mallory indoeuropljani

Naslov izvornika J. P. MalloryIN SEARCH OF THE INDOEUROPEANS Language, Archaeology and Myth © 1989 Thames&Hudson Ltd, London

IzdavačŠkolska knjiga, d.d.Zagreb, Masarykova 28

Za izdavača Ante Zužul, prof.

Urednica Jadranka Hađur

Recenzenti hrvatskog izdanjaakademik Mislav Ježićprof. dr. sc. Aleksandar Durman

Oblikovanje naslovnice Ana Baričević

Na naslovniciDetalj brončane situle iz Nezakcija, oko 5. stoljeća prije Krista (Arheološki muzej Istre, Pula)

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu M inistarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike H rvatske i M inistarstva kulture Republike H rvatske.

© ŠK O LSK A K N JIG A , d.d., Zagreb, 2006.Nijedan dio ove knjige ne smije se um nožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.

James P. Mallory

INDOEUROPLJANIZagonetka njihova podrijetla

- jez ik , arheologija, mit

Preveoprof. dr. sc. Ranko Matasović

Zagreb, 2006.

Za Deirdre, Conatta, Fintana i Eimear

Sadržaj

Predgovor

PRVO POGLAVLJE Otkriće indoeuropljana

August Schleicher Indoeuropska hipoteza

DRUGO POGLAVLJE Indoeuropljani u Aziji

AnatolijciFrigijciArmenciIndoarijciIranciToharciZaključci

T R EĆ E POGLAVLJE Indoeuropljani u Europi

GrciTračaniIliriSlaveniBaltiGermaniItalijaKeltiRanije stanje

ČETVRTO POGLAVLJE Praindoeuropska kultura

OkolišGospodarstvo Naselja Tehnologija Društveno ustrojstvo Zaključak

PETO POGLAVLJE Indoeuropska religija

Dumezil i »trođioba« Konjska žrtva

Ciklus stoke 175Ljudska žrtva i kažnjavanje 177Rat »funkcija« 178Dualizam i indoeuropska

ideologija 179Mitologija i stvarnost 181

ŠESTO POGLAVLJE 183Problem indoeuropske

pradomovine 183Definiranje pradomovine 184Susjedi Praindoeuropljana 186Unutrašnje jezično svjedočanstvo 193Interferencija i supstrati 199Lingvistička paleontologija 203Arheologija •. 211

SEDM OPOGLAVLJE 238pr£ind$eu'ppska arheologija 238

Isk6rx'Pra&đoeuropljana 239Pojavljivanje praindoeuropskoga

društva 241Eneolitičko razdoblje na

zapadnim obalama Crnogamora 250

Rani eneolitik u crnomorskojstepi i u šumsko-stepskompodručju 253

Rani eneolitik na istoku 264Kulturnopovijesno područjeJamnaja 267

Praindoeuropska kultura 275

OSM O POGLAVLJE 284Indoeuropsko širenje 284

Sirenje u Aziju 286Sirenje na Kavkaz 296Jugozapadna Europa i zapadna

Anatolija 299Središnja i sjeverna Europa 312Proces širenja 331Rekapitulacija 337

7

10101725

292930384245627281

848484929598

104108112121135

139139145149153154157162

164164167173

D EVETO POGLAVLJE 342Epilog 342

M it o A rijcim a 342Naslijeđe 347

AUTORSKI DODATAK 2005:Kamo ih danas smještaju? 351

Anatolija i Praindoeuropljani 352Neolitička Anatolija: leksičko

svjedočanstvo 353Inđoeuropljani napreduju

»u valovima« 355Određivanje vremena u Anatoliji 356 Sekundarne pradomovine? 357

LITERATURA 360

ILUSTRACIJE 382

KAZALO 387

ZAHVALE 401

O AUTORU 403

O PREVODITELJU 405

Predgovor

Povijesni zapisi pokazuju da su narodi koji su se do 1. st. po Kristu naselili od obala Atlantika do Indije govorili blisko srodnim jezicima. To su indoeuropski jezici, čiji se izvori mogu pratiti do zajedničkoga pretka koji se govorio u Euroaziji prije otprilike 6000 godina. Narod koji je govorio tim jezikom pretkom nazivamo Indoeuropljanima ili Praindoeuropljanima. Međutim, premda im možemo dati ime, oni nisu slični gotovo nijednome drugom starom narodu s kojim bismo se mogli susresti. Kao jezični predci gotovo polovice stanovništva ovoga planeta, oni su jedna od najvažnijih, a istodobno i najteže uhvatljivih pojava u prapovijesnom razdoblju. Ne postoji nijedan praindoeuropski tekst; njihovi se fizički ostatci i materijalna kultura ne mogu sa sigurnošću utvrditi bez opširne rasprave, a zemljopisno područje na kojem su živjeli predmetom je stotinu pedeset godina intenzivne, a ipak neriješene prepirke.Pokušati iznijeti pregled podrijetla svih različitih indoeuropskih naroda, a potom svaki pojedini narod pratiti do njihove zajedničke domovine te raspravljati o njihovoj zajedničkoj kulturi, bila bi zadaća koja bi obeshrabrila svakoga pisca i svakako nadišla kompetenciju znanstvenika pojedinca. U akademskome svijetu nijedan od tih problema nije nikada ozbiljno zastrašivao znanstvenike, a u proteklom stoljeću objavljeno je najmanje sedamdesetak svezaka općih pregleda o Indoeuropljanima i njihovu podrijetlu. Pa ipak, osim povremenih pokušaja da se riješi problem indoeuropskoga podrijetla s usputnim osvrtima na različite indoeuropske narode, najmanje pedeset godina nije se pojavio potpuni opći pregledni rad o Indoeuropljanima na engleskome. To me je ohrabrilo da napišem ovu knjigu kako bih ispunio tu prazninu.Tijekom pisanja ove knjige autori dvaju nedavno objavljenih radova o Indoeuropljanima bili su toliko ljubazni da mi pošalju primjerke vlastitih knjiga: riječ je o golemoj dvosveščanoj studiji Tamaza Gamqrelidzea i Vjačeslava Vs. Ivanova Indoeuropski prajezik i Inđoeuropljani (na ruskome) i nešto popularnijoj knjizi Colina Renfrewa Arheologija i jezik: zagonetka indoeuropskoga podrijetla (Archeology and Language: The puz- zle oflndoeuropean origins). Prilično se temeljito ne slažem s oba djela,

P R E D G O V O R

koja su, kako se čini, odlutala svjetlosne godine daleko od kakva-takva suglasja koje su glavni tijekovi indoeuropskih studija nekako uspjeli ostvariti. Pa ipak, jako mi je koristila golema količina podataka koju su Gamqrelidze i Ivanov prikupili i premda nisam uvjeren u njihovo rješenje problema indoeuropskoga podrijetla, oni će u raspravama u cijeloj ovoj knjizi lako sagledati koliko dugujem njihovu djelu.

Knjiga Colina Renfrewa pružila mi je poticaj na drugi način. Premda sam u svojemu početnom nacrtu preduhitrio njegove zaključke o podrijetlu Indoeuropljana, moji su me izdavači potaknuli da temeljnom tekstu pridodam neke dodatke kako bih uzeo u obzir najnovije teorije profesora Renfrewa. Njegov je posljednji rad u velikoj mjeri izazov »ustaljenoj mudrosti«. Dok ja smatram svoj rad dijelom općega tijeka te »ustaljene mudrosti«, mislio sam da ne bi bilo na mjestu sažeti ovu knjigu na neprekidne protunapade na mišljenja svojega kolege. U skladu s time ispitao sam Renfrewove glavne teorije, prije svega u jednom dijelu svojega teksta (šesto poglavlje), ostavljajući neke malo podrobnije rasprave za bilješke. Morao bih naglasiti da nisam napisao ovu knjigu samo da bih ponudio još jedno rješenje problema indoeuropske pradomovine. Naprotiv, pokušao sam dati općenit, ali, nadam se, koristan pregled sadašnje razine našega znanja o najstarijim Indoeuropljanima.

Vjerujem da bi rasprava o Indoeuropljanima bez svjedočanstava njihovih jezika bila poput statistike bez matematike. Stoga sam uveo nekoliko lingvističkih »prikaza« vjerujući da je običan čitatelj mnogo zaintere- siraniji da vidi kako je izgledao redak teksta na sanskrtu ili gotskome nego u kakvom su loncu možda kuhali govornici tih jezika ili kakva im je spravica pridržavala odjeću. Kroz cijeli sam ovaj rad uvijek pokušavao imati na umu činjenicu daje indoeuropski prajezik u temeljnom smislu lingvistički pojam te da svaki znanstvenik koji se bavi (pra)poviješću kulture ima neke obveze prema svjedočanstvima poredbene lingvistike. Pa ipak, moram priznati da sam kriv i zbog poopćivanja i zbog pojednostavnjivanja. Stanovito grafičko pojednostavnjivanje jezičnih oblika bilo je nužno jer previše dijakritičkih znakova, koliko god oni bili nužni za pravilnu artikulaciju i analizu oblika, često zastrašuje običnoga čitatelja. Siguran sam da će lingvisti koji odmah primijete što nedostaje u mojim oblicima vratiti samoglasničke duljine, naglaske i ostale nužne

P R E D G O V O R

dijakritičke znakove. Mogao bih dodati da na svim mjestima na kojima spominjem Indoeuropljane općenito ili pojedine indoeuropske skupine poput Grka ili Slavena to valja shvatiti samo kao pokratu za »govornike praindoeuropskoga« ili »govornike grčkoga« ili »Indoeuropljane koji su se nastanili u nekom području i poslije razvili u govornike grčkoga«. Nisam namjeravao tim terminima upućivati na neki osobiti fizički tip ili oblik materijalne kulture.Premda je indoeuropski prajezik u temeljnom smislu lingvistički konstrukt, napisao sam ovu knjigu prije svega iz perspektive arheologa koji je bio podvrgnut određenom broju metoda povijesne lingvistike. Pokušao sam, koliko je god bilo moguće, održati ravnotežu među svjedočanstvima obiju disciplina, premda i predobro znam da sukobljeni argumenti za »primarnost« arheoloških ili lingvističkih svjedočanstava neće svakoga zadovoljiti. Čak i uz opsežnu raspravu, većina arheoloških argumenata mora, poput lingvističkih, biti znatno skraćena kako se ni autor ni čitatelj ne bi izgubili u nevjerojatnim pojedinostima. Što se tiče prapovijesnih datuma (pr. Krista) koji se navode u tekstu, svi su oni približne vrijednosti utemeljene na kronologiji utvrđenoj radioaktivnim ugljikom koja je kalibrirana s pomoću dendrokronologije; to znači da oznaku pr. Krista treba čitati kao kalibrirano pr. Krista, no za čitatelja koji nije upoznat s tim terminima to znači da su datumi s oznakom pr. Krista izraženi u uobičajenim kalendarskim godinama.

PRVO POGLAVLJE

Otkriće Indoeuropljana

Svoje slobodne tren u tk e već neko vrijem e provodim

u razm atran ju iznenađujuće sličnosti jezika Europe;

p ronalazeći svakoga dana novo i sve Intenzivnije

zan im anje za to istraživanje, neosjem o sam se

okrenuo pokušaju da ih pratim do njihova izvora.

J a m e s P a r s o n s , 1767.

Očito je da je James Parsons pristupio svojemu predmetu kao diletant. Sigurno je da njegova ranija istraživanja o ljudskome mjehuru, o strukturi sjemenki te o hermafroditizmu ne čine akademski preludij koji bismo mogli očekivati od nekoga tko želi otkriti podrijetlo starih naroda Europe. No zapravo James Parsons, liječnik i član Kraljevskog društva (Royal Society) i Društva starina (Society of Antiquaries), vjerojatno nije bio manje osposobljen da se bavi takvim istraživanjima od bilo kojega od njegovih suvremenika iz 18. st. Temeljno svjedočanstvo za takvo istraživanje bilo je tada ograničeno na spekulativnije napore starih povjesničara, zajedno s pobožnim i politički motiviranim izmišljotinama srednjovjekovnih redovnika, koje su sve bile ograničene doslovnim tumačenjem Knjige Postanka. To je ograničavalo svaku raspravu na razdoblje ne starije od 2350 g. pr. Krista (ili oko 1656 g. nakon stvaranja svijeta), kada su se obitelji Noe i njegovih sinova iskrcale iz lađe i pošle naseljavati svijet. Povezivanje takvih različitih izvora često je od povjesničara 18. st. zahtijevalo da pronađu ih krivotvore korelacije između Biblije i klasične starine, što je rezultiralo takvim mamutskim priručnicima kao stoje Univerzalna povijest od najstarijega vremena do danas (1736 - 1765). Daje Parsons ograničio svoja istraživanja samo na te izvore, njegov bi rad bio s pravom odbačen kao samo još jedna akademska razbibriga koja se trenutačno raspada na policama malobrojnih knjižnica. Međutim, Parsons je prepoznao da postoji uvelike nedirnut

O T K R IĆ E IN D O E U R O P L J A N A

izvor svjedočanstava koja se tiču najstarijih naroda Europe i Azije: usporedba njihovih različitih jezika postala je vodičem za istraživanje njihove povezanosti i dalekih korijena.

Bliski odnosi među nekim europskim jezicima već su bili jasno opaže- ni na početku 17. st. Primjerice, Joseph Justus Scaliger (1540 - 1609) pokušao je podijeliti jezike Europe na četiri glavne skupine, a svaka je od njih dobila ime prema riječi za »Boga«. Očita povezanost jezika koje danas zovemo romanskima bila je prepoznata kao skupina deus (npr. latinski deus, talijanski dio, španjolski dio, francuski dieu) te suprotstavljena germanskome gott (engleski god, nizozemski god, švedski gut itd.); grčki je razvrstan kao thećs, a slavenski kao bog (poput ruskoga bog, poljskoga bog i češkoga biih). Dalje od toga razvrstavanja Scaliger nije htio ići i izrazito je porekao ikakvu povezanost među tim različitim skupinama. Međutim, tijekom sljedećega stoljeća nekima je postalo sve jasnijim da su i stari jezici i narodi Europe bliskije povezani nego što je Scaliger zamišljao. Oni koji su više voljeli uzimati povijesna svjedočanstva iz klasične starine stali su potpuno neopravdano primjenjivati ime Skita ili Tračana za većinu Europljana sjeverno od Grka i Rimljana, a za koje se činilo da dijele neku prirodnu srodnost. Oni koji su se više voljeli oslanjati na biblijsku povijest također su lako dobili naziv za te nejasno povezane Europljane. Knjiga Postanka jasno je objavila da su Semiti (Zidovi, Arapi) i Hamiti (Egipćani, Kušiti) potekli od Šema, odnosno od Hama; preostalo je da Noin treći sin Jafet postane ocem većine preostaloga ljudskog roda te su se stoga rani narodi i jezici Europe nerijetko utrpavali zajedno pod jafetskim imenom.

Godine 1767. Parsons je objavio studiju Ostatci Jafeta, to jest povijesna istraživanja o srodnosti ipodrijetlu europskih jezika. D aje to djelo bilo znatno kraće, njegov bi autor možda bio bolje zapamćen. Na Parsonso- vu žalost, taje prilično dosadna knjiga osigurala vlastiti zaborav i poslije zapostavljanje u povijesti indoeuropeistike, što nije posve zaslužila.

Parsons je započeo svoj jezični pregled dokazujući očitu srodnost irskoga i velškoga opširnom usporedbom njihovih rječnika (s tisuću riječi). To gaje dovelo do zaključka da su irski i velški »izvorno isti«. Zatim je proširio svoje zanimanje na druge jezike Euroazije uspoređujući njihove riječi za glavne brojeve na temelju posve zdravoga lingvističkog na-

O T K R IĆ E I N D O E U R O P L J A N A

1. Odraz latinskoga quattuor 'četiri'u različitim romanskim jezicima pokazuje kako riječi za brojeve obično ostaju razmjerno postojane, premda tijekom vremena pretrpefonetske promjene

2. Za razliku od brojeva i drugih elemenata »temeljnoga« rječnika, većina riječi nije tako postojana, što se može vidjeti u različitim oblicima kojima romanski jezici nazivaju 'hrast'. U nekima riječ potječe od latinskoga quercus 'hrast', preciznije Quercus robur, a u drugima iz općenitije latinske riječi robur 'hrast, čvrsto drvo'. Dok jefrancuski zadržao stariji keltski oblik kassanos, dijelovi Iberije sačuvali su lokalnu riječ *kaxiku, a rumunjski je preuzeo staru balkanskoslavensku riječgorun..

čela da glavni »brojevi, koji su prikladni svakom narodu, imaju nazive koji će se najvjerojatnije prenositi gotovo istima, čak iako drugi dijelovi jezika budu podložni mijeni i izokretanju«. Usporedbe su bile opsežne i obuhvaćale su keltski (irski, velški), grčki, italski (latinski, talijanski, španjolski, francuski), germanski (njemački, nizozemski, švedski, danski, staroengleski, engleski), slavenski (poljski, ruski), indijski (bengalski) i iranski (perzijski). Nitko, kako god bio neuk u tehnikama poredbene lingvistike, ne bi mogao ne opaziti sličnosti među različitim jezicima u njegovu popisu. Usto, primjereno primjenjujući zdravu metodologiju, Parsons je također naveo te brojeve na turskom, hebrejskom, malajskom i kineskom, jezicima među kojima nijedan nije pokazivao


sličnosti ni s prethodnim popisom euroazijskih jezika ni međusobno. Parsons je stoga zaključio da je prva skupina, koja je obuhvaćala jezike Europe, Irana i Indije, potekla od zajedničkoga pretka, jezika Jafeta i njegova potomstva, koji su se odselili iz Armenije, gdje je Noina lađa pristala na kraju plovidbe.I zbog motrišta i zbog dokazivanja da su jezici Europe, Irana i Indije potekli od zajedničkoga pretka, Jamesu Parsonsu moglo bi se pripisati da je neovisno otkrio ono što mi danas zovemo indoeuropskom jezičnom porodicom. Ali Parsons je zamaglio svoju teoriju mnogim biblijskim citatima, lakovjernim prihvaćanjem povijesti i kronika srednjovjekovnih irskih redovnika, pogrešnim uključivanjem mađarskoga u srodne jafetske jezike, kao i tvrdnjom da sjevernoamerički indijanski jezici pokazuju jasna jafetska obilježja. Na kraju, Parsons je bio kriv zbog bizarne pogreške goropijanizma (tako zvane prema Goropiju Be~ kanu, koji je izveo sve jezike iz nizozemskoga) jer je pretpostavio iskonsku narav magogskoga (irskoga), iz kojega bi se mogli izvesti svi drugi jafetski jezici. Teško je reći jesu li te pogreške, zajedno s autorovim posve nepovezanim radovima o biljnoj i ljudskoj fizologiji, bile dovoljne da osiguraju njegovu nepoznatost u lingvistici jer se počasno mjesto za otkriće i indoeuropske porodice i poredbene lingvistike tradicionalno pripisuje sir Williamu Jonesu.1Sir William Jones, sudac vrhovnog suda u Bengalu, osnivač Kraljevskoga azijskog društva (Royal Asiatic Society), i, za razliku od Parsonsa, znanstvenik kojemu je izvrsno vladanje lingvističkom strukom osiguralo pozornost akademskoga svijeta, izložio je 1786. svoju znamenitu raspravu o indijskoj kulturi. Tijekom predavanja, u napomeni koja se tada činila samo usputnom, Jones je izrekao poznatu tezu o srodnostima sanskrta, staroga jezika Indije; bojim se da nijedan povjesničar lingvistike ne može odoljeti da je ne citira:

1 Jones je imao nekoliko prethodnika (osim Parsonsa), koji su prepoznali srodnosti jezika Indije i Irana s jezicima Europe. Još 1583. Thomas Stevens, engleski isusovac koji je radio u Indiji, napisao je da »u ovim mjestima ima mnogo jezika. Njihov izgovor nije neugodan, a njihova je struktura srodna grčkomu i latinskomu«. Ovije godine poslije talijanski trgovac Fillipo Sasseti primijetio je da sanskrt ima mnogo zajedničkoga s europskim jezicima jer u sanskrtu »možemo pronaći mnogo naših imenica, osobito brojeva: 6,7,8, i 9, Bog, zmija, i druge«. U17. st. znanstvenici su već prihvaćali sličnosti grčkoga i njemačkoga, a Franciscus Rapelengius dokazivao je povezanost njemačkoga i perzijskoga. Nizozemski je znanstvenik Marcus Boxhorn svrstao grčki, latinski, njemački i perzijski pod imenom »skitski«, što je teorija koju je branio čak i takav znanstvenik poput leibniza. Na kraju, 1768. isusovac Coeurdoux izveo je sanskrt, latinski, grčki, slavenski i druge europske jezike iz Jafetova jezika (v. Mukheijee, S. N., Sir William Jones, Cambridge, 1968).


irsk i velški g rč k i la tinsk i ta lijansk i

1 aon un hen unus uno

2 d ć dau duo duo due

3 tr i tri tre is tre s tre

4 cea tha ir pedw ar te tta re s q u a ttu o r q ua ttro

5 cu ig pum p pente qu inque c inque

6 se chvvech hex sex sei

7 seach t sa ith hepta septem se tte

8 o ch t w y th o k to oc to o tto

9 naoi naw ennea novem nove

10 deich deg deka decem d iec i

100 cead oant hekaton centu m cento

danski s ta roeng lesk i p o ljs k i ru sk i b enga lsk i

1 en an jeden odin ek

2 to tw a dw ie dva dui

3 tre th rie trzy tri tin

4 fire feow re cz te ry če tyre ca(i)r

5 fem fif P i?c P jat’ p lc

6 seks siex szesc š e s t’ chay

7 syv seofon siedem sem ’ sat

8 o tte eatha osiem vosem at9 ni n igon dz iew i?c dev ja t na

10 ti tien dz ie s i^c des ja t das

100 hundrede hund sto sto sa

3. »Jafetski« brojevi preuzeti iz popisa Jamesa Parsonsa i prošireni kako bi popis obuhvaćao litavski, albanski, armenski i toharski

»Sanskrtski jezik, kakva god bila njegova drevnost, ima čudesnu strukturu, savršeniju od grčkoga, obuhvatniju od latinskoga i na uzbudljiviji način rafiniranu od oba ta jezika; pa ipak, sanskrt je s oba ta jezika povezan i u glagolskim korijenima i u gramatičkim oblicima više nego što bi bilo moglo nastati slučajnošću. Ta je povezanost tako jaka da nijedan filolog ne bi mogao ispitati sve te jezike a da ne povjeruje da su potekli iz nekog zajedničkog izvora koji možda više ne postoji. Iz sličnoga razloga, premda ne s toliko vjerojatnosti, može se pretpostaviti da su i gotski i keltski, premda pomiješani s drukčijim idiomom, istoga podrijetla kao i sanskrt, a istoj bi se porodici mogao pridodati i perzijski.« Taj model koji je predložio Jones pretpostavljao je zajednički, izumrli jezik predak za većinu naroda Europe, Irana i Indije, i mnogi su u njemu vidjeli prvu, u bitnome smislu modernu formulaciju indoeurop-

14


šp an jo lsk i francusk i n jem ačk i nizozem ski švedski

uno un einz een en

dos deux zwei tw e e tva

tres tro is drei d rie tre

cua tro qua tre v ier v ier fy ra

c inco cinq fu n f v ijf fem

seis s ix sechs zes sex

siete sept sieben zeven ■ sju

ocho huit ach t a ch t a tta

nueve neuf neun negen nio

d iez d ix zehn tien tio

c ien to ce n t hunde rt honderd hundra

p e rz ijs k i litavsk i a lbansk i a rm enski toharsk i

yak vienas nje m i sas

do du dy erku wu

se trys tre e rek ’ tre

čaha r keturi ka ter čo rk ' š tw a r

panj penki pese hing pafi

šeš šeši g jash te vec sak

haft septyn i sh ta te e w t’n sp a t

hašt aš tuon i te te ut okat

noh devyn i nente inn riu

dah deš im t dh je te tasn šak

sad š im tas q ind hariw r kant

tu rsk i heb re jsk i m ala jsk i k inesk i

1 b ir ’ehad satu yi

2 iki š(s)nayim dua er

3 uc šsloša tiga san

4 d o rt ’a rba 'a em pa t si

5 be§ ham išša lim a wu

6 alti š išša enam liu

7 yedi š ib ’a tu joh qi

8 sekiz šam ona (de) lapan ba

9 dokuz tiš ‘a sem ib ilan jiu

10 on ’ašara su -pu lo h shi

4. Osnovni brojevi iz Parsonsova četiri »nejafetska« jezika


ske teorije. Ali možda to zapravo znači pripisati previše zasluga onomu što Jones u kratkom predavanju nije uspio prenijeti svojoj publici; treba samo pogledati jedno od njegovih kasnijih izlaganja istomu udruženju kako bi se vidjelo koliko se malo Jones razlikovao od Parsonsa.Kada je uveo problem »zajedničkoga izvora« tih jezika, Jones se zadovoljio time da opet slijedi trag do Noine lađe, odakle su potekle tri velike grane čovječanstva, čiji su sinovi »pošli iz Irana gdje su se isprva naselili u velikim naseobinama«.Tek u prvoj polovici 19. st. vidimo stvarni razvoj prepoznatljive poredbene lingvistike i izgradnju pojma jezične srodnosti koja ne potječe od Noe. Rasmus Kristian Rask (1787 - 1832), primjerice, pokazao je da nije dovoljno aludirati na intuitivnu jezičnu sličnost među različitim jezicima, kao što su raniji proučavatelji jezičnih starina običavali činiti. Tvrdio je da te sličnosti moraju biti dokazane na sustavan način. Sličnost između grčke riječi za 'hrast' phegos i engleskoga beech 'bukva' bila je utemeljena na čvršćem temelju od jafetske intuicije jer se mogla predvidjeti na temelju sustavne podudarnosti između grčkoga ph i germanskoga b. Na primjer, grčkiphero 'nosim' i engleski bear ili grčki phrater 'član bratstva' i engleski brother 'brat'. Slično se mogao pokazati pravilan odnos između grčkoga g i germanskoga k: grčki gyne, staronordijski kona zena'; grčki genos, staronordijski kyn 'obitelj'; ili grčki agrđs, staronordijski akr 'polje'.Osim toga, nisu iznenađivale samo sličnosti među glasovima već i strukture samih jezika. Sanskrtske i latinske riječi za 'vatru', agnts i ignis, nisu samo slične po glasovima već pokazuju i slične promjene u različitim gramatičkim padežima:

sanskrt latinskinominativ jd. agnis ignisakuzativ jd. agnim ignemdativ/ablativ mn. agnibhyas ignibus

Takve su gramatičke usporedbe postale predmetom velikih sinteza, od kojih su najslavnije sastavili Rask (1818) i Franz Bopp (1816, 1833). Rask je nastavio tradiciju 18. st., tj. pripisivanje etničkoga naziva jeziku pretku, koji je nazivao tračkim, no Bopp se zadovoljio time da jezik


predak nazove neodređenim nazivom Stammsprache ('izvorni' ili 'korijenski' jezik). U isto je vrijeme Knjiga Postanka stala nestajati iz većine lingvističkih rasprava2. Štoviše, već je 1813. znameniti erudit Thomas Young skovao termin »indoeuropski« u prikazu Adelungova Mitridata, višesveščanoga pokušaja da se lingvističke srodnosti jezika svijeta razaznaju usporedbom prijevoda Očenaša na te jezike.

August SchleicherSredinom 19. st. indoeuropske su studije bile čvrsto utemeljene, a objavljeni su i glavni priručnici poredbene lingvistike. Izvrstan pokazatelj napretka koji su postigli lingvisti u to vrijeme nalazi se u djelu Augusta Schleichera (1821 - 1868), koji pruža prikladno ishodište u razmatranju nekoliko tema. Schleicher se nije samo zanimao usustavljivanjem poredbenih svjedočanstava već i razjašnjavanjem temeljnih oblika indoeuropskih jezika putem istraživanja povijesti svakoga pojedinog jezika. Ukratko, Schleicher je pokušao rekonstruirati najstariji indoeuropski oblik riječi koje su se uspoređivale. Primjerice, prije Schleichera bilo je uobičajeno samo upozoriti na podudarnost koja je očita među sljedećim riječima za 'polje':

sanskrt ajrasgrčki agroslatinski agergotski akrs

Schleicher je, međutim, mogao tvrditi daje, u usporedbi s drugim indoeuropskim jezicima, bilo jasno daje gotski pravilno zamijenio glas g glasom k i da je samoglasnik u posljednjem slogu prije s izgubljen. Sta-

21 Rask i Bopp morali su se boriti protiv jednoga od posljednjih zamaha goropijanizma kada je veliki njemački romantičar Friedrich von Schlegel objavio 1808. raspravu 0 jeziku i mudrosti Indijaca (UberdieSpracheund Weisheit der Indier) u kojoj smatra da bi se svi indoeuropski jezici mogli izvesti iz sanskrta. Ta je pogreška još bila vrlo živa 1828, kada je Vans Kennedy objavio svoja Istraživanja o podrijetlu i srodnosti glavnih jezika Europe i Azije (Researches into the Origin and Affinity ofthe Principal ianguages of Europe andAsia).Prilično je začudno što je Kennedy odbacio zamisao da su perzijski i keltski jezici srodni s drugim indoeuropskim jezicima. Osim uvođenja termina indoeuropski, za što je zaslužan Thomas Young, treba spomenuti i Conrada Maite-Bruna koji je skovao termin »indogermanski«, što se najčešće upotrebljava u zemljama njemačkoga govornog područja (a upućuje na proširenost jezične porodice od Indije do germanskih govornika na obali Atlantika). Kao što ćemo vidjeti poslije, naziv »Arijci« postao je popularan za indoeuropljane u kasnom 19. i ranom 20. st. U prvom izdanju Povijesti Indije (Cambridge Historyoflndia) P. Giles je neuspješno pokušao uvesti termnin vviroiza indoeuropljane, koristeći se njihovom (rekonstruiranom) riječju za 'muškarce'.

I s v e u č il iš n a ]

O T K R I Ć E IN D O E U R O P L J A N A

-1500 -1000 500 1000 1500 SUVREMENI JEZICI

r dorski Ihelenski

GRČKI

apadni^

. -boetijski eoiskiJ-tesalijski

L-lezbijski.. r pamfiliisKi

- mikenski _L ciparski L arkadijski

-atičko-jonski koine •

(kućanski)a u-^r\u^/di ior\i

A_ toharski

INĐO-IRANSKI

ANATO-LIJSKI

■-INDIJSKI i - govorni jezici prakrti (srednja Indija) (srednja Indija)

I | i-pa'iklasični-1 sanskrt

srednje- i r ^ i f hotanskl_ iranski I

- jugozapadni perzijski - pahiavi

ili srednjoperzijskiI— sjeverozapadni srednjopartski

L-vedski sanskrt

■luvijskihetitskipalajski

likijskiI

. lidijski

suvremeni grčki

suvremeni armenski

osetski-paštu-pamirski

perzijskikurdskiindoarijski(suvremeni indijski jezici:

-gudžaratski, maratski, pandžarapski, hindi, hindustanski, bengalski singaleski itd.)

-1500 -1000 -500 500 1000 1500

SLAVENSKI -

BALTIJSKl

GERMANSKI

KELTSKI

ITALSKI

VENETSKl

MESAPSKI

ILIRSKI

-gotskistaro-norveški

r-ukrajinski -bjeloruski -ruskistarocrkveho- slavenski-češki — |------poljski— -----

E • latvijski• litavski

staropniski

švedski _ danskiislandski norveški srednjo- -

-staroirski -

'engleski niskonjemački starovisoko-—njemački njemački

galskiiberokeltski |_ vpixki lapontski ve,SKI

- kornski

i— ume I oskiČKi

umbrijski

latinski -

venetski

mesapski

- ilirski -

SUVREMENI JEZICI

ukrajinskibjeloruskiruskibugarskihrvatskisrpskičeškipoljskilatvijskilitavski

i švedski 1 danski

islandskinorveški

- engleski frizijski

_ nizozemski, flamanski -njem ački

- irski

- bretonski— bretonski— veiski— talijanski— francuski— španjolski— portugalski— rumunjski

- albanski— albanski

5. Glavni indoeuropski jezici {slavenski jezici: južn i - 'starocrkvenoslavenski, makedonski, bugarski, srednjojužnoslavenski /hrvatski, bošnjački,, srpski, crnogorski!, slovenski; zapadni-poljski, kašupski,1slovinski, 1polapski, gornji i donji lužiČki, češki, slovački; istočni - ruski, bjeloruski, ukrajinski, rusinski, op. ur.)


riji germanski oblik gotske riječi akrs stoga je morao biti *agras. Na sličan način, pogrešno vjerujući da je sanskrt bolje sačuvao indoeuropske samoglasnike, smatrao je da je stariji oblik grčkoga agros morao biti *agras. Na kraju, temeljni se oblik *igraš (danas rekonstruiran kao *hegroš) pretpostavio za izvorni indoeuropski prajezik, a ishod se toga oblika mogao predvidjeti u skladu s povijesnim razvojem svakoga pojedinog jezika. Rekonstruirani se oblik riječi obilježava zvjezdicom kako bi se istaknulo da riječ zapravo nije posvjedočena ni u jednome pisanom izvoru, već je rezultat lingvističke rekonstrukcije.

Pitanje u kojoj su mjeri rekonstrukcije ili, kako bi neki radije rekli, lingvističke konstrukcije »izvorni« jezik, uvijek je bilo izvor prijepora. Bilo je lingvista koji su tvrdili da su rekonstruirani oblici utemeljeni na uvjerljivo potkrijepljenim lingvističkim opažanjima i da bi lingvista, kada bismo ga mogli prenijeti u prošlost, razumjeli među ranijim govornicima nekoga jezika. Drugi više vole gledati na rekonstrukcije kao na tek prikladne formule koje izražavaju jezičnu povijest pojedinih jezika na najkraći mogući način. Njihova stvarnost nije predmetom brige ili zanimanja. Za one koji su skeptični prema tvrdnjama o stvarnosti lingvističkih rekonstrukcija, Schleicherova najveća ludost bila je njegov pokušaj da napiše basnu na rekonstruiranome indoeuropskom jeziku. Svoju je priču nazvao Avis akvasas ka ('Ovca i konji').

Schleicherovi rekonstruirani oblici bili su pod jakim utjecajem naslijeđa koje je pripisivalo previše vrijednosti opisima sanskrta koje su sastavili stari sanskrtski gramatičari. Do 20. st. poredbena je lingvistika postupno izmijenila oblike svojih rekonstrukcija te tridesetih godina 20. st. pronalazimo revidiranu verziju iste priče, koja se sada zove Owis ek'woses-kwe, a sastavio ju je Herman Hirt. Danas se Hir- tova rekonstrukcija može smatrati pomalo arhaičnom, u svjetlu suvremenije lingvističke teorije zajedno sa svjedočanstvom indoeuropskih jezika Anatolije, poput hetitskoga. Kao primjer suvremenijih promjena u rekonstrukciji neki danas radije rekonstruiraju riječ za našu nesretnu ovcu kao *h2owis, ali kako nas ovdje ne zanima indoeuropska

19


fonologija, kroz cijelu ćemo ovu knjigu zadržati tradicionalnije (i lakše izgovorive) rekonstrukcije koje potječu iz ranoga 20. st.3Drugo je Schleicherovo naslijeđe njegov model jezičnoga razvoja indoeuropskih jezika. Schleicher se uvijek duboko zanimao za biologiju te je primijenio model genetičkoga stabla kako bi opisao raščlanjivanje indoeuropskih jezika. Indoeuropska je hipoteza ustvrdila da se velika sličnost različitih indoeuropskih jezika može objasniti samo tako da se pretpostavi da su se oni svi razvili iz zajedničkoga prajezika. Taj bismo izvorni jezik mi danas nazvali indoeuropskim (ili ie.) prajezikom. Na teritoriju gdje se on govorio različita su se područja stala međusobno razlikovati i granati u različite velike skupine jezika ili »temeljnica«, kako ih je Schleicher nazivao. Primjeri bi »temeljnica« bili keltski, germanski ili slavenski. Istim postupnim procesom razilaženja te su se temeljnice razdvojile u različite jezike, primjerice keltske (irski, velški, manski, bretonski itd.) ili slavenske (poput ruskoga, ukrajinskoga ili poljskoga), a ti su se opet razgranali u dijalekte i narječja. Kako bi oslikao taj povijesni proces, Schleicher je preuzeo biološki model porodičnog stabla i tako prikazao razdvajanje indoeuropskih jezika. Duljina grana pokazivala je trajanje vremena tijekom kojega su različite »temeljnice« ostale blisko povezane, a udaljenosti među granama- pokazivale su stupanj srodnosti. Na taj način iz Schleicherova je dijagrama bilo jasno da su sjevernoeuropski jezici, u koje su pripadali germanski, baltski i slavenski jezici, bili srodniji jedni drugima nego južnim i zapadnoeuropskim jezicima. Također se moglo vidjeti da se pragermanski jezik izdvojio iz sjeverne grane puno prije nego što su se međusobno razdvojili baltijski i slavenski.Odmah je jasno da je genetski model nužno morao utjecati na cijelu raspravu o pojedinačnim povijestima indoeuropskih naroda i jezika.

3 U ovome tekstu upotrebljavam tradicionalni sustav rekonstruiran za indoeuropski prajezik koji obuhvaća samoglasnike a, e, i, o, u (duge i kratke); polusamoglasnikey i w; nazale m i nte likvide/ir; sibilants; i bogat skup suglasnika koji se razvrstavaju u ove trojke: labijali p, b, bh; dentali t, d, dh; velari k, g, gh; labiovetari k", gw, gwh. Osim tih glasova, postojali su i glasovi koji su se izgovarali blizu larinksa i zovu se laringali, a njih bilježim hY h2, /?3 i - četiri laringala čiji je izgovor fonetski potvrđen, ha - glasovi kod kojih se ne može utvrditi je li riječ o laringalu h2 ili hA, i hx - kad je fonetsko ponašanje laringala posve nepoznato. Postojanje laringala isprva je pretkazano na temelju unutrašnje strukture indoeuropskih jezika, a ono je i potvrđeno otkrićem hetitskoga, u kojem je pronađen glas koji je zvučao kao h u predviđenom položaju. Broj različitih tipova laringala još je uvijek sporan, a razni su lingvisti predložili nekoliko različitih sustava prikazivanja. Štoviše, u osamdesetim godinama 20. st. pojavilo se nekoliko velikih izazova tradicionalnom sustavu rekonstruiranome u 19. st. (za kratki osvrt v. Szemerenyi, 0., Recentdevelopments in Indo-European linguistics, Transactions ofthe Philological Society, 1985:1 - 71).


Inačica Augusta Schleichera iz 1868.:

Avis akvasas ka Avis, jasmin varna na a ast, dadarka akvams, tam, vagham garum

vaghantam, tam, bharam magham, tam manum aku bharantam. Avis akvabhjams a vavakat: kard aghnutai mai vidanti manum akvams agantam.

Akvasas a vavakant: krudhi avai, kard aghnutai vividvant- svas: manus patiš varnam avisams karnauti svabhjam gharmam vastram avibhjams ka varna na asti.

Tat kukruvants avis agram a bhugat.

Revidirani p rijevod Hermana H irta iz 1939.:

Owis ek’woses-kwe Owis, jesmin wetena ne est, dedork’e ek’vvons, tom, vvoghom

gwerum vveghontm, tom, bhorom megam, tom, gh'emonm ok'u bhertontm. Ovvis ek’vvomos ewewekwet: kerd aghnutai moi vvidontei gh'emonm ek'vvons ag’ontm.

Ek‘woses ew®wekwont: k ’ludhi, owei! k erd aghnutai vidontmos: gh’emo, potis, vvelanam owjom kwrneuti sebhoi gh^ermom vvestrom; owimos-kwe we|ana ne esti.

Tod k’ek’ruv/os owis ag’rom ebhuget.

W infred Lehmann i Ladislav Zgusta objavili su 1979. treću inačicu s neznatnim doradama:

Owis ekwoskwe(Gwarei) owis, kwesyo vvlhna ne est, ekvvons espeket, oinom ghe

gwrum vvoghom vveghontm, oinomkwe megam bhorom, oinomkwe ghmenm oku bherontm.

Owis nu ekwobh(y)os ewewkwet: Ker aghnutoi moi ekvvons agontm nerm vvidntei.

Ekvvos tu ewewkwont: Kludhi, ovvei, ker aghnutoi nsmei widntbh(y)os: ner, potis, owiom r vvlhnam sebhi gwhermom vvestrom kwrneuti. Neghi ovviom vvlhna esti.

Tod kekluvvos ovvis agrom ebhuget.

Prilično doslovan p rijevod na engleski glasio bi:(The] Sheep and [the] Horses

(On a hill] [a} sheep, on vvhich vvoot not was, saw horses, one, [a] vvagon heavy pulling, [another] one, (a] load great, (another] one, (a] man swiftly carrying. [The] sheep to the horses said: heart pains me seeing (a] man horses driving.

(The] horses to the sheep said: iisten sheep, hearts pain us seeing: man, [the] master, vvooi of the sheep makes tor himself [a] vvarm garment and to the sheep vvool not is.

That having heard, [the] sheep to the ptain fled.

Hrvatski prijevod:Ovce i konji

(Na brijegu) ovca bez vune vidje konje, kako jedan vuče teška kola, drugi veliki teret, a treći na sebi nosi brzog jahača.Reče ovca konjima: Boli me kad vidim čovjeka kako tjera konje.Rekoše konji ovci: Slušaj ovco! Nas boli kad vidimo kako čovjek, gospodar, izrađuje sebi toplu odjeću od vune s ovce koja nema vune za sebe.Čuvši to, ovca pobježe u polje.

6. Tri verzije Scbleicherove praindoeuropske basne. Svaka od verzija upotrebljava različitu indoeuropsku riječ za čovjeka koji zlostavlja ovcu i konje. Schleicher je rekonstruirao riječ na temelju niza: sanskrtski manus, gotski manna, engleski man, ruski muž. Hirt je svoju izveo iz praindoeuropskoga *g’hmon 'čovjek', npr. latinski homo, gotski guma, tokarski B šaumo, litavski žmuo; najnovija verzija upotrebljava *ner 'čovjek, muškarac, usp. sanskrtski nar-, avestički nar-, grčki anlr, staroirski nert itd. Četvrta riječ, *w!ros, znači 'muškarac.


Model je zahtijevao da se pitanja postavljaju tako da se pita, primjerice, kada su se germanski jezici odvojili od baltoslavenskih. A to se moglo lako prevesti na pitanja poput: Kada su se germanski narodi odselili od baltoslavenskih naroda? Kada su se Kelti odvojili od italskih naroda? Takva pak povijesna pitanja zahtijevaju specifičan tip odgovora, koji nije daleko od lova na Noino potomstvo.Preveliki shematizam Schleicherova modela porodičnog stabla izazvao je reakciju. Ponajprije, Schleicherov je model preuzeo implicitnu premisu da se jezici odvajaju jedni od drugih i zatim ostaju izolirani od dodira s drugim jezicima. No to je svakako proturječilo povijesnomu iskustvu. Srednjovjekovni su francuski i latinski (italski) imali golem utjecaj na engleski (germanski) jezik. Još važnije je to što Schleicherov model nije mogao objasniti mnoge odnose među jezicima koji su bili jasni čak i lingvistima 19. st. Primjerice, tri glavne grane Schleicherova stabla presijeca znamenita podjela na jezike centum i sateni. Ta se podjela odnosi na indoeuropski glas *k koji ima izrazito različite odraze u različitim jezicima. Riječ za 'sto', *kmtom, daje glas k u latinskome centum, staroirskome cet, grčkome hekaton, gotskome hund (od *kuni), no mijenja se u sibilant (zvuk sličan glasu s) u staroindijskome satam, iranskome satdm, litavskome šimtas itd. Schleicherovo je stablo zahtijevalo intenzivno blizak dodir između germanskoga i baltoslavenskoga, pa ipak su prema tome odrazu baltoslavenski jezici bili bliže povezani s jezicima

7. Indoeuropsko jezično stablo Augusta Schleicbera

oo

O T K R IĆ E

Azije. Za svako prilagođivanje grana na stablu mogla se pronaći druga jezična izoglosa (sličnost) koja bi mu proturječila.Rješenje toga problema do kojega je došao Johannes Schmidt (1843- 1901) bilo je da se prevlada model genetskoga razvoja putem grananja tako da se zamisli širok pojas indoeuropskih govornika u čijim su se pojedinim područjima inovacije razvijale i širile poput valova sve do nekih, no rijetko do svih drugih jezika. Slika koja je nastala na taj način nije bila stablo, već niz međusobno isprepletenih krugova ili krugova koji jedni druge obuhvaćaju, a izražavaju specifične sličnosti između pojedinih jezika. Schleicherovi baltoslavenski jezici mogli su dijeliti isti odraz indoeuropskoga glasa *k, ali sličnosti s germanskim jezicima također su bile prikazane krugom koji je presijecao krug za tu sličnost. To je pružilo ponešto realističniji prikaz jezičnih srodnosti među jezicima, no također je počivalo na važnoj pretpostavci: položaj jezika na dijagramu prikazivao je zemljopisne stvarnosti a da nije utvrđivao vrijeme u kojem se neka promjena zbila. Ukratko, model je bio sinkronij- ski opis indoeuropskih jezika, no pružao je slabu ili nikakvu povijesnu perspektivu. Kelti su bili jednostavno narod koji je govorio jezikom za koji se činilo da dijeli neke sličnosti s italskim jezicima. To da su neke od tih sličnosti mogle biti naslijeđene iz izvornoga indoeuropskog prajezika u jednom razdoblju, dok su druge bile stečene tek tisućama godina poslije, nije se moglo razaznati u Schmidtovu dijagramu. Kako

skupini I I I tvore neke padeže s pomoću m umjesto s pomoću bh.


bismo ipak bili pošteni prema Schmiđtu, treba reći da njegova namjera nije bila da zamijeni Schleicherov model, već da pruži i drugu, sinkro- nijsku dimenziju međusobnim odnosima indoeuropskih jezika. Premda je bio suptilniji instrument od Schleicherova, Schmidtov model valova ipak nije uspio prikazati povijesni razvoj indoeuropskih jezika.Iako bismo se sada mogli poželjeti okrenuti općeprihvaćenomu modelu razvoja indoeuropskih jezika, svi su se kasniji pokušaji da se prikažu međusobni odnosi indoeuropskih jezika nažalost reducirali na dvodi- menzionalost bilo Schleicherova bilo Schmidtova modela, čak i kada su bili znatno artikuliraniji i dopunjeni s mnogo više podataka. Suvremeni će povijesni lingvist još uvijek teško izbjeći upotrebu Schleicherovih »temeljnica« ili razdvojiti složenu stratigrafiju indoeuropskih izoglosa koje čine model valova. Valja ipak priznati da postoji jednoznačna sloga oko nekih problema, primjerice da su Indijci i Iranci bili u jezičnom smislu vrlo blisko srodni prije nego što su se pojavili na povijesnom obzoru. Usprkos tomu, indoeuropska dijalektologija ostaje i plodonosno i zastrašujuće područje istraživanja i prijepora.

9. Razvoj indoeuropskih jezika prema Franciscu Adradosu (1982)

O T K R IĆ E

Indoeuropska hipotezaIako su pojedinosti i dalje predmet spora, indoeuropska hipoteza sasvim sigurno nije. Ona je jedino objašnjenje kojim se može uvjerljivo pokazati zašto približno polovica stanovnika Zemlje govori jezicima koji su očito srodni jedni drugima. Ta činjenica zahtijeva da se pretpostavi da je u neko doba i na nekome mjestu u Euroaziji postojala populacija koja je govorila jezikom od kojega su potekli svi oni jezici koje danas prepoznajemo kao indoeuropske. Uobičajeno ime za taj jezik - indoeuropski - primjenjuje se i za govornike toga jezika, a oni su predmetom ove knjige. Štoviše, pretpostavlja se da su oni jednom zauzimali područje koje je bilo u znatnoj mjeri ograničeno u odnosu prema onome gdje ih pronalazimo u vrijeme kada se pojavljuju u povijesnim izvorima. Nažalost, taj je zaključak često počivao na skrivenoj pretpostavci o jafetiz- mu - na nastojanju pisaca 19. ili čak i 20. st. da prikažu Indoeuropljane kao jedinstven narod koji je bio ograničen na svoju pradomovinu, koji je usavršavao svoj jezik, a zatim provalio po cijelom svijetu mašući mačevima i šireći gramatičke paradigme. Ta metafora progoni mnogo djelao Indoeuropljanima kao narodu. No neuspjeh te metafore da potpuno

O T K R I Ć E IN D O E U R O P L J A N A

11. Suvremeni »model valova« indoeuropskih jezika prema RaimuAnttili (1972). Brojevi izražavaju 24 izoglose (sličnosti) koje dijele različiti indoeuropski jezici. Izoglosa I izražava podjelu na jezike centum i satem (Schmidtov val II). Neke izoglose, koje se obično tumače kao inovacije, povezuju, čini se, grčki, iranski, indijski i armenski. Slično, germanski, baltijski i slavenski dijele neke sličnosti, dok veliki svežanj izoglosa dijeli italski od grčkoga. Hetitski i toharski obično su na konzervativnoj strani većine dijalekatnih promjena u skladu s njihovim perifernim položajem u odnosu prema drugim indoeuropskim jezicima.

uvjeri čitatelje ili, još gore, njezino izazivanje podsmijeha umjesto kritičke prosudbe, ima malo veze s valjanošću našega pojma ograničene pradomovine i naroda. Budući daje taj element u našoj percepciji Indoeuropljana temeljan za većinu istraživanja u ovoj knjizi, moramo ga sagledati iz još veće blizine.Postojanost se jezika sastoji u tome da se on neprekidno mijenja; nepromjenjivost je ono što je neprirodno jer bi ona zahtijevala od mnoštva pojedinaca da tijekom niza naraštaja reproduciraju točno iste glasove i prenose posve isti idiom, što je zadaća koja proturječi i naravi ljudskoga ponašanja i nužnosti da se jezik prilagođava neprekidnim kulturnim

26


promjenama. Složeni razlozi jezičnih promjena - primjerice, postojanje društvenih staleža, fonetskih tendencija razvoja, analogije, dodira s drugim jezicima - u ovom času ne mogu biti predmetom našega zanimanja. Dovoljno je da promislimo kako je engleski jezik kojim je govorio Chaucer na krajnjem rubu razumljivosti govorniku engleskoga u 20. st. Kada se suoči sa staroengleskim jezikom, suvremeni govornik engleskoga brzo će se oprostiti s razumijevanjem, baš kao što bi Francuz, Španjolac ili Rumunj očajavali u razgovoru s drevnim Rimljaninom. Ako se jeziku može pripisati postojanost, to nije zbog nepromjenjivosti, već prije zbog toga što njegovi govornici, tijekom vremena i u pojedinom području, uspijevaju održati proces razmjerno sličnih jezičnih promjena.Trebalo bi, dakle, biti jasno da mnogi čimbenici znatno utječu na jezični kontinuitet, kao i na usporednu jezičnu promjenu. Možemo očekivati da će količina promjene djelomično ovisiti o duljini vremena protekloga u jezičnom kontinuumu. Također, promjena će biti pod utjecajem veličine i obilježja zemljopisnog područja koje neki jezik zauzima. U od-

suvrem eni engleski

Yahweh is my shepherd, I lack nothing.In meadovvs of green grass he iets me lie.To the waters of repose he leađs me.

rani suvremeni engleski

The Lord is my shepherd, I shall not want.He maketh me to lie down in green pastures.He ieadeth me beside the still waters.

srednjoengleskiOur Lord gouerneth me, and nothyng shai defailen to me. In the sted of pasture he sett me ther.He norissed me upon water of fyl!yng.

staroengleskiDrihten me raet, ne byth me nanes godes wan.And he me geset on swythe good feohland.And fedde me be vvaetera stathum.

hrvatskiJahve je pastir moj:ni u čemu ja ne oskudijevam;Na poljanama zelenim on mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodi (...)

12. Prijevodi dijela 23. psalma pokazuju kako se engleski jezik promijenio tijekom proteklih tisuću godina

77


13. Kana povijesna distribucija glavnih indoeuropskih jezičnih skupina

sutnosti masovnih medija ili pismenoga standarda, ljudi koji su izvorno govorili istim jezikom, ali su odvojeni velikim udaljenostima, vjerojatno neće održati usporedne promjene. Gdje nalazimo velike sličnosti u govoru na velikom području, obično možemo pretpostaviti daje došlo do nedavnog širenja jer bi čimbenici vremena i udaljenosti inače prirodnim putem sveli jedan jezik na kontinuum međusobno povezanih, ali sve različitijih jezika. Budući da je tako, sličnost indoeuropskih jezika, kada se s njima prvi put susretnemo, na prostoru od Atlantika do Indije - upućuje na zaključak da su se oni razmjerno nedavno proširili iz nekoga ograničenijeg područja. Pripisati tom širenju jezika vrlo veliku starinu značilo bi pripisati indoeuropskomu prajeziku svojstva koja ne bi bila samo potpuno suprotna svemu svjedočanstvu drugih jezika na svijetu već i protivna samomu ljudskom ponašanju. Ukratko, prema indoeuropskoj hipotezi indoeuropskim je prajezikom govorila neka populacija u nekom području Euroazije, koje je bilo znatno ograničenije od njihove najstarije povijesne distribucije. Kako je ono bilo ograničeno, kada i gdje, problemi su kojima ćemo se baviti u idućim poglavljima.

DRUGO POGLAVLJE

Indoeuropljani u Aziji

A zija j i .kolijevka čovječanstva. Vremena se

m ijenjaju, ljudi se m ijenjaju, ali vjera u arijsku

kolijevku nije se prom ijenila.

H a n s v o n W o l z o g e n , 1875.

Indoeuropljani nisu provalili u povijest; prodirali su u nju tijekom 3500 godina najavljujući svoj dolazak u povijesnim zapisima u tako različitim medijima kao što su glinene pločice u Anatoliji i Grčkoj, natpisi uklesani u stijenu u Iranu, zavjetni natpis na germanskom rogu ili luteranski katekizam za poganske Litavce. No bez obzira na to kada ili gdje prvi put susrećemo jezik govornika nekoga indoeuropskog jezika, svi ti susreti imaju zajedničko obilježje: govornici koje susrećemo bez iznimke govore već izdvojenim indoeuropskim jezikom, nikad praindoeuropskim. Budući da ovaj rad pokušava utvrditi izvorište najstarijih Indo- europljana, moramo ograničiti pozornost na onaj kratki trenutak kada se svaka pojedina skupina Indoeuropljana prvi put pojavljuje u povijesnim zapisima, a potom moramo potražiti njihove najneposrednije jezične i arheološke izvore. Budemo li tako činili, nadamo se da ćemo se približiti njihovim predcima, indoeuropskoj zajednici iz koje su svi potekli. Međutim, ne možemo slijediti taj smjer istraživanja a da ne spomenemo neke temeljne arheološke pojmove. Ti će pojmovi obuhvaćati »kulture«, koje se tradicionalno definiraju kao uzastopno ponavljanje iste keramike, oruđa, arhitekture i pogrebnih obreda u nekome ograničenom području. Takva je arheološka kultura, primjerice, kultura grobova Gandhara u dolini Swat u Pakistanu. Valja naglasiti da su takve kulture konstrukti suvremenih arheologa te da je njihova pripadnost stvarnim prapovijesnim društvenim skupinama tema koja je neprekidno predmet spora. Svjedočanstva o tim kulturama mogu se pronaći u arheološkim nalazištima koja gdjekad sadržavaju različite razine koje treba datirati

IN D O E U R O P L J A N I U A Z IJ I

u različita razdoblja. Svako je od tih razdoblja označeno brojem, primjerice Troja V (peta glavna faza u razvoju nalazišta u Troji). Događaji poput uništenja nalazišta ili pojavljivanje osobitih kulturnih pojedinosti mogu se pronaći u različitim kulturama u približno isto vrijeme te čine ono što nazivamo horizontom.Budući da i sami povijesni zapisi počinju u Aziji, ondje ćemo i započeti s praćenjem njihovih tragova.

Anatolijc i .................................................................................Najstariji narodi koji su govorili nekim indoeuropskim jezikom, a pojavljuju se u povijesnim zapisima jesu Anatolijci, koji su prvi put zabilježeni otprilike u 19. st. pr. Krista. U to su doba asirski trgovci prodrli u južnu središnju Anatoliju i ustanovili svoj karum ili »trgovinski ured« u Kanišu, koji se danas zove Kultepe. Iskopavanja na tom nalazištu, kao i na mnogim drugim asirskim trgovačkim ispostavama, otkrila su glinene pločice pisane asirskim klinopisom. Te pločice bilježe dnevne poslove asirskih trgovaca, a osim toga spominju i osobna imena i imena mjesta koja se mogu prepoznati kao indoeuropska4. Otprilike polovicom 17. st. pr. Krista indoeuropski govornici iskazuju svoju nazočnost u nekoliko anatolijskih jezika. Nadaleko najbolje posvjedočen od tih jezika jest hetitski. Hetiti, čiji je glavni grad bila Hattuša (suvremeni Bogazkoy), ostavili su nam više od 25 000 glinenih pločica, koje potječu iz razdoblja od oko 1650 do 1200 g. pr. Krista. Osim toga, njihovi arhivi sadržavaju pločice na još dva indoeuropska jezika, na luvijskome i na palajskome. Oni nam prikazuju sliku Anatolije u kojoj su Hetiti gospodari središnjega područja, govornici palajskoga njihovi podčinjeni na sjeveru, a Luvijci zauzimaju ulogu tradicionalnih suparnika u većem dijelu zapadne i južne Anatolije. Nakon propasti Hetita oko 1200 g. pr. Krista, čini se daje luvijski zavladao diljem južne Anatolije, a jezici srodni luvijskomu, poput likijskoga, karijskoga i lidijskoga, nastavili su se upotrebljavati sve do posljednjih stoljeća pr. Krista, slično se zbilo i s

* Među osobnim imenima neka su slična onima koja su poslije posvjedočena među samim Hetitima, npr. Sa-li-nu-ma, gdje hetitski salli znači 'velik'. Neka imena, poput Ta-ak-sa-nu-ma-an, izgledaju tvorena od indoeuropskih korijena (hetitski taks- 'raditi, graditi', sanskrt takšan i grčki tekton 'tesar').

30

I N D O E U R O P L J A N I U AZ IJI

pisidijskim, koji je poznat samo s nadgrobnih natpisa iz prvih stoljeća po Kristu, kada gaje naposljetku preplavilo širenje grčkih kolonista. Za našu je svrhu važno da ispitamo u kojoj su mjeri anatolijski jezici bili autohtoni u područjima u kojima su se govorili. Zajedničko mišljenje i arheologa i lingvista poreklo bi da su oni bili domaće stanovništvo Anatolije i smatralo ih došljacima iz brončanog doba koji su asimilirali izvorne neindoeuropske populacije. Asirski trgovci u 19. st. pr. Krista nisu samo zabilježili imena indoeuropskih naroda u svojim tekstovima već i jasno pokazuju daje u tom području bilo vrlo mnogo neindoeuropskih naroda. U postojanje tih neindoeuropskih naroda ne može se sumnjati jer i sami hetitski arhivi sadržavaju tekstove, prijevode iz tekstova te česte posuđeni- ce iz jezika koji se nazivao hatskim. Hatijci (ili Hati) smatraju se glavnim supstratom, ako hoćete, domorodcima u središnjoj Anatoliji, nad kojima su zavladali Hetiti i govornici palajskoga. Od Hata su Hetiti posudili ne samo mnogo riječi5 već i velik dio svoje kulture, a sigurno i mnoge religijske elemente. Čak i ime Hetita potječe od imena Hatti (Hetiti su sami sebe nazivali nes, a svoj jezik nesili). Lingvistički gledano, hatski je neindoeuropski jezik čiji genetski odnosi nisu utvrđeni, premda ima nekih razloga (npr. odsutnost gramatičkog roda, upotreba prefiksa) da se poveže sa sjeverozapadnokavkaskim jezicima (npr. aphaskim) ili s kartvelskima, najvećom jezičnom porodicom na južnome Kavkazu.Dalje na istok, na rubu Anatolije i sjeverne Sirije, živio je još jedan veliki neindoeuropski narod, Hurijci. Hurijski tekstovi očuvani u hetitskim arhivima, zajedno s hurijskim posuđenicama u luvijskome i s natpisima i tekstovima koje su ostavili sami Hurijci u sjevernoj Mezopotamiji, a potječu još iz 23. st. pr. Krista, svjedoče o nazočnosti još jednoga neindoeuropskog naroda na istočnom rubu indoeuropskoga područja u Anatoliji. Južno od njih bile su zemlje Semita i (prije) Sumerana, koji također nisu govorili indoeuropskim. Prirodni zaključak koji slijedi iz svega toga jest da su Anatolijci, koji su govorili indoeuropski, došli u središnju Anatoli-

5 Hetiti su preuzeli hatski glavni grad HattuŠu i osobna imena, kao što je Hattušili, od hatskoga stanovništva. Među hatskim posuđenicama u hetitskome ima riječi koje su posebno povezane s carskom viašću u Hetita, primjerice riječi za prijestolje, gospodara, kraljicu majku, plemića te cijeli niz imena službenika i obrednih pomoćnika. Među prepoznatljivim hatskim posuđenicama za predmete materijalne kulture jesu riječ za željezo i neke riječi za kruh (Kammenhuber, A., »Protohattisch-Hethitisches«, MunchenerStudienmm Sprachv/issenschaft 14 (1959): 63 -83). Uopće se pretpostavlja da su hatsko-hetitski dvojezični tekstovi bili nužni jer se hatski prestao upotrebljavati, premda su Hetiti preuzeli hatsku religiju (i drugo). Također v. c. iustus (1992) »The impact of non-!ndo-European languages on Anatolian«, L C Polome and W. Winter (eds) ReconstructingLanguagesandCultures, 443-467, Berlin.

31

I N Đ O E U R O P L J A N I U A Z IJ I

14. Najraniji indoeuropski jezici uAnatoliji i njihovi neindoeuropski susjedi (napisani velikim slovima)

ju te da vjerojatno nisu onamo dospjeli neposredno s istoka ili jugoistoka toga područja, gdje su u povijesno vrijeme posvjedočene velike skupine neindoeuropskih populacija. Također je jasno iz obilja mješovitih tekstova, iz tuđica u hetitskome i luvijskome te iz cjelokupne kulturne slike koja proizlazi iz sadržaja sačuvanih tekstova, da su indoeuropski Anatolijci već u znatnoj mjeri asimilirali kulturu neindoeuropskih stanovnika Anato- lije prije nego što su se prvi put pojavili u povijesti. A što nam o njihovu podrijetlu kažu lingvistika i arheologija?Za lingvista postojanje triju indoeuropskih jezika u Anatoliji u 17. st. pr. Krista otvara tri problema koja imaju veliku povijesnu važnost. Prvi je njihov odnos s drugim indoeuropskim jezicima. Postoji prilično općenito slaganje među povijesnim lingvistima da anatolijska grana pokazuje neke od najizrazitijih primjera arhaizama među svim indoeuropskim jezicima. Time se misli na to da se čuvaju gramatički oblici i konstrukcije koji su vrlo rano nestali u drugim jezicima6. Neki bi bili spremni poći

6 Među arhaična obilježja hetitskoga ubrajaju se laringali, imenice s osnovom na r/n, arhaični zamjenički oblici, međiopasiv; hetitski je pak izgubio (ili možda nikada nije imao, kao što tvrde neki lingvisti) ženski rod, dvojinu, aorist i optativ. Neka obilježja koja hetitski nema a rekonstruiraju se za indoeuropski prajezik, također su odsutna u hatskome. Stoga se hatskomu supstratu katkad pripisuje jedna od glavnih uloga u restrukturiranju hetitskoga jezika od modela predstavljena drugim indoeuropskim jezicima.

IN Đ O E U R O P L J A N I U A Z IJ I

15. Dvojezični vjerski tekst na hetitskome i hatskome.Hetitski tekst sadržava indoeuropske riječi, npr. assu 'dobar,Što je srodno sanskrtskome su, grčkome eu 'dobar; hetitski anda 'unutar srodno je latinskome endo; a eszi 'sjedi' treba usporediti sa sanskrtskim aste i grčkim estai. Međutim,Sulinkattis je hatsko ime za koje hetitski tekst pokazuje da se sastoji od Sulin + katti 'kralj'. LUGAL jesumerski znak za 'kralja. Strukturno su hetitski i hatski vrlo različiti jezici.Hetiti su velik dio svoje religije posudili od starosjedilački r

i dalje te tvrditi da anatolijska grana, kako se čini, nema nekih gramatičkih oblika koji su se razvili u svim drugim indoeuropskim jezicima. To, tvrde oni, upućuje na zaključak da se anatolijska grana odvojila od ostatka indoeuropskoga kontinuuma prije nego što se taj kontinuum razvio u onaj oblik indoeuropskoga prajezika iz kojega su se razvili svi drugi indoeuropski jezici, na primjer i praanatolijski i praindoeuropski razvili su se iz zajedničkoga praindohetitskoga. To motrište nije općenito prihvaćeno, osobito zato što većina lingvista smatra da su se anatolijski jezici već znatno izmijenili pod utjecajem neindoeuropskih domorodačkih populacija prije nego što su se pojavili u povijesti. Premda ima mnogo suptilnih kontroverzija o pojedinostima tih lingvističkih problema, bilo bi malo jezikoslovaca koji bi bili spremni poricati da su anatolijski jezici vrlo rani odvjetak ili grana koja se vrlo rano odvojila od zajedničkoga indoeuropskoga dijalekatnog kontinuuma.Drugo su važno pitanje međusobni odnosi među anatolijskim jezicima. Budući da su svjedočanstva o luvijskome i palajskome tako oskudna u usporedbi s hetitskim, teško je potpuno sigurno utvrditi u kojoj su se mjeri ta tri jezika razlikovala. Da su razlike postojale, može se lako vidjeti uspoređujući neke riječi iz njihova rječnika:

hetitski luvijski palajskiotac attas tati papasunce/dan siwat tiwaz tiyazmed melit mallit- malit-selo, ladanje kimmara- immara- 0ruka kessera- issari 0

hetitski hatski hrvatskin=asta assu malhip=hu Onda bi dobrotu trebaoanda tarneskiddu te-ta-h-sul pustiti unutra,idalu = ma=kan asah = pi ali zio ne bi smio pustiti unutra.anda le tarnai tas-tu-ta-sula (Bog) Sulinkatte,

°Sulinkattis-san °Sulinkatti kralj.

LUGAL-us katti sjedi unutra.

anda eszi. a-ta-niua3s


16. Neki osnovni brojevi i termini za srodstvo pokazuju temeljne razlike između hurijskoga i indoeuropskoga

Međutim, usprkos tim razlikama, a neke su još dublje od navedenih, ta su tri jezika međusobno mnogo sličnija nego što su slični drugim indoeuropskim jezicima, čak i onima koji su također posvjedočeni u brončano doba. Svi oni daju dojam da su rezultat jezične diferencijacije na širokom području anatolijskih dijalekata. Njihovo međusobno razdvajanje očito se moralo dogoditi prije nego što su u povijesti prvi put posvjedočeni, no ne jako dugo prije toga jer inače bismo očekivali još veće razlike među njima. Lingvisti obično daju približnu procjenu da su predci različitih anatolijskih jezika prodrli u ta područja u nekom razdoblju tijekom trećega tisućljeća pr. Krista ili možda još u kasnom četvrtom tisućljeću. Sto to sve znači za arheologa?Prije svega, indoeuropske Anatolijce teško je razlikovati od njihovih neindoeuropskih susjeda i prethodnika. Čini se da su potpuno prigrlili lokalne anatolijske kulture brončanog doba; oni uopće ne pokazuju nikakva kulturna obilježja koja bi ih jasno obilježila kao Indoeuropljane. To zapravo ne iznenađuje, jer temeljna društvena slika brončanodobne Anatolije pokazuje tu zemlju podijeljenu na niz gradova država s jezično različitim populacijama koje su dijelile istu materijalnu kulturu. Čak se smatralo da hetitski nije bio jezik dominantne skupine, već prije lingua franca, jezik koji se razvio iz bliskoga udruživanja starijih Hetita iz Kaniša s asirskim trgovcima, koji su bili prvo pismeno stanovništvo u Anatoliji i kojima je Kaniš bio trgovačko središte7.Moramo se također prisjetiti da o arheologiji Anatolije još uvijek znamo znatno manje nego o arheologiji mnogih drugih dijelova Euroazije te stoga valja priznati da se argumenti u prilog etničkim migracijama u

1 G. Steiner (1981) smatra da su Hetiti već bili naseljeni u Kanišu kad su pristigli Asirci te daje njihov jezik poslužio kao lingua franca u cijeloj središnjoj Anatoliji, a potom i kao državni jezik države Hatti jer su oni nastavali jednu od najvećih trgovačkih ispostava. Prema Steineru, Hetiti u Starom Kraljevstvu ponajprije nisu bili »Hetiti«, već Hati koji su prihvatili novi lingua franca.

hurijski2 sin3 kik4 tumni6 sinta9 nis10 emanbrat senakći sala

praindoeuropski'duwo*treyes*kwetwores*s{w)eks*newQ'dekmt'bhrSter'dhugatgr

34


Anatoliju uglavnom temelje na oskudnim svjedočanstvima. A to je povezano i s time što su lingvisti optimističkim arheolozima otvorili prostor, a malo njih, ako vjeruju da je u razdoblju od 1500 godina moguće utvrditi takve migracije na temelju arheoloških ostataka, može odoljeti a da ne otkrije čak nekoliko mogućih osvajača, i s istoka i sa zapada. Vjerojatno najšire prihvaćena teza datira doseljavanje Indoeuropljana u Anatoliju na kraj ranoga brončanoga,doba II, oko 2700 - 2600 g. pr. Krista, kada su svjedočanstva o kretanjima populacija povezana s razaranjem i napuštanjem naseobina. Počevši od zapadne Anatolije, vidimo faze razaranja na svim velikim nalazištima te napuštanje manjih nalazišta. Ravnica Konya najuvjerljiviji je primjer jer su terenska istraživanja ondje upućivala na smanjenje broja nalazišta iz ranoga brončanog dobaII od stotinu na samo četiri u sljedećem razdoblju. Neki smatraju da bi se ta promjena mogla pripisati infiltraciji nomada koji su duboko izmijenili sjedilačko gospodarstvo toga kraja. Osim toga, novi keramički elementi, koji potječu iz sjeverozapadne Anatolije (Troja V) brzo su se proširili na istok, kao i klasični oblik statusne ili obredne arhitekture: megaron, koji je bio zajednički nalazištima u Troji i Bey9esultanu, sada se počinje pojavljivati i u nalazištima kao što je Kaniš (Kultepe) u središnjoj Anatoliji.Argumenti o kretanju sa zapada na istok osvajača sredinom trećega tisućljeća pr. Krista u skladu su s nekim lingvističkim teorijama o širenju anatolijskih jezika. Zapravo, novi horizont obuhvaća kasnije povijesne zemlje Luvijaca koji su provaljivali sa zapada na istok tijekom cijeloga

35

U A Z IJ I

svojeg postojanja. Kriza na kraju ranoga brončanog doba II mogla bi biti pripisana pojavi ili najstarijih Luvijaca ili čak najranijih govornika anatolijskoga, uključujući i pretke Hetita, koji su se poslije počeli razlikovati u jezičnom smislu. Napuštanje i razaranje nalazišta moglo je ipak biti i rezultat klimatskih promjena ili unutrašnjih nemira, dok širenje još jednoga keramičkog stila i arhitektonskog oblika možda ne znači i dolazak novoga naroda s novim jezikom.

Izvorno je polazište tih predloženih ekspanzija sjeverozapadna Anatolija, koja naravno obuhvaća i samu Troju. Već se dugo zna za veze između toga područja i sjeveroistočne Europe, osobito u keramici - uključujući figurice - i arhitekturi, a do prije nekoliko prošlih desetljeća one su općenito pripisivane širenju bliskoistočne visoke kulture među europskim barbarima. U novije doba neki su arheolozi shvatili da bi smjer utjecaja možda trebalo obrnuti, barem tijekom prijelaza iz bakrenoga u brončano doba. To se može vidjeti, primjerice, u keramici, metalurgiji i arhitekturi, koje se na bugarskim nalazištima poput Ezera pojavljuju prije nego u Troji. Neki na te sličnosti gledaju kao na ništa više nego opći kulturni horizont koji je obuhvaćao obje strane Mramornoga mora, ali drugi tvrde da one predstavljaju stvarno kretanje naroda, možda izbjeglica koji su napustili Balkan i prešli u sjeverozapadnu Anatoli- ju između 3500 i 3000 g. pr. Krista bilo pod pritiskom bilo pod vodstvom Indoeuropljana. Ostatci konja - nije jasno radi li se o divljim ili pripitomljenim konjima - na anatolijskim nalazištima poput Demirci Huyiika također se spominju kao svjedočanstvo o prodiranju došljaka iz jugoistočne Europe, gdje se pripitomljeni konj pronalazi prije nego u Anatoliji, a zna se i da su se Inđoeuropljani njime koristili. Još nismo spremni pratiti taj trag tako rano u našemu istraživanju jer je on pretijesno povezan s problemom pradomovine samih Indoeuropljana. Umjesto toga, moramo nakratko skrenuti pozornost na one koji radije traže podrijetlo indoeuropskih Anatolijaca na sjeveroistoku.

Većina argumenata u prilog indoeuropskoj invaziji sa sjeveroistoka u vezi je s pojavom novoga pogrebnog običaja na kraju četvrtoga i tijekom trećega tisućljeća pr. Krista. U to doba, i sjeverno od Crnoga mora i sjeverno od Kavkaza, grobovi su se u rusko-ukrajinskoj stepi obično smještali u podzemni rov i prekrivali humkom (na ruskome kurgan).


Otprilike 3000 g. pr. Krista počinju se na području domaće transkav- kaske kulture (Kuro-Araks) pojavljivati pomalo slični pogrebni običaji, poput kraljevskoga groba u Uč-Tepeu, u Milskoj stepi. Kako su u tom području prije toga bili nepoznati grobovi u obliku humka, neki znanstvenici objašnjavaju njihovo pojavljivanje prodorom stepskih stočara koji su prešavši Kavkaz podčinili lokalnu kulturu ranoga brončanog doba. Još je važnije što je statusni grob, ukopan u humak na nalazištu Korucu Tepe u istočnoj Anatoliji, uspoređen sa sličnim grobovima i na Kavkazu i u ruskoj stepi. Otkriće konjskih kostiju na nekoliko nalazišta u istočnoj Anatoliji, kao što su Norsun Tepe ili Tepecik, potvrđuju tezu o prodiranju nove populacije iz stepe, jer, kao što smo prije rekli, konj do brončanog doba nije posvjedočen u Anatoliji, a davno prije bio je poznat u Ukrajini i južnoj Rusiji8. Trajnim se dodirima ili migracijama objašnjavaju kasnije sličnosti između kraljevskih grobova sjevernog dijela središnje Anatolije, poput trinaest grobova u Alaca Hiiyiiku i grobova koji su po obliku slični ili sadržavaju slične pogrebne prinose, a nađeni su sjeverno od Kavkaza.U ovom se trenutku teza o doseljenju sa sjeveroistoka ne podudara tako dobro sa spoznajama lingvistike kao pretpostavka o doseljenju sa sjeverozapada. Svjedočanstvo o prodiranju doseljenika je ili ograničeno na istočnu Anatoliju - područje koje se u povijesno doba pripisuje hurijskome ili kavkaskim jezicima - ili sjever središnje Anatolije gdje bismo mogli očekivati hatski ili kaskijski, Za koji se čini da je njime govorila također jedna neindoeuropska skupina. Svjedočanstava o pokapanjima kurganskoga tipa uglavnom nema u onim područjima gdje u našoj potrazi nalazimo glavne indoeuropske narode, a osobito Luvijce u južnoj i zapadnoj Anatoliji. A čak i ako su gospodari, pokopani u kurgane, bili blizu tradicionalnim hetitskim zemljama, lingvisti se čvrsto protive tezi da su Hetiti stigli s istoka, a Luvijci, odvojeno od njih, sa zapada. Njihovi su jezici preblisko srodni, preslični da se može tvrditi da su prošli onaj stupanj odvojenosti koji bi se morao dogoditi da su odvojeno putovali u suprotnom smjeru oko Crnoga mora. Nadalje, sličnosti ko

8 Ostatci konja iz kasnoga eneolitika u istočnoj Anatoliji tradicionalno se smatraju ostatcima divljih konja. Međutim, S. Bokonyi (»Horses and Sheep in East Europe in the Copperand Bronze Ages«, u S. Skomal i E. Polome (ur.) Proto-Indo-European: JheArchaeology ofa Linguistic Problem, VVashington, D.C., 1987: 136 -144) smatra da su to ostatci domaćih životinja, koje on veže sa širenjem pripitomljenih konja iz Pricrnomorja i s obala Kaspijskoga jezera.


je postoje između kraljevskih grobova južno od Kavkaza i sjeverno od njega možda su nastale zbog potrebe za dojmljivijim oblicima pokapanja za više društvene slojeve koji su se u obje regije razvili tijekom ranoga brončanog doba, slojeve koji su sudjelovali u uzajamnoj razmjeni prestižnih dobara. Za sada uteg na vagi preteže u prilog dolasku Ana- tolijaca sa zapada.

FrigijciRaspadom Hetitskoga Carstva oko 1200 g. pr. Krista promijenio se raspored indoeuropskih jezika u Anatoliji. Govornici luvijskoga nastavili su dominirati južnom Anatolijom i dijelovima sjeverne Sirije. Bili su toliko uspješni u prihvaćanju hetitskoga okvira da su zadržali taj etnički naziv, barem u Bibliji. Luvijci su upotrebljavali hijeroglifsko pismo koje je, zbog toga što je otkriveno u hetitskoj prijestolnici, prije pogrešno bilo nazivano »hijeroglifskim hetitskim«. Danas se puno češće naziva hijeroglifskim luvijskim. Kao što smo vidjeli, u zapadnoj su se Anatoliji nastavili upotrebljavati drugi novoanatolijski jezici, poput likijskoga, koji je potekao iz luvijskoga, sve dok njihove govornike nisu asimilirali grčki kolonisti. Međutim, u središnjoj Anatoliji, u samom središtu Hetitskoga Carstva, pojavio se nov indoeuropski jezik, frigijski, koji se ne svrstava u anatolijsku skupinu i ne može se izvesti ni iz jednoga prijašnjega indoeuropskog jezika Anatolije.

18. Anatolija nakon propasti Hetita. Indoeuropskijezici prikazani su malim slovima, a neindoeuropski jezici velikim slovima.


Frigijci se obično povezuju s drugim osvajačima koji su od 1200 do 800 g. pr. Krista sa zapada prešli preko središnje Anatolije sudjelujući u razaranju glavnih hetitskih gradova i bacajući Anatoliju u »mračno doba«. Arheološka svjedočanstva o tim osvajačima još nisu sigurna, osobito zato što postoji neugodna rupa između njihova zauzeća Troje VIIB u 12. st. i prvoga pojavljivanja tipično frigijskoga lončarstva u središnjoj Anatoliji tijekom 8. st. pr. Krista. Njihova rukom rađena crna keramika poznata je s brojnih nalazišta, među ostalim i stare hetitske prijestolnice Hattuše i prijestolnice Frigijaca u Gordiju. Oni su kao sila dominirali središnjom Anatolijom nekoliko stoljeća, a od njih potječe niz likova u grčkim legendama i u anatolijskoj povijesti, koji su se svi zvali Mida.

Povijesni je kralj Mida vladao u 8. st. pr. Krista. U suparništvu s Asir- cima i u pokušaju da proširi granice frigijske moći doveo je državu do vrhunca, a potom doživio njezinu propast pod pritiskom kimerijskih osvajača sa sjevera (oni su natjerali Midu da izvrši samoubojstvo pijući volovsku krv). Znatno je poznatiji, naravno, legendarni Mida, o kojemu je priča smještena bilo u Makedoniju, bilo u Frigiju, što je zbrka koja se zgodno uklapa u cijeli problem frigijskoga podrijetla. Pošto je uhvatio silena - to je starija, mudrija, no još opijenija verzija klasičnoga satira - nalivši vino u izvor, Mida ga je vratio Dionizu te je nagrađen svojom najvećom željom - zlatnim dodirom. Kad je izgladnjeli Mida otkrio da se čak i njegova hrana i vino na dodir pretvaraju u zlato, pokajao se bogu za svoju ludost, a on mu je rekao da se opere u rijeci Paktolu. Taje rijeka smjesta postala velikim izvorom zlata te je pružila gospodarski temelj Krezu, čovjeku koji je postao drugim velikim simbolom bogatstva. Bogatstvo Frigijaca nije bila puka legenda jer jedan od ostataka koji se pripisuje tomu narodu jesu i njihovi bogati grobovi u obliku humka.

U lingvističkom smo pogledu vrlo ograničeni zbog oskudnih ostataka frigijskog jezika. Njihovih starijih natpisa ima samo oko 240, a potječu iz razdoblja od 800 do 600 g. pr. Krista. Ima i oko stotinu mnogo mlađih natpisa, koji potječu iz prvih stoljeća poslije Krista i uglavnom su to neuspješne zabrane pljačkanja grobova. Osim toga, imamo i uobičajena svjedočanstva starih imena mjesta i osobnih imena te nekoliko glosa (komentara na marginama rukopisa koji objašnjavaju značenje inače


starofrigijskiAtes arkia evais akenan o-lavos Midai lavaltaei vanaktei edaes.

hrvatskiAtes (?) posvetio je i isklesao ovaj kamen za Midu, zaštitnika naroda, kralja.

mlađi frigijskiios ni semoun knoumanei kakoun addaket,gegreimenan egedou tios outanakke oi bekos akkalos tidregroun eitou

hrvatskiTko zlo učini ovome grobu, nosit će neizbježnu božju kletvu i kruh će mu i voda biti nejestivi.

19. Dvafrigijska natpisa. Drugi natpis sadržava riječ kakoun 'zlo, koja se može usporediti s grčkim kakos 'los, što je u hrvatski posuđeno u riječimapoput kakofonija. Riječ bi mogla biti izvedena iz indoeuropske dječje riječi* kakka, što vjerojatno ne treba prijevoda, usp. armenski kakor 'izmet', grčki kakkao, latinski caco, srednjoirski caccaim itd. Na drugom je kraju spektra riječ tios koju su neki pokušali povezati sa sanskrtskim dyaus, grčkim Zeus i sličnim riječima za indoeuropskoga boga neba. Primijetite također da drugi natpis upotrebljava riječ bekos, koja je poznata iz Herodota u značenju 'kruh'.

nejasnih riječi). Jedna od tih glosa dolazi nam u zabavnoj Herodotovoj priči o tome kako je egipatski kralj Psametih (663 - 609. g. pr. Krista) pokušao otkriti najstariji jezik na svijetu. To je učinio osiguravši da dvoje djece ne čuje ljudski govor sve dok ne progovore prve riječi, pretpostavivši da će te riječi biti iz iskonskoga jezika. Prva je riječ te djece bila bekos, a Herodot nam kaže daje to frigijska riječ za kruh te je stoga frigijski stekao glas najstarijega jezika na svijetu. Ta fantastična priča vjerojatno nas neće ohrabriti da prihvatimo Herodota za posve pouzdan izvor kad nam također kaže da su Frigijci isprva živjeli u Makedoniji, a potom se odselili u sjeverozapadnu Anatoliju, možda u doba Trojanskoga rata, gdje su promijenili ime Bryges u Phrjges. Usprkos tomu što grčki izvori prije Herodota navode da su Frigijci autohtoni u Anatoliji, opće je mišljenje da su Frigijci stigli iz jugoistočne Europe.Premda je zbog oskudnosti jezičnih izvora teško procijeniti dijalekatni položaj frigijskoga među indoeuropskim jezicima, sigurno je da nema uvjerljivih svjedočanstava da je to bio anatolijski jezik, blisko srodan hetitskomu, luvijskomu i palajskomu. Stoga postoje jaki lingvistički razlozi da se frigijski smatra kasnijim pridošlicom. Bilo je nekoliko poku


šaja da se frigijski blisko poveže s tračkim ili ilirskim, dvama velikim indoeuropskim jezicima na Balkanu koji su ostavili još mnogo oskudnije jezične ostatke; mnogi priručnici govore o tračko-frigijskoj skupini jezika. Danas je takva bliska srodnost još uvijek nedokazana, premda frigijski ima više sličnosti s balkanskim jezicima nego s ikojima drugima. U skladu s time, lingvisti u tome smjeru traže podrijetlo Frigijaca te prihvaćaju Herodotovo mišljenje kao barem vjerodostojnije od svake druge pretpostavke.9

Povijesna i arheološka svjedočanstva preoskudna su da bi se izgradila uvjerljiva teorija o podrijetlu Frigijaca. Možda je ironično da nas najbolje arheološko svjedočanstvo o njihovu dolasku, nagli prekid između Troje VIIA i VIIB, što je popraćeno uvođenjem bradavičaste keramike iz jugoistočne Europe oko 1200 g. pr. Krista, ne vodi dalje od sjeverozapadne Anatolije, premda se odlično slaže s Herodotovom pričom. U skladu s time, teško je koristiti se tim svjedočanstvom kako bi se potkrijepili kasnohetitski zapisi o kralju Midašu (starofrigijski Mida?) na sjevernim granicama Hetita prije razaranja Hattuše. Tek u 8. st. pr. Krista, kada se svjedočanstva s natpisa udružuju s osebujnim stilom keramike da potvrde nedvosmislenu nazočnost Frigijaca, možemo sa sigurnošću utvrditi njihovo postojanje u Anatoliji. Jedno je od očito uvezenih obilježja u njihovoj kulturi grob u obliku humka, što je osobito izraženo u Gordiju. Veliki humci dobro su poznati na Balkanu, gdje imaju znatno dulju prošlost te je stoga odavno upućivano na povezanost tih dviju regija. Međutim, budući da se humci na frigijskom teritoriju pojavljuju tek od 8. st., veza između balkanske pradomovine i Frigije može se održati samo ako Frigijce odvojimo od horizonta razaranja koji se veže uz Troju VII i Hattušu. Također se smatra da se seoba Frigijaca može i ranije datirati, vezano uz pojavu konja u Troji VI, otprilike 1700 g. pr. Krista. Prije nego što pokušamo doći do ikakva zaključka o tome, valja razmotriti još jednu skupinu indoeuropskih pridošlica, Armence.

’ Lingvistički gledano, ono što se može reći o frigijskome jest da je taj jezik dijelio arhaično obilježje (mediopasive na -r) s hetitskim i nekoliko dragih »perifernih« dijalekata. Također dijeli augment s armenskim, grčkim i indoiranskim, što je, čini se, kasnije obilježje, pripisivo »južnim« dijalektima. To bi moglo značiti da je frigijski nekada bio smješten negdje blizu anatolijskome te da je stoga izbjegao kasnije inovacije, ali i da je bio blizu grčko-armensko-indoiranskom lancu južnih jezika. Zemljopisno bi odgovarao južni Balkan ili sjeverozapadna Anatolija.

41


Armenci...............................................Nabrajajući veliku vojsku perzijskoga kralja Kserksa (519 - 465. g. pr. Krista), Herodot u nju uvrštava Armence, koji su bili, kako nas obavještava, »frigijski kolonisti«. Na temelju te tvrdnje, zajedno s lingvističkim položajem armenskoga u indoeuropskoj porodici, opće je prihvaćeno da su se Armenci, poput Frigijaca, iselili s Balkana u Malu Aziju10. Međutim, za razliku od Frigijaca, čiji je jezik već odavna izumro, armenskim i danas govori približno pet milijuna ljudi. Najraniji tekstovi na tom jeziku, uglavnom religijske naravi, tradicionalno se smještaju u 5. st. po Kristu, no vjerojatno su novijega postanja. Pa ipak, nema razloga za vjerovanje da su se Armenci naselili u svoju postojbinu tako kasno. U vlastitoj predaji Armenci prate svoje prebivanje u Armeniji do 8. st. pr. Krista, a njihovi iranski susjedi spominju ih još u 2. st. pr. Krista. Samo se ime Armenija (.Arminiya) pojavljuje na natpisima još oko 600 g. pr. Krista, no uvijek se treba čuvati toga da se ime zemlje poistovjeti s narodom koji nosi to ime. Za stvarno podrijetlo armenskoga naroda moramo se osloniti na svjedočanstvo njihova jezika, na povijesno svjedočenje njihovih susjeda i predaka te na arheologiju. Premda svi ti pristupi nisu doveli do potpunoga suglasja, ipak postoji šire slaganje o glavnim čimbenicima podrijetla Armenaca. *Iako je armenski očito indoeuropski jezik, poput frigijskoga on ne pokazuje osobito bliske veze s anatolijskim jezicima, osim posuđenica. One su važne jer pokazuju da su Praarmenci bili u dodiru s govornicima luvijskoga i, što je još važnije, s Hetitima. Budući daje luvijski zamijenio hetitski oko 1200 g. pr. Krista, mogli bismo očekivati da su Praarmenci prolazili kroz Anatoliju prije toga doba. Najbliži jezični susjedi

,0 Glede armenskoga podrijetla Colin Renfrevv (1987:72) odbacuje njihovo tradicionalno izvođenje iz jugoistočne Europe kao »sklonost da se govori u terminima migracija« i tvrdi da »nema vrlo jasnih razloga da se armenski jezik povezuje sa zapadnom Anatolijom ili Trakijom«. Renfrevv izbjegava spomenuti da: 1. armenski nije moguće izvesti izravno ni iz jednoga susjednoga anatolijskog jezika (od kojih nemaju svi zajednička indoeuropska obilježja koja dijele svi drugi indoeuropski jezici uključujući armenski) i 2. armenski s grčkim jezikom čvrsto vežu važne izoglose te lingvisti općenito smatraju da Armenci i Grci ili imaju iste jezične pretke ili su živjeli u bliskom dodiru, što je najlakše objasniti ako su živjeli u Trakiji ili zapadnoj Anatoliji. Očito, Armenci nisu mogli stići u svoje povijesno sjedište a da se nisu doselili jer ono su prije zauzimali neindoeuropski Urarćani.Renfrewa tješi činjenica da Gamcjrelidze i Ivanov (1985) također smještaju indoeuropsku pradomovinu u istočnoj Anatoliji na temelju lingvističkih argumenata, lako ta dvojica lingvista uistinu smještaju pradomovinu na istočnoj anatoiijsko-armenskoj uzvisini, oni prihvaćaju i postojanje grčko-armenske zajednice kao »neovisnoga entiteta« te su stoga prisiljeni poslati Grke iz istočne Anatolije (u obrnutom smjeru od onoga u kojem se, prema tradicionalnome modelu, Armenci sele s Balkana). D'jakonov (1985) s pravom nalazi da je ta grčka seoba preko područja anatolijskih jezika posve nevjerojatna.

42


staroarmenskiHayr mer or erkins; surb elici anun k'o, Ekesce ark'ayut'iwn k’o. Elicin kamk' k’o orpes erkins ew erki.

hrvatskiOče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje.Dođi kraljevstvo tvoje.Budi volja tvoja „kako na nebu tako i na zemlji.

20. Početak molitve Oče naš na klasičnome armenskome. Prva riječ hayr jest armenski odraz praindoeu. ropskoga *ph2ter, gdje se *p ili promijenilo u h, usp. praindoeuropski *penk"'e 'pet\ ali armenski hing, no *p obično se gubi, usp. sanskrtski pad-, grčki pous, latinski pes i engleski foot, ali armenski otn 1stopalo'.

Armenaca bili su Frigijci, Tračani i osobito Grci (neki lingvisti govore čak o armensko-grčkome). Sve to usmjerava našu pozornost na Balkan, koji je vjerojatno bio njihova postojbina prije migracije kroz Anatoliju. Da su Praarmenci bili došljaci u svojemu povijesnom domu, potvrđuje činjenica da su na kraju zauzeli teritorij Urarćana, snažnoga kraljevstva oko jezera Van, koje je cvjetalo od 9. do 6. st. pr. Krista i ostavilo brojna tekstovna svjedočanstva o tome da su govorili neindoeuropskim jezikom. Danas lingvisti utvrđuju da je urartski jezik bio vrlo srodan hurijskome, glavnomu neindoeuropskom jeziku u istočnoj Anatoliji i sjevernoj Mezopotamiji. Igor D ’jakonov nedavno je prikupio svjedočanstva koja upućuju na to da su Armenci od Hurito-Urarćana posudili riječi kao što su roba, cigla, pečat, kositar, lokalna imena biljaka (metvica, šipak, šljiva, dunja) i ostalo što je u toj regiji bilo udomaćeno. Praarmenci su, čini se, ojačali u planinama Armenije nakon raspada urartske države i sigurno su bili ondje nazočni tijekom prvog tisućljeća pr. Krista. Armenski je jezik zatim pokupio golemu količinu stranoga rječnika od svojih susjeda, osobito iz iranskoga i aramejskoga, semitskoga jezika koji se govorio u sjevernoj Mezopotamiji. Najstarije među tim posuđenicama, čini se, posuđene su od 5. do 1. st. pr. Krista. Sve to upućuje na zaključak da su Armenci mogli sudjelovati u širokomu nizu kretanja naroda koja su također dovela Frigijce u Anatoliju te da su oko 500 g. pr. Krista postali dominantan narod u Armeniji.U vrlo pomno argumentiranom istraživanju armenskoga podrijetla istaknuti ruski lingvist i povjesničar Igor’ D’jakonov tvrdi da se oni mogu

43

U A Z IJ I

poistovjetiti s Muškima, a možda i s drugim plemenima za koja se iz asirskih izvora zna da su zauzela gornji Eufrat i donji tijek rijeke Aratsa- ni oko 1165. g. pr. Krista. Ti su narodi prema D ’jakonovu bili na pravome mjestu i u pravo vrijeme, a njihovo ime može se nategnuto povezati i s Armencima i s Balkanom. Ime Muški uspoređuje se s gruzijskim imenom Armenaca (Sa)mekhi te s etničkim formantom koji se susreće i u Miziji (u Maloj Aziji) i u tračkoj provinciji Meziji. D ’jakonov smatra da su Muški (Praarmenci) odlutali na istok asimilirajući i Luvijce u južnoj Anatoliji i Urarćane u istočnoj Anatoliji kako bi na kraju postali današnjim Armencima. Nedavno je Paul Zimansky otkrio da su u7. st. pr. Krista Urarćani porazili Muške i preselili ih, skupa s ostalim zapadnijim narodima, na prije toga slabo naseljen teritorij Urartua; takva bi populacija prihvatila materijalnu kulturu Urarćana, ali bi mogla zadržati vlastiti jezik, pogotovo stoga što je urartska država ubrzo nakon toga propala.11Povezivanje Frigijaca i Armenaca s istim širokim valom migracija za- mršuje problem njihova podrijetla gotovo do beznađa. Muške, koje D ’jakonov u asirskim tekstovima iz 12. st. poistovjećuje s Praarmenci- ma, drugi istraživači s jednakom vjerojatnošću poistovjećuju s Frigijci- ma ili Tračanima, a bez svjedočanstava s natpisa nije moguće razriješiti to pitanje. Korisno je malo odstupiti od detalja i ispitati šire obrasce problema.Čini se vjerojatnim daje drugi val indoeuropskih migracija prošao kroz Anatoliju nakon onoga koji je proizveo starije anatolijske jezike kao što su hetitski i luvijski. Lingvisti ne nalaze uvjerljivih razloga da prihvate kako su se raniji hetitski ili luvijski jezici razvili u frigijski ili armenski. Štoviše, povijesne predaje, poput one koja je sačuvana kod Herodota, zajedno sa svjedočanstvom toponima, npr. tračke Mezije, anatolijske Mizije te dijalekatne sličnosti s grčkim, upućuju na to da su te kasnije indoeuropske migracije krenule s Balkana. Svjedočanstvo o tim migracijama u arheološkim nalazima, osim balkanskog utjecaja na sjeverozapadnu Anatoliju, nije jednoznačno te nisu prijeko potrebna druga podrobna objašnjenja o razaranju arheoloških horizonata koje se dogodilo

" Zimansky, P. (2001). »Archaeological inquiries into ethno-linguistic diversity in Urartu«, u: Drews, R. (ed.) Greater Anatolia and the /nrfo-W/ff/fe ianffuoge fo/n/Vj'. Journal of Indo-European studies, Monograph 38: VVasiiington, D.C., 15-27.


u 12. st. pr. Krista. Ali kada asirski anali u istom stoljeću optužuju Muške za invaziju s vojskom od 20 000 ljudi, imamo razloga da prihvatimo pretpostavku da je to bilo razdoblje seobe naroda. U dva slučaja vidimo jasno dokumentirano zamjenjivanje jedne skupine drugom - Frigijce koji su zamijenili Hetite u središnjoj Anatoliji te Armence koji su zamijenili Urarćane u istočnoj Anatoliji. U 1. st. poslije Krista svi su ti jezici osim armenskoga već odavna bili mrrtvi ili su ubrzano nestajali.

IndoarijciNa prvi bi se pogled moglo učiniti da su, kako se pomičemo istočno od Anatolije, Iranci prvi narod koji govori indoeuropski. Uskoro će postati jasno da nije tako pa najprije valja razmotriti svjedočanstva o indijskom, odnosno indoarijskom podrijetlu. Kada razmatramo indijsko podrijetlo, moramo imati na umu spoznaje indoeuropske dijalektologije. Vjerojatno je najmanje osporavano opažanje o raznim indoeuropskim dijalektima to da su jezici koji se svrstavaju kao indijski i iranski međusobno tako izrazito slični da možemo s pouzdanjem pretpostaviti razdoblje indoiranskoga jedinstva između ranijega indoeuropskog prajezika i mlađega pojavljivanja pojedinih indijskih (ili indoarijskih) i iranskih jezika. Tim jezicima mogli bismo pridodati nuristanske jezike iz Hindukuša. Premda su oni zabilježeni tek u novije vrijeme, imaju neka obilježja koja pokazuju da nisu ni neposredni potomci praindoarijskoga ni prairan- skoga, već su neovisna treća grana indoiranske skupine.Danas se indijska grana jezika sastoji od velikih jezika u Indiji, Pakistanu i Bangladešu, kao što su hindsko-urdski, bengalski, pandžapski,

21. Na pojam zajedničkoga indoiranskoga prajezika upućuju sličnosti između ovog indoarijskog (sanskrtskoga) prijevoda stare iranske himne i izvornika. Bog Mitra/Mithra bio je zajednički Indijcima i Irancima.

avestijski tam amavantam yazatamsanskrt tam amavantam yajatam

suram damohu savistamsuram d ha masu savistham

mithram yazai zaothrabyomitram yajai hotrabhyah

hrvatski Toga moćnog i snažnog boga Mitru,najsnažnijega od svih u svijetu stvorenja,obožavat ću ja žrtvama svojim.

IN Đ O E U R O P L JA N I U A Z IJ I

marathski te mnogo drugih jezika, s ukupno otprilike 750 milijuna govornika. Ti su jezici uglavnom ograničeni na indijski potkontinent, s iznimkom novijih kolonija koje su se proširile u Africi, na Pacifiku i u Europi. Jedina je iznimka romski, jezik Roma, koji je prenesen iz sjeverne Indije u Europu u srednjem vijeku.Najstarije pisano svjedočanstvo indoarijskoga u Indiji pojavljuje se tek oko 300 g. pr. Krista na spomenicima kao što su Ašokini natpisi. To su, međutim, jezici koje lingvisti nazivaju srednjoindijskima, odnosno prakrtima te stoga ne mogu služiti kao terminus za dolazak Indijaca na potkontinent. Golema književnost na staroindijskom, poznatom kao sanskrt, prethodila je srednjoindijskim natpisima i bila je medij najranijega indijskoga književnog i religijskog jezika koji nam je poznat. Isprva je ona postojala samo u usmenom obliku, no mnogo je popratnih svjedočanstava koja upućuju na zaključak da su tekstovi zapisani već u 6. st. pr. Krista. Najstariji predstavnik staroindijskoga jezik je Veda, stare indijske religijske književnosti. Jezik Veda je arhaičan, a kulturni i zemljopisni svijet koji je u njima oslikan upućuje na to da su bile sastavljene u sjeverozapadnoj Indiji prvoga tisućljeća pr. Krista, otprilike između 15. i 10. st. pr. Krista.

. t. 22. Distribucija indoarijskih/ V. (i nuristanskih) jezika

nuritanski/V ?indrasya nu viryani pra vocam yani cakara prathamani vajri ahann ahim anu apas tatarda pra vaksana abhinat parvatanam.

Objavit ću sada junačka djela lndrina, prva što ih taj vitlač toljage učini, on zakla zmiju, napravi put vodama, rasiječe trbuhe planina.

23. Kratki odlomak iz Rg-vede slavi pobjedu ratničkoga boga Indre nad zlim Vrtrom. Prvi stih sadržava niz riječi s brojnim srodnicama u drugim indoeuropskim jezicima. Na primjer, nu je isto kao i grčki, staroirski, litavski i staroengleski nu 'sada. lndrina junačka djela viryani su 'muževnipothvati' od korijena vir- koji se nalazi i u latinskome vir, staroirskome fer, litavskome vyras i staroengleskome wer, a u suvremenome engleskome taje riječ sadržana u werewolf 'vukodlak'. 'Proglasiti, objaviti (doslovno 'pro-glasiti') kaže se pra-vocam, što je srodno latinskomu pro- 'pred, dalje i voco 'zvati'.


Premda u samoj Indiji ne možemo ići dalje u prošlost od Veda, ipak još nismo potpuno iscrpli sve izvore jer najranija zapisana svjedočanstva0 nekom indoarijskom jeziku ne pronalaze se u Indiji, već u sjevernoj Siriji. Ondje je bilo kraljevstvo Mitani, koje je u 15. i 14. st. proširilo svoju moć od obala Sredozemlja do gorja Zagros te se tako sukobilo s Hetitima na zapadu i s Egipćanima koji su nadzirali Eufrat. U državi Mitani govorio se hurijski, koji smo već susreli u istočnoj Anatoliji i sjevernoj Siriji. Iako je glavni jezik Mitanija bio neindoeuropski, ipak ima jasnih svjedočanstava o tome da se u mitanijskim dokumentima upotrebljavao indoeuropski rječnik. Ta se svjedočanstva pronalaze u diplomatskoj prepisci u tuđim arhivima kao što su Bogazkoy (hetitski)1 E1 Amarna (egipatski) jer domaći mitanijski arhivi još nisu pronađeni. No nije dvojbeno daje u mitanijskom kraljevstvu postojao poseban indoarijski element.U ugovoru između Hetita i Mitanijaca mitanijski kralj kune se nizom hurijskih bogova, a potom dodaje niz imena koja su očito imena glavnih indijskih bogova: Mi-it-ra (indijski Mitra), Aru-na (Varuna), In- da-ra (Indra) i Na-sa~at~tiya (Nasatja). Hetitski tekst o treniranju konja i o upravljanju bojnim kolima, čiji je autor Kikkuli iz Mitanija, upotrebljava nazive indijskih brojeva za okrete koje kola rade na stazi: aika

24. Država Mitani i njezini susjedi

47

I N D O E U R O P L J A N I U A Z IJ I

Ovako (govori) K ikkuli, assussanni (trener konja) iz zem lje M itani: Kad s jeseni konje pusti na livadu, on ih upregne. Pusti ih da idu tri m ilje , ali ih pusti i da ga lop ira ju p reko sedam po lja . U povra tku ih natje ra na ga lop preko deset polja. Onda ih ispregne, pob rine se za n jih i napoji ih. Dovede ih u šta lu . Onda im dade pom iješano šaku pšenice, dvije šake ječm a i šaku sijena. Oni to po jedu, č im pojedu svo ju krm u, on ih priveže uza stup.

25. Početne upute iz hetitskoga teksta o kroćenju konja koji je sastavio Mitanijac Kikkuli. Da bi opisao Kikkulijevo zanimanje, tekst upotrebljava indoarijsku riječ assussanni (sanskrt ašvasani-/

(indijski eka 'jedan'), tera {tri 'tri'), panza (pđnea 'pet'), satta (.saptđ 'sedam') i na (nava 'devet'). Također, hurijski tekst iz Yorgan Tepea upotrebljava indoarijske riječi u opisu boje konja, npr. babru (indijski babhru 'smeđ'), parita (paliti 'siv') i pinkara (pingala 'crvenkast'). Mitanijska je riječ marya istovjetna vedskoj marya 'ratnik'.Tim bismo primjerima mogli dodati niz imena mitanijskih plemića i druga imena božanstava koja povezuju indijski element u mitanijskome jeziku s osobnim imenima i bogovima vladajuće dinastije. Osim toga, moramo uključiti i specifični rječnik povezan s uzgojem konja po kojem su Mitanijci bili glasoviti. Sve to daje nam temelj najprihvaćenije teorije: ratnici na bojnim kolima, koji su govorili indijski, nametnuli su se domaćemu hurijskojezičnom stanovništvu i ustanovili vladajuću dinastiju koja je opstala stoljećima. Točan mehanizam kako se taj indijski element spojio s Hurijcima i utemeljio državu Mitani nepoznat je, a znanstvenici su ispitali sve modele, među njima i klasično vojno osvajanje i nešto benigniju analogiju s varjaškim Vikinzima koji su bili »pozvani« da osnuju starorusku državu u Kijevu.O vremenu pojave tog indijskog elementa u sjevernoj Siriji ovisi svaka rasprava o podrijetlu i širenju Indoiranaca u Aziji. Premda postoje tekstovi iz Mezopotamije iz prethodnog razdoblja, 18. i 17. st., u njima nema svjedočanstva kojim bi se sa sigurnošću dokazala nazočnost Indijaca u tom području. Iz 15. st. imamo svjedočanstvo o indijskim elementima u kraljevstvu Mitani, a mogući su (premda osporavani) indijski tragovi u imenima nekoliko bogova koje su štovali Kasiti, dinastija iz područja Zagrosa, koja je zavladala Babilonskim Carstvom. U 13. st.


propalo je kraljevstvo Mitani, što je označilo kraj indijske nazočnosti u jugozapadnoj Aziji. Sve to upućuje na zaključak da indijski element koji se može pripisati državi Mitani (a možda i Kasitima) nije stigao do otprilike 16. ili 15. st. pr. Krista. Štoviše, postojeće svjedočanstvo pokazuje da je već 1600 g. pr. Krista postojao vrlo arhaičan oblik sta- roindijskog jezika. To znači da se posebni indoarijski jezik morao već odvojiti od iranskoga do toga vremena te da zamišljeno razdoblje pra- indoiranskog »jedinstva« moramo datirati prije toga razdoblja, možda čak za pola tisućljeća ili više. To se dobro slaže sa širokim procjenama povijesnih lingvista koji vjeruju da se kontinuum indoiranskih jezika vjerojatno počeo raspadati na pojedinačne jezike oko 2000 g. pr. Krista, ako ne i ponešto prije.

Tražeći podrijetlo indijskoga elementa u zapadnoj Aziji, trebali bismo početi s onim što je očito. Indijska nazočnost sigurno nije iskonska, već je u državi Mitani, čiji je domaći jezik bio hurijski, kasnijeg datuma. Kasiti, koji su, kako se čini, zauzimali područje Zagrosa prije nego što su se spustili na jug u Babilon, također su govorili neindoeuropskim jezikom, čiji oskudni tekstovni ostatci ne dopuštaju da se poveže ni s jednim poznatijim jezikom Azije. U svakom slučaju, govorimo o prodoru Indoeuropljana, ali, čini se, ne tako temeljitome kao među Ana- tolijce jer čini se da je on bio ograničen na malu vladajuću dinastiju koju je domaće stanovništvo asimiliralo. Rješenje te gotovo nemoguće arheološke zagonetke predložio je u opsežnoj raspravi pokojni Roman Ghirshman.

Ghirshman je opazio da se područje hurijske političke moći poklapa s rasprostranjenošću osobitoga lončarskog tipa - haburske keramike. Na teritoriju države Mitani, no ograničena na palače plemića, pojavljuje se takva keramika, a među njom i tamne i neukrašene posude, utisnute i obojene u bijelo, a da nije moguće uvjerljivo dokazati njihovo lokalno podrijetlo. U skladu s time Ghirshman je tu keramiku protumačio kao tradicionalne posude indijske aristokracije u državi Mitani, a pronašao je i njihove najbliže usporednice u lončariji iz Šah Tepea u pokrajini Gorgan, jugoistočno od Kaspijskoga jezera. Poslije ćemo vidjeti da se tamna keramika, a osobito siva keramika, često upotrebljavala kao etnički pokazatelj drugih govornika indijskih i iranskih jezika. Osim

U A Z IJ I

toga, konj se prvi put pojavljuje na Bliskom istoku upravo u pokrajini Gorgan oko 3000 - 2250 g. pr. Krista. U Hissaru IIIB pronađen je, primjerice, cilindrični pečat koji prikazuje vozilo koje vuku konji. Budući da je veza između uzgoja konja i upotrebe kola i indijskih elemenata u državi Mitani već jasno utvrđena, ta bi svjedočanstva mogla upućivati na put kojim su se Indijci kretali prema Mezopotamiji. Ghirshman je zaključio da su krajem četvrtoga tisućljeća pr. Krista u sjeveroistočni Iran sa sjevera prodrli ljudi koji su nosili sa sobom crnu keramiku te poznavali i domaće konje i vozila na kotačima. Ondje su zatim razvili tehniku upotrebe bojnih kola i izradu trubalja, što je tehnička nužda za ratovanje na bojnim kolima. Zatim su postupno prodirali prema jugu uzduž obala Kaspijskoga jezera, gdje su oko 1800 g. pr. Krista susreli Hurijce na mjestima nalazišta kao što je Tepe Giyan II/III. To je bilo razdoblje simbioze indijskih i hurijskih elemenata u Zagrosu. Zatim su se Indijci proširili skupa s hurijskim pokretima prema sjevernoj Mezopotamiji, gdje smo već spomenuli njihovu kasniju povijest. Ako se prihvati ta pretpostavka, slijedi da su se u trećem tisućljeću pr. Krista južne granice bilo praindijskoga, bilo praindoiranskoga, već proširile do jugoistočnih obala Kaspijskoga jezera te se one mogu prepoznati kroz cijelo to područje po postupnom preuzimanju sive keramike.

Osnovno keramičko svjedočanstvo o migraciji Indoarijaca na područje Hurijaca jesu crna i bijela keramika, koje se iznenada pojavljuju u sjevernoj Mezopotamiji, a Ghirshman ih u konačnici izvodi iz područja jugoistočnoga Kaspijskog jezera. To je svjedočanstvo osporavano na dva načina: ili zato što se siva keramika pojavljuje u Šah Tepeu još 3000 g. pr. Krista, puno prerano da bi se mogla pripisati već izdiferenciranim Indoarijcima, ili zato što se siva keramika u samom Iranu proširila prekasno i preko područja preširokoga da bi se mogla povezati i s čim drugim osim s mlađim iranskim migracijama, nikako s prijašnjima indo- arijskima. Međutim, nijedna od te dvije tvrdnje nije posve nepomirljiva s Ghirshmanovom teorijom. Teorijski je moguće da se praindoiranski govorio na jugoistočnim obalama Kaspijskog jezera oko 3000 g. pr. Krista, kada se siva keramika prvi put pojavljuje u Sah Tepeu, no da se do kraja sljedećeg tisućljeća jezik postupno razvio u (pra)inđoarijski. Vremenski je glavni dio argumenta to da su migracije uistinu počele kad

I N Đ O E U R O P L J A N I U A Z IJ I

26. Roman Ghirshman smatra da su se Indoarijci u zemlju Mitani doselili s jugoistočnih obala Kaspijskoga jezera

su propala gradska središta gorganske kulture sive keramike oko 1800 g. pr. Krista. Napuštanje glavnih nalazišta, poput Tepe Hissara IIC, Sah Tepea i Tureng Tepea bilo je, prema Ghirshmanu, rezultat pritiska nomada sa sjevera, što se odrazilo u odlaganju blaga na nalazištima iz Gorgana te u razaranju arheoloških horizonata. Izbjeglice iz Gorgana morali su obići Kaspijsko jezero te poći u Zagros, gdje su se izmiješali s Hurijcima i nekoliko stoljeća poslije pojavili kao Mitanijci. Nažalost, keramičko svjedočanstvo zapravo ne potvrđuje te migracije, a izvođenje mitanijske tamne keramike iz gorganske sive keramike ostaje dalekom mogućnošću koja za sada nije potvrđena otkrićem prijelaznih faza u razvoju. Također, naravno, nema očitih razloga da se pretpostavi kako je širenje tamne keramike uzrokovalo kretanje naroda, a još manje upravo Indoarijaca. Štoviše, mehanizam prema kojemu bi indoarijski element zadržao svoje keramičke oblike, a odbacio većinu drugih aspekata svojega jezika i kulture u korist Hurijaca, priziva više skepsu nego što potvrđuje tu pretpostavku.

Od svih Ghirshmanovih argumenata oni koji se tiču konja i borbe na bojnim kolima zahtijevaju najveću pozornost jer u njima pronalazimo kulturne elemente koji su nerazdvojno povezani sa specifično indoarijskim elementom među Mitanijcima i jasno ih odvajaju od njihovih neindoeuropskih susjeda na Bliskom istoku. Pronađena je diplomatska prepiska između Egipta i države Mitani u kojoj Egipćani zahtije

51

U A Z IJ I

vaju konje i bojna kola od Mitanijaca, što upućuju na visok ugled koji su Mitanijci uživali kao uzgajivači konja na cijelome Bliskom istoku. Već smo vidjeli jezična svjedočanstva, kao što je Kikkulijev priručnik za uzgoj konja, iz kojih, proizlazi daje terminologija povezana s bojnim kolima sadržavala tipično indoarijski rječnik. Nadalje, najstarije svjedočanstvo o pripitomljenim konjima potječe iz crnomorsko-kaspijskog područja, a prema svemu sudeći, uzgoj konja odatle se proširio preko Kavkaza u Anatoliju te oko istočnih obala Kaspijskog jezera u sjeveroistočni Iran. Stoga se pojavljivanje konja i bojnih kola često pripisivalo ekspanziji Indoeuropljana sa sjevera u zapadnu Aziju. Preciznije, misli se da su Indoarijci na bojnim kolima prodrli u kraljevstva jugozapadne Azije gdje su, u slučaju države Mitani, uspjeli ovladati lokalnim hurijskim supstratom. Naravno, svjedočanstva o svemu tome nisu tako neprijeporna.

Znamo da su se vozila s kotačima u Mezopotamiji upotrebljavala još 3000 g. pr. Krista u ranoj sumerskoj civilizaciji, a njihova prisutnost u južnoj Mezopotamiji nema očite neposredne veze s Indoeuropljanima. Ta su vozila vukla goveda, premda je u zapadnoj Aziji došlo do postupnog povećavanja upotrebe ekvida za vuču. Ti su pak ekvidi bili prije svega onageri i magarci te ne možemo smatrati da se u jugozapadnoj Aziji ratovalo s pomoću konja i bojnih kola, prije drugoga tisućljeća pr. Krista, kao što to otkrivamo za Indoarijce. Najstarije svjedočanstvo0 konjima zasada je ograničeno na Tal-i Iblis u jugosredišnjem Iranu (3500 g. pr. Krista) i Selenkahijeh u Siriji (2400 - 2000 g. pr. Krista); konj je u klinopisnim tekstovima također kasno posvjedočen, a pojavljuje se tek krajem trećeg tisućljeća pr. Krista. Međutim, od ranoga drugog tisućljeća pr. Krista imamo jednoznačno svjedočanstvo i o konjima i o bojnim kolima, a u 17 - 16. st. pr. Krista taj se oblik ratovanja pojavljuje od sjeverne Anatolije do Nubije na jugu, što pokazuje kako se ta revolucionarna tehnologija brzo proširila. J. H. Crouwel i M. A. Littauer ustvrdili su da ta svjedočanstva pokazuju savršeno logičnu evoluciju od dvokotačnih kola do bojnih kola s kotačima na žbice u zapadnoj Aziji prije pojave Indoarijaca, čija se nazočnost u toj regiji ne može dokazati prije 1600 g. pr. Krista. Neki znanstvenici, kao Igor’ D’jakonov, idu1 dalje te tvrde da se prvo pojavljivanje pripitomljenog konja i bojnih


kola na Bliskom istoku ne može smatrati etničkim obilježjem indoeuropskih migracija.

Ne može se doći do lakoga rješenja tih problema jer oni obuhvaćaju različite, ne nužno povezane teme: podrijetlo pripitomljenog konja u jugozapadnoj Aziji, podrijetlo bojnih kola te vrijeme indoarijskog dolaska u tu regiju. Za sada se može jedino tvrditi da je domaći konj u jugozapadnu Aziju uvezen. Malen brbj nalazišta na kojima su otkrivene konjske kosti u oštrom je kontrastu prema mnoštvu svjedočanstava0 pripitomljenom konju tijekom četvrtoga i trećeg tisućljeća u cijeloj crnomorsko-kaspijskoj stepi, a najprihvatljivija je pretpostavka da se populacije s pripitomljenim konjima izvedu iz toga smjera tijekom trećega1 ranoga drugog tisućljeća. S druge strane, bojna su kola možda mogla biti neovisno izumljena i na Bliskom istoku i u stepama. Mislim da se mnogo toga može reći u prilog tezi Stuarta Piggotta da su bliskoistočna bojna kola mogla biti rezultat simbioze lokalnih potreba i tradicije borbenih kola s proširenom upotrebom kola koja su vukli konji, tipičnih za stepu. U svakom slučaju, bojna kola koja vuku konji ne moraju se smatrati ekskluzivnim indoeuropskim etničkim obilježjem, osobito zato što su se ona tako brzo proširila na golemom području. Ali ne smijemo, samo zato što Indoarijci na Bliskom istoku nisu zabilježeni nekoliko stoljeća nakon pojave bojnih kola, prebrzo isključiti mogućnost da su najranija bojna kola uistinu bila povezana s Indoarijcima. Naše datiranje indoarijskoga elementa u mitanijskim tekstovima temelji se isključivo na pisanim dokumentima koji pružaju vremenski utvrdiv kontekst. Iako ne možemo datume iščitane iz tih tekstova sa sigurnošću pomaknuti u prošlost dalje od 15. st. pr. Krista, ne smijemo zaboraviti da su indijski elementi, kako se čini, bili tek ostatci mrtvoga jezika u hurijskome te da je simbioza na kojoj je utemeljena država Mitani mogla postojati stoljećima prije toga. Budući da bi otkriće samo jednoga teksta koji se može datirati moglo pomaknuti nazočnost Indoarijaca na Bliskom istoku u znatno dalju prošlost, nije mudro prerano donijeti sud o pitanju borbe s bojnim kolima. Vratit ćemo se problemu države Mitani poslije, kada proširimo ovaj pregled indoiranskih naroda.Prije nego što razmotrimo indijski potkontinent, valja se pozabaviti pitanjem odnosa Indoarijaca u zapadnoj Aziji i onih u samoj Indiji. Od

IN Đ O E U R O P L J A N I U A ZIJI

tri mogućnosti, općeprihvaćeni stav odbacuje dvije: vrlo je nevjerojatno da su se Indoarijci iz zapadne Azije odselili na istok, primjerice nakon propasti države Mitani, te odlutali u Indiju, jer nema nikakva svjedočanstva (npr. imena neindijskih bogova, osobnih imena, posuđenica) koje bi upućivalo na zaključak da su Indoarijci iz Indije ikada bili u dodiru sa svojim susjedima u zapadnoj Aziji, premda nema sumnje da je bilo kulturne razmjene između Bliskog istoka i Indije. Obrnuta mogućnost, daje glavni smjer migracije bio u Indiju, a da se mala skupina odvojila i odlutala iz Indije u zapadnu Aziju, također se smjesta odbacuje, zato što se time pretpostavlja nevjerojatno duga seoba, ponovno bez imalo svjedočanstva. Isključivši ono što nije vjerojatno, ostajemo s onim što je tek moguće: ili su se Indoarijci podijelili južno od neke ranije pradomovine, a zatim su jedni krenuli na istok, a drugi daleko na zapad, ili su se zapravo masovno selili preko velikog područja od zapadne Azije do rijeke Inda, a tek ih je poslije podijelila provala naroda koji su govorili iranski. Prvo je objašnjenje još uvijek u skladu s Ghir- shmanovom pretpostavkom, dok je indolog Thomas Burrow ustvrdio da su se Indoarijci isprva naselili ne samo u sjevernoj Mezopotamiji već i na iranskoj visoravni. Njegovi su argumenti prije svega lingvistički i religijski, a ti posljednji svakako su najintrigantiji.Burrow je pokušao objasniti zašto daeva, iranska riječ srodna indijskoj riječi za boga deva, znači 'demon'. Iransko je stanje rezultat utjecaja velikoga vjerskog reformatora Zarathuštre (kojega su Grci poznavali kao Zoroastera) na iransku religiju, što je prema Burrowu dovelo do odbacivanja indoarijskih bogova poput Varune i Indre, koji su svedeni na ulogu demona. Oni su navodno bili bogovi domaćih indoarijskih stanovnika Irana te nisu bili priznati za bogove u novoj iranskoj religiji. Taj argument ide i znatno dalje jer Zarathuštrina religija upotrebljava posebnu skupinu riječi da opiše demone. Neke su od tih riječi očito tvoreni pejorativi, ali mala skupina među njima kao da dolazi iz indoarijskoga supstrata. Dodatno se svjedočanstvo nalazi u imenima iranskih rijeka, za koje se vidi da su posuđenice iz ranijega indoarijskoga jezika, a posvjedočena su i u samoj Indiji. Ukratko, Zarathuštrina je religija bila na vjeri zasnovan veliki pohod protiv ostataka indoarijskog stanovništva koje je zauzimalo Iran, a uspjeh te iranske ekspanzije podijelio je Indoarijce na zapadnu (mitanijsku) i istočnu (indijsku) skupinu.

I N Đ O E U R O P L J A N I U A Z IJI

Burrow tvrdi da je konvencionalno datiranje Zarathuštre u razdoblje oko 600 g. pr. Krista znatno prekasno te da postoje razlozi da se smjesti barem pola tisućljeća ranije. Stoga Burrow smatra da je indoarijski kontinuum u jugozapadnoj Aziji i Iranu ustanovljen prije 1400 g. pr. Krista, kada su se Iranci već počinjali širiti u sjeveroistočni Iran. Premda su neki lingvisti već odbacili neke pojedinosti iz Burrowljeve teorije, još je uvijek privlačna njegova teza da je morao postojati indoarijski element u supstratu koji su poslije preplavili Iranci. Nažalost, ta je teorija je bila potkrijepljena samo lingvističkim argumentima te je bilo malo pokušaja da se za nju pronađu arheološke usporednice. To, međutim, uopće nije problem kada usmjerimo pozornost dolasku govornika indoarijskoga u samu Indiju.Kao što smo učinili s drugim indoeuropskim narodima Azije, i istraživanju podrijetla Indoarijaca u Indiji valja prethoditi razmatranje problema njihove autohtonosti. Premda velika većina znanstvenika insistira na tome da su Indoarijci bili došljaci u sjeverozapadnoj Indiji, uvijek je postojala nekolicina istraživača koji su tvrdili daje indska dolinska civilizacija, koja je cvjetala oko 2600 - 1800 g. pr. Krista, bila indoarijska. Treba priznati i da izravna pisana svjedočanstva u Indiji nisu tako jasna kao ona iz većeg dijela jugozapadne Azije. To je zato što jedino

27. Područje indske civilizacije (iscrtkana linija) poklapa se s općenitom distribucijom elamsko- ~dravidske jezične porodice. Primijetite da dravidski jezici nisu zabilježeni samo južno od Inda jer brabui, »sjevernodravidski jezik«, leži na zapadu od te rijeke.

ELAM

Šahr-i Sohta / f X.Harappa'

#>Mohenjo Daro \ '

Tepe Yahya

tMUNDA\

PRAELAMSKODRAVIDSKI

praelamski i pradravidski

d r a v id s k i!

staroelamskibrahui dravidski jezici

55

U A Z IJI

pisano svjedočanstvo koje su nam ostavili graditelji gradova indske dolinske civilizacije - indsko pismo - još uvijek nije dešifrirano, usprkos povremenim tvrdnjama da jest. Moguće je da će kratkoća indskih tekstova, koji su uglavnom ograničeni na pečate, kao i nedostatak dvojezičnih natpisa, pridonijeti tomu da nikad ne otkrijemo istinu. Pa ipak, lingvisti prepoznaju da su neka lingvistička rješenja problema indskoga pisma mnogo vjerojatnija od drugih.Treba se prisjetiti da u Indiji postoje još dvije velike jezične porodice osim indoarijske. Daleko najveću skupinu čine neindoeuropski dravidski jezici, koji prevladavaju u južnoj trećini Indije. Položaj indoarijskih jezika na sjeveru, kao i u povijesti poznato širenje indijskih jezika sa sjevera na istok i jug, dovoljni su razlozi da ne vjerujemo kako su u tim područjima prije živjeli Indoarijci. Nadalje, ima preostalih dravidskih jezika poput jezika brahui zapadno od Inda i nekih drugih jugoistočno od te rijeke. Najočitije objašnjenje toga stanja jest da su dravidski jezici nekada zauzimali gotovo cijeli indijski potkontinent te da ih je potisnula tek provala Indoarijaca u sjevernu Indiju, gdje su preostali tek u nekoliko izoliranih enklava. To potvrđuje i činjenica da se dravidske posuđe- nice pojavljuju u sanskrtskoj književnosti od samih njezinih početaka. Prijašnja prevlast dravidskih jezika u sjevernoj Indiji čini dravidski najvjerojatnijim kandidatom za jezik indske dolinske civilizacije. Mnogo manje vjerojatan kandidat jest munda, to su neindoeuropski jezici koji su danas ograničeni na središnju Indiju, no koji su se nekada prostirali sjeverno do Gangesa. Čini se da su ih isprva preplavili dravidski jezici, a potom ih je dodatno ograničilo širenje Indoarijaca.Još je jedan kandidat elamski, koji se govorio barem u blizini doline Inda. To je jezik velikog kraljevstva koje se prostiralo u južnome Iranu. Radi se o pismenom društvu koje je pisalo na tom neindoeuropskom jeziku (koji je srodan dravidskima), na kojemu su sačuvani razumljivi tekstovi od kraja trećega tisućljeća nadalje. Na nekim elamskim nalazištima pojavljuju se i piktografske pločice koje su po tipu slične najranijemu sumerskom pismu, a potječu s kraja četvrtoga tisućljeća pr. Krista. Pronađene su daleko na istoku, u Tepe Yahyji i u Sahr-i Sohti. Te se pločice obično nazivaju praelamskima jer se njihovo nalazište podudara s mlađim dešifriranim elamskim tekstovima. Onima koji smatraju


daje potrebna neka vanjska visokorazvijena kultura da bi se objasnili početci indske dolinske civilizacije (što se danas uglavnom smatra nepotrebnim), praelamski uvijek može poslužiti kao još jedan popularni kandidat za jezik indskoga pisma. Sto god bile prednosti tih argumenata, postojanje elamskoga u južnome Iranu isključuje to područje iz skupa mogućih prijašnjih domovina Indoarijaca.Posredna svjedočanstva u prilog povezivanju jezika indskoga pisma s elamskim ili dravidskim znatno su osnažena istraživanjima Davida Mc- Alpina o srodnosti dravidskih jezika i elamskoga. McAlpin je dokazao da su ti jezici potekli iz zajedničkoga prajezika, iz praelamskodravidskoga, te daje brahui, koji se tradicionalno pripisuje sjevernodravidskoj skupini, u lingvističkom i u zemljopisnom smislu bolje smatrati prijelaznim jezikom između dvije podskupine elamskodravidskoga. McAlpin rekonstruira za praelamskodravidski zajednički stočarski rječnik (riječi za govedo, ovcu, jarca itd.) te smatra da se specifični razvoj ratarske terminologije u dravidskoj grani zbio tijekom njezina povlačenja prema jugu indijskoga potkontinenta. Prilično je zanimljivo što se može rekonstruirati zajednička - praelamskodravidska - riječ za opeku jer to je bila temeljna građa u graditeljstvu indske dolinske civilizacije i drugih susjednih civilizacija. McAlpin datira raspad praelamskodravidskoga približno u peto tisućljeće pr. Krista. Sve to dobro potkrepljuje povezivanje ranih poljodjelskih gospodarstava, koja su činila temelj indske dolinske civilizacije, s elamskodravidskim jezicima; ta je hipoteza svakako mnogo vjerojatnija od nedavne teze Colina Renfrewa daje indska dolinska civilizacija bila indoarijska te da su u to područje ratarstvo donijeli Indoeuropljani12.

12 Renfrevv (1987:178 -197) kao nedokazano odbacuje isključivanje indoarijskoga elementa iz indske dolinske civilizacije te izlaže pretpostavku da su se indoarijski jezici možda protegnuli do zapadnog Pakistana sa sirenjem poljodjelstva prije 6000 g. pr. Krista. Prema toj hipotezi Indoarijci, ili barem njihovi jezični predci, bili su u području Inda tisućama godina prije nego što to pretpostavlja tradicionalno tumačenje lingvističkih podataka. On mudro označuje tu pretpostavku hipoteza A i također priznaje mogućnost tradicionalnog modela {hipoteza B) o kojoj se raspravlja u ovoj knjizi. Osim razloga spomenutih u glavnini teksta, postoje i drugi vrlo ozbiljni razlozi za odbacivanje Renfrevvove hipoteze A. Model koji »objašnjava« prisutnost Indoarijaca tako što ih povezuje s ekspanzijom neolitskoga gospodarstva iz Zagrosa u sedmom tisućljeću pr. Krista ne uzima u obzir bliski jezični odnos između indoiranskoga i grčkoga. Prema Renfrevvovu modelu, ako su se Indoiranci odselili na istok područja koje će postati anatolijsko, a jezični su se predci Grka odselili na zapad, tada ne može biti razumnoga objašnjenja kako to da te skupine jezika dijele tako mnogo izoglosa kojih nema u anatolijskome. Neobično je da netko poput Renfrevva, koji se neprekidno poziva na Schmidtov »model valova« u objašnjavanju odnosa indoeuropskih jezika, ne obraća pozornost na važnost zajedničkih jezičnih sličnosti (svežnjeva izoglosa) na koje upućuje taj model.

57

U A Z IJ I

Osim indskoga pisma, i sama narav indijskoga društva koje je ocrtano u najranijoj vedskoj književnosti čini vrlo nevjerojatnim da su indsku dolinsku civilizaciju izgradili Indoarijci. Premda su najranije vedske himne zemljopisno usredotočene na Ind i njegove glavne pritoke u Pan- džabu, kultura koja je u njima predstavljena vrlo je malo nalik onoj u urbanim društvima Harappe ili Mohenjo Dara. Ta je kultura bila nepismena, neurbana, neprimorska, u osnovi nezainteresirana za razmjenu osim one koja obuhvaća stoku, a nedostajao joj je i svaki oblik političke kompleksnosti osim postojanja kralja, čija je osnovna funkcija bila, kako se čini, povezana s ratovanjem i obredima. Štoviše, Vede poznaju dihotomiju između Indoarijaca i njihovih tamnoputih neprijatelja, dasa, što se općenito smatra pejorativnim isticanjem dravidskih tjelesnih obilježja. Vedske himne prisjećaju se ili zazivaju božansku pomoć u uništavanju neprijatelja i zauzimanju njihovih utvrda. To je trebalo izvesti uporabom konja i bojnih kola, što je ratna tehnika koja je, čini se, bila nepoznata indskoj dolinskoj civilizaciji. Ne iznenađuje, stoga, što su u prošlosti Indoarijci smatrani vjerojatnim razarateljima indske dolinske civilizacije oko 1800 g. pr. Krista. Danas postoji tendencija da se traže unutarnji razlozi njezinoj propasti, i to klimatski, okolišni, povezani s vodnim tokovima, umjesto indijskih ratnika koji se češće smatraju pojavom poslijeindskoga razdoblja. U svakom slučaju, jedini način da se zadrži indoarijski identitet indske dolinske civilizacije jest taj da se pretpostavi kako je poslije njezine propasti oko 1800 g. pr. Krista potonula u tip svijeta koji je ocrtan u vedskim himnama te da su one proizvod degeneriranih potomaka indske dolinske civilizacije. Kada se uzmu u obzir svi drugi prigovori, to se rješenje čini prilično nevjerojatnim. Stoga, sva naša najranija svjedočanstva o Indoarijcima u Indiji upućuju na zaključak da su oni onamo došli iz nekoga drugog područja. Zato se sada moramo okrenuti arheološkim svjedočanstvimao njihovu doseljenju.

Razumno je polazište pretpostavka da ona kultura koja je zauzimala zemlje ocrtane u staroindijskoj literaturi u prvom tisućljeću pr. Krista ima najviše prava nazivati se indoarijskom. Kultura obojene sive keramike, sa središtem od istočnog Pandžaba do središnjega Gangesa, jedan je od očitih kandidata. Datiranje s pomoću radioaktivnog ugljika pokazuje


da je ta kultura cvjetala u vremenu od 1300 do 400 g. pr. Krista, kada možemo biti sigurni da su govornici indoarijskoga bili nazočni u sjevernoj Indiji bez bojazni da previše toga zaključujemo iz svjedočanstava. Kultura koja je dobila ime prema svojoj finoj sivoj keramici s crnim ili crvenim ukrasima zadovoljava neke minimalne pretpostavke o indoarijskoj kulturi kakva se ocrtava u najranijoj indijskoj književnosti. Naselja, gdje su posvjedočena, obično su od krhkog šiblja i blatne žbuke i nisu slična urbanim kompleksima izgrađenima od opeka kakve je poznavala harapska kultura. Gospodarstvo je karakterizirao pripitomljeni konj i premda je ta životinja pronađena i na harapskim nalazištima kao što su Surkotada i Kalibangan, nitko ne bi starijoj harapskoj kulturi pripisivao obilježja vedske arijske kulture u čijem se središtu nalazi konj. Valja istaknuti da premda se indoeuropski naziv za konja (ašva-) pojavljuje najmanje 176 puta u Rg-vedi, nema ni njegova slikovnog prikaza u Harappi ni ostataka na arheološkim nalazištima u Indiji prije 2000 g. pr. Krista. Štoviše, postoji sjajna korelacija između najstarije kulture obojene sive keramike i povijesnih nalazišta koja se spominju u velikome indijskom epu Mahabhđrata, koja je prema predaji smještena u povijesno razdoblje ranoga prvog tisućljeća pr. Krista. Činjenica da su ta nalazišta obuhvaćala i mjesta koja će poslije postati glavnim urbanim središtima, jasno potvrđuje da je tu riječ o ranim indoarijskim naseljima koja su brzo proširila svoj jezik u sjevernoj Indiji. Glavni problem u njihovu poistovjećivanju s najranijim doseljenim Indoarijcima je u tome što se ne mogu utvrditi ni domaći ni vanjski izvori obojene sive keramike te je stoga teško pretpostaviti osvajačku kulturu. Štoviše, ostatci se uglavnom smještaju u prvo tisućljeće pr. Krista i većinom su koncentrirani istočno od područja gdje bismo očekivali najranije indoarijske ostatke u Indiji. Da njih otkrijemo, moramo pogledati ranije i dalje na zapad. Ondje ima upravo takvih kandidata.

Kultura grobl'a H sa srednjega Inda istaknuta je kao moguća arheološka potvrda o indoarijskim osvajačima. Njezin vremenski smještaj nije posve siguran, osim toga daje poslijeharapski, a sigurno je da neka stratigrafska svjedočanstva ostataka kulture groblja H upućuju na znatan razmak između propasti kulture Harappe i te kulture. To po sebi nije zapreka jer već smo vidjeli da nema pravoga razloga da se Indoarij-

59

IN D O E U R O P L J A N I U A ZIJI

28, 29. Kultura grobova Gandhara, groblja H i kultura obojene sive keramike tradicionalni su kandidati za podrijetlo Indoarijaca (ili Nuristanaca); ovdje se vidi način pokapanja u grobovima Gandhara

cima pripiše razaranje indske dolinske civilizacije, premda su oni odigrali tu ulogu u nekim ranijim arheološkim modelima. Kao došljake obilježava ih njihovo lončarstvo, koje bi moglo biti povezano sa zapadnom Azijom, te osobito djelomično pokapanje koje je karakteriziralo skupljanje ostataka kostura nakon izlaganja te njihovo odlaganje u urnama. Osim toga, oskudni arheološki ostatci te kulture također potvrđuju sliku manje sjedilačkoga stanovništva od njihovih prethodnika iz Harappe. No ograničena distribucija tih ostataka i njihove nesigurne vanjske veze ne ohrabruju nas da ih prihvatimo kao cjelovito rješenje indoarijskoga problema.

Jedan od najboljih kandidata za indoarijske osvajače može se pronaći sjeverno od Inda, u dolini Swat, koja je dala ime kulturi koja je inače poznata kao kultura grobova Gandhara. Dolina Swat je poput uskoga grla jer je svaki osvajač sa sjeverozapada svakako morao proći kroz nju prije nego što bi stigao bilo u dolinu Inda ili u porječje Gangesa. U skladu s time velika kulturna promjena ondje u pravo vrijeme mogla bi označiti dolazak Indoarijaca. Tvrdi se da se upravo takav kulturni pre

60

IN D O E U R O P L J A N I U A Z IJI

kid dogodio oko 1800 g. pr. Krista uvođenjem novih pogrebnih običaja i keramike u dolinu Swat. Kultura je poznata po grobljima gdje nalazimo pokapanje pokojnika u zgrčenom položaju u jamu (zapravo manju jamu unutar veće) i, što je još zanimljivije, spaljivanje pokojnika i pokapanje u urni, često u obliku lica. Takav običaj privlači našu pozornost ne samo zato što se ne pronalazi u suvremenim kulturama u istoj regiji već i zato što rana vedska književnost svjedoči o tome da su se u ranome indoarijskom društvu primjenjivali i inhumacija i kremacija. U grobovima nije pronađeno osobito bogatstvo, no pronađeni su bakar, zlato i srebro u ranijem razdoblju, a od oko 900 g. pr. Krista i željezo. Naselja upućuju na poluukopane kolibe u ranijim fazama, s kasnijim uvođenjem zidova ispunjenih šutom. Gospodarstvo obilježava niz domaćih biljaka i životinja uključujući konja. Treba naglasiti da konja ne pronalazimo slučajno u ostatcima faune, već kultura grobova Gandhara obuhvaća i dva konjska groba, kao i konjske orme. Štoviše, novi lončarski stil bila je siva keramika, a otprilike polovica posuda rukom je izrađena i ukrašena urezima. Ta keramika pokazuje sličnost sa sivom keramikom južne središnje Azije i sjevernog Irana, upravo u smjeru iz kojega bismo mogli očekivati dolazak najranijih Indoarijaca. Nadalje, područje Swata održava svoj kulturni kontinuitet sve do otprilike 400 g. pr. Krista, te se stoga kultura doline Swat pruža kao najprivlačniji kandidat za rane Indoarijce ili Nuristance ako je točna pretpostavka da su se oni morali doseliti kroz to područje. Na kraju, to područje izvanredno se slaže sa zemljopisnom scenom oslikanom u himnama Rg-vede, i to upravo u očekivano vrijeme.

Naravno, optimizam što smo prepoznali odgovarajući arheološki izraz Indoarijaca valja ublažiti s malo opreza. Naime, dosad nije bilo moguće na uvjerljiv način povezati kulturu doline Swat i ijednu od kasnijih navodno indoarijskih kultura u Pandžabu ili u porječju Gangesa. Skok od obične sive keramike iz doline Swat do kulture obojene sive keramike u Indiji, koji pretpostavlja pakistanski arheolog Ahmad Hassan Dani, indijski arheolozi ne prihvaćaju. Štoviše, i vezu između doline Swat i sjevernih nalaza tradicije sive keramike također bi trebalo ojačati. Valja imati na umu da mnogi iz te tradicije sive keramike izvode Irance, čije ćemo izvorište sada razmotriti.

61

U A ZIJI

Iranci..... ,

Iranski jezici, primjerice, perzijski, kurdski i paštu, danas su uglavnom ograničeni na suvremene države Iran, Tadžikistan i Afganistan te na područja neposredno uz njih. Svi zajedno imaju više od sedamdeset milijuna govornika. Međutim, sadašnja distribucija iranskih jezika u velikom je neskladu s njihovim ranijim širenjem, koje je obuhvatilo golem dio euroazijske stepe. Gledano sa zapada prema istoku, možemo u govornike iranskoga uključiti glavne željeznodobne nomade crnomorsko-kaspijske stepe kao što su Kimerijci (?), Skiti, Sarmati i Alani. Nevjerojatna pokretljivost tih nomada na konjima postaje još dojmljivijom kada se prisjetimo njihova širenja na zapad, kroz Europu. Sarmatska se plemena nisu samo naselila u Podunavlju, nego su, tijekom 2. st. poslije Krista, bila unovačena za obranu granica rimske Britanije. Alani su putovali na zapad sve do Francuske, a zatim se probili na jug kroz Španjolsku, da bi na kraju utemeljili državu u sjevernoj Africi. Od svih tih različitih naroda samo su ostatci Alana do danas preživjeli u obliku Oseta, koji su, povukavši se u zaklon središnjega Kavkaza u srednjem vijeku, zadržali populaciju od 600 000 govornika. Mnogo dalje na istok bilo je drugih naroda koji su govorili iranski, poput onih koji su nam ostavili ostatke sogdijskoga, jezika staroga samarkandskoga kraljevstva. Taj je jezik posvjedočen od ranoga srednjeg vijeka, a do danas je preživio među Jagnobima u Tadžikistanu. Dalje na istok živjeli su govornici hotanskosakanskoga, iranskoga jezika u kineskom Turkestanu, koji se upotrebljavao u vjerskim tekstovima od 7. do 10. st., a danas je sačuvan među Pamircima. Tu izvanredno široku skupinu stepskih jezika lingvisti nazivaju istočnoiranskim i sjeveroistočnoiranskim jezicima da bi ih razlikovali od poznatijega zapadnoiranskoga perzijskog jezika. Najraniji govornici zapadnoiranskih jezika pojavljuju se u povijesti u sjeverozapadnom Iranu polovicom 9. st. pr. Krista. Tada su u asirskim tekstovima zabilježeni Medijci (836. g. pr. Krista) u blizini suvremenoga Isfahana i Perzijci (Parsua) sjeverozapadno od Kermanšaha. U to je doba zabilježeno kako su dvadesetsedmorica kraljeva Parsue donijela danak asirskomu kralju Salmanazaru III (858 - 824. g. pr. Krista). Iz asirskih je prikaza Medijaca i Perzijaca jasno da su se Asirci susretali sa sjedilačkim narodima s kojima su se sukobljavali prodirući sjeveroistoč-

IN D O E U R O P L JA N I U A Z IJ I

30. Povijesna distribucija iranskih jezika.Područje sjeveroistočnih jezika prikazano je okomitim crtama, a zapadnoiranski su jezici prikazani vodoravnim crtama.

no prema Zagrosu. Stoga možemo pretpostaviti da su se iranska plemena već početkom 9. st. bila naselila u području sjeverno od Zagrosa. Možemo očekivati da ćemo im upravo ondje pronaći tragove. Razdoblje u kojem prvi put susrećemo Irance u zapadnom Iranu označuje se kao željezno doba, razdoblje II (1000 - 800 g. pr. Krista). To se razdoblje pak smatra neposrednim i neprekinutim nasljednikom željeznog doba I koje počinje oko 1400 g. pr. Krista. Početak željeznog doba I označuje glavni kulturni prekid u tom području. Od njegova najranijeg pojavljivanja otkrivamo prijelaz od obojene na običnu sivu keramiku, i u naseljima i u grobnim prilozima. I na samim grobljima, poput Groblja A u Sialku (V), nastaje promjena u odnosu prema intramural- nim pokapanjima kakva se prije susreću u tom području. U najranijoj fazi željeza gotovo uopće nema, no ono se u razdoblju II pojavljuje sve obilnije. Najvažnije je što se područje u kojem se pronalazi siva keramika uglavnom podudara s kasnijim asirskim svjedočanstvima o iranskim plemenima. Na temelju tih svjedočanstava T. Cuyler Young zaključio je da kultura željeznog doba I sjeverno od Zagrosa označava oštar kulturni prekid koji bi trebalo povezati s pojavom Iranaca u zapadnom Iranu. Kontinuitet te kulture tijekom željeznog doba II pokazuje znakove veće regionalizacije i upijanja stranih utjecaja, što se dobro podudara s kontaktima Iranaca i asirskoga svijeta. Ukratko, neki arheolozi tvrde

63

IN D O E U R O P L JA N I U A ZIJI

da možemo prilično dobro povezati došljačku kulturu i povijesnu distribuciju indoeuropskog naroda. Tek kada pokušamo istražiti podrijetlo zapadnih Iranaca dalje u prošlosti, problemi postaju znatno težima. Budući da Irance prvi put susrećemo sjeverno i istočno od niza neindoeuropskih Urarćana, Asiraca i Elamaca, najvjerojatnije je da su došli sa sjevera. Lako možemo isključiti sjeverozapad, tj. istočnu Anatoliju, kao vrlo nevjerojatno ishodište jer smo već prije utvrdili da su ondje živjeli Hurijci. Kao što smo vidjeli, pretpostavku da su zapadni Iranci iskonski potekli sa crnomorske stepe iznijeli su Ghirshman i drugi znanstvenici, koji su dokazivali daje migracija tekla preko Kavkaza prema zapadnim obalama Kaspijskoga jezera i u sjeverni Iran. Ponuđeni su različiti dokazi u prilog takvoj migraciji. Neki lingvisti otkrivaju povremenu prisutnost iranskih posuđenica u kavkaskim jezicima duž predloženog puta. Neki arheolozi navode pojavljivanje stepskih kurgana, koji potječu iz vremena oko 1000 g. pr. Krista u sjevernom Azerbajdžanu. Ti su kurgani, sa svojom drvenom grobnom strukturom, ognjištima i konjskim pokopima, slični onima koji se pronalaze u kulturi Srubnaja (ili kulturi grobova s drvenom komorom) sjeverno od Kavkaza te u nekim grobovima u sjeverozapadnom Iranu. Štoviše, predloženi put migracije upravo je onaj koji je u povijesti zabilježen za iranskojezične Skite koji su se sa sjevernih obala Crnoga mora probili preko Kavkaza u jugozapadnu Aziju. Pa ipak, mnogi su znanstvenici još uvijek vrlo skeptični

Auramazda vazraka hya mathista baganamhauv Đarayavaum Xsyamada hausaiy xsacamfrabara tya naibamtya uratharam uvaspam umartiyam

Veliki Ahuramazda, najveći med bozima stvori kralja Darija, dade mu kraljevstvo, dobro,puno dobrih vozača bojnih kola, dobrih konja, dobrih muževa.

31. Kratki natpis kralja Darija na zapadnoiranskome staroperzijskom jeziku. Zadnji redak sadržava tri rijeci sprefiksom u 'dobar, za kojim slijede ratha 'kola (usp. sanskrt ratha-, latinski rota, irski roth, litavski ratas kotac; aspa 'konj' (sanskrt ašva, latinski equus, staroirski ech, litavski ašvaj temartiya1čovjek' (sanskrt mrta-, grčki mortos, od korijena *mer- 'umrijeti, usporedi eng. mortal, hrv. smrtnik/

IN D O E U R O P L J A N I U A Z IJI

glede toga može li se uspostaviti sigurna veza između kulture željeznog doba I u Iranu i Kavkaza ili crnomorske stepe. Oni odbacuju bilo kakvu tezu o nekoj velikoj migraciji tim putem oko 1000 g. pr. Krista. To ostavlja samo jedan drugi mogući izvor - sjeveroistok, put za koji D’jakonov tvrdi da je najvjerojatniji jer obuhvaća prolaz kroz ekološki slična područja (središnja Azija i Iran) bez velikih zapreka.Već smo vidjeli kako se tradicija sive keramike pojavila u području Gorgana prije kraja četvrtoga tisućljeća te kako se čini da ona nestaje oko 1800 g. pr. Krista (Hissar IIIC), u isto doba kada bivaju napuštena brončanodobna nalazišta u jugoistočnom priobalju Kaspijskoga jezera. Također smo razmotrili kako se siva keramika ponovno počinje pojavljivati otprilike četiri stoljeća poslije u željezno doba I na nalazištima dalje na jugozapadu, što se podudara s područjem koje bismo pripisali najranijim povijesnim Irancima. Najočitije i najvjerojatnije rješenje bilo bi da se pretpostavi širenje - migracijom ili difuzijom - te keramike od Gorgana prema Zagrosu. Neke arheologe, koji možda pripisuju datiranju s pomoću radioaktivnog ugljika mnogo veću preciznost nego što ta tehnika uistinu omogućuje, zabrinuo je jaz od 400 godina između posljednjih gorganskih nalaza i najranijih datuma željeznog doba I. Cak i ako sadašnja svjedočanstva opravdavaju taj jaz, neki vjeruju da će on biti premošten tijekom budućih iskopavanja. U svakom slučaju Irance bismo prirodno tražili na sjeveroistoku jer u tom području po-

32. Nalazišta kulture sive keramike često se povezuju s migracijama zapadnih Iranaca, koje su možda potekle s jugoistočnih obala Kaspijskoga jezera. Razvidno je daje distribucija tih nalazišta šira od povijesno posvjedočenih područja u kojima su živjeli Iranci.

65

IN Đ O E U R O P L J A N I U A ZIJI

slije nalazimo glavne iranske narode kao što su Parti, Baktrijci i Sog- dijci. Štoviše, D’jakonov tvrdi da odsutnost stranih riječi u najstarijemu istočnoiranskom jeziku upućuje na to daje on dulje zauzimao svoje područje od zapadnoiranskoga, u kojem ima obilje posuđenica od njegovih neiranskih susjeda i supstrata. Kako god se privlačnim moglo činiti to rješenje, ono ima velik nedostatak: postavlja Irance neposredno uz bok Indoarijcima.

Vidjeli smo kako su Ghirshman i drugi podrijetlo zapadnih Iranaca potražili u crnomorsko-kaspijskoj stepi, a Indoarijce izveli iz središnje Azije. Iako bismo mogli biti sumnjičavi prema arheološkim svjedočanstvima koja se navode kao dokazi iranske migracije preko Kavkaza u drugom tisućljeću pr. Krista, valja priznati da takvo rješenje barem uzima u obzir jezični razvoj i diferencijaciju koje su pretrpjeli indoiranski jezici. Izvođenje i zapadnih Iranaca i Praindoarijaca iz tradicije sive keramike jugoistočnih obala Kaspijskoga jezera ostavlja malo prostora za zemljopisno razdvajanje dviju grana indoarijskoga. Samo odvajajući indoarijski element u državi Mitani od mogućega podrijetla u kulturi Gorgana, možemo izbjeći lingvistički malo vjerojatnu posljedicu da su i Indijci i Iranci potekli iz posve istoga područja u posve isto vrijeme. Druga je mogućnost, naravno, da prihvatimo povezivanje sive keramike s Indoarijcima, a da za Irance potražimo drugo podrijetlo. Zato valja razmotriti podrijetlo istočnih Iranaca.

kam namoi zam pairi xvaetaus noit ma xsnaus naeda dahyaus katha thwa vaeda tat ya ma kamnafsva

kuthra namoi ayeni airyamanasca dadaiti ya varazana haca yoi sastaro dragvanto mazda xsnaosai ahura ahmi mazda anaeso hyatca kamnana ahmi

U koju da zemlju izbjegnem?Kamo da me noge nose? izbačen sam iz obitelji i plemena;Selo kome pripadam ne čini mi dobra,Niti mi ga daju zli vladari zemlje:Kako ću onda, Bože, zadobiti tvoju milost? Znam, mudri Bože, zato sam nemoćan: Malo imam stoke i malo ljudi. 33. Odlomak iz Zarathuštrinih

Gatba, najstarijega dijela Aveste

66

IN Đ O E U R O P L JA N I U A Z IJI

Nesretna je okolnost da je najstarija domaća književnost na nekome iranskom jeziku smještena tako daleko od povijesnih izvora na Bliskom istoku koji opisuju najranija pojavljivanja zapadnih Iranaca. Avestički, prvi posvjedočeni iranski jezik, dobio je naziv prema velikom korpusu stare iranske vjerske književnosti. Najstariji dio Aveste čine Gathe, koje se pripisuju Zarathuštri. Ta zbirka himni, koju je zemljopisno moguće smjestiti u središnju Aziju / sjeverqistočni Iran, jednako je arhaična kao i Vede. To je potaknulo lingviste poput Burrowa da odbace tradicionalno datiranje Zarathuštre u 6. st. pr. Krista i predlože znatno stariji nadnevak, možda za pola tisućljeća ili više. Narav prijepora oko datiranja pruža malo mjesta za kompromis među sukobljenim stranama, a s arheološkoga gledišta možemo barem najstariji dio Aveste pripisati kasnomu brončanom dobu, oko 1000 g. pr. Krista.

Gathe su u osnovi vjerske himne i ne pružaju tako bogat izvor etnografskih zaključaka kao kasniji dijelovi Aveste ili kao Rg-veda. Iz tih se himni može razaznati da su, čini se, nastale u ruralnom okolišu gdje su bili cijenjeni poljodjelstvo i uzgoj stoke, a osobito goveda. Nema naznaka nikakve urbanizacije, premda se u kasnijim avestičkim himnama spominju utvrde, kanali za natapanje i slično. Naznake političke strukture prikazane u himnama ograničene su na obitelj, selo i pleme ili na područje i zemlju. Na kraju, obično se tvrdi da Gathe odražavaju opreku između vjernika u Zarathuštrin nauk i nevjernika, ne između Iranaca i stranaca.

Potražimo li arheološke poveznice za svijet Gatha, tada područje koje obuhvaćaju malobrojne zemljopisne naznake u tekstu prilično dobro odgovara. Sredinom drugog tisućljeća pr. Krista najveći dio sjevernih područja središnje Azije nastanjivala su pastirska društva koja imaju svoje izvorišta ili u kulturi drvenih grobova, čije je središte bilo zapadno na Volgi, ili u kulturi Andronovo, što je opći naziv za niz stepskih bronča- nodobnih kultura koje su se pojavile u središnjoj Aziji i južnom Sibiru. Za našu je svrhu važno da su one u oštroj opreci prema protourbanim središtima južne središnje Azije kao što je Namazga V ili Altin Depe, čija istančana arhitektura, primjerice hramova, te tehnologija, umjetnost i gospodarstvo imaju vrlo malo sličnosti s kulturom oslikanom u najranijoj iranskoj književnosti. Štoviše, ostatci iz tih stepskih bronča-

67

U AZIJI

nodobnih nalazišta pružaju nam neke od najboljih usporednica s općim rekonstrukcijama indoiranske kulture. Naseobina i groblje u Sintashti, na primjer, premda su smješteni daleko na sjeveru, u zauralskoj stepi, predstavljaju tip indoiranskoga arheološkog svjedočanstva koje bi više nego razveselilo arheologa koji traži njihove ostatke u Iranu ili Indiji. Pokraj maloga naselja nalazi se groblje s grobnim humcima - tumulima koje potječe iz 20. st. pr. Krista. Grobovi sadržavaju ostatke velikoga broja žrtvovanih životinja, osobito konja i pasa, zabilježenih u indoarijskim ritualima; također postoje svjedočanstva o bojnim kolima te nizu drugih indoiranskih obrednih obilježja.Poistovjećivanje kulture Andronovo i barem istočnih rubova kulture grobova s drvenom komorom s Indoirancima općenito je prihvaćeno među znanstvenicima. Upravo iz toga stepskoga područja izvodimo Skite koji su se probili na zapad do obala Crnoga mora, a potom na jug preko Kavkaza, da bi opustošili Bliski istok tijekom 7. st. pr. Krista. Ta se migracija može pratiti i u povijesnim izvorima i u arheološkim nalazima poput grobova i skitskih rukotvorina.Istočno od Skita pojavili su se Sarmati, Masagećani i Alani, koje sve možemo smjestiti u azijsku stepu u kasno brončano doba ili rano željezno doba. Parti, Baktrijci, Sogdijci i drugi iranski narodi u središnjoj Aziji pojavljuju se u željeznodobnim kulturama svojih regija. Čini se da je te kulture obilježavala akulturacija nekoć stočarskih naroda ili njihova evolucija i prilagodba sve urbaniziranijim naseljima u tom području tijekom prvog tisućljeća pr. Krista. Kako su se istočne granice kulture Andronovo protezale sve do rijeke Jeniseja, Kirgizije i Tadžikistana, možda je čak moguće pronaći ne osobito dalek izvor za najistočnije Irance, tj. za narod Saka. Doista, u istočnim varijantama kulture Andronovo, poput kulture Biškent u južnom Tadžikistanu, ponovno pronalazimo vjerojatni izraz indoiranskih obreda u arheološkim nalazima. Na groblju u Tulha- ru muški su grobovi imali mala pravokutna ognjišta koja podsjećaju na tipične ahavaniye, pravokutna ognjišta staroindijskih svećenika. Ženski su grobovi imali okrugla ognjišta, usporediva s garhapatyom, sa ženama povezanom vatrom na ognjištu u indoarijskoj kući.Iako postoji znatno neslaganje oko pojedinosti, određivanje stepskih brončanodobnih kultura kao najvećim dijelom indoiranskih prilično je


utemeljeno. Međutim, to vrijedi samo ako smo spremni namjerno biti neodređeni i ne reći mislimo li na Indoirance, Indoarijce ili Irance. Često se tvrdi da, budući da stepske kulture potječu iz drugog tisućljeća ili kasnije, one moraju predstavljati Prairance, a ne još neizdiferencirane Indoirance. Opravdanje za to potječe iz spoznaje da se indoarijski već bio pojavio u drugom tisućljeću pr. Krista među Mitancima. Budući da smo sada obišli cijeli krug, pozabavit ćemo se detaljnijim i ukratko promotriti labirint u koji su krenuli i arheolozi i lingvisti.Sve arheološke potkrjepe koje se navode u prilog indoiranskih migracija uglavnom pripadaju dvama različitim izvorima: siva keramika povezana s protourbanim naseljima od južne obale Kaspijskoga jezera preko južne granice središnje Azije te tragovi (često grobovi) pokretnih stočara ili malih seoskih naselja, bilo u euroazijskoj stepi ili u sjeverozapadnoj Indiji. Svjedočanstva ili Veda jasno upućuju, kako se čini, na drugu vrstu ostataka kao najvjerojatniji izraz indoiranske kulture. U skladu s time, skupina ruskih znanstvenika, poput Edvina Grantov- skoga, beskompromisno odbija da se Indoirancima pripiše kultura sive keramike ili drugih nalaza sličnog tipa. Oni smatraju da su ti nalazi u proturječju sa stočarskim podrijetlom Indoiranaca. Međutim, ne smi

34, 35. Muški i ženski grob iz Tulhara. Muškarac je pokopan spravokutnim ognjištem i s kostima ovce, bodežom, loncem, amuletom i vrškom strjelice od kremena; žena je pokopana s okruglim ognjištem, kostima ovce i loncem.

69

U A ZIJI

jemo zaboraviti da se naše kulturne rekonstrukcije temelje ponajprije na istočnoiranskim tekstovima Avesti te na Vedama, a obje su te skupine tekstova sastavljene u područjima znatno udaljenima i od Indoarijaca i od Iranaca na Bliskom istoku. Ondje su naša književna svjedočanstva vrlo oskudna. Ukratko, nemamo sigurnih razloga da zapadnim Iran- cima ili Indoarijcima na Bliskom istoku osporimo neposrednu urbanu prošlost ili barem blisku povezanost s urbanim društvima. Ne možemo izbjeći ozbiljno razmatranje argumenata koji pokušavaju povezati seobe populacija sa širenjem srednjoazijskih keramičkih stilova, osobito kada alternativno svjedočanstvo koje potječe od stočarskih nomada još nije dovoljno poznato u područjima Bliskoga istoka koja su poslije zauzeli govornici indijskoga ili iranskoga.Isticanje sive keramike da se upozori na migracije u Iran može, kao što smo vidjeli, uzrokovati očita proturječja. Čini se nevjerojatnim da su se Indoarijci iz države Mitani preselili na zapad s istim širenjem sive keramike kao i zapadni Iranci.Svaka pretpostavka o većoj starosti sive keramike sjeverno od Zagrosa znači da moramo postaviti navodne pretke Medijaca i Perzijaca u njihova povijesna sjedišta istodobno kada i Indoarijce iz Mitanija, što bi se vjerojatno odrazilo i u povijesnim zapisima. Zbog toga se pretpostavljalo da horizont sive keramike treba smatrati indoarijskim, a ne iranskim te da moramo pronaći druge dokaze želimo li otkriti pretke Perzijaca i Medijaca. Može biti daje tako, ali mislim da bi bilo bolje kada bismo se oslonili na pitanje konja i bojnih kola, jedinoga mitanijskog svjedočanstva koje je sigurno indoarijsko, a ne na keramiku. Valja priznati da za sada još nismo pronašli nužne međupostaje u širenju konja i bojnih kola iz stepe u sjevernu Siriju. Imamo samo točke na zemljovidu: trans- uralsku stepu, pricrnomorje, južni Kavkaz, pečat iz Hissara IIIB. Te točke još nisu poredane u okvir koji se može tumačiti, iz kojega bismo mogli slijediti kretanja, no buduća će iskopavanja vjerojatno pridonijeti da se popune praznine u svjedočanstvima i utvrđivanju kronologije. To je, dakle, rješiv problem, koji bi nam mogao pružiti sigurnije pretpostavke za teoriju o podrijetlu Mitanaca.Siva keramika iz sjevernog Irana, koja je služila kao dokaz nazočnosti zapadnih Iranaca od 14. st. pr. Krista, genetski je povezana s Gorganom.

IN Đ O E U R O P L JA N I U AZIJI

Treba se prisjetiti da od oko 1800 do 1600 g. pr. Krista u protourbanim naseljima istočno od Tepe Hissara IIIC do Namazge i Altin Depea dolazi do gotovo potpunog uništenja i ponovne izgradnje. Uzroci uništenja nisu poznati, premda neki ruski znanstvenici tvrde da su nomadi iz stepe bili važan činitelj. Tvrdilo se da su se nositelji tradicije sive keramike preselili na jugozapad, u sjeverni Iran, u stoljećima koja su uslijedila prije ponovne pojave urbanizacije u željezno doba (oko 1000 g. pr. Krista). Oni koji pretpostavljaju povezanost sive keramike i Iranaca to širenje mogu protumačiti kao širenje zapadnih Iranaca u njihovu najraniju povijesnu postojbinu oko 1400 g. pr. Krista. S druge strane, to bi moglo odražavati i kretanje neiranskih izbjeglica, osobito zato što je distribucija sive keramike prostranija od područja u kojem su Iranci zabilježeni u povijesti, a obuhvaća i neiranski teritorij Hurijaca i Urarćana. Ne smijemo nikada zaboraviti da siva keramika može upućivati samo na smjer kretanja i da nije po sebi povezana s iranskim etničkim identitetom. Odbacivanje sive keramike kao pokazatelja iranskih kretanja zato što su se predmeti od nje pojavili u području Gorgana već oko 3000 g. pr. Krista- znatno prerano za individualizirani iranski entitet - može biti uvjerljivo samo ako se pretpostavi, što nije nužno, da su Iranci morali izmisliti sivu keramiku da bi se mogli njome služiti. U jugoistočnom priobalju Kaspijskoga jezera kultura koja se pojavljuje u željezno doba, Dahistan- ska kultura, utemeljeno se smatra iranskom. Ona je zabilježena u zemlji koja se nazivala Varkana (Hirkanija) u starim iranskim tekstovima, a čini se da se pojavila iz lokalnih gorganskih tradicija koje su možda bile povezane s utjecajima iz stepe. Ne treba puno mašte da bi se pretpostavilo da su tu utjecaji iz stepe možda također dolutali na jugozapad zajedno sa širenjem sive keramike u prijašnjim stoljećima. Prihvatljivost budućih objašnjenja zavisit će u velikoj mjeri od mnogo točnijega kronološkog smještaja nalaza i većeg uzimanja u obzir nekeramičkih ostataka. Jasno je samo to da se naš problem ne sastoji u otkrivanju mogućih arheoloških tragova zapadnoiranskih seobi, nego u izboru odgovarajućih tragova. Naravno, seobe ne moramo zamišljati kao jedan jedinstveni događaj, nego pokrete koji su mogli trajati stoljećima.

Razmjerno je sigurno da su istočni Iranci povezani s mnogim stepskim brončanodobnim kulturama, premda ima još dosta prostora za prijepor

71

U A Z IJI

pri izboru odgovarajućih arheoloških nalaza da se konačno objasne pojedinačne iranske skupine.Na kraju, dolazak Indoiranaca u Indiju i dalje ostaje velikim problemom. Ne umanjuje ga činjenica da se arheološko istraživanje usredotočilo samo na područja u blizini Inda i na središnju Aziju. Tek sada započinju radovi u pograničjima koja leže između tih područja i stoga se pojavljuje mnogo rješenja koja pretpostavljaju daleke veze među tipovima keramike ili kovina razdvojenih zapanjujuće velikim udaljenostima. Može se razmotriti mogućnost identifikacije brojnih skupina došljačkih kultura što bi moglo pomoći da se objasne indoarijske seobe u sjeverozapadnu Indiju, no još nismo u prilici izgraditi sveobuhvatni arheološki model koji bi objasnio njihov odnos sa zapadnim Indoarij- cima ili njihovim iranskim rođacima.

Toharci.................................................................... ...............Toharski, najistočnija skupina indoeuropskih jezika, posvjedočenaje u rukopisima iz kineskog Turkestana koji potječu od 6. do 8. st. poslije Krista. Te su rukopise otkrili veliki arheološki istraživači kasnoga 19. i ranoga 20. st. koji su počeli upoznavati Zapad s kulturnim ostatcima u tome udaljenom predjelu Kine. Sami su rukopisi prije svega djelo budističkih samostana i uglavnom sadržavaju prijevode sa sanskrta, spiseo magiji i liječništvu, a katkad i poslovne ugovore povezane s glavnim karavanskim putem koji je prolazio sjevernim dijelom Tarimske kotline. Početkom 20. st. otkriveno je da je jezik rukopisa indoeuropski. Pisan je indijskim pismom koje je bilo lako dešifrirati. Jezik je nazvan toharskim prema povijesno poznatim Toharcima (Tokharoi), a Grcima je bilo poznato da su se oni iz Turkestana preselili u Baktriju u 2. st. pr. Krista. O valjanosti toga naziva te drugim etničkim obilježjima pridanima stvarateljima spomenutih rukopisa desetljećima se intenzivno raspravljalo, pa te rasprave čine neobično velik postotak toharoloških studija. Njihovim se argumentima ovdje nećemo baviti, no moramo istaknuti da nema ni najmanjih lingvističkih svjedočanstava koja bi upućivala na zaključak daje narod u povijesnom Toharistanu govorio jezikom rukopisa Tarimske kotline više od tisuću kilometara istočno. Danas bi malo znanstvenika (ako uopće itko) prihvatilo da je »Toharci« ispravno ime

IN D O E U R O P L J A N I U A ZIJI

za te ljude, no nijedna mogućnost osim te nikada nije bila dovoljno široko prihvaćena. Stoga je to ime - pogrešno ako hoćete - još uvijek u uporabi i mi ćemo se njime koristiti u ovoj knjizi.Toharski se dijeli na dva glavna dijalekta. Istočniji se zove toharski A (ili turfanski ili karašahrijski, prema dvama glavnim gradovima po-

toharski B

M a ni c isa nos som o nem w no lm e ia re taka, ma ra postam cisa Ia re m asketar-n.C isse la raum ne c isse artanye pelke ka ltta rr so lam pa sse. ma te s ta lle sol vvarnai.Taiysu palskanoym : sanai saryom pa sayau karttses saulu vvarnai snai tse rekw a snai nane.Vam orn ik te se cau ni paiskane sarsa. tusa ysa ly ersate, c isy aras ni sa lkate.W aya ci lauke, tsya ra n is vvetke, lykautka-n pake po laklentas. c ise tsa rw o sam pate-n.

hrvatski

Nekad mt draži od tebe nitko nije bio, i poslije n itko draži.Ljubav za tebe, veselje zbog tebe dah su i život.To se za života ne sm ije prom ijeniti.Eto, tako sam m islio, s ljubljenom ću dobro živje ti C ije loga života bez varanja i bez pretvaranja.Bog Karman jed in i moju m isao je znao.I zato stvori neslogu i iščupa iz mene srce što pripadalo je tebi. Odvede te , ostavi me samog i sve mi žalosti nametne.Sreću koju imah u teb i on uze od mene.

toharski B latinski staroirski engleski hrvatski

pacer pater athir father (otac)macer mater mathir mother mati, matertkacer — — daughter kćiprocer frater brathir brother bratser soror siur sister sestraku canis cu hound (pas)yakwe equus ech eoh (stengl.) (konj)ko bos bo cow govedosuwo sus — sow svinja

36. Tokarska ljubavna pjesma i kratka usporedba nekih temeljnih riječi na tokarskom jeziku s riječima u drugim indoeuropskim jezicima

73

U A Z IJ I

kraj kojih su pronađeni rukopisi toga dijalekta, ili agnejski). Toharski B, zapadni dijalekt, također je poznat kao kućanski, prema važnoj državi Kuća {Kuga). Ti se dijalekti izrazito razlikuju jedan od drugoga i rječnikom i gramatikom, i to u tolikoj mjeri da su ih smatrali dvama različitim jezicima koji su se odvojili jedan od drugoga prije petsto do tisuću godina, usprkos činjenici da su u vrijeme kada su posvjedočeni bili odvojeni tek nekoliko stotina kilometara. Osim toga, postoje svjedočanstva daje toharski A, u vrijeme najranijih rukopisa, bio na putu da postane mrtvim jezikom, ograničenim na liturgijska djela. Tekstovi na toharskom B, koje pronalazimo i u zapadnim i u istočnim predjelima, upućuju na živi jezik koji je zasigurno bio govorni jezik vjerskih i svjetovnih upravljačkih staleža kućanske države. Želimo li kronološki odrediti postojanje zajedničkoga ili pratoharskog jezika, možemo pretpostaviti da se njime govorilo u prvom tisućljeću pr. Krista. Problem postaje još zanimljivijim kada se okrenemo pitanju gdje bismo mogli pronaći toharski u to doba.

Jedna od najneobičnijih i najuzbudljivijih osobitosti toharskih jezika jest ta što se čini da njihovi jezični odnosi s indijskim i iranskim susjedima potječu iz vrlo kasnoga razdoblja te se mogu pripisati utjecaju budističkih misionara koji su prodirali na istok. Tako nalazimo Toharce u susjedstvu s iranskojezičnim Šakama i drugim Irancima na jugu i zapadu, a možda također i na sjeveru, a svi su ti jezici vrlo kasno utjecali na toharski. Da bismo pronašli bliže jezične veze toharskoga, moramo poći u Europu, gdje jedinstveno slične elemente rječnika i gramatike dijele baltijski, slavenski, grčki, armenski, germanski, a možda i frigijski i drugi jezici. Mnoga obilježja koja bi mogla biti od velike važnosti toharski dijeli s hetitskim, italskim i keltskim, što je toliko zaslijepilo jednoga od prvih proučavatelja tog jezika da je toharski proglasio keltskim. U prvom smo poglavlju obrađivali znamenitu podjelu na kentumske, jezike Europe, i satemske, jezike istočne Europe (baltijski, slavenski) i Azije (indoiranski). Stoga možemo zamisliti zaprepaštenost lingvista kada je toharska riječ za 'stotinu' (A: kant, B: kante) nedvosmisleno pokazala daje to bio jezik kentumske skupine. Posljedice svega toga za utvrđivanje izvornoga ishodišta Toharaca bile su izvanredne. Toharski ima slične pridjevne sufikse kao i slavenski, mediopasivni nastavak

I N Đ O E U R O P L J A N I U AZ IJI

-r koji je sačuvan u latinskom, irskom, hetitskom i frigijskom te riječi koje su usporednice imale samo u grčkom. To bi značilo da su Tohar- ci morali prijeći više od 4000 kilometara da bi stigli na svoje povijesno odredište. Bilo je i nekih znanstvenika, opsjednutih činjenicom da je toharska riječ za 'ribu' jednaka kao i germanska, baltijska i slavenska riječ za 'lososa', koji su prisilili Toharce da večeraju sa svojom europskom braćom na rijekama Baltika bogatima lososom prije nego što su krenuli prema Turkestanu.Primorani da slijede lingvistička otkrića, arheolozi su tražili neobično udaljene veze između istočne Europe i granica Kine. Najozbiljniji pokušaj te vrste učinio je Robert Heine-Geldern, koji je nabrojio niz sličnosti u obradi kovina u Europi i Kini oko 800 g. pr. Krista, na temelju čega je pretpostavio »crnomorsku seobu« iz Europe prema Aziji. No prije nego što prihvatimo tezu da su Toharci morali poduzeti takve junačke napore, valja ipak potražiti prihvatljivija rješenja da bismo objasnili njihovu nazočnost.Naše spoznaje o samim Toharcima gotovo se isključivo temelje na kineskim dokumentima koji prate početne susrete između hanske Kine i

37. Toharci iz Tarimskc zavale i neki od njihovih povijesnih (većinom indoiranskih) susjeda

75

U AZIJI

barbara u zapadnim zemljama od 2000 g. pr. Krista do razdoblja kada je Tarimska kotlina postala turkijskim jezičnim područjem otprilike u8. st. poslije Krista. Valja naglasiti da područje u kojem su živjeli Toharci nije bilo zabačeno, već je to bio niz vrlo važnih oaza duž puta svile koji je vodio od Kine na zapad. Sjeverni Tarim bio je glavno središte prometa i razmjene, bogat nalazištima minerala, a imao je i zdravu poljodjelsku osnovu koja je obuhvaćala i uzgoj konja. Predjel je privlačio stalno zanimanje nomada Hsiung-nu na sjeveru te Kineza na istoku. Povijest toga područja čini katalog diplomatskih pregovora i ratova između tih sukobljenih snaga s Kučanima, koji su bili uspješniji u očuvanju samostalnosti od svojih istočnih rođaka. Toharci su imali ulogu u širenju budizma u Kini, a Kinezi nam gdjekada govore ponešto o svojim zapadnim susjedima.

Popis iz vremena rane hanske dinastije (208. g. pr. Krista — 8. g. poslije Krista) upućuje na to da je u kućanskoj državi živjelo oko sto tisuća stanovnika, a više od jedne petine bili su vojnici. Kasniji dokumenti opisuju Kučane kao sjedilačko stanovništvo koje se bavilo mješovitim poljodjelstvom, često jelo fazane i, kao pravi barbari posvuda, odavalo se prekomjernom opijanju. Običavali su deformirati lubanje daskom ravnajući tako dječje glave, nosili su kosu odrezanu navratu, osim kralja, koji je nosio dugu kosu povezanu vrpcom, koji je običaj oslikan na zidnim slikarijama u toharskom području. Kučani su bili naoružani lukovima, mačevima, dugim kopljem i oklopom, a svoje su mrtve spaljivali. Njihovi se kulturni običaji smatraju sličnima običajima njihovih istočnih susjeda, a znamo i za brakove između kraljevskih porodica s područja toharskoga A i B. S druge strane, Kinezi su kulturu Kučana dovodili u opreku s kulturama Hsiung-nua i Wu-suna, svojih nomadskih susjeda.

Kada ograničimo pozornost na kineske povijesne dokumente, ljude koji su sastavili toharske rukopise možemo zemljopisno precizno smjestiti, ali tu postoje znatne nepoznanice. Mnogo je razloga za Vjerovanje da toharski nije bio jedini jezik koji se govorio u tim krajevima, pa možemo samo pretpostaviti da su govornici toharskoga bili barem redovnici i svjetovne vlasti, osim, dakako, Kineza. Nadalje, kineski izvori govore o državama Kuča, Karašahr i Turfan, ali ne o širim etničkim entitetima. No ipak se o njima često raspravljalo. Primjerice, Wu-sun su zauzimali

IN D O E U R O P L JA N I U A Z IJI

područje neposredno sjeverno od Toharaca, a u kineskim se izvorima opisuju kao crvenokosi, plavooki i slični majmunima. Taj pejorativan opis, za koji su se zapadni znanstvenici ponosno uhvatili jer upućuje na europoidno stanovništvo, doista upućuje na veliku vjerojatnost da su Wu-sun govorili iranskim ili toharskim jezikom. Sami su Toharci na zidnim slikama oslikani s crvenom kosom i zelenim očima.

Drugi plemenski savez, Yueh-chih, i'ma vrlo istaknutu ulogu u toharskom problemu. Prvi se put pojavljuju u sjeverozapadnoj Kini u 2. st. pr. Krista, kada ih je porazio savez plemena Hsiung-nu (vjerojatno rasno i jezično miješan). Od lubanje kralja Yueh-chiha napravili su posudu za piće. Pripadnici Yueh-chiha pobjegli su na zapad u područje Wu-suna, a zatim su opet otjerani dalje na zapad, a naposljetku su poistovjećeni s plemenima koja su naseljavala povijesni Toharistan. Prema mnogim znanstvenicima teritorij Yueh-chiha obuhvaćao je i Tarimsku kotlinu, pa su ih zato smatrali govornicima toharskoga. To je ipak malo prena- tegnuto jer možemo očekivati da su glavne plemenske skupine bile vrlo izmiješane. Stoga, iako su neki pripadnici Yueh-chiha možda katkad govorili toharski, nema razloga da pretpostavimo da su Yueh-chih pripadali toharskoj jezičnoj skupini. U svakom slučaju, u prvim stoljećima poslije Krista Kinezi u pravilu razlikuju toharskojezične države Tarima (Kuča, Karašahr, Turfan) od Yueh-chiha, Wu-suna i Hsiung-nua. To se razlikovanje vjerojatno temelji na gospodarskim (nomadi nasuprot ratarima) i administrativnim načelima, sigurno ne na lingvističkim. Stoga se ne može dokazati da su narodi Wu-sun i Yueh-chih - ili barem neki pripadnici tih plemena - govorili toharski. Usprkos povremenim pokušajima da se iz njihovih plemenskih imena izvuče toharska etimologija, nema nikakvih uvjerljivih dokaza o tome kojim su oni jezikom doista govorili tijekom prvoga tisućljeća pr. Krista, premda bi iranski i/ili toharski bili moguće pretpostavke.

Upozorivši ponešto na opseg našega neznanja, sada možemo vidjeti koliko smo uopće u stanju približiti se rješenju toharskog problema. Prvo jednoznačno svjedočanstvo o govornicima toharskoga nije starije od najranijih dokumenata, oko 600 g. po Kristu. Želimo li pretpostaviti da se njihova nazočnost u Tarimskoj kotlini proteže dalje u prošlost, moramo se osloniti na neizravno svjedočanstvo. Bliska veza dokume

77


nata s budističkom misijom mogla bi upućivati na pretpostavku da su Toharci bili ondje najkasnije od pojave budizma u tom području, što se različito datira od 2. st. pr. Krista do 1. st. po Kristu. Štoviše, kineski prikazi povijesti Tarimske kotline ne upućuju na zaključak da je nov narod promijenio etnički identitet tarimskih država od 2. st. pr. Krista nadalje. Pri tome moramo biti ipak oprezni jer postoje mnogi primjeri osvajanja Hsiung-nua, političkih uzurpacija, vjenčanja između kraljevskih obitelji u Kuči i susjednim državama, što bi sve moglo prikrivati etnička kretanja. No, u svakom slučaju, nema uvjerljivih razloga za pretpostavku da Toharci nisu ondje živjeli barem od 2. st. pr. Krista. O vremenu prije toga povijesni izvori potpuno šute, a arheološka svjedočanstva vrlo su neodređena sve do neolitika (4000-2000 g. pr. Krista), kada pronalazimo obojenu keramiku iz horizonta Yang-shao te jednobojnu keramiku horizonta Longshan. U oba slučaja govorimo o kulturama koje su poslije proizvele tipično kineska društva razdoblja Shang i Zhou. Ako je tijekom neolitika Tarimska kotlina bila zapravo zapadnim produžetkom tih kineskih kultura, tada se može pretpostaviti da su Toharci morali ući u to područje nakon toga razdoblja. Stoga najstarije Toharce možemo tražiti u vrlo širokom rasponu između 2500 i 2000 g. pr. Krista.

Da bismo mogli nastaviti, moramo se vratiti problemu lingvističkih veza toharskoga s drugim jezicima. Već smo vidjeli da su njegove tijesne veze s europskim jezicima proizvele model europske pradomovine s kasnijom migracijom više od 4000 kilometara. Čini se da se ta migracija morala dogoditi u prvom tisućljeću pr. Krista. Čisto logističkim razlozima ne može se isključiti takva migracija jer postoje povijesni primjeri Huna, Alana i drugih stepskih nomada. Pa ipak, valja priznati da bilo kakvo kretanje sa zapada na istok duž stepe izgleda protivno općenitoj struji stepskih populacija s istoka na zapad tijekom prvoga tisućljeća pr. Krista i poslije. Osim toga, povijesnim su se nomadima pri kretanju pridruživali narodi koji su se našli na putu, tako da su primjerice Huni, u doba provale u središnju Europu, već bili mješavina naroda koji su govorili turkijskim, iranskim i germanskim jezicima. Ako su se Toharci selili kroz tisuće kilometara teritorija u kojem bismo očekivali Indoirance (ili, preciznije, Irance), trebali su se pojaviti s puno većom količinom prikupljenih iranskih

78


utjecaja nego što je slučaj. Ukratko, postoje ozbiljni razlozi za sumnju da su Toharci dospjeli istočno od Iranaca tek u željezno doba.

Alternativni model odnosa toharskoga i europskih jezika nudi nešto nade u uspješno rješenje. Taj model pretpostavlja da su sličnosti koje toharski dijeli s keltskim, italskim i hetitskim arhajska obilježja naslijeđena iz indoeuropskoga prajezika u vrlo ranom razdoblju. Ta su gramatička obilježja zatim zamijenjena u praindoeuropskom novijim oblicima koji su se proširili među predcima grčkoga, armenskoga i indoiranskoga, ali ne i na području koje je tada već postalo periferijom praindoeuropskoga kontinuuma: među predcima keltskoga i italskoga na zapadu, hetitskoga i možda frigijskoga na jugu te toharskoga na istoku13. U širenju indoeuropskih jezika na istok toharski je prethodio iranskomu u Turkestanu, a tek je poslije bio opkoljen iranskojezičnim Šakama na jugu, Sogdijcima i drugima na zapadu te, ako se uključe iranska imena rijeka u Minusinskoj kotlini, također na sjeveroistoku. Povremene rječ- ničke sličnosti s drugim europskim jezicima mogu se tada odbaciti kao slučajne pojave koje povijesni lingvist mora očekivati u svojoj građi.

Arheološki nalazi iz Tarimske kotline još su uvijek preslabo poznati da bismo mogli i arheološki provjeriti ovaj lingvistički model. Pa ipak, gledamo li šire, ne usredotočujući se na pojedinosti, mogli bismo ugledati barem naznaku objašnjenja. Prije smo već vidjeli kako se postojanje kulture Andronovo u azijskoj stepi izvanredno podudara s kasnijom pojavom iranskih naroda. No ne moramo toliko cjepidlačiti i tražiti točnu korelaciju između arheološke kulture, osobito toliko maglovite kao što je Andronovo, i jezične skupine; posve je moguće da su predci Toharaca bili dijelom onih varijanti kulture Andronovo koje se pojavljuju u jugoistočnom području njezine proširenosti. To bi obuhvaćalo Tadžikistan i Kirgiziju zapadno od Tarimske kotline gdje se nalazišta povezana s kulturom Andronovo počinju pojavljivati već oko 1400 g. pr. Krista. Iako su ih od Tarimske kotline odvajali planinski lanci, tim ljudima velike nad

“ Na ovome mjestu slijedim Pedersena, Crosslanda, Adradosa, Gamkqrelidzea, Ivanova i druge, koji smatraju toharski arhaičnim perifernim dijalektom. Međutim, mnogi drugi lingvisti povezuju toharski s jezicima kao što je armenski i grčki (za najnoviji pregled toga problema v. Adams, D. Q., The Position ofTocharian Among the Otherlndo-Curopean Languages, Journal of the American Oriental Society 104 (1984): 395 - 402). Sam Adams najtješnje povezuje toharski s germanskim i ne vidi velike teškoće glede toga kako su Toharci stigli do svoje povijesne domovine.

79


38. Moguće je da su neposredni izvori Toharaca u istočnom dijelu kutture Andronovo ili u kulturi Afanasjevo

morske visine sigurno nisu bile prepreka, što se osobito odnosi na one koji su zauzimali područje Tien Shana. Groblje u Arpi, primjerice, nađeno je na nadmorskoj visini 2800 metara, a smješteno je manje od 500 kilometara zapadno od neprijeporno toharskoga jezičnog područja. Moglo bi biti slučajno što se u toj regiji pokojnici nisu pokapali, što je tipično za kulturu Andronovo, nego su se spaljivali, kao kod Toharaca.Za one koji traže neki oblik simetrije između jezika i arheološke kulture postoji još jedna mogućnost. Prije pojavljivanja kulture Andronovo u kasno brončano doba posvuda u srednjoazijskoj i zapadnosibirskoj stepi pojavila se i eneolitička kultura čije su se granice, čini se, podudarale s područjem Minusinsk - Altaj, tisuću kilometara sjeverno od Toharaca. Ta kultura, koja se naziva Afanasjevo, potječe iz trećega tisućljeća pr. Krista i pokazuje mnoga obilježja koja često pripisujemo bilo kojoj indoeuropskoj kulturi: pripitomljene konje, temeljnu metalurgiju, a možda i vozila s kotačima. Ta je kultura vrlo važna zato što nema nikakve jasne veze s kulturama sjeverno i istočno od nje, a ipak postoje jasne podudarnosti u keramici, obradi kamena, pogrebnim običajima i tjelesnom tipu na zapadu, osobito u regiji Volga - Ural. U osmom ćemo poglavlju imati mnogo razloga da razmotrimo tu kulturu; za sada je dovoljno opaziti kako imamo svjedočanstvo za moguće širenje prema istoku iz područja u kojemu su nastali drugi indoeuropski narodi, i to u vrijeme prije očekivanoga širenja Indoiranaca. Moguće je da je to

IN D O E U R O P L JA N I U A Z IJI

arheološki korelat širenja perifernih indoeuropskih jezika prema istoku te da je od tih jezika toharski na sreću preživio.Nakon spoznaje o nazočnosti europoidnoga tjelesnog tipa u Tarimskoj kotlini od početka brončanog doba, pretpostavka o dolasku Pratoha- raca u to područje oko 2000 g. pr. Krista dobiva sve više pristaša. Iako su mumije tih »zapadnjaka« otkrivene još 1900. g., tek su nedavna arheološka istraživanja arheolozima omogućila uvid u to koliko je velik i jak bio zapadnjački utjecaj, i u kulturnom i u tjelesnom smislu, u toj zapadnoj pokrajini suvremene Kine. Pronađeni su ostatci europoidnog stanovništva i iz otprilike 1800 g. pr. Krista na groblju u Qawrighulu, a takav je tjelesni tip nedvojbeno povezan s kulturama u euroazijskoj stepi, nastanjivao to područje tijekom prapovijesnog razdoblja.14

Zbog ranoga razvoja pisma Azija nam pruža spoznaje o ranome širenju Indoeuropljana kakve je drugdje znatno teže prikupiti ili potkrijepiti. Kada god pronađemo nalaze iz brončanog doba koje možemo dešifrirati, oni svjedoče o tome da su Indoeuropljani u Aziji bili došljaci. Hetitski zamjenjuje hatski (i asirski), armenski upija narode i jezike indoeuropskih Luvijaca i neindoeuropskih Urarćana, iranski se širi po nekadašnjem području Elama, a ako je točno najprihvatljivije mišljenje o indskome pismu, indoarijski se zadivljujuće proširio preko golemoga područja nastanjenoga neindoeuropskim stanovništvom Indije. Jedva da se može sumnjati kako od vremena prvih pisanih dokumenata u brončano doba imamo obilno svjedočanstvo o migracijama i promjenama jezika. Samo u središnjoj Turskoj, na primjer, neindoeuropski je hatski zamijenjen nizom indoeuropskih jezika: najprije hetitskim, zatim luvijskim, frigijskim, te onda keltskim jezikom koji je dao ime antičkoj provinciji Galaciji, i naposljetku grčkim, a zatim je to područje ponovno prekrio posve različit neindoeuropski jezik Turaka koji su se doselili s istoka. Povijest Bliskoga istoka također bilježi ekspanziju Semita, Hurijaca i drugih tijekom brončanog i željeznog doba. Svi su ti primjeri arheolozima spasonosni podsjetnik na to da su populacije često mijenjale svoja

14 V. Ma!!ory„ J. P. i V. H. Mair (2000) The Tarim Mummies. London, Thames and Hudson.

81

IN Đ O E U R O P L JA N I U A ZIJI

područja bez obzira na to kako slabo mi ta kretanja možemo pratiti ili u kojoj je mjeri model migracija u sukobu sa suvremenim pristupima kulturnoj promjeni, koji naglašavaju lokalne procese umjesto kretanja naroda. Valja naglasiti da takva kretanja nisu ograničena na društva koja su dosegnula razinu države (što zna svatko upoznat, primjerice, s distribucijom glavnih indijanskih jezika u Sjevernoj Americi, poput jezika Athapaskanaca na sjeverozapadu Kanade i njihovih srodnika na jugu, Navaha, te Apača, koji žive na američkom jugozapadu). Kretanja naroda nisu morala biti svakodnevne pojave, no ipak postoje mnoga svjedočanstva o njima, tako da se ne treba tvrdoglavo držati onoga što je Christopher Hawkes nedavno nazvao ideologijom »imobilizma« da bi se održalo zanimanje za kulturnu promjenu.Možemo ukratko razmotriti očit nestanak nekih jezika koji su prethodili dolasku Indoeuropljana u Aziju. Taj dolazak uvelike objašnjava potpun nestanak barem triju različitih jezičnih entiteta, možda jezičnih porodica: hatskoga, hurijsko-urartskoga i elamskoga. Sirenjem Semita vjerojatno se mora objasniti konačan nestanak sumerskoga. Područje koje zauzima svaka od tih jezičnih porodica može se usporediti s područjem koje je otprilike jednako površini Njemačke, Poljske ili Japana. Naravno, neki su narodi, čini se, zauzimali znatno manje područje, poput Sumerana, dok su drugi, poput semitskih naroda, vjerojatno obitavali na golemim prostranstvima tijekom brončanog doba. Teško je reći


jesu li to točne procjene područja koja su zauzimale jezične porodice u brončano doba oko 3000 - 2000 g. pr. Krista, osobito zato što velik dio našega uzorka potječe iz urbanih populacija koje ne susrećemo drugdje. Pa ipak, područje koje se obično određuje kao turkijska pradomovina prije širenja turkijskih jezika u ranome srednjem vijeku sličnoga je reda veličine. Trebali bismo imati na umu te omjere jezičnih područja dok razmatramo pradomovinu samih Indoeuropljana.Budući da do sada proučeni dokazi upućuju na to da su Inđoeuropljani bili došljaci u zapadnoj Aziji, to znači da ta područja možemo isključiti iz pretpostavljene indoeuropske domovine. U najstarijim povijesnim do- kumenatima iz trećeg tisućljeća pr. Krista pronalazimo spomen o neindoeuropskom stanovništvu koje je zauzimalo središnju i istočnu Anatoliju sve do Kavkaza i Kaspijskog jezera, južno područje povijesne Palestine te veći dio regije Zagrosa, uključujući cijelo Međurječje. Ta područja obuhvaćaju tri glavna središta poljodjelskog stanovništva tijekom »ne- olitičke revolucije« (9000-6000 g. pr. Krista) u jugozapadnoj Aziji. U skladu s time, čini se vrlo nevjerojatnim da bismo trebali povezati Indo- europljane s tim najranijim poljodjelskim zajednicama u jugozapadnoj Aziji i s njihovim neposrednim širenjem. Naravno, bilo bi moguće iznijeti neki komplicirani dvosmjerni model u kojem bi najraniji Indoeuro- pljani, primjerice Anatolijci ili Armenci, bili istjerani iz svojih domova u ranim hatskim ili hurijskim ekspanzijama, a potom bi vratili te teritorije od trećega do prvoga tisućljeća pr. Krista. No takvoj pretpostavci ne samo da su potrebne dodatne potkrepe već je i po sebi nevjerojatna. Po cijeloj Anatoliji imamo i previše svjedočanstava o nerazjašnjenim imenima mjesta i osoba, tako da ne možemo nego pretpostaviti neindoeuropski supstrat. Štoviše, da se indoeuropski pojavio upravo u toj regiji, kao što je nedavno pretpostavio Colin Renfrew, očekivali bismo puno veću sličnost između indoeuropskoga prajezika i jezika njegovih neindoeuropskih susjeda. Zbog tih i drugih razloga kojima ćemo se poslije baviti, velika većina lingvista spremna je tražiti pretke Indoeuropljana u Aziji, sjeverno od njihovih kasnijih povijesnih sjedišta. No prije nego što se ponovno prihvatimo toga traga, moramo pogledati na zapad i ispitati svjedočanstva o najstarijim Indoeuropljanima u Europi.

83

TREĆE POGLAVLJE

Indoeuropljani u Europi

Dok smo išli n školu, -većina nas j e odgojena tako da

promatra A ziju kao majku, europskih naroda. Govorili su nam da se idealna ljudsku rasa rasula s himalajskih

•visoravni, pronoseći kullurne tečevine dok se širila

ha "barsk im Zapadom.

JOSEPH R lPLE Y , 19OO.

Svjedočanstva o najranijim Indoeuropljanima u Europi razlikuju se u nekoliko temeljnih osobitosti od većine svjedočanstava koja smo susreli u Aziji. S iznimkom grčkoga, većina našega najranijeg svjedočanstva o govornicima indoeuropskih jezika potječe iz znatno kasnijeg razdoblja nego svjedočanstva o njihovim azijskim rođacima. Pismo se u Europi pojavljuje poslije i stoga ne možemo očekivati izravno svjedočanstvo o različitim indoeuropskim skupinama sve do razmjerno novijeg vremena. To mijenja narav toga svjedočanstva jer bez iznimke pronalazimo da su različite indoeuropske skupine bile nazočne u svojim domovinama i prije povijesnih spomenika, zbog čega je teže utvrditi jesu li pojedini indoeuropski jezici došljački te kada su pristigli. U skladu s time često se moramo osloniti na drugu vrstu svjedočanstava, osobito arheoloških i lingvističkih, zajedno s povremenim izletima u pseudopovijest i odnose grčkih i latinskih autora s njihovim slabo poznatim susjedima. Prikazujući najranije Indoeuropljane, počet ćemo u Egejskome moru, a zatim krenuti kroz Balkan i istočnu Europu završavajući prikaz s Indoeuropljanima u zapadnoj Europi.

G rci.........................................................................................Kao i anatolijski i indoarijski, grčki je jezik prvi put posvjedočen u kasno brončano doba. Najranije se svjedočanstvo pronalazi na više od 3000 glinenih pločica nađenih u Knosu na Kreti te u Mikeni i Pilu na

IN D O E U R O P L J A N I U EU RO PI

grčkome kopnu. Većina tih pločica, uglavnom ekonomskih zapisa za računovodstva palača u mikenskoj i kasnoj minojskoj civilizaciji, pisana je slogovnim pismom poznatim kao linearno B pismo. Pločice pisane linearnim B pismom potječu otprilike iz 13. st. pr. Krista, a većina se lingvista slaže da su pisane primitivnim oblikom grčkoga, koji se često naziva mikenskim. Kada je početkom 12. st. pr. Krista razorena civilizacija mikenskih palača, pisana svjedočanstva o grčkome nestaju sve do uvođenja alfabeta otprilike između 825. i 750. g. pr. Krista. Od tada nadalje potječu i natpisi i veliki grčki usmeni epovi poput Ilijade. Tijekom sljedećih 2500 godina grčki je jezik pretrpio izrazite promjene sve do novogrčkoga, kojim danas govori otprilike jedanaest milijuna ljudi u Grčkoj i u nekoliko njezinih preostalih kolonija.Istraživanje grčkih korijena dugo je bilo predmetom intenzivnoga zanimanja te postoji dovoljan broj posve proturječnih teorija o »dolasku Grka«. O tome nema ni najmanjeg slaganja ni među lingvistima ni među arheolozima. Pa ipak, postoji put koji možemo slijediti da bismo barem bili na tragu većine znanstvenika i zabilježili gdje se drugi s njima ne slažu.Zašto su Grci morali odnekud »doći«? Pokušavajući odgovoriti na to pitanje, moramo priznati da nam nedostaju povijesni dokumenti kojima smo se služili u Aziji te da stoga ne možemo sa sigurnošću dokazati nazočnost predgrčke populacije na temelju onodobnih nalaza15. Pa ipak se dugo tvrdilo da se postojanje predgrčkog stanovništva dovoljno jasno očituje u samome grčkom jeziku. Postoje dva tipa svjedočanstva. Mnogi smatraju da se znatan dio grčkoga rječnika koji se odnosi na osobitosti mediteranskoga okoliša ne može objasniti kao grčki odraz naslijeđenih indoeuropskih riječi. Taj dio rječnika obuhvaća nazive biljaka poput smokve, masline, zumbula, čempresa, lovora, mažurana, boba, kestena, trešnje i pastrnjaka. Od životinja to su magarac, divlji vol i žohar. Neki nazivi predmeta materijalne kulture također su negrčki: kovina, kositar, bronca, olovo, krčag, čabar, uljna svjetiljka, mač, koplje, vijenac, sljemenica, soba, kada i opeka. Neki politički i društveni poj

IS Mogući tekstovni ostatci predgrčkoga jezita obično se nazivaju eteokretskima. To je mala skupina natpisa koji potječu iz vremena od 7. do 3. st. pr. Krista s otoka Krete. Pisani su grčkim pismom, ali posve sigurno nisu grčki, a ne pripadaju nijednome drugom poznatom jeziku te bi mogli predstavljati jedan ili više predindoeuropskih jezika Grčke.

85

IN Đ O EU R O P LJA N I U EUROPI

movi, temeljni za grčko društvo, također se izražavaju riječima za koje se obično misli da su predgrčke. Među njima su nazivi za kralja (možda basileus, mikenski qa-si-re-u), kao i za roba (doulos, mikenski do-e- ro) te priležnicu. Ni najistaknutiji junaci grčkih epova - Odisej, Tezej i mnoga grčka božanstva, npr. Atena, Hera, Afrodita i Hermo - očito ne nose indoeuropska grčka imena16.Drugi tip svjedočanstva imena su mjesta u Grčkoj. Mnoga među najvažnijim imenima ne mogu se objasniti s pomoću indoeuropske jezgre grčkoga jezika. Ili su korijeni tih imena besmisleni u grčkome ili su imena sastavljena s pomoću sufiksa koji pokazuju da ne potječu izvorno iz grčkoga. Među tim su imenima i glavni toponimi poput Korin- ta, Knosa, Salamine, Larise, Sama te čak i Olimpa i Mikene. U ranim tumačenjima tih svjedočanstava Joseph Haley i Carl Blegen opazili su da se mnoga imena i sufiksi pronalaze i u Anatoliji te daje vjerojatno da su se oni proširili iz toga područja u Grčku tijekom ranoga brončanog doba (3000-2000 g. pr. Krista) kada je postojala općenita kulturna jednolikost na cijelom području Egejskoga mora. Dvojbeno je mogu li svi detalji te hipoteze izdržati kritičko istraživanje u suvremenim arheološkim i lingvističkim krugovima; međutim, lingvistička svjedočanstva u cjelini upućuju na to da su Grci uistinu posudili znatan broj elemenata iz nekoga negrčkog jezika17. Rječnik upućuje na zaključak da te posuđenice nisu posve slučajne, već da se obično usredotočuju na riječi za koje bi se moglo očekivati da će ih došljačka populacija u nekoj zemlji preuzeti od ranijih stanovnika. Za barem neke posuđenice u grčkom čini se da potječu iz kulture koja je do neke mjere poznavala obradu kovina (bakra, bronce, kositra) što se razvila prije kraja četvrtog tisućljeća pr. Krista. Logička posljedica svega toga je da Grci nisu bili autohtoni u Grčkoj, već da su potomci indoeuropskih došljaka koji su se nametnuli starijemu brončanodobnom stanovništvu. To je, neki bi rekli, dodatno potvrđeno povijesnom predajom samih Grka, u kojoj se

16 lako su ta imena tradicionalno tumačena kao neindoeuropska, neki lingvisti pretpostavili su indoeuropske etimologije, primjerice za Ahileja (*Akhi-lawos 'onaj koji izaziva tugu vojsci'). Indoeuropsku etimologiju riječi kao što je basileus predložio je V. Georgiev, jedan od glavnih zastupnika peiazgijske teorije.

57 Anna Morpurgo Davies obaviia je preliminarno istraživanje grčkoga rječnika, koje je pokazalo da manje od 40% riječi ima očitu indoeuropsku etimologiju, 8% ima utvrđeno neindoeuropsko podrijetlo, a oko 52% nema utvrđenu etimologiju (Davies, 1986).

IN Đ O E U R O P L J A N I U EU RO PI

linearno pismo B dfT- TOfB* “i A ir 3 Y © ' hft

~{ftransliteracija pu * ro i-je-re-ja do-e-ra e - ne - ka ku - ru - so - jo i • je • ro • jo žena 14+

grčki tEpetas 6o€Xai €V£K<X Xpwoio < ~ i£poto žena 14+

transliteracija Pylos hiereias doelai heneka khrysoio hieroio žena 14+

prijevod Pih svećenice robinje radi zlata svetoga žena 14+

40. Natpis na linearnom pismu B

ističe da su apsorbirali nekoliko starijih negrčkih populacija, od kojih neke nose očito neindoeuropska imena.Postoji općenito slaganje oko pojma predgrčke populacije; međutim, nema slaganja pri tumačenju predgrčkih elemenata u grčkom jeziku. U utvrđivanju naravi tih predgrčkih elemenata postoje dvije glavne škole mišljenja, a mišljenja se protežu od jednoga ekstrema do drugoga. Jedna skupina naziva predgrčki element »mediteranskim« ili »egejskim« i vidi ga kao ostatak neindoeuropskoga jezika (ili jezika) koji se nekoć govorio u Grčkoj, a možda i šire po Sredozemlju. Druga škola mišljenja prihvaća da su neke od tih riječi uistinu neindoeuropske, no ističe da su mnoge druge ipak indoeuropske. Neki poistovjećuju taj indoeuropski element s luvijskim, osobito na temelju imena mjesta koja se pojavljuju i u Anatoliji i u Grčkoj; drugi odabiru neki inače neposvjedočeni indoeuropski jezik, blisko srodan nekima od slabo posvjedočenih balkanskih jezika. Taj je indoeuropski jezik općepoznat pod imenom pelazgijski, prema Pelazgima koji su jedan od »autohtonih« naroda grčke povijesne predaje. Opće lingvističko mišljenje nikada nije bilo ni impresionirano ni osobito sklono »pelazgičarima«; većina znanstvenika još uvijek je sklona smatrati predgrčki rječnik uglavnom neprotumačivim u indoeuropskim terminima, možda uz nevoljko priznanje da bi neke od negrčkih riječi mogle proći kao indoeuropske, možda iz luvijskoga ili iz kojega bezimenoga prethelenskog jezika, dok su druge kasnije semitske posuđenice. U skladu s time lingvističko svjedočanstvo, čini se, potvrđuje da su Inđoeuropljani, koji su na kraju postali Grcima, zapravo bili došljaci u Grčkoj te da su se ondje pomiješali s neindoeuropskim i možda s ranijim indoeuropskim narodima.

87


U prošlim vremenima dva roda življahu u Grčkoj: Pelazgi, što nikad ne napustiše svoje prvotno ognjište, i Heleni (Grci), što se često seliše... Kojim jezikom Pelazgi govoriše, ne znam točno reći. Ako je ispravno suditi prema još živućim Pelazgima, oni jezikom negrčkim govorahu. Ako je to istina za cijeli rod pelazgijski, narod Atike bit će da je naučio grčki kad bijaše heleniziran.

41. Herodotova priča o 'Pelazgima odražava grčku povijesnu tradiciju prema kojoj su Grci apsorbirali starije negrčko stanovništvo

Prihvaćanje odgonetanja linearnog B pisma kao grčkoga dovodi do neizbježnog zaključka da su Grci morali biti nazočni u Grčkoj oko 1300 g. pr. Krista, otkada potječu najraniji tekstovi. Ti su tekstovi otkriveni u palači u Knosu na Kreti, a općenito se tumače kao proizvod došljačke mikenske vlasti koja je prihvatila raniji kretski sustav pismenosti poznat kao linearno A pismo. To je pismo cvjetalo već oko 1700 g. pr. Krista. Ni jezik linearnog A pisma ni kultura minojske Krete ne smatraju se grčkima, a za stanovništvo se toga otoka smatra daje bilo posve autohtono barem od ranoga brončanog doba, ako ne od neolitika. Također postoji dovoljno svjedočanstava da se utvrdi dolazak mikenske ratničke aristokracije na Kretu oko 1450 g. pr. Krista, što arheolozima omogućuje da pretpostave istinski politički prevrat i potiskivanje Minojaca od grčkih Mikenjana. Čini se da su Mikenjani preuzeli pismo blisko srodno minojskomu linearu A za potrebe vlastitoga jezika. Očita nespretnost u izražavanju grčkoga jezika slogovnicima linearnog A i linearnog B pisma potvrđuje da ih nisu izvorno izmislili govornici grčkoga jezika18. Također je iz toga jasno da ne možemo slijediti trag grčkih izvora na Kreti, već da moramo usmjeriti pozornost na južnu Grčku i na podrijetlo Mikenjana.Velike mikenske utvrde počele su nastajati oko 1400 g. pr. Krista, i nema razloga da se ljudi koji su ih gradili razlikuju od onih koji su proi

* Linearnim 8 pismom grčke bi se riječi ago, akos, algos, argoi, orkhon, askos pisale kao ako-, lingvist mora utvrditi koja se od tih riječi - ako ikoja - nalazi u nekome mikenskom tekstu. Štoviše, slogovna struktura indoeuropskih riječi, što znači i grčkih, obično je zatvorena, dok linearno A i linearno B pismo bilježe samo otvorene slogove. Sto se tiče jezičnog identiteta starijega linearnog A pisma, možemo reći vrlo malo toga. Ima dovoljno sličnosti između toga pisma i linearnog B pisma da dio lingvista pripisuje fonetske vrijednosti znakovima na natpisima pisanim linearnim A pismom. Ti su natpisi bili prevođeni kao grčki, anatolijski i semitski, no ništa od toga dovoljno uvjerljivo.

IN D O E U R O P L J A N I U EUROPI

zveli tekstove na linearnom B pismu. Postanak Mikenjana obično se tumači postupnim povećanjem složenosti društva ranije srednjoheladske kulture, .čiji se korijeni protežu do ranoheladske kulture III, oko 2200 g. pr. Krista/Međutim, dio znanstvene javnosti ne pripisuje iznenadan nastanak mikenskih kneževina čisto unutarnjem razvoju, već traži vanjski poticaj. Poticaj se poistovjećuje s malom skupinom ratobornih došljaka koji su uveli konja i bojna kola, novo, oružje poput mačeva i štitova za tijelo te statusnih grobnica ispod humka. Ti se elementi pojavljuju tijekom srednjoheladskog razdoblja i dosežu vrhunac u grobnicima ispod humka na Maratonu. Te grobnice upućuju na bogate pokope koji se protežu od srednjoheladskoga do mikenskoga razdoblja. Štoviše, pokop konja u jednom od grobova na Maratonu smatra se daljnjim dokazomo indoeuropskim osvajačima. Ti su grobovi ispod humka najčešći u zapadnoj Grčkoj, a dovode se u opreku prema vrlo siromašnim intramu- ralnim grobovima koji su tipični za većinu srednjoheladskih nalazišta. Mogući je vanjski izvor za njih pronađen u grobovima pod humcima- tumulima otprilike iz istog doba, na sjeveru, osobito u Albaniji, primjerice Pazhok i Vodhine. U skladu s time neki arheolozi pronalaze

apsiđalnekućeglinenasidra

ft sjekire &

Pazhok

PoliohniVodhine

42. Distribucija grobova u humcima (tumula) u Grčkoj i Albaniji tijekom ranoga i srednjega brončanog doba

43. Distribucija apsidalnih kuča> sidra od gline i kamenih bojnih sjekira u rano brončano doba u Grčkoj. Neki tvrde da su se ti elementi proširili u

jugoistočnoj Europi s »dolaskom« Grka.

U EU RO PI

svjedočanstvo o dolasku tuđinaca sa sjevera tijekom srednjega brončanog doba, što se više odnosi na grobnice osoba iz višega staleža nego na domaće grobnice, a također je neposredno u vezi sa stratificiranim društvom koje se u to doba pojavljivalo među Mikenjanima. Dokazi najviše ovise o težini koja se pridaje samom pokopu ispod humka kao etničkom pokazatelju jer inače je s tim pokopima povezano uistinu malo drugih elemenata koji ih povezuju s kulturom došljaka. Na primjer, mač i oklop počinju se pojavljivati tek na samom kraju srednjoheladskoga razdoblja u rovovskim grobovima u Mikeni. Jedini je drugi element možda konj, koji se također prvi put pojavljuje na albanskim nalazištima u srednjoheladskom razdoblju ili prije. Postoje i neke dvojbeo konjskoj žrtvi na Maratonu jer se sada čini daje ona zapravo umetak iz znatno mlađega razdoblja.

Znatno šire prihvaćeno rješenje problema dolaska Grka leži u prekidu koji se dogodio između ranoheladske kulture II i ranoheladske kulture III, oko 2200 g. pr. Krista. Postoje relevantni dokazi o razaranju i napuštanju nalazišta iz ranoheladskog razdoblja II, promjenama u arhitekturi, osobito s obzirom na pojavljivanje kuća s apsidalnim krajevima, pokapanja unutar naselja (premda nema dokaza o tome sve do srednjoheladskog razdoblja), zatim nalazi izbušenih kamenih »bojnih sjekira«, glinene »sidre« i minijske keramike o kojoj se još uvijek vode rasprave. Poslije toga prekida kopnena je Grčka, čini se, ponovno postala znatno jednostavnijim ratarskim društvom, koje se općenito smatra nazadnim u usporedbi s njihovim susjedima na Kreti koji su izbjegli razaranja u ranoheladskom razdoblju III. Budući da cjelokupni kulturni razvoj sve do kraja staroheladskog razdoblja II, čini se, upućuje na gotovo monotoni kontinuitet, mnogi znanstvenici smatraju da promjene u kulturi u to doba treba pripisati doseljenim Indoeuropljanima koji se poslije pojavljuju kao najraniji Grci. Općenito se smatra da je njihovo ishodište, tj. područje s kojega su se doselili, bilo ili u Anatoliji ili na Balkanu. U Anatoliji se možda pronalaze bolje keramičke poveznice (koje na koncu mogu biti proizvod rada obrtnika na lončarskom kolu), dok se na Balkanu, osobito u kulturama Ezero i Baden, pronalaze neki od najranijih primjera apsidalnih kuća. Tvrdi se da se takve kuće poslije pojavljuju u zapadnoj Anatoliji, a tek nešto poslije u južnoj Grčkoj. Kamene bojne

IN Đ O E U R O P L JA N I U EU RO PI

sjekire i možda još neka druga obilježja također se vežu za Balkan. No nedavna šu arheološka iskapanja uzdrmala pretpostavku o jednome razornom prodoru pri kraju ranoheladskog razdoblja II, jer nalazi upućuju na sporadična, umjesto na simultana razaranja horizonata, a mnogi novouvedeni predmeti potječu iz različitih izvora.Još uvijek stoji teza o kretanjima sa sjevera na jug, ali pokazalo se da su uzroci kulturnih promjena mnogo složeniji nego što se prije mislilo. Na kraju valja spomenuti prijelaz iz kasnoga neolitika u rano brončano doba, budući da smo već vidjeli kako neki upravo u to razdoblje smještaju seobe s Balkana u sjeverozapadnu Anatoliju. Pojavljivanje ranoheladske kulture I otprilike 3000 g. pr. Krista još je vrlo slabo razjašnjeno, a stupanj kontinuiteta od kasnoga neolitika do dolaska novih elemenata još uopće nije utvrđen. Prema mišljenju većine znanstvenika to predstavlja najraniju moguću indoeuropsku invaziju, premda je barem jedan »pelazgičar« odabrao kasnoneolitsku invaziju da bi objasnio nazočnost Indoeuropljana u Grčkoj.Naposljetku, moramo se ukratko osvrnuti na pretpostavku da su Grci došli u Grčku početkom neolitika, tj. oko 7000-6500 g. pr. Krista, koju zastupaju oni koji povezuju najranije poljodjelce u Europi s Indoeuropljanima. Prednost toga drugog modela je postojanje arheološkog horizonta kojim je potkrijepljeno kretanje stanovništva, ali on otvara više problema nego što ih rješava, a o kojima će se poslije govoriti. To možemo i potkrijepiti primjerom: znamo da u indoeuropskom rječniku postoje riječi za konja i kola s kotačima, ali nema ni najmanjeg dokaza ni o konju ni o kolima u Grčkoj prije brončanog doba. Jedini način na koji bi se te indoeuropske riječi mogle naći i u grčkome bio bi u tom slučaju taj da su ih Grci preuzeli u svoj rječnik oko 4000 godina nakon dolaska u Grčku. Također bi se te »posuđenice« mogle smatrati naslijeđenim indoeuropskim riječima u grčkom ako se pragrčki nije mijenjao tih 4000 godina - što nije lingvistički vjerojatna pretpostavka. Može se još istaknuti postojanje neindoeuropskih termina za floru i kulturne elemente, koji vjerojatno potječu iz neindoeuropskog supstrata (neolitičkog?).Čini se da pomirenje svih tih različitih teorija ne dolazi u obzir, premda prihvaćanje svake pojedine hipoteze kao svjedočanstva o nekoj se

91

U EU RO PI

obi ostavlja dovoljno prostora da se uguraju i Grci i Luvijci, a također i svi ostali. Sadašnje stanje naše spoznaje o grčkim dijalektima u skladu je s pretpostavkom da su Inđoeuropljani došli u Grčku u neko doba između 2200 i 1600 g. pr. Krista i poslije se pojavili kao govornici grčkoga. Prevagu mogu donijeti zapravo samo arheološki nalazi, koje valja podrobnije ispitati po pojedinim regijama. Glavni dokaz o razaranju u ranoheladskom razdoblju II/III, primjerice, nalazi se u južnoj Grčkoj te se smatra da su navodni osvajači pristigli iz središnje Grčke, a ne neposredno izvana. U skladu s time, za prihvaćanje veza između novih kulturnih obilježja u Grčkoj i onih na Balkanu ili u sjeverozapadnoj Anatoliji (osim nekih keramičkih podudarnosti i eventualno apsidalnih kuća) potrebni su čvršći dokazi. Neki su arheolozi spremni tvrditi da ima dovoljno jasnih pokazatelja da se mogu sagledati osvajanje i migracija; drugi radije odbacuju spomenuta svjedočanstva i, čak i prihvaćajući neke tvrdnje o doseljavanju populacija, ustvrđuju da su one bile previše malobrojne da bi uzrokovale lingvističke promjene koje zahtijeva naš model jezične povijesti Grčke. Kao što ćemo vidjeti još mnogo puta te kao što ćemo podrobnije razmotriti u jednom sljedećem poglavlju, nema čvrstih i beziznimnih pravila za utvrđivanje toga koliko je dokaza potrebno da bi uputilo na osvajačku populaciju koja je proširila novi jezik. Za našu sadašnju svrhu dovoljno je zabilježiti da postoje prihvatljivi modeli osvajanja koji su vremenski u skladu s našim lingvističkim modelima; drugo je pitanje jesu li oni utemeljeni na valjanim arheološkim dokazima.

TračaniPremda je termin »balkanizacija«, kojim se označuje razbijanje nekoga teritorija na male neprijateljske države, nedavnoga postanja, on je prikladan i za opis indoeuropskih skupina koje su se prvi put pojavile u povijesti na Balkanu. Te su skupine bile u sklopu većih »etničkih« zaje- dinica Tračana, Dačana, Geta i Ilira, koje su se zatim dijelile u bezbrojna manja plemena i skupine plemena. Pozornost današnjih znanstvenika često privlače upravo precizno zemljopisno smještanje tih plemena, njihova pripadnost jednoj od većih etničkih skupina i njihove moguće veze s narodima koji imaju ista imena u susjednoj Anatoliji.


Tužna je ironija da Tračani, narod koji je Herodot opisao kao najveći i najbrojniji na zemlji (nakon Indijaca), nema suvremene nasljednike svojega jezika. Moramo se zadovoljiti samo dvama natpisima prijepornoga tumačenja; glosama, osobito nazivima biljaka, jer su stari Grci smatrali Tračane i Dačane umješnima u liječenju ljekovitim biljem, te mnoštvom onomastičkih podataka - imenima ljudi i mjesta. Na temelju malo pouzdanijih etimologija, čiji broj ne prelazi pedeset, te iz njihovih gramatičkih nastavaka možemo sa sigurnošću tvrditi da su Tračani govorili indoeuropskim jezikom, a možemo reći i ponešto o njegovoj fonetskoj strukturi. Đački jezik, kojim je u to doba govorilo stanovništvo sjeverno od Dunava u današnjoj Rumunjskoj, pruža nam nešto manje svjedočanstva, otprilike dvadeset pet riječi kojima je moguće pridati uvjerljivu indoeuropsku etimologiju. S tako malo svjedočanstva bilo je nemoguće utvrditi jesu li đački i trački dva različita jezika ili različiti dijalekti istoga jezika. Sigurno je neobično da uobičajeni đački sufiks za grad -dava nije odražen ni u jednoj od tračkih riječi za grad, selo ili utvrdu (-bria, -para i -briza).

I Tračani i Dačani imali su dojmljiva i moćna kraljevstava prije nego što su pokleknuli pred Rimljanima. Tračko se zlatno doba može smjestiti u vrijeme procvata države Odrisija, koje je započelo u 4. st. pr. Krista. Dacija je doživjela najveći uspon u 1. st. pr. Krista za kraljevanja Burebiste koji je postigao jedinstvo u najvećem dijelu sjeveroistočnog Balkana. Naši povijesni izvori o tim narodima, naravno, protežu se i u ranije razdoblje. Tračani se pojavljuju kao neprijatelji Grka u sredini 7. st., kada su ugrozili grčku koloniju na Tasu, a još i prije došli su među Grcima na glas kao neprijatelji jer su u Ilijadi bili na strani Trojanaca. Malo bi tko osporavao postojanje Tračana u željezno doba. Koliko ih još daleko u prošlost možemo smjestiti?

Pokušaji da se otkrije podrijetlo Tračana, Dačana ili Ilira, kao što ćemo vidjeti poslije, obuhvaćaju pojam etnogeneze, kojim barataju vodeći istočnoeuropski arheolozi i lingvisti. Prilagođujući termin etnos, koji označuje narod sa zajedničkim jezikom i običajima, većina istočnoeuropskih arheologa smatra da je nastanak različitih etnosa na Balkanu bio dug i složen proces. On je podrazumijevao i lokalni kontinuitet na Balkanu i često intenzivne interakcije i utjecaje susjednih naroda, što

93


je proizvelo etničke skupine o kojima govore povijesni zapisi. Istočnoeuropski znanstvenici tvrde da se ne može poreći osnovni kontinuitet koji se proteže od željeznog do brončanog doba, te da je u tom razdoblju došlo do postupne evolucije tračkoga etnosa, kao i jezika, od ranijih indoeuropskih sastavnica. Taj se temeljni kontinuitet u pravilu proteže sve do početka ranoga brončanog doba, nešto prije 3000 g. pr. Krista. Prije toga nailazimo na velik prekid u arheološkim nalazima, što mnogi pripisuju najranijem prodoru indoeuropskih govornika na Balkan.U osmom ćemo poglavlju razmotriti dokaze o toj invaziji jer se svaka seoba navodnih govornika indoeuropskoga ne tiče samo podrijetla pojedinih skupina govornika nekoga indoeuropskog jezika, već i same praindoeuropske zajednice. Jedan važan primjer diskontinuiteta na istočnom Balkanu za sada će biti dovoljan.Arheolozi mogu utvrditi postupan razvoj najranijih neolitičkih naseobina na istočnom Balkanu na velikim brežuljkastim nalazištima koja su rezultat neprekidnog naseljavanja od šestoga tisućljeća pr. Krista nadalje. Takvo je nalazište Karanovo, kulturno mjerilo istočnog Balkana, u kojemu se očituje šest velikih razvojnih faza od najranijega neolitika preko eneolitičkih kultura kasnoga petog tisućljeća pr. Krista. Susjedna nalazišta također odražavaju sličan slijed lokalnog razvoja. Međutim, nakon Karanova VI dolazi do općega napuštanja tih brežuljkastih nalazišta, tako da samo malobrojna među njima pokazuju naznake kasnije faze ponovnoga naseljavanja, koja se naziva Karanovo VII. Ta posljednja faza ima malo što zajedničkoga s bilo

44. Albanska pjesma. Ovi stihovi sadržavaju temeljne riječi naslijeđene iz indoeuropskoga prajezika. Primjerice, albanska riječ zjarr 'vatra dolazi od indoeuropskoga *gwher-, što u grčkome daje thermos, u latinskome formus, u armenskome jer, što sve znači 'topao', dok staroirski gorn znači 'vatra, a ruski gorn 'ognjište. Riječ uje 'voda jest odpraindeeuropskoga *wedor, od čega potječe u sanskrtu udan, grčki huddr, umbrijski utur, staroslavenski voda i engleski water. Tu su i kasnije posuđenice kao sjeverozapadnogrčki drapanon 'srp', što je u albanski posuđeno kao draperi.

albanski

Ne grure kish rene draperi, ish thare bari ner ara, pelciste per uje gjarperi dhe binin muilareve zjarre . . .

hrvatskiKosa pade na žito, slama se osuši na poljima, zmija se presvuče u vodi iskoči iz vatre stogova...

94

IN D O E U R O P L JA N I U EU RO PI

kojom od prethodnih kultura na tim brežuljcima te mnogi smatraju daje ona nastala kao rezultat osvajanja populacija koje su u područje donjega Dunava dospjele iz crnomorske stepe. Ti osvajači započinju rano brončano doba na Balkanu i, prema mišljenju mnogih, također uvode vrlo rani oblik indoeuropskoga jezika među domaće stanovništvo jugoistočne Europe. Nakon stapanja domaćeg stanovništva i indoeuropskih osvajača u brončano doba, velike etničke skupine na Balkanu iskristalizirale su se u kasno brončano doba i pojavile u ranome povijesnom razdoblju kao Tračani.

IliriUz trački, drugi je veliki jezik Balkana bio ilirski. Poput svojih istočnih susjeda, Iliri su se sastojali od niza plemena i plemenskih saveza čiji je jezični identitet malokad posve siguran, što povjesničarima, lingvistima i arheolozima daje mnogo prostora za raspravljanje o problemu ilirske etnogeneze. Postoji, međutim, bitna razlika između Ilira na zapadnom Balkanu i Tračana: barem je moguće da postoji jedan još uvijek živi jezik potomak jednoga ili više ilirskih jezika. Albanski, jezik kojim danas govori otprilike pet milijuna ljudi, zauzima područje koje je prije pripadalo Ilirima. Stoga mnogi lingvisti nagađaju kako je on vjerojatno potomak staroga ilirskog jezika, premda je bio pod jakim utjecajem latinskoga, grčkoga, slavenskoga i turskoga. Moramo ustrajati na tome daje to nagađanje, a ne sigurno dokazana teza, jer gotovo da nema ničega što bi moglo pružiti lingvistički dokaz veze između ilirskoga i albanskoga: suvremeni je jezik poznat iz pisanih spomenika tek od 15. st. nadalje, a do toga je vremena već pretrpio velike izmjene u rječniku pod utjecajem prije navedenih četiriju jezika. S druge strane, lingvističko svjedočanstvo o ilirskome je iznimno maleno osim osobnih imena i imena mjesta. Glede svega ostaloga lingvist se mora zadovoljiti malim brojem posve nevažnih glosa kao što je grčko poistovjećivanje riječi sa- baia s nekom vrstom piva, ili tvrdnjom daje ilirska riječ za maglu rhinos. Sve to pruža malo temelja za raspravu o odnosu ilirskoga i albanskoga. Sve dok nemamo stvarne ilirske tekstove, moramo se zadovoljiti time da tezu prema kojoj je albanski zapravo ilirski jezik smatramo tek vjerojatnom pretpostavkom.

95

/(

U dugom nizu ratova teritorij ilirskih plemena bio je na kraju pripojen Rimskom Carstvu u 1. st. pr. Krista. Od tada je postao uistinu sastavnim dijelom rimske države, područje na kojem su se novačili pripadnici rimske vojske te rodno mjesto careva Dioklecijana i Konstantina, kao i znanstvenika poput svetog Jeronima. Kao velika pomorska sila na Jadranu, odbačeni kao gusari od svojih grčkih i rimskih susjeda, Iliri su dolazili u otvorene sukobe s narodima koji su ih okruživali. Grčke su kolonije utemeljene južno od ilirskog teritorija već u 7. st. pr. Krista, a imena plemena poput Peonaca ili Dardanaca, koja su poslije zabilježena na ilirskom području, spominju se kod Homera kao saveznici Tro- janaca. Oni su također bili tradicionalni protivnici Makedonaca; neposredni predci Aleksandra Velikoga razvijali su svoje vojne vještine u čestim sukobima s ilirskim susjedima. Iliri su se u 4. st. pr. Krista također susreli s ekspanzijom Kelta u jugoistočnoj Europi.Istraživanja osobnih imena i imena mjesta unutar područja koja su se tradicionalno pripisivala Ilirima, koja je provodio Radoslav Katičić, dopuštaju nam da ih razvrstamo u dvije velike skupine: jugoistočnu skupinu, koja je zauzimala Dalmaciju na jug sve do Epira te središnju skupinu imena koja su se protezala od Dalmacije preko zapadne i južne Bosne. To je jezgreno područje kojemu najsigurnije možemo pripisati ilirsko ime te ćemo se upravo njime ovdje baviti.Arheolozi s područja jugoistočne Europe općenito se slažu da u tom području mogu pratiti izravni kontinuitet kulture sve do početaka ranoga brončanog doba. Maliq, glavno nalazište u Albaniji, pokazuje jasan slijed kulturnoga razvoja, neprijeporno pod tuđinskim utjecajem (osobito brončanodobne Grčke), sve do ranih brončanodobnih razina Maliqa IIIA. U izrazitom kontrastu prema ranijim razinama Maliqa IIB, čini se da se tu dogodio nagli prekid koji se očituje u pojavljivanju nove kulture s grubljim tipovima keramike, primjerice, učestali su nalazi vaza s dvjema ručkama i šalica s jednom ručkom. Nijedan od ta dva tipa keramike nema veze s ranijim eneolitičkim razinama. Nadalje, pojavljivanje grobova pod humcima u brončanodobnoj Albaniji također se smatra pridošlim, donesenim od stepskih stočara o kojima ćemo govoriti poslije. Na sličan način, ti arheolozi smatraju da Bosna pokazuje neprekinut kulturni slijed od ranoga brončanog doba sve do u željezno doba i do

IN I U E U R O PI IN Đ O E U R O P L J A N I U EUROPI

JasiLatobici

Oserijati

Mezeji

Amantini V D unav

Breuci

Skordisd

Ditioni DeuriDelmati

Desitijati Dindarj

»Kažu da je zemlja dobila ime po Hiru, sinu Polifema; jer su kiklop Polifem i njegova žena Galateja imati tri sina, Kelta, Ilira i Gala, koji su svi došli sa Sicilije i vladali narodima koji su se poslije po njima nazvali Kelti, Iliri i Gali. Među mnogim mitovima mnogih naroda čini mi se taj najvjerojatnijim. Ilir je imao šest sinova, Enheleja, Autarija, Dardana, Meda, Taula i Perheba, i također kćeri Parto, Daorto, Dasaro i druge, od kojih su potekli Taulanti, Pehebi i Enhelejci, Autarijati, Dardani, Parteni, Dasareti, Daorsi. Autarije je imao sina Panonija ili Peona, a on je imao sinove Skordiska i Tribala, od koji su potekli narodi sličnih imena. Ali to ostavljam arheolozima.«

(Apijan, Ilirski ratovi 2}

SikulotiNarensijci

Daorsi Autarijati

Melkumani Dokleati

Labeati Pirusti

■ ■■ Partini

Skirtoni

AS.Ilirska plemena ijedno od rješenja njihova podrijetla koje je predložio Apijan, povjesničar iz 2. st.

povijesnog pojavljivanja ilirskih plemena; to se osobito vidi na velikom groblju pod humcima u Glasincu, koje potječe iz različitih razdoblja. I u Bosni se često spominje predbrončanodobni kulturni prekid koji su izazvali stočarski došljaci što su pokapali mrtve ispod humaka.Iako arheolozi poistovjećuju taj dolazak stočara s provalom indoeuropskih naroda, ipak skupa sa svojim kolegama lingvistima paze da ne poistovjete te osvajače s posvjedočenim Ilirima. Naprotiv, oni sma-

97


traju ilirsko podrijetlo, kao i tračko, vrlo složenim procesom koji obuhvaća došljačku indoeuropsku komponentu koja se pomiješala s lokalnim stanovništvom, što je na kraju, tijekom željeznog doba, dovelo do nastanka jezično srodnih plemena koja moramo s malo nelagode nazivati Ilirima.

SlaveniSlaveni su najveća skupina naroda u istočnoj Europi koja govori indoeuropskim jezicima. Danas ima oko 430 milijuna govornika slavenskih jezika, a budući daje ruski lingua franca i europskoga i azijskoga dijela Ruske Federacije (i šire), Slaveni su jedna od indoeuropskih skupina koja se najbrže širi. To širenje, kao što ćemo uskoro vidjeti, počelo je razmjerno nedavno usporedimo li ga s većinom drugih indoeuropskih skupina.Prema povijesnoj predaji i dostupnim pisanim izvorima najstariji slavenski tekstovi nastali su tek oko 9. st., kada su misionari Konstantin (Ćiril) i Metod načinili ćirilicu i preveli dijelove Biblije i istočnu liturgiju na jezik koji danas nazivamo staroslavenskim (ili starocrkvenosla- venskim). To nikako nije naš prvi povijesni susret sa Slavenima, jer su Sklavini, Anti i Veneti - sve vjerojatno slavenske etničke skupine - bili poznati nekoliko stoljeća ili dulje prije najstarijih slavenskih pisanih tekstova. Povjesničari Istočnoga Rimskog Carstva zabilježili su, u pravoj litaniji pohoda i napada, provale Slavena u bizantski svijet od 6. st.

staroslavenski Otbče našb, iže jesi na nebesixt: da svetiti. s? im? tvoje.

ruski Otče naš, suščij na nebesah: da svjatitsja imja tvoe.

češki Otče naš, jenž jsi V nebesfch: posvet' se jmeno tve.

poljski Ojcze nasz, ktćryš jest w niebiesiech: SWI£C SI? imi? tvvoje.

bugarski Otče naš, kojto si na nebesata: da se sveti ime tvoeto.

hrvatski Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje.

46. Početni redak molitve Oče naš na staroslavenskome, kao i na glavnim jezicima iz suvremenih slavenskih skupina, upućuju na bliske sličnosti koje se očekuju među jezicima koji su se odvojili u nedalekoj prošlosti. Slavenska riječ za nebesa 'nebo', čuva praindoeuropsku riječ za 'nebo, cblak, magla, odraženu u hetitskome nepis, sanskrtskome nabhas, grčkome nephos, latinskome nebula, staroengleskome nifol i irskome neamh.

98


47. Distribucija slavenskih jezika. Istočna je skupina naznačena kosim crtama, zapadna okomitim, a južna vodoravnim crtama.

nadalje. Tada su Slaveni dospjeli na Balkan i u Grčku. Povjesničari poput Prokopija i Jordana, koji su pisali u 6. i 7. st., smještaju slavenska plemena Sklavina i Anta sjeverno od Dunava, u pojas koji se širio od gornje Visle do Dnjepra. Veneti, koji su zabilježeni prije, poznati su još od 1. i 2. st. Njih je teže locirati, premda ih većina smješta otprilike u isto to područje.I lingvisti i arheolozi koji se bave podrijetlom Slavena smatraju da su njihove granice bile izrazito nestalne od 5. do 10. st. To razdoblje ne smatra se samo prvotnim vremenom slavenskog širenja već i posljednjim razdobljem općeslavenskoga (ili praslavenskoga jezika). To znači da u razdoblje od 5. do 10. st. lingvisti smještaju nestajanje praslavenskoga i njegovo cijepanje na različite suvremene slavenske jezike. Ekspanzije na istok i sjeveroistok od 6. do 11. st., primjerice, dovele su govornike slavenskoga u područja koja su prije zauzimali Balti i Finci. Danas te istočne Slavene predstavljaju Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci. Južno širenje Slavena preko Dunava u Bizantsko Carstvo i njihove kasnije podjele objašnjavaju nastanak Južnih Slavena: Bugara, Makedonaca, Srba, Hrvata i Slovenaca. Na zapadu su se pojavili Poljaci, Česi, Slovaci i Luži- čani. To veliko cijepanje općeslavenskoga jezika dogodilo se otprilike u isto vrijeme kada se latinski dijelio na različite romanske jezike, premda u vrlo različitim društvenim okolnostima.

U EU RO PI

Jezično svjedočanstvo upućuje na to da su Slaveni prije nestanka praslavenskoga, tj. prije 5. st., bili podložni jakim jezičnim utjecajima. Oni se najviše očituju u posuđenicama iz gotskoga (germanskoga) i sarmatsko- ga (iranskoga). Iz jezika Sarmata (ili Skita) slavisti izvode praslavenske riječi *bogb 'bog', *sv$tb svet' i *rajb ’raj', a možda i još nekoliko desetaka riječi. Čak su i imena najvećih rijeka u europskoj stepi - Dona, Dnjepra i Dnjestra - iranskoga podrijetla. Osim toga, prije nestanka praslavenskoga postojali su izrazito složeni (i kontroverzni) odnosi s govornicima baltijskih jezika. Neki smatraju te odnose vrlo bliskom genetskom vezom, tako da se prabaltoslavenski pojavio iz praindoeuropskoga (kao i indoiranski) prije nego što se ponovno podijelio na baltijski i slavenski. Drugi sličnosti među njima smatraju kontaktnim odnosima dvaju susjednih jezika koji su neovisno evoluirali iz kasnoga indoeuropskog prajezika bez posrednoga prabaltoslavenskog stanja. Bilo bi posve ludo u ovakvu se radu upustiti u lingvističku močvaru baltoslavenskih odnosa, te ćemo se stoga zadovoljiti minimalnim zaključkom da su Balti i Slaveni, u nekom razdoblju prije 5. st. pr. Krista, živjeli u susjedstvu jedni s drugima, a čini se da su u susjedstvu ostali i tijekom većine svojega postojanja. Lingvističko svjedočanstvo postavlja Slavene istočno ili jugoistočno od Germana, južno od Balta i zapadno od Iranaca. Problem smještaja Slavena prije njihova prvog ulaska u povijesne zapise bizantske države stalno je bavljenje lingvista i arheologa. Iako nema potpunoga konsenzusa, na nekim područjima ipak vlada približno opće slaganje. Sigurno nije sporno tvrditi da su oko 500 g. Slaveni zauzimali dio teritorija ili možda sav teritorij koji se protezao širokim pojasom od Labe, Odre i gornje Visle na zapadu i najmanje do srednjega Dnjepra na istoku. Kontroverza zapravo počije tek kad pokušamo identificirati Slavene unutar toga općeg područja, ili tijekom ranijeg razdoblja. Na primjer, ukrajinski arheolog Vladimir Baran započinje istraživanje Pra- slavena s povijesno posvjedočenim narodima 6. i 7. st. te ih povezuje s kompleksom Prag-Penkov-Koločina, koji je zauzimao vrlo široko područje od Labe na zapadu do iza Dnjepra na istoku. Na cijelome tom području pronalazimo sličnu keramiku, kao i polupodzemne pravokutne kuće, ognjišta i kremacijske pokope u urnama. Opća uniformnost tih arheoloških nalaza dobro se slaže i s povijesnim izvorima i s očeki-


48, 49. Distribucija iranskih imena rijeka u istočnoj Europi. Ta imena obuhvaćaju velike rijeke čija su imena izvedena iz iranske riječi danu- ’rijeka, odakle potječe Don, Dnjepar (od*danu apara 'stražnja rijeka) i Dnjestar (W*đanu nazdya 'prednja rijeka). Isti indoeuropski korijen stoji u pozadini keltskoga imena Danuvius, od kojega potječe ime Dunav. Desno je kompleks Prag-Penkov-Koločina.

vanjima utemeljenima na kasnijem pojavljivanju slavenskih naroda iza bizantske granice.Pokušaji da se prodre u razdoblje prije 5. st. i da se zatim prati trag izravnoga kulturnog kontinuiteta moraju se nekako probiti kroz svjedočanstva o kompleksu Černjahov, od 2. do 5. st. Ta kultura, s više od tisuću nalazišta, obuhvaćala je većinu sjeverozapadne crnomorske regije od Dunava na sjeveroistok do Sejma. Ona je postojala u vrijeme prodora Gota sa sjeverozapada i Sarmata s istoka, i to u području u kojemu je živjelo stanovništvo koje se sastojalo od heleniziranih Skita, Geta, Dačana, a vjerojatno i Slavena. Neki tvrde da se kultura Černjahov može neposredno poistovjetiti s Gotima, dok drugi poriču da se utjecaj Gota uopće očituje u arheološkim nalazima te insistiraju na tome da taj kompleks valja tumačiti kao mješavinu koju je stvorilo nekoliko vrlo različitih lokalnih skupina. Sav doseg kontroverze lako je uočiti sjetimoli se da Marija Gimbutas smatra kako su se u tom razdoblju Goti politički nametnuli Slavenima i prenijeli u praslavenski neke germanske posuđenice poput riječi za kruh, kuću i štalu. S druge strane, Joachim VVerner smatra kulturu Černjahov isključivo germanskom i smješta Slavene sjevernije, u šume, tvrdeći da se oni nisu mogli probiti na jug sve dok Huni nisu uklonili gotske naseobine i vlast u šumskoj stepi u 4. st. Valentin Sedov pak smatra da su Slaveni i Iranci postigli simbiozu u sjevernim predjelima kulture Černjahov. Zapravo se čini daje černja-

101

IN D O E U R O P L J A N I U EU R O PI

50, 51. Kulturno područje Černjahov moglo je obuhvaćati Slavene, Gote i plemena koja su govorila iranski. Desno je kompleks Zarubinec-Przeioor.

hovski kompleks obuhvaćao razne etnolingvističke skupine, a samo dio toga kompleksa mogli bismo pripisati Slavenima, Irancima, Gotima ili bilo kojoj drugoj skupini.Sire slaganje još je teže pronaći vratimo li se dalje u prošlost, u razdoblje kulture Zarubinec-Przewor od 2. st. pr. Krista do 2. st. po Kristu. Istočniju od tih kultura, Zarubinec, mnogi danas smatraju neupitnim prethodnikom poslije posvjedočenih slavenskih kultura. Kultura Pr- zewor, koja je smještena više na zapadu, u području Labe i Visle, općenito se smatra srodnom kulturi Zarubinec, a izaziva više prijepora. Njezino ubrajanje u »pradomovinu« Slavena u skladu je s poljskom školom prema kojoj je postojao kontinuitet u području Labe i zapadnoga Baltika od brončanog doba do povijesnoga pojavljivanja Slavena. Taj kontinuitet bio je dovoljan da se opravda teorija kako su Slaveni potekli upravo iz te regije prije nego što su se proširili na jug i istok. Suprotno toj teoriji često je isticano mišljenje germanista da se područje Przewora nalazi unutar ranogermanskog teritorija koji se protezao u blizini germanskih plemena s Labe. Zbog tih prijepora oko prapovijesnih granica neki je znanstvenik u šali primijetio da bi »njemački znanstvenici htjeli podaviti sve Slavene u pripjatskim močvarama, a slavenski znanstvenici sve Germane u Dollartu«. Rješenje problema tih sukobljenih teorija sigurno je u nesigurnim argumentima o regionalnome kulturnom kontinuitetu, zemljopisnom procjenjivanju naslijepo iz dvoznačnih povijesnih izvora poput Tacita te u starim slavenskim imenima rijeka.

102


52, 53. Područje starih slavenskih imena rijeka (iscrtkana linija) oslikano uz distribuciju černoleske kulture. Desno je kultura Komarov i njezina zapadna susjeda, kultura Trzciniec; nju su piripisivali i najstarijim Slavenima i najstarijim Baltima.

I među lingvistima i među arheolozima postoji općenito slaganje da istraživanje imena rijeka može pružiti važan izvor prapovijesnih informacija. Radovi Olega Trubačeva, primjerice, prikazuju razmjerno dobro određen pojas rijeka koje zadržavaju arhaična slavenska imena te susjedne neslavenske hidronimske sustave. Ta arhaična slavenska hidronimija ograničena je prije svega na područje koje se proteže od donje Visle do Dnjepra. Mnogi su arheolozi to prihvatili kao važnu potvrdu svojih arheoloških teorija, premda moramo opaziti i da općeslavenska hidronimija nije osobito dobro datirana pojava te da arheolozi znaju biti ponešto površni kada se njome koriste kao svojim argumentima. Neki, primjerice, primjenjuju hidronimsku kartu na arheologiju prvih stoljeća po Kristu i vide u tome potvrdu da su jugoistočna kultura Przewor, kaoi dio kultura Černjahov i Zarubinec, obuhvaćeni u slavensku pradomovinu. Drugi vide mnogo veću podudarnost zemljovida s imenima rijeka s još starijom černoleskom kulturom razdoblja 750-200 g. pr. Krista. To se područje podudara s teritorijem koji Herodot pripisuje »Skitima Ratarima« te bi se moglo tvrditi da su ti Skiti Ratari zapravo bili že- ljeznodobni Slaveni.Najranije razdoblje do kojega su slavisti uopće spremni pomaknuti pojam lingvistički odvojenoga praslavenskoga je 2000-1500 g. pr. Krista (obično se praslavenski datira u prvo tisućljeće pr. Krista). Najšire prihvaćen arheološki predstavnik toga najstarijega slavenskog razdoblja jest kompleks Komarov, koji se datira oko 1500 g. pr. Krista i zauzima

103

U EU RO PI

područje od srednjega Dnjepra do gornje Visle. Ponovno se suočavamo s problemom zapadnoga proširenja, jer i »poljska hipoteza« i skupina ruskih znanstvenika vide kulturu Trzciniec na sjeverozapadu povezanu s praslavenskom kulturom. Sama kultura Komarov poznata je osobito po načinu pokopa, koji se uglavnom sastoji od polaganja tijela pokojnika u grob prekriven drvom ili kamenjem, s niskim humkom.Općeniti tijek istraživanja podrijetla Slavena možda je opterećen kontroverzijama, no sve su razlike u mišljenjima u pravilu ograničene na zapadne međe slavenskoga teritorija. Teško je poreći daje postojalo zemljopisno središte kojemu je težište bilo između Dnjepra i Visle, da se za to područje uglavnom svi slažu da pripada praslavenskome te da se čini kako je u njemu postojao kontinuitet kulturnoga razvoja od otprilike 1500 g. pr. Krista (ili prije) do povijesnoga pojavljivanja slavenskih naroda. Izvoditi Slavene isključivo iz zapadnijega područja, poput regije Laba - Visla, mnogo je manje ekonomično u objašnjenju, a da se i ne govori o seobama. Štoviše, iranske posuđenice u praslavenskome čine privlačnijom pretpostavku o istočnijoj pradomovini Slavena. Treba priznati da se u svim tim argumentima bavimo najlakšim zadatcima za arheologe: dokazivanjem razmjernoga kontinuiteta i nepostojanja doseljavanja. Pa ipak, razmjerno duga zemljopisna nepomičnost Slavena vjerojatno je model koji bi najlakše prihvatili lingvisti, koji u slavenskoj grani jezika pronalaze malo razloga za pretpostavku da su se ti jezici mnogo pomicali otkako su se razvili iz indoeuropskog prajezika. Može li se to iskoristiti kao »sidrište« za još starije Indoeuropljane, pitanje je koje ćemo, naravno, morati još istražiti poslije.

Balti............................................................................ ..... . ,Sirenje slavenskih jezika velikim dijelom istočne Europe također je bila razlogom znatnog smanjivanja područja koje su zauzimali govornici baltijskoga. Danas se procjenjuje da ima oko šest milijuna govornika dvaju preživjelih baltijskih jezika, litavskoga i latvijskoga. Glavni predstavnik zapadnobaltijskih jezika, staropruski, izumro je oko 1700. g. Pritisak slavenskoga širenja s juga i germanskoga sa zapada smanjio je izvorni baltijskojezični teritorij na otprilike jednu šestinu veličine prijašnjeg područja.

IN Đ O E U R O P L JA N I U E U R O PI

54. Najveća pro'sirenost baltijskih jezika

Najstariji baltijski tekstovi pojavljuju se vrlo kasno u usporedbi s većinom drugih indoeuropskih jezika. U 16. st. prvi put susrećemo pisane primjere na staropruskome i na litavskome. Ti tekstovi općenito nastaju u obliku vjerske literature poput luteranskih katekizama. Ti su tekstovi, kao i suvremeni litavski jezik danas, oduvijek privlačili pozornost lingvista jer, usprkos kasnomu datumu njihova nastanka, izgledaju izrazito arhaičnima u terminima indoeuropske lingvistike. Uzmimo poznati primjer: litavska poslovica »Bog je dao zube, Bog će dati kruh« pokazuje nevjerojatnu sličnost s prijevodom na znatno stariji latinski i sanskrt:

litavski Dievas dave dantis; Dievas duos duonos

sanskrt Devas adadat datas; Devas dat dhanas

latinski Deus dedit dentes; Deus dabit panem

Zbog njihova očitog konzervatizma, mnogi lingvisti smatraju da su se govornici baltijskih jezika, poput njihovih slavenskih susjeda, od kas- noindoeuropskoga vremena vjerojatno malo selili.Premda najraniji pisani tekstovi potječu iz 16. st., to sigurno nije krajnja točka u našem traganju za podrijetlom Balta. U to je doba velik dio istočne Europe obuhvaćala golema litavska država, nastala u 14. st. Ta

litavski § f f l

istaropruski % \\ j

\O v V a rš a v S rl

Moskva

područje baltiijskih imena rijeka

105


je država označila najveću ekspanziju baltijske političke moći u povijesno doba. Balti su dobro zabilježeni i plemenskim i osobnim imenima u doba kada su se suprotstavljali teutonskom redu u 13. st. Prije toga pronalazimo ih, osobito kao priobalne Kuronce, kako gospodare Baltikom u 10. i 11. st. Skandinavci i Anglosaksonac Wulfstan spominju ih od 7. do 9. st. Tijekom svih tih razdoblja pronalazimo ih u njihovim povijesnim prebivalištima sa središtem na Baltičkome moru, od Visle na sjever barem do Daugave. Međutim, u to su se vrijeme oni već znatno povukli na istoku pod pritiskom istočnoslavenske ekspanzije, što je posvjedočeno nalazima tipičnim za prašku kulturu, kao i drugim slavenskim arheološkim kompleksima.Možemo krenuti i dalje u baltijsku povijest preko klasičnih autora poput Ptolemeja i Tacita, koji navode imena baltijskih plemena kao što su Aisti, slavni skupljači jantara. Njih možda valja poistovjetiti sa zapadnim Baltima, no antički autori spominju i imena Sudini i Galindi, koji se pojavljuju u 14. st. kao imena pruskih plemena. Jedini povijesni izvor stariji od toga razdoblja jest Herodot, koji govori o narodu poznatom kao Neuri. Herodot nam o Neurima kaže vrlo malo osim da ih je u 6. st. pr. Krista iz domovine otjerala golema zmijska pošast te da se jedan ili dva dana u godini pretvaraju u vukodlake (što je priča koju je čaki sam Herodot odbacio). Zanimljivo je daje u litavskome poganskom

Menuo sauluže vede Mjesec je odveo (doma) SuncePirm ^ pavasarelj U rano proljeće,Sauluže anksti keies Sunce se diglo rano,Menužis atsiskyre Mjesec ga napusti.Menuo viens vaikstinejo Mjesec sam ostade lutatiAušrin§ pamylejo U jutarnju se zvijezdu zaljubiPerkuns, didžiai supyk§s Vrlo srdit, PerkunJi kardu perdaiijo svojom ga sabljom sasiječe u komade.

55. Odlomak iz litavske narodne pjesme koja još odražava poganske tradicije starih Balta. Sve rijeci za nebeska tijela imaju prepoznatljivu indoeuropsku etimologiju: menuo 'mjesec srodno je s nizom indoeuropskih riječi koje znače'mjesec (kao nebesko tijelo ili kao vremensko razdoblje): sanskrt mas, grčki min, latinski mensis, toharski man i engleski moon. Riječ sanle 'Sunce' povezana je sa sanskrtskim suvar, latinskim sol, gotskim sauil itd., dok je ausrine deminutiv od aušra 'zora, što je također personificirano i obogotvoreno. Glagol vede srodan je s engleskim wed 'vjenčati se i s drugim indoeuropskim glagolima izvedenima iz *weđh- 'odvesti doma, vjenčati se (s mladoženjine točke gledišta)', što upućuje na zaključak da se indoeuropska mladenka selila u kuću muža i njegove obitelji. Perkunas je arhetipski bog groma; njegovo je ime srodno slavenskomu Perun, a iz istoga korijena potječe ime Fjdrgjn, majke nordijskoga gromovnika Thora.

106

IN D O E U R O P L JA N I U EU R O PI

vjerovanju i folkloru veliku ulogu imala litavska zelena zmija, žaltys. Čitamo kako je svako kućanstvo imalo vlastitu zmiju, a onodobne priče o nasilnom pokrštavanju Balta od njihovih njemačkih susjeda izvješćuju kako su Nijemci uz veliko protivljenje pohvatali zmije i spalili ih na javnim lomačama usred baltijskih sela.

Herodot smješta Neure sjeverno od Skita Ratara, što se vjerojatno odnosi na Slavene, a odvaja ih od skitskoga svijeta jezerom, što bi mogle biti Pripjatske močvare. To smješta Balte na teritorij koji arheolozi pripisuju milogradskoj kulturi koja je zauzimala sjeverno porječje Dnjepra. To se područje posve uklapa u starobaltijski hidronimski sustav.

Kao i za slavenska imena rijeka, postoji i duga tradicija istraživanja distribucije baltijskih imena rijeka. Ona upućuje na to daje baltijsko jezično područje nekoć obuhvaćalo predjele daleko na istok i jug od priobalnih Balta koje susrećemo u većini povijesnih zapisa od srednjega vijeka nadalje. Taj je sustav uglavnom komplementaran slavenskim imenima rijeka, a zauzima područje neposredno sjeverno od Slavena, dok ga na sjeveru omeđuju ugrofinska imena rijeka. Prirodno je da se susrećemo s istim problemom kronologije kao pri slavenskim imenima rijeka. Ona svakako moraju biti starija od slavenskih ekspanzija u 5. st. Ako nisu uistinu podudarna sa slavenskim područjem, na koje upućuje Herodot, te s černoleskom kulturom, možemo ih smjestiti oko 500 g. pr. Krista. Međutim, Wolfgang P Schmid pomaknuo bi ih do najvećih dubina indoeuropskoga prajezika. Malo koristi ima od toga da se pretjerano insistira na svjedočanstvu hidronimije i za jedan jezik tvrdi ono što se ne može dokazati ni za jedan drugi. Najjednostavnija bi teza bila da su Balti, tijekom prvog tisućljeća pr. Krista, zauzimali područje zapadno do ušća Visle, istočno do Moskve i gornje Volge (koja i sama nosi baltijsko ime), a južno sve do Kijeva. Možda je u to vrijeme, ili nešto prije, mnogo baltijskih riječi, a osobito onih koje se odnose na poljodjelsku tehnologiju i stočarstvo, preuzeo finski jezik.

Vraćanje dalje u prapovijest zahtijeva da pretpostavimo, kao i u slučaju Slavena, neposredni kontinuitet kulture i zajedno s time nedostatak svjedočanstva o kretanju naroda unutar toga područja. To bi nas, kako se tvrdi, vratilo sve do kultura srednjega brončanog doba, otprilike oko 1500 g. pr. Krista, što obuhvaća i kulturu Trzciniec u Poljskoj, a to je kultura koju neki smatraju slavenskom. Premda se može tvrditi da

107


je bilo kontinuiteta i u ranijim razdobljima, korisno je tu se zaustaviti, kao što smo učinili i s drugim indoeuropskim skupinama, jer odlazak dalje u prapovijest može samo povećati nesigurnost.

Germani.................................................................................Suvremeni germanski jezici tradicionalno se dijele na dvije velike skupine. Veća, zapadnogermanska skupina obuhvaća engleski, kojim govori više od 425 milijuna govornika; njemački, kojim govori oko 120 milijuna ljudi te nizozemski, sa svojim odvjetkom afrikaansom, kojim govori oko 30 milijuna ljudi. Manja se skupina sastoji od danskoga, švedskoga, norveškog i islandskoga. Premda mnogi od tih jezika, a osobito engleski, njemački i islandski, pružaju obilje tekstova iz takozvanoga mračnog doba i iz srednjega vijeka, najstariji su veći tekstovi napisani na izumrlome istočnogermanskome gotskom jeziku. Goti su se selili sa sjevera do područja Crnoga mora, gdje su vladali sve do dolaska Huna u 4. st. Huni su gurnuli većinu gotskih plemena na zapad do Balkana, gdje je Wulfila, biskup Zapadnih Gota, sastavio gotski alfabet (uglavnom izveden iz grčkoga) i preveo dijelove Biblije na gotski jezik. Gotskim se jezikom govorilo sve do prilično nedavna vremena jer je preživio na Krimu sve do 16. st.

56. Prošireno st germanskih jezika. Sjeverna je skupina naznačena okomitim crtama, zapadna skupina vodoravnima. Istočna je germanska skupina, predstavljena gotskim, u međuvremenu izumrla.

[islandski

farerski

danski,?engleskji*|̂

hi'-rH nizozemski mskonjemaćki

Evisokonjemački

108


Osim gotskih tekstova, imamo i svjedočanstvo runskih natpisa. Čini se daje runsko pismo nekako izvedeno iz jednoga od sjevernoitalskih alfabeta ili iz etruščanskoga u 1. st. Runski su natpisi nastajali na širokom prostoru sjeverne Europe od oko 150. do 900. g. Još je stariji pojedinačni nalaz »kacige iz Negove (Negaua)« otkrivene u Sloveniji. Na njoj stoji natpis harixasti teiva, što se obično prevodi »vojigostu (ili domaćinu vojski), Bogu«, što bi trebao biti zavjetni natpis germanskome Bogu. Kaciga je ispisana sjevernoitalskim pismom, a datira se različito: od 7. do 2. st. pr. Krista.Osim drugih tekstovnih svjedočanstava na germanskim jezicima, postoje i spisi antičkih povjesničara, od kojih je najvažniji Tacit. On je opisao područje i kulturu starih Germana u svojoj Germaniji. Tacit je smjestio i većinu germanskih plemena oko 100 g. po Kristu u područje na zapadu omeđeno Rajnom, na jugu Majnom, a na istoku Odrom. Stariji izvori, poput Cezara u 1. st. pr. Krista, ponešto su manje pouzdani, no ponovno smještaju Germane istočno od Rajne. Za najraniji povijesni izvor, Piteju, obično se smatra daje germansko pleme Teutonaca smjestio u današnju Dansku, a Gutonce možda u sjevernu Njemačku.I povijesna i epigrafska svjedočanstva upućuju na zaključak da su najraniji germanski narodi uglavnom bili raspoređeni u području sjeverne Njemačke i južne Skandinavije. Da bismo Germane preciznije omeđili unutar toga područja, moramo se vratiti istraživanju imena rijeka i starih plemenskih imena, osobito među narodima koji su živjeli neposredno istočno od Rajne. Neki lingvisti smatraju daje teritorij između Oisei Allera možda zauzimala jezična skupina koja nije pripadala ni Keltima ni Germanima, već je nazvana »sjeverozapadnim blokom« (Nord- zuestblock)19. Premda nema općega slaganja o postojanju takve skupine u posljednjim stoljećima prije Krista, ta pretpostavka barem opravdano podsjeća na to da su neke u povijesti bezimene skupine mogle preživjeti do zore povijesnih zapisa te da stoga nije preporučljivo zamišljati da su

11 Cijelu je pretpostavku Nordmstblocka nedavno ispitao W. Meid (»Hans Kuhns NordwestbM-Hypothese«, Anzeigerd. osterreichischen Akademie d. Wissenschaften 121 (1984): 2 - 21). Premda je kritičan prema nekim detaljima, on tvrdi da ima dovoljno dokaza da se prihvati postojanje posebnoga jezika u sjeverozapadnoj Europi, različitoga od keltskoga i germanskoga. Eric Hamp (1987, u zborniku Skomala i Polomea) tvrdi daje u sjevernoj i središnjoj Europi postojao neki neindoeuropski supstratni jezik, čije se postojanje dokazuje na temelju neindoeuropskoga izgleda niza riječi koje se odnose na svinje i uzgoj svinja, a koje se nalaze uglavnom u keltskome, a možda i u germanskim jezicima. Zamisao c ostatcima nekoga neindoeuropskog jezika neki lingvisti tumače kao jezične ostatke ranijih neolitičkih stanovnika u tom području.

109


Germanski jezici

gotski (4. s t)Jah hairdjos wesun in thamma samin landa thairhwakandans jah witandans wahtwom nahts ufaro hairdai seinai. Ith aggilus fraujins anaqam ins jah wulthus fraujins biskain ins, jah ohtedun agisa mikilamma.

staroengleski (10./11. s t)& hyrdas vvaeron on tham ytcan rice vvaciende. & niht-waeccan healdende ofer heora heorda. Tha stod drihtnes engel with hig & godes beorhtnes him ymbe-scean. & hi him mycelum ege adredon.

srednjoengleskiAnd schepherdis weren in the same cuntre. vvakinge andliep inge the vvatchis of the nyzt on her flok. And foo! The aungel of the Lord stood by sydis hem, and the cierenesse of God schynedet aboute hem; and thei dredden vvith greet drede.

niskonjemački (15. s t)Unde de herden weren in der suluen iegenode vvakende. Unde helden de wake auer ere schape. Unde seet de engel des heren stunt by en unde de clarheit godes ummevench se unde se vruchteden sick myt groten vruchten.

visokonjemački (16. s t)Und es vvoren Hirten in derseibigen Gegend auf dem Felde bei den Hurden, die huteten des Nachts ihrer Herde. Und siehe, des Herrn Engel trat zu ihnen, und die Klarheit des Herrn leuchJete um sie; und sie furchteten sich.

švedskiI samma nejd voro da nagra herdar ute pa marken och hollo vakt om natten over sin hjord. Da stod en Herrens angel framfor dem, och Herrens harlighet kringstraiade dem; och de blevo mycket forskrackta.

hrvatskiI pastiri obnoć paziše na to j zemlji svoja stada.Ali anđeo Božji dođe k njima i slava Božja zasja oko njih, a njih silan strah ispuni.

57. Kratak izvod iz gotske Biblije uspoređen s drugim germanskim jezicima. Riječ hairda 'stado treba usporediti s engleskim herd ’stado kao i sa šarđha u sanskrtu, litavskim kerdžius i srednjovelškim cordd četa. Budući da je riječ nahts 'noć' dio vrlo temeljnoga rječnika, dobro je posvjedočena u indoeuropskim

jezicima> npr. hetitski nekut, sanskrtski nakt, grčki nyks, albanski nate, latinski nox, staroirski in-nocht, litavski naktis, staroslavenski noštb. Riječ za 'strah' agis, povezana je s grčkim akhos i staroirskim agor 'strah'.

cijela Europa ili Azija bile naseljene samo onim granama indoeuropskih jezika koje su zabilježene u povijesti.Područje omeđeno povijesnim i lingvističkim svjedočanstvom iz 1. st. pr. Krista omogućilo je arheolozima lakše utvrđivanje najstarijih ger

ilo

IN Đ O E U R O P L J A N I U EUROPI

58. Distribucija drevnih kultura Germana Jastorft Harpstedt i njihov povijesni razmjeziaj oko 100 g. pr.Krista

manskih predjela. Kontinuitet naseljavanja i kulture može se jasno opaziti od prvoga povijesnog pojavljivanja germanskih plemena u prvim stoljećima po Kristu sve do željeznodobne kulture Jastorf. Taje kultura, koja se pojavljuje oko 5. st. pr. Krista, bila dominantna željeznodobna kultura sjeverne Europe. Kontinuitet njezinih naselja, groblja te njihov smještaj dobro se slažu s povijesnim lokacijama većine najranijih poznatih germanskih plemena. U skladu s time, jastorfska kultura, a moždai susjedna kultura Harpstedt, kao i dio graničnog područja koje su te kulture zauzimale (južna Skandinavija na sjeveru i područje uz laten- sku kulturu u središnjoj Europi na jugu), nametnule su se germanistima kao germanska pradomovina glede koje se svi slažu. Tu pretpostavku dodatno potvrđuju lingvisti, koji tvrde da su se glasovne promjene koje su preobrazile kasni indoeuropski dijalekt u pragermanski vjerojatno zbile oko 500 g. pr. Krista.Veliko je iskušenje da se pragermanska nazočnost u tom području pomakne još dalje u prošlost. Sigurno je da nema većeg broja arheologa koji bi utvrdili da je jastorfska kultura nešto drugo, a ne neposredni potomak kasnih brončanodobnih kultura na istom području. To se može pokazati na temelju kontinuiteta naseljavanja i pogrebnih običaja, o čemu ima jednako mnogo svjedočanstava kao i o kontinuitetu jastorfske kulture u povijesno doba. Međutim, ne možemo se doista probiti dalje

1 1 1

U EU RO PI

od toga i još uvijek se nadati da ćemo zadržati naziv »pragermanski« u nekom lingvistički smislenom značenju.

Dakle, jastorfska kultura općenito se smatra pragermanskom. Ono što joj je prethodilo moglo je također biti pragermansko, ili možda kasno zapadnoindoeuropsko, ili neki drugi stupanj u evoluciji indoeuropskih jezika za koji nemamo precizno ime. Imat ćemo razloga vratiti se tomu problemu na kraju ovoga poglavlja.

ItalijaIako se mnogi mogu izrugivati Metternichovu odbacivanju Italije kao nacionalne države, koja je po njemu samo »zemljopisni izraz«, za indoeuropeista je to osobito prikladan opis. Krajem 8. st. pr. Krista grčki su kolonisti u južnu Italiju donijeli alfabet koji se zatim proširio među že- ljeznodobnim kulturama italskoga poluotoka. Natpisi iz tog razdoblja na sreću su sačuvali svjedočanstva o mnogo različitih jezika, od kojih je većina uskoro izumrla. Jezični zemljovid Italije, kako ga zamišljamo oko 500 g. pr. Krista, daje nam neke naznake lingvističke kompleksnosti te zemlje prije nego što su Rimljani proširili latinski. Zbog toga ovdje moramo napustiti uobičajeni obrazac kojim smo indoeuropske skupine prikazivali pod njihovim etnolingvističkim naslovom. Valja nam se suočiti s cjelokupnim lingvističkim svjedočanstvom Italije odjednom.

Raspravljajući o lingvističkoj povijesti Italije, najbolje je započeti svjedočanstvima o neindoeuropskim jezicima. Nadaleko najvažniji primjer takva jezika je etruščanski, od kojega je preostalo više od 10 000 natpisa i nekoliko kratkih tekstova. Za taj jezik golema većina jezikoslovaca smatra da nije bio indoeuropski te da nije dokaziyo srodan bilo kojemu drugomu jeziku, s iznimkom natpisima posvjedočenog jezika na otoku Lemnu u istočnom Sredozemlju. To vodi do cjelokupnog problema etruščanskoga podrijetla, o kojem je napisano mnoštvo radova, a podjednako se žestoko raspravljalo o njemu kao i o ma kojem problemu podrijetla nekoga indoeuropskog naroda. Ne postoji jednostavno rješenje jer su svjedočanstva veoma proturječna. Pa ipak, suvremena su nastojanja u etruskološkim istraživanjima da se prihvati najekonomičnija teza: Etruščani su bili neindoeuropski narod, prvotan u Italiji, koji je

IN D O E U R O P L JA N I U E U R O PI

59. Distribucija glavnih jezika u željeznodobnoj Italiji

etruščanski latinski praindoeuropski1 thu unus *oinos2 za! duo *duw53 ci tres *treyes4 ša quattuor *kwetw5res5 mach quinque *penkwe6 huth sex *s(w)eks

10 šar decem *dek‘mtbrat ruva frater ‘ bhratšr

sestra sech filia ‘ dhugatersin elan filius ’sunus

60. Neindoeuropska narav etruščanskoga jasno se vidi u usporedbi između njega, latinskoga i praindoeuropskoga

preko trgovine prihvatio mnoge stilove i predmete istočnosredozemno- ga podrijetla. Sličnost etruščanskih i lemnijskih natpisa valja prihvatiti, ali i priznati da ju je teško objasniti. Prema jednoj su teoriji i etruščanskii lemnijski ostatci kontinuuma neindoeuropskih »mediteranskih« jezika, koji su se protezali istočnim i središnjim Sredozemljem prije dolaska govornika indoeuropskoga. Međutim, sličnost je etruščanskoga i lemnijskoga, prema mojemu mišljenju, prevelika da bi se mogla objasniti

113

U E U R O PI

ikako drugačije nego izravnijom i neposrednijom povijesnom vezom, primjerice posjetima etruščanskih trgovaca Lemnu.

Možda je jedan od razloga zbog kojega je malo lakše prihvatiti etru- ščanski kao jedan od prvobitnih jezika Italije to što postoji i drugo svjedočanstvo o neindoeuropskim jezicima na tom području. Veliko mnoštvo lingvističkih podataka potvrđuje argument da i imena mjesta, osobito u zapadnim Alpama i na Sardiniji, te mnoge riječi u latinskomei romanskim jezicima, koje je nemoguće analizirati s indoeuropske točke gledišta, potječu iz predindoeuropskoga supstrata. To je svjedočanstvo, naravno, slično onomu kojim se potvrđuje postojanje predgrčkoga stanovništva. Stoga valja priznati da nam samo etruščanski jezik pruža pravo, tekstovno svjedočanstvo. Neki su znanstvenici iznijeli tezu da je ligurski, jezik nekoć zabilježen sjeverno od Etruščana malobrojnim glosama i lokalnim imenima, također bio neindoeuropski (premda pod jakim keltskim utjecajem), no lingvističko je svjedočanstvo u tom slučaju preoskudno da se izvedu kakvi čvrsti zaključci. Slično se tvrdilo da u retskom, jeziku neznatno zabilježenom u istočnim Alpama, ima izrazito neindoeuropskih elemenata, npr. retski tinake, etruščanski zinake, no i tu je epigrafsko svjedočanstvo vrlo oskudno. Pa ipak, kada pove-, žemo sve to svjedočanstvo s etruščanskim te s neindoeuropskim imenima mjesta i elementima u latinskome i s blizinom barem sjeverne Italije neprijeporno neindoeuropskim jezicima južne Francuske i Iberije, teško da možemo sumnjati u to da su indoeuropski jezici pristigli u Italiju te u to da su se nametnuli mnoštvu neindoeuropskih populacija.

Najpoznatiji među indoeuropskim jezicima Italije jest, naravno, latinski, čije se širenje podudara s ekspanzijom rimske države. Potvrda je trajnosti rimskih osvajanja to što su iz govornoga jezika koji se govorio na teritoriju Rimskoga Carstva na vrhuncu njegove moći nastali romanski jezici poput francuskoga, španjolskoga, talijanskoga, rumunjskogai drugih. Oni danas imaju oko 550 milijuna govornika, što italske jezike čini drugom najvećom skupinom govornika indoeuropskih jezika. Međutim, u vrijeme koje predstavlja naš lingvistički zemljovid čini se daje latinski bio ograničen na područje oko Rima, a njegov je najbliži jezični susjed bio faliskijski dijalekt neposredno na sjeveru. Mnogo su kontroverzniji pokušaji da se latinski blisko poveže sa sikulskim je


zikom, koji se govorio na istočnoj Siciliji, a posvjedočen je samo trima natpisima i malobrojnim glosama.Niz »kralježnicu« Italije protezala se velika skupina oskičko-umbrijskih jezika. Sam je oskički bio jezik Samnićana. On vjerojatno nije izumro sve do prvih stoljeća po Kristu, ako nam kao vodič mogu poslužiti natpisi na zidovima Pompeja. Postoji oko 200 natpisa na tom jeziku te ponešto uobičajenih glosa i osobnih imena. Umbrijski je bolje posvjedočen zahvaljujući Iguvinskim pločama, vjerskom tekstu ispisanom na bronci, koji potječe iz razdoblja oko 200 g. pr. Krista. Razlike su između latinskoga i oskičko-umbrijskoga jednako očite kao i njihove sličnosti. Stoga lingvisti nisu složni oko toga je li praitalski dijalekt donesen u Italiju iz područja gdje su se razvile dvije velike skupine italskih jezika ili one predstavljaju neovisan razvoj, možda i izvan Italije, a sličnosti su rezultat dugotrajnih kontakata.Glavni je jezik jugoistočne Italije, osim grčkoga, bio mesapski. On je poznat s oko 260 natpisa koji potječu otprilike od 6. do 1. st. pr. Krista. Kombinacija starih povijesnih svjedočanstava, koja izvode podrijetlo

umbrijskieste persklum aves anzeriates enetu pernaies pusnaes preveres treplanes iuve krapuvi tre but fetu arvia ustentu vatuva ferine feitu heris vinu heri puni ukriper fišiu tutaper ikuvina feitu sevum kutef pesnimu arepes arves

latinskihane caerimoniam avibus observatis anticis posticis. ante portam Trebulanam lovi Grabovio tres boves facito, grana ostendito, victimas in tabulato facito, sive vino sive potione, pro arce Fisia, pro urbe Iguvina facito. formulam clare precator tostis granis.

hn/atskiPočnimo ovaj obred promatranjem ptica,onih naprijed i onih otraga. Pred vratima Trebulana žrtvujemo tri vola Jupiteru Graboviju. Podnesimo žrtvu u žitu, stavimo rebra na pladanj, žrtvujmo s vinom ili s medovinom, za frizijsku planinu, za zemlju Iguviju.Molimo sve (dijelove) molitve mrmoreći i uz (žrtvu) masti i žita.

61. Odlomak s početka Iguvinskih ploča s latinskim i hrvatskim prijevodom

115


mesapskiklohizisthotoriamartapidovasteibastaveinanaranindarantoavasti

hrvatski'Čuj Jupiteru! Totorija Marta dala je gradu Basti svoje zemlje (blizu) Darantoe...' (uobičajeni prijevod)

•Čuj Jupiteru! Pod vodstvom Amartapida, za žitelje Baste je zakon ovaj. DonijeŠe ga (zakon) u Vijeću starješina u Basti...' (prijevod Otta Haasa)

Treba čuti te stvari! Ja, Teutorija Marta, kupih u gradu Basti vinograde u Darantui...' (prijevod M. E. Hulda)

62. Natpis iz mjesta Vaste jedan je od najduljih tekstova na mesapskom jeziku. On pokazuje probleme pri prevođenju tako marginalno posvjedoćenih jezika. Originalni natpis ima osam redaka bez razmaka među riječima. Granice riječi moraju se odrediti izdvajanjem ponovljenih riječi ili nastavaka, a to često vodi vrlo različitim prijevodima.

mesapskih plemena iz Ilirije, i arheoloških svjedočanstava o prekoja- dranskim vezama u keramici i obradi kovina, potaknula je lingviste da povezu mesapski s ilirskim. Ima vrlo malo čvrstih lingvističkih potvrda te teze jer nema ilirskih natpisa, pa se veza mora temeljiti na osobnim imenima i imenima mjesta.20 Većina uistinu podupire takvu vezu, ali ne bez oklijevanja; manjina je istraživača opreznija i ne smatra mesap- sko-ilirske veze čak ni vrijednima rasprave.Sjeverno od mesapskoga govorilo se picenski ili istočnoitalski, a čini se da su istim imenom obuhvaćena dva različita jezika. Neki od picenskih natpisa protežu se do 7. st. pr. Krista i svrstavaju se među najranija pisana svjedočanstva u Italiji. Južni su natpisi očito indoeuropski, primjerice matereifpatereif-latinski matribuspatribus 'majkama i očevima', no sjevernopicenski su natpisi mnogo problematičniji. Neki su ih lingvisti intuitivno prema izgledu ocijenili indoeuropskima (premda ne mogu pouzdano prevesti nijednu riječ!), dok ih drugi smatraju svjedočanstvomo neindoeuropskim domorodcima. Oni koji prihvaćaju indoeuropsku identifikaciju izvode ih, poput mesapskoga, s istočne obale Jadrana.

" Imena česta na mesapskim natpisima pronađena su na grobovima u Albaniji (Toci, Stodia Albanica 2 (1969): 163 -185).

116

IN D O E U R O P L J A N I U E U R O PI

Na kraju, u pokrajini Veneto, na sjeveroistoku, imamo venetski, jezik željeznodobne kulture Este, koja je sigurno i bespogovorno indoeuropska. Više od 200 natpisa (iako nijedan nije dulji od deset riječi) napisano je od 6. do 1. st. pr. Krista. Osim toga, i toponimska svjedočanstva povezuju teritorij Veneta s plemenom Liburna uz sjevernu jadransku obalu Hrvatske. Venetski je dovoljno dobro poznat pa se može raspravljati o njegovim odnosima s drugim indoeuropskim jezicima. Pretpostavljene su sličnosti i s italskim i s germanskim, a osobito su istaknute veze s italskim jezicima, no neki lingvisti smatraju venetski neovisnom indoeuropskom podskupinom koja dijeli neke sličnosti s drugim zapadnoeuropskim jezicima, ali ne dovoljno da se poveže i s kojim pojedinačnim jezikom.Razmatrajući podrijetlo indoeuropskih naroda Italije, možemo prihvatiti da su bili došljaci te da su se nametnuli neindoeuropskom supstratu. Budući da se količina svjedočanstva o neindoeuropskim jezicima povećava kako se krećemo zapadno kroz Italiju ili uzduž obale Sredozemlja, najvjerojatniji je smjer kretanja Indoeuropljana ili sa sjevera, preko Alpa, ili preko Jadrana s istoka. To postaje osobito uvjerljivom pretpostavkom uzmemo li u obzir da su se u 9. st. u jadranskoj Italiji razvila tri glavna arheološka područja, koja se dobro podudaraju s tri naše glavne jezične skupine. U pokrajini Veneto pronalazimo kulturu Este, koja se prvi put pojavljuje oko 900 g. pr. Krista, dok su arheološko područje Picenuma i kasne brončanodobne kulture Apulije i Basi- licate naša druga i treća arheološka jedinica. Sve te tri regije pokazuju

63. Znameniti natpis iz Novilare najdulji je tekst na sjevernopicenskome. Znanstvenici se ne slažu je li taj jezik indoeuropski ili ne, no općenito se slažu da se nijedna riječ s toga natpisa ne može pouzdano prevesti.

sjevernopicenski

mimnis erut gaarestades rotnem uvlin parten us polem isairon tet sut trat nesi krus tenag trut ipiem rotnes lutuis thalu isperion vul tes rotem teu aiten tasur soter merpon kaiatne nis vilatos pa ten arn uis baiestenag ands et sut i akut treten teletau nem polem tisu sotris eus.

117

U EU RO PI

dugotrajne i intenzivne odnose s istočnim Jadranom, osobito u obradi kovina. Zbog toga su često pretpostavljane seobe naroda preko Jadrana ili uzduž sjeveroistočne obale Italije. Te balkanske struje razmjerno su postojane barem od 13. st. pr. Krista, i sprečavaju nas da na prividan i prepojednostavnjen način prihvatimo model jednoga jedinoga osvajanja kako bismo objasnili Picenjane i Mesapljane. Nasuprot tomu, moglo je dolaziti do dugotrajnih kretanja govornika indoeuropskoga u jadransku Italiju. Oni su, dominirajući bogatijim i većim priobalnim nalazištima, bili u najboljoj prilici da prošire svoje jezike u skučenoj i siromašnijoj unutrašnjosti. Tim kretanjama s istoka mogao bi se definirati najsvježiji sloj indoeuropskih useljenika osim, naravno, izbjeglica iz Albanije u 15. st. Oni su prešli Jadran da bi se naselili u južnoj Italiji i na Siciliji, gdje do danas čuvaju vlastiti jezik.

Još je jedno navodno osvajanje povezano s brzim širenjem protovilla- novanske kulture (ili horizonta Pianello-Timmari). Ona se pojavila u većem dijelu Italije u vremenu 1100 - 900 g. pr. Krista. Premda se dugo smatrala glavnom okosnicom indoeuropskih jezika, valja priznati da nam pruža upravo onaj tip svjedočanstva koji ne tražimo da bismo objasnili jezičnu raznolikost Italije jer pokazuje neobičnu kulturnu uniformnost na gotovo cijelom poluotoku. U tom razdoblju možemo vidjeti i posvudašnje pojavljivanje kremacijskih groblja s bikoničkim urnama, kao i veliku raznolikost srednjoeuropskih metalnih predmeta koji obuhvaćaju kopče, britve, igle, mačeve te predmete od većih ploha bronce kao što su vjedra, kacige i oklopi. Uvođenje kremacije s urnama, kao i obrada kovine, u prošlosti se pripisivalo osvajačima, pripadnicima kulture polja urni sjeverno od Alpa. Mislilo se da su oni prodrli u sjevernu Italiju i ondje prouzročili golem kulturni preokret. Današnji arheološki modeli odbacuju teze o masovnim invazijama nositelja kulture polja urni kao pretjerano pojednostavnjivanje i ostatke pretradicionalno- ga arheološkog razmišljanja. Pa ipak, i kada se sličnosti između Italijei središnje Europe pripisuju maglovito definiranim modelima postojanih kulturnih kontakata ili orijentacija, to još uvijek ostavlja prostora za neke elemente kretanja naroda, makar oni nisu bili tako izraženi kao što su mislili oni koji su sanjali o brončanodobnim ratnicima koji su provalili kroz alpske prijevoje. Rezultati takvih kretanja, međutim,

IN Đ O E U R O P L JA N I U EUROPI

nisu lingvistički jasni kada se prisjetimo daje ista kulturna pojava koja je u osnovi područja gdje su živjeli govornici indoeuropskih jezika, kao Oski i Umbrijci, također neposredni temelj villanovanske kulture Etrurije, koja je najranije arheološko svjedočanstvo o neindoeuropskim Etruščanima.

Vraćajući se u vremenu do sljedećega mogućeg osvajanja, stižemo do pojave kultura srednjega brončanog doba u sjevernoj Italiji, osobito u dolini rijeke Pad (Po). Ondje se kao svjedočanstvo o dolasku useljenika navode kultura Terramare, uvođenje kremacijskih pokopa u području gdje je prije prevladavala inhumacija, napuštanje starijih naselja te keramičke i metalurške usporednice sa srednjom Europom, a osobito s Mađarskom.

Na kraju, postoje pretpostavke o još ranijem nizu osvajanja da bi se objasnila pojava triju glavnih eneolitičkih/ranobrončanodobnih kultura u Italiji: Remedello, Rinaldone i Gaudo. Dugo se tvrdilo da su te tri kulture rezultat invazija ratničke aristokracije koja je uvela metalurgiju, novi pogrebni običaj i novi tip keramike, kao i izrazitu promjenu u starijemu društvenom sustavu. Kao glavni dokaz spominje se nalaz kulture Rinaldone u Toskani, gdje se pojavljuje jasan primjer statusnoga muškog pokapanja u Grobu udovice u mjestu Porte San Pietro. U grobu urezanome u kamenu pronađem su ostatci muškarca s kamenom bojnom sjekirom, bakrenim bodežima, vrškom strelice i loncem, zajedno s ostatcima žene koja je očito pretrpjela ozljede na glavi, što je upućivalo na zaključak da je usmrćena kada joj je umro muž, u skladu s obredom sati koji se prakticirao u Indiji. Drugi grobovi kulture Rinaldone pružaju tipične indoeuropske nalaze poput ostataka konja i obilja bakrenih predmeta, među kojima su bodeži, sjekire, šila i jedna helebarda. Na sjeveru, u dolini rijeke Pad, prostirala se kultura Remedello, a otkriveno je i veliko groblje gdje su u grobovima pronađeni metalni bodeži, helebarde, sjekire i šila. Tvrdi se daje kovina stizala s podnožja Alpa u srednjoj Europi; neki srebrni predmeti također su bili povezani sa srednjom Europom. U svim tim kulturama tjelesni su ostatci protumačeni kao u osnovi dolihokefalna (dugoglava) populacija među koju se naselio došljački brahikefalni (širo- koglavi) narod.

119

IN Đ O E U R O P L J A N I U EUROPI

Ti dokazi o osvajanju bili su, kao i svi ostali, poricani, pri čemu se isticao kontinuitet s prijašnjim neolitičkim tradicijama te nedostatak jasnih vanjskih izvora doseljavanja. Srednji put pretpostavlja neko ograničeno osvajanje, ali prihvaća temeljni kontinuitet stanovništva, premda ta škola mišljenja ipak društvenu promjenu pripisuje uvođenju i iskorištavanju kovina.

venetski mex.o zonasto šainatei reitiiai porai exeotoralatinski me donavit sanatrici reitiae bonae egetora

aimoi ke louzerophos.(pro) Aemo et (que) liberis.

hrvatski Egetora me dala Dobro] Reitiji Iscjeliteljici u ime Emusa i djece.

64. Venetski natpis na brončanom klinu; preveden na latinski i hrvatski

65, 66. Glavne brončanodobne kulture u Italiji. Desno je pokop iz kulture Rinaldone u Toskani - Grob udovice.

120

IN Đ O E U R O P L JA N I U EU R O PI

Ti su različiti valovi osvajanja još uvijek glavne točke za raspravu u talijanskoj arheologiji i nijedna teorija ne rješava problem svakog razdoblja. Teškoće su očite čak i ako se prihvate neka osvajanja. Primjerice, pretpostavka da kultura Rinaldone oko 2700 g. pr. Krista predstavlja Indoeuropljane koji su pristigli iz srednje Europe, ili uzduž obala Sredozemlja, nailazi na očit problem smještanjem Indoeuropljana na područje koje se poslije pojavljuje kao etruščansko. Nitko još nije uspio napraviti model koji bi posve obuhvatio sva sukcesivna osvajanja sa sjevera i istoka i koji bi se savršeno podudarao s uzastopnim slijedom različitih indoeuropskih jezika u Italiji. Dok jadranska obala povezuje arheološko svjedočanstvo s određenim stupnjem lingvističke nevjerojatnosti, naša potraga za najranijim Oskima, Umbrijcima i Latinima puno je maglo- vitija. Ostaje malo sumnje u činjenicu da je Italija bila indoeuropeizi- rana u neko doba nakon 3000 g. pr. Krista i prije 800 g. pr. Krista. Također se može braniti teza daje bilo mnogo osvajanja izvana, ali daje u bitnome postojao kulturni kontinuitet u mnogim predjelima Italije. U području gdje i količina arheološkog svjedočanstva i naši modeli za njihovo tumačenje još ostavljaju mnogo toga neriješenim, to je možda sve što trenutačno možemo očekivati.

Kelti..........................................................................................Premda su govornici keltskoga danas ograničeni na atlantsku periferiju Europe, njihovi su željeznodobni predci nekoć dominirali zapadnom i središnjom Europom, zauzimali golema prostranstva istočne Europe, napadali Italiju i Grčku, kolonizirali središnju Anatoliju, a u obliku plaćenika čak se borili i u egipatskoj vojsci. Njihova povijest u posljednjih pet stoljeća prije Krista povijest je mnoštva različitih plemena i plemenskih saveza koji se brzo šire te nije čudno što su ih Grci ubrajali među velike barbarske etnose antičkoga svijeta, premda su oni danas najmanja skupina govornika indoeuropskoga koja je preživjela. Ispitujući njihovo podrijetlo, najprije ćemo ukratko pregledati svjedočanstva o različitim keltskim jezicima, pretražiti i isključiti ona područja u kojima znamo da su Kelti bili došljaci, a zatim pokušati istražiti njihovo najranije pojavljivanje u arheološkim nalazima.

121


Keltski jezici tradicionalno se dijele na dvije velike zemljopisne skupine - kontinentalnu i otočnu. Kontinentalni su jezici oni koji su zabilježeni, u. prvim ..stoljećima prije Krista. Svjedočanstvo koje imamo obuhvaća natpise na grčkom, latinskom i iberskom pismu, natpise na novčićima, imena mjesta, i, naravno, osobna imena sačuvana u djelima antičkih povjesničara poput Cezara. Većina našega svjedočanstva o kontinentalnim keltskim jezicima pripisana je trima glavnim jezičnim skupinama. Najprije je tu galski, koji se govorio u pokrajini Galiji, na kojem je sačuvano gotovo stotinu natpisa. Većina je tih natpisa ograničena na južnu Francusku. Zatim postoji lepontski, keltski jezik poznat s oko 70 natpisa iz alpskoga područja sjeverno od Milana. Treći je his- panokeltski (ili keltiberski), čiji su napisi ograničeni na trokut između Zaragoze, Burgosa i Guadalajare. Međutim, na novčićima i imenima mjesta keltiberski je zabilježen na sjevernim dvjema trećinama Iberskog poluotoka. Nijedan od tih natpisa nije stariji od 3. st. pr. Krista. Četvrta jezična skupina, keltski jezici istočne Europe, slabo je zabilježena osobnim imenima i imenima mjesta. Kontinentalni su keltsldJeadJgHnU’-li uglavnom zbog širenja Rimskoga Carstva i zbog seobi germanskih plemena prema jugu-

67. Distribucija keltskih jezika. Kontinentalni su jezici naznačeni •vodoravnim crtama, dok su dvije skupine otočnih keltskih jezika -gojdelski i britski jezici — naznačeni kosim crtama.

.škotski •. geiski:

im .imanški:

kornički

’bretonski:

lepontskf

iberokeltski

122

IN D O E U R O P L JA N I U EUROPI

Otočne keltske jezike pronalazimo u Velikoj Britaniji, Irskoj i u Breta- gni, kamo su preseljeni. Premda imamo vrlo malo ranih svjedočanstava, poput imena Albion za Britaniju, i Ierne za Irsku (na novoirskom Eire)j u 6. st. pr. Krista, većina jezičnih podataka koje imamo ne pojavljuje se do pripojenja Britanije Rimskom Carstvu. Najraniji veliki izvor za Irsku jest Ptolemejev zemljopisni imenik poznatoga svijeta, koji potječe otprilike iz 2. st. po Kristu. U njemu se nalazi više od pedeset imena naroda i mjesta u Irskoj. Sredinom prvoga tisućljeća po Kristu Irci su razvili vlastito pismo (ogham) za ispisivanje nadgrobnih spomenika. Također je tijekom toga razdoblja geiski. jezik iz Irske prenesen u !Skotsku i na otok Man. Britski su jezici u južnoj Britaniji preživjeli rimsko osvajanje i razvili se u velški, kornički i bretonski, koji je barem djelomično rezultat preseljenja britskih izbjeglica koji su pobjegli na kontinent. Danas ima možda tri i pol milijuna govornika različitih otočnokeltskih jezika.Polazište u raspravi o ekspanziji Kelta bit će nam njihovo poistovjećivanje s razdobljem La Tene u zapadnoj Europi. Ono je bilo na vrhun-

staroirski

Froech macc Idaith đi Chonnachtaib, mac-siđe do Be Find a ssidib, derbsiur-side do Boind. Is e išech as šildem roboi di feraib Erenn ocus Alban, achtnibosuthain, D obertam štha ird i ba idecdoassin ts id , ite finda auderga. Boi trebad occo co cenn ocht mbliadnae cen tabairt mna cucai. Coica *nacc rig rop e Im a thegtaig comaiscutrummai friss uili eter cruth ocus ecosc.

hrvatski

Froech, sin Idatha od Connachte, bijaše sin Be Finde od vilinskih planina, a ona bijaše sesfra Boandina. On bijaše ratnik i najljepši muž Irske i Škotske, ali ne življaše dugo. Majka mu dade dvanaest krava iz vilinske planine, bijelih s crventn ušima. Sam brinu o kući osam godina i ne uze ženu. Pedeset kraljevskih sinova činiše njegovu pratnju, svi njegovih godina, po liku mu i obliku blizu.

68. Odlomak iz staroirskepričeT&ic Bo Froich ’Froechova krađa stoke'. Froechova majka Be Find doslovno j e ''plavokosa žena, pri čemu je be Izvodivo iz indoeuropskoga *gwenh 'žena (srodno sa sanskrtskim gana 'žena', grčkim gune, staropruskim gsnna i engleskim queen 1kraljicašto je riječ koja je pretrpjela osobit značenjski razvoj). Riječ derb-siur znači 'prava sestra, a drugi je dio te složenice srodan s indoeuropskim riječima za sestru, npr. sanskrt svassr-, grčki eor, latinski soror, engleski sister. Ime Boandpotječe odbo 'krava i find 'bijela, pri čemu bo pripada nizu srodnih indoeuropskih riječi za kravu: sanskrt gaus, grčki bous, umbrijski bum, latvijski govsj toharski ko i engleski cow.

123

IN Đ O E U R O P L JA N I U EU RO PI

cu tijekom posljednjih pet stoljeća prije Krista. Nitko ne sumnja u dokaze iz povijesnih izvora, koji se pojavljuju u 6. st. pr. Krista, te širenje keltskih pisanih svjedočanstava, imena mjesta i keltsku narav kulture La Tene. U skladu s time, širenje materijalne kulture La Tene u područja periferna u odnosu prema njezinoj ranijoj proširenosti pripisuje se povijesno zabilježenim migracijama Kelta. U jugoistočnoj Europi, primjerice, postoje brojni došljački keltski nalazi, i keramički i metalni, zajedno s keltskim grobljima i katkad utvrđenim naseljima. Ti narodi potječu najranije iz 4. st. pr. Krista, kada su grčki autori zabilježili širenje Kelta u jugoistočnu Europu. Na sličan način keltske migracije i povremena osvajanja_u Italiji_očituju se u širenju latenskih predmeta na talijanskom poluotoku. Stoga se ekspanzija Kelta u istočnoj Europi i u središnjem Mediteranu može u širokim obrisima povezati s pojavom latenskih nalaza na tim područjima.Za razliku od istočne Europe, svjedočanstva o keltskom širenju uzduž atlantske obale veći su problem. Vidjeli smo, primjerice, da su se keltski jezici pojavili na Iberskom poluotoku. Najranija povijesna potvrda Kelta u Iberiji potječe iz 5. st. pr. Krista, a u malobrojnim starijim izvorima ne spominju se populacije za koje se sa sigurnošću može znati da su bile keltske. Ti nam izvori, međutim, pomažu u središnjem problemu našega istraživanja jer omogućuju da isključimo Iberiju kao staro indoeuropsko područje. To je očito već i na temelju natpisa koji svjedoče o barem dva velika neindoeuropska naroda na Iberskom poluotoku - o iberskome, koji je posvjedočen uzduž istočne obale Španjolske, i tar-

124

1. (gore) Hetitski kralj Tudhalija IV (1250—1220. g. pr. Krista) prikazan u zagrljaju boga Sarumme na zidu kamene odaje u svetištu u Yazlllkayi. Božanstvo je bilo hurijski

bog kojega su prihvatili Hetiti.2. (dolje) Dvanaest bogova koji stupaju u procesiji u hetitskom svetištu u Yazlhkayi. Tjelesna obilježja božanstava - kukast nos, četvrtasto lice, povišene lične kosti - smatraju se

tipičnima za hetitsko stanovništvo.

3. Vrč iz dječjega groba u Gordiju, prijestolnici Frigja'.a, iz 8. st.

4. (gore) Srebrna ploča iz Luristana. Središnji se lik obično tumači kao iranski iskonski bog Zurvan, koji

je proizveo dvije suparničke sile kasnije Zarathuštri- ne religije: Ahuramazdu iAhrimana. Oslikavanje mlade, zrele i stare skupine ljudi još više naglašava

Zurvanovo obilježje kao boga vremena. Ploča datira otprilike iz 8. ili 7. st. pr. Krista.

5. (lijevo) Skit napinje luk na zlatnoj vazi iz groba u Kul Obi. Scena je jedna od četiri oslikane i mogla bi prikazivati Skita, eponimskoga pretka svih Skita, u uspješnome napinjanju Heraklova luka. Uočite da on nosi vlastiti luk na tipično skitski način u svojemu go-ritu ili tobolcu za luk, koji mu je privezan uz pojas;

4. st. pr. Krista.

8, 9. Dva vedska boga ranih Indoarijaca.Gore je Agni, bog vatre i ognjišta, čije je

ime srodno s latinskim ignis 'vatra. Lijevo je Indra, arhetipski bog rata, koji se obično prikazuje kako drži svoje oružje - vajru.

7. Pečat iz Mohenjo Dara. Ti pečati, pisani pismom indske civilizacije, pružaju jedino svjedočanstvo o jeziku indske dolinske civilizacije. Još nedešifriran, a možda i nerazjašnjiv jezik toga

pisma vjerojatno pripada porodici elamskodravidskih jezika.

10. (gore) Detalj s Ratničke vaze iz Mikene, na kojoj je prikazana skupina bradatih grčkih ratnika koji nose rogate kacige. Osobiti predmeti koji im vise s kopalja tumačeni

su na različite načine - kao zastavice, praćke ili čak kao vrećice u kojima su nosili zalihe;12. st. pr. Krista.

11. (dolje) Stela iz kruga grobova A u Mikeni (16. st.pr. Krista). Taje scena tumačena na različite načine — kao prikaz bitke između naoružanog vozača kola i pješaka ili kao utrka kola kakve su bile uobičajene u pogrebnim igrama, poput onih opisanih u Ilijadi. Ako je to tumačenje točno, lik koji stoji nadzornik je koji promatra kako kola zaokreću.

12. Posrebrena tračka ploča iz sredine 4. st. pr. Krista iz Letnice. Lik je vjerojatno žena (tračke su žene imah kosu kraću nego muškarci, koji su je vezivali u čvor); ona možda

hrani troglavu zmiju, što je motiv naširoko poznat u indoeuropskoj -predaji.

13. (gore) Ilirsko konjaništvo u borbi, prikaz na pojasu iz Vača u Sloveniji

(7. st. pr. Krista). Ne samo da su oružje i odjeća dvojice ratnika različiti već se

razlikuju i grive njihovih konja.

14. (desno) Ilirski ratnik oboružan sjekirom, dvama kopljima i štitom. Lik je na

brončanoj situli nađenoj u Vačama, u Sloveniji, koja potječe iz 7. ili 6. st.

pr. Krista.

ss&mmbssstgsi

15. (gorej Srebrna ploča iz Moravske prikazuje slavenskoga plemića na konju, sa sokolom

16. (desno) Urna sprikazom lica iz sjeverne Poljske (oko 5. st. pr. Krista). Tradicija ukrašavanja urni ljudskim licima rano je započela u središnjoj Europi, a prihva

tili su je i prapovijesni Balti.


teškom, koji je poznat s natpisa pronađenih u južnoj četvrtini Iberije. Osim toga, da Španjolska nije pradomovina Indoeuropljana, jasno je i po tome što se ondje govori jedini preživjeli neindoeuropski jezik zapadne Europe - baskijski. Čini se da se baskijski jezik nekoć govorio na znatno većem području nego što bi se moglo zaključiti na temelju njegove sadašnje ograničenosti na Pireneje. Toponimska istraživanja u sjevernoj Španjolskoj i južnoj Francuskoj isključuju tu regiju kao domovinu Indoeuropljana. Budući da su neindoeuropski narodi dobro po- svjedočeni na jugu, sjeveru i istoku Iberije, logično je objašnjenje nazočnosti govornika indoeuropskoga ondje osvajanje. Odsutnost znatnijih latenskih utjecaja u Iberiji upućuje na zaključak da se osvajanje koje je onamo dovelo Kelte moralo dogoditi u ranijem razdoblju, otprilike između 1000 i 500 g. pr. Krista, kada su posvjedočene znatne veze između Iberije i kultura polja sa žarama te halštatske kulture u Francuskoj, a te se kulture smatraju prethodnicama latenske kulture. Postoje i lingvističke potvrde te pretpostavke jer se čini da je keltski jezik koji se govorio u Španjolskoj izbjegao poznatu (premda fonološki možda trivijalnu) promjenu prakeltskoga q np, tipičnu za sve druge kontinentalne keltske jezike.

Širenje Kelta na Britansko otočje otvara daljnje probleme. Nema ostataka pretkeltskih jezika na Britanskom otočju, premda neki smatraju da je piktski, jezik zabilježen na natpisima u jugoistočnoj Škotskoj, možda zadržao neindoeuropske elemente u svojem slabo poznatu rječniku. No nedavni je ponovni pregled svjedočanstava pokazao da ta pretpostavka nije najvjerojatnija. Inače su upravo Kelti najranije svjedočanstvoo Indoeuropljanima u Britaniji i Irskoj. Budući da je predmet ovoga istraživanja podrijetlo Indoeuropljana, a ne dolazak Kelta, zaobići ćemo arheološke podrobnosti povezane s praćenjem keltskih seoba u Britaniju i Irsku te govoriti u općenitijim terminima. Opće je arheološko i lingvističko mišljenje da osvajanja koja su dovela keltske jezike u Britaniju i Irsku valja pripisati nekom razdoblju u prvom tisućljeću prije Krista, iako neki znanstvenici još vjeruju u raniji datum. Sigurno je da su sličnosti između najranijega britskoga i ogamskoga irskoga prevelike da bismo mogli pretpostaviti da su vremenski bili predugo odvojeni. Osim toga, oni dijele isti kasnobrončanodobni i željeznodobni rječnik sa svojim kontinentalnim srodnicima.

133


70. Neindoeuropski jezici i iberokeltski na Iberskom poluotoku

Opće je mišljenje, stoga, da se najraniji povijesni Kelti mogu pratiti na kontinentu do kulture La Tene ili do njezina neposrednog prethodnika, kulture Hallstatt, barem u zapadnoj Europi21. Čineći to, možemo slijediti najranije Kelte po širokom pojasu koji se proteže od istočne Francuske do Češke od 800. g. pr. Krista nadalje. Budući da arheolozi vrlo lako mogu pratiti kulturu Hallstatt do kulture polja sa žarama (1200 - 800 g. pr. Krista) ili čak do ranijih razdoblja, neki su povjesničari olako ustvrdili da se »prakeltska« kultura može raspoznati sve do ranoga brončanog doba. To je moguće, međutim, samo ako se ustraje u neznanju da postojanje prajezika, barem za lingvista, mora zadovoljiti neke minimalne lingvističke uvjete. U slučaju prakeltskoga govorimoo stanju u lingvističkom kontinuumu, koje obuhvaća fonetske i gramatičke promjene koje su se dogodile nakon raspada indoeuropskoga prajezika, a neposredno prethodi poznatim keltskim jezicima. Prakeltski

!> Model koji predlaže Renfrew oslikava »indoeuropsku populaciju u Francuskoj i Britaniji i Irskoj, a vjerojatno i u većem dijelu Iberije, prije 4000 g. pr. Krista«. Putem »modela valova« to se područje postupno pojavljuje kao keltsko, a zatim se izdvajaju različiti' keltski jezici. Taje shema za podrijetlo otočnokeltskih jezika s lingvističke točke gledišta prema mojemu mišljenju posve nevjerojatna. Vremenski raspon za takav keltski razvoj čini se posve nespojiv sa svim dostupnim jezičnim podatcima o podjeli keltskih jezika. Naše najstarije svjedočanstvo o otočnim keltskim jezicima upućuje na to da: 1. oni dijele zajednički »kasnobrončanodobni rječnik« i međusobno i s kontinentalnim keltskim, primjerice riječi za željezo, olovo, oružje, terminologiju bojnih kola. Sve to upućuje na raščlanjivanje na mali broj dijalekata od vremena njihova navodnog naseljavanja (prema Renfrevm) do kasnoga brončanog doba, ili željeznog doba, što iznosi oko 3 000 godina ili više; 2. keltski jezici b ili su vrlo slični jedni drugima kada se prvi put pojavljuju u pisanim izvorima - što je pojava koja se najlakše objašnjava razmjerno nedavnim izdvajanjem iz prakeltskoga; 3. njihova velika preobrazba počela je tijekom prvoga tisućljeća po Kristu, što je proces koji su mogli uzrokovati unutrašnji poticaji, ali je i u skladu s onim što se očekuje od jezika koji su se nedavno proširili medu jezičnim skupinama koje su govorile veoma drukčije jezike na periferiji Europe. Koliko god bili vrijedni, tradicionalni irski prikazi njihova vlastita podrijetla u pravilu su isticali da su Irci pristigli u Irsku nakon niza seobi, a neke su elemente irskoga stanovništva smatrali urođeničkima, u opreci prema govornicima goidelskoga (irskoga), usp. Greene, 1983; Piggott, 1983; Mallory, 1984. i MacEoin, 1986.

134


Q-keltski i P-keltski

praindoeuropski staroirski velški hrvatskikwetwores cethir pedvvar četiri(kwenkwe) cćic pump petkwer- cruth pryd oblikkwrmi- cruim pryf crvkwrei- crenaim prynu kupiti

71. Keltski se jezici često dijele na Q-keltsku i P-keltsku skupinu jer indoeuropski *k'Y daje glas k (na irskome pisan c) u Q~keltskome, ali glas p u galskome i britskome

je, u nekom smislu, proces čiji se početak ne može precizno datirati, no lingvisti postaju sve nezadovoljniji kada se taj termin upotrebljava za razdoblja starija od kraja drugoga tisućljeća prije Krista. Stoga, iako arheolog može opažati kontinuitet u arheološkim nalazima, lingvist će radije upotrebljavati manje specifične termine kako bi opisao jezik tih dalekih predaka Kelta. Budući da je to prirodan smjer našega istraživanja, sada ćemo napustiti trag pojedinačnih indoeuropskih skupina i pogledati ima li među njima općenitijih obrazaca koji bi nam mogli pomoći da objasnimo podrijetlo Europljana uopće.

Ranije stanjeU našemu prikazu podrijetla indoeuropskih jezika Europe postalo je jasnim da su neki od različitih jezika došljaci na neindoeuropskom području, primjerice grčki, italski i iberokeltski, no nema razloga da se neposredno podrijetlo ikoje skupine Indoeuropljana traži izvan Europe. Otkrili smo podrijetlo pojedinih indoeuropskih jezika u području koje obuhvaća istočnu Francusku i Nizozemsku na zapadu, južnu Skandinaviju i Baltičko more na sjeveru, gornju Volgu i Dnjepar na istoku te područje sjeverno od Alpa i poluotočne Grčke na jugu. Vjerojatno su tijekom trećega i većine drugoga tisućljeća prije Krista na tom području bili rašireni indoeuropski dijalekti koji su bili negdje između jezika koji rekonstruiramo kao praindoeuropski i »grana« poput prakeltskoga, pragermanskoga itd. Sada je naš cilj ukratko istražiti međusobne odnose tih različitih jezičnih skupina i otkriti imaju li ti odnosi ikakva široko prihvaćena izraza u arheološkim nalazima.

135

U EUROPI

Uopće su dijalekatni odnosi među različitim indoeuropskim jezicima podudarni s njihovim najranijim zemljopisnim položajima. Sličnosti koje povezuju dva ili više jezika, izoglose o kojima govori lingvistička znanost, česte su i pružaju vrstu svjedočanstva koja pokazuje da su različite skupine nekoć bile zemljopisno u dodiru jedne s drugima. Kada se nastavak za dativ-ablativ množine *-bhyos (sanskrt vrkebhyas 'vukovima') pojavljuje kao *-mos u germanskom (gotski wulfam), baltijskom (litavski vilkams) i slavenskom (staroslavenski vlbkomb), to dokazuje neku vrstu bliske povezanosti među predcima govornika tih jezika i objašnjava zašto su svi prihvatili isti dijalekatni oblik. Na temelju toga i znatno obilnijega svjedočanstva u fonetici, gramatici i rječniku možemo govoriti0 kontinuumu slavenskoga, baltijskoga i germanskoga koji se protezao preko sjeverne Europe s istoka na zapad. Već smo vidjeli kako slavenski na istoku dijeli očite podudarnosti ili dodire s iranskim, dok germanski pokazuje bliske veze, putem posuđenica, s keltskim. Dugo se tvrdilo da1 keltski i italski također dijele mnoge sličnosti u fonetici i gramatici te je čak pretpostavljena italokeltska grana indoeuropskih jezika, prema

72. Većina indoeuropskih jezika Europe i Anatolije može se pratiti do starijih područja horizonta kulture vrpčaste keramike (prikazanoga okomitim crtama) i balkansko-dunavskoga kompleksa (iscrtkana crta)

IN Đ O E U R O P L JA N I U E U R O PI

uzoru na indoiransku. Ta je teza danas veoma osporavana, premda se italski u pravilu uvrštava među ostale zapadnoeuropske jezike.Ako se pred arheologa postavi problem istraživanja arheoloških nalaza iz kulturnog horizonta koji je i dovoljno rani i dovoljno homogen da bi se mogao pretpostaviti zajednički prapovijesni predak kasnijih keltskih, germanskih, baltijskih, slavenskih, a možda i nekih indoeuropskih jezika Italije, tada povijest istraživanja pokazuje da će kandidat u pravilu biti kultura vrpčaste keramike. Otprilike u razdoblju 3200-2300 g. pr. Krista horizont vrpčaste keramike dovoljno je rani da bude stariji od pojave bilo kojega posebnog prajezika. Osim toga, on je općeprihvaćen kao zajednička sastavnica, ako ne i temelj kasnijih brončanodobnih kultura koje se poistovjećuju s različitim prajezicima. Nadalje, zemljopisna proširenost ostataka toga horizonta od Nizozemske i Švicarske na zapadu, preko središnje Europe do gornje Volge i srednjega Dnjepra obuhvaća sva ona područja koja su pretpostavljena kao »pradomovine« tih europskih prajezika.

Premda horizont vrpčaste keramike može pružiti vjerojatan temelj za mnoge indoeuropske skupine u Europi, on ne objašnjava sve njih. Već smo vidjeli kako se čini da grčki, ilirski, trački, vjerojatno mesapski i istočnoitalski, a možda i neki drugi jezici Italije, potječu iz jugoistočne Europe. Osim toga, obično se pretpostavlja daje u tom području bilo ishodište Armenaca i Frigijaca, koji su osvajanjem stigli u zapadnu Aziju. Lingvistički dokazi upućuju na to da grčki, armenski, iranski i indijski dijele neke sličnosti koje upućuju na lanac jezika koji su se protezali od Balkana preko Crnomorja do središnje Azije. Postoje i svjedočanstva o tome da trački dijeli neke sličnosti s istočnim satemskim jezicima, kao i s frigijskim. Ilirski i jezici posvjedočeni u jadranskoj Italiji lakše se povezuju sa zapadnim jezicima. Sto god bili točni odnosi, svjedočanstvo koje imamo ne udaljuje te jezike od poprišta zbivanja ili ranije domovine u jugoistočnoj Europi, području koje zapravo leži izvan horizonta vrpčaste keramike.

Budući da smo već pretpostavili migracije s Balkana u Grčku još u trećem tisućljeću prije Krista, logika nas prisiljava da pretpostavimo kako je u to doba jugoistočna Europa već bila izvorište indoeuropskih jezika. To se sigurno ne suprotstavlja mišljenju većine jugoistočnoeuropskih

137

IN D O E U R O P L J A N I U E U R O PI

arheologa koji traže najranije pojavljivanje govornika indoeuropskoga u diskontinuitetu koji je uslijedio nakon kasne neolitičke/eneolitičke kulture u tom području. Vrijeme toga zbivanja mora se utvrditi posve približno oko 3500 g. pr. Krista, a obuhvaća veliku raznolikost lokalnih kultura, primjerice Maliq III u Albaniji, Karanovo VII ili Ezero u Bugarskoj te Baden-Kostolac na zapadnom Balkanu. Kompleks Balkan- -Dunav predložen je kao prikladan naziv za sve te kulture. On uistinu pruža temeljni datum nakon kojega je kontinuitet dominantna tema u arheološkim nalazima.Možemo stoga unaprijed iznijeti tezu da su i horizont vrpčaste keramike i kompleks Balkan - Dunav važni u svakom objašnjenju podrijetla Indoeuropljana u Europi. I specifična obilježja tih različitih kultura, i problem njihova iskonskog podrijetla - bilo da su autohtone ili došljač- ke - bit će temom osmoga poglavlja, gdje ćemo pokušati istražiti širenje Indoeuropljana. Prije nego što uzmognemo to učiniti, morat ćemo napustiti razmatranje povijesnih svjedočanstava i u drugim izvorima potražiti što je bilo zajedničko najranijim Indoeuropljanima.

138

ČETVRTO POGLAVLJE

Praindoeuropska kultura

lak o irnam o s? ipak sjajan a r te

što bi se ijedan

iskopati.

lio rekonstru iran i prajezik, to je

ak t, m nogo dragocjeniji od ičega

arheolog ikad m ogao'nadati da će

M a r y H a a s , 1969.

Tradicionalno postoje dvije metode kojima su se indoeuropeisti služili da rekonstruiraju praindoeuropsku kulturu. Jedna obuhvaća izravnu usporedbu kulturnih obilježja ili običaja različitih indoeuropskih naroda u nadi da možemo izdvojiti zajedničke elemente i projicirati ih natrag u praindoeuropsko razdoblje. Taje tehnika najčešće predstavljena na stranicama najopćenitijih priručnika o indoeuropskoj kulturi, u kojima autori prikupljaju mnoge tragove o ponašanju i institucijama različitih indoeuropskih naroda. Često taj postupak pruža lako čitljivo štivo, ali cijela logika toga pristupa, barem kada se primjenjuje na očito funkcionalne kategorije kulture, svakako ostaje sumnjivom.Možemo navesti poznati primjer kako su indoeuropeisti dugo promatrali sličnosti između organizacije bratstava (Mannerbunde) oslikanih u povijesti i književnosti različitih indoeuropskih naroda. Od Indije do Njemačke i Irske pronalažimo niz motiva koji se ponavljaju, a dotiču se ustrojstva ratničkih bratstava - egalitarna struktura, pomahnitalo ponašanje poput vikinških berserka u ratu, a katkad i u miru, divlje životinje poput vukova kao totemi te sklonost da se djeluje izvan normalnoga pravnog poretka društva, što često vodi do sukoba između ratnika i službene političke i vjerske elite u zajednici.Dopušta li nam takvo svjedočanstvo da ekstrapoliramo slična ratnička bratstva natrag u praindoeuropsko društvo? Mnogi su istraživači svakako smatrali sliku mladih indoeuropskih berserka, koji jure Europom i Azijom, privlačnim modelom koji pokazuje kako su se proširili indo

P R A IN D O E U R O P S K A K ULTUR A

europski jezici. Naravno, nitko ne tvrdi da su takva ratnička društva isključivo indoeuropska i možemo navesti mnoge druge primjere iz Azije, Afrike i Novoga svijeta, osobito među ravničarskim Indijancima. Pa ipak, ako su ratnička bratstva bila sastavnim dijelom praindoeuropskoga društva, to bi se moglo dobro prevesti u arheološka očekivanja, poput sustavnoga polaganja oružja u grobove mladih muškaraca. Prečesto je to navelo arheologe da izjednače otkriće ratničkih grobova u većem dijelu Euroazije s tragovima indoeuropskih osvajanja.

Sama činjenica da ratnička bratstva nikako nisu jedinstvena indoeuropska pojava, morala bi nas upozoriti da ne pronalazimo Indoeuropljanina u svakom- arheološkome nalazu koji obuhvaća grob s nalazom kamene ili metalne bojne sjekire. Rat je proizvod okolišnih, gospodarskih i društvenih okolnosti koje se mogu pronaći bilo gdje te nema razloga da se za Indoeuropljane pretpostavi inherentno ratnička narav.

Još je važnije daje naše svjedočanstvo o indoeuropskim ratničkim bratstvima izvedeno iz vrlo različitih vremenskih razdoblja, od kojih nijedno ne seže prije kasnoga brončanog doba. Mogu nas iznenaditi sličnosti između junaka srednjovjekovnih germanskih i irskih priča i indijskoga ratničkog boga Indre koji vodi svoj odred divljih Maruta u himnama Ilg-vede, ali njihovo je ponašanje vjerojatnije generički odgovor na posebne kulturne okolnosti nego izravno gensko naslijeđe od zajedničkih predaka i institucija koje su postojale tisućama godina prije. Pretpostaviti što drugo značilo bi implicitno tvrditi daje strukturna organizacija vođenja rata među Indoeuropljanima zapravo ostala statičnom nekoliko tisuća godina. Bilo koji arheolog koji se bavi istraživanjem vođenja ratova u Europi ne bi mogao ne primijetiti mnogobrojne promjene u ratnoj tehnologiji, obrambenoj arhitekturi i organizaciji ratovanja od kasnoga neolitika do ranoga srednjeg vijeka i svaki pokušaj da se srednjovjekovne irske vojne institucije čitaju u terminima eneolitika zapadne Europe bio bi očito pogrešan. Ukratko, ne možemo se posve pouzdati u svoje rekonstrukcije kada se one temelje samo na etnografskim prežitcima kod kasnijih indoeuropskih naroda. U skladu s time, u ovom ćemo se poglavlju držati druge metode kulturne rekonstrukcije koja se naziva lingvističkom paleontologijom.

140

P R A IN D O E U R O P S K A K U LTU R A

Mnogo prije nego što je August Schleicher započeo s rekonstrukcijama praindoeuropskih jezičnih oblika, lingvisti su počeli rekonstruirati kulturu govornika toga jezika. Iste podudarnosti koje su dokazivale srodnost različitih indoeuropskih jezika također su upućivale na zajednički kulturni sadržaj praindoeuropskoga rječnika. Niz riječi za ovcu, koji vidimo u luvijskome hawi-, sanskrtu avis, grčkome đ(w)is, latinskome ovis, litavskome avis, staroirskome oi i engleskome ewe pružao , je čvrst dokaz da je praindoeuropska zajednica poznavala ovce i nazi- L vala ih riječju *h2owis. Upravo iz takvih je usporedbi Adalbert Kuhn 1845. pokušao proizvesti sažet opis praindoeuropskoga društva. On je i

opisao kulturu izvornih govornika indoeuropskoga kao sjedilačku (riječi za selo, utvrdu, dom), poljodjelsku (žito) i u isto vrijeme stočarsku ■ (govedo,..ovca,..koza, svinja, konj, pas) te politički razvijenu do razine ) države (kralj).Do danas smo napredovali znatno dalje od Kuhnovih prvih pokušaja, a stoljeće i pol leksičko-kulturne rekonstrukcije proizvelo je golemu količinu istraživanja koje obuhvaća i cijele enciklopedije indoeuropske kulture. No svaki pregled tih izvora ubrzo će pokazati da se o nekim pitanjima teško usuglasiti. Razlozi za to su valjani, ako ne i pomalo zbunjujući.Veoma je rijetko, primjerice, da većina indoeuropskih jezika dijeli ostatke iste praindoeuropske riječi. Čini se da se dogodio znatni gubitak »prvotnoga« leksika, što je osobito jako utjecalo na jezike koji su u pisanom obliku poznati tek u posljednjih tisuću do dvije tisuće godina. Ako je tako, u koliko se jezika neka riječ mora pojaviti da bi se smatrala praindoeuropskom? Zapravo ne postoji potpuno prihvatljiva konfiguracija podudarnosti koja se može upotrijebiti, premda općenito pravilo zahtijeva barem, jednu podudarnost između nekoga europskoga i nesu- sjednoga azijskoga jezika da bi se riječ mogla pripisati praindoeuropskoj starini. Drugi znanstvenici skloni su upotrijebiti druge kriterije, poput podudarnosti između bilo koja tri jezika, samo ako najmanje jedan od njih nije u neposrednom susjedstvu s drugima. Iz razloga koji će postati

■ očitijima dalje, mudro je zahtijevati i europsku i azijsku srodnu riječ. Drugi problem s kojim se često susrećemo jest razlika u značenju između srodnih riječi u različitim jezicima, kada je mnogo lakše rekon

141

P R A IN D O E U R O P S K A K U L TU R A

struirati početni zvuk riječi nego ono što je ona uistinu značila. Kada je grčka riječ za hrast ista kao i germanska za bukvu i ruska za bazgu, kako pridati značenje početnoj indoeuropskoj riječi?

Posuđenice su još jedan očit problem, iako ni u kojem slučaju onako velik kao što neki lingvisti smatraju. U povijesti indoeuropskih istraživanja uvijek se mogu pronaći oni koji sumnjaju u cjelokupnu valjanost naših leksičko-kulturnih rekonstrukcija jer tvrde daje nemoguće znati je li neka riječ bila naslijeđena iz praindoeuropskoga u različitim jezicima potomcima ili je samo bila posuđena iz jednoga jezika u drugi tijekom vremena. Prečesto su takva upozorenja začinjena nekim primjerom koji pokazuje kako se suvremeni lingvist može zabuniti pripisujući kavu, cigare i Coca-Colu Praindoeuropljanima zbog očite sličnosti tih riječi u suvremenim europskim jezicima.

U jednom smislu svaka je nova riječ posuđenica koja se širi od jednoga govornika ili od malene skupine pojedinaca do drugih govornika nekoga jezika. Ako svi. oni govore istim idiomom, tada će riječ biti prihvaćena kao domaća. Ako, s druge strane, riječ prelazi jezičnu granicu, bit će artikulirana prema pravilima jezika koji posuđuje tu riječ. Ako je to različito nego u polaznom jeziku, tada se često može prepoznati da se radi o posuđenici, a ne o naslijeđenoj riječi. U engleskome, primjerice, imamo dvije riječi za govedo — cow i bovine — koje bismo mogli povezati s drugim sličnim riječima u indoeuropskim jezicima. Lako bismo mogli usporediti riječ bovine s nizom koji obuhvaća grčki bous, latinski bos i staroirski bo, ali nikada ne bismo mogli pogriješiti i smatrati ju naslijeđenim engleskim rezultatom indoeuropskoga gwous jer indoeuropsko gw nikada ne bi moglo proizvesti b u engleskome (niti bismo time objasnili završetak riječi). Samo cow može biti naslijeđeni oblik, dok su bovine (i beef). očite posuđenice, iskonski izvedene iz latinskoga bos/bovem. Štoviše, čak ni bos nije očekivani odraz praindoeuropske riječi (koja je u latinskome trebala dati nešto kao *vos), tako da lingvisti u pravilu smatraju £as:posuđenicom iz umbrijskoga, gdje uistinu imamo početno 1? (bum, usporedi latinski bovem) ili iz nekoga sličnog nelatinskog dijalekta Italije. Čak i kada se bavimo blisko srodnim jezicima kao što su staronordijski i staroengleski, možemo razaznati mnogobrojne nordijske posuđenice u engleskome, npr. egg 'jaje', ugly 'ružan', keel 'kobilica', sky

142


'nebo', skill 'vještina' i mnoge druge. Mogućnost utvrđivanja posuđenica najčešće u lingvistima potiče samopouzdanje da odrede jesu li neke riječi naslijeđene iz indoeuropskoga prajezika ili su mlađe posuđenice među već razvijenim indoeuropskim jezicima. Doista, lingvisti su mnogo svojih istraživanja posvetili utvrđivanju kasnijih posuđenica kako bi razjasnili dodire među različitim indoeuropskim jezicima u prapovijesti. Uzmemo li poznati primjer, možemo utvrditi keltske posuđenice za željezo i olovo u germanskome, što se dobro slaže s arheološkim nalazima koji upućuju na dodire među željeznodobnim Keltima i njihovim sjevernim susjedima. Na sličan način, Germani su također posudili neke društvene termine, npr. riječi za vladara i slugu, od svojih keltskih susjeda. To, naravno, ne znači da nema stvarnih teškoća u analizi nekih riječi, no povijesni lingvisti, nisu naivni u svojem radu, već podatcima pristupaju s pomoću arsenala tehnika koje znatno smanjuju vjerojatnost da će se rekonstruirati neka besmislica iz prapovijesti22. ’

22 Renfrevvova rasprava o upotrebi lingvističke paleontologije u rekonstrukciji kulture Indoeuropljana kao da obezvređuje cjelokupnu metodu. Njegove su primjedbe, među ostalim, sljedeće (1987,77 - 86,103 -104 ,109 -110).

1. Novi izum poput kotača često sa sobom nosi svoj naziv dok se širi među drugim populacijama, pa ako pronađemo tu riječ u nekoliko jezika, to nam ne kazuje mnogo o podrijetlu. Opažanje da se novi izum širi zajedno sa svojim imenom prilično je istinito, a povijesni lingvisti često se koriste takvim pojavama da rasvijetle povijesne odnose među narodima. Primjerice, lingvisti znaju da su Latini posudili niz riječi koje se odnose na kola u kontaktima sa svojim keltskim susjedima u sjevernoj Italiji. Stoga .je keltski *ka rros (staroirski, srednjovelški i starobretonski carr) posuđeno u latinskome kao carrus, riječ koja se lako razlikuje od domaće latihske riječi za kola cu rrus, koja dolazi od istoga indoeuropskoga korijena. Riječ je zatim posuđena, preko normanskoga francuskoga {carre) u srednjoengleski kao carre, u novoengleskom car. Razlika između riječi koje su naslijeđene iz starijega jezičnog stanja i onih koje su posuđene poslije lako je utvrdiva. Kada povijesni lingvisti rekonstruiraju 'kotač' u indoeuropskom prajeziku, oni to čine zato što se odrazi za tu riječ pokoravaju istim pravilima kao i sve druge riječi koje se rekonstruiraju u indoeuropskom prajeziku. Činjenica da su kotač možda izumili Sumerani, a potom ga preuzeli indoeuropljani zanimljiva je, ali nije relevantna jer bi se ta riječ ipak mogla rekonstruirati u onom stanju u jezičnome kontinuumu koji bismo nazvali praindoeuropskim. Važno je da nemamo razloga za vjerovanje da je ijedna od riječi koje se tiču prijevoza, a koje rekonstruiramo za praindoeuropski, bila posuđenica koja se prenosila od jedne izdiferencirane skupine drugoj (v. i bilješku 25). Ne bih mogao tv rd iti da ne postoje znatne teškoće u utvrđivanju naslijeđenoga prema posuđenom statusu nekih riječi, osobito kada njihov fonetski oblik ne pokazuje izrazito različite odraze u različitim indoeuropskim jezicima, ali ipak postoje postupci kojima je moguće na razuman način procijeniti podatke.

2. Značenja se riječi mijenjaju tako da ne možemo biti sigurni u polazno značenje riječi koje rekonstruiramo. Svaki ozbiljni lingvist koji se bavi kulturnom rekonstrukcijom uistinu pokušava skupiti dovoljno podataka za utvrđivanje najvjerojatnijega izvornog značenja. Renfrew navodi nekoliko prilično mutnih primjera kako se povijesni lingvisti mogu zabuniti u rekonstrukcijama. On navodi primjedbu J. Frasera da zbog toga što imamo riječi koje odgovaraju našoj riječi 'medovina’ te riječi u grčkome i sanskrtu koje znače 'b iti opijen’, ne možemo pretpostaviti da su Indoeuropljani imali opojno piće. Zapravo, korijen *medhu za bilježenje u većini grana indoeuropskoga. U keltskome i germanskome on znači samo 'medovina'; u indijskome i baltskome znači 'med’ ili 'medovina', u avestičkome znači 'alkoholno piće'; u grčkome znači 'vino', a u toharskome i slavenskome znači 'med'. Imamo glagolske oblike iz istoga korijena u nekoliko grana, a njihovo značenje je 'b iti pijan’. Imamo i još jednu riječ za med koja ne sadrži značenje 'medovina’. U čemu je problem? Renfrevv navodi Fraserov non sequitur da zbog toga što je slavenska riječ pivo srodna s latinskim bibere 'piti', to pokazuje kako često je moguće prijeći od značenja 'piće' na 'alkoholno piće'. Ako bismo pokušali rekonstruirati indoeuropsku riječ za 'pivo1 na temelju takva svjedočanstva, moglo bi se s dobrim razlozima prigovoriti; međutim to nema nikakve veze sa svjedočanstvom koje potvrđuje postojanje indoeuropske riječi za 'medovinu'. Nabacani su i drugi primjeri, na sličan način neprikladni ili u neskladu sa suvremenim smjerom razmišljanja, a ono što je čvrsto rekonstruirano pomiješano je s dvojbenim. Renfrevv navodi da »ako nađemo riječi koje su srodne s riječima za bukvu i brezu u nekoliko indoeuropskih jezika, odatle ne slijedi daje zajednička praindoeuropska riječ iz koje su one potekle imala isto specifično

143

PR A IN D O E U R O P S K A K U LTU R A

Nažalost, naše povjerenje u rekonstrukciju kulturnih pojava često biva obrnuto proporcionalano njihovoj arheološkoj korisnosti. Primjerice, iako nitko ne bi sumnjao da lingvistička svjedočanstva dokazuju da su najstariji Inđoeuropljani poznavali psa, bilo bi puno korisnije kada bismo sa sigurnošću znali jesu li oni poznavali jegulju, kornjaču, lososa ili druge zemljopisno ograničenije vrste. Razlog zbog kojega ne možemo sa sigurnošću utvrditi neke od tih riječi obuhvaćen je temeljnom indoeuropskom hipotezom. Ekspanzija govornika indoeuropskoga preko golema područja izvela je mnoge od njih izvan njihova ranijeg okoliša, tako da su iskusili drastične promjene u svojoj kulturnoj ekologiji prije nego što su se pojavili u povijesti. U to su doba već bili napustili one dijelove svojega rječnika koji im više nisu bili potrebni, a ostali tragovi neke pojedine praindoeuropske riječi mogli su preostati samo u malobrojnim jezicima. Ti jezici mogu čuvati neku staru, naslijeđenu riječ, ali može se raditi i o kasnijim tvorbama ograničenima na određeni predjel indoeuropskoga svijeta. To je osobito točno kada razmotrimo kontrast između europskih i indoiranskih jezika.Primijenimo li tradicionalni postupak da ne prihvatimo riječ kao praindoeuropsku ako nema najmanje jedan europski ijedan azijski odraz, susrećemo se s indoeuropskom »linijom prekršaja«. Tekstovni ostatci anatolijskih i toharskih jezika pružaju samo ograničene mogućnosti da se ocijeni kulturni sadržaj indoeuropskih jezika u Azijis Indijski i iranski, s druge strane, pružaju golemu količinu svjedočanstava, ali i povijest koja je isključivo azijska i, kako se čini, zapravo stočarska. Zbog toga u mnogim europskim jezicima često pronalazimo riječi koje nemaju odraza u indoiranskome. Paul Friedrich, primjerice, navodi čak osamnaest kategorija indoeuropskih stabala, no malo ih ima ikakva odraza

značenje«. Prva riječ, 'breza', posvjedočena je kao indoeuropski *bherh2gos, a ima srodnice u slavenskome, baltijskome, italskome, germanskome, indijskome i iranskome. Ona znači ’breza1 u svim tim jezicima osim u latinskome, gdje je značenje promijenjeno u 'jasen', stoje razumljivo jer breze nema u mediteranskim predjelima. Nadaije, uz korijen za tu riječ postoji i glagolski korijen koji znači 'svjetlucati, b ije liti se', s to je posve u skladu s rekonstruiranim značenjem 'breza'. Izvorno značenje riječi za 'bukvu', s druge strane, kao što će čitatelj uvidjeti iz glavnoga teksta, vrlo je osporavano i ne može se smatrati uvjerljivo rekonstruiranim za indoeuropski prajezik. Glavna pouka koju treba izvući iz svega toga, vjerujem, nije to da se poredbena metoda ne može upotrebljavati u rekonstrukciji kulturnih sadržaja u prošlosti, tj. da riječ za 'brezu' treba baciti na istu lomaču s dvoznačnom riječi za 'bukvu', nego da lingvisti moraju svoje podatke prosuđivati na jednak način kao što se očekuje od arheologa. Nema lingvista koji bi smatrao da su sve leksičko-kulturne rekonstrukcije izvedene s nužnom strogošću ili da nije bilo vrlo naivnih upotreba tih rekonstrukcija; pa ipak, povijesni lingvisti nisu uopće tako beznadno izgubljeni kao što ih naizgled prikazuje Renfrewova rasprava (v. Richard Diebold, »Linguistic Ways to Prehistory«, u zborniku Skomala i Polomea, 1987:19 - 71).

144

PR A IN D O E U R O P S K A K ULTUR A

u indijskim ili iranskim jezicima. To je problem koji je više od jednoga stoljeća zabrinjavao lingviste, a rješavan je na jedan od tri načina. Neki tvrde da su Europljani sačuvali praindoeuropski rječnik, a da su se Indoiranci odselili iz europske pradomovine te su na putu u novi, azijski okoliš izgubili mnogo riječi; alternativno, tvrdi se da su Indoiranci sačuvali naslijeđeni rječnik, dok su narodi, koji su se odselili na zapad, u Europu, stvorili nove riječi u novoj okolini. Na kraju, neki znanstvenici predlažu domovinu koja je dovoljno velika da obje grane obuhvate veliku raznolikost gospodarstava i okoliša. Za sada će biti bolje da sve te sukobljene teorije držimo u pozadini i da ne isključujemo nijedno rješenje problema pradomovine. Nasuprot tomu, pregledajmo ukratko važnije elemente rekonstruirane praindoeuropske kulture.

OkolišFizički okoliš Indoeuropljana pruža malo naznaka o tome gdje su živjeli. Poznavali su i ravnice i planine, rijeke i jezera; vremenske su prilike bile dovoljno promjenljive da postoje riječi za vruće i hladno, kao i za snijeg i led. Mogu se rekonstruirati samo tri godišnja doba - zima, proljeće i ljeto, a riječ za jesen onkraj je naše mogućnosti rekonstrukcije. Sve se to često navodilo da bi se dokazalo više pretpostavki o praindoeuropskom okolišu i gospodarstvu nego što se može zaključiti iz samih usporedbi. Nesumnjivo je istinito daje zima najbolje posvjedoče- no godišnje doba, te daje ljeto prilično dobro rekonstruirano. Riječ za proljeće izgleda kao nešto kasnija jezična tvorba, pa su neki stručnjaci ustvrdili da se u okolišu morao zbivati brz prelazak od ljeta do zime, što je moguće u južnijim predjelima. Odsutnost jeseni, što znači i vremena žetve, također su prihvatili oni koji zamišljaju drevne indoeuropske narode kao stočare, a ne ratare, koji bi svakako bili zadržali riječ za to godišnje doba. Budući da se britanski i američki engleski ne slažu u riječi za jesen (britanski autumn, američkima//), bilo bi više nego riskantno takvim argumentima pripisati preveliku težinu.Riječ za more možda je jedna od problematičnijih. Posve je sigurno da je ta riječ (*mori) postojala. Međutim, čini se da je ona isprva značila baru, močvarno područje ili jezero, a ne veliko tijelo stajaće vode. Osim toga, pronalazimo je samo u europskim jezicima, a ne i u indoiranski-

145


ma, osim u osetskome - iranskom jeziku koji se govori u susjedstvu Europe, premda je potekao dalje na istoku. Neki su tvrdili da indoeuropska zajednica nije izvorno živjela blizu mora — a glavno je zanimanje bilo usmjereno na pitanje o kojem se moru radilo, jer takva bi pretpostavka osporila da su živjeli blizu i Crnoga i Baltičkog mora, a možda i Kaspijskog jezera i bilo kojega drugoga velikog vodenog tijela. Kada se bolje razmisli, trebalo bi biti očito da je taj argument logička sramota jer bi bilo teško smjestiti neki narod bilo gdje u Euroaziji da se negdje u blizini ne pronađe neka velika vodena površina.

Ovdje nas najviše zanima botaničko svjedočanstvo o praindoeuropskom okolišu. Oboružani četverostrukim peludnim dijagramima, morali bismo to moći iskoristiti da omeđimo područje praindoeuropske zajednice i naučimo nešto o arborealnoj kulturi najranijih Indoeuropljana. Naravno, svaku metodu koja je tako elegantna i jednostavna u zamisli obično je nemoguće provesti.

Pregled standardnih indoeuropeističkih priručnika otkriva da se može rekonstruirati između tri i osamnaest vrsta drveća u praindoeuropskom krajoliku. Glavni je problem u malobrojnosti srodnih imena u bilo kojemu ođ azijskih jezika te u obilju podudarnosti koje se mogu pronaći u europskim jezicima. Ako se držimo pravila daje. potrebna najmanje jedna srodnica u Europi i jedna u Aziji, tada naša koncepcija praindoeuropske šume mora nužno biti ograničena. Breza je možda najbolje posvjedočena, pa bi se moglo pretpostaviti daje njezina osebujna i korisna kora razlog tomu što je riječ za brezu zadržana u šest jezičnih skupina. Vrba bi također zadovoljila minimalne zahtjeve, a njezina leksička povezanost s riječima koje asociraju na prepletanje upućuje na zaključak da je jedna od upotreba vrbe bila u proizvodnji pruća za pletenje košara i sličnih predmeta. Brijest bi mogao biti praindoeuropski, a to je drvo čija je upotreba vjerojatno obuhvaćala i krmljenje stoke. Jasen, još jedan mogući indoeuropski naziv, često se povezuje s riječima koje znače 'motka za koplje', što upućuje na jednu od njegovih glavnih upotreba. Ako se prihvate neki osobiti argumenti vezani za korijen *d6ru-, koji obično znači 'drvo', ali gdjekada posebno 'hrast', tada i to drvo treba smjestiti u praindoeuropski krajolik. Teško bi bilo izostaviti ga jer njegovi se plodovi posvuda upotrebljavaju kao životinjska hrana, a ono

146


samo za izradu drvenog oruđa, u izgradnji kuća, a ima i ulogu u religiji mnogih indoeuropskih naroda. Možda su ponešto manje sigurni pokušaji da se tisa i bor pripišu praindoeuropskomu. Prva je od tih riječi pomiješana s terminima za streličarstvo u nekim jezicima, a katkad je povezana i s obrednim i pravnim funkcijama.

Sto možemo reći na temelju takve zbirke drveća? Zapravo, vrlo malo jer sve je to drveće prilično dobro udomaćeno u većini predjela sjeverne polutke, a može se pronaći u umjerenim područjima Europe, na Kavkazu, u Sibiru i Maloj Aziji. Čini se da je samo u područjima kao što je središnja Azija i istočno priobalje Kaspijskoga jezera to drveće malobrojnije, kao i u predjelima dalje na jugu.

Popisom indoeuropskog drveća nije obuhvaćen najslavniji arborealni termin povezan s problemom indoeuropskoe pradomovine, a to je naziv za bukvu. Možemo rekonstruirati oblik *bhebgos na temelju riječi u pet različitih skupina. Međutim, germanski (staronordijski bol?) i latinski (fđgus) oblici znače 'bukva', dok slavenski (ruski buzina) označuje 'bazgu', a albanski bunge i grčki phagos obje znače 'hrast'. Naravno, bez azijske srodnice taj su argument odbacivali oni koji su tvrdili da se radio kasnom, europskom terminu, a ne o praindoeuropskoj riječi. A zatim je otkrivena navodna srodnica {biiz) u kurdskom, posve azijskome jeziku iranske grane, što je potvrđivalo da su govornici praindoeuropskoga poznavali bukvu. Poslije je to odbačeno, kada je utvrđeno da kurdska riječ nije uopće srodna s riječi za bukvu, već s riječi za 'brijest' (*wi(n)g-). Čak i ako prihvatimo praindoeuropsku 'bukvu', peludni dijagrami iz kasnoga holocena pokazuju da se bukva protezala sve do rijeke Dona, a da je jedna druga vrsta bukve prekrivala Kavkaz, zbog čega je termin za bukvu izgubio većinu svoje zemljopisne upotrebljivosti23.Nasuprot svemu tome nalazi se niz sjajnih europskih srodnica za smreku, jablan, jabuku, javor, johu, lijesku, orah, lipu, grab i trešnju. To nas dovodi do klasične zagonetke: je li pradomovina bila u jako pošumljenom pojasu i jesu li azijski Inđoeuropljani napustili svoje arborealne na

33 Albansko svjedočanstvo baca sumnju na rekonstru ira le značenja riječi ’ bhehagos kao 'bukva'. Premda je bukva najčešće stabio u albanskim šumama, Albanci upotrebljavaju riječ za 'jasen' (ah od *h fs (k j- ) da nazovu bukvu. Ako je *bhehagos prvotno značilo 'bukva', pomalo je teško shvatiti zašto su Albanci upotrijebili riječ za 'bukvu' za hrast, a zatim uzeli riječ za jasen u značenju 'bukva' (W. I.Hutd, KZ9S (1981): 306),


zive dok su se selili kroz stepu i pustinju, ili je pradomovina bila smještena u vrlo rijetko pošumljenu području, a Europljani su bili oni koji su inovirali? Ili je pak pradomovina obuhvaćala i šumski i stepski i pustinjski pojas? Kada bismo mogli odgovoriti na ta pitanja, ova bi knjiga imala sasvim drugi pristup od onoga koji ima. U svakom slučaju, na temelju divljih životinja koje su poznavale praindoeuropske zajednice jasno je daje njihova okolina morala biti i s nešto drvnoga pokrova. Više nego naznaka postojanja šuma očituje se u nazivima divljih sisavaca koje su poznavali govornici indoeuropskoga prajezika. Prilično čvrste rekonstrukcije dokazuju postojanje naziva za vidru i dabra, vuka, medvjeda, risa, sjevernoga jelena, srndaća, zeca, ježa, miša, a možda i srnu. Ako nisu poznavali šume barem uz obale rijeka, ne možemo objasniti kako su Indoeuropljani zadržali riječi za dabra i vidru, dok riječi za medvjeda, sjevernog jelena i srndaća također upućuje na to da pradomovina sigurno nije bila ograničena na otvorenu stepu i pustinju. Nazivi indoeuropskih ptica lingvistu su osobit problem jer ona su često onomatopejska. Jedan od najočitijih primjera može se vidjeti u sljedećem nizu: sanskrt kokild-, grčki kčkkux, latinski cuculus, litavski kukuo- ti, ruski kuku'sa, srednjoirski cuach i engleski cuckoo, pri čemu je korijen *kuku tako očito onomatopejski da ne možemo u potpunosti vjerovati rezultatima takvih usporedaba. Među nazivima za ptice koji se najčešće rekonstruiraju u indoeuropskom prajeziku jesu onaj za orla i možda još koju veliku pticu grabljivicu. Osim toga, guska, ždral i patka također su posvjedočeni u točnom značenju, pa možemo primijetiti da sve te ptice imaju stanište u blizini vode ili u njoj. Manje su sigurni jasnije onomatopejski nazivi za kokoš, sovu, pupavca i vranu.Usredotočimo li se sada na ribe, broj naziva iznenada se smanjuje, a tu je i velika kontroverza. Praindoeuropski *laKs često je imao ulogu u utvrđivanju indoeuropske pradomovine jer se često smatralo da je ta riječ označivala samo lososa (Salmo salar), što bi Indoeuropljane stisnu-lo u slijevno područje Baltičkoga mora. Međutim, ima prilično čvrstih dokaza daje ta riječ vjerojatnije označavala pastrvu te da stoga nije od velike zemljopisne koristi. Drugi naziv, koji je označivao jegulju, također je (lingvistički) upitne vrijednosti, a na sličan je način bio iskorištavan da se isključi područje pricrnomorja i obala Kaspijskoga jezera.

148

P R A IN D O E U R O P S K A K U L TU R A

Čak i ako prihvatimo tu riječ, možemo primijetiti da jegulja zapravo ipak boravi u velikim rijekama pricrnomorja sve do Azovskoga jezera. Nadalje, podudarnost između sanskrtskoga šaphara i litavskoga šapalas zadovoljava minimalne zahtjeve za praindoeuropsku ribu, koja je možda pripadala rodu šarana. Dvije praindoeuropske riječi za ribu također postoje, a Eric Hamp ustvrdio je da je jedna od njih, *pikskos 'prošarana', potekla od naziva za pastrvu.S obzirom na gmizavce i vodozemce, najbolje se rekonstruira riječ za zmiju, no ona nije gotovo ni od kakve koristi jer ne možemo utvrditi o kojoj se vrsti zmije radi. Kornjača zauzima ponešto kontroverzno mjesto. Sensu stricto riječ nije praindoeuropska, nego se rabila za to da se isključe neka područja Europe, poput Skandinavije. Čak ako se prizna za praindoeuropsku, ta riječ još uvijek ne bi omeđila područje manje od većega dijela Euroazije. Možemo rekonstruirati i riječi za pčelu i med. Izvorna proširenost pčele pokriva većinu Europe i sjeverne Azije, no isključuje pustinjska i stepska područja istočno od Kaspijskoga i Aral- skog jezera. Praindoeuropski *wopseha 'osa' rekonstruirano je na temelju odraza u sedam različitih jezičnih skupina.

Pokušamo li razmotriti svjedočanstvo iz okoliša i izbjeći što više možemo predrasude prema pojedinim teorijama, stižemo do krajolika u kojem je bilo dovoljno drveća da pruži šumski okoliš za niz divljih sisavaca. Riječna ili jezerska usmjerenost može se razaznati na temelju nekih naziva za životinje i ptice, no u okvirima prapovijesnih naselja to ne iznenađuje. Činjenica daje neko drveće, poput breze i vrbe, tako tijesno povezano s umjerenom klimom uistinu upućuje na područja u kojima su u neko godišnje doba temperature niske. Dalje od toga ne možemo ići, osim što možemo zaključiti da ne bismo dovoljno uzeli u obzir praindoeuropski rječnik kada bismo Praindoeuropljane smjestili isključivo u otvorenu stepu (umjesto u pošumljenu stepu ili u riječne doline) ili u pustinjsko područje.

GospodarstvoNe može se poreći da se gospodarstvo praindoeuropskoga društva temeljilo na uzgoju stoke i ponešto ratarstva. Uistinu, neke od najšire i

149


najbolje posvjedočenih riječi u indoeuropskim jezicima jesu one koje se tiču domaćih životinja, a one koje se odnose na goveda vjerojatno su najbrojnije među njima.

Uzgoj goveda dobro je potvrđen u praindoeuropskom rječniku, s čak tri temeljna termina - krava, vol i bik - posvjedočena u točnom značenju. Osim toga, u praindoeuropskom rječniku nalazimo i sekundarne proizvode kao što je maslac, a možda i neki oblik sira, premda se ti termini mogu odnositi i na proizvode od ovčjega ili kozjega mlijeka. Isto se može reći i za praindoeuropske riječi za meso, moždinu i krdo. Upotreba volova za vuču implicirana je rekonstruiranim terminirama za jaram i plug, kao što ćemo vidjeti poslije, u vrijeme najranijih Indoeuropljana vozila s kotačima morali su vući volovi24. Važnost krupne stoke odražava se i u okamenjenom izrazu »tjerati stoku«, koji se obično upotrebljava u smislu otimanja stoke, a nalazi se u keltskome, italskome i indoiranskome. Na kraju, krava je kao osobita žrtvena životinja zabilježena u sanskrtsko-grčkoj podudarnosti, gdje riječ za posebnu žrtvu glasi 'stotinu krava'.

Ovce su također izrazito dobro posvjedočene u indoeuropskim jezicima, sa srodnicama u čak deset velikih jezičnih skupina. Njihova funkcija u gospodarstvu sigurno je bila i davanje vune jer su posvjedočene i riječ za vunu i riječ za pletenje. Veći je problem tradicionalno povezivanje riječi za bogatstvo, gdje pronalazimo praindoeuropski *pek- 'češljati' često povezano s *jteku 'stoka, imetak'. Cesto se smatralo uvjerljivim da se dogodio jednosmjerni semantički razvoj od riječi za 'češljati' i imenice 'ovca' (ili 'vunasta životinja') do riječi za stoku općenito, a zatim do značenja 'bogatstvo', odakle njemački Vieh 'stoka' i engleski fee 'cijena, pristojba'. U novije doba tu je tezu osporio Emile Benveniste, koji je ustvrdio daje semantički razvoj bio obrnut te da treba početi od pojma 'pokretni imetak' koji je, pod utjecajem kasnijega kulturnog razvoja, postupno specificiran u značenju 'ovca. Sto god tko mislio o tom prijeporu, bilo bi mudro ne pripisivati ovcama, na temelju lingvističkog svjedočanstva, prvorazredno gospodarsko značenje u indoeuropskom

M U nedavnom ponovnom ispitivanju riječi *uk(w)sen - 'vol', Stefan Zimmer {K l 1981,84 - 91) ističe da ta riječ, posvjedočena u indoiranskome, toharskome, germanskome i keltskome, pravilno označuje kastriranog vola, što je dodatna potvrda da se on upotrebljavao kao životinja za vuču.

ISO


društvu. Jedino valja primijetiti da su one sigurno bile prisutne i da su se rabile za dobivanje vune.

'Koza' je za lingviste vječni problem jer leksičke podudarnosti za tu riječ obično postoje između samo nekoliko jezika, što znači da nisu ni izdaleka tako dobro posvjedočene kao riječ za ovcu. Pa ipak, dovoljno je podudarnosti da se riječi za 'kozu' prida praindoeuropski status, a uistinu bi bilo teško zamisliti ikakav režim uzgoja stoke u Euroaziji koji ne bi obuhvaćao i koze i ovce, premda je koza mogla biti tek od drugotne važnosti. Riječ za kozu povezana je s riječima za životinjsku kožu, što upućuje barem donekle na njezinu ulogu, no možemo pretpostaviti da su je uzgajali i radi mlijeka.

U rekonstrukciji indoeuropskoga gospodarstva svinja je bila vrlo važna tema rasprave jer za razliku od drugih domaćih životinja omogućuje točnije zaključke o gospodarstvu i okolišu. Za one koji misle daje praindoeuropsko gospodarstvo bilo nomadsko stočarsko, svinja je morala zauzimati jednako anatemizirani položaj u indoeuropskom društvu kao i među govornicima semitskoga. S druge strane, za one koji smatraju da je gospodarstvo indoeuropske zajednice bilo sjedilačko ratarsko, svinja upućuje na stabilnost jer je to životinja koja je obično isključena iz sva-

/ koga režima stočarskog nomadstva. Lingvističko svjedočanstvo o 'svinji' jednoznačno je s obzirom na to da se praindoeuropski *szis susreće posvuda (engleski szuine, latinski sus, indijski su-). Čini se da je ta riječ označavala svinju uopće, dok se indoiranski termini rabe specifično za divlju svinju. Možemo, stoga, zamisliti da je iskonsko značenje riječi bilo 'divlja svinja'. Nasuprot tomu je druga riječ koja se može rekonstruirati, *porkos, koja je očito povezana s domaćim svinjama, ali u distribuciji ograničena na europske jezike. Uobičajeno je objašnjenje toga stanja stvari da je praindoeuropska zajednica poznavala divlju svinju, a saiao su neke grane, nakon seobe u ratarska područja. Europe, razvile riigč.za domaću-Svinju. Naravno, moglo bi se tvrditi i drukčije, daje riječ *porkos nestala među nomadskim Indoirancima kad su se odselili iz europskih domova. Na sreću, nijedan od tih argumenata nije nuž- dan jer je Benveniste dokazao da automatsko pripisivanje korijena *sus nije opravdano jer se ta riječ u europskim jezicima upotrebljava samo za domaću životinju. Nadalje, lingvisti su otkrili i odraze riječi *porkos u

151

P R A IN D O E U R O P S K A K U LTUR A

indoiranskome. Stoga bi danas bilo teško osporiti domaćoj svinji mjesto u praindoeuropskom gospodarstvu, a opreka između riječi *sus i *porKos tumači se ne kao opreka između divlje indoeuropske i domaće europske vrste, nego kao opozicija između naziva za odraslu domaću svinju i njezina mladunčeta.Ne može se osporiti da je praindoeuropska zajednica poznavala konja, što se može vidjeti iz impresivnoga niza podudarnosti: hijeroglifski luvijski azu(wa), likijski esbe 'konj', mitanski a-aš-šu-uš-ša-an-ni 'krotitelj konja', sanskrt as'vas, avestički aspa-, toharski A yuk, toharski B yakwe, mikenski iqo, grčki htppos, latinski equus, venetski eku-, staroengleski eoh, galski epo-, staroirski ech, dok litavski čuva riječ ženskoga roda ašva 'kobila. Budući da sve te riječi pravilno označuju domaćega konja, lingvisti se općenito slažu daje praindoeuropski *ek%uos 'konj' također bio pripitomljen. Ne samo da je to široko raširena riječ u indoeuropskim jezicima već je to i gotovo jedini naziv životinje koji se pojavljuje u osobnim imenima najranijih Indoeuropljana, npr. indijski Asva-cakm, staroperzijski Višt-aspa, grčki ijT^-arkhos i Phil-ippos, galski Epo-^zn- nus i staroengleski Zso-masr. Štoviše, riječ se proteže i na božanstva, kao što su božanski blizanci u indijskoj religiji Ašvini te galska božica Epona. Poslije ćemo naglasiti stupanj do kojega je domaći konj uklopljen u kulturu najranijih Indoeuropljana. Problem je činjenica daje u mnogim predjelima Euroazije, gdje se prvi put pojavljuje domaći konj, ujedno prisutan i divlji konj, a nema ostataka leksičke opreke između divljega i domaćeg konja.Na kraju, riječ za psa'je dobro i neprijeporno pripisana prainčoeurop- skom rječniku. Zbog lingvistički arhaične strukture te riječi, ona se pripisuje najstarijem sloju rječnika, kao što se može i očekivati za prvu pripitomljenu domaću životinju25.Iako se lako pronalaze leksičke podudarnosti za domaće životinje u svim indoeuropskim jezicima, rječnik koji se odnosi na ratarstvo ponešto je ograničeniji. Jedna općeprihvaćena riječ za neodređeno 'zrno' može se u strogom smislu pripisati praindoeuropskome, zajedno s riječima za sijanje' i neki oblik oruđa za mljevenje, poput žrvnja, Riječ

Eric Kamp (/F 85 (1980), 35 - 42) pretpostavlja da je riječ za psa bila *pKwdn (*peM won 'pas ovčar').

152


za polje, *haegros, dobro je posvjedočena, no ona u europskim jezicima označuje obrađenu površinu, a u indoiranskome se odnosi na otvorenu ravnicu i vjerojatno proizlazi iz korijena koji znači 'tjerati (stoku) na pašu'. Riječi za plug i srp mogu se ipak sa sigurnošću rekonstruirati u praindoeuropskome. Znatno veći zajednički poljodjelski rječnik može se pronaći samo u europskim jezicima. U njima nalazimo mnoge riječi povezane s ratarstvom - lemeš, sjeme, zrno, mlin, oranica, ječam i proso. I, naravno, kao objašnjenje te dihotomije često se navodi uobičajena opreka između ratarskoga zapada i stočarskoga, nomadskoga istoka, s pratećim argumentima bilo u prilog rječničkoga gubitka ili inovacije, zavisno od toga gdje se želi smjestiti indoeuropska pradomovina. Za naše će svrhe biti najbolje da ograničimo zaključke na opažanje, na temelju dostupnih leksičkih ostataka, da su barem neki elementi ratarstva, također i plug, bili poznati praindoeuropskoj zajednici. Ne možemo ići dalje od toga dok ne razmotrimo svjedočanstvo o ostatku kulturnoga rječnika.

Naselja...............................................................................Većina termina za naselja i arhitekturu tako je općenita da nam ne pruža ništa osim najbljeđe slike praindoeuropskih naselja. Riječi za kuću, stup, vrata i okvir za vrata dosta su dobro utemeljene. Podudarnost između sanskrtskoga vraja ograda od pletera' i staroirskoga fraig 'zid od šiblja' upućuje neke lingviste na zaključak da trebamo zamišljati zidove izrađene od pletera, dok povezane riječi za zid, glinu i tijesto upućuju na upotrebu žbuke. Zajednička riječ za ognjište također je posvjedočena. Kada zađemo iza temeljnog područja nastambi do većih konstrukcija, nalazimo se u zanimljivijem, ali i spornijem području. Srodnice izvedene iz indoeuropskoga *wiks pronalaze se u nekim jezicima, sa značenjem koje se opisuje kao 'kuća' (grčki (ivjoikos), 'selo' (latinski vicus, gotski %veihs) i 'rod' (staroindijski vis'-). Na temelju te podudarnosti značenja bi se mogla prikupiti zajedno, a zatim bi se mogla izvesti iz riječi koja je značila malu naseobinu čiji su članovi bili srodnici - moglo je to biti bilo što od nekoliko kuća koje pripadaju proširenoj obitelji do klana26.

25 Szemerenyi izvodi indoeuropski što daje staroindijski viš- 'naselje, klan, pleme' itd., iz indoeuropskoga glagola * weyk- 'hodati,

153


Na kraju, imamo zajedničku riječ za utvrđeno .ograđeno zemljište; ona je ođražena u tako različitim jezicima kao što je sanskrt_/!zir, grčki polis i litavski piliš. Premda se značenje nekih među tim riječima razvilo u 'grad', prilično je sigurno da su one iskonski označavale tek utvrđe-

; no povišeno mjesto (usporedi grčki akropolis 'visoka utvrda'.). Možemp stoga pretpostaviti da je u praindoeuropskom krajoliku bilo nekakvih utvrđenih naseobina ili utočišta.

TehnologijaU praindoeuropskome se može rekonstruirati mnogo riječi za različite tipove lonaca i posuda. Pronalazimo ih u usporedbama kao što su sanskrtski caru-, staroirski coire i staronordijski hverr, premda valja priznati da leksičke rekonstrukcije ne pružaju vrstu opisa koji bi mogao biti koristan arheologu. Jedino je podudarnost toharskoga izraza tseke.. .peke i latinskoga fingo.. .pingo 'oblikujem.. .oslikavam' uputila na zaključak da su se Indoeuropljani koristili obojenom keramikom, no njegova točnost nipošto nije zajamčena tako oskudnim svjedočanstvom.Rječnik koji se odnosi na obradu kovine slabo je i kontroverzno predstavljen. Čini se daje prvotna iskoristiva kovina bila ona od koje je potekao sljedeći niz riječi: sanskrtski ayas 'kovina, željezo', latinski aes 'bronca', staronordijski eir 'bronca, bakar' i engleski ore 'ruda'. Općenito se smatralo da je temeljno značenje te riječi bilo 'bakar', a da su značenja 'bronca' i 'željezo' kasniji semantički razvoj. Iako vremenski okvir koji obuhvaća indoeuropski prajezik svakako isključuje 'željezo', 'bronca' nije nužno isključena kao izvorno značenje te riječi. Međutim, odsutnost ijedne zajedničke riječi za kositar u indoeuropskim jezicima mogla bi podupirati isključivanje bronce iz indoeuropske kulture. Naravno, to je slučaj samo ako indoeuropski *heyes nije označivao uvezenu broncu, dok je tehnika njezine proizvodnje govornicima prajezika bila nepoznata. Poznata je također i druga riječ za bakar, za koju se čini da je povezana s praindoeuropskim korijenom ^p u d h - 'crven', no u tom je slučaju njezina sličnost sa sumerskim urud 'bakar' dovela do mnogih

ići', i time pokazuje daje ta riječ izvorno označivala skupinu u pokretu (usp. engleski gang 'banda' od zastarjeloga glagola gang'iti'),atekjenaknadno prenesena na stvarno naselje klana ili obitelji (1977,96 - 99).

154


spekulacija o kulturnim odnosima između Indoeuropljana i Sumera- na, možda preko nekoga posrednika. Na kraju, srodne riječi za brus na sanskrtu, grčkom i germanskom također upućuju na to da su se kovine upotrebljavale u praindoeuropskoj zajednici.Postoje dvije mogućnosti u vezi s dragocjenim kovinama, no obje su manje pouzdane zato što su izvedene iz korijena koji su tako plodni i očiti da ne možemo biti sigurni da se ne radi o neovisnim tvorbama, umjesto o ostatcima naslijeđene riječi. Primjerice, zlato je blisko povezano s riječima koje znače 'sjajno' ili 'žuto', dok je riječ za srebro očito izvedena iz riječi za 'bijelo'. Teško je biti posve siguran glede tih kovina, premda se može prilično čvrsto tvrditi daje praindoeuropska zajednica poznavala srebro.Već smo vidjeli da su Indoeuropljani poznavali sekundarne tehnologije povezane s ratarstvom i uzgojem stoke. Svakako ima dovoljno svjedočanstava što upućuju na šivanje, pletenje i tkanje vune. Osim vune, Indoeuropljani su poznavali konoplju, a većina europskih jezika dijeli riječ za lan ili laneno platno. Lingvističko svjedočanstvo malo nam govori o izgledu praindoeuropske odjeće (*wes~), osim da se najstarijim Indoeuropljanima može pripisati riječ za pojas (*yeh3s-). Mljevenje žita i uprezanje životinja za vuču očiti su u podudarnosti sanskrtskoga yu- gam 'jaram', grčkoga zugon, latinskoga jugum, engleskoga yoke i drugih srodnica. Indijske i grčke podudarnosti jasno upućuju na upregnut par životinja. Možda se radi o plugu ili, što je s kulturnopovijesne točke gledišta još zanimljivije, o vozilima s kotačima.Jedno od zamjetnijih područja praindoeuropskoga leksika jest ono koje se odnosi na nazivlje povezano s kolima. Ono obuhvaća nekoliko riječi za kotač, kao i riječi za osovinu i glavčinu kotača. Osim tih općih termina bespomoćni smo u pokušajima da otkrijemo precizniju sliku konstrukcije ili izgleda indoeuropskih kola ili kočija. Međutim, kao što ćemo poslije vidjeti, samo postojanje tih kola veoma je važno kulturno obilježje27.

27 Renfrew (1987,86) odbacuje upotrebu lingvističke paleontologije u rekonstrukciji kulturnih predmeta poput vozila s kotačima u indoeuropskom prajeziku. On piše: »Svakako je zanimljiva okolnost da je sanskrtska riječ za 'kola', ratha, prema kompetentnim lingvistima srodna s latinskom riječi za 'kotač', rota, i to zahtijeva povijesno objašnjenje. No odatle je daleka teza da su neki hipotetski Praindoeuropljani upotrebljavali bojna kola s kotačima (ili čak obična kola s kotačima) u svojoj iskonskoj pradomovini.« Isključivanje takvih kasnih kulturnih termina nužno je jer Renfrevvova hipoteza traži od nas da »protegnemo« Indoeuropljane oko 3000 godina

155


Osim kopnenog prijevoza, postoji i jasan niz srodnica koje naznačuju postojanje praindoeuropskoga *nehus camac, sanskrtski nau, grčki naus, latinski navis itd. Sredstva za njegovo pokretanje ograničena su na niz srodnica koje označuju vesla.S obzirom na praindoeuropsko oružje, najjednoznačnije rekonstrukcije tiču se luka, žice na luku i strijele, što sve potvrđuje da su se barem predci Grka i Indoiranaca koristili lukom i strijelom. Ubodno oružje, poput bodeža, pretpostavlja se na temelju srodnica sanskrtski asis 'mač' i latinski ensis 'mač'. I tu se suočavamo sa značenjima koja su, čini se, prenedavna da bismo ih projicirali u praindoeuropsku zajednicu, a treća srodnica, palajski hasira-, vjerojatno je značila ’bodez.Na kraju, mogli bismo očekivati da će nam Inđoeuropljani ostaviti bolje svjedočanstvo o riječi za sjekiru. Kako sada stvari stoje, poznata su tri različita naziva s različitim stupnjem kontroverznosti. Tamaz Gam- qrelidze i Vjačeslav Vs. Ivanov navode usporedbu hetitskoga ateš-, sta- roengleskoga adesa i, možda, sanskrtskoga -adhiti, što sve znači 'sjekira. Poznata je i podudarnost između grčkoga pelekus i sanskrtskoga paras'u-, što se tradicionalno uspoređuje s 2kzd$)dm pillakku-. Akadska riječ zapravo znači 'vreteno' ili 'šiljak'. Ta je riječ vjerojatno posuđeni- ca u grčkome i indoiranskome iz nekoga stranog izvora. Sve u njezinoj strukturi upućuje na zaključak da to nije domaća indoeuropska riječ. Posljednji termin predstavlja zagonetni niz srodnica povezanih s indoeuropskim *h2ekmon. Taje riječ zagonetna jer znači i 'kamen' (i 'malj') i 'nebo'. Hans Reichelt pokušao je objasniti to dvostruko značenje tako daje pretpostavio indoeuropsko vjerovanje u nebo kao kameni svod. U novije je vrijeme J. Peter Maher pošao od početnoga korijena *b/k- koji je značio oštar' te pretpostavio da je riječ izvorno označivala neki oštri

prije najranijeg svjedočanstva za vozila s kotačima. Treba zapamtiti daje riječ rothp/eha, l-oja je gore navedena, zabilježena u indoiranskome, italskome, aibanskome, keltskome, baltijskome i germanskome. Druga srodna riječ za 'kotač/kola' {‘ ICek^ćm) poznata je u keltskome, germanskome, baltijskome, slavenskome, toharskome, indoiranskome, grčkome i frigijskome, a treća je još posvjedočena u hetitskome i toharskome. Treća riječ (*hm wrgis) upućuje na značenje 'kcrtač' u hetitskome: toharskome, dok se dhroghćs 'kotač' nalazi u keltskome, grčkome i armenskome. Riječ (*hm eibjis) za motku na kolima poznata je u hetitskome, indijskome, grčkome i slavenskome. Orma je poznata u hetitskome i sanskrtu, osovina je zabilježena u indijskome, grčkome, latinskome, keltskome, baltijskome, slavenskome, germanskome i toharskome. Riječ za jaram [*yugdm), što se obično veže za vuču u paru, posvjedočena je u hetitskome, indijskome, grčkome, latinskome, germanskome; ba tijskome, slavenskome, keltskome i armenskome. Glagol koji znači vožnju ili putovanje u kolima posvjedočen je u indijskome, iranskome, grčkome, itals<ome, baltijskomei germanskome. Lingvisti općenito prihvaćaju rekonstrukciju vozila s kotačima u indoeuropskon prajeziku; ona se ne tem e lji kao što Renfrew naizgled tvrdi, samo na podudarnosti između latinskoga i sanskrta.

156


predmet, tj. sjekiru, koja je, naravno, morala biti izrađena od kamena (Maher je imao na umu klasične »bojne sjekire« kulture vrpčaste keramike). Ista je riječ pružila temelj za nazivlje koje se odnosi na nebo te maljeve i koplja, koji se često vežu s indoeuropskim bogovima groma. Taj se kompleks prividno nevezanih značenja razrješuje na način koji je poznat svakome tko je upoznat s proučavanjem starina. Još je u 18. st. bilo znanstvenika koji su ustrajali u,općem pučkom vjerovanju da su kamene sjekire ostatci munja (odakle engleske riječi thunderbolt i elf-shot te Donnerkeil u njemačkome ili pierre a foudre u francuskome). To je, tvrdio je Maher, samo prežitak starijih indoeuropskih vjerovanja koja su metaforički povezivala sjekire s pojavama kao što su grom i munja.

Društveno ustrojstvoPostoji neka strašna ironija u činjenici da se suvremeni arheolozi često bave problemom rekonstrukcije društvenih sustava prapovijesnih naroda, a povijesni lingvisti nude im tako detaljne rekonstrukcije koje su još posve neostvarive arheološkim metodama, čak i kada znamo što valja tražiti. Ništa se ne može učiniti što posve uzaludnima izgledaju godine pokušaja da se otkriju društveni sustavi na temelju podrobnih istraživanja posmrtnih ostataka kao kada vas lingvist obavijesti kako je praindoeuropska zajednica po svoj prilici upotrebljavala sustav srodstva tipa Omaha. To je zato što nitko ne zna kako bi to trebalo izgledati »na terenu«. Sve lingvističko svjedočanstvo upućuje na zaključak da je praindoeuropsko društvo bilo patrilinearno i s muškom dominacijom, odnosno, da upotrijebimo već isluženi termin, »patrijarhalno«. Nemamo zajedničkoga naziva za muža ili ženu, premda možemo rekonstruirati indoeuropsku riječ *widheweha 'udovica'. Ne možemo rekonstruirati zajedničku riječ za brak u indoeuropskom prajeziku, ali, kao što smo vidjeli, mnogi indoeuropski jezici upotrebljavaju isti praindoeuropski glagol *tmdh- 'voditi (doma)' kada izražavaju čin ženidbe s mladoženjine točke gledišta. Odatle slijedi daje pravilima-o prebivalištu Indoeuropljana bio obuhvaćen ženin odlazak u mužev dom ili dom njegoKe .0biteljir-' ....Među odnosima srodstva, osobito zanimanje izaziva uloga majčina bra-

' ta i sestrina sina. Cini se da su osnovni jezični oblici *h2euh2os za maj-


* aw(y)os (OtOt) 1

* anis(O t Ma)

* aw(y)os (Ma O t) T

* awis (Ma Ma)

* pattwyos * pater * materi* aw(y)os

(Ot Br) (Ot) 1" (Ma) (Ma Br)

1*EGOM = O

1* bhrater =(B r)

= p osunus(Br S in)

i* svvesor

(Se)

1 ... n 1* nepots(Se Sin)(S in)

i i! i utj 11 'i —1~(Kći)

1* nepots(S in S in)

i‘ neptis(S in K ć i)

r ...* nepols (Kći Sin)

1* neptis(Kći K ć i)

* neptis(Se Kći)

Ot = otac Ma = m ajkaBr = brat Se = sestra

Sin = sm Kći = kći

73. Praindoeuropski termini za srodnike rekonstruirani prema sustavu Omaha. Jedno od obilježja sustava Omaha jest preskakanje naraštaja, pri čemu se isti termin rabi za djeda i majčina brata (ujaka), npr *aw(y)os: hetitski huhhas 'OtOt, MaOt', armenski hav 'OtOt, MaOt\ staroslavenski ujb 'MaBr, staropruski awis 'MaBr, latinski avus 'OtOt, MaOt\ staroislandski afi 'OtOt, MaOt', staroirski aue 'unuk'; s druge strane, isti se termin predlaže u značenju 'unuk' i 'nećak', npr. *nepot- sanskrtski napat 'unuk, potomakavestijski napa 'unuk, potomak', grčki nepous 'potomak, albanski nip 'unuk, nećak, staroslavenski netii 'SeSiri, litavski nepuotis 'unuk, SeSin, staroengleski nefa 'unuk, SeSiri, latinski nepos 'unuk, SeSin,Se Kći Sin, staroirski nie 'SeSin, te kornički nie 'unuk, nećak. Rekonstrukcije izvornih indoeuropskih značenja ni u kojem slučaju nisu općeprihvaćene, a mnogi lingvisti tvrde da je značenje *nećak za *nepot- zapravo vrlo kasni razvoj u pojedinim indoeuropskim jezicima te da nije naslijeđeno iz prajezika.

čina oca i majčina brata te *nepot- za praunuka i sestrina sina. To je obrazac za koji neki tvrde da je u skladu s preskakanjem naraštaja kakvo se pronalazi u sustavu Omaha28. U cijelome indoeuropskom svijetu

ls Friedrich (1966), Worđig (1970) i Gates (1971) tvrde da je praindoeuropski sustav srodstva bio tipa Omaha Ili; Huid (1981) pretpostavlja da je on bio tipa Omaha ii ili IV. Beekes (1976) smatra da uopće nema čvrstoga svjedočanstva za pretpostavku da je u indoeuropskome postojao sustav srodstva Omaha. Ha sličan način Szemerenyi (1977) odbacuje klasifikaciju Omaha i, poput Beekesa, naglašava važnu vezu ega i majčina brata (ujaka), a da ne prihvaća terminološke identičnosti, primjerice, OtOt-MaBr koje pretpostavlja sustav Omaha. Moguće je s pouzdanjem pretpostaviti da su indoeuropljani poznavali patrilinearni sustav te da u povijesti nekih podskupina ima svjedočanstva o brkanju naziva među naraštajima, npr. 0t0t\MaBr\X\ SinSin sa SeSin. Među klasičnim sustavima srodstva koji su opisani u udžbenicima, indoeuropski je sustav vjerojatno bliži sustavu Omaha nego ijednome drugome. Međutim, u njemu nedostaju pravila, tipična za sustav Omaha, o preskakanju naraštaja, stapanju naraštaja i polubraći. Raprava se osobito vodi o tome otkrivaii term'mološko miješanje naraštaja u nekim indoeuropskim skupinama tragove izvornoga sustava, koji predstavlja barem neka obilježja sustava srodstva Omaha, ili se radi o kasnijim razvojima u pojedinim indoeuropskim skupinama, do Čega je došlo kada su se njihovi vlastiti sustavi srodstva razvili kako bi se uskladili s izmijenjenim društvenim odnosima. Korisno je prisjetiti se da - osim veze s patriiinearnošću (što bismo i bez cijele ove prepirke mogli pripisati Indoeuropljanima) - identificiranje indoeuropskoga sustava srodstva sa sustavom Omaha ne pruža nikakve druge spoznaje o indoeuropljanima.

158


opažamo dobro poznati obrazac koji se može predvidjeti iz strukture srodnosti odražene u indoeuropskim jezicima. Općenito otac zauzima ulogu strogoga gospodara, kao i očeva braća koja se, u patrilinearnom sustavu, natječu za položaj autoriteta nad svojim mlađim srodnicima (i mogućim suparnicima). S druge strane, u patrilinearnom je sustavu ujak izvan nasljedne linije, a njegovo se ponašanje redovito svodi na ulogu osjećajnoga i prijateljskog savjetnika. U tom svjetlu valja shvatiti Tacitovu tvrdnju o starim Germanima: »Sestrine sinove smatraju gotovo jednako srodnima njezinoj braći kao i njihovu vlastitom ocu«, te druge stare povijesne izvore. Iz toga naravno slijedi daje čovjek bio u osobito bliskom odnosu sa svojim ujakom te daje imao istu ulogu prema sinovima vlastite sestre, koji su se nazivali indoeuropskim terminom *nepot-. Osim toga osobitog obrasca ponašanja, bilo je ustvrđeno da je odgajanje izvan vlastite obitelji bilo organizirano na sličan način. Primjerice, Beowulfa je odgojio njegov pradjed po majci, irskoga prvaka Ču Chulainna odgojio je njegov ujak Conchobor, a u istom odnosu stoje i Roland i Karlo Veliki itd. Kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, osobit odnos *nepdt- i ujaka izvanredno je razrađen u indoeuropskoj mitologiji.

Osim obitelji, pojavljuje se još nekoliko institucija. Jedna je od njih klan, a njegov je vođa (*wilć-potis) odražen u zaprepašćujućoj podudarnosti između avestičkoga vispaitiš 'vođa klana, gospodar kuće' i litavskoga viešpats 'gospod', isprva 'gospodar ldana', te vrlo neočite albanske srodnice zot gospodin'. Međutim, teško se pouzdano uzdignuti iznad razine klana. Znamo daje u starome Iranu pleme nazivano zantu-, što je riječ besprijekornoga indoeuropskog podrijetla, a ima isti korijen kao i riječi poput latinskoga gens 'pleme, rod', staronordijskoga Mnd 'sljedbenik' i engleskoga kin 'rodbina'. Međutim, tu je riječ o istome korijenu, a ne riječi, te se ne može znati je li posrijedi naslijeđena riječ za pleme ili ne.

Čini se da su dva naziva povezana s nekim oblikom vojnog ustrojstva. Poznatiji od njih potječe od indoeuropskoga *teuteha-, što se odrazilo u perzijskoj riječi za gomilu' to da, ali se češće prevodi kao 'narod' oskič- koga touto, staroirskoga tuath, latvijskoga tauta, starovisokonjemačkoga diota (odakle dolazi Deutsch), vjerojatno hetitskoga tuzzi, a pojavljuje se u osobnim imenima koja su zabilježena među Grcima, Ilirima i Gali

159


ma. Nadalje, postoji podudarnost hetitskoga lahha- Vojni pohod', mikenskoga ra-wa-ke-ta (lavjagetas) zapovjednik', grčkoga lafa)os 'narod pod oružjem' i frigijskoga lazuagtaei 'zapovjednik'. Dvojbeno je do koje se mjere ijedan od tih naziva može projicirati u p nđ ndo europsko društvo da označi odred ratnika ili apstraktnije konceptualizacije naoružanoga naroda. Pa ipak, malo bi znanstvenika poreklo da to svjedočanstvo potvrđuje postojanje nekog oblika vojne institucije među najranijim Indoeuropljanima. Rječnik sukoba također se očituje u praindoeuropskoj riječi za krvnu osvetu ili krvnu odštetu, što je odražena u avestič- kome i grčkome.

Na vrhu najvišeg sloja praindoeuropskoga društva, prema standardnim priručnicima indoeuropske kulture, bio je kralj, čiji je naslov obično rekonstruiran na temelju priručničkog niza: sanskrt rajan-, latinski rex, galski rix, staroirski n, a možda i trački Rhesos. Tvrdilo se da praindoeuropski *h/egs nije bio nužno uobičajeni svjetovni vladar. Lingvisti su ustvrdili da je korijen te imenice *h3reg-, što znači proširiti, ispružiti u ravnu crtu, izravnati'. Engleska je riječ right 'pravo; desno' odraz toga korijena, a ista opreka koju imamo između onoga što je pravo ili ravno i onoga što je iskrivljeno ili krivo, tj. nepošteno ili loše, susreće se posvuda u indoeuropskim jezicima (vidjeti peto poglavlje). Jan Gonda i Emile Benveniste u temeljnoj su etimologiji te riječi tražili znamen izvorne funkcije praindoeuropskoga *h}regs. Gonda je smatrao da je ta riječ označivala onoga koji proširuje ili poseže, što je metafora za službeno djelovanje kralja, koji se u indoeuropskoj predaji često prikazuje kako svoje dužnosti obavlja raširenih ruku. Benveniste je tvrdio daje temeljno značenje bilo 'onaj koji je utvrdio što je ispravno'. To je upućivalo na vođu koji se više bavio održavanjem društvenoga i moralnoga reda, a ne na svjetovnoga vladara koji silom upravlja svojim podčinjenima ili ih vodi u bitku. Doista, Benveniste smatra da je indoeuropski kralj možda imao više svećeničke funkcije jer je korijen koji znači 'proširivati' ili 'ispravljati' mogao biti povezan s dužnostima poput određivanja međa. Te su međe mogle biti oznake svetoga područja u naselju, granice samoga naselja ili granice teritorija nekoga naroda.

Cijeli je taj pojam indoeuropskih kraljeva nedavne bio osporavan. Najprije je Andrew Sihler ustvrdio da izvorni korijen ne znači 'poredati u

160


ravnu crtu', već 'biti učinkovit, imati moć'. Zatim je Hartmut Scharfe pregledao vedsko svjedočanstvo, jedinu građu koja nam pruža azijsku srodnicu, i otkrio da riječ rajan- u najranijim vedskim tekstovima nije muškoga roda i da ne znači 'kralj', nego je ženskoga roda i označuje 'snagu, moc. Ako se to prihvati, tada više uopće nemamo svjedočanstvoo praindoeuropskim kraljevima, a potvrde koje preostaju ograničene su na keltski i italski, dvije jezične skupine koje dijele brojne sličnosti i upućuju na osebujan politički razvoj među nekim indoeuropskim skupinama u zapadnoj Europi. Scharfe pak opaža da podudarnost između sanskrtskoga rajan- i grčkoga aregon upućuje na praindoeuropsku riječ za 'zaštitnika' ili 'osobu s moći ili karizmom', ali ne za 'kralja'. Najviši je društveno-politički stupanj, koji Scharfe pripisuje Indoeuropljanima, naš *wik-potis, gospodar klana', o čemu smo već govorili.Moramo ukratko pogledati i najopterećeniju indoeuropsku riječ: arijski. Kao etničku oznaku, tu je riječ najbolje ograničiti na Indijce i Irance, i to s najviše prava na ove posljednje jer ona i danas imenuje zemlju Iran (od avestičkoga genitiva množine airyđnam preko kasnijega iranskoga eran do iraii). Veliki perzijski kralj Darije opisao je sebe kao Arijca. Taj se termin također naširoko upotrebljavao u Indiji, gdje je označivao onoga tko je član zajednice (premda su pojedinosti o tome tko je uistinu bio uključen u zajednicu ostali predmetom žustre i neriješene prepirke). Teško je reći je li ta etnička oznaka bila ograničena na Indo- irance ili nije. Moguća se srodnica pojavljuje, primjerice, u hetitskome, gdje označuje 'srodnika, prijatelja'. U tom se jeziku pojavljuje i negativni izraz natta ara 'neprikladno za zajednicu', odnosno 'ono što se ne radi'. Iako neki tvrde da se taj korijen nalazi u imenima mnogih drugih indoeuropskih naroda, primjerice u irskome Eriu i aire, trebalo bi utrošiti više truda da se to dokaže nego što bi se isplatilo. Stoga je sigurnije da ostanemo pri općem konsenzusu da taj korijen nije drugdje posvjedočen, nego da se dalje time ovdje bavimo29.

® Szemerenyi (1977,125 -149} pruža iscrpan sažetak svih argumenata koji se tiču riječi arya- i zaključuje da ona čak i nije indoeuropska, nego bliskoistočna, vjerojatno ugaritska posuđenica, te da je značila 'srodnik, pratitelj'.

161


ZaključakU pregledu praindoeuropske kulture zaobišli smo knjige napisane o rekonstruiranom rječniku jer se mnogo toga što one sadržavaju ili svrstava u kategoriju predvidljivih pojava ili se radi o čimbenicima o kojima istraživač prapovijesti može zaključiti i iz drugih izvora, a ne samo jezičnih. U takvu rekonstruiranome indoeuropskom rječniku mogu se naći riječi kao što su dan, noć, zemlja, nebo, oblaci, sunce, mjesec i zvijezda. Možemo biti sigurni da su nam Indoeuropljani bili tjelesno slični i da se mnoge riječi za dijelove tijela mogu rekonstruirati usporedbom indoeuropskih jezika. Doista, bizarna je nadoknada znanstveniku koji se muči ne bi li utvrdio jesu li Indoeuropljani poznavali neki jako važan predmet materijalne kulture kada ustanovi da su oni bili znatno susretljiviji pri prijenosu čak dviju riječi za 'puštanje vjetrova'. Engleski rječnici možda se katkad suzdržavaju od takvih vulgarnih riječi kao što jzfart 'prdjeti', ali ta riječ zadobiva važnost usporedi li se s nizom: sanskrt pardate, grčkiperdomai, litavski perdžiu, ruski perdet', albanski pjerdh glasno prdjeti' (što se razlikovalo od indoeuropskoga *pezd- 'tiho puštati vjetrove').Okrenemo li se sada važniiemu. vidjet ćemo da postojanje riječi zaion- čajrstvo, domaće životinje ijatarstvoji,praindoeuropskom leksiku pokazujeda je njihoya.-zajedmea- bil3rbar-em~neolitska te da ne bi imalo smisla pripisati-Ladoeuropljane ranjjim društvima skupljača i lovaca u mezolitiku. Štoviše, u indoeuropskome rječniku ne susrećemo samo riječi koje se povezuju s izvornom »neolitskom revolucijom«, već i leksičke ostatke koje je AndrevvSherjattAazvao -kasniiom-»revolucijom sekundarnih proizvoda«. Oni obuhvaćaju sekundarne upotrebe i proizvode od domaćih životinja^primjerice mliječneproizvode, vunu i tkanine, kola s kotačima, jarmove. plugove i pripitomljene konje. Sherratt smatra da su se ti sekundarni proizvodi pojavili u Europi nekoliko tisuća godina nakon pojave neolitskoga gospodarstva.Kada razmotrimo najnovije elemente naslijeđenoga indoeuropskog rječnika, većina se njih ne pojavljuje u Euroaziji prije četvrtoga tisućljeća prije Krista. Najranija kola s kotačima očito su pojava iz četvrtoga tisućljeća, bez obzira na to pojavljuju li se u Mezopotamiji, na Kavkazu, u crnomorsko-kaspijskoj stepiiH^dužJD-unava.._ČLnL&e.-da-j.e_ko.nj

162

P R A IN D O E U R O P S K A KULTURA

prvi put pripitomljen oko .početka, četvrtoga tisućljeća, a kovine-poput, srebra rijetko se pojavljujuigdje u.Eumazijlprije četvrtoga tisućljeća prije Krista...Budući da nas oprez uči da će nalazi otkriveni u budućim iskopavanjima najvjerojatnije povećati starinu svakoga izuma, mogli bismo kao okvirni datum prihvatiti daje oko 4500 g. pr. Krista najranije vjerojatno vrijeme za kulturu koja se može rekonstruirati na temelju rječnika indoeuropskih jezika. Vep smo iz pregleda svjedočanstavao najstarijim Indoeuropljanima u povijesnim zapisima vidjeli kako posljednji datum za Indoeuropljane ne može biti znatno kasniji od 2500 g. pr. Krista, već nešto raniji. Dakle., .općenito govoreći,Jndaeuropljani su bili kasnoneolitičkoj-li eneolitičko društvo koje se počelo osipati u razdoblju od 4500 do 2500 p pr. Krista.30 To je vremenski okvir kojim ćemo se poslužiti kada se upustimo u potragu ža pradomovinom Indoeuropljana. Ali najprije valja razmotriti još jedan izvor podatakao kulturi koji bi nam mogao pružiti uvid u narav praindoeuropskoga društva. Moramo ukratko ispitati golemo svjedočanstvo o religiji i mitologiji Indoeuropljana.

’• Glotokronologija (ili leksikostatistika) još je jedan pristup datiranju indoeuropskoga prajezika. Ona se može smatrati lingvističkom verzijom datiranja s pomoću radioaktivnog ugljika. Temelji se na pretpostavci da će se jezici, koji su nekoć dijelili istoga genetskog pretka, udaljavati jedan od drugoga zamjenom temeljnoga leksika jednoličnim tempom. Zatim se u približnim kalendarskim godinama računaju zajedničke i izmijenjene riječi s popisa temeljnoga leksika (obično niz od 100 ili 200 riječi). Ta tehnika, barem za utvrđivanje vremenske dubine jezičnih podjela, nije općeprihvaćena među lingvistima. Bila je osporavana i na temelju njezine teorijske premise (da jezici postojanim tempom gube zajednički rječnik) i zbog vrlo stvarnih teškoća u praktičnom provođenju. Kada se ta metoda primijeni na podjelu indoeuropskih jezika (v. Svvadesh, M „ »Unas Correlaciones de flrgueologia y Linguistica«, u: P. Bosch Gimpera, £1 Problema Indoeuropeo, Mexico, 1960; također H. VVittman, IF64 (1969): 1 -1 0 ), rezultati obično upućuju na to da su se najranije razlike u indoeuropskoj porodici pojavile između 4 500 i 3 500 g. pr. Krista. Mnogi, ako ne i gotovo svi lingvisti radije se koriste vlastitim intuitivnim osjećajem za vrijeme u procjenjivanju indoeuropskoga na temelju opaženih razlika tijekom vremena, među povijesno posvjedočenim dijalektima, poput romanskih jezika.

163

PETO POGLAVLJE

Indoeuropska religija

Najstariji vjerski obredi indoeuropskih naroda ne pretpostavljaju postojanje hramova ili idola. Čak nema

ni termina za hram koji bi se mogao rekonstruirati.M eđutim, postoji »štovanje«, zamišljeno kao gostoljubivprijani s obrokom koji se sastoji od zaklanih

životinja, praćen recitiranjem pjesama, kao da

*nebesnici« dolaze tt posjet »zemljanima«.

Paul T h ie m e , 1964.

U što su vjerovali Inđoeuropljani ili, da upotrijebimo njihove vlastite riječi, u što su »polagali svoja srca«? Taj arhaični izraz još je na zaobilazan način sačuvan u engleskome, gdje je latinski glagol ere do 'vjerujem' posuđen kako bi oblikovao englesku riječ creed 'vjerovanje'. Srodnice su te riječi staroirski cretim, hetitski karatan dai, staroindijski šrad-dha i avestički zrazda-, Usprkos nekim lingvističkim teškoćama, valja priznati da se čini kako je taj praindoeuropski izraz bio tvoren od riječi za srce (*kerd-) i od glagola koji je značio 'položiti, postaviti' (*dheh -). Da bismo proučili indoeuropsku mitologiju, neće nam trebati pristup samo izravnom svjedočanstvu rekonstruiranoga rječnika već i teže dostupnom svjedočanstvu mitova raznih indoeuropskih naroda. Budući da indoeuropska mitologija privlači golemo znanstveno zanimanje, usredotočit ćemo pozornost na svjedočanstvo o indoeuropskoj religiji koje nam može dati podatke o obrednim običajima i strukturi indoeuropskoga društva.

Premda su lingvisti odavna pokazivali zanimanje za religiju drevnih Indoeuropljana, rezultati koje je proizveo tip lingvističke rekonstrukcije kojom smo se služili u prethodnom poglavlju nisu ni brojni ni uvijek osobito čvrsti. Jednu od očitijih podudarnosti možemo vidjeti u sličnosti sanskrtskoga devas, latinskoga deus, litavskoga dievas, staroirskoga dta

IN D O E U R O P S K A RELIG IJA

i staronordijskoga (u množini) tivar 'bogovi'. Osim toga, najdomljivija je od svih usporedbi:

nebo otacsanskrt đyaus pita

grčki Zeus paterlatinski Ju piterumbrijski Iuve patreilirski Dei paturoshetitski DŠiuš -indoeuropski *dyeus *ph2ter

Premda možemo prilično jednostavno prevesti indoeuropsko *dyeus phtet kao 'Otac Nebo', ne možemo biti sigurni da shvaćamo ulogu toga boga u religiji praindoeuropske zajednice. Neki bi svakako posumnjali da 'Otac' ovdje označuje onoga tko je začeo bogove ili čovjeka. Nasuprot tomu, odavna se tvrdilo da je taj izraz označavao tip autoriteta koji se povezuje s latinskim izrazom paterfamilias. Drugo, istoga boga pronalazimo na vrhu nekih indoeuropskih religija, poput grčke i rimske, ali on ima manje očitu važnost u drugima, poput indijske. Neki su promatrali uspon 'Oca Neba' u Sredozemlju kao razmjerno nedavnu pojavu, kojom se stariji indoeuropski bog stopio s lokalnim mediteranskim božanstvima vremenskih prilika, odnosno oluje.Većina drugih leksičkih podudarnosti obično je povezana s predvidivim prirodnim pojavama. Primjerice, bog Sunca (ili božica) obično se pretpostavlja na temelju podudarnosti sanskrtskoga Surya, galskoga Sulis, litavskoga Sđule, germanskoga Sol i slavenskoga Car’ Solnce. Nadalje, možemo rekonstruirati zajednička imena za Mjesec i zoru, koji se oboje pojavljuju kao božanski likovi u nekim indoeuropskim religijama. Ponešto je teža usporedba indijskoga boga kiše imenom Parjđnyas, litavskoga Perkunasa, slavenskoga Peruna i nordijske Fjorgyn, Thorove majke, pri čemu ne treba dokazivati da je Thor bio bog gromovnik. Nije neobično da su se na temelju takvih podudarnosti mnogi indoeuropeisti zadovoljili time da promatraju indoeuropski panteon kao ne

165

RE LIG IJA

ko obogotvorenje glavnih prirodnih elemenata. Da se prodre dalje od te razine uspoređivanja, pretpostavlja stanovitu količinu lingvističkog izvrtanja, stoje nudilo malokad prihvaćene jednadžbe. Primjerice, neki su upozoravali na moguću jezičnu sličnost između Kerbera, psa koji je čuvao ulaz u grčki Had, i epiteta s'abđla 'pjegavi, šareni' (*kerbero-}), standardnog epiteta jednoga od pasa Jame, indijskoga boga mrtvih. I čak uz više prisilnih rješenja nego što ih dopušta poredbena metoda u lingvistici, sve što se dobiva takvom usporedbom ponešto je neskladna slika indoeuropskoga psa čuvara kraljevstva mrtvih, koji se odazivao na ime »Pjegavko«!Vjerojatno više obećavaju one mitološke rekonstrukcije čija je lingvistička osnova prihvatljiva, premda nam nužno ne pružaju jasnu slikuo svojem položaju u indoeuropskoj ideologiji. Svakako je jedan od in- trigantnijih primjera usporedba indijskoga (i avestičkoga) božanstva Ap[d]m Napat 'unuk/nećak vode' s latinskim Neptunom i irskim Nech- tainom. Posljednja dva božanstva čuvaju samo element *nepot- 'unuk ili nećak', no ipak su bili tijesno povezani s vodom. Latinski je bog bio rimski ekvivalent Posejdona, boga voda, a Nechtain je bio lik koji je održavao sveti izvor. Riječ * nepot- ima i istaknutu ulogu u eshatološkoj književnosti. Epske predaje nekih indoeuropskih naroda čuvaju priču0 »posljednjoj bitki«, npr. Bitki kod Kurukšetre u velikome indijskom epu Mahabharati. Tomu odgovara Druga bitka kod Mag Tureda među drevnim Ircima, Ragnarok među Nordijcima i neke druge. Otkriveno je da sve te različite priče imaju zajedničku strukturu, u kojoj se *nepot- pojavljuje kao glavni lik u sukobu sa zlim protivnikom.Postoji i podudarnost između indijskoga Manua, pretka ljudskoga roda,1 germanskoga utemeljitelja koji se zvao Mannus. Indijski bog Arya- man, obogotvorenje pojma »arijevstva«, možda je u keltskome srodan galskomu Ario-manusu i staroirskomu Airemu. Na kraju, možemo zapaziti sličnost između indijskoga boga Bhage 'djelitelja dobara' (čiji je iranski srodnik posuđen u slavenske jezike kao riječ za Boga) te frigijskoga Zeusa Bagaiosa.Međutim, sve te usporedbe nikada nisu smatrane potpuno zadovoljavajućima, pa se čini da su se izravne leksičke rekonstrukcije imena indoeuropskih božanstava pokazale manje zahvalnima od sličnih postupaka

IN D O E U R O P S K A RELIGIJA

u rekonstrukciji drugih oblika kulture. Ako je moguće ostvariti daljnji napredak, neki tvrde, to se može učiniti samo zamjenom metode utemeljene na poredbenoj lingvistici »novom poredbenom mitologijom«.

Dumezil i »trodioba«Temelj većini tekstova koji se danas pišu o indoeuropskoj mitologiji ima svoje podrijetlo u sociološkom pristupu istraživanju religije koji je utemeljio Emile Durkheim. On i njegovi sljedbenici pošli su od pretpostavke da mitovi izražavaju određenu društvenu i kulturnu stvarnost. Privlačnost takva pristupa smjesta je očita svakomu tko je upoznat s opsegom društvenih struktura odraženih u mitologijama različitih naroda. Primjerice, čini se da su se Sumerani klanjali panteonu bogova ustrojenome u skladu s arhaičnom verzijom njihova društvenog poretka. Među indoeuropskim narodima pronalazimo stari germanski društveni sustav i vrijednosti obuhvaćene staronordijskim panteonom, smještenim u Valhalli, dok antički grčki Olimp pobliže odražava složenije i specija- liziranije institucije starogrčkoga društva. Štoviše, mitovi nekog naroda nisu samo šifre za njihove (često arhaične) društvene strukture nego i osnažuju društvene odnose te služe kao božanske povelje za političku stvarnost. Primjerice, skitski mit o podrijetlu bilježi kako su se njihovi susjedi Agatirsi i Geloni morali podrediti skitskoj moći jer njihovi eponimski predci (Agatir i Gelon) nisu uspjeli u mitskome natjecanju napeti Heraklov luk. Naravno, Skit, predak Skita, uspio je u toj zadaći i osigurao božansku povelju koja je zajamčila superiorni društveni položaj Skita. Takvim pristupom istraživanje indoeuropske religije privlači veliku pozornost jer bi arhaična društvena stvarnost sačuvana u mitovima različitih indoeuropskih naroda mogla baciti svjetlo na ustrojstvo samoga praindoeuropskoga društva. Ipak, očito je da moramo prestati s oklijevanjem, izraženim na početku prethodnoga poglavlja, da se koristimo takvim svjedočanstvima želimo li slijediti taj smjer istraživanja. Rekonstrukcija praindoeuropske ideologije usporedbom struktura mitova različitih naroda bez daljnje lingvističke potkrjepe malo se razlikuje od drugih međukulturnih usporedbi dobivenih na sličan način. Međutim, odbaciti ovdje takva svjedočanstva značilo bi odustati od ra

167

R E LIG IJA

sprave o radu većine istraživača koji se danas bave istraživanjem indoeuropskih mitova. Toliko o mojoj metodološkoj strogosti.Očito je ishodište takva istraživanja način na koji su različiti indoeuropski narodi opažali društvene podjele u vlastitim zajednicama. Među najranije zabilježenima je poznata podjela društva u vedskoj Indiji na brahmane 'svećenike', kšatrije 'ratnike' i vaišije 'stočare i ratare, dok su šudre, najniža skupina, ostajale izvan arijske zajednice, a obuhvaćali su pokoreno domaće stanovništvo. Ne samo da je takva shema u Indiji bila veoma čvrsta do danas već je i prilično slična društvenim podjelama koje se pripisuju drugim indoeuropskim društvima. To se može vidjeti u ovoj tablici:

Indija Iran Grčka (jonski biji)

Rim Galija

I. svećenici brahmani athravan- svećenici,magistrati

flamines druides

II. ratnici kšatrije rathaeštar- ratnici milites equitesIII. stočari

ratarivaišije vastriyo-

fsuyant-težaciobrtnici

quirites plebes

Sve to svjedočanstvo upućuje na pojmovni okvir među drevnim indoeuropskim narodima, prema kojemu je društvo podijeljeno na tri staleža: svećenici, ratnici i stočari - ratari. Može li se takav sustav otkriti i u indoeuropskoj mitologiji?Naglašeno potvrdan odgovor na to pitanje ponudio je istaknuti francuski komparatist Georges Dumezil zajedno sa svojim kolegama i sljedbenicima. Oni su otkrili mnoge dokaze o tomu, što je, kako se čini, dovoljno čvrsto utemeljilo takvo tumačenje da izdrži ne samo njihove najogorčenije kritičare već i česte ispade najzagriženijih sljedbenika. Dumezil tvrdi da se svjedočanstvo o trodiobi indoeuropskoga društva može pronaći u jednome od najranijih izvora za indoeuropsku religiju- u ugovoru između Matiwaze, kralja države Mitani, i hetitskoga kralja. Taj ugovor potječe otprilike iz 1380 g. pr. Krista, a otkriven je u arhivima u Bogazkoyu (Hattuši). Mitanijski kralj, kao što smo već prije vidjeli, zazivao je imena očito indijskih bogova Mitre, Varune, Indre i Nasatye. Prva dva imena često se pronalaze zajedno u Vedama, i to kao Mitra-Varuna. Oni po Dumezilu predstavljaju dva glavna aspekta in


dijske vlasti. Mitra personificira pojam ugovora i upravlja pravnim aspektima vlasti, dok se Varunino područje više tiče magije i religije. Bog Indra ratnički je bog par excellence, dok su Nasatye blizanci, blisko povezani s konjima, a svoje najjasnije uloge pronalaze u održavanju zdravlja stoke i ljudi. Ukratko, tri temeljna staleža indoeuropskoga društva u svojem su kanonskom poretku prisutna u mitanijskome ugovoru.Ista se trodijelna podjela uvijek iznova uočava u mitologijama indoeuropskih naroda. Primjerice, Herodot bilježi kako je kraljevska titula među Skitima dodijeljena jednomu od trojice braće koji je mogao podignuti tri nebeska goruća predmeta koja su pala na zemlju: pehar, sjekiru i plug s jarmom. Prvi se predmet smatra simbolom funkcije obreda i vladanja, sjekira je oruđe rata, a plug s jarmom očito je simbol ratara. Pretkapitolsko božansko trojstvo u drevnome Rimu činili su vladar Jupiter, bog rata Mars i, naposljetku, Kvirin, zaštitnik naroda. Ili, da uzmemo poznatiji primjer, prije katastrofalne Parisove presude u grčkoj mitologiji tri su božice koje su se natjecale pokušale podmititi Parisa glavnim aspektima svojega značaja. Hera je ponudila moć, Atena vojnu vještinu, a Afrodita je obećala ljubav najljepše žene na svijetu, što bi se moglo smatrati očitim aspektom plodnosti.Trodioba nikako nije ograničena na božanske likove, nego obuhvaća i druge vidove društva. Primjerice, medicina je također podijeljena na sličan način; prema Pindaru grčki iscjelitelj Asklepije liječi ozljede bajalicama, rane zarezima, a iscrpljenost travama i napitcima. Sličan se sustav susreće u iranskoj Avesti, gdje se nabrajaju tri tipa medicine: liječenje bajalicama, liječenje nožem i liječenje travama. Bolesti vladajućeg staleža iscjeljuju se određenim svećeničkim bajalicama. Rane zadobivene u bitki ili lomovi područje su kirurgije. Iscrpljujuće bolesti koje prijete općoj dobrobiti liječe se travama i napitcima.Te su usporedbe gotovo neograničene, novi članci neprestano pridonose broju kanonskih recitacija o indoeuropskoj trodiobi. Pozadinski sustav, prema Dumezilu, jest onaj u kojemu je društvo obuhvaćeno trima temeljnim elementima ili - da upotrijebimo dumezilovski izraz— »funkcijama«:1. Prva funkcija podrazumijeva vlast, a obilježavaju sloj svećenstva koji u društvu održava magijsko-religijski i pravni poredak. Bogovi kojima se pripisuje funkcija vlasti često se prikazuju u paru, a svaki od njih odražava osobiti aspekt: vjerski,

169

R E L IG IJ A

kao u slučaju indijskoga Varune i nordijskoga Odina, i pravni kao u slučaju Mitreili Tyra.

2. Druga je vojna funkcija pripisana ratničkom sloju, koji je zadužen za primjenu napadačke i obrambene sile; tu se svrstavaju, primjerice, ratni bogovi Indra, Mars i Thor.

3. Treći stalež oprimjeruje plodnost i uzdržavanje, a obuhvaća stočare i ratare. Mitske ličnosti obično se pojavljuju u likovima božanskih blizanaca, blisko povezanih s konjima, a prati ih ženski lik. Takvi su primjerice indijski Ašvini (konjanici) i Sarasvatl, grčki Kastor i Poluks s Helenom te nordijski Frey, Freyr i Njorth.

Premda trodijelni sustav, pretpostavljen za drevne Indoeuropljane, pruža i mogućnost arheološke potvrde, pomalo iznenađuje koliko su se malo stručnjaci koji se bave poredbenom mitologijom služili arheologijom. Jedan je od malobrojnih iznimaka bio pokušaj samoga Dumezila da analizira jednu od brončanih ploča iz Luristana s obzirom na indoeuropsku mitologiju. Taj brončani pokrov tobolca, koji se datira u 8. ili 7. st. pr. Krista, ilustriran je sa sedam prikaza, od kojih se najviši i najniži mogu odbaciti kao ponajprije ukrasni. Tri središnja friza pružaju, prema Dumezilu, ikonografsko svjedočanstvo o indoeuropskom sustavu trodiobe. Na gornjem prikazu dva su lika simbolički povezana time što oba drže istu palmu u sredini. Lijevi lik stoji pokraj oltara, što je jasna veza s religijskom funkcijom, dok desni lik stoji kraj krave ili bika. Dumezil nas podsjeća na to da je bik bio životinja posvećena Mitri te poistovjećuje dva lika s vrhovnim bogovima Mitrom i Varanom. Srednji prikaz oslikava lik koji stoji između dva lava s pticom iznad glave. Dumezil tvrdi daje to vjerojatno slika Indre, indijskoga ratničkog boga. Od 36 spominjanja ptica u %g-vedi 23 je povezano s Indrom, dok se preostalih šest pojavljuje uz Marute, Indrinu ratničku družinu. Dvanaest od trinaest spominjanja lava u I£g-vedi povezano je s Indrom ili s Maruti- ma. Na donjem su prikazu dva lika koji se tumače kao indijski božanski blizanci Ašvini, oni pomažu starijemu liku, što je ikonografski prikaz događaja u Rg-vedi kada blizanci pomlađuju starca.Bilo da smo zadivljeni tom interpretacijom ili ne, valja priznati da tu ima dosta prostora za arheološku provjeru modela trodiobe.Boja je jedan od očitih simbola društvene trodiobe, što je naglašeno činjenicom da su drevni Indija i Iran izražavali pojam kaste riječju za

74 - 77. Brončani poklopac tobolca iz Luristana koji potječe otprilike iz 8. ili 7. st. pr. Krista (duljina: 8,25 cm). Georges Dumezil protumačio je likove kao prestavnike triju indoeuropskih»funkcija«. Tri su slike detaljno prikazane. Od vrha do dna, 3. slika:»vladarski«likovi; 4. slika: »ratnički« lik; 5. slika: »blizanci«.

171

R E LIG IJA

boju {varna). Pregled društvenoga značenja različitih boja prilično je jasan, barem za prve dvije funkcije. Indoiranski, hetitski, keltski i latinski obredi pripisuju bijelo svećenicima, a crveno ratnicima. Čini se da se treća funkcija označivala tamnijom bojom, npr. plavom ili crnom. Nažalost, očuvanje obojenih tkanina među prapovijesnim narodima moguće je, ali se rijetko nalazi te stoga valja tražiti trajnija obilježja indoeuropskih društvenih staleža.Možda se zahvalnije područje istraživanja može pronaći među obrednim životinjskim žrtvama koje nalazimo među ranim Indoeuropljanima. Svjedočanstvo o tim obredima, osobito onima očuvanima u drevnoj Indiji i Rimu, pokazuje hijerarhiju različitih žrtava žrtvovanih različitim božanstvima koja su ispunjavala glavne društvene »funkcije« ili na neki način povezanih s njima. Primjerice, u indijskoj žrtvi sautramani svećeničkoj Sarasvati žrtvovanje ovan, ratnički je Indra dobivao bika, a Ašvinima, blizancima koji su predstavljali treći stalež, žrtvovan je jarac. U Avesti velika božica Aredvi Sura Anahita, koja je obuhvaćala sve tri funkcije, primala je žrtvu u obliku konja, rogate stoke i ovaca. Rimska žrtva za pročišćenje, suovetaurilia, u svojem je imenu sačuvala identitet triju obrednih žrtava: sus 'svinja', ovis 'ovca' i taurus 'bik'.Premda je žrtveni slijed u tim i drugim obredima očito bio hijerarhičan, precizni identitet, ili slijed žrtava, nije bio strogo poštovan u svakoj pojedinoj kulturi, a još manje se podudara među različitim indoeuropskim narodima. Primjerice, Jaan Puhvel je ispitujući indijsko svjedočanstvo zabilježio da se, kada je konj jedna od žrtava, on uvijek posvećuje ratničkom bogu, dok se ovca ili bezrogi ovan nude svećeničkom božanstvu, a rogata stoka ili jarac bogovima koji predstavljaju treći stalež. Međutim, kada konj ne sudjeluje u obredu, zamjenjuje ga rogata stoka, a za treću je funkciju namijenjen jarac ili svinja. Rimsko svjedočanstvo pokazuje još veću varijabilnost, a u grčkoj trostrukoj žrtvi, koja je poznata kao trittua, nalazimo da su životinje obično ovan, bik i vepar.Teškoće u ekstrapoliranju takve vrste svjedočanstava u praindoeuropsko doba prilično su očite. Dok se konj može prirodno povezati s ratničkim božanstvom, a krmača je svakako arhetipski simbol plodnosti povezan s trećom funkcijom, vidimo kako je veoma teško pripisati specifični društveno-obredni identitet drugim žrtvama. Kao što opaža Jaan

IN D O E U R O P S K A R E LIG IJA

Puhvel, važan činitelj ne mora se nužno nalaziti u nekom inherentnom simbolizmu povezanom s pojedinom vrstom, već u tome za koga neke životinje trebaju biti žrtvovane, pri čemu različiti bogovi zahtijevaju različita povezivanja triju obrednih žrtava. Ne moramo posve očajavati nad takvim svjedočanstvom dok nastojimo bolje razumjeti najstarije Indoeuropljane jer očito raspravljamo o nizu domaćih životinja koje su oni poznavali. Možemo se nadati da ćemo pronaći neko svjedočanstvoo trodijelnoj ili trostrukoj žrtvi čak i ako ne možemo biti sigurni koja su točna vjerovanja koja su utjecala na obredne običaje.

Konjska žrtvaNeki istraživači tvrde daje konj bio primarna životinja u indoeuropskim žrtvovanjima i obredima. Već smo vidjeli da njegova važnost za prain- đoeuropsko društvo nije samo u leksičkoj rekonstrukciji riječi za konja već i u raširenosti osobnih imena koja sadržavaju element »konj« među različitim indoeuropskim narodima. Nadalje, uočavamo važnost konja u indoeuropskim obredima i mitologiji. Jedan je od najočitijih primjera često prikazivanje blizanaca, npr. indijskih Ašvina ('konjanika'), grčkih konjanika Kastora i Poluksa, legendarnih anglosaskih kolonizatora Britanije Horse i Hengista (doslovno 'Konja i Pastuha') ili irskih blizanaca od Mache, koji su se rodili pošto je njihova majka otrčala konjsku utrku. Sve to svjedoči o postojanju indoeuropskih božanskih blizanaca koji su povezani s konjima ili su predstavljeni kao konji.Glavno obredno izvođenje mita u čijem je središtu konj podupire svjedočanstvo iz drevne Indije i Rima i, ponešto u manjoj mjeri, iz srednjovjekovne Irske. Indijski je ritual ašvamedha vjerojatno najspektakularniji među drevnim indijskim obredima. Počinjao je u proljeće pod nadzorom četiriju svećenika, pod pokroviteljstvom kralja. Kralj je posvećivao žrtvu božanskim predstavnicima svoje ratničke klase, a kao žrtva birao se vrlo cijenjeni pastuh. Nakon početnih obreda kojima se otvarala ceremonija, pastuha su oslobađali i puštali ga da luta tijekom cijele godine, a 400 ratnika išlo je za njim kako bi osigurali da nitko ne ometa njegovo kretanje i da ne dolazi u dodir s kobilama. Tijekom cijele godine održavali su se pomoćni obredi, sve dok konj ne bi bio vraćen radi održavanja posljednje trodnevne ceremonije. U njoj je, među osta

173

REL IG IJA

lim, konj vukao kraljevu kočiju, žrtvovane su mnogobrojne životinje, a zatim bi zaklali i konja, nakon čega je kraljeva omiljena žena morala »boraviti zajedno« s mrtvim pastuhom ispod pokrivača. Konja bi zatim razrezali na tri dijela, od kojih je svaki dio posvećen božanstvima koja su odražavala kanonski poredak triju Dumezilovih »funkcija«. Aš'bamedhajt usporediva s glavnom rimskom konjskom žrtvom koja je poznata kao Octoher eguus. Nakon konjskih utrka za oktobarskih (listopadskih) ida, konja koji bi trčao na desnoj strani kočija proboli bi kopljem, a zatim razrezali na dijelove, i to tako da je podjela odgovarala »funkcijskoj« diobi na tri staleža. Kao i u indijskome obredu, glavni je primatelj žrtve bio ratnički bog (Mars). U srednjovjekovnoj Irskoj, doduše kroz prilično pristrane oči normanskog autora Geraldusa, čitamo kako je za inauguracije jednoga od ulsterskih plemenskih kraljeva bila žrtvovana kobila, koja je zatim razrezana na dijelove. Kao klasičan primjer ulsterskoga pragmatizma dijelovi su konjskoga mesa zatim skuhani da bi se dobila sjajna juha, u kojoj se potom kralj okupao proždirući pri tome komadiće mesa.Podrobna analiza te i druge građe dovela je Jaana Puhvela do zaključka da su postojali praindoeuropski mit i obred koji su obuhvaćali parenje osobe kraljevska roda s konjem, iz čega su na kraju potekli božanski blizanci. Puhvel nudi još neke dodatne lingvističke potvrde takva obreda, a izvodi ih iz samoga naziva indijskog obreda koji se zvao ašvamedha. To ime dolazi od indoeuropskoga *e$wo-medhuo- 'konjski opijen', što je posvjedočeno i u osobnom imenu Epomeduos, koje pronalazimo u drevnoj Galiji, a dolazi od *ekwo-medhu~ 'konjska medovina'. Suvremena engleska riječ mead očito je dio istoga niza, koji obuhvaća sanskrtski mđdhu-, grčki methu, staroslavenski medb, litavski medus, staroirski mid i toharski B mit, što nas sve vodi do indoeuropske riječi za alkoholno obredno piće *medhu- 'medovina'. Stoga i staroindijski i keltski svijet još čuvaju stari indoeuropski naziv obreda u čijem je središtu bio konj, a koji je obuhvaćao i opijanje.Konjski obred zahtijeva još jedan komentar jer vrlo dobro pokazuje kako nas usporedba mitova može dovesti do putova za koje se čini da proturječe arheološkim svjedočanstvima. I asvamedha i October equus očito se tiču žrtve konja za vuču, a nevjerojatna je podudarnost da u oba obreda

IN D O E U R O P S K A RELIGIJA

konj o kojem se radi mora biti na desnoj strani kočije (usporedi hetitski obred u kojem kola vuče mula s lijeve strane i konj s desne). Očito je da to upućuje na zaključak da se konj birao između dviju životinja koje su u paru vukle kola. Međutim, arheološko svjedočanstvo upućuje na to da se konji vjerojatno nisu upotrebljavali u paru sve do izuma kotača sa žbicama i bojnih kola, a to se obično datira oko 2500 g. pr. Krista, dakle nakon vjerojatnog raspada indoeuropske zajednice. Doista, cijela koncepcija konja-blizanaca posve upućuje na vuču u paru, dok arheološko svjedočanstvo pokazuje da ne bi smjelo biti tako u vremenu koje obično pripisujemo indoeuropskom prajeziku. Iako bismo mogli pretpostaviti da se radi o kulturnom posuđivanju ili usporednom razvoju, to je problem koji još valja riješiti.Zadnji element rituala povezanoga s konjskom žrtvom jest raspodjela dijelova tijela mrtvoga konja. Primjerice, vidjeli smo daje u as'vamedhi konj razrezan na tri dijela i ponuđen trima različitim božanstvima, kojima je moguće pripisati trodiobene dumezilovske funkcije. Budući da se u pokopima često pronalaze životinjski ostatci, možemo se nadati da će nam indoeuropski obredi baciti nešto svjetla na obrasce žrtvovanja koje otkrivamo u arheološkim nalazima najranijih Indoeuropljana.

Ciklus stokeVeć smo vidjeli kako nam leksičke podudarnosti dopuštaju da rekonstruiramo praindoeuropski izraz _za 'tjeranje (kra3u)_ stoke'j. 'žrtvu od stotinu krava'. Na prvi pogled možemo te izraze smatrati slučajnim ostatcima rječnika koji se odnosi na svjetovno (krađu) i posvećeno (žrtvu) postupanje sa stokom u praindoeuropskom društvu. Međutim, u opširnu istraživanju uloge stoke u društvu i vjerovanjima Indoiranaca i nekih naroda istočne Afrike, Bruce Lincoln pretpostavio je daje stoka u ranome indoeuropskom gospodarstvu i religiji imala golemu ulogu. Na temelju mitoloških svjedočanstava uglavnom iz indijskih i iranskih izvora, no također uzimajući u obzir i grčke, rimske, germanske, keltske i hetitske izvore, Lincoln je rekonstruirao indoeuropski mit o prvoj krađi stoke. U tom mitu mitološkom liku junaka zvanog *Trito 'Treći' (vedski Trita [A]ptya, avestički Thraetaona Athwya, grčki Herakles

175


uTTrTitiTJ^TniT^ui’ i>n|irfurinTt^uritiittwV<iVy jViVTTTMnnirYj J)

78. Bruce Lincoln smatra da starogermanski rog iz Gallehusa (oko 4 0 0 g. po Kristu) prikazuje troglavi lik iz indoeuropskoga mita o krađi stoke

nebeski vladari

daju stoku narodu *arya, koji je izgube od

svećeničkom staležu, koji ju žrtvuje

(nebeskim vladarima)

*dasa, neprijatelja, ratnički stalež, koji ponovnokoji ukradu stoku, zadobiva stoku u napaduali njih porazi j predaje ju 79. Struktura mita o »Čuvarima

stoke«

(Heraklo), nordijski Hymir, hetitski Hnj>ašiyd), stoku otima troglavo čudovište, obično zmija, koje se, barem u indoiranskoj predaji, tijesno povezuje s lokalnim neindoeuropskim populacijama. U ponovnom susretu *Trito uz pomoć indoeuropskoga ratničkog boga poražava troglavo čudovište i vraća svoju stoku. Lincoln je ustvrdio da je taj mit o krađi stoke služio kao neka vrsta povelje koja je pomagala da se odredi uloga ratnika u indoeuropskome društvu (prava je aktivnost za ratnika bilo otimanje stoke), a ujedno je opravdavao arijsko otimanje stoke tuđinci- ma koji su, prema tome mitu, prije bili opljačkali Arijce.Lincoln suprotstavlja taj mit, u kojemu je ratnička klasa u središtu pozornosti, mitu o prvom žrtvovanju stoke, kojega je svrha bila da se osi

176

IN D O E U R O P S K A RE LIG IJA

gura položaj svećenika. U tom su mitu, o kojem ćemo poslije moći još više reći, žrtvovani čovjek i vol (ili bik), iz čijih je dijelova stvoren svijet. Na praktičnoj razini taj je mit podupirao položaj svećenika koji je prinosio žrtve nebeskom bogu, koji je zatim u zamjenu obdarivao kraljeve i arijske ratnike ljudima i stokom. Oni su pak morali predavati stoku svećeniku radi žrtve, kako bi se neprekidno održavao ciklus koji je omogućavao slobodan protok stoke kroz ljudsko društvo i svemir. Lincoln tvrdi da su sličnosti koje je pronašao između stočarskih religija Indoiranaca i istočnih Afrikanaca nastale zbog sličnog okoliša, u kojemu posjedovanje stoke određuje gospodarski temelj društva. Prirodan razvoj takvih društava koja se temelje na stočarstvu obuhvaća i otimanje stoke da bi se osiguralo više glavnih potrepština i žrtvovanje stoke da bi se bogovima dalo nešto u zamjenu i eventualno utjecalo na njihovo ponašanje. Te dvije aktivnosti potaknule su formiranje dvaju odvojenih staleža - ratnika i svećenika - čije se ponašanje usklađivalo s mitovima0 prvom otimanju stoke i prvoj žrtvi. Premda je Lincolnovo istraživanje prije svega usmjereno na ponašanje Indoiranaca, njegovo često pozivanje na opću indoeuropsku mitologiju, osobito u rekonstrukciji tih mitskih »povelja«, upućuje na zaključak da bi se korijeni stočarske religije i svjetonazora, s pratećim društvenim posljedicama, mogli pretpostaviti1 za praindoeuropsko društvo.

Ljudska žrtva i kažnjavanjeLjudska žrtva nije česta pojava u obredima najstarijih indoeuropskih naroda, premda gotovo da nema nijedne skupine u kojoj se ne bi našlo barem nekakvo svjedočanstvo o tomu. U germanskoj i keltskoj predaji svjedočanstvo se sastoji od prilično dobro utemeljenog obrasca »trostruke smrti«, u čemu možemo vidjeti ljudsku žrtvu ili kažnjavanje primijenjene na posve »trifunkcionalan« način. Pogubljivalo se u skladu s trima Dumezilovim funkcijama. Primjerice, drevni su Gali prinosili žrtvu trima bogovima - Esusu, Taranisu i Teutatesu - vješanjem, spaljivanjem i utapanjem. Taj predložak ponavlja se u poganskim germanskim kaznama vješanjem, spaljivanjem i utapanjem, pri čemu je svaki od načina pogu- bljivanja povezan sa zločinom za koji je žrtva osuđena. Pozadinska shema, čini se, upućuje na zaključak kako se žrtvovanje ljudi božanstvu u

177

R E LIG IJA

svećeničkoj ili sudbenoj ulozi (ili smrtna kazna za onoga tko je napravio prijestup protiv njihovih interesa) provodila vješanjem. Kršenje ratničkoga kodeksa ih žrtva bogu (ili bogovima) rata vodio je do prikladne smrti od mača ili vatre. Božanstva plodnosti zadovoljavala su se utopljenim žrtvama. Premda je najbolje svjedočanstvo o tomu ograničeno na najzapadnije Indoeuropljane, postoje neke dodatne potvrde koje upućuju na zaključak daje trostruka žrtva nekoć mogla biti raširenija.

»Rat funkcij a«........... ..................................................Neke iznenađujuće usporednice koje se tiču rimske priče o Sabi- njanskom ratu, nordijskoga mita o ratu Asa i Vana te indijskoga epa Mahabharate, podupiru tezu o praindoeuropskome »ratu funkcija«. Iz toga su mita neki znanstvenici izvukli važne zaključke o oblikovanju praindoeuropske zajednice. Usporednice se zapravo tiču nazočnosti predstavnika prve (magijsko-sudbene) i druge (ratničke) funkcije na pobjedničkoj strani u ratu koji na kraju pokorava i inkorporira likove treće funkcije, primjerice Sabinjanke ili nordijske Vane. Uistinu, i samu su Ilijadu istraživali u sličnom svjetlu. Temeljna se struktura mita sastoji u tome da su se tri staleža praindoeuropskoga društva spojila tek nakon rata koji se vodio između prva dva staleža s jedne strane i trećega staleža s druge strane. Na temelju toga mitskoga modela tvrdilo se daje moguća povijesna zbilja u osnovi toga mita pokoravanje sjedilačkih ratara od selilačke zajednice. To je tumačenje toliko blizu popularnog rješenja problema indoeuropske pradomovine da ga valja komentirati.

Zamisao da je postojala povijesna zbilja iza »rata funkcija« jest i vrlo spekulativna i nepotrebna. Već smo vidjeli, primjerice, kako je mit o podrijetlu Skita oblikovan tako da posluži kao društvena povelja o ponašanju i statusu u crnomorskoj regiji. Mit je pokazivao kako su neki Agatirsi ili Geloni podložni Skitima jer njihov predak nije mogao napeti Heraklov luk, dok je Skit, predak Skita, bio uspješan u tome. Na sličan način, prihvatimo li praindoeuropski »rat funkcija«, to ne mora odražavati ništa više nego podsjetnicu proizvodnim članovima društva da moraju ostati pokorni svećenicima i ratnicima, što je stanje određeno božanskom poveljom mitskoga rata koji su izgubili njihovi predci.


Međutim, povijesna utemeljenost toga rata nije sigurnija od postojanja Heraklova luka.

Dualizam i indoeuropska ideologijaVeć smo vidjeli kako su Dumezil i njegovi kolege predložili dualistički obrazac koji presijeca trodijelnu strukturu indoeuropske ideologije. Prva ili funkcija vlasti, primjerice, izražena je bogovima koji se pojavljuju u paru: Varuna - Mitra, Jupiter - Dius Fidius, Odin - Tyr. Svaki je od njih zadužen ili za magijsko-religijski ili za pravno-ugovorni aspekt vlasti. Božanski blizanci pružaju još očitiji primjer dualizma.

Značenje blizanaca u indoeuropskoj mitologiji lako je sagledati u indoeuropskim mitovima o stvaranju i počecima. Indoeuropski *yemđs 'blizanac ' u pozadini je imena boga kojega dijele Iranci i Indijci (staroindijski Yama, avestički Yima), koji je postao predak čovječanstva. U nedavnom istraživanju Jaan Puhvel je ustvrdio da je izvorni oblik imena Rema, Romulova brata u priči o utemeljenju Rima, zapravo bilo *iemus, što je staroitalski oblik indoeuropskoga *yemo's 'blizanac'. U nordijskoj mitologiji čovječanstvo je oblikovano od ostataka diva čije ime, Ymir, neki također izvode iz nekoga oblika indoeuropske riječi za blizanca. Nadalje, Tacit pripovijeda kako su stari Germani bili potomci Mannusa i Tuistona, a to posljednje ime ponovno znači 'blizanac'. Među Keltima je postojala priča o utemeljenju Emhain Mache, staroga glavnoga grada Ulstera. Ono se tumači uz pomoć mita prema kojemu je Macha rodila emuin 'blizance', što ponovno dolazi od indoeuropskoga *yemos. Analiza svih tih priča upućuje na zaključak da su Inđoeuropljani vjerovali da su praoci čovječanstva bili *Čovjek (indijski Manu, germanski Mannus) i *Blizanac te daje toga posljednjega njegov brat žrtvovao i izrezao kako bi nastalo čovječanstvo. Bruce Lincoln tomu pridodaje žrtvovanje stoke koje je s tim mitom povezano u Indiji, Iranu te među Nordijcima i Ircima.

Možemo zaći i dalje od dualizma izraženoga mitom o blizancima, sve do posve binarne opreke kao jedne od pozadinskih struktura indoeuropske ideologije. Najpoznatiji primjer može se vidjeti u načinu na koji su Inđoeuropljani tretirali glavne smjerove. Kao što smo vidjeli, opreka između indoeuropskih riječi za desno i lijevo također je temeljna opre

179

RELIG IJA

ka između pojmova za povoljno, zdravo, jako, spretno (latinski dexter, sanskrt dakšina-, avestički dašina-, litavski dešinas, staroslavenski desni,, grčki deksios, staroirski dess, albanski djathte itd., sve od indoeuropskoga *deks~) i za lijevo, što je nepovoljno, nezdravo, slabo ili mračno (da upotrijebimo latinsku riječ sinister, koja ima i to značenje). Ta je opreka i spolna jer se desna strana i desna ruka redovito povezuju s mužjacimai muškarcima, a lijeva sa ženkama odnosno ženama. Nadalje, opreka se također prenosi na strane svijeta: povoljni jug leži desno (sanskrtske i irske riječi za 'desno' znače i 'jug'), dok lijevo leži zloćudni sjever, što dokazuje da su se Inđoeuropljani orijentirali okrećući se prema istoku. Ta opreka lijevo - desno, naravno, nije ograničena na Indoeuropljane, nego se može pronaći po cijelom svijetu. Pa ipak, utvrđivanje te opreke za praindoeuropsko društvo uistinu daje arheologu koji proučava položaj i orijentaciju pokopa još jednu naznaku za istraživanje kretanja Indoeuropljana.

Analiza indoeuropske ideološke strukture putem binarnih opreka nije daleko od strukturalističkoga pristupa Claudea Levi-Straussa, koji je pretpostavio postojanje univerzalne tendencije posredovanja među opre- kama. Bruce Lincoln promatrao je ustrojstvo indoiranske ideologije sa sličnoga gledišta smatrajući taj pristup alternativnim oruđem za razumijevanje indoiranske društvene strukture. Primjerice, na taj se način pripadnici naroda *arya dovode u opreku prema urođeničkima (te s arijske točke gledišta inferiornima) *dasama. S druge strane, *arya se dijele na više staleže nasuprot puku, što je sustav koji Lincoln pronalazi i u Cezarovu prikazu drevnoga keltskog društva. Viši se staleži dijele na vladarski i ratnički, a vladarski stalež obuhvaća dvojnu opreku između svećenika i kraljeva. Na ponešto sličan način Einar Haugen istražio je nordijsku ideologiju s pomoću minimalnih opreka.

Neki su istraživači pokušali objasniti ideološki dualizam u društvenoj strukturi praindoeuropskoga društva. Tamaz Gamqrelidze i Vjačeslav Vs. Ivanov, na tragu radova drugih lingvista, tvrde da je u praindoeuropskom sustavu braka postojao običaj razmjene žena između dvije suprotstavljene »polovice«. Ta temeljna podjela praindoeuropskoga društva na dvije »polovice« nije mogla ne proizvesti odraz u indoeuropskoj religiji. Osvrnemo li se unatrag, na ranije pristupe mitološkom svjedočanstvu, vidimo da oni pretpostavljaju opreku između dva temeljna in

IN D O E U R O P S K A REL IG IJA

doeuropska božanstva: *dyeusphter, boga jasnoga neba, nasuprot božanstvu imenom *perkuno-, boga oluje, groma, zaštitniku rata. Sto je još zanimljivije, oni naglašavaju dvojno političko vodstvo među Indoeuropljanima. Spominjući Homerov prikaz ahejskih snaga u Ilijadi, opažaju da često pleme vode dva vladara, što je tradicija nastavljena u dvojnomu kraljevstvu drevne Sparte. Već je spomenuto još jedno svjedočanstvo, poput Horse i Hengista, vođa anglosaskoga naseljavanja u Britaniji. Znači li to da valja pretpostaviti dvojno kraljevanje među Indoeuropljanima? Ne možemo više izbjeći središnji problem primjene svjedočanstava iz poredbene mitologije u izgradnji slike praindoeuropskoga društva.

Mitologija i stvarnostNeki kritičari »nove poredbene mitologije« smatraju da njezini pristaše iz bilo kojega indoeuropskog teksta izvlače dokaze o trodiobi. Drugi misle da su tri dijela praindoeuropskoga društva o kojima govori Dumezil toliko »naravna« i općeprisutna u svakom društvu da se ne mogu korisno upotrijebiti kao obilježja samo indoeuropske kulture. Neki znanstvenici koji analiziraju mitove ne kritiziraju Dumezila i njegovu školu, nego ih jednostavno ignoriraju kao irelevantne za vlastiti pristup istraživanju mitologije pojedinih indoeuropskih naroda. Međutim, prihvati li se pojam trodiobe, čini se da on pruža nevjerojatne obavijesti arheologu koji želi usporediti pojam indoeuropskoga s arheološkim nalazima. Prapovjesničaru je dostupan pojednostavnjen opis praindoeuropskoga društva, podijeljenoga na tri velika staleža: svećenika,, ratnike i stočare"- ratar^Možemo^oĆekivatiilaJe te klašFšimbolizirala boja, totemska životinja ili neki drugi tip kulturnoga simbolizma. Možemo očekivatii da ćemo pronaći ostatke žrtvovanih životinja, osobito konja ili ostatke njihova obrednog razdjeljivanja. Trojstva životinja mogla bi se pojavljivati u pokopima ili u drugim žrtvenim kontekstima. Pokopi muškaraca i žena mogli bi se pojavljivati s varijacijama u položaju i orijentaciji sličnima onomu na što upućuje lingvističko svjedočanstvo. Najoptimističniji istraživači mogli bi čak zamisliti da indoeuropski »rat funkcija« ima povijesnu utemeljenost te potražiti među arheološkim nalazima potkrjepu o uklapanju nekoga ratarskog društva u neratarsko. Koliko je vjerojatno da ćemo se razočarati?

181

R E L IG IJ A

Vrlo je vjerojatno da će veze između rekonstruirane ideologije i njezinih izraza u materijalnoj kulturi ili ponašanju prapovijesnoga naroda biti manje izražene nego što smo se nadali u prethodnom odlomku. Sam je Dumezil naglasio daje njegova indoeuropska civilizacija zapravo »civilizacija duha« te da ona ne mora biti povezana s pravim indoeuropskim svijetom. Idealni svjetovi mita, moglo bi se tvrditi, upravo su to - idealni svjetovi. Premda oni mogu biti izraz društvenih stvarnosti, oni ne moraju imati materijalne oblike koji su potrebni arheologu. Primjerice, otkrivanje svećeničkih pokopa u arheološkim nalazima indoeuropskih naroda bila je gotovo nemoguća zadaća. Bilo koji arheolog koji ispituje pogrebne ostatke Kelta iz latenskog razdoblja mogao bi se čuditi što se dogodilo s jednostavnim poopćivanjima o njihovoj društvenoj strukturi, izvedenima iz mita i djela ranih etnografa poput Cezara. Izoliranje jasnih staleža ili »funkcija« vrlo je teško i u željeznodobnim kontekstima gdje bi se prije moglo očekivati da ćemo razaznati zanimanja i staleže nego u eneolitiku ili u rano brončano doba. Možda je najironičnije to što, čak i ako je arheolozima nemoguće dokazati društvene strukture koje predviđaju mitolozi, oni ipak ne odustaju od neprekidnog objavljivanja novih primjera društvene trodiobe i drugih aspekata indoeuropske ideologije i religije. Ako moramo prihvatiti te teškoće, tada moramo i biti pošteni prema korisnosti nove poredbene mitologije u rasvjetljivanju praindoeuropske kulture. Mnogi pristaše nove poredbene mitologije priznali bi da je društvo njihovih rekonstrukcija idealizirano i da se ne mora odražavati u nalazima te da se njihova teza ne može provjeriti. Takva neprovjerlji- va hipoteza, naravno, uopće nije hipoteza, stoga je njezinu korisnost u objašnjavanju bolje prepustiti poredbenim mitolozima koji mogu slijediti drugačija pravila. Oni ne govore istim jezikom kao i prapovjesničar. No kako se možemo koristiti argumentima o mitskome potkrepljiva- nju društvenih stvarnosti a da ne pretpostavimo odnos između mita i društvene strukture? Razrješenje toga proturječja, možda više intuitivno nego logičko, jest u tome da mitološko svjedočanstvo bude otvoreno za ispitivanje i usporedbu s arheološkim nalazima, u nadi da postoji povezanost između fizičkog očitovanja ljudskog ponašanja i znatno ne- dokučivijih mislenih koncepata prapovijesnih vjerovanja.

ŠESTO POGLAVLJE

Problem indoeuropske pradomovine

A rijska porodica je z ik a im a a tijsko podrijetlo-,

A. H . Sa y c e , 1880.

A rijska porodica je z ik a im a europsko podrijetlo.

A. H . Sa y c e , 1890.

Is tra ž iva n je činjenica dovelo me do u vjerenja da su se

indoeuropski je z ic i r a zv ili upravo u M alo j A z iji .

A. H . S a y c e , 1927.

Započinjemo traganje za pradomovinom Indoeuropljana zavodljivo optimističnom tvrdnjom daje ona zapravo već utvrđena. Jer tko bi tražio dalje na sjever od Lokomanye Tilaka i Georga Biedenkappa koji su pratili najstarije Arijce do Sjevernog pola? I tko bi zamislio tu pradomovinu dalje na jug od sjeverne Afrike, dalje na zapad od Atlantika i dalje na istok od obala Tihog oceana, što su sve područja koja su se navodila kao »kolijevke« Indoeuropljana. To traganje za korijenima Indoeuropljana očarava poput električnoga svjetla na otvorenome za ljetne noći: ono privlači sve vrste istraživača i samoukih znalaca koji znaju držati pero u ruci. Ono također pokazuje zamjetnu sposobnost zasljepljivanjai znanstvenika izvanrednih sposobnosti koji su spremni zalutati i onkraj razumne spekulacije da bi pokazali još jedan primjer akademskoga ludila. Otrežnjava prisjećanje da je jedan od najvećih prapovjesničara 20. st. V. Gordon Childe odbacio vlastita istraživanja indoeuropskih korijena kao najdjetinjastije što je ikad napisao. Nije jednostavna zadaća snaći se u problemu čija su se rješenja do sada uglavnom obarala i

PRO B LE M IN D O E U R O P S K E P R A D O M O V IN E

neprijeporno pokopavala u jednom naraštaju, da bi potom uskrsavala i proganjala kasnije znanstvenike. Ne pita se više »gdje je pradomovina Indoeuropljana?«, već »gdje ju sada smještaju?« Promislite na trenutak da su autori jednoga od danas najobrazloženijih rješenja indoeuropskoga problema istaknuti lingvisti Tamaz Gamqrelidze i Vjačeslav Vs. Ivanov, koji pradomovinu smještaju u Armeniji ili u blizini Armenije, upravo u području gdje ju je James Parsons smjestio prije gotovo 230 godina. Naravno, svjedočanstvo i razlozi takva rješenja radikalno su se promijenili, no opseg konkretnih lokacija nije. Stoga, kako se ne bi zamišljalo da su nas 230 godina istraživanja primaknula istini ili možda izrazitijem konsenzusu, dovoljno je baciti pogled na kartu nekih rješenja indoeuropskoga problema od 1960. Teško da nam treba ohrabrenja da se na trenutak zaustavimo i razmotrimo što točno tražimo prije nego što krenemo u vlastitu potragu.

D efiniranje pradomovineKada jednom prihvatimo da povijesno posvjedočeni indoeuropski jezici moraju potjecati od starijega općeindoeuropskoga ili praindoeuropskoga jezika, logika također traži da prihvatimo postojanje prapovijesnih zajednica koje su govorile tim jezikom. Možemo, naravno, propitivati

184

80. »Suvremeni konsenzus«: neka rješenja problema indoeuropske pradomovine predložena od 1960.

PR O B LEM IN D O E U R O P S K E P R A D O M O V IN E

valjanost preciznoga oblika naših lingvističkih rekonstrukcija, kao i to predstavljaju li one točno, ili čak približno stvaran govor Prainđoeurop- Ijana. Možemo također kao posve nevjerojatan odbaciti potpuno jednoličan prajezik bez dijalekata te priznati da su u cjelokupnoj indoeuropskoj jezičnoj zajednici morale postojati znatne jezične razlike. No ne može se poreći stvarno postojanje tih govornika indoeuropskoga prajezika, koji su morali ostaviti tragpve u arheološkim nalazima Eu- roazije.

Kada pokušavamo rekonstruirati Praindoeuropljane, obično projiciramo kulturne, jezične i mitološke sličnosti različitih povijesnih indoeuropskih skupina u prapovijesnu prošlost. To nas navodi na to da zamislimo ekspanziju Indoeuropljana iz njihove izvorne domovine na sličan način kao što kozmolozi prikazuju podrijetlo univerzuma iz početnoga Velikog praska: projicirajući kamere unatrag, pratimo tragove energije i materije sve do »singulariteta«.! Međutim, u slučaju Indoeuropljana, ne može biti ničega slična singularitetu. Samo kada bismo bahato pretpostavili da je indoeuropski prajezik potekao u isto vrijeme kada i sam ljudski govor, mogli bismo zamisliti da taj jezik nije bio ništa drugo nego jedan od segmenata u cjelokupnom kontinuumu ljudskoga govora u Euroaziji. Indoeuropska je pradomovina zapravo prostorni izraz mutno određena vremenskoga odjeljka toga jezičnog kontinuuma. Takva definicija nužno zahvaća područja i povijesnoga lingvista i arheologa; svaki od njih na vlastitu odgovornost može zanemariti argumente onoga drugoga jer je svjedočanstvo o govornicima indoeuropskoga prajezika predmet lingvistike, dok je lokacija prapovijesnoga naroda u većoj mjeri područje rada arheologa."Već smo u četvrtomu poglavlju vidjeli da svjedočanstvo indoeuropskoga rječnika upućuje na to da su Praindoeuropljani morali postojati otprilike u razdoblju od 4500 do 2500 g. pr. Krista. Postoji i lingvističko i arheološko svjedočanstvo koje nam može pomoći da smjestimo Praindoeuropljane u Euroaziji tijekom toga razdoblja. No ima i ozbiljnih problema u teoriji i metodi koji utječu na valjanost našega rješenja. U ostatku ovoga poglavlja ispitat ćemo neke pristupe koji u najvećoj mjeri zaslužuju našu pozornost, kao i neke općenitije probleme povezane s potragom za indoeuropskom pradomovinom.

185

P R O B LEM IN D O E U R O P S K E P R A D O M O V IN E

Susjedi PraindoeuropljanaNeki su lingvisti 19. st. imali neobičnu želju da izoliraju indoeuropsku pradomovinu velikim prirodnim zaprekama, pri čemu su Hindukuš i Himalaja bili osobito popularni. Ondje su, vjerovalo se, početni »Arij- ci« »usavršili« svoj jezik prije nego što su provalili i proširili se po ostatku Euroazije. Međutim, ako je ljudsko iskustvo ikakav vodič, moramo pretpostaviti da su tijekom razdoblja od petoga do trećega tisućljeća Indoeuropljani bili okruženi drugim jezičnim skupinama. U ovom ćemo odjeljku pokušati doći do pojmovne slike prapovijesne jezične situacije u Euroaziji te pokušati smjestiti Praindoeuropljane na temelju njihovih odnosa s jezičnim susjedima.Prije svega moramo zamisliti Praindoeuropljane među mnogim drugim jezičnim skupinama. U drugom smo poglavlju grubo procijenili teritorij od oko 250 000 četvornih kilometara za veći brončanodobni jezik, što se temelji na povijesnom razmještaju bliskoistočnih jezika. Ako bismo uzeli u obzir glavne jezične skupine u današnjoj Europi (keltsku, germansku, slavensku, te finski, mađarski, baskijski jezik itd.), ili kada bismo kalkulacije zasnovali na glavnim jezičnim skupinama posvjedo- čenima u željeznodobnoj Europi, veličina naših pojedinih jezičnih teritorija bila bi, u prosjeku, negdje između 500 000 i 750 000 četvornih kilometara. Nadalje, Sydney Lamb u svojoj je procjeni broj jezičnih zajednica u Sjevernoj Americi neposredno prije europske kolonizacije procijenio na otprilike dvadeset i tri jezične porodice, predstavljene s oko 350 jezika. Primijenimo li te brojeve na cijeli teritorij Sjeverne Amerike, procijenili bismo daje svaka od tih jezičnih porodica zauzimala područje od oko 1 000 000 četvornih kilometara, dok su pojedini jezici zauzimali oko 65 000 četvornih kilometara. Lamb je procijenio da je oko 4000 g. pr. Krista broj jezika u Sjevernoj Americi bio vjerojatno između 150 i 210, otprilike polovica broja koji je u povijesti posvjedočen. To bi upućivalo na prosječno područje od 115 000 do 160 000 četvornih kilometara za svaki jezik. Slične grube procjene mogle bi se napraviti za mnogo više jezika svijeta. Naravno, nisu važni precizni brojevi, već red veličine. Općenito govoreći, prije pojave velikih državnih jezika u svijetu susrećemo većinu jezičnih zajednica koje se kreću od veoma malenih do područja koja obuhvaćaju otprilike milijun četvornih kilometara. U

186


skladu s time možemo pretpostaviti daje veličina indoeuropske pradomovine bila između 250 000 i 1 000 000 četvornih kilometara, što je broj koji se dobro slaže s većinom rješenja problema pradomovine, bilo da ona potječu od lingvista ili od arheologa. Slična veličina područja pretpostavlja se i za pradomovine mnogih drugih jezičnih porodica, a gdje god postoje znatna odstupanja od takva prosjeka, ona se redovito kreću prema manjemu, a ne prema jojs većemu području.Morali bismo se prisjetiti zašto postoji gornji prag veličine jezičnoga područja, »maksimalno dopustivo područje«, kako je jednom nazvano. Valja imati na umu da se jezici neprekidno mijenjaju te da zbog toga, kako neki jezik povećava svoje područje, svim govornicima toga jezika postaje sve teže međusobno komunicirati i mijenjati svoj jezik na isti način. Umjesto toga, uvijek dolazi do sve većih težnji regionalizaciji, pri čemu jezične promjene slijede različite lokalne putove razvoja. Također je vrlo vjerojatno da ekonomski sustav govornika nekoga jezika ima važnu ulogu u veličini područja na kojem će se održati razmjerna jednolikost. Pokretne ekonomije, kakve imaju lovci skupljači ili, još točnije, stočarski nomadi, često održavaju jezičnu jednolikost preko većega područja nego što je to slučaj s ratarima, kod kojih dugotrajno naseljavanje u selima obično potiče regionalni razvoj. Budući da vrijeme kada se govorio indoeuropski prajezik možemo smjestiti otprilike u neolitiki rano brončano doba, možemo očekivati daje u to doba u Europi i susjednim područjima Azije postojao priličan broj različitih jezika.

Naša slika jezično rascjepkane Euroazije u razdoblju od 4500 do 2500 g. pr. Krista također je prirodna posljedica prihvaćanja prosječnoga jezičnog područja od oko 250 000 do 1 000 000 četvornih kilometara. Kao i sa sjevernoameričkim svjedočanstvom koje smo naveli, danas u Europi preostaje samo malen broj jezičnih porodica čiji se prajezici mogu projicirati u prapovijest. Stoga možemo zaključiti da je priličan broj jezika (mogućih jezičnih porodica) posve nestao u razdoblju između 4500 g. pr. Krista i pojavljivanja povijesnih zapisa u Europi. Primjenjujući našu procjenu prosječne veličine jezičnoga područja, u Europi je moralo postojati otprilike dvadeset do dvadeset i četiri jezika u isto vrijeme kada je postojao i indoeuropski prajezik. Možda će nekoga začuditi što je toliko jezika ili jezičnih porodica nestalo bez traga,

187


ali naš prijašnji pregled povijesno posvjedočenoga nestanka hatskoga, hurijskoga, sumerskoga i elamskoga na Bliskom istoku morao nas je već pripremiti za upravo takav zaključak. Doista, iberski, tarteški, baskijski i etruščanski, jezični ostatci na jugozapadnoj periferiji Europe, kazuju koliko je velika bila jezična raznolikost koja je nekad vjerojatno postojala u Europi. Sve to naglašava nevjerojatan uspjeh koji su postigli Inđoeuropljani proširivši se na područje mnogo veće od onoga s kojega su potekli. Ni taj razvoj nije bez analogije koja ga potvrđuje. Na temelju povijesnih zapisa znamo daje turkijski jezik, koji je u 6. st. bio ograničen na područje ne veće od onoga koje bismo mogli pretpostaviti za praindoeuropski, do 9. st. u pravom smislu eksplodirao na području većem od 2 500 000 četvornih kilometara. U tom je slučaju velika pokretljivost turkijskoga društva pružila u seobama prednost govornicima turkijskoga te im omogućila i da razviju izvanrednu jezičnu jednolikost na golemom prostoru.Sada se moramo pomaknuti onkraj teorijske vjerojatnosti da su Prain- doeuropljani imali mnoge jezične susjede kako bismo vidjeli je li moguće utvrditi pradomovinu na temelju njihovih odnosa s tim susjedima. Preostali neindoeuropski jezici zapadne Europe, poput baskijskoga,

81. Povijesno širenje izrazito pokretljivih turkijskih naroda pokazuje kako se brzo može proširiti skupina jezika

188


82. Distribucija uralskih jezika i njihova vjerojatna pradomovina

iberskoga i etruščanskoga, ne pružaju nam svjedočanstva koje bi ih čvršće vezalo za indoeuropsku porodicu, premda se mogu razaznati poneke kasne posuđenice između etruščanskoga i latinskoga ili iberskoga i keltskoga. Ti jezici zapravo ne daju uvjerljive razloge da potražimo indoeuropsku pradomovinu u jugozapadnoj Europi, no to područje nije ni bilo ozbiljan kandidat. Za našu su potragu mnogo važniji ugrofinski ili uralski jezici.U ugrofmske jezike ubrajaju se finski, estonski, mađarski Jezik te sa- amski (laponski), permski jezici i volški jezici. Svi se oni nalaze zapadno od Urala, tj. u Europi, osim mansijskoga (vogulskoga) i hantijskoga (ostjačkoga) koji zauzimaju veliko područje porječja rijeke Ob neposredno istočno od Urala. Svi se ti ugrofinski jezici mogu smatrati velikom granom uralske porodice čija su druga grana samojedski jezici u sjevernom Sibiru. Za indoeuropeista je vrlo važno što u tim jezicima ima priličan broj indoeuropskih posuđenica, i to iz razdoblja dok su indoeuropski jezici još bili jedinstveni u svojoj pradomovini. Poznavanje područja ugrofmske pradomovine pruža nam temeljnu procjenu indoeuropske pradomovine.

189

PROB LEM IN D O E U R O P S K E P R A D O M O V IN E

Netko bi, naravno, mogao osporiti upotrebu ugroflnske pradomovine kao sidra za Praindoeuropljane smatrajući to traženjem jedne nepoznanice putem druge, no valja se prisjetiti da ugrofmska pradomovina, usprkos prilično mnogim prijeporima o njezinoj lokaciji, nije obreme- njena jednakom količinom problema kao pradomovina Indoeuropljana. Ugrofinski jezici općenito ispunjavaju područje koje se proteže od sjeveroistočnoga Baltika preko Rusije do istočnoga Urala (mađarski je jezik u srednjem vijeku dospio u Europu s područja Volge, a najsrod- niji je mansijskomu i hantijskomu). To omeđuje potragu za ugrofin- skom pradomovinom na područje mnogo manje nego što je to slučaj s indoeuropskom pradomovinom. Općenito govoreći, većina ugrofinskih pradomovina koje su pretpostavljene obično su ograničene na pojas dugačak oko 1000 kilometara i širok 200 - 300 kilometara, od središnjeg toka Volge istočno do središnjeg toka Oba, što je područje od otprilike 300 000 četvornih kilometara. Neki znanstvenici tu pradomovinu smještaju dalje na zapad, čak do Baltika, ili na jugoistok, sve do Aralskoga jezera, no većina rješenja usredotočuje se na manje područje. Konsenzusom se, stoga, smještaju najstariji Ugrofinci u šumski pojas istočne Europe i zapadnoga Sibira, među brojne kulture lovaca, skupljača i ribolovaca, od kojih se mnoge mogu arheološki obuhvatiti tradicijom češljaste i žljebaste keramike.

Priličan broj posuđenica očito indoeuropskoga podrijetla, koje pronalazimo u ugrofinskim jezicima, upućuje na zaključak da su posuđene u vrijeme kada se još govorio ugrofinski prajezik. Precizno vrijeme kada je došlo do posuđivanja vrlo je teško odredivo. Općenito je prihvaćeno da su mnoge riječi posuđene iz indoiranskih jezika, a ne iz praindoeuropskoga jer su u posuđenim riječima već bile provedene promjene tipične za indoiranske jezike. Primjerice, nalazimo da su finski porsasi udmurtski^>«r/'svinja' posuđeni iz indoiranskoga *poršos, a ne iz praindoeuropskoga ’porUos (usp. latinski porcus). Ta riječ, kao i drugi primjeri, poput finskoga sata 'stotina', što je usporedivo sa staroindijskim šatđm i avestičkim satam (a ne s praindoeuropskim *%qit6m, usp. latinski centum), upućuju na zaključak da su te riječi posuđene tijekom trećeg ili drugog tisućljeća prije Krista. Iako većina istraživača smatra te posuđenice nesumnjivo indoiranskima, što bi značilo da potječu iz raz

190


doblja oko 2000 g. pr. Krista (±500 g.), neki su tvrdili da su to izrazito iranske posuđenice, premda potječu iz približno istoga razdoblja. U skladu s time imamo prilično čvrsto svjedočanstvo za tezu da su oko 2000 g. pr. Krista Ugrofinci posudili od Indoiranaca niz rječničkih jedinica, koje se osobito tiču ratarstva (riječi za svinju, kozu, žito, travu) i obrta (riječi za čekić, pilu, zlato). U to su doba ugrofinski narodi živjeli otprilike između srednje Volge jt Oba. To bi značilo da su Indo- iranci u to doba bili smješteni neposredno južno od njih (donja Volgai Ural), što podupire zaključke o indoeuropskoj pradomovini iznesene u drugom poglavlju.Vrlo je zanimljivo svjedočanstvo o odnosu indoeuropskoga i ugrofinskoga u još starijem razdoblju. U to doba može se govoriti o nizu posuđenica za koje se čini da potječu iz samoga indoeuropskog prajezika. Osim toga, ima i zaprepašćujućih sličnosti između ličnih nastavaka za glagole i nekih padežnih nastavaka za imenice između praindoeuropskoga i prauralskoga. Za neke lingviste takve sličnosti značile su da indoeuropski i uralski nisu bili jezici u kontaktu, već da oba prajezika potječu iz zajedničkoga izvora koji se može nazvati praindouralskim. Kako god tumačili svjedočanstvo, postoji potkrijepljena lingvistička teorija koja praindoeuropski i praugrofmski (ili prauralski) smatra blisko srodnim jezicima, koji su se govorili u susjedstvu. Budući da su uralski jezici zauzimali sjeverno šumsko područje, najvjerojatnije je daje praindoeuropski teritorij barem obuhvaćao velik dio šumsko-stepske ili stepske zone područja Volge i Urala.Nakon ugrofinskoga, mogućnost postojanja semitsko-indoeuropskih odnosa zahtijeva našu najveću pozornost. Sve do kasnoga 19. st., a i znatno prije, bilo je mnogih pokušaja da se dokažu usporednice u rječniku između indoeuropskih i semitskih jezika na Bliskom istoku. Broj rječničkih usporedbi, zavisno od upotrijebljenih izvora, a djelomično i od sposobnosti mašte, velik je, i mogao bi dosegnuti 100-200 riječi među zagriženijim istraživačima. Mnoge od njih objašnjavaju se dubljim genetskim vezama između indoeuropske i afroazijske jezične porodice, ali dvadesetak riječi smatraju se posuđenicama između prasemitskog i praindoeuropskoga. Neke usporedbe bez iznimke pronalaze mjesto u indoeuropskim priručnicima, primjerice indoeuropski *(s)tauros, pra-

191


semitski *Oawr-u '(divlji) bik', ili praindoeuropski *septm i prasemitski *sab‘atum 'sedam' (jedina podudarna riječ među brojevima).

Za razliku od usporedbi između indoeuropskoga i ugrofinskoga, srodnost sa semitskim zapravo nije općeprihvaćena, usprkos činjenici da ima vrlo energičnih zastupnika teze o genetskoj vezi tih dviju porodica. Svakako, svaki lingvist koji pregleda neke od dužih nizova usporedbi susreće previše slučajeva koji traže dodatne argumente. Doista, u nedavnom istraživanju navodnih semitsko-indoeuropskih posuđenica, osobito onih koje se odnose na ratarstvo i životinje, Igor’ D’jakonov eliminirao je gotovo sve od predloženih usporedbi, osim riječi za kozu, divlje govedo i rog, a za sve te tri riječi ustvrdio je da potječu iz zajedničkoga trećeg izvora. Doista, ima nekih usporedbi koje nije lako otkloniti, poput grčkogapelekus, staroindijskoga parašu- 'sjekira', što se obično uspoređuje s akadskim pilaqqu 'šilo, badalj', što je možda posuđeno iz sumerskoga balag. Čini se daje to tipična ’lutajuća riječ' koja se kretala uzduž trgovačkih putova među raznim narodima od Egejskog mora do Inda. Slične su teze navođene da bi se objasnila moguća veza između akadskoga sarpu 'srebro' i ne osobito sličnih riječi u germanskome (eng. silver), baltijskome (lit. sidabras) i slavenskome (stsl. sbrebro). Ali ti, a katkad i drugi pokušaji da se uspostave veze između drugih bliskoistočnih jezika količinski su zanemarivi, kvalitativno slabi i svakako ne odražavaju besprijekorni obrazac koji pronalazimo među poljodjelskim i tehničkim riječima koje su posuđene iz indoiranskoga u ugrofinski. Te posuđenice pokazuju kako izgledaju bliski odnosi među dvjema jezičnim porodicama, a to uopće nije ono što pronalazimo na Bliskom istoku. Naravno, ima mogućih posuđenica između pojedinih indoeuropskih i neindoeuropskih jezika, kao što smo već vidjeli između indoarijskoga i hurijskoga (Mitani) ili između hetitskoga i hurijskoga. S druge strane, nema uvjerljivog svjedočanstva koje bi praindoeuropski dovelo u neposredni dodir s jezicima Bliskoga istoka, premda je uvijek moguće daje nekoliko riječi preneseno između različitih porodica preko jezika posrednika.

Treća porodica koja se ozbiljno navodi kao prilično slična indoeuropskoj je kartvelska jezična porodica. To je jedna od glavnih jezičnih skupina na južnome Kavkazu, a jezicima te porodice govori četiri milijuna ljudi,

192


među kojima golema većina govori gruzijskim jezikom. Iako se navodi nešto rječničkog svjedočanstva (Tamaz Gamqrelidze navodi oko dvadeset riječi), najvažniji argumenti za kartvelsko-indoeuropske odnose su tipološki, a tiču se usporedbe fonetskog i gramatičkog sustava tih dviju porodica. Zbog toga je mnogo lakše tvrditi da među njima postoji vrlo daleka genetska srodnost nego neka povijesna veza do koje je došlo tijekom postojanja indoeuropskog prajezika. Štoviše, neki znanstvenici objašnjavaju kartvelsko-indoeuropske sličnosti dugotrajnim dodirima Anatolijaca sa svojim kartvelskim susjedima na istoku.

Još su manje vjerojatni pokušaji da se drevni Inđoeuropljani povežu s altajskim jezicima, osobito s turkijskima, čija se domovina redovito smješta u području Altaja. Osim povremenih podudarnosti između turkijskoga i toharskoga, npr. turski okiiz 'vol' iz toharskoga B okso, zapravo nema čvrstoga svjedočanstva da se Inđoeuropljani odvuku tako daleko na istok.

Da rezimiramo ovaj odjeljak: tijekom razdoblja od petoga do trećeg tisućljeća prije Krista praindoeuropski je bio samo jedan od brojnih jezika koji su se govorili na području Euroazije. Sada se čini da većina jezika koji su tada postojali nije ostavila traga te da su oni danas izvan našeg dosega. Od jezika koji su preživjeli sve do povijesnih zapisa, oni koji čine ugrofinsku porodicu pokazuju najčvršće veze s indoeuropskim, što upućuje na to da su u neko doba bili susjedni jezici. Čini se najvjerojatnijim da su Praindoeuropljani dijelili s Ugrofincima granicu negdje u blizini šumsko-stepske zone u južnoj Rusiji. No bilo bi pretjerano misliti daje to i jedino objašnjenje jer su kontakti ili ranija genetska srodnost između indoeuropskoga i ugrofinskoga mogli postojati i neposredno zapadno od ugrofinskih jezika, kao što smatra Oleg Truba- čev. To bi područje moglo obuhvaćati sjeverozapad Ruske Federacije, i protezati se do Baltika i do srednje Europe. No južnija lokacija pradomovine ima dodatnu prednost jer se tako objašnjavaju i mogući dodiri s kavkaskim i bliskoistočnim jezicima.

Unutrašnje jezično svjedočanstvoOdavna se tvrdilo da je moguće sagledati strukturu, raspodjelu i međusobne odnose indoeuropskih jezika kako bi se razaznalo gdje su oni

193


bili smješteni prije nego što su se proširili ili barem prije nego što su prvi put posvjedočeni. Narav toga svjedočanstva i pristupi istraživača jako se razlikuju, te ćemo stoga početi od nekih jednostavnijih oblika zaključivanja, a potom razmotriti neke ezoteričnije načine smještanja indoeuropske pradomovine.

Jedan od najočitijih pristupa našemu problemu jest da se upitamo koji je od kandidata za moguću pradomovinu Indoeuropljana najprihvatljiviji sa zemljopisne točke gledišta. To zapravo zahtijeva od nas da sve druge činitelje, osim udaljenosti, vratimo na ništicu i pretpostavimo da je najjednostavnije rješenje ako ishodište smjestimo na rubove cjelokupnoga indoeuropskog područja. Naravno, to nas navodi na to da prihvatimo kako je središte distribucije neke jezične porodice ujedno i najvjerojatnije ishodište širenja jezika te porodice. Ako to pravilo primijenimo na uralske jezike, smjestit ćemo njihovo središte negdje na Uralu, a za tur- kijske ćemo jezike pradomovinu potražiti negdje u blizini Altaja, što su lokacije koje su barem u skladu s najvećim brojem suvremenih mišljenjao tome. Tijekom 1. st. pr. Krista, što je dovoljno kasno razdoblje da se njime obuhvati većina poznatih indoeuropskih jezika, nalazimo ih od približno 10 stupnjeva zapadne geografske dužine (Kelti u sjeverozapadnoj Iberiji i Irskoj) do 90 stupnjeva istočne dužine (istočni Iranci, Toharci). Raspored sa sjevera na jug znatno je manji, između 60 i 20 stupnjeva širine, tj. između Germana i Indoarijaca. Stoga je jasno da temeljna osovina indoeuropske ekspanzije mora biti istok - zapad. U skladu s time, središte linearne ekspanzije bilo bi otprilike 40 stupnjeva dužine, što je područje rijeke Don u južnoj Rusiji. Stoga bi pradomovina koja se protezala negdje između Crnoga mora i Aralskog jezera bila najprikladnija za objašnjavanje ranoga zemljopisnog razmještaja indoeuropskih jezika kada bismo uzeli u obzir samo čimbenik udaljenosti. No prikladno objašnjenje koje zanemaruje sve druge varijable nipošto nije i dovoljno uvjerljivo ako nema dodatne potkrjepe.

Svaki bi povijesni lingvist imao doista mnogo razloga tvrditi da se širenje jezične porodice puno pouzdanije mjeri jezicima nego kilometrima jer su upravo pojedini jezici ono od čega se porodica sastoji. Iz te perspektive čini se prilično neobičnim što smo odabrali četrdeset stupnjeva istočne geografske dužine kao središte širenja jer se samo armenski,

194


indoiranski i toharski jezici nalaze istočno od toga, a svi su drugi indoeuropski jezici zapadno.Činjenica da je većina indoeuropskih jezika smještena na zapadu opa- žena je još sredinom 19. st. kada je većina istraživača automatski pretpostavljala da je pradomovina bila u Aziji, »majci naroda«. Upravo u to doba prvi je ozbiljni zagovaratelj europske pradomovine, britanski etnolog i filolog Robert Gordon Latham, ustvrdio da bi azijska pradomovina kršila temeljna načela prirodne znanosti. Kada se susretnemo s dvije grane indoeuropskoga - europskom granom koja zauzima golemo područje i vrlo je raznolika, prema razmjerno homogenim dijalektima indoiranske skupine u Aziji - prirodno bi bilo zaključiti da su azijski dijalekti pctekli iz područja europskih, na isti način kao što bismo izoliranu biološku vrstu izveli iz teritorija njezina roda. U skladu s time bilo je mnogo logičnije pretpostaviti da su se indoiranski jezici odselili od mase drugih indoeuropskih jezika negoli obratno. Tvrditi drukčije značilo bi ustrajati na jednakoj apsurdnosti kao i kada bi se pretpostavilo da su ugrofinski jezici potekli iz Mađarske.Premda Latham nikada nije zauzimao središnje mjesto u razvoju povijesne lingvistike, njegov način argumentiranja i danas se naširoko

TOHARSKI 1

83. »Težištegravitacije« indoeuropskih jezika


upotrebljava. Načelo koje je implicitno sadržano u njegovoj tezi jest da je lingvistička diferencijacija proizvod vremena te da stoga možemo očekivati da je jezična porodica morala dulje vrijeme postojati na onim područjima gdje je raznolikost jezika veća. I obratno, pojavljivanje razmjerno sličnih, blisko povezanih dijalekata upućuje na nedavno zauzimanje danoga područja. Zamisao o težištu neke jezične porodice kako bi se utvrdila pradomovina naširoko se primjenjivala za jezike svijeta, osobito Sjeverne Amerike, ali i Afrike. Kada bismo ju ovdje primijenili na Indoeuropljane, pronašli bismo da područje najveće raznolikosti leži, otprilike, u središnjoj i istočnoj Europi gdje su neposredno postali italski, venetski, ilirski, germanski, baltijski, slavenski, trački, grčki, a možda i armenski i frigijski. Takvo rješenje pomiče pradomovinu na otprilike 20-30 stupnjeva geografske dužine, prilično dalje na zapad od našega prijašnjega rješenja koje se temeljilo samo na udaljenosti. Ali moramo biti vrlo skeptični prema lingvističkom »nukleusu« koji sadržava tako slabo poznate jezike (npr. venetski, mesapski, ilirski, trački, đački) jer ne znamo sa sigurnošću koliko su se razlikovali od susjednih jezika, a i u to smo područje smjestili dva jezika (armenski i frigijski) koji se možda nisu ondje govorili istodobno s jezicima kasnoga željeznog doba. Takvo rješenje također otvara još dva problema ili činitelja koji su i sami služili kao putovi u potrazi za indoeuropskom pradomovinom. Prvi se odnosi na unutrašnju konfiguraciju indoeuropskih jezika. Iako je možda prilično primamljivo odbaciti indoiranske jezike kao kasniji odvjetak europskih jezika, postojanje vrlo »neindoiranskih« toharskih jezika prisiljava nas da razmotrimo i druge mogućnosti. Osim toga, »načelo težišta«, koje po sebi ovisi o vremenu kao glavnom čimbeniku u lingvističkoj diferencijaciji, ne uzima u obzir druge, možda i važnije čimbenike koji bi mogli proizvesti jezičnu rascjepkanost kakvu susrećemo u središnjoj i istočnoj Europi. To su teme koje ne možemo zanemariti.

Kada smo indoeuropski prajezik ispitivali kao model genealoškog stabla prema modelu valova, opazili smo očitu sklonost različitih indoeuropskih jezika da dijele zajednička obilježja samo s nekim svojim sestrinskim jezicima, a ne i s drugima. Najočitija podjela bila je razlika između kentumskih i satemskih jezika. U 19. st. mnogi su lingvisti smatrali

196


veoma važnom činjenicu da su keltski, germanski, italski i grčki očuvali praindoeuropsko *k, dok su istočni jezici, poput baltijskih, slavenskih, armenskih i indoiranskih taj glas promijenili u s. Zapadno-istoč- na podjela značila je da su se Praindoeuropljani dijelili kao staničnom mitozom, a neki su za objašnjenje te glasovne promjene čak tražili veliku fizičku prepreku; u to je doba osobito popularna bila rijeka Visla. Naravno, simetrija toga modela bilaje uništena kada je otkriveno da su i anatolijski i toharski jezici u kentumskoj skupini. Neki su pokušali očuvati tradicionalnu podjelu pozivajući se na seobe herojske duljine sa zapada na istok kako bi objasnili kasniji smještaj Toharaca. Stoga, unutrašnji odnosi indoeuropskih jezika uistinu imaju utjecaja na njihov međusobni zemljopisni položaj, a u skladu s time i na problem indoeuropske pradomovine.

Unutrašnja konfiguracija indoeuropskih jezika u bitnome se utvrđuje istraživanjem fonetske, gramatičke i leksičke (rječničke) sličnosti koju dijele parovi jezika. Činjenica da kentumski jezici čuvaju praindoeuropsko *k, dok satemski jezici mijenjaju taj glas u s primjer je fonetske izoglose (sličnosti). Primjer je gramatičke izoglose augment (uvećak), prefiks *e- koji indoeuropski glagoli dobivaju u prošlom vremenu. Taj se prefiks nalazi u grčkome, armenskome, frigijskome i indoiranskim jezicima (grčki ephere, armenski eber, sanskrtski abharat 'nosio je', od korijena *bher- 'nositi'), ali nigdje drugdje. Na kraju, ima izoglosa i u rječniku. Primjerice, italski, keltski i germanski imaju istu riječ *neh/or 'zmija' (latinski natrix, staroirski nathir, staroengleski nxddre [suvremeni engleski ađđer\, koja se ne nalazi ni u jednoj drugoj indoeuropskoj grani). Te izoglose, koje su brojne i različite, potječu iz jedne od dviju mogućih situacija: one su primjeri indoeuropskih riječi ili oblika koji su zadržani samo u nekim indoeuropskim jezicima, dok su u drugima nestali, ili su to novotvorine koje su se razvile u susjednim indoeuropskim dijalektima u doba kad je početno dijalekatno jedinstvo već bilo narušeno. Riječ za zmiju koju smo naveli dobar je primjer te druge situacije jer se ona ne može pripisati praindoeuropskomu, već se po svoj prilici radi o novotvorini u zapadnoindoeuropskim jezicima - keltskome, italskome i germanskome. U povijesnoj lingvistici ima znatnih neslaganja u vezi sa statusom mnogih izoglosa, no ipak ima i područja širokoga,

197

PR O B LE M IN D O E U R O P S K E P R A D O M O V IN E

premda ne i općeg konsenzusa. Ta područja zapravo obuhvaćaju narav jezičnih odnosa u kojima su se našli govornici različitih dijalekata između razdoblja koje nazivamo praindoeuropskim i pojave svakoga pojedinog jezika. Nijedno rješenje problema indoeuropske pradomovine ne može zaobići taj raspored.Čini se da su anatolijski jezici očuvali neka arhaična obilježja, primjerice laringale i heteroklitske31 imenice, a nedostaje im određen broj drugih obilježja, koja se obično nalaze u drugim indoeuropskim jezicima, poput gramatičkoga roda. Premda se odsutnost nekih oblika svakako može pripisati jezičnom trošenju, osobito zbog toga što se anatolijski govorio na području u kojem su prije živjeli govornici neindoeuropskih jezika, ipak ima dovoljno svjedočanstva da većinu lingvista uvjeri da su se predci anatolijskih jezika odvojili od svojih drugih indoeuropskih srodnika razmjerno rano. Upravo zbog tog razloga mnogi lingvisti prihvaćaju pretpostavku o ranoj seobi govornika indoeuropskoga u Anatoliju.Čini se daje središnja skupina, koja obuhvaća grčki, armenski, iranskii indijski, dijelila neke od najkasnijih novotvorina u razvoju indoeuropskih jezika, poput augmenta. To se povijesno objašnjava pretpostavkom da su predci svih tih jezika nekoć u zemljopisnom smislu bili bliži nego što ih nalazimo u povijesno doba. Na temelju pregleda podrijetla svake od tih skupina možemo pretpostaviti lanac središnjih indoeuropskih dijalekata koji se protezao od Balkana preko Crnog mora do istočnih obala Kaspijskoga jezera.Ima i drugih blisko povezanih jezika ili konfiguracija koji se dobro slažu s povijesnim položajem različitih jezika. Primjerice, povijesni lingvisti prepoznaju mnoge sličnosti među zapadnim indoeuropskim jezicima keltske, italske i germanske skupine. Drugi lanac izoglosa koji se može razaznati povezuje germanski osobito s baltijskim i slavenskim, koji sa svoje strane dijele neka obilježja s iranskim i indoarijskim. Svi ti odnosi zemljopisno su prihvatljivi i upućuju na zaključak da se rela

! l Osnove na r/n heteroklitske su, što znači da se osnova imenice mijenja od r u nominativu i akuzativu u n u drugim padežima. Primjerice, hetitski ima nominativ wodar'\ioda\ ali genitiv wedenaš. Tragovi takvih imenica nađeni su u drugim indoeuropskim jezicima, npr. sanskrtskiyakrt 'jetra1, ali genitivy<7fa<?5. Obično su drugi indoeuropski jezici izjednačili paradigme prema jednom obliku, npr. litavski vašara 'ljeto', no staroslavenski vesna 'proljeće', od praindoeuropskoga *wesr/n-. Samo su u hetitskome osnove na r/n bile još uvijek proizvodne, a ne arhaični ostatci.

198


tivni položaj većine indoeuropskih jezika vjerojatno nije znatnije mijenjao. Time se misli na činjenicu da ne nalazimo uvjerljivih razloga za povezivanje keltskoga, primjerice, s iranskim te da stoga ne moramo izmišljati složene zemljopisne hipoteze kako bismo objasnili podrijetlo tih jezika. Uopće, sve to pokazuje daje širenje indoeuropskih jezika bilo centrifugalno, s ishodištem u središnje položenoj pradomovini, a ne pravocrtno iz jednoga od rubnih područja.Na kraju možemo pogledati vremenske odnose među različitim jezicima. Već smo vidjeli da u zemljopisnom smislu središnji jezici, od grčkoga do indoarijskoga na istoku, imaju mlađe novotvorine. S druge strane, ima i mnogo obilježja, koja se tradicionalno smatraju arhaizmima, što su sačuvana samo u keltskome, italskome, frigijskome, anatolijskome i toharskome. Činjenica da su arhaizmi smješteni na periferiji indoeuropskoga svijeta, dok se inovacije pronalaze u blizini središta, dobro se slaže s poznatim modelima discipline koja se naziva lingvističkom geografijom: rubni jezici čuvaju, dok središnji jezici inoviraju. Dosta je prijeporno u kojoj je mjeri to pravilo univerzalno primjenjivo, no taj se model čini prikladnim za tumačenje distribucije jezika indoeuropske porodice. U konkretnom smislu to znači da je postojalo središnje područje, sastavljeno od predaka grčko-armensko-indoiranske skupine, i rubno područje, s indoeuropskim dijalektima koji su očuvali neka arhaična obilježja i izbjegli kasnije inovacije središnje skupine. U vremenskom smislu to znači da su se predci rubnih jezika već razišli prije nego što je došlo do inovacija u središnjem području. U zemljopisnom smislu pradomovina koja se slaže s tim modelom bit će za povijesnoga lingvista očito vrlo zanimljiva. Ponovno se područje između središnje i istočne Europe te istočnih obala Kaspijskoga jezera nameće kao vjerojatna pradomovina. Svakako bi smještanje indoeuropske pradomovine na istočni ili zapadni rub područja širenja indoeuropskih jezika proturječilo gotovo svemu svjedočanstvu koje imamo o unutrašnjem ustrojstvu indoeuropske porodice.

Interferencija i supstratiNaše isticanje tvrdnje da se jezici prirodno mijenjaju tijekom vremena ne bi smjelo zasjeniti druge čimbenike odgovorne za cjepkanje indo

199


europske jezične porodice. Širenje indoeuropskih jezika pretpostavlja ! seobu ljudi, pa je ona morala obuhvaćati i asimilaciju velikoga broja govornika neindoeuropskih jezika. Premda je domorodačko stanovništvo s vremenom prihvaćalo indoeuropski jezik, konačni je rezultat mogao biti pod utjecajem materinskog jezika toga stanovništva i u fonetskom sustavu, i u gramatici, i u rječniku. To je pojava koju iskusi svatko tko nauči drugi jezik; teško da možemo ne čuti razlike u engleskome kojim govori Francuz, Kinez ili Indijac. Utjecaj supstratnoga jezika na novoprihvaćeni naziva se interferencijom, a lingvisti su od sredine 19. st. često tvrdili da stupanj interferencije daje ključ za otkrivanje indoeuropske pradomovine. Tvrdilo se da najmanje strane interferencije možemo očekivati ondje gdje su se Inđoeuropljani najmanje selili iz svoje pradomovine te da ćemo ondje pronaći najkonzervativnije jezike. S druge strane, gdje pronađemo najradikalnija odstupanja od praindoeuropskoga, možemo pretpostaviti jaku interferenciju supstratnoga stanovništva, čije područje, u skladu s time, moramo isključiti iz teritorija pradomovine.

Teoretski, mogli bismo usporediti dio rječnika, gramatike i fonetskog sustava svakog jezika s rekonstruiranim indoeuropskim prajezikom, a zatim utvrditi koji jezici izgledaju najkonzervativnijima, a koji se najviše razlikuju. Nažalost, moramo biti sigurni da u tom postupku uspoređujemo slične stvari; no kako da usporedimo, primjerice, hetitski s litavskim s obzirom na to daje hetitski već 2500 godina bio mrtav prije nego što je litavski prvi put posvjedočen? Sto je kasnije neki jezik prvi put posvjedočen, veća je vjerojatnost daje proveo promjene koje potječu iz njegovih dodira s drugim jezicima nakon što je zauzeo svoj povijesni položaj. Primjerice, grčki, koji ima vrlo dugačku tekstovnu predaju, sadržava otprilike četiri puta veći broj naslijeđenih indoeuropskih riječi u svojem rječniku od albanskoga, koji je prvi put posvjedočen vrlo kasno, a u međuvremenu je mnogo preuzimao od svojih susjeda. Na kraju, nema općeprihvaćene metode mjerenja stupnja konzervativnosti i odmjeravanja svake promjene u fonetici, gramatici ili rječniku te usporedbe količine tih promjena među jezicima. Konačno, moramo vjerovati i svojim dojmovima koji ne mogu biti drugo nego subjektivni.

Bili oni subjektivni ili ne, vjerojatno ima malo lingvista koji ne bi priznali da postoji jasno svjedočanstvo o supstratnim jezicima koji su utje

200


cali na indoeuropske jezike. Čak i u tako ranom vremenu kao što je vedsko, u staroindijskome se počinju pojavljivati dravidske posuđenice, a prije smo razmotrili neka svjedočanstva o neindoeuropskom rječniku u anatolijskome i grčkome. Keltski jezici u Britaniji i Irskoj u mnogo su većoj mjeri pretrpjeli izrazito naglo restrukturiranje, što se često pripisivalo utjecaju domorodačkih neindoeuropskih populacija. Ta opažanja, naravno, samo služe da se izostave rubna područja koja bismo i na temelju drugih razloga odbacili iz popisa mogućih pradomovina. U sjevernoj Europi postoji opsežna, gorka i posve neriješena prepirka oko toga treba li sustavnu promjenu svih indoeuropskih suglasnika u germanskome pripisati neindoeuropskim prastanovnicima koji su govorili »iskrivljeni« indoeuropski. Dalje na istok pronalazimo manje rasprava o supstratnim utjecajima, a priznaje se i da su jezici mnogo konzervativniji. To se osobito vidi u slučaju litavskoga, koji pokazuje visok stupanj očuvanja indoeuropskih oblika, što se može vidjeti u sklonidbi indoeuropske riječi za vuka:

praindoeuropski sanskrt litavskinominativ *wJkwos vrkas vilkasvokativ *wjkwe vrka vilke

akuzativ *wlkwom vrkam vilk^genitiv *wlkwosyo vrkasya vilkoablativ *w|kw6đ vfkad vilkodativ *wlkwoi vrkava vilkuilokativ *wlkwoi vrke vilkeinstrumental *wlkwo vrka vilku

Osobito je uoč][jivo da litavski pokazuje otprilike isto očuvanje indoeu-ropskih oblika (naravno, poremećeno manjim glasovnim promjenama) kao sanskrt, usprkos činjenici da je taj jezik posvjedočen gotovo 3000 godina prije litavskoga. Taj očiti arhaizam iznenađivao je tijekom više od stoljeća mnoge lingviste, a nedavno je neke lingviste naveo na zaključak daje indoeuropska pradomovina morala biti negdje na obalama Baltika ili blizu njih. Argumentima za baltičku pradomovinu pridonio je VVolfgang P. Schmid, koji je u nizu istraživanja tvrdio daje baltijska

201


regija očuvala čak i praindoeuropska imena rijeka. To ćemo hidronim- sko svjedočanstvo preskočiti s obzirom na to da i pokušaji da se imena rijeka analiziraju s pomoću samoga indoeuropskoga obično bivaju jako subjektivni i malokad uvjerljivi za većinu povijesnih lingvista32. Pa ipak, preostaje nam očita konzervativnost litavskoga. Štoviše, Vittore Pisani primijetio je da se u svim jezicima na zapadu od Baltika dogodilo napuštanje indoeuropskoga slobodnog naglaska, dok litavski i neki slavenski jezici pokazuju njegove tragove33. Tu možemo primijetiti i to, da iako slavenski nije tako konzervativan kao litavski, ipak pokazuje vrlo visok stupanj očuvanja indoeuropskih imenskih oblika.Svjedočanstvo litavskoga, a do neke mjere i slavenskoga, navelo je mnoge da potraže pradomovinu u tom području istočne Europe, ili barem u blizini baltijskoga i slavenskog teritorija. Bilo bi pogrešno zamišljati da te dvije grane indoeuropskoga ne pokazuju i izrazite novotvorine uz konzervativnost, a to je osobito očito u glagolima. Pa ipak, to ne može

11 Namjerno sam iz rasprave o pradomovini isključio sve one hidronimijske sustave koji obuhvaćaju velik dio Europe; oni su presumnjivi dabi se isplatilo o njima raspravljati u glavnini teksta. Takvi sustavi počinju 1913. pokušajem Jana Rozwadowskoga (floanikSknmtyany 6,39 - 73) da definira »staroeuropsko« sjedište Indoeuropljana u sjevernoj i istočnoj Europi na temelju indoeuropskih etimologija hidronima u tim regijama. Možda je najznamenitiji »sustav« bio sustav Hansa Krahea, naivan Alteuroptiisch (»staroeuropska«) imena rijeka (v. Saeculiim 8 (1957), 1 -1 6 , također UnsereSItesten Flussnamen, Wiesbaden, 1964). Ta se imena pojavljuju u Europi od Atlantika do Baltika, a navodno su se oblikovala prije pojave keltskoga, germanskoga, venetskoga i mesapskoga, u vremenu od otprilike 1500 g. pr. Krista. W, P. Schmid (v. Indogermanischefoaclmngenfl (1972), 1 -1 8 , a nedavno i u zborniku Skomala i Polomea (1987)) ustvrdio je da su ta imena ustanovljena još prije, prije diferencijacije svih indoeuropskih jezika te da ih je najbolje locirati u baltijskoj regiji. Jedan je od njegovih dokaza »indoeuropske« starosti tih imena taj da se neka od njih mogu protumačiti samo pozivanjem na riječi u pojedinim indoeuropskim jezicima izvan područja gdje se sama imena pojavljuju. Primjerice, baltijska imena kao što su Indus, Indum, In im mogu se objasniti samo s pomoću sanskrtskoga indu- 'kapljice'; stoga Schmid tvrdi daje ta rijeka nazvana u baltijskoj regiji prije nego što su se indoeuropski jezici stali razlikovati. Meni se takvi zaključci čine neobičnima jer standardni etimološki rječnik sanskrta kaže da riječ indu- 'kapljice' »nema sigurnu etimologiju«, a čak i kada ta riječ dobije indoeuropsku etimologiju (npr. od indoeuropskoga korijena *hteid- ’naduti se'), ona upućuje na neovisan razvoj u sanskrtu te se ne može tvrd iti da je postojalo praindoeuropsko ime za rijeku od toga korijena. Na temelju takva svjedočanstva ja bih pomislio da spomenuta baltijska imena rijeka nemaju uvjerljivu etimologiju i da ne čuvaju neku indoeuropsku riječ. Korijeni mnogih od Kraheovih imena rijeka nerazlikovni su (ar-, is-, ver-, nar-, sat- itd.) i često su uporabljeni da bi se pokazala nazočnost neindoeuropljana u Iberiji, pa čak i Dravida u Europi! Hans Kuhn (V. K l -ZeitschriftfurvaglekhendeSprachforschungTi (1954), 129-161 te AnzeigerfiirOeutschesAltertumundDeutschelitemurlZ[mi): 1 - 22) iznio je detaljnu kritiku svega toga svjedočanstva, no i sam je uveo novi »staroeuropski« sustav imena rijeka (v. Namn x h Bygd 59 (1971), 1 - 22). Njegov je alternativni sustav zasnovan na različitim elementima od prvoga, koji navodno predstavlja ostatak neindoeuropskih supstratnih imena, osobito u sjeverozapadnoj Europi, ali i u pojasu od Anatolije do Irske. Za kritički prikaz tih zamisli v. D. P. Block, Namn och Bygd (1971); 149 -161.

11 Mjesto naglaska u indoeuropskim jezicima može b iti fiksno na nekom slogu, obično na prvome, kao u germanskome, češkome i irskome. Može, također, biti i »slobodno« i kretati se od jednoga sloga na drugi zavisno od danoga gramatičkog oblika, primjerice u sanskrtu, litavskome, nekim slavenskim jezicima i u grčkome. Slobodni naglasak vidi se u nominativu, akuzativu i genitivu riječi za 'stopalo' u sanskrtu i grčkome:

sanskrt grčki

nominativ pat pous

akuzativ padam podagenitiv padaš podos

202


otkloniti vrlo općeniti, premda subjektivni dojam da su indoeuropski jezici istočne Europe pokazali jaču sklonost očuvanju starijih indoeuropskih oblika nego njihovi susjedi. No to po sebi ne daje sigurno rješenje našega problema. Nemamo više prava pretpostaviti daje interferencija prvobitni uzrok jezične promjene, a ne drugi čimbenici na temelju kojih su izvedena rješenja. Štoviše, čak i ako pripišemo konzervativnu narav litavskoga nedostatku interferencije s neindoeuropskim supstratima, to ne mora značiti da u baltijskoj regiji nije bilo Neindoeuropljana, već samo da su indoeuropski došljaci bili učinkovitiji u asimilaciji domaćega stanovništva. Prisjetite se ovdje nevelikog utjecaja keltskih jezika u Britaniji na razvoj engleskoga. Neki bi budući lingvist, koji ne bi poznavao povijesna i onomastička svjedočanstva, mogao zaključiti da su Englesku oduvijek naseljavali narodi koji su govorili germanski.Iako naš izlet u unutrašnje jezično svjedočanstvo ne može pružiti dokazo indoeuropskoj pradomovini, on ipak naglašava obrazac svjedočanstava koja se ponavljaju, a upućuju na pradomovinu koja bi se nalazila između središnje Europe i Kaspijskog jezera.

Lingvistička paleontologijaJedna od najšire prihvaćenih tehnika za omeđivanje indoeuropske pradomovine jest lingvistička paleontologija, ista metoda koja se rabi u rekonstrukciji indoeuropskoga kulturnoga rječnika. Kada ju primijenimo na problem pradomovine, uspoređujemo rekonstruirani indoeuropski rječnik s arheološkim i okolišnim nalazima kako bismo utvrdili koja od regija Euroazije najbolje odgovara lingvističkom svjedočanstvu. Iako ima neotklonjenih metodoloških problema povezanih s tim pristupom, lingvistička paleontologija uistinu počiva na logičkoj osnovi koja nam može pomoći u utvrđivanju indoeuropske pradomovine34.

!< Naziv »lingvistička paleontologija« prvi je skovao Adolphe Pictet 1859. Njegovo strašno nekritičko korištenje rječnićke grade (apriori je pretpostavljao da je pradomovina bila u Baktriji), zajedno s mnogim kasnijim nekritičkim upotrebama lingvističkih svjedočanstava, doveli su sam naziv na zao glas. Drugi termini kojima se naziva tehnika rekonstruiranja prakulture neke jezične skupine s pomoću poredbene metode naziva se WonerundSacben (»riječi i stvari«), »leksičko-kulturna rekonstrukcija«, ili »interpretativna etimologija«, što je najnoviji naziv. Za pregled lingvističkih putova u prapovijest v. Diebold (1987). Trebalo bi primijetiti da je ta tehnika upotrijebljena i izvan indoeuropskoga, primjerice u uralskim, semitskim i algonkijskim jezicima.

203


Početna točka u svakoj raspravi mora biti vremenski smještaj naših usporedbi. Svekoliko do sada razmotreno svjedočanstvo upućuje na zaključak da je indoeuropski prajezik, kako je rekonstruiran, imao kulturni rječnik u skladu s vremenom oko 4000 g. pr. Krista. Možemo to malo pomaknuti u oba smjera, ali ne mnogo. Budući da znamo da su se anatolijski jezici pojavili već oko 2000 g. pr. Krista te da su se u to vrijeme već morali pojaviti i Indoiranci, svaki datum za praindoeuropski jezik kasniji od 2500 g. pr. Krista postaje sve manje vjerojatnim. Možda postoji nešto više prostora za širenje pojma praindoeuropskoga prije 4000 g. pr. Krista, no svako datiranje mnogo prije 5000 g. pr. Krista smjestilo bi Indoeuropljane vremenski mnogo prije najstarijega svjedočanstva o očito kasnijim otkrićima - kolima, pripitomljenom konju, vuni, jarmu, plugu — a sve je to dobro posvjedočeno u praindoeuropskome rječniku, uz ostalo, poput srebra, za koje se također može pokazati da ima praindoeuropski naziv. Budući da se još nađu znanstvenici koji tvrde kako se korijeni Indoeuropljana mogu pratiti do paleolitika, morali bismo zastati i razmotriti najniži vremenski prag za pojam indoeuropskoga prajezika.

Nakon kratkog razmišljanja teško bi se moglo poreći da su daleki pa- leolitički predci Indoeuropljana imali mnoge riječi od kojih su potekle riječi posvjedočene u indoeuropskim jezicima. Teško da nas iznenađuje što su paleolitički ljudi, koji su naseljavali područje indoeuropske pradomovine, imali nazive za drveće, divlje životinje, upotrebne predmete, nazive za srodstva i prirodna obilježja koja se očekuju u svim ljudskim društvima. S druge strane, zaprepastilo bi nas da su imali upravo iste riječi, jednako artikulirane i da su upotrebljavali iste gramatičke nastavke kao i njihovi potomci tisućama godina poslije. To bi bilo suprotno svakome ljudskom iskustvu. Naprotiv, možemo pretpostaviti daje lovac koji je govorio dalekim pretkom onoga što je postalo indoeuropskim prajezikom mogao nazivati kravu riječju **ng<wu oko 7000 g. pr. Krista, zatim **gwuo oko 5000 g. pr. Krista, od čega je moglo postati praindoeuropski *gwous. Međutim, nijedan oblik koji prethodi rekonstruiranomu praindoeuropskome ne može se nazvati »praindoeuropski«. To nije lingvističko cjepidlačenje, već nužna logika, koja, ako se zanemari, brzo dovodi do apsurda ako se Praenglezi ne žele smjestiti u paleolitik zato

204


što i engleski sadržava odraze praindoeuropskoga rječnika, npr. riječ cow 'krava' od indoeuropskoga *gw6us. U lingvističkom smislu, jedini način da se prodre dalje u prošlost od indoeuropskoga prajezika jest da se pretpostavi genetska veza indoeuropskoga s nekom drugom jezičnom porodicom i da se pokuša rekonstruirati zajednički jezik predak tih dvaju prajezika. Neki su lingvisti to uistinu pokušali učiniti, u većem i manjem opsegu, te su predložili prajezike kao što su praindouralski ili praindosemitski, sve do velikih konstrukata poput nostratičkoga, koji bi trebao biti predak indoeuropskoga, uralskoga, altajskoga, kartvelskoga, hamitosemitskoga i dravidskoga. Te nas kontroverzne teorije ovdje ne zanimaju, već samo možemo naglasiti da u paleolitiku nije bilo više Praindoeuropljana nego što je bilo Praengleza ili Prafrancuza. Naš je praindoeuropski odrezak jednoga osobitog dijela jezičnog kontinuuma koji pada približno između 4500 i 2500 g. pr. Krista.Kada smo jednom u svojem istraživanju utvrdili prikladni vremenski okvir, pitamo se koje su sustavnice praindoeuropskoga rječnika najzna- kovitije za određivanje pradomovine? U četvrtom smo poglavlju pregledali indoeuropski okoliš, no on nam nije pružio mnogo korisnih pokazatelja. Postojanje riječi za 'goru', *g™orh- (sanskrt giri-, albanski gur, staroslavenski gora) dovelo je neke lingviste do pretpostavke da su In- doeuropljani morali poteći iz planinskoga krajolika, pri čemu su se kretali od Himalaje u 19. st. do Armenije, koju su ne tako davno predložili Tamaz Gamqrelidze i Vjačeslav Vs. Ivanov. Istim načinom zaključivanja ti lingvisti isključuju ravnice sjeverne Europe i svu crnomorsko-kaspijsku regiju. Svakako nije potrebno živjeti na planini da bi se imalo naziv za nju, a ni sjevernoeuropska ravnica ni crnomorsko-kaspijska stepa nisu tako daleko od topografski povišena krajolika da njihovi stanovnici ne bi mogli imati riječ za goru.Riječi za drveće u praindoeuropskom odigrale su u traženju pradomovine znatno važniju ulogu. Općenito govoreći, većina naziva za drveće koji se mogu pouzdano rekonstruirati u praindoeuropskome označuju drveće koje je posvuda tako prošireno da nam ne može pomoći u omeđivanju pradomovine više nego što smo to već učinili. Samo je naziv za bukvu pružio preciznije međe za pradomovinu, na temelju tradicionalnoga argumenta da to drvo nije raslo istočno od crte Kaliningrad

205


(Konigsberg) - Odesa, što bi isključivalo i stepsko i azijsko podrijetlo Indoeuropljana. Međutim, već smo vidjeli da ta riječ ne dopušta tako važne zaključke. Čak i kada bismo prihvatili da potječe iz indoeuropskoga, bez obzira na to što nema odraza ni u jednome azijskom jeziku, a ni značenje joj nije posve sigurno utvrđeno, postojanje riječi za bukvu isključivalo bi priatlantsku Europu i dio Europe istočno od crte između Moskve i Rostova na Donu, ali ne i Kavkaz, gdje je bukva dobro posvjedočena. S druge strane, Volga i Kaspijsko jezero uistinu leže izvan područja rasprostranjenosti bukve.

Sto se tiče indoeuropske divlje faune, gotovo svi rekonstruirani nazivi za vrste tako su široko rasprostranjeni da ne mogu biti korisni u omeđivanju pradomovine. Velika je iznimka, barem s gledišta povijesti indoeuropske pradomovine, indoeuropska riječ *laks, za koju se često smatralo da znači 'losos' (Salmo salar), Losos u Europi ima vrlo ograničenu rasprostranjenost. Pripisivanje te riječi indoeuropskomu prajeziku značilo je da je pradomovina morala obuhvaćati rijeke koje se izlijevaju u Baltik, što je upućivalo na sjevernu Europu. Međutim, novija i iscrpnija istraživanja te riječi navela su Richarda Diebolda da preokrene taj zaključak. Prema Dieboldu svjedočanstvo pokazuje da početno značenje nije bilo 'losos', već vjerojatno anadromna pastrva (Salmo trutta), koje ima posvuda. Osim toga, neki su lingvisti ustvrdili da valja rekonstruirati riječ za manju, šarenu potočnu pastrvu, što bi značilo da su u indoeuropskom prajeziku postojale dvije riječi za salmonide. Diebold je nadalje opazio da nijedna druga vrsta salmonida - zlatulja, sivac, hu-

84. »Granica bukve« i distribucija lososa (Salmo salar)

obična bukva (Fagus silvatica) ; istočna b u k v a ^

(Fagus orientalis)'

206


čen - nije posvjedočena u indoeuropskome te da su ti nazivi nastali tek kada su se pojedini indoeuropski jezici prvi put susreli s dotičnom vrstom. Postoji samo jedno područje u kojem žive obje vrste salmonida koje se mogu rekonstruirati u indoeuropskome, a ostale nisu posvjedo- čene: to je područje između Crnog mora i Kaspijskog jezera. U skladu s time, riba koja je nekoć spominjana kako bi se odbacilo stepsko područje može se upotrijebiti kao potkrjepa pretpostavci o pradomovini koja se nalazila upravo ondje. Riješiti problem pradomovine na temelju takvih argumenata značilo bi upustiti se u suptilna pitanja prihvatljivosti negativnoga svjedočanstva.

Tvrditi da je pradomovina bila u nekom području na temelju predmeta koji nisu posvjedočeni u indoeuropskome prajeziku dovodi nas do svjedočanstva ex silentio. Takvo se svjedočanstvo tijekom povijesti problema pradomovine često upotrebljavalo (i kritiziralo). Primjerice, ako Indo- europljani ne dijele zajedničku riječ za jantar, kako možemo zaključiti da je pradomovina obuhvaćala obale Baltika, gdje je jantar od goleme važnosti? Kako bi se pradomovina mogla nalaziti na Sredozemlju ili Bliskom istoku ako ne možemo rekonstruirati indoeuropske riječi za ulje, masline, grožđe, magarca ili mnoge druge termine tipične za to područje? Premda je odsutnost svake pojedine riječi moguće odbaciti kao stvar slučajnosti, može li se odsutnost cijeloga niza riječi, koje se tiču osobitoga okoliša, također tako brzo odbaciti? Ili treba napustiti sve argumente utemeljene na negativnom svjedočanstvu bez obzira na to koliko ih ima i kakve obrasce pokazuju? Želimo li primijeniti strogu metodu u utvrđivanju praindoeuropskoga statusa riječi, lingvisti i predobro znaju da ima mnogo primjera riječi koje su Inđoeuropljani morali imati, ali ih ne možemo rekonstruirati. Primjerice, možemo rekonstruirati riječi 'oko' i 'obrva', ali ne i 'vjeđa'. Nadalje, već smo vidjeli da se može odbaciti prečvrsto povezivanje neke riječi s pradomovinom jer jedino valja pretpostaviti da se većina Indoeuropljana vrlo rano odselila izvan područja rasprostranjenosti dotičnoga predmeta. Svaki čitatelj mora sam odlučiti koliko vrijednosti ima u tim argumentima, jer spomenuti epistemološki problem još nitko nije uspio razriješiti.

Jasno je da nakon ispitivanja pravilnih odsutnosti u rječniku prajezika slijedi analiza promjena u značenju indoeuropskih riječi koje se mogu

207


rekonstruirati. Dobar primjer pruža indoeuropska riječ *bherhxgos 'breza'. To je jedno od malobrojnih naziva stabala koje se može sa sigurnošću rekonstruirati u indoeuropskom prajeziku. Ta riječ označuje brezu na staroindijskome (tbhurja-), iranskome (osetski barz(a)), germanskome (engleski birch, njemački Birke), baltijskome (litavski beržas) i slavenskome (ruski hereza). Pa ipak, značenje je te riječi promijenjeno u italskome, gdje latinski fraxinus označuje 'jasen', dok u grčkome te riječi uopće nema. Uopće, lingvisti su smatrali da je promjena značenja te riječi ili njezin nestanak u mediteranskim jezicima motiviran činjenicom da breze u tom području ili nema ili je veoma rijetka. Stoga se smatralo da su Indoeuropljani, dolazeći u sredozemna područja, ili odbacili riječ za brezu ili promijenili njezino značenje, tako daje počela označivati drvo druge vrste. U iscrpnom popisu praindoeuropskih (ili ranih indoeuropskih) naziva za drveće, koji je sastavio Paul Friedrich, oko polovice grčkih odraza tih riječi pokazuje promjenu značenja, što je obrazac koji je prilično u skladu s drugim svjedočanstvima za kasnu indoeuropeizaciju Grčke.

Prijeđemo li s divlje na domaću faunu, pronaći ćemo mnoge zanimljive primjere. Najočitiji i vrlo često spominjan je 'konj', a riječ za konja jasno se rekonstruira u indoeuropskom prajeziku. Obično se smatra daje označivala pripitomljenoga konja. To nije i kraj pripovijesti jer znamo da su divlji konji tijekom praindoeuropskoga razdoblja bili rašireni po širokom području Euroazije, obuhvaćajući i područja na kojima znamo za pripitomljene konje. Pa ipak, samo je jedna riječ za konja u indoeuropskome prajeziku, koji nije razlikovao domaće i divlje konje. Posljedica je toga daje indoeuropska riječ *hJe%wos, premda je vjerojatno označivala domaćega konja, zacijelo mogla značiti i divljega konja.

S obzirom na ostatke konja tijekom dugoga razdoblja, Euroazija se može podijeliti na tri velika dijela. U prvom su dijelu područja u kojima se čini da uopće nema konjskih ostataka. Taj dio obuhvaća većinu Bliskoga istoka skupa s Anatolijom, s malobrojnim iznimkama koje se obično pripisuju uvozu konja iz stepe na sjever. To se odnosi i na Balkan. Najraniji se konji u Grčkoj ne pojavljuju do oko 2000 g. pr. Krista, što je u skladu s kasnom indoeuropeizacijom Grčke. U nekim istočnobal- kanskim nalazištima malo je svjedočanstva o konjima, no ona se obično

208


tumače ili kao najzapadnije proširenje divljih konja ili kroz kontakte s uzgajivačima domaćih konja s područja obala Crnoga mora i Kaspijskoga jezera. Nema nikakva svjedočanstva o konjima u karpatskom bazenu tijekom neolitskog razdoblja, premda se ondje konji u malenu broju počinju pojavljivati s istoka tijekom četvrtoga tisućljeća pr. Krista. Druge su regije u kojima isprva nije bilo konja izvan ozbiljnih razmatranja o indoeuropskoj pradomovini, primjerice Apeninski poluotok, južna Iberija i Irska. Pa ipak, i ta činjenica naglašava kasno pristizanje Indoeuropljana u ta područja. Ako je konj, bilo divlji bilo domaći, bio jedno od glavnih obilježja Indoeuropljana, tada iz pradomovine moramo izuzeti većinu jugoistočne Europe.

Drugi dio Euroazije obuhvaća područja u kojima su konji preživjeli kasni pleistocen i u kojima su ih ljudi nastavili upotrebljavati tijekom neolitika, premda kao divlje životinje i posve marginalno. Stoga govorimo o povremenoj prisutnosti konjskih kostiju na nalazištima središnje i sjeverne Europe. Iako broj kostiju možda nije velik, one se ipak pojavljuju dovoljno rano i dovoljno daleko od glavnih istočnoeuropskih središta uzgoja konja da se ne mogu odmah odbaciti kao rezultat dodira s Ukrajinom. U skladu s time, ne podrazumijevamo li da je praindoeuropski *h1ekwos označivao samo domaćega konja, ne možemo se koristiti riječju za tu životinju da bismo isključili neolitske kulture Dunava ili kulturu ljevkastih pehara (ili TRB - Trichterbecher) u sjevernoj Europi kao moguće pradomovine Indoeuropljana.

Treći je dio Euroazije pravo središte prirodnoga staništa stada divljih konja, a osobito tarpana. To je i najranije poznato središte pripitomljavanja konja. Glavno je središte te regije od Dnjepra na istok do Volge, a možda i do unutrašnjosti Azije. Veoma je teško utvrditi istočne granice toga područja, no prisutnost domaćih konja u kulturi Afanasjevo u južnome Sibiru u trećem tisućljeću možda upućuje na starije prethodnike. Tijekom četvrtoga tisućljeća pr. Krista domaći se konj, čini se, proširio na zapad. To objašnjava sve veću brojnost konjskih ostataka u sjeverozapadnom priobalju Crnoga mora i najranije pojavljivanje konja na Balkanu i u karpatskom bazenu. Stoga, ako se riječ *h}e'kwos želi ograničiti na domaćeg konja, tada lingvistička paleontologija pokazuje da granice pradomovine ne bi trebale biti mnogo dalje na zapad od Crnoga mora.

209


Procjenjujući svjedočanstvo iz ta tri dijela Euroazije, spoznajemo daje indoeuropsku pradomovinu najprikladnije smjestiti u euroazijsku stepu, no nismo prisiljeni prihvatiti samo taj zaključak. Ako je praindoeuropska riječ *h1ekwos označivala i divljega konja, tada ne možemo sa sigurnošću isključiti sjevernu i središnju Europu iz popisa mogućih pradomovina. Pa ipak, valja priznati da u tim područjima ima malo potkrjepe za sliku društva usredotočenoga na konja, kakvo obično pretpostavljamo za praindoeuropsko razdoblje. Na temelju pomne prosudbe, svjedočanstvo o konjima bolje podupire stepu i šumsku stepu kao rješenje problema pradomovine. Na kraju, teško je ne vidjeti odsutnost konja na Balkanu kao važan razlog zbog kojega to područje možemo isključiti iz indoeuropske pradomovine.

Najranije svjedočanstvo o vozilima s kotačima izvan neprijeporno neindoeuropskih područja - npr. Sumera - ili vjerojatno neindoeuropskih područja, kao što je kultura Kuro-Araks južno od Kavkaza, gdje su se govorili huritskourartski jezici - nalazi se u nekim europskim kulturama četvrtoga tisućljeća. To je kultura ljevkastih pehara ili kultura TRB u sjevernoj Europi, koja je poznavala vozila s kotačima još sredinom četvrtoga tisućljeća pr. Krista, kasna kultura bakrenog doba Baden u karpatskom bazenu i neke bakrenodobne kulture u sjevernoj Italiji, koje se datiraju u drugu polovicu četvrtoga tisućljeća pr. Krista. Naposljetku, tu je crnomorsko-kaspijsko područje, gdje se počinju pojavljivati mnogobrojni ostatci vozila s kotačima prije kraja četvrtoga tisućljeća pr. Krista. Zanimljivo je da su Tamaz Gamqrelidze i Vjačeslav Vs. Ivanov opazili da je jedna od naših riječi za vozila s kotačima, indoeuropski *kwekwlo-, neobično slična riječima za vozila na sumerskome, gigir, i semitskome, *galgal-, te kartvelskome, *grgar. Ako je izvor vozila s kotačima u crnomorsko-kaspijskom području, u Transkavkaziji, ili u Sumeru, možda se radi o polaznoj riječi za kola u četiri različite jezične porodice. Nadalje, budući daje praindoeuropska riječ tvorena od indoeuropskoga korijena *kwel- 'okretati', nije vjerojatno da su je Inđoeuropljani preuzeli iz jednoga od ostalih jezika. To, naravno, ne mora značiti da su Indoeuroplja- ni izmislili vozila s kotačima, ali moglo bi upućivati na zaključak da su oni na neki način tijekom četvrtoga tisućljeća pr. Krista bili u dodiru s bliskoistočnim jezicima.

210


Općenito govoreći, ostali čvrsto rekonstruirani nazivi za tehničke predmete ili podupiru granicu koja se proteže od sjeverne Europe do crnomorsko-kaspijskoga područja ili je u znatnoj mjeri pomiču. Primjerice, plug je sigurno posvjedočen u indoeuropskome prajeziku, a poznat je po ostatcima pluga na nizu nalazišta iz četvrtoga tisućljeća pr. Krista u sjevernoj Europi, od Britanije do Poljske. Bakar je naširoko posvjedočen u Europi tijekom četvrtoga tisućljeća,pr. Krista i ne može se iskoristiti kao vrijedan zemljopisni pokazatelj. Srebro, koje se malo manje sigurno pripisuje indoeuropskomu rječniku, doista je bilo rasprostranjeno u istočnoj Europi tijekom kasnoga četvrtog tisućljeća pr. Krista. Ako se ono prihvati, sjeverna se Europa može isključiti iz područja pradomovine. Međutim, svatko tko je upoznat s povijesti problema pradomovine zna da argument koji zavisi od jedne riječi, osobito one koja se lingvistički može osporiti, vjerojatno neće dovesti do općega slaganja. Naprotiv, moramo se povesti za općim obrascima korelacija između lingvističke paleontologije i arheoloških nalaza.Zaključni pregled lingvističke paleontologije uporabljene u procjeni teza o indoeuropskoj pradomovini negdje u Europi ograničuje našu pozornost prije svega na područje koje je obuhvaćalo kulturu ljevkastih pehara (TRB) u sjevernoj Europi, kasnije neolitičke potomke kulture linearno-trakaste keramike u porječju Dunava, eneolitičke kulture crnomorsko-kaspijskog područja i možda južni Sibir. Sto se krećemo dalje na sjever, zapad ili jug toga širokog pojasa, teritorij pripisan pradomovini postaje manje prihvatljiv i manje u skladu s rekonstruiranim kulturološkim rječnikom Indoeuropljana. Neka područja, npr. karpatski bazen, tek su na prijelazu između onoga što je prihvatljivo i onoga što je neprihvatljivo. Iskoristili smo lingvističko svjedočanstvo do krajnjih granica; sada je na redu arheologija.

Arheologija.... . ...................... ..................................

Već više od stotinu godina predlažu se arheološka rješenja indoeuropskoga problema. Implicitna je pretpostavka iza svih njih vjerovanje da se jezik može locirati te da se njegovo širenje može pratiti u prapovijesnim nalazima. Nažalost, bilo je iznenađujuće malo nastojanja da se prapovijesni jezik uistinu poveže s tipovima kulturnih ostataka koje

211


otkrivaju arheolozi. Svatko tko bar malo poznaje suvremenu arheološku literaturu, znat će da izreka Gustava Kosinne iz 1911, prema kojoj jasno ocrtane arheološke kulture beziznimno odgovaraju jasno definiranim etničkim skupinama, danas privlači malo arheologa. Svakako ne moramo pridonositi litaniji upozorenja da lonci nisu isto što i ljudi, pa ipak, iako se može poricati nužnost pretpostavke daje korelacija između arheoloških i jezičnih entiteta jedan prema jedan, također je pogrešno tvrditi da između njih nema nikakve korelacije. Primjerice, ima dovoljno svjedočanstva da u Sjevernoj Americi postoje korelacije između pojedinih nizova kulturnih obilježja i različitih jezičnih skupina. To uopće ne iznenađuje, jer mogli bismo očekivati i da kulturna obilježja lakše dijele ljudi koji govore istim jezikom nego narodi koje jezične zapreke sprečavaju u slobodnoj komunikaciji i interakciji35. Stoga se arheolozi rijetko bune protiv pripisivanja keltskoga jezika nositeljima kulture La Tene, germanskoga jastorfskoj kulturi ili različitih bantu jezika pojedinim afričkim keramičkim stilovima. Tu naglasak mora biti na nepotpunim jednadžbama jer uvijek možemo navesti neke iznimke. Radi se, primjerice, o narodima koji dijele isti jezik, ali posjeduju radikalno različite kulture, poput Arapa ratara u odnosu prema Beduinima ili o različitim jezičnim skupinama koje dijele kulture koje se teško mogu međusobno razlikovati, npr. među lingvistički raznolikim selima Pueblo Indijanaca na američkom jugozapadu. Te su iznimke uglavnom dovoljne da razuvjere većinu arheologa u opravdanost pokušaja da se kultura poveže s jezičnom skupinom, osim ako se ne radi o kulturi koja je bliska povijesnom horizontu, kao u slučaju Kelta, a jaz između arheoloških i pisanih nalaza nije velik. Za jezični identitet arheoloških kultura koje su udaljenije od povijesnih zapisa može se smatrati daje onkraj mogućnosti razumnog zaključivanja. Međutim, to nije moguća opcija za arheologa koji se bavi problemom indoeuropske pradomovine te ćemo stoga morati pratiti arheološka svjedočanstva što bolje možemo.Mogli bismo predvidjeti da će svaka procjena arheološkoga rješenja problema pradomovine odražavati tri velike teme: prva je narav arhe

35 Vidjeti, na primjer, J. Jorgensen, Salish Language and Culture:A Statistical Analysis o f the Interna! Relationships, History and Evolution, The Hague, 1969. U širim razmjerima može se opaziti znatan stupanj korelacije između glavnih američkih indijanskih skupina i sjevernoameričkih kulturnih područja (v. H. Driver, IndiansofNorth America, 1969), premda ima i važnih slučajeva odsutnosti korelacije, osobito očitih među jezičnim skupinama koje su se proširile na velikim udaljenostima, npr.atapaskanski i utoastečki narodi.

212


ološke kulture koja se odabere za pradomovinu. Već smo vidjeli da postoje ograničenja koja se postavljaju području koje bismo mogli odabrati, iako se valja prisjetiti da je oko 4000 g. pr. Krista broj i raznolikost mogućih indoeuropskih kultura u Euroaziji bio tako velik da bi najveći mogući teritorij pradomovine u pravilu obuhvaćao barem nekoliko različitih kultura. To će u svakom slučaju pridonijeti nejasnoći svakoga odabranog rješenja.

Nemogućnost da budemo precizniji još se povećava kada se pozabavimo potragom za stvarnim seobama Indoeuropljana. Ostavljajući na trenutak po strani goleme teškoće u traganju za seobom u arheološkim nalazima, moramo se prisjetiti da prapovijesne jezike ne možemo datirati s jednakom preciznošću kao arheološke kulture. Mogli bismo, primjerice, izjednačiti područje kulture koja se datira od 4500 do 3500 g. pr. Krista s pradomovinom a daje pri tome indoeuropski prajezik trajao još tisuću godina dulje kada je zauzimao znatno veće područje. I obratno, kultura koja se datira od 3500 do 2500 g. pr. Krista mogla bi zapravo biti posljedni stupanj u jezičnom kontinuumu nakon oblikovanja pojedinih indoeuropskih jezičnih skupina. Kada pokušavamo arheološka svjedočanstva primijeniti na problem pradomovine, bavimo se općenitim pravcima razvoja, a ne apsolutnim granicama.

Konkretniii je problem, naravno, možemo li pratiti kretanje prapovijesnog naroda u arheološkim nalazima. Za one koji se upuštaju u takav rizik postoji u osnovi gruba hijerarhija svjedočanstva koja se kreće od pogrebnih običaja, kao važnijeg svjedočanstva o seobi ili osvajanju, preko promjena u arhitekturi, keramici i gospodarstvu, do drugih tehnoloških promjena, osobito metalurgije, koje se češće objašnjavaju drugim pretpostavkama umjesto ekspanzijom etničkih skupina. Mnogi suvremeni modeli u arheologiji nastoje istaknuti gotovo svaki drugi mogući način da se objasni širenje neke nove kulturne pojave umjesto teze o stvarnoj migraciji. Sustavi razmjene, lanci prestižnih hijerarhija, interakcije među članovima društva jednakoga statusa, sličan kulturni razvoj ili unutrašnje restrukturiranje društva bez vanjskih poticaja često se navode nasuprot ranijim modelima kulturnih promjena koji su instinktivno pokušavali uvesti nov narod sa svakim novim loncem ili pogrebom. Takva je odbojnost prema migracijama u arheološkim nala

71 ■?


zima prije svega luksuz prapovjesničara jer svaki se arheolog koji proučava povijesna razdoblja mora suočiti s toliko svjedočanstva o kretanju naroda da bi bilo smiješno odbacivati ga. Samo bi zaveden (a nadam sei izmišljen) prapovjesničar pokušao objasniti anglosaska groblja u južnoj Engleskoj kao rezultat kontinentalnoga »kulturnog paketa« ili povećane militarizacije domaćega britanskog stanovništva nakon raspada rimsko-britskoga društva. Doista, za povijesnog je arheologa problem korelacije često izokrenut: ima čvrstih povijesnih svjedočanstava o kretanju naroda, ali vrlo malo arheološke potkrjepe za seobu. To nas dovodi do teme koju jednostavno ne smijemo zanemariti.

Čak i kada se neka svjedočanstva o seobama prihvaćaju s gunđanjem, često se tvrdi daje svjedočanstvo preoskudno da bi objasnilo pretpostavljene jezične promjene. Oni koji se dalje upuštaju u taj problem moraju prihvatiti argumentiranje decibelima: da bi se potvrdila ili opovrgnula seoba naroda, valja biti jako glasan, a ne pozivati se na općeprihvaćene kriterije koliko je svjedočanstva potrebno. Ako je došljačko podrijetlo Engleza čvrsto odraženo u arheološkim nalazima, Škoti su u obratnoj situaciji. Povijesno nam svjedočanstvo kaže da su se ljudi iz Ulstera preselili u zapadnu Škotsku u 5. i 6. st. Jezično nam svjedočanstvo prije toga vremena jasno pokazuje da su se prije te kolonizacije u Škotskoj govorili razni britski jezici, dok nakon nje ondje pronalazimo preneseni gelski jezik koji se proširio Škotskom. Pa ipak, nijedan arheolog koji je pregledao oskudne nalaze u Ulsteru i zapadnoj Škotskoj ne bi neovisno ustvrdio da ima dovoljno svjedočanstva da potvrdi jezično širenje iz Ulstera u Škotsku. Isto bi se moglo reći o širenju bretonskoga u Bretanju iz južne Britanije, kao i za mnoge druge povijesno posvjedočene, ali do sada arheološki nepotvrđene seobe naroda.

Ja bih ustvrdio da se ovdje ne radi toliko o arheološkim nalazima, većo pogrešnu razumijevanju ili barem o predrasudama kojima su mnogi arheolozi opterećeni kad pristupaju tim nalazima. Osobito se to odnosi na arheologe koji zahtijevaju jednoznačno arheološko svjedočanstvo o seobama. Colin Renfrew nedavno je pokazao takav stav kada je napisao kako su arheolozi sada »shvatili daje bilo mnogo manje obuhvatnih seoba naroda nego što se nekada mislilo«. On ima pravo u opisivanju općega »raspoloženja«, barem među arheolozima u zapadnoj Europi, no

214


i on pokazuje vrstu zbunjenosti koja je česta u arheologa kada se suoče s lingvističkim problemima. Prije svega, to novo »shvaćanje« nema, po mojemu mišljenju, mnogo veze sa stvarnim brojem seobi, bile one mnogobrojne ili malobrojne; radi se o načinu kako arheolozi raspravljaju o pojavi kulturne promjene u arheološkim nalazima kada nema drugih povijesnih ili jezičnih ograničenja u samome materijalu. Stoga se u arheološkim krugovima kao passe promatra teza da prisutnost nekoga osobitog tipa posude, primjerice pehara (tipičnih za kulturu zvonastih pehara), ili mnogih drugih »stranih elemenata«, znači da su ih u Britaniju donijeli došljački narodi. Danas su arheolozi skloni tomu da traže druge načine za objašnjenje prisutnosti tih predmeta. S druge strane, kada bismo imali kasnoneolitičke tekstove na jednom jeziku, a zatim pronašli nov jezik kojim su pisani »peharski tekstovi«, uvjeren sam da bi nam svjedočanstvo, koje je prije odbacivano kao nedovoljno da dokaže seobu, rječito pomoglo da utvrdimo vrijeme dolaska i putove kretanja novoga naroda. Mislim da je ta ilustracija manje hipotetska nego što bi mogla izgledati na prvi pogled.

Pogledajmo, na primjer, kako sam Renfrew raspravlja o podrijetlu otočnih Kelta upravo u svojoj knjizi o podrijetlu Indoeuropljana. Arheološko svjedočanstvo o naseljavanju u željezno doba ocjenjuje se kao nedovoljno, stoga ne možemo otočne keltske jezike objasniti seobama koje su se na Britanskom otočju dogodile u kasno brončano doba ili u željezno doba. To nas vodi do arheološki vidljivijega uvođenja poljodjelske ekonomije u Britaniju i Irsku u kasnome petom tisućljeću pr. Krista. Međutim, kada dođemo do kasnijih keltskih seoba, kao onih iz Irske u Škotsku tijekom prvoga tisućljeća po Kristu, uvodi se drugi model- dominacija elite, što se odnosi na malenu skupinu ljudi na vrhu društvene hijerarhije koja dovodi do jezične promjene. Zašto? Škotska i Irska slične su veličine; obje su prihvatile u osnovi isti gelski jezik. Arheološko svjedočanstvo o osvajanju Irske tijekom kasnoga brončanog ili željeznog doba sigurno nije siromašnije od svjedočanstva o seobi iz Irske u Škotsku u prvom tisućljeću po Kristu, ali lingvističko i povijesno svjedočanstvo navode Renfrewa da prihvati posljednju seobu (bez trunke uvjerljiva arheološkog svjedočanstva), a ipak odbacuje ikakvu brončanodobnu ili željeznodobnu seobu (elite ili običnoga stanovništva)

215


u Irsku. Ne osporavam daje dominacija irske elite u zapadnoj Škotskoj vjerojatno ondje dovela do obuhvatnoga prihvaćanja gelskoga jezika, ali doista osporavam da bi arheolozi smjeli tvrditi koje se jezične seobe nisu dogodile u prapovijesnim razdobljima.

Vjerujem da moramo razlikovati dvije epistemološke pojave: svjedočanstvo o mogućim migracijama nastalo isključivo zatvorenom interpretacijom arheoloških nalaza i migracijama pretpostavljenima na temelju tumačenja lingvističkoga i povijesnog svjedočanstva. U idealnom svijetu ne bi bilo razlike među tim dvjema pojavama i svaki bi arheolog bio u stanju utvrditi valjanost neke pretpostavke o osvajanju ili seobi neovisno o tome ima li o njima povijesnih i lingvističkih svjedočanstava. Moje iskustvo s literaturom o prapovijesnim i povijesnim migracijama uvjerava me da svijet u kojem živimo još nije takav te da arheolozi igraju prema različitim pravilima zavisno od naravi problema s kojim su suočeni.

Problem razaznavanja jezičnih došljaka u arheološkim nalazima otežan je činjenicom da se naša sposobnost preciznog datiranja seoba populacija smanjuje što odmičemo dalje u prapovijest. Migracija u ranome srednjem vijeku očita je jer je obično utemeljena na podatcima kao što je niz dobro omeđenih groblja nastalih tijekom jednoga ili više stoljećai očito uvezenih u području gdje ih pronalazimo. Iako problemi svakako postoje, arheolozi mogu barem upozoriti na došljačka anglosaska, langobardska, gepidska, avarska ili sarmatska groblja. U mnogo ranijim razdobljima, međutim, nemamo ni takvo obilje podataka niti ih možemo smjestiti unutar jednoga stoljeća. Zbog toga će malokad biti očevidno svako osvajanje ili seoba, čiji je rezultat gotovo posve predvidivo prihvaćanje elemenata domaće kulture od došljaka. Vratimo li se širenju athapaskanskih naroda u Sjevernoj Americi, vidimo da su neki od njih ostali vjerni subarktičkoj kulturi u svojoj aljaško-kanadskoj pradomovini; neki od njih, koji su se odselili na jug u pacifičko priobalje Sjeverne Amerike, uronili su u klasične kulture opsjednute prestižem i bogatstvom svojih novih susjeda; na kraju, oni koji su se odselili još dalje na jug, prilagodili su se novom okolišu i preuzeli kulturu domorodačkih stanovnika američkoga jugozapada. Jezik je ostao, ali kulturno je naslijeđe njegovih govornika odbačeno svaki put kad su pristigli u novo po

216


dručje. Sretan je prapovjesničar koji uspije otkriti došljačku populaciju prije nego što se ona počne asimilirati s domaćom kulturom.

Iz svega toga možemo izvući nekoliko pouka. Arheolog može identificirati ono što u arheološkim nalazima izgleda kao prekid kontinuiteta. Može te prekide protumačiti kao svjedočanstvo o seobama i osvajanjima ili, kao što primjećuje Renfrew, ponovno razvrstati ono što je nekoć smatrano seobama kao nešto drugo. Sve dok nema prisile lingvističkog ili povijesnog svjedočanstva, to je igra u kojoj je arheologe najbolje ostaviti same. Posljedični zaključak iz svega toga bio bi: arheolozima bi bilo bolje da ne gube vrijeme pripisujući nepotrebne jezične identitete navodnim seobama i osvajanjima. Izgledaju mi beskorisni argumenti u prilog tezi da su ljudi kulture zvonastih pehara možda uveli indoeuropski jezik na Britansko otočje (iako ne jedan od jezika koji se razvio u neki posvjedočeni jezik) ili da je pojavljivanje kraljevskih grobova u Alaca Hiiyuku u središnjoj Anatoliji rezultat dolaska Indoeuropljana (ali ne i predaka Hetita). Dovoljno je teško baviti se pravim problemima širenja nekog jezika i bez spekuliranja o širenju neposvjedočenih jezika. Arheolog može ustvrditi da nema očitoga svjedočanstva o osvajanju ili seobi, ili o prekidu kontinuiteta u neko određeno vrijeme, iako se ne može pretvarati da nadzire sve moguće podatke i stoga isključiti mogućnost jezične seobe. Najpozitivniji iskaz koji je moguće izreći jest da su arheološko i lingvističko ili povijesno svjedočanstvo sukladni jedno s drugim i da upućuju na jezičnu seobu ili osvajanje; najnegativniji je iskaz da svjedočanstvo različitih disciplina ne pruža usklađenu sliku.

Na kraju, postoji još jedna tema koja se gotovo beziznimno zanemaruje, a ima jednake posljedice kao i prethodna. Čak i ako osjećamo da svjedočanstvo dopušta seobu naroda, kako da procijenimo je li ta seoba izazvala zamjenu jezika? Kao što smo vidjeli, došljačko se stanovništvo može asimilirati s domaćim, umjesto da se dogodi obratno. To se osobito često događa zbog toga što u seobama obično malobrojna populacija prodire na teritorij veće. Možda je upravo tu najprikladnija analiza izmjene struktura u društvu, što ćemo pokušati dalje istražiti u osmom poglavlju.

217

PR O B L E M IN D O E U R O P S K E P R A D O M O V IN E

U cijelom ovom poglavlju svjedočanstvo koje smo pregledali navodi nas da pretpostavimo kako su Inđoeuropljani živjeli, općenito govoreći, na području koje se protezalo.od_središnjfiili-sjeverne Europe na zapadu do crnomorsko-kaspijskoga područja, a možda i južnog Sibira. Zapadna Europa i južno Sredozemlje nikad se nisu ozbiljno razmatrali kao kandidati za pradomovinu. Isto, međutim, ne možemo reći za jugoistočnu Europu (Balkan i Grčku) jer su neki lingvisti i arheolozi smatrali da Indoeuropljane valja smjestiti na to područje. Moramo izbliza razmotriti argumente za i protiv jugoistočne Europe.

U svijetu gdje arheološki nalazi odbijaju jasno uputiti na masovne seobe Indoeuropljana, možemo suosjećati s Colinom Renfrewom koji se ograničava na širenje ranoga neolitika u Europi kao jedinu »temeljitu i obu- hvatnu kulturnu i ekonomsku promjenu« koja bi mogla objasniti širenje indoeuropskih jezika. U tome Renfrew slijedi ustaljenu mudrost prema kojoj su neolitički kolonisti iz zapadne Azije, vjerojatno Anatolije, prešli u Grčku tijekom sedmoga tisućljeća pr. Krista, gdje su zasnovali prve neolitske zajednice u Europi. Tijekom idućih naraštaja potomci tih kolonista i dalje su u tom »valu napredovanja« postupno prenosili novo gospodarstvo prema sjeveru, preko Balkana, i prema zapadu, od Grčke preko središnjega i zapadnog Sredozemlja. Dalje napredovanje nastavilo se na sjever, uzduž porječja Dunava do Atlantika i Baltika, dok su drugi krenuli prema istoku oko sjeverozapadnih obala Crnoga mora, gdje su prihvatili stočarsko gospodarstvo i proširili se na istok preko stepe. Nadmoćna proizvodna sposobnost tih ranih ratara osigurala je njihov uspjeh u asimiliranju lokalnih mezolitičkih zajednica i širenje njihovih vlastitih (indoeuropskih, prema profesoru Renfrewu) jezika (ili jednoga jezika) od Anatolije do rubova Europe. Diferencijacija i unutrašnji odnosi indoeuropskih jezika tada su utvrđeni prema »modelu valova« jezičnih promjena.

Utvrđujući mehanizam jezičnoga širenja, »val napredovanja« ratarskih zajednica koje postupno koloniziraju nove teritorije tijekom idućih naraštaja, Colin Renfrew prihvaća tradicionalni model širenja neolitičke ekonomije. Taj su model nedavno osporili neki revizionisti poput Gra- emea Barkera, koji tvrde daje »različite sustave početnoga ratarstva koje opažamo razvilo domaće stanovništvo, a ne došljaci«. To je prilično

218

17. Lice staroga Germana. To je poznati čovjek iz Tollunda, pronađen u danskoj močvari, a prikazuje izgled Germana iz željeznog doba. Konopac oko vrata pokazuje da je umro

zbog kažnjavanja ili žrtvovanja.

18. Ploče od bronce lijevane za kacigu iz Torslunde u Švedskoj prikazuju Skandinavce napadnute od čudovišta. Ploče potječu iz 6. ili 7. st. po Kristu.

19. (desno) Detalj što prikazuje dvije scene iz života u sjevernoj Italiji u željezno doba, s »certoske situle« iz Bologne. Gornji dio prikazuje pripreme za gozbu, a donji natjecanje ili duet dvaju glazbenika.

20. Scena s kotla iz Gundestrupa. Ploča prikazuje odrede pješaštva i konjaništva koji nose keltske oznake i pušu u carnyx, tipični keltski rog. Scena lijevo obično se tumači kao prikaz obrednoga utapanja, tipična metoda žrtvovanja božanstvu »treće funkcije« plodnosti u za

padnoj Euro-bi. Kotao ie vjerojatno izrađen u istočnoi Euro-bi. no bosliie je brenesen u Dansku.

21. (gore) Grob iz hvalinskoga groblja u području Volge. Priloženi ukrasi sastoje se od ogrlice od školjaka i bakrenih prstena uvezenih s

Balkana.

22. (dolje) Tipična zajednička grobna jama kulture Dnjepar-Donec s nalazišta Nikol’skoe

23. (gore lijevo) Grob s groblja Sezžee u području srednje Volge. Osobni ostatci popraćeni su kamenom sjekirom, nožem, ogrlicom, i

zoomorfnim koštanim pločicama.

24. (na •vrhu desno) Rekonstrukcija robusnih kromanjonskih obilježja muškarca kulture Dnjepar-Donec iz mjesta Nikol’skoe

25. (gore) Rekonstrukcija žene iz kulture Dnjepar-Donec

26. (lijevo) Rekonstrukcija muškarca j nalazišta Srednji Stog u Aleksandriji. Za one koji smatraju da je pradomovina u crno-

morsko-kaspijskom području, taj čovjek općenito predstavlja tjelesni tip najranijih Indoeuropljana.

> 27. '(lijevo) Stela iz Kernosovke, otkrivena 1973, jedan je od najljepših primjera eneolitičke umjetnosti u crnomorskom,području. Ona prikazuje brkati lik s toljagom, bodežom i trima sjekirama iznad pojasa; ispod pojasa prikazani su veliki pravokutnik i

dvije životinje, vjerojatno konji.

28. (dolje) Glineni model kola s četiri kotača nađen na groblju badenske kulture u Budakalaszu. Taj

model pripada najranijim svjedočanstvima o vozilima s kotačima u podunavskoj Europi u kasnome

četvrtom i ranome trećem tisućljeću pr. Krista.

226


ekstremno gledište, za koje se čini da cvjeta samo na malobrojnim britanskim sveučilištima. S druge strane, većina arheologa specijalista za podrijetlo europskoga neolitika ne prihvaća da se širenje ratarstva može u potpunosti pripisati valu došljačkih ratara čije je podrijetlo u Anatoliji. Naprotiv, u arheološkim nalazima razlikujemo područja u kojima ima svjedočanstva o kolonizaciji iz Azije, npr. jugoistočna Europa (Grčkai Balkan), a vjerojatno i teritorij kulture linearno-trakaste keramike u podunavskoj Europi, od drugih područja gdje svjedočanstvo upućuje na kontinuitet od ranijega mezolitika i lokalno prihvaćanje novoga gospodarstva od domaćeg stanovništva. To se jasno vidi na rubovima kontinentalne Europe, na zapadnom Sredozemlju, u sjevernoj Europi i u šumskoj, šumsko-stepskoj i stepskoj zoni istočne Europe.

Ako prihvatimo tradicionalni argument da su poljodjelske zajednice uistinu prešle iz Azije kako bi kolonizirale jugoistočnu Europu, bilo bi zaista teško osporiti tezu da su one poslužile kao pokretači u širenju novih jezika u Europi. Problem je u tome jesu li ti novi jezici bili indoeuropski, kao što smatra Colin Renfrew. S obzirom na svjedočanstvo koje smo do sada pregledali, mislim da je to jedna od najmanje vjerojatnih pretpostavki. Budući da je Renfrevrova knjiga spekulativna, kao što i sam priznaje, neću se zadržavati na tezama koje su osobito malo vjerojatne, npr. ranoneolitski Prairanci u Zagrosu i dolini Inda, Prairci u Irskoj oko 4500 g. pr. Krista, itd., jer su one nevažne za glavno težište njegova argumenta. Raspravljat ćemo radije o biti Renfrewova rješenja problema indoeuropske pradomovine jer će to utjecati i na ostale pretpostavke.

Renfrew izvodi Indoeuropljane iz najranijih neolitičkih zajednica u Anatoliji, također i u istočnoj Anatoliji, u području od Catal Huyiika do Qaydniija. Kao što smo već vidjeli, s pojavom najranijih pisanih izvora to područje ne samo da obuhvaća indoeuropsko stanovništvo (hetitsko, luvijsko i palajsko) već također i dvije očito nesrodne indoeuropske skupine: hatsku i huritsku. Stoga se dio područja koje se označuje kao indoeuropska pradomovina pojavljuje kao neindoeuropsko u vrijeme prvih povijesnih zapisa. Jedini način na koji to mogu objasniti u sklopu Renfrevrova modela jest da pretpostavim da su se kasniji neindoeuropski jezici proširili u području ranije pradomovine ili da ustvr-

227


dim da su dvije jezične porodice ili više njih izrasle na istom području u isto vrijeme. Malo se toga može reći u prilog ikoje od tih dviju zamisli. Zbunjuje me rješenje koje tjera Indoeuropljane iz njihove anatolijske pradomovine tako da oni putuju više od 3000 kilometara do Irske tijekom dva tisućljeća, a treba im 5000 godina da bi pristigli 100 do 200 kilometara (ako i toliko) istočno do Armenije? Kada su Armenci zauzeli starije urartsko kraljevstvo oko jezera Van, je li to bilo ponovno zauzimanje teritorija koji je i prije bio indoeuropski ili najudaljenije proširenje Indoeuropljana na istok iz njihova anatolijskog doma? Budući da se ni za frigijski ni za armenski ne može reći da su se razvili iz anatolijskoga, a njihova nazočnost u kasnijem području koje su zauzeli svakako pretpostavlja neki oblik seobe, čini se da moramo krenuti unatrag i uzeti u obzir kasnije migracije želimo li sačuvati Renfrewov model indoeuropskoga podrijetla. Takve bi pak migracije bile posve suprotne njegovu pokušaju da pretpostavi jednostavnu i arheološki vidljivu seobu Indoeuropljana.

Indoeuropska pradomovina koja je ograničena samo na južno-središ- nju i zapadnu Anatoliju (koja stoga ne bi morala objašnjavati Hurite i Hate u indoeuropskoj pradomovini) mogla bi se smatrati zemljopisnom prilagodbom koja bi mogla izbjeći neke od navedenih kritika, no treba primijetiti da bi u tom slučaju Indoeuropljane trebalo izvesti samo iz šačice nalazišta. Međutim, još ima problema jer velik dio imena mjesta u Anatoliji ne možemo tek tako zanemariti. Ta se imena ne mogu analizirati ni kao indoeuropska ni kao pripadajuća anatolijskim dijalektima. Primjerice, Parnassos (u Anatoliji i u Grčkoj), s korijenom parna 'kuća', zabilježen je u hurijskome pumi i u egipatskome pr. Ukratko, može se tvrditi daje bilo neindoeuropskih supstrata po cijeloj Anatoliji i u Grčkoj te bih stoga smatrao puno uvjerljivijim da se oni povežu sa širenjem neolitskog gospodarstva iz te regije, umjesto da se s neolitikom povezuju gotovo sigurno došljački Indoeuropljani.

Vremensko smještanje širenja Indoeuropljana u ranome neolitiku oko 6500 g. pr. Krista u potpunom je neskladu s rekonstrukcijom indoeuropskoga rječnika. Renfrew pokušava riješiti taj problem bilo poričući upotrebljivost lingvističke paleontologije bilo pokušavajući obraniti smještanje pradomovine od nalaza lingvističke paleontologije. Primjeri

228


ce, prisutnost bakra u ranoneolitskoj Anatoliji upućuje na to da njegova »pradomovina« ne može biti isključena jer su Indoeuropljani imali riječ za bakar. Pa ipak, kao što smo već vidjeli, terminologija za kola s kotačima tako je brojna i u indoeuropskim jezicima duboko usađena da moramo prihvatiti činjenice kako ih treba pripisati indoeuropskom prajeziku ako poredbena metoda išta znači. Na sličan način konj, koji u Anatoliji nije posvjedočen ni na koji način sve do četvrtoga tisućljeća pr. Krista, a u Grčkoj sve do trećega, duboko je usađen u rekonstruirani rječnik, kaoi u indoeuropski obred, što znači da je smještanje pradomovine u Anatoliju u sedmom tisućljeću pr. Krista prilično neprihvatljivo. Ako Andrew Sherratt ima pravo kada smješta svoju »revoluciju sekundarnih proizvoda« u kasni neolitik, tada riječi za plug, jaram, vunu itd., koje su sve dobro posvjedočene u indoeuropskom prajeziku, također čine vezu između najranijeg neolitika i Indoeuropljana veoma nevjerojatnom. Isto bi se moglo reći za praindoeuropsko srebro. Dok se većina naziva za divlje životinje odnosi na vrste posvjedočene posvuda u Europi, Anatolija i Grčka leže, kako se čini, izvan područja dabrova, a riječ za dabra indoeuropskomu se može pripisati. Čak i društveni i srodnički nazivi, koji pokazuju da su Indoeuropljani bili patrilinearni i »patrijarhalni« (te da su imali neku vrstu ratničkoga bratstva), ne pristaju ratarskim društvima koja pronalazimo u ranoneolitičkim kulturama Grčke i Balkana.

Indoeuropska domovina u Anatoliji ne može objasniti strukturalne i leksičke sličnosti između praindoeuropskoga i uralske jezične porodice, za koju se čini da je najsrodnija indoeuropskoj. Naprotiv, Renfrew od nas traži da pojavu indoeuropskoga otkrijemo u sredini neindoeuropskih jezika, poput hatskoga i hurijskoga, koji su u strukturalnom smislu posve različiti od indoeuropskoga te ne pružaju razloga da se pretpostavi da je indoeuropski s njima imao išta osim kasnih dodira. Budući da je vrijeme koje je Renfrew pretpostavio za praindoeuropski ujedno i približno istodobno s pojavom ranih neolitičkih društava u jugozapadnoj Aziji, mislim da bismo imali pravo očekivati mnogo veće sličnosti između praindoeuropskoga i drugih jezika toga područja da je to bio dom Indoeuropljana.

Postojanje neindoeuropskog supstrata u Grčkoj, koji se očituje u imenima mjesta, osobnim imenima, plemenskim imenima i kulturnim ter


minima - od kojih neki potječu iz poslijeneolitičkog razdoblja - čini se razumnom pretpostavkom, usprkos problemima u razvrstavanju raznih slojeva. Štoviše, imamo i druga svjedočanstva, poput promjene značenja naziva drveća, što upućuje na širenje Indoeuropljana prema Sredozemlju, a ne iz njega.Što se tiče podrijetla Indoeuropljana u Aziji, Renfrew mora pogurati svoj »val napredovanja« oko sjeverozapadnih obala Crnoga mora kako bi objasnio podrijetlo indoiranskih stočara u crnomorsko-kaspijskoj stepi i izvan nje. Vidjet ćemo u idućem poglavlju da većina, ako ne i svi arheolozi s područja bivšega Sovjetskog Saveza, koji su proučavali to područje, taj model eksplicitno odbacuju. Za razliku od drugih perifernih područja, gdje bismo mogli pretpostaviti kasnije ekspanzije iz srednje Europe tijekom brončanog ili željeznog doba da obranimo Renfrevvovu pretpostavku, nema nikakvih nalaza koji bi uputili na bilo kakav drugi proces osim postupne akulturacije stepskih populacija, daleko izvan granica »vala napredovanja« kolonista. Neuspjeh da se objasni podrijetlo Indoiranaca i To- haraca obezvređuje svako navodno rješenje problema pradomovine. Anatolijska je pradomovina u neskladu s vremenom razdvajanja indoeuropskih dijalekata, određenim na temelju lingvističkih kriterija. Prema Renfrewovoj teoriji jezik-predak grčkoga već se govorio u Grčkoj oko 6500 g. pr. Krista. Indoiranskim su, prema manje nevjerojatnoj od Renfrevrovih dviju (nevjerojatnih) hipoteza36, govorili potomci najranijih ratarskih zajednica koji su se probili oko Crnoga mora tijekom četvrtoga tisućljeća pr. Krista, a zatim prihvatili stočarstvo i proširili se stepom. To bi značilo da su, kada se prvi put susreću, ti jezici bili razdvojeni više od 5000 godina unatoč činjenici da dijele mnoge prema općem konsenzusu kasne izoglose. Vremenski razmak među njima, prema Renfrevvovoj teoriji, čini se u posvemašnjem neskladu s onime što znamo o indoeuropskim dijalektima. Pri tome do toga (manjeg) nesklada dolazi samo ako odaberemo arheološko tumačenje podrijetla stepskih stočara kojemu očito proturječi arheološko svjedočanstvo. Ima i drugih primjera kako Renfrewova teorija ne uzima u obzir nikakav model međusobnih odnosa indoeuropskih jezika. On izvodi italski iz neolitičke

i Renfrew (1987) prikazuje dva modela indoiranskoga podrijetla. Model A izvodi ih neposredno iz neolitičkih populacija zapadne Azije, dok ih model B dovodi iz stepe (v. bilješku 11).

230


ekspanzije s ishodištem u Grčkoj tijekom sedmoga ili šestoga tisućljeća, iako znamo da su italski i grčki odijeljeni snopovima izoglosa mnogo većima od onih koji ih povezuju. Ukratko, cijelo pitanje vremenske dubine povezano s njegovim, ekspanzijama u neskladu je s gotovo posvemašnjim suvremenim pogledima na taj problem.Moglo bi se skupiti još prigovora, primjerice: ako su Inđoeuropljani bili na Kreti od 6000 g. pr. Krista, zašto ne možemo pročitati linear A? Zašto izgleda kako je to pismo izmišljeno za jezik čija je slogovna struktura radikalno različita od strukture indoeuropskih riječi? Ja bih tvrdio da kumulativna težina tih argumenata pokazuje daje svaki pokušaj da se početna neolitička kolonizacija Europe poveže sa širenjem Indoeuropljana u neskladu i s lingvističkim i s arheološkim svjedočanstvom te da doista ne iskazuje ni ekonomičnost u objašnjenju, što je trebala biti jedna od glavnih prednosti takva pristupa. Anatolija je pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme, a migracije iz nje daju pogrešne rezultate. Hrabar pokušaj, možda, ali Renfrewovo rješenje nije uvjerljivo.

Održavajući Renfrewov spekulativni pristup, tvrdio bih daje moglo biti kretanja stanovništva iz Anatolije u Grčku, a potom na Balkan, u početku sedmoga tisućljeća pr. Krista. Složio bih se da je to kretanje moglo donijeti i nov jezik, premda je moguće daje predneolitičko stanovništvo s obje strane Bospora govorilo istim ili srodnim jezicima. Ako su i uveli nov jezik, očekivao bih da se radilo o jeziku sličnu dalekomu pretku jezika koji su povijesno posvjedočeni u Anatoliji, poput hatskoga. To bi nam dalo najranije dohvatljivo svjedočanstvo o supstratnim jezicima u Anatoliji i na obalama Egejskog mora. Taj se jezik mogao proširiti diljem jugoistočne Europe gdje je, tijekom nekoliko tisućljeća, mogao potaknuti lokalne diferencijacije u ratarskim selima različitih kultura toga podneblja. Mogao se možda proširiti i dalje u podunavsku Europu; međutim, preživljavanje domaćih jezika nakon postupnoga prihvaćanja ratarstva, osobito na Sredozemlju i u ostatku rubnih europskih područja, zajamčilo bi podjelu neolitičke Europe na brojne nesrodne jezike, a vjerojatno i jezične porodice. Samo etruščanski, tarteški, iberski, baskijski i indoeuropski preživjeli su do vremena pisanih zapisa.

Ako možemo odmah odbaciti povezivanje indoeuropskoga prajezika s ranoneolitičkom zapadnom Anatolijom i obalama Egejskoga mora,

231


moramo ipak samo ukratko razmotriti Balkan kao moguću pradomovinu. To je područje predložilo nekoliko lingvista, a možda je posljednji među njima Igor D ’jakonov. Valja primijetiti da D’jakonov, kao i drugi lingvisti koji su predložili pradomovinu na Balkanu, poput Borisa Gornunga, isključuje Grčku iz nje i kasnijim širenjem s Balkana u Grčku objašnjava pojavljivanje grčkoga jezika. Ovdje se moram pridružiti Renfrewu u konvencionalnoj mudrosti zbog koje je gotovo nemoguće odijeliti ranoneolitičke zajednice Balkana i one u Grčkoj. I jedne su i druge, čini se, potekle iz iste pozadine neolitičke kolonizacije, a njihove su razlike trivijalne u usporedbi s njihovim sličnostima u materijalnoj kulturi i ponašanju. Ukratko, balkanska je pradomovina isto što i anatolijsko-egejska pradomovina, koju smo već odbacili zbog spomenutih razloga.

Samo kratko možemo spomenuti pitanje arheološke uvjerljivosti indoeuropske pradomovine koju su nedavno predložili Gamqrelidze i Ivanov. Oni je smještaju u područje istočne Turske, u južni Kavkaz i sjeverozapadni Iran, otprilike u području Armenije. Ponajprije, nema baš nikakvih arheoloških dokaza za širenje iz toga područja, a još manje povijesnoga obrasca seobi koje bi mogle objasniti kasniji razmještaj indoeuropskih jezika. Nadalje, s mogućom iznimkom pokušaja Johan- nesa Schmidta da smjesti Indoeuropljane blizu Babilonaca zbog sličnosti za koje je vjerovao da postoje između njihovih brojnih sustava, do sada još nikada nije bilo rješenja problema pradomovine koje bi Indoeuropljane tako očito ograničavalo na područje koje je sa svih strana okruženo ili naseljeno povijesno posvjedočenim neindoeuropskim narodima. Gamqrelidze i Ivanov imaju reći mnogo novih i zanimljivih stvari, no njihovo je rješenje problema pradomovine bez ikakve arheološke potkrjepe.

Bolje ćemo istražiti mogućnost arheološkog rješenja ako teritorijalno podijelimo Indoeuropljane kao što je predloženo na kraju trećega poglavlja. Najprije imamo područje sjeverne i središnje Europe koje su, tijekom razdoblja koje pripisujemo Praindoeuropljanima, zauzimale prije svega neolitička kultura ljevkastih pehara (TRB), a poslije i kultura kuglastih amfora i kultura vrpčaste keramike. Posljednja od njih u trećem je tisućljeću zauzimala golem prostor koji se posve podudara

232


s neposrednijm podrijetlom Kelta, Germana, Balta i Slavena, a možda i italskih naroda. Druga velika regija obuhvaća većinu jugoistočne Europe, odakle možemo izvesti Ilire, Tračane, Dačane, Grke, a možda i Anatolijce, Frigijce i Armence. To je ujedno i vjerojatno ishodište nekih od indoeuropskih naroda Italije. Na kraju, imamo i treće veliko područje, koje obuhvaća crnomorsko-kaspijsku stepu, gdje bismo naravno očekivali najranije Indoirance i gdje je najvjerojatnije bila domovina Toharaca. Mogli bismo iscrtati krug oko toga cijelog područja 2500 g. pr. Krista i bilo bi malo znanstvenika koji se ne bi složili da smo tako obuhvatili sve poznate indoeuropske narode u njihovim najnepo- srednijim zemljama podrijetla. Možemo li to zvati rješenjem problema pradomovine i smatrati cijelu stvar riješenom? Kada bismo mogli, iduća dva poglavlja bila bi svakako manje kontroverzna, ali vjerojatno i manje zanimljiva. Međutim, prihvatiti takav golem teritorij kao pradomovinu značilo bi proširiti Indoeuropljane na području od 2 000 000 četvornih kilometara ili više. To bi zahtijevalo od nas da pradomovinom obuhvatimo veoma različite kulture, a arheolozi ističu da među tim kulturama nema nikakve povijesne i genetske veze. Doista ne možemo izbjeći da barem pokušamo otkriti manje područje koje bi bolje objasnilo pojavu indoeuropskih jezika na tom većem području oko 2500 g. pr. Krista. Osim toga, postoji model za koji se uistinu tvrdi da i arheolozima i lingvistima daje ono što traže.

Iako je pretpostavka o indoeuropskoj pradomovini isključivo u crnomorsko-kaspijskoj stepi u ovom stoljeću iznesena već nekoliko puta, sadašnja formulacija te teorije mnogo duguje objavljenim radovima Marije Gimbutas. Ona je više od dvadeset pet godina tvrdila da se Indoeuropljani trebaju poistovjetiti s kurganskom tradicijom. Taj termin obuhvaća niz kultura koje su zauzimale stepsku i šumsko-stepsku regiju južne Ukrajine i južne Rusije. U četvrtom tisućljeću pr. Krista u tom su području posvjedočeni svi atributi zamišljenoga indoeuropskog društva koje se rekonstruira na temelju lingvističkoga svjedočanstva — pa tako i oni koji su zemljopisno najizražajniji, poput pripitomljenih konja i vozila s kotačima. Naselja su malobrojna, a većina različitih kultura te regije poznata je prije svega po pogrebnim običajima. Njih najčešće obilježava pokapanje u zemljanoj ili kamenoj prostoriji, česta prisutnost okera, a

233


u mnogim slučajevima i podizanje niskoga humka (ruski kurgan). Pogrebni prilozi obuhvaćaju oružje i životinjske ostatke, osobito ostatke koze/ovce,_ali i ostatke goveda i konja. Sažeta slika kurganske tradicije jest ratoborno stočarsko društvo, vrlo pokretljivo (odatle oskudnost svjedočanstva o naseljima), društvo koje je upotrebljavalo_kola koja su vukli volovi i u kojem je bilo prošjireno jahanje konja. Cini se daje taj narod potekao u istočnoj stepi, možda u području između Volge i Urala te da se proširio na zapad sve dok nije naišao na kasne neolitičke ili eneoli- tičke kulture istočne i središnje Europe, gdje je uzrokovao duboke preobrazbe europskoga društva. Predstavnici kurganske kulture proširili su se i na jug, preko Kavkaza, te su zauzeli Mezopotamiju; neki su pošli i dalje u Indiju, dok su drugi ostali u stepi i proširili se na istok, gdje su prešli u srednju Aziju, područje iranskih, a možda i toharskih seobi.

Sirenje u Europu, najbolje potkrijepljen dio hipoteze, pripisuje se trima valovima kretanja naroda koja su se zbivala od 4000 do otprilike 2500 g. pr. Krista. Svjedočanstvo o tom širenju počiva na nizu novih obilježja i preobrazbi koje se raspoznaju u razvoju europske prapovijesti. Te se preobrazbe mogu vrlo ukratko sažeti na ovaj način.Svjedočanstvo o promjeni u pogrebnim običajima ima glavnu ulogu i u kurganskoj teoriji i u gotovo svakom pokušaju arheologa da potkrijepe neku tezu o kretanju populacija. U području jugoistočne Europe, koju Gimbutasova opisuje kao spolno egalitarnu i miroljubivu, pojavljuju se strani grobovi morfološki istovjetni onima iz stepe. Ti su grobovi općenito ograničeni na muškarce i popraćeni oružjem - strjelicama, kopljima i noževima, te simbolima moći - skeptrima s konjskim glavama. Obred sati [engl. suttee, iz hind. sati], žrtveno pogubljenje žene nakon muževe smrti, u nekim je grobovima nagoviješten, što upućuje na patrijarhalnu narav ratnika stočara koji su se nametnuli lokalnim ratarskim populacijama.Smatra se da su stočarsko gospodarstvo u Podunavlje uveli kurganski došljaci. Gimbutasova misli da je nedostatak dobre zemlje za ispašu vjerojatno uzrokom kurganske migracije prema jugoistočnoj Europi. Prijašnje stabilne ratarske ekonomije u susretu s došljacima razorene su, a poslijeneolitske ekonomije toga područja više karakterizira uzgoj stoke nego ratarstvo.

234


85. Kurganskapradomovina i sirenje iz nje, prema Mariji Gimbutas

Važna je sastavnica tih kretanja širenje pripitomljenog konja iz stepe u Podunavlje. Konjske kosti, ukrasi za obraze (uglavnom ograničeni na ratare na sjeverozapadu područja uz Crno more) i žezla s konjskim glavama spominju se kao dokazi kurganskih osvajanja.Ranija postojana naselja na istočnom Balkanu tipa teli (uzvišica) raspadaju se pod pritiskom kurganskih populacija, a većina nalazišta bila je napuštena. Dolazi do općeg premještanja stanovništva, pri čemu završne faze nekih balkanskih neolitičkih kultura dospijevaju u rubna područja poput otoka ili špilja. Osim toga, karakteristični kulturni pokazatelji tih društava, obično keramički predmeti, sve se više potiskuju na zapad pod pritiskom osvajača s istoka. Preostali se ostatci naselja sve više smanjuju, a zamjenjuju ih nove, pokretljivije zajednice ili se pojavljuju utvrđena uporišta poglavara, građena u kamenu, poput Ezerova u Bugarskoj, ili u drvu, poput Vučedola u istočnoj Hrvatskoj.Brzo propadanje fine keramike i gotovo potpun nestanak obojene lon- čarije pripisuje se narodu kurgana koji su bili posve zadovoljni oblikovanjem prilično grubih, školjkastih posuda za kuhanje. Bakrena industrija eneolitičkoga Balkana propala je, a postupno ju je zamijenila proizvodnja arsenske bronce, čiji se oblik i podrijetlo pripisuju kavkaskim metalurškim središtima, a stigla je kroz stepu. Smjer se te tehno

235


loške promjene poistovjećuje s udaljenom razmjenom dobara kulture kurgana. S narodom kurgana na Balkan i u srednju Europu pristigla su i kola s kotačima.Društvo koje se u osnovi smatra matrifokalnim, tj. usredotočenim na žene, što osobito potvrđuju tisuće ženskih glinenih figurica, iznenada nestaje pred kurganskim ratnicima čija je religioznost bila više usmjerena na ratoborna nebeska božanstva i obožavanje Sunca. Nova se religija osobito dobro raspoznaje u podizanju kamenih stela u području Alpa. Na tim su stelama oslikani konji, kola, sunčane zrake, a osobito oružje - sjekire, koplja, strjelice i bodeži - obilježja ratničkoga društva koje je štovalo takve predmete.Na kraju, postoje i svjedočanstva o pritjecanju novoga fizičkog tipa u Podunavlje te da se taj tip može pratiti do stepskoga područja. Govori se o praeuropoidnom tipu C koji je istovjetan s kosturima pronađenima u području stepe. Taj se tip počinje nalaziti zajedno s autohtonim, mediteranskim tipovima povezanima s ranijim neolitikom u jugoistočnoj Europi.Tim se kurganskim provalama stoga pripisuje uzrokovanje propasti ju- goistočnoeuropskih neolitičkih i eneolitičkih kultura i njihovo kasnije stapanje u miješana kurganizirana društva. Kurganski elementi inherentni nekima od tih društava zatim su se proširili na sjever i zapad, gdje su bili temelj preobrazbi koje su se zbivale u sjevernoj Europi. Rezultat je tih preobrazbi horizont vrpčaste keramike. Slična svjedočanstva o migracijama - kurgani, konji i ratnici - nalaze se i na južnome Kavkazu i u Anatoliji, što predstavlja došljačku kulturu Indoeuropljana u Anatoliji. Širenje takvih elemenata na istok, kao u ranobrončano- dobnim kulturama u južnome Sibiru, potvrđuju prisutnost kurgana u pojasu iz kojega izvodimo iranske narode.Čini se da kurgansko rješenje indoeuropskoga problema daje pradomovinu koja je u skladu s praindoeuropskom kulturom kakva se rekonstruira u lingvistici. Ona je i kompatibilna s najprihvatljivijim širenjem govornika indoeuropskoga. Arheološko svjedočanstvo o ekspanziji nije ograničeno na nekoliko obilježja koja bi se mogla lako odbaciti kao rezultat razmjene, već obuhvaća sva glavna obilježja kulture koja se širi na nova područja. Ratoborno društvo tih pokretljivih osvajača pružilo


je kurganskim narodima prikladan temelj za ekspanziju, što objašnjava njihov uspjeh u kolonizaciji golemih područja.Kurgansko je rješenje privlačno, a prihvaćaju ga mnogi arheolozi i lingvisti, u potpunosti ili djelomično. To je rješenje koje se susreće u En- cyclopaediji Britannici i u Grand Dictionnaire Encyclopedique Larousse. Ono opisuje indoeuropska osvajanja u okviru koji je sukladan očekivanjima i, što je još važnije, ono izvodi Indoeuropljane iz područja Crnog mora i Kaspijskoga jezera, područja za koje bi i najogorčeniji protivnici kurganske teorije priznali da je pripadalo Indoirancima te da na njega nije pritjecalo stanovništvo od početka neolitika. Protivljenje kurgan- skomu rješenju ne potječe od onih koji tvrde da područje crnomorsko- -kaspijske stepe nije bilo naseljeno najranijim govornicima indoeuropskoga, već od onih koji tvrde da je indoeuropska pradomovina morala biti veća. Nema alternativne pradomovine iz koje bi arheolozi mogli izvesti sve kulture kasnijih indoeuropskih naroda. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da nas ekonomičnost kurganske teorije mora natjerati da ju odmah prihvatimo. Međutim ima i kritičara, a njihovi se prigovori mogu jednostavno sažeti: gotovo svi argumenti u prilog invaziji i kulturnoj preobrazbi mogu se lakše objasniti bez pozivanja na širenje kurgana, a većina je navedenih dokaza ili u posvemašnjem proturječju s drugim svjedočanstvima ili je rezultat znatno pogrešne interpretacije kulturne povijesti istočne, središnje i sjeverne Europe. U sljedeća ćemo dva poglavlja podrobnije ispitati dokaze kako bismo utvrdili je li uistinu moguće odrediti još ograničeniju pradomovinu Indoeuropljana.

23 7

SEDMO POGLAVLJE

Praindoeuropska arheologija

Arheologija nc m ože is tra ž iv a n ju indoeuropske

c ivilizacije p o n u d iti n išta novo j e r z a sva ku m oguću

ku ltu ru koju arheolozi ističu kao praindoeuropsku

mogu h it i ponuđene satno d v ije -vrste svjedočanstva:

svjedočanstvo koje se slaže s lin g v is tičk i ni

s vjeđo ča n s t v o m > k oje će b i t i ta uto lo $ko p retn da koristi o

kao potpora i vanjska, p o tv rd a , ili svjedočanstvo koje

se ra zliku je od jezičnoga, svjedočanstva, koje će stoga

o tvo riti p ita n je ne b i li. moguća ku ltu ra trebala h iti

odbačena /-/ koris t one koja se. bolje slaže s lin g v is tičk im

svjeuočan stvoru .

B ru c e L in c o ln , 1981.

Svjedočanstvo koje smo do sada ispitali upućuje na zaključak da su go- vorniđ indoeuropskog prajezika zauzimali područje između Dnjepra na zapadu i Urala na istoku tijekom razdoblja između petoga i trećeg tisućljeća pr.Krista. Takvu bi tvrdnju vjerojatno prihvatila većina istraživača, lingvista i arheologa koji se bave istraživanjem najranijih Indoeuropljana. Taj se konsenzus, međutim, brzo raspada ako također ustvrdimo da su navedene rijeke činile precizne granice Praindoeuropljanai da je pradomovina zapravo bila ograničena između 30 i 50 stupnjeva zemljopisne dužine. Mnogi tvrde da granice Indoeuropljana treba protegnuti na zapad kako bismo obuhvatili područja kulture Ijevkastih pehara (TRB) u sjevernoj Europi te kulture vrpčaste keramike i njezinih nasljednika u podunavskoj Europi. Posljedica prihvaćanja takva širenja zapravo prepušta crnomorsko-kaspijsku regiju predcima Indoiranaca. Drugi znanstvenici nisu spremni zadržati istočne granice Indoeuropljana na Uralu, već ih žele protegnuti do južnoga Sibira. Pa ipak, što god komu bilo draže, postoji opće slaganje o tome da ne bi trebalo biti teško pronaći indoeuropske zajednice istražujući područje od Dnjepra

P R A IN D O E U R O P S K A

do Urala između petoga i trećega tisućljeća pr. Krista. Najprije ćemo razmotriti arheološka svjedočanstva iz toga područja, a zatim, u sljedećem poglavlju, proširiti svoje istraživanje na istok i zapad kako bismo utvrdili granice Praindoeuropljana.

Iskon Praindoeuropljana - - -Oko 9000 g. pr. Krista povlačenje je ledenjaka u Europi ledenog doba izazvalo radikalnu promjenu okoliša u crnomorsko-kaspijskom području, čije se posljedice očituju i danas. Iz predjela u kojima su prije uspijevale, razne su se vrste drveća proširile na područja sjeverno od Crnoga mora. Općenito govoreći, najjužnije je područje činio širok pojas zapravo stepske vegetacije, u kojemu je drveće prije svega bilo ograničeno na riječne doline. Na sjeveru se prostirala šumska stepa, pogodna za brezu, bor i vrbu, ali i lijesku, brijest i hrast tijekom šestoga tisućljeća pr. Krista. Svi se tipovi drveća, naravno, mogu rekonstruirati u indoeuropskome rječniku, iako ono nije ograničeno na Ukrajinu i južnu Rusiju. Ni životinje koje se mogu pronaći u arheološkim nalazima ne potječu iz tog doba. Radi se o psu, divljoj svinji, divljem govedu, jelenu, divljem konju, medvjedu, lisici, vuku, risu, dabru i zecu, a osim toga i nekim vrstama koje se ne mogu rekonstruirati u indoeuropskom prajeziku, npr. losu i antilopi sajgi. Možemo spekulirati da su barem neki od naziva za to drveće i životinje bili oblici iz kojih su nastale riječi koje poslije pripisujemo praindoeuropskome. Kada bismo tvrdili što drugo, to bi značilo da su mezolitički predci Indoeuropljana tijekom kasnijega razdoblja posve napustili svoj naslijeđeni rječnik, što nije vjerojatno. Možemo stoga zamisliti da su tijekom mezolitika neke zajednice, koje su zauzimale obale velikih rijeka južnoga dijela Rusije i Ukrajine te zapadnog dijela Srednje Azije, vjerojatno govorile jezicima iz kojih će se poslije razviti indoeuropski prajezik.Mezolitik počinje oko 9000 g. pr. Krista i završava oko 6000 g. pr. Krista, kada su domaće populacije crnomorsko-kaspijske regije počele prihvaćati izradu keramike i držanje domaćih životinja. Kada istražujemo mezolitik iz vlastite perspektive, izaziva nas mogućnost da potražimo neki oblik općekulturne jednolikosti koja bi mogla pretkazati kasniji postanak Praindoeuropljana. Primarno arheološko svjedočanstvo su ka

P R A IN D O E U R O P S K A A R H E O L O G IJA

mena oruđa, a određivanje granica među kulturama temelji se uglavnom na analizi oblika tih oruđa, metoda njihove izrade i njihove distribucije. Te se analize izražavaju u postotcima za razna nalazišta. U većem dijelu crnomorsko-kaspijske regije obrada kamena obilježena je proizvodnjom geometrijskih mikrolita ili malih kremenih oštrica. Budući da se gotovo cjelokupni kasniji razvoj u toj regiji po svoj prilici temeljio na toj mezolitičkoj osnovi, neki su istraživači smatrali da je široka distribucija geometrijskih mikrolita bila temelj kasnijega praindoeuropskog etničkog područja. Međutim, danas je većina arheologa veoma skeptična u pripisivanju etnolingvističkih identiteta golemim tehnološkim kompleksima kamenih predmeta. Osim toga, pomnije istraživanje tog područja pokazuje mnogo veću kulturnu složenost.

Najbolje istraženo područje u našem području jest Ukrajina, gdje je više od 300 nalazišta pripisano najmanje dvadeset različitih mezolitičkih kultura i skupina. Polovica tih skupina pripada ranomu mezolitiku (od devetoga do sedmoga tisućljeća pr. Krista), a ostalih deset skupina kasnomu mezolitiku (od sedmoga do šestoga tisućljeća pr. Krista). Te se kulture mogu razvrstati u dva velika kulturna područja. Kulturne skupine južne stepske zone tehnički su slične širokoj azilsko-tardenoisov- skoj tradiciji zapadne Europe, zbog njihova posve isključivog oslanjanja na oblutke. Te skupine dijele sličnosti u proizvodnji koje ih povezuju s Dunavom i Bliskim istokom, ako ne i s njihovim vlastitim kasnopa- leolitičkim predcima. Tjelesni tip karakterističan za tu južnu regiju, opažen u ostatcima na groblju u mjestu Vološskoje i na drugim nalazištima, opisuje se kao gracilan ili staromediteranski. To je u oštrom kontrastu s robustnijim kromanjonskim tjelesnim tipom koji se obično povezuje sa sjevernom šumskom stepom, koji pomalo prodire na jug u stepsku zonu tijekom kasnoga mezolitika. Sjeverna je zona imala makro-mikrolitsku proizvodnju koju bi neki istraživači htjeli povezati sa skupinama Swiderian-Kunda u Poljskoj i na Baltiku.

Arheološki nalazi u crnomorsko-kaspijskoj regiji upućuju na zaključak da su naseljene bile samo riječne doline i obale kasnije isušenih jezera. U okviru lovačko-skupljačko-ribarske ekonomije, populacije su vjerojatno bile malobrojne i raštrkane, osim u područjima koja su bila osobito pogodna za ribolov i koja su stoga dopuštala veće zajednice. Čini se da

240

PR A IN D O E U R O P S K A A R H E O L O G IJ A

je to bio slučaj na donjem Dnjepru, gdje pronalazimo gotovo devedeset grobova na mezolitičkim grobljima u Vasilevki i u mjestu Vološskoje. Ondje su mrtvi po pravilu pokapani u skvrčeno-bočnom položaju, a oker se pri pokopu povremeno upotrebljavao. Neki su pojedinci pretrpjeli nasilnu smrt, a čini se da su ubijeni strijelama. To su možda bile žrtve čestih sukoba oko prava ribarenja na najpovoljnijim lokacijama. Na grobljima nalazimo gotovo isključivo odrasle osobe čija je prosječna dob u trenutku smrti bila oko trideset pet godina.

Društvo na koje upućuju arheološki nalazi u mezolitiku očito prethodi tipu kulture koji rekonstruiramo na temelju indoeuropskih jezika. Ponovno možemo naglasiti koliko je besmisleno pratiti Indoeuroplja- ne sve do mezolitika, a da i ne govorimo o paleolitiku. Doista, budući daje okoliš u mezolitiku bio izrazito različit od okoliša u ledeno doba, vjerojatno je da su se neki dijelovi rječnika koji se tiču okoliša možda oblikovali tijekom mezolitika. Trebali bismo primijetiti i da bi mješavina tjelesnih tipova stanovništva i kulturnih skupina tijekom cijelog mezolitika morala razoriti prejednostavne zablude o tjelesnoj ili etničkoj čistoći koju bi navodno trebalo pripisati Indoeuropljanima.

Pojavljivanje praindoeuropskoga društvaKao što smo vidjeli u četvrtom poglavlju, praindoeuropski rječnik očito odražava gospodarstvo koje se u Euroaziji pojavilo tek u neolitičkom razdoblju. Općenito govoreći, taj oblik gospodarstva, koji obuhvaća upotrebu domaćih životinja i prve tragove seoskih naselja, pojavljuje se u crnomorsko-kaspijskoj regiji oko šestoga tisućljeća pr. Krista. Većina arheologa htjela bi pronaći vanjski izvor najranijeg pojavljivanja domaćih životinja, ratarstva i lončarstva u najranijim ratarskim društvima.

Svjedočanstvo o širenju neolitičke ekonomije s jugozapada uglavnom je usredotočeno na podrijetlo kulture Bug-Dnjestar. Taje kultura poznata s pedesetak nalazišta, uglavnom s južnoga Buga i još deset njih na rijeci Dnjestru. Prvi tragovi domaćih životinja, npr. svinje i goveda pojavljuju se ukagnome 7. st, pr. Krista, u naseljima koja su inače posve lovačko- -ribarska. Iz otprilike šestoga tisućljeća pr. Krista potječu i keramički nalazi. Naselja su obično bila malena, a devet koliba na otoku Baskovu

241

PR A IN D O E U R O P S K A A R H E O L O G IJA

i f rpča®!a W% keramika m m

^^Dnjepar-Donec.

Bug-Dnjestar; Sursko-Dnjepar

krimski neolitik;■CRNO MORE'

86-88. Ranoneolitićke kulture u regiji zapadnoga Crnomorja. Desno su glineni lonac i kamena posuda iz kulture Sursko-Dnjepar.

najveće su nalazište. Gospodarstvo se tu temelji prije svega na lovu jelena, losova, divljih svinja i na ribolovu. Kamena je tehnologija još uvijek jako ukorijenjena u prethodnom mezolitiku, što upućuje na priličan stupanj kontinuiteta u toj regiji. Prisutnost domaće stoke na nalazištima kulture Bug-Dnjestar obično se objašnjava kao rezultat poticaja iz susjednih ratarskih zajednica na zapadu. Na sličan način lončarstvo se smatra obilježjem preuzetim od susjednih ratarskih populacija.Čini se da su mali stupanj imigracije sa zapada i kasnija akulturacija domaćega stanovništva potaknuli stvaranje kulture Bug-Dnjestar. Ratarsko stanovništavo s Balkana doprlo je do rubova crnomorske regije, gdje se i kultura Cri§ na jugozapadu i kultura linearno-trakaste keramike na sjevernom Dnjestru pojavljuju u kasnome šestom tisućljeću. Izrada predmeta i ukrasi s nalazišta kulture Bug-Dnjestar tijesno se povezuju s Balkanom. Možemo se složiti s Pavelom Doluhanovim i drugima koji smatraju da su nositelji kulture Bug-Dnjestar lovci skupljači koji su prihvatili neke oblike neolitičke ekonomije od svojih susjeda, ili od malenih skupina ratara koji su se možda proširili iz predjela većega poljodjelskoga potencijala u šumsko područje oko Dnjestra.Kasniji kulturni razvoj u toj zapadnocrnomorskoj regiji svjedoči o znatno intenzivnijim interakcijama i mogućim seobama s Balkana, što je dovelo do pojave kulture Tripolje. O njoj ćemo još govoriti poslije.

242


Istočno od kulture Bug-Dnjepar, na srednjem se Dnjepru pojavljuje isti opći oblik ponajprije lovačko-skupljačko-ribarske ekonomije koja uvodi nešto lončarstva i pripitomljenih životinja. Ondje se nalaze slabo poznate skupine nalazišta Sursko-Dnjepar. Smješteno na otocima, zauzimajući mala područja s poluukopanim kolibama, gospodarstvo kulture Sursko-Dnjepar također je uglavnom bilo ovisno o lovu i ribolovu s malo mogućih tragova domaćih životinja, npr. goveda. Keramika uši- ljenog dna, izrađena od gline i kamena, također je tipična za tu kulturu. Kamena proizvodnja oslanja se na prethodni mezolitik i ponovno pokazuje da je dolazilo do dodira i prihvaćanja nekih neolitičkih obilježja u populaciji koja je inače bila uglavnom lovačko-skupljačka. Ta se kultura ne može sa sigurnošću datirati, ali ona je općenito povezana s drugim nalazištima koja se smještaju u šesto tisućljeće pr. Krista. U isto se vrijeme pojavljuje i lončarstvo, a možda i domaće životinje među lovačko-skupljačkim stanovništvom Krima.

Čini se da su na području od Dnjestra do donjega Dnjepra i Krima domaće mezolitičke skupine postupno preuzimale neolitička obilježja. Mezolitički temelji tih ranih neolitičkih kultura uglavnom se povezuju s južnijim mezolitičkim kulturama. Širenje neolitičke ekonomije sa zapada do kulture Bug-Dnjestar može se potvrditi na temelju vremenskoga prethođenja i sličnosti susjednih ratarskih zajednica na Balkanui u Moldovi. Pa ipak postoje problemi prenošenja toga procesa od južnoga Buga do Dnjepra i Krima jer je tu riječ o udaljenosti od nekoliko stotina kilometara. Zašto je to važno za problem indoeuropskih korijena, vidjet ćemo poslije kada ispitamo korijene neolitičkih kultura na Volgi i na području Kaspijskoga jezera.

U ranome petom tisućljeću pr. Krista u Ukrajini se pojavila jedna od najraširenijih neolitičkih kultura crnomorsko-kaspijske regije, kultura Dnjepar-Donec. Ta je kultura poznata iz više od 200 nalazišta. U početku se pojavila na srednjem Dnjepru i sjevernom Donecu, a potom se proširila u gotovo svim smjerovima i, kako se čini, apsorbirala druge neolitičke skupine. Naselja te kulture nisu dobro poznata i obično ponavljaju obrazac koji se susreće i drugdje, s malobrojnim nalazima koji svjedoče o poluukopanim kolibama. Lončariju je isprva karakteriziralo ušiljeno dno, ali i predmeti od keramike s ravnim dnom pojavljuju

243


se u kasnijim fazama te kulture. Proizvodnja kamenog oruđa nastavlja se na makro-mikrolitske oblike prethodnoga mezolitičkoga razdoblja, premda se u kasnijim razdobljima pojavljuju veće sjekire od kremena i obrađenog kamena, a mikroliti nestaju. Gospodarstvo se od najranijih razdoblja temelji isključivo na lovu i ribolovu. Lovila se divljač, srndaći, jeleni i losovi, divlje svinje, onageri, lisice, divlje mačke, zečevi i medvjedi. Čini se da se u kasnijim razdobljima povećao broj stanovništva i da se dogodio prodor na jug u stepu. U to doba porasla je važnost domaćih životinja - goveda, ovaca/koza, svinja, konja i pasa - i prvi put se pojavljuje ratarstvo.

Groblja su puno bolje poznata nego naselja. Pronađeno je tridesetak grobalja u kojima je iskopano oko 800 grobova. Ti se grobovi obično sastoje od izduženih jama sa skupinama od dva do dvanaest pokojnika pokopanih u redovima ili u velikim zajedničkim grobnim jamama. Poznati su i individualni grobovi. Pokojnici su obično ispruženi na leđima, orijentirani u različitim smjerovima, a katkad su poprskani okerom, što je običaj koji se, kao što ćemo vidjeti, nastavlja i u kasnijim razdobljima. Premda se keramički predmeti obično ne javljaju kao pogrebni darovi, postoji niz drugih predmeta, osobito lančića izrađenih od školjki, kamena, jelenskih ili ribljih zubi, a vrlo rijetko i od bakra. Pojavljuju se i predmeti od kremena. Najpoznatije je među grobljima Mariupol, smješteno u blizini Azovskoga jezera, gdje su otkopana 122 groba. Osim pogrebnih darova koje smo spomenuli, nađeni su i egzotični predmeti poput glava sjekira oblikovanih od porfira te bakrenih prstena, što svjedoči o razmjeni s kavkaskim područjem. Maleno povećanje broja pogrebnih darova u kasnijim razdobljima neke je arheologe uvjerilo da se radi o postupnom usložnjavanju društvenog ustrojstva u vrijeme kada su ratarstvo i stočarstvo postajali sve važniji u kulturi Dnjepar-Donec.

Velik je broj grobova pružio prilično mnogo pokazatelja o tjelesnom tipu stanovništva u nalazištima kulture Dnjepar-Donec. Riječ je većinom o kasnijim kromanjoncima, s krupnijim i robusnijim obilježjima od nježnijih mediteranskih stanovnika balkanskih neolitičkih kultura. Muškarci kojima je prosječna visina bila oko 172 cm bili su u kontekstu neolitičkih populacija vrlo visoki ljudi.

O /l A


Tjelesni tip, pokapanje u ispruženom položaju na leđima, kontinuitet s ranijom makro-mikrolitskom proizvodnjom, kao i sličnosti u keramičkim ukrasima sa subneolitičkim kulturama sjeverne šumske zone— sve je to dovelo do pretpostavke o sjevernom podrijetlu te kulture u Ukrajini. Najveći autoritet za tu kulturu, ukrajinski arheolog Dmitrij Telegin, pripisuje ju širokom kulturnom pojasu koji je povezivao Vislu u Poljskoj s Dnjeprom na jugoistoku. Poslije ćemo vidjeti kako to može utjecati na utvrđivanje indoeuropskih granica. Naprotiv tomu, Alek- sandr Formozov tvrdi da kultura Dnjepar-Donec ima južno podrijetlo i da nema veze sa sjevernijim subneolitičkim kulturama.Na južnome Donu pojavljuje se i lokalna neolitička kultura koja se naziva po dobro stratificiranome nalazištu u mjestu Rakušečij Jar. Nekoliko datiranja radioaktivnim ugljikom s toga nalazišta posvjedoču- je pojavu keramike između pet i četiri tisuća godina pr. Krista usred uglavnom lovačko-ribolovnoga stanovništva koje je postupno prihvaćalo uzgoj stoke.Istočno od Dona, najranije neolitičke kulture tek se sada pojavljuju u protumačivim okvirima; proučavali su ih ruski i ukrajinski arheolozi koji su uvelike proširili naše spoznaje o istočnoj i šumskoj stepi tijekom proteklih nekoliko desetljeća. Prije toga nije se znalo gotovo ništa osim0 rasutim nalazima lončarstva i kremena na prudovima uz obalu srednje i donje Volge. Ti se nalazi nisu mogli datirati osim u najpovršnijem smislu. U nedostatku iscrpnih iskopavanja prije utvrđenih kulturnih slojeva ti su nalazi mogli biti odbačeni kao logori subneolitičkih lovaca skupljača koji su stekli znanja o uporabi keramike od svojih zapadnih1 jugoistočnih susjeda. Premda ta interpretacija za mnoga manja logo- rišta još može opstati, do sada je ipak skupljeno dovoljno podataka da se može zaključiti kako je tijek neolitika na najistočnijem rubu Europe bio mnogo složeniji i zanimljiviji nego što se prije mislilo. Štoviše, novi nalazi postavljaju pred nas neka veoma teška pitanja o indoeuropskom podrijetlu.Od južnoga Urala preko Volge te na zapad do Maničke nizine, u do- kaspijskom području nalazila se kultura Seroglazovo. Posvjedočena je gotovo na stotinu nalazišta, uglavnom površinskim nalazima koji obuhvaćaju jajolike lonce i kamene proizvode koji su još čvrsto ukorijenje

245


ni u mezolitiku. Nalazišta su gotovo bez iznimke smještena uz obale rijeka ili jezera, koje su u to doba, kada je Kaspijsko jezero bilo znatno veće nego danas, morale biti mnogobrojnije. Zbog toga je na južnon rubu kulture Seroglazovo bilo mnogo razvedenih ušća i močvara. Ra- diokarbonski datumi za najveću proširenost Kaspijskoga jezera pokazuju da kulturu Seroglazovo treba datirati u sedmo ili šesto tisućljeće pr. Krista37.Na sjeveru, uglavnom u šumskoj stepi na srednjoj Volgi, i prema istoku sve do južnoga Urala (kultura Agidel), priličan je broj ne tako davno iskopanih neolitičkih nalazišta. Tu nije riječ samo o mnogim ostatcima jajolikih posuda ili kamenih predmeta koji podsjećaju na mezolitik već i o svjedočanstvima o domaćim životinjama.

89. Ranonsolitičke kulture uz Kaspijsko jezero i na južnom Uralu

* Gospodarski temelji kulture Seroglazovo ostaju problematični. Ima svjedočanstava o domaćim životinjama« Prikaspijskoj nizini i na zapadnoj obali Volge, ali nedavno intenzivno istraživanje na istoku, u međurječju Volge i Urala, otkrilo je dobro očuvana naselja na kojima su nađene samo divlje životinje (osobno priopćenje Igora Vasiljeva).

246


Gospodarstvo tih istočnih nalazišta temeljilo se na lovu i ribolovu, ali i na uzgoju stoke. Ostatci ulova sadržavaju uobičajeni plijen kakav se nalazi posvuda u Europi, a rekonstruira se i u indoeuropskom rječniku. Prema Gerardu Matjušinu i Aidi Petrenko među domaće životinje ubraja se i konj, koji je često prevladavao, te goveda, ovce i koze. Iznenađuje što nema domaćih svinja. Datiranje radioaktivnim ugljikom nije se često provodilo i rezultati su prilično prijeporni jer pokazuju da se neolitičko gospodarstvo na tim nalazištima razvilo već u šestom tisućljeću pr. Krista, ako ne i prije.

Raspravljajući o podrijetlu te najistočnije među europskim neolitič- kim kulturama, ruski arheolozi često su usmjeravali pozornost prema jugoistoku, osobito prema jugoistočnim obalama Kaspijskoga jezera i dalje, gdje se nalazi najranije svjedočanstvo o domaćim životinjama u starom svijetu. Nekoliko je čimbenika pridonijelo tomu. Već smo vidjeli da najstarije ratarske zajednice zapadnih obala Crnoga mora ne potječu iz razdoblja prije šestog tisućljeća, stoga je vrlo teško povezati najranije pojavljivanje domaćih životinja u istočnoj šumskoj stepi s poticajem koji je tako udaljen i, kako se čini, prekasan. Nadalje, pojavljivanje ovaca u gospodarstvu tih istočnih nalazišta upućuje na izravne dodire s područjima gdje su ovce isprva pripitomljene, tj. Bliskim istokom, jer ruski arheolozi ne smatraju ovce domaćima u području Volge i južnoga Urala. Nadalje, niz jajolike lončarije generički je sličan najranijoj keramici na jugoistočnim obalama Kaspijskoga jezera, koje bi trebalo datirati u sedmo tisućljeće pr. Krista. Zbog toga valja prihvatiti objašnjenje koje širenje neolitičkoga gospodarstva iz srednje Azije smatra zaslužnim za pojavu najranijih neolitičkih kultura u području Volge i Urala. To objašnjenje pruža nam i povijesnu vezu između najistočnijih neolitičkih populacija crnomorsko-kaspijske regije i njihovih azijskih susjeda. Pa ipak teško je prikriti probleme koji proizlaze iz takva modela jer udaljenost najranijih neolitičkih špiljskih nalazišta na južnim obalama Kaspijskoga jezera (npr. Džebel, Dam-Dam-Ćašma i Belt) nije samo vrlo velika već ih dijele i goleme pustinje. Jasnih posrednika između njih i područja uz sjevernu obalu Kaspijskog jezera i južnoga Urala još nema, premda ta regija za sada nije iscrpno istražena. Opći zaključak koji se može izreći o južnokas-

247


pijskom podrijetlu neolitika u volško-uralskom području jest da je to podrijetlo predmetom vruće prepirke38.Drugi bi mogući put neolitičkoga gospodarstva, osobito za ovce i koze, mogao ići preko Kavkaza. Neolitičko-eneolitička nalazišta kao što su Toyretepe, Gargalartepesi, Sulaverisgora, Imirisgora, Haramis Di- digoar i Aruhlo I radiokarbonski su datirana i kalibrirana u šesto tisućljeće pr. Krista, a nalazište u Somutepeu u sedmo tisućljeće. Ta rana nalazišta sadržavaju ostatke faune s ovcama i kozama koje čine 50 posto ili više ostataka, a slijede ih goveda i svinje. Ako ovaca uistinu nema u crnomorsko-kaspijskom mezolitiku, Kavkaz bi mogao pružiti ponešto bliži izvor za njihovo uvođenje od balkanskih neolitičkih kultura, osobito zato što su ovce poznate na mezolitičkim nalazištima u Gruziji. Vrlo je važna činjenica daje najranija ovca u stepi između Dona i Urala mnogo veća nego ona na Balkanu, ali ovca na Kavkazu, gdje postoje neolitička naselja još iz sedmog tisućljeća pr. Krista, vrlo joj je nalik. Nažalost, svjedočanstvo o ranim neolitičkim nalazištima neposredno sjeverno od Kavkaza još nije otkriveno.Iako podrobnosti uvođenja ratarstva ostaju kao velik problem, ipak možemo izreći neka poopćenja. Arheološki ostatci prilično jasno odražavaju vrlo brojno skupljačko-lovačko-ribarsko stanovništvo u tom području, razmjerno dobro prilagođeno okolišu. To se osobito vidi na velikim grobljima na donjem Dnjepru, ali i drugdje u tom području. Postupno uvođenje keramike, a zatim i nekih vrsta domaćih životinja, zajedno sa svjedočanstvom o obrađivanju zemlje, slaže se sa slikom o prilično postupnoj promjeni ekonomije. Domaće je stanovništvo prihvaćalo različite tuđe predmete u svojoj kulturi kada bi za njima osjetilo potrebu. Nema svjedočanstva o došljačkim kolonijama ratara kakve nalazimo na

“ Odnos između kaspijske regije i područja Volge i Urala vječni je predmet prepirke medu arheolozima s područja bivšega Sovjetskog Saveza. Primjerice, V. Matjušin je (u zborniku Zvelebil (1986): 133 -15 0 ) povezao južni Ural s južnim obalama Kaspijskoga jezera na temelju: 1. njihove geometrijske kamenorezačke proizvodnje (Jangelska kultura na Uralu, Belt, Hotu, Šanidar, Karim Sahir, Jarmo); 2. prisutnosti ovaca i koza (većina južnouralskih neolitičkih nalazišta, sjeverna Mezopotamija, sjeverni Iran) i 3. mediteranskoga fizičkog tipa (Mullino II na južnom Uralu i osnovno stanovništvo poznato s južnih obala Kaspijskoga jezera). Prema Matjušinu svi su se t i dodiri zbivali dugo prije sedmoga tisućljeća pr. Krista. Međutim, E. Kuzmina (1986) odbacuje izvođenje stepskih gospodarstava iz južnokaspijskoga područja ističući neprikladne klimatske uvjete koji vladaju između ta dva pojasa, odsutnost domaće stoke u istočnokaspijskoj Kelteminarskoj kulturi koja je morala b iti istodobna s tim navodnim poticajima s juga, te oskudne ostatke ovacai koza u često spominjanim južnokaspijskim nalazištima poput špilje Džebel. Kuzmina pretpostavlja da su poticaji koji su proizveli neolitičko gospodarstvo izvorno pristigli iz balkansko-podunavskoga područja. I. Vasiljev (osobno priopćenje) nedavno je ustvrdio daje prvotna orijentacija populacija sjeverno od Kaspijskoga jezera bila od mezolitika do brončanoga doba prema Kavkazu i obalama Crnoga mora, premda se ne mogu poreći i neke veze između stepe i južnih obala Kaspijskoga jezera.

TA9.


90. Neolitička i eneolitička nalazišta na području Kavkaza. Kavkaska gorje prikazano je zasjenjeno.

Balkanu, osim rubnih područja ratarskih kultura poput kulture Crij, kulture linearno-trakaste keramike ili kulture Tripolje. To je istočna granica svakoga do sada predloženoga »vala napredovanja«, iza koje imamo samo domaće zajednice o kojima nema svjedočanstva da su ikada istrijebljene ili apsorbirane od došljačkih ratara. To je osobito očito u slučaju istočnijih ranih neolitičkih nalazišta koja su i do tisuću kilometara udaljena od kultura poteklih s Balkana. To znači da veza između Indoeuropljana i crnomorsko-kaspijskoga područja obuhvaća, kako se čini, samo domaće europsko stanovništvo, a ne populacije koje potječu iz zapadne Azije početkom neolitika.Mogućnost da su neolitičko gospodarstvo i tehnologija uvezene u crnomorsko-kaspijsku regiju iz više smjerova ima i lingvističke posljedice. Ako se prihvati izravna povijesna veza između Bliskoga istoka, bilo preko središnje Azije ili preko Kavkaza, s crnomorsko-kaspijskim područjem, to bi moglo pružiti prikladno objašnjenje za širenje riječi povezanih s novom proizvodnom ekonomijom. Međutim, nalaženje rješenja za one koji očajnički žele objasniti sličnosti između nekih praindoeuropskih i bliskoistočnih riječi koje se odnose na nazive za stoku i ratarske proizvode, dovodi do novoga problema. Dosadašnji nalazi upućuju na zaključak, kako se čini, daje crnomorsko-kaspijsko područje primilo neolitič-

249

P R A IN D O E U R O P S K A A R H E O L O G IJ A

ke utjecaje s Balkana, a možda i s Kavkaza i s istočnokaspijske regije, a veoma je teško zamisliti proces kojim bi se ista terminologija proširila ili bi bila izmišljena s obje strane crnomorsko-kaspijskog područja. Prihvatimo li dvostruko ili trostruko podrijetlo neolitičkoga gospodarstva u crnomorsko-kaspijskoj regiji, tada možda moramo potražiti i druge procese koji objašnjavaju očitu jednolikost ratarske terminologije među Indoeuropljanima. Dug proces konvergencije među različitim crnomorsko-kaspijskim zajednicama mogao je posvuda dovesti do zajedničkoga rječnika među jezično srodnim skupinama. S druge strane, jedna je regija crnomorsko-kaspijskoga područja mogla ostvariti neku vrstu prevlasti nad cijelim područjem i na taj način asimilirati susjede koji su mogli u jezičnom smislu biti raznoliki. Ako se to dogodilo, moralo se zbiti tijekom eneolitika, koji obilježava posljednje razdoblje u kojem možemo s pravom pretpostaviti postojanje društva koje je govorilo indoeuropskim prajezikom.

>■ Eneolitičko razdoblje na zapadnim obalama Crnoga moraEneolitik je obilježen dodavanjem bakrenih predmeta u osnovi neolitič- koj tehnologiji. Razlika je između eneolitika i neolitika zapravo površna jer bakreni se predmeti, poput narukvica ili šila, pojavljuju i u kulturama koje se općenito nazivaju neolitičkima, a čak i tijekom eneolitičkoga razdoblja mnoge kulture, za koje se može dokazati da su upotrebljavale bakrene predmete, nisu to činile u znatnoj mjeri u svojoj proizvodnoj tehnologiji. Pa ipak, pojavljivanje kovina u mnogim je društvima povezano s pojavom raširenih odnosa razmjene, slojevitijega društvenoga sustava i, barem u europskom kontekstu, s povećanjem broja ratova, obrambene arhitekture, sa sve većom ovisnošću o stočarskoj komponenti gospodarstva, s pripitomljivanjem konja i kolima s kotačima. I rječničko-kulturno svjedočanstvo indoeuropskih jezika i naše najbolje procjene posljednjega razdoblja postojanja indoeuropskog prajezika usmjeravaju nam pozornost prema eneolitiku.Tijekom toga razdoblja na zapadnoj su granici crnomorsko-kaspijskoga područja živjele različite kulture. Daleki jugozapad, prema Dunavu, zauzimala je kultura Gumelnita, koja je bila smještena na području- istočne Rumunjske i Bugarske. Njezin je kontinuitet s prethodnim kulturnim

250


91. Eneolitičke kulture na zapadnim obalama Crnoga mora

razvojerntijekombalkanskag.neolitika zapravo nesporan. Upravo zbog toga isključili smo to područje iz mogućih indoeuropskih pradomovina jer bismo, inače morali sav Balkan smatratiizvorno indoeuropskim, a na temelju drugih razloga već smo utvrdili da je to nemoguće.Glavni je zapadni susjed crnomorsko-kaspijskih eneolitičkih naroda bila kultura Tripolje, zapadna varijanta kontinuuma Cucuteni-Tripolje koji je povezivao Rumunjsku s Ukrajinom, a postojao je više od 1500 jjodina. Samo u Ukrajini ima oko tisuću poznatih nalazišta te kulture. To su nalazišta od malih naselja koja su obuhvaćala samo dvana- estak kuća do velikih naseobina u kojima je bilo na stotine struktura. Sve obrambenija narav tih naselja tijekom eneolitika, kao i sve intenzivniji dodiri s njihovim istočnim susjedima zahtijevaju obrazloženje u sljedećem poglavlju. Za sada nas prije svega zanima podrijetlo kulture Cucuteni-Tripolie.Iako su neki istraživači tvrdili daje ona izvediva iz lokalne, starije kulture Bug-Dnjestar, gomilanje svjedočanstva tijekom nekoliko proteklih desetljeća i opće slaganje danas naglašavaju u bitnome balkansko podrijetlo te kulture. Ona se prvi put pojavljuje u Rumunjskoj oko 5000 g. pr. Krista, kada se datira prakukutenska faza I. Najranija nalazišta imaju najbliže usporednice u arhitekturi, keramici, figuricama, kame- norezbarstvu i gospodarstvu s kulturom Boian u Rumunjskoj. Iz toga

251


se područja, kako se čini, kultura Cucuteni-Tripolje proširila na istok, u područje Pruta i južnoga Buga, gdje se nalazišta kulture Tripolje pojavljuju oko 4500 g. pr. Krista. Zatim se proširila na sjeveroistok prema Dnjepru i na jug prema sjeverozapadnim obalama Crnoga mora. Početno je širenje u Ukrajinu dovelo narod koji je nosio kulturu Tripolje na područje starije kulture Bug-Dnjestar, ali najizrazitije razlike među tim kulturama pokazale su da su ratarski napredniji Tripoljci asimilirali domaće.stanovništvo. Stoga se čini da je kultura Cucuteni-Tripolje, kao i kultura Gumelnit a na jugu, potekla iz velike balkanske skupine neolitičkihkultura za koje imamo dosta razloga da ih isključimo iz popisa kandidata za indoeuropsku kulturu.Sjeverno od kulture Tripolje. na sjeverozapadnim rubovima Ukrajine i Moldavjje, eneolitik-ie.prestavlien kulturomJLengvel i kulturom ljevkastih pehara (TRB). Budući da su obje te kulture zauzimale vrlo velika područja u kojima se poslije pojavljuje navodno indoeuropski horizont vrpčaste keramike, nemamo a priori razloga da ih isključimo iz i ndoeuropskoga svijeta. U sljedećem poglavlju ispitat ćemo njihov odnos s crnomorsko-kaspijskim područjem. Sada je vrijeme da ispitamo eneo- litičke kulture čiji su početci po svoj prilici među domaćim stanovništvom crnomorsko-kaspijskoga područja i koji imaju najviše prava da se nazivaju indoeuropskima.

252


Rani eneolitik u crnomorskoj stepi i u šumsko-stepskom područjuEneolitičke kulture crnomorsko-kaspijskog područja pojavljuju se oko 4500 g. pr. Krista, a potom se pretvaraju u kulture ranoga brončanog doba oko 2500 g. pr. Krista, ako ne i prije. Budući da se ti datumi gfc tovo posve podudaraju s vjerojatnim procvatom Indoeuropljana, prije pojavljivanja posebnih indoeuropskih skupina, opravdano je to razdoblje pomnije razmotriti od prethodnoga. Naša će pozornost biti usredotočena na ona područja materijalne kulture ili ponašanja koja su najrelevantnija za našu rekonstrukciju indoeuropskoga društva.U širem smislu, sve kulture s kojima,ćemo se sada susresti potječu od neolitičkih prethodnika u crnomorsko-kaspiiskome području, premda su točno podrijetlo i razvoj još uvijek predmet rasprava. Ranije eneolitičke kulture obuhvaćaju niz pojedinačnih kultura, koje se sve međusobno razlikuju u arheološkome nazivlju, ali koje pokazuju i zajednička obilježja koja upućuju na dugotrajne međusobna dodire ili iskonske genetske veze. U te se kulture ubrajaju Srednji Stog, Novodanilovka, Donja Mihajlovka-Kemi Oba na zapadu i kulture Samara, Hvalinsk i južnouralske eneolitičke kulture na istoku. Osim toga, preostale ne- olitičke kulture, kao što je Dnjepar-Donec, u nekim su područjima postojale istodobno s nekima od ranih eneolitičkih kultura, koje su ih naposljetku apsorbirale. Krajem eneohtičkoga razdoblja, oko 3500- 2500 g. pr. Krista, većinu je crnomorsko-kaspijskoga područja zauzimao horizont Tamnaia (kultura grobnih jama), Nasljednici kulture Jamnaja smještaju se u razdoblje u kojem se općenito pretpostavlja pojavljivanje. ̂ već diferenciranih naroda koji su govorili, indoeuropskim jezicima. Oni koji zastupaju crnomorsko-kaspijsku regiju kao isključivu pradomovinu Indoeuropljana. tvrde da su se oni stali širiti upravo tijekom eneolitičkoga razdoblja..Kultura Srednji Stog svakako je najpoznatija među ranim eneolitičkim kulturama crnomorsko-kaspijskoga područja. Posvjedočena je na približno stotinu nalazišta smještenih uglavnom uz srednji Dnjepar, no širila se na istok i obuhvaćala područja Doneca i donjega Dona. Datiranje radi- aktivnim ugljikom i sinkronizam s točnije datiranom kulturom Tripolje upućuju na to daje ta kultura cvjetala oko 4500-3500 g. pr. Krista.

253


Svjedočanstva o naseljima kulture Srednji Stog nisu brojna. Nalazište Dereivka na srednjemu Dnjepru nadaleko je najdojmljivije među njima. Površina od oko 2000 četvornih kilometara bila je, kako se čini, omeđena nekom vrstom ograde, koja je opasivala nekoliko kuća, radnih prostora i područja obredne aktivnosti. Kuće su bile blago ukopane u zemlju, pravokutnoga oblika, a najveća je među njima imala površinu 13 x 6 metara. U kućama su pronađena i ognjišta. Na nalazištu su bili raštrkani različiti prostori, poput mjesta za popravljanje ribarske opreme i obradu lovine, lončarske radionice i mjesta gdje su se od kostiju izrađivala oruđa. Poluukopane kolibe poznate su i iz Aleksandrije, a površinske nastambe, slične onima iz Dereivke, otkrivene su u Kon- stantinovki na donjemu Donu.Gospodarstvo kulture Srednji Stog temeljilo se na stočarstvu, ratarstvu, lovu i ribolovu. Domaće životinje, posvjedočene na pet nalazišta kulture Srednji Stog, obuhvaćale su konje, koze i ovce, goveda, svinje i pse. Konj je služio i kao izvor mesa, o čemu svjedoče ostatci mladih mužjaka, ali i za prijevoz. Obražnjaci, za koje neki tvrde da služe za učvršći

254


9 4 . Plan nalazišta kulture Srednji Stog u Dereivki. Područje označeno neprekinutim crtama bilo je jako oštećeno pri nepravilnom iskapanju.

vanje žvala u konjskim ustima, izrađeni od roga, nađeni su u Dereivki i drugim nalazištima kulture Srednji Stog. Ti nalazi, povezani s logičkim potrebama da se stada konja nadziru jašući na konju, potkrepljuju tezu da se u to vrijeme već jahalo na konjima. Većina je arheologa sumnjičava prema tezi da se tada konj već mogao upotrebljavati za vuču. Mala veličina tih životinja (visina grebena na hrptu bila je u prosjeku tek 136 centimetara) i nepostojanje prikladnoga jarma ne bi dopuštali tim najranijim pripitomljenim, konjima da vuku teška drvena kola ili kočije koje se prvi put susreću tijekom eneolitika.39Premda je konj svakako revolucionarno preobrazio prijevoz i pokretljivost nositelja kulture Srednji Stog, upitno je je li samo konj mogao ispuniti uvjete za razvoj istinskoga stepskoga nomadskog načina života, što je značilo kružno iskorištavanje stepskih pašnjaka iz godine u godinu.

39 Točno datiranje i podrijetlo pripitomljenog konja u stepi još je uvijek predmet rasprave, kao i nalazi konja na području kulture Srednji Stog. Kritičku raspravu o toj temi vidjeti u: Levine, M. (2005) Domestication andearlyhistoryofthehorse. Mills, 0. S. and McĐonneli, S. M. (eds) TheDomesticHorse: IheOrigins, Devdopment and Management ofits Behaviour. Cambridge, Cambridge Unrversity Press, 5-22.

255


Premda su ovce vrlo prilagođene za život u stepi, prisutnost domaćih svinja u nalazištima Srednjega Stoga upućuje na sjedilački način života, koji je pridonosio tehnološkom i kulturnom razvoju potrebnom za specijalizirano nomadsko stočarstvo. Na prapovijesnim nalazištima uvijek je teško procijeniti usporednu vrijednost uzgoja stoke u odnosu prema ratarstvu, no svjedočanstvo o šest žrvanja i dvanaest malenih mlinova iz Dereivke barem upućuje na zaključak da se biljna hrana obrađivala (premda se nije moralo raditi o uzgojenim biljkama). Ukrajinski arheolozi općenito smatraju da je uzgoj stoke bio jezgra gospodarstva kulture Srednji Stog, iako su pri iskopavanjima nađeni i pšenica, ječam, proso i grahorice.Stanovništvo Srednjega Stoga lovilo je širok raspon divljih životinja po- svjedočenih po cijeloj Europi. Osnovnu su divljač činili jelen j los, srn- dać. divlia svinja, te dabar i vidra, što još jače podsjeća.na riječni okoliš tih nalazišta. Jazavac, vuk, lisica i zec također su prisutni u uzorcima faune. Ptice kao divlja patka, iglorepa patka, guska, kržulja i liska također su ondje pronađene.Na kraju, nema sumnje daje ribolov imao -ulogu u gospodarstvu Srednjega Stoga. Otkriće utega za mreže, udica i ostataka ribe u Dereivki potvrđuje da su se lovili som, grgeč, crvenperka, šaran i štuka. Uvelike su se prikupljale i školjke unio i paludino...Tehnologija kulture Srednji Stog obuhvaća nekoliko područja koja valja komentirati. Keramički predmeti bili sajožjoblikottani pogut vreće, s usiljenim ili oblim dnom, što jasno upućuje na njihovo lokalno šum- sko-stepsko podrijetlo. U materijal od kojeg su izrađene posude često su se dodavale smrvljene školjke, što se pokazuje kao korisno tehnološko, a neki bi rekli i etničko obilježje crnomorsko-kaspijskoga područja. Tijekom kasnijeg razvoja kulture Srednji Stog, u tzv. razdoblju Dere- rvjca-nakon 40.001 g- pr. Krista, na keramičkim se posudama pojavljuje vrpčasti ukras, što je obrazac koji se poslije proširio po većem dijelu Europe. Implikacije te tehnike u dizajnu zadobit će više važnosti kada pokušamo utvrditi putove širenja Indoeuropljana.Kameni ostatci kulture Srednji Stog sadržavaju mnogo onoga što bismo i očekivali u većini eneolitičkih društava u Europi. Noževi, rašpe, vršci strijela i kopalja, sve je to dobro poznato. Među oruđem od roga najza

256


nimljiviji su maljevi i motike, koji se pojavljuju u velikim količinama u Dereivki. Arheolog koji je iskopavao to nalazište, Dmitrij Telegin, tvrdi da su maljevi bili oružja za borbu izbliza, te da su imali istu ulogu kao i kamene bojne sjekire koje se pojavljuju u kasnijem eneolitiku. Od roga su izrađivani i obražnjaci za konje.U kulturi Srednji Stog rijetko se nalaze bakreni predmeti, a uglavnom su to samo ogrlice, premda Telegin smatra da su bakrena oruđa u Dereivki ipak postojala. Na to upućuju tragovi bakrenog oksida na obrađenim kostima, kao i zahtjevne tehnike kojima su se koristili u obrađivanju oruđa od roga. Evgenij Cernyh dokazao je spektralnom analizom daje bakar u područje Srednjega Stoga dopreman iz područja Balkana i Podunavlja, vjerojatno preko kulture Tripolje.Raspored pokopa na groblju također se razlikuje u odnosu prema ranijoj kulturi Dnjepar-Donec, gdje se nalaze mnoge zajedničke grobnice. U kulturi Srednji Stog ukapalo se u malim skupinama od dva do pet, a takvi su grobovi međusobno odijeljeni od drugih grobova na istom groblju. Domaći arheolozi u tome vide promjenu u društvenom ustrojstvu, pri čemu male skupine upućuju na obitelj ili druge skupine srodnika koji su očuvali svoj identitet čak i na grobljima.

95, 96. Obražnjaci od roga i figurica u obliku divljega vepra iz Dereivke

2S7


Groblja kulture Srednji Stog daju nam i obavijesti o izgledu ljudi i prosječnoj dobi u vrijeme smrti. Općenito govoreći, narod Srednjega Stoga može se opisati kao protoeuropoidan, srednjega do visokog rasta, krhkiji od naroda kulture Dnjepar-Donec, ali ipak prilično robustan u usporedbi s onodobnim stanovništvom kulture Tripolje. Na malom je groblju kulture Srednji Stog, na otoku Igrenu, Inna Potehina istražila demografsku strukturu stanovništva. Muškarci koji su doživjeli odraslu dob umirali su u prosjeku oko trideset šeste godine starosti. Maleni je broj žena, čiji su ostatci na tom groblju, živio dulje od muškaraca i umirao oko četrdeset četvrte godine, što je protivno uobičajenom obrascu na prapovijesnim grobljima. Uzme li se u obzir vrlo visok postotak smrtnosti dojenčadi, prosječna životna dob cijeloga stanovništva u vrijeme smrti bila je oko dvadeset sedam godina.Postoje vrlo izrazite sličnosti između grobova kulture Srednji Stog i grobova skupine Novodanilovka, koja je također zauzimala područje donjega Dnjepra i stepske regije u Ukrajini, a bila je istodobna s ranom kulturom Srednji Stog. Grobovi kulture Novodanilovka okupljeni su na malim grobljima, malokad s više od šest grobova. Među njima su

97, 98. Lonac s usiljenim dno?n i sjekire u obliku čekića iz Dereivke

258


najpoznatija nalazišta Čapli, Jama, Vorošilovgrad i Petro Svistunovo. Pri pokopu je mrtvac položen nauznak, svijenih nogu, orijentiran prema istoku ili sjeveroistoku, a tijelo je posuto okerom. Sve su to obilježja koja se pronalaze i u kulturi Srednji Stog. Razlika se sastoji u razrade- nosti u konstrukciji groba i u pogrebnim prinosima. Općenito govoreći, grobne su jame opločene kamenim pločama, a u grobove su položeni bogati prinosi, koji se sastoje od kamenih oruđa, među kojima se ističu kremeni noževi te vršci strijela i kopalja. Kremen je visoke kvalitete, a dobivao se iz područja Doneca. Pojavljuju se i obrađene kamene sjekire, oblikovane od škriljevca ili serpentina, toljage od kamena, roga ili čak bakra. Poznato je otprilike dvanaest bakrenih narukvica. Njihova je funkcija neprijeporna jer su pronađene ovijene oko kostiju donjega dijela ruke u grobu u Čapliju. Drugi ukrasi obuhvaćaju prstene, ogrlice i privjeske od bakra te privjeske oblikovane od veprovih kljova, životinjskih zubi i školjki. Kuglaste posude s blago ušiljenim dnom također se pojavljuju u grobovima.Interpretacija skupine Novodanilovka znatno je otežana činjenicom da nisu pronađena naselja. Osim nekoliko skrivenih spremišta bakrenih ili kremenih predmeta, poput Gončarovke sa ISO nožolikih oštrica, grobovi iz Novodanilovke nemaju jasnoga kulturnog konteksta. Isprva su

100. Tipični dugi nož od kremena iz skupine Novodanilovka (duljina 13,7 cm)

259


pripisivani kulturi Srednj'i Stog, no ukrajinski ih arheolozi sada prepoznaju kao neovisnu skupinu koju su navodno činili specijalizirani obra- đivači kremena koji su se bavili razmjenom kremena, a možda i bakra, preko velikih udaljenosti. Još uvijek je moguće da će buduća otkrića na naseljima kulture Srednji Stog povećati opseg njezinih predmeta i običaja te uključiti ponešto egzotične predmete koji se pronalaze u grobovima Novodanilovke; tvrdilo se i da su to grobovi tek bogatijih članova kulture Srednji Stog. Najvažnije je da postoji obrazac općenite sličnosti među različitim kulturama i skupinama koje su zauzimale područje između Dnjepra i Urala.Treća je velika ukrajinska kultura ranoga eneolitika kultura Donja Mi- hajlovka - Kemi Oba. Ona se proteže na području između donjega Dnjepra i Krima. Njezina inačica na donjemu Dnjepru, kultura Donja Mihajlovka, približno je istodobna s kasnijim fazama kulture Srednji Stog, dok se kultura Kemi Oba na Krimu proteže i u kasni eneolitik. Neka su naselja pripisana kulturi Donja Mihajlovka, a najpoznatije je među njima istoimeno nalazište Mihajlovka. Ondje ostatci Donje Mi- hajlovke leže ispod kasnijega naselja i utvrde kulture Jamnaja. Tu su nađene poluukopane kuće, od kojih je jedna imala površinu od 15,5 x 5 metara. Životinjski ostatci iz Donje Mihajlovke nisu obilni, ali obu-


hvaćaju ovce i koze, goveda, konje, svinje i pse, tim čestotnim poretkom, a ima i tragova divljači. Keramički se predmeti razlikuju od onih u kulturi Srednji Stog jer imaju ravno dno i povišena grla. Osobito je spomena vrijedna posuda s postoljem, koja se može protumačiti kao kadilo, usporedivo sa sličnim obrednim predmetima koji se u toj regiji susreću tijekom njezine kasnije povijesti.Posebnu su pozornost privukli pokopi i obredi povezani s njima. Grobovi su smješteni u niske humke (kurgane), a često su prisutni i kameni prsteni koji se nazivaju kromleh. Otkrivena su ognjišta izgrađena na vrhu kurgana, na njihovim rubovima ili u samoj pogrebnoj jami. Pogrebni su prinosi rijetki, ali katkad se sastoje od keramike, bakrenih šila i ukrasa od školjki.

103 - 106. Distribucija kultura Donja Mihajlovka i Kemi Oba. Gore je-pokop iz kulture Kemi Oba, a lijevo su kadilo i lonac iz kulture Donja Mihajlovka.


Jedno je od najdojmljivijih nedavnih otkrića koja najviše zaprepašćuju u skupini Donja Mihajlovka postojanje oltara ili mjesta za žrtvovanje. Pod kurganom u Kalančaku nađena je kružna površina na kojoj su ležali slomljeni ostatci antropomorfne kamene stele s tragovima okera, krhotine posuda i životinjske kosti. Slični su položi pronađeni i na drugim mjestima.

Južno, na Krimu, nalaze se ostatci kulture Kemi Oba koja je predstavljena ponajprije malenim grobljima. Pokraj obilježja koja su slična onima skupine Donja Mihajlovka - primjerice kurgani, kromlehi, orijentacija prema istoku itd. - ima i mnogih drugih vrlo zanimljivih obilježja. Neki od grobova koji su izgrađeni kao ciste od kamena imaju oslikane ukrase na zidovima. Od veće su važnosti isklesane kamene stele na kojima su oslikane ruke i glave likova, pokrivene geometrijskim i nešto realističnijim ukrasima. Lijep je primjer za to kamena stela koja potječe iz Kernosovke. Taje stela visoka 1,2 m, a predstavlja glavu s brkatim licem i bradom, ruke i falus. Na prednjoj se površini stele nalaze urezbarene slike, protumačene kao oruđa (poput motika), bojne sjekire i životinje, među kojima i dva konja. Nađeno je otprilike sedamdeset takvih figura u crnomorskom području. Ima i dosta pokazatelja da su se one upotrebljavale u kasnijim eneolitičkim pokopima, osobito tijekom izgradnje grobova iz Jamnaje, gdje su služile za prekrivanje pokojnika. To sigurno nije bila njihova izvorna namjena jer su bili sazdane da stoje uspravno. Dmitrij Telegin smatra da su prvotno bile izrađene u okviru kulture Donja Mihajlovka-Kemi Oba, a da su ih zatim preuzela plemena iz Jamnaje koja su ih stala upotrebljavati u vlastitim obredima.

Te glavne kulturne skupine - kulture Srednji Stog, Novodanilovka i Donja Mihajlovka-Kemi Oba čine temeljne eneolitičke kulture donjega i srednjega Dnjepra i donjega Dona u razdoblju 4500 - 3500 g. pr. Krista. Izvori tih kultura nipošto nisu jasno spoznati, premda nitko ne bi porekao visoki stupanj kontinuiteta u odnosu prema prethodnim kulturama Surski i Dnjepar-Donec. Međutim, drugi poticaji, raspoznatljivi u keramici, obradi kovina i razradi pogrebnoga obreda uz upotrebu kamena, upućuju na udaljenije dodire s tripoljskom kulturom na zapadu, a osobito s eneolitičkim kulturama na sjevernom Kavkazu na jugoistoku.

262


Već smo zapazili moguću važnost Kavkaza u razvoju neolitskoga gospodarstva u području Crnoga mora i Kavkaza. Veza između sjevernoga Kavkaza i crnomorsko-kaspijskoga kraja još se jasnije vidi u eneolitskom razdoblju. Jedno od najstarijih važnih sjevernokavkaskih nalazišta jest groblje u Nalciku. Ondje je nađeno 147 grobova položenih ispod vrlo niskih humaka, koji su svi zajedno oblikovali široki niski kurgan koji je zauzimalo površinu oko 300 četvornih metara. Premda je u dvanaest grobova pokojnik nađen položen na leđa sa svijenim nogama (što se često susreće u stepi), većina je pokojnika položena na bok, muškarci na desni bok, a žene na lijevi. Oker je često pratio pokope. Pogrebni prinosi sastojali su se od privjeskaka oblikovanih od životinjskih zuba, kremenih oruđa i mramornih narukvica. Najraniji grobovi u Nalciku datiraju se u eneojitik. Osim nekoliko drugih grobova i jednoga jedni- nog naselja, ima malo lokalnoga konteksta u koji bi se moglo smjestiti groblje u Nalciku. Cini se da ono povezuje svjetove stepe i Kavkaza.

Nalcik prethodi kulturi koja je dobila ime po slavnoj kraljevskoj jami u Majkopu, južno od Azovskoga jezera. Golem broj zlatnih i srebrnih ukrasa i posuda dugo je već predmet arheološke rasprave: koji su točni kronološki i kulturni odnosi među brončanodobnim kulturama Bliskoga istoka, Anatolije i njihovih susjeda na Kavkazu? Nalazišta majkop- ske kulture gomilaju se, kako se čini, u području Kubana, odakle su se proširila na istok preko sjevernoga Kavkaza. Grobovi se po pravilu nalaze ispod kurgana, koji obično upotrebljavaju kamene konstrukcije poput kromleha i kamenih cisti. Pokojnici se pronalaze ili položeni nauznak sa svijenim nogama ili položeni na bok. Bakreni su predmeti čest prilog u grobovima.

Podrijetlo, tumačenje i apsolutno datiranje kultura Nalcik i Majkop vječni su predmet rasprave. Njihovo je podrijetlo, primjerice, pripisivano ili za sada neidentificiranom neolitičkom stanovništvu ili sjevernom proširenju eneolitičkih kultura s Kavkaza. S naše je točke gledišta važnija razrada njihovih pokopa, s kamenim konstrukcijama koje mnogi arheolozi vide kao izvor kamenih grobova koji se susreću u kulturama Donja Mihajlovka i Kemi Oba. Na sličan način te kulture pružaju keramičke usporednice za neke od stepskih kultura. Na kraju, zbog svojega strateškog položaja između stepe i velikih metalurških sredi-

263


lri<fe£Majkop i

Nal’čik•m!l—■CRNO MORE

107. Položaj kultura Majkop (okomite crte) i Kuro-Araks (vodoravne crte)

šta na Kavkazu, sjeverni Kavkaz postaje važan čimbenik u kulturnome razvoju crnomorsko-kaspijskoga područja u kasnijem eneolitiku i u brončano doba.

Rani eneolitik na istokuEneolitički su nasljednici ranije kulture Seroglazovo kultura Samara u šumsko-stepskom području na srednjoj Volgi i pretkaspijska kultura južno od Volge. Obje su kulture još uvijek vrlo slabo poznate, a njihovo utvrđivanje kao posebnih kultura provodi se razmjerno kratko vrijeme. Samarska kultura, koja je dobila naziv po rijeci Samari, otkrivena je tek 1973. Njezino je glavno nalazište groblje u mjestu Sezžee, gdje se pojavljuju usporednice običajima i nekim grobnim prinosima kulture Dnjepar-Donec. Pokopi su u ravnim grobovima, s pokojnicima koji .su ispruženi na leđima, često posuti okerom, osobito u grobovima djece. Većina je grobova sadržavala predmete poput obrađenih kamenih sjekira, ogrlica od školjki, privjesaka od životinjskih zubi, koštanih oruđa, keramike i malih ploča oblikovanih od veprovih kljova ili školjki. Te su ploče ušivali u odjeću, što je običaj najbolje zabilježen na groblju kulture Dnjepar-Donec u Mariupolu. Osim toga, u grobovima se pojavljuju i likovi izrezbareni od kljova ili kostiju. Oni su oblikovani u likove ko

2M


nja, goveda i pataka. Na mogućnost daje konj obredno upotrebljavan pri pokopima upućuje otkriće konjskih lubanja i drugih kostiju u praznom stratumu na groblju.Osobita samarska keramika ukrašena školjkama poznata je s drugih nalazišta u cijeloj regiji. Prema Igoru Vasiljevu ona je utjecala na šumske kulture na sjeveru. To označuje točku međusobnog dodira segmenata onoga što smatramo govornicima indoeuropskoga prajezika i regije koja se često ističe kao vjerojatna pradomovina govornika uralskih jezika. Pretkaspijska kultura na jugu vrlo je slabo poznata s malo više od dvadeset nalazišta. Ona su najčešće na jako erodiranim obalama, gdje se pomiješala građa iz različitih razdoblja. Nalazišta su po pravilu smještena uz obale suhih jezera, a na njima su pronađene keramičke posude s ravnim dnom, oruđa od kvarca i ponegdje životinjske kosti. I kultura Samara i pretkaspijska kultura istodobne su s kulturom Dnjepar-Donec na zapadu.Nasljednica kulture Samara i pretkaspijske kulture poznata je pod imenom kultura Hvalinsk. Ona je dobila ime prema velikom groblju u Hvalinsku na desnoj obali Volge. To je groblje zauzimalo površinu od oko 1100 četvornih metara, a na njemu su otkriveni ostatci 158 grobova. Groblje odražava izrazite sličnosti s grobljima kultura Dnjepar- -Donec i Srednji Stog. Iako ima četrdeset i pet pojedinačnih grobova, većina je pokojnika smještena u grupne jame koje su sadržavale od dva do čak sedam kostura. Pokopani su obično položeni na leđa sa savijenim nogama, često prekriveni okerom, orijentirani od sjevera prema istoku. Grobovi su bili jednostavne jame, iako su neki prekriveni kamenjem. Grobni prinosi pronađeni na groblju u Hvalinsku izvanredno su bogati. Sadržavaju oko pedeset lonaca, ponovno s primjesama smrvljenih školjki, ogrlice oblikovane od školjaka unio, kosti i kamena, privjeske od školjaka dentalium, kamene vrške strjelica i sjekire, koštane harpune, udice i noževe te životinjske kosti. I tu su pronađene figurice izrezbarene od kljova divlje svinje i školjki te oko četrdeset bakrenih predmeta. Ti su predmeti spiralne narukvice i prsteni, a kao i u slučaju bakra u kulturi Srednji Stog, spektralna analiza pokazuje daje bakar izvorno donesen s balkanskog i podunavskog područja daleko na zapadu. U praznom stratumu grobova nađene su kosti konja, goveda, ovaca i koza.

265


Igor Vasiljev ističe da, kada se isključe razlike u keramici, postoje velike sličnosti u pogrebnim običajima i tehnologiji između kultura Hvalinsk i Srednji Stog. Tim sličnostima možemo, naravno, pridodati prisutnost domaćega konja, koji je, kako se čini, na srednjoj Volgi i južnome Uralu bio poznat jednako rano kao i na srednjemu Dnjepru. Sličnosti Vasiljeva upućuju na postojanje širokoga horizonta Srednji Stog-Hva- linsk, koji je obuhvaćao cijelo crnomorsko-kaspijsko područje tijekom eneolitika. Taj je horizont prema njegovu mišljenju zamijenio raniji široki i jednoliki horizont povezan s kulturom Dnjepar-Donec, koja se protezala na zapadu, ali i snažno utjecala na kulture Seroglazovo i Samara na srednjoj Volgi.Pokušavajući objasniti zašto po cijelom crnomorsko-kaspijskom području pronalazimo takve sličnosti u materijalnim predmetima i obrednom ponašanju, Vasiljev dodiruje problem kulturnog prioriteta. U Ukrajini mlađe faze kulture Dnjepar-Donec supostojale su, kako se čini, s kulturom Srednji Stog sve dok na kraju nisu bile apsorbirane. U takvoj je situaciji, prema Vasiljevu, dvojbeno može li se tvrditi da je postojala posve lokalna evolucija od kulture Dnjepar-Donec do kulture Srednji Stog. Naprotiv, on usmjerava pozornost na istok, prema srednjoj Volgi, gdje prijelaz između neolitičkih i eneolitičkih kultura jasno upućuje na lokalni razvoj. Može se pretpostaviti daje horizont Srednji Stog-Hva- linsk rezultat poticaja koji su se kretali s istoka na zapad, premda ukra

266


jinski arheolozi upućuju na kontinuitet od neolitika do eneolitika. Doista, tu su pretpostavku, prema kojoj su ukrajinske eneolitičke kulture dijelom izvedive iz kretanja s Volge, branili neki arheolozi s područja bivšega Sovjetskog Saveza, premda je prije bilo malo kronološke kontrole podataka, a nije bilo ni svjedočanstva o kulturnom kontinuitetu na srednjoj Volgi.

Još smo daleko od razumijevanja zaštđ se u crnomorsko-kaspijskom području u ranom eneolitiku razvio tako širok pojas sličnih kultura. Očito bi općeniti Drang nach Westen objasnio jednolikost rječnika povezana s uzgojem stoke u indoeuropskom prajeziku, no to ne bi trebalo ostvariti zanemarivanjem ostalih relevantnih arheoloških podataka. Jasno je da se metalurgija širila u suprotnom smjeru, pa moramo zamisliti vrlo široko područje koje je činilo sferu neprekidnih međusobnih odnosa, osobito s obzirom na razmjenu. Povećana pokretljivost koju je omogućilo pripitomljivanje konja također je bila važan čimbenik. Opseg u kojem se radilo o stvarnim kretanjima stanovništva nije još utvrđen, no teško da se ona mogu odbaciti. Konačni se rezultat tih međusobnih odnosa i mogućih seobi vidi u kasnome eneolitiku. Tada se pojavljuju najveće sličnosti u okviru kulture Jamnaja (kulture grobnih jama), jedne od glavnih prapovijesnih kultura u Europi.

ivultumopovijesno područje I amnajaZavršna eneolitička kultura crnomorsko-kaspijskog područja i posljednja kultura koja bi se možda mogla pripisati praindoeuropskomu razdoblju jest kultura Jamnaja (ili kultura grobnih jama). Razdoblje cvjetanja te kulture, potvrđeno s više od sedamdeset datiranja radioaktivnim ugljenom, bilo je od 3600 do oko 2200 g. pr. Krista. Teritorij te kulture obuhvaćao je cijelo crnomorsko-kaspijsko područje od Buga i Dnjestra na zapadu do rijeka Urala i Embe na istoku. Takvo područje, koje se protezalo više od 3000 kilometara, toliko je golemo da mnogi arheo

lozi prihvaćaju terminologiju Nikolaja Merperta koji govori o kulturno- -povijesnom području Jamnaja umjesto o jednoj arheološkoj kulturi.

Neposredno je podrijetlo kulture Jamnaja složeno i još uvijek vrlo prijeporno, premda postoji opće slaganje da su kulture Srednji Stog i Hva-

267


SAMARA DNJEPAR-DONEC

i li §)| II IV

1D̂3 C3 tro O

•=£? SZ3

o ? o oa ^ B t» o o Q )

ti M •

ID3D E3 S y C3 C£LZsJ o

os V 3(2) 0 P 00 O 06

268

110. Usporedba građe iz kultura Samara i Dnjepar-Donec

111. (desno) Građa iz kultura Hvalinsk i Srednji Stog-Danilovka


HVALINSK SREDNJI STOG

269


linsk bili osnovni temelji kulture Jamnaja u tim područjima. Iako su te kulture sigurno u osnovi lokalnih varijanta kulture Jamnaja, treba ipak primijetiti kako Merpert razlikuje devet različitih regionalnih varijanti u tome golemom kontinuumu.

Kultura Jamnaja posvjedočena je pretežno ostatcima svojih pokopa, a ne naseljima. U nekim regionalnim varijantama gotovo da i nema svjedočanstava o naseljenim mjestima, a ondje gdje se ona pojavljuju u mjerljivim količinama, radi se obično o malim logorištima koja upućuju na pokretljiv oblik gospodarstva. Osobito to vrijedi u stepskom području na Volgi, gdje su ostatci kulture Jamnaja nađeni u istom tipu logorišta na prudovima kao i nalazišta iz prethodnoga neolitskog razdoblja.

Međutim, postoje neke važne iznimke u tome obrascu, osobito uzduž donjega Dnjepra, gdje se na nalazištu Mihajlovka sreću najvažniji ostatci naselja kulture Tamnaja. O ndje su, povrh ostataka ranije faze Donja Mihajlovka, nataložene dvije važne faze kulture Jamnaja. Ranija od njih zauzimala je površinu od oko 1500 četvornih metara. Pronađene su i poluukopane i površinske strukture, ove posljednje s kamenim temeljima. Osim toga, nađena je velika količina keramike, oruđa i životinjskih ostataka. U kasnijoj fazi kulture Jamnaja naselje se proširilo i prekrilo površinu od 1,5 hektra, a podignute su i utvrde koje su se sastojale od jarka i kamenih zidova visokih dva i pol metra. Otkriveno je nekoliko

112. Regionalne skupine kulturno-povijesne regije jamnaja

270


vrsta čvrsto sagrađenih kuća, među njima male ovalne nastambe slične onima iz prethodne faze, i velike četverokutne kuće s jednom do tri sobe. Te su strukture izgrađene na kamenim temeljima visokima do jednog metra, a zatim dovršene od drva i žbuke. Premda je Mihajlovka najveće od utvrđenih nalazišta kulture Jamnaja, ono nije jedino jer znamo za još nekoliko kamenih utvrda iz te kulture.Mihajlovka pruža nadaleko najveći pojedinačni uzorak gospodarskih ostatakalčulture Jamnaja. Ondje je nađeno više od 50 000 identificiranih kostiju domaćih i divljih životinja. Domaće životinje činili su prije svega goveda, zatim ovce i koze, a ima i dosta ostataka konja i ponešto svinja. Najtipičnije divlje životinje bile su onageri, jeleni, divlji bikovi, divlje svinje, sajge (stepske antilope) i niz drugih, vrsta poput vidre, lisice, vuka, zeca i dabra. Zrvnji i kremene oštrice srpova upućuju na zaključak da su se stanovnici bavili ratarstvom. Životinjski ostatci s nalazišta Repin na Donu bili su uglavnom ostatci pripitomljenog konja. Premda nitko ne osporava postojanje ratarstva u kulturi Jamnaja, opće je mišljenje daje ta kultura bila ponajviše usredotočena na uzgoj stoke, koji je u nekim regionalnim varijantama možda bio toliko specijaliziran

114. Pokop iz kulture Jamnaje s ostatcima kola (3,5 x 2,6 m)

113. Plan Mihajlovke (strjelicapokazuje sjever)

271


da je dopuštao razvoj stočarskog nomadstva. Valentin Silov skrenuo je pozornost istraživača na prirodne uvjete u otvorenoj stepi, gdje su slano tlo i pijesak morali spriječiti ikakav ozbiljniji razvoj ratarstva, no mogli su pružiti izvanredne uvjete za nastanak stočarskoga gospodarstva. To su upravo područja gdje se logorišta kulture Jamnaja susreću između Volge i Urala. Nadalje, pokopi kulture Jamnaja poznati su i u dubokoj stepi, daleko od velikih rijeka koje su mogle pružiti uvjete za nastanak stabilnih ratarskih naselja. Iako se primarni izvor životinjskih ostataka u većini područja kulture Jamnaja može naći u pogrebnim prinosima, ti prinosi upućuju na izrazitu dominaciju koza i ovaca, upravo onih životinja koje najbolje iskorištavaju stepski okoliš. Ukrajinski arheolozi tvrde da su čak i u područjima poput donjega Dnjepra, nalazišta poput Mihajlovke mogla služiti kao središta od kojih su zavisila logorišta po- lunomadskih stočara.Opća je slika gospodarstva kulture Jamnaja raznolika i zavisna od prirodnih uvjeta u kojima su živjeli stanovnici te kulture. U velikim riječnim dolinama, gdje su poljodjelska zemljišta i šumski okoliš pružali nužnu osnovu za mješovita ratarska naselja, čini se daje kultura Jamnaja razvila upravo takvo gospodarstvo. Pa ipak, sve jači razvoj uzgoja stoke, a osobito ovaca i domaćih konja, pomogao je širenju ljudskih naseobina iz riječnih dolina u duboku stepu. Još je jedan očiti čimbenik u razvoju pokretnoga gospodarstva bio izum kola s kotačima.Kola su u crnomorsko-kaspijskom području prvi put posvjedočena tijekom razdoblja Jamnaja. Mnogi ostatci kotača, čak i nekoliko čitavih kola, nađeni su u grobovima kulture Jamnaja. Ti ostatci pokazuju da su se upotrebljavala kola s dva i četiri kotača. Postoji suglasje o tome da su životinje za vuču bili volovi jer su u to doba kola s teškim i čvrstim drvenim kotačima morala biti preteška za konjsku vuču. Kola se tradicionalno smatraju jednim od preduvjeta uspješne eksploatacije otvorene stepe jer su prijeko potrebno sredstvo prijevoza obitelji i imovine, što je nužno u pokretnom gospodarstvu. Jahanje konja, koje već karakterizira kulturu Srednji Stog, također je prisutno u kulturi Jamnaja. Par drvenih obražnjaka otkrivenje u jamnajskom kurganu u Vinogradovki blizu Odese.

Opseg jamnajske tehnologije nije velik. Osim niza kremenih oruđa, nađeno je i nekoliko vrsta oružja - primjerice kremeni vršci strijela,

272


bodeži, kamene bojne sjekire i toljage. Nađena su i koštana oruđa, kao i oruđa od roga, npr. motike, harpuni i šila. Keramički predmeti razlikuju se po pojedinim regijama, no u nekim slučajevima nastavljaju se na obrazac lončarije s primiješanim školjkama i pijeskom, ukrašene vrpcama i utisnutim češljevima. Ima više bakra nego u ranijim razdobljima, a proizvodile su se pile, klinovi, noževi i sjekire. Dok se činilo daje raniji razvoj obrade kovina bio rezultat dodira s dalekim područjem Balkana i Podunavlja, sada pronalazimo početke lokaliziranih jamnajskih središta obrade kovina. Cini se daje na donjem Dnjepru bakar bio nabavljan iz područja Kavkaza te daje bio oblikovan pod kavkaskim stilskim utjecajem, premda u okviru vlastite, neovisne proizvodnje, na što upućuje svjedočanstvo o obradi bakra u Mihajlovki. U području Volge i Urala počela su se iskorištavati lokalna nalazišta bakra.Kao što smo spomenuli, grobovi su glavno svjedočanstvo o kulturi Jamnaja. Općenito govoreći, pogrebni se obred sastojao od kopanja oble ili četverokutne jame (rake) i polaganja tijela pokojnika, barem u ranijim razdobljima, na leđa, savijenih nogu i glavom orijentiranom prema

07^


istoku ili sjeveroistoku. Poznati su i neki grobovi s pokojnicima ispruženima na boku. Pokojnik je mogao ležati neposredno na podu jame, ali česti su i tragovi drvenih dasaka ili trske koja je služila kao pod. Upotreba okera bila je vrlo česta, stoga se ta kultura u njemačkoj arheološkoj literaturi naziva Ockergrabkultur ('kultura grobova s okerom’). Grob je katkad opkoljen kromlehom ili je pokriven kamenjem, a i drvene daske katkad oblikuju krov jame. Gdjekad se pokraj groba nalazi ognjište. Međutim, najizrazitije je obilježje tih grobova podizanje kurgana iznad njih. U te su kurgane polagali pokojnike tijekom kulture Jamnaja, ali i u kasnijim razdobljima, sve do srednjeg vijeka. Sto se tiče grobnih prinosa, u nekim grobovima ih uopće nema, osobito u najranijima, ali u nekima je njihova količina impresivna. Prinosi katkad sadrže lonce, bakrene noževe i šila, privjeske od kljova divlje svinje te niz koštanih i kamenih oruđa poput kremenih oštrica srpa, rašpa, kamenih sjekira i harpuna. Katkad se nalaze i ptičje kosti, koje se obično tumače kao primitivne frule. Kola s kotačima ili samostalni kotači također se nerijetko nalaze u grobovima.

Životinjske su kosti zagonetan prilog u mnogim grobovima; osnovne vrste koje su njima predstavljene jesu ovce i koze, goveda, konji, psi i neke divlje životinje. Ti se ostatci mogu često protumačiti jednostavno kao ostatci mesa prinesenoga na žrtvu; međutim, radilo se i o drukčijim obredima. Cesto se u grobovima nalaze lubanja i prednje noge ovce, a znatno rjeđe i konja, što upućuje na postojanje kulta »glave i kopita«. U nekim slučajevima prednji je dio životinje možda bio položen neposredno iznad pokojnika. Često se nalaze i koljenične kosti ovce. Njima su se, naravno, često koristili u igrama, a veza između koljenične kosti, ili astragalusa, i riječi za kocku poznata je u različitim indoeuropskim jezicima. Njihova prisutnost u jamnajskim grobovima može se objasniti žrtvovanjem predmeta za igru, no treba primijetiti i da se one često javljaju u grobovima male djece. Primjerice, u Berežnovki na Volgi ostaci djeteta popraćeni su sa šesnaest astragalusa koji su vjerojatno služili kao igračke ili ukrasi.

Podrijetlo je kulture Jamnaja još uvijek predmet prijepora. Zapravo, glavni su problemi vezani za pitanje u kojem području crnomorsko- -kaspijske regije postoji najdulji kontinuitet u kulturi između ranijeg i

274


kasnijeg eneolitika te mogu li se kronološki raniji grobovi pripisati nekome određenom području. Neki arheolozi, npr. Igor Vasiljev i Marija Gimbutas, tvrde da se najraniji jamnajski grobovi nalaze u području Volge, gdje postoji neprijeporan kontinuitet od neolitika do kraja eneolitika te da toj regiji treba pripisati prvenstvo glede podrijetla kulture Jamnaja. Drugi, poput Dmitrija Telegina, smatraju da su jamnajski pokopi u Ukrajini toliko srodni onima iz prethodne kulture Srednji Stog da im ne treba tražiti vanjsko podrijetlo. Premda je obavljeno mnogo datiranja radioaktivnim ugljikom, nijedno nije napravljeno u nekome od neprijeporno najstarijih jamnajskih grobova. Za sada se samo može ustvrditi da su se osobiti tipovi keramike i pogrebnih običaja brzo proširili golemim područjem. Nikolaj Merpert smatra da gotovo trenutno širenje elemenata tako tijesno povezanih s oznakama etničkoga identiteta - keramičkog stila i pogrebnih običaja - upućuje na postojanje velikih plemenskih saveza s intenzivnim međusobnim dodirima. To bi svakako bilo u skladu s našom slikom crnomorsko-kaspijskog područja kao goleme sfere međusobnih utjecaja i međudjelovanja u kojima su kulturna obilježja i skupine ljudi putovali velikom brzinom. Ako su stanovnici tih područja u to doba također dijelili donekle sličan jezik, to bi im svakako pomoglo u brzom širenju zajedničkih kulturnih obilježja te u stvaranju donekle sličnoga kulturnog horizonta.

Praindoeuropska kulturaSvaki pokušaj da se usporedi jezično svjedočanstvo o praindoeuropskoj kulturi s arheološkim svjedočanstvom za predloženo područje pradomovine izaziva određeni strah među onima koji su malo bolje upoznati s literaturom o tom predmetu. Upravo isto svjedočanstvo prema kojem se Inđoeuropljani smještaju u baltički krajolik upotrijebljeno je i da se sigurno uklope u drevnu Baktriju u sjevernom Afganistanu. Doista, postoji neobična sklonost među nekim entuzijastima da se pretpostavi da su indoeuropske riječi za oblake, kišu i led označavale stihije koje su nekako pogađale stanovnike u upravo predlaganoj pradomovini i nigdje drugdje. U skladu s time valja na početku priznati da velika većina riječi koje se tiču praindoeuropskoga okoliša nije takva da se može pripisati samo crnomorsko-kaspijskoj regiji, a ne nekoj drugoj. S druge strane,

275


ako doista pretpostavimo da su govornici indoeuropskoga prajezika nastanjivali crnomorsko-kaspijsku regiju, tada ne možemo izbjeći procjenu mjere u kojoj se jezično i arheološko svjedočanstvo podudaraju.Prema očekivanjima, crnomorsko-kaspijsko područje pruža mnogo elemenata na koje se mogu odnositi općeniti termini za okoliš koje rekonstruira lingvistika. Problematična indoeuropska riječ *mori mogla bi biti unutrašnje more, slano jezero ili močvara, no u svakom slučaju mogla bi se smjestiti u crnomorsko-kaspijsko područje. Ondje se nalazilo mnogo velikih vodenih površina, kao i brojna ušća, močvare i u međuvremenu isušena jezera čija je obala tijekom neolitika i eneolitika bila naseljena. Praindoeuropski rječnik jasno posvjedočuje riječi za planine i mjesta na uzvišicama. Lingvisti Tamaz Gamqrelidze i Vjačeslav Vs. Ivanov iskoristili su tu činjenicu kao potvrdu svoje teze da je pradomovina bila u planinskom području (Armeniji). Oni odbacuju iz popisa mogućih pradomovina »ravnice koje obuhvaćaju cijelu istočnu Europu uključujući crnomorsko područje«. Kao što smo već primijetili, ta se teza sigurno previše oslanja na lingvističko svjedočanstvo jer se ne mora živjeti na planini da bi se imalo riječ za nju. Točno je da je većina planinskih lanaca, poput Karpata, Krima, Kavkaza i Urala, izvan područja crnomorsko-kaspijskih kultura, no nikada ne smijemo zaboraviti da su zemljopisni pojmovi samo percepcijske kategorije. Crnomorsko-kaspijsko područje očito nije potpuno ravno, stoga bismo svakako bili iznenađeni kada njegovi stanovnici doista ne bi imali riječ za planinu ili brdo. Klimatsko je svjedočanstvo nejasno. S obzirom na suhost, sadašnji uvjeti u crnomorsko-kaspijskom području variraju kako se krećemo prema istoku. Čak i zapadni dio toga područja može se opisati kao predjel s umjerenom i ponešto suhom klimom s toplim ljetima i kratkim, blagim zimama. Danas crnomorsko-kaspijsko područje ima oko četrdeset do osamdeset dana snijega na godinu, a smatra se da su tijekom eneolitika uvjeti bili suši, ali hladniji nego danas.S arborealnoga gledišta crnomorsko-kaspijsko područje karakterizira nekoliko različitih okoliša. U šumskoj stepi i riječnim dolinama mogle su rasti sve vrste drveća za koje postoje riječi u indoeuropskome, no u stepi je bilo malo stabala, a u polupustinji kaspijskoga područja gotovo da ih nije uopće bilo. Sve dobro posvjedočeno drveće postojalo je u cr-

l i k


nomorsko-kaspijskom području tijekom eneolitika. Valja priznati daje bukva, najspornija vrsta drveća, uistinu uspijevala na znatno ograniče- nijem području. Obična se bukva malokad nalazila istočno od Dnjepra, dok je istočno bukva bila ograničena na Kavkaz i Krim. S obzirom na to ne čudi što je riječ za bukvu posvjedočena samo u europskim jezicima i ne nalazi odraza u istočnijim, indoiranskim jezicima.

Divlje životinje, koje se mogu lingvistički rekonstruirati u indoeuropskome, mogu se povezati i s ostatcima nađenima na arheološkim nalazištima, premda nisu ograničene na naše područje. I indoeuropski rječnik i arheološki nalazi svjedoče o nizu životinja koje žive u rijeci ili uz nju, poput dabra i vidre. Ne bi trebalo zamišljati crnomorsko-kaspijsko područje kao posve suhu stepsku regiju. Naravno, ima nekih životinja, koje su poznate sa stepskih nalazišta, poput onagera i sajga antilope, a uopće se ne mogu rekonstruirati u praindoeuropskome, ali to zapravo i nije čudno s obzirom na njihovu posve ograničenu proširenost.

Praindoeuropsko gospodarstvo na koje upućuje lingvističko svjedočanstvo dobro je odraženo u arheološkim nalazima. Ratarstvo je posvjedočeno, no nigdje se ne čini da je bilo osnovna proizvodna sastavnica u gospodarstvu. Doista, u stepi između Urala i Volge, a možda i u predjelima zapadne stepe, imamo razloga isključiti ratarstvo kao ozbiljan čimbenik u gospodarstvu. Nasuprot tomu, arheološki nalazi uglavnom upućuju na uzgoj stoke. Nalazi potvrđuju prisutnost svih glavnih vrsta domaćih životinja. Nema razloga da se ističu ovce ili goveda kao temeljna vrsta jer njihova brojnost ovisi o posebnim ekološkim uvjetima u svakome pojedinome naselju. Domaća svinja, o kojoj među lingvistima postoji prijepor, čini se kao životinja od drugotne važnosti u crnomorsko-kavkaskom području. Posvjedočena je minimalno na zapadu, a za sada se čini da je do drugoga tisućljeća nije bilo na istoku, gdje se pojavljuje na nalazištima iz brončanog doba. To je u skladu s prilično intenzivnim dodirima od juga prema sjeveru. Kao što smo već vidjeli, uralski su jezici posudili naziv za domaću svinju od Indoiranaca, a vrlo je primamljivo zamisliti da se to posuđivanje dogodilo u području između Volge i Urala tijekom drugoga tisućljeća pr. Krista, kada su Indoiranci vjerojatno bili u dodiru sa svojim uralskim susjedima.

277


Najvažnija lingvističko-arheološka korelacija među domaćim životinjama odnosi se na konja, koji je u području od Dnjepra do južnoga Urala poznat barem od četvrtog tisućljeća pr. Krista, ili još otprije. Konj ne samo daje prisutan, već svjedočanstvo pokazuje da se njime intenzivno koristilo i daje imao ulogu u obredu. Sve nam to pomaže da potkrijepimo usporedbe s obredima u čijem je središtu konj, posvjedočen kod mnogih indoeuropskih naroda. Ako se konj pojavljuje na jugu ili neposredno na zapadu od crnomorsko-kaspijskoga područja, to se obično objašnjava dodirima s prirodnim staništem konja. Time se također povećava vjerojatnost daje pradomovina bila u crnomorsko-kaspijskom području, premda se ne isključuju u potpunosti i druge regije. Ostatci domaćeg konja otkriveni su i u srednjoj Europi u kulturi Altheim i u sjevernoeuropskoj kulturi ljevkastih pehara (TRB), no treba naglasiti da nema svjedočanstva da su se te kulture koristile konjem u gospodarstvu ili ritualima u mjeri u kojoj je to slučaj u crnomorsko-kaspijskom području.

Rekonstruirani rječnik koji se odnosi na naselja i arhitekturu neprecizan je te je nemoguće znati bi li se indoeuropski *wiks, što je moglo označavati kuću, selo i rod, moglo prikladno primijeniti na malo naselje poput Dereivke. Pretpostavljeno svjedočanstvo za neku vrstu utvrde, na temelju sanskrta, grčkoga, armenskoga i litavskoga, moglo bi se odnositi na nalazišta poput Mihajlovke, koja je poznata iz otprilike 3000 g. pr. Krista.

Temeljni predmeti neolitičko-eneolitičke tehnologije, koji su posvjedo- čeni u jeziku, odraženi su i u crnomorsko-kaspijskim nalazištima. Očito je da se malo može zaključiti iz činjenice da se i u indoeuropskom rječniku i na tim nalazištima otkrivaju, primjerice, lončarski proizvodi, kameni žrvnji i vršci strjelica. Praindoeuropsko oružje za ubada- nje (?) o kojem svjedoče sanskrtsko-latinske srodnice za 'mač', moglo bi izvorno potjecati od dugih kremenih oštrica iz kultura Srednji Stog i Novodanilovka, kremenih bodeža iz nešto novijih jamnajskih pokopa ili od najranijih brončanih bodeža s kojima ćemo se susresti u sljedećem poglavlju. Na predmajkovskom grobištu na sjevernom Kavkazu otkriven je jedinstveni bakarni »mač«, dug oko 70 cm. Bakar je dobro posvjedočen i mogao bi biti kovina na koju se odnosi osnovni termin

278


za kovinu u indoeuropskome (?heyes-). Kao što ćemo vidjeti dalje, srebro je također poznato u crnomorsko-kaspijskom području od oko četvrtog tisućljeća pr. Krista. Ako se prihvati lingvističko svjedočanstvoo postojanju indoeuropske riječi *h2ergntom za tu kovinu, crnomorsko- -kaspijsko područje tu se izvrsno uklapa jer srebro, čini se, nije posvje- dočeno u većem dijelu Europe tijekom toga razdoblja.

Tehnologija »proizvoda sekundarne revolucije«, koji obuhvaćaju plug, mužnju i mliječne proizvode, vunu i kola s kotačima, dobro je posvjedočena u indoeuropskom rječniku. Arheološki su nalazi za njih malobrojni: izvještaji o životinjskim ostatcima na nekome nalazištu obično ne spominju precizne obrasce iskorištavanja domaćih životinja. Povećanje broja ovaca, barem među zajednicama koje su živjele u otvorenoj stepi, može se povezati s riječima za vunu i češljanje vune u indoeuropskim jezicima. Doista, Sandor Bokonyi nedavno je iznio tvrdnju da je nova vrsta ovce, veća rastom i s više vune, uvezena u stepsko područje iz Azije. Pribor, za koji se misli da se rabio pri mužnji stoke, nađen je na jamnajskim i kasnijim nalazištima, a primitivni je plug zabilježen u Mihajlovki. Samo u slučaju vozila s kotačima i životinja za vuču nalazimo se na dobro poznatom tlu: imamo obilje svjedočanstva o kolima na dva i četiri kotača barem od 3 000 g. pr. Krista nadalje. To je opet privlačna veza s lingvističkim svjedočanstvom, i to u prikladno ranom razdoblju, iako to nije jedina korelacija koja postoji. Modeli su kola poznati iz badenske kulture u Mađarskoj otprilike iz istoga vremena, a kola s četirima kotačima oslikana su na vrču iz nalazišta kulture ljevkastih pehara (TRB) u Poljskoj.

Iako postoji mnoštvo literature o pogrebnim ostatcima i obredima crnomorsko-kaspijskih eneolitičkih kultura, još uvijek smo daleko od razumijevanja društvene strukture njihovih zajednica, a nismo ih u stanju ni na jasan način usporediti s lingvističkim svjedočanstvom. Iako se pokopi veoma razlikuju po bogatstvu prinosa, teško je to prihvatiti kao svjedočanstvo o praindoeuropskom »zaštitniku«, »čovjeku s karizmom« ili »gospodaru klana«. Jedan od problema koji se ovdje postavljaju je narav posmrtnih nalaza. U kurganima je često pokopano više pokojnika i malokad možemo biti sigurni da uzorak pokopa koji imamo potječe iz istoga razdoblja. Svakako su neki grobovi izrazito bogatiji od drugih,

279


ali budući da ih ne možemo pouzdano usporediti s grobovima iz istoga razdoblja, nemamo sigurne osnove za podrobnu procjenu strukture crnomorsko-kaspijskoga društva. Kao što su opazili Alexander Haus- ler i drugi, možemo jedino ustvrditi da primarni pokop u kurganima vrlo često pripada muškarcu. Doista, Marijana Hlobistina opazila je, ispitujući pokope na Volgi prema spolu, da golema većina pripada muškarcima i djeci. U skladu s time ona je iznijela pretpostavku da su žene pokapane negdje drugdje, vjerojatno u za sada neotkrivenim ravnim grobovima te da naglasak na muškim grobovima upućuje na veliku patrijarhalnost stepskoga društva.

S obzirom na narav svjedočanstva, vidimo koliko bi neuhvatljiva u arheološkim nalazima mogla biti tri staleža koje je pretpostavio Georges Dumezil. Elena Kuzmina smatra da bi oni grobovi u kojima su pronađeni konjski ostatci mogli biti grobovi plemstva o kojem govori dumezilovska škola. Pogledamo li izolirani slučaj, kao što je grob u mjestu Hutor Hrjaščevskogo I, svakako ćemo pronaći privlačnoga kandidata za kraljevski lik. U tome velikome stepskom grobu pokojnika prate konjska lubanja, nekoliko posuda, metalni vrh strijele, nekoliko strjelica, toljaga i kameni malj. Međutim, taj pokop nije baš tipičan među grobovima povezanim s konjima. U mnogim takvim grobovima osim konja pronalazimo samo još dodatne životinjske ostatke, a katkad ništa drugo.

Svjedočanstvo o dobnim skupinama je oskudno. U svojemu opsežnom pregledu stepskih grobova Andreas Hausler bilježi kako se čini da su neki kurgani bili namijenjeni ponajprije pokopu djece. Osim toga, on uočava stanovitu sklonost da se stariji muškarci orijentiraju prema jugozapadu. Morali bismo i naglasiti da su prilično česti razmjerno bogati dječji grobovi. Postoje važni problemi povezani s pripisivanjem bogatstva i statusa u sklopu crnomorsko-kaspijskih populacija, no oni bi zahtijevali pomno istraživanje. Kao što smo već spomenuli, pogrebni obredi koji su uslijedili nakon kulture Dnjepar-Donec pokazuju promjenu od zajedničkih pokopa u velikim jamama na manje skupne jame ili individualne pokope poredane u malim skupinama na većem groblju. Neki su ruski arheolozi protumačili tu promjenu kao strukturalni preobražaj društva u kojem su nastala obiteljska ili klanovska područja pokopa.

280


Možemo se nadati da ćemo pronaći svjedočanstvo o indoeuropskim obredima na antropomorfnim kamenim stelama i ostatcima životinjskih žrtava. Primjerice, nije teško uočiti prikaz boga neba, boga gromovnika ili još apstraktnije ratničke funkcije, na stelama koje predstavljaju muške likove s bojnim sjekirama. Naravno, s obzirom na lakoću kojom možemo odčitati tri pretpostavljena indoeuropska božanstva na istome kamenom bloku, očito je da treba sumnjati u stvarnu sposobnost da uvjerljivo povežemo ikonografsko svjedočanstvo i indoeuropski mit. Valja primijetiti i da su istraživači indoeuropske religije uglavnom zaobilazili taj izvor obavijesti, bez obzira na ikonografske detalje na nekim stelama. Mogli bismo naglasiti da stele ne prikazuju samo muške likove koji mašu sjekirama već i ženske likove za koje se čini da nose ogrlice. Drugi motivi prikazuju nešto što izgleda poput velikih otisaka stopala i stiliziranih stabala.

Ima mnogo nalaza koji upućuju na polaganje životinjskih ostataka u grobove, kao i na posebna mjesta žrtvovanja. Grubo pregledavajući životinjske ostatke u grobovima u crnomorsko-kaspijskom području, općenito nalazimo ovcu kao najčešću žrtvu; slijedi govedo, a zatim konj. Mogli bismo poželjeti protumačiti te brojeve kao obrnuto proporcionalne statusu žrve, imajući na umu žrtve žrtvovane iranskoj božici Aradvi (stotinu konja, tisuću grla goveda, deset tisuća ovaca). S druge strane, Nikolaj Merpert smatra da malen broj goveda i konja u usporedbi s brojem ovaca ima više veze s ekonomskim čimbenicima jer su stepska plemena vjerojatno bila manje sklona u obrednim prilikama rasipati vrijedne životinje za vuču.

Neki je oblik konjske žrtve, barem s obzirom na obredno i mitsko svjedočanstvo, vjerojatno bio jedan od obrazaca obrednog ponašanja Praindoeuropljana. Već smo vidjeli pastuhe i psa kao žrtve na nalazištu kulture Srednji Stog u Dereivki. Arheolozi su ubrzo povezali to obredno odlagalište s tipom konjske žrtve koji se poslije susreće u Indiji. Proširimo li svoju pozornost na obredno žrtvovanje triju različitih vrsta, od kojih je jedna konj, tada ima primjera koji bi se mogli smatrati indoeuropskim »trofunkcionalnim« obredom. U Gruševki je otkopana »obredna« jama koja je sadržavala kosti konja, goveda i ovaca, a iste te tri vrste pronađene su u grobu u Gerasimovki I. To su, međutim,

281


iznimke prije negoli pravila, jer obično se ostatci konja - često lubanja ili prednje noge - ili pronalaze sami ili u pratnji samo jedne druge vrste poput ovce ili goveda.Već smo spomenuli potrebu da se objasne božanski blizanci koji se tako često susreću u indoeuropskoj mitologiji. Posmrtni ostatci u jamnajskom grobu iz Novoaleksejevke 6/14 sadrže kostur jednogodišnjega djeteta koje je nađeno kako leži između dvije konjske lubanje. To je izvanredan pokop jer je u crnomorsko-kaspijskom području iz doba eneolitika doista malo nalaza koji bi upućivali na obredno štovanje dvostrukih ili blizanačkih konja. Jedini drugi eksplicitno obredni kontekst potječe iz groblja u mjestu Sezžee. Ondje su arheolozi iznad skupine najbogatijih pokopa otkrili obredno mjesto na kojem su nađene lubanje i noge dvaju konja, dva lonca, harpun i ogrlice od školjki, sve posuto crvenim okerom. U nalazištu Sezžee nađeni su i slomljeni ostatci figure koja je navodno predstavljala dvoglavoga konja; međutim, dvoglave krave također su pronađene na tome nalazištu. Dva su konja oslikana i na donjem dijelu stele iz Kernosovke.

119. »Ratnički« lik oboružan sjekirom, toljagom i lukom na steli iz Natalevke (visina 1,6 m)

120. Stela sa ženskim likom iz Utkonosovke

121. Dva lika (blizanci?) na steli iz mjesta Kazanki (visina 1,17 m)

282


Na kraju, još se jedan element konjskoga obreda može prepoznati u konjskim ostatcima iz Dereivke. Valentina Bibikova u svojoj je analizi životinjskih ostataka s toga nalazišta opazila da je od osamnaest cijelih zapešća ondje nađenih, sedamnaest bilo s lijeve noge. Odatle možemo pretpostaviti neki oblik obredne zabrane lomljenja prednje lijeve noge konju, što nas može odvesti do dihotomije lijevo - desno koja se često opaža među indoeuropskim narodima.Ako ne računamo na prevelike pojedinosti, većina arheoloških nalaza iz crnomorsko-kaspijske regije uistinu se dobro slaže s našom rekonstrukcijom indoeuropske kulture. U nekim sferama, kao što su one koje se tiču pripitomljenoga konja i vozila s kotačima, podudaranje je osobito iznenađujuće. Tako bliske podudarnosti ne možemo naći među mnogim drugim eneolitičkim kulturama Europe. Ništa od toga, međutim, nije dovoljno da nas prisili na pretpostavku kako je crnomorsko-kaspijska regija isključiva pradomovina Indoeuropljana. To bismo mogli prihvatiti samo ako zastupnici crnomorsko-kaspijske pradomovine mogu dokazati ekspanzije iz toga područja koje bi objasnile širenje indoeuropskih jezika.

283

OSMO POGLAVLJE

Indoeuropsko širenje

A rije is u ostavili svoje dom ove ...p rv o g a o žu jka . To

odgovara na p ita n je t k l im i u n jih o vu izvo rn o m dom u.

D a je n jihova dom ovina bila u -umjerenompojasu,

A r ije i n ikada , od svoja slobodnu volje., ne b i k ren u li na

p u t tako rano; odgodili b i ga, ako ne do sv ib n ja , barem

do sredine travn ja .

R u d o l p h v o n I h e r i n g , 1897.

U sedmom se poglavlju govorilo o tome kako su najraniji govornici indoeuropskoga prajezika nastanjivali crnomorsko-kaspijsko područje. Budući da to područje obuhvaća više od 300 000 četvornih kilometara, ono upućuje na regiju čija je površina svakako usporediva s teritorijem neke velike jezične zajednice. Stoga bismo oklijevali da pripišemo dodatni teritorij toj »pradomovini«, osim ako nas na to ne prisili još koje otkriće. Međutim, možemo izbjeći proširenje područja pradomovine koje smo predložili samo ako se uistinu potvrdi širenje iz toga područja i ako nas to širenje dovede do teritorija gdje poslije pronalazimo povijesne Indoeuropljane. Ako to možemo postići, dobit ćemo rješenje problema pradomovine koje je izraženo u pravom redu veličine i nije toliko veliko da bi bilo lingvistički nevjerojatno, a zemljopisno besmisleno. Mnogi znanstvenici, i arheolozi i lingvisti, podupiru tezu da crnomorsko-kaspijsko područje definira indoeuropsku pradomovinu. Sada moramo procijeniti možemo li uistinu ograničiti Praindoeuropljane na tako omeđenu pradomovinu i možemo li pratiti njihovo širenje iz nje. Ako tražimo apsolutno neprijepornu arheološku potvrdu o kretanju naroda iz crnomorsko-kaspijskoga područja i kasniju apsorpciju rubnih krajeva od došljaka iz stepe, naša je zadaća beznadna. Previše bi bilo očekivati da imamo na raspolaganju sve odgovarajuće arheološke nalaze ili da se arheolozi slažu kakvim bi se nalazima dokazalo kre-

IN D O E U R O P S K O ŠIR EN JE

285

ŠIR EN JE

tanje stanovništva ili čak apsorpcija domaćega stanovništva od došljaka. Naprotiv, možemo samo pratiti moguće smjernice kretanja naroda iz crnomorsko-kaspijskoga područja na neka od najvažnijih područja. Trebali bismo dokazati da su se narodi iz stepe proširili u jugoistočnu Europu i ondje sudjelovali u stvaranju neposrednih predaka indoeuropskih naroda Balkana i Grčke te onih jezika Anatolije čiji su korijeni neposredno povezani s Balkanom, kao što su frigijski, armenski, a možda i sami anatolijski jezici. Također bismo trebali utvrditi genetsku vezu koja spaja crnomorsko-kaspijsko područje s nastankom horizonta vrpčaste keramike u sjevernoj i središnjoj Europi jer je taj horizont područje na kojem će se poslije pojaviti Kelti, Germani, Balti, Slaveni, a možda i druge indoeuropske skupine. Na kraju moramo otkriti tragove crnomorsko-kaspijskih ekspanzija u Aziju da bismo objasnili nastanak Toharaca i Indoiranaca. Kao što smo u drugom poglavlju počeli pregled s Indoeuropljanima u Aziji, tako ćemo i ovdje najprije istražiti tu regiju.

Širenje u AzijuIako su mnoge pojedinosti još prijeporne, sigurno je da se može tvrditi kako je došlo do ekspanzije naroda iz crnomorsko-kaspijskoga područja u stepu i šumsku stepu istočno od Urala. Čini se da su ta kretanja započela još u četvrtom tisućljeću pr. Krista, a mogla su se nastaviti tijekom nekoliko tisućljeća sve do vremena kad su se obrasci migracija u tom području dramatično preokrenuli s pojavom turkijskojezičnih naroda poput Huna.Najistočnija kultura koja je u nekom odnosu s crnomorsko-kaspijskim kulturama je kultura Afanasjevo, čiji su ostatci ponajprije ograničeni na uvalu Minusinsk i na Altajsko gorje. Najčešći nalazi potječu iz grobova- nađeno ih je više od 400 na približno pedeset groblja - ali poznato je i desetak naselja. Distribucija tih nalazišta pokazuje daje narod kulture Afanasjevo iskorištavao i poriječja i duboku stepu. Naseobine, barem one uz rijeku Jenisej, nisu velike, a obično se tumače kao povremena logorišta stočara koji su uzgajali krave, ovce, koze i, što je osobito važno, pripitomljene konje. Na kamenim spomenicima koje neki arheolozi pripisuju afanasjevskoj kulturi urezani su prikazi kola s kotačima. Kul

IN D O E U R O P S K O ŠIRENJE

turna nasljednica kulture Afanasjevo, kultura Okunevo, uistinu pokazuje postojanje kola s kotačima, usprkos činjenici da se gospodarstvo te kulture izvorno temeljilo na lovu i skupljanju hrane. Zbog toga pripisujemo uvođenje kola s kotačima u kulturu Okunevo njihovim neposrednim i tehnološki naprednijim prethodnicima.

Pokojnici su u kulturi Afanasjevo bili pokapani u četverokutne jame prekrivene kurganima i okružene kromlehima i četverokutnim kamenim ogradama. Pokojnici su pokopani u zgrčenom položaju na boku ili, što je važnije, na leđima sa svijenim nogama, što je tradicionalni položaj pokojnika poznat iz crnomorsko-kaspijske regije. Grobovi su sadržavali i oker. Posmrtne priloge činile su posude sa zašiljenim dnom, prema općem obliku slične onima iz crnomorsko-kaspijskoga područja i ukrašeni utisnutim likovima. Marijana Hlobistina smatra daje razvoj keramičkih predmeta iz Afanasjeva u Altaju tekao usporedno s razvojem jamnajske keramike na Volgi. Kadila ukrašena okerom bila su dio afanasjevskoga obrednog pribora. Prema obliku nalikuju takvim kultnim predmetima poznatim iz crnomorsko-kaspijskoga područja. Osim predvidljive prisutnosti kamenih i koštanih oruđa u grobovima, valja istaknuti i predmete od bakra, zlata i srebra. Životinjski ostatci ovce, nešto rjeđe goveda i konja, nađeni su u grobnim jamama, a protumačeni su kao ostatci pogrebne gozbe. Hlobistina je primijetila da su, poput ranijih jamnajskih pokopa na Volgi, najraniji afanasjevski grobovi na Altaju isključivo ograničeni na muškarce i djecu.Nasuprot tjelesnom tipu njihovih susjeda, ljude afanasjevske kulture ruski i zapadni antropolozi često svrstavaju među europoide. Ti istraživači pronalaze im najbliže usporednice među jamnajskim stanovništvom crnomorsko-kaspijskoga područja. Novija datiranja radioaktivnim ugljikom upućuju na početak afanasjevske kulture u sredini četvrtog tisućljeća pr. Krista, a njezino se postojanje nastavilo tijekom trećeg tisućljeća pr. Krista.Iz svega što je rečeno nije teško razumjeti zašto su arheolozi često povezivali kulturu Afanasjevo s crnomorsko-kaspijskim područjem. Sličnosti u pogrebnom obredu, materijalnoj kulturi, gospodarstvu, a čak i u tjelesnom tipu upućuju na crnomorsko-kaspijsko područje. Štoviše, ako Elga Vadeckaja ima pravo kada ne nalazi čvrste potkrjepe o uzgoju

287

ŠIR EN JE

stoke na Jeniseju sve do kulture Afanasjevo, tada to upućuje na objašnjenje kako se ta kultura uspjela probiti tako daleko na istok. Budući da su poznavali već razvijeno mobilno gospodarstvo utemeljeno na uzgoju stoke, populacije s crnomorsko-kaspijskoga područja mogle su se brzo proširiti i eksploatirati golemu stepu i šumsku stepu istočno od Urala. Takva je ekspanzija nesumnjivo dovela pretke afanasjevske kulture u dodir s različitim subneolitičkim zajednicama koje su se na kraju s njima stopile. Taj se model čini dovoljno vjerojatnim, no oduvijek se suočavao s velikom zaprekom - udaljenost od Urala, tradicionalne istočne granice crnomorsko-kaspijskih kultura, i Jeniseja iznosi otprilike 2 000 kilometara!Golemi jaz između crnomorsko-kaspijskoga područja i kulturnog teritorija Afanasjeva toliko je očita teškoća da je ne smijemo zanemariti. Međutim, taj jaz možda ima više veze s nedostatkom arheoloških istraživanja u području o kojem se radi nego s pravom odsutnošću posredničkih nalazišta. Budući da arheološki nalazi istočno i sjeverno od kulture Afanasjevo otkrivaju isključivo lovačko-skupljačke narode, afa- nasjevsko podrijetlo negdje na zapadu sve je što se može ozbiljno tvrditi. Nedavna otkrića sada upućuju na zaključak da su postojala posrednička nalazišta koja bi mogla pomoći da se prebrodi jaz između Urala i Jeniseja. Primjerice, Tamilla Potemhina otkrila je groblja u mjestima Verhnja- ja Alabuga i Ubagan I u porječju Tobola, istočno od Urala. U grobovima su se nalazili pokojnici položeni na leđa s povijenim nogama, nađen je oker, koštane ploče slične onima nađenima na groblju Hvalinsk na Volgi, zatim su otkrivene posude s usiljenim dnom slične jamnajskim i afanasjevskim posudama te bakreni predmeti za koje se spektralnom analizom pokazano da potječu s jamnajskog područja. Ti su pokojnici smješteni u ravne grobove tipološki slične najranijim jamnajskim gro

/K* / ? . v . x 15./ l kmS f

^ /ubagani \ Afanasjevo

#Karaganda£

Jamnaja^

125. Područje između kultura Jamnaja i Afanasjevo


bovima u skupini Volga-Ural. Iako Potemhina opaža kako se kultura Jamnaja širila dalje na istok nego što se to prije pretpostavljalo, Elga Vadeckaja tvrdi da bi keramički predmeti iz tih nalazišta bili pripisani kulturi Afanasjevo da su bili pronađeni na Jeniseju ili Altaju. Dalje na istok od Tobola, na Karagandi, otkrivenje grob u kojem je pokojnik ponovno u klasičnome jamnajskom položaju, a popraćen je posudom koja je nalik na afanasjevsku keramiku. Ali valja se čuvati pretpostavke jednostavnog širenja na istok, kroz stepu i šumski dio stepe u Kazahstanu nakon otkrića izvanredne kulture čiji su korijeni djelomično u ranijem lovačko-skupljačkom gospodarstvu. To je kultura Botai (otprilike 3300 -2700 g. pr. Krista), koja se tako naziva prema nalazištu Botai u stepskom predjelu Tobol-Išim. To nalazište obuhvaća 15 hektara površine i 85 iskopanih struktura od procijenjenih 200 (poluukopanih koliba). Zapanjujući su ostatci više od sto tisuća životinjskih kostiju, od koji su 99,9% konjske. Lovili su ih posebni konjolovci jašući na konjima (neki smatraju), koji tako predstavljaju razvoj procesa pripitomljivanja konja u tom području. Ukratko, polako se gomila svjedočanstvo koje potvrđuje da su ista materijalna kultura, gospodarstvo, obredno ponašanje i tjelesni tip bili prošireni na golemom području od crnomorsko-kaspijske regije na istok prema Jeniseju otprilike oko 3500 g. pr. Krista.

Tvrdnja da se širok pojas zajednica povijesno veže s crnomorsko-kaspijskim područjem preko zapadnoazijske stepe ima očitu lingvističku važnost. Kao što smo vidjeli, neki lingvisti skloni su tražiti model toharskoga podrijetla u kojemu bi predci Toharaca bili smješteni na »arhaičnoj« periferiji praindoeuropskih dijalekata. To bi objasnilo zašto Toharci nisu sudjelovali u nizu jezičnih inovacija koje su proveli njihovi najbliži povijesni susjedi Indoiranci. U čisto vremenskim terminima, širenje govornika indoeuropskoga na istok sve do Jeniseja još u četvrtom ili ranom trećem tisućljeću pr. Krista prikladno bi objasnilo rano odvajanje toharskih predaka od njihovih indoeuropskih rođaka. Naravno, to ih širenje ne bi smjestilo upravo u njihovu kasniju povijesnu domovinu u Tarimskoj kotlini, koja se nalazi gotovo 1000 kilometara južnije. Međutim, ta udaljenost nije nepremostiva uzme li se u obzir da imamo nekoliko tisuća godina da objasnimo seobu tih pokretljivih Indoeuropljana na jug od Altaja ili preko Mongolije do Kineskog Turkestana.

289

Š IR EN JE

Doista, prije mnogo vremena Sergej Kiselev iznio je tezu da se granica afanasjenske kulture mogla protezati dalje na jug nego što je za sada poznato. Kiselev je upozorio na to daje Sir Aurel Stein u zapadnom tijelu Kineskog Turkestana, u neposrednoj blizini najranijih povijesno posvje- dočenih Toharaca, otkrio keramiku s ukrasima sličnim onima na afanasjevskoj keramici. Daljnja potkrepa povezanosti kulture Afanasjevo i Tarimske kotline jest gledište Elene Kuzmine koja je uočila sličnosti koncentričnih krugova oko grobova Qawrighul, najranijih »europoiđ- nih« grobova u Tarimskoj kotlini i koncentričnih ograda oko grobova afanasjevske kulture. Ona je također uočila sličnosti u položaju pokojnika i u tipu bakrenih predmeta u grobovima u obje regije.

Nedavna su iskopavanja pokazala i da smjer kretanja crnomorsko-kaspijskih populacija nije bio samo prema istoku već i prema jugu, gdje su stepski elementi otkriveni na groblju u Tumek-Kičidžiku iz trećega ili četvrtoga tisućljeća pr. Krista. To je nalazište smješteno južno od Aral- skoga jezera, a pripisuje se kulturi Kelteminar, glavnoj neolitičkoj kulturi jugoistočno od Kaspijskoga jezera (gospodarstvo te kulture temeljilo se na lovu, skupljanju hrane i ribolovu). Osim očito lokalnih obilježja, poput obrade kamena i keramike, posmrtni prinosi sadržavali su ukrase od kosti i kljova divlje svinje koji su gotovo istovjetni s onima nađenima u kulturi Samara i kasnijim kulturama na srednjoj Volgi. Osim toga, na stepu upućuju pogrebni običaji - ispruženi položaj na leđima, orijentacija prema sjeveru, oker - i protoeuropoidni tjelesni tip. Aleksandr Vinogradov povezuje te stepske utjecaje s južnim kretanjima uzgajivača ovaca koji su se proširili kako bi ovladali pustinjskim i polupustinjskim uvjetima u toj regiji. To je obrazac koji se održao kroz rano brončano doba, kada pronalazimo tragove stepskih pokopa na sjevernim granicama protourbanih naselja u središnjoj Aziji.

Kasnije nam stepsko brončano doba Kazahstana i južnog Sibira pruža drugi glavni međaš koji se može povezati sa širenjem Indoeuropljana u Aziji. Tradicionalno je drugo tisućljeće pr. Krista u zapadnosibirskoj stepi ponajprije predstavljeno kulturom Andronovo. To je zapravo termin kojim se obuhvaća niz lokalnih kulturnih skupina koje su zauzimale šumsku stepu i stepu od Urala do Jeniseja te od sjevernih granica šumske stepe na jug do Pamira u Tadžikistanu. Ako se prihvati postoja

IN D O EU R O P S K O Š IR EN JE

nje predvidljive regionalne raznolikosti, u tome golemom prostoru ipak se nalaze slični keramički i metalni tipovi predmeta, gospodarstvo je ponajprije stočarsko, posmrtni običaji i obredne tradicije uglavnom su slični. Danas skupina ruskih arheologa ne govori više o jedinstvenoj andronovskoj kulturi, već o »andronovskome kulturnom jedinstvu«. Oni smatraju regionalne varijante radije neovisnim kulturama koje su postojale u okviru goleme sfere međudjelovanja i utjecaja koji su proizvele spomenute sličnosti. Nalazi datiranja radioaktivnim ugljikom upućuju na zaključak da se kultura Andronovo vjerojatno poček pojavljivati u ranome drugom tisućljeću pr. Krista.Vrlo bi malo arheologa poreklo općeniti indoiranski identitet većine nositelja andronovske kulture, a zacijelo ne bi ni osporili temeljnu genetsku vezu te kulture s njezinim zapadnim susjedima u crnomorsko-kaspijskom području. Te su veze ne samo najopćenitije vrste - ponajprije stočarsko gospodarstvo, pripitomljeni konji, kola s kotačima, kurganski grobovi - već obuhvaćaju i pojedinosti poput oblika i ukrasa na keramičkim posudama te tipove metalnih predmeta i ukrasa. Doista, čini se daje crnomorsko-kaspijska nasljednica kulture Jamnaja, brončanodobna kultura Srubnaja (kultura drvenih grobnica) prodrla istočno od Volge, a srubnajski su grobovi poznati i istočno od Kaspijskoga jezera.

126. Poopćena distribucija kultura Andronovo i Srubnaja

S rubna ja

291


r127. Mnogi povezuju kulturu Andronovo s ranim Indoarijcima. Najjužnija andronovska plemena morala su proći kroz kulturno područje srednjoazijskoga urbanizma i rubnih postaja indske dolinske kulture (Šortugaj), prije nego što su stigli u područje kulture grobova Gandhara (dolina Siuat) ili sjeverozapadne indske kidture.

Indoiranski se identitet nositelja andronovske kulture temelji na kulturnom i zemljopisnom svjedočanstvu. Kulturni ostatci iz stepskih bron- čanodobnih nalazišta podudaraju se s onime što očekujemo od neposrednih predaka onih Indoiranaca koje poslije susrećemo u povijesnim zapisima. Ozemlje je u tom području onakvo kakvo se obično izabire za pokretljivo gospodarstvo koje se temelji na uzgoju stoke, a uz malobrojne iznimke to je upravo gospodarstvo posvjedočeno u arheološkim nalazima. Stada su se sastojala od goveda, ovaca, koza i konja; čini se daje bilo malo mjesta za domaću svinju, što je stanje kakvo pretpostavlja slaba rječnička očuvanost naslijeđene indoeuropske riječi za svinju u indoiranskim jezicima istočno od Urala. Konj je sigurno bio pripitomljen (konjski ostataci čine 12 do 27% ostataka domaćih životinja), a upotrebljavao se za vuču i za jahanje: konjska se psalija, namijenjena učvršćivanju žvala u konjskim ustima, nalaze na andronovskim nalazištima, a činjenica da su konji često pokopani u paru upućuje na zaključak da su služili za vuču vozila. Na jednome je od najjužnijih andronovskih

292


nalazišta nađen glineni model konja, probušen kroz grivu, vjerojatno kako bi se mogao privezati za kola. Još izvanrednije svjedočanstvo o aristokraciji koja se vozila kočijama, o čemu govore kasniji povijesni zapisi, nađeno je u velikom groblju u Sintašti u južnouralskoj stepi. Ondje ostatci 14 kočija i žrtvovani konji jasno pretkazuju kasnije kraljevske grobove stepskih plemena poput Skita ili njihovih istočnijih iranskih rođaka, koji su pokapali mrtve u zadivljujućim komorama otkrivenima na groblju Pazyryk na Altaju. Sintašta je glavno nalazište kulture Sin- ta-šta-Petrovka koja je evala oko 2200-1700 g. pr. Krista i nagovijestila malo kasniju andronovsku kulturu. Vladimir Gening, arheolog koji je otkopao Sintaštu, upotrijebio je indijsku i iransku vjersku književnost kao ključ za tumačenje obreda o kojima svjedoči to groblje. On skreće pozornost na obrednu konjsku žrtvu (gotovo sedam konja pokopano je u jednoj grobnoj komori), na pseću žrtvu i na klanje domaćih životinja. U tome bi mogla ležati i naznaka trofunkcionalne konjske žrtve za koju znamo iz rane indoeuropske književnosti. U jami I pronađeno je mjesto za žrtvovanje koje, kako se čini, nije bilo povezano s pokopom. U njoj su bili ostatci (osobito lubanje) konja, bikova i ovaca.

Za razliku od ranijih uglavnom stočarskih naroda, Andronovci su nam ostavili prilično brojne ostatke svojih naselja uglavnom smještenih uz manje rijeke, a sastojala su se od dvije do dvadeset kuća. Te su kuće bile izgrađene od drva - borovine, cedrovine i osobito brezovine. Kao što smo već vidjeli, breza je jedno od rijetkih stabala čije je ime dobro sačuvano u indoiranskome. Elena Kuzmina je ustvrdila da nalazi naselja upućuju na to da Andronovce valja poistovjetiti s Indoirancima. Ona naglašava razlike između nastambi u indskoj civilizaciji i protourbanim zajednicama središnje Azije i onih koje su gradili stepski stočari. Indske su nastambe predstavljale ciglene i kamene površinske strukture s malenim pravokutnim sobama veličine od 9 do 12 četvornih metara. Prema njezinu mišljenju te nastambe bile su domovi malih porodica, a u velikom su kontrastu s poluukopanim drvenim andronovskim kućama koje su zauzimale površinu od 50 do 300 četvornih metara, što su dimenzije koje upućuju na velike proširene porodice. Svjedočanstvo iz Veda i iz Aveste upućuje na to daje indoiranska kuća bila sličnija onima iz stepe nego domaćim (proto)urbanim nastambama.

293

ŠIR EN JE

Daljnja je potkrepa poistovjećivanju Andronovaca i Indoiranaca to što svi nalazi upućuju na smjer kretanja najranijih Indoiranaca od sjevera prema jugu. Stoga je stepa najlogičnije ishodište njihovih kasnijih migracija. Na kraju, teritorij se andronovske kulture podudara s kasnijim željeznodobnim područjima povijesno posvjedočenih istočnoiranskih naroda - Saka, Masagećana, Sarmata i Alana.

Iako se stepski brončanodobni narodi sjajno podudaraju s područjem i očekivanom kulturom stepskih Iranaca, nije jednostavno samo se pozvati na andronovsku kulturu kako bi se razriješili svi problemi indoiranskoga podrijetla. Ni zapadni Iranci, navodno povezani sa sivom keramikom, ni Mitanci, ni Indoarijci i niz njihovih mogućih srodnika u dolinama Swata i Inda, nitko od njih nije tijesno povezan s andro- novskom kulturom u stepi.

Kada arheološko svjedočanstvo postane tako nejasno, vjerojatnost s ponešto intuicije jedino je pribježište koje nam preostaje želimo li se dalje baviti tim problemom. Mislim da nam pretpostavka da su kasne bron- čanodobne stepske kulture bile pravocrtni predci barem istočnih Iranaca u povijesnom razdoblju može poslužiti kao sidro. Ako se to prihvati, gdje je najvjerojatniji smještaj zapadnih Iranaca i Indoarijaca tijekom brončanoga doba? Razmjerno se sigurno može isključiti područje istočno od Jeniseja i sjeverno od šumsko-stepskog područja. Još je uvijek moguće da su neki Iranci živjeli zapadno od Andronovaca u kulturi Srubnaja na crnomorsko-kaspijskom području. Već smo razmotrili prijedlog da su ti narodi prešli Kavkaz na jugu i postali zapadnim Iranci- ma. Međutim, što se tiče predaka najranijih Indoarijaca (a ja vjerujem i zapadnih Iranaca jer kavkaska teorija previše toga ostavlja neriješenim), najvjerojatnije je da njih treba tražiti uzduž južne granice azijske stepe tijekom drugoga tisućljeća pr. Krista, ako ne i prije. Ako oni nisu jasno raspoznatljivi u arheološkim nalazima, razlog tomu je vjerojatno narav procesa povezanih sa svakom seobom na jug iz stepe. Općenito govoreći, arheolozi koji se bave problemom podrijetla Indoarijaca i zapadnih Iranaca vjeruju da se moralo raditi o dugotrajnim i postupnim seobama iz stepe kroz središnju Aziju. Takve bi seobe zahtijevale da pokretljivo stanovništvo iz euroazijske stepe prijeđe kroz pojas naprednijih ratarskih društava ruske središnje Azije i sjevernoga Afganistana. To ne bi

IN D O EU R O P S K O ŠIRENJE

samo značilo bliske dodire s protourbanim gradovima već i s dalekim rubovima kulture Harappa kao što je Sortugaj. Takvi bi dodiri zatim preobrazili materijalnu kulturu stepskih stočara, osobito u sferi keramike, arhitekture i metalurgija. Zbog toga ne bismo trebali očekivati da ćemo arhetipske andronovske stočare pronaći južno od stepe.

Proces kulturnoga preobražaja koji smo ocrtali ni u kojem slučaju nije hipotetski. Južno od Aralskoga jezera i uzduž Amu Darje postojala je kultura Tazabagyab, koja se često smatra lokalnom varijantom andronovske kulture. Osim domaćih životinja, dakako i konja, ondje susrećemo sustave natapanja uz koje su se počela pojavljivati malena tazabagyapska sela, koja su se sastojala od otprilike desetak obitelji. Moramo primijetiti i da su tazabagyapski pokopi isticali spol pokojnika pokapajući muškarce zdesna, a žene slijeva, što je obilježje koje i očekujemo među Indoeuropljanima i koje susrećemo i drugdje u andronovskoj kulturi, npr. u Tulharu. Dalje na istok uz Amu Darju susrećemo druge andronovske varijante u Uzbekistanu i Tadžikista- nu. One su bile ili u izravnom dodiru s naprednijim ratarskim populacijama na jugu, pa tako i u Afganistanu, ili su s njima djelomično srodne. Natalija Clenova nedavno je naglasila važnost velikih vodenih putova u tom području. Oni su služili kao povijesni putovi kojima su narodi iz srednje Azije prelazili u dolinu Inda. Zapazila je da su najjužniji andronovski grobovi smješteni uz rijeku Vakš, koja je manje od 500 kilometara od regije navodno indoiranske kulture grobova Gandhara, a do njih se može doći niz rijeku Kabul. Štoviše, Elena Kuzmina opaža usporednice između domaće arhitekture i pogrebnih običaja kulture grobova Gandhara i regionalnih varijanti andronovske kulture na sjeveru.

U području središnje Azije, gdje su otkriveni urbani kompleksi, nalazimo najviše svjedočanstva o podrijetlu povijesno potvrđenih indoiranskih kultura. Nedavno otkriveni arheološki kompleks Baktrija-Margijana (engl. BMAC) sastoji se od utvrđenih nalazišta iz otprilike 2000- 1500 g. pr. Krista, koji su se nalazili u oazama tog važnog područja. Tu su pronađeni ritualni predmeti koji neprijeporno svjedoče o povijesno poznatim običajima Indoarijaca i Iranaca. Primjerice, Viktor Sarianidi je u Togolku 21 otkrio cijeli ritualni kompleks za proizvodnju haluci-

295

ŠIR EN JE

onogenih napitaka od biljke Ephedra i indijske konoplje, što je poslije zabilježeno u j^g-vedi (soma) i Avesti (haoma).Svjedočanstvo o kultu vatre i slikovno svjedočanstvo o božanstvima iz indoiranske religije također je otkriveno na tom nalazištu. To je nalazište važno za rješenje pitanja podrijetla Indoarijaca i stoga što je ritual pokopa i građu s nalazišta BMAC francuski arheolog Jean-Franfois Jarrige otkrio u Mehrgarhu u Balučistanu, što se može datirati u zadnje razdoblje civilizacije u dolini Inda. Postoje jasni dokazi o širenju kulturnih elemenata iz središnje Azije južno prema Indu. Finski znanstvenik Asko Porpola pokušao je sve to svjedočanstvo uklopiti u model sljed- nog širenja stanovništva iz stepe na jug, kroz Baktriju u Margianu, što bi se podudaralo s različitim valovima širenja Indoarijaca na jug prema Indiji. Mnoge njegove pretpostavke su spekulativne, ali istodobno i izazovne - sukob opisan u lig-vedi, između Arya i Ddsa odigravao se u središnjoj Aziji, smatra Porpola, gdje barem postoji svjedočanstvo o tipu utvrda opisanih u Vedama. No srž problema i dalje ostaje: kako možemo predstaviti proces indoeuropeizacije kompleksa središnje Azije budući da je bjelodano da je njihovo urbano i umjetničko podrijetlo u području gdje se nalaze ili južno od stepskih plemena. Nema sumnje da su postojali dodiri između plemena andronovske kulture i stanovništva (pra)urbanih kompleksa, no ne možemo tvrditi daje gradovima središnje Azije vladala indoarijska elita. Jedno je od mišljenja, koje je možda točno, daje pokretljivije stepsko stanovništvo bilo posrednikom u trgovačkom širenju gradova u središnjoj Aziji. Pritom su mogli brzo usvojiti oblike materijalne kulture, osobito prestižnijih predmeta, tehnološki naprednijih »domaćina« i težiti i društvenoj i jezičnoj dominaciji.

Sirenje na Kavkaz..................................................................U svojem smo pregledu podrijetla Anatolijaca vidjeli da postoje dvije škole mišljenja o najranijem pojavljivanju anatolijskih jezika. Neki istraživači zalažu se za tezu da su oni u Anatoliju došli sa zapada, tj. s Balkana, dok drugi odabiru dolazak govornika indoeuropskoga s crnomorskog područja na jug preko Kavkaza u istočnu Anatoliju. Premda tezu o istočnom putu kretanja prate prilično velike teškoće, osobito stoga što se ne može pratiti seoba Anatolijaca do povijesnog područja


u kojem su živjeli Luvijci, ona je ipak privukla neke lingviste. Oni su naglasili da anatolijski jezici dijele neka obilježja s jezicima Kavkaza (odnosno da poput kavkaskih jezika nemaju neka obilježja koja imaju drugi indoeuropski jezici). Štoviše, neki su lingvisti tvrdili da su kavkaski jezici, poput kartvelskih, morali biti u bliskom dodiru s kojim indoeuropskim jezikom, vjerojatno s nekim arhaičnim pretkom hetitskoga ili luvijskoga.

Seobu s crnomorske stepe na Kavkaz zastupala je prije svih Marija Gimbutas. Ona to potkrepljuje najviše kurganskim grobovima u stepskom području slijeva rijeka Kure i Araksa. Među tim kurganskim grobovima nalaze se tri velika humka u Uč-Tepeu, od kojih je do sada otkopan treći. Taj golemi humak bio je visok 17 i širok 130 metara, a imao je kamenu komoru nadsvođenu drvenim gredama. Potječe iz otprilike 3500 g. pr. Krista. Taj i drugi kurgani, poput onoga koji je prekrivao kola u Bedeniju, protumačeni su kao grobovi vladajuće elite koja je prodrla u lokalnu kulturu Kuro-Araks iz crnomorsko-kaspijske stepe. Drugi su kurgani poznati u zapadnoj Gruziji. Osim onoga što Marija Gimbutas smatra kurganskim pogrebnim obredom, ona navodi i naselje u Mingačauru kao svjedočanstvo o osvajačima sa sjevera. Ondje su pravokutne poluukopane drvene kuće u kontrastu prema kamenim i glinenim okruglim kućama tipičnim za kulturu Kuro-Araks. Na kraju, pojava kavkaskih tipova obrade kovina u crnomorsko-kaspijskom području pripisuje se prodoru kurganskih naroda na Kavkaz. Oni su navodno zatim prenijeli nove tehnike svojim srodnicima u stepi. Tomu bismo mogli pridodati ostatke navodno pripitomljenih konja, nađene u nalazištu Alikemektepesi u stepi južno od Kure i Araksa. Ruski i ukrajinski arheolozi navodili to kao najranije svjedočanstvo o pripitomljenom konju na Kavkazu, a ti se nalazi datiraju u četvrto tisućljeće pr. Krista, ako ne i prije. Konjski se ostatci redovito susreću na nalazištima kulture Kuro-Araks.

Usporedimo li te nalaze s nalazima iz crnomorsko-kaspijskoga područja, utvrdit ćemo da se među sličnosti ubrajaju postojanje humaka, pogrebnih komora, a u slučajevima poput nalazišta Uč-Tepe i upotreba okera. U nekoliko detaljnijih razmatranja građe Shan Winn povezuje spomenute nalaze s kasnijim kraljevskim pokopima u Alaca Hiiyiiku,

297


Trialetiju i Majkopu, što dovodi stepu, Kavkaz i sjevernu Anatoliju u neki oblik kontaktnoga odnosa. Winn naglašava da nasljednici kurganskih osvajača u području kulture Kuro-Araks zacijelo nisu bili neka povijesna skupina Indoeuropljana, već vjerojatnije Hurijci. Pa ipak, on prihvaća mogućnost da su Indoeuropljani prešli Kavkaz i tako zauzeli istočnu Anatoliju, odakle su postupno asimilirali Hate u središnjoj Anatoliji i postali povijesnim Hetitima.Svjedočanstvo o dolasku naroda s crnomorsko-kaspijskog područja na Kavkaz temelji se uglavnom na istraživanjima arheologa s područja bivšega Sovjetskog Saveza poput Karine Kušnareve, Tarijela Cubinišvili- ja i Raufa Munčaeva, koji sami ne objašnjavaju te kurgane kao rezultat osvajanja sa stepskoga sjevera. Naprotiv, oni te pokope i polaganje dragocjenih kovina i kola smatraju naravnim dijelom procesa društvene stratifikacije koji je vidljiv po cijelome Kavkazu (keramički predmeti u grobovima s komorama isti su kao oni koji se nalaze u drugim tipovima grobova kulture Kuro-Araks). Moglo bi se očekivati da se kultura Ku- ro-Araks, sa svojom razmjerno naprednom metalurgijom, razmjenskim odnosima preko velikih udaljenosti i mješovitim ratarskim gospodarstvom, razvila u društvo s izraženijom hijerarhijom u kojem su se sve više izražavali simboli moći i bogatstva. Društvene se promjene, stoga, mogu odbaciti kao nadahnute lokalnim razvojem, a ne osvajanjem, pa

128. Kurgani u Transkavkaziji


zato nema razloga da se predcima Hurijaca ospore isti oblici društvene stratifikacije i pokazivanja bogatstva koje pripisujemo Indoeuropljanima. Na sličan način, iskorištavanje stepe i nastanak stočarskih društava ovisnih o bogatstvu u području Kure i Araksa ne moraju biti specifično indoeuropski. I brojne su neindoeuropske populacije na Bliskom istoku također razvile stočarska gospodarstva. Mogli bismo se zapitati i o starosti kavkaskih kurgana jer se ispitivanjem radioaktivnim ugljikom za Uč-Tepe i najranije datirane kurgane u crnomorsko-kaspijskom području dobivaju približno isti datumi, a ti su kurgani vrlo maleni u usporedbi s kurganom u Uč-Tepeu.Svjedočanstvo o osvajanju s područja Crnoga mora preko Kavkaza nije ni opsežno ni lako odredivo. Mogli bismo ipak naglasiti da su područja u kojima se nalaze grobovi s komorom upravo ona u kojima se poslije nalaze indoeuropske populacije. Stoga bi model osvajanja s područja Crnoga mora preko Kavkaza u to doba mogao biti irelevantan za pitanje indoeuropskog širenja.

Jugozapadna Europa i zapadna AnatolijaOko 6000 g. pr. Krista ratarske su se zajednice postupno širile kroz sjevernu Grčku na Balkan. Čini se da su od prve pojave sve do otprilike 4000 g. pr. Krista uživale dva tisućljeća neprekinutoga razvitka. To se vidi po povećanom broju stanovnika, većoj gustoći i veličini naselja, razvoju obrade kamena i bakra, razradi strategija proizvodnje koja se temelji na mješovitom poljodjelstvu, početcima specijalizacije obrta, razrađenom priboru za obrede, a vjerojatno i evoluciji prema složenijem društvenom ustrojstvu. Arheolozi opažaju taj postupni razvoj i u pravilnom poretku među tisućama pojedinačnih arheoloških nalazišta, ali i u nizu brežuljaka (»telova«) gdje se u gomilama nalaze ostatci dvije tisuće godina neprekidnoga naseljavanja. Završna se faza toga razvoja može vidjeti u telovima južne Bugarske tijekom razdoblja Karanovo VI, u kulturi Gumelnita na sjeveru, u kasnoj kulturi Vinča i u istodobnim kulturama središnjega i zapadnog Balkana te u kulturi Cucuteni- -Tripolje na zapadnim rubovima crnomorskoga područja. Tijekom toga završnog razdoblja samostalnoga razvoja, između 4500 i 4000 g. pr. Krista, arheolozi opažaju prve tragove izravnih dodira s narodima

299

IN D O E U R O P S K O Š IR EN JE

crnomorsko-kaspijskoga područja. U tisućljećima koja slijede svjedočanstvo o dodirima tako narasta da su arheolozi poput Vladimira Du- mitrescua, Milutina Garašanina, Frana Prendija, Henriette Todorove i mnogih drugih uvjereni daje došlo do znatnoga priljeva naroda iz crnomorskoga područja te da su ti narodi postavili temelje indoeuropskim jezicima jugoistočne Europe. Neki, poput Marije Gimbutas, spremni su čak pripisati Indoeuropljanima propast dvaju tisućljeća lokalnoga razvoja i potpunu reorganizaciju cijeloga područja. Svjedočanstvo o toj ekspanziji crnomorskih naroda raznorodno je po kvantiteti, složenosti i vjerodostojnosti.Najranije svjedočanstvo o stepskim narodima u jugoistočnoj Europi očituje se u pojavi niza povezanih predmeta i obrednoga ponašanja koji u tom području prije nisu posvjedočeni, ali koji imaju bliske podudarnosti s područjem Dnjepra tijekom kultura Srednji Stog i Novodanilovka. Materijalno svjedočanstvo obuhvaća kamena »žezla« oblikovana poput konjskih glava, koja su tipična za u crnomorsko-kaspijsko područje, a od spomenutoga razdoblja i u jugoistočnoj Europi. Pronađeno ih je više od trideset, a mogu se podijeliti na tri tipa, uglavnom prema stupnju u kojem ostvaruju stvarnu sličnost s konjem. Najrealističniji su uglavnom ograničeni na područje zapadno od Dnjepra, s iznimkom žezla iz Terekli Mekteba u Dagestanu. Nalaze se i na tripoljskim nalazištima poput Fedele§enija u Rumunjskoj, Rževa i Suvorova u Bugarskoj i Su-

129. Žezla sglavama u obliku konja tipa Casimcea-Suvorovo: 1. Casimcea, 2. Terekli-Mekteb, 3. Salcufa, 4. Suvorovo, 5. Fedeleseni, 6. Rževo (žezlo iz Suvorova dugačko je oko 17 cm)

300


vodola u Makedoniji. Široko je prihvaćeno da su to predmeti nadahnuti stepskom kulturom, u kojoj je konj imao integralnu ulogu u gospodarstvu i obredu i gdje se tradicija izrađivanja od kamena istesanih životinjskih likova proteže od neolitika. Kontekst nalaza u Suvorovu je osobito zanimljiv zato što se radi o pokopu muškarca u dvostrukom grobu. Muškarac je imao žezlo, tučak za mrvljenje okera i dugačke kremene noževe generički slične onima koji se nalaze u grobovima u No- vodanilovki. Popratni pokop, za koji se čini da pripada ženi, popraćen je ogrlicom od školjki sličnoj onima koje se nalaze u stepskim grobovima, a posve različitoj od tipičnih ogrlica od vapnenačkih zrnaca domaće eneolitičke kulture.Još više od posmrtnih prinosa, pojava specifično stepskih pogrebnih obreda u jugoistočnoj Europi smatra se najčvršćim svjedočanstvom o nazočnosti stepskih osvajača. Groblje u mjestu Decea Mure^ului u središnjoj Rumunjskoj sastoji se od gotovo dvadeset grobova u kojima su očite veze sa stepom. U njima su nađeni kremeni noževi, ogrlice od školjki unio i kamene glave toljaga slične onima koje su nađene u skupini Novodanilovka. Pogrebni su običaji obuhvaćali i upotrebu okera i, što je još važnije, polaganje pokojnika na leđa sa savijenim nogama, što je klasični crnomorsko-kaspijski obred bez usporednica u lokalnim

130. Neka velika nalazišta na Balkanu koja svjedoče o provalama iz stepe. Nalazišta žezla s konjskim glavama i grobova sa stepskim obilježjima označena su točkicama. Glavna naselja označena su trokutičima.

UsatovoFedeleseni

SuvorovoCsongrad-Kettoshalom

Decea-Mure§u!ui

• CasimceaCernavodaCotofeni •CRNO MORE

Salcuta

Karanovo

Suvodol

Suplevac.

301

ŠIR EN JE

kulturama jugoistočne Europe. Najzapadniji primjer toga oblika pokopa nađen je u jednome jedinom grobu u mjestu Csongrad-Kettosha- lom u istočnoj Mađarskoj, gdje je neki muškarac pokopan u »stepskom položaju« popraćen s dugom oštricom od opsidijana, malim bakrenim ogrlicama zajedno s ogrlicama od vapnenačkih zrnaca i školjki te s odlomkom okera. Taj kompleks pokopa i kamenih žezala približno je istodoban sa stepskim kulturama koje potječu iz razdoblja oko 4000 g. pr. Krista. Postoji i nešto keramičkog svjedočanstva o dodirima između stepskih plemena i sjedilačkih ratara koji su živjeli zapadno od njih i prije toga doba.

Keramički predmeti, koji su općenito poznati u arheološkoj literaturi pod imenom Cucuteni C, a otkriveni su na nalazištima tripoljske kulture, datiraju se u vrijeme prije 4000 g. pr. Krista. Ta se keramika razlikuje od klasičnoga lončarstva na Balkanu i sjeverozapadnome crnomorskom području po smrvljenim školjkama u smjesi i po vrpčastim ukrasima, što su dva obilježja tipična za keramiku crnomorsko-kaspijskih stepskih plemena. Takva se keramika pojavljuje u različitim omjerima u naseljima kulture Cucuteni-Tripolje, no na nekim se nalazištima radi o deset posto ukupnih keramičkih ostataka. Prisutnost stepske keramike ili, nešto češće, lončarstva oblikovanoga tehnikama karakterističnim za stepu, obično se tumači kao svjedočanstvo o neposrednim dodirima između stepskih stočara i njihovih sjedilačkijih susjeda kulture Cucuteni-Tripolje. Takvi dodiri u keramici nisu neočekivani jer smo već vidjeli kako su crnomorsko-kaspijska nalazišta katkad datirana na temelju povremene prisutnosti tripoljskih keramičkih predmeta u stepskim pokopima.

Postoje različite interpretacije te početne faze balkansko-crnomorskih dodira, no i najskeptičniji istraživači priznaju da se radi o nečemu većemu od dalekih trgovačkih dodira. Dok bi neki mogli biti na kušnji da odbace svjedočanstvo kamenih žezala kao naširoko proširen statusni predmet koji su posjedovale mnoge lokalne elite - slično se tumačenje primjenjuje u slučaju kulture zvonastih pehara - iznenadno pojavljivanje tuđega pogrebnog obreda u jugoistočnoj Europi, izrazito sličnoga stepskim obredima, uistinu upućuje na došljačko stanovništvo. Međutim, iako se radi o svjedočanstvu o doseljenju, neki istočnoeuropski ar


heolozi nisu ga smatrali dokazom velike seobe. Umjesto toga, Istvan Ecsedy i drugi tvrde da se radilo o ograničenoj prisutnosti crnomorskih elemenata u jugoistočnoj Europi te da su ti elementi bili dovoljno konzervativni da zadrže neke obrasce ponašanja koje su donijeli iz stepe, no da su bili i dovoljno napredni kako bi stekli luksuzne predmete poput bakra i opsidijana u svojemu novom domu.

Međusobni odnos između sjedilačkih poljodjelaca u sjeverozapadnom dijelu obala Crnoga mora i pokretljivih stočara u stepi nije bio posve simetričan. Tripoljski uvoz na stepskim nalazištima obično je predstavljen dobro izrađenom keramikom koja se često nalazi u grobovima, glinenim figuricama (također u grobovima) i bakrenim predmetima. U nedavnom pregledu takvih nalaza Vladimir Zbenovič navodi trinaest primjera tripoljskoga uvoza u stepskim nalazištima (često u grobovima) između rijeka Bug i Dnjepar. Ti uvezeni predmeti, po svojoj naravi i kontekstu, izgledaju kao prestižni predmeti koje su stepski stočari stekli od svojih tehnološki naprednijih susjeda. S druge strane, različite količine keramike s umiješanim školjkama i vrpčastim ukrasima, sve brojnije na kasnijim tripoljskim nalazištima, teško da se mogu protumačiti kao rezultat razmjene među vođama zajednica. Naprotiv, povremena prisutnost obražnjaka od roga na tripoljskim nalazištima pokazuje da bi utjecaji stanovnika stepe na njihove ratarske susjede mogli biti rezultat izravnih dodira koji su mogli obuhvaćati godišnje posjete crnomorsko- -kaspijskih stočara tripoljskim naseljima. To je također obrazac ponašanja koji se pripisuje jamnajskim pastirima koji su se vjerojatno nekoliko puta na godinu skupljali u većim naseljima poput Mihajlovke. Odnos između stočara i sjedilačkih ratarskih zajednica možda nije bio posve simbiotski, budući da se pojavljuje sve izrazitija sklonost većim, utvrđenim naseljima u kasnijim razdobljima kulture Tripolje. Majdaneckoe je, na primjer, golemo tripoljsko naselje s više od tisuću struktura koje su ograđene s nekoliko jaraka. To bi značilo da su stanovnici velikih i obično utvrđenih nalazišta kasnije tripoljske kulture možda bili prisiljeni priviknuti se na povremene posjete svojih stepskih susjeda, bili ti posjeti prijateljski ili ne. Etnografsko svjedočanstvo upućuje na zaključak daje granica između pokretljivih i sjedilačkih zajednica vrlo nestabilna; stoga je posve vjerojatno da su se neki stočari postojano nastanili,

303


131. Majdaneckoeje jedno od najvećih sela kasne kulture Tripolje. Okolne utvrde katkad se pripisuju obrambenim mjerama protiv stepskih stočara.

132-134. Predmeti iz kulture Usatovo. Na vrhu: obojena keramika tripoljske tradicije; desno: bodež od arsenske bronce; gore: vrpcama ukrašena gruba keramika.

dok su se pripadnici kulture Tripolje možda uklopili među pokretljivije stepske zajednice. Arheološko svjedočanstvo koje je iz toga rezultiralo svakako pokazuje da su nastale hibridne zajednice.40*Sredinom četvrtoga tisućljeća pr. Krista dolazi do preobrazbe kasno- tripoljskih skupina u nove kulture. Vjerojatno je najpoznatija od njih kultura Usatovo koja je zauzimala teritorij od donjega Dnjestra do ušća Dunava. Datiranjem radioaktivnim ugljikom utvrđeno je daje ona cvjetala oko 3500 do 3000 g. pr. Krista. U nekim aspektima ta kultura zadržava tradicionalne tripoljske stilove obojene keramike i figurica, te, barem s obzirom na kasnotripoljsko razdoblje, ravna groblja. Međutim,

Vladimir Dergačev potvrdio je teoriju Gimbutasove o širenju stepskog stanovništva na područje kulture Tripolje, i to nalazima odgovarajućih naselja, otkrićem obrambenih naselja i oružja koje se tek tada pojavljuje. Također je potvrdio kasnije stapanje elemenata kulure Tripolje s kulturom tih »neželjenih gostiju«. Dergachev, V. (2000) The migration theory ofMarija Gimbutas.Journaloflndo- European Studies 28,257-3439.

-2A/1


osim toga, pojavljuje se i keramička tehnologija koja je bitno obilježena primjesama školjaka i vrpčastim ukrasima, kamenorezačkom industrijom koja pokazuje stepske utjecaje te velikim kurganima kao grobovima. Predmeti od kovine razmjerno su brojni i obuhvaćaju arsensku broncu. Među nađenim predmetima bilo je mnogo bodeža, sjekira, šila i prstena, također i prstena izrađenih od srebra, što je kovina koju smo skloni pripisati Indoeuropljanima. U ekonomskom pogledu proizvodnja se razlikuje od tipičnoga tripoljskoga gospodarstva temeljenoga na govedima i svinjama zbog toga što njome dominiraju ovce i koze, a konj čini deset do petnaest posto životinjskih ostataka.

Nije lako objasniti nastanak takve hibridne kulture. Ni arheolozi s područja bivšega Sovjetskog Saveza o tome se ni najmanje ne slažu. Neki bi htjeli protumačiti prisutnost kurganskih grobova, koji su katkad bogatije opremljeni od tradicionalnih ravnih grobova, kao svjedočanstvo da su se stepski vladari nametnuli lokalnomu tripoljskomu stanovništvu. To je vjerojatno prepojednostavnjeno objašnjenje, osobito zato što se čini da tripoljske zajednice nisu zauzimale taj teritorij prije pojave kulture Usatovo. Umjesto toga, treba uzeti u obzir tisuću godina rasta broja stanovništva sjeverno od kulture Usatovo na srednjem Dnjestru i južnome Bugu te kasniju ekspanziju prema jugu, gdje je tradicionalno tripoljsko gospodarstvo bilo znatno manje prikladno. Seobe u to područje, tvrde neki istraživači, dovele su tripoljski element u dodir sa stepskim stočarima, a možda i sa zajednicama s Kavkaza, a svi su oni sudjelovali u stvaranju kulture Usatovo.

Očita hibridizacija stepskih elemenata i prijašnjih sjedilačkih ratarskih zajednica balkanskoga podrijetla zbivala se i na zapadu, u kulturi Cer- navoda I u istočnoj Rumunjskoj. Ondje se također pojavljuje gruba keramika - slična keramici Cucuteni C i kasnotripoljskoj keramici - s primjesom školjki i vrpčastim ukrasima, zajedno s povremenom pojavom konja. To područje, neposredno južno od teritorija Cucuteni-Tripolje, prije je zauzimala kultura Gumelnita (Karanovo VI). Arheolozi su opazili daje tijekom četvrtoga tisućljeća došlo do strukturalne reorganizacije društva u većem dijelu jugoistočne Europe. Svjedočanstvo o tome sastoji se u napuštanju brežuljkastih nalazišta (tipa teli) koja su cvjetala nekoliko tisućljeća, pomicanju ranijih kultura u gotovo svim smje

305

ŠIR EN JE

rovima osim na istok, u seobama na marginalne lokacije, poput otoka i špilja ili lako utvrdivih vrhunaca poput Cernavoda I te u općenitom opadanju glavnih eneolitičkih tehnologija (izrada fine keramike i obrada bakra). Ta napuštanja i seobe, koje su često pokretale jedne kulture prema drugima, tekle su u pozadini nekih pomalo neuhvatljivih tragova hibridizacije sa stepskim kulturama (npr. Usatovo i Cernavoda I), ali i uz neprekidne provale pokretljivih stočara.Kulturni kaos toga razdoblja proizveo je nešto kao balkansko »mračno doba«. Nalazišta na brežuljcima (,tellovima), primjerice, ima između 600 i 700. Njihov se neprekidni razvoj zaustavlja kada ih stanovništvo napušta oko 4200 g. pr. Krista, a do sada imamo svjedočanstvo samo o tome daje nekoliko desetaka takvih nalazišta ponovno zauzeto tijekom ranoga brončanog doba koje je uslijedilo, otprilike između 500 i 1000 godina poslije. Nakon toga razdoblja pojavljuje se kulturni horizont koji integrira kulture cijele istočne Europe, obuhvaćajući sjeverozapadno područje uz Crno more i zapadnu Anatoliju. Možda je najdramatičniji primjer toga novog horizonta naselje u Ezeru u južnoj Bugarskoj. Ondje je nakupljanje neolitičkih i eneolitičkih ostataka zaustavljeno tijekom razdoblja Karanovo VI, a zatim, nakon napuštanja, nailazimo na ranobrončanodobnu kulturu Ezero (Karanovo VII), koja započinje u stoljećima oko 3200 g. pr. Krista. Na ruševinama ranijega eneolitičko- ga sela podignuto je naselje oko 60 do 80 metara u promjeru, okruženo kamenim zidovima. U kasnijim razdobljima zidovi su Ezera prošireni, a tijekom ranoga brončanog doba Ezero je poprimilo izgled utvrde na

135. Okocrnomorska (»cirkumpontska«) sfera međudjelovanja


brijegu služeći kao obrambeno središte malenim neutvrđenim naseljima u blizini. Kultura Ezero dijeli brojne sličnosti u finoj keramici, plastičnoj umjetnosti i metalurgiji s drugim kulturama koje su se pojavile u rano brončano doba po cijeloj jugoistočnoj Europi, osobito s kulturom Baden u Podunavlju i s kulturom Cotofeni u Rumunjskoj. Taj novi balkansko-podunavski kompleks srodnih kultura nije bio ograničen na jugoistočnu Europu, već se sada proširio na sjeveroistočnu Anatoliju i trojansku kulturu. Također je važno naglasiti da su u Ezeru arheolozi Nikolaj Merpert i Georgij Georgijev otkrili slijed keramičkih predmeta koji su očiti prethodnici onima iz trojanske kulture, a zatim su s njima istodobni. Svjedočanstvo se još uvijek može smatrati nategnutim, ali neki arheolozi sada prihvaćaju vremensko i kulturno prvenstvo jugoistočne Europe s obzirom na rano brončano doba u sjeverozapadnoj Anatoliji. Kada se to prihvati, nije potreban velik korak da bi se prihvatila i teza o priljevu naroda s Balkana koji su prenijeli materijalnu kulturu, a možda i indoeuropske jezike u sjeverozapadnu Anatoliju u stoljećima oko 3000 g. pr. Krista.

Konsolidacija se u jugoistočnoj Europi zbivala u pozadini neprekidnih novih provala iz stepe. Ono što je povremeno posvjedočeno prije trećeg tisućljeća pr. Krista nabujalo je tijekom trećega tisućljeća u jednoznačno svjedočanstvo o seobi populacija iz crnomorsko-kaspijske stepe na Balkan. Uzmemo li kao polaznu crtu donji jugozapadni ugao Ukrajine, područje između Dunava i Dnjestra, pronaći ćemo obilno svjedočanstvo o ishodištu tih vrlo pokretljivih naroda. U nedavnom istraživanju eneolitičkih i ranih brončanodobnih kurgana u tom području, Jevgenij Jarovoj nabraja više od tisuću otkopanih grobova s oko 118 nalazišta samo u toj regiji. Ukrajinski arheolozi poput Ivana Černjakova, Nikolaja Šmaglija i Gennadija Toščeva istražili su građu i razvrstali je u četiri razdoblja: predusatovski pokopi, koje smo već spomenuli kao svjedočanstvo o početnim crnomorsko-kaspijskim dodirima s jugoistočnom Europom, usatovski kurgani te kurganski pokopi koji potječu iz ranoga i kasnoga jamnajskog razdoblja; većina ostataka potječe upravo iz toga zadnjeg razdoblja, tj. iz trećega tisućljeća pr. Krista.

Svjedočanstvo o seobi crnomorsko-kaspijskih naroda na zapad nije ograničeno na Dunav; kurganski pokopi sada se pojavljuju u Rumunj-

307


skoj, Bugarskoj, Srbiji, i na zapad sve do rijeke Tise u Mađarskoj. Ti pokopi odražavaju posmrtne obrede crnomorsko-kaspijskoga područja s povijenim položajem na boku, upotrebom okera, kao i drvenih pogrebnih struktura ili ležajeva od trske ili trave, a čak i antropologija pokojnika svjedoči o došljačkom stanovništvu. Primjerice, studije kurganskih pokopa u Rumunjskoj pokazale su da su robusriiji kurganski muškarci bili prosječno 10 centimetara viši od domaćega eneolitičkog stanovništva. U tim su balkanskim i mađarskim grobovima poznati po


smrtni prinosi poput srebrnih naušnica, bakrenih ogrlica i koljeničnih kosti ovaca (za djecu), što je sve slično predmetima koji su pronađeni u stepskim pokopima. Možemo steći uvid o veličini tih migracija kada zabilježimo da Istvan Ecsedv navodi više od 3 000 kurgana samo u Mađarskoj, premda je do sada iskopano samo četrdeset pet.Novi kulturni okvir u jugoistočnoj Europi, nastao na temelju neprekidnih kretanja stanovništva iz stepe, naglašava povijesnu vezu između crnomorsko-kaspijskoga područja i jugoistočne Europe i Anatolije. Valja naglasiti da u mnogima od kasnijih grobova kulture Jamnaja keramički predmeti više duguju kulturama te nove konfiguracije nego stepi. Ta i druga obilježja poput kamenih utvrda na vrhovima brda u Mihajlovki, Ezeru i Troji privukla su pozornost Nikolaja Merperta »cirkumpontskoj«, odnosno okocrnomorskoj sferi uzajamnih dodira u arhitekturi, keramici i metalurgiji tijekom ranoga brončanog doba.

Model prapovijesti u četvrtom i trećem tisućljeću izveden iz arheologije može zadovoljiti očekivanja povijesnih lingvista. Moglo bi se zamisliti, na primjer, da su anatolijski jezici uneseni u sjeverozapadnu Anatoliju krajem četvrtoga tisućljeća pr. Krista skupa s pokretima koji se pripisuju balkansko-dunavskom kompleksu. To bi ih prije odvojilo od njihovih drugih indoeuropskih rođaka. Inovativna jezgra koja povezuje Grke, Armence, Irance i Indoarijce bila bi rezultat kasnijih jezičnih razvoja tijekom trećega tisućljeća, razdoblja kada su se pripadnici vrlo pokretljive jamnajske skupine selili na Balkan, a ipak su još bili dio međusobno povezanih crnomorsko-kaspijskih i zapadnosibirskih stepskih plemena. Alternativno, neki bi istraživači mogli smjestiti Grke u trećem tisućljeću pr. Krista u zapadnu Anatoliju, odakle su oni poslije mogli ući u Grčku. U svakom slučaju, to indoeuropske narode smješta na Balkan, navodno ishodište za sve modele grčkih migracija o kojima smo raspravljali u trećem poglavlju. To je također prikladno područje za kasniji razvoj drugih lokalnih (Tračani) ili preseljenih populacija (Frigijci, Armenci). To izgleda kao prihvatljivo objašnjenje onoga što se moglo dogoditi, no ponovno stvari nisu tako jednostavne.Svaka interpretacija arheološke zagonetke jugoistočne Europe tijekom toga prijelaznoga razdoblja od 4000 do 3000 g. pr. Krista vjerojatno će trpjeti zbog manjka dobro potkrijepljenoga svjedočanstva. Istodobno se

309

ŠIR EN JE

ne može zanemariti da priličan broj vodećih istočnoeuropskih arheologa priznaje daje širenje iz crnomorsko-kaspijskoga područja bio važan čimbenik koji je proizveo tu preobrazbu društva; oni te došljake poistovjećuju s Indoeuropljanima. Teško je poreći da postoje svjedočanstva o osvajanjima, osim ako se sam pojam osvajanja isključuje jer se sve kulturne promjene žele objasniti samo lokalnim kulturnim procesima. Pre- ostaje nam da ispitamo može li to pozivanje na osvajanje doista objasniti prisutnost indoeuropskih jezika u jugoistočnoj Europi i Anatoliji.

U brojnim je radovima Marija Gimbutas dokazivala da su se osvajanja zbila u tri vala. Jugoistočna se Europa prikazuje kao područje koje je iskonski imalo ponajviše sjedilačko, ratarsko, matrilinearno i miroljubivo stanovništvo, s izvanredno bogatim umjetničkim i vjerskim rječnikom izraženim u keramici i figuricama. To su društvo ili razorila ili pokorila zapravo stočarska, ratoborna i patrilinearna kurganska plemena iz crnomorsko-kaspijske stepe. Naravno da takav izrazito pojednostavnjen prikaz te hipoteze o osvajanju mnogi arheolozi nerado prihvaćaju. Svakako valja preispitati objašnjenje koje se tako intenzivno oslanja na elemente poput ratničke sklonosti stepskih došljaka. Sigurno su u igri bili drugi čimbenici.

Nakon dva tisućljeća naseljavanja ratara moglo bi se očekivati da je u jugoistočnoj Europi došlo do znatnoga porasta stanovništva. Čini se da provedena istraživanja gustoće naseljenosti upućuju na to kako se udaljenost između naselja, barem u nekim područjima, očito smanjivala kako se povećavalo stanovništvo. Primjerice, u Rumunjskoj nalazimo ranoneolitička nalazišta kulture linearne keramike raspoređena u prosječnim razmacima od 23 do 24 kilometra, dok su kasnija pretkukutenska naselja udaljena tek6 do 7 kilometara, a tijekom kukutenskog razdoblja udaljena su tek 3 do4 kilometra. Obrambena arhitektura poput palisada, jarkova i zemljanih nasipa pojavljuje se tijekom petoga tisućljeća pr. Krista, primjerice u Poljanici u Bugarskoj, i prethodi svakom svjedočanstvu o provalama iz stepa, koliko ga god nategnuto tumačili. Štoviše, širenje tripoljske kulture u takva suha područja kao što je sjeverozapadni rub Crnoga mora mogla bi se objasniti kao rezultat populacijskoga pritiska. Vrlo je vjerojatno bilo unutrašnjih snaga u samome društvu koje su ga tjerale u novom smjeru.


Trebalo bi također uzeti u obzir i vanjske čimbenike. Postoje i pokazatelji koji upućuju na povećavanje suhoće vremenskih uvjeta tijekom eneolitika, što je moglo potaknuti veće zanimanje za stočarstvo. Mnoga od navodno kasnih obilježja eneolitičke ekonomije, poput pluga, kola s kotačima, domaćega konja, jarma, mliječnih proizvoda i vunene tkanine, pojavljuju se u jugoistočnoj Europi tijekom četvrtoga tisućljeća pr. Krista. Kao što je ustvrdio Andrew Sherratt,,mnoga su od tih obilježja - poput plužnoga ratarstva i povećanoga uzgoja stoke - mogla ulogu muškaraca u proizvodnom gospodarstvu učiniti važnijom. To je pak moralo potaknuti patrilinearnost, udruživanje klanova, ratove i umanjivanje statusa žena u društvu, smanjenje obrtne proizvodnje, a možda i umanjenje uloge vjerskih obreda poput onih koji su izraženi u jugoistočnoeuropskim figuricama. Sve bi to moglo upućivati na zaključak da su lokalni procesi mogli potaknuti stvaranje društva koje odgovara onomu kakvo očekujemo od Indoeuropljana. Pa ipak, budući da stepske kulture odražavaju praindoeuropski rječnik za te gospodarske, tehnološke i društvene promjene, a nude i opsežno svjedočanstvo o uvođenju domaćeg konja, većih, vunastih ovaca, a možda i kola s kotačima na Balkan, teško da prisutnost tih kultura možemo smatrati posve slučajnom.

Trebali bismo ukratko razmotriti pokušaj Colina Renfrewa da okrene naopako te argumente i pretpostavi daje stepsko stočarstvo zapravo poteklo od balkanskih kultura. Renfrew odbacuje stepsku pradomovinu Indoeuropljana iz tri razloga: zato što je zasnovana na nekritičkom oslanjanju na lingvističku paleontologiju (koja proizvodi rezultate nepomirljive s njegovim vlastitim rješenjem?), zato što obuhvaća »migracijski« model (heretičan prema »dogmi o nepokretljivosti«?) te zato što ne obraća pozornost na procese koji su doveli do stočarstva. Ti procesi upućuju na zaključak da se stepsko stočarstvo moralo razviti iz mješovitoga ratarskoga gospodarstva, pa su stoga kurganski stočari morali predstavljati sekundarni razvoj iz prvotnih ratarskih zajednica. Prema Renfrewu te su ratarske zajednice bile tripoljska kultura. Koliko ja znam, nitko nije ni osporavao tezu da je stepskom stočarstvu prethodilo stabilnije ratarsko gospodarstvo; međutim, tvrdnja da su te zajednice istovjetne s kulturom Tripolje proturječi svekolikim arheološkim nalazima koje smo do sada ispitali. Neolitičke ratarske zajednice pro

311

ŠIRENJE

tezale su se po svem području od Dnjepra do Urala prije nego što se tripoljska kultura proširila prema stepi, a upravo istočno od Dnjepra prvi put vidimo društva koja su stjecala nužne preduvjete da ovladaju stepom. Kada su neke regionalne varijante tripoljske kulture započele napredovati u stepu, oko 3500 g. pr. Krista, one su bile posljednje, a ne prve koje su to učinile.

Prihvatimo li argumente za neki oblik širenja iz stepe u jugoistočnu E- uropu kao dovoljno svjedočanstvo o crnomorsko-kaspijskoj pradomovini, tada društvo koje je nastalo u kasnome četvrtom tisućljeću pr. Krista moramo zamišljati kao hibridan proizvod domaćega balkanskog stanovništva i došljačkih Indoeuropljana. Možemo samo pretpostaviti da su i promjene s vanjskim i one s unutrašnjim uzrocima bile dovoljne da poremete domaći razvoj, tako da su malobrojnije došljačke populacije s pokretljivijom ekonomijom postale društveno kompetentnije u održavanju svojih jezika i postupnoj jezičnoj asimilaciji domaćega stanovništva. Pri kraju ovoga poglavlja raspravljat ćemo o procesima koji su mogli pripomoći širenju indoeuropskih jezika.

Svjedočanstvo pokazuje da se teza o crnomorsko-kaspijskom podrijetlu Indoeuropljana u jugoistočnoj Europi i zapadnoj Anatoliji može barem čvrsto zastupati. Pri tome ne možemo govoriti o dokazu, već samo o radnoj hipotezi čiji je vlastiti integritet potvrđen opsežnim potvrdamao stvarnim seobama iz stepe. Tu se ubrajaju širenje kurganskih pokopa, istodobnost pojavljivanja niza gospodarskih obilježja koja su rječnički posvjedočena u indoeuropskom prajeziku te u široko prihvaćenoj interpretaciji strukturalnog preobražaja jugoistočnoeuropskoga društva, što je istodobno s pojavom tih stepskih došljaka. Pozivanje na autoritet, naravno, samo pomaže da se potkrijepi ozbiljnost s kojom valja razmatrati tu hipotezu, ali ne i njezina valjanost.

Središnja i sjeverna EuropaTeritorij sjeverne i središnje Europe vjerojatno je najkontroverznije, a svakako i područje indoeuropske ekspanzije o kojem se najviše raspravljalo. Iz njega obično izvodimo jezične pretke Kelta, Germana, Balta, Slavena, a možda i drugih. Tijekom eneolitika u toj se regiji pojavljuju


dvije kulture u kojima se odražavaju zaprepašujuće kulturne sličnosti na izvanredno velikom prostoru. Malo ranija i teritorijalno ograničenija je kultura kuglastih amfora, koja se pojavljuje u stoljećima oko 3500 g. pr. Krista. Nju susrećemo u području od središnje Njemačke do sjeverne Moldavije. Nešto poslije započinje horizont vrpčaste keramike, koji ima više od dvadeset regionalnih varijanti. One se protežu od Nizozemske na zapad do gornje Volge i srednjega Dnjepra na istoku, a pronalaze se na sjeveru sve do Skandinavije i na jugu sve do Švicarske.

Kultura vrpčaste keramike uvijek je zauzimala vrlo istaknut položaj u raspravi o podrijetlu Indoeuropljana. Premda je svjedočanstvo o naseljima kulture vrpčaste keramike još uvijek prilično oskudno, ono je pružilo veliku količinu podataka o pokopima koji su arheolozima koji tragaju za Indoeuropljanima bili podjednako privlačni kao i podatci prikupljeni u crnomorsko-kaspijskome području. Pokopi kulture vrpčaste keramike obavljali su se i u ravnim grobovima i pod humcima. Mrtvi su pokapani pojedinačno ili, rjeđe, u parovima ili većim skupinama, obično u svijenom položaju na boku ili leđima. Orijentaciju i položaj pri pogrebu uglavnom je određivao spol: muškarci su često pokopani na desnoj strani s glavom prema zapadu i licem okrenutim prema jugu; žene su pokapane na lijevoj strani, a kako im je glava bila orijentirana prema istoku, i njihovo je lice bilo okrenuto prema jugu. U tom svjetlu mnogi smatraju da spolni dimorfizam pokopa kulture vrpčaste keramike izražava indoeuropsku ideologiju (već smo vidjeli isto razlikovanje u Nalciku, Tulharu i u kulturi Tazabagyab). Neki istraživači također su skloni smatrati važnim to što su mrtvi obaju spolova licem okrenuti prema jugu, strani svijeta koju su Inđoeuropljani smatrali povoljnom, na što upućuje srodnost riječi za 'desni', 'vješt' i 'jug'. Treba naglasiti da mehanizam izražavanja opreke među spolovima nije morao biti izveden na jednak način među svima onima koji su prihvaćali istu ideologiju. Stoga se u nekim varijantama kulture vrpčaste keramike muškarci nalaze na lijevoj strani, dok su žene pokopane na desnoj. To ne mora označivati, kao što se tvrdilo, zadržavanje ranijih »matri- jarhalnih« ideologija, već se znatno jednostavnije tumači kao varijacija u tehnici izražavanja iste ideologije: muškarci su pokopani s desnom stranom prema gore umjesto s desnom stranom prema dolje.

313


Spolni se dimorfizam također iskazuje i u tipu posmrtnih prinosa. Dok se amfore urešene vrpcama nalaze i u muškim i u ženskim grobovima, vrčevi ukrašeni vrpcama na mnogim su grobljima obično povezani s muškarcima. I te amfore i vrčevi keramički su tipovi ostataka kulture koja je po njima dobila najčešći naziv (njemački Schnurkeramik 'vrp- časta keramika'). Osim toga, još je jedno važno obilježje pokopa česta prisutnost kamenih, izbušenih bojnih sjekira, po kojima su neke od varijanata te kulture dobile ime kultura bojnih sjekira (Streitaxtkultur). Ostali grobni prinosi obuhvaćaju lončarstvo, vrhove strjelica, koštane igle, muške privjeske od veprovih kljova, ženske ukrase od psećih zuba te bakrene ukrase.Mnogi čimbenici u ovoj raspravi upućuju na važnost kulture vrpčaste keramike. Malobrojnost nađenih naselja navela je arheologe da kulturu vrpčaste keramike smatraju kulturom pokretljivoga, stočarskog naroda. To je potkrijepljeno otkrićima grobova pod humcima, što je glavno obilježje ostalih stočarskih naroda, osobito u crnomorsko-kaspijskom području. Izrazito široko područje koje je zauzimala kultura vrpčaste keramike upućuje na ekspanziju preko velikoga dijela Europe, što je puno lakše objasniti ako se ona poveže sa stočarima umjesto sa sjedilačkim ratarima. Oružje u grobovima, kao i jasni spolni dimorfizam, pojačao je sliku u bitnome ratobornoga, stočarskog naroda. Kada se to povezalo sa svjedočanstvom o pripitomljenom konju i kolima s kotačima, posvjedočenima u kulturi vrpčaste keramike, nije bilo teško dovršiti

314


sliku naroda koji je nametnuo svoju kulturu i jezik na golemom teritoriju. I arheološki nalazi i očekivanja ohrabruju nas da kulturu vrpčaste keramike smatramo klasičnim izrazom prapovijesnih Indoeuropljana, u istoj mjeri u kojoj su to bile eneolitičke kulture crnomorsko-kaspijskoga područja.Prevlast obilježja koja se mogu smatrati očito indoeuropskima pomogla je da se kultura vrpčaste keramike ne identificira kao jedna od indoeuropskih kultura, već kao kultura indoeuropske pradomovine. Osobito su tu tezu zastupali neki njemački arheolozi početkom 20. st. Međutim, usprkos nategnutim pokušajima, nitko još nije uspio uvjerljivo povezati kulturu vrpčaste keramike s Indoeuropljanima na Balkanu, u Grčkoj ili u Anatoliji, a još manje s Indoeuropljanima u Aziji. Također je općeprihvaćeno da se eneolitičke kulture u crnomorsko-kaspijskom području ne mogu izravno izvesti iz kulture vrpčaste keramike ili njezinih prethodnica. Dovoljno je prisjetiti se da je vrpčasta keramika zapravo pojava trećega tisućljeća koja je očito mlađa od najranijega pojavljivanja crnomorsko-kaspijskih eneolitičkih kultura. Zbog tih razloga bilo

139. Kronologija vrpčaste keramike i stepskih kultura (brojje podataka u svakome uzorku označen u zagradama)

315

Š IR E N J E

koji pokušaj da se indoeuropski identitet pripiše narodima vrpčaste keramike mora biti ograničen na stanje jezičnoga razvoja koje je prethodilo pojedinim indoeuropskim skupinama, ali ne svim indoeuropskim jezicima. Također je očito i da je utvrđivanje pravilnih odnosa između vrpčaste keramike i crnomorsko-kaspijske regije važno za cijeli problem određivanja ranijih teritorijalnih granica Praindoeuropljana.

Započinjemo pregled odnosa između vrpčaste keramike i Pricrnomorja kronološkim svjedočanstvom. Postoji priličan broj datiranja radioaktivnim ugljikom horizonta vrpčaste keramike, a oni su nejednako raspoređeni među različitim regionalnim varijantama. Ti datumi upućuju na raspon od otprilike 3200 do 2300 g. pr. Krista, pri čemu je većina datuma iz trećeg tisućljeća pr. Krista. Već smo vidjeli da sedamdesetak datuma iz jamnajske kulture pripada istom vrlo širokom razdoblju, premda se ta kultura pojavljuje nešto ranije (oko 3600 g. pr. Krista), što je osobito naglašeno činjenicom da tipološki rani jamnajski pokopi još nisu datirani. Iako je jamnajska kultura mogla započeti prije kulture vrpčaste keramike, ne može se tvrditi da je došlo do ekspanzije jamnajskih osvajača preko sjevernoeuropske ravnice te da je tako nastao horizont vrpčaste keramike. Došljačkih stepskih pokopa, koje smo prije susreli u jugoistočnoj Europi, općenito nema na području kulture vrpčaste keramike; ono malo antropoloških podataka koje imamo uopće ne daje razloge da se populacije vrpčaste keramike, i same vrlo heterogene, povežu s tjelesnim tipom koji susrećemo u crnomorsko-kaspijskoj stepi. Sve to pokazuje da bilo koji pokušaj da se ta dva teritorijajpovežu mora biti drukčije naravi od onoga koji smo primijenili na Balkanu.

Generičke sličnosti pružaju temeljne razloge za to da se kultura vrpčaste keramike poveže sa stepom. Humci, pojedinačni pokopi, katkada povijeni položaj na leđima, posebno sazdane komore, uvrštavanje keramičkih posuda s vrpčastim ukrasima, privjesci od zuba, oružje i životinjski ostatci, sve su to dijelovi pogrebnog obreda u objema regijama. U nedavnoj usporedbi pogrebnih običaja u spomenute dvije kulture Lothar Kilian izolirao je dvadeset tri dijagnostička obilježja. Ustvrdio je da pokopi kulture vrpčaste keramike imaju niz obilježja koja se ne susreću u crnomorsko-kaspijskome području: amfore, vrpcama ukrašeni vrčevi, bojne sjekire, sve su to bitna obilježja kulture vrpčaste keramike.


Nasuprot tomu, u stepskim pokopima upotrebljavale su se jajaste keramičke posude, igle s glavom poput malja, oker i niz pogrebnih položaja koji su nepoznati u horizontu vrpčaste keramike. Premda može biti nekih generičkih sličnosti, Kilian je zaključio da specifične razlike ne podupiru povijesnu vezu među dvjema spomenutim regijama. Tijekom mnogih godina Alexander Hausler, znalac pogrebnih običaja i u crnomorsko-kaspijskome području i u području kulture vrpčaste keramike, neprekidno se borio protiv bilo kakve moguće veze između njih. On osobito ističe da je obredna jezgra pogreba u kulturi vrpčaste keramike obuhvaćala polaganje pokojnika u svijenom položaju na njegovoj ili njezinoj strani, ovisno o spolu. To isticanje spolne dihotomije u položaju pri pokopu odsutno je u kulturama stepskog područja, pa im Hausler stoga odriče ikakvu ulogu u oblikovanju horizonta vrpčaste keramike. On nadalje naglašava da se pogrebni obred kulture vrpčaste keramike može izvesti iz lokalnih srednjoeuropskih i sjevernoeuropskih kultura bez pozivanja na prodore iz stepe.

Prigovori hipotezi o crnomorskom podrijetlu horizonta vrpčaste keramike nisu ograničeni na svjedočanstva iz pokopa, već se protežu na cijeli niz argumenata. Primjerice, Evzen Neustupny odbacuje cijelu zamisao o stočarskim plemenima kulture vrpčaste keramike tvrdeći da bi takvo što bilo nespojivo i s okolišem sjeverne Europe i s arheološkim svjedočanstvom o ratarstvu u kulturi vrpčaste keramike. On tvrdi da to upućuje na lokalnu evoluciju horizonta vrpčaste keramike u sklopu ranijih neolitičkih i eneolitičkih populacija toga područja.Valja istaknuti da nema široko prihvaćenog rješenja problema podrijetla kulture vrpčaste keramike. Ivan Artemenko raspoznaje postojanje barem četiri važna gledišta: ono koje zastupa zapadni izvor između Rajne i Visle (npr. Ulrich Fischer, Alexander Hausler i Karl Jazdzewski), zatim podrijetlo između Visle i Dnjepra (Dmitrij Krajnov, Raisa Deni- sova i Miroslav Buchvaldek), podrijetlo u šumsko-stepskom pojasu oko srednjega Dnjepra (Ivan Artemenko, I. K. Svešnikov, V. P. Tret’jakov, Sofija Berezanskaja, N. Bondar i drugi) te stepsko podrijetlo (Gustav Rosenberg, P. V. Glob, Karl Struve, Marija Gimbutas, Aleksandr Brju- sov i Valentin Danilenko). Predviđajući ozbiljne posljedice do kojih bi došlo kada bismo kulturi vrpčaste keramike pripisali zapravo lokalno

317


podrijetlo, prisiljeni smo razmotriti sve mogućnosti koje bi mogle uputiti na povijesnu vezu sa stepom.Najprije se okrećemo srednjodnjeparskoj kulturi, jednoj od lokalnih varijanti horizonta vrpčaste keramike jer ona zauzima granicu između Pricrnomorja i ostatka horizonta vrpčaste keramike. Pojas dodira smješten je na samome srednjemu Dnjepru. Ivan Artemenko dijeli srednjo- dnjeparsku kulturu, poznatu s više od 200 nalazišta, na tri faze, od kojih se najranija otkriva u nekim grobovima smještenima jugozapadno od Kijeva. U pravilu su pokojnici pokopani u kurgane lokalne varijante jamnajske kulture koja se bila proširila u šumskoj stepi. Popraćeni su lončarijom s vrpčastim ukrasima i probušenim bojnim sjekirama. Artemenko smatra da podrijetlo tih grobova treba tražiti u kulturama Srednji Stog, Jamnaja i kasnoj tripoljskoj kulturi. Nakon te faze uslijedilo je srednje razdoblje kada se pojavljuju klasične amfore i vrčevi kulture vrpčaste keramike. Artemenko i drugi u srednjodnjeparskoj kulturi vide korijene nekih drugih lokalnih varijanti horizonta vrpčaste keramike u najistočnijoj Europi, ali nitko ozbiljno ne zastupa hipotezu da je srednjodnjeparska kultura najraniji izraz horizonta vrpčaste keramike iz kojega se taj horizont poslije proširio na zapad.

140. Skupine vrpčaste keramike u istočnoj Europi

finska kultura bojnih sjekira

tička kultura ■0* bojnih sjekira

Fatjanovo1

Srednji Dnjepar I,

Jamnaja

CRNO MORE

318


Iako se ona varijanta kulture vrpčaste keramike koja je najbliža stepi ne može smatrati njezinim ishodištem, mnogi arheolozi još uvijek smatraju da su stepske kulture imale vrlo utjecajnu ulogu. Jedan od najvećih poznavatelja horizonta vrpčaste keramike Miroslav Buchvaldek u više je navrata razmatrao problem podrijetla kulture vrpčaste keramike. On naglašava metodološke probleme pri utvrđivanju je li horizont vrpčaste keramike rezultat invazije ili lokalnoga razvoja. Prema oba modela bio bi vrlo malen broj nalazišta koja pripadaju došljačkoj kulturi ili prijelaznoj fazi između ranije neolitske kulture i kasnijega horizonta vrpčaste keramike. Radilo bi se o nalazištima jedne generacije koja ne bi činila više od pet posto mogućih arheoloških ostataka. Stoga je vrlo malena vjerojatnost da će biti otkriveno dovoljno došljačkih ili prijelaznih nalazišta kako bi se utvrdio uvjerljiv obrazac.Buchvaldek se usredotočuje na podrijetlo horizonta A, ili »općeeurop- skoga« horizonta vrpčaste keramike. On obuhvaća niz sjekira, vrčeva i amfora koje pokazuju izrazite sličnosti, a mogu se naći od Nizozemske do Ukrajine. Oni koji podupiru domaći razvoj toga horizonta pozivaju se na »utjecaje« koji su se širili diljem Europe; Buchvaldek te utjecaje smatra nedovoljnim da bi se objasnila jednolikost te kulturne pojave prema golemoj raznolikosti pozadinskih kultura u Europi. Međutim, priznaje se i problem koji se pojavljuje u vezi s invazijom: ona zahtijeva izvor, a nema nijednoga izvora koji bi bio osobito uvjerljiv. Pa ipak, Buchvaldek zapaža sličnosti između kulture Jamnaja i kulture vrpčaste keramike, poput humaka, pokapanja u svijenom položaju na leđima, vrp- častih ukrasa, jake stočarske komponente, odsutnosti naselja i mnogih drugih predmeta u pogrebnim prinosima. On stoga smatra da kultura vrpčaste keramike pokazuje jače veze s jamnajskom kulturom nego s bilo kojom drugom kulturom, premda prihvaća da postoje iznenađujuće razlike među tim dvjema kulturama. Također postoje usporednice između kulture vrpčaste keramike i Tripolja, kulture ljevkastih pehara (TRB) i kulture kuglastih amfora. Buchvaldek se odlučuje za migraciju ili infiltraciju malih skupina ljudi iz jednoga područja gdje su se zajedno našli svi ti kulturni utjecaji i komponente. Točna je lokacija toga područja neizvjesna, a Buchvaldek izrazito priznaje da samo na osnovi »intuicije i nade« vjeruje kako će ishodište horizonta A biti pronađeno u slabo poznatoj regiji između Visle i Dnjepra.

319


Kao što će pokazati i najpovršniji pogled na zemljovid, horizont vrpčaste keramike zauzima zapravo isto područje kao i ranija kultura ljevkastih pehara (TRB). Ondje gdje ona prelazi granice kulture ljevkastih pehara (TRB), kao u slučaju kulture Fatjanovo na gornjoj Volgi, ili u baltičkoj kulturi Haff, riječ je o očito kasnijem širenju iz ishodišnog područja. Zbog toga je nemoguće razmotriti podrijetlo kulture vrpčaste keramike a da se ne uzme u obzir ranija kultura ljevkastih pehara (TRB). Ona ni u kojem slučaju nije bila jednolika kultura koja se može jednostavno opisati s pomoću nekoliko općih tvrdnji. Primjerice, pokopi su varirali od pokapanja u jednostavne zemljane ravne grobove do u duge jarke i megalitske grobove. Premda se radilo o velikoj raznolikosti, može se tvrditi da u toj kulturi nije bilo predloška za pokope u humcima koji se često susreću u horizontu kulture vrpčaste keramike. Međutim, jedna od varijanti kulture ljevkastih pehara (TRB) pokazuje se iznimkom.Skupina Baalberge za sada je poznata s otprilike 200 grobova rasutih po središnjoj Njemačkoj na istok do Češke. Keramički predmeti nađeni u grobovima tipično su djelo kulture ljevkastih pehara (TRB), uz iznimku posuda koje upućuju na nešto istočnije utjecaje, poput kultura Bodrogkeresztur i Baden. Važnije je da su se u skupini Baalberge mrtvi

141. Kultura Baalberge i stepske kulture

320


pokapali u kamenim cistama preko kojih se podizao zemljani humak. Oni koji zastupaju lokalno podrijetlo kulture vrpčaste keramike mogli su upućivati na skupinu Baalberge koja je prikladna prethodnica pogrebnih struktura kulture vrpčaste keramike, a sadržava i neke daleke keramičke prototipove vrčeva i amfora koji se susreću u toj kulturi. S druge strane, neki su istraživači tvrdili da je skupina Baalberge rezultat utjecaja stepskih stočara koji su uz J)unav stigli u središnju Njemačku, kamo su donijeli nov pogrebni obred. Teškoća je s praćenjem takva modela u tome što su najbliži sigurno utvrđeni ostatci stepskih kurgana istočno od rijeke Tise udaljeni otprilike 500 kilometara od područja u kojem se pojavljuje skupina Baalberge. Za razliku od sibirske stepe, to područje nije terra incognita u kojoj bismo se mogli optimistički nadati da će klasični stepski kurganski grobovi tek biti otkriveni. Također, antropološki nalazi iz baalberških grobova ne pružaju razloga da ih se povezuje s istočnijim crnomorskim došljacima.Još jedna vrata na kojima bismo mogli pokucati u vezi su s podrijetlom kulture kuglastih amfora. U svojim je novijim publikacijama o ekspanziji crnomorsko-kaspijskih naroda Marija Gimbutas često izražavala uvjerenje daje kultura kuglastih amfora bila jedna od glavnih sastavnica u nastanku horizonta kulture kulture vrpčaste keramike, što je teorija koju smo susreli u formulaciji Miroslava Buchvaldeka.Poput horizonta kulture vrpčaste keramike, kultura kuglastih amfora pojavila se iz supstrata kulture ljevkastih pehara (TRB). Međutim,

142. Poopćena distribucija kultura ljevkastih pehara (TRB - isprekidana crta) i kuglastih amfora (osjenčano područje)

CRNOMORE

321

IN D O EU R O P S K O ŠIR EN JE

Gimbutasova tvrdi da se toj osnovici nametnuo vladajući sloj iz crnomorskog područja. Ona tvrdi da se svjedočanstvo za to nalazi u potpunom podudaranju pogrebnih obreda u tim dvjema regijama: kamene ciste, kromlehi, stele, obredno pokapanje životinja, uključujući konje, te obred sati, pogubljenje supruge, a možda i drugih članova obitelji prigodom muževe smrti. Tomu bismo mogli dodati povremenu upotrebu okera i kurgana u istočnom području kulture kuglastih amfora. Gimbutasova uspoređuje tipičnu posudu te kulture, kuglasti lonac s dvije do četiri ručkice ispod vrata, s onima iz skupine Donja Mihajlovka. Čini se da se kultura kuglastih amfora temeljila na mješovitom ratarstvu: na nalazištima su pronađeni ostatci goveda, ovaca, svinja i konja.U kartografskom smislu postoje teškoće u pokušaju da se potkrijepi stepsko podrijetlo kulture kuglastih amfora, barem one koju je Gimbutasova uspoređivala s cistama i stelama u Donjoj Mihajlovki i južnijim stepskim kulturama. Ponovno govorimo o udaljenosti od oko 500 kilometara između tih dviju kultura. Štoviše, Hausler zapaža da su unutar kulture kuglastih amfora nađene samo dvije stele koje potječu iz sjeverne Poljske, dok je obredno pokapanje životinja, koje Gimbutasova navodi kao dokaz stepskoga utjecaja, bilo poznato već u lokalnoj

143,144. Kuglasta amfora tipična za nalaze nađene u pokopima kulture kuglastih amfora, poput ovoga iz Vojcehivke. U glavnom grobu nalazi se muškarac u sredini između dviju žena, dvoje djece i dva mladića; još je jedna osoba pokopana u manjem odjeljku.

322


kulturi ljevkastih pehara (TRB). U svakom slučaju, poznavatelji, poput poljskoga arheologa Tadeusza Wislanskoga, odlučili su se za podrijetlo kulture kuglastih amfora u području srednje i donje Odre i Warte. U nedavnom pregledu ostataka kulture kuglastih amfora u Ukrajini I. K. Svešnikov zastupao je seobu u Ukrajinu sa zapada, a nije čak ni razmatrao hipotezu o stepskom podrijetlu.Kako bismo pokušali utvrditi još jednu vezu između sjeverne Europe i stepe, moramo se vratiti još dublje u prošlost. Primjerice, Alexander Koško nedavno je ustvrdio da su stepska plemena pritiskom na svoje tripoljske susjede i njihovom asimilacijom razorila tradicionalnu granicu na Dnjestru i Bugu koja je dijelila sjevernoeuropske kulture od crnomorsko-kaspijskoga područja. To se može razaznati u pojavljivanju skupine Matwy unutar kulture ljevkastih pehara (TRB) u području Visle. Ona dijeli niz keramičkih sličnosti s kasnijom tripoljskom kulturom. Ukratko, Koško tvrdi daje nastala sfera međudjelovanja koja je povezivala crnomorsko područje sa sjevernom Europom tijekom kulture ljevkastih pehara (TRB), otprilike na sličan način kao što smo mi pretpostavili vezu Pricrnomorja s Balkanom i zapadnom Anatolijom. Međutim, svjedočanstvo je za tu tvrdnju još uvijek, kako se čini, veoma oskudno.

Jan Lichardus ustvrdio je da se stepski utjecaji mogu pronaći i u oblikovanju same kulture ljevkastih pehara (TRB). Ranija faza te kulture, faza B, povezana je s kulturnim poticajima, ili imigracijama, iz podunavskoga područja prema sjeveru, osobito s kulturom Rossen (drugi su skloni tvrditi daje glavni izvor utjecaja bila kultura Lengyel). Keramički predmeti, obrađene kamene sjekire, pokopi u savijenom položaju u ravnim grobovima kulture ljevkastih pehara (TRB) - sve su to elementi s juga. Međutim, za nešto kasniji horizont te kulture Lichardus vjeruje da nije izvediv iz podunavskoga područja i lokalne kulture Ertebolle iz sjeverne Europe. U tom se horizontu pojavljuje pokapanje u ispruženom položaju, povremena upotreba okera, sjekire-čekića s grebenima, kao i mnogih drugih obilježja za koja Lichardus vjeruje da ih je jedino moguće objasniti kao uvezene s istoka.

Lichardus ponovno oživljuje staru teoriju koju je prvi predložio danski arheolog C. J. Becker, naime, da podrijetlo kulture ljevkastih pehara

323

ŠIR EN JE

(TRB) valja tražiti u Ukrajini. Dok je starija varijanta teorije bila odavno napuštena, Lichardus misli da danas ima dovoljno svjedočanstva da ona ponovno zaživi jer kulture Dnjepar-Donec i Srednji Stog doista pružaju najprikladniji izvor svega što je novo u kulturi ljevkastih pehara (TRB) A. Ondje nalazimo pokope u ispruženom položaju, upotrebu okera, sličnu orijentaciju pokojnika i prototipe sjekira kulture ljevkastih pehara (TRB) A, kao i ranu upotrebu vrpčastih ukrasa na lončariji. Kola s kotačima poznata su i u stepi i u kulturi ljevkastih pehara (TRB). Od osobite je važnosti nedavna Lichardusova identifikacija dvaju psalija od roga iz kasne kulture ljevkastih pehara (TRB) sličnih onima koji su nađeni u kulturi Srednji Stog i drugdje u stepi. Lichardus je poduzeo i neke arheološke eksperimente i dokazao da takvi predmeti sjajno služe kao obražnjaci za upravljanje konjima. Svjedočanstvo o pripitomljenim konjima i jahanju moglo bi stoga također povezati spomenute dvije regije. Problem je puta kretanja prema Lichardusu riješen time što je poznato da su se nalazišta kulture Dnjepar-Donec protezala na sjeverozapadu do Pripeta. Odatle su se pokretljivi stočari s konjima i kolima mogli probiti na zapad do Visle i posvuda po sjevernoj Europi. Budući daje kultura ljevkastih pehara (TRB) jedna od glavnih sastojnica kulture Baalberge, time bismo dobili prisutnost stepskih elemenata po cijeloj sjevernoj i srednjoj Europi, a ti bi elementi mogli biti i predci horizonta kuglastih amfora i vrpčaste keramike.

Protivnici Lichardusove teorije tvrde da njegov model vanjskoga podrijetla tih obilježja kulture ljevkastih pehara (TRB) nije potreban te da je nevjerojatan jer nije potkrijepljen arheološkim nalazima. Primjerice, Brigitte Hulthen zapaža da bismo keramiku te kulture mogli izvesti iz lokalne kulture Ertebolle. Alexander Hausler tvrdi da nije bilo razlika između pogrebnih obreda kulture ljevkastih pehara (TRB) A i B te da je ispružen položaj pri pokopu upravo ono što se može očekivati od neolitičke kulture čiji su supstrat lovci i ribolovci sjeverne Europe, gdje je ispružen položaj pri pokopu pravilo. Sličnosti između pokopa u kulturi Dnjepar-Donec i kulturi ljevkastih pehara (TRB) uglavnom su generičke, a obuhvaćaju sve subneolitske populacije sjeverne Europe, od Skandinavije do Urala. Nadalje, teško je pozvati se na kulturne običaje dviju različitih kultura - Dnjepar-Donec i Srednji Stog - kako bi se


objasnio došljački element u kulturi ljevkastih pehara (TRB). Nalazišta Srednjeg Stoga ni u kojem slučaju nisu blizu područja u kojem se pojavljuje kultura ljevkastih pehara (TRB), a nalazišta kulture Dnjepar-Donec ne daju prikladne usporednice horizontu kulture ljevkastih pehara (TRB) A. Zapravo, neki su se njemački recenzenti Lichardusova rada zapitali je li pozivanje na seobu stočarskih konjanika iz stepe nužno ili čak vjerojatno u slučaju sjeverne Europe. Štoviše, arheolozi s područja bivšega Sovjetskog Saveza općenito objašnjavaju prisutnost kulture ljevkastih pehara (TRB) na njihovu teritoriju ekspanzijom sa zapada, a ne obrnuto. Na kraju, Dmitrij Telegin, vodeći stručnjak za kulture Dnje- par-Donec i Srednji Stog, odbacuje tezu o podrijetlu kulture ljevkastih pehara (TRB) iz kulture Srednjega Stoga.

Lichardusov je model varijanta šire prihvaćenoga objašnjenja kulturne promjene koja se u kasnom neolitiku očituje u cijeloj sjevernoj Europi. Marija Gimbutas ne ograničuje učinke svojega »prvog vala« stepskih stočara na jugoistočnu Europu. Ona tvrdi da ti osvajači nisu samo potisnuli lokalne balkanske kulture na zapad već da su i sami pošli prema zapadu uz Dunav i tako potaknuli nastanak »kurganiziranih« kasno- neolitičkih kultura. Među tim kulturama Gimbutasova spominje kasnu lengyelsku kulturu i kulturu Rossen u središnjoj Europi. Taj je proces hibridizacije tekao u razdoblju od oko 4500 do 4000 g. pr. Krista. Svjedočanstvo o »kurganizaciji«, barem ono koje je do sada objavljeno, sastoji se od niza vrlo općenitih kulturnih promjena: oslanjanje na uzgoj stoke umjesto na ratarstvo, odabir obrambenih lokacija za naselja, mala naselja, simboli u obliku Sunca na keramici te pojava konja. Čitamo li između redaka, čini se da su preobrazbe koje se vide u kasnom neolitiku i eneolitiku među zajednicama u središnjoj Europi općenito vodile prema sve više stočarskim i agresivnim tendencijama u društvu, što je najlakše objasniti prodorom stočara iz stepe. Stoga su sva utvrđena nalazišta od kulture Cernavoda I iz Rumunjske zapadno do kulture Rossen povezana kao »kurganizirane« kulture koje su obuhvaćale domaće stanovništvo i došljački, u pravilu vladajući, stepski element. Ako smo spremni prihvatiti taj model, to bi značilo da smo uspjeli pronaći stepske pretke cjelini kulture ljevkastih pehara (TRB) (koju Gimbutasova obično smatra antitezom stepskih kultura, što je pomalo čudno).

325

ŠIR EN JE

Čini se daje uglavnom zanemarena razina kontinuiteta koja se susreće između kulture linearno-trakaste keramike i rossenovske kulture, primjerice, u tipovima naselja i dugačkim kućama; ondje gdje se argumenti odnose na stepske elemente, čini se da se obično radi o vrlo širokim kategorijama kulturnih promjena, koje se u pravilu smatraju rezultatima lokalnih procesa, a ne djelovanja stranih osvajača. Ne radi se o tome da je model pogrešan, već jednostavno nije izneseno dovoljno dokaza da bi se on mogao ozbiljno procijeniti.

Zadržimo li široku perspektivu i razmotrimo li nastanak velikih kultura poput horizonta kuglastih amfora i vrpčaste keramike, susrećemo se s vječnim problemom: kako su takve velike kulture mogle nastati. Neki znanstvenici beziznimno podupiru autohtoni razvoj, kao i kulturnu konvergenciju i međudjelovanje ljudi istoga statusa na golemim prostorima, kako bi objasnili kulturne sličnosti na velikim udaljenostima. Drugi će radije prihvatiti migracije kojima se prenose slične kulture preko različitih supstrata. Malo bi znanstvenika prihvatilo samo različite stadije razvoja lokalnih skupina koje slučajno na golemim područjima dijele široke kategorije keramičkih tipova, ukrasa, oružja i pogrebne obrede. Uvozna obilježja vrpčaste keramike u Gornjoj Lužici, na Baltiku, oko Volge, a možda i u Nizozemskoj svakako zahtijevaju neki izvanjski poticaj, ako ne i seobu stanovništva. S druge strane, čak i kada se isključe te navodno kasne, periferne regije i pregleda velik prostor rasprostranjenosti vrpčaste keramike, još uvijek je nemoguće pouzdano utvrditi područje njezina podrijetla.

Sada smo ispitali većinu pretpostavki kojima se stepskim kulturama pokušava pripisati uloga u kulturnim preobražajima središnje i sjeverne Europe. Vidjeli smo kako oni najčešće, ako ne i uvijek, ne uspijevaju priložiti onu vrstu primarnoga svjedočanstva o migracijama kakvo smo otkrili na Balkanu. S druge strane, mnogo se kritike upućene pristašama stepskoga podrijetla odnosilo na njihov neuspjeh da pronađu klasične crnomorsko-kaspijske grobove zapadno i sjeverno od Tise; međutim, valja se zapitati je li to uistinu nužno. Udaljenost između stepe i navodnih srednjoeuropskih kultura kojima su ovladali »kurgani« prilično je velika, a model koji obuhvaća invaziju iz stepe ne zahtijeva jedan jedini događaj u kojemu su drevni ratnici na konjima poharali obale Dunava.


Treba očekivati postupne promjene u smjeru kretanja iz stepe prema srednjoj Europi, pa činjenica da baalberški pokopi ne odražavaju precizno kurgane iz Ukrajine i nije tako razorna za teoriju migracija. Na sličan način, Nikolaj Merpert kao trivijalne odbacuje čimbenike poput spolne dihotomije u pogrebnim običajima, koje Alexander Hausler ističe kao »obrednu jezgru« kulture vrpčaste keramike (a stoga i osnovni razlog za isključivanje podrijetla iz stepe). To se osobito vidi kada se usporede temeljnije sličnosti među dvjema tradicijama.Pa ipak, arheološkim nalazima o podrijetlu horizonta vrpčaste keramike do sada se nisu dokazale seobe populacija ili osvajanja, što je minimalni zahtjev koji se postavlja u potrazi za putovima kretanja najranijih Indoeuropljana. U procjeni smo arheoloških nalaza proceduralno prisiljeni pretpostaviti lokalni razvoj ako se ne može dokazati nešto drugo, a dokaza za seobu jednostavno nema dovoljno. Ne radi se o tome da neki poznati i vrlo stručni arheolozi ne podupiru neki oblik genetske povezanosti između stepe i horizonta kulture vrpčaste keramike - bilo jednostavnim osvajanjem ili nekim složenim procesom asimilacije i konvergencije u šumsko-stepskom pojasu između Dnjepra i Visle. Ti arheolozi daju nam dovoljno svjedočanstva da podignemo optužnicu, ali ne i da osudimo.Sto su, dakle, posljedice odbacivanja prisutnosti crnomorskih populacija u središnjoj i sjevernoj Europi tijekom eneolitika? Lothar Kilian i Alexander Hausler odbacuju kurganska osvajanja i slijede tu tezu do

145. Indoeuropska pradomovina prema Lotharu Kilianu

^ oeuroS janv

327

Š IR EN JE

njezina logičkog zaključka. Ako se crnomorsko-kaspijske kulture ne mogu izvesti iz onih u srednjoj i sjevernoj Europi, a ni obratno, tada sve one moraju biti obuhvaćene u indoeuropsku pradomovinu. Budući da oni ne prihvaćaju dodire između tih dviju velikih regija tijekom neolitika ili eneolitika, prisiljeni su pretpostaviti daje tijekom mezolitika ili paleolitika postojao golem jezični kontinuum između Sjevernoga mora i volško-uralske regije. Iz toga su se kontinuuma poslije pojavili indoeuropski jezici. Smjesti li se indoeuropski prajezik u strogom smislu u razdoblje 4500-2500 g. pr. Krista, tada su kultura ljevkastih pehara (TRB), kultura kuglastih amfora, kultura vrpčaste keramike, Srednji Stog, Jamnaja i druge stepske kulture podjednako opravdano svrstane među indoeuropske kulture. Ta je teorija široko proširena, premda se ona obično više implicitno pretpostavlja nego što se eksplicitno razvija. Mnogi arheolozi s područja bivšega Sovjetskog Saveza također pripisuju crnomorsko-kaspijsko područje samo pređcima indoiranskih jezika i pretpostavljaju da su se drugi europski jezici, osobito baltijski i slavenski, razvili sjeverozapadno od Crnoga mora iz lokalnih kultura.

Čini se da modeli koje su predložili Kilian i Hausler pretpostavljaju jezični kontinuum dugačak 2000 ili 3000 kilometara tijekom mezolitika ili paleolitika. Oni ne pretpostavljaju nikakvu arheološku pojavu, čak ni neki veliki kompleks kamene tehnologije koja bi mogla pokazati daje postojao nekakav povijesni međuodnos u tom kontinuumu. Čak i arheolozi poput Janusza i Stefana Koslowskog, koji paleolitske kulture u Europi često ocrtavaju vrlo pojednostavnjeno, ne smatraju da je neki oblik kulture obuhvaćao sve to područje. Iako je istina da arheološka pojava ne mora biti u korelaciji s nekom jezičnom pojavom, kako je moguće nabacati na hrpu različite arheološke kulture i jednostavno pretpostaviti da su sve one govorile srodnim jezicima? Morat ćemo pokušati procijeniti tu teoriju, ali i obraniti je od vlastitih prigovora.Prije svega, čini se vrlo vjerojatnim da teoriji o indoeuropskoj pradomovini koja bi se protezala od Rajne do Dnjepra ili Volge nedostaje uvjerljivost. Odvojena tisućama, ako ne i desetcima tisuća godina, različita plemena lovaca i ribara rasijana po tome kontinuumu svakako bi razvila vrlo različite jezike u fonetici, gramatici i rječniku, bez obzira na to jesu li iskonski ti jezici bili srodni. Pa ipak, model pradomovine koji razmatramo traži od


nas da povjerujemo da su ti jezici održali u bitnome nepromijenjen fonetski i gramatički sustav sve do četvrtoga ili trećega tisućljeća pr. Krista, i to usprkos činjenici da oni koji se protive kasnijemu crnomorsko-kaspijskom utjecaju na sjevernu i srednju Europu eksplicitno poriču intenzivne međusobne dodire u tom području. Od nas se traži da vjerujemo kako su predci Toharaca ili Indoarijaca na krajnjem istoku toga kontinuuma dijelili isti rječnik (obuhvaćajući sve one, riječi koje nisu mogle ući u rječnik prije neolitika i eneolitika), fonetski sustav i gramatičku strukturu s predcima Germana i Kelta koji su bili smješteni negdje na zapadnom kraju toga kontinuuma. Sve to izgleda nevjerojatno, pa ponovno moramo naglasiti da lingvisti obično smatraju neutvrdivima genetske srodnosti između jezika koji su se govorili još u paleolitiku ili mezolitiku. Razlog je tomu golema količina jezičnih promjena koje se moraju dogoditi tijekom mnogih tisuća godina. Rezultat širenja Indoeuropljana po mezolitičkoj ili paleolitičkoj Europi vraća kazaljke na satu jezičnih promjena prema puno ranijem vremenu nego što je to vjerojatno.

Jedno bi rješenje tog problema moglo biti da smanjimo veličinu toga ranijeg teritorija i potražimo neku sigurnu vezu barem između Visle i crnomorsko-kaspijskoga područja prije razdoblja navodnih kurganskih osvajanja. Mogli bismo se vratiti tezi Dmitrija Telegina da se kultura Dnjepar-Donec može uključiti u veliku skupinu subneolitičkih kultura Visla-Dnjepar. One bi obuhvaćale kulture Narva, Valdai i kulturu češljem urezane keramike u Poljskoj. Valja naglasiti da sam Telegin ne povezuje te kulture s Praindoeuropljanima (već s predcima Balta i Slavena), iako bi povijesna veza od Visle do Dnjepra tijekom neolitika mogla biti most između te dvije regije. Bez pravoga arheološkog opravdanja to su rješenje prigrlili, možda u očaju, ostali znanstvenici, koji su također uočili nesigurnost podrijetla horizonta vrpčaste keramike. Budući da se groblja, dokazivo povezana s kulturom Dnjepar-Donec, pojavljuju na srednjoj Volgi (npr. u mjestu Sezžee), mogli bismo tvrditi da se dogodilo širenje spomenutoga kontinuma od Visle do Volge tijekom petoga tisućljeća pr. Krista. To od nas traži da kulturu Dnjepar-Donec smatramo dominantnim partnerom u stvaranju crnomorsko-kaspijskih stepskih zajednica, a njezine sjeverozapadne rođake kao primarni supstrat u nastanku kultura kuglastih amfora i vrpčaste keramike.

329


Takvu rješenju možemo uputiti nekoliko prigovora. Većina, ako ne i svi arheolozi koji se bave istraživanjem crnomorsko-kaspijskoga područja prihvaćaju hipotezu da su kulturu Dnjepar-Donec progutale, i u smislu' kulture i u smislu antropološkog tipa, druge populacije iz stepe. Premda Telegin opisuje kulturu Dnjepar-Donec kao tjelesni klin ubačen sa sjevera u stepu, on također ističe da su tu kulturu asimilirale kulture Srednji Stog i Jamnaja. Gimbutasova izričito odbacuje tu kulturu kao lokalni supstrat koji su asimilirali Inđoeuropljani iz područja Volge i Urala, što je opći tijek razvoja koji prihvaćaju drugi arheolozi. Štoviše, Aleksander Formozov poriče osobito bliske genetske veze sa sjeverozapadom jer nalazišta kulture Dnjepar-Donec šire se u tom smjeru tek u posljednjim fazama te kulture. Na sličan način V. P. Tretjakov naglašava neovisnost gornjodnjeparske neolitičke kulture od kulture Dnjepar-Do- nec. Još je važnije što su druge kulture u Poljskoj i na Baltiku subneo- litičke i ne odražavaju kulturu koja se rekonstruira kao indoeuropska sve dok ne dospiju pod utjecaj ekspanzije horizonta vrpčaste keramike na svojemu teritoriju.Još je jedan izlaz iz toga labirinta tradicionalno vraćanje na kulturu linearno-trakaste keramike koja se doista prostire od Rajne do zapadne Ukrajine41. Njezine arheološke nasljednice - kultura ubodno-trakaste keramike Rossen (Stichbandkeramik) i kultura Lengyel - zauzimale su središnju Europu i često su smatrane vanjskim poticajem neolitskoga gospodarstva u sjevernoj Europi. Štoviše, i kultura linearno-trakaste keramike i Lengyel prodrle su u sjeverozapadno područje Ukrajine uz gornje pritoke Dnjestra. Ako se može smatrati daje linearna keramika služila kao integralni dio tripoljske kulture, mogli bismo je slijediti kao

* J- Makkay (u zborniku Skomal i Polome, 1987) nedavno je ponudio novu obranu teorije o kulturi linearno-trakaste keramike. On tvrdi da je ta kultura posjedovala nužno neolitsko gospodarstvo, kontinuitet u prostoru i vremenu koji upućuje na zajednički jezik, korelaciju s područjem staroeuropske hidronimije, a također izbjegava područja vjerojatnih neindoeuropskih supstrata (Sredozemlje, priatlantska Europa). Također, prema Makkayu, ta je kultura strateški smještena tako da se mogu objasniti indoeuropske ekspanzije preko Alpa u Italiju, pruža ishodišno područje za širenje indoeuropskih jezika u sjevernoj Europi (TRB), ne odaje da je pristigla iz nekoga drugog područja itd. On tvrdi da su se europski i azijski (indoiranski) jezici odvojili prije neolitika ili na samom početku toga razdoblja zbog odsutnosti ratarskih termina u indoiranskim jezicima. On povlači diobenu crtu uzduž Dnjepra i prihvaća one teorije koje pripitomljene životinje u stepskoj zoni dovode s Kavkaza ili iz prikaspijskoga područja. Širenje toharskih jezika (s njihovim kentumskim odnosima prema Europi) smatra se zagonetkom. Specifični su prigovori toj teoriji: 1. Indoiranski jezici zapravo odražavaju sve termine Z3 domaće životinje, nazive sekundarnih proizvoda, pa čak i riječi kao ‘plug’, koje su očito povezane s ratarstvom. 2. Ako su domaće životinje u stepu pristigle s Kavkaza ili iz prikaspijskoga područja, zašto indoiranski jezici imaju upravo iste riječi kao i jezici povezani s balkansko- -podunavskim pojasom? Makkay s pravom vidi da ne može projicirati balkansko-podunavske kulture istočno od Dnjepra kako bi ih doveo u povijesni odnos sa stepskim narodima, ali ne uspijeva ponuditi prihvatljivu alternativu koja bi objasnila Indoirance. Rješenje problema indoeuropske pradomovine koje ne može objasniti Indoirance zapravo nije moguće rješenje.

330


lingvistički vektor na istok sve do Dnjepra. Ondje se, uza svu dobru volju, ta teorija počinje raspadati jer moramo također dokazati povijesnu vezu između linearne keramike i stepskoga područja, a svekoliko arheološko svjedočanstvo opovrgava osvajanja ili seobe sa zapada tijekom neolitika. Doista, sve govori o kretanjima u suprotnom smjeru. Štoviše, mnogi bi znanstvenici bili spremni pristati uz pretpostavku da je kultura linearno-trakaste keramike, barepn u središnjoj i istočnoj Europi, zapravo bila projekcija balkanskih populacija u Podunavlje. To bi tada podvrgnulo kulturu linearno-trakaste keramike istim lingvističkim prigovorima koje smo već primijenili na jugoistočnu Europu. Lakše je izvesti stepske kulture iz središnje Europe nego izvesti sjevernoeuropske kulture iz stepe.Zbog ovoga beskonačnog niza slijepih ulica čitatelji bi mogli osjetiti kao da ih je autor izdao. Pa ipak, to je trenutačno stanje istraživanja indoeuropskoga podrijetla te se činilo najboljim načinom prikazati zašto problem još nikako nije riješen. Na kraju, ostaje nam veoma nezadovoljavajući skup izbora. Možemo prihvatiti crnomorsko-kaspijsku pradomovinu usprkos činjenici da se ona ne čini još arheološki dokazanom, čak i uz najliberalnije shvaćanje dokaza, za Indoeuropljane u sjevernoj i središnjoj Europi. S druge strane, možemo odabrati prostraniju pradomovinu između Rajne i Volge tijekom paleolitika ili mezolitika, što rješava arheološke probleme jednim potezom, no lingvistički je nevjerojatno. Možda je jedini izlaz da se vratimo strogoj definiciji indoeuropske pradomovine kao područja gdje su se govorili indoeuropski jezici u razdoblju 4500-2500 g. pr. Krista. Razumno je pretpostaviti da su se krajem toga razdoblja oni govorili od Rajne do iza Urala. Međutim, kako je do toga došlo, i dalje ostaje problem.

Proces širenja .....................Kao što je Ernst Pulgram primijetio prije trideset godina, postoje samo tri načina na koje možemo zamisliti ekspanziju jezika: kao seobu cjelokupnih populacija, kao infiltraciju malih skupina na neko područje ili kao difuziju. Budući da se s tom posljednjom hipotezom još nikada nismo susreli, pretpostavljamo da su se granice indoeuropskoga prajezika ili pojedinih indoeuropskih jezika proširile migracijom ili infiltracijom.

331

Si r e n j e

Možemo posumnjati i da razlika između migracije i infiltracije u bitnome i nije osobita. U logističkom se smislu lakše seli malen broj ljudi nego vrlo velik broj, no tradicionalno nastojanje da se priskrbi publika tvrdnjom da zapravo mislite na malen broj došljaka vjerojatno je više u vezi s neugodnostima koje se pripisuju dugo ismijavanim hipotezama0 invaziji. Uvijek se jako bojimo predložiti modele ekspanzije koji će biti karikirani kao horde bijesnih Arijaca koji provaljuju iz ruske stepe1 probijaju si put u poredbene gramatike povijesnih lingvista. Na sličan način, obično nas je sram učiniti od Indoeuropljana bilo što drugo osim manjine, u brojčanom smislu, u njihovim odnosima prema supstrat- nom stanovništvu koje su na kraju asimilirali. U općenitom smislu to je vjerojatno istina, no nemamo razloga isključiti tezu da je u mnogim lokalnim situacijama nastala indoeuropska većina, koja je prouzročila postupnu asimilaciju susjeda koji nisu govorili indoeuropski. Imajući na umu ta upozorenja, možemo se okrenuti nekim mogućim modelima koji bi nam mogli pomoći da objasnimo nevjerojatno uspješnu ekspanziju indoeuropskih jezika.

Prilično je sigurno da proces kojim su se indoeuropski jezici proširili nije bio jednolik, već je zavisio od posebnih okolnosti. Primjerice, širenje na istok od Urala moglo je Indoeuropljane dovesti u stepska područja koja su bila rijetko naseljena. Budući da su imali produktivnije gospodarstvo koje je bilo osobito prilagođeno iskorištavanju otvorene stepe, može se pretpostaviti da je broj govornika indoeuropskoga prajezika morao nabujati, tako da su indoeuropski jezici (ili prajezik) postali dominantni u cijeloj južnosibirskoj stepi sve do Jeniseja. Lokalni su se lovci i skupljači mogli brzo asimilirati u društveno ustrojstvo crnomorsko-kaspijskih došljaka.

Okrenemo li se širenju indoeuropskih jezika u područja gdje prije nalazimo sjedilačke ratarske populacije, moramo potražiti druga objašnjenja za njihovu ekspanziju. Ta bi objašnjenja mogla obuhvaćati međudjelovanje s protourbanim naseljima u središnjoj Aziji, s velikim selima tripoljske kulture i drugih jugoistočnoeuropskih kultura. Ondje je, u kontekstu cjelokupnoga naseljavanja te regije, vjerojatno da su domorodci bili brojčano nadmoćniji. Da bismo objasnili kako to da su na kraju prevladali indoeuropski jezici, moramo se vratiti prvotnim načelima.


Kada dva jezika dođu u dodir, ljudi koji govore jednim od njih ne napuštaju odmah svoj jezik da bi prihvatili jezik druge skupine. Uvjet za promjenu jezika je postojanje bilingvizma u društvu. Bilingvizam može postojati kao vrlo stabilno stanje tijekom dugoga razdoblja, no u slučaju indoeuropskog širenja očito je daje bilingvizam prethodio prihvaćanju indoeuropskih jezika. Prilikom ekspanzije indoeuropskih jezika pretpostavljamo daje domaće stanovništvo neko vrijeme bilo dvojezično, tj. da je govorilo vlastitim jezikom i jezikom došljaka. Obično društveni kontekst određuje kojim se jezikom govori. Primjerice, domorodci su mogli doma govoriti vlastitim jezikom, ali indoeuropski na tržnici ili u obredima. Ako se jezik došljaka sve više upotrebljava u sve različitijim kontekstima, na kraju će doći do potpune zamjene jezika, odnosno do takozvane jezične smrti domaćega jezika. U zapadnoj smo Europi mogli opaziti kako se latinski promijenio od materinskog jezika do jezika Crkve i učenih slojeva, da bi na kraju ostao samo kao jezik Crkve, a i ta mu se uloga danas sve više umanjuje. Jezike kojima prijeti izumiranje obično u grob odnose stariji članovi zajednice kada ih mlađi članovi ne uspiju naučiti. Taj se proces može dogoditi tijekom tri naraštaja. Primjerice, u Britaniji imigrantska obitelj može govoriti samo hindski a da djeca postanu dvojezična; ona pak mogu odlučiti da odgajaju vlastitu djecu samo na engleskome. U tri naraštaja djedovi i bake ne mogu više komunicirati sa svojim unucima. Taj se proces mogao događati po cijeloj Euroaziji gdje god nailazimo na širenje indoeuropskih jezika.Jasno je, dakle, da je bit svega bilingvizam i način kako je uveden. Ne možemo zamisliti da se drugi jezici nameću ljudima bez državne prisile. Naprotiv, bilingvizam nastaje kada kontekst razgovora zahtijeva upotrebu novoga jezika ako se želi ostvariti lakši pristup dobrima, višem statusu, obredu ili veću sigurnost. Uspjehu indoeuropskog širenja morala je biti podloga sposobnost Indoeuropljana da pruže prednosti populacijama s kojima su dolazili u dodir. Postoji nekoliko dodatnih čimbenika koji su im pri takvim dodirima mogli ići u prilog.

S koje god strane promatramo crnomorsko-kaspijsko područje, bilo iz regije Volge i Urala, bilo s jugozapadnoga ugla Crnoga mora, čini se da se susrećemo s pokretljivim stočarskim gospodarstvom. Iz tih stepskih područja pratimo indoeuropske došljake u Aziji i na Balkanu. U

333

ŠIR EN JE

oba su slučaja došli u dodir s postojanijim seoskim zajednicama koje su se temeljile na mješovitom ratarstvu. Ima dosta svjedočanstva o naravi međuodnosa stočara i ratara osobito na Bliskom istoku među iransko- jezičnim i semitskojezičnim stanovništvom. Stočarska gospodarstva iskazuju potencijal za pozitivan rast jer su zavisna od prirodne produktivnosti stada. Dobre godine dopuštaju rast stada, što se može prevesti kao bogatstvo i status, dok loše godine, zbog lošeg vremena ili bolesti, mogu biti uzrokom propasti. U svakom slučaju stočarsko gospodarstvo omogućuje društvenu mobilnost, koju je znatno teže postići sjedilačkim ratarima. U istraživanju nomadsko-seljačkih odnosa na Bliskom istoku I-redrik Barth je opazio da na duge staze stočari imaju prednost glede odnosa razmjene i akumulacije kapitala, što na kraju dovodi do njihove prevlasti u lokalnim sustavima moći. Ukratko, mobilni su Indoeu- ropljani morali imati taktičku prednost u svojim najranijim širenjima gdje god su zauzeli položaj lokalne prevlasti. Budući daje njihova pokretljivost bila znatno povećana upotrebom konja, koji im je omogućio da kretanje po nekom području pet puta ubrzaju u odnosu prema svojim pješačkim susjedima, Inđoeuropljani su morali imati i mogućnost ovladavanja većim političkim teritorijima.

Vratimo li se arheološkom svjedočanstvu u jugoistočnoj Europi, susrest ćemo ono što je V. Gordon Childe jednom nazvao kasnoneolitič- kom krizom. On je tu krizu vidio u propasti seoskih naselja i prihvaćanju sve više stočarskog načina proizvodnje. Vidjeli smo kako je Marija Gimbutas pripisala tu strukturalnu društvenu promjenu dolasku Indoeuropljana, čija je nazočnost, ako ne i ratnička djelatnost, objašnjavala raspad glavnih eneolitičkih kultura u jugoistočnoj Europi. Drugi su znanstvenici isticali lokalne procese kao objašnjenje toga raspada. Intenzivna ratarska proizvodnja praćena rastom stanovništva mogla je dovesti ratarstvo do njegovih prapovijesnih granica, što je zahtijevalo prihvaćanje stočarstva kako bi se održao razvoj. Klimatske promjene, osobito one povezane s promjenom klime od atlantske (tople i vlažne, op. pr.) u subborealnu klimu (tople i suhe, op. pr.), također se smatraju važnim čimbenikom. Graeme Barker je opazio daje klimatska promjena na Balkanu morala dovesti do smanjenja ratarske proizvodnje i stvaranja krajolika koji je bio prikladniji za stočarstvo nego za ratarstvo. U


svakom slučaju, neki uzorci peludi nađeni u regiji pokazuju smanjenje žitne peludi i ponovno pošumljivanje krajolika, što se dogodilo istodobno s dolaskom stepskih stočara. Na kraju, tehnološki razvoj povezan s »revolucijom sekundarnih proizvoda« Andrewa Sherratta morao je biti još jedan važan čimbenik. Što god bili uzroci, čini se da nailazimo na napuštanje ranijih, stabilnih zajednica i smanjenje veličine naselja, kao i njihovo kasnije raspršivanje. Primjerice, Janos Makkay opaža daje ranija neolitička kultura Tisa u Mađarskoj predstavljena s dvadeset osam velikih nalazišta. Poslije, u eneolitiku, naselja su se raspršila na oko 243 malih, jednoslojnih nalazišta kulture Tiszapolgar. Petre Roman i Sebastian Morintz također su pokazali kako je strukturni preobražaj eneolitičkoga društva u Rumunjskoj doveo do raspada ranijih kultura i pojave rasutih naselja na otocima ili u gorskim špiljama.

Različita objašnjenja promjena u jugoistočnoeuropskome eneolitičkom društvu prilično su uvjerljiva i doista bi sva mogla isticati važne čimbenike. Četvrto je tisućljeće bilo razdoblje društvene fragmentacije i, prema svemu sudeći, sve veće orijentacije na stočarstvo. Bilo daje izazvalo te promjene ili su one bile istodobne, što je vjerojatnije, došljač- ko je stepsko stanovništvo moglo biti u društveno povlaštenu položaju u odnosu prema domaćim kulturama koje su se teže prilagođivale novim uvjetima.

Promatrajući međudjelovanje domaćega stanovništva i došljaka, ne smijemo odmah skočiti na prejednostavni (i tipični) zaključak koji nadmoćnu mobilnost ili nadmoćno oružje izravno izjednačuje s jezičnom nad- moćnošću. Ponovno Fredrik Barth pruža arheolozima suvisli podsjetnik, na to da valja gledati onkraj prividne vojne premoći kada se utvrđuje konačno oblikovanje jezičnih supstrata i superstrata. Barth je ispitao jezične odnose između Patanaca i Baludža na afganistansko-pakistanskoj granici. Patanci su bili brojniji, bogatiji, bolje naoružani, a imali su čak i bolju vojničku reputaciju. Pa ipak, Baludži su uspijevali neprekidno jezično asimilirati Patance. Baludžijska je društvena struktura hijerarhič- na i potiče vertikalne društvene odnose između lokalnih vođa i podanika. Različite skupine nude prilike za društveno napredovanje unutar tih hijerarhija te su izolirani Patanci u pograničju privučeni pojedinačno i u skupinama da se pridruže baludžijskim zajednicama. S druge stra

335

ŠIR EN JE

ne, egalitarnije patansko društvo bilo je nesposobno apsorbirati tuđin- ce koji su mu se mogli pridružiti ili u ulogama koje su Patanci prezirali ili prolazeći kroz znatno složenije procese kako bi ih patansko društvo prihvatilo kao ravnopravne članove. Bit tu nije u oružju, bogatstvu ili brojnosti stanovništva, već u društvenoj propusnosti suparničkih društvenih ustrojstava. Kao što pokazuju mnogobrojni povijesni primjeri, stočarska društva po cijeloj euroazijskoj stepi tipična su po tome što su u stanju apsorbirati različite etničke i jezične skupine. Indoeuropske su vojne institucije mogle ohrabrivati lokalne skupine da im se pridruže, što je mjesnom stanovništvu omogućivalo veće prednosti i društvenu mobilnost. Moguće je samo spekulirati o naravi eneolitičkih društvenih struktura u jugoistočnoj Europi. Međutim, uzevši u obzir tradicionalne centripetalne tendencije u sjedilačkim ratarskim društvima, vjerojatno je da su takva društva bila mnogo manje otvorena za asimilaciju pokretljivih stočara koji su živjeli među njima.

Čini se da su se raniji procesi dezintegracije obrnuli oko kraja četvrtoga tisućljeća pr. Krista. Starije kulture integrirale su se u nove skupine, tako da su crnomorsko područje, Balkan i sjeverozapadna Anatolija povezani keramikom, obradom kovina i arhitektonskim oblicima. U toj se »cirkumpontskoj« sferi međudjelovanja pojavljuju utvrde na uzvisinama koje su vjerojatno služile nastojanjima nove elite za što većom centralizacijom moći. Iz naše perspektive to je moglo produljiti proces širenja indoeuropskih jezika, pri čemu su podložne populacije bile ohrabrivane da nauče jezik došljaka kako bi dobile pristup proizvodima i uslugama nove elite, za koju možemo pretpostaviti da je govorila indoeuropskim jezicima.

To su samo općeniti i posve hipotetski modeli koji objašnjavaju kako su se indoeuropski jezici mogli proširiti. Možemo zaključiti ovaj odjeljak odbacujući logičku pogrešku koja se u prošlosti često pojavljivala. U literaturi o Indoeuropljanima često se uočava sklonost da se indoeuropski jezici smatraju jezicima superstrata po sebi. Taj oblik »očite sudbine Arijaca« na kraju dovodi u pitanje cijeli proces ekspanzije. U svakom slučaju, prapovijesno svjedočanstvo kojim raspolažemo upućuje na to da Indoeuropljani nisu uvijek održali svoj elitni položaj. Ako su doista prodrli na Kavkaz, ne znamo ni za jedan indoeuropski jezik


u području Kuro-Araksa koji je preživio do povijesnoga razdoblja. Na sličan način, područje kulture Fatjanovo na gornjoj Volgi, kao i varijante kulture vrpčaste keramike na istočnom Baltiku, podčinili su se govornicima ugrofinskih jezika. Također, na temelju bolje poznatoga povijesnog svjedočanstva znamo da su se u Europi govornici indoeuropskih jezika podčinili Mađarima, a svjedoci smo i munjevite ekspanzije Turaka, također uglavnom na štetu Indoeuropljana. Govornicima turkijskih jezika vjerojatno treba pripisati jezičnu smrt toharskoga, asimilaciju mnogobrojnih govornika iranskih jezika u azijskoj stepi, a na kraju i propast grčkoga kao glavnoga jezika u Anatoliji. Indoeuropljani ne pobjeđuju uvijek.

RekapitulacijaNakon iscrpne kritike novijih teorija o podrijetlu Indoeuropljana, Igor D ’jakonov je zaključio: »Možda će naši čitatelji upitati: 'No, što vi mislite da se doista dogodilo?' Kada bih znao, razvio bih vlastitu teoriju umjesto da kritiziram tuđe teorije. Međutim, ako je dopušteno u tom kontekstu iznijeti neke pretpostavke, i ja ću iznijeti svoju.« D’jakonov je zatim predložio pradomovinu u jugoistočnoj Europi koja nije u skladu s mojim argumentima. Pa ipak, potrebno je barem pokušati rekapitulirati do sada izneseno, a to nam pruža i prikladnu priliku da zabilježimo neke probleme i mogućnosti za buduća istraživanja.Indoeuropski se prajezik vjerojatno razvio iz jezika kojima su govorile zajednice lovaca i ribolovaca u crnomorsko-kaspijskome području. Nemoguće je pretpostaviti o kojim se jezicima i kojim predjelima točno radi, no moguć je i jezični kontinuum od Dnjepra na istok do Volge. Naselja su morala uglavnom biti ograničena na velike riječne doline i njihove pritoke, što je moralo dovesti do znatnoga jezičnoga grananja. Međutim, početci uzgoja stoke i pripitomljivanje konja omogućili su iskorištavanje otvorene stepe. Zajedno s uvođenjem kola s kotačima koje je uslijedilo u tom području, izrazito pokretljive zajednice mogle su dolaziti u redovite dodire sa sjedilačkijim zajednicama u riječnim dolinama i u šumskoj stepi. Tijekom razdoblja kojemu obično pripisujemo rekonstruirani indoeuropski prajezik (4500-2500) većina je crnomorsko-kaspijske regije bila veliko područje međudjelovanja. Kao što

337

ŠIRENJE

je o jamnajskome kulturnom području opazio Nikolaj Merpert, gotovo trenutno širenje jednolikih ukopa preko velikih predjela u stepi upućuje na plemensku razinu društvenog ustrojstva. Riječi su mogle slobodno prelaziti iz jednoga dijalekta u drugi, a kasnije izoglose za koje se čini da preskaču zemljopisne granice, primjerice između grčkoga ili germanskoga i toharskoga, mogle su biti rezultat takva međudjelovanja. Osim toga, možda su se govorile i više varijante indoeuropskoga prajezika, suprotstavljene nižima, što bi moglo objasniti zašto neke jezične skupine čuvaju pojedine riječi, a druge nemaju njihove odraze. Na istoku su i Praindoeuropljani i kasniji predci Indoiranaca bili u dodiru s govornicima ugrofinskoga. Na zapadu se zajednički ratarski rječnik europskih jezika mogao razviti uz srednji Dnjepar ili u dodiru s mnogobrojnim tripoljskim naseljima u zapadnoj Ukrajini.

Budući daje razdoblje od 4500 do 2500 g. pr. Krista arbitrarni odsječak jezičnih procesa na crnomorsko-kaspijskome području, teško je izabrati koje od kultura te regije možda nisu bile indoeuropske. Marija Gimbutas tradicionalno odbacuje kulturu Dnjepar-Donec kao genetski različitu od kurganske skupine kultura jer je imala različito gospodarstvo, pokapala svoje mrtve u skupnim jamama i bila obilježena drukčijim, masivnijim tjelesnim tipom. Međutim, budući da je cvjetala i izumrla tijekom praindoeuropskoga razdoblja i pridonijela oblikovanju kulture Srednji Stog, a možda i samarske kulture, i ona je mogla biti sastavnicom cjelokupnoga jezičnog kontinuuma koji se razvio u indoeuropski prajezik. Na sličan način ne možemo kao neindoeuropske izolirati jezike koji su mogli biti povezani s kulturom Kemi Oba na Krimu, ili one koji su bili povezani sa sjevernokavkaskim kulturama. Tu je naglasak posve na teritorijalnoj sferi međusobnih utjecaja, i to je najviše čemu se možemo nadati.

Istočna je granica indoeuropske pradomovine nesigurna, barem u petome i ranom četvrtom tisućljeću pr. Krista. Možda će buduća istraživanja istočno od Urala otkriti kulture genetski povezane s onima u području Volge i Urala te ćemo biti prisiljeni proširiti sferu međudjelovanja dalje na istok. Međutim, za sada arheološki nalazi upućuju na ekspanziju prema istoku preko stepe i šumske stepe s početkom u kasnome četvrtom tisućljeću. Oni koji su dosegnuli daleku istočnu peri


feriju, utemeljili su kulturu Afanasjevo, a njihov položaj i izolacija od ostalih stepskih plemena upućuju na zaključak da su od njih postali predci Toharaca. Ostaje zagonetnim što se dogodilo s Afanasjevcima pošto je to područje zauzela genetski nesrodna kultura Okunevo, ali budući da ih je zamijenila sjevernija kultura, povlačenje na jug prema Kineskom Turkestanu čini se najvjerojatnijim rješenjem.

Nakon ekspanzije Indoeuropljana do Jeniseja, indoiranski su se jezici pojavili u trećem tisućljeću pr. Krista na velikom prostoru između Volge i Kazahstana. Iz toga su ishodišta pomalo lutali prema jugu kroz proto- urbane zajednice središnje Azije. U drugom su tisućljeću indoiranskim govorila plemena južno od Kaspijskoga jezera, a vjerojatno i u Afganistanu i sjevernom Pakistanu, odakle su se na kraju spustili na jug, u dolinu Inda. Istodobno s tim događajima iranski se razvijao u stepi, a zatim je prenesen na jug u današnji Iran i Afganistan, dok je stepa uglavnom prepuštena istočnoiranskim plemenima. Ona su se proširila na istok do Jeniseja i na zapad preko crnomorsko-kaspijskog područja gdje su nam ostavila mnoga imena velikih rijeka sjeverno od Crnoga mora.

Dovodeći Irance u crnomorsku regiju u razmjerno novije vrijeme, napominjem da ne dijelim mišljenje mnogih znanstvenika koji su zamišljali da su Indoiranci dominirali cijelom crnomorsko-kaspijskom stepom od eneolitičkoga razdoblja nadalje. Naprotiv, smatram da su eneolitičke kulture govorile uglavnom neizdiferenciranim (ili barem anonimnim) indoeuropskim te da su eneolitske provale na Balkan izveli jezični predci mnogih europskih i anatolijskih jezika. Stoga je cijela crnomorsko- -kaspijska stepa bila područjem interakcija kojima se može objasniti zašto grčki, armenski, (možda) trački, iranski i indoarijski izdvajamo kao velik kontinuum koji dijeli određeni broj jezičnih novotvorina. Smještanje toga kontinuuma u treće tisućljeće pr. Krista pokazuje da one Indoeuropljane od kojih su potekli anatolijski jezici moramo izvesti iz crnomorsko-kaspijskoga područja još ranije. Ono što tražimo jest širenje u kasnome petom ili ranome četvrtom tisućljeću pr. Krista, a vidjeli smo da postoje dvije mogućnosti. Postoji prijeporno svjedočanstvo o prodoru iz crnomorske stepe na Kavkaz, a možda i u istočnu Anatoliju, tijekom četvrtoga tisućljeća pr. Krista. Ako bi se svjedočanstvo moglo ojačati i pratiti na zapad i na jug, gdje poslije imamo zapise o go

339


vornicima anatolijskih jezika, tada bi to bilo najvjerojatnije. Za sada se, međutim, svjedočanstvo o seobi preko Anatolije sa sjeverozapada čini privlačnijim. Time bismo anatolijske dijalekte povezali s ranim bron- čanodobnim kulturama oko Troje, a posredno i s balkansko-podunav- skom regijom. Stoga se najranije svjedočanstvo o prodorima iz stepa na Balkan, oko 4000 g. pr. Krista, može povezati s Indoeuropljanima koji su prenijeli svoj jezik u sjeverozapadnu Anatoliju. Daljnji je jezični razvoj predaka grčkoga, armenskoga, tračkoga, frigijskoga, ilirskoga i nekih od indoeuropskih jezika Italije slijedio neprekidne seobe naroda iz stepe u jugoistočnu Europu tijekom cijeloga četvrtog i trećeg tisućljeća pr. Krista.Ako mi preostaje izbor između nepotvrđenoga arheološkog modela i onoga koji se čini lingvistički nevjerojatnim, radije izabirem onaj prvi nadajući se, kao Miroslav Buchvaldek, da će ga svjedočanstvo u budućnosti potvrditi. Stoga bih se morao osloniti na intuiciju da će neki oblik povijesne veze između crnomorske i središnje i sjeverne Europe

146. Zemlje svijeta u kojima je neki indoeuropskijezik ili glavni jezik iiijezikpriznat kao službenijezik države

{

340


jednom biti dokazan, čak i ako sadašnje svjedočanstvo nije uvjerljivo. U svakcm slučaju, najvjerojatnije je da je horizont vrpčaste keramike poslužio kao vektor za niz indoeuropskih jezika koji su se proširili na zapad sve do Nizozemske, a na istok do Baltika i gornje Volge. Odatle su poslije možda nastali keltski i italski, a sigurnije germanski, baltijski i slavenski jezici.Širenje indoeuropskih jezika nije bilo okončano tijekom brončanoga ili željeznoga doba, već je nastavljeno kao proces koji traje do danas. Usponom Europe i njezinim kolonijalnim širenjem u Africi, Australiji i Novome svijetu preneseni su engleski, španjolski, portugalski i francuski u zemlje gdje još uvijek asimiliraju govornike domaćih jezika. U Aziji se ruski nastavlja širiti istočnim teritorijima Ruske Federacije. Tijekom razdoblja od 6000 godina promatramo pojavu i ekspanziju jezične porodice koja danas obuhvaća gotovo polovicu stanovništva na planetu.

DEVETO POGLAVLJE

Epilog

Predci su A ri jaca uzgajali pšenicu dok su predci

brahikcfahiih naroda još vjerojatno živ je ti kao majmuni.

G e o r g e s V a c h e r d e L a p o u g e , 1899.

Mit o Arijcima.....................................................................

Ne možemo razmatrati nasljeđe Indoeuropljana a da najprije ne odbacimo posljedice mita o Arijcima. Svijet i predobro zna kako su nacio- nalsocijalisti uveli pojam rasne premoći u Njemačkoj i bilo bi posve pogrešno zamišljati da je ta groteskna opsjednutost Indoeuropljanima, ili Arijcima (kako su se tada češće nazivali), bila samo proizvod šačice nacističkih fanatika. Fascinacija Arijcima bila je u velikoj mjeri dijelom intelektualnoga ozračja u 19. i ranome 20. st. Možemo odbaciti Hitle- rovu tvrdnju da su samo Arijci bili »utemeljitelji kulture«, no zašto ih je V. Gordon Childe nazvao »nadarenima izvanrednim mentalnim sposobnostima« i »promicateljima istinskoga napretka«?Plavokosi i plavooki Arijac, začet u sjevernoj Europi, uvjeren u svoju superiornost i opsjednut svojom rasnom čištoćom, bio je proizvod brojnih intelektualnih strujanja od kojih je indoeuropska lingvistika bila samo jedno. L. Poljakov pokazao je da korijeni te karikature sežu u gotovo univerzalnu čežnju europskih naroda da otkriju sjajne pretke. Rimljani su, naravno, tražili svoje pretke u Troji. U srednjem se vijeku španjolsko plemstvo hvalilo nadmoćnom vizigotskom krvlju, koja ih je odvajala od podanika i uzvisivala iznad njih, dok su Francuzi bolovali od kronične shizofrenije zbog dvojbe jesu li pravi potomci Vercingeto- rixa i njegovih Gala (Kelta) ili Karla Velikoga i njegovih Franaka (Germana). Neki Englezi, nezadovoljni svojim očito miješanim britskim, anglosaskim, vikinškim i normanskim predcima, osjećali su nužnim

m i t o a r i j c i m a

dovući na svoje obale izgubljeno Izraelovo pleme kako bi si priskrbili još drevnije rodoslovlje. Nijemci su, s druge strane, vidjeli da njihova vlastita povijest počinje s osvajanjima koja su učinila Vizigote, Franke i Anglosase izvrsnim predcima njihovih susjeda. Kada je Tacit ustvrdio da su Germani (odnosno Nijemci) čiste krvi, nemiješani s drugim rasama i da su autohtoni, nije bilo razloga da im se porekne podrijetlo u sjevernoj Europi. Ako je Crkva tražila biblijsku vezu, tada se za Aš- kenaza, praunuka plodnoga Jafeta, moglo tvrditi da je pronašao put do sjeverne Europe i utemeljio njemački narod. Međutim, upravo je ponos lokalnim podrijetlom privukao Nijemce, osobito za vrijeme refor- macije, kada su mnogi među njima bili ogorčeni onime što su prezirali kao slab, korumpiran i tuđinski svijet Rima. U 18. i 19. st. industrijski i intelektualni eksplozivni razvoj njemačkojezičnih zemalja još je više potaknuo vjeru u njemačku autohtonost i sudbinu sjevera koja obećava. Istodobni razvoj u antropologiji i poredbenoj lingvistici pomogao je u pothranjivanju tog uvjerenja.

Zajedno s razvojem antropologije razvio se i pojam rase. Kad su izdvojili različite rase ljudskoga roda, zapadni znanstvenici nisu mogli odoljeti a da ne postave svoju vlastitu kavkazoidnu rasu na vrh. Rasu je bilo lako pomiješati s etničkom skupinom, nacijom i jezikom. Povijest je reducirana na slijed rasa, od kojih je svaka imala moć u svojoj ruci neko vrijeme prije nego što je predala štafetu nekoj snažnijoj rasi. Moćne morske luke Engleske, Nizozemske, Njemačke i Skandinavije ili intelektualni saloni Londona, Berlina i Beča, ostavljali su malo sumnje gdje živi ta najsnažnija rasa. Nadmoćnost sjevera fizički antropolozi mogli su čak i izmjeriti; oni su u 19. st. neprekidno mjerili kefalni indeks, pri čemu su razlikovali dolihokefalne (dugoglave) Nordijce od njihovih brahike- falnih (širokoglavih) susjeda na jugu. Iznenađivalo je to što sve do oko 1870. plavooki i plavokosi tip, koji je prije bio karikatura sanjarskih romantičara, nije postao stereotip muževnoga muškarca. Znanost je otkrila nadmoćni nordijski tjelesni tip; preostalo je filolozima da tomu tipu pronađu drevni i stari etnički identitet.

Otkriće indoeuropske jezične porodice učinilo je više od običnoga rasvjetljivanja povijesnoga odnosa među mnogim europskim i azijskim jezicima. Ono je jednom zauvijek razbilo fantastično izvođenje svih je

343

M IT O A R IJ C IM A

zika iz hebrejskoga, što znači iz Adamova jezika. Nedjeljivost ljudske rase nisu razorili samo oni koji su se okoristili eksploatacijom raznih naroda već i sama znanost. Pošto je Zapad otkrio bogatstvo indijske i iranske književnosti, europski su znanstvenici potražili onkraj raja svoje još sjajnije pretke u središnjoj Aziji, Iranu i Indiji. Iako su nazivi indoeuropski i indogermanski skovani još u ranome 19. st., Max Miiller i drugi lingvisti ohrabrivali su upotrebu naziva Arijci za opis drevnih Indoeuropljana. Naravno, ako su ti drevni Arijci bili predci Europljana, i oni su morali biti dio nadmoćne bijele rase.Još je jedna osobita lingvistička pogreška pružila dodatni dokaz arijske nadmoći. Istraživanje temeljne strukture jezika svijeta otkrilo je nekoliko temeljnih tipova, ovisno o tome kako su u njima izraženi gramatički elementi - flektivni, aglutinativni, ili analitički. Premda su to isprva bile samo tipološke klasifikacije, mnogi nisu mogli odoljeti a da ih ne protumače kao različite stupnjeve u evoluciji jezika. Primjerice, »jednostavan«, na riječima temeljen (analitički) jezik poput kineskoga smješten je na dno ljestvice. Smatralo se da se jezici zatim razvijaju prema aglutinativnom tipu (kao u altajskim i uralskim jezicima, gdje se imenicama dodaju posebni nastavci), a na kraju do flektivnoga tipa, kakav je indoeuropski. To je dovelo do zaključka da su se Indoeuropljani, ili Arijci, popeli na ljestvici jezične evolucije do vrhunca te da su govorili »naprednijim« jezicima od svojih susjeda. Kanonik Isaac Taylor iznio je, na primjer, zamisao da su Indoeuropljani zapravo bili »poboljšana rasa Finaca«.Međutim, čak ako su nadmoćnost tjelesnoga tipa, jezika i kulture bili ujedinjeni pod arijskim imenom, još je jedan bitan element nedostajao- uz jednu jedinu iznimku, tvrdnju Rogera Lathama daje pradomovina Indoeuropljana bila u Europi - zajedničko je mišljenje većine znanstvenika do kasnoga 19. st. bilo daje pradomovina Arijaca morala biti u Aziji. Iako nitko nije sumnjao da su Arijci pripadali bijeloj rasi, sve do kraja 60-ih godina 19. st. većina je vjerovala daje ta rasa isprva živjela negdje u blizini Hindukuša i Himalaje. Nije bilo razloga da se njihov dom traži u sjevernoj Europi. ,,Tijekom 60-ih godina 19. st. neki su znanstvenici, osobito lingvisti, počeli objavljivati svoje sumnje o azijskome podrijetlu Indoeuropljana.

344

M IT O A R IJC IM A

Neki od iznesenih razloga, poput »argumenta bukve«, postali su dijelom tradicije u istraživanju pradomovine. No za našu priču najvažnija je bila pojava antropologije jer se ona primjenjivala pri rješavanju problema indoeuropskih izvora. Oko 1870. Lazarus Geiger podupirao je pradomovinu u Njemačkoj služeći se argumentom da su izvorni Indoeuropljani morali biti plavokosi i svijetle kože. Međutim, čovjek koji je prvi prenio tu teoriju najširoj publici bio je Theodor Poesche.

Godine 1878. Poesche je pregledao povijesne izvore o različitim indoeuropskim narodima i prikupio svjedočanstvo kako bi dokazao da su oni redovito opisivani kao plavokosi i plavooki. Čak su i brahmani u Indiji bili svjetliji od nižih kasti, što je još znatno prije opazio Conrad Malte-Brun, koji je skovao i naziv indogermanski (indogermanisch). Iz toga se moglo zaključiti da su Arijci isprva bili svijetle kože i kose, plavooki, a na osnovi do tada skupljenoga antropološkog svjedočanstva, i do- lihokefalni. Poesche je zatim potražio središte svih tih obilježja i došao do začuđujućega zaključka da je točka u kojoj se može pronaći najveća čestoća albinizma u Europi morala biti središte arijske rase. Napokon su Arijci pronašli europsku pradomovinu - u Pripjatskim močvarama u istočnoj Europi.

Arijska pradomovina u nezdravom okolišu močvare nije baš mogla dovesti do razvoja »snažne, energične plavokose rase«, barem je tako tvrdio Karl Penka 1883. Naprotiv, Penka je upotrijebio sve discipline koje je mogao - arheologiju, lingvistiku, antropologiju i mitologiju - kako bi dokazao da su Arijci potekli iz južne Skandinavije. Jedan od argumenata koje je istaknuo Penka i danas se još često susreće. Poričući postojanje arheoloških svjedočanstva o većim osvajanjima u sjevernoj Europi, Penka je zaključio da su Arijci morali poteći odande te da se inače niotkuda ne mogu izvesti. Penkini radovi, većinom nizovi polemika, uskoro su široko prihvaćeni. Poznati antropolozi kao Rudolf Virchow, čak i Thomas Huxley, ne samo da su se bavili problemom identificiranja izvorne arijske rase, već su se i slagali daje to bila rasa »plavokosih dolihokefala«. Veliki indolog Max Miiller, ozlojeđen ludilom koje je pomogao stvoriti, napao je antropologe koji su govorili o »arijskoj rasi, arijskoj krvi, arijskim očima i kosi« tvrdeći da se radi o ludosti usporedivoj s lingvistom koji bi govorio o »dolihokefalnom rječniku, ili bra-

345

M I T O A R IJ C IM A

hikefalnoj gramatici«. Međutim, bilo je prekasno: Inđoeuropljani su u umovima mnogih znanstvenika postali nedjeljivi od rasizma. Premda je uvijek bilo lingvista i antropologa koji su prosvjedovali, superiornost drevne arijske nordijske rase ušla je u popularnu kulturu.Daljnja povijest indoeuropskoga problema do kraja Drugoga svjetskog rata odigravala se na nekoliko polja. Velika većina znanstvenika oda- birala je europsku pradomovinu, premda je uvijek postojala nekolicina koja je potvrđivala staru tezu o azijskoj pradomovini. Međutim, većina se prijepora odigravala između onih koji su podupirali sjevernoeurop- sku pradomovinu (njemački arheolog Gustav Kossina i njegovi sljedbenici, lingvist Herman Hirt i mnogi drugi) i onih koji su prihvaćali stepsku pradomovinu u Europi ili Aziji (Otto Schrader, Sigmund Fe- ist, Alfons Nehring, Wilhelm Brandenstein, VVilhelm Koppers). Neki su znanstvenici pokušavali održati srednji put, drugi su davali smiješnu utjehu. Primjerice, Amerikanac Charles Morris smjestio je najstarije Arijce na Kavkaz gdje su oni ne samo usavršili jezik već su i zadobili svoj »entuzijazam« od tamnijih naroda na jugu, što je teza koja nam zbog rasnoga stereotipa više govori o autoru nego o Indoeuropljanima. Cokamanya Bal Gangadhar Tilak dao je svijetu cijelu monografiju u kojoj je prikupio sve mitološko svjedočanstvo kako bi dokazao daje arijska pradomovina bio Sjeverni pol42. Taje nevjerojatna teorija pridobila barem jednog pristašu kada je Georg Biedenkapp, pun entuzijazma za Tilakovu tezu, proizveo vlastitu knjigu u kojoj je na njemačkome sažeo djelo indijskoga znalca i pridodao mu neke svoje argumente. Islandski je lingvist Alexander Johannesson zakuhao još jednu bizarnu teoriju koja je dovodila u vezu indoeuropske korijene i ptičji pjev (praindoeuropski je *ker bilo oponašanje gavrana), životinjsko glasanje i glasne zvukove prirode koji su se prema njegovu mišljenju najbolje mogli čuti na obalama Baltičkoga mora. - ^Mit o arijskoj nadmoćnosti, ponešto vidljiviji u nekim predratnim antropološkim časopisima negoli u lingvističkima, bio je u različitim stup

" Tilakova »polarna teorija« arijskoga podrijetla nije bila bizarni hir pojedinca, već kulminacija veoma duge tradicije analize indoarijskih mitova, primjerice pjesama koje upućuju na dom na sjeveru gdje dan i noć traju po šest mjeseci, gdje se zvijezda Sjevernjača uzdiže u zenitu, i slično. Suvremeni pregled toga »sjevernog ciklusa« mitova može se pronaći u knjizi Bongarda-Levina (1980), gdje se tvrdi da su indoarijske, iranske i skitske predaje (a kulturnim dodirima i grčke) sve dijelile zajedničku mitologiju o sjevernim planinskim predjelima koju su, kako autor tvrdi, mogle steći samo u svojoj ranijoj zajedničkoj pradomovini u crnomorsko-kaspijskoj stepi.

346

M IT O A R IJC IM A

njevima proširena pojava sve dok ga posljedice njegova političkog izraza nisu anatemizirale u akademskome svijetu. Teško da treba naglasiti da je nacističko tumačenje arijske nadmoćnosti bilo u potpunom neskladu s lingvističkom upotrebom termina »arijski«; jidiš je posve jednako indoeuropski jezik kao i bilo koji drugi njemački dijalekt, dok Romi koji govore romskim imaju mnogo više prava na naslov Arijaca nego ma koji sjeverni Europljanin. Stoga, mit,o arijskoj nadmoćnosti nije bio ni izravna ni nužna posljedica filoloških otkrića 19. st., već prije rezultat pogrešne primjene lingvističkoga pojma i njegove upotrebe u već postojećem okviru predrasuda, spekulacija i političkih nastojanja. Indoeuro- pljani, međutim, ostavljaju više od naslijeđa arijske nadmoćnosti.

NaslijeđeAko je razvoj poredbene lingvistike odigrao nesretnu ulogu u stvaranju rasizma u 19. st., trebalo bi mu također pripisati u zasluge to što je znanstvenicima pružio oruđe s pomoću kojega su uspjeli rasvijetliti kulturne odnose i podrijetlo mnogih neindoeuropskih naroda u svijetu. Iste tehnike kojima se koristi pri usporedbi različitih leksičkih i gramatičkih elemenata indoeuropskih jezika uspješno su primjenljive i na algonkijske, altajske, athapaskanske, bantuske ili koje druge jezike. Lingvisti koji su izvorno obrazovani na indoeuropskim jezicima stali su utvrđivati odnose među drugim jezicima svijeta, rekonstruirati njihove prajezike i istraživati njihovo podrijetlo.Kada se okrenemo stvarnim dostignućima Praindoeuropljana, nalazimo drukčije naslijeđe nego među većinom drugih drevnih naroda. Za razliku od Samuela Kramera koji može nabrojiti mnogo toga u čemu su Sumerani bili prvi, malo je takvih postignuća koja se mogu pripisati Indoeuropljanima. Kada je to spoznao i otkrio kako su često razarali druge kulture, V. Gordon Childe vratio se pohvalama »njihova sjajnoga jezika i mentaliteta koji je on stvarao«, dok je Albert Carnoy isticao njihovu ekspanzionističku narav, njihovu spontanost, kreativnost, istančanost duha i niz sličnih vrlina. Ostaje nejasno zašto je upravo njima trebalo dati toliko pohvala; može li se biti tako izopačen i tvrditi da Kinezi nisu kreativni, da su Finci i Mađari siromašni duhom ili da Turci i Arapi imaju drugorazredne jezike?

347

M I T O A R IJC IM A

Moramo li istaknuti konkretno naslijeđe, najviše šanse ima pripitomljivanje konja i društvene posljedice koje je svijetu donijela ta revolucija u prijevozu i ratovanju. Osim toga, Indoeuropljani su svakako jedan od kandidata za izumitelje kola s kotačima, premda i niz neindoeuropskih naroda ispunjava podjednako valjane preduvjete za taj naslov. Međutim, takvi slučajevi povijesnoga prioriteta ne čine tip naslijeđa koji je sačuvan samo među Indoeuropljanima.Ideologija se često smatra središnjom jezgrom kulture i upravo u njoj neki istraživači vide najvažnije svjedočanstvo o indoeuropskom naslijeđu. Već smo vidjeli kako dumezilovska škola ne prihvaća samo genetsku vezu indoeuropskih jezika već i postojanost naslijeđene ideologije.

147. Prežitak indoeuropske trodiobe? Crtež Pietera Breugela iz 17. st. Zemlja Nigdjezemska.prikazuje službenika, ratnika i ratara, predstavnike triju»funkcija« indoeuropskoga društva...

348

M IT O A R IJC IM A

Sljedbenici nove poredbene mitologije tvrde da trofunkcijska ideologija Indoeuropljana prožimlje vjerske tekstove drevnih Indijaca i Iranaca, prosijava kroz grčko epsko pjesništvo i dramu, skriva se iza fasade povijesti među drevnim Rimljanima i izražava se u proznim pripovijestima srednjovjekovnih germanskih i keltskih naroda. Čak i uz površinski sloj judeokršćanske ideologije koja obilježava europsku kulturu, ipak se pojavljuje indoeuropska ideološka struktura, a vidimo je u srednjovjekovnome nastojanju da se tri Noina sina - Jafet, Sem i Ham - izjednače s tri staleža u društvu: plemićima (ratnicima), svećenicima i kmetovima (obrađivačima polja). C. Scott Littleton čak je ustvrdio da se ta trođi- jelna podjela društva nesvjesno protegnula na sastavljače američkoga Ustava koji su, dijeleći cjelinu svoje države na tri neovisne grane (zakonodavnu, izvršnu i sudsku), bili dostojnim nasljednicima svojih indoeuropskih predaka, kac i Zarathuštra i brahmani u drevnoj Indiji. Prirodno je pitati se je Ii društvena trodioba, zajedno s njezinim izrazima u mitu, književnosti, zakonodavstvu, medicini i folkloru, jedinstveno indoeuropska. Mnogima je sustav koji je predložio Dumezil toliko prirodan da se može smatrati univerzalnim, a ne specifičnim nasljedstvom određenoga eneolitičkog naroda u istočnoj Europi. Pa ipak, »novi poredbeni mitolozi« tvrde da je način kako se ta struktura izražava u osobitom nizu pojmova, s gotovo beskonačnom razradom u gotovo svim sferama kulturne ideologije i ponašanja, ono po čemu je istinski jedinstvena među Indoeuropljanima, premda se sustav koji obuhvaća svećenike, ratnike i stočare/ratare može činiti prirodnim. Littleton je iznio tezu ča bi slične metode primijenjene na mitove drugih jezičnih skupina iznijele drukčije ideološke sustave, od sedmero- struke (zvjezdane) ideološke paradigme među Semitima do četverostrukoga sustava nekih američkih indijanskih skupina, utemeljenoga na stranama svijeta. Doista, može se tvrditi da trodijelna podjela po sebi ne mora dovesti do indoeuropskoga sustava. Lawrence Krader u svojem je istraživanju neindoeuropskih burjatskih Mongola opazio da se »trodijelna podjela društvenoga svijeta« prenosi na svijet duhova i u tri čovjekove duše. Burjatski su duhovi raspoređeni prema trima različitim burjatskim društvenim staležima - plemićima, slobodnjacima i robovima, što su trodijelne kategorije, ali ne one koje susrećemo među Indoeuropljanima.

nAQ

M I T O A R IJC IM A

Bilo da je tko uvjeren da takvo ideološko naslijeđe postoji ili ne, neprijeporno naslijeđe Indoeuropljana svakako su jezici kojima govori više od dvije milijarde ljudi na svijetu. Bez obzira na to smatramo li se Europljanima, Azijcima, Afrikancima ili Amerikancima, ne možemo izbjeći to naslijeđe govorimo li indoeuropskim jezikom. Ne možemo postavljati pitanja gdje, kada, tko ili kako, odgovarati na njih svojim najosnovnijim zamjenicama, ne možemo brojiti, spominjati glavne dijelove svojeg tijela, ili izražavati svoje najosnovnije radnje a da često ne upotrebljavamo naslijeđeni jezični sustav koji su naši jezični predci dijelili prije 6000 godina.

350

AUTORSKI DODATAK 2005:

Kamo ih danas smještaju?

U izdanju Timesov a Atlasa svjetske povijesti iz 1993. g. uz zemljovid indoeuropske pradomovine i širenja Indoeuropljana piše da se nekoć pradomovina Indoeuropljana smještala u crnomorsko-kaspijsko područje, dok danas znanstvenici smatraju da su »rani ratari u Europi već govorili« indoeuropskim jezicima i da se domovinom Indoeuropljana smatra zapadna Anatolija i egejsko područje (iako upitnik na kraju upućuje na dvojbenost te tvrdnje). Je li se doista gledište znanstvenika o tom pitanju toliko promijenilo od prvoga (engleskoga) izdanja ove knjige 1989. g.? Do neke mjere, to je više pitanje kako se tvori znanstvena percepcija nego pitanje lingvistike ili arheologije. Stručnu literaturu i ostale znanstvene izvore još uvijek pišu pojedinci i teško je pretpostaviti ili prepoznati stvarni »konsensus« znanstvenika o predmetu o kojemu se raspravlja stoljeće i pol bez zadovoljavajućeg rješenja. Smatram da specijalnost najvećeg dijela znanstvenika koji daju prednost indoeuropskoj pradomovini u Anatoliji, osim malobrojnih iznimaka, uglavnom nisu indoeuropski jezici. Da će se ta teza i dalje navoditi, u to ne treba sumnjati, jer pradomovina u Anatoliji ima pristaše u brojnim znanstvenim disciplinama i bez obzira na to koliko se neki dokaz može poljuljati unutar jedne znanstvene discipline, pristaše te teorije neće smatrati problemom da zanemare takve kritike i nastave isticati određenu teoriju. Usto je 1995. objavljen engleski prijevod s ruskoga knjige Tamaza Gamqrelidzea i Vjačeslava Vs. Ivanova Indoeuropski prajezik i Inđoeuropljani, koja govori u prilog toj teoriji. Marija Gimbutas umrla je 1994. g. i tako više nema najistaknutije zastupnice crnomorsko-kaspijske pradomovine. Pretpostavka o domovini u Anatoliji začela se još 1927. g., a u temeljnim je crtama - širenje indoeuropskih jezika istodobno sa širenjem ratarstva - imala pristaše još sredinom 19. st. Smješta li se danas indoeuropska pradomovina doista u Anatoliju?

D O D A T A K 2005.

Anatolija i PraindoeuropljaniPretpostavka o indoeuropskoj pradomovini u Anatoliji, za razliku od gotovo svih drugih pretpostavki, znatno varira s obzirom na vrijeme i prostor, kao i u cijeloj svojoj strukturi. Arheolog Colin Ren- frew (1987) u knjizi Archaeology and Language, lingvist Aron Dolgo- polsky u nizu članaka, i genetičari poput Luigija Cavalli-Sforze i drugih u grandioznom djelu History and Geography of Human Genes obrađuju širenje Indoeuropljana iz Anatolije na početku neolitika oko 7000 g. pr. Krista. Arheolog V. A. Safronov u knjizi Indoevropejskie praro- diny (1989) također ističe neolitik u Anatoliji kao »izvornu« pradomovinu, ali (gotovo nevjerojatno) usto tvrdi da se anatolijska grana iz Europe ponovno preselila u Anatoliju da bi objasnio postojanje te grane. An- drew i Sušan Sherrat (1988) pretpostavili su složeniji model širenja iz Anatolije gdje su »Prapraindoeuropljani« povezani s početnim širenjem ratarstva iz Anatolije na Balkan. Time Praanatolijci ostaju u početnoj domovini, ali podrijetlo ostalih indoeuropskih jezika valja tražiti u svojevrsnom koine (riječi »pidžin« i »kreolski« također se spominju, ali neprijeporno je da se u strukturi praindoeuropskoga ne očituje posve pojednostavnjen »jezik razmjene«) u crnomorskom području tijekom četvrtog tisućljeća pr. Krista iz kojega niču praindoiranski, sjeverozapadni praindoeuropski itd. Širenje neolitičkih kultura na Balkan zapravo odražava širenje »izumrlih grana« »Prapraindoeuropljana« (ovdje ćemo zanemariti zagonetku kako možemo znati kojoj jezičnoj porodici pripadaju ti jezici ako su izumrli prije nego što smo uspjeli o njima išta saznati?!)r~'\ Ostali pristaše anatolijske pradomovine bave se kasnijim razdobljima. Tamaz Gamqrelidze i Vjačeslav Vs. Ivanov bave se indoeuropskom pradomovinom u petom i četvrtom tisućljeću prije Krista, ali za razliku od ostalih modela, oni smještaju pradomovinu u istočnu Anatoliju, i to nekoliko tisućljeća nakon širenja ratarskih populacija. Naposljetku, Ro- bert Drews u knjizi Origins of the Greeks (koja donosi iscrpnu raspravuo podrijetlu Indoeuropljana), uglavnom pripisuje širenje Indoeuropljana izumu bojnih kola s kotačima na početku drugog tisućljeća pr. Krista. Očito je daje razlika između tih pretpostavki i 5000 g. te nije potrebno biti lingvist da se shvati kako se ta rješenja ne mogu odnositi ni na isti narod ni na isti jezik.

AU T O R SK I D O D A TA K 2005.

Osim tih razlika u vremenu o kojemu govore te teorije, model anatolijske pradomovine otkriva zamjetnu razinu kolebanja s obzirom na područje, jer neki navode istočnu Anatoliju (Gamqrelidze i Ivanov, Drews), a drugi južnu ili zapadnu Anatoliju (Renfrew, Safronov). No postoji tu i prepreka, koju priznaju mnogi pristaše anatolijskog rješenja, a to je hatski, koji mnogi smatraju pretečom hetitskoga u središnjoj Anatoliji, i stoga se pradomovina, općenito smješta južno, istočno ili zapadno od pretpostavljenog područja koje su zauzimali neindoeuropski Hati ili se Hati smatraju kasnobrončanodobnim došljacima u Anatoliji.

Neolitička Anatolija: leksičko svjedočanstvoDva su glavna razloga za smještanje pradomovine u Anatoliju - jedan je lingvistički, a drugi arheološki. Prvi se odnosi na leksičke sveze između semitskoga i praindoeuropskoga i/ili između kartvelskoga i praindoeuropskoga. Time je definiran primarni lingvistički razlog za takvo rješenje pitanja pradomovine i, kao što vidimo, temelji se na pretpostavci da ne samo da se posuđenice mogu uspješno identificirati, već se može otkriti i njihovo podrijelo. Vidjeli smo da broj riječi koje se smatraju posuđenicama između semitskoga i praindoeuropskoga nije velik (Aron Dolgopolsky, jedan od glavnih zastupnika semitsko-indoeuropskih dodira, ograničuje taj broj na manje od 20) i većina je stavljena pod upitnik, ako ne i posve eliminirana od znanstvenih autoriteta kao što je Igor’ D ’jakonov (šesto poglavlje). Da ilustriramo te tvrdnje, razmotrimo tri primjera.Cesto se tvrdi da praindoeruopski *h2ster zvijezda' potječe od semitskoga * ‘aOtar 'jutarnja/večernja zvijezda; Venera'. Nekoliko je razloga da posumnjamo u točnost toga. Prvi razlog daje Igor D’jakonov koji tvrdi da je semitski naziv zapravo ime božanstva (spolnosti i borbenosti) koje se tek poslije u akadskome počinje odnositi na Veneru, tj. zvijezdu Danicu, ali nikada na 'zvijezdu' općenito, tj. prasemitski oblik ne može se tumačiti kao 'zvijezda' prije svega. Usto je moguće da indoeuropski oblik potječe od indoeuropskoga glagolskoga korijena *h.,eh ~ 'gorjeti', odatle možda 'žeravica', čime nestaje potreba da se razmatra strano podrijetlo tog temeljnog pojma.

D O D A TA K 2005.

Da bi se pokazao prasemitski utjecaj na ratarski rječnik Praindoeuropljana, pokušalo se povezati praindoeruopski *ghaidos 'koza' i prasemitski *gadj- 'jare; koza'. Ali kako se s indoeuropske strane mogu navesti samo latinski haedus 'jare; koza' i germanski jezici, primjerice engleski goat 'koza', rekonstruirana riječ teško se može smatrati praindoeuropskom i vjerojatno je riječ o dijalektnom nazivu u zapadnom dijelu indoeuropskog područja. Sigurno je da ne daje temelja da se Indoeuropljani traže na Bliskom istoku.

Najšire je prihvaćena usporedba između praindoeuropske riječi za broj 'sedam' *septm i semitske riječi za broj ’sedam'-semitski ženskog roda *š-b-tu ili *šib‘att 'broj sedam', odnosno *šab‘at-am (akuzativ) ili *šab‘atum (nominativ). Sličnosti se mogu činiti izazovnima, ali na koje nas zaključke navode? Čini; se da ne postoji slaganje oko toga koji je oblik iz prasemitskoga posuđen u praindoeuropski i neprijeporno je da nijedan od njih ne odgovara posve indoeuropskom obliku. Neki smatraju, primjerice, daje krajnje *m u praindoindouropskom obliku jednostavno indoeuropski brojevni sufiks koji nalazimo i u riječi *defop 'deset', dok Aron Dolgopolsky smatra da potječe iz semitske odrednice za padež. Također je izneseno mišljenje daje kartvelska riječ za 'sedam' *šwid- također posuđenica iz semitskoga. Pretpostavimo da je doista riječ o prasemitskome (a ne o nekome trećem jeziku) kao izvorniku riječi za broj 'sedam', no svejedno ne možemo znati koliko jezika dijeli prasemitski od praindoeuropskoga i kako je došlo do posudbe. U skladu s tim, u germanskome, baltičkome i slavenskome nalazimo slične riječi za 'srebro', primjerice iberokeltski silaPur, staroengleski seolfor, litavski sidabras, hrvatski srebro, koje mogu biti povezane s baskijskim zilhar 'srebro' ili grčkim sidaros zeljezo', ali to svakako nije razlog da domovinu Germana, Balta ili Slavena smjestimo u Španjolsku ili Grčku da bismo objasnili te sličnosti. Ukratko, ako je lingvistička tvrdnja da je praindoeuropska domovina morala graničiti s prasemitskom čvrsto utemeljena i ako dvije jezične porodice doista prije pokazuju kontaktne sličnosti nego daleku srodnost, valjalo bi očekivati brojnije i uvjerljivije posuđenice nego između indoiranskoga i uralskoga. Johanna Nichols uhvatila se u koštac s problemom smještanja praindoeuropskoga s obzirom na kontaktne sličnosti ne samo sa semitskim već i sa sumerskim

A U T O RSK I DO D A TA K 2005.

te brojnim kavkaskim jezicima (na primjer nahsko-dagestanski također ima moguću srodnicu riječi 'koza' [čečenski gaza\ slično kao semitskii indoeuropski). Ona je to razriješila smještanjem indoeuropske pradomovine u središnju Aziju, no gotovo svi arheolozi odbacuju tu mogućnost (vrlo je malo ili nimalo dokaza daje to područje bilo naseljeno u to vrijeme). Povezivaje praindoeuropskoga i svih drugih jezičnih porodica s kojima pokazuje neki oblik sličnosti (genetske, kontaktne) još uvijek se čini izvan našega dosega.

Indoeuropljani napreduju »u valovima«Drugi je razlog smještanja pradomovine u Anatoliju taj što širenje ne- olitičkoga gospodarstva diljem Europe iz Anatolije u demografskim »valovima širenja« može biti vjerojatni vektor koji označuje širenje jezika i to uklanja potrebu da arheolozi to širenje potkrijepe arheološkim nalazima koje je, složit će se arheolozi, vrlo teško pribaviti. Svjedočanstvu o takvom kretanju naroda pridonio je i Cavalli-Sforza et al. 1994. koji piše da genetski raspored današnjega stanovništva odražava širenje neolitičkih ratara iz jugozapadne Azije kroz Europu (to je vjerojatno u tolikoj mjeri kao i tvrdnja da ti genetski markeri pokazuju širenje stanovništva starijeg paleolitika diljem Europe). Važno je da je ta teorija o »valu napredovanja» u početku bila jednostavno i dosta vjerojatno objašnjenje širenja ne samo indoeuropskih jezika nego mnogih drugih jezičnih porodica (v. Belhvood). Ali rješava li se doista pitanje pradomovine njezinim smještanjem u Anatoliju? Otkad je Renfrew iznio svoju teoriju, morao ju je neprekidno modificirati da bi uzeo u obzir mnoge prigovore, i lingvističke i arheološke, tako da »val napredovanja« više nije tako jednostavno objašnjenje kako to smatraju neki od pristaša te teorije. Danas se smatra da su rubni dijelovi Europe izvan područja koje je zahvatio »val napredovanja« i to bi značilo daje došlo do zamjene jezika mezolitičkih populacija (od Atlantika do Urala). Renfrew je također morao uzeti u obzir činjenicu da kretanje »vala napredovanja« vrlo slabo objašnjava unutrašnje veze među različitim indoeuropskim skupinama (dijalektalni odnosi između indoeuropskih jezika ne odgovaraju strjelicama kojima se na zemljovidu označuje širenje ratarstva), pa se danas tumači da su najranije ratarske zajednice govorile nekim

355

A U T O R SK I D O D A T A K 2005.

oblikom »arhaičnoga indoeuropskoga« (poput Sherrattove pretpostavke, nepotvrđene izvan Anatolije) i da su kasnije jezične skupine (jedine lingvistički potvrđene - keltska, germanska, baltijska itd.) nastale poslije ili se objašnjavaju pojavom horizonta kulture polja sa žarama ili kulture vrpčaste keramike, gotovo istom pojavom kao i u modelu širenja kurganskih naroda, koji je model »vala napredovanja« trebao zamijeniti. Usto se Indoiranci objašnjavaju istovjetnim tipom invazije (dominacije elite) kao u kurganskoj teoriji, tj. istim oblikom »dominacije elite« brončanodobnih konjanika/ratnika na bojnim kolima iz stepe u središnjoj Aziji. To zahtijeva model dominacije elite na području velikom otprilike kao Europa, ali su arheološki dokazi o takvom kretanju u Aziji minimalni (u očima mnogih stručnjaka za to područje zapravoi ne postoje). To ne ostavlja puno prostora da se »valom napredovanja« objašnjava išta drugo osim područja Anatolije.

)Određivanje vremena u AnatolijiJedna od glavnih zamjerki teoriji o anatolijskoj pradomovini, iznesena u šestom poglavlju, bila je da rekonstruirani praindoeuropski rječnik nije u skladu s pretpostavkom o širenju Indoeuropljana istodobno s početcima neolitika. Primjerice, kola s kotačima i drugi tehnički termini u praindoeuropskome, koji se općenito smješta u četvrto tisućljeće pr. Krista, teško se mogu povezati s Anatolijom ili Grčkom sedmog tisućljeća pr. Krista. Aron Dolgopolsky na kritike odgovara tvrdnjom da valja razlikovati rani praindoeuropski (rekonstruirane usporednice temelje se na cjelokupnomu indoeuropskom korpusu, uključujući i anatolijski) i kasni praindoeuropski (rekonstruiraju se usporednice iz svih ostalih indoeuropskih jezika, ali ne i »ranijeg« anatolijskoga). To zapravo znači da. za anatolijsku domovinu možemo pretpostaviti samo temeljni neolitički rječnik, dok su ostali indoeuropski jezici, koji su se raširili Europom, poslije razvili tehničke i geografske odnosno botaničke i ostale termine koje ne bismo trebali očekivati u Anatoliji. Caki ako je takvo razlikovanje moguće, ono bi podrazumijevalo dvojbenu uporabu negativnog svjedočanstva da pokaže što Praanatolijci nisu poznavali. U nedavnom pregledu anatolijskog svjedočanstva Bili Darden je pokazao da anatolijski pokazuje da dijeli nazivlje kasnijih tehničkih

356

A U T O R SK I DO D A TA K 2005.

izuma povezanih s revolucijom sekundarnih proizvoda, primjerice hetitski hissa- 'rudo, motka (za uprezanje tegleće stoke u kola)' ima slavenskei indoiranske usporednice koje označuju rudo za uprezanje tegleće stoke u plug ili kola. Slično tome, hetitski turiya- 'konjska oprema' srodno je sa sanskrtskim dh'.ir 'jaram; rudo'i s toharskim A turs-ko 'upregnuti vola'; hetitski yukan 'jaram' ima brojne srodnice, primjerice latinski iugum 'jaram', litavski jiingas 'jaram1, sanskrtski yugđm 'jaram' itd. Također možemo navesti hetitski hulana 'vuna' i brojne srodnice u ostalim indoeuropskim jezicima: latinski lana, gotski wulla itd.; zatim ako je u podlozi luvijskoga Ku BABBAR-anza zapravo *harkan[za] 'srebro', usporedi staroirski arggat, latinski argentum itd., opet imamo termin nepoznat do otprilike četvrtog tisućljeća pr. Krista. Bez obzira na to kada se anatolijski razdvojio od ostalih indoeuropskih jezika, nema dokaza da se to zbilo puno prije četvrtog tisućljeća pr. Krista i zagovaratelji indoeuropske pradomovine u Anatoliji moraju razriješiti pitanje kako se može pretpostaviti širenje jezika iz tog područja nekoliko tisuća godina prije nego što je nastao kulturni sadržaj rekonstruiranoga indoeuropskoga ili indohetitskoga leksika.

Sekundarne pradomovine?U studiji o genetskim obilježjima suremenih europskih naroda Luigi Cavalli-Sforza i njegovi suradnici iznose pretpostavku da širenje indoeuropskih jezika valja povezati sa širenjem ratarstva s Bliskog istoka. Također su uočili da proširenost treće primarne komponente, čija je najveća koncentracija na području sjeverno od Crnog mora i koja se postupno koncentrično širi prema zapadu, može poduprijeti model »kurganske ekspanzije« Marije Gimbutas. Ta dva različita modela oni smatraju prije podudarnima nego suprotstavljenima, jer se početna neolitička ek- spazija zbila se nekoliko tisuća godina prije tih crnomorsko-kaspijskih kretanja. Na donekle sličnom tragu su i Tamaz Gamqrelidze i Vjačeslav Vs. Ivanov koji primarnu pradomovinu smještaju u istočnu Anatoliju, i to za antolijski, grčki i armenski, dok su predci ostalih indoeuropskih jezika otišli, sjeverno od Kavkaza. Opet se i tu crnomorsko-kaspijska pradomovima pojavljuje kao »sekundarna pradomovina«. Aron Dolgo- polsky smjestio je primarnu »indohetitsku« pradomovinu u Anatoliju,

357

DO D A T A K 2005.

a sve ostale indoeuropske jezike izvodi iz sekundarne pradomovine na Balkanu, dok Sherrattovi, slično tomu, praanatolijski izvode iz anatolijskoga ranog neolitika, a ostale indoeuropske jezike iz koinea koji se razvio na obalama Crnog mora. Vladimir Safronov ide dalje i govori o trima različitim pradomovinama - Anatoliji, Balkanu i središnjoj Europi. Colin Renfrew također osobito ističe Balkan kao pradomovinu mnogih indoeuropskih jezika u Europi, a autor ove knjige smatra mogućim daje u istočnoj Europi postojala jezgra i prije širenja Indo- uropljana u brončano doba (Mallory 2001). Očito je daje zamisao o sekundarnoj pradomovini u modi i da omogućuje kompromis između onoga što mnogi vide kao dva glavna rješenja, kao i da prevladava razliku između tih dviju teorija. Ali traganje za indoeuropskom pradomovinom je akademsko, a ne političko pitanje, i dok kompromisi mogu biti politički i psihološki privlačni, takvo rješenje može štetno utjecati na ozbiljnu znanost. Čini se kao da idemo prema najvećem kompromisu:i ratarstvo i Indoeuropljani kreću iz Anatolije u Europu i Aziju istodobno šireći nepotvrđen oblik indoeuropskoga koji je poslije zamijenio (svuda gdje nalazimo indoeruopske jezike) naš povijesno potvrđen indoeuropski jezik koji je posljedica širenja iz stepe. Bit svega je pravilno razumijevanje Dnjepra kao kulturne granice.Svaki pokušaj izvođenja indoeuropskoga iz ranog neolitika u Anatoliji zahtijeva ne samo širenje ratarstva i indoeuropskog jezika preko Balkana prema sjeveru i zapadu u ostali dio Europe, već i istočno, preko crnomorsko-kaspijske regije. U takvome modelu indoiranskim se jezicima pripisuje pradomovina geografski i kulturno zajednička s europskim narodima. Tako azijski Indoeuropljani mogu imati iste nazive za stoku i biljke kao i europski Indoeuropljani. Također bi s tim u skladu crnomorsko-kaspijsko poručje bilo kulturno sekundarno razvoju u Ege- ju i na Balkanu i stoga bi sva kretanja iz tog područja bila sekundarna u odnosu prema početnom širenju ratarstva. I obrnuto, ako se odbaci »savršeni kompromis« i prihvati (poput kurganske teorije) daje neolitik u crnomorsko-kaspijskom području drugačijeg podrijetla od neolitika u zapadnoj Anatoliji i na Balkanu, ili ako se ratarstvo i stočarstvo širilo s Balkana na istok, to nije značilo nikakvu promjenu jezika i tada je jedino objašnjenje činjenice da europski i azijski Indoeuropljani dijele

AU TO R SK I D ODATAK 2005.

isti rječnik širenje Indoeuropljana iz stepe na zapad u Europu. Iz toga proizlazi da ako se i neki novi jezik proširio iz Anatolije u Europu, to nije bio indoeuropski, nego negi drugi jezik.U engleskom izdanju ovog rada tvrdi se kako se čini da tijek kulturnog razvoja u crnomorsko-kaspijskoj stepi ne podupire takvu pretpostavku o kretanjima s Balkana u stepu. U novijim publikacijama jača sumnja u podrijetlo ratarstva i stočarstva u crnomorsko-kaspijskoj stepi s Balkana (i zapadne Anatolije). Iskopavanja na Kavkazu otkrila su da su se rane ratarske zajednice ondje pojavile otprilike kad i na Balkanu. Čak i širenje stočarstva, osobito uzgoja ovaca, s Kavkaza u crnomorsko-kaspijsku regiju nalazimo ondje već na kraju sedmog tisućljeća pr. Krista. Pojava krupnijih ovaca na crnomorsko-kaspijskim nalazištima može se objasniti upravo podrijetlom s Kavkaza, i one se razlikuju od znatno manjih ovaca koje nalazimo na ranim neolitičkim nalazištima na Balkanu. Viktor Snirel’man smatra da najvjerojatnije početke stočarstva i ratarstva valja tražiti sjeverno i zapadno od Kavkaza, odakle su se i uzgoj životinja i tehnološke inovacije proširili u crnomorsko- -kaspijsku regiju.Implikacije tumačenja početaka neolitika neovisno o Balkanu očito će utjecati na sve buduće rasprave o podrijetlu Indoeuropljana. Bit će teško utvrditi kako je stanovništo uzduž linije Anatolija — Grčka - Balkan- središnja Europa uspjelo razviti potpuno jednak »neolitički rječnik« kao ono uzduž linije sjeverni Kavkaz - crnomorsko-kaspijsko područje. Ako su bili izloženi procesu neolitizacije iz dva različita izvora, tada crnomorsko-kaspijsko područje teško možemo smatrati i kulturno i lingvistički »sekundarnim« anatolijskom i postaje teško, ako ne i nemoguće, uklopiti crnomorsko-kaspijsku pradomovinu u anatolijsko rješenje. Dvije hipoteze o problemu pradomovine još su uvijek vrlo suprotstavljene, i dok crnomorsko-kaspijska hipoteza u nekim dijelovima manjkavo objašnjava širenje Indoeuropljana u pojedina područja Europe, još uvijek se čini manje nezgrapnim rješenjem problema indoeuropske pradomovine.

359

mallory indoeuropljani

Documents

premda im moemo dati

porta republike h rvatske

krista arheoloki muzej

nijedan dio ove knjige