1

2

MÁRIO GRACIOTTI

ČOVJEK VIŠEBROJNIK

(Exroman)

Nisu svi događaji i junaci u ovoj knjizi izmišljeni

Sa portugalskoga preveo

Josip Tabak

Naslov izvornika

O homem-plural

3

Sadržaj

Objašnjenje o likovima ove knjige 1 OTVARA SE PROZOR 2 ZDANJE OD TISUĆU KATOVA 3 PODZEMNI RAZGOVORI 4 ATOMSKI ČOVJEK 5 GEILA, TI SI OAZA! 6 ŠUTLJIVI 7 JEDANAESTA ZAPOVIJED 8 MOLOH OD AZBESTA 9 LIN-TO, NIRVANA 10 HOMOTRON 11 PROZOR BEZ CVIJEĆA 12 ŽRTVA 13 POKUSNA LUBANJA 14 JEDNO SE SRCE BUDI 15 PADINE 16 SALON ZAUSTAVLJENIH STVARI 17 KRAJ U KOJI STIŽEMO SASTAVLJENIH NOGU 18 PRIVREMENA MONETA 19 SJENA DŽINGIS-KANOVA 20 GMAZ OD ZLATA 21 PETA NEMAN APOKALIPSE 22 VOLITE SE! 23 POSLJEDNJI UGAO 24 SUNCE SVE ŽARČE UMJESTO POGOVORA Copyright

4

Tkala se ova knjiga na imaginarnoj potki. Humanizirajući se,

izgubila je malko od Sna, da bi, u drugom pogledu, dobila nešto od

Zaloga i Svjedočanstva.

I eto stoga su u njoj, kako je okrenula u »eksroman«, neki

događaji i junaci prestali biti fiktivni.

5

Objašnjenje o likovima ove knjige

l. Henry Stonel htio bi da nešto znači. Nije on fantastičan lik

koji, kao na iluzionističkim priredbama, iskače sa dna šešira ili pak,

kao u pirandellovskim komedijama, nestaje na revolverski pucanj.

Stonel nije ovdje kao literarna potreba ili spojnica što spaja različita

poglavlja. Ne. On postoji, živ je i dodirljiv, sve ako i nema sva

obilježja s kojima se javlja u ovoj knjizi. On je nadahnuće za ono

bitno u ovome djelu.

U realnom životu Stonel ima lijepo ime, kudikamo ljepše nego

što mu je literarno. Ime čak pompozno. A ipak je on liječnik sasvim

tuđ bolesniku. Kao znanstvenik, vidi samo »slučaj«, a ne mari za

ono što je s ove ili s one strane bolesti. Ima kliniku koja je veoma

poznata i živi u palači na kojoj se vrata s električnim bravama

automatski otvaraju. Novine na istaknutu mjestu bilježe svaku

njegovu obljetnicu i pod krupnim naslovima javljaju o njegovim

predavanjima. A on jednog dana odbio da operira neko dijete jer

siromašni otac nije imao dovoljno novaca da plati ortopedsku

intervenciju za svoju kćerkicu, i tako je djevojčica ostala kljasta cio

život...

Stonel nije »svećenik« medicine. On je »znanstvenik« koga

zanima samo »progres« znanosti, sve ako taj »progres« traži i

ljudske žrtve, kao u njegovu otkriću o kojemu se kazuje na ovim

stranama.

2. Mister Beckround ne nosi to ime u igri svakodnevnih

događaja, a ni slično. Ali je on lik iz stvarnosti, opipljiv, on postoji.

Veoma je bogat, to mu je već tradicija. Kreće se u krugu svojih veza

kao kakav mali bog, brižno odjeven, dobro uhranjen, prehranjen,

namirisan — za nj Život, sa svojim neravninama, tegobama i

vrtlozima, nije drugo doli estetski motiv užitka. Čitajući iz prve ruke

najzanimljivije knjige svijeta, Mister Beckround uvijek je u toku

događaja, zna sve, a pravi se kao da ništa ne zna.

Živi u svojoj palači od kamena, koja kao kakav dvorac izdiže

svoje dvije nazubljene kule — i odatle on, noću, promatra grad.

Provodi dane zatvoren u svojim dvoranama, okružen čitavim

tucetom marnih tajnika. U tiha popodneva Beckround se povlači u

svoj zimski vrt da njeguje orhideje. Izrijetka izlazi, a i to da obiđe

6

svoje tvornice. Voli probrane skupove, primanja u svojoj palači, na

kojima pokazuje svoju otmjenost.

Kad je prošli put govorio o evoluciji orhideje Miltonia

SpectabiIis, bili smo u ljetu Gospodnjem 1900... A kalendar je

polako odbacivao listove. Danas, nakon tolikih godina, predmet je

njegove pažnje Lelia Harpophylla, koju smatra za kraljicu orhideja,

te o njoj govori...

3. Osrednjeg rasta, ponešto gojazan, crnih očiju, prosijede

kose, Iorio nije realan lik. Stanuje eno ondje, u onoj ulici. Unatoč

prozaičnosti u kojoj živi, Iorio Val sačuvao je duhovnu bit drevnih

ljudi, on kao da je figura što je, živa i žustra, sišla s kakva

renesansnog platna. On je šešir s perjem, rukoljub, mač, krčma puna

vina i srce puno ljubavi; on je pustolovina, ribolov u tiho popodne,

vesela i bučna večera, kazalište, zvijezde, glazba, sve što postoji ili

se stvorilo i što otkriva nematerijalnu stranu bića i stvari. Iorio je

pjesnik. Takav, uvijek ponavlja, potiho i veoma tužno: »Nema više

spasa svijetu bez poezije.«

4. Luis Nobre imaginarno je oličenje Slučaja. Možda i postoji

kakav se javlja u ovoj knjizi.

5. Dona Lazinha, Marta Lai, Nidio Alearenga, Garcia,

William Colton — likovi su koji u stvarnosti ne postoje onakvi

kakvi se javljaju na ovim stranama, ali, slični njima, postoje i svoj

život žive osobe koje su, kao Henry Stonel, pomogle da se povuku

glavne linije ovog iskaza.

6. Ostali likovi sasvim su izmišljeni.

7

1

OTVARA SE PROZOR

Bio je to čovjek (baš čovjek?) koji je imao hrabrosti da mu

kaže kako je shvatio Život. Lik tajanstven, uvijen u rečenice što

bijahu kao izlomljene, nedovršene. Dok je govorio onako, u

parabolama, na mahove se istezao u nešto nestvarno i neizvjesno.

Tko li je? Odakle je? Je li došao iz kakva radničkog predgrađa, iz

gradića u pokrajini, iz bolnice, ludnice, inozemstva, sa planine ili s

mora? Tko će znati! Ušao je u njegove šetnje i u njima ostao, zašao

u njegove misli, kao netko na koga se naviknemo iako ga ne volimo,

te ga podnosimo od navade i čak slušamo što kazuje. Bio je mlad a

doimao se kao postariji, nalazio se negdje između trideset pete i

četrdesete. Onizak, s naočarima, ušiljena nosa, sitna uha. Glava

uzana, kosa prorijetka, na sljepoočicama prosijeda, izgled mu zato

kao u čovjeka što je podosta proživio.

— Tako mlad a već sijeda kosa! — govorio kadikad Antonio

Branco.

A on upro u zrak dva sitna crna oka i, kao duhom odsutan,

odgovorio:

— Nema patnje bez posljedica...

Neko vrijeme bijahu gotovo nerazdvojni. Prijatelj koji ga je

predstavio — odvjetnik kriminalist što je volio novinstvo —

povjerio je Luisu Nobreu — tako se onaj zvao — da vodi statistiku

trgovačkih stečajeva u Santosu. A Santos bijaše Brancu sva prošlost.

Svi njegovi rođaci i znanci, čak ona žuta kućica u ulici José

Bonifacio, gdje je rođen i gdje je prvi put čuo snažni zvižduk

brodova što se ljuljaju na vodi, obli kao nekakve metalne ribe, i

plove iz luke u luku, neprestano.

Nekoliko preporuka olakšavalo je Luisu Nobreu posao, pa je on

putovao svakog tjedna, i tako, dok bi se zadržavao u gradu, on i

Branco bijahu drugovi u šetnjama i razgovorima. U početku to

poznanstvo nije baš zanimalo Antonija Branca. Ali kako su dani

prolazili polako je opažao da prema Nobreu osjeća prijateljstvo.

Nobre je donosio stare poštanske marke za zbirku koju je Branco

počeo slagati još u djetinjstvu, po nagovoru jednog strica što je umro

8

te iste godine negdje na sjevernim ravnima. Donosio mu je i

krijumčarene cigarete što ih je nabavljao na brodovima. Jednog dana

pozva ga na večeru. Otišli su u skroman restoran, gdje su butine i

sirevi visjeli o tavaničnim gredama i gdje je mnogo svijeta jelo i

glasno razgovaralo uz trbušaste vinske boce. Pili su. Vino je kao i

ljubav: zove i spaja. Odonda je prevladavši posljednji oprez i

sustezanje, Antonio Branco imao prilike vidjeti da je Luis Nobre

dobar čovjek, obrazovan i veoma zanimljiv.

Ona opreka u izgledu i u godinama — Nobre imađaše sijedu

kosu — pojačavala je uvjerenje da se nalaziš pred sasvim drugim

čovjekom, koji doista poznaje Život u svim njegovim mijenama i

očitovanjima. Bijaše taj Nobre kao neobjavljena knjiga, što

zadivljuje čim je otvoriš.

Sve su više vezivali prijateljstvo među sobom i sve više

razgovarali. Ako je početak bio ponešto formalistički i klizio

površjem, kasnije se sve mijenjalo, razgovor se raspletao i

produbljivao. Otada se doticahu svačeg, govorili su o svemu. Inače,

govorio je Nobre.

— Veoma si mlad i kontemplativan — govorio mu je,

smiješeći se. — Razgovor je nešto suptilno kao i mišljenje. Prije

nego što izreknemo riječ, treba je osjetiti kako živi u nama. Pobijati

je, opsjedati, sve dok ne pobijedi i prijeđe u zvuk. Jer riječi, kad se

rode, nisu izražajne same po sebi. Oživljuje ih naš duh, moraju biti

žive da bi se shvatile.

Branco nije baš shvaćao pravi smisao tih razmatranja. Ljudi i

život dotad su za nj imali krute oblike, gotovo nepromjenjljive. Od

nekih se rasuđivanja naprosto ježio. Kao u snu, nazirao je nova

obzorja. Pokušavao je da ih dokuči, ali uzalud. Kad bi krenuo da ih

dohvati i shvati, sve mu izmicalo. A Luis Nobre sve ga više zavodio.

Kazivaše da je shvatio život.

— Ne, ne, dragi moj — objašnjavao Nobre — nisu te pojave,

naposljetku, tako jednostavne ni beznačajne. Ja, koji sam mnogo

putovao — i govoreći tako upro bi pogled nekamo u visinu, kao da

štogod traži u daljini — shvatio sam taj neprobojni i nedokučivi vid

ljudi i stvari. I došao sam do najviše odgonetke.

Branco u muk tonuo. Kadikad bi se razgovor, što je ostao

lebdeći pred vratima kakva kina, nastavljao u tramvaju ili u

hotelskoj sobi Luisa Nobrea, na trećem katu zgrade na Avenidi.

9

Malo-pomalo, prijatelj s naočarima postao je Brancu potrebnim

drugom, gotovo svagdanjim, s kojim se uvijek savjetovao kad

posrijedi bijaše štogod što se ticalo najdublje nutrine, ljubavi,

filozofije, umjetnosti, svega što bi mu zavrtalo u mozgu i duh mu

opsjedalo kad bi se našao pred kakvom misli što je probijala mučnu

stazu i tolike mu boli sijala u srcu.

— Kako je to, Luis Nobre? Kako to objašnjavate?

Uvijek ga je tako zvao: Luis Nobre. Nije se mogao odlučiti da

prijeđe na ti. A znao bi još potegnuti i gospodine.

A onaj mirno sjedio, palio cigaretu i odgovarao. Pušio je

mnogo, previše. Nije pušio jedino kad nije govorio. Obično bi ga

nedjeljom, podvečer, Nobre potražio. Najčešće bijaše ozbiljan,

gotovo zatvoren. Izlazili bi zajedno i ne bi izmijenili među sobom ni

riječi, a kadikad bi i u šetnji prešli dobran put a da ne bi usta

otvorili. Za tih razgovora sa samim sobom Luis Nobre nije pušio. A

kad bi otvorio kutiju s cigaretama, značilo je to da će govoriti. A

govorio je dobro. Glasom mirnim, jasnim, dubokim, što je dolazio

više iz njegova ja negoli iz njegova mozga. Bio je to siguran, živ

glas.

Tko je zapravo taj Luis Nobre? Gdje je rođen? Odakle je

došao? Kakav mu je rod i život? Branco to nije znao, a onaj nije o

tome kazivao. Jednom, kad je ušao u njegovu sobu i na stoliću vidio

album s fotografijama, upita:

— Jesu li vaše?

— Jesu, s putovanja. Pusti papir.

U mnogim je prilikama Branco nastojao povezati pojedine

rečenice. Bijaše u njima nekakva negativnog smisla što je odudarao

od njegovih vjerovanja i načela. Luis Nobre polako je raščijavao i

pokapao njegovu individualnost, tako te se Branco kolebao u svojim

uvjerenjima: on mu je iznosio i na nj gomilao takve razložnosti i

takve argumente da su mu padali na glavu kao željezne kugle. A

onaj njegov glas, topao i dubok, odzvanjao kao da je od tuča.

Često je Nobre, raspredajući razgovor, izvlačio riječi i razvijao

misli što ih Branco ne bijaše kadar slijediti. On, koji u početku nije

pridavao neke velike važnosti Luisu Nobreu, počinjao je sada

razmišljati o prijatelju. Na mahove hvatao ga strah od same one

pojave, uvijek iste, nepromjenljive, mirne, bešćutne. Luis Nobre nije

se nikad jadao. Nije se otkrivao. Nije se nikad otvorio da bi pokazao

što mu je u duši. Nikad, ni na trenutak, nije dopuštao da mu preko

10

usana prijeđe dašak vlastitog života. Da ne bijaše šutnje za koje nije

pušio, ne bi bilo nikakva znaka što bi pokazivao njegova

razmišljanja.

Kad ga je Branco prvi put sreo — upoznao ga je s njime doktor

Palisse, koji je pisao duge članke o parlamentarizmu u Glasu —

Luis Nobre sam se suho predstavio: »Ja sam iz Rija. Dvanaest sam

godina bio konzularni službenik i prošao mnoge zemlje.«

I doista, putna isprava, koju je odmah pokazao, potvrđivala je

njegove riječi. I poslije toga, zauzet putovanjima u Santos, gdje je

popisivao trgovačke stečajeve, i optrpan poslom, nikad se više nije

na to vratio.

Da kažemo po istini, nije ni Branco uvijek želio da zna

pojedinosti iz prijateljeva života. A bilo je prilika kad im se

razgovor razvezivao u srdačnosti, te se doticahu različitih tema, i

čak se činilo da su stari drugovi.

Zbivala se u Brancu, a da gotovo i ne bijaše svjestan toga,

duhovna preobrazba pod utjecajem apstraktnih, neodredljivih fraza

Luisa Nobrea.

Jednog je dana, onako iznebuha, onaj istočio preda nj pitanje

kojemu nije mogao odmah dokučiti pravo značenje.

— Vladaju li se vrste po preciznom zakonu evolucije, ili je pak

njihov razvoj gola slučajnost?

Branco zastao. U duhu je ponovio ono što je čuo. Već je vidio

da je pitanje duboko, zagonetno. Što da odgovori? Svaki bi njegov

argument bio samo priznanje jedne unaprijed određene dogme.

Ostao je tako, pogleda uprta u strop, u držanju čovjeka koji

razmišlja o rješenju kakva problema. Ali, i ne znajući zašto, nije u

onaj tren bio voljan da odgovara. Nije zauzeo jasan stav pred tom

filozofskom jednadžbom, i njegovo se rasuđivanje kolebalo, pamet

mu se smela.

Nobre sjeo u naslonajač kraj stola. Večernje svjetlo što je

ulazilo u sobu kao pregršt sunca na zalasku, palo mu po blijedom

licu. Mogao je letimice zapaziti kako su mu brazde na licu dublje,

istaknutije. I kako mu se čelo zatvara u istovrsnoj paraleli, da

nestane na sljepoočicama, podno prvih sjedina.

— Slučaj ima pretežnu ulogu u evoluciji vrsta — odgovori

sam, istim glasom, kao da nastavlja razgovor, i ne opazivši, možda,

da Branco nije odgovorio. — De Vries je našao Onotheru u divljem

stanju, u lijehi nekog vrta u Amsterdamu. To je protuslovilo

11

Darwinu, koji je vidio gdje se tako ruši njegov veličanstveni plan,

sazdan da obuhvati sva živa bića Svemira, sva podložna polaganim i

neumoljivim zakonima evolucije. Eimer je s pomoću genepistaze

dokazao da ima praznina u evoluciji individua, da ima prekida u

naravi vrste, kao da, zbog ovog ili onog utjecaja, biće ne podliježe

obavezama determinizma, nego stvara, na svoj način, svoj život.

Vrste evoluiraju, mijenjaju se, preobražavaju, pod imperativima što

su unaprijed dani, ali slušaju i ono što im nametne Slučaj.

Luis Nobre zastade da zapali novu cigaretu.

— Tu interferenciju Slučaja — nastavi — to jest događaje

bezrazložno predodređene, što su istaknuti čimbenik u mijenjanju

vrsta, nalazimo čak u najkompleksnijim manifestacijama. Neki je

lovac u Mato Grossu ubio primjerak izvanredno rijetke kornjače.

Možda posljednji primjerak jedne nepoznate ili izumrle vrste.

Ušutio je i napol zaklopio oči, kao da nastoji sabrati misli.

— Da uzmeš analizirati povijesne činjenice, da zaviriš za kulise

različitih dvora i palača, vidio bi kako je Slučaj, kao Newtonova

jabuka u zakonu sile teže, u mnogo prilika odgovoran za čine

pojedinaca i naroda.

Luis Nobre zastade za koji trenutak. Povukao je i odbio

nekoliko dimova. Prebacio je nogu preko noge te istim glasom, koji

kao da je dolazio iz daljine, nastavio:

— Gotovo svi događaji našeg života vezani su za

beznačajnosti. Jednog dana na nekom uglu susretneš starog

prijatelja. Iznosi ti nešto, obrazlaže. Taj događaj mijenja tvoj pravac.

Tvoj dan mijenja klimu, vezuje te s drugima. Ti drugi ljudi stvaraju

u tebi nova stanja, što su nalik na susredne krugove što se javljaju na

mirnoj površini jezera kad u vodu baciš kamen. Da nisi zakrenuo za

onaj ugao, sav taj iznenadno nastali svijet ne bi postojao. Postojao

bi, možda, neki drugi, o kojem ne znaš kakav je, a koji bi pak

potekao od tvoga prvog pokreta, kao zvučni val što lagan i treperav

nastaje impulsom kakve antene.

Luis Nobre zgnječio je u kristalnoj pepeljari opušak svoje

beskrajne cigarete.

— U interplanetarnim bezdanima — poče opet — protežu se

mliječne staze u beskraj, među trilijunima i trilijunima zvijezda što

se razilaze u neizmjerljivoj brzini. I što su dalje te mliječne staze,

jure sve brže. Kakve li fantastične simfonije zvijezda u njihovu

raspršivanju svjetla, zvijezda što se udaljuju golemom orbitom

12

univerzuma, o kojemu još ne znamo bježi li i sam ili pak stoji,

nepokolebljiv, i pribiva toj transcendentnoj i čudesnoj trci što brazda

grudi modrog etera! Svjetlu što isijavanjem dolazi do svemirskih

maglica potrebni su milijuni godina svjetlosti da dopre do naših

očiju. Druga svjetla s drugih zvijezda putuju od postanka svijeta a

još nisu stigla do nas. Unatoč tomu nepojmljivom napučenju

beskraja, gdje vrve kvintilijuni galaksija, svemir je prazniji negoli

zrakoprazni prostor što se može dobiti u laboratoriju. Između jedne

zvijezde i jedne svemirske maglice ima toliko prostora da naša

Zemlja ondje ne bi bila ni kolik najsićušnije zrnce pijeska. I što je

onda čovjek prema svemu tome?

Prijatelj sklopi vjeđe, kao da polako spušta dva zastora. Jedva

vidljiv smiješak ocrta mu se oko usta. A potom nastavi, istim

glasom:

— Čuj! Siđi s visine i uđi u ono beskrajno maleno. Pogledaj

kap vode: milijuni klica. Uzmi kubni centimetar zraka: milijuni bića.

A čovjek, premda rob tih neumitnih zakona koji ga gnječe i

uništavaju, kušao je u početku da se, u nagonskom činu obrane,

pokrije najtoplijim krznom, da bi se zatim ogrnuo purpurnim

plaštem, stvarao krune te izmišljao bajoslovne sudbine za

stomilijunti dijelak sekunde koliko iznosi mjera njegova života,

trenutak tako sićušan da se i ne bilježi u simfoniji svemira!

Nakon poduže stanke — Branco se još nije pomakao — Luis

Nobre udahnu duboko i proslijedi:

— Jednom mi je, u Singapuru, neki momak iz brazilskog

konzulata pripovijedao kako je sva njegova nesreća nastala od

beznačajnosti: odatle što je naučio plivati. Na nekoj plivačkoj

priredbi upoznao se s nekom ženom i zaljubio. Ta strast, otrovna,

sazdana od instinkta, tjerala ga u svakakve ludosti. A žena,

nesmiljena, tražila sve više. Pokušao je i kocku. I zelena čoha

progutala ga u valu vodoravnu i duboku.

Luis Nobre ušutje. Večernje svjetlo iskradalo se iz sobe, kutovi

se uvijali u meku polutamu. Branco, pogleda uprta u strogi profil

prijateljev, sjedio kao obajan njegovim riječima što bijahu poput

kantilene kojom fakir začarava zmiju.

— Jedne noći u Parizu, u kavani na trgu Montalon, gdje bijahu

klupe za dadilje — tako rijetke! — da se mogu odmarati, ljeti, o

zalasku sunca, sreo sam vremešna čovjeka, koji mi je pripòvjedio

svoju povijest. Ah, ah! — poprati Luis Nobre — tužna povijest

13

starčeva potekla je od nekakva jela s majonezom što ga je pojeo

između ostalih jela. Bilo je to davno, na nekoj večeri. Od majoneze

strašno ga zabolio želudac. Pozvali su liječnika. Imao je taj

bolničara. Ovaj mu predložio posao. Bijaše posrijedi tvornica

gumene robe. Tvornica ga je upropastila. Upustio se u prijevaru…

Krivotvorio potpise. Dopao zatvora. Dok je sjedio u zatvoru, ostao

bez žene. Sam, obeshrabren, bolestan, bez sredstava i bez snage da

počne iznova, živio je od pozajmica. Ali su i one presušile.

Naposljetku je spao na to da prosjači...

Luis Nobre stisnu vilice. Bore mu na čelu postale dublje, oči

sjale jače.

— U Berlinu su me predstavili jednom političaru. Ministru.

Čovjeku optrpanu odličjima. Nalazio se taj na vrhuncu slave i moći.

U nekoj prilici, poslije nazdravice i koktela, upitah ga kako je tako

mlad dotjerao do ministra. Bio je on mlad čovjek, plave kose,

atletskih ramena, ovalna lica; usta mu odavala smionost. Nasmiješio

se na moje pitanje. Kaza mi kako je njegova sudbina potekla od

pogibije jedne ptice. Da, baš tako. Kad mu bijaše osamnaest godina,

bio je na izletu sa stricem, i tada je kamenom ubio ševu, eine Lerche

— kako reče u svome jeziku. Stric, koji ga je odgajao, član nekog

društva za zaštitu životinja, oštro ga je prekorio, izgrdio. Sinovac se

opro, uzjogunio, i nazvao strica budalom. Stric mu uskratio

mjesečnu potporu. Bez sredstava, momak ostao na ulici. Jednog

dana, na nekom uglu — uvijek ugao! — naiđe na čovjeka što bijaše

dobar prijatelj njegova oca. Taj prijatelj služio je u nekog grofa kao

kočijaš. Čuvši mu nevolju, kočijaš ga uze k sebi. Momak je završio

kao pridruženi član grofove posluge. Grof je imao kćer. Bila je

ružna ali bogata. Momak je prosudio da bi bila ludost prezreti

priliku koja se pruža kao zreo plod što ti visi pred nosom. Raspletala

se u taj čas, u njegovoj svijesti, moć čovjekove slobodne volje.

Bijaše on tada čovjek kojim je mogao ovladati i po svome ga

oblikovati i onaj drugi svijet što je iskrsnuo na uglu kao »slučaj«.

Ali nije. Počeo je udvarati djevojci. Obostrana naklonost. Flert.

Zaljubljenost. Prvi poljubac. Za njim svadba i miraz, bogato

ženinstvo. Punac ga gurao naprijed. A on se htio uspeti, osjećao je

da može. Postao je narodnim zastupnikom. Zatim i ministrom... »U

mome radnom salonu stoji, na podnožju od granita, skulptura: velika

ševa. To mi je maskota.«

14

Nobre zastao. Vani noć protezala krila, a u sobu, što je sve više

tonula u tamu, dopirale tanke pruge svjetala s Avenide što su, tamo

dolje, treperila i palucala kao stotine krijesnica. Nobre ustade,

polako. Pritisnu na električno puce i prođe osvijetljenim prostorom

gore-dolje. Nekoliko koraka. Zatim stade i pogleda prijatelja.

Smiješak mu za prodirnim, zamišljenim očima.

— Ne boj se. Znaš li zašto sam toliko uporan u ovome? Zato da

ti pokažem kako nema sudbinâ ni poznatih određenja. Sve što se

pokreće u našem duhu, sve što pogađa našu osjećajnost i odjekuje u

našem srcu, unatoč raznolikim promjenama, uvijek je reakcija

nečega što se dogodilo izvan nas. Slobodna volja djelitelj je te

jednadžbe, ona je ono poznato, ona određuje, daje dijagnozu,

odabire i vodi. Ona provaljuje iz tih aglutinacija, kao da je

intersenzorijalna iskra električnih plodova u trajnom dodiru. I tako

vlada svijetom…

Brancu glava pala na prsa kao trupac. Luis Nobre opet sjede.

Uze pušiti. Tako prođe nekoliko minuta. Potom se oču onaj isti glas:

— Čini mi se da moja razlaganja izazivaju vihor u tvome

mozgu. Očito se ruše kule tvojih uvjerenja. Ruši se čitav jedan svijet

što su ga polako gradile tisuće godina i što se donedavna u tvojoj

glavi uzdizao poput piramida. Ruši se taj, ali se rađa drugi, kao

zvijezda na nebu, i otvara se još jedan prozor u tvome duhu, odakle

će pred tobom pucati nepoznati vidici i širiti se neistražena područja,

nezamislivi krajolici. Trebalo je da stignemo dovde da bi ti shvatio.

Bliži se trenutak velikog otkrića. Povest ću te u hram.

— Kakav hram? — u čudu će Antonio Branco.

— Vidjet ćeš. Sutra ćemo zajedno Kraljici. I dobit ćeš odgovor

na svoja pitanja.

15

2

ZDANJE OD TISUĆU KATOVA

Sutradan uvečer Branco se nađe u hotelskom dizalu. Žurio se,

radoznao, nemiran. Kakav li je to hram o kojem je govorio Luis

Nobre? Vjerski, znanstveni, politički? Možda hram macumba?1

Zatekao je prijatelja kako reda knjige na polici. Vidje ga s leđa,

pogrbljena, kao upitnik. Zastade na vratima, oklijevajući, gotovo

uplašen. Ona je neobična spoboda izazivala u njemu istobodno

čuđenje i strah. Često se osjećao utučenim, uniženim, pred tim

neprobojnim stvorom čiji je sud neumoljiv i čiji ga razbor naprosto

razoružava — pred tim čovjekom na čiji se glas njegova misao

povija kao prut na vjetru.

— Uđi, sjedi — pozva ga Luis Nobre, ne okrenuvši se. — Za

koji trenutak zajedno ćemo van.

Polako je, neobično polako, sredio knjige, pregledao papire,

poredao po stolu, simetrično, različite predmete i napokon dohvatio

ogrtač.

— Spreman sam.

Siđoše. Vani sjala metropola, golem cvijet od ebanovine i zlata.

Luis Nobre dozva taksi i dade neku adresu, koja kao da bijaše

prividna. Auto kliznu u noć. Kroza stakla vidjeli se fluorescentni

oglasi što promiču kao raznobojne krijesnice. »Dođite na zabavu u

Žuti klub«. »Pijte najbolje pivo na svijetu.« »Ovdje je sreća.« I

žamor grada. Tiha pročelja usnulih kuća. Prazni, tužni prozori

uklopljeni u sjajne lukove neonskog svjetla. »Čitajte najbolje

svjetske novine.« »Pijte ovdje ukusnu kavu Bugre.« I opet svijetle

praznine, puste ulice, ukočeno drveće. Auto brza, guta put. Brancu

nelagodno pri duši. Previru pitanja u njemu, ali ni jedno ne prelazi

preko usana. A drug, suzdržljiv, mučaljiv, mrk, niti ga gleda niti što

govori. Jure kola neprestano, a Branco ne zna kamo. Ulice sve

nepoznate. Zgrade se redaju mračne i tajanstvene. Promiču obrisi

drveća kao legije priviđenja duž praznih avenija. Branco ne osjeća

ni svoj dah, njemu je kao da lebdi negdje u zrakopraznom prostoru,

1 Macumba, u Brazilu, fetišistički obred crnačkog porijekla, s primjesama

kršćanskim, praćen plesom i pjesmom, uz bubnjanje. — Prev.

16

kao da se sav u nekakav padobran pretvorio. Naposljetku, nakon

tolike vožnje (koliko li je vremena prošlo? sati? stoljeća...?), kola

staju pred golemim vratima nekakva tamna zdanja, u ulici sasvim

pustoj.

Luis Nobre siđe i plati vožnju. Zatim, kao da je paž u službi,

uze prijatelja za ruku te ga povede. Kakve li hladne ruke! Antonio

Branco pođe s njime, poslušno, nije imao vremena da ocijeni gdje se

to nalaze. Uđoše. Bešumno automatsko dizalo poveze ih u visinu.

Jedan, dva, tri, dvadeset, stotinu, tisuću. Koliko katova? Tko bi

znao! Nije se moglo odrediti. Brancov razbor ostao je daleko, u onoj

sobi na Avenidi gdje je Luis Nobre pred njegovim zapanjenim očima

razvijao kozmičku panoramu od koje se smeo. Pamet je ostala

ondje. Zato se nije snalazio u nepoznatom zdanju. Kad je dizalo

stalo, Nobre ga za ruku, sveudilj hladnu, odvede u golemu

polutamnu dvoranu, golu, ledenu.

— Evo nas!

*

Antonio Branco prijeđe po zidovima. Od kamena su. Promotri

strop. Ravan je i gladak kao glatka strana kakva kristala, a bijel kao

da je od bijelog mramora. Pogleda pod. Sjaji se i blista kao dragulj.

Nobre nije ni riječi prozborio za sve vožnje. Ali se sad očuo

njegov glas što para tišinu, glas kao od kovine, suh, gotovo ga. ne

možeš prepoznati:

— Stigli smo.

Branco se trže.

— Kakvo je ovo mjesto! — protisnu, jedva prikrivajući strah.

Luis Nobre ostavi ga nasred dvorane te pritisnu maleno puce,

umetnuto u zidni udubak. Malo zatim polako se, kao dvije ruke,

razmakoše neka vrata, pokretana nevidljivim prstima.

— Dođi.

I opet ga povede za ruku.

— Gdje smo? — usmjeli se Branco, u pol glasa.

— Čekaj.

Bijahu već u drugoj dvrorani, neobičnoj kao što je i prva. Niska

je, hladna, pravokutna, slabo osvijetljena. Tišina u njoj kao u grobu.

— Luis Nobre, gdje smo? — zavapi Branco, komu se stijesnilo

oko srca.

17

— Ne miči se. Vratit ću se za koji časak — odgovori Luis

Nobre.

I na vršcima pristiju, nečujno, iziđe kao sjena.

Antonio Branco osjećao se kao čunak izgubljen na golemom

oceanu.

Kakvi li duboki i neobjašnjivi osjećaji zapljuskuju srce onoga

koji razabire, kao on sada, da će na pusta traganja i pitanja, na koja

dotad ne bijaše odgovora, napokon izbiti objašnjenje. Spoznati

nepoznato, izmjeriti neizmjerljivo! Vidjeti ono što se prije krilo u

tami. Odgonetati. Ta je riječ zavodila ljude mnoga tisućljeća. A što

bi, uostalom, ljudi htjeli? Znati. Tajna nas zanosi, opija. Ljudsko

biće, tajanstveno porijeklom, i u pustim vijugama svoga unutarnjeg

carstva, zbiva se u svojim obmanama, ljulja se na slatkoj ljuljački

svojih pretpostavki. Ako život nudi tako malo, a tako je velika žeđ

za znanjem, onda vjerujemo u ove božanske tvorevine osjećaja.

Svijet svakoga od nas prima tisućljetno nezadovoljstvo svih svjetova

što trepere svaki za se.

Izbija tako, iz tih traganja i pitanja, potreba da se pluraliziraš.

Svaki usamljenik trpi. Odatle želja da se projektiraš, kao u

centrifugalnom pokretu, prema obodnici. Priroda je samoću ispunila

kaznama, staze joj popločala strepnjama, pitanjima, halucinacijama,

sileći čovjeka da se, pobijeđen, povuče u hipoteze, kao što uplašeno

dijete traži zaklona.

Sve te ideje, često premetane u Brancovu mozgu — krivnja je

na Luisu Nobreu — i dalje su previrale u njemu, u toj dvorani

praznoj kao prostor u tunelu, gdje nema daška vjetra ni topline i

blagog daha što ga oko sebe šire mjesta znana i domaća. Bujaju,

nadimaju se i vrtlože, sudaraju i drobe, glava mu gori od ognjice, u

tome ambijentu ledenu kao hladnjača.

Antonio Branco pretitrava svoje duhovne razgovore, sada su

mu kao najgore patnje u životu, a ujedno kao najozbiljniji i najljepši

razlog postojanja. Nesretni oni što imaju oči u trbuhu! U njima se

osušila najplemenitija od svih ljudski funkcija — misao! Sve ono što

se ne individualizira, uzdižući se nad larvalne bijede organskog

raspadanja, postaje dijelom rudimentarnih bića. Život trbuha ima

projekcionu granicu, skučenu kao završetak kakve cijevi.

*

18

Još je tako namatao misli, kadli se zid rastvori po srijedi,

nečujno i polako i on vidje — gdje li se to nalazi? kakva je to

zgrada? — nagu ženu što prilazi ne gledajući ga.

Uputila se prema naslonjaču od ebanovine što se

dostojanstveno, kao prijestolje, uzdizao na tamnu podnožju, među

masivnim crnim stupovima, od granita; Luis Nobre, koji je išao za

njom, požuri se naprijed; zastavši na dva koraka od Antonija

Branca, izreče svečano — kao što je samo on znao — jednu jedinu

riječ:

— Evo ga!

Naga žena nato ga pogleda. Kakvih li očiju! Režu i probijaju!

Prozirne! Hladne! Nepokretne!

Branca svuda znoj probio. Bijaše mu kao da ga vihor valja. Tko

li je ta naga žena? Naga? Podsjećala je na mramorni kip što ga je

vidio u nekom muzeju, davno, davno, možda u drugom životu... Ali

onaj mramorni kip bijaše življi i topliji negoli taj što je eto pred njim

i gleda ga.

Luis Nobre obrati se prijatelju:

— Završili smo jedan put i počinjemo drugi. Duh ti je spreman.

Ovo je dan tvoga posvećenja, uvođenjem.

I okrenuvši se ženi, reče:

— Možeš mu pokazati ogledalo.

Ustala je iz naslonjača ili prijestolja te odmjerena koraka, kao

da se ravna po ritmu glazbe koju Branco ne čuje, krenula prema

jednom kutu. Ondje pritisnu na gotovo nevidljivo puce, i pojavi se

okruglo staklo, veliko kolik okno na brodskoj kabini.

— Priđi i pogledaj — reče Nobre.

Gotovo nesvjesno Branco priđe i pogleda. Nobre ostade kraj

njega.

— Pogledaj sada ljude kakvi su u stvarnosti. Unutri, u srcu.

Nalazimo se pred sedmim čulom. Psihoskop koji smo načinili ima

moć da prodre u svačiju podsvijest i da nalaz prenese ovamo, na

staklo. Na zapovijed tvoje misli, ova naprava prikazuje suprotnu

stranu čovjekovu.

I doista, u jasnoći ogledala pojavi se slika jednog prijatelja što

je izbila iz Brancova mozga, dok je Nobre objašnjavao rad

psihoskopa.

Branco čvrsto zagleda. Ah, bijaše »on«, dobro ga prepoznaje.

Ali koliko je drukčiji! Kakve li strahote biti tako podao! Stvorenje

19

što se činilo produhovljenim, praveći se kao da ublažuje tuđe drame,

eto tu, puno sebičnosti i trulosti, gomila vlastite probitke, tašto se

brine o sebi i smije se mišljenju i glasu što ga okružuje. Kako je

strašna istina i kako li nagriza!

Nobreov glas odjeknu:

— Napravili smo psihoskop da dokažemo kako smo

izvještačeni. Mnogo tisućljeća ovo se čovječanstvo pretvara i

prikazuje pod lažnim ruhom i krije se pod konvencijama. I što je

profinjenija ta tvorevina koju nazivamo civilizacijom, vidiš, čovjek

sve više zastrašuje čovjeka. Želiš li vidjeti koga drugog znanca?

Gledaj!

Branco posluša i zaklopi oči. Bijaše odurno ono što je vidio.

— Gledaj. Pogledaj drugoga. Dalje.

I gledao je, sve, i strašno trpio.

— Nalazimo se u ljudskom biću. Ronimo u njegovu

unutrašnjost, utrobu, staničje. To je limb, čistilište, gdje se vrše

organske mijene i gdje klijaju, u apsolutnoj neodređenosti oblika, u

prvim počecima pokreta, mirijade Života, koji će se, kasnije, prožeti

svim determinizmima i svim slučajnostima. Pazi ovamo! Ovo je kao

kakav slivnik. Pogledaj dalje. Ondje ima krvi. Gledaj...

— Dosta! — viknu Branco, izvan sebe.

— Ne, nije, gledaj dalje — uporno će i nesmiljeno Nobre. —

Vidi kako je zagušena u moždini iskra razuma.

Zagušena i zaboravljena, ako ne i odbačena. Mulj je prekrio

zvijezdu. Od taložine uvenuo je cvijet. Od ljudske spirale, što teži k

visinama kao biljka željna zraka, postalo je ovo ljigavo čudovište što

gmiže poput ličinke.

Zacijelo je sve to samo san? Teška snomorica? Ali taj glas

Luisa Nobrea! Neprestano se talasa zrakom.

— Slušaj, napravili smo ovaj psihoskop za upućene, jer samo

oni koji znaju promatrati mogu pravo vidjeti. Sada valjda znaš što je

to izvještačeni čovjek i zašto ga treba uništiti.

I nakon stanke što se otegla u vječnost, nastavi: — Od onoga

davnog trenutka kada je ljudski stvor stekao svijest i tako se

oslobodio vegetiranja u tami i među zvijerima, on je došao do

spoznaje o svome mjestu u svemiru. Od onoga dalekog vremena nije

mu više bilo moguće da se izjednačuje s drugim bićima, životinjama

i biljkama, što žive ne znajući da postoje. I još više: žive mrzeći se.

Zašto Čovjek nije poštovao svjetlo svoga razuma? Zašto se držao

20

izvan svoje istine i stvarao novi bestijalni svijet, bježeći od najviše

iskre koja ga ozaruje i prosvjetljuje? Zašto je svoj život skučio i

satjerao u sferu vlastite sjene? Zašto je naše opstojanje tako puno

nesklada? Zašto je čovjek, umjesto da voli bližnjega, počeo mrziti

čovjeka? Imamo svijest, a što činimo da je poštujemo? Ništa. I eto

zato su ljudi onakvi kakve si ih vidio psihoskopom. No, u svojoj

funkciji, nisu ni dobri ni zli: samo su izvještačeni.

Luis Nobre se namršti, dvije uspravne bore, kao dva stupa,

sastaviše mu se na čelu. Osjetivši slabost, Branco se, drhteći, nasloni

na jedan od velih stupova u dvorani.

— Ne vjeruj onome što se piše i objavljuje. Uvijek ima

zločinačke sukrivnje kad se nešto veliča i hvali.

Bitna istina u razvitku ljudskog bića, prilike u kojima ono puže

kroz vremena, rijetko kad nalazi odjeka. Povici što ih čujem, što se

dižu u zrak i trepere u eteru, znaj, ostaju kao udari oluje po

glibovitom površju močvara. A močvare su kao zaboravljena duša

ljudska: sudbina im je da se ne otvaraju.

Antonio Branco trže u prijatelja dva uplašena oka. Suhe usne

pokrenule se da nešto kažu.

— Zašto govorite tako? Kakva vas razočaranja preplavljuju?

Kakve vam gorčine izjedaju srce?

— Ne, nije ništa takvo. U svijesti su mi vapaji mnoštva koje ne

poznajem i koje još nitko ne poznaje. U ovim strašnim trenucima

analize, kad moja misao oblikuje ove riječi, preplavljuje me

neizmjerna bol. Nešto kao kozmička patnja, u najvišem trenutku

njene manifestacije.

Antonio Branco osjećao se kao da je sav izbijen iz kolotečine.

Kakva li besmisla!

Glas Luisa Nobrea odjekivao u njegovim ušima, ali on nije

mogao reći je li taj glas negdje u njemu ili izvan njega. Htjede

pogledati prijatelja, ali se poboja susreta s onim oštrim, ispitivačkim

očima koje ga nisu ostavljale nego su ga pratile kao savjest što peče.

Htjede pogledati nagu ženu što je osjećaše za sobom kao fluid. Ali

se nije usudio. Kad bi je pogledao licem u lice, činilo mu se, srce bi

mu se sledilo zauvijek.

*

21

U neugodnoj tišini one dvorane, utonule u hladnu i nepokretnu

svjetlost što je sve preobličavala, Antonio Branco oćutje sraz u sebi,

kao da se odjednom srušio jedan život. Usta mu se ispuniše

gorčinom. Strašno je trpio. Da je mogao, u onaj čas, proplakao bi

cijelim tijelom, da izlije neizmjerni jad što mu je mučio dušu. Što je,

naposljetku, učinio da toliko trpi? Kakav je zločin učinio da se tako

poruši cijelo mu biće? Kako je i zašto došao dotle, do toga

besmislenog raspinjanja čula? Sav izranjen, imao je dojam da mu se

iz tijela krv istače.

Tko je taj strašni čovjek što ga polako ubija? Tko je ta naga

žena, prozirna i bešćutna kao da je od stakla? Gdje se to nalazi?

Kako je ovamo dospio?

Sva su ta pitanja, kao i druga, ostala bez odgovora. Uzbunilo se

nešto u njemu i potreslo ga, kao u posljednjem naporu onih što su na

samrti. Odjednom uzdiže glavu. Bijaše nepodnošljivo nastaviti tako,

u toj strašnoj mori, u toj muci. Vjeđe mu udarale kao dva slomljena

krila, i glas mu zapišta kao u provali vihora:

— Tko ste vi, napokon?

Luis Nobre u nagloj kretnji uspravi leđa. Na neodređenoj

svjetlosti zagonetne dvorane istegao se njegov lik, bijaše kao da će

Brancu u oči provaliti. Antonio Branco nije se micao. Napeo je

mišiće, stisnuo vilice. U nagonsknj obrambenoj kretnji upeo je svu

snagu, kao u posljednjem trzaju onoga komu su glavu odrubili a on

bi da živi. Tijelo mu se napelo, spremno da i napadne. Za njim,

nepokretna, ravnodušna, ostala čudovišna žena ledenih očiju.

Luis Nobre upro u prijatelja dvije neobičene zjenice što su

čudno sjale iza spuštenih obrva — dvije zjenice u kojima je Branco

otkrio, nakon blijeska mržnje, trag samilosti. Zatim, izgovarajući

slog po slog, u tonu duboku i sjetnu, oču se opet Nobreov glas što

razdire tišinu:

— Treba osloboditi biće od zla što su ga drugi stvorili

stvarajući, pored čovjeka, izvještačenog čovjeka, samo da ga izlože

trpljenju!

Antonio Branco tresao se od nestrpljenja. Čuo je onaj glas kao

da izlazi iz njega samog, iz podzemnih dubina njegova vlastitog

života, gdje se, u pravom sukobu sudaraju nataložena uvjerenja.

Odlučan da otkrije unutarnji smisao i značenje svoga bića, ponovi

pitanje, grčevito viknuvši:

— Tko ste, naposljetku?

22

Ovaj put Luis Nobre nije ga pogledao niti je odgovorio. Utonuo

je u misli. Branco nato, osjetivši u sebi provalu svih muka i svih

sumnja, progovori protiskujući riječi kroza zube:

— Tko ste vi? Zašto mi svojom prisutnošću zagorčavate život?

Zašto me trujete? Sve u meni umire. Sve što vidim i dodirujem samo

je razočaranje i ledena hladnoća beskorisnosti. Već odavna opažam

kako se podrivaju temelji i ruše kule jednoga mirnog svijeta što se

osipa kao brdo od pijeska.

Nobre prođe nekoliko koračaja dvoranom. Potom, nekako

blaže, odgovori:

— Svaki je početak mučan, svako posvećenje bolno.

— Ali ja strahovito trpim — dočeka Antonio Nobre. — Od

svega što bijah, iz pepela što je u meni ostao, rađa se drugi čovjek,

koji je sada svjestan da vidi. Zašto? Tko ste vi?

Svjetlost ojačala, obasjala mu lice. Preplavljene tom jasnoćom,

življe iskočiše crte izmučenog lica na kojem se ogledahu tajanstvene

tjeskobe. Pred tim izražajem nemira i straha, boli i jada, neprobojna

maska Nobreova prvi put pokaza osmijeh, mek i tanak kao što je

svilena nit. Smiješak je koji trenutak poigravao na usnama Luisa

Nobrea, bijaše kao da je štogod iskočilo iz bezdana.

— Možda »ugao« za koji si zakrenuo...

A onda će, sagnuvši se nada nj, glasom što bijaše kao da dopire

iz bunara:

— Možda sam ja »Slučaj« koji je u jednom trenutku probudio

bitnu snagu tvoje osjećajnosti, kao što električna voltaža bombardira

posljednji atom, čupajući iz njega imanentnu energiju.

Branco osjeti kako mu tlo izmiče ispod nogu. Presvaja ga

obamrlost, neizreciva tupost tijela. Zatvori oči. Čelo mu probijale

graške hladna znoja. U previranju dojmova što su mu mozak

smućivali, isticala se i stršila jedna riječ, golema, neizmjerna,

beskrajna: »Slučaj«.

To je dakle Slučaj!

A ona, žena? Tko je ona? Život? Smrt? Savjest? Budućnost?

Sadašnjost? Što je ona? Tko je?

Njegove misli u bunilu udaraju u kovitlac, a ideje, tek što se

jave, već umiru.

Umiru! Je li to dospio u mrtvačnicu? Ah, odatle ta tišina i

ledena hladnoća! Ali smrt ne treba da bude takva, ta iz svih

dedukcija što ih je izvodio dobro se sjeća da ona nije mračna sablast

23

ni zla prikaza, nego imperativ života, posljedica životnog ciklusa,

imanentna fatalnost, uzvišen cilj na kraju svih dana. Ona je potreba.

Velika, apsolutna potreba! Što bi bilo da smo vječiti? Život bi bio

samo pusto, mučno gmizanje kroz vrijeme. A patnja bi bila još gora,

jer ne bi imala kraja. Kraja. Da, kraja. Smrt je kraj, svršetak. Oh,

kako li je božanski kraj života! Svršetak svega. Ideš, ideš, ali znaš

da ćeš stići. Čeka nas počinak nakon svega, jedan datum, dan, sat,

tren. U taj tren moramo umrijeti, stići cilju. A kad ne bi bilo toga

trenutka, toga kraja? Što bi bilo od nas? Kakve li neizmjerne muke

podnositi život bez kraja! Kakve li dosade u stvarima koje se nikad

ne završavaju!

Zastade u misli. Prijeđe rukom po glavi. U onoj tišini što je

probijaše samo glas Luisa Nobrea, Branco mišljaše da je sve

halucinacija (Liječnik mu je jednom rekao kako gubi fosfate.) I u

nadi da će se otresti te more, unaprijed je uživao u tome kako će se

probuditi miran i zadovoljan, slobodan od snomorice ovog časa,

tako teška i puna strave.

Odahnuo je nekako razvedren. Nikakva glasa ni šušnja, nigdje

ni najmanjeg traga života. Samo njegovo srce bije, ubrzano udaraju

njegove arterije. Uvjeren da je sve samo san, otvori oči. Ali sve

bijaše strahovito stvarno, mučna zbilja. Luis Nobre stoji pred njim.

Dvoranu je sveudilj gušila ona blijeda i otegnuta svjetlost što je

rezala svaki protil. A ona, naga žena, svećenica, još se nalazila na

svome hladnom prijestolju.

— Kako se osjećaš? — upita Luis Nobre, nagnuvši se nada nj.

— Oh, ne znam. Mislio sam da sanjam. Sve mi se vrti u glavi.

Ne mogu da se snađem. Noćašnje otkriće sasvim me smelo. Plaši

me taj psihoskop.

— Razumijem, dakako. Ali u tvome duhu ima otpora Valja

nam nastaviti.

— Ne, neću. Želim se vratiti kući.

— Beskorisno je to, sada. Stigli smo na prag dvaju svjetova, a

to je kao da pribivamo, u zvjezdanim sferama, rađanju planeta. Nije

moguće vratiti se. Nema povratka sa svjetova što smo ih otkrili.

— Ali ja ne mogu dalje, umoran sam, iscrpen.

— A ne, ne. Skupi snagu. Nalazimo se u životnim vrenjima

organizma. Ne možemo natrag. Došli smo od svoje volje. Zar ti nije

ovo istraživanje vrijedno i značajno?

24

— Jest, jest — promuca Antonio Branco, bojeći se da mu

protuslovi.

— Onda nastavimo.

Antonio Branco ponovno prijeđe pogledom po dvorani. Vidio

je ženu kako sjedi gdje je i sjedila, vidio Luisa Nobrea, vidio

okruglo ogledalo kako se jasno ističe na zidu. I osjetio onu tišinu.

Kakve li tišine! Neće je nikad zaboraviti. Kao da se sama smrt

razlila zrakom. I ništa da se makne, sve miruje. I same njegove misli

kao da su stale, nigdje nikakva pokreta ni šušnja.

— Čuj — reče Luis Nobre i priđe mu bliže. Pogled mu blag,

prijateljski, a brazde na čelu, koje su toliko isticale onu masku,

nekako se umekšale, ublažile. — Uvjeren da smo umjetni,

izvještačeni, što ćeš sada?

Branco ga gledao, ne znajući što da odgovori. Što zapravo hoće

taj čovjek? Koliko je puta već govorio tako! A on ne razumije! Gdje

mu je razbor? Kakav je to govor, kakav jezik? Što ću sada? Pa što

bih!

Nobre uhvati njegovu misao te objasni:

— Dali smo ti sposobnost da vidiš ljude kakvi su unutra. Dat

ćemo ti i moć da ih mijenjaš. Privaćaš li?

Nije dokučio dubinu pitanja. Da mijenja ljude? On? Kako?

Može li ljudsko biće raspolagati takvom moći? A kad Nobre, eto,

tvrdi da smo umjetni, vještački, kako onda mijenjati umjetna bića?

Luis Nobre krenu prema prijestolju. Zastade koji korak od nage

žene te pruži ruku da nešto primi — Branco ne mogaše razabrati što

je posrijedi. Vrati se potom i dade Brancu par rukavica i naočari:

— Evo, ovo je tvoje oružje. Navuci ove rukavice, i svaka ruka

koju stegne tvoja imat će neobičnu toplinu. Nosi ove naočari, i

svake oči što ih tvoje pogledaju živjet će drugim životom i sjati

drugim sjajem. Bit ćeš čovjek višebrojnik, jer će u tvome biću

zaiskriti ona iskra koju je umjetni čovjek ubio ne znajući da je time

ubio sebe. Staklo ovih naočari načinjeno je od jednog dijela tvari od

koje se pravi psihoskop.

*

Antonio Branco slušao zapanjen. »Čovjek višebrojnik, čovjek

umjetni...« Sve je to očito, strašna halucinacija, kolaps njegovih

čula. Zato se nije usprotivio, nego je samo progunđao:

25

— Učinit ću kako želite. Ali treba da iziđem odavde. Ponestaje

mi zraka, glava mi otežala!

— Imat ćeš vremena da se odmoriš. Dosta je za danas. Spremi

u džep rukavice i naočari. Bit će ti korisne na putu koji ćeš početi.

Sutra ćemo razgovarati više. Velik je put pred nama, i mnogo ćemo

vidjeti. Oprosti se s Kraljicom, pa ćemo se vratiti u grad.

Kraljica? Luis Nobre zove je Kraljicom? Zašto? Kraljica čega,

kad kraljevstva i carstva nestaju? Nekakav razlog zacijelo ima Luis

Nobre kad joj daje taj naslov. A ja, dakako, ne shvaćam.

Prišao je ženi i pružio joj ruku, ali ništa nije stisnuo, jer se žena

nije ni pomakla. Samo ga je pogledala prozirnim pogledom, koji ga

se čudno dojmio: bijaše mu kao da kroz njezine oči vidi drugu

stranu, onu za njom.

Prije nego što su izišli, Nobre joj se još jednom nakloni:

— Prva je lekcija dobra. Za nekoliko dana odvest ću ga

profesoru Stonelu i doktoru Carrabu. A onda će upoznati i druge, na

redu će biti Electro, Marta Lai, dona Lazinha i profesor Candido

Marciano.

Branco je čuo, ali nije razumio. Tko su ti ljudi? Što bi još od

njega htio Luis Nobre? Zar nije dovoljno to ludilo i taj pusti

besmisao što ga je unio u njegov život?

Iziđoše. Lift se spuštao, spuštao...

26

3

PODZEMNI RAZGOVORI

Kad se probudio, ujutro, Branco se našao u svojoj sobi. Bijaše

u svojoj kući, oko njega njegove stvari, njegova odjeća, sav domaći,

mirni okoliš, a u svemu sunčana zraka, ona ista što ga redovito

posjećuje u jutarnje sate, eno je, probija na isti otvor među

rebrenicama na prozoru. I pijetao pjeva na susjedovu dvorištu. U

zraku šum, bruji život, prolaze tramvaji, trube automobili. Ćutio je

umor u glavi. Pogleda na sat te opazi, iznenađen, da je već

jedanaest. Začudio se što je spavao toliko. Pretitra u glavi događaje

minulog dana. Sjeti se posla, ulice, večere. A onda, što bijaše

onda...? Ah, onda... Luis Nobre, Kraljica, psihoskop! Kakva li

pričina! (Valja uzimati fosfate!) Kakva li strašna sna! Kakve li

muke!

Ustao je, s uzdahom olakšanja. Sve je dakle samo snomorica. I

bolje tako. Tama stvara utvare, tjeskobe, strah! Sukrivac i pomagač

naših slabosti ulučuje zgodu da nas uplaši, sad izobličujući obrise

stvari, sad sastavljajući u tami najčudnije i najsmionije slike. To je

boginja koja u svojim mračnim prebivalištima miješa đavolje

šumove i najfantastičnije obrise. A na sunčanom svjetlu sve se

raščinja i nestaje, jer svjetlost odgoni tamu i njezinu mračnu pratnju.

Deset ili jedanaest sati počinka obnavlja organizam.

Krenuo je u kupaonicu. Prolazeći pokraj stolice (s okruglim

naslonom) na koju je, razodijevajući se, odlagao odjeću opazi na

položenoj kravati par rukavica i naočari. Zastade, sledi se. Bijaše mu

kao da mu se tijelo sasvim ukočilo, pogodila ga nenadana uzetost, u

kamen ga pretvorila. Pruži ruku i dohvati rukavice. Doista postoje.

Uze naočari. I one postoje, osjeća ih u rukama. Stisnu ih, u dalekoj

želji da ih uništi... Ali uzalud: ostadoše kakve i bijahu.

— Ne, nije bila snomorica! — viknu u sebi.

Naglo rastvori rebrenice na prozoru da unutra uđe svjetlo sunca

što je plamtjelo u visini. Čuo je gugut golubova i zvuke sambe u

glasu neke pralje što je sapunala rublje u koritu. Okrenu glavu i

kradom, u strahu, pogleda rukavice i naočari, u nejasnoj nadi da su

pričin, opsjena. Ali ne, nisu.

27

— Postoje! Postoje! Moram vidjeti Luisa Nobrea.

Odjenu se na brzu ruku te iziđe trčeći. Dojuri kao vihor u hotel,

otrča prema Nobreovu stanu i pokuca na vrata.

— Naprijed!

Da, eno ga. U kućnoj haljini sjedi na terasi i promatra dolje,

grad u pokretu.

— Onda, Luis Nobre, sve je stvarnost?

Prijatelj se okrenu, hladnokrvan.

— Dobar dan. Kako si?

Branco stade, zbunjen tolikom ravnodušnošću. A onaj nastavi,

kao da i ne zapaža onu ojađenost:

— Sve je istina. Imaš Kraljičine predmete. S tim oružjem bit

ćeš odgonetač, to jest čovjek višebrojnik.

— Kako, Luis Nobre?

— Tako što ćeš razumijevati tuđe drame. Rukavice ti daju moć

da stiskom ruke osjetiš što je u duši tvoga bližnjeg.

— Znači...

— ... da odsad imaš dar za shvaćanje.

A onda će mu, tiše:

— Pokušaj, ogledaj. Navuci rukavice i stisni kome ruku. U

njima je posebna moć. Njeno unutarnje značenje objasnit ću ti

kasnije. Ta moć uvodit će te u život svakoga komu stisneš ruku. I

tako ćeš biti u velikom, istinskom ljudskom smislu postojanja.

*

Branco stajao ne mičući se. A u mozgu mu samo svrdlale riječi:

»Ljudski smisao postojanja.« Što li mu je to? Ljudsko postojanje

ima dakle ljudski smisao što ga mogu pokazati samo rukavice i

naočari? Tko ih nema, znači, ne može shvatiti taj smisao? Shvaćaju

ga samo ljudi višebrojnici?

Nobre i opet utonuo u promatranje. Kao da nije ništa posrijedi,

mirno je i radoznalo gledao danji život metropole, taj mravinjak što

mu se, uzavreo, pružao pred očima.

Branco se, klonuo duhom, brzo pozdravi.

Uputio se kući. Dan bijaše svijetao, s nebom što se ispelo

visoko, u beskraj, prošarano bisernim oblacima. Krenu pješke niza

široku asfaltiranu ulicu. Suprotno navadi, nije zastao ni pred kojim

izlogom da gleda raznobojne tričarije. Puste misli rojile se u glavi,

28

svrdlale mozak. Kao da je u njemu, u njegovoj unutrašnjosti, tkogod

sa svrdlom, te svrdla li, svrdla... Misli previrale, udarale u kovitlac, a

među njima vijugala ona koju mu je Luis Nobre (ma tko je taj Luis

Nobre?) usadio u glavu te osobite noći u kojoj mu bijaše kao da su s

njega svukli tjelesnu ovojnicu, s odjećom mu odgulili i kožu i meso.

Rukavice! Išao je ulicom odmjerena koraka, kao automat, i

sjetio se njih. Dobro je upamtio kakve su. Bile su gotovo bijele,

svilenkaste, fine i rastezljive, kao da su od ljudske kože. A ako su

doista? Zastade, zapanjen na tu pomisao. Nemoguće! Rukavice od

ljudske kože! Takvih, siguran je, nema nigdje na svijetu.

Došao je kući, ušao pravo u sobu i stao pred stolicom na kojoj

ih bijaše ostavio, pomislivši da su možda kakva zla čarolija. Dugo ih

je i radoznalo promatrao, ne usuđujući se da ih dotakne. Naposljetku

ih uze među prste. Kako su glatke i mekane! Bez nabora i neravnina,

kao da su doista od kože. Zbunio se. Zar bi to moglo biti? Rukavice

kao što su ove, s takvom moći, jasno, neće biti od jareće ili jelenje

kože.

Čuo je iz daljine riječi Luisa Nobrea, riječi koje kao da se

lelujaju zrakom, trepere kao kajde iz glazbene ljestvice. Rukavice

mu daju moć razumijevanja. Razumijevanja — čega? Drugih ljudi

— ponavljan onaj glas kao da se javlja daleka jeka. Ah! on već

počinje razlikovati zavojicu svjetla u gustoj tami svog neznanja i

neshvaćanja.

Malaksao, stavi rukavice i naočari u džep te iziđe. Kad se našao

vani, odluči da ogleda neobični dar o kojemu je govorio prijatelj.

Htio se uvjeriti o tome kako njegov duh počinje otkrivati tajanstveni

i mračni svijet u kojem živi (ili preživljuje, nadživljuje?) u velikoj,

golemoj nesvjesnosti.

Polako je usmjerio korak prema gradu, pod zlatnim suncem što

je jarkim svjetlom preplavljivalo sve pod sobom. Kao nenadan

sijevak sjeknu mu mozgom lik doktora Nidija Alvarenge, koji mu

uvijek bijaše odbojan, čovjek čije se same nazočnosti užasavao.

Minuli događaji, odbijene usluge, bezrazložna antipatija. On jc bio

simbol jedne navade i postupka, rođeni birokrat. Bogat, na visoku

položaju, nosilac jednoga uvaženog, tradicionalnog imena, rođen u

zlatnoj kolijevci. Kad ga je Antonio Branco prvi put potražio da ga

nešto moli (ne sjeća se što), odgovor bijaše niječan. I tako uvijek,

mnoge godine. Niječan, uostalom, za sve i svakog. Tako je među

Brancom i doktorom Alvarengom nastao dubok jaz. Branco se

29

neprestano klonio svakog dodira ili susreta s njim. U rijetkim

prilikama kad bi naišao na nj, da mu ne bi otrgnuo ruku — a to nije

mogao — on bi je cjelunuo. Jadno, kukavičko držanje što je dolazilo

iz podsvijesti, od drevne legende što još živi u arapskoj poslovici:

»Poljubi ruku koju ne možeš otrgnuti.« Drevni Arapi imaju i drugih

poslovica, kojih se Branco sjećao prolazeći Avenidom. »Sjedi na

rub ulice i čekaj da prođe tijelo tvoga neprijatelja.« A na

istočnjačkim kućama, gdje se miješaju molitve iz Kur'ana i

popijevke duge i jednolične kao pustinjski pijesak, Arapi urezuju na

vratima izreku tragično nedokučivu: »Samo je smrt istinita.«

Smrt? Što je smrt? Nekakav podzemni glas javlja mu se na uho.

Dopire iz daljine, iz beskrajnih bdjenja punih pitanja, i kazuje mu

kako je ona — smrt — nužnost života. Treba dakle umrijeti da bi se

živjelo. Ali tko, naposljetku, živi kad sve umire? On jedva da

poznaje smrt. Život je samo odsutnost smrti. Život kao da je vidljiva

slika nečega što nije viđeno.

Odlučio je da se upusti u veliki pokus. Uspeo se uza stepenice

zgrade gdje je doktor Alvarenga provodio mnoge sate svoga dana, u

bijednoj, nekorisnoj funkciji.

Ništa ne radeći i ne govoreći, uspio je da postane tabu. Zaštićen

svojom titulom, puštao je da vrijeme protječe. »Doktore Alvarenga,

kako je ovo?« pitali ga oni što ga okruživahu. A odgovor bio uvijek

jednak: »Pogledajte u pravilnik.« Kao kakav anatom-patolog, ili kao

strvinar, živio je od mrtvih činjenica, istrulih. »Doktore Alvarenga,

ne bi li bilo bolje ovako?« A odgovor glasio: »Pogledajte pravilnik.«

Nekom je prilikom uskratio kartu drugog razreda tuberkuloznu

bolesniku samo zato što pravilnik nije određivao drukčije. »Ali

čovjek umire, vani, na hodniku, a imamo mjesta u bolnici.« Slušao

je, ozbiljan, kao da želi ostaviti dojam kako razmišlja i kako ga se

slučaj kosnuo. Ali ništa od toga, nije uopće razmišljao. »Pravilnik ne

dopušta.« I jadnom čovjeku nije preostalo drugo nego da ode —

odvukao je sa sobom svoju bijedu i bol. I umro je u nekakvu

noćnom zakutku, na rogožini žutoj kao mrtvačko cvijeće.

Doktor Alvarenga tako je napravio karijeru. Netko je rekao:

želiš li uspjeti u životu, ne treba ti ništa poduzimati. Oni koji se oko

nečeg trude i brinu o čemu, uvijek zaostanu. A on se nije ni oko

čega trudio, nije probijao putove, nije se micao. Zato je postigao

najviše položaje u upravi.

30

Branco ga je mrzio. Onaj nepomični profil bijaše Brancu kao

rana na duši. A sada je eto krenuo — krivnja je na Luisu Nobreu —

da ga potraži. Htio ga je vidjeti. Bijaše to njegov prvi, odlučan

pokus s Kraljičinim predmetima.

U predsoblju, prije nego što je ušao, namaknu naočari na nos i

navuče rukavice na ruke. Nebesa! Rukavice mu prilegoše uz kožu,

pristaju kao salivene. Pa to kao da su njegove rođene ruke!

Pokuca na vrata, a kad iza njih doprije ono kratko i suho

»Naprijed!« Branco uđe.

Doktor Alvarenga sjedi zavaljen u naslonjač, pred njim stol

prekriven knjigama kojih nije nikad listao.

Kad ga Branco ugleda, unatoč naočarima, osjeti kako mu leden

srh prosrsi kičmu. Bijaše kao da se rana opet otvorila. Tamo eno

sjedi kreatura koju bi najradije zatro kad bi samo mogao! Koliko se

mržnje nakupilo za tih dugih godina! U životu i u činima te nakaze

nije nikad otkrio nikakve koristi. I nikad, unatoč onome visokom

položaju, nije uspio doznati — niti će ikad tko doznati — što misli i

što radi taj čovjek što je hladan kao kakav gmaz i zatvoren kao

stijena. Govoreći malo, gotovo nijem, nametnuo se upravo zato što

nije ništa radio ni poduzimao. Bijaše on kao sjena života.

Sve je to brzo prošlo Brancu glavom, kao brz dašak vjetra.

Ponovo je oćutio kako mu krv kola tijelom. Pružio je ruku (u

rukavici) i ljubazno rekao:

— Dobar dan.

Doktor Alvarenga prihvati pruženu ruku i nasmiješi se. Nikad

mu se još nije tako nasmiješio.

— Kako ste! — upita ga Branco, drugim glasom, ljubaznim.

— Ah, traljavo — odgovori blago onaj.

Branco ga gledao, nije mogao da prepozna tu promjenu.

Njegov stari neprijatelj nije više onaj nekadašnji. Bore na licu

jasnije se vide, sijeda i rijetka kosa, hepatitične mrlje na koži,

skleroza žila na glavi. Kako se samo postarao!

Podiže ruku da odagna nekakvu daleku misao, i prsti mu

dotaknuše naočari. Ah, razumije! Nosi naočari što mu daju moć da

vidi kroz kožu i tkivo. Sve sada raste, uvećava se pred njegovim

očima. Kako li bijahu netočne pretpostavke da doktor Alvarenga ne

stari jer ne radi! Stari on, stari, nego što! I te,kako! Umire.

Promotri mu omlitavjelu, ovješenu kožu, to je već nekroza,

obamiranje tkiva. Promotri zjenice: osjenjene su, kao zakoprenjene,

31

skleroza; usne podrhtavaju, kao u samrtnika. Pred njim je, eto,

čovjek čije je tijelo u organskom raspadanju.

— Kako ste, doktore Alvarenga? — upita drugi put, nekako

uplašeno, kao da želi vidjeti hoće li glasom prekinuti ono strašno

osjećanje umiranja.

— Loše, prijatelju, loše. Na kraju puta. Ako sam učinio malo,

više neću stići. Bliži se kraj...

Branco osjeti duboku sućut prema tome stvoru, sućut kakvu

nikad nije osjetio. Njegovi dotadašnji dojmovi i sudovi nisu dakle

bili točni. Taj eto pred njim, biće je koje i samo živi, plaća svoj

danak boli. Što je taj šutio svega svog života, bijaše od straha. Što

nije radio ni djelovao, kriv je život koji ga je priječio. Koliko je ljudi

što bi htjeli govoriti a ne mogu! Koliko je onih što bi da rade, da se

bore, da stvaraju, ali nailaze na tisuće zapreka! Doktor Alvarenga

bijaše jedan od tih. Puštao je da prolaze oluje. Nije se usuđivao da

ide protiv prilika. I tako se zapustio, opustio. Što li sve nije potrebno

da bismo živjeli!

Dobrano dirnut, Branco mu htjede reći neka se ne žalosti, valja

se pomiriti s tim da životu dolazi kraj, treba biti spreman na smrt

svakog trena, primati je kao neumitnost, u smislu one neporecive

izreke orijentalne mudrosti.

Bijahu to rukavice! Kraljičine rukavice! I neobične naočari iz

hrama! Njihove su leće, nema sumnje, oživljavale bezbojne, uvele

crte i pokazivale ono što je za njima. On je očito pogledom prodirao

s onu stranu tkiva. Pluralizirao se.

Kakvom li ga je čudesnom moći obdarila žena u onome

divovskom zdanju!

Ostao je neko vrijeme s doktorom Alvarengom, koji mu je

govorio o svojim slomljenim nadama, o svojoj obitelji, o bolesnoj

kćeri, o malom nećaku što ga je pogodila uzetost, o snovima što ih

je sanjao a nikad ostvario.

Branco slušao. Nije znao govori li to prijatelj ili pak glas

odzvanja u njemu samom. U jednom trenutku oči doktora Alvarenge

orosile se suzama. I Brancu se pogled zakoprenio.

Na rastanku Branco ga zagrli kao da mu je to otac. Proživljao

je u sebi dramu doktora Alvarenge i naprosto ga volio, pun sućuti.

Shvaćao je da je taj čovjek bio žrtva, a ne krivac i uzročnik prilika.

*

32

Kad je izišao, okrenuo je da švrlja gradom. Osjećao je rukavice

i naočari, donesene iz hrama, kao sastavni dio svoje sudbine i kao

bič svoje senzibilnosti. S njima, sve se činilo drukčije, sve bivalo

nevjerojatno. Najblaži bridovi, obrisi onoga što i ne vidimo, jer naše

oči jedva razlikuju putove, istezali se i rasli u goleme razmjere,

otkrivala se ždrijela što zjape. Nalazio se u novu svijetu,

paradoksalnu, gdje su se brazde naših bližnjih razlijevale kao rijeka,

a drveće se prometalo u neznana, silno napučena carstva.

Zastao je na uglu ulice i prišao staroj platani: nikad je prije nije

zapažao, nije ga se doimala unatoč veličini. Doista je drvo bilo

veličanstveno, ali gledano kroz te naočari izdizalo se gotovo pod

zvijezde. Promotri stablo i vidje nevjerojatna obzorja. Milijuni

stvorova vrvjeli njegovom korom, udubinama, napuklinama,

bolesnim dijelovima... sve sama vreva i brzanje. Naočari otkrivale

čitav jedan svijet, razmicale granice opažanja. Vidio je i drugu

stranu. I eto zato su ljudska stvorenja sada bila tako čudna, tako

drukčija i tako gola u svojoj apsolutnoj stvarnosti. Kao sinoć, u

Kraljičinoj dvorani, prolazio je kroz organizme, zavirivao u

moždinu, i vidio — doista vidio! — kako se rađaju reakcije, u

tajanstvenom radu i vezivu intracelularnog života. Kao kakav

ronilac ronio je u neistraženim dubinama onih svjetova.

Maknuo je naočari, i sve opet, kao čudom, postade onakvo

kakvo bijaše prije. Sve se prometnulo u drvo, čovjek na vratima

dućana bijaše običan čovjek, ali tako dalek od njega da ga i nije

zamjećivao. Stavi opet naočari, i sve se ponovi. Tako se uvjerio da

može ući u srž svjetova. Posjeduje nešto čarobno, nešto kao

»Sezame, otvori se« života i stvari. Silno ga se doimalo sve to, i pod

tim dojmom pospješi korak.

Prelazeći preko trga što se pruža pred njegovom kućom, naiđe

na kuma Dita, koji je živio iznajmljujući svoj automobil.

Vidje ga utučena, na licu mu zamor.

— Što je, kume?

— Sve naopako, prijatelju. Poslovi loši, a kći mi teško bolesna,

gotovo joj nema nade...

Branco mu steže ruku da ga pozdravi. Na srce mu pali jadi,

tuga golema. Trpio je zbog njega.

— Zaista mi je žao. Velika je tvoja bol.

— I još kako...

33

Nije bilo potrebe da mu odgovori. Branco je suosjećao s njime.

Tužan, oprosti se s kumom i krenu kući. Na pločniku netko mu

prepriječi korak.

— Ah, Toni! Koliko je vremena prošlo što te nisam vidjela!

Kao si!

Podigao je glavu i prepoznao nekadašnju susjedu — Nena!

Kakva li ugodna susreta!

— Eto, ide čovjek gradom i više ne vidi prijatelje. Otkako su se

tvoji preselili, nisam nikog vidjela. A kako ti je majka?

— Ah, tako, tako. Ponešto je boležljiva.

— I ja. Otkad sam se udala, prestala radost i veselje.

Branco maknuo naočari da se pokaže kakav jest. Nena mu stavi

ruku na mišku — kretnja davna, prisna.

— Sjećaš li se lijepih vremena, Toni?

Sjećao se, kako ne bi. Iskrsnu mu u sjećanju prva mladost, kad

je susjeda, mlada djevojka, puna života i osmijeha, dolazila jutrom,

poslije kave, da posjeti donu Emerencianu. Ulazila je bučno. »Dobro

jutro, dona Emerenciana. Zelenar je već prošao. Bit će danas

vrućine.« I u smijehu otvarala je vrata njegove sobe, ulazila

govoreći veoma glasno i sjedala u dno njegove postelje. Nena bijaše

starija kakvih osam godina, imaše razvijene grudi, mesnate usne i

zube bijele bjelcate. Jedva je znala čitati. Otac joj, »striko« Joan,

imao voćarsku tezgu na Velikoj tržnici i, kako se govorilo, mnogo

novaca u štedionici. Antonio Branco budio se na djevojčinu buku i

navlačio pokrivač sve do očiju. »Ne boj se, neću te otkriti.« Sjedila

je tako na postelji i gledala ga čudnim pogledom. »Još ćemo se mi

vjenčati, je li tako?« I smijala se. Ovda-onda, kad bi majka bila na

dvorištu, Nena polako zavlačila ruku pod plahtu da uhvati

Brancovu. »Da znaš kako si mi drag! Mogli bismo biti zaručnici,

nije li tako? Što mari ako sam starija! Ti si već odrastao čovjek!« I

držeći se za ruku (Brancova je drhtala), ostajali su mirni, bez riječi,

kao da govore nemuštim jezikom. Malko bi se nadnijela nada nj,

kao da mu uređuje kosu, a Branco gledao kako joj podrhtavaju

okrugle i nabrekle dojke, kao da trepere očekujući suzdržano

milovanje. Njegove smeđe oči caklile se od užitka u tim novim

doživljajima. Ona ga gledala nježno, vlažnih i poluotvorenih usana.

Nena se često navraćala, stanovala je u kućici podignutoj na

veliku dvorištu što ga je htjela kupiti tvornica tekstila. Nena bijaše

dobra djevojka, vesela, bučna i srdačna. »Da nisam starija, bi li me

34

onda volio?« pitala ga ona. »Da znate, dona Emerenciana, jednog ću

se dana udati za Tonija«, govorila njegovoj majci. A on se crvenio.

Njegovih dvadeset godina bijahu niz sastavljen od dužnosti i muka.

Tko je bila ta Nena što mu je milovala ruke i gledala ga tako željno?

Kasnije je shvatio da to nije bila ljubav nego prvi dodir sa Ženom.

— Kamo si se to zamislio? — prekide ga Nena.

Branco stavi naočari. Drugo iskustvo. Da, i sada je lijepa, ali je

svježina mladosti počela nestajati s njezina lica. Naočari otkrivale

bore, uvećavale ih. A tko ne stari? Kad je njezinu ruku uzeo u svoju,

u rukavici, osjetio je da njezin život protječe u znaku nečeg što je

tužno i gorko: dosada.

— Takva nam je sudbina, Nena: idemo, trpimo, starimo.

— Starimo? Pa ti si mlađi nego prije, premda si ponešto mršav.

Jesi li bolestan?

— Nisam. Mnogo radim.

— Eh, tako je. Moj je život bio pakao. Udovac za koga sam se

udala — kad me ti nisi htio, nadoveza i zlobno se nasmiješi — samo

me zlostavljao.

— Zašto?

— Zato što je divljak. Sve je spremno za rastavu. Ne mogu

više.

Još su malko razgovarali o prošlim, nezaboravnim vremenima.

Branco se svega sjećao, i onih stisaka ruke pod plahtom, onih

čežnjivih pogleda i usplamtjelih grudi.

— Pozdravi donu Emerencianu i kaži joj da ću je posjetiti ovih

dana.

*

Malo kasnije Branco se opet našao kod kuće, u svojoj

jednostavnoj sobici, gdje stare slike vise na zidovima I gdje su

knjige razbacane po kutovima. Sjeo je u bečki naslonjač i širokim,

čežnjivim pogledom obuhvatio onaj tihi prostor svoje prošlosti.

Hvatalo se sumračje, sunce još bacalo zrake, traci mu koso ulazili u

sobu. Skinuo je rukavice te i njih i naočari stavio na stolić. Preplavi

ga nenadan osjećaj olakšanja. Nije više patio. Bijaše kao da je dašak

tajanstvena vjetra odnio sve njegove brige i nevolje. Misleći na

doktora Alvarengu, na Dita i Nenu, razabra da je krenuo zapletenim

35

stazama. Sjeti se Luisa Nobrea. Uzročnika svega toga! Hoće li s

vremenom odgonetati taj tajanstveni lik što se zove Slučaj?

36

4

ATOMSKI ČOVJEK

2Te noći, umoran od tolikih događaja, Antonio Branco odluči

da ode na počinak ranije. Nije gotovo ni večerao. Majka mu dade

čašu mlijeka, čudeći se toj nevoljkosti u sina.

— Zar nećeš štogod za večeru, Toni?

— Neću, mama, umoran sam!

I leže još prije devete.

Kad je objutrilo te se probudio, sjeti se minulog dana. Kraljičini

predmeti, eno, još su ondje. Postoje i potvrđuju stvarnost o kojoj on

na mahove mišljaše da je snomorica.

Uspravi se na postelji, sjede. Uze namatati misli. O čemu li je

to razmišljao Antonio Branco? Plovio je od jednog iznenađenja do

drugoga, iz jedne tajne u drugu. Vidio je da njegovo duhovno stanje

dolazi od onoga strašnog početka traganja. Ali nije dokučivao širinu

vidika što se pred njim otvaraju. Rijetko kad naše predviđanje stvari

i događaja obuhvaća i razumijevanje onoga što se ima dogoditi. Ma

koliko da smo inteligentni, naša pamet uvijek ostaje s ovu stranu

stvarnosti. Potencijalni svijet što ga nosimo ne organizira se uvijek;

u nekim prilikama rastvara se i nestaje, kao plamičak svjetlosti što

luta. U drugo vrijeme događaji imaju moć jaču od nemoćne volje

čovječje. Eh, kad bi život bio ono što bi ljudi htjeli da bude! Lijepi

bi se zakoni izmislili, i oceani ne bi bili tako uzbibani. Imali bismo

ono apsolutno, i lako bi nam onda bilo svaku čežnju i želju pretvoriti

u pouzdanost. Ako nam i nije moguće posvema i radikalno

promijeniti tok događaja, naša je interferencija u vanjskom

ambijentu osjetna i istinita. Što li sve čovjek nije učinio od onih

tamnih vremena pećinskih? Pronašao je oganj, pripitomio zvijeri,

uzorao polja, iskrčio šume, izbrazdao mora. Odjenuo se, nakitio,

namirisao. Sve to snagom volje, premda kolebljive, bez velikih

mogućnosti da odjednom promijeni izgled događaja i tok velikih

2 Valja napomenuti da je ovu knjigu nakladna kuća »Guaira« stavila u prodaju

istodobno u Sao Paulu i Rio de Janeiru 26. svibnja 1945, dakle sedamdesetak

dana prije eksplozije prve atomske bombe (u Hirošimi 6. kolovoza l945). —

Prev.

37

dinamičnih pokreta što su temeljem hoda i napretka ljudi i svjetova.

A da je čovjek ostao rutav divljak, u svome primitivnom stanju,

podložan fatalnosti velikih i malih izvanjih događaja, i da ga nije

pokretao onaj sveti plamen — što bismo danas imali? Ništa. Ali

mijenjamo štogod ovdje, utječemo ondje, ostavljamo trag i pečat,

svoje misli, kojoj su, obično, potrebna stoljeća da bi se probila i

pobijedila. Ali što su stoljeća prema nepromjenljivosti beskraja?

Brancova pamet bivala bistrija što je zamor više popuštao. Htio

je pripremiti jednadžbu, s jasnim pitanjima, i s time doći Luisu

Nobreu. Rukavice i naočari otvaraju mu nepoznato obzorje, nove

vidike, koji ga zavode ali i plaše. Zašto je njegovo poznanstvo s

Luisom Nobreom dobilo takav obrat? Tko je on, taj Luis Nobre?

Slučaj, kako reče onomadne? Ali je onda Slučaj opipljiv, tjelesan,

živ, on koordinira, harmonizira, okreće u srodno ono što je različito i

raznorodno? Slučaj postoji, a ako postoji, može poprimiti ljudsko

obličje i odraziti se u toliko pravaca i treperiti u toliko prilika, on je

kao dah što oživljuje stvari, određene, obilježene, mrtve? Slučaj,

onda, to je Luis Nobre? A izvan Luisa Nobrea, što ima? A u njemu,

u njegovu umu, svijesti, duhu, u njegovu unutarnjem životu, u

prostoru gdje nema granica — što je tu postojano, što istinsko?

Antonio Branco podnimi se obadvjema. Kad bi tako razmišljao,

zamor mu preplavljivao duh, tupost ga presvajala. Sjetio se

trenutaka, za jednoga među posljednjim susretima s Luis Nobreom,

kad ga je, u žestokoj i nenadanoj kretnji pokušao zgrabiti za mišicu.

Mislio je da će vidjeti kako će mu se ruka povući pred prazninom,

jer mu se nazočnost prijatelja više činila vizijom negoli prisutnošću.

A ipak je mišica postojala. Oćutio je pod prstima tjelesnost, obujam,

toplinu. Luis Nobre dakle postoji, istinski. Ako je on Slučaj, onda taj

Slučaj živi.

Ne mičući se, nastavio je da namata misli. »Fosfati prijatelju,

fosfati« — odzvanjao u ušima udaljen glas liječnikov. Nije dakle

posrijedi Slučaj, nego su fosfati, oni su krivi za ove nemire što su

nalik na ludačka priviđenja. Ah, da nije uhvatio mišicu Luisa

Nobrea, Branco bi se smatrao izgubljenim.

Brzo se odjenuo. Trebaju mu potanja objašnjenja, pojedinosti,

svjetlost u tami kojoj se uzalud otimao. Iziđe da opet potraži

prijatelja. (Prijatelja? Zar bi Luis Nobre mogao biti prijatelj?)

Zateče ga gdje u svojoj samotničkoj sobi čita.

38

— Luis Nobre, za ime Božje, objasnite mi! — zavapi zadahtan.

— Objasnite mi sve! Duh mi je zbunjen. Ništa više ne razabirem.

Odmaram se jednu noć, a onda dane i dane trpim.

Nobre ga pogleda u oči, pogledom dubokim.

— Danas ćeš se upoznati s profesorom Stonelom, gore, na

Jaragui.

— Zašto? — upita Antonio Branco, ožalošćen.

— Da bi shvatio. Nećeš? Ne želiš se odmoriti? Takav on bijaše,

govorio je u parabolama. Uvijek je bio takav. Njegove riječi,

kretnje, sve je nekako ostajalo u zraku. I onda su njemu, Antoniju

Brancu, trebali sati i sati razmišljanja da bi razmrsio splet onih

apstraktnih pojmova i malko prodro u međuprostore onih rečenica.

Ali se tajna nije raspletala otprve.

Te večeri zaista su otišli na Jaraguu. Kako je Branco mogao

odbiti poziv? Luis Nobre upravljao je njime, a on je slušao.

*

Profesor Henry Stonel — tako su ga zvali — živio je na

obronku Jarague, u paviljonu podignutu među drugim paviljonima

velike industrijske kompanije Steel Incorporated; obuhvaćao je

veliko područje, golem prostor. Sagrađen na planinskoj zaravni, na

proplanku, podno djevičanske šume, paviljon bijaše bijel i jednolik

kao pročelje kakve tvornice.

— Tko je profesor Stonel? — upita Branco, ulučivši trenutak

kad su kola načas zastala.

— Atomski čovjek — suho odgovori Luis Nobre.

Novi nedohodi, nove strepnje! Atomski čovjek! Kakve veze

ima on s profesorom Stonelom? Zašto je Nobre tako zagonetan?

Obeshrabren, zavali se u pojastučeni naslon automobila. Oh, kad bi

mogao umaknuti! A eto, umjesto da se kloni tih muka, on ih traži,

kao što porok traži svoj otrov. Zahvaćen jakom vrtoglavicom, sve se

više povijao, privučen i svladan. Bijaše baš kao leptir što oblijeće

oko plamena koji će ga uništiti. U dnu njegova bića, ipak, nešto ga

tjeralo da živi, da saznaje, da otkriva. Znao je da mir silazi samo na

duhove prosvijećene svjetlom shvaćanja. A mir je, možda, naša

najveća težnja. Sve činimo da bismo ga stekli. Djetinjstvo, mladost,

zrelo doba, sve su to samo postaje na putu prema mirnoj starosti, to

jest prema svršetku svake borbe i jada. Naš hod naprijed, naš život,

39

tako buran i tako pun jada, teži jednom jedinom cilju, jednoj jedinoj,

očajnoj stvarnosti: zastajanju, mirovanju. Trpimo, nemirni, nadajući

se. I ne pomišljamo da ćemo, kad stanemo, umrijeti. Reklo bi se,

čak, da je smrt naša konačna, apsolutna svrha.

Branco se nije umirio.

— Što imaju zajedničko atomski čovjek i Kraljica iz onog

hrama?

Nobre se nemarno okrenuo, pogledao ga i nasmiješio se.

— Duh ti se uskomešao. Zato pitaj. Ono što ih povezuje isto je

što i nas sada zbližuje.

Odgovor i opet bijaše parabola. Nobre svrnuo pogled na

krajolik što je promicao i nestajao, a Branco, nesvjesno, upro oči u

neku točku na obzorju pred sobom.

Ali ne izdrža dugo, Nije mogao šutjeti.

— Tko je atomski čovjek?

— To je znanost — brzo odgovori Luis Nobre. — I profesor

Stonel postavlja pitanja, traži, istražuje. No, njegovo djelo, koje bi

se u prvi mah moglo smatrati genijalnim, zapravo je tragično,

nehumano, okrutno. Treba da tvoje oči vide sve da bi mogao znati.

Ne možemo shvatiti Svemir ako gledamo samo na jedan prozor.

Treba vidjeti Sve. To ti je nešto kao s glagolima i njihovim

vremenima, valja ih sprezati u pluralu. Konjugacija prezenta

indikativa — imam, jesam, činim — dolazi iz materijalističkog

stoljeća i ograničava se na egocentričnu sferu fenomena. Samo onaj

tko se stopi sa Svime, vidi preko privida i spreže glagole u pluralu.

Budućnost je simetrala našeg hoda naprijed.

Branco se uplašio. Pažnja mu rasla, umarao se. Nobre upali

drugu cigaretu i nastavi:

— Stonel je hipertrofija znanosti, koja se, u jednoj

pretpostavljenoj evoluciji, udaljuje od svoga najvišeg cilja: Čovjeka!

Odvajajući se od ljudskog stvorenja, stvara svrhu u sebi, beskorisnu

i pogibeljnu. Pokušavao sam da ga odvratim od puta kojim je

udario, ali uzalud. Znanstvenik više ništa ne vidi. I zato hoću da ga

upoznaš i proučiš. Njegovo lice otkriva trapljenje na putu i

humanizaciju istraživanja.

Branco ništa ne uzvrati, Samo je problijedio, oči mu dublje

upale.

*

40

Stigoše. Golem vrt, jednoličan, s pravilnim zelenim lijehama,

bez ljetnih boja, bez cvijeća. Po visokoj željeznoj ogradi što ga

opasuje, vijugave poput zmijolikih žena, penjale se biljke penjačice,

Kad su ušli u prostrani vrt, koji je više nalikovao na perivoj, Luis

Nobre, zamišljen, pokaza na niz bijelih kućica što onako

razmještene u daljini bijahu poput kocki.

— Ono su štenare za pse nekrofile.

— Nekrofile?

— Da, baš tako. Profesor Stonel već će ti objasniti.

Išli su dalje, a kad su došli do središnjeg zdanja, otvoriše se na

njoj ostakljena vrata. Na četvrtini ulaza pojavi se ženska prilika. Na

ženi proljetna haljina, ružičasta i tanana, gotovo prozirna, Kosa

lepršava, laka kan najmekše paperje. Usne nenamazane, ali živahne,

boja im prirodna; pune su svježine i smiješe se. Smiješak i na očima,

tamnim i pametnim.

— Tata vas čeka. Uđite.

Luis Nobre predstavi:

— Ovo je moj prijatelj.

A potom će, okrenuvši se Brancu:

— Geila, kći profesora Stonela.

Antonio Branco zastade pred onom ljepotom, zapanjen.

Ponesen dotad nepoznatim osjećajem, upiljio je u djevojku pogled.

pun radoznalosti. Srce mu počelo brže udarati. Djevojka ga gledala,

smiješila se. Branco steže ruku koju mu je pružila dok je govorila

tako jednostavno da već ne može biti jednostavnije:

— Ne gledajte ovaj nered. Naša je kuća laboratorij. Radimo i

dan i noć...

Krenuše za njom te uđoše u dvoranu pretjerano osvijetljenu

svjetlom što je ulazilo na velike prozore od samog stakla. U dnu

dvorane, nagnut nad pisaći stol, sjedio čovjek prosijede, duge kose

što mu padaše na zatiljak: čitao je nekakvu knjigu i u njoj ispisivao

bilješke.

Kad ih vidje, čovjek polako ustade te ih pozdrvi:

— Dobra večer. Izvolite samo.

Luis Nobre pogleda Antonija Branca, kao da mu kazuje neka

posluša onaj glas.

Stonel pažljivo, ispitivačkim okom, promotri Nobreova

prijatelja, a potom mu, prije nego što će opet sjesti, uputi nekoliko

riječi.

41

— Znam već tko ste. Sjednite, molim vas.

Geila, vedra izraza, u držanju što je podsjećalo na kakvu svetu

sliku, stajala kraj oca. Samo su joj oči, kao da poigravaju, prelazile

sad ovamo, sad onamo, često se zaustavljajući na Antoniju Brancu,

koji je sjedio sav smeten i nije se ni maknuo, toliko bijaše

hipnotiziran sjajem onih neusporedivih zjenica.

Kakva je to neobična veza spajala učenjakovu kćer s

Nobreovim prijateljem? U tajanstvenoj sjeni svagdanjih događaja —

kakva je to potka snovala sudbinu tih dvaju stvorenja?

— Baš sam vas očekivao — poče Stonel, naslanjajući sijedu

glavu na hrptnik naslonjača. — Doduše, još nisam postigao sto od

sto, nedostaje mi građe za studij, ali vjerujem da će skupština

Kompanije uskoro odobriti sve moje planove.

— Vjerujete da sve ide kako treba? — upita Nobre.

— Sve je u redu. Nakon dvadeset godina istraživanja. Osjećam

da sam pothvat priveo kraju. Tri prsta moje lijeve ruke nisu bila

sasvim dovoljna. Ipak, mnogo su poslužila...

Branca prosrsi leden srh. Prsti lijeve ruke? Što je to bilo?

Pogleda ruku profesora Stonela i ustrašen razabra da na njoj

nedostaju tri prsta. Gvalja mu se zavali u grlo. Krv mu brže prokola

žilama, osjeti kako mu navire u lice, zapljuskuje ga.

Podiže oči, svrnu ih na Geilu. U njezinu pogledu vidje takvu

bezazlenost, takvu prostodušnost, takvu spokojnu vedrinu, te mu se

opet vrati mir. Stonel nastavljao izlaganje, a on, koliko god slušao,

ne mogaše od njezinih očiju odvojiti svoj pogled pun udivljenja.

— Za koji dan — nastavi učenjak — dođite ponovo.

Vjerujem, gospodo, da ću postići konačni cilj svojih

eksperimenata.

— Profesore Stonel — javi se Luis Nobre — ne krije li se u

vašem djelu kakva pogibao za budućnost?

Učenjak ustade kao šilom podboden.

— Što velite? Ono što je bitno, to je progres znanosti. To je

najvažnije. Znanost je prokrčila sve putove i napredovat će dalje.

Što bi bilo od svijeta da nema znanosti!

Luis Nobre ušutio. Branco ni da se makne.

— Vi se, gospodine, uporno držite jedne apsurdne teze —

nastavi Stonel u nekom izvještačenom zanosu.

— Od onog časa kada smo se slučajno sreli u tvornici, vi se još

niste uvjerili u to kako je apsolutno nužno ići dalje, naprijed, sve ako

42

su potrebne i žrtve. Želite li možda da se vratimo pećinskom

čovjeku?

— Možda, ako bi bilo na korist. Čemu služi pobjeda znanosti,

kakva je njezina zasluga i kakva svrha, kad se ta znanost udaljuje od

čovjeka ili, bolje reći, kad ga ona uništava?

Dok je Luis Nobre govorio, u Stonelu sve ključalo.

— Vi, gospodine, ne razumijete znanstvene dogme. Da biste

shvatili, valja se sprijateljiti s njihovim oblicima, pribivati im iz

trena u tren, bdjeti nad njima, odvojiti se od vanjskih zbivanja,

zaboraviti sve ono što postoji izvan zidova laboratorija. To je borba

s nevidljivim, sa sjenom, s nepoznatim. Ništa toliko ne zanosi kao

borba se neistraženim. To je gorka, herojska borba u kojoj se često

gine a izrijetka pobjeđuje.

*

Branco slušao. Na bešćutnom licu Luisa Nobrea jedini znak što

je odavao nezadovoljstvo i prijekor bijaše svjetlucanje hladnih

zjena. Stonelu, ponesenu žarom besjede, navali krv u glavu. Na

mahove, dok je isticao ovu ili onu rečenicu, kao da snagom govora

želi nametnuti svoju misao, oči mu sijevale, iskrile se, kao da ondje

za njima na žeravniku gore sva njegova uvjerenja. Za kratkih

predaha u njegovu govoru nikakav šum nije dopirao izvana.

— Samo onaj koji se oslobodi vulgarne odjeće može razumjeti

jezik znanosti — nastavi, pošto se malko smirio. — Ja se borim

godine i godine. Žrtvovao sam svoju mladost, kosa mi posijedjela,

umrla mi žena, prinio sam na žrtvu i ovu ruku — i mahnu njome po

zraku. — Sve sam izgubio, ali je neizmjerna želja za pobjedom. Čak

je i moja kći, jedino i posljednje blago što mi je ostalo, žrtvovana

ovdje. Zakopao sam je u ovaj laboratorij, ukrao joj radost mladosti,

lišio je svakog dodira sa svijetom. Mladost joj vene ovdje u službi

znanosti. Njezina ljepota, njezina inteligencija, sve je prineseno na

žrtvu.

Zastao je časak, prešao rukom po kosi.

— Ali zamislite kad uspijem iz atoma iščupati ono za čim tako

žarko tragam! Zamislite svijet podno mojih nogu, akademske

skupštine na koljenima, povike štampe što odjekuje kontinentima!

Okrenut ću hod čovječanstva, točak njegove povijesti, jer ću

budućnost čovjekovu oblikovati po svome...

43

Mahnito je išao gore-dolje dvoranom, a ono troje, u tišini,

slušalo. U svakome od njih rađao se drugi osjećaj: u Geili ponos, u

Nobreu zabrinutost, u Brancu prepast.

— Još koji dan, prijatelji, i na redu je veliki pokus koji će

odlučiti o mom izumu. A onda će svi shvatiti da znanost stvarno

vlada Univerzumom.

Luis Nobre pokuša da o tome iznese svoje mišljenje, da

prosvjeduje, ali ga Stonel spriječi odlučnom kretnjom.

— Ništa ne govorite! Samo znanstvenik može razumjeti drugog

znanstvenika, baš kao što bi trebalo da pjesnike čitaju samo

pjesnici...

Nakon stanke, u kojoj je Branco jasno čuo svoje uzbuđeno srce,

Stonel proslijedi:

— Dobro znam da je Steel Company nezasitna. Za nju je sve

dobit. Kad neki odjel daje malo, onda otvaraju anketu, provjeravaju,

istražuju. Formulari, grafikoni, brojke. Ne dopuštaju ni najmanje

skretanje, ni najmanje prekoračenje predvidenih iznosa. U

racionalizaciji rada dostigli su izvanrednu točku: u samom početku,

u fazi koju medicina još ne može dokučiti, nastoje proračunati žrtve

tuberkuloze, te polagane i podmukle bolesti što najradije napada i

kosi mlade organizme. Zacijelo ste već vidjeli onu dvokatnicu što se

nalazi za rezervoarom s vodom? Pogledajte!

Stonel otvori veliki prozor u željeznom okviru. Pokazavši u

daljinu, prema okrajku šume, reče:

— Eno, tamo! Ondje uzgajaju, proučavaju i vježbaju pse

nekrofile, pod vodstvom ekipe najpoznatijih biologa i fiziologa što

ih plaća Kompanija koja ne preza od zapreka i ne škrtari kad je

posrijedi buduća proizvodnost i korist.

— Psi nekrofili! — promrmlja Branco.

— Svakog tjedna liječnici Kompanije prokrstare svim

tvornicama vodeći pse na uzici. Kad koji pas napadne koga, to je

zato što će se u organizmu tog čovjeka pojaviti tuberkuloza.

Izvanredan dokaz o tome koliko vrijedi znanost. I da vidite,

gospodo! Žrtvu tada upute u odmaralište ili je smjeste u kakav

sanatorij. Tako se ne smanjuje unosnost i produktivnost strojeva.

Suvišni su mikroskopi što su nekoć služili za pregled ispljuvka da bi

se ustanovila bolest. Mikroskop, koji je, uostalom, svoju pomoć

pružao kasno, otkriva nešto što već postoji, nešto što je ponekad

teško odstraniti jer je bolest uznapredovala. A psi daju dijagnozu

44

njuhom, pretkazuju nepogrešivo. Ta je organizacija stajala

Kompaniju čitav imetak. Zbog takva načela u organizaciji rada

vjerujem da će moje otkriće biti jednodušno prihvaćeno, a isto tako i

troškovi što ih podnosim Kompaniji. Ugovorno sam postavljen da

vodim racionalizaciju industrije, da snizujem troškove i umnažam

dobit, pa vjerujem da će mi Kompanija dopustiti da nastavim

eksperimente, sada kad sam pred završetkom. Znanost kroči

naprijed izvan i iznad svakog nametanja.

Predahnuo je malko i nastavio:

— Znanost je impersonalna i ne mari za sporedna pitanja koja

se postavljaju oko nje. Gradimo, opeku po opeku, golemu zgradu

civilizacije. Fizika, kemija, optika i medicina, astronomija i

aeronautika... Na tim temeljima, sazdanim od patnja i težnja, žrtava i

zanosa, traganja i pustih bdjenja, počivaju stoljeća. Kao kakvo

fluidno božanstvo, znanost se raspleće u tisuće aspekata. Ona

stvarno upravlja svijetom!

Stari profesor ušutje. Ali je jeka njegova toplog i uvjerljivog

glasa treperila u zraku.

— A čovjek? — upita Nobre.

— Čovjek? Ne razmišljamo o njemu. Usavršavamo sredstva

kako bismo sve bolje ovladali elementima.

— A zar u toj golemoj zgradi civilizacije ne živi čovjek? —

opet će Nobre. — Ako ga znanost odbacuje, onda će njezina zgrada,

nenastanjena, biti beskorisna, i uzalud onda sve to znanje.

— Beskorisna? — uzviknu profesor Stonel, zajapuren, gotovo

agresivan.

— I više negoli beskorisna: bit će štetna! — uporno će Luis

Nobre. — Ničim nećemo ovladati, ništa usavršiti, ako ne

prihvatimo, kao jedinu i svetu svrhu svega, ono što je najljepše i

najuzvišenije, a to je bratstvo među ljudima. Kad udarite prve

temelje te vaše zgrade i kad budete stavljali prvu opeku, pomislite

na svoga bližnjega, u ime koga bi trebalo raditi i sanjati, boriti se i

otkrivati, eda biste tako učinili mekšim i ravnijim put koji valja

prijeći na zemlji. Ako vaša znanost progna čovjeka ignorirajući ga,

onda prokleta bila i ona i njezini nesvjesni obožavatelji!

Nobre ustao, sav treperio od nepoznate energije. Kako je

pokretao glavom, kosa mu se razbarušila, a oči mu nikad nisu imale

sjaj kakav mu je izbijao iz zjenica dok je izgovarao posljednje riječi.

45

Stonel se zapanjio. Lice mu pocrvenjelo kao da na nj pada

odsjaj lomače. Branco sav drhtao kad je čuo onu ogorčenost i

žestinu prijateljevu. Osjećao se kao da u onoj dvorani pribiva srazu

dvaju svjetova što se sudariše pa se razilaze na suprotne strane.

Bijaše mu kao da se zemlja pod njim trese, elektrizirana i pokrenuta

nepoznatim unutarnjim strujama.

Luis Nobre priđe profesoru Stonelu, stade preda nj. Nikad nije

pokazao takvo držanje i nikad nije osjetio takav jad. Stisnutih vilica,

kruta pogleda, ponovi u tragičnoj jasnoći uzvišenih trenutaka:

— Ako znanost ubija čovjeka koji živi u toj zgradi, neka je

tisuću puta prokleta i neka se uništi i razori da je nikad više ne bude

na zemlji!

— Što? Razoriti Znanost? — - uzviknu učenjak.

— Da, onu koja živi u neljudskim mozgovima kao krik

strvinara u dnu tame, onu koja neće da služi čovjeku nego hoće da

ga uništi!

Stonel se skamenio. U toj olujnoj sredini Geila podsjećala na

Blagu Gospu, pomiriteljicu što na strasti i na žestinu tih muškaraca

izlijeva obećanje utjehe i blagosti.

Antonio Branco nije pravo shvaćao sve skrivene pojedinosti

toga neobičnog dijaloga.

Malo kasnije, pošto se pribrao, profesor Stonel, komu se vratio

govor, nastavi:

— Treba vam oprostiti. Kad biste bili znanstvenik, ne biste

tako mislili. Zato ne kanim ostati uporan u obrani svojih gledišta.

A Nobre mu uzvrati:

— Jednog dana, kada se uvjerite u istinitost mojih tvrdnja,

shvatit ćete da postoji samo jedna dostojna svrha, i samo je

opravdano, razumljivo i uzvišeno živjeti za nju: služiti čovjeku!

Nastao kratak tajac, nitko se nije usudio da ga prekine. Stonel

se smiješio nezamjetno, kao da nastoji isprazniti nabijenu atmosferu

što ih okruživaše. Okrenuvši se Antoniju Brancu, reče:

— Nemojte se uznemirivati. Među nama su uobičajena ova

trvenja. Uvijek raspravljamo i uvijek ostajemo uporni. Ali sam

uvjeren da će se Luis Nobre jednog dana suglasiti sa mnom...

A onda nadostavi u drugom tonu:

— Ako vas zanimaju ovakva pitanja, dođite sutra. Sutra je

nedjelja, pa ćemo imati prilike da više razgovaramo...

46

— Da, dođite — ponovi Geila, kojoj bijaše drago što je otac

uputio taj poziv.

Branco se skanjivao, ali kad vidje kako ga djevojka gleda

pogledom koji poziva, osjeti da ne može drukčije, te prihvati:

— Da, rado.

— Dakako — pritvrdi Luis Nobre. — Dođi i nastoj

humanizirati znanost...

*

Jaragua ostade za njima. Branco bijaše zadivljen. Glavom mu

vrvjele rečenice iz razgovora što ga je slušao, sudarala se mišljenja

one neobične dvojice, nametala se različita gledišta, neobjašnjivi

stavovi. A nad svime što se komešalo u njegovu duhu, kao dvije

zvijezde što obasjavaju uzbibano površje oceana, sjala dva mirna

oka profesorove kćeri. U onome pustom protuslovlju nije uspijevao

da dokuči kakav smisao. Kolebao se između Stonelove dijalektike

što zavodi i Nobreove odlučne riječi što uvjerava.

U svemu, jedno je bilo jasno: Geila je ušla u njegove misli i

nastanila se u njima. Kakva li magnetizma, kakve li privlačne moći

u njezinim očima! Kakve li ljepote u njezinu osmijehu! U onom

previranju ideja i riječi ona je vladala, stajala nad svime.

Neotkrivene tajne osjećaja! Unutarnji porivi što nastaju bez naše

volje i što stvarno određuju tok događaja.

Put natrag bio je spor i zamoran. Luis Nobre, utonuo u misli,

nije ni riječi prozborio. Istom kad su stigli do hotela, kao da se sjetio

prijatelja. Pogleda ga te će mu polako:

— Nastoj da ne trpiš. Nemoj se uzbuđivati. Mučni su svi putovi

što vode spoznaji. Ali, patnja prosvjetljuje...

Na trenutak je zastao, a potom nadoveza:

— Svakako otiđi onamo sutra. Geila je divno stvorenje. Bit će

joj veoma drago ako dođeš.

Antonio Branco ostade sam na pločniku. Opipa se, da provjeri

postoji li doista.

47

5

GEILA, TI SI OAZA!

Ujutro granulo sunce u sjaju, svjetlosti sve preplavila. S njome

u srce Antonija Branca navriješe sjećanja iz minulog dana. Pretitrao

je u mislima događaje u Jaragui, uzeo ih namatati, povezivati.

Kakav to mračni plan snuje profesor Stonel? Zašto je morao spaliti

prste na vlastitoj ruci?

Leškario je neko vrijeme, u tromosti i lijenosti koja mu inače

nije bila u navadi, i premišljao bi li trebalo da se odazove na onaj

poziv ili ne bi.

A Geila? Tko je ona? Nešto što se ne može odrediti. Dok mu se

misli dohvaćahu učenjakove kćeri, osjećao je kako mu se u srce

uvlači nježnost.

Luis Nobre rekao mu je kako bi trebalo da ode onamo. Ali,

kako da se prikaže ondje? Samo tako? Izvan običaja? Možda bi bilo

bolje da ne ide? Da provede taj dan, tu nedjelju, s prijateljem

Ioriom, ili da ode na izlet?

Prevrnu se s jedne strane na drugu, smjesti se ugodnije, sklopi

oči. Još je vrlo rano. Trebalo bi da još spava. Pokuša. Ali san nije

silazio na oči. Tako, sastavljenih vjeđa, jasnije je vidio sliku

profesorove kćeri. Geila lebdjela u njegovu duhu, vidio je njezine

tamne zjene, onaj bezazleni osmijeh, pogled, kojim mu potvrđivaše

poziv: Osjećao je svu onu tajanstvenost što izbija iz nje. Ne, ne

može odoljeti. Ustade u skoku. Treba da ide. Brižno obavi jutarnju

toaletu, odabra novije odijelo, najfiniju kravatu (maslinaste boje, sa

sitnim crvenim četvorinama, onu koju mu je majka poklonila na

minuli rođendan), te iziđe pospješivši korak, kao da želi nadoknaditi

vrijeme oklijevanja.

Nedjelja protegla svoju jasnoću, nebo kao umiveno, nigdje ni

oblačka. Antonio Branco bio gotovo veseo. Sjećanja na događaj u

hramu, na jučerašnji put, na raspravu među Stonelom i Nobreom,

izlijevala se negdje u daljini, kao valovi na pustim žalima. Otišao je

na željezničku postaju i kupio kartu do Jarague i nekoliko novina.

Osjećao se kao drugi čovjek, nov, odmoren.

48

Ona pripovijest s Luisom Nobreom nastala je tiho, potekla kao

blag curak vode. Ne opažajući joj važnosti i ne predviđajući joj

posljedica, pustio je da tanka vodena nit ojača u potočić što je bujao

i brzao, i naposljetku se zavaljala široka rijeka.

A sada, kamo je to namjerio? Nije znao. Dani bivali dugi,

zamršeni. »Uzmi kubni centimetar zraka, i vidjet ćeš milijune bića

što ondje previru. Slučaju pripada pretežni dio života...« Bijaše mu

kao da je njegov duh izišao iz tunela na livadu. Došao je iz tame —

jer je tamom zjapio bezdan u koji je tonuo. Od prvog pitanja Luisa

Nobrea (je li baš bio Slučaj?), svedena na lakonske riječi: »Odlučuje

li razvojem vrsta precizan zakon evolucije, ili pak o njihovoj

evoluciji odlučuje slučaj?« — da, odonda, od toga prvog pitanja,

nije više imao mira. Usudio se da u mislima ponovi pitanje, i hrabro

je pokušao da odgovori. Ali se nađe u teškoj opreci — kao kad bi

žaba krastača iz svojih baruština htjela prodrijeti u zvjezdani sjaj i

dokučiti ga. Ništa nije rekao prijatelju, ali je u njegovu mozgu nikla

pomisao kao zavojica, nikla i rasla u spirali. Što mari, na kraju

krajeva, slušaju li vrste ili ne slušaju određene imperative? Kakva od

toga korist njemu, njegovima, društvu, svijetu? Zar zvijezde ne

blistaju na nebu svake noći ponovo? I zar svakog jutra ne probija na

rebrenice njegova prozora ono isto sunce što se svagdja javlja

svojom zrakom? I ne tvrdi li prijan Iorio da je večera u oštariji i

dobro vino, staro i plemenito, najbolji dar što nam ga pruža priroda?

I što onda treba dalje ispitivati i za čim tragati?

Sjeo je na pletenu klupu vicinalnog vlaka. Dok je maloprije

šetkao gore-dolje peronom. mislima se dohvaćao Luisa Nobrea i

problema što ih je onaj u njemu probudio. Ali sada, pošto se lijepo

smjestio, odložio šešir, prebacio nogu preko noge, upalio cigaretu i

pokraj sebe raširio novine i revije, ideje odlazile, udaljavale se i

rasplinjavale. Putnici zauzimali mjesta, djeca plakala, žene

razgovarale...

*

Išao je Geili. Ostavljao je sredinu punu briga i putovao. Je li to

odlazak, rastanak? Tko će znati? Opraštamo se sa svime, svakog

trena. Rastajemo se s ovim ili onim vidikom, obzorjem, prijateljem,

susretom. Neki pjesnik što je pisao stihove govoraše da je život

samo jedno neprestano zbogom. Istina je, zapravo. Uvijek nas zove

49

sadašnji tren. I zato se nikad ne vraćamo, nikad natrag, nema nam

povratka onamo gdje se sve mijenja i gdje se otvaraju uvijek novi

vidici. Natrag! Ali što je to natrag? Što se tamo nalazi? Svi tvoji

snovi, osjećaji, čežnje, sve ono što si doživio. Ono što si htio da

budeš, još u djetinjstvu, kad si mislio na junake svjetskih mora; kad

si odrastao i, sav ustreptao, prešao prag mladosti; kada ti se, kao

biserna ogrlica, ukazala prva ljubav; kad se rodio prvi poljubac i

kada su se, kao dvije sjajne zvijezde, prema beskrajnim stazama

iluzije otvorila dva tvoja zamišljena oka; kad se odronila prva suza i

kad je prva gorčina skupila tvoja usta. Sve je to za tobom, ali ipak

živi, postoji, u trpkoj stvarnosti. Hajde zaklopi oči. I taj zaboravljeni

i daleki svijet javit će se opet, uskrsnuti divno i nepredviđeno, kao

na dodir čarobnog štapića. Samo drži oči zatvorene! Tako! Pogledaj

unatrag, prijeđi preko osrednjosti jednoličnih sati i dohvati, kao

svijetli trag zvijezde u prosutku što para ugašene daljine — dohvati

svoj savršeni i neokaljani svijet! Gledaj! Najljepše što imaš, tvoja

najčistija sudbina, još neostvarena, ali dodirnuta sjajnom aureolom,

živi beskrajni i besmrtni život tvoga najvećeg sna. Ali, čudna li

prokletstva, ne ostajemo zatvorenih očiju. Otvaramo ih, da ih

prenesemo u budućnost, u potrazi za onim što ne postoji. U

bezazlenosti bježimo od prošlosti, koja, u moru tlapnja, u šarenom

metežu, zatvara ono što smo doista bili, pa idemo dalje, da tražimo

neizvjesno carstvo sutrašnjice. Ostavljamo da se u prijateljskim

uvalama kao u zaštitničkom naručju vijori zastava naših snova, da

sama i napuštena leprša na vjetru, a mi, u neprestanoj želji za

putovanjem, jurimo za bezimenim zastavicama svih Slučajeva. Kao

neslavni junaci, upinjemo se da na nepostojanim obzorjima

postignemo beskorisne i nedostižne pobjede. A ako zatvorimo oči i

pogledamo unatrag, imamo sve: ljubav, moć, slavu, bogatstvo, glas.

Svijet je taj tako bliz, odmah do nas, te je dovoljno zatvoriti oči da

ga dokučimo. Ali mi još nismo naučili da ih zatvaramo.

*

Ognjena kola zapištala i kliznula tračnicama. Užitak bijaše

putovati. Bez mučne nazočnosti Luisa Nobrea, oslobođen tereta i

nemira. Jaragua se javljala kao čudo, u daljini. Znao je da putuje

Geili. Je li to ljubav? Odmahnuo je glavom, jer nije vjerovao da je

došao trenutak za stvari srca. Mozak bijaše na prvom mjestu, on je

50

davao svoje naloge. Taj zli mozak! Hladan, neumoljiv, dijalektičan

— mozak koji analizira, usitnjava, udaljava svaki osjećaj da bi sam

vladao u svome odredištu.

*

Lokomotiva brzala, drmala vagone, promicali krajolici.

Brežuljci, sitna naselja, rječice, topografska krivudanja zemlje,

zakutak za zakutkom, sve jedan ubaviji i zanimljiviji od drugoga,

voćnjaci, polja, potoci, vrtovi. Dimjaci dimili, djeca skakutala

stazama, psi lajali na dvorištima. To je bio svijet i, možda, život

drugih iz kojega on, kao umoran putnik, izlazi da pita za svrhu

svemu tome. Kako se to promijenilo? Slučajno se upoznao s Luisom

Nobreom, koji o sebi veli da je Slučaj. To je, dakako, samo govor,

samo stav, jer odakle bi Slučaj, fenomen neuvjerljiv, neodredljiv,

mogao poprimiti obličje čovjeka. Ipak, Luis Nobre otvorio mu je

razbor. Kakvih li gorkih sati što ih je proveo u divovskom zdanju

gdje su mu otkrili psihoskop! Halucinacija? Ne, nije. Rukavice i

naočari postoje. I tako sada juri u sebe, baš kao vlak. Htio je dalje,

skrenuti, udaljiti se od prošlosti. Pobjeći? Možda, pobjeći. Njegovu

izmučenom srcu Geila bijaše vedra i mirna oaza.

Nedjeljom nisu radile tvornice Steel Company. Dok je prilazio

vratima laboratorija, oči mu same potražiše kućice što ih je vidio

sinoć. Protrnu. Psi nekrofili! Htjede odagnati tu misao od sebe.

Trenutak nije bio određen za cerebralne emocije. Prođe rukom kroz

kosu, popravi čvor na kravati i pozvoni. Walter, sluga u kući, dođe

da otvori.

— Je li profesor Stonel kod kuće?

— Nije, gospodine. Otišao je u grad. Ali je doma gospođica

Geila.

— Najavite me: Antonio Branco.

Poslije nekoliko časaka, čovjek koji je bježao od istraživanja

mozga, bijaše uveden u istu dvoranu, što je utonula u istu statičku

atmosferu, u isti ledeni mir. Malo predmeta: nekoliko starih

naslonjača s visokim hrptenikom, dug crn stol, polica. Nigdje slike,

nikakve vaze ili ukrasa, ništa. Sjetio se druge takve dvorane,

jednako gole i hladne, u neboderu od tisuću katova. Zgrozi se. Ali u

taj čas, navrh stuba, laka i ljupka, pojavi se Geila.

51

— Dobar dan! Mislili smo da nećete doći. Otac je pozvan

predsjedniku Steel Company, Misteru Beckroundu. Ali će se brzo

vratiti.

Branco se uspravi, rumenilo mu obli lice.

— Vaš poziv nije moguće odbiti. Veoma mi je drago što vas

opet vidim.

Geila ljupko obori oči i pruži mu ruku.

Opet je, u svojoj osjetio nježne prste te djevojke što mu duh

zavodi kao narkotikom. Gledaše je smiješeći se. I ona se smiješila,

upirući mu u oči svoje velike zjene kojih sjaj izražavaše neizmjerna

obećanja i kojih prozirnost bijaše blaga poput prozirnosti mirnih

voda. Kupido, veseljak i šaljivac, kao mitološka vizija, odapeo je

strelicu i pogotkom koji ne promašuje pogodio dva srca. Ljubav se

tako, kadikad, rađa na prvi pogled ili na jedan jedini osmijeh. To je

čaroban i smion idol koji poput magneta neodoljivo privlači svoje

odabranike.

— Hoćete li pogledati naš park! Tako će nam brže proći

vrijeme dok čekamo oca.

Izidoše u nasmiješeno jutro, zađoše u široke drvorede,

presijecane prošarama svjetla i sjene. Tvornički dimnjaci nisu

ispuštali dim, onako crni od čađi bijahu kao umazani prsti upereni u

nebo. Branco osjećao zadovoljstvo, bio gotovo sretan, svu dušu

upravio pratilji. A ona, pratilja, ljubazna, vodila ga u svoje kutke i

objašnjavala pojedinosti.

— Život nam prolazi u bezimenu i neprestanu radu. Ali često, u

smiraje, pratim tatu po ovim vrtovima. Rado ovuda šeta, utonuo u

znanstvena razmišljanja. Kad tvornice prestanu raditi, onda nema

buke, i nikakav šušanj ne ometa mir u našoj kući.

Predahnuvši malko, nastavi:

— Pogledajte šumu. Daleko je. Ali je kao da je ovdje, jer često

dođe s planine kakva životinja. Prošlog tjedna ustrijelili su pjegava

jaguara. Vidjela sam ga tek pošto su ga ubili. Bio je baš lijep

primjerak!

Branco kao u snu slušao onaj slatki, topli glas. Na zaokretu

aleje, dok je ona opisivala zgode i nezgode nekog lova, on je, u

neobjašnjivoj kretnji, uze za ruku. Geila zadrhta, u nakani da se

povuče. Ali Brancov pogled bijaše tako nježan da je meka ruka

ostala u njegovoj.

52

Podugo su šetali, sad tihi i obuzeti jedno drugim, sad

nasmiješeni, gledajući se i rumeneći, još bojažljiviji i stidljivi.

Prijatelju Luisa Nobrea bijaše divan ushit što tako kraj sebe ima to

mlado stvorenje. Sav je sjao od sreće.

— Ne bojite se pasa nekrofila? — upita ga u jednom trenutku,

tek toliko da štogod kaže.

— Sada se više ne bojim. Kad smo došli ovamo, plašio me,

pogotovu gdje bijaše noć, onaj neugodni lavež. Bijaše muka slušati

ga. Ali, valja se čovjeku na svašta naviknuti da bi mogao živjeti, nije

li tako?

Nastavili su šetnju, polako, bez riječi. Branco je osjećao čar

svoga prvog susreta s ljubavlju. Kako je djetinjstvo proveo u

usamljenosti a mladost u dužnostima i nevoljama, jer bijaše siroče

što je ostalo bez oca, nije imao sklonosti, a možda ni prilike, za ono

o čemu se piše u romanima. (Neni je ruka drhtala, pod plahtom, kad

je stezala njegovu...) Ali je u sebi osjećao neznane, uspavane

svjetove. No, kako ih probuditi? Sada, zbunjen parabolama Luisa

Nobrea, jedva je mogao razmišljati o tolikim, tolikim

iznenađenjima, tolikim neočekivanim događajima. Toga pak dana

zbivala se promjena. Geila bijaše tu, kraj njega, i gotovo je čuo

ubrzano udaranje njezina malog srca; bijahu njih dvoje kao dvoje

školaraca što šetaju u doba školskih blagdana, idu tako, a ne znaju

da zapravo idu jedno prema drugome...

Kad su završili lijepu šetnju, koja im je razvedrila duh, vratiše

se. Profesor Stonel već ih je čekao. Ljubezno se nasmiješio kćeri, a

posjetiocu srdačno stisnuo ruku.

— Zašto si tako okasnio, tata?

— Mister Beckround htio je neke pojedinosti o mome otkriću.

Ali mu ih nisam dao. Govorit ću samo pred upravom, idućeg tjedna.

Uđoše. Za ručkom je profesor Stonel govorio o svojim

putovanjima po Istoku, o Geilinu djetinstvu, o njezinim prvim

igrama i nestašnostima. Pripovijedao je o životu ispunjenu radom

što ga vode već mnoge godine. Branco, očaran, govorio malo. Kad

su dovršili ručak, prilično jednostavan, još jednom prošetaše

vrtovima Steel Company. Sati brzo promicali.

*

53

Kad se vraćao kući, posljednjim vlakom, Branco bijaše drugi

čovjek.

Uspoređivao je večerašnji povratak sa sinoćnjim. Sinoć se

vratio s Luisom Nobreom, uznemiren zbog žestoka razgovora među

dvojicom ljudi što su branili dvije različite filozofije, dva oprečna

gledišta, dva suprotna stava o »humanizaciji« i »dehumanizaciji«

znanosti. Sada, evo, i ne mari za smisao onih riječi. Zabacio je

glavu, naslonio se, opružio noge. Juri vicinalni vlak, a on se ničeg ne

sjeća: ni hrama, ni Kraljice, ni rukavica, ni naočari... Geila je

središte i sutok svih njegovih misli. Kako li je ugodno, ovako,

slušajući kloparanje vagona, misliti na Geilu! Ugodno i umirujuće.

Kakav li je teret spadao s njegovih pleća natovarenih parabolama o

Slučaju, o životu, o ljudima...! Kakvo li je ugodno međuvrijeme i

sladak odmor unijela Geila u njegove sate. A ipak je znao da neće

tako potrajati dovijeka. Nastavit će s Nobreom hod po onim

nemirnim putovima. »Stigli smo na granicu dvaju svemira... nema

nikad povratka sa svjetova što smo ih otkrili...« — to bijahu

prijateljeve riječi. Bijahu kao ratne zapovijedi, odluke što odlučuju o

njegovoj budućnosti. »Poslije, poslije...« — ponavljao Branco, tiho

za sebe. »Sada moram misliti na Geilu. Ona je doista oaza!«

Te noći spavao je, štono riječ, na oba uha, otrgnuo u jednom,

bez prekida, čitavih devet sati.

54

6

ŠUTLJIVI

Antoniju Brancu činilo se da je prisutnost Luisa Nobrea

naposljetku uzmaknula, povukla se u daljinu. Njega, Branca,

osvojila je Geila. Ta nedjelja podno šume i planine, s onu stranu

štenara sa psima nekrofilima što su ga toliko plašili, šetnja u parku,

njih dvoje kao zaljubljenici, radost što se osjećaš drukčijim pokraj

one ljupke i nježne djevojke, i još tisuću drugih sitnica onoga

nezaboravnog popodneva ublažavahu gorke dojmove dana

provedenih s Luisom Nobreom i davahu čvrstinu nečemu što dotad

bijaše nestalno i uzburkano. Hvatajući se slike te žene što se javila

na njegovu putu, radovao se što je, kako mišljaše, našao razlog svog

postojanja. On je, činilo mu se, kao izvaljeno stablo što ga rijeka

valja uzbujalim vodama, stablo što je plovilo i premetalo se dok

odjednom nije uplovilo u mirnu uvalu. Raspršio se nemir

privremenosti. Njegova stopala staju na čvrsto tlo. Hram, kraljica,

psihoskop, rukavice, naočari, prsti Stonelovi... sve bijaše kao

opsjena i laž, sve se isparilo u daljini, rasplinulo se. Disao je

olakšano. Nema više tereta što je pritiskao njegovo ojađeno srce.

U nakani da se oslobodi svake more i da produži to stanje

blaženstva i sreće u kojem se nalazi, ode da potraži prijana Iorija,

starog druga u nostalgičnim šetnjama, prijana koji je držao malu

urarsku radionicu u gradu, a nad vratima mu pisalo: Iorio, urarski

kralj.

Nađe ga nasmiješena, za tezgom: zavrnutih rukava na košulji

čistio je zlatno prstenje.

— Gle što si uranio! A odavna te ne bijaše!

— Istina je — potvrdi Branco, sjedajući na stolicu kraj vrata.

— Pun sam problema, zbrka oko mene.

— A što si učinio? — upita Iorio, ne odlažući posao.

— Ne znam. U posljednje sam vrijeme uvrtio u glavu da

moram otkriti smisao stvari.

— Kakvih stvari? Čega?

— Tih oko života.

Prijan otvori oba oka, bezazlena i začuđena.

55

— Pa sve je otkriveno!

— Nije, dragi moj. Nije tako. Još ima tajni, svuda. Tajni u

zraku, u organizmu, u strojevima...

Iorio prekide posao, spremi oruđe u rubac po kojem bijahu

oslikani krupni cvjetovi, stavi dragocjenosti u kovčežić i zovnu

pomoćnika.

— Čekaj da ovo sredim, poslije ćemo razgovarati.

*

Branco promotri radni stol toga zanimljivog čovjeka koji sebe

naziva kraljem urara i koji je sretan. Sretan? Da, sretan. Uostalom,

što bi moglo sreću rastavljati od prodaje i popravljanja satova?

Sreću relativnu? Dakako! Jer što je apsolutno na ovome svijetu?

Sreća je nešto tajanstveno što bezimeno nosimo sa sobom. U staji

kao i na dvorima ona živi svojim životom, nemjerljivim ali

prisutnim.

Iorio bijaše takav: sretan.. Popravljač satova uspio je da

kronometrira vlastitu sreću. Bilježio je svoje sate veselja i dobrog

raspoloženja. Uvijek bodar, veseo i raspoložen. I dobar. Pun dobre

vjere i jednostavnosti, prostodušnosti koja te razoružava, zapanjuje.

A zašto je bio takav? Zato što je, prije svega, volio svoj zanat. Volio

ga je zdušno, silno, kao što, ponekad, volimo ženu o kojoj mislimo

da je dio naše sudbine. Radio je — ne da, zarađuje i gomila novac,

ili pak, kao toliki drugi, da ubija vrijeme, ili da ispunja prazninu

svojih dokonih sati. Ne! On je radio od ljubavi. Tako je jaka bila

njegova strast prema poslu, u kojem je živio od rane mladosti, da se

sam nazivao: Kralj urarâ.

Kralj! Iorio bijaše kralj. Kralj čega? Satova, koji bijahu njegovi

prijatelji te ispunjavahu, kao žive zvijezde, odmjerenim i

neprestanim pokretima, sav njegov život. Bijahu kao nekakva srca

što kucaju samo na njegov dah.

Ali je on bio i kralj samoga sebe. I kad bi govorio o svome

poslu i o svojim dužnostima, o događajima što su ulazili u njegovu

svakodnevicu, ulijevao je poštovanje, bijaše veličanstven kao kakav

okrunjeni kralj. Neobična živost i toplina izbijala mu iz modrih

očiju, tako te mu riječi imađahu uvjerljiv ton dekreta.

Kralj, da, kralj satova. Mogao se smatrati i kraljem ljubavi.

Kraljevi su suvereni — ne zato što vladaju nego zato što vole. Kralj

56

mora voljeti svoj narod. Pred njegovom ljubavi nema razlika. Nije li

tako? Drugi argumenti ne dolaze u obzir. Kad kralj prestane biti

kraljem i pretvori se u despota, krivnja nije na kruni: krivnja je na

njemu. Kruna simbolizira ljubav, najveću ljubav, koja ide od

kolijevke do groba. Podanik raste pod očima svoga kralja; odgaja se,

stvara obitelj, radi, napreduje, umire. Što bismo, sami, na svijetu bez

kralja koji bdi nad nama?

U ljudskom je stvoru jedna bitna potreba — da ima koga

odgovorna za svoje boli i radosti. Čak su i žabe iz drevne basne

tražile kralja. Kralja koji voli i koji, istodobno, prima našu ljubav.

Ah, kako smo umorni od ovih samotnih civilizacija u kojima svaki

čovjek hipertrofira svoje instinkte i osjećaje, kao šakal u šumskom

čestaru! Nema nikoga tko bi nas volio. Nitko ne odgovara za naš rad

i za naše muke. Moderna društva stvorena su u mitu zamjena i

odsutnosti. Radimo, sanjamo i trpimo — za koga? Za koga, kad

nemamo kralja, zajedničkog nam oca, koji bi očinski saslušao naše

želje i nadanja, koji bi nas usmjerio i potaknuo, i zaštitio nas u

tužnim časovima nesreće?

Kao napuštena siročad tapkamo izgubljeni u nedohodu zakona

što ne mare za opipljivu prisutnost jednog kralja. Ostavljeni smo i

napušteni u vrtoglavu svijetu progresa, na milost i nemilost

prolaznih i osobnih hirova. I kada pokušamo utvrditi tko je

odgovoran za našu radost ili za našu patnju, da ga nagradimo ili

kaznimo, nikoga i ništa ne nalazimo: eto nas samo pred zakonskim

paragrafima što se tumače pod čudnim imperativima. Nikad nam

nije toliko trebao kralj koliko sada! Kralj koji bi nam bio otac, koji

bi tolerirao naše greške i nedostatke i shvaćao naše težnje — koji bi

nam pružio ruku i vodio nas, bodrio nas i tješio, i koji bi u nagradu

primao znoj našeg rada i obol naše zahvalnosti.

Moderni život, koji je ubio kralja i pretvorio ljudski rod u

golemu organizaciju kao što je dioničko društvo, pretvorio nas je

zapravo u siročad. Jao siročadi! Kao što je tanjur na tezulji

Brenovoj3 padao na pobijeđene, tako s istom težinom pada na nas

tezulja suvremene civilizacije. Tko da brani jadnu siročad koja nema

zaštite očeve? Tko da nam pokaže pravi put, kad više nemamo

svoga kralja? Kakva je tajna i kakva tragedija zamračila um čovjeku

3 Breno (lat. Brennus), galski vođa, zauzeo Rim, pa se grad morao otkupiti.

Pripisuju mu uzrečicu: Vae victis (Jao pobijeđenima). — Prev.

57

kad je mislio da se oslobađa ubijajući oca? Kamo će tolika siročad

ovog svijeta, kamo će upravljana zakonima, bez ljubavi očinske?

*

Iorio prekide Brancova razmišljanja.

— Valja odnijeti ručni sat gospođi Freitas, sutra u podne. Ne

zaboravi platiti obrtničke dažbine, jer ja moram na put, a vraćam se

istom idućeg tjedna.

A potom će, okrenuvši se Brancu, koji je, raspredajući misli,

pratio njegove kretnje i riječi:

— Pričekaj malko, zajedno ćemo izići.

*

Iorio bijaše sretan, ali ne samo zbog dobre svoje ćudi nego i

zbog drugoga: bio je on ono što bi se moglo nazvati »tvorac

poezije«. Kako stvarati poeziju popravljajući satove? Iorio Val znao

je to. Pogledajte njegov radni stol. U mnoštvu smaragda i rubina što

se prelijevaju bojama, među onim satovima s bijelim ili crnim

brojčanicima, zlatnim kazaljkama, kutijama briljanata i safira,

prstenja od platine, među sedefnim kopčama — on ima divnu,

najvišu moć: stvarati poeziju.

Kakva je to poezija koja ne bi mogla živjeti na urarskoj tezgi?

Ili na klupici čistača cipela! Čistača cipela? Da, kao što je onaj na

uglu, onaj što ne pravi stihove ali stvara poeziju. Bio je to miran

čovjek, debeljuškast, crven. Stanovao je u kućerku u San Miguelu i

svakog jutra dolazio pred ta svoja vrata, to jest pred vrata bilo koje

brijačnice. Lijepo bi sjeo, polako rasporedio sve četke, poredao

kutije s pastom za cipele, sve tako pažljivo i brižno, pun ljubavi

prema poslu, te bi prolaznik naprosto zastao da ga gleda, gotovo mu

zavideći na onoj pluralizaciji ljubavi. Obavljao je svoje umijeće (ili

umjetnost?) tako oduševljeno, tako veselo, te si — koliko puta

zahvaćen takvim vjetrom — puštao da ti očisti cipele.

A on ih je volio. I brzo bi ti noge sinule čudnim sjajem, u

svjetlosti što je izbijala iz poetske moći čistača cipela. Milovao je

sitne nabore na koži, prodirao u zaboravljene udubine šavova.

Nožem je skidao prašinu s potplata, prašinu što je potjecala s

pločnika i iz salona, kamo se odlazi u potrazi za nečim što je svaki

58

put sve dalje. Krpom umočenom u benzin uklanjao je sve stare

mrlje. A četka mu skladno mahala, išla u ritmu tamo-amo. Kadikad

je te pokrete pratio pjesmom iz svog kraja, u sordini.

Kad bi vidio cipele bez sjaja, osušene, ojađen je uzvikivao: »Vi

mučite i nagrđujete svoje cipele! Zlo s njima postupate!« Kakva li

shvaćanja i dubine! Mučene cipele! Prstima uvijenim u krpu

razmazivao je pastu. Prsti prelijetali kožom, prelazili po krivinama.

Sav se predavao poslu. I dok si gledao kako krpa čisti i sjaj izlazi

ispod njegove ruke kao priprosti fiat lux, pomišljao si da je taj

čovjek, taj čistač cipela, cizelator mramora, majstor što izmamljuje

sjaj klesarskom djelu ili bujnim grudima žene isklesane u mramoru.

A kad si odlazio usjajenih cipela, on te dugo pratio pogledom. I na

njegovu licu bijaše sjaj, odraz zadovoljstva. Čistač cipela tvorac

poezije! Volio je svoj posao i voleći ga davao mu dostojanstvo,

oplemenjivao ga. Kako li je lijepo to uznošenje, to oplemenjivanje

rada, sve ako više i nemamo kralja komu bismo ga posvetili!

Iorio, urar, bijaše jedan od takvih.

*

Izdao je nekoliko naloga, a onda će, okrenuvši se Brancu:

— Odlazim na nekoliko dana. Prati me gospodin Postes,

vlasnik kuće Lob, koji mi već dvadeset godina daje posla. Uhvatila

ga nekakva sjeta, pa mu žena veli neka putuje sa mnom, da se malko

rastrese. To ti je bolest bogatstva. Kad je previše novca, eto nesreće

na čovjeka.

Branco je živio u drugoj klimi. Ona prostodušnost u Iorija, ona

sigurnost u govoru, zanosila, ga, oslobađala ga mòre što mu

pritiskivaše misli.

— Zašto ne bi i ti s nama? Dobro bi ti došao dodir s prirodom.

To bistri pamet, uzdiže duh, umiruje i krijepi dušu. Hajde! Auto je,

doduše, star, ali je čvrst, izdržljiv.

Iorio otvori ladicu, zatvori druge te uze da raspoređuje dragulje

po izlogu. Opet se obrati pomoćniku i reče:

— Pazi, ovaj je sat natučen. Iskrivili su mu zupce na srednjem

kotačiću. I zato, jadnik, ne ide!

»Jadnik!« Kakav se duboki smisao krije u toj riječi! Sličan.

onome u rečenici čistača-pjesnika. Sat u položaju jadnika. Ljubav!

Kao što je govorio bard koji te veličao, samo ti upravljaš ljudima i

59

zvijezdama. Što bi bilo od svijeta da nije ljubavi? Što bi toliki ljudi

na svijetu — bez ljubavi? Ljudi što su u gorem položaju nego sat

(koji ne bi imao svog Iorija Vala), ljudi što bi prolazili kroza život i

išli ulicama automatski, kao igračke što ih darujemo djeci? (Izmislili

smo psihoskop za posvećene, jer samo oni koji znaju prosuđivati,

mogu pravo vidjeti. A sada moraš shvatiti zašto je potrebno uništiti

to čudovište: izvještačenog čovjeka... Riječi čekićale u dubini

njegova duha, riječi što ih je rekao Luis Nobre, one večeri u hramu.)

*

Nemoj tražiti osvijetljene vrhunce planinske ni turobnu

svjetlost podzemlja. Sve je to dim, ništa, ako nema poezije, koja je

život i harmonija oblika i tvari. Iorio Val bijaše tvorac poezije jer je

izvlačio ljepote iz stvari nadasve jednostavnih i prozaičnih. I volio je

svoj posao, kao onaj momak u skromnu baru, u gradu, što je

pripremao sendviče. Pripremiti sendvič — umijeće! Među dvije

kriške kruha što se otvaraju kao bijele usne rasporediti pršut ili sir

— to je brižnost, tankoćutnost, ljubav. Samo onaj koji u sebi ima

poezije može prirediti pravi sendvič. Sitnice? Gluposti? Možda, ali

divne. Lud je tako bio i Leeuwenhoek, nepismeni vratar jedne

pokrajinske prefekture u Holandiji. Ali je otkrio svijet neizmjerno

sišućnih.4 Pogrbljen nad svojim staklima, u časovima razonode,

prodro je u djevičanski svijet mikroba, kao što je nekoć Kolumbo,

drugi poet, otkrio svijet dviju Amerika. Kako? Leeuwenhoek i

Kolumbo pjesnici? Da, pjesnici. Prvi je počeo voleći močvare i

raspršene kišne kapi. Zamislite čovjeka koji voli močvare! Samo je

poet sposoban za to! Bila je to staza što vodi velikoj istini.

Kraljevska akademija u Londonu čitavo je pol stoljeća službeno

nazivala toga Holandeza luđakom, to jest poetom.

Drugi je volio daljine, nepoznata, egzotična mora. Kolumbo se

uzbunio protiv jednog svijeta suviše poznata, izmjerena i premjerena

u školskim i vojničkim priručnicima. Ne, zemlji nije kraj kod

Heraklovih stupova što označuju početak mračnog mora. Bila je to

4 A. van Leeuwenhoek (1632 — l723), holandski prirodoslovac samouk,

konstruktor jednostavnih mikroskopa, dao je prve ispravne opise eritrocita,

infuzorija, bakterija i drugog, i tako mnogo pridonio razvitku mikrobiologije. —

Prev.

60

samo krajnja točka svijeta gdje su Feničani htjeli osnovati

zaboravljeni grad izgnanstva da ga udalje od života. Grad kraja,

svršetka, gdje ulice umiru, rijeke presušuju, oblaci padaju.

Izgubljeno područje, na granici drevnog znanja, samo je služilo da

obilježi i odredi ono što se dalje ne nastavlja, ono:što se završava i

prestaje: oni su stupovi bili geografska smrt zemlje.

Živjeli smo u ono doba u punoj svjetlosti. Kuće su imale

dvorišta, patios, otvorene prostore, gdje se provodio najveći dio

vremena na zraku, u promatranju sunca i mjeseca. Nismo onda još

ništa otkrili od današnjih čuda podzemlja, a ni od kula-nebodera.

Nismo bili, niti smo sada, kao seleniti, stanovnici što žive u

njedrima Mjeseca, izvan nepogoda, zaštićeni u kućama

standardiziranim i jednakim. Činilo se da je svijet samo jedno:

azurna i sjajna njedra Mediterana. Nitko nije ni sanjao da ima još

štogod dalje: tropski krajevi, polovi i drugi svjetovi što spavaju

snom zaborava.

Ali ne, nije moguće da je zemlji kraj ondje, kod Heraklovih

stupova... ! Ne, ona se prostire dalje, seže dalje... A to »dalje«, što to

bješe? Kakve je oči imao Kolumbo te je mogao pogledom segnuti

onamo? Bile su to oči ljubavi, jer je on volio more, pučinu i njenu

osamu. Samo ljubav može stvarati ljude i svjetove! I pretvara

nepokretnost u plamen života!

A kad je Galileo vidio klatno kako se njiše? I kad je Newton

vidio kako jabuka pada? I kad je Stevenson vidio kako poklopac

poigrava na čajniku?

Da, da, ali... sve su to sitnice. Dobro, a gdje je onda veličina

Svemira? U zvijezdama ili u poklopcu na čajniku? U burzovnim

poslovima ili u satovima Ioriovim? U službenim priručnicima ili u

snu genovskog pomorca? Što to pokreće svijet? Ljubav... (Luis

Nobre rekao bi: Slučaj.) Bez ljubavi, stvari i bića vratili bi se u svoje

mrtve linije, bez kucaja i drhtaja, bez topline. Da nije ljubavi (da

nije poezije... ), bili bismo samo katalogizirani primjerci, kao

komarci i vodozemci u kakvu zoološkom popisu.

Kad uđeš, na priliku, u koju banku i vidiš ono mnoštvo

namještenika, mršavih, koščatih poput kostura, nagnutih nad

stolove, očiju uprtih u obrasce i križaljke; kad vidiš blagajnike kako

u svežnje slažu novčanice, kad vidiš one nervozne ljude prilijepljene

uz telefone, kad vidiš kako su svi zabrinuti, svi puni tjeskobe —

onda se pitaš: zašto? Čemu sve to? Čemu, kad je sva ta užurbanost i

61

napetost samo nešto površinsko na čovjeku i nema obilježja vječitog

i nematerijalnog?

Promatraj pažljivo. Stani na ugao ulice. Ostavi svoja jalova

razmišljanja, oljušti sa sebe uvjerenja i etikete, i gledaj. Pribivaj

vrevi na ulicama, gledaj kako promiču tramvaji, autobusi,

prolaznici. Sve juri, bježi, leti. Gledaj dobro i slušaj. Mnoštvo kulja

iz sporednih ulica, slijeva se u glavne, preplavljuje trgove, zastajkuje

pred izlozima, gura se na pločnicima, na licima same obrazine,

maske mnogolike i ledene.

Gledaj samo! Gomila ide šutljiva, u pravcima nepoznatim.

Žurba i stiska, golema ustreptala masa, trka i hlepnja — obilježje i

sastojina čovjeka ovoga stoljeća. Gomila mračna, namrštena, žvače

tisuće misli, preživa zavist i zlobu, hrani strasti i mržnje, slaže

obmane, zablude i razočaranja. Svi jure i hlepe, ali se čini da žive u

neprestanu i gorku nesporazumu.

I nitko ne govori, nema vremena za riječ. Kao kakva divovska

mitološka životinja, sa tisuću očiju i tisuću ticala, mnoštvo prolazi u

šutnji, ostavljajući za sobom samo bat koraka, povlačenje cipela,

umorno dahtanje. Užurbano čovječanstvo, sastavljeno od ljudi

mučaljivih i nesretnih, hodi i prolazi, u hodu mu nigdje stanke ni

zastanka. Sve šutljivo, sve u muk utonulo! Eto na što su spali ljudski

primjerci što su se odbili od djevičanskog života i nisu znali sačuvati

bitne i neprolazne vrijednosti!

Ide mnoštvo i prohodi, gura se i juri. Zašto? Pitaj ovog ili onog

što to radi, tako šutljiv, i kamo to brza, kao da ga gone nepoznate

sile. Istražuj, otkrivaj. Nitko ništa ne zna. Svi jure, ali nitko ne zna

kamo zapravo ide. Pitaj, istražuj... Nitko ne zna odgovora. Zašto

jurite tako? A šutljivi čovjek staje, razmišlja, strah ga hvata. I ne

odgovara ništa. Samo šuti.

Svi su takvi, ti šutljivi ljudi što napučuju zemlju. Dokle smo

došli! Nitko više iz srca ne pjeva na zemlji tako plodnoj i obilnoj!

Kako li se promijenilo to malo biće, stvorenjce što je ležalo u

rezbarenoj zipci, pokrivenoj cvijećem i poljupcima! Jadna naša

djeca! Ne znaju kakva ih sudbina čeka. Kako je postao težak život

čovječji! Kakav li smo zamršen splet napravili od svog života!

Bijasmo djeca sunca, odjevena u svjetlost; sada smo djeca tame,

pokrivena crninom!

A gomila ide i juri. Jadna stvorenja! Ništa ne znaju, čak su

izgubila i životni dašak što treperi u poetskim prstima priprosta

62

čistača cipela, koji je, budući tako prirost, stvorio jedanaestu

zapovijed koju čovječanstvo ne razumije: »Nemoj živjeti bez

poezije.«

*

— Onda, hoćeš li s nama? Krenut ćemo sutra rano,

automobilom. Ide i gospodin Postes.

Branco je osjećao da mu treba odmora, potrebna mu je stanka u

onoj zaglušnoj i zapanjujućoj simfoniji što već podosta vremena

uzbuđuje i napinje nerve. Iorio bijaše obećanje vedrih i sretnih

časova. Možda nastavak bezbrižne nedjelje s Geilom i bijeg od one

jetke nazočnosti Luisa Nobrea.

— Hoću.

63

7

JEDANAESTA ZAPOVIJED

Kad je objutrilo, oglasi se truba Ioriova auta. Branco, već

spreman, siđe na ulična vrata. Prije nego što su krenuli, Iorio Val

predstavi:

— Senhor Postes, vlasnik kuće Lob. A ovo je moj kum i stari

prijatelj Antonio Branco.

A onda će u smijehu, gledajući jednoga pa drugog: — Mornari

na prvom krstarenju! Djeca grada koja ne poznaju čari zemlje!

Gospodin Postes bijaše čovjek šutljiv, zamišljen. Lice mu

ozbiljno, izbrazdano borama. Već desetljeća zaokupljen

draguljarskim poslovima, nije uspijevao da se oslobodi vrtloga

častoljublja i stjecalaštva. U želji da neprestano uvećava imutak,

gradio je kuće u industrijskom predgrađu. Tisuću poslova i briga. I

muka u natezanju s građevinarima, tesarima, kamenorescima,

limarima, soboslikarima. Gospodin Postes, koji je sav život proživio

u dućanu, poslužujući dame u rukavicama, prodajući naušnice i

narukvice, muku mučio kad je valjalo raspravljati o tipovima i

vrstama opeke, o kakvoći pijeska, o debljini greda i željeznih

nosača, o cijeni vapna i cementa. Poslovođa prosvjedovao:

— Senhor Postes, nije vam potrebe da gubite vrijeme u

natezanju s radnicima. Oni ništa ne znaju o cijenama, ne znaju

kakve su odredbe ugovora u gradnji.

— Ali opeke stižu slomljene...

— Nije to važno. Sve će žbuka urediti.

I ne bijaše mu dovoljno tih briga i nevolja, tražio je još i nove.

Kupio je zlatarnu jednoga starog prijatelja, Mirande, koji je bio

prisiljen da zatvori dućan jer nije imao kredita.

Jednom je prigovorila senhora Postes:

— Zašto, dragi, sebi na vrat tovariš tolike poslove?

A on šutio i odlazio oborene glave, i samo je, ljutit, u sebi

gunđao.

*

64

Senhor i senhora Postes živjeli nekako tužni. On, s tolikim

poslovima što su mu se motali glavom (valja iskoristiti prilike i

vrijeme dok sam još mlad, govorio je često; moram zaraditi novaca,

mnogo novaca; bogat je čovjek sretan i slobodan); ona, zabrinuta

zbog njegovih silnih briga i sva u strepnji zbog njegovih nervnih

kriza. Gotovo i nisu jeli. A kad su bili za stolom, šutjeli su kao dvije

sjene. Kuća im bijaše kao groblje — uostalom, kao sve druge kuće u

kojima su stanovali ljudi što bijahu kao gospodin Postes.

Jednog je dana gospođa Postes otišla u draguljarnu svoga muža

da ondje izabere poklon, uspomenu namijenjenu djevojčici kojoj je

kumovala na krštenju. Bijaše lijepo popodne, puno svjetla, svi se

krovovi kupali u suncu. Izišla je iz auta i ušla u draguljarnu, gdje su

gospođe s lornjonom razgledale dragulje i raspravljale o cijenama.

Bio je ondje i Iorio Val; sjedio je pokraj blagajne i u slast pušio

cigaretu kao što je samo on znao. Kad je opazio gospođu, ustade i

pozdravi:

— Oh, kakva li zadovoljstva, gospođo! Podosta je vremena što

vas ne vidim!

— Zaista, sasvim ste nestali. Otkad ste kupili auto, postali ste

bogati pa ne gledate siromahe... — uzvrati ona, u šali.

— Bogat sam uvijek bio. A čovjek nema vremena da se odmori

u gradu. Odmaram se zato na putovanju, na cestama...

— Zar još putujete?

— Da, jednom u mjesecu, neizostavno, odlazim iz grada i

provodim četiri-pet dana vani. Ostavljam posao pomoćniku, a ja

idem u unutrašnjost, u potragu za ljepotom.

Ona je malko razmišljala, a onda reče:

— Jeste li opazili kako Postes stari? Jeste li vidjeli koliko se

promijenio? A sjećate se prije nekoliko godina...? Bio je prije tako

veseo! Sada uvijek živi tako, mrgodan je, neurasteničan... Drži ga

manija za novcem, za zaradom, prava opsjednutost...

— Eh, tako je to, draga gospođo. Novac je propast čovjekova!

— Znam, dobro znam, ali je moj muž tvrdoglav.

Potom će, ljubaznije:

— Zašto ne dođete k nama da zajedno večeramo? Vaša će

prisutnost koristiti Postesu. Reći ću mu da vas dovede sutra.

Iorio Val otišao je na večeru u tužnu i praznu kuću gospodina i

gospođe Postes. Kakve li žrtve! Iorio nikad nije vidio takvo što. Sve

je nekako bilo kao po stroju, sve automatski, formalistički. Tek što

65

bi pojeo jedno jelo, već bi segnula električna ruka peharnikova i sve

odnijela. Namjerio je natočiti čašu vode, a već ga je pretekla ruka u

bijeloj rukavici te ga poslužila. Htio je uzeti krišku kruha, ali ga i

opet, tako, usluži ona ruka. Čudio se Iorio, zbunjivala ga ona uporna

ruka peharnikova što je sezala amo-tamo i kao kakvo veslo veslala

povrh stola.

Gospođa Postes pokuša da potakne razgovor.

— Vidite, gospodine Iorio, od nekog vremena Postes i ne

govori. Pogledajte kako je blijed, ispijen.

Iorio se smješkao, ali ne reče ništa, u strahu da se ne upetlja u

tuđe.

A gospodin Postes sam objasni:

— Doista sam veoma umoran. Poslovi me iscrpljuju, mir mi

remete, ali valja prionuti dok je vrijeme da se štogod zaradi. Mladost

brzo prolazi. Treba preteći budućnost, o kojoj čovjek nikad ne zna

što donosi.

Poslije večere — uh, što je bila duga i dosadna! — prijeđoše u

salon. Sjedoše. Iorio Val lijepo se smjestio u naslonjač, prebacio

nogu preko noge. Zamolivši za dopuštenje, izvadi iz džepa malen

svitak duhana te ga uze mrviti, po laznu, uživajući. Gledala ga

gospođa Postes i u sebi uspoređivala tu dvojicu ljudi što bijahu

među sobom tako različiti — različiti kao dva svijeta.

Urar je imao smireno lice, blagih crta, blagih očiju iz kojih je

dolazio pogled ravan i neusiljen — sama smirenost i neviđena

bezbrižnost. Na licu gospodina Postesa, naprotiv, crte tvrde i duboko

usječene, pogled nesiguran u nemirnim očima što se pokreću u

dvjema dubokim ljubičastim kružnicama: te je podočnjake gospođa

pripisivala muževim slabo prospavanim noćima.

— Onda, doista volite putovati? — upita gospođa Postes.

— Neizmjerno. Uostalom, sve volim. Posao mi ne dopušta

mnogo izbivanja, ali imam povjerljiva pomoćnika, pa svakog

mjeseca umaknem na nekoliko dana u brda. Ujedno ulučujem zgodu

za koji poslić s urarima iz unutrašnjosti.

— Iorio je bohem i bezbrižnjak — umiješa se gospodin Postes.

— Poznajem ga već dvadeset godina. Uvijek je bio takav. Ne brine

se on i ne mari za sutrašnji dan.

— Zar vi ne mislite na budućnost? — upita gospođa.

— Ne mislim, gospođo. Kad bih mislio, bio bih nesretan.

Gospođa Postes ušutjela.

66

Kako li šutljiva, kao nijema, bijaše sva ta kuća bez djece, kuća

u kojoj se nijedna stvar nije pomicala sa svog mjesta, kuća sumorno

osvijetljena iz kutova kroz zaslone od svile i pergamenta!

Iorio Val pušio svoju mirisnu cigaretu, odbijao pramenje bijela

dima, uživao kao da je njegov vascijeli svijet, tako te mu je gospođa

Postes naprosto zavidjela. Muž joj ondje sjedio nepokretan, duhom

odsutan, utonuo u svoje misli, ruku složenih na trbuhu. Gospodin

Postes nije smio pušiti, liječnik mu zabranio: »Imate visok tlak,

početak skleroze. Večerajte malo, nemojte se zamarati, klonite se

briga i poslova...«

Gospođa Postes sve je pažljivije i sa sve većim zanimanjem

pratila kretnje i držanje Iorija Vala.

— Kakav je to duhan, tako mirisav?

— Ah, draga gospođo, ovaj je duhan pravi užitak. Čitav sam

jedan dan krstario gradom dok sam ga otkrio. Potječe s neke

plantaže u Tieti. Duhan brižno priređen, ukusan, tako ukusan te bi

mi teško bilo da ga nemam...

Gospođa Postes nije mogla a da ne rekne: — Gospodine Iorio,

zašto koji put ne povezete i mog muža na svoja putovanja?

Urar zatrepta očima, ne razumijevajući.

— Tako je iscrpen — nastavi gospođa — tako nervozan, te bi

mu zaista koristilo kad bi krenuo s vama. Vi ste tako ugodni,

društveni!

— Oh, vrlo rado — dočeka Iorio. — Ali je nevolja što se treba

priviknuti na nedostatak komfora na tim putovanjima. Ja stanujem u

autu, pretvaram ga u kuću na točkovima, i često obiđem i dva i tri

grada u jednom danu, ručam ovdje, a prenoćim ondje. Ponekad i ne

spavam, jer znam svu noć putovati. Kad je mjesečina, lijepo je; ali

kad ulije kiša...

— Svejedno, povedite Postesa, gospodine Iorio...!

*

I jednog ranog jutra gospodin Postes nađe se u automobilu u

koji se smjestio i Antonio Branco. Bijahu doista mornari na prvoj

plovidbi. Gospodin Postes, sit i presit poslova; Antonio Branco,

pretovaren sumnjama.

— Ne gledajte i ne zamjerite — napomenu Iorio. — Poezija

ovih putovanja upravo je u tome što nema komfora. Nećemo imati

67

kupaonice kad nam se prohtije, ali ćemo se, zauzvrat, naužiti divna

zraka, najčistijeg koji možete zamisliti.

I auto krenu, zadrnda cestom. Ali kako ući u jedan novi svijet

kad u sebi nosiš drugi? Što je gospodin Postes znao o širokim i

prašnim cestama, o gustim šumama, gdje je huk motora budio

milijune nevidljivih stanovnika onih prostranih krajina djevičanske

zemlje? Čovjeku naviklu na brzi točak i klopot gradske

svakodnevice, na zbrajanje svota i kamata, teško bijaše razumjeti

one glasove. Iorio uživao, njegovu se oku svuda pružala ljepota,

svagdje je vidio divan sklad. Često je zaustavljao auto na okrajku

kakve šume ili na visoku proplanku, da napaja oči na beskrajnim

gorskim vrletima ili na blagoj mekoći uvala i dolina. I zanosio se:

— Gledajte čuda i divote! Kakva li zraka, kakva li svečanog

mira i tišine! Priroda je iznad svega, ona je najuzvišenija. Osluhnite

jezik drveća. Zar ga ne čujete? Ne ćutite li tajanstveni tok mezgre

što trepti u korijenju i u stablima? Čujete li trepet lišća i granja?

Ćutite li miris vlažne zemlje? Ovo je carstvo sklada, miline i ljepote.

Jeste li vidjeli boju one ptice što je proletjela zrakom? Žarča je od

plamena i brža od misli. A mi, prijatelji, nismo ništa, mi smo samo

sitni crvići što pužu zemljom ne znajući kamo idu. A moj kum i

prijan Branco ništa ne veli? Okani se potrage za nepoznatom i

dalekom istinom stvari, pa radije osluhni kako šuma bruji.

Poslušajte. Napučena je tajanstvenim žiteljima što nas, evo, zovu.

Zar ne razabirete? Zar ih ne čujete? Tä nije moguće da samo moje

uši čuju! Vidite li kakvom se bojom prebojio onaj brežuljak?

Duboko zelenilo, kao more što zapljuskuje kontinente i vez svoj

veze obalama. Kad bijah dječak, školarac, uživao sam u tome da

slikam prirodu i pokušavao da na platno prenosim božanske boje

sunca. Ali otac nije imao smisla za moje »črčkanje«, pa je odlučio

da budem urar kao što bijaše i on. Ali je u meni svejednako slikarska

duša, slikar sam zaljubljen u svjetlo i boje što krase svijet.

Gospodin je Postes slušao i slušao, ali nije razumijevao glas

Iorija Vala. Branco se polako odmarao, otkidao se od labirinta

Hrama i od rukavica, i ćutio kako mu nekakav nov dašak miluje lice

i nova mu, nenadana životna snaga kola žilama. Život, evo, nema

samo onu tužnu stranu, samo onaj sumorni izgled što mu ga je

otkrio Luis Nobre. Naličje ima i lice — sunce, planine, rijeke, šume,

ptice. Otvarale mu se grudi kao što se otvara kaput, otvarale se da

upijaju ljepotu krajolika.

68

Trojica ljudi na vrhu brijega što se, osut drvećem i cvijećem,

kupao u moru sunca, bijahu tri različite i među sobom suprotne

sudbine: Iorio bijaše kontemplacija, Postes odsutnost duha, izočnost,

a Branco sumnja.

U uraru treperilo neprestano oduševljenje i ljubav prema

svemu. Bijaše nevjerojatno kako je u tijelu tako obična čovjeka

živjelo pjesničko srce. Dok su prijatelji šutjeli, on je nastavljao:

— A gledajte u kakve se boje odjenula ona gora! Koliko

odudara od zelenila onog brežuljka. Naprosto se oku nameće bojom,

gustom, jakom. Sabrala je tisuće preljeva, od najsnažnijih pa preko

mekših i nježnijih sve do blagih i jedva zamjetnih. No, da biste ih

razabirali, valja imati oči za pronicanje u takve tajne. Svijet se

ukazuje u bojama. Boja odaje život šume, pokazuje što je bila, što je

sada i što će biti. A zamislite još milijune života što im šuma daje

utočište. Sićušna bića bez oblika, velike životinje, sve u različitim

bojama, prugama, šarama i pjegama, već prema ulozi što im je dana

i što je vrše svjesno ili nesvjesno. Kakve li štete što nisam postao

slikar!

*

Putovali su tako i zaustavljali se ovda-onda, navraćali u

gostionicu u kojem gradiću ili pak u svratište gdjegod u pokrajinskoj

zabiti. Jednostavni im bijahu svi obroci, jednostavna sva jela.

— Lijepe li riže! Što je bijela! Jeste li ikad u gradu jeli ovakva

svježa jaja? A kruh? Opažate li kako je drukčiji? I povrće je sočnije,

ukusnije.

Gospodin Postes smiješio se Ioriovim pohvalama. Branco se

divio tome neiscrpnom, iskrenom izljevu dojmova. Bijaše mu kao

da se našao u nekakvu novom svijetu, još neznanu i punu

iznenađenja. I s čežnjom se sjećao nedjeljnih šetnja za kojih se u

njegovu duhu nije ogledao jetki lik Luisa Nobrea.

*

Uvečer bi sjedili pred svratištima. Iorio pušio svoju vječnu

cigaretu. Branco, bez snage za išta, opuštao se, bijaše kao da ga

uspavljuju neodoljivi magnetizmi. Gospodin Postes, u čijem se duhu

69

počela javljati radoznalost i zanimanje za sve, promatrao kako život

protječe ulicama.

Prvog jutra na putovanju gospodin Postes i Branco pratili

prijatelja kad je išao da proda zbirku prstenja i satova.

Iorio zaustavio auto uz pločnik, izišao iz kola te ušao u

trgovinu.

— Dobar dan senhor Mateus, kako ste? Kako dona Rosa?

Nešto ste mi danas bolje volje nego prošlog mjeseca. Što je?

Promjena? Godi vam ovo podneblje, mir, sređen život.

I već je na tezgi otvarao svoju kutiju s draguljima i rastvarao

cjenik. A onda, raspoređujući uzorke, nadoveza:

— Kad ćemo opet na ribu? Pronašao sam izvrsno vino.

Potom, nakon male stanke, ubaci potiho:

— Ulučite zgodu, jer cijene rastu. Ovaj model prstena u mom

se dućanu mnogo prodaje.

Srdačan, veseo i domišljat, između dosjetke i lijepe riječi Iorio

je uspijevao i dobivao narudžbe.

*

Gospodin Postes gledao i nije ništa shvaćao. Što je na tome

Ioriju, odakle mu ta sugestivna moć? Kakva je to duboka,

tajanstvena i magična mudrost u tome čovjeku? Gospodin Postes

osjećao potištenost gledajući nešto što za njegove pojmove bijaše

nečuveno. A nije ni bilo lako takvu poslovnu čovjeku — banke,

kamate, mjenice, dospjeća, rokovi, zapljene — ući odjednom, tako

iznebuha, u sasvim nov svijet, potpuno oprečan onome u kojem on

bijaše navikao da živi! Nešto naprosto nemoguće! I kad poslovan

čovjek ide na odmor, obično odlazi onamo gdje je kakva igračnica.

Da spiska novac i da se upropasti!

— A sada ćemo tramvajem u šetnju dok urede auto — reče

Iorio. — Pokazat ću vam nov predio, samo mu je nekoliko mjeseci.

Kad su ulazili u tramvaj, gospodin Postes krenu da sjedne na

jedno između sjedala sprijeda, a Branco za njim.

— Ne, ne, ovamo ćemo. Najbolje je ovdje, na predzadnjem

sjedalu. Ovo je kao vidikovac.

*

70

Predjel bijaše doista nov, čitav jedan novi grad, sve same vile,

školske zgrade i prostrani parkovi. Obilje cvijeća po terasama,

cvjetno šarenilo na stalcima i na prozorskim podbojima, sve

prpošno, kao djevojka što se istom zadjevojčila te pokazuje svoj sjaj

i kras. Bijela rijeka protjecala tim dijelom grada, prolazila onuda kao

tekuća kralješnica. Iorio, u neumornu zanosu, smiješio se brdskim

stazama kojima su mirno prolazili seljaci iz okolice i napasali svoja

šarena stada.

*

— Gledajte što su raskošna ona kokosova stabla! Pogledajte

kakvom se sjetnom ljepotom odijevaju čekajući da dođe Uskrs!5

Postoji li na svijetu kemičar koji je uspio da stvori takve boje i

preljeve? Vidite li ono jezero podno brda? Gledajte kako patke i

guske povlače svoje brazde mirnim površjem, pod ovim

popodnevnim nebom bez vjetra i šušnja, u tišini što je pala po

svemu.

Gospodin Postes gledao, nastojao da shvati. Branco je osjećao

kako mu se postupno otkriva novi svijet, poetski, unutarnji, onaj što

ga je Ioriova senzibilnost neprestano otkrivala njegovim budnim

očima.

Tramvaj klizio, promicao polako, ugodno se ljuljajući.

— Vozila ovdje idu veoma sporo, ne žuri im se. U glavnom

gradu ne mile tako nego brzaju, jure — napomenu gospodin Postes,

tek da nešto kaže.

— Sporo? — dočeka Iorio. — Nemojte govoriti tako. Čemu

brzanje, čemu jurnjava? Večera je u hotelu u šest, a sada još nije ni

pet sati. A kad bi tramvaj jurio, kako bismo mogli gledati ove

brežuljke i polja?

*

Stigoše na obalu rijeke. Žubori voda, hrli nabirući se povrh

kamenja. Ovdje-ondje vidi se mlin, okreće se kolo i vrtloži vodeno

površje, bacakaju se ribe i praćakaju, ljuske im se ljeskaju na suncu

5 U izvorniku quaresmeiras (»korizmenice«), vrsta kokosova stabla u Brazilu. —

Prev.

71

kao da su smočeni dragulji. Sjedoše na vidikovcu, odakle im se

pružao pogled na rijeku što je iz daljine tekla tiha i široka, talasala se

na grebenima i pjenila, čipkala najbjelje čipke.

Gledao gospodin Postes i naposljetku zaključio da je to

putovanje doista lijepo.

— Valja razgovarati s vodama, zaći u razgovor sa stvarima, da

bismo ih shvatili i voljeli. Pogledajte kako su obale narezuckane

majušnim pristanima što po njima svoj vez vezu. Gledajte onog

mališana što peca i onu kućicu, kako je lijepa, sunce joj krov

pozlaćuje, cjeliva ga!

*

Gospodin Postes gledao zadivljen. Ćutio je kako se njime

neobična spokojnost razlijeva, smirenost kakve nije odavna osjetio.

Raskopčao je prsnik, rastvorio oškrobljeni ovratnik na košulji,

udobno se naslonio i u tišini te večeri, u njezinu ozračju, prvi put

osjetio kako mu se duh odmara i smiruje. Uzmicale misli na

odgovornost i na poslove, čiljele brige sve polako.

I Branco se lijepo smjestio, ugodno se opustio, razilazila se

tmora u njegovoj glavi, raščijavale se smutnje što su ga smućivale u

razgovorima s Luisom Nobreom, naprosto je ćutio kako mu se

zdravlje vraća.

Zatvorio je oči. U ushitu pod čarolijom onih trenutaka u

smiraje, s posljednjim tracima sunca što mu obasjavahu lice, misao

mu ocrta u zraku obris žene, u duhu mu iskrsnu Geila.

*

Za stolom, za večerom, gospodin je Postes imao nešto više

teka.

— Hajte, gospodine Postes, uzmite malko ove riže s graškom...

Gospodin Postes večerao i, zanimljivo, nije se javila kiselina ni

žgaravica, nije bilo nikakve nelagode od želuca. I spavao je snom

što krijepi, otrgao u komadu nekoliko sati.

— Dobro sam noćas spavao — priznade ujutro — osjećam se

bolje. Sve mi se ovo počinje sviđati...

— Eh, da, počinjete živjeti. Gledajte Branca. Zapleo se u

nekakve duševne kučine, navro čovjek da otkrije i razmrsi

72

nerazmrsivi smisao stvari, a sada se i on odmara. Da bismo živjeli,

pravo živjeli, dovoljno nam je da budemo u dodiru s prirodom. Ona

je mudra, najmudrija.

Ioriov automobil i opet krenuo, popravili ga. Gospodin Postes

osjećao se otkrivačem, ne krajolika nego vlastitog života. Sad već

bijaše sasvim uobičajeno zastati na cesti i promatrati drveće

obavijeno penjačicama, mirno gledati kako rijeke teku svojim

koritom ili pak osluškivati žubor potoka. I kad bi Iorio opet

pokazivao svoj vječni ushit i oduševljenje, gospodin Postes već ga je

razumijevao. Duh se oslobađao drhtaja i strepnje velegrada,

udaljavao se od poslova, mjenica, satnica. To putovanje bijaše kao

duhovna kupelj, sapiranje grijeha vodom, kupelj u koju se namakala

njegova osamljena duša.

*

Jedno popodne, u vrijeme užine, kad se nebom bijahu protegle

zlatne pruge, Iorio zaustavi auto u dnu poduboke usjekline. Prostro

je ubrus na podnožniku, otvorio nekoliko kutija sardina i otčepio

nekoliko boca piva. S druge strane, pokraj zida nekakve ruševine,

javljao se svojom pjesmom usamljen cvrčak. Gospodin Postes

htjede da vidi raspjevanog kukca. Na vršcima prstiju priđe ruševnom

zidu, osmotri, nape uši da osluhne. Ništa. Cvrčak cvrčao, nastavljao

poj, a gospodin Postes nije mogao razaznati mjesto ni vidjeti

sićušnog pojca.

Iorio pogledom pratio prijateljeve kretnje. Nakon nekog

vremena, videći da je ona potraga uzaludna, samo se nasmiješi. A

onda, s podignutom čašom, izreče svečano:

— Cvrčkov poj, to ti je kao jezik prirode. Čuješ ga a ne vidiš.

Osjećaš ga a ne možeš označiti. Ovdje je, ondje, svuda gdje smo mi.

Da ga slušaš, dovoljno je otvoriti srce. Samo ono razumije glas

prirode.

Gospodin Postes navro da otkrije cvrčka. Branco promatrao:

kao i gospođa Postes, i on je uspoređivao Iorija i gospodina Postesa.

Bijahu oni dva pola, dva svijeta, različita među sobom kao svjetlo i

tama.

Prvi je nalazio ushita u svakoj prilici, oduševljavao se svakom

zgodom, živio od zanosa i za njih, kao svećenik što se drži svog

73

obreda, liturgije nove zapovijedi, zaboravljene među ljudima:

»Nemoj živjeti bez poezije!«

Drugi, realist, sabirao novac na gomilu, ubijao se neprestanim

brigama, jurnjavom i dužnostima, strepio za budućnost.

Tko je bio u pravu? Gdje je istina? Tko joj je bliži: ovaj ili

onaj?

Kakva ga strašna sumnja razdire! Ne posjedovati moć

razlikovanja, ne znati razaznavati, ne moći razjasniti, odgonetnuti!

U daljini, u izmaglici, vidio je figuru Sfinge: »Ili me odgonetaj ili ću

te razdrijeti!« Jadan onaj tko ne odgoneta, ne riješi zagonetku! A

onaj tko odgoneta? Stijesnilo mu se oko srca.

Razabrao je da je gore, kudikamo gore onom tko odgoneta.

Gospodin Postes, na tlu, nije uspio da vidi cvrčka.

74

8

MOLOH OD AZBESTA

Ono popodne Stonel je ušao u dvoranu za vijećanje kompanije

Steel Incorporated. Mister Beckround izrijetka je predsjedavao

sastancima Kompanije. Kad mu je trebalo kakvo objašnjenje,

pozivao je područne direktore u svoj studij, u zgradu posebno

podignutu pokraj njegove raskošne rezidencije.

Beckround se kretao u tapetiranoj dvorani za primanje,

opskrbljenoj klimatskim uređajima, telefonima i zvoncima. Poslovi

su mu uzimali malo vremena, mnogi njegovi tajnici brinuli su se oko

uprave njegovih dobara. Zavaljen u svoj udobni i široki kožni

naslonjač, Beckround je više volio razgovarati o drugome, o općim

pitanjima, negoli raspravu o stvarima Kompanije. Uživao je u

dosjetkama, anegdotama i komentarima svakodnevnih događaja.

Rijetko su ga kad vidjeli u salonima i na svečanostima. Upravo je

uživao u tome da izmiče moru svakodnevnih susreta, da bi se

povukao u svoje dvorane (u sferu svoje sjene, kako je govorio

Nobre).

No, toga slavnog dana Beckround je predsjedao pripremnoj

skupštini dioničara. Sjeo je u predsjednički naslonjač i počekao da

svi uđu. Direktori Kompanije službeno su raspravljali o svojim

poslovima u bogato osvijetljenoj prostoriji, u nekoj vrsti amfiteatra

ili dvorane u kojoj se predaje anatomija, hermetički zatvorenoj tako

da nije mogao prodrijeti nikakav vanjski zvuk — u dvorani kojoj

zidovi bijahu tapetirani debelim crvenim baršunom. Na

predsjednikov poziv, za stol u obliku slova U posjedaše dioničari

pozvani na to zasjedanje.

Mister Beckround, veoma ozbiljna lica, ustade i progovori:

— Gospodo, rijetko kad imam čast zauzeti ovaj naslonjač. Ali,

prema obavjestima i primljenim izvještajima iz našega istraživačkog

centra, zaključujem da je naša Kompanije došla do odlučnog

trenutka. Ili ćemo smiono proširiti svoje djelatnosti i svoj

industrijski program, ili ćemo nestati, pobijeđeni porastom

konkurenata. Da bi se naša Kompanija mogla nametnuti, kao što

znate, neprekidnim smjenama održavali smo do danas svoje tvornice

75

i laboratorije u neprestanu radu, i dan i noć. No, ostati u tome

položaju značilo bi isto što i pomagati umnažanje naših

konkurenata. Svakoj je industriji rizik i prijetnja kad se pojavi druga

slična. Moramo proširiti i pojačati svoj trgovački prodor,

zagospodariti svim svjetskim tržištima. Nitko se ne smije

suprostaviti napredovanju naše Kompanije. To je mišljenje naših

direktora u proizvodnji i zaključak do kojega dolazim čitajući naše

mjesečne izvještaje.

Dioničari su kimajući glavom pokazali kako odobravaju riječi

Mistera Beckrounda, a on nastavi:

— Do nekoliko dana svečano ćemo slaviti svoju tridesetu

obljetnicu. Taj će dan biti od izuzetne važnosti, jer će označiti

početak nove industrijske ere... Imam vijesti da profesor Stonel

proučava način dobivanja nove energije. Pozvao sam ga neki dan i

razgovarao s njime. Uvjeren sam da je to častan znanstvenik. No,

nije mi htio iznijeti pojedinosti. Radije će nam sažeto izložiti svoj

izum. Prema njegovim riječima, njegovo će otkriće udvostručiti

našu proizvodnju, a troškove svesti na minimum. Bit ćemo

gospodari znanstvenog otkrića koje će, kako reče, revolucionirati

sadašnje metode rada.

Beckround, pošto je malko predahnuo, uprije kažiprstom u

čovjeka što je sjedio u dnu dvorane.

— Priđite, profesore Stonel, Mi smo uprava kompanije Steel

Incorporated. Izložite nam svoje otkriće.

Stonel se kretao polako, kao automat. Časak je zastao pred

onim magnatima što su predstavljali većinu kapitala uložena u

istraživanje kojim su se bavile mnoge stotine tvornica. Figure iz

visokoga industrijskog svijeta što su podigle neboder u kojem radi

kakvih petnaest tisuća namještenika (»oči velikoga međunarodnog

trusta«) — sagradile ga da potvrde moć kompanije Steel

Incorporated.

Profesor Stonel oklijevao, neodlučan.

— Možete početi — opet će Beckrounđ. — Ovdje smo

izolirani, sve je zatvoreno. Nema mikrofona. Vaša će se riječ ovdje

roditi i ovdje umrijeti.

Predsjednik kompanije Steel sjede u svoj naslonjač. Stonel

ostade stojeći, u sredini dvorane. Zatim, pogleda nekako odsutna,

apstraktna, kao da govori nevidljivim bićima, reče:

76

— Ostvario sam za Kompaniju jedan svoj san na području

posebnih istraživanja. Otkrio sam dobivanje atomske energije, ne iz

mrtve tvari, nego iz žive. S pomoću nuklearne fizike uspio sam

razbiti atom. Ali, unatoč svim znanstvenim hipotezama, energija

dobivena iz mrtve materije, iz željeza, kamena, olova, mrtva je, i

stoga neistraživa. Ne može se iskoristiti snaga što je u svojim

atomima sadržava granit ili pak željezo. Suprotno onom što su

mislili nekadašnji fizičari, a i neki moderni, nemoguće je uliti život

u ono što nema života...

Dioničari se zglédali, iznenađeni.

— Kompanija Steel pozvala me da racionaliziram rad u

njezinim tvornicama. Trebalo je da daju veći profit uz manje

troškove. Mislim da sam našao formulu. Kompanija na uzdržavanje

svojih tvornica daje godišnju svotu od četrdeset i sedam milijuna,

uključujući troškove za proizvodnju energije, od jednostavnih

motora do velikih dinama, a tu su i vodene rezerve od Sjevernih

država pa do Juga. Ipak, sve je to samo kap vode u usporedbi s

mojom peći. Obavezujem se da ću vas opskrbljivati dovoljnom

energijom ne samo za rad tisuću i trista pedeset tvornica što ih je

Steel Incorporated razasula po svijetu, nego i za pokretanje svih

tvornica koliko god ih ima na zemlji, a sve to uz minimalan utrošak.

Otkrio sam kako se iskorišćuje atomska energija, san svih fizičara.

— U redu, profesore — javi se gospodin Janneck iza modra

oblaka dima što ga je odbio sa cigarete. — U redu, ali je atomska

energija formula koja je dostupna svakom laboratoriju. Pogotovu u

ovoj epohi kad je fizika toliko uznapredovala. Hoće li Steel imati

interesa da demontira svoje uređaje i da se odrekne dosadašnjih

izvora energije da bi stvorila organizaciju koja bi sutra mogla imati

istovrsnike?

— Ja vas uvjeravam da je nemoguće imitirati moj izvor

energije — dočeka profesor, glasom što izražavaše osvjedočenost, i

sigurnost.

— Ne sumnjamo u vaše uvjerenje, u vašu osvjedočenost. Ali

želimo jamstvo. Progres kroči divovskim koracima. Tvornice se

množe u svim gradovima. Kako može Steel Incorporated uništiti sve

svoje uređaje, bez čvrstih jamstava, bez čvrstih osnova?

— Dat ću vam sva moguća jamstva...

Zakružio je naokolo izgubljenim pogledom i potom, kao da

nastavlja onaj razgovor s nevidljivim bićima, produžio:

77

— Bacio sam se na atom. Ima nešto tajanstveno u mrtvoj

materiji. Elektron, proton, neutron ne žive. Pod visokim tlakom

materija se vlada kao listići olova. I umire. Ciklotron ne prelazi

nevidljive kanale bloka u eksperimentu. Ali bombardiranje,

temeljeno na eksperimentalnim znanostima, jedva dodirne

epidermu, ne ulazeći u dodir s interelektronskim prostorima što ih

fizičari nazivaju interatomskim plinom, gdje postoji drugi život što

ga ciklotron ne uspijeva uhvatiti, jer je nemjerljiv. Taj je prostor pun

nove energije, nove i vječne, koja se zove postajanje. Intervali

materije nose bit života. U atomima krije se energija. Što je u toj

specifikaciji koja je tako duboka i neistraživa, i tako različita od

mrtve materije? Elektroni tvore planetarni sustav oko jezgre, oko

središta, planetarni sustav bez svjetla ali s nepoznatim snagama.

Nisu zanimljivi elektroni nego gravitaciona sila koja ih obuhvaća i

drži na okupu.

Stonel se, nemiran, ušetao gore-dolje dvoranom. Riječi mu,

pune uzbuđenja, očaravale dioničare.

— Život je nešto što se ne može uhvatiti. Ne možemo mu

proniknuti u životni tok, jer ne znamo što je. Kao električna

energija, tako i elektronska, koja je zapravo živi dio jezgre, jest

utvrdljiva ali neuhvatljiva. Naposljetku, što hoćemo od materije?

Energiju. Eto zato sam ušao u žile i duboke brzice bitka i postajanja,

to jest...

Zastao je, očiju širom otvorenih. Mir, tišina u zraku.

— Nastavite, profesore — potaknu Beckround.

— Bojim se nastaviti — reče Stonel, glas u kojem se odjednom

osjetio strah.

— Zašto...?

— Bojim se da gospoda neće shvatiti domet mog otkrića. Ono

je tako novo, tako smiono... Treba da je čovjek upućen u tajne

laboratorija da bi razumio jezik atoma. Treba znati razgovarati s

Kozmosom.

— Skrećete, profesore, s glavne teme — opet će predsjednik.

— Jamčimo vam da ćemo vaše izlaganje pratiti s pažnjom i

poštovanjem na koje imate pravo. Osim poštovanja što ga dugujemo

vašoj osobi, posrijedi su probici naše Kompanije. Nastavite!

— Približujem se završnoj točci. Iskrećem se u svojim idejama

kao pjesnik u svome snu. Nemoguće je ustuknuti. U trenucima

malodušnosti, kad me presvoji umor i oči mi otežaju kao da su od

78

kamena, ćutim kako me preplavljuje čudno osjećanje praznine i

nemoći. I tada me ponese želja da sve ostavim kako ne bih

podlegao. A ipak iz dubine moga bića izbija nesavladljiva volja za

uspjehom. Sve u meni podrhtava, previre, likuje. I moj organizam,

koji kao da bijaše pobijeđen kakvim narkotikom, zadrhti, zatreperi i

reagira kao zvijer pogođena vrškom koplja. Sjetim se znanosti i

budućeg značenja svojih istraživanja, predosjećam glasove što će ih

u intelektualnim središtima izazvati neobjavljena riječ iz moga

laboratorija. I onda više ništa ne znam i ne ćutim. Brzaju zore i

uranci, promiču tjedni, mjeseci nemaju predaha ni zastanka u mome

kalendaru. Vrijeme ne postoji. Vrijeme je mit. Postoji samo

ostvarenje moga sna, njegova istinitost koja će potresti temelje

svijeta...

Dioničari slušali zapanjeni, ustrašeni, A Stonel nastavi:

— Ne želim nikakva udjela u dobiti. Sa mene se ljušte sve

financijske zaokupljenosti. Znastveniku su to prolazne vrijednosti,

kao što su filozofu lomna i nepostojana sva uvjerenja učenih. Jedino

mi je stalo do trijumfa Znanosti. Ona je gospodarica Svemira, i

samo će ona spasiti čovječanstvo.

— Kako? — upita Mister Beckround.

— Sustavom što će ga uvesti Znanost. Nećemo živjeti u doba

tehnokracije, jer ona znači imobilizaciju čovjekova kročenja

naprijed. Živjet ćemo u Doba čiste znanosti. I zato, u daru što ga

svijetu dajem svojim izumom, želim da profiti idu u korist jedne

zaklade, a ta zaklada neka se usmjeri na neprestana istraživanja u

fizičkoj znanosti, da bi se sve dalje prodiralo u neistražena carstva

prirode...

— Obećavamo da će biti kako želite — uvjerljivo će mu

Beckround.

— Dobro, a ja vas uvjeravam da će od časa kada proradi moja

peć, svijet ući u novu eru. Energija koju sam otkrio i stvorio nije u

atomu mrtve materije, nego u živoj materiji...

Stonel zastao, duboko udisao. Gledajući a ne videći nepomična

i zaprepaštena lica dioničara koji su gutali svaku njegovu riječ, on

nastavi:

— Vječna energija nalazi se u vječnom izvoru: ona je u

ljudskome mesu!

— U ljudskome mesu? — upitaše svi u jedan mah, uzvikom

koji izražavaše prepast.

79

— Da, u ljudskome mesu — hladno potvrđi Stonel. — Što je

ljudsko meso? Ono je sinteza bića i životnog postajanja.

Zanijemjeli dioničari, problijedjeli, lica im se isklibila od

uzbuđenja. Led u očima, na usnama, u zraku. Hladna nepomičnost

groblja.

Profesor stao pa gleda. Na njemu ni uznemirenosti ni

iznenađenja. Pošto je izrekao svoje, crte mu na licu pokazivale

smirenost i vedrinu, koja je toliko odudarala od straha što je zgrčio

lica ostalih.

Pošto je prošlo nekoliko časaka, Mister Beckround prekide

strašnu onu nepokretnost i tišinu:

— Priznajem da smo zbunjeni, gospodine Stonel. Morate i

sami priznati da je strašno, užasno... Spaljivati ljudsko meso da

bismo pokretali svoju industriiu . Strašno je to... — ponavljaše

neprestano.

— Nije strašno — uzvrati znanstvenik. — Samo je novo.

— Da, shvaćam. Znanost napreduje. Ali je ljudsko biće uvijek

bilo nepovredljivo, neprikosnoveno.

Stonel se osmjehnuo. A Beckround nastavi: — Ako je živo

meso, kako rekoste, izvor visoke energije, zašto se onda ne bi

upotrebljavalo životinjsko meso?

— Problem je već proučen, Mister Beckround. Životinjsko

meso, pseće na priliku, daje samo osamdeset oscilacija u homotronu.

Od sveg mesa, konjsko daje najviše, doseže gotovo do sto i dvadeset

oscilacija. Čovječje je pak najčistiji i najobilniji izvor atomske

energije.

— Zar je tolika razlika?

— Jest. Sve je povezano s duševnom evolucijom vrsta. Valjalo

bi se vratiti u doba spiljskog čovjeka da bi se proučila evolucija što

ju je ljudska materija prošla u toliko milijuna godina. Tisuće

afirmacija volje, snaga molekularne kohezije, permanentnost

karaktera, koje danas dopuštaju prisutnost postajanja u atomu, koji

je, naposljetku, supstancija samog života. Trebalo bi doprijeti do

porijekla vrste... Posljednja riječ moderne fizike kao što znate, jest

naprava ciklotron, koja razbija atom mrtve materije. U napravi koju

sam konstruirao i nazvao ju homotron, električni naboji, kad

bombardiraju živu materiju, odvode interatomsku energiju u

elektrodu visoke voltaže. Ta elektroda moja je tajna. Ona će

pokretati tisuće strojeva!

80

Dioničarske uši hvatale znanstvenikova izlaganja riječ po riječ;

preko lica prelazili im neobični blijesci. Najveći predstavnici

industrije, ti ljudi što su kontrolirali više od polovine svjetskih

tržišta — predstavnici teške industrije, tvorničari opreme, tekstila,

strojeva — još nisu došli k sebi od uzbuđenja koje ih je snašlo i još

se nisu saživjeli s idejom profesora Stonela, to jest da ljudskim

mesom pokreću goleme motore kompanije Steel Incorporated.

A profesor Stonel kružio neodređenim pogledom naokolo i

nastavljao:

— To je san drevne alkemije. Da bismo uspjeli, moramo paliti

ljudsko meso i tako ga stavljati u službu Civilizacije i Znanosti. Da

bismo napajali strojeve svih naših industrija, treba nam dinamo koji

će apsorbirati jednog čovjeka na dan. Gospoda se ćude?

Pogledao je dioničare.

— Gospoda se zaprepašćuju? Ali čovjek mora pomoći čovjeku.

U anatomskim dvoranama svih sveučilišta na svijetu stoji distih koji

kaže da je to mjesto gdje smrt pomaže životu. Studij anatomije ne bi

mogao postojati kad ne bi bilo mrtvih ljudskih tijela. A danas život

pomaže životu. Ovo je ljepše i dostojnije.

Mister Beckround prstima obrisa nekoliko kapi znoja što su mu

izbile na čelo.

Profesor Stonel, međuto, proslijedi:

— Ne treba da sumnjate, jer ćemo za devedeset odsto smanjiti

cijene svojim proizvodima i tako revolucionirati sva tržišta. Zar nije

to progres? Ne znači li to sniženje troškova života? Zamislite poraz

naših konkurenata kada Steel najavi svoje proizvode uz sniženje od

devedeset odsto! Neće nam trebati motori ni vodopadi. Jedan

dinamo — moj homotron — davat će energiju dovoljnu za rad svih

strojeva našeg poduzeća. Kao u drevnim vjerskim obredima,

žrtvovat ćemo jednog čovjeka na dan, ali, umjesto klanjanja mrtvim

i beskorisnim idolima, pokretat ćemo razboje koji će davati tkaninu

što će odijevati i grijati narode. Eto kako znanost iskorištava

čovječju energiju na korist zajednice.

Premda zastrašno tragična, riječ profesora Stonela postajala sve

uvjerljivija.

Drhteći, komendator Almeida, jedan od najkrupnijih dioničara,

mučio je nokte šibicom. Mister Beckround pušio bez prestanka. Ako

je, u jednom času, i bio u dvoumici pri pomisli na spaljivanje

ljudskog mesa, sada je već vidio kako Steel svojim proizvodima

81

preplavljuje sva tržišta i kako se u blagajne Kompanije slijeva živo i

zvonko zlato svih kontinenata. ćutio je kako ga ispunja ponos i već

je vidio kako se na vrhovima nebodera koči impozantno i sjajno ime

kompanije Steel Incorporated, vladarice svijeta i tvorničkih

proizvoda koja zakaparuje ekonomiju svih naroda: ona vlada tim

narodima, navješta ratove i njima upravlja, pomaže ili uništava

zemlje i carstva.

Predsjednik pogleda dioničare, koji su zacijelo mislili istu

misao.

— Dobro, gospodo, ova sjednica ostaje tajna. Dok ne

prihvatimo i ne priviknemo se na postupke profesora Stonela,

nećemo govoriti.

A onda će, okrenuvši se znanstveniku:

— Prihvaćamo i odobravamo ono što stvarate. Ali se želimo

uvjeriti u ostvarljivost. Što da radimo?

Profesor Stonel odmah odgovori:

— Dajte mi živa čovjeka, jednoga.

Iako je već sve znao, Mister Beckround protrnu od glave do

pete.

— Živa čovjeka... — ponovi, uplašen.

— Da. Pokrenut ću dinamo pred vašim očima. Energijom tog

čovjeka, koncentriranom u njegovim mišićima, u njegovim kostima,

u njegovoj krvi, pokretat će se svi strojevi kompanije Steel i radit će,

bez ikakva rasipanja, dvadeset i četiri sata neprekidno.

Skupštinu obli hladan val. Dioničari, sleđeni, suspregnuta daha,

ostali kao skamenjeni.

— Gospoda se boje! — promrmlja Stonel. — To je zato što još

nisu upućeni. Kad ne bih bio siguran u ovo što tvrdim, vidite, ne bih

u svojim eksperimentima žrtvovao svoje prste.

I podiže ruku, da svi vide kako na njoj nedostaju prsti.

Komendator Almeida, promukla glasa, upita:

— Ne bi li onda bilo manje okrutno da se upotrijebe posljednje

sile kojeg samrtnika?

— Ne, ne. Samrtnik se nalazi pred ništavilom. To je gotovo

smrt. Treba mi živ čovjek. Samo život daje život.

Mister Beckround okrenu se komendatoru Almeidi:

— Proučit ćemo ovo pitanje. Ali, da bismo uspjeli, treba šutjeti,

čuvati tajnu ove današnje konferencije... Objavit ćemo da su naši

82

laboratoriji otkrili dobivanje atomske energije iz željeza. Sačuvati

tajnu, to je duša posla.

— Onda, kako ćemo? — upita komendator.

— Ima vremena za razmišljanje — odgovori Beckround.

Potom se okrenu Stonelu i reče, glasom u kojem se baš nije

osjećala velika sigurnost:

— Pripremite svoj dinamo. Ubrzo ćemo vam dati čovjeka!

83

9

LIN-TO, NIRVANA

Beckround, pošto su završili skupštinu, obratio se Stonelu:

— Pričekajte me, zajedno ćemo večerati. Javit ću vašoj kćeri da

ćete doći kasnije.

Stonel je čuo, ali za nj nije više ništa bilo kao prije. Pošto je

objavio tajnu svog otkrića, ćutio je nemir. Dok su ga svi dioničari

pozdravljali i čestitali mu kao tvorcu nove energije, neistrošive i

vječne, Stonel dvoumio u sebi i gledao kako njegovih dvadeset

godina istraživanja i muka nestaje u onim stiscima ruke, u onim

licima, u glasovima što ga okružuju. Kajao se, možda, zbog onoga

što je objavio. Osjećao se lišenim nečega o čemu je toliko maštao i

za što je dao gotovo život.

Beckround ga uhvati pod mišku:

— Hajdemo.

Predsjednik kompanije Steel stanovao je u veoma lijepoj ulici,

gdje su se, u tišini drveća, uzdizale raskošne vile, okružene

vrtovima. Dok su se onamo vozili automobilom, Beckround

pokazivao veselost; Stonel bijaše zamišljen.

— Treba da budete ponosni, profesore. Sve nas je zadivilo

izlaganje o vašem otkriću. Kompanija Steel stavit će vam na

raspolaganje sva sredstva da pobijedite, jer ste uspjeli u jedno spojiti

industriju i znanost.

Stonel kimnu glavom.

— Zahvaljujem vam, Mister Beckround. Tome sam se i nadao

od gospode. Znam da je Steel jaka. Ali sam, evo, oskvrnuo tišinu i

mir ovih dvadeset minulih godina, i to me uzbuđuje. Strah me da ne

iskrsne kakvo nerazumijevanje...

— Ni govora! Ništa takvo! Ohrabrite se! Večerat ćemo i zaliti

čašom dobra vina. A poslije ću narediti da vas odvezu u vaš

laboratorij.

Auto promicao ulicama i stao pred vratima luksuzne vile, u

kojoj je predsjednik kompanije Steel uživao svoje bogatstvo.

Beckround uđe, dobro raspoložen, nasmiješi se vrataru, koji je

84

uslužno dotrčao da otvori automobilska vrata, reče nešto šaljivo

sobaru, koji je žurno pritrčao da mu prihvati šešir.

Kad je Beckround ušao u salon, u susret mu dođe supruga.

— Oh, okasnio si danas!

— Poslovi, draga. Kompanija proživljava izvanredne trenutke.

Na putu smo da napravimo čuda...

Ona ga pogleda iznenađena.

— Ah, umalo što ne zaboravih: predstavljam ti profesora

Stonela, tvorca neobičnog izuma...

A onda će, okrenuvši se gostu:

— Moja žena, i majka moje dvoje djece.

Stonel je pozdravi.

Beckround pak nastavi, razdragano:

— Istina je. Otkrili smo nov izvor energije, uz beznačajnu

cijenu, za pokretanje strojeva naše industrije, u svim kutovima

svijeta.

— Sunčana energija? — u šali upita gospoda Beckround.

Stonel, sav u strahu, pogleda u predsjednika: bojao se da ovaj

ne oda tajnu.

— Ma kakva sunčana energija! Sve je još tajna. Ali, vjeruj mi,

posrijedi je dobivanje najveće energetske snage, a ni uz kakav

trošak. Veličanstveno otkriće, i tako smiono da ga nitko na svijetu

neće imati. Nitko, samo mi.

— Tajna, dakle?

— Da, tajna... Jednog ćeš je dana znati! U taj čas u dvoranu

utrča dvoje djece. Majka se brižno okrenu te ih upita:

— Jeste li gladni, drago djeco?

— Jesmo, mama. Kasno je. Osam sati.

— Osam! — ponovi Beckround. — Zamislite, izgubili smo čak

i pojam o vremenu... Profesore Stonel, ovo su moja djeca Nivio i

Vania.

Zatim će, naređujući sobaru:

— A sada poslužite večeru.

I kao što je činio u svim velikim trenucima velikih događaja,

nadoveza:

— Donesite najbolje vino i najbolje čaše. Pit ćemo za uspjeh

kompanije Steel Incorporated, gospodarice svijeta. Telefonirajte

doktoru Reidi i pjesniku Wilmanu. Ako još nisu večerali, neka dođu

k nama.

85

Sobar krenu u radnu sobu, da telefonira.

— Čekajte! — viknu Beckround. — Ako su moji prijatelji već

večerali, onda neka dođu malko kasnije. Želim da budu ovdje.

Telefonirajte i Ritzovima, komendatoru Linsu, u kuću gospodina

Alvina i bankaru Gordi. Želim da mnogi budu ovdje. I upalite sva

svjetla, pokraj svih ogledala i na ulaznim vratima. Slavit ćemo susret

Znanosti, Poezije i Industrije! Nije li tako, profesore Stonel?

Znanstvenik pokaza osmijeh na licu, ali se osjećao kao da je

sav istavljen. Oni pusti nalozi, ona jurnjava posluge, opremljenost

dvorane, bogata tapetarija, slike, stupovi od oniksa, svjetiljke,

svijećnjaci, sve je toliko odudaralo od golotinje njegova laboratorija,

pod zelenom Jaraguom, gdje ga je kći, kao vestalinka onog obreda,

čekala u strepnji, željna da čuje o ishodu skupštine!

Iz njegove smetenosti trže ga Beckroundov glas koji ga pozva:

— Imamo još desetak minuta do večere. Hajdemo da vidite

moje mačke i moje orhideje.

— Mačke i orhideje? — upita Stonel.

— Ne znate da sam sakupljač mačaka i orhideja? Sudjelovao

sam na najvećim natjecanjima i pobjeđivao. Imam najviše medalje.

Hajdemo da vidite.

Prošli su kroz nekoliko salona i hodnika, i ušli u kabinet u

kojem se nalazilo dizalo. Krenuše dolje. Pod širokim svodovima, u

prizemlju, Stonel vidje prijeklete s mačkama, čitavu mačju palaču.

Bijahu to živišta onih životinja, nastani odvojeni staklom.

Beckround govorio pun oduševljenja:

— Gledajte! Onaj je par iz Perzije, iz pokrajine Kirmana, gdje

ždrijelo vulkana Savalana ne riga oganj već dvije tisuće godina.

Mačji par ima simbolično ime Dinar, a to je najviši vrh u Perziji.

Pepeljastosive kao lava što je pokrivala onaj kraj, te mačke, prividno

krotke i pitome, imaju izvanredno brze pokrete, i zapravo su

neukrotive. Kao da u njima oživljuje vulkanski bijes i provala

Savalana, kratera što drijema mnoga stoljeća!

Stonel pogleda kroza staklo.

— A tome drugom što ga vidite, tome je postojbina Forum

Romanum u Rimu. Dobio sam ga na dar od jedne banke, darovao mi

ga Banco Transmarino. Ta vrsta potječe još iz cezarskih vremena.

Povijest Rima mogle bi pripovijedati mačke, i ne bi bilo boljih i

pouzdanijih pripovjedača, jer već dvije tisuće godina žive u

86

ruševinama. Foruma. Pribivale su svim zorama i zalascima

Vječnoga grada.

Pokaza zatim dalje:

— A onaj je par stajao mnogo novaca. Vrijedi kolik kakav

neboder. To su mačke s Alaske, veoma su rijetke. Imaju pruge kao u

leoparda, oči su im gotovo bijele kao led. Pravo čudo i divota.

Dođite, pogledajte ih izbližeg. Vole hladnoću. Snizit ćemo, evo,

toplinu zraka: na deset stupnjeva ispod nule postaju bodre i živahne.

Pogledajte kako su sretne!

Beckround podiže ruku i segnu njome prema zidu, u kut, te

izvuče malenu ručku umetnutu u električnu ploču.

— Gledajte sada!

I doista, u hladnom zraku, mačke s Alaske počeše poskakivati

baš kao zečevi, igrale se one i naprosto uživale od lagodnosti i

zadovoljstva.

Beckround objasni:

— Trebalo je mnogo truda da se urede ovi prostori, svaki s

drukčijim električnim uređajem. Za rimske mačke najugodnija je

toplina od dvadeset stupnjeva; ove s Alaske divno žive kad se

toplomjer ne diže iznad nule; onima iz Perzije najbolje odgovara

deset stupnjeva; mačke sibirke vole i četrdeset stupnjeva pod

ništicom. Gledajte samo kako su zanimljive!

Stonel je na trenutek zaboravljao svoj nemir i slušao što govori

Mister Beckround. Kakav li se imetak nalazi u tim mačkama, koji li

je novac tu uložen!

— Pogledajte ovu, najvažniju među svima: ona je iz

unutrašnjeg dijela Kine. Kao kakav idol. Gotovo i ne otvara očiju i

ni za što ne pokazuje zanimanja. Eto tako provodi mnoge dane.

Ništa ne želi. Ništa je ne smeta. Veterinar veli da je to najveći

filozof među životinjama ove palače. Kao da je sama Nirvana, jer je

posvemašnja odsutnost. Zove se Lin-To, u počast dobavljaču koji mi

je lani poslao tu mačku. Gladajte kako je samo lijepa i

veličanstvena!

Stonel zastao pred mačkom što je, savijena kao kakva ogrlica,

spavala na meku jastuku od svile. Prela je u snu, mirna, ravnodušna,

daleka od svega. Pravo je rekao Beckround. Bila je to Nirvana,

odsutnost, ništavilo, nebitak. »Samo oni koji se odvoje od svega

poznaju blaženstvo«, kazivaše, u dnu njegova sjećanja, orijentalna

legenda.

87

Ali je Stonel znao da Inercija ne upravlja svijetom: njime vlada

Misao, Djelo, Pokret. Dvadeset godina njegova iskustva, to je

afirmacija volje nad vanjskim životom. Moć Misli da oblikuje

materiju. A samo je Misao dostojna da bude veliki modelator. Onaj

tko upali svoj plamen ima prava da sudjeluje u hodu događaja i da

utječe na njihov tok. Nirvana je utočište slomljenih, pribježište onih

što su vjeru izgubili. Kao što je i taj Lin-To zapao u nepokretnost,

kao što je, eto, i taj mačor uspavan u svome mlitavilu, tako inercija

uspavljuje i razara svaku korisnu djelatnost i guši svaku mladicu i

svako pupanje života. Nirvana je gora od Smrti, jer dolazi prije nje.

Ona je kao limb: pluta neodređeno između močvare i oblaka. A sve

ono što se ne može odrediti, sve je to nepostojano i pogibeljno.

Prihvatiti Nirvanu znači razoriti svoj ja, veliki dinamo, izvor Dobra i

Zla, ali i vrutak Života. (Oprosti, junački i božanski Gautama, vedri

i mudri Buddha, oprosti ovu bezbožnu uvredu i hulu!)

— Hajdemo, hajdemo — reče Beckround. — Lin-To nameće

mnoga razmatranja, nije li tako, profesore? Ne čini li vam se da su

istočni narodi sretniji od nas zapadnjaka kojima je u dio zapalo da

kroče i napreduju? Vidite li kako je Lin-To gojazan, okrugao,

svilenkast?

— Hja, Mister Beckround, sve je u tome s kojeg kraja gledate.

Ići, napredovati, svakako je zdravije i ljepše. To je vječito

obnavljanje... Ne vodi propadanju, ne navlači plijesan...

— Ali ostavimo filozofiju. Hajdemo pogledati moje drugo

blago, orhideje. Užitak su oku i smirenje duhu. Sviđaju li vam se

orhideje?

Stonel ga pogleda, zbunjen. A onaj nastavi:

— Da, mačke i orhideje, one su mi zabava i razonoda. I velika

moja radost. U mačkama nalazim apsolutnu ravnodušnost prema

svemu okolnome. U orhidejama, pak, vidim zasićenje vlastitom

ljepotom. I jedne i druge žive za sebe, bez veze s drugima i ne

mareći za drugo. Zabavljam se ukrštavajući orhideje, tako dobivam

nove vrste. Hajdemo da ih vidite.

Beckround povede Stonela u zimski vrt, s onu stranu mačje

palače. Bijaše to prostrano zdanje, kao nekakav velik i natkriven

hodnik sa stupovima, zidovi od mramora, krov od stakla u bojama,

kao šiljati prozori u crkvama. Sve same gole lijehe, jedna do druge,

prijekleti s vazama što su označene brojevima — cvijet do cvijeta

što se razmeće svojom ljepotom.

88

Kad bijahu došli u sredinu vrta, Beckround stade.

— Evo, ovdje živim sa svojim orhidejama. Gledajte što su

lijepe.

Stonel, koji je još mislio na Beckrouadovu nastranost i uzgoj

neobičnih mačaka, prijeđe pogledom po biljkama što su sjale

najživljim bojama.

— Lijepe su, zaista! — uzviknu.

— Onda, što bi mi još trebalo da se rastresem i zabavim? —

preuze Beckround.

Ondje je predsjednik kompanije Steel ispunjavao svoj gotovo

beskorisni život. Orhideje i mačke! I sam kao da bijaše ljudska

orhideja što se zasićuje vlastitim obmanama. Nije se razlijevao, nije

imao centrifugalnog smisla, onoga nečeg što je kadro da iziđe iz

svoga uskog oklopa i da se prelije u druge, nije imao razumijevanja

za druge, onog što je potrebno da bi čovjek mogao vršiti svoje

poslanje na zemlji. Kao njegove mačke i njegovo cvijeće, i

Beckround je živio u zimskom vrtu, daleku od drame što se zbiva na

ulicama. Kopnio je, dragovoljno, u posvemašnoj hipertrofiji svoga

ja da bi umaknuo zovu života. Umjesto da iziđe iz svoje čahure, on

se nadimao i sitio, zatvarao se centripetalno, bivao sredotežan.

— Ovaj se primjerak zove Miltonia Spectabilis. Gledajte ovu

draž, ovu začudnu ljepotu!

Beckround stajao pred posudom u kojoj bijaše onaj cvijet.

Stonel mislio na Geilu.

— Dobro je, hajdemo na večeru — reče predsjednik malo

kasnije. — Kad bude vremena, provest ćemo koji sat među

orhidejama... Zacijelo nas čekaju s večerom. Uvijek podmirena

želuca dolazim da razgovaram sa svojim orhidejama i mačkama.

Tako je probava lakša.

Uspeše se automatskim dizalom. Stonel osjeti kako mu se vraća

nespokoj, zadrhta pri pomisli da odsad nije više jedini posjednik

tajne, jedini koji zna za strahovito otkriće. Kao kakav svetogrdnik,

optuživao je sebe za svetogrđe što ga je učinio u hramu svojih

naučavanja, u hramu svoje znanosti, time što je pustio da onamo uđu

dioničari kompanije Steel i taj Mister Beckround koji obožava i

uzgaja neobične mačke i pasivne orhideje da bi mogao bolje

provariti svoje bogate obroke.

Stonel, za stolom, gotovo i nije jeo. Beckround, naprotiv, jeo s

užitkom. Žena mu to opazi i reče:

89

— Već odavna nisi tako jeo!

— Nije posrijedi tek, nego radost. Kađ je čovjek dobro

raspoložen, svi organi dobro rade. Nije li tako, profesore?

— Točno. Emotivna stanja utječu na povećanje ili na smanjenje

osjećanja gladi.

— A zašto vi onda ne uzmete koje jelo? Gotovo se ničeg i ne

dotičete. Razvedrite svoj duh. Ta zar nije sve krenulo kako ste

željeli? Na vaše zadovoljstvo?

— Jest. Ali vrijeme protječe, a kći me čeka.

— Šteta. Zašto je niste poveli sa sobom? — upita ga gospođa

Beckround.

— Ona ne izlazi iz laboratorija. Zanesena je studijem i sav

život posvećuje mojim istraživanjima.

— Drugi put večerat će s nama — preuze predsjednik.

Potom će, okrenuvši se ženi:

— Treba da se s njom upoznaš!

Prije nego što su dovršili večeru pojavi se Reida i Wilman:

jedan inženjer, drugi pjesnik.

— Vrlo dobro, došli su na vrijeme, geometar i lira — uzviknu

gospodar kuće te ustade da ih dočeka. — Znam da ste već večerali,

ali još imamo vina. Htio bih da pijete i nazdravite napretku i pobjedi

kompanije Steel.

Doktor Reida bijaše čovjek sav pravokutan, četvrtaste brade,

očiju modrih. Pjesnik Wilman, stalan kućni gost predsjednikov,

bijaše nježniji, i veoma rječit.

— Uvijek se nađe dobar povod da se pije dobro vino — pritače

pjesnik, sjedajući.

— Današnji je povod od goleme važnosti — preuze

Beckround. — Nalazimo se uoči velikih dana kada ćemo

zagospodariti svjetskim tržištima. Predstavljam vam junaka toga

važnog događaja: profesora Henryja Stonela.

Reida i Wilman pozdraviše znanstvenika, koji ustade da im

stisne ruku.

— Zar je doista tako iznenađujuća nova riječ znanosti?

— Nadilazi ono što možete zamisliti! Proslavljamo

najsenzacionalnije otkriće svih vremena. U našim laboratorijima,

pod upravom profesora Stonela, otkriven je nov izvor energije koja

će nam omogućiti opću proizvodnju uz troškove koji će biti za

devedeset odsto niži. Ovo je povijesni trenutak.

90

Svi se zagledaše među sobom, svi osim Stonela, koji je jedva

uspijevao da prikrije muke što su mu obuzele dušu.

— Kakvo god bilo to otkriće, pijmo za napredak kompanije

Steel! — uskoči Wilman.

Iskapiše čaše te ih nanovo napuniše.

— Na vama je, gospodo pjesnici, da opijevate događaje. Tako

je bilo uvijek, još od vremena drevne Helade, nije li istina, doktore

Reida? Što bi bilo od nas koji radimo kad ne bi bilo onoga tko

uznosi naš rad?

Malo poslije, oko velikog stola u dvorani posjedali drugi

uzvanici. Wilman, očiju što su zaiskrile od vina, ustade i prozbori:

— Gospodo, pijem za pobjedu i veličinu kompanije Steel.

Moderni komfor i civilizacija duguju svoj razvitak magičnim

strojevima onih koji utiru put progresu. U kojim bismo se

vremenima još nalazili da nije udjela što ga daje industrija? Hod i

napredak čovječanstva hod je i napredak stroja. Od onog časa kad je

žuljevitim i kosmatim rukama primitivni čovjek trenjem dvaju

kremenova izvio oganj, čovječanstvo nije više zastalo. Uvijek

naprijed. Od eksplozivnog motora do električnoga. U prosvitu

budućih stoljeća naziru se vojske tvornica...

— Baš lijepo rečeno! — uzviknu Beckround, zadovol jan.

Stonel sjedio i nije gotovo ni slušao. Za njega, san se

nastavljao. Skupština kompanije Steel bijaše samo uvod. Hoće li

uspjeti da regulira oscilometar na homotronu? Gdje da nađe

materijal da bi upotpunio konačne pokuse prije nego što

eksperiment pokaže pred skupštinom?

Wilman, na nogama, sve se više oduševljavao.

— Uznoseći pobjede znanosti, uznosimo volju čovjekovu.

Nema više tajni za nas. Gospodarimo prirodnim počelima,

prodiremo u zemljinu utrobu, u njedra neizmjernih oceana. Kakav bi

veći sjaj mogao okruniti naše poslanje? Kao pjesnike drevne Helade,

ovjenčavamo lovorom heroje ljudskog progresa. Beckround, koji je

antena kompanije Steel, velik je pjesnik: pjesnik stroja. Ritam

njegovih stihova, koji su pokret njegovih strojeva, iskupljuje

čovjeka, oslobađa ga bijednog stanja u kojem se nalazio i živio.

Obećavaju nam obilje proizvoda po minimalnim cijenama. Zar

nemamo pravo da na to pijemo?

91

Dok je Wilman, u dramatičnoj kretnji, dizao čašu i potom pio

plemenitu tekućinu, glavni sluga priđe Beckroundu i potiho mu reče

na uho:

— Došao je gospodin Luis Nobre.

— Luis Nobre! — ponovi Beckround, uplašen.

— Da, gospodine. Eno ga u radnoj sobi. Želi da razgovara s

vama.

Predsjednik svemoćne Kompanije nabra obrve i zagunđa u

sebi: »Taj je čovjek svugdje, uvijek!«

Mister Beckround krenu iz dvorane u kojoj su uzvanici pili te

se uputi u studio.

— Dobra večer.

— Dobra večer, gospodine Beckround. Molim vas da mi

oprostite što smetam, ali sam doznao da su gospoda večeras odobrila

i prihvatila Stonelovo otkriće.

— Kako ste doznali? — upita Beckround, ne krijući kako je

iznenađen.

Luis Nobre samo se nasmiješi.

— Nije važno. Bitno je da promislite, da se urazumite.

Upozoravam vas da ste krenuli đavoljim stazama: paktirate s nečim

strašnim, čudovišnim.

Predsjednik zastao načas pred tim napadom što je došao tako

iznebuha. Zatim ponosno uzdiže glavu:

— Progres ne poznaje granica.

— To nije nikakav progres. To je zločin. Treba spriječiti

Stonela, da njegova ludost ne postane stvarnost, koja će tražiti i

odnositi nove žrtve.

— Nove žrtve?

— Da. Dovoljno je već dosadanjih. Stonel gubi razum. Progres

na koji mislite ne može se postići na račun ljudskog bića,

žrtvovanjem njegova najvišeg dobra, a to je život. Progres, to je

usavršavanje čovjeka, njegova dobrobit, a ne njegovo uništenje.

— A zar ne valja žrtvovati jednog čovjeka za dobrobit tolikih

milijuna ljudi?

— Načelo se čini uzvišenim, ali je u biti tragično — odlučno će

Nobre.

— Stonel nas uvjerava da tako ponavljamo obrede i žrtve iz

prvobitnih civilizacija, kad su se bogovima nijemim, kamenim,

bešćutnim, prinosile na žrtvu vestalke, divne djevice što ih

92

spaljivahu u ime vanzemaljskih težnja, prikazanih u obliku

neumoljivih čeljusti. Zar ne nalazite da je izvanredno, čak uzvišeno,

spaliti čovjeka, jednoga jedinog, da bi se odjenuli milijuni ljudi?

Predsjednik kompanije Steel zanio se snagom svog izlaganja.

Luis Nobre gledao ga hladnim i prodirnim pogledom (onim što sve

otkriva, kako je govorio Antonio Branco).

— A ja vas uvjeravam da je sve to laž! — uzviknu Luis Nobre.

— Čovjek će biti živ spaljen, a oni milijuni ljudi i dalje će ostati

goli. Jer je tako zapisano u još zatvorenoj svijesti njegova bližnjeg.

Ne smijemo još više stezati lance što sputavaju i priječe oslobađanje

ljudskog duha. Naš hod nije vraćanje u spilje nego uspinjanje ka

svjetlu. Ako Stonel pobijedi, još će teži biti kamen što pritišće i

ubija naše srce.

Beckround protrnuo, ali nije pravo shvatio što mu kazuje Luis

Nobre.

— Hoćete, onda, uništiti Stonelovo otkriće? — Ne. Jer ako se

uništi ovo, eto za njim drugoga. Ne treba razarati ono što je izvan

čovjeka nego ono što je u njemu.

— A industrija? Zar da i dalje podnosimo bajoslovne troškove

da bismo je pokretali?

— Bi li predsjednik kompanije Steel htio spaliti svoga sina da

bi se pokretali strojevi dvadeset i četiri sata?

Mister Beckround sav problijedio.

— Ne, to ne — protisnu drhtavih usana.

— Vidim, počinjete shvaćati..Samo se unutarnji glas shvaća,

gospodine predsjedniče. Zamislite koliko bi drugih sinova kao što je

vaš moglo biti žrtvovano! Zar ne bi srce prepuklo njihovim

očevima? Zar ne bi duša bila iščupana majkama koje su ih rodile i

othranile? Zar ne vidite koliko je to jezivo?

Beckround, koji je ostao stojeći, pogleda uokolo, osvrnu se za

stolicom. Bijaše uzbuđen, blijed. Sjeo je u naslonajač, pokraj stola.

Luis Nobre nije se ni maknuo. Lice mu sijevalo, oko njega kao da se

ovio nekakav tajanstveni sjaj.

— Do viđenja, Mister Beckround. Nemojte više razgovarati s

mačkama. Nastojte upoznati i uzvisiti ljudski rod, koji ima

plemenitu zadaću na zemlji, poslanje i svrhu posvećenu razumom, u

skladu s višim imperativima, o kojima nitko među nama nije kadar

raspravljati. Istražite ono što je u vašoj svijesti i savjesti, oslobodite

se mraka. Kad prosvijetlite svoju, prosvijetlit ćete i tuđu svijest.

93

To rekavši, Luis Nobre krenu prema vratima; bijaše kao da

klizi po sagu. Otišao je tiho, nestao kao sjena. (Kao sjena... ! )

Beckround ostade koji trenutak utonuo u misli, prikovan za

svoj naslonjač. Zbunjen, ustade i vrati se u dvoranu, gdje je pjesnik

Wilman krasnoslovio stihove da zabavi goste. Tu pogled uprije u

sina, koji je pametnim očima pratio događaje te večeri. Studen mu

se uhvati oko srca. Zovnu Stonela te ga odvede na terasu.

— Dugo smo vas zadržali, profesore. Vratite se kući mojim

autom. Nemojte pustiti kćer da vas i dalje čeka. Otac je uvijek otac.

Razgovarat ćemo kasnije.

Stonel krenu automobilom. Beckround zatraži čašu vode i

malko sode bikarbone.

94

10

HOMOTRON

Auto jurio kroz noć, vozio Stonela, utonula u mekoću kožnog

sjedala. Izmučen skupštinom Kompanije, razočaran Beckroundovim

ništavostima, duha obuzeta glavnim naumom, znanstvenik ćutio u

sebi komešanje, zapljuskivali ga suprotni osjećaji, javljala se

kolebanja i bojazni, a povrh svega navirao strah da neće moći

dokraja ići u završnim pokusima zato što nema goriva.

Namatao je misli oko toga kako mora postići postojanost

fenomena, da uzalud ne potrati živog čovjeka što ga zatražio, mora

tako postaviti idealne temelje progresu znanosti. Valja nakupiti i

zadržati u oscilografu plamen života, koji će, naposljetku, biti

vrhunski izvor energije. Ta već je žrtvovao dio samoga sebe — tri

prsta na lijevoj ruci — ali je žrtva bila gotovo uzaludna, jer je meso

spaljeno pod djelovanjem anestetika, a i materijal bijaše oskudan.

Hoće li mu ili neće dati živog čovjeka? Hoće li dioničari

kompanije Steel shvatiti što za znanost znači njegovo otkriće? Hoće

li i mogu li oni osjetiti veličinu njegova sna?

*

Auto zaveze u tvornički vrt. Otpravivši vozača suhim »laku

noć«, Stonel krenu pravo u laboratorij, u kojemu je mnoge godine-

bdio nad živom i mrtvom materijom. Znanost je hladna i

ravnodušna. Veliki laboratoriji nemaju ništa od ljudskog nastana,

ničim ne podsjećaju na dom, njihove su linije mrtve, sve je ondje

kao u mrtvačnici. Samo je dvoje ljudi pratilo znanstvenika korak za

korakom: stari sluga Walter i kći Geila, kojih prostorije, jednostavne

i bijele, zauzimahu dio prvog kata. Fizikalne dvorane bijahu u

prizemlju — ograđen, svet prostor.

Geila potrča da zagrli oca.

— Primila sam poruku od Beckrounda, bila sam zabrinuta.

— Danas je bio velik dan, kćeri moja. Daj mi čaja. Najprije ću

malko prošetati parkom, a onda ćemo razgovarati.

— A kako je bilo na skupštini, tata?

95

— Sve u redu. Beckround je vrlo pametan i odmah je shvatio

domet otkrića. Obećao je da će mi pomoći. Gotovo smo pri

završetku, Geila. Još malo, i svijet će upoznati novu eru!

— Potpuno sam uvjerena da će moj otac pobijediti.

*

Pošto je popio čaj, profesor Stonel iziđe. Te srebrne noći,

mjesec rogušica u prvoj četvrti, uzvilašen kao mač krivaš, uzlazio

brodeći jasnom nebeskom pučinom i s večernjačom tvorio okomicu

svjetla na kojoj nije sjala nijedna druga zvijezda, samo se, zasjenjen,

nazirao ostatak mjesečeve ploče. Nikakva šušnja u prirodi, nikakva

drhtaja u zraku. Nebo i zemlja kao da se bijahu slili u krajolik od

cakline, nepromjenljiv, neprolazan, kakvo već i jest sve ono što

pripada vječnosti.

Stonel, gologlav, s rukama zabijenim u džepove, povijenih

pleća, šetao stazama među drvećem, u vrtu što okružuje zdanje u

kojemu on provodi svoja istraživanja. Išao je polako, kao što je

večernja zvijezda silazila nebom da se skrije za granitnu gromadu

Jarague. Čudni svjetovi komešali se njegovim mozgom, previrale

misli, zapljuskivale silovito.

Koliko li je od tišine i jasnoće te noći odudarao mučni položaj

toga čovjeka što se zagnao u puste misli!

Mir se rasprostro naokolo, tišina pala po svemu, a samo je on

uznemiren. Sve miruje, sve počiva, a samo je on u pokretu, samo on

živi. Čovjek ne razumije Prirodu. Ona je vrhunska omjeritost,

najviši ritam i najviši sklad. Njezinu tihom, upornom radu temelj je

sklad i postojanost, moć i harmonija koju nijedan čovjek nije kadar

oponašati ni pojmiti. U tihom vijencu noći neobično se isticale dvije

prisutnosti: blijedi mjesec i bijela glava Stonelova. Kakva sličnost,

kakav biočug povezivaše svršeno s nesvršenim, beskrajnim?

*

Stonel nastavljao svoju šetnju, namatao svoje misli. Priroda

nije marila za njegova strahovanja i strepnje — tako je blaga, tiha i

ravnodušna noć! — a znanstvenik bio uzbuđen, mučile ga brige,

napadale ga sumnje. Da je bilo moguće, iz nekoga promatračkog

kuta, uslikati dvije bijele prisutnosti u prostoru na kojem se

96

uzdizahu tvornice, vidio bi se veliki paradoks: mjesec, sa svojim

prividom života, bijaše samo mrtva zvijezda; Stonel, prividna

inercija, bijaše afirmacija života. Oh, hirovitih li opreka u koje se

utapaju stvari Svemira!

Sve filozofske gramatike nastoje naglasiti razlike među bićima

i stvarima. Izmišljamo tisuće načina i pojedinosti da bismo potvrdili

svoju prevlast. A kad trpimo, onda se sjetimo veličine prirode, kako

je daleka i odsutna, čudna i bešćutna. Samo čovjek, vlastitim

rukama, traži bol, muku. Sadistički je stvaramo i hranimo da bismo

se ranili. Bol, patnja, čini se, jedino je što je čovjek doista izumio.

Vratio se fizičar i ušao u salon. Sjeo je kraj police, klonuo.

Izlažući stranim ljudima svoja istraživanja, opazio je da je izgubio

dio sebe. Početak kajanja pogađao je njegovu podsvijest. Što li će

misliti dioničari? A što ako ga, u strahu od posljedica, odaju

policiji?

Nemoguće, nemoguće — odgovarao je, kao da razgovara sam

sa sobom. Znanost je svemoćna, jača je od čovjeka, jer premašuje

granice što ih je navika postavila. Tko pokreće svijet, tko podiže

gradove, tko širi ljudsko znanje? Znanost. Ona je najveća, najviša.

Kad je prvi čovjek izumio prvu svjetlost, čovječanstvo je

napredovalo tisuću stoljeća. Znanost odvaja doba i epohe jedne od

drugih, ona ih razvrstava.

Stonel prestao mozgati; prošao je rukom kroz kosu, u kretnji

čovjeka koji želi odagnati vlastite misli. Mjesečina se blago točila na

prozore i lik mu obasjavala. ćutio je kako ga obuzima nekakav strah,

kao da se nalazi na rubu ponora. Vijugale sjene po podu, lazile

zidovima, protezale se iz tamnih kutova. Odjednom se dvorana

rasvijetli, kći potrča k njemu.

— Što radiš, tata, u tome mraku?

Stonel se trže.

— Ništa, Geila.

— Zašto ne ideš na počinak?

— Dosad sam šetao.

— Nešto si mi uznemiren. Zar nećeš leći?

— Idem, idem, iako me sveudilj nešto muči. Ne znam jesu li

svi shvatili. Mister Janneck iznio je neke prigovore, ali je

Beckround, čini se, na mojoj strani.

— Onda je sve u redu. Beckround je predsjednik?

97

— Jest, ali mislim da su mogući nesporazumi i

nerazumijevanja.

— Hajde, tata! Kako možeš očekivati da neupućeni, nevježe i

nestručnjaci, odmah shvate domet tvoga sna i važnosti tvog otkrića?

Dovoljna je Beckroundova riječ. Hajde spavati, tata. Odmori se. Ti

si najveći čovjek ovog stoljeća.

Stonel ustade i pomilova kćeri lice.

— Zaista je kasno. Valja na počinak.

Ovivši ruku oko njezina struka, krenu s njome uza stepenice

popločane keramikom. Gledajući kćer, Stonel zadrhta. Srce mu

zalupa čudnim otkucajima. Zlokobna pomisao sijevnu mu mozgom.

Geila bi mogla poslužiti za njegove eksperimente. Zastade, neobična

pogleda, prezirući vlastitu misao. Spaliti rođenu kćer i pokrenuti

dinamo na nekoliko sati, eda bi potvrdio svoje proračune i vidio

može li oscilometar neprestano održavati izvornu energiju što se

nalazi u ljudskom mesu.

Zastade i Geila, iznenađena.

— Na što misliš, tata?

— Na nešto strašno, kćeri. Znanost je nesmiljena. Na poznaje

granica. Moji prsti nisu bili dovoljni da održavaju oscilometar.

Treba mi goriva.

Ona širom otvori oči, zapanjena, gotovo pogađajući očevu

misao.

— I onda?

Stonel, naježene kože, stisnutih vilica i skamenjena pogleda,

reče tihim glasom:

— Ne mogu ni u koga tražiti pomoć. Kakav tuđin mogao bi mi

ukrasti tajnu. Ne mogu spaliti ruku, jer neću odoljeti bolu, anestezija

nije nikad potpuna bez hipnoze. Treba mi jedna ruka, jedna noga, da

je spalim, da pokrenem svoj dinamo, da već jednom završim ovo

istraživanje. Tako, živi čovjek koga će mi dati pokretat će, doista,

nepogrešivo, sve motore. I onda će mi svi vjerovati, i svakog će mi

dana davati potrebnog čovjeka. Moj će se san ostvariti.

Kći ga nježno gledala, oči joj zaiskrile od čuda i udivljenja.

Geili bijaše otac tajanstveno veličajan, nadčovjek.

Tiho, bez ijedne riječi, uziđoše uza stepenice. Prije nego što će

je ostaviti pred vratima njezine sobe, Stonel zastade. Je li to preda nj

iskočila sablast sumnje? Zatvorio je oči, da bolje zagleda u se.

Bijaše mu to stara navada, još iz mladosti, iz vremena studija, kad je

98

trebalo da u duhu utvrdi metode studija ili matematičke formule.

Čini se da je tako, zatvorenih očiju, zapažao bolje. Kad želimo

doista vidjeti, zaklapamo oči. Kako li je zanimljiv naš unutarnji

svijet! Krajolik, lice žene, događaj, sve je jasnije kad gledamo

zatvorenih očiju. U tome kao da leži duboka pouka: naš unutarnji

život veći je od ostalih izvanjskih života na koje nailazimo.

Sklopljene oči! Kako su prodirne tada, tako, naše oči! Otkrivamo

duševna stanja, profile, predmete, dane, tako jasno te već počinjemo

sumnjati u opstojnost svoje mrežnjače. Nismo središte Svemira,

nego središte samih sebe.

Zatvorenih očiju shvaćamo i zapažamo, rasuđujemo i

zaključujemo. Nema ljepšega ni pravednijeg viđenja od onog što

nam ga pružaju naše zatvorene oči.

No, što je Stonel više razgađao o svakoj strani fenomena, sve

mu je jače u duhu izlazila slika kćeri. Da je žrtvuje? Svoju kćer?

Znanost je to tražila. Bijaše to neprijeporan imperativ, premda

nečuven, okrutan, jeziv. Ali neizbježan. Jedino stvorenje koje se

moglo za nj žrtvovati bijaše njegova kći, njegov svjedok i drug u

svemu. Tu je i posvemašnja pouzdanost da Geila neće ništa govoriti.

Spalit će njezinu lijevu nogu, do visine koljena, i nadomjestiti je

drugom, gumenom. Gorivo će dostajati za nekoliko sati. Sasvim

dovoljno.

Geila, zastavši, očekivaše očevu odluku. Pogledao ju je tako te

je shvatila da joj se valja podvrgnuti odlučnoj kušnji.

Noć dobrano poodmakla, presvratila se. Vani nikakva šušnja,

ništa ne remeti tišinu tame. Stonel napokon reče:

— Geila, sutra poslijepodne znanost će od tebe tražiti golemu

žrtvu.

— Zahtijevaj što hoćeš!

— Pošto tvornice prestanu raditi, gledat ću da ispravim

oscilometar bombardirajući tvoju lijevu nogu. Nećeš osjetiti nikakva

bola, jer ću te prije uspavati.

— Moj život pripada tebi, tata.

— Znam. Moramo pobijediti.

Stonel, ostavljajući je, poljubi kćer u čelo. Utonuo je u misli,

bijaše tužan, uzbuđen. Samo je učenjak, znanstvenik bio kadar

žrtvovati vlastitu kćer u slavu Znanosti.

99

11

PROZOR BEZ CVIJEĆA

Geila ušla u svoju sobu, koja nije imala čipkanih zavjesa, ni

vaza sa cvijećem, ni slika u rezbarenim okvirima. Prostorija, što je

pripadala jednom paviljonu metalne gradnje, nije bila namijenjena

boravku, i zato nije podsjećala na djevojačku spavaonicu. Zidovi bili

bez ukrasa, goli i bijeli, sa dva velika prozora. u okviru ad željeza, s

mutnim staklima, kao u bolnici. Bez ograde za lonce sa svijećem,

goli i hladni, ti prozori nisu imali nijednog ždralinjaka u cvatu.

*

Pošto je za sobom zatvorila vrata i zavrnula ključ u bravi, sjela

je na meki stočić pred toaletnim ormarićem, što bijaše kao dio

posoblja za lutku. Zagnala se u misli, u toj jednostavnoj prostoriji,

gdje se nalazila samo još postelja i ružičast ormar, jedno i drugo

tako nježna izgleda da je naprosto odudaralo od pravokutne strogosti

dvorane.

Kao Antonio Branco, kad je pribivao razgovoru između Luisa

Nobrea i profesora Stonela, i ona bijaše uplašena. Znala je da je otac

velik znanstvenik, koji će uskoro zapanjiti svijet svojim fizikalnim

eksperimentima. I osjećala je da njezin život, tako skroman i

jednostavan, pripada njemu po pravu i po kćerinskoj odanosti.

A ipak, one beskrajne godine rada u laboratoriju nisu više bile

podlogom sadašnjem trenutku. Antonio Branco ispriječio se kao

nekakva pregrada između nje i oca. Taj čovjek krupnih i sjetnih

očiju, u kojima se na mahove javljala sumnja i malodušnost, ostavio

je u njoj dubok dojam. Njezino malo srce, nenaviklo na takve

događaje, drhtavo kao ptica uhvaćena u ruke, kolebalo se,

neodlučno, između homotrona i Antonija Branca.

U duhu je pretitrala sva osjećanja, sve vrijeme što je prethodilo

sadašnjim događajima. Vidjela je sebe kao djevojčicu, siroče, s

vizualnom uspomenom na majčin pogreb — majka je umrla u

pograničnom gradu, pokosila je bolest srca. Zatim se vidjela u školi

tihih redovnica — tamni hodnici, molitve, ćelija u koju je slabo

100

pristajalo njezinih dvanaest godina, plahih i nježnih, pak povremeni

očevi posjeti, donosio otac lutke i čokoladu, knjige i slikovnice u

boji, i stavljao nešto sitniša u njezin srebrom vezeni novčanik.

Kasnije, nedjeljne šetnje, u okoliš, i opomene nadstojnice:

— Ne gledajte muškarce, djevojke, jer svi su oni demoni!

A onda dugi sati osame, jednolične školske dvorane,

nepromjenljive molitve, mršavi obroci, i vizija pakla, uporno

oživljavana u duhu učenica propovijedima časne majke nadstojnice.

U takvu podneblju oblikovala se njezina duša.

Kad je navršila osamnaest godina, otac je došao po nju. Bijaše

tmuran dan, hladan vjetar puhao. U dvorani za posjete reče joj

nadstojnica:

— Već si žena. Treba da pomažeš ocu.

Iz onog ambijenta, strogog i hladnog, što bijaše pun

predrasuda, a noću osvijetljen prigušenim svjetiljkama (bilo je ondje

zabranjeno trčati i lupati po podu), otišla je u fizikalni odjel

kompanije Steel Incorporated, na Jaragui.

— Kćeri moja — objasnio joj Stonel — tata mora dovršiti

važna istraživanja. Poslije ćemo se preseliti na obalu, gdje ima

mnogo djevojaka i bicikla da se zabavljaš.

Ali su godine promicale, a ona nije ugledala obećanu obalu iz

svojih snova. Uvijek je vidjela oca kako se grbi nad svojim

knjigama ili stoji kraj svojih naprava — i sve tako iz dana u dan, iz

noći u noć. Obala i bicikl ostali daleko, odmicali sve dalje, gubili se

u njezinu sjećanju kao i nedjeljne šetnje u modroj haljini s bijelim

ovratnikom po okolišu mjestanceta u kojem se nalazio odgojni

zavod časnih sestara.

Kasnije, da bi ispunila koji dnevni sat, pomagala je ocu u

laboratoriju. Polako je shvatila koliko je neobična očeva znanstvena

namisao, koliko ga zaokuplja, i kako je sve to naporno.

— Otac će ti zavladati svijetom, kćerce — često ponavljao

profesor Henry Stonel.

I odjednom, usred svega toga, sjetne oči Antonija Branca! I

razgovor u njezinoj sobi i ubrzano kucanje njezina srca. Je li to

Ljubav što se javlja? Bojala se i misliti na nju.

»Muškarci, svi su oni demoni!« ponavljao u njoj glas časne

majke nadstojnice.

Ustala je, zamorilo ju to pretitravanje, to dozivanje prošlosti.

Spremi se za počinak. Ali san nikako na oči. U njezinu duhu

101

treperila jedna jedina riječ: Ljubav! Ljubav? Što njoj bijaše ljubav?

U svim knjigama što ih je čitala u koležu nizale se romantične

pripovijesti, u kojima je ljubav dobivala razmjere događaja

legendarnih, bajoslovnih. »Jednog dana čarobni kraljević susrete

siromašnu djevojku, Pepeljugu... « Pri pomisli na Brancov stisak

ruke bijaše joj kao da ju je struja dodirnula.

Neki su filozofi htjeli proučavati utjecaj duha na materiju.

Rasijecali su pse i zamorce i na mramor stolova u laboratoriju

izlagali najrazličitije organe. Leće, sitnozori, ultramikroskopi, zrake

X — što sve nije ljudska ruka potegla da bi prodrla u tajnu tkiva, da

bi otkrila rad žlijezda i ćelija? Napisani su traktati, izmislile se

škole, stvorile se filozofije. Ljubav... ! Koliko li teza, kakvih li

argumenata! Nagon, podsvijest, libido, panseksualizam, pustolovina

intelekta, molekularni afinitet, sublimacija, tlapnje — oh, koliko li

pustih strana i koliko pjesama o Ljubavi! A ona, Ljubav, prezriva i

djelotvorna, sveudilj ostaje tajna koja zbunjuje Geilu dok razmišlja u

ružičastoj postelji, uoči velike žrtve.

Ura budilica na ormariću brza sjeckajući vrijeme, a njoj, Geili,

nikako san na oči. Što to biva kada te san ne posjećuje? Misli

probijaju mozak kao što strijele pogađaju metu. Jedna misao rađa

drugu, od jednog osjećaja eto drugoga, uspomena doziva uspomenu,

sjećanje vuče svoje, kao što zaboravljen miris vraća izgubljenu sliku

daleke žene.

Geila bila u nedoumici, našla se na raskršću. Teško onima koji

stanu na križanju putova! Jedna staza znači smrt jedne namisli,

jednog odredišta, jer da bi jedno živjelo, potrebno je da drugo umre.

Tako venu, u preegzistentnom fenomenu, tlapnje i sni što

potencijalno žive u očekivanju naših koraka, koji pak, krećući u

suprotnom smjeru, i nehote sahranjuju početne svjetove. Živimo

zakrećući za uglove i ubijajući namisli i odredišta.

Ubijamo li ih doista, ili pak oni ubijaju nas? Ma koliko se

upinjali, vrlo malo utjecaja imamo na tok velikih događaja, koji

nastaju, teku i bujaju ne mareći za našu volju. Kadikad jedna riječ

(ili ulični ugao) može promijeniti namisao ili pravac, ali ne i bit, jer

ne utječe na onoga što živi hraneći se našim životima. A tko se hrani

nama? Smrt. Ona se topi i zavlači svakamo, svugdje je prisutna,

čeka nas i vreba. Slabo nam koristi što mijenjamo namisao, udaramo

drugim putem, zakrećemo za ovaj ili za onaj ugao: smrt je uvijek

prisutna, ona je svudašnja.

102

»Dobro te poznajem, bestidnice — rekao je u svojoj knjizi

Axel Munthe. — Već sam te vidio na bolničkim hodnicima, na

bojnim poljima, u spavaonicama, u javnim kućama, u svratištima.

Nećeš me više prevariti, Smrti.«

Ne postoji li ondje, s onu stranu, drugi Slučaj koji mijenja

prisutnost putova s ovu stranu, ovdje gde se krećemo? Ili je samo

jedan Slučaj što upravlja našim koracima i otvara usta svih cesta,

spremnih da nas progutaju? I kad se ostvare naši snovi i povoljno se,

po našoj volji, nanižu okolnosti — je li opet Slučaj posrijedi? Je li ih

on sastavio i poredao? Slučaj — je li on baš tako mudar? I raspolaže

li tolikim vremenom da bi se bavio nama?

Eto, neki dan čistač ulica — pometač, kako ga zovu — dobio

glavni zgoditak na lutriji. U banci mu predali svežanj novčanica, a

sakupili se ondje novinski reporteri i fotografi da ga intervjuiraju i

uslikaju.

»Onda, kako je bilo, kako ste to uspjeli... toliki novac?«

A čistač objašnjavao:

»Pa eto, imam bolesnu ženu, bolesno dijete, nisam platio

stanarinu, dugujem pekaru, pa trgovcu, a i mljekar mi obustavio

dostavu mlijeka. Primio sam bijednu plaću i ušao u prodavaonicu

srećaka. Vidjeh lijep broj, onako znatan, crn, baš crn. Bijahu gotovo

redom osmice. I kupih. Neka đavo nosi sve, rekoh u sebi. Ili će

upaliti ili sve niz vodu. Izgubim li, nije štete, jer sam ionako sve

izgubio. Dobijem li, sve će se stubokom izmijeniti. I evo, izmijenilo

se.«

I posjeli ga za stol, da potpiše namiru, a fotografi ga slikali. I

postavili ga da stane kraj balkona, a kamere i opet škljocale.

Novinski ga reporter upitao:

»Kanite li kupiti kuću u normandijskom ili u meksičkom

stilu?«

A čistač se nasmijao:

»Najprije ću platiti dug mljekaru...«

Je li možda Slučaj (s ovu, ili s onu stranu?) umiješao svoje

prste u taj događaj s lutrijom? Je li doista imao dovoljno vremena da

se bavi čistačem? Namaknuo mu novac da mu promijeni sudbinu?

Ili da ga još više unesreći bogatstvom? Kako? A što je s drugim

čistačima koji ne dobivaju na lutriji a duguju pekaru i trgovcu?

Ah, ta riječ »drugi«! Kolika li je, golema li je! I kako je bolna,

žalosna! Drugi! Tko su ti drugi? Ne bismo li to mogli biti mi sami?

103

Da smo se rodili u koži onog čistača... ili onog milijunaša komu su

noge uzete... Mi bismo bili oni. Drugi, onda, to smo mi sami? Da,

mi sami. Postojimo u zajednici, pluralizirani, diferencirani samo

pojmovima geografskim i vremenskim. Ja sam ja. Ali bih mogla biti

»drugi«. I što bi ostalo od mene kad bih bila »drugi«? Ništa. Je li to

ono što je htio Luis Nobre: pluralizirati čovjeka, dati mu

centrifugalan smisao, a ne centripetalan. Nismo više središte

Svemira, jer su nestale bjelokosne kule našeg ponosa, oholosti i

vlasti. Proširile se naše spoznaje, porušili smo ograde naših

ispraznosti, maknuli zapreke što ih podigoše naši nagoni, jer smo

napokon shvatili da nismo jedinke nego zajednica, da tvorimo

ukupnost koju pokreću iste sile i koja ide istom cilju. Kojem?

Životu, u njegovoj najljepšoj i najjednostavnijoj formuli. Životnom

ciklusu što ide od rođenja do smrti...

Ah... Geila ne mogaše usnuti, mišljaše o očevu zahtjevu. Njezin

duh, tako blag i popustljiv, nije imao snage da reagira.. Svjesna da

koristi znanosti, i stoga pomirena, ćutjela je kako joj srce plače

opirući se onoj pokornosti. Ah, srca ne znaju drugo, ona razumiju

samo svoj glas.

104

12

ŽRTVA

I bi tako. Kad su tvornice završile rad, gotovo u sumrak, Geila

uđe u fizikalnu dvoranu, ojađena srca. Slika Antonija Branca, koja

ju toliko zbunjivaše minulog dana, udaljavala se, kao nešto što ide

zaostajući za nama. Znala je da na tome odlučnom raskršću otac, to

jest znanost, stoji iznad svega. Smirilo se srce, jedva mu je čula

otkucaje. Javila se ljubav, ali prije nje valjalo je odnjegovati golemo

drvo. Bijaše to sav životni put njezina oca, sva strepnja njegovih

mnogih godina studija. Ljubav neka pričeka! Ljubav! Usta se punila

gorčinom, ali je teško bilo uzmaknuti, izdati čovjeka koji uvjerava

da će od njegova otkrića svanuti svijetu nova zora. Ta na pragu smo

dobivanju nepoznate energije, dostupne svima, a bez troškova.

Ljudsko meso preinačivalo se u njezinoj misli. Bilo je kao meso u

laboratorijskim staklenkama, natopljeno formolom, meso koje gubi

osjetilne značajke.

Geila nije ništa znala o onome što je izvan eksperimenata, ništa

o značenju homotrona, đavoljoj kušnji čovjeka da uništi samog

čovjeka. Što je ona imala zajedničkog s problemima ljudi uopće?

Što je ona slutila o golemim sudarima mnoštva što će ga homotron,

malo- pomalo, kao kakav veliki Moloh, uništiti zauvijek? Ona je

imala čisto i bezazleno djetinjstvo zavodske učenice. Slušala je i

čitala bajke o vilama i patuljcima, a u sumrak, kao djevojke u svim

zavodima, svirala sentimentalne sonate. Imala je voće i drugu

zasladu poslije jela, imala svoje šetnje, čistu odjeću, drugi

prijepodnevni doručak, popodnevni čaj, imala je svoju kolonjsku

vodicu, satove iz plesa, švenja i vezenja, i kino-predstave, na kojima

se smijala komedijaškim šalama.

Što je Geila mogla znati o potresnim bolima drugih? Kakve je

ona jade doživjela da bi mogla shvatiti koliko je mračan studij onog

čovjeka, opsjednuta fiksnom idejom? Što je ona znala o ljudskom

stvoru, usamljenu u velikoj sveopćoj agoniji, o tome siročetu i

nezaštićenom biću?

105

Geila, sva ona, bijaše blagost i odricanje. Samo je onaj jedan

cvijet cvao u njezinu srcu. Ali je njezin život bio nemoćan za

shvaćanja. Samo oni koji trpe mogu shvatiti bol i patnju.

Stonel ju je čekao u dvorani u kojoj se nalazio homotron. Ušla

je nasmiješena. Otac je bez riječi poljubi u čelo.

Položio ju je na bijeli, ostakljeni stol. Lagano joj veza zapešća i

nožne članke. Stonel imaše na sebi dug bijeli ogrtač, što se jedva

razlikovao od pozadine onih zidova, bijelih kao pijesak na obali.

Kad se pokretao i naginjao nad stol na kojem je ležala Geila,

blijeda ali mirna, gotovo se i nije opažala nazočnost znanstvenikova,

što se miješala s bjelinom tkanine i zidova. Kad se uspravio i

prolazio dvoranom, bijaše, u onoj bjelini, kao da se pokreće dio

bijelog zida. Stonel šutio. Kći se smiješila. Pošto ju je vezao, pokri

je plahtom, samo joj lice ostade otkriveno. Dovuče pokretni stolić s

instrumentima i anesteticima. Mirnom rukom stavi masku s

balsoformom Geili na lice.

— Diši duboko — reče joj tjeskobnim glasom.

Ona posluša i zaklopi oči. Nakon nekoliko trenutaka već je

spavala. Stonel sjede na stočić, do uzglavlja. Bio je tako blijed kao

da mu je na licu dio bijelog ogrtača. Dugo je gledao uspavanu kćer,

pod svjetlošću velike električne svjetiljke. Geila se sva slila u mir i

tišinu, lice joj smireno, na usnama sveudilj isti neprimjetni smiješak.

Znanstvenik oklijevao časak. Okrutno bijaše žrtvovati je tako.

Odsjeći joj nogu! Tko bi bio spreman na takav martirij? Njezin ili

njegov. Samo otac može pojmiti veličinu kćerinje ljubavi, i samo kći

može shvatiti oca. Ali nije samo očinska ljubav mjerila junaštvo te

djevojke, spremne na žrtvu. Bio je tu i znanstvenik, koji se ničeg ne

boji i ni od kakve zapreke ne preza. Tko da zaustavi duh Znanosti?

Uspravio se, stao pokraj stolića s instrumentima. Zastao je

časak da u glavi pretitra i u sjećanje dozove sve mučenike što ih je

znanost dala svijetu. Ljudi laboratorija, pogrbljeni nad epruvetama i

staklenkama, ili izgubljeni u logorima, u traganju za otrovnim

kukcima i životinjama; kemičari, fizičari, bakteriolozi, fiziolozi, svi

vi koji ste dali život da biste upoznali nepoznato, vi koji ste se

žrtvovali služeći čovjeku i spasavajući ga — što bi bilo od svijeta da

vi niste postojali? Vlakovi prolaze pustinjama, vijadukti grle rubove

ponora i premošćuju bezdane, skafandri prodiru u nenarušive dubine

oceanske, neboderi se poput gromobrana dižu u silne visine,

zrakoplovi brazdaju nepoznate prostore, tvornice prave oruđe za mir

106

i rat, plugove, topove, podmornice... čitava simfonija čovjekovih

pobjeda! A tko je sve to ostvario? Znanost!

Znanost, da! Ona je trogloditskog čovjeka izvukla iz guste

pećinske tame u sjajna svjetla modernih metropola. Tkanine, jod,

svjetlost, papir, hladionik, tisak i knjigu, fotografiju i film,

kloroform, vakcinu, arsenik, leću — sve su to stvorili znanstvenici,

ljudi gotovo bezimeni, ljudi koji su stoljeća i stoljeća, u

svakodnevnoj borbi, postavljali temelje civilizacije (koju je Luis

Nobre nazivao singularnom, svedenom na opseg jednoga ja), koja se

neprestano dalje razvija, kao magična sila što sama sebe nadmašuje,

u neizmjernost.

Da, takva je Znanost! Stonel, ponesen tim zazivanjem sjećanja,

kao da u samome sebi traži snagu za djelo, snagu koja mu je, kako je

ćutio, izmicala pred vlastitom kćeri, spremnom da se žrtvuje, nije se

više skanjivao.

Odmaknuo je kćeri masku s lica i privukao stol do homotrona,

kojemu će u ždrijelo, u pogodnom trenutku, ubaciti njezinu lijevu

nogu, da postigne bombardiranje interatomske energije, osnove

njegovih eksperimenata i njegovih maštanja.

Tako je i uradio. Otklopio je poklopac, otvorio homotron, crnu

masu od željeza, i onda, savivši kćeri desnu nogu, gurnuo onamo

lijevu, do koljena. Umotao ju je komadima azbesta. Brižno je

zatvorio sve prozore i navukao zastore. Miran, hladan, podsjećajući

sebe da je svećenik znanstvenog obreda, prišao je električnom

prekidaču i odvrnuo. Upro je pogled u nepomični oscilometar, kao

da je pred njim izgladnjelo biće. Kazaljka se pokrenu, zaigra pod

impulsom bombardiranja, i dostiže davno željeni stupanj. I odmah,

kao pod dodirom čarobnog štapa, homotron pokrenu divovski motor

postavljen u dnu dvorane. Bio je to najviši cilj znanstvenikova

života, potvrda njegove volje i upornosti, ostvarenje tisućgodišnjeg

sna. Dobivena je energija iz nepotrošivog i vječnog izvora, energija

iz ljudskog mesa.

107

13

POKUSNA LUBANJA

Uvečer, uoči tog dana, Luis Nobre reče prijatelju Antoniju

Brancu:

— Sutra ćemo rano u laboratorije doktoru Carrabu. Vidjet ćeš

nove svjetove, još čudnije i zanimljivije. I shvatit ćeš koliko ih živi

uznemireno ljudskim fenomenima.

Tko bi mogao biti taj doktor Carrab? Zacijelo je i opet posrijedi

kakva tajna. Naposljetku, zar mu ih život nije već dovoljno

pokazao? Od kakve bi važnosti mogla biti jedna nova? Ali sada

valja ići dokraja.

Luis Nobre i dalje je vladao njime. Geilina slika, kadikad,

javljala se u daljini, kao kakva mirna oaza, nešto kao one prašnjave

ceste i putovi kojima je prolazio s Ioriom Valom. I kao pjesma

cvrčka kojega gospodin Postes nije uspio naći. U nazočnosti

prijateljevoj osjećao je da se njegovi najdublji problemi bude i

redaju kao slike što traže okvir. Bijaše nemoguće umaknuti,

počinuti. Tko bi mogao biti taj doktor Carrab?

Otišao je u hotel. Luis Nobre bijaše isti. Diskretan,

dostojanstven. Krenuli su autom kao što su one noći krenuli u hram.

Ali grad nije imao noćni izgled. Promet, vreva promiču ljudi,

jurnjava na sve strane.

— Danas ćeš se upoznati s izvanrednim čovjekom koji radi na

tome da doista spasi čovječanstvo.

Branco slušao ali kao obično, malo je razumio.

— Velik je to fiziolog. Već mnoge godine ide za svojom ludom

tlapnjom. Čini se, ponekad, da je doktor Carrab na dobrom putu. Ali

je još preuranjen njegov trud, još nije uspio lokalizirati ono što traži.

Auto promicao udaljenim, pustim ulicama i naposljetku se

zaustavio pred neobičnim zdanjem s velikim, izduženim prozorima.

Na toj zgradi što se doimala kao tvornica sunce upiralo svoje zrake u

crvene crepove.

— Stigli smo.

Iziđoše iz kola. Luis Nobre pritisnu na puce, zvonce zazvoni, i

njih se dvojica malo zatim nađoše u trijemu.

108

— Doktor Carrab odmah dolazi — obavijesti momak koji ih je

dočekao.

Nisu stigli ni sjesti kadli se na vratima pojavi visok čovjek,

duge brade, gotovo ćelav.

— Dobar dan, senhor Luis Nobre. Primio sam vašu obavijest.

Spreman sam da vam pokažem svoje radove.

Luis Nobre predstavi dvojicu ljudi jednoga drugome. Malo

zatim Antonio Branco nađe se u velikoj dvorani — bijaše prostrana

kao kakav hangar. Odjednom zadrhta. U sredini se uzdizala

čudovišna lubanja, velika gotovo kao kakva kuća.

— Nemojte se prepasti — upozori ih doktor Carrab, pokročivši

koji korak pred njima. — Ovo je pokusna lubanja, načinjena od

drveta, sadre, pluta i gume. Radi na elektriku, a u njoj pokušavamo

proizvesti, u velikom, neke pojave u radu žlijezda. Kao što znate,

anatomija je studij mrtve tvari. Nijedan učenjak neće uspjeti da išta

sazna ako proučava samo trulež. Život je pokret i toplina. Kako

lokalizirati tisuće dojmova iz svijeta nerava kad anatomski dijelovi,

uglavnom, uništeni formalinom, nemaju više svojih organskih

sokova, a to su glavni sastojci što natapaju i oživljuju tkivo?

Doktor Carrab, pred onom čudovišnom lubanjom, bijaše kao

kakav lik iz mitologije. Nakon kratka oduška, za kojega je Antonio

Branco zapao u beskrajno čuđenje, doktor Carrab nastavi:

— Mnoge sam i mnoge godine radio sam. Istraživanja kojima

sam se posvetio još u mladosti, nisu dopuštala pristup nestručnima.

Jednog dana, dok sam čitao pregled znanstvenih rasprava održanih

na sveučilištu, otkrih jedno ime: Pavolov. Taj je podnio izvještaj

sažimajući radove o nadbubrežnoj žlijezdi, o kojoj tvrdi da ima

funkciju regulatora psihičkog života bića. Bio je on potencijalni

suradnik. Odmah sam mu pisao. Pavolov je došao iz Sibira, gdje je

vodio Eksperimentalni institut. Pozvat ću ga. Izvanredan čovjek!

Doktor Carrab malko se udaljio i pljesnuo rukama. U dnu

dvorane pojavi se onizak debeljko sa šiljastom bradicom, à la

Cavaignac, s knjigom u ruci. Imao je na sebi bijel ogrtač a u hodu

držao glavu nakrivljenu na lijevu stranu.

— Predstavljam vam svog asistenta Pavolova koji je, prema

objavljenim radovima, uspio izvesti nešto senzacionalno: s pomoću

nadbubrežne žlijezde regulira kod pasa radost i žalost.

Pavolov razvuče smiješak na mongolskom licu i pozdravi

posjetioce.

109

— Sada, kad smo se upoznali, pokazat ću vam lubanju.

Antonio Branco, zapanjen, krenu za fiziologom. Priđoše

desnom uhu, veliku kao vrata na kakvoj palači.

— Uđimo. Ovo je vanjski slušni hodnik. Ovo je otvor kanala.

U prirodnoj veličini kanal mjeri tri centimetra. Ovaj ima tri metra.

Šumovi ulaze ovuda. A što biva kad pogode opnu bubnjića?

Gledajte?

Četvorica ljudi krenuše jedan za drugim slušnim hodnikom,

načinjenim od drveta i obojene gume. Imali su dojam kao da doista

prolaze ljudskim uhom, divovskim živim.

— Evo srednjeg uha. Ovo je unutarnje uho. Pogledajte. Ovi

otvori dovode nas u vezu sa slušnim koščicama. Sada ulazimo u

korijen iz kojeg izlaze živci zvani lubanjski parovi. Nalazimo se na

izvoru života. Dva slušna živca, kojih korijeni sežu u mozak, spajaju

se ovdje. Ovo su lokalizacije moždanih funkcija. Kortikalni centri,

za riječ govornu, za riječ pisanu, za ljubav, strah, mržnju, zavist,

radost. Pavolov je otkrio da su ti živčani centri sustav šupljina

ispunjenih tekućinom nadbubrežne žlijezde. Nećemo dalje. Ostatak

je zapravo sljedba, satelit. Mišići, kosti, sekundarni nervi.

Uključimo li električnu energiju, sve će raditi kao tajanstven robot.

Kad njime poteku tjelesni sokovi što ih je Pavolov umjetno stvorio,

ovaj mozak misli, osjeća, trpi.

Luis Nobre šutio i slušao. Antonio Branco nije oka skidao s

onih čudnih predmeta, neštedice osvijetljenih. Pavolov se smiješio.

Carrab oduševljeno opisivao pojedinosti.

— Čovjekov je duh ovdje, u ovim sokovima, u ovim

tekućinama, u ovim živčanim vlaknima. Kao Bergson, tvrdim da je

naš duhovni svijet uklopljen u sivu tvar mozga. Misao se rađa u

piramidalnim stanicama. Lagan ubod ili prekid kontinuiteta u ovim

ćelijama izaziva ludilo. Njih oplakuje sukrvica, koja pak upravlja

svim djelatnostima našeg tijela. Kad uđe u ovo područje, djeluje

samo tekućina nadbubrežne žlijezde. Ona je izvor našeg života.

Okrenuše natrag. Dok su silazili niza slušni kanal, Carrab

objasni Pavolovu:

— Gospodin Luis Nobre ona je osoba o kojoj sam vam govorio

neki dan. A gospodin Antonio Branco njegov je prijatelj, koji se

posvetio izučavanju individualne i socijalne psihologije.

— Vrlo dobro — reče unjkavim glasom profesor Pavolov.

Otpuhnuvši malko, Carrab nastavi:

110

— Evo nas na kraju. Domala ćemo proizvoditi nešto nečuveno:

cjepivo radosti. Kao što dijete cijepimo protiv kozica, tifusa,

difterije, tako ćemo ga cijepiti i protiv boli. I od dana kad mognemo

svu novorođenčad cijepiti, nitko više neće trpjeti, Čovjek će rasti,

raditi, hraniti se, a neće osjetiti ni znati što je bol. Zar. vam se ne

čini veličanstvenim naša osnova? To je svrha poštene znanosti.

*

Antoniju Brancu bijaše kao da mu se istočila krv iz žila.

Osjećao je nekakvu prazninu u sebi. Ona dva čovjeka u bijelu bijahu

kao dva mitološka lika što kazuju neshvatljivosti, govore

nerazumljivim jezikom. Svjetovi živaca, vakcine, sokovi, patnja,

radost... Dokle sve seže ljudski duh! I kako, odakle, Luis Nobrc

poznaje sve te ljude? Kakvu bajoslovnu moć ima taj čovjek što sve

zna i sve vidi?

Pogledao je Nobrea, Carraba, Pavolova. Jesu li doista ljudi?

Nisu li nestvarni simboli što ih je stvorila i što ih održava njegova

mašta? Postoji li ta lubanja? Možda je sve samo bunilo, delirij,

obmana, varljiva cerebralna vizija.

Zatvorio je oči i ponovno se vidio u tajanstvenom hramu

Kraljičinu. Kako li je golem taj duhovni svijet, neizmjeran,

fantastičan!

Malo zatim našao se opet u automobilu, pokraj prijatelja.

— Što se dogodilo? — upita ojađen.

— Ništa — odgovori Luis Nobre. — Mala vrtoglavica: Je li ti

bolje?

— Jest. Nekako mi je kao da sam se probudio iz snomorice.

— I jesi, jer takva je istina: oštra i prodirna — reče Luis Nobre.

— Samo iluzija uspavljuje i obmanjuje.

*

Antonio Branco zavalio se u meko sjedalo i ponovno zatvorio

oči. Osjećao se bolje tako, zagledajući u svoju unutarnjost. Tako je

bolje razaznavao, vidio sebe, mogao rasuđivati. Luis Nobre, pošto je

izrekao one riječi, kao uvijek, u obliku parabole, ušutio, u muk

utonuo.

111

Branco osluškivao zuj automobila što je odmicao gutajući

cestu. Poskakivanje kola bivalo sve laganije, udaljavala se buka

motora, kao da se gubi i gasi ne uspijevajući Branca trgnuti iz

obamrlosti, iz tupog mrtvila u kojem je sve nestajalo u nejasnim

crtama. Ništa nije postojalo. Ni Carrab, ni ona lubanja, ni Luis

Nobre. Sve je uzbuđenje mašte, pričin, bunilo, snomorica. (Fosfati,

prijatelju, fosfati!) Zar je šenuo? Uplaši se. Naglo otvori oči. Luis

Nobre šuti, mirno sjedi, Ako Nobre postoji, onda postoji i sve drugo.

I Branco? »I on«, odgovori nepoznat glas.

U kakve se to razgovore upustio sa samim sobom? Kakvi su to

monolozi?

Zašto, naposljetku, čovjek ima moć da pita za razlog

opstojanja?

Takva traganja i pitanja najbolji su dokaz da postoji i život

osim onoga koji u sebi nosimo. Stablo ništa ne zna, stijena nema

pojma o svojoj svrsi. Ako se odvojimo od ovojnice u kojoj živimo, i

sa sobom raspravljamo, i upoznajemo mehanizam koji upravlja svim

bićima, i uspijemo shvatiti nesavršenosti ljudskih koraka i vidjeti

ljepote u zvjezdanim putanjama — zašto postupamo tako? Zašto

činimo sve to? U ime čega? Kako se, putem osjetila, dolazi do

spoznaje? Tko sve to usklađuje? Kako se vladaju tisuće nervnih

vlakanaca, bezbrojne ćelije što tvore naš organizam? Je li misao

plamen što izbija iz materije kao vatra kada krešemo kamen o

kamen? Nepouzdani i tamni putovi bitka!

Ili je spoznaja svijet odvojen od materijalnih svjetova, svijet

koji svoj dah prima iz drugih izvora, još neotkrivenih? I zašto dijete

nema sposobnost razabiranja? Ako razorenje samo jedne stanice

uništava mentalnu ravnotežu, i čovjeka svodi na stanje u kojem se

nalazi stijena, stanje bešćutnosti — što onda radi onaj drugi život

koji je još maloprije znao nedostatke ljudskog bića i uzvišeni sklad

zvjezdanih putanja?

U ime čega je Antonio Branco trpio? I zašto je postavljao ta

pitanja? Ćutio je bol u zatiljku. Uplašen, bojeći se da ne izgubi

razum, pogleda oko sebe. Luis Nobre, kao odsutan duhom, šutio,

nije se micao. Vratio se u prijašnje stanje, kao da je dah vjetra sve

odnio.

Vozač se okrenu te upita:

— Kamo ćemo?

— U hotel — suho odgovori Nobre.

112

14

JEDNO SE SRCE BUDI

Kako se smiriti? Nije bilo moguće. Geilina slika urezala mu se

u srce, zašla u nj kao višestruk korijen u zemlju. Lebdjela u svim

intervalima njegovih pitanja. Bila prisutna u svim njegovim

razmišljanjima. Kakve li suprotnosti između svjetova po kojima ga

je vodio Luis Nobre — i vrutka blagosti što izbijaše iz onih očiju!

Kakva li ponora između hladnoće onih tvornica. — i osjećajnog srca

znantsvenikove kćeri!

Antonio Branco dozivao u sjećanje put u Jaraguu, spominjao se

ulaska u Stonelovo carstvo, pretitravao u duhu razgovor među

dvojicom egzaltiranih ljudi. Sve se činilo tako sivim i tužnim.

Geilina pak blizina, vrijeme provedeno u šetnji parkom, dodir

njezinih ruku, čar njezina glasa — sve ga je to udaljilo od mučnih

problema o kojima se raspravljalo.

Život kadikad, nasuprot našoj volji, stvara velike paradokse,

kao što je cvijeće na grobovima i crno ruho na svadbama. Kitama

cvijeća i kipovima ukrašavaju se hladni nadgrobnici, pod kojima

leže mrtve sudbine, istrula tijela, ostaci bića koja su se borila i

trpjela, koja su ljubila i sanjala. U tišini groblja, u sjeni čempresa,

trebalo bi da grobovi budu pokriveni crnim trakama. A mi ih

prekrivamo cvijećem, simbolima sklada i ljepote, nade i sreće. Na

svadbenim pak svečanostima, kad se srca raduju, ljudi se odijevaju u

crno, u boju koja izražava bol i žalost, a koja je našim precima bila

sredstvo da odagnaju zle duhove. Nesuvislosti, nesuglasja,

suprotnosti.

Na Istoku bijela je boja izraz žalosti, a na hladnu zemlju

grobova stavljaju, osim cvijeća, tanjure s jelom. Mi pak, zapadnjaci,

plačemo nad humcima.

Zašto održavamo takve običaje? Naše sa duše prepune mitova i

praznovjerja što poput vilen-konjica polijeću i lepršaju unutar

svakog života. Nema razloga ni opravdanja. U dnu duše svakoga

među nama drijemaju atavizmi, baština predaka, nasljedstva iz

spiljskih vremena. Naša kultura i naša civilizacija cvjeta samo na

našem površju. A pod kožom ostajemo isti divljaci iz primitivnih

113

klanova, i osluškujemo, sluhom ćelijskim, bubnjanje tam-tama

zaboravljenih plemena.

Geila je uzrasla kao ljiljan što procvate na razvalinama. Gledao

je na to s istim strahom kao da vidi stup od armiranog betona kako

je odjednom procvao i zaodjenuo se bezbrojnim cvijećem.

Takav bijaše dijalog u njegovu duhu. Razabirao je, sada, da ga

se zapravo nije dojmila žena nego suprotnost između njezine

blagosti i ledene hladnoće profesora Stonela, koji izgubljenih prstiju

juri za znanstvenim i neobjašnjivim čudima. Ako ga se, dakle, nije

dojmila žena, zašto su onda Geiline oči neprestano prisutne u

njegovim pitanjima? I zašto se tako čežnjivo sjeća dviju šetnja u

Jaragui? Zar u njegovu srcu ima mjesta takvim osjećajima? Nešto

novo niče u njegovu duhu, ili mu, kako mišljaše, pred očima

neprestano lebdi slika Geilina zbog one opreke?

Još i drugi problemi mučili mu mozak, kao da ne bijaše

dovoljno sve ono dotad, sve one opreke i nesuglasja i sve one

goleme zagonetke. Nešto neznano dotad, nešto novo i nepoznato

javljalo se u njegovu životu. Ljubav možda?

Antonio Branco prođe rukom kroz kosu. Ljubav! Ljubav, što je

to njemu? Kako da je osjeća kada se sve istom počinje, kad je sve

tako zamršeno, i kad on naprosto više ne zna živi li ili samo životari,

pred tim okrutnim svevidom, pred tim Luisom Nobreom! Ljubav,

ne, nije to. Ljubav cvjeta u tihim, mirnim srcima, kao cvijeće na

livadama. Kako bi onda mogla cvasti u njegovu srcu, lišenu svake

radosti, mučenu svakakvim strepnjama, razdiranu svim sumnjama?

Hoće li imati hrabrosti da se posveti sentimentalnim razmatranjima,

kao onaj što se naginje nad ljepotu vrta da se zaljubi u njegove boje i

da u sebe upija miris jasmina — hoće li imati hrabrosti, kad ga Luis

Nobre neprestano gura naprijed da gleda i analizira pojave tako

teške i gorke?

Zacijelo neće, odgovaraše mu iz nutrine onaj nepoznati glas.

Ljubav pristaje u živote što su ispunjeni zadovoljstvom, ona je kao

obilje i punoća tekućine što do vrha napunja krčag. Carstvo Ljubavi

carstvo je punih obrisa, crta završno potegnutih, obzorja čvrstih,

misli jasnih. Ona je s one strane materijalizacije, nije ničija

službenica, ona sja u sveukupnosti osjećaja, rastapa nagone, upija

ideje, blista u zaboravu inicijativa.

Srce koje ljubi stvara svoj svijet, različit od okolnoga.

nezavisan od drugih, i toliko je sebično da se zatvara u svoj prostor.

114

U Antoniju Brancu sve je bilo jetko, bolno, nemirno, sve se

pluraliziralo. Ima li onda mjesta za Ljubav?

Izišao je iz kuće, s rukavicama i naočarima u džepu. Bijaše mu

kao da sa sobom nosi dva svijeta: jedan pripada mozgu, koji traži i

pita, željan znanja; drugi pripada srcu, što treperi, ojađeno,

podsjećajući na nemirni let noćnog leptira oko svjetla. U prvome,

reskom i jetkom, živi profil Luisa Nobrea, s onim njegovim

nepresušnim nizom parabola, s Kraljičinom palačom, Stonelovim

laboratorijirna, divovskom neobičnom lubanjom doktora Carraba. U

drugome, što je još neodreden i kolebljiv, treperila nejasna svjetlost:

Geila!

*

Otišao je u hotel Luisu Nobreu. Odlazak u Guaruju, gdje je

živio profesor Candido Marciano, još ne bijaše utvrđen. Valjalo je

onamo. Jednog dana, sve ako bude i na svršetak svijeta, tragedija se

mora dokončati. A zar sve nema svršetak?

Iziđoše zajedno. Antonio Branco vukao korak, oborio glavu,

mučile ga misli. Gledajući ga takva, Nobre reče:

— Dostojan je samo onaj čovjek koji razmišlja.

Antonio Branco gotovo ga i nije čuo. Geila je zaokupila sve

njegove misli.

Pošto je prošlo nekoliko časaka, Luis Nobre upita: — Što veliš

o profesoru Stonelu?

— U početku mi se činilo da je lud — odgovori Branco,

glasom što bijaše kao da dolazi iz daljine. — Ali je u nedjelju

mnogo govorio o svojoj prošlosti, o djetinjstvu svoje kćeri, o svojim

težnjama u znanosti, i onaj dojam od subote tako se izbrisao.

— Još nije lud, ali se nalazi na pragu ludosti preuze Nobre. —

Još korak, i neće više ništa razaznavati. Zar ti nije znano da luđaci

sebe smatraju savršenim ljudima?

— A Geila? — u strepnji će Branco.

— Otac će je žrtvovati — odgovori Nobre. — Stonel je gotovo

zaslijepljen, i potpuni je fanatik.

— Žrtvovati?

— Da, kao gradu za proučavanje.

— Što? Kako?

— Geilu će svojim rukama otac spaliti u homotronu.

115

Branco zastade, ukoči se.

— Nemoguće! Pa to je grozovito!

— Ne, nije nemoguće — dočeka Nobre ledenim glasom. —

Stonel ide za svojom obmanom. Ne vidi kćer. Možda je već sada sve

svršeno.

— Kako? — ubezeknu se Branco;

— Stonelu treba pokusna građa, gorivo za njegov homotron.

Nije on kao Pavolov, koji nastoji da iz prirode iščupa čarobni

napitak, eliksir Radosti. Stonel je strašan individualist, a kći je

dragocjen element, jer je do krajnosti odana i vjerna.

— Odurno! — protisnu Branco.

— Vidjet ćeš. Znanost okamenjuje čovjeka. Čak ni drhtaji

očinskog srca ne mogu zaustaviti zahuktali mozak.

Antonio Branco uvukao dušu, sav se u se savro. Vidio je u

daljini, u ružičastoj haljini, blagu sliku Geilinu. Ponovno je osjetio

onaj njezin pogled, nježnu sjenu što je klizila kraj njega onoga

nezaboravnog jutra u Jaragui. Drhtaj, srh u grudima. Pomisli da

ostavi prijatelja i da pojuri onamo. I već htjede poteći ulicom, kadli

ga Luis Nobre uhvati za mišku.

— Uzalud — reče, kao da je pogodio njegove misli i namjere.

— U laboratorije kompanije Steel ne možeš bez propusnice. A

tvornice su završile rad, zatvorene su sada. Nitko ne može prodrijeti

u Stonelov hram. Pusti neka događaji idu svojim tijekom. Sve ovo

samo je uvod i priprava za velika otkrića koja te čekaju. Što ti je

stalo do jednog života više ili manje?

— Ali je posrijedi život Geilin! Moram je spasiti! — Ona je

samo zrnce pijeska u golemoj pustinji, ili jedno svjetlo više u

beskrajnim međuzvjezdanim prostorima. Mi smo sitni biočuzi,

neznatne, gotovo nevidljive karike beskrajna lanca...

Brancu bijaše kao da će se zagušiti. U tragičnom trenutku

pogibli, kad je vidio kako Geili prijeti nevjerojatan rnartirij, Nobre

mu govori tim odmjerenim i ledenim glasom. I govori u slikama.

Zašto taj čovjek nema jasnoću stvari geografskih, određenih? Sve je

u njemu u nekakvim preljevima, sve osjenjeno, zamagljeno,

neobično, bezoblično.

Zastade nasred pločnika:

— Moram je spasiti! Ne mogu više čekati!

Nobre ga pogleda, u pogledu mu ravnodušnost. Raširi ruke i

reče:

116

— Na nesreću, srce je sluga.

— Želim da sve razjasnim! Pusti me! Idem kumu Ioriju.

Potrebna mi je oaza u ovome strašnom tumaranju.

Prijatelj se nasmiješio.

— Podosta smo vremena proveli zajedno. Ali će i tome biti

kraj. Sve ima svršetak, ne očajavaj. Jednog će dana i tvoj duh

počinuti. Samo oni koji rade imaju pravo na odmor. Ići ćemo

profesoru Marcianu.

Branco se uputio prema ulici u kojoj je, u kućici kupljenoj na

otplatu, stanovao Iorio Val.

Kum ga dočekao iznenađen.

— Dobra večer.

— Dobra večer. Odakle ti ovamo, u ovo doba?

— Potreban si mi, kume. Hoću da ideš sa mnom u Jaraguu, još

danas, prije mraka.

Iorio će mu nato, začuđen:

— Pa ondje su samo tvornice kompanije Steel!

— Baš zato. Moram spasiti djevojku koja je na pragu smrti.

Mislim da se ovog trena vrši umorstvo!

— Umorstvo?

— Da, posrijedi je kći jednog znanstvenika, otac je kadar da je

ubije.

— Zašto?

— Zato što mu treba nova energija, i neće ustuknuti ni pred

čim.

— Kakva energija?

— Atomska.

Iorio Val stegao cigaretu među prstima, radoznalo pogledao

kuma i lakonski, ravnodušnim glasom upitao:

— A zašto?

Branco se osmjehnuo, unatoč tjeskobi.

— Ti si pjesnik, Iorio, i daleko si od ovakvih briga. Profesor

Stonel navro da iz atoma izbije novu energiju kako bi zavladao

svijetom.

— A zašto bi da zavlada svijetom?

— Oh, Iorio! Ti si sretan jer si samo fotograf života. Ali ljudi

koji mozgaju i studiraju otrovani su željom da zavladaju

elementima. Ne znam kakva je namjera Stonelova. Bitno je da

moram spasiti djevojku, njegovu kćer, koja je jadno stvorenje.

117

— Uvijek mislim da su ljudi u zabludi, da su stvoreni naopako,

kao gospodin Postes sa svojim poslovima. Kad se čovjek udalji od

jednostavnih stvari, trpi nečuveno, a ništa ne postiže. Da odvedemo

tvoga profesora u šetnju šumom?

— Nije ovo vrijeme za šale, kume. Možda je sada ona djevojka

podvrgnuta mukama. Moram je spasiti!

— A ne kaniš spasiti i oca?

— Ne mogu. Čovjek je na pragu ludila. Upeo je da nađe

najveći izvor energije. Kao što znaš, naš je organizam sastavljen od

mnogih milijuna ćelija, koje se dijele na atome. U ovoj ruci — i

Branco pruži ruku — u ovome stolu — i udari šakom po stolu u

Ioriovoj blagavaonici — u onome šivaćem stroju — i pokaza na

stroj u kutu — u tvojim satovima, u tvojim slikama... sve se sastoji

od ćelija, koje se dijele u atome, ovi, u elektrone i neutrone, a ovi

pak u pozitrone, koji se opet rastavljaju na toliko drugih elemenata,

još tajanstvenih. Znanost sve dijeli, usitnjuje u beskraj. Stonel pak

ne dijeli mrtvu materiju, nego živu, u kojoj se krije najveći izvor

energije na svijetu. Energijom koju kani izbiti iz žive materije

namjerava pokretati pogone svih tvornica što postoje, a sve to bez

ugljena i bez elektrike. Znanost bi tako pokročila divovskim

korakom a industrija profitirala nečuveno. Shvaćaš li?

Iorio stao pa ga gleda, ubezeknuo se od čuda. Naposljetku

uzviknu, na veliku muku prijateljevu:

— U kakvu ti zbrku upadaš!

— Sad je kasno, kume. Valja mi ići do kraja. Ni u čemu ne

smije čovjek ustuknuti. Jednog ću ti dana sve objasniti.

— Dobro, kume. Prijatelj je prijatelj,

Iorio uđe u svoju sobu, uze kaput i vrati se.

— Spreman sam.

Krenuše odmah. Kumu na licu sama ozbiljnost; Branco bio

toliko smućen da je na mahove zaboravljao prisutnost Iorija Vala.

— Imao sam rođaka koji je poludio od silne trke i neprestanog

uzbuđenja — uze kazivati Iorio, da prekine tišinu. — Prionuo rođak

da pravi točkove od drveta, lukove, opruge, željezna kugle, i tvrdio

da će stroj ići sam od sebe i još pokretati druge.

Branco slušao, ali je sve više pružao korak, brzao prema postaji

vicinalnog vlaka što ide u Jaraguu.

— Slušaš li me? Čuješ li? — pitao Iorio.

118

— Slušam, ali nam se valja požuriti. Ima jedan vlak što ide

svakog sata. Još je dvadeset minuta do slijedećeg polaska.

— Ali se stroj nije nikad pokrenuo — nastavljao Iorio. — A

ipak mi je razboritije nešto ovakvo nego što su ideje tvoga prijatelja.

Moj rođak nije posustao. Izmislio je kako će iskorištavati sunčanu

energiju, s pomoću ogledala. Zatim je pokušao da uhvati pokretnu

snagu vjetra.

Branco nije ni slušao ni govorio. Protisnuo je samo nekoliko

riječi kad su sjeli na pletenu klupu, s bijelim zatirkama na naslonu.

— Stigosmo, naposljetku.

Vlak ispusti zvižduk, i kao prije, udahnuvši čeličnim plućima i

zavaljavši za sobom gusti dim, zaklopara onim istim prigradskim

naseljima što su puna voćnjaka, razigrane djece i pospanih pasa —

sve isto, samo sada uvijeno u prve večernje sjene.

Iorio razvodio svoje:

— Kad bih mogao, uvijek bih putovao! Mislim kako je život

kratak da bi se vidjelo sve ono što ima na svijetu. Zemlje, mora,

ljudi. Trošiti godine na putovanja najbolji je način života.

Branco očima gutao krajolik. Činilo se da i ne sluša što Iorio

govori. Ali je slušao, jer je ponovio njegove riječi:

— Najbolji način života?

— Da, najbolji, jer pruža najviše užitka. Uvijek nove slike,

novi vidici. Ne muči te stajanje na jednome mjestu, niti pak pribivaš

ikakvu svršetku. Umre jedan grad i odmah eto drugoga. Izbriše se

jedna ulica, a za njom u tili čas eto novih putova. Zato putopisi i jesu

najpoželjnije knjige. Ah, da mi je vidjeti Istok! Kad se dokrajče svi

ratovi, odoh u Šangaj, metropolu pedeset jezika. Stanovati u

skromnu svratištu, neka je samo čista postelja i topla kupelj. I lutati

gradom, švrljati uzanim ulicama i prolazima, zalaziti u trgovine i

dućane, zavirivati u brijačnice i tržnice. Gledati prosjake kako

bogorade i trgovce torbare kako nude najbolja sredstva protiv kurjih

očiju, promatrati ljude kako jedu na brzinu, s nogu, slušati derane

kako viču. Simfonija istočnjačke metropole, gdje se stječu žene

sumnjiva zanata, lupeži, profiteri, vojnici i heroji, pustolovi i

učenjaci, trgovci i pjesnici! Kako li je lijepo putovati! I neprestano

pribivati rađanju novog, doživljavati promjene, gledati život novih

svjetova!

Iorio zavalio glavu na naslon i zažmirio, a Branco slušao bez

zanimanja i jedva čekao da stignu. Gotovo se unoćalo kad su stigli.

119

S onu stranu široke ceste vidjele se impoznatnte zgrade Steel

Company, gdje je Geila živjela ili umirala.

— Eno tamo. Uđimo na vrtna vrata, da stignemo u laboratorij.

— Neće li se od svega toga zakuhati kakva nevolja? —

Zabrinuto će Iorio.

— Ne brini, nema opasnosti. Ja sam prijatelj profesora Stonela.

Branco priđe vratima na kojima je prvi put vidio Geilu. Pokuca.

Pozvoni. Iorio Val odbaci opušak svoje neizbježne cigarete.

Ništa, nikakva znaka života u onoj osami. Tvornice, s visokim

dimnjacima, tihe, kao usnule. U daljini, u tami što probijaše mjesec

na izlasku, lavež — možda psi-nekrofili. U pozadini, šuma i planina,

tamna i veličanstvena.

Branco obiđe oko zgrade. Nekoliko je prozora osvijetljeno, ali

nitko ne dolazi da otvori. Vrati se i reče Ioriju:

— Čuj, ti ostani ovdje, kao da zvoniš, a ja ću pokušati sa

stražnje strane. Možda uspijem ući.

— Pazi, možda je opasno!

— Ne, nije. Ako tko dođe, kaži da sam otišao na vrata stražnje

terase.

Idući uza zid, i gotovo se češući o nj, Branco dođe na stražnja

vrata. Pokuša ih otvoriti. Ali nije išlo, bijahu dobro zaključana.

Očajan, poče po njima udarati objema šakama. Ništa, nitko ne

otvara. Naposljetku se pojavi nečije uplašeno lice. Bijaše Walter.

— Gdje je profesor Stonel?

— Tiho! Otišao je sa kćerju u dvoranu gdje je peć. Rade ondje.

Branco odgurnu slugu u stranu i pobrza hodnikom. Stade,

zadahtan, pred vratima. Pokuca. Pokuca jače. Htjede vikati. Prođe

nekoliko trenutaka i pojavi se Stonel, sav izobličen, staklena

pogleda.

— A Geila? — upita Branco.

— Još spava. Pobijedio sam, pokusi uspjeli. Homotron radi.

Otkrio sam svijet atoma, zavladao njime.

Branco uđe u dvoranu. Geila opružena na stolu. Nepokretna,

blijeda.

— Mrtva?

— Nije. Samo je ostala bez lijeve noge, do koljena. Ali je naša

pobjeda iznad svega.

Branco priđe i promotri drago lice. Geila spavala pod

djelovanjem anestetika. Na bezbojnim usnama jedva zamjetljiv

120

smiješak. Stajao je tako i gledao ono anđeosko lice, koje ga je

zaokupljalo toliko vremena. Zatim se bez ijedne riječi povuče te

iziđe odande.

Na prednjim vratima zgrade nađe se s kumom Ioriom.

— Stigao sam kasno. Onaj je žrtvovao kćer.

Utonuli u muk, krenuše prema gradu onim istim vlakom što još

prije nekoliko trenutaka bijaše nada, sada razorena.

121

15

PADINE

Prevršila se svaka mjera. Osjećao je kako mu se u glavi

uzvihorilo. Ispremetane slike, iskrenute, razmrvljene; strašne misli,

jezivi dojmovi, nenadane jasnoće, debeli slojevi mraka, sve se

miješalo i kovitlalo, istezalo u čudne oblike i silovito se obaralo na

nj, pogađalo ga kao što malj svojom težinom pogađa i obara goveče.

Ćutio je kako je kako mu je sve tijelo izudarano i zgnječeno kao da

se nalazio pod pljuskom nesmiljenih udaraca.

Izgubio je posljednju iluziju o Geili, koja neko vrijeme bijaše

mirno sklonište njegovu izmučenom mozgu. Onaj njezin pogled

značio je obećanje dugih mirovanja, obećanje odmora i počinka

kojemu neće biti kraja. (»Samo oni koji idu imaju pravo da stignu«,

odjekivale mu u sjećanju riječi iz Nobreove parabole.) Bezazleno je

mislio da će sazdati zajednički život s Geilom, da će svoj nemir

utapati u mirne zjene učenjakove kćeri,

Ali mu se želja, kao što već biva, nije ispunila. Tko da pojmi

bol koja te preplavi kad razabereš da ne možeš postići što želiš? Kao

beduin što luta pustinjom gazeći pijesak i hodeći za pričinima, i on

je išao za slučajnostima, za utjecajima izvanjih sila, nad kojima nije

imao nikakve moći. Gonjen čudnom žedi, išao je za himerama,

hvatao tlapnje. (»Sada, kad znaš da su ljudi izvještačeni, ne želiš li

ih izmijeniti?« — i opet mu u duhu odjekivao glas Luisa Nobrea.)

Činilo mu se kadikad da je sišao s uma. Zar nisu .ludosti i

tlapnje sve ono što je vidio i doživio minulih dana? Ono tajanstveno

zdanje Kraljičino, profesor Stonel, pa i sam Luis Nobre. Samo je

jedna stvarnost ostajala, kao čvrsta točka na njegovoj stazi:

putovanje planinskim krajem s Ioriom i s tužnim licem gospodina

Postesa. Bijahu to, na žalost, samo sati. Ali kakva je svježina

zapljusnula njegov duh, kakva li ga blagost preplavila! Kakve li

miline, kakva li mira i tišine! Kao da je sve u njemu usnulo blagim

snom! Dodir s prirodom, živahni razgovor kumov, oni jednostavni

obroci, miris šume, ptičja pjesma i cvrkut, potoci što šišolje i

žubore, topot konjskih kopita... Bijaše to zaborav, bijeg, nestanak.

122

Osjećao je u dubini duše da je kukavno pobjeći. A borba traži

napore, goleme napore.

*

Živeći u neprestanoj sumnji, praćen likom Luisa Nobrea (koji

se sad činio Slučajem, sad Sudbinom, a zapravo je, možda, bio sam

Demon), izgubivši nadu da će spasiti Geilu (koja mu je u srce

usadila cvijet, davno zaboravljen), nemoćan da se odupre svemu što

je na nj navalilo, posjedujući naočari i rukavice, znajući za strahotu

u otkrićima profesora Stonela (koji spaljuje ljudsko meso da

proslavi znanost), ćuteći u sebi, po čarobnoj moći Kraljičinih

predmeta, zglašivanje težnja i patnja, kao nevidljivu antenu što je

kadra hvatati tisuće glasova u eteru i čuti tisuće vapaja u svemiru —

Branco je na mahove čuo i ćutio kako nešto nemilosrdno čekića u

njegovu mozgu.

Sve je ostavio, otišao s posla kazavši da je bolestan; živio je s

glavom u oblacima, nošen groznicom što ga je zahvatila; obilazio je

ulicama, razgovarao s kamenjem, pitao drveće o smislu svoga i

tuđeg bivstvovanja. Nitko nije odgovarao na njegova pitanja.

Navlačio je i svlačio rukavice. Nijedan se glas nije javljao da ga

utješi. Nigdje okrilja ni zaštite. Eto zašto je odlazak u Guaruju ostao

u njegovu duhu kao vršak bodeža što bode i bode...

— Luis Nobre, otpratite me profesoru Marcianu. Ne mogu više

izdržati.

Nobre mu stavi desnu ruku na rame i reče očinskim glasom:

— Gotovo smo na kraju. Hajdemo razgovarati s Electrom.

Poslije ćemo profesoru Marcianu, koji će ti objasniti kozmički

smisao Života, pa ćeš sve shvatiti.

*

Kozmički smisao Života? Što li mu je sada to? Nobre ga je

sasvim zbunio, te bijaše smušen kao noćni leptir što uzalud juriša na

krijesnicu u letu, na svjetlost što luta. Nije se znao odrediti, naći

svoje mjesto, ništa nije dosegao, ničega se čvrsto držao. Shvatio je

da je borba uzaludna. Boriti se možeš protiv stvarnih činjenica,

protiv nečeg što postoji, protiv likova, slika i lica određenih,

123

označenih. A oko tog Nobrea, da počnemo s njime, sve je

neodređeno, nenaglašeno, nepostojano neuhvatljivo.

Branco sve prihvaćao, puštao da ga vode, nije više

prosvjedovao. Nosila ga jedna jedina želja: otići u Guaruju, jer

Nobre reče da je ondje kraj. A njemu je, Brancu, trebao kraj tim

mukama, da bi postigao ono za čim je toliko žudio: odmor, počinak.

I zato je pustio da ga Nobre vodi, da ga vuče kao prikolicu.

Ako mu profesor Marciano, ma koliko bio čudan i strašan,

može vratiti mir, on će blagoslivljati taj put. Već je u mašti vidio to

putovanje. Tolika je u njemu bila volja da dostigne cilj te mu se, u

obmani što je rasla, priviđao vlak kako vijuga pristrancima, silazi

niza strmeni što se nadvode nad zelene ponore, svladava padine i

promiče kroz guste šume u kojima zvijeri vrebaju njušeći i čekajući

svoje ljudožderske pustolovine.

Ta vizija, taj pričin, bijaše nalik na nizbrdicu, na kosinu kojom

je njegov duh ronio u bezdane dubine znanja i spoznaje. Strmeni,

padine kojima hukću vlakovi u planinama i kojima klize njegova

uzbuđenja i njegova strahovanja...

Kamo su to zabludjele njegove misli? Krajnja točka činila se

crnom kao spiljski otvor. A što je u pećini, što s onu stranu pećine?

Kakva kozmička sudbina očekuje putnika koji se kotrlja niz te

zavodljive strmeni što ga mame i opijaju? Kozmički smisao!

Upinjao se da dokuči, da shvati, ali nije shvaćao. Jesu li ljudi

kao zvijezde, izgubljene u dalekim galaksijama, u svjetlucavom

vrtlogu nebuloza? Kakva je srodnost između sudbine jednog čovjeka

i sudbine jedne zvijezde? Hoće li telurna materija tih dvaju

svemirskih stvaranja pokazati, u relativnom i apsolutnom, kakvu

jednakost, kakvu unutarnju vezu, kakav tajanstveni razgovor — išta

što bi upućivalo na vezu u životu i sudbini jednoga i drugog

stvorenja? Promatrati dijelak zvjezdanog neba — je li to isto što i

promatrati mnoštvo ljudskih bića? I što ima između stada ovaca i

zvjezdanog jata? Ne postoji li kakav neobičan dah što život

udahnjuje jednome i drugom svemirskom očitovanju? I što ima u

sićušnu kristalu, u atomima stijene ili u prividno uspavanom Životu

šumskog stabla? Što misli, što osjeća, što govori cvijet kad se njiše

na livadi? Kakve nade, kakvi glasovi, kakve čežnje ispunjavaju dušu

djeteta? Kakvi se sni gnijezde u celularnoj nutrini odrasla čovjeka?

Što očekuje, kakvu nadu, uronio u vlažnu zemlju, u sebi potiče biljni

korijen?

124

Činilo mu se kadikad da je Nobre novi prorok što ljudima dijeli

rukavice i naočari uvjeravajući ih kako su izvještačeni i hoteći

uskrisiti plamen razuma, o kojemu kazivaše da ga je namjerno ubio

njegov gospodar. Kad bi sva stvorenja imala Kraljičine stvari... ah!

onda bi se svi voljeli, kao što je on volio doktora Alvarengu! Ali

kako pokrenuti toliko mnoštvo, tako različito, oprečno, prkosno,

opako, prevrtljivo, lakoumno, izvještačeno?

Što je ono, to mnoštvo, gledano u cjelini? »Instinkt, nagon«,

govorio iz nutrine onaj strašni glas što ga je uvijek pratio kao jeka

njegovih misli. »Ljudska je gomila nešto izobličeno, čudovišno, ona

je čopor što zavija, ona je sebična, barbarska. Ne razmišlja, ne

razaznaje, ne raspoznaje se. Tko ju je vidio kako treperi na glas

kakva govornika i plače kad čuje literarnu metaforu, visokoparnu,

razmetljivu — taj zna od kakvih se tajanstvenih i neobjašnjivih

snaga oblikuje ljudski skup.«

Mnoštvo je jedan od ozbiljnih vodiča elektriciteta. Jedna riječ

izaziva oluju. »Linčuj!« — i masa navaljuje, ljudožderski.

»Klekni!« — i ta ista životinja, što joj s vilica još kaplje krv žrtve,

pada na koljena i moli se. Riče, reži, ide, uzmiče, napreduje, bježi...

I tako, podbadana, ona je dobra i zla je... »Kao čovjek«, ponavljao iz

daljine glas Luisa Nobrea.

Zašto je mnoštvo takvo, odakle mu to vladanje? I u čemu je

zapravo čovjek jednak gomili? Ponori, bezdani...

Od svega toga ostala mu samo gorčina u ustima i gvalja u grlu.

Branco se ježio osjećajući kako klizi niz one kosine, pada niz one

padine, strmeni gole i klizave, bez uporišta, znajući da ondje borave

stvorovi nevidljivi, divlji, fantastični!

Još se sjećao onih razmatranja kad bijaše s kumom Ioriom, u

onome prirodnom, jednostavnom okolišu. Onaj sklad skromnih ulica

i sunčanog svjetla s prošarama što ih stvarahu sjene oko drveća.

Čavrljanje bez izvještačenosti, bez prenemaganja, riječ spontana,

ravna, iz srca. I sve je to ostalo s onu stranu, kao za debelim zidom

od kamena, zato što je on — kako je bilo? kako počelo? na kome je

krivnja? — jednog dana, gledajući beskraj, uzeo da traži razlog

svemu, smisao postojanja. I kazna je stigla, pedepsa — da, što je

drugo? Obrazi mu upali, izbrazdali se, na tijelo pao umor, u glavi

zbrka. Kako je malo jeo, izgubio je snagu. Majka mu živjela u

strahu. Sasvim se promijenio, jedva si ga mogao prepoznati. I, od

125

straha, nije ništa kazivao o onima svojim šetkanjima, o Luisu

Nobreu, o Kraljici, o rukavicama, o Stonelu.

Nobre mu je govorio o Guaruji kao o kraju njegovih traganja:

tu je odgovor na sva pitanja. Ali se put onamo odgađao. Zacijelo je

postojao kakav tajnovit razlog što je njegov drug u tolikim i tako

zbrkanim danima unedogled odgađao obećani posjet profesoru

Candidu Marcianu.

A Electro? Tko je taj Electro? Branco nije više ništa shvaćao.

Živio je kao mjesečar, kao da je u neprestanu stanju

somnambulizma, sve bez sna, u nekakvoj neprestanoj drhtavici, u

groznici.

Usmjelio se na pokušaj da odgoneta Život. Činilo mu se to,

sada, svetogrđem! Hula je to i svetogrđe kakvo bi učinio nevježa i

bezbožnik kad bi pljunuo na svetu sliku. Maknuo je od sebe sve

neposredne probleme svagdašnjice, svog života, da bi mogao tragati,

pitati. A zašto? Zar nije đavolja rabota taj otrov što mu je ušao u

tijelo i svega ga izjeda i rastače? Đavo, znači, postoji? Tko će

znati.... Ako postoji Slučaj, zašto ne bi postojalo i sve drugo?

Ah, sretna li i blažena Iorija! Dovršen u dovršenim

očitovanjima, manifestacija dovršenosti, zaokruženosti, Iorio se

smatrao kraljem i bio sretan. Branco je skočio sa skakačke daske i, u

zraku, nije se više snalazio. Izgubio je predodžbu o povezanosti,

pojam o suvislosti, i sve se u njegovu mozgu činilo mogućim.

Tisuće pitanja hlapjele u zrak, tisuće sumnja mučile mu dušu, tisuće

oblaka kuljale na njegovu putu. (»Kad se upoznaš s profesorom

Marcianom, i tvoj će duh počinuti.«) Kako li je golema želja za

mirom i počinkom!

*

— Marciano je antiteza Stonela, prava njegova oprečnost —

govorio Luis Nobre. — Stonel ide naprijed, a onaj uzmiče.

Marciano ti je kao svjetska povijest natraške, od danas pa unatrag.

Stonel je skok u budućnost, povjesnica sa još neispisanim stranama.

I jedan i drugi obožavaju znanost, ali s jednom temeljnom razlikom:

dok Stonel stavlja čovjeka u službu laboratorija, Marciano stavlja

znanost u službu čovjeka. Prvoga goni i sasvim ga je presvojila žeđ

za slavom; drugi se utječe znanosti da zaboravi svoju intimnu dramu

neprilagodljiva čovjeka. Dva različita svijeta. A to pokazuje zbrku

126

suvremenog duha, koji još nije uspio naći svoj pravi put, tako te se

čini...

Branco slušao, Luis Nobre govorio. Besjedniku se zaklapale

oči, bijaše kao da razgovara sa samim sobom.

Ozbiljan, svečan, dovrši besjedu, otvarajući oči:

— ... Doista se čini da je svijet na svršetku!

Branco ga pogleda uplašen.

— Svi hoće da spase, čovječanstvo i prave se kao da to i rade.

Izmišljaju tisuće formula, recepata, zavladala je inflacija smjernica,

nacrta, zaključaka. A ipak nismo nikad bili dalje od Čovjeka nego

što smo danas, kad tekovine znanosti, napretka, kulture, golema

sredstva masovne informacije, pomažu da se zakamufliraju naša

djela i potezi i da se prikriju pravi ciljevi. Prividna je ta volja za

spašavanjem, iako je svuda nametljivo i razmetjivo prisutna. U

krivuljama našeg atavističkog života hranimo čudovište, neman što

je naše biće ispunila strašnim nakotom egoizma. Mislim, kadikad,

da Marciano posjeduje Istinu. On je pred-znanost, predvorje novog

svijeta.

Predahnuvši, nastavi napol sklopljenih očiju:

— Kakve li je gorke plodove rodilo hipertrofirano drvo nagona.

Udunuvši plamen razuma i gajeći individualizam, lutamo kao

životinje u prašumi. Jesi li vidio kakva je pomutnja u duhovima

ljudskim? U svakom srcu kuca drugi zakonik, svaki život ispisuje

novu etičku gramatiku. Nitko ne posjeduje Istinu, a svi nastoje

pokazati da su vlasnici najviše mudrosti. Nikad nisu tako guste bile

sjene u kojima se raspravlja o našemu jadnom bitku.

Branco slušao i slušao, ali je malo razumijevao. Bio je to

uobičajeni jezik njegova prijatelja, a Luis Nobre govorio kao da je

sam.

— Živimo u Eri neodgovornosti koja će, kao posljedicu

donijeti Eru očaja. Srce ljudsko vene, gine, suši se i jalovi. Nagon je

usavršio individualizam, a ovaj ubio u čovjeku pluralni osjećaj,

socijalni smisao. Potresi što ih izaziva progres, pa borba za

opstanak, sve brža vožnja, usavršenje mehanike, sve to odvodi

Čovjeka s pravog puta, izopačuje ga, čini ga izvještačenim, izbacuje

ga iz prirodne orbite. Roditelji suha srca rađat će djecu suha srca, a

ova će opet umnažati potomstvo otpadničko. Domala nitko više neće

plakati, zaboravit će da je plač i postojao. Osušit će se suze u našim

127

očima, i bit ćemo civilizirane zvijeri što će se proždirati među

sobom. Kakva li teška prokletstva nad ljudskim rodom!

Luis Nobre sav se preobličio dok je to govorio. Brazde mu se

jače usjekle, namrgodilo se čelo, usta iskrivila. I nisu samo riječi što

ih je izgovarao davale iskaz; cijelo je njegovo lice odražavalo one

misli.

— Živeći tako u jedno doba ljudske neodgovornosti, u svijetu

izrazito personaliziranu, izvrgnuti smo na milost i nemilost svakomu

i svačemu Gomilaju se zakoni, jer dolaze od različitih sila, a što više

zakona, to manje pravde. Svatko, u ime istine koju misli da

posjeduje, stvara svoj svijet. Nikad kao danas nije Istina imala toliko

gospodara koji je svojataju, a ipak nikad kao danas nije bila toliko

izočna.

*

Te večeri nije više izdržao. Potražio je Luisa Nobrea i zamolio

da ga odvede u Guaruju.

— Vrlo dobro — dočeka Nobre. — Brzo ćemo onamo.

Najprije nam valja u Juqueri, da razgovaramo s Electrorn.

— A tko je Electro?

— Čovjek privremene monete.

Branco osjeti kako se vraća unatrag u vremenu i prostoru. A

Luis Nobre nastavi:

— Odnesi ovo pismo doni Lazinhi, ženi profesora Marciana, u

Aveniji magnolija. Otiđi onamo kad se unoća. Ona te čeka da ti

preda neke stvari što ćemo ih odnijeti u Guaruju. Ako je ne bude,

ostavi pismo Marti Lai, njezinoj tajnici. Možeš osluhnuti ako ti što

kaže. To je kisela i nepovjerljiva žena, ali ima razvijenu moć

opažanja i može ti biti od koristi u studiju. I pripremi se onda, ujutro

ćemo u Juqueri.

Brancu srce udaralo nepravilno, uzburkalo se. Veliki se dan

bližio.

128

16

SALON ZAUSTAVLJENIH STVARI

Poslije tihe večere — koliko već vremena nije razgovarao s

majkom! — Branco ode pješke na Aveniju magnolijâ, koja na dvije

pole prepolovljuje onaj dio grada, četvrt s modernim i bogatim

kućama što pokazuju različite stilove, ali je pretežan kolonijalni.

Pred jednom stade i pozvoni: bijaše to raskošna zgrada, s velikim

stupovima i šarenim platnenim zaklonima od sunca.

Sobarica, sva u bijelu, ubijeljela kao sladoled od kokosa, pojavi

se na potremku.

— Dona Lazinha?

— Ne, gospodine, nema je. Ali vas dona Marta moli da uđete.

Branco se obrete u prostoriji brižno uređenoj, punoj ormara,

vitrina sa srebrom, stolića u kutovima. Sve polijevala rumenkasta

svjetlost što se točila s drvena svijećnjaka načičkana svjetiljkama sa

zaslonima od svile u boji vina.

Kakve li opreke između te dvorane i drugih kojima je prolazio

u posljednje vrijeme! U ovoj, što bijaše mješavina salona i dnevne

sobe, studija i knjižnice, iako pretrpanoj mnoštvom predmeta,

rijetkosti i zanimljivosti, kolajni, knjiga, kipića, osjećala se neka

nepokretnost, nešto od stvari zastalih, zaustavljenih, bez drhtaja, bez

života. Podsjećala je na muzejski kutak, gdje sve ima obilježje

nečega što je davno minulo, što je mrtvo. One tisuće sitnica što bi da

nešto znače, da nešto izraze, nisu ništa kazivale. Stavljene onamo,

gotovo nagomilane, samo su, kanda, nadomještavale ono čega ondje

ne bijaše: prisutnost čovjeka. Izbijala iz onih nepokretnih stvari,

uvijek tako zaustavljenih po takvim sobama, nekakva jeza što te

koči. Sve kao nekakva topografska oporuka.

Branco svrnu pogled po zidovima i vidje, među drugim

slikama, ulje na platnu: prikazuje jezero utisnuto u šumu, kao

dragulj u zbijenoj masi od oniksa. Drveće naokolo jezera, meko

granato i lisnato, drugo bez lišća, treće pak i bez granja, nalikovalo

na stvorove sleđene, tihe, nijeme.

Marta Lai uđe.

— Dobra večer.

129

Branco ustade i suzdržljivo pozdravi.

— Dona Lazinha nije se još vratila, ali će uskoro.

Čekamo je na večeru. Posrijedi je desetak minuta. Hoćete li

počekati?

— Ne znam. Gospodin Luis Nobre reče kako bi trebalo da

preuzmem neke stvari da bismo ih odnijeli u Guaruju. Znate li,

gospođo, što o tome?

— Već su spremljene. Mislim da će dona Lazinha dodati

štogod.

Zatim, dobro pogledavši Antonija Branca, upita:

— I vi idete u posjet profesoru?

— Idem, gospođo, s Luisom Nobreom.

— Ah, gospodin Nobre mnogo mi je govorio o vama. A kada

idete?

— Možda prekosutra, ujutro.

— Volite fiziku?

Branco se zbunio.

— Pa, pomalo.

— Onda, vjerujete li u teorije profesora Candida Marciana?

— Još ih ne poznajem — reče potiho.

— Eh. Naići ćete na izvanredna čovjeka, živi izvan svijeta.

— Izvan svijeta?

— Da. Dona Lazinha čak smatra da joj je muž opsjednut

fiksnim idejama.

— Zašto?

— Zamislite! Profesor hoće da reformira svijet.

Zato su se i rastali. On ju je ostavio, a ona se posvetila

dobrotvornom radu. On razgovara sa zvijezdama, a ona sa

siromasima što ih pomaže Dobrotvorno društvo. Prilično različit i

neobičan bračni par, nije li tako?

Branco slušao, ali mu duh bijaše obuzet odlaskom u Guaruju.

Ondje se završava njegov trnoviti i dugi put.

— Poznajete li odavno gospodina Luisa Nobrea? Branco se

trže.

— Tako, od nekog vremena.

— Dobra sam prijateljica vašeg prijatelja, ali mislim da je

ponešto čudan. Ne shvaćam što zapravo hoće i kamo pripada sa

svojim idejama. Svaki čovjek ima kakvo vjerovanje, politički je ili

religiozno opredijeljen. Postoje anarhisti, fašisti, monarhisti, liberali,

130

komunisti, katolici, spiritisti, protestanti, budisti, ali Luis Nobre ne

veli što je. Nemam baš povjerenja u one koji ne kazuju što misle,

koji se ne izjašnjavaju i ne opredjeljuju u kaosu u kojem živimo.

Branco prestao misliti na Guaruju da bi bolje pratio njezine

riječi.

— A što vi mislite o njemu? — uporno će Marta Lai.

Branco nije odgovorio. Ona pak nastavi:

— Uvijek raspravljamo Ja sam žena koja ima svoje mišljenje,

svoja osvjedočenja. Gotovo mi je trideset godina, mnogo sam radila,

a i gladovala.

On je pogleda sa zanimanjem.

— Znate li što je to gladovati? To vam znači studirati golem i

nov filozofski traktat, koji se ne nalazi ni u kojoj školi svijeta. Nauči

se mnogo toga kad je čovjeku prazan želudac. O vašem prijatelju

stekla sam dojam da je profinjen intelektualac koji ruča i večera

svaki dan. Svi oni što svakodnevno ručaju i večeraju uvijek

izmišljaju koješta. Oni što gladuju imaju jednu jedinu želju: jesti.

Branco slušao, činilo mu se da čita neobjavljenu knjigu. Tko je

ta Marta Lai? Promotri je pažljivije. Bila je doista ružna; usta joj

velika, usne nepravilne, zubi potamnjeli, koža pjegava, gotovo

grimizna, oči ponešto kose. Ali glas, dok je govorila, glas uvjerljiv i

topao, oživljavao ono lice novim treptajima, ozarivao ga novim

sjajem, kao da pod onim kožnim tkivom prolazi nepoznata energija i

pokreće svaku crtu i svaki obris. I tada je Marta Lai postajala gotovo

lijepa.

— Majka mi je bila školska drugarica done Lazinhe — nastavi

Marta Lai. — Kad sam ostalu bez oca, samo ja znam što sam sve

prošla. Upoznala sam mnoge putove, doživjela mnoga nagovaranja

na zlo. Bila sum namještenica u modnoj ljući, strojopisaćica u

agenciji za kupoprodaju zemljišta, blagainica u slastičurni. Studirula

sam na komercijalnoj školi, prožitala mnogo knjiga i naposljetku se

uposlila u Dobrotvornom društvu, kojemu je dona Lazinha

predsjednica. Zato sam ovdje. Sada sam više od tajnice: upravljam

kućom. Dona Lazinha ambasadorica je nebeske blagosti i dobrote.

Gotovo i nije ljudski stvor. Živi za svoju vjeru, mnogo se moli, i

strašno joj ie žao onih koji trpe. Onu je čista kao voda s izvora.

Marta Lai zastala i nakon kratka oduška nastavila:

— Kad je Luis Nobre dolazio u posjet profesoru Marcianu,

često je razgovarao sa mnom. Ali me nije uvjerio. Ne vjerujem u

131

njegove teorije, čine mi se apstraktne kao i profesorove. Kad je

čovjek gladan, nije kadar misliti na druge.

Ustala je i pokročila nekoliko koraka salonom.

— Spasiti... što? Reformirati... što? Vjerujete li da se

čovječanstvo može spasiti? Uvijek raspravljamo o tome s donom

Lazinhom. Ona smatra da milosrđe, ljubav, spašava svijet. Ali što

mi neprestano činimo? Ne čini li vam se da je ponižljivo pomoći

potrebite milostinjom? Još više: izmišljaju se dobrotvorne zabave i

plesovi. Zar nije čudno i smiješno pomagati bližnjem koji trpi...

pomagati mu troškom onih što plešu? Vidite li kako je sve to gola

komedija?

Malko je predahnula i samo proslijedila:

— Dona Lazinha posvetila se siromasima jer joj je život

prazan. Ne vidi to jer je čista. Bez djece, s mužem koji ide za

zvjezdanim obmanama, što bi dona Lazinha radila cio dan da nema

Društva? Eto, to je razlog što se sublimirala njezina intimna drama.

Ne vjerujem ni u čiji altruizam. Tko je dobro ručao ne brine ni o

čemu osim o svojoj probavi,

Antonio Branco čudio se slušajući taj govor i te argumente!

Marta Lai nastavi, pokazujući fin smiješak, gotovo zajedljiv:

— Uzela me u službu jer joj je tako lagodnije. Bijah gladna

djevojka, a iz poznate obitelji, nisam dakle bila sposobna za

nepodopštine ili za krađu. S vremenom me i zavoljela. Dobra je ona,

doista!

Za tih je riječi Marta Lai izgubila onu svoju jetkost i

zajedljivost. Šutjela je koji trenutak, pa opet produžila:

— Ovo je pojedinost, uzgredica u pripovijesti. A vas zanima

teza, nije li tako? Profesor Marciano izmislio je reformu svijeta,

vidjet ćete, da bi ispunio svoje dokone sate. Bogati, s priznatim

imenom, vjerujete li da se možete žrtvovati od ljubavi prema

čovječanstvu? Posrijedi je razonoda, bolja probava svakodnevnih

obroka...

Branco uže glavu u ramena, zapanjen.

— A zakoni, oh, zakoni! — nastavi Marta Lai. — Zar ne znate

da zakone stvaraju i donose ljudi koji svaki dan ručaju i večeraju?

Zašto gladnima ne dopuste da stvore koji zakon? Gledajte svijet

onakav kakav je u stvarnosti, podijeljen na dvije strane: onu koja

jede i onu koja ne jede.

132

Prijatelj Luisa Nobrea ne reče ništa. A nije ni mogao što reći.

Kovitlale se u njegovu duhu sve krute riječi te trpke žene što joj je

pogled suh a govor rezak.

— Vjerujte mi. Imam bore na licu i sijedu kosu na glavi.

Mnogo sam pretrpjela pa sam mnogo i naučila. Dona Lazinha

podnosi me jer se nada da će me promijeniti...

Nasmijala se — glasan, opor smijeh — i nastavila:

— Zamislite, hoće da mi priskrbi mjesto na nebu, gdje za

uštapa plešu prozirne, eterične duše. Kadikad ostanem da slušam

donu Lazinhu. Tako je prostodušna! Živi zatvorenih očiju. Svi oni,

vidite, što su odnjihani u zlatnim zipkama, što su imali bogato

djetinjstvo, što nisu ni u čemu oskudijevali, što su uvijek imali svoj

ručak i svoju večeru, kupali se i naprašivali, svi oni strpljivo očekuju

mjesto na nebu. Kakav je to misterij? A ipak, mogu vas uvjeriti, bit

je ljudska sačinjena od okrutnosti. Svi smo tirani. Zvijeri. A kad se

pojavi kakav čovjekoljubac, ili plemenito srce, nemojte vjerovati, jer

sve je to samo pričin. Kakav razlog, kakav povod, estetski,

romantični, socijalni, uvijek se krije za tim čovjekoljubljem.

Ponekad, pusta dosada...

Marta Lai ushodala se prostorijom, ruke sastavila na križima.

Zatim sjede. Lice joj se zajapurilo. Branco se ubezeknuo slušajući

onu strašnu paljbu.

— Pritajeno, prijetvorno, eto takvo je ono, čovječanstvo! Živi u

mraku, vukući svoje kratke živote i sudbine, kratke kao što je jedna

probava. Larve, ličinke, učahurene, milijuni ličinki, eto na što je

spao Sin Čovječji!

Kako li se doimala ta žena! Imala je glas kao fini kovinski

listić, a govor joj pratilo cijelo lice, mišići se napinjali.

— Zlo upravlja ovim svijetom. I majka umale što ne nanosi zlo

djetetu, a ne čini ga samo zato što je plod njene utrobe, njezino

vlastito meso. A ostalo... ostalo... — tu je uzviknula — i predobro

znam što je sve ono ostalo... Vidite, kad sam tražila posla, ponekad i

gladna, poderanih cipela, dobro odjevena gospoda, u liftu, skidala su

šešir iz uljudnosti, iskazivala mi poštovanje. Oh, oh, kakva li

društvenog licemjerja! Skidaju pred nama šešir i puštaju nas da

umremo od gladi!

Branco izvalio oči još više i sjetio se psihoskopa one znamenite

noći i svih onih strašnih vizija.

133

— Ne plašite se! Kao prijatelj Nobreov ne smijete se plašiti.

Ponovila sam sve ovo jer tako govorim s vašim prijateljem...

I nasmiješila se, osmijeh zajedljiv.

Branco gledao, zbunjen. Kakvih li patnja, kakvih li

razočaranja! Kako je uopće moguće da se toliko gorčine nakupilo u

stvorenju još tako mladu, u duši što bi morala u sebi gajiti samo

snove i nade?

Marta Lai sjede. Ruku položenih na naslone naslonjača,

zaključi svečano:

— Moj je zaključak tragičan; ljudska vrsta nije dostojna da

živi!

Branco je ponovno čuo riječi Luisa Nobrea što su mu se

neizbrisivo urezale u sjećanje. (»Treba uništiti izvještačenog

čovjeka!«) Od kakvih se jada oblikovalo to žensko srce što tvrdi da

čovječanstvo nije vrijedno da živi?

Prividio mu se, u daljini, kao u snu, u nekoj izmaglici,

jednostavni lik kuma Iorija, podno gorskih šuma, i čuo je njegov

glas, pun života, kako u oduševljenju uzvikuje: »Gledajte čuda i

divote! Priroda je iznad svega, ona je najuzvišenija. Osluhnite govor

drveća! Zar ga ne čujete? Ne ćutite li tajanstveni tok mezgre u

stablima?«

A sad, gle, ova žena što mu pred oči dovodi jedan nezamislivi

svijet!

Dok je on sukao misli i tako razgovarao sa samim sobom, ona

će i opet:

— Dobrotvorno društvo drži u gradu nekoliko prenoćišta

namijenjenih parijama. Idite, pogledajte ih, vidjet ćete svakodnevne

ostatke gradske truleži. Stvorenja izgladnjela, uništena, u dronjcima.

Jedni, izgubljeni, nemaju hrabrosti ni da se ubiju; drugi,jači, čuvaju

u sebi još upaljen plamen nade u bolje dane. Muškarci, žene,

mladež. Idite, pogledajte ih! Što bi učinio Luis Nobre, intelektualac

Luis Nobre, pred djetetom koje kuca na vrata noćnog skloništa?

Pred nevinim djetetom što nema oca i što mu je mati umrla na

slamnjači javne bolnice? Što bi učinio vaš prijatelj kad bi vidio

sijeda starca kako moli da mu daju kutak, goli ležaj, da odmori noge

i dušu? Ah, koliko sam puta, prateći to kretanje u skloništima,

osjetila želju da se pobunim! I tih noći, dok sam ja izgarala od

mržnje i bijesa što netko ne shvaća tu bijedu i nema za nju

razumijevanja, vaš je prijatelj sjedio u tome istom naslonjaču gdje vi

134

sada sjedite i raspravljao s profesorom Candidom Marcianom o

metafizičkim problemima! Galaksije, nebuloze, godine svjetlosti...

Recite: što biste vi učinili? Biste li vjerovali u astronomska otkrića

profesorova i u Nobreove super- intelektualne teorije? Biste li

ostavili stvarnost da tražite laž? Eto zašto nisam uspjela shvatiti

dvojicu filozofa...

I to rekavši, nasmija se i pokaza sitne i tamne zube. Njezina

zajedljivost tako se još više isticala. Ustala je, odmahnula glavom,

popravila ovratnik na haljini.

— Oprostite mi zbog ovih riječi i načina. Ali, vjerujte, istina je.

Krenu prema izlazu:

— Da vidim je li se već vratila dona Lazinha.

Branco i opet utonuo u nepokretnost one prostorije u kojoj se

još talasao odjek neobičnih riječi Marte Lai. Sav se skupio, zatvorio

u se, kao u strahu da ga glas one žene, što je još lebdio u zraku, ne

udari u lice. Noćna skloništa! Parije! Izgladnjeli! Kakvih li

različitih, novih i oprečnih. svjetova! Zašto postoje takvi i toliki?

Zar su svi izvještačeni, kako kazivaše Luis Nobre? Gladno dijete, je

li to štogod izvještačeno? Što onda nije izvještačeno?

Sve mu se brkalo u glavi. Htio je u sjećanje dozvati razgovor u

hramu, ali uto opet uđe Marta Lai, ovaj put s donom Lazinhom.

Branco ustade i pozdravi. Žena profesora Candida Marciana

pruži mu ruku u rukavici i reče slatkim glasom:

— Baš mi je drago. Kada idete u Guaruju?

— Sutra uvečer ili prekosutra ujutro.

— Hoćete li mome mužu predati ovo pismo i ovaj omot?

— Vrlo rado.

— I navratiti se ovamo na povratku?

— Obećavam.

Dona Lazinha okrenu se tajnici:

— Pazite, Marta, valja dobro svezati omot.

Dok je Marta Lai vezala omot, Branco je gledao Donu Lazinhu.

Bila je visoka, koštunjava, izbočenih ključnih kostiju, sive kose;

gotovo je uvijek nosila lorgnon uokviren platinom, darovao joj ga

Candido kad bijahu zaručnici. Išla je lako, sitnim koracima, nogama

kao da i nije dodirivala tlo. Lice joj bilo ovalno, oči svijetlomodre,

usta mala.

U ono vrijeme kad se Candido Marciano sklonio u Guaruju,

dona Lazinha bijaše žena jesenske ljepote. Osim stvari i stvarčica

135

kojima je punila kuću, imala je i psića čiste pekinške pasmine, siva,

okruglasta, koji je tražio mnogo pažnje. Bio je to dar gospođe

Lucije, njezine vjenčane kume, prije nego što je mladi par brodom

krenuo u Evropu. »Svi vele da je sladak«, ponavljala kuma Lucia.

Dona Lazinha nije imala djece. Nadala im se, očekivala ih,

plakala, obilazila liječnike, slušala specijaliste primala injekcije, išla

na radioterapiju, ali sve uzalud. »Stvar žlijezda, tajne organizma,

hirovi prirode«, tako su glasili odgovori liječnika.

Prvih godina poslije vjenčanja, provodeći prazan život pokraj

muža koji se sav predao astronomskim studijama, dona Lazinha

često je plakala u svojoj prostranoj palači. Ona udobnost i život u

raskošju malo su značili. Automobili, posluga, upraviteljica kuće,

vrtovi, dragulji, ljetnikovac, putovanja — ništa to nije vrijedilo. Ona

očekivaše sina koji nije dolazio.

Ne poznajući zapravo ljubav, jer njezin brak, prije negoli išta

drugo, bijaše posao što ga je upriličila njezina obitelj, dona Lazinha,

malo-pomalo, posvetila se religiji. Počela je sublimirati svoju

intimnu dramu, premošćivati svoj nemir. Kasnije je namjerila

posvojiti jednu nećakinju, ali je djevojčica bila i suviše nemirne ćudi

i naglavce okretala sve, remetila mirni ritam u palači na Aveniji

magnolija. I tako je dona Lazinha naposljetku zaključila da joj je

bolje posvetiti se Alexandru, psiću što joj ga je poklonila sinhá

Lucia.

Kad je Marta Lai, umorna od beskrajna križnog puta, ušla u

njezinu kuću, kao tajnica Dobrotvornog društva, zatekla je ondje

Alexandra.

U početku se bunila što se tolika ljubav i pažnja posvećuje

jednome psu. Smatrala je da je takvo što gola nepravda. Ali je s

vremenom shvatila da je doni Lazinhi taj Alaxandre nešto kudikamo

više od psa: on bijaše mjesto kojemu se obraćala ta aristokratkinja,

meta kojoj je upravljala svoju ljubav.

Ovda-onda, kad bi kišilo pa dona Lazinha nije mogla nikamo iz

kuće, psića je uzdizala do kraljevskog položaja. »Pazite Alexandra!

Da ne iziđe i da se ne smoči!« Marta Lai podsmjehivala se. »Jesu li

mu dali mlijeka? I papice? Veterinar veli da Alexandru zimus treba

vitamina. Tako je sitan i nježan!« I doista je bio sitan taj mali

»pekinac«. Sve mu se nekako uvuklo, sve okrenulo unutra, usta,

nos, vilice. Bijaše to životinjica koja kao da se neprestano povlačila

u se: pseća introverzija. Ovješenih ušaka, kratkih i mekih nožica,

136

Alexandre lijegao na jastuke done Lazinhe, spavao na postelji

done Lazinhe i jeo za stolom done Lazinhe. Žena Candida Marciana

posvećivala psiću veliku pažnju. Bijaše on, uostalom, ono jedino i

apsolutno što se kretalo u onoj kući. Sve je ostalo bilo nepokretno,

zaustavljeno, kao salon što se toliko dojmio Antonija Branca.

Kad je Marta Lai preuzela upravu kuće, postala je ujedno i

dadiljom Alexandru. Mlijeko ujutro, kupanje u vrijeme doručka,

sjeckano meso, fini češalj, mirisna vodica. »Ovaj je pas sretniji nego

mnoga djeca!« govorila u sebi upraviteljica u kući done Lazinhe.

U pismima što ih je slala mužu dodavala je post-scriptum i

uvijek nadopisivala: »Alexandre dobro. Pozdravlja te.«

Profesor Candido Marciano, koji nije volio pse, gunđao: »Kako

me ona može razumjeti? Mi smo dvije suprotnosti: svijet pasa i

svijet zvijezda.«

Branco na odlasku stisnu ruku doni Lazinhi i Marti. Obje se

ljubazno pozdraviše s njime. Kad je izlazio na vrata salona

(zaustavljenih stvari), dona Lazinha reče mu u šali:

— Ne osvrćite se na Martine ideje. Ona je ponešto

ekscentrična. Kad se uda, bit će bolja...

*

Branco krenu Avenijom. Bio je uplašen, tužan. Marta Lai!

Kakve li žene! Kakve li hladnoće u njezinu govoru! Kako li je

jalova i pusta njezina duša! Uspoređujući riječi Marte Lai s riječima

Luisa Nobrea, vidio je kako je neobičan lik njegova prijatelja, koji je

govorio u univerzalnom smislu poimanja, kazujući kako su ljudska

bića nešto izvještačeno, nešto što treba razoriti i uništiti: tako je

ujedno pokazivao put i rješenje, nalazio lijek onom što je Marta

proklinjala. Išao je ulicama, preko širokih vijenaca i prošara što ih

stvarahu svjetlost i sjena na pločnicima. Što bi ti učinio da ideš tako

noću vraćajući se iz tolikih krajolika i s tolikih raskršća? Što bi

mislio kad bi prelazio preko crnih sjena što ih je drveće ostavljalo na

pločniku?

Bio je sâm, pod svjetlom zvijezda, u tišini što je pala na gotovo

pustu ulicu, kojom odjekuje samo njegov odmjereni korak. Bio je

sâm, ali kao da je živio mnoge tihe živote. Drveće, željezne ograde

pred vrtovima, kamene ploče po kojima stupa, klupe na trgovima,

rebrenice na prozorima, spuštene, kao zaklopljene vjeđe.

137

Duha uzbuđena riječima Marte Lai, sjećajući se svega,

pribivajući, u sebi i izvan sebe, rađanju novih svjetova, i ujedno

rasulu tolikih uvjerenja, što se obrtahu i ranjavahu mu osjećaje,

Branco stade na uglu, u blizini trga kojim se ulica završavala. Bijaše

duboka noć. U visini, svjetiljke svojim sjajnim kuglama istačkavaju

tamu. Prođe poneki auto. Osvijetljeni tramvaji klize tračnicama.

Izrijetka promiče koji prolaznik.

Branco, zastavši tako, gledao beskraj. Uvijek je tako: gdje se

zemlja završava, ili gdje nam tlo izmiče ispod nogu, naš se pogled

okrene beskraju. Možda je to najbolji razgovor što ga vodi ljudski

stvor. Zemlja, tlo, ima granice, određene su, postojane.

Neizmjernost, beskraj, to je nešto kao san. Nešto daleko, uvijek

novo, nedohvatno, nepojmljivo. Češće lebdimo i plovimo u

nestvarnom svijetu nego što kročimo geometrijskim svijetom,

svijetom oštrih crta i međa. Tko poima beskraj, beskonačnost,

neizmjernost? Ma koliko bili mudri, ipak — kako da pojmimo što je

beskraj, zašto postoji, zašto je stvoren, tko ga je stvorio? Jadni

ljudski stvor što hoće da odgonetne ali ne može ništa odgonetati!

I Branco je tako, pod zvjezdanom noći što toliko poziva na

razmišljanje, ostao zamišljen, okružen mirisom jasmina i kozje krvi.

(Kako je lijepa, uvijena u polutamu, ona nagnuta ograda, među

opekama što ih prekriva mahovina!) Pogleda oko sebe. Osjećao se

samim, kao stranac, u svijetu mnogostruku, raznoliku, punu

iznenađenja, u svijetu u kojem nema nikakva određenog vida, ništa

unaprijed poznato, ali gdje lebde zamršeni, ispremiješani obrisi,

prividno mrtvi ali stvarno puni života.

Svrnuo je naokolo pogled, sjetan, malodušan, Vidio je tamne

ograde, bijele jasmine, drveće granato, lisnato. Je li to život stvari?

Je li istinski život to što struji iz predmeta koji nas okružuju? I drugi

život, onaj što traje izvan prividnosti, izvan pojava, oblika i likova?

Onaj što je kao tihi ritam vodenih tokova, žila i protoka u dubini

stijena, ili kao tihe misli što žive unutar neograničenih, neizmjernih

tajni celularne sfere? Koji je stroj kadar da ga uhvati? Koja će

naprava na vidjelo iznijeti to strujanje, to isijavanje, tiho i

nepoznato?

Kakav je to život? Kao pelud, cvjetni prašak, što ima vlastito,

samostalno bivstvovanje, taj život živi za se, opstoji a mi ga ne

opažamo. Život, možda, najveći od sviju. Možda i najljepši. Ali ga

138

ne vidimo; zamišljamo ga a ne osjećamo; opisujemo ga a ne

poznajemo. Kakav je to život?

Naočari prodiru u golemo carstvo, ali čemu, ako je ono

nezavisno, nešto za se? Mogu li se one povezati sa životom bića i sa

životom stvari, i zagospodariti njime? Prodrijeti i zaći u skriveni

svijet neznanih zakutaka? Nisu li naočari opravdanje onog

egocentrizma što je nerazdvojivo spojen sa svakim stvorenjem, ili

opravdanje okrutnosti o kojoj je govorila Marta Lai?

Budući da ne možemo ovladati svime, izmišljamo tisuće formi,

tisuće filozofija, tisuće gramatika da bismo istražili (ili podvrgli?)

svemir. Jesu li naočari jednake mašti, koja je veliki tvorac

fantastičnih carstava? Misleći da je tako, da sve potječe od nas

samih — središta svemira, kako vjerujemo — mi zaboravljamo da

ne poznajemo ni vlastite sklonosti, ni humus izdašne zemlje, ni

treptaj zvijezde, ni tlapnju što je sanja gujavica, kišna glista u svojim

primarnim i žitkim ćelijama!

Zvijezde i svjetovi u visini! Čemu? Zašto? Zastao je u tim

mislima. Upravio je sluh samom sebi kao crvenokožac što prislanja

uho na tlo i osluškuje topot dalekog odreda. Raščlanjivao je,

analizirao. Bilježio podatke, emotivna stanja, i zaključio da nije

drugo doli, možda, igračka u carstvu kaosa. Pogleda nebo. Oh,

krajnja lomnosti zvjezdanih pjega i guštika! Krajnja bezazlenosti

čovjeka, koji je uvijek sam! Čovjeka koji je izgubio vjeru i više ni u

što ne vjeruje. (Marta Lai zajedljivo se smijala: Luis Nobre tvrdio da

smo izvještačeni.) I taj vrtlog u glavi, mnoštvo raskršća što se vrte i

promiču, kao kratko svjetlucanje krijesnica u letu! (»Manite se

gluposti, hajdemo na dobro vino«, ponavljao u njegovu duhu glas

kuma Iorija.)

Mučio se u toj neodlučnosti. Ali, sjetivši se Electra i Guaruje,

razabra da je ta patnja utvrđena kao vožnja automobilom, i da je

određena kao broj u kalendaru. Bila je to bol s određenim trajanjem,

jer će do nekoliko sati, možda, doći, kraj njegovim strepnjama. Jer

Guaruja, kako reče Nobre, označuje kraj. Kraj — čega? Putovanja

što ga je počeo s prijateljem? Zar baš kraj? »A ako to bude

početak?« — javi se u njemu nekakav glas. Nije li on u potrazi za

odgovorima na svoja pitanja? Nije li krenuo da traži znanje,

spoznaju? A onda kad se dozna i spozna, prestaje sve? »Ne, ne«,

kazivao u nutrini isti glas. Kad doznaš i spoznaš, onda istom sve

počinje. Sumnja, ponajprije. Ona dolazi zaogrnuta ljubičastim

139

ogrtačem, i takva, lica koštunjava, izjedena, kao kostur, ona je nalik

na smrt. To je zla vila, đavolja pojava, razara unutarnji mir onoga

koji zna. Pakosno se smije, a oči joj poput ognja. Kao duhovi što se

javljaju i plešu na pustim prekrižjima, u ponoćnom vrzinu kolu,

sumnja nas hvata i nosi, preplavljuje naša čula, zadire u sva naša

vlakanca, truje nam sve misli i namisli. Onaj što je došao do znanja,

do spoznaje, predaje dušu besanici i snomorici. Bolje je ništa ne

znati...

Branco namjeri prema trgu, gdje bijahu lijehe s ružama. Išao je

sporim korakom, misleći na djecu bez roditelja, na siročad što tužna

i napuštena spava u hladnim prostorijama noćnih skloništa u kojima

radi Marta Lai.

Sjetio se i druge djece, bijedne i zapuštene, rasute po sumornim

sirotištima, bez hrane, bez igračaka, bez sudbine i pravca. Što su ta

djeca kriva za zloću odraslih? Zašto postoje? Tko ih daje na svijet da

tako stradavaju i trpe?

Išao je tako i mislima se dohvaćao bijednih i bolesnih, hoteći

mišlju okrijepiti iznurena tijela bolesnička i ohrabriti onespokojene

duše onih što trpe, uzdići srca ojađenih i nesretnih. Ali se, u tihoj

noći, njegova misao, umorna, obarala na nj. Išao je, išao dalje...

Koliko samo! A iz pustih vrtova širio se miris, i s tamnoga nebeskog

plavetnila treptale tisuće očiju usamljenih zvijezda...

140

17

KRAJ U KOJI STIŽEMO

SASTAVLJENIH NOGU

Utučen, iscrpen, odluči da ide kući. Spavati, to je kao umrijeti.

Jedini sati odmora što ih mozak ima jesu oni kada spava, dalek od

svega, od unutarnjih elukubracija i od događaja izvanjeg života. Ima

ljudi što se uređuju i pripravljaju za spavanje kao drugi za smrt. San

je kao smrt. On je zaborav, bijeg, izočnost. Odolijevamo svim

bolovima i najrazličitijim patnjama, ali besanicu ne možemo

podnijeti. Potreba nam je da ovda-onda umremo, to jest da spavamo.

I tako se malo-pomalo privikavamo na umiranje, dok najposlije ne

dođe konačna i trajna smrt. Kakva je razlika među osobom što spava

i onom što je mrtva? Nikakva. To je život u sinkopi, u oba slučaja, i

apsolutno izjednačenje.

Branco, oborene glave, pokunjen, udari preko trga. Odjednom

mu nekakav kriještav glas, kao da prolazi kroza češalj, viknu na

uho:

— Hej, Toni!

Podiže pogled. Bijaše to Garcia, stari drug iz djetinjstva.

— Caramba! — nastavi Garcia. — Samo noću srećem

prijatelje! Takva je sudbina sovama. Zovu jedna drugu. Što radiš

ovdje, u ovo doba?

— Idem i razmišljam. A namjerio sam kući, na počinak.

— Na počinak, momče? Ni govora! Idemo mi sada na madeiru.

Branco oklijevao.

— Hajdemo! Madeira, to ti je prava blagodat. Kao da ti nije

znano što znači čaša dobra vina. To ti je kao sunce: sve oživljuje.

— Umoran sam, Garcia.

— Ne mari. Godine su prošle a nismo se vidjeli. I sada, u

ovako lijepu noć, ti ne bi ostao koji časak sa starim drugom?

I odoše da sjednu za jednostavni stol slastičarne što bijaše

ujedno i točionica i što imaše vrata otvorena, kao dva velika

pravokutna oka što gledaju u tamu. Sjedoše. Garcia zovnu konobara.

— Dvije čaše madeire!

A onda će, okrenuvši se Brancu:

141

— Ne znaš kako je lijepo guckati vino u društvu s prijateljem.

Divota!

Pošutje časak-dva, pa uzviknu:

— Mnogo je vremena što se nismo vidjeli! Je li tako, Toni?

— Jest, istina je. Što ćemo, putovi nam različiti.

— A kako tvoja majka, gospođa Emerenciana? I tvoj ujak

Castro Lejo?

— Hvala, dobro su. A tvoji?

— Umrla mi majka, lani. Upala pluća, stari moj, upala pluća.

Nije bilo liječnika koji bi je mogao spasiti. Sada mi je ostala samo

sestra Alice, udata, sa četvero djece. Ja živim kod Antunesa, strašan

pansion.

Dođe konobar i natoči dvije čaše.

— Ostavimo jade i razgovarajmo o čemu veselijem. Pij, Toni,

ovo je najbolje vino što ga ima. A ja se razumijem u dobru kapljicu.

Kucnuše čaše, otpiše.

— Još si u istom uredu? — upita Garcia.

— Jesam. Ali sam sada na dopustu.

— Vidiš — nastavi Garcia, i ne slušajući odgovor — a ja sam

završio kao namještenik u trgovini. Prodajem porculan i keramiku.

Cio dan. Tanjure, čaše, vaze, slonove, lavove, zdjele za juhu...

Gazda je strašan. Roba dođe i stoji dva cruzeira. On na naljepnicu

napiše: osam. Najmanje: šest. Ispisuje slova umjesto brojki.

A mu je jedan, B dva, C tri. Slovo X služi mu da označi ništicu.

Zarađuje čovo petsto odsto. Kako vlada dopušta takvo što? Neki dan

ušla u trgovinu starica, u cipelama bez čarapa, da kupi obične

tanjure. Eh, Toni, ne znaš ti takve majstorije. Pokazah joj robu.

Tvornička je cijena bila samo trideset centava, ni trećinu jednog

cruzeira. Ali gospodin Liborio zacijenio cijela tri cruzeira. Zamisli!

Prava pljačka. Bezobzirna, besramnna! Što uopće radi vlada?

I čovjek nato srknu, otpi gutljaj.

Da pokaže kako prati razgovor koji ga uopće nije zanimao,

Branco pritvrdi:

— Eh, to je trgovina, Garcia.

— Trgovina! — zagrmje prodavač. — Kakva trgovina! To je

lupeštvo, krađa! Gazda Liborio već je kupio kuće u četvrti Limao,

ima posjed u Valinhosu koji mu svake godine daje obilje smokava,

otvorit će drugu trgovinu u Brasu... A na čiji račun sve to? Na račun

142

naroda, na račun onih starica bez čarapa, sirota kojima trebaju

tanjuri. Narod je glup i ništa ne zna...

»Ništa ne zna...« — ponovi u nutrini onaj nepoznati glas što

već godine i godine razgovara s Brancom, a on ne zna odakle dolazi.

Narod ne zna ništa! Tko i što zna? Lik Luisa Nobrea iskrsnu mu u

duhu, Luis Nobre zna sve.

— Tako je to — nastavi Garcia. — Starica je htjela dva tanjura.

Bila je tako siromašna da je imala samo dva cruzeira. I što misliš?

Znaš li što sam uradio? Dao sam joj tri tanjura za jedan cruzeiro.

Liborio je i tako zaradio deset centava, a to je deset odsto. Više nego

što donose kamate u štedionici.

Slastičarna ostala i nadalje otvorena, promet joj u to doba

neznatan, te su dvojica konobara, pospani, nalakćeni na mramornu

tezgu, razmišljali ili drijemali.

— Tko okrade lopova, ima sto godina oprosta. Kad god mogu,

premetnem u narodno vlasništvo štogod od Liborijeve robe. Čini mi

se da tako služim narodu, pomažući mu.

Branco otpi gutljaj.

— Konobar! Još madeire! — viknu Garcia, okrenuvši se prema

tezgi. Kad čovjek naiđe na druga iz djetinjstva, valja to proslaviti.

A potom će, gledajući Branca:

— Ne radiš, veliš?

— Ne radim, na dopustu sam. Otkrivam uzbudljive stvari —

poče Branco objašnjavati, sjetivši se raskršća kojima prolazi.

— Što to?

— Filozofija, prijatelju. Ideje, misli, pravci.

— Ih! — protisnu Garcia. — Izgubljen si. A zašto?

— Ništa ne znamo... A treba odgonetnuti...

— Gluposti! Besposlice! Život teče sam od sebe. Guraju nas.

Nitko ne može izmijeniti događaje i činjenice. Kad bi se to moglo,

zar bih ja prodavao tanjure i zdjele za gazdu Liborija? Koliko sam

samo pokušavao da umaknem ovom poslu! Nisam uspio. Prodavao

sam srećke, preprodavao zemljišta, htio studirati... Ali ništa! Svatko

među nama ima svoju sudbinu, određenu, i tu se ništa ne može, valja

podnositi što nam se zalomilo, izdržati!

Dok oni u tom razgovoru, unutra banu skupina mladića s

različitim glazbalima; kako uđoše, unesoše buku. Posjedaše za stol,

sučelice onom za kojim bijahu Branco i Garcia, i naručiše rakiju.

143

— Vidiš — poče Garcia — mladost, serenade. Lijepa vremena,

lijepa vremena! A sada gotovo i nema podoknica. Progres, vele.

Napredak. K vragu i takav napredak koji ubija podoknice i ovlašćuje

gazdu Liborija da prodaje posuđe i zgrće novac...! Vidiš, Toni,

glazba i alkohol, sve to na kraju završava u pijanstvu. A što ima

bolje od pijanstva?

Branco ispi ostatak iz svoje čaše.

— Hoćeš li još?

— Neću, hvala.

— Konobar! — viknu Garcia. — Još vina!

— Pa već si popio dvije čaše — napomenu Branco.

— A što su dvije čaše? Ima noći kada me ponese želja da

popijem sve vino ovog svijeta. Piti! U glavi se malko zavrti, misli

odlaze, i vidiš samo oblake, nage žene, palače, novac. Eh, momče,

što bi siromasi da nema rakije? Rakija je najbolje piće na svijetu.

Zastade časak, pa se onda, otegnutim glasom, ispravi:

— Madeira je bolja, ali je skupa. Rakija je dobra i jeftina.

Konobar dođe te i treći put napuni Garcijinu čašu.

— Ah, ovo da. Uživam kad vidim punu čašu. A zašto ti ne

piješ? Da ti ne bude kao Florenciju, koji nije bio bohem, a ipak je

završio sa sušicom. Eh, kad je već riječ o njemu, sjećaš li se

Florencija?

— Koga?

— Pa Florencija Avile, onog što je stanovao na kraju Jaguaribe,

kamo smo noću uoči Ivanja išli po granje za krijesove. Otac mu

bijaše šepav, zar se ne sjećaš?

— Ah, sjećam se sada. Dječak bijaše rahitičan, a uvijek je tako

kričao...

— Jest, jest, on. Sada je gotovo na umoru. Nije pio, čitao je

puste knjige, i na putu je u carstvo u koje se ide sastavljenih nogu...

— Znači, umrijet će?

— Da, tako. Izjela ga sušica. On veli da je to zbog socijalnih

reformi svijeta. Govori ti on, Toni, kao kakav doktor. Bio je

revolucionar, naužio se udaraca i zatvora, pisao u novinama. Nije

pio, uhvatio je sušicu. Izmislio je novu političku gramatiku. Stani

malo, reći ću ti kako se zove, baš mi je navrh jezika...

Garcia zaklopi oči, pošutje časak-dva, a onda protisnu:

144

— Gramatika interferizma.6

Branco skupio obrve, pogled upiljio u stapku svoje prazne čaše.

Skupina podokničara pila rakiju, pušila i ugađala glazbala.

— Interferizam... — nastavi Garcia — jest, Florencio veli da je

to način života, takav da zalazimo u stvari i događaje, da ih

prilagođujemo, usklađujemo, uvodimo red u njih. Ah, ispravljati

krivine svijeta! Zamisli! Sve takvim reformama. Vjeruješ li ti da bi

moglo doći do reforme svijeta?

— Pa, moglo bi — odgovori Branco. — Ratovi u sebi nose

plod svih revendikacija...

— Revendikacija? Što je to?

— Riječ koja znači: traženje, zahtjev...

— Čuj, momče, nemoj ti meni zamućivati. Govori kao što i ja

govorim. Čemu potezati gramatiku? Ti si kao i Florencio Avila!

— Nije gramatika nego se tako kaže.

— Eh, onda, s revendikacijama ili bez njih, Florencio je na

samrti. Dolazim odande, bio sam kod njega poslije večere. On je

sasvim uvjeren da će sva ova bijeda... Liborio sa svojim tanjurima i

nabijanjem cijena, ljudi što umiru od gladi, nepravde svake vrste...

da će sve to nestati kad dođe onaj inter... ferizam... Kakav je ovo

svijet, Toni? U kakvu to svijetu živimo? Tko je izmislio ovu... — i

tu ispali tešku rječetinu.

Pošutio je časak, pa zatim upitao:

— Zar baš nećeš još malo vina?

— Hvala, neću.

— A ja hoću.

Ispio je ostatak, okrenuo se konobaru i viknuo:

— Još madeire!

— Nemoj, Garcia, dosta ti je!

— Dosta? Koješta! Alkohol je moj spas. Što bih ja da nema

madeire? Misliš li da sam kao Florencio, koji vjeruje u bolji svijet?

Ja sam životinja, ali znam da nema nikakve reforme svijeta. Uvijek

je tako bilo, i tako će uvijek biti. Dođe revolucija i promijeni samo

gospodare. Dođe rat i samo dovede nove vođe. A u biti sve ostaje po

starome. Zar ne vidiš da uvijek ostaje ista glazba, samo se dirigenti

mijenjaju? Čemu sve to? Život pripada onakvima kao što je Liborio.

A ovakvima kao što sam ja ostaje samo vino. Danju prodajem

6 Nakićeni Garcia nikako da pogodi interferenciju. — Prev.

145

tričarije onog lupeža, a noću utapam jade u vinu. Jadi... tuge... što

drugo ima na svijetu do jada i tuge? Zamisli, Toni: visoke stanarine,

strašni pansioni, skupa odjeća, skupa hrana, a plaća mala, nikakva...

Zimi založiš sat da uzmeš zimski kaput, založen ljeti. I liječnici

skupi, lijekovi još skuplji, cipele, košulje, šeširi... sve tako skupo da

čovjeku naprosto pamet stane! Bolje da i ne govorim... Što onda u

životu ima bolje od pijanstva?

*

Branco bubnjao prstima po stoliću obojenu tamnozelenom

bojom i uspoređivao Garciju sa žučnom ličnošću Marte Lai. Garcia

govorio, napol povijen, oči mu crvene. Vani noć u samoći trga. Oni

mladići sveđer pili. Poneki bi među njima ovda-onda, onako bez

priprave, prebirao na gitari i pjevušio, ili bi pak izvodio štogod na

mandolini.

— Alkohol je neprijatelj naroda, piše na plakatima. Neprijatelj!

Zamisli! Pribježište patnika, iluzija očajnika, lijek od hladnoće.

Blaženi alkohol, koji hraniš siromašne i ojađene! Jednima griješ

tijelo, drugima donosiš san. Pijmo, Toni! Pijmo u zdravlje sviju!

I ustade, svečano. S čašom u ruci, uzvijajući obrvama, uzviknu

jačim glasom:

— Živjelo vino, živjele žene, čak i one izgubljene što vole

izgubljene muškarce! Živjela igra i kocka, i sve ono što je zlo i

naopako!

Dok je govorio, Garcia se sve više zanosio.

— Živjeli lopovi, prostitutke, skitnice, prosjaci, varalice i

žicari! Pijmo u zdravlje sviju što tvore naličje života! Pijmo i u

zdravlje bankara, Liborija, industrijalaca, pjesnika i trubadura,

učenjaka, liječnika, političara, otmjenih dama i zgodnih momaka!

Zar nije život, naposljetku, sve to?

Garcija povisio glas. Mladići prestali pjevušiti: gledali su

Brancova prijatelja, koji se ljuljao i s čašom u ruci uputio prema

njihovu stolu.

— Pijmo, dečki! Nama ostaje samo vino. Mi smo parije.

Nemamo palača ni automobila, Život je jednak umiranju. Kakva je

razlika između života i smrti? Nikakva. Ako alkohol skraćuje život,

onda neka je blagoslovljen, jer skraćuje patnje.

Njišući tijelo, uhvatio se slobodnom rukom za naslon stolice.

146

— Likvidirat ću vino i s vama piti vječno i jedino piće: rakiju.

Razlika je u mješavini i mirisu. Ali u biti sve na isto izlazi.

I stavivši svoju praznu čašu na stol, podiže drugu, punu rakije.

— Bolje je piti. Život, to su sama go...

Istrese i opet rječetinu što je među mladićima izazvala smijeh.

Branco se zagnao u misli, tonuo u njih sve više.

— Piti i pjevati! Pjevajmo! Hajdemo, prijatelji, da čujemo koju

pjesmu! Piti i pjevati! Pjevajmo do iznemoglosti! Kad se umorimo,

spavat ćemo. Kad se probudimo, opet ćemo piti i pjevati do mrtva.

Onda ćemo spavati, pa nanovo, sve do ukopa...

I u tim riječima Garcia provali u bučan smijeh.

Potaknuti njegovom besjedom, mladići podesiše glazbala i

počeše, vođeni klarinetom, sjetnu sambu. Jedan među njima,

zagasite puti, izdiže glas:

Ja za patnju

na svijet dođoh...

— Jest, baš je tako — poprati Garcia. — Rađamo se da trpimo.

Siromahu samo batine. Na svijetu i ne bi smio siromah postojati. On

je nešto poput psa skitnice. Ah, što bismo da nema rakije!

Glas tamnoputog momka nastavljao sambu. Konobari,

radoznali, promatrali. Sati se takali na velikoj okrugloj uri na zidu.

Branco namatao misli. Kad se glazba završila, Garcia zapljeska.

— Tako je, dečki, s nama, ništa nas ne čeka. Sve će ionako pod

zemlju. U najbolji svijet, gdje nema vjerovnika, zelenaša, krvopija,

Liborija. Onamo gdje su svi jednaki, savršeno jednaki. Umro, crvi

ga izjeli, jest, to vam je velika istina, jedina, konačna, apsolutna

istina. Uzalud je upinjati se, trošiti moždinu, kinjiti se. Sve umire,

sve umire... Čak i Liborio. Eh, kakve li divne pravde! Bogati i

siromašni, svi onamo, pod zemlju, da ih crvi izjedu. I zar onda ne

vrijedi pijanstvo, koje ubrzava kraj?

Garcia dobrano nalio dušu, ljuljao se i lijevom rukom opirao o

stol onih mladića; desnom je u zraku držao čašu s rakijom. Kosa mu

se razbarušila, lice zajapurilo, čvor na kravati spuznuo.

»Sve umire... sve umire... Umro, crvi ga izjeli.« Kakve li

duboke istine! Antonio Branco slušao kako iz njegove nutrine

strašni onaj glas ponavlja: »Kakve li duboke istine!« »Sve su istine

duboke.« Tamne zjene Luisa Nobrea zaiskriše u njegovoj mašti, i

Branco je nanovo čuo iste riječi: »Nikad kao danas nije Istina imala

toliko gospodara, a ipak nije nikad bila tako izočna.« Zar ne bi

147

možda bilo bolje, pred tolikim putem i tolikom patnjom, činiti što i

Garcia — piti?

— Konobar! Donesite još vina! — odjednom će Branco.

— Oh! — izviknu Garcia, okrenuvši se. — Pristao si, privolio!

Baš lijepo! Ništa bolje od vina. Ono donosi opojnost, pijanstvo, a

pijanstvo je carstvo laži. Samo je laž dostojna ovog života!

Branco srknu, otpi nekoliko gutljaja, ali malo zatim opazi kako

ga vino ne opija i ne pomućuje mu razum. Pamet mu se, naprotiv,

bistrila, moć rasuđivanja još bolje plovila u alkoholu. »Um je jači od

vina«, pomisli. Um, razum, što je to s njime, kad ne podliježe vinu?

Kakvim to nezavisnim životom živi, kad mu otrov ništa ne može? A

da popijem deset čaša, bi li i tada razum pobijedio? »Ne, ne bi«, javi

se onaj glas iz nutrine. »Razum bi tada umro. On ne postoji izvan

normalnog ritma organskih funkcija.« Znači, razbor ovisi o materiji,

služi fiziološkom usavršenju? Onda, materija je nad razumom? Ako

je on posljedica, onda je samo satelit i, kao svi sateliti, slab i

nepostojan.

Ali ako materija daje život duhu, zašto ona ne živi, izvan misli?

Izvor svakog gibanja ili energije, materija je dakle pobijeđena,

pobijedio ju je sin koga je stvorila. Vino bi, u tom slučaju, bilo nešto

kao smrt: ubija duh, jer je ubilo materiju. A kad je materija mrtva,

ostaje li, nadživljuje li duh, ili i on umire?

I opet onaj ubod u zatiljak. Branco je osjećao kako je strašan taj

dijalog bez zaključka. Prestao je piti. Vino koči razbor, ono te

obmanjuje i zaglušuje. Vara. Odgađa odluke, oteže, a ništa ne

rješava.

Dok je Branco razmišljao, Garcia pio i pjevušio. Naposljetku

uzviknu:

— Hajdemo kući, Toni, na počinak.

Branco plati trošak, te njih dvojica iziđoše u samoću.

— Udarilo mi je u glavu, Toni, ali dobro znam put. Ovako mi

se događa svake večeri.

Zastade časak, a onda će, sve zaplećući jezikom: — Možeš me

ostaviti, znam ja put. A htjedneš li me vidjeti, uvrati se u Antunesov

pansion...

I ode, njišući se i hvatajući za zidove, sve potiho ponavljajući:

— Umro, crvi ga izjeli...

Noć se davno presvratila i sve spavalo. Samo Antonio Branco

nije nalazio mira ni počinka.

148

18

PRIVREMENA MONETA

Budilica uokvirena tamnim drvetom (dobivena na lutriji) oštro

zazvonila. Branco otvori oči, uplašen. Bijaše još mrak. Pogleda na

svijetle kazaljke: pet sati, jutro. Brzo pretitra u glavi: pred njim je

put u Juqueri, da upozna Electra. A Nobre ga zamolio da bude rano

na postaji.

Odvrnu svjetlo kraj uzglavlja, nakan da ustane. Ali tijelo teško,

kao da je olovno. Da, kasno je legao, zbog Garcije.

Malo je spavao, svih onih dana, od nekog vremena slabo mu

san ide na oči. Ako i usni, san mu je na pretrge, noći nemirne, pune

snomorice i straha. To je zaključni račun i dobit s puta kojim ga

vuče Luis Nobre. Nije još ništa tragično, ali osjeća da mu se

zdravlje, a možda i život, polako podriva, kao organizam u kojemu

djeluje otrov. Uvijek isti škripac: znati, dokučiti. Htio je otkriti,

odgonetati, raščlaniti, shvatiti. Što, naposljetku? Kako je oblikovan

svijet, kako je nastao društveni mehanizam, kako su složene ljudske

skupine, zašto postoji progres i znanost; koja je svrha čovjekova na

zemlji; odakle dolazimo i kamo odlazimo; čemu patnja, bol, radost;

tko je izazvao društveni nesklad; tko je odgovoran za toliku bijedu,

moralnu i materijalnu.

Ne mogavši se prilagoditi, kao kum Iorio, htio je prijeći preko

poetskih granica svakodnevnog života, i zapao je u koban vrtlog, i

vidio tisuće čuda i neobičnosti, i naišao na mnoge probleme. »Život

trbuha ima uzan prolaz kao što je cijev na slivniku.« Pobjeći tuda

možda je jedino rješenje. »Ljudi su izvještačeni: zar ih ne želiš

promijeniti? Zar ih ne želiš pluralizirati?« — odjekivale u njegovu

duhu Nobreove rečenice. Zar ne želiš od mučaljivih srdaca stvoriti

sretna bića?« — ponavljao, u nutrini, isti glas.

Umoran i sav satrven, kao da je bio pod pljuskom udaraca,

ležao je i polako pogledom kružio po sobi. Jedva je i čuo tiktakanje

ure budulice. U daljini, jutarnja tišina, prekida je samo struganje

tramvaja što promiču. Valja ustati. Nema uzmicanja. »Nema

povratka sa svjetova koje otkrijemo.«

149

Odjenu se i ode u kuhinju da popije čašu vode. Vino madeira,

što ga je izmislio Garcia, osušilo mu i grlo i usta. Dođe dona

Emerenciana, njegova majka, da priredi kavu.

— Dobro jutro, mama. Tako rano na nogama? — Čula sam

budilicu, pa dođoh da ti priredim kavu. Ideš na put?

— Idem u Juqueri, u posjet prijatelju.

— Ludu?

Branco nije zapravo lagao, ali se smeo.

— Još se ne zna. Ondje je na promatranju.

Iziđe iz kuće. U šest i pol bijaše na postaji, da čeka Nobrea,

koji dođe malo zatim.

— Čekaš li dugo? — upita Nobre, pozdravivši.

— Ima pol sata, krenuo sam nešto ranije i polako došao pješke.

Imaš li već karte?

Nobre ih pokaza.

— Evo ih, možemo dolje.

I siđoše na peron te uđoše u kola prvog razreda. Poslije

nekoliko minuta vlak zapišta i krenu.

Pošto su poodmakli i prešli Osasco, Branco reče:

— Sinoć sam bio u kući profesora Marciana. Predao sam tvoje

pismo tajnici done Lazinhe. Tko je ta Marta Lai?

— Nevjerica — odgovori, resko, Luis Nobre.

Branco promatrao živopisni krajolik što se u dugim valovima

pružao duž puta, udalj dokle je oko sezalo. Nobreov odgovor, kao

uvijek, bijaše zaodjeven ruhom parabole. Povezao je crte lica Marte

Lai s putovanjem u Juqueri. Reče mu prijatelj da je Electro čovjek

privremene monete.

— Što je to privremena moneta?

Nobre izvadi kutiju s cigaretama, odabra jednu, zapali je i

zapuši, ne mareći za pitanje.

— Htio bih znati što je to privremena moneta — uporno će

Branco.

— To je moneta budućnosti — objasni tajanstveni prijatelj,

glasom mirnim i sigurnim.

Branco počeka malko, a potom će opet:

— Zar mi ne kanite objasniti?

— Objasnit će ti Electro. Njegova je ideja. Nitko ne može o

djelu govoriti bolje nego sam njegov tvorac.

— Ali... Electro nije lud?

150

— Lud, oh, oh! Čovjek kao što je Electro još ne može živjeti

izvan Juquerija. On posjeduje neotkriven svijet što ga drugi ne

razumiju. Zato su ga zatvorili onamo. To je biće koje predviđa

budućnost. Ima tako jednostavne i bezazlene oči. Kako nije

znanstvenik, nadvisio je teoreme i vidio ono što je s onu stranu, kao

da nosi naočari što ih je tebi dala Kraljica. Tehničari su robovi

onoga što se nalazi u knjigama, kao što su pravnici robovi hladnih

zakonskih tekstova. Geniji prelaze granice knjiga, traktata,

zakonika. Kao što fazani osjećaju potres prije ostalih. Posjeduju

predznanje stvari te istražuju nepoznate dimenzije.

Branco ušutio, svjestan da ga čekaju još mnogi, neobjavljeni

svjetovi. Bio je kao gledalac u kazalištu u kojem mađioničar, u

bogatu rasporedu, neprestano izvodi nove točke opsjenarskog

umijeća.

Stigoše. Pješke, polako, krenuše širokom cestom. Na jednoj i

na drugoj strani stari eukalipti. Tratina u velikim zelenim plohama, s

drvećem i grmljem, okruživala bolnicu što bijaše puna umobolnih.

Na ulazu Nobre izvadi nekakav papir. Vratar mu pokaza put i

telefonom nešto doglasi unutra. Malo zatim pojavi se čovjek

osrednjeg uzrasta, nasmiješen, smirena lica i živa pogleda; imao je

na sebi tuniku svijetlomodru kao nebo.

— Primio sani vaše pismo — reče pridošli. — Očekivao sam

vas jučer.

— Nismo mogli doći, bili smo zauzeti pripremama za naš put u

Guaruju — reče Nobre.

A onda će, okrenuvši se Brancu, koji je mirno stajao i

promatrao:

— Nalaziš se pred tvorcem privremene monete.

Electro pruži ruku, a Branco je srdačno stisnu.

— Hodite sa mnom ovamo — reče Electro. Pod drvećem

imamo klupe, možemo ugodno sjediti.

Sjedoše u sjenu pod granatu smokvu, oko koje bijaše nekoliko

obojenih drvenih klupa.

— Je li vam sada bolje? — upita Nobre.

— Poslije krize što sam je imao u San Gaetanu, mnogo mi je

bolje. Osjećam se, čak, dobro. Spavao sam redovito i našao vremena

da mislim na pojedinosti oko svoje monete, koja će doista biti

moneta što će ubrzo upravljati svijetom.

Nobre odmah preuze:

151

— Branco me pitao što je u biti vaša moneta. Rekoh mu,

najbolje je da o pojedinostima čuje iz usta samog tvorca.

Electro počeka časak, prebaci nogu preko noge:

— Ja sam žrtva ili junak jedne epohe. Otac mi htio da budem

inženjer elektrotehnike, tvrdio je da će elektricitet vladati svijetom.

Kako mi zbog prilika nije bilo moguće završiti studij o očevu trošku,

to sam radio i studirao, ali nisam dotjerao do kraja.

Malko je zastao, a potom nastavi:

— Elektrika me privukla vrlo rano, A ni moj inventivni duh

nije nikad mirovao. Izumio sam tisuću sitnih stvari: hladne

svjetiljke, upijače zvuka, svijetleće opeke, automatske prostirače.

Pred tim pobjedama, a bijaše to kao da neprestano osvajam

nevidljivo, moj se mozak udvojio, pluralizirajući se, pod

djelovanjem nepoznatih sila. S vremenom sam iz kućanske sfere

prešao na filozofske spekulacije. Vidio sam široke, silne horizonte.

Branco slušao, smeten; bijaše mu kao da sanja. U ugodnu, čistu

parku, punu cvjetnih lijeha, zrikavci zrikali pod suncem.

Electro nastavi:

— Jednog dana, pred vratima crkve u mojoj četvrti, vidjeh

prosjaka kako kleči pružajući ruku. Zastadoh i pogledah novac na

njegovu dlanu. Što misaon čovjek može učiniti kad vidi novac tako

stavljen u ruku jednog prosjaka? Razmišljao sam, umovao,

analizirao. Vidio sam, kasnije, da su moji mali izumi samo

površinske pojave, sitna rješenja velikih problema. Što vrijedi

svijetleća i prozirna opeka, ili pak svijetiljka koja daje svjetlo, a ne

troši energiju... što sve to vrijedi ako ostaju neriješena osnovna

pitanja čovjekova? Hoteći usavršiti svijet, da izvučem ono što je u

njemu lijepo i korisno, vidjeh u moneti početak onoga što mi je

krajnji cilj. Neobična i čudesna zadaća prelaziti preko prividnosti i

premašivati granice kristaliziranih dimenzija! To je kao nalaziti se

pred vizijom jednoga paradoksalnog svijeta, neočekivanog,

neprispodobivog.

Branco se još više uvukao u se. Electrov je glas bio pun, čvrst,

odražavao je savršeno rasuđivanje.

— S duhom što je vičan takvim traganjima bilo je lako utvrditi

filozofsku, političku, ekonomsku i etičku strukturu monete. Nije

potrebno vraćati se protozoima i prvim algama u zemlji. Dovoljno je

upitati: što je moneta? Kakva je korist od nje? Kako treba da služi?

152

Eto, tako sam se ja pitao. I otkrio sam privremenu monetu. Gotovo

me života stajala, a danas me, evo, stoji ove izdvojenosti.

Branco se sjećao svih pitanja što ih je postavljao samom sebi,

od onih prvih susreta s Luisom Nobreom. Od takvih traganja nastala

je strašna drama u njemu, tako te više nema mira.

Electro je dugo promatrao svoju dvojicu posjetilaca. Zatim se

neočekivano obrati Brancu:

— Zašto raste kupus?

Branco se lecnu, uspravi se.

— Ne, nemojte odgovoriti — požuri se onaj. — Sve ću vam

reći. Raste da služi čovjeku. Zašto raste ružin grm? Da, ružin grm

kao i svi grmovi ruža u svim vrtovima? Raste da služi čovjeku, da

mu ukrasi život, da mirisom puni prostor u kojem on živi i bori se.

Kao što kupus raste da nas hrani, tako ružin grm raste da uresi

prostor u kojem živimo. Zašto postoji stablo? Da služi čovjeku. I

služi mu, doista, od kolijevke, od drveta načinjene, pa do lijesa, od

drveta napravljena. Sve na zemlji služi čovjeku, gospodaru i tvorcu.

Neosporna moć, na kojoj se sada neću zadržavati, sve je stvorila i u

sve unijela red, sklad i ljepotu.

Branco pažljivo slušao.

— I što biva otkad kupus služi čovjeku? — upita Electro. —

Biva nešto vrlo jednostavno: kupus umire. Ružin grm umire. Drvo

umire. Umire čak i čovjek, koji se, kao i kupus, kao ružin grm, i kao

drvo rađa da služi čovjeku. Umiru i zvijezde. I tako, samo moneta,

koja pripada čovjeku i koju je napravio čovjek, nadživljuje čovjeka.

Dotle sam došao za onih konstruktivnih noći razmišljanja. I

pomislih: a kad bi se napravio novac kojemu bi sudbina bila jednaka

sudbini kupusa? Što bi se dogodilo?

Electro ustade s klupe na kojoj je sjedio. Bez riječi pokroči koji

korak prema cvjetnoj lijehi. Potom, ustobočivši se poput kakva

stupa pred Brancom, ozarena lica, malko se prignu novom prijatelju

(kao što se onomad prignuo Luis Nobre da mu kaže kako je on, Luis

Nobre, možda, Slučaj) i polako, glasom u kojem ne bijaše kolebanja,

reče:

— Spasili bismo Čovjeka!

Tišina. Nobre ni da se makne. Branco, zapanjen, oćutje kako

malaksava pod težinom tih otkrića. To o čemu govori Electro,

tvrdeći kako je poziv čovjeka da služi čovjeku, nije li to naposljetku

ono što je govorio Nobre o pluralnom čovjeku, o čovjeku-

153

višebrojniku, o čovjeku budućnosti, koji treba da dođe i zamijeni

sadašnjega, izvještačenog čovjeka, plod jedne duboke

individualističke civilizacije? Uprije u Electra ispitljiv pogled i

potiho upita:

— Zašto ste ovdje?

Onaj se nasmiješi, rezignirano.

— Pa to je jasno, prijatelju. Kada sam u svojoj viziji, kao

Mojsije pred Kanaanom, vidio svijet radosti i sreće, nastao

primjenom privremene monete, osjetih kako mi sve tijelo obamire, i

padoh u nesvijest. I, dakako, kako sam govorio o sasvim novim i

donekle nerazumljivim stvarima, što ih moja žena, jadnica, nije

shvaćala, a ni oni koji bijahu oko nje, liječnici preporučiše boravak

u sanatoriju, da bih se oporavio. Kako nemam novaca, došao sam

ovamo, i evo me ovdje. Uostalom, svi sa mnom lijepo postupaju i

vrlo su pažljivi.

Zastao je i poslije predaha nastavio:

— Ni sam ne znam kako nisam doista poludio. Uvjeren da će

prihvaćanje moje monete spasiti čovječanstvo, moj je duh, na žalost,

bio i preslab da bi odolio predviđanju sanjanog svijeta. Znate li što

je privremena moneta? Luis Nobre nije vam ništa rekao?

— Rekao mi je da je to novac budućnosti.

— Onda je rekao sve. Kad društvo bude organizirano na

temeljima što će ih tvoriti optjecaj tog novca, neće više biti bijede ni

stradanja. Zamislite takvo čovječanstvo, pa ćete pojmiti vrijednost

mog otkrića.

Pokročio je nekoliko koraka, kao da gibanjem želi provjeriti

duh. Ruku sastavljenih na križima, išao je ukrug, pa se vratio.

— Zašto čovjek stradava i pati? Zašto postoje prosjaci?

Pogledajte dobro. Razmislite. I vidjet ćete da je uzrok svemu tome

vječnost i nepromjenljivost sadašnje monete, novca što je

nepotrošan, neprolazan, krut, oblikom i simbolom. Ima samo

funkcionalnu vrijednost, i naprosto ne znam kako su mu mogli dati

pravu vrijednost! Ne postoji po sebi, po svojoj prirodi, kao što

postoji drvo ili naranča. Stvorio ga je sam čovjek. Dekretom je

stvoren, dekretom se može i dokinuti, uništiti. Kad bismo samo znali

koliki put prevaljujemo da bismo stigli do te besmislice: kopamo

zlato iz zemlje, kujemo ga, zaokružujemo, baždarimo, i onda to isto

zlato, kao monetu, zakopavamo u podzemne trezore, u čvrste

blagajne, u utrobu one iste zemlje! I ono, zlato, tako nevidljivo i

154

beskorisno, vlada svijetom! Dajem čovjeku monetu kupusnog tipa,

monetu koja će se istrošiti nakon godinu- dvije ili nakon pet godina:

i što će se dogoditi? Da ne izgubi, čovjek će sve utrošiti, kao što i

kupus jedemo da ga iskoristimo. Prisiljen da troši svoj novac, čovjek

će se bolje hraniti, čitat će više knjiga, putovat će, i tako se fizički i

kulturno uzdizati, ne razbijajući glavu ekonomskim pitanjima. Zar

ne bismo tada imali carstvo vječne sreće? Nazvao sam svoj novac

privremenom monetom, a mogao bih ga nazvati i moneta-kupus,

moneta- drvo, ili vremenita moneta, iako vrijeme ne postoji jer je to

elemenat neodvojiv od prostora. Tako vele svi učenjaci. Uostalom,

zar je ime važno? Bitno je da ta moneta ima svoju uzvišenu svrhu

koju ima sve što je stvoreno: roditi se, služiti, umrijeti.

Branco nije skidao očiju s Electra. Nobre, tih, slušao; njegovo

lice nije odavalo nikakva čuvstva.

Electro pak nastavi:

— Glavni inženjer u tvrtki u kojoj radim, doktor Samuel, čuo je

moju teoriju. Neki dan bio je ovdje i rekao mi da sam na pravom

putu, iako problem ima i drugih strana. Čak mi je dao nekakvu

ekonomsku raspravu da je pročitam. Napisao ju je velik ekonomist,

a govori se u njoj o državnoj ekonomiji konjukturalnog tipa, to jest o

ekonomskim međuodnosima što ne ovise o novcu. Vjerujete li da

država, kada planira željezničku prugu, misli na korist ili na zgrtanje

novca? Ne, ni govora! Mislite li da država, kad gradi cestu,

namjerava od nje praviti trgovinu? Ne! Ta ekonomija troši novac jer

ne hlepi za saldima i viškovima. Zašto ne bismo za ljudska društva

prihvatili isto etičko načelo kojega se drži država? Privremena

moneta ne ostavlja dobiti, ne stvara viškove, jer prevladava takve

mogućnosti, ona prestaje živjeti kad izvrši svoju misiju.

Časak je predahnuo te nastavio:

— Eto, tu su razlozi s kojih bi trebalo da uvedemo privremenu

monetu. Čovječanstvo, kako ja zamišljam, bilo bi iznad svih

političkih oblika. Ljudsko se društvo vrti oko sadašnjeg novca, koji

je, rekao bih, trodimenzionalan. Neke ga vlade povremeno ukidaju,

druge mu ograničuju djelokrug, a neke ga opet dijele ili ga prenose u

svoj posjed. Nitko ga ne uništava onako kako je u mojoj namisli.

Sve zlo dolazi od sadašnje organizacije, koja se temelji na

trodimenzionalnom novcu.

155

Electro bijaše gotovo lijep u onome svom uvjerenju, izlaganju i

držanju. Oči mu još jače sjale, crte na licu zatezale se i neobično

titrale.

Dok oni tako, u dnu parka pojavi se dječak. Electro reče:

— Upoznat ćete se s Napoleonom I, koji je ovdje interniran, a

čeka poziv iz Pariza.

Branco se naježi.

— Priđite, veličanstvo — uzviknu, obraćajući se dječaku. —

Žele da se upoznaju s vama.

Bijaše to dječak bućoglav, odjeven u istu onakvu svijetlomodru

tuniku.

— Jesu li stigle vijesti iz Pariza?

Electro odgovori:

— Još nisu. Ali je pismo na putu. Donijet će ga gospodin

Nobre.

— Eto — dočeka Napoleon — mama Leticia pisala je da će me

tražiti. Brat mi je pobjegao u Cannes. Parlament traži da se vratim

na vlast.

Branco se našao na muci. Čula mu kao otupjela, u glavi

potpuna zbrka.

Electro preuze riječ:

— Vaše veličanstvo i ne sluti o čemu ovdje razgovaramo!

A onda će, okrenuvši se Brancu:

— Već sam uvjerio Imperatora o golemoj političkoj moći što bi

je imao kad bi odredio da se prihvati privremena moneta u

Francuskom carstvu. Kako je Napoleon I gospodar poznatog svijeta,

bilo bi poslije lako proširiti takvu organizaciju na ostale narode.

— Ne treba o tome više raspravljati — prekide ga u riječi

Napoleon. — Uvest ćemo privremenu monetu da se uklonimo

novim ratovima i da spasimo ugroženi svijet.

Branco, koji bijaše ustao da pozdravi Electrova prijatelja, nije

imao hrabrosti da opet sjedne. Kolebao se pred tim neočekivanim

objašnjenjima. Jesu li obadvojica luda? Na mozak mu pala magla.

Napoleon nastavi:

— Vijeme prolazi, prijatelji moji. Kad su moji topovi grmljeli

na bojnim poljima Evrope i Afrike, nitko se nije usuđivao da mi

protivrječi. Oni Burboni, uzurpatori francuskog prijestolja, prodali

su me Englezima, kojima sam se utekao tražeći u njih

gostoprimstvo. Primili su me na brodu Bellerophonte kao gosta i

156

zatvorili me kao neprijatelja. Wellington, baš kao ni Fouchć, nije

znao stisnuti ruku dostojna čovjeka!

Napoleon, ruku ukrštenih na križima, kao prije Electro, pokroči

nekoliko koraka parkom. Zatim se vrati i žestoko uzviknu:

— Burbonci moraju pasti! Moram se osvetiti! Uzdizao sam

zastavu Francuske u stotinu bitaka, oslobodio sam kulturnu tradiciju

Evrope, humanizirao sam zakone. A ipak su Imperatoru za

rezidenciju dali odvratni otok, prokleti Longwood, kužnu šumu

mrtvih. Gurnuli su me među žabe i štakore... Bijednici!

Brancu se činilo da živi u priviđenju. Electro, oduševljen

Napoleonovim riječima, sav blistao.

Napoleon priđe Brancu te će mu tiho, bolnim glasom koji

pokazivaše krajnju ogorčenost:

— Nakon dvije godine uspjeli smo zavarati stražu koju je

postavio onaj đavolji Lowe, gospodar zatvora na Svetoj Heleni, i

pobjeći brodicom. Marchand i Bertrand otišli su u Pariz. Očekujemo

pad Burbonaca i uspon Orleanaca da ponovno uđemo u grad

svjetlosti i da vladamo. Burbonci! Uvijek su živjeli o trošku

tuđinaca! Obmanuli su moje vojnike i sada bi htjeli obmanuti moga

sina!

Bijaše previše! Branco osjeti jak pritisak na sljepoočicama, kao

da su ih stegla kliješta. Sve je to prelazilo u mahnitost. U nadi da će

Electro sve to opovrgnuti, pogleda u tvorca privremene monete, čije

ga je rasuđivanje pridobivalo dok je onaj objašnjavao svoje otkriće.

Ali su Electrove oči sjale od blaženstva.

— Istina je — reče — Car je mnogo trpio..

Parkom se razliježe glas:

— Veličanstvo! Veličanstvo!

To je bolničar tražio Napoleona.

— S vašim dopuštenjem, traže me. Tko zna nije li kakvo pismo

iz Pariza?

I bućoglavi se dječak udalji.

Electro gledao za njim, a onda će pritvrđujući:

— Sve je istina. Očekujemo da u parlamentu izvrše državni

udar. Onda ću s njegovim veličanstvom u Pariz, kako bih

organizirao svijet privremene monete.

Branco ustuknu uplašen, a nato ustade Nobre i reče:

— Posjet je završen. Valja na vlak. Hajdemo.

157

Oprostiše se i šutke krenuše dvoredom. Branco se bojao

prekinuti tišinu i muk u koji bijaše utonuo njegov prijatelj. Ali nije

mogao dugo izdržati.

— Je li Electro lud?

Sve ovisi o kutu iz kojega gledamo — odgovori Nobre idući i

gledajući u tlo.

— Ali je različit kad govorimo o privremenoj moneti?

— Jest.

Branco je odlučio da više ne pita. Njegove zbrkane misli vrtjele

se u apsurdima.

*

Kad je ušao u vlak, sjede, odloži šešir, raskopča kaput, jer se

sunce ispelo, pržilo zemlju. Htio je utopiti misao u šumarke što su

rasli u krajoliku okupanu svjetlom i umaknuti, barem na koji

trenutak, onim ispremiješanim dojmovima što tako zbunjuju. Htio je

iz sjećanja istrti posjet Electru da bi promatrao vidike što ih je

prozor vagona nizao pred njegovim očima kao slike na filmskom

platnu. Stopiti se s lirizmom polja, s riječnim zavojima i žuborom

potoka, s voćnjacima i seoskim kućicama oko kojih pase šareno

blago i kukuriču bučni i kočoperni pijetli. Ostaviti mozgovnu sferu,

punu muka i pitanja, i odmarati se u onome pastirskom, tihom

životu, gdje nema iznenađenja ni uzbuđenja. Ali ne, nije bilo

moguće... Kako se iz srca mogu isčupati uspomene, kako iz duha

istrti dojmovi? Nalaziti se pred čovjekom što je kao kakav div,

velikan, a onda odjednom vidjeti ga luda? Unutarnja rana bijaše

velika, posvemašnja. I zato više nije govorio.

Stigli su u grad gotovo u vrijeme ručka. Branco otprati Nobrea

do hotela.

— Hajdemo gore, da vidimo možemo li sutra u Guaruju.

Očekujem obavijest od profesora Marciana.

Uspeše se dizalom. Na stoliću Nobre nađe telegram. Otvori ga.

Bijaše od profesora Marciana.

— Možemo onamo — reče Nobre, okrenuvši se Brancu. — Ići

ćemo ujutro, vlakom u osam sati, do Santosa. Dalje ćemo autom.

Čekaj me na postaji. Sutra je kraj.

Branco siđe. Mislio je na Electra, na Napoleona i na

privremenu monetu.

158

»Tä poludjet ću!« reče u sebi. »Živim u svijetu sablasti, Sva

sreća, sutra je kraj.«

Izišao je, pozdravivši se s momkom iz lifta, i krenuo na ulicu.

159

19

SJENA DŽINGIS-KANOVA

Dona Emerenciana ozbiljno se zabrinula za sina. U početku je

mislila da su sva ona izbivanja njezina Tonija, kako ga je uvijek

zvala, samo mladenačka lutanja. Ali je on, što dalje, sve više

mršavio, bio duhom odsutan, živio bez oduševljenja, i mnoge je sate

znao provoditi sjedeći na stolici za ljuljanje i ne kazujući ni riječi.

Smatrala je da je sva nevolja počela kad se Toni upoznao s Luisom

Nobreom. Od onoga prvoga posjeta, kad je prijatelj njezina sina

pripovijedao o mnogim svojim putovanjima po svijetu, o

nepoznatim zemljama, o različitim običajima i zakonima,

pokazujući veliko poznavanje života, Branco se više nije odvajao od

njega. Sin kao da bijaše očaran tim Nobreom.

— Gdje si bio sinoć?

— S Luisom Nobreom.

I uvijek tako. Zato je dona Emerenciana odlučila da sve

pripòvjedi svome bratu, Castru Leju, koji bijaše blagajnik

Osiguravajućeg društva. Jedne subote popodne otišla je bratovoj

kući. Našla je snahu i sve joj pripòvjedila, iznijela kakav joj je nemir

u duši.

— Ne možeš zamisliti, Norina, koliko se Toni promijenio,

postao čudan! Od nekog vremena i ne razgovara, ne jede, u uredu je

uzeo dopust, kasno ustaje, uvijek je sjetan, neveseo.

— Da nije kakva žena posrijedi?

— Ne, nije. Kazao mi je neki dan kako otkriva, s Luisom

Nobreom, izvanredne stvari, nekakve neobičnosti. Što bi to moglo

biti?

— Oh, što bi htjela da bude? Da možda nije i on našao kakav

mač...? — poprati Norina, okrenuvši se mužu, koji je u taj tren ušao

u sobu.

Castro Lejo trže se na te riječi.

— Može biti. Svijet je tako velik i krije tolike tajne!

— Kakav mač? — upita dona Emerenciana.

Norina objasni:

160

— Ne znaš da je C:astro, kad su kopali po dvorištu da postave

vodovodne cijevi, našao u zemlji mač, sasvim nevažan, kako se

činilo. Ali kako je ovaj teren pripadao nekom Japancu, koji se davno

odselio odavde, gostioničar Januario misli da je mač Japančev. A

kako veli da je taj Japanac bio plemić, predali smo stvar Faraonu

Junioru, čuvenom detektivu, koji sada otkriva nit i odmotava

klupko.

— Ah, kad bi otkrio što je Toniju! — uzviknu dona

Emerenciana.

— Lako je to — dočeka Norina. — Možemo mu sve reći.

— Onda ga zamoli da dođe k meni.

— Hoću, javit ću mu telefonom — reče Norina.

I koji sat nakon toga Faraon Junior pozvoni na vratima done

Emerenciane.

— Izvolite, uđite. Norina mi je rekla da vi sve otkrivate.

— Ne sve, gospođo, ali gotovo sve.

Detektiv bijaše onizak mršonja, sitnih crnih očiju, izbočenih

jarmenica; hvatao se pedesete. Bio je skromno odjeven.

— O čemu je riječ — upita odmah pošto je sjeo na jedan od

naslonjača u blagovaonici done Emerenciane.

— Evo što je: imam sina, Tonija, to jest Antonija Branca,

nećaka Castra Leja.

— Dobro — pritvrdi detektiv.

— Ima neko vrijeme kako se upoznao s čovjekom koji se zove

Luis Nobre, čini mi se da je iz Rija. Vezali su prijateljstvo među

sobom. U početku im susreti bijahu rijetki, ali su od nekog vremena

često zajedno I neprestano nekamo odlaze. I evo što je: sin mi je

zapao u nekakav nemir, slabo jede, gotovo i ne spava. Prošlog tjedna

kaza mi kako otkriva nešto neobično, Sve se bojim i sva strepim da

se ne upetlja u štogod opasno. Brat mi je kazivao kako vi sve

otkrivate. Htjela bih da izvidite što to radi moj sin.

— Lako je to, gospođo. Samo mi, molim vas, recite gdje radi.

— Sada ne radi, uzeo je dopust.

— A gdje ga onda mogu vidjeti?

— Uvijek ide u hotel na Avenidi, zove se Central, ondje

stanuje gospodin Luis Nobre.

Faraon unese podatke u malu bilježnicu.

— Sinoć mi je kazao — nastavi dona Emerenciana — da će

nekamo na put s gospodinom Nobreom.

161

— Sasvim je dovoljno — dočeka detektiv. — S takvim

podacima već ću sve iznaći. Do nekoliko dana podnijet ću vam

izvještaj.

— Molim vas da sve ovo ostane tajna — opet će dona

Emerenciana. — Ne bih htjela da on išta dozna.

— Oh, gospođo, tajna je moje geslo.

— I još nešto! Gledajte biste li uspjeli kako odvojiti moga sina

od toga Luisa Nobrea. Izmislite nekakav put. Spremna sam na žrtve

da ga spasim.

— Dobro, gledat ću. Možda bi vaš sin želio ući u društvo koje

imam s vašim bratom. Posao je vrlo ozbiljan, velika budućnost, a

morat ću i na dugo putovanje.

— Onda povedite i mog sina!

— Učinit ću što mogu. Ali ga moram najprije vidjeti, upoznati.

Imate li njegovu sliku?

— Imam, odmah ću vam je dati.

*

Malo zatim, s fotografijom Antonija Branca, Faraon Junior

uputi se u hotel u kojem je stanovao Luis Nobre. Smotrena koraka

uđe u hol i potraži momka što upravlja dizalom.

— Recite mi, molim vas, stanuje li u ovom hotelu posjednik po

imenu Luis Androgiro?

Bila je to izmišljotina, dakako, ali se detektivi laćaju svega da

dođu do obavijesti.

— Ne, gospodine, nema ovdje nikoga s tim imenom —

odgovori liftboy.

— Hm, čudno. A rekoše mi da stanuje ovdje. Po srijedi je

gospodin koji mnogo putuje, a ima prijatelja po imenu Antonio

Branco.

Momak uprije pogled u strop.

— Nije li to možda gospodin Luis Nobre, koji stanuje na

posljednjem katu?

— Je li posjednik?

— To ne znamo, ali mnogo putuje. Kad je u hotelu, prima

mnoge posjete.

— A je li sada u hotelu?

162

— Jest, vratio se s puta s prijateljem koji se uvijek navraća

ovamo.

— Onda ga neću smetati. Pričekat ću dok prijatelj ode.

Faraon sjede na kožni divan u holu, prebaci nogu preko noge i

tako uze čekati, strpljivo, kako već umije onaj koji je navikao na

takve poslove. Bio je gotovo siguran da se kod Nobrea nalazi

Antonio Branco.

Malo zatim, sin done Emerenciane spusti se liftom. Bijaše on!

Prepoznao ga je detektiv po fotografiji. Ustao je i pozdravio.

— Dobar veče, gospodine Branco!

Branco podiže glavu, uplašen. Pogleda čovjeka i progunđa,

duhom odsutan:

— Dobar veče.

— Dolazim od vašeg ujaka, gospodina Castra Leja — nastavi

Faraon. — Morao bih razgovarati s vama o veoma važnom poslu, pa

bih rado da sa mnom dođete u moj studio, da čujete. Nije ništa što bi

zabrinjavalo, ali bi vas, zacijelo, moglo mnogo zanimati.

Branco dobro promotri detektiva, a potom upita: — Je li vas

poslao moj ujak?

— Nije baš tako. Nas smo dvojica ortaci, pa mi je rekao da

biste možda imali interesa za taj posao.

— Kakav posao?

— Eh, to je priča za se, neobična. Možete telefonirati ujaku, pa

će vam potvrditi što velim.

Branco se skanjivao, ali se onda poboja da se nije što dogodilo

ujaku. Ode zato u portirnicu i telefonom se doglasi Osiguravajućem

društvu.

— Dobar veče, ujko. Ovdje Toni. Potražio me, evo, gospodin

koji se zove... Kako vam je ime — upita, okrenuvši se detektivu.

— ...Faraon Junior.

— ...Zove se Faraon, Junior, i veli da mora sa mnom

razgovarati o važnu poslu. Je li istina? Što je? Što se dogodilo?

Castro Lejo odgovori:

— Nije se ništa dogodilo. A posao je, mogu ti reći, izvrstan.

Treba da saslušaš Faraona.

Branco odloži slušalicu. Nekoliko je trenutaka stajao tako i

razmišljao. Što bi to moglo biti? Tajanstvenost oko njega, prati ga

uporno. Tek što je izišao iz jednoga fantastičnog svijeta, svijeta

163

luđaka, evo ga već na pragu drugoga. Ima li kakve veze između toga

Faraona i Luisa Nobrea?

— Poznajete li Luisa Nobrea?

— Malo.

Onda, posrijedi je prijatelj. Barem će napokon doznati tko je

onaj.

— Dobro je, možemo.

— Hajdemo u moj studio.

Studio bijaše obična uredska prostorija, u običnoj zgradi, u

središtu grada. Smješten na drugom katu, kamo su vodile drvene

stepenice što su škripale na svaki korak, Faraonov studio sastojao se

od pisaćeg stola, pisaćih strojeva, nekoliko uljenih slika na zidovima

i dvaju naslonjača od umjetne kože, dobrano pohabanih.

Antonio Branco sjede u jedan od tih naslonjača. Faraon ode da

zavrne ključ u vratima. Vrativši se potom, nalakti se na stol i poče:

— Vaš mi je ujak, Castro Lejo, rekao da ste na dopustu i da

biste mi možda mogli pomoći.

Branco mu se odmah u riječ uteče:

— Za dopusta nikako. Uzeo sam odmor, ostavio namještenje

na nekoliko mjeseci. Uostalom, da vidimo što je, pa ću se prema

tome ravnati i odlučiti.

Faraon Junior uozbiljio lice, spustio glas:

— Jeste li čuli o Džingis-kanu, Tatarinu što je vladao svijetom?

Branco razrogačio oči od čuda i straha. A Faraon nastavi:

— Pustite me da govorim. Nemojte me prekidati. Čut ćete

senzacije.

Prijatelj Luisa Nobrea skupio se u naslonjaču. Što li se sada

sprema?

— Džingis-kan — nastavi Faraon — ostavio je unuka Kublaj-

kana, koji je u trinaestom stoljeću provalio u Japan. Kublaj bijaše

vladar Kipe, a htio je zavladati i Carstvom izlazećeg sunca. Imao je

milijune Tatara koji su slušali vladara i vjerovali da ima božansku

moć, jer je posjedovao blistavi mač Džingis-kanov, koji mu je

pripao po nasljedstvu. Dana 23. lipnja 1281 Kublaj-kan i s velikom

eskadrom od četiri tisuće brodova, koji su prevozili pedeset tisuća

Tatara i sto tisuća Kineza, krenuo je iz Koreje te se iskrcao na

japanske obale. Vladar se sa svojim dvorom utaborio na japanskom

tlu, i vodila se divlja, krvava, barbarska borba sve do 15. kolovoza

iste godine. Te znamenite noći strašan uragan rastjerao je Tatare.

164

Bijaše kao da su se uzbunili svi elementi, sve se izvrnulo, zemlja,

more, zrak, i sve udarilo na Tatare. Kublaj-kan, pošto je tako sve

izgubio, umalo što ne svisnu. Te strašne noći 15. kolovoza 1281,

kako kazuje povijest, u onome vrtlogu vjetra i vode, nestao je

božanski mač Džingis-kanov. Taj događaj obilježuje početak kraja

Kublaj-kanove vladavine.

Branco zinuo, zapanjen, a onaj nastavio:

— Praznovjeran, kao i njegov narod, vladar pokuša da nađe

mač. Ali uzaludni bijahu svi napori. Mač je ostao negdje pod

razvalinama i krhotinama u povlačenju, ili se izgubio na bojnom

polju. Vijest o nestanku mača brzo se pronijela među tatarskim

četama. Kublaj-kan, bez mača, nije bio ništa više doli običan

Tatarin, baš kao i svaki među njima. Uzimali su da to bogovi više ne

žele da Kublaj-kan i nadalje vlada.

Faraon stao da predahne. Branco slušao pažljivo, ali nije

dokučivao razlog svoj toj priči i povjerljivosti. Dok je onaj govorio,

Brancu se glavom motao Electro, Napoleon, privremena moneta,

Luis Nobre. Kakvih li svjetova! Kakvih li svjetova! Nitko ne zna

kakve sve tajne prate tok ljudskih događaja.

— Povijest se nije završila, i priča ne prestaje tu — nastavi

Faraon. — Sve ove pojedinosti što vam ih iznosim sasvim su točne.

Potječu iz Muzeja u Londonu, gdje su skupljeni pergamenti o toj

neobičnoj vojnoj pustolovini. Japanci su junački branili svoje tlo i

svoje domove. Znajući za tatarske ratne pripreme, samuraji su

upriličili javne molitve. Uragan od 15. kolovoza značio je njima da

bogovi štite niponski narod. Neki samuraj, po imenu Fugivara,

osobito se isticao junaštvom i postao je slavan. On je otišao sve do

neprijateljskog logora da izvidi I prouči što bi sve mogao Kublaj-

kan. On je u blizini svetoga imperatorova šatora našao simbolični

mač velikoga Džingis-kana, sav zlatom optočen. Kako obični

svjetovnjaci nisu mogli zadržati i posjedovati božanske stvari,

Fugivara ga je, poslije pobjede, predao svojoj obitelji. Bilo je

svetogrđe, u ono vrijeme, da čovjek iz naroda drži u svojim rukama

carske predmete, kojima je legenda pripisivala božansku moć.

Fugivarin rod zakleo se da će mač predavati iz pokoljenja u

pokoljenje, sve u najvećoj tajnosti. I tako je mač ostao među njima.

Razumijete li? — upita Faraon.

Branco se trže.

165

— Sve je to zanimljivo, samo mi nije jasno što moj ujak ima s

tom pričom?

— Ima, objasnit ću vam. Vaš je ujak, prije dvadesetak godina,

kupio zemljište na kojem je podigao kuću. Nedavno, kad su kopali

da načine ribnjak, vaš je ujak, na dnu iskopanog terena, našao mač.

Mislim da je to božanski mač Džingis-kanov, što ga je Fugivarin

potomak sakrio da bi mač nestao, na stranom kontinentu, za buduća

vremena. Na zemljištu na kojem je podignuta kuća vašeg ujaka živio

je Japanac, a bavio se gajenjem povrća.

Detektiv ušutio, ali mu je lice još treperilo od žara što ga je

unosio u svoju priču. Branco u svemu tome nije vidio gdje je nit

koja bi odmotala klupko.

Onaj pak nastavi:

— Kad me vaš ujak pozvao, pomislih, vidjevši mač, da je

posrijedi sasvim beznačajan nalaz. Ali sam poslije razmišljao o

događaju, proučavao slučaj, savjetovao se s Klubom heraldičara,

pisao našem konzulatu u Koreji, tražio obavijesti od Britanskog

muzeja, izvjestio Društvo detektiva u Pekingu. Obavijesti i podaci

što sam ih sabrao potvrđuju da je mač, nađen na zemljištu vašeg

ujaka, doista božanski mač Džingis-kanov. A on znači vlast nad

milijunima Tatara. Tko njime bude mahao, vladat će polovinom

svijeta. U Koreji još stoji čuveni hram Džingis-kanov, sazdan od

alabastra, jaspisa i dragog kamenja. Na njegovu oltaru, što ga dan i

noć osvjetljuje zavjetna svjetiljka, nalazi se trokutno zlatno postolje

što služi da se na nj položi mač u dane slavlja. Postolje je prazno već

sedam stoljeća. A stotine tisuća Tatara plaču za mačem svog

vladara.

Faraon, stao časak, da uhvati zraka. Zatim, nagnuvši se nad

Antonija Branca (kao što se prije nekoliko sati nagnuo Electro), reče

tihim i drhtavim glasom:

— Biste li htjeli vladati Azijom?

Branco se strese i skoči kao šilom podboden.

— Vladati Azijom? A zašto?

— Kako... zašto? Zar ne želite bogatstvo, sjaj, moć, slavu?

Posjedujući Aziju, zagospodarit ćemo Evropom. A kad nju budemo

osvojili, naši su svi kontinenti.

Branco se nasmiješi, a onaj proslijedi:

— Fugivara se nije okoristio mačem: praznovjeran kao svi

pripadnici njegove rase, bojao se božanskog bijesa. Ali mi,

166

zapadnjaci, ne vjerujemo u te gluposti. Valja nam ulučiti ovu

priliku. Tatari čekaju svoga Mesiju, držaoca simboličnog mača.

Zašto ne bismo bili mi, ili pak vi, koji ste tako mladi, božanski

Mesija tatarski? Hoćemo li u Koreju?

*

Branco udahnu duboko. Bijaše to previše. Sve se urotilo protiv

njega, sve na nj navalilo u jedan mah. Događaji bijahu normalni,

obični, ali su njemu bili drukčiji, istezali se u razmjere što zapanjuju.

Može li biti istina to što je pripovijedao Faraon? A ako je taj mač

doista božanski mač Đžingis-kanov? Bi li mogao zagospodariti

Azijom? Kakvom, Azijom? Što je Azija na mučnom putu njegovih

traganja? Zar Azijati nisu ljudi kao i drugi? Onda, zašto? Luis

Nobre, koji zna toliko toga, zar mu nije rekao da su ljudi

izvještačeni? Dobro ih je i sam vidio u tajanstvenom hramu

Kraljičinu. Čemu, onda, zavladati Azijom?

— Vidite, senhor Faraon, stvar je zanimljiva — reče nakon

nekoliko časaka. — Razgovarat ću s ujakom. Ali mislim da će mi

biti teško da idem u Aziju.

Nakon kratka oduška upita:

— A ljudi u Aziji, nisu li isti kao i naši?

Faraon zatrepta očicama:

— Nisu baš isti. Oni su nepismeni.

— Vrlo dobro. Dat ću vam odgovor za nekoliko dana. A sutra

putujem. Kad se vratim, razgovarat ćemo.

— Dobro, čekat ću. Samo vas molim da sve ovo zadržite u

najvećoj tajnosti. Obavit ću što treba za putni list, za plovidbu.

*

Pozdraviše se. Branco iziđe na ulicu. Kao uvijek, eto ga na

pločniku, među svijetom što preplavljuje ulice i grad. Nisu li tim

ljudima jednaki oni u Aziji? Isto tako mučaljivi? Nekakav unutarnji

glas, sličan glasu Luisa Nobrea, odgovori mu potvrdno na pitanja.

Dugo je pješačio te večeri, a srce mu podrhtavalo od

nestrpljenja. Guaruja! Guaruja! Možda je ondje, u Guaruji, kraj

svemu. Što ga se tiče Azija usred njegovih muka!

167

Što je, uostalom, Azija u golemoj bitki u kojoj se on bije?

Faraon reče: kad osvojiš Aziju, osvojio si svijet. Koji svijet? Rijeke,

planine, mora, sunce, jezera? Što vrijedi gospodariti beživotnim

svijetom? I je li uopće moguće da jedan čovjek vlada milijunima

ljudi? Čemu? Ako on strašno trpi, kakav mu je užitak gospodariti

Tatarima, Mongolima, Evropljanima, žiteljima afričkim i

američkim? Kad bi bio gospodar zemlje i ljudi, bi li njemu stoga

bilo bolje? Bi li prestao njegov nemir, bi li se oslobodio more?

Vladajući, zar ne bi drugima nametnuo trpljenje? A tko bi htio da

drugi rješavaju njegove intimne, skrivene probleme? Sitne

sentimentalne gorčine, nerazumijevanja, neslaganja, nesposobnost

da se shvate duboki i nepoznati uzroci stvari, tisuće svakodnevnih

razočaranja, zabluda, nezahvalnosti — koja službena sila može sve

to riješiti?

Zaklopio je oči da vidi Aziju, punu stepa i visokih gorskih

vrhunaca. Čuo je u dubini, u sebi, topot svih horda što su prelazile

preko dalekih međa one legendarne zemlje. Plemena, klanovi, sela,

gradovi, hramovi, vrtovi. Osvojiti ih, zagospodariti njima? Kako

čovjek može zagospodariti drugim čovjekom? Ne znači li to ubiti

ga? I u ime koje sile, koje vlasti, kojeg načela, možeš ubiti čovjeka?

U duhu mu zabruja glas Luisa Nobrea: »Treba uništiti izvještačenog

čovjeka!«

*

Azija se, u njegovu snu, pružala u beskrajnim livadama,

cvjetnim poljima, mirnim brežuljcima, gdje se milijuni bića zlopate,

sanjaju, trpe i umiru. Vidio je kako blista Džingis-kanov mač. Onaj

mač značio je moć. Ali bijaše kao nešto pluralno što je vladalo

pojedinim bićima. Apsolutno što je nadziralo Relativno; Sve što je

oblikovalo Ništa. Gospodovati vanjskim aspektima ne znači

posjedovati bit. Bijaše to gotovo uništiti je. A svaki je zločin

svetogrđe.

Zastao je na pločniku da bi pretresao te elukubracije i razložio

uskovitlane misli.

*

168

Osjećao je da u tome času postoji samo jedna stvarnost:

njegova bol. Ne može je utoliti ni Azija ni posjedovanje ikakva

bogatstva. Njegova je patnja golema, neizmjerna. Ni suze što ih

lijemo da odagnamo tugu što nas snalazi i jade što nam na srce

padaju, ni one nisu kadre ublažiti muku što se iskazuje na sva čula, u

centrifugalnoj i neprekidnoj projekciji. A kada doista trpimo, što je

onda Azija, Evropa, što su zvijezde, sunce, smiraji — što su drugo

doli ugašene cjeline koje nas ne zanimaju?

Radije u Guaruju nego u Aziju. Ondje je možda kraj, ondje u

Guaruji, a tamo, u Aziji, mogao bi biti tek početak. A on je umoran

od tolikog puta i hoda. Sve noge što idu i putove prevaljuju željne su

odmora.

Ali, nije to isto što i umrijeti? Što je umor drugo nego

balzamiranje života? Čovjek bi da zastane, ali bježi od svega što je

nepokretno. Boji se tame i mrtvila. Pitaj koga tko je bio u praznoj

kući, na groblju, u muzeju. Strah od krutih linija, groza od

nepokretnih lica, mrtvih kutova. Ne volimo jezero, želimo more.

Brzamo iz udoline da stignemo u planinu. Ta žed za kretanjem, ipak,

ima samo jednu neobjavljenu svrhu: stati.

Kakvo to prokletstvo prati jadno ljudsko biće te mora, da bi

stalo, ići već toliko tisućljeća?

Zastao je usred mnoštva koje nije davalo glasa od sebe, ali su

mu se koraci vukli po tlu.

Ona bol što je vuče za sobom bijaše svijet zatvoren u sebi kao

biser u svojoj nepovredivoj ovojnici. Gluha na sve što nije utjeha i

utoljenje, bol teži da se oslobodi u plaveti, da bi u vremenu i

prostoru postigla ono što ne uspijeva postići u psihičkom području u

kojem se komeša: daljinu.

Svako biće koje pati nastoji da umakne patnji. A nema boljeg

bijega doli pobjeći onamo gdje nema postavljenih granica. San je

prirodna posljedica boli.

Osjećao je da ide nasumce, u skladu s onim tužnim mislima.

Guaruja se ipak javljala kao sunce u daljini. Hoće li možda ondje

biti svjetla?

169

20

GMAZ OD ZLATA

Kuća profesora Candida Marciana nalazila se blizu male

tramvajske postaje u Guaruji, kilometar udaljena, između brda i

mora, u obalnoj uvali, kamo su se dugi i plitki valovi izlijevali

sjedinjujući se sa zemljom u živu i trajnu vodoravnu poljupcu.

Onoga svijetlog tropskog jutra čak ni more nije šumilo.

Posvemašnja tišina pala svuda unaokolo, razlila se voćnjacima, zašla

u gnijezda, uspavala cvrčke i šturke. Nigdje nijednog prolaznika u

tome primorskom krajoliku. Okrenut Atlantiku, što sav bijaše

blijesak i sjaj pod talasavim prugama svjetla, profesor Marciano

upravio pogled u daljinu, prema impozantnoj i sumornoj otočnoj

skupini Alcatrazes, hridima što strše iz morske mase i označuju

početak golemih oceanskih prostranstava. Skupljenih obrva, oštrim

glasom protisnutim kroza zube, stari fizičar uzviknu gledajući more:

»Pobijedit ću te, radi se samo o satima!«

*

Profesor Marciano sve je vrijeme provodio u radu u svom

laboratoriju, smještenu u spremištu. Raspoređivao je cijevi i mućkao

retorte, spajao motore, pokretao magnete, postavljao antene. Kao

kakav drevni alkemičar, naginjao se nad misterij one svoje naprave,

svoje izuzetne i neotkrivene tajne.

Već podosta vremena nastavljali su se pokusi u starom

spremištu, koje je više nalikovalo na tvornicu. Profesor Marciano

postao je i sam dio svog laboratorija i sve više nestajao u njemu.

Izlazio je kadikad u šetnju, podvečer, kad bi opustjele staze i putovi.

Sam, oborene glave, išao je brazdom što razdvaja dva svijeta: na

jednoj strani, kontinent, s tamnim ograncima gorskog lanca Serra do

Mar u daljini; na drugoj, vodeni svijet oceana. U smiraje, kad je

gasnulo svjetlo dana, profesor Marciano, poštapajući se štapom (što

ga je kupio u Egiptu), prolazio je morskim žalom. Bijahu to

usamljeničke šetnje, šetnje samotnika koji odmara mozak da bi

olakšao vrenje onih ideja što su ga i dovele ovamo i zbog kojih je

170

ostavio udobnu i prostranu kuću na Aveniji magnolija, gdje je dona

Lazinha živjela za svoje siromahe, a Marta Lai gomilala mržnju na

čovječanstvo.

Dona Isabel, stara sluškinja u obitelji, ostajala je doma i

pripremala večeru, koju je stari fizičar blagovao kasnije, misleći na

svoja istraživanja.

Prolazili tako dani, i u tjedne se krunili. Nije bilo žurbe u

profesorovim odlukama. Već po svome matematičkom zvanju i po

svojim intelektualnim sklonostima, on je u sebi odnjegovao

geometrijski duh, koji je sve dijelio, sve raspoređivao, sve stavljao

na pravo mjesto i smještao u pravo vrijeme.

Jedne večeri dona Isabel reče mu da je susjednu kuću unajmio

bračni par iz Engleske. Fizičaru to ne bijaše po volji.

— A tko su ti Englezi?

— Ne znam, doktore.

— Mogla je ta kuća i nadalje biti skladište drva — zagunđa

fizičar. — Ne valja kad čovjek ima susjede. Susjedi čovjeku uvijek

zagorčuju život.

— Istina je — prihvati dona Isabel.

Pokazalo se naposljetku da su ti Englezi dvoje staraca: on,

mršav i koštunjav, sama kost i koža, s lulom; ona, gospođa s

naočarima i sijedom kosom.

Odmah sutradan pošto se ono dvoje uselilo, profesoru

Marcianu dođe u posjet Mister William Colton, prirodoslovac —

kako je stajalo na posjetnici.

Za ručkom profesor Marciano prožvaka:

— Taj Englez, osim što je inteligentan, još je i sasvim zgodan,

živahna duha. Funkcionar je u ministarstvu prosvjete u Londonu.

Zatim zabode viljušku u komad mesa te upita, kao što je pitao

gotovo svakog dana:

— Nije ništa stiglo od Lazinhe?

— Nije, gospodine — odgovori dona Isabel.

Profesor nastavi ručak ne kazujući više ni riječi.

*

U suton, kad su ribari razgovarali pred vratima svojih kućeraka,

a posljednji sijevak dana još treperio na vodenoj pustinji, profesor

171

Marciano i prirodoslovac William Colton, koji su već postali

prijatelji, šetali su pustim žalima.

— Još dok sam bio dijete neobično su me privlačili gmazovi —

pripovijedao Mister William. — U Condyleu, gradiću blizu

Cardiffa, počeo sam skupljati kukce. Ali sam imao profesora

prirodopisa koji je u meni potaknuo ljubav prema proučavanju

prethistorijskih životinja. I tada sam ostavio sitne životinje da bih

upoznao i zavolio one što u svom ustrojstvu nose tragove prošlih

epoha. Zemlju su u početku nastavali protozoi i alge. Kasnije, ribe.

Zatim, gmazovi, koji su već neka vrsta prijelaza od života u vodi ka

životu na kopnu. Čovjek se javlja tek nakon bilijuna i bilijuna

godina. Što je čovjek? Ništa. Gmaz sintetizira život. Zato smo u

Muzeju u Londonu, u trijemu, postavili gmaza od zlata.

Predahnuo je časak i nastavio:

— Ljudi davnine bolje su nego mi poznavali te činjenice. U

drugom stoljeću naše ere, u Maloj Aziji, živjeli su ofiti, koji su

zmiju uzimali za simbol Mesije, određenog da spasi sva bića. Zmija

je začetnik Dobra i Zla. Jednog dana, kako su naučavali naaseni, ona

će se pretvoriti u boga i sve nas spasiti, dati nam vječno blaženstvo.

Već u ono vrijeme gmaz je vladao jadnim smrtnicima.

Profesor Marciano slušao pobožno, ne gubeći ni jednu riječ od

one besjede. Mister William, s lulom u kutu usta, kao s granom što

mu visi s usana, pljuckao i nastavljao:

— Narodi američkog kontinenta, koji je posljednji napučen,

poznavali su prve gmazove što su zacijelo došli preko Behringova

tjesnaca, prije Atlantide. Bio sam na Alaski i sabirao primjerke.

I opet je malko predahnuo pa nastavio:

— Prošao sam svu američku pacifičku obalu. Sada dolazim s

juga, s atlanske strane. Prvom ću vam zgodom pokazati svoju

američku geografiju, koja obilježuje prisutnost ovih životinja u

uzastopnim fazama. Američke civilizacije, Majâ i Asteka, a tako i

one što su cvale u dolinama rijeke Amazonas, na Ognjenoj zemlji i u

Patagoniji, obilježene su evolucijom gmazova. Gotovo bismo rekli

da su upravo oni odredili oblik i vrijeme civilizacije. Na područjima

gdje su živjeli narodi Majâ i Asteci, a to su dvije veoma razvijene

civilizacije, našao sam gmaza što ga klasificiraju pod nazivom

Ninorca. U Patagoniji našao sam onog pod imenom Lesbie, a tako i

na Ognjenoj zemlji. Zar ne postoji najveća srodnost između gmaza i

čovjeka?

172

Profesor Marciano slušao i samo šutio. A onaj nastavljao:

— Čovjek ne vrijedi ništa, dragi profesore. Kad bi se mogla

skicirati slika njegova života na površini zemlje, mislim da bi slika

bila ova: gmaz koji stvara čovjeka. Naša je povijest kratka. Mi smo

samo jedan trenutak u vremenu od milijuna i milijuna stoljeća. Kako

možemo zanemariti sve stvorove što napučuju zemlju, da bismo

mislili isključivo na čovjeka, koji je nastao jučer ili, bolje, koji

nastaje istom sada? Zar ne vidite koliko se razlikuju Malajci od

Indoevropljana. Još nemamo konačnog obličja ni preciznih organa.

Mi smo u stadiju razvitka, evoluiramo, tek se uobličujemo. Kakav

će lik imati ljudsko biće za milijun godina? Valjat će istom tada

proučavati čovjeka.

Mister William sve se više zagrijavao. U govoru je energično

naglašavao riječi. Koliko god se sprijateljio s profesorom

Marcianom, ovaj mu nije ništa govorio o svojim radovima.

— Proučavam toplotni utjecaj sunca na neke životinjske i

biljne vrste. Znam da je Guaruja, što se tiče prozirnosti zraka,

najbogatija točka u Americi, zbog mnoštva grebena.

Ali je profesor Marciano lagao. Nije htio izložiti nijedan aspekt

svojih studija, jer nije priveo kraju svoja istraživanja. I zato je, za tih

dugih večernjih šetnja, on izrijetka govorio. Mister William osjećao

je naklonost prema starom profesoru — znanstvena istovjetnost

ujedinjuje raznorodne ljude. Znanost ujedinjuje i povezuje više

negoli umjetnost. Ali — povezuje mozgove.

Kadikad je, kad bijaše sam, profesor Marciano razmišljao o

ekscentričnosti Mister Williama. Rado ga je slušao kad govori. Ali

on jedva bijaše san jednog gmaza. Kao dehumanizirana znanost, taj

istraživač kukaca tražio je život izvan čovjeka. Gotovo je sav svoj

život utrošio na sabiranje gmazova. A što su gmazovi? Preci

čovjeka? Jesu li oni mogli, kako kazivaše, odrediti mutacije u našem

životu, određujući oblike i etape civilizacije?

Profesor Marciano nije poimao svijet engleskog prirodoslovca.

Ali nije imao hrabrosti da ga pobija i da raspravlja.

U drugim prilikama, zalazeći dublje u šumarke brda i

koračajući odmjerena koraka, mislio je otprilike ovako:

»Ako je znanost čovjekov proizvod, kako se čovjek može

odvojiti od čovjeka? Zašto? Čemu služi znanost ako nije u službi

svoga simboličnog tvorca, a to je čovječanstvo? Kako je moguće

stvorenju da se uzbuni protiv svoga tvorca?«

173

I upotpunjujući tok svoga umovanja, uzvikivaše:

»Osvetit ću Čovjeka radeći oko toga da se pojavi bolje

čovječanstvo. Uvjeren sam da treba povući spužvom preko prošlosti

da je potpuno izbrišemo. Znanost se okrenula protiv Čovjeka.

Najbolji dokaz, kad ne bi bilo drugih, jest Mister William.«

Često je profesor Marciano zaboravljao da on to samo namata

misli u sebi. Razgovor što ga je vodio u duhu rastao je, oživljavao, i

odjednom bi se profesor zatekao kako naglas razgovara sa sobom. I

tada bi, uplašen, zastao. Obazreo bi se uokolo kako bi se uvjerio da

ga nitko ne čuje. Ali nikog ne bijaše oko njega, nigdje ništa osim

mora u vječnu mlatanju i šume, gotovo nepomične, na kopnu.

*

Te tople noći za uštapa fizičar je nastavio svoju šetnju. Bio je

bez šešira, da bolje uživa u lahoru što je pirkao s mora. Mjesec s

juga prosipao bijelu svjetlost i srebrom optakao valove. U daljini se

nazirao poneki brod na nejasnom obzorju. Na sve pala

dostojanstvena tišina, i samo se čuo neprekidni huk vode.

Profesor Marciano zastao. Promatrao je okrugli mjesec, možda

htio s njime razgovarati. Jer kad mislimo, bježimo od zemaljskih

prilika i željeli bismo razgovarati s beskonačnim. A svjetlo je jedan

od dodirljivih oblika beskonačnoga. Kao stari pjesnik, profesor uzeo

razgovarati sa zvijezdom lutalicom. Neobično je vidjeti čovjeka gdje

razgovara s mjesecom, pred morem! Što mu je mogao reći? Je li se

htio izjadati? Kakve su misli previrale u njegovu mozgu? »Možda ti

znaš štogod?« pitao je, gledajući u visinu.

Mjesec je doista svjedok minulih vremena. Ali, kao idoli od

gline, nijem je i bešćutan. Ratovi i revolucije, radosti i boli, kamo

idu svi ti događaji i sve te sudbine što ih mjesec vidi? Možda on

doista zna, samo ne govori. Nije nikad govorio. Sjeća se dalekih

poetskih prizora iz tvoga djetinjstva, sjeća se svirke gitare s dvorišta,

kosa što je zviždukao na grani, zakutka uz potok što je žuborio u

tvom kraju, sitnica ljupkih i lijepih, ulomaka svijeta, srcu priraslih.

Bajka što ju je pripovijedala baka; ponoćno zborovanje vještica

na mračnim prekrižjima; šetnja poljima i promatranje nepoznata

divljeg cvijeća, večeri sljezove boje što se spuštahu kao milovanje;

razgovori poslije večere na čistim verandama; sanje prve mladosti,

snovi dragi, davno sanjani; obiteljski sastanci, bezazlene igre,

174

nedužne ljubavi... Gdje je sve to sada, gdje je ono što je mjesec

uvijek gledao?

Gdje je svijet naših tlapnja, gdje je strnište naših intimnih

želja? I štektanje strojnica s bojnih polja, i vapaji pobijeđenih i

zarobljenih, i hropci svih smrtnika, i plač svih onih što se rađaju, i

jadanje svih onih što umiru? Što je bilo od svega toga?

Misterij. Sve se rasplinulo, nestalo u zraku kao oblaci i kao

vika sretne djece? A noć prolazi. I dan prolazi. Sve prolazi. Ništa ne

ostaje. Ne možeš natrag dozvati minule dane i obnoviti krajolike što

bijahu okvir našim trenucima neizbrisivo urezanim u sjećanje.

Otvaraju se novi putovi, novi gradovi niču, nove rijeke teku novim

koritima, novi ljudi promiču cestama. Nova nas obzorja čekaju,

vječno nastajanje, neumitna budućnost. Na zemlji, na moru, u zraku,

elementi, iako održavaju vječne strukture, mijenjaju izgled. Sve biva

drukčije. A mjesec, sedefast kao hostija, isti je, neprolazan,

nepromjenljiv. I gledajući toliko toga, može li doista vidjeti i znati

sve? Profesor Marciano gledao ga i smatrao da mjesec ništa ne zna.

Noć se krilila, donosila svjež povjetarac s brda. Ali profesor još

nije nakanio da se odvrati od mora i da prekine razgovor s

mjesecom. Te noći imao je tajanstvene razgovore sa svojim blijedim

subesjednikom.

Naposljetku odluči da se vrati.

Kad se približio kući, vidje laboratorij osvijetljen. Što li je

sada? Ostavio je sve u redu, i nitko se ne bi usudio prodrijeti u sveti

prostor njegovih studija. Priđe polako, pogleda kroz otvor na

vratima i vidje čovjeka kako u vreću trpa istraživačku opremu i

sprave. Trenutak i odluka. Gurnu ključ u bravu i naglo uđe. Uljez se

skamenio, zapanjio.

— Što radiš ovdje?

— Ja... ja...

— Kradeš? Prokleti lopove...

— Oprostite mi! Oprostite! Imam petero djece, gladuju.

— Dosta, bijedniče! Htio si mi ukrasti najvrednije što imam.

Zašto nisi otišao da okradeš Engleza, Mister Williama?

— Oprostite! Smilujte se! — zavapio onaj i pao na koljena. —

Nemojte da me zatvore. Ovo mi je prva krađa. Bez posla sam već

nekoliko mjeseci, djeca mi gladuju, kći bolesna, pluća... Evo

potvrde.

I pokaza liječničku izjavu.

175

— Vidim... vidim... — zagunđa profesor. — . Ali ukrasti moje

sprave kojima kanim spasiti čovječanstvo, to je previše!

— Spasite onda mene — zajada čovjek — i meni je spas

potreban!

— Kakva je korist tebe spasiti? — povika profesor, ljutit. —

Zašto spasiti jednoga? Moram spasiti sve ili nikog! Zato i jesam

ovdje. Spasit ću čovječanstvo, i nitko više neće patiti.

Onda, nećete me u zatvor?

— Neću. Ali ti nikad neću oprostiti što si oštetio moju opremu.

I profesor Marciano otvori vreću i poče odande izvlačiti žice,

metalne ploče, retorte, dinamometre.

— Moje precizne sprave! — uzviknu, okrenuvši se uljezu. —

Umalo što nisam ostao bez njih! I to baš danas, kad sam završio sve

pokuse!

— Oprostite! Siromah sam i bijednik koga treba spasiti. Gladan

sam. Nisam znao da nešto izumljujete.

— Nešto! Više negoli nešto! Nisi ti kriv za ono što se događa

na svijetu, a nisi kriv ni što si gladan. Ti si samo lutka u

tajanstvenim rukama Slučaja. Odlazi sada i nikom ne kazuj što si

ovdje vidio.

Uljez krenu polako, pogrbljen, uplašena pogleda. Prije nego što

je izišao na vrata, čuo je profesorov glas:

— Čekaj, uzmi ovo.

I profesor mu stavi novčanicu u ruku.

— A sada — nastavi profesor — ako želiš okrasti beskorisna

čovjeka, idi Englezu koji skuplja gmazove. To je budala i vjeruje u

zmije i crve. A možda na mjesecu...

Završio je kao da govori samom sebi.

Lopov uze put pod noge i nestade u tami. Profesor sve opet

sredi, ugasi svjetlo, zatvori vrata i vrati se na žal. Mjesec, svijetao,

uspinjao se nebom.

Profesor ga gledao, prevrćući misli.

»Možda znadeš štogod. Ali ja zaista znam mnogo, mjeseče.

Znam više od tebe, jer živim, mislim i patim. Ti si ravnodušan,

hladan, leden, i samo si beskoristan stanovnik prostora. Beskoristan?

Više nego beskoristan: glup!«

I stari profesor nastavi šetnju, sve nešto mrseći i gunđajući.

Brundao je protiv mjeseca, izvora obmana i laži.

176

»Ti si bio onaj što je ulio nježnost u srce ratnika i odmanuo

filozofa. Navodiš na misli o ljepoti svijeta, a međuto, kao narkotik,

sve uspavljuješ. Ali mene nećeš obmanuti. Nisi drugo doli mrtva

zvijezda, nemaš svoga sjaja nego ga kradeš suncu. I ništa ne vidiš,

ništa ne znaš.«

Iako je bio vrlo zadovoljan što je uspio pokrenuti tajanstvenu

napravu, onaj svoj izvanredni stroj što je u svome ustrojstvu nosio

apsolutni i veliki simbol: spas čovječanstva — profesor Marciano i

dalje je gunđao.

Mjesec, okrugao i bijel, polako se uspinjao nebeskom plaveti.

Ali se nije smiješio kao u epilozima sentimentalnih romana.

177

21

PETA NEMAN APOKALIPSE

Dona Isabel uređivala vrt, sagnuta nad biljkama, kad stigoše

Luis Nobre i Branco.

— Dobar dan, dona Isabel — pozdravi Nobre.

— Dobar dan — odgovori ona, uspravljajući se.

— Je li profesor kod kuće?

— Jest, eno ga u laboratoriju. Idem da mu javim.

Malo zatim profesor Marciano pojavi se na vratima starog

spremišta, pretvorena u laboratorij.

— Izvolite, uđite — dočeka ih on. — Primio sam vaše pismo.

Nađoše se u prostoriji punoj neobičnih sprava, staklenih kugli,

različitih posuda, poluga i greda, električnih vodova, svega i

svačega. Sjedoše na klupice.

Profesor Marciano obrati se Brancu.

— Osjećajte se kao doma. Gospodin Nobre govorio mi je o

vama.

— Kako pokusi? — upita Brancov prijatelj.

— Gotovi su, sva sreća. Jučer sam uspio pokrenuti klip. Sve

sam dovršio. Kad je naprava proradila, otišao sam na obalu kao

opsjenjen. Osjećam veliku radost, jer znam da više neću ustuknuti.

Bliži se kraj. Ne možete pojmiti što znači vladati elementima,

uobličavati ih i krotiti, podvrgnuti ih svojoj volji. A međuto umalo

što me ne okradoše. Malo je trebalo pa da jedan lupež baci unazad

sve o čemu sani maštao. Ironija koincidencijâ.

Nobre obori pogled i ne reče više ništa. Ali su mu usne lako

podrhtavale. Branco pak živio u fantastičnim svjetovima i nije više

reagirao.

Profesor Marciano nastavi:

— Ali prije nego što vam opišem pojedinosti ovoga

jedinstvenog i neobjavljenog djela, želio bih da dođe i da bude

prisutan Mister William.

Profesor iziđe i viknu doni Isabeli, koja se vratila poslu u vrtu:

— Recite Mister Williamu da dođe ovamo. Stigli su moji

prijatelji. Potreban nam je ovdje.

178

A onda će Nobreu:

— Imate li vijesti od Lazinhe?

— Evo, šalje vam ovaj omot.

Marciano uze omot. Bijaše u njemu nekoliko časopisa i pismo.

Otvorio je omotnicu i uzeo čitati pismo. Pošto ga je pročitao,

progunđa, kao da govori za se:

— Ona baš ništa ne razumije! Tolike godine živimo zajedno, a

ostali smo kao dva stranca. Marta Lai utječe na nju. To je strašna

žena, sarkastična, ni u što ne vjeruje. Ali se moja žena sažalila na

nju...

Luis Nobre i Branco slušali, ne prekidajući.

— Ne mari. Uvijek sam bi sam, pa ću tako i nastaviti.

Uostalom, sada mi nitko i ne treba. Moja će osveta biti porazna,

uništavajuća.

Nakon malo vremena eto Engleza: uđe noseći gmaza ovijena

oko štapa.

Marciano ga predstavi njima i njih njemu. William izvadi lulu

iz usta i ljubazno pozdravi.

— Priđite bliže — pozva ih fizičar.

Njih trojica priđoše velikoj napravi, visokoj, četverokutnoj,

sličnoj sanduku; imala je željezne ručke i poluge, a sva bila

prebojena minijem. Sva trojica stala i gledala neobični predmet.

Profesor je ostao s druge strane, a posjetioci su dobro osjećali da će

sad vidjeti nešto iznenađujuće i tajanstveno. Što li je to fizičar

izumio? Što znači ta čudna naprava? Mister William u kutu ostavio

gmaza što ga je donio ovijena oko štapa.

— Treba da sve znate — reče Marciano. — Osjećam potrebu

da se povjerim, da vam objasnim ovaj svoj san, koji me ne ostavlja

već desetljeća. Sjednite. Idem da zatvorim vrata.

Nervozan, drhtavih ruku, profesor Marciano gurnu velika

drvena vrata, zatvori ih i zavrnu ključem u bravi, i još namaknu

prijevornicu. Zatim, kako je prostorija ostala u polumraku, priđe

zidu i pritiskom na puce upali svjetlo. Po njima se prosu turobna

svjetlost što je prolazila kroz mliječno staklo.

Mister William sjede na klupu. Nobre i Branco ostadoše gdje i

bijahu. Profesor se polako uputi prema napravi. Uprije pogled u

začuđene oči svojih posjetilaca i upita, onako iznebuha:

— Gospoda ne znaju da dolazi propast svijeta?

179

Mister William lecnu se i trže oči u fizičara, druga u tolikim

šetnjama.

— Objasnit ću — nastavi Marciano. — Jedan dio svijeta bit će

uskoro razoren. Astronomska predviđanja, kojima je mnogo

pridonijela Helmotzova teorija, tvrde i dokazuju da će zemlja

prevaljujući osamnaest kilometara u sekundi u pravcu zviježđa

Herkul, ući doskora, zbog veće privlačne snage sunca, u fazu vrenja,

koja će istrošiti sve pare što postoje u jonosferi, kromosferi i

stratosferi. S vremenom, što ga Helmotzovi učenici računaju na

četrdeset osam godina, petnaest mjeseci i dvanaest dana, ili bolje

dne 24. svibnja 1980, zemlja će se toliko približiti suncu i biti

izvrgnuta takvu toplinskom djelovanju da će jedan dio hemisfere

sasvim izgorjeti. Uginut će sve što je na površini zemlje. Obje

Amerike, Afrika i Evropa, ili pak Azija i Australija, bit će kontinenti

iste geografske dužine. Mišljenja se razlikuju. Učeni Kantz, komu

dugujemo otkriće zviježđa Albina, smatra da će Amerika, jedna i

druga, Evropa i Afrika, nalazeći se u istim paralelama, pretrpjeti

žestoke posljedice te pojave. S druge strane nalaze se Azija i

Australija. Pet kontinenata bit će tako izloženo atmosferskim

hirovima. Teško je predvidjeti koji će kontinenti biti izloženi.

Ognjeni poljubac bit će lagan, pa će rasti i nemilosrdno uništiti sve

na površini zemlje. Sve će uginuti: ljudi, životinje i biljke.

Mister William čvrsto držao lulu prstima. Zategnute mu crte na

licu pokazivahu kako s najvećom.pažnjom prati profesorovo

izlaganje. Nobre ostao nepomičan, a Branco se znojio koliko bijaše

uzbuđen.

A fizičar nastavio:

— Toga strašnog dana presahnut će svi potoci i nestat će sva

vegetacija. Gonjeno žeđu, mnoštvo će iz usahlih predjela prekriti

sve obale na drugoj hemisferi, određenoj da bude grob čovječanstvu

koje na njoj živi. U svojim praznim i gorućim skloništima ti će ljudi

doživjeti svoj posljednji dan. Koji će dio čovječanstva pasti žrtvom?

Australci ili Afrikanci? Ljudi iz Azije, sibirske horde ili civilizirano

pučanstvo Evrope? Svi će biti otjerani iz svojih domova i bježat će

na obale rijeka i oceana u plamenu. Lavovi, tigrovi, ptice, gmazovi

— sve će bježati pred žarkim dahom ognja. Ljudi i životinje,

gonjeni žeđu i zahvaćeni panikom, tvorit će karavane što će ići da se

napajaju na obalama rijeka i jezera.

Odjednom profesor Marciano zapade u žestinu.

180

— Bježati? Pobjeći? Kako? Što zna čovjek o svojoj kozmičkoj

sudbini? Koja će to krila avionska omogućiti bijeg? I kako će letjeti

kroz oblake od dima i tekućeg ognja koji rastapa i same gorske

stijene? I na tome užarenom tlu; u tome očaju i kaosu, dio

stigmatiziranog čovječanstva doživjet će svoj posljednji trenutak.

Zamislite apokaliptičnu kriku svih životinja i svih ljudi! Horde što

idu među plamenim stupovima pod užarenim bičem atmosfere.

Granitni vrhunci i kule od čelika tale se pod vatrenom kišom. Sve

će, da traži spasa, navrijeti na obale oceana i rijeka, kojima će gornji

slojevi uzavreti i u zažari se istezati u čudovišne oblike — nemani u

plamenu. Strašne eksplozije, savijaju se i tope čelični vijadukti,

neboderi u grču ruše se na zemlju. A nad svime vonj spaljena mesa,

usred mlijuna samrtnih hropaca. Šume osušene, izgorjele, gradovi

ognjem zahvaćeni, sve gori, sve plamti, nigdje živa bića, kontinenti

u pepeo pretvoreni!

Profesor Marciano nije više govorio, nego je žestoko vikao,

kao da doista pribiva posljednjim trenucima kažnjenog

čovječanstva. Istim žestokim glasom, ponesen svojom vizijom,

nastavi:

— Dok traju ti strašni sati, ljudi na drugoj hemisferi tražit će u

tehnici pomoć i obranu od žarkog daha što bije s neba. Imat ćemo,

poslije kataklizme, dva čovječanstva: jedno živo, drugo mrtvo. Kao

u prastaroj legendi o općem potopu, narodi koji prežive čut će iz

daljine orjavinu, kao da se ruši i propada kontinent.

Mister William ni da se pomakne. Kao da se okamenio na

klupi. I lula mu se ugasila među prstima. Nobre pažljivo slušao, ali

mu preko lica nije prešao ni trzaj.

Brancu bijaše kao da je sišao s uma.

Marciano se upro o stol, umoran, zadihan, ali je nastavio:

— Ponavlja se vječno vraćanje o kojemu je govorio Nietzsche.

Vraća se vrijeme prošlih epoha. Tko je razorio kontinent Mu? Tko je

uništio zemlju Lemuriju? Tko je razrušio Atlantidu? Tko je osušio

Saharu? Tko stvorio Indijski ocean? Zvijezde uskovitlane u

prostoru, to smo mi. Nismo drugo doli igračke nepoznatih sila.

Blaženi koji još možemo slušati i predviđati.

Nitko ni riječi da izusti. Stari je fizičar zastao da predahne,

disanje mu ubrzano.

— Kada mislite da će se dogoditi taj fenomen? — usmjeli se,

upol glasa, Mister William.

181

— Između 24. i 25. svibnja 1980. Toga dana nestat će ona

polutka koja bude bliža suncu. Lice kugle zemaljske što ga zahvati

ta poplava bit će iz temelja spaljeno. Tako je beznačajna razlika u

okretanju da nijedan astronom i nijedan aparat ne može precizno

odrediti koji će kontinenti biti zahvaćeni. Bilijunti djelić sekunde,

ovisan o magnetskim silama, odlučit će između Amerike i Evrope ili

Australije i Afrike.

Zastao je. Tišina. William, zbunjen, vidio je sada kakve su bile

tajne studije fizičarove i koliko su duboki njegovi zaključci.

Fizičar opet uze riječ:

— Već desetljeća razmišljam o tome i pratim sva otkrića što se

odnose na taj fenomen. Kao ljudsko biće, želim staviti znanost u

službu čovjeka, na svoj način, dakako, jer je došlo vrijeme njezina

otkupljenja. Posvetio sam svoj život tome snu. Pojedinačna

egzistencija ne zanima me. Nemam drugih ambicija ni drugih nada.

Samo me jedna misao vodi, jer je velika i lijepa: spasiti buduće

čovječanstvo.

I opet je predahnuo i proslijedio:

— Što znači jedan dio sadašnjih naroda, kad svemirski zakoni

osuđuju drugi? Nije li bolje žrtvovati sve, da bi čovjek budućnosti,

koji će nastati kao zelena klica iz hladnog pepela, mogao ostvariti

san o savršenom i sretnom čovječanstvu? Od trenutka kada sam se

uvjerio da je jedan dio čovječanstva osuđen, radio sam da bude

osuđen i drugi. Čini mi se apsurdnim dopustiti da neki narodi

prežive tragediju. Nema nikakve koristi ako ovo čovječanstvo

preživi. Održavat će se iste mane i nedostaci, iste zablude, iste

organizacije. A kad se sve iskorijeni, barem ćemo umrijeti u nadi da

će buduća bića, koja će se pojaviti pošto prođu milijuni. godina, biti

drukčija nego ova današnja.

Udahnuo je i potegao dalje:

— Poslije katastrofe, zemlja će se, u eliptičnom gibanju,

približiti orbiti Venere, planeta na kojem, prema svim razložnim

proračunima, žive evoluirani stanovnici, gotovo savršeno

čovječanstvo. To približenje pogodovat će prvoj manifestaciji života

na zemlji. San je smion, gospodo moja, ali me ništa neće zaustaviti

na putu k cilju. Naprava koju vidite bit će potopljena. Da dođe na

dno pomoći će joj dvije goleme čelične ploče. Izračunao sam gdje je

ocean najdublji. Morske struje održavat će u gotovo neprestanom

pokretanju ove lopate vitla što pripadaju velikom središnjem sifonu.

182

Sva trojica priđoše još bliže napravi. Marciano stade među

traverze i nastavi.

— Gledajte! Ove lopate, pokrećući se neprestano, stvarat će

toplinu, koja će malo-pomalo rastvarati atome vodika i kisika što

postoje u vodi. Taj kisik, tako oslobođen, izbijat će na površinu

oceanske mase i odatle u zrak. Predviđanja vele da će sunčana

toplina, kad se zemlja približi suncu, dopirati u zemljinu atmosferu.

A nikakvo se plinovito isparivanje sa zemlje neće više vraćati, kao

što se sada vraća, u obliku kiše. Sifon moje naprave funkcionirat će

na dnu oceana, neprekidno, dok god bude vode u gibanju. Kad se

Atlantik počne smanjivati, zbog sile teže i zbog okretanja zemlje,

golemo korito punit će se vodom iz drugih mora. I tako, dok izgara

ovaj ili onaj kontinent, vode na zemlji, toga strašnog dana 24.

svibnja 1980, neće više biti, i sve će tako propasti. Pokraj isušenih i

zapaljenih riječnih korita, ispražnjenih oceanskih dubina, s ognjenim

dahom koji će izmrviti svu kuglu zemaljsku, neće biti nikakve vlage

i, prema tome, nikakva znaka života. I tako nad mahnitim hodom

svih naroda, zbratimljenih barem u njihovu posljednjem času, sjat će

sunce u plamenu. Zemlja, sa svojim spaljenim kontinentima i

presahlim rijekama i morima, bit će samo ognjena kugla što se vrti u

svemiru.

*

Posjetioci zanijemjeli. Zaprepašteni, ne mogahu ni riječi

protisnuti: strašna bijaše vizija čovječanstva što je živo spaljeno na

globusu u plamenu. Nobre ne pokaza nikakvu kretnju, ne reče ništa.

Prije nego što su izišli, Marciano ih zamoli da njegovoj ženi

odnesu njegovu oporuku.

— Neću se vratiti sa svog puta. Ostat ću sa svojom napravom

na dnu oceana. Lazinha treba da još živi. Ona ništa ne shvaća. Ona

je kao zvijezda što sja, a ne zna zašto sja.

Nobre uze omotnicu.

— Zamolit ću Branca da joj večeras preda.

Mister William spremio lulu u džep. Zapanjen, tek je sada

shvatio tko je profesor Candido Marciano.

Brancu se stijesnilo oko srca, zamaglilo u mozgu. Smatrao je

sve to apsurdnim. U jednom trenu tišine, izlazeći na vrata

183

laboratorija, htjede nešto upitati profesora Marciana. Ali mu on ne

ostavi vremena, nego nadoveza:

— Vjerujem u buduće čovječanstvo. Poslije hekatombe Zemlja

će ući u orbitu Venere, a taj je planet najviše evoluirao u svoj

sunčevoj galaksiji. Kantz smatra da se naš globus nikad nije našao

tako blizu Veneri kao što će biti odmah poslije požara. To

približenje velikom i sjajnom planetu pogodovat će transmigraciji

života na Zemlju. Cvjetni pelud, ličinka, bilo kakav znak. Ova ili

ona čestica bit će klica budućega, sretnog čovječanstva.

Pozdraviše se i trojica posjetilaca. William, oborene glave,

zaboravivši svoga gmaza, uputi se kući. Nobre i Branco uđoše u

automobil koji ih čekaše. Vozili su se bez riječi, samo je more

šumilo u daljini.

*

»Gospoda ne znaju da dolazi propast svijeta?« — kako su se

usjekle u njegov mozak te tragične riječi! Svijet će propasti? Onda,

čemu sva ta muka i traganje? I tko su te druge ličnosti što su

tajanstveno iskrsle na njegovu putu? Zašto ga je Nobre uopće vodio

na sva ta mjesta, i zašto se sve uvija u tajne?

Onaj unutarnji glas, neobičan i zagonetan, opet mu je rekao:

»Ono što je ograničeno ne razumije ono što je neograničeno.«

Slušao je taj glas, ali se uzbunio: »Sve je ograničeno, sve ima kraj.

Neograničeno, beskonačno, samo je isprika za nerazumijevanje.«

Bile su to strašne riječi, naprosto su palile nešto u njegovoj nutrini.

Drugi glas (ili možda isti?) govorio: »Samo nesvjesnost može

prisvajati beskonačnost.« A sada još riječi profesora Marciana, koji

tvrdi da dolazi smak svijeta!

Kako je strašno sve to! U njegovu smušenom duhu uskovitlali

se mnogi pojmovi — Bitak, Nebitak, Ja, Ne-ja, Svijest, Nesvjesnost,

Ništa, Sve, Relativno, Apsolutno...

Oh, varljivi i beskrajni putovi Obmane i Tlapnje! Tamne,

sumorne staze što naše korake vode u daleke celebralne pravce,

gdje, u zanosu čula, utapamo svoju kukavnost, vjerujući da

otkrivamo Svemir!

Slike se nizale susljedice u njegovu duhu. Sad se javljalo

obzorje s putovima kojima je prošla njegova misao, sad gladna djeca

iz sirotišta što gutaju ostatke kruha, darovane u susjednoj kući. I što

184

su ta djeca skrivila? I što imaju zajedničko s našim monolozima i

mozganjima o Bitku i Nebitku? I sušičavci što ih je vidio u nekom

skloništu, gdje su ih prihvatili tek pošto bijaše očita njihova tjelesna

bijeda...

Tko je stvorio Najvišu svijest, Vrhovnu spoznaju? I što ona čini

pred napuštenom djecom, gladnom i prozeblom?

I što je, čemu služi, što kaže, što znači razgovor što ga vodi Sve

i Ništa, kad je svijet prepun ljudi što pate i kad tisuće srdaca plaču

zbog prilika stvarnosti, gdje nema mjesta Poeziji Priviđenja, kojom

filozofi ukrašavaju svoje meditacije i pjesnici svoje lijepe fraze?

Uhvatio se rukama za glavu. Osjećao je da veliki rnartirij

prelazi granice njegova mentalnog otpora.

Onaj mračni hodnik dužio se sve više kao vodoravna cijev

tame. »Čovječanstvo se dijeli na dva dijela: onaj što se hrani svaki

dan i onaj što ne ruča i ne večera.« Pjegavi lik Marte Lai iskrsavao

iz tame njegove misli. I smijao se taj lik, podrugljivo, zajedljivo. »Ja

sam životinja, ali znam da se nikad ništa neće promijeniti« — u

duhu mu ponavljao grleni glas Garcijin.

A hodnik Sumnje istezao se dalje, prozori se množili i glasovi

rasli u njegovu bunilu, miješali se i prepletali, i sve prekrivali, kao

da je udarila tuča iz oblakâ.

I onda došao Nobre da mu kaže kako su ljudi izvještačeni i

kako, da bismo se spasili, moramo stvoriti pluralnog čovjeka. Zatim

poznanstvo s tajanstvenom. Kraljicom iz Hrama. Vidio je

psihoskop, imao rukavice i naočari. Promatrao je tisuću aspekata

ovog života koji, kako reče prijatelj, nije uspio naći svoj pravi put.

Magla, tama. Sve sama tama.

Otvorio je oči, uzdigao pogled k nebu, ali onaj oštri glas u

nutrini zapišta: »Ograničeno ne razumije neograničeno.« Gorke li

sudbine misli koja pita!

Auto promicao cestom, a Nobre šutio. Koja bi formula bila

najpodesnija da bi se živjelo kao što drveće živi? Ali onaj glas (ah,

strašna li glasa!) kazivaše: »Ne misli. Uništi se. Razori se. Samo u

nesvjesnosti postoji mir.«

Oborio je glavu, poslušno. Ali drugi glas (kakve li se to sablasti

kriju u njegovu duhu?) provali i reče: »Samo kukavelji znaju

šutjeti.«

185

Kukavelji? Što su oni? Tko su oni? Iz tamnog hodnika njegove

sumnje, u kojemu su tisuće prozora, otvorio se jedan prozor, da

propusti drugi glas: »Kukavelji su oni koji bježe od Istine.«

Na to se naglo otvori drugi prozor: »A što je Istina? Rastvori se

potom i treći: »Uvijek postoji druga Istina, tamo dalje.«

Bože, kakva li bunila! A prozori se otvarali i zatvarali, i glasovi

vikali!

Lud? Je li poludio? Sjetio se Electra i Napoleona. Što je učinio

da mu tako biva? Ne, neće biti ludilo. Ludi ne znaju da su ludi.

Naprotiv, smatraju druge ludima. Nije li on živio s drugu stranu

ludila? Onaj Nobreov odgovor, kad je Branco upitao je li Electro

lud, možda bijaše odlučujući. Nobre je rekao: »Ovisi o kutu iz

kojega gledamo.«

Onda, ludilo ne postoji. Ovisi o kutu iz kojega gledamo. Ili

ludilo ne postoji, ili su svi ludi. Jedan se prozor žestoko otvori, i glas

se razliježe: »Ludilo je individualna Istina!«

Zastao je s mišlju u onome fantastičnom hodniku što se otvara

kao udolina u njegovoj mašti. Borba je nikla u traženju Istine.

Vjerovao je u Luisa Nobrea, koji je rekao da je shvatio Život. A

nakon tolike agonije i nakon tolikog puta — što je, naposljetku,

Život? Hodnik se sada protegao zavojito, udario u spiralu, u vrtlog,

kao ciklon, a prozori se bijesno otvarali i zatvarali.

Živjeti na milost i nemilost nepoznatih fenomena, izvrgnut hiru

tajanstvenih sila. Zašto? Ne bi li onda bilo bolje i ne pitati ništa?

Ideja izgarala pred takvim traganjima, a njegov duh, tako umoran,

trpio kao što trpi fiziolog koji se uzalud upinjao da prodre u

dinamiku kromosomâ.

Svrnuo je misao na Nobrea. Taj je doista Slučaj ili pak Demon.

Smatrao ga je nestvarnim, uzimao ga kao nešto što je izvan

redovitoga ljudskog, jer se, kao njegova sjena, nalazio svagdje, bio

svuda prisutan, znao sve. Ali kako može Slučaj (ili Demon) biti

čovjek? Je li to doista zakoračio u ludilo? Nije li sve ipak obmana,

tlapnja, san? San? Što je san? Pitati, to znači razarati. Što je ljubav?

Što je znanost? Što je bogatstvo? Samo riječi? Teoretska i

gramatička značenja, efemerni simboli — ili pak postoje u

stvarnosti, u nama ili izvan nas: Ako postoje, zašto onda pitamo?

Kum Iorio nije ništa pitao i bio je sretan, kao ona krotka ovca

Leopardijeva u slatkoj i mirnoj sjeni maslina.

186

Ne pitati, ne znati, ne željeti. Buddha je propovijedao Nirvanu,

odvajanje, odricanje, nebitak. Govorio je da je u odricanju najveća

sreća. Ničega se hvatati, ne voljeti ništa, ništa ne htjeti, odreći se

svega. Onda, uništiti se? A kad bismo se svi svega odrekli i uništili

se, kako naučavaju Buddhini učenici, što bi bilo od Života i od

Svijeta?

Žignu ga nešto u glavi, ubode kao užarenom iglom. Prozori se

otvarali i zatvarali gromotno. Hodnik Sumnje penjao se zavojito, u

spiralu. Brancu bijaše kao da će pasti u nesvijest. Otvorio je oči, od

straha, kao jednom prije, pošto je vidio pokusnu lubanju.

Auto odmicao, gutao cestu...

187

22

VOLITE SE!

Vratio se iz Guaruje uzavrele glave. Horizonti što ih je uspio

vidjeti — a omogućio mu je to Nobre — bili su široki i puni

iznenađenja. I nije mu više bilo strašno, kao u početku, pred tim

neobičnostima. Duh mu se prilagodio prilikama, vođen spretnom

rukom prijateljevom, kao zlatni listić pod rukom zlatarevom.

Osjećao se u drugom svijetu, u kojem bića i stvari bijahu jedva

vanjski aspekti nepoznatih tokova i potmulih pravaca, kao

podzemne žile i korita kojima teku skrivene vode. Kamo kreće

čovječanstvo? Tko će pobijediti u borbi? Kraljica (gdje li je?), koja

mu je dala rukavice i naočari da bi mogao vidjeti i shvatiti ono što je

s onu stranu svih prividnosti i svake vanjštine? Profesor Stonel, koji

ubija čoveka da bi iz njega izbio najvišu energiju? Profesor

Marciano, koji hoće da uništi bića koja izmaknu kozmičkoj

katastrofi? Doktor Carrab, koji stvara ljudske jedinke oslobođene

boli? Electro, uvodeći privremenu monetu, ili Faraon Junior, s

plamenim krivašem, mačem Džingis-kanovim, nakan da zavlada:

Azijom i svijetom? Hoće li možda pobijediti Luis Nobre, koji o sebi

veli da je Slučaj i koji stvara splet bolne tragedije i javlja se svuda

kao mučna prisutnost?

Sjeti se kuma Iorija Vala, davne oaze svojih mirnih nedjelja.

Ali ga Iorio nije više privlačio... U Brancu je otupjelo bezazleno

opažanje stvari, prostodušno primanje dojmova. Nije više bio onaj

kontemplativni, nego uznemireni i mučeni čovjek, jer je ćutio i vidio

tako različite aspekte kao da je trpio mučen sintonizacijom tuđih

boli i želja. Od mirna jezera postao je uzburkan ocean.

Na rastanku Nobre mu reče:

— Nemoj zaboraviti da doni Lazinhi odneseš oporuku.

Ali glas prijateljev bijaše drugačiji. Prigušen, dalek. Branco se

iznenadi. Što se događa? Pogleda ga i vidje da je Nobre još bljeđi,

lice mu kao opalna maska, na čelu se urezale dvije duboke brazde,

glava se priklanjala kao da je na njoj velik, nevidljiv teret.

Branco protrnu, uplašen. Taj čovjek (doista čovjek?) bijaše mu

potrebniji negoli zrak i svjetlo. Bio je više od njegova života. Bio je

188

Istina. Istina, da. Bijaše čovjek koji je sve znao i sve razlagao.

Koliko je trebalo dok ga je našao! I kako je moguće da sad izgubi

ono što bi se moglo nazvati najvišom mudrosti? Izvukao se

njegovom pomoći iz mnogih raskršća, nedohoda i kolebanja.

Navikao se da ga vidi i čuje. Njegov glas, sad miran i pun, sad opet

bolan i tužan, činio mu se kao glas proročki. Na meandrima svoga

duha, u nagomilanim uspomenama, sjećao se drugog proroka što je

došao na svijet da spasi bića odvraćajući ih od zablude i poroka.

Nije li to, u biti, ono čemu je Nobre težio kad je tvrdio da su ljudi

izvještačeni i da su ih nepoznate sile skrenule s njihova pravog puta?

Je li Nobre prorok što se prikazao kao Slučaj da bi ga uputio kamo

treba? Tko će znati! A ako nije Slučaj, tko je onda? Što želi

tajanstveno biće koje ga stavlja pred tolika pitanja?

Branco je tražio odgovore kojih nije nalazio.

Pozdraviše se. Prijatelj mu reče zbogom — pozdrav kratak,

jezgrovit — ali ga ne pogleda. Branco ostao čudeći se. Gledao je

kako se udaljuje i nestaje u gomili ono što bijaše sve u njegovu

životu.

Tek kad je lik Luisa Nobrea sasvim iščezao, sjeti se dužnosti te

odluči potražiti donu Lazinhu i predati joj muževu oporuku. Bijaše

gotovo vrijeme ručka. Htio se osloboditi obveze, izvršiti taj poslić,

kako bi mogao nesmetanije upraviti misli na čudnovate događaje

kojima je bio svjedokom: naprosto nije znao kako će se sve to

završiti.

Krenuo je na Aveniju magnolijâ, gdje ga je dona Lazinha

primila u strašnome onom salonu zaustavljenih stvari.

— Kako je moj muž?

— Dobro. Šalje vam oporuku.

— Oporuku?

— Da. Profesor veli da bi mogao poginuti u svojim

eksperimentima.

Dona Lazinha zatvori vrata.

— Znači, vi znate što će biti?

Radoznala, sjede pokraj Antonija Branca.

— Po prilici.

— Vidite, znam da su moga muža ponijele uzvišene misli, ali

put kojim je udario, nakon našeg braka, čini mi se, nije onaj pravi.

— Vi, gospođo, sve znate? — upita Branco, uplašen.

189

— Gotovo sve. Znam da je Marciano nakanio promijeniti lice

svijeta, nije li tako?

— Tako nekako...

— Odavna ga drži ta opsjednutost. Nije htio da me čuje.

Zagnao se u knjige, u fizička istraživanja... Uvijek je govorio da će

spasiti čovjeka. Zašto? Tako je lako spasiti nas. Dovoljno bi bilo da

se volimo. Ljubav otkupljuje čovječanstvo. Jer samo ona uzdiže i

stvara. Vidite, čak je i Marta Lai, koja je nepopravljiva sumnjalica,

počela svraćati misli na drugo, otkad je s Marcianom i Luisom

Nobreom. Da, zaista, poznajete li dobro Luisa Nobrea?

Branco se trže.

— Malo — odgovori bojažljivo.

— Često dolazi ovamo i dugo razgovara s Martom Lai. Ali se

ne razumiju njih dvoje. Marta Lai mnogo je patila u životu. Zato je

postala onako nepovjerljiva i buntovna. A nevjerica je najgore zlo

koje nagriza ljudsko srce. Primila sam ju jer je mnogo žalim.

Branco nije govorio. Doimala ga se ta fina i otmjena

aristokratkinja što govori o ljubavi.

— Sve što izlazi iz ruku čovječjih umire i propada ako u sebi

ne nosi iskru nečega uzvišenog, nečega vanzemaljskog.

Zastala je časak pa nastavila:

— Svima nam je potrebna duhovna ljubav, moralna utjeha. Naš

boravak na ovom svijetu prolazan je i kratak. Što bismo na tome

prolazu kad ne bismo tražili mjesto u vječnosti? Što znače sve ove

borbe i strasti kad ne bismo imali mirnu savjest i utješnu pouzdanost

da smo pomagali bližnjemu? Materijalne vrijednosti tako su

krhke...! Nebo je plaća za našu borbu i nagrada za naše muke.

Ljubiti bližnjega. Evanđeoska je riječ zaboravljena. Zbog

materijalističkog i brutalnog vala što preplavljuje svijet, živimo u

neprestanoj tragediji.

Dona Lazinha pokroči nekoliko koraka salonom (onim

salonom tako strašno zaustavljenim).

— Nemojte intelektualizirati svoj život, za ime Božje! Misao je

otrov koji truje i razara najljepše cvijeće u ljudskom srcu. Sjetite se

svih mučenika u kutovima zemlje. U tužnim bolnicama, u nijemim

zatvorima, u sumornim popravilištima, u zapuštenim skloništima, u

bijednim sirotištima, svuda drhte, stradaju i pate tisuće sudbina,

nevinih žrtava, što plaćaju svoj teški danak boli. Kako možemo

ostajati ravnodušni pred dramom sviju onih što pate? Čak se i u

190

palače zavlači nevidljiva slabost Tjeskobe. Za zastorima od baršuna,

pokraj škrinjica s draguljima, prazna srca plaču za ljubavlju koje

nema. Uzvišeni osjećaji ne počivaju na zemaljskim dobrima,

bogatstvo nije čovjeku spas, društveni položaj nije otkupljenje. Ne!

Pokročila je dva-tri koraka i proslijedila:

— Sve su to samo privremene vrijednosti, i nisu dovoljne da

ispune veliki, neizmjerni duhovni život što ga nosimo u sebi i što je

kadikad uspavan u nama. Ljudskom biću treba mira i jednostavnosti

da bude dostojno Prirode koja ga okružuje. Ono materijalno uvijek

skreće naše pravce. Jurimo za varkama zlata, za obmanama, a

zaboravljamo svijet ljepote, radosti i prostodušnosti što ga nosimo i

ne znajući. Uđimo u taj svijet, volimo se, probudimo ono što spava!

Čemu istraživanja ako ona dušu uništavaju? Što vrijedi pitati i tražiti

uzrok beskonačnoga ako ne shvaćamo i ne osjećamo što je u srcu

našega bližnjega? Luis Nobre zatrovao je moga muža, zatrovao

Martu Lai, a sada i vas truje. Luis Nobre, to je zloduh.

Dona Lazinha preobražavala se dok je govorila. Potaknuta

svojim čuvstvima, bijaše sva ozarena, kao da joj se vijenac svjetla

ovi oko glave.

— Što vrijedi pitati i tragati — nastavi — čemu dokučivati

beskonačno, čemu preobražavati svijet, prodirati u molekule

materije, rušiti planine, probijati nove putove, proučavati sastav

tkiva, stvarati intelektualne formule, pisati političke katekizme i

traktate, kad ne poznajemo svoje porive i ne razlikujemo ni

najosnovnije stvarnosti svoga života? Kakva je radost slijediti

putanje zvijezda, razmrsivati tajne beskraja, kad naša savjest ostaje

zatvorena i ništa ne poduzimamo da je probudimo?

Branco nije skidao očiju sa žene profesora Marciana.

— Zar nije tako? — upita ona. — Govorite, recite štogod, zašto

samo šutite. Što vi znate o svome životu? A vaš duh hoće da

umakne svome unutarnjem svijetu, koji je tako bogat i neizmjeran,

te ide u bezglavost, u beskorisnost, da razgovara s mrtvim

zvijezdama što se automatski kreću prostorom! Zar ne vidite da je

moj muž izvan stvarnosti, opsjednut idejom cerebralne naravi, bez

ikakva dodira s apsolutnim imperativima života? Nije li takav, samo

na drugom području, i Mister William, zoolog aristokrat koji traga

za gmazovima? Dokle je došao i na što je pao ljudski stvor! Kakva

nas je golema kazna stigla! Inteligentni ljudi, gonjeni nekakvom

191

đavolskom silom, traže Istinu izvan čovjeka. Smatrate li da je to

moguće?

Suspregla je glas na trenutak, a onda će, kao zaključujući,

odmjereno i polako:

— Čovjek je velika istina.

Branco slušao, uzbuđen. Uvjerljiva bijaše riječ te žene, Ali se u

njegovoj nutrini, uz podrugljiv smijeh, čuše riječi Luisa Nobrea:

»Nikad kao danas nije Istina imala toliko gospodara; a ipak nije

nikad bila tako odsutna!«

Bijaše to sudar dviju hemisfera, strašna borba što od nekog

vremena neprestano muči njegov duh. Kako li je umorna njegova

duša! Načas je zaklopio oči, kao da želi srediti događaje svojih

burnih dana.

Dona Lazinha opet sjela, sučelice njemu, kao da od njega

očekuje kakav znak u potvrdu svega onoga što je rekla. Ali, nije li

onaj govor, u općim crtama, bio sličan parabolama Luisa Nobrea?

Žena profesora Marciana — zna li ona možda Kraljicu, Hram,

Stonela, Electra? Ili se on vara? Htjede pitati, ali ga zadrža strah.

Usmjeliti se na bilo kakvo pitanje, značilo bi otkriti svu onu dramu,

a Luis Nobre i nije ga ovlastio. Intuicija mu ipak kazivaše da dona

Lazinha prolazi (ili je već prošla)? istim stazama kojima je i on

prošao. Njezin govor bijaše gotovo govor upućene.

Branco se sjeti rukavica i naočari. Imao je dojam da dona

Lazinha, toliko pluralizirana, nosi čudesne rukavice. Dobro pogleda

njezine ruke, ali ne vidje ništa. Pogleda joj oči. Trže se: imala je

naočari. Jesu li možda Kraljičine?

— Jeste li, gospođo, kratkovidni? — upita, upinjući se.

Dona Lazinha nije odmah odgovorila, i Branco se sjeti da je

pitanje nezgodno i nepromišljeno. Što li je ona mislila?

— Ne, samo su mi oči umorne. Poodavno nosim naočari.

— Oprostite mi zbog ovoga neumjesnog pitanja. Ali ste još

mladi da biste nosili naočari.

Htio je pitanje nekako okrenuti da makne svaku sumnju, ali mu

unutarnji predosjećaj kazivaše da su ono ipak čudesne naočari. Kako

bi itko mogao tako razumijevati život, i tako ga dočekivati, ako nije

jedan od upućenih? A ako je obmana? Možda. U svijetu u kojem je

živio sve bijaše moguće. Ostao je u nedoumici. Htio je znati, ali je

bilo teško ući u te pojedinosti.

192

— Oprostite, dona Lazinha: kada ste posljednji put vidjeli

gospodina Luisa Nobrea?

— Pa, prije nego što ste išli u Guaruju. Baš mi je maloprije

telefonirao da će večeras doći ovamo.

Branco suspreže kretnju iznenađenja. Zašto je onda Luis Nobre

od njega tražio da preda oporuku doni Lazinhi kad i sam namjerava

večeras ovamo? Ostade uporan:

— Dugo poznajete Luisa Nobrea. Jeste li ikad čuli da govori o

nekom hramu?

— Hramu? — uzviknu ona, smiješeći se. — Zašto to pitate?

Branco se zbuni. Imao je dojam da dona Lazinha zna sve, samo

nastoji prikriti. Nisu li čudni koraci Luisa Nobrea? Bojeći se da

otkrije što zna, što je vidio i naučio, za tih nevjerojatnih sati, odluči

posjetiti prijatelja, da traži objašnjenja, pogotovu o tome dodiru s

donom Lazinhom kojemu nije uspijevao dokučiti skrivene razloge.

Sva znanja što ih je sabrao bijahu upravljena u svrhe unaprijed

određene, Dona Lazinha svakako je jedna među njima. Ali koja?

— Žao mi je, ali moram ići — reče ustajući.

— Hoćete li doći večeras, s Luisom Nobreom?

— Možda.

Brzo se pozdravi te iziđe. Izišao je žurno. Luis Nobre treba da

mu objasni. Guaruja nije bila krajna točka. Bit će prije da je početak,

jer iskrsavaju nove tajne. Ušao je u autobus i otišao u hotel. Kad je

htio u dizalo, momak, koji ga je poznavao, reče mu:

— Nema gospodina Nobrea. Preselio se.

— Preselio? — ponovi, drhteći.

— Da. Došao je iz Guaruje, platio račun i odnio kovčeg.

— A kamo?

— Ne znam, gospodine. Pitajte upravitelja.

I Branco ode upravitelju.

— Ne mogu vam pomoći. Gospodin Nobre nije ništa rekao.

Platio je račun i otišao.

Branco zahvali, više kretnjom negoli glasom, i krenu na ulicu.

Zastao je kraj ulaza u zgradu, na onome istom mjestu gdje ga je

Faraon pozvao na veliku pustolovinu. Osjećao je strašnu prazninu u

sebi. Kao da je ostao bez uporišta. Uputio se prema trgu, ali mu

bijaše kao da se pločnici pod njim ljuljaju. Glava kao badanj, umor

presvojio. Žile kucale, samo što ne iskoče. Ljudski organizam ne

može se oprijeti tolikom pritisku i naporu. Kad je mislio da će naći

193

mir i počinuti, pošto je izbio na tolike horizonte — kako li je život

zanimljiv, pun iznenađenja i tragike! — evo mu se činilo da je pao u

zasjedu, u jednu od onih klopki u koje se hvataju zvijeri. Duša mu se

nasumorila, osjećao se sputanim, nemoćnim.

Tumarajući tako, sjeti se doktora Palissea, novinara koji ge je

upoznao s Luisom Nobreom. Krenu k njemu doma, u prilično

udaljen dio grada.

— Jeste li vidjeli Luisa Nobrea?

— Nisam. Već je dosta što ga ne viđam.

— Nestao je.

— Nestao?

— Da. I nije ostavio traga. U hotelu ništa o njemu ne znaju.

Gdje bih se mogao propitati?

Doktor Palisse malko se zamisli.

— Teško je. Ne mogu se ni sjetiti gdje sam se upoznao s njime.

— Ali vi ste me upoznali s njim! Sjetite se! — Ah, da, sjećam

se sada. Stečajevi u Santosu. Čekajte... čekajte... Upoznali smo se

kod liječnika... jest, kod doktora Soaresa, koji se sada zanima za

rudnike boksita. Bili su prijatelji.

— A gdje stanuje doktor Soares?

— Ovdje u blizini. A zašto?

— Tražim li previše ako vas zamolim da me otpratite donde?

— Ne nikako. Hajdemo.

Doktor Soares bijaše internist, ali se posvetio eksploataciji

rudnika boksita, mangana i željeza.

— Medicina je već imala svoj sjaj i slavu — objašnjavao je

Antoniju Brancu, koji je sav strepio od nestrpljenja da čuje štogod o

Luisu Nobreu.

Ne mareći za posjetiočev nemir, doktor Soares bezbrižno

nastavljao:

— Ali je sada gotovo, udaramo putem socijalizma, a liječnici

će biti prve žrtve. Zar ne vidite kolike se bolnice otvaraju? A isto je

toliko bolesnika koji ne traže privatne ordinacije. Bolesničke i

penzione blagajne, ustanove, zadruge... Teško nama, prijatelji, teško

liječnicima!

— Slušajte, doktore Soares — prekide ga Palisse. — Došli smo

da nam kažete ako što znate o Luisu Nobreu.

— O Luisu Nobreu? — ponovi doktor Soares. — To je čovjek

pun samilosti prema tuđim nevoljama. Uvijek dolazi ovamo da

194

priskočim u pomoć kakvu nevoljniku, bijedniku ili ubogaru. Nikad

nisam vidio nikoga da se toliko bavi drugima. Ali što je s Luisom

Nobreom? Je li umro?

Branco uze riječ.

— Nije, nego ga tražim, moram žurno govoriti s njime, a u

hotelu mi rekoše da se preselio. Znate li možda njegovu adresu ili

mjesto gdje bih ga mogao naći?

Doktor Soares zastade, očiju uprtih u pod, kao da kopka u

sjećanju.

Mogu pogledati. U Bolnici milosrđa trebalo bi da znaju.

Telefonirat ću.

Branco i Palisse sjedoše, dok je doktor Soares telefonirao u

pokrajnoj prostoriji.

— Halo! — odjeknu njegov glas. — Ovdje doktor Soares.

Pitajte one u službi imaju li adresu Luisa Nobrea, onoga mog

prijatelja što uvijek dovodi bolesnike u bolnIcu.

Nastala je časak tišina, a onda se opet čuo doktorov glas:

— Kako? Ne znaju? Ah, da, hotel Central, na Avenidi. Vrlo

dobro. Hvala.

Doktor Soares vrati se k njima.

— Jeste li čuli? Stanuje u hotelu Centralu, na Avenidi.

Branco se sledio. Pokušaj je dakle bio uzaludan.

— Što? Zar niste zadovoljni?

— Oh, vrlo sam vam zahvalan na pažnji, ali od obavijesti

nikakva korist — reče Branco. — Luis Nobre ne stanuje više u

onom hotelu.

— Eh, da — nastavi doktor Soares. — Tih čovjek. Nije iz Rija,

je li tako? I zanimljiv. Oni iz Rija brbljavi su i veseli. Klima,

prijatelji, klima. Rio, eh, najljepši i najtopliji kutak svijeta... Plaže,

žene, igre, more... more... Kad završim s rudnikom u San Leopoldu,

nastanit ću se u Riju i ondje trošiti što mi imetak donosi. Život je

ugodan i zanimljiv samo u gradu na moru. Čekajte, popit ćemo

kavu.

— Ne, ne treba — upade Branco. — Žuri nam se.

— Oh, kava uvijek dobro dolazi, i u žurbi.

I u tim riječima ode u unutrašnjost kuće, — Onda, kakvim vam

se čini doktor Soares? — upita Palisse upol glasa.

— Zanimljiv. Čovjek-drvo — odgovori Branco jednakim

glasom.

195

— Čovjek-drvo? Kako?

— Pa tako, živi ne znajući da živi.

— Zbilja, zgodan izraz. Od koga je?

— Od čovjeka koji zna sve, a zna i to zašto su neki ljudi kao

drveće i zašto je neko drveće poput ljudi.

I oči mu potražiše u prostoru lik Luisa Nobrea.

Uto se vrati doktor Soares.

— Čujte prijatelji — reče ulazeći — ne možete zamisliti kako

je divno vaditi zlato. Jednog smo dana ja i moj stari znanac,

inženjer, zašli duboko u šumski kraj. Na obali nekog potoka kod San

Leopolda — auto je baš ugodno zujao — opazih nešto čudno, nešto

što dotad nisam vidio. Zastadosmo. Kleknuh na pijesak, segnuh

rukama duboko u vodu te izvukoh pregršt šljunka. Ali nije bio

šljunak, ne, nego zlato! I uložih u to sav imetak. Kad završim

eksploataciju, ostavit ću sve te gluposti. Otići ću u Rio, da uživam

život... Ali čekajte, odmah ću natočiti kavu.

Branco je htio pobjeći, tražiti Luisa Nobrea, iznijeti mu svoje

strepnje, tražiti da sve konačno objasni. Što se njega tiče zlato

doktora Soaresa! Što je zlato? Sjetio se Electra. (Vadimo zlato iz

zemlje, a zatim to isto zlato, kovano, zaokruženo i baždareno,

stavljamo pod zemlju, u čvrste trezore. I ono, tako nevidljivo i

beskorisno, vlada svijetom!) Gdje je sada Luis Nobre?

Doktor Soares opet se pojavi, noseći pladanj od bijele kovine i

na njemu plave zdjelice.

— Kava je uvijek kava!

Branco se pribra. Zatomi nemir u sebi te uze kavu hineći

smirenost. Palisse pohvali dragocjeni napitak.

— Izvrsno pripremate kavu.

— Oh, neženja koji ne zna prirediti kavu bolje da umre... —

dočeka doktor Soares, smiješeći se.

— Sjećate li se, doktore — upita Branco — gdje ste se

upoznali s Luisom Nobreom?

Doktor Soares spusti zdjelicu na tanjurić i napol zažmiri.

— Sjećam se... sjećam... Da, bilo je to u predvorju neke

bolnice, slučaj je htio...

»Slučaj...« ponovi u sebi Antonio Branco.

»Slučaj... Slučaj...« Riječ mu zvonila u ušima. Onda, on je

doista bio Slučaj.

196

— Čemu toliki interes? — upita. Palisse, mirno srčući kavu. —

Je li posrijedi što neugodno?

— Gore! Još gore! Ne mogu vam sada o tome govoriti.

Objasnit ću jednom.

Iziđoše. Branco se na ulici pozdravi s doktorom Palisseom.

— Lijepa vam hvala. Valja mi dalje. Moram naći Luisa

Nobrea.

Krenuo je sam, išao pločnicima, u onome gibljivom i

rastezljivom svijetu u kojemu se stvarnost i tlapnje miješaju u

neprestanu rađanju i umiranju. Lutao je ulicama, kao da je pod

opojnim utjecajem kakva narkotika. Samo ga dona Lazinha može

spasiti. Rekla je da će je Luis Nobre posjetiti uvečer. Bazao je

naokolo kao u snu i samo je čekao večer.

Kad su ptice počele tražiti gnijezda na vrhovima stabala i kad

su prodavači novina izvikivali posljednja izdanja, a guste sjene

ispraćale zalaz, ušao je u taksi i rekao vozaču:

— Avenija magnolijâ.

Stigao je. Ali kuća s jarkim zaslonima bijaše u tami. Pozvoni.

»Samo ljubav spašava čovjeka...« »Svijet se dijeli na one koji ručaju

i one koji ne ručaju...« Te su mu rečenice odjekivale u ušima,

glasom done Lazinhe i Marte Lai. Pozvoni opet. Nitko ne dolazi da

otvori. Nema ni sobarice, s glavom u bijelu kao sladoled. Počeka. I

opet ništa. Kad je namjerio da ode, auto se zaustavi uz pločnik.

Bijaše dona Lazinha.

— Dobra večer.

— Dobra večer — uzvrati Branco, uzdahnuvši olakšano.

— Ne znate što se dogodilo? — reče dona Lazinha, ojađena.

— Ne znam.

— Gospodin Luis Nobre pobjegao je s Martom Lai.

— Pobjegao s Martom Lai?

— Da, upravo dolazim od njezine majke. Ostavila je kratku

obavijest da ide živjeti s Luisom Nobreom.

— Živjeti s Luisom Nobrenm?

— Tako je, ljubav je tajanstvena — mudro će ona.

— Vjerujete li, gospođo, da je posrijedi ljubav?

— Ne može biti ništa drugo.

Branco, iako bijaše zbunjen i utučen, vidio je sve jasno. Luis

Nobre uspio je uvesti Martu Lai u svoje duboke tajne. Onda, dona

197

Lazinha nije u toku događajâ? Bijaše mu neshvatljiv današnji

razgovor s njome. Htjede se uvjeriti:

— Dona Lazinha, kažite mi, molim vas, jesu li od Kraljice te

naočari što ih nosite?

— Kraljice? — ponovi ona u čudu. — Kakve kraljice?

— One što stoluje u Hramu.

Marcianova žena nije se smiješila. Vrlo ozbiljna, pažljivo je

motrila Antonija Branca.

— Luis Nobre uznemiri svaki duh kojemu se približi. Pošto je

obrlatio moga muža i skrenuo ga s puta, i smutio Martu Lai, evo je

sada i vas... Da, Luis Nabre sami je otrov. Zar nećete ući?

Branco se časak kolebao, zadihan, a onda automatski krenu za

donom Lazinhom. Uđoše u onaj isti salon zaustavljenih stvari,

nepokretnih, u onom času još nepokretnijih.

Dona Lazinha skide rukavice i sjede sučelice njemu.

— Kako ste utučeni! Što vam je? Što se događa? Branco osjeti

kako mu se teška gvalja penje u grlo, i ponese ga želja da zaplače...

Patnja bijaše posvemašnja.

— Vidim da vas je uznemirila vijest o Luisu Nobreu. Umirite

se.

Branco odmahnu glavom, potišten.

— Nemoguće, dona Lazinha. Nema mira ni počinka.

— Zašto?

— Zato što je Nobre podrovao moj život.

— Ne, nije ga podrovao. On ga je intelektualizirao. Stresite sa

sebe cerebralne lupine. Uđite u krotkost osjećajâ. Srce neka bude

priprosto. Približite se Prirodi. Ona je mirna, tiha, svakog prima i

tješi. Samo čovjek, koji je izmislio filozofiju akceleracijâ, nema

spokoja i ne nalazi lijeka svojim jadima.

Branco slušao blagi i prijateljski glas, ali je odsutnost Luisa

Nobrea rušila nešto u njemu. Osjećao se samim, neizrecivo

usamljenim. Njegove misli nisu više imale pribježišta. Strašan je

položaj čovjeka koji govori i ne nalazi odjeka, čovjeka koji misli i

ostaje neshvaćen! Bijaše mu kao da se nalazi na gorskom vrhuncu,

okružen tamom, izvrgnut na milost i nemilost svim nepredviđenim

čarobnjacima svih mogućnosti.

— Čekajte, naredit ću da vam donesu čašu vina!

— Ne, hvala, gospođo. Moram naći Luisa Nobrea. On je

odgovoran za sve. Ne mogu više podnijeti.

198

I krenu, kao što je krenuo i danas, istom avenijom. Ali više nije

bio onaj isti. Sve se gubilo oko njega. Tonule sve nade, nestajali sni.

Na licu mu urezane bore, kao na maski što se ukrutila u tjeskobi. U

tjeskobi što je pitao i što je otkrio. Ne bijaše više dijaloga. Sve je

prešlo u zastrašan monolog u kojem se vlastiti glas rađao i umirao,

bez odjeka.

»Nema povratka sa svjetova što smo ih otkrili« — odlijegale u

dnu srca proročke riječi prijateljeve.

Kako li strašan bijaše Luis Nobre!

199

23

POSLJEDNJI UGAO

Branco je osjećao da se bliži kraj. Bio je iscrpen. Duge sate

tumarao je praznim ulicama. Već je svitalo, ali on nije opažao.

Polako je ušao u svoju kućicu, s. skromnom dijelu grada, gdje je

život mnogo godina tekao mirno i jednako. Opet je vidio domaće,

drage stvari, što su odisale bliskošću i toplinom. Klonuo tijelom i

duhom, spustio se u jedan između naslonjača u blagovaonici, gdje se

nalazio radio i jedan naslonjač zaljuljane u kojem je majka provodila

vrijeme podnevnog počinka. Blagim pogledom obuhvatio je

predmete, nekoć tako bliske. Bio je ondje starinski buffet, s

neprozirnim staklima, koji je dio njegova sjećanja još iz najranijeg

djetinjstva: drveni stalak za cvijeće, tako star i toliko domaći te

bijaše kao da je kućno čeljade; crveni stolnjak na stolu, debeo kao

sag; pas od drveta na polici za vratima... sve tako prisno nekoć, a

sada tako daleko...!

Dok je tako sjedio, bijaše mu nekako kao da ga nasloni za ruke,

koji su ga prije tako rado dočekivali, i hrptenik, na koji je naslanjao

glavu u časovima odmora, sada guraju van i odgone od sebe.

Sve u kući tonulo u tišini svitanja. Majka, tako uznemirena i

zabrinuta, spavala kao što su, čini se, spavale nežive stvari što

ispunjavaju njegov tihi dom. Ali on je znao da je ta nepokretnost

samo prividna. Dovoljno je staviti naočari da vidiš žalosnu istinu.

Izgubivši Luisa Nobrea, osjećao se izgubljenim na zemlji, bez

krova, bez uporišta.

Ti dojmovi i ta čuvstva zgušnjavali se sve više u njegovu

mozgu, brazdanu samo krakotrajnim sjajem što je dolazio od

krajolika, zastrašnih, jezivo izrazitih. »Sve to pokazuje zbrku što

vlada duhom suvremenog čovjeka, koji nije uspio naći svoj pravi

put.« U ušima mu odzvanjale liječnikove riječi (Fosfati, prijatelju,

fosfati...) Tko je pravi krivac za položaj u koji je zapao? Njegova

priviđenja, obmane, iskustva, je li sve dolazilo iz stvarnih uzroka ili

je pak izviralo iz organskog, mentalnog nedostatka? Posjeduje li on

egzaktno poznavanje fenomenâ ili pak lažnu pretpostavku o njihovu

postojanju? Na posljednjem raskršću, dok se ljuljao na odskočnoj

200

daski nečuvene mentalne krize, nedostajao mu je upravo njegov

jedini vodič. Luis Nobre bijaše nestao...

Našao je donu Lazinhu ojađenu. »Marta Lai pobjegla je s

Luisom Nobreom.« Pomislio je da ide u Jaraguu, da vidi Geilu, da

barem utone u prozirnost njenih zjena, što bijahu kao utočište

njegovu nemiru. Ali je Geila žrtvovana, i duh znanstvenikove kćeri

nije više postojao. Kao ćelije njezina mesa, utonula je u dijabolični

homotron. Ona je osigurala pobjedu. Ali koja je cijena za to

plaćena? Što da učini Antonio Branco? Sudar deset svjetova što su

ih stvorili Kraljica, Stonel, Marciano, Electro, Iorio, Carrab, Garcia,

Faraon, Lazinha i Marta, bijaše takav raspon u njegovoj glavi da je

svojom hukom nalikovao na goleme valove rijeke Amazonas.

Kraljica (gdje li je zdanje od tisuću katova) dala mu je rukavice

i naočari da bi mogao razumjeti bližnjega i da bi se izmijenio i

postao čovjek-višebrojnik, čovjek- plural. Stonel je htio čovjeka

podrediti znanosti, dok Marciano bijaše znanost u službi

potencijalnog i budućeg čovječanstva. Electro je želio sve usrećiti

uvođenjem privremene monete. Iorio je propovijedao poeziju, a

Carrab ukinuće boli. Faraon je htio vladati narodima uzmahujući

Džingis-kanovim mačem, a Garcia je veličao alkohol kao jedino

utočište. Lazinha bijaše ljubav, a Marta Lai nevjerica. Kao deset

zubalja gorjelo je u njegovu mozgu tih deset sudbina i pravaca.

A Luis Nobre? Branco zatvori oči. Nije shvaćao. Je li sve

tlapnja, bunilo, bolesna mašta, izazvana pretjeranim intelektualnim

razmišljanjem? U slojevima njegove misli, kao sjajan zarez, blistan

zlatni tatarski mač. Prijeđe rukom po glavi. Kako je mogao živjeti u

takvim tlapnjama? Nemoguće! Zacijelo sve bijaše svijet ludila, zona

bez granica i kontrole. Sve tajanstveno, nestvarno, a u biti sve

moguće, sve potencijalno izvjesno. Vidio je Geilu kako spava

poslije žrtve. Vidio je i dodirnu Marcianovu napravu. Onda, zašto je

Luis Nobre nestao? I zašto je sa sobom odveo Martu Lai? On je,

sigurno, bio Slučaj, ili Demon što se preobličio da bi mu otkrio onaj

svijet čuda?

A drugi ljudi? Zašto je, gledano bez naočari, sve bilo tako

ugodno i daleko? Zašto bez rukavica nije ništa osjećao? A kad bi u

životu svi nosili Kraljičine rukavice? Bi li se tada u jedno slile

sudbine, pravci i svrhe, i čovječanstvo našlo svoj pravi put, o kojem

mu je toliko govorio Luis Nobre?

201

Eh, kad bi mogao razgovarati s Kraljicom! I tražiti rukavice i

za druge ljude, da se umnoži lik pluralnog čovjeka na zemlji. Ali

Kraljica je negdje u nekakvu hramu, a hram nedostupan, kao

priviđenje u snu.

Praskale u njemu njegove vlastite ćelije. Obuzela ga bol,

klonulost se razlila cijelim tijelom. Vjeđe padale, olovne. Nestalo

teka, nije jeo ni spavao. »Pošto upoznaš profesora Marciana, i tvoj

će duh počinuti.« Ali duh nije počivao. Naprotiv, porasla njegova

velika sumnja. A sada ova neizvjesnost i nesigurnost što ga tjera te

se njiše između razbora i ludila.

Kako da živi, tako, pošto je otkrio toliko obzorja? Posvećenje u

tajnu otkrilo mu je neslućene svjetove, razmaklo međe, otvorilo

neviđene krajolike. Kako živjeti među drvećem i ljudima gledajući

ih kroz naočari i znajući sve?

Od onog časa bio je čovjek koji zna sve. Osjećao se kao da je

sutok razasutih jada, sve se boli u nj stječu. Iluzija crta i obrisa nije

ga više mučila, jer je imao moć da vidi što je s druge strane.

Okolina se promijenila. Dan što prevaljuje k večeru, sunce,

kamene ploče na ulici, cvijeće u vrtovima. Išao je, hodio, ali bijaše

kao uljez u svijetu istom otkrivenu. Osjećao se izgnanim iz svakog

krajolika. Pokušao je da s kumom Ioriom odlazi u nedjeljne šetnje

kao nekoć, da švrlja mirnim četvrtima, da promatra lijehe pred

kućama i rebrenice na prozorima, njihove položite zelene oči.

Pokušavao je da putuje, kao što je putovao s gospodinom Postesom.

Ali sve uzalud. Rekao mu je Nobre: »Nema povratka sa svjetova što

ih otkrivamo.«

Nije se više mogao vratiti slatkoj iluziji življenja, nije mogao

živjeti nesvjestan života. Kao posvećeni, upućeni, prodro je u

skrivenu srž stvari, vidio nove svjetove i nova značenja. Uzimajući

tako Svemir, bilo je teško gledati ga i shvaćati drukčije. Sjetio se

svih aspekata, svih obavijesti, svih knjiga što ih je vidio bez naočari

i osjetio bez rukavica. A zbrka bijaše golema, neizmjerna, beskrajna.

Uspoređujući ovu osobu s onom, promatrajući ovaj ili onaj predjel,

vidio je da se ljudi talasaju na dah tisuća vjetrova: bezbrojni pravci i

koraci, smjerovi i okretanja, ljudska plima i oseka...

Jasno je vidio svu nakaznost Stonelova duha, ludilo Candida

Marciana, tlapnju Electrovu, Carrabovu, Garcijinu i bezazlenost

done Lazinhe, poeziju Ioriovu, nevjericu i sumnju Marte Lai. Kako

li teško bijaše njegovu mozgu odrediti smjer i držati se pravca! Imao

202

je dojam da i on, kao i društvo, ide među usporednicima koje se

nikad ne sastaju.

Onda, što da se radi? Luis Nobre otvorio mu je horizonte. »Ja,

koji sam mnogo putovao, shvatio sam taj neprobojni vid stvari i

ljudi.« Kao kakav novi Edip, i on je nešto rješavao, gonetao, ali se

utopio u gonetanju. I dok je tako razmrsivao zagonetku, ćutio je

kako nestaju njegove radosti, njegove himere, njegove savjesti. Nije

živio kao drvo, a niti je bio kao što su drugi ljudi: on je shvaćao.

Najviša bol ljudske duše! Jad i muka što probada naše srce! Shvatiti!

Branco je shvatio Život. Vidio ga je pod svim aspektima,

prodro s onu stranu kulisa, divio se iluzornosti platna islike, ušao u

skrovište i zakutke duha, pojmio mehanizam pokreta, dinamiku

društvenih mijena. Kako da i dalje bude promatrač i da plješće na

kraju svakog čina? Kako da se smiješi kad više nije u gledalištu,

nego straga za pozornicom, u kabinama, i vidi vlasulje i čuje glumce

kako hihoću?

Zora. Nasmrt umoran, ustade i otvori prozor što gleda na

dvorište. Nebo prosivjelo. U daljini svjetlucanje, grad još

rasvijetljen. Bila je to svjetlost noćnog života što ustupa pred

životom dana koji se budi. Ptice ranoranilice budile tišinu drveća i

veselo cvrkutale. Već je klizio poneki tramvaj. Priroda, kao

pozornica u veliku kazalištu, obasjavala se suncem za drugi čin

prekinute drame. Noć, crni interval, eto je prošla. Polako gasnula

električna svjetla. Samo njegova drama vječno traje, uvijek prisutna,

halucinantna. Bez sna, slabo se hraneći, sâm — kakve li strahote

osjećati da si sâm! — Branco zadrhta pri pomisli da dolazi novi dan.

Što da čini kad su izgubljene sve iluzije i kada zna da se grad

prepleće na beskrajnim putovima Slučaja?

Oćutje kako ga je cijelim tijelom prosrsio nekakav srh straha.

Otvori oči, u kretnji bunila. I vidje kako pred njim stoji majka,

blijeda, uplašena, suznih očiju. Probudila se i došla da prigleda sina.

— Što ti je, Toni? Zašto ne spavaš?

Branco osjeti kako mu se vrti mozak. To je njegova mati, a on

ju je ucvilio.

— Oprosti svome sinu, mnogo je trpio!

— Zašto? — upita ona rastužena.

— Zato što shvaćam i znam da trpim. Jedan mi je čovjek

pomutio život. Bio sam jednostavan, imao oči kao tvoje, majko,

zatvorene. Jednog dana htjedoh ih otvoriti i sretoh Luisa Nobrea. On

203

me vodio svuda. I umjesto da počinem, kako sam se nadao, počeo

sam trpjeti. I tome više nema kraja.

— Sinko, sinko, uzmi kakav lijek, iscrpen si, Hajde na put.

Razonodi se i rastresi.

— Ne znaš ti, majko, kako je sazdan ovaj život. Ne znaš što

biva i što će biti. Čini se da predstoji smak svijeta.

— Smak svijeta! — ponovi ona uplašena.

— Da, majko. I što da radim još, kad eto sve znam? Vjerovati

ljudima kad sam ih vidio iznutra, na psihoskop? Kad bih još mogao

pronaći Kraljicu, tražiti rukavice i za druge! Ali ne znam gdje je, a

Nobre je nestao. Ah, ubit će me ova mora! Trebale bi mi divovske

snage da pluraliziram čovjeka. Tko će mi ih dati?

Branco izdušio svoju bol, ali vidje da ga majka ne razumije.

Što je mogla dona Emerenciana znati o svijetu privida i stvarnosti?

A kako joj je on mogao kazivati o svojoj tjeskobi, kad ono što osjeća

nije prenosio u njezin jezik? Nije li možda lebdio između vanjskog

vida stvari i dubokog smisla što ga one u sebi kriju? Zar nije ugodno

i lijepo vidjeti cvijet? Zar nije lijepo i zamamno promatrati velegrad,

gledati tisuće njegovih dinamičnih aspekata, njegove nebodere,

vijadukte, trgove, tramvaje, kazališta, banke, tvornice, vrtove? A tko

se to nadvija nad taj splet da ga odgoneta i razumije? Staviti sve to

na dlan kao kukca, analizirati kao zadatak na ispitu i voljeti kao

cvijet? Što ostaje od tog razgovora s metropolom?

Hodnik sumnje i opet se istezao u njegovoj mašti. I kako

kriješte ti halucinantni glasovi!

Danilo se sve više, dopirao simfonični bruj jutra otvorena

svjetlu.

— Molit ću Boga, sinko, da te spasi. Vidi se, bolestan si

mnogo.

I prignute glave krenu majka odande.

Mrtvački blijed, Branco se skamenio nagnut nad prozorski

podboj. Žao mu bilo starice majke, neizmjerno žao, ali ga je njegov

duh, otrovan, tjerao naprijed, kao što ga je od sebe tjeralo priručje

naslonjača. Pošto je spoznao sve, kako bi mogao zavaravati samoga

sebe? Kako da ostane ravnodušan prema očitavanjima onog svijeta

što ga je znao u dušu, u svim skrovištima, znao mu fenomene i

zakone tih fenomena?

Kad bi mogao natrag! Povući se, razoriti sve i vratiti se svojim

nedjeljnim šetnjama, ručati u krčmama, piti vino i vjerovati u mjesec

204

i zvijezde! Kako bi slatko bilo živjeti kao što žive drugi, živjeti

vjerujući. Ali je nemoguće sada.

Branco je podugo ostao tako, zatvorenih očiju, slušajući usrdnu

molitvu udaljenog glasa. Bijaše apsurdno živjeti i dalje tako.

*

Nagnut nad prozor, udisao je svježi i mirisni jutarnji zrak. Bilo

je samo jedno rješenje za čovjeka koji je, kao on, znao i spoznao

sve: pratiti profesora Candida Marciana i više se ne vratiti. Htio je

da se odluči, ali se oni glasovi iz hodnika sumnje i opet javili u

povicima — vika kao u bunilu. Pratiti fizičara značilo bi prihvatiti

jednu istinu. A druge istine što ih je vidio? Je li sudbina čovjeka da

ne spozna sve istine, nego jednu jedinu?

Nastavio je da razmišlja, nagnut nad prozor. Dobrano je

objutrilo, rasla simfonija svjetla što je izlazila iz stvari. Ne, sada nije

ništa skriveno ni zbrkano. Drveće i zgrade stoje u svojim obrisima i

crtama, sve poprima pravi izgled. Pravi? Strašni, demonski glas, što

je živio u dnu njegova bića, smijao se i podrugivao. »Sve je privid.

Život je samo neprekidan slijed krajolika.«

Svrnuo je pogled u susjedni voćnjak. Ptice prelijeću, graja i

cvrkut, bude se gnijezda pod jutarnjim poljupcem sunca. Drugi glas

(ili možda isti) govorio u njegovoj nutrini: »Sve je beskorisno i

jalovo. Vrijeme razgrađuje gnijezda i kontinente. Ništa ne

nadživljuje.«

Sjetio se poetskog zanosa kuma Iorija, pred dahom šume. A

sotonski se glas javi: »Samo iluzija vlada Svijetom. Što je poezija

drugo doli pijanstvo?«

Vidio je, u limbu svojih čuvstava, sliku Geilinu. Ali onaj zli i

nemilosrdni glas zagudi opet: »Ljubav, koja je opijenost, samo je

bijeg, kojemu je sudbina ista kao sudbina jednog daška.«

U njegovu bunilu prođoše, kao u nijemu i mračnu mimohodu,

svi likovi (nisu li možda sve istine?) s kojima je dolazio u dodir:

Kraljica, Electro, Napoleon, Stonel, Carrab, Pavolov, Marta Lai,

Lazinha, Garcia, Nena, doktor Soares, profesor Marciano... i čak

Faraon Junior, izbočenih jarmenica i širokih nosnica...

Branco zatvori oči. Osjeti gvalju kako mu se uspinje u grlo, a

golema bol preplavi mu srce, bol neizmjerna kao Svemir.

205

Pretitra, u brzu slijedu, u obrnutu toku, raskršća na kojima se

nalazio, pitanja što ih je postavljao i odgovore što ih je dobivao. Ona

bol rasla u srcu, i nekoliko suza kliznu mu niz lice. Okrutni glas, u

nutrini, uzviknu. »Plač otkriva nemoć da se shvati.«

Izvi leđa kao ubodena zvijer. Stisnu zube i protisnu povik,

gledajući svijetlo jutro što se otvaralo kao sjajna lepeza: »Nesretna li

je misao koja pita!«

Zagrebe noktima u kosu. Obuzeo ga strašan očaj. Misao na

smrt javljala se kao kob. Možda i bolje tako. Bijaše to put i način da

završiš zauvijek, da više ne pitaš. Zastao je pruženih ruku. Slika

Gautame, božanskog Buddhe u samotničkoj halji pod drvećem

Benaresa, iskrsnu mu pred očima kao tjelesna vizija. I čuo je blagi i

jasni glas: »Sve je prolazno i nepostojano.«

Stajao je sleđen. Nagnuo se prema prozoru, kao da će krenuti

za onom tajanstvenom slikom što je, kanda, lebdjela u jutarnjem

zraku. Gautama rastao, pokriven žutom haljom, ruku prekriženih na

prsima. Čuo se isti onaj glas, samo tiši i blaži: »Sve je bol.«

Možda je to najveća, najljepša istina, jer u potpunosti opisuje

Život što ga je on otkrio i ne ostavlja nikakva hodnika njegovoj

sumnji i nikakva prolaza njegovoj tjeskobi.

Od onog delirija u kojem je živio i gdje nije pravo znao što je

istina, a što mašta, ostala mu je samo jedna izvjesnost: kako ne može

ishoditi rukavica i naočari da bi pluralizirao sve ljude, bolje je da

nestane.

Jedina i posljednja bol, posljednji ugao da se za nj zamakne…

206

24

SUNCE SVE ŽARČE

Dona Isabel ostala s pismom među drhtavim rukama, očiju

uprtih u ocean, gdje nikakav obris nije sjenio gibljivu i talasavu

vodenu površinu ni zapjenjenu i neodređenu crtu horizonta. Samo je

sunce, gotovo okomito, crveno svjetlucajući, žarilo prirodu.

Profesor Candido Marciano i Antonio Branco otišli su u zoru

motornim čamcem onamo gdje su postavili neobičnu napravu:

rekoše da se više neće vratiti.

Predajući doni Isabel pismo, stari joj fizičar reče:

— Ovo je za Lazinhu. U pismu je objašnjenje. Duge je sate,

kao da je zaboravila sebe, dona Isabel sama, tužna i žalosna,

prostajala pokraj mora. Vraćajući se kući, i gledajući sunce, uzdahnu

s izvjesnim strahom:

»Profesor ima pravo. Sunce je sve žarče. Možda će doista smak

svijeta?«

207

UMJESTO POGOVORA

Arhimed je, vele, uzalud uzviknuo, »Heureka!« — jer ono što se

danas radi i otkriva, prelazi i najsmioniju maštu: u nekoj bolnici u

Clevelandu uspjeli su izolirati mozak jednog majmuna i održati ga u

životu; u Meksiku je liječnik Delgado uspio da teledirigira mozgom

bika u areni; u laboratorjiima Sveučilišta u Stanfordu kemijski je

stvoren aktivni virus koji je sposoban da se množi; sovjetski učenjaci

zaprepastili su svjiet znanosti otkrivši polimeriziranu vodu u

količinama dovoljnim da počnu stravični proces pretvaranja

svjetskih oceana, jezera, rijeka i svih voda u beživotni, mrtvi sirup

— nešto prema čemu je i monstruozna atomska bomba samo smilje i

kovilje... Na drugoj strani, na umjetničkom planu, veliki nam duhovi

dočaravaju strahote naše budućnosti, upozoravaju na ono što nas

čeka, bude nam savjest... Talijanski režiser Gregoretti na Zemlju

dovodi Omicrona, robotiziranog čovjeka sa fantastičnog planeta

Ultra, i suprotstavlja ga našem čovjeku Zemljaninu... Čapek je,

znamo, relativizirao vlastite misli i ponudio čitaocu svoju

kombinaciju naučne fantastike i alegorije... Jedan američki učenjak

tvrdi da naš suvremeni čovjek sve više postaje robot i da mu ne

treba drugih, pravljenih... Istaknute svjetske ličnosti — brazilske i

japanske, afričke i britanske, austrjiske i čehoslovačke — dižu svoj

glas protiv izvrtanja i zloupotrebe znanosti protiv rasipanja

sredstava na sumnjive ili ubitačne ciljeve kada, na ovome istom

globusu znanosti i progresa, dvije trećine čovječanstva gladuju, a

nepismenost se širi kao pošast, čak i pod onim nametljivim i

razmetljivim vladama što bi htjele cijelom svijetu pamet posoliti…

U eri znanstvenih uspjeha i, na drugoj strani, glasova protiv

toga da se znanost krivo usmjerava, došla je i knjiga kojuj je

napisao ugledni brazilski pisac Mario Graciotti. Ali ima u vezi s

njegovom knjigom nešto posebno.

Dana 26. svibnja l945. isporučila je izdavačka kuća GUAIRA u

Sao Paulu knjižarama u tome gradu i u Rio de Janeiru prve

primjerke knjige O HOMEM PLURAL. Bilo je to, dakle, nekoliko

dana po završetku drugog svjetskog rata. Rat se završio u Evropi,

ali se nastavljao u Aziji. Dana 6. kolovoza 1945. eksplodirala je u

208

Hirošimi prva atomska bomba, i tada je praktički prestao rat. Druga

bomba, bačena na Nagasaki, dovršila je oružane borbe.

Počela je, dakle, atomska era, najgora i najstrašnija od svih

era. Ali — kakve to veze ima s ovim romanom? Evo što je:

SEDAMDESETAK DANA PRIJE POJAVE ATOMSKE BOMBE nad

Hirošimom već je profesor Stonel, jedna od glavnih figura u ovoj

knjizi, stvorio svoj — ne ciklotron, nego »homotron«, dijaboličnu

peć u kojoj se od ljudskog mesa stvara atomska energija kojom

»znanost« hoće da pomogne napredak! Uništavajući čovjeka, kao

što ga je uništila u Hirošimi, atomska je energija dobila razmjere

jednoga strahovitog pionirstva. Poglavlja u ovoj knjizi prikazuju

neke istine u suvremenom svijetu, a znanost je u prvom planu — ne

znanost dobra, nego znanost zla, znanost profesora Stonela, koja se

hrani ljudskim suzama, znanost sa svojim homotronom i

monstruoznom atomskom bombom.

Kako je bila proročka, ova je knjiga nailazila, i sveudilj

nailazi, na različite komentare u Brazilu i u drugim zemljama; silno

je zainteresirala poratnti književni svijet u Americi i u Evropi kao

istinska optužba uperena protiv jedne pojave i jednog stanja u

svijetu, napose američkom kapitalizmu.

Odakle ovoj knjizi i ta proročka crta? Godine 1931. pisac je —

još mlad čovjek onda — prisustvovao u Historijskom institutu u Sao

Paulu predavanju što ga je držao talijanski učenjak Fermi, i sam

jedan od izumi telja atomske bombe. Riječi talij anskog učenjaka

silno su se dojmile mladog Brazilca, koji je odmah prionuo da prati

razvitak fizike, a napose nuklearne energije. Pratio ga je i bojao se

njegove monstruoztosti: želio je da uz taj razvitak znanosti ide i

razvitak misli i razvitak humanosti.

Nažalost, razvitak civilizacije nije praćen ustopnim razvitkom

ljudskog duha, duhovna kultura u golemu je zaostatku za

materijalnom, i nikad kao sada nismo osjećali toliku potrebu da

znanost i moral konačno usklade korake. Jer znanstvenici, baš kao i

nosioci ideja, mogu da izgube kompas, da iskoče iz kolotečine.

Prianjajući i uz najuzvišenije ideje ljudi su kadri udariti u

demagogiju, vlastoljublje, zločin. Vidjeli smo to u prošlim

vjekovima, a vidimo i dan-danas. U naše doba kozmonautike,

atomske fizike i biologije moralni nedostaci, čisto ljudski nedostaci

znanstvenika, vođa, ideologa, mogu biti strahovito pogibeljni po

sveukupno čovječanstvo. U apsolutizaciji neapsolutnog krije se

209

golemo potencijano zlo. Nismo li u Srednjem vijeku gledali kako

apsolutizacija neapsolutnog baca ljude na lomaču? Nismo li jučer

bili svjedoci kako apsolutizacija neapsolutnog baca ljude u plinske

komore? Nismo li i danas svjedoci apsolutizaciie neapsolutnog što

je provode oni koji su u grzonici glajhšaltunga smetnuli s uma čak i

ono što Mao Ce Tung napominje o šarolikosti cvijeća u cvjetnjaku?

Nismo li i dan-danas svjedoci apsolutizacije neapsolutnog što je

okrenula u genocid, u biocid i ekocid?

Ne znamo hoće li ova naša, druga polovina dvadesetog stoljeća

biti u povijesti zabilježena kao vrijeme raspleta zavrzlame između

znanosti, ideologije i morala, ali nam se nikad kao sada nije činilo

poželjnijim i potrebnijim naučavanje što nam ga je zavještao

politički filozof Henry Thoreau — naučavanje o neposluhu. Prerano

smo odvrgli tog filozofa i u zaborav ga bacili, uvjereni da nam

njegovo djelo, staro danas stoljeće i četvrt, neće nikad trebati. A ono

nam je danas potrebno više negoli ikoje drugo — da se odupremo

znanstvenicima što krivo usmjeruju znanost i vođama što u svojim

usoljenim glavama imaju mjesta samo za jednu jedinu ideju, te bi

najradije poskidali sve druge glave u kojima je mjesta za poneku

ideju više. I nije šudo čto djelo toga američkog preteče Gandhija

nose u svojim uprtnjačama i torbama sljedbenici američkoga

Pokreta za građanska prava kada kreću na kakav protestni marš,

kao što su o njemu svojedobno gorljivo raspravljali pripadnici

francuskog Pokreta otpora u drugom svjetskom ratu. Uostalom, sam

je Mahatma u Indiji dijelio svojim učenicima tu knjigu kao udžbenik.

Zanimljivi su junaci Brazilčeve knjige i zanimljivo je ono što o

njima kaže sam pisac. Tako Henry Stonel, učenjak, nije himerično

lice niti pirandelovski iluzionističko. On postoji. Svi znamo da

postoji. On je liječnik, ali nije »svećenik medicine«. On je »čovjek

čiste nauke«, hladni učenjak koga zanima samo »progres« znanosti.

Mister Beckround također postoji, predstavlja šefa golemih

američkih kompanija. Ta strahota od čovjeka živi udaljena od

svijeta, u svome dvorcu, odakle dirigira preko čitave armije

sekretara. Gaji orhideje, to mu je hobby, dok Stonel voli držati

predavanja. Njima se suprotstavlja Iorio, normalan čovjek, oličenje

pjesništva u životu. I svaki od tih junaka nosi u sebi svoj u teoriju,

vjeru ili ludilo. Kakvih li različitih, oprečnih svjetova! »Zašto

postoje takvi i toliki?« No, među svima najtužnija je sudbina

glavnog junaka. Antonio Branco lik je tragičan kao onaj Unamunov

210

nesretni Augusto Perez što je posumnjao i u svoju vlastitu opstojnost

— llego a dudar de su propria existencia. Ne mogavši se prilagoditi

kao što se prilagodio kum Iorio, htio je prijeći preko poetskih

granica svakodnevnog života, i zapao je u koban vrtlog, i vidio

tisuće čuda i neobičnosti, i naišao na mnoge probleme. Jer, »samo

oni koji trpe, mogu shvatiti bol i patnju«.

Više od pol stoljeća istraživanja, eksperimentiranja, borba i

stradanja — to je bilanca naše epohe. Rijetko su kad, u povijesti

čovječanstva, ljudi bili izloženi tolikim društvenim mijenama kao što

su izloženi u ovo naše doba. U Evropi, u Americi, u Aziji, svuda

nastojimo naći egzistencijalni ritam koji bi bio podnošljiv i koji bi

nekako išao ukorak s našim najdubljim težnjama. Čini se da čovjek i

nakon mnogih tisućljeća sveudij traži istinu koje ne nalazi. Redaju

se nemiri, nastaju sukobi, izbijaju ratovi. Brazilski pisac Mario

Graciotti otkriva nam se kao jedan između onih što tragaju za

vidljivim i skrivenim uzrocima i korijenima ovoga velikog zla, ove

sveopće nevolje.

O Graciottijevoj prethodnoj knjizi »Četvrta dimenzija« (A

QUARTA DIMENSAO) veliki brazilski pripovjedač Monteiro

Lobato, jedan između najdostojnijih građana svjetske književne

republike, rekao je kako je Graciottijtev junak Electro, baš kao i

Mojsije, vidio Obećanu zemlju, to jest kraljevstvo ljudske sreće,

kojemu još nema mjesta u sadašnjoj organizaciji svjieta. Samo je

vidio Obećanu zemlju — ali nije u nju i ušao, jer je prije toga

poludio.

S knjigom »Čovjek višebrojnik« literatura ideja dobila je lijep

prilog, a brazilska se književnost obogatila ozbiljnim dijelom što na

svojim stranama razotkriva tragičnu klimu ovih naših dana i mòru

što pritišće suvremenog čovjeka. A između redaka u ovoj knjizi kao

da nam se neprestano nameće Pascalova misao: »Sva je ljudska

nesreća u tome što čovjek ne može da miruje u svojoj kući.«

Brazilski pisac Mario Graciotti, ima za sobom bogatu žetvu,

više od pedeset godina rada — liječničkog, novinarskog, izdavačkog

i književnog. On je tvorac uspješnog sustava socijalne skrbi u

brazilskoj državi Sao Paulo — sustava koji ide među najnaprednije

u svijetu, sustava u kojemu je posebna pažnja posvećena djeci bez

roditelja i nemoćnim siromašnim starcima: jedni i drugi imaju svoje

posebne domove, svratišta i skloništa. Taj liječnik-književnik, koji

junake svojih knjiga prikazuje stručno, psihijatrijski, veliko je ime u

211

svojoj zemlji, o njemu i o njegovu radu pišu novine i časopisi i

raspravljaju senatori i članovi parlamenta. On je osnivač mnogih

modernih časopisa u Brazilu, književnih i drugih, on je pokretač

velikih modernih novina i utemeljitelj nekoliko nakladnih kuća.

Posljednju nakladu koju je osnovao vodi već četrdeset godina, i u

njoj je objavio blizu pet stotina naslova i u brazilske domove unio

više od deset milijuna knjiga...

Književno djelo Marija Graciottija iznosi dvadesetak svezaka,

a obuhvaća romane, zbirke pripovjedaka, putopise i eseje. Znatan je

i njegov prevoditeljski rad. Za svoje djelo dobio je petnaestak

književnih nagrada, brazilskih i međunarodnih.

Mario Graciotti autor je i jedne ekspresivne, specijalizirane

trilogije: O MUNDO ANTES DE DILUVIO (Svijet prije potopa)

arheološko je putovanje u prošlost, u doba prve ljudske civilizacije;

VIAGEM AO REDEDOR DAS ORIGENS (Putovanje oko porijekla)

antropološki je esej što se bavi pojavom čovjeka, a treći svezak, O

FIRMAMENTO DO UNIVERSO FINITO (Svod nad završenim

svemirom), esej je o nekim fenomenima kozmografije u kojem se, u

obrani jedne fascinantne teze, čitatelj navodi na razmišljanje o

zakonima što vladaju svemirom. Ta trilogija što obuhvaća oko

tisuću strana i tisuću i pet stotina bilježaka — bibliografskih,

informativnih i drugih — odvodi naš duh gotovo do granica

kozmosa, u regije reda, sklada i začudne ljepote.

Kao što je u »Čovjeku višebrojniku«, u tome lirsko-filozofskom

eksromanu, ili antiromanu, digao svoj glas prosvjeda protiv

stanovitih izvrstanja takozvanoga modernog svijeta i odbio da

prihvati postulate kibernetike — nove znanosti što bi hjtela da

čovjeka, jadno ljudsko stvorenje, pretvori u goli podatak, u pustu

karticu za napajanje elektronskog stroja — tako je i u potonjoj

trilogiji preformulirao stanovite egzistencijalističke teorije,

posljednju manifestaciju jednoga suviše materijalističkog svijeta što

je krenuo put kolektivne neuroze. Ustao je protiv mistifikacija

modernog svijeta zalažući se za jedan bolji, humaniji svijet.

J.Tabak, u Zagrebu, 1972

212

Copyright

© Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:

Dubravko Deletis i Mirna Goacher

website: www.josiptabakknjige.org

15/02/2013

213