UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

ODSJEK ZA KNJIŽEVNOST NARODA BIH I BOSANSKI / HRVATSKI / SRPSKI JEZIK

Akademska godina : 2012. /2013.

Seminarski rad

Predmet: Laza Kostić i srpski romantizam

Tema: Drama „Maksim Crnojević“ Laze Kostića

Studentica: Lejla Vranešić Mentor: prof.dr. Fatma Hasanbegović

Sadržaj

1.Sadržaj………………………………………………..................... .. str. 2

2.Biografija………………………………………………...... ............ str.  3

3.Kritičari i historičari o stvaralaštvu Laze Kostića..............................str. 4

4.Kritika na tragediju „Maksim Crnojević“...........................................str. 6

5. Romantizam kao epoha u kojoj djeluje i stvara Laza Kostić.............str. 7

6.O drami „ Maksim Crnojević“……................................................. ..str. 8

7.„Ženidba Maksima Crnojevića“..........................................................str. 11

8.Zaključak…………………….……………....….....…………......... .str. 17

9.Literatura.......................................................................................... ...str. 11

2

Biografija

Laza Kostić je rođen 1841. godine u Kovilju, u Bačkoj, u vojničkoj porodici. Osnovnu školu jezavršio u mjestu rođenja, gimnaziju u Novom Sadu, Pančevu i Budimu, a pravo i doktorat prava na Peštanskom univerzitetu. Službovanje je počeo kao gimnazijski nastavnik u Novom Sadu; zatim postaje advokat, veliki notar i predsjednik suda. Sve je to trajalo oko osam godina, a potom se, sve do smrti, isključivo bavio književnošću, novinarstvom, politikom i javnim nacionalnim poslovima. Dva puta je bio u zatvoru u Pešti: prvi put zbog lažne dojave da je učestvovao u ubistvu kneza Mihaila, a drugi put zbog borbenog i antiaustrijskog govora u Beogradu na svečanosti prilikom proglašenja punoljetstva kneza Milana. Kad je oslobođen, u znak priznanja, Laza je izabran za poslanika Ugarskog sabora, gde je, kao jedan od najboljih saradnika Svetozara Miletića, živo i radio za srpstvo. Potom se seli u Beograd i uređuje „Srpsku nezavisnost“, ali pod pritiskom reakcionarne vlade morao je napusti Srbiju. Na poziv kneza Nikole odlazi u Crnu Goru i tu ostaje oko pet godina, kao urednik zvaničnih crnogorskih novina i politički knežev saradnik. Međutim i tu dolazi do sukoba, pa se vraća u Bačku. U Somboru je proveo ostatak života. 

Na svim područjima na kojima se pojavljivao kao stvaralac, Lazu Kostića pratili su nesporazumi i nerazumijevanja. Veliki pjesnik, autor stihova koje danas svrstavamo među najljepše na srpskom jeziku – dovoljno je sjetiti se njegovih epskih pjesama „Minadir“, „Đurđevi stubovi“, „Samson i Dalila“, „Dužde se ženi“, „Preljubnica“, ili, lirskih poema „Posljednja ruža“ i „Santa Maria della Salute“, bisera njegove lirike („Moja zvijezda“, „Spomen na Ruvarca“, „Prometej“, „Među javom i med snom“, „Na ponoćnoj lađi“, „Pjevačka himna Jovanu Damaskinu“), tragedija „Maksim Crnojević“ i „Pera Segedinac“ – Kostić je bio briljantan književni i pozorišni kritičar, esejista, filozof i prevodilac sa više jezika. Kada se sve to uzme u obzir, neminovno se mora postaviti pitanje zašto su ga za života zaobilazila priznanja, sustizale negativne, pa čak i kritike, kao i osporavanja njegovog stvaralaštva.

3

Kritičari i historičari o stvaralaštvu Laze Kostića

Književni kritičari njegovog vremena – Svetislav Vulović, Ljubomir Nedić i, naročito, Bogdan Popović, Pavle Popović i Jovan Skerlić – ga nisu pozitivno ocijenjivali. O gpovoru Miloš Crnjanski, te svoje misljenje iznosi u jednom komentaru, u knjizi „Itaka i komentari“. Prema Crnjanskom, Bogdan Popović je smatrao da je Kostić sam kriv što se njegova karijera u literaturi tako tragično završila. Kada je Crnjanski od Popovića zatražio da mu pobliže objasni tu krivicu – ovaj je to i učinio.„Veli, Skerlić i braća Popovići, vraćali su se jednom iz Novog Sada, a u taj isti vagon ušao je jedan krupan, razbarušen čovjek, iz Karlovaca. Ušao je u kupe braće Popovića. Pogledao ih je, pričao je Bogdan Popović, svojim krupnim očima ludaka, okrenuo glavu, sve do Beograda, i nije ih se udostojio ni pozdraviti. Bogdan je onda – pričao je on sam – kad je idući put pisao o prevodima Kostića, riješio ’da pritisne pero’, pišući o Šekspiru Kostića. Tog neuljudnog čovjeka.“1

Ali Bogdan Popović nije samo povodom Kostićevog prevoda „pritisnuo pero“. Bio je neraspoložen i prema Kostiću kao pjesniku, i to kada je sastavljao svoju čuvenu „Antologiju novije srpske lirike“ (1911). U tom izboru, Lazu Kostića zastupio je sa samo tri pjesme, izostavivši čuvenu i jednu od najljepših – „Santa Maria della Salute“. Prema svjedočanstvu Koste Milutinovića, Bogdan Popović je na jednom času 1932. godine, pred odlazak u penziju, rekao o „Spomenu na Ruvarca“ da je to jedna od najsmislenijih pjesama ispjevanih na srpskom jeziku, i jedna od rijetkih misaonih pjesama uopće. Potom ga je jedan student upitao zašto u njegovu „Antologiju“ nije ušla jedna od najljepših pjesama „Santa Maria della Salute“? Popović je iscrpno odgovorio. Prema Milutinovićevom svjedočanstvu, priznavši najprije da je to veoma lijepa pjesma, ali da je poslije dugog razmišljanja odlučio da je ne uvrsti u „Antologiju“ zbog jedne strofe koja nije u skladu sa spiritualnim tonom cijele pjesme. Početak te strofe glasi: „U nas je sve ko u muža i žene, samo što nije briga i rad“. Podsjetićemo ovom prilikom da je Bogdan Popović u predgovoru „Antologije“ naveo tri svoja mjerila po kojima je odabirao pjesme: „Pjesma mora imati emocije – mora biti jasna – i mora biti cijela lijepa.“ Kako se vidi, zbog trećeg mjerila pjesma ili tačnije rečeno poema „Santa Maria della Salute“ nije ispunjavala uslove u cjelini.Neslavno prošavši u „Antologiji“ Bogdana Popovića, Laza Kostić je još lošije prošao u „Historiji nove srpske književnosti“ Jovana Skerlića (iz 1914), što je samo logičan nastavak onoga što je ovaj ugledni kritičar i hstoričar književnosti napisao u studiji „Omladina i njena književnost“ (1906), gde je pjesnika Maksima Crnojevića uporedio sa glumcem koji je u svom životu „toliko igrao ulogu romantičnog ’ženika’ da mu se maska najzad slijepila na lice.“ To će, samo još oštrije i određenije, ponoviti i u „Historiji“: „U književnosti on je odveć slobodno shvatio i odveć samovoljno primjenjivao opako načelo da romantizam znači neograničenu slobodu u umjetnosti. U poeziji ’bogodani’, ’ženijalni pjesnik’, kako se tada govorilo, treba da bude što razuzdaniji, da baci pod noge zdrav razum i logiku običnih, smrtnih ljudi, da objavi rat sintaksi i rječniku, da sebi prisvoji pravo da kao bog stvara što mu ćud prohtije. To je sve bilo na romantičarskoj devizi épater le bon bourgeois, ’obistiniti prostotu’, i od tog bacanja praha u oči, od toga izigravanja genija, Laza Kostić je načinio sebi program i u životu i u književnosti.“ Skerlićeva ocjena u „Historiji“ dat 1 Bogdan Popović o Lazi Kostiću

4

će intonaciju vrednovanju Kostićevog djela u mnogim historijama književnosti, među kojima se u razdoblju do Drugog svjetskog rata izrazitije izdvaja pozitivnim odnosom Miloš Savković u svom djelu „Jugoslovenska književnost“.

Tek u razdoblju između dva svjetska rata, a naročito poslije Drugog svjetskog rata, i to od početka pedesetih godina prošloga vijeka, historičari književnosti, književni kritičari i esejisti (Milan Bogdanović, Isidora Sekulić, Zoran Mišić, Živomir Mladenović, Mladen Leskovac, Milan Kašanin, Miodrag Popović, Jovan Deretić) i nekoliko antologičara srpske poezije, izmijeniće vrijednosni stav o stvaralaštvu Laze Kostića i svrstat će ga među velikane srpskog romantizma. Kao što se vidi, trebalo je da prođe skoro čitavo stoljeće poslije smrti Laze Kostića pa da mu definitivno bude priznato mjesto u srpskoj književnosti koje mu po vrijednosti njegovog djela pripada.

„Kostić nije samo proširio tematske okvire srpske romantike, on je od svih srpskih pjesnika XIX vijeka najveći inovator forme, pjesničkog jezika i stiha. Unutarnju formu njegovih pjesama odlikuje složena slikovitost, težnja ka alegorizaciji, fantastici, pjesnički humor, udaljavanje od neposrednosti izraza ka složenom, zaobilaznom, građenom pjesničkom govoru. Kostić se izdvaja izrazito modernim odnosom prema jeziku, osjećanjem za samostalnu sugestivnu snagu jezika koja zrači iz fizičkih moći riječi, iz zvuka, ritma i tonaliteta. U vezi s tim je njegovo eksperimentisanje sa izrazom, zvučne igre, verbalne dosjetke, kovanice koje čine najvidljiviju odliku njegovog pjesničkog idioma. Kostić je najviše od svih romantičara inovator stiha. On je lirski simetrički deseterac organizovao na jampski način i tim stihom, koji je dobio najširu primjenu u romantičarskoj drami, stvorio najosobeniju metričku formu srpske romantike. Druga velika novina, slobodni stih, koji se javlja u više njegovih pjesama iz šezdesetih godina, jedan je od vidova Kostićevog približavanja modernoj poeziji.“2

Kritika na na tragediju „Maksim Crnojević“2 Jovan Deretić, „Istorija književnosti“, 1983. godine

5

Pozorište je područje na kojem će se Laza Kostić ogledati kao dramski autor, ali i kao pozorišni esejista i kritičar. „U očima svojih savremenika i dugo poslije, Laza Kostić je najviše značio kao dramski pisac“ – opaža Milan Kašanin, dodajući kako je u srpskoj književnosti bilo mnogo pisaca drame i tragedije, „ali nijedan od njih nije stvorio djela u kojima bi se govorilo tako smjelo, tako zvonko, s toliko munjevitih osvjetljenja kao u ‘Maksimu Crnojeviću’ Laze Kostića.“

Prema motivima narodne pjesme „Ženidba Maksima Crnojevića“, nadahnuto i u istinski šekspirovskom zamahu ispjevao je Laza Kostić tragediju „Maksim Crnojević“, u kojoj preovladava tragična nota i na pojedinim mjestima iskreni lirski zanos. Iako je omladina sa odobravanjem, burno pozdravila Lazino čitanje „Maksima Crnojevića“ u društvu „Preodnica“ u Pešti 1863. godine, mišljenje ocjenjivača Matice srpske nije bilo jedinstveno. Jedan od njih, pjesnik i dramatičar Jovan Subotić, bio je protiv toga da se djelo nagradi. Djelo je prvi put prikazano u Novom Sadu, u Srpskom narodnom pozorištu 1869. godine. Nikakvog odziva pozorišne kritike nije bilo, pa je Antonije Hadžić, upravnik pozorišta zatražio da Laza Kostić napiše prikaz. On zbog toga piše anonimnu kritiku gde naglašava da je Maksim nošen „srpskim patosom“ i piše: „Za golemu borbu pobratimstva i ljubavi čini nam se da je odveć trošna građa taj Maksim, sa svojim izbiračkim ćudima, sa svojom mletačkom izbiračkom osetljivošću, a crnogorskom naprasitošću (…) Pjesnik kao da se uspinjao da iz pobratimstva isteše neki srpski patos (…) Što ima više lijepih pojava u ovoj tragediji, to je više zasluga sretnog izbora predmeta nego samog obrađivanja.“

Uostalom, i sam Kostić je zapazio neke nedostatke svoje drame, i 1869 godine je anonimno napisao o njoj u Matici ovo: "Mnogi su znaci da je ovo djelo prvina mladome piscu. To se vidi osobito po stihu: dugački monolozi i učestali zasebni govori u dijalozima. Dikcija bi mogla imati poleta, da nije često osebujna, te gdjegdje kao da se sučeljava i s praznim govorom. Ali nadajmo se da će zrelije godine, ako stvarna snaga ne malakše, potkresati te izdanke u Kostićeve talije".

Međutim, zanimljivo je kako je desetak godina poslije, Đorđe Maletić, ne znajući da je Laza Kostić autor te kritike, prihvatio ovu Lazinu mistifikatorsku igrariju kao ozbiljan i zreo kritički sud.Ako se uzme u obzir čitavo Kostićevo djelo, za života je on možda najviše priznanja stekao za „Maksima Crnojevića“ zato što je kritika stare škole smatrala da je tragedija najuzvišeniji i najteži dramski žanr. Milan Kašanin na to ipak ističe: „Krilati stihovi Kostićevi, nabijeni sentencijama i zasuti figurama, ne mogu se pratiti na pozornici bez krajnje napregnute pažnje. 'Maksim Crnojević' je više za čitanje nego za gledanje.“ Međutim, srpski poznati glumci koji su tumačili naslovnu ulogu opovrgli su ovo mišljenje.

6

Romantizam kao epoha u kojoj djeluje i stvara Laza Kostić

Romantizam (fr. Romantisme, njem. Romantik) označava nacionalni pokret, književni metod i knjiđevno razdoblje. Romantizam kao naconalni pokret okrenut nacionalnom oslobođenju, ncionalnoj hisitoriji i usmjerenom stvaralaštvu kao produktu nacionalnog biža i nacionalnog duha, javlja se u kriznim periodima historije jednog naroda, kada je ugrožen njegov nacionalni identitet. Romantizam označava stvaralački postupak, književni metod, koji se zasniva na određenim, ali vrlo heterogenim, poetičkim postavkama. Kao stvaralački postupak prethodi epohi u kojoj je dominantan ali je i prevazilazi: ima ga u renesansi, sentimentalizmu, realizmu i kod preteče moderne. Romantizam kao književno razdoblje i književni pravac obuhvata kraj XVIII i prvu trećinu XIX vijeka, ali se njegovi znaci zapažaju znatno ranije

Romantizam kao književna poha obično se u mnogim evropskim zemljama poklapa sa periodom borbe za nacionalno oslobođenje i nacionalni identitet. Javlja se kao reakcija na dotadšnju misao, poetiku i stvaralačku praksu. Ustaje protiv idolopoklonstva i nekritickog podržavanja antike, a zalaze se za narodno stvaralaštvo kao izvor svježine i uzor na planu tematike, jezika i stila.  Osuđuje pravila i norme koji okviruju književnost i sputavaju stvaralaštvo te zalažu se za potpunu slobodu stvaranja. Sukob i nesklad individue i društva , te nesavršenosti društva, koje diraju u integritet ličnosti, izazivaju bježanje od društva i stvarnosti u prošlost i historiju. Iz tog stava prema društvu proistiću dva tipa romantizma. Prvi tip romantizma okrenut je prošlosti i nacionalnoj. Drugi tip romantizma razvijao se u onim zemljama u kojima je došlo do buđenja nacionalne svijesti i u kojima se vodila borba za nacionalni opstanak ili socijalnu pravdu. Ovaj romantizam je revolucionaran, pun snage i đivota, okrenut je budućnosti.

Srpski romantizam, obzirom na historijske okolnosti, pripada drugom tipu.

Epoha romantizma kod Srba bila je u pravom smislu riječi doba preporoda. To je vrijeme nacionalne revolucije za oslobđenje od Turaka i stvaranje države, ali i vrijeme duhovnog preporoda i stvaranja institucija kulture, obrazovanja i nauke.

U razvoju srpskog romantizma jasno se razlikuju dva toka. Jedno je herojsko-patrijaralni tok koji, ponikao iz ustanaka, izražava stvarnost i idejna stremljenja  srpskog patrijarhalnog društva. Najistaknutiji predstavnici ovog toka su Vuk Karadžić, prota Mateja Nenadović, Sima Milutinović Sarajlija i Petar Petrović Njegoš.

 Drugi tok je ponikao u ondašnjoj Ugarskoj u doba zrelog građanskog društva; kulturno središte bio je Novi Sad. Najznačajniji predstavnici ovog romantičarskog toka su Branko Radičević, Đura Jakšić, Jovan Jovanović Zmaj i Laza Kostić.

7

O drami „Maksim Crnojević“

Pored elemenata narodne poezije i izrazitog rodoljubivog osjećanja u "Maksimu Crnojeviću" je došao do izraza i nesumnjivi uticaj Šekspirovih drama, naročito "Hamleta". Kao mlad pjesnik kome je veoma mnogo imponovala snaga Šekspirovog dramskog talenta, Kostić je htio da dramski sukob iz narodne pjesme postavi i riješi u duhu šekspirovske borbe strasti i karaktera ljudi i da od crnogorskog kneževića Maksima napravi hamlstovski tip čovjeka jakih unutrašnjih doživljavanja, ali slabe i pasivne volje.

Mora se reći da je Kostić uspio da od dramskog sukoba iz narodne pjesme oko zetovskih darova stvori mnogo složeniju i umjetnički intenzivniju borbu strasti i osjećanja, borbu koja je, i pored sve maglovitosti u pobunama i nemotivisanosti postupaka pojedinih ličnosti, u osnovi dobro zamišljena i realno izvedena. Jer, šta je prirodnije nego da Maksim vodi onu svoju unutrašnju borbu između osjećanja ljubavi i osjećanja pobratimstva, da Miloš zavoli lijepu Anđeliju i zatraži je od Maksima, da Ivo Crnojević, kao vladar države koji od te ženidbe i veze očekuje pomoć za borbu protiv Turaka, bude mnogo odlučniji od Maksima i uporniji u sprovođenju plana za Maksimovu ženidbu. S takvim suprotnostima u željama i htijenjima sukob je neizbiježan, a tragičan rasplet je jedino moguć izlaz iz situacije.

"Maksimu Crnojeviću" su se pripisivale kao nedostatak dvije glavne mane: maglovitost i nedovoljna motivisanost dramske radnje, te slaba okarakterisanost ličnosti. I nesumnjivo je da oba ta nedostatka postoje u drami, ali oni ni izdaleka nisu tako veliki i općti za cijelu dramu i za sve ličnosti u njoj da bi je lišili vrijednosti jedne ozbiljne i solidno građene drame.

Centralna ličnost u drami Maksim Crnojević dat je prema pišćevoj koncepcepciji veoma ubedljivo i psihološki vijerno. Maksim je, očigledno, u strahovito lažnom položaju: on je mladoženja, a mora se skrivati pod maskom djevera; on voli Anđeliju, a mora je ustupiti drugome; on voli i Miloša, a ne može da bude iskren prema njimu zbog date zakletve; on je pun ljubavi i prema Anđeliji, prema Milošu i prema ocu, a iz njegove ljubavi se nužno rađa mržnja. Drugi lik koji je dat potpunije, koji je nesumnjivo najbolji i najdoslijednije ocrtan lik u drami jeste Ivo Crnojević. On je vladar koji se nalazi u procijepu između Turaka i Mlečića, koji i pored stalnog krvarenja svog naroda u borbi protiv Turaka zna kolika je cijena ljudskog života i ljudske krvi. Ivo pokušava da stvori jednu centralizovanu državu i pored otpora plemenskih starješina, on u svim tim prilikama mora da od neprijatelja i tuđina stvara prijatelja, pa čak da se orodi s njim. On nalazi u sebi i snage, i upornosti, i dovitljivosti, pa kada treba i okrutnosti da vodi do kraja stvar koju je otpočeo, da slama otpor i da energično zahtijeva od Maksima, od Miloša i od ostalih vojvoda slijepu poslušnost i jedinstven stav prema tuđinu.

Miloš i Anđelija su više epizodne ličnosti, iako su u centru dramskog sukoba. Oni su opisano dosljedno i uvjerljivo. Anđelijin lik je više razvijen i u njoj je sjajno izgrađen lik senzualne Latinke koja za ljubav živi i umire.

Od svih ličnosti jedino Fileta i Đorđe djeluju melodramatično, kao što je i čitava njihova dramska radnja, nepotrebna i na štetu jedinstva drame.

8

Nadan je šablonski tip smutljivca i intriganta, uzet nesumnjivo iz Šekspirovih drama, ali je njegovo djelovanje realno, motivisano beskrajnom ambicioznošću i ludom željom za vlašću. Njegov lik je karakterističan za Kostićevu rodoljubivu koncepciju po tome što u njegovim žilama ne teče čista srpska krv, već ima po majci i latinske krvi, koja je nadvladala u njemu.

Lik majke Jevrosime je lik koji je dat u nekoliko poteza, ali koji se ističe svojom materinskom ljubavlju i požrtvovanjem. Kostić je mnogo pažnje polagao na svoje ženske likove, naročito na one koji su oličavali tip srpske majke i srpske žene uopće. U Jevrosimi je htio da prikaže tip majke po shvatanju srpskog naroda izraženom u narodnoj poeziji.

Tako posmatran, "Maksim Crnojević" je ozbiljan dramski rad u kojem je Kostić, istina, pobornik Šekspira, ali je onaj koji je uspio da na osnovama nacionalnih elemenata iz narodne poezije napravi dramski složenu i psihološki produbljenu dramu.

Maksim Crnojević potiče, ne iz historije, nego iz srpske narodne pjesme, prisno srodne Lazi Kostiću duhom i dikcijom; a tragični motivi narodne pjesme su sudbinski. Oni su, dakle, padali na piščev klasični nagon i klasičnu kulturu. Prije Šekspira, Laza Kostić je zavolio Grke, i to kroz čitanje u originalu, ne kroz prevode, kao što je čitao Šekspira, u prvi mah. Drama i tragedija starih Grka izašla je iz mita; ne samo mita o bogovima nego i mita o čoveku. A mit je najbolja škola, i do danas, za tajanstvene sile u sudbini čovjeka. Za ludilo ljubavi, na primjer, nema ni danas boljeg tumačenja od Amorove strijele. Kroz mit su Grci došli do tačne umjetničke koncepcije tragizma: kad junak i genij malaksava i pada, iza toga stoji sudbina. Kostićev Maksim nema, šekspirovski, veze sa karakternim i materijalnim okolnostima.

Tragedija Maksimova dolazi kao munja. Maksim je odviše lijep mladić: dakle, odgore poslan urok, sudbina, bolest, da lice razdrpa i crnilom zatamni. Ljepota ima da postane ružnoća. Razbiti čovjeku lik do neraspoznavanja, to je udarac bogova. Sjetimo se drugog slučaja srpske narodne pesme: nevjeste barjaktara Milića ljepotice iz urokljiva roda, koja, zdrava, čitava umire na putu sa svatovima svojim, jer mora umrijeti kao i još osam njenih sestara, jer smrtni čovjek "sudbini ne umiče", jer, opet, prema riječima grčkih tragičara: gdje sudbina zaljulja dom, tu slijeduju propasti generacija. Crnojevići i Kostićevi, bili su tipično od sudbine zaljuljan dom. I turčili su se, i latinili, i ženili i udavali u Veneciju i iz Venecije, ali održati se nisu mogli. Udarac sudbine po Maksimu simbol je za udarac sudbine koja će zaljuljati cijeli dom.

Prema takvoj koncepciji bila je i Kostićeva obrada. Sasvim malo šekspirovskih čvorova psihologije i karakterologije, a mnogo više sablasti, i mnogo kobnih zamučenih unutrašnjih života. On je, klasičnim načinom, sveo tragičnost na svega dva vječna i klasična ljudska osjećanja: na divljenje junaštvu i na samilosti prema sudbinom udarenima. Njegove velike scene u Maksimu, klasične su: monolozi heroja i žrtava govore se s licem okrenutim sudbini.

9

Pa zašto onda ljudi analizuju Maksima kroz Šekspira, prave od drevnog mita moderan mit? Zato što nije dovoljno umicao sudbini ni pisac Maksimov. Darovit za klasičan i za romantičan stil, Laza Kostić nije dosta umicao opakom iskušenju bogova koji mu mnogo dadoše, pa mu onda mnogo i pozavidmeše, nije umicao iskušenju: da smmenjuje stilove, da miješa stilove. U lirskim pjesmama je ostajao pobjednik. A u Maksimu, i još više u dugim svojim poemama, podlegao je. Ukrštao je Laza Kostić u Maksimu Šekspira sa tradicijom klasičnom, i helenskom i narodnom srpskom. Nadodavao je na hijeratičnu jednostavnost klasične tragedije retoriku Šekspirovu, retoriku vođenu modernim, renesansnim intelektom, koji je sve nalazio u čovjeku i sve tumačio iz čovjeka. Klasičan stil, to je kao visok, ali ravan greben. Šekspirov stil, to su vrleti, vrleti duha i munje duhovitosti. Laza Kostić je imao nevjerovatne sposobnosti da može oba stila najbolje izvesti.

Obično se kaže da sudbina glavnog lika treba da bude rezultanta njegovih postupaka, misli, stavova. U slučaju Maksima Crnojevića nije baš sasvim tako. Sudbina koja se njemu događa nije baš u skladu s njegovim stavovima i željama. Ona potiče iz jedne bolesti koja je Maksima snašla ili se može reći da je sasvim slučajna. Usljed toga gotovo svi likovi izgledaju kao žrtve neke puke slučajnosti, igre sudbine, neke zle kobi.

U narodnoj pjesmi Miloš se morao zamjeniti sa Maksimom jer među Mlećanima niko nije poznavao ni jednog ni drugog. Sve što je trebalo da bude je da Miloš bude veoma lijep, jer je to jedina osobina koju je Ivo Crnojević govorio Mlećanima o svome sinu.U tragediji je djevojka znala Maksima prije svadbe, za razliku od epske pjesme. On nije samo dolazio u Mletke nego je sa njom imao i ljubavne sastanke.

"Anđelijina pesma" također snažno uzbuđuje savršenstvom slike mora date sa dva-tri poteza kičice velikog majstora-slikara. Ti talasi — "ponosni beljci, srčani ždrali" — koje je "poduzela bela pena" i koji su mogli da na svojim leđima prenesu njenog dragana, ali koji ne bi mogli da prenesu i njenu tugu — to je jedna od najlepših alegorijskih slika ne samo Kostićeve nego i cjelokupne srpske lirike.

10

„Ženidba Maksima Crnojevića“ – epska narodna pjesma koju je Laza Kostić uzeo za osnovu svoje drame „Maksim Crnojević“

Ženidba Maksima Crnojevića je epska narodna pjesma u kojoj je opjevan motiv junačke ženidbe i sve prepreke na koje ona nailazi. U pjesmi su obuhvaćeni svi tradicionalni elementi vezeni za ženidbu, od izbora djevojke, prosidbe, prstenovanja i ugovaranja svadbe, pa do skupljanja svatova i svatovske povorke koja ide po devojku.

Prstenovanje i ugovaranje svadbe uvijek su iskorišćeni za saopštavanje određenog uslova koji se odnosi na sastav mladoženjinih zvanica.

Eliminacija učesnika klevetnički je usmjerena prema najboljim junacima i obavijena lažnom brigom da bi upravo oni, usred veselja, "zametnuli kavgu". Taj zamajac neophodan za konflikt i razvoj radnje u sljedećem segmentu se krši, da bi dalji tok svadbe i postavljanje prepreka razobličili prave razloge licemjerne tazbine.

I u Milijinoj ekspoziciji izrečen je uslov. Pri tom destrukcija postojećeg fabularnog jezgra započeta je naizgled nevažnim izmjenama. Najprije u ulozi prosca našao se mladoženjin otac. Sam Ivo, a ne njegov prijatelj, kobno uslovljava obje svadbene povorke. Zaslijepljen zlom sujetom, planoviti poglavar želi da unizi ponosnog prijatelja:

Neće biti ljepšega junaka O mojijeh hiljadu svatova Ni u tvojih hiljadu Latina Od Maksima od mojega sina.

O mojijeh hiljadu svatova Ni u tvojih hiljadu Latina Od Maksima od mojega sina.

Time je pokrenut lanac budućih tragedija, jer će povratkom na Žabljak, Ivan spoznati da je osobena zakletva, uslov koji je on lično postavio — već prekršen:

Na Maksima kraste napanule, ... Iza krasta lice pocrnjelo, ... Grdnijega u hiljadi nema Od Maksima sina Ivanova.

Samouvjerenog kneza i ne pogađa toliko Maksimova bolest, niti slutnja da je svojom hvalom mogao pokrenuti uroke, nego saznanje da ne može ispuniti zadatu riječ. Ta egoistična opsesija tinjaće u njemu kroz dugo odlaganje svadbe, ignorisanje prijatelja i izricanje zabrane koja šutnjom obavija prosidbu. Sporazum između Ivana i starog svata postaće kolektivna prevara, prividno ispunjenje nesmotrene hvale. Sa premiještanjem uslova iz aktivnosti tazbine na prosca promjene su zahvatile i motivacijski kompleks. Dok se u klasičnoj ženidbi uslov potvrđuje kao posljedica promišljene radnje, Milija predstavlja Ivanovu nepromišljenost kao uzrok zapleta i remećenja ravnoteže. Važnost tog iskoraka pjevač će propratiti komentarom:

11

No išteti Ivan na pohodu: Ide mudro, progovori ludo.

Inverzija je zahvatila i drugu komponentu uslovljavanja iz ženidbenog modela. Uobičajen pritvorni razlog tazbine postao je zastrašujuća izvijesnost u Ivanovoj ispovijesti:

Ja se bojim kavge preko mora.

Stopljena je funkcijom zlosutnog sna, formula o svatovskim kavgama dobila je proročko značenje:

Ja se bojim kavge među braćomMože jada biti na veselju.

Inicijalna situacija postavljanja i kršenja uslova pokrenula je i u Milijinoj transformaciji modela savjetodavca. Naizgled usklađena s automatizmom podjele uloga, funkcija pripada ženikovoj majci. Ali njene riječi nisu usmjerene ka sinu, niti su izrečene zbog sina. Ona prvenstveno radi i zbori kao Ivanova ljuba, jedina kadra da poglavaru saopći ono što drugi ne smiju. Čak i kada pomene sinov udes, mati više brine o reakciji Ivanovoj, uzdajući se ne samo u adamski rod prekomorskih prijatelja nego i u istinu jaču od etike: "Svak se boji muke i nevolje."

Ophođenje roditelja, koji su krvlju i djelokrugom (prosac; savjetodavac) najuže povezani sa mladoženjom, isključuje Maksima iz radnje. Time, neosjetno i uverljivo, narasta ona razorna usamljenost junaka, koja će ga obavijati tokom svatovskog šenlučenja, umjesto počasti prekriti u tazbini i kulminirati u krvavom preokretu.

Međutim, monolog savjetodavca poslužio je Miliji za razvijanje formule uobičajeno smještene u inicijalnu poziciju. Pomjerena iz ekspozicije ka zapletu, objektivna konstatacija naratora postala je emotivno intoniran iskaz. Spojivši dva tipa uvodnih formula, Milija je naznačio aktere i za fabulu bitnu relaciju blizu—daleko:

Podiže se Crnojević Ivo Te otide preko mora sinja... Da on prosi lijepu đevojku Za Maksima za sina svojega.

Naredno podsjećanje na ove okolnosti, šireći prostorne odrednice, prerasta u prekor:

Kud te sila slomi preko mora Nadaleko četr'est konaka, Preko mora, da ne vidiš doma! Ni bez jada dovedeš đevojku!

Uklopljene u monolog zabrinutog Ivanovog sestrića, iste riječi imaju prizvuk razboritog upozorenja:

Braći našoj preko mora sinja

12

Preko mora četr'est konaka ... Ja se bojim kavge među braćom, Može jada biti na veselju.

Ista formula biće ponovljena i treći put, prije no što se svatovi sa lažnim mladoženjom otisnu preko morskog prostranstva. Gordi vladar, svjestan da mu se krišom podsmijava i plemstvo i puk, javno će priznati nemoć pred sudbinom, čiju je naklonost izgubio. Pokušavajući da i nju prevari, kao i prekomorske prijatelje, Ivan zamjenjuje Maksima Milošem, a monolog započinje:

Mi hoćemo preko mora sinja Preko mora četr'est konaka.

Broj koji označava razdaljinu između Žabljaka i Mletaka, veoma čest i u Bibliji, sugeriše završetak jednog ciklusa, njegovo uništenje, sveopću promjenu. U arhaičnim predstavama vezuje se posebno za kult mrtvih. Tek nakon 40 dana duše umrlih nalaze spokoj na onome svijetu, kao što je i za novorođenče 40 dana presudan period tokom kojeg podjednako pripada živima i sjenama predaka. Ponavljanjem proširenog hronotopa Milija je aktivirao kompleksnu simboliku broja "slutnje, pripreme, kušnje ili kazne".Razvoj događaja potvrdiće svako pojedinačno značenje, jer nijedan učesnik neće biti pošteđen iskušenja i ispaštanja. Breme krivice koje je Ivan zasluženo ponio uvećavaće savjeti njegove ljube, pomirljivost sestrića, oholost najljepšeg svata, pasivnost sina, razočaranje i kletva hude nevjeste.

Za razliku od prvog monologa savjetodavca, okrenutog prošlosti, drugi monolog Ivanove ljube usmjerila je ka budućim zbivanjima formula pisma iz tazbine. Započeti procesi transformacije zahvatili su i ovaj segment, ne umanjujući pokretački impuls koji inače daje radnji. U "klasičnom" obrascu ženidbe sa preprekama pismo iz tazbine stiže neposredno nakon prosidbe, da bi se otklonio zlonamjeran uslov. Mladoženju obaviještava ili sama nevjesta ili punica. Milija je ovoga puta divit i hartiju stavio u ruke samom mletačkom duždu. Sastavljena nakon desetogodišnje šutnje, uvredljiva, sitna knjiga upućena je proscu. Iako ima istu funkciju, jer podstiče svadbene pripreme, njen smisao je u potpunoj inverziji sa segmentom ženidbenog modela. Pismo, modifikovano slijedom događaja, ne skreće pažnju na pritvornost tazbine, ne raskrinkava zavjeru i ne podstiče kršenje uslova. Naprotiv, duždev prijekor i savijet Ivanove ljube otvoriće prostor za novi nalet junakove taštine. Prekršeni uslov biće realizovan kao prevara, kojoj pribjegava mladoženjina strana.

Uticaj polazne konstrukcije sa prevazilaženjem antagonizma između kuća koje će se oroditi nije mogao biti u potpunosti neutralisan. Svijest o Latinima, "starim varalicama", i automatizam postavljanja prepreke/zamke zatvorio je vrata tazbine baš kada "zeman dođe" za povratak:

Na kapiji četiri dželata, Dva Arapa i dva Latinina Krvave im ruke do ramena I ostrice sablje do balčaka.

Statična, sablasna scena, međutim, neće imati nikakvog značaja za razvoj radnje, nego će uvećati višeznačnost ostalih pojedinosti. Čitav obred prelaza smješten je između kapija dva

13

grada, kao simboličnog mjesta prelaza iz jednog stanja u drugo, iz jednog svijeta u drugi. Poput četiri biblijska jahača ili četiri anđela uništenja, Milijini dželati sugerišu sveukupnost svijeta i njegovu prolaznost. Čak i neizrečene boje učestvuju u semantičkom kompleksu: crno (Arapi) — belo (Latini), crveno (krv) — zlatno i zeleno (balčak). Zaklopljena latinska vrata pripremiće atmosferu za nizanje pravih prepreka, koje je Milija pomjerio i postavio u darivanje mlaloženje. Prvi put, ukratko, sam dužd obećava darove kada se prosac pohvali Maksimovom lepotom. Drugi put darovi se postavljaju kao uslov pri preoblačenju lažnog mladoženje. Razvijeni katalog latinskih poklona treći put usporava radnju, ali se time naglašava značaj koji će imati u raspletu. Paralelno sa spoljašnjim planom svaki raskošni dar gradacijski će uvećavati uzavrelost i unutarnju buru koju proživljava nijemi posmatrač:

Maksim gleda jade isprijeka, Isprijeka, ali poprijeko.

Da su mletački pokloni nepremostiva prepreka između samih crnogorskih svatova, potvrdiće trenutak sveopćeg demaskiranja pred otvorenim kapijama Žabljaka. Tu, na svom, daleko od duždevih dvora oni će se međusobno "... darivati darom / A njinijem darom nemilijem, / Iz pušaka crnijeh krušaka".

Iako je ostao stabilan redoslijed funkcija, transformacija modela oslanjala se na drugačije postavljen uzročno-posljedični odnos i smisao pojedinih epizoda. Tako se prevara, u savršeno sprovedenoj inverziji pokretačkih impulsa radnje, razotkriva na kraju ženidbe, a ne na njenom početku. Postepeno uvećavan lanac izmjena obrasca razgrađuje uobičajenu radnju glavnih aktera svadbe. Kako se niz događaja privodi završnici, osa konflikta formira se između lažnog mladoženje, nevjeste i zamenjenog ženika. Aktiviranje svakog člana uspostavljenog trougla usložnjava i kompleks tragičke krivice junaka.

Kršenje zabranjenog kontakta sa mladom nije Milijina novina, jer je ovaj segment obavezan upravo u svadbenim pjesmama sa sukobom unutar iste epske grupe. Obrt tada nastaje slučajno, a posljedica je skidanje nevjestinskog vela:

Dunu vjetar u polju široku, Te podiže duvak na đevojci,Ukaza se lice u đevojke, Viđe lice dužde od Mletaka. Od muke ga glava zabolela (Vuk, II, 56).

Može se dogoditi da nesmotreni gest počini i sam mladoženja:

Ukaži mi, pobratime, tvoju mladu vjerenicu! Njega ti je despota huda sreća naunila: Koprenu je dignuo Barbari sa b'jela lišca. Kad je Turčin vidio lišce Barbarino Bješe ti ga Turčina nje lepota primamila. (Bogišić, 13).

Čak i u okolnostima kada zatočnik, poput Miloša Vojinovića, dosljedno i bez požude prepoznaje ujakovu suđenicu, kontakt je usmjeren od svata ka nevesti. Milijina Latinka postupa drugačije. Doduše, njeno ponašanje je motivisano višestruko. Kao strankinja ona ne mora biti upoznata sa svadbenim kodeksom tuđe sredine. Ali to nije presudno. Ljepota zbog koje se rađa božanska zavist i grijeh smrtnika posljednji put u Milijinoj pjesmi trijumfuje nad

14

razumom. Od ljepote i utiska pokrenutog lejpotom zaštite nema, tu je nemoćno tkanje koprene:

Na oči joj zlatali marame, Rijetke su, te kroz nju viđaše, Ja kad viđe konja i junaka, Prevari se, zanese je pamet, Te usturi zlatali marame, A otkriva oni obadvije, A pruža mu ruke obadvije.

Zadivljena Miloševom pojavom na doratu, nevjesta je jedina koja još uvijek ne zna za prevaru. Kada svekar konačno i njoj otkriva istinu, Latinka postaje aktivni saučesnik sveopćeg stradanja.

Zamjenjujući mladoženju, Miloš Obrenbegović se obreo u razorenom djelokrugu "klasičnog" zatočnika. Pred Latinima lažni mladoženja je zaštitio Ivana Crnojevića i njegovu riječ. U povratku, kada ponovo bude sporno Ivanovo ispunjenje obećanja, Miloš dobija svojstva zatočnika — otmičara. Iskoristivši Maksimovo odsustvo iz povorke, on poigrava konja:

Do đevera Jovan-kapetana, Đevojke se rukom dofatio.

Svoje pravo na Ivanovu snahu Miloš će bez ustezanja glasno izreći:

Đevojka je mene poklonjena, Pokponio i otac i majka, Poklonila oba brata njena.

U sveopćoj usplamtjeloj raspravi oko darova sporna postaje jedino tanana košulja namijenjena mladoženji. Pošto joj je oduzeta, nevjesta kletvom doziva Maksima. Njegovo pojavljivanje na epskoj sceni i u epskom zamahu ponovo predstavlja iskorak iz radnje:

Kad dopade dijete Maksime, Na Miloša bojno koplje pušti, ... Miloš pade, a Maksim dopade, Koliko mu krvce žedan bješe, Manu sabljom, ods'ječe mu glavu, Pak je vrancu baci u zobnicu, A đevojku ote u đevera.

Inače redukovan dvoboj bit će ponovljen iz perspektive smrtnika, koji životom iskupljuje (neispunjen) zadatak u svadbenom ritualu:

Nije tebe Maksim poginuo, No kad dođe na konju pomamnu, Te izgubi vojvodu Miloša, Pak đevojku ote u đevera. On pobježe ka nesrećnoj majci.

15

Izmjene koje su se od segmenta do segmenta sabirale kulminiraju u završnici. Svadbena povorka transformisaće se u neumoljiv bratoubilački pokolj, svadbene pjesme smijeniće lelek, do neprepoznavanja iskasapljenih svatova. Slika žabljačkog poprišta na koje pada tama zastrašujući je kontrast svadbenih čadora obavijenih jutarnjom izmaglicom, koje razgledaju Ivo i njegov sestrić. I kada Bog Ivanu usliši molbu, te se "razvedri polje", skrhani poglavar sagledaće rezultat sopstvene gordosti.

16

Zaključak

Kao najveće dostignuće u karijeri, Lazi Kostiću se pripisuje drama „ Maksim Crnojević“. Napisana je u stihu, pa zbog toga podsjeća na epsko. Ona u sebi sadrži onaj glavni epski kod jer je i nastala na osnovu epskog spjeva „ Ženidba Maksima Crnojevića“. Drama je napisana u pet činova i svaki ima svoju priču. Isprepletene ljudske sudbine i sudbine espskih junaka daju ovoj drami materijal za sukog i neiscrpni dijalog. Jedno od glavnih epskih obilježja je pojava junaka i njegova tragična sudbina, te razrješenje sukoba isključivo podnošenjem žrtve.

Pored elemenata narodne poezije i izrazitog rodoljubivog osjećanja u "Maksimu Crnojeviću" je došao do izraza i nesumnjivi uticaj Šekspirovih drama, naročito "Hamleta". Kao mlad pjesnik kome je veoma mnogo imponovala snaga Šekspirovog dramskog talenta, Kostić je htio da dramski sukob iz narodne pjesme postavi i riješi u duhu šekspirovske borbe strasti i karaktera ljudi i da od crnogorskog kneževića Maksima napravi hamlstovski tip čovjeka jakih unutrašnjih doživljavanja, ali slabe i pasivne volje.

Mora se reći da je Kostić uspio da od dramskog sukoba iz narodne pjesme oko zetovskih darova stvori mnogo složeniju i umjetnički intenzivniju borbu strasti i osjećanja, borbu koja je, i pored sve maglovitosti u pobunama i nemotivisanosti postupaka pojedinih ličnosti, u osnovi dobro zamišljena i realno izvedena. Jer, šta je prirodnije nego da Maksim vodi onu svoju unutrašnju borbu između osjećanja ljubavi i osjećanja pobratimstva, da Miloš zavoli lijepu Anđeliju i zatraži je od Maksima, da Ivo Crnojević, kao vladar države koji od te ženidbe i veze očekuje pomoć za borbu protiv Turaka, bude mnogo odlučniji od Maksima i uporniji u sprovođenju plana za Maksimovu ženidbu. S takvim suprotnostima u željama i htijenjima sukob je neizbiježan, a tragičan rasplet je jedino moguć izlaz iz situacije.

"Maksimu Crnojeviću" su se pripisivale kao nedostatak dvije glavne mane: maglovitost i nedovoljna motivisanost dramske radnje, te slaba okarakterisanost ličnosti. I nesumnjivo je da oba ta nedostatka postoje u drami, ali oni ni izdaleka nisu tako veliki i općti za cijelu dramu i za sve ličnosti u njoj da bi je lišili vrijednosti jedne ozbiljne i solidno građene drame.

17

Literatura:

Jovan Deretić, (1983), Istorija srpske književnosti, Beograd.

Laza Kostić, (1960), Srpska književna zadruga, Beograd.

Laza Kostić, (1968), Maksim Crnojević, Beograd.

Raško Jovanović, (1973), Srpska književnost u književnoj kritici, knjiga 11, Beograd.

Slobodan Jovanović, (1963), Portreti iz istorije i književnosti, Novi Sad.

Tornjanski, S. (2005), Nevesta Maksima Crnojevića u pesmi Starca Milije i tragediji Laze Kostića, Zbornik Matice srpske za slavistiku, (67), 77-89.

18