ispružio noge i vrtio stopalima.Mark se u mislima vrati na ženu koju je upravo upoznao. Prilično zgodna, onakva elegantna i pametna brine-ta kakve je Miles volio. Smirena? Možda. Oprezna, sasvim sigurno. Ne baš otvorena. Oblaste plavuše bile su mnogo seksipilnije. Kareen je bila prekrasno otvorena: čak joj je uspjelo zaraziti ga nekima od onih ljudskih osobina, barem mu se tako činilo u trenucima optimizma. I Miles je, na svoj nepouzdani način, bio obilno otvoren. Polovica onoga što je govorio bilo je budalaština, ali čovjek nikad nije mogao biti siguran koja polovica.Kareen, Kareen, Kareen. Ne smije njezin živčani napadaj protumačiti kao da ga ona odbacuje. Upoznala je nekoga tko joj se više sviđa i sad će nam dati nogu, prošap-tao je iz kuta njegova mozga netko od Crne škvadre, netko tko nije bio pohotni Ševo. Znam ja nekoliko načina da se riješimo takvih suvišnih tipova. Nikad neće pronaći tijelo. Mark je ignorirao podli prijedlog. Ubojice, ti se u ovo ne miješaj.Pa čak da i jest upoznala nekoga, recimo, na putovanju kući, sama i usamljena zato što je on inzistirao da se vrati zaobilaznim putem, Kareen je bila tako prisilno iskrena da bi mu to zacijelo ispričala. Upravo je njezina iskrenost bila u korijenu njihovih trenutačnih sukobljavanja. Ona je bila organski nesposobna ići okolo glumeći čednu barrayarsku djevicu, kad to više nije bila. Bio je to njezin podsvjesni odgovor na kognitivnu disonanciju nas-talu time što je osjećala da se jednom nogom nalazi na Barravaru, a drugom na Koloniji Beta.Sve što je Mark znao, bilo je sljedeće: ako bi ikad morao birati između Kareen i kisika, odrekao bi se kisika, hvala lijepa. Nakratko je razmatrao bi li svoju seksualnu frustraciju otvoreno iznio svome bratu i zatražio njegov savjet. S obzirom na novootkrivenu Milesovu zanesenost, sad je imao savršenu prigodu. Nevolja je bila u tome što Mark nikako nije bio siguran na čiju bi se stranu Miles

svrstao. Komodor Koudelka bio je njegov mentor i prijatelj, još od vremena kad je Miles bio krhki mladac koji je uzaludno čeznuo za vojnom karijerom. Bi li se Miles pokazao blagonaklonim, ili bi poveo potjeru u barrayarskom stilu, tražeći Markovu glavu? Ovih se dana njegov brat ponašao zastrašujuće vorično.Da, i tako se, poslije svih svojih galaktičkih romansi, Miles odlučio smiriti uz Vorkinju iz susjedstva. Ako je "smiriti se" pravi izraz — taj je čovjek s uvjerenjem izgovarao stvari koje su bile u očitoj suprotnosti sa živčanim trzajima njegova tijela. Markove su se obrve zbunjeno nabrale. "Je li madame Vorsoisson toga svjesna?" pitao je naposljetku."Svjesna čega?""Da ti... ovaj, muljaš da ona postane sljedećom lady Vorkosigan." Kakav čudan način da se kaže Volim je i že-lim se s njom vjenčati. Ipak, bilo je to sasvim u Milesovu stilu."Ah." Miles dotakne prstima usne. "To je problematični dio. Tek je odnedavna udovica. Tien Vorsoisson ubijen je na najgrozniji način na Komarru, prije manje od dva mjeseca.""A u kakvoj si ti vezi s tim događajem?"Miles napravi grimasu. "Ne mogu ti reći pojedinosti, jer su označene kao vojna tajna. Objašnjenje za javnost je daje stradao zbog neispravne maske za disanje. Alija sam zapravo stajao odmah uz njega. Znaš kakav je to osjećaj."Mark naglo podigne ruku u znak predaje; Miles kimne, pa nastavi: "Ali ona je još uvijek prilično potresena. Ni izdaleka nije spremna za ponovno udvaranje. Na nesreću, to je ovdje ne isključuje iz igre. Nema novaca, ali je lijepa, a rodoslovlje joj je besprijekorno.""Biraš li ti ženu ili kupuješ konja?""Baš ti hvala. Ne, samo ti opisujem koju logiku slijede moji vorski suparnici. Barem neki od njih." Još se jače namrštio. "Ali ne vjerujem majoru Zamoriju. On bi mogao biti pametniji od ostalih.""Već imaš suparnike?" Uz nogu, Ubojice. Nije tražio tvoju pomoć."O, Bože, da. A imam i teoriju koja objašnjava otkud su izniknuli... ali nije važno. Ono što je važno, jest da se sprijateljim s njom, da joj se uspijem približiti, a daje pritom ne uznemirim ili uvrijedim. A onda, kad dođe vrijeme — pa, onda ćemo vidjeti."

"A, ovaj, kad je misliš zaskočiti tim zapanjujućim iznenađenjem?" zadivljeno je pitao Mark.Miles je zurio u svoje čizme. "Ne znam. Prepoznat ću taktički trenutak kad se bude pojavio, nadam se. Ako me osjećaj za dobar tajming nije posve napustio. Prodiremkroz perimetar, usidravam se, podmećem nagovještaj — i udaram. Potpuna pobjeda! Možda." Počeo je vrtjeti stopala u suprotnom smjeru."Vidim da si potpuno razradio plan opsade", reče Mark neutralno, ustajući. Enrique će biti sretan kad čuje dobre vijesti o besplatnom krmivu za bube. A i Kareen će uskoro doći ovamo, na posao — njezine su organizacijske sposobnosti već uvelike poboljšale područje kaosa koje je okruživalo Escobaranca."Jesam, i to u potpunosti. Prema tome, pobrini se, molim te, da ne zaribaš tako što ćeš se izlajati. Samo me prati.""Ma, nije mi ni na kraj pameti da se miješam." Mark je stigao do vrata. "Iako, nisam ni najmanje uvjeren kako bih svoj najintimniji odnos usložio kao vojni pothvat. Znači li to da se prema njoj odnosiš kao prema neprijatelju?"Tajming mu je bio savršen. Miles je spustio stopala i još je uvijek nesuvislo praskao, a Mark je već izašao kroz vrata. Ali ipak je gurnuo glavu kroz njih kako bi dodao: "Nadam se da gađa jednako dobro kao i grofica Vormuir."7 tako je moja bila zadnja. Smiješeći se od uha do uha, izašao je.ŠESTO POGLAVLJE"Oprostite?" dopro je tihi alt kroz vrata praonice-labo-ratorija. "Je li lord Mark ovdje?"Kareen, koja je upravo sastavljala novu policu od ne-hrđajućeg čelika na kotačima, podigne glavu i ugleda tamnokosu ženu koja se plaho naginjala kroz vrata. Nosila je izrazito konzervativnu udovičku crninu — košulju s dugim rukavima i suknju, koje je rasvjetljavao tek tamno-sivi bolero, ali blijedo joj je lice bilo neočekivano mlado.Kareen je odložila alat i brzo, koprcajući se, ustala. "Uskoro će se vratiti. Ja sam Kareen Koudelka. Mogu li vam nekako pomoći?"Ženine su oči zasjale smiješkom, ali samo na trenutak. "Oh, vi ste

sigurno prijateljica koja se upravo vratila sa studija na Koloniji Beta. Drago mi je. Ja sam Ekaterina Vorsoisson, pejzažna arhitektica. Moji su ljudi jutros iščupali onaj red grmlja amelanšira na sjevernoj strani, pa sam se pitala, želi li lord Mark da i to stavimo na njegov kompost?"A, znači, tako se zovu te grmolike stvari. "Samo da pitam. Enrique, možemo li iskoristiti triješće od, ovaj, amelan... kako se zove, grmlja?"Enrique se odmaknuo od svoje komkonzole i virnuo prema pridošlici. "Je li to organska tvar zemaljskog podrijetla?""Jest", odgovorila je žena. "Besplatna?""Pretpostavljam da jest. To je grmlje lorda Vorkosi-gana.""Možemo pokušati." Ponovno se zagubio iza uzvrtlo-ženih obojenih prikaza nečega za što je Kareen vjerovala da su enzimatske reakcije.Žena je znatiželjnim pogledom prelazila preko novog labosa. Kareenin je pogled ponosno slijedio njezin. Sve se počinjalo doimati prilično urednim i znanstvenim i privlačnim za buduće kupce. Zidove su obojili u boju bijele kave; Enrique ju je odabrao zato što je bila iste nijanse kao i maslobubi. Vodovodne instalacije za sudopere bile su do kraja postavljene, a odvod je išao kroz mjesto na kojem je nekoć bilo korito za pranje. Laboratorijski stol se, s uredno posloženom izložbom instrumenata i sjajno osvijetljen, pružao cijelom dužinom zida. Uza suprotni zid stajale su police, od kojih je svaka sadržavala po jedan kvartet po mjeri sastavljenih bubljih košnica veličine jednog kvadratnog metra. Čim Kareen sastavi posljednju, moći će preseliti preostale matične linije iz njihovih tijesnih putnih kutija u prostrane i zdrave nove domove. Na visokim policama koje su stajale sa svake strane vrata, bile su smještene njihove narastajuće zalihe. Velika plastična kanta za smeće do vrha je bila napunjena priručnom zalihom bubljeg napoja. U drugu su privremeno smještali bublje gnojivo. Pokazalo se da bubodrek ne smrdi ni približno koliko se Kareen bojala, a nije ga ni bilo osobito mnogo, što je bilo odlično, zato što je dnevna dužnost čišćenja bubljih kuća pala na njezina pleća. Uopće nije bilo loše za prvi tjedan rada."Moram vas pitati", reče žena, čije su se oči zaustavile na hrpi

javorova triješća u prvoj kanti, "za što njemu treba sve to triješće?""Oh, samo uđite, pokazat ću vam", reče Kareen s oduševljenjem. Tamnokosa je žena odgovorila na Kareenin prijateljski osmijeh, privučena usprkos prividnoj suzdržanosti."Ja sam Glavna bublja timariteljica ove postrojbe. Htjeli su da budem laboratorijska tehničarka, ali meni se činilo da, kad sam već dioničarka, mogu sama odlučiti kako će se zvati moje radno mjesto. Priznajem, još nemamo drugih timaritelja nad kojima bih mogla biti glavna, ali nikad ne škodi biti optimist.""Zaista." Ženin slabašni osmijeh nije ni najmanje bio uobičajeni vorski osmijeh s visine; kvragu, nije rekla je li lady ili madame Vorsoisson. Neki su Vorovi bili jako osjetljivi na pravilno oslovljavanje, osobito ako im je titula bila najveće životno postignuće. Ne, da je ova Ekaterina bila od te vrste, onda bi u prvom pogodnom trenutku naglasila daje lady.Kareen je povukla zasun na čeličnom zaslonu poklopca jedne od bubljih kućica, uvukla ruku i izvadila jednu maslobubnu radilicu. Svakim je danom postajala sve bolja u rukovanju tim malim vragovima, više čak nije osjećala ni potrebu za povraćanjem, barem ne dok nije morala gledati u njihove blijede, pulsirajuće abdomene. Kareen ispruži ruku prema vrtlarici i započne podnošljivo dobro oponašati Markov Marketinški Monolog O Malim Maslo-bubima I Barravarskom Boljitku.Iako su obrve madame Vorsoisson poletjele uvis, nije vrisnula, nije se onesvijestila, a nije ni pobjegla pri prvom pogledu na maslobuba. Sa zanimanjem je pratila Kareeni-no izlaganje, čak je bila voljna uzeti maslobuba u ruku i nahraniti ga javorovim listom. Kareen je morala priznati:u hranjenju živih bića postojalo je nešto što je olakšavalo povezivanje među ljudima — morat će to imati na umu prigodom budućih prezentacija. Enriquea su zainteresirali glasovi koji su, raspravljajući o njegovoj omiljenoj temi, lebdjeli oko komkonzole, pa je dotumarao do njih i dao sve od sebe kako bi upropastio Kareenino tečno objašnjenje dodavanjem dugih, zamornih i tehničkih fusnota. Pejzažna se arhitektica vidljivo zainteresirala kad je Kareen prešla na dio u kojem se govori o budućoj tvrtki za

istraživanje i razvoj s nakanom da se stvore maslobubi koji bi mogli jesti barravarsku vegetaciju."Ako ih možete naučiti da jedu lozu gušljivicu, poljoprivrednici s Južnog kontinenta kupit će i držati čitave kolonije samo zbog toga," rekla je madame Vorsoisson Enriqueu, "bez obzira na to mogu li proizvoditi jestivu hranu ili ne.""Zaista?" reče Enrique. "Nisam to znao. Jeste li upoznati s lokalnom planetarnom botanikom?""Zapravo nisam posve školovana botaničarka —još — ali, da, imam nekih praktičnih iskustava.""Praktičnih", ponovila je Kareen. Poslije tjedan dana provedenih s Enriqueom, praktičnost je bila osobina koju je sve više cijenila."Dajte da pogledamo to bublje gnojivo", rekla je vrtla-rica.Kareen ju je povela do kante i podigla poklopac. Žena je virnula prema hrpi tamne tvari koja se mrvila, onjušila je, prošla rukom kroz nju i pustila da joj iscuri kroz prste. "Za boga miloga.""Što?" pitao je uznemireno Enrique."Ovo djeluje, izgleda i miriše kao najbolji kompost koji sam ikad vidjela. Kakav mu je kemijski sastav?""Pa, sad, to ovisi o tome što su cure jele, ali—" i tu se Enrique izgubio u refrenu o periodičkoj tablici elemenata. Kareen je uspjela pohvatati važnost otprilike polovice onoga o čemu je govorio.Ali činilo se da je to na madame Vorsoisson ostavilo priličan dojam. "Možete li mi dati malo gnojiva da ga iskušam na biljkama koje imam kod kuće?" pitala je."Ali, naravno", reče Kareen zahvalno. "Uzmite koliko god hoćete. Uskoro će ga biti toliko da se zaista počinjem pitati kako ćemo pronaći sigurno mjesto na koje ga možemo baciti.""Baciti? Ako je ovo upola tako dobro kako izgleda, spakirajte sve u vreće za smeće i prodajte! Svi koji ovdje pokušavaju uzgojiti zemaljske biljke bit će voljni pokušati s tim gnojivom.""Mislite?" reče Enrique gorljivo i zadovoljno. "Na Es-cobaru nisam nikoga uspio za to zainteresirati.""Sad ste na Barravaru. Ovdje je vrlo dugo spaljivanje tla i kompostiranje bilo jedini način teraformiranja, a još je uvijek i najjeftiniji. Ali nikad nije bilo dovoljno kompos-ta zemaljskog

podrijetla da bi se istodobno lomilo novo tlo i staro održavalo plodnim. U Vremenu izolacije zbog konjskog je gnojiva čak i rat izbio.""Oh, da, toga se sjećam sa satova povijesti", obješe-njački se nasmiješila Kareen. "Sasvim mali rat, ali ipak... ima u tome prilične simbolike.""Tko se borio protiv koga?" pitao je Enrique. "I zašto?""Pa, pretpostavljam da se zapravo ratovalo zbog novca i tradicionalnih vorskih povlastica", objasnila mu je madame Vorsoisson. "U okruzima u kojima je bila smještena carska konjica, običaj je bio da se stajski proizvodi besplatno daju prvom proleteru koji bi se pojavio s tačkama.Tko prvi, njegovo gnojivo. Jedan od careva koji se našao u financijskim neprilikama većima od uobičajenih, donio je odluku prema kojoj se gnojivo zadržavalo za carska imanja, a višak prodavao. Taj se problem nekako spojio s okružnim sukobom oko nasljedstva i borba je počela." "I, što se naposljetku dogodilo?""U tom naraštaju, prava na gnojivo pripala su okružnim grofovima. U sljedećem, car ih je ponovno prisvojio. A u naraštaju poslije toga — pa, brojnost carske konjice prilično se smanjila." Pošla je prema sudoperu kako bi oprala ruke, pa dodala preko ramena: "Ipak, ovdje u Vorbarr Sultani zadržalo se običajno dijeljenje konjskog gnojiva subotom. Pred carskim štalama postroji se paradna konjička četa. Ljudi dođu sa svojim zemaljskim vozilima i odnesu vreću, dvije za svoje cvjetne gredice — za dobra stara vremena.""Madame Vorsoisson, ja sam četiri godine živio u mas-lobubljim crijevima", reče joj Enrique iskreno dok je brisala ruke."Mm", reče ona i smjesta osvoji Kareenino srce činjenicom da je tu izjavu prihvatila s minimumom podsmješlji-vosti, svedenim tek na lagano, bespomoćno širenje očiju."Zaista nam je potreban netko tko će nas na makrora-zini, kao domorodac, voditi kroz autohtonu vegetaciju", nastavljao je Enrique. "Mislite li da biste nam vi mogli pomoći?""Pa, pretpostavljam da bih vam mogla dati neku vrstu kratkog pregleda, kao i neke ideje o tome kamo da dalje krenete. Ali ono što vama zapravo treba, jest okružni ag-ronomski upravitelj — sigurna

sam kako lord Mark za vas može doprijeti do nekoga iz Okruga Vorkosigan.""Eto, vidite, već ste pomogli", povikao je Enrique. "Pojma nisam imao da postoji netko kao stoje okružni ag-ronomski upravitelj.""Nisam sigurna ni da je to Marku poznato", doda Ka-reen sumnjičavo."Kladim se da bi vam Tsipis, upravnik Vorkosigano-vih, mogao pomoći", reče madame Vorsoisson."Oh, i vi poznajete Tsipisa? Nije li to predivan čovjek?" reče Kareen.Madame Vorsoisson smjesta se složila, kimajući glavom. "Još ga nisam upoznala osobno, ali preko komkon-zole mi je pružio golemu pomoć oko projekta vrta lorda Vorkosigana. Mislila sam ga pitati smijem li otići u Okrug i skupiti kamenje i stijene s Dendariijskih planina, da ih smjestim na dno korita potoka — voda će u vrtu biti oblikovana kao planinski potok, znate, i nekako mi se činilo da bi lord Vorkosigan volio dašak domaćeg ozračja.""Miles? Svakako, on obožava te planine. Kad je bio mlađi, običavao je na njih odlaziti jašući.""Zaista? Nije mi mnogo govorio o tom dijelu svog života—"U tom se trenutku na vratima pojavio Mark, teturajući pod teretom goleme kutije pune laboratorijskih potrepština. Uz poklič zadovoljstva, Enrique gaje olakšao za kutiju koju je odnio na radni stol, pa smjesta počeo raspakiravati željno očekivane reagense."Ah, madame Vorsoisson," pozdravi je zadihani Mark. "Hvala vam najavorovu triješću. Čini se daje postiglo velik uspjeh. Jeste li se upoznali sa svima?""Da, baš maloprije", potvrdi mu Kareen."Sviđaju joj se naše bube", reče razgaljeni Enrique."Jeste li već kušali bublje maslo?" zapita Mark."Nisam još", odgovori madame Vorsoisson."Biste li bili voljni? Hoću reći, vidjeli ste bube, jeste li?" Mark se nesigurno osmjehnuo novoj, potencijalnoj mušteriji/pokusnom uzorku."Oh... pa dobro." Vrtlaričin je uzvratni osmijeh bio ponešto iskrivljen. "Mali komadić. Zašto ne?""Kareen, daj joj okusni ispitivač."

Iz hrpe na polici, Kareen izvuče jedan litreni kabao bubljeg masla i, uz malu uporabu sile, otvori poklopac. Sterilizirano i hermetički zatvoreno, ovo je maslo beskrajno dugo moglo stajati na sobnoj temperaturi. Ovo je leglo skupila upravo jutros; bube su očito s oduševljenjem odgovorile na svoje novo krmivo. "Mark, trebat ćemo još ovakvih kontejnera, i to većih. Jedna litra bubljeg masla dnevno po jednoj bubljoj kući nakon nekog će vremena predstavljati veliku količinu." I to, zapravo, vrlo brzo. Pogotovo s obzirom na činjenicu kako nikoga u čitavoj kući nisu uspjeli nagovoriti da pojede više od komadićka. Oruž-nici su počeli izbjegavati ovaj hodnik."Oh, cure će proizvoditi i više od toga, sad kad su site", vedro ih je, preko ramena, obavijestio Enrique koji je stajao uz radnu površinu.Kareen je zamišljeno zurila u dvadeset punih kanti koje je jutros uskladištila, a koje su stajale na vrhu male planine kanti skupljenih prošloga tjedna. Na svu sreću, u Kući Vorkosigan bilo je mnogo skladišnog prostora. Malo je prekopala okolinu u potrazi za žlicom za jednokratnu uporabu koja je služila za kušanje uzoraka, pa je ponudila ma-dame Vorsoisson. Madame Vorsoisson nesigurno trepne, prihvati žlicu, strugne uzorak iz kante, pa hrabro stavi zalogaj u usta. Kareen i Mark promatrali su je kako guta."Zanimljivo", reče ona pristojno, trenutak poslije. Mark je potonuo.Obrve su joj se sućutno spojile; promatrala je zalihu kanti. Malo zatim, predložila je: "Kako se odnosi prema smrzavanju? Jeste li ga pokušali provući kroz sladolednu ledenicu, s malo šećera i raznim okusima?""Zapravo, još nismo", reče Mark. Nagnuo je glavu, razmatrajući zamisao. "Hm. Enrique, misliš li da bi to moglo upaliti?""Ne vidim zašto ne bi", odgovori znanstvenik. "Koloi-dalni viskozitet ostaje stabilan i kad je izložen temperaturama nižima od nule. Samo termalna akceleracija mijenja proteinsku mikrostrukturu, a prema tome i sastav.""Ako ga kuhate, postane malo gumasto", prevede Mark. "Ali radimo na tome.""Pokušajte sa smrzavanjem", predložila je madame Vorsoisson. "I, ovaj, možda s nekim imenom koje više podsjeća na slastice."

"Ah, marketing", uzdahne Mark. "To je sljedeći korak, zar ne?""Madame Vorsoisson kaže da će iskušati naš bubo-drek na svojim biljkama", tješila gaje Kareen."Oh, sjajno!" Mark se ponovno nasmiješio vrtlarici. "Hej, Kareen, ideš preksutra sa mnom u Okrug, da mi po-mogneš u potrazi za zgradama koje bi bile pogodne da u njih smjestimo buduće postrojenje?"Enrique na trenutak prekine raspakiravanje kako bi neusredotočeno pogledao u ništa i uzdahnuo: "Istraživački park Borgos.""Zapravo, ja sam to mislio nazvati Slobodno poduzetništvo Marka Vorkosigana", reče Mark. "Misliš da bismo trebali koristiti puni naziv? Slobodno poduzetništvo MVK moglo bi me u budućnosti pobrkati s Milesom.""Kareenin maslobubni rane", ubaci se Kareen odlučno. "Pa, čini se da će dioničari morati glasati." Mark se namješteno nasmiješio."Što znači da ćeš ti automatski pobijediti", reče bezbojno Enrique."Nije nužno", reče mu Kareen i šaljivo nabusito pogleda Marka. U svakom slučaju, Mark, upravo smo razgovarali o Okrugu. Madame Vorsoisson mora otići tamo kako bi skupila kamenje. A Enriqueu je rekla kako mu može pomoći da se snađe u autohtonoj barravarskoj botanici. Zašto ne bismo otišli svi zajedno? Madame Vorsoisson kaže daje Tsipisa upoznala samo preko komkonzole. Mogli bismo ih osobno upoznati i cijelu stvar pretvoriti u neku vrstu izleta."A ona tako neće morati ostati sama s Markom, izložena svakovrsnim... iskušenjima, zbrci, pomirbenoj masaži vrata i leđa, grickanju ušiju i... nije o tome željela ni razmišljati. Čitav su se prošli tjedan ovdje u Kući Vorkosigan ponašali tako profesionalno, bilo je to zaista ugodno. Bili su zaposleni. Dobro je imati mnogo posla. Dobro je putovati u društvu. Ako ostanu nasamo jedno s drugim... ufff.Mark joj ispod glasa promrmlja: "Ali onda moramo povesti i Enriquea, i..." Prema izrazu njegova lica dalo se naslutiti kako je nasamo jedno s drugim bilo upravo ono što je njemu bilo na umu."Ma daj, pa baš će biti zabavno." Kareen je čvrsto zgrabila projekt u svoje ruke. Nekoliko minuta nagovaranja i provjeravanja rasporeda, i već je uspjela nagovoriti četvorku da pristane na sve, zajedno s

ranim polaskom i svime ostalime. U mislima je zabilježila kako treba doći u Kuću Vorkosigan ranije, da joj ostane dovoljno vremena kako bi se uvjerila da se Enrique okupao, odjenuo i kako je spreman za predstavljanje u javnosti.Brzi, lagani koraci odjeknuli su u hodniku i Miles se zavitla oko dovratka poput padobranca koji skače kroz otvor šatla. "Ah! Madame Vorsoisson," zapuhao se on, "o-ružnik Jankowski upravo mi je rekao da ste ovdje." Pogledom je pomeo prostoriju, primjećujući očiti napredak."Niste im valjda dopustili da vas nahrane bubljom rig— onimbubljim... Mark!""Zapravo uopće nije loše", uvjeravala ga je madame Vorsoisson, zaradivši time Markov pogled pun olakšanja koji se smjesta pretvorio u je l'-vidiš-što-sam-ti-rekao trzaj brade u smjeru njegova brata. "Možda je potrebno samo malo dodatnog razvoja prije nego što proizvod bude spreman za tržište."Miles zakoluta očima. "Samo mrvičak, da." Madame Vorsoisson baci pogled na svoj krono. "Moja ekipa za iskopavanje svaki se čas treba vratiti s ručka. Drago mije što smo se upoznali, gospođice Koudelka, doktore Borgos. Znači, vidimo se prekosutra?" Podigla je torbu s kanticama bubljeg gnojiva koju joj je priredila Kareen, nasmiješila se i pozdravila. Miles je izašao za njom. Nekoliko minuta poslije, vratio se nakon što ju je, očito, otpratio do vrata na kraju hodnika. "Za boga miloga, Mark! Ne mogu vjerovati da si joj dao da proba bublju ri-gotinu! Kako si mogao?!""Madame Vorsoisson je", reče Mark dostojanstveno, "iznimno razumna žena. Suočena s neporecivim činjenicama, ona ne dopušta bezumnim osjećajima da nadvladaju zdravu logiku."Miles prođe rukom kroz kosu. "Da, to mije poznato." Enrique reče: "Zapravo, strahovito me se dojmila. Činilo se da razumije što želim reći i prije nego što sam progovorio.""A razumjela je i kad si završio s govorenjem", reče Kareen vragolasto. "Sto je još dojmljivije."Enrique se pokunjeno zasmijuljio. "Misliš da sam govorio previše tehnički?""U ovom slučaju očito nisi."

Milesove su se obrve skupile iznad nosa. "Što se to događa prekosutra?"Kareen vedro odgovori: "Svi zajedno idemo u Okrug posjetiti Tsipisa i potražiti razne stvari koje nam trebaju. Madame Vorsoisson obećala je na licu mjesta uputiti En-riquea u barravarsku autohtonu botaniku, tako da smjesta može početi modificirati planove koji će mu poslije trebati za nove maslobube.""Ja sam joj prvi htio pokazati Okrug. Već sam sve isplanirao. Hassadar, Vorkosigan Surleau, Dendariijski kanjon — moram ostaviti besprijekoran prvi dojam.""Baš šteta", reče Mark, nimalo sućutno. "Opusti se. Samo ćemo objedovati u Hassadaru i malo se posmucati uokolo. Miles, to je veliki Okrug, ostat će ti još mnogo toga s čime se poslije možeš praviti važan.""Čekajte! Znam! Idem i ja s vama. To će ubrzati stvari, da.""U lakoletu su samo četiri mjesta", istakne Mark. "Ja vozim, Enriqueu treba madame Vorsoisson, a vrag me odnio ako ću ostaviti Kareen zato da ima tko tegliti tebe." Nekako mu je uspjelo da se istodobno nježno nasmiješi njoj i neprijateljski pogleda brata."Tako je, Miles, ti nisi čak ni dioničar", podupre Kareen Marka.S opsjednutim pogledom u očima, Miles se predao i otišao hodnikom, mrmljajući: "...ne mogu vjerovati da joj je dao jesti bublju rigotinu. Da sam barem došao prije — Jankowski, vrag te odnio, ti i ja ćemo morati malo—"Mark i Kareen slijedili su ga kroz vrata. Stajali su na hodniku i promatrali njegovo povlačenje. "A što je njega ugrizlo?" pitala je Kareen u čudu.Markova se usta razvukoše u zao osmijeh. "Zaljubio se.""U vrtlaricu?" poskočiše Kareenine obrve."Ako sam dobro shvatio, događaji su se odvijali iz suprotnog smjera. Upoznao ju je na Komarru, tijekom svog posljednjeg slučaja. A onda ju je zaposlio kao vrtlaricu, da malo smanji udaljenost. Udvara joj se u tajnosti.""U tajnosti? Zašto? Meni se čini daje posve prikladna — čak je i Vorkinja — ili je to postala tek udajom? Ali ne bih rekla daje to Milesu važno. Ili — zar se njezina obitelj protivi, zbog njegova—?"

Maglovit pokret ruke niz tijelo naznačio je Milesove navodne mutacije. Osjetivši miris žalosnog romantičnog scenarija, bijesno se namrštila. Kako se usuđuju prezirno odnositi prema Milesu zbog—"Ako sam dobro shvatio, tajnost se sastoji u tome da ona o tome ništa ne zna."Kareenin se nos nabrao. "Čekaj malo, kako to misliš?""To bi ti on bolje objasnio. Meni se činilo potpuno besmislenim. Čak i za Milesove standarde smislenosti." Mark se zamišljeno namrštio. "Osim ako ga nije spopala seksualna stidljivost monumentalnih razmjera.""Seksualna stidljivost? Milesa?" prezirno Kareen odbaci tu tezu. "Pa zar nisi upoznao onu kapetanicu Quinn koju je vukao sa sobom?""O, da. Zapravo, upoznao sam nekoliko njegovih cura. Ne možeš si ni zamisliti kakav je to strahovit grozd krvožednih amazonki. Zaboga, utjerale su mi strah u kosti", zadrhti Mark, prisjećajući se. "Naravno, u to su doba sve one pizdile na mene zato što sam skrivio njegovu smrt, pa pretpostavljam da se njihovo ponašanje može djelomično i tome pripisati. Ali baš mije palo na pamet... Znaš, zapravo se pitam je li on odabrao njih — ili su one odabrale njega? Možda on nije nikakav veliki zavodnik, nego čovjek koji nije u stanju reći 'ne'. To bi objasnilo činjenicu kako su sve one bile visoke i agresivne žene, naviknute na to dadobiju sve što požele. Ali sad — možda i prvi put u životu — nastoji on biti taj koji će odabrati. A pojma nema kako. Potpuno je neiskusan." Zamišljajući rjrizor, Mark polako razvuče usta od uha do uha. "Oooh. Želim to promatrati izbliza."Kareen ga odalami po ramenu. "Mark, to nije lijepo. Miles zaslužuje upoznati pravu ženu. Hoću reći, nije svaki dan sve mlađi, zar ne?""Neki od nas dobiju upravo ono što zaslužuju. A neki od nas imaju i više sreće." Zarobio joj je ruku i njuškao unutrašnji dio zapešća, od čega su joj se naježile dlačice na ruci."Miles uvijek kaže da je svatko kovač svoje sreće. Prestani." Ponovno je osvojila svoju ruku. "Ako u znoju lica svoga moram zaraditi dionice koje će mi platiti povratak na Koloniju Beta, bolje bi mi bilo da se primim posla." Povukla se u labos; Mark je pošao za njom.

"Je li se lord Vorkosigan jako uzrujao?" zabrinuto je pitao Enrique kad je njih dvoje ponovno izronilo. "Ali ma-dame Vorsoisson je rekla da želi kušati bublje maslo—""Ne brini se ti zbog toga, Enrique," reče mu Mark veselo i srdačno. "Moj brat se ponaša kao kreten zato što ima nešto drugo na pameti. Ako budemo imali sreće, is-trest će se na svoje oružnike.""Oh", reče Enrique. "Onda dobro. Imam plan kojim ćemo ga pridobiti.""A da?" reče Mark skeptično. "Kakav plan?""To je iznenađenje", reče znanstvenik, prefrigano se osmjehujući, odnosno onoliko prefrigano koliko je on uopće mogao, a to zapravo nije bilo mnogo. "Odnosno, bit će, ako upali. Znat ću za nekoliko dana."Mark slegne ramenima i dobaci Kareen pogled. "Znaš li ti što on krije u rukavu?"Odmahnula je glavom i ponovno se spustila na pod, uz svoj projekt sastavljanja police. "Ali, kad smo već kod toga, ti bi iz svog rukava mogao izvući sladolednu ledenicu. Najprije pitaj Mamu Kosti. Čini se kako ju je Miles obasuo svim mogućim i nemogućim dijelovima opreme za pripravu hrane. Mislim da je nastoji podmititi, kako bi se u budućnosti oduprla primamljivim pozivima njegovih prijatelja da promijeni radno mjesto." Karin trepne, obuzeta nadahnućem.Proizvodni razvoj, baš to. Zaboravi kućanske aparate, glavni resurs koji su imali u Kući Vorkosigan bio je ljudski genij. Nezadovoljni ljudski genij; Ma Kosti svaki je dan tjerala iscrpljene poduzetnike da dolaze u njezinu kuhinju na poseban objed, a svako malo slala bi pladnjeve laganih obroka u labos. A premda je prošlo tek tjedan dana, Mark je već postao kuharičina slaba točka, budući da je tako očito cijenio njezinu umjetnost. Bili su na dobrom putu da postanu najbolji prijatelji.Skočila je na noge i uvalila Marku odvijač. "Drži. Završi ovo."Dograbila je šest kablića bubljeg masla i jurnula prema kuhinji.Miles se ispentrao iz starog zemaljskog vozila i na trenutak zastao pred polukružnim prilazom koji je bio obrubljen cvijećem, zureći jalno u najsuvremeniju gradsku rezidenciju Renea Vorbrettena. Kuća Vorbretten smjestila se na vrhu strmog brežuljka koji je

gledao prema rijeci, gotovo točno nasuprot dvorcu Vorhartung. Građanski rat u službi urbanističke obnove: stara škripava utvrda koja se prije nalazila na tom mjestu bila je tako oštećena u Uzur-pacijskom ratu, da su prijašnji grof i njegov sin, vrativši se u grad s pobjedničkom vojskom Arala Vorkosigana, odlučili sravniti sa zemljom i početi gradnju nove od temelja.I tako su umjesto vlažnih, prijetećih i, za obranu beskorisnih zidina, uistinu djelotvornu zaštitu kući pružala dodatna zaštitna polja. Novo je zdanje bilo svijetlo, otvoreno i prozračno, u potpunosti iskorištavajući prednosti prekrasnih pogleda na panoramu Vorbarr Sultane koja se širila s obje strane rijeke. Nije bilo nikakve sumnje da svi Vorbrettenovi oružnici imaju vlastite kupaonice. Miles se bio spreman okladiti kako Rene nema problema s vodovodnim instalacijama.A ako Sigur Vorbretten dobije parnicu, Rene će sve ovo izgubiti. Miles odmahne glavom i pođe prema nadsvođe-nom ulazu pred kojim je žustri oružnik Vorbrettenovih čekao da Milesa povede k svom vazalnom gospodaru, a Pyma, zacijelo, u podrum na jednu dobru trač-partiju.Oružnik je dopratio Milesa u prekrasnu dnevnu sobu čiji je stakleni zid otkrivao pogled preko Zvjezdanog mosta, sve do dvorca. Jutros je zidno staklo, doduše, bilo gotovo posve zatamnjeno, pa je oružnik, kad su ušli, morao mahnuti rukom kako bi se uključila rasvjeta. Rene je sjedio u velikom naslonjaču, leđima okrenut vratima. Kad je oružnik najavio: "Lord Revizor Vorkosigan, milor-de!" Rene je naglo skočio na noge.Potom je progutao slinu i otpustio oružnika koji se tiho povukao. Na prvi se pogled Rene doimao trijezno, dobro odjeveno i depilirano, ali njegovo je naočito lice bilo mrtvački blijedo dok je službeno kimao svom posjetitelju. "Moj lorde Revizore. Čime vam mogu biti na usluzi?""Opusti se, Rene. Ovo nije službeni posjet, samo sam te došao pozdraviti.""Oh", dahne Rene s vidljivim olakšanjem, a iznenadni grč njegova lica prešao je u običan umor. "Mislio sam da si... mislio sam da te možda šalje Gregor, s lošim vijestima."

"Ne, ne, ne. Na kraju krajeva, Vijeće ionako ne može glasovati a da te o tome prije ne obavijesti." Miles neodređeno kimne prema rijeci i sjedištu Vijeća na suprotnoj obali. Rene se iznenada prisjetio svojih domaćinskih dužnosti, odmračio staklo i privukao dva naslonjača pred prozor, kako bi on i Miles mogli uživati u pogledu dok razgovaraju. Miles se smjesti nasuprot mladom grofu. Rene se uspio pribrati dovoljno brzo da svom uzvišenom posjetitelju privuče prilično nizak naslonjač, tako da Milesove noge nisu lamatale u zraku."Ali mogao si doći kao — no, ne znam kao što si mogao doći", reče Rene potišteno, sjedajući i trljajući vrat. "Nisam te očekivao. Više nikoga ne očekujem. Naš je društveni život ishlapio zadivljujućom brzinom. Očito, nije uputno poznavati grofa i groficu Ghembretten.""Uf. Znači, i to si načuo.""Najprije je došlo do ušiju mojih oružnika. Vic se proširio cijelim gradom, zar ne?""Eh, sad, pa, da, tako nekako." Miles se nakašljao. "Žao mi je što nisam i prije došao. Bio sam na Komarru kad se otvorio tvoj slučaj, za koji sam čuo tek kad sam se vratio, a onda me Gregor poslao u zabit i — ma, fućkaš izlike. Prokleto mi je žao što ti se ovo dogodilo. Mogu ti sa sigurnošću jamčiti kako te Naprednjaci ne žele izgubiti.""Možeš li? Mislio sam da sam postao njihova velika sramota.""Svaki glas je važan. A promjena grofa doslovno se događa jednom u njihovu životu—""Ne nužno", ubaci se Rene suho.Miles odbaci primjedbu slijeganjem ramena. "Osjećaj sramote je prolazan. Ako Naprednjaci izgube tebe, a dobiju Sigura, izgubili su taj glas za cijeli sljedeći naraštaj. Podržat će te." Miles je oklijevao. "Podržavaju te, zar ne?""Manje-više. Uglavnom. Neki." Rene ironično odmahne rukom. "A neki razmišljaju i kako bi glasovanjem protiv Sigura mogli sebi stvoriti stalnog neprijatelja u Vijeću. A svaki je glas, kako ti kažeš, važan.""Kakav je omjer glasova, imaš li kakvih naznaka?"Rene slegne ramenima. "Desetak sigurnih za mene, desetak za

Sigura. O mojoj sudbini odlučuju neopredijeljeni. Od kojih većina ovaj mjesec nije progovorila ni riječi s Ghembrettenovima. Miles, bojim se da sve to ne izgleda dobro." Iskosa je pogledao svog posjetitelja, licem na kojem su se neobično izmiješali izrazi oštroumlja i oklijevanja. Ravnodušnim glasom, dodao je: "A znaš li ti već kako će glasovati Okrug Vorkosigan?"Miles je bio svjestan kako će, kad bude vidio Renea, morati odgovoriti na to pitanje. Toga je, nesumnjivo, bio svjestan i svaki grof ili grofovski zamjenik, što je također objašnjavalo iznenadno potonuće Reneova društvenog života: oni koji nisu izbjegavali njega, izbjegavali su temu. Budući da je već prošlo nekoliko tjedana za vrijeme kojih je o svemu dospio dobro promisliti, Miles je imao spreman odgovor: "Mi smo za tebe. Nisi valjda sumnjao?"Rene je uspio složiti potišten osmijeh. "Bio sam gotovo siguran, ali opet, jednom su Cetagandanci usred tvog okruga posadili golemu radioaktivnu rupu.""To je bilo davno, čovječe. Onda, jesam li popravio prosjek tvojih glasova?""Nisi", uzdahne Rene. "Tebe sam već uračunao." "Ponekad sve ovisi i o jednom jedinom glasu.""Izluđuje me pomisao na to da bi glasovanje moglo biti tako usko", prizna Rene. "Zlo mije od svega. Volio bih da to već jednom završi.""Strpljenja, Rene," posavjetuje ga Miles. "Nemoj odbaciti moguću prednost tako što ćeš izgubiti živce." Za-imišljeno se namrštio. "Meni se čini da tu imamo dva podjednaka zakonska presedana koji se međusobno bore za prvenstvo. Grof ima pravo sam odabrati svog nasljednika, s čim se Vijeće mora suglasiti i odobriti ga, zahvaljujući čemu je u Vijeće upao lord Ponoćnik."Reneov se osmijeh iskrivio. "Ako konjska guzica može zasjesti u grofovsku sjedalicu, zašto ne bi sjeo i čitav konj?""Zapravo, gotovo sam siguran da je upravo to bio jedan od krunskih argumenata lorda Vortale. Pitam se postoje li zapisnici s tih sjednica još u arhivu? Ako postoje, jednog ih dana moram proučiti. No, dakle, Ponoćnik je jasan dokaz kako izravna krvna

veza, iako uobičajena, nije i neophodna. Čak i ako odbacimo Ponoćnikov slučaj, postoje deseci manje nezaboravnih presedana na toj strani vage. Nasljednik po grofovu izboru ima prednost nad krvnim nasljednikom, osim u slučaju kad je grof propustio odrediti nasljednika. Tek tad prvi sljedeći muški potomak ulazi u igru. Tvoj djed je za nasljednika bio proglašen još za života... supruga svoje majke, zar ne?" Miles je za nasljednika svog oca bio potvrđen za vrijeme Namjesniš-tva, u trenutku kad je Aral bio na vrhuncu moći i kad je to s lakoćom progurao kroz Vijeće."Jest, ali u svojoj tužbi Sigur tvrdi da je to postignuto prijevarom. A nasljedstvo dobiveno prijevarom nije važeće.""Pretpostavljam da tvoj pradjed nije znao? Ili, ako jest, postoji li način da se to dokaže? Jer, ako je znao da tvoj djed nije njegov sin, potvrda je zakonita i Sigurova tužba pada u vodu.""Ako je šesti grof i znao nešto, nismo uspjeli iskopati ni najmanji dokaz u prilog tome. A tjednima smo kopali po obiteljskim arhivima. No ne vjerujem daje znao, jer da jest, sigurno bi ubio dječaka. I njegovu majku.""Nisam baš siguran. Vrijeme Okupacije bilo je čudnovato. Pokušavam se sjetiti kako je završio rat kopiladi u području Dendariija." Miles otpuhne. "Običaj je bio da se dijete, ako se sa sigurnošću znalo da je cetagandansko kopile, pobaci ili ubije prvom prilikom. Gerilci su povremeno igrali ogavnu igru, ostavljali su mala tijela na mjestima za koja su znali da će njima proći okupacijske snage. To je ce-tagandanske časnike i vojnike izbacivalo iz čizama. Ono prvo je bila normalna ljudska reakcija. A što se drugoga tiče, čak i oni koji su dotad bili toliko ogrubjeli da im se za sve fućkalo, napokon su shvatili da na mjestima na kojima uspiju ostaviti bebu, bolje mogu ostaviti bombu."Reneova je grimasa izražavala gađenje, a Miles sa zakašnjenjem spozna kako je ovaj užasni povijesni primjer mogao Reneu dodati soli na ranu. Požurio se nastaviti: "Nisu se samo Cetagandanci toga užasavali. I nekim je to Barravarcima bilo odbojno, smatrali su to mrljom na našoj časti — na primjer, princ Xav. Znam da se oštro sukobio oko toga s mojim djedom. Tvoj pra — šesti grof je lako mogao biti Xavov istomišljenik, pa je zbog toga, kao tihi odgovor,

poštedio tvog djeda."Reneje nakrivio glavu, potresen. "To mi nikad nije palo na pamet. Koliko znam, on i stari Xav su bili prijatelji. Ali to još uvijek ništa ne dokazuje. Tko zna što je sve pokojnik znao, a nikad o tome nije govorio?""Ako ti nemaš dokaza, nema ih ni Sigur." Rene se malo razvedrio. "To je istina."Miles se ponovno zapilji u veličanstveni pogled koji se širio preko urbanizirane riječne doline. Nekoliko je čamčića polako klizilo u oba smjera riječnog korita koje se sužavalo. U stara je vremena Vorbarr Sultana bila najdalja kopnena točka do koje je rijeka bila plovna, budući da su na ovom mjestu brzaci i vodopadi zaustavljali transport robe. Od kraja Vremena izolacije brana i ustave smješte-ne uzvodno od Zvjezdanog mosta bile su triput razorene i iznova sagrađene.Točno nasuprot mjestu na kojem su sjedili u Kući Vor-bretten, puškarnice dvorca Vorhartung izdizale su se, sive i zastarjele, ponad proljećem zazelenjelih krošnji stabala. Tradicionalno sastajalište Vijeća grofova nadvijalo se — u svakom smislu te riječi, pomisli Miles suho — nad svim tim promjenama. Kad nije bilo rata, moglo je potrajati dok ne umre stari grof, a nasljednik ne uvede promjene. U posljednje vrijeme, prosjek otezanja papaka bio je jedan do dva grofa godišnje, no smjenu naraštaja još je više usporavalo produženje životnog vijeka. Bilo je prilično neuobičajeno u isto vrijeme imati dva slobodna mjesta oko kojih bi se mogli otimati Konzervativci i Naprednjaci. Odnosno, otimati su se mogli za Reneovo mjesto. Slučaj drugog ispražnjenog mjesta bio je mnogo tajanstveniji.Miles postavi Reneu pitanje: "Imaš li ikakva pojma na čemu počiva zahtjev za prepreku koji je lady Donna Vor-rutver postavila protiv svog rođaka Richarsa, koji je trebao naslijediti grofoviju Vorrutverovih? Jesi li čuo nešto o tome?"Rene odmahne glavom. "Nisam baš, ali tko meni u posljednje vrijeme išta govori? S izuzetkom prisutnih." U pogledu koji je uputio Milesu pritajila se zahvalnost. "Tek ti nevolja pokaže tko su ti pravi prijatelji."

Milesu je bilo neugodno kad se sjetio koliko mu je vremena trebalo da napokon dođe ovamo. "Ne pridaj mi više vrlina nego što ih zaista imam, Rene. Ja bih zaista smio biti posljednja osoba na Barravaru koja bi mogla tvrditi kako te malo galaktičke krvi u venama čini neprikladnim za grofa.""Oh. Da, tako je, ti si polu-Betanac. Ali u tvom se slučaju barem radi o pravoj polovici.""Tehnički govoreći, imam pet osmina betanske krvi. Nisam ni pola Barravarca." Miles shvati kako se upravo širom rastvorio kao meta nekoj usputnoj primjedbi na račun svoje visine, ali Rene nije ni naciljao. Bverlv Vorru-tyer nikad ne bi propustio ovakav šlagvort, a Ivan bi se barem usudio naceriti. "Najčešće izbjegavam privlačiti ljudima pozornost prema matematici.""Zapravo, pada mi na pamet nešto u vezi s lady Don-nom", reče Rene. "Moglo bi se dogoditi da taj njezin zahtjev na kraju ima posljedica po vas Vorkosigane.""Oh?"Rene je, izvučen iz sumornog razmišljanja o vlastitoj dilemi, malo živnuo. "Dala je zahtjev za prepreku i smjesta otputovala na Koloniju Beta. Što ti to govori?""Bio sam na Koloniji Beta. Postoji toliko raznih mogućnosti da ih jedva mogu početi razvrstavati. Prva i najjednostavnija misao jest daje otišla pronaći neki skriveni dokaz o precima, genima ili zločinima rođaka Richarsa.""Jesi li ikad upoznao lady Donnu? Jednostavna nije riječ kojom bi se ona mogla opisati.""Mm, to je točno. Možda je najbolje da pitam Ivana za mišljenje. Ako se ne varam, on je neko vrijeme spavao s njom.""Mislim da ja u to doba nisam bio u gradu. U tom sam razdoblju bio aktivan u vojnoj službi." Slabašan odjek žaljenja zbog prekinute vojne karijere ušuljao se u Reneov glas, ili je to Miles samo projicirao vlastite osjećaje. "Ali ne čudim se. Na glasuje kao strasna skupljačica muškaraca."Miles sa zanimanjem iskosi obrvu prema svom domaćinu. "A tebe nikad nije skupila?"Rene se obješenjački nasmijao. "Nekako mi je pro-maknula ta čast."

Uzvratio mu je ironičan pogled. "A je li skupila tebe?""Mene? Kraj živog, zdravog i raspoloživog Ivana? Iskreno sumnjam daje ona ikad spustila nos dovoljno da bi mene primijetila."Rene rastvori dlan kao da odbija ovaj mali bljesak Mi-lesova samopodcjenjivanja, a Miles se ugrize za jezik. Sad je bio carski revizor; javno cendranje o svojoj tjelesnoj zle-hudoj sudbi nije ostavljalo dobar dojam. Preživio je. Nema čovjeka koji mu je sad dorastao. Ali, može li čak i Revizor-stvo dostajati da bi prosječna barrayarska žena zanemarila ostatak paketa? Pa, čini se daje onda sreća što se nisi zaljubio u prosječnu ženu, je li, momče?Rene je nastavljao: "Ja sam zapravo mislio na tvog klona, lorda Marka i na to kako tvoja obitelj nastoji da on bude priznat kao tvoj brat.""On jest moj brat, Rene. Moj zakoniti nasljednik i sve što uz to ide.""Da, da, tako je to tvoja obitelj i iznijela. Ali što ako se lady Donna povela za tom kontroverzom i načinom na koji ste vi to riješili? Kladim se da je otišla na Koloniju Beta klonirati jadnog starog Pierrea i da će sa sobom dovesti klona koji bi trebao uskočiti na Richarsovo mjesto. Mislim, može se očekivati da netko, prije ili poslije, i to pokuša.""To je... svakako moguće. Iako nisam siguran kako bi to sjelo fosilima. Pretprošle godine im je Mark zamalo zapeo u grlu." Miles se zamislio, mršteći se. Može li to naškoditi Markovu položaju? "Čuo sam daje u posljednjih pet godina Okrug praktički vodila ona, a ne Pierre. Uspije li se nametnuti kao zakonita klonova skrbnica, mogla bi ga voditi i sljedeća dva desetljeća. Nije uobičajeno dodjeljivati skrbništvo ženskoj rodbini, ali i tu ima povijesnih presedana.""Uključujući tu i groficu koja je zakonom proglašena muškarcem kako bi mogla naslijediti titulu", pridometneRene. "Poslije čega je slijedila ona bizarna parnica vezana za njezin brak.""O, da, sjećam se, čitao sam o tome. Ali u to je vrijeme bjesnio građanski rat, što je uklonilo prepreke koje su pred njom stajale. Ništa nije bolje od savezništva s pobjedničkim bataljunima. Ali danas nema građanskog rata, osim onoga između Donne i Richarsa,

a o toj svađi nikad nisam saznao ništa iz prve ruke. Pitam se... ako si u pravu — hoće li klona podići u materničnom replikatoru, ili će dati da joj usade embrio koji će roditi prirodnim putem?""Tjelesna trudnoća nastrano se bliži incestu", reče Rene s grimasom gađenja. "Čovjek se ponekad zbilja zapita o tim Vorrutverima. Nadam se da će se odlučiti za repli-kator.""Nda, ali ona nikad nije imala vlastite djece. Koliko je njoj... četrdeset godina, ili tu negdje... i bude li klon rastao u njezinoj utrobi, barem će biti sigurna daje ono — ispričavam se, daje on — pod njezinom potpunom osobnom zaštitom. Na taj način bit će joj ga mnogo teže oteti ili tvrditi kako netko drugi mora biti određen kao skrbnik. Na primjer, Richars. No, to bi zaista zaoštrilo stvari.""Sto misliš, koliko bi to dijete poživjelo s Richarsom kao skrbnikom?""Ako mene pitaš, ne bi doživio da postane punoljetan." Miles se namrštio pri pomisli na tu mogućnost. "Iako sam siguran da bi umro na način koji ne bi pobudio nikakve sumnje.""Pa, što kani lady Donna trebali bismo saznati vrlo brzo", reče Rene. "Bude li odgađala, slučaj će joj se urušiti zbog ogluhe. Ima tri mjeseca za iznošenje dokaza, a to je razdoblje već gotovo isteklo. Čini se kao širokogrudan rok. Ali pretpostavljam da potječe još iz onih dana kad jesvakome trebalo pružiti priliku da stigne pred Vijeće putujući na konju.""Da, nije dobro da Okrug tako dugo nema potvrđenog grofa." Jedan se kut Milesovih usana izvije uvis. "Na kraju krajeva, ne želimo valjda da proleteri otkriju kako sasvim dobro mogu živjeti i bez nas."Rene je trzajem obrva pokazao kako se slaže s time. "Zbilja, Miles, na površinu izlaze tvoji betanski geni.""Ne, samo moj betanski odgoj.""Biologija nije sudbina?""Ne, više nije."Slatka glazba ženskih glasova odjeknula je uz zavojito stubište sve do dnevne sobe. Za tihim mrmoljenjem alta koji se Milesu učinio poznatim uslijedila je srebrnkasta zvonjava smijeha.

Rene se uspravio i okrenuo; usne su mu se razdvojile u lagan osmijeh. "Vratile su se. A ona se smije. Već tjednima nisam čuo Tatyu kako se smije. Blažena Martva."Je li ono bio glas Martve Koudelke? Topot začuđujuće brojnih ženskih stopala uznemirio je stubište, a potom se pred Milesovim zahvalnim pogledom ukazaše tri žene. Da. Dvije plavokose sestre Koudelka, Martva i Olivia, naglašene tamnom ljepotom nešto niže, treće žene. Mlada grofica Tatya Vorbretten imala je sjajne svijetlosmeđe oči, široko razmaknute na srcoliku licu privlačne brade. I jamice. Čitava je ta prekrasna kompozicija bila uokvirena kovrčicama poput ebanovine crne kose, koje su sad poskakivale zajedno s groficom."Hura, Rene!" reče Martva, vlasnica alta. "Više ne sjediš sam i potišten u mraku. Hej, Miles! Jesi li napokon došao malo razvedriti Renea? Baš lijepo od tebe.""Više-manje", reče Miles. "Nisam znao da se svi vi tako dobro poznajete."Martva zabaci glavu. "Olivia i Tatya išle su zajedno u školu. Ja sam se prikrpala, da ih natjeram na pokret. Možeš li vjerovati da su po ovako divnom danu htjele ostati u kući?"Olivia se stidljivo nasmiješila, pa se ona i grofica Tatva nakratko stisnuše jedna uz drugu u znak potpore. Ah, da. U onim davnim danima kad su išle u privatnu školu, Tatva Vorkeres još nije bila grofica, ali je svakako već tad bila ljepotica, a i bogata nasljednica."Gdje ste bile vas tri?" upita Rene, smiješeći se svojoj ženi."Otišle smo samo do Karavansaraja, u šoping. Onda smo bile na čaju i kolačima u cafeu na Velikom trgu i još smo stigle vidjeti smjenu straže pred Ministarstvom." Grofica se okrenula prema Milesu. "Moj rođak Stannis je sad časnik-dirigent limene glazbe Gradske straže. Mahale smo mu, ali, jasno, nije nam mogao odmahnuti. Bio je na dužnosti.""Bilo mi je tako žao što te nismo uspjele nagovoriti da izađeš s nama," reče Olivia Reneu, "ali sad mi je drago. Da si bio s nama, ne bi vidio Milesa.""Nema veze, drage moje dame," reče Martva odlučno. "Umjesto toga, predlažem da natjeramo Renea da nas sutra sve prati na

koncert u koncertnu dvoranu Vorbar Sultane. Slučajno znam gdje mogu nabaviti četiri karte."To je podržano i izglasano bez obraćanja pozornosti na grofa, ali Miles nije mogao zamisliti da bi se Rene mogao djelotvorno oduprijeti prijedlogu da otprati tri prekrasne žene koje su htjele slušati glazbu koju je on obožavao. I zaista, dobacivši Milesu ponešto postiđen pogled, dopustio im je da ga nagovore. Miles se pitao kako je Martya uspjela u tako kratkom vremenu izmusti karte koje su inače bile rasprodane godinu ili dvije unaprijed. Je li slučajnopotegnula veze koje je njezina sestra Delia imala u CarSi-gu? Sve je ovo mirisalo na Brigadu Kaudelka u akciji.Grofica se nasmiješila i podigla omotnicu s kaligrafski ispisanim tekstom. "Pogledaj, Rene! Ovo mije dao oružnik Kelso kad smo se vratile. Došlo je od grofice Vorgarin.""Meni izgleda kao pozivnica", reče Martva glasom u kojem se čulo neizmjerno zadovoljstvo. "Vidiš, stvari nisu tako loše kako si se bojao.""Otvori je", potakne Olivia Tatyu.Tatva je posluša; oči joj preletješe rukopis. Lice joj se snuždilo. "Oh", reče ona bezbojno. Fini se papir napola zgužvao u njezinoj čvrsto stisnutoj šaci."Što je bilo?" upita Olivia uznemireno.Martva uzme papir i preleti ga pogledom. "Prefrigana mačketina! Ovo nije poziv, nego opoziv! Na prijem prigodom određivanja imena njezine kćerkice. '... bojimo se da se nećete osjećati ugodno', kako da ne! Kukavica! Mačketina!"Grofica Tatva užurbano je treptala. "Nije važno", reče ona prigušenim glasom. "Ionako nisam namjeravala ići.""Ali rekla si da ćeš obući onu—" počeo je Rene, pa naglo zatvorio usta. Mišić čeljusti mu se trznuo."Sve te žene — i njihove majke — kojima u proteklih deset godina nije uspjelo uloviti Renea ponašaju se tako... tako..." jedva izgovori Martva Milesu, "tako mačje.""To je uvreda mačkama", reče Olivia. "Naša Zap ima bolju narav."Rene iskosa dobaci pogled Milesu. "Nisam mogao ne primijetiti..."

reče on iznimno bezbojnim glasom, "da još nismo dobili ni pozivnicu od Gregora i doktorice Toscane."Miles podigne ruku kako bi ga umirio. "Mjesne pozivnice još nisu poslane. To pouzdano znam." Ali, zaključi Miles, ovo nije bio pravi trenutak za spominjanje male po-litičke rasprave o toj temi kojoj je bio prisutan prije nekoliko tjedana u carskoj rezidenciji, a koja nije završila nikakvim zaključkom.Zurio je u živu sliku; Martva se pjenila, Olivia djelovala potreseno, grofica se sledila, a Rene se zarumenio i ukočio. Devedeset šest stolaca. "Preksutra navečer priređujem malu privatnu večeru, kao dobrodošlicu Kareen Kou-delki i mom bratu Marku koji su se vratili kući s Kolonije Beta. Olivia je pozvana, i sve Koudelke, lady Alys Vorpat-ril i Simon Illyan, moj bratić Ivan i još nekoliko dragih prijatelja. Bila bi mi čast ako nam se oboje pridružite."Rene je smogao snage bolno se nasmiješiti ovoj očitoj milostinji. "Hvala ti, Miles. Ali mislim da ne—""Oh, Tatya, obavezno moraš doći", .„ubacila se Olivia, stišćući nadlakticu svoje stare prijateljice. "Miles će napokon podići veo tajne sa svoje ljubavi i upoznati nas s damom. Zasad ju je samo Kareen vidjela. Svi umiremo od znatiželje."Rene podigne obrve. "Miles, ti? Bio sam siguran da si i ti zakleti neženja, kao i tvoj bratić Ivan. Oženjen karijerom."Miles uputi Oliviji bijesnu grimasu, trznuvši se na posljednje Reneove riječi. "Moja karijera je dobila rastavu na temelju liječničke evidencije. Olivia, otkud tebi pomisao da je madame Vorsoisson — vidiš, Rene, ona je moja pejzažna arhitektica, ali je i nećakinja lorda Revizora Vor-thysa, upoznao sam je na Komarru, tek je odnedavna udovica i nikako nije — nije spremna biti bilo čija ljubav. Lord Revizor Vorthys i Profesorica će također biti s nama, razumijete, obiteljska prigoda, ništa neprikladno za nju.""Za koga?" pitala je Martya."Za Ekaterinu", pobježe mu riječ iz usta prije nego što ju je uspio spriječiti. Svih pet prekrasnih slogova.Ne pokazujući nimalo kajanja, Olivia se smijuljila od uha do uha. Rene i njegova žena izmijeniše pogled — Ta-tyine su jamice bljesnule, a Rene je zamišljeno napućio usta.

"Kareen je rekla da joj je rekao lord Mark da si mu ti rekao", nedužno je primijetila Olivia. "Onda, tko je lagao?""Nitko, dovraga, ali — ali—" Progutao je slinu i priredio se da po stoti put odrecitira pripremljeno objašnjenje. "Madame Vorsoisson je... je..." Zašto mu je to svaki put sve teže objasniti, umjesto da mu bude sve lakše? "Ona je u službenoj koroti za svojim mužem. Imam sve namjere izjaviti joj svoje osjećaje kad za to dođe vrijeme. A vrijeme još nije došlo. Što znači da moram čekati." Škripio je zubima. Rene je naslonio bradu na dlanove i prstom pokrio usta, dok su mu oči blistale. "A mrzim čekanje", ispali Miles."Oh", reče Rene. "Vidim.""A je li i ona zaljubljena u tebe?" pitala je Tatya, do-bacivši potajice svom mužu mili pogled.O, Bože, Vorbretteni se ponašaju jednako zatelebano kao i Gregor i Laisa, i to poslije tri godine braka. Ovaj bračni entuzijazam bio je prokleto zarazna bolest. "Ne znam", prizna Miles nešto slabijim glasom."Rekao je Marku da joj se udvara skrovito", pojasnila je Martya Vorbrettenima. "Što znači da to skriva od nje. Taj dio još uvijek pokušavamo prokljuviti.""Pa zar je cijeli grad upoznat s mojim privatnim razgovorima?" frkne Miles. "Zadavit ću Marka."Martya trepne prema njemu, glumeći nedužnost. "Kareen je to čula od Marka. Ja sam čula od Ivana. Mami je rekao Gregor. A tati Pym. Miles, ako želiš da to ostane tajna, zašto ideš okolo i svima pričaš o tome?"Miles je duboko udahnuo.Grofica Vorbretten smjerno reče: "Zahvaljujem vam, lorde Vorkosigan. Moj muž i ja ćemo sa zadovoljstvom doći k vama na večeru." Uputila mu je blistave jamice.Miles otpuhne. "Uvijek ste dobrodošli.""Hoće li se dotad i Potkralj i Potkraljica vratiti sa Ser-gyara?" pitao je Rene. Glas mu je bio natopljen političkom znatiželjom. ^"Neće. Zapravo. Iako bi ubrzo trebali doći. To je moja večera. Moja posljednja prilika da Kuću Vorkosigan imam samo za sebe prije nego što je napuni putujući cirkus." Nije da se nije veselio povratku

svojih roditelja, ali uloga glave Kuće bila je proteklih mjeseci prilično... ugodna. Osim toga, upoznavanje Ekaterine s grofom i groficom Vorkosigan, njezinom mo'gućom budućom tazbinom bilo je nešto što je kanio vrlo pažljivo koreografirati.No, dosad je valjda ispunio svoju društvenu obvezu. Miles ustane pomalo dostojanstveno, oprosti se sa svima i pristojno ponudi Martvi i Oliviji da će ih odvesti kući ako žele. Olivia je odlučila još ostati sa svojom starom prijateljicom, ali Martva je prihvatila poziv.Dok je oružnik Pym otvarao kupolu zemaljskog vozila kako bi njih dvoje moglo ući u stražnji odjeljak, Miles ga je sumnjivo gledao. Pvmovu neuobičajenu sposobnost za skupljanje tračeva, a koju je smatrao iznimno važnom za svoj novi položaj, Miles je uvijek pripisivao činjenici da je Pyma u mladim danima uvježbao CarSig. Nije baš bio svjestan mogućnosti da do informacija oružnik dolazi razmjenom. Pym, razabirući pogled, ali ne i njegov uzrok, namjesti nešto prazniji izraz lica nego obično, ali činilo se da, osim toga, ne pokazuje kako ga se dojmilo nezadovoljstvo njegova vazalnog gospodara.Sjedeći u stražnjem odjeljku s Martvom, dok su kretali od Kuće Vorbretten prema Zvjezdanom mostu, Miles je ozbiljno razmišljao o tome da je ukori zato što ga je pred Vorbrettenima pržila na laganoj vatri zbog Ekaterine. Ipak je on sad bio carski revizor, za ime božje — ili barem Gregorovo. Ali na taj način iz nje ne bi uspio izvući daljnje obavijesti. Potisnuo je svoju ljutnju."Što se tebi čini, kako se drže Vorbrettenovi?" zapitao ju je.Slegnula je ramenima. "Pred drugima se drže dobro, ali mislim da su prilično potreseni. Rene je uvjeren kako će izgubiti parnicu, i Okrug, i sve ostalo.""To sam primijetio. A moglo bi mu se to i dogoditi, ako se ne počne poduzimati nešto da to dobije." Miles se na-mrštio."Mrzio je Cetagandance još otkako su mu ubili tatu u ratu za Hegensku Os. Tatya kaže da je prestravljen od same pomisli da u njemu ima Cetagandanaca." Trenutak poslije, dodala je: "A mislim da je i nju malo prestravilo. Mislim... sad znamo zašto je ta grana Vorbrettenovih poslije Okupacije razvila izvanredan dar za glazbu.""Da, i ja sam to povezao. Ali čini se da ga ona podupire." Pomisao

da bi Reneu, osim karijere, mogao propasti i brak bila je iznimno neugodna."I njoj je teško. Sviđa joj se biti groficom. Olivia kaže da su u školi cure ponekad od zavisti bile grozne prema Tatyi. To što ju je izabrao Rene dalo joj je priličan poticaj, iako je svima bilo jasno da će se to dogoditi — žena ima tako veličanstven sopran. Ali ona ga zaista obožava.""Znači, misliš da će njihov brak preživjeti ovu buru?" pitao je on, glasom punim nade."Mm...""Mm...?""Sve je to krenulo kad su htjeli započeti bebu. I nisu s tim nastavili. Tatya... ništa ne govori o tom dijelu problema. Govorit će o svemu, samo ne o tome.""Oh." Miles je pokušao razabrati što bi to moglo značiti. Nije zvučalo osobito ohrabrujuće."Olivia je gotovo jedina od Tatvinih starih prijateljica koja je posjećuje nakon stoje sve ovo izašlo u javnost. Čak su se i Reneove sestre nekako zakopale pod zemlju, iako, pretpostavljam, iz suprotnih razloga. Kao da joj nitko ne želi pogledati u oči.""Kvragu, ako odemo dovoljno daleko u prošlost," pjenio se Miles nemoćno, "svi mi potječemo od nekoga s drugog planeta. Što znači jedna osmina? Zar zato trebamo isključiti svoje najbolje ljude? Pa valjda bi i sposobnosti trebale nešto značiti."Martvin se osmijeh iskrivio. "Miles, ako tražiš sućut, na pogrešnoj si adresi. Da je moj tata grof, jednako tako ne bi bilo važno jesam li sposobna ili nisam, jer nikad ne bih mogla naslijediti titulu. Da sam i najpametnija na svijetu, to opet ne bi ništa značilo. Ako tek sad spoznaješ da je naš svijet nepravedan, moram ti reći da zaista kasniš u fazi."Miles napravi grimasu. "Martya, meni to zaista nije novost." Vozilo se zaustavilo pred gradskom kućom komodo-ra Koudelke. "Ali prije nije bio moj posao da se bavim pravdom." A moć nije ni izdaleka toliko svemoćna koliko se čini promatračima. Dodao je: "Ali ovo što si spomenula vjerojatno je jedini predmet u kojem ti ne mogu pomoći. Imam vrlo snažne osobne razloge zbog kojih ne

želim da se u bar-rayarske zakone ponovno uvede nasljeđivanje po ženskoj lozi. O tome ovisi, na primjer, hoću li ostati živ. Vrlo mi se sviđa moj posao. Ne želim Gregorov."Podigao je kupolu, pa je ona izašla, upućujući mu svojevrstan selam za vožnju do kuće i njegovo posljednje priznanje. "Vidimo se na večeri.""Pozdravi mi komodora i Drou", vikne on za njom.Preko ramena mu je dobacila blistav osmijeh u stilu brigade Koudelka, pa odskakutala.SEDMO POGLAVLJEMark je nježno nagnuo lakolet kako bi putnice na stražnjem sjedalu, Kareen i madame Vorsoisson, bolje vidjele Hassadar, glavni grad Okruga Vorkosigan, gdje blista na obzorju. Vremenske su im prilike bile naklonjene; prekrasan sunčani dan je odisao obećanjem skorašnjeg ljeta. Milesov je lakolet bio uživancija: elegantan, brz i pokretan, rezao je topao i mekan zrak, a što je bilo najbolje, imao je kontrolne ploče poredane tako ergonomski da su savršeno odgovarale čovjeku Markove visine. Pa što onda ako je sjedalo pomalo usko? Ne možeš sve imati. Na primjer, Miles više uopće ne može upravljati lakoletom. Ta pomisao izazove grimasu na Markovu licu i on je smjesta potisne."Ta zemlja je prekrasna", reče madame Vorsoisson i pritisne lice uz kupolu kako bi upila vidik."Milesu bi polaskalo da vas čuje kako to kažete", pažljivo ohrabri Mark njezin slijed misli. "Prilično je vezan uz ovo mjesto."Ovog jutra svakako su ga promatrali u doslovno najboljem svjetlu. Nanizani četverokuti proljetnog zelenila imanja i šuma — koje su, baš kao i polja, bile posljedica mukotrpnog ljudskog-^kultiviranja — valovito su se širilikrajolikom. Zelenilo su prekidali, dajući mu izvjesnu ravnotežu, mjestimični raspori barravarske autohtone crve-nosmeđe boje — uglavnom u usjecima, u koritima potoka i uzduž neobradivih padina.Enrique, koji je također prilijepio nos uz kupolu, reče: "To uopće nije ono što sam očekivao da ću zateći na Bar-ravaru.""A što ste očekivali?" zapita madame Vorsoisson znatiželjno.

"Kilometre ravnog sivog betona, pretpostavljam. Vojarne i muškarce u uniformama kako se kreću uokolo strojevim korakom,""Bilo bi to krajnje neekonomično, pokriti površinu cijelog planeta betonom. Ali uniforme imamo, to da", prizna Mark."No budući da postoji nekoliko stotina različitih uniformi, dojam je sve prije nego uniforman. A neke od njihovih boja pomalo su... neočekivane.""Da, baš mi je žao onih grofova koji su posljednji došli na red za biranje boja svojih Kuća", složi se Mark. "Pretpostavljam da su Vorkosiganovi stajali negdje u sredini reda. Mislim, smeđe i srebrno, to nije loše, ali ne mogu si pomoći — čini mi se da su oni momci s plavim i zlatnim, ili crnim i srebrnim, dobili veliku krojačku prednost." Mogao je zamisliti sebe u crnom i srebrnom, s Kareen, visokom i plavokosom, obješenom o njegovu ruku."Moglo je biti i gore", ubaci se Kareen vedro. "Sto misliš, Mark, kako bi ti izgledao u žutozeleno-grimiznoj kadetskoj uniformi Kuće, kao jadni Vorharopoulos?""Kao semafor u čizmama", složi Mark ironičnu facu. "A polako mi se počinje činiti i da nam je strojevi korak manjkav. Više mi se čini da gledam zbunjeno stado koje mili uokolo... Bilo je to... gotovo razočaravajuće, u počet-ku. Mislim, bez obzira na neprijateljsku propagandu, ne želi se valjda Barravar tako predstaviti svemiru? Iako sam se sad već naviknuo, počelo mi se čak i sviđati."Ponovno je nagnuo lakolet. "A gdje je zloglasno radioaktivno područje?" pitala je madame Vorsoisson, pretražujući pogledom izmijenjeni krajolik.Cetagandansko razaranje negdašnjeg glavnog grada, Vorkosigan Vashnoija, prije tri je naraštaja iščupalo samo srce Okruga Vorkosigan. "Jugoistočno od Hassadara. Niz vjetar i niz struju", odgovori Mark. "Danas nećemo proći pokraj njega. Ali može vam ga jednom Miles pokazati." Uspio je potisnuti kratak, nestrpljiv osmijeh. Betanski dolari koji će izgladiti uništenu zemlju nisu bili na popisu stvari koje joj je Miles kanio pokazati."Ne izgleda cijeli Barravar ovako", reče madame Vorsoisson Enriqueu. "Dio Južnog kontinenta na kojemu sam ja odrasla ravan

je kao palačinka, iako se na obzoru može vidjeti najviši planetarni planinski lanac — Crne škarpe."Je li vam ta ravnina bila dosadna?" pitao je Enrique."Ne, zato stoje obzor bio beskrajan. Izašli biste iz kuće kao da izlazite ravno u nebo. Oblaci, svjetlo, oluje — imali smo najljepše izlaske i zalaske sunca."Prešli su nevidljivu granicu hassadarskog sustava kontrole leta, pa Mark pošalje njihov položaj gradskim računalima. Nakon još nekoliko minuta i nekoliko kratkih, kodiranih prijenosa, nježno ih je spustio na vrlo privatno, za sve druge strogo zabranjeno sletište koje se nalazilo na krovu grofove rezidencije. Rezidencija je bila veliko, suvremeno zdanje obloženo uglačanim kamenjem s dendariij-skih planina. Povezana s okružnim i općinskim uredima, zauzimala je veći dio jedne strane središnjeg gradskog trga.iTsipis ih je dočekao stojeći uz rub sletnog prstena, uredan, siv i suzdržan kao i uvijek. Rukovao se s madame Vorsoisson kao da su stari prijatelji, pa pozdravio gosta s drugog svijeta, Enriquea, ljubazno i opušteno kao prirodni diplomat. Kareen ga je prisno zagrlila, kao i on nju.Promijenili su prijevozno sredstvo i ušli u zračno vozilo koje ih je čekalo. Tsipis ih je zaštitnički poveo u brzi obilazak tri moguća mjesta za njihovo novo sjedište, ma kako ga na kraju nazvali, što je uključivalo razgledanje jednog slabo opremljenog gradskog skladišta i dva obližnja imanja. Oba su imanja bila nenastanjena zato što su njihovi prijašnji stanari slijedili grofa koji je preuzeo novi položaj na Sergvaru, a nitko drugi nije želio prihvatiti izazov cijeđenja dobiti s tih svakako beznačajnih zemljišta — jedno je bilo močvarno, a drugo suhi kamenjar. Mark je pažljivo provjerio mapu radioaktivnosti. Sve navedeno već je ionako bilo vlasništvo Vorkosiganovih, pa ni s kim nije trebalo pregovarati o korištenju."Ako pitate svog brata, možda će vam čak i oprostiti najamninu", istaknuo je oduševljeni štedljivac Tsipis prednosti dviju seoskih lokacija. "On to može učiniti: kad je vaš otac odlazio na Sergvar, prenio je na njega sve zakonske ovlasti u Okrugu. Obitelj s tih imanja sad ionako ne dobiva nikakve prihode. Tako bi vam ostalo

više kapitala za druge početne troškove."Tsipis je bio precizno upoznat s proračunom koji je Marku stajao na raspolaganju; ranije toga tjedna prešli su sve planove putem komkonzole. Mark se lagano trznuo na pomisao da od Milesa traži uslugu, ali... zar nije i on Vorkosigan? Zurio je uokolo po ruševnom imanju, nastojeći u sebi izazvati osjećaj da na njega polaže pravo.Kareen i on sjeli su i prešli sve mogućnosti. Enriqueu su dopustili da tumara okolišem u društvu madame Vorsoisson i upozna se s mnogobrojnim autohtonim bar-ravarskim biljkama. Opće stanje zgrade, vodovodne i naponske instalacije odnijele su prevagu nad uvjetima na zemljištima, pa su se konačno dogovorili da će uzeti novije — uvjetno rečeno — i prostranije sporedne zgrade. Nakon još jednog, ovaj put promišljenijeg, obilaska lokacije, Tsipis ih je užurbano potjerao natrag u Hassadar.Tamo su objedovali na najekskluzivnijem mjestu — u službenoj blagovaonici grofovske rezidencije, koja je gledala na Trg. Izvanredna ponuda koju je posluga iznijela pred njih dala je naslutiti kako je Miles poslao nekoliko hitnih potajnih uputa kako se treba pobrinuti i čime nahraniti njegovu... vrtlaricu. Mark je potvrdu te teze dobio kad je, poslije deserta, Kareen povela Enriquea i udovicu u obilazak vrta i vodoskoka u unutrašnjem dvorištu rezidencije, a on ostao s Tsipisom uživati u izvanrednom, buteljiranom arhivskom vinu s imanja Vorkosiganovih, a koje se obično čuvalo za posjete cara Gregora."Onda, lorde Mark," reče Tsipis, nakon stoje s poštovanjem otpio gutljaj, "kako se vama čini ova madame Vor-soisson vašega brata?""Ja bih rekao... da još nije njegova.""Mmm, da, toliko sam shvatio. Odnosno, bolje bi bilo reći, toliko mije objašnjeno.""Sto vam je sve ispričao o njoj?""Ne radi se toliko o tome stoje rekao, nego kako. I kako se često ponavljao.""Pa, da, i to je točno. Da to radi bilo tko drugi, a ne Miles, bilo bi histerično smiješno. Zapravo, i ovako je histerično smiješno. Ali, od toga također i... hm."

Tsipis je trepnuo i nasmiješio se sa savršenim razumijevanjem. "Zastaje dah... mislim... barem bih ja tako rekao." A Tsipisov je izbor riječi uvijek bio besprijekoran kao i njegova frizura. Kroz visoke prozore blagovaonicegledao je prema Trgu. "Dok je bio mlađi, često sam ga viđao kad sam bio u društvu vaših roditelja. Neprekidno je nadmašivao svoje tjelesne sposobnosti. Ali nikad nije mnogo plakao kad bi slomio neku kost. Bilo je gotovo zastrašujuće gledati dijete te dobi koje ima takav nadzor nad sobom. Ali jednom, bilo je to na Hassadarskom okružnom sajmu, imao sam prilike vidjeti kako ga je odbacila grupa djece kojoj se pokušao približiti." "Je li tad plakao?" pitao je Mark. "Nije. Iako, kad se okrenuo, lice mu je imalo vrlo neobičan izraz. Bothari je to promatrao sa mnom — a ni narednik tu nije mogao ništa, jer Miles nije bio u fizičkoj opasnosti. No, sljedećeg je dana na jahanju Miles doživio jednu od svojih najgorih nezgoda. Skakao je, što mu je bilo zabranjeno, na zelenku, za kojeg mu je rečeno da ga ne smije jahati... Grof Piotr je bio toliko bijesan — i toliko uplašen — mislio sam da će ga na mjestu udariti kap. Ali poslije sam se zapitao koliko je slučajna bila ta nezgoda." Tsipis je oklijevao. "Uvijek sam vjerovao da će Miles za suprugu odabrati galaktičku ženu, kao i njegov otac, a ne Barravarku. Nisam baš siguran što Miles misli postići s ovom mladom damom. Nije se valjda opet naumio smrskati?""Tvrdi daje razradio Strategiju." Tsipisove su se tanke usne izvile i on promrmlja: "Pa zar ne tvrdi uvijek da..."Mark bespomoćno slegne ramenima. "Da vam pravo kažem, ja sam je samo površno upoznao. Vi ste radili s njom — što se vama čini?"Tsipis je oštroumno nakrivio glavu. "Brzo uči i do krajnjih je granica poštena."To je jedva zvučalo kao pohvala, osim ako slučajno niste znali kako su te dvije osobine za Tsipisa bile najbolje što se o čovjeku može reći. ,"A uživo je i prilično zgodna", doda on, kao da se toga tek naknadno sjetio. "Nije, ovaj, ni približno previsoka kao što sam se bojao."Mark se obješenjački nasmije.

"Meni se čini da bi ona bila sposobna za posao buduće grofice.""I Milesu se tako čini", primijeti Mark. "A kažu daje jedna od njegovih najjačih strana u vojsci bilo odabiranje izvrsnog osoblja." A što je bolje upoznavao Tsipisa, to je više Mark vjerovao kako je tu osobinu Miles naslijedio od svog — njihova — oca."A već je bilo i krajnje vrijeme, o tome nema zbora", uzdahne Tsipis. "Čovjek bi poželio da grof Aral dobije unuke dok je još dovoljno živ da ih vidi."Odnosi li se ova primjedba na mene?"Vi ćete pripaziti na razvoj događaja, zar ne?" prido-metnuo je Tsipis."Ne znam što mislite da ja tu mogu učiniti. Nije baš da bih je mogao natjerati da se zaljubi u njega. Da imam takvu moć nad ženama, iskoristio bih je za sebe."Tsipis uputi neodređen osmijeh prema stolcu koji je maloprije ispraznila Kareen, pa se, upitno, osmjehne i Marku. "Zaista? A meni se, eto, učinilo daje imate."Mark se trznuo. Njegova novostečena betanska racionalnost tijekom prošlog je tjedna gubila tlo pod nogama kad bi se radilo o Kareen, a ta je rastuća napetost činila njegove podosobnosti nemirnima. Ali Tsipis je bio njegov financijski savjetnik, a ne psihijatar. Čak nije bio — ipak je ovo Barravar — ni njegov ženidbeni posrednik."Jeste li uočili kakav znak da madame Vorsoisson uzvraća naklonost vašem bratu?" prilično je žalobnim tonom nastavio Tsipis."Ne", iskreno prizna Mark. "Ali ona je vrlo suzdržana." I, je li to bio nedostatak osjećaja, ili zastrašujuća sposobnost nadzora nad sobom? Iz ovog kuta, tko bi to uopće mogao razlikovati? "čekajte malo, ha, znam! Potaknut ću Kareen da se time pozabavi. Žene brbljaju jedne s drugima o takvim stvarima. Zato ih i nema tako dugo kad zajedno odu u ženski zahod — seciraju muškarce s kojima su izašle. Odnosno, tako mi je Kareen jednom objasnila, kad sam se potužio što sam predugo ostao napušten...""Zaista volim smisao za humor te djevojke. Koudelke su mi se uvijek sviđale." Tsipisove su oči nakratko bljesnule. "Mogu li pretpostaviti da ćete se prema njoj odnositi s poštovanjem?"

Uzbuna! Bosiljak! Bosiljak! "Oh, svakako", reče Mark grozničavo. Zapravo, Ševo je žudio za tim da je počasti s onoliko poštovanja koliko su mu dopuštale njegove, u ovom trenutku ograničene, vještine stečene na Beti. I Žde-ro se, kojemu je hobi bilo hraniti Kareen gurmanskim obrocima, danas sjajno osjećao. Ubojica je virkao uokolo, spreman poništiti svakog neprijatelja kojega bi Kareen samo imenovala, ali nije bilo potrebe, jer Kareen nije stvarala neprijatelje, samo prijatelje. Ovaj je tjedan čak i Urlator bio neobično zadovoljan, hraneći se tuđim mukama. O ovoj se temi Crna škvadra jednoglasno pozitivno izjašnjavala.Ta divna, topla, otvorena žena... U njezinoj se prisutnosti osjećao poput nekog ljigavog, hladnokrvnog bića koje se zavuklo pod kamen kako bi umrlo, a onda ipak is-puzalo na neočekivano pravo čudo, na sunčanu svjetlost. Mogao bi čitav dan puzati za njom, žalosno cvileći u nadi da će ga obasjati svojim svjetlom barem još u jednom veličanstvenom trenutku. Njegova mu je psihijatrica uputila nekoliko strogih riječi na račun te ovisnosti — Nije pošteno prema Kareen što joj svaljuješ toliki teret na pleća, ne čini ti se? Moraš naučiti davati zato što imaš dovoljno, ane samo uzimati zato što ti je to potrebno. Potpuno točno, potpuno točno. Ali, prokletstvo, čak se i njegovoj psihijatrici Kareen sviđala, pokušavala ju je unovačiti za psihologiju. Kareen se svima sviđala, jer su se svi sviđali njoj. Svi su željeli biti u njezinoj blizini, jer su se tad u sebi osjećali dobro. Učinili bi sve za nju. Imala je obilje onoga što je Marku najviše nedostajalo i za čim je najviše čeznuo: vedro raspoloženje, zarazno oduševljenje, sućut, zdrav razum. Pred tom je ženom stajala sjajna karijera u prodaji — kakva bi ekipa mogla biti njih dvoje, Mark kao analitičar, Kareen kao sučelje s ostatkom ljudskog roda... Iz nekog razloga, sama je pomisao da bi je mogao izgubiti činila Marka strahovito uznemirenim.Početni stupanj napadaja panike nestao je i on počne ravnomjernije disati, jer mu je u tom trenutku sigurnost ulio njezin povratak u društvu madame Vorsoisson i En-riquea koji su kaskali za njom. Iako su im, zahvaljujući obilnom ručku, svima malo splasnule ambicije, Kareen ih je ipak uspjela natjerati da ustanu i pođu obaviti drugi za danas zacrtani zadatak, skupljanje kamenja za Milesov vrt.

Tsipis ih je opskrbio holo-zemljovidom, uputama i dvojicom golemih, srdačnih mladića s ručnim bagerima i letnim kombijem. Letni je kombi slijedio lakolet kojim je Mark upravljao prema jugu, u smjeru uzdignute sive kralježnice Dendariijskih planina.Mark ih je spustio u planinsku udolinu koja je graničila sa stjenovitim klancem. I to je područje bilo vlasništvo Vorkosiganovih, iako posve nerazvijeno. Mark je shvaćao i zašto. Djevičanski netaknuta ploha autohtone barravarske — pa, sad, šuma možda nije prava riječ, zapravo je grmlje bilo prilično dobar opis — širila se kilometrima uzduž zastrašujućih obronaka.Madame Vorsoisson izašla je iz lakoleta i okrenula se kako bi pogledala prema sjeveru, sve do napučenih nizina Okruga Vorkosigan. Topli je zrak omekšao najudaljenijiobzor do magične plavičaste izmaglice, no oko je svejedno moglo vidjeti stotinama kilometara uokolo. Bijeli su se kumulusi našušurili i u tri široko razmaknuta luka nad-vijali nad srebrnkastosivu osnovu neba, poput suparničkih dvoraca."Oh", reče ona dok su joj se usne rastopile u smiješku. "Eto, to ja zovem pravim nebom. Baš je onakvo kakvo treba biti. Kareen, sad vidim zašto lord Vorkosigan voli ovo mjesto." Ruke su joj se, nesvjesno, posve raskrilile, a prsti posegnuli za slobodnim prostorom. "Kad sam u brdima, obično se osjećam kao u zatvoru, ali ovo — ovo je vrlo lijepo."Mladi bikovi spustili su letni kombi u blizinu lakoleta, pa je madame Vorsoisson povela njih i njihovu opremu na mukotrpno spuštanje u klanac, kako bi s dna skupila zalihu estetički prihvatljivog, izvornog dendariijskog kamenja i stijenja koje će podanici kasnije transportirati u Vor-barr Sultanu. Enrique ih je slijedio, nalik na žgoljavog i posebno trapavog psića. Budući da se ono što siđe poslije mora zapuhano i hriptao uspeti natrag, Mark se ograničio na virkanje preko ruba, a onda se prošetao manje izazovnom padinom udoline, držeći se za ruke s Kareen.Kad mu je ruka kliznula oko njezina struka i malo joj se prišmajhlao, ona se sva rastopila, ali kad joj je pokušao podvaliti podsvjesni seksualni nagovještaj tako što joj je pomilovao grudi, nesretno se ukočila i povukla. Prokletstvo. "Kareen..." žalosno je

prosvjedovao. Odmahnula je glavom. "Žao mije. Žao mije." "Ne moraš se... meni ispričavati. Od toga se osjećam vrlo čudno. Želim da i ti mene želiš, inače nikakve koristi od svega. A mislio sam da me želiš.""I željela sam te. Želim te. Samo—" Pregrizla je jezik i krenula iznova. "Tamo na Koloniji Beta mislila sam da sam osoba, prava odrasla osoba. A kad sam se vratilaovamo... shvatila sam da sam ovisna, da svaki zalogaj hrane koji stavim u usta, svaku krpicu odjeće, sve, mogu zahvaliti svojim roditeljima i ovom mjestu. I uvijek sam im bila zahvalna, čak i na Beti. Možda je sve to bilo... pretvaranje."Čvrsto joj je stisnuo ruku; barem taj dio nje neće pustiti. "Želiš biti dobra. U redu, to mogu razumjeti. Ali moraš biti oprezna kad biraš kome ćeš dopustiti da određuje što znači dobra Kareen. Ako su me nešto naučili moji teroristički stvoritelji, onda su me naučili to."Na spomen tog zastrašujućeg sjećanja privukla gaje k sebi i uspjela složiti sućutnu grimasu. Oklijevala je, pa ipak nastavila: "Ono što me izluđuje, jesu definicije koje se međusobno isključuju. Ne mogu istodobno biti dobra i na jednom i na drugom mjestu. Naučila sam kako ću biti dobra djevojka na Beti, a to je — na svoj način —jednako teško kao i biti dobra djevojka ovdje. Ponekad je bilo i strasnije. Ali... tamo sam osjećala da se iznutra širim, ako me možeš razumjeti.""Mislim da mogu." Samo se nadao da nije on bio zaslužan za ono "strasnije", iako je sumnjao da jest. U redu, dobro, znao je da jest. Tijekom prošle godine bilo je nekih mračnih trenutaka. Pa ipak, ona je ostala uz njega. "Ali ti moraš odlučiti što je dobro za Kareen, a ne dobro za Bar-rayar..." duboko je uzdahnuo, nastojeći biti iskren. "Ili dobro za Betu." A dobro za mene?"Otkako sam se vratila, čini mi se kako sama sebi ne mogu čak ni postaviti to pitanje."Uspio se podsjetiti daje ovo za nju metafora. Ali možda je i on sam metafora, zaključan u vlastitoj glavi s Crnom škvadrom. Metafora koja je metastazirala. Metaforama se to događa, kad su pod pritiskom."Želim se vratiti na Koloniju Beta", reče ona tihim, strasnim glasom,

slijepo zureći u predivni svemir podnjima. "I želim ostati tamo dok zaista ne postanem prava odrasla žena, kad ću moći biti ono što jesam, bez obzira na to gdje se nalazila. Kao grofica Vorkosigan."Mark podigne obrve, čuvši na koga se nastoji ugledati nježna Kareen. Ali njegovoj se majci nešto moralo priznati: ta nije trpjela ničija sranja, ni iz kakvog razloga. Bilo bi divno, pomisli on, kad bi čovjek barem djelić te osobine uspio poprimiti, a da ne mora pritom proći kroz rat, ili bosonog hodati kroz vatru.Uzrujana Kareen nalikovala je na sunce za vrijeme pomrčine. Vrlo oprezno, ponovno ju je zagrlio oko struka. Na svu sreću, ona je to protumačila kao pružanje potpore, što je on i činio, a ne kao ponovno nagovaranje, pa se zauzvrat privila uz njega.Crna škvadra bila je odlična postrojba za hitne namjene, ali njezini su članovi bili traljavi zapovjednici. Ševo će se jednostavno morati još malo strpjeti. Najbolje bi mu bilo da pozove na večeru Markovu desnicu ruku ili nešto slično. Ovo je bilo isuviše važno da bi se zaribalo, i te kako važno.Ali, što ako ona na kraju postane svoja na način koji neće ostaviti prostora za njega...?Ta pomisao nije bila osobito hranjiva. Brzo, promijeni temu. "Čini se da se Tsipisu svidjela madame Vorsoisson."Oslobođeno muka, lice joj je smjesta zasjalo. Prema tome, zacijelo sam vršio pritisak na nju. Urlator je zacen-drao iz duboke nutrine i Mark ga smjesta priguši."Ekaterina? I meni se ona sviđa."Tako, sad je već bila Ekaterina? Prešle su na "ti"t sjajno. Morat će ih ćešće zajedno slati u ženski zahod. "Sto ti se čini, sviđa li se njoj Miles?"Kareen slegne ramenima. "Da, kako se meni čini. Zaista se trudi oko ovog vrta, i sve to.""Htio sam reći, je li barem malo zaljubljena? Nikad je nisam čuo da ga oslovljava imenom. Kako možeš biti zaljubljen u nekoga s kim nisi na "ti"?""Oh, takvi su ti Vorovi.""Aha." Mark je ovo uvjeravanje upio, ali sumnjičavo. "Istina je,

Miles se u posljednje vrijeme ponaša vrlo vorič-no. Mislim da mu je ovo carsko revizorstvo udarilo u glavu. Čuj, bi li se ti mogla malo motati oko nje, da vidiš ima li tu čega?""Da je uhodim?" Kareen se namrštila s neodobravanjem. "Je li te Miles nagovorio da me to pitaš?""Zapravo, nije. To je Tsipisova zamisao. Malo je zabrinut za Milesa. A — i ja sam.""Voljela bih se sprijateljiti s njom..." Prirodno."Čini se da nema mnogo prijatelja. Često se selila. I, ako mene pitaš, što god se zaista dogodilo njezinu mužu na Komarru, bilo je mnogo gadnije nego što se čini prema njezinu ponašanju. U toj je ženi toliko tišine da se upravo izlijeva iz nje.""Da, je li ona dobra za Milesa? Misliš da bi mu odgovarala?"Kareen iskosi obrvu i spusti pogled prema njemu. "Trudi li se itko zapitati je li Miles dobar za nju?""Um... hm... a zašto ne bi bio? On je grofovski nasljednik. Imućan je. Za boga miloga, pa on je carski revizor! Sto bi više jedna Vorkinja mogla poželjeti?""Ne znam, Mark. To ovisi o tome kakva je Vorkinja. Ja bih, na primjer, radije bila sto godina zaključana s tobom i Crnom škvadrom u njezinu najbučnijem izdanju, nego samo tjedan dana ostala zaključana s Milesom. On čovjeka... nekako obuzme.""Samo ako mu to čovjek dopusti." Ali srce mu je ogri-jala pomisao kako bi ona zaista, iskreno radije bila s njim nego s veličanstvenim Milesom, pa se iznenada osjetio manje gladnim."Imaš li ti ikakvu sliku o tome koliko je njega teško zaustaviti? Još se sjećam, kad smo moje sestre i ja bile male, mama bi nas odvela u posjet lady Cordeliji koja bi onda tjerala Milesa da nas zabavlja. Što je strahovito okrutno prema četrnaestogodišnjem dječaku, ali otkud sam ja to mogla znati? Uglavnom, on je odlučio kako smo nas četiri djevojačka postrojba na rigoroznim pripremama, pa nas je tjerao da marširamo u stražnjem vrtu Kuće Vorko-sigan ili, ako je padala kiša, u plesnoj dvorani. Mislim da su mi je bile četiri godine." Namrštila se, prisjećajući se prošlosti. "Milesu treba žena koja će mu reći kad mora stati pod hladan tuš, ili će biti vraga. Za nju, ne za njega." Trenutak poslije, mudro je dodala: "Doduše, bude li teško

njoj, prije ili poslije postat će teško i njemu.""Au."Srdačni mladići zapuhano su se uspeli natrag iz klanca, pa se opet spustili, ovaj put u letnom kombiju. Uz klo-paranje i udaranje dovršili su utovar, pa je starudija uz-letjela i krenula prema sjeveru. Nešto poslije, pojavili su se zadihani Enrique i madame Vorsoisson. Enrique, koji je u naručju stiskao golem naramak autohtonih barravar-skih biljaka, doimao se vrlo veselim. Zapravo, izgledao je kao da mu je krv konačno počela cirkulirati tijelom. Znanstvenik vjerojatno godinama nije bio na svježem zraku; nije bilo nikakve sumnje da mu je ova šetnja koristila, iako se s njega cijedila voda, budući daje u klancu upao u potok.Nekako su uspjeli ugurati biljke u stražnji dio lakoleta i napola osušiti Enriquea, pa su se svi ponovno ukrcali, dok se sunce iskosa spuštalo prema zapadu. Mark je sužitkom iskušavao brzinske mogućnosti lakoleta dok su posljednji put kružili nad udolinom, a onda ga nagnuo i zaputio se prema sjeveru, u smjeru glavnoga grada. Pod njegovim stopalima i jagodicama prstiju, stroj je zujao poput strijele, pa su do rubnih dijelova Vorbarr Sultane stigli prije sumraka.Najprije su iskrcali madame Vorsoisson pred kućom njezina ujaka u blizini Sveučilišta, iznudivši mnoga obećanja o tome kako će sutra doći u Kuću Vorkosigan i pomoći Enriqueu da potraži stručne nazive njegovih novostečenih botaničkih uzoraka. Kareen je iz lakoleta iskočila na uglu pred gradskom kućom svoje obitelji i za oproštaj kušnula Marka u obraz. Mir, Ševo, nije tebe poljubila.Mark je lakoletom ukliznuo u kut podzemne garaže Kuće Vorkosigan, pa pošao za Enriqueom u labos, kako bi mu pomogao da provjeri maslobube i podijeli im njihov večernji obrok. Enrique, doduše, nije pjevao uspavanke malim gmizavim puzavcima, ali je, dok bi tumarao laboratorijem, imao običaj ispod glasa razgovarati napola s njima, napola sam sa sobom. Čovjek je prokleto predugo radio posve sam, barem je Mark bio toga mišljenja. No večeras je, razvrstavajući svoju novu biljnu zalihu u skladu s hijerarijom poznatom samo njemu i madame Vorsoisson, te potapajući neke biljke u vodu, a neke prostirući na papir kako bi se osušile na

radnom stolu, Enrique pjevušio.Mark je odvagnuo, zabilježio i rasprostro nekoliko obilnih lopatica usitnjenog stabla po maslobubljim nastambama, a onda se okrenuo i primijetio kako je Enrique zasjeo za svoju komkonzolu i uključio je. Ah, dobro. Možda će Escobaranac opet počiniti nešto znanstveno i u budućnosti unosno. Mark došeta do njega, pripravan na odobravajuće kibiciranje. Ali Enrique se nije zaposlio vrtoglavim molekularnim prikazima, nego dojmljivom količinom gusto zbijena teksta."Što je to?" zapita Mark."Obećao sam Ekaterini da ću joj poslati primjerak svog doktorata. Ona je mene zamolila", objasni Enrique ponosno, s izvjesnim prizvukom čuđenja u glasu. "Prema bakterijskoj i gljivičnoj jediničnoj sintezi izvanstaničnih spojeva za pohranu energije. Na tome se zasniva sav moj kasniji rad s maslobubima, nakon što sam spoznao da su oni savršeno sredstvo za razvoj mikrobskih spojeva.""Aha." Mark je oklijevao. Znači, sad je i ti zoveš Ekate-rina? Pa, sad, ako je Kareen prešla na "ti" s udovicom, teško daje prisutni Enrique mogao biti isključen iz toga. "Misliš da će to ona uspjeti pročitati?" Koliko je Mark uspio primijetiti, Enrique je pisao jednako kao što je i govorio."Oh, ne očekujem ja od nje da shvati molekularnu matematiku energetskih protoka — s tim su se mučili i moji mentori — ali siguran sam da će iz animacija uspjeti shvatiti opći smisao. Ipak... možda bih mogao učiniti nešto s ovim izvatkom, nekako ga učiniti privlačnijim pogledu. Moram priznati, doima se pomalo suhoparno." Ugrizao se za usnu i nagnuo nad komkonzolu. Minutu poslije, pitao je: "Možeš li se sjetiti neke riječi koja se rimuje s glioksilat?" "Ne... ovaj čas. Pokušaj s naranča. Ili srebrno." "To se ne rimuje ni s čim. Ako ne možeš biti od koristi, Mark, bolje da odeš." "Pa što ti radiš?""Izocitrat, naravno, ali ne izgleda dobro kad se skeni-ra... Pokušavam vidjeti mogu li postići bolji dojam ako izvadak napišem u obliku soneta.""To zvuči potpuno... zapanjujuće." "Misliš?" razvedrio se Enrique i ponovno započeo pjevušiti. "Treonin, serin, polari, molari..."

"Dolari", nasumce bubne Mark. "Kuglanje." Enrique razdraženo mahne rukom prema vratima. Kvragu, En-rique ne bi smio gubiti svoje dragocjeno moždano vrijeme na pisanje poezije; umjesto toga, trebao bi skladati dugačke molekularne lance u interakciji s iskoristivim protocima energije ili tako nekako. Mark je zurio u Escobaranca koji se kao perec usredotočeno zgrbio u svom komkonzol-nom stolcu, pa mu se obrve spoje iznad nosa u iznenadnom napadu zabrinutosti.Pa valjda čak ni sam Enrique ne vjeruje kako bi mogao privući ženu svojom doktorskom disertacijom? Ili vjeruje? Ili, pak, vjeruje kako je to jedino čime bije mogao privući. ..? Na kraju krajeva, taje disertacija bila jedini uspjeh u njegovu dosadašnjem kratkom životu. Mark je morao priznati kako bi žena koju bi privukla disertacija svakako bila prava žena za Enriquea, ali... ali ne ova žena. Nikako ne žena u koju je bio zaljubljen Miles. Pa ipak, madame Vorsoisson je bila pretjerano ljubazna osoba. Nema nikakve sumnje kako će reći nešto ljubazno čak i o stvarima koje su je posve zgrozile. A Enrique, koji je bio gladan ljubaznosti kao i... kao i još netko, koga je Mark i predobro poznavao, mogao bi to pogrešno protumačiti kao...Iznenada mu se učinilo kako je preseljenje bublje radionice na novu okružnu lokaciju pitanje od iznimne hitnosti. Napućenih usana, Mark se na prstima tiho iskrade iz labosa.Tapkajući hodnikom, još je uvijek mogao čuti En-riqueovo sretno mrmoljenje: "Mukopolisaharid, hm, to je baš dobro, ima ritma, mw-ko-pol-iiii-sa-ha-rid..."Pristanište za šatlove u Vorbarr Sultani uživalo je u ranovečernjem prometnom zatišju. Ivan se nestrpljivo osvrtao po predvorju, premještajući buket orhideja mošus-nog mirisa, namijenjen dobrodošlici, iz desne ruke u lijevu. Nadao se da se bioritam lady Donne neće poremetiti toliko da poslije ne bude raspoložena za malo druženja.Cvijeće je trebalo biti prava uvodna nota u čast obnove njihova poznanstva; buket nije bio tako velik ni tako napadan da bi ukazivao na Ivanov očaj, ali je bio dovoljno otmjen i skup kako bi osobi koja je, kao lady Doima, izvrsno uočavala nijanse, naznačio

njegovo ozbiljno zanimanje.Pokraj Ivana, Byerly Vorrutyer udobno se oslonio o stup i prekrižio ruke. Pogledom je prešao preko buketa i lagano se nasmiješio svojim tipičnim osmijehom koji je Ivan primijetio, ali se pravio da nije. Byerlyjev urednički komentar mogao je biti ili duhovit ili slabouman, ali on se nikako nije nadmetao za ljubavnu pažnju svoje rođakinje. Nekoliko jedva uhvatljivih tračaka sjećanja na sinoćnji erotski san u kojem je sudjelovala i Donna, mučilo je Ivana. Odlučio se ponuditi da ponese njezinu prtljagu, odnosno, dio njezine prtljage, ono što će morati pustiti iz ruke kako bi uzela njegovo cvijeće. Koliko se mogao prisjetiti, lady Donna nikad nije putovala neopterećena.Osim u slučaju ako bi se vratila vukući za sobom ma-ternični replikator s Pierreovim klonom. Za to neka se pobrine By, jer ga Ivan ne bi taknuo štapom na daljinsko upravljanje. Izluđivala gaje Byeryjeva šutnja o razlozima Donnina odlaska na Koloniju Beta i onome što se tamo nadala pribaviti kako bi onemogućila svog rođaka Richar-sa da naslijedi titulu, ali, zaista, prije ili poslije netko će se sjetiti te sheme s klonovima. Političke posljedice toga mogle bi pasti u krilo njegovim rođacima Vorkosiganovi-ma, no kako je on bio tek Vorpatril iz nižeg koljena, mogao bi iz toga izaći čist. Bogu hvala, on nije glasao u Vijeću grofova."Ah." By se odgurnuo od stupa i zapiljio niz predvorje, pa podigao ruku na kratak pozdrav. "Evo nas."Ivan pogleda u tom smjeru. Približavala su im se trojica muškaraca. Smrknutog, sjedokosog tipa zdesna, koji je uzvratio Byu pozdrav, Ivan je čak i bez uniforme pre-poznao kao vođu oružnika pokojnog grofa Pierrea — kako se ono zvao? — da, Szabo. Odlično, lady Donna je na svoje dugo putovanje povela pomoćnika i zaštitnika. Visoki momak na lijevoj strani, također odjeven u civilku, bio je jedan od Pierreovih stražara. Njegov je niži status bio vidljiv iz njegovih godina, ali i iz činjenice da je za sobom vukao pokretnu paletu na koju su bila nakrcana tri kovčega. Izraz na njegovu licu odavao je duševno stanje s kojim se Ivan mogao poistovjetiti — svojevrsno izbezumlje-nje zajedničko svim Barravarcima koji bi se vraćali sa svog prvog posjeta Beti.

Doimao se kao da ne zna bi li pao na koljena i poljubio beton ili se okrenuo i pojurio natrag prema šatlu.Čovjeka u sredini Ivan nikad prije nije vidio. Bio je to sportski građen momak srednje visine i prilično mišićav, iako mu je civilna tunika lijepo padala preko ramena. Bio je trijezno odjeven u crno, s jedva primjetnim svijetlosi-vim pleterom koji je odavao počast barravarskom odjevnom stilu prema kojem se muška odjeća ukrašavala pseu-dovojničkim uresima. Neupadljiva je odjeća isticala njegovu vitkost i naočitost: blijeda koža, guste tamne obrve, kratko ošišana crna kosa, uredno podšišani, svjetlucavi brkovi i brada. Korak mu je bio odrješit. Oči su mu bile smeđe i električne, činilo se da jure u svim smjerovima kao da prvi put vide ovo mjesto i kao da im se ono što su ugledale sviđa.Oh, dovraga, pa zar je Donna pronašla betanskog ljubavnika? To bi moglo biti neugodno. Ivan je, dok su se približavali Byu i njemu, primijetio da nije baš ni dječarac; reklo bi se da je u srednjim tridesetim godinama. Pa ipak, Ivanu se činio nekako neobično poznat. Vrag me odnio ako ne izgledao kao pravi Vorrutver — ta kosa, te oči, taj podsmješljivi hod. Nepoznati Pierreov sin? Je li to napokon otkriven pravi razlog zbog kojega se grof nikadnije ženio? Pierreu je moralo biti petnaestak godina kad gaje začeo, ali ništa nije nemoguće.By izmijeni srdačno kimanje glavom sa strancem koji se smiješio, pa se okrene prema Ivanu: "Ako se ne varam, vas dvojica se poznajete.""Ne bih rekao", usprotivi se Ivan. Blistavi se frajerov osmijeh proširi i on ispruži ruku koju Ivan automatski prihvati. Stisak mu je bio suh i čvrst. "Lord Dono Vorrutyer, vama na službu, lorde Vorpatril." Govorio je ugodnim tenorom, bez i najmanjeg traga betanskog naglaska, kao pravi Vor s barrayarskom naobrazbom. Na kraju je shvatio zahvaljujući očima koje su se smi-jale, blistave poput žeravice."Oh, sranje", prosiktao je Ivan, ustuknuvši i istrgnuv-ši svoju ruku iz stiska. "Donna, pa nisi valjda..." Betan-ska medicina, pa da. I betanska kirurgija. Na Koloniji Beta bili su sposobni i voljni učiniti sve, samo ako je čovjek imao novaca i ako ih je uspio uvjeriti da je

slobodna, suglasna odrasla osoba."A ako mi uspije uvjeriti Vijeće grofova, uskoro ću biti i grof Dono Vorrutver", nastavljao... la... je glatko Dono ili Dona ili što je ovo već bilo."Ili to, ili će te na mjestu ubiti." Ivan je buljio u... njega dok mu je nevjerica cijedila posljednje snage. "Pa ne misliš valjda da će ti to uspjeti? Ili misliš?"On je — ona je — trznula obrvom prema oružniku Szabou koji podigne bradu za centimetar. Donna/Dono reče: "Vjeruj mi, svaki smo rizik do posljednje pojedinosti proračunali prije nego što smo se u ovo upustili." Ona/on ili što god već, spazi buket orhideja koji je, zaboravljen, počivao u čvrsto stisnutoj Ivanovoj ljevici. "Zaboga, Ivane, to si meni donio? Kako lijepo od tebe!" gugutao je on. Nakon kratke borbe uspio mu je oteti cvijeće i prinijeti gado svog nosa. Ako izuzmemo bradu, osoba koja je zavodljivo zatreptala crnim trepavicama prema Ivanu iznenada je, zastrašujuće, opet bila lady Donna."Nemojte to činiti u javnosti", proškrgutao je kroz zube oružnik Szabo."Oprosti, Szabo." Boja glasa opet je uronila u svoju početnu mušku dubinu. "Bilo je neodoljivo. Mislim, ipak je ovo Ivan."Szabo slegne ramenima, slažući se s posljednjom tvrdnjom, ali ne popuštajući u osnovnome."Obećajem ti, odsad ću se suzdržavati." Lord Dono obrne buket u ruci pa ga spusti uz bok, kao da drži koplje, te uspravi ramena, lagano raširi stopala i zauzme kva-zimilitarističko pozorno držanje."Bolje", presudi Szabo.Užasnut i zadivljen, Ivan je i dalje zurio. "Zar su te be-tanski liječnici povisili?" Spustio je pogled; potplati polu-visokih čizama lorda Dona nisu bili osobito debeli."Ivane, to je moja visina oduvijek. Promijenile su se neke druge stvari, ali ne i visina.""Ne, kvragu, viša si. Barem deset centimetara.""Samo ti se čini. To je jedna od mnogobrojnih zadivljujućih psiholoških popratnih pojava testosterona koje upravo otkrivam, zajedno sa zapanjujućim naglim promjenama raspoloženja. Kad

stignemo kući možeš me izmjeriti, pa ću ti dokazati da sam u pravu.""Da", reče By, osvrćući se. "Zaista bih predložio da ovu raspravu nastavimo na nekom mjestu gdje nema toliko gužve. Vaše zemaljsko vozilo, zajedno s vozačem, čeka — kako ste i naložili, lorde Dono." Kratko se i ironično naklonio svojem rođaku."Ja... ne bih želio ometati ponovni susret obitelji. Zaista me ne trebate", ispriča se Ivan. Počeo je kliziti u stranu."O, da, trebamo te", reče By. S istovjetnim zlim osmijesima, Vorrutyeri su uhvatili Ivana svaki pod jednu ruku, tjerajući ga prema izlazu. Donov je stisak bio uvjerljivo čvrst. Oružnici su ih slijedili.Službeno zemaljsko vozilo grofa Pierrea zatekli su gdje ga je By i ostavio. Užurbani oružnik-vozač u proslavljenoj plavo-sivoj odori Vorrutyerovih požurio se podići kupolu kako bi lord Dono i njegovo društvo mogli ući. Vozač je postrance pogledao novoga gospodara, no činilo se da ga transformacija nije ni najmanje zaprepastila. Mlađi je oružnik dovršio smještanje prtljage suženog obujma i kliz-nuo u prednji odjeljak, uz vozača, rekavši: "Kvragu, baš mi je drago što sam se vratio doma. Joris, ne možeš ni zamisliti čega sam se nagledao na Beti—"Rečenica se prekinula po sredini kad se kupola spustila nad Dona, Bya, Szaboa i Ivana u stražnjem odjeljku. Vozilo je glatko kliznulo od pristaništa. Ivan iskrivi vrat i žalobno zapita: "Zar ti je ono sva prtljaga?" Lady Donna običavala je unajmiti još jedno vozilo, samo za kovčege. "Gdje je ostatak?"Lord Dono uvalio se u sjedalo, podigao bradu i pružio noge pred sebe. "Sve sam ostavio na Koloniji Beta. A od mojih se oružnika očekuje da putuju samo s jednim kovčegom, Ivane. Čovjek se uči dok je živ."Ivan je uočio posvojni prizvuk, moji oružnici. "Jesu li oni—" kimne prema Szabou koji je slušao — "jeste li svi vi u ovo umiješani?""Naravno", reče Dono opušteno. "Drugačije ne bi išlo. Svi smo se sastali noć poslije Pierreove smrti, Szabo i ja iznijeli smo im plan, a oni su mi se zakleli na vjernost." "Vrlo, ovaj... odano od njih."Szabo reče: "Imali smo prilike godinama promatrati kako lady

Donna pomaže u vođenju Okruga. Čak i oni među mojim ljudima koji su, mhm, osobno bili manje naklonjeni planu, rođeni su i odrasli u Okrugu. Nitko nije želio promatrati kako sve odlazi Richarsu.""Pa, pretpostavljam da ste i njega imali prilike godinama promatrati", popusti Ivan. Trenutak poslije, doda: "Pa čime je sve vas uspio raspizditi?""Nije to učinio preko noći", reče By. "Richars nije tolika junačina. Trebale su mu godine ustrajnog napora.""Iskreno sumnjam", reče Dono glasom koji je iznenada zazvučao klinički, "kako bi sad, poslije toliko vremena, ikoga zanimalo to što me pokušao silovati kad mi je bilo dvanaest godina, a kad sam se odupro, osvetio mi se tako da je utopio mog psića. Na kraju krajeva, to ni onda nije nikoga zanimalo.""Mhm", reče Ivan."Ipak, moramo oprostiti tvojoj obitelji", ubacio se By. "Richars ih je sve uspio uvjeriti kako je psić stradao tvojom krivnjom. Takve stvari oduvijek su mu sjajno polazile za rukom.""Ali ti si povjerovao u moju verziju", reče Dono Byer-lyju. "I bio si u tome gotovo jedini.""Da, ali dotad sam i sam imao neka iskustva s Richar-som", reče By, ali ne ponudi nikakve podrobnosti o tome."A ja još nisam bio u službi vašeg oca", naglasi Szabo, možda i kako bi se opravdao zbog nedjelovanja."Budi sretan", uzdahne Dono. "Reći da je to kućanstvo bilo zapušteno, to bi bilo isuviše ljubazno. A nitko nije uspijevao nametnuti red sve dok stari konačno nije kapnuo.""Richars Vorrutyer", nastavi oružnik Szabo pojašnjavati Ivanu, "primijetio je, ovaj, poteškoće koje je sa živci-ma imao grof Pierre, pa se proteklih dvadeset godina ponašao kao da su grofovija i Okrug njegovo vlasništvo. Njemu nikad nije bilo u interesu da se jadni Pierre oporavi ili da ima vlastitu obitelj. Posve pouzdano znam kako je rodbinu prve mlade dame s kojom se Pierre zaručio, podmitio da prekine zaruke i pošalje djevojku daleko od njega. Pierreov je sljedeći udvarački napor Richars onemogućio time što je njezinoj obitelji tajno dostavio izvjesne

Pierreove liječničke nalaze. Treća je zaručnica stradala u lakoletnoj nesreći za koju je ustanovljeno da se dogodila posve slučajno. Ali Pierre u to nikad nije povjerovao.""Pierre... je vjerovao u kojekakve neobične stvari", živčano je primijetio Ivan."Ni ja ne mislim da se radilo o nesreći", suho reče Szabo. "Vozio je jedan od mojih najboljih ljudi. I on je poginuo.""Oh. Hm. Ali... ne sumnja se valjda i u to daje Pier-reova smrt...?"Szabo slegne ramenima. "Uvjeren sam kako, sama po sebi, obiteljska sklonost prema bolestima cirkulacije ne bi ubila Pierrea da on nije bio previše deprimiran da bi se brinuo o svom zdravlju.""Ja sam dao sve od sebe, Szabo," reče Donno — Donna — sumorno. "Ali poslije onog događaja s liječničkim nalazima, postao je strahovito paranoičan kad su u pitanju bili liječnici.""Znam, znam." Szabo ispruži ruku kako bi zaštitnički potapšao njezinu, ali je to na vrijeme uočio, pa ju je umjesto toga nježno i utješno bubnuo u rame. Dono mu iskrivljenim osmijehom pokaže kako cijeni njegovu potporu."U svakom slučaju," nastavio je Szabo, "bilo je više nego očito kako ni jedan oružnik odan Pierreu — a svi smo mu bili odani, bog pomogao tom jadnom čovjeku —ne bi ni pet minuta ostao u Richarsovoj službi. Njegov bi prvi korak bio — a svi smo ga čuli kako o tome govori — da u potpunosti ukloni sve ljude odane Pierreu, te da na njihova mjesta postavi svoje kreature. I naravno da bi Pierreova sestra morala prva otići.""Ako bi Richars imao i grama osjećaja za samoodržanje", promrmljao je Dono žestoko."Pa kako bi to učinio?" sumnjičavo je pitao Ivan. "Izbacio bi te iz tvoje vlastite kuće? Zar nemaš nikakva prava prema Pierreovoj oporuci?""Iz kuće, iz Okruga, iz svega", mrko se nasmiješio Dono. "Ivane, Pierre nije sastavio oporuku. Nije želio Rich-arsa odrediti kao nasljednika, Richarsovu braću i sinove također nije volio, a mislim da se do samog kraja nadao kako će uspjeti spriječiti Richarsa tako što će sam napraviti svog nasljednika. Kvragu, s obzirom na postignuća suvremene medicine, Pierre je mogao poživjeti još

dobrih četrdeset godina. A kao lady Donni, meni bi ostale samo mrvice mojih miraza. Imanje je u neopisivom neredu.""Ne čudim se", reče Ivan. "Ali zar zaista vjeruješ da bi ti ovo moglo upaliti? Mislim, Richars ima nasljednička prava. A što god da si sad, u trenutku Pierreove smrti nisi bila Pierreov mlađi brat.""E, to je najvažnija zakonska točka našeg plana. Gro-fov nasljednik dobiva nasljedstvo samo ako je u trenutku smrti svog prethodnika već bio zakleti član Vijeća. Ako nije, Okrug nema nasljednika dok ga Vijeće ne potvrdi. A kad se to bude događalo — vjerojatno tijekom sljedećih nekoliko tjedana —ja ću, očito, biti Pierreov mlađi brat."Ivanova su se usta izobličila dok se s mukom probijao kroz ono što je upravo čuo. Ako je bilo suditi prema glatkom padu tunike, divne goleme grudi u kojima je nekoć... nema veze — u svakom slučaju, više nisu bile na starom mjestu. '/I zbilja si bila na operaciji za... a što si učinila s...nisi valjda izabrala hermafroditsku opciju... Ili jesi?... Ili ako nisi, gdje je... sve?""Ako misliš na moje negdašnje ženske organe, oni su, kao i moja prtljaga, odbačeni na Beti. Kirurg je bio tako spretan da se ožiljci jedva vide. Bog zna da su poslužili svojoj svrsti — i ne mogu reći da mi nedostaju."Ali Ivanu su već nedostajali. Očajnički. "Pitam se, jesi li ih možda mogla dati zamrznuti. Za slučaj da ti plan ne upali, ili da se predomisliš." Ivan se trudio izbaciti prizvuk nadanja iz glasa. "Znam da ima Betanaca koji su tijekom života i po nekoliko puta promijenili spol.""Da, upoznao sam ih nekoliko u klinici. Moram reći, bili su jako prijateljski raspoloženi i silno su mi pomogli." Iako gotovo neprimjetno, Szabo je zakolutao očima. Je li Szabo sad igrao ulogu sobara lorda Dona? Bio je običaj da najstariji oružnik vrši i tu dužnost. Szabo je, zacijelo, svjedočio svakoj pojedinosti. Dva svjedoka. Kako vidim, povela je sa sobom dva svjedoka."Ne," nastavio je Dono, "ako se ikad odlučim ponovno biti žena — što nemam namjere, četrdeset godina bilo mi je posve dovoljno — počet ću iznova, sa svježe kloniranim organima, baš kao što sam i

ovaj put učinio. Mogao bih ponovno postati djevica. Užasne li pomisli."Ivan je oklijevao. Naposljetku je pitao: "Nisi li odnekud trebala izvući i dodatni Y kromosom? Gdje si ga nabavila? Jesu li ga pribavili Betanci?" Bespomoćno je vir-nuo prema Donovim preponama, pa brzo odvratio oči. "Bi li Richars mogao ustvrditi kako je — komadić koji nasljeđuje dijelom betanski?""I na to smo mislili. Kromosom je Pierreov." "Nisu valjda tvoje, hmh, nove muške organe klonirali iz njegovih?" Ivana je poklopila ta groteskna vizija. Od nje su ga zaboljele misli. Je li to bio nekakav tehno-incest, ili što?

"Ne, ne! Priznajem, posudio sam sićušni uzorak tkiva od svog brata — u tom trenutku njemu više nije bio potreban — a betanski su liječnici iz njega uzeli dio kromosoma, samo onoliko koliko je trebalo za kloniranje mojih novih dijelova. Ovisno o tome kako računamo, moji novi testisi u sebi imaju, mislim, manje od dva posto Pierrea. Budem li svom pišonji ikad dao nadimak, kao što neki muškarci rade, pretpostavljam da bih ga trebao nazvati po njemu. Iako, ne osjećam baš potrebu za tim. Nekako mi se čini posve mojim.""Ali, jesu li ostali kromosomi tvoga tijela još uvijek XX?""Pa, jesu." Dono se namrštio s nelagodom i počešao bradu. "Očekujem da će to Richars istaknuti, ako se toga sjeti. Kanio sam se podvrgnuti retrogenetskom tretmanu za potpunu somatsku transformaciju, ali nije bilo vremena. Osim toga, taj se postupak može na čudnovate načine zakomplicirati, a kod genetskog spajanja takvih razmjera rezultat obično nije ništa bolji nego kod djelomičnog staničnog mozaika. Ideš na himeru, pa kako bude, bude. To je dovoljno za liječenje nekih genetskih bolesti, ali ne i liječenje zakonom proglašene bolesti — ženskog spola. No, dio moga tkiva odgovoran za očinstvo sljedećeg malog Vorrutvera pouzdano je XY i, kad smo već radili na tome, pobrinuli smo se da bude čist od nasljednih bolesti, oštećenja i mutacija. Sljedeći grof Vorrutver neće imati slabo srce. Niti slabo nešto drugo. U svakom slučaju, povijesni nam primjeri pokazuju kako je za grofovsku

titulu najvažnije bilo biti glup kao..."By se zasmijuljio. "Možda samo tvom pišonji daju pravo glasa." Načinio je pokret u obliku slova X iznad svojih prepona i sonornim glasom otpjevao: "Dono, njegov znak."1Lord Dono široko se nasmiješio. "Iako to ne bi bilo prvi put da pravi pišonja sjedi u Vijeću grofova, ja se nadam potpunijoj pobjedi. I tu ti ulaziš u igru, Ivane.""Ja? Ja s ovim nemam nikakve veze! Ja s tim ne želim imati nikakve veze!" Ivanovo je zaprepašteno prosvjedovanje zaustavila činjenica da je vozilo počelo usporavati pred gradskom kućom Vorrutverovih i krenulo prema ulazu.Kuća Vorrutver bila je jedan naraštaj starija od Kuće Vorkosigan i, u skladu s tim, upadljivo više nalik na tvrđavu. Njezini strogi kameni zidovi koji su na pločnik bacali mutne zvjezdolike sjene, odavali su raspored unakrsne vatre prema ulici koja je, u najboljim danima obitelji Vorrutver bila blatna uličica ukrašena konjskim izmetom. U prizemlju uopće nije bilo prozora, samo nekoliko proreza kroz koje se mogla gurnuti puška. Debele, željezom okovane daske koje su prezirno odbacile bilo kakve rezbarije ili druga ukrasna sredstva, tvorile su dvostruka vrata kroz koja se ulazilo u unutrašnje dvorište. Na auto-matizirani su se signal širom rastvorila i zemaljsko se vozilo provuklo kroz njih. Na zidovima su se mogle uočiti mrlje laka s vozila za čijim su volanom bili manje pažljivi vozači. Ivan se pitao služe li ubojiti otvori na tamnom luku krova još uvijek svojoj svrsi. Vrlo vjerojatno.Zgradu je, s posebnim naglaskom na obrambene aspekte, preuredio osobno veliki general, grof Pierre "Krvopija" Vorrutver, poznat u povijesti prvenstveno kao odani glavni ubojica i desna ruka cara Dorce u građanskom ratu koji je slomio samostalnost grofova neposredno prije kraja Vremena izolacije. Pierre je uspio steći ozbiljne neprijatelje, ali ih je taj dugovječni starac prljave jezičine sve nad-živio. Bila je potrebna invazija Cetagandanaca i sve njihovo visokotehnološko naoružanje da mu netko konačno stane na rep, premda je i njima to uspjelo tek uz velike poteškoće, poslije zloglasne i skupe opsade — iako ne, na-

ravno, ove kuće. Najstarija kći staroga Pierrea udala se za tadašnjeg grofa Vorkosigana, stoje bio razlog zbog kojega je Markovo srednje ime bilo Pierre. Ivan se pitao što bi stari Pierre mislio o svom sadašnjem potomstvu. Možda bi se njemu najviše sviđao Richars. Možda je njegov duh još uvijek šetao kućom. Iskoračivši na tamne ploče kojima je bilo pokriveno dvorište, Ivan zadrhti.Vozač usmjeri vozilo prema garaži, a lord Dono, preskačući po dvije stube odjednom, povede sve njih uz zele-no-crno stubište od granita koje je iz dvorišta vodilo u kuću. Zastao je kako bi se preko ramena osvrnuo prema popločenom širokom prostoru. "Prvi će mi potez biti da ovdje postavim više rasvjete", reče on Szabou."Prvi potez neka vam bude nasljednička potvrda na kojoj će pisati vaše ime", bezizražajno uzvrati Szabo."Moje novo ime." Dono mu kratko kimne, pa nastavi naprijed.Unutrašnjost kuće bila je tako slabo osvijetljena da čovjek nije mogao razabrati razmjere nereda koji je u njoj vladao, no činilo se da je sve ostalo onakvo kakvo je bilo kad je, prije nekoliko mjeseci, grof Pierre posljednji put otišao u svoj okrug. Smrad zapuštenosti i pljesnivosti širio se prostorijama koje su odjekivale. Nakon napornog uspona uz još dva kata sumornog stubišta, napokon su prispjeli u napuštenu spavaonicu pokojnog grofa."Pretpostavljam da ću noćas ovdje spavati", reče lord Dono, sumnjičavo se ogledajući. "Ali ne prije nego što dobijem čistu posteljinu.""Da, milorde," reče Szabo.Byerly je uklonio hrpicu plastičnih svitaka, prljave odjeće, osušenog voća i ostalih otpadaka iz naslonjača, pa se udobno smjestio, prekriživši noge. Dono je pretražio sobu, zureći prilično žalosno u malobrojne, zaboravljene osobne predmete svog pokojnog brata, podižući i spuštajući kom-plet četaka za kosu — Pierre je bio proćelav — osušene bočice kolonjske vode, sitne kovanice. "Želim da se ovo mjesto očisti sutra rano ujutro. Ako moram ovdje živjeti, neću čekati grofovski naslov da obavim pospremanje.""Znam odličnu tvrtku koja se time bavi", nije se Ivan mogao suzdržati da ne ponudi pomoć. "Znam da čiste Kuću Vorkosigan za

Milesa kad grof i grofica ne borave u rezidenciji.""Da? Odlično." Lord Dono mahne Szabou. Oružnik kimne i smjesta skupi podrobnije podatke od Ivana, bilježeći ih u svoj džepni audio-arhiv."Dok tebe nije bilo, Richars je dvaput pokušao zauzeti ovu staru hrpu kamenja", preda prijavak Byerly. "Prvi put, tvoji su se oružnici čvrsto postavili i nisu ga pustili unutra.""Bravo, dečki," promrmljao je Szabo. "Drugi je put došao s četom općinskih stražara i nalogom koji je na prijevaru izvukao iz lorda Vorbohna. Tvoj stražar koji je bio na dužnosti nazvao je mene, a ja sam uspio pribaviti protunalog od lorda Čuvara govorničkog kruga, kojim smo ih uspjeli otjerati. Neko je vrijeme bilo prilično uzbudljivo. Naguravanje i potezanje oko dovrat-ka... ali nitko nije izvukao oružje ni bio ozbiljnije ozlijeđen, ali to je, zapravo, šteta. To bi nam dalo priliku da tužimo Richarsa.""Imamo već dovoljno sudskih tužbi", uzdahne Dono i sjedne na rub kreveta, prekriživši noge. "Ali hvala ti na svemu što si učinio, By."Tu je zahvalnost By otklonio mahanjem ruke. "Ispod koljena, ako već morate", reče Szabo. "Bolje je kad su koljena razdvojena."Dono smjesta promijeni položaj u kojem je sjedio i umjesto toga, prekriži noge u zglobovima iznad stopala, usput primijetivši: "Ali By tako sjedi.""By nije odgovarajući muški uzor."By napući usta u grimasu i pogleda Szaboa. "Zaista, Szabo, pa kako možeš biti tako okrutan? I to nakon što sam ti spasio posjed?"Nitko nije obraćao pažnju na njega. "A što ćemo s Ivanom?" zapita Dono Szaboa, pritom zamišljeno motreći Ivana, koji iznenada nije znao što bi s rukama ili kamo bi smjestio noge."Mhm, točno. Najbolji uzor, ako se točno možete sjetiti kako je hodao, bio bi Aral Vorkosigan. E, taj čovjek je čista sila u pokretu. Ni njegovu sinu ne ide loše, uspijeva zauzeti više prostora nego što mu po veličini pripada. Ali mladi lord Vorkosigan je takvo kretanje naučio, a grof Aral jednostavno jest takav."Guste crne obrve lorda Dona poskočile su uvis i on ustane pa dugim koracima prijeđe sobu, obrne stolac koji je stajao uz pisaći stol i zajaše ga, obgrlivši rukama naslon. Bradu je položio na

dlanove i mrko ih promatrao."Ha! Znam tko je ovo", reče Szabo. "Nije loše, vježbajte i dalje. I pokušajte laktovima zauzeti više prostora."Dono se obješenjački nasmije, pa osloni jednu ruku o bedro i gurne lakat prema van. Trenutak poslije, ponovno je skočio na noge i prišao Pierreovu ormaru. Širom je otvorio vrata i počeo prekapati po nutrini. Iz ormara je izjedri-la tunika uniforme Kuće Vorrutyer koja je smjesta sletjela na krevet, a slijedile su je hlače i košulja. Potom su u podnožje kreveta, jedna za drugom, zveknule visoke čizme. Iz ormara je izronio Dono, prašan, ali blistavih očiju."Pierre nije bio mnogo viši od mene, a ako želim obuti njegove cipele, moram samo uzeti deblje čarape. Dovedite mi sutra krojačicu—""Krojača", ispravi ga Szabo."Krojača, pa ćemo vidjeti koliko ove odjeće mogu na brzinu prepraviti.""Vrlo dobro, milorde."Dono počne raskopčavati crnu tuniku."Ja mislim da bi sad bilo najbolje da ja lijepo krenem", reče Ivan."Molim vas, lorde Vorpatril, sjednite", reče oružnikSzabo."Da, Ivane, sjedni tu kraj mene", pozove ga Byerly, tapšući obloženi rukonaslon svog naslonjača."Sjedni, Ivane," zarežao je lord Dono. Njegove su se plamteće oči iznenada nabrale u kutovima i on promrmlja: "Za stara dobra vremena, ako ni za što drugo. Nekad si utrčavao u moju spavaonicu da me vidiš kako se svlačim, a ne istrčavao iz nje. Moram li zaključati vrata i ponovno te natjerati da se igramo 'traženja ključa'?"Ivan otvori usta, podigne bijesni prijekorni kažiprst kako bi prosvjedovao, potom malo promisli, pa utone u sjedalicu uz rub kreveta. Ne bi se usudila — iznenada mu se učinilo kako to i nije najpametnije što bi mogao reći bivšoj lady Donni Vorrutyer. Prekrižio je noge u zglobovima, a onda se hitro predomislio i sjeo raširenih nogu, poslije čega ih je opet prekrižio i počeo kršiti ruke, osjećajući golemu nelagodu. "Zaista ne vidim zašto trebate mene",

požalio se. "Da možete posvjedočiti", reče Szabo. "I to u javnosti", reče Dono. Njegova je tunika sletjela na krevet, odmah do Ivana koji se prepao i skočio. Za njom je slijedila crna majica kratkih rukava.Pa, Dono je govorio istinu o betanskom kirurgu; nije bilo vidljivih ožiljaka. Preko prsa rasprostrlo mu se paper-jasto gnijezdo crnih dlaka, a mišićje mu je bilo žilavo. Ramena tunike nisu bila podstavljena."I da možeš tračati, naravno", reče By, usana razdvojenih bilo zbog nekog bizarnog, čistog zanimanja, bilo zbog iskrenog uživanja u Ivanovoj nelagodi, a najvjerojatnije zbog obje stvari istodobno."Ako ti misliš da ću ja ikome reći ijednu riječ o tome da sam večeras bio ovdje—"Glatkim pokretom Dono odbaci svoje crne hlače koje padnu na krevet, preko tunike. Sljedeće su na redu bile njegove gaćice."Onda?" Dono je stajao pred Ivanom krajnje se veselo smiješeći. "Kako ti se čini? Jesu li Betanci sjajni ili nisu?"Ivan ga postrance kratko pogleda, pa odvrati oči. "Izgledaš... normalno", prizna on s oklijevanjem."Pa, kad već pokazuješ, daj da i ja vidim", reče By.Dono se okrene prema njemu."Nije loše," procijeni By, "ali ne izgleda li pomalo, ahm, mladenački?"Dono uzdahne. "Radilo se na brzinu. Kvalitetno, ali na brzinu. Iz bolnice sam odjurio ravno na skočni brod i doma. Liječnici su mi rekli kako će organi morati nastaviti rasti in situ. Trebat će im još nekoliko mjeseci da dostignu morfologiju odraslog muškarca. Ali barem urezi više ne bole.""Oooh," reče By, "pubertet. Bit će ti silno zabavno." "I to ubrzani pubertet. Ali Betanci su mi to maksimalno olakšali. Čovjek im mora odati poštovanje, to su zaista ljudi koji znaju kako držati hormone pod nadzorom."Ivan se nevoljko morao složiti. "Moj bratić Miles kaže da mu je, kad su mu mijenjali srce, pluća i iznutrice, bila potrebna gotovo cijela godina da mu se disanje i energija potpuno vrate na normalu. I također su mu organi moralinastaviti rasti nakon što su bili instalirani u tijelo. Siguran sam da

će... sve biti u redu." Trenutak poslije, nije se mogao suzdržati: "Onda, radi li kako treba?""Da, mogu se popisati stojećki." Dono posegne za svojim gaćicama i ponovno ih navuče. "A što se drugih stvari tiče, pa, ako sam dobro razumio, uskoro će uslijediti. Jedva čekam svoju prvu noćnu poluciju.""Ali, hoće li ijedna žena htjeti... nije baš da ćeš zatajiti tko si i što si bila prije... kako ćeš, um... To je jedna stvar kojoj te oružnik Pvgmalion", mahne Ivan prema Szabou, "neće moći podučiti."Szabo se tanahno nasmiješio, što je bila prva pojava nalik na izraz lica koju je Ivan večeras na njemu uočio."Ivane, Ivane, Ivane." Dono je odmahivao glavom. "Pa zar nisam ja tebe naučio kako? Od svih problema koje očekujem da ću imati... zbunjenost pred gubitkom moje muške nevinosti je najmanji. Zaista.""To... nije pošteno", reče Ivan tanjim glasom. "Hoću reći, mi smo to sve morali sami prokljuviti kad nam je bilo trinaest.""A ne kad vam je bilo dvanaest?" upita ukočeno Dono."Mhm."Dono zatvori kopču na hlačama — ipak mu nisu bile preširoke na bokovima — uskoči u tuniku i namršti se svom odrazu u zrcalu. Rukom stisne šaku suvišne tkanine na bokovima. "Nda, moglo bi proći. Krojač bi to mogao urediti do sutra navečer. Želim biti tako odjeven kad odem u dvorac Vorhartung, prikazati svoj dokaz o prepreci."Plavo-siva uniforma Kuće Vorrutyer izgledat će iznimno dobro na lordu Donu, morao je priznati Ivan. Možda ne bi bilo loše da se tog dana pozove na svoje vorsko pravo i nabavi ulaznicu, pa se diskretno smjesti u zadnje redove galerije za posjetitelje Vijeća grofova. Samo da,. . I,.vidim što će se dogoditi, prisjeti se on jednog od omiljenih Gregorovih izraza.Gregor..."Zna li Gregor za ovo?" upita Ivan iznenada. "Jesi li mu ispričala o svojim planovima prije odlaska na Betu?"

"Ne, naravno da nisam", reče Dono. Sjeo je na rub kreveta i počeo navlačiti čizme.Ivan je mogao osjetiti kako mu se grči čeljust. "Jeste li svi vi poludjeli?""Kao što netko, ne znam tko, voli citirati — mislim da je to tvoj bratić Miles — lakše je dobiti oproštenje nego dopuštenje." Dono ustane i priđe zrcalu kako bi provjerio kakav dojam ostavljaju čizme.Ivan je čupao kosu. "U redu. Vas dvoje — vas troje — dovukli ste me ovamo zato što ste tvrdili da trebate moju pomoć. Dat ću vam jedan savjet. Besplatni." Duboko je udahnuo. "Možete varati mene i odvaliti se od smijeha, ako hoćete. To neće biti prvi put da ispadnem idiot. Možete varati Richarsa i imate moj blagoslov. Možete varati Vijeće grofova. Zavarajte mog bratića Milesa — molim vas. To bih želio vidjeti. Ali nemojte, ako vam je imalo stalo do uspjeha i ako želite da ovo bude više od dobrog, ali kratkog vica, nemojte ni slučajno pokušati zavarati Gregora."Byerlyjevo je lice bilo grimasa nesigurnosti. Dono se okrene pred zrcalom i prodorno se zapilji u Ivana. "Hoćeš reći da moramo otići k njemu?""Da. Ne mogu vas na to natjerati," nastavi Ivan uporno, "ali ako to ne učinite, kategorički odbijam ubuduće imati ikakva posla s vama.""Gregor može jednom jedinom riječju ugušiti čitav plan", reče Dono oprezno. "I to prije nego što pravo i otpočne.""Može," reče Ivan, "ali neće ako ne bude imao jak razlog. Nemojte mu dati taj razlog. Gregor ne voli politička iznenađenja.""Ja sam uvijek mislio daje Gregor prilično blag", reče By. "Za jednog cara.""Ne", reče Ivan čvrsto. "Nije. On je samo prilično miran, a mirno i blago ni izdaleka nisu isto. Vjerujte mi, ne želite znati kakav je kad se raspizdi.""Pa kako izgleda kad se raspizdi?" znatiželjno je pitao By."Jednako kao i uvijek. I to je ono što najviše straši." By opet otvori usta, ali ga Dono zaustavi pokretom ruke. "By, osim što si se tom prigodom htio dobro zabaviti, večeras si ovamo dovukao Ivana

zbog njegovih veza, ili si barem tako tvrdio. Iz vlastitog iskustva znam da nije dobra zamisao ignorirati svoje stručne savjetnike."By slegne ramenima. "Pa nije baš da ga plaćamo." "Ali ja se pozivam na neke stare usluge. Znači da me to košta. I ide iz fonda koji se ne može nadopuniti." Donov pogled sleti na Ivana. "Što točno predlažeš da učinimo?" "Zamoli Gregora za kratak razgovor. I to prije nego što razgovaraš ili se prikažeš bilo kome drugome, čak i preko komkonzole. Digni bradu, pogledaj ga u oči—" U tom trenutku Ivanu padne na pamet bezbožna misao. "Čekaj, valjda nisi spavala i s njim? Ili jesi?"Donove usne i brkovi veselo poskočiše. "Ne, na žalost. Propuštena prigoda za kojom sad, vjeruj mi, silno žalim." "Ah." Ivan odahne s olakšanjem. "Dobro. Onda ga samo obavijesti o onome što kaniš učiniti. Zatraži svoje nasljedničko pravo. On će ili odlučiti da ti dopusti parnicu ili će te smjesta spriječiti. Ako te spriječi, pa, tako će ono najgore proći brzo i bezbolno. Ako ti dopusti da idešdalje... imat ćeš tihog simpatizera kakvog čak ni Richars u svom najzlobnijem izdanju ne može nadmašiti."Dono se oslonio o Pierreov radni stol i bubnjao prstima po prašini koja ga je pokrivala. Orhideje su ležale na stolu kao zaboravljena hrpica, uvenula poput Ivanovih snova. Dono napući usta. "Možeš li nas uvesti?" naposljetku je zapitao."Ja, ovaj... ja, ovaj..."Pogled mu je užurbano postajao sve prodorniji. "Sutra?""Ah...""Ujutro?""Ne ujutro", slabašno se usprotivio By."Rano ujutro", ustrajao je Dono."Ja... ćuvidjetištomoguučiniti", uspio je naposljetku protisnuti Ivan.Donovo se lice razvedrilo. "Hvala ti."Iznuda ovog nevoljkog obećanja imala je ijednu dobru stranu: Vorrutverovi su se napokon pokazali voljnima da puste svog zarobljenika, jer im se činilo kako je najbolje da Ivan požuri kući i nazove cara Gregora. Lord Dono ustrajao je na tome da njegov vozač odveze Ivana do njegova nedalekog stana, uništavajući time Ivanovu slabašnu nadu da će ga putem, u mračnoj uličici Vorbarr

Sultane netko orobiti i ubiti, poslije čega ne bi morao snositi posljedice večerašnjih otkrića.Blaženo sam u stražnjem odjeljku zemaljskog vozila, Ivan se kratko pomolio za gustoću rasporeda koja bi spriječila Gregora da primi molitelje na predloženi razgovor. No on će, najvjerojatnije, biti toliko zaprepašten činjenicom da Ivan iskače iz svojeg uobičajenog nemiješanja ni u što, da će smjesta stvoriti potrebno vrijeme. Ivan je iz iskustva znao — jedina stvar koju nedužni promatrač možeučiniti, a koja je gora od izazivanja Gregorova gnjeva, bila je izazivanje Gregorove znatiželje.Kad se našao na sigurnom u svom malom stanu, Ivan zaključa vrata kako bi se obranio od svih Vorrutvera, prošlih i sadašnjih. Jučer je potratio nekoliko ugodnih sati zamišljajući kako ovdje zabavlja putenu lady Donnu... kakav gubitak vremena. Ne bi se moglo reći kako lord Dono ne može dobiti prolaznu ocjenu kao muškarac, ali Barravaru nije bilo potrebno još muškaraca. Iako, padne Ivanu na pamet, mogli bismo obrnuti Donnin plan i poslati višak muških na Koloniju Beta, kako bi poprimili privlačnije obličje... zadrhtao je od pomisli na taj prizor.Nevoljko uzdahnuvši, odnekud je iskopao sigurnosnu karticu kojom se tijekom proteklih nekoliko godina izbjegavao služiti, pa prošao njome kroz prorez na svojoj kom-konzoli.Gregorov vratar, čovjek u neupadljivoj civilnoj odjeći koji se nije predstavio — ako ste imali ovu vrstu pristupa, pretpostavljalo se da znate njegovo ime — smjesta je odgovorio. "Da? Ah. Ivane.""Želio bih razgovarati s Gregorom, molim." "Oprostite, lorde Vorpatril, sigurni ste da se niste slučajno poslužili ovim kanalom?" "Siguran sam."Vratarove se obrve iznenađeno podigoše, no ruka mu je krenula u stranu i njegov lik nestane s ekrana. Kom-konzola je odzvonila. Nekoliko puta.Naposljetku se ukazao Gregorov lik. Još uvijek je bio odjeven u dnevnu odjeću, stoje odagnalo Ivanov strah da će ga izvući iz kreveta ili ispod tuša. U pozadini se nazirala jedna od udobnijih dnevnih soba carske rezidencije. Ivan je jedva mogao razabrati zamagljeno obličje doktorice

Toscane koja je sjedila iza Gregora. Činilo se da zakapča košulju. Ups. Budi kratak. Gregor očito večeras ima druge stvari na pameti.Da sam ih barem ja imao.Gregorovo je lice bilo bezizražajno sve dok nije prepoznao Ivana, a onda se na njemu ukazala zlovolja. "On. To si ti." Izraz nezadovoljstva polako je izblijedio. "Ivane, ti me nikad ne zoveš ovim kanalom. Bio sam siguran da je Miles. Stoje?"Ivan duboko udahne. "Upravo sam se vratio s pristaništa za šatlove, gdje sam dočekao... Donnu Vorrutyer koja je stigla s Bete. Vas se dvoje svakako morate vidjeti."Gregor podigne obrve. "Zašto?""Siguran sam kako bi vam to ona radije objasnila sama. Ja sa svim tim nisam imao nikakve veze.""Sad imaš. Lady Donna se pozvala na stare usluge, zar ne?" Gregor se namrštio i dodao, pomalo opasnim glasom: "Ivane, nisam ja ulog u vašim ljubavnim igrama.""Nikako, gospodine," usrdno se složi Ivan. "Ali želite je vidjeti, vjerujte mi. Najozbiljnije. Čim prije. Ne, i prije od toga. Sutra. Ujutro. Rano."Gregor nakrivi glavu. Znatiželjno. "Koliko je to zaista važno?""To, gospodine, samo vi možete procijeniti.""Ako je to nešto s čim ti ne želiš imati nikakve veze..." Gregor ne dovrši rečenicu, nego nastavi obeshrabrivati Ivana svojim pogledom. Naposljetku mu ruka ipak kucne o komkonzolu, pa on pogleda prema nekom ekranu koji je bio izvan Ivanova vidnog polja. "Mogao bih pomaknuti... hm. Kako bi bilo točno u jedanaest, u mom uredu?""Hvala vam, gospodine." Nećete požaliti bila je rečenica isuviše optimistična za kraj ovog razgovora. Zapravo, dodati bilo koju rečenicu činilo mu se jednako privlačnimkao i skočiti s litice bez gravitacijskog odijela. Umjesto toga, Ivan se nasmiješio i kimnuo glavom u malom polu-naklonu.Gregorovo je mrštenje postalo još zamišljenije, no poslije kratkog trenutka dodatne kontemplacije, uzvratio je Ivanu kimanjem i isključio komkonzolu.OSMO POGLAVLJE

Ekaterina je sjedila za komkonzolom u radnoj sobi svoje ujne i još jednom prolazila redoslijed kojim će se bar-ravarske biljke koje su obrubljivale razgranate puteljke vrta lorda Vorkosigana smjenjivati prema godišnjim dobima. Jedini osjet oko kojega joj nacrtni program nije mogao pomoći u planiranju, bio je miris. Za taj će se tanahni i duboko osjećajni dojam morati osloniti na vlastita iskustva i sjećanje.U toploj ljetnoj večeri, obrub od grmlja mogao je oko sebe širiti začinsku ugodu koja će ispunjavati zrak metrima uokolo, ali boja mu je bila prigušena, a rast nizak i zaobljen. Naizmjenično posađena čupotrava razlomit će liniju i u pravo vrijeme doseći svoju maksimalnu visinu, ali njezin slabašni miris citrusa ne bi dobro pristajao uz miris živice, a osim svega, nalazila se na popisu zabranjenih biljaka — onih na koje je lord Vorkosigan bio alergičan. Ah — skočikorov! Njegove će plavetno-kestenjaste pruge osigurati sjajan vertikalni vizualni dojam, a njegov slabašni, ali slatki miris dobro će se, čak primamljivo, složiti s mirisom grmlja. Jedna nakupina ovdje, pokraj mos-tića, i ovdje, i ovdje. Unijela je izmjene u program i ponovno ga pokrenula. Mnogo bolje. Otpila je gutljaj čaja koji se hladio, pa pogledala na sat.Mogla je čuti ujnu Vorthvs kako se mota po kuhinji. Ujak Vorthvs, koji je volio spavati dokasna, uskoro će se spustiti, a ubrzo poslije njega i Nikki, pa će usredotočenost na estetička pitanja postati uzaludan trud. Imala je na raspolaganju još samo nekoliko dana za posljednja dotjerivanja nacrta, a onda će morati početi raditi s velikom količinom stvarnih biljaka. A imala je i manje od dva sata prije nego što će se morati istuširati, odjenuti i otići na zemljište kako bi nadgledala ekipu koja je prikapčala i ispitivala protok vode kroz potočić.Bude li sve pošlo kako treba, već bi danas mogla početi raspoređivati svoju zalihu dendariijskog kamenja i ugađati nježni klokot vode koja će teći oko, preko i između njega. Zvuk potoka bio je još jedna istančanost u kojoj joj nacrtni program nije bio od pomoći, iako je sadržavao upute o prigušivanju buke iz okoliša. Zidovi i vijugavi obronci već su bili postavljeni i to više nego zadovoljavajuće; sve čemu se nadala bilo je da će uspjeti prigušiti

izluđujuće gradske zvukove. I zimi će vrt biti tiho mjesto za odmor. Čak i prekriven snijegom, čiju će površinu probijati tek ogoljele gornje grane drvolikog grmlja, oblik prostora bit će ugodan oku i smirujuće djelovati na um i srce.Do kraja današnjeg dana osnovni će kostur biti dovršen. Sutra na njega dolazi meso, u obliku kamionom dovučenog, autohtonog, a ne teraformiranog, tla iz udaljenih zakutaka Okruga Vorkosigan. A sutra navečer, prije nego što počne večera lorda Vorkosigana, kao obećanje budućnosti, posadit će u zemlju prvu biljku; izvjesni preostali korijen s drevnog stabla skellvtuma izraslog na Južnom kontinentu. Trebat će mu možda i više od petnaest godina da izraste dovoljno da popuni prostor koji mu je namijenila, ali kakve to veze ima? Vorkosigani su ovo zemljište posjedovali već dvije stotine godina, što je obećavalo da će ovdje biti i kad skellvtum dosegne svojuzrelost. Postojanost. S takvom postojanošću čovjek može izgraditi pravi vrt. Imati pravu obitelj...Odjeknulo je zvono na ulaznim vratima, pa Ekaterina poskoči, iznenada svjesna kako je još uvijek odjevena u staru brodsku odoru svog ujaka koju je nosila umjesto pidžame, te da joj kosa bježi iz vrpce kojom ju je vezala na zatiljku. Ekaterina je čula korake svoje ujne kako iz kuhinje kreću popločenim predvorjem, pa se u napetom grču pognula kako bi se izmaknula s vidika možebitnom službenom posjetitelju. O, zaboga, a što ako je došao lord Vor-kosigan? Ustala je u zoru, pune glave kojom su divljale vrtne preinake, tiho se iskrala u prizemlje i čak još nije ni zube oprala — ali glas koji je pozdravljao njezinu ujnu bio je ženski i još k tome poznati glas. Rosalie, ovdje? Zašto?Tamnokosa žena od četrdesetak godina virnula je iza nadsvođenog dovratka i nasmiješila se. Ekaterina joj iznenađeno mahne, pa ustane i pođe u predvorje kako bi je pozdravila. Bila je to uistinu Rosalie Vorvavne, žena Eka-terinina najstarijeg brata. Ekaterina je nije vidjela od Tie-nova sprovoda. Bila je odjevena u konzervativnu dnevnu odjeću, suknju i sako metalik-zelene boje koja je isticala njezin maslinasti ten, iako je kroj bio ponešto staromodan i provincijalan. Sa sobom je dovukla svoju kćer, Edie, kojoj je rekla:

"Idi gore i pronađi bratića Nikkija. Teta Kat i ja moramo o nečemu porazgovarati." Edie, koja se tek približavala onoj adolescentskoj dobi u kojoj se djeca vuku kao gliste, voljno je odskakutala stubištem."Sto tebe dovodi u glavni grad u ovaj rani sat?" upitala je ujna Vorthvs Rosalie."Jesu li Hugo i ostali dobro?" dodala je Ekaterina."O, da, svi smo dobro", uvjeravala ih je Rosalie. "Hugo nije mogao otići s posla, pa je poslao mene. Poslije ću odvesti Edie u kupovinu, ali moram ti reći, izvući je izkreveta na vrijeme da stignemo na jutarnji jednošin, to je bila prava muka."Hugo Vorvavne radio je u Carskom uredu za rudnike sjevernog regionalnog stožera u Okrugu Vordarian, dva sata eskpresnim jednošinom od Vorbarr Sultane. Da bi se ukazala ovdje, Rosalie je morala ustati još po mraku. Njezina dva starija sina, koja su gotovo izašla iz dobi durenja, bila su danas prepuštena sama sebi."Rosalie, jesi li doručkovala?" pitala je ujna Vorthvs. "Jesi li za čaj ili kavu?""Jele smo u jednošinu, ali za čaj sam uvijek, hvala vam, ujno Vorthvs."Rosalie i Ekaterina slijedile su ujnu u kuhinju i ponudile joj pomoć, pa su ubrzo sve tri sjedile za stolom, a pred njima su se nalazile šalice iz kojih se dizala topla para. Rosalie ih je izvijestila o stanju zdravlja svoga supruga, o događajima u njihovu kućanstvu i postignućima svojih sinova u razdoblju poslije Tienova sprovoda. Dobro raspoložena, stisnula je oči i povjerljivo se nagnula naprijed: "Ali da odgovorim na vaše pitanje, ono što me dovodi amo jesi ti, Kat.""Ja?" blijedo zapita Ekaterina."Pa zar ne možeš zamisliti zašto?"Ekaterina se zapitala bi li bilo nepristojno reći Ne, otkud bih znala? Pristajući na kompromis sama sa sobom, zadovoljila se upitnim pokretom ruke i podignutim obrvama."Tvojem je ocu prije nekoliko dana na vrata pokucala posjetiteljica."Podignuti prizvuk Rosaliena glasa pozivao je na igru pogađanja, ali

Ekaterina je mislila samo na to koliko bi brzo mogla privesti kraju društvene pristojnosti i vratiti se svojem poslu. Nastavila se neodređeno smješkati.Rosalie odmahne glavom, iskazujući veseli očaj, pa se nagne naprijed i kucne prstom o stol pokraj svoje šalice. "Ti si, draga moja, dobila vrlo prihvatljivu ponudu.""Kakvu ponudu?" Iskreno je sumnjala da joj Rosalie donosi narudžbu za nacrt nekog novog vrta. Ali, ne misli valjda na—"Bračnu ponudu, kakvu drugu? I to od pravog vorskog gospodina, drago mije što to mogu reći. Tako staromodan čovjek, poslao je Babu iz Vorbarr Sultane tvom ocu čak na Južni kontinent — što je dragog starčića oborilo s nogu. Tvoj tata je nazvao Huga i prenio mu pojedinosti. Zaključili smo kako poslije čitavog tog babiranja ne bi bilo prikladno da ti se javimo preko komkonzole, nego daje bolje da ti netko od nas osobno prenese dobre vijesti. Svi se veselimo pri pomisli da ćeš tako brzo ponovno biti osigurana."Ujna Vorthvs se uspravila, doimljući se prilično zaprepašteno. Prislonila je prst na usne.Vorski gospodin iz glavnog grada, staromodan i vrlo svjestan etikete, tatu je oborio s nogu, tko bi to mogao biti osim — Ekaterinino je srce na trenutak zastalo, a onda se razletjelo. Lord Vorkosigan? Miles, ti podlace, kako si to mogao učiniti a da nisi najprije mene pitao ? Usne su joj se rastvorile od vrtoglave mješavine bijesa i presretnosti.Napuhani mali—! Ali... on da odabere nju da bude njegova lady Vorkosigan, gospodarica njegove veličanstvene kuće i okruga njegovih predaka — u tom je prediv-nom okrugu trebalo toliko toga napraviti, sve je bilo tako zastrašujuće i uzbudljivo — a sam Miles, oh, bože moj. To zadivljujuće, nisko tijelo prekriveno ožiljcima, taj siloviti plamen, u njezinu krevetu? Možda ju je tek dvaput u životu dodirnuo, ali to je bilo kao da su njegove ruke ostavile opekline na njezinoj koži, tako se jasno njezino tijelo prisjećalo tih kratkih pritisaka. Nije mislila, nije se usuđivala misliti o njemu na taj način, ali sad se svijest o dotadpažljivo potisnutoj, tjelesnoj želji za njim oslobodila i ra-zuzdala. Te vesele sive oči, te brze, pokretljive, poljubljive usne sa svim svojim

širokim rasponom izražajnosti... sve to može biti njezino, samo njezino. Ali kako se samo usudio postaviti joj ovakvu zasjedu, pred cijelom njezinom obitelji?"Drago ti je?" pitala je Rosalie, pažljivo motreći njezino lice, pa se naslonila i nasmiješila. "Ili bi bilo bolje reći da si oduševljena? Odlično! A čini mi se da nisi ni posve iznenađena.""Nisam... posve." Samo nisam mogla povjerovati. Nisam se usudila vjerovati, zato... zato što bi to sve upropastilo..."Bojali smo se da ćeš reći kako je još prerano, zbog Tiena i svega. Ali Baba je rekla kako on želi preteći sve svoje suparnike, tako je tata rekao Hugu.""Nema on suparnika." Ekaterina proguta slinu, osjećajući neporecivu slabost jer se upravo prisjetila njegova mirisa. Ali kako je mogao i zamisliti da ona—"Nada se da će mu karijera poslije vojske prilično dobro krenuti", nastavila je Rosalie."Zaista, to je i on rekao." Mnogo je tu neumjerenog ponosa, rekao joj je jednom Miles, opisujući svoju želju da slavom nadmaši svog oca. Zaključila je kako on ne očekuje da će ga to i najmanje usporiti."Odlične obiteljske veze."Ekaterina se morala nasmiješiti. "To je blago rečeno, Rosalie.""Nije toliko bogat kao drugi njegova položaja, ali imućan je, a osim toga, nikad nisam vjerovala da si ti osoba koja bi išla za novcem. Iako, Kat, moram ti reći, uvijek sam mislila kako ti ne bi škodilo da malo više misliš na sebe."Pa, da, Ekaterina je bila maglovito svjesna kako Vor-kosiganovi nisu tako bogati kao mnoge druge grofovske obitelji, ali Miles je, u odnosu na sredstva koja je ona dosad morala rastezati, plivao u novcu. Nikad više neće morati otkidati sebi od usta i štedjeti novčić po novčić. Sva njezina energija i sve njezine misli moći će se slobodno posvetiti višim ciljevima — Nikkiju će na raspolaganju biti sve mogućnosti — "Za boga miloga, to je više nego dovoljno za mene!"Ali kako bizarno od njega da sve do Južnog kontinenta pošalje Babu kako bi razgovarala s njezinim ocem... zar je bio toliko stidljiv? Ekaterinino je srce bilo gotovo dirnuto, ali onda se sjetila daje to,

možda, samo posljedica toga što Miles nije razmišljao o tome kako njegove potrebe mogu utjecati na druge. Stidljivost ili arogancija? Ili oboje istodobno? On je katkad znao biti tako dvoznačan — šarmantan kao... nitko koga je u životu upoznala, ali i neuhvatljiv poput vode.Ne samo neuhvatljiv, sklizak. Katkad čak i granični slučaj prevaranta. Smrznula se. A što ako je čitav taj prijedlog s vrtom bio samo varka, plan kojim će je držati u svojoj blizini? Sve su stvari počele sjedati na svoje mjesto. Možda se uopće nije divio njezinu radu. Možda mu se živo fućkalo za vrt. Možda je samo manipulirao njome. Znala je da je nepodnošljivo ranjiva čak i na najslabiju lasku. Izgladnjelost koju je osjećala kad se radilo i o najmanjim mrvicama zanimanja ili naklonosti upravo je i bila ono zbog čega je samu sebe tako dugo držala zarobljenom u braku. Nad njom kao da se nadvila mračna kutija u obliku Tiena, poput kobne klopke u koju će biti namam-ljena otrovanim zalogajem ljubavi.Zar je opet izdala samu sebe? Toliko je željela daje to s vrtom ozbiljno, da učini prve korake prema samostalnosti, da dobije priliku pokazati svoju sposobnost. Zamišljala je ne samo Milesa, nego i sve stanovnike grada kakose oduševljeno dive njezinu vrtu, dok nove narudžbe samo cure, a karijera blistavo počinje...Ne možeš prevariti poštenog muškarca, kazivala je poslovica. A ni ženu. Ako je lord Vorkosigan njome manipulirao, učinio je to uz njezinu punu suradnju. Vrućinu njezina gnjeva ohladio je ledeni tuš stida.Rosalie je i dalje brbljala: "...ti sama reći poručniku Vormoncriefu dobre vijesti, ili ćemo opet ići preko Babe?" Ekaterina trepne kako bi izoštrila pogled. "Molim? Čekaj, o kome ti to govoriš?"Rosalie se zapilji u nju. "O poručniku Vormoncriefu. Alexiju.""0 tom panju?" uzvikne Ekaterina kojoj je, s užasom, sijevnulo. "Rosalie, molim te, nemoj mi reći da si cijelo vrijeme govorila o Alexiju Vormoncriefu?""Pa, jesam", reče Rosalie, iznenada obeshrabrena. "A što si ti mislila, Kat, o kome govorim?" Profesorica je otpuhnula i naslonila se. Ekaterina je bila toliko uzrujana da su joj riječi pob-jegle iz usta prije

nego što je dospjela razmisliti. "Mislila sam da govoriš o Milesu Vorkosiganu."Profesoričine obrve sunule su uvis; sad je na Rosalie bio red da se zabulji. "O kome? Oh, za boga miloga, ne misliš valjda na carskog revizora? Onog grotesknog čovječuljka koji je došao na Tienov sprovod i jedva s obitelji progovorio nekoliko riječi? Nikakvo čudo da si tako čudno izgledala. Ne, ne, ne." Zastala je kako bi pozornije zaški-ljila prema svojoj šogorici. "Pa nećeš mi valjda reći da ti se i on udvara? Kakva sramota!"Ekaterina udahne kako bi povratila ravnotežu. "Očito ne.""Sva sreća." "Ovaj... da.""Mislim, pa on je mutac, nije li? Bio on visoki Vor ili ne, Kat, obitelj te nikad ne bi nagovarala da se vjenčaš s mutantom samo zbog novaca. Neka te to ne brine." Zamišljeno je zastala. "Ipak... nema mnogo prigoda da žena postane grofica. S obzirom na maternične replikatore, vrlo bi vjerojatno uspjela izbjeći svaki tjelesni dodir s njim. Mislim, što se tiče rađanja djece. A i geni bi im se mogli očistiti. Te galaktičke tehnologije iz korijena mijenjaju ideju o braku iz koristi. Ali nisi valjda toliko očajna.""Nisam", šuplje se složi Ekaterina. Samo sam očajno uznemirena. Bila je bijesna na tog čovjeka; i zašto onda, na pomisao da nikad neće biti tjelesnog dodira među njima, želi briznuti u plač? Čekaj, ne — ako Vorkosigan nije osoba koja joj je poslala Babu, čitav slučaj protiv njega, koji se do maloprije silovito vrtložio u njezinoj glavi, ruši se kao kula od karata. Ili je poludjela, ili je na dobrom putu."Hoću reći", nastavljala je Rosalie s obnovljenom nadom, "tu je, na primjer, Vormoncrief.""Vormoncrief nije tu ni na primjer", reče odlučno Ekaterina, hvatajući se za jedino sigurno sidro u ovom vrtlogu zbrke. "Ne dolazi u obzir. Rosalie, ti ga nisi nikad upoznala, ali vjeruj mi na riječ, on je bezvezni idiot. Ujno Vorthvs, jesam li u pravu ili nisam?"Profesorica joj se nasmiješila s naklonošću. "Ja to ne bih rekla tako izravno, mila, ali zaista, Rosalie, recimo da bi Ekaterina mogla i bolje proći. Ima još vremena.""Mislite?" Rosalie je sumnjala u ovo uvjeravanje, ali je na kraju prihvatila ujnin autoritet. "Istina, Vormoncrief je samo poručnik, i

još k tome potomak mlađeg sina. Oh, zaboga. Sto da kažemo jadnom čovjeku?""Diplomacija je Babin posao", istakne Ekaterina. "Mi samo moramo odlučno reći ne. A ona mora nadograditi.""To je istina", složi se Rosalie s olakšanjem. "Pretpostavljam daje i to jedna od prednosti staromodnog načina. Pa... ako Vormoncrief nije pravi, nije pravi i gotovo. Dovoljno si stara da znaš što hoćeš. Ali ipak, Kat, mislim da ne bi smjela biti suviše izbirljiva ili čekati predugo nakon što završi korota. Nikkiju treba tata. A ti nisi svaki dan sve mlađa. Ne želiš valjda završiti kao jedna od onih čudnih starica koje životare na tavanu svoje obitelji."Rosalie, tvoj je tavan u potpunosti siguran preda mnom. Ekaterina se pomalo mrko osmjehnula, ali je tu misao ipak zadržala za sebe. "Ne, ne na tavanu. Na trećem katu."Profesoričine oči prijekorno su bljesnule prema njoj, pa Ekaterina pocrveni. Nije bila nezahvalna, zaista nije. Samo... oh, dođavola. Odgurnula je stolac."Ispričajte me. Moram se istuširati i odjenuti. Uskoro moram na posao.""Na posao?" reče Rosalie. "Zar baš moraš? Nadala sam se da ćemo zajedno ručati i ići u kupovinu. Da proslavimo i potražimo odjeću za vjenčanje, ali možda to možemo okrenuti u 'dan utjehe'. Što kažeš, Kat? Dobro bi ti došlo malo zabave. Toga u zadnje vrijeme baš nisi imala.""Nikakva kupovina", reče Ekaterina. Sjetila se kad je posljednji put bila u kupovini, na Komarru, s lordom Vor-kosiganom koji je bio u jednom od svojih luđih raspoloženja, prije nego što joj je Tienova smrt okrenula život naglavce. Nije mogla ni zamisliti da bi dan s Rosalie mogao biti jednak tom danu. Kad je primijetila uznemirenje i razočaranje na Rosalienu licu, popustila je. Na kraju krajeva, nema smisla da bude "Rosalie u Vorbarr Sultanu, Rosalie iz Vorbarr Sultane", ipak je žena ustala prije zore. "No, pretpostavljam da ti i Edie možete doći po mene u vrijeme ručka i poslije me vratiti.""U redu... kamo da dođemo? Uostalom, čime se ti baviš ovih dana? Zar nisi rekla da ćeš se vratiti na školovanje? Znaš, u posljednje vrijeme baš ne komuniciraš često sa svojom obitelji."

"Imala sam posla. Dobila sam narudžbu da načinim nacrt i nadgledam ugradnju oglednog vrta u grofovoj gradskoj rezidenciji." Malo je zastala. "U rezidenciji lorda Revizora Vorkosigana, zapravo. Dat ću ti upute kako se tamo dolazi prije nego što ti i Edie odete.""Zar te Vorkosigan i zaposlio?" Rosalie se doimala iznenađenom, a trenutak poslije i militantno sumnjičavom. "Pa nije ti se valjda... ma znaš... nametao? Baš me briga čiji je sin, nema te pravo ni na što siliti. Upamti, ako bude potrebno, imaš brata koji te može obraniti." Zastala je, možda kako bi razmislila o prizoru Huga koji bi najvjerojatnije u užasu ustuknuo kad bi ga netko označio kao dragovoljca za taj pothvat. "Ili, bolje, ako trebaš pomoć, ja ću mu rado reći što mislim o tome." Osjetivši čvršće tlo pod nogama, Rosalie odlučno zakima glavom."Hvala ti", zamalo se ugušila Ekaterina koja je počela u mislima razrađivati planove za održavanje velike udaljenosti između Rosalie i lorda Vorkosigana. "Imat ću to na umu, ukaže li se ikad potreba." Pobjegla je uza stube.Pod tušem, pokušala se oporaviti od zapjenjenog kaosa koji je u njezinoj glavi izazvala Rosaliena pogrešno protumačena misija. Osjećaj tjelesne privlačnosti prema Milesu — lordu Vorkosiganu — Milesu, nije joj zaista bio nikakva novost. Već je prije osjetila kako je nešto vuče prema njemu i gurala taj osjećaj od sebe. Nije to imalo nikakve veze s njegovim neobičnim tijelom; njegova veličina, njegovi ožiljci, njegova energija, njegova različitost, sve ju je to samo po sebi opčinjavalo. Pitala se bi li ljudi mislili da je nastrana kad bi saznali kakvim čudnim sta-zama njezin ukus kroči ovih dana. Odlučno, smanjila je temperaturu vode do potpune hladnoće.Ali to umrtvljeno potiskivanje svih erotičnih misli bilo je naslijeđe iz godina koje je provela s Tienom. No sad je nešto napokon dugovala samoj sebi, svojoj seksualnosti. Bila je slobodna i čista. Smije se usuditi sanjati. Smije gledati. Smije čak i osjećati. Djelovati, no, to je bilo nešto sasvim drugo, ali nek' sve ide k vragu, smije željeti, makar u samoći svojih misli, i posjedovati tu nedostatnu cjelinu.Osim toga, sviđala mu se, bila mu je draga. Nije to nikakav zločin,

iako sebi nije mogla objasniti otkud mu to. Osim toga, da, i on se njoj sviđao. Možda čak i malo previše, ali to se nije ticalo nikoga osim nje. Mogu jednostavno nastaviti kao dosad. Projektiranje vrta neće vječno trajati. Do sredine ljeta, najkasnije do jeseni, moći će ga dovršiti i predati upute ljudima koji su redovito održavali zemljište Vorkosiganovih. Mogla bi povremeno navratiti da vidi je li sve u redu. Možda se čak i susresti s njim. Tu i tamo.Počela je drhturiti. Povisila je temperaturu vode na onoliku vrućinu koliku je mogla podnijeti, pa su se oblaci pare nagomilali oko nje.Hoće li biti loše bude li ga pretvorila u svog ljubavnika iz snova? To joj se činilo nasrtljivim. Na kraju krajeva, kako bi se ona osjećala kad bi saznala daje glavna zvijezda nečijih pornografskih maštarija? Bila bi užasnuta, zar ne? Zgadila bi se pred činjenicom da je u mislima drpa neki stranac u kojega nema povjerenja. Zamislila se u toj ulozi u Milesovim mislima, pa spustila prag užasa. Bila je to mala... slabost.Očito rješenje bilo bi spojiti snove i stvarnost u skladnu podudarnost. Ako nije moguće izbrisati snove, zašto ih ne pokušati ostvariti? Pokušala je zamisliti kako bi bilo da ima ljubavnika. Kako ljudi uopće postižu takve stvari?Ona je jedva uspijevala skupiti hrabrosti da nekoga na ulici zapita za smjer. Pa kako, zaboga, pitaš nekoga da... Ali stvarnost — stvarnost je u sebi nosila suviše opasnosti a da bi ona ikad više u životu tako riskirala. Ne želi izgubiti sebe i svoje slobodne snove u još jednoj dugoj noćnoj mori kakva je bio njezin život s Tienom, u živom pijesku koji je polako guta, guši i sklapa se zauvijek nad njezinom glavom...Ponovno je naglo promijenila temperaturu vode, pa namjestila prskalicu tako da joj kapi vode bockaju kožu poput ledenih kristalića. Miles nije kao Tien. Zaboga, pa on je ne želi ni posjedovati ni uništiti; samo ju je unajmio da mu uredi vrt. To je potpuno bezazleno. Zacijelo je poludjela. Možda su joj ovaj mjesec podivljali hormoni. Jednostavno će pustiti i njih i sve ove... neobične misli, pa će same otići. A poslije će se sama sebi smijati.Za pokus, nasmijala se odmah. Ne, nema sumnje, ovaj šuplji odjek može zahvaliti tome što je u tuš-kabini. Zatvorila je ledenu vodu i

iskoračila.Nema nikakva razloga da se danas s njim sretne. Katkad bi on izašao i neko vrijeme sjedio na zidiću, promatrajući kako radovi napreduju i nikad se ne miješajući. Uopće neće morati razgovarati s njim sve do sutrašnje večere, na kojoj će biti gomila drugih ljudi s kojima će se moći razgovarati. Imala je dovoljno vremena da se ponovno smiri. A u međuvremenu, treba ugoditi potok.Ured lady Alys Vorpatril, koji je vodio sve poslove carskog društvenog protokola, u posljednje se vrijeme iz tri sobe u carskoj rezidenciji proširio na polovicu trećeg kata jednog od krila. Tamo se Ivan našao na raspolaganju cijeloj floti tajnica i pomoćnica koje je lady Alys nagomilala kako bi pomogle organizirati vjenčanje. Zvučalo mu je kao prava poslastica raditi s desecima žena, sve dok nije ot-krio kako su sve one uglavnom sredovječne Vorkinje čelična pogleda koje su od njega bile spremne trpjeti još manje gluposti nego njegova majka. Na svu sreću, od svih je njihovih kćeri izlazio samo s dvije, a oba su ta pothvata završila bez gorčine. Moglo je biti i mnogo gore.Na Ivanov očaj, koji je nekako uspio prikriti, lord Dono i By Vorrutyer na svoj su carski sastanak stigli dovoljno rano da mu dođu u posjet prije susreta s carem. Tajnica lady Alys neljubazno gaje pozvala u vanjski ured odjela, u kojem je zatekao njih dvojicu kako odbijaju sjesti i udobno se smjestiti. By je bio odjeven prema svom uobičajenom ukusu, u crvenkasto odijelo koje je moglo biti konzervativno samo u očima gradskog komedijaša. Lord Dono odjenuo se u urednom vorskom stilu, u svoju crnu tuniku i hlače sa sivim opšivima i uresima. Odjeća je očito bila ža-lobna, a nije bilo nimalo slučajno stoje naglašavala njegov novi, muževni dobar izgled. Sredovječna mu je tajnica ispod trepavica slala poglede pune odobravanja. Oružnik Szabo, u službenoj odori Kuće Vorrutver, stajao je uz vrata u položaju ja-sam-samo-komad-namještaja, kao da im pritajeno nastoji pokazati kako postoje neke vatrene linije stajanje na kojima nije u opisu njegova radnog mjesta.Nikome tko nije pripadao osoblju nije bilo dopušteno da samostalno tumara hodnicima carske rezidencije; Dono i By imali

su pratnju u osobi Gregorova višeg major-domusa. U trenutku kad je ušao Ivan, taj je gospodin prekinuo svoj dotadašnji razgovor s tajnicom i okrenuo se, promatrajući Ivana kao da ga sasvim iznova procjenjuje. "Dobro jutro, Ivane," reče lord Dono srdačno. "Jutro, Dono, By." Ivan smogne snage za kratko, razmjerno bezlično kimanje glavom. "Vi ste, ovaj, došli. Vidim.""Da, hvala ti." Dono se osvrne po prostoriji. "Je li lady Alys jutros ovdje?""Ona i pukovnik Vortala otišli su u inspekciju cvjećar-nica", reče Ivan, presretan što može istodobno reći istinu i izbjeći daljnje uvlačenje u kakve god sheme lord Dono imao na umu."Vrlo ću brzo i s njom morati malo probrbljati", zamišljeno reče Dono."Mhm", reče Ivan. Lady Donna nije pripadala intimnom krugu lady Alys, budući daje bila pola naraštaja mlađa i da se kretala u društvu posve drugačijem od politički aktivnog sloja kojem je predsjedala lady Alys. Lady Donna je u jednom potezu odbacila i svog prvog supruga i prigodu da postane budućom groficom; no Ivan je, budući daje upoznao tog sitnog plemića, mogao razumjeti žrtvu koju je podnijela. U svakom slučaju, Ivan nije imao ni najmanjih poteškoća u obuzdavanju svoje potrebe da o najnovijem razvoju događaja potrača bilo sa svojom majkom, bilo s kojom od smirenih vorskih matrona u njezinoj službi. I ma koliko bi zadivljujuće bilo nazočiti prvom susretu lady Alys i lorda Dona, kao i svim protokolarnim zbunjenostima koje bi iz toga proizašle, Ivan je, sve u svemu, mislio kako mu je bolje da u tom trenutku bude izvan dometa."Spremni, gospodo?" zapitao je majordomus."Mnogo sreće, Dono," reče Ivan i pripremi se za povlačenje."Da", reče By. "Mnogo sreće. Ja ću ostati ovdje i brbljati s Ivanom dok ti ne završiš, može?""Na mojem popisu", reče majordomus, "nalazite se sva četvorica. Vorrutyer, lord Vorrutyer, lord Vorpatril, oružnik Szabo.""Oh, to je sigurno pogreška", reče Ivan uslužno. "Zapravo se samo lord Dono treba sastati s Gregorom." By potvrdno kimne."Popis je", reče majordomus, "ispisan carevim rukopisom. Ovuda,

molim."Obično flegmatični By progutao je sitnu knedlicu, no ipak su svi s dužnim štovanjem pošli za majordomusom dva kata niže, zaokrenuli za ugao i stigli u kut sjevernog krila, gdje se nalazio Gregorov privatni ured. Ivan je primijetio kako majordomus od njega nije zatražio da potvrdi Donov identitet, iz čega je zaključio kako je rezidencija tijekom noći pohvatala konce. Ivan je bio gotovo razočaran. Želio je još nekoga vidjeti onako zbunjenoga kakav je sinoć sam bio.Majordomus dotakne skener dlana uz vrata i objavi tko je u njegovoj pratnji, a iznutra im glas dopusti ulazak. Gregor je isključio svoju komkonzolu i pogledao prema njima dok su nespretno ulazili. "Dobro jutro, gospodo. Lorde Dono. Oružniče."Uzvratili su mu mrmoljenjem koje je u prosjeku glasilo Dobro jutro, gospodine. Jedino je Dono koraknuo naprijed, podignute brade, i razgovijetnim glasom rekao: "Hvala vam što ste me pristali tako brzo primiti, gospodine.""Ah", reče Gregor. "Tako brzo. Da." Dobacio je čudnovat pogled Byu, koji je sramežljivo trepnuo. "Molim vas, sjednite", nastavio je Gregor. Rukom je pokazao prema kožnim sofama na kraju sobe, a majordomus se požurio privući i nekoliko dodatnih naslonjača. Gregor je zauzeo svoje uobičajeno mjesto na jednoj od sofa i okrenuo se malo ukoso kako bi mogao dobro vidjeti lica svojih posjetitelja pod blistavim svjetlom koje se rasipalo kroz, prema sjeveru okrenute, prozore koji su gledali na vrt."Meni će biti zadovoljstvo da ostanem stajati, gospodine," promrmlja oružnik Szabo svoj prijedlog, no ipak mu nije bilo dopušteno obgrliti dovratak kako bi, u slučaju potrebe, lakše zbrisao. Gregor se tek kratko nasmiješio ipokazao prema naslonjaču, i tako je Szabo silom morao sjesti, iako je zapravo tek oslonio stražnjicu o rub sjedala. By je dohvatio drugi naslonjač i nekako uspio pristojno oponašati svoju uobičajenu opuštenost, prekriživši noge. Dono je sjedio uspravnih leđa, pozorno, razdvojenih koljena i laktova, zauzimajući prostor koji nitko drugi nije zatražio: druga je sofa u potpunosti pripadala njemu, sve dok Gregor nije rastvorio ironični dlan, zbog čega je

Ivan bio prisiljen sjesti uz Dona. No smjestio se stoje dublje u suprotni kut sofe mogao.Gregorovo lice nije mnogo odavalo, osim očite činjenice kako je mogućnost da ga Donna/Dono iznenadi propala u neko doba koje je proteklo od trenutka kad gaje Ivan nazvao. Uslijedila je stanka koju je Gregor prekinuo prije nego što se Ivan dospio uspaničiti i bubnuti nešto."Onda, čija je to zamisao bila?""Moja, gospodine", reče čvrsto lord Dono. "Moj pokojni brat mnogo se puta žestoko izjasnio — a o tome mogu posvjedočiti Szabo i drugi članovi kućanstva — kako se užasava od same pomisli da na njegovo mjesto kao grof Vorrutyer dođe Richars. Da Pierre nije umro tako naglo i neočekivano, zacijelo bi uspio pronaći zamjenskog nasljednika. Osjećam da ovime ispunjavam njegovu nenapisanu oporuku.""I tako, ah, tvrdite da bi se on s tim posthumno složio." "Da. Jednostavno, ovakvo što nije mu palo na pamet. Osim toga, dakako, dok je bio živ, nije bilo potrebe da razmišlja o ekstremnim rješenjima.""Razumijem. Nastavite." Ivan je prepoznao Gregorovo klasično dajte-im-uže-da-se-sami-objese raspoloženje. "Prije odlaska, kakvu ste sebi podršku osigurali?" Prilično je napadno pogledao prema oružniku Szabou."Osigurao sam odobravanje svoj — oružnika svog pokojnog brata, naravno", reče Dono. "S obzirom na to kakoje njihova dužnost bila da tijekom moje odsutnosti paze na spornu imovinu.""Prihvatili ste njihove zakletve?" Gregorov je glas iznenada bio vrlo blag.Ivan je potonuo. Osoba koja prihvati zakletvu oružnika prije nego što je potvrđena kao grof ili grofov nasljednik, počinila bi ozbiljan zločin, prekršila jedan od potparagrafa Vorlopulousova zakona kojim se, između ostaloga, broj grofovskih oružnika ograničava na četu od dvadeset oružnika po obitelji. Lord Dono jedva primjetno kimne glavom Szabou."Dali smo svoje časne riječi", ubacio se Szabo glatko. "Svaki čovjek

slobodan je dati svoju časnu riječ kojom jamči za svoja djela, gospodine." "Hm", reče Gregor."Osim oružnika Vorrutverovih, obavijestio sam samo još dvije osobe — svoju odvjetnicu i svog bratića Bya", nastavio je lord Dono. "Odvjetnica mi je bila potrebna kako bi pokrenula izvjesne pravne dogovore, provjerila sve pojedinosti i pripravila sve potrebne dokumente. I ona i njezina dokumentacija u potpunosti su vam na raspolaganju, naravno, gospodine. Siguran sam da razumijete taktičku neophodnost iznenađenja. Prije odlaska nisam rekao nikome drugome, kako Richars ne bi saznao i kako se ne bi dospio za to pripremiti.""Nikome osim Byerlyu", potakne ga Gregor. "Osim Byerlyu", složio se Dono. "Bila mije potrebna osoba od povjerenja u glavnom gradu, netko tko će paziti na Richarsove poteze dok sam ja izvan dometa i privremeno onesposobljen.""Byerly, tvoja odanost rođaku je... za svaku pohvalu", promrmljao je Gregor.By gaje oprezno gledao. "Hvala vam, gospodine.""Kao i tvoja zadivljujuća diskrecija. To neću zaboraviti.""Činilo mi se daje to posve osobna stvar, gospodine." "Razumijem. Nastavite, lorde Dono."Dono je oklijevao tek djelić sekunde. "Je li vam CarSig već proslijedio moje liječničke nalaze s Bete?""Tek jutros. Čini se da ih je nešto malo zadržalo.""Ne smijete kriviti onog dragog dečka iz CarSiga koji me slijedio. Bojim se da ga je Kolonija Beta pomalo izbezumila. Osim toga, uvjeren sam da Betanci nisu dragovoljno predali nalaze, pogotovo nakon što sam im ja rekao da to nikako ne učine." Dono se toplo nasmiješio. "Drago mije što se pokazao doraslim problemu. Bilo bi mi nepodnošljivo teško kad bih vidio da je CarSig poslije Illvanova umirovljenja izgubio na oštrini."Gregor, koji je slušao brade oslonjene o dlan, mahne lagano prstima, priznajući sve razine ove tvrdnje."Ako ste imali prigodu preletjeti nalaze," nastavio je Dono, "onda znate kako sam sad u potpunosti funkcionalan kao muškarac, sposoban izvršiti svoju društvenu i biološku dužnost oplodnje i

stvaranja sljedećeg nasljednika Vorrutverovih. Sad, kad pripadam muškom spolu, što je uvjet za nasljeđivanje, tvrdim da sam po krvnom srodstvu prvi na redu da preuzmem grofovski naslov Okruga Vor-rutver, a u svjetlu pogleda koje je jasno iskazao moj pokojni brat, tvrdim kako je i on mene odredio za nasljednika. Usputno tvrdim i to kako ću biti bolji grof od svog rođaka Richarsa i da ću služiti svom Okrugu, Carstvu i vama osobno s više sposobnosti nego što ih je on ikad posjedovao. Kao dokaz, prilazem sve ono što sam u Pierreovo ime činio za Okrug tijekom proteklih pet godina.""Navodite li kakve daljnje optužbe protiv Richarsa?" pitao je Gregor."U ovom trenutku ne. Jedinu dovoljno ozbiljnu optužbu nije bilo moguće dokazati i iznijeti pred sud u danom trenutku—" Dono i Szabo izmijeniše poglede."Pierre je zahtijevao da CarSig istraži lakoletnu nesreću u kojoj je stradala njegova zaručnica. Sjećam se da sam pročitao sažetak izvješća. U pravu ste, nije bilo dokaza."Dono je uspio slegnuti ramenima na način koji je ukazivao na to da prihvaća tvrdnju, ali da se s njom ne slaže. "Što se tiče Richarsovih sitnijih prijestupa, pa, nikome nisu bili važni prije, a sumnjam da će nekome postati važni sad. Neću ga optužiti za nesposobnost — iako mislim da je nesposoban — nego ću radije zasnovati parnicu na tome da imam više prava na titulu. I u tom će se obliku optužba naći pred grofovima.""Očekujete li da ćete prikupiti glasove u svoju korist?""Očekujem da bi izvjestan, manji broj Richarsovih osobnih neprijatelja glasao za mene i da sam konj. Sto se ostalih tiče, nudim se Naprednjačkoj stranci kao budući član i glasač.""A, da?" Čuvši ovo, Gregor podigne pogled. "Vorrutve-rovi su oduvijek bili jedan od stupova Konzervativaca. Očekuje se da Richars nastavi tu tradiciju.""Da. Moje srce naginje staroj gardi: bili su oni stranka mog oca i njegova oca prije njega. Ali iskreno sumnjam da njihova srca naginju meni. Osim toga, u ovom su trenutku manjina. A čovjek mora biti praktičan."

Točno. I premda je Gregor pažljivo održavao privid carske nepristranosti, nitko nije sumnjao kako su Naprednjaci stranka kojoj je osobno sklon. Ivan zagrize usnu."Vaš će slučaj, lorde Dono, podići prašinu u Vijeću grofova i to u vrlo nezgodnom trenutku", reče Gregor. "Moj kredit u Vijeću posve je istrošen, nakon što sam uspio pro-gurati podzakonski akt da iz riznice platimo popravak ko-marrskog solarnog zrcala."Dono odgovori iskreno: "Ja od vas, gospodine, ne tražim ništa osim nepristranosti. Nemojte mi onemogućiti iznošenje dokaza o prepreci. I nemojte dopustiti Vijeću da me odbije saslušati, ili da zatraži saslušanje u tajnosti. Želim javnu raspravu i javno glasovanje."Gregorove su se usne izvijale dok je zamišljao taj prizor. "Vaš bi slučaj mogao postaviti iznimno čudan presedan, lorde Dono. S kojim bih ja potom morao živjeti.""Moguće. Želio bih naglasiti kako u potpunosti igram po starim pravilima.""Pa... možda baš ne u potpunosti", promrmlja Gregor.Ubacio se By: "Ako smijem dometnuti, gospodine... da postoje deseci grofovskih sestara koje silno žele u stampedu pojuriti prema galaktičkim klinikama i vratiti se na Barravar kako bi ušle u čizme svoje braće, ne bi li se nešto slično tome već prije dogodilo? Sumnjam da će ovaj presedan biti osobito popularan nakon što se iscrpi kao novotarija."Dono slegne ramenima. "Prije našeg osvajanja Komar-ra, ta nam je vrsta medicine bila jedva dostupna. Netko mora biti prvi. A to nikako ne bih bio ja, da su stvari s jadnim Pierreom drugačije završile." Čvrsto je pogledao Gre-gora u oči. "Iako, uvjeren sam kako neću biti posljednji. Time što ćete zaustaviti ovaj slučaj ili ga privremeno odbaciti, ništa nećete postići. Ako ništa drugo, prođe li moja parnica kroz potpuni zakonski postupak, prisilit će grofove da izrijekom preispitaju svoje pretpostavke i smisle razumnu grupu zakona, jer naši zakoni već isuviše dugo odolijevaju promjenama koje je donijelo vrijeme. Ne možete očekivati da je moguće voditi galaktičko carstvo na temelju propisa koje nitko nije ni pregledao ni

prepravio još od Vremena izolacije." Onaj nepodnošljivi, veseli smi-ješak obasjao je lice lorda Dona. "Ukratko, to bi moglo biti dobro za njih."Ivanu se učinilo daje kratki uzvratni osmijeh Gregoru pobjegao posve slučajno. Lord Dono prema Gregoru se postavio na pravi način: iskreno, neustrašivo i izravno. Ali, lady Dona oduvijek je sjajno uočavala.Gregor pažljivo promotri lorda Dona i nakratko rukom stisne hrbat nosa. Trenutak poslije, ironično reče: "A hoćete li i vi zahtijevati pozivnicu na vjenčanje?"Donove obrve poskočiše uvis. "Budem li dotad postao grof Vorrutyer, bit će mi i čast i dužnost da budem nazočan. A ako se to ne dogodi — pa, onda ništa." Nakon kratke tišine, čeznutljivo je dodao: "Iako, uvijek sam obožavao dobra vjenčanja. Osobno sam sudjelovao u tri, od kojih su dva bila katastrofalna. Mnogo je ljepše promatrati i neprekidno samome sebi ponavljati Nisam ja!' Nisam ja! Čovjek samo zbog toga poslije čitav dan može biti dobre volje."Gregor suho reče: "Možda vaše sljedeće vjenčanje bude drugačije."Dono podigne bradu: "To je gotovo izvjesno, gospodine."Gregor se naslonio na sofi i zamišljeno promatrao gru-picu koja se rasprostrla pred njim. Prstima je kuckao po naslonu. Dono je čekao junački, By živčano, Szabo postojano. Ivan je to vrijeme potratio želeći daje nevidljiv ili da nikad nije naletio na Bya u onom prokletom baru ili da nikad nije upoznao Donnu ili da se barem nikad nije rodio. Čekao je da se sjekira, kakva bila da bila, spusti, pitajući se u koju bi mu stranu bilo bolje da se izmakne.Ali umjesto toga, kad je Gregor konačno progovorio, rekao je: "Onda... kakav je to osjećaj?"Donovu je bradu rasparao blistav osmijeh. "Iznutra? Imam više energije. Imam jači libido. Rekao bih da se osjećam deset godina mlađi, ali ni kad mi je bilo trideset nisam se ovako dobro osjećao. Brže planem. Osim toga, samo se svijet promijenio.""Ah?""Na Koloniji Beta jedva da sam nešto zamjećivao. Kad sam stigao na Komarr, pa, ljudi su mi ostavljali približno dvostruko više slobodnog prostora, a na moje su zahtjeve odgovarali dvostruko

brže nego prije. Do trenutka kad sam sletio u Vorbarr Sultanu, promjena je postala spektakularna. I ne mislim da je to posljedica isključivo mog programa tjelesnih vježbi.""Hm. A... ako izgubite parnicu, hoćete li se vratiti u stari spol?""Neću se žuriti. Moram priznati, pogled s vrha hranidbenog lanca čini se kao prekrasna panorama puna obećanja. Mislim da ću je iskoristiti do krajnjih krvnih i financijskih granica."Zavladala je opet tišina. Ivan nije bio siguran je li to zato što svi probavljaju ovu izjavu, ili jednostavno više nemaju što reći."U redu..." reče naposljetku Gregor polako.U očima mu se čitala rastuća znatiželja od koje se Ivanu naježila koža. Reći će to, znam da će to reći..."Pa, da vidimo što će se dogoditi." Gregor se naslonio i opet kratko mahnuo prstima, ovaj put ih tim pokretom otpuštajući. "Samo nastavite, lorde Dono.""Hvala vam, gospodine," reče Dono iskreno.Nitko nije pričekao da Gregor ponovi pokret otpusta. Svi su se razborito povukli u hodnik prije nego što se car slučajno dospije predomisliti. Ivanu se činilo da može os-jetiti Gregorove oči kako mu upitno buše leđa sve dok nije konačno izašao kroz vrata."Pa", ispusti By veseo dah dok ih je majordomus opet vodio niz hodnik. "Ovo je prošlo bolje nego što sam očeki-vao.Dono mu uputi pogled iskosa. "Oh, By, pa zar je tvoja vjera oslabjela? Meni se činilo da je prošlo upravo onako dobro kao što smo se i nadali."By slegne ramenima. "Recimo to ovako — činilo mi se da plivam u vodama dubljim od svojih uobičajenih.""I upravo smo zato zamolili Ivana za pomoć. Na kojoj ti još jednom zahvaljujem, Ivane.""Nije to ništa", porekne Ivan. "Ništa nisam učinio." Nisam ja kriv. Pojma nije imao zašto gaje Gregor uvrstio u uži izbor prisutnih na ovom sastanku; car mu nije uputio ni jedno jedino pitanje. Iako, Gregor je bio gotovo jednako zloglasan kao i Miles po svojoj sklonosti da izvlači zaključke iz, kako se Ivanu činilo, ničega. Nije

mogao ni zamisliti kakve je zaključke Gregor izvukao iz ovoga. Nije htio ni zamisliti kakve je zaključke Gregor izvukao iz ovoga.Sinkopirano kloparanje svih njihovih čizama odjekivalo je dok su zaokretali za ugao i vraćali se u istočno krilo. Proračunati se pogled, koji je Ivana barem nakratko podsjetio na lady Donnu i koji mu nije ulijevao ni najmanje sigurnosti, ušuljao u oči lorda Dona. "Onda, Ivane, što ovih dana radi tvoja mama?""Zaposlena je. Strašno je zaposlena. Sve te stvari oko vjenčanja, ma znaš. Radi dokasna. Više je gotovo i ne viđam, osim na poslu. Na kojem smo svi strašno zaposleni." "Nipošto je ne bih želio ometati u poslu. Potrebna mi je nešto... opuštenija prigoda. Kad ćeš je opet vidjeti, a da to ne bude na poslu?""Sutra navečer, na večeri koju moj bratić Miles priređuje u čast Kareen i Marka. Rekao mi je da povedem nekoga sa sobom. Rekao sam da ću povesti tebe. Bio je oduševljen." Ivan se zamislio nad propalim scenarijem."Oh, pa, hvala ti, Ivane!" reče smjesta Dono. "Kako pažljivo od tebe. Prihvaćam poziv.""Ali, čekaj, ne, to je bilo prije — prije nego što si ti — prije nego što sam saznao da—" izbezumio se Ivan, rukom mašući u smjeru lorda Dona i njegove nove morfologije. "Mislim da sad više neće biti oduševljen. To će mu pobrkati raspored sjedenja za stolom.""Ma daj, a sve Koudelke dolaze? Ne vidim kako bi se to ikako moglo poremetiti. Iako, pretpostavljam da barem neke od njih sad za sobom vuku mlade muškarce.""O tome ne znam ništa, osim da su Delia i Duv Gale-ni zaručeni. A ako Kareen i Mark nisu, onda ja — nije važno. Ali zaista mi se čini da Miles nastoji srezati odnos spolova, da bude posve siguran. Tu večeru zapravo priređuje kako bi nas sve predstavio svojoj vrtlarici.""Kako, molim?" reče Dono. Zastali su u predsoblju uz istočni ulaz u rezidenciju. Majordomus je strpljivo čekao da isprati posjetitelje, na onaj svoj nevidljivi način u kojem nije bilo pritiska, a koji mu je tako sjajno polazio od ruke. Ivan je bio siguran da upija svaku riječ kako bi je poslije mogao prenijeti Gregoru."Svojoj vrtlarici. Madame Vorsoisson. Ona je Vorki-nja, udovica, za

kojom je on potpuno poludio. Unajmio ju je da mu sagradi vrt na onom prostoru uz Kuću Vorkosi-gan. I ako baš moraš znati, nećakinja je lorda Revizora Vorthvsa.""Oh. Znači, poželjna partija. Ali kako je to neočekivano, Miles Vorkosigan konačno zaljubljen. Uvijek sam vjerovao da Miles više voli galaktičke žene. Uglavnom se doimao kao da mu sve žene u blizini nasmrt dosađuju. Ipak,nikad nisam bio siguran da to ipak nije bio lažni prezir prema nečemu što je želio, a nije mogao imati. Ili možda želja koja mu se na kraju ispunila." Osmijeh nakratko učini Donovo lice mačkastim."Koliko sam ja shvatio, poteškoća je bila u tome da galaktičke žene zavole Barravar", reče Ivan ukočeno. "U svakom slučaju, tamo će biti lord Revizor Vorthvs sa ženom, Illvan s mojom majkom, Vorbretteni, sve Koudelke i Galeni i Mark.""Rene Vorbretten?" Donove se oči suziše od zanimanja, pa on izmijeni pogled sa Szabom, koji mu lagano kimne. "S njim bih volio razgovarati. On je dobar saveznik na putu k Naprednjacima.""O, ne, ovaj tjedan nije." By se prefrigano smiješio. "Nisi čuo što je Vorbretten zatekao obješeno o svoje obiteljsko stablo?""Jesam." Lord Dono je na ovo samo odmahnuo rukom. "Svi mi imamo svoje male genetičke nesavršenosti. Ali mislim da bi bilo izvanredno zanimljivo u ovom trenutku s njim usporediti bilješke. O, da, Ivane, svakako me moraš povesti. To će biti savršeno."Za koga? Sa svom svojom betanskom naobrazbom, Miles je osobno bio jedan od najliberalnijih barravarskih muških Vorova, no Ivanu se svejedno nije činilo da će biti oduševljen kad mu za stol sjedne lord Dono.S druge pak strane... a zašto ne? Ako Milesu pruži drugi razlog da bude živčan, možda će mu to skrenuti pozornost s onog malog problema koji su prouzročili poručnik Vormoncrief i major Zamori. Ima li boljeg načina za zbunjivanje protivnika od gomilanja lažnih meta? A od Ivana nitko ne može očekivati obvezu da štiti lorda Dona od Milesa.Ili, kad smo već kod toga, Milesa od lorda Dona. Ako su Dono i By smatrali Ivana, običnog stožernog kapetana,dragocjenim savjetnikom u ispitivanjima društvenog i političkog

terena glavnog grada, zar im onda pravi carski revizor ne bi mogao još mnogo bolje poslužiti? I tako bi Ivan, bude li mu uspjelo prebaciti Donovu naklonost na novu žrtvu, mogao potpuno neopaženo otpuzati. Da."Da, da, dobro. Ali to je posljednja usluga koju ti činim, Dono, je li ti to jasno?" Ivan se napregnuo da izgleda nepokolebljivo."Hvala ti", reče lord Dono.DEVETO POGLAVLJEMiles je piljio u svoj odraz u dugačkom antiknom zrcalu na zidu spavaonice koja je nekoć pripadala njegovu djedu, a sad njemu, i mrštio se. Njegova najbolja smeđe-srebrna uniforma Kuće Vorkosigan bila je isuviše službena za ovu večeru. Ali bio je siguran kako će se pojaviti prigoda da povede Ekaterinu na neko mjesto gdje je ta uniforma prikladna — na primjer, u carsku rezidenciju ili u Vijeće grofova — tako da će ga ona vidjeti u njoj i, kako se nadao, diviti se kako mu stoji. Sa žaljenjem je opet odbacio smeđe čizme i pripravio se za povratak odjeći s kojom je i počeo, prije četrdeset pet minuta—jednom od svojih sivih civilnih odijela, nevjerojatno čistom i izglačanom. No dobro, nešto manje izglačanom sad, kad je ležalo na krevetu, pokopano pod još jednom uniformom Kuće i dvije carske uniforme iz njegove prijašnje službe.Da bi to učinio, bilo je neophodno da prijeđe prostoriju gol, pa se s nelagodom namrštio samome sebi. Jednog dana, pođe li sve kako treba, morat će stati pred nju ra-zodjeven do gole kože, u ovoj sobi, na ovom mjestu, bez ikakve maske.Na trenutak gaje spopala panična žudnja za sivo-bije-lom uniformom admirala Naismitha, spremljenom u or-maru na katu iznad njega. Ne. Ivan bi ga sigurno isfuć-kao. Ili još gore, Illvan bi mogao reći nešto... zajedljivo. A nije bio raspoložen ni za objašnjavanje malog admirala ostalim svojim gostima. Uzdahnuo je i ponovno navukao sivo odijelo.Pym je gurnuo glavu kroz vrata spavaonice i nasmiješio se s odobravanjem, ili možda s olakšanjem. "Ah, spremni ste, milorde? Ja ću ovo odnijeti, da vam ne smeta." Brzina kojom je Pym zbrisao s preostalom odjećom uvjerila je Mi-lesa kako je načinio najbolji izbor, ili barem najbolji koji je mogao načiniti.

Vojničkom preciznošću, poravnao je tanki rub ovratnika bijele košulje koji je virio iz ovratnika tunike. Nagnuo se naprijed i sumnjičavo potražio sivilo na svom tjemenu, premjestio nekoliko pramenova koje je u posljednje vrijeme primijetio, suspregnuo potrebu da ih počupa, pa se ponovno počešljao. Dosta ovoga ludovanja.Požurio je u prizemlje kako bi još jednom provjerio raspored sjedenja u golemoj blagovaonici. Stol je blistao od pribora za jelo i porculana Vorkosiganovih, a njime se širila šuma vinskih čaša. Platneni je stolnjak bio ljupko urešen s tri strateški niska, elegantna cvjetna aranžmana koji nisu bili toliko visoki da bi mu zaklanjali pogled, a nadao se da će se i Ekaterini svidjeti. Proveo je jedan sat debatirajući s Mamom Kosti i Pymom o tome kako pravilno za stolom rasporediti deset žena i devet muškaraca. Ekaterina će sjediti Milesu zdesna, uz samo čelo stola, a Kareen zdesna Marku, na suprotnoj strani stola; o tome nije bilo pregovora. Ivan će sjediti uz damu koju dovodi sa sobom, u sredini, što je dalje moguće od Ekaterine i kareen, a što je trebalo spriječiti svaki njegov potez usmjeren prema tuđim partnericama — iako je Miles bio siguran kako će Ivan biti u potpunosti zaokupljen svojom.Miles je bio zavidni promatrač Ivanove kratke, meteorske ljubavne afere s lady Donnom Vorrutyer. Kad je sad razmišljao o tome, činilo mu se da je lady Donna zapravo bila mnogo više milostiva, a Ivan mnogo manje uglađen nego što se činilo iz njegove tadašnje, dvadeset-i-nešto godišnje perspektive, no Ivan je, svakako, svoju dobru sreću u potpunosti iskoristio. Lady Alys, koja je još uvijek bila puna planova za vjenčanje svoga sina s nekim poželjnijim vor-skim pupoljkom, pomalo se kruto postavila prema svemu tome. No poslije svih silnih godina koje su prošle, a tijekom kojih je frustrirano tražila bračnu družicu Ivanu, možda će lady Alys o lady Donni sad imati nešto povoljnije mišljenje. Naposljetku, uza sve prednosti materničnih replikatora i njima pridružene galaktičke biotehnologije, čak su i žene koje su prešle četrdesetu mogle bez prepreka planirati reprodukciju. Kao i one koje su prešle šezdesetu, ili osamdesetu... Miles se pitao je li Ivan skupio hrabrosti pa zapitao lady Alys i Illyana imaju li mu namjeru podariti polubrata ili

polusestru, ili mu ta mogućnost još uopće nije pala na pamet. Miles zaključi kako će to morati istaknuti pred svojim bratićem u nekom prikladnom trenutku, po mogućnosti kad Ivan bude imao puna usta.Ali ne večeras. Večeras sve mora biti savršeno. Mark je dotumarao u blagovaonicu, također namršten. I on se istuširao i dotjerao, odjenuvši se u višeslojno krojeno odijelo, crno na crnom s crnim. To je njegovoj niskoj glomaznosti davalo iznenađujući dah zapovjednosti. Prišao je boku stola, pročitao imena na karticama, pa posegnuo za dvjema."Da ih nisi ni pipnuo", reče Miles odlučno. "Ali ako samo zamijenim Duva i Deliju s grofom i groficom Vorbretten, Duv će biti onoliko daleko od mene koliko je to uopće moguće", moljakao je Mark. "Duboko samuvjeren kako bi i on sam želio isto. Mislim, sve dok sjedi pokraj Delije...""Ne. Rene mora sjediti pokraj lady Alys. Činim mu uslugu. On vodi političku igru za svoj opstanak. A ako ne vodi, krajnje mu je vrijeme da počne." Miles nakrivi glavu. "Ako misliš ozbiljno s Kareen, ti i Duv ćete morati izaći na kraj jedan s drugim, to ti je valjda jasno. Uskoro će i on biti dio obitelji.""Ne mogu si pomoći, ali vjerujem da su njegovi osjećaji prema meni zacijelo... izmiješani.""Daj, daj, pa spasio si mu život." Između ostaloga. "Jesi li ga uopće vidio otkako si se vratio s Bete?""Jednom, otprilike na trideset sekundi, kad sam dopratio Kareen kući, a on i Delia su upravo izlazili.""I stoje rekao?""Rekao je Zdravo, Mark.""To baš ne zvuči kao nešto osobito.""Ali bit je u tome kakvim je to glasom rekao. Znaš onu njegovu mrtvačku foru, ma znaš.""Dobro, znam, ali iz toga ne možeš izvlačiti nikakve zaključke.""Upravo ti o tome i govorim."Miles se kratko obješenjački nasmiješio. A koliko ozbiljno zapravo Mark misli s Kareen? Bio je pažljiv prema njoj do točke na kojoj je

gotovo bio time opsjednut, a osjećaj seksualnog nezadovoljstva koji se širio iz njih oboje bio je nalik na toplinski val koji se ljeti širi iz pločnika. Tko zna što se između njih dogodilo na Koloniji Beta? Moja majka, najvjerojatnije. Grofica Vorkosigan imala je bolje špijune nego CarSig. Ali ako su i spavali zajedno, prema Pvmovim neslužbenim sigurnosnim izvješćima, to se nije odvijalo u Kući Vorkosigan.Upravo je Pym bio taj koji je u tom trenutku ušao i objavio: "Lady Alys i kapetan Illyan su stigli, milorde."Ova je formalnost jedva bila potrebna, budući da je teta Alys bila Pymu za petama, no ipak je kratko i s odobravanjem kimnula oružniku dok je ulazila u blagovaonicu. Illyan je ušetao za njom i udostojio prostoriju blagonaklonim smiješkom. Umirovljeni ravnatelj CarSiga izgledao je upravo šminkerski u tamnoj tunici i hlačama koji su naglašavali sivilo na njegovim sljepoočnicama; otkako je procvala ta romansa u njihovoj trećoj dobi, lady Alys je čvrstom rukom poboljšala njegov ponešto zapušteni civilni ormar. Izvrsno krojena odjeća uvelike je pripomogla prikrivanju nejasnog, uznemirenog pogleda koji bi mu, s vremena na vrijeme, poput oblaka zamračio oči, vrag odnio neprijatelje koji su ga tako onesposobili.Lady Alys žustro je obišla stol i izvršila inspekciju rasporeda sjedenja s ledenim držanjem koje bi obeshrabrilo i vježbovnog narednika. "Vrlo dobro, Miles," rekla je konačno. Bolje nego što sam od tebe očekivala ostalo je neizgovoreno, ali se podrazumijevalo. "Iako ti je broj neparan.""Da, znam.""Hm. No, tu sad nema pomoći. Želim porazgovarati s Mamom Kosti. Hvala ti, Pym. Snaći ću se sama." Energično je odjurila kroz vrata za poslugu. Miles ju je pustio, uvjeren kako će tamo dolje sve zateći u besprijekornom redu i kako će se suzdržati od nastavljanja svoje trajne kampanje za otimanje njegove kuharice usred najvažnije večere u njegovu životu."Dobra večer, Simone," pozdravi Miles svog negdašnjeg šefa. Illyan se srdačno rukovao s njim, a bez oklijevanja i s Markom. "Drago mije što si uspio doći večeras. Je li ti teta Alys objasnila sve u vezi s

Eka — s madame Vorsoisson?""Jest, a i Ivan je pridometnuo koju. Nešto na temu momaka koji padnu u septičku jamu i izrone sa zlatnim prstenom.""Do zlatnog prstena još nisam stigao", potuži se Miles. "Ali svakako namjeravam. Zaista se veselim što ćete je svi upoznati.""Našao si onu pravu, zar ne?""Nadam se."Illvanov se osmijeh izoštrio kad je primijetio usrdan ton Milesova glasa. "Mnogo sreće, sinko.""Hvala. Oh, jedno malo upozorenje. Ona je, vidiš, još uvijek u koroti. Jesu li ti Alys ili Ivan objasnili—"Prekinuo ga je povratak Pyma koji je oglasio prispijeće obitelji Koudelka i dometnuo kako ih je uveo u knjižnicu, prema dogovoru. Bilo je vrijeme da ozbiljno počne igrati ulogu domaćina.Mark, koji je preko cijele kuće kaskao Milesu za petama, zastao je u predsoblju velike knjižnice, gdje je samoga sebe očajno pregledao u zrcalu, pa zagladio tuniku preko trbuščića. U knjižnici, Kou i Drou su ih dočekali s osmijesima od uha do uha; djevojke su haračile po policama. Duv i Delia već su sjedili jedno uz drugo, glava nagnutih nad neku staru knjigu.Na sve su se strane izmjenjivali pozdravi, a na dani znak, oružnik Roic počeo je iznositi pladnjeve s predjelima i pića. Tijekom godina, Miles je promatrao grofa i groficu Vorkosigan kako u Kući Vorkosigan kao domaćini priređuju tisuće primanja i večera, od kojih gotovo ni jedna nije bila bez neke skrivene ili otvorene političke nakane. Pa valjda onda i on može sa stilom izaći na kraj s ovom jednom, malom večericom. Na suprotnoj strani sobe, Mark je ukazivao pristojnu pažnju Kareeninim roditeljima. Lady Alys stigla je po završetku svog nadzornogobilaska, kratko glavom kimnula svom nećaku, pa se pošla objesiti pod ruku Illyanu. Miles je osluškivao željeni zvuk na ulaznim vratima.Srce mu je brže zakucalo kad je začuo Pymov glas i korake, ali sljedeći gosti koje je oružnik uveo bili su samo Rene i Tatya Vorbretten. Koudelke su smjesta toplo dočekale Tatyu. Činilo se daje sve odlično počelo. Na ponovni zvuk zbivanja pred udaljenim

vratima, Miles je napustio Renea, ostavivši ga da sam, kako zna i umije, iskoristi prisutnost lady Alys, pa kliznuo kako bi provjerio tko su no-vopridošli. Ovaj put su to bili lord Revizor Vorthys sa ženom i, napokon, Ekaterina, da!U njegovim očima, Profesor i Profesorica bili su tek sive mrlje, ali Ekaterina je blistala poput vatre. Nosila je staloženu večernju haljinu od neke svilenkaste, ugljenas-tosive tkanine, ali je Pymu razdragano predala par prljavih vrtlarskih rukavica. Oči su joj bile sjajne, a obrazi lagano, prekrasno rumeni. Miles je osmijehom dobrodošlice prikrio uzbuđenje činjenicom da je ugledao privjesak u obliku Barrayara koji joj je on darovao kako se grije na mliječnoj koži njezina poprsja."Dobra večer, lorde Vorkosigan," pozdravila gaje ona. "Zadovoljstvo mi je obavijestiti vas da od danas prva autohtona barrayarska biljka raste u vašem vrtu.""Očito, to ću morati pregledati." Obješenjački joj se nasmiješio. Kakva sjajna izlika da na trenutak napuste društvo i provedu jedan mirni zajednički trenutak. Možda će to biti dobra prigoda da joj napokon izjavi... ne. Ne. Još je zaista prerano za to. "Cim vas upoznam sa svima. Ovuda, molim." Ponudio joj je ruku, a ona je prihvatila. Od njezina topla mirisa osjetio je laganu vrtoglavicu.Ekaterina je malo zastala začuvši buku koju je društvo odašiljalo kroz vrata knjižnice kojima su se približavali iruka joj se stisnula uz njegovu nadlakticu, no potom je duboko udahnula i zajedno s njim uronila u sobu. Budući da je već poznavala Marka i Koudelke, za koje je Miles bio siguran kako će se u njihovu društvu opet brzo opustiti, najprije ju je upoznao s Tatvom koja ju je promotrila sa zanimanjem i izmijenila s njom nekoliko stidljivih ljubaznosti. Potom ju je poveo prema dugačkim vratima, i sam duboko udahnuvši, pa je predstavio Reneu, Illvanu i lady Alys.Miles je tako žudno tražio znakove odobravanja na II-lvanovu licu da mu je gotovo promaknuo prestravljeni Ekaterinin treptaj u trenutku kad je shvatila kako njezinu ruku trese legenda koja je trideset željeznih godina rukovodila zastrašujućom službom Carske Sigurnosti. No pokazala se doraslom situaciji, jedva malo

zadrhtavši. II-lyan, koji je bio blaženo nesvjestan mračnog dojma koji je ostavljao, nasmiješio joj se s divljenjem kakvome se Miles i nadao.Eto. Sad ljudi lijepo mogu plaziti uokolo, piti i razgovarati, dok ne dođe vrijeme da ih sve lijepo utjera u blagovaonicu i posjedne za stol. Jesu li svi ovdje? Ne, još uvijek je nedostajao Ivan. I još — treba li poslati Marka da provjeri što je s—?Ah, nema potrebe. Doktor Borgos pojavio se sam od sebe. Gurnuo je glavu kroz vrata i stidljivo ušao. Na Mile-sovo iznenađenje, bio je okupan, počešljan i odjeven u savršeno prikladno odijelo, iako u escobaranskom stilu, a na kojem nije bilo ni jedne jedine laboratorijske mrlje. En-rique se nasmiješio i prišao Milesu i Ekaterini. Oko njega se nije širio zagušljivi miris kemikalija, nego kolonjske vode."Ekaterina, dobra večer!" reče on veselo. "Jesi li dobila moju disertaciju?""Jesam, hvala ti."Osmijeh mu je postao još sramežljiviji i on spusti pogled prema svojim cipelama. "I, kako ti se sviđa?""Silno je dojmljiva. Iako, bojim se, malo presložena za mene.""To ne vjerujem. Siguran sam da si shvatila bit..." "Laskaš mi, Enrique." Odmahnula je glavom, ali njezin je osmijeh govorio A možeš mi laskati i dalje.Miles se lagano sledio. Enrique? Ekaterina? A mene još ne zove imenom! Osim toga, kompliment o svojoj tjelesnoj ljepoti ona nikad ne bi prihvatila bez povlačenja; zar je moguće daje Enrique naletio na slobodni prilaz njezinu srcu koji je Milesu promaknuo?Dodala je: "Mislim da sam uvodni sonet uspjela gotovo posve razumjeti. Je li to uobičajeno za escobaranske znanstvene radove? Čini se vrlo izazovnim.""Ne, to sam smislio posebno za ovu prigodu." Ponovno je pogledao nju, pa svoje cipele."Pa, ovaj, skandira se gotovo savršeno. Neke su rime prilično neuobičajene."Enrique se vidljivo razvedrio.Za boga miloga, pa zar joj Enrique piše poeziju? Da, a zašto se on

nije sjetio poezije? Osim zato što nije imao ni najmanje dara za to područje ljudske djelatnosti? Zapitao se bi li ona radije htjela pročitati zaista pametno sročen plan za padobransku invaziju. Soneti, prokletstvo. Na tom je području dospio najdalje do prostih pjesmica.Dok je zurio u Enriquea koji se pod njezinim osmijehom pretvarao u golemo začvoreno pecivo, u Milesu se podizala zora novog užasa. Još jedan suparnik? I još se na prijevaru uvukao u njegovu kuću...! On je gost. No, dobro, gost tvoga brata. Svejedno ga ne možeš dati ubiti. Osim toga, Ecobarancu su bile samo dvadeset četiri standardnegodine; za nju je on zacijelo tek mladunče. Ali možda ona voli mladunčad..."Lord Ivan Vorpatril", odjeknuo je Pymov glas s dov-ratka. "Lord Dono Vorrutver." Čudnovat odjek u Pvmovu glasu natjerao je Milesa da tržne glavom za sto osamdeset stupnjeva još i prije nego što je njegov mozak razabrao da se u Ivanovu društvu nalazi osoba za koju mu nije dao ovlaštenje. Tko?Ivan se držao podalje od svog novog prijatelja, no iz primjedbe koju mu je taj čovjek uputio, bilo je više nego vidljivo da su došli zajedno. Lord Dono bio je vrlo privlačan muškarac srednje visine, kratko podšišane crne brade, odjeven u vorsku žalobnu odjeću, crno odijelo sa sivim porubima, koje je naglašavalo njegovo sportski građeno tijelo. Zar je Ivan izvršio izmjenu na popisu gostiju a da se prije toga nije posavjetovao s Milesom? Pa trebao je biti pametniji, a ne tako grubo prekršiti sigurnosna pravila Kuće Vorkosigan...!Miles je prišao svom bratiću, a Ekaterina je još uvijek bila uz njega — no, dobro, zapravo se radilo o tome da on nije ni na trenutak ispuštao njezinu ruku, ali isto se tako moglo reći da je ona nije ni pokušala izvući. Miles je vjerovao kako barem iz viđenja poznaje sve svoje rođake Vorru-tyere koji su mogli tvrditi da pripadaju plemićkim krugovima. Zar je ovo neki daljnji potomak Pierrea Krvopije, ili neki izvanbračni sin? Čovjek nije bio osobito mlad. Zaboga, gdje lije već vidio te električne smeđe oči...?"Lorde Dono. Kako ste?" Miles mu pruži ruku, a vitki je muškarac vedro prihvati i stisne. Između dva udaha, spoznaja se spustila na

Milesa poput cigle s trećeg kata, i on glatko doda: "Koliko mogu primijetiti, zaista ste bili na Koloniji Beta.""Uistinu jesam, lorde Vorkosigan." Blistav osmijeh lorda Dona — to jest, negdašnje lady Donne, da — proširio se crnom bradom.Izraz na Ivanovu licu odavao je razočaranje činjenicom što nisu uspjeli prevariti Milesa."Ili bih trebao reći, lorde Revizore Vorkosigan," nastavljao je lord Dono. "Mislim da vam nisam imao prilike čestitati na novom postavljenju.""Hvala vam", reče Miles. "Dopustite mi da vam predstavim svoju prijateljicu, madame Ekaterinu Vorsois-son..."Lord Dono poljubio je Ekaterininu ruku s pretjeranim, upadljivim oduševljenjem koje je graničilo s izrugivanjem tom pokretu. Ekaterina mu je uzvratila nesigurnim osmijehom. U tročetvrtinskom su taktu prolazili kroz izraze pristojnosti, dok je Milesov mozak prijetio pregorije-vanjem. No dobro. Očito, bivša lady Donna ipak nije imala Pierreova klona ušuškanog u maternični replikator. Umjesto toga, u namjeri da spriječi Richarsa da, kao što su svi očekivali, postane Pierreov nasljednik, odlučila se za taktiku koja je oduzimala dah. Pa, prije ili poslije netko je i to morao pokušati. Bit će mu veliko zadovoljstvo promatrati razvoj događaja. "Smijem li vam poželjeti mnogo sreće u vašoj nadolazećoj parnici, lorde Dono?""Zahvaljujem vam." Lord Dono pogleda ga ravno u oči. "Sreća, naravno, ima malo veze s tim. Bih li poslije s vama mogao podrobnije porazgovarati?"Oprez je ublažio njegovo oduševljenje; Miles postavi odstupnicu. "Ja sam, dakako, tek zamjenik svog oca u Vijeću. A kao revizor, imam obvezu izbjegavati stranačku politiku.""Potpuno vas razumijem.""Ali, ah... možda bi vas Ivan mogao ponovno upoznati s grofom Vorbrettenom koji je ovdje. I on vodi parnicu pred Vijećem; biio bi vam od znatne koristi da usporedite bilješke s njim. I, dakako, tu su lady Alys i kapetan Illvan. Profesoricu Vorthvs ovo će također iznimno zanimati, vjerujem; nemojte previdjeti nijedan njezin možebitni komentar. Ona je poznata stručnjakinja za barravarsku

političku povijest. Slobodan si, Ivane." Miles kimne, suzdržano ga i nezainteresirano otpuštajući."Hvala vam, lorde Vorkosigan." Oči lorda Dona blistale su spoznajom svih izrečenih nijansi dok je srdačno nastavljao dalje.Miles se pitao bi li se mogao iskrasti u susjednu sobu i tamo malo umirati od smijeha. Ili još bolje, ukopčati video i nazvati... Zgrabio je Ivana koji je prolazio pokraj njega, pa se podigao na prste i prošaptao: "Zna li Gregor već za ovo?""Da", uzvrati mu Ivan kroz kut usana. "Za to sam se najprije pobrinuo.""Bravo. Stoje rekao?""Pogodi.""Da vidimo što će se dogoditi.""Od prve.""Heh." S osjećajem olakšanja, Miles dopusti lordu Donu da odvuče Ivana sa sobom."Zašto se smijete?" zapita ga Ekaterina."Uopće se ne smijem.""Oči vam se smiju. Primijetila sam."On se osvrne oko sebe. Lord Dono pričepio je Renea, a lady Alys i Illyan znatiželjno su krstarili oko njih. Profesor i komodor Koudelka zavukli su se u kut i tamo raspravljali, sudeći po djelićima rečenica koji su dopirali doMilesa, o problemima nadzora kakvoće vojne opreme. Rukom domahne Roicu da im donese vina, pa povede Ekaterinu u preostali slobodni kut, gdje ju je, što je saže-tije mogao, upoznao s najnovijim razvojem događaja vezanih uz lady Donnu/lorda Dona i parnicu koja bi uskoro trebala uslijediti."Zaboga." Ekaterinine su se oči raširile, a lijeva joj se ruka iskrala i dodirnula desnu nadlanicu, kao da se na njoj još uvijek zadržao otisak poljupca lorda Dona. Ali, osim toga, uspjela je svoju reakciju zadržati samo na kratkom pogledu prema mjestu na kojem je lord Dono privukao oko sebe gužvu koja je uključivala sve kćeri obitelji Koudelka i njihovu majku. "Jeste li znali za to?""Uopće nisam. Odnosno, svi su znali da je podmetnula nogu Richarsu i odjurila na Koloniju Beta, ali nismo znali zašto. Sad sve

to ima smisla, na neki besmislen način.""Besmislen?" reče Ekaterina sumnjičavo. "Ja bih rekla daje za takvo što potrebno prilično hrabrosti." Guc-nula je malo svog pića, pa zamišljenim glasom dodala: "I bijesa."Miles smjesta okrene u drugom smjeru. "Pa, lady Donna nikad nije dobro podnosila idiote.""Zaista?" S čudnim izrazom u očima, Ekaterina odleb-di niz prostoriju prema novoj predstavi.Prije nego stoje Miles uspio krenuti za njom, uz njega se stvorio Ivan, s već napola praznom čašom vina u ruci. Miles nije želio razgovarati s Ivanom. Želio je razgovarati s Ekaterinom. Ipak je promrmljao: "Doveo si nevjerojatnog pratitelja. Zaista, Ivane, nikad nisam mislio da će se tvoje sklonosti razvijati u tako betanskom smjeru."Ivan ga nabusito pogleda. "Mogao sam si i misliti da od tebe neću dobiti ni mrvicu sućuti." "Malo te zaprepastilo, zar ne?""Prokletstvo, zamalo sam se onesvijestio usred pristaništa za šatlove. To mi je smjestio Bverlv Vorrutver, gnjida mala.""By je znao?""I te kako. Mislim da je od početka bio upoznat sa svime."Uto im se pridružio i Duv Galeni, upravo na vrijeme da čuje posljednju rečenicu. Vidjevši da se Duv napokon razdvojio od Delije, njegov budući tast, komodor Koudel-ka također je prišao, zajedno s Profesorom. Miles je Ivanu prepustio da objasni tko je novopridošlica, i to vlastitim riječima. Izlaganje je potvrdilo Milesovo nagađanje kako Ivan pojma nije imao ni o čemu u trenutku kad je zatražio dopuštenje svog domaćina da na večeru dovede Donnu, lukavo na taj način pripremajući teren za napad dobrodošlice na njezinu, pa, sad više ne, žensku nedužnost; oh, oh, oh, da je barem mogao biti muha na zidu u trenutku kad je Ivan otkrio promjenu...!"Je li ovo bilo iznenađenje i za CarSig?" pitao je ljubazno komodor Koudelka komodora Galenija."Ne bih znao. To ne spada pod moj odjel." Galeni otpije dobar gutljaj vina. "To spada pod Unutrašnje poslove."Oba su se časnika okrenula prema zvuku praska smijeha koji je

dopro iz grupe okupljene na suprotnom kraju sobe; smijala se madame Koudelka. Zatim je odjeknuo vodopad hihota koji se smjesta konspirativno prigušio, a Oli-via Koudelka preko ramena pogleda prema muškarcima."Pa dobro, čemu se smiju?" pitao je Galeni sumnjičavo."Nama, vjerojatno", zastenjao je Ivan i odvukao se u potragu za vinom kojim će dopuniti svoju praznu čašu.Koudelka je gledao prema ženama i odmahivao glavom. "Donna Vorrutyer, dobri Bože."Sve okupljene žene, čak i lady Alys, sad su se, očito zadivljene, zbile oko lorda Dona koji je mahao rukama i nešto im izlagao prigušenim glasom. Enrique je brstio predjela i volovskim pogledom oduševljeno zurio u Ekate-rinu. Illyan, kojega je napustila Alys, odsutno je listao knjigu, jedan od starih herbarija koje je Miles prije toga planski rasprostro knjižnicom.Vrijeme je da se sjedne za stol, zaključi Miles odlučno. Za kojim će Ivan i lord Dono biti zabarikadirani iza zida starijih, udanih gospođa i njihovih supruga. Odmaknuo se kako bi tiho dao upute Pymu, koji je otišao prenijeti zapovijed u kuhinju, pa se kratko poslije toga vratio i službeno oglasio da je večera spremna.Parovi su se ponovno spojili i odšuškali knjižnicom, kroz predsoblje i popločeno predvorje, te kroz čitav niz odaja koje su im se prepriječile na putu. Miles, koji je bio na čelu, prethodno ponovno zarobivši Ekaterininu ruku pod svoju, susreo je Marka i Ivana koji su urotnički izlazili iz službene blagovaonice. Okrenuli su se i pridružili skupini. Milesova nenadana sumnja bila je potkrijepljena užasnim dokazima: dok je prolazio pokraj stola, kutom oka primijetio je da su njegovi sati strateškog planiranja razmještaja kartica s imenima upravo bili nepovratno upropašteni.Svi ljudi za koje je pažljivo uvježbavao konverzacijska otvaranja sad su se nalazili na drugom kraju stola. Raspored sjedenja bio je u potpunosti nasumičan — ne, ne nasu-mičan, smještaje shvatio. Samo preraspoređen prema drugačijim prioritetima. Ivanov je cilj, očito, bio da smjesti lorda Dona što dalje od sebe, i tako je Ivan sad sjedio na začelju, s lijeve Markove strane, dok se lord Dono našao na stolcu prvotno namijenjenom Reneu Vorbrettenu. Duv, Drou i

Kou nekako su migrirali prema Milesu, a što dalje od Marka. Mark je, dakako, zadržao Kareen sebizdesna, ali su Ekaterinu šutnuli na suprotnu stranu stola, iza Illvana, koji je još uvijek sjedio slijeva, odmah do Milesa. Činilo se kako se Illvanovu karticu ipak nitko nije usudio pomaknuti. Želi li razgovarati s njom, Miles će se sad morati naginjati preko Illvana. Oprostio se od svih svojih sotto voće primjedaba.Teta Alys, doimljući se pomalo zbunjenom, sjela je na počasno mjesto, Milesu zdesna, točno nasuprot Illvanu. Bilo je vidljivo da je primijetila izmjene, ali je iznevjerila Milesovu posljednju nadu za pomoć time što nije rekla ništa, nego samo dopustila svojim obrvama da se podignu. Duv Galeni pronašao je svoju buduću punicu na stolcu između sebe i Delije. Illvan je provjerio kartice, pa pomogao Ekaterini da sjedne između njega i Duva i tako je accompli bio fait.Miles se nastavljao smiješiti. Mark je sjedio deset stolaca dalje, i bio predaleko da razabere njegov poslije-ću-te--zbog-ovoga-zadaviti pogled. Što je možda bilo i dobro.Razgovori, premda ne oni koje je Miles predvidio, iznova su poletjeli oko stola dok su se Pym, Roic i Jankovvski, igrajući se batlera i poslužitelja, energično kretali uokolo i posluživali hranu. Miles je promatrao Ekaterinu, pomalo zabrinuto tražeći znakove stresa koji je u njoj mogla izazvati činjenica da sjedi zarobljena između dvojice zastrašujućih CarSigovaca, no njezin izraz lica ostao je miran i ugodan dok su je oružnici zatrpavali izvrsnim jelom i vinom.Tek kad se pojavilo drugo jelo, Miles je shvatio što mu to smeta u vezi s hranom. S punim je povjerenjem ostavio pojedinosti Mami Kosti na brigu, ali ovo zapravo nije bio jelovnik oko kojega su se dogovorili. Neki njegovi dijelovi bili su... drugačiji. Vruća gusta pileća juha pretvorila se u izvrsnu, hladnu i kremastu voćnu juhu, urešenu jestivim cvijećem. Je li to, možda, bilo u Ekaterininu čast? Preljevza salatu od začinskih trava i octa bio je zamijenjen nečim što je u osnovi bilo blijedo i kremasto. Namaz od aromatičnih trava koji se posluživao s kruhom nije ni najmanje nalikovao na masi...

Bublja rigotina. Uvalili su mu svoju prokletu bublju rigotinu.I Ekaterina je to prokužila, otprilike u trenutku kad joj je Pvm pružio košaricu s kruhom; Miles je uočio njezino lagano oklijevanje i pogled koji je kroz trepavice uputila Marku i Enriqueu. Ali onda je, mrtva-hladna, nastavila premazivati kruh i odlučno zagrizla. Nije pokazala ni jedan drugi, čak ni najmanji, znak da zna što jede.Miles joj je pokušao naznačiti da ne mora jesti, neprekidno pokazujući prema maloj zdjelici začinjenog bubljeg masla i očajnički trzajući obrvama; ona se tek nasmiješila i slegnula ramenima."Hm?" promrmljao je između njih Illvan, punih usta. "Ništa, gospodine," reče užurbano Miles. "Sve je u najboljem redu." Ako sad skoči na noge i zavrišti svojim cijenjenim gostima Stanite, stanite, jedete odvratnu bublju zgrušotinu! to bi ih moglo... zaprepastiti. Na kraju krajeva, bublja rigotina nije bila otrovna. Ako im nitko ne kaže, nikad neće saznati. Zagrizao je suhi kruh i zalio ga povelikim gutljajem vina.Poslužitelji su uklonili tanjure za salatu. Tri četvrt stola niže, Enrique je nožem kucnuo po svojoj vinskoj čaši, nakašljao se i ustao."Hvala vam na pažnji..." Ponovno se nakašljao. "Ovih dana uživao sam u gostoprimstvu Kuće Vorkosigan, jednako kao što, siguran sam, i svi vi večeras uživate—" složno mrmoljenje obišlo je stol; Enrique se razvedrio i nastavio brbljati. "Imam dar koji bih, u znak zahvalnosti, želio predati lordu — Milesu, lordu Vorkosiganu," nasmiješiose svojoj uspješnoj točnosti, "a čini mi se kako je upravo sad pravi trenutak."Milesa je obuzelo duboko uvjerenje kako je ovaj trenutak, što god taj dar bio, potpuno pogrešan trenutak. Nagnuo se i niz stol uputio Marku upitan i bijesan pogled Imaš li ti pojma stoje ovaj naumio1? Nije ga nimalo utješilo Markovo uzvratno Žao mije, pojma nemam slijeganje ramenima, pa je nastavio s rastućom zabrinutošću motriti En-riquea.Enrique je iz džepa tunike izvukao kutijicu pa odska-kutao prema čelu stola kako bi je položio između Milesa i lady Alys. Na suprotnoj strani stola, CarSigovci Illvan i Galeni, ukočili su se u izvježbanoj paranoji; Galenijev je stolac kliznuo lagano unatrag.

Miles ih je želio uvjeriti kako se nipošto ne radi o nečem eksplozivnom, ali kad je Enrique u pitanju, tko to može sa sigurnošću znati? Kutijica je bila veća od one koju mu je maslobubna družba prvu pokazala. Miles se pomolio da se radi o jednom od onih neukusnih kompleta pozlaćenih mamuza koje su nakratko lani bile divlje popularne, osobito među mladićima koji nikad u životu nisu susreli konja, da se radi o bilo čemu samo ne o...Enrique ponosno podigne poklopac. Unutra nije bio veći maslobub. Unutra su bila tri maslobuba. Tri maslo-buba čiji su oklopi blistali smeđe i srebrno dok su se penjali jedan preko drugoga i mahali ticalima... Lady Alys ustuknula je i prigušila cviljenje; uzrujan zbog nje, Illyan se trznuo i uspravio. Lord Dono nagnuo se naprijed preko njezina ramena i znatiželjno virnuo, a onda su i njegove obrve poskočile.Miles se, lagano rastvorenih usana, nagnuo naprijed, paralizirano i zadivljeno buljeći u prizor. Da, to je zaista bio grb Vorkosiganovih utisnut blistavim srebrom u svaka sitna, smeđa, gnusna leđa; čipkasti srebrni obrubnaglašavao je smeđa rudimentarna krilca, savršeno oponašajući ukrase na orukavlju njegovih oružnika. Replika boja njegove Kuće bila je savršena. Već se na prvi pogled mogao prepoznati glasoviti grb. Ne samo na prvi pogled, mogao se prepoznati i s udaljenosti od dva metra. Posluživanje večere zaustavilo se, jer su se Pym, Roic i Jan-kowski skupili kako bi preko Milesovih ramena virnuli u kutiju.Lord Dono prelazio je pogledom s Milesa na maslobu-be i natrag. "Jesu li oni možda... oružje?" oprezno se usudio prozboriti.Enrique se nasmijao i uronio u oduševljeno objašnjavanje svog novog modela maslobuba, zajedno s posve nepotrebnom obavijesti kako su upravo maslobubi izvor ukusnog i poboljšanog bubljeg masla koje je poslužilo kao osnova za juhu, namaz i preljev za salatu. Prizor En-riquea koji se nagnuo nad povećalo sa sitnim, sićušnim kistom, a koji je prolazio kroz Milesovu glavu, rastočio se ni u što kad je Enrique objasnio kako uzorak, oh, ne, nikako, pa naravno da nije nanesen, on je, pa, prije bi se reklo, genetički stvoren i nastavit će se prenositi i na svaki sljedeći maslobublji

naraštaj.Pym je pogledao bube, prešao očima orukavlje odore kojom se ponosio, ponovno se zapiljio u smrtonosnu parodiju svojih insignija koje su sad nosili stvorovi, pa odaslao Milesu pogled pun očaja od kojega se lomilo srce, tihi krik koji je Miles bez poteškoća preveo kao Molim vas, milor-de, smijemo li ga izvesti van i smjesta pogubiti?S udaljenog kraja stola načuo je kako Kareen zabrinutim glasom šapće: "Što se događa? Zašto Miles ništa ne govori? Mark, možda da odeš pogledati..."Miles se naslonio i kroza zube, stišavši glas do jedva čujnog, proškrgutao Pymu: "Nije nas kanio uvrijediti."jSamo je tako ispalo. Očev, djedov, pečat moje Kuće na tim eksponencijalno plodnim žoharima...!Pym mu je uzvratio ukočenim osmijehom ispod očiju koje su plamtjele od bijesa. Teta Alys zaledila se na svom stolcu. Duv Galeni nagnuo je glavu u stranu, očiju nabranih i usana razdvojenih u tko zna kakvim unutrašnjim promišljanjima, o kojima ga Miles uopće nije kanio zapitkivati. S lordom Donom bilo je još strasnije; on je upravo u usta ugurao polovicu platnenog ubrusa, a lice mu se zajapurilo dok je frktao kroz nos. Illvan je promatrao prizor s prstom na ustima, gotovo posve bezizražajna lica, ako se izuzme izraz jedva primjetnog uživanja u očima, a zbog kojeg se Miles u sebi zapjenio. Mark je stigao i nagnuo se da pogleda. Problijedio je i iskosa prestravljeno pogledao Milesa. Ekaterina je rukom pokrila usta, a oči kojima ga je promatrala bile su tamne i širom rastvorene.Od mišljenja svih ovdje prikovanih gostiju, samo je jedno zanimalo Milesa.To je bilo mišljenje žene čiji je pokojni i prežaljeni suprug bio sklon... kakvim izljevima bijesa? Kakvim javnim ili tajnim ispadima? Miles proguta svoje smušeno, ali rječito mišljenje o Enriqueu, Escobarancima, bioinženjeringu, slaboumnim poduzetničkim planovima svog brata Marka i Vorkosiganovim Uniformiranim Rigobubima, trepne, duboko udahne i nasmiješi se."Hvala ti, Enrique. Tvoja darovitost ostavlja me bez riječi. No

možda ne bi bilo loše da sad pospremiš cure. Sigurno ne želiš... da se umore." Nježno je spustio poklopac kutije i pružio je Escobarancu. Nedaleko od njega, Ekaterina je tiho i s olakšanjem uzdahnula. Uzdignute obrve lady Alys pokazivale su da je iznenađena i impresionirana. Enrique je veselo odmarširao na svoje mjesto, gdje je nastavio objašnjavati i pokazivati svoje vorkosiganske maslobube svima koji su sjedili predaleko da bi vidjelipredstavu, uključujući i grofa i groficu Vorbretten koji su sjedili nasuprot njemu. To je bilo više nego dovoljno da zaustavi svaki razgovor, ako se izuzme nespretni Ivanov kikot koji je on, kad ga je Martya prijekorno pogledala, smjesta ugušio.Miles razabere kako je hrana prestala stizati u prijašnjem glatkom slijedu. Domahnuo je još uvijek zaprepaštenom i nepokretnom Pymu da mu priđe, pa promrmljao: "Molim te, hoćeš li sad donijeti sljedeće jelo?" Zlokobnim je tihim glasom dodao: "Ali najprije ga provjeri."Pym se trgnuo iz letargije i ponovno posvetio svojim dužnostima, mrmljajući: "Da, milorde. Razumijem."Pokazalo se kako je sljedeće jelo poširani ohlađeni losos ulovljen u jezeru Okruga Vorkosigan, na kojem nije bilo umaka od bubljeg masla — bio je pokriven tek na brzinu nabacanim kriškama limuna. Dobro. Miles nakratko odahne s olakšanjem.Ekaterina je napokon skupila dovoljno hrabrosti da započne razgovor s jednim od svojih susjeda za stolom. Časnika CarSiga ne može se jednostavno pitati Onda, kako je danas bilo na poslu?, pa se odlučila za ono što je očito smatrala općenitijim uvodom. "Neobično je sresti Komarranina koji radi za Carsku Sigurnost", reče ona Galeniju. "Podržava li vas vaša obitelj u izboru karijere?"Galenijeve su se oči tek neznatno raširile, pa opet suzile kad je pogledao Milesa koji je sa zakašnjenjem shvatio kako je Ekaterinu prije večere uputio samo u naglašeno pozitivne stvari, u koje nije uključio činjenicu kako je veći dio Galenijeve obitelji stradao u raznovrsnim komar-rskim pobunama ili neposredno poslije njih. A neobičan odnos između Marka i Duva —još nije ni započeo razmišljati o tome kako će joj to spomenuti. Izbezumljeno je

nastojao smisliti kako da to telepatijom prenese Galeniju,kad je Duv jednostavno odgovorio: "Moja me nova obitelj podržava." Delia, koja se maloprije uzbunjeno ukočila, sad se rastopila u osmijehu."Oh." Na Ekaterininu se licu smjesta ukazalo da je svjesna kako je rekla nešto pogrešno, ali ne i što. Dobacila je pogled lady Alys koja je, možda još uvijek zaprepaštena maslobubima, zbunjeno promatrala svoj tanjur, propus-tivši tako Ekaterinin tihi vapaj.Komodor Koudelka, koji nikad nije ostavljao dame da se koprcaju u nevolji, srdačno se ubacio: "Onda, Miles, kad smo već kod Komarra, misliš da će odšteta za komar-rsko solarno zrcalo proći u Vijeću?"Oh, savršenog li nadovezivanja! Miles uputi svom negdašnjem mentoru kratak osmijeh pun zahvalnosti. "Da, mislim da hoće. Gregor se za to svom silinom založio, baš kao što sam se i nadao da će učiniti.""Dobro", reče Galeni razborito. "To će nam pomoći na mnogo strana." Kratko je i s opraštanjem kimnuo Eka-terini.I tako su prebrodili taj teški trenutak. Uslijedila je stanka puna olakšanja, tijekom koje su ljudi ubacivali svoje priloge u obliku komadića političkog ogovaranja, nadograđujući ovu dobrodošlu temu. Vedri glas Enriquea Borgosa podigao se iznad stola, katastrofalno razgovijetan:"—budemo ostvarili takav dobitak, Kareen, ti i Mark si možete, kad se vratite na Betu, opet uplatiti jedno od onih fantastičnih putovanja u Jabuku. Zapravo, onoliko putovanja koliko vam srce želi." Zavidno je uzdahnuo. "Da barem Ja imam nekoga s kim bih tamo mogao otići."Jabuka Nezemaljskih Užitaka bila je jedna od betan-skih najslavnijih, odnosno najzloglasnijih kupola za zabavu — bila je na glasu u cijeloj galaktici. Ako vam sklonosti ipak nisu bile toliko nastrane da vas upute na Jacksonovo Skro-Lvište, u Jabuci ste mogli sebi platiti širok raspon dopuštenih i liječnički nadziranih užitaka u količinama koje su bile dovoljne da svakome zavrte mozgom. Miles se nakratko čeznutljivo zavaravao da Kareenini roditelji nikad nisu čuli za Jabuku. Mark bi mogao

ustvrditi da je to betanski znanstveni muzej, bilo što samo ne—Komodor Koudelka upravo je napunio usta gutljajem vina kako bi isprao posljednji zalogaj lososa. Usitnjeni atomi tog gutljaja u luku su poletjeli gotovo do Delije, koja je sjedila prekoputa svog oca. Pluća puna vina kod čovjeka su tih godina u svakom slučaju bila alarmantan događaj; zabrinuto i s oklijevanjem, Olivia gaje tapšala po leđima, a on je zakopao svoje zajapureno lice u ubrus i dahtao. Drou je napola odgurnula svoj stolac, ne mogavši se odlučiti bi li trebala poći uza stol i pomoći svom suprugu, ili poći niza stol i zadaviti Marka. Od kojega nije bilo nikakve koristi; prestravljeni osjećaj krivnje isušio je svu krv iz njegovih debelih obraza, dajući im nimalo laskav izgled životinjskog sala.Kou je uspio povratiti upravo toliko zraka da dahne prema Marku: "Ti si odveo moju kćer u Jabuku?"U posvemašnjoj panici, Kareen je bubnula: "To je bio sastavni dio njegove terapije!"Mark, koji je bio u još većoj panici, očajno se nastojao iskupiti pa dodao: "Dobili smo klinički popust..."Miles je uvijek vjerovao kako bi želio biti prisutan i vidjeti izraz na licu Duva Galenija kad ovaj shvati da će mu Mark možda postati šogor. Sad je želio da to nikad nije poželio, no bilo je prekasno. Već je viđao Galenija ukočenog, ali nikad ovako... punjenog. Kou je ponovno disao, što bi bilo umirujuće da nije bilo lagane nazake hi-perventiliranja. Olivia je prigušila živčani kikot. Oči lorda Dona blistale su od uživanja: njemu Jabuka zacijelo nijeJbila strana, vjerojatno ni u sadašnjem ni u prijašnjem spolnom utjelovljenju. Profesorica, koja je sjedila uz En-riquea, nagnula se naprijed i znatiželjno pogledavala na obje strane stola.Ekaterina se doimala strahovito zabrinutom, ali ne i — Miles je to uočio — iznenađenom. Zar je moguće da joj je Mark povjerio pripovijest koju nije smatrao podobnom za povjeravanje vlastitom bratu? Ili su se ona i Kareen već toliko sprijateljile da su dijelile takve tajne, te njihove ženske stvari? I ako je tako, stoje Ekaterina smatrala potrebnim zauzvrat povjeriti Kareen o njemu i je li bilo ikakva načina da to sazna...?

Nakon upadljivo duga oklijevanja, Drou je utonula natrag u stolac. Nad stol se nadvila zlokobna, razorna razgovarat-ćemo-o-tome-poslije tišina.Lady Alys bila je svjesna svake nijanse; njezina sposobnost samokontrole u društvenim prigodama bila je takva da su samo Miles i Illvan bili dovoljno blizu da uoče kako se trznula. Više nego sposobna nametnuti razgovor glasom koji se nitko ne bi usudio ignorirati, naposljetku se ubacila: "Predstavljanje popravka solarnog zrcala kao vjenčanog dara pokazalo se kao vrlo popularno kod — Miles, što ta životinja ima u ustima?"Milesov zbunjeni upit Koja životinja1? dobio je, prije nego što je bio i postavljen, odgovor u obliku topota mnogobrojnih nožica preko ulaštenog parketa blagovaonice. Nedoraslu crno-bijelu mačkicu naganjala je posve crna družica iz istog legla; za jednu macu s punim ustima uspjela je odaslati zadivljujuće glasan, posjednički mroivr. Grebuckala je širokim hrastovim podnim daskama i usporila zbog trenja na basnoslovno skupom, rukom tkanom sagu, sve dok nije o njega zapela pandžicom i prekobicnula se. Suparnica je smjesta bubnula na nju, ali joj ni silom nije uspjela oduzeti plijen. Nekoliko bubljih nogu slabašno jemahalo među drhtavim bijelim brkovima, a smeđe-srebr-no oklopljeno krilce umirući je zatreptalo."Moj maslobub!" užasnuto je kriknuo Enrique, s tres-kom odbacio stolac i, s mnogo većim uspjehom, dograbio mačju prijestupnicu. "Vrati je natrag, ti ubojico!" Uspio je izbaviti unakaženog maslobuba, čija je odora bila puna rupa, iz ralja smrti. Crna se mačkica pružila uz njegovu nogu i divlje ga grebla šapicom, Meni, meni, daj i meni jednoga!Sjajno! pomislio je Miles, s naklonošću se smiješeći macama. Rigobubi ipak imaju prirodnog neprijatelja! Upravo je velikom brzinom razvijao plan za upošljavanje mačje straže u Kući Vorkosigan, kadli mu se jedna misao u punom krugu sudarila sama sa sobom. Kad je ujurila u blagovaonicu, mačkica je već imala maslobuba u ustima. Prema tome—"Doktore Borgos, gdje je ta mačka pronašla tog maslobuba?" pitao je Miles. "Mislio sam da ih sve držite pod ključem. Zapravo,"

pogledao je niz stol, prema Marku, "obećali ste mi da će tako biti.""Ah..." rekao je Enrique. Miles nije znao kojim se lancem misli kotrlja Escobaranac, ali je uočio trzaj u trenutku kad je lanac stigao do kraja. "Oh. Oprostite mi. Moram nešto provjeriti u laboratoriju." Enrique se nasmiješio osmijehom koji nije ulijevao ni najmanje sigurnosti, spustio macu na svoj ispražnjeni stolac, okrenuo se na peti i pojurio iz blagovaonice prema stražnjem stubištu.Mark užurbano reče: "Bolje da i ja pođem s njim", pa se i on izgubi.Pun zlih slutnji, Miles odloži svoj ubrus i tiho promrmlja: "Teta Alys, Simone, hoćete li preuzeti umjesto mene?" Pridružio se povorci, zastavši tek toliko da Pymuzapovjedi neka posluži još vina. Još mnogo više vina. I to smjesta.Miles je Marka i Enriquea dostigao kat ispod, pred vratima labosa-praonice, upravo na vrijeme da čuje kako je Escobaranac kriknuo Oh, ne! Smrknuto se progurao pokraj Marka i zatekao Enriquea kako kleči pokraj velikog pladnja — jedne maslobublje košnice — koji je sad ležao pod kutom između kutije na koju je bio naslonjen i poda. Gornji mu je poklopac bio odbačen u stranu. Unutra se nalazio jedan jedini maslobub kojemu su na jednom boku nedostajale dvije noge. Gmizao je posvuda i isprekidano kružio, ali nije uspijevao pobjeći preko bočnog zida pladnja."Što se dogodilo?" zasiktao je Miles prema Enriqueu."Nestali su", odgovorio je Enrique i počeo puzati po podu, gledajući ispod obližnjih predmeta. "Te proklete mačke zacijelo su prevrnule pladanj. Izvukao sam ga kako bih odabrao maslobube koje ću vam prezentirati. Htio sam najveće i najbolje primjerke. Sve je bilo u redu kad sam ga ostavio...""Koliko je maslobuba bilo na ovom pladnju?""Sve, čitava genetička grupacija. Oko dvije stotine jedinki."Miles se osvrtao po labosu. Nigdje nije bilo na vidiku ni jednog maslobuba u odori Vorkosiganovih. Prisjetio se koliko je zapravo golema, stara i šupljikava struktura Kuće Vorkosigan. Pukotine u podovima, pukotine u zidovima, posvuda sićušne napukline kroz koje se moglo proći; prostor ispod parketa, iza oplata, gore na tavanu, u starim gipsanim zidovima...Radilice bi, rekao je Mark, samo tumarale uokolo dok ne bi uginule,

kraj priče. "Pretpostavljam da maticu još uvijek imaš? Možeš, ovaj, obnoviti svoje genetičke resurse, zar ne?" Miles je polako krenuo uza zidove, usredoto-

čeno zureći u pod. Još mu nijedan smeđe-srebrni bljesak nije zapeo za oko."Um", reče Enrique.Miles je pažljivo odabirao riječi. "Uvjeravao si me kako su matice nepokretne.""Zrele matice jesu nepokretne, to je točno", objasnio je Enrique, podižući se ponovno na noge i odmahujući glavom. "Ali nezrele matice jure poput munje."Miles je promislio o tome; bila mu je potrebna jedna pi-kosekunda. Rigobubi u odori Vorkosiganovih. Rigobubi u odori Vorkosiganovih preplavljuju cijelu Vorbarr Sultanu. U Car Sigu su ga naučili triku koji se sastojao od toga da čovjeka zgrabiš za ovratnik, lagano ga zavrneš i onda učiniš mali potez zglobovima prstiju; pravilno primijenjen, zaustavljao je i protok krvi i disanje. Miles je osjetio odsutno zadovoljstvo, shvativši da nije izgubio spretnost, usprkos svom novom, civilnom pozivu. Privukao je En-riqueovo poplavjelo lice posve blizu svojem. Kareen se, zadihana, pojavila na vratima labosa."Borgose. Svakog ćeš od tih prokletih rigobuba, a posebno njihovu maticu, pronaći i vratiti ovamo najkasnije šest sati prije trenutka kad grof i grofica Vorkosigan, prema najavljenom rasporedu, trebaju prijeći svoj kućni prag sutra poslijepodne. U protivnom ću ja, pet sati i pedeset devet minuta prije najavljenog dolaska svojih roditelja, pozvati službu za deratizaciju koja će se pobrinuti za ovu najezdu, što znači da će istrijebiti svakog pojedinačnog postojećeg rigobuba, jesi li me razumio? Nemilosrdno i bez iznimaka.""Ne, ne!" uspio je zacviljeti Enrique usprkos nedostatku kisika. "Ne smijete...""Lorde Vorkosigan!" S dovratka je dopro zaprepašteni Ekaterinin glas, kojim ga je iznenadila otprilike istom sili-nom kao da ga je iz zasjede pogodila zrakom iz ošamuta. Priznajući krivnju, Milesove se šake naglo rastvoriše i En-rique se uspio,

teturajući, opet uspraviti, udišući zrak u dubokom, zagušenom pisku."Nemoj da te moja nazočnost zaustavi, Miles," reče Kareen ledeno. Ušetala je u labos, a Ekaterina za njom. "Enrique, idiote jedan, kako si mogao spomenuti Jabuku pred mojim roditeljima! Zar nemaš nimalo mozga?""Toliko ga dugo poznaješ i još pitaš?" reče Mark, predviđajući nevolje."A kako si ti—" njezin se bijesni pogled ustremio na Marka, "kako je on uopće saznao za to, Mark?"Mark je izgubio ponešto na visini."Mark mi nikad nije rekao daje to tajna — meni se činilo strašno romantično! Lorde Vorkosigan, molim vas! Nemojte zvati deratizatore! Pronaći ću sve cure, obećavam! Nekako—" Suze su mu navrle na oči."Smiri se, Enrique," utješnim mu glasom reče Ekaterina. "Uvjerena sam", reče ona, dobacivši Milesu pogled pun sumnje, "kako lord Vorkosigan neće narediti ubojstvo tvojih maslobuba. Opet ćeš ih pronaći.""Ja sam ograničen vremenskim rokom..." promrmlja Miles kroza zube. Mogao je bez poteškoća zamisliti prizor u kojem, sutra popodne ili navečer, objašnjava tek pristiglima Potkralju i Potkraljici stoje izvor sićušnog grebucka-nja koje odjekuje iz njihovih zidova. Možda bi zadaću iznošenja procjene mogao prebaciti na Marka—"Ako želiš, Enrique, mogu ja ostati s tobom i pomoći ti da ih uloviš", odlučno se dragovoljno prijavi Ekaterina. Namrštila se u smjeru Milesa.Osjetio se kao da mu je strijelom probola srce, tup. Divnog li scenarija: Ekaterina i Enrique, spuštenih i pripijenih glava, junački se trude izbaviti jadne maslobubeod divljačkih prijetnji zlog lorda Vorkosigana... Nevoljko se povukao: "Poslije večere", predloži on. "Poslije večere ćemo se svi vratiti ovamo i pomoći ti." Tako je, jer ako će itko puzati po podu na sve četiri i s Ekaterinom loviti bube, onda će to, prokletstvo, biti on. "I oružnici će pomoći." Zamislio je Pvmovu radost kad čuje za tu

zadaću, pa u sebi zadrhtao. "Ali sad bi bilo najbolje da se vratimo i pristojno razgovaramo s gostima i tako to", nastavio je Miles. "Svi osim doktora Borgosa koji ima nekog posla." "Ja ću ostati i pomoći mu", vedro se ponudi Mark. "Molim?" povikala je Kareen. "A mene ćeš samu poslati gore mojim roditeljima? I mojim sestrama — koje će me doživotno mučiti zbog ovoga..."Miles je očajno odmahivao glavom. "Mark, pa zašto si, za ime Božje, uopće i vodio Kareen u Jabuku?"Mark je s nevjericom buljio u njega. "Pa što misliš, zašto?""Pa... da... ali svakako si morao znati da, ovaj, to nije, ovaj, nije to prikladno mjesto za mladu barrayarsku da—" "Miles, ti licemjeru neizmjerni!" reče Kareen s indignacijom. "Samo da znaš, prateta Naismith nam je rekla da si i ti bio tamo — i to u više navrata...!""To su bila službena putovanja", reče Miles ukočeno. "Zapanjujuće je koliko se međuzvjezdane vojne i industrijske špijunaže provlači kroz Jabuku. Vjerujte mi, i be-tanske sigurnosne službe to prate.""Zar zaista?" reče Mark. "I zar zaista očekuješ od nas da ti povjerujemo kako baš ni jedan jedini put nisi kušao usluge dok si čekao svoju vezu da se pojavi—?"Miles je znao na vrijeme uočiti kad je trenutak za strateško povlačenje. "Mislim da bi bilo dobro da se sad svi vratimo na večeru. Inače će hrana pregorjeti ili će se osušiti ili nešto, a onda će Mama Kosti biti ljuta na nas zatošto smo joj pokvarili prezentaciju, pa će otići raditi za tetu Alys, a mi ćemo svi morati opet jesti smrznutu hranu iz mikrovalne."Ta je prikrivena prijetnja doprla i Marku i Kareen do mozga. Da, a tko je nadahnuo njegovu kuharicu na pripremanje svih onih ukusnih recepata od bubljeg masla? Mama Kosti toga se sigurno nije sama sjetila. Sve je to zaudaralo na zavjeru.Ispustio je dah i ponudio ruku Ekaterini. Nakon stoje kratko oklijevala, zabrinuto gledajući prema Enriqueu, prihvatila ju je i Miles ih je konačno sve uspio usmjeriti iz laboratorija, uza stube i natrag u blagovaonicu a da pritom nije izgubio ni jednog čovjeka."Je li dolje sve u redu, milorde?" pitao je Pym zabrinutim, prigušenim glasom."O tome ćemo poslije", uzvrati Miles sotto voće. "Kreni sa sljedećim

jelom. I ponudi još vina.""Hoćemo li pričekati doktora Borgosa?" "Ne, on je zaokupljen drugim stvarima."Pym se uznemireno trznuo, ali se ipak pošao posvetiti svojim dužnostima. Teta Alys, bog blagoslovio njezin dobar odgoj, nije zahtijevala objašnjenje, nego je smjesta povela razgovor u neutralnom smjeru; spomen carskog vjenčanja smjesta je preusmjerio misli nazočnih. Osim, možda, misli komodora Koudelke i Marka, koji su se oprezno, u tišini, odmjeravali. Miles se pitao bi li bilo mudro nasamo upozoriti Koua kako ne bi bilo dobro da izvuče mač skriven u svom štapu i uperi ga u Marka, ili bi to donijelo više štete nego koristi. Pym je do vrha napunio Milesovu vinsku čašu prije nego što gaje ovaj dospio upozoriti kako se naredbe koje mu je prije prošaptao ne odnose na njega samoga. Ah, pa kvragu. Počelo mu se činiti kako je izvjesna... tupost poželjno duševno stanje.Uopće nije bio uvjeren da se Ekaterina dobro zabavlja; opet je sasvim utihnula, dobacujući povremeno poglede prema ispražnjenom sjedalu doktora Borgosa. Iako, nasmijala se primjedbama lorda Dona, i to dvaput. Od bivše je lady Donne ispao nevjerojatno privlačan muškarac, shvatio je Miles nakon što gaje pobliže promotrio. Duhovit, egzotičan, možda i nasljednik grofovske titule... a imao je, kad smo već kod toga, i zapanjujuće nepoštenu prednost u znanjima vezanima uz vođenje ljubavi.Oružnici su uklonili tanjure s ostacima glavnog jela — kloniranog telećeg fileta, začinjenog vrlo oštrim uresima od papra, posluženog s iznimno jakim crnim vinom. Pojavio se desert: pažljivo oblikovana brdašca smrznute tvari boje bjelokosti, urešene veličanstvenio složenim svježim, glaziranim voćem. U trenutku kad je Pym, izbjegavajući njegov pogled, prošao kraj njega, Miles ga dograbi za rukav, pa se nagne i zakloni rukom usta."Pym, je li to ono što ja mislim da jest?""Nije bilo pomoći, milorde," promrmljao je Pym oprezno, nastojeći se iskupiti. "Mama Kosti je rekla — ili to, ili ništa. Još je bijesna zbog umaka i kaže da poslije večere želi s vama razgovarati.""Oh. Razumijem. Pa dobro. Nastavi."

Podigao je žličicu i odvažno stavio zalogaj u usta. Gosti su slijedili njegov primjer, iako pomalo sumnjičavo, svi osim Ekaterine koja je svoju porciju promatrala s licem na kojem se besprijekorno jasno čitalo iznenađeno oduševljenje. Potom se nagnula i izmijenila osmijeh s Kareen na drugom kraju stola; Kareen joj je uzvratila tajanstvenim, ali pobjedničkim podizanjem palca. Kako bi sve bilo još gore, stvar se topila u ustima i bila neizmjerno ukusna. Milesu se činilo da su svi njegovi iskonski okusni receptori istodobno napadnuti. Slatko i jako bijelo desertnovino aromatično je eksplodiralo na njegovu nepcu, savršeno se dopunjavajući sa smrznutom bubljom zgrušotinom. Najradije bi se rasplakao. Umjesto toga, ukočeno se nasmiješio i otpio još gutljaj. Njegova je večera nekako šepesala dalje.Razgovor o vjenčanju Laise i Gregora omogućio je Mi-lesu da ispriča laganu i zabavnu anegdotu o dužnosti da pribavi i prenese vjenčani dar stanovnika njegova okruga — lik gerilca na konju, u prirodnoj veličini, izrađen od javorova šećera. Time je konačno uspio osvojiti kratki Ekate-rinin osmijeh, ovaj put usmjeren prema pravom muškarcu. U mislima je oblikovao pitanje kojim će povesti razgovor o vrtovima, kako bi i nju naveo na sudjelovanje; bio je siguran da će ona zablistati, samo ako joj pruži pravu rečenicu za koju će se uhvatiti. Nakratko je požalio što nije pripremio tetu Alys za taj razvoj događaja, jer bi ona to mnogo bolje izvela, ali prvotno nije bilo zamišljeno da ona sjedi ovdje—Milesova je stanka potrajala tek malo predugo. Srdačno prihvaćajući svoj red da pridometne razgovoru, Illvan se okrenuo prema Ekaterini."Kad smo već kod vjenčanja, madame Vorsoisson, koliko vam već dugo Miles udvara? Jeste li ga već nagradili konačnim datumom? Osobno, mislim da biste mu trebali staviti uzicu i natjerati ga da se malo pomuči oko toga."Ledena gromada stropoštala se na dno Milesova želuca. Alys se ugrizla za usnu. Čak se i Galeni trznuo.Olivia je zbunjeno podigla pogled. "Ali mislila sam da o tome još ne smijemo govoriti."Kou, koji je sjedio uz nju, promrmlja: "Tiho budi, mila."

Lord Dono, s uobičajenom vorrutverskom zlobnom nedužnošću, okrene se prema Oliviji i zapita: "A o čemu to još ne smijemo govoriti?""Oh, ali ako kapetan Illvan o tome govori, onda je zacijelo u redu", zaključila je Olivia.Kapetanu Illyanu su prošle godine pretvorili mozak u kašu, pomisli Miles. Njegova glava nije zdrava. Odnosno, on nije zdrav u glavu...Njezin se pogled susretne s Milesovim. "Ili možda..."Nije, dovrši Miles u sebi njezinu rečenicu.Ekaterinino lice, koje je samo trenutak prije bilo živahno i veselo, pretvaralo se u mramornu masku. Nije se to događalo brzopotezno, ali je poremećaj bio neprekidan, neumoljiv i tektonski. Težina koju je to svaljivalo na Mi-lesovo srce prijetila je da će ga zdrobiti. Obrnuti Pygma-lion; pretvaram žive žene u mramorne kipove... Poznavao je taj beznadni izraz napuštenosti; vidio ga je jednog gadnog dana na Komarru i nadao se da ga nikad više neće ugledati na njezinu ljupkom licu.Prilikom potonuća, Milesovo je srce bubnulo o njegovu supijanu paniku. Ne mogu si priuštiti da je izgubim, ne mogu, ne mogu. Ubrzaj događaje, ubrzaj događaje i blefiraj, tom je taktikom već bio dobio mnoge bitke."Da, ah, heh, pa baš, no dobro, dakle, to me podsjetilo, madame Vorsoisson, baš sam vas kanio pitati — hoćete li se udati za mene?"Za stolom je zavladala mrtva tišina. U početku, Ekaterina nije pokazala nikakvu reakciju. Na trenutak mu se učinilo da nije ni čula njegove riječi, pa je Miles gotovo popustio samoubilačkoj potrebi da ih ponovi, ali ovaj put glasnije. Teta Alys zakopala je lice u dlanove. Miles je mogao osjetiti kako se njegov osmijeh bezdaha pretvara u bolnu grimasu i klizi mu niz lice. Ne. ne. Ono što sam trebao reći — ono što sam namjeravao reći bilo je... molim vas, možete mi dodati bublje maslo ? Prekasno je...Promatrao ju je kako progovara kao da prije toga mora otključati grlo. Riječi su joj padale s usana poput komadića leda, odsječne i potresne. "Kako neobično. A ja sam, eto, mislila da vas zanimaju vrtovi. Odnosno, barem ste mi tako rekli."Lagao si mi — te su se riječi rasprostrte između njih, neizgovorene,

ali glasnije od grmljavine.Viči. Vrišti. Baci me na pod i skači po meni, to je sasvim u redu, dobro će mi doći malo boli — s tim mogu izaći na kraj—Ekaterina udahne i Milesovo se srce poput rakete na pogon nade vrati na mjesto, ali ona je samo odgurnula svoj stolac, spustila ubrus pokraj napola pojedenog deserta, okrenula se i pošla prema dnu stola. Zastala je uz Profesoricu, tek toliko da se dospije prignuti i promrmljati: "Ujno Vorthvs, vidimo se kod kuće.""Ali, mila, hoće li s tobom biti sve u redu...?" Profesorica se zatekne kako govori rupi u zraku, jer je Ekaterina već produžila dalje. Što se više bližila vratima, to su se više ubrzavali njezini koraci, sve dok nije gotovo potrčala. Profesorica se nagne unatrag i dobaci Milesu bespomoćan pogled i pokret rukom koji je mogao značiti kako si mogao ?, a možda i kako si mogao, idiote ?Ostatak tvog života izlazi kroz vrata. Učini nešto. Mi-lesov se stolac s treskom stropoštao na pod dok se on nastojao iskobeljati iz njega: "Ekaterina, čekaj, moramo razgovarati—"Potrčao je tek kad je prošao kroz vrata, zastavši tek toliko da uspije njima zalupiti, kao stoje zalupio i još nekimvratima koja su mu se ispriječila na putu, zatvarajući tako prostor između društva za stolom i njih dvoje. Zatekao ju je u predvorju, kako bezuspješno pokušava otvoriti vrata; dakako, bila su zaključana sigurnosnom bravom."Ekaterina, čekaj, slušaj me, mogu ti objasniti", dahtao je on.Okrenula se kako bi mu udijelila pogled pun nevjeri-ce, kao da je on vorkosiganski maslobub kojega je upravo pronašla kako poleđuške pluta u njezinoj juhi."Moram razgovarati s tobom. Moraš razgovarati sa mnom", očajno je zahtijevao."Zaista", reče ona, trenutak poslije, blijeda oko usana. "Postoji nešto što vam moram reći. Lorde Vorkosigan, dajem otkaz na mjesto vaše pejzažne arhitektice. Od ovog trenutka više niste moj poslodavac. Sutra ću vam poslati nacrte i raspored sadnje, koje možete predati mojem nasljedniku.""A što ću ja s njima?!""Ako ste zaista od mene željeli samo vrt, onda su ti nacrti sve što

vam je potrebno, zar ne?"Iskušao je moguće odgovore na vrhu jezika. Da nije dolazilo u obzir. Kao i ne. Čekaj malo—"Zar nije moguće da sam želio i jedno i drugo?" predložio je rješenje, pun nade. "Nisam ti lagao. Samo ti nisam rekao sve što mi je bilo na pameti, zato što, do đavola, zato što još nisi bila spremna da to čuješ, zato što još nisi ni napola zaliječila onih deset godina tijekom kojih te mučio onaj idiot Tien i menije to bilo jasno, i tebi je to bilo jasno, čak je i tvojoj ujni Vorthvs to bilo jasno i to ti je čitava istina."Prema trzaju njezine glave zaključio je daje pogodio u pravu točku, ali ona je ipak samo bezizražajnim glasom rekla: "Molim vas, lorde Vorkosigan, otvorite mi vrata.""Čekaj, poslušaj me—""Dovoljno ste manipulirali sa mnom", reče ona. "Zaigrali ste na moju... na moju taštinu—""Ne na taštinu", usprotivio se on. "Vještinu, ponos, motiviranost — svi su mogli vidjeti da ti je potrebna samo prigoda, mogućnost—""Vi ste naviknuti dobivati sve što poželite, zar ne, lorde Vorkosigan? I to na bilo koji način." Njezin je glas bio zastrašujuće bezličan. "Onako me zaskočiti pred svima.""To je bilo slučajno. Vidiš, Illvanu nitko nije objasnio, i—""On nije znao, za razliku od svih ostalih? Gori ste od Vormoncriefa! Možda bi mi bilo bolje da prihvatim njegovu ponudu!""Ha? Što je Alexi — hoću reći, ali, ali, ne — Ekateri-na, želim ti pružiti sve što poželiš. Sve što ti je potrebno. Što god to bilo.""Ne možete mi dati moju dušu." Zurila je, ali ne u njega, nego nekamo u svoju nutrinu, prema panorami koju on nije mogao ni zamisliti. "Vrt je mogao biti moj dar. I to ste mi također oduzeli."Njezine posljednje riječi zaustavile su njegov verbalni izljev. Što? Čekaj, sad stižemo do nečega, neuhvatljivo je, ali od vitalnog značenja—S druge strane vrata, pod nadstrešnicom, zaustavljalo se golemo zemaljsko vozilo. Svi su gosti bili na broju; kako su ovi prošli pokraj CarSigove straže a da ga Pym nije o tome obavijestio? Prokletstvo, neće ga valjda netko prekinuti, ne sad, kad se počela otvarati, ili

barem otvarati vatru—Za petama njegovoj misli, kroz bočna je vrata u predvorje uletio Pym. "Oprostite, milorde — oprostite na smetnji, ali—""Pym." Ekaterina je zamalo kriknula, glas joj je pucao, ali je ipak prkosio suzama koje su ga obrubljivale. "Otvori ta prokleta vrata i pusti me van.""Da, milady!" stao je Pym pozorno, a dlan mu poleti prema sigurnosnoj ploči.Vrata su se širom rastvorila. Ekaterina je slijepo, poput oluje, izjurila kroz njih pognute glave i udarila ravno u prsa zaprepaštenog, kršnog sjedokosog muškarca koji je bio odjeven u živopisnu košulju i pohabane, iznošene crne hlače. Ekaterina ga odgurne, ali je taj, barem njoj neobjašnjivi stranac uhvati za ruke. Visoka žena umorna izgleda, odjevena u zgužvanu putnu suknju, čija je kestenjastoriđa kosa bila vezana na zatiljku, zaustavila se pokraj njih i zapitala: "A što, za ime boga...?""Oprostite, gospođice, jeste li dobro?" zabrundao je sjedokosi čovjek hrapavim baritonom. Prodorno je piljio u Milesa koji je pod svjetlom stoje dopiralo iz predvorja vir-nuo za Ekaterinom."Nisam", gušila se ona. "Trebam — željela bih taksi, molim vas.""Ekaterina, ne, čekaj", dahnuo je Miles. "Želim taksi, smjesta.""Stražar na ulazu rado će vam ga pozvati", reče utješno crvenokosa žena. Grofica Cordelia Vorkosigan, Pot-kraljica Sergyara — majka — još se zlokobnije zagledala u svog zadihanog sina. "I pobrinut će se da se sigurno ukrcate. Miles, zbog čega uznemiruješ ovu mladu damu?" A onda je sumnjičavo dodala: "Prekidamo li posao ili zadovoljstvo?"lBudući daju je poznavao punih trideset godina, Miles je bez poteškoća razbio šifrirani stenogram koji je, u prijevodu, glasio Jesmo li naletjeli na revizorsko ispitivanje koje je pošlo po zlu ili je ovo još jedan od tvojih privatnih zajeba? Bog zna kako je to Ekaterina protumačila. U svakom zlu ima nečeg dobrog: ako Ekaterina više nikad ne bude progovorila s njim ni riječi, neće joj nikad morati objasniti neuobičajeni, betanski grofičin smisao za humor.

"Moja večera", škripio je Miles. "Upravo se razilazimo." / tonemo. Bojim se da nema preživjelih. Bilo je posve suvišno pitati Otkud vi ovdje? Očito, skočni brod njegovih roditelja stigao je u orbitu prije predviđenog vremena i oni su glavninu svoje pratnje ostavili da dođe za njima sutra, dok su sami krenuli ravno na planet, kako bi prespavali u vlastitom krevetu. Kako je ono vježbao za ovaj vitalno važni susret od najvećeg značenja? "Majko, oče, dopustite mi da vam predstavim — ona bježi!"Dok se u predvorju, iza Milesovih leđa, pojavljivala nova razonoda, Ekaterina je kroz sjene kliznula sve do ulaznih vrata. Koudelke koji su, najvjerojatnije, inteligentno zaključili kako je ova večera završena, izvodili su masovno povlačenje, ali činilo se daje čekaj-da-stignemo-kući razgovor već počeo. Kareen je prosvjedovala; komodor ju je zaobišao rečenicom: "A sad ideš s nama doma. U ovoj kući nećeš ostati više ni minutu.""Ali morat ću se vratiti. Ja ovdje radim." "O, ne, više ne radiš—"Markov se izmučeni glas pridružio ostalima: "Molim vas, gospodine, komodore, gospođo Koudelka, ne smijete okrivljavati Kareen—""Ne možete me spriječiti!" uzviknula je Kareen.Dok se rastuća svađa kotrljala prema vratima, komodor Koudelka ugleda povratnike. "Ha! Arale!" frkne on. "Znaš li ti što je izveo tvoj sin?"Grof trepne. "Koji od njih dvojice?" upita on blago.Tračak svjetla obasja Markovo lice kad je uočio ovu usputnu potvrdu svog identiteta. Iako se nalazio usred kaosa u kojemu su sve njegove nade poput zvrka jurile u propast, Milesu je bilo drago kad je ugledao kratki izraz svladanosti koji je preletio licem izobličenim od sala. O, brate, o, da. Zato ljudi slijede ovog čovjeka—Olivia je potegnula majku za rukav. "Mama," užurbano je prošaptala, "mogu ja prespavati kod Tatye?""Svakako, mila, čini mi se daje to dobra zamisao", reče Drou rastreseno, očito gledajući u budućnost. Miles nije znao je li ovo dopustila Oliviji zato da sreže broj Kareeni-nih možebitnih saveznika, ili tek zato da smanji očekivanu razinu buke.

Rene i Tatya doimali su se kao da bi se rado tiho iskrali dok ih pokriva ova paljba, ali lord Dono, koji se nekako pridružio njihovoj skupini, zastao je pokraj Milesa tek dovoljno kratko da kaže: "Hvala vam, lorde Vorkosi-gan, na ovoj nezaboravnoj večeri." Srdačno je kimnuo grofu i grofici Vorkosigan, pa pošao za Vorbrettenima prema njihovu zemaljskom vozilu. Činilo se kako, na nesreću, operacija nije promijenila Donnin/Donov zli smisao za ironiju..."A tko je ono bio?" pitao je grof Vorkosigan. "Nekako mi se učinio poznatim..."Kroz stražnji je ulaz u predvorje, odsutna pogleda u očima i kovrčave kose koja se širila u svim smjerovima, dotumarao Enrique. U jednoj je ruci nosio staklenku, a u drugoj nešto što je Miles mogao opisati samo kao smrdljivu lizalicu; bio je to tanki štapić na čijem je vrhu bila kug-lica od vlakana umočena u nešto što je bolesno slatko mirisalo. Mahao je njime uza zidove. "Dođi, bubice, bubice mala, dođi..." gugutao je žalosno. "Dođi tati, budi dobra curica..." Zastao je i zabrinuto virnuo pod stol prislonjen uza zid. "Bubica-bubica mala...?""Eh, ovo vapi za objašnjenjem", promrmljao je grof, koji je opčinjeno zurio u Enriquea.Vani, pokraj glavnog ulaza, tresnula su vrata taksija. Propeleri su mu zašumili dok je kretao, odlazeći zauvijek u noć. Miles je mirno stajao i, usred sveg tog nereda, osluškivao sve dok nije utihnuo i posljednji šapat propelera."Pym!" uoči grofica novu žrtvu, a glas joj poprimi opasan prizvuk. "Zapovjedila sam ti da paziš na Milesa. Bi li bio toliko ljubazan da mi objasniš ovaj prizor?"Uslijedila je zamišljena stanka. Glasom punim jednostavne iskrenosti, Pym je odgovorio: "Ne bih, miladv.""Pitaj Marka", reče Miles, nimalo sućutno. "On će ti sve objasniti." Spuštene glave, zaputio se prema stubištu."Ti, tužibabo kukavička—!" zasiktao je Mark, dok je Miles prolazio pokraj njega.Ostatak gostiju nesigurno je šuškao predvorjem. Grof oprezno zapita: "Miles, jesi li ti pijan?"

Miles zastane na trećoj stubi. "Nisam još, gospodine," odvrati. Nije se osvrnuo. "Još ni približno nisam. Pym, isprati me."Grabeći po dvije stube, odlazio je prema svojim odajama i zaboravu.DESETO POGLAVLJE"Dobar dan, Mark." Krepki glas grofice Vorkosigan probušio je Markove posljednje uzaludne napore da ostane u nesvijesti. Zastenjao je, povukao jastuk s lica i otvorio jedno zamagljeno oko.Na vrhu svog dlakavog jezika iskušavao je moguće odgovore. Grofice. Potkraljice. Majko. Za divno čudo, majko je imalo najbolji okus. "D'r d'n, m'ko."Još gaje trenutak proučavala, a onda kimnula i domah-nula sobarici koja je ušla za njom. Djevojka je spustila pladanj s čajem na noćni ormarić i znatiželjno buljila u Marka koji je osjećao nesavladivu potrebu da se pokrije preko glave, usprkos činjenici daje na sebi još uvijek imao većinu odjeće koju je nosio sinoć. Na grofičino odlučno: "Hvala ti, to će biti sve", sobarica je poslušno odgacala iz Markove spavaonice.Grofica Vorkosigan rastvorila je zavjese, puštajući u sobu zasljepljujuće svjetlo, pa privukla naslonjač. "Čaja?" pitala je i utočila ga, ne čekajući odgovor."A, da, valjda." Mark se s mukom uspio podići u sjedeći položaj i razmjestiti jastuke tako da može prihvatiti veliku šalicu a da pritom ne prolije tekućinu. Caj je biocrn i jak, s mlijekom, baš kakav je volio, i isprao je ljepljiv okus iz njegovih usta.Grofica je sumnjičavo upirala kažiprstom prema praznim kanticama bubljeg masla nagomilanima na stolu. Najvjerojatnije ih je prebrojavala, jer se trznula. "Nisam mislila da ćeš već biti raspoložen za doručak.""Ne. Hvala." Iako, izluđujuća se bol u njegovu želucu stišavala. Činilo se daju je čaj ublažio."Ni tvojem bratu nije bilo do doručka. Miles je, najvjerojatnije tjeran svojom novootkrivenom potrebom da se pridržava vorske tradicije, potražio zaborav u alkoholu. A čini se da ga je i pronašao, barem Pym tako kaže. Trenutačno mu bez komentara dopuštamo da uživa

u svom spektakularnom mamurluku.""Ah." Blago njemu."No, prije ili poslije morat će izaći iz svojih odaja. Iako Aral kaže kako bi bilo najbolje da ga ne tražimo prije večeri." Grofica Vorkosigan ulije i sebi šalicu čaja, pa umiješa mlijeko. "Lady Alys silno se razljutila na Milesa zato što je napustio bojno polje prije nego što su se svi gosti razišli. Ona to smatra sramotnim manjkom njegova kućnog odgoja.""To je bio pokolj." Pokolj koji će, kako se činilo, svi preživjeti. Na nesreću. Mark srkne još jedan gutljaj čaja. "Što se dogodilo nakon što su... Koudelke otišli?" Miles se na vrijeme izvukao; Marka je njegova hrabrost napustila kad se komodor izbezumio do te mjere da je grofičinu majku opisao kao prokletu betansku svodnicu, a Kareen izletjela kroz vrata, vičući kako će radije pješice ići kući, a možda i na drugu stranu kontinenta, nego da se makar i jedan metar vozi s dvoje tako beznadno nekulturnih i neprosvijećenih barravarskih divljaka i neznalica. Mark je brisnuo u svoju sobu sa zalihom kantica bubljeg masla i žlicom, pazaključao vrata; Ždero i Urlator učinili su sve stoje bilo u njihovoj moći da spase njegove uzdrmane živce.Povratak na staro pod utjecajem stresa — tako bi to, bez sumnje, opisala njegova psihijatrica. Napola je mrzio činjenicu što je izgubio vlast nad svojim tijelom, a napola u njoj uživao; ali morao je raspustiti Žderu do njegovih krajnjih granica, kako bi zaustavio neusporedivo opasnijeg Drugog. Bilo je to loš znak kad bi Ubojica postajao bezimen. Uspio se onesvijestiti prije nego što se raspuknuo, ali zaista u posljednji trenutak. Sad se osjećao potrošeno, a glava mu je bila zamagljena i prigušena, poput krajolika poslije oluje.Grofica je nastavila: "Aral i ja vodili smo iznimno prosvjetljujući razgovor s Profesorom i Profesoricom Vor-thys — e, to je žena kojoj je glava na ramena pričvršćena kako treba. Da sam je barem upoznala prije ovoga. Onda su oni otišli pogledati kako je njihova nećakinja, a mi smo još duže razgovarali sa Simonom i Alys." Polako je otpila gutljaj čaja. "Jesam li dobro shvatila daje ona tamnokosa mlada dama koja je sinoć projurila pokraj nas moja

možebitna snaha?""Više nije. Ne, ne bih rekao", reče Mark zlovoljno."Prokletstvo." Grofica se namrštila svojoj šalici. "Miles nam tu djevojku ni jednom jedinom riječju nije spomenuo u svojim, mislim da ih slobodno mogu nazvati vrlo kratkim, izvješćima koja je slao na Sergvar. Da sam tad znala polovicu stvari koje mi je Profesorica rekla poslije, sama bih je presrela.""Nisam ja kriv što je pobjegla", požurio se naglasiti Mark. "Miles je bez ičije pomoći sam sebi podmetnuo nogu i pao preko nje." Ipak, trenutak poslije, s oklijevanjem je priznao: "No, dobro, možda mu je i Illyan malo pomogao.""Da, Simon se prilično uzrujao kad mu je Alys napokon sve objasnila. Prestrašio se da su mu ispričali Mileso-vu veliku tajnu, a da je on sasvim zaboravio da ju je čuo. Prilično sam bijesna na Milesa što mu je tako smjestio." Opasna joj je iskra bljesnula u očima.Marka su znatno manje zanimali Milesovi problemi od vlastitih. Oprezno je rekao: "A je li Enrique već pronašao... odbjeglu maticu?""Zasad još nije." Grofica se uspravila u naslonjaču i zbunjeno ga motrila. "I s doktorom Borgosom sam lijepo porazgovarala, nakon što su otišli Alys i Illvan. Pokazao mi je vaš laboratorij. Ako sam dobro shvatila, Kareen ga je uredila. Obećala sam poništiti Milesovu naredbu za pogubljenje njegovih cura, poslije čega se znatno umirio. Moram ti reći, čini mi se da njegove znanstvene teorije stoje na zdravim temeljima.""Oh, on je upravo briljantan kad se radi o stvarima koje mu privlače pozornost. Radi se samo o tome da su mu interesi pomalo skučeni, to je sve."Grofica slegne ramenima. "Veći dio svog života provela sam s opsjednutim muškarcima. Mislim da će se tvoj En-rique ovdje sasvim lijepo uklopiti.""Znači... upoznala si naše maslobube?" "Jesam."Činilo se da nije nimalo zbunjena; pa jasno, Betanka. Poželio je daje Miles naslijedio više njezinih osobina. "A, ovaj... je li ih i grof već vidio?""Zapravo jest. Kad smo se jutros probudili, pronašli smo jednoga

kako tumara našim noćnim ormarićem."Mark se trznuo. "I što ste s njim učinili?""Pokrili smo ga čašom i ostavili da ga pronađe njegov tatica. Na nesreću, Aral nije uočio bubu koja je istraživalanjegovu čizmu prije nego što ju je navukao. Te bube smo se tiho riješili. Odnosno, onoga što je od nje ostalo."Nakon obeshrabrene stanke, Mark je, pun nade, zapitao: "Nije valjda bila matica?""Bojim se da ne bismo mogli reći. Ali činilo se daje otprilike iste veličine kao i ona prva.""Mhm, onda nije. Matica bi bila upadljivo veća." Zavladala je tišina. I vladala duže vrijeme."Moram priznati da je Kou u jednome bio u pravu", reče naposljetku grofica. "Ja zaista imam izvjesnu odgovornost prema Kareen. Kao i prema tebi. Bila sam u potpunosti svjesna široke palete izbora koja će se pred vama pružiti na Koloniji Beta. Na svu sreću, to je uključilo i mogućnost da izaberete jedno drugo." Oklijevala je: "U slučaju da si sumnjao — meni i Aralu predstavljalo bi veliko zadovoljstvo dobiti Kareen Koudelku za snahu.""Nikad nisam vjerovao da bi moglo biti drugačije. Pitaš li me jesu li mi namjere časne?""Imam povjerenja u tvoj osjećaj za čast, bez obzira na to uklapa li se on u svoju najužu betansku definiciju, ili obuhvaća šire područje", reče grofica mirno.Mark uzdahne. "Nekako mi se ne čini da su komodor i madame Koudelka spremni prihvatiti mene s jednakom radošću kao vi Kareen.""Ti si ipak jedan Vorkosigan.""Klon. Imitacija. Jeftini lažnjak s Jacksonova." I još k tome lud do daske."Prokleto skupi lažnjak.""Ha!" složi se Mark mračno.Odmahivala je glavom, a osmijeh joj je postajao sve ža-losniji. "Mark, ja sam više nego voljna pomoći tebi i Kareen da postignete svoje ciljeve, bez obzira na prepreke.Ali moraš mi dati barem neke naznake o kojim se ciljevima radi."

Pazi kako se postavljaš prema ovoj ženi. Grofica je na prepreke djelovala kao laserski top na muhe. Mark je s prikrivenim očajem proučavao svoje tupaste, punašne šake. U njegovu su se srcu ponovno uskomešali nada i njezin pobočnik, strah. "Ja... želim ono što želi Kareen. Na Beti sam mislio da znam što je to. Ali otkako smo se vratili, sve se izmiješalo.""Kulturne razlike?""Nisu samo kulturne razlike, iako je i to dio priče." Mark se mučio da pronađe prave riječi kojima će opisati svoj osjećaj za Kareeninu cjelovitost. "Mislim... da njoj treba vremena. Vremena da bude ono što jest, da otkrije tko je i gdje se nalazi. I da je pritom nitko ne požuruje ili gura da preuzme jednu ili drugu ulogu koja bi isključila sve druge mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju. A supruga je uloga koja prokleto isključuje štošta drugo, barem onako kako tu ulogu ovdje shvaćaju. Rekla je da joj se čini kako je Barrayar nastoji zatočiti u kutiju."Grofica je nakrivila glavu, promišljajući o ovome stoje čula. "Možda je mudrija nego što i sama zna."On nije bio voljan zaključiti temu. "S druge strane, možda sam ja na Beti bio samo njezin tajni porok. A ovdje predstavljam užasnu sramotu. Možda bi jednostavno htjela da se skupim odavde i pustim je na miru."Grofica podigne jednu obrvu: "Sinoć nije tako zvučala. Kou i Drou su joj praktički morali iščupati nokte iz dov-ratka."Mark se malo razvedrio. "Pa, to je točno.""A kako su se tvoji ciljevi promijenili u tih godinu dana na Beti? Osim što si žudnju svoga srca spojio sa žudnjom Kareenina?""Zapravo se i nisu promijenili", odgovorio je polako. "Možda su se učvrstili. Usredotočili. Blago prilagodili... na terapiji sam postigao neke stvari za koje sam očajnički želio da se... da se u mom životu smjeste na pravo mjesto. I sad mislim da možda ni ono što mi je preostalo učiniti nije nemoguće."Kimnula je, ohrabrujući ga da nastavi."Škola... ekonomski faks je u redu. Stekao sam prilično korisnih znanja i vještina, znaš. Sad konačno počinjem kužiti što radim, ne moram se više cijelo vrijeme pretvarati." Pogledao ju je iskosa.

"Nisam zaboravio Jacksonovo Skro-vište. Smišljam neizravan način na koji ću uništiti one proklete mesarske gospodare klonova. Lilly Durona ima neke zamisli za kreiranje terapije produživanja života, a koje bi se mogle natjecati s njihovim transplantiranjem klonovskih mozgova. Lillvna tehnika je sigurnija, gotovo jednako djelotvorna i svakako jeftinija. Odvući ću im mušterije, slomiti ih ekonomski kad ih već ne mogu fizički uništiti. Svu gotovinu koju uspijem staviti na stranu ula-žem u Grupaciju Durona, kako bi mogli pojačati odjel za razvoj i istraživanje. Ako se to nastavi, uskoro ću biti većinski vlasnik." Ironično se nasmijao. "I još uvijek želim imati toliko novaca da nitko ne može imati vlast nada mnom. Počinjem shvaćati kako ću doći do njega, ne preko noći, ali polako, korak po korak. Ja, ovaj, pa... ne bi bilo loše da se ovdje na Barrayaru počnem baviti agrikulturom.""I na Sergyaru također. Aral se jako zanimao za mogućnost primjene maslobuba kod naših starosjedilaca i doseljenika.""Zaista?" Markove se usne razdvojiše od zaprepaštenja. "Pa makar na sebi imali i grb Vorkosiganovih?""Pa sad, možda ne bi bilo loše da izgube svoju kućnu odoru prije nego što ih krenete ozbiljno uvaljivati Aralu", reče grofica, potiskujući osmijeh."Pojma nisam imao da će to Enrique učiniti", pokušao se ispričati Mark. "Iako, šteta što nisi vidjela Milesovo lice kad mu je Enrique pokazao maslobube. Gotovo da se isplatilo..." Uzdahnuo je, prisjećajući se, a onda, s obnovljenim osjećajem očaja, odmahnuo glavom. "Ali kakva korist od svega toga, ako se Kareen i ja ne možemo vratiti na Koloniju Beta? Ako je roditelji ne podrže, ona neće imati novaca. Mogao bih se ponuditi da joj ja sve platim, ali... nisam siguran daje to dobra zamisao.""Ah", reče grofica. "Bojiš se da će Kareen pomisliti kako kupuješ njezinu odanost?""Ja... nisam siguran. Ona je vrlo savjesna kad su u pitanju obveze. A ja želim osobu koja će me voljeti, ne osobu koja će mi nešto dugovati. Mislim da bi bila velika pogreška kad bih je nenamjerno... ugurao u drugu kutiju. Želim joj dati sve. Samo ne znam kako!"Čudnovat osmijeh uzvio je grofičine usne. "Kad jedno drugom date

sve, onda je to ravnopravna razmjena. I tako je svatko potpuni pobjednik."Mark zbunjeno odmahne glavom. "Čudna mije to pogodba.""Najbolja." Grofica je dovršila svoj čaj i odložila šalicu. "No. Ne želim se miješati u tvoj privatni život. Ali upamti, smiješ tražiti pomoć. Obitelji dijelom i zbog toga postoje.""Miladv, već vam ionako previše dugujem."Smiješak joj je zatitrao. "Mark, roditeljima se dugovi ne otplaćuju. To je neizvedivo. Ono što duguješ svojim roditeljima otplatit ćeš svojoj djeci, koja će to prenijeti dalje. To je svojevrsno naslijeđe. A ako nemaš tjelesne djece, os-taješ dužan svojoj ljudskosti. Ili bogu, ako ga imaš ili on ima tebe."I"Nisam siguran da mi se to čini poštenim.""Obiteljska ekonomija izmiče proračunima planetarnog bruto proizvoda. Ona je jedini poslovni dogovor za koji znam u kojem ti, kad daješ više nego što primaš, ne prijeti bankrot — upravo suprotno, postaješ sve bogatiji."Mark je razmišljao o ovome. A kakav je roditelj njemu bio njegov brat-biološki predak? Bio mu je više od brata, ali svakako manje od majke... "A možeš li pomoći Milesu?""To je mnogo složenija slagalica." Grofica zagladi svoje suknje i ustane. "Tu madame Vorsoisson, za razliku od Kareen, ne poznajem cijelog njezina života. Nije mi baš jasno što bih mogla učiniti za Milesa — rekla bih jadni moj dečko, ali prema svemu što sam čula, sam je sebi iskopao jamu i još skočio u nju. Bojim se da će se iz nje morati sam i iskopati. A to mu najvjerojatnije neće škoditi." Odlučno je kimnula glavom, kao da je poniznog molitelja Milesa već odaslala da sam pronađe spas: i piši nam kad nadeš dobar posao. Grofičine su zamisli o majčinskoj brizi katkad čovjeku išle prokleto na živce, zaključio je Mark dok je ona izlazila.Bio je svjestan da je ljepljiv, da ga sve svrbi, da se mora pomokriti i oprati. A imao je i neodgodivu dužnost pomoći Enriqueu u potrazi za izgubljenom maticom, prije nego što ona i njezino potomstvo sviju gnijezdo u zidovima i počnu proizvoditi još vorkosiganskih maslobuba. Ali umjesto toga, pojurio je prema komkonzoli,

umeškoljio se u stolac i pokušao unijeti šifru za kuću Koudelkinih.Očajnički je pripremio četiri različite varijante brzogo-vorenja, ovisno o tome hoće li se na videovezi pojaviti ko-modor, madame Koudelka, Kareen ili neka od njezinih sestara. Kareen ga jutros nije nazvala: je li spavala? je li se durila? je li bila pod lokotom? Jesu li je roditelji uzidali u zid? Ili još gore, pa nisu je valjda izbacili na ulicu? Čekaj, ne, pa to bi bilo sjajno — mogla bi doći ovamo živjeti—jSve govorancije koje je uvježbavao ispod glasa bile su uzaludne. Vaš poziv nije prihvaćen, treptale su riječi prema njemu, ispisane zloćudnim crvenim slovima, kao da se ekranom cijedi krvava črčkarija. Program za prepoznavanje glasova bio je namješten tako da ga smjesta odbaci.Ekaterini je pucala glava.Sve je to zbog onog silnog vina sinoć, zaključila je. Poslužili su zastrašujuću količinu koja je uključivala pjenušac u knjižnici i četiri različite vrste vina uz svako od četiri različita jela. Pojma nije imala koliko je zapravo popila. Pym joj je neprekidno dopunjavao čašu čim bi se razina tekućine spustila ispod dvije trećine. U svakom slučaju, moralo je biti više od pet čaša. Sedam? Deset? Obično ne bi popila više od dvije.Bilo je pravo čudo kako je iz one pregrijane blagovaonice uspjela isteturati a da se nije prostrla po podu; ali opet, daje bila potpuno trijezna, nikad ne bi skupila hrabrosti — ili je to bila nepristojnost? — da to učini. Pronašla si hrabrost na dnu čaše, je li ?Prošla je rukom kroz kosu, protrljala vrat, otvorila oči i ponovno podigla čelo s hladne površine ujnine komkon-zole. Svi nacrti i bilješke za barravarski vrt lorda Vorko-sigana sad su bili uredno i logički organizirani, a uz njih je išao odgovarajući popis sadržaja. Svatko bi ih — no dobro, svaki vrtlar koji dobro zna svoj posao — mogao slijediti i dovršiti vrt kako treba. Pridodala je i završni popis svih troškova. Bio je tu i izvještaj o stanju radnog bankovnog računa koji je zatvorila i otkazala. Trebala je još samo pritisnuti komkonzolnu tipku na kojoj je pisalo Pošalji, i sve će to zauvijek nestati iz njezina života.Dohvatila je prekrasni mali model Barravara koji je, zajedno sa

zlatnim lančićem, ležao na hrpici pokraj vid-ekrana, podigla ga i pustila da joj se zavrti pred očima. Naslonivši se u komkonzolnom stolcu, razmišljala je o njemu i svim uspomenama koje su uz njega bile vezane nevidljivim okovima. Zlato i olovo, nada i strah, pobjeda i bol... Stisnula je oči tako da se privjesak zamaglio pred njima.Prisjetila se dana kad gaje kupio, njihova besmislenog izleta u kupovinu pod komarrskom kupolom, izleta koji je neočekivano mokro završio, prisjetila se njegova lica, prepunog vedrine kojom je sve to prihvaćao. Sjetila se i dana kad joj je darovao privjesak, u njezinoj bolničkoj sobi na prekrcajnoj stanici, nakon što su porazili urotnike. Nagrada Lorda Revizora Vorkosigana Za Činjenje Njegova Posla Lakšim, tako je on to nazvao, a sive su mu oči blistale. Ispričao se što joj ne daruje pravo odlikovanje kakvo bi zaslužio svaki vojnik koji bi učinio i mnogo manje nego što je učinila ona tijekom tog užasnog noćnog ciklusa. Nije to bio dar. Ili ako jest, strašno je pogriješila što ga je prihvatila iz njegovih ruku, jer ta je drangulija bila isuviše skupa da bi bila prikladna. Iako se on cerio kao idiot, ujna Vorthvs, koja je sve to promatrala, nije ni okom trepnula. Prema tome, bila je to nagrada. Koju je ona i zaslužila, koju je platila modricama, strahom i uspaničenim djelovanjem.Ovo je moje. I to ne vraćam. Mršteći se, opet je navukla lančić preko glave i privjesak u obliku planeta ušuškala pod haljinu, nastojeći da se ne osjeća krivom poput djeteta koje je ukralo kolačić.Njezina žarka želja da se vrati u Kuću Vorkosigan i golim rukama iz korijena iščupa svoj skellvtum koji je, tako ponosno i brižno, posadila tek prije nekoliko sati, zgasnula je nešto iza ponoći. Kao prvo, kad bi usred noći krenula čeprkati po vrtu, zacijelo bi naletjela na osiguranje Kuće Vorkosigan. Pym ili Roic mogli bije nenamjerno ošamutiti, a onda bi se silno uzrujali, jadnici. A onda biješf-^-K J^s,unijeli unutra, gdje... Njezin bijes, vino i prenapregnuta mašta konačno su isparili negdje pred zoru, napokon iscrpljeni u pritajenim, prigušenim suzama koje je isplakala u jastuk kad je

ostatak kućanstva već odavna čvrsto spavao i kad je barem nakratko mogla biti posve sama.A zašto bi se uopće trudila? Milesu nije bilo stalo do skellvtuma — sinoć ga čak nije ni otišao pogledati. Tu je nespretnu stvar, u jednom ili drugom njezinu obliku, vukla za sobom tijekom petnaest godina svoga života, još otkako je od svoje pratete naslijedila taj sedamdesetogo-dišnji bonsai. Zacijelo je bio jednako iscrpljen kao i ona. Neka leži u tom vrtu i trune, ili neka se osuši, ili neka se napuhne, što god da već jest njegova sudbina kad ostane sam i zanemaren. Barem gaje uspjela dovući do Barrava-ra, da na njemu dovrši umiranje. Dosta je bilo. Gotova je s njim. Zauvijek.Ponovno je uključila svoje vrtlarske upute na kom-konzoli, pa napisala mali dodatak o složenom redoslijedu zalijevanja koje je skellvtumu potrebno poslije presađivanja, te o režimu njegove prehrane."Mama!" Čuvši njegov oštri, uzbuđeni glas, bolno se trznula."Nemoj... nemoj tako lupati, mili." Okrenula se u komkonzolnom stolcu i sumorno se nasmiješila svom sinu. U sebi je bila zahvalna što ga nije povela sa sobom na sinoćnji debakl, iako ga je mogla zamisliti kako se s oduševljenjem pridružuje jadnom Enriqueu u njegovu lovu na maslobube. Ali da je Nikki bio tamo, ona ne bi mogla samo tako otići i ostaviti ga samog. A ne bi ga mogla ni potezati za sobom, dignuti ga od stola usred deserta, zbog čega bi on zacijelo zbunjeno prosvjedovao. Majčinski bi je osjećaji prikovali uz stolac gdje bi morala podnositi svu užasnu i neugodnu društvenu muku koja se poslije onoga mogla dogoditi.Stajao je uz njezin lakat i poskakivao. "Jesi se sinoć dogovorila s lordom Vorkosiganom kad će me voditi u Vorkosigan Surleau i naučiti jahati svog konja? Rekla si da hoćeš."Nekoliko je puta povela Nikkija sa sobom na vrtno gradilište, kad ni ujna ni ujak nisu mogli ostati s njim. Lord Vorkosigan tih mu je dana širokogrudno dopuštao da trči Kućom Vorkosigan, čak su i Pvmova najmlađeg sina, Arthura, izvukli iz kuće kako bi se mogli zajedno igrati. Mama Kosti u vrlo je kratkom vremenu osvojila Nik-kijev želudac, srce i ropsku odanost, oružnik Roic igrao se s njima, a Kareen Koudelka dopuštala mu je da joj pomaže u laboratoriju.

Ekaterina je gotovo zaboravila na taj usputni poziv koji je lord Vorkosigan izrekao kad joj je vraćao Nikkija na kraju jednog radnog dana. Ona je tad uzvratila pristojnim mrmoljenjem. Miles ju je uvjeravao kako je konj o kojem se radilo vrlo star i miran, iako se ona zapravo nije zbog konja brinula."Ja..." Ekaterina protrlja sljepoočnicu, čime je, čini se, uspjela samo odaslati sitnu mrežicu oštrih boli po cijeloj svojoj glavi. Širokogrudno...1? Ili se to sad pred njom razotkrio još jedan Milesov manipulativni potez? "Zaista mislim da mu se ne bismo smjeli tako nametati. Njegov je okrug daleko, a ako te zaista zanimaju konji, sigurna sam da poduku iz jahanja možeš dobiti i negdje bliže Vorbarr Sultani."Nikki se, očito razočaran, namrštio. "Ne znam za konje. Ali rekao je da će mi dati da vozim lakolet kad se budemo spuštali.""Nikki, ti si još premalen da voziš lakolet.""Lord Vorkosigan kaže daje njemu njegov tata dao da vozi lakolet kad je bio još mlađi nego što sam ja sad. Rekao je da je njegov tata rekao kako mora znati preuzeti upravljanje u hitnom slučaju, i to čim bude fizički sposoban.Rekao mi je da ga je njegov tata posjeo u krilo i da mu je dao da sam polijeće i slijeće i sve.""Nikki, ti si prevelik da sjediš u krilu lordu Vorkosiga-nu!" A i ja sam, pomislila je. Ali kad bi njih dvoje —prestani s tim."Pa," Nikki razmotri njezinu primjedbu i načini ustupak, "u svakom slučaju, on je premalen. To bi blesavo izgledalo. Ali u njegovu lakoletu je sjedalica baš kako treba! Pym me pustio da sjedim u njoj kad sam mu pomagao da ulašti vozila." Nikki je nastavio skakutati. "Možeš pitati lorda Vorkosigana kad odeš na posao?""Ne. Mislim da ne mogu.""Zašto ne?" Promatrao ju je, a čelo mu se lagano nabralo. "Zašto danas već nisi otišla?""Ja... nije mi baš dobro.""Oh. Može onda sutra? Daj, mama, molim te!" Objesio joj se o ruku i iskrivio prema njoj, pa se cerio razrogače-nih očiju.Čelo u kojem joj je svim silama udaralo, oslonila je o dlan. "Ne, Nikki. Mislim da to neće ići."

"Uff. A zašto ne? Pa rekla si. Daj, to će biti baš super. I valjda ti ne moraš ići s nama, ako ti se ne da. Zašto ne, zašto ne, zašto ne? Sutra, sutra, sutra?""Ni sutra neću ići na posao.""Zar si tako bolesna? Ne izgledaš jako bolesno." Začuđeno je zurio u nju, očito zabrinut."Nisam." Požurila se da ga razuvjeri, prije nego što on užurbano počne u svojoj glavi razvijati strašne medicinske teorije. Ove godine je već izgubio jednog roditelja. "Radi se samo... Neću se više vraćati u kuću lorda Vorkosigana. Dala sam otkaz.""Ha?" Njegovo je uporno zurenje bilo sve zbunjenije. "Zašto? Pa mislio sam da ti se sviđa raditi tu stvar s vrtom.""Sviđalo mi se.""Pa zašto si onda dala otkaz?""Lord Vorkosigan i ja smo se malo... posvađali. Oko jednog etičkog pitanja.""Čega? Kakvog pitanja?" Glas mu je bio pun nevjerice i zbunjenosti. Omotao se oko nje s druge strane."Otkrila sam da mije... lagao o nečemu." A obećao mi je da mi nikad neće lagati. Pretvarao se da ga neizmjerno zanimaju vrtovi. Poslužio se smicalicom da uredi njezin život — a onda je o tome pričao cijeloj Vorbarr Sultani. Pretvarao se da nije zaljubljen u nju. Praktički joj je obećao daje nikad neće zamoliti da se uda za njega. Lagao je. A sad ti to objasni devetogodišnjem djetetu. Ili bilo kojem razumnom ljudskom biću bilo kojeg spola ili dobi, prido-metne ogorčeno njezina iskrenost. Jesam li uećpoludjela? Zapravo, Miles joj nije baš izrijekom rekao da nije zaljubljen u nju, samo je to... naznačio. Točnije, potpuno je izbjegao svaki razgovor o toj temi. Zavođenje na krivi put pomoću preusmjeravanja."Oh", reče Nikki razrogačenih očiju, konačno se obes-hrabrivši.Blaženi Profesoričin glas ubacio se s nadsvođenog dovratka. "Nikki, nemoj gnjaviti mamu. Strahovito je mamurna.""Mamurna?" Nikki očito nije znao kako da riječi mama i mamurna utrpa u isti konceptualni prostor. "Rekla je da joj nije dobro.""Čekaj dok narasteš, mili. Nema sumnje da ćeš sam shvatiti u čemu su razlike i sličnosti. A sad briši." Osmjehujući se, njegova ga je

praujna čvrsto izvela. "Van, van.Pogledaj što radi ujak Vorthvs u podrumu. Maloprije sam čula vrlo neobične zvukove."Nikki joj je dopustio da ga istjera, iako je preko ramena dobacio majci uznemiren pogled.Ekaterina ponovno spusti glavu na komkonzolu i zatvori oči.Zveket uz njezinu glavu natjerao ju je da ih opet otvori; ujna je spuštala na stol veliku čašu vode i pružala joj dvije tablete protiv bolova."Jutros sam ih već popila", reče Ekaterina bezbojnim glasom."Očito su prestale djelovati. I lijepo popij svu vodu, dehidrirala si."Ekaterina poslušno učini što joj je bilo naređeno. Spustila je čašu, pa nekoliko puta stisnula i rastvorila oči. "Molim te, reci mi da ono sinoć nisu zaista bili grof i grofica Vorkosigan." Nije to zapravo bilo pitanje, nego više molba da se zaniječe istina. Nakon što ih je zamalo u stampedu pregazila dok je očajnički bježala kroz vrata, tek je u taksiju, na pola puta do kuće, sa zakašnjenjem i užasom spoznala o kome se radilo. Veliki, proslavljeni Potkralj i Potkraljica Sergvara. Otkud im pravo da u takvom trenutku izgledaju tako obično? Uh, uh, oh."Jesu. Nikad prije nisam imala prilike poduže razgovarati s njima.""A jesi li... sinoć poduže s njima razgovarala?" Ujak i ujna vratili su se kući gotovo jedan sat poslije nje."Da, baš smo lijepo popričali. Silno su me se dojmili. Milesova je majka nevjerojatno razumna žena.""A zastoje onda njezin sin tako... nije važno." Ouuu. "Sigurno misle da sam nekakva histeričarka. Kako sam, samo skupila hrabrosti da onako ustanem i odem sa službene večere pred svim onim... i lady Alys Vorpatril... i tousred Kuće Vorkosigan. Ne mogu vjerovati da sam to učinila." Na trenutak se zamislila, pa dodala: "Ne mogu vjerovati daje on to učinio."Ujna Vorthvs nije pitala Što ? a ni Koji on ? Samo je napućila usta i upitno gledala svoju nećakinju. "Pa, meni se čini da baš i nisi imala izbora.""Nisam."

"Da nisi otišla, morala bi odgovoriti na pitanje lorda Vorkosigana.""Ja... nisam...?" Ekaterina trepne. Zar njezin postupak nije bio dovoljno rječit? "Pod onakvim okolnostima? Jesi li poludjela?""Usudila bih se reći kako je spoznao da su njegove riječi pogreška istog trenutka čim su mu izašle iz usta, barem ako je suditi po onom sablasnom izrazu na njegovu licu. Moglo se lijepo vidjeti kako sve otječe. Izvanredno zanimljivo. Ali ne mogu si pomoći, mila moja, moram se zapitati — ako si željela reći ne, zašto to jednostavno nisi učinila? To ti je bila savršena prigoda.""Ja... Ja..." Ekaterina je nastojala sabrati svoje misli, no one su se očito razbježale poput ovaca. "Ja... nisam htjela ispasti... nepristojna."Nakon zamišljene stanke, njezina ujna promrmlja: "Mogla si lijepo reći 'Ne, hvala'."Ekaterina protrlja utrnulo lice. "Ujno Vorthvs," uzdahne ona. "Volim te silno, ali molim te, sad idi."Ujna se nasmiješila, poljubila je u tjeme i odlepršala iz sobe.Ekaterina se vrati svojim prijašnjim, dvaput prekinutim razmišljanjima. Ujna je bila u pravu, shvati ona. Ekaterina nije odgovorila na Milesovo pitanje. A nije čak ni primijetila da nije odgovorila.Prepoznala je glavobolju i čvor u želucu koji ju je pratio, pa shvatila kako to nema nikakve veze s tim što je previše popila. Njezine svađe s pokojnim Tienom nikad nisu uključivale nikakvu vrstu tjelesnog nasilja usmjerenog prema njoj, iako je nekoliko zidova nastradalo od njegove stisnute šake. Te su se rasprave uvijek produžile u dane zaleđenog, tihog bijesa, prepune nepodnošljive napetosti i svojevrsne tuge, dane u kojima se dvoje ljudi zajedno zatočenih u istom, uvijek premalom prostoru, u širokom luku zaobilazilo. Gotovo bi uvijek ona prva popustila, povukla se, ispričavala, udovoljavala mu, činila sve što je bilo potrebno da bol nestane. Mučnina srca, možda se tako zvao taj osjećaj.Ne želim se tamo vratiti. Molim te, nemoj me nikad natjerati da se tamo vratim.Gdje se nalazim kad se dobro osjećam u svojoj koži? Ne ovdje, gdje postajem sve veći i veći teret milosrđu ujaka i ujne. Sigurno ne s

Tienom. Ni sa svojim ocem. S... Mile-som? Istina, u njegovu je društvu osjetila povremene bljes-kove potpune opuštenosti, možda kratke, ali mirne poput dubokih voda. Ali bilo je i trenutaka kad ga je željela odalamiti ciglom. Koji je Miles bio pravi Miles? I kad smo već kod toga, koja je Ekaterina prava Ekaterina?Odgovor se pojavio na vidiku i prestravio je tako daje ostala bez daha. Ali već je i prije pogrešno odabirala. Dokazala je kako je nesposobna za prosuđivanje muško-žen-skih odnosa.Ponovno se okrenula prema komkonzoli. Pisamce. Trebala bi napisati neku poruku koja će ispratiti vraćene vrtne nacrte.Mislim da su sami po sebi jasni, ne čini vam se?Pritisnula je na komkonzoli tipku Pošalji pa otetura-la uza stube gdje je navukla zavjese i potpuno odjevena ležala na krevetu sve do večere.Miles se dovukao u knjižnicu Kuće Vorkosigan, čvrsto držeći šalicu slabašnog čaja u ruci koja se lagano tresla. Večeras je ovdje još uvijek bilo previše svjetla. Možda bd radije trebao potražiti utočište u kutu garaže. Ili u podrumu. Ali ne u vinskom podrumu — zadrhtao je od same pomisli na to. No njegov mu je krevet, s pokrivačem preko glave ili bez njega, postao dosadan. Jedan takav dan bio mu je sasvim dovoljan.Naglo se zaustavio, a mlaki mu se čaj razlio po ruci. Njegov otac sjedio je za komkonzolom s koje je imao sigurnu vezu, a majka se nalazila za širokim izrezbarenim radnim stolom na kojem su se pred njom rasprostrle tri ili četiri knjige i čitava hrpa svitaka. Oboje su podigli pogled prema njemu i pozdravili ga nesigurnim osmijesima. Vjerojatno bi bilo neodgojeno od njega kad bi se sad povukao i zbrisao.'"Čer", uspije promumljati pa, bauljajući između njih, nekako pronađe svoj omiljeni naslonjač u koji se potom oprezno spustio."Dobra večer, Miles," uzvrati njegova majka. Otac je stavio kom-vezu na čekanje i promatrao ga s neskrivenim zanimanjem."Kako je prošlo putovanje sa Sergvara?" nastavio je Miles, poslije otprilike jedne minute šutnje."Na svu sreću, posve bez neprilika", reče majka. "Do pred sam kraj.""Ah", reče Miles. "To."

Njegovi su ga roditelji čovječno ostavili na miru čitavih nekoliko minuta, no što god bilo ono čime su se prijesvaki za sebe bavili, očito ih više nije zanimalo. Ipak, nitko se nije micao."Nedostajao si nam za doručkom", reče naposljetku grofica. "I za ručkom. I za večerom.""Za doručak sam još uvijek povraćao", reče Miles. "To vam sigurno ne bi bilo zabavno.""Pym nas je o tome obavijestio", reče grof. Grofica zajedljivo doda: "Jesi li sad završio s tim?" "Jesam. Nije mi nimalo pomoglo." Miles potone još malo dublje, pa pruži noge pred sebe. "Upropašten život je i poslije povraćanja još uvijek upropašten život.""Mmm", reče grof promišljeno. "Iako, povraćanje ti olakšava povlačenje u samoću. Ako si dovoljno odbojan, ljudi će te spontano izbjegavati."Njegova mu žena namigne. "To ti iz iskustva, ljubavi?" "Nego kako?" Oči mu se veselo obješenjački nasmiju.Uslijedila je nova tišina. Ali njegovi se roditelji nisu naumili povući. Očito, zaključi Miles, nisam dovoljno odbojan. Možda bih se trebao gnusno podrignuti.A onda je počeo. "Majko — ti si žena—"Uspravila se u stolcu i uputila mu blistav, ohrabrujući betanski osmijeh. "Da...?""Zaboravi", uzdahne on. Opet se pogrbio.Grof je trljao usnice i zamišljeno ga promatrao. "Zar nemaš nikakva posla? Nikakvih prijestupnika koje bi trebao carski revidirati ili nešto slično?""Ovaj čas nemam", odgovori Miles. Malo se zamisli, pa doda: "Sreća njihova.""Hm." Grof suspregne osmijeh. "Možda imaš pravo." Oklijevao je. "Tvoja teta Alys prepričala nam je večeru, udarac po udarac. Zajedno s uredničkim komentarima. Posebno je inzistirala na tome da ti kažem kako se nada",Miles je mogao čuti kako glas njegova oca oponaša ritmički uzorak tetine rečenice, "da se iz neke druge izgubljene bitke ne bi povukao onako kako si sinoć dezertirao."

Ah. Da. Prepustio je roditeljima da obrisu za njim, nije li? "Ali da sam ostao s pozadincima u blagovaonici, ne bih imao šanse izložiti se smrtonosnoj paljbi."Jedna se obrva njegova oca tržne. "Činimo sve da bi izbjegli prijeki sud koji treba uslijediti?""I tako nas naša vlastita savijest čini kukavicama", odrecitira Miles."Ti znaš da ja u velikoj mjeri navijam za tebe i da me prizor lijepe žene koja vrišteći, ili barem psujući, bježi u noć od tvoje bračne ponude može prilično uznemiriti," reče grofica, "iako tvoja teta kaže da mladoj dami zapravo nisi ostavio mnogo izbora. Teško je reći što je još mogla učiniti, osim otići. Mogla te još jedino, pretpostavljam, zgaziti kao bubu."Miles je zadrhtao čuvši riječ buba."Koliko je zapravo težak—" počela je grofica."Udarac koji sam joj nanio? Reklo bi se da sam je prilično povrijedio.""Zapravo sam htjela pitati koliko je težak bio prvi brak madame Vorsoisson."Miles slegne ramenima. "Ja sam vidio samo njegov djelić. Iz uzoraka njezinih trzaja zaključio sam da je pokojni i prežaljeni Tien Vorsoisson bio jedan od onih lukavih vječnih parazita poslije kojih se njihovi sudruzi ostaju češati po glavi i pitati se Jesam li lud? Jesam li poludjela?" Ha, da se udala za njega, nikad se to ne bi morala zapitati."Aaaah", reče njegova majka glasom prepunim prosvi-jećenja. "Jedan od tih. Nda, poznajem taj tip odavna. Usput budi rečeno, javljaju se u svim rodnim skupinama.Ponekad ti trebaju godine da se izvučeš iz mentalnog nereda koji ostaje za njima.""Ja nemam na raspolaganju godine", usprotivio se Miles. "Nikad ih nisam imao." A onda umukne i prstom pritisne usne, jer je primijetio kratak bljesak boli u očima svog oca. Ah, uostalom, tko zna koliko je očekivano trajanje Milesova drugog života. Možda je poslije krio-oživljavanja njegov sat krenuo od nule. Miles potone još dublje u stolac. "Prokleto je to što sam znao da to ne smijem učiniti. Ali previše sam popio, uspaničio sam se kad je Simon... nije mi bila

namjera postaviti Ekaterini takvu zasjedu. To je bila prijateljska vatra..."Malo poslije, nastavio je: "Kužite, imao sam genijalan plan. Mislio sam da ču sve riješiti jednim briljantnim potezom. Ona strasno voli vrtove, a muž ju je ostavio praktički bez prebijene pare. I tako sam smislio kako da joj pomognem da počne posao svojih snova, istodobno joj pružim financijsku potporu i dobijem izgovor daje viđam gotovo svaki dan, čime bih stekao prednost nad protivnicima. Svaki put kad sam joj odlazio u posjet, morao sam se probijati kroz momke koji su u salonu Vorthvsovih dahtali za njom—""Sto si, bez sumnje, i sam činio", reče njegova majka slatko."Nisam!" skoči podbodeni Miles. "Ja sam se dolazio savjetovati o vrtu koji je ona trebala izgraditi na ovom terenu uz kuću.""Aaa, znači, to je zapravo vrt, a ne krater", reče Milesov otac. "U mraku mi se, iz zemaljskog vozila, učinilo kao da je netko granatom gađao Kuću Vorkosigan i promašio. I još sam se zapitao kako to da nam nitko nije ništa javio.""To nije krater. To je spušteni vrt. Samo u njemu još... nema biljaka.""Ali oblik mu je zaista lijep, Miles," utješno pridometne majka. "Danas popodne sam izašla i prošetala se po njemu. Potočić je zbilja krasan. Podsjetio me na planine.""Tako je bilo i zamišljeno", reče Miles, uštogljeno ignorirajući svog oca koji je mrmoljio... nakon što su Ceta-gandanci bombama napali gerilske položaje...A onda se, s iznenadnim užasom, Miles poput koplja uspravio u naslonjaču. Nije baš sasvim točno da još nema biljaka. "Oh, Bože! Uopće nisam izašao pogledati njezin skellvtum! Uto je došao Ivan s lordom Donom —je li vam teta Alys objasnila tko je lord Dono? — i to me sasvim omelo, i onda je došlo vrijeme za večeru i poslije više nisam imao prilike! Je li itko zalio—? Oh, sranje, nikakvo čudo da se razbjesnjela. Sad sam gotov, i to ne jednom, nego dvaput—!" Ponovno se vratio u svoj prvotni položaj očajne mlakice."Da vidimo jesam li dobro shvatila", reče grofica, ravnodušno ga proučavajući. "Zgrabio si siromašnu udovicu koja se prvi put u životu bori da stane na vlastite noge, za-mahao joj pred nosom

mamcem u obliku životne prilike i sve to samo zato da je vežeš uza se i prepriječiš put svim ostalim romantičnim mogućnostima koje se pružaju pred njom?"Ovo je bio upravo nemilosrdno izravan opis događaja. "Ne... ne baš sasvim tako..." gušio se Miles. "Pokušavao sam joj pomoći. Nikad nisam mislio da će mi dati otkaz — pa njoj je taj vrt bio sve."Grofica se uspravila i promatrala ga zastrašujuće zamišljeno, onim pogledom koji je običavala usmjeravati prema svakome tko je bio dovoljno glup da privuče njezinu punu i nepodijeljenu pažnju. "Miles... sjećaš li se one nesretne nezgode s oružnikom Esterhazvjem i utakmicom loptometa, kad ti je bilo dvanaestak godina?"Već godinama nije pomislio na to, ali kad je to spomenula, sjećanje je navrlo i preplavilo ga obnovljenim osjećajem ljutnje i stida. Oružnici su u stražnjem vrtu Kuće Vorkosigan običavali igrati loptomet s njim, a katkad i s Ivanom i Elenom. Bila je to igra u kojoj nije bilo grubih udaraca, bez većih prijetnji njegovim tad još krhkim kostima, ali je zahtijevala brze reflekse i dobar osjećaj za vrijeme. Bio je izvan sebe od sreće kad je prvi put dobio u igri protiv prave, odrasle osobe, u ovom slučaju oružnika Es-terhazvja. Bio je potresen od bijesa kad je slučajno načuo ono što nije trebao — usputnu primjedbu koja mu je otkrila da mu je oružnik popustio. Zaboravio je to. Ali ne i oprostio."Jadni Esterhazv je mislio da će te to razvedriti, zato što si u to vrijeme bio potišten zbog neke, ne sjećam se više koje, uvrede koju si pretrpio u školi", rekla je grofica. "Još se i danas sjećam kako si bio bijesan kad si saznao da te pustio da pobijediš. Bože, kako si samo mahnitao, bojali smo se da ćeš se ozlijediti.""Ukrao mi je moju pobjedu," hrapavo je odvratio Miles, "stoje isto kao i daje varao kako bi me pobijedio. I svaku sljedeću moju pobjedu otrovao je sumnjom. Imao sam puno pravo biti ljut."Njegova je majka šutjela, puna očekivanja.Sinulo mu je. I premda je čvrsto zatvorio oči, od bljeska spoznaje zaboljela ga je glava."Oh. Neeee..." zastenjao je Miles prigušeno u jastuk koji si je nabio na glavu. "Ja sam to njoj učinio?"

Činilo se da neće uslijediti nikakva sućut. Stisnuo je jastuk na prsa. "Oh. Bože. Upravo sam joj to učinio. Sama mi je to rekla. Rekla je da je vrt mogao biti i njezin dar i da sam joj to ukrao. Također. Što mi se činilo besmislenim, jer je ona meni dala otkaz... Mislio sam da se počinjesvađati sa mnom. Bio sam tako sretan, jer sam mislio da ću, ako se počnemo svađati...""Da ćeš u toj svađi ti pobijediti?" suho predloži rješenje grof."Uh... da.""O, sine." Grof je odmahivao glavom. "Oh, jadni moj sine." Miles ovo ni zabunom nije mogao protumačiti kao izraz sućuti. "U tom ratu možeš pobijediti samo ako se smjesta i bezuvjetno predaš.""Možete pobijediti samo ako se smjesta i bezuvjetno predate", ubacila je grofica."Ja sam se pokušao predati!" živčano je prosvjedovao Miles. "Ali ta žena ne uzima zarobljenike! Htio sam je izazvati da me zgazi, ali nije htjela. Previše je dostojanstvena, previše dobro odgojena, previše, previše...""Previše pametna da bi se spustila na tvoju razinu?" predloži grofica moguće rješenje. "Zaboga. Počinjem vjerovati da će mi se ta Ekaterina svidjeti. A još nisam ni kako treba završila upoznavanje s njom. Želio bih vas upoznati s — ona bježi! činilo se pomalo... nedorečenim."Miles je nabusito zurio u nju. Ali nije izdržao. Nešto tišim glasom rekao je: "Danas popodne mije komkonzolom vratila sve nacrte za vrt. Baš kao što je i rekla da hoće. Namjestio sam šifru da me probudi ako stigne bilo kakav poziv od nje. Skoro sam se ubio trčeći prema komkonzoli. Ali to je bio samo paket s podacima. Nije čak dodala ni neku osobnu bilješku. Čak bi i Krepaj, gnjido... bilo bolje od ovog... ovog ničeg." Nakon sadržajne stanke, prasnuo je: "Što ću sad?""Je li to retoričko pitanje kojim si želio postići dramatičan dojam, ili zapravo želiš moj savjet?" zajedljivo se raspitala njegova majka. "Pitam zato što ne kanim trošiti dah na tebe ako konačno ne počneš slušati."Otvorio je usta u nakani da joj bijesno odgovori, a onda ih zatvorio.

U potrazi za potporom, dobacio je pogled ocu, ali on je samo blago mahnuo rukom u smjeru majke. Miles se pitao kako bi to bilo, živjeti u tako uvježbanom timu s nekim s kim svoje unakrsne udarce možeš usklađivati telepatski. Nikad to neću saznati. Osim ako."Slušam", reče on ponizno."Najblaža riječ kojom ovo mogu opisati jest... nepro-mišljenost, a za nju si u potpunosti kriv ti. Dužan si joj ispriku. Ispričaj se.""Kako? Više nego jasno mi je stavila do znanja da ne želi razgovarati sa mnom!""Za boga miloga, Miles, pa ne mislim osobno. Kao prvo, ne mogu ni zamisliti da bi ti uspio odoljeti svojoj potrebi za laprdanjem, što znači da bi se ponovno uvalio. I to još dublje."Stoje to sa svim osobama koje su sa mnom u rodu da imaju tako malo povjerenja u—"Čak bi i razgovor uživo preko komkonzole bio nasrtljiv", nastavljala je ona. "Osobno otići u posjet Vorthvso-vima, to bi bilo i više nego nasrtljivo.""Pogotovo ako bi nastavio u dosadašnjem stilu", promrmljao je grof. "General Romeo Vorkosigan, jedinica za posebne namjene sastavljena od jednog čovjeka."Grofica mu je odaslala jedva primjetan treptaj trepavice, poslije kojega je on umuknuo. "Preporučujem nešto znatno suzdržanije", nastavi ona, obraćajući se Milesu. "Pretpostavljam da ti ne preostaje drugo nego da joj napi-šeš pismo. Kratko i jezgrovito pismo. Dobro mi je poznato kako ti ponizno puzanje ne ide osobito dobro od ruke, ali predlažem ti da se potrudiš.""Misliš da će to upaliti?" Slabašna je nada zatreperila na dnu dubokog, dubokog zdenca."Paljenje je ovdje sporedno. Ne možeš nastaviti s kovanjem ljubavno^ratne urote protiv te jadne žene. Ispričat ćeš se zato što si dužan ispriku, njoj, a i svojoj časti. I točka. U suprotnom, ne moraš se ni truditi.""Oh", reče Miles iznimno slabašnim glasom. "Loptomet", reče njegov otac. Sjetno. "Ha.""Nož je već pogodio cilj", uzdahne Miles. "Zaboden je do balčaka.

Ne moraš ga još i zavrtati." Dobacio je pogled majci. "Trebam li to pismo napisati rukom? Ili da ga samo pošaljem komkonzolom?""Mislim da si upravo odgovorio na vlastito pitanje. Ako se tvoj odvratni rukopis imalo poboljšao, mogao bi pismu dodati dašak posebnosti.""Osim toga, to će pokazati kako ga nisi diktirao svom tajniku", ubacio se grof. "Ili još gore, naredio mu da ga i sastavi umjesto tebe.""Ja još nemam tajnika." Miles uzdahne. "Gregor mi ne daje dovoljno posla da bih mogao opravdati potrebu za tajnikom.""Budući da revizorski posao ovisi o neugodnim krizama koje se javljaju u carstvu, nadam se da će tako i ostati", reče grof. "Ali nema sumnje, stvari će se ubrzati poslije vjenčanja, koje će proteći uz jednu krizu manje, budući da si, mogu to slobodno reći, na Komarru obavio dobar posao."Miles podigne pogled i otac mu kimne s razumijevanjem; da, Potkralj i Potkraljica zacijelo su bili u uskom krugu ljudi koji su trebali biti obaviješteni o posljednjim događajima na Komarru. Gregor je, bez sumnje, poslao primjerak Milesova samo-za-Vaše-oči revizorskog izvješća, kako bi ga Potkralj mogao prelistati. "Pa... tako je. Ako ništa drugo, da su urotnici uspjeli zadržati svoj prvotno planirani raspored, toga bi dana poginulo nekoliko ti-suca nedužnih ljudi. A to bi, mislim, znatno nagrdilo proslavu.""To znači da si zaslužio mali dopust."Grofica se na trenutak doimala zamišljenom. "A stoje zaslužila madame Vorsoisson? Njezina ujna iznijela nam je svoje svjedočanstvo o njihovoj umiješanosti. Zvučalo je kao zastrašujuće iskustvo.""Ono što je trebala zaslužiti, to je javna zahvalnost carstva", reče Miles kojega je ovo podsjetilo koliko je zbog toga ozlojeđen. "No umjesto toga, cijela je stvar pokopana duboko, duboko pod kapom tajnovitosti CarSiga. Nitko nikad neće znati. Sva njezina hrabrost, svi njezini mudri i smireni potezi, sve njezino prokleto junaštvo, sve je to... jednostavno nestalo. To je nepošteno.""U kriznim trenucima čovjek čini ono što mora", rekla je grofica."Ne." Miles podigne pogled prema njoj. "Neki ljudi to čine. A drugi

se jednostavno slome. Vidio sam i jedne i druge, znam kakva je razlika. Ekaterina — ona se nikad neće slomiti. Ona može otići strahovito daleko, strahovitom brzinom. Ona... ona djeluje.""Ako ostavimo po strani pitanje raspravljamo li mi o ženi ili o konju," reče grofica — prokletstvo, Mark je bio rekao praktički istu stvar, pa koji je vrag svim Milesovim najdražima i najbližima? — "svi imaju točku na kojoj se lome, Miles. Točku na kojoj su smrtno ranjivi. Ona se samo kod nekih ljudi nalazi na neuobičajenom mjestu."Grof i grofica ponovno su izmijenili jedan od svojih Telepatskih Pogleda. To je Milesu strahovito išlo na živce, pa stisne oči i zavidno ih pogleda.Skupio je rasute krhotine svoga dostojanstva, pa ustao. "A sad me ispričajte. Moram... zaliti biljku."Trideset je minuta teturao golom korom vrta u mraku, dok mu je u jednoj ruci drhturila ručna svjetiljka, a po drugoj se razlijevala voda iz velike šalice, sve dok nije konačno uspio pronaći tu nesretnu stvar. Posađen u svom loncu, skellvtum se doimao dovoljno čvrstim, ali ovdje, vani, izgledao je izgubljeno i osamljeno; komadić života veličine njegova palca na čitavom jednom sterilnom hektaru. Također je izgledao i uznemirujuće usahlo. Zar vene? Ispraznio je šalicu preko njega; na tamnom tlu crvenkaste zemlje voda je načinila crnu mrlju koja je isuviše brzo počinjala blijedjeti i isparavati.Pokušao je zamisliti biljku u njezinoj punoj visini od pet metara, sa središnjom stapkom veličine i oblika sumo-hr-vača, s granama nalik na vitice kako ljupko urešavaju prostor svojim oblikom koji je podsjećao na vadičep. A onda je pokušao zamisliti i sebe, u dobi od četrdeset pet ili pedeset godina, koliko bi morao poživjeti ako želi vidjeti taj prizor. Hoće li biti povučen, mrzovoljan samac, nastran, smežu-ran, pomalo invalidan čovjek za kojega će se brinuti samo njegovi oružnici kojima će biti smrtno dosadan? Ili će biti ponosan, iako pomalo opterećen, pater familias s ozbiljnom, ljupkom tamnokosom ženom koja će ga držati pod ruku i pet, šest hiperaktivnih potomaka za petama? Možda. .. možda se hiperaktivnost može malo ublažiti tijekom pročišćavanja gena, iako

je bio siguran kako bi ga u tom slučaju vlastiti roditelji optužili za varanje...Ponizno puzanje.Vratio se u Kuću Vorkosigan i otišao u svoju radnu sobu gdje je sjeo za stol i bacio se — uz pomoć desetak nacrta — na pisanje najbolje ponizno puzave isprike koju je itko ikad vidio.JEDANAESTO POGLAVLJEKareen se nagnula preko ograde trijema kuće lorda Revizora Vorthvsa i zabrinuto se zapiljila u zavjese koje su bile čvrsto navučene na prozore što su se nalazili na svijetlom, popločenom pročelju. "Možda nema nikoga.""Lijepo sam ti rekla da smo trebale nazvati prije nego što smo došle ovamo", reče Martva, što nije bilo ni od kakve pomoći. No onda se iznutra začulo brzo udaranje nogu — valjda ne Profesoričinih — i vrata se širom otvoriše."O, bok, Kareen," reče Nikki. "Bok, Martva.""Zdravo, Nikki," pozdravi ga Martva. "Je li tvoja mama kod kuće?""Je, vani je, iza kuće. Želite je vidjeti?" "Da, molim. Ako nije previše zauzeta.""Ma nije, nešto prčka po vrtu. Samo uđite." Gostoljubivo im je rukom pokazao u općem smjeru stražnjeg vrta, pa odjurio natrag uza stubište.Nastojeći potisnuti osjećaj da neovlašteno prolazi tuđim posjedom, Kareen povede sestru kroz predvorje i kuhinju, pa kroz stražnja vrata. Ekaterina je klečala na podlošku pokraj uzdignute cvjetne gredice i čupala korov. Odbačene su biljke, zajedno s korijenjem, ležale pokraj nje na sta-zici, poredane poput pogubljenih zarobljenika. Smežurale su se na svjetlosti sunca koje je zalazilo. Ekaterinine su gole ruke pljusnule još jedan zeleni leš na kraj reda. Činilo se da to ima ljekovito djelovanje. Kareen je poželjela da i ona u ovom trenutku ima što ubiti. Osim Martve.Čuvši njihove korake, Ekaterina podigne pogled, i sablasno slabašan osmijeh zasja na njezinu blijedu licu. Ukopala je lopaticu u zemlju i ustala. "0, zdravo.""Bok, Ekaterina." Ne želeći suviše izravno uroniti u pravu svrhu

svog posjeta, Kareen mahne rukom i doda: "Ovo je baš lijepo." Stabla i zidovi prekriveni lozom pretvarali su mali vrt u osamljeno skrovište usred grada.Ekaterina je slijedila njezin pogled. "To sam radila iz hobija, dok sam, davno, živjela ovdje kao studentica. Ujna Vorthvs gaje uglavnom održavala. Neke bih stvari danas drugačije načinila... No," pokaže ona prema ljupkom stoliću od kovana željeza i stolcima, "zar nećete sjesti?"Martva je smjesta prihvatila ponudu, sjela i podbočila bradom ruke, pa namješteno uzdahnula."Želite li nešto popiti? Čaj?""Hvala", reče Kareen, također sjedajući. "Nećemo ništa, hvala." Ovom je kućanstvu nedostajalo posluge kojoj bi se mogao dati takav zadatak; Ekaterina bi morala otići i vlastoručno rondati po kuhinji kako bi pripremila nešto za svoje gošće. A sestrama bi preostala dvojba trebaju li slijediti proleterska pravila i otići joj junački u pomoć, ili pravila osiromašenih visokih Vorkinja koje sjede i čekaju i prave se da nisu primijetile kako nema sluškinja. Osim toga, maloprije su jele, a objed je još uvijek ležao na Ka-reeninu želucu poput teškog kamena, iako je zapravo samo premetala hranu po tanjuru.Kareen je pričekala da Ekaterina sjedne, a onda se oprezno usudila početi: "Došla sam samo načas, da vidim —to jest, pitala sam se jesi li čula ikakve novosti iz... iz Kuće Vorkosigan?"Ekaterina se ukočila. "Ne. Zar sam trebala?""Oh." Što, zar to znači da se monomanijakalni Miles dosad već nije pokušao pomiriti s njom? Kareen ga je zamišljala kako, jutro poslije, stiže pred Ekaterinina vrata i luđačkom brzinom recitira propagandne štosove koji bi trebali umanjiti nastalu štetu. Nije se radilo o tome da je Miles bio neodoljiv — njoj samoj uvijek je bio posve odo-ljiv, barem u romantičnom smislu riječi, premda on zapravo nikad nije na taj način obratio pozornost na nju — ali svakako je bio najupornije ljudsko biće koje je ikad upoznala. Pa stoje taj čovjek dosad radio? Postajala je sve uznemirenija. "Mislila sam — nadala sam se — strašno sam zabrinuta zbog Marka, znaš.

Prošla su gotovo dva dana. Nadala sam se da si možda ti... čula nešto."Ekaterinino se lice smekšalo. "Oh, Mark. Naravno. Ne, žao mije."Svima se fućkalo za Marka. Nitko od njih nije primjećivao krhkost i trusne crte njegove osobnosti koju je s toliko napora stvorio. Svi su ga opterećivali neizdrživim pritiscima i zahtjevima, kao da je on, pa, no, Miles; svi su pretpostavljali da se on ne može slomiti. "Roditelji su mi zabranili da zovem bilo koga iz Kuće Vorkosigan, ili da idem tamo, ili bilo što slično", objasnila je Kareen stisnuta grla. "Inzistirali su na tome da im dam svoju časnu riječ prije nego što su me uopće pustili iz kuće. I još su mi uvalili i zapisničarku." Glavom je odmahnula u smjeru Martve koja se pogrbila u stolcu, dureći se gotovo jednako kao i Kareen."Nisam ja tražila da budem tvoja tjelesna čuvarica", usprotivila se Martva. "Jesu li me uopće pitali? Nisu.""Mama i tata — pogotovo tata — totalno su poludjeli oko ovoga, ponašaju se kao da smo u Vremenu izolacije.Sve je to potpuno sumanuto. Cijelo mi vrijeme govore da odrastem, a kad to konačno i učinim, onda me pokušavaju zaustaviti. I smanjiti. Imam osjećaj da bi me najradije krio-zamrznuli tako da zauvijek imam dvanaest godina. Ili me vratili u replikator i zaključali poklopac." Kareen se ugrizla za usnu. "A u replikator, hvala na pitanju, više ne stanem.""Pa," reče Ekaterina u čijem se glasu osjetio tračak uveseljene sućuti, "tamo bi barem bila na sigurnom. Kao majka, mogu razumjeti zašto tvoji roditelji padaju u napast.""Osim toga, znaš, sama si pogoršavaš položaj", reče Martva Kareen s tračkom sestrinske kritike. "Da se nisi ponašala kao luđakinja koju su zaključali u podrum, kladim se da ne bi bili tako strogi."Kareen je iskesila zube prema Martvi."Ima nečeg u tome, s koje god strane pogledaš", reče Ekaterina blago. "Kad se prema čovjeku ponašaju kao da je malo dijete, onda će se on sigurno početi ponašati kao da to i jest. Ne mogu ti opisati koliko je meni vremena bilo potrebno da prestanem padati u tu zamku."-"Upravo tako", oduševljeno se složi Kareen. "Ti me razumiješ! I,

onda, kako si ih ti natjerala da prestanu?""Zapravo, ne možeš ih natjerati — na koga god se oni odnosilo — da prestanu", reče Ekaterina polako. "Odrastanje nije nešto što dobiješ za nagradu zato što si bila dobro dijete. Možeš potratiti... godine u nastojanju da te ljudi počnu poštovati, kao daje to napredovanje u poslu ili povišica plaće. Da se barem više trudim, da sam barem bolja osoba. Ne. Poštovanje jednostavno moraš... uzeti. Dati ga samoj sebi, pretpostavljam. Reći Žao mije što tako mislite i otići. Ali to je vrlo teško." Ekaterina podigne pogled s krila na kojem su njezine ruke jedna s druge odsutno trljale zaostalu vrtnu zemlju i sjeti se osmjehnuti. Ka-reen osjeti kako su je prošli neobični ledeni trnci. Nije samo suzdržanost ponekad činila Ekaterinu zastrašujućom. Ta žena se spuštala sve dublje i dublje, kao daje zdenac koji ide prema središtu svijeta. Kareen se bila spremna okladiti da nju čak ni Miles ne može motati oko prsta kako mu i kad padne na pamet.A koliko je teško okrenuti se i otići? "Čini mi se da su ovako blizu", držala je palac i kažiprst samo nekoliko milimetara jedan od drugoga, "da mi kažu kako moram izabrati između svoje obitelji i svog ljubavnika. Toga se bojim, to me ljuti. Zašto ne bih mogla imati i jedno i drugo? Zar bi to značilo imati previše toga dobroga u životu, ili što? Čak i ako ostavimo po strani činjenicu da bi to na jadnog Marka značilo strovaliti strašan osjećaj krivnje — on zna koliko je meni važna moja obitelj. On nije imao obitelj dok je odrastao pa su mu pojmovi o njoj pomalo romantični, ali svejedno."Njezini ispruženi dlanovi oblikovali su frustriranu te-tovažu na stolnjaku. "Na kraju se sve svodi na prokleti novac. Da sam zaista odrasla, imala bih vlastiti izvor prihoda. Onda bih mogla otići, a oni bi znali da ja mogu otići i morali bi se povući. A sad misle da me drže u šaci.""Ah", reče Ekaterina jedva čujno. "To. Da. To je stvarna prijetnja.""Mama me optužila da razmišljam na kratke pruge, ali to nije točno! Projekt s maslobubima — to je kao da sam opet u školi, kratkoročno se moram strpjeti kako bi se poslije dugog vremena stvari zaista dobro isplatile. Proučila sam analize koje je Mark načinio s Tsipisom. To nije plan za brzo bogaćenje. To je plan za bogaćenje na

veliko. Mama i tata pojma nemaju na koliko veliko. Oni si umišljaju da sam ja s Markom provodila vrijeme u zafrkanciji, ali radila sam kao konj i točno sam znala zašto radim. A u međuvremenu, imam jednomjesečnu plaćukoja je u dionicama zatvorena u podrumu Kuće Vorkosi-gan i pojma nemam što se tamo događa!" Prsti su joj po-bijeljeli na mjestu na kojem je stisnula rub stola i morala je zastati da dođe do daha."Pretpostavljam da ti se ni doktor Borgos nije javljao?" reče Martva Ekaterini oprezno."Pa... nije.""Bilo mi ga je gotovo žao. Tako se silno trudio svima ugoditi. Samo se nadam da Miles nije zaista pogubio sve njegove bube.""Miles nije ni prijetio da će mu ubiti sve bube", naglasila je Kareen. "Samo one odbjegle. A što se mene tiče, žao mi je što ga Miles nije zadavio. I žao mi je što si ga ti u tome spriječila, Ekaterina.""Ja?" Ekaterinine su se usne zbunjeno izvile."Ali zašto, Kareen?" podrugnula se Martva. "Zar samo zato što je čovjek svima otkrio da si upućena hete-roseksualka? Moram ti reći, s obzirom na sve betanske mogućnosti, mogla si to i bolje izvesti. Da si proteklih nekoliko tjedana strateški ispuštala odgovarajuće naznake, mama i tata su mogli klečati pred tobom, zahvalni što nisi učinila ništa gore od petljanja s Markom. Iako, čudan mi je tvoj ukus kad su muškarci u pitanju."Ono što Martya zna o betanskim mogućnostima koje sam iskušala, zaključi odlučno Kareen, ne može mi naškoditi. "Ili bi me zaista zaključali u podrum."Martva na to samo odmahne rukom. "Doktora Borgo-sa su i previše terorizirali. Zaista je nepošteno normalnog čovjeka ostaviti samog u Kući Vorkosigan s Komičnom Braćom i onda očekivati od njega da se sam snađe.""S Komičnom Braćom?" pitala je Ekaterina.Kareen, koja je tu foru već prije čula, napravi grimasu koja je pokazivala što o njoj misli.,11"Ovaj..." Martva je imala dovoljno pameti da izgleda postiđeno. "To je vic koji se priča okolo. Ivan mi ga je ispričao." Kad je Ekaterina

nastavila zbunjeno zuriti u nju, dodala je: "Ma znaš — Stanlio i Olio.""Oh." Ekaterina se nije nasmijala, iako joj je pobjegao kratak osmijeh. Izgledala je kao da probavlja ovo sitno ogovaranje i da nije sigurna sviđa li joj se okus koji ostavlja u ustima."Ti misliš da je Enrique normalan?" upita Kareen svoju sestru, nabravši nos."Pa... barem je drugačiji od standardnih lordova-poruč-nika Vor-božjih-darova-ženskom-rodu kakve obično susrećemo u Vorbarr Sultani. Ne stjera te u kut i ne priča do u beskraj o vojnoj povijesti i topništvu. On te, umjesto toga, stjera u kut i priča do u beskraj o biologiji. Tko zna? Možda bi od njega bio dobar muž.""Da, onoj ženi kojoj ne bi smetalo da se premaze bub-ljim maslom kako bi ga namamila u krevet", reče Kareen zajedljivo. Prste je poput bubljih ticala prislonila uz glavu i zamahala njima prema Martyi.Martva se zasmijuljila, ali i dodala: "Mislim da njemu treba žena koja će se za sve brinuti, kako bi on u miru mogao četrnaest sati na dan raditi u labosu."Kareen joj uzvrati prezirnim frktanjem: "Takvoj je bolje da smjesta preuzme nadzor. Da, Enrique koti ideje brže nego Zap mačiće, ali je činjenica da će sve što na njima zaradi, izgubiti.""Misliš daje previše naivan? Da ga ljudi iskorištavaju?""Ne, samo je previše zaokupljen. A to se na kraju svodi na isto."Ekaterina uzdahne, gledajući nekamo u daljinu. "Ja bih bila zadovoljna da uspijem raditi samo četiri sata u komadu a da pritom ne izbije nešto kaotično.""Oh", reče Martva. "Ali ti si ista takva. Jedna od onih osoba koje iza uha izvlače nevjerojatne stvari, to sam htjela reći." Osvrnula se po sićušnom, urednom vrtu. "Tebe je šteta trošiti na kućanske poslove. Trebala bi se definitivno baviti istraživanjem i razvojem."Ekaterina se iskrivljeno nasmiješi. "Hoćeš reći da meni ne treba muž, nego žena? No, to je barem mala promjena u odnosu na ono čime me pritišće moja šogorica.""Pokušaj otići na Koloniju Beta", poprati Kareen svoj savjet melankoličnim uzdahom.

Poslije tog primamljivog prijedloga razgovor se na trenutak zaustavio. Prigušeni zvuči gradskog života odjekivali su preko zida i između zgrada, a kose sunčane zrake puzale su preko trave, ostavljajući stol u prohladnoj sjeni predvečerja.Nakon nekog vremena, Martva reče: "Ali te bube su zaista odvratne. Nitko tko je pri zdravoj pameti neće ih kupiti."Za Kareen to više nije bila nikakva novost, ali se svejedno potišteno zgrbila. A maslobubi su bili tako djelotvorni. Bublje maslo bilo je gotovo savršena znanstveno proizvedena hrana. Ljudi su tako puni predrasuda...Na Martvinim se usnama pojavio lagan osmijeh, pa je dodala: "Iako, ona smeđe-srebrna kombinacija bila je upravo savršena. Mislila sam da će Pyma udariti kap.""Da sam barem unaprijed znala što Enrique namjerava", žalobno reče Kareen. "Mogla sam ga spriječiti. Cijelo je vrijeme brbljao o nekakvom iznenađenju, ali ja jednostavno nisam obraćala dovoljno pozornosti — nisam pojma imala da se s bubama može učiniti takvo što."Ekaterina reče: "Ja sam to mogla predvidjeti, samo da sam malo razmislila. Skenirala sam njegov doktorat. Prava je tajna u rasporedu mikroba." Kad je Martva po-digla obrve, Ekaterinajoj objasni: "To je splet bioinženje-rijskih mikroorganizama u bubljim crijevima koji zapravo rastvaraju ono što bube jedu i pretvaraju to u, pa, u što god idejni začetnik želi. Enrique ima na desetke zamisli za buduće proizvode, koji neće biti samo hrana, uključujući tu i široku primjenu u čišćenju radioaktivnog smeća iz okoliša, što bi moglo oduševiti... no. U svakom slučaju, uravnoteženje — ili kako to Enrique zove, ugađanje — mikrobske ekologije, to je najosjetljiviji dio. Maslobubi su zapravo samo omoti oko rasporeda mikroba, omoti koji se sami preslažu i sami ubrzavaju proces. Njihov je oblik samo djelomično unaprijed određen. Enrique je jednostavno dograbio najdjelotvornije funkcionalne elemente raznih vrsta insekata, a na estetiku uopće nije mislio.""Vrlo vjerojatno." Kareen se polako uspravi. "Ekateri-na... ti se razumiješ u estetiku."

Ekaterina mahne rukom, kao da odbacuje tu tvrdnju. "Možda, na neki način.""O, da, i te kako. Tvoja kosa uvijek dobro izgleda. Uvijek si odjevena bolje od svih, a mislim da to nije zato što na odjeću trošiš više novaca."Žalosno se slažući s njom, Ekaterina odmahne glavom."Mislim da ti imaš ono što lady Alys zove nepogrešivim ukusom", nastavljala je Kareen sve energičnije. "Mislim, pogledaj samo ovaj vrt. Mark, Mark se razumije u novac i poslove. Miles se razumije u strategiju, taktiku i to kako će smotati ljude da postupe upravo onako kako on želi." No dobro, možda ne uspijeva uvijek; kad je spomenula njegovo ime, Ekaterinine su se usne stisnule. "Još uvijek nisam spoznala u što seja razumijem. Ali ti — ti se razumiješ u ljepotu. I na tome ti doista zavidim."Ekaterina se doimala dirnutom. "Hvala ti, Kareen. Ali to zaista nije nešto što ja—"Kareen odmahne rukom i prekine to samoumanjiva-nje. "Ne, slušaj me, ovo je važno. Misliš da bi ti mogla načiniti lijepog maslobuba? Odnosno, učiniti maslobube lijepima?""Ja nisam genetičarka—""Nisam ni mislila na taj dio posla. Htjela sam reći, ti bi mogla načiniti nacrt za promjenu buba, tako da ljudi više ne žele povratiti kad ih ugledaju. A onda bi ga Enrique mogao primijeniti."Ekaterina se naslonila. Obrve su joj ponovno duboko potonule, a u očima joj se počeo pojavljivati zaokupljeni pogled. "Pa... očito je moguće bubama promijeniti boju i dodati razne skice za izgled površine. S obzirom na brzinu kojom je Enrique proizveo... um... vorkosiganske bube, to čak ne trebalo biti previše složeno. Ne bi se trebalo pačati u osnovne strukturne modifikacije crijeva, ticala i sličnoga, ali krilca i oklopi ionako su već disfunkcio-nalni. Pretpostavljam da se mogu promijeniti po volji.""Da? Nastavi.""Boje — bilo bi dobro potražiti boje kojih ima u prirodi, kako bi bile biološki privlačne. Ptice, životinje, cvijeće... vatra...""Pada li ti nešto na pamet?""Ovako usput, barem pet do šest zamisli." Usne su joj se uzvile.

"Čini se nevjerojatno jednostavnim. A čak bi i najmanja izmjena predstavljala poboljšanje.""Nije dovoljno da izmjena bude najmanja. Mora biti veličanstvena.""Veličanstveni maslobub." Usne joj se razdvojiše u slabašnom osjećaju užitka, a oči su joj, prvi put otkako su sestre došle, zablistale neglumljenom vedrinom. "E, to je pravi izazov.""Oh, bi li ti to htjela, mogla? Hoćeš li? Molim te! Ja sam dioničarka, imam te pravo unajmiti jednako kao Mark ili Enrique. Barem u kvalitativnom smislu.""Zaboga, Kareen, pa ne moraš mi platiti—""Nikad," reče joj Kareen strasno, "nikad im nemoj dati do znanja da ti ne moraju platiti. Ono što ljudi plate, to i cijene. Ono što dobiju besplatno, uzmu zdravo za gotovo i onda to i dalje traže, kao da na to imaju pravo. Opali im najvišu tržišnu cijenu." Oklijevala je, pa s nelagodom dodala: "Ali, prihvatit ćeš dionice, zar ne? Mama Kosti jest, za one savjete vezane uz razvoj proizvoda koje je načinila za nas.""Moram priznati daje Mama Kosti učinila čudo s mas-lobubljim sladoledom", reče Martva. "A ni namaz za kruh nije bio loš, iako mislim da je to uglavnom bilo zbog sveg onog češnjaka. Zapravo, sve je dobro dok ne znaš iz čega je ta stvar izašla.""Pa što? Zar si ikad razmišljala iz čega je izašao maslac ili obični sladoled? A meso, a jetrena kobasica, a—""Mislim da ti mogu jamčiti kako je teleći filet koji smo neku večer jeli izašao iz čiste posude za kloniranje. Teta Cordelia nikad ne bi dopustila da se u Kući Vorkosigan posluži nešto lošije od toga."Kareen živčano odmahne rukom. "Ekaterina, što misliš, koliko bi ti vremena trebalo za nacrt?" pitala je."Ne znam — dan ili dva, pretpostavljam, za preliminarne nacrte. Ali svakako bismo se morale sastati s Markom i Enriqueom.""Alija ne smijem ići u Kuću Vorkosigan", potone Kareen, pa se smjesta uspravi. "Bismo li se mogli sastati ovdje?"Ekaterina pogleda Martvju, pa opet Kareen. "Ja ne mogu sudjelovati u potkopavanju odluke tvojih roditelja,niti im činiti nešto iza leđa. Ali tu se svakako radi o zakonitom poslu. Ako ti daju dopuštenje, možemo se ovdje sastati."

"Možda", reče Kareen. "Možda. Ako im damo još koji dan da se malo smire... U krajnjem slučaju, možeš se ti sama sastati s Markom i Enriqueom. Ali voljela bih biti prisutna, ako budem mogla. Znam da im mogu prodati tu zamisao, samo ako dobijem priliku." Pružila je Ekaterini ruku. "Jesmo li se dogovorile?"Ekaterina je djelovala razveseljeno. Otrla je prljavšti-nu s ruke o suknju, nagnula se preko stola i rukovanjem zaključila dogovor. "Onda dobro."Martva se pobunila. "Znaš da će me mama i tata natjerati da idem s tobom ako budu pomislili da bi i Mark mogao biti ovdje.""A ti ih onda lijepo uvjeri da to nije potrebno. Ionako si svojevrsna uvreda, znaš."Martva joj sestrinski isplazi jezik, ali potom, slegnuvši ramenima, nevoljko prizna svojevrsno slaganje.Zvuk koraka i glasova dopro je kroz otvoreni kuhinjski prozor. Kareen podigne pogled, pitajući se jesu li se to vratili Ekaterinini ujak i ujna. A možda je jedno od njih čulo nešto od Milesa ili tete Cordelije ili... Ali, na njezino iznenađenje, kroz vrata je za Nikkijem pognuto ušao oružnik Pym, u službenoj odori Kuće Vorkosigan, urednoj i blistavoj kao da je spreman za grofovu inspekciju. Pym je govorio: "—to ne bih znao, Nikki. Ali znaš da si uvijek dobrodošao u našoj kući, kad god hoćeš možeš se doći igrati s Arthurom. Zapravo, baš je sinoć pitao za tebe.""Mama, mama!" doskakutao je Nikki do vrtnog stolića. "Pogledaj, Pym je došao!"Ekaterinino se lice stvrdnulo kao da je preko njega zatvorila prozorske kapke. Promatrala je Pyma s iznim-nim oprezom. "Dobar dan, oružniče," reče posve bezbojnim glasom. Preko stola pogleda svog sina. "Hvala ti, Nikki. Molim te, vrati se u kuću."Nikki se povukao, iako je preko ramena majci dobacio nekoliko zabrinutih pogleda. Ekaterina je Čekala.Pym se nakašljao, sramežljivo nasmiješio, pa joj, na neki način, salutirao. "Dobra večer, madame Vorsoisson. Nadam se da ste dobro." Pogledom je obuhvatio sestre Koudelka, udijelivši im ljubazan, iako pomalo znatiželjan naklon glavom. "Dobra večer,

gospođice Martva, gospođice Kareen. Ja... ovo je neočekivano." Izgledao je kao da po sjećanju vršlja kroz neki pažljivo uvježbani govor.Kareen je histeričnom brzinom razmišljala može li se praviti kako se njezina zabrana razgovora bilo s kim iz kućanstva Vorkosiganovih odnosi samo na najuži obiteljski krug, a ne i na oružnike. Uzvratila je Pymu čeznutljivim osmijehom. Možda on smije razgovarati s njom. Njezini roditelji nisu — u svakom slučaju, ne mogu — svoja paranoična pravila proširivati i na druge ljude. No poslije stanke, Pym samo odmahne glavom, pa se ponovno posveti Ekaterini.Iz svoje je tunike izvukao tešku omotnicu. Njezin je debeli papir boje bijele kave bio zatvoren pečatom u koji je bio utisnut grb Vorkosiganovih — baš kao na leđima maslobuba — a na njemu je, umjesto adrese, tintom i jasnim, četvrtastim rukopisom bilo ispisamo samo Madame Vorsoisson. "Madame. Lord Vorkosigan naredio mi je da predam ovo pismo vama na ruke. Rekao mi je da vam kažem kako žali zbog toga što mu je trebalo toliko vremena. To vam je, znate, zbog kanalizacije. Mislim, milord to nije rekao, ali ta nezgoda je usporila sve stoje mogla." Znatiželjno je proučavao njezino lice u potrazi za odgovorom na ovo.Ekaterina prihvati omotnicu, promatrajući je kao da bi se u njoj mogla nalaziti bomba.Pym je uzmaknuo korak, pa joj vrlo službeno kimnuo. Kad ni trenutak poslije nitko nije ništa rekao, ponovno joj je salutirao i rekao: "Nisam vam imao namjeru smetati, madame. Duboko se ispričavam. Sad ću otići. Hvala vam." Okrenuo se na peti."Pym!" Njegovo ime koje je izletjelo iz Kareeninih usta zvučalo je gotovo kao krik; Pym se trznuo i okrenuo. "Da se nisi usudio samo tako otići! Sto se tamo događa?""Zar ovime ne kršiš svoju časnu riječ?" klinički je nezainteresirano pitala Martya."Dobro! Dobro! Daj ga onda ti pitaj!""Oh, pa dobro." Uzdahnuvši poraženo, Martya se okrene prema Pymu. "Onda, Pym, reci mi, što se dogodilo s kanalizacijom?""Fućka se meni za kanalizaciju!" vrisnula je Kareen. "Želim znati kako je Mark! I kako su moje dionice."

"Pa? Mama i tata kažu da ne smiješ razgovarati ni s kim iz Kuće Vorkosigan, znači — nemaš sreće. Ja želim znati stoje bilo s kanalizacijom."Pvmove su se obrve nabrale dok je nastojao razabrati o čemu se ovdje radi, a onda mu oči na trenutak zablistaše. Svojevrsna pobožna nedužnost natopila mu je glas: "Strahovito mi je žao što to čujem, gospođice Kareen. Uvjeren sam kako će komodor ubrzo doći do toga da vas pusti iz karantene. Eh, sad, meni je moj milord rekao da se ne zadržavam i da ne uznemirujem madame Vorsoisson bilo kakvim trapavim pokušajima objašnjenja, da je ne gnjavim time što ću se ponuditi da pričekam odgovor i daje ne ometam tako što ću stajati pokraj nje dok čita njegovo pismo. To mi je rekao gotovo upravo tim riječima. Ali — nije mi zapovjedio da ne razgovaram s vama, mlade dame, budući da nije pretpostavio da ćete biti ovdje.""Ah", reče Martva glasom iz kojeg je, kako se Kareen činilo, curila nezdrava količina užitka. "Znači, smiješ razgovarati s Kareen i sa mnom, ali ne smiješ s Ekaterinom. A Kareen može razgovarati s Ekaterinom i sa mnom—""Iako s tobom uopće ne želim", promrmlja Kareen."—ali ne i s tobom. To znači da sam ja jedina ovdje prisutna osoba koja smije razgovarati sa svima. Kako... zgodno. Dragi Pym, ispričaj mi sve o kanalizaciji. Nemoj mi reći da su odvodi opet popucali."Ekaterina je smjestila pismo u unutrašnji džep svog bolera, oslonila lakat na naslon stolca, a bradu o šaku, pa sjedila slušajući, dok su joj se tamne obrve nabirale.Pym je kimnuo. "Bojim se da jesu, gospođice Martva. Kasno sinoć, doktor Borgos je—" Pvmove su se usne čvrsto stisnule dok je izgovarao to ime, "—budući u strašnoj žurbi da se vrati svojoj potrazi za maslobubljom maticom, uzeo dvodnevnu proizvodnju bubljeg masla — kasnije smo procijenili da se radilo o četrdeset ili pedeset kilograma — koja je počela preplavljivati police, s obzirom na to da gospođice Kareen nije bilo u blizini da se pobrine za sve kako spada, i cijelu je izlio u laboratorijski odvod. U odvodu je došlo do izvjesne kemijske reakcije koja je prouzročila da se maslo... stisne. Kao meki gips. Potpuno je začepilo glavni odvod što je u kućanstvu s više od pedeset ljudi —jučer je stigao ostatak pratnje

Potkralja i Pot-kraljice, a tu smo i mi oružnici sa svojim obiteljima — smjesta izazvalo krizu velikih razmjera."Martva se nije mogla suzdržati da se ne nasmije i to prilično neukusno. Pym je ostao uštogljeno stajati."Lord Revizor Vorkosigan", nastavio je Pym, usput kroz trepavice pogledavši prema Ekaterini, "koji, kako nas je obavijestio, otprije ima bogato vojno iskustvo s kanalizacijama, smjesta je i bez oklijevanja odgovorio na tužnu molbu svoje majke, te unovačio i poveo postrojbu zaposebne namjene u podrum, kako bi riješila dilemu. A postrojba se sastojala od mene i oružnika Roica.""Vaša hrabrost i, ovaj, korisnost me zapanjuje", odreci-tirala je Martya, buljeći u njega s rastućom zadivljenošću.Pym skromno slegne ramenima. "Neophodnost da do koljena ugazimo u bublje maslo, komadiće korijenja stabala i, ovaj, u sve ostale stvari koje se nalaze u kanalizaciji nismo mogli časno zanemariti, budući da smo slijedili vođu koji je u sve to morao ugaziti, ovaj, i dublje od koljena. No budući da je milord točno znao što mu je bilo činiti, nije nam trebalo dugo i uskoro se cijelo kućanstvo silno obveselilo. Ali zbog toga sam došao donijeti madame Vorsois-son njezino pismo sa zakašnjenjem većim od planiranoga, jer smo jutros svi malo kasnije započeli svoj dan.""Što se dogodilo s doktorom Borgosom?" pitala je Martya, dok je Kareen škrgutala zubima, stiskala šake i poskakivala u stolcu."Moj prijedlog da ga svežemo i naglavačke objesimo na zid u podrumu dok se, ovaj, razina tekućine podizala, na nesreću je bio odbijen. Vjerujem da je grofica obavila poslije s njim jedan mali razgovor o tome što se smije, a što ne smije bez opasnosti izlijevati u kanalizaciju Kuće Vorkosigan." Pym teško uzdahne. "Milady je isuviše nježna i ljubazna."Budući da se činilo kako je storija napokon privedena svome kraju, Kareen bubne Martvu u rame i prosikće: "Pitaj ga kako je Mark!"Kratka se stanka ponešto protegnula, dok je Pym dobroćudno čekao na riječi svoje prevoditeljice, a Kareen razmišljala o tome kako osoba koja se želi tako dobro slagati s Milesom kao s poslodavcem, svakako mora posjedovati upravo ovako nejasan smisao za humor

kakav je posjedovao Pym. Napokon se Martya ipak slomila i neljubazno zapitala: "Onda, kako je debeli?""Lord Mark", odgovori joj Pym s jedva primjetnim naglaskom, "zamalo je izbjegao teže ozljede u svom nastojanju da probavi—" usne su mu se zaustavile, otvorile, pa usred rečenice promijenile smjer — "iako su ga preksinoćnji događaji i njihov neslavni završetak vidljivo rastužili, ima pune ruke posla pomažući doktoru Borgosu u potrazi za bubama."Kareen je bez poteškoća dešifrirala izraz "vidljivo rastužili". Ždero je izbio na površinu. A najvjerojatnije i Urlator. Oh, kvragu, a Marku je tako dobro polazilo za rukom da drži Crnu škvadru podčinjenom...Pym je bez zaustavljanja pripovijedao dalje: "Mislim da mogu govoriti u ime čitavog kućanstva Vorkosiganovih i reći kako želimo da se gospođica Kareen vrati što prije i uspostavi prijašnji poredak. U nedostatku informacija o događajima u komodorovoj obitelji, lord Mark bio je vrlo nesiguran u to kako bi trebalo dalje postupiti, ali tome sad ima lijeka." Kapak mu je zadrhtao u suzdržanom pokušaju da namigne Kareen. Ah, da, Pym je bio negdašnji pripadnik CarSiga i ponosio se time. Razmišljati sa strane u dva smjera istodobno njemu nije predstavljalo poteškoću. Sa zadovoljstvom je zaključila kako je sad suvišno baciti se na koljena, zagrliti njegove čizme i zavrištati Upomoć, u pomoć! Reci teti Cordeliji da su me zarobili moji pomah-nitali roditelji! Podaci će imati odgovarajući protok."Osim toga," doda Pym istim, bezbojnim glasom, "hrpe kantica s bubljim maslom koje obrubljuju podrumski hodnik polako počinju predstavljati poteškoću. Jučer su se strovalile na sobaricu. Mlada se dama silno uzrujala."Iako je samo slušala, ne govoreći ništa, Ekaterinine su se oči raširile kad je zamislila taj prizor. Martva se bez sustezanja nasmijala. Kareen potisne potrebu da očajno zastenje.Martya iskosa dobaci pogled prema Ekaterini, pa pomalo mračno doda: "A kako je mršavi?"Slijedeći smjer njezina pogleda, Pym je oklijevao, pa naposljetku odgovorio: "Bojim se daje kriza s kanalizacijom tek privremeno

razvedrila njegov život."Rukom je u zraku pred sve tri dame orisao luk, ostavljajući ih da same zaključe kakva mitološka tama vlada dušom osobe u čijem sumornom životu pedeset kila bub-ljeg masla u kanalizaciji predstavlja razonodu. "Gospođice Kareen, gospođice Martya, nadam se da ćemo sve vas Koudelke ubrzo opet vidjeti u Kući Vorkosigan. Madame Vorsoisson, dopustite mi da se povučem i da se ispričam ako sam vas nečim nenamjerno uznemirio. Govoreći samo u ime svoje kuće, smijem li upitati može li nas Nikki i dalje posjećivati?""Da, svakako", reče jedva čujno Ekaterina."Onda vam želim ugodnu večer." Srdačno je prstima dotaknuo čelo, pa se odgegao prema stražnjim vrtnim vratima smještenima u uskom prostoru između zgrada.Martya odmahne glavom u nevjerici. "Gdje samo Vor-kosiganovi nalaze svoje ljudstvo?"Kareen slegne ramenima. "Pretpostavljam daje njima dostupno ono najbolje u Carstvu.""Dostupno je i mnogim drugim visokim Vorovima, a oni ipak nemaju Pyma. Ili Mamu Kosti. Ili—""Čula sam daje Pym stigao na osobnu preporuku Si-mona Illyana, dok je on još bio na čelu CarSiga", reče Kareen."Ah, tako znači. Oni varaju. To sve objašnjava."Ekaterinina je ruka odlutala i dodirnula bolero ispod kojega se krila zadivljujuća svijetlosmeđa omotnica, ali na Kareenino golemo razočaranje, nije ju izvukla i razlomilapečat. Nema sumnje, neće čitati pismo pred svojim nepozvanim gošćama. Prema tome, bilo je vrijeme da se izgube.Kareen ustane. "Ekaterina, mnogo ti hvala. Ti si mi pomogla više nego bilo tko—" iz moje obitelji, ali taj je posljednji dio uspjela odgristi od rečenice. Nema svrhe namjerno podbadati Martvju, nakon što je, iako nevoljko i samo djelomično, pristala ući u savez s njom, a protiv roditelja. "A što se tiče dizajniranja buba, smrtno sam ozbiljna. Nazovi me čim budeš imala nešto spremno.""Nešto ću imati već sutra, obećavam." Ekaterina je otpratila sestre do vrtnih vrata i zatvorila ih za njima.

Na uglu ulice Pym im je postavio zasjedu, čekajući oslonjen o parkirano oklopljeno zemaljsko vozilo."Je li ga pročitala?" čeznutljivo je zapitao.Kareen podbode Martvu u rebra."Nije pred nama, Pym," reče Martva, kolutajući očima."Ha. Prokletstvo." Pym je zurio niz ulicu u popločeno pročelje kuće lorda Revizora Vorthysa, napola skriveno iza stabala. "Nadao sam se da — prokletstvo.""A kako je zapravo Miles?" pitala je Martya, prateći njegov pogled i nakrivivši glavu.Pym se odsutno počeše po zatiljku. "No, odvalio je onaj dio s povraćanjem i žalopojkama. Sad ide po kući i mrmlja sam sa sobom, jer nema pametnijeg posla. Ja bih rekao da je gladan akcije. Način na koji se bacio na rješavanje kanalizacijskih problema djelovao je upravo zastrašujuće. S moje točke gledišta, razumijete."Kareen je razumjela. Naposljetku, kamo god bi Miles odjurio, Pym je morao za njim. Nikakvo čudo da je čitavo kućanstvo prestalo disati dok je promatralo Milesovo udvaranje. Zamišljala je razgovor u prostorijama za poslugu: Za boga miloga, zašto netko tom malom davežu ne nađe nešto za povaliti prije nego što svi postanemo ludi kao i on? Pa,Idobro, ne baš, Miles je uspijevao očarati većinu svoga ljudstva i oni to vjerojatno ne bi rekli tako grubo. Ali mogla se okladiti da se, kako god to rekli, sve svodilo na to.Pym je odustao od svog uzaludnog nadzora nad kućom madame Vorsoisson i ponudio sestrama da ih poveze. Martya, najvjerojatnije predviđajući unakrsno ispitivanje kojem će je podvrgnuti roditelji, pristojno odbije u ime obje. Pym se odvezao. Dok je njezina osobna zapisničarka kaskala za njom, Kareen se zaputila u suprotnom smjeru.Ekaterina se polakq vratila do vrtnog stola i ponovno sjela. Izvukla je omotnicu iz lijevog unutrašnjeg džepa i okretala je u rukama, zureći u nju. Papir boje bijele kave bio je iznimno težak i gust. Stražnji je preklopac bio zatvoren pečatom u obliku grba Vorkosiganovih, utisnutim duboko i ne točno u sredini. Nije bio

utisnut strojno, dakle, nego nečijom rukom. Njegovom rukom. Crvenkasti otisak palca raširio se porama površine papira i naglašavao uzorak koji je, u najvišem od svih visokih vorskih stilova, djelovao još službenije od pečata otisnutog u vosku. Podigla je omotnicu do nosa, ali ako se nešto njegova mirisa i zadržalo na omotnici, bio je isuviše slab da bi mogla biti sigurna.Unaprijed iscrpljena, uzdahnula je i polako otvorila omotnicu. Baš kao i njezino ime, i papir koji se unutra nalazio bio je ispisan rukom.Draga madame Vorsoisson, počinjalo je pismo, žao mi je.Ovo je moj jedanaesti pokušaj da vam napišem pismo. Svaki je od njih počinjao s te tri riječi, čak i grozna verzija u stihovima, pa pretpostavljam da one moraju ostati.Mozak joj je štucnuo i stao. Na trenutak se samo uspijevala pitati tko prazni njegov koš za smeće i može li se tu osobu nekako podmititi. Najvjerojatnije Pym, i najvjero-jatnije ne. Odmahnula je glavom da otrese taj prizor i nastavila čitati.Jednom ste me zamolili da vam nikad ne lažem. Onda dobro. Sad ću vam reći istinu, iako to nije ni najbolje ni najpametnije što bih mogao učiniti, a ni dovoljno ponizno.Pokušao sam vas ukrasti, kao lopov, postaviti vam zasjedu i zarobiti ono za što nisam vjerovao da mogu pošteno osvojiti, ono za što nisam vjerovao da bi mi se svojevoljno dalo. Vi niste skočni brod koji se može oteti, ali nisam mogao smisliti ništa bolje od smicalice i iznenađenja. Iako, nisam baš želio iznenađenje kakvo je bilo ono koje se dogodilo za večerom. Revolucija je započela prerano, zato što je glupi urotnik neočekivano ispalio svoju tajnu municiju i rasvijetlio cijelo nebo svojim namjerama. Ponekad takve nezgode posljeduju stvaranjem novih naroda, ali češće završavaju vješanjem i odrubljenim glavama. I ljudima koji bježe u noć. Ne mogu požaliti zbog toga što sam vas zamolio da se udate za mene, jer to je u čitavom onom smeću i dimu bio jedini istiniti dio, ali prokleto mi je zlo od pomisli na to kako sam to loše izveo.Iako sam svoje namjere zatajio pred vama, trebao sam biti toliko pametan da ih zatajim i pred drugima, barem dok ne prođe godina

dana žalosti koju ste zatražili kako biste se oporavili. Ali strahovito sam se bojao da ćete umjesto mene odabrati nekoga drugoga.Za boga miloga, pa stoje on mislio, koga drugoga? Nije željela nikoga drugoga. Vormoncrief je bio nemoguć. By Vorrutver nije se čak ni pretvarao da misli ozbiljno. En-rique Borgos? Bljak. Major Zamori, pa, Zamori se činio prilično ljubaznim. Ali i dosadnim.Pitala se otkad je dosadan postala prva zamjerka na njezinu popisu razloga za odbijanje prosaca? Deset minuta nakon što je upoznala Milesa Vorkosigana, možda?Proklet bio, potpuno joj je poremetio kriterije. I zdrav razum. I... i...Nastavila je čitati./ tako sam se poslužio vrtom kao razlogom da vam se približim. Namjerno sam i svjesno ono za čim je žudjelo vaše srce pretvorio u klopku. I zbog toga mi nije samo žao, nego se toga i duboko stidim.Zaslužili ste svaku priliku da se razvijate. Volio bih se pretvarati kako nisam vidio da ću, budem lija taj koji će vam pružiti priliku, izazvati sam u sebi sukob interesa, ali to bi bila još jedna laž. Ali izluđivala me pomisao na to da vas promatram osuđenu na sitne korake, kad biste mogli juriti brzinom svjetlosti. Većina ljudi u svom životu doživljava tek kratke takve trenutke u kojima može stići do najudaljenije točke orbite.Ja vas volim. Ali ono za čim žudim i čeznem, mnogo je više od vašeg tijela. Želio sam posjedovati snagu vaših očiju, način na koji one vide i oblikuju ljepotu koje još čak i nema i ni iz čega je izvlače u stvarni svijet. Želio sam posjedovati čast vašeg srca, koje se ni u najstrašnijim trenucima one sumorne noći na Komarru nije pokolebalo. Želio sam imati vašu hrabrost i snagu vaše volje, vaš oprez i vašu smirenost. Želio sam, pretpostavljam, vašu dušu, a to je bilo previše željeti.Potresena, odložila je pismo. Nekoliko je puta duboko udahnula, pa ponovno uzela list.Htio sam vam darovati pobjedu. Ali u samoj je prirodi pobjede to da je se ne može darovati. Pobjeda se mora osvojiti, i što su šanse manje, a otpor žešći, to je veća čast. Pobjede ne mogu biti darovi.Ali darovi mogu biti pobjede, nije li tako ? Sami ste to rekli. Vrt je mogao biti vaš dar, miraz darovitosti, vještine i vizije.

Svjestan sam da je sad prekasno, ali svejedno želim reći — bila bi to pobjeda u svakom smislu dostojna naše Kuće.Stojim vam na raspolaganju, Miles Vorkosigan.Ekaterina je oslonila čelo o dlanove i zatvorila oči. Nakon nekoliko jecaja, uspjela je ponovno zadobiti nadzor nad svojim disanjem.Uspravila se i, pod svjetlom koje se gubilo, opet pročitala pismo. Dvaput. Nije zahtijevalo, zatražilo, činilo se čak da nije ni očekivalo odgovor. Sva sreća, jer joj se činilo kako u ovom trenutku ne bi uspjela sastaviti ni dvije suvisle rečenice. Sto je očekivao, kako da ona ovo shvati? Svaka rečenica koja nije počinjala sja, počinjala je s ali. Nije bio samo iskren, posve se razgolitio.Nadlanicom prljave ruke razmazala je suze iz kutova očiju preko zajapurenih obraza, na kojima su se ohladile i isparile. Okrenula je omotnicu i ponovno se zagledala u pečat. U Vremenu izolacije, ovakvi su utisnuti pečati bili zamrljani krvlju, kako bi se naznačilo da se radi o plemi-ćevu najiskrenijem izrazu odanosti. U skladu s tim, kasnije su izumljeni raznobojni meki štapići za trljanje utora pečata, u čitavoj paleti pigmenata s raznovrsnim pomodnim značenjima. Crvena boja vina i purpur bili su popularni za ljubavna pisma, ružičasta i plava za objavu rođenja, crna za obavijest o smrti. Ovaj je pečat bio protrljan najstaromodnijom, tradicionalnom, crvenkastosmeđom bojom.A razlog tomu bio je, shvatila je Ekaterina zamagljenih očiju, taj što se zaista radilo o krvi. Namjerna melodrama s Milesove strane, ili rutinski postupak bez razmišljanja? Nije ni najmanje sumnjala u njegovu sposobnost za melod-ramatske poteze. Zapravo, počinjala je vjerovati da on svim silama uživa u njima, kad god bi za to imao prilike.Ali počinjalo joj se javljati zastrašujuće uvjerenje — dok je zurila u mrlju i zamišljala ga kako zarezuje palac do krvi i pritišće ga na pismo — daje taj potez za njega bio prirodan i uobičajen poput disanja. Mogla se okladiti da čak i posjeduje jedan od onih pečatnih bodeža skrivenih u koricama samo za ovakve prigode, a koje su visoki plemići običavali nositi. Imitacije i reprodukcije mogle su se kupiti u antikvarnicama i suvenirnicama — imale su meke i za-tupljene oštrice, jer danas više nitko nije zarezivao svoje prste do

krvi kako bi posvjedočio o svojim namjerama. Pravi pečatni bodeži koji su vukli podrijetlo iz Vremena izolacije, u onim bi rijetkim trenucima kad bi se pojavili na tržištu, postizali cijenu od nekoliko desetaka, čak i nekoliko stotina tisuća maraka.Miles je svojega vjerojatno koristio za otvaranje pisama ili čišćenje crnoga ispod noktiju.A kad je on to i kako oteo skočni brod? Bila je nerazumno uvjerena kako tu usporedbu nije isisao iz palca.Bespomoćan prasak smijeha pobjegne joj s usana. Ako ga ikad bude ponovno vidjela, reći će mu: Ljudi koji su nekad radili u Tajnim operacijama ne bi smjeli pisati pisma kad su nabrzopentani do daske.Iako... ako je zaista pretrpio zloćudan napad iskrenosti, što je onda s onim odlomkom koji je počinjao s Ja vas volim? Okrenula je pismo i ponovno pročitala taj dio. Četiri puta. Zgusnuta, četvrtasta, izražajna slova kao da su joj plesala pred očima.No nešto je nedostajalo, shvatila je ona čitajući još jednom cijelo pismo. Ispovijedanja je bilo u izobilju, ali nigdje ni jedne molbe za oproštenje, odrješenje, molbe da mu se odredi pokora, bilo kakvog preklinjanja da mu dopusti da je ponovno vidi. Nikakve molbe na koju bi ona bilo kako mogla odgovoriti. Bilo je to neobično, to stoje tako ustuk-nuo. Što lije to značilo? Ako se radilo o nekoj čudnoj Car-Sigovskoj šifri, pa, ona nije znala kako bi je dešifrirala.Možda nije tražio njezino oproštenje zato što nije vjerovao da ga može dobiti. Činilo se da ga to ostavlja samog hladnom i sumornom mjestu... Ili je jednostavno bio isu-više, beznadno arogantan da bi bilo što molio? Ponos ili očaj? Što od toga? Iako, pretpostavljala je da bi se moglo raditi i o jednom i o drugom — Na rasprodaji, dometne njezin mozak, samo ovoga tjedna, dva grijeha za cijenu jednoga! To je... to se nekako činilo sasvim u Milesovu stilu.U mislima se vratila na svoje stare, ogorčene kućne svađe s Tienom. Kako je samo mrzila taj strašni ples između loma i ponovnog spajanja, koliko ga je samo puta zaobišla prečicom. Ako ćete na kraju ionako jedno drugome oprostiti, zašto to ne učiniti odmah i

prištedjeti sebi dane zgrčene napetosti u želucu? Izravno od grijeha prema odrješenju, bez posredničkih koraka pokajanja i nadoknade... Samo nastavi, učini to. Ali nisu mnogo napredovali. Činilo se da se uvijek vrte u krugu i naposljetku vraćaju na ishodišnu točku. Možda joj se zato i činilo da se kaos uvijek iznova odigrava u beskonačnoj petlji. Možda baš zato što su izostavljali posredničke korake i nisu ništa naučili.Kad učiniš ozbiljnu pogrešku, kako nastavljaš dalje? Kako se odmaknuti od lošeg mjesta na kojem si se zatekao i krenuti dalje, a ne vratiti se na početak? Jer, zapravo, povratka i nije moglo biti. Vrijeme uvijek izbriše putove iza tvojih peta.U svakom slučaju, ona se i nije željela vratiti. Nije željela znati manje, nije se željela osjećati sitnijom. Nije željela ni da ove riječi nikad nisu bile izrečene — ruka joj je grčevito stezala pismo na grudima, a onda pažljivo, napovršini stola, poravnala nabore koji su nastali na papiru. Samo je željela da bol prestane.Mora li mu, kad ga sljedeći put bude vidjela, odgovoriti na njegovo strašno pitanje? Ili barem znati koji je njezin odgovor? Ima li drugog načina da mu kaže Da, opraštam ti od Da, tvoja sam zauvijek? Postoji li neko treće mjesto na koje može stati? U ovom je trenutku očajnički žudjela baš za takvim mjestom.U ovom trenutku ne mogu odgovoriti. Jednostavno ne mogu.Maslobubi. No, barem maslobube može smisliti—Zvuk glasa njezine ujne koja ju je dozivala, razbio je vrtoglavi krug Ekaterininih misli. Ujak i ujna zacijelo su se vratili s večere na koju su bili pozvani. Užurbano je ugurala pismo natrag u omotnicu i opet ga sakrila u bolero, pa rukama protrljala oči. Nastojala je svom licu dati neki izraz, bilo kakav izraz. Ali svi su je žuljali kao da su maske."Dolazim, ujno Vorthvs," zazvala je i ustala, pa skupila lopaticu, bacila korov na kompost i ušla u kuću.

DVANAESTO POGLAVLJEZvono na vratima njegova stana oglasilo se baš kad je Ivan naizmjence srkao svoju prvu jutarnju kavu i zakap-čao orukavlje na

košulji svoje uniforme. Društvo, u ovo doba? Obrve su mu se zbunjeno i pomalo znatiželjno podigle, pa se odgegao odgovoriti na poziv koji je dopirao s vrata.Zijevao je, zaklanjajući rukom usta, kad su vrata kliz-nula i razotkrila Byerlyja Vorrutvera, tako da nije dospio pritisnuti kontrolnu ploču prije nego stoje By gurnuo nogu kroz vrata. Na nesreću, sigurnosni je senzor zaustavio vrata, umjesto da im dopusti da smrskaju Byu stopalo. Ivan na trenutak požali što su vrata bila obrubljena mekom gumom umjesto, recimo, podmazanom pločom od čelika, oštrom poput britve."Dobro jutro, Ivane," razvuče svoj pozdrav By kroz prorez širine njegove cipele."Kog' vraga ti radiš ovdje tako rano ujutro?" sumnjičavo ga zapita Ivan."Ovako kasno", reče By uz lagan smiješak.Ah, to je već imalo više smisla. Kad gaje pažljivije promotrio, Ivan zaključi kako By djeluje pomalo pohabano, sa strništem brade na licu i crvenim očnim kapcima. Ivanodlučno reče: "Ne želim čuti više ništa o tvom bratiću Donu. Odlazi.""Zapravo, radi se o tvom bratiću Milesu."Ivan promotri svoj svečani paradni mač koji se nalazio nedaleko od njih, u kanti za kišobrane načinjenoj od stare čahure topničke granate. Pitao se bi li bilo dovoljno da ga svom silinom zatjera u Byevo stopalo pa da ovaj ustukne dostatno dugo da Ivan uspije opet zatvoriti i zaključati vrata. "Ne želim čuti ništa ni o svom bratiću Milesu.""Radi se o nečem za što sam procijenio da bi on to morao saznati.""Dobro. Idi lijepo k njemu i sam mu to reci." "Ja... radije ne bih, kad se sve uzme u obzir."Crvena lampica na Ivanovu dobro ugođenom detektoru sranja počela je treptati u nekom kutu njegova mozga koji ovako rano ujutro obično nije bio aktivan. "Oh? O čemu se radi?""Oh, ma znaš... osjetljivo... obzirno... osjećaj za obitelj..."Ivan nepristojno frkne ustima."...činjenica da on drži pod nadzorom vrijedan glas u Vijeću

grofova..." nastavljao je smireno Byerly."Dono ganja glas mog ujaka Arala", istakne Ivan. "Tehnički govoreći. Prije četiri večeri vratio se u Vorbarr Sultanu. Idi i muljaj njega." Ako se usudiš.By iskesi zube u bolnom smiješku. "Da, Dono mije ispričao sve o veličanstvenom Potkraljevu ulasku i sve o odabranim veličanstvenim izlascima. Nije mi jasno kako si ti iz tog brodoloma uspio pobjeći neozlijeđen.""Nagovorio sam oružnika Roica da me pusti kroz stražnja vrata", reče Ivan kratko."Ah, razumijem. Vrlo razborito, nema sumnje. No, u svakom slučaju, grof Vorkosigan uglavnom je svuda razglasio kako u devet od deset slučajeva prepušta odluku o glasovanju svom sinu kao zamjeniku.""To je njegova stvar. Nema veze sa mnom.""Imaš još te kave?" By je čeznutljivo motrio šalicu u Ivanovoj ruci."Nemam", slaže Ivan."Onda ćeš možda biti toliko ljubazan da skuhaš novu. Daj, Ivane, pozivam se na tvoju običnu ljudskost. Noć je bila vrlo duga i zamorna.""Siguran sam da u Vorbarr Sultani možeš naći neko mjesto na kojem ćeš popiti kavu. Dok budeš išao kući." Možda neće biti dovoljno da mač ostavi u koricama...By je uzdahnuo i oslonio se o dovratak, pa prekrižio ruke, kao da je pripravan na dugotrajno čavrljanje. Stopalo mu je još uvijek bilo utaknuto između vrata i zida. "Što si ovih posljednjih dana čuo od svog bratića, lorda Revizora?""Ništa.""I što misliš o tome?""Kad Miles odluči što moram misliti, on će mi to i javiti. Kao i uvijek."Byeva se usna izvila, no on ju je uspio izravnati. "Jesi li pokušao razgovarati s njim?""Izgledam li ti ja kao da sam blesav? Čuo si sve o večeri. Čovjek je imao sudar i izgorio. Danima će biti nepodnošljiv. Siguran sam da ovaj put teta Cordelija može držati njegovu glavu pod vodom,

hvala na pitanju."By podigne obrve, možda zato stoje posljednju rečenicu doživio kao zabavnu metaforu. "No, no. Milesov mali faux pas nije nepopravljiv, barem tako kaže Dono kojega smatram sposobnijim od nas da procijeni žene." Byevo selice otrijeznilo, a oči mu postadoše neobično tajanstvene. "Ali ako ništa ne poduzme, možda će biti i drugačije."Ivan je oklijevao. "Kako to misliš?""Kava, Ivane. A ono što ti moram prenijeti nije, nikako nije za razgovor na javnom hodniku."Požalit ću ovo. Vrlo nevoljko, Ivan pritisne tipku za otvaranje vrata i stane u stranu.Dodao je Byu kavu i dopustio mu da sjedne na sofu. To je vjerojatno bila strateška pogreška. Bude li By dovoljno sporo pijuckao, njegov bi se posjet mogao protegnuti u vječnost. "Samo vodi računa o tome da sam ja upravo krenuo na posao", reče Ivan i spusti se u jedini udobni naslonjač postavljen nasuprot sofi.By zahvalno otpije gutljaj. "Bit ću brz. U ovom me trenutku samo moj vorski osjećaj za dužnost drži podalje od kreveta."U interesu brzine i djelotvornosti, Ivan ovo nije komentirao. Mahnuo je Byu da nastavi, i to po mogućnosti jezgrovito."Sinoć sam bio na jednoj maloj privatnoj večeri s Alexijem Vormoncriefom", započne By."Kako uzbudljivo, baš ti zavidim", zastenje Ivan.HBy mahne prstima. "Pokazalo se daje bilo i zanimljivih trenutaka. Održala se u Kući Vormoncrief, a domaćin je bio Alexijev stric, grof Boriz. Bila je to jedna od onih tajnovitih ljubavnih svetkovina po kojima je njihova stranka na glasu. Činilo se kako je moj samozadovoljni rođak Richars napokon dočuo za Donov povratak, pa se požurio u grad kako bi istražio koliko je istine u glasinama. Ono što je otkrio uzbunilo gaje dovoljno da, ah, počne raditi na skupljanju glasova u svoju vreću prije odluke koju bi uskoro trebalo donijeti Vijeće grofova. A kako grof Boriz ima utjecaja naznatan broj glasova Konzervativaca u Vijeću, Richars je, stoje svakako djelotvorno, svoju kampanju počeo s njim."

"Prijeđi na stvar, By," uzdahne Ivan. "Kakve veze sve to ima s mojim bratićem Milesom? Sa mnom svakako nema nikakve veze, znaš i sam da se službujuće časnike ne ohrabruje na sudjelovanje u stranačkoj politici.""Oh, da, toga sam u potpunosti svjestan. Slučajno se dogodilo da su na večeri bili i Borizov zet, Sigur Vorbret-ten, kao i grof Tomas Vormuir koji je, čini se, nedavno imao mali okršaj s tvojim bratićem u njegovoj revizorskoj ulozi.""To je onaj slaboumnik čiju je tvornicu djece Miles zatvorio? Da, čuo sam za to.""Prije toga sam Vormuira poznavao tek površno. U sretnijim je danima lady Donna običavala s njegovom ženom odlaziti u streljanu. Te su cure prave tračerice. U svakom slučaju, baš kao što se moglo i očekivati, Richars je svoju kampanju započeo već kod juhe, a do trenutka kad je poslužena salata, dogovorio je trgovinu s grofom Bori-zom: glas za Richarsa u zamjenu za Richarsov ulazak u Konzervativnu stranku. Tako je do kraja večere, od predjela do deserta razgovor mogao slobodno kroz vino teći na druge teme. Grof Vormuir nadugo je i naširoko razvezao o svom nezadovoljstvu carskom revizijom, stoje, zapravo, iznijelo tvog bratića na stol."Ivan trepne. "Čekaj čas. Što si ti radio družeći se s Ri-charsom? Mislio sam da si u tom malom ratu na suprotnoj strani.""Richars misli da ja za njega špijuniram Dona.""A činiš li to?" Igra li Byerly dvostruku igru u ovome, Ivan se usrdno nadao da će opržiti obje ruke.Osmijeh nalik na sfingin podigao je Byeve usne. "Mmm, recimo da mu govorim ono što mora znati. Richarsje vrlo ponosan na svoju lukavštinu kojom me podvalio u Donov tabor.""Zar mu nije poznato da si ti nagovorio lorda Čuvara govorničkog kruga da ga spriječi u preuzimanju Kuće Vorrutyer?""Ukratko rečeno, ne zna. U tom sam slučaju uspio ostati skriven u pozadini."Ivan protrlja sljepoočnice, pitajući se kojemu od svojih rođaka By zapravo laže. Nije to bila samo njegova mašta — razgovor s ovim čovjekom zaista je izazivao glavobolju. Nadao se da By osjeća

mamurluk. "Nastavi. I ubrzaj to malo.""Razmijenili su nešto uobičajenog konzervativnog ku-kanja o predloženoj odšteti za popravak komarrskog solar-nog zrcala. Neka to Komarrani plate, oni su ga i razbili, zar ne i tako dalje i tako dalje.""Oni će ga i platiti. Zar ti ljudi ne znaju koliko mi poreza izvlačimo iz komarrske trgovine?""Ivane, pa ti me iznenađuješ. Nisam znao da obraćaš pozornost na takve stvari.""Ne znam ja ništa", užurbano zaniječe Ivan. "To je op-ćepoznato.""Rasprava o komarrskom incidentu ponovno je došla do našeg omiljenog malog lorda Revizora, pa se dragi Alexi osjetio ponukanim skinuti sa svoje duše izvjesni osobni, tužni teret. Čini se da je prelijepa vorska udovica odbila njegovu prosidbu. I to nakon sveg truda i muke i svih troškova s njegove strane. Znaš, silni honorari za Babu i to.""Oh", razvedrio se Ivan. "Pametno od nje." Odbijala ih je sve redom. Milesova kućna katastrofa dokazano nije bila Ivanova krivnja, jupi!"A onda je, od svih ljudi, baš Sigur Vorbretten iznio zbrljanu verziju priče o posljednjoj večeri kod Milesa, zajedno sa slikovitim opisom toga kako je madame Vorsois-son poput oluje izjurila usred večere, a nakon što ju je Miles onako nesretno u javnosti zamolio da se uda za njega." By nakrivi glavu. "Čak i ako pretpostavimo daje Donova verzija dijaloga točnija od Sigurove, što je, zaboga, spopalo tog čovjeka? Uvijek sam mislio da je Miles pouzdano uglađeniji.""Panika", reče Ivan. "Barem se meni tako čini. Sjedio sam na drugom kraju stola." Nakratko se zamislio. "Događa se i najboljima." Namrštio se. "Kako je, dovraga, Sigur čuo za tu priču? Ja je sasvim sigurno nisam širio. Zar je lord Dono brbljao uokolo?""Samo meni, uvjeren sam. Ali, Ivane, tamo je bilo devetnaest ljudi. Plus oružnici i služinčad. Priča se proširila po cijelom gradu i sa svakim ponavljanjem postaje sve dramatičnijom i ostavlja sve bolji okus u ustima. Siguran sam u to."Ivan si je to mogao predočiti. Mogao si je predočiti i kako te glasine stižu do Milesovih ušiju iz kojih se zauzvrat počinje dimiti. Duboko je zadrhtao. "Miles... Milesu će proraditi ubilački nagoni."

"Baš čudno da si to spomenuo." By otpije još malo kave i nastavi vrlo bezbojnim pogledom zuriti u Ivana. "Kad staviš na hrpu: Milesovu istragu na Komarru usred koje je poginuo upravitelj Vorsoisson; Milesovu prosidbu njegove udovice koja je odmah potom uslijedila; njezin teatralni izlazak — u Sigurovoj verziji, iako Dono tvrdi da je, s obzirom na okolnosti, izašla vrlo dostojanstveno — i javno odbijanje prosidbe; pet konzervativnih vorskih političara koji odavna mrze Arala Vorkosigana i još na sve to dodaš nekoliko boca izvrsnog vina iz okruga Vormoncrief, dobiješ što? Teoriju. Rodila se i razvila nevjerojatnom br-zinom, te u skladu s evolucijskim načelima pred mojim očima izrasla u posve zrelu Klevetu. To je bilo upravo zadivljujuće.""Oh, sranje", prošapće Ivan.By ga oštro pogleda. "Već vidiš kamo smjeram? Zaboga, Ivane, pa ti posjeduješ upravo neočekivano dubokoumlje. Možeš si zamisliti kakav je to razgovor bio, ja sam morao prosjediti kroz svaku riječ. Alexi je trabunjao o prokletom mutantu koji se usuđuje udvarati vorskoj dami. Vormuir je bio mišljenja da je sve to bilo baš prokleto zgodno, što, mužić pogiba u nekakvoj navodnoj nezgodi usred Vorkosiganova slučaja. Sigur kaže, Ali nije bilo nikakve tužbe. Grof Boriz ga gleda kao žaljenja vrijednog jadnika, što i jest, i brunda, Naravno da nije bilo istrage — Vorkosiganovi već trideset godina drže CarSig u šaci, jedino je pitanje je li to bio dogovor između žene i Vorkosigana. Alexi priskače u obranu svoje ljubljene — taj čovjek jednostavno nije u stanju vidjeti mig — i izjavljuje da je ona posve nedužna i da ništa nije posumnjala dok se Vorkosigan nije razotkrio svojim nepristojnim prijedlogom. To stoje onako izjurila, to je Dokaz! Dokaz! — zapravo, ponovio je to triput, ali dotad je već bio prilično pijan — dokaz da je ona konačno shvatila kako se Miles mudro obračunao s njezinim voljenim suprugom kako bi sebi raščistio put prema njoj, a ona valjda zna, pa bila je tamo. Osim toga, kladi se Alexi, ona će sad sigurno biti voljna ponovno razmotriti njegovu ponudu! Budući da je Alexi poznati idiot, njegovi stari nisu bili baš uvjereni u te argumente, no iz obiteljske su solidarnosti bili voljni načiniti ustupak i priznati kako udovica nije kriva dok se ne dokaže suprotno. I tako dalje."

"Dobri Bože. By, pa zar ih nisi mogao spriječiti?""Pokušao sam uštrcati nešto zdravog razuma u ograničenom prostoru koji mi je bio na raspolaganju, a da se— kako vi, vojnički tipovi kažete — ne razotkrijem. Ali bili su toliko opčinjeni time što su stvorili, da uopće nisu obraćali pozornost na mene.""Budu li iznijeli tu optužbu za ubojstvo protiv Milesa, on će s njima pomesti pod. Ja ti jamčim da on takve gluposti neće podnijeti u dobrom raspoloženju."By slegne ramenima. "Ne može se reći da Boriz Vor-moncrief ne bi bio presretan da vidi sina Arala Vorkosiga-na optuženoga za ubojstvo, ali uspio sam im ukazati na činjenicu da za to nemaju dovoljno dokaza, a iz razloga — svejedno sad kojeg — neće ih ni pribaviti. Ne. Optužba se može dokazati kao lažna. Protiv optužbe se čovjek može braniti. A ako se dokaže da optužba nije bila istinita, mogu uslijediti i zakonske posljedice. Neće biti nikakve optužbe."Ivan nije bio toliko siguran. Čak je i sama naznaka te zamisli, koliko je on vidio, izbezumila Milesa."Ali treptaj," nastavljao je By, "šapat, smiješak, šala, prekrasna strašna anegdota... tko može stati na kraj takvom isparavanju? To bi bilo kao da se čovjek pokušava boriti protiv magle.""Misliš da će se Konzervativci upustiti u kampanju blaćenja i iskoristiti ovo?" reče polako sleđeni Ivan."Ja mislim... da lord Revizor Vorkosigan, ako želi u ovom slučaju zadržati nadzor nad mogućom štetom, mora mobilizirati sve svoje resurse. Pet lajavih jezika jutros još spava. Ali do navečer će ponovno početi laptati. Ne bih se usudio ići tako daleko da predlažem strategiju lordu Revizoru. On je veliki dečko. Ali iz, recimo to tako, ljubaznosti, dajem mu prednost ranog saznanja činjenica. Što će on u vezi s tim učiniti, ovisi samo o njemu.""Nije li to više stvar za CarSig?""Oh, CarSig", mahne By omalovažavajuće rukom. "Uvjeren sam da će oni zajahati na to. Ali — je li to zais- . ta stvar za CarSig, to je pitanje? Isparavanje, Ivane, ispa-ravanje."To je takva stvar daje čovjeku bolje da si prereze grlo prije nego što počne čitati izvješća, i uopće se ne šalim, rekao je Miles Ivanu

zastrašujuće uvjerljivim glasom. Ivan oprezno slegne ramenima. "Otkud bih ja to znao?"Byev se smiješak nije proširio, ali oči su mu bile pune ruganja. "Zaista, otkud?"Ivan pogleda koliko je sati. Ajme. "Sad se zaista moram javiti na posao, inače će moja majka početi prigovarati.""Da, lady Alys je bez sumnje već u rezidenciji i čeka te." Jednom za promjenu shvativši mig, Byerly ustane. "Pretpostavljam da ne možeš iskoristiti svoj utjecaj na nju i pribaviti i meni pozivnicu za vjenčanje?""Nemam ja na nju nikakva utjecaja", reče Ivan, usmjeravajući Bya prema vratima. "Ako lord Dono dotad postane grof Dono, možda ga možeš nagovoriti da te povede sa sobom."By mahne rukom u znak da je shvatio, pa odšeta niz hodnik, zijevajući. Ivan je na trenutak ostao mirno stajati čak i nakon što su se vrata uz pisak zatvorila, trljajući čelo. Zamišljao je sebe kako Byeve novosti prenosi Milesu, pod pretpostavkom da se njegov uzrujani bratić dosad otrijeznio. A onda se zamislio kako se baca na pod u potrazi za zaklonom. Još bolje, onda se zamislio kako dezertira i nestaje kako bi proveo ostatak života kao, recimo, muška prostitutka u jednoj od betanskih Jabuka. Betanske muške prostitutke imaju ženske mušterije, zar ne? Miles je bio tamo i ispričao mu ne baš sve o tome. Čak su i debeli Mark i Kareen bili tamo. A on, ^prokletstvo, ni jedan jedini put nije uspio otići u Jabuku. Život je nepošten, pa to ti je.Pognuo se nad svoju komkonzolu i utipkao Milesov osobni kod. No jedino što je postigao bilo je da se uznemirio program za automatsko odgovaranje, novi program koji je vrlo službeno oglasio kako je molitelj dobio lorda Revizora Vorkosigana, tum-di-dum-di-dum. Ali zapravo ga nije dobio. Ivan svom bratiću ostavi poruku da mu se javi zbog hitne, privatne stvari, pa prekine vezu.Miles najvjerojatnije još nije bio ni budan. Ivan je svečano obećao svojoj savjesti da će ga poslije opet pokušati dobiti, a ako ni tad ne bude odgovora, da će se večeras osobno odvući u Kuću Vorkosigan i pogledati što je s Mi-lesom. Možda. Uzdahnuo je i prekopao ormar u potrazi za tunikom svoje neslužbene zelene odore, pa

krenuo prema carskoj rezidenciji i dnevnim zadaćama koje su ga čekale.Mark je pozvonio na vrata Vorthysovih, pa se počeo premještati s noge na nogu i živčano škrgutati zubima. Enrique, kojemu je za ovu prigodu bilo dopušteno da napusti Kuću Vorkosigan, zadivljeno je zvjerao oko sebe. Visoki, mršavi, ektomorfni Escobaranac koji se neprestano trzao, činio je da se Mark više nego ikad osjeti kao žaba u čučnju. Morao je prije porazmisliti o tome kakvu sliku pružaju kad su zajedno... ah. Ekaterina im je otvorila vrata i s dobrodošlicom se nasmiješila."Lorde Mark, Enrique, izvolite, uđite." Rukom im je pokazala da s poslijepodnevnog sunca uđu u glavno, popločeno predvorje."Hvala vam", reče Mark usrdno. "Mnogo vam hvala na ovome, madame Vorsoisson — Ekaterina — hvala ti što si ovo dogovorila. Hvala ti. Hvala ti. Pojma nemaš koliko mi to znači.""Zaboga, nemoj meni zahvaljivati. To je bila Kareeni-na zamisao.""Je li ona ovdje?" Mark je krivio vrat u potrazi za njom."Da, ona i Martva došle su samo nekoliko minuta prije vas dvojice. Ovuda..." Ekaterina ih povede desno, u radnu sobu pretrpanu knjigama.Kareen i njezina sestra sjedile su u krhkim stolcima postavljenima oko komkonzole. Kareen je bila prekrasna, tako čvrsto stisnutih usana i šaka zgrčenih u krilu. Podigla je pogled kad je on ušao i smiješak joj se sumorno podigao na licu. Mark je sunuo naprijed, zaustavio se, promucao njezino ime gotovo nečujno, pa zgrabio njezine podignute ruke. Izmijenili su čvrst stisak."Sad smijem razgovarati s tobom," obavijesti ga Kareen, razjareno mahnuvši glavom, "ali samo o poslu. Ne znam oko čega su samo tako paranoični. Kad bih htjela pobjeći i tajno se vjenčati, sve što bih morala učiniti jest da izađem iz kuće i pješice prijeđem šest blokova.""Ja... ja... onda je bolje da ja ništa ne kažem." Mark nevoljko ispusti njezine ruke i ustukne korak. Oči su mu upijale njezin lik poput vode. Doimala se umornom i napetom, ali inače se činilo da je sve u redu."A jesi li ti dobro?" Sad je bio red na njezinu pogledu da pretraži

njega."Ma da, jesam. Zasad." Uzvratio joj je istim neprirodnim osmijehom, pa oprezno pogledao prema Martvi. "Bok, Martva. Što ti ovdje radiš?""Ja sam guvernanta", obavijesti ga ona s grimasom koja je ukazivala na to kako svoj položaj mrzi jednakom silinom kao i njezina sestra. "To je uglavnom isti postupak kao kad postaviš stražare pred štalu nakon što su konji ukradeni. Sad, da su me poslali s Kareen na Koloniju Beta, od toga je moglo biti nekakve koristi. Barem za mene."Enrique se smotao u stolac uz Martvu i povrijeđenim glasom rekao: "Jesi li i ti znala daje Markova mama bila betanska kapetanica?""Teta Cordelia?" slegne ramenima Martya. "Jasno.""Betanska astronomska kapetanica. A nitko se to nije ni sjetio spomenuti! Meni to nitko nije rekao."Martva se zapiljila u njega. "Je li to bitno?""Je li to bitno. Je li to bitno! Za boga miloga, pa kakvi ste vi to ljudi!""Enrique, to je bilo prije trideset godina", umorno se ubaci Mark. Već je dva dana slušao mahnite varijacije na ovu temu. Grofica je u Enriqueu dobila još jednog obožavatelja. To mu je obraćenje bez sumnje pomoglo da spasi glavu pred ostalima u kućanstvu koji su vjerovali u istu božicu, pogotovo poslije nezgode s kanalizacijom usred noći.Enrique je stisnuo dlanove među koljenima i duševno se zapiljio u zrak. "Dao sam joj svoj doktorat na čitanje."Kareen je razrogačenih očiju upitala: "I je li ga razumjela?""Naravno da ga je razumjela. Pa za boga miloga, ona je bila betanska kapetanica! Imate li vi ikakva pojma na koji se način ti ljudi biraju, što oni rade? Da sam poslijediplomski završio s najboljim ocjenama, i da se nije dogodio onaj glupi nesporazum s mojim uhićenjem, i ja sam se mogao nadati, samo nadati da ću smjeti predati molbu, a čak ni onda ne bih imao šanse prešišati betanske pristup-nike, osim ako ne bih ušao u manjinsku kvotu zbog koje ostavljaju nekoliko mjesta posebno za ne-betanske kandidate." Enrique je govorio tako strasno da je ostao bez daha. "Rekla je da će moj rad preporučiti Potkralju. I još je rekla da mi je

sonet ingeniozan. Sastavio sam u glavišestostih u njezinu čast dok sam lovio bube, ali još ga nisam imao vremena zapisati. Kapetanica!""Pa, na Barravaru teta Cordelia nije po tome najpoznatija", reče Martva trenutak poslije."Tu ženu ovdje ne iskorištavaju dovoljno. Sve su žene ovdje nedovoljno iskorištene", potone Enrique gunđajući. Martya se napola okrene prema njemu i uputi mu neobičan pogled ispod podignutih obrva."Kako ide skupljanje odbjeglih maslobuba?" zapita ga Kareen zabrinuto."Sto dvanaest ih je na broju. Matice još uvijek nema." Budući da ga je sad podsjetila još i na tu brigu, Enrique protrlja jednu stranu nosa.Ekaterina je dometnula: "Enrique, hvala ti što si mi jučer tako brzo poslao vid-model maslobuba. To je uvelike ubrzalo moje pokuse s dizajnom."Enriquejoj se nasmiješi. "Bilo mije zadovoljstvo.""No dobro. Možda bi bilo dobro da krenemo s prezentacijom", reče Ekaterina. "Neće dugo potrajati, a onda možemo porazgovarati o njoj."Mark spusti svoju onisku masu u posljednji krhki stolac, pa se tužno zapilji u Kareen kroz zrak koji se ispriječio između njih. Ekaterina je sjela u komkonzolni stolac i utipkala prvi vid. Bio je to trodimenzionalni prikaz maslobuba u boji, uvećan na četvrtinu metra. Svi su, osim Ekaterine i Enriquea, s užasom ustuknuli."Ovdje je, dakako, osnovni model maslobuba", počela je Ekaterina. "E, sad, do danas sam uspjela složiti samo četiri modifikacije, zato što mije lord Mark naglasio kako je brzina od velike važnosti, ali svakako ih mogu načiniti još. Ovdje je prva i najjednostavnija."Izmetno-smeđa i gnojno-bijela buba nestala je s ekrana, a zamijenio ju je mnogo otmjeniji model. Nožice i tije-lo ovog maslobuba bili su crni i blistavi poput lakiranih, sjajno ulaštenih čizama stražara u palači. Tanki, bijeli neprekinuti obrub nalazio se uzduž oklopa, koji je sad bio nešto duži, kako bi sakrio od pogleda blijedi, pulsirajući abdomen. "Oooh", reče Mark,

iznenađen i impresioniran. Kako tako mala promjena može polučiti tako veliku razliku? "Da, to je to!""A sad evo nečeg malo vedrijeg."Druga je buba također imala crne lakirane noge i krilca, no oklop je bio obliji, kao da se radi o lepezi. Slijed duginih boja nizao se u zakrivljenim prugama, od purpurne u sredini preko plavo-zeleno-žuto-narančaste do crvene na rubovima.Martva se uspravila. "E, sad, to je već mnogo bolje. Ovaj je gotovo lijep.""Mislim da ovaj sljedeći nije osobito praktičan," nastavila je Ekaterina, "ali željela sam se poigrati cijelim rasponom mogućnosti."Na prvi pogled, Marku se učinilo kako se radi o ruži-nu pupoljku koji počinje cvjetati. Bublji su dijelovi tijela bili tamnozeleni poput listova i jedva primjetno obrubljeni nježnim crvenilom. Oklop je nalikovao na cvjetnu laticu nježnožute boje s ružičastim preljevom u više slojeva; i abdomen je bio odgovarajuće žute boje, koja se pretapala s cvijetom na gornjem dijelu i tako se potpuno gubio iz promatračeva pogleda. Rožnati zglobovi na bubljim nožicama bili su produženi u male tupe trnove."Oh, oh", reče Kareen dok su joj se oči širile. "Ja hoću ovoga! Glasam za ovoga!"Enrique je, lagano rastvorenih usana, djelovao potpuno zadivljeno. "Ajme meni. Da, to bi se moglo izvesti...""Ovako dizajnirani maslobubi mogli bi se iskoristiti za — pretpostavljam da ih tako možemo nazvati — uzgojeneili zarobljene maslobube", reče Ekaterina. "Mislim da bi oklop u obliku latica bio previše krhak i nespretan za maslobube koji će se slobodno kretati i od kojih se očekuje da sami sebi pronađu hranu. Mogli bi se poderati i ozlijediti. Ali dok sam radila na ovome, palo mi je na pamet da ih poslije možete razviti u nekoliko različitih oblika. Možda možete stvoriti različite omote za različite rasporede mikrobskih sinteza.""Svakako", reče Enrique. "Svakako.""I, ovo je posljednji", reče Ekaterina i pritisne tipku.Noge i dijelovi tijela ovog maslobuba bili su blistavi i tamnoplavi.

Polovice oklopa širile su se i na krajevima opet sužavale u obliku suze. U središtu su bile jarkožute, no smjesta su se pretapale u tamnu crvenkastonarančastu boju, zatim u plavičastu boju plamena, pa u tamnoplavu boju obrubljenu treperavim sjajem. Jedva vidljivi abdomen bio je bogate tamnocrvene boje. Stvorenje je izgledalo kao plamičak, kao baklja u sumrak, kao dragulj koji je ispao iz krune. Četvero se ljudi toliko nagnulo naprijed da su zamalo popadali sa stolaca. Martvina ruka posegne naprijed. Ekaterina se stidljivo nasmiješila."Oh, oh, oh, oh", prigušeno je šaptala Kareen. "Ovo je veličanstven maslobub.""Pa, vjerujem daje to ono što si naručila, da", promrmlja Ekaterina.Dotaknula je tipku vid-kontrole i nepomična se buba istog trenutka pokrenula. Mahnula je oklopom ispod kojeg je poletjela sjajkasta čipka krila, poput crvenog praska iskri iz plamena. "Ako Enrique može smisliti kako da krilca budu bio-fluorescentna na pravoj valnoj dužini, mogli bi treperiti u mraku. A čitava grupica njih mogla bi izgledati prilično spektakularno."Enrique se nagnuo naprijed, pohlepno zureći. "E, to je prava ideja. Tako bi ih bilo mnogo lakše pronaći na mrač-nim mjestima... Ipak, bioenergetska bi cijena bila znatna, no nadoknadila bije proizvodnja bubljeg masla."Mark je pokušao zamisliti niz ovih veličanstvenih buba kako blistaju, bliješte i trepere u sumrak. Duša mu se rastopila. "O tome možemo misliti kao o proračunu za reklamiranje.""Koji ćemo model uzeti?" pitala je Kareen. "Meni se najviše svidio onaj koji izgleda kao cvijet...""Pa, pretpostavljam da ćemo glasati", reče Mark. Pitao se hoće li mu uspjeti pridobiti još koga od njih za elegantni crni model. Prava buba-plaćeni ubojica, tako je ta izgledala. "Samo dioničari", doda oprezno."Unajmili smo savjetnicu za estetska pitanja", naglasi Enrique. "Možda bismo trebali prihvatiti njezin savjet." Pogledao je prema Ekaterini.Ekaterina podigne ruke, dlanova okrenutih prema njemu. "Estetika je sve što sam ja mogla pružiti. Ali mogu samo nagađati koliko su

tehnički izvodivi na biogenetskoj razini. Možda će neki zahtijevati kompromis između vizualnog dojma i vremena koje je potrebno da bi se on postigao.""Neke tvoje pretpostavke su sasvim dobre." Enrique dovuče svoj stolac do komkonzole i još jednom pregleda niz modela maslobuba, dok mu je pogled postajao sve od-sutniji."Vrijeme je važno", reče Kareen. "Vrijeme je novac, vrijeme je... vrijeme je sve. Naš je prvi cilj da stvorimo proizvod koji možemo pustiti na tržište i tako dobiti protočni kapital kojim ćemo posao postaviti na noge i polako širiti. A onda ćemo se moći poigrati s profinjenijim zamislima.""A moramo i što prije izaći iz podruma Kuće Vorkosi-gan", promrmlja Mark. "Možda... možda bi najjednostavnije bilo početi s crnim?"Kareen odmahne glavom, a Martya reče: "Ne, Mark." Ekaterina je sjedila poput utjelovljenja nemiješanja u tuđe stvari.Enrique je zastao pred veličanstvenim maslobubom i sanjalački uzdahnuo: "Ovaj", izjavio je. Jedan se kut Eka-terininih usana trznuo gore-dolje. Mark je zaključio da svoje modele nije nimalo slučajno baš ovako poredala.Kareen podigne pogled. "Misliš da bismo ovoga proizveli brže nego cvjetnoga?" "Da", reče Enrique. "Podržavam prijedlog.""Jeste li sigurni da vam se ne sviđa crni?" reče tugaljivo Mark."Mark, nadglasali smo te", obavijesti ga Kareen. "Ne možete me nadglasati zato što ja posjedujem pedeset jedan posto dionica... oh." Nakon stoje dio svojih dionica prenio na Kareen i Milesovu kuharicu, zapravo više nije imao automatsku većinu. Kanio ih je poslije opet otkupiti..."Znači, odlučili smo se za veličanstvenog maslobuba", reče Kareen i doda: "Ekaterina je pristala da bude plaćena dionicama, jednako kao i Mama Kosti.""Ali ovo zaista nije bilo teško", počela je Ekaterina. "Tiho budi", reče joj Kareen odlučno. "Ne plaćamo ti da radiš teško, nego da radiš dobro. Uobičajeni honorar za kreativne savjetnike. Isprsi se, Mark."Pomalo nevoljko — ne zato što radna žena nije zaslužila punu cijenu, već jednostavno zato što je prikriveno žalio zbog toga što mu

je još dio kontrolnog paketa kliz-nuo kroz prste — Mark priđe komkonzoli i sastavi potvr-

du o dionicama isplaćenima za pružene usluge. Dao je En-riqueu i Kareen da se supotpisu, poslao jednu kopiju Tsi-pisovu uredu u Hassadaru, pa Ekaterini svečano predao njezinu.Nasmiješila se pomalo zbunjeno, zahvalila mu i odložila svitak. Pa, ako to i nije smatrala pravim novcem, svakako je obavila pravi posao. Možda je i ona bila nalik na Milesa, jedna od onih osoba koje znaju samo ili voziti u petoj brzini, ili stajati. I tako je sve prošlo dobro na slavu boga, kako je običavala govoriti grofica. Mark još jednom pogleda prema veličanstvenom maslobubu kojega je En-rique tjerao da još malo širi svoja blistava krila. To je to."Pretpostavljam", reče Mark, bacajući posljednji čeznutljivi pogled prema Kareen, "daje bolje da krenemo." Vrijeme je važno i tako to. "Zbog lova na odbjegle bube morali smo zaustaviti sve ostale djelatnosti. Razvoj i istraživanje ukopali su se u mjestu... jedva održavamo i one bube koje već imamo.""Misli o tome kao o pročišćavanju vlastitog industrijskog otpada", posavjetuje ga Martva bez imalo sućuti. "Prije nego što sam otpuže."Kareen načini grimasu beznađa."Tvoji su roditelji danas dopustili Kareen da dođe ovamo. Misliš da bi se smilovali i dopustili joj da se vrati na posao?"Martva iskrivi usta i odmahne glavom. "Malo su popustili, ali ne ide to tako brzo. Mama ne govori mnogo, ali tata... Tata se uvijek ponosio time stoje dobar otac, razumiješ. Betanska Jabuka i, ovaj, i ti, Mark — to se jednostavno nije nalazilo u njegovu priručniku za dobro bar-rayarsko očinstvo. Možda je to i zato što je predugo u vojsci. Iako, da budem iskrena, jedva se bez trzanja nosi i s Delijinim zarukama, a ona je sve odigrala po dobrim, starim pravilima. Barem koliko on zna."Na ovo je Kareen upitno podigla obrvu, ali Martva nije dalje razradila tezu.Martva dobaci pogled prema komkonzoli, na kojoj je veličanstveni maslobub blistao i svjetlucao pod opijenim Enriqueovim pogledom. "S druge pak strane — roditeljska straža nije pristup u Kuću

Vorkosigan zabranila meni.""Martva..." dahnula je Kareen. "Oh, bi li htjela? Hoćeš li?""Pa, možda." Kroz trepavice je virnula prema Marku. "Mislila sam, možda bih se i ja mogla ubaciti u ovu akciju s dionicama."Markove se obrve uzdignuše. Martva? Praktična Martva? Koja će preuzeti na sebe organizaciju lova na maslo-bube i usmjeriti Enriquea prema genetičkim kodovima u kojima neće biti soneta? Martva koja će održavati labos, poslovati sa zalihama hrane i s onima koji ih isporučuju, koja neće izliti bublje maslo u odvod? Pa što ako i jest gledala na njega kao na pregolemog i odbojnog debelog mas-lobuba kojega je njezina sestra neobjašnjivo prihvatila kao kućnog ljubimca? Nije ni najmanje sumnjao da će Martva natjerati umove da djeluju... "Enrique?""Hmm?" promrmlja Enrique, ne podižući pogled.Mark je privukao njegovu pozornost time stoje pružio ruku i isključio komkonzolu, pa mu objasnio Martvinu ponudu."Oh, da, to bi bilo baš krasno", vedro se suglasio Esco-baranac. Pun nade, nasmiješio se Martvi.Činilo se da je dogovor sklopljen, iako se Kareen doimala kao da se premišlja oko diobe dionica sa svojom sestrom. Martva je odlučila da će se smjesta s njima dvojicom zaputiti u Kuću Vorkosigan, pa su Mark i Enrique ustali kako bi se oprostili."Hoćeš li biti dobro?" tiho je Mark zapitao Kareen dok se Ekaterina zaposlila presnimavajući vid-modele kako bi ih Enrique mogao ponijeti sa sobom.Kimnula je. "Ma jasno. A ti?""Držim se nekako. Što misliš, koliko će ovo potrajati? Koliko još dok se ova zbrka ne raščisti?""Već se raščistila." Izraz na licu bio joj je uznemirujuće zloslutan. "Ja sam se prestala raspravljati s njima, iako nisam sigurna da su oni to primijetili. Dosta mi je bilo. Dok god živim u kući svojih roditelja, nastavit ću sebe smatrati obveznom da časno poštujem pravila koja mi oni nameću, ma kako besmislena ona bila. A čim smislim kako da počnem živjeti negdje drugdje a da pritom ne ugrozim svoje dugoročne planove, jednostavno ću otići. I to zauvijek, ako ne bude išlo drugačije." Usta su joj bila smrknuta i odlučna. "Ne očekujem

da ću još dugo biti tamo.""Oh", reče Mark. Nije bio posve siguran što to znači i što ona kani poduzeti, ali zvučalo je... zlokobno. Prestravila ga je mogućnost da on bude razlogom zbog kojega će ona izgubiti svoju obitelj. Njemu samom bio je potreban čitav život i strahovit napor kako bi osvojio mjesto u vlastitoj obitelji. Činilo mu se da je komodorov klan pravo zlatno utočište... "To je osamljeno mjesto. Tako izvan svega što se zbiva.""Ako mora biti tako, neka tako bude", slegne ona ramenima.Poslovni je sastanak završio. Posljednja prilika... Već su se nalazili u popločenom predvorju, a Ekaterina ih je pratila do vrata, kad je Mark konačno skupio hrabrosti i bubnuo: "Mogu li u tvoje ime prenijeti kakvu poruku? Mislim, u Kuću Vorkosigan?" Pouzdano je znao da će ga, kad se vrati, njegov brat čekati u zasjedi, pogotovo kad se uzmu u obzir sve upute s kojima gaje Miles ispratio.Obnovljeni oprez zatvorio je kapke na prozorima Eka-terinina lica. Odvratila je pogled od njega. Rukom je do-dirnula bolero iznad svog srca; Mark je ispod meke tkanine uspio nazreti jedva vidljiv nabor skupog papira. Pitao se hoće li saznanje o tome gdje je pohranjen njegov književni pokušaj ostaviti Milesa u više nego dobrodošlom poniznom raspoloženju, ili će ga razvedriti tako da će postati nesnosan."Reci mu", reče ona naposljetku, a nije bilo potrebno objašnjavati o kojem se njemu radi, "da prihvaćam njegovu ispriku. Ali na njegovo pitanje ne mogu dati odgovor."Mark je osjećao da mu je bratska dužnost ubaciti koju dobru riječ o Milesu, ali je izgubio hrabrost pred bolnom suzdržanošću ove žene. Naposljetku je tek stidljivo promumljao: "Njemu je jako stalo, znaš."To je iz nje izmamilo kratko kimanje glavom i još kraći, sumorni osmijeh. "Da. Znam. Hvala ti, Mark." I činilo se kako je time tema iscrpljena.Na kliznom se pločniku Kareen okrenula udesno, dok je ostalo troje krenulo lijevo, do mjesta gdje ih je čekao posuđeni oružnik s posuđenim zemaljskim vozilom. Mark je nakratko hodao natraške i gledao je kako odmiče. Ona je odlučno grabila naprijed, pognute glave, bez osvrtanja.

Miles, koji je namjerno ostavio vrata svojeg apartmana otvorenima, čuo je kako se Mark vraća kasno popodne. Kliznuo je u hodnik i naslonio se na ogradu stubišta, grabežljivo zureći dolje, prema crno-bijelom popločenom glavnom predvorju. Sve stoje na prvi pogled uspio zaključiti bilo je da Mark izgleda pregrijano, stoje bila neizbježna posljedica činjenice da je na ovoj vrućini nosio crnu odjeću i salo.Miles užurbano zapita: "Jesi lije vidio?"Mark se zapilji gore, prema njemu, dok su mu se obrve podizale s ironijom koju Miles nije držao dobrodošlom. Bilo je očito da u mislima, doveden u napast, prolazi kroz nekoliko mogućih odgovora, no na kraju se odlučio za jednostavno i razborito: "Jesam."Milesove ruke čvrsto stisnuše drveni rub ograde. "Što je rekla? Jesi li uspio zaključiti je li pročitala moje pismo?""Možda se sjećaš, ali izrijekom si mi zaprijetio smrću ako je se usudim pitati je li ga pročitala ili na bilo koji drugi način načeti tu temu."Miles na ovo nestrpljivo odmahne rukom. "Zabranio sam ti da je pitaš izravno. Znaš da sam mislio ne izravno. Samo se pitam jesi li uspio primijetiti... bilo što.""Da sam ja sposoban pogoditi ženine misli samo na temelju vizualnog dojma koji ona ostavlja, zar bih ovako izgledao?" Mark preleti rukom preko svog lica i nabusito se zapilji u Milesa."A otkud da ja to znam? Ne mogu pogoditi o čemu razmišljaš samo iz činjenice da izgledaš kao da se duriš. Najčešće tako izgledaš." A posljednji put je to bilo zbog loše probave. Iako, kad je Mark bio u pitanju, želučane su boljke bile uznemirujuće povezane s njegovim drugim, složenim emocionalnim stanjima. Sa zakašnjenjem, Miles se sjetio pitati: "Onda... kako je Kareen? Je li dobro?"Mark napravi grimasu. "Na neki način. Jest. Nije. Možda.""Oh." Trenutak poslije, Miles doda: "Uf. Žao mije." Mark slegne ramenima. Piljio je gore, prema Milesu koji se sad sav stisnuo uz okomite prečke ograde, pa s očajnim žaljenjem odmahnuo glavom. "Zapravo, Ekateri-na mije predala poruku za tebe."Miles je zamalo poletio preko ograde. "Kakvu? Kakvu?"

"Rekla mi je da ti kažem kako prihvaća tvoju ispriku. Čestitam, dragi brate; čini se da si osvojio prvu nagradu na natjecanju u puzanju na tisuću metara. Sve što mogu reći jest da ti je očito dodijelila dodatne bodove za umjetnički dojam.""Da! Da!" Miles je šakom bubnjao po ogradi. "Što još? Je li rekla još nešto?""A što si ti još očekivao?""Ne znam. Bilo što. Da, možeš mi doći u posjet ili Ne, nemoj nikad više zamračiti moj dovratak ili nešto. Mark, daj mi nekakvu naznaku!""Nemam ti ja pojma. Ako hoćeš naznake, potraži ih sam.""Ali mogu li? Mislim, je li izrijekom rekla da je više nikad ne smijem uznemirivati?""Rekla je još samo da ti ne može odgovoriti na tvoje pitanje. Eto ti sad, pa dešifriraj. Ja imam svojih briga." Odmahujući glavom, Mark mu nestane s vidika, odlazeći prema stražnjem dijelu kuće u kojem se nalazilo cijevno dizalo.Miles se povukao u svoje odaje, pa se bacio u duboki naslonjač smješten u udubljenju prozora koji je gledao na stražnji vrt. I tako, nada je ponovno zateturala i uspravila se, poput svježe oživljenog krio-trupla kojem se još malo vrti i kojem smeta sunce. Ali nije patila, zaključi Miles, od krio-amnezije. Ne ovaj put. Preživio je, dakle, nešto je i naučio.Ne mogu odgovoriti na vaše pitanje, to se njemu nije činilo kao iVe. Naravno, nije zvučalo ni kao Da. Zvučalo je kao... još jedna, posljednja prilika. Nekom čudnom Božjom milošću bilo mu je dopušteno da počne još jednom. Da se vrati na polje broj jedan i krene iznova, ovaj put kako treba.Dakle, kako joj pristupiti? Nikako ne poezijom, čini se meni. Nisam se rodio ispod stihovane zvijezde. Sudeći prema jučerašnjem pokušaju koji je razborito izvadio iz koša za smeće i danas ujutro spalio zajedno s ostalim traljavim skicama, svaki stih koji bi iscurio ispod njegova pera izazivao bi samo užas. Ili još gore: ako bi mu slučajno uspjelo napisati nešto dobro, ona bi najvjerojatnije željela još, a gdje bi on onda bio? Zamislio je Ekaterinu, u nekom budućem utjelovljenju, kako ljutito plače: Ti nisi onaj pjesnik za kojeg sam se

udala! Više se neće praviti da jest nešto što nije. Na duge pruge smicalice ne prolaze.Do njega su doprli glasovi iz predvorja. Pym je pripuštao posjetitelja. S ove udaljenosti Miles nije prepoznao prigušeni glas; ipak, bio je muškarac, što je najvjerojatnije značilo daje došao u posjet njegovu ocu. Miles prestane obraćati pozornost na to i ponovno se ugnijezdi u naslonjaču.Prihvaća tvoju ispriku. Prihvaća tvoju ispriku. Život, nada i sve druge lijepe stvari rastvorile su se pred njim.Panika, koju nije priznavao, a koja je ipak tjednima držala u klinču njegovo grlo, počela je — čini se — popuštati stisak dok je on zurio u suncem obasjan prizor pod sobom. Sad kad je nestala užurbana tajnovitost koja gaje tjerala naprijed, možda mu čak uspije samoga sebe usporiti toliko da postane nešto obično i mirno — na primjer, njezin prijatelj. Što bi ona željela...?Možda bi je mogao pozvati u šetnju, na neko ugodno mjesto. Ali najvjerojatnije ne u vrt, kad se sve uzme u obzir, to zasad ne bi bilo mudro. U šumu, na plažu... ako bi razgovor zapeo, na takvim mjestima ima mnogo razonode za oči. Iako, iskreno je sumnjao da bi njemu ponestalo riječi. Sad kad je mogao govoriti istinu, kad više nije bio vezan lažima i skrivanjem, pred njim su se otvarale zadivljujuće mogućnosti. Bilo je toliko toga što bi joj sad

mogao reći... Na dovratku, Pym se nakašljao. Miles okrene glavu."Lord Richars Vorrutver je ovdje i želi vas vidjeti, lorde Vorkosigan," objavio je Pym."Ako nemaš ništa protiv, Pym, ovdje je jedini lord Vor-rutyer", ispravi ga Richars."Vaš rođak, milorde." Bezbojno kimnuvši glavom, Pym uvede Richarsa u Milesovu dnevnu sobu. Richars, koji je bio više nego dovoljno živ da uoči ovu nijansu, ulazeći u sobu dobaci oružniku sumnjičav pogled.Miles nije vidio Richarsa nešto više od godinu dana, no ovaj se nije mnogo promijenio: možda je izgledao nešto starije, s obzirom na to da mu je linija struka napredovala, a linija kose bila u povlačenju. Nosio je sivo-plavo prugasto odijelo s epoletama koje je pomalo

podsjećalo na odoru Kuće Vorrutyer. Iako je za nošenje preko dana bilo prikladnije od napadne službene kućne uniforme, svejedno je uspijevala naznačiti, bez izravnog polaganja prava, daje nosi nasljednik grofovske titule. Richars je i dalje izgledao kao da mu nešto neprekidno ide na živce — tu nije bilo nikakve promjene.Richars se osvrtao po negdašnjim odajama grofa Piotra i mrštio se."Richarse, što je, osjetio si iznenadnu potrebu za carskom revizijom?" ispitivao je Miles oprezno teren, ne baš presretan zbog ovog posjeta. U ovom je trenutku želio sastavljati novo pismo za Ekaterinu, a ne imati posla s Vor-rutyerom. Bilo kojim Vorrutyerom."Što? Ne, nikako!" Richars je na trenutak izgledao uvrijeđeno, a onda je trepnuo prema Milesu, kao da se iznenada prisjetio njegova novog položaja. "Zapravo uopće nisam došao vidjeti tebe. Došao sam vidjeti tvog oca, u vezi s njegovim glasom u onoj skorašnjoj, suludoj tužbikoju je lady Donna podigla pred Vijećem." Richars odmahne glavom. "Odbio me primiti. I proslijedio me tebi."Miles podigne obrve u smjeru Pyma koji odrecitira: "Grof i grofica, budući da večeras imaju ozbiljne društvene obveze, odlučili su se danas poslije podne odmarati, mi-lorde."Vidio je svoje roditelje za objedom; nisu mu se činili ni najmanje umornima. Ali otac mu je sinoć rekao kako je naumio Gregorovo vjenčanje shvatiti kao odmor od pot-kraljevskih dužnosti, a ne kao obnovu svojih grofovskih obveza, samo ti nastavi, momče, dobro ti ide. Majka je s naklonošću prihvatila taj njegov plan. "Da, Richarse, ja sam još uvijek glasački zamjenik svog oca.""Mislio sam da će on, s obzirom na to da se vratio u grad, sad preuzeti položaj. No dobro." Richars je s mnogo sumnje proučavao Milesa, pa slegnuo ramenima i krenuo prema prozorskom udubljenju.Stojiš mi na raspolaganju, ha? "Ovaj, sjedni, molim te", pokaže Miles prema naslonjaču prekoputa njegova, s druge strane niskog stolića. "Hvala, Pym, to bi bilo sve."Pym kimne i povuče se. Miles nije predložio ništa za osvježenje ni išta drugo što bi moglo usporiti Richarsa u iznošenju njegova

izlaganja, kakvo god ono bilo. Richars sigurno nije navratio samo da bi uživao u njegovu društvu, iako Miles u ovom trenutku i nije bio osobito druželjubiv. Ekaterina, Ekaterina, Ekaterina...Richars se smjestio i rekao, glasom koji je očito trebao naznačavati sućut: "U hodniku sam prošao pokraj tvog debelog klona. Zacijelo ti on predstavlja velik teret. Zar ne postoji ništa što bi mogao s njim u vezi poduzeti?"Iz ovoga je bilo teško razabrati smatra li Richars uvredljivijom Markovu debljinu ili samo Markovo postojanje; s druge pak strane, Richars se i sam u ovom trenutku borio s rođakom čiji mu je izbor tijela predstavljaoneugodnost. No ovom je rečenicom podsjetio Milesa na razlog zbog kojeg — ako već nije poduzimao korake da izbjegne svog rođaka Vorrutvera iz-nedovoljno-daleke-gra-ne-obitelji — nije baš ni tražio njegovo društvo. "Pa, da, on je naš teret. Što želiš, Richarse?"Richars se uvalio u naslonjač i otresao iz svoje glave sliku Marka koja gaje ometala. "Došao sam razgovarati s grofom Vorkosiganom o... iako, kad bolje razmislim — ako sam dobro shvatio, ti si se zapravo vidio s lady Don-nom poslije njezina povratka s Kolonije Beta?""Misliš na lorda Dona? Da, Ivan nas je... upoznao. Zar ti, ovaj, još nisi vidio svog bratića?""Još nisam", tanahno se osmjehnuo Richars. "Zaista ne znam što si ona umišlja, koga će time prevariti? Jednostavno nije prava, naša Donna."Osjetivši nadahnuti trenutak zloće, Miles pusti svoje obrve da se popnu korak-dva. "Pa, sad, to u potpunosti ovisi o tome kako definiramo pravu stvar, zar ne? Na Koloniji Beta obavljaju dobar posao. Bila je u klinici koja je na dobru glasu. Nisam upoznat s pojedinostima onako dobro kako je, možda, upoznat Ivan, ali ni najmanje ne sumnjam da je promjena, u biološkom smislu riječi, prava i potpuna. Osim toga, nitko ne može reći da Dono nije pravi Vor i da nije najstarije, preživjelo i zakonito dijete jednog grofa. Zadovoljava dva od tri uvjeta, a što se trećega tiče, čuj, vremena se mijenjaju.""Za boga miloga, Vorkosigane, pa ne misliš valjda ozbiljno?"

Richars se uspravio u naslonjaču i s gađenjem stisnuo usne. "Zar će se devet naraštaja Vorrutyera koji su služili carstvu svesti na ovo? Na ovu neukusnu šalu?"Miles slegne ramenima. "Očito, odgovornost za odluku o tome leži na Vijeću.""To je besmislica. Donna ne može naslijediti titulu. Pogledaj samo moguće posljedice. Jedna od prvih grofov-skih dužnosti jest stvaranje potomstva. Pa koja bi se žena pri zdravoj pameti udala za nju?""Kažu da svatko sebi nađe par." A taje misao budila nadu. Da — jer ako je čak i Richarsu uspjelo oženiti se, onda to zacijelo nije ni najmanje teško. "Osim toga, potomstvo nije jedino što se od grofa traži. Mnogi su grofovi propustili, iz raznoraznih razloga, iznjedriti vlastite potomke. Pogledaj, na primjer, jadnog Pierrea."Richars mu je uputio živčan, oprezan pogled koji je Miles odlučio ne primijetiti. Umjesto toga, nastavio je: "Kad sam gaja vidio, učinilo mi se da Dono uspijeva ostaviti prilično dobar dojam na dame.""Vorkosigane, to je samo prokleta ženska navika da drže jedna drugoj stranu." Činilo se daje u tom trenutku Richarsu nešto sijevnulo. "Kažeš da ju je Ivan doveo?""Da." Kako je zapravo Dono uspio pritisnuti Ivana da se upusti u sve to Milesu je još uvijek bilo nejasno, ali nije osjećao potrebu da svoja nagađanja podijeli s Richarsom."Nekad ju je ševio, to valjda znaš. Kao i polovica muškaraca u Vorbarr Sultani.""Načuo sam... nešto." Nestani, Richarse. U ovom trenutku zaista ne želim slušati tvoje ulizičke kvaziduhovi-tosti."Pitam seje li on još uvijek... no, nikad ne bih rekao da bi Ivan Vorpatril zaplovio tim vodama, ali čovjek se uči dok je živ.""Ovaj, Richarse, bojim se da ovdje... imaš problem s dosljednošću", osjetio se Miles ponukanim istaknuti. "Ne možeš logički implicirati da je moj bratić Ivan homoseksualac zato što se ševi s Donom, iako ja ne vjerujem da se to događa, jer tako istodobno priznaješ daje Dono muškarac. U kojem slučaju njegova parnica za nasljeđivanje titule drži vodu."

"Ja mislim", reče Richars uštogljeno nakon kratke stanke, "da je tvoj bratić Ivan možda vrlo zbunjen mladi čovjek.""Kad su te stvari u pitanju, pouzdano nije", uzdahne Miles."To je posve nebitno", nestrpljivo otkloni Richars pitanja vezana uz Ivanovu spolnu orijentaciju, ma kakva ona bila."S tim se moram složiti.""Gledaj, Miles." Richars sklopi ruke kao da ga nastoji urazumiti. "Ja dobro znam da vi Vorkosiganovi podupirete Naprednjake još otkad je stari Piotr završio karijeru, baš kao što smo se mi Vorrutverovi uvijek držali uz Kon-zervativce. Ali ova Donnina neslana šala napada samu osnovu vorske moći. Ako se mi Vorovi ne budemo držali zajedno kad su u pitanju neke središnje stvari, doći će trenutak u kojem ćemo se svi mi zateći s tlom koje nam izmiče ispod nogu. Pretpostavljam da mogu računati na tvoj glas.""Moram priznati da o toj tužbi dosad uopće nisam razmišljao.""Pa, onda je došlo vrijeme da razmisliš o njoj. Trenutak odluke se bliži."No dobro, dobro, to se moralo priznati — činjenica da je Dono uveseljavao Milesa znatno više nego Richars nije, u sebi, ni po sebi, predstavljala kvalifikaciju za titulu grofa. Morat će učiniti korak natrag i ponovno vrednovati ovo pitanje. Miles uzdahne i prisili samog sebe da se ozbiljnije posveti Richarsovu izlaganju.Richars je iskušavao teren. "Postoji li nešto što ti sam u ovom trenutku posebno želiš progurati kroz Vijeće?"Richars se nadao razmjeni glasova, odnosno, da budemo precizniji, razmjeni budućih glasova, zato stoje njegovglas, za razliku od Milesova, u ovom trenutku bio tek magla. Miles promisli. "U ovom trenutku, ne. Osobno sam zainteresiran za pitanje popravka komarrskog solar-nog zrcala, zato što mislim da je to za carstvo dobro ulaganje, ali čini se daje Gregor u vezi s tim već uspio osigurati većinu." Drugim riječima, Richarse, ti nemaš ništa što bi mene zanimalo. Čak ni teoretski. No još je malo promislio, pa dodao: "Usput budi rečeno, što misliš o dvojbi Renea Vorbrettena?"Richars slegne ramenima. "To je prava nesreća. Pretpostavljam da nije Rene kriv, jadnik, ali što možemo?""Potvrditi Reneovo pravo na titulu?" blago nagovijesti Miles.

"To je nemoguće", reče Richars s dubokim uvjerenjem. "On je Cetagandanac.""Pokušavam shvatiti po kojim bi to mjerilima itko zdrave pameti mogao opisati Renea Vorbrettena kao Ce-tagandanca", reče Miles."Po mjerilu krvi", reče Richars bez oklijevanja. "Na svu sreću, postoji čistokrvna nasljedna linija obitelji Vor-bretten iz koje se može izvući novi grof. Pretpostavljam da će Sigur s vremenom dostići Reneovu razinu." "Jesi li obećao Siguru svoj glas?" Richars se nakašlje. "Kad već pitaš, jesam." Što je značilo da Richars u ovom trenutku posjeduje obećanje grofa Vormoncriefa da će ga podržati. U tom se uskom malom krugu nije dalo ništa učiniti za Renea. Miles se samo nasmiješio."Ovo odgađanje mog potvrđivanja jednostavno me izluđuje", nastavio je Richars trenutak poslije. "Izgubio sam tri mjeseca, a za to vrijeme Okrug Vorrutver propada bez čvrste ruke koja bi ga vodila, a Donna se ponosno pokazuje uokolo i uživa u svojoj maloj, bolesnoj šali.""Mm, takva vrsta operacije nije ni beznačajna ni bezbolna." Ako je postojala jedna tehno-tortura za koju je Miles bio stručnjak, onda je to bila suvremena medicina. "U izvjesnom smislu riječi, Dono je ubio Donnu kako bi dobio ovu priliku. Mislim daje smrtno ozbiljan. A budući daje toliko mnogo žrtvovao, pretpostavljam da će znati cijeniti i nagradu.""Ti nećeš—" Richars je izgledao zaprepašteno. "Pa valjda ne razmišljaš o tome da glasaš za nju? Ili razmišljaš? Pa ne misliš valjda da bi tvoj otac podržao takvu odluku!""Jednostavno rečeno, ono što podržim ja, podržat će i on. Ja sam njegov Glas.""Tvoj će se djed", reče Richars, osvrćući se po prostoriji, "okrenuti u grobu."Milesove se usne razvukoše u osmijeh u kojem nijebilo ničeg smiješnog. "Ne znam, Richarse. Dono ostavljasjajan prvi dojam. Prve će društvene pozive primiti samo' zato što su ljudi znatiželjni, ali ne bi me začudilo da ganastave pozivati i poslije, zbog njegovih vlastitih zasluga.""Jesi li je zato i ti primio u Kući Vorkosigan? Iz znatiželje? Moram ti

reći, tim potezom nisi baš pomogao Vor-rutverovima. Pierre je bio pomalo čudan — je li ti ikad pokazao svoju zbirku šešira obrubljenih zlatnom folijom? — ali njegova sestra nije nikakvo poboljšanje. Tu bi ženu zbog ovog zapanjujućeg ispada trebalo doživotno držati zaključanu na tavanu.""Mislim da moraš nadići svoje predrasude i upoznati lorda Dona." Zapravo, baš bi bilo dobro da to smjesta odeš učiniti. "Uspio je šarmirati čak i lady Alys.""Lady Alys nema glas u Vijeću", oštro reče Richars. "Je li on — ona — šarmirala i tebe?"Miles slegne ramenima, prisiljen iskreno odgovoriti. "Ne bih otišao tako daleko. Te večeri on mi i nije bio najpreča briga.""Da", zagunđa Richars. "Čuo sam sve o tvojoj brizi."Molim? Iznenada, Miles spozna kako je Richars konačno zadobio njegovu punu i nepodijeljenu pozornost. "A koja bi to briga bila?" zapita on tiho.Richarsove su se usne smotale u kiseo osmijeh. "Ponekad me podsjećaš na mog bratića Bya. Vrlo je dobro uvježbao uglađeno držanje, ali nije ni izdaleka tako vješt kako sam misli. Mislio sam da ćeš barem ti biti dovoljno taktički pribran da zaključaš sve izlaze prije nego što postaviš takvu zamku." No trenutak poslije ipak je načinio mali ustupak: "Iako, moje se mišljenje o Alexijevoj udovici znatno popravilo kad sam čuo da ti se suprotstavila.""Alexijevoj udovici?" dahne Miles. "Nisam znao da se Alexi oženio, a još manje daje pokojan. Tko je sretnica?"Richars ga pogleda kao da mu govori ne budi glup. Smiješak mu je postajao sve čudniji, kao da je pogodio kako je konačno uspio izvući Milesa iz te ravnodušnosti koja gaje toliko živcirala. "Ovo je bilo maaalo nespretno, ne čini li vam se, lorde Revizore? Samo maaalo nespretno?" Ponovno se naslonio, virkajući kroz stisnute kapke."Bojim se da te sad više ne razumijem", reče Miles izrazito bezbojnim glasom. Milesovo su lice, držanje i kretnje, automatski, kao da se radi o disanju, prešli u neupadljivo sigurnosno ponašanje koje ništa nije otkrivalo."Činjenica da je upravitelj Vorsoisson tako prikladno poginuo? Alexi misli kako udovica dosad nije shvaćala, kako je — i zašto —

stradao njezin suprug. Ali ako je suditi prema njezinu vatrenom izlasku s večere na kojoj si je zaprosio, čitava je Vorbarr Sultana mišljenja kako je konačno shvatila."Miles je izraz na svom licu uspio zadržati u granicama slabašnog, jedva vidljivog osmijeha. "Ako govoriš o pokojnom suprugu madame Vorsoisson, Tienu, on je poginuo uslijed kvara maske za disanje." Nije dodao Znam, jer sam bio prisutan. Činilo se da od toga ne bi bilo... koristi."Maske za disanje, ha? To je barem lako srediti. Padaju mi na pamet tri do četiri načina na koje bih to mogao izvesti a da se pritom čak i ne pomučim previše.""Sam motiv ne čini ubojstvo. Ili... kad si već tako brz sa zaključcima — što se zapravo dogodilo one noći kad je poginula Pierreova zaručnica?"Richars podigne bradu. "Istraga je bila pokrenuta i mene su oslobodili svih optužbi. A tebe nisu. Sad, ne znam je li istina ono što se o tebi priča, a nije mi osobito ni stalo. Ali sumnjam da ti je jako smetalo to što mi se dogodilo.""Nije." Milesov je osmijeh ostajao uklesan u njegovo lice. "Jesi li uživao u svom dijelu te istrage?""Nisam", reče Richars izravno. "Mali službeni stra-žarski gadovi puzali su kroz sve moje privatne poslove, koji se njih nisu ni najmanje prokleto ticali... sav sam se zaslinio kad su me brzopentali... Zar ne znaš kako proleteri obožavaju vidjeti Vorove u takvim situacijama? Upisali bi se od sreće kad bi se dočepali nekoga tvog položaja. Ali najvjerojatnije nisi u opasnosti pred Vijećem koje je nad svima nama. Samo bi se vrlo hrabra budala usudila tamo iznijeti optužbu, a što bi njome postigla? Od toga nitko ne bi imao koristi.""Ne bi." Takva bi optužba bila odbačena, iz razloga o kojima Richars nije znao ništa — a Miles i Ekaterina morali bi proživljavati strahovite pretpostavke koje bi se poslije odbacivanja počele širiti. Nikakve koristi, zaista."Osim, možda, mladog Alexija i udovice Vorsoisson. S druge pak strane..." Richars je motrio Milesa s rastućimnagađanjem. "Vrlo je vidljivo kakvu bi korist ti mogao imati ako

netko ne podnese takvu optužbu. U tome vidim mogućnost višestrane koristi.""Ma zar zaista.""Daj, Vorkosigane. Pa mi obojica pripadamo najstarijim mogućim vorskim lozama. Glupo je da se nas dvojica sukobljavamo, kad možemo biti na istoj strani. Naši interesi idu ruku pod ruku. Takva je tradicija. Nemoj se samo praviti da tvoj otac i djed nisu bili među najboljim stranačkim trgovcima glasovima.""Moj djed je... političke nauke učio od Cetagandanaca. Poslije toga je polagao poslijediplomski kod Ludog Cara Jurija. A onda je davao instrukcije mom ocu." A obojica su podučavala mene. Richarse, ovo je jedino upozorenje koje ćeš dobiti. "Do trenutka u kojem sam upoznao Piotra, stranačka je politika Vorbarr Sultane za njega bila samo zabavna razonoda uz koju je veselije provodio svoje stare dane.""No, pa, eto vidiš. Rekao bih da smo se prilično dobro razumjeli.""Da vidimo jesmo li. Ako sam dobro shvatio, ti se nudiš da nećeš iznijeti optužbu za ubojstvo protiv mene, ako ja u Vijeću budem glasao za tebe, a ne za Dona?""Meni se i jedno i drugo čini kao dobra stvar.""A što ako netko drugi iznese optužbu protiv mene?""Najprije bi im trebalo biti stalo, a drugo — morali bi se usuditi. A to baš nije vjerojatno, zar ne?""Teško je reći. Cijela Vorbarr Sultana — čini se kako se broj gledatelja moje mirne obiteljske večere iznenada znatno uvećao. Na primjer, gdje si ti načuo tu... izmišljotinu?""Na mirnoj obiteljskoj večeri", naceri se prezirno Ri-chars, očito zadovoljan Milesovim očajem.A kojim lije putem doskakutala ta obavijest? O, bogovi, znači li ova Richarsova govorancija da su sigurnosne mjere negdje procurile? Moguće posljedice širile su se mnogo dalje od pitanja tko će naslijediti okrug. CarSig će se dobrano namučiti da uđe u trag izvorištu ove priče.Cijela Vorbarr Sultana. Ohsranjeohsranjeohsranje.Miles se naslonio, pogledao Richarsa ravno u oči i nasmiješio se. "Znaš, Richarse, baš mi je drago da si me došao posjetiti. Prije ovog

malog razgovora zapravo sam bio neodlučan "glede toga kako ću glasati o pitanju nasljedstva Okruga Vorrutver."Činilo se da je Richars zadovoljan što se Miles tako lako predao. "Bio sam uvjeren kako ćemo se na kraju složiti."Pokušaj podmićivanja ili ucjene carskog revizora smatrao se veleizdajom. Pokušaj podmićivanja ili ucjene okružnog grofa tijekom borbe za glasove smatrao se uglavnom prirodnim tijekom događaja; grofovi su već prema običaju očekivali od svojih sudrugova da se brane u toj igri — u suprotnom bi ih smatrali preglupima da budu ostav-' ljeni na životu. Richars je došao vidjeti Milesa, zamjenika grofa, a ne Milesa, carskog revizora. Promijeniti uloge, a time i pravila igre usred utakmice, to mu se činilo nepoštenim. Osim toga, želim si priuštiti zadovoljstvo da ga osobno uništim. A ako CarSig usput pronađe još nešto, neka se CarSig time i pozabavi. A CarSig nije imao razvijen smisao za humor. Je li Richars uopće bio svjestan kakvu polugu podiže? Miles proizvede osmijeh.Richars mu ga uzvrati, pa ustane: "Pa, danas još moram posjetiti i neke druge ljude. Hvala vam na podršci, lorde Vorkosigan. Pružio mu je ruku. Miles je prihvati bez oklijevanja, čvrsto je stisne i nasmiješi se. Smiješkom ga je ispratio do vrata na kojima se pojavio Pym kako bi ga izveo, a nastavio se smiješiti i dok su se stopala u čizma-

ma već spuštala stubištem, a smiješio se sve dok nije čuo kako se zatvaraju glavna vrata.A tad se smiješak pretvorio u najčišće rezanje. Tri je puta obišao sobu u potrazi za nečim što nije bilo previše starinsko i skupocjeno i što bi se dalo razbiti, a kako nije pronašao ništa što bi odgovaralo tom opisu, zadovoljio se time što je iščupao pečatni bodež svog djeda iz korica i zavitlao ga u dovratak svoje spavaonice, u kojem je bodež još neko vrijeme podrhtavao. Nježno zujanje tog podrhtavanja imalo je blagotvorno djelovanje, ali je, nažalost, prebrzo prestalo. Nekoliko trenutaka poslije uspio je početi disati i prestati psovati, pa uvježbano vratio svom licu ravnodušan izraz. Hladan, možda, ali vrlo ravnodušan.

Pošao je u radnu sobu i sjeo za komkonzolu. Zanemario je opetovanu verziju Ivanove jutrošnje poruke da ga hitno nazove, pa ukucao kod za sigurnu liniju. Pomalo se iznenadio što je otprve uspio dobiti šefa CarSiga, generala Guya Allegrea."Dobar dan vam želim, lorde Revizore," reče Allegre. "Sto mogu učiniti za vas?"Blagonaklono podrugivanje, očito. "Dobar dan, Guy." Miles je oklijevao, dok mu se želudac stiskao od gađenja zbog zadaće koja je stajala pred njim. "Upravo mije skrenuta pozornost na neugodan razvoj događaja vezan uz ko-marrski slučaj" — nije bilo potrebno naglasiti za koji ko-marrski slučaj. "Na prvi pogled, radi se o osobnoj stvari, no bojim se da bi ona mogla imati i sigurnosne posljedice. Čini se da me sud tračera glavnog grada optužuje za izravno sudjelovanje u smrti onog idiota Tiena Vorsoissona. Motiv koji mi podmeću jest taj da sam se želio dočepati njegove udovice." Miles proguta slinu. "Na žalost, drugi dio ove rečenice je točan. Pokušavao sam joj" kako da to kažem "udvarati. Bez većeg uspjeha, čini se."Allegre podigne obrve. "Zaista. Maloprije je i preko mog radnog stola prešlo nešto vezano uz tu temu."Argh! Ali što, za boga miloga? "Zaista? Kako ste brzi." Jer ako niste, onda to zaista zna već cijeli grad. Da, imalo je smisla da Miles ne bude prvi koji će to čuti."Sve što je vezano uz taj slučaj označeno je crvenom bojom, kako bih bez odgađanja posvetio tome pažnju."Miles je još trenutak pričekao, ali Allegre mu nije dragovoljno ponudio daljnje informacije. "Pa, evo što ja tebi mogu reći. Richars Vorrutver maloprije se plemenito ponudio da će se suzdržati od toga da me optuži za Vorsois-sonovo ubojstvo, u zamjenu za moj glas u Vijeću kojim ću poduprijeti njegovo postavljenje za grofa.""Mm. A kakav je bio tvoj odgovor?" "Rukovao sam se s njim i ostavio ga u uvjerenju da me ima.""A ima li te?""Ni u ludilu. Glasat ću za Dona, a Richarsa zgaziti kao žohara, jer on to i jest. Ali vrlo bih rado znao je li ovo posljedica curenja informacija, ili izmišljotina nastala neovisno o njima. 0 tom

saznanju uvelike ovise moji sljedeći potezi.""Koliko ja znam, naš cinkaroš nije naglasio ništa što bi u toj glasini naznačilo curenje podataka. Na primjer, nije spomenuo nijednu stvar koja ne bi bila općepoznata. Jedan od mojih odabranih analitičara upravo se bavi tim pitanjem.""Dobro. Hvala ti.""Miles..." Allegre je zamišljeno stisnuo usta. "Ni najmanje ne sumnjam da te ovo baca u očaj. Ali vjerujem da tvoj odgovor na problem ni na koji način neće usmjeriti više pozornosti na komarrski slučaj nego stoje neophodno.""Ako je u pitanju curenje, to ovisi samo o vama. A ako se radi o najobičnijoj kleveti..." Sto ću, dovraga, onda?¦¦*w¦'¦(*&* J:,iJt""•ni Vi.igw"Ako smijem pitati, što je tvoj sljedeći potez?""Sad odmah? Najprije ću nazvati madame Vorsoisson i obavijestiti je o tome što nam slijedi." Od same pomisli mu je pozlilo i osjetio je kako ga trese zimica. Želio joj je iskazati svoju jednostavnu naklonost, ali nije mogao ni zamisliti nešto tako suprotno tome kao što su bile ove mučne novosti. "Ovo se tiče — ovo može naštetiti i njoj, ne samo meni.""Hm." Allegre protrlja bradu. "Kako bismo izbjegli daljnju pomutnju u ionako mutnim vodama, moram zahtijevati da taj poziv odgodiš do trenutka dok moj analitičar ne dobije priliku procijeniti koja je njezina uloga u svemu tome.""Njezina uloga? Pa ona je nedužna žrtva!""Nije da se ne slažem s tobom", reče Allegre, tješeći ga. "Ne bojim se ja da je ona pokazala određenu nelojalnost. Možda je, samo, bila nepažljiva."CarSig nije bio presretan što se u srcu najopasnije ovogodišnje, a možda i ovostoljetne tajne nalazila Ekaterina, civilna osoba koja nije dala zakletvu i koju se ni na koji način nije moglo držati pod nadzorom. Usprkos činjenici da im je tu tajnu osobno predala —

kakvi nezahvalnici. "Ona nije nepažljiva. Upravo suprotno, ona je iznimno oprezna.""Koliko ti možeš vidjeti.""Koliko ja mogu vidjeti kao stručnjak."Allegre mu kimne, nastojeći ga umiriti. "Da, milorde. Bit će nam to drago dokazati. Na kraju krajeva, ne želiš valjda da se CarSig... zbuni."Miles otpuhne, ironično pokazujući kako cijeni ovu posljednju, diskretnu primjedbu. "Ma naravno, naravno", popusti on na kraju."Reći ću analitičaru da ti se javi čim bude siguran da je sve čisto", obeća mu Allegre.Miles frustrirano zgrči šake i nevoljko ih opusti. Ekaterina nije mnogo izlazila; možda prođe i nekoliko dana dok ovo ne dođe do njezinih ušiju preko drugih izvora. "Vrlo dobro. Obavještavajte me o razvoju događaja.""Hoćemo, milorde." Miles prekine vezu." U njemu se rađala mučna spoznaja kako je, zbog refleksnog straha da će biti razotkrivene tajne iza komarr-ske katastrofe, s Richarsom Vorrutverom postupio upravo onako kako nije trebao. Deset godina CarSigovskih navika, argh. Miles je procijenio daje Richars napasnik, a ne psihotik. Da mu se smjesta odlučno suprotstavio, možda bi se Richars predao i povukao, ne želeći namjerno ras-pizditi jedan od svojih možebitnih glasova.Bilo kako bilo, sad nije imalo smisla trčati za njim i pokušavati odvrtjeti razgovor od početka. Milesov će glas protiv Richarsa pokazati kako su uzaludni pokušaji da se ucijeni jedan Vorkosigan.A to će njih dvojicu u Vijeću učiniti zakletim neprijateljima... Hoće li razotkrivanje blefa prisiliti Richarsa da ostvari svoju prijetnju ako ne želi biti krivokletnik? Sranje, morat će se držati svoje riječi.U Ekaterininim se očima Miles jedva ispentrao iz posljednje rupe koju je iskopao. Želio je biti u njezinoj blizini, ali ne, za boga miloga, tako da to bude na suđenju za ubojstvo njezina pokojnog supruga, pa makar to suđenje propalo na samom svom početku. Tek je počinjala zaboravljati kakva je noćna mora bio njezin brak. Službena bi je optužba, bez obzira na krajnju odluku suda, provukla unatrag kroz sve traume i to na najstrašniji zamislivi

način, uronila bi je u stresni kaos, poniženje i iscrpljenost.Borba za moć u Vijeću grofova nije bila polje na kojem bi mogla procvjetati ljubav.Naravno, čitav bi se taj gadni prizor mogao uredno izbjeći u slučaju da Richars izgubi pravo na nasljedstvo Vor-rutverovih.Ali Dono nema nikakve šanse. Miles zaškrguće zubima. Sad ima.Trenutak poslije, utipkao je drugi kod i nestrpljivo čekao."Bok, Dono," zaprede Miles kad je ugledao lice koje se počelo pojavljivati na vid-ekranu. Ozbiljna, iako pomalo pljesniva raskoš jednog od salona Kuće Vorrutver nejasno je izronila u pozadini. Ali kad se lice konačno raščistilo, pokazalo se da to nije Dono; ravno u oči vedro mu se smijulji-la Olivia Koudelka. Na obrazuje imala mrlju prašine, a pod rukom tri smotana svitka pergamene. "Oh — Olivia. Ispričavam se. Je li, ovaj, lord Dono ovdje?""Svakako da jest, Miles. Razgovara sa svojom odvjetnicom. Pozvat ću ga." Odskakutala je izvan dosega kamere; mogao ju je čuti kako u daljini viče Hej, Dono! Pogodi tko je na komu!Trenutak poslije, na vidu se naglo pojavilo bradato lice lorda Dona koji je nakrivio upitnu obrvu u smjeru osobe koja ga je nazvala. "Dobar dan, lorde Vorkosigan. Što mogu učiniti za vas?""Zdravo, lorde Dono. Maloprije mi je palo na pamet kako, iz ovih i onih razloga, nikad nismo završili razgovor koji smo započeli na mojoj večeri. Htio sam vam samo reći, za slučaj da ste možda sumnjali, kako vaš zahtjev za nasljedstvo Okruga Vorrutver ima moju punu podršku i glas mog Okruga.""Oh, pa, hvala vam velika, lorde Vorkosigan. Vrlo sam zadovoljan što to čujem." Dono je malo oklijevao."Iako sam i pomalo... iznenađen. Ostavili ste na mene dojam osobe koja se nastoji izdići iznad ovih unutrašnjih sukoba.""Nastojao sam, da. Ali maloprije me posjetio vaš rođak Richars koji me zadivljujućom brzinom uspio spustiti usred tih sukoba i na svoju razinu."Dono napući usne, nastojeći se ne nasmijati preširoko. "Nda, Richars katkad tako djeluje na ljude.""Ako je moguće, volio bih dogovoriti sastanak s vama i "Reneom Vorbrettenom. Ovdje u Kući Vorkosigan, ili na nekom mjestu po

vašem izboru. Mislim da bi malo uzajamnog razvijanja strategije moglo i jednome i drugome biti od koristi.""Bit će mi čast čuti vaše savjete, lorde Vorkosigan. Kad?"Nekoliko je minuta provjeravanja rasporeda, premještanja sastanaka i konferencijskog poziva koji je uključio i Renea Vorbrettena napokon posljedovalo sastankom dogovorenim za prekosutra. Miles bi bio sretan i da su se dogovorili za večeras, ili za smjesta, ali morao je priznati kako je na ovaj način dobio vrijeme potrebno za racionalnije proučavanje podrobnosti. Potom se iznimno srdačno pozdravio s obojicom svojih, kako je duboko vjerovao, budućih kolega.Posegnuo je za sljedećim kodom na svojoj komkonzoli, ali onda mu je ruka zastala i odustala. Jedva bi znao što da joj kaže i prije nego što mu je ova bomba prasnula u lice. A sad Ekaterini ne bi mogao reći baš ništa. Ako bi je nazvao i pokušao s njom razgovarati o drugim stvarima, o običnim, ljubaznim, beznačajnim stvarima, opet bi joj lagao. I to na veliko.Ali što će joj, dovraga, reći i kad mu Allegre javi da je sve čisto?Ustao je i počeo hodati svojim odajama.Godina dana korote koju je zatražila Ekaterina nije trebala poslužiti samo tome da joj zaliječi dušu. S udaljenosti od jedne godine, i u očima bi se javnosti sjećanje na Tienovu smrt zamaglilo; njegova bi se udovica mogla ljupko ponovno uključiti u društveni život bez ikakvih primjedbi, a čovjek kojega je poznavala dovoljno dugo mogao bi joj pristojno udvarati. Ali ne. Sav zapaljen i nestrpljiv, prestravljen mogućnošću da izgubi svoju priliku kod nje, on je morao gurati i gurati, sve dok stvar nije pala preko ruba ponora.Tako je. A da svoje namjere nije razglasio po cijelom gradu, Illvan se nikad ne bi zbunio i bubnuo onaj katastrofalni uvodnik u ugodno čavrljanje, a incident koji se tako lako dao pogrešno protumačiti nikad ne bi uslijedio. Želim posjedovati vremenski stroj kako bih se mogao vratiti u prošlost i tamo se ubiti.Morao je priznati kako se čitav taj produženi scenarij besprijekorno sam po sebi podložio političkoj dezinformaciji. U danima kad je radio u Tajnim operacijama, padao bi na pod od smijeha i veselja kad bi se njegovi protivnici poskliznuli i znatno manje nego on sad.

Daje samom sebi postavio zasjedu, smatrao bi ovo bogodanom pričom.Idiote. Ti i jesi upao u vlastitu zasjedu.Daje barem držao jezik za zubima, možda bi se uspio izvući čist i iz one dobro razrađene polulaži o vrtu. Ekaterina bi i dalje bila unosno zaposlena i — tu je zastao kako bi s iznimno izmiješanim osjećajima porazmislio o ovome. Loptomet. Bi li izvjesno bijedno razdoblje njegova djetinjstva bilo trunčicu manje bijedno da nikad nije saznao za tu dobronamjernu varku? Bi li se radije osjećao kao budala, ili bio budala? Znao je kako bi on sam odgovorio na to pitanje; zar prema Ekaterininu odgovoru smije pokazati manje poštovanja?Već si to učinio. Budalo.U svakom slučaju, optužba za ubojstvo, činilo se, odnosila se samo na njega. Ako je Richars govorio istinu, ha, povratni val nju je posve zaobišao. A ako se ponovno ne baciš na nju, tako će i ostati.Doteturao je do svog naslonjača i strovalio se u njega. Koliko će je se dugo morati kloniti da bi taj očaravajući trač pao u zaborav? Godinu dana? Godine i godine? Zauvijek?Prokletstvo, pa on je počinio samo jedan zločin — zaljubio se u prelijepu i hrabru ženu. Zar je to tako loše? Htio joj je pružiti čitav svijet, odnosno, barem ono što je u tom svijetu pripadalo njemu. Kako su se samo tako dobre namjere pretvorile u ovakvu... zbrku?Čuo je Pyma dolje u predvorju. Ponovno su odjeknuli glasovi. Čuo je jedan par čizama kako se uspinje stubama, pa se pribrao kako bi Pymu rekao da danas poslijepodne više ni za koga Nije Kod Kuće. Ali kroz vrata njegova stana nije živahno virnuo Pym, nego Ivan. Miles zastenje."Haj, bratiću," reče vedro Ivan. "Bože, još uvijek izgledaš kao olupina.""Kasniš u fazi, Ivane. Oporavio sam se, a onda su me opet potopili.""Oh?" Ivan gaje upitno gledao, ali Miles samo odmahne rukom. Ivan slegne ramenima. "Onda, što ima? Vino, pivo? Predjela Mame Kosti?"Miles pokaže prema nedavno napunjenom kredencu uza zid. "Samo ti navali."

Ivan si ulije vina i zapita: "Što ćeš ti?" Nemojmo opetpočinjati s tim. "Ništa, hvala.""Eh, kako hoćeš." Ivan dotumara do prozorskog udub-ljenja, mućkajući vino u čaši. "Nisi dobio poruke koje sam ti prije ostavio na komkonzoli?""Oh, jesam, vidio sam ih. Oprosti. Danje bio naporan." Miles nabere obrve. "Bojim se da sad nisam baš najugodnije društvo. Od svih ljudi na svijetu, maloprije me zaskočio baš Richars Vorrutver. Još uvijek to probavljam.""Ah. Hm." Ivan pogleda prema vratima i otpije gutljaj vina. Nakašljao se. "Ako se radi o onim glasinama vezanima uz ubojstvo, sam si kriv. Da si odgovorio na moje poruke, ne bi te zaskočio. Ja sam dao sve od sebe."Miles je zapanjeno piljio u njega. "Dobri Bože, zar i ti? Zar baš svi u prokletoj Vorbarr Sultani znaju za to prokleto smeće?"Ivan slegne ramenima. "Ne znam znaju li baš svi. Moja mama još nije ništa spomenula, ali možda misli daje to previše ružno da bi na to obraćala pažnju. Byerly Vorrutver rekao je meni da kažem tebi. I to, samo da znaš, u ranu zoru. On je lud za takvim tračevima. Pretpostavljam da jednostavno neće moći izdržati i zadržati to za sebe, osim ako cijelu priču nije sam zakuhao, da se malo zabavi. Ili možda igra nekakvu podlu skrivenu igru. Ne mogu čak ni početi pogađati na čijoj je taj strani."Miles je trljao čelo dlanovima. "Gah.""U svakom slučaju, bitno je jedno — ovo nije od mene krenulo. Razumiješ?""Ma da." Miles uzdahne. "Valjda. Učini mi uslugu. Kad naletiš na taj trač, zgazi ga, može?""Kao da bi meni netko vjerovao? Svi znaju da sam ja od malih nogu tvoj magarac. Uostalom, ja nisam bio čak ni svjedok. Ne znam ništa više nego svi ostali." Promislio je malo, pa ustvrdio: "Ja znam još i manje od svih ostalih."Miles je razmatrao mogućnosti. Smrt? Smrt bi bila ugodnija i ne bi ga ovako luđački boljela glava. Ali uvijek je postojala mogućnost da će ga neka neupućena osoba oživjeti i to u obliku lošijem nego prije. Osim toga, mora

poživjeti barem dovoljno dugo da glasa protiv Richarsa. Zamišljeno je proučavao svog bratića. "Ivane...""Nisam ja kriv," smjesta izrecitira Ivan, "to nije u opisu mog radnog mjesta, ne možeš me natjerati i ako želiš moje vrijeme, morat ćeš se za njega izboksati s mojom mamom. Ako se usudiš." Kimne sam sebi, zadovoljan što se dosjetio posljednje rečenice.Miles se uvalio u naslonjač i dugo promatrao Ivana. "Imaš pravo", rekao je naposljetku. "Već sam isuviše puta u životu zlorabio tvoju odanost. Žao mije. Zaboravi."Ivan, koji je u tom trenutku imao puna usta vina, zurio je u njega u šoku, dok su mu se obrve nabirale. Napokon je uspio progutati. "Kako to misliš, zaboravi?""Mislim, zaboravi. Nema razloga da i tebe uvlačim u ovu ružnu zbrku. Zapravo, imam sve razloge da te ne uvlačim u to." Miles je sumnjao kako bi Ivan ovaj put u njegovoj blizini mogao zadobiti neku časnu pobjedu, čak ni takvu koja bi nakratko zatreperila prije nego što zauvijek bude pokopana u CarSigovim arhivama. Osim toga, ionako se, ovako na brzinu, nije mogao sjetiti ničega što bi Ivan mogao učiniti za njega."Nema razloga? Zaboravi? Što si ovaj put nakanio?""Ništa, bojim se. Ovaj put mi ne možeš pomoći. Ipak, hvala ti što si se ponudio", reče Miles savjesno."Nisam se ja ništa ponudio", naglasi Ivan. Oči su mu se suzile. "Nešto je tebi na pameti.""Ništa. Sve ide nizbrdo." Nizbrdo prema jedinoj sigurnoj točki, činjenici da će tjedni pred njim biti neugodniji od bilo čega stoje dosad u životu iskusio. "Hvala ti, Ivane. Ne moram te otpratiti, zar ne?""Pa..." Ivan nagne čašu, iskapi je i spusti na stol. "Nda, jasno da ne moraš. Nazovi me ako... nešto trebaš."Ivan se odgegao, dobacivši mu prije toga preko ramena jedan nezadovoljni pogled. Miles gaje mogao čuti kako, silazeći, uvrijeđeno mumlja: "Nema potrebe. Zaboravi. Što on misli, tko je on, dovraga...?"Miles se iskrivljeno nasmiješio i pogrbio u naslonjaču. Imao je tako mnogo posla. Ali bio je preumoran da se i pomakne.

Ekaterina...Njezino ime kao da mu je kliznulo kroz prste, neuhvatljivo poput dima koji tjera vjetar.TRINAESTO POGLAVLJEPod svjetlošću prijepodnevnog sunca, Ekaterina je sjedila za stolom u stražnjem vrtu svoje ujne i pokušavala prema lokaciji i plaći razvrstati popis poslova na određeno vrijeme koji je skinula s komkonzole. Činilo se da u blizini nema nijednog posla koji bi bio povezan s botanikom. Stilus joj je odšetao do margine i nažvrljao još jednu zamisao za lijepog maslobuba, a onda se vratio skiciranju preinaka ujnina vrta, koje su se zasnivale na većem broju podignutih gredica, zbog lakšeg održavanja. Rani stadij začepljenja srčanih žila koje je usporavalo ujnu Vorthvs trebalo bi biti izliječeno na jesen, kad ode na transplantaciju srca. S druge pak strane, kad to prođe, ujna će se zacijelo željeti vratiti punoj predavačkoj satnici. Patuljasti vrt pun autohtonih barravarskih biljaka... ne. Ekaterina se odlučno vrati popisu poslova.Ujna Vorthvs neprestano je ulazila u kuću i izlazila u vrt; zbog toga Ekaterina nije podizala pogled sve dok njezina ujna, napadno čudnovatim glasom, nije rekla: "Ekaterina, imaš posjetitelja."Ekaterina pogleda prema vratima i sledi se od zaprepaštenja. Uz bok njezinoj ujni stajao je kapetan Simon II-lyan. No dobro, jednom je praktički cijelu večer prosjedila uz njega, ali to je bilo u Kući Vorkosigan, gdje se sve čini-.4 \lo mogućim. Žive, zastrašujuće legende ne bi se smjele pojavljivati usred prijepodneva i opušteno stajati ljudima u vrtu kao da je u njemu netko u prolazu — najvjerojatnije Miles — ispustio zmajev zub.Zapravo, kapetan Illvan nije djelovao osobito zastrašujuće. Bio je mnogo niži i vitkiji nego što gaje zamišljala. U vid-vijestima se rijetko pojavljivao. Bio je odjeven u skromno civilno odijelo kakvo bi za poslovni ili prijepodnevni sastanak odabrao i svaki drugi Vor s konzervativnim ukusom. Stidljivo joj se nasmiješio, a kad je ona krenula nesigurno ustati, mahnuo je neka ostane sjediti. "Ne, molim vas, nema potrebe, madame Vorsoisson..."

"Zar... nećete sjesti", uspjela je Ekaterina izgovoriti, potonuvši natrag u svoj stolac."Zahvaljujem." Izvukao je stolac i sjeo pomalo ukočeno, kao da se ne osjeća posve ugodno. Možda i on ima stare ožiljke nalik na Milesove.v "Pitao sam se bih li mogao nasamo razgovarati s vama. Čini se kako madame Vor-thys misli da bi to bilo posve u redu."Ujna je to potvrdila kimanjem glave. "Ali, Ekaterina, draga, ja sam upravo krenula na predavanje. Hoćeš da još malo ostanem kod kuće?""To nije potrebno", reče jedva čujno Ekaterina. "Što Nikki radi?""Upravo se igra na mojoj komkonzoli.""Onda u redu."Ujna Vorthvs kimne i vrati se u kuću.Illvan se nakašljao i počeo: "Ne bih želio ometati vašu privatnost, madame Vorsoisson, ili vam oduzimati vrijeme, ali zaista bih se želio ispričati zbog neugodnosti koju sam vam one večeri priredio. Osjećam se strahovito krivim i silno se bojim da sam vas... oštetio, što mi nikako nije bila namjera."Sumnjičavo se namrštila dok joj je prst desne ruke trljao pleteni obrub lijeve strane bolera. "Je li vas Miles poslao?""Ah... ne. Ja sam veleposlanik bez ikakve lisnice. Ovo je isključivo moje priznanje. Da nisam izgovorio onu glupu primjedbu... Ali nisam baš dobro shvatio svu osjetljivost situacije."Ekaterina gorko uzdahne, slažući se s njim. "Meni se čini da smo nas dvoje bili jedini loše obaviješteni ljudi u onoj prostoriji.""Bojao sam se da su mi rekli a da sam ja to poslije zaboravio, no čini se da jednostavno nitko nije smatrao neophodnim obavijestiti me o događajima. Još uvijek se nisam naviknuo na to." Tračak nezadovoljstva pojavio mu se u očima, pretvarajući njegov osmijeh u laž."To uopće nije bila vaša krivnja, gospodine. Netko... se preračunao u svojim izračunima.""Hm." Illvanove su se usne sućutno iskrivile na ovu njezinu izjavu. Prst mu je krivudao po stolnjaku, ostavljajući na njemu iskrižani uzorak. "Znate — kad već govorimo o veleposlanicima — sve je počelo tako što sam pomislio kako bih morao otići k vama i reći

koju dobru u prilog Milesovim romantičnim sposobnostima. Činilo mi se kako mu toliko dugujem, s obzirom na to kako sam ugazio u cijelu stvar. Ali što sam više o tome razmišljao, to mi je postajalo jasnije da zapravo pojma nemam kakav bi on suprug bio. Jedva ga se usuđujem preporučiti. Kao podčinjeni, bio je upravo užasan."Njezine obrve podigoše se iznenađeno. "Ja sam mislila daje njegova karijera u CarSigu bila uspješna."Illvan slegne ramenima. "Njegove su misije bile dosljedno uspješne, vrlo često i uspješnije nego u mojim snovima. Ili noćnim morama... Činilo se kako on misli daje svaka zapovijed vrijedna daje se posluša ujedno i zapovijed vrijedna da je se prekorači. Da sam na njega mogao postaviti jednu kontrolnu napravu, to bi svakako bio reos-tat. Da mu smanjim energiju za stupanj, dva... tako bi možda duže potrajao." Illvanov je zamišljeni pogled vrludao vrtom, ali Ekaterini se činilo da on u mislima vidi neš-to posve drugo. "Znate one stare narodne priče u kojima se grof nastoji riješiti nepoželjnih udvarača svoje kćeri tako što im zadaje tri zadatka koja je nemoguće izvršiti?""Da...""Nemojte to nikad pokušati s Milesom. Jednostavno... nemojte."Pokušala |e osmijeh koji joj je pobjegao obrisati s lica, ali nije uspjela. Činilo se da mu je taj njezin osmijeh zagrijao pogled."Jedno moram reći," nastavi on s više pouzdanja, "u-vijek je brzo učio. Ako biste mu pružili drugu priliku, pa... možda bi vas mogao iznenaditi.""Ugodno?" zapita ona ironično.Sad je bio njegov red da potisne osmijeh. "Ne nužno." Opet je odvratio pogled od nje, a smiješak mu je od ironičnog izblijedio u zamišljeni. "Tijekom godina imao sam mnogo podčinjenih koji su imali besprijekorne karijere. Savršenstvo, vidite, nikad ne riskira samo sa sobom. Miles je bio mnogo toga, ali nikad savršen. Zapovijedati mu — to je bila čast i strava, a ja sam i zahvalan i zaprepašten što smo se iz toga obojica izvukli živi. Na kraju... njegova je karijera završila katastrofom. Ali prije nego što je završila, Miles je mijenjao svjetove."Nije joj se učinilo daje ova Illvanova misao metaforična. Ponovno ju

je pogledao i malo rastvorio dlan ruke koju je držao na krilu, gotovo kao da se ispričava što je u njoj zadržavao riječi."Smatrate li vi daje Miles velik čovjek?" pitala je Eka-terina Illvana ozbiljno. / mora li čovjek i sam biti velik da bi prepoznao velikana? "Kao njegov djed i otac?""Ja mislim daje on velik čovjek... na posve drugačiji način nego što su to bili njegovi djed i otac. Iako sam se često bojao da će samome sebi slomiti srce u nastojanjima da bude poput njih."Illvanove su je riječi na neki neobičan način podsjetile na to kako je Milesa procijenio ujak Vorthvs, još onda kadsu se prvi put sreli na Komarru. Dakle, ako genij misli da je Miles genij, a velikan misli daje Miles velikan... možda bi ga trebala dati na procjenu nekome tko je zaista dobar suprug?Kroz otvorene su prozore iz kuće u vrt dolebdjeli jedva čujni glasovi, suviše prigušeni da bi se razabralo o čemu govore. Jedan je glas bio duboko muško brundanje. A drugi je bio Nikkijev. Nije se doimalo kao razgovor preko komkonzole ili vida. Zar se ujak Vorthvs već vratio? Eka-terina je mislila da ga neće biti do večere."A reći ću vam i još nešto", nastavljao je Illvian, mašući zamišljeno prstom po zraku. "Uvijek je pokazivao izvanrednu sposobnost za izbor ljudstva. Odnosno, za izbor i oblikovanje. Ako bi on rekao da je netko dobar izbor za određeni zadatak, ta bi osoba na kraju uvijek opravdala očekivanja. Na ovaj ili onaj način. Ako on misli da biste vi bili sjajna lady Vorkosigan, onda je, bez sumnje, u pravu. Iako," glas mu postane jedva primjetno potišten, "budete li se odlučili spojiti svoju sudbinu s njegovom, mogu vam osobno jamčiti da nikad nećete moći biti sigurni što slijedi. Zapravo, nitko to nikad ne može znati."Ekaterina kimne, suho se slažući s njim. "Kad sam imala dvadeset godina, odabrala sam svoj život. Nije trebao ovako izgledati."Illvan se bolno nasmijao. "Oh, dvadeset. Bože. Da. Kad sam seja u dvadesetoj zakleo na vjernost caru Ezaru, imao sam do kraja isplaniranu svoju vojnu karijeru. Brodska dužnost, kapetan broda do tridesete, admiral do pedesete i umirovljenje u šezdesetoj — dva roka od po dvadeset godina. Dakako, dopustio sam i mogućnost da budem ubijen. Sve sam uredno isplanirao. A život mi je krenuo

drugim smjerom već dan poslije toga, kad su me, umjesto na brod, poslali u CarSig. Sljedeći zaokret bio je kad sam se zatekao na mjestu ravnatelja CarSiga i to usred rata koji uopće nisam predvidio, služeći dječaku-caru koji deset godina prije toga nije ni postojao. Moj život je jedandugački lanac iznenađenja. Prije godinu dana nisam mogao ni zamisliti da će izgledati ovako kako izgleda danas. Nisam ni sanjao da ću biti sretan. Naravno, lady Alys..." lice mu se smekšalo na spomen njezina imena, pa je zastao, dok mu je neobičan osmijeh plesao na usnama. "U posljednje sam vrijeme uspio shvatiti kako je osnovna razlika između raja i pakla u tome s kim se na tim mjestima družiš."Može li čovjek prosuđivati osobu prema tome s kim se ona druži? Može li ona Milesa procijeniti prema tome? Ivan je bio šarmantan i zabavan, lady Alys veličanstvena i profinjena, Illyan — usprkos svojoj mračnoj prošlosti — neobično ljubazan. Milesov klonirani brat Mark — uza svu svoju ogorčenu zajedljivost — činio se Milesovim istinskim bratom. Kareen Koudelka bila je čista uživancija. Vorbretteni, ostatak klana Koudelka, Duv Galeni, Tsipis, Mama Kosti, Pym, čak i Enrique... Činilo se da Miles oko sebe skuplja pametne, iznimne prijatelje s posebnim sposobnostima i to tako jednostavno i nesvjesno, kao komet koji za sobom vuče svoj blistavi rep.Osvrnuvši se unatrag, shvatila je koliko je malo prijatelja imao Tien. Prezirao je svoje poslovne suradnike, rugao se svojoj posvud rasutoj obitelji. Uvijek je sebi govorila kako on nije društven čovjek, ili da jednostavno ima previše posla. Nakon što je napustio školu, Tien više nikad nije sebi stvorio nijednog dobrog prijatelja. A ona je dijelila njegovu izolaciju: nas dvoje sami, to je bio savršen sažetak njihova braka."Rekla bih da ste potpuno u pravu, gospodine."Iz kuće se iznenada čuo Nikkijev glas, povišen i glasan, povlačeći je za njezino majčinsko uho. "Ne, ne!" Zar se zbog nečega usprotivio ujaku? Ekaterina je podigla glavu, osluškujući i mršteći se s nelagodom."Ovaj... ispričajte me." Odaslala je Illyanu kratak, blistav osmijeh.

"Mislim daje bolje da odem pogledati što se događa. Odmah ću se vratiti."Illyan kimne s razumijevanjem i pristojno se počne praviti da mu je pozornost usmjerena na vrt koji gaje okruživao.Ekaterina je ušla u kuhinju, u kojoj su joj se oči sporo prilagodile na ulazak sa svjetla u polutamu, pa tiho zađe za ugao i kroz blagovaonicu krene prema salonu. Pred dovratkom je iznenađeno zastala. Glas koji je čula nije pripadao njezinu ujaku — nego Alexiju Vormoncriefu.Nikki se skutrio u golemom naslonjaču ujaka Vor-thysa koji je stajao u kutu. Vormoncrief se nadvio nad njega, napeta lica i uzrujano zgrčenih ruku."Da se vratimo na one zavoje koje si vidio na zglobovima lorda Vorkosigana dan nakon stoje ubijen tvoj otac", govorio je užurbano Vormoncrief. "Kakvi su bili? Koliko veliki?""Ne znam", slegne ramenima Nikki, kao zvjerčica u zamci. "To su bili obični zavoji.""Što misliš, kakve su rane bile ispod njih?""Ne znam.""Kako ne znaš — oštre porezotine? Opekline, mjehuri kao od plazmičkog luka? Možeš li se sjetiti jesi li ih poslije vidio?"Nikki, ukočena lica, ponovno slegne ramenima. "Ne znam. Išli su oko cijelog zgloba i imali su neravne rubove. Još uvijek mu se pozna crveno." Grlo mu je bilo stisnuto, kao da će svaki čas zaplakati.Opsjednut pogled prijeđe Vormoncriefovim licem. "To nisam primijetio. Pažljiv je, zar ne, uvijek nosi duge rukave? I to usred ljeta, ha. Ali je li imao drugih ozljeda, na primjer na licu? Masnica, ogrebotina, možda šljivu na oku?""Ne znam...""Jesi li siguran?""Poručnice Vormoncrief!" Ekaterina oštro prekine ispitivanje. Vormoncrief se tržne i uspravi, pa počne zvjerati

uokolo. Nikki podigne pogled, usana razdvojenih od olakšanja. "Sto vi to radite?"

"Ah, Ekaterina, madame Vorsoisson, došao sam vidjeti vas." Neodređeno zaokruži rukom primaću sobu krcatu knjigama."A zašto onda niste pošli tamo gdje sam seja nalazila?""Iskoristio sam priliku da porazgovaram s Nikkijem i vrlo mije drago zbog toga.""Mama," dahne Nikki, zabarikadiran u naslonjaču, "on kaže daje lord Vorkosigan ubio tatu!""Molim?" Ekaterina je zurila u Vormoncriefa, toliko zaprepaštena da je na trenutak zaboravila disati.Vormoncrief bespomoćno raskrili ruke i iskreno je pogleda. "Tajna je otkrivena. Istina je izašla na vidjelo.""Kakva istina? Tko ju je otkrio?""Šuška se po cijelom gradu, iako se nitko ne usuđuje — a nikome nije ni stalo — poduzeti nešto s tim u vezi. Svi su oni tračeri i kukavice. Ali slika postaje sve jasnija. Dvojica muškaraca sami odlaze u komarrsku divljinu. Vraća se samo jedan i to s, očito, vrlo neobičnim ozljedama. Kvar na masci za disanje, baš. Ali meni je smjesta bilo jasno kako vi niste sumnjali da se radi o pokvarenoj igri, sve dok Vorkosigan nije postao neoprezan i na onoj vas večeri zamolio da se udate za njega. Nikakvo čudo da ste istrčali u suzama."Ekaterina otvori usta. Pred očima joj bljesne noćna mora sjećanja. Alexi, tvoja optužba je fizički nemoguća, ja to dobro znam. Ja sam ih našla u toj divljini, jednog živog i jednog mrtvog. Kroz glavu joj se izlio vodopad sigurnosnih mjera. Ovo je bio lanac sastavljen od malog broja karika u obliku pojedinosti o Tienovoj smrti, a vodio je izravno do osoba i predmeta koje se nitko nije usudio spomenuti. "Uopće nije bilo tako." Ovo je zazvučalo slabašni-je nego što je željela."Kladim se da Vorkosigana nikad nisu ispitali brzo-pentom. Jesam li u pravu?""On je bivši CarSigovac. Sumnjam da bi takvo ispitivanje dalo rezultata.""Kako prikladno", složi Vormoncrief ironičnu grimasu."Ali mene jesu brzopentali.""I to je dokazalo da niste suučesnica! Da! Bio sam siguran u to!"

"Suučesnica... u čemu?" Riječi su joj zapele u grlu. Neugodne pojedinosti neumornog ispitivanja pod serumom istine, a koje je morala pretrpjeti na Komarru, zakuhale su joj u sjećanju. Vormoncrief je zakasnio s ovom gnusnom optužbom. CarSig se tog scenarija dosjetio prije nego što se Tienovo tijelo dospjelo ohladiti. "Da, postavili su mi sva pitanja koja savjesni istražitelji moraju postaviti bliskoj srodnici poslije sumnjive smrti." I više od toga. "I što s tim?""Sumnjive smrti, da, već ste onda sumnjali, znao sam!" Odmahnuo je rukom i zaustavio njezin brzi pokušaj da umetne riječ iznenadne umjesto nesretno odabrane sumnjive. "Vjerujte mi, savršeno dobro razumijem vašu strašnu dvojbu. Ne usuđujete se optužiti svemoćnog lorda Vorkosigana, tog mutiranog plemića." Vormoncriefovo se lice na spomen tog imena prezirno iskrivilo. "Bog zna kako bi vam se zbog toga mogao osvetiti. Ali, Ekaterina, i ja imam moćne rođake! Došao sam ti ponuditi — Nikkiju također — svoju zaštitu. Prihvati moju ruku — vjeruj mi—" raširio je ruke i krenuo prema njoj " — i kunem ti se da ćemo zajedno privesti to malo čudovište pravdi!"Ekaterina je, na trenutak ostavši bez riječi, zaprepašteno frknula usnama i počela se panično ogledavati oko sebe u potrazi za oružjem. Jedino što se kao takvo nudilo bio je žarač uz kamin, ali treba li ga njime opaliti po glavi ili mu ga zabiti u guzicu...? Nikki je sad već otvoreno plakao, slabašnim, suzdržanim jecajima, a Vormoncrief je stajao između njih. Pokušala ga je zaobići, a on ju je — vrlo glupo — pokušao obujmiti rukama.

i'i»»Wir-"Au!" kriknuo je kad se njezin otvoreni dlan svom silinom ruke na kojoj se nalazio zabio u njegov nos. Taj mu udarac nije zatjerao nosnu kost u mozak i na mjestu ga ubio, kako su opisivali u priručnicima — ona nije ni mislila da će se to zaista dogoditi — ali mu je nos počeo oticati i krvariti. Prije nego stoje uspjela naciljati sljedeći udarac i opaliti, zgrabio ju je za oba ručna zgloba. Budući da se otimala, bio ju je prisiljen držati čvrsto, ali na velikoj

udaljenosti od sebe.Napokon je uspjela smoći snage da ispljune riječi i za-vrištala iz punih pluća: "Pusti me, ti glupi panju!"Zaprepašteno je piljio u nju. Upravo u trenutku kad je uspjela povratiti toliko ravnoteže da pokuša saznati hoće li koljeno u prepone djelovati bolje od šake u nos, smrtonosno suhi Illvanov glas s dovratka prekinuo je prizor."Dama je zatražila da joj pustite ruke, poručnice. Takvo što ne bi morala zahtijevati dvaput. Zapravo... nijedanput."Vormoncrief podigne pogled, a oči mu se razrogačiše kad je sa zakašnjenjem prepoznao bivšeg ravnatelja Car-Siga. Raširio je ruke i malo promigoljio prstima, kao da s njih otresa krivnju. Usne su mu se pomaknule u dva ili tri pokušaja da progovori, prije no što ih je konačno uspio natjerati da krenu. "Kapetane Illvan! Gospodine!" Ruka mu je pošla prema čelu kako bi salutirala, no onda je primijetio daje Illvan u civilki, pa se pokret u letu pretvorio u oprezno istraživanje njegova krvavog i nabubrenog nosa. Iznenađeno je zurio u krvavu mrlju na svojoj ruci.Ekaterina ga naglo zaobiđe i uklizne u ujakov naslonjač, pa skupi Nikkija koji je šmrcao i čvrsto ga zagrli. "Kako ste se usudili ovamo doći nepozvani i ispitivati mog sina bez mojeg dopuštenja! Kako se usuđujete ovako ga mučiti i plašiti! Kako se usuđujete!""Izvrsno pitanje", reče Illvan. Oči su mu bile tvrde, hladne i nimalo ljubazne. "Poručnice, biste li bili tako dobri da udovoljite našoj znatiželji?""Vidite, vidite, gospodine, ja, ja, ja...""Ono što ja vidim", reče Illvan, istim arktičkim glasom, "jest da ste ušli u kuću Carskog Revizora, nepozvani i nenajavljeni, u trenutku kad Revizor nije bio prisutan, te fizički zaprijetili članu njegove obitelji." Uslijedila je kratka stanka, tijekom koje se Alexi uhvatio za nos, kao da pokušava sakriti dokaze. "Poručnice Vormoncrief, tko je vaš nadređeni?""Ali ona je mene—" Vormoncrief proguta slinu; napustio je svoj nos i stao u stav mirno, dok mu je lice polako ze-lenjelo. "Pukovnik Ušakov, gospodine. Tajne operacije."Izvanredno mračnim pokretom, Illvan iz pojasa izvuče audio-arhiv

i promrmlja u njega tu obavijest, dodajući Alexijevo puno ime, dan, vrijeme i mjesto događaja. Kad je, uz lagano pucketanje, vratio audio-arhiv u ležište za pojasom, zavladala je glasna tišina."Pukovnik Ušakov dobit će svoje od generala Allegrea. A vi ste slobodni, poručnice."Prestravljeni se Vormoncrief natraške povukao. Ruka mu se podigla prema Ekaterini i Nikkiju u posljednjem, uzaludnom pokušaju. "Ekaterina, molim te, dopusti mi da ti pomognem...""Vi ste lažljivac", frknula je ona prema njemu, još uvijek držeći Nikkija u naručju. "Vi ste pogani lažljivac. Da se više nikad niste vratili ovamo!"Alexijeva iskrena, premda prestravljena, zbunjenost razbjesnila ju je više nego što bi je razbjesnila njegova ljutnja ili otpor. Zar taj čovjek nije razumio ni jednu jedinu riječ koju je izgovorila? Još uvijek zaprepašten, uspio se izvući u predvorje i izaći kroz glavna vrata. Čvrsto je stisnula zube, osluškujući njegove korake u čizmama kako blijede i nestaju niz pločnik.Illvan je ostao oslonjen o dovratak, prekriženih ruku i znatiželjno je promatrao."Koliko ste dugo stajali ovdje?" pitala gaje ona kad joj se disanje malo usporilo."Stigao sam na onaj dio o ispitivanju brzopentom. Sve te ključne riječi — CarSig, suučesništvo... Vorkosigan. Duboko se ispričavam što sam prisluškivao. Stare navike teško umiru." Na licu mu je ponovno bio osmijeh koji je, doduše, svoju prijašnju toplinu zadobivao vrlo polako."Pa... hvala vam što ste ga se oslobodili. Vojnička je disciplina prekrasna stvar.""Jest. Pitam se koliko će mu vremena trebati da shvati kako ja više ne zapovijedam, ne samo njemu, nego ni ikom drugom. No, dobro. Dakle, o čemu je laprdao nesnosni Alexi?"Ekaterina odmahne glavom i okrene se prema Nikkiju. "Nikki, ljubavi, što se dogodilo? Koliko je dugo taj čovjek bio ovdje?"Nikki šmrcne, ali više nije tako jako drhtao. "Došao je na vrata odmah nakon stoje otišla ujna Vorthys. Pitao me svakakva pitanja o onome kad su lord Vorkosigan i ujak Vorthys bili kod nas na

Komarru."Illvan, s rukama u džepovima, priđe bliže. "Možeš se sjetiti nekih pitanja?"Nikkijevo se lice iskrivilo. "Jesu li lord Vorkosigan i mama često bili sami — kako bih ja to znao? Ako su bili sami, onda mene tamo nije bilo! Sto sam vidio da radi lord Vorkosigan. Jede večeru, uglavnom. Rekao sam mu da smo se vozili u lakoletu... ispitao me sve o maskama za disanje." Progutao je slinu i divlje pogledao Ekaterinu, rukom grčevito stišćući njezino rame. "Rekao je daje lord Vorkosigan pokvario tatinu masku! Mama, je li to istina1?""Nije, Nikki." I ona je njega čvršće zagrlila. "To nije bilo moguće. Ja sam ih našla, i znam." Fizički su dokazi bili jasni ali koliko mu smije reći a da ne prekrši sigurnosna pravila? Činjenica da je lord Vorkosigan bio lancima privezan uz ogradu zbog čega nije mogao učiniti ništa ni sa čijom maskom za disanje, pa ni sa svojom, vodila je izravno do pitanja tko ga je tamo svezao i zašto. Činjenica da je postojao mali milijun stvari koje o toj noćnoj moriNikki nije znao, vodila je izravno do pitanja što su mu još prešutjeli, zašto mama, kako mama, što mama, zašto, zašto, zašto..."To su sve izmislili", reče ona žestoko. "Izmislili su to samo zato što me na svojoj večeri lord Vorkosigan zamolio da se udam za njega, a ja sam odbila.""Ha?" Nikki se promeškoljio i zaprepašteno zapiljio u nju. "Pitao te? Vau! Ali mogla si postati grofica! Sva ona lova i sve to!" Oklijevao je. "Rekla si ne? Zašto?" Čelo mu se nabralo. "To je bilo onda kad si dala otkaz? Zašto si bila tako ljuta na njega? O čemu ti je lagao?" U očima mu se pojavila sumnja; mogla je osjetiti kako se u njemu opet javlja napetost. Poželjela je da može vrištati."To nije imalo nikakve veze s tatom", rekla je odlučno. "To — što ti je Alexi rekao — to je samo kleveta protiv lorda Vorkosigana.""Stoje to kleveta?""To je kad netko okolo širi laži o nekom drugom, i to laži koje mogu naškoditi časti te druge osobe." U Vrijeme izolacije, ako si bio pravi čovjek, klevetnika si mogao izazvati na dvoboj s dva mača. Prvi joj se put u životu učinilo da su razlozi za dvoboj nešto što može biti i smisleno. U ovom je trenutku i sama bila spremna nekoga ubiti,

samo nije znala u koga bi naciljala. Šuška se po cijelom gradu..."Ali..." Nikkijevo je lice bilo zgrčeno i zbunjeno. "Ako je lord Vorkosigan bio s tatom, zašto mu nije pomogao? Na Komarru su nas u školi učili kako ćemo u hitnim slučajevima s nekim podijeliti masku..."Na licu mu je jasno vidjela kako mu se u glavi rađa sve više pitanja. Nikkiju su trebale činjenice, istina kojom će pobijediti svoja uplašena zamišljanja. Ali ona nije mogla slobodno raspolagati državnim tajnama.Još su se na Komarru ona i Miles dogovorili da će ga — bude li Nikkijeva znatiželja počela Ekaterini predstavljati prevelik teret — ona dovesti lordu Revizoru Vorkosi-ganu koji će mu, svojim carskim autoritetom, objasnitikako se s njim, dok ne odraste, iz sigurnosnih razloga ne smije razgovarati o Tienovoj smrti. Nije mogla ni zamisliti da će se ta tema pojaviti u ovom obliku i da će sam autoritet u pitanju biti optužen za ubojstvo Nikkijeva oca. Njihov zgodni mali dogovor iznenada... više nije bio zgodan. Moram razgovarati s Milesom."No, pa," promrmlja Illvan, "eto nam malo ružnog politikantstva... I nije moglo doći u gore vrijeme.""Ni vi ovo niste prije čuli? Koliko se dugo ta glasina kreće uokolo?"Illyan se namrštio. "Meni je ovo prvi glas. Lady Alys obično me obavještava o svim zanimljivim razgovorima koji se vode u glavnom gradu. Sinoć je bila domaćica na prijemu koji je u rezidenciji priredila za Laisu, tako da moje obavijesti kasne jedan dan... ali unutrašnji dokazi ukazuju na to da se moralo proširiti poslije Milesove večere."Užasnuti se Ekaterinin pogled podigne prema njegovu licu. "Sto mislite, je li Miles već dočuo za ovo?""Ah... vjerojatno nije. Tko bi mu to rekao?""Ja sam za sve kriva. Da nisam onako olujno izjurila iz Kuće Vorkosigan..." Ekaterina spremi na stranu ostatak te misli, jer je primijetila kako su se Illyanove usne iznenada uznemireno stisnule; da, činilo mu se kako je i on jedna od karika u ovom lancu uzroka i posljedica."Moram porazgovarati s nekim ljudima", reče Illyan.

"A ja moram porazgovarati s Milesom. Smjesta moram s njim razgovarati."Proračunati je pogled bljesnuo na Illyanovu licu, no brzo gaje smijenila njegova uobičajena bezizražajna pristojnost. "Slučajno me vani čeka vozilo s vozačem. Mogu li vam ponuditi prijevoz, madame Vorsoisson?"Ali kamo će parkirati jadnog Nikkija? Ujna Vorthys neće se vratiti još nekoliko sati. Ekaterina ga nije mogla povesti sa sobom na takav razgovor — ah, nema veze, pa idu u Kuću Vorkosigan, tamo postoji barem deset ljudi kojima ga može poslati — Mama Kosti, Pym, čak i Enrique. Ups —zaboravila je da su sad i grof i grofica bili kod kuće. Okej, barem pedeset ljudi. Poslije trenutka izbezumljenog oklijevanja, ona reče: "Da."Obula je Nikkiju cipele, ostavila ujni poruku, zaključala vrata i slijedila Illyana do njegova vozila. Nikki je bio blijed i postajao sve tiši i tiši.Vožnja je bila kratka. Kad su skrenuli u ulicu u kojoj se nalazila Kuća Vorkosigan, Ekaterina shvati kako pojma nema hoće li Miles uopće biti kod kuće. Trebala gaje najprije nazvati preko komkonzole, ali Illyan se tako promptno ponudio... Prošli su pokraj ogoljelog barrayarskog vrta koji se sušio na suncu spuštajući se ispod razine pločnika. Na udaljenoj strani pustog prostora, mali je usamljeni lik sjedio na zakrivljenom rubu prazne uzdignute gredice."Čekajte, stanite!"Illyanov pogled krene za njezinim, pa on dade znak vozaču. Ekaterina je podigla kupolu i iskočila iz vozila gotovo i prije nego što je ono uzdahnulo uz pločnik."Madame Vorsoisson, postoji li još nešto što bih mogao za vas učiniti?" zazvao ju je Illyan dok je stajala sa strane kako bi Nikki mogao izaći.Nagnula se prema njemu i otrovno prošaptala: "Da. Objesite Vormoncriefa."Iskreno joj je salutirao: "Učinit ću sve što je u mojoj skromnoj moći, madame."

Zemaljsko se vozilo odvezlo, a ona se, vukući za sobom Nikkija, okrenula i prekoračila niski lanac koji je priječio pješacima pristup vrtu, te ušetala u njega.Tlo je bilo živi dio vrta, složeni ekosistem mikroorganizama, ali ovo će se tlo osušiti na suncu ili razmočiti na kiši ako nitko ne postavi odgovarajući pokrov... Miles je, primijeti ona približavajući se, sjedio pokraj jedine biljke u ovom opustošenom prostoru — pokraj malenog korijena skellvtuma. Bilo je teško reći koji se od njih dvojice doima očajnijim i napuštenijim. Na zidiću se, uz Milesovokoljeno, nalazio prazan vrč, a Miles je zabrinuto piljio u korjenčić i tamnu mrlju vode koja se po tlu širila oko skel-lvtuma. Čuvši približavanje koraka, podigao je pogled. Usne su mu se rastvorile; licem mu je preletio izraz nezamislivog uzbuđenja, ali on ga je smjesta potisnuo i zamijenio opreznom uljudnošću."Madame Vorsoisson," uspio je protisnuti. "Sto vi, ovaj, radite... ovaj, dobro došli. Dobro došli. Zdravo, Nikki..."Nije si mogla pomoći. Prve riječi koje su joj izletjele iz usta nisu bile one koje je uvježbavala u zemaljskom vozilu, nego: "Nisi valjda izlijevao vodu preko klobuka? Ili jesi?"Pogledao je biljku, pa opet nju. "Ah... zar nisam trebao?""Samo oko korijena. Nisi pročitao upute?"S krivnjom u očima opet je pogledao biljku, kao da očekuje da će uz nju naći naljepnicu koja mu je promaknula. "Koje upute?""One koje sam ti poslala, dodatak — oh, nema veze." Pritisnula je prstima sljepoočnice, pokušavajući u svom uskomešanom mozgu zadržati barem malo smislenosti.Bilo je vruće pa je zasukao rukave; isprekidani ožiljci koji su mu obrubljivali zglobove jasno su se vidjeli pod sjajnom sunčanom svjetlošću, baš kao i tanke blijede crte mnogo starijih, kirurških ožiljaka koje su se pružale punom dužinom ruku. Nikki je zabrinuto piljio u njih. Mi-lesov se pogled konačno uspio otkinuti od općeg pojma njezinosti, pa je uočio koliko je uzrujana.Glas mu je postao bezizražajan. "Pretpostavljam da nisi došla zbog vrta.""Nisam." Ovo će biti strašno teško — ili možda i neće. On zna. I nije mi ništa rekao. "Jesi li čuo... onu čudovišnu optužbu koja se kreće

gradom?""Jesam, jučer", odgovori joj on izravno."Zašto me nisi upozorio?""General Allegre zamolio me da pričekam dok CarSig ne završi s procjenom. Ako... ako ova ružna glasina imasigurnosne implikacije, nisam slobodan djelovati samo u svoje ime. Ako nema... stvar je i dalje ozbiljna. Protiv optužbe se mogu boriti. Ovo je nešto mnogo podlije." Osvrnuo se oko sebe. "No, kako je to sad ionako došlo do tebe, njegov je zahtjev postao nevažeći i smatram da me više ne obvezuje. Mislim da bi bilo bolje da ovaj razgovor nastavimo u kući."Razmišljala je o pustom prostoru koji je bio izložen nebu i gradu. "Da.""Izvoli." Rukom je pokazao prema Kući Vorkosigan, ali se nije ni pomaknuo kako bi dodirnuo Ekaterinu. Ona je uhvatila Nikkija za ruku, pa su ga oboje tiho slijedili stazicom koja je krivudala do prednjih vrata na kojima se nalazio stražar.Poveo ih je gore, na "svoj" kat, natrag u onu vedru i sunčanu sobu u kojoj ju je nahranio onim nezaboravnim objedom. Kad su stigli u Žuti salon, posjeo je nju i Nikkija na krhku sofu, žutu poput jaglaca, a sam sjeo na ravni stolac prekoputa njih. Oko usana su mu se vidjele crte napetosti kakve na njemu nije vidjela još od Komarra. Nagnuo se naprijed, ruku sklopljenih među koljenima, pa je zapitao: "Kako je to i kad došlo do tebe?"Predala mu je — kako se njoj činilo, jedva razumljivo — izvješće o Vormoncriefovu upadu, potkrijepljeno povremenim Nikkijevim podrobnim objašnjenjima. Miles je ozbiljno slušao kako Nikki zamuckujući prepričava priču i obraćao mu se s ozbiljnim poštovanjem koje je, čini se, uspjelo umiriti dječaka, usprkos zastrašujućoj prirodi teme. Iako, bio je prisiljen doslovno isisati osmijeh sa svog lica kad je Nikki dospio do živopisnog opisa trenutka u kojem je Vormoncrief zaradio krvavi nos — "a zakrvario si je i cijelu uniformu!" Ekaterina je zbunjeno trepnula kad je primijetila da su obojica prema njoj uputila istovjetan izraz zadovoljnog muškog divljenja.Ali trenutak oduševljenja je prošao.

Miles protrlja čelo. "Kad bi sve ovisilo o mojoj procjeni, sad bih i ovdje odgovorio na neka Nikkijeva pitanja. Ali čini se da se u moju procjenu, na nesreću, sumnja. Sukob interesa je izraz koji jedva počinje opisivati moj položaj u ovoj situaciji." Tiho je uzdahnuo i oslonio se o tvrdi naslon stolca, neuvjerljivo se pretvarajući kako je opušten. "Prva stvar koju bih želio istaknuti jest da u ovom trenutku teret dokazivanja nedužnosti leži na meni. Čini se da je povratni val iz ove kanalizacije promašio tebe, a ja bih se volio pobrinuti da tako i ostane. Ako se... ne budemo viđali, nitko neće dobiti izgovor pomoću kojega daljnje klevete može usmjeriti prema tebi.""Ali tako bi se pogoršao tvoj položaj", reče Ekaterina. "Izgledalo bi kao da sam povjerovala u Alexijeve laži.""Ako učinimo suprotno, izgledat će kao da smo nekako zajedno isplanirali Tienovu smrt. Ne vidim kako bismo iz te situacije mogli izaći neoštećeni. Ali vidim kako možemo štetu smanjiti napola."Ekaterina se duboko namrštila. / da te ostavim samoga dok te gađaju tim smećem1? Trenutak poslije, rekla je: "Tvoj prijedlog je neprihvatljiv. Smisli nešto drugo."Oči su mu se podigle prema njezinu licu, kao da tamo nešto traže. "Kako ti želiš...""O čemu vi to razgovarate?" zahtijevao je odgovor Nikki, čije su se obrve namršteno skupile."Ah." Miles dotakne usne i promotri dječaka. "Čini se kako su me moji politički protivnici optužili da sam ubio tvog tatu tako što sam mu pokvario masku za kisik. A pronašli su i razlog — u tome što se ja udvaram tvojoj mami."Nikkijev se nos nabrao dok je ovo probavljao. "Zbilja ste je pitali da se uda za vas?""Pa, jesam. I to sam učinio prilično nespretno." Je li se on to zaista zarumenio? Kratko ju je pogledao, ali nije mogla reći stoje vidio na njezinu licu. Kao ni stoje iz toga zaključio. "Ali sad se ja brinem da bi ljudi, ako se tvojamama i ja nastavimo viđati, mogli pomisliti da smo se zajedno urotili protiv tvog tate. A ona se brine da će ti isti ljudi, ako se ne nastavimo viđati, reći kako to dokazuje da ona vjeruje da sam gaja

— oprosti ako te ovo uznemiruje — ubio. To ti se zove pat-pozicija.""Prokleti bili svi", reče promuklo Ekaterina. "Baš me briga što te idiotske neznalice misle, govore ili rade. Nadam se da će se zagušiti svojim poganim tračevima." Ruke su joj se stisnule u krilu. "Meni je važno samo što misli Nikki." Prokleti Vormoncrief.Vorkosigan podigne obrvu prema njoj. "Zar si zaista mislila da druga verzija ne bi, prije ili poslije, došla do njega na isti način kao i prva?"Odvratila je pogled. Nikki se ponovno skutrio, nesigurno pogledavajući dvoje odraslih. Ovo nikako nije trenutak, zaključi Ekaterina, da mu kaže da spusti noge sa skupog namještaja."Dobro", dahne Miles. "Onda dobro." Sablasno joj je kimnuo. Potresla ju je unutrašnja vizija viteza koji spušta vizir kako bi se suočio s udarcem koplja. Na trenutak je proučavao Nikkija, a onda ovlažio usne. "Dakle — što ti misliš o svemu ovome, Nikki?""Ne znam." Iako je na trenutak bio pričljiv, sad se ponovno povlačio, što nije bio dobar znak."Ne mislim na činjenice. Nitko ti još nije ispričao dovoljno činjenica da možeš nešto razabrati. Mislim na osjećaje. Na brige. Na primjer, bojiš li se mene?""Ma ne", promrmlja Nikki, obujmivši rukama koljena. Zurio je u svoje cipele koje su trljale fmu tkaninu kojom je sofa bila obložena."Bojiš se da bi to moglo biti istina?""To ne može biti istina", žestoko reče Ekaterina. "To je bilo fizički nemoguće."Nikki podigne pogled. "Ali, mama, on je bio u CarSi-gu! A agenti CarSiga mogu učiniti sve što žele i mogu to prikazati kao nešto sasvim drugo!""Hvala ti na tom... povjerenju, Nikki," reče Miles ozbiljno. "Valjda. Zapravo, Ekaterina, Nikki je u pravu. Mogu zamisliti nekoliko uvjerljivih scenarija u koje bi se mogli uklopiti fizički dokazi koje si vidjela.""Navedi jedan", reče ona prezirno."Najjednostavnije, mogao sam imati nepoznatog suučesnika." Bilo je to prilično strašno, no njegovi su prsti načinili mali pokret zavrtanja, kao da netko prekida dovod kisika vezanom čovjeku.

Nikki, naravno, nije uočio ni pokret ni ono na što se odnosio. "Iz toga se sve dalje razvija. Ako ja mogu smisliti takve zaplete, mogu i drugi, a siguran sam kako ima onih koji neće oklijevati da svoje blistave zamisli podijele s tobom.""Predvidio si ovo?" pitala je ona, pomalo tupo."Deset godina u CarSigu ne mogu ne promijeniti čovjekov mozak. Na neke načine koji nisu nužno lijepi."Plimni val gnjeva na kojem je prispjela ovamo polako se spuštao, ostavljajući je da stoji na goloj obali. Nije kanila ovako otvoreno razgovarati pred Nikkijem. Ali Vor-moncrief je uništio svaku priliku da ga ona i dalje nastavi štititi tako što će ga ostaviti u neznanju. Možda je Miles u pravu. Moraju se uhvatiti u koštac s ovim. Sve troje to moraju učiniti, spremni ili ne, dovoljno odrasli ili ne, jednostavno moraju."Čovjek može neko vrijeme izbjegavati činjenice, ali ne dugo. Na kraju se uvijek sve svede na povjerenje. Ili nepovjerenje." Okrenuo se prema Nikkiju, a iz pogleda mu se nije dalo ništa iščitati. "Evo što je istina, Nikki. Ja nisam ubio tvoga tatu. Izašao je ispod kupole s maskom za disanje koja je bila gotovo prazna, a koju prije toga nije provjerio. Dogodilo se da se predugo zadržao vani. Ja sam učinio dvije velike pogreške koje su me spriječile u tome da mu pomognem. Nije mi uopće drago zbog toga, ali sad to više ne mogu popraviti. Jedini način na koji to mogu nadoknaditi, jest da se pobrinem—" Naglo je zastao i iznimno oprezno pogledaoEkaterinu. "Da se pobrinem za to daje njegova obitelj zbrinuta i da joj ništa ne nedostaje."Uzvratila mu je pogled. Ako je bilo suditi po izvedbi za života, Tienu je njegova obitelj bila zadnja rupa na svirali, inače je ne bi ostavio bez prebijene pare, ne bi se potajno osramotio, ne bi Nikkiju uskratio liječenje od ozbiljne genetičke bolesti. Pa ipak, najveći Tienovi promašaji, iako će se možda pokazati da su to bombe tempirane na Nikki-jevu budućnost, rijetko su imali utjecaja izravno na dječačića. U jednom je zamišljenom trenutku tijekom sprovoda pitala Nikkija može li se sjetiti neke lijepe uspomene na oca. On se sjetio kako ih je Tien poveo na prekrasan jednotjedni izlet na more. Ekaterina se pak sjetila kako su karte za jednošin i hotelske

rezervacije bile milostinja njezina brata Huga, ali nije mu to rekla. Čak je i iz groba, pomislila je ogorčeno, Tienov osobni kaos posezao za njom kako bi joj uništio mir. Možda nije loše daje Nikki čuo Vor-kosigana kako se nudi da će podmetnuti leđa i preuzeti odgovornost.Nikkijeve su usne bile čvrsto stisnute, a oči pomalo zamagljene, dok je probavljao Milesove izravne riječi. "Ali", počeo je, pa zastao."Pretpostavljam da ti na um padaju mnoga pitanja", reče Miles glasom punim blagog ohrabrivanja. "Koja su neka od njih? Ili možda samo jedno, ili dva?"Nikki spusti pogled, pa ga opet podigne. "Ali — ali — zašto nije provjerio masku?" Oklijevao je, pa ubrzano nastavio: "Zašto nije mogao podijeliti vašu? Koje su to bile dvije pogreške? Što ste to slagali mami da se tako razljutila? Zašto ga vi niste mogli spasiti? Kako su vam se zglobovi tako uništili?" Nikki je duboko uzdahnuo, uputio Mi-lesu prestravljen pogled i zamalo zaplakao: "Moram li vas sad ubiti, kao kapetan Vortalon?"Miles je ovu bujicu pratio pažljivo, no posljednje ga je pitanje zateklo. "Oprosti, kao tko?"Zbunjena ga je Ekaterina ispod glasa obavijestila: "Kapetan Vortalon je Nikkijev omiljeni holovidni junak. On je pilot skočnog broda koji juri iz pustolovine u pustolovinu s kraljevićem Xavom i šverca oružje pokretu otpora za vrijeme cetagandanske okupacije. Postoji cijela jedna duga epizoda u kojoj on natjerava suradnike neprijatelja koji su postavili zasjedu njegovom tati — i osvećuje se tako što ih jednog po jednog ubije.""Ta epizoda mi je nekako promaknula. Zacijelo nisam bio na planetu. Zar mu dopuštaš da u ovoj osjetljivoj dobi gleda toliko nasilja?" Milesove su oči iznenada zaiskrile.Ekaterina stisne zube. "To je trebala biti odgojna serija, u smislu povijesno točnih podataka.""Kad sam ja bio Nikkijevih godina, bio sam opsjednut likom koji se zvao lord Vorthalia Odvažni, Legendarni Junak iz Vremena izolacije." Njegov sjetni glas poprimio je, dok je izgovarao drugi dio rečenice, slatkast prizvuk nalik na onaj holovidnih pripovjedača. "I to je počelo s ho-lovidom, kad malo bolje promislim. No prije nego

što sam do kraja poludio za njim, nagovorio sam djeda da me odvede da pogledam izvorne dokumente u carskom arhivu. Pokazalo se da Vorthalia baš i nije bio tako legendaran i da nisu sve njegove prave pustolovine bile osobito junačke. Mislim da bih još i sad mogao otpjevati svih devet kitica pjesme kojom je ta serija počinjala—""Molim te, nemoj", zastenjala je ona. "Pa, moglo je biti i gore. Drago mi je što mu nisi dopustila da gleda Hamleta.""Što je Hamlet?" smjesta je pitao Nikki. Počinjao se pomalo otvarati."Još jedna velika osvetnička drama na istu temu, samo se ovaj put radi o prastarom kazališnom komadu sa Stare Zemlje. Kraljević Hamlet vraća se kući s faksa — kad smo već kod toga, koliko je star tvoj kapetan Vortalon?""Jako star", reče Nikki. "Ima dvadeset godina.""No dobro, eto vidiš. Nitko od tebe ne očekuje da se osvetiš kako spada, barem ne dok ne odrasteš dovoljno da se počneš brijati. Još se nekoliko godina ne moraš brinutizbog toga."Ekaterina je naumila povikati Lorde Vorkosigan! kako bi izrazila svoje zgražanje nad time što je razgovor skrenuo u crni humor, ali onda je primijetila da se na Nik-kijevu licu čita znatno olakšanje. Sto je Miles ovim naumio? Suzdržala se od primjedbi i gotovo prestala disati, pa ga pustila da nastavi."Dakle, u toj drami kraljević Hamlet vraća se na sprovod svog oca, a onda shvati da se njegova mama udala za njegova strica."Nikki razrogači oči. "Udala se za svog brata?" "Ne, to nije tako prosta drama. Mamin brat je ujak, a stric je tatin brat." "Aha. Onda u redu.""Tako se čini, ali Hamletu dojave kako je njegov stric koknuo njegova starog. Na nesreću, on ne može provjeriti govori li njegov izvor istinu, ili laže. I tako on gotovo svih pet sljedećih činova čini grozne pogreške i zbog svoje neodlučnosti ubije gotovo cijelu glumačku postavu.""To je baš glupo", reče Nikki koji se ponovno posve otvorio. "Mogao gaje lijepo brzopentati.""Na nesreću, tad brzopenta još nije bila izumljena. Da jest, drama bi

bila mnogo kraća.""Oh." Nikki se zamišljeno namrštio prema Milesu. "A možete li vi upotrijebiti brzopentu? Poručnik Vormon-crief je rekao... da ne možete. I daje to baš prikladno." Nikki je izvrsno oponašao Vormoncriefovo prenavljanje."Misliš, mogu li sam sebe brzopentati? Ah, ne mogu. Na brzopentu moje tijelo reagira na čudan način i smatra se da moji odgovori nisu pouzdani. Što mi je dobro došlo dok sam još bio u Car Sigu, ali sad baš nije dobro. Zapravo, sad je to prokleto neprikladno. Ali ne bi mi bilo dopušteno da me javno ispitaju i odriješe krivnje za smrt tvogtate čak i da me se može brzopentati, iz nekih sigurnosnih razloga koji su u sve to uključeni. A ne bih to mogao učiniti ni samo pred tobom, iz istih razloga."Nikki je malo pošutio, pa onda naglo ispalio: "Poručnik Vormoncrief je rekao da ste vi mutirani plemić.""Tako me zove mnogo ljudi, ali nitko meni u lice.""On ne zna da sam i ja mutac. I da je i moj tata bio. Zar se ne ljutite kad vas tako zovu?""Kad sam bio tvojih godina, to mi je strašno smetalo. Sad mi se čini da to više nije tako važno. Sad, kad na raspolaganju imamo dobro genetsko čišćenje, znam da ne bih prenio ništa na svoju djecu, čak ni da sam tisuću puta oš-tećeniji." Usne su mu se uz vile dok je posebno pazio da slučajno ne pogleda prema Ekaterini. "Pod pretpostavkom da ikad uspijem nagovoriti neku odvažnu ženu da se uda za mene.""Kladim se da nas... da mamu poručnik Vormoncrief ne bi htio, da zna da sam ja mutac.""U tom slučaju, ja te molim da mu to smjesta kažeš", ispali mrtvo-hladno Vorkosigan.Za divno čudo, ovime je osvojio Nikkijev kratki, prefrigani osmijeh.Je li u tome bila fora? U tome da se tajne tako strašne da se o njima ni govoriti ne smije — misli toliko zastrašujuće da prigušuju čak i čiste — mlade glasove izbace na površinu s otvorenom, izravnom ironijom? Iznenada, njihova se nevolja više nije tako mračno nadvijala nad njima, strah se smanjio i svi su mogli sve reći. Čak se i nepodnošljivi teret počeo činiti lakšim.

"Nikki, zbog sigurnosnih razloga koje sam spomenuo, nisam ti u mogućnosti sve ispričati.""Da, znam", opet se pogrbio Nikki. "Zato što imam devet godina.""U ovom je slučaju svejedno imaš li devet, devetnaest ili devedeset. Ali mislim da postoji mogućnost da saznaš mnogo više nego što sad znaš. Volio bih te odvesti na raz-govor s čovjekom koji ima pravo odlučiti koliko pojedinosti je dobro da čuješ, a da to nikoga ne izloži opasnosti. I on je sam u ranom djetinjstvu u tragičnim okolnostima izgubio oca, tako da zna kako je tebi. Ako hoćeš, dogovorit ću sastanak."Na koga lije samo mislio? Zacijelo na nekoga od najviših časnika CarSiga. No ako je mogla suditi prema njegovim neugodnim sukobima s CarSigovcima na Komarru, bilo je teško zamislivo da mu netko od njih dragovoljno dade upute kako se dolazi do Glavnog trga, a tek ovo..."U redu..." reče polako Nikki."Dobro." Kratak bljesak olakšanja trepnuo je u Mileso-vim očima, pa smjesta izblijedio. "Au međuvremenu... uvjeren sam kako bi se ova kleveta ponovno mogla vratiti do tebe. Možda je čuješ od nekoga odrasloga, možda i od nekog svog vršnjaka koji je prisluškivao odrasle kako o njoj razgovaraju. Ta će se priča vjerojatno ispremiješati i promijeniti dok se bude kretala uokolo, i to na čudne načine. Znaš li kako ćeš izaći s tim na kraj?"Nikki je na trenutak djelovao ratoborno. Zamahnuo je šakom. "Da ih opalim u nos?"S osjećajem krivnje, Ekaterina se trznula. Miles je primijetio kako je zadrhtala."Od tebe bih očekivao zreliji i razumniji odgovor", od-recitira pobožno Vorkosigan Nikkiju, držeći jedno oko na njoj. Proklet bio taj čovjek koji je i u ovakvom trenutku uspijeva nasmijati! Možda već dugo njega nitko nije opalio u nos? Kad je primijetio da ona guši smijeh, i njegove su se usne trznule.Nastavio je nešto ozbiljnije. "Predložio bih ti ovo: onome tko ti nešto kaže, jednostavno reci kako ta priča nije istinita i odbij svaku raspravu o tome. Ako ta osoba bude ustrajala, reci joj da mora o tome razgovarati s tvojom mamom, ili ujakom i ujnom Vorthvs.

Ako ni onda ne odustane, ti lijepo pozovi mamu, ujaka ili ujnu. Ne trebam ti ja govoriti kako se tu radi o vrlo ružnim stvarima. Ni

jedna promišljena, časna odrasla osoba ne bi te smjela u njih uvlačiti, ali, nažalost, to znači samo jedno — naći ćeš se okružen nepromišljenim odraslim osobama koje će te mučiti."Nikki polako kimne. "Kao poručnik Vormoncrief." Ekaterina je gotovo mogla vidjeti olakšanje koje je Nikkiju donijelo ovo predstavljanje konceptualne ladice u koju je mogao strpati svoga mučitelja. Ujedinjeni protiv zajedničkog neprijatelja."Da budem pristojan koliko je to moguće — da."Nikki je zapao u šutnju tijekom koje je probavljao ono što je čuo. Nakon što mu je dopustio da neko vrijeme mozga, Miles je predložio da svi zajedno odu u kuhinju kako bi se osnažili s nekoliko zalogaja, dodavši kako je kutija s novim okotom mačića nedavno stigla na svoje tradicionalno mjesto uz pećnicu. Sva dubina njegove strategije razotkrila se tek kad je Mama Kosti — nakon stoje i Nik-kija i Ekaterinu našopala hranjivim nagradama koje bi čak i u stijenama potaknule promjenu agregatnog stanja — povela dječaka na drugu stranu dugačke prostorije, ostavljajući Milesa i Ekaterinu gotovo same.Ekaterina je, sjedeći na stolcu uz Milesa, naslonila laktove na stol i gledala niz kuhinju. Uz štednjak su Mama Kosti i opčinjeni Nikki klečali pokraj kutije pune dlakavih loptica koje su mijaukale. "Tko je taj čovjek za kojega misliš da bi ga Nikki trebao vidjeti?" pitala je tiho."Dopusti mi da najprije vidim hoće li nam izaći u susret i ima li uopće vremena za to na raspolaganju", odgovorio joj je Miles oprezno. "Naravno, ti i Nikki ići ćete zajedno.""Razumijem... ali, mislila sam, Nikki se često povuče pred nepoznatim ljudima. Molim te, objasni tom čovjeku da to što Nikki šuti ne znači da nije očajnički znatiželjan.""Pobrinut ću se za to.""Ima li on dovoljno iskustva s djecom?""Koliko ja znam, uopće nema." Miles joj uputi potišten osmijeh. "Ali možda će mi biti zahvalan na prigodi za vježbanje."

"S obzirom na okolnosti, u to mije teško povjerovati." "S obzirom na okolnosti, bojim se da si u pravu. Ali vjerujem u njegov zdrav razum."Mali milijun drugih pitanja koja su se prostirala među njima morat će pričekati, jer je Nikki doskakutao natrag s novostima da svi tek rođeni mačići imaju plave oči. Gotovo histeričan osjećaj koji mu je nabirao lice kad su dolazili ovamo sad je potpuno nestao. Ova je kuhinja bila dobar barometar njegovih unutarnjih stanja: sad, kad su mu pozornost odvukli hrana i ljubimci koji su ga razonodili, bio je očito mnogo mirniji. Ekaterina je zaključila kako to što mu sad druge stvari uopće mogu privući pozornost govori sve. Imala sam pravo što sam došla k Milesu. Kako je Illyan znao?Ekaterina je dopustila Nikkiju da brblja dok nije ostao bez riječi, a onda rekla: "Morali bismo poći. Moja će se ujna pitati što se s nama dogodilo." Poruka koju je užurbano nažvrljala govorila je gdje se nalaze, ali ne i zašto; Ekaterina je bila isuviše uzrujana da bi joj čak i pokušala objasniti pojedinosti. Nije se ni najmanje veselila tome što će čitavu ovu strahotnu zbrku morati objasniti ujaku i ujni, ali oni su barem znali istinu i mogla je računati na to da će biti bijesni jednako kao i ona."Pym vas može odvesti", smjesta ponudi Miles. Ovaj put joj nije pokušao postaviti nikakvu stupicu, primijetila je ona crnohumorno. Zaista brzo uči, ha?Obećavši kako će je nazvati kad dogovori Nikkijev razgovor, Miles ih je osobno propustio u stražnji odjeljak zemaljskog vozila i promatrao ih kako prolaze kroz vrata. Nikki je i tijekom ove vožnje šutio, no ta je tišina sad bila mnogo manje zastrašujuća.iTrenutak poslije, čudno ju je pogledao, kao da nešto procjenjuje. "Mama... jesi li ti odbila lorda Vorkosigana zato što je on mutac?""Ne", smjesta je i odlučno odgovorila. Obrve su joj se skupile. Ne bude li dobio jasniji odgovor, sam će nešto izmisliti, shvatila je i uzdahnula u sebi. "Gledaj. Kad me unajmio da mu napravim vrt, to nije bilo zato što je zaista želio vrt ili zato što je mislio da ja dobro radim. Samo je mislio kako će mu to dati priliku da me često viđa.""Pa", reče Nikki, "to ima smisla. Mislim, pa često ste se viđali, ne?"

Nekako se svladala da ga ne pogleda bijesno. Njezin posao njemu nije ništa značio — a što uopće jest? Kad bi čovjek svakome mogao sve reći... "A bi li se tebi sviđalo da ti netko obeća da ćeš postati pilot skočnog broda i ti onda naporno učiš i radiš, a na kraju se pokaže da su te prevarili i da ćeš raditi nešto drugo?""Oh." Polako mu je počelo svitati."Bila sam ljuta zato što se poigravao sa mnom i mojim položajem, i to na način koji sam smatrala nasrtljivim i uvredljivim." Nije si mogla pomoći, pa je nakon kratke, zamišljene stanke, dodala: "Čini se da je to njegov stil." Bi li ona mogla naučiti živjeti s takvim stilom? Ili bi on mogao naučiti da mu je prokleto bolje da taj svoj stil ne iskušava na njoj? Živjeti, ili naučiti? Možemo li imati pomalo od obojega?"Dobro onda... sviđa ti se on ili ne?"Sviđanje nije bila riječ koja bi makar i približno mogla opisati ovu mješavinu žudnje, ljutnje i čežnje, osjećaj da ga duboko poštuje i da joj istodobno neopisivo ide na živce, sve te osjećaje koji su zajedno plutali u tamnom bazenu stare boli. Prošlost i budućnost ratovale su u njezinoj glavi. "Ne znam. Katkad mi se sviđa, da, i to jako."Još jedna duga stanka. "Ali jesi li zaljubljena u njega?"Ono malo što je Nikki znao o zaljubljenosti odraslih, većinom je pokupio s holovida. Dio nje spremno je preveo njegovo pitanje kao šifru za Na koju ćeš stranu skočiti i što će biti sa mnom? A opet... on nije mogao ni pojmiti ni podijeliti s njom svu složenost njezinih romantičnih nada-nja i strahova, ali svakako je znao kako treba izgledati sretan kraj."Ne znam. Ponekad. Mislim."Udijelio joj je jedan od svojih odrasli-nisu-normalni pogleda. A ona se samo mogla složiti s njim.1ČETRNAESTO POGLAVLJEMiles je iz arhiva Vijeća grofova uzeo kopije svih rasprava koje su se tijekom protekla dva stoljeća vodile oko osporavanja prava na nasljedstvo. Sad su se, zajedno s hrpom koju je izvukao iz dokumentacijske sobe Kuće Vor-kosigan, širile preko dva obična i jednog radnog stola u knjižnici. Bio je posve udubljen u sto pedeset

godina star izvještaj o obiteljskoj tragediji četvrtog lorda Vorlakiala, kad se na vratima predsoblja pojavio oružnik Jankowski i oglasio: "Milorde, ovdje je komodor Galeni."Miles iznenađeno podigne pogled. "Hvala, Jankowski." Oružnik mu kimne i povuče se, zatvarajući diskretno za sobom dvostruka vrata.Galeni se došetao preko cijele goleme knjižnice i budnim okom bivšeg povjesničara prešao preko rasutih papira, pergamena i svitaka. "Štrebaš?" pitao je."Da. Čuj, ti si doktorirao s tezom o barravarskoj povijesti. Možeš li se prisjetiti neke zaista zanimljive rasprave o nasljeđivanju Okruga?""Lord Ponoćnik, konj", smjesta odgovori Galeni. "Koji je uvijek glasao 'njiheee'.""To već imam." Miles mahne prema hrpi na suprotnoj strani urešenog stola. "Otkud ti ovdje, Duv?""Po službenoj CarSigovskoj dužnosti. Tražio si izvješće analitičara, moj lorde Revizore, a u vezi s izvjesnim glasinama o pokojnom suprugu madame Vorsoisson."Sjetivši se toga, Miles napravi grimasu. "CarSig kasni u fazi. Da je izvješće bilo gotovo jučer, bilo bi od njega znatno više koristi. Nema mnogo smisla narediti meni da se suzdržim, a onda dopustiti da Ekaterinu i Nikkija — i to u vlastitoj kući, dobri Bože — iznenada napadne onaj idiot Vormoncrief.""Da. Illyan je rekao Allegreu, a Allegre meni. Volio bih da sam ja to poslije imao kome reći... ali u ponoć sam još primao doušnička izvješća i usporedne provjere, hvala na pitanju, milorde. Sve do jučer kasno poslije podne nisam uspio izračunati ništa nalik na pristojan omjer obavijesne pouzdanosti.""Oh. Oh, ne. Pa nije Allegre valjda ovu... klevetu objesio osobno tebi o vrat? Sjedni, sjedni." Miles mahne rukom prema naslonjaču koji je Komarranin privukao oko ugla stola i nasuprot Milesu."Naravno da jest. Ipak sam ja bio očevidac na tvojoj groznoj večeri, koja je, kako se čini, i pokrenula čitavu stvar, a što je još važnije — ionako već pripadam krugu upućenih u komarrski slučaj." Galeni je sjeo, umorno pritom zastenjavši. Oči su mu automatski počele iskosa skeni-rati dokumente. "Allegre ne bi ni mrtav u taj krug

upućenih dodao novu osobu, ako to nije apsolutno neophodno." "Mm, to ima smisla, barem se meni čini. Ali nisam mislio da ćeš ti za to imati vremena.""I nemam", reče ogorčeno Galeni. Otkako sam promaknut u voditelja Komarrskih poslova, gotovo svaki dan poslije večere odradim još pola smjene prekovremeno. Vrijeme za ovo morao sam oduzeti od svojeg ciklusa spavanja. Razmatram mogućnost da prestanem jesti i da si jednostavno pokraj stola objesim bocu s infuzijom, pa tu i tamo potegnem koji gutljaj."i"Mislio sam da će se nakon nekog vremena Delia pobuniti.""I jest, ali to je nešto sasvim drugo", doda Galeni ožalošćenim glasom.Miles počeka trenutak, ali Galeni nije nastavio razrađivati tu temu. Doduše, zar je uopće morao? Miles uzdahne. "Žao mije", ponudi on ispriku."No, da. S gledišta CarSiga, imam izvrsne novosti. Na površinu još nije izbio ni jedan podatak koji bi ukazivao da su procurile tajne vezane uz smrt Tiena Vorsoissona. Nikakva imena, nikakve naznake daje bilo... tehničkih aktivnosti, nema čak ni glasina o financijskim pronevjerama. Iz svake verzije nekoliko raznih scenarija vezanih uz tvoje ubojstvo Vorsoissona potpuno je, i na svu sreću, izostalo svako spominjanje komarrskih urotnika.""Nekoliko scenarija! Koliko verzija se kreće — ne, nemoj mi reći. Od toga bi mi samo skočio tlak, a ne bi bilo nikakve koristi." Miles je škrgutao zubima. "Dakle, što, navodno sam se riješio Vorsoissona — čovjeka dvostruko većega od sebe — uz pomoć nekog vražjeg trika koji sam naučio dok sam još bio u CarSigu?""Možda. U jedinom scenariju koji je dosad izronio, a koji te ne prikazuje kao usamljenog napadača, jedini pomagači koje si imao na raspolaganju bili su zli i pokvareni agenti CarSiga. Koje si potplatio.""To je mogao smisliti samo netko tko nikad nije morao ispuniti jedan od onih neshvatljivih Illvanovih formulara za iskazivanje prihoda i/ili rashoda", zastenje Miles.Veselo se slažući s njim, Galeni slegne ramenima.

"A je li bilo — ne, ja ću tebi reći", nastavi Miles. "Nije bilo dokaza daje bilo što procurilo iz kuće Vorthysovih.""Apsolutno nikakvih", prizna Galeni.Miles u bradu promrmlja nekoliko zadovoljnih psovki. Bio je siguran da nije pogrešno procijenio Ekaterinu. "Uči-ni mi osobnu uslugu i pobrini se da taj podatak bude podcrtan crvenim u izvješću koje ćeš poslati Allegreu, može?" Galeni podigne rastvoreni dlan kao da želi vrlo pažljivo reći da se ne može ni na što obvezati.Miles polako ispusti dah. Nikakvo sigurnosno curenje, nikakva veleizdaja; samo besposlena zloba i nesretne okolnosti. I lagani dodir teoretske ucjene. Nešto što je uzrujalo njega, što će — kad saznaju — uzrujati njegove roditelje, nešto što je uzrujalo Vorthvsove, Ekaterinu, Nik-kija. Usudili su se time uznemiriti Ekaterinu... Pažljivo se pobrinuo da odgurne u stranu bijes koji je kipio u njemu. Ovdje nema mjesta ljutnji. Samo besprijekorno proračunatoj i izvedenoj akciji."I što CarSig namjerava poduzeti s tim u vezi? Ako uopće namjerava nešto poduzeti", zapita naposljetku Miles."Zasad činimo najmanje što možemo. Nije baš da nemamo pametnijeg posla. Naravno, nastavit ćemo motriti sve podatke, za slučaj da se pojavi nešto ključno što bi pozornost javnosti opet moglo privući tamo gdje ne želimo. Dakako, bilo bi mnogo bolje da javnost ne obraća nikakvu pozornost ni na što, ali ova priča s ubojstvom zapravo nam ide na ruku. To je sjajan paravan koji se može staviti pod nos onima koji odbijaju prihvatiti da je smrt Tiena Vorsoissona bila slučajna i u potpunosti opravdava činjenicu da nije bila provedena daljnja istraga.""Oh, da, u potpunosti", frkne Miles. Vidim ja kamo ovo vodi. Naslonio se i tvrdoglavo poput mazge prekrižio ruke. "Znači li to da sam prepušten sam sebi?""Ah..." reče Galeni. Dugo je izdisao i progovorio tek na kraju, kad mu je ah iscrpio sav zrak iz pluća. "Ne baš sasvim."Miles iskesi čvrsto stisnute zube, čekajući da progovori Galeni, koji je čekao da progovori Miles.Miles je prvi popustio. "Do đavola, Duv, pa zar se od mene očekuje

da mirno stojim i pojedem ova govna sirova?""Daj, Miles, pa neće ti to biti prvi put da nešto zataškavaš. Mislio sam da vi tipovi iz Tajnih operacija živite i dišete za takve stvari.""Nikad nisam zataškavao ništa u svojem dvorištu. Nikad tamo gdje sam morao živjeti. Sve moje dendariijske misije bile su 'udri i zbriši'. A smrad smo ostavljali daleko iza sebe."U Galenijevu slijeganju ramenima nije bilo sućuti. "Također moram naglasiti da su ovo tek preliminarni rezultati. Činjenica da zasad ništa ne ukazuje na curenje podataka ne znači da se oni kasnije neće... u mlazu izliti na otvoreno."Miles polako ispusti dah. "Dobro. Reci Allegreu da ima svog žrtvenog jarca. Buhuhu." Trenutak poslije, dodao je: "Ali ne pada mi na pamet da se pravim kako sam kriv. To je bila nesreća s maskom za kisik i točka."Galeni mahne rukom u znak prihvaćanja. "CarSig se neće žaliti."Bilo je dobro, podsjeti Miles samoga sebe, što u komar-rskom slučaju nisu napukle sigurnosne mjere. No to je ujedno i ubilo njegovu slabašnu, neizgovorenu nadu da će Richarsa i njegove kompiće moći ostaviti na nimalo nježnu brigu CarSiga. "Dok je sve ovo samo glasina, neka bude. Ali slobodno reci Allegreu, ako se ovaj cirkus pretvori u službenu optužbu za ubojstvo pred Vijećem..." Onda što?Galenijeve se oči suziše. "Imaš li razloga vjerovati da će netko podnijeti takvu tužbu? Tko?""Richars Vorrutver. Dobio sam od njega neku vrstu... osobnog obećanja.""Ali on to ne može učiniti. Morao bi nagovoriti nekog člana Vijeća da to učini umjesto njega.""Moći će, ako nadglasa lorda Dona i bude potvrđen kao grof Vorrutver." A moje kolege će se zagrcnuti kad vide lorda Dona."Miles... CarSig ne može pustiti u javnost dokaze koji okružuju smrt Tiena Vorsoissona. Čak ni pred Vijeće grofova."Izraz na Galenijevu licu govorio je Osobito ne pred Vijeće grofova. Poznavajući to prevrtljivo tijelo, Miles je suosjećao s Duvom. "Da. Znam."S nelagodom, Galeni upita: "Što kaniš poduzeti?" Miles nije ovaj

scenarij želio izbjeći samo zato da napne CarSigu živce — imao je bolje razloge. Dva bolja razloga, majku i sina. Bude li pažljivo odigrao, ništa od predvidive juridičke zbrke ne mora se dotaknuti Ekaterine i Nikkija. "Ništa više — i ništa manje — od onoga što mi je posao. Malo ću se igrati politike. Na barravarski način."Galeni gaje sumnjičavo proučavao. "Pa... ako zaista želiš oko sebe prostrti dah nedužnosti, morat ćeš biti malo uvjerljiviji. Ti se... trzaš."Miles se... tržne. "Ima raznih vrsta krivnje. Ja nisam kriv za namjerno ubojstvo. Kriv sam za to što ga nisam spriječio. I u tome nisam sam — surađivao sam s čitavim odborom krivaca. Na čijem je čelu bio glupi Vorsoisson osobno. Daje samo — kvragu, svaki put kad na Komarru iz šatla uđeš u kupolu, natjeraju te da gledaš onaj glupi vid o postupanju s maskom za disanje. Živio je tamo gotovo godinu dana. Bilo mu je rečeno." Na trenutak je ušutio. "Ali i ja sam trebao biti pametniji, a ne izlaziti iz kupole ako prije toga nisam obavijestio svoju vezu." "Ali nitko te nije optužio za nemar." Milesove se usne ogorčeno iskrive. "Laskaju mi, Duv. Laskaju mi.""Ja ti ne mogu pomoći", reče Galeni. "I na svom tavanu imam dovoljno sablasti koje roštaju." "Istina", uzdahne Miles.Galeni ga je dugo promatrao, a onda naglo reče: "U vezi s tvojim klonom...""Bratom.""Da, s njim. Znaš li ti... razumiješ li ti... kog' on vraga kani učiniti u vezi s Kareen Koudelkom?""To pita CarSigovac ili Duv Galeni?""Duv Galeni." Galeni je prilično dugo šutio. "Nakon... dvosmislene usluge koju mi je učinio kad smo se prvi put sreli na Zemlji, bio sam zadovoljan što je preživio i pobjegao. Nisam se previše iznenadio ni kad sam čuo daje iskr-snuo ovdje, niti me čudi — sad, kad sam upoznao tvoju majku — što gaje obitelj prihvatila. Čak sam se pomirio i s vjerojatnošću da ću ga tu i tamo morati sresti." Glas mu je trunčicu ohrapavio. "Ali nisam očekivao da će mutirati u mog šogora!"Miles se nasloni, dok su mu se obrve podizale u djelomičnoj sućuti. Suzdržao se od toga da učini nešto nepristojno kao što je, recimo,

smijuljenje. "Ja bih samo naglasio da ste vas dvojica, na izvanredno nastran način, već u rodu. On je tvoj brat po mlijeku. Tvoj ga je otac dao načiniti; prema nekim tumačenjima galaktičkih zakona o klo-novima, to ga čini i Markovim ocem.""Od same pomisli na to zavrti mi se u glavi. I to bolno." S iznenadnim se užasom zapiljio u Milesa. "Nemoj mi samo reći da Mark sebe smatra mojim bratom po mlijeku?""Zasad još nisam usmjerio njegovu pozornost prema toj rupi u zakonu. Ali promisli, Duv, koliko će ti lakše biti ako ćeš ga ljudima morati predstavljati samo kao svog šogora. Mislim, mnogi ljudi imaju rodbinu koje se srame; to ti je životna lutrija. A takvi će ti pristupiti s mnogo sućuti."Galenijev je pogled govorio da se vrlo loše zabavlja."On će biti ujak Mark", naglasi Miles, polako šireći usne u nimalo svetački osmijeh, "a ti ćeš biti ujak Duv. U nekom daljnjem koljenu, pretpostavljam da ću ja biti ujakMiles. Eto, a mislio sam da nikad neću biti ničiji ujak, s obzirom na to da sam sin jedinac i sve to."Kad smo već kod toga... bude li Ekaterina ikad prihvatila njegovu prosidbu, smjesta će postati ujak i istodobno steći čak tri šogora, zajedno s pridruženim suprugama i hrpom već spremnih nećaka i nećakinja. A da ne spominjemo tasta i njegovu ženu. Pitao se hoće li se nekoga od njih stidjeti. Ili — nova i krajnje uznemirujuća misao — hoće li netko od njih njega smatrati šogorom kojega se treba stidjeti..."Misliš li ti da će se njih dvoje vjenčati?" zapita Galeni ozbiljno."Ja... nisam siguran u kakvom će se kulturalnom obliku na kraju pojaviti njihova veza, ali pouzdano sam uvjeren kako Marka od Kareen nećete moći odvojiti ni pneumatskim čekićem. I premda Kareen ima sve razloge da se ne žuri, ne vjerujem da jedna Koudelka zna kako iznevjeriti nečije povjerenje."Ovime je osvojio lagan trzaj Galenijeve obrve, kao i jedva primjetno smekšavanje koje je u njemu beziznimno izazivalo svako podsjećanje na Deliju."Bojim se da ćeš se morati pomiriti s Markom kao neotklonjivim dijelom inventara", zaključi Miles.

"Eh", reče Galeni. Bilo je teško reći predstavlja li taj zvuk mirenje sa situacijom ili grč u želucu. U svakom slučaju, ustao je i otišao.Ulazeći u crno-bijelo popločeno glavno predvorje iz stražnjih hodnika i idući u smjeru cijevnog dizala, Mark je naletio na svoju majku koja se spuštala niz glavno stubište."Oh, Mark," reče grofica Vorkosigan glasom koji je jasno odavao kako upravo njega želi vidjeti. Poslušno se zaustavio i pričekao je. Proučila je njegovo uredno odijelo, omiljene mu crne boje, blago prilagođeno uz pomoć tam-nozelene košulje za koju se iskreno nadao da svojom bojom neće upropastiti cjelinu. "Izlaziš?""Uskoro. Upravo sam se dao u potragu za Pymom, želim ga zamoliti da mi dodijeli oružnika-vozača. Imam dogovoren razgovor s prijateljem lorda Vorsmvthea, čovjekom koji se bavi prehrambenim uslugama i koji mi je obećao objasniti barravarski sustav distribucije hrane. On je možebitna buduća mušterija — pa mi se učinilo kako bi možda izgledalo dobro da dođem u zemaljskom vozilu, u vorkosiganskom stilu.""Najvjerojatnije bi to bilo dobro."Sto god da je poslije toga kanila reći, prekinula su dva nedorasla dječaka koja su izronila iza ugla: Pymov sin Ar-thur, koji je nosio štapić sa smrdljivom kuglicom i Denys, sin oružnika Jankowskoga, koji je teglio staklenku optimističnih razmjera. Otkloparali su uza stube, usput bez daha pozdravivši groficu: "Dobar dan, milady."Okrenula se kako bi ih promotrila dok prolaze, podignutih obrva koje su pokazivale da se zabavlja. "Novi znanstveni novaci?" pitala je Marka kad su oni, hihoćući, odlupetali s vidika."Unovačeni su za poduzetništvo. Martya je gotovo genijalna. Objavila je nagradu za svakog ulovljenog odbjeglog maslobuba, pa poslala svu slobodnu djecu oružnika u potragu. Marka po komadu i bonus od deset maraka onome tko pronađe maticu. Enrique ponovno provodi puno radno vrijeme cijepajući gene, labos je opet uhvatio stari ritam, a ja se opet mogu posvetiti financijskim planovima. Bube se vraćaju ritmom od dvije do tri na sat; pretpostavljam da će potraga završiti sutra, najkasnije prekosutra. Sreća je što se, zasad, nijedno oružničko dijete nije sjetilo ušuljati u

labos i osloboditi vorkosiganske maslobube, kako bi time pojačalo svoje ekonomske resurse. Možda bih za to leglo trebao smisliti bravu."Grofica se nasmijala. "Daj, Mark, pa ti vrijeđaš njihov osjećaj za čast. To su ipak potomci naših oružnika.""Meni bi to, kad sam bio u njihovim godinama, sigurno palo na pamet.""Palo bi i njima, samo da se ne radi o bubama njihova vazalnog gospodara." Nasmiješila se, ali taj je osmijeh brzo izblijedio. "Kad već spominjemo uvrede... Htjela sam te pitati jesi li i ti dočuo nešto od ovih ogavnih glasina koje se okolo šire o Milesu i njegovoj madame Vorsoisson?""Zadnjih sam dana uglavnom bio preko glave zatrpan poslom u labosu. A Miles, iz nekog razloga, izbjegava silaziti u podrum. Kakve ogavne glasine?"Suzila je oči, ukliznula svoju ruku pod njegovu, pa zajedno s njim odšetala do predsoblja knjižnice. "Sinoć sam bila na večeri kod Vorinnijevih i tamo su me Alys i Illyan odvukli u stranu i svašta mi napričali. Bilo mi je iznimno drago što me se njih dvoje prvo dočepale Tijekom večeri u kut me stjeralo još dvoje drugih ljudi i izblebetalo mi sprčkane, alternativne verzije... zapravo, jedna od tih osoba htjela je iz mene izvući podatke. Drugi se nadao da ću ja tu priču prenijeti Aralu, budući da mu se to nije osobno usudio reći u lice, gnjida mala beskičmenjačka. Čini se da su cijelim glavnim gradom počele kružiti glasine da se Miles na Komarru nekako riješio Ekaterinina pokojnog supruga.""Pa," reče Mark razumno, "ti o tome znaš više od mene. Je li ga se riješio?"Obrve su joj poskočile. "Je li to tebi važno?""Nije osobito. Iz svega što sam uspio primijetiti — uglavnom čitajući između redova, jer Ekaterina ne govori mnogo o njemu — na Tiena Vorsoissona nije imalo smisla trošiti hranu, vodu, zrak i vrijeme.""Je li ti Miles rekao nešto što bi te natjeralo da... po-sumnjaš u okolnosti Vorsoissonove smrti?" pitala je ona,sjedajući u naslonjač uz golemo antikno zrcalo koje je ukrašavalo

bočni zid."Pa, nije", prizna Mark i sjedne prekoputa nje. "Iako mi se učinilo kako si je on umislio da je kriv zbog nekakvog nemara. Čini mi se da bi ta njihova romanca bila mnogo zanimljivija daje zaista zbog nje ubio tu uš."Zbunjeno je uzdahnula. "Mark, katkad mi se čini — svoj betanskoj psihoterapiji usprkos — kako tvoj odgoj na Jacksonovu Skrovištu još uvijek curi iz tebe."Bez imalo kajanja, slegnuo je ramenima. "Oprosti.""Dirnuta sam tvojom neiskrenošću. Samo te molim, nemoj svoje nesumnjivo iskrene osjećaje ponoviti pred Nikkijem.""Ja sam možda s Jacksonova, gospođo, ali nisam baš potpuno glup."Kimnula je, očito uvjerena da on govori istinu. Ponovno je otvorila usta, ali ju je prekinulo rastvaranje dvostrukih vrata knjižnice iza kojih se pojavio Miles, koji je pratio komodora Duva Galenija kroz predsoblje.Ugledavši ih, komodor zastane kako bi uljudno pozdravio groficu. Marka je pozdravio jednako uljudno, ali mnogo opreznije, kao da je Mark nedavno dobio neku gnusnu kožnu bolest, a on je prepristojan da to spomene. Mark mu na isti način uzvrati pozdrav.Galeni se nije zadržavao. Miles je otpratio svog posjetitelja do izlaznih vrata kuće, pa se istim putem vratio prema knjižnici."Miles!" reče grofica ustajući i krenuvši za njim u knjižnicu s licem na kojem se nenadano zatekao usredotočeni izraz. Mark se odgegao za njima, nesiguran je li majka završila s njim ili nije. Ona je pričepila Milesa uz jednu od sofa koje su se nalazile uz kamin. "Ako sam dobro shvatila Pyma, jučer je tvoja madame Vorsoisson bila ovdje, dok smo Aral i ja bili vani. Bila je ovdje, a ja sam je propustila!""Nije to baš bio društveni posjet", reče Miles. Budući da ga je stjerala u stupicu, predao se i sjeo. "I teško bih mogao odgoditi njezin odlazak do trenutka kad ste se ti i otac vratili, s obzirom na to daje to bilo tek u ponoć.""Razumno, uglavnom", reče njegova majka i dovrši lov na Milesa sjedanjem na istovjetnu sofu nasuprot njegovoj. Mark je oprezno sjeo do nje. "Ali kad će nam napokon biti omogućeno daje

upoznamo?"Oprezno ju je motrio. "Ne... tako skoro. Ako nemaš ništa protiv. Stvari su među nama trenutačno vrlo... ovaj, osjetljive.""Osjetljive", ponovi za njim grofica. "Zar to nije znatno poboljšanje u odnosu na uništeni život praćen povraćanjem?"Kratak pogled pun nade bljesne mu u očima, ali odmahnuo je glavom. "U ovom je to trenutku zaista vrlo teško reći.""To u potpunosti razumijem. Ali samo zato što su mi Alys i Simon sinoć sve objasnili. Smijem li upitati zašto smo za tu gadnu klevetu morali čuti od njih, umjesto od tebe?""Oh. Oprosti." Kratko joj se naklonio, kao da se ispričava. "I sam sam to čuo tek prekjučer. A s obzirom na vrtlog vaših društvenih obveza, nismo se uspjeli ni sresti.""Ti već dva dana sjediš na tome? Trebala sam se zapitati zašto si tijekom naša dva posljednja zajednička obroka iskazao toliko zanimanje za Koloniju Kaosa.""Pa, zaista me zanimalo kako živite na Sergvaru. Ali pravi je razlog zapravo bio u tome što sam čekao analizu iz CarSiga."Grofica baci pogled prema vratima kroz koja je nedavno izašao komodor Galeni. "Ah", reče ona, kad je shvatila, "otud Duv.""Da, otud Duv." Miles kimne. "Daje u pitanju bilo curenje sigurnosnih podataka, onda bi to bila sasvim druga stvar.""Ali nije?""Očito nije. Čini se da se radi o politički motiviranoj izmišljotini, nastaloj iz posljedica... nekih okolnosti. Smislila ju je grupica grofova Konzervativaca i njihovih privjesaka koje sam u posljednje vrijeme uvrijedio. I obrnuto. Odlučio sam to riješiti na... politički način." Lice mu se smrknulo. "Na svoj način. Zapravo, svaki čas trebaju doći Dono Vor-rutver i Rene Vorbretten, da se malo posavjetujemo.""Ah. Imaš saveznike. Dobro." Oči su joj se zadovoljno stisnule.On slegne ramenima. "To je bit politike, barem djelomično. Ili se samo meni tako čini.""Sad si ti u politici — prepuštam te tvojim poslovima i tvoje poslove tebi. Ali što će biti s tobom i Ekaterinom? Hoćete li vas dvoje uspjeti ovo prebroditi?"

Zapiljio se u neku udaljenu točku. "Nas troje. Nemoj zaboraviti Nikkija. Još nisam siguran.""Mislila sam", reče grofica, "pozvati Ekaterinu i Ka-reen na čaj. Samo za nas dame."Izraz uzbune, ako ne i prave panike, preletio je Mile-sovim licem. "Ja... ja... ne još. Jednostavno... ne još.""Ne?" zapita grofica razočaranim glasom. "A kad onda?""Kareen njezini roditelji ne bi dopustili da dođe, zar ne?" ubacio se Mark. "Mislim... mislio sam da su prekinuli svaku vezu." Uništio je njihovo tridesetogodišnje prijateljstvo. Svaka čast, Mark. A s čim ćeš izaći na bis? Sa slučajnom paljevinom Kuće Vorkosigan? No, tako bi se barem riješilo pitanje bublje najezde."Kou i Drou?" reče grofica. "Pa naravno da me izbjegavaju! Sigurna sam da me se ne usuđuju pogledati u oči poslije one predstave koju su izveli kad smo se vratili!"Mark nije bio siguran kako da to shvati, a Miles je samo ironično frknuo."Nedostaje mi", reče Mark, dok su mu ruke bespomoćno stiskale šav hlača. "Potrebna mi je. Za nekoliko dana moramo početi s predstavljanjem maslobubljih proizvoda mogućim velikim kupcima. Računao sam na Kareeninu pomoć. Ja... meni prodaja baš ne ide od ruke. Pokušao sam, ali to je uglavnom završilo tako da su ljudi s kojima sam razgovarao pobjegli na drugi kraj sobe i između sebe i mene nagomilali namještaj. A Martva je... previše izravna. Ali Kareen je sjajna. Ona može bilo što prodati bilo kome. Osobito barravarskim muškarcima. Oni se jednostavno bace na pod i počnu se valjati po njemu, mašu šapama i trzaju repom — to je upravo zadivljujuće. A ja... kad je ona sa mnom, uspijevam ostati miran, bez obzira na to koliko mi drugi ljudi išli na živce. Oh, tako želim da se vrati..." Posljednje su mu riječi po-bjegle kroz prigušen jecaj.Miles pogleda majku, pa Marka, te odmahne glavom, zbunjen i sluđen. "Mark, ti ne iskorištavaš svoje bar-ravarske resurse na pravi način. Imaš ovdje, u samoj ovoj Kući, možda najmoćniju barravarsku bračnu posrednicu, a nije ti čak ni palo na pamet daje uvedeš u igru!""Ali... što bi ona mogla učiniti? S obzirom na okolnosti?"

"Što bi učinila komodoru i Drou? Strah me i pomisliti." Miles protrlja bradu. "Bublje maslo, predstavljam ti lasersku zraku. Laserska zrako, predstavljam ti bublj... ups."Njegova se majka nasmiješila, ali onda je prekrižila ruke i zamišljeno počela pogledom prelaziti po velikoj knjižnici."Ali, gospođo..." zamucao je Mark, "biste li mogli? Biste li htjeli? Nisam se usuđivao pitati, poslije svega... što su te večeri ljudi jedni drugima izgovorili, ali sad zaista postajem očajan." Očajnički očajan."A ja se nisam htjela nametati dok ne dobijem izravan poziv", reče mu grofica. Čekala je odgovor, udijelivši mu pritom blistav osmijeh pun očekivanja.Mark je promislio. Njegove su usne tu nepoznatu riječ oblikovale dvaput, vježbe radi, prije nego što je obliznuo usne, udahnuo i odaslao je u zrak bez zaštitne mreže: "U-pomoć...?""Ali, Mark, pa naravno!" Osmijeh joj se izoštrio. "Mislim da moramo učiniti sljedeće — sjesti zajedno, nas petero, ti i ja i Kareen i Kou i Drou — i to ovdje, o da, upravo ovdje u ovu knjižnicu, i malo porazgovarati."Taj gaje zamišljeni prizor ispunio početnom stravom, ali se zgrabio za koljena i zakimao glavom. "Da. To jest — ti ćeš govoriti, zar ne?""Sve će biti u najboljem redu", uvjeravala gaje."Ali kako ćeš ih uopće nagovoriti da dođu ovamo?""Mislim da to s punim povjerenjem možeš prepustiti meni."Mark pogleda svog brata koji se ironično osmjehivao. On, čini se, nije ni najmanje sumnjao u istinitost njezine tvrdnje.Na vratima knjižnice pojavio se oružnik Pym. "Oprostite što smetam, miladv. Milorde, upravo pristiže grof Vorbretten.""Ah, sjajno." Miles skoči na noge, pa požuri uokolo do dugačkog stola na kojem je počeo skupljati svitke, papire i bilješke. "Povedi ga ravno u moj stan i reci Mami Kosti da krene."Mark ugrabi priliku. "Oh, Pym, trebat ću vozilo i vozača za otprilike", bacio je pogled na svoj krono, "deset minuta.""Pobrinut ću se za to, milorde."Pym se ode prihvatiti svojih dužnosti. Miles, odlučna izraza na licu i s hrpom dokumenata pod rukom, izjuri za svojim oružnikom.

Mark je sumnjičavo motrio groficu."Samo ti kreni na svoj sastanak", reče mu ona utješno. "A kad se vratiš, svrati do moje radne sobe i ispričaj mi kako je prošlo."Zvučala je kao da je to zaista zanima. "Misliš da bi i ti možda nešto uložila?" zapita on u napadu optimizma."Razgovarat ćemo o tome." Nasmiješila mu se s iskrenom ljubaznošću, jedna od malobrojnih osoba u svemiru koje su to činile. Potajno ohrabren, i on pojuri istim putem kao maloprije Miles.CarSigovac na ulazu propustio je Ivana na zemljište koje je okruživalo Kuću Vorkosigan, a onda se — začuvši piskanje svoje kom-veze — vratio u stražarsku kućicu. Ivan je morao stati u stranu dok su se širom rastvarala željezna vrata kroz koja je blistavo oklopno zemaljsko vozilo nahrupilo na ulicu. U Ivanovim se grudima podigla kratkotrajna nada da je u njemu Miles i da ga ipak neće morati sresti, ali zamagljeni lik koji mu je mahnuo kroz napola zatamnjenu stražnju kupolu bio je isuviše oblast. To se nekamo zaputio Mark. Kad ga je Pym uveo u Mile-sove odaje, Ivan je zatekao svog mršavijeg bratića kako sjedi u prozorskom udubljenju, u društvu grofa Renea Vorbrettena."Oh, oprosti", reče Ivan. "Nisam znao da si za — da imaš posla."No sad je bilo prekasno za povlačenje. Miles se iznenađeno okrenuo prema njemu, suspregnuo trzaj, uzdahnuo i domahnuo mu neka uđe. "O, Ivane. Što je tebe dovelo amo?""Mama me poslala s porukom. Nemam pojma zašto te jednostavno nije nazvala preko komkonzole, ali nisam se želio svađati, kad mi je već pružila prigodu da zbrišem." Ivan mu preda tešku omotnicu. Papir s logotipom rezidencije i osobnim grbom lady Alys."Da zbrišeš?" pitao je Rene Vorbretten kojem se to činilo zabavnim. "A meni je zvučalo kao da u cijeloj Vorbarr Sultani ove godine nema časnika na udobnijem položaju.""Ha!" reče Ivan mračno. "Uzmi si ga onda ti. To je kao da radim u uredu s punim teretnjakom budućih punica u stanju krajnje predsvadbene histerije, a osim toga sve do jedne su opsjednute nadziranjem svih i svega. Pojma nemam gdje je mama samo pronašla toliko vorskih zmajevni. Čovjek ih obično susreće jednu

po jednu, i to kad su okružene cijelom svojom obitelji koju mogu terorizirati. Skupiti ih sve na hrpu oko zajedničkog posla, to jednostavno nije u redu." Privukao je stolac između Renea i Milesa, pa sjeo, naglašeno zauzimajući položaj koji je pokazivao daje on ovdje samo privremeno. "Zapovjedni lanac je potpuno izvrnut: dvadeset tri zapovjednika i samo jedan poslušnik — ja. Želim se vratiti u svoj stožer u kojem zapovjednici svoje sulude zahtjeve ne počinju uvodnikom koji glasi Ivane, dragi, bi li bio tako sladak da— Ne znam što bih dao da opet čujem lijepi, duboki, izravni, muževni urlik Vorpatril!... to jest, da ga čujem od nekoga drugog a ne od grofice Vorinnis."Miles je, cerekajući se, počeo otvarati omotnicu, a onda zastao i osluhnuo zvukove koji su ukazivali da Pym u predvorje pripušta još ljudi. "Ah", reče on. "Točno na vrijeme."Na Ivanov užas, sljedeći posjetitelji koje je Pym ušuš-kao u odaje svog gospodara bili su lord Dono, Byerly Vor-rutyer i oružnik Szabo. Svi su oni pozdravili Ivana s veseljem od kojeg mu se smučilo. Lord Dono čvrsto je i srdačno stisnuo ruku Renea Vorbrettena, pa sjeo za okrugli stolić, ukoso od Milesa. By se objesio preko naslona sjedala na koje se spustio lord Dono, ponašajući se kao puki promatrač. Szabo je uzeo običan stolac na kakvom je sjedio i Ivan, pa se odmaknuo od glavonja i prekrižio ruke."Ispričajte me", reče Miles i dovrši otvaranje omotnice. Izvukao je pismo lady Alys, preletio ga očima i nasmiješio se. "Ovako, gospodo. Moja teta Alys piše: Dragi Miles, pa uobičajene pristojnosti, bla, bla, a onda — Reci svojim prijateljima kako grofica Vorsmythe javlja da Rene može računati na glas njezina supruga. Donovo će pitanje kod njih trebati malo pogurati, ali mislim da bi spominjanje njegova budućeg članstva u Naprednjacima trebalo uroditi plodom. I lady Mary Vorville dojavljuje utješne vijesti za Renea, s obzirom na neke drage uspomene na njegova oca koje iz vojničkih dana nosi njezin otac, grof Vorville. Činilo mi se neprikladnim lobirati za Dona kod grofice Vorpinski, ali ona me iznenadila svojim oduševljenim odobravanjem transformacije koju je prošla lady Donna."Lord Dono priguši smijeh, pa Miles zastane i upitno podigne obrvu.

"Grof — tad još samo lord — Vorpinski i ja bili smo neko vrijeme vrlo dobri prijatelji", objasni Dono, s malim vragolastim osmijehom. "Poslije tebe, Ivane; mislim da si ti u to doba bio na Zemlji, u razdoblju obveznog služenja u veleposlanstvu."Na Ivanovo olakšanje, Miles se nije raspitao za daljnje pojedinosti, već je samo s razumijevanjem kimnuo i nastavio čitati, glasom koji je savršeno oponašao poskakiva-nje u dikciji lady Alys. Ako bi Dono osobno posjetio groficu i uvjerio je koliko je stvarna njegova promjena i kako je malo vjerojatno — malo vjerojatno je preslab izraz — da će se on, postane li grof, vratiti u staro obličje, to bi mu moglo uvelike pripomoći.Lady Vortugalov javlja kako se od njezina svekra ni Rene ni Dono ne mogu ničemu nadati. No ipak — ha, pazite sad ovo —pomaknula je rođenje grofova prvog unuka za dva dana unaprijed, pa pozvala grofa da bude nazočan prilikom otvaranja replikatora. Naravno, tamo će biti ilord Vortugalov. Lady Vortugalovje također pripomenula kako supruga grofova glasačkog zamjenika žudi za pozivnicom, na carsko vjenčanje. Jednu od rezervnih pozivnica proslijedit ću, dakle, lady VorT. pa neka je ona dade kome god želi. Grofov zamjenik neće glasati protiv volje svog grofa, ali moglo bi mu se lako dogoditi da silno zakasni na jutarnju sjednicu, ili daje čak posve propusti. To vama neće ući u plus, ali će se možda pokazati kao značajan minus za Richarsa i Sigura."Rene i Dono počeli su žvrljati bilješke."Stari Vorhalas osobno vrlo voli Renea, ali neće u ovom pitanju glasati protiv interesa Konzervativne stranke. Budući daje Vorhalasovo kruto poštenje posljedica njegova općenito krutog mozga, bojim se da je Donov slučaj kod njega posve beznadan.Isto vrijedi i za Vortainea, pa nemojte na to trošiti snagu. Ipak, iz pouzdanih sam izvora saznala kako njegova parnica, koju zbog razgraničenja okružnih vodenih granica, vodi sa svojim susjedom, grofom Vorvolynkinom još uvijek nije riješena, a na užas obiju obitelji, ogorčenje među njima raste iz dana u dan. U uobičajenim okolnostima ne bih smatrala daje grofa Vorvolynkina moguće odvojiti od Konzervativaca, ali šapat na uho koji mu je uputila

njegova snaha, lady Louisa, a koju on obožava, šapat koji je naznačio kako bi njegov glas za Renea i Dona mogao ozbiljno uznemiriti, podcrtano, njegova protivnika, dao je zapanjujuće rezultate. Mislim da ga s pouzdanjem možete dodati na svoju stranu.""No, ovo je zaista neočekivan blagoslov", reče veselo Rene, sve silovitije žvrljajući.Miles okrene list i nastavi: "Simon mije opisao besramno ponašanje onog, no, dobro, ovo je nevažno, tum-di-dum, hehe, strahovito neodgojeno, podcrtano, hvala, teta Alys i sad smo pri kraju, Na kraju, moja me draga grofica Vorin-nis uvjerava kako oba tvoja prijatelja mogu računati na glas Okruga Vorinnis. Voli te tvoja teta Alys.P.S. Neoprostivo je što ovo radite ovako neuredno i u posljednji čas. Moj Ured želi ubrzano razriješiti ovu zbrku kako bismo znali kojim odgovarajućim osobama, pristojno i na vrijeme, moramo uputiti pozivnice. U interesu pravodobnog razrješenja ovih problema, slobodno daj Ivanu svaku zadaću, ako misliš da ti on može biti koristan.""Molim?" reče Ivan. "To si sad izmislio! Daj da vidim. .." S neugodnim smiješkom, Miles iskosi papir prema Ivanu koji se nagne preko njegova ramena kako bi pročitao post scriptum. Da, bio je to besprijekorni rukopis njegove majke. Prokletstvo."Richars Vorrutver je sjedio upravo ovdje", reče Miles, pokazujući na Reneov naslonjač, "i rekao mi kako lady Alys ne glasa u Vijeću. Čini se da mu je promaknuo podatak kako je ona na političkoj sceni Vorbarr Sultane provela više godina nego svi mi zajedno. Baš šteta." Osmijeh mu se proširio.Okrenuo se i napola pogledao preko ramena kad je u dnevnu sobu ponovno ušao Pym koji je pred sobom gurao čajna kolica. "Ah. Gospodo, mogu li vam ponuditi nešto za osvježenje?"Ivan je malo živnuo, ali na njegovo razočaranje, na čajnim se kolicima nalazio čaj. No, dobro, i kava, kao i pladanj s uživancijama Mame Kosti koje su izgledale kao ukusan, jestivi mozaik. "A vino?" predloži on, pun nade, svom bratiću, dok je Pym ulijevao tekućinu u šalice. "Ili barem pivo?"

"U ovo doba?" reče Rene."Moj dan je počeo vrlo rano", uvjeravao ga je Ivan. "Zaista."Pym mu doda šalicu kave. "Od ovoga ćete se oporaviti,milorde."Nevoljko, Ivan prihvati šalicu s kavom."Kad je moj djed u ovoj sobi držao političke sastanke, uvijek se moglo reći radi li se o planiranju sa saveznicima ili o pregovorima s protivnicima", obavijesti ih sve Miles. "Kad je radio s prijateljima, posluživao je čaj, kavu i takve stvari, a od svih se očekivalo da ostanu prisebni. A kad je obrađivao one druge, točile su se zapanjujuće količine alkohola svih boja i okusa, i to tako da su se uvijek najprije posluživala najbolja pića. Poslije bi stigla ona lošija, ali dotad su posjetitelji bili već u takvom stanju da nisu primjećivali razliku. Uvijek bih se ušuljao kad je njegov poslužitelj donosio vinsku kartu, jer sam znao da su, ako se pritajim, šanse da me netko primijeti i izbaci vrlo male."Ivan privuče svoj stolac bliže pladnju s delicijama. By je svoj stolac jednako strateški postavio uza suprotnu stranu kolica. Ostali su gosti prihvatili šalice iz Pvmovih ruku i pijuckali. Miles na svom koljenu poravna rukom ispisani dnevni red."Prva točka", počeo je on. "Rene, Dono, je li lord Čuvar govorničkog kruga odredio vrijeme i redoslijed kojim će se odvijati glasovanje o vašim slučajevima?""Jedno za drugim", odgovori Rene. "Moj ide prvi. Moram priznati, bio sam zahvalan kad sam saznao da ću s tim biti gotov što je prije moguće.""To je savršeno, ali ne iz razloga iz kojih ti misliš da jest", reče mu Miles. "Rene, kad te prozovu, smjesta ćeš Govornički krug prepustiti lordu Donu. A kad glasovanje o njemu bude dovršeno, on će ga odmah prepustiti tebi. Naravno, jasno vam je zašto?""Oh. Da.", reče Rene. "Oprosti, Miles, uopće nisam mislio.""Meni... nije baš najjasnije", reče lord Dono.Miles na prste nabroji mogućnosti. "Dono, ako najprije tebe učine grofom Vorrutverom, smjesta se možeš okrenuti i dati glas Okruga Vorrutver za Renea i tako povećati broj njegovih glasova za jedan. Ali ako se najprije

bude odlučivalo o Reneu, sjedalo Vorrutverovih još će biti prazno i taj se glas jednostavno neće brojiti. A ako se još dogodi i to da Rene izgubi — i to, recimo, za jedan glas — ti ćeš izgubiti Vorbrettene kad se bude odlučivalo o tebi.""Ah", reče Dono glasom koji je pokazivao da mu je si-jevnulo. "Misliš da su i naši protivnici obavili ovu matematiku? Misliš — zato i predlažeš da se u posljednji čas zamijenimo.""Upravo tako", reče Miles."Hoće li oni predvidjeti i ovu izmjenu?" zabrinuto zapita Dono."Koliko je meni poznato, oni uopće ne znaju da ste vas dvojica ušli u savez", odgovori By, uz pomalo podrugljiv polunaklon.Ivan se namršti prema njemu. "A koliko će im trebati da to saznaju? Kako mi možemo biti sigurni da ti nećeš sve što si ovdje čuo smjesta otkucati Richarsu?""Neće", reče Dono."Ma nemoj? Možda si ti siguran na čijoj je By strani, ali ja nisam."By se podrugljivo nasmiješi. "Nadajmo se samo da i Richars dijeli tvoju zbunjenost."Ivan odmahne glavom, pa čupne paperjastu pogačicu od škampa koja mu se rastopila u ustima, i zalije ju kavom.Miles posegne rukom pod svoj naslonjač i izvuče hrpu velikih, prozirnih svitaka. Zgulio je gornja dva i preko niskog stolića Reneu i Donu dodao svakome po jedan. "Oduvijek sam ovo želio pokušati", reče on presretno. "Sinoć sam ih izvukao s tavana. To je nešto što je bilo od velike pomoći taktičkim proračunima mog djeda; a vjerujem da je on taj štos naučio od svog oca. Možda bih mogao smisliti i komkonzolni program koji bi znao učiniti to isto. Ovo je raspored sjedenja u komori Vijeća."Dono podigne svoj svitak prema svjetlu. Dva reda praznih četverokuta u luku su preko papira oblikovala polukrug. "Mjesta nisu označena.""Pretpostavlja se da oni koji se ovime služe znaju gdje tko sjedi", objasni mu Miles. Ipak, odvoji palcem još jedan papir i doda mu ga. "Uzmi ga sa sobom, kod kuće ispuni i nauči napamet, može?""Sjajno", reče Dono."Teoretski, ovo služi za uspoređivanje dva povezana glasovanja bez

sigurne većine. Za svaki okružni stolac treba odrediti boju — na primjer, crvena za negativan glas, zelena za pozitivan, neobojeni kvadratić predstavlja neodlučne ili one za koje se ne zna kako će glasovati — a onda staviš papire jedan preko drugoga." Miles spusti na stolić šaku fluorescentnih flomastera. "Tamo gdje dobiješ dva zelena ili dva crvena kvadratića, zanemari grofa. Ili ga ne moraš uvjeravati, ili nema smisla. Ali tamo gdje ti ostanu prazni kvadratići, ili prazni kvadratić na boji, ili različite boje jedna preko druge — na te se ljude moraš usredotočiti i kod njih lobirati.""Ah", reče Rene, uzme dva flomastera i nagne se nad stolić, pa počne bojiti kvadratiće. "Kako elegantno i jednostavno. Uvijek sam to pokušavao izračunati u glavi.""Da, ali kad se povezu tri ili pet glasovanja puta šezdeset grofova, nema te glave koja bi to uspjela izračunati."Dono je, zamišljeno napućenih usta, ispunio desetak kvadratića, pa se premjestio pokraj Renea kako bi spojio preostala imena s njihovim sjedalima. Ivan je primijetio kako je Rene svoje kvadratiće obojio vrlo uredno, ne prelazeći flomasterom preko ruba. Dono je žvrljao odvažne, brze mrlje. Kad su završili, preklopili su svitke jedan preko drugoga, lagano ukoso."Časna riječ," reče Dono, "ovako s papira gledaju te ravno u oči, zar ne?"Njih su dvojica počeli mrmoljiti, sastavljajući popis osoba s kojima se zajedno moraju pohrvati. Ivan ukloni mrvice pogačice od škampa s hlača svoje uniforme. Byerly se pokrenuo kako bi predložio dvije male izmjene u rasporedu praznina i boja, zasnovane na dojmovima koje je, oh, naravno, posve slučajno, skupio boraveći u Richarsovu društvu.Ivan je iskrivio vrat, prebrojavajući zelena i dvostruko zelena polja. "Još nemate većinu", reče on. "Bez obzira na to koliko malo glasova skupili Sigur i Richars, bez obzira na to koliko njihovih simpatizera toga dana bude zabavljeno drugim stvarima, vas dvojica i dalje trebate skupiti čvrstu većinu od trideset i jednog glasa, inače nećete dobiti svoje Okruge.""Upravo radimo na tome, Ivane," reče Miles.Prema blistavom oku i opasno vedrom izrazu lica, Ivan je zaključio

da je njegov bratić u svom gas-do-daske raspoloženju. Ivan se pitao hoće li Illvan i Gregor ikad požaliti dan kad su ga izvukli iz njegovih obožavanih galak-tičkih tajnih operacija i zatvorili ga u kuću. Ispravak — pitao se kad će točno požaliti taj dan.Na Ivanov očaj, palac njegova bratića svom se silinom spustio na nekoliko praznih kvadratića, iako se Ivan nadao da će mu oni promaknuti."Grof Vorpatril", reče Miles. "Ah, ha." Nasmiješio se Ivanu."Zašto mene gledaš?" zapita Ivan. "Pa ne može se baš reći da Falco Vorpatril i ja svaki dan zajedno tulumarimo. Zapravo, zadnji put kad sam vidio staroga rekao mi je da sam beznadan slučaj i da sramotim svoju majku, njega i sve ostale nastrane stare Vorpatrile. Dobro, nije rekao nastrane stare, rekao je sve koji misle napravi način, a to se na kraju svodi na isto.""Oh, ti Falca u priličnoj mjeri zabavljaš", okrutno je Miles proturječio Ivanovu osobnom iskustvu. "Ali što jenajvažnije, tebi nije problem dovesti Dona njemu u posjet. A kad ste već tamo, možete obojica ubaciti koju dobru za Renea."Znao sam da ćemo prije ili poslije doći do ovoga. "Nemaš ti pojma čega bih se ja sve morao naslušati da sam mu predstavio lady Donnu kao svoju zaručnicu. Općenito govoreći, on nikad nije trpio Vorrutvere. A ako mu predstavim lorda Dona kao budućeg kolegu..." Ivan zadrhti i zapilji se u bradatog muškarca koji je piljio u njega, čudnovato uzvijene usne."Zaručnicu, Ivane?" zapita Dono. "Nisam znao da ti je toliko stalo.""No, sad sam kod tebe ionako propustio sve prilike, zar ne?" progunđa mrzovoljno Ivan."Sad, kao i tijekom proteklih pet godina dok sam hladio noge u Okrugu. Ja sam bio tamo. A gdje si bio ti?" Dono prekine Ivanovu žalopojku malim trzajem brade; kratak bljesak ogorčenja u njegovim očima natjerao je Ivana da se sav stisne u sebe. Dono primijeti kako mu je neugodno, pa se polako i poprilično zločesto nasmiješi: "Zaista, Ivane, očito je kako je cijeli ovaj događaj u potpunosti tvoja krivnja, budući da si bio toliko spor."Ivan se tržne. Prokletstvo, ta žena — taj muškarac — ta osoba me zaista prokleto predobro poznaje.

"U svakom slučaju," nastavi Dono, "budući da se bira između Richarsa i mene, Falco će se ipak morati odlučiti za jednog od Vorrutvera. Pitanje je samo za kojeg.""A ja sam siguran kako ti možeš jasno naglasiti sve Richarsove nedostatke", glatko se ubaci Miles."To može netko drugi. Ja ne mogu", reče Ivan. "Službujući časnici se ionako ne smiju miješati u aktivnu politiku i eto vam sad." Prekrižio je ruke i tako ustao, odnosno ostao sjediti, u obranu svoje časti.Miles je piljio u njega. Ivan se s nelagodom meškoljio. Nadao se da se Miles neće sjetiti nazvati rezidenciju kakobi mu njegova majka ponovila što mu je činiti. Njoj je, naime, bilo jednostavnije suprotstaviti se kad nije bila prisutna, nego oči u oči. Namjestio je na lice izraz durenja, pogrbio se u stolcu i pričekao — pomalo znatiželjno — kakvu će taktiku kreativnog podmićivanja, ucjene ili zavrtanja ruke Miles ovaj put primijeniti kako bi podčinio Ivana svojoj volji. Odvesti Dona u posjet Falcu Vorpatrilu, to će biti tako prokleto neugodno. Upravo je razmišljao kako će Falcu objasniti daje on sam potpuno nezainteresirani promatrač, kad je Miles rekao: "Onda dobro. Idemo dalje—""Rekao sam da neću!" očajno zaurla Ivan.Miles ga pogleda, lagano iznenađen. "Čuo sam te. Sve je u redu, slobodan si. Ništa više neću tražiti od tebe. Možeš se opustiti."S dubokim olakšanjem, Ivan utone u stolac.Uvjeravajući pritom sebe kako se zaista radi o dubokom olakšanju, a ne o dubokom razočaranju. Sasvim sigurno se ne radi o dubokom uznemirenju. Ali... ali... ali... ja sam toj nesnosnoj maloj gnjidi potreban... ja moram vaditi njegove kestenčiće iz vatre..."Idemo dalje", reče Miles. "Sad su na redu prljavi trikovi."Ivan je, očima punim strave, buljio u njega. On je deset godina bio najbolji Illyanov agent u Tajnim operacijama... "Miles, ne čini to!""Da ne činim što?" raspita se Miles blago."Što god da imaš na pameti. Jednostavno, nemoj. Ja s tim ne želim imati nikakve veze.""Ono što sam zapravo htio reći", reče Miles, gledajući ga upadljivo oporo, "jest da se mi, budući da je pravda na našoj strani, ne moramo spuštati do niskih lukavština kakve su, na primjer,

podmićivanje, naručena ubojstva, blaži oblici fizičkog nasilja ili — heh! — ucjena. Osim toga, takvi potezi najčešće se... vraćaju poput bumeran-ga." Oko mu je zablistalo. "Ali moramo više nego pozorno paziti na možebitne slične poteze svojih suparnika. Počnimo s očitim — podignite cijelu svoju četu oružnika u stanje pune pripravnosti, osigurajte provjeru svojih vozila da ne bi netko po njima prčkao, a pobrinite se i za to da onoga jutra kad se bude glasalo imate na raspolaganju i druga prijevozna sredstva i rute. Toga dana također odvojite sve ljude koje možete i pošaljite ih da se pobrinu kako ništa ne bi neočekivano stalo na put dolasku onih koji vas podržavaju.""Ako se, kako ti kažeš, ne spuštamo nisko, kako ćemo onda nazvati onu varku s Vortugalovima i njihovim ma-terničnim replikatorom?" s indignacijom zatraži odgovor Ivan."To ćemo nazvati neočekivanom srećom, s kojom nitko od nas ovdje nije imao nikakve veze", smireno mu odgovori Miles."Ah, znači, nije prljavi trik ono što ne može dovesti do nas?""Točno, Ivane. Brzo učiš. Djed bi bio... iznenađen."Čuvši ovo, lord Dono se iznenada zamislio, pa se naslonio i počeo nježno gladiti bradu. Od njegova su slabašnog osmijeha Ivana podilazili ledeni žmarci."Byerly." Miles se osvrtao u potrazi za preostalim Vor-rutverom koji je nježno grickao mali sendvič i ili spavao ili slušao, ovisno o tome što su značile te napola sklopljene oči. U tom ih trenutku By širom otvori i nasmiješi se. Miles je nastavio: "Jesi li od Richarsa ili Vormoncriefova društvan-ca načuo nešto što bi upućivalo na ovo posljednje?""Čini se da su se zasad ograničili na uobičajenu kampanju. Mislim da još nisu shvatili da ih možete ugroziti."Rene Vorbretten sumnjičavo je motrio Byerlyja. "Možemo li? Prema mojem računu, ne bih rekao. A kad i ako to shvate — a kladim se da će to prije ili poslije ipak sijev-nuti Borizu Vormoncriefu — što misliš, što će poduzeti?"By ispruži ruku i zanjiše je naprijed-natrag, kao da uspostavlja ravnotežu. "Grof Vormoncrief je staloženi stari panj. Kako god stvari budu ispale, on će preživjeti i opet glasovati. I opet, i opet. Ne

može se reći da mu je svejedno što će biti sa Sigurom, ali mislim da zbog njega neće prijeći nikakve granice. Richars... e, pa, Richarsu je ovo glasovanje od životnog značenja, nije li? Odmah se na početku razbjesnio zato što je uopće doveden u ovakvu situaciju. Richars je bijesan pas pušten s lanca, a svaki je dan sve opasniji." Činilo se da ova usporedba uopće ne uznemiruje Bya; naprotiv, doimao se kao da u njoj, iz nekih samo njemu znanih razloga, uživa."No dobro, ako se tamo nešto promijeni, ti nas obavijesti", reče Miles.Byerly načini mali pozdravni pokret, raširivši ruku iznad srca. "Živim da bih služio."Miles podigne obrve i uputi Byerlyju prodoran pogled; Ivan se zapitao je li ova zajedljiva uporaba starog CarSi-govskog izraza možda teško pala čovjeku koji je u službi CarSiga prolio toliko krvi i ostavio toliko kostiju. Naježio se od bojazni da će Miles odlučiti uputiti Byu prijekor zbog ove slabašne duhovitosti, ali, na Ivanovo olakšanje, Miles je odlučio da to zanemari. Još su nekoliko trenutaka proveli odlučujući tko će naciljati u kojeg neodlučnog grofa, a onda je sastanak završio.PETNAESTO POGLAVLJEEkaterina je, držeći Nikkija za ruku, stajala na pločniku i čekala dok je ujak Vorthvs grlio svoju ženu, opraštajući se, a vozač trpao njegov kovčeg u prtljažnik zemaljskog vozila. Čim završi sastanak na koji su se upravo zaputili, ujak Vorthvs otići će ravno u zračnu luku i brzim carskim glasničkim brodom odletjeti na Komarr, kako bi se tamo pozabavio nečim stoje Ekaterini opisao kao nekoliko tehničkih pojedinosti. Ona je pretpostavljala kako je to putovanje vrhunac dugih sati koje je u posljednje vrijeme provodio zatvoren u Carskom znanstvenom institutu; u svakom slučaju, Profesorica se nije iznenadila kad je rekao da putuje.Ekaterina porazmisli o Milesovoj sklonosti prema ublažavanju činjenica. Sinoć se bila spremna onesvijestiti kad je ujak pred sebe posjeo nju i Nikkija, pa ih obavijestio tko je Milesov "čovjek s ovlastima", onaj momak za kojega je Miles tvrdio kako će s razumijevanjem moći razgovarati s Nikkijem, zato stoje i sam kao dijete izgubio oca. Budućem caru Gregoru nije još bilo ni pet godina

kad je odvažni krunski kraljević Serg, tijekom povlačenja iz nepromišljene vojne pustolovine, raznesen u komadiće u orbiti Escobara. Sve u svemu, bilo joj je drago što je nitko o tome nije obavijestio sve do trenutka kad je razgovor bio potvrđen, jertako nije imala vremena postati još živčanijom no što je sad bila. Nije joj bilo drago stoje ruka kojom je držala Nik-kijevu bila malo previše vlažna i malo previše hladna. Znala je da će Nikki svoje raspoloženje izvesti iz raspoloženja odraslih oko sebe; zbog njega se mora barem praviti da je mirna.Napokon su se svi hrpimice ugurali u stražnji odjeljak, mahnuli Profesorici i odvezli se. Ekaterina je zaključila kako razvija znalački pogled. Kad se prvi put vozila u službenom zemaljskom vozilu koje je carstvo neprekidno držalo na raspolaganju njezinu ujaku, nije znala da njegov neobično visoki sjaj zapravo znači visoku razinu okloplje-nosti, a ni da je pozorni mladi vozač CarSigovac do kosti. I premda se njezin ujak bezuspješno trudio svojim načinom života isključiti iz visokog Vorstva, ipak se kretao u istim pročišćenim krugovima, kao i Miles, i to s jednakom lakoćom — Miles zato što se u njima kretao cijelog svog života, a njezin ujak zato što je njegovo inženjersko oko procjenjivalo ljude prema drugačijim mjerilima.Ujak Vorthvs s ljubavlju se nasmiješio Nikkiju i potapšao ga po ruci. "Ne izgledaj tako uplašeno, Nikki," brundao je on utješno. "Gregor je dobar momak. Bit će sve u redu, a i mi ćemo biti s tobom."Nikki je kimnuo, ne baš posve uvjeren. Ekaterina je govorila samoj sebi kako on izgleda tako blijedo samo zbog svog crnog odijela. Bilo je to njegovo jedino pristojno odijelo; posljednji gaje put nosio na očevu sprovodu i Ekaterina se natjera da zanemari tu neugodnu ironiju. Ipak, sama je sebi povukla crtu i odlučila da neće odjenuti haljinu koju je imala na sprovodu. Njezina se sivo-crna haljina za svaki dan pomalo već pohabala, ali morat će izdržati. Barem je bila čista i izglačana. Uredno je i pomalo strogo vezala kosu, uplevši je u punđu na zatiljku. Dotaknula je kvržicu, mali privjesak u obliku Barravara, koji je sakrilapod crnu bluzu visokog ovratnika, kako bi se potajice ohrabrila.

"A nemoj ni ti izgledati tako uplašeno", doda juak Vorthvs, obraćajući se Ekaterini.Slabašno se nasmiješila.Od sveučilišne je četvrti do carske rezidencije vožnja bila kratka. Stražari su ih skenirali i glatko propustili kroz visoka željezna vrata. Rezidencija je bila nepregledna kamena građevina, nekoliko puta veća od Kuće Vorko-sigan, trokatnica koja je, kroz nekoliko stoljeća i nekoliko radikalnih promjena graditeljskih stilova, bila nadograđena u obliku ponešto nepravilnog, šupljeg četverokuta. Prišli su sporednom trijemu na istočnom kraju.Dočekao ih je nekakav visoki kućni službenik u odori Kuće Vorbarra, pa ih poveo kroz dva vrlo duga hodnika kojima su odjekivali njihovi koraci, prema sjevernom krilu. I Nikki i Ekaterina zvjerali su oko sebe, Nikki otvoreno, Ekaterina prikriveno. Činilo se da je ujak Vorthvs posve ravnodušan prema muzejskim izlošcima koji su se posvud nalazili. On je ovim hodnicima prošao već desetak puta kako bi osobno predao izvješća vladaru triju svjetova. Miles joj je rekao da je ovdje živio do svoje šeste godine. Je li osjećao pritisak mračne težine ove povijesti, ili je to jednostavno smatrao svojim igralištem? Imaš pravo jednom pogađati.Čovjek u odori uveo ih je u elegantno namješten ured veličine jednog kata kuće Vorthvsovih. Bliže ulaznim vratima, oslonjen uz golem komkonzolni stol, smjestio se napola poznati lik. Car Gregor Vorbarra bio je ozbiljan, vitak, tamnoput i naočit u onom ispijenom, intelektualnom smislu te riječi. Ekaterina je smjesta zaključila kako uži-vo izgleda bolje nego na holovidu. Bio je odjeven u tam-noplavo odijelo na kojem su jedine naznake vojničkih ukrasa bile pruge koje su se nalazile na bočnim šavovima hlača i tunici s visokim ovratnikom. Miles je stajao preko-puta njega, odjeven u svoje uobičajeno, besprijekorno sivo odijelo čiju je besprijekornost ponešto narušavala činjenica da je stajao razmaknutih nogu i držao ruke u džepovima hlača. Prekinuo se usred rečenice; oči su mu se željno podigle kad je ušla Ekaterina, a usne mu se razdvojiše. Svojem je kolegi revizoru trzavo, kratko i ohrabrujuće kimnuo.Ali Profesoru nije bilo potrebno davati znakove. "Gospodine,

dopustite mi da vam predstavim svoju nećakinju, madame Ekaterinu Vorsoisson i njezina sina, Nikdlaja Vorsoissona."Gregor je poštedio Ekaterinu nespretnog pokušaja da se nakloni tako što je smjesta koraknuo naprijed, uhvatio njezinu ruku i čvrsto je stisnuo, kao da je ona jedna od jednakih među kojima je on bio prvi. "Madame, čast mi je." Okrenuo se prema Nikkiju, pa se i s njim rukovao. "Dobro došao, Nikki. Žao mi je što se prvi put sastajemo zbog ovako ozbiljne stvari, ali vjerujem da će naši sljedeći susreti biti mnogo veseliji." Prizvuk njegova glasa nije bio ni ukočen ni pokroviteljski, već jednostavan i izravan. Nikki se uspio rukovati kao odrasla osoba i tek malo razrogačio oči.Ekaterina je i prije susretala moćne muškarce; oni su uglavnom gledali kroz nju, pokraj nje, ili u nju, ali kao da je neodređeno, estetski procjenjuju, istim pogledom kojim je ona pregledavala ukrasne sitnice u hodniku rezidencije. Gregor ju je pogledao ravno u oči, kao da kroz njih može vidjeti sve do njezina zatiljka. Bilo je to istodobno i razdražljivo neugodno, ali i neobično ohrabrujuće. Mahnuo im je svima da pođu prema u četverokut razmještenim kožnim sofama i naslonjačima na drugom kraju sobe, pa tiho rekao: "Molim vas, izvolite sjesti."Visoki su se prozori otvarali prema vrtu čije su se površine u kaskadama spuštale, blistave i pune ljetnog cvijeća. Ekaterina se spustila na sofu, okrenuvši leđa tomprizoru, a Nikki je sjeo pokraj nje; osvježavajuće sjeverno svjetlo padalo je na lice njihova carskog domaćina koji je sjeo u naslonjač nasuprot njima. Miles je privukao običan stolac i sjeo, ponešto dalje od svih njih. Prekrižio je ruke i doimao se posve opuštenim. Nije bila sasvim sigurna zbog čega je ona to držanje protumačila kao napeto, živčano i otužno. Kao masku. Staklenu masku...Gregor se nagne naprijed. "Nikki, lord Vorkosigan me zamolio da se sastanem s tobom, zbog neugodnih glasina koje se šire u vezi sa smrću tvog oca. S obzirom na okolnosti, tvoja majka i tvoj praujak također su se složili daje to potrebno.""Samo da se zna," ubacio se ujak Vorthvs, "ja nikako ne bih pristao da se malenoga dublje uvlači u sve to, da nije bilo onih lajavih budala."

Gregor kimne s razumijevanjem. "Prije nego što počnem, nekoliko utoka — riječi upozorenja. Nikki, ti toga vjerojatno nisi svjestan, ali u domu svog ujaka živiš pod izvjesnim sigurnosnim nadzorom. Na njegov zahtjev, taj je nadzor najčešće ograničen i neupadljiv onoliko koliko je to moguće. Tijekom protekle tri godine razina tog nadzora bila je podignuta samo dvaput, zahvaljujući nekim njegovim iznimno teškim slučajevima.""Ujna Vorthvs pokazala mi je vanjske vid-kamere", nesigurno se usudio progovoriti Nikki."One su samo dio cijele priče", reče ujak Vorthvs. I to manji dio, ako je bilo suditi prema iscrpnom sažetku koji je Ekaterini, onog dana kad su se ona i Nikki uselili, prepričao uljudni CarSigovac u civilki."Sve komkonzole su ili na sigurnosnim vezama, ili pod nadzorom", pojasnio je Gregor. "Oba se njegova vozila čuvaju na strogo čuvanim mjestima. Na svaki neovlašteni prilazak posjedu CarSig bi trebao odgovoriti za manje od dvije minute."Nikkijeve su se oči razrogačile."Čovjek se pita kako je Vormoncriefu uspjelo ući", nije se Ekaterina mogla suzdržati a da mračno ne promrmlja. Gregor se nasmiješio u znak isprike. "Vaš je ujak odlučio da CarSig neće pretresati svakog njegova slučajnog posjetitelja. A zahvaljujući svojim prijašnjim posjetima, Vormoncrief je bio na popisu poznatih." Ponovno je pogledao Nikkija. "Ali, ako ćemo nastaviti današnji razgovor, to će nužno dovesti do prekoračenja nevidljive crte između niske i visoke razine sigurnosnog nadzora. Dok budeš živio u kući svog ujaka, ili ako.. .bi ikad živio u kući lorda Vorko-sigana, ne bi primijetio nikakve razlike. Ali — budeš li želio otputovati na neko udaljenije mjesto na Barravaru, to će morati odobriti izvjesni službenik sigurnosti, a možda će ti i putovanja na druge svjetove biti ograničena. Popis škola koje možeš pohađati mogao bi iznenada postati vrlo uzak i biti ograničen na nešto ekskluzivnije i, žao mi je što to moram reći, skuplje škole. Ono što je u svemu tome ipak nešto veselije, jest činjenica da više nećeš morati susretati usputne zločince. Ono stoje mnogo manje veselo," uputio je lagano kimanje glavom Ekaterini, "jest činjenica kako bismo morali pretpostaviti da su možebitni otmičari koji bi se kroz te mjere uspjeli probiti

visokoprofesionalni i iznimno opasni."Ekaterini je zastao dah. "Miles mi taj dio nije ni spomenuo.""Ja bih se usudio reći kako to Milesu uopće nije palo na pamet. On je pod istovrsnom razinom sigurnosnih mjera proveo veći dio svog života. Razmišlja li riba o vodi?"Ekaterina ubode pogledom Milesa. Na njegovu je licu bio vrlo čudan izraz, kao da se upravo sudario sa zidom čijeg postojanja uopće nije bio svjestan."Putovanja na druge svjetove", dograbi se Nikki jedine točke na tom zastrašujućem popisu koja je njemu bila važna. "Ali... ja želim biti pilot skočnog broda.""Očekujem da će se, do trenutka kad budeš dovoljno star da se školuješ za pilota, situacija promijeniti", reče Gregor. "Ovo o čemu sam ti sad govorio odnosi se uglavnom na sljedećih nekoliko godina. Želiš li i dalje nastaviti s razgovorom?"Nikki lizne usnice. "Da", reče on. "Želim znati.""Drugo upozorenje", reče Gregor. "Kad budeš odlazio odavde, nećeš u glavi imati ništa manje pitanja nego što ih imaš sad. Jednostavno, zamijenit ćeš jedan komplet upitnika drugim. Sve što ti kažem bit će istinito, ali ne i potpuno. A kad završim, bit će to krajnja granica onoga što u ovom trenutku smiješ znati, i zbog svoje sigurnosti, i zbog sigurnosti Carstva. Želiš li i poslije ovoga nastaviti?"Niki nijemo kimne. Ovaj gaje silni čovjek opčinio. Kao i Ekaterinu."Treće i posljednje. Naše nas vorske dužnosti katkad sustižu u previše nježnoj dobi. Ono što ću ti reći nametnut će ti obvezu šutnje kakvu bi teško podnio i odrastao čovjek." Kratko je pogledao Milesa, Ekaterinu i ujaka Vorthvsa. "Iako, moći ćeš o tome razgovarati s mamom, ujnom i ujakom. Ali ovo će možda biti prvi put da ćeš se ozbiljno morati zakleti svojom časnom obiteljskom riječi. Možeš li to?""Da", prošapće Nikki."Onda se zakuni.""Kunem se svojom časnom riječi kao Vorsoisson..." Nikki zastane, uznemireno pretražujući Gregorovo lice."Da ću ovaj razgovor zadržati za sebe."

"Da ću ovaj razgovor zadržati za sebe.""Vrlo dobro." Gregor se naslonio, očevidno u potpunosti zadovoljan. "Pokušat ću ovo reći posve jednostavno. Kad je one noći lord Vorkosigan s tvojim ocem napustio kupolu i kad su došli na eksperimentalnu postaju, tamo su iznenadili neke lopove. A i lopovi su iznenadili njih. I tvoj otac i lord Vorkosigan bili su pogođeni zrakama izošamuta. Lopovi su pobjegli, ostavivši ih obojicu lancima oko zglobova vezane za ogradu s vanjske strane postaje. Nijedan od njih nije bio dovoljno snažan da raskine lance, iako su obojica pokušali."Nikki kradomice pogleda Milesa, dvostruko manjega od Tiena, tek malo većega od samog Nikkija. Ekaterina je gotovo mogla vidjeti kako se okreću kotačići u njegovoj glavi. Ako se njegov otac, koji je bio mnogo veći i jači, nije uspio osloboditi lanaca, kako bi se moglo okriviti Milesa zato što to nije uspio učiniti?"Lopovi nisu željeli da tvoj tata umre. Nisu znali da mu je spremište za kisik gotovo prazno. Nitko to nije znao, što je poslije potvrdilo i ispitivanje brzopentom. Tehnički, takva smrt nije ubojstvo, nego ubojstvo iz nehaja, usput budi rečeno."Nikki je bio blijed, ali još nije bio na rubu suza. Odvažio se: "A lord Vorkosigan... nije mogao s tatom podijeliti masku zato stoje bio svezan... ?""Bili smo na udaljenosti od otprilike jednog metra", reče Miles bezbojnim glasom. "Nijedan od nas nije mogao dosegnuti onoga drugoga." Raširio je ruke u stranu. Pritom su mu se rukavi povukli i otkrili pogledima vretenas-te ružičaste ožiljke na mjestima na kojima su mu se lanci urezali u ruku do kosti. Je li Nikki mogao razumjeti daje on gotovo rastrgao vlastite ruke u pokušaju da spasi Tiena, pitala se sumorno Ekaterina. Pomalo smeteno, Miles povuče orukavlje natrag i spusti ruke na koljena."A sad dolazi teški dio", reče Gregor, ponovno obuhvativši Nikkija pogledom. Nikkiju se to sigurno moralo činiti kao da su njih dvojica jedini ljudi u svemiru.Zar će nastaviti1? Ne — ne, ovdje se treba zaustaviti... Nije bila sigurna kakva se bojazan primjećuje na njezinu licu, ali Gregor joj je ipak s ohrabrenjem kimnuo glavom.

"Ovo je dio koji ti tvoja majka nikad ne bi ispričala. Razlog zbog kojeg je tvoj tata poveo lorda Vorkosigana na

postaju leži u tome što je tvoj tata dopustio lopovima da ga podmite. Ali predomislio se i zatražio od lorda Vorko-sigana da ga proglasi carskim svjedokom. Kad su shvatili da ih je izdao, lopovi su se razljutili. I zato su ga onako okrutno vezali uz ogradu, jer su željeli kazniti njegov pokušaj da spere sramotu sa svog časnog imena. Kako bi bili posve sigurni da će ga osramotiti, ostavili su info-disk s dokazima0 njegovoj umiješanosti pričvršćen na njegova leđa, kako bi bili sigurni da će te podatke pronaći spasitelji, a onda su nazvali tvoju mamu i rekli joj da dođe po njega. Ali — ne znajući da su mu zalihe kisika pri kraju — nazvali su je prekasno."Nikki je izgledao zaprepašteno i sićušno. O, jadni moj sine. Nikad ne bih u tvojim očima nagrdila Tienovu čast; jedino u tvojim očima svi mi i jesmo časni..."Zbog nekih drugih činjenica vezanih uz lopove, a o kojima s tobom nitko ne smije razgovarati, sve je ovo najstroža državna tajna. Ostatak svijeta misli kako su tvoj tata i lord Vorkosigan otišli na postaju sami, kako tamo nikoga nisu susreli, kako su se, hodajući u mraku, razdvojili1 kako je lord Vorkosigan tvog tatu pronašao prekasno. Ako netko misli daje lord Vorkosigan imao neke veze sa smrću tvog tate, mi mu nećemo proturječiti. Ti možeš reći da to nije istina i da ne želiš više o tome razgovarati. Ali ne smiješ dopustiti da te bilo tko uvuče u raspravu o tome.""Ali..." reče Nikki, "ali to nije pošteno!" "To je teško," reče Gregor, "ali neophodno. Poštenje s tim nema nikakve veze. Tvoja mama, tvoj ujak i lord Vorkosigan ispričali su ti istu lažnu priču kao i drugima, zato što su te željeli poštedjeti najtežeg dijela, istine. I ne mogu reći da su u tome pogriješili."Miles i on izmijeniše izravan pogled; Milesove su se obrve neznatno i upitno podigle, na što mu je Gregor uzvratio kratko i ironično kimnuvši glavom. Carske su se usne istanjile u nešto što zapravo i nije baš bilo osmijeh.

"Svi su lopovi u carskom zatvoru, jednom od najstrože čuvanih. I nitko od njih neće tako skoro izaći iz njega. Što god smo u ime pravde mogli učiniti učinili smo, i više nam ništa nije preostalo. Da je tvoj tata živ, i on bi sad bio u zatvoru. Ali smrt briše sve dugove časti. U mojim očima, on je iskupio svoj zločin i svoje časno ime. Više od toga ne može učiniti."Sve je ovo bilo mnogo, mnogo teže od ičega što je Eka-terina zamišljala, što se usuđivala zamisliti. Nikad nije mislila da će Gregor ili netko drugi prisiliti Nikkija da se s tim suoči. Ujak Vorthvs doimao se vrlo smrknutim, čak je i Miles izgledao pomalo obeshrabreno.Ali ne: ovo je bila ublažena verzija. Tien nije pokušavao iskupiti svoju čast; jednostavno je saznao daje njegov zločin otkriven i napinjao se da izbjegne posljedice. Ali bude li Nikki zaplakao Baš me briga za čast! Hoću svog tatu natrag! bi li mu ona mogla zbog toga prigovoriti? Učinilo joj se da dio tih suza već blista u njegovim očima.Nikki dobaci pogled Milesu. "Koje su bile vaše dvije pogreške?"Odgovorio je čvrsto, iako Ekaterina nije mogla pogoditi koliko gaje to napora koštalo. "Prva je ta što sam propustio obavijestiti svoju sigurnosnu podršku da napuštam kupolu. Kad me Tien poveo na postaju, obojica smo očekivali priznanje i suradnju, a ne neprijateljski sukob. A onda, kad smo iznenadili... lopove, bio sam sekundu pres-por u izvlačenju svog ošamuta. Oni su pucali prvi. Ja sam diplomatski oklijevao. Samo jedna sekunda. Ali čovjek često najviše žali zbog najsitnijih propusta." "Želim vidjeti vaše zglobove."Miles povuče orukavlje, pa ispruži ruke, najprije dlanom nagore, pa nadolje, kako bi ih Nikki mogao dobro proučiti.Nikkijevo se čelo nabralo. "Je li i vama ponestajalozraka?""Ne, moja je maska bila u redu. Provjerio sam je prije nego što sam je navukao.""Oh." Nikki se ponovno naslonio. Doimao se iznimno tihim i zamišljenim.Svi su čekali. Minutu poslije, Gregor je zapitao: "Imaš li u ovom

trenutku još koje pitanje?"Nijemo, Nikki odmahne glavom.Zamišljeno se namrštivši, Gregor baci pogled na svoj krono, pa ustane, spustivši pritom ruku kako bi sve njih spriječio da smjesta skoče na noge. Prišao je radnom stolu, prekopao ladicu i vratio se do svog naslonjača. Nagnuo se preko stola i pružio Nikkiju kodnu karticu. "Izvoli, Nikki, ovo je za tebe. Nemoj je izgubiti."Na kartici nije bilo nikakvih oznaka. Nikki ju je znatiželjno prevrtao, a onda svoju znatiželju usmjerio prema Gregorovu licu."Na ovoj se kartici nalazi kod za moj osobni komkonzol-ni kanal. Samo nekoliko mojih najbližih prijatelja i rođaka ima tu vrstu pristupa. Kad je umetneš u prorez na svojoj komkonzoli, pojavit će se čovjek koji će te identificirati i, ako sam slobodan, spojiti te sa mnom preko najbliže kom-konzole. Ne moraš mu uopće objašnjavati zašto me trebaš. Ako poslije budeš imao još pitanja — a to je vjerojatno, zato što sam ti rekao mnogo toga, a ostavio malo vremena da to pojmiš — ili ako jednostavno s nekim želiš o ovome porazgovarati, slobodno se posluži njome i nazovi me.""Oh", reče Nikki. Nakon što je još jednom okrenuo karticu u ruci, oprezno ju je spremio u džep na prsima svoje tunike.Prema jedva primjetnom opuštanju u držanju Grego-ra i ujaka Vorthvsa, Ekaterina je zaključila kako je audijencija gotova. Promeškoljila se, očekujući znak za pokret, ali Miles podigne ruku — zar njegova uvijek mora biti zadnja?"Gregore — iako cijenim povjerenje koje si mi ukazao odbivši moju ostavku—"Obrve ujaka Vorthvsa zaprepašteno su poletjele uvis. "Miles, pa nisi valjda ponudio ostavku na položaj revizora zbog ovih bijednih brbljarija!"Miles slegne ramenima. "Činilo mi se kako je u tradiciji carskih revizora ne samo da budu časni, nego da se časno i ponašaju. Pitanja moralnog autoriteta i sve to.""Ne nužno", reče Gregor blago. "Ja sam od svog djeda Ezara naslijedio nekoliko prepredenih starih panjeva. A premda su ga zvali Dorca Pravedni, mislim da se moj predjed u izboru svojih revizora uglavnom rukovodio kriterijem njihove sposobnosti da

uvjerljivo zastraše hrpu prilično tvrdih vazalnih plemića. Možeš li ti zamisliti koliku je hrabrost trebao imati jedan od Dorcinih Glasova da bi se suprotstavio, recimo, Pierreu Krvopiji?"Zamišljajući taj prizor, Miles se nasmiješio. "S obzirom na oduševljeno strahopoštovanje s kojim se moj djed prisjećao starog Pierrea... čovjek se svašta zapita.""Ako se pokaže daje slika tvoje vrijednosti kao revizora u javnosti tako narušena, moji će te grofovi i ministri sami morati razriješiti. Bez moje pomoći.""Sumnjam u to", zagunđao je ujak Vorthvs. "Gadna su to posla, sinko moj, ali sumnjam da će do toga doći."Činilo se da Miles u to nije baš posve uvjeren."Sad si otplesao sve propisane korake, Miles," reče Gregor. "I sad to lijepo ostavi na miru."Miles kimne, prihvaćajući Gregorovu tvrdnju — kako se Ekaterini učinilo — nevoljko, ali s olakšanjem. "Hvala vam, gospodine. Ali želio bih dodati da sam se u ovome rukovodio i mogućim osobnim posljedicama. Koje će se znatno pogoršati prije nego što potonu na dno i umru. Jeste li sigurni kako želite da stojim uz vas u svadbenom krugu sve dok ova zbrka traje?"Gregor ga pogleda u oči, kao da mu Miles uzrokuje glavobolju. "A ne, ne, nećeš se tako lako izvući iz svojih društvenih obveza. Ako generalica Alys ne zatraži da budeš uklonjen, stajat ćeš u tom krugu i gotovo.""Nisam se pokušavao izvući — !... ni iz čega." Pod Gregorovim se mrkim osmijehom malko smanjio."U mojem je poslu najljepše to što ga imaš na koga prebaciti. Jednostavno ću pustiti glas da se svatko tko eventualno ima primjedbe na nazočnost mog brata po mlijeku u svadbenom krugu, može požaliti lady Alys i predložiti joj sve promjene rasporeda sjedenja u posljednjem trenutku... koje se usudi predložiti."Milesu baš nije uspjelo spriječiti zlobni osmijeh da mu uspuže na usta, iako je odvažno nastojao. Prilično odvažno. Donekle. "Platio bih brdo love samo da to vidim." No smiješak mu je izblijedio. "Ali te će glasine nastaviti stizati sve dok—""Miles." Gregor ga podignutom rukom spriječi da nastavi. Oči su

mu blistale mješavinom veselja i očaja. "Ti imaš, i to u vlastitoj kući, najvećeg ovostoljetnog stručnjaka za barravarsku politiku. Tvoj je otac i prije nego što si se ti rodio, nenaoružan pobjeđivao u mnogo gadnijim stranačkim sukobima nego što je ovaj. Porazgovaraj s njim o svojim brigama. Reci mu da sam ja poručio neka ti odrecitira isto ono predavanje o sukobu časti i dobrog glasa koje je i meni svojedobno održao. Zapravo... reci mu daje to moj zahtjev i zapovijed." Dok je ustajao iz naslonjača, mahnuo je rukom i time stavio blagonaklonu točku na ovu temu."Lorde Revizore Vorthys, prije nego što otputujete, želim s vama porazgovarati. Madame Vorsoisson—" ponovno je prihvatio njezinu ruku " — porazgovarat ćemo opet, kad ne budem u tolikoj stisci s vremenom. Sigurnosne su mjere spriječile da dobijete javno priznanje, alinadam se kako ste svjesni da ste zaradili iznimno velik, osobni časni kredit Carstva, i na njega se možete pozvati kad god želite ili vam bude potrebno."Ekaterina trepne, toliko zapanjena da mu se zamalo usprotivila. Pa valjda je Gregor ovaj sastanak ugurao u svoj raspored prvenstveno zbog Milesove dobrobiti? No više se od ovih nejasnih naznaka vezanih uz buduće događaje na Komarru pred Nikkijem nisu usudili spominjati. Uspjela mu je nekako kratko kimnuti, te promrmljati zahvalu na utrošenom carskom vremenu i brizi. Nikki se pomalo nespretno ugledao na nju, pa učinio isto.Ujak Vorthys oprostio se s Nikkijem i njom, pa se zadržao kako bi čuo što mu njegov carski gospodar želi reći prije ukrcaja na brod. Miles ih je otpratio u hodnik i obratio se poslužniku u odori: "Gerarde, ja ću ispratiti goste. A ti, molim te, pozovi vozilo madame Vorsoisson."Započeli su dugu šetnju hodnicima rezidencije. Ekaterina se preko ramena osvrnula prema vratima osobnog careva ureda."To je bilo... to je bilo više nego što sam očekivala." Pogledala je prema Nikkiju koji je hodao između njih. Lice mu je bilo odlučno, ali ne i nabrano. "Jače." Okrutnije."Da", reče Miles. "Čovjek treba paziti što poželi... Postoje posebni razlozi zbog kojih u ovoj situaciji Gregoru i njegovim procjenama

vjerujem više nego ikom drugom. Ali... možda ja nisam jedina riba koja ne razmišlja o vodi. Od Gregora se očekuje da rutinski, svakog dana podnosi pritiske koji bi natjerali, recimo, mene u pijanstvo, ludilo ili izravnu smrtonosnu nepodnošljivost. Zauzvrat, on precjenjuje sve nas, a mi... mi se trudimo da ga ne razočaramo.""On mi je rekao istinu", reče Nikki. Još je trenutak koračao bez riječi. "I to mije drago."Zadovoljna, Ekaterina se suzdržala od toga da progovori.Miles je svog oca pronašao u knjižnici.Grof Vorkosigan sjedio je na jednoj od sofa koje su stajale pokraj kamina i prelistavao ručni čitač. Prema poluslužbenoj odori u koju je bio odjeven — tamnozelenoj tunici i hlačama koje su podsjećale na hlače uniformi koje je cijeli život nosio — Miles je zaključio kako se uskoro sprema izaći, bez sumnje na jedan od bezbrojnih službenih objeda koje su Potkralj i Potkraljica bili prisiljeni prožvakati na svom putu do Gregorova vjenčanja. Miles se prisjetio zastrašujućeg popisa obveza koji mu je pružila lady Alys, a čiji su se datumi bližili. Ali duboko je sumnjao da će se usuditi ublažiti te društvene i kulinarske muke tako što će pozvati Ekaterinu da mu pravi društvo.Miles se ubaci na sofu nasuprot onoj na kojoj je sjedio njegov otac. Grof podigne oči i pogleda ga s opreznom znatiželjom."Zdravo. Izgledaš trunčicu iznureno.""Da. Upravo sam stigao s jednog od najtežih razgovora koje sam vodio u svojoj revizorskoj karijeri." Miles protrlja stražnju stranu svog još uvijek bolnog i napetog vrata. Grof pristojno podigne upitne obrve. Miles nastavi: "Zamolio sam Gregora da objasni Nikkiju Vorsoissonu ovu zbrku s klevetom, do granice koju procjenjuje kao mudru. Ali on je tu granicu postavio mnogo dalje nego što bismo to bili učinili Ekaterina ili ja."Grof se naslonio i odložio ručni čitač. "Misliš daje ugrozio sigurnosne mjere?""Ne, zapravo to ne mislim", prizna Miles. "Svaki neprijatelj koji bi mogao zaskočiti Nikkija već bi znao više nego što mali sad zna. Za deset minuta bi iz njega sve mogli izbrzopentati i opet ne bi bili pametniji nego što su prije bili. Možda bi ga čak i vratili kući. Ili ne

bi... U si-gurnosnom smislu, Nikki nije ništa opasniji nego što je bio prije ovog razgovora. A s novim saznanjima ne može ni više ni manje nego dosad ugroziti Ekaterinu." Ili mene. "Prava se urota uspjela zadržati u najužem krugu upućenih. Nije u tome problem.""A problem je u — ?"Miles nasloni laktove na koljena i zapilji se u svoj nejasni odraz u vrhovima ulaštenih polu visokih čizama. "Mislio sam da će Gregor — zbog krunskog kraljevića Serga — znati treba li i kako nekoga obavijestiti da mu je otac bio zločinac. Ako kraljevića Serga, s obzirom na njegove tajne poroke, možemo nazvati zločincem.""Ja mogu", dahne grof. "Zločinac koji je u vrijeme svoje smrti već bio napola poludio." Tadašnji admiral Vorkosigan svjedočio je katastrofalnoj propasti invazije na Escobar i to na najvišoj razini, prisjetio se Miles. Uspravio se, a otac ga pogleda ravno u oči, mračno se nasmije-šivši. "To što je onaj escobarski brod pogodio naslijepo bila je najveća politička sreća koja je ikad zadesila Bar-rayar. Kad sad pogledam unatrag, ipak mi se čini da smo s Gregorom u vezi s tim loše postupili. Pretpostavljam da je on to bolje izveo?""Rekao bih daje on s Nikkijem postupio... dobro. U svakom slučaju, Nikki se s tom šokantnom spoznajom neće morati suočiti tek kasnije u životu. Naravno, u usporedbi sa Sergom, Tien je bio tek potkupljiva budala. Ali svejedno je to bilo teško promatrati. Nijedno devetogodišnje dijete ne bi trebalo čuti takve gadosti o nekome tko mu je blizak. Pitam se kamo će ga to odvesti?""Na kraju... u desetu godinu", reče grof. "Čovjek čini ono što mora. Odraste ili propadne. Moraš vjerovati u to da će on odrasti."Miles je bubnjao prstima po tkaninom presvučenom naslonu sofe. "Tek mi sad polako počinje svitati koliko je Gregor bio mudar. Time što je priznao Tienov prijestup,uvukao je Nikkija među nas. Sad je i njemu važno da održava lažnu priču, kako bi zaštitio dobar glas svog pokojnog oca. Čudno. A to me, usput budi rečeno, i dovodi k tebi. Gregor moli — zahtijeva i zapovijeda, ništa manje! — da i meni održiš isto predavanje o sukobu časti i dobrog glasa koje si i njemu svojevremeno održao.

Zacijelo je bilo nezaboravno."Grofovo se čelo nabralo. "Predavanje? Oh. Da." Nakratko se nasmiješio. "Znači, ostalo mu je to u pameti, baš dobro. Čovjek se ponekad pita, u vezi s mladim ljudima, ostaje li im ono što im govoriš u glavi, ili na jedno uho uđe, a na drugo izađe."Miles se s nelagodom promeškoljio, pitajući se ide li ova posljednja primjedba i na njegov račun. Okej, dobro, koliko ove posljednje primjedbe ide na njegov račun. "Mm?" potakne on oca."Ja to ne bih nazvao predavanjem. Samo razjašnjavanjem granice između pojmova." Raširio je ruku dlanom prema gore, kao da pokretom želi uspostaviti ravnotežu. "Dobar glas je ono što drugi ljudi znaju o tebi. A čast ono što ti sam o sebi znaš.""Hm.""Trenje nastupa onda kad se između toga dvoga pojave razlike. Kad je u pitanju Vorsoissonova smrt, kako ti stojiš, sam sa sobom?"Kako mu uspijeva jednim jedinim potezom ovako pogoditi u središte? "Nisam siguran. Računaju li se nečiste misli?""Ne", odgovori odlučno grof. "Samo djela, i to s predumišljajem.""A djela koja su nastala kao posljedice nesposobnosti?""To je siva zona, i samo mi, molim te, nemoj reći da u toj zoni sumraka nisi već bio.""U njoj sam gotovo cijeli život, gospodine. Doduše, tu i tamo znao sam uskočiti i pod zasljepljujući reflektor sposobnosti. Ali ostajem poražen kad treba zadržati visinu."Grof podigne obrve i iskrivljeno se nasmiješi, ali se milosrdno suzdržao od toga da se složi sa svojim sinom. "Dakle. Meni se čini kako se tvoji sadašnji problemi više kreću područjem dobroga glasa."Miles uzdahne. "Čini mi se kao da me sa svih strana ujedaju mali štakori. Mali korozivni štakori, koji zagrizu i nestanu prije nego što se ja dospijem okrenuti i zveknuti ih po glavi."Grof je proučavao svoje nokte. "Moglo je biti i gore. Ne postoji trenutak u kojem se čovjek osjeća tako šuplje kao onda kad mu vlastita čast u komadićima leži pod nogama, a za nagradu dobiva dobar glas u javnosti. To čovjeku može uništiti dušu. A ako se događa suprotno, to mu samo može izrazito ići na živce, i to je sve."

"O, da, izrazito", ogorčeno reče Miles."Heh. No dobro. Mogu li ti ponuditi neka utješna razmišljanja?""Dapače, gospodine.""Kao prvo, i to će proći. Usprkos činjenici da su seks, ubojstvo, zavjera i još malo seksa neodoljivo privlačan spoj, ljudi će se s vremenom zasititi te priče, a onda će neki drugi siroti momak načiniti neku drugu groznu pogrešku u javnosti, a ta će javnost onda svoju pozornost usmjeriti na novu igru.""Kakav seks?" promrmlja Miles očajno. "Nije bilo nikakvog seksa. Prokletstvo. Da ga je bilo, onda bi sve ovo bilo vrednije truda. Pa ja tu ženu nisam još dospio ni poljubiti!"Grofove su se usne trznule. "Moja sućut. Drugo, s obzirom na ovu optužbu, ona znači da u budućnosti ničije osjetljive živce neće uznemiriti optužba protiv tebe koja bise odnosila na nešto beznačajnije od ovoga. Barem ne u bliskoj budućnosti.""Oh, divno. Znači li to da odsad smijem slobodno podizati pobune, samo ne smijem posegnuti za ubojstvom s predumišlj aj em? ""Začudio bi se ti." Tračak humora koji se pojavio u grofovim očima ubila je neka uspomena, ali kakva, to Miles nije mogao pogoditi. No onda su mu se usne opet uzvile. "Treće — ne možemo nadzirati što ljudi misle — jer da možemo, ja bih to sigurno iskoristio prije nego što se ovo dogodilo. Pokušavati utjecati ili odgovoriti na ono u što svaki drugi idiot na cesti vjeruje — i to na osnovi malo logike i još manje podataka — može poslužiti samo tome da tebe izludi.""Ali mišljenje nekih ljudi mije važno.""To je ponekad točno. Znaš li i kojih ljudi u ovom slučaju?""Ekaterinino. Nikkijevo. Gregorovo." Miles je oklijevao. "I to su svi.""Sto, zar se tvoji jadni ostarjeli roditelji ne nalaze na tom popisu?""Bilo bi mi iznimno žao kad vas dvoje ne biste više imali dobro mišljenje o meni", reče Miles polako. "Ali u ovom slučaju, vi niste oni... ne znam kako bih to rekao. Majčinim riječima — niste vi oni protiv kojih sam zgriješio. Prema tome, vaše opraštanje nije osobito bitno.""Hm", reče grof, trljajući usne i promatrajući Milesa s hladnokrvnim odobravanjem. "Zanimljivo. No dobro. Što se tiče četvrte utješne

misli, želim naglasiti kako na ovim prostorima", zamah prsta naznačio je Vorbarr Sultanu, a preko nje i čitav Barravar, "doći na glas kao lukav i opasan čovjek koji će bez sustezanja ubiti kako bi zadobio ono što želi ili to zaštitio, uopće nije loše. Zapravo, možda još dođeš do zaključka da ti je koristilo.""Koristilo! Gospodine, znači li to da je vama nadimak Komarrski Koljač bio dobrodošao rekvizit?"Oči njegova oca suzile su se, dijelom zbog mrgodnog veselja, dijelom iz uvažavanja. "Pa, recimo daje to bilo miješano. .. prokletstvo. Ali da, težinu tog nadimka katkad sam koristio kad je trebalo pritisnuti izvjesne podložne ljude. A zašto i ne bih, kad sam to već ionako platio. Simon kaže da je on iskusio istovrsni fenomen. Kad je naslijedio CarSig od Negrija Velikog tvrdio je kako, želi li razjariti svoje protivnike, mora samo mirno stajati i šutjeti.""Radio sam sa Simonom. On prokleto dobro zna razjariti čovjeka. I nije to samo zbog njegova memorijskog čipa ili zaostale Negrijeve sablasti." Miles odmahne glavom. Njegov je otac bio jedina osoba koja se, i to sa savršeno prirodnom iskrenošću, mogla odnositi prema Simonu II-lyanu kao prema običnom, ni po čemu posebnom podčinjenom. "No svejedno, ljudi su Simona možda smatrali zastrašujućim, ali nikad pokvarenim. Da nije bio sposoban ostaviti dojam neumoljive ravnodušnosti prema svim, kako da kažem, ljudskim potrebama, ne bi bio ni upola toliko strašan." Zastao je, razmišljajući o zagušujućem načinu rukovođenja svog bivšeg zapovjednika i mentora. "Ali, prokletstvo... kad mi moji protivnici već ne žele priznati ni minimum osjećaja za moral, volio bih da mi barem odaju počast za stručnost u porocima! Da sam zaista kanio nekoga ubiti, učinio bih to mnogo spretnije i nikad ne bih za sobom ostavio takvu odvratnu zbrku. Nikome ne bi ni na pamet palo da se radi o ubojstvu, ha!""Vjerujem ja tebi", tješio gaje grof. Iznenada je znatiželjno nakrivio glavu. "Ah... a jesi li ikad?"Miles se povukao dublje u sofu i počešao obraz. "Bila je jedna misija na koju me poslao Illvan... ali ne želim o tome razgovarati. Bio je to neugodan posao koji je trebalo obaviti izbliza, ali uspjelo nam je." Oči su mu zamišljeno počivale na sagu.

"Zaista? A tražio sam od njega da te nikad ne šalje u misije koje su povezane s atentatima.""Zašto? Bojao si se da bi mi se moglo svidjeti? Uostalom, to je ionako bilo mnogo složenije od običnog atentata.""Najčešće i jest tako."Miles je minutu ili dvije piljio u neku točku između njih dvojice. "Znači, sve to što mi govoriš svodi se na isto što mi je rekao i Galeni. Moram mirno stajati, jesti govna i smiješiti se.""Ne", reče njegov otac. "Ne moraš se smiješiti. Ali ako zaista želiš savjet izvučen iz mojeg nagomilanog iskustva, onda ti ja kažem — čuvaj svoju čast. A s dobrim glasom kako bude. I potrudi se da nadživiš gadove."Milesov pogled znatiželjno preleti očevo lice. Nije se mogao sjetiti da je svog oca ikad vidio drugačijeg nego sjedokosog; sad mu je kosa bila gotovo posve bijela. "Znam da je tvoj dobar glas tijekom godina imao uspona i padova. A kad je prvi put pretrpio ozbiljnu štetu — kako si to preživio?""Oh, prvi put... to je bilo davno." Grof se nagnuo naprijed i zamišljeno kuckao palcem po usnicama. "Iznenada mi pada na pamet da bi među izvjesnim starijim promatračima — iz tog naraštaja ima još preživjelih — maglovito sjećanje na taj događaj moglo odmoći tvom slučaju. Kakav otac, takav sin?" Zabrinuto se mršteći, grof je promatrao Milesa. "Ali tu posljedicu svakako nikad nisam mogao predvidjeti. Vidiš... poslije samoubojstva moje prve žene, posvud se pričalo da sam je ja ubio. I to zbog nevjere."Miles trepne. Prije je čuo samo nepovezane djeliće te stare priče, ali ne i ovaj posljednji detalj. "A, um, je li... je li ona bila nevjerna?" *"Oh, da. Bilo je upravo groteskno kako smo se oko toga posvađali. Ja sam bio povrijeđen, zbunjen — stoje za posljedicu imalo nespretan, smeteni bijes — a posebno me ometala moja kulturalna uvjetovanost. Na toj sam točkisvog života definitivno trebao dobru betansku psihoterapiju umjesto starog barravarskog savjeta koji smo dobili od... nije važno. Nisam znao — nisam mogao ni zamisliti da se nešto takvo uopće može dogoditi. Bila su to davna vremena, mnogo mračnija nego

danas. Muškarci su se tad još borili u dvobojima, znaš, iako su dotad dvoboji već bili protuzakoniti.""Ali jesi lije... ovaj, nisi je valjda zaista... ovaj...""Ubio? Ne. Ili ako jesam, samo riječima." Sad je grof pogledao u stranu i suzio oči. "Iako nikad nisam bio sto posto siguran da to nije učinio tvoj djed. On je dogovorio taj brak; znao sam da se osjeća odgovornim."Dok je razmatrao ovo što je čuo, Milesove su se obrve uzdigle. "S obzirom na moje uspomene na djeda, to se uistinu čini užasnim i sasvim mogućim. Jesi li mu ikad postavio to pitanje?""Ne." Grof je uzdahnuo. "Na kraju krajeva, što bih učinio da mi je na njega odgovorio potvrdno?"Koliko je tad godina moglo biti Aralu Vorkosiganu? Dvadeset, dvadeset dvije? Bilo je to prije više od pola stoljeća. Tad je bio mnogo mlađi nego što sam ja danas. Milesov se svijet vrtoglavo, vrlo polako počeo okretati oko nekih posve novih i iskrivljenih osovina, a stvari su sjedale na mjesto. "Onda... kako si to preživio?""Imao sam sreću, pretpostavljam, kakvu imaju budale i luđaci. A u to sam doba svakako bio ijedno i drugo. Jednostavno mi se za sve fućkalo. Podlo ogovaranje? Pokazat ću ja njima da sam još mnogo gori i dat ću im dvostruko bolju priču daje premeću po ustima. Mislim da sam ih toliko zaprepastio da su na kraju ušutjeli. Zamisli si budalu sa samoubilačkim sklonostima koja nema što izgubiti, kako tetura uokolo u supijanoj, agresivnoj izmaglici. I još sam k tome bio naoružan. Na kraju sam se i sam sebi smučio, kao što sam se dotad već odavna smučio svima ostalima, pa sam se izvukao iz toga."Tog izmučenog dječaka više nije bilo — ostavio je za sobom ovog ozbiljnog starog čovjeka da ga milosrdno prosuđuje. To je objašnjavalo i zašto Milesu njegov otac, iako je dobrim dijelom bio vrlo staromodan Barravarac, nikad nije ni jednim jedinim dahom spomenuo mogućnost dogovorenog braka kao rješenja za njegove romantične poteškoće i zašto mu nikad nije čak ni promrmljao nikakav prigovor na račun njegovih malobrojnih veza sa ženama. Miles tržne bradom i udijeli svom ocu nakrivljen osmijeh. "Gospodine, vašu strategiju ne nalazim ni najmanje privlačnom. Od

alkohola mi je zlo. Nemam baš nikakvih samoubilačkih sklonosti. A mogu izgubiti sve.""Nisam tu strategiju ni preporučivao", reče grof blago. Naslonio se. "Poslije — mnogo poslije — kad sam i sam mogao mnogo toga izgubiti, stekao sam tvoju majku. A njezino dobro mišljenje bilo je jedino koje me zanimalo.""Da? A što bi bilo da si na kocki imao njezino dobro mišljenje? Što bi onda učinio?" Ekaterina..."Kleknuo na koljena i puzao četveronoške, najvjerojatnije." Grof odmahne glavom i polako se nasmiješi. "Onda, ovaj... kad će nam biti dopušteno da upoznamo ženu koja tako krepko djeluje na tebe? I nju i njezina Nikkija. Možda bi ih ovih dana mogao pozvati k nama na večeru?"Miles se prestravio. "Ne... opet na večeru. Ne tako brzo.""Frustrira me činjenica da sam je jedva uspio pošteno pogledati. Ali ono što sam vidio učinilo mi se vrlo privlačnim. Nije premršava. Dobro je pljusnula kad se odbila od mene." Grof Vorkosigan se, prisjećajući se događaja, kratko nacerio od uha do uha. Milesov je otac posjedovao posve zastarjeli barravarski ukus kad su žene bile u pitanju; idealna je žena-, između ostaloga, morala biti sposobna podnijeti povremena razdoblja gladi. Miles je morao priznati kako je i sam podložan sličnim sklonostima. "Razmjerno sportska građa, također. Očito, može trčatibrže od tebe. I zbog toga ti preporučujem da se sljedeći put umjesto izravnom potjerom, poslužiš umiljavanjem.""Trudio sam se", uzdahne Miles.Grof je svog sina promatrao napola veselo, napola ozbiljno. "Moram ti reći, ta tvoja povorka ženskinja iznimno zbunjuje tvoju majku i mene. Nikad ne znamo trebamo li se početi s njima intimnije povezivati ili ne.""Koja povorka?" reče Miles uvrijeđeno. "Kući sam doveo jednu jedinu galaktičku prijateljicu. Jednu. I nisam ja kriv što stvari nisu dobro ispale.""Plus još nekoliko, ovaj, iznimnih dama koje su ukrašavale Illvanove izvještaje, a nisu dospjele do našeg kućnog praga."Milesu se učinilo da osjeća kako mu se oči postavljaju ukriž. "Ali

kako je on — Illvan nikad nije znao — valjda vam nikad nije spominjao — ne. Nemoj mi reći. Ne želim znati. Ali kunem se, kad ga sljedeći put budem vidio—" Nabusito je zurio u grofa koji mu se smijao, iako mu je lice bilo savršeno ozbiljno. "Ali pretpostavljam da se Simon toga neće sjećati. Ili će se praviti daje zaboravio. Ta izborna amnezija koju je dobio iznimno je prikladna." Dodao je: "Uostalom, Ekaterini sam spomenuo sve važnije među njima, prema tome...""Oh. To je bilo hvalisanje ili ispovijedanje?""Čišćenje palube. Iskrenost... je jedino što kod nje pali.""Iskrenost je jedino što pali kod svih s kojima si toliko blizak da gotovo živite jedan u koži drugoga. Onda... je li ta Ekaterina samo još jedna prolazna zaljubljenost?" Grof je oklijevao, a oči su mu se nabrale u kutovima. "Ili je to konačno ona koja će zauvijek i silno voljeti moga sina — koja će njegovu kuću i imanja voditi nepovredivim poštenjem — stajati uz njega u opasnosti, kroz bure i oluje, sve do smrti — i voditi ruku moje unučadi kad budu palila žrtvu paljenicu na mojem sprovodu?"Miles je na trenutak zastao kako bi se zadivio sposobnosti svog oca da izgovori ovakve rečenice. To ga je podsjetilo na način na koji borbeni šatl-bombarder s apsolutnom preciznošću ispušta vatrene bombe. "To bi bio taj jednored, da... sve to što ste spomenuli, gospodine." Progutao je slinu. "Nadam se. Ako opet ne zaribam.""Onda, kad ćemo je upoznati?" ponovio je grof uporno."Zasad je sve još zbrkano." Miles ustane, osjećajući kako krajnji trenutak za dostojanstveno povlačenje upravo istječe. "Javit ću vam."Ali grof nije ustrajao u svom nastranom humoru. Umjesto toga, pogledao je svoga sina smrtno ozbiljnim, premda i dalje toplim pogledom. "Drago mi je da si je upoznao u trenutku kad imaš dovoljno godina da znaš što hoćeš."Miles mu udijeli analitičko salutiranje, nejasan pokret dva prsta u općem smjeru svog čela. "I meni, gospodine."ŠESNAESTO POGLAVLJEEkaterina je sjedila za ujninom komkonzolom, pokušavajući sastaviti životopis koji će prikriti njezino neiskustvo pred

nadzornikom rasadnika gradskog bilja koji je opskrbljivao javne vrtove Vorbarr Sultane. Vrag će je odnijeti prije nego što pod preporuke navede lorda Revizora Vorkosigana. Ujna Vorthvs otišla je na jutarnja predavanja, a Nikki je izašao s Arthurom Pymom, pod pokroviteljstvom Arthurove starije sestre; tek kad se oglasilo zvono na vratima i odvratilo joj pozornost od zadaće kojom se bavila, postala je svjesna da je sama u kući. Bi li neprijateljski agenti s otmičarskim nakanama zvonili na glavna vrata? Miles bi znao odgovor na to pitanje. Zamišljala je Pyma kako, na ulazu u Kuću Vorkosigan, ledeno objašnjava napasnicima da moraju otići straga, na ulaz za uhode... koji bi, bez sumnje, bio prekriven visokotehno-loškim kaktusima. Pokušavajući suspregnuti svoju novostečenu paranoju, ustala je i pošla u predvorje.Na njezino olakšanje i zadovoljstvo, umjesto ubačenih Cetagandanaca, na pragu je stajao njezin brat Hugo Vor-vayne, u društvu čovjeka ugodna lica kojeg je prepoznala tek nakon nesigurnog treptaja — Vassily Vorsoisson, Tie-nov najbliži rođak. Dosad ga je u životu vidjela doslovno jedanput, na Tienovu sprovodu, kad su razgovarali tek to-liko koliko je bilo potrebno da on službeno na nju prepiše starateljstvo nad Nikkijem. Poručnik Vorsoisson bio je kontrolor leta u velikoj vojnoj zračnoj luci u Okrugu Vor-bretten; kad gaje prvi i posljednji put vidjela, bio je odjeven u službenu zelenu uniformu kakva je i pristajala tužnoj prigodi, ali danas je odjenuo nešto opušteniju civilnu odjeću."Hugo, Vassilv! Kakvo iznenađenje — izvolite, uđite, uđite!" Obojici im je pokazala put prema Profesoričinoj prednjoj primaćoj sobi. Vassilv joj je pristojno i sa zahvalnošću kimnuo, pa odbio čaj ili kavu, hvala lijepa, popili smo ih na jednošinskoj postaji. Hugo joj je kratko stisnuo ruke i pomalo se zabrinuto nasmiješio prije nego što je sjeo. Bio je u srednjim četrdesetim godinama; dijelom zbog uredskog posla u Carskom uredu za rudnike, a dijelom zbog brige njegove žene Rosalie, malo se proširio u struku. Ali na njemu je to djelovalo izvanredno čvrsto i ulijevalo sigurnost. Svejedno, Ekaterini se uzbunjeno stis-nulo grlo kad je primijetila izraz napetosti na njegovu licu. "Je li sve u redu?"

"Mi smo svi dobro", reče on, čudnovato naglasivši riječ.Prošli su je ledeni trnci. "Tata—?""Da, da, i on je dobro." Nestrpljivo je pokretom ruke odagnao njezin nemir. "Jedini član obitelji koji je u ovom trenutku izvor zabrinutosti jesi ti, Kat."Ekaterina je zbunjeno zurila u njega. "Ja? Menije dobro." Utonula je u veliki ujakov naslonjač u kutu. Vassilv je privukao jedan od krhkih stolaca, pa se pomalo oprezno spustio na rub sjedala.Hugo joj je prenio pozdrave od Rosalie, Edie i dječaka, a onda se neodređeno osvrnuo i pitao: "Jesu li ujak i ujna Vorthvs ovdje?""Ne, nisu. Ali ujna se svaki čas treba vratiti s predavanja."Hugo se namrštio. "Zapravo sam se nadao da ćemo uspjeti vidjeti ujaka Vorthvsa. Kad se on vraća?""Oh, on je otputovao na Komarr. Mora raščistiti još neke tehničke pojedinosti oko katastrofe solarnog zrcala, znaš. Očekujemo da će se vratiti pred samo Gregorovo vjenčanje.""Čije vjenčanje?" pitao je Vassilv.Ngh, ovo je bilo Milesovo maslo. Ona nije bila na "ti" s Grego — s carem, ona nije bila. "Vjenčanje cara Gregora. Naravno da će ujak Vorthvs biti prisutan, s obzirom na to daje carski revizor."Vassilvjeve su se usne prosvijetljeno zaoblile, oh, taj Gregor."Pretpostavljam da nema šanse da itko od nas priđe i blizu tom vjenčanju", uzdahnuo je Hugo. "Jasno, mene takve stvari ni najmanje ne zanimaju, ali Rosalie i njezine prijateljice potpuno su pošašavjele zbog toga." Kratko je oklijevao, pa nedosljedno dodao: "Je li istina da će čete Konjičke straže biti odjevene u sve uniforme koje su nošene kroz povijest, još od Vremena izolacije i Ezarove vladavine?""Da", reče Ekaterina. "A pokraj rijeke će svake večeri biti veliki vatromet." Kad je to čuo, u Hugove se oči ušuljao jedva primjetan tračak zavisti.Vassilv se nakašljao i zapitao: "Je li Nikki ovdje?""Ne... izašao je s prijateljima pogledati regatu jedrenjaka na rijeci. Održava se svake godine, u spomen na dan kad su, tijekom Desetogodišnjeg rata, snage Vlada Vor-barre oslobodile grad. Ako sam dobro shvatila, ove godine su si dali truda — imaju nove

kostime i odigrat će cijeli napad na Stari Zvjezdani most. Dečki su bili silno oduševljeni." Nije spomenula kako će imati posebno sjajan pogled s balkona Kuće Vorbretten, zahvaljujući ljubaznosti oružnika Vorbrettenovih koji je bio Pymov prijatelj.Vassilv se s nelagodom promeškoljio. "Možda je tako i bolje. Madame Vorsoisson — Ekaterina — zapravo smo danas došli ovamo s posebnim razlogom vrlo ozbiljne naravi. Volio bih s vama otvoreno razgovarati.""To... je općenito najbolji pristup kad čovjek želi razgovarati." Dobacila je Hugu upitan pogled."Vassilv mi se obratio..." počeo je Hugo i prekinuo se. "Vassilv, možda je bolje da ti objasniš."Vassilv se nagnuo naprijed dlanova stisnutih među koljenima i ozbiljno rekao: "Vidite, radi se o ovome. Primio sam krajnje uznemirujuće obavijesti iz izvora koji se nalazi ovdje, u Vorbarr Sultani, a koje se odnose na ono što se događa — što je nedavno izašlo na vidjelo — i tiče se nekih vrlo uznemirujućih vijesti o vama, mom pokojnom rođaku i lordu Revizoru Vorkosiganu.""Oh", reče ona bezbojnim glasom. Dakle, Stare zidine, odnosno ono stoje od njih ostalo, a koje su opasavale Vorbarr Sultanu, nisu ograničile klevetanje na glavni grad — slinavi se trag očito protezao i do gradova u provincijskim okruzima. Nekako je dosad vjerovala da je ova zloćudna igra nešto čime se zanimaju samo dokoni visoki Vorovi. Naslonila se i namrštila."Budući da se činilo kako se te vijesti blisko tiču obiju naših obitelji — a, naravno, i zato što se nešto tako neobično mora najprije dvostruko provjeriti — iznio sam to Hugu i zatražio njegov savjet, nadajući se da će on ublažiti moje strahove. Umjesto toga, potvrda glasina koju mi je pružila vaša šogorica Rosalie te je strahove samo povećala."Potvrda čega? Možda bi mogla točno pogoditi, ali nije željela navoditi svjedoke. "Ne razumijem.""Rečeno mi je..." Vassilv zastane kako bi nervozno navlažio usne, "kako je u visokim vorskim krugovima op-ćepoznato daje lord Revizor Vorkosigan odgovoran za sabotiranje Tienove maske za disanje one noći kad je on umro na Komarru."

Ovo je mogla prilično jednostavno razoriti. "Rečene su vam laži. Tu je priču smislila zlokobna mala kabala političkih protivnika lorda Vorkosigana, kako bi ga onesposobila za borbu u nekim parnicama vezanima uz nasljeđivanje okruga, a koje će se uskoro voditi pred Vijećem grofova. Tien je sam sebe sabotirao; uvijek je bio nemaran kad se radilo o čišćenju i provjeravanju opreme. To je samo glasina. Nitko nije podnio nikakvu službenu optužbu.""Pa kako je to moguće?" reče Vassilv razumno. Ali njezina vjera da će ga brzo prizvati pameti umrla je čim je on nastavio: "Onako kako je to meni bilo objašnjeno, optužba se može podnijeti samo pred Vijećem u kojem sjede njemu jednaki. Možda se njegov otac i povukao na Ser-gyar, ali čovjek sa sigurnošću može tvrditi kako je njegova koalicija centra još uvijek dovoljno moćna da takvo što spriječi.""Ja se tome svakako nadam." Može se spriječiti, i te kako, ali ne iz razloga u koji je vjerovao Vassilv. Dok su joj se usne tanjile, hladno je zurila u njega.Hugo se uznemireno ubacio: "Ali, vidiš, Ekaterina, ista osoba obavijestila je Vassilvja da je lord Vorkosigan tebi silom pokušao nametnuti bračnu ponudu."Očajno je uzdahnula. "Silom? Ne, nikako nije.""Ah", razvedrio se Hugo."Ali zaprosio me. Vrlo... nespretno.""Moj Bože... to je, znači, istina?" Hugo se na trenutak doimao preneraženim. Činilo se kako ga je ovo zaprepastilo trunčicu više od optužbe za ubojstvo — stoje dvostruko manje laskavo, zaključila je Ekaterina.Dodirnula je lijevu stranu svog bolera, ocrtavajući ne više toliko tvrd rub presavijenog papira koji je nosila u džepu. Milesovo pismo nije bilo nešto što je željela ostavljati uokolo, iz straha da bi ga netko mogao pronaći i pročitati, a osim toga... i ona gaje sama katkad željela ponov-no pročitati. Tu i tamo. Šest do dvanaest puta dnevno. "Ne baš sasvim."Hugovo se čelo nabralo. "Kako to misliš, ne baš sasvim? Meni se činilo daje to pitanje na koje se može odgovoriti samo sa da ili sa

ne.""To je... teško objasniti." Oklijevala je. Iznositi pred Tienovim najbližim rođakom podrobne pojedinosti o tome kako je desetljeće Tienova privatnog kaosa iscrpilo njezinu dušu — to jednostavno nije bilo na njezinu popisu, zaključila je. "A i prilično je osobno."Vassilv se uslužno ubacio: "U pismu je stajalo da ste prilično zbunjeni i uznemireni."Ekaterina stisne oči. "Uostalom, a koje vam je zapravo njuškalo poslalo te... obavijesti?"Vassilv odgovori: "Vaš prijatelj — kako on sam tvrdi — koji je u velikoj brizi za vašu sigurnost."Prijatelj? Profesorica joj je bila prijateljica. Kareen, Mark... Miles, ali on teško da bi ogovarao samoga sebe, dakle tko... Enrique? Tsipis? "Ne mogu zamisliti da bi ijedan moj prijatelj učinio ili rekao takvo što."Hugovo se zabrinuto mrštenje produbilo. "U pismu se spominje i to da lord Vorkosigan na razne načine vrši na tebe pritisak. Da je na neki neobičan način zarobio tvoje misli."Nije. Samo moje srce, čini mi se. Misli su joj bile savršeno čiste — bunio se samo ostatak nje. "On je vrlo privlačan muškarac", priznala je.Hugo i Vassilv izmijenili su zbunjene poglede. Obojica su upoznala Milesa na Tienovu sprovodu; naravno, u toj je prigodi Miles bio vrlo povučen i služben, a bio je još uvijek i ozbiljno iscrpljen radom na slučaju. Nisu imali prigode vidjeti kakav je on kad se zaista otvori — onaj njegov neuhvatljivi osmijeh, blistave, prodorne oči, duhovitost, rječitost i strast... izbezumljeni pogled kad se suočio smaslobubima u odori Vorkosiganovih... s tim sjećanjem u mislima nije se mogla svladati i nasmiješila se."Kat," reče Hugo duboko uznemirenim glasom, "taj čovjek je mutac. Jedva ti doseže do ramena. Upadljivo je grbav — zaista ne znam zašto to nije kirurški ispravljeno. On je, jednostavno, čudan.""Oh, imao je on na desetke operacija. Izvorna su oštećenja bila mnogo, mnogo teža. Još i danas ima stare izblijedjele ožiljke po cijelom tijelu."Hugo je piljio u nju. "Po cijelom tijelu?"

"Um. Pretpostavljam. Barem iz onoga što sam ja mogla vidjeti." Jedva se uspjela zaustaviti prije nego stoje dodala na gornjem dijelu tijela. Savršeno nepotrebna maštarija u kojoj je Miles posve gol i poput dara umotan u plahte i pokrivače na krevetu, a ona je s njim i polako istražuje složenu mrežu njegovih ožiljaka sve niže i niže... na trenutak ju je omela. Trepnula je kako bi otjerala taj prizor, nadajući se kako joj oči nisu poletjele ukriž. "Morate priznati da ima naočito lice. Oči su mu vrlo... živahne.""Glava mu je prevelika.""Nije, nego je njegovo tijelo samo trunčicu premaleno u odnosu na nju." Zaboga, kako je došlo do toga da se s Hugom svađa oko Milesove anatomije? Pa, dovraga, nije on nekakav kljakavi konj kojega ona pokušava kupiti protivno savjetu svog veterinara. "No, bilo kako bilo, nas se ništa od toga ne tiče.""Tiče nas se ako je on — ako si ti—" Hugo je žvakao usnu. "Kat... ako ti netko prijeti, ucjenjuje te ili nešto slično, ne moraš se tome sama suprotstaviti. Ja znam da možemo dobiti pomoć. Možda si ti napustila svoju obitelj, ali obitelj nije napustila tebe."Na žalost. "Hvala ti na ovoj procjeni moje naravi", reče ona zajedljivo. "Osim toga, zar ti misliš da mene naš ujak, lord Revizor Vorthvs nije u stanju zaštititi, ako bi se za tim ukazala potreba? Ili ujna Vorthvs?"Vassily s nelagodom reče: "Ja sam siguran da su vaši ujak i ujna vrlo dragi ljudi — na kraju krajeva, uzeli su vas i Nikkija k sebi — ali ako sam dobro shvatio, oni su oboje nepraktični intelektualci. Moguće je da oni uopće ne razumiju opasnost. Moj izvor kaže da vas oni uopće ne čuvaju. Dopuštaju vam da idete kamo hoćete i kad hoćete i to bez ikakva nadzora, te da se sastajete s kojekakvim sumnjivim personama."Njihova nepraktična ujna bila je jedna od najvećih barravarskih stručnjakinja za gnusne pojedinosti političke povijesti Vremena izolacije, govorila je i čitala četiri jezika, kroz dokumentaciju je mogla preletjeti okom dostojnim CarSigovskih analitičara — a tim se poslom sad bavilo nekoliko njezinih bivših studenata — te je imala tridesetogodišnje iskustvo u bavljenju mladim ljudima i mukama koje oni sami sebi nanose. A što se tiče ujaka Vorthvsa —

"Analiza konstrukcijskih pogrešaka meni se ni najmanje ne čini kao nepraktična disciplina. Pogotovo ne kad uključuje stručnu procjenu sabotaža." Duboko je udahnula, pripravna da nastavi u ovom smjeru.Vassilvjeve su se usne stisnule. "Glavni je grad na glasu kao nezdravo mjesto. Previše moćnih i bogatih muškaraca — i njihovih žena — s premalo ograničenja nametnutih njihovim porocima i sklonostima. Opasan je to svijet kojemu mladi dječak ne bi smio biti izložen, osobito ne kroz... ljubavne odnose svoje majke." U mislima je Ekate-rina još uvijek bijesno praskala na ovu rečenicu, kad se Vassilvjev glas spustio do prigušenog šapata punog užasa, pa dodao: "Čak sam čuo — tako se priča — da ovdje u Vor-barr Sultani živi visoki vorski plemić koji je nekad bio žena, a onda je dao da mu presade ženski mozak u muško tijelo."Ekaterina trepne. "Oh. Da. To je zacijelo lord Dono Vorrutver. Upoznala sam ga. I nije se radilo o transplantaciji mozga — ma, fuj! kakvo pogrešno tumačenje! —radi se o savršeno uobičajenoj betanskoj tjelesnoj preobrazbi."Obojica su izbečila oči prema njoj. "Ti si srela to stvorenje?" reče Hugo. "Gdje?""Um. Zapravo... u Kući Vorkosigan. Dono se čini kao vrlo bistar momak. Mislim da će sjajno voditi Okrug Vorrutver, ako ga Vijeće proglasni nasljednikom njegova pokojnog brata." Još je trenutak ogorčeno razmatrala tezu, pa dodala: "Kad se sve uzme u obzir, zaista se nadam da će dobiti titulu. To bi Richarsu i njegovim klevetničkim pajdašima prilijepilo i te kakvu šljivu na oko!"Pa, želja bi ti se mogla i ostvariti. Pa ipak... ona se suprotstavila naoružanim teroristima i preživjela. Pobijedila je. Njezina definicija sigurnosti... više nije bila toliko uska."To bi trebao biti čovjek iz tvojeg društvenog sloja", nastavljao ju je uvjeravati Hugo. "Netko tko ti u potpunosti odgovara."Mislim da sam ga našla. A uz njega ide i kuća u kojoj ne udarim u zid svaki put kad se protegnem. Ne bih udarila u zid ni da se protežem u vječnost. Nakrivila je glavu. "A što ti misliš, Hugo, stoje moj društveni sloj?". Potpuno se izbezumio. "Naš društveni sloj. Sloj solidnih, poštenih,

odanih Vorova. Čije su žene skromne, pristojne, uspravne..."Odjednom je svom silinom željela biti neskromna, nepristojna... a više od svega... neuspravna. Zapravo, željela je biti veličanstveno vodoravna. Palo joj je na pamet kako izvjestan nerazmjer u visini postaje posve nevažan kad čovjek — odnosno, dvoje ljudi — leže... "Znači, ti misliš da bih trebala posjedovati kuću?""Da, svakako.""A ne cijeli planet?"Huga je ovo zbunilo. "Molim? Naravno da ne!""Znaš, Hugo, tek sam to sad shvatila, ali tvoja je vizija ponešto... skučena." Miles je mislio kako bi ona trebala posjedovati planet. Zastala je, a osmijeh joj se sporo prikradao usnama. A zašto ne, pa i njegova je majka posjedovala planet. Pretpostavljala je kako sve zapravo ovisi o tome na stoje čovjek naviknut. Ali nije imalo smisla reći to nag-las; ova dvojica ne bi shvatila šalu.A kako se dogodilo da je njezin velikodušni i obožavani, iako ponešto suzdržani — ponajviše zbog velike razlike u godinama među njima — brat, iznenada postao tako uskogrudan? Ne... nije se Hugo promijenio. Potresao ju je zaključak koji se logično nametnuo.Hugo reče: "Prokletstvo, Kat, ja sam ispočetka bio uvjeren kako je taj dio pisma budalaština, ali čini se da ti je taj mutirani plemić ipak na neki čudan način zavrtio glavom.""A ako je to istina... on ima zastrašujuće saveznike", reče Vassilv. "U pismu je stajalo kako je Vorkosiganu priliku da te utjera u stupicu otvorio sam Simon Illvan." Usne su mu se sumnjičavo iskrivile. "Iskreno govoreći, taj dio pisma me najviše natjerao da se zapitam pravi li to ipak netko od mene budalu.""Upoznala sam Simona", prizna Ekaterina. "I mislim daje vrlo... sladak."Ovu je izjavu popratila zbunjena tišina.Pomalo nespretno, dodala je: "Naravno, ako sam dobro shvatila, on se uvelike opustio nakon stoje dobio liječnički otpust iz CarSiga. Vidljivo je da mu je to s pleća ski-nulo velik teret. "vSa zakašnjenjem, unutrašnji su dokazi sjeli na mjesto. "Čekajte malo — što ste rekli, tko vam je poslao ovaj barravarski lonac glasina i izmišljotina?"

"To mi je priopćeno u najstrožem povjerenju", reče Vassilv oprezno."Bio je to onaj glupi panj, Alexi Vormoncrief, zar ne? Ah!" Prosvjetljenje je izletjelo, divlje, poput bljeska iz atomske vatrene bombe. Ali neće joj pomoći bude li vriš-tala, psovala ili počela bacati stvari. Stisnula je ruke uz naslone, kako dvojica muškaraca ne bi primijetila da joj se tresu ruke. "Vassilv, Hugo vam je trebao reći — Alexi me zaprosio, a ja sam ga odbila. Čini se kako je pronašao način na koji će osvetiti svoju povrijeđenu taštinu." Podla gnjida!"Kat," reče Hugo polako. "Razmotrio sam i tu mogućnost. Priznajem, taj momak je malčice, hm, nije u dodiru sa stvarnošću, i ako ti nije drag, neću se zauzimati za njega — iako se meni čini daje potpuno besprijekoran — ali vidio sam njegovo pismo i procijenio da je on iskreno zabrinut za tebe. Malo pretjeruje, da, ali što drugo i možeš očekivati od zaljubljenog čovjeka?""Alexi Vormoncrief nije zaljubljen u mene. On ne može vidjeti dalje od vrška svog vorskog nosa i kako bi uopće mogao spoznati tko sam ja i kakva sam? Da napuniš moju odjeću slamom i staviš na nju vlasulju, on uopće ne bi primijetio razliku. On jednostavno vuče poteze za koje je kulturalno uvjetovan." No dobro, ne samo kulturalno nego i više fundamentalno, biološki uvjetovan, a nije jedini koji pati od toga, zar ne? Bila je voljna priznati da Alexi do izvjesne mjere osjeća iskren seksualni nagon, ali bila je sigurna kako je predmet svoje požude posve nasumično odabrao. Ruka joj je odlutala prema boleru, prema mjestu iznad njezina srca s kojeg su Milesove riječi koje je znala napamet odjeknule i prošle kroz nered između njezinih ušiju: Želio*sam posjedovati vaše oči...Vassilv nestrpljivo mahne rukom. "Sve je to posve nevažno, barem meni, ako već ne vašem bratu. Vi više niste djevica s mirazom kojom njezin otac može raspolagati kao i sa svim svojim ostalim blagom. Alija, ja imam jasnu obiteljsku dužnost da se pobrinem za Nikkijevu sigurnost, ako imam razloga vjerovati daje ona ugrožena."Ekaterina se sledila.Vassilv joj je predao starateljstvo nad Nikkijem na temelju njezine časne riječi. Ali ništa mu ne bi bilo lakše nego da svoju odluku

povuče. Ona bi bila ta koja bi morala pokrenuti parnicu pred sudom — i to sudom njegova okruga — kako bi dokazala ne samo da je ona dostojna, već i daje on nedostojan i nesposoban da vodi brigu o djetetu. Vassilv nije bio osuđivani zločinac, nije bio pijanac, ni raspikuća, ni opsjednuti luđak; bio je tek časnik-samac, savjesni orbitalni kontrolor leta koji je dobro radio svoj posao, običan, pošten čovjek. Nije imala nikakve šanse pobijediti ga na sudu. Da je Nikki barem djevojčica, tad bi prava bila obrnuta..."Meni se čini da bi vam devetogodišnji dječak u vojnoj bazi bio neugodan teret", reče ona naposljetku neodređeno.Vassilv se doimao zaprepaštenim. "Pa, nadam se da neće doći do toga. U najgorem slučaju, planirao sam ga ostaviti s njegovom bakom Vorsoisson dok se stvari ne razriješe."Ekaterina je na trenutak čvrsto stisnula zube, pa rekla: "Naravno, Nikki smije posjetiti Tienovu majku kad god ga ona pozove k sebi. Na sprovodu mi je jasno stavila do znanja kako se osjeća loše i kako ovog ljeta neće primati goste." Navlažila je suhe usne. "Molim vas, definirajte što je za vas najgori slučaj. I što točno mislite kad kažete dok se stvari ne razriješe.""Pa," slegne Vassilv ramenima kao da se ispričava, "nadam se da ćete se složiti kako bi bilo vrlo loše da sam došao ovamo i zatekao vas zaručenu s muškarcem koji je ubio Nikkijeva oca."Zar bi u tom slučaju bio spreman sad, odmah, istog dana povesti Nikkija sa sobom? "Već sam vam rekla. Tie-nova je smrt posljedica nezgode, a ta je optužba najčišća kleveta." Način na koji je prečuo njezine riječi iznenada ju je strahovito podsjetio na Tiena; je li ta zaboravljivost obiteljska crta Vorsoissonovih? Usprkos opasnosti da ga timeuvrijedi, nabusito se zagledala u njega: "Mislite li da vam lažem, ili tek mislite da sam glupa?" Borila se da umiri svoje disanje. Suočila se ona već s mnogo opasnijim ljudima nego što je pošteni, ali na krivi put zavedeni Vassilv Vorsoisson. Ali nikad s čovjekom koji bi mi jednom jedinom riječju mogao oduzeti Nikkija. Stajala je na rubu dubokog, mračnog ponora. Kad bi se sad strmoglavila u njega, borba da se uspne natrag bila bi bolnija i prljavija od svega što bi mogla i zamisliti. Ne smije Vassilvju dati priliku da joj uzme

Nikkija. A može ga spriječiti — kako? U zakonskom je smislu izgubila i prije nego što je borba uopće počela. Prema tome, ne počinji.Iznimno je oprezno birala riječi. "A što smatrate da bi bilo rješenje?"Hugo i Vassilv nesigurno su se pogledali. Vassilv se odvažio: "Kako to mislite?""Ne mogu znati jesam li prekoračila crtu ako mi ne kažete gdje ste je povukli."Hugo se usprotivio. "Kat, ovo baš nije ljubazno od tebe. Nama je na srcu tvoja dobrobit.""Nemate vi pojma u čemu je moja dobrobit." Nije to baš bilo posve točno; Vassilv je upravo spustio šapu na ono što joj je bilo najvažnije na svijetu. Nikki. Ženo, progutaj svoj gnjev. Tijekom braka postala je stručnjak za gušenje svojih osjećaja. Ali u posljednje vrijeme to joj više nije godilo.Vassilv se mučio s objašnjenjem. "Pa... svakako bih želio biti siguran da Nikki nije izložen nepoželjnom utjecaju ljudi slabog karaktera."Udijelila mu je tanak osmijeh. "Nema problema. Bit ću više nego sretna ako ubuduće mogu izbjeći Alexija Vor-moncriefa."Izmučeno ju je pogledao. "Ja sam mislio na lorda Vor-kosigana. Kao i na njegove prijatelje i političke saveznike. Barem — barem dok se ovaj iznimno tamni oblak ne raš-čisti s njegova ugleda. Na kraju krajeva, taj je čovjek optužen za ubojstvo mog rođaka."Ekaterina se uspjela podsjetiti kako je Vassilvjev bijes više posljedica osjećaja za obiteljsku dužnost nego iskrene tuge. Nije joj bilo poznato da su se on i Tien vidjeli više od triput u životu. "Oprostite," reče ona odlučno, "ako protiv Milesa ne bude iznesena službena optužba — a ne vjerujem da će se to u ovom slučaju dogoditi — što bi ga u vašim očima očistilo od ovoga? Što se mora dogoditi da se predomislite?"Činilo se da se Vassilv na trenutak zbunio.Hugo je nesigurno dometnuo: "Kat, ja ne želim ni da ti budeš izložena nemoralu.""Znaš, Hugo, to je zaista vrlo neobično," reče mu Ekaterina srdačno, "ali nekako se dogodilo da mi je lord Vor-kosigan propustio uputiti

pozivnicu na bilo koju od svojih orgija. To me zaista smućuje. Misliš da je to možda zato što u Vorbarr Sultani sezona orgija još nije počela?" Htjela je nastaviti, ali se ipak ugrizla za jezik. Sarkazam je bio raskoš kakvu sebi — a ni Nikkiju — nije mogla priuštiti.Hugo ju je za ovaj ispad nagradio mrštenjem i stisnutim usnama. On i Vassilv dugo su se gledali, u očitom naporu da pokušaju prebaciti prljav posao jedan na drugoga. Ekaterina bi se inače tome nasmijala, ali ovo je bilo isuviše bolno. Vassilv je naposljetku slabašno promucao: "Ona je tvoja sestra..."Hugo je duboko udahnuo. On je bio jedan Vorvavne; znao je svoje dužnosti, zaboga. Svi smo mi Vorvayneovi svjesni svojih dužnosti. I izvršavat ćemo ih do smrti. Nije važno jesu li i koliko glupe ili bolne ili kontraproduktivne, da! Na kraju krajeva, Ekaterina, pogledaj sebe, ti si svoju zakletvu danu Tienu držala jedanaest godina..."Ekaterina, čini se daje teret pao na moja pleća i da ti ja ovo moram reći. Sve dok se ne smire ove glasine o ubojstvu, odlučno zahtijevam da ne ohrabruješ tog MilesaVorkosigana, kao i da ga u potpunosti prestaneš viđati. U suprotnom, morat ću se složiti kako je Vassilv posve u pravu što želi istrgnuti Nikkija iz te situacije."Hoćeš reći, istrgnuti Nikkija iz šapa njegove majke i njezina ljubavnika. Nikki je ove godine već izgubio jednog roditelja, a zbog povratka na Barravar izgubio je i sve svoje prijatelje. Tek je počeo otkrivati i upoznavati grad u koji su ga bacili, oprezno se počeo otvarati i stvarati nova prijateljstva, gubiti onaj drveni oprez koji je neko vrijeme nagrđivao njegov osmijeh. Zamišljala ga je ponovno otrgnutog, bez prava da je viđa — jer na kraju bi došlo i do toga, zar ne? Vassilv je nju, a ne glavni grad sumnjičio za nemoral — ubačenog u treće nepoznato mjesto, među nepoznate strance koji ga neće gledati kao dijete u kojem treba uživati nego kao dužnost koju treba izvršiti... ne. Ne."Oprostite. U potpunosti sam voljna surađivati. Samo nikako da ijednog od vas dvojice navedem na to da mi objasni kakvu suradnju želi. Savršeno mi je jasno zbog čega ste zabrinuti, ali kako ćemo to riješiti? Definirajte rješenje. Ako treba čekati da Milesovi neprijatelji prestanu ogovarati, to bi moglo potrajati. Njegov je posao takav da

svakodnevno dolazi u sukobe s moćnicima. A on nije osoba koja će ustuknuti bez poduzimanja protumjera."Nešto nesigurnije, Hugo reče: "Barem ga neko vrijeme izbjegavaj.""Neko vrijeme. Dobro. Sad se već nekamo krećemo. Koliko dugo ga točno moram izbjegavati?""Ja... teško mogu reći.""Tjedan dana?"Pomalo uvrijeđen, Vassilv se ubacio: "U svakom slučaju duže od toga!""Mjesec dana?"Hugo je izmučeno zamahao rukama. "Ne znam, Kat! Pretpostavljam, sve dok ne zaboraviš te čudne ideje koje imaš o njemu.""Ah. Znači, zauvijek. Hm. Nekako se ne mogu odlučiti je li to dovoljno određeno razdoblje ili nije. Mislim da nije." Duboko je udahnula i s oklijevanjem — budući da se radilo o dugom razdoblju, a koje bi njima moglo biti prihvatljivo — rekla: "Do kraja moje godine žalovanja?"Vassilv reče: "Najmanje toliko!""Vrlo dobro." Oči su joj se stisnule, pa se nasmiješila, zato što je bilo bolje nasmiješiti se nego zaurlati. "Držim vas za vašu obiteljsku riječ, Vassilv Vorsoisson.""Ja, ovaj, uh..." reče Vassilv, neočekivano stjeran u kut. "Pa... dotad će se sigurno nešto razriješiti."Dala sam im previše, i to prebrzo. Trebala sam pokušati sa Zimoslavom. Iznenada se nečeg dosjetila i dodala: "Ipak, pridržavam sebi pravo da ga obavijestim — i da mu iznesem razloge — sama. Licem u lice.""AH, Kat, je li to pametno?" pitao je Hugo. "Bolje da ga nazoveš preko komkonzole.""Sve manje od razgovora oči u oči bilo bi kukavički.""Zar mu ne možeš poslati pismo?""Nikako. Ne s ovakvim... novostima." Kakav bi to gnusan obrat bio, takvo pismo dok je Milesova ljubavna izjava zaključana uz njezino srce.Promatrajući njezin prkosni pogled, Hugo se povukao. "Dobro,

jedan posjet. Ali kratak."Vassilv, u znak pristanka, nevoljko slegne ramenima.Poslije ovoga, na njih se spustila nelagodna tišina. Ekaterina shvati kako bi ih obojicu trebala pozvati na objed, ali je istodobno bila svjesna kako ih sad ne želi pozvati ni da nastave s disanjem. Da. A zapravo bi trebala svim silama očaravati i tješiti Vassilvja. Protrljala je sljepoočnice u kojima je divlje udaralo. Kad je Vassilv izveo slabašan pokušaj povlačenja iz Profesoričina salona mrmljajući nešto o tome kako ima još nekog posla, nije učinila ništa da ih spriječi.Za njihovim je leđima u povlačenju zaključala ulazna vrata, pa se vratila u primaću sobu i sklupčala se u ujakovu naslonjaču nesposobna odlučiti bi li se trebala ispružiti, prošetati, ili čupati korov. U svakom slučaju, u vrtu korova nije bilo još otkad ju je Miles posljednji put uzrujao. Ujna Vorthvs će se s predavanja vratiti tek za jedan sat, kad će Ekaterina svoju paniku moći izliti u njezino uho. Ili u njezino krilo.Morala je Hugu priznati jednu stvar: činilo se da se > nije polakomio za prigodom da njegova mala sestrica postane grofica po svaku cijenu, niti je nagovijestio kako se ona u sve to upustila zbog novca. Vorvavneovi nikad nisu bili lakomi za materijalnim.Jednom je Nikkiju kupila skupog robotiziranog kućnog ljubimca s kojim se igrao nekoliko dana, a potom ga zanemario. Zaboravljen je ležao na polici sve do dana kad je ona, čisteći sobu, pokušala baciti igračku. Krov se počeo tresti od Nikkijeva izbezumljenog prosvjedovanja i molbi koje su slamale srce.Usporedba ju je postidjela. Zar je Miles bio igračka koju nije željela sve dok joj ga nisu pokušali oduzeti? Duboko u njezinim grudima netko je vrištao i jecao Ne možete mi naređivati, prokletstvo, ja sam odrasla osoba. Ali Nikki je na kraju zadržao svog ljubimca.Osobno će Milesu prenijeti loše vijesti o Vassilvjevoj zabrani. Ali ne još, Bože, ne odmah, ne još. Jer ne bude li se ova mrlja na njegovu dobrom glasu nenadano i čudesno riješila, možda ga poslije toga još vrlo, vrlo dugo neće smjeti vidjeti.Kareen je promatrala kako njezin otac uranja u meku podstavu sjedala zemaljskog vozila koje je teta Cordelia poslala po njih, pa se

nemirno meškolji, najprije smještajući svoj mač-štap u krilo, pa uz bok. Nekako baš nije bila uvjerena kako je ta nelagoda posljedica starih ratnih ozljeda.I"Požalit ćemo ovo, znam da hoćemo", svadljivo je rekao mami po šesti put, dok se smještala uz njega. Stražnja se kupola vozila spustila nad njih, zaustavljajući blistavo poslijepodnevno sunce, pa vozilo glatko zabrunda i tiho krene. "Jednom kad nas se ta žena dočepa, znaš da će nam za deset minuta zavrtjeti mozak, a mi ćemo samo mirno sjediti i kimati kao idioti, slažući se sa svakom njezinom sumanutom zamisli."Oh, nadam se, nadam se! Kareen čvrsto stisne usta i ostane mirno sjediti. Još nije bila na sigurnom. Komodor je još uvijek mogao narediti vozaču tete Cordelije da se okrene i vrati ih kući."Slušaj, Kou," rekla je mama, "ne možemo ovako do vijeka. Cordelia je u pravu. Vrijeme je da sve ovo uredimo razumnije.""Ah! To je ta riječ — razumno. Jedna od njezinih omiljenih. Osjećam se kao da mi je netko već objesio metu za plazmički luk upravo ovdje." Prstom je pokazao svoje grudi, kao da se crvena točka širi njegovom zelenom uniformom."Sve je ovo vrlo neugodno," reče mama, "a ako nikom drugom nije dosta tog cirkusa, meni jest. Ja želim vidjeti naše stare prijatelje i čuti sve o Sergvaru. Pa ne možemo zbog ovoga zaustaviti sve naše živote."Naravno, ali moj možete. Kareen malo čvršće stisne zube."A ja ne želim da se onaj čudni mali debeli klon—" ako je bilo suditi po tome kako su njegove usne, trzajući se, barem dvaput preuredile izbor riječi, oklijevao je — "udvara mojoj kćeri. Objasni ti meni zašto njemu trebaju dvije godine betanske psihoterapije ako nije napola lud, ha? Ha?"Šuti, mala, šuti i ne govori ništa. Umjesto toga, grickala je zglobove prstiju. Na svu je sreću vožnja trajala vrlo kratko.Oružnik Pym dočekao ih je na ulazu u Kuću Vorkosi-gan. Njezinu je ocu udijelio jedan od onih službenih vojnih kimanja glavom koja su podsjećala na salutiranje. "Dobar dan, komodore. Madame Koudelka. Dobro došli, gospođice Kareen. Milady vas očekuje u

knjižnici. Ovim putem, molim vas..." Kareen se, kad se Pym okrenuo kako bi ih otpratio, gotovo bila spremna zakleti da mu se očni kapak tr-znuo i namignuo joj, ali danas je besprijekorno igrao ulogu ravnodušnog poslužitelja i nije joj davao više naznaka.Pym ih je uveo kroz dvostruka vrata i službeno najavio. Povukao se diskretno, ali se — poznavajući Pyma — istodobno namjerno držao kao da ih prepušta zasluženoj sudbini.U knjižnici je namještaj bio djelomično presložen. Teta Cordelia očekivala ih je u golemom naslonjaču koji je možda posve slučajno podsjećao na prijestolje. Uz njezine su se bokove smjestila dva manja naslonjača koja su gledala jedan prema drugome. U jednome je sjedio Mark, odjeven u svoje najbolje crno odijelo, obrijan i dotjeran kakav je bio i na Milesovoj ukletoj večeri. Kad su Koudel-ke ušli, skočio je na noge i pomalo nespretno, pozorno stao, očito nesposoban odlučiti se je li gore srdačno kim-nuti ili ne učiniti ništa. Zadovoljio se time stoje ostao stajati i izgledati punjeno.Prekoputa tete Cordelije smjestio se posve nov komad namještaja. Pa sad, nije baš bilo točno reći da je bio nov; radilo se o postarijem i pohabanom kauču koji je posljednjih petnaestak godina živio na tavanu Kuće Vorkosigan. Kareen ga se nejasno sjećala iz vremena kad su se još igrali skrivača. Kad gaje posljednji put vidjela, na njemu su bile nagomilane prasne kutije."Ah, eto vas svih", reče veselo teta Cordelia. Mahnula je prema drugom naslonjaču. "Kareen, zašto ti ne bi sjela ovdje, do mene." Kareen je pojurila poslušati zapovijed, pa čvrsto stisnula naslone za ruke. Mark se ponovnospustio na rub svog naslonjača i uznemireno zvjerao prema njoj. Kažiprst tete Cordelije podigao se u potrazi za metom, pa pokazao najprije prema Kareeninim roditeljima, a potom prema kauču. "Kou, Drou, vas dvoje lijepo sjednite — tamo."S neobjašnjivim očajem, njih je dvoje buljilo u potpuno bezopasni stari komad namještaja."Oh", dahnuo je komodor. "Oh, Cordelia, ovo je prljava igra..." Počeo se okretati kako bi pošao prema izlazu, no zaustavila ga je ruka njegove žene koja mu se poput kliješta spustila na nadlakticu.Grofičin se pogled izoštrio. Glasom koji je Kareen od nje čula tek

iznimno rijetko, ponovila je. "Sjednite. Tamo." To nije bio čak ni njezin grofovski glas; bilo je to nešto starije, čvršće, još više i zastrašujuće puno samopouzdanja. Kareen shvati da je to glas zapovjednice broda, a oboje njezinih roditelja desetljećima je živjelo u vojnom zapovjednom lancu.Njezini su roditelji potonuli u sofu kao da ih je netko presavinuo."Eto." Grofica se uvalila u svoj naslonjač sa zadovoljnim osmijehom na licu.Uslijedila je duga tišina. Kareen je mogla čuti staromodni mehanizam sata koji je kuckao na zidu predsoblja s druge strane vrata. Mark ju je preklinjao pogledom, Imaš li ti pojma koji se vrag ovdje događa? Uzvratila mu je jednakom mjerom, Ne, zar ne znaš ti?Njezin je otac triput promijenio položaj svog štapa, ispustio ga na sag, pa ga naposljetku povukao petom čizme prema sebi i ostavio ga da leži na podu. Mogla je vidjeti kako mu poskakuju čeljusni mišići dok škrguće zubima. Majka joj je prekrižila noge, pa ih spustila, pa — mršteći se — gledala niz sobu prema staklenim vratima, pa opet svrnula pogled na ruke koje je kršila u krilu. Najviše su zapravo nalikovali na dvoje srednjoškolaca koje je netkozatekao kako se ševe na kauču u dnevnom boravku... hm. Nježno poput perja, naznake su se počele mitariti Kareeninim mozgom. Pa nisu valjda..."Ali, Cordelia," iznenada prasne mama, kao da se obraća cijelom svijetu i naglas nastavlja razgovor koji se dosad vodio telepatski, "pa zar ne želimo da naša djeca budu bolja od nas? Da ne čine iste pogreške!"Oh. Oh! Ooooh! Bila je u pravu i sad je silno željela čuti priču koja se iza toga krila...! Njezin je otac podcijenio groficu, razabere Kareen. Za ovo joj nije bilo potrebno više od tri minute."Pa, Drou," reče teta Cordelia razumno, "meni se čini da ti se ta želja ostvarila. Kareen je u svakom slučaju postupila bolje. Njezine su odluke i djela bili na svaki način promišljeni i razumni. A koliko ja mogu procijeniti, nije načinila nijednu pogrešku!"Prst njezina oca zadrhtao je u smjeru Marka i on jedva izbaci iz sebe: "To... to je pogreška!"

Mark se zgrbio i zaštitnički ovio ruke oko svog trbuščića. Jedva primjetno, grofica se namrštila; komodorova se čeljust stisne.Hladno, grofica nastavi: "O Marku ćemo raspravljati ubrzo. Ali sad vam želim skrenuti pozornost na to kako inteligentnu i dobro obaviještenu kćer imate. Treba priznati, nije bila prisiljena poput vas dvoje graditi život u emocionalnoj izolaciji i kaosu građanskog rata. Oboje ste joj priuštili ljepše i bolje okolnosti i ne vjerujem da vam je zbog toga žao."Komodor mrzovoljno slegne ramenima u znak slaganja. Mama je uzdahnula s nekom vrstom negativne nostalgije, kao da ne žali za prošlošću već se raduje što joj je uspjela izmaknuti."Uzmimo jedan, nimalo slučajan, primjer", nastavi grofica. "Kareen, jesi li kontraceptivne usadke nabavila prije nego što si počela s tjelesnim eksperimentiranjem?"Teta Cordelia je bila tako prokleto betanski... Jednostavno je ispaljivala ovakve rečenice usred nevezanog razgovora. Kareen i njezina brada podigoše se u obranu svog dostojanstva. "Naravno", reče ona sigurnim glasom. "I dala sam da mi razrezu djevičnjak i prošla sam program kliničkog tečaja iz područja odnosnih anatomskih i fizioloških tema, a prateta Naismith kupila mi je prvi par naušnica, poslije čega smo otišle van na kolače."Tata je trljao zajapureno lice. Mama je izgledala kao da... joj zavidi."Usudila bih se reći", nastavljala je dalje teta Cordelia, "da ti svoje prve korake u usvajanju zrele spolnosti također ne bi opisala kao sluđeno, tajno natezanje u mraku, puno zbrke, straha i boli."Mama je sve više tonula u negativnu nostalgiju. Kao i Mark."Naravno da ne bih!" Kareen nije namjeravala o tim pojedinostima raspravljati s mamom i tatom, iako je umirala od želje da na miru o svemu tome popriča s tetom Cordelijom. Bila je previše stidljiva da počne s pravim muškarcem, pa je, na preporuku Markove psihijatrice, unajmila Praktičnog Hermafroditskog Seksualnog Terapeuta. PHST joj je ljubazno objasnilo kako su hermafro-diti iznimno popularni kod mlađih ljudi koji žele proći uvodni tečaj praktične seksualnosti. I sve je ispalo zaista zaista dobro. Mark, koji je uznemireno čučao za svojom komkonzolom u očekivanju njezina postkoitalnog izvješća, bio je istinski sretan zbog nje. Naravno,

njegov je uvodni tečaj u seksualnu praksu uključivao tako gadne muke i traume da je bilo posve prirodno što je bio bolestan od brige. Sad mu je uputila utješan osmijeh: "Ako je ovo Barravar, ja biram Betu!"Teta Cordelija zamišljeno je rekla: "Nije to baš tako jednostavno. Oba se društva trude riješiti isti osnovni problem — kako osigurati svojoj novopristigloj djeci do-bru brigu. Betanci su se odlučili za izravan, tehnološki pristup, tako što gonadama svakog djeteta dodjeljuju obvezni biokemijski zasun. Seksualna je sloboda plaćena potpunim društvenim nadzorom nad njezinim reproduktivnim posljedicama. Jesi li se ikad zapitala kako se to provodi? Trebala bi. Stvar je sljedeća: na Beti drže pod nadzorom tvoje jajnike. Na Barravaru su, osobito tijekom Vremena izolacije, bili prisiljeni pod nadzorom držati cijelu ženu pridruženu tim jajnicima. Dodaj jednadžbi barravarsku potrebu da u cilju preživljavanja poveća broj stanovnika, jednako silnu kao stoje betanska potreba da taj broj iz istih razloga smanji, spoji to s barravarskim krajnje neobičnim i spolno nepravednim zakonima o nasljeđivanju i tu smo gdje smo.""Mučimo se u mraku", zastenje Kareen. "Ne, hvala." "Nikad je nismo smjeli tamo poslati. S njim", gunđao je tata.Teta Cordelia primijeti: "Kareen je odlučila provesti studijsku godinu na Beti i prije nego što je upoznala Marka. Tko zna? Da Mark nije bio tamo daje, ovaj, izolira, možda bi upoznala nekog zgodnog Betanca i on bi je tamo zadržao.""Ili ono", promrmlja Kareen. "Ili ona." Tatine su se usne čvrsto stisnule. "Takva su putovanja jednosmjerna češće nego što mislite. Ja svoju vlastitu majku oči u oči nisam vidjela više od triput u proteklih trideset godina. Ako ništa drugo, ostanu li Kareen i Mark zajedno, vas dvoje možete računati kako će se ona često vraćati na Barravar."Činilo se daje mamu ovo iznimno pogodilo. Promatrala je Marka iz posve novog kuta. On je uspio složiti uslužan osmijeh pun nade.Tata je rekao: "Ja za Kareen želim sigurnost. No. Sreću. Financijsku stabilnost. Što je loše u tome?"Usne tete Cordelije sućutno su se iskrivile. "Sigurnost? Pa? To sam i

ja željela za svoje dečke. Nije uvijek bilo tako, ali tu smo gdje smo. A što se sreće tiče... mislim da se nikoga ne može usrećiti, ako on sam u sebi nema sposobnost da bude sretan. Ipak — kao što i sami otkrivate — ljude se lako može unesrećiti."Tata se namrštio još jače, kao da se duri, utišavši time Kareeninu nagonsku potrebu da glasno pozdravi ovo razumno izlaganje. Bolje je pustiti Babu da ovo dovede u red...Grofica je nastavljala: "A što se posljednjega tiče... hm. Je li itko s vama razgovarao o Markovu financijskom statusu? Kareen, ili Mark... ili Aral?"Tata odmahne glavom. "Ja sam pretpostavio da on nema ni prebijene pare. Pošao sam od pretpostavke daje, kao i svaki vorski nasljednik, dobio izvjesnu svotu za uzdržavanje i da ju je — kao i svaki vorski nasljednik — prokockao.""Ja nisam bez prebijene pare", žestoko se usprotivio Mark. "Radi se samo o privremenim poteškoćama s protokom gotovine. Kad sam sastavljao proračun za ovo razdoblje, nisam mislio da ću usred svega započeti novi posao.""Drugim riječima, nemaš ni prebijene pare", reče tata."Zapravo," dometne teta Cordelia, "Mark se potpuno sam uzdržava. Svoj prvi milijun zaradio je još na Jackso-novu Skrovištu."Tata je razjapio usta, pa ih smjesta zatvorio. Svojoj je domaćici uputio pogled pun nevjerice. Kareen se samo nadala da mu neće pasti na pamet pobliže istraživanje načina na koji se Mark dokopao tog bogatstva."Mark je uložio sredstva u čitav niz zanimljivih i manje ili više sigurnih pothvata", nastavila je ljubazno teta Cordelia. "Obitelj ga podržava — upravo sam i sama kupila nešto dionica njegova maslobubljeg projekta — iuvijek ćemo mu priteći u pomoć ako nešto bude trebao. Ali Mark ne treba naš džeparac."Mark je istodobno djelovao i prestravljeno i presretno što ga se tako majčinski zastupa... kao da je... no, dobro... tako majčinski. Kako to nikad prije nitko nije učinio."Ako je tako bogat, zašto mojoj kćeri daje plaću u dužničkim priznanicama?" želio je znati tata. "Zašto se ne može malo isprsiti?"

"Prije kraja financijskog razdoblja?" pitao je Mark, istinski zgrožen. "Pa da izgubim sve kamate?""Osim toga, to nisu dužničke priznanice", rekla je Kareen. "To su dionice!""Marku ne treba novac", reče teta Cordelia. "Njemu treba ono što zna da ne može kupiti novcem. Na primjer, sreća."Mark, zbunjen ali i poslušan, nagovijesti daje shvatio: "Znači... oni žele da im platim za Kareen? Kao miraz? Koliko? Naravno da ću—""Ne, ti panju!" užasnuto krikne Kareen. "Nije ti ovo Jacksonovo Skrovište — ovdje se ljudi ne kupuju i ne prodaju! Osim toga, miraz je ono što je curina obitelj davala frajerovoj, a ne obrnuto.""To mi se čini čudnim", reče Mark namrštivši se i cupkajući bradu. "Nekako besmislenim. Jesi sigurna da nije bilo obrnuto?""Jesam.""Baš mene briga "ako on i ima milijun maraka", počeo je tata tvrdoglavo i, kako je Kareen vjerovala, ne baš posve iskreno."Betanskih dolara", odsutno ga ispravi teta Cordelia. "Na Jacksonovu vrijedi samo čvrsta valuta.""Galaktički valutni tečaj za barravarsku carsku marku ravnomjerno se poboljšava još od rata za Hegen-sku Os", počeo je objašnjavati Mark. Prošlo je polugodište o toj temi pisao referat; Kareen gaje redigirala. O tome bivjerojatno mogao govoriti sljedećih nekoliko sati. Na svu sreću, teta Cordelia podigla je prst koji je zaustavio tu prijeteću navalu živčane erudicije.Činilo se da su se tata i mama nakratko izgubili u nekim svojim proračunima."No dobro", počne ponovno tata, ovaj put nešto manje tvrdoglavo. "Baš me briga ima li tvoj sin četiri milijuna maraka. Menije važna samo Kareen."Teta Cordelia zamišljeno je spojila vrhove prstiju. "Dobro, Kou, što ti onda hoćeš od Marka? Želiš li da on Kareen ponudi brak?""Ovaj", reče tata, posve zatečen. Ono što je on želio bilo je, koliko je Kareen mogla razabrati, da Marka odnesu grabežljive životinje, po mogućnosti zajedno s njegova četiri milijuna maraka u vezanim ulaganjima, ali teško da bi to mogao reći Markovoj majci.

"Da, naravno, ja ću joj ponuditi brak ako ona to želi", reče Mark. "Samo nisam mislio da bi ona to već željela. Želiš li?""Ne", reče Kareen odlučno. "Ne želim... barem ne još. Tek sam počela otkrivati samu sebe, rasti, spoznavati tko sam zapravo. I ne želim sad stati."Obrve tete Cordelije uzdignule su se. "Tako ti vidiš brak? Kao kraj i napuštanje osobnog razvoja?"Kareen je tek sa zakašnjenjem spoznala kako bi se ta primjedba mogla shvatiti kao vrijeđanje nekih ovdje nazočnih. "Za neke ljude jest tako. Ako nije, zašto onda sve priče završavaju kad se grofova kći uda? Zar vam se to nikad nije učinilo pomalo mračnim? Mislim, jeste li ikad pročitali narodnu priču u kojoj kraljevnina majka čini išta drugo osim što rano umire? Nisam nikad uspjela shvatiti je li to upozorenje ili preporuka."Teta Cordelia prstima pritisne usne kako bi sakrila osmijeh, no mama se doimala prilično zabrinutom."Poslije vjenčanja razvijaš se na drugačije načine", reče mama oprezno. "Nije to kao u bajci. / živjeli su sretno do kraja života ne govori baš sve o braku."Tatine su se obrve skupile i on iznenada progovori čudnovatim, nesigurnim glasom: "A ja sam mislio da je nama baš dobro išlo..."Mama mu potapše ruku u znak ohrabrenja. "Ali naravno da jest, ljubavi."Mark je odvažno rekao: "Ako se Kareen želi udati za mene, zaprosit ću je. Ako ne želi, neću. Ako želi da odem, otići ću—" Posljednja je rečenica bila popraćena prestravljenim pogledom prema njoj."Neću!" vrisne Kareen."Ako hoće da prođem kroz cenatr grada na rukama i to natraške, pokušat ću. Učinit ću sve što ona želi", dovrši Mark.Zamišljen izraz na maminu licu ukazivao je kako se barem njoj sviđa stav koji je Mark zauzeo. "Želiš li se zaručiti?" pitala je ona Kareen."Pa to je gotovo isto kao i brak", reče Kareen. "Daju se one zakletve.""Pretpostavljam, dakle, da ti zakletve shvaćaš ozbiljno?" reče teta Cordelia uz čudnovat trzaj obrve usmjeren prema posjednutima na tajanstveni kauč.

"Ali naravno.""Kareen, čini se da sve ovisi o tebi", reče teta Cordelia uz lagan osmijeh. "Što ti želiš?"Mark je svom silinom ščepao svoja koljena. Mama je sjedila bez daha. Tata je izgledao kao da još uvijek razmišlja o onom dijelu u kojem su spominjali sretan život do kraja života.Ovo je bila teta Cordelia. Znači, pitanje nije bilo retoričko. Kareen je sjedila i šutjela, napinjući se da u ovoj zbrci razabere istinu. Jer ništa više ili manje od istine ovdje neće dostajati. Ipak, kojim to riječima reći...? Onošto je ona željela nije bilo jednostavno barravarsko pravo na... ah. To. Uspravila se i pogledala tetu Cordeliju, pa mamu i tatu, te naposljetku Marka, ravno u oči."Ne želim zaruke. Ono što želim... ono štoya želim — jest položiti pravo prvokupa na Marka."Mark se uspravio i razvedrio. E, sad je konačno govorila jezikom koji su oboje razumjeli."To nije pokupila na Beti", reče zbunjeno mama."Je li to nekakav novi običaj s Jacksonova?" zahtijevao je odgovor sumnjičavi tata."Ne. To je novi Kareenin običaj. Upravo sam ga smislila. Ali potpuno odgovara." Podigla je bradu.Usne tete Cordelije veselo su se trzale. "Hm. Zanimljivo. No dobro. Govoreći kao, ovaj, Markova zastupnica u ovoj stvari, želim naglasiti kako pravo prvokupa nije otvoreno vječno i nije jednosmjerno. Postoje vremenska ograničenja. Članci koji omogućuju reviziju ugovora. Nadoknade.""Uzajamno", zapuhano se ubacio Mark. "Uzajamno pravo prvokupa!""Da, to bi pokrilo moguće probleme s nadoknadom. A vremensko ograničenje?""Tražim godinu dana", reče Kareen. "Do sljedeće Lje-toslave. Želim barem godinu dana, da vidim što možemo učiniti. I ni od koga ne tražim ništa," uputila je bijesan pogled roditeljima, "osim da mi se skinu s grbače!"Mark je usrdno kimao. "Dogovoreno, dogovoreno!"

Tata tržne palcem prema Marku. "Taj će se sa svime složiti!""Neće", reče razborito teta Cordelia. "Mislim da ćete na kraju zaključiti kako se on nikad neće složiti ni sa čim što bi moglo učiniti Kareen nesretnom. Ili bezvrjednijom. Ili nesigurnom."Tatino se mrštenje uozbiljilo. "Zaista? A kako će biti sigurna od njega1? Nije sva ona betanska psihoterapija bila bez razloga!""Naravno da nije", složi se teta Cordelia. Kimanjem glave potvrdila je ozbiljnost situacije. "Ali vjerujem da je dala rezultata — Mark?""Da, gospođo!" Sjedio je tamo i očajnički nastojao izgledati izliječeno. Nije mu baš uspijevalo, ali se svakako iskreno trudio.Grofica tiho doda: "Mark je veteran naših ratova kao i bilo koji drugi Barravarac kojega poznajem, Kou. On je unovačen u najranijoj dobi, to je jedina razlika. Na svoj čudni i usamljenički način, jednako se silovito borio i jednako mnogo stavio na kocku. A mnogo je i izgubio. Pa valjda mu možeš dati barem toliko vremena da mu zacijele rane, koliko je i tebi trebalo?"Komodor je odvratio pogled, a lice mu se umirilo."Kou, ja nikad ne bih ohrabrivala ovu vezu kad bih vjerovala daje ona za ijedno od naše djece opasna."On je ponovno pogleda. "Ti? Znam ja tebe! Tvoje povjerenje u ljude je izvan svake pameti!"Ona je mirno dočekala njegov pogled. "Da. I na taj način dobivam rezultate bolje nego što bih se mogla i nadati. Kao što se možda i sam sjećaš."Nesretno je napućio usta i malo nogom gurkao svoj štap. Na ovo nije odgovorio. Ali dok ga je promatrala, na maminu se licu pojavio čudan mali osmijeh."No dobro", prekine vedro teta Cordelia tu tišinu koja se razvlačila. "Mislim da smo uspjeli postići dogovor. Kareen ima pravo prvokupa na Marka, i obrnuto, do sljedeće Ljetoslave kad ćemo se, možda, ponovno svi sastati i procijeniti rezultate ovog sastanka, a prema potrebi i nastaviti pregovore.""Što, zar ćemo sad samo mirno stajati i gledati kako ovo dvoje — nastavljaju dalje?" povikao je tata, u posljednjem, blijedom pokušaju da izrazi svoju indignaciju."Da. Želimo da oboje imaju jednaku slobodu djelovanja kakvu... ste

imali vas dvoje", kimne ona prema Karee-ninim roditeljima, "u istom razdoblju svojih života. Moram priznati, Kou, tebi je bilo mnogo lakše nastaviti, s obzirom na to da je sveukupna rodbina tvoje zaručnice bila razasuta po drugim gradovima.""Sjećam se da si umirao od straha pred mojom braćom", prisjetila se mama čiji se čudni mali osmijeh proširio. Markove su se oči zamišljeno razrogačile.Kareen se čudila tom neobjašnjivom djeliću povijesti; njezini ujaci Droushnakovi imali su, prema njezinu iskustvu, zlatna srca. Tata je stisnuo zube, ali mu se pogled, kad ga je uputio mami, ponešto smekšao."Dogovoreno", reče Kareen odlučno."Dogovoreno", smjesta za njom odjekne Markov glas."Dogovoreno", reče teta Cordelia i podigne obrve u smjeru para na kauču.Mama je rekla: "Dogovoreno." Još uvijek s tim istim zagonetnim, čudnim smiješkom u očima, čekala je tatu.Uputio joj je dug, zaprepašten Što, zar i ti? pogled. "Prešla si na njihovu stranu!""Da, rekla bih da jesam. Zar nam se nećeš pridružiti?" Osmijeh joj se i dalje širio. "Znam da ovaj put nemamo narednika Botharija koji bi te mogao onesvijestiti i oteti kako bi nam se ti protiv svoje volje pridružio. Ali da smo po Uzurpatorovu glavu morali otići bez tebe, silno bismo se loše proveli." Stisak njezine ruke na njegovoj pojačao se.Dugo mu je trebalo, no naposljetku je tata odvojio oči od nje i žestoko se namrštio u Markovu smjeru: "Neka ti bude jasno, ako joj padne dlaka s glave, sam idem u potjeru za tobom!"Mark je usrdno kimnuo."Tvoj dodatak ugovoru prihvaćen je", promrmljala je teta Cordelia blistavih očiju."Onda dogovoreno!" ispali tata. Mrzovoljno se uvalio u sofu s izrazom na licu koji je govorio vidite-li-vi-ljudi--što-ja-sve-zbog-vas-ne-činim. Ali nije ispuštao maminu ruku.Mark je zurio u Kareen, oduševljen i posve smotan. Gotovo je mogla zamisliti cijelu Crnu škvadru kako u njegovoj glavi skače

gore-dolje i veselo urla, dok ih lord Mark ušutkuje kako ne bi privukli pozornost na sebe.Kareen se pokušala ohrabriti dubokim udahom, pa uvukla ruku u džep bolera i izvukla svoje betanske naušnice, one koje su značile da je odrasla heteroseksualka s kontracepcijskim implantatima. Svaku je malo pogurnula i one su ukliznule u usne resice. Nije to bila, pomisli ona, deklaracija nezavisnosti, jer još je uvijek živjela u paukovoj mreži raznovrsnih ovisnosti. Bila je to više deklaracija Kareen. Ja sam ono što jesam. A sad da vidimo koliko toga mogu učiniti.SEDAMNAESTO POGLAVLJEPomalo zadihan, oružnik Pym propustio je Ekaterinu u predvorje Kuće Vorkosigan. Malo je pogurnuo ovratnik košulje u tuniku kako bi ga poravnao, pa se nasmiješio sa svojom uobičajenom dobrodošlicom."Dobar dan, Pym," reče Ekaterina. Bila je sretna stoje uspjela ukloniti drhtanje iz svoga glasa. "Moram vidjeti lorda Vorkosigana.""Da, madame."Sa zakašnjenjem, Ekaterina spozna kako mu se ono Da, milady! u istom ovom predvorju na dan večere bilo slučajno omaknulo. U onom trenutku uopće to nije primijetila.Pym uključi kom-vezu. "Milorde? Gdje se nalazite?" Kroz kom-vezu je odjeknulo slabašno kuckanje, praćeno prigušenim Milesovim glasom: "Na tavanu sjevernog krila. Zašto?""Madame Vorsoisson je ovdje i željela bi vas vidjeti." "Smjesta ću sići — ne, čekaj." Kratka stanka. "Dove-di je gore. Kladim se da bi ovo željela vidjeti.""Da, milorde." Rukom je pokazao prema stražnjim vratima. "Ovuda." Pošla je za njim prema cijevnom dizalu, a on je dodao: "Mali Nikki danas nije s vama, madame?""Ne." Obeshrabrila ju je i sama pomisao da bi morala objasniti razlog. I zato nije više ništa dodala.Izašli su iz dizala na petoj razini, jedinoj koju nije posjetila tijekom onog prvog, nezaboravnog obilaska. Slijedila je Pyma hodnikom na čijem podu nije bilo sagova, kroz dvoja dvostruka vrata u golemu

prostoriju niska stropa koja se širila na obje strane krila. Krovne grede, rukom is-piljene iz velikih stabala, križale su se nad njihovim glavama, a između njih, žbuka je već bila požutjela. S greda su, uzduž dva broda nastala zahvaljujući visoko nagomilanoj starudiji, visjela priručna rasvjetna tijela.Dijelom se radilo o uobičajenom tavanskom otpadu: otrcanom namještaju i svjetiljkama koje više nisu bile dobre ni za služinske sobe, okvirima za slike koji su izgubili svoj sadržaj, oguljenim zrcalima, umotanim pravokutnicima i kvadratima koji su možda bili slike, smotanim tapiserijama. Bilo je i još starijih uljanica i svijećnjaka. Tajanstveni sanduci, kartonske kutije, napukli kožni kovčezi i drveni sanduci puni ožiljaka, na kojima su inicijali davno mrtvih ljudi bili utisnuti pod bravice.A onda je postajalo sve iznimnije. Hrpa zahrđalih konjaničkih kopalja s nabranim, izblijedjelim srebrno-sme-đim barjacima omotanima oko njih bila je oslonjena na rukom piljeni stup. Okviri na kojima su jedna do druge bile čvrsto stisnute izblijedjele oružničke odore, srebrne i smeđe. Goleme količine konjaničke opreme; sedla, uzde i oglavi sa zahrđalim zvoncima, napola otkinutim uresima, zamrljanim srebrnim oplatama, sa zveckavim ogrlicama koje su toliko dugo udarale jedna o drugu da im se blistava caklina strusila; rukom vezeni prekrivači i podmetači za sedla na kojima su se nalazili inicijali Vorkosiganovih, VK, s razrađeno utkanima raznim inačicama njihova grba; deseci mačeva i bodeža nasumično su bili nabacani na bačve, kao čelični buketi.Miles, odjeven u majicu kratkih rukava, sjedio je otprilike na tričetvrt sobe, u jednom od uzdužnih brodova, okružen otpadom i trima otvorenim sanducima, uz koje se nalazilo nekoliko hrpica napola posloženih papira i svita-ka. Jedan od sanduka, očito nedavno otključan, bio je do ruba puno skrovište odbačenog energetskog oružja čiji su naponski ulošci, nadala se Ekaterina, odavno bili prazni. Činilo se da je drugi, manji sanduk izvorište nekih od uokolo poslaganih papira. Podigao je pogled i oduševljeno joj se nasmiješio od uha do uha."Rekao sam ti da je tavan nešto što vrijedi vidjeti. Hvala ti, Pym."Pym je kimnuo i povukao se, pozdravljajući svog gospodara

kratkim kimanjem koje je Ekaterina već naučila raspoznati kao mnogo sreće."Nisi pretjerivao", složila se Ekaterina. Kakva je ovo punjena ptica koja je naglavačke visjela u kutu i neprijateljski zurila u njih zloćudnim staklenim očima?"Jedan jedini put kad sam ovamo doveo Duva Galeni-ja, on je zamalo dobio napad drhtavice. Pred mojim se očima ponovno pretvorio u profesora doktora Galenija i poslije me satima — danima — davio želeći znati zašto ovo smeće nije uredno katalogizirano. Ako pogriješim, pa ga podsjetim na to, i dandanas me nastavlja gnjaviti. Mislio sam da će ga zadovoljiti to stoje moj otac dao ugraditi kli-matiziranu prostoriju za dokumentaciju." Domahnuo joj je da sjedne na dugi, uglačani sanduk od orahovine.Sjela je i nijemo mu se nasmiješila. Trebala bi mu priopćiti loše vijesti i smjesta otići. Ali bilo je tako očito da je u jednom od svojih nesuzdržanih raspoloženja, da ga nije imala srca oneraspoložiti. Kad je to točno njegov glas postao glazba za njezine uši? Neka brblja još malo, još makar samo malo..."Uglavnom, naletio sam na nešto što bi te, mislim, moglo zanimati—" Ruka mu je krenula prema hrgi pre-krivenoj bijelom plahtom, a onda zadrhtala iznad sanduka s oružjem. "Zapravo, i ovo je prilično zanimljivo, iako mislim da bi se više sviđalo Nikkiju. Ima li on smisla za groteskno? Kad sam ja bio u njegovim godinama, bio bih presretan da sam naletio na ovakvo što. Ne znam kako mi je to samo promaknulo — oh, naravno, djed je čuvao sve ključeve kod sebe." Podigao je grubu vreću od smeđeg platna i pomalo sumnjičavo prekopao po njezinu sadržaju. "A ako se ne varam, ovo je vreća puna cetagandanskih skalpova. Želiš li ih vidjeti?""Vidjeti možda, dodirnuti nipošto."Uslužno joj je primaknuo vreću kako bi je ona mogla pregledati. Osušeni i požutjeli komadići kože, nalik na pergamenu, za koje su se još držali poneki pramenovi kose, dok su drugi otpali, uistinu su joj izgledali kao ljudski skalpovi. "Ufff', reče ona s uvažavanjem. "Je li ih tvoj djed sam skinuo?""Mm, nije nemoguće, iako se čini daje to mnogo skalpova za samo

jednog čovjeka, pa makar on bio i general Piotr. Mislim daje vjerojatnije kako su ih skupili i njemu kao trofeje donijeli njegovi gerilci. Sve je to lijepo i krasno, ali što je mogao učiniti s njima? Nije ih mogao baciti, ipak su to darovi.""A što ćeš ti s njima učiniti?"Slegnuo je ramenima i ubacio vreću natrag u sanduk. "Bude li Gregor ikad morao poslati diskretnu diplomatsku uvredu Cetagandancima, za što u ovom trenutku nema potrebe, pretpostavljam da im možemo vratiti skalpove zajedno s našim najdubljim isprikama. Ovako nasumce, ne mogu se dosjetiti nekoj drugoj svrsi."Zatvorio je sanduk, pretražio hrpicu malih mehaničkih ključeva koja mu je ležala uz koljeno, pa ga ponovno zaključao. Podigao se na koljena, bočno okrenuo sanduk pred njom, položio zastrti predmet na njega i povukao pokrov kako bi ona mogla vidjeti što je to.Bilo je to prelijepo staro sedlo, slično onome staromodnog konjaničkog stila, ali lakše građe, namijenjeno dami. Tamna koža bila je prekrasno urešena utisnutim rezbari-jama lišća, paprati i cvjetnih uzoraka. Zeleni baršun podstavljenog i ušivenog sjedala napola se izlizao, osušio i raspucao, i iz njega je virilo punjenje. Javorovo i maslinovo lišće, urezano u kožu i pažljivo obojeno, okruživalo je slovo V uz koje su se nalazila nešto sitnija slova B i K, stvarajući ovalan oblik. Vezivo, čije su boje bile iznenađujuće svijetle, ponavljalo je botanički uzorak s podmetača."Negdje bi se trebale nalaziti i odgovarajuće uzde, ali još ih nisam uspio pronaći", reče Miles, prstom prelazeći preko inicijala. "To je sedlo jedne od mojih baka s očeve strane, žene generala Piotra, kraljevne i grofice Olivije Vorbarra Vorkosigan. Očito je da ga je često koristila. Moja se majka nikad nije dala nagovoriti na jahanje — iako nikad nisam u potpunosti shvatio zašto — a ni otac nije bio strastan jahač. I tako je djedu preostalo da me pokuša naučiti jahanju, kako bi se tradicija održala. Ali kad sam odrastao, ni ja više nisam imao za to vremena. Zar nisi ti jednom rekla da znaš jahati?""Nisam jahala od djetinjstva. Prateta je držala ponija za mene — iako mislim da je to više bilo zbog gnojiva za vrt. Moji su roditelji

živjeli u gradu i nisu imali mjesta za konja. To je bila debela i zlovoljna živina, ali ja sam je obožavala." Ekaterina se nasmiješila tom sjećanju. "A sedlo nije bilo obvezno.""Mislio sam, možda bismo mogli ovo dati popraviti i obnoviti, pa ga ponovno staviti u uporabu.""Uporabu? Ali ono bi svakako moralo biti u nekom muzeju! Ručna izrada — unikat — povijesno značenje — ne mogu ni zamisliti koliku bi cijenu postiglo na aukciji!""Ah — istu sam raspravu vodio i s Duvom. Ne samo da je izrađeno ručno, izrađeno je i po narudžbi, posebno za kraljevnu. Najvjerojatnije ga je dobila na dar od djeda.Zamisli tog majstora, koji nije bio radnik nego umjetnik, kako bira kožu, buši je, šije i rezbari. Zamišljam ga kako rukom utrljava ulje u kožu i razmišlja kako će se njegovim djelom koristiti grofica, kako će se tom sedlu diviti i na njemu joj zavidjeti prijateljice, kako ono postaje dio njezina života koji je i sam bio umjetničko djelo."Dok je on govorio, ona je u glavi nagađala vrijednost sedla koja je svakim trenutkom vrtoglavo rasla. "Za Boga miloga, pa daj ga najprije procijeniti!""Zašto? Zato da bih ga posudio muzeju? Za to ne moram određivati cijenu svoje bake. Da ga prodam nekom kolekcionaru koji gomila predmete jednako kao i novac? Neka on samo gomila novac, takve ljude ionako ne zanima ništa drugo. Jedini kolekcionar dostojan ovoga sedla bio bi netko tko je osobno opsjednut kraljevnom-groficom, netko od onih ljudi koji se beznadno zaljubljuju u osobe iz davnih vremena. Ne. Onome tko je ovo sedlo načinio dugujem to da ga stavim u odgovarajuću uporabu, onako kako je on to želio."Iscrpljena kućanica koja je bila prisiljena na štednju, a koja je još čučala u Ekaterini — Tienova supruga koja je morala paziti na svaku marku — bila je užasnuta. Ali u njezinoj su tajnoj duši Milesove riječi odjeknule poput zvona. Da. Tako to treba biti. Ovo se sedlo treba nalaziti ispod prave dame, a ne ispod staklenog zvona. I vrtovi su namijenjeni tome da ih se gleda, miriše, da se kroz njih šeće, da ih se prekopava. Ni stotinu objektivnih mjerila nije moglo opisati pravu vrijednost jednog vrta; jedino je mjerilo moglo biti uživanje onih koji se njime koriste. Samo je korištenje

davalo značenje. Kako je to Miles naučio? Da te ne volim ni zbog čega drugoga, samo bih se zbog ovoga mogla zaljubiti u tebe ..."Eh, sad." Na njezin je osmijeh odgovorio osmijehom od uha do uha i duboko udahnuo. "Bog dragi zna da je krajnje vrijeme da se počnem baviti nekom tjelovježbom,Iili će sva ova kulinarska diplomacija kojom se posljednjih dana bavim posve uništiti Markove napore da se razlikuje od mene. U gradu postoji nekoliko parkova s jahaćim stazama. Ali ne zabavlja me baš pomisao na to da jašem sam. Misliš da bi mi možda željela praviti društvo?" Trep-nuo je nekako lažno naivno."Zaista bih to voljela", reče ona iskreno. "Ali ne mogu." Mogla je vidjeti kako se u njegovim očima pojavljuje barem deset protuargumenata, spremnih da odgalo-piraju u napad. Ali podigla je ruku kako bi ga spriječila da izlije tu rijeku riječi. Došlo je vrijeme da privede kraju ovu porciju udovoljavanja samoj sebi, ovu lažnu sreću, prije nego što joj oslabi volja. Prisilni sporazum s Vassilvjem Vorsoissonom dopustio joj je samo zalogaj Milesa, ne i cijeli objed. Ne i cijelu gozbu... Ali vratimo se okrutnoj stvarnosti. "Nešto novo je iskrsnulo. Jučer su mi u posjet došli Vassilv Vorsoisson i moj brat Hugo. Na što ih je, kako se pokazalo, nagnalo otrovno pismo Alexija Vormoncriefa."Sažeto mu je prepričala pojedinosti njihova razgovora. Miles je čučao, dok mu se lice sve više umirivalo, i pažljivo slušao. Za promjenu, nije joj upadao u riječ."Ali objasnila si im kako stoje stvari?" pitao je kad je ona zastala da udahne."Pokušala sam. Razbjesnjela sam se gledajući ih kako... jednostavno otpisuju moje riječi i više vjeruju podlim insinuacijama onog idiota Alexija, baš njega od svih ljudi. Pretpostavljam da se Hugo iskreno zabrinuo za mene, ali Vassilv je sav pun potpuno krivih pojmova o obiteljskim dužnostima i pretjeranih ideja o moralnoj pokvarenosti glavnoga grada.""Ah", reče Miles slabašnim glasom. "Romantičar. Razumijem.""Miles, oni su bili spremni odvesti Nikkija isti čas! A ja nemam nikakvog zakonskog načina da se izborim za starateljstvo. Čak i kad

bih prijavila Vassilvja općinskomsudu u Okrugu Vorbretten, nikad ne bih mogla dokazati da je on krajnje nepodoban za staratelja — zato što nije. On je samo krajnje naivan. Ali sjetila sam se — prekasno, tek sinoć — Nikkijeve sigurnosne klasifikacije. Bi li Car-Sig učinio nešto da spriječi Vassilvja?"Miles se namrštio i skupio obrve. "Najvjerojatnije — ne bi. Ne radi se o tome da bi on Nikkija htio povesti na drugi planet. CarSig ne bi imao primjedbi na to da Nikki živi u vojnoj bazi — upravo suprotno, smatrali bi to sigurnosno boljim od života u kući tvog ujaka ili u Kući Vorko-sigan. Tamo bi Nikki bio gotovo potpuno anoniman. A ne vjerujem ni da bi bili presretni da pokreneš parnicu koja bi ponovno bespotrebno privukla pozornost na komarrski slučaj.""Bi li oni zaustavili tu parnicu prije nego što bi i počela? I u čiju korist?"Zamišljeno je psiknuo kroza zube. "U tvoju korist, ako bih ja to zatražio, ali zbilja bi bilo nalik na njih da to izvedu tako da time maksimalno pojačaju lažnu priču o Ko-marru — tako su prošli tjedan u svojim jednotračnim mozgovima klasificirali i ovu klevetu o ubojstvu. Jedva se toga usudim dotaknuti — što god učinio, samo bi pogoršalo stvari. Pitam seje li netko... je li netko ovo predvidio?""Znam da iza Vassilvja stoji Alexi. Misliš da i iza Alexi-ja netko stoji, netko tko te želi namamiti da u javnosti povučeš neki štetan potez?" To bi nju učinilo posljednjom karikom u ovom lancu kojim su skriveni neprijatelji željeli potegnuti Milesa prema neodrživom položaju. Sledila se od pomisli na to. Ali to će se dogoditi samo ako ona — i Miles — učine ono što je neprijatelj predvidio."Ja... hm. Nije nemoguće." Još se dublje namrštio. "Bilo bi ionako mnogo bolje da tu stvar privatno, unutar obitelji izgladi tvoj ujak. Vrijedi li još uvijek plan da će se on vratiti s Komarra neposredno prije vjenčanja?""Da, ali samo ako se njegove takozvane male tehničke pojedinosti ne pokažu složenijima nego što očekuje."Milesovo je lice bilo grimasa sućutnog razumijevanja. "Znači, nema nikakvih jamstava." Zastao je. "Okrug Vor-bretten, ha? Bude li na

kraju zaista došlo do toga, mogao bih se tiho pozvati na svoje usluge Reneu Vorbrettenu koji bi, ovaj, mogao urediti tu stvar. Mogla bi preskočiti općinski sud i ići ravno na upućivanje priziva njemu osobno. Tako ja ne bih u to morao umiješati ni CarSig ni sebe izravno. Ali ipak, to neće upaliti ako u međuvremenu Sigur dobije titulu.""Ne želim da na kraju dođe do toga. Ne želim na Nik-kija tovariti više nikakve brige. Sve je dosad ionako bilo dovoljno strašno za njega." Sjedila je ukočeno i drhtala, premda nije mogla reći je li to od straha, od bijesa ili nekog njihova otrovnog spoja.Miles se teturajući uspravio iz čučnja, pa prilično oprezno sjeo uz nju na sanduk od orahovine i pogledom pretražio njezino lice. "Ovako ili onako, možemo postići da na kraju sve bude dobro. Za dva su dana oba glasanja o nasljedstvu na dnevnom redu Vijeća grofova. Kad jednom glasanje bude završeno, nestaju politički razlozi zbog kojih me se nastoji onemogućiti ovom optužbom i sve će polako početi blijedjeti." To bi zvučalo vrlo utješno, da nije dodao: "Barem se nadam.""Nisam smjela predložiti da te stavim u karantenu do kraja mog razdoblja žalovanja. Trebala sam najprije Va-ssilvju predložiti da to bude do Zimoslave. Prekasno mi je to palo na pamet. Ali ne mogu riskirati da izgubim Nikki-ja, jednostavno ne mogu. Ne sad, kad smo došli ovako daleko, ne nakon svega što smo preživjeli.""Šššš, smiri se. Mislim da si nagonski dobro postupila. Moj djed je često koristio staru konjaničku poslovicu 'Preko teškog terena trebaš prijeći što brže možeš'. Jednostavno ćemo se malo pritajiti da ne izazivamo jadnogVassilvja. A kad se vrati tvoj ujak, on će ga već dovesti u red." Iskosa joj je dobacio pogled. "Ili me, naravno, možeš odlučiti ne viđati cijelu godinu.""To bi mi bilo iznimno neugodno", prizna ona."Ah." Jedan se kut njegovih usana podigao. Nakon kratke stanke, rekao je: "Onda to, jednostavno, ne možemo dopustiti.""Ali, Miles, dala sam časnu riječ. Nisam željela, ali sam je dala.""Silom su te na to natjerali. Ali, znaš, taktičko povlačenje nije loš odgovor na iznenadni napad. Najvažnije je da preživiš. A poslije

toga ti biraš bojno polje. I počinješ s protunapadom."Nekako se, iako to nije bilo njezino djelo, dogodilo da se njegovo bedro našlo uz njezino. Nisu se dodirivali, ali među njima je strujala toplina i sigurnost, čak i kroz dva sloja tkanine, njegove sive, njezine crne. Nije baš mogla potražiti utjehu tako da se nasloni na njegovo rame, ali možda bi se njezina ruka mogla prišuljati oko njegova struka, možda bi mogla nasloniti obraz na njegovu glavu. Bio bi to ugodan osjećaj koji bi joj olakšao dušu. Ne bih to trebala učiniti.Da, trebala bih. Sad i zauvijek.Miles uzdahne. "Potukao me vlastiti dobar glas. Mislio sam da mi je jedino važno što mislite ti, Nikki i Gregor. A na Vassilvja sam posve zaboravio.""I ja.""Tata mi je to ovako objasnio: dobar glas je ono što ljudi misle o tebi, ali čast je ono što ti sam o sebi znaš.""Je li to ono stoje Gregor imao na umu kad ti je rekao da porazgovaraš s njim? Tvoj se otac čini mudrim. Rado bih ga upoznala.""I on tebe želi upoznati. Naravno, odmah poslije ovog objašnjenja pitao me kako ja stojim sam sa sobom. On tako dobro... vidi.""Mislim... da znam na stoje mislio." Mogla bi smotati svoje prste oko njegove ruke koja je opušteno počivala na njegovu bedru, tako blizu nje. Osjet bi sigurno bio topao i pun pouzdanja... Već si i prije izdala samu sebe zato što si bila željna dodira. Ne čini to. "Onoga dana kad je umro Tien, ja sam od osobe koja je dala doživotnu zakletvu i držala je se, postala osoba koja je tu zakletvu prekršila i otišla. Ta mi je zakletva bila najvažnija na svijetu... odnosno, kad sam dala nju, odrekla sam se ostatka svijeta. Sigurna sam da Tien ne bi onako glupo odjurio u noć da mu ja nisam rekla da ga ostavljam." Nakratko je ušutjela. U sobi je vladala potpuna tišina. Debeli, stari kameni zidovi zaustavljali su gradsku buku. "Više nisam onakva osoba kakva sam bila. Ne mogu se vratiti. I ne sviđa mi se osobito ovo što sam postala. Ali ipak se... držim. No nemam pojma kamo dalje. Za ovu cestu nisam dobila mapu.""Ah", reče Miles. "Ah. O tome govorimo." U njegovu glasu nije bilo

ni traga zbunjenosti; progovorio je s prizvukom odlučnog prepoznavanja."Pred kraj, moja je zakletva bila jedini dio mene koji nije bio samljeven u prah. Kad sam o tome pokušala razgovarati s ujnom Vorthvs, ona me uvjeravala kako sam postupila dobro, zato što su svi ionako mislili da je Tien idiot. Ali ti razumiješ... da to nije imalo nikakve veze s Tienom, bio on svetac ili čudovište. To ima veze sa mnom i s mojom riječju."On slegne ramenima. "Ne razumijem zastoje to nekome tako teško vidjeti? Meni je to više nego očito i razumljivo."Okrenula je glavu i spustila pogled prema njegovu licu koje se uzdiglo prema njezinu, strpljivo i znatiželjno. Da, on je savršeno dobro razumio — a opet, nije ju ni pokušao utješiti tako što bi otpisao njezinu uznemirenost kao neutemeljenu ili je nastojao uvjeriti kako to nije važno. Osjećala se kao da je pred njom netko rastvorio vrata nečegaza što je dotad vjerovala da je ormar u kojem čuči i da je kroz ta vrata iskoračila u drugu zemlju koja se pružila pred njezinim zadivljenim očima. Oh."Da", složi se ona tiho. On zna. Njemu je sve jasno, vidi sve do one ogorčene blatne mlake žaljenja na dnu zdenca duše. Kako to samo zna?"Radije časna smrt nego nečastan život. Pa, što se mene tiče, nitko se ne može požaliti da sam pobrkao prioritete... Znaš..." Krenuo je odvratiti pogled, ali se predomislio i ponovno je pogledao, ravno u oči. Lice mu je bilo pomalo blijedo. "Nije zapravo posve istinito da sam otpušten iz CarSiga zbog medicinskih razloga. Illvan mi je dao otkaz. Zato što sam krivotvorio izvješće o svojim napadajima.""Oh", reče ona. "Nisam to znala.""Znam da nisi. Nije baš da idem okolo i svima to pričam, iz razloga koji su prilično očiti. Tako sam silno nastojao zadržati svoju karijeru — admiral Naismith mi je bio sve, on je bio moj život, moja čast, u tom trenutku i veći dio mojeg identiteta — ali umjesto toga, sam sam je upropastio. Ali ne može se reći da nisam pritom sam sebi podmetnuo nogu. Admiral Naismith u početku je bio laž, poslije sam se iskupio time što sam ga pretvorio u istinu. I taje istina neko

vrijeme posve dobro držala vodu; uz pomoć malog admirala dobio sam sve što sam u životu želio. Poslije nekog vremena, počeo sam vjerovati kako se svi grijesi mogu na taj način otkupiti. Najprije lažeš, poslije to popraviš. Isto sam tako učinio i s tobom. Navike su jače čak i od ljubavi, zar ne?"Sad se usudila obujmiti ga rukom. Zaista nema razloga da oboje gladuju... Na trenutak je ostao bez daha, kao čovjek koji stavlja hranu pred divlju životinju kako bi je namamio da mu priđe. Izgubivši hrabrost, povukla se.Duboko je udahnula i usudila se progovoriti. "Navike, da. Ponekad se osjećam napola obogaljenom zbog svojihstarih refleksa." Starih ožiljaka na duši. "Činilo mi seda je Tien... uvijek samo jednu misao udaljen od mene. Što misliš, hoće li njegova smrt ikad izblijedjeti?"Sad je nije gledao. Zato što se nije usuđivao? "Na to možeš samo ti odgovoriti. Meni se čini da moje vlastite sablasti uvijek, sasvim nepozvane, jašu uza me. Ili su se malo prorijedile, ili sam se na njih već naviknuo." Osvrnuo se po tavanu, otpuhnuo i sažeto dodao: "Jesam li ti ikad ispričao kako sam ubio svog djeda? Velikog generala koji ih je sve preživio, Cetagandance, Ludog Jurija, sve što je ovo stoljeće uopće moglo baciti na njega?"Nije se dala navući na to da ga zadovolji odgovorom koji bi iskazivao šok kakav je on smatrao da ova dramatična izjava zaslužuje. Samo je podigla obrve."Nasmrt sam ga razočarao, eh, onog dana kad sam pao na prijamnom za vojnu akademiju i izgubio prvu priliku za vojničku karijeru. Te je noći umro.""Naravno," reče ona suho, "i za to si kriv ti, a nikako činjenica da mu je bilo gotovo sto godina.""Da, svakako, znam to", slegne Miles ramenima i oštro je pogleda ispod svojih tamnih obrva. "Na isti način na koji ti znaš daje Tienova smrt bila nesretan slučaj.""Miles," reče ona nakon duge, zamišljene stanke, "pokušavaš li ti to nadmašiti moj broj mrtvaca na savjesti?"Zaprepastio se i usne su mu krenule oblikovati uvrijeđeni odgovor, koji je ipak oslabio u obično "Oh". Nježno je lupkao čelom o njezino

rame, kao da glavom udara o zid. Kad je ponovno progovorio, njegov ljutiti glas nije sasvim uspio prikriti iskrenu bol: "Kako ti mene možeš podnijeti? Ja sam čak i samome sebi nepodnošljiv."Mislim daje ovo bila iskrena ispovijed. Sad smo valjda stigli jedno drugome do kraja. "Ššš, sve je u redu."Ovaj put je prihvatio njezinu ruku oko koje su se njegovi prsti zatvorili toplo, kao daje grli. Nije se zapanjeno odmaknula, iako je osjetila čudnovat drhtaj kako prolazicijelim njezinim tijelom. Zar izgladnjivati samoga sebe ne znači također o samoga se sebe ogriješiti?"Da se poslužim Kareeninom betanskom psihološkom terminologijom," reče ona, pomalo zadihano, "imam Stvar kad su u pitanju zakletve. Kad si postao Carski Revizor, morao si se ponovno zakleti. Iako si zakletvu već jednom položio. Kako si to mogao podnijeti?""Oh", reče on, osvrćući se nekako neodlučno. "Znači, kad su tebi davali tvoju čast, nisu ti dali model s tipkom za resetiranje? Moja tipka je ovdje." Pokazao je u smjeru svog pupka.Nije si mogla pomoći; njezin je nesretni smijeh poletio i odjeknuo od stropnih greda. Kad se nasmijala, nešto se u njoj, nešto stoje zamalo prepuknulo, ipak opustilo. Kad bi je ovako nasmijavao, osjećala se kao da zrak i svjetlo prelaze preko ozljeda previše mračnih i bolnih da bi se do-taknule, i da s tim smijehom stiže i mogućnost ozdravljenja. "Znači, tome to služi? Nisam znala."Nasmiješio se i ponovno zarobio njezinu ruku. "Vrlo mudra žena jednom mi je rekla — jednostavno moraš ići dalje. Nikad nisam čuo dobar savjet koji se u svojoj biti nije upravo na to svodio. Čak ni od svog oca."Želim zauvijek biti s tobom, kako bi me smijehom ozdravio. Zagledao se u njezin dlan kao da ga želi poljubiti. Bio joj je toliko blizu da je mogla osjetiti svaki njihov dah u zajedničkom gibanju. Tišina se produžila. Došla je ovamo kako bi odustala od njega, nije došla po porciju maženja... ako ovo još trenutak potraje, završit će tako da će ga poljubiti. Njegov miris napunio joj je nosnice, usta, krvotokom natopio svaku stanicu njezina tijela. Činilo se da je lako biti prisan tijelom, nakon što su prošli prisnost uma.

Naposljetku se, s neizmjernim naporom, uspravila. S vjerojatno jednakim naporom, on je pustio njezinu ruku. Srce joj je lupalo kao daje trčala. Pokušavajući progovoritisvakodnevnim glasom, rekla je: "Znači, ti smatraš da moramo pričekati da ujak sve objasni Vassilvju? Misliš li zaista daje cijela ova besmislica zapravo zamka?""Tako miriše. Ne mogu ti još točno reći koliko je slojeva smrada ispod nje. Možda je to zaista samo Alexijev pokušaj da me se riješi.""Ali čovjek se ne može ne prisjetiti tko su Alexijevi prijatelji. Razumijem." Pokušala je zazvučati živahno. "Onda, hoćeš li preksutra u Vijeću pričepiti Richarsa i Vor-moncriefovu stranku?""Ah", reče on. "U vezi s tim, nešto ti moram reći." Odvratio je pogled, potapšao usne, ponovno je pogledao. Još se uvijek smiješio, ali oči su mu postale ozbiljne, gotovo sumorne. "Čini mi se da sam načinio stratešku pogrešku. Ne znam znaš li, ovaj, da je Richars Vorrutver pokušao potegnuti ovu klevetu kao polugu kojom će iz mene izmamiti glas za sebe?"Oklijevajući je rekla: "Pretpostavila sam da se iza kulisa odvija nešto tome slično. Ali nisam mislila da je bilo tako izravno.""Zapravo, bilo je prilično grubo." Napravio je grimasu. "Kako ucjena nije vrsta ponašanja koju bih ja ohrabrivao, odgovorio sam tako što sam sav svoj utjecaj, kakav god on bio, stavio na raspolaganje Donu.""Odlično!"Kratko se nasmiješio, ali odmahnuo glavom. "Richars i ja sad smo u patpoziciji. Bude li on osvojio titulu, činjenica da sam mu se otvoreno suprotstavio gotovo će ga prisiliti da izvrši svoju prijetnju, kako je i obećao. U tom će trenutku imati i pravo da iznese optužbu, a i moć. Neće smjesta krenuti — pretpostavljam da će mu trebati nekoliko tjedana da organizira saveznike i skupi sredstva. A ako ima imalo taktičke pameti, pričekat će dok ne prođe Gregorovo vjenčanje. Ali jasno ti je što slijedi."Želudac joj se stisnuo. Bilo joj je i te kako jasno što slijedi, ali... "Može li se on tebe riješiti tom optužbom za Tie-novo ubojstvo? Mislila sam da će svaka takva optužba biti unaprijed spriječena.""Pa, ako ne bude pametnijih glava koje će Richarsa odgovoriti od

toga... taj posao postaje vrlo neobičan. Zapravo, što više mislim o tome, gadnije mi izgleda." Raširio je prste na sivom koljenu hlača, pa počeo nabrajati: "U-bojstvo ne dolazi u obzir." Ako je bilo suditi po grimasi na njegovu licu, šalio se. Zamalo. "Gregor to nikad ne bi dopustio za grijeh manji od izravne veleizdaje, a Richars je upravo neugodno odan Carstvu. Koliko ja znam, on najiskrenije vjeruje da sam ja ubio Tiena, što ga, na neki način, čini poštenim čovjekom. Odvesti Richarsa u stranu i tiho mu objasniti pravu istinu o Komarru, to ne dolazi u obzir. Ja očekujem manevre golemih razmjera oko dokaznog materijala i nedostatka istoga, kao i osudu koja će glasiti Nije dokazano. No dobro, CarSig bi mogao proizvesti neke lažne dokaze, ali nelagodno mi je i pomisliti kakvi bi oni mogli biti. Ni moj ni tvoj dobar glas nije na njihovu popisu prioriteta. A prije ili poslije doći će trenutak kad će i tebe u sve to uvući, a ja... ja uopće neću moći nadzirati to što će se događati."Odjednom je primijetila da su joj zubi čvrsto stisnuti. Jezikom je oblizala usne, kako bi opustila zgrčene mišiće čeljusti. "Ako sam u starim danima za nešto postala stručnjak, onda je to podnošenje teškoća.""Ja sam se nadao da ću ti omogućiti neke nove dane."Jedva je znala kako da na to odgovori, pa je samo slegnula ramenima."Postoji još jedno rješenje, još jedan način na koji mogu od tebe odvratiti tu... septičku jamu.""Oh?""Mogu popustiti. Mogu prestati voditi kampanju. Okrug Vorkosigan može se pri glasanju suzdržati... ne, tone bi bilo dovoljno da popravi štetu. Morao bih glasati za Richarsa. Javno se povući."Udahnula je. Ne! "Je li to Gregor od tebe zatražio? Ili CarSig?""Ne. Barem ne još. Ali pitao sam se... bi li ti htjela da to učinim?"Tri ga se duga udaha nije usuđivala pogledati. A kad konačno jest, ravnodušno je rekla: "Meni se čini da bismo, poslije toga, oboje morali upotrijebiti onu tvoju tipku za resetiranje."Prihvatio je to licem na kojem se gotovo nije primijetila nikakva promjena, osim čudnog malog trzaja u kutu usana. "Dono nema

dovoljno glasova.""Sve dok ima tvoj glas... ja ću biti zadovoljna.""Jesi li sigurna da znaš što će poslije toga najvjerojatnije uslijediti?""Jesam."Potajno je ispustio dug uzdah olakšanja.Zar ne postoji ništa što bi ona mogla učiniti da mu olakša borbu? Milesovi neprijatelji sigurno ne bi potezali tolike konce kad ne bi željeli izazvati neke nesmotrene kretnje s njihove strane. Znači — mirovanje i šutnja. Ali ne mirovanje plijena koji se skriva, nego lovca koji čeka. Pretraživala je Milesovo lice, koje je bilo uobičajena vesela maska. Ali ispod nje se trzao živac... "Pitam tek znatiželje radi, kad si zadnji put upotrijebio simulator napadaja?"Izbjegao je njezin pogled. "Pa... nije baš bilo nedavno. Imao sam previše posla. Znaš da me to obori s nogu na čitav dan.""Zar ne bi bilo gore da te obori s nogu usred dvorane Vijeća na dan glasanja? Ne možeš dopustiti da se to dogodi. Dva puta moraš glasovati. Obećaj mi da ćeš ga večeras upotrijebiti.""Da, gospođo," reče on poslušno. Iz čudnog se malog bljeska u kutu oka dalo razabrati da nije toliko slomljenkako je nagovještavao njegov kratki izgled prebijenog psa. "Obećavam."Obećanja. "Moram ići."Ustao je bez protivljenja. "Ispratit ću te." Krenuli su, držeći se za ruke, probijajući se prema vratima kroz nakupine odbačene povijesti. "Kako si došla ovamo?""Taksijem.""Mogu li zapovjediti Pymu da te odveze kući?""Naravno."Na kraju se i on povezao s njom, u stražnjem odjeljku prostranog starog, oklopljenog zemaljskog vozila. Razgovarali su o svakodnevnim sitnicama, kao da na raspolaganju imaju sve vrijeme ovoga svijeta. Vožnja je bila kratka. Kad ju je ostavio pred kućom, nisu se ni dodirnuli. Vozilo je krenulo. Posrebrena je kupola skrivala... sve.Ivan se toliko osmjehivao da se svakog časa moglo dogoditi da mu popucaju čeljusni mišići. Dvorac Vorhartung večeras je bio blistavo

urešen — Vijeće grofova priređivalo je prijem za novopridošlo komarrsko izaslanstvo koje je trebalo prisustvovati Gregorovu vjenčanju, koje su Ko-marrani uporno zvali Laisinim vjenčanjem. Svjetla i cvijeće krasili su glavno predvorje, kao i veličanstveno stubište koje je vodilo na galeriju dvorane Vijeća, te u veliku dvoranu za primanje u kojoj se održavala večera. Prijam je imao dvostruku svrhu, jer je osim vjenčanja slavio i činjenicu da su prošli tjedan bili izglasani, odnosno — ovisno o politčkom stajalištu, silom progurani — troškovi za povećano solarno zrcalo. Bio je to carski vjenčani dar uistinu planetarnih razmjera.Poslije gozbe slijedili su govori i holovidna prezentacija koja je prikazala planove, ne samo za popravak zrcala, koji je bio od vitalne važnosti za nastavak komarrskog te-raformiranja, nego i za izgradnju nove skočne postaje koju će graditi zajednički barravarsko-komarrski konzorcij sas-tavljen od tvrtki Industrija Toscane i Vorsmvthe d.o.o. Ivanu je njegova majka dodijelila komarrsku nasljednicu kojoj će biti pratitelj tijekom ove intimne večerice za petstotinjak uzvanika; na žalost, imala je više od šezdeset godina, bila je udana, a bila je i teta buduće carice.Nimalo zbunjena visokim vorskim okruženjem, ova vesela sjedokosa dama dostojanstveno je pripovijedala o svom većinskom vlasništvu Industrija Toscane, o posjedovanju nekoliko tisuća komarrskih glasačkih dionica, te o neudanoj unuci koju je očito obožavala. Ivan se, diveći se vid-slikama, složio kako je unuka šarmantna, prelijepa i očito neizmjerno inteligentna, no kako je osim toga imala i samo sedam godina, ostavili su je kod kuće. Nakon stoje poslušno proveo tetu Annu i njezinu najužu pratnju kroz dvorac, ističući njegove najvažnije arhitektonske i povijesne značajke, Ivan je nekako uspio cijelo društvo usmjeriti natrag prema krdu Komarrana koji su okruživali Grego-ra i Laisu, pa počeo smišljati bijeg. Dok je teta Anna, glasom ugođenim da nadglasa žamor, obavještavala Ivanovu majku kako je on uistinu sladak dečko, Ivan je natraške iz-blijedio kroz gomilu i poprijeko krenuo prema poslužiteljima koji su stajali uz bočne zidove i posluživali piće poslije večere.

Zamalo se zabušio u mladi par koji se kretao bočnim brodom dvorane, uglavnom zato što su njih dvoje gledali jedno drugo, umjesto da gledaju kamo hodaju. Lord Wil-liam Vortashpula, nasljednik grofa Vortashpule, nedavno je oglasio svoje zaruke s lady Cassiom Vorgorov. Cassie je predivno izgledala; oči su joj blistale, lice joj se privlačno rumenjelo, a nosila je duboko izrezanu haljinu — prokletstvo, je li učinila nešto da poveća svoje poprsje, ili je, jednostavno, tijekom posljednjih nekoliko godina, sazrela? Ivan se još uvijek odlučivao, kad je ona susrela njegov pogled: zabacila je glavu, od čega su cvjetići u njezinoj glatkoj smeđoj kosi poskočili, nasmiješila se, čvršće stisnularuku svog zaručnika, pa se progurala pokraj Ivana. Lord Vortashpula dospio gaje tek smeteno i kratko pozdraviti, prije nego što je bio odvučen dalje."Zgodna cura", reče gunđav glas uz Ivanov bok, natjeravši Ivana da se tržne. Okrenuo se i ugledao svog rođaka u tko-zna-kojem koljenu, grofa Falca Vorpatrila, kako ga motri ispod neopisivo čupavih sijedih obrva. "Baš je šteta, Ivane, da si propustio šansu kod nje. Najurila te zbog bolje prilike, zar ne?""Nije Cassie Vorgorov najurila mene", reče Ivan, pomalo zajapuren. "Nikad joj se nisam čak ni udvarao."Falcovo je duboko smijuljenje bilo upravo neugodno puno nevjerice. "Tvoja mi je majka rekla daje Cassie svojedobno bila prilično zaljubljena u tebe. Čini se da se lijepo oporavila. Cassie, mislim, ne tvoja majka — jadna žena. Iako mi se čini da je i lady Alys preboljela sva svoja razočaranja u vezi s tvojim propalim ljubavima." Bacio je pogled prema drugom kraju sobe i grupi oko cara, gdje se II-lyan brinuo za lady Alys na svoj uobičajeni, mirni način."Nijedna moja ljubav nije propala, gospodine," reče Ivan ukočeno. "Sve su moje veze završavale sporazumno i na zadovoljstvo obiju strana. Ja sam svojom odlukom još uvijek u igri."Falco se samo nasmiješio. Ivan, s prezirom odbijajući i dalje biti metom mučenja, pristojno se naklonio ostarjelom, ali još uvijek uspravnom grofu Vorhalasu koji je prišao svom starom kolegi Falcu. Falco je bio naprednjački konzervativac, odnosno

konzervativni naprednjak, zloglasan po svom sjedenju na rubu između dviju stranaka koje su mu se udvarale. Vorhalas je bio ključni čovjek konzervativne opozicije centrističkoj mašineriji na čijem su se čelu nalazili Vorkosiganovi. Nije bio vođa stranke, ali bio je na glasu zbog čeličnog poštenja, čovjek od kojega su svi očekivali da postavlja mjerila.U tom je trenutku niz brod polako došetao Ivanov bratić Miles, lagano se smiješeći i držeći ruke u džepovima svoje smeđe-srebrne uniforme Kuće Vorkosigan. Ivan se napeo, spreman da se baci na pod i izbjegne vatrenu liniju u slučaju daje Miles u potrazi za dragovoljnim sudionikom u nekoj bezbožnoj shemi koja mu je, bez sumnje, bila na pameti, no Miles mu je tek opušteno salutirao. Promrmljao je pozdrav dvojici grofova i s poštovanjem kimnuo Vorhala-su, a starac mu je, trenutak poslije, na isti način uzvratio."Kamo si krenuo, Vorkosigane?" opušteno ga upita Falco. "Ideš li na primanje koje poslije ovoga priređuje Kuća Vorsmvthe?""Ne, to primanje pokriva ostatak ekipe. Ja ću se pridružiti Gregorovu primanju." Oklijevao je, a onda se nasmiješio, kao da ih poziva: "Osim ako vas dvojica, gospodo, niste voljni ponovno razmotriti tužbu lorda Dona i poći sa mnom na neko mirno mjesto gdje bismo mogli o tome porazgovarati?"Vorhalas je samo odmahnuo glavom, no Falco se gun-đavo nasmijao. "Miles, daj, odustani već jednom. To je beznadan slučaj. Bog dragi zna da si dao sve od sebe — a ako ne zna on, znam ja, zato što sam se prošli tjedan na svim mjestima na kojima sam bio spoticao preko tebe — ali bojim se da će se Naprednjaci morati zadovoljiti ovom pobjedom s darivanjem solette."Miles se obazre po gomili koja se razilazila, pa neodređeno slegne ramenima. Ivan je znao da je Miles obavio golem posao u Gregorovo ime, politizirajući na sve strane kako bi se osigurali glasovi za popravak solette, a usto je vodio i žestoku kampanju za Renea i Dona. Nikakvo čudo da je izgledao iscijeđeno. "Mislim da smo svi mi donijeli odluku od koje ćemo u budućnosti imati koristi. Povećanje solarnog zrcala urodit će plodom za carstvo mnogo prije nego što teraformiranje bude dovršeno.""Mm", reče Vorhalas neodređeno. Kad se glasovalo o zrcalu, on se

suzdržao, ali Gregor je osigurao takvu većinu da to nije ništa značilo."Da je barem Ekaterina mogla večeras biti ovdje i vidjeti sve ovo", doda Miles sa žaljenjem."Da, zaista, zastoje nisi poveo?" pitao je Ivan. Nije razumio Milesovu strategiju u toj stvari; njemu se činilo da bi opkoljeni par imao mnogo više koristi od toga da se otvoreno suprotstavi javnom mišljenju i tako ga prisili da ih zaobiđe, nego od ovog kukavičkog povlačenja. Osim toga, junačenje je bilo više u Milesovu stilu."Vidjet ćemo. Poslije preksutrašnjeg glasovanja." Ispod glasa je dodao: "Volio bih daje to prokleto glasovanje već završilo."Ivan se nacerio i također spustio glas, odgovarajući mu: "Ma daj, to kažeš ti, koji si takav Betanac? Polubeta-nac. Miles, ja sam mislio da ti vjeruješ u demokraciju. Nisi se valjda predomislio?"Miles se tanahno nasmiješio i odbio zagristi mamac. Srdačno je poželio laku noć svojim starijim kolegama, pa, pomalo ukočeno, odšetao."Aralov mali ne izgleda dobro", primijetio je Vorhalas, zureći za njim."No, da, ipak su ga iz službe otpustili zbog medicinskih razloga", načini ustupak Falco. "Pravo je čudo daje u vojsci i toliko dugo ostao. Pretpostavljam da su ga na kraju ipak dohvatile stare brige."To je bilo točno, pomisli Ivan, iako ne na način na koji je to Falco mislio. Vorhalas se doimao pomalo sumorno, možda je razmišljao o Milesovu prenatalnom oštećenju stoltoksinom i bolnoj povijesti obitelji Vorhalas koja je bila vezana s tim slučajem. Sažalivši se nad starcem, Ivan se ubacio: "Nisu, gospodine. Bio je ranjen na dužnosti." Zapravo, to sivilo lica i teškoće u kretanju snažno su upu-ćivale na to da je Miles nedavno imao jedan od svojih napadaja.Grof Vorhalas zamišljeno se namrštio prema Ivanu. "Dakle, Ivane. Ti ga poznaješ barem jednako dobro koliko i ostali. Što ti misliš o ovoj ružnoj priči koja se širi o njemu i pokojnom suprugu one Vorsoissonove?""Mislim, gospodine, daje to potpuna izmišljotina.""I Alys to tvrdi", primijetio je Falco. "A rekao bih — ako je netko u

položaju da zna istinu, onda je to ona.""Tu se potpuno slažem s tobom." Vorhalas dobaci pogled prema carskoj grupici na drugoj strani blistave i prepune primaće sobe. "Ali također mislim i to da je ona do krajnjih granica odana Vorkosiganovima i da će bez oklijevanja lagati da zaštiti njihove interese.""Djelomično ste u pravu", reče zajedljivo Ivan. "Potpuno im je odana, da."Vorhalas mahne rukom da ga umiri. "Ne grizi, mali. Prepostavljam da nikad nećemo saznati istinu. Stoje čovjek stariji, to se više navikava na život s takvim nesigurnostima."Ivan je uspio prigušiti razdraženi odgovor. Upit grofa Vorhalasa bio je šesti takav, više ili manje zaobilazan, upit koji je Ivan večeras morao podnijeti. A ako je Miles morao podnijeti makar upola toliko, nije čudo daje izgledao iznureno. Iako, pomisli Ivan sa žaljenjem, najvjerojatnije je broj ljudi koji bi se takvo što usudili pitati Milesa u lice bio iznimno malen, stoje značilo daje sva paljba bila usmjerena prema Ivanu. Tipično, baš tipično.Falco reče Vorhalasu: "Ako ne ideš k Vorsmvtheovi-ma, zašto se ne vratiš sa mnom u Kuću Vorpatril? Tamo, ako ništa drugo, možemo piti sjedeći. Ionako sam s tobom htio u miru porazgovarati o ovom pitanju vodnog razgraničenja.""Hvala ti, Falco. To zvuči znatno mirnije. Ništa ne može izazvati tako zamorno oduševljenje naših kolegakao izgledi da će velike svote novaca prijeći iz ruke u ruku."Iz toga je Ivan zaključio kako su tvrtke u Okrugu Vorhalas posve ispale iz igre u ovoj novoj komarrskoj prilici. Staklasta tupost koja ga je polako obuzimala nije imala veze s tim što je previše popio; zapravo, bio je uvjeren da je to zato što je popio premalo. Upravo je htio nastaviti svoje putovanje prema baru, kad mu je za oko zapela bolja zabava.Olivia Koudelka. Bila je odjevena u haljinu od bijele i bež čipke koja je nekako uspijevala naglasiti njezinu plavokosu stidljivost. I bila je sama. Barem privremeno."Oh. Ispričajte me, gospodo, vidim prijateljicu u nevolji." Ivan je pobjegao sjedokosima, pa se oborio na svoj plijen, dok mu je

osmijeh obasjavao lice, a mašta radila prekovremeno. Ivanov je radar uvijek preskakao nježnu Oliviju Koudelku, u korist njezinih starijih sestara, Delije i Martve. Ali Delia se odlučila za Duva Galenija, a Martva je odbila Ivanovo udvaranje na potpuno jasan način. Možda. .. možda je trenutak prerano prestao silaziti niz obiteljsko stablo Koudelkinih."Dobra večer, Olivia. Kakva lijepa haljina." Da, žene su trošile toliko vremena na svoju odjeću daje uvijek bilo dobro početi razgovor priznanjem njihovim naporima. "Uživaš?""Oh, bok, Ivane. Da, svakako.""Nisam te prije vidio. Mama me dodijelila nekim Ko-marranima da im se malo uvlačim.""Oh, stigli smo vrlo kasno. Ovo nam je četvrta postaja večeras."Mi? "Zar je i ostatak obitelji ovdje? Naravno, vidio sam Deliju s Duvom. Zaglavili su tamo, u onoj nakupini oko Gregora.""Jesu? Oh, odlično. Moramo se pozdraviti s njima prije nego što krenemo.""Što radiš poslije ovoga?""Idemo se promuvati po Vorsmvtheovu tulumu. To bi možda moglo biti iznimno značajno."Dok je Ivan nastojao dešifrirati ovu posljednju, zagonetnu napomenu, Olivia je podigla pogled i ugledala nekoga. Usne su joj se razdvojile, a oči zablistale, što je na jedan vrtoglavi trenutak podsjetilo Ivana na Cassie Vorgorov. Uzbunjeno je slijedio smjer njezina pogleda. Ali tamo nije bilo nikoga osim lorda Dona Vorrutvera koji se očito opraštao sa svojom starom prijateljicom, groficom Vormuir. Grofica, vitka i elegantna u crvenoj haljini koja se upadljivo dopunjavala s Donovim trijeznim crnim odijelom, potapšala je Dona po nadlaktici, nasmijala se i otišla. Koliko je Ivanu bilo poznato, grofica Vormuir i njezin muž još se uvijek nisu pomirili; pitao se kakvo je zapravo bilo druženje između nje i Dona. Od same pomisli, mozak mu se zgrčio."Kuća Vorsmvthe, ha?" reče Ivan. "Možda bih i ja mogao poći. Ako ništa drugo, kladim se da će ovom prigodom poslužiti dobro vino. Kako ćeš stići do tamo?""Zemaljskim vozilom. Trebaš prijevoz?" Savršeno. "Oh, pa da, hvala

ti." Ovamo je došao sa svojom majkom i Illvanom. Ivan je tvrdio da je to zato što je želio izbjeći da se lak njegova sportskog vozila oguli u gužvi na parkiralištu, a majka je tvrdila da je to zato što želi biti sigurna da će se on pojaviti i izvršiti svoju dužnost po naređenju. Nije predvidio kako će mu nedostatak vlastitog vozila biti od taktičke pomoći. Blistavo se nasmiješio Oliviji.Dono im je prišao, smiješeći se iznimno zadovoljno, na način koji je uznemirio Ivana i podsjetio ga na lady Donnu. Ivan nije bio baš oduševljen time da se u javnosti pokazuje u Donovu društvu. Možda mu uspije svesti Oli-vijine pozdrave na minimum, pa je odvući odavde."Čini se da se zabava privodi kraju", reče Dono Oliviji. Ivanu je samo kratko kimnuo u znak pozdrava. "Da javim Szabou da doveze zemaljsko vozilo?""Najprije se moramo javiti Deliji i Duvu. A onda možemo ići. Oh, ponudila sam Ivanu da se s nama poveze do Vorsmvtheovih. Mislim da će biti dovoljno mjesta.""Svakako", s vedrom se dobrodošlicom nasmiješi Dono."Je li uzeo paket?" zapitala je Olivia Dona, gledajući za crvenim bljeskom koji se gubio u gomili.Donov se smiješak nakratko proširio u izvanredno zao osmijeh. "Aha."Dok se Ivan još uvijek bezuspješno trudio smisliti kako će se otarasiti osobe koja im je osiguravala prijevoz, oko nekih se stolova probio Byerly Vorrutyer i obrušio se na njih. Prokletstvo. Sve gore i gore."Ah, Dono," pozdravi By svog bratića. "Još uvijek misliš završiti večer kod Vorsmvtheovih?""Da. Trebaš li i ti prijevoz?""Odavde do tamo ne trebam. Imam drugi dogovor. Ali ako me poslije možeš odbaciti kući, bio bih ti iznimno zahvalan.""Naravno.""Prilično si dugo na balkonu razgovarao s groficom Vormuir. Prežvakavali ste stara dobra vremena?""Oh, da." Dono se neodređeno nasmijao. "Ovo i ono, ma znaš i sam."

By gaje prodorno pogledao, ali Dono nije dalje objašnjavao. By zapita: "Jesi li danas poslije podne uspio vidjeti groficu Vorpinski?""Da, konačno, a i neke druge. Od Vortainea nije bilo pomoći, ali s obzirom na to da je Olivia bila sa mnom, bio je prisiljen barem biti pristojan. Na žalost, Vorfolse, Vor-halas i Vorpatril odbili su moju molbu." Ispod svojih crnih obrva Dono je Ivanu odaslao pomalo dvoznačan pogled."Doduše, za Vorfolsea nisam siguran. Nitko nije otvorio vrata. Možda zaista nije bio kod kuće, teško je reći.""Kako stoje glasovi?" pitao je By."Približno, By. Približnije nego što sam se ikad i usudio sanjati. Od te mije neizvjesnosti već zlo u želucu.""Preživjet ćeš. Ovaj... približnije čijoj strani?" raspitao se By."Pogrešnoj. Na žalost. No dobro..." uzdahne Dono. "Barem se neće moći reći da se nismo trudili iz petnih žila."Olivia odlučno reče: "Ti ćeš ući u povijest." Dono pritisne njezinu ruku ovijenu oko svoje nadlaktice i zahvalno joj se nasmiješi.By slegne ramenima, stoje prema njegovim mjerilima predstavljalo utješnu gestu. "Tko zna što se još može dogoditi da se stvari preokrenu?""Između večeras i sutra ujutro? Ne baš mnogo, bojim se. Kocke su više-manje bačene.""Glavu gore. Još uvijek imaš nekoliko sati za obrađivanje glasača u Kući Vorsmvthe. Ne popuštaj. I ja ću ti pomoći. Vidimo se tamo..."I tako se Ivan, umjesto u prigodi da se nasamo druži s Oliviom, zatekao u zamci, stiješnjen s njom, Donom, Sza-bom i još dvojicom oružnika Vorrutyerovih u stražnjem odjeljku službenog vozila pokojnog grofa Pierrea. Pierreo-vo je vozilo bilo jedno od rijetkih koje je Ivan vidio, a koje se po ustajaloj udobnosti i paranoičnim blindiranim dodacima moglo mjeriti s Milesovim ruševnim ostatkom iz doba Namjesništva. Ne može se reći da nije bilo udobno — Ivan je na svemirskim stanicama spavao u hostelima koji su imali sobe manje od ovog stražnjeg odjeljka. Ali nekako se dogodilo da se Olivia zatekla između Dona i Szaboa, dok je Ivan dijelio tjelesnu toplinu s dvojicom oružnika.Prešli su dvije trećine puta do Kuće Vorsmythe kad se Dono, koji je

zurio kroz kupolu dok su mu se male oko-mite crte urezivale između obrva, iznenada nagnuo naprijed i interkomom rekao vozaču: "Joris, prođi ponovno pokraj kuće grofa Vorfolsea. Pokušat ćemo još jedanput."Vozilo je svom težinom zaokrenulo za ugao, pa krenulo istim putem natrag. Nekoliko trenutaka poslije, pred očima im se ukazala stambena zgrada u kojoj se nalazio Vor-folseov stan.Obitelj Vorfolse oborila je sve planetarne rekorde u dosljednom biranju gubitničke strane u svakom barrayar-skom ratu tijekom proteklih sto godina, što je uključivalo i kolaboraciju s Cetagandancima i potporu pogrešnoj strani tijekom Vordarianove uzurpacije. Njihov trenutačni, ponešto potišteni nasljednik, pritisnut silnim porazima svojih predaka, životario je u glavnom gradu tako što je staru propuh-kuću klana Vorfolse iznajmio poduzetnom proleteru s veličanstvenim ambicijama, dok je sam živio isključivo od prihoda koje je dobivao od te najamnine. Umjesto dopuštene čete od dvadeset oružnika, držao je jednog jedinog, postarijeg i jednako potištenog čovjeka koji je igrao ulogu sluge za sve. Ali ako ništa drugo, Vorfolseovo povučeno odbijanje da stane uz bilo koju frakciju ili stranku značilo je da njegov glas nije automatski da za Richarsa. A glas je glas, činilo se Ivanu, ma kako nastran bio.Uska garaža koja se prostirala na nekoliko razina i koja je bila pridružena zgradi, osiguravala je parkirališni prostor za proleterske stanovnike, a Ivan nije ni najmanje sumnjao da su ga i te kako precijenjeno plaćali. Parkira-lišna su se mjesta inače u glavnom gradu iznajmljivala po kvadratnom metru. Joris je ugurao Pierreovo vozilo kroz uski ulaz, pa je iznenada bio prisiljen zaustaviti se, primijetivši da su sva mjesta namijenjena gostima već zauzeta.Ivan je bio nakanio u miru ostati s Olivijom u vozilu, ali se morao predomisliti kad je Olivia iskočila iz vozila i pridružila se Donu. Dono je ostavio Jorisa da čeka dok se ne isprazni neko mjesto, pa — okružen Olivijom i svojimtjelohraniteljima — prešao pješački pristup koji se nalazio u ravnini s ulicom i zaokrenuo za ugao, prema glavnom ulazu u zgradu. Razapet između znatiželje i opreza, Ivan je krenuo za njima.

Kratkim pokretom ruke, Szabo postavi jednog od svojih ljudi na stražu uz vanjska vrata, a drugoga uz izlaz iz cijevnog dizala na trećem katu, i tako ih je, kad su konačno stigli pred Vorfolseova vrata, bilo samo četvero, što i nije bio osobito zastrašujući broj.Iznad pločice s brojem stana bila je, ponešto ukoso, pričvršćena neupadljiva mjedena pločica na kojoj je pisalo Kuća Vorfolse. Slova su trebala biti zastrašujuća, no — s obzirom na okolnosti — djelovala su tek prilično otužno. Ivan se prisjetio kako njegova teta Cordelia često govori da su vlade samo mentalne izmišljotine. Lord Dono pritisne pločicu zvona.Nekoliko minuta poslije, kroz interkom je odjeknuo svadljiv glas: "Što hoćete?"Dono pogleda Szaboa i prošapće: "Je li to Vorfolse?""Zvuči kao da jest", promrmlja Szabo odgovor. "Njegovu starom oružniku glas se mnogo više trese.""Dobra večer, grofe Vorfolse," reče Dono razgovijetno u kom. "Ja sam lord Dono Vorrutver." Rukom mahne prema svojoj pratnji. "Vjerujem da poznajete Ivana Vor-patrila i vođu mojih oružnika, Szaboa. Ovo je gospođica Olivia Koudelka. Navratio sam kako bismo porazgovarali o vašem glasu tijekom sutrašnjeg glasovanja o mojem nasljeđivanju Okruga.""Sad je previše kasno", reče glas.Szabo zakoluta očima."Ne bih želio ometati vaš san", reče Dono, ne predajući se."Dobro. Onda idite."Dono uzdahne. "Svakako, gospodine. Ali prije nego što krenemo, je li mi barem dopušteno saznati kako kanite sutra o tome glasovati?"I"Baš me briga koji će Vorrutver naslijediti okrug. Čitava je ta obitelj poremećena. Kuga na obje vaše stranke."Dono uzdahne, i dalje se smiješeći. "Da, gospodine, ali razmotrite posljedice. Budete li se suzdržali, a odluka ne bude donesena, jednostavno će se cijeli postupak ponavljati dok napokon netko ne dobije većinu. Također bih želio istaknuti kako ćete zacijelo zaključiti da će vam moj rođak Richars biti... vrlo nemiran kolega — nagle je naravi, sklon frakcijama i svađama."

Kroz interkom se protegnula tišina tako duga da se Ivan zapitao nije li u međuvremenu Vorfolse otišao na spavanje.Olivia se nagnula prema mikrofonu i vedro rekla: "Grofe Vorfolse, gospodine, ako glasate za lorda Dona, nećete požaliti. On će marljivo služiti i Okrugu Vorrutver i cijelom Carstvu."Trenutak poslije, glas je odgovorio: "Eh, vi ste jedna od cura komodora Koudelke, zar ne? Znači li to da Aral Vorkosigan podupire ovu besmislicu?""Lord Miles Vorkosigan, koji je glasački zamjenik svog oca, podupire me u potpunosti", uzvrati Dono."Nemiran. Eh, ako je netko nemiran, taj tip jest.""Nema nikakve sumnje", reče ugodnim glasom Dono. "I sam sam to primijetio. Ali, kako kanite glasati?"Još jedna stanka. "Ne znam. Razmislit ću.""Hvala vam, gospodine." Dono im svima rukom pokaže kako je vrijeme za povlačenje. Mala pratnja slijedila ga je prema cijevnom dizalu."Iz ovoga se baš ne može zaključiti nešto definitivno", reče Ivan."Imaš li ti pojma kako pozitivno zvuči Razmislit ću, u svjetlu nekih odgovora koje sam dosad čuo?" reče Dono potišteno. "U usporedbi s nekim svojim kolegama, grof Vorfolse je pravi vodopad slobodoljubivosti." Pokupili su oružnika, pa se spustili niz cijev. Dok su stizali pred pri-zemno predvorje, Dono doda: "Ipak, treba cijeniti Vorfol-seovu postojanost. Postoji mali milijun sumnjivih načina na koje bi mogao cijediti prihode iz svojeg okruga kako bi ovdje udobnije živio, ali on se ipak nije na to odlučio.""Ha", reče Szabo. "Da sam ja jedan od njegovih vazalnih ljudi, i te kako bih ga prokleto ohrabrivao da nešto ukrade. To bi bilo bolje od ove bijedne škrtačke farse. To jednostavno nije pristojno i nije vorski. Ne ostavlja dobar dojam."Izašli su iz zgrade. Szabo je bio na čelu, Olivia i Dono nekako su se zatekli jedno uz drugo, a Ivan je kaskao za njima, dok su na začelju bila dva oružnika. Dok su prolazili pješačkim ulazom u podzemnu garažu, Szabo se naglo zaustavio i rekao: "Do đavola, gdje je vozilo?" Podigao je ručnu kom-vezu do usta: "Joris?"

Olivia je progovorila s nelagodom: "Ako je netko drugi došao pred garažu, Joris je morao odvesti auto sasvim do vrha, vratiti se ovamo i izaći kako bi ih propustio. Ovdje nema mjesta za okretanje tog vozila.""Ne bez—" počeo je Szabo. Prekinulo ga je tiho zujanje koje je dopiralo naizgled niotkud, ali zvuk je Ivanovu uhu bio i predobro poznat. Szabo se stropoštao poput oborenog stabla."Ošamut!" zaurla Ivan i skoči iza najbližeg stupa sa svoje desne strane. Pogledom je potražio Oliviju, no ona se s Donom izmaknula u suprotnu stranu. Još su dva dobro naciljana pucnja iz ošamuta oborila preostalu dvojicu oružnika koji su se razdvajali na suprotne strane, iako je jedan od njih prije pada uspio opaliti naslijepo.Ivan je, čučeći između stupa i oronulog vozila, proklinjao svoju nenaoružanost, istodobno nastojeći razabrati iz kojeg su smjera stigli pucnji. Stupovi, vozila, slaba rasvjeta, sjene... nešto dalje uz kolnik, nejasan je oblik izronio iz sjene četvrtastog betonskog stupa i nestao među gusto zbijenim vozilima.Pravila borbe ošamutima bila su jednostavna. Skini sve što se kreće, a razvrstaj ih poslije i nadaj se da nitko od njih nije imao srčanu manu. Ivan bi mogao uzeti ošamut iz ruku Donova onesviještenog oružnika, samo kad bi ga uspio dosegnuti a da pritom i sam ne bude oboren...Iz smjera kolnika začuo se promukao šapat: "Na koju je stranu otišao?""Dolje, prema izlazu. Goff će ga srediti. Obori onog prokletog časnika čim ga uspiješ jasno naciljati."Znači, najmanje trojica napadača. Pretpostavimo da ih je i više. Barem jedan više. Proklinjući to što se nalazi na čistini, Ivan se četveronoške odmaknuo od stupa koji gaje štitio pred zrakama ošamuta, pa se kroz redove vozila pokušao zaobilazno probiti natrag, prema ulazu u garažu. Ako uspije doći do ulice—Ovo je sigurno otmica. Da se radilo o naručenom ubojstvu, njihovi bi napadači zacijelo izabrali smrtonosnije oružje, a cijelo bi se društvance dosad već pretvorilo u dobro mljeveno meso i razletjelo se po obližnjim zidovima. Kroz uski prorez između vozila uspio je sa svoje lijeve strane, u smjeru silaznog pristupa, primijetiti kako se

pomaknulo nešto bijelo: Olivijina večernja haljina. Tupi je mesnati udarac odjeknuo iz smjera jednog stupa, a slijedio ju je mučan zvuk, nalik na onaj koji nastaje kad bundeva udari o beton. "Dobar!" podigne se Donov glas.Ivan se podsjeti kako je Olivijina majka bila osobna tjelohraniteljica malodobnog cara. Pokušao je zamisliti opuštene obrede dijeljenja majčinskih savjeta u kući Kou-delkinih. Bio je siguran kako ti savjeti nisu bili ograničeni na pečenje kolača.Pred njim je jurnuo u crno odjeven lik."Evo ga! Drži ga! Ne — on mora ostati pri svijesti!"Koraci u trku, šuškanje i dahtanje, tup udarac, prigušen krik — moleći se da svi drugi imaju pametnijeg posla, Ivan posegne za oružnikovim ošamutom, zgrabi ga i po-novno se sagne u zaklon. Sa silaznog pristupa zdesna začulo se puhanje vozila koje je brzo i protuzakonito natraške silazilo prema njima. Ivan se odvaži i virne prema vozilu. Stražnja vrata izubijanog podiznog kombija s treskom su se rastvorila upravo kad se vozilo trznulo i zaustavilo se u zavoju. Dvojica su muškaraca gurala Dona prema kombiju. Dono je teturao, otvorenih usta, a na licu mu se čitao izraz zaprepaštene agonije."Gdje je Goff?" zareži vozač, koji se nagnuo kako bi pogledao svoje drugove i njihov trofej. "Goff!" zaurla on."Gdje je cura?" pitao je jedan od otmičara.Drugi reče: "Pusti curu. Daj, pomozi mi da ga nagnem natrag. Obavit ćemo posao, ostaviti ga ovdje i brišemo prije nego što mala dospije pozvati pomoć. Malka, napravi krug i dočepaj se onog velikog časnika. On nije trebao biti s njima." Uvukli su Dona u kombi — ne, samo napola u kombi. Jedan je čovjek iz džepa izvukao bocu, skinuo poklopac i stavio je na rub poda kombija, kako bi mu bila pri ruci. Koji vrag...? Ovo nije otmica."Goff?" Čovjek određen da se dočepa Ivana nesigurno je zazvao prema sjenama, dok je pognuto trčkarao između vozila.Iz ruke čovjeka koji se sagnuo nad Dona dopirao je, s obzirom na okolnosti, iznimno neugodan zvuk vibracij-skog noža. Stavljajući sve na kocku, Ivan skoči i opali.Uspio je izravno pogoditi tipa koji je bio u potrazi za Goffom.

Čovjek se zgrčio, pao i više se nije ni pomaknuo. Donovi oružnici nosili su borbene ošamute, očito ne bez razloga. Ivan je jednoga od preostalih uspio tek okrznuti. Obojica su pustila Dona i pojurila se sakriti iza kombija. Dono se srušio na pločnik i stisnuo se, što — s obzirom na svu ošamutnu paljbu oko njega — vjerojatno nije bio ništa lošiji potez od pokušaja bijega, no Ivanu se pred očima pojavila vizija nemilog prizora koji će se odigrati krene li kombi unatrag.Nešto niže, s druge strane kombija, brzo su jedna za drugom prasnule još dvije ošamutne zrake.Tišina.Trenutak poslije, Ivan oprezno zapita: "Olivia?"Zadihana, glasom poput male djevojčice, ona je uzvratila: "Ivane? Dono?"Dono se zgrčio na pločniku i zastenjao.Oprezno, Ivan ustane i krene prema kombiju. Nekoliko sekundi poslije, vjerojatno zato što je čekala da vidi hoće li on privući novu paljbu, Olivia je ustala iz svog zaklona i brzo potrčala uz kolnik kako bi im se pridružila."Gdje si našla ošamut?" zapitao ju je Ivan kad je iskočila iza kombija. Bila je bosonoga, a večernju je haljinu podigla oko bokova."Kod Goffa." Pomalo odsutno, u jednom je trzaju slobodnom rukom spustila suknju. "Dono! Oh, ne!" Ugurala je ošamut u izrez haljine i kleknula pokraj muškarca odjevenog u crno. S izrazom mučnine na licu podigla je ruku kojom se slijevala krv.Dono dahne: "Samo me porezao po nozi. Promašio je. Oh, bože, au, au!""Krvariš na sve strane. Mirno lezi, ljubavi!" zapovjedila mu je Olivia. Pomalo se panično osvrnula oko sebe, skočila, zavirila u spiljsku tamu unutrašnjosti teretnog odjeljka kombija, pa odlučno počela trgati trake s čipkastog gornjeg dijela suknje. Još nekoliko paranja i uspjela je od svoje večernje haljine složiti podložak i nekoliko zavoja. Počela je podložak čvrsto vezivati uz dugu i plitku porezo-tinu na Donovu bedru, kako bi zaustavila krvarenje.Ivan je obišao kombi, skupio dvije Olivijine žrtve, pa ih odvukao i hrpimice ubacio u kombi gdje su mu bili na oku. Olivia je uspjela

napola podići Dona u sjedeći položaj. Glava mu je ležala među njezinim grudima dok je ona uznemireno milovala njegovu crnu kosu. Dono je bio blijed i drhtao je, a disanje mu je bilo isprekidano."Dobio si u solarni pleksus, zar ne?" pitao je Ivan."Ne. Malo niže", dahtao je Dono. "Ivane... sjećaš se kako sam se... kad bi za vrijeme utakmice netko od vas dečki dobio u prepone i savio se... kako sam se uvijek smijao? Žao mi je. Pojma nisam imao... Žao mi je.""Šššš", tješila gaje Olivia.Ivan klekne kako bi bolje pogledao ranu. Olivijina je prva pomoć dala rezultata: bež čipka bila je natopljena svijetlom sukrvicom, ali krvarenje se svakako usporilo. Dono neće ovdje iskrvariti. Napadači su razrezali Donove hlače; napušteni vibracijski nož odbačen je ležao u blizini. Ivan ustane i pogleda bocu. Glava mu se trznula kad je osjetio oštar miris tekućeg zavoja. Razmotrio je mogućnost da Oliviji ponudi neka ga stavi na Donovu ranu, ali nije mogao znati je li u tekućinu nešto dodano. Oprezno je ponovno zatvorio poklopac, pa se osvrnuo po prizorištu. "Čini se", reče on, tresući se, "kako je nekome bila namjera poništiti tvoju betansku operaciju, Dono. Diskvalificirati te prije nego što glasovanje uopće počne.""Da, to sam i sam shvatio", promumlja Dono.Olivia podigne glas pun bijesa i užasa: "Ali to je strašno!"Dono uzdahne: "To je... najvjerojatnije Richarsovo maslo. Nisam mislio da će ići ovako daleko...""To je—" počne Ivan i stane. Namrštio se u smjeru vibracijskog noža i pogurnuo ga vrškom čizme. "Sad, ne kažem da odobravam ovo što si učinio, Dono. Ne kažem da odobravam ono što tek kaniš učiniti. Ali ovo jednostavno nije u redu."Donova, ruka zaštitnički odluta prema preponama. "Do đavola", reče on slabašnim glasom. "A još ga nisam ni isprobao. Čuvao sam se. Htio sam barem jednom u životu u prvu bračnu noć ući kao djevica.""Možeš li ustati?""Ti se šališ.""Ne." Ivan se osvrne s nelagodom. "Olivia, gdje si ostavila Goffa?"Pokazala je rukom: "Tamo, kod trećeg stupa."

"Dobro." Ivan ga ode pokupiti, ozbiljno se pitajući kamo je nestalo Pierreovo vozilo. I prijestupnik je Goff još uvijek bio u nesvijesti, iako neznatno, ali uznemirujuće više opušten od ostalih ošamućenih žrtava. Ivan zaključi da to ima neke veze sa zelenkastom bojom njegove kože i golemom kvrgom na tjemenu. Dok je odvlačio Goffa k ostalima, usput je zastao pokraj Szaboa i s njegove kom-veze pozvao Jorisa. Nije bilo odgovora, iako se činilo da Sza-bovo bilo udara svojim redovitim ritmom.Dono se meškoljio, ali još nije bio spreman ustati. Ivan se namrštio, osvrnuo, pa potrčao uz kolnik prema izlazu.Već je na sljedećem zavoju ugledao Pierreovo vozilo kako mirno i pomalo ukoso stoji na betonu. Ivan nije znao kojim su trikom namamili Jorisa na izlazak, ali mladi je oružnik kao ošamućena hrpica ležao pred vozilom. Ivan uzdahne i odvuče ga natrag, pa ga ubaci u stražnji odjeljak, a onda oprezno unatrag odveze vozilo do kombija.Donu se vraćala boja u lice, a sad se samo malo pog-nuo dok je sjedio."Moramo Dona odvesti liječniku", uznemireno reče Olivia Ivanu."Da. Bit će nam potrebni kojekakvi lijekovi", složio se Ivan. "Svnergin za neke," iskrivio je vrat prema Szabou koji se trzao i stenjao, no nije još došao k svijesti, "a brzo-penta za neke druge." Namrštio se u smjeru hrpe prijestupnika. "Dono, prepoznaješ li ti kojega od ovih mamlaza?"Dono stisne oči. "Nikad ih u životu nisam vidio.""Najamnici, pretpostavljam. Unajmljeni kroz tko zna koliko posrednika. Možda će potrajati danima da gradska straža, ili CarSig, ako ih ovo uopće uspije zainteresirati, otkriju tko iza svega stoji."Dono uzdahne: "Dotad će glasovanje već biti završeno."Ne želim imati nikakve veze s ovim. Ovo nije moj posao. Nisam ja kriv. Ali zapravo je ovo bio politički presedan koji se nikome neće dopasti. Osim toga, ovo je bilo jednostavno uvredljivo. Ovo je bilo... nije bilo pošteno."Olivia," reče Ivan naglo, "možeš li ti voziti Donovo vozilo?""Mislim da mogu..."

"Dobro. Pomozi mi ukrcati vojsku."Uz Olivijinu je pomoć Ivan uspio ugurati trojicu oša-mućenih oružnika Vorrutverovih u stražnji odjeljak, uz nesretnog Jorisa, a razoružane su bandite znatno manje pažljivo utrpali u prtljažnik njihova vlastitog kombija. Ivan je čvrsto zaključao vrata s vanjske strane, preuzeo vibracijski nož, pun naramak ilegalnih ošamuta i bocu tekućeg zavoja. Olivia je nježno pomogla Donu da odšepa do vozila i smjestila ga na prednje sjedalo gdje je mogao ispružiti nogu. Promatrajući plavokosu glavu sagnutu nad crnokosu, Ivan duboko uzdahne i odmahne glavom."Kamo idemo?" pitala je Olivia, pritiskajući tipke za spuštanje kupole.Ivan se ubacio za upravljač kombija i viknuo preko ramena: "U Kuću Vorpatril!"OSAMNAESTQ POGLAVLJEVelika dvorana Vijeća grofova imala je prigušeno, hladno ozračje, usprkos vedrom vodopadu obojenog svjetla koji se kroz prozore od vitraja visoko na istočnom zidu obru-šavao na parket od hrastovine. Miles je bio siguran da je uranio, ali uočio je Renea, koji je očito stigao još prije, kako sjedi u klupi Okruga Vorbretten. Miles spusti svitke i popise glasova na svoju klupu u prvom redu, pa se kroz klupe polukružno vrati do Renea koji je sjedio u drugom redu, desno.Rene je izgledao vrlo lijepo u uniformi Kuće Vorbretten, tamnozelenoj s prigušenim narančastim obrubom, no lice mu je bilo neprirodno blijedo."Eto," reče Miles s lažnom vedrinom, kako bi podigao borbeni moral svom kolegi, "i taj danje došao."Rene se uspio slabašno osmjehnuti. "Nije dobro. Miles, nećemo uspjeti." Živčano je kucnuo prstom o svoj popis, istovjetan Milesovu.Miles osloni stopalo u smeđoj čizmi o Reneovu klupu, nagne se naprijed s namjerno nehajnim držanjem, pa baci pogled na papire: "Nategnutije je nego što sam mislio da će biti", prizna on. "Ipak, nemoj naše izračune smatrati za gotovu stvar. Nikad ne znaš tko će se u zadnji čas predomisliti i naglo nestati."

"Na nesreću, to vrijedi za obje strane", potišteno istakne Rene.U nemogućnosti da mu proturječi, Miles slegne ramenima. Odlučio je da u budućim glasovanjima unaprijed osigura višak glasova. Demokracija, da ne bi. Osjetio je ubod svoje poznate stare, adrenalinom pojačane nervoze pred bitku, iako pred njim nije bilo katarzične mogućnosti da poslije, budu li stvari pošle zaista loše, olakša dušu tako što će nekoga upucati. S druge strane, ovdje je bilo malo vjerojatno i da će njega netko upucati. Budi zahvalan na malim stvarima."Jesi li sinoć kod Gregora ostvario kakav napredak?" pitao gaje Rene."Mislim da jesam. Bio sam tamo do dva ujutro, pravio se da pijem i raspravljao s prijateljima Henrija Vorvolka. Mislim da sam ipak uspio pridobiti Vorgarina na tvoju stranu. Ali Dona je bilo... teže prodati. Kako je sinoć prošlo kod Vorsmvtheovih? Jeste li ti i Dono uspjeli u zadnji čas obići sve s popisa?""Ja jesam," reče Rene, "ali Dona nisam vidio. Uopće se nije pojavio."Miles se namršti. "Oh? A ja sam shvatio da i on ide tamo. Mislio sam, zajedno ne možete nikoga propustiti.""Čovjek ne može biti na dva mjesta istodobno." Rene je oklijevao. "Dona je njegov bratić Byerly tražio na sve strane. Naposljetku je otišao vidjeti gdje je zapeo, ali više se nije vratio.""Hm." Ako... ne, prokletstvo. Daje Dono, na primjer, ubijen, dosad bi već cijela dvorana brujila o tome. Glasina bi se proširila kroz puzavac oružnika Vorbarr Sultane. CarSig bi se javio. Nešto bi se dogodilo. Miles bi to sigurno dočuo. Ili ne bi?"Tatya je ovdje", uzdahne Rene. "Rekla je da ne može podnijeti misao da ostane kod kuće i čeka na vijesti... ako nam to večeras još uopće bude kuća.""Sve će biti u redu."Miles odšeta do sredine dvorane i podigne pogled prema udubljenom polumjesecu galerije za posjetitelje i njezinoj lijepo izrezbarenoj drvenoj ogradi. I galerija se počinjala polako puniti zainteresiranim Vorovima i ostalim ljudima koji su imali ili iznudili pravo na ulazak. Tatya Vorbretten bila je tamo, skrivena u zadnjem redu, još bljeđa od Renea, a podršku joj je pružala jedna od

Reneovih sestara. Miles prema njoj podigne palac s optimizmom koji ni najmanje nije osjećao u sebi.Novi su ljudi kapali u dvoranu. Stigla je i gomila koja je išla uz Boriza Vormoncriefa. S njima je bio i Sigur Vorbretten koji je oprezno i pristojno izmijenio kimanje glavom sa svojim rođakom Reneom. Sigur nije ni pokušao zatražiti pravo na Reneovu klupu, već je sjeo u blizinu zaštitničkog krila svog tasta. Bio je neupadljivo odjeven u konzervativno dnevno odijelo, ne usuđujući se još navući uniformu Kuće Vorbretten. Doimao se živčanim, što bi razvedrilo Milesa da nije znao kako Sigur uvijek izgleda živčano. Miles ode do svoje klupe i pokuša smiriti vlastite živce križajući na popisu one koji su već stigli.Rene je dotumarao do njega. "Gdje je Dono? Ne mogu mu predati riječ onako kako smo planirali, ako bude zakasnio.""Bez panike. Konzervativci se sigurno neće žuriti, nastojat će odgoditi početak dok se ne skupe svi njihovi ljudi. Od kojih neki uopće neće doći. Ako bude potrebno, ja ću izaći za govornicu i glagoljati, ali u međuvremenu, pusti njih da opstruiraju početak.""Dobro", reče Rene i vrati se na svoje mjesto. Isprep-leo je prste i položio ruke na klupu, kao da ih želi spriječiti u trzanju.Nek ide sve kvragu, Dono ima dvadeset sposobnih oružnika. Nije mogao nestati, a da to baš nitko ne primijeti. Potencijalni bi grof morao biti sposoban bez pomoćipronaći dvoranu Vijeća. Ne treba mu Miles da ga drži za ruku i vodi. Lady Donna bila je slavna po svojoj sklonosti prema upadljivim kašnjenjima i dramatičnim ulascima. Milesu se činilo da je i tu naviku trebala ostaviti na Beti, zajedno s ostalom prtljagom. Bubnjao je prstima po klupi, izmaknuo se malo iz Reneova vidika, pa pritisnuo svoju kom-vezu."Pym?" prošaptao je u nju."Da, milorde?" smještaje odgovorio Pym sa svojeg položaja na parkiralištu, gdje je čuvao Milesovo zemaljsko vozilo i, bez sumnje, brbljao sa svim ostalim oružnicima na istoj dužnosti. Dobro, ne baš sa svima: grof Vorfolse uvijek bi dolazio sam, taksijem. Samo, ovaj put ga još nije bilo."Molim te, nazovi Kuću Vorrutyer u moje ime i saznaj je li lord

Dono krenuo. Ako ga išta zadržava, pobrini se da to riješiš i ubrzaj dolazak. Sve što treba, može? A onda mi se javi.""Razumijem, milorde." Sićušno se svjetlo na kom-vezi ugasilo.U dvoranu je odlučno ušao Richars Vorrutyer koji je ratoborno izgledao u urednoj uniformi Kuće Vorrutyer kojom je već unaprijed naglašavao svoj grofovski položaj. Posložio je bilješke na klupu svog Okruga, u sredini drugog reda, osvrnuo se po dvorani i sjurio prema Milesu. Plavo i sivo dobro mu je pristajalo, ali dok se bližio, Miles s potajnim užitkom primijeti kako su šavovi njegove uniforme bili nedavno prošireni. Koliko ju je godina Richars držao skrivenu u ormaru, čekajući na ovaj trenutak? Miles ga pozdravi laganim osmijehom, skrivajući svoj gnjev.Richarsu je to znatno slabije uspijevalo, barem se Milesu tako činilo. Obratio mu se tihim rezanjem i rekao: "Kažu daje pošten političar onaj koji ostaje kupljen. Čini se da se ti ne uklapaš u to, Vorkosigane.""Trebao bi pametnije birati svoje neprijatelje", dahne Miles.Richars zagunđa: "Ti također. Ja ne blefiram, kao što ćeš naučiti do kraja današnjeg dana." Uspravno je otišao posavjetovati se s grupicom muškaraca koja se skupila oko Vormoncriefove klupe.Miles je uspio zadržati svoju razdraženost pod nadzorom. Ako ništa drugo, uspjeli su Richarsa zabrinuti; da nisu, nikad se ne bi ovako izletio. Do đavola, gdje je Dono? Miles je na marginama svojih popisa crtao plaćeničko ručno oružje i razmišljao koliko zapravo ne želi da mu ovdje, u slijepom kutu, sljedećih četrdeset godina sjedi Richars Vorrutyer.Dvorana se sve više punila, postajala toplijom i bučnijom, kao daje oživljavala. Miles ustane i obiđe prostoriju, provjeravajući što je s njegovim naprednjačkim saveznicima, zastajući kako bi u posljednji čas dometnuo koju riječ potpore za Renea i Dona ljudima koji su, prema njegovu popisu, još uvijek bili neodlučni. Gregor, koji je uspio pronaći slobodnu minutu, ušao je kroz mala vrata iza njegova postolja koja su vodila iz njegove privatne sobe za sastanke. Zauzeo je svoje uobičajeno mjesto na običnom, vojničkom logorskom stolcu, nasuprot svim svojim grofovima, te izmijenio kimanje glavom s lordom Čuvarom govorničkog kruga. Miles prekine razgovor koji je

upravo vodio i ukliz-ne u svoju klupu. Kad je odbilo točno vrijeme, lord Čuvar pozvao je nazočne da se umire.Prokletstvo, a od Dona još uvijek ni traga ni glasa! Ali ni njegov protivnik nije imao dovoljno glasova. Kao što je Miles i predvidio u svom razgovoru s Reneom, čitav je niz konzervativnih grofova zatražio svoje pravo na dvominut-ne govore, pa su počeli predavati riječ jedan drugome, s mnogo dugih stanki između govornika, a u kojima su šuškali papiri. Svi grofovi, imajući iskustva s ovim postupkom, pogledali su na svoj krono, prebrojili prisutne glavei udobno se smjestili. Gregor je ravnodušno promatrao, ne dopuštajući sebi pokazati ni najmanji znak nestrpljenja ili, zapravo, bilo kojeg osjećaja koji bi se mogao pojaviti na njegovu smirenom, uskom licu.Miles se ugrize za usnu dok mu je srce počinjalo brže udarati. Da, ovaj trenutak u koji se umiješao bio je vrlo nalik na bitku. Ako je nešto propustio učiniti, sad je bilo prekasno da to nadoknadi. Idemo. Idemo. Idemo.Ekaterinino je grlo začepio val uznemirenja kad je otvorila vrata i ugledala Huga i Vassilvja kako stoje na trijemu njezine ujne. Zatim je slijedio val bijesa usmjeren prema obojici, zato što su uništili zadovoljstvo koje je nekad osjećala kad bi vidjela svoju obitelj. Jedva se suzdržala da smjesta ne započne prosvjedovati i objašnjavati kako zaista jest slijedila njihova pravila. Barem pričekaj dok ne iznesu optužbu. Suspregnula je osjećaje koji su prijetili da će eksplodirati, pa odbojno rekla: "Što je? Što sad hoćete vas dvojica?"Pogledali su se. Hugo je rekao: "Možemo li ući?""Zašto?"Vassilvjeve su se šake stisnule; protrljao je jedan naizgled vlažan dlan o šav svojih hlača. Danas je odabrao odjenuti svoju poručničku uniformu. "Stvar je iznimno hitna."Vassilv je, osim uniforme nosio svoj već poznati upo-moć-ja-sam-u-pokvarenom-glavnom-gradu izgled. Eka-terina je ozbiljno padala u napast da im obojici zalupi vrata pred nosom i prepusti Vassilvja zlehudoj sudbi da ga ubiju i pojedu ljudožderi koji su, prema njegovu uvjerenju, nastanjivali mračne uličice i primaće sobe Vorbarr Sultane. Ali Hugo je dodao: "Ekaterina, molim te. Zaista se

radi o vrlo hitnoj stvari."Nevoljko je popustila i pokazala im rukom prema ujni-nu salonu.Nisu sjeli. Vassilv je smjesta pitao: "Je li Nikki ovdje?""Jest. Zašto?""Želim da ga smjesta spremite za put. Želim ga odvesti iz glavnog grada što prije bude moguće.""Molim1?" zamalo je zakričala Ekaterina. "Zašto? Kakve ste sad laži progutali? Nisam lorda Vorkosigana ni vidjela ni čula, osim tijekom jednog kratkog posjeta, kad sam mu prekjučer otišla objasniti svoje izgnanstvo. A s tim ste se posjetom složili! Hugo mije svjedok!"Vassilv je mahao rukama. "Ne radi se o tome. Primio sam najnovije obavijesti koje su me uznemirile još više od prethodnih.""Ako dolaze iz istog izvora, onda ste veća budala nego što sam i u snu pomišljala da možete biti, Vassilv Vor-soisson.""Provjerio sam ih tako što sam nazvao samog lorda Richarsa. A u prošla dva dana saznao sam mnogo više o ovoj razornoj situaciji. Čim Richars Vorrutver danas ujutro bude izglasan za grofa Okruga Vorrutver, kani javno iznijeti optužbu protiv lorda Revizora Vorkosigana za ubojstvo mog rođaka. Mislim da će u tom trenutku krv prštati po zidovima."Ekaterinin se želudac stisnuo u čvor. "Oh, ne! Taj idiot...!"Ujna Vorthvs, uzbunjena podignutim glasovima, pojavila se iza ugla kuhinje upravo na vrijeme da ovo čuje. Nikki, koji joj je kaskao za petama, prigušio je oduševljeni uzvik Ujače Hugo! čim je primijetio izraze napetosti na licima odraslih."Oh, Hugo, zdravo", rekla je ujna Vorthvs. Nesigurno je dodala: "I... ovaj... Vassilv Vorsoisson, ako se ne varam?" Ekaterina je i njoj i Nikkiju ispričala samo najos-novnije pojedinosti o posljednjem posjetu ove dvojice; Nikki je bio uvrijeđen i pomalo zaplašen. Ujna Vorthvsslagala se s Milesovim mišljenjem da je najbolje pričekati da se vrati ujak Vorthvs i pokuša urediti taj nesporazum.Hugo joj je s poštovanjem kimnuo na pozdrav, pa ozbiljno nastavio: "Moram se složiti s Ekaterininim mišljenjem, ali ono samo podupire Vassilvjeve brige. Ne mogu ni zamisliti što je opsjelo Vorrutvera da takvu optužbu iznosi dok je Aral Vorkosigan osobno u gradu.

Čovjek bi pomislio da će imati barem toliko pameti da pričeka da se Potkralj vrati na Sergvar i tek onda napadne njegova nasljednika.""Aral Vorkosigan!" povikala je Ekaterina. "Zar misliš da će Gregor ravnodušno prihvatiti takav napad na jednog od svojih Glasova? Zar mislite da će oprostiti osobi koja bi takav javni skandal otvorila dva tjedna prije njegova vjenčanja? Richars nije idiot... on je potpuno lud!" Ili djeluje zaslijepljen panikom, ali kakav bi razlog imao Richars za paniku?"Koliko ja znam, on vjerojatno jest lud", reče Vassilv. "Ipak je on jedan Vorrutver. Ako ovo završi kao jedna od onih uzajamno razornih uličnih borbi među visokim Vo-rovima kakve smo znali viđati u prošlosti, nitko u glavnom gradu neće biti na sigurnom. Pogotovo ne osobe koje su oni uspjeli privući u svoju orbitu. Želim da Nikki bude već daleko odavde kad glasovanje počne. Znate i sami, možda jednošinske veze budu u prekidu." Mahnuo je prema ujni Vorthvs kako bi ona potvrdila taj podatak."Da, to je moguće", prizna ona. "Ali čak ni otvoreni rat za uzurpaciju prijestolja nije razorio čitav grad. Sve u svemu, borbe su bile ograničene na nekoliko manjih središta.""Ali borbe se jesu vodile oko Sveučilišta", ispalio je zauzvrat Vassilv."Neke jesu.""Jesi li ih ti vidjela?" pitao je Nikki čije se zanimanje smjesta prebacilo na novu temu."Mi smo ih samo locirali, dragi, kako bismo znali koja mjesta treba izbjegavati", objasnila mu je ujna.Iako pomalo nevoljko, Vassilv je dodao: "Ekaterina, ako želite, možete nam se pridružiti — dakako, i vi, ma-dame Vorthvs — ili još bolje, možete potražiti utočište u kući svog brata." Pokazao je prema Hugu. "Budući daje općepoznato da ste privukli pozornost lorda Vorkosigana, nije nemoguće da i vi postanete metom napada.""Zar je moguće da vama još nije palo na pamet da ste vi sami oružje kojim u tu istu metu ciljaju Milesovi neprijatelji? Da ste im dopustili da vama manipuliraju, da vas koriste kao svoje oruđe?" Ekaterina duboko udahne kako bi se smirila. "Je li ijednom od vas dvojice pala

na pamet mogućnost da Richars Vorrutver neće biti izglasan za grofa? Da će nasljedstvo možda dobiti lord Dono?""Ta luda žena?" reče Vassilv zaprepašteno. "To je nemoguće!""On niti je lud, niti je žena", reče Ekaterina. "A postane li on grof Vorrutver, sav će se ovaj vaš napor svesti na ništa.""Nije to nešto u što bih se okladio svojim životom — ili Nikkijevim — madame", reče Vassilv ukočeno. "Ako vi odlučite ostati ovdje i staviti život na kocku, neću vam se suprotstaviti. Ali imam neporecivu obvezu da zaštitim Nikkija.""Kao i ja", reče Ekaterina ravnodušno. "Ali, mama," reče Nikki, očito nastojeći razabrati o čemu se radi u ovoj ubrzanoj raspravi, "lord Vorkosigan nije ubio tatu!"Vassilv se lagano pognuo i bolno se, sućutno nasmiješio. "Ali, Nikki, kako ti to znaš?" pitao je blago. "Nitko to ne zna. U tome i jest problem."Nikki naglo zatvori usta i nesigurno se zapilji u Eka-terinu. Shvatila je da on pojma nema kako tajnovit moraostati njegov tajni razgovor s carem — a ni ona to nije znala.Morala je priznati, Vassilvjev je nemir bio zarazan. Huga je očito već tresla groznica. I premda se već odavna nije pojavila svađa među grofovima koja bi ozbiljnije ugrozila sigurnost Carstva, ta činjenica ne bi oživjela nikoga tko bi imao peh i zatekao se na vatrenoj liniji carskih trupa koje bi pohrlile ugušiti neku novu svađu. "Vassilv, s obzirom na to kako je blizu Gregorovo vjenčanje, grad je preplavljen snagama sigurnosti. Svaka osoba — bez obzira na svoj položaj — koja bi učinila ma i najmanji potez prema poticanju javnog nereda istog bi se trenutka našla na podu i to tako brzo da ne bi ni shvatila što ju je snašlo. Vaši su strahovi... pretjerani." Željela je zapravo reći neosnovani. Ali što ako Richars zaista naslijedi titulu i, zajedno s njom, pravo da pred vijećem iznosi optužbe za zločin usmjerene protiv svojih novih kolega?Vassilv odmahne glavom. "Lord Vorkosigan stvorio je sebi moćne neprijatelje.""Lord Vorkosigan jest moćan neprijatelj!" Ugrizla se za jezik, ali bilo je već prekasno.Vassilv je na trenutak piljio u nju, a onda odmahnuo glavom i

okrenuo se prema Nikkiju. "Nikki, uzmi svoje stvari. Vodim te sa sobom."Nikki pogleda Ekaterinu. "Mama?" reče on nesigurno.Sto je ono Miles govorio o starim navikama koje nam postavljaju zasjedu? Neprekidno je iznova popuštala Tie-novim željama kad se radilo o stvarima vezanima uz Nikkija, čak i kad se nije s njim slagala, zato što je bio Nikki-jev otac, zato što je imao na to pravo, a ponajviše zato što bi prisiliti Nikkija da bira između svojih dvoje roditelja bilo jednako okrutno kao i doslovno ga prepiliti napola. U svoje su sukobe uvijek izbjegavali miješati Nikkija. To što je Nikki bio Tienov talac u nastranom i spolno neravnopravnom barravarskom skrbničkom zakonodavstvu nijebilo od primarnog značenja, iako se mnogo puta zatekla leđima stjerana upravo uz taj zid.Ali, prokleto bilo, Vassilvju se Vorsoissonu nije ni na što zaklela. On nije posjedovao polovicu Nikkijeva srca. A što ako ona i Nikki više nisu bili igrač i pijun, nego saveznici, jednakovrijedni pod opsadom? Kakve joj onda mogućnosti stoje na raspolaganju?Prekrižila je ruke i šutjela.Vassilv posegne za Nikkijevom rukom. Nikki se sakrije iza Ekaterine i poviče: "Mama, je 1' da ne moram ići? Večeras sam trebao ići k Arthuru! Ne želim ići s Vassilvjem!"Vassilv duboko uzdahne u nastojanju da povrati ravnotežu i dostojanstvo. "Madame, obuzdajte svoje dijete!"Dugo je zurila u njega. "Ali, Vassilv," reče naposljetku, svilenkastim glasom, "mislila sam da mi osporavate pravo na Nikkijevo odgajanje. Svakako mi se činilo da nemate povjerenja u moju sposobnost da se dobro brinem za njega. Pa kako bih ga onda ja mogla obuzdati?"Ujna Vorthvs uočila je nijansu i trznula se; Hugo, otac troje djece, također ju je uočio. Upravo je Nikkiju prešutno dala dopuštenje da prijeđe sve granice. Neženja Vassilv ništa nije shvatio.Ujna Vorthvs tiho je počela: "Vassilv, zar zaista mislite daje mudro—"Još strože, Vassilv ispruži ruku. "Nikki. Idemo. Moramo stići na vlak koji s postaje Sjeverna vrata odlazi u jedanaest i pet!"

Nikki stavi ruke na leđa i odvažno reče: "Ne."Glasom iz kojeg je odjekivalo posljednje upozorenje, Vassilv reče: "Ako te budem morao dići i odnijeti, neću oklijevati."Zadihan, Nikki mu uzvrati: "A ja ću vrištati. I svima ću reći da si me oteo. Svima ću reći da ti nisi moj otac. I sve će to biti istina!"Hugo je pokazivao sve veću uznemirenost. "Za boga miloga, Vassilv, ne tjeraj maloga u histeriju. To zna potrajati satima. A svi bulje u tebe kao da si reinkarnacija Pierrea Krvopije. Prilaze ti slatke male starice i pljuju po tebi—""I ja sam jedna takva", prekine ga ujna Vorthvs. "Gospodo, dopustite mi da vas odgovorim od—"Izmučeni i zajapureni Vassilv ponovno je pružio ruku, ali Nikki je bio brži i ovaj put kliznuo iza Profesorice. "Ja ću im reći da si me ti oteo s nemoralnom nakanom!" izjavio je, skriven iza pozamašne barijere.Šokiranim glasom Vassilv zapita Huga: "Otkud on zna za takve stvari?"Hugo pokuša mahanjem ruke ublažiti stvar. "Vjerojatno je samo negdje čuo taj izraz. Djeca svašta pokupe, znaš i sam."Vassilv očito nije znao. Ili se radilo samo o lošem pamćenju?"Nikki, gledaj", reče Hugo razumnim glasom, prig-nuvši se kako bi virnuo prema dječaku koji se sklonio iza zapjenjene Profesorice. "Ako ne želiš poći s Vassilvjem, kako bi bilo da odeš u posjet meni i teti Rosalie, i Edie, i dečkima, samo nakratko?"Nikki je oklijevao. Kao i Ekaterina. Možda bi ovaj plan mogao i uspjeti, ako ga se još malo pogurne. Ali Vassilv je iskoristio trenutak nepažnje i ponovno krenuo zgrabiti Nikkijevu ruku."Ha! Imam te!""Au! Au! Au!" vrištao je Nikki.Možda se to dogodilo zbog toga što Vassilv nije imao roditeljski uvježbano uho koje bi znalo uočiti razliku između stvarne boli i bučnog zvučnog efekta, ali kad je Ekaterina mrko zakoračila naprijed, on je ustuknuo i nesvjesno opustio stisak. Nikki se oteo i pojurio uza stubište."Ja ne idem!" zaurlao je preko ramena Nikki, pentrajući se po stubištu. "Ne idem! Ne želim! Ne možete me natjerati. Mama ne želi

da ja idem!" Na vrhu stuba divlje se okrenuo kao da će poletjeti natrag, upravo u trenutku kad je Vassilv, koji je jurnuo za njim, stigao do dna stubišta: "I po-žalit ćeš što si rastužio moju mamu!"Hugo, deset godina stariji i znatno iskusniji, očajno je odmahivao glavom i slijedio ih, ali znatno sporije. Ujna Vorthvs, izgledajući vrlo uzrujano i nekako sivo u licu, našla se na začelju. S gornjeg je kata odjeknuo tresak vrata.Dok joj je srce divlje lupalo, Ekaterina je stigla u gornji hodnik i zatekla Vassilvja kako navaljuje na vrata ujakove radne sobe i trese kvaku."Nikki! Otvori vrata! Smjesta ih otključaj, čuješ me!" Vassilv uperi pogled pun preklinjanja prema Ekaterini. "Učinite nešto!"Ekaterina se oslonila o suprotni zid, prekrižila ruke i polako se nasmiješila. "Poznajem samo jednog čovjeka koji je uspio nagovoriti Nikkija da izađe iz zaključane sobe. A on nije ovdje.""Naredite mu da izađe!""Vassilv, ako uistinu želite preuzeti skrbništvo nad Nikkijem, ovo je vaš problem", reče mu Ekaterina hladno. Prvi od mnogih jasno se podrazumijevalo.Hugo, koji se zadihano dovukao stubama, utješno reče: "Na kraju se ipak smire i izađu. Prije ili poslije, pogotovo ako unutra nema hrane.""Nikki zna", reče Profesorica nezainteresirano, "gdje Profesor skriva svoje kolače."Vassilv je ustao i zapiljio se u teška drvena vrata i njihove željezne okove. S oklijevanjem je rekao: "Pa, pretpostavljam da bismo ih mogli razvaliti.""Ne u mojoj kući, Vassilv Vorsoisson!" reče ujna Vorthvs.Vassilv mahne Ekaterini. "Onda mi donesite odvijač!"Nije se ni pomaknula. "Nađite ga sami." Nije dodala slaboumni kretenu, odnosno, ne baš sasvim naglas, ali činilo se da se to podrazumijeva.Vassily se bijesno zajapurio, ali se ponovno prignuo. "Što on to radi? Čujem glasove."I Hugo se prignuo. "Mislim da koristi komkonzolu."Ujna Vorthvs baci kratak pogled niz hodnik, prema svojoj spavaćoj

sobi. Iz koje su vrata vodila u kupaonicu iz koje su druga vrata vodila u Profesorovu radnu sobu. Pa, ako ujna Vorthvs nema namjeru dvojici muškaraca koji su pritisnuli uši o vrata ukazati na taj nebranjeni, alternativni pristup, zašto bi to Ekaterina učinila?"Čujem dva glasa. Za ime božje, pa koga bi on mogao nazvati?" pitao je Vassilv prezirnim tonom koji nije tražio odgovor.Iznenada, Ekaterina pomisli da zna koga Nikki zove. "Oh," reče ona slabim glasom, "zaboga." Ujna Vorthvs piljila je u nju.U trenutku je Ekaterinu uhvatila histerična želja da pojuri kroz sva ona nebranjena vrata i ugasi komkonzolu prije nego što bude prekasno. Ali u mislima joj je odjeknuo glas pun smijeha... Da vidimo što će se dogoditi.Da. Da vidimo.Jedan od saveznika Boriza Vormoncriefa mljeo je u Govorničkom krugu. Miles se pitao koliko će još dugo Konzervativci uspijevati održati svoju taktiku zavlačenja. Gregor je počeo izgledati kao da se smrtno dosađuje.Iz male sobe za sastanke izronio je carev osobni oruž-nik, uspeo se na postolje i promumljao nešto u uho svom gospodaru. Gregor je na trenutak izgledao iznenađeno, uzvratio s nekoliko riječi i otpravio oružnika. Kratko je domahnuo rukom lordu Čuvaru govorničkog kruga koji se dovukao do njega. Miles se napeo, očekujući da Gregorpresiječe ovo odugovlačenje i zapovjedi da se pristupi glasovanju, ali lord Govornik samo je kimnuo i vratio se na svoje mjesto. Gregor je ustao i uronio u vratašca iza postolja. Grof za govornicom primijetio je taj pokret i pogledao u stranu, zastao, pa nastavio. Možda to nije ništa važno, reče Miles sebi; čak i carevi s vremena na vrijeme moraju na zahod.Iskoristio je taj trenutak kako bi ponovno uključio kom-vezu. "Pym? Sto se događa s Donom?""Upravo sam dobio potvrdu iz Kuće Vorrutyer", javio se Pym trenutak poslije. "Dono stiže. Prati ga kapetan Vorpatril.""Tek sad?""Koliko sam shvatio, tek se prije jedan sat vratio kući.""Pa kog' je vraga radio cijelu noć?" Valjda Dono nije odabrao

upravo noć prije glasovanja da ode s Ivanom ganjati ženske — s druge strane, možda je želio nešto dokazati... "Nije važno. Samo se pobrini da stignu ovamo u komadu.""Radimo na tome, milorde."Gregor se zaista vratio dovoljno brzo da se moglo pretpostaviti kako je otišao samo do zahoda. Ne prekidajući zbivanje za Govorničkim krugom, vratio se na svoje mjesto, ali je dobacio Milesu čudan, pomalo očajan i prilično zbunjen pogled. Miles se uspravio i zapiljio u njega, ali Gregor nije davao daljnje naznake — umjesto toga, vratio se svom uobičajenom, ravnodušnom izrazu iza kojega se moglo skrivati sve: od smrtne dosade do paklenog bijesa.Miles svojim protivnicima nije želio priuštiti zadovoljstvo da ga vide kako grize nokte. Ako im ne pristigne novo ljudstvo, Konzervativci će uskoro ostati bez govornika. Miles još jednom prebroji glave, odnosno, pregleda prazne klupe. Danas je odaziv bio velik, jer je glasovanje bilo važno. Baš kao stoje lady Alys i obećala, nije bilo ni Vortuga-lova ni njegova glasačkog zamjenika. Ali mnogo je teže bilo objasniti zašto nema Vorhalasa, Vorpatrila, Vorfolseai Vormuira. Budući da su trojica od njih, možda i sva četvorica, bili sigurni glasači Konzervativne stranke, nije to bila nikakva šteta. Počeo je na margini svitka risati isprepleteni vjenčić noževa, mačeva i malih eksplozija, pa nastavio čekati."...sto osamdeset devet, sto devedeset, sto devedeset jedan", brojio je Enrique glasom koji je prštao od zadovoljstva.Kareen je na trenutak ostavila ono čime se bavila za laboratorijskom komkonzolom, pa se nagnula oko ekrana kako bi pogledala escobaranskog znanstvenika. Uz Mar-tyinu je pomoć dovršavao posljednji inventar pronađenih maslobuba u odori Vorkosiganovih, istodobno ih ponovno smještajući u svježe očišćenu čeličnu nastambu koja je otvorena stajala na laboratorijskom stolu."Nedostaje još samo devet jedinki", nastavio je En-rique veselo. "To je manje od pet posto ukupnog broja. Prihvatljiv gubitak u okolnostima ovako nesretne nezgode, rekao bih. Glavno da imam tebe, mila moja."Okrenuo se prema Martvi i pružio ruku pokraj nje kako bi dohvatio

staklenku u kojoj se nalazila maslobublja matica koju je tek sinoć pobjedonosno uspjela vratiti najmlađa kći oružnika Jankowskoga. Nagnuo je staklenku i istresao bubu na dlan koji ju je željno očekivao. Tijekom svega što je propatila za vrijeme svog bijega, matica je, prema Enriqueovim mjerenjima, narasla oko dva centimetra i sad ne samo daje ispunjavala cijeli dlan, nego se i prelijevala preko rubova. Podigao ju je prema svom licu i ispuštao ohrabrujuće zvukove nalik na poljupce, te vrškom jagodice prsta milovao njezin debeljuškasti oklop. Ona se čvrsto prihvatila za dlan svojim pandžicama i sišući mu krv, ispuštala prijeteće šištanje."Tako se glasaju kad su sretni", obavijesti Enrique Martvu, primijetivši njezin sumnjičavi pogled."Oh", reče Martva."Želiš je podragati?" Kao da je poziva, ispružio je prema njoj dlan na kojem je počivala divovska buba."Pa... zašto ne?" I Martva izvede pokus, a za nagradu je dobila istovrsno šištanje, a buba je napela leđa. Martva se iskrivljeno nasmiješila.U sebi, Kareen je mislila kako se čovjek koji idealnom zabavom smatra hranjenje, milovanje i brigu za stvorove koji na njegovo obožavanje uglavnom uzvraćaju neprijateljskim zvukovima, jednostavno mora sjajno složiti s Mar-tyom. Enrique je još neko vrijeme srdačno cvrkutao, pa ubacio maticu u čeličnu nastambu u kojoj su je smjesta preplavili, pomazili, očistili i nahranili njezini radišni potomci.Kareen ispusti raznježen uzdah, pa ponovno obrati pozornost na dešifriranje Markovih žvrljotina koje su zapravo bile analiza proizvodnih troškova njihovih pet glavnih predloženih prehrambenih proizvoda. Dati svakome od njih ime, to će biti pravi izazov. Markove su zamisli bile beživotne, a Milesa nije imalo smisla ni pitati, jer su se njegovi ogorčeni prijedlozi svodili na Rigotina od vanilije i Zohar-keksi.Jutros je Kuća Vorkosigan bila vrlo tiha. Svi oružnici koje nije posudio Miles otišli su s Potkraljem i Potkralji-com na nekakav pomodni politički doručak koji se održavao u čast buduće carice. Većina osoblja dobila je slobodno jutro. Mark je ugrabio priliku — i

Mamu Kosti, koja je u međuvremenu postala njihova stalna savjetnica za razvoj prehrambenih proizvoda — pa otišao pogledati malo postrojenje za pakiranje maslobubljih mliječnih proizvoda. Tsipis je slično postrojenje pronašao u Hassadaru i upravo ga selio na prostraniju lokaciju, te skrenuo Markovu pozornost na njihovo napušteno zemljište i njegove mogućnosti da postane pilot-tvornica maslobubljih proizvoda.Kareenin je jutarnji dolazak na posao bio kratak. Sinoć je prvi put zatražila svoje pravo da prespava u Kući Vor-kosigan. Na njezino potajno zadovoljstvo, prema njoj i Marku nitko se nije ponašao kao prema zločincima, maloj djeci ili idiotima — ukazano im je isto poštovanje kao i svim ostalim odraslim parovima. Zatvorili su vrata Markove sobe i posvetili se onome što se nije ticalo nikoga osim njih. Mark je jutros na posao otišao veselo fućkajući — pogrešno, jer je očito naslijedio potpuni nedostatak sluha svog biološkog pretka-brata. Kareen je znatno milozvučnije pjevušila sebi u bradu.Prekinulo ju je oprezno kucanje na dovratku laboratorija. Tamo je stajala jedna od sluškinja i izgledala zabrinuto. Osoblje Kuće Vorkosigan uglavnom je izbjegavalo zalaziti u hodnik u kojem se nalazio labos. Neki su se bojali maslobuba. Većina se bojala nagomilanih jednolitre-nih kantica bubljeg masla koje su sad od poda do stropa obrubljivale obje strane hodnika. Svi su znali da proći ovim hodnikom znači izložiti sebe opasnosti da budu uvučeni u labos na iskušavanje novog maslobubljeg proizvoda. Ovaj posljednji rizik uvelike je smanjio promet i buku. Koliko je Kareen bilo poznato, ova se mlada dama bojala svih triju opasnosti."Gospođice Koudelka, gospođice Koudelka... Doktore Borgos, imate posjetitelje."Sluškinja se izmaknula u stranu kako bi u laboratorij propustila dvojicu muškaraca. Jedan je bio mršav, a drugi... golem. Obojica su bila odjevena u zgužvanu putnu odjeću krojenu na način koji je Kareen, živeći već neko vrijeme uz Enriquea, prepoznala kao escobarsku modu. Mr-šavko je bio u ranim srednjim godinama, ili je bio mlađi, ali se ponašao kao da je srednjih godina. Bilo je to teško odrediti. U naručju je nosio fascikl pun svitaka. Golemi se jednostavno... nadvijao.

Mršavko je koraknuo naprijed i obratio se Enriqueu: "Jeste li vi doktor Enrique Borgos?"Enrique je živnuo kad je čuo escobarski naglasak, dašak domovine u ovom dugotrajnom i usamljenom izgnanstvu među Barravarcima. "Da?"Mršavi muškarac radosno mahne slobodnom rukom: "Napokon!"Enrique se stidljivo, ali usrdno nasmiješio. "Oh, i vi ste čuli za moje radove? Jeste li vi kojim slučajem... ulagači?""Teško." Mršavko se nacerio od uha do uha. "Ja sam časnik za uvjetne otpuste Oscar Gustioz — a ovo je moj pomoćnik, narednik Muno. Doktore Borgos—" časnik Gustioz službeno položi ruku na Enriqueovo rame, "uhićeni ste prema nalogu Cortes Planetaris de Escobar, zbog prijevare, krađe, nepojavljivanja na sudu i kršenja propisa o uvjetnom puštanju na slobodu.""Ali, ali..." sav se zapljuvao Enrique, "ovo je Bar-rayar! Ovdje me ne možete uhititi!""O, da, mogu", reče mrko časnik Gustioz. Pljusnuo je fascikl na laboratorijski stolac koji je maloprije napustila Martva i otvorio ga. "Ovdje imam, sljedećim redom, službeni sudski nalog za uhićenje," počeo je prevrtati zgužvane, nažvrljane svitke oblijepljene biljezima, "preliminarni pristanak na izručenje dobiven u barravarskom veleposlanstvu na Escobaru, zajedno s tri odobrene prijave za posredovanje, završni pristanak Carskog ureda u Vorbarr Sultani, preliminarno i završno naređenje ureda grofa Okruga Vorbarra, osamnaest različitih dopuštenja za prijevoz zatvorenika s barravarskih skočnih postaja koje se nalaze između ovog mjesta i naše domovine te, naposljetku, ali ne i najmanje važno, dopuštenje gradske straže Vorbarr Sultane koje je potpisao osobno lord Vorbohn. Trebalo mije mjesec dana da se probijem kroz sve ove birokratske prepreke i ne želim na ovom neprosvijećenomplanetu ostati više nijedan sat. Doktore Borgos, sa sobom smijete ponijeti jednu torbu.""Ali," povikala je Kareen, "Mark je platio jamčevinu za Enriquea! Kupili smo ga — sad je naš!""Uvjetno puštanje na slobodu ne briše optužbe za kriminalne radnje, gospođice," ukočeno je obavijesti escobar-ski časnik.

"Naprotiv, bijeg se dodaje optužnici.""Ali — zašto ćete uhititi samo Enriquea, a ne i Marka?" pitala je zbunjena Martva. Zurila je u hrpu svi-taka."Ne izliječi s prijedlozima", ispod glasa zareži Kareen."Ako govorite o opasnom luđaku poznatom kao lord Mark Pierre Vorkosigan, gospođice, moram vam reći da sam dao sve od sebe. Vjerujte mi, zaista sam se trudio. Potratio sam tjedan i pol skupljajući dokumentaciju. Ali on ima diplomatski imunitet klase III koji ga štiti doslovno od svega, osim od ubojstva. Osim toga, primijetio sam kako je dovoljno da razgovijetno izgovorim njegovo prezime pa da se suočim s kamenim zidom opstrukcije od strane svakog barravarskog časnika, tajnice, službenika veleposlanstva ili birokrata na koje sam naletio. Neko mi se vrijeme činilo da ludim. Na kraju, morao sam se pomiriti sa svojim očajem.""Meni se činilo, gospodine, da su vam i lijekovi pomogli", srdačno primijeti Muno. Gustioz ga bijesno pogleda."Ali vi mi nećete izmaknuti", nastavi se Gustioz obraćati Enriqueu. "Jedna torba. Smjesta.""Ne možete samo tako upasti ovamo i odvesti ga, bez ikakva upozorenja ili nečeg sličnog!" prosvjedovala je Kareen."Imate li vi ikakva pojma koliko me napora i pozornosti koštalo nastojanje da do njega ne stigne nikakvo upozorenje?" reče Gustioz."Ali nama je Enrique potreban! On je našoj novoj tvrtki sve! On je cijeli naš odjel za istraživanje i razvoj. BezEnriquea nikad nećemo proizvesti maslobube koji jedu autohtonu barravarsku vegetaciju!"Bez Enriquea, mogu se oprostiti od maslobublje industrije u povojima — njezine dionice postat će bezvrijedne. Cijelo ljeto posla, svi Markovi užurbani organizacijski napori, sve će to otići niz kanalizaciju. Nikakva dobit — nikakav prihod — nikakva odrasla samostalnost — nikakav skliski, vrući seks s Markom — ništa, samo dugovi, gubitak časti i hrpa pametnjakovića iz obitelji koji će stati u red kako bi mogli reći Rekli smo vam... "Ne možete ga odvesti!""Upravo suprotno, gospođice," reče časnik Gustioz, skupljajući svoje svitke, "mogu i hoću.""Ali što će s Enriqueom biti na Escobaru?" pitala je Martva.

"Čeka ga suđenje", reče Gustioz glasom punim gnusnog zadovoljstva. "Poslije čega ide u zatvor, barem seja za to predano molim. I to na dugo, dugo vrijeme. Nadam se i da će mu dosuditi plaćanje sudskih troškova. Računovodstvo će podivljati kad predam svoje putne troškove. Moja nadređena mi je rekla da će to biti kao godišnji odmor. Doma si za dva tjedna. A ženu i djecu nisam vidio puna dva mjeseca...""Ali to je potpuno beskorisno", reče uvrijeđeno Martva. "Čemu ga strpati u ćeliju na Escobaru, kad ovdje može raditi na dobrobit cijelog čovječanstva?" Kareen je nagađala daje i Martva uspjela na brzinu izračunati pad vrijednosti svojih dionica."To neka se dogovore doktor Borgos i njegovi bijesni vjerovnici", reče joj Gustioz. "Ja samo radim svoj posao. Konačno."Enrique je izgledao strahovito uznemireno. "Ali tko će se brinuti za moje jadne male curice? Vi nemate razumijevanja!"Gustioz je oklijevao i uznemirenim glasom rekao: "U mojim naređenjima nije bilo ni spomena o tome da doktor Borgos nekoga uzdržava." Zbunjeno je zurio u Kareen i Martvu.Martva reče: "Kako ste uopće uspjeli ući? Kako ste prošli pokraj CarSigova stražara na ulazu?"Gustioz zatrese svojim fasciklom. "Stranicu po stranicu. Trajalo je četrdeset minuta.""Ustrajao je na tome da provjeri svaki svitak", objasni Muno.Martva užurbano zapita sluškinju: "Gdje je Pym?""S lordom Vorkosiganom, gospođice.""Jankowski?""I on.""A ostali?""Svi su otišli s milordom i miladv.""Prokletstvo! A Roic?""On spava, gospođice.""Dovedi ga ovamo.""Ali, gospođice, on ne voli da ga se budi kad nije na dužnosti..." reče živčano sluškinja."Pozovi ga!"Nevoljko, sobarica se počela vući iz laboratorija.

"Muno", reče Gustioz koji je ovu razmjenu riječi promatrao s rastućim uznemirenjem, "sad." Pokazao je prema Enriqueu."Da, gospodine." Muno ščepa Enriquea za lakat.Martva dograbi preostalu Enriqueovu ruku. "Ne! Čekajte! Ne možete ga odvesti!"Gustioz se mrštio u smjeru sobarice koja se povlačila. "Idemo, Muno."Muno je potegnuo. Martva je potegnula na drugu stranu. Enrique je povikao: "Au!" Kareen je dograbila prvi predmet koji je mogao poslužiti kao oružje, metalni štapza mjerenje, pa se umiješala. Gustioz je ugurao fascikl sa svicima pod pazuho, pa krenuo ukloniti Martyu."Požuri!" zavrištala je Kareen sobarici, pa pokušala saplesti Muna tako što mu je ugurala metar među koljena, čitava je gomilica kružila oko rastegnutog Enriquea kao središnje točke vrtloga, pa je Kareen uspjela. Muno je ispustio Enriquea koji je pao prema Martyi i Gustiozu. U divljem pokušaju da povrati ravnotežu, Munova se teška ruka spustila na kut maslobublje nastambe koja se nahe-rila na kutu stola.Kutija od nehrđajućeg čelika poletjela je u zrak. Sto devedeset dva zaprepaštena maslobuba u smeđe-srebr-nim odorama izbačena su u golemoj cvrkutavoj, luđački razmahanoj putanji po cijelom laboratoriju. Budući da su aerodinamički maslobubi djelovali poput sićušnih cigli, u pljusku su se spustili na ljude koji su se natezali i poput keksića pucketali pod njihovim nogama. Nastamba je zveknula na pod, a za njom je poletio i Muno. Gustioz, koji se pokušao skloniti od ovog iznenadnog napada iz zraka, ispustio je fascikl iz ruke. Papiri s biljezima u svim duginim bojama pridružili su se lepršavom valu maslobuba u zraku. Enrique je zavijao kao opsjednut. Muno je jednostavno vrištao i divljački udarao maslobube kako bi ih skinuo sa sebe, poslije čega se pokušao uspentrati na laboratorijski stol."Pogledajte što ste sad učinili!" urlala je Kareen na es-cobarske časnike. "Vandalizam! Tvorni napad! Uništavanje privatnog vlasništva! Uništavanje privatnog vlasništva visokog vorskog plemića i to na samom Barravaru! Sad ste zbilja nadrapali!"

"Joj!" viknuo je Enrique, nastojeći održati ravnotežu stojeći na prstima, kako bi smanjio pokolj pod njihovim nogama. "Moje cure! Jadne moje curice! Pazite gdje staje-te! Bezumni ubojice!"Matica, čija je putanja, zahvaljujući težini, bila nešto kraća, odgegala se pod laboratorijski stol."Kakve su to užasne stvari?" zgađeno je pitao Muno koji je i dalje čučao na stolu koji se zibao."Otrovne bube", obavijesti ih Martva. "Novo bar-ravarsko tajno oružje. Na mjestu na kojem vas dodirnu meso će vam nabubriti, pocrnjeti i otpasti." Odvažno je pokušala spustiti jednog maslobuba niz Munov ovratnik ili uz nogavicu, ali on se uspješno obranio."To nije istina!" uvrijeđeno je viknuo Enrique, poskakujući poput balerine.Gustioz je bio na podu, divlje skupljajući svitke i nastojeći ne dodirnuti razasute maslobube, kao i izbjeći da oni dodirnu njega. Kad je ustao, lice mu je bilo grimizno. "Narednice!" zaurlao je. "Smjesta silazite! Zgrabite zatvorenika. Ovog časa odlazimo!"Muno je nekako uspio svladati svoje zaprepaštenje i malo se postidio što ga je njegov drug zatekao u povlačenju. Pažljivo je sišao sa stola, profesionalno zgrabio En-riquea i izgurao ga kroz laboratorijska vrata, dok je Gustioz skupljao posljednje od svojih svitaka i silom ih gurao natrag u fascikl."A moja jedna torba?" pitao je Enrique, dok ga je Muno počinjao tjerati niz hodnik."Ja ću ti u zračnoj luci kupiti prokletu četkicu za zube", dahtao je Gustioz, teturajući za njima. "I donje rublje. Platit ću ga iz vlastitog džepa. Sve što treba, samo da konačno odemo!"Kareen i njezina sestra istodobno su udarile o vrata i trebalo im je nekoliko sekundi da se proguraju. Isteturale su na hodnik dok je njihovo buduće biotehnološko bogatstvo zarobljeno odmicalo, još uvijek prosvjedujući i objašnjavajući kako su maslobubi bezopasni i dobronamjerni simbioti. "Ne možemo im dopustiti da ga odvedu!" viknula je Martva.Hrpa maslobubljih kantica 'stropoštala se na Kareen koja je pokušavala povratiti ravnotežu. Odskakivale su od njezine glave i ramena, bubajući o pod. "Au!" Uhvatila je nekoliko otprilike

kilogram teških kartona i zagledala se za muškarcima koji su nestajali. Naciljala je u Gustiozov zatiljak, zavitlala kanticu desnom rukom i povukla se. Martva, braneći se od kantica koje su se obrušavale sa suprotnog zida, zurila je u nju razrogačenih očiju, kimnula u znak razumijevanja, pa i sama dograbila jedan projektil."Spremna?" dahne Kareen. "Jedan, dva—"DEVETNAESTO POGLAVLJECarSigovcima za dolazak do rezidencije lorda Revizora Vorthvsa nisu trebale dvije minute — trebale su im gotovo četiri. Ekaterina se, čuvši kako se otvaraju ulazna vrata, zapitala bi li bilo nepristojno od nje kad bi na tu činjenicu upozorila mladog kapetana stroga lica koji se uspinjao stubama u pratnji zdepastog narednika koji je izgledao kao da nema smisla za humor. Ali nije bilo važno; Vassilv, kojega je promatrao sve razdraženiji Hugo, i dalje se naizmjence ulagivao i prijetio Nikkiju kroz zaključana vrata. U sobi iza njih, protegnula se duga tišina.Oba su se muškarca okrenula i zapanjeno promotrila novopridošlice. "Pa dobro, koga je nazvao?" prigušeno je pitao Vassilv.Časnik CarSiga obojicu je ignorirao. Okrenuo se kako bi pristojno pozdravio ujnu Vorthvs, čije su se oči samo nakratko razrogačile. "Gospođo profesor Vorthvs." Pozdrav je proširio i na Ekaterinu. "Madame Vorsoisson. Ispričavamo se što ovako upadamo. Dobili smo obavijest da se ovdje odvija sukob. Moj carski gospodar naložio mi je i zapovjedio da privedem sve nazočne.""Mislim da razumijem, kapetane... ovaj, Sphaleros, zar ne?" reče slabašnim glasom ujna Vorthvs.L.."Da, gospođo." Kimnuo joj je glavom, pa se okrenuo prema Hugu i Vassilvju. "Identificirajte se, molim vas."Hugo je prvi došao do daha. "Zovem se Hugo Vor-vayne. Ja sam stariji brat ove dame", pokaže on prema Ekaterini.Vassilv je automatski stao u stav "pozor", pogleda prikovanog uz Horusovo oko CarSiga na kapetanovu ovratniku. "Poručnik Vassilv Vorsoisson. Trenutačno na dužnosti pri OrbKonLetu, utvrda Kithera River. Ja sam skrbnik Nikkija Vorsoissona. Kapetane, vrlo

mije žao, ali vjerujem da ste dobili lažnu dojavu."Hugo se s nelagodom ubacio. "To nije bilo lijepo od njega, svakako, ali on je samo devetogodišnje dijete, gospodine, i uzrujao se zbog nekih obiteljskih poteškoća. Nije to ništa hitno. Natjerat ćemo ga da vam se ispriča.""Mene se to ne tiče, gospodine. Ja imam svoje zapovijedi." Okrenuo se prema vratima, izvukao sitan svitak iz rukava svoje tunike, bacio pogled na ono što je na njega bilo užurbano nažvrljano, vratio ga, pa otmjeno pokucao na vrata. "Mladi gospodin Nikolaj Vorsoisson?" Nikki je odgovorio: "Tko je to?" "Pješadijski kapetan Sphaleros, CarSig. Od vas se traži da mi se pridružite."Čulo se struganje brave i vrata su se u zamahu otvorila. Izgledajući istodobno pobjednički i prestrašeno, Nikki je zurio u časnika i smrtonosno oružje koje mu je visjelo o boku. "Da, gospodine," zacvilio je."Molim vas, pođimo ovuda", pokazao je kapetan prema stubištu. Narednik se izmaknuo u stranu.Vassilv je gotovo zavijao: "Zašto sam ja uhićen? Nisam učinio ništa loše!""Niste uhićeni, gospodine," odgovorio je pješadijski časnik strpljivo. "Samo ćemo vas zadržati zbog ispitiva-nja." Okrenuo se ujni Vorthvs i dodao: "Vi, gospođo, naravno, niste zadržani. Ali moj carski gospodar iskreno vas poziva da se pridružite svojoj nećakinji."Ujna Vorthvs dodirnula je usne, a oči su joj blistale znatiželjom. "Vjerujem da ću to i učiniti. Hvala vam, kapetane."Kapetan oštro kimne naredniku koji se požurio ponuditi ujni ruku kako bi lakše sišla stubištem. Nikki je kliz-nuo oko Vassilvja i bolno čvrstim stiskom zgrabio Ekate-rininu ruku."Ali," reče Hugo, "ali, ali, ali zašto?""Meni nije rečeno zašto, gospodine," reče kapetan glasom u kojem se nije osjećala ni isprika ni zabrinutost. Popustio je tek toliko da doda: "Pretpostavljam da ćete to pitanje morati postaviti kad stignete."Ekaterina i Nikki slijedili su ujnu Vorthvs i narednika; Hugo i Vassilv nisu imali druge nego se pridružiti povorci. Na dnu stubišta

Ekaterina baci pogled prema Nikkije-vim bosim nogama i zaprepašteno cikne: "Cipele! Nikki, gdje su ti cipele?" Uslijedilo je kratko zadržavanje dok je ona brzo odgalopirala dolje, pa našla jednu cipelu pod uj-ninom komkonzolom, a drugu uz kuhinjska vrata. Ekaterina ih je obje stisnula u ruku, pa su izašli iz kuće.Golemo, neoznačeno crno zračno vozilo dojmljivo je zauzimalo golem prostor na uskom pločniku pred kućom. Jednim je krajem zdrobilo malu gredicu nevena, drugim zamalo promašilo stablo sikomore. Narednik je pomogao damama i Nikkiju da se ukrcaju u stražnji odjeljak, pa stao u stranu, nadgledajući Hugov i Vassih/jev ulazak. Kapetan im se pridružio. Narednik je ukliznuo naprijed, uz vozača, pa je vozilo naglo poskočilo u zrak, razbacavši pritom nešto lišća, grančica i cjepanica sa sikomore. Velikom brzinom, vozilo se okrenulo i na visini rezerviranojsamo za hitne slučajeve prolazilo iznad krovova kuća niže nego što je Ekaterina bila naviknuta letjeti.Prije nego stoje Vassilv uspio svladati hiperventiliranje kako bi upitao Kamo nas vodite? i upravo u trenutku kad je Ekaterina uspjela ugurati Nikkijeva stopala u cipele i čvrsto stisnula čičak-trake, stigli su nad dvorac Vorhartu-ng. Vrtovi koji su ga okruživali bili su raskošni i puni raznovrsnih boja u punom ljetnom cvatu. Rijeka je blistala i klokotala u strmoj dolini ispod njih. Grofovski barjaci, koji su naznačavali da je zasjedanje Vijeća u tijeku, u svijetlim su redovima lepršali na motkama. Ekaterina se zatekla kako iznad Nikkijeve glave žudno traži smeđe-srebrnu zastavu. Zaboga, evo je, srebrni je uzorak listova i planina blistao na suncu. Parkirališta su bila krcata. Pedesetak oruž-nika u raznovrsnim kućnim odorama, sjajni poput velikih ptica, sjedili su ili se oslanjali o svoja vozila, brbljajući. Zračno vozilo CarSiga uredno se spustilo na golemi otvoreni prostor uz bočni ulaz.Poznati sredovječni čovjek u odori koja je označavala pripadnost Gregoru Vorbarri osobno, čekao je na njih. Tehničar ih je sve, čak i Nikkija, pregledao sigurnosnim skenerom. S kapetanom na začelju, muškarac u odori poveo ih je kroz dva uska hodnika, pokraj golemog broja stražara čiji oklopi i naoružanje nisu ništa dugovali povijesti, ali jesu sve tehnologiji. Uveo ih je u malu sobu s drvenim

oplatama na zidovima, u kojoj se nalazila komkon-zola, holovidni konferencijski stol, aparat za espresso... i to je zapravo bilo sve.čovjek u odori obišao je stol i uputio posjetitelje da ostanu stajati iza stolaca. "Vi, gospodine, vi, gospodine, vi, mladi gospodine i vi, gospođo." Izvukao je stolac jedino za ujnu Vorthvs i promrmljao: "Ako biste izvoljeli sjesti, gospođo profesor Vorthvs." Pregledao je poredak koji je up-ravo ustanovio, zadovoljno kimnuo i uronio u mala vrata na suprotnom kraju sobe."Gdje smo?" prošapće Ekaterina ujni."Zapravo, nikad prije nisam bila u ovoj sobi, ali mislim da se nalazimo točno iza careva postolja u dvorani Vijeća", uzvratila joj je šapatom ujna."Rekao je", dometne Nikki slabim glasom u kojem se čuo osjećaj krivnje, "kako mu se sve to čini suviše složenim da se riješi preko komkonzole.""Tko je to rekao, Nikki?" živčano je pitao Hugo.Ekaterina pogleda pokraj njega, prema malim vratima koja su se ponovno otvorila. Car Gregor, danas i sam odjeven u uniformu Kuće Vorbarra, ukoračio je u sobu, ozbiljno se nasmiješio Ekaterini i kimnuo Nikkiju. "Molim vas, Profesorice, nemojte ustajati", dodao je tihim glasom kad je ona pokušala stati na noge. Vassilv i Hugo izgledali su kao da ih je netko posve izbacio iz kolotečine i smjesta stali u stav "pozor". Gregor doda: "Hvala vam, kapetane Sphaleros. Možete se vratiti svojim redovitim dužnostima u postaji."Kapetan je salutirao i povukao se. Ekaterina se pitala hoće li on ikad saznati što se krilo iza ove bizarne zadaće prijevoza koja ga je dopala, ili će mu današnji događaji zauvijek ostati tajnom.Gregorov čovjek u odori, koji je slijedio cara, pridrži stolac na čelu stola svom gospodaru koji reče gostima: "Molim vas, sjednite.""Duboko se ispričavam", obrati se Gregor svima njima, "zbog ovog nenadanog preseljenja, ali u ovom trenutku ne mogu napustiti mjesto događaja. Tamo u dvorani bi se svakog trenutka mogli prestati razvlačiti. Barem se nadam." Položio je ruke na stol pred sobom. "A sad, bi li netko bio toliko ljubazan da mi objasni zašto je Nikki

mislio da ga netko želi oteti protiv volje njegove majke?""Potpuno protiv moje volje", doda Ekaterina za zapisnik.Gregor podigne obrve prema Vassilvju. Vassilv se doimao posve oduzetim. Gregor, ohrabrujući ga, doda: "Sažeto, ako je moguće, poručnice."Iz stanja mirovanja Vassilvja je izvukla njegova vojnička disciplina. "Da, gospodine," zamuca on. "Bilo mije rečeno — jutros rano nazvao me poručnik Alexi Vormoncrief i obavijestio me kako lord Richars Vorrutver, uspije li danas dobiti grofoviju, kani pred Vijećem optužiti lorda Milesa Vorkosigana za ubojstvo mog rođaka. Alexi je rekao — Alexi se bojao kako će poslije toga u glavnom gradu doći do velikih nereda. Bojao sam se za Nikkijevu sigurnost, pa sam došao kako bih ga sklonio na sigurnije mjesto dok se stvari... dok se stvari ne smire."Gregor je kuckao prstima po stolu. "To je bila vaša zamisao ili je to predložio Alexi Vormoncrief?""Ja..." Vassilv je oklijevao, pa se namrštio. "Zapravo, Alexi je to predložio.""Shvaćam." Gregor podigne pogled prema svom čovjeku koji je stajao uza zid i oštrim glasom reče: "Gerard, zabilježi ovo. Već je treći put ovaj mjesec vrlo zaposleni poručnik Alexi Vormoncrief privukao na sebe moju negativnu pozornost i to u stvarima koje se tiču političkih pitanja. Podsjeti nas da mu nađemo premještaj na nekom mjestu u carstvu na kojem neće imati toliko posla.""Da, gospodine," promrmlja Gerard. Ništa nije zapisao, ali Ekaterina je znala da to nije ni potrebno. Čovjeku ne treba memorijski čip da bi se sjetio Gregorovih zapovijedi — jednostavno bi se sjetio."Poručnice Vorsoisson," žustro reče Gregor, "bojim se da su glasine i ogovaranja u samoj srži političke sceneglavnog grada. Razlučiti istinu od laži, to zahtijeva puno radno vrijeme i neprekidan napor iznenađujuće velikog broja pripadnika CarSiga. Uvjeren sam da im to dobro polazi za rukom. Prema profesionalnom mišljenju mojih analitičara u CarSigu, klevetanje lorda Vorkosigana nema izvorište u komarrskim događanjima — o kojima sam u potpunosti obaviješten — već je to kasnije izmislila

grupi-ca, hm, izdajničkih je prejaka riječ, nezadovoljnih ljudi koji dijele političke nazore i smatraju kako će ta kleveta poslužiti dovođenju lorda Vorkosigana u neugodnu situaciju."Gregor je Hugu i Vassilvju dao trenutak da ovo prož-vaču, pa nastavio: "Vaša je panika preuranjena. Čak ni ja ne znam kako će završiti današnje glasanje. Ali možete biti uvjereni, poručnice, kako je moja ruka zaštitnički položena nad vašu obitelj. Neće biti dopušteno da ikakva zla sudba zadesi članove kućanstva lorda Revizora Vorthvsa. Vaša je zabrinutost za svaku pohvalu, ali je posve nepotrebna." Glas mu je postao trunčicu hladniji. "S druge strane, teško mogu pohvaliti vašu lakovjernost. Na tome ćete morati poraditi.""Da, gospodine," zacvili Vassilv. Sad je već imao posve iskolačene oči. Nikki se stidljivo nasmiješio Gregoru. Gregor mu baš nije namignuo, ali mu je udijelio lagano širenje očiju. Nikki je zadovoljno utonuo u stolac.Začuvši kucanje na vratima koja su vodila u hodnik, Ekaterina se tržne. Čovjek u odori pošao ih je otvoriti. Nakon prigušenog razgovora, stao je u stranu kako bi propustio još jednog časnika CarSiga, majora u neslužbenoj zelenoj odori. Gregor podigne pogled i domahne mu da priđe. Major pogleda čudnovate carske goste, pa se prigne i počne mrmljati u carsko uho."U redu", reče Gregor. "U redu," pa doda, "a bilo je već i vrijeme. Dobro. Dovedite ga ravno ovamo." Časnik kimne i požuri iz sobe.Gregor se osmjehne svima njima. Profesorica mu je vedro, a Ekaterina stidljivo uzvratila. Hugo se također bespomoćno nasmiješio, no još je bio zaprepašten. Ekaterina se sjetila da na većinu ljudi Gregor prilikom prvog susreta ostavlja takav dojam."Bojim se", reče Gregor, "da ću neko vrijeme imati mnogo posla. Nikki, uvjeravam te da te danas nitko neće odvojiti od tvoje mame." Dok je to govorio, oči su mu bljesnule prema Ekaterini, pa je dodao, lagano kimajući glavom. "Ali kad završi zasjedanje Vijeća, rado ću u potpunosti saslušati što vas brine. Oružnik Gerard će vam pronaći mjesta na galeriji, odakle možete promatrati sjednicu. Na Nikkija bi to moglo odgojno djelovati." Ekaterina nije bila sigurna je li to poziv ili zapovijed, ali svakako je zvučalo neodoljivo privlačno. Okrenuo

je ruku dlanom prema gore. Svi su zateturali na noge, osim ujne Vorthvs kojoj je ceremonijalno pomogao oružnik. Gerard im udvorno pokaže prema vratima.Gregor se nagnuo i nešto tišim glasom dodao Vassilvju koji se upravo okrenuo kako bi pošao: "Poručnice, ja imam potpuno povjerenje u madame Vorsoisson. Predlažem i vama da ga razvijete."Vassilv je uspio istisnuti nešto što je zvučalo kao nghGospodine! Odšuškali su u hodnik. Hugo ne bi u svoju sestru piljio s većim zaprepaštenjem ni da joj je upravo izrasla druga glava.Na pola puta niz uski hodnik morali su se svrstati u jed-nored, budući da se u suprotnom smjeru vraćao major. Ekaterina je zapanjeno primijetila da major sa sobom vuče Byerlyja Vorrutvera koji je izgledao očajnički iscrpljeno. By je bio neobrijan, a skupo večernje odijelo bilo mu je izgužvano i prljavo. Oči su mu bile otečene i podlivene krvlju, ali su se trznule kad je prošao pokraj nje i prepoznaoje. Uspio joj se čak i kratko, ironično nakloniti, ruke raširene preko srca, a da pritom nije ni zastao.Hugo okrene glavu i zapilji se za vitkim Bvevim likom koji je odmicao. "Ti poznaš tog čudnog tipa?" pitao je."To je jedan od mojih udvarača", smjesta odgovori Ekaterina, odlučivši okrenuti ovu prigodu sebi u korist. "Byerly Vorrutver, rođak Richarsa i Dona. Siromašan, neoprezan i neosjetljiv na uvrede, ali vrlo duhovit... ako čovjek voli tu vrstu zajedljivog humora."Prepustivši Hugu da iz ove naznake razabere kako nezaštićenoj udovici prijete i gore stvari od pažnje izvjesnog omanjeg grofovskog nasljednika, slijedila je oružnika prema, očito privatnom, cijevnom dizalu. Ono je ponijelo družinu na drugi kat, gdje su prošli još jednim uskim hodnikom na čijem su se kraju nalazila neupadljiva vratašca. Jedan je stražar CarSiga stajao uz njih. Drugi je zatvarao možebitnu vatrenu liniju stojeći na suprotnoj strani galerije.Na galeriji dvorane Vijeća bilo je zauzeto otprilike tri četvrtine sjedala. Brujila je tihim razgovorima koje su vodile dobro odjevene

žene, te muškarci u neslužbenim zelenim odorama i lijepim civilnim odijelima. Ekaterina se odjednom osjetila pohabano i upadljivo u svojoj žalobnoj odjeći, posebno kad je Gregorov oružnik za njih raščistio mjesta u sredini prvog reda, pristojno, ali bez objašnjenja zatraživši od petorice mlade gospode koja su ih zauzimala, da se povuku. Nitko se nije usudio usprotiviti čovjeku odjevenom u tu odoru. Ispričala im se osmijehom dok su prolazili pokraj nje; oni su njoj uzvratili znatiželjnim pogledima. Osigurala je Nikkija između sebe i ujne Vor-thys. Hugo i Vassily sjeli su joj zdesna."Jeste li ikad prije bili ovdje?" prošaptao je Vassily, očiju iskolačenih kao i Nikki."Nisam", reče Ekaterina."Ja sam jednom bio, davno, sa školom", prizna Hugo. "Ali, naravno, Vijeće nije zasjedalo."Činilo se da samo ujnu Vorthys ovo okruženje nije zaprepastilo, ali — s druge strane — ona je kao povjesničarka redovito odlazila u arhive dvorca Vorhartung, još i prije nego što je ujak bio promaknut u revizora.Ekaterina je usrdno pretraživala dvoranu koja se pod njom pružala poput pozornice. Usred zasjedanja, prizorište je bilo iznimno šareno, jer su svi grofovi bili odjeveni u najelegantnije modele uniformi svojih Kuća. Pretraživala je tu kakofoniju duginih boja kako bi pronašla maleni lik odjeven u — u usporedbi s nekima, prigušenu i ukusnu — smeđe-srebrnu uniformu... evo ga! Miles je upravo usta-jao sa svog stolca u prvom redu krivulje koja se nalazila s desne Ekaterinine strane. Zgrabila je ogradu galerije i rastvorila usne, ali on nije podigao pogled.Bilo bi nezamislivo ovdje ga glasno zazvati, iako u ovom trenutku nitko nije stajao u Govorničkom krugu; za vrijeme zasjedanja Vijeća nisu bile dopuštene upadice s galerije, a u krug su mogli ući samo grofovi i ljudi koje bi oni pozvali kao svjedoke. Miles se s lakoćom kretao između svojih moćnih kolega i prišao Reneu Vorbrettenu kako bi se s njim o nečem posavjetovao. Ma kako da je Aralu Vorkosiganu prije svih onih godina bilo teško ugurati svog oštećenog sina u ovaj skup, sad su se, čini se, naviknuli na njega.

Dakle, promjene su moguće.Rene, koji je podigao pogled prema galeriji, prvi ju je primijetio pa usmjerio i Milesovu pozornost. Miles podigne glavu, a oči mu se raširiše, dok mu se u pogledu vidjela mješavina ushita, zbunjenosti i — kad je ugledao Huga i Vassilvja — zabrinutosti. Ekaterina mu se usudila umiru-juće mahnuti, zapravo, samo je malo raširila dlan predgrudima i brzo ga vratila u krilo. Miles joj je uzvratio onim svojim čudnim, lijenim pozdravom kojim se koristio kako bi izrazio zapanjujuće veliku količinu uredničkih komentara; u ovom slučaju, pozdrav je predstavljao opreznu ironiju koja je skrivala duboko poštovanje. Pogled mu je prešao na ujnu Vorthvs; obrve su mu se upitno i s mnogo nade podigle, pa joj je kimnuo na pozdrav, što je ona uzvratila. Usne su mu se uzvile.Richars Vorrutver, koji je razgovarao s nekim grofom u prvom redu, primijetio je Milesov pozdrav i pogledao prema galeriji. Richars je već nosio plavo-sivu uniformu svoje kuće, punu grofovsku odoru, što je značilo da je • mnogo toga uzeo zdravo za gotovo, pomisli Ekaterina s oštrim neodobravanjem. Hladno se namrštila čovjeku koji je, u najmanju ruku, bio suautor njezinih trenutačnih nevolja. Znam ja takve kao što si ti. Ne bojim te se.Gregor se još uvijek iz svoje odaje nije vratio na postolje; o čemu samo razgovaraju on i By Vorrutver? Dok joj je oko popisivalo muškarce u dvorani, shvatila je da Dono još nije stigao. Taj bi se energični lik isticao u svakoj prostoriji, čak i ovoj. Ne postoji valjda tajni razlog za Richar-sovo nepodnošljivo samopouzdanje?No upravo u trenutku kad joj se uzbunjeni čvor počeo vezivati u grudima, deseci glava ispod nje okrenuli su se naglo prema vratima dvorane. Točno ispod Ekaterine ulazila je grupica muškaraca. Čak je i iz ovog kuta uspjela prepoznati bradatog lorda Dona. Nosio je kadetsku plavo-sivu uniformu Kuće Vorrutver, gotovo istovjetnu Richarsovoj, ali mnogo bolje prekrojenu, s dodacima i ukrasima grofovskog nasljednika. Uznemirujuće je bilo to što je Dono šepao, ukočeno hodajući kao da ga muči neprekidna bol. Na njezino iznenađenje, uz njega je ušao Ivan Vorpatril. Bila je manje sigurna tko su preostala četvorica, iako joj se činilo da je prepoznala neke od

njihovih uniformi."Ujno Vorthvs!" prošaptala je. "Tko su ovi grofovi s Donom?"Ujna Vorthvs uspravila se s iznenađenim i zbunjenim izrazom na licu. "Onaj s čupom sijede kose u plavom i zlatnom je Falco Vorpatril. Mlađi je Vorfolse, ma znaš, onaj čudak s Južne obale. Postariji gospodin sa štapom je, za Boga miloga, grof Vorhalas osobno. A zadnji je grof Vollkaloner. Uz Vorhalasa, njega smatraju najukočenijim starim panjem u Konzervativnoj stranci. Pretpostavljam da se s glasovanjem čekalo dok oni ne stignu. Mislim da će sad sve konačno krenuti."Ekaterina pogledom potraži Milesa da vidi kakav je njegov odgovor na ovo. Olakšanje koje je osjetio kad je ugledao lorda Dona vidljivo se izmiješalo s očajem kad je ugledao kako, svi zajedno, nadiru Richarsovi najodaniji glasači. Ivan Vorpatril odvojio se od grupice i sjurio prema Reneovoj klupi, a na licu mu se širio izrazito neobičan, veseo osmijeh. Ekaterina se naslonila, dok joj je srce nemirno lupalo, očajnički nastojeći dešifrirati razgovor koji se dolje vodio, ali do njezinih je ušiju doprlo tek tiho, nerazgovijetno brujanje.Ivan je odlučio još jedan trenutak uživati u izrazu pos-vemašnjeg izbezumljenja na licu svog bratića lorda-Revi-zora-koji-je-ovdje-bog-i-batina. O, da, kladim se da ti je teško prokužiti što se ovdje događa. Pretpostavljao je da bi se trebao osjećati krivim što jutros nije odvojio trenutak kako bi Milesa na brzinu pozvao preko komkonzole i objasnio mu što se sprema, ali zaista, tad je već bilo prekasno i Milesu ta obavijest ne bi mnogo pomogla. Još će nekoliko sekundi Ivan imati prednost nad Milesom u njegovoj vlastitoj igri. Uživaj. No Rene Vorbretten se doi-mao jednako zbunjenim, a Ivan s njim nije morao poravnati nikakve račune. Dosta je bilo.Miles pogleda svog bratića s izrazom izmiješanog ushita i bijesa. "Ivane, ti kret—" počeo je on."Nemoj... to reći." Ivan podigne ruku kako bi ga zaustavio prije nego što otpusti jedan od svojih rječitih vodopada. "Maloprije sam ti opet spasio dupe. I kako mi ti zahvaljuješ? Nikako. Samo me mučiš i vrijeđaš. Takva mije zlehuda sudba.""Pym mi je dojavio da dovodiš Dona. Na čemu sam ti zahvalan",

reče Miles kroz stisnute zube. "Ali kog' si vraga i njih morao dovesti?" Trznuo je glavom prema četvorici konzervativnih grofova, koji su se upravo kretali dvoranom prema klupi Boriza Vormoncriefa."Gledaj i vidjet ćeš", promrmlja Ivan.Kad je grof Vorhalas stigao u ravninu s Richarsovom klupom, ovaj se uspravio i nasmiješio: "Bilo je i vrijeme, gospodine! Kako mije drago što vas vidim!"Richarsov je osmijeh izblijedio kad je Vorhalas prošao pokraj njega, a da prema njemu nije ni glavu okrenuo. S obzirom na to kako je Vorhalas prihvatio njegov pozdrav, Richars je mogao biti i posve nevidljiv. Vorkalloner, koji je slijedio starijeg člana stranke, barem je priznao Richarso-vo postojanje tako što mu se namrštio.Ivan je prestao disati, pun sretnog očekivanja.Richars je pokušao ponovno, kad je Falco Vorpatril, snježnobijele kose, teškim korakom prolazio pokraj njega. "Sretan sam što ste uspjeli doći, gospodine..."Falco se zaustavio i ledeno se zapiljio u Richarsa. Glasom tihim, ali ipak dovoljno snažnim da odjekne od svih zidova dvorane, Falco reče: "Nećeš još dugo biti sretan. Među nama, Richarse, postoji nepisano pravilo: ako imašplan koji prelazi granice etičkoga, odigraj tu igru tako prokleto dobro da te nitko ne ulovi. A ti takvoj igri nisi dorastao." Prezirno frknuvši, slijedio je svoje kolege.Vorfolse, koji je prolazio zadnji, bijesno je siktao na Richarsa: "Kako ste se usudili uvući me u svoje planove tako što ste iskoristili moju zgradu za izvođenje svog napada? Pobrinut ću se da vas zbog toga rastrgaju na komade!" Odmarširao je za Falcom, udaljujući se na svaki način od Richarsa što je više mogao.Miles je širom razrogačio oči i razjapio usta, a njegovo je shvaćanje situacije iz trenutka u trenutak raslo. "Burna noć, ha, Ivane?" dahne on, primjećujući Donovo šepanje."Ne bi vjerovao.""Iskušaj me."Brzo i ispod glasa, Ivan reče Milesu i zaprepaštenom Reneu: "Skraćena verzija glasi: grupica plaćenih razbojnika željela je

vibracijskim nožem poništiti Donovu be-tansku operaciju. Zaskočili su nas kad smo izlazili od Vor-folsea. Dobro su razradili plan za uklanjanje Donovih oružnika, ali nisu računali da ćemo tamo biti Olivia Kou-delka i ja. Umjesto toga, mi smo uklonili njih i kao dokazni materijal predočili ih Falcu i starom Vorhalasu, pa predali stvar njima u ruke. Naravno, nitko se nije potrudio obavijestiti Richarsa; ostavili smo ga u mraku glede tih novosti. Prije nego što prođe današnji dan, Richars će poželjeti iskušati vibracijski nož na vlastitom grlu."Miles napući usne. "A dokazi? Richars je zacijelo upotrijebio nekoliko slojeva posrednika za ovakav potez. A ako je zaista vježbao na Pierreovoj zaručnici, mora se priznati da je zbilja lukav. Neće biti lako dovesti trag do njegovih vrata."Još užurbanije, Rene doda: "Kako se brzo možemo dočepati dokaza?""Moglo bi potrajati i tjednima, ali Richarsov se maher prijavio za Carskog svjedoka." Našavši se na vrhuncu svoje pobjede, Ivan udahne.Miles nakrivi glavu: "Richarsov maher?""Byerly Vorrutver. Čini se kako je on pomogao Richar-su sve ovo namjestiti. Ali stvari su pošle po zlu. Richarsovi unajmljeni mamlazi slijedili su Dona i trebali su ga zaskočiti pred Kućom Vorsmvthe, ali im se učinilo da kod Vorfol-sea imaju bolju priliku. By je dobio napadaj, sav se pjenio kad me u ranu zoru konačno pronašao. Taj jadni, histerični, veličanstveni um koji je stajao iza svega toga pojma nije imao kamo su nestali svi njegovi pješaci. A ja sam ih zarobio. To mi je bilo prvi put u životu da vidim Byerlyja Vorrutyera bez teksta." Ivan se zadovoljno nacerio. "A onda su došli CarSigovci i odveli ga.""Kako... neočekivano. Nisam u ovoj igri Byerlyja smjestio na to mjesto", mrštio se Miles."A meni se činilo da si ti prokleto previše pun povjerenja. Meni nešto u vezi s Byem od samog početka nije sjelo kako treba, ali jednostavno nisam točno znao što—"Vorhalas i njegovi drugovi sad su se skupili oko klupe Boriza Vormoncriefa. Činilo se da je Vorfolse najglasniji, bijesno je mahao

rukama i povremeno se preko ramena ogledao prema Richarsu koji je taj prizor promatrao očima punim panike. Vormoncrief je čvrsto stisnuo zube i duboko se namrštio. Dvaput je odmahnuo glavom. Mladi je Sigur djelovao užasnuto: nesvjesno, ruke su mu se zaš-titnički sklopile u krilu, a koljena stisnula.Sve sotto uoče rasprave privedene su kraju kad je kroz mala vrata iza postolja u dvoranu ušao car Gregor i ponovno zauzeo svoje mjesto. Domahnuo je lordu Čuvaru govorničkog kruga da mu priđe, a ovaj se požurio premanjemu. Kratko su se posavjetovali. Lord Čuvar prijeđe prostoriju pogledom; naposljetku je prišao Ivanu."Lorde Vorpatril," pristojno je kimnuo. "Vrijeme je da svi osim grofova napuste dvoranu. Gregor kani zatražiti početak glasovanja. Ako niste pozvani kao svjedok, morat ćete pronaći mjesto na galeriji.""Idem iz ovih stopa", reče Ivan srdačno. Miles pobjednički podigne palac prema Reneu, pa požuri prema svojoj klupi. Ivan se okrenuo i pošao prema vratima.Polako je prošao pokraj klupe Okruga Vorrutyer, a tamo je Dono veselo govorio Richarsu: "Pomakni se, prijatelju. Tvoji mamlazi su me sinoć promašili. Kad glasovanje bude završeno, pred vratima će te čekati gradska straža lorda Vorbohna."Iznimno nevoljko, Richars se pomaknuo prema krajnjem rubu klupe. Dono se uvalio u klupu i prekrižio noge u čizmama — i to ih je, kako je Ivan primijetio, prekrižio u člancima — pa udobno raširio laktove.Richars je frknuo ispod glasa: "Samo se ti nadaj. Ali kad dobijem titulu, Vorbohn neće imati nadležnosti nada mnom. A Vorkosiganova će se stranka tako izbezumiti zbog njegovih zločina, da neće imati prigodu da se na mene baci kamenjem.""Kamenjem, Richarse, dragi?" preo je Dono. "Nisi ti te sreće. Ja predviđam da će te zatrpati prava lavina."Ostavljajući za sobom obiteljski susret Vorrutverovih, Ivan je stigao do dvostrukih vrata koja su stražari rastvorili pred njim. Tako mi Boga, ovo je bio dobro obavljen posao. Pred samim se vratima osvrnuo preko ramena i otkrio da Gregor pilji u njega. Car mu je

udijelio jedva primjetan osmijeh i tek malu naznaku kimanja glavom.Ali Ivan se zbog toga nije osjetio presretnim. Pod tim se pogledom osjećao kao daje potpuno gol. Prekasno se sjetio Milesove uzrečice kako je nagrada za dobro obavljen posao obično još teži posao. Na trenutak je, stojeći u predvorju pred dvoranom, razmotrio nagonsku potrebu da, umjesto lijevo, prema stubištu koje je vodilo do galerije, skrene desno, prema izlazu u vrtove. Ali ovo konačno razrješenje ne bi propustio ni za što na planetu. Uspeo se stubama."Pali!" ispalila je Kareen.Dvije su kantice bubljeg masla u visokom luku poletjele hodnikom. Kareen je očekivala da će se spustiti na prijestupnike uz poznati blump, kao kamenje, samo malo otpornije. Ali kantice koje su se nalazile na vrhu hrpe bile su iz nove zalihe koju je Mark pronašao na nekoj rasprodaji. Jeftinija, tanja plastika nije imala strukturni integritet prijašnjih kantica. Nisu udarile kao kamenje; udarile su kao granate.Poslije sudara s Munovim ramenima i Gustiozovom glavom kantice su se raspale i bublje se maslo rasprsnulo po zidovima, stropu, podu i, posve slučajno, po prvotnim metama. Budući da je drugi plotun bio u zraku i prije nego što je prvi pogodio cilj, iznenađeni su se Escobaran-ci okrenuli u pravi čas da prime sljedeće maslene bombe ravno u grudi. Muno je imao reflekse dovoljno brze da se obrani od treće kantice koja se razletjela na podu i sve nazočne obula u nazuvke od skliskog, bijelog bubljeg masla.Divlje uzbuđena Martva sad je zavijala i vrištala kao opsjednuta, pa nastavila ispaljivati kantice niz hodnik što je brže mogla. Nisu se sve kantice razletjele; neke su pogađale cilj uz zadovoljavajuće mukao zvuk. Muno se, psujući, borio s još nekoliko kantica, no zagrizao je mamac i ispustio Enriquea na onoliko vremena koliko mu je bilo potrebno da dograbi kantice koje su se nalazile na njiho-voj polovici hodnika i uzvrati paljbu sestrama Koudelka. Martva se uspjela izmaknuti kantici koja je ciljala prema njoj; sljedeća se razletjela pred Kareeninim nogama. Munov pokušaj da maslobubljom paljbom osigura odstupnicu svojoj družini razbio mu se o glavu kad se Enrique spustio na koljena i izmigoljio hodnikom

prema svojim zaštitnicama koje su vrištale poput Valkira."Povucimo se u labos", povikala je Kareen. "I zaključajmo vrata! Iz labosa možemo pozvati pomoć!"Na suprotnom kraju hodnika, otvorila su se vrata iza leđa escobarskih osvajača. Kareen je osjetila trenutak radosti kad je kroz njih uteturao oružnik Roic. Pojačanje! Roic je bio neodoljiv u čizmama, boksericama i ošamut-nom pojasu koji je prikopčao naopako. "Koji vrag—" počeo je Roic, ali ga je, na nesreću, prekinula posljednja runda prijateljske vatre koju je nasumce odaslala Martva, pogodivši ga u grudi."O, joj, oprosti!" vikne ona kroz dlanove kojima je pokrila usta."Koji se vrag ovdje događa?" zaurlao je Roic, pokušavajući iščupati ošamut s pogrešne strane pojasa i to rukama skliskim od maslobubljeg preljeva. "Probudili ste me! Ovo je treći put jutros da me netko budi! Ja se moram naspavati! Časna mi oružnička, sljedećeg kurbinog sina koji me probudi zadavit ću golim rukama!"Kareen i Martva stisnule su se jedna uz drugu u trenutku čistog estetičkog užitka, promatrajući visinu, širinu ramena, duboki odjek glasa i općenito, dobru porciju sportski građenog mladog muškog tijela koju je Roic predstavljao. Martva je uzdahnula. Escobaranci, naravno, pojma nisu imali tko je ovaj mladi goli barbar koji je urlao i stajao između njih dvojice i jedine njima poznate rute za bijeg. Uzmaknuli su nekoliko koraka."Roic, oni žele oteti Enriquea!" užurbano je povikala Kareen."A da? Baš dobro", pospano žmirne Roic prema njoj. "Pobrinite se da s njim odnesu i njegove vražje bube..."Uspaničeni je Gustioz nakanio sunuti pokraj Roica prema vratima, no umjesto toga, okrznuo ga je pa su se obojica poskliznula po bubljem maslu i poletjela na pod, okružena oblakom službene i povjerljive dokumentacije. Roicovi neispavani, no ipak dobro uvježbani refleksi preuzeli su nadzor, pa je pokušao pričepiti svog slučajnog napadača uz pod, što nije bilo lako, kad se uzme u obzir da su obojica bila pokrivena znatnim količinama maziva. Odani Muno uspio je zateturati u čučanj i hrabro pokušao dograbiti nekoliko kantica za još jedan maslobublji plotun, no njegovu je vještu ruku uhvatio Enrique i pokušao ga spriječiti. Obojica su se

pokliznula i pala na opasni pod hodnika. No Muno je uspio ščepati jedan od Enriqueovih gležnjeva i sad ga je počeo povlačiti hodnikom."Ne možete nas spriječiti!" dahtao je Gustioz, napola poklopljen Roicom. "Imam pravovaljani uhidbeni nalog!""Gospodine, ja vas ne želim spriječiti!" urlao je Roic.Kareen i Martva poletjele su dograbiti Enriqueove ruke, pa ga počele povlačiti u suprotnom smjeru. Budući da nijedna od strana u sukobu nije mogla računati na trenje, natjecanje je neko vrijeme bilo neodlučeno. Kareen je riskirala i ispustila jednu Enriqueovu ruku, pa poskočila preko njega i smjestila dobro odmjeren udarac u Munov ručni zglob; on je zaurlao i popustio. Dvije djevojke i znanstvenik teturali su jedno preko drugog, pa se naposljetku probili natrag i prošli kroz vrata laboratorija. Martva ih je uspjela zalupiti i zaključati trenutak prije nego što se Munovo rame zabilo u njih sa suprotne'strane."Komkonzola!" dahnula je preko ramena svojoj sestri. "Nazovi lorda Marka! Nazovi nekoga!"Kareen je otrla bublje maslo iz očiju, poletjela prema komkonzolnom stolcu i počela utipkavati Markov osobni kod.Miles je iskrivio vrat i, beznadno izvan kruga čujnosti, promatrao Ivana kako stiže u prvi red galerije i tamo bez-dušno izbacuje jednog nesretnog zastavnika iz njegova stolca. Mlađi časnik, nižeg čina i tjelesne visine, nevoljko je predao svoje fantastično mjesto i povukao se, pošavši u potragu za stojećim mjestom u stražnjem dijelu galerije. Ivan uklizne pokraj Profesorice i Ekaterine. Uslijedilo je došaptavanje; prema širokom mahanju Ivanovih ruku i njegovu samozadovoljnom smiješku, Miles je nagađao kako upravo prepričava damama svoj sinoćnji junački podvig.Prokletstvo, da sam ja bio tamo, jednako bih tako dobro uspio spasiti lorda Dona kao i... A možda i ne.Miles je Ekaterinina brata Huga i Vassilvja koji su joj sjedili s druge strane prepoznao na temelju kratkog susreta s njima na Tienovu sprovodu. Zar su se opet doklatili u grad kako bi maltretirali Ekaterinu zbog Nikkija? Sad su se, slušajući Ivana, doimali potpuno zatečenima. Ekateri-na je rekla nešto žestoko. Ivan se s nelagodom

nasmijao, a onda se okrenuo i mahnuo Oliviji Koudelki koja je upravo sjedala u posljednji red. Nije bilo pošteno da netko tko je probdio cijelu noć sad izgleda tako svježe... Presvukla se — iz sinoćnje večernje haljine u široki svileni kostim s modernim hlačama u komarrskom stilu. Ako je bilo suditi prema njezinu mahanju i osmijehu, u borbi nije bila ozlijeđena. Nikki je nešto uzbuđeno pitao, a Profesorica mu je odgovorila; s ledenim je neodobravanjem piljila u smjeru zatiljka Richarsa Vorrutvera.Koga vraga cijela Ekaterinina obitelj radi s njom tamo gore? Kako je uspjela nagovoriti Huga i Vassilvja da surađuju i pođu s njom u ovaj posjet? I kakve veze sa svim tim ima Gregor? Miles bi se mogao zakleti da je vidio oružni-ka u odori Kuće Vorbarra kako se vraća, nakon što ih je smjestio na njihova mjesta... U dvorani Vijeća, lord Čuvar govorničkog kruga udario je drškom konjaničkog koplja s barjakom Vorbarrinih o drvenu pločicu umetnutu u pod samo za tu svrhu. Klik-klak, odjeknulo je dvoranom. Sad nema vremena odjuriti na galeriju i saznati što se događa. Miles uspije odvojiti svoju pozornost od Ekaterine i pripremi se na bavljenje poslom. Poslom koji će odlučiti hoće li budućnost za njih dvoje biti san ili noćna mora... Lord Čuvar glasno je rekao: "Moj Carski Gospodar priznaje grofa Vormoncriefa. Istupite i predajte svoju tužbu, milorde."Grof Boriz Vormoncrief ustane, potapše svog zeta po ramenu i odlučno krene zauzeti svoje mjesto u Govorničkom krugu, pod obojenim prozorima, sučelice polukrugu svojih kolega grofova. Izgovorio je kratak i služben zahtjev da Sigur bude priznat kao pravi nasljednik Okruga Vorbretten, s obzirom na dokazni materijal — Reneov genetski sken — koji je svojim kolegama podijelio davno prije ovog glasovanja. Richarsov slučaj, koji je bio sljedeći na redu, Vormoncrief ni jednom riječju nije spomenuo. Zaboga, pa to je pomak od savezništva do udaljavanja! Dok je slušao, Richarsovo je lice bilo mirno i nepomično. Boriz je odstupio.Lord Čuvar ponovno je udario kopljem. "Moj Carski Gospodar priznaje grofa Vorbrettena. Istupite i izrecite svoje pobijanje ovog zahtjeva, milorde."Rene je ustao, ali nije napustio klupu. "Lorde Čuvaru, privremeno

predajem svoje mjesto u Govorničkom krugu lordu Donu Vorrutveru." Ponovno je sjeo.Iz klupa se začuo kratkotrajan žamor. Svi su shvatili logiku koja je stajala iza ove zamjene; na Milesovo duboko i prikriveno zadovoljstvo, činilo se daje Richars iznenađen. Dono je ustao, odšepesao naprijed do Govorničkog kruga, pa se okrenuo kako bi se suočio s okupljenim barravar-skim grofovima. Kratki je bijeli osmijeh bljesnuo kroz njegovu bradu. Miles je pratio njegov pogled prema galeriji i u posljednji trenutak uspio ugledati Oliviju Koudelku koja je ustala i pobjednički podigla palce."Gospodaru, lorde Čuvaru, lordovi." Dono je navlažio usne i upustio se u službeno iznošenje svog zahtjeva da mu bude dodijeljena titula grofa Okruga Vorrutver. Sve je nazočne podsjetio kako su primili potvrđene primjerke svih njegovih liječničkih nalaza i izjave svjedoka, dane pod zakletvom, kao dokaz njegova novog spola. Ukratko je ponovio svoje argumente kako pravo na nasljedstvo ima kao prvi sljedeći muškarac u obiteljskoj liniji, kako ga je pokojni grof odredio za nasljednika i kako je čovjek koji ima iskustva u vođenju Okruga, u čemu je pomagao svom pokojnom bratu Pierreu.Lord Dono stajao je lagano raširenih nogu, ruku sklopljenih na leđima, samopouzdana držanja. Podigao je bradu. "Kao što je nekima od vas već poznato, sinoć je netko pokušao oteti pravo na donošenje odluke iz vaših ruku. Netko je želio da se odluka o budućnosti Barravara ne donese u ovoj dvorani, nego u nekoj pokrajnjoj uličici. Bio sam žrtvom napada; na svu sreću, nisam teže ozlijeđen. Moji su napadači trenutačno u rukama lorda Vorboh-na, a svjedok je pružio dovoljno dokaza na temelju kojih će moj rođak Richars biti uhićen zbog sumnje da je skovao urotu i htio počiniti ovo zlodjelo. Vorbohnovi ga ljudi čekaju pred vratima dvorane. Richars će odavde izaći ili s lisicama na rukama, ili će vašom odlukom biti stavljen iznad policijske jurisdikcije. U tom slučaju, o njegovoj ćete krivnji poslije morati odlučivati vi.Vladavina nasilnika tijekom Krvavih stoljeća zaslužna je za mnoge živopisne incidente u povijesti Barravara, pogodne da se prema njima napiše drama. Ali ne vjerujem da biste vi željeli povratak te

dramatičnosti u svakodnevni život. Stojim pred vama, spreman i voljan služiti svom caru, carstvu, svom okrugu i njegovim ljudima, zauzimajući se za vladavinu zakona." Ozbiljno je kimnuo prema grofu Vorhalasu, koji mu je uzvratio: "Gospodo, odluka je u vašim rukama." Dono napusti Govornički krug.Prije mnogo godina — još prije Milesova rođenja — jedan je od sinova grofa Vorhalasa bio pogubljen zbog sudjelovanja u protuzakonitom dvoboju. Grof je odlučio da zbog toga neće podići svoj barjak i pobuniti se; od tog je vremena svim svojim kolegama jasno stavljao do znanja kako od njih očekuje jednako poštovanje zakona. Bilo je to svojevrsno moralno uvjeravanje s iskeženim zubima; kad se radilo o etičkim pitanjima, nitko se nije usuđivao proturječiti Vorhalasu. Ako je u Konzervativnoj stranci postojala kralježnica koja ju je priječila da se sroza, onda je to bio stari Vorhalas. A kako se činilo, Dono je upravo uspio strpati Vorhalasa u svoj stražnji džep. Ili mu gaje Richars svojim potezom tamo strpao... Miles fućne kroza zube, susprežući uzbuđenje. Dobar potez, Dono, dobar, dobar. Savršen.Lord Čuvar ponovno je udario kopljem i prozvao Ri-charsa da odgovori na Donov zahtjev. Richars se doimao potresenim i ljutim. Odlučnim korakom još nije pravo ni stigao do Govorničkog kruga, a usne su mu se već počele pokretati. Okrenuo se prema dvorani, duboko udahnuo, pa započeo sa službenim uvodom u svoje pobijanje.Milesovu je pozornost odvuklo šuškanje na galeriji; stizale su zakasnjele pridošlice. Podigao je pogled i razrogačio oči, ugledavši svoje roditelje kako stižu u red iza Profesorice i Ekaterine, mrmljajući pregovaraju o mogućnosti da sjede zajedno, ispričavaju se i zahvaljuju zaprepaštenomparu Vorova koji je smjesta ustupio svoja mjesta Potkralju i Potkraljici. Očito su se s doručka uspjeli spasiti na vrijeme da stignu na glasovanje —još su bili službeno odjeveni, grof Aral u smeđe-srebrnu uniformu istovjetnu Milesovoj, a grofica u moderan, vezeni bež komplet, pla-menocrvene kose spletene u razrađeno mnoštvo pletenica koje su joj se ovijale oko glave. Ivan izvije vrat, zaprepasti se, kimne im na pozdrav i promrmlja nešto u bradu. Profesorica,

koja je pažljivo pratila Richarsov govor, smjesta ga je ušutkala. Ekaterina se nije osvrtala; čvrsto se držala za ogradu galerije i napeto zurila dolje, u Richar-sa, kao da snagom volje želi izazvati puknuće arterije u središtu za govor njegova mozga. Ali on je neumorno ml-jeo, približavajući se zaključku svog izlaganja."To da sam ja oduvijek bio Pierreov nasljednik razvidno je iz činjenice kako on nikad nije na taj položaj imenovao nekog drugog. Priznajem, nas se dvojica nismo osobito voljeli, zbog čega sam osobno uvijek žalio, ali kao što mnogi od vas imaju razloga znati, Pierre je bio, ah, kako da kažem, teška osoba. No čak je i njemu bilo jasno da osim mene, nema koga odrediti za svog nasljednika.Dono je bolesna šala lady Donne, šala koju smo i predugo podnosili. Ona je sama bit upravo one vrste galaktičke pokvarenosti", njegov pogled i ruka kratko su poletjeli prema mutiranom Milesu, kao da želi naglasiti daje tijelo njegova neprijatelja vanjski i vidljivi znak nutarnjeg, nevidljivog otrova, "protiv kakve se po svaku cijenu moramo boriti. Da, kažem boriti, i kažem to hrabro i glasno — boriti kako bismo sačuvali prirođenu nam čistoću. Lady Donna iskra je koja bi mogla zapaliti pobunu protiv najdubljih, najosnovnijih temelja našeg poretka. Ona je uvreda časti carstva. Molim vas da njezino nametljivo prenemaganje privedete kraju kakav ono i zaslužuje."Richars pogledom prijeđe dvoranu, čeznutljivo tražeći znakove odobravanja svojih začuđujuće ravnodušnih slu-šatelja, pa nastavi. "Još bih samo dodao nešto u vezi sa slaboumnom prijetnjom lady Donne da će optužbu za navodni napad na nju — a koji je mogao naručiti svatko dovoljno ojađen njezinim prenemaganjem — iznijeti na odluku ovom vijeću. Ja kažem — neka je iznese. A tko će, u tom slučaju, biti njezina siva eminencija, osoba koja će tužbu u njezino ime iznijeti?" Širokom je gestom pokazao prema Milesu, koji je sjedio u svojoj klupi, jedne noge u čizmi ispružene u stranu, slušajući Richarsa sa svom ravnodušnošću koju je uspio skupiti. "Onaj koji je i sam optužen za mnogo strasnije zločine, zločine koji idu čak do ubojstva s predumišljajem."Richars je očito bio uznemiren, jer je svoju dimnu zavjesu pustio

daleko prerano. No ipak se od tog dima Miles počeo gušiti. Proklet bio, Richarse. Nije mogao sebi dopustiti ni trenutak oklijevanja, nije u ovoj dvorani mogao ne odgovoriti na taj izazov."Ispravak krivog navoda, moj lorde Čuvaru." Ne mijenjajući položaj, Miles je ugodio svoj lijeno razvučeni glas tako da ga mogu čuti u cijeloj dvorani. "Ja nisam optužen. Ja sam oklevetan. A između toga dvoga postoji i više nego primjetna zakonska razlika.""Ironičan će to biti dan kad ti budeš pokušao na ovom mjestu iznijeti optužbu za zločin", uzvratio mu je Richars, podboden, kako se Miles nadao, nagovještajem pro-tutužbe.Sa svog mjesta u zadnjem redu oglasio se lord Vorha-las: "U ovom slučaju, gospodaru, moj lorde Čuvaru, gospodo — nakon što sam vidio dokaze i čuo istražno ispitivanje, bit će mi zadovoljstvo da osobno iznesem optužbu protiv lorda Richarsa."Lord Čuvar se namrštio i upozoravajuće potapšao svoje koplje. Iz povijesnog je iskustva znao kako dopuštenje grofovima da počnu govoriti preko reda vrlo brzo do-vodi do glasnih dvoboja riječima i šakama, a — u starim vremenima, kad nisu bili dostupni detektori oružja — znalo je biti i masovnih pucnjava, pa i dvoboja do smrti. Ali car Gregor slušao je raspravu gotovo posve bezizražajna lica, ne pokazujući ni najmanje namjere da se umiješa.Richars je svakim trenutkom sve više gubio nadzor nad sobom; Miles je to jasno razabirao iz toga kako se zajapurio i sve teže disao. Na Milesovo zaprepaštenje, Richars je rukom pokazao prema Ekaterini. "Odvažan je zločinac onaj koji bestidno stoji ovdje dok ga s galerije promatra supruga njegove žrtve — iako pretpostavljam da joj pogled na njega teško pada, zar ne?"Lica su se okrenula prema blijedoj ženi na galeriji, odjevenoj u crninu. Doimala se prestravljenom i oduzetom, jer ju je Richarsova neželjena pozornost izbacila iz sigurnog položaja nevidljivog promatrača. Pokraj nje, Nikki se ukočio. Miles se uspravio; jedino se tako uspio suzdržati da ne jurne preko dvorane i ne zgrabi Richarsa za grlo i zadavi ga na licu mjesta. To ionako ne bi pomoglo. Bio je prisiljen upustiti se u drugačiju vrstu borbe, sporiju, ali — zakleo se sam sebi — u konačnici djelotvorniju. Kako se Richars usuđuje na

javnom mjestu oboriti na Ekaterinu, napasti njezine najintimnije muke, pokušati manipulirati njezinim najintimnijim odnosima, i sve to samo zato da bi se dočepao vlasti?Ono što je Miles predviđao, noćna mora u kojoj će se morati braniti od optužbi, ostvarila se sad i ovdje. Već sad će biti prisiljen obratiti pozornost ne samo na istinu, nego i na vanjski dojam, paziti na svaku izgovorenu riječ i to kako će ona odzvoniti u ušima slušatelja koji bi u budućnosti mogli postati njegovim sucima. Richars je učinio tri koraka natrag neuspjelim napadom na Dona; može li se uspentrati na vrh preko Milesova i Ekaterinina tijela? Činilo se da svakako kani pokušati.Ekaterinino je lice bilo posve mirno, ali bijelo oko usana. Neki oprezni centar u zabačenom kutku Milesova mozga potrudio se, za svaki slučaj, upamtiti kako ona izgleda kad je zaista ljuta. "Varate se, lorde Richars," ispalila je ona s visine. "A očito je kako to nije vaša prva pogreška.""Zaista?" uzvratio joj je Richars. "A zbog čega ste onda onako užasnuto pobjegli pred njegovom javnom prosid-bom, ako ne zbog zakasnjele spoznaje o njegovoj ulozi u smrti vašeg pokojnog supruga?""To se vas ni najmanje ne tiče!""Čovjek se mora zapitati kakvim vas je otad pritiscima izložio kako bi zadobio vaš pristanak..." Njegov ljigavi osmijeh pozivao je nazočne da upotrijebe maštu i zamisle najgore."Samo onaj čovjek koji je potpuna budala!""Dokazi se, madame, nalaze tamo gdje ih čovjek nađe.""Tako vi zamišljate dokaze?" prezirno je frknula Eka-terina. "Pa dobro. Vašu zakonsku teoriju vrlo je lako uništiti—"Lord Čuvar udario je kopljem. "Upadice s galerije nisu dopuštene", počeo je on, podižući pogled prema njoj.Iza Ekaterine, Potkralj Sergvara zapiljio se u lorda Čuvara, kažiprstom savjetodavno potapšao svoj nos i kratkom gestom s dva prsta zaokružio Richarsa koji je stajao dolje: Ne, pusti ga da se sam objesi. Ivan se osvrnuo preko ramena, naglo se nacerio od uha do uha, pa se opet okrenuo prema prizoru. Oči lorda Čuvara bljesnule su prema Gregoru, na čijem je licu jedina naznaka bio tračak

osmijeha. Nešto slabijim glasom, lord Čuvar nastavi: "Ali moguće je odgovarati na izravna pitanja postavljena iz Govorničkog kruga."Richarsovo je pitanje bilo više retoričko, proračunato da ostavi dojam, a ne da dobije odgovor, procijenio jeMiles. Pretpostavljao je da će Ekaterina biti zaštićena tišinom koja se traži na galeriji i nije očekivao kako će biti prisiljena odgovarati na izravna pitanja. Izraz na Richar-sovu licu podsjetio ga je na čovjeka koji draži tigricu, a onda iznenada shvaća da ona nije na uzici. U kojem će smjeru skočiti? Miles je prestao disati.Ekaterina se nagnula naprijed i zgrabila ogradu tako čvrsto da su joj članici pobijeljeli. "Lorde Vorkosigan, vrijeme je da ovo privedemo kraju!"Iznenađen, Miles se trznuo u svom sjedalu. "Madame?" Lagano joj se naklonio. "Vaša želja je za mene zapovijed...""Baš dobro. Hoćete li se oženiti mnome?"U Milesovim se ušima podigla buka nalik na onu za-pjenušanog mora; na trenutak, u ovoj sobi nije bilo dvije stotine ljudi, nego samo dvoje. Ako je ovo varka smišljena da uvjeri njegove kolege kako je nedužan, hoće li upaliti? Koga briga? Iskoristi trenutak! Zadrži tu ženu! Nemoj joj dopustiti da ti ponovno izmakne! Najprije mu se podigao jedan kut usana, a potom i drugi. Naposljetku je osmijeh od uha do uha preuzeo vlast nad njegovim licem. Nagnuo se prema njoj. "Ali, naravno, madame. Svakako. Sad odmah?"Činila se na trenutak zatečenom, možda prizorom njega koji istog trenutka napušta dvoranu Vijeća, odlučan da iskoristi ovu priliku prije nego što se ona dospije predomisliti. Pa, on je spreman, ako je i ona... Primirila ga je, mahnuvši rukom. "O tome ćemo razgovarati poslije. Dovršite ovaj posao.""Sa zadovoljstvom." Iskesio se prema Richarsu koji je zijevao poput ribe na suhom. A onda se jednostavno veselo nasmiješio. Dvije stotine svjedoka. Sad se ona više ne može predomisliti..."Toliko što se tiče te linije vašeg razmišljanja, lorde Richars," dovršila je Ekaterina. Naslonila se i otresla ruke kao da s njih nešto briše, pa dodala, ali nikako ispod glasa: "Glupane."Nije bilo zabune; car Gregor nesumnjivo se sjajno zabavljao. Nikki,

koji je sjedio pokraj Ekaterine, oduševljeno je poskakivao i mrmljao nešto što je izgledalo kao To, mama! Galerijom se proširilo prigušeno smijuljenje. Ivan je tek nadlanicom protrljao usta, iako su mu se oči suzile od smijeha. Ponovno je pogledao iza Ekaterininih leđa, prema mjestu na kojem je Potkraljica izgledala kao da se zagrcnula, a Potkralj je nekako uspio napadaj smijeha pretvoriti u napadaj kašlja. Iznenada preplavljena stidom, Ekaterina je utonula u svoj stolac, ne usuđujući se pogledati svog brata ili Vassilvja. Ali gledala je prema Milesu, a oči su joj se smekšale bespomoćnim osmijehom.Miles joj je uzvratio, smijuljeći se kao idiot. Najcrnji Richarsov pogled samo se odbio od njega, kao od zaštitnog polja. Gregor kratko domahne lordu Čuvaru da ponovno pokrene stvari.U tom je trenutku Richars već posve izgubio nit svog izlaganja, kao i prednost trenutka, središte pažnje i sućut svojih slušatelja. Svi koji pozornost nisu usmjerili prema Ekaterini, usmjerili su je prema Milesu, razveseljeni i nestrpljivi da se privede kraju Richarsova ružna drama. Richars je slabašno i nemušto dovršio svoj govor, te napustio Govornički krug.Lord Čuvar pozvao je na početak glasovanja. Gregor, koji je kao grof Vorbarra glasovao prvi, nije se suzdržao nego rekao Dalje, pridržavajući si pravo da glasuje na kraju, u slučaju da bude potreban odlučujući glas. Bila je to povlastica cara, koju Gregor nije često iskorištavao. Miles je počeo pratiti glasove, ali do trenutka kad je došao red na njega već je bio zaposlen time stoje svojim najljep-šim rukopisom na marginama svitaka po petstoti put žvr-ljao riječi Ekaterina Nile Vorvayne Vorsoisson, isprepletene s lord Miles Naismith Vorkosigan. Rene Vorbreten, smijući se od uha do uha, morao ga je upozoriti da je na njemu red da se oglasi, što je izazvalo još jednu salvu prigušena smijeha s galerije.Nije bilo važno; činjenicu da je glasovanje dostiglo čarobnu granicu od trideset jednog glasa Miles je razabrao iz šuškanja u dvorani i na galeriji, nakon što su-oni koji su brojili glasove zaključili da je Dono prošao. Richars je dobio bijednih desetak glasova, budući da se, poslije odlučnog glasa lorda Vorhalasa za Dona, nekoliko njegovih pristalica iz Konzervativne stranke suzdržalo od glasovanja.

Ukupan zbroj Donovih glasova na kraju je bio trideset dva; ne baš čvrsta pobjeda, no kako je donesena s jednim glasom više od potrebnog minimuma, Gregor se, s očitim zadovoljstvom, izjasnio kao suzdržan, što na krajnji rezultat više nije imalo nikakva utjecaja.Zaprepašteni je Richars u klupi Okruga Vorrutver zateturao na noge i očajno povikao: "Moj gospodaru, ulažem žalbu na ovu odluku!" Zapravo i nije imao drugog izbora; sad gaje samo nova runda mogla spasiti od gradske straže koja gaje strpljivo čekala s druge strane vrata dvorane."Lorde Richars," službenim je glasom odgovorio Gregor, "odbijam saslušati vašu žalbu. Moji su se grofovi izjasnili i njihova odluka ostaje na snazi." Kimnuo je lordu Čuvaru koji je naložio naoružanim čuvarima dvorane da brzo izvedu Richarsa kroz vrata prema sudbini koja ga je čekala s druge strane. Sve se dogodilo tako brzo da se Richars od zaprepaštenja nije oporavio ni toliko da počne uzalud prosvjedovati ili se otimati. Milesovi se zubi stis-nuše od divljačkog zadovoljstva. Prekriži me, Richarse, može? Tebe sam sredio.Pa... istini za volju, Richars je sredio samoga sebe, kad je usred noći naciljao u Dona i promašio. Za to je trebalo zahvaliti Ivanu i Oliviji, a — na neki nejasan način, pretpostavljao je Miles — i tajnom Richarsovu savezniku, Byerlyju Vorrutveru. Kad čovjek ima prijatelje kakav je By, ne trebaju mu neprijatelji. A ipak... nešto se u Ivanovu verziju sinoćnjih događaja nekako nije dobro uklapalo. Poslije. Ako ovo ne uspije razmrsiti carski revizor, onda neće nitko. Počet će s ispitivanjem Bya koji je, kako je pretpostavljao, u ovom trenutku bio u sigurnim rukama CarSiga. Ili, još bolje, počet će s... Milesove su se oči suzile, no tu je misao bio prisiljen napustiti jer se Dono ponovno podigao na noge.Grof Dono Vorrutyer stao je u Govornički krug kako bi smireno zahvalio svojim novim kolegama i službeno vratio govorničko pravo Reneu Vorbrettenu. S malim, ali vrlo zadovoljnim osmijehom vratio se u klupu Okruga Vorrutyer u kojoj je sad sjedio sam, neosporno na to imajući pravo. Miles se svom snagom napinjao da ne okrene glavu preko ramena kako bi se mirno mogao zapiljiti prema galeriji, ali tu i tamo uspio bi kradomice pogledati Ekaterinu.

Tako se dogodilo daje uspio primijetiti trenutak u kojem se njegova majka napokon nagnula između Ekaterine i Nikkija kako bi joj uputila prve čestitke.Ekaterina se okrenula i problijedjela. Njezini budući svekar i svekrva smiješili su joj se sa savršenim oduševljenjem i izrazili Ekaterini, kako se Miles nadao, odgovarajuće oduševljenu dobrodošlicu.Okrenula se i Profesorica i iznenađeno nešto izjavila; no ona se potom rukovala s Potkraljicom, držeći se kao da otkriva urotu nekog tajnog sestrinstva. Milesu je ponešto išlo na živce to držanje postarijih dama koje kao da su skovale neku veselu majčinsku urotu. Zar je moguće daje sve ovo vrijeme između njihova dva kućanstva postojao slobodan protok informacija? Stoje moja majka govorilao meni? Palo mu je na pamet da poslije zatraži izvješće od Potkraljice. Ali onda se ipak prizvao k pameti.I Potkralj Vorkosigan pružio je, pomalo nespretno, ruku preko Ekaterinina ramena i srdačno stisnuo njezinu. Pogledao je pokraj nje, prema Milesu, nasmiješio se i rekao nešto, a Milesu je bilo drago što to nije mogao čuti. Prirodno, Ekaterina je ljupko odgovorila na ovaj izazov i predstavila im svog brata i dobrano zaprepaštenog Vassi-lyja Vorsoissona. Na licu mjesta Miles je donio odluku kako će Vassilvja, bude li ikad više davio Ekaterinu zbog Nikkija, okrutno i bez milosti poslati Potkraljici na jednu dozu betanske psihoterapije poslije koje njegov mozak više nikad neće biti isti.Ta je uzbudljiva pantomima, na žalost, privedena kraju kad je prema mjestu u Govorničkom krugu krenuo Rene Vorbretten. Posjetitelji galerije ponovno su svoju pozornost obratili zbivanjima ispod njih. Osjećajući Ekate-rinine tople oči na sebi, Miles se uspravio i pokušao izgledati zaposleno i djelotvorno, ili barem pozorno. Bio je siguran kako nije uspio zavarati svog oca koji je prokleto dobro znao kako prigodom uobičajenog glasovanja u Vijeću u ovakvom trenutku sve ovisi o tome kako se čovjek drži.Rene je odvažno pokušao održati svoj govor, što nije bilo nimalo lako nakon maloprijašnjih uzbudljivih događanja. Naveo je kako je

proteklih deset godina odano služio kao grof, što je prije njega činio i njegov djed, pa ukazao svojim kolegama na vojničku karijeru svog pokojnog oca koji je poginuo u ratu za Hegensku Os. Dostojanstveno ih je zamolio da ga ponovno potvrde, pa sišao, osmjehujući se napeto.Još je jednom lord Čuvar pozvao na glasovanje i Gre-gor je još jednom predao red sljedećem, zasad se ne izjašnjavajući. Ovaj je put Miles uspio zadržati pozornost nabrojenju glasova. Čvrstim glasom, grof Dono dao je svoj prvi glas u ime Okruga Vorrutver.Sigur je prošao nešto bolje nego Richars, koji je doživio potpun poraz, ali ne i dovoljno dobro: gotovo pred sam kraj izjašnjavanja i Rene je dobio potreban broj od trideset jednog glasa. Tako je i ostalo, jer se Gregor suzdržao, namjerno ne želeći utjecati na ishod. Grof Vormoncrief svoju je žalbu uložio ponešto rutinski i nitko se nije iznenadio kad ju je Gregor odbio poslušati. Vormoncrief i Sigur, koji je, iznenađujuće, izgledao kao da mu je sad mnogo lakše, podnijeli su poraz dostojanstvenije od Ri-charsa, te prišli Reneu i rukovali se s njim. Rene je ponovno stao u Govornički krug i kratko zahvalio kolegama, pa predao riječ lordu Čuvaru. Lord Čuvar udario je kopljem0 drvenu ploču i proglasio zasjedanje završenim. Dvorana1 galerija istog su se trenutka pretvorile u vrtlog glasova i pokreta.Miles se suzdržao od toga da skoči i preko klupa, stolaca i leđa svojih kolega potrči prema galeriji, ali samo zato stoje primijetio kako i njegova obitelj ustaje i počinje se probijati stubištem prema izlaznim vratima. Pa valjda se može pouzdati u to da će mu majka i otac dovesti Ekateri-nu ovamo? Svejedno se našao zarobljen u gomili grofova koji su ga obasuli baražnom vatrom čestitanja, primjedbi i šala. Jedva ih je čuo, odgovarajući svima automatskim Hvala vam... hvala vam... stoje nekoliko puta bilo u oštroj suprotnosti s onim što mu je zapravo bilo rečeno.Konačno je začuo očev glas kako ga doziva. Miles naglo okrene glavu; Potkralj je oko sebe širio takvo ozračje da se činilo kako se gomila između njih jednostavno rastopila. Ekaterina je, ušuškana između svojih dvoje veličanstvenih vodiča, stidljivo virkala prema

gomili muškaraca u odorama. Miles joj je odlučno prišao i bolno joj snažno stisnuo ruke, pretražujući njezino lice, Je li to istina? Misliš li ozbiljno?Uzvratila mu je idiotskim, prekrasnim osmijehom od uha do uha, Da, oh, da."Hoćeš da ti pridržim noge?" ponudio mu je Ivan."Ivane, začepi", dobaci mu Miles preko ramena. Osvrnuo se u potrazi za najbližom klupom. "Smijem li?" šap-ćući ju je zapitao."Pa, ja bih rekla da je to običaj..."Osmijeh mu se proširio, pa je skočio na klupu, zgrabio je u svoj zagrljaj i bestidno je posjednički poljubio. Uzvratila mu je zagrljaj jednakom snagom, samo je malo drhtala."Konačno si moj. Da", strasno mu je prošaptala u uho. Skočio je s klupe, ali nije puštao njezinu ruku.Nikki, koji ga je gotovo mogao gledati ravno u oči, odmjeravao je Milesa. "Usrećit ćete moju mamu, zar ne?""Nikki, dat ću sve od sebe." Ozbiljno je i iz sveg srca kimnuo glavom Nikkiju koji mu je uzvratio kimanjem, kao da kaže Dogovoreno.Stigle su Olivia, Tatya i Reneova sestra, probijajući se kroz gužvu grofova na odlasku kako bi se dočepale Renea i Dona. Za njihovim je petama zadihano pristizao muškarac u grofovskoj uniformi koja je bila jarkocrvene i zelene boje. Naglo se zaustavio, očajno osvrnuo po dvorani i zastenjao: "Prekasno!""Tko je to?" zapita šapatom Ekaterina Milesa. "Grof Vormuir. Čini se daje propustio sjednicu."Grof Vormuir ote turao je prema svojoj klupi na suprotnom kraju dvorane. Dono ga je, s laganim smiješkom, promatrao kako se udaljava.Ivan priđe Donu i ispod glasa reče: "U redu, jednostavno moram znati. Kako si onemogućio Vormuira?""Ja? Ja s tim nisam imao nikakve veze. No ipak, ako baš moraš znati, mislim da je jutro proveo u mirenju sa svojom groficom.""Cijelo jutro? U njegovim godinama?""Pa, mislim daje u pomoć pozvala jedan dobar betan-ski afrodizijak. Koliko sam čuo, uz njegovu pomoć muškarac može satima. A nema

ni gadnih popratnih pojava. Sad, kad počinješ starjeti, Ivane, možda bi ga i ti želio isprobati.""Imaš još malo?""Ja nemam. Pitaj Helgu Vormuir."Miles se okrenuo prema Hugu i Vassilvju, a osmijeh mu se tek neznatno ukočio. Ekaterina čvršće stisne njegovu ruku, a on joj uzvrati stisak, kao daje uvjerava kako će sve biti dobro. "Dobrojutro, gospodo. Drago mije što ste uspjeli stići na ovu povijesnu sjednicu. Biste li nam se izvoljeli pridružiti na objedu u Kući Vorkosigan? Siguran sam da postoje neke stvari koje moramo raspraviti nasamo."Činilo se daje Vassilv na dobrom putu da ostane doživotno zaprepašten, no nekako je smogao snage kimnuti i promrmljati hvala. Hugo je uočio kako se čvrsto za ruke drže Miles i Ekaterina, pa mu se usne iskrive u zbunjenom pristanku: "Možda je to dobra zamisao, lorde Vorkosigan, budući da ćemo, očito, hm, biti u rodu. Pretpostavljam da je zarukama nazočilo dovoljno svjedoka da ih učine obvezujućima..."Miles ušuška Ekaterininu ruku pod svoju i privuče je k sebi. "Iskreno se nadam."Prema njihovoj grupici probio se lord Čuvar govorničkog kruga. "Miles. Gregor bi tebe i ovu damu želio vidjeti prije nego što odete." Nasmiješio se Ekaterini i kimnuo. "Spominjao je nekakvu zadaću vezanu uz tvoj revizorski djelokrug...""Ah." Ni na trenutak ne ispuštajući njezinu ruku, Miles je povukao Ekaterinu kroz sve manju gužvu prema postolju, gdje je Gregor razgovarao s nekolicinom muškaraca koji su iskoristili ovu prigodu da na svoje brige privuku njegovu carsku pozornost. Riješio ih se i okrenuo prema Milesu i Ekaterini, pa sišao s postolja."Madame Vorsoisson." Kimnuo joj je. "Mislite li da će vam još biti potrebna moja pomoć u razrješavanju vaših, ovaj, obiteljskih problema?"Zahvalno mu se nasmiješila. "Ne, gospodine. Mislim da Miles i ja možemo preuzeti stvar u svoje ruke, sad kad je uklonjena ova neugodna politička prepreka.""I ja sam imao taj dojam. Čestitam vam oboma." Usne su mu bile

ozbiljne, ali oči su mu plesale. "Ah." Pozvao je svog tajnika koji je iz omotnice izvukao nekakav dokument službena izgleda, dvije kaligrafirane stranice prepune biljega i pečata. "Evo, Miles... Vidim daje Vormuir konačno stigao. Tebi prepuštam da mu ovo predaš."Miles pogledom preleti stranice i zločesto se nasmiješi. "Kao što je bilo i dogovoreno. Bit će mi zadovoljstvo, gospodine."Gregor im udijeli jedan od svojih rijetkih osmijeha, pa pobjegne pred svojim dvorjanima zaronivši kroz mala vrata iza postolja.Miles posloži stranice i sjuri se prema Vormuirovoj klupi."Nešto za vas, grofe. Moj Carski Gospodar razmotrio je vašu molbu za potvrdu skrbništva nad svim vašim dražesnim djevojčicama. Ovo je dokument koji vam to jamči.""Ha!" reče Vormuir pobjedonosno, doslovno čupajući dokument iz Milesovih ruku. "A što sam ja rekao! Čak su i carski odvjetnici morali pokleknuti pred krvnim vezama, zar ne? Dobro! Dobro!""Uživajte." Miles se nasmiješi i brzo odvuče Ekaterinu."Ali, Miles," prošaptalaje ona, "zar to znači daje Vor-muir pobijedio? Smije nastaviti sa svojom gnusnom serijskom proizvodnjom djece?""Pod izvjesnim uvjetima. Požuri se malo — vjeruj mi, bolje nam je da ne budemo u dvorani kad on stigne do druge stranice..."Miles, mašući rukama, pokaže gostima koje je vodio na objed da izađu u veliko predvorje, mrmljajući pritom u kom-vezu brze upute Pymu da doveze vozilo. Potkralj i Potkraljica ispričali su se i rekli da će doći malo poslije, nakon što porazgovaraju s Gregorom.Svi su se zaprepašteno zaustavili kad je iz dvorane odjeknuo iznenadan urlik nezadovoljstva: "Mirazi! Mirazi! Sto osamnaest miraza...""Roic," reče Mark zlokobno, "zašto su ovi prijestupnici još uvijek živi?""Milorde, ali ne možemo jednostavno ubiti svakoga tko neovlašteno uđe na posjed", pokušao se opravdati Roic."A zašto ne?""Nismo više u Vremenu izolacije! Osim toga, milorde," kimne Roic prema prljavim i promočenim Escoba-rancima, "čini se da imaju pravovaljan uhidbeni nalog."Niži Escobaranac, koji je rekao daje časnik za uvjetne otpuste po

imenu Gustioz, podigao je naramak ljepljivih svitaka koji su dokazivali tu činjenicu i znakovito njime zamahao, raspršivši posljednjih nekoliko bijelih kapljica. Mark je uzmaknuo i pažljivo uklonio zalutalu mrljicu s prednjice svog najboljeg crnog odijela. Sva su trojica muškaraca pred njim izgledala kao da ih je netko nedavno naglavce uronio u bačvu jogurta. Proučavajući Roica,Mark se nejasno prisjetio legende o Ahilu, samo se ovaj put činilo da se maslobublja marinada rasprostrla objema petama."Vidjet ćemo." Ako su ozlijedili Kareen... Mark se okrenuo i pokucao na vrata laboratorija. "Kareen? Martva? Jeste svi unutra dobro?""Mark? Jesi li to ti?" Kroz vrata se začuo Martvin glas. "Konačno!"Mark je proučavao urezotine u drvenim vratima i stisnutih se očiju namrštio prema Escobarancima. Gustioz je lagano ustuknuo, a Muno je udahnuo i napeo se. Iz laboratorija se začulo struganje, kao da netko odmiče goleme predmete s ulaza. Trenutak poslije, škljocnula je brava, a vrata su se najprije zaglavila, pa potom uz trzaj otvorila. Martva gurne glavu kroz njih: "Hvala nebesima!"Uznemireni Mark protisnuo se pokraj nje kako bi pronašao Kareen. Gotovo se stropoštala u njegovo rastvoreno naručje, no onda su se oboje predomislili. Iako nije bila prelivena tako jako kao muškarci, kosa, prsluk, košulja i hlače bili su joj obilato poprskani bubljim maslom. Umjesto zagrljaja, pažljivo se nagnula naprijed i pozdravila ga poljupcem koji je govorio daje sve u redu. "Ljubavi, jesu li te ozlijedili?" želio je znati Mark."Nisu", reče ona, pomalo zadihana. "Mi smo dobro. Ali Mark, oni žele odvesti Enriquea! Bez njega, čitav naš posao završava u kanalizaciji!"Enrique, potpuno uneređen i gumast, uplašeno je to potvrdio kimanjem glave."Ššš, šššš, ja ću to srediti." Nekako...Prošla je rukom kroz kosu. Polovica njezinih plavih kovrčica stajala je uspravno, učvršćena maslobubljim gelom, a dok je disala, grudi su joj se podizale i spuštale. Mark je dobar dio jutra proveo opirući se nevjerojatno op-scenim asocijacijama koje je u njemu izazivala oprema za pakiranje

mliječnih proizvoda. Uspio je dovršiti zadaću samo zato što je sam sebi obećao da će poslijepodne, kad se vrati kući, odrijemati, i to ne sam. Sve je isplanirao. Taj romantični scenarij, međutim, nije uključivao nikakve Es-cobarance. Prokletstvo, da on ovdje ima Kareen i deset kantica bubljeg masla, utrljao bi ih na bolja mjesta nego što je bila njezina kosa... A to će i učiniti, još uvijek će im ostati vremena, samo se najprije mora otarasiti ovih prokletih, nepoželjnih escobarskih lovaca na glave.Ponovno se vratio u hodnik i rekao im: "E, pa, ne možete ga odvesti. Prije svega, ja sam platio njegovu jamčevinu.""Lorde Vorkosigan—" počeo je razjareni Gustioz. "Lorde Mark," smjesta ga ispravi Mark."Svejedno. Čini se da vi mislite kako se escobarski sudovi bave trgovinom robovima. Ne znam kako se to radi na ovom zaostalom planetu, ali na Escobaru, jamčevina se tako zove zato što jamči da će se optuženik pojaviti na sudu, a ne zato što jamči da ste njome kupili komad ljudskog mesa.""Tako je bilo na mom rodnom planetu", promrmlja Mark."On vam je s Jacksonova", objasnila je Martva. "Nije Barravarac. Ali nemojte se uzrujavati. Uglavnom ga je prošlo."Posjedovanje je devet desetina... nečega. Sve dok nije bio siguran da će ga dobiti natrag, Mark nije bio voljan ispustiti Enriquea iz vida. Mora postojati neki način da se ovo izručenje zakonski spriječi. Miles bi najvjerojatnije znao, ali... Miles nije krio svoje osjećaje prema maslobu-bima. Ne bi bilo mudro od njega tražiti savjet. Ali grofica je kupila dionice... "Majka!" reče Mark. "Da. Želim dapričekate barem dok se moja majka ne vrati kući i ne porazgovara s vama.""Potkraljica je proslavljena dama", reče Gustioz oprezno, "i bila bi mi čast da joj budem predstavljen, ali nekom drugom prilikom. Ne smijemo zakasniti na svoj orbitalni šatl.""Polaze svakog sata. Ulovit ćete sljedeći." Mark se mogao okladiti kako bi Escobaranci više voljeli izbjeći Potkralja i Potkraljicu. Tko zna koliko su dugo motrili Kuću Vorkosigan i čekali da se ovako isprazni, kako bi mogli izvesti svoj grabežni pothvat?Mark je primijetio da se cijeli ovaj razgovor nekako — možda i zato

što su Gustioz i Muno bili dobri u svom poslu — sve više i više, neprimjetno, ali i neizbježno, primiče vratima hodnika. Za njima je ostajao ljigav trag, kao da se Kućom Vorkosigan kreće krdo divovskih puževa balavaca. "U svakom slučaju, moram pregledati vašu dokumentaciju.""Moja je dokumentacija u skladu sa svim propisima", izjavio je Gustioz, stežući ono što je nalikovalo na golemi hračak svitaka uz svoje ljepljive grudi. Počeo se uspinjati stubama. "Osim toga, sve ovo nema nikakve veze s vama!""Vraga nema. Ja sam osigurao jamčevinu za doktora Borgosa i u ovome imam zakoniti interes. Ja sam je platio!"Stigli su do blagovaonice. Muno je nekako uspio svoju mesnatu ruku omotati oko Enriqueove nadlaktice. Martva se namrštila prema njemu i za svaki slučaj zgrabila drugu znanstvenikovu ruku. Enriqueov se zabrinuti pogled udvostručio.Rasprava se nastavila, sve glasnija i glasnija, kroz nekoliko predsoblja. U crno-bijelom popločenom predvorju, Mark se naglo zaustavio. Obišao je grupicu i stao pred nju, između Enriquea i vrata, raširenih nogu, nalik na buldoga, pa prijeteći frknuo: "Gustioz, ako ste lovili En-riquea puna dva mjeseca, još pola sata više ili manje ne znači ništa! Čekat ćete!""Ako me se usudite spriječiti u izvršavanju moje zakonske dužnosti, jamčim vam da ću pronaći neki način da vas za to optužim!" uzvratio je frktanjem Gustioz. "Fućka se meni s kim ste vi u rodu!""Počeli ste tučnjavu u Kući Vorkosigan i prokleto ćete dobro shvatiti koliko je važno s kim sam u rodu!""Pa da, Mark, reci mu!" viknula je Kareen.Enriqueov i Martyin glas pojačali su buku. Muno je čvršće prihvatio svog zarobljenika, promatrajući Roica oprezno, a Kareen i Martyu još opreznije. Dok je zajapureni Gustioz urlao, Marku se činilo da nema opasnosti; no kad je ispružio ruku i krenuo naprijed, pojavila se fizička prijetnja i Mark više nije bio siguran tko drži situaciju u svojim rukama. Negdje u Markovu primozgu Ubojica je ur-liknuo i počešao se kao nestrpljivi vuk.Gustioz je duboko udahnuo i iznenada prestao urlati. Zapravo, sva

je buka naglo prestala, kao da im je netko izvukao utikače. Dašak toplog ljetnog zraka prešao je dlačicama na Markovu zatiljku kad su se dvostruka vrata iza njegovih leđa širom otvorila. Okrenuo se na peti.Uokvirena dovratkom, velika je grupa ljudi zapanjeno zastala. Miles, veličanstven u punoj uniformi Kuće Vorkosigan, stajao je u sredini, držeći Ekaterinu pod ruku. S jedne strane para stajali su Nikki i Profesorica. S druge, dvojica muškaraca koje Mark nije poznavao, jedan poručnik u neslužbenoj zelenoj uniformi, i zdepasti muškarac u civilki. Svi su razrogačili oči u smjeru bubljim maslom oblijepljenih svađalica. Pym je zurio iznad Milesove glave."Tko je ovaj?" prošaptao je s nelagodom Gustioz. I nije bilo ni najmanje sumnje glede toga na kojega se njega to pitanje odnosilo.Kareen je ispalila ispod glasa: "Lord Miles Vorkosigan. Carski revizor lord Vorkosigan. Sad ste gotovi!"Milesov je pogled polako putovao preko okupljenog mnoštva: Mark, Kareen, Martva, nepoznati Escobaranci, Enrique — pri pogledu na njega, Miles se lagano trznuo — a potom je od glave do pete prošao znatnom dužinom tijela oružnika Roica. Tek poslije vrlo duge šutnje, Miles je uspio razdvojiti zube."Oružniče Roic, čini se da niste u odori."Roic je pozorno stao i progutao slinu. "Ja sam... Nisam bio na dužnosti. Milorde."Miles je zakoračio naprijed; Mark bi dao sve na svijetu da sazna kako to Milesu uspijeva, ali u tom su se trenutku i Muno i Gustioz automatski povukli. No Muno ipak nije ispustio Enriquea.Miles pokaže prema Marku: "Ovo je moj brat, lord Mark. Ovo su Kareen Koudelka i njezina sestra Martva. Doktor Enrique Borgos s Escobara, ovaj, kućni gost mog brata." Pokazao je prema grupici koja ga je slijedila u predvorje. "Poručnik Vassilv Vorsoisson. Hugo Vor-vayne," kimnuo je prema zdepastom čovjeku, "Ekaterinin brat." Naglasak je podcrtavao da zapravo želi reći Nadam se da ovo nije onakav zajeb kakvim se čini. Kareen se tr-znula."Sve ostale poznajete. Bojim se da nisam upoznao preostalu dvojicu gospode. Mark, jesu li tvoji posjetitelji kojim slučajem na izlasku?" nježno je nagovijestio Miles tu mogućnost.

Brana je pukla; šestero je ljudi u isti glas počelo objašnjavati, žaliti se, ispričavati, moliti, zahtijevati, optuživati i braniti se. Miles je to slušao nekoliko minuta — Mark se s nelagodom prisjetio kako je njegov biološki predak-brat s lakoćom pratio višekanalne obavijesti kroz svoju zapovjednu borbenu kacigu — a onda je, naposljetku, naglo po-digao ruku. Za divno čudo, umuknuli su, ako se izuzme još nekoliko riječi koje su pobjegle Martvi."Da vidim jesam li dobro razumio", promrmlja on. "Vas dvojica, gospodo," kimne on prema Escobarancima koji su se polako sušili, "želite odvesti doktora Borgosa sa sobom i spremiti ga onkraj brave? Zauvijek?"Mark se sledio čuvši Milesov glas pun nade."Ne baš zauvijek", sa žaljenjem prizna časnik za uvjetne otpuste Gustioz. "Ali svakako na dugo, dugo vrijeme." Zastao je i ispružio svoju gvalju svitaka. "Gospodine, imam sve propisane dokumente i uhidbeni nalog.""Ah", reče Miles, piljeći u tu ljepljivu masu. "Vidim." Oklijevao je. "Naravno, dopustit ćete mi da ih podrobno pregledam?"Ispričao se gomilici koja je došla s njim i stisnuo Eka-terininu ruku — čekaj malo, pa zar njih dvoje uopće razgovaraju? Miles je jučer cijeli dan hodao uokolo praćen oblakom negativne energije, nalik na crnu rupu u pokretu; Marka bi zaboljela glava kad bi ga samo pogledao. A sad je, ispod tog debelog sloja ironije, njegov brat jednostavno blistao. Koji se vrag ovdje događa? I Kareen je promatrala Milesa i Ekaterinu s rastućim nagađanjem.Mark privremeno ostavi na miru ovu zagonetku, jer je Miles pozvao Gustioza da sjedne za stol pod zrcalom. Uklonio je cvjetni aranžman sa stolića i dodao ga Roicu koji je zateturao kako bi ga prihvatio, pa Gustioz raspros-tre cijelu hrpu svojih dokumenata o izručenju.Vrlo polako — a Mark nije ni najmanje sumnjao kako se pritom koristi svakim teatralnim trikom kojim bi mogao kupiti malo vremena — Miles je pažljivo listao dokumente. Cijelo gledateljstvo skupljeno u predvorju promatralo ga je u potpunoj tišini, kao opčinjeno. Pažljivo je dodirivao svit-ke samo vrhovima jagodica

prstiju, povremeno bacajući prema Gustiozu poglede koji su ga vrlo brzo doveli u sta-nje krajnje nelagode. Svako toliko, Miles je morao uzeti nekoliko slijepljenih svitaka i zguliti ih jednoga s drugoga. "Mhm," reče, "mhm, mhm", pa doda još i, "Svih osamnaest, da, vrlo dobro."Došao je do kraja i na trenutak ostao zamišljeno stajati, prstima dodirujući hrpicu, ali je ne vraćajući Gustiozu koji je željno čekao. Upitno je podigao obrve prema Eka-terini. Ona mu je pomalo čeznutljivo uzvratila pogled, pa se ironično nasmiješila."Mark," reče on polako, "ako sam dobro shvatio, ti si Ekaterini za dizajn platio dionicama, a ne gotovinom?""Jesam", reče Mark. "Mami Kosti, također", požurio se dodati."I meni!" ubacila se Kareen. "I meni!" dodala je Martva."Tvrtka trenutačno ima manjih poteškoća s gotovinskim isplatama", oprezno objasni Mark."I Mami Kosti. Hm. Oh, zaboga." Miles se na trenutak zapiljio u zrak, pa se okrenuo prema Gustiozu i nasmiješio se.Gustioz je ustao i uspravio se, poput vojnika."Svi dokumenti koje imate zaista se čine ispravnima i zakonitima."Miles uzme svitke između palca i kažiprsta, pa ih vrati časniku nadohvat ruke. Gustioz ih prihvati, nasmiješi se i uzme zraka."Ali ipak," nastavi Miles, "nešto vam je promaknulo. Isprava jednog nadleštva, i to isprava od kritične važnosti: stražar CarSiga nikad vas nije smio pustiti unutra bez nje. No, dečki su vojnici, nisu pravnici; ne vjerujem da će jadnog razvodnika zbog toga netko prekoriti. Ali morat ću reći generalu Allegreu da to ubuduće uključi u njihovu obuku."Gustioz gaje gledao pogledom punim užasa i nevjerice. "Imam dopuštenja od: Carstva, planetarnog lokalnog prostora, Okruga Vorbarr Sultana i grada Vorbarr Sultana. Kakvo još nadleštvo uopće postoji?""Kuća Vorkosigan službena je rezidencija grofa Okruga Vorkosigan", objasni mu Miles ljubazno. "Kao takva, smatra se tlom Okruga Vorkosigan, nešto slično kao s veleposlanstvima. Da biste odveli ovoga čovjeka iz Kuće Vorkosigan, smještene u gradu Vorbarr Sultana, Okrugu Vorbarr Sultana, na Barravaru i u

Carstvu, potrebni su vam svi ovi papiri," pokazao je prema ljepljivoj hrpici, "ali i dopuštenje za izručenje i nalog Carskog glasa — isti ovakvi kakve ste dobili od Okruga Vorbarra — samo od Okruga Vorkosigan."Gustioz se tresao. "A gdje bih", reče on promuklo, "mogao pronaći najbliži Carski glas Okruga Vorkosigan?""Najbliži?" reče Miles veselo. "Eh, pa to bih bio ja."Časnik za uvjetne otpuste dugo je piljio u njega. A onda progutao slinu. "Vrlo dobro, gospodine," reče on ponizno, napukla glasa. "Molim vas, mogu li dobiti nalog za izručenje doktora Enriquea Borgosa od, ovaj, Carskog glasa?"Miles pogleda prema Marku. Mark mu uzvrati pogled, dok su mu se usne krivile. Ti, kurbin sine, uživaš u svakoj sekundi ovoga...Miles ispusti dug i prilično žalostan uzdah — od kojega se zanijelo sveukupno gledateljstvo — pa oštro reče: "Ne. Vaša se molba odbija. Pym, molim te, isprati ovu gospodu s mog posjeda, a onda obavijesti Mamu Kosti da će nas za objedom biti, ovaj," pogledom preleti glavno predvorje, "deset, i to što je prije moguće. Sva sreća da ona voli takve izazove. Oružniče Roic..." Zurio je u mladića koji je još uvijek stiskao cvjetni aranžman i uzvraćaomu pogledom punim sažaljenja vrijedne panike. Miles samo odmahne glavom: "Idi i istuširaj se."Pym — visok, strog, sredovječan i potpuno odjeven — zastrašujućim je korakom napredovao prema Escobaran-cima koji su se slomili pred njim i, poput slabića, dopustili da budu izbačeni kroz vrata."Prokletstvo, kad-tad će morati napustiti ovu kuću!" urlao je Gustioz preko ramena. "Ne može se ovdje ukopati zauvijek!""Prebacit ćemo ga u okrug u službenom okružnom la-koletu", vedro za njim dodatak sporazumu dobaci Miles.Gustiozov su nerazgovijetni krik prekinula vrata koja su se zalupila."Projekt s maslobubima je zapravo fascinantan", reče Ekaterina dvojici muškaraca koji su došli s njom i Mile-som. "Morate vidjeti laboratorij."Kareen je divlje odmahivala glavom. "Ne sad, Ekaterina!"

Miles je smrknutim pogledom punim upozorenja pre-letio preko Marka, pa pokazao svojem društvu da krene u suprotnom smjeru. "A u međuvremenu, možda biste rado vidjeli knjižnicu Kuće Vorkosigan. Profesorice, biste li bili tako ljubazni pa Hugu i Vassilvju ukazali na neke njezine zanimljive povijesne aspekte, dok seja ne pobrinem za nekoliko sitnica? Nikki, i ti možeš poći s ujnom. Hvala vam mnogo..." Čvrsto držeći Ekaterininu ruku, zadržao ju je uza se, dok je ostatak društva odšuškao dalje."Lorde Vorkosigan," povikao je Enrique glasom drhtavim od olakšanja. "Ne znam kako ću vam se za ovo odužiti!"Miles suho podigne ruku kako bi ga zaustavio prije nego što poteče vodopad riječi. "Već ću nešto smisliti."Martva, koja je Milesove govorničke nijanse razabirala bolje od Enriquea, kiselo se nasmiješila i uhvatila znanstvenika za ruku. "Dođi, Enrique. Mislim daje najbolje da počnemo raditi na tvom oduživanju tako što ćemo sići i pospremiti labos, može?""Oh! Da, svakako..." Čvrstom gaje rukom izvela. Do predvorja je dopro njegov glas: "Misliš da će mu se svidjeti maslobubi koje je dizajnirala Ekaterina...?"Ekaterina spusti pogled i nasmiješi se Milesu: "Lijepo si to izveo, ljubavi.""Da", reče Mark nabusito. Zatekao se kako pilji u svoje čizme. "Znam kakvo je tvoje mišljenje o cijelom ovom projektu. Ovaj... hvala, ha?"Miles je lagano porumenio. "Pa... znaš, nisam mogao riskirati da uvrijedim svoju kuharicu. Čini se da je ona posvojila tog čovjeka. To vjerojatno ima veze s entuzijazmom s kojim on proždire moju hranu."Markove se obrve spustiše u iznenadnoj sumnji. "Je li istina daje grofova rezidencija službeno dio njegova okruga? Ili si to na licu mjesta izmislio?"Miles se kratko obješenjački nasmiješi. "Odgovor potraži sam. A sad, ako biste nas vas dvoje ispričali, mislim da je krajnje vrijeme da odem i smirim strahove svoje buduće rodbine. Njima je ovo jutro bilo iznimno naporno. Dragi brate, učini mi jednu uslugu i pokušaj se do kraja dana suzdržati od izazivanja novih kriznih situacija,

može?""Buduće rodbine...?" Kareenine su se usne uzbuđeno i oduševljeno rastvorile. "Oh, Ekaterina, divno! Miles, ti — ti, lukavce! Kad se to dogodilo?"Miles je, ovaj put iskreno, a ne za publiku, razvukao osmijeh od uha do uha. "Ona me zaprosila, i pristao sam." Prefrigano je pogledao Ekaterinu i nastavio: "Na kraju krajeva, morao sam joj dati dobar primjer. Vidiš, Ekateri-na, tako se prihvaćaju prosidbe — jasno, glasno i nadasve potvrdno!""Imat ću to na umu", reče mu ona. Lice joj je bilo mirno kao u pokerašice, ali oči sujoj se smiješile dok ju je vodio prema knjižnici.Kareen prođe rukom kroz kosu. "Želim se istuširati.""Možeš u mojoj kupaonici", smjesta joj ponudi Mark. "Istrljatćutileđa...""Možeš mi istrljati sve", reče ona. "Mislim da sam is-tegnula neke mišiće kad smo se igrali 'povlačenja En-riquea'."Ah, sveca mu, možda još uspije spasiti današnje poslijepodne. Nježno se smiješeći, zaokrenuo je pokraj nje prema stubištu.Između njihovih stopala, iz sjene je izletjela matica maslobubljeg legla s grbom Vorkosiganovih i brzo se od-gegala crno-bijelim pločama predvorja. Kareen je ciknula, a Mark poletio da uhvati golemu bubu. Kliznuo je na pod i na trbuhu se zaustavio pred bočnim stolićem upravo na vrijeme da vidi kako smeđesrebrni bljesak njezine stražnjice nestaje s vidika između labave kamene ploče i drvene oplate. "Prokletstvo, kako se te stvari mogu stanjiti! Možda bismo morali natjerati Enriquea da ih napravi nekako višima, ili nešto." Otresajući prljavštinu sa svog crnog sakoa, podigao se s poda. "Ušla je u zid." Natrag u svoje gnijezdo koje je negdje savila, bojao se on.Kareen je sumnjičavo virila pod stol. "Da kažemo Milesu?""Ne", reče Mark odlučno, pa je prihvati za ruku kako bi se zajedno popeli na kat.EPILOGS Milesove točke gledišta, dva su tjedna do carskog vjenčanja proletjela suludom brzinom, iako je vjerovao kako su Gregor i Laisa

bili navijeni na izobličeni vremenski otklon, tijekom kojeg je vrijeme prolazilo sporije, a čovjek stario brže. Kad god bi susreo Gregora, Miles bi proizvodio sućutne zvukove, slažući se kako je društveni poredak težak teret, ali, uistinu, svatko mora ponijeti svoj dio, tako je to u ljudskom društvu, glavu gore i ne daj se. U njegovoj su, međutim, glavi u neprekidnom kontrapunktu poskakivali balončići Gledaj! Zaručen sam! Nije li prekrasna ? Ona je mene zaprosila. I pametna je, jako. Udat će se za mene. Moja, moja, moja! Zaručen sam! Oženit ću se! Ovom ženom!, a on se samo usrdno nadao kako od svega toga na površinu izlazi tek smiren, pristojan osmijeh.Triput je uspio dogovoriti večeru kod Vorthvsovih, a Ekaterina i Nikki dvaput su objedovali u Kući Vorkosigan prije nego što se na njega obrušio svadbeni tjedan, kad su svi njegovi obroci — dobri Bože, čak i doručci! — bili unaprijed dogovoreni. Ipak, njegov je raspored bio znatno manje naporan od onoga Gregora i Laise, koji su lady Alys i CarSig u suradnji uspjeli organizirati s razmacima od jedne minute između obveza. Miles je pozvao Ekaterinuda mu se pridruži na svim njegovim društvenim dužnostima. Ona je samo podigla obrve, pa prihvatila pozive na tri razumna i dostojanstvena primanja. Tek mu je poslije Kareen ukazala na činjenicu kako postoji ograničen broj izlazaka tijekom kojega se damu može vidjeti u istoj haljini — da je bio svjestan postojanja tog problema, Miles bi ga više nego radosno riješio. No možda je ovako bilo i bolje. Htio je da Ekaterina dijeli njegov užitak, ne i njegovu iscrpljenost.Oblak vedrih čestitki koji je lebdio nad njima poslije njihovih spektakularnih zaruka, zamračio se samo jedanput, na večeri u čast Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vorbarr Sultane, koja je uključivala i dodjelu nagrada ljudima koji su se tijekom prošle godine iskazali iznimnom hrabrošću ili brzim razmišljanjem. Dok je izlazio, držeći Ekaterinu pod ruku, Miles je primijetio kako je vrata pred njima napola začepio pripiti lord Vormurtos, jedan od simpatizera poraženog Richarsa. Do tog se trenutka prostorija već uglavnom bila ispraznila — u njoj je ostalo tek nekoliko manjih grupica ljudi koji su ozbiljno razgovarali. Posluga je već počela raspremati ostatke. Vormurtos je prekrižio ruke i oslonio se o

dovratak, ne kaneći ih propustiti.Kad je Miles pristojno rekao: "Molim vas, ispričajte nas", Vormurtos je napućio usta u glumljenoj ironiji."A zašto ne? Čini se da su vas ispričali svi ostali. Čini se da se svaki čovjek koji je dovoljno Vorkosigan može izvući s ubojstvom."Ekaterina se nesretno ukočila. Miles je oklijevao tek djelić sekunde, razmatrajući moguće odgovore: objašnjenje, ljutnja, prosvjed? Svađa u hodniku s pripitom budalom? Ne. Na kraju krajeva, ja sam ipak sin Arala Vorkosi-gana. Umjesto svega toga, jednostavno je, ne trepćući,zurio u Vormurtosa, pa dahnuo: "Ako zaista vjerujete u to, kako to da se usuđujete prepriječiti mi put?"Supijana se Vormurtosova hrabrost istopila, a zamijenio ju je zakašnjeli oprez. Pokušao je doimati se bezbrižnim, iako u tome nije posve uspio. Odmaknuo se od dov-ratka i rukom mahnuo paru da prođe. Kad je Miles pokazao zube u sarkastičnom osmijehu, Vormurtos nagonski ustukne korak. Miles prebaci Ekaterinu na svoju drugu stranu i prođe kroz vrata, ne osvrćući se.Dok su odlazili niz hodnik, Ekaterina je bacila jedan pogled preko ramena. Kao da izgovara neku ravnodušnu primjedbu, rekla je: "Potpuno se prestravio. Znaš, taj će te tvoj smisao za humor jednog dana uvaliti u ozbiljne neprilike.""Najvjerojatnije", uzdahne Miles.Miles je na kraju zaključio kako je carsko vjenčanje najviše nalikovalo na borbeno iskrcavanje, osim što — za divno čudo — ovaj put nije on njime zapovijedao. Sad je malo došao red na lady Alys i pukovnika lorda Vortalu ml. da dobiju živčani slom. Miles je ovaj put bio običan vojnik — morao se samo neprekidno smiješiti i izvršavati zapovijedi, pa će valjda jednom napokon i ovo doći svome kraju.Na svu sreću vjenčanje se održavalo usred ljeta, zato što je jedino mjesto dovoljno veliko za sve krugove svjedoka (osim iznimno ružnog gradskog stadiona) bilo negdašnje vojno vježbalište, komad zemlje obrastao travom smješten neposredno uz južni kraj rezidencije. Plesna je dvorana bila rezervna lokacija u slučaju kiše, što se Mile-su činilo kao dobra zamisao za terorističke organizacije

koje bi željele glavninu carske vlasti usmrtiti pregrijavanjem i nedostatkom kisika. S obzirom na snježnu mećavu koja je zimoslavne zaruke učinila nezaboravnim, danas suse mogli očekivati ljetni orkani, no na sveopće zadovoljstvo, dan je osvanuo vedar.Jutro je počelo još jednim službenim doručkom, ovaj put s Gregorom i dijelom mladoženjine pratnje u rezidenciji. Gregor se doimao pomalo iznureno, ali i odlučno."Kako se držiš?" pitao gaje Miles ispod glasa."Izdržat ću do poslije večere", uvjeravao gaje Gregor. "A onda ćemo svoje progonitelje utopiti u jezeru vina i zbrisati."Čak ni Miles nije znao koje su utočište izabrali Gregor i Laisa za svoju prvu bračnu noć; jednu od nekoliko palača Vorbarrinih, seosko imanje kojega od prijatelja, ili možda kružno noćno putovanje borbenom krstaricom u orbiti. Bio je siguran u jedno — neće biti nikakve neplanirane mačje derače pod prozorima carske spavaonice. Za osiguranje svog bijega Gregor je izabrao svoje najstrašnije i naj-neduhovitije CarSigovce.Poslije doručka, Miles se vratio u Kuću Vorkosigan kako bi se preodjenuo u svoju najbolju uniformu, urešenu pažljivo odabranim vojnim odličjima koja inače nikad nije nosio. Ekaterina će ga promatrati iz trećeg kruga svjedoka, u društvu ujaka, ujne i ostalih njihovih kolega carskih revizora. Najvjerojatnije je neće vidjeti dok se ne privede kraju obred davanja zavjeta. Pomislivši na to, shvatio je kako tek nestrpljiv mora biti Gregor.Kad se vratio u rezidenciju, gosti su već počeli pristizati. Pridružio se svom ocu, uz kojega su bili Gregor, Kou i Drou, grof Henri Vorvolk i njegova žena, kao i preostali pripadnici prvog kruga svjedoka. Stajali su na određenom im mjestu, u jednoj od prostorija rezidencije koje su inače bile otvorene za javnost. Potkraljica je odjurila nekamo gdje je pružala potporu lady Alys. Obje žene i Ivan pridružili su im se kad su uhvatili slobodan trenutak. Dok je svjetlost ljetne večeri zlatila zrak, Gregorov konj, veličan-stvena, sjajna crna beštija prekrivena blistavom konjaničkom opremom, bio je doveden pred zapadni ulaz. Slijedili su oružnici Vorbarrinih, vodeći jednako lijepu, bijelu kobilu za Laisu. Gregor je

uzjahao — u svojoj je plavo-crve-noj paradnoj uniformi izgledao i carski i dražesno živčano. Okružen pratnjom koja je za njim išla pješice, dostojanstveno je napredovao stazom s čije su obje strane stajali gledatelji, prema negdašnjoj zgradi vojarne koja je sad bila preuređena za smještaj gostiju, a u kojoj se nalazila komarrska delegacija.Milesovo je zaduženje bilo da u tom trenutku pokuca na vrata i službenim riječima zatraži da dovedu mladenku. Sa širom otvorenih i cvijećem urešenih prozora na katu, promatralo ga je hihotavo jato komarrskih žena. Uzmaknuo je kad se pred vratima pojavila Laisa, praćena svojim roditeljima. Mladenkina se haljina — potrudio se to upamtiti, siguran kako će poslije odgovarati na mnoga pitanja o tome — sastojala od bijelog svilenog sakoa s mnogobrojnim sjajkastim stvarčicama, prebačenog preko raznih slojeva druge odjeće, teške bijele svilene suknje s prorezom i bijelih kožnih čizmica, dok joj je kosa bila urešena vodopadom cvijeća. Nekoliko oružnika Vorbarrinih s grčevitim se osmijehom pobrinulo da se cijeli taj vjenčani komplet bez neočekivanih nezgoda ukrca na leđa upadljivo miroljubive kobile — Miles je posumnjao na konjska sredstva za smirenje. Gregor je pomaknuo svog konja kako bi se nagnuo i kratko stisnuo Laisinu ruku; uzajamno zadivljeni, nasmiješili su se jedno drugome. Laisin otac, mali obli komarrski oligarh koji u cijelom svom životu nije vidio konja izbliza, sve dok nije morao početi vježbati za ovo vjenčanje, odvažno je poveo konjaničku povorku koja se veličanstveno, kroz čestitare, vratila na južni travnjak.Svadbeni je uzorak bio položen na tlo i sastavljen od malih izbojaka načinjenih od obojenih zrna ječma — Mi-lesu su objasnili kako je za to bilo potrebno nekoliko stotina kilograma. Mali je središnji krug očekivao mladence. Oko njega je bila šestokraka zvijezda na čijim su vrhovima trebali stajati glavni svjedoci, a oko nje se širio niz koncentričnih krugova, namijenjenih gostima. Najprije najbliža obitelj i prijatelji — potom grofovi i njihove grofice — a iza njih diplomatska izaslanstva; dalje od toga ljudi su se gusto poredali sve do zidova koji su okruživali rezidenciju i dalje, na ulici s druge strane. Konjanička se povorka

razdvojila, a mladenka i mladoženja sjahali su i sa suprotnih strana ušli u svadbeni krug. Konje su odveli, a Laisina kuma i Miles dobili su službene vrećice s ječmom koji je trebalo prosuti po tlu i tako njime okružiti mladence, što im je i uspjelo, a da pritom nisu ispustili vreće ili nasuli previše zrna u vlastite cipele.Miles se smjestio na dodijeljenom mu vršku zvijezde. S jedne su mu strane stajali njegovi, a s druge Laisini roditelji, a Laisina prijateljica i kuma stala mu je nasuprot. Budući da se nije morao brinuti je li Gregor dobro naučio svoj tekst, vrijeme koje je par utrošio na ponavljanje zavjeta — i to na četiri jezika — Miles je iskoristio proučavajući zadovoljstvo na licima Potkralja i Potkraljice. Nije se mogao sjetiti daje ikad prije vidio svog oca da plače u javnosti. No, dobro, nešto se tih suza moglo pripisati sveopćem sentimentu koji se prelijevao današnjim danom, ali neke su svakako bile i suze čistog političkog olakšanja. U svakom slučaju, zbog toga je Miles morao obrisati vlastite oči. Ova je ceremonija bila prokleto dobro izveden javni teatar.Gutajući slinu, Miles je iskoračio kako bi nogom odbacio ječam u stranu i tako otvorio mjesto u krugu kroz koje će izaći bračni par. Iskoristio je povlasticu svog položaja i prvi zgrabio Gregorovu ruku, čestitajući mu, pa stao na prste i poljubio rumeni mladenkin obraz. A onda je, konačno, sveca mu, došlo vrijeme za veselje; bio je gotov islobodan, i može otići u potragu za Ekaterinom koja se nalazila negdje u ovoj gomili. Progurao se pokraj grupice ljudi koja je skupljala ječam i trpala ga u džep za sreću, kriveći vrat kako bi pogledom pronašao elegantnu ženu u sivoj svilenoj haljini.Kareen je stisnula Markovu podlakticu i zadovoljno uzdahnula. Javorna ambrozija bila je pravi hit.Činilo joj se daje Gregor nevjerojatno mudro podijelio astronomske troškove vjenčanja sa svojim grofovima. Svi su Okruži dobili pozive da dadu svoj prilog u obliku kioska, razbacanih po otvorenom prostoru oko rezidencije, te da na njemu ponude onu lokalnu hranu i pića (koja su, dakako, najprije morali odobriti lady Alys i CarSig) koje su željeli izložiti pred gostima što su se raštrkali travnjakom. Sve je to pomalo nalikovalo na Okružni sajam, odnosno, na Sajam

svih okruga, no natjecateljski je duh na stolove iznio ono što je na Barravaru bilo najbolje. Kiosk Okruga Vorkosigan dobio je jedno od najboljih mjesta, na sjeverozapadnom uglu rezidencije, na samom vrhu stazice koja je vodila prema spuštenim vrtovima. Grof Aral donirao je tisuću litara okružnog vina, što se smatralo tradicionalnom, ali i vrlo dobrom odlukom.A za stolom uz vinski bar, lord Mark Vorkosigan i njegova tvrtka MPVK d.o.o. nudili su gostima — ta-dam! — svoj prvi prehrambeni proizvod. Mama Kosti i Enrique, noseći značke na kojima je pisalo Osoblje, ravnali su grupom služinčadi Kuće Vorkosigan koja je dijelila obilne porcije javorne ambrozije visokim Vorovima koji su je tamanili brže nego što bi se nove čašice stizale napuniti. Na suprotnom kraju klupe, okružen cvijećem, u žičanom je kavezu bilo izloženo nekoliko desetaka novih, Veličanstvenih Maslobuba, plavo-crveno-zlatnih i blistavih, uz koje je stajalo pisano objašnjenje — koje je Kareen morala prep-raviti kako bi uklonila i Enriqueova tehnička objašnjenja i Markovo bestidno reklamiranje — o tome kako je nastala ambrozija. No, dobro, preimenovano bublje maslo koje su posluživali nije zapravo proizvela ni jedna od novih buba, ali to je bilo samo pitanje ambalaže.Kroz gužvu su došetali Miles i Ekaterina, a s njima je u društvu bio i Ivan. Miles je uočio Kareen kako im oduševljeno domahuje, pa je usmjerio svoje malo društvo prema klupi. Miles je i danas imao isti onaj opijeni pogled oduševljenog čovjeka na rubu delirija koji je njegovao i protekla dva tjedna; Ekaterini je, kojoj je ovo bio prvi carski tulum, iz oka virkalo svojevrsno strahopoštovanje. Kareen je pojurila u stranu i dograbila čašu ambrozije, pa njome opskrbila trio koji se približavao."Ekaterina, ljudi su poludjeli za Veličanstvenim Mas-lobubima! Deset ih je žena pokušalo maznuti i staviti u kosu zajedno s cvijećem — Enrique je morao zaključati kavez da nam ih sve ne odnesu. Rekao je da su ti maslo-bubi prezentacija, a ne besplatni uzorci."Ekaterina se nasmijala. "Drago mi je što sam uspjela skršiti otpor potrošača!"

"Joj, jesi, i te kako. A s obzirom na to da su javnosti prvi put predstavljeni na carskom vjenčanju, svi će ih željeti! Evo, jeste li već kušali javornu ambroziju? Miles?""Hvala ti, ali ja sam je već kušao", reče Miles neutralno."Ivane! Moraš ovo probati!"Ivanove su se usne sumnjičavo iskrivile, no ipak je srdačno i milostivo prinio žličicu ustima. Izraz lica mu se smjesta izmijenio. "Uf, čime ste ga začinili? Poboljšanje je upadljivo." Odupro se Kareeninu pokušaju da mu otme čašicu."Javornom medovinom", reče Kareen veselo. "Mama Kosti je imala trenutak nadahnuća. I zaista djeluje!"Ivan proguta i zastane. "Javornom medovinom? Naj-odurnijim pićem koje je čovjek ikad proizveo, pićem koje razara probavni sustav, pićem kojim su se gerilci hrabrili prije napada?""Čovjek se nauči na taj okus", promrmlja Miles."I to u spoju s najgnusnijim prehrambenim proizvodom ikad izumljenim... Kako joj je uspjelo proizvesti ovakvo što?" Postrugao je posljednje tragove meke zlatne kreme i motrio čašicu kao da se premišlja bi li je oblizao do visokog sjaja. "To je upravo dojmljivo djelotvorno. Istodobno se možeš i najesti i obliti... nikakvo čudo da stoje u redu!"Mark se ubacio, samozadovoljno se smiješeći. "Upravo sam lijepo nasamo porazgovarao s lordom Vorsmvtheom. Da vam ne prepričavam pojedinosti, reći ću samo kako se čini da će naša nestašica početnog kapitala, ovako ili onako, uskoro biti riješena. Ekaterina! Sad sam u mogućnosti otkupiti dionice koje sam ti dao za dizajniranje maslobu-ba. Kako bi ti se činilo da za njih dobiješ dvostruko više novaca nego što su isprva vrijedile?"Ekaterina je izgledala uzbuđeno. "Mark, pa to je prekrasno! I baš u pravi čas! To je više nego što sam ikad očekivala—""Ekaterina, ono što zapravo želiš reći", ubacila se odlučno Kareen, "jest ne, hvala. Samo se ti drži tih dionica. Ako ti treba gotovina, možeš ih položiti kao jamstvo za zajam. A sljedeće godine, kad njihova vrijednost poraste ne znam ni sama koliko puta, prodaj samo dio, vrati zajam, a ostalo zadrži kao isplativo ulaganje. A kad Nikki doras-te do toga, lako je moguće da će mu te dionice otplatiti

školovanje za pilota skočnog broda.""Ali ne moraš to učiniti na taj način—" počeo je Mark."Tako ću ja učiniti sa svojim dionicama. To će mi platiti povratak na Koloniju Beta!" Neće od svojih roditelja morati moljakati ni deset maraka — tu su činjenicu primili s nimalo laskavim zaprepaštenjem. Potom su joj ponudili novac za troškove stanovanja, što je Kareen protumačila njihovom željom da povrate ravnotežu ili čak, možda, zadrže posljednju riječ u svemu. Predstavljalo joj je neizmjerno zadovoljstvo slatko ih odbiti. "A i Mami Kosti sam rekla da ne prodaje svoje."Ekaterinine su se oči nabrale u kutovima. "Razumijem. U tom slučaju... hvala vam, lorde Mark. Mislim da ću o vašoj ponudi još malo razmisliti."Onemogućeni je Mark promumljao nešto sebi u bradu, no kako ga je promatralo bratovo zajedljivo oko, nije se usuđivao nastaviti s muljanjem.Kareen je veselo odlepršala prema stolu za posluživanje, gdje je Mama Kosti upravo podizala još jednu petolit-renu kantu ambrozije i skidala s nje čep."Kako nam ide?" pitala je Kareen."Ovom brzinom, za jedan sat ćemo ostati i bez posljednje kapi", objavila je kuharica. Preko svoje najbolje haljine stavila je čipkastu pregaču. Golema ogrlica od svježih orhideja koju joj je, kako je rekla, darovao Miles na njezinu se poprsju borila za prostor sa značkom osoblja. Tako mi svega, postoji više od jednog načina da se uđe na carsko vjenčanje..."Ta vaša zamisao da se javorna medovina pomiješa s bubljim maslom upravo je veličanstvena. Miles se primirio glede cijelog projekta", reče joj Kareen. "On je jedan od malobrojnih ljudi za koje znam da piju javornu medovinu.""Oh, Kareen, dušo, ali to uopće nije bila moja zamisao", reče joj Mama Kosti. "Toga se sjetio lord Vorkosigan. On je vlasnik pecare, znaš... mislim da je htio usmjeriti više novca prema onim jadnim ljudima u Dendariijskim planinama."Kareenin se osmijeh proširio. "Ah, shvaćam." Krado-mice je pogledala Milesa koji je dobroćudno držao svoju damu pod ruku i

pravio se ravnodušnim prema projektu svog kloniranog brata.Dok se sumrak spuštao, mala su obojena svjetlašca počela blistati kroz vrtove rezidencije, lijepa i vesela. U svom kavezu, Veličanstveni su Maslobubi počeli mahati oklopljenim krilcima i treperiti, kao da im uzvraćaju.Mark je promatrao Kareen, svu plavokosu i bjelokosnu i prozračno jagodastu i posve jestivu, kako se vraća od njihova maslobubljeg stola, pa uzdahne sa zadovoljstvom. Njegove ruke, zabijene u džepove, susrele su sitna zrna ječma — Kareen je inzistirala da ih on za nju spremi nakon stoje bio prelomljen svadbeni krug. Protresao ih je prstima i ispružio ruku prema njoj, pitajući: "A što ćemo sa svim ovim zrnima, Kareen? Posaditi ih?""O, ne", reče ona dok ju je on privlačio bliže sebi. "To je samo za uspomenu. Većina će ih ljudi spremiti u male vrećice i jednog dana silom turati u ruke svojoj unučadi. Ja sam bio na vjenčanju starog cara, bome jesam.""To ti je čudesno zrno, znaš", ubaci se Miles. "Samo se umnožava. Sutra — a možda već i kasno večeras — ljudi će prodavati vrećice navodnog svadbenog ječma naivčinama u cijeloj Vorbarr Sultani. Tone i tone ječma.""Zaista." Mark je razmatrao mogućnosti. "Znaš, uz malo spretnosti to bi se čak dalo zakonito izvesti. Uzmeš svoju šaku svadbenog ječma, umiješaš je u kantu običnog,prepakiraš... Na neki način, kupci bi zaista dobili svadbeni ječam, ali izvorna bi se šaka zrna na taj način mogla daleko protegnuti...""Kareen," reče Miles, "učini mi uslugu. Prije nego što večeras krenete kući, pretresi mu džepove i baci sav ječam koji nađeš u njima.""Pa nisam rekao da ću to učiniti!" uvrijeđeno se branio Mark. Miles mu se naceri i Mark shvati kako ga je brat upravo nasadio. Stidljivo mu je uzvratio osmijeh, budući da je večeras bio isuviše ushićen a da bi uspio zadržati bilo koji osjećaj osim rastopljenosti od sreće.Kareen podigne pogled, i Mark pogleda u istom smjeru. Prema njima su se probijali komodor, odjeven u paradnu plavo-crvenu uniformu i madame Koudelka, u nečem zelenom i lepršavom nalik na kraljicu ljeta. Komodor je prpošno mahao svojim štapom, ali oči

su mu bile neobično zamišljene. Kareen se odvoji od Marka kako bi donijela uzorke ambrozije koje je silom kanila utrpati roditeljima."Kako se vas dvoje držite?" pozdravi Miles novopri-došli par.Komodor rastreseno odvrati: "Ja sam malo, ovaj... malo, ovaj..."Miles podigne obrvu. "Malo ovaj?""Olivia je", objasni madame Koudelka, "upravo objavila zaruke.""Znao sam da je ova bolest iznimno zarazna", reče Miles, prefrigano se osmjehujući Ekaterini.Ona mu je uzvratila nježnim osmijehom, pa rekla Koudelkama: "Čestitam. Tko je sretnik?""To je dio... ovaj... na koji ćemo se morati malo duže privikavati", uzdahne komodor.Madame Koudelka reče: "Lord Dono Vorrutver."Kareen je pristigla s naramkom čašica ambrozije upravo na vrijeme da to čuje; počela je poskakivati i oduševljeno cičati. Mark postrance dobaci pogled Ivanu koji je samo odmahnuo glavom i posegnuo za novom čašicom. Od svih nazočnih, jedino on nije ispustio ni glasa iznenađenja. Izgledao je potišteno, da. Ali iznenađeno ne.Nakon kratke stanke tijekom koje je probavljao novosti, Miles reče: "Pa, uvijek sam vjerovao da će jedna od vaših cura uloviti grofa.""Da," reče komodor, "ali...""Posve sam uvjerena da će je Dono znati usrećiti", tješila ih je Ekaterina."Nda.""Želi veliko vjenčanje", reče madame Koudelka."Jednako kao i Delia", dometne komodor. "Ostavio sam ih da se svađaju oko toga koja se udaje prva. I koja će opaliti prvi metak u moj skromni proračun." Osvrtao se po travnjaku pred rezidencijom kojim su se kretali sve veseliji svatovi. Budući da je večer tek počela, većina je još uvijek bila u okomitom položaju. "Ovo je vjenčanje u njima izazvalo navalu grandioznih zamisli."Odsutnim glasom, Miles reče: "Oooh. Moram porazgovarati s Duvom."Komodor Koudelka primaknuo se Marku i spustio glas. "Mark, ovaj... ja... mislim da ti dugujem ispriku. Nisam htio biti toliko staromodan oko svega onoga."

"Sve je u redu, gospodine," reče Mark, iznenađen i dirnut.Komodor doda: "Znači, u jesen se vraćate na Betu — baš dobro. Na kraju krajeva, u vašim godinama i nemate razloga srljati u brak.""Tako se i nama čini, gospodine." Mark je oklijevao. "Znam da mi obiteljske stvari ne idu baš dobro od ruke. Ali naučit ću ja to."Komodor mu kimne i iskosa se nasmiješi. "Sasvim ti dobro ide, sinko. Samo tako nastavi."Kareen stisne Markovu ruku. Mark se nakašlje, jer mu se grlo iznenada, posve neobjašnjivo, stisnulo. Razmišljao je o toj novoj ideji, o tome kako čovjek ne samo da može imati obitelj, nego može imati i više od jedne. Pravo obilje rođaka... "Hvala vam, gospodine. Dat ću sve od sebe."U tom su se trenutku iza ugla pojavili upravo Olivia i Dono, držeći se pod ruku. Olivia je bila odjevena u svoju omiljenu žutu boju jaglaca, a Dono je izgledao dostojanstveno i raskošno u sivo-plavoj uniformi Kuće Vorrutver. Tamnokosi je Dono zapravo bio trunčicu niži od svoje buduće nevjeste, primijeti Mark prvi put. Sve su kćeri Kou-delkinih bile povisoke. Ali Donova je osobnost bila tako snažna daje bilo teško očekivati da će itko primijetiti razliku u visini.Pridružili su se njihovoj grupici, objašnjavajući kako im je barem petero ljudi preporučilo da odu kušati javo-rnu ambroziju dok je još ima. Dok je Kareen skupljala novi naramak čašica, njih je dvoje primalo čestitke od svih okupljenih. Čak je i Ivan izvršio svoju društvenu obvezu.Kad se Kareen vratila, Olivia joj reče: "Maloprije sam razgovarala s Tatvom Vorbretten. Bila je tako sretna — ona i Rene počeli su stvarati svog sina! Upravo su jutros smjestili blastocistu u maternični replikator. Zasad je potpuno zdrava."Kareen, njezina majka, Olivia i Dono skupili su se na hrpu i razgovor je na neko vrijeme postao gotovo odbojno porodiljan. Ivan se povukao."Ovo postaje sve gore i gore", povjerio je Marku šupljim glasom. "Nekad su se moje bivše cure vjenčavale jedna po jedna. A sad se vjenčavaju jedna s drugom."Mark slegne ramenima. "Ne mogu ti pomoći, stari moj. Ali ako želiš

moj savjet—""Ti daješ meni savjet kako da upravljam svojim ljubavnim životom?" prekinuo ga je uvrijeđeno Ivan."Dobiješ onoliko koliko daš. To sam na kraju čak i ja uspio shvatiti." Mark podigne glavu i naceri mu se.Ivan zastenje i krene zbrisati, no onda se zapanjeno zaustavi, ugledavši kako se grof Dono pozdravlja sa svojim bratićem, Byerlyjem Vorrutverom, koji je upravo prolazio stazicom prema rezidenciji. "A što on ovdje radi?" promrmlja Ivan.Dono i Olivia ispričali su se i pošli dalje, najvjerojatnije kako bi svoje novosti podijelili sa svojim sljedećim plijenom. Ivan je malo pošutio, pa vratio Kareen praznu čašicu i krenuo za njima.Komodor, koji je plastičnom žličicom kojom su ga opskrbili strugao ostatke ambrozije, zastane i sumorno se zapilji za Oliviom koja se veselo objesila o ruku svog zaručnika. "Grofica Olivia Vorrutver", promrmlja on ispod glasa, očito nastojeći i svoje misli i svoja usta priviknuti na novi koncept. "Moj zet, grof... prokletstvo, taj je čovjek dovoljno star da bude Olivijin otac!""Zapravo, majka", promrmlja Mark.Komodor ga otrovno pogleda. Trenutak poslije, dodao je: "Pokušaj shvatiti, ja sam — po načelu slijeda događaja — uvijek vjerovao kako će se moje kćeri udati za pametne mlade časnike. Očekivao sam da ću pod stare dane imati vlastiti glavni stožer. Makar, za utjehu imam barem Duva. Ni on baš nije mlad, ali je toliko pametan da čovje-ku gotovo tjera strah u kosti. No, ostaje još Martva, možda ona odabere budućeg generala."Za maslobubljim stolom, Martva je — u zelenoj haljini boje metvice — isprva samo zastala kako bi provjerila napredak operacije, no na kraju je ostala i pomagala dijeliti ambroziju. Ona i Enrique zajedno su se sagnuli kako bi podigli novu kantu, a Escobaranac se od sveg srca nasmijao nečemu što je ona rekla. Dogovor je bio da će Martva, kad se Mark i Kareen vrate na Betu, preuzeti vođenje posla i otići u Okrug kako bi nadgledala početak radova na postrojenju. Mark se bojao da će cijela stvar završiti tako što će se Martva dočepati kontrolnog paketa dionica. Ali nije bilo važno. Ovo je bio tek njegov

prvi poduzetnički pothvat. A mogu ih pokrenuti još mnogo. Enrique će se zakopati u istraživački laboratorij. Nema sumnje, i on i Martva mnogo će naučiti radeći zajedno. Slijed događaja...Mark iskuša tu zamisao na vrhu jezika. A ovo je moj šogor, doktor Enrique Borgos... Malo se pomaknuo, tako da su sad komodorova leđa bila okrenuta prema maslo-bubljem stolu za kojim je Enrique gledao Martvu s otvorenim obožavanjem i razlijevao velike količine ambrozije po prstima. Kareen mu je objasnila kako su ti žgoljavi, znanstvenički tipovi poznati po tome što s godinama postaju sve privlačniji. Dakle, ako je jedna Koudelka odabrala vojnika, druga političara, treća ekonomista, rješenje će biti potpuno ako četvrta odabere znanstvenika... To bi bilo više od glavnog stožera kojem se Kou nadao u starosti — to bi bio čitav svijet. No Mark se ipak, milosrdno, odlučio tu misao zadržati za sebe.Ako mu do Zimoslave posao dobro krene, možda će pokloniti Kareeninim starcima tjedan dana odmora u Jabuci, svi troškovi plaćeni. To bi moglo komodora okuražiti u općem smjeru društvenih sloboda. A činilo mu se i da će njihdvoje teško odoljeti mitu koje se sastojalo u tome da usput otputuju na Betu i vide se s Kareen...Ivan je stajao sa strane i promatrao kako Dono privodi kraju srdačno opraštanje od svog bratića Bya. Potom su Dono i Olivia ušli u rezidenciju kroz raskriljena staklena vrata, kroz koja se svjetlost izlijevala na kamenom popločenu stazu. S pladnja poslužitelja koji je prošao pokraj njega, By dohvati čašu vina, otpije, i zamišljeno se nasloni na ogradu balkona s kojeg su se vidjeli puteljci čuvenih spuštenih vrtova.Ivan mu se pridruži. "Oh, Byerly!" reče on srdačno. "Zašto nisi u zatvoru?"By se osvrne oko sebe i nasmiješi se. "Ali, Ivane... pa zar ne znaš da sam se prijavio za Carskog svjedoka? Moje je tajno svjedočenje spremilo dragog Richarsa na sigurno. Sve mi je oprošteno.""Dono ti je oprostio to što si mu pokušao učiniti?""To je bila Richarsova zamisao, a ne moja. Uvijek sije umišljao da je čovjek od akcije. Uopće ga nisam morao mnogo ohrabrivati da s riječi prijeđe na djela, do točke s koje nema povratka."

Ivan se ukočeno nasmiješio i zgrabio Bya za nadlakticu. "Prošećimo malo nas dvojica.""Kamo?" s nelagodom zapita By. "Na neko osamljenije mjesto." vPrvo osamljeno mjesto na koje su naišli krećući se sta-zicom bila je kamena klupa u udubljenju okruženom gr-mljem, no na njoj je sjedio mladi par. Posve slučajno, mladac je bio vorski zastavnik kojega je Ivan poznavao iz stožera Tajnih operacija. Za petnaest je kapetanskih sekundi iselio dječicu. Byerly gaje motrio s glumljenim div-ljenjem. "Ivane, pa ti ovih dana postaješ sve autorita-tivniji.""Sjedni, By. I prestani srati, ako ikako možeš."Smiješeći se, ali oprezna pogleda, By se udobno smjestio i prekrižio noge. Ivan se smjestio između njega i izlaza. "Kako to da si ovdje, By? Gregor te pozvao?" "Dono me uveo.""Kako lijepo od njega. Nevjerojatno lijepo. Neki drugi ljudi — na primjer ja — uopće ti ne vjeruju."By slegne ramenima. "Istina je.""Što se zapravo dogodilo one noći kad su zaskočili Dona?""Zaboga, Ivane, tvoja me upornost užasno počinje podsjećati na onu tvog niskog bratića.""Lagao si onda, a lažeš još uvijek — samo ne znam točno o čemu. Od tebe me uvijek boli glava. Sad želim taj osjećaj podijeliti s tobom.""No, no..." Byeve su oči zablistale pod obojenim svjetlima, iako mu je lice bilo napola u sjeni. "Zapravo je sve vrlo jednostavno. Rekao sam Donu da sam agent provokator. Istina je, pomogao sam organizirati napad. Ono što sam zaboravio pripomenuti — Richarsu — bilo je to da sam obavijestio grupu gradskih stražara koji su u posljednji trenutak trebali sve to zaustaviti. Prema scenariju, Dono je odmah poslije toga, potresen, trebao uteturati u Kuću Vorsmvthe, u kojoj se nalazilo pola vijeća grofova. Bio bi to veličanstven javni spektakl koji bi jamačno izazvao znatan broj glasova iz sućuti.""Uspio si Dona u to uvjeriti?""Jesam. Na svu sreću, mogao sam neke stražare pozvati da svjedoče o mojim dobrim namjerama. Zar nisam pametan?" By se prefrigano

osmjehnuo."Kad bolje razmislim — i Dono je pametan. Je li te on nagovorio da tako podvališ Richarsu?""Ne. Zapravo nije. Htio sam da to bude iznenađenje, iako ne baš takvo iznenađenje kakvo je na kraju ispalo. Htio sam biti siguran da će Donova reakcija na napad biti potpuno uvjerljiva. Napad je zaista trebao početi — i to pred svjedocima — kako bi se moglo optužiti Richarsa i izbjeći njegovu 'šala mala' obranu. Ne bi bilo ni od kakve koristi kad bi se otkrilo — i moglo dokazati — kako je i sam Richars bio žrtva zamke svog političkog protivnika.""Ja ću se zakleti da nisi glumio da si prokleto uzrujan kad si me te noći uspio pronaći.""Oh, ali naravno da sam bio uzrujan. To mi je iznimno bolna uspomena. Cijela moja prekrasna koreografija bila je upropaštena. Iako, ishod je ostao isti, zahvaljujući tebi i Oliviji. Pretpostavljam da bih ti trebao biti zahvalan. Moj bi život sad bio... iznimno neugodan da su oni gadni, okrutni prijestupnici uspjeli."Koliko točno neugodan, By? Ivan je kratko zastao, pa tiho priupitao: "Je li to Gregor naredio?""Ivane, je li to tvoja romantična vizija uvjerljivog pori-canja? Zaboga. Ne. Morao sam se prilično potruditi da zadržim CarSig dalje od svega toga. Zbog toga što se približavalo ovo vjenčanje svi su odjednom postali tako uznemirujuće kruti. Znao sam da bi bili dosadni i zahtijevali da urotnici smjesta budu uhićeni. A to ne bi bilo ni izbliza ovako politički djelotvorno."Ako je By lagao... Ivan nije želio znati. "Kad igraš ovakve igre s velikim dečkima, prokleto ti je bolje da pobijediš, kaže Miles. To je Pravilo broj jedan. A Pravilo broj dva ne postoji."Byerly uzdahne. "To mije i on naglasio."Ivan je oklijevao. "Miles je s tobom o ovome razgovarao?"I"Prije deset dana. Ivane, je li tebi ikad itko objasnio stoje to deja vu?""Prekorio te, nije li?""Kad mi je do običnih prijekora, imam vlastite izvore. Bilo je još mnogo gore. On me... iskritizirao." Byerly jedva primjetno zadrhti. "S točke gledišta tajnih operacija, naravno. Nadam se da to iskustvo

više nikad neću morati ponoviti." Gucnuo je malo vina.Zamalo je namamio Ivana da se sućutno složi s njim. Ali ipak nije uspio. Ivan je napućio usne. "Onda, By... tko je tvoja veza?"By žmirne. "Moja što?""Svaki tajni doušnik ima nekoga tko mu je veza. Ne bi bilo dobro da te svaki dan viđaju kako ulaziš u iz Glavni stožer Tajnih operacija i izlaziš iz njega isti oni ljudi koje ćeš, možda, sutra morati cinkati. Koliko dugo si na tom poslu, By?""Kojem poslu?"Ivan je šutio i mrštio se. Smrtno ozbiljno.By uzdahne. "Otprilike osam godina."Ivan podigne obrvu. "Unutrašnji poslovi... protuoba-vještajna služba... civilni zaposlenik na ugovor... koji stupanj imaš? IS-6?"Byeva se usna tržne. "IS-8." "Ohoho. Baš si dobar.""A da znaš da i jesam. Naravno, prije sam imao IS-9. I siguran sam da ću ga ponovno imati. Sad samo neko vrijeme moram biti dosadan i slijediti pravila. Na primjer, morat ću izvijestiti o ovom razgovoru.""Samo daj." Napokon se zbroj slagao, u urednim stupcima, bez brljavih zabilješki. I tako je Byerly Vorrutver jedan od Illvanovih prljavih anđela... zapravo, pretpostavljao je Ivan, sad je jedan od Allegreovih. Anđeo koji je, kako se činilo, malo tezgario sa strane. Zacijelo su ga i te kako gadno prekorili zbog ovog trika koji je izveo za Dono-vo dobro. Ali karijera će mu preživjeti. Ako je Byerly i bio pomalo nesiguran vijak, Ivan je bio uvjeren kako negdje duboko u crijevima stožera CarSiga postoji neki vrlo pametan čovjek s odvijačem koji će ga dovesti u red. Ima li CarSig sreće, to je čovjek Galenijeva kalibra. Poslije ovoga, možda on čak posjeti Ivana. To će se poznanstvo zacijelo pokazati zanimljivim. A najbolje od svega — tko god on bio, Byerly Vorrutyer bio je njegov problem. Ivan se s olakšanjem nasmiješio i ustao.Byerly se protegnuo, dohvatio svoju napola punu vinsku čašu i pripremio se da otprati Ivana stazicom.Iako je Ivan svom mozgu odlučno naredio da prestane prebirati po ovoj priči, mozak nije odustajao. Ali to će izliječiti čaša vina. Ipak, nije se uspio svladati i ponovno je pitao: "Onda, tko je veza?

Prokletstvo, to mora biti netko koga poznajem.""Ali, Ivane, mislio sam da dosad već imaš više nego dovoljno tragova da sam odgovoriš na svoje pitanje.""Pa... to mora biti netko tko se kreće u visokim vor-skim krugovima, jer je očito daje upravo to tvoja specijalnost. Netko s kim se susrećeš često, ali, opet, netko s kim nisi uvijek. Netko tko je također u dnevnom kontaktu s CarSigom, ali na potpuno neupadljiv način. Netko koga nitko ne bi primijetio. Neprimjetan kanal, zanemareni vodič. Svima na oku, a opet skriven. Tko?"Stigli su do vrha puteljka. By se nasmiješio. "Ne smijem ti reći." Izgubio se, a Ivan se okrenuo kako bi prona-šao poslužitelja s pladnjem vinskih čaša. Potom se okrenuo i motrio Bya, koji je izvrsno oponašao polupijanog gradskog komedijaša baš zato što nije bio polupijani gradski komedijaš, kako zastaje i izvodi jedan od svojih malih naklona pred lady Alys i Illyanom koji su upravo zajedno izlazili iz rezidencije kako bi uhvatili malo zraka na šetalištu. Lady Alys uzvratila mu je hladnim kimanjem glave. A Ivan se zagrcnuo.Milesa su odvukli kako bi s ostatkom svatova pozirao za vid-snimku. Ekaterina se trudila da ne bude previše živčana, ostavljena sama u društvu Marka i Kareen, no svejedno je osjetila ubod olakšanja kad je vidjela Milesa kako se sa sjevernog šetališta uz rezidenciju ponovno vraća k njoj. Carska je rezidencija bila nevjerojatno prostrana, prelijepa, nametljiva i pretrpana poviješću i Ekaterina je iskreno sumnjala kako će ona sama ikad steći lakoću s kojom je Miles ulazio i izlazio kroz bočna vrata kao da je sve ovo njegovo vlasništvo. Ali ipak... ovaj put bilo joj je lakše kretati se tim prostorom, a bila je uvjerena kako će svaki sljedeći posjet biti sve lakši. Ili svijet nije bio tako golemo i zastrašujuće mjesto kako su je nekoć uvjeravali, ili... ili ona sama nije bila tako sitna i bespomoćna kakvom je, uz nesebičnu pomoć drugih, nekad sebe smatrala. Ako je snaga samo iluzija, ne vrijedi li onda isto i za slabost?Miles se smiješio od uha do uha. Kad ju je uhvatio za ruku i ponovno je stisnuo pod svoju, zločesto je zahihotao. "Ljubavi, ovaj smijeh je upravo zločinački.""To je sjajno, to je nevjerojatno. Morao sam te smjesta pronaći i

podijeliti s tobom novosti." Poveo ju je malo dalje od kioska Vorkosiganovih koji je bio okružen svatovima, prema grupici stabala od koje je široka ciglena stazasilazila prema sjevernom vrtu starog cara Ezara. "Upravo sam saznao kamo je premješten Alexi Vormoncrief.""Nadam se da su ga premjestili u deveti krug pakla!" reče ona osvetoljubivo. "Tom je slaboumniku zamalo uspjelo da me razdvoji od Nikkija.""Nije baš deveti, ali je blizu. Poslali su ga na Kirilov otok. Nadao sam se da će ga pridružiti meteorološkoj postaji, ali on je novi časnik zadužen za praonicu. Pa, ne možemo imati sve." Ljuljao se na petama, s neobjašnjivim zadovoljstvom.Ekaterina se sumnjičavo namrštila. "Meni se to baš ne čini kao dovoljno teška kazna...""Ne znaš ti. Kirilov otok — znan još i kao Logor Vječnog leda — najgora je vojna baza u cijelom carstvu. Baza za zimsku obuku. To je arktički otok, pet stotina kilometara udaljen od najbližeg kopna, što znači i od najbliže žene. Ne možeš se s njega spasiti plivajući, jer bi se u ledenom moru smjesta smrznuo. Mećave. Ledena magla. Vjetrovi koji mogu prevrnuti zemaljsko vozilo. Hladan, mračan, supijan, smrtonosan... Tamo sam jednom proveo pet mjeseci, trajali su kao cijela vječnost. Vježbenici dođu i odu, ali stalno osoblje nema izlaza. Oh. Oh... Pravda je neumoljiva."Pod dojmom njegova očitog oduševljenja, rekla je: "Zar je zaista tako grozno?""Oh, da, i te kako. Ha! Moram mu poslati sanduk dobre rakije, u čast carskog vjenčanja, da može proslaviti kako treba. Ili — ne, imam bolju ideju. Poslat ću mu sanduk loše rakije. Poslije nekog vremena, čovjek ionako izgubi osjet za razliku."Prihvaćajući njegovo uvjeravanje kako će njezinu nedavnom mučitelju i sadašnjost i budućnost biti jezive, zadovoljno je uz njega lunjala rubom spuštenog vrta. Sve će glavne goste, stoje uključivalo i Milesa, uskoro pozvati naslužbenu večeru, pa će se na neko vrijeme morati razdvojiti, jer je on trebao sjediti za glavnim stolom, između Laise i njezine komarrske kume, a ona će se ponovno pridružiti lordu Revizoru

Vorthvsu i ujni. Govorancije će biti zamorne, ali Miles je čvrsto odlučio da će se njih dvoje opet sjediniti odmah poslije deserta."Onda, što ti se čini?" pitao je on, kružeći zamišljenim pogledom po zabavi koja je u sumrak dostizala svoj vrhunac. "Bi li željela veliko vjenčanje?"Prepoznala je prikriven teatralni bljesak u kutu njegova oka. Ali grofica Cordelia uputila ju je kako će se u vezi s tim postaviti. Zamahnula je trepavicama prema njemu. "Mislim da bi to bilo posve neprikladno dok još nije istekla moja godina korote. Ali ako ti ne smeta da čekamo do proljeća, vjenčanje može biti onoliko veliko koliko ti želiš.""Ah," reče on, "ah. Vjenčanja ujesen su isto lijepa.""Mirno obiteljsko vjenčanje u jesen? To bi mi se sviđalo."Ali nije imala straha, znala je da će on već smisliti nešto što će to vjenčanje učiniti nezaboravnim. Osim toga, učinilo joj se sigurnijim ne ostaviti mu vremena za pretjerivanje u planovima."Možda u vrtu kuće u Vorkosigan Surleauu?" predloži on. "Tu kuću još nisi vidjela. Ili u vrtu Kuće Vorkosigan?" Iskosa ju je promatrao."Svakako", reče ona vedro. "Vjenčanja na otvorenom će sljedećih godina biti u modi. A lord i lady Vorkosigan moraju u tome prednjačiti."Na to se nasmiješio. Njegov — njezin — njihov — bar-ravarski vrt u jesen će još uvijek izgledati ponešto golo. Ali bit će pun mladica, nade i života koji pod zemljom očekuje proljetne kiše.Oboje su zastali, pa se Ekaterina s divljenjem zagledala u cetagandansko izaslanstvo koje se upravo uspinjalo cig-lenim stubama iz smjera jezeraca koja su se zrcalila. Veleposlanik i njegova visoka, blistava supruga nisu bili u pratnji samo guvernera Rho Ćete, prvog barravarskog susjednog planeta u carstvu, već i prave nebeske gospe iz njihova carskoga glavnog grada. Iako se govorilo da nebeske gospe nikad ne putuju, ona je bila osobna izaslanica cara Fletchira Giaje i njegove carice. Uz nju je bio ghemski general najvišeg ranga. Nitko nije znao kako je točno izgledala, zato što se uvijek kretala u vlastitom zaštitnom mjehuru koji je večeras, u čast proslave, bio obojen fluorescentnom ružičastom bojom. Ghemski general, visok i dostojanstven, bio je

odjeven u službenu krvavocrve-nu uniformu osobne straže cetagandanskog cara. Čovjek bi očekivao kako će se ta boja ružno sudarati s ružičastom, ali nije.Veleposlanik ugleda Milesa, pristojno mu mahne na pozdrav i reče nešto ghemskom generalu koji kimne. Na Ekaterinino zaprepaštenje, ghemski general i ružičasti mjehur odvojili su se od svog društva i pošli prema njima."Ghemski generale Benin," reče Miles, iznenada se ponašajući kao da je na pozornici i navlačeći svoje najre-vizorskije držanje. Oči su mu blistale znatiželjom i, što je bilo neobično, zadovoljstvom. Iskreno se naklonio mjehuru. "Visosti Pel. Tako vas je lijepo opet vidjeti — na neki način. Nadam se da vas ovo neuobičajeno putovanje nije suviše umorilo.""Ni najmanje, lorde Revizore Vorkosigan. Nalazim da je vrlo poticajno." Glas je dopirao iz prijenosnika smještenog u mjehuru. Ekaterina se zaprepastila kad je mjehur na trenutak postao gotovo posve providan. Smještena u lebdećem stolcu iza bisernog sjaja, pred njima se pojavila visoka plavokosa žena u lepršavoj ružičastoj haljini. Bila je neopisivo lijepa, ali nešto je u načinu na koji se ironič-no osmjehivala odavalo da nije više mlada. Opna mjehura ponovno se zatamnjela."Čast nam je što ste ovdje", reče Miles službeno, dok je Ekaterina žmirkala, osjećajući se zaslijepljenom. I iznenada užasno neuglednom. Ali sve divljenje koje je gorjelo u Milesovim očima bilo je upućeno samo njoj, ne ovoj ružičastoj viziji. "Dopustite da vam predstavim svoju zaručnicu, madame Ekaterinu Nile Vorvayne Vorsoisson."Dostojanstveni je časnik promrmljao pristojan pozdrav. Zatim je svoj zamišljeni pogled usmjerio prema Mi-lesu, pa — prije nego što je prozborio — nekako svečano dotaknuo prstom usne."Moj me carski gospodar Fletchir Giaja zamolio da vam — u slučaju da vas sretnem — predam izraze njegove iskrene sućuti zbog smrti vašeg bliskog prijatelja, admirala Naismitha."Miles zastane, a osmijeh mu se nakratko zaledio. "Uistinu, njegova je smrt za mene bila težak udarac.""Moj carski gospodar dodao je i to kako se nada da će admiral ostati

pokojan."Miles podigne pogled prema visokom Beninu, a oči su mu iznenada zablistale. "Poručite svom carskom gospodaru kako seja nadam da neće biti potrebe za admiralovim uskrsnućem."Ghemski se general sumorno nasmiješio, pa udijelio Milesu naklon glavom. "Prenijet ću vašu poruku od riječi do riječi, milorde." Srdačno im je oboma kimnuo, pa su se on i ružičasti mjehur vratili svom društvu.Ekaterina, još uvijek svladana ljepotom plavokose žene, promrmlja Milesu: "O čemu se ovdje radilo?"Miles je grickao donju usnu. "Nisu baš novosti, bojim se, ali svejedno ću ih prenijeti generalu Allegreu. Benin mi je upravo potvrdio nešto u što je Illvan već godinudana sumnjao. Moj tajni identitet postao je posve beskori-san, barem što se tiče njegove tajnosti pred Cetagandancima. Ali nije važno. Admiral Naismith i njegovi različiti klonovi, stvarni i izmišljeni, zbunjivali su ih i duže nego što sam vjerovao daje moguće."Kratko joj je kimnuo. Usprkos laganom bljesku žaljenja, činilo joj se da nije nezadovoljan. Čvršće ju je privio k sebi.Žaljenje... A što bi bilo daje, kad joj je bilo dvadeset, srela Milesa umjesto Tiena? Nije to bilo nemoguće; tad je ona bila studentica na Sveučilištu Vorbarr Sultane, a on tek časnik, svjež ispod čekića, koji je neprestano napuštao glavni grad i vraćao se u njega. Da su im se putovi tad isprepleli, bi li njezin život bio manje gorak?Ne bi. Tad su oboje bili drugačiji ljudi. Putovali su u suprotnim smjerovima; ako su se i sreli, bio je to kratak, beznačajan, a možda i nesvjestan susret. Osim toga, nije mogla poželjeti da nikad nije bilo Nikkija, kao ni svega onoga što je naučila tijekom svoje pomrčine. Korijenje u tami urasta duboko.Do ovog je mjesta mogla dospjeti samo onim putem kojim je prije krenula, a biti ovdje, s Milesom, s ovim Milesom, značilo je biti na iznimno lijepom mjestu. Možda sam ja njegova utjeha, ali on je također moja. Bila je svjesna izgubljenog desetljeća, ali u njemu nije bilo ničega prema čemu bi se trebala vraćati, nije bilo čak ni žaljenja; Nikki i ono stoje naučila doputovali su amo s njom. A sad je bilo

vrijeme da krene naprijed."Ah", reče Miles, nasmiješeno gledajući prema poslužitelju koji im se bližio. "Čini se da skupljaju zalutale ovce na večeru. Hoćemo li ući, miladv?"