�

�

Maja Sesar

Rođena u Širokom Brijegu 21. lipnja 1979.godine. Završila je osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu. Diplomirala je engleski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Od 2005. godine radi kao profesorica u Gimnaziji fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu.

Berislav Jurić

Apsolvent novinarstva rođen je 1980. godine u Tomislavgradu, a trenutno preživljava u gradu na Neretvi. Piše poeziju i prozu. Godine 1998 dobio nagrađen je na Šimićevim susretima za ciklus pjesama, što ga je i ponukalo da se odluči ozbiljnije baviti slovima. Istu nagradu dobio je i 2006., kada doživljava i prvo veliko razočaranje u ljude koji drže do pisane riječi. Bio je urednik u gimnazijskom i studentskom listu, a trenutno radi kao novinar Internet portala Pincom.info. Objavljivao je u studentskom listu Opomena, Osvitu, Našim ognjištima, Albumu, Liparu (Kragujevac, Srbija)... Nema novca da izda knjigu. Živi da bi pisao. I obrnuto.

Žiri z

a met

ar kn

jiga

Veselin Gatalo

(rođen 1968.) pisac iz Mostara, književnu je afirmaciju stekao hvaljenim romanom “Siesta Fiesta Orgasmo Ripo-so” (skraćeno – “SFOR”), objavljenim 2004. godine u nakladi Zoro. Iduće godine, ista je naklada tiskala Gatalovu zbirku priča, koja je pobijedila na anonimnom natječaju naklade Zoro – “Rambo, Drumski i Onaj treći”. Knjiga kratkih priča “Ja sam pas i zovem se Salvatore” objavljena je također 2005. u sarajevskoj nakladi Šahipašić.Gatalo je i pobjednik natječaja za SF kratku priču “Istrakon 2003.”. Najnoviji roman “Geto” izdan u Hrvatskoj u nakladi ugledne izdavačke kuće AGM, gdje je i doživio pozitivne kritike. Gatalo je profesionalni pisac koji od pera živi a kako sam kaže prve novce od pera zaradio je još u tadašnjoj JNA kada je svojima kući pisao da mu pošalju štogod love. Veselin Gatalo je pisac koji, osim što piše puno, piše zavodljivo, njegov je izraz britak, izravan, ali ne bez smisla za detalje, i s velikim smislom za humor i autoironiju.

�

O FESTIVALU

Ooooj… kreće karavana iz Posušja, `ajde upregni mule, uzjaši konje, čuvaj se da ne zgaziš poskoka, uprti gitare, pojačala, projektore za filmaše, šatore za puk što nam iz daleka stiže, pogledaj vedro hercegovačko nebo, na-puni svoja pluća svježim hercegovačkim zrakom, brzo ga ubrizgaj u mozak, misli, živi, jedi, pij West Herzegowina Fest i u izgaženim tenama gazi do srca Bekije. Srce beki-jsko kuca i ritam nam pozitivan daje, zelene se listovi duvana iz kamena siva, a auto otpadi sa strane svojim ap-straktnim kreacijama otvaraju horizonte nove. Nismo suvi, nismo žedni, kreativna kiša iz Posušja još nam u tenama žmikće i u tijelima kreativnu žeđ gasi… O hercegovačko ljeto daj snagu plodovima što su u zemlju prije pet godina zabodeni, natopi ih ove godine kreativnom energijom, nek budu sočniji, jači, i nek puste korijen duboko u centar zem-lje i prošire se u beskonačnost svemira.

O FANZINU

Za ovogodišnji fanzin priče su stizale od nemila do nedra-ga, prošle godine smo bili toliko glasni i kreativno uporni u Posušju da se za nas čulo i preko granica Bosne i Herce-govine. Materijala je bilo previše, stoga sve pristigle priče nisu mogle biti objavljene, ali smo se potrudili da svaki autor bude zastupljen s najmanje jednim prijavljenim ra-dom. Priče nisu lektorirane niti prepravljane, objavljene su točno onakve kakve smo ih primili. Stoga čitajte i učite na svojim i greškama drugih jer radova ima genijalnih, nebu-loznih, nepismenih i nesuvislih. No, mi smo festival na ko-jem svatko ima pravo pokazati “ono što zna i ne zna”. Do viđenja i čitanja dogodine. Neka duh A. B. Šimića bdije nad nama.

Tomislav Ćavar

uner

edio:

Tomi

slav Ć

avar,

gr

afičk

i une

redil

a: An

tonia

Zeljk

o, s

urad

nik: N

ikola

Galić

fotog

rafija

: Ant

onio

Kara

matić

, Mar

ko M

ikulić

i Mar

io Zo

vko

�

West Herzegowina Fest najvažniji je kulturni događaj u regiji

Ovakav naslov jednog osvrta mogao bi zazvučati čudno, jednako onima koji ovaj festival poznaju i prate, kao i onima kojima se upravo digla kosa na glavi. U svome literarno-svađalačkom nadahnuću rado ću potkrijepiti gore spomenutu tvrdnju. Potrebno je za to razgrnuti neke površinske, pojavne slojeve ove manifestacije, zanemariti za trenutak neoprane kosare koji se polivaju pivom i dojam općeg rasula, i ući u srž događaja. Umjetnik koji je prihvaćen i prepoznat u ovoj našoj sredini može pronaći mjesto da pred-stavi svoj rad, recimo, na Danima Matice hrvatske u Mostaru. Vrata će mu otvoriti Kosača, galerija Aluminij i probrano društvance u sivim odjelima. No ako i ne bude tako, nikom ništa, drugi put. Naš štovani etablirani primjerak mirno će nastaviti svoju stvaralačku misiju jer to ionako jest njegova svakodnevnica i budite sigurni, već je naučio i kako biti strpljiv, i kako uhvatiti svoj trenutak pred reflektorima. Festivali okrenuti očuvanju kulturne baštine i identiteta kao što su zvuci s kamena svakako su potrebni i nužni. No, ne treba ih miješati u ovu priču. Tradicija se na prepravlja niti nadopunjuje, i gotovo po nekom pravilu, njome se bavi jedna umjerena i odgojena mlađa populacija koja sate za folklor uredno ukomponira između sati njemačkog i glazbene škole. Tu nikada nema problema, vježbaju se koraci po kojima su cupkali i did i baba. Tek oni među njima koji su željni toga da unesu inovaciju u to što rade, da interpretiraju stari dobri bećarac uz električne gitare, oni svoje mjesto traže negdje gdje su sve takve kreativne vratolomije dobrodošle, a to je West Hercegowina Fest. Kultura počiva na kreaciji, djelima koja istražuju nove mogućnosti. Tek nova produkcija gura kotač kulture prema naprijed. A istraživači novih područja redovito dolaze iz populacije koja je već tradicionalno zanemarena i trajno naseljena na marginu društvenih zbivanja. To su oni najmlađi, najluđi i najslobodniji, srednjoškolci, studenti i ostali mladi stvaratelji koji tek krče svoj put na scenu. Riječ je o osjetljivoj životnoj dobi u kojoj su ekstremi privlačni, gdje se bez kalkuliranja riskira i gdje svaka podrška može biti motivirajuća za još par godina samozatajnog i upornog rada u zaklonu nekakve garaže, u zamračenoj sobi ispred kompjutera. Takvih, neobičnih, mladih ljudi uvijek je bilo među nama. Šimić piše o njima: U sobama sirotinjskim i pustim budućnost svijetu stvara nekoliko neznanih mladića… I koliko god pretenciozno i nategnuto to može zazvučati, kulturna budućnost naše regije izrasta na West Herzegowina Festu. Prilika je to da se svi oni koji nešto čačkaju, u Ljubuškom, Mostaru, Širokom, Posušju, Čitluku i Grudama, nađu na istom mjestu i pokažu dokle su došli od prošle godine. U tih par dana više nismo provincija. Odjednom sve gori, to je scena, ljudi se upoznaju, hvale i rugaju jedni drugima. Kuju se planovi za suradnje, razmjenjuju ideje, hej, kao da je lako biti nekakav umjetnik u ovim našim uvjetima. Odjednom cijela zapadna Hercegovina postaje jedan grad sa široko razbacanim kvartovima. I evo snage i motiva da se s nekim novim projektom pobijede dugi i pusti dani zime. Povijest umjetnosti je uvijek bila povijest neobičnih ljudi. Kada ih se veliki broj skupi na gomilu i kada se razbacaju, prizor je vrlo slikovit i neuredan. Ostavljaju iz sebe brdo smeća i izgledaju kao barbarska horda. Naime, početna faza svakoga budućeg artističkog izražavanja uvijek nekako započinje s pravljenjem frizura, poderanim gaćama i crnim majicama na kojima piše neka glupost. Ali ono što je puno važnije jest da se tu kanalizira energija. I Tin Ujević bi bio tu negdje u gužvi da mu je kojim slučajem 19. To je putovanje. Put se u početku obavezno očeše o pojačala, bubnjeve i neumjerenost u konzumiranju piva. A onda se jednog dana okuraži progovoriti vlastitim djelom, iznijeti ga na vidjelo gdje će mu sve mane postati očevidne. Sljedeći će put već biti bolje. Kvaliteta se podiže, a oni manje odlučni negdje usput nestaju. Znate, proces stvaranja postavlja čak veće poteškoće pred amatere, nego profesionalce. WHF je mnogima bio prilika za vatreno krštenje i ostat će im u pamćenju dok su živi. Možda se netko od ovih mulaca u nekoj ljepšoj budućnosti prisjeti svojih prvih koraka, primajući buket u Lisinskom. To su špekulacije, jasno. Ono što danas možemo vidjeti je da se u Hercegovini svako malo pojavi neki novi festival. Internetski portali tiho bruje i ne treba biti posebno bistar da se uoči: Nešto se krčka u našoj provincijskoj kuhinjici. Svaki dan miriše sve bolje. Daj Bože zdravlja!

Stjepan Mihaljević(Vitko br. 9. Časopis Matice hrvatske Široki Brijeg)

�

Ovo je priča o policajcu Milanu, čovjeku koji puno toga učinio, uradio i prošao da bi bio zanemaren. Od samog početka, Milanov policijski put nije bila posut ružinim laticama. Počeo je kao mladi milicajac još ‘86. Nakon završenog tečaja već je radio par godina, ali onda su došli izbori i promjene. Milan je zbog svog imena imao dosta problema, pa se prozvao Mile. Samo Mile. Moglo bi se čak reći da mu je i posao bio u pitanju. Ipak na kraju, uspio je svima dokazati da je pravi Hrvat i domoljub. Nije bilo lako, mnogi su mu predlagali da se dobrovoljno javi za odlazak u rat te da promjeni ime u “nešto hrvatskije”, no i dvije tisuće maraka kumu doministra unutrašnjih poslova bile su jednako efikasne. Mile je prestao biti milicajac i postao hrvatski policajac. Od toga je prošlo dosta vremena, no ponovo su se crni oblaci nadvili nad Milinu karijeru. HDZ je izgubio izbore, sve se više govorkalo da policije ima i previše, nova vlast je odlučila otpustiti viškove....

“Ajde, priznaj! Sve si to ti ukr’a! Ili sam možda ja?” Derao se Mile na mladića gurajući pred njega papir s popisom svih kriminal-nih muljaža u posljednja tri mjeseci.“Nisam. Ja sam samo...” zamucao je mladić. “Ma šta nisi ćaću ti poljubim?!” Mile je zgrabio mladića za jaknu, iščupao ga sa stolice i digao u zrak. Oči su im bile u ravnini, ali dečku su noge mlatarale dobrih 15 cm od poda. Mile je bio kršni Hercegovac, dva metra visok i jak kao medvjed. Pogledom je strijeljao mladića. “Jesam... Priznajem.... potpisat ću!” Krkljao je ovaj batrgajući nožicama. “Tako i treba!” Spustio ga je Mile natrag u stolicu i dao mu olovku da potpiše izjavu. “Tako se ovo radi!” - pomislio je - “Ja sve riješim razgovorom, a ne kao onaj Mate iz Crvenog Grma. Jebate! Oni ih ubi degenekom.”“Ali ovdje piše da sam opljačkao Alfu prošli mjesec! To neću potpisati!”“Nećeš, a? A znao si je opljačkati?! Potpisuj der to, majmune! Nemoj da čiko pendrek progovori.” Već ionako isprepadanom mladiću nije preostalo ništa drugo nego jednostavno potpisati.

Mladi pozornik je uletio u sobu: “Mile, dođi. Šef te zove! Što je ovom?” upita pokazujući na istraumatiziranog mladića koji se bojao ustati sa stolice. “Pit’a je gluposti. Pazi da se tebi ne dogodi isto. Ajde vodi ga u ćeliju.”

Crne misli su prolazile Milanu kroz glavu. Je li to kraj njegovog posla? Otkaz? Mile ima diplomu agronomskog fakulteta što ju je dobio na novogodišnjoj općinskoj tomboli, ali policijski posao je bio jedino što je znao i volio raditi. Zabrinut je ušao kod šefa.“Izvol’te, gospodine? Tražili ste me?” glas mu je podrhtavao“Da, Mile. Imamo problem. Onaj što si ga imao prošli mjesec... što je priznao za pljačku benzinske, sjećaš li se? E, nije je opljačkao!”“Pa, priznao je....”“Je, ali ima alibi.”“Ma ti lopovi uvijek jedan za drugog svjedoče...”“Ovaj je u vrijeme pljačke bio u pritvoru! U Mostaru! Čuvari su mu svjedoci!” Šef je gledao Milana ravno u oči.“E, jes’ nam policija korumpirana....” još jednom pokuša Mile, ali šefov izraz lica mu je govorio da je bolje da ušuti. “No, dobro sad. Rekao je da si ga tukao, natjerao da potpiše priznanje, bla bla znaš već što današnja mladež izmišlja, pa ti vidi tko će ti ovaj put biti svjedok. Samo nemoj Marinka uzeti. On je gonjao one metalce po gradu.”Šef digne glavu i pogleda Milu pravo u oči.“Nije to glavni razlog što sam te pozvao. Mile, ti znaš što se priča? O viškovima policije, o otkazima? Na žalost, to je sve istina.”Zacrnilo se Mili pred očima. Sjeo je bez pitanja. Pomisli: “To je to. Gotovo je.” Šef je nastavio pričati šećući s kraja na kraj sobe. “Ja sam se trudio spasiti sve iz naše postaje. Nisam uspio. Neki će morati otići.” Zastao je i pogledao u Milu . “Ti znaš da sam te uvijek cijenio, jer si pametan i marljiv.”

POLICIJSKA AKADEMIJA>

�

“Istina je.” Prisjetio se Mile se kako ga je šef pred svima pohvalio kako ima lijep rukopis. A i osnovnu je završio u roku. Pomisli ponosno. S trojkom. “Lijepo pišeš, a eto i osnovnu si završio. Bila bi šteta da te izgubimo.” Opet je šef napravio stanku. “Jedini način da ti sačuvamo posao je da ideš na daljnje školovanje.”Češkajući se po podlaktici upita Mile: “Nemam ja više para. Dao sam Mati dvi ‘iljade za njegovu diplomu. Mate je pametan – ne mora on gubiti vrijeme po fakultetima k’o naš ostali svijet. On zna puno toga sam od sebe. Šefe, tko tufi – tufi. Tko ne tufi – džaba mu je i deset godina fakulteta..” Prekide ga šef. “Ne govorim bolan o toj školi. Nego osniva se posebni odjel za borbu protiv kompjuterskog kriminala. Ili tako već nekako... Voditi će ga sve učeni ljudi. E moj Mile, ovi ti nisu pozavršavali škole k’o ovi naši za dva-tri sata, nego su oni to godinama gonjali. Kažu da su ovo pravi kompjuterski stručnjaci. Ti i Marinko idete u taj odjel iz naše stanice.” Šef je stao pred njega. “Morat ćeš puno učiti, ali možeš ti to.” “Što se tu ima učiti? Nema veze što on krade: lopov je lopov.” Razvedrio se Mile.“Varaš se, Mile. Nećeš ti hvatati kradljivce kompjutera. Hvatat ćeš...kako se ono zovu.... hakere, pirate.”“Ali šefe, ne znam ja plivati!” Zavapi Mile sjetivši se nedavnog filma “Pirati s Kariba” gdje su gusari tjerali zarobljenike da hodaju po dasci i bacali ih u more morskim psima.“Imam i morsku bolest, a na Kravicama sam se već dva puta počeo dušiti. Je li mogu ja hvatati te nogometaše?” “Kakve sad nogometaše?” začudi se šef.“Pa te... haklere.”“Ma ne haklere, Mile. Hakere. I nisu ti to takvi pirati kako ti misliš. Morski. Ovi se samo tako nazivaju jer oni...” počeo je zamuckivati šef..”... kad nešto ukradu, odma’ otpire. Zato se zovu pirati.” Ponosno je zaključio. “Oni ti ne provaljuju nikako drugačije nego preko kompjutera. Uđu u banku, poštu, gdje god hoćeš. I kradu.”“Kako se preko kompjutera može krasti, šefe? Ne razumijem..” čudio se Mile.“Ma to su ti svi kompjuteri povezani. I oni sa svog kompjutera vide na drugi kompjuter i kradu s njega.” Nije ni šefu baš bilo jasno, ali trudio se ostaviti dojam upućenog i učenog čovjeka. “Što ima na kompjuteru za ukrasti?” Trudio se i dalje Mile, jer mu ništa nije bilo jasno.“E, ostaviš na primjer novčanik na kompjuteru i on ti ga ukrade. Sve što je na kompjuteru oni mogu ukrasti.” Mudrovao je šef i dalje. “No, sve ćeš ti to lijepo naučiti da ti ja sad ne objašnjavam detalje. Evo gdje i kome ćeš se javiti. Počinješ u ponedjeljak sa školom.” Pružio je šef Mili malu brošuru.“Sretno Mile i... osvjetlaj nam obraz. Oči cijele stanice uprte su u tebe. Ti si ponos - naš ponos.” Šefu kao da je zadrhtao glas i Mili se na trenutak učinilo da bi ga mogao i zagrliti. “Ajde idi sad i pamet u glavu.” Šef se ipak suzdržao. “Zapamti, ti si policajac novog tisućljeća!”

Izlazeći iz postaje Mile je bio zamišljen. Kompjutere je oduvijek doživljavao kao pisaće strojeve s televizorčićem. To je ono da se ne troši papir. Nije ni slutio da je to tako moćna stvar. Na izlazu iz postaje zavirio je na portu. Nije bilo nikoga. Samo prazna soba, stol i na njemu - kompjuter. Mile ga je pogledao sa strahopoštovanjem. Nehotice je rukom opipao džep. Odahnuo je. Novčanik je bio na mjestu. Udario je pendrekom kućište računala. “Samo probaj još nešto ukrast!” uzviknuo je Mile prkosno prijeteći.

Ivan Orleanski( Ljubuški)

�

BRAZDE

Blijedo zimsko sunce joj je kroz prozor prosulo svjetlost po licu i ona je žmirkajući otvorila oči, još uvijek osjećajući miris ljetom spaljene trave iz sna.Pogledala je usnulo lice pokraj sebe i pokušala nježno pomaknuti ruku koju je prebacio preko nje.Jučer mu je rekla da odlazi pa ga nije željela probuditi. Nije voljela rastanke.Na prstima je otišla do kupaone, umila se i počešljala slap duge, crne kose. Čula je da škripi krevet i znala da se probudio, za šest koraka bosih nogu po parketu ugledala je njegovo sanjivo lice.-Zašto se moraš vratiti?- pitao ju je glasom na kojem bi mu i sama Tuga mogla pozavidjeti.-Ne moram- kratko je promrmljala ne prestajući se oblačiti.-Ostani ovdje, molim te- prošaptao je povlačeći joj pulover iz ruke -tek sam te pronašao i sada nakon samo dva tjedna odlaziš...-Riječi su mu već imale onaj dječji optužujući ton i ona je znala da nikada neće shvatiti.-Zašto si mi ispričala svoj život, zar ne želiš da ti pomognem?- hodao je za njom po stanu dok je tražila traperice. -Molim te ne vraćaj se tamo, ti nisi luda, samo si ranjena-,Samo, pomislila je otimajući mu svoj kaput, zar ne zna da u ranjenim životinjama ne postoji ni zrnce razuma... Obukla je kaput i krenula, slijedio ju je do vrata i ona se, s jednom rukom na kvaki, okrenula i prislonila mu dlan na lice. -Ne mogu postojati u vašem svijetu, oduvijek je prekasno za mene-Sve do kraja ulice čula je njegov povrijeđeni glas -Zašto si me natjerala da te znam, da te volim...?-

Pustila je da je noge same vode i slušala snijeg kako škripi pod njima. Nehajno maknuvši zalutali pramen kose s lica, otpuhnula je oblak dima, i okrenula se da pogleda svoje otiske -možda jedine koje će iza sebe ostaviti.Gdje je pogriješila?Koje su je odluke dovele na ovo mjesto tuge gdje boravi, i da li je to bila jedna, velika raskrsnica ili splet sitnih, naizgled nevažnih skretanja?Miris hladnoće provlači se kroz omaglicu plavičastog dima cigarete koja joj dogorijeva u ruci.Pahulje se spuštaju polako, skoro neprimjetno -kao stari poznanik koji se vraća nakon dugog izbivanja, nepozvan, i ona osjeća kako joj se na tren zadržavaju na licu ostavljajući za sobom mokar trag.Ili su to suze?Davno su okopnili snjegovi iz vremena kad joj je umrla nada u očima, kada je stvarnost izbrisala mogućnost sreće i prikovala joj pogled za istinu -sve su te ceste kojima joj duša luta samo putevi za nigdje.Ipak, u jutra poput ovog...mora da je ljudima lako u toj nepreglednoj bjelini ne primjetiti smeđe, prljave brazde.Ne pita se više zašto im nije sličnija, ne pita se više ništa.Mehanički korača dalje poznatim putem, zastavši tek da zgazi na opušak, i uskoro primjećuje visoku kovanu ogradu te pritisne malo, okruglo zvono. Zna da ju je portir prepoznao i pozvao bolničare jer čuje uzvike i komešanje sa svih strana. Zna da je pobjegla, ali ne razumije zašto takav doček, zar misle da je slučajno zalutala nazad u bolnicu? Mirno čeka dok sluša sve bliži topot nogu i pretvara se da proučava nešto na granama iznad njih. Zna da bi im bilo teže da ih gleda u oči, ne želi da ih njezina praznina budi u košmarnim noćima. Glasovi su sada već tik do nje i ona preusmjerava pogled na svoje cipele. Dok je hvataju za nadlaktice gleda u vezice i razmišlja kako ih nikada nije voljela nositi prekrižene. Osjeća grubu, debelu kožu kako je steže oko ruku i nogu. Sada kada je vezana stisak im je popustio. Ubod injekcije uopće ne primjećuje, samo osjeća kako joj udovi lagano postaju gumenasti dok pada na koljena, još uvijek uporno piljeći u noge.Podižu je s poda na bolnička kolica i dok gubi svijest pokušava se sjetiti kako je nastala mala ogrebotina u obliku potkove na vrhu lijeve cipele.

Dana Barać(Zagreb/Hrvatska)

�

IZNENAĐENJE…

Piknik! –Tako se veselila pikniku.`2 i pol godine smo zajedno, ovo nam je prvi piknik i rekao je da je važno. Oh, kako se veselim.´-Mislila je dok su se vozili autom.-`Zašto stajemo? Pa ovdje nema ničega, osim…, osim… GROBLJA! Ne vo-lim groblja, tako su strašna. Zašto stajemo?´ -pitala se.Nije ga htjela ništa pitati, nadala se nekakvom iznenađenju, ali kada je sh-vatila da on uzima korpu (ceker) sa hranom i kreće prema groblju, samo je bez riječi krenula za njim. On je hodao malo brže nego inače i imao je osmijeh na licu, kretao se kao da je znao kamo ide.Još jučer kada je spomenuo piknik, zamolio ju je da se malo svečanije obuče iako idu na piknik, što joj se učinilo čudnim i istovremeno slatkim, ali danas kada hodaju grobljem još joj je čudnije. Nikada se nije tako ponašao. Štoviše, on je prilično predvidljiv muškarac, to joj se i sviđalo kod njega. Ona je još bila mlada, a on je bio iskusan, čvrsto je stajao na zemlji i uvijek se ponašao kao pravi gospodin.Nakon 10-ak minuta hoda su stali. On je prostro deku na travu točno is-pred nekog groba. Počeo je vaditi čak i plastične tanjure, i sve to bez ijedne riječi. `4 plastična tanjura. Zašto 4?´ -Pitala se.Zatim je podigla pogled i shvatila da je njegovo prezime na tom grobu…. To je grob njegovih roditelja!`Šta ja tu radim? Zašto tu jedemo?´ -Pomislila je. –U tom trenutku om je počeo govoriti.- `Oprosti što ti nisam ništa prije rekao, morao sam te up-oznati s njima.´ Zatim je uslijedila stanka pa je opet počeo pričati, ali ovaj put gledajući u grob. –Mama, tata, izađite, doveo sam je, pričao sam vam o njoj.´-´Jel da je zgodna?!´-gledao je u zrak ispred groba. - `Evo upoznajte se…´ - I pogledao je u nju. - `Ne boj se , sve je u redu. Znam da ne izgledaju baš najbolje, ali…Marina to su moji roditelji.´

Ružica Vrdoljak(Zagreb/Hrvatska)

PRIČA. I TO KRATKA Jutros mi je crkla gulilica za kumpire.I onda sam ti ja...(kako se piše onaj glas...ma znaš onaj...nešto ko spojeno a i e...ono šta pričaš kad ne znaš šta bi reko)...e i onda sam ti ja...aeaeae-aeae...i ondaaaa...ma jebajiga! Nikad nisam imo litelarnog talenta...

Ivan Lovrić(Čitluk)

�

BLUES NA DNU ČAŠE

U jednoj paralelnoj dimenziji postoji naš svijet.

Ti i ja u njemu liježemo u odvojene krevete, jedemo iz drugačije obojenih keramičkih tanjura, budimo se na različitim uzorcima mekih tkanina jastučnice. U svemu tome ti i ja nepogrešivim koracima savršeno usklađenog plesnog para dišemo istim ritmom.

Ponekad nam se, uslijed prebrze glazbe, negdje među taktovima razdvoje stopala. Ti si tada obično tih, svjestan razlika u brojevima naših cipela, a ja sam ona koja vrišti. Moju neobuzdanost u tim trenucima često pripisuješ mom plesačkom neiskustvu. Iako nosim gene velikih. Iako si svjestan da smo krojili odjela za pozornicu zajedno (svjesno birajući boje i materijale), te da nikom drugom ne mogu pristajati tako dobro kao nama.

Ti uvijek vodiš, a ja te pratim. Kao sunce zemlju. Balansirajući preciznom putanjom između straha i sreće. Sasvim daleko da se ne opečem. Sasvim blizu da se ogrijem.

Kad se ugase svijetla pozornice najviše mi fališ u ranjenim, krvavim gležnjevima. Bjelina zavoja nespretno svezana oko oguljene kože jedini je svjedok naše tupe odvojenosti.

Epilog je isti nakon burnog pljeska zadivljene publike. Suznim dahom pred raspetim križevima svih mojih Bogova pokušavam se skinuti s te proklete glazbe. Uzalud. Pod loše glumljenim ponosom grčevito padam pokraj stola na kojem ti strpljivo serviram najdraža jela koja ne jedeš, iz dana u dan.

Martina Mlinarević – Sopta(Široki Brijeg)

�0

U GRADU JELENE

Sišao sam s autobusa, koji je brundao kao prepredeni mačor i pošao prema kafani na stanici u novom gradu, gdje sam želio popiti svoju prvu jutarnju kavu. Listovi su mi se uskovitlali oko nogu dok sam, kao krivudav vihor u plešućem-oker mantilu, vukao prve, vožnjom izlomljene korake, prema zelenoj tendi koja je prekrivala natpis Bife. Tijelo mi je palo na stolicu od bijele plastike, a prsti sumnjičavo naslonili na crveni gumeni stoljnjak s logom nekog prskavog pića. Konobarica (od onih rokni za mnom, al’ sam dobra) je njihala debelim tijelom, i duhanom poharanim glasnicama pjevušila neko kolo u kojem se, zar, kao mala vrtila. Okrenuo sam glavu i kroz kockasti prozor pogledao tmuran grad kako se kupa u jesenjoj smjesi neba i asfalta. Tu i tamo micale su se šarene točke koje su postajale ljudi što vuku torbe sa krvavim očima i dahom punim pare. Konobarica, čije je zibanje i cvrkut nailazilo na sve veće odobravanje ljudi u jutarnjoj kafani, mi je, namigujući, spuštala kavu na stoljnjak, između dvije točke progorene cigarom. Dobra kava, to je bitno. U gradu sam koji bi trebao biti jedan od ljepših u zemlji, čiji mi pasoš stoji na vitrini i čeka na prašinu i vize. U sjećanju su mi se krzavo miješale slike s mirisima, koje sam na ovom mjestu pokupio u predivnom travnju prije par godina, kad je zrakom tekla cvjetna rijeka što dolazi s proljećem, a usklasale trave i cvjetovi prosipali prašinu i činili grad mirisnim oblakom, stvorenim za životne užitke. Ali od jutrošnjih prizora me polako pipala jeza, jer osim sivila hladnoće od koje otpadaju usne i tupih udaraca koji se muklo prola-maju gustim zrakom, ništa mi nije upadalo u oči željne maženja s nekom estetikom. Vrijeme je teklo, a udovi mi poprimili normalnu tečnost nakon žene iz autobusa koja je, čim bi pomislila da spavam, spuštala sjedište i nalijegala poput uljne prese od 90 ženskih kila. Ja sam uzvraćao koljenima koja sam zarivao što dublje u sic, ne bi li joj pokazao da nisam zaspao i da mi jako smeta težina njenih morževskih leđa. Atmosfera u jutarnjoj kafani je počinjala kuhati s parom zapričanih pijanaca u ćošku, čiji se životni ritual svodi na rakiju, ćevape i kavgu. Ugasio sam cigaretu i zviznuo konobarici jer bih da platim, posjetim WC i odem što dalje odavde.

U širokoj pločici na podu klozeta, stvoren skorenom mrljom urina, plivao je mjesec. –Mlad mjeseče, vidiš li je?, upitah ga i đavolski se nasmijah manirom viteza kojemu su dame, poput vrana, ispile svu romantiku iz očiju.

Pored kioska sam se opskrbio čokoladicom, jer nikad ne znaš, u ovako trusnom okolišu, kad ćeš upasti na rub kolektivne gladi. Ulice su tekle sivilom betona i ispranim bojama štrikova obješenog veša, što ga je sušio, pa ledio mrazni vjetar koji je počinjao urlati krajolikom. Mobitel je bio tih, a moj pogled bezuspješno pokušavao uhvatiti pramen djevojčurka zbog kojeg sam došao na sivom kvadratu displaya. Nije to bila nikakva bitna stvar. Sigurno ne od onih za koje se režu vene u lavabou ili pišu duga iscrpljujuća pisma. Ne baš. Više sam došao vidjeti prijateljicu koja je u sebi nosila tone životne energije, sabijene u jedno krhko žensko tijelo od jedva pedeset kila, počastim je s nekoliko kava, supa i koka-kola, a zauzvrat primim nešto od te energije koja popunjava sve naprsline, kao kad vješt lončar dobrom, vlažnom glinom premazuje staru popucalu vazu. Promrzlim prstima otipkah poruku i dignuh telefon u zrak da se lakše pošalje. Neće. Dižem ga opet, još više. Neće. Koji to ludi golubari bacaju mreže na moje pismonoše. Mora da su zidovi magle na brežuljcima odlučili da jutros ne puste nikakav signal ostatka svijeta u ovu sumornu kotlinu.

Udarci sjekirom i krš paramparčadi razbijenih cjepanica pored haustora, na čijim se vratima krivila krečom ispisana devetka, zaustavili su me i naslonili na devastirani zidić spomenika NOB-u preko puta. Gromada čovjeka sa smeđim rukama, kao lopatama, držala je brdsku sjekiricu i ravnim zamasima dijelila klade za ogrjev. Jedna za drugom, rascijepljene, padale su kao glave. Čuo se dječji glas kako zove na ručak. Grmalj je digao lice, izborano, poput kore starog debla, nalaktio se na koljeno, a preko kilometarskih leđa razvlačio mu se džemper od sive vune, ojeden moljcima i prljav oko vrata. Stajao je tako malo, kao da se sprema baciti na plijen, pa pravocrtnim korakom od sedam milja krenuo ka haustoru s čije se fasade, u gromadama, otkidala nekad zelena boja. -Sine!

��

Stara žena sijede kose utkane u čudan kosi zalizak, gledala je u mom pravcu žmirkajući očima i žonglirajući protezom u ustima. Sine? Ja sam bio jedini koji je cičao cičom zimom ispred haustora, pored mjesta na kojem je div sa smeđim ručerdama, do maločas, parao drva, pa pomislih da je um te ženice bio blago taknut godinama, i sad bi rado da joj netko pjeva onu dobru malo maci šećera da nam zlato većera, ili da je ju je život bacio na prosjački štap, u kojem slučaju ću joj rado dati par svjetlucavih novčića, koji mi se batrgaju u džepu. -Što je baba? Odgovorih joj manirom pavi-jana, koji se upravo dobro nasjedio na crvenoj guzici i sad zijeva željan kavge.-De se malo skloni sine, mamicu da ti jebem drogerašku, tu ja sjedim! Povika pokazujući na parče kartonske kutije poduprto kamenom. I stvarno, taman kad sam se pošao ljudski ispričati prosijedoj partizanki, iza ćoška je gegavim hodom izvirila još jedna spodoba maramom pod-vijene kose. Pa još jedna, koja je uz meku sjedalicu imala i štap. Ustuknuo sam, uplašen pred vojskom baba, kojoj sam os-krnavio mjesto popodnevnog sijela. Obliven strahom pljačkaša grobnica, koji je upravo otkrio da nije sam u akcijskom filmu, okrenuo sam se na petama i pošao laganom šetnjom niz ulicu.-Majku vam jebem okupatorsku, zvečale su babe za mnom, koji sam bježao ponosom dezertera koji ne želi u nečastan rat.

Jelena je meka, smeđa i mazna. Topal me-lem u gradu sleđenih lož drva. Priča oblo i simpatično. Priča mi o masivnim drvenim vratima ormara njene bake, koji je za nju, dok je još bila mala klinka, predstavljao područje tajni, i želje. U toj dobi je prvi put, kao mršava djevojčica, osjetila žeđ za znanjem koja joj danas ispunjava život, po kojem pužu švaleri, čizme, rukavice i mačke. Ja nisam nikad bio dio onih što u dnevnim bazama sline za njom. Nisam joj

pisao krvareća pisma, slagao ljiljane pod prozor u oblike srca s kojeg otpadaju latice i slično. Žene vole kad ih se ostavlja na miru. Živi kako želi, i živi dobro. Duboko gazi kroz dvadesete, znajući da će završiti glumu i ne brine zbog siromaštva u državi, strogih zakona o emigraciji i grana, s kojih visi kultura u ratom poharanoj državi. Iza osmijeha se krije čista ljepota koja ne uzima poraz kao opciju, a iznad glave joj se njiše sječivo koje, kao da upozorava: -pazi, može poći na obje strane, ako, ako… I istina je. Jelena može živjeti životom pokreta, ljubavi i ispunjenih želja, a može i ostati u lokvi jesenje kotline, izgu-biti mladost i s njom onu draž svega što dolazi, te kao odviše staro tijesto, kojeg je domaćica predugo čuvala u frižideru, misleći kakva li će od njeg ispasti pita, biti bačena u smeće. Ta neizvjesnost je ono na

��

njoj, egzotično njenim udvaračima, koji dolazi iz dobre kuće i sređenog društva susjeda na sjeveru. Gledaju je s nevjericom koja ju čini izvan dohvata. Zar bi takva mlada osoba pris-tala na tako široku i neizvjesnu varijantu, umjesto da uči i štedi za budućnost, ili očajnički grabi za najbogatijim neženjom. Oni ne mogu znati da Jelena u tom nije sama. Samo je dio onog boljeg dijela generacije, koju su poslijeratne prilike izbacile iz auta i natjerale u egzotično pješačenje po brjegovima stvarnog života. Jelena je pješak koji hoda pored ceste kojom se voze druga djeca, koja joj postaju udvarači i otkrivaju da je ona pročitala sve knjige, pogledala filmove i odhodala prve ljubavi, kao i oni, pa i mnogo više, zato što nije imala kola da se vozi naokolo, a ni roditeljske novčanice da joj budu ljetna lepeza. I svi ostaju bez daha, zaustavljaju automobile i izlaze vidjeti taj lijepi djevojčurak, pa od tada nailaze stalno, uzbuđeni činjenicom da njih čeka siguran život u koji će se vratiti kad budu htjeli, a da nitko ne može znati što li će biti od Jelene, hoće li će prsnuti po nebu ili

pasti u duboko provincijsko blato. Ta enigma i ta otvorena mogućnost je čine privlačnom za široki krug obožavatelja, i sipaju u nju ogromne količine životne energije, zbog koje sam ja danas tu.

Švaleri, čizme, rukavice i mačke. Čekali smo paradajz-supu i pričali. Prepričavala mi je san koji je sanjala negdje pred zoru. Kaže da joj ispod stana teku podzemne vode, i to direktno ispod kreveta. Premješta krevet svako malo na drugi ćošak žućkasto ofarbane sobe, ali ne pomaže. Stalno sanja. I to uvijek pred zoru. Ovaj put je sanjala kako je kući za praznik. Pod nogama, umjesto tepiha, debela zelena trava. Sve je meko i mirišu kolači. Tetka donosi paket kolača i svi je gledaju s krupnim osmijesima. A ona trga celofan i gura tri kolača u usta, tako da su joj puna slatke smjese. -Draga, šta bi ti Frojd rekao na to, nasmijah se gledajući oči iz kojih je rasla krupna zelena orhideja u ritmu zvonkog glasa.

Hoće da me vodi u kino. Hodamo. Pod našim nogama kamenice uglačane popodnevnom kišom, razbacane po goloj zemlji, izviruju kao kopita naopačke zakopanih konja. Izbili smo na ulicu, oko nas su promicali izlozi i pokisli prolaznici, pomiješani s preprodavačima deviza, koji su poput mungosa svako malo dizali glavu i uzvikivali: Devize!, pa opet nastavljali bojažljivo stajati s rukama u punim džepovima. S kraja na kraj ulice, kao da se snube pred parenje: Devize! … Devize! …Pred nas iskoči ciganin koji je prosio. Pružih mu jedan novčić, i pođoh proći, kad reče:-E, mali. Daj da ti se isplati. Mnogi prose nako, za ništa. A ja dajem mudrosti. Slušaj, znaš

��

u čemu je razlika čovjeka i životinje?-Prosvijetli me…-U palcu! Palac je sve! Kad si vidio da krava uzme jabuku i pojede je.-To junače, rekoh i sjetih se da tako treniraju majmune kojima nije problem uzeti jabuku, žonglirati njome i pojesti je nakon što poslože kocke u pravilan oblik pred očima zadovoljnih trenera. Čekamo u pustom kinu. Teta neće da pali projector ako nas ne bude još barem troje. Vrijeme prolazi, projekcija se otkazuje. Jelena me vodi dalje. Pokazuje mi mali teatar koji vodi provincijski režiser nesumnjivog talenta, kojeg je vijeme djece i kredita izgrizlo, kao što kiša izgrize karoseriju nekad skupog auta bez garaže. Ovo smatra odskočnom daskom. Draga Jelena, gdje misliš skočiti, u ponor?

Dan se izvlači nečujno kao igla, umorni smo, ali njeni koraci grabe dalje i grabe još. Pada noć i crnilo se prosipa po gradu čineći je sjetnom. Odjednom je mala i snagu joj ne vidim pod uličnom rasvjetom. Samo oči, koje cakle kao klikeri zaigrane djevojčice, kojoj godi moje prisustvo večeras, i ne misli o sutra. Proveli smo noć, jutro i dan. Na stanici smo, čekam isti brundavi autobus da me uzme pod svoje, prelomi i ubaci iza babe stokilače kojoj se leži. Jelena je glasnija nego obično, brža i zbunjenija, bori se sa željom da me upita kad ćemo se vidjeti opet. Ne pita. Govori o mačkama i pobraja redom šta mora uraditi za koju. Vraća se u svoj svijet brzinom pilota koji se prinudno spušta i opet me gleda u oči. Opet je svoja, opet Jelena. Autobus me otima, ulica teče poda mnom. Izlazim iz ledenog grada i vrtim po glavi kafanu na stanici, babe bojovnice i Jelenu. Stvarno, kad ću je vidjeti opet...

Goran Karanović(Mostar)

RAZLIČITOST = BOGATSTVO

U tihom Oceanu postojao je otok Ticuaka. Bio je prelijep, idiličan. Obilovao je životinjama i biljkama različitih vrsta. Jednog dana otok je probudila velika buka i potres. Za kratko vrijeme otok je bio prepolovljen. Naime, eruptirao je podvodni, davno zaboravljeni vulkan i od jednoga otoka snagom prirode nastala su dva otoka. Otoci su se razdvojili. Životinje sjevernog otoka postale su veće, većih zuba, a životinje južnog otoka manje ljepše i pitomije. Tako je i Bog kroz prirodu oblikovao i sav svijet. Sve je ista obitelj a tako različita. Zato je suživot i razumijevanje različitosti potreban.

Stjepan Boto(Ljubuški)

JUTRO U GORICI

Jutros me probudilo crkveno zvono, a i pijetla koji se javio odmah nakon prve note sa zvonika, pomalo ljutit što ga je prevario san i što on nije probudio zvono.

Berislav Jurič(Tomislavgrad)

��

Na zgradi, latinicom i ćirilicom, piše: Herceg – Novi: Nedaleko od Forte Mare bila je stanica uskotračne pruge Zelenika – Gruž i dalje, sve do Sarajeva. Zatvorena je sedamdesetih, kad i pruga, a danas je tu moderan kafić u kojem pijem Nikšićko pivo, gledam Prevlaku i katkad bacim pogled na tv, igra se derbi Dinamo – Hajduk. Kad sam prijatelju rekao gdje ću odsjesti sa gostima, promrmljao mi je nešto o bastionu srpstva i nastavio u tom tonu. A ja sjedim u zgradi koju su napravili Austrijanci, pored venecijanske tvrđave, s hrvatskim teritorijem en face, u gradu koji je osnovao Bosanac i dok je cijeli Novi prekriven maglom i kišom (Orjen je nadvijen nad grad i tu pada i pada), slušam konobare kako na prvi Hajdukov gol viču: ‘To! Bravo! Splitski bili...’ Prvi je zabio Damjanović, a još bolji je uvalio Bartolović. I ja, Latin, kako bi me u Boki okrstili, slušam te momke, verojatno je da su Crnogorci ili Srbi i navijam s njima za klub za koji sam kao dite drukao. Lagani zum pogledom na njihov stol i vidim listiće iz kladionice – interes briše razlike – par evra, kako to oni kažu, lijepo je imati u džepu. Crna Gora još je derište, nema ni godinu dana. Siromašan je to mali odrpanac koji se rasprodaje braći Slavenima; Rusi su odavno tu. Nekad su dolazili u Perast, po naredbi samog Cara da ih Bokelji podučavaju pomorstvu, a i Bokelji su znali biti ruski admirali. Plovim tako jednom na Gospu od Škrpjela, crkvicu na umjetnom otočiću preko puta Perasta, koja je cijela urasla u mornarske priče, i pitam kapetana kako se, eto, kod njih živi. Gadno, priznaje, i priča mi život u dva primjera. Hoće da obnovi svoju staru kućicu u Perastu i već godinama se bori s administracijom; ta mu je kuća, kao i cijeli gradić spomenik i ubi ga sva ta povijest umjetnosti, dok dođe Rus i u jednom danu sredi sve papire i počne renovirati veliku baroknu palaču. Jednom su mu došla dvojica na brod i zatražila da ih vozi brodom po Boki, cijena im, reče, uopće nije bila bitna. Rusi, tjelohranitelj i gazda. Nakon što im je pokazao zalive i sve što taj mistični dio svijeta ima za dati, gazda mu veselo dobaci; ‘Vi ćete svi ovdje za pet godina morati pričati ruski!’. Nemam mu što reći, priznaje mi brodar, pomalo rezignirano dok drži kormilo, visoki Crnogorac, dovršava priču, pitajući me da je li mogu zamisliti što je tjelohranitelj dodao. Pitam ga što. Dodao je, reče, samouvjereno ‘I prije, i prije...’ Nekad dok su Srbi s Crnogorcima prašili tenkovima jedne bivše vojske po jednoj bivšoj nam zemlji, znalo se zapjevati: ‘Nas i Rusa tristo miliona..’ Danas, po gradovima, ovješeni papiri koji obavještavaju kad i gdje počinju ubrzani tečajevi ruskog jezika, po Novom, Budvi i Kotoru agencije nekretnina bogatim Rusima i Englezima prodaju i ono malo internacinalnog šarma Cne Gore – stare gradske jezgre, novi mega hoteli prosipaju se po Bečićima, pršti divlji kapital na sve strane. U zemlji gdje se duhan švercao avionima, koja ima euro kao valutu, ja zamišljam najdražeg mi stanovnika ovog grada; Ramba Amadeusa, kako pjeva: ‘Evo Rusa s tristo miliona...’ Nakon prvog poluvremena derbija uputim se prema hotelu i na izlasku iz kafića pogledam natpis na zgradi ‘Radionica Emila Kusturice u suradnji s Unicefom’. Smijeh neke djece koja su išla obalom u mom smjeru kao da je govorio da niko ne drži puno do onoga što piše na spomen pločama. Turistički vodiči katkad sveme pridaju preveliku važnost. Katkad iz straha od neznanja, ponekad iz želje da stvore priču gdje priče nema... Nastavim prema Igalu, za stare hotele Topla i Centar – pričaju mi lokalci kako su terase tih hotela u komunizmu bile obavezno mjesto izlaska Novljanskog građanstva – a danas je to neki mađarski resort. Uplašeni radnici, stega, usiljeni osmjesi, gomila dobro naoružanih zaštitara oko hotela sve je što je ostalo. Nego mene je kopkao Emir. Nakon neka dva mjeseca pratio sam grupu francuskih penzionera koji su nekad radili u Dassault Aviation. Bilo je tu pilota, komercijalista, inžinjera i raznih avijatičkih stručnjaka te jedan general. U svakom slučaju gomila zanimljivih likova. Od ono malo krhotina njihovih života što jedan vodič tijekom jedne ture može pohvatati između funkcionalnih stvari, organizacije, pričanja na mikrofon, zajedničkih posjeta, onako, kad se s nekim od njih nađeš jedan na jedan, za što i nema baš previše vremena na putovanju, jer ti si sam, a njih je uvijek oko četrdesetak, ovaj put je stvarno bilo zanimljiva materijala. Jedan od njih je 1969. proveo tri tjedna na relaciji Beograd – Kupari pregovarajući s Titovom delegacijom o prodaji tri Falcona. Šema je bila ovakva, s jedne strane Francuzi, s druge Titova specijalna ekipa, a između njih red boca šljivovice. Svaka točka pregovora i svakome po jedna čašica šljive. Naiskap. Avione su ipak nekako ‘uvalili’ , priznaje mi, samo trebalo im je skoro godinu dana da riješe papire, jer ipak bila je to tada zemlja proleterska. Uglavnom, svakakvih likova se tu dalo naći, jedan je živio pet godina u Pakistanu, drugi je bio opak komercijalist koji je znao iste gume za avione (jedna cijena je za civilne, druga za vojne) prodavati deset puta skuplje, ili nekim Arapima cijeli avion sa prozorima u obliku minareta, zelenom unutrašnjošću i zlatnim wc školjkama. Isti taj avion pri dolasku u Arabiji je čekao šeikov specijalni pilot koji je prilikom prvog probnog leta zaboravio spustiti one, deset puta skuplje gume i skoro uništio avion. Onda, cijeli avion, to jest ono što je ostalo od njega na brod, u Francusku, totalni remont. Šeik sve plaća, lova do krova. Opet, avion u Arabiju, na njihovu pistu i pogodite tko ga čeka za novu probnu vožnju – isti pilot. Radilo se o nekoj srednjoj višoj klasi, dobro obrazovani, pristojni i inteligentni pariški sloj od kojih većina živi po ugodnim vilama u Normandiji i Provansi. Meni najzanimljiviji je bio taj general, prilično niski, ugodni Francuz koga lako možemo zamisliti u kakvom starom filmu s akcijom

GRADONAČELNIKOV MARATON

��

u alžirskoj pustinji, u prekrojenom odijelu, ali ipak predugih rukava, dok neumoljivo maršira ispred kakve duge regimente, smrtno ozbiljno šireći fran-cusku kolonijalnu slavu. Svaki put kad bi se išao negdje odvojiti od grupe (putovao je sam, koliko sam uspio shvatiti od ostalih, koji su ga neobično puno poštovali, žena mu je preminula prije neko-liko godina), javio bi se meni, kao na raport, rekao uljudno gdje ide i pozdravio. Tako je, čim smo došli prvi put na večer u Dubrovnik u hotel, došao do mene, pitao gdje ima lokalnih autobusa za Grad i odmah sprašio put Straduna. Dok smo bili u Podgori, radili smo nekakav po-ludnevni izlet brodom, što je on iskoristio da bi posjetio Međugorje. Našao je na recepciji neki aranžman, zamolio ih da mu srede kartu i on je bio spreman. Javio mi se i rekao da želi vidjeti to ‘Medžugoržje’. Predložio sam mu da se prošeta do Brda Ukazanja i da prođe fascinantan Križni put na krškom brdašcu koje je potpuno ogoljeno stopama vjernika. Pažljivo me slušao ali sutra kad se vratio smijući je prepričavao kako su on i deset Engleza u autobusu upali na nekakv maraton. Zatvorili su im cestu, tako kad su došli u Međugorje, imali su cijelih dvadeset minuta za posjet. Za to vrijeme, krivac za taj kratki posjet bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je trčao kamenjarom od Gruda do Međugorja.S generalom sam tijekom nekog večernjeg aperitiva,

a Francuzi jako vole to ispijanje alkohola prije objeda, upao u zanimljivu priču o Kusturici. Kad su se uključila u razgovor još dvojica turista, general im je pun energije i s osmijehom prepričao cijeli scenarij ‘Undergrounda’. Ova dvojica ga baš i nisu kužila, a on je nastavio kazujući kako je kupio ulaznice za neku predstavu u Operi, ako sam dobro razumio to je neki spektakl o Ciganima s Emirom kao režisrerom i Bregovićem kao back upom. Nevjerojatna je ta francuska fascinacija Kusturicom. Dali su mu dije palme u Cannesu, obožavaju ga pretjerano i kad sam generalu rekao da ga volim kao režisera, posebice rane radove, ali ne cijenim njegove političke metafore, pažljivo me slušao. Kad sam dodao da je religiozni konvertit, bio je jako iznenađen. Tih dana je Emir doživio debakl na jugu Fran-cuske, a jedan ga je hrvatski kritičar, koji ga je po utjecaju znao usporediti s Meštrovićem, zbog tog novog mu filma proglasio srpskim Thompsonom. Pitao sam se na kraju, gledajući Nas, lokalce i Njih, turiste, tko tu koga i koliko razu-mije.Zadnji dan, prije nego li će grupa poletjeti iz Konavala za Pariz, netko od gostiju je kasnio na dogovoreni polazak autobusom. U prolasku sam rekao generalu da je to normalno, to je ipak bilo prvo kašnjenje u punih devet dana, dodajući kako ovo ipak nije vojska već odmor. Onako simpatično se nasmijao taj živahni starac i sa svih svojih metar i žilet visine, popeo u bus, u pravcu aerodroma Charles de Gaule, uzvraćajući; ‘Ma u vojsci vam je još gore’.

Ante Alerić ( Drinovci, Zadar, Pariz)

��

PRIJATELJ Poslednja noć.Proveravam da li sve je spremno. Dve stolice ispred komjutera. Šest sendviča. Dva tanjira. Dve čaše crvenog soka. Vreme je.Iz bele plastične bočice uzimam četiri bele tablete. Koncentrisano ih gutam. Sedam na stolicu. Čekam. Osećam laganu vrtogla-vicu. Još petnaest minuta.Tačno je 20h. Oči su mi zatvorene.Osećam njegovo prisustvo. Seda na drugu stolicu. Vizija u belom. Bez lica.“Počinjemo.” Kaže jednostavno.Bez reči klimam glavom. Polako pišem. Ukazuje mi na greške. Zastajem. Pronalazi odgovarajuću reč. Uskoro zaboravljam da razgovaram sa utvarom. Prividjenjem, veštački izazvanim. Ponekad se pitam zašto dolazi tačno u 20h. Kada sam počeo da pijem tablete za spavanje, preko dana se nije pojavljivao. Ni posle ponoći.Pitam se da li mu je lice skriveno ispod bele maske.Ipak, moja radoznalost je zanemarljiva. Istina je da me ne interesuje ništa o njemu.

Najbitnije je da mi pomaže dok pišem. On je moja inspiracija. To je sve što mi je potrebno.Kucam poslednju rečenicu. Gasim kompjuter.Nestaje.Iscrpljen ležem na krevet.Budim se u 18h. Po navici.Zadovoljan sam. Rukopis je gotov. Pre utvrđenog roka. Večeras mi neće trebati tablete. Zapravo, narednih par meseci neću pisati. Zasliženi odmor, odlučujem. Uzimam kolače iz frižidera. Posmatram svet kroz mutni stakleni prozor. Brojim golubove. Ide mi dobro. Iznenada nailazi čitavo jato. Iznerviran, spuštam roletnu.Mogao bih da pozovem prijatelja. Da gledamo utakmicu. Pijemo pivo. Kasnije možemo naručiti roštilj.Ali, ja nemam telefon. Ne posedujem televizor. Ne pijem alkohol. Ne jedem meso.I nemam prijatelja. Primećujem novine na stolu. Začuđen sam. Datum, jučerašnji. Nikada ne kupujem novine. Verovatno su se greškom našle juče u mojoj kesi, dok sam kupovao sireve i sok od paradajza.Razmišljam. Da li da prelistam novine?Da, učiniću to, konačno odlučujem.Uzbuđeno posmatram fotografije. Pažljivo okrećem listove. Čitam o meni nepoznatim državama. Čudnim izumima. Novim re-ligijama.Nedostaje mi bela utvara. Uskoro će 20h.Dugo posmatram belu bočicu.“Ne.” Kažem sebi glasno.Nastavljam da listam novine.Odjednom čujem zvuk brave na ulaznim vratima. U dnevnu sobu ulazi čovek u belom, sa belom maskom. Klima glavom u znak

��

pozdrava.“Dakle, nećemo da menjamo kraj.” Glas mu je dubok. “Ko ste vi?” Pitam.Ne osecam strah. Zapanjen sam.Seda na fotelju. Pazljivo skida masku sa lica. Oči su mu plave boje. Prodorno me posmatra.“Ako ste smislili ovu scenu da bi izbegli plaćanje mojih usluga, moram reći da sam razočaran. Ali, ne i iznenađen. Vama je uvek manjkala originalnost. Zato ste me i angažovali, zar ne?”“Ko ste vi? I zašto sam vas angažovao?”Ne skrivam paniku u glasu. Strah u očima. Izbezumljeni izraz lica.“Ne odustajete od svoje male igre. Dobro. Pristajem da učestvujem.”Uzima kolač. “Želite znati ko sam ja. U redu. Upoznali smo se pre šest meseci u parku, ispred zgrade. Započeli smo neobavezan razgovor. Rekli ste da pišete romane. Prolazili ste kroz krizu u pisanju, koja je trajala zabrinjavajuće dugo. Zbog odsustva inspiracije, javile su se nesanice. Počeli ste da pijete tablete za spavanje, koje vam nisu pomagale. Nakon kraćeg razgovora, gledali ste me začuđeno. Rekli ste da vam ideje odjednom nadolaze. Odmah ste mi ponudili posao. Neobičan, najblaže rečeno. Želeli ste da svakoga dana dolazim kod vas i pomažem vam u pisanju. Obzirom da preko dana imam obaveze, predlozili ste veče. Pomenuli ste i probni rad, prvih šest meseci. Dogovorili smo se za 20h.”“Još samo mi odgovorite, zasto nosite belu odeću i masku na licu?” Čujem svoje pitanje.“Misli ste da moja mimika ili izraz lica mogu da vas dekoncenrišu dok radite. Želeli ste samo moje prisustvo. Vi niste želeli čoveka pored sebe. Želeli ste inspiraciju. Zbog toga je vaš jedini uslov bio da nosim belo odelo i masku koju ste mi kupili. I da budem tačan.”“Zašto se ja ničega ne sećam od svega o čemu pričate?”“Upozoravao sam vas da pijete previše tableta za spavanje. Niste se slagali sa mnom. Otkrili ste da dupla doza pilula ima suprotno dejstvo. Održava vas budnim. I, izaziva neobična stanja vaše svesti. To vam se dopalo. Mogu li sada dobiti novac?”“Da, da. Naravno. Podsetite me koliki iznos treba da vam isplatim.” Spremno odgovara. Pružam mu novčanice. “Samo još nešto. Kako da znam da niste moje prividjenje?” Pitam zatvorenih očiju. Umoran sam.Glasno se smeje.“Listali ste novine kada sam ušao, zar ne? Vi ne kupujete novine. Sinoć sam ih zaboravio na stolu.”

��

Udaljava se. U poslednjem trenutku viknem:“Gde vas mogu pronaći? Zbog… moguće saradnje.”“Živim u stanu ispod vašeg. Mi smo komšije. Laku noć, prijatelju.”Rukama obuhvatam glavu. Eksplozija nepovezanih reči, misli, rečenica. Sedam na parket. Prolaze minuti. Sati. Eksplozija se postepeno stišava. Ostaje samo jedna reč.Prijatelj.I jedna rečenica.Ja imam prijatelja.I jedna misao.Hoće li mi biti prijatelj? Ili ću ponovo ostati sam.Moram da saznam odgovor. Odmah. Trčim ka njegovom stanu. Pomahnitalo zvonim. Otvara vrata. Na sebi ima kariranu pidzamu. Izlizane, kožne papuče. Podsmešljivo podiže desnu obrvu.Drhtavim glasom pitam:“Hoćete li doći sutra u isto vreme?” Već se kajem. Kasno.“Prošao sam na probnom radu?” Ironicno kaže.“Zapravo, ne, ja ne govorim o poslu. Želim da budemo prijatelji.”Gotovo. I to sam rekao.“Hoćete li vi kupiti pivo ili ja da ga donesem?” Ozbiljno me posmatra.“Ja, ja ću ga kupiti. Vidimo se.”Odlazim bez pozdrava. Srce mi ludački udara. Odlučujem da odmah kupim potrebne stvari za sutra veče. Mozda bih mogao da kupim i televizor.Na ulaznim vratima zgrade zalepljen natpis. Otvaram vrata. Susrećem se sa njegovim očima. Posmatraju me sa male slike na crno-belom papiru. Čitam kratak tekst ispod slike. Moj prijatelj je umro pre šest meseci.Počinjem da se tresem.Ponovo sam ispred vrata njegovog stana. Otvara mi, pre nego sto sam pokucao.“Vi ste umrli pre šest meseci.”“Prijatelju, smrt je relativna kategorija. Govorim iz iskustva.”“Ali, ali” Ne znam šta da kažem.“U koliko ne možete da prihvatite neke činjenice o meni, ne možemo biti prijatelji. Odlučite.” Značajno me gleda.Razmišljam. Kratko.“Onda, suta u isto vreme.”“Laku noć.” Vrata se zatvaraju.Ulazim u svoj stan. Bacam belu bočicu sa belim tabletama. Više mi nisu potrebne.Znam da ću ga i sutra videti. Uzbudjen sam. Toliko toga imamo da pričamo.Moj prijatelj i ja.

Ivana Vanja Niković(Beograd/Srbija)

��

ZEMLJA Oblaci su se razmicali nad kišom okupanom visoravni i sunce se stidljivo počelo pomaljati u zenitu obasjavajući nedavno bačene proljetne usjeve kada je Š., seljak iz okolice Stoca, krenuo u obilazak svoga imanja. «Hm… dobra kiša», mislio je, «treba navakat pokosit». Zapalio je cigaretu i zagledao se u daljinu. Sunčane zrake bacale su ga u letargiju i sanjarenje. Osjetio se nekako umornim od svega. Gledajući nasade tek niknutog kukuruza, luka i krumpira počeo je razmišljati o tome kako bi bilo da je sve ovo pred njim šuma kao što je u dalekoj prošlosti i bila. Prošetao se malo dalje i zagazio u nekadašnju oranicu koja je sada bila sva u drači, bagremu i mladim dubovima. Njeni vlasnici već su 15 godina u Americi i ovamo dugo vremena nitko nije ni kročio a kamoli da bi nešto radio o zemlji. Ljepota! U tom trenutku samo mu je ta riječ strujala kroz misli. Priroda, divljina, iskon, netaknutost… Zemlja! – podredimo je sebi, crnčimo, gulimo je, rovimo po njoj, jedemo s nje, zarađujemo s nje, kruh…eh, da… kruh; na kraju sve kao i na početku – šuma, šikara, zrak. Ljepota! Poželio je, kao nekad dok je bio mladić, jednostavno pobjeći, otići sa zemlje za koju je bio teškim utezima vezan i za koju su ga njegovi pređi prikovali da bude njen gospodar, ali i njen rob. Ta ga je zemlja grlila, odgajala, cjelivala, hranila, ali mu nije dala sve - nije mu dozvoljavala disati! Možda bi ju i zavolio da je imao kap slobode, onu trunku svježine i poleta koja resi mlade ljude. No kao jedinog muškog nasljednika dobrog komada zemlje otac ga je prisiljavao na zemljoradnju bojeći se da posjed poslije njegove smrti ne bude u rukama onih koji nisu bili krv loze. Geni i krv krojili su očeve računice. Š. nikad imao hrabrosti kontrirati ocu. Taj čiča, seljak starog kova, nije prihvatio nove društvene okolnosti koje su nakon onog rata donijele nešto drugačiji raspored gospodarenja i uopće življenja. Slijepo se držao zemlje koja je bila alfa i omega njegova bivstva. Svoju doktrinu silom je želio prenijeti i na sina. Stoga mu nije dozvolio ni to da završi srednju školu kao što je to činila velika većina njegovih vršnjaka. «Eh, vršnjaci… tko su oni!?» Š. se sjeća kako ni ti ljudi, iako su imali odriješene ruke, nisu znali živjeti život. Tada ga je nerviralo baš to što svi njegovi drugovi žive po već određenoj šabloni dopuštajući da im najljepše godine prođu sterilno i dosadno s par pijanki, kartanja i lovačkih priča. On je želio putovati, ići, vidjeti svijet, biti mlad, upoznavati egzotične krajeve, kombinirati planove i snove s lijepim djevojkama, no morao je os-tati tu, kao statua, kao materijalizirani oblik očeva straha, straha što razdire slobodnu misao, straha što međama i ‘’mrginjima’’ čuva dignitet posjeda. Zaglušena želja mladosti sada je u njemu tinjala. U očima mu se pojavio čudno ubojit sjaj. Preokret! Nikad nije kasno. Učiniti sa 60 ono što se nije moglo s 20, zašto ne? Presjeći stoljećima staru pupčanu vrpcu i dezertirati, napraviti faul nad životom i biti slobodan. Sloboda! Kakva riječ. Zvuči kao kakav kontrapunkt ovome što je dosada živio Š. Sloboda! Kakva ironija. Kakva obmana svim našim nastojanjima. Pa ipak…Iz svega ovoga prenuo ga je glas supruge. «Ruučaaak!», zvuk kao gong na koji se Š. već 30 godina hipnotizirano odaziva. Š. i njegova žena mogu još nekoliko godina ovako. Djeca su im poženjena i poudana i nitko ne namjerava, osim vikendaški, obitavati ovdje. Još nekoliko godina pa će se šuma, ukoliko neki poduzetni tajkun ne privatizira njegove parcele, lagano rasprostranjivati i nad Š.-ovom zemljom a stara trošna kuća će se urušiti.

Igor Beno(Čapljina)

�0

ODSKOČNA

Ikana je upoznala nedavno. Prišao joj je jednu večer nakon njenog nastupa na „elitnoj“ mostarskoj pevaljci. Lik u svojim drugopolovičnim tridesetima, brežuljkastih ruku, plave kose ukroćene u konjski repić. Frajersko držanje, samouvjerenost i uvjer-ljivo upakirani šupljaci njegovi su ledoprobijački aduti. Ali nimalo na odmet nisu ni lančina oko vrata, satina na ruci kao ni tri mobitela: u džepu privatni na preklop, da poveća obujam volumena…, u futroli za pasom poslovni klizni, te još jedan, onako, nek se nađe, za svaki slučaj, pod sicom njegovog ko mrkli mrak crnog ML 55 AMG Mercedesa, s Ve dvaneskom te krdom konja i ko će znat koliko krava, koza i ovaca pod haubom ( ćaća je njemačku penziju investira u farme i mesnice). I dok joj je već provjerenu spiku, tipa A, što si dobra…u pjevanju, i tomu slične nabacačine, veza ka vilerove goblene, Dragana je prepoznala dobru priliku i odlučila je (ga) zgrabit’! Jer, ipak, on ima čovika koji zna čovika čiji rođo bi je moga ubacit na radio. Ma, odo’ pa kud puklo! I tako se po ilindanskoj žegi, od koje se i hercegovački kamen topio, u svom žutom kecu uputila na sudbonosni dogovor u Posušje. Pravi Mostarci, u koje se, kako kaže, i ona ubrajala, i nemaju, burazeru, vele potrebe ić’ van grada. Ionako, svi vamo dolaze kad im štogod zatreba. Zato se u Škutoriji osjećala ko stablo banane u sred tundri. Žovnica, Polog, Knešpolje, Široki, Trn i evo je već na Kočerinu. E, odatle se počinju okuke vijugat ko bleura po vrućem asfaltu, i već joj je muka od pomisli na divotu od ceste preko Vranića. Iz suprotnog pravca bijela stodevedesetka siječe crtu ko nož slaninu. Sva je protrnula jedva izbjegavši češanje. Šok je liječila verbalnim izljevom bijesa: -Kretenu jedan ‘ko ti dade vozačku, u mal’ me ne zakači?! -A, Gospe ti, nije volan za ženska, i gotovo. Nego, reci ti meni, lipotice, oš’ da ti ostavin kosti na benzi’skoj?...Ja, evo, tama proša Kočerin… Aha, e, dobro, undan ćemo tako pa ti naleti po to a ja odma’ odo’ nazad…Aje, živila ti meni! E, još, da…Alo, prijatelju, e, slušaj, ono što smo dogovarali…ja, e…evo mora ja u Mostar, ćaća posla košćurine iz mesnice, pa bi te zamolija- aje der ti malu primi dok ja ne dođem, okasni’ ću malo… Ja, ja, odvedi je na ručak i piće u Rođe, šta god triba, ja plaćan, iman ja tamo otvoren račun. E…Pa, ti vidi, divojka lipo piva, samo je malo triba pogurat, a kad se zavrti na željam’ i pozdravim’, undan je već krenulo…Aje, učini mi to i budi siguran da ti to neću zaboravit’…E, legendo, fala ti velika…Evo sa’ ću ja njoj dat’ tvoj broj…Aje, živija! Di san ono spustija oni klizni? Već deset minuta čeka ga na parkingu ispred Hard Rocka, kao što su se i dogovorili, a cvari li - cvari! Ako išta mrzi to je čekanje. Tako je čekala i onog kretena, kofol menadžera, pa je dočekala gaže po pevaljkama. Neće zar i s ovim nizbrdo?! U svojoj dvadeset i šestoj nagledala se, načula i nadoživljavala već svašta. Nakon djetinjstva provedenog u domu za nezbrinutu djecu i završene srednje ugostiteljske, počinje raditi kao konobarica. Nema kafića po Mostaru gdje nije konobarisala. Najduže se zadržala u Reptilu, čak dva mjeseca, i to zato što joj je šefica bila koliko toliko podnošljiva. Nikakvo veliko bossovanje nad sobom nije trpjela. A gazde, ko gazde, il’ oš il’ neš! Sebe je doista pronalazila jedino u muzici. Još u Domu počelo je njeno upoznavanje s tim čarobnim svijetom uz pomoć kojeg je, kad god bi to poželjela, mogla napustiti stvarnost i prepustiti se posve drugačijoj sferi postojanja. Zaposlivši se kao šankerica u jednom noćnom klubu, gdje su zgodne pjevačice zabavljale goste, divila se moći koju muzika ima nad ljudskim emocijama, miješajući im po sjećanjima kao kašika po čorbi. Sviraj onu Đorđevu! Pjevaj mi onu Bešlićevu! Daj Ilića! Ajmo malo Thompsona! De onu od Brege! Može nešto klapsko? I pjevali su ljudi, smijali se i plakali, ljubili i lomili, sve uz note. Dok bi se vršile pripreme za otvaranje, čišćenje, inventure i ostale pauze, Dragana bi zgrabila mikrofon i zabavl-jala svoju radnu ekipu. Nagovoriše je tako na nastup na Večeri mladih nada. Publika koja, osim interpretacija u koje se unijela svom dušom, zapazi i zavidan stas dvadesetogodišnje plavuše, zatraži njen stalan angažman na bini. Zaredale se tako godine noćnopjevačkog iskustva. Gazda je zakidao koliko je mogao. Tada je naišao Ikan… I dok plovi rijekom svoje prošlosti pažnju joj okupiraju auta koja stalno prolaze na cesti ispred nje. Netko uvijek mora nekamo. Netko vozi sina na trening. Netko se vraća sa frizure. Netko ode na sud. Netko dovozi kući bebu iz rodilišta. Netko ode u kupovinu. Netko se čisto onako malo voza. Netko je pošao na obranu diplomskog. Netko mora na sprovod. Netko ode trbuhom za kruhom. Trznulo ju je zvrcanje mobitela. Napokon više! - Pomisli i zgrabi mobitel: -Halo, frajeru, evo ja sam stigla a gdje si ti? -Lipotice, malo ću okasnit, mora san nešto hitno do Mostara, ispričajen ti se, ali evo ti broj od čovika koji more pomoć, ti njega okreni i ništa se ne sekiraj. Ja san njemu već sve objasnija pa vi porazgovarajte dok ja ne dođen. More li? -A šta drugo da ti sad kažem nego da može. -Ma, znâ san ja da ćeš ti to razumit. Tako ti je s nama, biznismenin, nikad ne znaš di će te posa bacit! -Aj’e, daj taj broj!

��

-Evo posla’ ću ti u poruki, ne znan ni ja na pamet. Pa se čujemo. -Može, a’je. Neću vala sad odustat’. Ne znajući ni koga zove, dogovorila je sastanak s još jednim probisvijetom. Pred njom se, uskoro, stvorio Rambo od metar i žilet, jež zurke i zmijastih očiju. Za ručkom ju je uveja u osnove estradnog obrta doslovno je obrćući ko janje na ražnju, da bi je što bolje razgleda i obrlatija: Mala, najvažnije ti je poznavat ljude, ne stavat nikom na žulj i dobro izgledat. Za ovo prvo tu smo ti ja i Ikan, za drugo se sama potrudi a ovo treće se uvik dâ popravit. ( Pa i nije mu ova nešto! Mora da je Ikan nije ni viđa po danu pa je ne bi pripozna ni da se zaleti u nju! ) A što se voklan..., khm…vokalnih sposobnosti tiče, i to nama pripusti. Ako je Ikan u tebi nešta pronaša, onda bi’će od tebe štogoda. Ante je provjerenu robu proslijedija Juri, Jure Mati, Mate Tomi, Tomo Šimi, Šima Kati, a Kata je finiširala proces proizvodnje superstarke podukom o ‘ko ti je ko ja’ stavu za medije. S obavljenim kožotamnjenjem, špekotopljenjem, kosoumetan-jem, dlakočupanjem, noktouređivanjem, krpostyliranjem pred Ikana, koji je svakog uljepšavalačkog zanatliju markama obasipao, serviran je gotov proizvod iliti proljepšana Dragana. Bit će da se ovako osjećaju one jadne kućanice na Opri kad ih nezadovoljni mužići pošalju na preporod. Jedva se i sama prepoznala. Gdje nesta ona cura u farmericama, reklamnoj majici iz kafića i japankama? - pomislila je ovako uštiklana i ispeglana, osjećajući Ikanov gladni pogled. E, ne kaže svit uzalud da je na kući najvažnija fasada! A, lipa li si, moja pivačice! Na svaki njegov krkanizam samo bi se blago nasmijala, odajući dojam poslušne propuhoglavke, primirujući svoj neukroćeni temperament kao divlje zečeve u kavezu iz kojeg jedva čekaju pobjeći. Ne grizući ruku koja ju miluje, Dragana je sa Ikanom Skokom preskočila uspon i odmah skoknula tamo gore, u sjaj i blještavilo. Bio je to lansirajući odskok u zvjezdano-estradne staze, a kad tamo stigneš niko te ne pita kako si vamo stigla?! Slijedili su sređeni nastupi po lokalnim elitalijama, pa snimanje reklama, pa festivali, pa hitovi, pa koncerti, pa dvd-i…Zašuštale marke ko bijesne gdje god se Drâga pojavi. Ma, jeb… ostali posa, pored suvlasništva u većini najpopularnijih lokala, ćaćini’ farmi, autopraona i obrta ispod stola, ona mi ispa najisplatnija investicija! I ko pravi poslovni čovik, Ikan odluči ne pustit ticu da pobigne iz ruke. Pokloni joj lipog BMW-a ( kojeg si ona sama, od sitnježi koju joj je davao, baš i nije mogla priuštit’ ) u znak čestitke za uspješnu sezonu, pa su učestale i njihove zajedničke noći. Pričao je tada on o sebi, sebi i još malo o sebi, a ona je slušala i upijala životnu priču ćaćinog sina, rođenog u svili i kadifi. Bio je od onih bećara koji su živjeli za raju. Družit’ se s facama, a opet sa svakim bit’ dobar, njegov je životni moto, jer nikad ne znaš kad ti ‘ko može zatribat’! Budući da je odrastao pod ćaćinom čvrstom čizmom, a mater nije imala prava glasa, postao je više-manje operiran od osjećaja. Držao se, bar na riječima, onih tradicionalno-zadrtih vrijednosti po kojima je muško glava kuće, a žensko drži tri-četri ćoška. A kako se već bio vakat ženit’ odluči Ikan spojit’ ugodno s korisnim - žena i izvor zarade u istom paketu. Dragana je pristala sa istim zagonetnim smiješkom. Iljadu i po’ svatova, i ni jedan povođanin, plesalo je Ikanu i njegovoj zanosnoj mladi u čast koja je s guštom ljuljala masu svojom pjesmom. Iznadprosječno oskudna vjenčanica izazvala je valove plaženja od strane većine muških uzvanika, Ikanovih „prijatelja“. Nek se zna ko je zvizda! - uzvikivao je mladoženja u punom žaru muškog ega, nahranjenog jasnom željom prisutnih za nečim što je samo njegovo. Kad se s približavanjem zore, većina već ponapila, Dragana se došetala do svekra i svekrve, te im predložila da idu budući da su vidno iscrpljeni feštom. Neka, neka nevista, moremo mi još skakat, nismo mi još za bacit’! Zagrliše se i udariše gangu koju je nevista povela: Meni dragi iz Nimačke piše, majne libe ne volin te više! Zatim je, uzevši torbicu i vatreno poljubivši svog ko čep pijanog muža, diskretno otišla na toalet da se osvježi. Zaključavši vrata za sobom brzinom munje je izula štikle, zagrizla u privjesak netom maznutog ključa, otvorila prozor i iskočila u slobodu. Odšuljala se do svekrovog terenca i zgrabila kese s jabukom, zatim je uskočila u Ikanovog Mercedesa i odvezla se daleko, dalje, najdalje onom istom cestom koju je čeznutljivo promatrala dok je čekala i čekala bilo kojeg bossa, pa tako i Ikana. Na granici je prodala muževog ljepotana, upaljačem otopila karticu mobitela i sjela u svog novog lamborghini diabola. S onim istim, zagonetnim smiješkom na licu svratila je u banku i podigla netom položen novac od turneje. Nagazila je po gasu i raspalila Wind of change. Ostavljajući Ikana Skoku glića ko tića ostavila je sve bossove koji njen život uviše u sumrak te je, ne osvrćući se, odskočila u zoru novog dana.

Marija Ivanković(Mostar)

��

NEPODNOŠLJIVOST

Sivi zid s jedne strane. Sivi zid s druge strane. Jedan je ispisan grafitima, drugi je samo prljav. Pločnik je također prljav.Izrovan je, izlijepljen žvakacim gumama i masan od krvarećih automobila. To definitivno nije mjesto na kome bi se tražio sveti gral. Nije to mjesto na kome bi ikada itko poželio živjeti. Ogavno, prljavo mjesto, ni prvo ni posljednje od sile slicnih u kvadrantu pod kupolom. Prolaziš pored spremnika za otpad. Iz zelenog namjenjenog plastici viri boca piva. Ne iritira te, oguglao si ti na takve stvari, više ti ne smetaju. Nešto je u papirnatoj vrećici koju nosiš u ruci. Ni sam ne znaš što je. Dok ne uđeš u stan sa 3 lokota, nećeš ni pogledati. Ulice su pune lopova-mutanata koji izviru iz kanalizacije pljačkati i ubijati površince.Podsjeća te na Wellsa, Eloie i Morlocke. Wellsa više nema. Zabranjen je. Pročitao si ga. Dao ti ga je susjed s trećeg kata, stari knjižničar. Poslije su ga odveli. Našli su mu u stanu inkriminirajuće dokaze. Nemaš veze s tim. Nemaš veze s pokretom otpora. Svejedno si sumnjiv. Barem 4 para ociju trenutno zanima što nosiš u papirnatoj vrecici. Papir je smeđe boje, običan. Malo pogužvan, ali nepoderan. Diskretan. Još sivih zidova promiče. 4 para ociju u ovome trenutku žele imati rendgenski vid (samo 4400 $L¤-ova u ordinaciji dr. Fangora) odmah si se sjetio te reklame. Svi se ljudi uvijek sjete reklame na spomen bilo čega. Tvoj nećak, izgleda kao klinac na onoj reklami za pvc sir, zar ne... Moj auto, mogao si ga vidjeti na reklami, samo moj je crveni...Sve je reklama. Filmovi su ukinuti. Misliš na filmove prošlosti. Postoje dvosatne reklame. Ljudi uživaju u tome. Ako je njima dobro... Kakva slučajnost, baš pored tebe prolazi crveni auto. Neka žena je u njemu. Jedna joj je strana glave izbrijana. Druga nije. Nije ti baš lijepa. Izgleda kao netko tko se nikada ne smiješi. Zapravo se ovdje više nikada nitko ne smije. Zaboravljaju kako je to. Samo na snimanjima reklama se moraš smijati kada zasvijetli semafor za smijanje. Tko se ne smije dobije elektro-udar. Kroz kupolu vidiš malo sunca. Da, sjetiš se, pa danas je Sunčandan, dan kada se sunce vidi kroz kupolu. O tom suncu su pričane legende; kako je grijalo i hranilo cijelu planetu. Znaš, naravno da je to laž i izmišljotina senilnih starica i prebogatih liberala iz pokreta otpora. Sunce je ljude ubijalo, a VELIKI vas je spasio. VELIKI vas spašava od vas samih. On nikada nije pogriješio. Zgrada. Tvoja. Sve su iste. Svaka zgrada u naselju je identična. Razlikuju se po velikim brojevima na pročeljima. Tvoja je c/12265428. Karticom otvaraš vrata. Haustor kao i uvijek smrdi. Po maloljetničkom seksu i alkoholu. Nema politike koja to može iskorijeniti. Neki su tvrdili kako i Veliki voli maloljetnice. Te neke nitko više nije vidio. Nekako sumnjaš da ni neće. Otključavaš. Ulaziš. Stavljaš vrećicu na lebdeći stolic. Odlaziš u higijensku sobu. Aparat te dezinficira. Otvaraš sadržaj vrećice. Fotografija. Kuća, drukčija od svih koje si vidio. More, i to ne sivo nego plavo. Tko je vidio plavo more. Smiješ se. Oko kuće zelene žive stanice. Dobra montaža, šapćeš sam sebi. A znaš da nije. I znaš da je opasno imati takav materijal kod sebe. No, obećanje je obećanje, a obećanje njoj se ne smije kršiti. Zbog svega toga lako bi mogao izgubiti život. Na poleđini fotografije je adresa na koju bi je trebao dostaviti. Strah te je. Pališ ekran sa vijestima i reklamama. 62 su sata. Posao ti počinje u 81 sat. 19 sati vremena ti je preostalo da dostaviš sliku. Nemaš pojma kome. Vjerojatno pokretu otpora, ili nekim njezinim mutant-boemskim prijateljima. Strah postaje vidljiv krupnim zrnima znoja na tvome čelu. Manifestira se na tvojim mokrim pazusima. Treba ti ponovna dezinfekcija i deodoriranje. Pritišćeš tipku, prvo za jedno, onda za drugo. Sada bi i ti volio imati rendgenski vid, da znaš koliko ih samo čeka ispred tvoga prebivališta sa željom da povire u papirnatu vrećicu. Do prebivališta si i sam bezbrižno hodio, uvjeren kako materijal u vrećici nije štetan, ni opasan po tebe.

��

Sjetiš se posla. Ionako je činjenica da ćes ga uskoro izgubiti. Ironično, čistiš robote koji služe za proizvodnju robota čistaca za robote koji proizvode robote koji proizvode robote čistače. Da iz tebe nisu iskorijenili svaki nagovještaj hrabrosti, usprotivio bi se tom bezobzirnom ironiziranju većih položaja na tvoj račun.Vrata vibriraju. Znak da netko nasilno pokušava ući u tvoj prostor. Panika. Gledaš na vremenski pokazivač. Razbijaš hermetički zatvoren prozor, i iskačeš na ulicu. Ne možeš vjerovati za što si zapravo sposoban. Svi su pogledi upereni u tebe. Ili se tebi tako čini. Panika. Trčiš brzo. Okružen si sivim zidovima. Prljavi su. Prava scenografija za napadaj panike i klaustrofobije. Zapamtio si ulicu. Ulica mehanizama utopije 322, prebivalište r/9921003. Pitas se kako ti ljudi izgledaju. Sigurno ne kao oni s kojima ti uspostavljaš klasne kontakte. Drugi čistači u proizvodnim postrojenjima. Oni su blijedi, sivih bezbojnih kosa, baš poput tvoje. Geni su vam određeni davno, još kada i zanimanje. Ovi ljudi kojima nosiš fotografiju, vjerojatno su mješavina odmetnika iz svih klasa. Ljudi koji su počinili anti-republičke prekršaje zbog kojih nisu bili spremni ispaštati. Kao stari knjižnicar. Neprijatelji poretka. Ono što si nošenjem fotografije i bijegom i sam postao. Zbog nje. Nisi ljut. Naravno da nisi. Ljutnja bi sve pokvarila, a ostao bi sam. Sada ćeš im se morati pridružiti. Izbor nije tvoj. Čujes sirenu amfibijske militie. Panika, strah. Osvrćeš se. Okrećeš glavu na sve strane. Osjećaš snažno povlačenje za nogu. Kvragu, mutanti! Polagano nesvjestan svog statusa, prepuštaš im se, bez ikakve volje za promjenom. Što god ti oni učine, militia bi ucinila 100 puta gore. Još jednom pogledaš fotografiju osvijetljenu ulicnom fosfornom svjetiljkom. Onda utoneš povučen u kanalizacijski otvor.

Nikola Bačić ( Prošlogodišnji dobitnik “Metra knjiga” za priču Mrzim ljeto )(Neum)

A ONDA SE DOGODI NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ PREDVIDJETI Probudio se samo da bi zaključio da je sve potpuno drugačije: njegova spavaća soba obojena je u crvenu, ne u prljavožutu boju. Posteljina je crna i svilena, s crvenim koncem izvezenim kineskim znakovima. Na sebi je imao prugastu pidžamu. Odmah je znao da i dalje sanja, ali nije bio siguran u kojem se točno snu nalazio. Kad je ušao u kupaonicu koja je izgledala isto kao i njegova kupaonica na javi, samo puno ofucanija nego što je zamjećivao dok je bio budan, na vratima je stajala nepoznata žena. Prema njenom izrazu znao je da on njoj nije jednako nepoznat. Cmoknula ga je u obraz i rekla: požuri, znaš da u osam moraš biti na poslu. Izgledala je pomalo kao njegova majka, ali ponešto drugačijih crta lica. Nakon što je izišla iz kupaonice, odjevena primjereno svojoj dobi i decentno našminkana, pogledao se u ogleda-lo, no tamo je vidio samo 60-godišnjaka sijede prorijeđene kose na tjemenu, pomalo čupavog, prilično neurednog i neobrijanog, sa žutim zubima i upalim očima okruženih morem bora. Pa, izgleda da sam u snu trideset godina stariji, pomislio je. Pažljivo se obrijao, primijetivši da mu se ruke tresu i da je manje precizan. Obukao je i on odjeću primjerenu svojoj novoj dobi i sišao u kuhinju. Pogledao je sasvim novu kuhinju, opremljenu od poda do stropa uređajima od rostfraja i plastike, potpuno bijelu i sterilnu. Valjda će to biti moderno za trideset godina , pomislio je prije nego što mu je „supruga“ istresla kajganu u tanjur. Hrana se doimala stvarnije i imala više okusa nego ikad prije u njegovim snovima, a poljubac koji je dobio od postarije žene koja je u snu igrala ulogu njegove supruge bio je također prilično stvaran. Vozeći se na posao u automobilu kakav nikad prije nije vidio na javi, pala mu je na um stravična pomisao: što ako ovo nije san? Što ako se više nikad ne probudi iz ovoga? Strava ga je preplavljivala od glave do pete pri pomisli na trideset godina života koje nije proživio. Što ako je ovo sve, razmišljao je. Došao je na posao, instinktivno prepoznavši svoju poslovnu zgradu. Dok je parkirao, nadao se da će se probuditi. Kad je ušao u zgradu i ugledao djevojku koja se predstavila kao njegova tajnica, nadao se da će se probuditi. Nadao se to i kad je podigao glavu s poslovnih dokumenata nakon osmosatnog radnog dana. A onda je putem kući stao u banku. Odmah poslije njega u banku su ušla četvorica maskiranih razbojnika. Tada se više od svega nadao da će se probuditi. No buđenje više nije bilo opcija.

Saša Begović(Petrijevci/Hrvatska)

��

NEKOME SVADBA, NEKOME SPROVOD Koliko lijepih misli i dobrih želja ode u nepovrat. Mali Marko nije volio kada bi netko u njegovoj blizini stao psovati Boga i stiskao bi uši kada bi se njegovi vršnjaci osilili i počeli smišljati proste viceve na račun svetaca.

Marko je iskreno vjerovao. Djetinja vjera uvijek nam pokazuje nove svjetove, nove horizonte, upućuje nas da svim svojim osjetilima primimo Ljubav, taj najljepši Božji dar, dar kojeg smo svjesni tek kad ga izgubimo. On je vjerovao, na način na koji samo dijete može vjerovati - slijepo, beskompromisno, iskreno.

Živio sam u ***-u (stari dobri ruski realistički način pisanja imena gradova kako bi se sakrio pravi naziv). Da. Poznavao sam toga malca. Ma daj! Tad sam i ja bio dijete. Štoviše, bili smo generacija, zgrada do zgrade. Još sam tada imao slutnje da će Markova preosjetljivost uroditi negativnim posljedicama, ali bio sam suviše inertan i u svom filmu da bih mu dao prijateljski savjet i drmnuo ga iz sna kako se ne bi desilo ono što će se desiti. Ipak, suosjećao sam s njim. Mislim.!? Jesam…? Itekako! Eh…

Tek danas, kada sam isplovio iz svojih mladenačkih promašaja i egoističkih lutanja, mogu nazrijeti kolike su sanje bile u tom nevinom dječjem srcu, koliko je ono puta drhtalo pred burama života, koliko se žarilo pred svakoj, pa i bizarnoj i beznačajnoj stvari, pokretu, promjeni. Srce je to bilo osjetljivo, preosjetljivo, poput savršenog radara na vanjske podražaje. Jedan blag pogled, čašica razumijevanja, prijateljska riječ, dizali bi ga u vasionu, u neslućene visine. No jednako tako sujeta, neprijateljstvo, ukratko zlo koje je Marko izvrsno čitao iz ljudskih postupaka, znalo bi ga baciti, pokopati, ubiti u njemu želju za borbom. To srce nije moglo trpjeti nepravdu pa je katkad, ali zaista samo katkad, znalo eksplodirati, a ta eksplozija bila bi žestoka, energična, nimalo primjerena. Imali smo 15 godina kada je Marko upoznao Silviju, djevojku koja se netom doselila u naš kvart i koja se uklopila u cjelok-upnu atmosferu kao da je čitav život živjela u ***-u. Silvija bijaše umjereno punašna crnka, kovrdžave kose i prodornih i bistrih očiju iz kojih je virila nepomućena vedrina i koje su na jedan poseban način unosile radost u okolinu. Ljepota je igrala svoju vlastitu igru, bez logike i bez matematike, sva blještava i prkosno slobodna. Silvija je u školi bila najbolja, sudjelovala i u brojnim vanškolskim sekcijama, uvijek prva, uvijek puna žara i energije. Da, takva bijaše djevojčica Silvija, nimalo kriva svojim vanjskim i unutarnjim ljepotama. Na Marku su se otada počele zbivati mnoge promjene. Šutljivi, melankolični i stidljivi dječak dobivao je nove i veselije boje u svom izgledu i ponašanju, pogotovo kada bi Silvija sa svojim prijateljicama svratila kod mene na Monopoly i kada su se uz igru i druženje začinjale prve simpatije i sitne veze. Markovo je srce, to se vidjelo iz aviona, postalo zaljubljeno. Osjećaj, pun, strastan, trenutačan, prenio se iz crkvenih prostorija i s blagog pogleda Spasitelja, na djevojku, usplahirenu, skoro nestvarnu, daleku a blisku, na Silviju. Sve iz njezinih postupaka Marku je davalo povoda da se nada, da osluškuje, da sniva neke nove svjetove, život ga je mamio, pun, rascvjetao, u svoju mrežu. Silvija ga je privlačila, Silvija ga je nosila i ispunjavala posudu njegova bića. Ona možda nije ni slutila tu strast u Marku, već je lepršala u svom svijetu, uvijek prisutna, ali ipak sama, slobodna i odsutna. No činjenica je da je osjećala nešto prema Marku, pa makar to bila samo platonska ljubav. Je li mogla vidjeti ono što se u Marku lomi, tu žudnju koja je bila više nego evidentna? Možda se samo pravila da ne zna njegove osjećaje, možda se zezala. Nosile su nas lude godine kada se dječaci i djevojčice pretvaraju u momke i cure (doduše djevojčice mnogo brže postanu cure!!!), za mene i ostalu ekipu magloviti dani kojih se svi sjećamo sa smijehom i želimo se vratiti u njih. No Marko je bio

��

nešto drugo. Sve što je proživljavao, pa tako i ljubav, proživljavao je bez kusura i do kraja. Mnoge ljetne večeri Silvija i Marko provodili su zajedno u šetnji i stidljivom razgovoru. Naš junak bio je u sedmom nebu sve do tog kobnog četvrtka kada ju je ugledao u parku, u naručju nekog ‘’iskusnog’’, starijeg dečka. Taj je brutalni udarac poput vala srušio pješčanu kulu ljubavi i životnog smisla koju je svim svojim strunama gradio jedan dječak. Čitav dan pokušavao sam iz njega izvući riječ. Pravio sam se da ne znam uzrok njegove nenadane skrhanosti, pa sam ga pitao što se s njim zbiva, no kao da je oko njega bio sagrađen zid, mrtvačka blijedost i šutnja bili su njegov jedini odgovor. Očaj, bijeda, strah… To je sve što mu je ostalo nakon sanjane romance. Ona ga nije htjela. Zašto? Tko to može znati. Varljiva je ljubavna lutrija i zagonetna su ženska srca.Marko se tu večer napio k’o zemlja. Nemogućnost ispunjenja snova punilo je njegovu dušu mržnjom, ubojitim osjećajem ništavila. Bura je kovitlala njegovim mladim bićem želeći pomesti sve pred sobom. I doista stala je mesti, ali, čini se, najprije njega. Mnogi vanjski faktori djelovali su razarajuće na strune njegova žića. Surovost života i nepravda nisu ga mogli toliko slomiti, koliko ga je slomila Silvija. U njoj je, valjda, vidio jedinu svjetlost.Novi posao mog oca natjerao je moju obitelj da se tih nesretnih dana odseli iz ***-a, a s Markom se nisam htio ni poz-draviti. Ne znam. Nakon onoga četvrtka jednostavno nisam vidio načina da mu pristupim. Prolazile su godine. Fakultet, poslovi, lutanja, različite strukture društva s kojima sam se susretao, sve me je to nosilo, zanosilo i odnosilo. Gotovo da sam zaboravio i Marka i Silviju i to da sam ikad živio u ***-u. Prije negoli sam neki dan krenuo, prvi put nakon 10 godina, u ***, informirao sam se o Marku. Rekli su mi da je rijetko viđen i da nikako nije dobro. Alkohol, droga, ili nešto slično… Čuo sam i to da se Silvija udala prije dvije godine za gazdu jednog kafića u ***. ‘’Tipično’’, pomislih.Stao sam razmišljati o jednoj sceni iz moga djetinjstva kada sam sa sprovoda moje pratetke zajedno s rođakom vraćao mrtvačka kolica pred crkvu. Ispred crkve bili su svatovi. Odvalio sam se smijati u šesnaest. Pomislih tada: ‘’Nekome svadba, nekome sprovod’’. Da, baš tako… Vidio sam ga jutros. Mršav je i slabunjav. Pogled mu je prazan, oči su bez sjaja. Krenuo sam mu u susret, no on me očito nije prepoznao, već je produžio, a njegova silueta izgubila se iza napuštene zgrade u kojoj smo se igrali kao klinci.

Igor Beno(Čapljina) Vjerovat ću svijetu tek kad me ne bude

Vjerovat ću svijetu tek kad me ne bude,Kad sve boje iz visine vidim,

I kad sve zvuke naučim slušati istodobno.Dotad neka mi lažu, dopustit ću im.

Nek me rastežu i skrivaju se od mene.Želim da nauče lagati, da me mogu pobijediti,

Jer ja želim, iz visine, vidjeti boje,Želim naučiti slušati sve glasove odjednom.

Luna Lovegod( Široki Brijeg )

��

PO URE AVANTURE Kako god bilo da bilo mi smo ipak postali svjetsko misto za taj avanturistički turizam i red je da smo u svim fran-cuskim, češkim, slovačkim i poljskim vodičima i katalozima. Onaj koji dođe u Vrgorac u sezoni ili podsezoni garantirano će doživit avanturu kakvu nije nigdi u svom životu doživija. Tako je bilo i s ovim jednim Francuzom, injžinjerom iz Pariza koji je nedavno tu boravija. U namjeri da doživi Hrvatsku na drugačiji način od mora i upicanja u sunce, on se je odlučija u podsezoni upoznat ljepote naše zemlje. Pa je doša na Vis. I tamo je boravija nekoliko dana u morskom i ribarskom điru. I svidilo mu se. Svi su bili ljubazni prema njemu nije mu falilo ni ribe ni vina ni ničeg ostalog. Onda je izrazija želju da bi otiša negdi na kopno, di nije morski i ribarski đir, da vidi kako se živi na kopnu, da doživi nešto što se ne može doživit svaki dan. I onda su mu Višani preporučili Vrgorac. Višani kao i svi otočani malo bacaju na ludilo od življenja pa su mu zato preporučili i Vrgorac, jer u nas je stalno ludilo. I tako taj Parižanin s papirićem na kojemu je ima broj i adresu Turističke zajednice stiga u Vrgorac. Kao i sve Francuze iz ciloga svita, dočekala ga je neumorna Nelica. I sad bi ona njega smistila u hotel pa bi ga unda upoznavala s turističkom ponudom. Ali on neće. Neće u hotel. Oće čovik negdi u privatni smještaj kod neke obitelji, da on vidi kako se u nas živi, koji su običaji i da se uvjeri je li ta svakodnevnica u Vrgorcu stvarno ludilo. A novci nisu upitni. Čovik će platit koliko triba i neće bit nikakvih problema. I šta će sad Nelica. U nas pusti privatni smještaj. Kako se nije mogla odlučit od svih mogućih privatnih smještaja smistila ga je u sebe

TKO?

Vežem te.Egocentričan trip.Na meni je red.Rasteš.Silujem ti hrabrost.Smijemo se.Tko je tu mačka, tko miš?

Katarina Kovač(Livno)

��

doma. On je pogleda kuću u našem parku i reka da je OK. Čovik se malo raskomodija, popija jednu domaću travaricu, od jedno trideset trava, koja liči devet bolesti i sija na kauč da čas odmori. Nelica mu je rekla da će čas izić vani kupit mesa za ručak a da on uživa. Sam u kući. Nakon po ure Nelica je nogama otvorila vrata. Jer su joj ruke bile pune kesa. Ali kauč je bija prazan. Jean-Pierea nije bilo. Nigdi po kući. Nesta čovik. Izašla vanka, oko kuće, nema ga. Di je nesta. Sto joj misli proletilo kroz glavu. Izišla na ulicu, nema ga. Otišla malo uz pijacu nema ga. Niko ga nije vidija. Pošla nizbrdo, isto. Nema ga. Pošla opet kući, provjerit da se nije slučajno zavuka pod kauč. I tako dok je išla uzbrdo, vidi odgori iđu neka trojica. Dvojica vode jednoga. Ova dvojica su naši. To se vidi iz daleka. Imaju šahovnice na kapi. A kapu na glavi. A ovaj treći urliče. Bez šahovnice. Dakle Francuz. Pa šta se je desilo. Da nije šta ukra. Šta je radija. Nije radija ništa. Pa što ga vodite? Nema isprave. A sidija je na zidiću u parku. I nije mica sobon. Neće se on nama tu drogirat. Još bez papira. Unda su ga oni malo pustili, da odane i objasni Nelici. Kad je ona ošla u spizu, čovik je s balkona vidija prekrasan park. Pa odlučija sić malo u prirodu. Prošeta malo kroz park i sija na zidić meditirat. I sija , sklopija oči, malo se skonce-trira, kad, nešto šuška. Otvori oči, malo dite. Dite pobigne. Opet zatvori oči, skoncetrira se, opet šuška. Otvori oči, puno dice. Opet pobignu. Opet čovik zatvori oči, skoncetrira se, tišina. I samo tišina. Prekrasna tišina. Mir. U prekrasnoj prirodi. Kad odjed-nom neko mu palčevima zavrće kapke prema čelu. Otvori oči, vidi uniforme. Jedan odma oko njega traži nešto, a drugi mu zavrće rukave. Na što se je on počeja otimat. Unda je pokuša nešto obajsnit na francuskom. Ali njima se je bilo lakše da ga uhapse nego da uče strane jezike. Pa su ga poveli na informativni razgovor. Ko da su ostali u stanici poligloti. Nakon svega gospodin inspektor se je ispriča našem turistu. A gospodinu policajcu bilo krivo. Pa ga je zovnija na piće. Jedno. Pa još jedno. Pa još jedno. Pa još jedno. Pa još jedno. Unda su pristali brojit. U po noći doša Nelici kući u komi i lega. Sutra se je diga oko podne i otiša na kavu. I srija inspektora. Kojemu je bilo užasno krivo radi onoga jučer. Pa su popili jednu. Pa još jednu. Pa još jednu. Unda su pristali brojit. I tako je zakasnija Nelici na ručak. Nije ni moga ist. Nije moga ni govorit. Pa je odma lega. Sutradan se probudija. Čin se je diga, sija u auto i otiša ća. Zaključija je da on nije za avanturizam. A da je u nas stvarno ludilo. Od življenja.

Jure Divić(Vrgorac/Hrvatska)

��UDICA U HLADU STAROG HRASTA

Ne volim baš pričati o ovome nepoznatim ljudima, ali mogu ti reći da je sad sve u priliku riješeno. Gotovo.Danas bi se moglo kazati da je dan ko stvoren za šetnju ili neki obiteljski piknik u šumi, odmor u hladovini ispod nekog divovskog hrasta. Sve to, ali bez mene, ja u šumu ne idem! Meni je dobro i ovako!Neću reći da je bila zima, bilo je prohladno, ali nije paralo po ušima kako zna u 12 misecu. Možda tamo oko početka jeseni.Tako bi možda moglo sve započeti da se ne sijećam točno svake pojedinosti te večeri. Večer jednog poznatog sveca...Uglavnom, ko i svaki drugi normalniji čovik vraćam se kući, onako, malo iza ponoći, vrebajuć samo da me ne zaustavi neki poli-cajac;bez vozačke i s dvi tri doze onog sa žutom naljepnicom u grlu... Bilo bi veselo! Neka laganica jedva je progovarala s davno zabo-ravljene radio stanice, a sad na oči, ne da gledati prid sobom. Utrnem ja to, reko samo će me još više uspavat. Već se bilo dobro zamračilo, nema miseca, neki čudni oblaci, vrime prikladno za ovo doba godine, ali opet, nije ti baš svejedno. Lomi motor, tutnji, vučem se taman kraj rijeke, nekih tristo metara od šume kuda bi sad triba proć. Nešto mi se skupilo, ne da se maknit da ga je..., pa ne ide. Neka, ajde, računam stat ću malo, umit se, neće li bit bolje. Vraga bolje, da sam prije znao ne bi ovo nikad uradio. A lako je sad pričat, di je ova pamet bila onda! I izađem ja iz onog mog jada od golfa dvojke, lupim vratim, samo što ne otpanu, ali inače dobro pazim na nj. Vitrina puvala, ne znam kako bi uopće opisa to vrime, najlipše za ostat kod kuće. A štaš mu sad, ni tamo ni vamo, na pola puta, da se vratim do birtije do Iviše, reć će koji mu je belaj, a da se ne vratim onoj svojoj večeras, bilo bi mi i za uši i što nisi ovo, što nisi ono?! Ma neka, bolje opet vako, mislim se u sebi, sačuvat ću koju paru ako ne odem k Iviši, a i ona će manje zvocat. Okrenem se oko sebe, protrljam ruke, malo se i bura smirila i pođem par koraka, spustit se prema rijeci, samo da stopim ruke i da mi prođe kroz grlo bar nešto zbog čega ne bi morao puvat u onu spravu. Taman da ću se slegnit da zavatim rukom vode, nešto me povuče za kaput! Štaš sad? Kud sad? Šta mi sve nije prošlo kroz ovu glavu; od onog čuda iz onog poznatog jezera, a opet, kud će to biti u rijeci, ne more stat; da nije neki pijanac... Nije mi svejedno okrenit se! Ja naprid, ono za mnom, ja se ispravim, ono stane. Bože dragi, šta si sad, sad mi još više nije svejedno?! Padoše mi na pamet oni mojih dvoje mališana, ma zbog njih ću se okrenit, pa taman cili život pričali “naš pokojni ćaća”. I skupim hrabrosti što sam ima, više u džepu, nego u sebi i okrenem se prema “tome”. Ne znam ni sam što sam sve očekivao da ću vidit, nešto što ne postoji u stvarnom svijetu, to nešto bilo je samo u mojoj glavi. Nemam šta izgubit! Pogledam i kad sam vidio to “nešto” samo sam sebi rekao da ovo nikom neću pričat, jer samo bi se mogli smijat, ništa više. To što me vuklo i “mučilo” bila je obična udica koja se otkinula valjda nekim ljudima što su pecali i zapela za granu iznad mog kaputa. Sva ta moja zamišljena čudovišta i stvari pali su u vodu. Skinuo sam udicu lagano s kaputa, na brzinu se malo osvježio, jer nije se moglo više od leda i uđem u auto i nastavim kroz šumu. U autu su mi i dalje kroz glavu prolazile slike zbunjemosti i onog osjećaja kad ne znaš što te čeka iza leđa. U tim svojim mislima nisam opazio da je nešto pokušalo prijeći cestu i ugledavši samo obrise tog stvora, pokušao sam ga izbjeći i taj strah, neizvjesnost, svjetlo, kočnice i drvo bili su jedino čega se još sjećam te večeri. Sad na to gledam drugačije nego prije nekog vremena. Nisam mogao ni zamisliti da možda neću više moći svojom vlastitom nogom dotaći kočnicu, da neću nikad više vlastitim hodom spustit se do rijeke, ali sad sam krevet prihvatio kao dio svog života. Ne znam što bi ti još mogao povjeriti... Zasigurno ništa toliko zanimljivog. Ubrzo će sestra donijeti predzadnju injekciju, pa bi bilo bolje da pođeš. Možda ti je sad jasnije zašto baš ne volim šume, a pogotovo ne hlad nekog divovskog hrasta.

Marin Karačić (Široki Brijeg)

��

SELMA

Thompsonova ,,Lipa Kaja’’ odzvanjala je o zidove moje sobe. Obuzet nacionalnim ponosom razmišljam o tetovažama kojima bih ukrasio tijelo. Svakako to mora biti nacionalno obilježje, jer ja sam Hrvat. Hrvat iz najustaškijeg grada na svijetu. Ali ja nisam Ustaša ali ni kukavica. Imam prijatelja Srba i Muslimana iliti Bošnjaka ali to ne znači da nisam jedan od onih koji trče u društvo s njima. Mrzim srpsku ,,cajku’’ i u mojoj sobi, na mome računalu i u mome autu nikada neće svirati ta vrsta glazbe. Zato će svirati Thompson, Prljavci ali i Garavuša… Baš kao danas. Svira Thompson na mome radiju, razmišljam o tetovažama i polako se spremam za Mostar. Nije mi lako jer pada kiša a ja moram štopati jer novac za autobus potrošit ću na mostarsku ,,fuku’’ sa Selmom, da Selmom! Zadrhtalo mi je moje malo junačko srce, koje se opiralo mnogočemu u mome buntovničkom životu, pri pomisli da će drhtati uz dodir tijela drugog bića koji ni po čemu nije različito od svih ostalih ali ima jednu manu. Mana je ta što joj ime nećete naći u našem slavnom jeziku tek u rječniku stranih riječi. Da je Hrvatica bila bi Zdravka.Nisam se osjećao ovako još od doba moje prve prave i jedine ljubavi (Selma nije ljubav ona je porok). I danas se sjećam tih tre-nutaka. Sjećam se zraka koji, kad god bih udahnuo, bi unosio samoglasnike i suglasnike njenog imena, miris njenog tijela, i bijele boje njenog lica koje nikada nikome neće pristajati kao njoj. Međutim ta ,,savršena žena’’ ima danas drugog i vjerojatno će biti njegova do kraja. Pomirio sam se s timu glavi ali u srcu nikad. Danas u tom srcu pokušava proklijati nešto što bih prvi ja htio posjeći. Klije sjeme koje može donijeti samo nesreću, žalost, probleme. Klije (oprostite na izrazu) jedno veliko sranje!Sve te misli roje mi se u glavi sve do Balinovca. Hodža je počeo svoju molitvu na koju se nitko od nas nije obazirao. Bar od pro-laznika. Pružio sam korak da što prije stignem na sastanak s njom! Ne znam što me tako vuklo ali nešto je. Ja mrzim kada nešto ne znam. U biti čitava ta situacija je izgledala ovako. Nakon moje prve, jedine, i zadnje ljubavi ja sam rekao da neću više ni s jednom koja nije bar malo ravna curi u koju sam bio tako zaljubljen. Bilo je par pokušaja ali sve je to daleko od nje. I onda se pojavi Selma. Koja uopće nije bila lijepa to jest bila je ružna, jako ružna. I bila je prostakuša. (Za rođendan sam joj kupio bonton) i to još zauzeta. Ima momka već punih pet godina, dok joj je jedan bivši u zatvoru jer je golim rukama ubio čovjeka. U svemu tome morao sam se naći ja. Morala je ona jednu subotu doći do moga ustaškoga grada i poljubiti mene. Naravno bila je vidno pijana. Ali to nije značilo ništa, jer ima ona ,,Što trijezan misli pijan govori/radi’’. Taj jedan poljubac, nesretni i nespretni u obraz vuče me na današnju ,,fuku’’. Našli smo se u nekoj birtiji kraj fakulteta. Vani je padala kiša. Nedaleko do nas je spavao mjesni narkoman. Ona je pričala o svemu i svačemu, i odjednom naglo zašutila, i primaknula svoje usne k mojima.. Zastao sam na trenutak. Taj trenutak nije trajao vječnost ali je bio poprilično dug. U glavi mi je preletjelo mnogo razno raznih razvoja ove zapletene situacije. Ja sam uzmaknuo glavu. Nisam želio što je ona htjela. Stvarno nisam. U glavi sam se smeo i počeo razmišljati o nečemu desetom. Ona je iskoristila moju odsutnost i poljubila me u obraz. Obrazi su mi se zažarili i osjetio sam toplinu, toplinu koju ne bi mogla ugasiti ni mostarska kiša koja je sve jače i jače padala. Proključala mi je krv. Osjećao sam to. Osjećao sam da mogu poletjeti negdje iznad oblaka koji sipaju krupne kapi kiše, i na mjesec sam se mogao popeti da sam htio. Mogao sam sve. Uzeo sam Selmu za ruku. To malo, ružno, klupko kože ispod kojeg je kucalo nježno, meko ali junačko srce. Zavidio sam joj na hrabrosti. Tako je mala a prkosi svima. Prkos. Da to je prava riječ za nju. Ona prkosi, prkosi vjetru, kiši, Mostaru, Ustašama, Četnicima, Balijama i svima ostalima koji prijete njoj, njenom životu. Taj tren mi je bila jako lijepa, lijepa kao moja savršena žena. Izašli smo iz kafića u kojem je narkoman i dalje spavao. I trčali po kiši. Trčali smo negdje prema starom veležovom, negdje u Mostar, negdje izvan Mostara, negdje u svijet, negdje daleko, daleko od svih. Na mjesto gdje nema podjela, gdje nema ,,bogova’’, gdje vlada volja, a upravlja zdrav razum. Stiskao sam ju prema sebi i zaštitnički ju gledao. Na kiši je bila još ružnija. Ja je nisam volio ali sam želio taj tren biti s njom.

�0

Jer sam volio prkositi, baš kao ona. Bila je moje trenutno nadahnuće. Kažem trenutno jer je odjednom zastala nakon svega i rekla.-Mene je strah!- Počela je plakati. Ja sam ju želio privući bliže sebi ali se ona istrgnula i počela bježati. Nisam trčao za njom jer bi ju vjerojatno stigao što ona ne bi htjela. Pustio sam je da ide, da bježi. Bila je ružna, jako ružna. I prostakuša je bila.Prestala je padati kiša. Krenuo sam kući. Na putu sam sreo narkomana koji mi je slagao priču kako mu je auto stalo i nema goriva i da ga on gura već tri sata i da mu striko ima infarkt i da leži u barakama na Bilom Brigu. Nisam ga ni slušao. Dao sam mu zadnjeg petaka. Nek je bar on sretan.

Ione

VRATITE ME BLIŽE CESTI!

Čovjek čim prijeđe pedeset treba ga maljem bubnuti u glavu. Postaje beskoristan, ne more više raditi, stalno ga nešto boli, ne more više popiti litra rakije a ne pravit’ belaj, ne more više ni sa ženom ništa. Ma, malj je za njega pravi i prijeki lijek. – govorio je moj stari kad bi ga mučio stomak poslije četvrte rakije ili kad bi ga boljela glava ujutro poslije miješanja pića.

Vođen takvim njegovim promišljanjem odlučih se, dok sam još živ i djelomično zdrav, pobrinuti se za svoju vječnu kuću. Namjerno to tako govorim jer me je moj župnik upozorio kako to nije posljednje počivalište za nas katolike, već odlazak u vječni mir i sreću (naglasio je: svakomu prema zaslugama na ovome svijetu) i iščekivanje uskrsnuća.

Dogovorio sam se sa svojom prvom, jedinom, živućom ženom, kao i ja, djelomično dobrog zdravlja da kupimo sebi grobnicu u novoizgrađenom katoličkom groblju nadomak Mostara. Budući da sam ja iz Zenice a žena iz Tuzle, da smo odlučili svoj život i sudbinu vezati za lijepi i sunčani Mostar, takvo što je bilo i logično.Bio sam na dva sastanka onih osoba koje su, kao i ja, odlučile kupiti grobnice. Kako je bilo dogovoreno, tako je i učinjeno.

��

Novac sam isplatio onako kako sam mogao u tri rate prvu polovicu, a drugu u jednom komadu. Malo smo se ustezali tih dana za neke druge stvari ali ništa značajno i zabrinjavajuće. Uostalom, moja prva, jedina i živuća žena majstor je u raspoređivanju kućnih prihoda i rashoda, što se za mene ne bi moglo nikako kazati.Isplatom ugovorene sume i sklapanjem ugovora sa Župnim uredom, počinju problemi koji su, na koncu, i rezultirali ovom pričom.Groblje se sastojalo od jednog, većeg, broja četvorokasetnih grobnica, i jednog, manjeg, broja dvokasetnih grobnica. Mi smo, naravno, kupili onu za dvoje. Zajedno na ovome svijetu, zajedno i na onome. Postojala je neka dvojba oko toga tko će od nas u raj a tko u pakao, jer onda nije sigurno da ćemo se ikako viđati pa budući da se nismo dogovorili (kao partije na vlasti), ostaviti ćemo taj upit budućem vremenu za odgovoriti. Jedno je sigurno, kad budemo u nebeskom svijetu imati ćemo gdje spavati.Prvim nacrtima groblja manje grobnice su bile ucrtane u prvom redu do glavne grobljanske ceste. Mene je to posebice oduševilo jer sam mogao i s onoga svijeta gledati tko prolazi, tko dolazi, i tko se sve okuplja na sahranama i misama u groblju. Svi oni koji čekaju svoj red na umiranje morali bi proći pored mene. Ja ležim, a oni prolaze. Uživao bih gledajući mlade, ožalošćene, zgodne žene kladeći se koja će biti slijedeća pozvana kod Boga. Krišom bih, da ne zna moja žena, noću odlazio kod njih, pričao s njima i gledao vedro nebo, brojao zvijezde i kladio se koja će se zvijezda prva ugasiti (od seksa ne bi bilo ništa jer sam i prije poziva u nebo, na tom polju bio mrtav).A onda je netko obrnuo raspored pa su manje grobnice prebačene uz ogradu groblja, daleko od glavne grobljanske ceste, daleko od pogleda. Možda bi to odgovaralo onima koji su došli na onaj svijet željni odmora, ali meni koji odlaskom na onaj svijet tek počinje živjeti, to je katastrofa. Hoću pjesmu, hoću smijeh, veselje, dobro društvo, nikakav mir. Mir je za starkelje. Sad mogu, jer stari mi je umro prije više od dvadeset godina, kazati da je bio u krivu. Čovjek s pedeset godina, na ovom svijetu tek počinje živjeti. Djeca su odrasla, na svom putu, posao siguran, više se ne mora dokazivati niti na društvenom, niti poslovnom niti seksualnom planu. Čovjek s pedeset uživa u seksu jer nema više žurbe, nema svakodnevne potrebe, ali kad ga radi, radi s guštom. Uživa igrajući se s unučadi. Uživa iz kafića gledati mlade zgodne cure i gotovo svaku priču započinje:-Eh, u moje vrijeme….Prijateljica moje prve, jedine i živuće žene, također, je kupila grobnicu u istom groblju. Već su se stigle dogovoriti kako će jedna drugoj dolaziti na kavu. Ja sam se pravio pametan pa sam rekao kako ću kod našeg groba posaditi neko drvo koje će mi praviti hladovinu za vrućih ljetnih mjeseci. Obje su, u glas, rekle:-Tamo će ti biti svejedno je li sunčano, kišovito ili snježno.Pojma nemaju.Druga stvar koja me je zbunila je postojanje nogometnog terena čija ograda graniči s ogradom groblja. Već sam upozorio župnika, a on neka prenese dalje gdje treba, kako ću im ja izbušiti svaku loptu koja padne na moj grob, naruši mi mir i privatnost. Neće mene neki propali talenti uznemiravati!Još, kako to kod nas biva, kad se strasti na utakmicama uzburkaju, pa počnu psovke, tuče, bježanja, najlakše će im biti preskočiti ogradu groblja pa po meni. E neće moći, gospodo nogometaši i navijači. Ufam se kako ću na ovom svijetu zaslužiti raj na nebu, jer ako budem u paklu onda ne moram na nebo, imam pakao i ovdje na zemlji.Jedino se nisam uspio dogovoriti sa ženom tko će prvi leći u grob, tko će biti donji. Ako to budem ja, neće mi biti ništa novo jer sam u životu gotovo uvijek bio donji. Navikao sam na to ali nisam u tome uživao osim u rijetkim, davnim trenutcima kad sam bio živ, pio, pušio i vodio ljubav. Opet, ako budem gornji, lakše ću moći neprimijećen pobjeći kod drugih gospođa željnih društva, pažnje, nježnosti i šuplje priče barem na onome svijetu.Još kad sam prvoj,jedinoj i živućoj ženi rekao kako želi na svojoj sahrani da mi sviraju BALKAN od AZRE, što sam i djeci dao u zadatak, rekli su mi da sam lud. Posebno mi je drag početak pjesme:…jednog dana nema meda nikada ne dođem.prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem,kao da me nikada na svijetu nije bilo….

Tomislav Pupić(Mostar)

��

POLETJETI

Sanjaš da ustaješ,Sanjaš da letiš.Da krila širiš....predivna krila bijele se plavim nebom.

Sanjaš da si voljen,da hrabrosti imaš;Sanjaš da si uspio.......da si uspio poletjeti... Rekla sam „sanjaš“.

Jer kad oči otvoriš,Vidiš da klečiš,da su ti krila slomljena.

Poletjeti...poletjeti želiš,Ali tu nema pravila,letjeti se može i kad ležiš,kada hodaš... i kad klečiš...

Ali ako ljubavi nema...krila su slomljena......duh je svezan u crnom...ti šutiš kad pričaš,snivaš kada gledaš,klečiš i kad letiš...tebi su krila slomljena...ti si sam!

Matea Marušić - Čiči( Široki Brijeg)

��

TRČI ZEKO TRČI

Grad je za dečaka postojao jedino kao fudbalsko igralište, prašnjavi šljakasti teren na kraju grada. Sve drugo je bilo nevažno: prolaznici na ulicama, nastavnici i učenici u školi koju je pohađao, vozači i putnici u automobilima... Svi oni su bili nešto što treba negirati, ne priznati da postoji. Samo svakodnevno gutanje prašine na terenu na kraju grada jeste bilo stvarno; oblačići prašine koji ostaju za dečakom dok trči za loptom. Prethodno opisane slike su bezbojne, sive i lišene zvukova dok je dečak koji trči za loptom potpuno sam na igralištu, nema drugih dečaka. Jedini on prima, zaustavlja loptu, šutira je ispred sebe i istog trenutka počinje za njom da trči, udaljava prema drugom kraju terena. Trči ka ništavilu, tamo gde su svi drugi iz njegovog vremena. Linija horizonta označava početak tog sveta. Iza te tanke, crne linije su tadašnji stanovnici grada, dečakovi školski drugovi, nastavnici, roditelji... I njegova tinejdžerska projekcija pripada tom iščezlom svetu. Kao da se samo na trenutak od njega otrgla da bi pred-stavila nekoliko davnih slika, posvedočila da je taj svet zaista postojao. Tu je i bivši dečak koji kao sredovečni muškarac stoji na drugom kraju igrališta. Posmatra dečaka koji pripada bezbo-jnom, crno-belom svetu kako izvodi svoju piruetu i potom sa loptom ispred sebe nastavlja da trči prema horizontu. Tamo će nestati, izgubiti se. Međutim, sredovečni muškarac može koliko puta želi dečaka ponovo da vrati na centar igrališta. Lopta se kotrlja prema dečaku, on je sa puno entuzijazma i energije zaustavlja i zajedno sa njom trči prema suprotnom kraju igrališta. Na njegovom mršavom telu su dres, šorts i kopačke. Rukavi dresa su predugački i prekrivaju dečakove šake. Dečakov svet je odavno prestao da postoji, i taj dres je odavno istrulio, kožne kopačke su se raspale... Osim sredovečnog muškarca niko ne može videti dečaka kako u letnje predvečerje izvodi fudbalske vragolije. Samo on poseduje tu moć. Korača prema centru igrališta, približava se dečaku. Na metar-dva od njega se zaustavlja. Jasno se vide dečakov srneći pogled, duge trepavice, prćast nos, nepravilni zubi i neočešljana kosa. Nestrpljivo očekuje loptu; čita se nemir u njegovim očima. I lopta se dokotrljala do dečaka. On je odlučno šutira metar-dva ispred sebe i trči za njom. Kada je stigne, ponovo je udara i to se ponavlja sve dok ne nestane na horizontu. Onda se ponovo pojavljuje ispred sredovečnog muškarca i očekuje iz kog će pravca doći lopta. Dečak kao da nije potpuno siguran da li će se ona ikada do njega dokotrljati, mada se to svaki put dogodi. Koncetrisanog, napetog pogleda prati let lopte ka sebi, onda postavi telo u položaj kome ga je trener učio i lopta je u njegovom posedu. Umirena leži ispred njegovih nogu. Sredovečni muškarac se okreće i odlazi. Iza njegovih leđa dečak i dalje vešto barata loptom. Kao da neka mala, neugledna vrata sakrivena u šipražju pored igrališta propuštaju muškarca da izađe iz tog dvovremenog sveta i vrati se u prozaičnu stvarnost. Pustom stazom korača kroz park. Ljudi koje će uskoro sresti na gradskim ulicama, čuti njihov žagor, buka automobila i glasna muzika iz mnogobrojnih kafića, neće mu doneti nikakvu radost, neće odagnati njegovu melanholiju. Neće pomoći da zaboravi dečaka i njegove snove.

Zoran Ilić(Beograd/Srbija)

��

KOMARAC

Nebo je isijavalo užasnu vrućinu, zemlja je tu istu vrućinu gutala i vraćala je natrag. A ja sam bio između njih dvoje, na dvana-estom katu, i trudio se ostati u čvrstom stanju, jer me toplina koju su to dvoje izmjenjivali pomalo topila. Srećom, nisam bio klaustrofobičan jer me ta glupača zatvorila u stan i otišla na posao, valjda, potpuno zaboravivši na mene. Tako mi i treba, pomis-lio sam, kad idem u krevet s prvom koja naiđe. Dobro, nije ona baš prva naišla, ali svejedno, gotovo da jest. U svakom slučaju, nije bila rezultat neke velike potrage. Ali nije me ostavila samog. Ne. Sa mnom je bio i on. Gnjavio me, probudio, i nastavio gristi dok sam ja kopao po frižideru u nadi da ću pronaći štogod za jelo. Bockao me i živcirao poput neke loše pjesme na radiju koji lovi samo jednu stanicu i ta glupa pjesma je baš na toj stanici. Taj vražji huligan. Pio mi je krv tokom ručka i do tri sata sam već bio na rubu sloma živaca. Pokušao sam sve. Fizički ga ozlijediti, otrovati ga, puštati mu njemački rock ali to je bio žilav stvor. Ruke su mi počele drhtati, nisam više znao što bi i u tom trenu jedna mi je misao prošla glavom. Da, priznajem, bio je to pomalo radikalan korak, ali nisam više mogao izdržati. Izišao sam na balkon i stajao na samom rubu ograde. Stajao, i stajao, potpuno spreman za taj zadnji skok, koji će me odvesti daleko od svega, spasiti... a onda me on uboo i vratio u stvarnost. Podsjetio koliko se zapravo bojim toga što sam zamalo učinio. Ušao sam unutra i zaključao balkonska vrata. Dovukao sam komodu ispred njih, toliko sam se bojao da bih to ponovo pokušao učiniti. Ali nisam. On me i dalje ubadao, gnjavio, izluđivao i kad sam pomislio kako gore ne može, po koži su mi počeli iskakati ogromni plikovi. Cijelo tijelo me boljelo, koža mi je naticala, i naposljetku počela pucati. A on je i dalje zujao okolo i obilazio one rijetke dijelove koje dotad nije dotakao svojim malim prljavim tijelom. I baš tad, u tom trenu kad sam krenuo ustati s kauča, jer me vrućina ubijala, i kad sam namjeravao pomaknuti onu komodu, da ipak izađem na balkon, moja koža, moj najveći organ, moja jedina zaštita pred bolestima vanjskog svijeta, jednostavno se raspala. Eksplodirao sam, takoreći. No to nije skratilo moje muke, već samo produžilo moju agoniju. Nijedan unutarnji organ mi još nije bio oštećen, i znao sam da me čeka duga i bolna smrt. Taj okrutni stvor mi je barem tu muku skratio obrušivši se odmah na jetru. Ne znam koliko je zapravo trajalo to. Vrijeme od kidanja kože do konačne smrti. Znam samo da se činilo kao vječnost, i da sam u zadnjim trenucima čuo kako se otključavaju vrata stana. Ona je došla s posla.

Luna Lovegod( Široki Brijeg )

LJUBAV BRATA I SESTREKratka priča studenta koji se često poželi svoje sestre a priča se zove:

LJUBAV BRATA i SESTRE

Braco: Dani idu vrijeme brzo leti, sestro moja da mi te vidjeti. Koda bi kamen tuge sa srca pao kad bi te ugledao.A sad seka: (i ona se poželi brata) Mili braco oba oka moja na te misli samo sestra tvoja, ja ovako više neću moći il mi dođi ili ću ti doći, jebavao te ZAGREB.A sad braco: Kada čujem korake niz cestu sve se nadam ugledat ću sestru. Plavi bi me tramvaj udario kad bi svoju sekicu ugledao-sunce moje jedino.Seka: Nema dana moj rođeni brate, a da tvoja sestra ne misli na te-ama baš svaki dan. I kad zaškripe stara kućna vrata ja pomislim evo moga brata.

Jassenko Matović(Široki Brijeg)

��

U KROŠNJI LISTA

U krošnji lista,i uz preludij vjetra,kistom udišem sol.Zamječen u sutonu,na horizontu bjelila,

uranjam kosu za osvit...I iako nije važno,

dirnuti bit,jedra ne mogu skrit,

jer oros je trepavicu zamjetio,tamo...gdje je skriven ushit,i zato...šutim pred kormilom,

jer duge govore glasnije,s onog mjesta gdje

klasje izgleda basnije.

I zato dok međa zasjeda grozdom,vino neodoljeva sudbi.Al jedno se ne pitam,

jer ljubav uzdah kudi...

Maro Jović(Dubrovnik/Hrvatska)

INSPIRACIJA

Biti bez nje, kao da ste bez odjeće. Kao da je to čudno, pa ljudi diljem svi-jeta hodaju bez odjeće. A meni upravo sad je pobjegla, odlutala, izgubila se «inspiracija». Listam prošlogodišnji WHFANZIN i mislim: pa sve ove umjetničke duše su imale nekakvu misao vodilju, ideju da nešto stave na komad papira. A što da ja sad radim? Mislite vjerojatno da nemam petlje , ili neke crte u sebi! Ma nije istina, samo sam iskrena prema vama. Oni koji me poznaju kažu da uvijek nešto «filozofiram», odnosno opišem nešto jednom riječju, ali koja ima prošireno značenje. Pa i sad to radim, bez posebnih misli u svojoj glavi, tražim «inspiraciju». Ma znam da je tu negdje i izgleda ovako možda?

I ugledah tebe jednom u prolaznosti vremena,Neispunjen san si moj,

Suludo al’ istinito Po tko zna koji put,

I tko zna što još,Reći ću ja sad,

Al’ zaista znam, Cinična sam,

I ne očekujem mnogo,Ja samo živim,

A san svoj vidim…

Ana Vukoja (Široki Brijeg)

��

Živi u oblacima druži se s pticama, izgleda kao svaka druga djevojka. Oči bi smjesta zablistale, kutovi usana su se podizali, crte lica zasvijetlile bi i smekšale se. U trenu bi nestala njezina gubica i na površinu bi izlazila profinjena, svježa, raspoloživa, idilična mlada djevojka, arhetip tek procvale djevice, istodobno krhke i okretne. Čovječanstvo ju je izmislilo za utjehu zbog ljudske ružnoće! Bila je djevojka koja se u trenutcima gubila. Sami naši zakoni hladnokrvni su, nije se povjeravala, suzdržavala se od kazne! Osjećala je tuđe poglede na sebi, prihvaćala da je ljudsko biće, prepuštala se nezaustavljivim trenutcima radosti ljubavi. Govorila je da može živjeti samo na svoj način, a tako će i umrijeti. Unatoč njezinu optimizmu, nadi, vjeri osjećala sam tugu, poraz, shrvanost! Možda nije trebala rame za plakanje, oslonac i podršku u životu. Ljudi bi se čudili kada bi neka prijateljstva krenula loše! Kao da su se uopće mogla održati? Pantera i miš, morski pas i sardina! Sada je nešto čudno u zraku, možda nadzirem cvjetanje prirode, miris proljeća ili davno napuštanje zime. Igra protkana malim tajnama koje nikada neće biti otkrivene, veliko prijateljstvo koje, ne ostavljajući dublji trag, želju kao oslonac, vjetar pravde koji će nas zanemariti. Počelo se narušavati ili samo istina prekrivena ogromnim plaštom nevidljivosti? Sjećam se smijeha u tužnim trenutcima, pogleda, riječi, zagrljaja i nade. Povremeno... Nestaju osjećaji, trzavice, želje, možda smo odrasli, našli novi put? Želim otići, buditi se s pomisli da je sve gotovo, da je prošlost iza nas, ostavljena kao zaboravljena poderana stvar. Želim znati da nije bio san i ne želim biti stranac. Bilo je suđeno. Osjećala sam bol, pucketanje grana pod našim nogama, vidjela sam ono što i ona! Kako sam se osjećala?- pitala sam se:-Čega se boji?, Zašto tako diše, zašto suze teku niz to lice?Rastati se prije sna sa sjajem i uspomenama… a ona… ”Skače u bistru vodu, polako opet izranja i uživa slobodu punim plućima”

Tea Kvesić( Široki Brijeg )

POSLJEDNJE KLAĐENJE Morali su pobijediti! Pa to je bio zicer 100%! A koeficijent... I to u zadnjoj minutu onaj kreten primi gol s trideset metara. Gdje sad pronaći novce? Dužan je Ibri već mjesec dana i to već nije bilo dobro, a sad je od Zule uzeo još dva soma. Plan je bio jednostavan: S ovim zicerima za tjedan dana dva soma pretvara u cenera. Vraća dug i kamatu i ostaje mu dva soma... Ali što sad? Ma bit će dobro. Sutra ću negdje naći lovu i dobiti na NBA. Imaju tri strašna zicera. Tako je Pero razmišljajući zamakao za ugao. Iznenada, netko je zaklonio nebo. “Gdje je moja lova, štakore mali?!” Zagrmio je Ibro. Pitanje je popratio sa dva zvučna samara. “Imaš tri dana za vraćanje novce, a onda ću ti napraviti ovo...” Brzi kroše smrskao je nos našem junaku i srušio ga na pod. Ležeći na tlu, s olakšanjem je primijetio da su na nogama koje su ga cipelarile bile čiste cipele. “Fala Bogu neće me jako uprljati pa možda mama ništa ni ne skuži...” Pomislio je dok je tonuo u blaženu nesvjesticu..... Perino nepomično tijelo ujutro je pronašla majka. Na licu mu se vidjela krv iz razbijenog nosa.Oči su mu bile zatvorene. Mirne. Mogao je biti i mrtav. Majica i donji dio trenirke bili su tamni i ljepljivi od već napola zgrušane krvi.Majka je.... E sad dolazimo do osnovnog pitanja: Kako bi različite svjetske kinematografije obradile nastavak priče? Evo nekoliko mogućnosti.. Američki kraj: :.....brzinom munje priskočila beživotnom tijelu svoga djeteta. Pri ruci joj se nasla knjiga dr. Sadikovića: “Kako operirati dijete u kući- vodič za početnike. “Listajući knjigu lijevom, a desnom baratajući beštekom, kliještima i pilom majka je prionula poslu. U jednom trenutku mikrovalna pećnica na koju je prikopčala svog sina( u nedostatku EKG dobraje i mikrovalka... piše dr. Sadiković u poglavlju „Monitoring životnih funkcija za vrijeme operacije“) oglasila se jednoličnim zvukom! No, hvala Bogu zelena ravna crta na ekranu mikrovalne nije značila kraj. To je samo zaboravljena sarma bila podgrijana! U jednom trenutku Pero se pomaknuo, lagano je otvorio oči i prošaptao: “Mama ti si....” “Pst... nemoj govoriti, još si slab.” Nježno mu je rekla mati. “Moraš se odmoriti , sutra imaš važnu utakmicu”. Rekla mu je potiskujući suze (op.a. inače mu je cijeli film stara vještica branila da igra nogomet jer mu je otac poginuo na utakmici - ugušio se kad je strpao

��

hamburger u usta.) “Volim te, mama...” “I ja tebe, sine, ništa nas više neće rastaviti!” Sad već gušeći se u suzama rekli su padajući jedno drugom u zagrljaj. Kamera lagano šenka unazad, simfonijski orkestar svira vrhunac, pojavljuju se slova THE END.Talijanski kraj by Fellini:.....zavrištala, a Pero se, koji nije bio ozbiljnije povrijeđen, uspravio. Pogledao ju je. Bila je mlada, svega desetak godina starija od njega.(Peru su usvojili, a muž joj je bio star i nije više mogao imati djece, a ona je tako silno željela potomstvo...) Stajala je tako na ulazu u sobu dok su joj grudi čeznule za oslobađanjem iz premalenog grudnjaka. Spremala se izaći van pa je tek bila napola obučena. Svilene čarape su isticale njene dugačke, lijepo oblikovane noge. Dok se naginjala nad njega da ga uspravi, blago ga je ošamutio miris maćehina parfema. Nije se vise mogao suzdržati .Zgrabio je njene ogromne... Budući da smo postali veći katolici od samog pape, ovdje se emitiranje prekida i nastavlja se s odabranim Predsjednikovim govorima: “Kako nam je standard porastao, a mi to ne shvaćamo? Zašto nikad više Jugoslavija...., Zašto nikad više gole grudi na televiziji itd...“Roman Polanski kraj... :..........pobjegla. U sobu do nepomičnog tijela je utrčala njegova 11-godišnja polusestra. Istrčala je ispod tuša i bila je gola. Kristalne kapi vode slijevale su se niz njeno tek propupalo tijelo i punile bunar požude tek osviještenog mladića. Zgrabio ju je.... (op.a. Ovo je prepervezno čak i za mene!)Srpski kraj:... zaurlala: “Dragiša, pizda ti materina pušćaj bre tu flašu! Ustaše nam ubiše dijete! Otac, obučen u prljavu potkošulju utrčao je u sobu. Dragan je ležao sav razderan na podu. Bio je crn i blatnjav (dugo se nisu oprali, nema se vode: NATO, sankcije..), ali njegova guzica se bjelasala kroz razderane hlače. Starom se pojavio sjaj u očima .”Deder, ženo, skoči do Miloša po kutiju sa crvenim krstom iz auta” “Ali to je na Rotoru!” Zakuka Jovanka. Otac ju snažnim šamarom ubrza na njenom putu prema Milošu. Lagano otkopčavajući šlic nagnuo se nad Dragana. Dok ga je smrad alkohola, duhana i pokvarenih zuba tjerao na povraćanje Draganu strahovita bol propara rektum. A kako je uistinu bilo? ..........pogledala pažljivije. Je ‘l živ uopće? Preko njenog ramena u sobu je provirio i otac...”Što mu je?” Upita on.“Izgleda da ga je netko pretukao.” Odvrati mu majka. “Meni više izgleda kao da ga je pokupio auto.” Zamišljeno će otac.“Misliš? Ili si siguran?” Majčine oči bljesnuše novim sjajem... “Siguran sam. Auto, sto posto! Sto maraka, može?”“Ne. Dvjesto da je pretučen! Plaćaš?” Uzbuđeno će majka... “Plaćam! Dvjesto na auto!”“Čekaj tu. Idem po kantu vode da ga osvijestimo, pa će nam reći...” Majka odjuri prema kuhinji..“Aaaaaaa....” Pero je počeo razabirati obrise sobe. Prvo kroz izmaglicu pa onda sve jasnije ugleda očevo lice iznad sebe....”Što ti je bilo sine?” “...Pretukli su.......” Iznenada su ga ruke zgrabile za vrat i snažno stisnule.

“Što se tučeš, pizda ti materina? Zar te nije moglo satrati auto kao i ostalu normalnu djecu!?” Stisak nije popuštao. Iznenadna blaženost je preplavila Peru. Više ga ništa nije boljelo.Lebdio je u sobi gledajući u sjajni tunel koji se otvarao pred njim, a na kraju tunela ugledao je sjenu.Kao da ga je pozivala da krene prema njoj. Bila mu je poznata.... Baba? Elvis? Gavrilo Princip?

Polako ploveći u blaženu svjetlost čuo je očev glas u daljini...

“A taman mi je htio reci broj registracije kad je umro...” Majka je tiho ridala...

“Nikad ne dobijem. Nikad! Što se nije mogao potući kao druga normalna djeca... Ajme sramote.. Ubilo ga auto. K’o mačku.” A našem junaku na putu u vječnost proletjela je misao: “Tko zna imaju li tamo...?”

Ivan Orleanski(Ljubuški)

��

MISLI S VEČERI NA PODNE

Postoje mjesta na ovom svijetu gdje svaki sitan kamen odaje svoju čar, nekad i on jeca pritiskom automobilske gume, a i zadiše se čitav od pustih žabica koje napravi na vodenoj površini. Pregazio sam puno kamenja u životu, a bacio još više žabica ali nikad nisam naletio na koji čudan kamen. Zapitam se jeli ovaj kamenjar dovoljno velik za moje spektre, niti marioneta tuđih misli a niti stidan svoji riječi svađam se sa sobom s večeri na podne.Malen grad spava, u noći rasvjeta treperi blijedu svjetlost odavajući svoj umor izranjavanom asfaltu, niti svađa mački niti huka ćuka… zamrlo sve, samo vjetar igra gonje s raspuklom kesom. U tom nailazi i tmurna kiša koja pere crne otiske sa šarenog kol-nika. Dišem duboko a miris uvijek isti pobogu svima poznat… miris izgubljenog svijeta, koji juri da stigne vrijeme te ukrade koji Bogu minut. Snovi kao iscrpljen pojam ne postoji više stroju zvanom Čovjek, ima samo osjete da registrira kada rad a kada san. Kao i uvijek nadvirim se kroz prozor u kojem može da stane cijeli moj grad ili cjeli moj svijet. Tuđman čvrsto stoji i gleda u zvijezde, i sanja vječno o onom što nikad neće biti. Sjene me kruže, a ja padam u plahte… Zašto sve ovo nije kao što Bog zapovida? Zašto svi jure istim trakom, zašto svi jure daleko sunce? U krug, u krug… spiralni svijet hipnotiziran medijem… pa svi padaju umorni od samog sebe… prvo pod taman mramoran kamen… a posle kamena, zaboravljeni obgrljeni mahovinom i dračom. Dalaj Lama je rekao da čovjek nema mjesta u duhovnom svijetu, ako barem nije posadio stablo gdje mu duša može da odmori. Ja želim naći duhovno počivalište, a čim naletim na plodno tlo pronađem pod njim kamen i prestajem pokušavati. Tada bježim u sebe odvajam se od svega i postajem jedno, stojim sam bez imena i prezimena. Samo još jedan broj u nizu zagubljenih tjelesa. A tada opet ustajem i dižem plahtu s glave i crtam nove crte na istrošeni dlan lijeve ruke. Sam sam opet, s onim poznatim pogledom u prazno… palim svjetlo okrećem glavu prema televiziji. Crni vrag šepuri svoja dva roga i čeka biti upaljen. A ja stojim pa se zamislim… lagano uzimam stolicu namjestim je i zagledam se poput luđaka u ugašen televizor… Krajnje zanimljiv TV program večeras crnilo i crnilo, i opet u 22:30 crnilo. Ah napokon nešto zanimljivo na televiziji nema više gluposti. Hvala Bogu svijet se konačno opametio, mogao sam pogledati malo i onu novu seriju Big Brother. Opet stojim pred praznim televizorom i gledam na taman odraz svoje ukućane kako prolaze… to mi je bio uistinu najbolji nastavak te nove emisije. Ali opet iz dosade uzimam u ruke daljinski i palim đavla. Prva TV reklama mi je probudila jedno uistinu duboko razmišljanje. Počeli su obični puk ismijavati svojim masovnim medijem, reklama je glasila u štihu ‘Upoznajte super okuse Fante iz cijelog svijeta ovaj put birano voće iz Tajvana’. Upoznajmo okus… koji dolazi iz mjesta gdje vlada glad, bolesti, neimaština i najsuroviji oblik kapitalizma. Mjesto koje superman ne bi mogao izvući. Okrenem se i ugasim đavla s podsmjehom na licu. Uzimam s police raspalog Werthera, ključeve od auta i uputim se u svijet gdje asfalt nije dodirnuo zelene površine, gdje ljudska ruka nije slomila dušu usnuloj šumi. Otvaram knjigu i pustim se uz vjetar, i čitam središnji dio meni umirujućeg štiva. Ponovno poraz… svaki put kada pročitam knjigu uvijek se osjećam poražen kao Goetheov lik… u kojeg je unijo određenu dozu samog sebe pa i ja počimljem primat pero i ispisivat neranjiv svijet…

‘’Pješčan sat’’malen trag … obris tinte,

sjedi tiho … pognut u beskraj,opaža i ono sitno,

što se od pogleda skriva,uzima iz sjene.. pješčan sat,

pri pogled ga stavlja,a zrnca u tajne žure… u novi sat,

vrti ga i motri, u dubini odgovor traži,sve dok stakalce ne zamagli,

zadnji dah…

Kao i što u miru bježim od vremena, pa jurim niz padinu a svi osim mene kreću planinarit. Tragat ću još sam u svom svijetu, sve dok ne počnem blijediti popu svijetla u tami. Werther je htio samo jedno pa ne dobi za riječi ljubav, u boli shrvan sa vjetrom ispusti zadnji dah. Ali ja ipak ne želim tražit ono što pronađeno ne želi biti…

Stipe Mandić( Široki Brijeg )

��

DNO

Obrisi tamni nestaju,U magli.

Gori kroz noć, neka svjetlost,Plava.

Prosjak jedan uz rub ceste,Plače.

Prolaze šutke ljudi,Pognuta ima glava.

Gleda prosjak prste svoje,Od hladnoće mrtve.

Čekajuć da vjetripotpuno ga smrznu.

Neki umor, čudan,već sklapa mu vjeđe,Nije ga ni pogledala

Gospođa u krznu.Prolaziše noći,

Smjenjivaše se dani,Zatrpao snijeg je,

Prosjaka mrtva,Ne pita se nitko, nije li to,

Možda,Okrutnosti ljudske

-prevelika žrtva.

Dana Barać(Zagreb/Hrvatska)

JUTRO Nesvjestan savjesti koračaš, ne znaš, da sjenu tvoju, ja pravim.Rođen u gluposti, praviš makadame ispred mojih osmjeha.Emotivno klistiranom, pleska moje veličine, iskopala jamu.

Katarina Kovač(Livno)

�0

FOTOGRAFIJA

Decenije su prošle otkako si napustio grad, zamenio ga drugim. - Molim Vas, želim da zamenim grad u kome sam do sada živeo za neki drugi. Niko se ne buni, ne primećuje da te više nema u gradu u kome si do tada živeo, grad nastavlja da funkcioniše. Tvoje iščeznuće se dogodilo neprimetno. Izvesti tu čaroliju ili biti deo nje: nestati na jednom i pojaviti se na drugom mestu. Nekoliko decenija kasnije se vraćaš u grad sa digitalnim foto-aparatom (koji je u međuvremenu izmišljen) i željom da fotografišeš ona mesta u gradu koja su imala značaja u tvom ranijem životu. Zamoliš slučajnog prolaznika da te fotografiše dok sediš na klupi ispred zgrade u kojoj si stanovao. Na naslonu klupe je urezano dvosložno žensko ime. Ti si prebacio ruku preko tog dela naslona. Kao da želiš da zagrliš tu nepostojeću devojku ili ženu. Mada je leto, avgust, na travnjaku je prvo opalo lišće. U podnožju tvojih nogu nekoliko opušaka dok si ti sandalom zgazio crveni omot čokoladnog deserta. Upravo tog trenutka dve osobe, muškarac i žena, ulaze u zgradu. Godine se vide na fasadi zgrade. Verovatno i na tvom licu. Slučajni prolaznik je pritisnuo okidač na foto-aparatu, snimio prethodno opisani trenutak, vraća ti foto-aparat, ti mu zahvaljuješ i on odlazi. Ostaješ da sediš na klupi. Okrećeš se i radoznalo posmatraš šta se dešava. Tvoje prisustvo pobuđuje pažnju zapuštene starice na terasi. - Koga vi tražite, gospodine? - pita te kreštavim glasom. Koga tražiš, šta čekaš? Direktno pitanje. Šta odgovoriti? - Ja sam, gospođo, relikt prošlosti, neko ko je ovome prostoru nekada pripadao, bio njegov deo, kao što ste to Vi sada. A Vaša ruinirana zgrada je bila i moj dom sve dok nesmotreno nisam postavio pitanje: “Molim Vas, želim da zamenim grad...” I, nećete verovati gospođo, mehanizam se pokrenuo: ispražnjen stan, pokućstvo natovareno u kamion pokriven cira-dom. Stopedeset kilometara severnije istovaruje se u jedno decembarsko predvečerje na novobeogradsku ledinu i stvari se unose u nov stan. Goli, novi betonski zidovi kojima treba udahnuti život, pričati im o životu u jednom drugom gradu, o najboljoj dekadi dvadesetoga veka koja je prošla... Hladnim betonskim zidovima prekrivenim rebrastim tapetama. Zidovi mog ranijeg stana nisu ni znali šta su to tapete. Oni su poznavali pojmove: kreč, četke, moler, merdevine... Poznavali su čak i tu neobičnu i sada zaboravljenu reč - štricla. Možda je i vi pamtite gospođo? Prolaze godine. Pokušavam da gradim život u gradu u koji sam se doselio, okončam školovanje, nađem posao, zasnu-jem porodicu. Svu energiju trošim da bih realizovao te ciljeve. Grad koji sam napustio je zaboravljen. I onda, ovoga leta, iznenada dolazim u grad svog detinjstva i dečaštva. I ta čudna misao u mojoj podsvesti koja me muči: šta bi se dogodilo da ga nikada nisam napustio? Da sam ostao da živim u Vašem gradu, stanujem u Vašoj zapuštenoj zgradi? Eto, gospođo, to je odgovor na Vaše pitanje: nikoga ja ne tražim. Nikoga čak ni ne poznajem iz Vaše zgrade. Niti mene ko zna.

Zoran Ilić(Beograd/Srbija)

��

Drvo

Bilo je to jako davno ili se bar meni tako čini. Imao sam običaj ići u šetnju prirodom jednom ili dvaput tjedno čisto da se opustim i zaboravim na trenutne probleme koji su me mučili. Jednom dok sam šetao svojom uobičajnom rutom primjetio sam nešto predivno, na jednoj čistini naraslo je drvo, bar sam ja mislio da je to drvo, ali šta god da je bilo bilo je nešto najljepše i najneobičnije što sam ikad vidio u životu, potpuno drugačije od svega ostalog što sam poznavao.Cijeli idući dan sam proveo u proučavanju i divljenju tog mog novog otkrića i tako svaki dan. Uvijek bi iznova primjetio nešto drugo i još ljepše. Drvo je raslo postajalo sve veće i ljepše i mojoj sreći nije bilo kraja. Jednog dana sam primjetio nešto, nešto što sam trebao primjetiti puno prije, ali sam toliko bio zadivljen tom ljepotom da ništa drugo i nisam vidio, naime ja nisam bio jedini koji se divio toj predivnoj pojavi i ubrzo sam počeo sretati ostale obožavaoce onoga što sam mislio da je samo moje. Ubrzo više nisam mogao doći a da ne zateknem nekoga kraj drveta. A ono se razvijalo i postajalo svakim danom sve ljepše i bilo je potpuno razumljivo da takva ljepota više ne može ostati privilegija samo nekolicine sretnika, sad se svako mogao diviti tom savršenstvu. Jednog zimskog jutra, bilo je jako hladno, požurio sam nebili stigao prvi do drveta i tako je i bilo. Kad sam došao nije bilo nikoga, bio sam jako sretan zbog toga, napokon da nakon dugo vremena sam uživam u toj ljepoti. Tada sam primjetio nešto novo, na drvetu su izrasli plodovi, izgledali su tako primamljivi da sam odmah poželio ubrati jedan, ali drvo je bilo tako visoko da se nemoguće bilo popeti na njega, a i kad bih uspio ne bi mogao doći do plodova jer su grane bile jako duge i tanke i sigurno bi se slomile kad bih stao na njih. Tužan jesam bio, ali sam pogled na plodove bila mi je dovoljna utjeha. Baš dok sam ih gledao i zamišljao kakav bi okus mogli imati jedan od njih mi je pao u ruke, istodobno iznenađen i sretan, kušao sam plod i uživao u eksploziji okusa koje sam doživljavao. Svaki novi ugriz je bio bolji od predhodnog, ubrzo više nije ostalo ništa, i sve se promjenilo. Sad je osjećaj bio potpun. Dolazio sam iz dana u dan nebili opet dobio priliku da kušam plod ali to se nije događalo. Primjetio sam da je na drvetu bio uvijek isti broj plodova, i da bi tu i tamo nekad nedostajao jedan od njih ali bi već idući dan bio na svome mjestu. Očito nisam bio jedini koji je imao čast da uživa u njima.Bilo je proljeće i ja sam kao i obično uranio da prvi dođem do drveta, kad sam stigao tamo me čekalo iznenađenje, na drvetu je bio sam jedan plod, veći nego svi prije njega. Djelovao je još nedostupnije nego ostali ali isto tako i privlačnije i poželjnije. Nastavio sam dolaziti svaki dan, ali nikako da dobijem priliku da kušam plod. Jednom sam došao kasno na večer ali ploda nije bilo. Iduće jutro isto tako, što inače nije bilo uobičajno, jer ako bi plod nedostajao jedan dan drugi dan bi izrastao novi i tako stalno, ali ovaj put ne i tako danima, mjesecima, godinama. Ja sam dolazio ali ploda nije bilo. I dalje sam uživao u ljepoti drveta i to mi je većinom bilo dovoljno, ali s vremena na vrijeme bi se sjetio ploda i njegova okusa i u meni bi proradila čežnja, želja za tim divnim, neodoljivim okusom. Ja sam i dalje nastavio posjećivati drvo i potajno se nadati da će plod jednog dana ponovo izrasti i da ću dobiti priliku kušati ga ponovo i uživati u njemu, a do tad nastavit ću uživati u ljepoti drveta.

Vlado Kraljević(Široki Brijeg)

��

��

��