lovrenovic - stećci
TRANSCRIPT
-
Dubravko Lovrenovi
S T E C I
BOSANSKO I HUMSKO
M R A M O R J E
SREDNJEG VIJEKA
Rabic, Sarajevo, 2008.
-
Uspomeni na efika Belagia (1908. 1990.),
Dobrog Bonjanina srednjovjekovnih bosanskih
i humskih nekropola steaka, ovjeka posveenog
znanstvenoj istini.
-
SADRAJ........3
PREDGOVOR.........8
I.
HISTORIOGRAFSKA DEKONSTRUKCIJA VREMENSKO-PROSTORNI OKVIR:
Historika Bosna, politiki okvir srednjovjekovne
Bosne, Bosna i Hercegovina, Hum (Hercegovina)........................................................13
STARI PUTOVI NOVI PUTOKAZI
Bogumilska interpretacija Arthura Evansa i Janosa von Asbtha.....................17
Srbizacija i kroatizacija steaka.....................................................................................22
Demontiranje bogumilske teze o stecima: od Koste Hrmanna i Vladislava Skaria
preko Alojza Benca i efika Belagia do Marka Vege, Sime irkovia, Ljube
Sparavala, Nedima Filipovia, Johna Finea, Noela Malcolma i Marian Wenzel..........23
Steci i crkve steci i ehidska groblja.......27
Kronologija ukapanja: od groba bez steka do groba sa stekom.........31
II.
UMJETNIKA RASPJEVANOST I RAZIGRANOST SMRTI NA STEKU
Mnotvo izvornih naziva steak kolokvijalni naziv....................................................33 Evolucija oblika: od ploe do sarkofaga (sljemenjaka) i kria......................................35
UKRASNI MOTIVI
Socijalni simboli....... 43
Religiozni simboli......43
-
Tehnika izrade steaka i klesarski centri:
kovai i dijaci (pisari)............51
POSMRTNA KOLA "Ka smrti hitamo mi"
alobni mar u kamenu..................................................................................................55
Trizna igrite...............................................................................................................57
ok-igrokaz u katehetskom kontekstu ...........................................................................58
FIGURALNE KOMPOZICIJE
Repertoar figura iz zapadno-europske sepulkralne prakse............................................61
Figure konjanika............................................................................................................63
Dvoboj viteki turnir...................................................................................................64
Scene lova......................................................................................................................65
Ptica, pijetao, pas, lav, konj, jelen, zmija i zmaj............................................................67
Ljudske figure testament u slici..................................................................................70
ISTI ORNAMENTI.............................................................76
ESTETIKA I SIMBOLIZAM UMJETNOSTI STEAKA
Vjeni dom komunikacijski posrednik iznmeu zemlje i Neba..................................78
Steci bosanske i humske katedrale srednjeg vijeka..................................................81
EPITAFI "Knjiga ivota"
Od arhajske kratkoe i anonimne tiine do biografske retorike..................................82
Tematska klasifikacija epitafa na stecima, pogrebna i memorijalna funkcija...........85
Epitafi s vjerskim formulama: Va ime Otca i Sina i Svetago Duha............................88
Ase (sije) lei motiv junake (viteke) smrti i vjerna sluba....................................93
-
ivotopis (itije) na plemenitoj batini, meu bratijom i rodbinom:
molju vas, ne nastupajte na me; i ne popirajte me nogama.......................................100
Ime pokojnika ime kovaa-dijaka...........................................................................105
Sublimiranje ivotnih iskustava..................................................................................107
Personalizacija steka kao grobnog spomenika: ime pokojnika, kovaa i dijaka,
itije, titule, zvanja, rodbinske veze, mjesto ukopa, okolnosti i datum smrti.............114
Zdenac zaboravljenih pojmova i rijei: geografija zagrobnog ivota........................120
Neke paralele s grobnim natpisima srednjovjekovne Europe.....................................123
irilski epitafi na nianima muslimanskim grobnim spomenicima.........................128
U ovom grebu eka dan uskrsnutija slavnoga tilo......................................................132
UMIJEE UMIRANJA:
INDIVIDUALIZACIJA I HUMANIZACIJA SMRTI
Prisnost sa smru samostanski senzibilitet o smrti...................................................133
Kulturoloki utjecaj Biblije i ideje Sudnjega dana......................................................135
DRAMA KOZMIKOG KRANSTVA
Izmirenje uene i puke kulture kroz steak: zaokupljenost smru.............................138
III.
NEKROPOLE "GRADOVI MRTVIH"
Zajednica ivih i mrtvih monumentalnost smrti.......................................................142
PORODINE NEKROPOLE
Nekropola Sankovia na lokalitetu Grka Glavica u selu Biskup......144
Nekropola Miloradovia-Hrabrena na Radimlji (Batnogama)............................149
Nekropola u Donjoj Zgoi.....154
-
Nekropola na Pavlovcu............157
ZONE RASPROSTIRANJA STEAKA I KLESARSKE KOLE
HERCEGOVINA
Istona Hercegovina.........161
Nekropole okolice Stoca
Radimlja (Batnoge)......................162
Nekuk Tanoge.......162
Bitunja Zabre......164
"Deminov krst" u Burmazima..........165
Boljuni.........166
Gornje Hrasno..........168
Opliii.........170
Vranjevo Selo.......171
Nevesinje......172
Popovo.....174
Trebinje........178
Gornji tok rijeke Trebinjice: Panik-Mirue........180
Ljubinje........181
Gacko.......184
Kalinovik..........185
Trnovo......187
ZAPADNA HERCEGOVINA
iroki Brijeg.........188
Ljubuki.......190
ISTONA BOSNA
Olovo........192
Kladanj.........194
Ludmer.........195
-
Zvornik.........198
Mramorje zapadne Srbije i oblasti Rasa......................................................................199
SREDINJA BOSNA..............200
ZAPADNA I JUGOZAPADNA BOSNA
Kupres..........206
Duvanjsko polje.......209
Blidinje.........211
IV.
BOSANSKA "KOLA SMRTI":
INTERKONFESIONALNOST STEAKA
Steak kao odraz "klerikalizacije" smrti......................................................................213
Premjetanje sjedita bosanske biskupije u akovo sredinom XIII.
stoljea i uspostava patronatskog prava nad crkvama u Bosni:
patronatsko pravo = pravo pokopa..............................................................................216
Odnos crkava i nekropola sa stecima.........................................................................219
Steci u kriitu triju Crkava........................................................................................222
Ideja istilita i monumentalnost grobnog spomenika:
steak kao posrednik kulturoloke kompaktnosti........................................................228
Steak kao dio srednjovjekovnog urbanog krajolika i
mauzolejno-memorijalnog kompleksa primjer Jajca................................................232
Reformacija i konceptualna izmjena strategije smrti..................................................234
JEDINSTVENO OBILJEJE PROSTORA I VREMENA.........236
REZIME.......................................................................................................................240
KRATICE................246
IZVORI........................................................................................................................246
LITERATURA........247
KAZALO IMENA.......................................................................................................272
KAZALO ZEMLJOPISNIH IMENA..........................................................................287
-
P R E D G O V O R
Od uspostave Muzejskog drutva Bosne i Hercegovine 1884., preko utemeljenja
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888., to znai od prvih sustavnih nastojanja
na znanstvenoj valorizaciji steaka, ovi su bosanski i humski srednjovjekovni nadgrobni
spomenici postali predmetom multidisciplinarnih istraivanja domaih i inozemnih
strunjaka, poevi od historiara i arheologa do historiara umjetnosti, etnologa,
jezikoslovaca, folklorista i znanstvenika drugih usmjerenja. Ni pjesnika ni slikarska
imaginacija nije ostala imuna na njihovu tajnovitu monumentalnost, koja je proizvodila i
jo uvijek proizvodi najfantastinije predodbe o njihovom podrijetlu te umjetnikoj i
vjerskoj funkciji.
Na samim poecima istraivanja svijeta steaka na izmaku XIX. stoljea stoje
pionirska imena ljudi koji su svojim entuzijazmom i zalaganjem otvorili jedno veliko
poglavlje junoslavenske i bosanskohercegovake historiografije: Vid Vuleti Vukasovi,
Luko Zore, Frane Radi, Petar Kaer, Stjepo Trifkovi, iro Truhelka, Vaclav Radimsky i
Kosta Hrmann (Belagi, 1980., 639.).
Nakon 1918. godine pojavila se skupina istraivaa steaka okupljena oko Glasnika
Zemaljskog Muzeja BiH, meu kojima je svojim angamanom i obujmom prikupljene
grae prednjaio kustos Vejsil uri (Belagi, 1971.a, 18.-19.).
Gradei na njihovim spoznajama, istovremeno ih korigirajui i dopunjavajui, jedna je
generacija izuzetno plodnih znanstvenika, meu ostalima Alojz Benac, Drago Vidovi,
Dimitrije Sergejevski, Marko Vego, uro Basler, Marian Wenzel, efik Belagi, Pavao
Aneli i Nada Mileti, nakon Drugog svjetskog rata, umjesto paualnih ocjena i politiki
motiviranih postavki, na svjetlo dana iznijela pregrt dokaza za jednu novu sliku ovoga
povijesnog fenomena, uglavnom odgonetnuvi njegovu pojavu, razvoj i osnovnu
umjetniku te vjersku poruku. To ne znai da su sva pitanja vezana za svijet steaka nala
i svoje konane odgovore, ali svakako znai da se prastari bogumilizirajui stereotipi i
romantine fabule danas definitivno mogu smatrati otpisanima. Pri tome arheoloko
istraivanje grobova ni izdaleka nije pratilo kompleksno izuavanje samih steaka.
Oslanjajui se na dosadanje rezultate, zapravo prezentirajui najvanija dostignua
izuavanja steaka sabrana tijekom vie od jednoga stoljea, ova monografija nastoji otii
-
korak dalje uklapajui fenomen steaka u kontekst europske sepulkralne umjetnosti, bolje
reeno u kontekst srednjovjekovnoga govora o smrti. Tijekom prvih trinaest stoljea
kranstva doktrinarni i dogmatski okvir smrti temeljno je bio dvojan ili dualistiki
(Binski, 1996., 166.). U vrijeme kada taj govor mijenja svoja izraajna sredstva najprije
sredinom XII., zatim sredinom XIII. st., kada se s afirmacijom gradova i graanstva
mijenja odnosno modernizira cjelokupna struktura europskoga drutva dolazi do
tektonskog poremeaja u crkveno-politikoj povijesti Bosne: do premjetanja sjedita
bosanske biskupije u akovo i nastanka izmatike Crkve bosanske s kojom su steci
dugo bili pogreno poistovjeivani i u nekim se krugovima jo uvijek poistovjeuju.
Profil ove monografije odreen je dvojakim razlozima: na jednoj strani potrebom da u
punoj mjeri slijedi znanstvene rezultate jedne historiografije kojoj svi mnogo duguju i
koja e jo dugo imati orijentacijski karakter, na drugoj strani nastojanjem da svoj izriaj
formira u znanstveno-popularnom obliku razumljivom najirem krugu itatelja. Tekst
prvotno nije planiran u ovom opsegu i obliku, nego je namjera autora bila ograniena na
istraivanje natpis sa steaka i problema njihove interkonfesionalnosti. Kako je
istraivanje napredovalo, od te se namjere ipak odustalo i umjesto toga pristupilo izradi
teksta koji steke nastoji obuhvatiti u cjelini. U tako zamiljenoj strukturi monografije
osnovno polazite predstavljalo je pitanje historiografske dekonstrukcije, tj. dugog puta
to ga je historiografija o stecima prola od bogumilske interpretacije Arthura Evansa
koncem XIX. stoljea do suvremenih znanstvenih elaboracija koje su najprije dovele u
pitanje a zatim odbacile tezu o bogumilskoj naravi steaka, prepoznavi u njima
kranske grobne spomenike. Na ovu istraivaku platformu oslanja se analiza estetike i
simbolizma steaka, analiza vieznane strukture epitafa kao civilizacijske tekovine,
poevi od njihove arhajske kratkoe do biografske retorike, tematska klasifikacija
epitafa s njihovom pogrebnom i memorijalnom funkcijom, analiza epitafa s vjerskim
formulama povezanim s motivom junake (viteke) smrti i vjernom slubom, ivotopis
kao komponenta epitafa izravno povezan s plemenitom batinom, epitafa koji daju samo
ime pokojnika i ime kovaa-dijaka, pitanje personalizacije steka kao grobnog
spomenika, epitafa kao zdenca zaboravljenih pojmova i rijei, neke paralele s natpisima
srednjovjekovne Europe, uloga irilskih epitafa na nianima muslimanskim grobnim
spomenicima te naposljetku veza izmeu srednjovjekovnih i kasnijih grobnih kranskih
-
natpisa. Kao dio ove sloene problematike obraeno je pitanje individualizacije i
humanizacije smrti, odnosno utjecaj samostanskog senzibiliteta, Biblije i ideje Sudnjega
dana na koncept grobnog spomenika i jezini izriaj epitafa, pitanje monumentalizacije
smrti kao europski fenomen ostvaren kroz steak te interkonfesionalnost steaka kao
odraz "klerikalizacije" smrti, uspostava patronatskog prava nad crkvama u Bosni nakon
premjetanja sjedita bosanske biskupije u akovo sredinom XIII. stoljea, odnos
crkvenih graevina i nekropola sa stecima u kriitu triju Crkava, ideja istilita i
monumentalnost grobnog spomenika sa stekom kao posrednikom kulturoloke
kompaktnosti, steak kao dio srednjovjekovnog urbanog krajolika i mauzolejno-
memorijalnog kompleksa na primjeru Jajca, konano Reformacija i konceptualna izmjena
strategije smrti.
U prikazu ukrasnih motiva na stecima i njihove regionalne distribucije nije se ilo
dalje od postignutih rezultata, predstavljenih u mjeri koju je diktirao obim monografije.
Ovaj dio studije, s tematikom podlonom razliitim interpretacijama, koje esto vode u
mitsko-politike konstrukcije, velikodravne projekte i fantastiku tipa bogumilstva
(Palameta, 1995., 188.), predstavlja tek inscenaciju za onu vrstu istraivanja koja ine sr
monografije nastojei unaprijediti postojea znanja. Bilo kako da se pristupi
ornamentalnom repertoaru steaka i njihovom sadraju, bilo kako da ih se klasificira, ni
najminucioznija analiza ne moe ih obuhvatiti u cijelosti niti moe ponuditi sve odgovore
na pitanja vezana za nebrojene varijante pojedinih motiva i beskrajne kombinacije
razliitih ukrasa. Jedno, meutim, ostaje sigurno naime to da kroz svoje oblike i motive
steci ine organski dio korpusa europske srednjovjekovne umjetnosti (Mileti, 1982.a,
236.). Zato se kljune odgovore na pitanja vezana za vjersku pripadnost steaka ovdje
primarno nee traiti u sferi ukrasnih motiva, nego u podruju epitafa i
interkonfesionalnosti ovih grobnih spomenika. Osim toga, steci su do sada najvie
istraivani upravo kroz prizmu ukrasnih motiva to je nekad ciljano, nekad po inerciji
i rodilo kontroverze. Ostavljajui po strani sva brojna, ponekad divergentna tumaenja
pojedinih likovih ukrasa, ostaje injenica da znaajan dio fonda ukrasnih motiva na
stecima pokazuje naglaenu motivsku, tematsku i stilsku slinost s kamenim reljefima
romanikih i gotikih crkava, istina, ocvalim i rustificiranim oblikom te umjetnosti
(Palameta, 1996.a, 255.). Ovu vezu naglaava smjetanje brojnih nekropola sa stecima u
-
sjeni crkvenih graevina, pravoslavnih kao i katolikih, te crkava ija konfesionalna
pripadnost jo uvijek nije definirana.
Europska umjetnost srednjeg vijeka nije ni mogla biti drukija nego kranska.
Nemogue je, naime, bilo posegnuti za umjetnikim izriajem to ga je posredovala
profana umjetnost antike ili mnogo kasnije moderna umjetnost, mogue su bile samo
razliite forme i naini posredovanja vjerskih ideja (Knstle, 1979., 66.). U tom okviru
treba promotriti umjetnost steaka koja je iako teko ranjena i oskvrnjena izloena
nemaru i onih koji se danas u nju zaklinju nekim udom, moda najvie iz pukoga
sujevjerja vlastitog etniko-vjerskog okruenja, s duom u nosu ipak nadivjela sve
kasnije kataklizme.
Uzme li se u obzir to da se radi o jednom od malobrojnih tekstova takve vrste,
unaprijed e biti jasno s kakvim se, esto nepremostivim, problemima autor morao suoiti
tijekom svoga rada, tim prije jer je prostor odreen za njegovu realizaciju unaprijed bio
strogo limitiran. To je, s obzirom na opsenost bibliografije o stecima, u prvom redu
znailo sueljavanje s ogromnim brojem podataka sabranih tijekom jednoga stoljea,
zatim postupak njihove znanstvene selekcije i, konano, uklapanja u izbalansiranu
cjelinu. Okolnost da je sve to u novi sustav trebala pretoiti ruka historiara presudno je
odredila profil cijeloga teksta. Ako u odnosu na arheologe i historiare umjetnosti
pozicija historiara pati od odreenih slabosti, ona je s druge strane zahvalnija jer
stecima pristupa integralno, to znai osposobljena za formiranje slike neoptereene
brojnou detalja, ali koja istovremeno uva vlastitu znanstvenu vjerodostojnost. Ovakav
pristup rezultat je sazreloga uvjerenja da se umjetnost steaka, i onda kada je usmjerena
prema vrednovanju povijesno-kronolokih i kulturnih detalja, kao i onda kada je teite
na njihovom estetskom vrednovanju, moe razumjeti samo kao cjelina (Mileti, 1982.a,
233.). Osim toga, vokacija historiara daleko je blagorodnija za izuavanje tako
osjetljivih aspekata steaka poput epitafa i njihove interkonfesionalnosti, posebno ako ih
se, kako e ovdje biti sluaj, postavi u europski kontekst.
Na kraju, ne i najmanje vano, jedan od razloga za pristupanje izradi ove monografije
lei u namjeri nakladnika da je prijevodom na engleski jezik uini dostupnom inozemnoj
itateljskoj publici, u emu ovo timsko ostvarenje, kao prvi pokuaj te vrste, nosi
pionirski karakter. Odgovornost cijelog tima strunjaka ukljuenih u ovaj ambiciozni
-
projekt, poevi od nakladnika, autora teksta i fotografa, do dizajnera, glavnog urednika,
savjetnika i recenzenata, time je postala veom od uobiajene.
Monografija je posveena efiku Belagiu koji je svojim sustavnim radom tijekom
vie decenija postavio znanstvene osnove za izuavanje bosanskog i humskog mramorja
srednjega vijeka, samozatajnome ovjeku i autoru ije mjesto u junoslavenskoj i
bosanskohercegovakoj medijevalistici tek treba biti valorizirano sukladno najviim
standardima povijesne znanosti. Taj bi dug bosanskohercegovaka historiografija trebala
oduiti to prije.
Moja je pak prijatna kolegijalna dunost najtoplije se zahvaliti recenzentima prof. dr.
Ivani Prijatelj-Pavii, prof. dr. Ljiljani evo, prof. dr. Stjepanu Kuaru i prof. dr.
Miroslavu Palameti na korisnim sugestijama i pomoi tijekom rada na ovoj
monografiji.
Autor
Sarajevo, 8. IX. 2008.
-
I.
HISTORIOGRAFSKA DEKONSTRUKCIJA
VREMENSKO-PROSTORNI OKVIR
Historika Bosna, politiki okvir srednjovjekovne
Bosne, Bosna i Hercegovina, Hum (Hercegovina)
Pod Bosnom i Hercegovinom danas se misli na meunarodno priznatim granicama
omeen dravni prostor, iako on ve u samome imenu odraava stanoviti dualizam koji
se kao prirodna posljedica povijesnog razvitka uklinio izmeu ova dva naziva. Bosna je,
naime, naziv stoljeima stariji od Hercegovine, a povijesna ih je sudbina u ovoj
kombinaciji spojila nakon uspostave vlasti Austro-Ugarske 1878. godine. Tijekom svoje
sedam stoljea duge povijesti srednjovjekovna Bosna nikad nije obuhvaala cijeli teritorij
dananje drave Bosne i Hercegovine koji je, uz male preinake, odreen mirom
sklopljenim u Srijemskim Karlovcima 26. I. 1699. izmeu Osmanskoga Carstva s jedne,
te Austrije, Mletake Republike i Poljske s druge strane (Zirdum, 2001., 162.).
Kada iz kinog i prohladnog Sarajeva na putu za Mostar putnik prijee Ivan-sedlo i
pone se sputati u Konjic, sunce ga upozori da je stigao u Hercegovinu i tu se, osim
klimatskih, osjeti i golim okom vidi cijeli niz drugih promjena. Ne treba sumnjati da je
tako bilo i u srednjem vijeku, kada su Bosnu i Hum osim razliitih klimatskih odlika
karakterizirali i razliiti politiki identiteti. Jednom politikom cjelinom Bosna i Hum
(Hercegovina) postali su tek dvadesetih godina XIV. st. to su, uz odreena teritorijalna
kolebanja i uz uvijek prisutan politiki dualizam, ostali do gubitka politike neovisnosti
1463., odnosno 1482. godine.
Do ujedinjenja s Humom naziv Bosna proao je svoj nekoliko stoljea dug, krivudav
povijesni put, od male oblasti koju sredinom X. st. spominje bizantski car Konstantin
Porfirogenit, smjetene u dolini istoimene rijeke izmeu dananjeg Sarajeva i Zenice
linijom jug sjever te izmeu Zec Planine i rijeke Drine juno od Zvornika do Gorada
pravcem zapad istok, do prostrane drave koja je koncem XIV. st. pod prvim
-
bosanskim kraljem Tvrtkom I. Kotromaniem poprimila svoj najiri opseg izmeu rijeke
Save, srednjodalmatinske jadranske obale i rijeke Drine, koji e uz stanovita osipanja
oblasti u Dalmaciji i Hrvatskoj zadrati do konca svoje samostalnosti 1463. godine. Na
taj se teritorijalni okvir misli pod sintagmom srednjovjekovna Bosna. Gornja ili
historika Bosna cara Porfirogenita imala je sve odlike sredinje oblasti, matice ili
organizacione jezgre, predstavljajui prirodno omeaenu individualnost kojoj
geopolitiki razlozi omoguuju irenje u sve pravce. Leei na najvanijoj prometnoj
komunikaciji rijek Bosna Neretva preko Ivan-planine prema Jadranu, matica
teritorijalnog irenja historike Bosne vodila je tim pravcem. Nijedna druga oblast, koja
je kasnije postala dijelom srednjovjekovne Bosne, nije mogla zamijeniti tu sredinju
regiju, kao to je nije mogla iskljuiti kod organizacije drave (Lukas, 1991., 61.-63.). Na
toj se prometnoj liniji danas nalaze glavni gradovi Sarajevo i Mostar. Slijedei prije svega
svoje ekonomske interese, vjeto koristei politiku konjunkturu u okruenju,
inkorporirali su bosanski vladari u ovu dravnu maticu podruja s vlastitim politikim i
crkvenim tradicijama, due ili krae vrijeme uklopljenim u druge dravno-feudalne
organizme Humsku kneevinu, Duklju, Raku (Srbiju), Hrvatsku, Dalmaciju i Ugarsku
protegnuvi na njih prvotno ime Bosne, iz izvora XIV. i XV. st. poznato kao rusag
bosanski, Bosansko kraljevstvo, ije je politiko jedinstvo bilo olieno u stalekom
predstavnitvu (dravnom saboru) i kruni kraljevstva kao transpersonalnom simbolu tog
jedinstva (Lovrenovi, 2006.a, 451.-460.).
Olakavajua je i nimalo sluajna okolnost da se umjetnost steaka, bolje reeno
njezina najnaprednija faza izmeu polovice XIV. stoljea i pada Bosne pod osmansku
vlast 1463., vremenski i prostorno poklapa s politikim prostorom srednjovjekovne
Bosne, to znai da su steci kameni nadgrobni spomenici koji su karakteristini za
podruje stare Bosanske drave (Belagi, 1982., 32.). Izraz srednjovjekovna Bosna
poklapa se s njezinim politikim prostorom koji je, nastajui irenjem iz sredita u
koncentrinim krugovima inkorporirao teritorije s dugom tradicijom vlastite politike
individualnosti naprimjer Huma, kasnije Hercegovine. Ovdje e se, ovisno o kontekstu,
oba ova naziva koristiti simultano Hum kada se govori o srednjem vijeku, Hercegovina
u modernom znaenju te rijei, podrazumijevajui da se uglavnom radi o podruju koje
se granalo istono i zapadno od rijeke Neretve, od upe Rame i Sedla Ivan-planine na
-
sjeveru do ua Neretve na jugu, zatim do Dubrovake rijeke ukljuujui poluotok
Peljeac, na istok i sjeveroistok do Travunije (Trebinja), na zapad do rijeke Cetine, a na
sjeverozapad do Duvanjskog, Livanjskog i Glamokog polja (ivkovi, 2002., 91.-93.).
Taj je teritorij sa svojim autonomnim politikim formacijama poput Trebinja i
Neretvanske kneevine, usprkos razliitoj politikoj prolosti i lokalnim osobenostima,
inio s Bosnom jedinstveno kulturno podruje (P. Aneli, 1984., 441.), emu je
presudno pridonijela njihova jezina srodnost i irilometodijevska crkvena batina. U
lea ovim okolnostima puhao je politiki zakon koji je vrijedio u ivotu drave, naime da
se "promjenom jednoga dijela dravnog teritorija mijenja i ukupna struktura i dinamika
cijele drave, i da se ta promjena odrazuje na svaki dio dravnog teritorija" (Lukas,
1991., 69.). Skrojen po ovim drevnim povijesnim zakonomjernostima, uza sve
centrifugalne tenje prisutne uostalom u politikom ivotu cijele Europe, teritorij
srednjovjekovne Bosne prua upravo jedan takav primjer.
Na takvom je vieslojnom, ali istovremeno i kompaktnom kulturolokom humusu
izniknula umjetnost steaka, iji su prvi izdanci sredinom XII. stoljea isklesani upravo u
Trebinjskoj oblasti. Prostrano podruje slavenskog jezika i irilske pismenosti, koje se od
"latinske" jadranske obale preko svih politikih granica i feudalnih partikularizama u
dubinu steralo sve do rijeke Drine i dalje na istok, kulturoloko je "postolje" steaka. to
je to znailo u konkretnom vremenu i prostoru neka kae i podatak da se nakon nekoliko
dana jahanja iz Pariza stizalo u podruje drugoga jezika i kulture u Bretagnu koja je
ipak inila sastavni dio francuske srednjovjekovne drave. Anglo-saksonsko-normanske
jezine i kulturoloke razlike na Britanskom otoju u isto vrijeme nisu bile manje i nisu
proizvodile manje opreke. Slini su germansko-slavenski jezini i kulturoloki
antagonizmi potresali eku u sklopu Svetog Rimskog Carstva.
Od Save do mora, od Cetine do Drine, i prema istoku sve do Bugarske, putnika je
posvuda pratio razumljiv, irilinim slovima na steak uklesan slogan: Ase lei. Koliko u
samome ivotu, bilo je ovo prostrano slavensko podruje, zahvaljujui ponajprije jeziku
kao integrirajuem komunikacijskome sredstvu, u znatnoj mjeri duhovno ujedinjeno i u
govoru o smrti. Tek su kasnije ideoloke naplavine XIX. i XX. stoljea, kada se postavilo
pitanje ija je Bosna i kada je bosansko srednjovjekovlje preko noi pretvoreno u
orijentacijsku epohu suvremenih nacionalnih homogenizacija, pomutile ovu sliku i
-
njezinu povijesnu vjerodostojnost. Na svu sreu i ono to je preivjelo od steaka sasvim
je dovoljno da se uz primjenu komparativne analize na ovom palimpsestu utvrdi izvorni
sadraj. Takav napor, osim isto znanstvenih razloga koje nije potrebno posebno
tumaiti, na teini dobiva u aktualnim okolnostima sve izrazitije duhovne otuenosti triju
sastavnica bosanskohercegovakog kulturnog mozaika, naime srpskopravoslavne,
bonjakomuslimanske i hrvatskokatolike, s povijesnim rekonstrukcijama zasnovanim
na ideologijskim stereotipima i "disparatnim percepcijama zemlje, historije i kulture",
koje cijelo drutvo guraju u ivo blato statinosti, liavajui ga minimalnih izgleda da
izgradi svoj stabilan kulturni i politiki identitet (usp. I. Lovrenovi, 2008., 137.-150.).
Historiografija, drugim rijeima, jeste ili nije to ponajprije s obzirom na njezinu ulogu u
izgradnji politike kulture.
-
STARI PUTOVI NOVI PUTOKAZI
Bogumilska interpretacija Arthura Evansa i Janosa von Asbtha
Ulazak srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika popularno nazvanih stecima u
svijet znanosti nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina
nakon to je ovaj kulturoloki fenomen postao reliktom jedne povijesne epohe, odnosno
na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljee kada su u zapadni svijet poele prodirati vijesti o
postojanju jedne neobine umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i
Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabiljeke nedovoljno dokumentirane
da bi na Zapadu pobudile znaajniji odjek, posebno jer je zapadna znanost tada bila
zauzeta analizom potpuno drukijih umjetnikih djela, tako da realistini pa i nezgrapni
prizori sa steaka tada nisu mogli izazvati ni panju ni oduevljenje. S druge strane, u
tadanjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno prouavanje i
prezentiranje ovog umjetnikog blaga (Benac, 1963., XVII., XXIX.). Od tada nad
nekropolama bosanskih i humskih steaka lebdi magla tajanstva, legende, mita, magije i
nacionalne romantike, s bogumilima "koji se bore za zemlju preienu od vanjskih
utjecaja, a protive se vjerskoj netrpeljivosti toliko svojstvenoj vjerskim monopolima
istoka i zapada", poput "onovremenih partizana to u svojim planinskim gnijezdima
uvaju nezavisnost i dostojanstvo naroda" (Wenzel, 1999., 31.). Tome je znatno
pridonijelo i to to nije sauvan ni jedan suvremeni opis pogreba u srednjovjekovnoj
Bosni. S obzirom na razinu tadanje kulture pismenosti osnovano se moe pretpostaviti
da je takvih opisa itekako bilo, kao to se moe pretpostaviti da ih je, kao i toliko drugih
tragova onovremene duhovnosti o ijem postojanju pouzdano znamo, iz Bosne otplavila
povijesna bujica. Tako je preivio tek jedan, na nekom srednjovjekovnom predloku
zasnovan, Orbinijev opis pogreba bana Stjepana II. Kotromania, a i on tiskan tek 1601.
godine u Pesaru na talijanskom jeziku. Oteavajua je okolnost to autori steaka nisu
ostavili nikakvo pismeno obrazloenje o svojim motivima i umjetnikoj poruci njihovih
djela, kao to su to uinili tvorci nekih drugih srednjovjekovnih spomenika (Basler,
1976., 79.). Zato se i ne moe rei da je bilo koja teza o podrijetlu steaka openito
prihvaena, kao to se moe rei da osnovnu prepreku na tom putu predstavljaju razliite
-
polazne pozicije. Da prilikom njihova prouavanja "treba uvaavati mnoge sline ili
srodne pojave u Istonoj i Zapadnoj Evropi" (Kujundi, 1980., 237.), jedan je od
preduvjeta za izgradnju stabilne istraivake platforme.
Zapadnoeuropski kasnosrednjovjekovni kontekst funerarne umjetnosti kao nain
obiljeavanja grobova, uzimajui u obzir specifinosti niza malih radionica u samoj
srednjovjekovnoj Bosni i razliit repertoar dekorativnih motiva (Palameta, 2000., 125-
126.), polazite je koje osigurava vjerodostojan interpretacijski okvir ovih nadgrobnih
spomenika. To, meutim, ne znai sagledavanje steaka iz europocentrine ili
ekleziocentrine perspektive, nego iz perspektive kranstva organski orijentiranoga
prema diverzitetu pojedinih kultura i regija od kojih je svaka imala svoju osobenu
predkransku sudbinu i povijesno naslijee na ijim je temeljima kranstvo zidalo
zgradu novih ideja i odnosa. Temelji su, koliko god slini, bili i razliiti, koliko god
sline toliko i razliite bile su zgrade podignute na tim drevnim temeljima koji su
"pamtili" povijest ljudske duhovnosti milenijima unazad. Jedna takva monumentalna
"zgrada", u koju su ugraene tisue i tisue tona kamena, izidana je od steaka u
srednjovjekovnoj Bosni.
Najblae reeno, udi da jedna od najstarijih poznatih zabiljeki o stecima potjee tek
iz 1530. i to iz pera jednog stranca, Slovenca Benedikta Kuripeia, koji je kao tuma i
lan poslanstva austrijskog cara Ferdinanda I. upuenog osmanskom sultanu Sulejmanu
II. te godine proputovao Bosnom (Boba., 1985., 103.). udi, naime, da tijekom cijelog
srednjeg vijeka, podjednako iz domaih kao i stranih izvora, o stecima ne moemo
saznati ba nita, iako je Bosna bila izuzetno otvorena zemlja, viestrukim nitima
povezana s bliim i daljim okruenjem, kao to udi i utnja kasnijih franjevakih
kroniara o ovim nadgrobnim spomenicima koji su ve samom svojom pojavom
privlaili panju. Dva stoljea nakon Kuripeia za steke se zainteresirao talijanski
prirodoslovac Alberto Fortis, zatim poljski knez Aleksandar Sapieha, beki geolog i
lijenik Ami Bou, pruski konzul Otto Blau, uveni engleski egiptolog I. Gardner
Wilkinson, austrijski asnik Henrich Sterneck, vojni lijenik i antropolog dr. Felix von
Luschan te beki arheolog dr. Moritz Hoernes. Posebnu teinu ima injenica da najstariji
podaci o stecima, kada su u pitanju domai autori, potjeu tek od Andrije Kaia
Mioia iz druge polovice XVIII. stoljea (Belagi, 1971.a, 18.).
-
Nita manju zagonetku ne proizvodi karakter narodne tradicije o tim spomenicima koji
nisu pripadali nekom dalekom nepoznatom podneblju nego su stoljeima stajali tu, pred
oima, da bi se o njima na koncu sauvala tek mutna mitska predodba dovodei ih u
vezu s pradavnim ljudima svijeta ili s nekim gorostasnim neprijateljima (Truhelka, 1891.,
368.-369.). Putnici u regiji XVIII. i XIX. st. izvjetavaju da lokalni seljaci poistovjeuju
igrae u kolima na stecima s vlama (Wenzel, 1961., 27.). O dubini te praznine na svoj
nain svjedoi i to da koncem XIX. st. bosanski kmet nije prezao od toga da prostor za
uvanje krumpira nae nigdje drugdje do u grobnici pod jednim stekom u Starom Selu
kod Jajca (Hrmann, 1891., 51.). Sve to nedvojbeno ukazuje na diskontinuitet povijesnog
pamenja kod sve tri glavne bosanskohercegovake konfesije podjednako, odnosno na
odsutnost batinjenja bilo kakve vre zasnovane tradicije povezane sa svijetom steaka
i pokojnicima ije su vjeno poivalite oznaavali. Kao rezultat etnikih migracija i
vjerskih konverzija kroz osmansko razdoblje "savez" izmeu ivih i mrtvih srednjega
vijeka bio je raskinut, to barem djelomino objanjava zato su tijekom stolje mjesto
dobile puke legende i to je najbolji pokazatelj o raskidu izmeu dviju povijesnih epoha
srednjovjekovne u kojoj su steci nastali, i osmanske u kojoj je umjetnost izrade steaka
doivjela svoj kraj.
Tako su pred oima vie domaih generacija steci stoljeima ekali da ih "otkriju"
stranci i da upravo oni o njima povedu rasprave koje se ne stiavaju ni danas. U takvim su
okolnostima ve od sredine XIX. st., kada su se zahuktavali procesi modernih
nacionalnih integracija, a pitanje ija je Bosna sve vie poprimalo politiko pa i
apokaliptiko znaenje, istraivai su bili skloni umjetnost steaka tumaiti kao
posljedicu bogumilskog uenja (Benac, 1963., XXIX.). Osnovni smjer ovakvom
promiljanju dao je Franjo Raki svojim studijama o bogumilstvu i bosanskim
patarenima (Benac, 1982., 195.). To miljenje dodatno se hranilo jednom, dugo vremena
neobjanjivom i neobjanjenom okolnou, da u povijesti kulture srednjovjekovna Bosna
zauzima posebno mjesto kao zemlja steaka nadgrobnih spomenika koji su toj
njezinoj kulturi utisnuli crtu ekskluzivnosti. Tako se mogla roditi iluzija o "izvornoj
primitivnosti steaka" i naivnom karakteru srednjovjekovne bosanske kulture za koju se
sve doskora vjerovalo da nije pripadala krugu dostignua gotike umjetnosti. Bilo je to
vrijeme pionirskih poetaka moderne historiografije u Bosni i Hercegovini, kada je i
-
naizgled skromni prilog o tehnici "snimanja" natpisa sa steaka znaio mnogo, kada je
tek zapoela sistematizacija nekoliko stotina danas poznatih epitafa (Truhelka, 1891.a,
41.-43.; 1891.b, 86.-94.; 1892., 24.-31.; 1892.a, 107.-116.; 1892.b, 215.-220.; Dragievi
Vuleti-Vukasovi, 1891., 193.-195.; 1892., 248.-249.).
Smatra se da je u zaivljavanju teze o stecima kao bogumilskim nadgrobnicima
presudnu ulogu odigrao Englez Arthur Evans koji je, putujui kao mladi novinar po
Bosni u vrijeme ustanka 1875., zabiljeio da markantni steci mogu biti bogumilski
nadgrobni spomenici (Evans, 1973., 161.-164.). Nedugo zatim Evans je postao arheolog
svjetskoga glasa, to je znatno pridonijelo da se teza o stecima kao bogumilskim
nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i junoslavenskoj historiografiji.
Znaajan doprinos daljnjoj razradi Evansove teze dao je Maar Janos von Asbth,
inovnik rane austrougarske administracije u Bosni i Hercegovini i lan maarskoga
parlamenta. Asbthova knjiga o bosanskoj kulturi, s centralnom bogumilskom tezom,
bila je i prva literatura o toj temi na stranim jezicima, objavljena u Budimpeti 1887., u
Beu 1888., a u Londonu 1890. (Asbth, 1888., 94.-118.). Nastanak ove lane povijesti
svojedobno je ocijenjen kao rezultat spoznaje Austro-Ugarske o nunosti odvajanja BiH
od Srbije, te u skladu s time kao rezultat potrebe za stvaranjem neke vrste ideoloke
podrke toj politikoj opciji (Wenzel, 1996., 64.-65.). Asbthova knjiga "proireno [je]
politiko izlaganje" i uputa dravnom inovnitvu u provoenju programa bonjatva, sa
stecima kao vanim elementom koji je toj politikoj opciji trebao dati kulturni sadraj.
Ako se i moe prihvatiti ocjena da je znanost u Asbthovu djelu "funkcionalizirana
politiki i [da je] napravljena oruem bonjakluka", isto tako ostaje ocjena da je "to bio
poetak angairanja nove vlasti u masivnom i sustavnom organiziranju znanstvenih i
kulturnih prilika u Bosni" (Pederin, 1982., 466.-468.). Dok su Osmanlije naveli Bosance
da zaborave steak, Austrijanci su im pomogli da ga sauvaju od zaborava (Buturovi,
2002., 68.). Tu se kao dalekosena tema postavlja problem procjene spomenika i
njihovog utjecaja na okolinu za kasnije generacije, tj. pitanja: Koliko dugo je spomenik
preivio i koliko je od ranijih spomenika bilo vidljivo za kasnije generacije? (Oliver,
2000., 6.). Od istog je znaaja pitanje: Kakav su odnos sljedee generacije uspostavile
prema stecima kao grobnim spomenicima? Ovo pitanje dobiva na vanosti posebno u
svjetlu injenice da je briga o smrti bila u skladu s brigom o ivotu (Oliver, 2000., 7.).
-
Upravo kada se koncem XV. stoljea umjetnost steaka gasi, nakon to su jo od VIII.-
IX. stoljea uinjeni pokuaji na formiranju kolekcija grobnih natpisa iz Rima, napravio
je rimski profesor humanistikih znanosti Petrus Sabinus prvu zasebnu kolekciju od
nekih 200 kranskih natpisa (Northcote, 1878., 10.-11.).
Nakon Asbtha bogumilskoj su tezi pored ostalih bili naklonjeni iro Truhelka i Vejsil
uri (Belagi, 1982., 492.). Meutim, ak je i tada bilo pojedinaca poput mitropolita
Hadi-Save Kosanovia koji je u Bosanskoj Vili (1891.) ukazao na pojavu bogumilizacije
steaka (Wenzel-Koji, 1981., 210.). etiri decenija kasnije istu je tezu osporio Vladislav
Skari, ukazavi da je u tu rabotu svoje prste iz politikih motiva uplela Austro-Ugarska
(Skari, 1932., 356.-357.).
Evansova je teza gotovo cijelo stoljee presudno odreivala nain razumijevanja
svijeta steaka, iako je u nju ve 1899. godine razlono posumnjao tadanji direktor
Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Kosta Hrmann (Belagi, 1980., 643.). Tako se moglo
desiti da joj, pored brojnih drugih autora, podlegne ak i Miroslav Krlea (1975., 359.-
369.). Teza o bogumilskom karakteru steaka naslonila se na teoriju o bogumilskom
podrijetlu bosanskohercegovakih muslimana Bonjaka. Tako su steci kae jedna od
najboljih poznavateljica ovog jo uvijek do kraja neistraenog fenomena dani na poklon
Muslimanima, naglaavajui njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajui da su
kasniji krani, usporedno, 'pridolice' (Wenzel, 1996., 67.). Bitna je odlika suvremenih
bogumilizacija da jednu historiografsku krivotvorinu nastoje pretvoriti u "svetu priu"
(Eliade, 1970., 8., 9.) i podlogu za hegemoniju, dok je Krleina bogumilizacija
"transnacionalna i transkonfesionalna i imala je dalekoseniji cilj ili poruku" (Tadi,
2007., 197.-210.). Opravdana je, stoga, kritika ideologizacije steaka koja stvara
iskrivljenu sliku prolosti (Dodig, 2006., 244.-249.).
Najnoviji pokuaji reanimacije arhaine teze o bogumilskom karakteru steaka
podudarili su se s poetkom rata u BiH 1992. (D. Lovrenovi, 2005.; 2006.), iako ve
sam naziv za nekropole steaka "kaurska groblja" uobiajen kod muslimana/Bonjaka
demantira njihov navodni bogumilski karakter (Stratimirovi, 1891., 122.; orovi,
1956., 127.). Ni usmene predaje steke nikad ne dovode u vezu s bogumilima (Softi,
2002.), to bi se s obzirom na znaaj kulta mrtvih i ukupno patrijarhalno naslijee s
pravom oekivalo da je takva veza uistinu postojala. Mit o bogumilskom karakteru
-
steaka jo uvijek se podgrijava i u dijelu meunarodne historiografije (Wenzel-Koji,
1981.; Challet, 1965.), emu je znaajno pridonijelo to to je taj isti mit tijekom zadnjih
pola stoljea na iroka vrata kroio u razna enciklopedijska izdanja, gdje su njegovu
validnost jamila afirmirana znanstvena imena. Ta ideja poivala je na koliko jo do juer
vaeoj tezi o navodnim kriarskim ratovima voenim iz Rima i Ugarske protiv tzv.
bosanskih bogumila, ija je umjetnost promatrana kao "umjetnost jednog naroda koji
nee da se pokori katolikim silama" (Challet, 1965., 23.). Nakon to je utvrena
ideoloka, a ne vjerska pozadina ratova voenih prvenstveno iz Ugarske protiv Bosne (N.
Klai, 1989., 287; D. Lovrenovi, 2006.a, 587.-613.), svijetu bosanskih i humskih steaka
moralo se pristupiti s drugoga polazita. U tom pravcu ve su odranije vodili rezultati
komparativne analize domaih historijskih izvora i arheolokih spomenika kulture (Vego,
1963., 195.).
Srbizacija i kroatizacija steaka
Osim bogumilizaciji (bonjakizaciji), bili su steci izloeni naknadnim pokuajima da
ih se ubiljei i u neke druge nacionalne "gruntovne knjige". Tako su nastale
pseudoznanstvene teze o njihovom ekskluzivno srpskom i hrvatskom karakteru. Pri tome
moe izgledati paradoksalno to da ni srpska ni hrvatska "slubena" kolektivna memorija
(uostalom, kao ni muslimansko-bonjaka) do tada nisu uspostavile bilo kakav aktivan
odnos prema stecima preputenim asimilaciji u prirodi i od prirode (Buturovi, 2002.,
68.), ali i ljudskoj destrukciji koja je njihov broj, najblae reeno, prepolovila.
Tendenciju dokazivanja srpsko-pravoslavnog karaktera steaka biljei ve Truhelka
(1891., 382.), zapazivi da je bogumilska teza "nala protivnika koji te spomenike
proglasie srpskopravoslavnim". Nakon referata proitanog na XI. Ruskom arheolokom
kongresu u Kijevu 1899. godine, kada je svjetska znanstvena javnost prvi put informirana
o stecima, Redakcija asopisa Trud u kojemu je taj prilog objavljen prigovorila je Kosti
Hrmannu da je propustio istaknuti njihov srpski karakter (Belagi, 1980., 644.).
Nadahnut idejom dokazivanja srpsko-pravoslavnog karaktera izmatike Crkve bosanske,
Vaso Gluac je i bosanske srednjovjekovne nadgrobne spomenike smjestio u isti idejni
kalup, smatrajui ih "direktnim dokazima" koji govore u prilog njegovoj osnovnoj tezi.
-
"Da to nisu bogomilski ili patarenski spomenici", kae Gluac, "oiti su dokazi i to, to se
esto puta nalaze oko pravoslavnih crkava i u blizini njihovoj, a gde danas takovih nema,
nalaze se po neki put u samome groblju tragovi crkvenog temelja, koje narod naziva
crkvinama." Zato je on i mogao ustvrditi da su "nai stari Bonjani bili pravoslavne
vere", da se Crkva bosanska nakon nestanka bosanske drave "utopila u velikoj
vaseljenskoj patrijariji", odnosno da je "pravoslavna 'crkva bosanska' stara upravo
toliko, koliko je staro i hrianstvo u Bosni i Hercegovini" (Gluac, 1924., 31.-35., 36.-
37., 50.).
Prvi sustavan pokuaj da se stecima utisne iskljuivo hrvatski nacionalni ig
objelodanjen je 1918. u knjizi Junoslavensko pitanje Ive Pilara, koji je pisao pod
pseudonimom Sdland. Ono to je prije njega na srpskoj strani uradio Boidar Petranovi
poistovjetivi Crkvu bosansku s pravoslavljem, a na bonjako-muslimanskoj Safvet-beg
Baagi otkrivi u tzv. bogumilstvu prasupstancu nacionalnoga bonjatva (D.
Lovrenovi, 2005., 244.-246.), radikalizirao je Sdland na hrvatskoj strani proglasivi
cjelokupnu prolost srednjovjekovne Bosne (ukljuivi i Crkvu bosansku) derivatom
hrvatske povijesti. U duhu rasnih teorija Sdland smatra da "bogumilska rasa, koja
vladae u Bosni od 12. do 15. st. bijae hrvatskog podrijetla, i itavo podruje zapadnog
Balkana, u kome nailazimo na bogumilske steke, pripadae nekada hrvatskom narodnom
posjedu". Upravo u stecima vidio je on "neoborivi dokaz da ti bosanski bogumilski
plemii bijahu ba Hrvati" (Sdland, 1990., 95., 96.). Teza o hrvatskom karakteru
bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika ostala je u hrvatskoj historiografiji
iva i nakon Sdlanda, a zastupali su je ili su joj naginjali inae zasluni povjesniari
poput Dominika Mandia (1982., 119.-125.) i Franje anjeka (1975., 190.-191.).
Demontiranje bogumilske teze o stecima: od Koste Hrmanna i Vladislava
Skaria preko Alojza Benca i efika Belagia do Marka Vege, Sime irkovia,
Nedima Filipovia, Ljube Sparavala, Johna Finea, Noela Malcolma i Marian Wenzel
Postupno je ipak, nakon to je 1878. vlast Osmanskoga u Bosni i Hercegovini
zamijenila vlast Austro-Ugarskog Carstva, posebno osnivanjem Zemaljskog muzeja u
Sarajevu, oivio znanstveni interes za ove nadgrobne spomenike, to je urodilo
-
objavljivanjem mnogobrojnih podataka o njihovim oblicima, ukrasima i natpisima
(Belagi, 1982., 13.-16.). To je znatno proirilo osnovu za njihovu daljnju znanstvenu
valorizaciju, ali se i tada jo uvijek osjeala potreba "njihovog sistematskog opisa"
(Sergejevski, 1942., 97.). Zvui pomalo nestvarno da je prije 1899. godine u
Zemaljskomu muzeju postojala detaljna statistika steaka, odnosno da se raspolagalo
brojem od 59.500 nadgrobnih spomenika, kao i geografskom kartom njihove
rasprostranjenosti. Ove podatke iste je godine na XI. Ruskom arheolokom kongresu u
Kijevu prezentirao direktor Zemaljskog muzeja Kosta Hrmann, poklonivi Carskom
ruskom arheolokom drutvu geografsku kartu razmjetaja steaka s priloenim
statistikim podacima (Solovjev, 1955., 217.-218.). Raunajui sa svim nedostacima tog
teksta, njegovi su rezultati bili zasnovani na opsenoj akciji Zemaljske vlade poduzetoj
tijekom 1897. i 1898., kada je preko kotarskih ureda, tj. preko andara, lugara, cestara,
knezova-muhtara, uitelja i sveenika bio obavljen popis steaka, utvreno njihovo
brojno stanje i teritorij rasprostiranja. Nastup Koste Hrmanna u Kijevu 1899. i prisutnost
Zemaljskog muzeja na brojnim prestinim meunarodnim znanstvenim i izlobenim
manifestacijama koncem XIX. st. znatno su pridonijeli afirmaciji steaka, ali i ukupne
kulturno-historijske batine Bosne i Hercegovine, koja je sve vie poela zanimati
europsku znanstvenu i kulturnu javnost (Belagi, 1996., 640.).
Nakon to je u razdoblju izmeu Prvog i Drugog svjetskog rata taj istraivaki zamah
donekle splasnuo, odnos prema stecima iz korijena je izmijenjen poslije 1945. godine,
kada su poduzeta sustavna istraivanja pojedinih nekropola ili skupina nekropola, tako da
je tijekom dvadesetak godina objavljen niz monografskih studija koje predstavljaju
osnovu znanstveno sreene grae za njihovo daljnje istraivanje. Taj kompleksni
program obuhvaao je etiri etape: anketno prikupljanje opih podataka o stecima,
njihovu provjeru i dopunu, sistematsku timsku obradu vanijih lokaliteta i regija te
publiciranje rezultata prikupljene grae. Iza cijele akcije stajali su tadanji institucionalni
dravni mehanizmi sa svojim materijalno-financijskim sredstvima, kao i prominentna
imena historijske znanosti (Belagi, 1982., 18.-23.).
Tako sabrani rezultati omoguili su potpuno novi pristup ovim nadgrobnim
spomenicima, da bi prva sintetska studija o ukrasnim motivima na stecima i slubeno
oznaila novi iskorak prema njihovoj debogumilizaciji (Wenzel, 1965.). Meu prvima je
-
u tom duhu razmiljao Benac (1952., 41.) ukazavi da je potrebno "jednom definitivno
ukloniti bogumilsku pozadinu sa ukrasa na ovoj vrsti spomenika i umjetnost na njima
[stecima] staviti u sklop opeg prouavanja folklora". Premda nije pisan sa znanstvenim
ambicijama, jedan je prilog Franje Horvata decenij ranije (1941., 178.) otkrinuo vrata
revalorizaciji steaka istaknuvi da "razjanjenje o tim oblicima [nadgrobnih spomenika]
u samostalnoj bosanskoj crkvi neemo nai."
Na istom je tragu u to vrijeme bio Belagi (1954.a, 175.), uoivi da pojava motiva
kria na stecima "sve vie govori protiv teze nekih naunih radnika (Solovjev, Truhelka)
da su steci iskljuivo bogumilski grobovi". Nekoliko godina kasnije, istraujui steke u
dolini rijeke Trebinjice, isti je autor zapisao: "Zbog navedenih okolnosti, ne bi se moglo
tvrditi da je kod krana ovoga kraja, koji su se u kasnijim vijekovima ukopavali na
mjestima srednjovjekovnih nekropola, vladalo uvjerenje da su pod stecima zakopavani
kranski jeretici, odnosno ljudi koji su po vjeri bili sasvim neto drugo od novijih
generacija koje su ovdje ivjele. U vezi s tim vana je i okolnost da sve crkve i svi noviji
grobovi na mjestima srednjovjekovnih nekropola pripadaju iskljuivo pravoslavnima"
(Belagi, 1962.a, 33.). Izuavajui niz godina taj fenomen Marko Vego (1961.a, 111.;
1963., 196.) je doao do zakljuka da je patarene i bogumile "stvorila tuinska vlast i
propaganda rimskih papa i ugarskih biskupa", te da "vezivanje nadgrobnih spomenika-
steaka za pojavu patarena u Bosni nema osnova na terenu jer se oni u raznim oblicima
upotrebljavaju na irem podruju od onoga na kome su ivjeli lanovi bosanske crkve".
Bavei se stecima u okolici Trebinja Ljubo Sparavalo (1979., 135.) je ustanovio "da su
na podruju ume trebinjske nekropole sa stecima nastale uz crkve", to "znai da su
steci nadgrobni spomenici hriana", odnosno da "nisu mogli biti bogumilski spomenici,
kako se to u naoj nauci donedavno mislilo". Ukorijenjeni stereotipi, meutim, sporo su
ustupali mjesto novim, znanstveno fundiranim stajalitima, tako da je Nedim Filipovi
(1974., 218.) mogao zapisati: "Iako je u posljednje vrijeme prilino nauno raieno
pitanje grobnih spomenika-steaka, ipak i tu u naunoj praksi jo preovlauje
bogumilizirajua interpretacija tih monumenata".
Osim spomenutih, i drugi su autori, meu ostalima irkovi (1964., 235.), kobalj
(1970.), Fine (1975.), Mileti (1982.), Mandi (1982., 117.-119.), P. Aneli (1984.),
Malcolm (1995., 41.), Palameta (1995., 187.-188.), Wenzel (1996., 67.; 1999.) i Zeevi
-
(2005.) odbacili tezu o bogumilskom karakteru steaka. Bio je to rezultat razvojnog puta
jedne historiografije koja se od samoga poetka morala hrvati s utvarama ideologije i
predrasuda, puta duljeg od jednog stoljea na ijem je kraju bilo jasno to to steci nisu,
ako ve do kraja nije bilo jasno ono to jesu. Danas se kao znanstveno verificirana ideja-
vodilja u ovom segmentu korpusa steaka moe uvaiti konstatacija Nade Mileti
(1982.a, 239.): "Argumenti za dokaz eventualne bogumilske pripadnosti svekolikog
raznorodnog ivlja srednjovekovne Bosne moraju se traiti mimo steaka i ukrasa na
njima.". U punom suglasju s ovom postavka je Johna Finea (1982., 132.), autora jedne od
najboljih studija o Crkvi bosanskoj: "I najzad, ako Bosanska crkva nije bila dualistika
onda termin 'bogumilski' za ove nadgrobne kamenove [steke] postaje u jo veoj meri
irelevantan. Mislim da se moemo nadati da e ova oznaka uskoro biti naputena i u
popularnoj literaturi.". Usprkos mukotrpno dosegnutoj razini istraivanja steaka, u koji
su poduhvat svoje najbolje energije uloile generacije znanstvenika razliitih usmjerenja,
jo uvijek su ivi recidivi njihove bogumilizacije s pozivom na "historijske vertikale",
"povijesni legitimitet" i "politiki legitimitet" naroda najpogrenije od svih postavki na
koje se moe pozvati povijesna znanost (Durakovi, 2008.). Dovodei je u vezu s
umjetnikom formom suvremenih ornamentalnih srebrnih i posrebrenih zdjela izraenih
rukama bosanskih majstora, najnovija istraivanja umjetnost steaka nastoje obuhvatiti
pod pojmom bosanskog stila kao "mjeavine gotikog, mediteransko-islamskog i
bizantskog" umjetnikog naslijea, "kao jedan ogranak evropskog korpusa gotikih
nadgrobnih spomenika" (Wenzel, 1999., 12.-13.).
Ako se steci ne mogu objasniti bogumilizirajuom teorijom, jednako kao ni tezom o
njihovom srpskom i hrvatskom karakteru, onda jedino preostaje vratiti ih u njihov izvorni
svijet u kom su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne bosanske drave,
doivjeli svoj kraj. Uspostava vlasti Osmanskoga Carstva 1463. uvjetovala je brzi silazak
sa scene ovih monumentalnih grobnih obiljeja, odnosno promjena politikih okolnosti
donijela je druge drutvene odnose i druge obiaje. Jo je Truhelka (1914., 230.)
ustanovio da su steci preteito vezani za planinska mjesta koja su vremenom opustjela
budui da ih je stanovnitvo napustilo, ali je isto tako ustanovljeno da je nestanak steaka
prethodio samome raseljavanju i da je bio uvjetovan novim ivotnim okolnostima
(Benac, 1951., 61.). To ukazuje da su steci izraz jedne mnogo rasprostranjenije
-
materijalne i duhovne kulture, pri ijem su nastanku odluujuu ulogu odigrali davni kult
mrtvih, karakter zemljita, socijalni odnosi i utjecaji iz kulturno razvijenog susjedstva
(idak, 1937., 134.). Uza sve ove imbenike i kranska umjetnost, odnosno kransko
razumijevanje smrti i zagrobnog ivota.
Steci i crkve steci i ehidska groblja
Danas ve i sama karta rasprostranjenosti steaka svjedoi da njihov karakter nije
mogao biti bogumilski, jer ih nema u Bugarskoj kao domovini bogumilstva, isto tako u
"patarenskim" podrujima Italije i june Francuske (kobalj, 1970., 235.). U prilog tome
govori i okolnost da su nekropole steaka u kasnijim vremenima sluile kao mjesta ukopa
za pripadnike Katolike i Pravoslavne crkve, to sigurno ne bi bio sluaj da su na tim
mjestima poivali heretiki bogumili. To, meutim, u svim takvim sluajevima ne
podrazumijeva konfesionalni kontinuitet novovjekovnih crkava i srednjovjekovnih
nekropola, budui da je srednjovjekovni kontekst steaka tijekom stoljea viestruko
preoblikovan i razoren te zato ovaj podatak upuuje na oprez, premda ponekad moe
predstavljati vaan indikator. U svakom sluaju, sekundarna upotreba steaka, odnosno
njihova ugradnja u temelje i zidove crkava u oblasti Popova (Belagi, 1966., 63.), ali i
mnogi drugi slini primjeri poput ugradnje 19 steaka u sofe (trijem) i dvorinu ogradu
damije u Ostrocu na rijeci Neretvi (Belagi, 1954., 198.) ne svjedoe o bogumilskom
karakteru ovih grobnih spomenika.
Nakon to se pokazalo da mnoge nekropole sa stecima lee upravo oko ruevina
istovremenih crkava, odnosno da steci, iako ne iskljuivo, slijede crkvenu arhitekturu,
demantirana je teza o navodnoj nespojivosti steaka i crkvenih graevina. Do sada
evidentiranih 445 mjesta kranskog kulta na podruju BiH i karta rasprostranjenosti
srednjovjekovnih crkava koja govori da je gotovo svako naseljeno mjesto tada imalo
crkvu, da ih je u veim gradovima bilo po nekoliko te da su tadanje crkve uglavnom bile
upne (Zirdum, 2001., 161., 163.), tezu o povezanosti steaka i sakralnih graevina
dodatno podupire. Postavljanje groba bilo je izuzetno vano. Preminuli sahranjeni u crkvi
ili u njezinoj neposrednoj blizini nastavili su na odreeni nain biti lanovima zajednice;
njihova blizina nije doputala da ih se zaboravi i znaila je da tijekom mise i ostalih
-
obreda crkvena zajednica ivih koegzistira s njima (Bogucka, 2006., 130.). Model
srednjovjekovnoga kranskoga groblja povezan s crkvom model je koji zapadna drutva
koriste do XVIII. stoljea. To je antropoloka injenica goleme vanosti jer je
kombinacija crkve i groblja postala jedan od esencijalnih elemenata urbane i seoske
topografije (Aris, 1985., 12.). Poetak obiaja sahranjivanja pokojnika u neposrednoj
blizini crkve see u rani srednji vijek. Taj prostor bio je opasan zidom i posveen od
biskupa s ciljem da se odstrane svi utjecaji koji bi mogli uznemiriti pokojnike (Curl,
1980., 71.). To je bio rezultat evolucije ne samo u praksi nego takoer u doktrini i pravu
ime je potpuno nova koncepcija svetosti mrtvih zamijenila antiku. Dok su pagani bili
sahranjivani posvuda, krani su pokapani jedino u tovanim i javnim mjestima
odreenim za tu namjenu i posveenim s tim ciljem (Aris, 1981., 40.-41.). U
srednjovjekovnom govoru rije "crkva" nije znaila samo crkvene graevine nego cijeli
prostor oko crkve. U obiajnom pravu Hainaulta "parohijalna" ili upna crkva ukljuivala
je lau crkve, zvonik i groblje (Aris, 1974., 18.). Tako je groblje postalo "krilo crkve",
kao to je krilo Abrahamovo predstavljalo mjesto pokoja due.
Natpis na steku s lokaliteta Ocrkavlje kod Miljevine u istonoj Bosni otkriva da je sin
podigao grobni spomenik ocu, koji je pak sagradio ili obnovio crkvu sv. Georgija
smjetenu u blizini nekropole (Kajmakovi, 1984., 71.-72.). Na jednom
srednjovjekovnom lokalitetu kod Bugojna pokojnici su se do XIII. st. ukopavali bez
ikakvih trajnih nadgrobnih obiljeja, da bi se tek oko crkve izgraene u tom stoljeu
poeli redati grobovi sa stecima. Slojevitost ovoga grobnog lokaliteta pokazuje da steci
stoje u izravnoj genetikoj vezi s grobnim spomenicima ranog srednjeg vijeka (Vego,
1963., 196.), odnosno da se moe povui jasna vremenska linija izmeu ukopa bez
spomenika napravljenog od vrstog materijala i onih koji su taj znak imali.
Teorija o nespojivosti steaka i crkvenih graevina dodatno je obesnaena nakon to je
utvreno da se iznad groba prvoga bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromania smjetenog na
poasnom mjestu u sredini oltara krunidbene i grobne crkve Kotromania u Milima
(Arnautoviima) kod Visokog posveene sv. Nikoli nalazio upravo steak-sljemenjak (P.
Aneli, 1980., 211., 227.-231.). Takvih je primjera u srednjovjekovnoj Bosni, poput
oslikane mauzolejne crkve vjernika Crkve bosanske tepije Batala antia, na ijoj
sredini je stajao masivni steak u obliku sljemenjaka, ili mauzolejne crkve podignute
-
nedaleko od grada Sokola na epan-Polju na sastavu Tare i Pive pripisane hercegu
Stjepanu Vukiu-Kosai koji se kolebao izmeu triju konfesija, a iju je unutranjost
krasio sljemenjak s postoljem (Kajmakovi, 1971., 53., 56.) sasvim sigurno bilo mnogo
vie nego se to danas zna. Svi ovi primjeri ukazuju na to da su steci efektivno pomagali
u procesu urbanizacije mrtvih, kao to su sudjelovali u formiranju ukupne vizualne
kulture smrti. Ulaskom u kraljevsku mauzolejnu, ujedno i krunidbenu crkvu
Kotromania, kao i u mauzolejne crkve bosanskih velikaa, steak kao grobni spomenik
postaje neizostavnim dijelom javnoga dogaaja od najvieg znaaja kakav je
predstavljala kraljevska i vlastelinska sahrana, znakom politike i vjerske simbolike. Na
taj je nain, predstavljajui socijalne i kulturne norme svoga vremena, steak vizualno i
simboliki izmirivao plemensku solidarnost, politiku privrenost i individualnu
pobonost. Sve to predstavlja kranstvo kao religiju stalnih mjesta: mjesta za molitvu i
bogosluje, mjesta za naseljene vjerske zajednice i mjesta za pogreb (Fletcher, 1997.,
260.).
Kao nezaobilaznu komponentu tome treba pridodati i kompleksne vjerske prilike u
srednjovjekovnoj Bosni obiljeene paralelnim postojanjem triju kranskih crkava-
konfesija: katolike, pravoslavne i vjere bosanske, koje su svoj duboki peat utisnule i na
steke kao zajedniki (interkonfesionalni) biljeg. Obino se smatralo da se na podruju
koje su pokrivali steci ne javljaju istovremene nekropole s nekim drugim grobnim, jo
manje konfesionalnim obiljejima, meutim to se miljenje donekle mora korigirati.
Postoje, naime, specifini sluajevi poput nekropole u selu Mihaljevii kod Sarajeva
koritene kroz izuzetno dugi vremenski period izmeu III./IV. i prve polovice XVI. st. od
strane tri razliite etnike skupine Romana, Ostrogota i Slavena pokazujui da su
paralelno uz nekropole sa stecima postojale i nekropole bez steaka. O tome, pored
ostalih nalaza, svjedoe grobne konstrukcije od ploa sloenih u vidu krova, kako je to
utvreno u istovremenim grobovima ispod steaka (Mileti, 1955., 151.-155.; 1956., 33.-
37.; 1961., 256.-257.). Ovdje se moe govoriti o nekoj vrsti podzemnih "steaka".
Lokaliteti poput Mihaljevia, s milenijskim kontinuitetom ukopavanja, daleko su od toga
da predstavljaju iznimku u europskoj sepulkralnoj praksi. Winchester u Englskoj s
tradicijom sahranjivanja dugom 2000. godina, poevi od kasnog eljeznog doba, jedno
je od takvih mjesta (Kjlbye-Biddle, 1992., 210. i dalje).
-
Osim grobova sa stecima u vidu ploe, sanduka i amorfnog kamena, na lokalitetu
Steci u Rakoj Gori kod Mostara vie grobova je bilo bez spomenika. Ako ih je izvjestan
broj i stradao, odreeni dio grobova izvorno nije imao nikakvog obiljeja osim moda
drvenih krieva koji su vremenom nestali (Atanackovi-Sali, 1989., 98.). Slina pojava
istovremeno postojanje grobalja sa stecima i bez steaka zabiljeena je na podruju
srednjeg toka rijeke Cetine u susjednoj Hrvatskoj, s tim to su grobovi bez steaka
pripisani Hrvatima (starosjediocima), a grobovi sa stecima Vlasima (doseljenicima)
(Miloevi, 1991., 57.). Drugo je pitanje to to su kasnija meusobno odvojena katolika,
pravoslavna i muslimanska groblja nastala u neposrednoj blizini ili ak na samoj
nekropoli steaka (I. Lovrenovi, 1994., 78.-79.). Upravo na tim rijetkim nekropolama s
ouvanim crkvama moe se pratiti kako steci nestaju, kako ploe postaju sve nie i
grupiraju se oko crkava, dok se u posljednjoj etapi poetkom XVI. st. ploe ne ponu
postavljati ili pored zidova crkve ili se pak unose u samu crkvu. Ovi "unutarnji" steci
postepeno bivaju zagueni u malim prostorima grobljanskih crkava, ploe se tanje, a
reljefi postaju sve plii.
Paralelno s prvim muslimanskim grobljima, javljaju se u Bosni i prve varijante
steaka-niana u izravnoj zavisnosti od oblika muslimanskih nadgrobnih spomenika
(Belagi, 1978.). Srednjovjekovna mramorja i ehidska groblja esto se nalaze jedna
pored drugih, odraavajui rodovsku svijest o tome da se lanovi porodice obino
sahranjuju na jednom groblju (orovi, 1956., 145.). U muslimanskom selu Kosae
nedaleko od Gorada na malom su prostoru rasporeeni muslimansko groblje i etiri
skupine steaka, vie steaka ugraeno je u okolne kue, nedaleko od tree i etvrte
skupine spomenika nalazi se lokalitet Krievac a uz prvu skupinu lokalitet Crkvine, to
navodi na pretpostavku da se u srednjem vijeku ovdje nalazilo znaajnije sredite
(Belagi, 1959.a, 243.-246.). Na istonoj strani Sarajeva, u mjestu Hrea, nalazi se
srednjovjekovna nekropola s preostala 24 steka od nekadanjih stotinjak. Nastavak ove
nekropole ini nekropola muslimanskih niana vremenskih i tipolokih potomaka
steaka ukazujui na rodovski slijed s pokojnicima iz srednjovjekovne nekropole.
Kulturoloku i konfesionalnu kompleksnost ovog lokaliteta zaokruuje pravoslavno
groblje (Mueta-Aeri, 1979., 223.-229.).
-
Kronologija ukapanja: od groba bez steka do groba sa stekom
Mogunost sklapanja sline vieslojne kulturoloke slike prua se u Grborezima kod
Livna, lokalitetu smjetenom uz prometni put koji povezuje ovu oblast s Primorjem, s
tipinim srednjovjekovnim slavenskim grobljem tzv. ravnim i na redove zvanim
"Mramorje", na kojemu se izmeu 265 istraenih grobova nalazi 86 primjeraka sa
stecima kao nadzemnim grobnim oznakama. Kronologija ukapanja vidljiva na osnovi
bogatog arheolokog materijala pokazuje tri vrste ukopa u raki bez ikakvih dodataka
(38%), u raki formiranoj ograivanjem pokojnikova tijela daskama (10%) i u grobovima
iji je prostor s pokojnikovim tijelom oblagan kamenjem i pokrivan kamenim ploama.
Tih je grobova ukupno 138 (52%), meu njima i spomenutih 86 primjeraka sa stecima.
Analiza grobnih nalaza pokazuje da su ukopavanja u Grborezima vrena izmeu X. i XV.
stoljea, najintenzivnije izmeu XII. i XIV. st. (Belagi, 1964.b, 93.-97.). Ovu arolikost
oituje i nekropola u selu abii smjetenom na jugoistonim padinama planine
Bjelanice sa tri vrste ukopa: u kamenom ograenom grobu, u drvenim sanducima
zakovanim eljeznim klinovima te polaganjem pokojnika u zemlju (Fekea, 2007., 204.,
215.).
Kako su steci u jednom povijesnom trenutku zamijenili dotadanji skromni nain
obiljeavanja grobova postalo je jasnije prilikom iskopavanja srednjovjekovnih grobova
u Gornjoj Bijeloj kod Konjica, gdje je ispod jedne nadgrobne ploe otkriven kostur s
postkarolinkim mamuzama (IX.-XI. st.) i jednim prizmatinim stupom ugraenim u
kamenu ogradu uz noge pokojnika. Jednog dijela postavljenog u grob, drugog dijela
ostavljenog iznad zemlje, stup je naen in situ (Vego, 1963., 196.). Jedan je grob s
amorfnom ploom i pobodenim kamenovima datiran u XII. stoljee, ime je
dokumentiran nain prerastanja humka u grob s ploom koja daljnjom evolucijom prelazi
u oblik sanduka (P. Aneli, 1975., 224.).
Svim ovim ukopima ranosrednjovjekovnim bez spomenika i kasnijim sa
spomenikom prethodila je faza spaljivanja mrtvaca karakteristina za slavensku
pagansku religiju. To otkriva slavenski grob sa spaljenim mrtvacem u Sultiima kod
Konjica iz VIII. st. koji odgovara opoj periodizaciji spaljivanja mrtvaca kod Junih
Slavena do X. st. kada se zavrava proces kristijanizacije (P. Aneli, 1959., 200.-209.).
-
Krani obino nisu prakticirali spaljivanje izuzev u kasnijim stoljeima kada je
spaljivanje heretika definirano sukobom sistema to ih je obuhvaalo kranstvo
obiljeilo periodine krize koje su kranstvo identificirale kao vjeru netolerancije u
njezinim razliitim oblicima (Binski, 1996., 10.). Kremacije su po definiciji paganske i
crkva ih nije odobravala. Iako se ponekad vjerovalo da je svrha spaljivanja tijela
oslobaanje due, specifino znaenje kremacije variralo je u tradicionalnim drutvima, a
za anglo-saksonsko drutvo praktiki je unepovrat izgubljeno. Treba takoer znati da je
postojao vie nego jedan nain paganskih ukopa (Meaney, 2003., 238.). Za ilustraciju
moe posluiti podatak da se na sjeveru Rusije stari obiaj kremacije pokojnika
prilagodio ukopu pod kranskim utjecajem tek u XIII. stoljeu (Nazarova, 2006., 149.).
Rizino bi, meutim, bilo spaljivanje mrtvaca uzimati kao apsolutni kriterij vjerske
lojalnosti pokojnika jer arheologija koja se bavi pitanjem konverzije poznaje i atipine
sluajeve gdje nije mogue razlikovati paganski od kranskoga groba. Kristijanizacija
rijeke koju svi moraju prei bila je jedno od najznaajnijih dostignua u polaganom
razvoju europske konverzije. To objanjava podatak da prije zabrane kremiranja u
saksonskom kapitularu iz 785. godine nije bilo ni svjetovne ni crkvene osude nijednoga
posebnog pogrebnog obiaja. Zato je tradicionalna pogrebna praksa s njezinim socijalnim
obredima i emocionalnim nabojem mogla preivjeti prijelaz od paganstva na kranstvo
(Fletcher, 1997., 124.-125., 258.-260.). Susreemo je, kako emo vidjeti, u razliitim
oblicima, i na stecima i u grobovima ispod njih, tako da se moe govoriti o nekoj vrsti
"paganskog kranstva" u koje su sporo prodirale monoteistike norme. To je bio sistem
vjerovanja satkan od tri sloja: kranskog, lokalnoga nekranskog i polukranskog (usp.
Valk, 2003., 577.) i zato u nekim sluajevima, ak i onda kada su u grobu bili otkriveni
krievi u vidu privjeska, nije bilo mogue odgonetnuti tko je kranin a tko paganin, jer
su nalazi takvih grobova dvoznani (Meaney, 2003., 241.). Openito uzevi, razliitost
pogrebnog obiaja ranog srednjeg vijeka prevelika je da bi se objasnila religijom (Halsall,
1995., 63.).
-
II.
UMJETNIKA RASPJEVANOST I RAZIGRANOST SMRTI NA STEKU
Mnotvo izvornih naziva steak kolokvijalni naziv
Na osnovi razborite generalizacije moe se tvrditi da su spomenici u srednjem vijeku
imali tri glavne namjene: komemoraciju umrlog lana obitelji, ime se znaajno
pridonosilo procesu alosti i odravanju dobre obiteljske reputacije, iskazivanje potpune
funkcije u izrazima slube ili u genealokom tijeku odatle znaaj simbola poloaja ili
zvanja i heraldika, te konano treu i najvaniju svrhu, da se odgovarajuom
komemoracijom pokua osigurati stalni tijek molitava u korist preminulog i tako donese
utjeha dui u istilitu i skraenje razdoblja proienja (Norris, 1992., 184.).
Jedan od prvih problema skopanih s pravilnim razumijevanjem tako sloene povijesne
materije poput steaka odnosi se na sam naziv. Postoje, naime, tri vrste naziva koji se
paralelno koriste za njihovo obiljeavanje, meu kojima esto dolazi do preklapanja, to
raa nove nejasnoe i nesporazume. Prva vrsta su izrazi koji se oslanjaju na autentine
povijesne izvore mahom natpise sa steaka: "bilig", "km", "zlamen", "kua" i "vjeni
dom". Nazivi ukorijenjeni u narodu su: "mramorje", "grko groblje", "kaursko groblje" i
"divsko groblje". iro Truhelka (1891., 369.) plasirao je tezu prema kojoj rije "maet"
kao oznaka za steak dolazi od turske rijei "mehed", po narodnom "meit", koja
oznaava grob junaka ili muenika palog za vjeru. Vejsil uri povezao je naziv
"maet" s talijanskom rijei "massetto" u znaenju veliki kamen, to je prihvatio i
Belagi (1954.a, 191.), primijetivi da se termin "maet" najvie upotrebljava na
Kupresu i podruju oko Duvna, Livna i Bosanskog Grahova tradicionalno povezanim s
Dalmacijom. Najee koriten naziv steak od zadnjih je decenija XIX. st. u
izdanjima Glasnika Zemaljskog muzeja iz Sarajeva meu ostalima afirmirao Truhelka
(1891., 373.). Smo ime steak dolazi od njegove glavne namjene da "stoji" iznad groba
kao spomenik; to je particip prezenta od glagola stajati stojei ili, kako se govorilo u
staro vrijeme: "stei" (kobalj, 1970., 220.-221.). Novija istraivanja na vidjelo iznose
-
sve manjkavosti ovakvog naziva ukazujui na problem kategorizacije srodnih nadgrobnih
spomenika susjednih teritorija (zapadne Srbije), oblika ploe, koji se javljaju u vrijeme
kad steaka u Bosni gotovo i nema. Sam naziv steak pokazuju ova istraivanja
najprije se sree u Srpskom rjeniku Vuka Stefanovia Karadia iz 1852., dok u prvom
izdanju istog Rjenika iz 1812. godine taj termin jo uvijek nije postojao (Zeevi, 2001.,
144.).
Steci se ne javljaju kao usamljena, izolirana pojava, ve kao dio neprekinutoga
sepulkralnoga kontinuiteta na bosansko-humskome podruju iji korijeni seu duboko u
pretpovijesno vrijeme. Tako postaje kristalno jasna vrsta vezanost steaka za lokalitete
starijih epoha pretpovijesna naselja i kultna mjesta, antike aglomeracije i groblja,
kasnoantike i ranosrednjovjekovne crkve i utvrene gradove. Vaan, neizostavan
element ovoga kontinuiteta ogleda se u injenici da nekropole steaka pripadaju tzv.
grobljima na redove, ija je pojava oznaila epohalnu promjenu u pogrebnoj praksi
europskoga srednjeg vijeka (Mileti, 1982., 22.-23.). Zato se pojava steaka oituje
prvenstveno kao odreena faza u sublimiranju milenijskih pogrebnih tradicija i njihovu
prenoenju u budunost, poevi od nadgrobne gomile do sljemenjaka i kria kao
konanog obiljeja kranskog groba uope (kobalj, 1970., 223.-224.). U svemu tome
ne smije se zanemariti injenica da posmrtni obiaji u vjerovanjima mnogih etnikih
skupina odraavaju one najarhainije i najdublje ukorijenjene obiaje koji se mijenjaju
izuzetno teko i sporo. Jasno je takoer, kako to pokazuju artefakti na antikom lokalitetu
Crkvine u ipuljiu kod Bugojna sa srednjovjekovnom nekropolom i 520 grobnih nalaza
(IX.-XIV. st.), da su ve u prvim stoljeima naseljavanja na Balkan Juni Slaveni
preuzeli i dalje razvijali obiaje posmrtnoga kulta starosjedilaca, meu ostalima
romanskog stanovnitva i romaniziranih Ilira, to je najtjenje bilo povezano s procesom
etnogeneze (Vukanovi, 1974., 214.-215.). U tom je kontekstu razumljiva upotreba
ilirskih grobnih humki za kasnije ukope, to osim praktine strane ovog obiaja ukazuje
na etniko stapanje Ilira i Slavena (Belagi, 1971.a, 78.).
-
Evolucija oblika: od ploe do sarkofaga (sljemenjaka) i kria
U nizu pitanja vezanih za umjetnost steaka od presudne je vanosti pojavu sagledati u
razvojnim fazama, tj. utvrditi osnovne linije njezine evolucije. Jasno je ve na prvi pogled
da su steci poput ive materije, od jednostavnih oblika koji su najbrojniji, rasli i
mijenjali se, sazrijevali i postajali otmjenijima, pratei u stopu kako opa kulturna i
umjetnika kretanja europskoga prostora tako i razvojnu liniju bosansko-humskoga
drutva na politikom, ekonomskom i kulturnom planu. Na stecima su sva ta proimanja
razvojne plime i oseke irih i lokalnih razmjera unutar romanike i gotike umjetnosti
i uklesana i ispisana. Pandan ovoj pojavi nalazimo u razvoju bosansko-humskog
minijaturnog slikarstva (P. Aneli, 1984., 511.).
Razvoj, rast i metamorfoza od jednostavnijih i manjih k sloenijim i veim oblicima,
jedna je od prvih znaajki steaka. Oblikovanje nadgrobnog spomenika u prvom je redu
uvjetovano teolokim shvaanjima vremena i sredine odnosno kultnim potrebama
njihovih poruioca (Erdeljan, 1996., 113.). Iako sistematizacija steaka jo nije razraena
do kraja, moe se poi od ukupno devet njihovih razliitih oblika zastupljenih u Radimlji
kod Stoca, to znai od ploe, ploe s podnojem, sanduka, sanduka s podnojem i
visokoga sanduka do visokoga sanduka s podnojem, sarkofaga te sarkofaga s podnojem
i kria. Ni oko samih naziva za pojedine oblike steaka jo uvijek nema suglasja,
primjerice oko termina sarkofag, to izvorno znai krinja koja jede tijelo (sarks tijelo i
fagein jesti), koji se spominje i pod nazivom sljemenjak (kobalj, 1970., 222.-223.). S
obzirom na sve razlike meu istraivaima opravdanom se ini opa klasifikacija steaka
na leee i stojee koju je 1952. godine uveo D. Sergejevski (Zeevi, 2005., 25.).
Najstariji i najrasprostranjeniji, poetni oblik steka, poloeni monolit ploa
predstavlja zajedniki oblik srednjovjekovnoga grobnoga spomenika u cijeloj Europi
(Wenzel, 1962., 109.). Za razliku od vertikalnog groba s niom, ovaj tip ravnog groba
nema izravan prototip u paganskoj ili kranskoj starini i po svemu sudei izravno je
povezan sa sistematskim pokapanjem tijela, kao i s velikom idejom povratka zemlji.
Pojava ravnoga groba neupitno predstavlja vaan kulturni dogaaj, svjedoei o mirnijem
prihvaanju pokojnik koji prestaju ulijevati strah i prisnijoj kohabitaciji s njima.
Horizontalne ploe bile su nesumnjivo prve s namjenom da budu i vidljive i ponizne.
-
Ravni grob u svakom je sluaju izvorna kreacija srednjovjekovnoga genija i njegova je
ambivalentna senzibilnost simbol kompromisa izmeu tradicionalne osamljenosti u
posveenom tlu i nove potrebe za mirnim dokazivanjem neijeg identiteta. U razdobljima
velike monumentalnosti u pogrebnom dizajnu XIV., XV. i XVI. stoljea to je bio
omiljeni izbor onih koji su eljeli pokazati svoju poniznost (Aris, 1981., 238.-239.).
Bilo da su pripadale podruju zapadne (latinske) pogrebne prakse, bilo da su nastale u
sredini izloenoj bizantskoj funerarnoj tradiciji ploe su sadravale simboliku smrti,
uskrsnua i vjenog ivota (Zeevi, 2005., 29.). Gravirane ploe posvuda su u Europi od
velikog znaaja kao umjetnika djela i historijski zapisi (Curl, 1980., 78.). U Njemakoj
se u veem broju javljaju od XIII. stoljea koliko u laikoj toliko i u duhovnoj sferi
(Kloos, 1992., 74.), to se poklapa s opim razvojem sepulkralne arhitekture na
europskom prostoru. Mnogi ranosrednjovjekovni grobovi u Dalmaciji imali su grobne
ploe postavljene neposredno nad pokojnicima, da bi se kasnije razvio obiaj postavljanja
ploe i na gornju povrinu kao vidljiv znak raspoznavanja grobova (Vego, 1963., 197.).
Najstarija ploa koja se moe smatrati stekom je ploa iz druge polovice XII. st. s
natpisom trebinjskog upana Grda (P. Aneli, 1984., 488., 490.). Novina u odnosu na
zapadnoeuropski i srednjoeuropski prostor nastaje deriviranjem iz ploe i stvaranjem
novog tipa nadgrobnog spomenika spajanjem pukih interpretacija, autohtonih tradicija i
oslobaanjem stega "oficijelne" umjetnosti (Sokol, 1980., 275.). Jo prije pojave klesane
ploe, kako to pokazuju istraivanja u Hercegovini, nadgrobni spomenici u vidu obine
lomljene ploe postavljani su u ranom srednjem vijeku pod utjecajem ilirskih i gotskih
obiaja (Vego, 1961.a, 94.). Ovakav slijed obiljeavanja grobnih mjesta logian je
rezultat oblikovanja ukupne kulturne slike na podruju rasprostiranja steaka od vremena
naseljavanja Slavena, to se vidi po nalazima nakita i oruja u nekropolama izmeu IX. i
XII. st. obiljeenih proimanjem utjecaja franakog kulturnog kruga, bjelobrdske i
dalmatinsko-hrvatske kulturne skupine (Mileti, 1963., 155.-178.).
Pojava steaka kao monumentalne grobne arhitekture u izravnoj je vezi s naraslim
ekonomskim potencijalima bosanskog feudalnog drutva, odnosno sa eljom pojedinaca
da vanjskim znakom na grobu afirmiraju svoj ugled i svoju mo (Benac, 1950., 5.). Broj
steaka, s druge strane, sasvim jasno upuuje na pretpostavku da su pod ovim grobnim
spomenicima bili isto tako sahranjivani i pripadnici slobodnog seljatva, pa moda ak i
-
kmetova (Benac, 1951., 72.-73.). Drutvo sposobno u tolikom broju podizati tako
monumentalne nadgrobne spomenike poput steaka, ija je izrada predstavljala sloen
proces i zahtijevala nemala financijska sredstva, bilo je bogato i ekonomski stabilno
drutvo. Vei broj grobova i grobalja bez steaka upuuje na duboku klasnu
diferenciranost tog istog drutva, to znai da su steci u kronolokom pogledu pratili
razvitak pa i propast feudalizma (P. Aneli, 1975., 225.). Za razliku od drevnog
vremena, kao i naih industrijskih kultura, u srednjem vijeku bio je uspostavljen
meusobni odnos izmeu stava prema bogatstvu i stava prema smrti (Aris, 1981., 193.).
Ako preciznim podacima te vrste za Bosnu i Hum i ne raspolaemo, solidnu
orijentaciju u procjeni trokova vezanih za sahranu, izradu i postavljanje steka
predstavlja iznos od 40 libara, koliko je cetinski Vlah Ostoja Bogovi 1377. platio za
izmirenje trkova sahrane Vlaha Priboja Papalia. Astronomsku visinu ove sume ilustrira
podatak da je prosjean ukop u to vrijeme u Splitu kotao 4-8 libara, a da se za cijenu od
40 libara u crkvi ibenskih franjevaca mogla dobiti cijela obiteljska grobnica (Miloevi,
1991., 45., nap. 100.). O tome da je podizanje steka predstavljalo opsean i teak posao
praen veim novanim izdacima, u selu Kongori kod Duvna sauvana je narodna pria u
rimovanoj prozi:
"Vukla steak Sestra Marta na svog brata Marka,
miseca veljae, priko polja Svinjae.
Vuklo ga stotinu volova, izilo se stotinu ovnova." (Belagi, 1956.-57., 385.)
Zaokupljenost smru i zagrobnim ivotom posvuda je bila praena velikim trokovima
sahrane i podizanja grobnih spomenika. Poljski magnati esto su na sahrane znali
potroiti cijeli imetak (Bogucka, 2006., 132.). Ova industrija smrti povezana s izradom i
prodajom monumentalnih nadgrobnih spomenika doivjela je u sjevernoj Europi
(Engleska, Francuska, Njemaka, Poljska) izmeu 1250. i 1560. ogromne razmjere,
obuhvaajui u razliitim stupnjevima sve utjecajne razine drutva i donosei majstorima
u najmanju ruku respektabilan poloaj i prihod (Norris, 1992., 185. i dalje).
Poetak klesanja veih i otmjenijih steaka podudara se s proirenjem dravnog
teritorija srednjovjekovne Bosne, oivljavanjem rudarske proizvodnje i daljnjim
unapreenjem trgovakih veza posredovanjem Dubrovnika i drugih jadranskih komuna u
vrijeme bana Stjepana II. (1322.-1353.), zatim bana i kralja Tvrtka I. Kotromania
-
(1353.-1391.). Paralelno s ovim, odvijao se proces raslojavanja starog drutva, pri emu
se srednje i nie plemstvo nastojalo ugledati na vie feudalne slojeve, poveao se broj
slobodnih seljaka i sve to snano se odrazilo u arhitektonskom poletu iji izraz
predstavljaju i steci (Belagi, 1971.a, 92.-93.).
Sljedei, napredniji oblik steka zastupljen je tzv. sandukom i sarkofagom
sljemenjakom. Prvi steci u obliku sanduka susreu se oko polovice XIV. st. najavljujui
poetak zrele razvojne faze umjetnosti steaka. Uz zraenja drevnih kultura na pojavu
ovog oblika steka uzdignutog do "snane monumentalnosti" utjecali su antiki sarkofazi
i romanika umjetnost dalmatinskog Primorja. Posebna varijanta ovog oblika potencirana
je prisutnou postolja, da bi se u tzv. dvostrukim sanducima na dvostrukom postolju
dodatno usavrila i poetkom XV. st. pripremila pojavu tzv. visokog sanduka
prijelaznog oblika k sarkofagu (Mileti, 1982., 33.-34.). Najstariji steci u obliku sanduka
su spomenici Nikolia u Vranjevu Selu kod Neuma i steci Sankovia u Biskupu kod
Konjica (P. Aneli, 1984., 490.).
Najsloeniji oblik steka sarkofag javlja se prvih decenija XV. st. Dug put preao
je ovaj nadgrobni spomenik do tog vremena kada je najee u sklopu odreenih
nekropola poeo krasiti pejzae srednjovjekovne Bosne. U iru upotrebu sarkofag ulazi
u vrijeme egipatskih piramida, da bi se preko Mezopotamije, Krete, Grke, Etrurije i
Rima sredinom III. stoljea pojavio u kranskoj umjetnosti. Iz Italije se sarkofag rairio
po cijeloj srednjovjekovnoj Europi, preuzimajui u svojim ukrasima repertoar kranske
umjetnosti od klasinih biblijskih motiva do romanikih i gotikih ilustracija (Die Kunst,
Brockhaus, 406.-407.; Duvnjak, 1989./90., 32.-34.). Antiki sarkofazi s bosansko-
humskog podruja, ali i iz dalmatinskih gradova, po svemu sudei znaajno su pridonijeli
pojavi ove forme steka koji je obiljeavao kuu kao temeljni element ljudske
egzistencije (Karaman, 1991., 623.-624.). Antiki svijet promatrao je sarkofag kao vrstu
vjenog boravita (domus aeterna), kao znak vjenog ivota koji, u njegovom potovanju
domae pojedinosti, otkriva znaaj preciznosti simbola (Binski, 1996., 86.).
U Bosni i u dalmatinskim komunama humanistikog razdoblja primjetno je oivljeno
zanimanje za rimske grobnice i sarkofage, prema ijim su modelima izraivani grobni
spomenici kasnog srednjovjekovlja. U brojnim dalmatinskim komunama dokaziva je
sekundarna upotreba rimskih sarkofaga jo od ranoga srednjeg vijeka, pa ih se "u
-
pomodnoj obradi sauvalo iz predromanikog, romanikog, a i gotikog vremena" (I.
Fiskovi, 1990., 41., 67.-68., 81.; C. Fiskovi, 1973., 158.; Mandi, 1982., 120.). Slina
pojava primjetna je u Njemakoj, posebno kada su u pitanju biskupske grobnice (Kloos,
1992., 73.). Postojala je, meutim, bitna razlika izmeu rimskog i srednjovjekovnog
sarkofaga. U Rimu bi se nakon spaljivanja pokojnika pepeo sahranjivao u sarkofag, u
Bosni se mrtvac polagao u grob a iznad se postavljao sarkofag, u Rimu je sarkofag
predstavljao grob, u Bosni je to spomenik. Uza sve to ostaje otvorenim pitanje to ga je
postavio jo Truhelka (1891., 370.): zato je ovaj oblik spomenika u takvim razmjerima
oivljen upravo u Bosni gdje rimski utjecaj ni u doba najveeg uspona Carstva nije bio
najsnaniji, a nije u zemljama poput Francuske i panjolske, gdje je zraenje rimske
kulture bilo kudikamo jae. Ovu iroku primjenu grobnog spomenika oblika sarkofaga na
bosansko-humskom podruju, pogotovo injenicu da oni "nisu kao u ostalom svijetu
zahvatili irih slojeva naroda", odnosno da "nisu nigdje postali obiajem osim u nas",
primijetili su i kasniji istraivai (Horvat, 1941., 184.). Kronoloko-stilski most izmeu
rimskih i srednjovjekovnih bosanskih i humskih sarkofaga predstavljaju predromaniki
sarkofazi dalmatinskih gradova Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika i Kotora (VIII.-XI. st.)
klasificirani u tri kategorije: sarko