MILAN BEGOVIĆ: KVARTET (novela) ova novela predstavlja prijelazni period između pisanja Dunje u kovčegu, u kojoj se doživljaj

ljubavi sjedinjuje s doživljaje prirode i ljepote bezgraničnog žrtvovanja, i Gige Barićeve koja u sebi sadrži široku skalu erotskih tema

u Kvartetu erotika kulminira, dopire do paroksizma koji kao da se i ne da izraziti samo realnošću pa zbog toga Begović i pribjegava svijetu podsvijesti i snova u kojemu se razobličuju čežnje i ljudi

pretapanje realnosti s maštanjem i snovima pobuđuje asocijacije na Pustolova pred vratima Kvartet ima svoju draž u tome što se sve odvija (stvarni događaji i snovi) u povišenoj

temperaturi punoj nemira puti, naslućivanja, traženja i izazivanja, jer, kao što se traže i nalaze zvuci instrumenata viole i prima i stapaju u opojnom sjedinjavanju, tako se isto traže i nalaze u svom maštanju i Viola i Prim kao žena i muškarac, dok se Sekond i Čelo, svaki na svoj način i sa svog stanovišta, ozlojeđuju i pate

Značajne osobine novele: simultanost više tokova zbivanja, mašte i snova, kao i namjerna nedorećenost pojedinih slutnji

Novela u kojoj se riječ pretvara u muziku (iz PSHK)-tri muškarca i jedna žena muziciraju gotovo bez riječi, ali s jakim nesavladivim osjećajima ljubavi i ljubomore-posljednju sekvencu, u kojoj ljubomorni muž Sekond ubija Violu te počinja samoubojstvo (podsjeća na završetak Matoševe novele Camao), B. Je pretvorio u Sekondov san te tako dosljedno ostao u svijetu posredno izrečenih, ali neostvarenih žudnji i strahova

-zašto je Begović u svojim djelima toliku važnost pridavao erotskom elementu?: « Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vidi tako jasno i izrazito kao u odnosu muškarca i žene. Muško i žensko su vječni drugovi i vječni neprijatelji. Slikajući odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života…»

Kvartet se sastajao svake srijede i subote od 10. do kraja 6. mjeseca. Prim je bio najmlađi među njima. Došao je na mjesto umišljenog diletanta koji bi uvijek kasnio na brobe. Svirao je violinu. Sekond je bio domaćin, žena mu Viola, a Čelo davni kućni prijatelj s muzičke akademije. Imao je oko 50, neoženjen. Razvio je platonsku ljubav prema Violi. Poznavao ju je od djetinjstva. Ona ga je zvala Carem Trojanom jer je imao dlakave uši – po narodnoj: u cara Trojana kozje uši. Jednog su se kišnog dana na probi mučili s jednim kvartetom. Svi su bili rastreseni. Prim je razmišljao o Violinom duševnom odsustvu. Vjerovao da se u njoj nalazi duša bezgraničnih dimenzija. Razmijenili su nekoliko strastvenih pogleda. Za to je vrijeme Čelo bio ljubomoran vrteći u sebi roman s Primom i Violom kao glavnim ulogama. Nekoliko ga je puta Sekond upozorio, ali on je i dalje nesmetano uz glazbu zamišljao čitav scenarij – Prim i Viola dolaze u Primov stan. Tu se ona u ogrtaču grije i suši od kiše, potom ga skida i zamišlja njeno golo tijelo. Tu ga Sekond zaustavlja tvrdeći da je pijan. Nastane blaga svađa u kojoj se svi međusobno okrivljuju i zaključuju da je za sve krivo jugo i vrijeme koje oduzima raspoloženje. Završili su s probom i počeli se zabavljati uz piće. Na rastanku se s Violom najprije pozdravio Prim , a potom Čelo. Tiho joj je ispričao kako je prije 20 godina vidio dekolte njezine mame. Upitao ju je ima li i ona jednu jedinu dlačicu na prsima. Ona je pobjegla u sobu, odrezala dlačicu i viknula gotovo u paroksizmu Sekondu da ju upravo tu poljubi. Tu, gdje ju nitko nikad nije ljubio.Na idućoj su probi bili savršeno složni. Prim je shvatio da ljubi Violu i da si međusobno pripadaju, ali osjetio je da Viola nije više ista kao prije. Sekond je također primijetio da je Viola nemirna i da gubi ravnotežu otkako je Prim s njima. Jednog ju je dana čak i pratio misleći da se nalazi s njim. A ona je išla na ispovijed. To mu je bilo čudno pa je rekao svećeniku da je njezin muž, otkrio mu svoje sumnje i molio ga da mu otkrije štogod. Ovaj mu je rekao da se ona već 6 mjeseci ispovijeda svakog četvrtka i nedjelje, nek je pusti na miru i čuva od društva.Viola je znala za Sekondove sumnje i unutarnje borbe, no, njene su bile još jače. S vremenom je sva postala Primova. Sekond osjeća da za vrijeme sviranja među njima postoji neko čudnovato općenje. Znao je da je u duši Primova , ali joj ništa nije mogao prigovarati kad mu je bila odana, poslušna i ljubazna.

1

Sekond je usnuo dijalog s Violom (tek na kraju doznajemo da je to san) u kojem ju pita ljubi li ga ona. Ona odgovara da voli Prima. On joj zgrabi ruke i još ju jednom upita je li ga varala? Ona mu smireno odgovori da nije, ali da više nije njegova. Otišao je u sobu u kojoj su stajali instrumenti, uništio ih, a onda otišao u kuhinju po nož. Počeo je daviti i udarati Violu. Ona je cijelo vrijeme samo šaptala Primovo ime. A onda je utihnula...Sekond se budi, osjeti Violinu ruku na čelu i začuje glas: „Nemoj, dragi - nemoj...“

DVA BIJELA HLJEBA (novela) Novela ostvarena na sasvim drugačijoj obradi, a i motivu i sredini, ali jednakovrijedna

kvaliteta Tu se ne odražava težnja za nekim inovacijama, mada je uočljiva smionost u tretiranju

detalja i iskreno suosjećanje s Jecinom tragedijom u kojoj nema ni trunka uobičajene Begovićeve ironije jer se ironija života te nesretne majke i siromašne seljanke manifestira sama po sebi njenom sudbinom

Iz sela Maovica idu Stevan, njegova žena Jeca (Jelisava), mejka i mali sin Jovan pješke do grada nekom ljekarniku. Tamo ih je čekao bračni par iz Splita, Šime i Anđelina, čija slabašna kći nije imala dovoljno mlijeka za svoju bebu. Stevanovi su bili siromašnijeg statusa pa su odlučili Jecu dati u Split da doji tu djevojčicu. Trebala se brinuti o njoj, hraniti ju, šetati i spavati s njom, biti vesela i ne uzbuđivati se. Nije se smjela čuti ni vidjeti sa Stevanom u tih par mjeseci. Malom će Jovanu od sad dostajati kravlje mlijeko.Rastanak je bio tužan, Jeca se nije mogla načuditi automobilu i moru. Konačno su stigli i kako blijeda i sitna Zanza nije mogla dojiti, Jeca je to odmah učinila umjesto nje. Usprkos svojim predrasudama oko tuđeg djeteta, odmah je zavoljela djevojčicu.Jesen. Zanza je s majkom na godinu dana otišla na liječenje u Davos. S Jecom su u kući ostali Šime, dijete i zet Toni. Kuharica i sobarica nisu voljele Jecu jer je često prigovarala na hladno jelo, bila izbirljiva, ljuta kad nije bilo piva, nije htjela pospremati svoju sobu. Jedino se sviđala šoferu, koji ju je čak jednom zgodom počeo i milovati, ali ga Jeca odmah čašom u glavu. Toni se, kad nije bilo Zanze, nije previše brinuo o djetetu, ali je zato stari Šime bio vrlo pažljiv. I prema djetetu, i prema Jeci. Jednog joj je dana donio bizantsku ikonu s Bogorodicom, da se ima pred kim/čim moliti (bila je pravoslavne konfesije). Tog joj je dana rekao kako ja čuo da mlijeko žene pomlađuje te je zamolio da ga ona „pomladi“. Ova se najprije naravno branila, a onda mu ipak popustila. „Slijedeći dan i druge dane zatim dobivao je bez otpora svoj obrok mladosti“. Prekinuli su tek kad se gđa Anđelina vratila s Davosa.Božić. Jeca je dobila pismo od Stevana, a i ona je njemu pisala. Toniju je svakim danom bilo sve teže jer se dijete razboljelo pa je svake noći po nekoliko puta bio u Jecinoj sobi. Dva-tri mjeseca uvlačio joj se u sobu, a nije poznato je li se ona tome posebno protivila... Kad je pomislila kako će nakon toga doći pred Stevana, tješila se kako ona nije kriva jer da je on sam nije poslao da nešto zaradi, ne bi dolazila u takve napasti.Jednog je dana u gradu srela nekog vojnika Krstana koji joj je bio u rodu ili prijatelj. Od njega je saznala da joj je još zimus Jovo umro. Odmah se uputila kući ravno do njegovog groba. Pritisnula je grudi na grob tako jako da joj je potekla krv: „Jovo, rano, vraća ti se maja i nosi ti dva bijela hljeba...“

MILAN BEGOVIĆ: BEZ TREĆEGA

Psihološka drama s dva lika, epilog romanu Giga Barićeva; kritika dramu često uspoređuje s drugim činom Krležine drame U agoniji

Prepoznaje se varijacija na temu Odisejeva povratka iz rata i nasilna osvajanja doma koja ovdje ne završava ubijanjem prosaca i ženinom pokoravanju povratniku, nego ubojstvom nasilnoga i patološki ljubomorna muža

Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima

Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja

2

Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće (u romanu Giga Barićeva upoznajemo njen život, dok on u drami predstavlja samo pretpostavljenu, ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju)

Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere Scenski se oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure (Bez trećega – U agoniji) Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi

To je dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koje nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba postojati onaj treći, nego mogućnost. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba treći, dvoje je dosta.Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Begovićeva naklonost prema humoru izražena je u komediografskim tekstovima. U drami je dramski intenzitet postignut artističkim putem, dok je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima.

I ČinNa vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka. Dolazi Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku. A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»«Kakove su to šale?» - pita Giga. Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa. Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dr. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije,nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »I svađa se nastavlja!Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»«U paklu!» - odgovori on – «Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

II ČinMarko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »

3

«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti. Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko, ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.

III ČinGiga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu neštopromijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovojsumnjičavosti. Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «Hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio.»Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.

4

Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! ««Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku. «Ubila sam svoga muža!»

MILAN BEGOVIĆ (predgovor, Branko Hećimović)

U Begovićevim djelima izbija na površinu kao tema vječni i nerješivi problem međusobne ovisnosti i sukobljavanja muškaraca i žene, koji je ponekad sveden samo na osnovna dva lica, kao što je to u drami Bez trećega ili je opet rješavan u sklopu uskog društva četvero ljudi kao što je to slučaj u virtuozno napisanoj noveli Kvartet.

Mada taj problem odnosa muškarca i žene Begović ne postavlja uvijek u prvi plan, ipak se događa da on nadglasi sve ostalo i postane dominantna jer je Begoviću najbliži, jer se Begović njime upravo opija i zanosi.Baš zbog toga što neprestano ističe i varira temu tog odnosa muškarca i žene, njihova traženja i sukobljavanja, a varira je izolirano od ostalih aspekata života, Begović je izložen kvalitetnoj oscilaciji u svojim djelima. On nije uvijek u stanju da razvije tu svoju tematsku osnovu i da je oplemenjuje novim osjećajima, zapažanjima, situacijama i efektnim rješenjima kao što isto tako nije dovoljno samokritičan ni u relaciji prema izboru i selekciji svojih zamisli i tema. On ne postavlja pred sebe nikakve dalekosežne ideje već se radije upušta u pomalo ekstravagantne odnose i situacije. Težnja da se literarno realizira ta ekstravagantnost, koja za Begovića po svemu predstavlja sigurnost jamca za dobar odziv publike, nazire se i u njegovim najboljim djelima, kao što su Pustolov pred vratima, Kvartet, Dva bijela hljeba i Giga Barićeva.

U halucinantnim snovima bolesne djevojke u Pustolovu pred vratima iz kojih izbijaju njene podsvjesne i neiživljene erotske težnje, ima isto tako nešto ekstravagantno kao i u izoliranom doživljajnom svijetu kvarteta zanesenih svirača koji svaki na svoj način i sa svojim primislima sviraju svoju ljubavnu pjesmu.Ekstravagantnost, a riječ je redovito o svojevrsnoj erotskoj ekstravagantnosti, prodire i u novelu Dva bijela hljeba iako je ona u početku građena na jednoj realističkoj podlozi i nosi u sebi socijalnu osudu društva i uvjeta u kojima živi siromašni seljak Dalmatinske zagore.

Inzistiranje na neobičnosti uslova u kojima se zatječu njegova lica ili na nesvakodnevnosti njihova odnosa i doživljavanja, jedna je od osnovnih karakteristika u književnom radu Begovića.Begović je stvaratelj senzibilan, a ne meditativan. Lica u njegovim djelima prvenstveno osjećaju pa onda tek misle.

Knjiga Boccadoro izašla je u jeku hrvatske moderne i bila je odmah prigrljena od Mladih, a isto tako odmah i izložena napadima Starih.Stari su proglasili njegovu liriku bolesnom (Dinko Politeo: "Njegova je lirika bolesna zato što pjeva jedino o putenoj ljubavi; bolesna je zato što jedino o tomu pjeva")Mladi su u njegovim pjesmama otkrili posebnu fazu novije hrvatske lirike.U Knjizi Boccadoro, koju je zanosno dočekao i Gjalski, Petar Skok je uočio zdravlje, intimnost, uživanje radi same ljepote, sposobnost opažanja svake nijanse u prirodi, esteticizam.Matoš: "Ako je u Begovića što moderno, to je jedino taj život u svijetu nerealnom, imaginarnom, koji je kod nekih kao odmorište iza životnih razočaranja."

Matoš s punim pravom utvrđuje neke od bitnih mana Begovićeve poezije od kojih pojedine proizlaze iz njegova kozmopolitizma koji vodi u pretjeranu, ali hladnu eleganciju, dok se druge odražavaju u nedovoljnom poznavanju jezika i akcenata što ozbiljno narušava ljepotu brojnih pjesama.

5

Begović je zaista često daleko od savršenstva forme, rime mu nisu skladne, a ritam se gubi. Pojedine pjesme, pa čak i neke od onih interesantnijih kao što je U poljima previše su otegnute i u toj svojoj otegnutosti djeluju razlomljeno i anemično.

Hedonistički bijeg Begovića u zanosni svijet snova i erotike danas više nema ni približno onu svoju nekadašnju privlačnost kojom je bio obavijen kad se afirmirao kao izazov mladosti i obijesti, prpošnosti i vedrine. Begović i nakon Knjige Boccadoro daje dvije tri pjesme antologijske vrijednosti, kao što su Dunja ili Liddy, koja već po samom motivu označuje nešto novo u hrvatskoj lirici, a objavljuje i Život za cara, koji kao cjelina predstavlja njegovo najskladnije ostvarenje u poeziji.

Uz nekoliko pjesama iz Knjige Boccadoro i Vrela nameće se Život za cara u kojem je osmišljeni makismum dosegla Begovićeva moć percepcije.U Životu za cara do posebnog izražaja dolazi živo i naglašeno kontrastiranje događaja i ambijenta prenošenjem pažnje sa seoskog mladića koji odlazi da se bori za cara na rusko-japansku frontu, na njegove roditelje koji snivaju o njemu.

Osnovne osobine dramskog stvaranja – poklonstvo pred erotikom i ženom, kao i pred scenom i njenim širokim i raznovrsnim mogućnostima.Pustolov pred vratima – kozmopolitska sredina što se predočuje predsmrtnom vizijom mlade djevojke Agneze koja u agonijskom stanju proživljava svoja snoviđenja puna neiživljene erotike. Kompozicijski, kao i stilski, ova tragigroteska sigurno je najsuverenije Begovićevo djelo. Obiluje različitim efektnim rješenjima, kao što je zamisao po kojoj se smrt ne osmišljava samo kao osnovni movens nego i kao aranžer, vodič i režiser čudnovatog Agnezinog puta kroz nedoživljeno i priželjkivano.Odnos između stvarnosti i mašte, svijesti i podsvijesti – Agneza oslobađa svoje potisnute želje i doživljava u snoviđenju ono što joj je u životu bilo nedostupno te se sukobljava s teškim razočaranjima jer uzaludno, iako udata, traži neznanca koji joj piše zanosna ljubavna pismaGranice između stvarnosti i snoviđenja jasno su razlučene.Lik smrti je od posebnog značenja. Ona je osnovni pokretač i vodič radnje, svojevrsni aranžer i redatelj djela.U prvom planu je odnos između stvarnosti i mašte ili svijeta svijesti i podsvijesti. Predočava agonijske snove mlade djevojke koja u oblik Agneze u predsmrtnoj viziji oslobađa svoje potisnute želje i doživljava u snoviđenju ono što joj je u životu bilo nedostupno te se sukobljava s teškim razočaranjima.U traženju neznanca koje se pretvara u bolesnu opsesiju, Agneza gubi svoj spokoj i bespomoćno se podaje muškarcima u nadi da će konačno naći onog kojeg traži dok konačno ne sazna i ne shvati da je tajanstveni samoubojica pred vratima njezine hotelske sobe bio traženi neznanac. Pronalazi smrt u vodi ispod mosta u predgrađu. Agneza odlazi u smrt svojevoljno nakon bolesnog erotskog zanosa.

Postoje 2 slike: uvodna i završna u kojima je radnja realna dok se preostalih sedam zbiva kao priviđenje.Unutar tog priviđenja treba tražiti i odjeke iz zbilje – Kristina je tako u Agnezino priviđenje ušla iz njezina stvarnog života dok su muž ili gospodin u šarenom prsluku predodžbe iz djevojčine svijesti. Većina ostalih lica u 7 slika su uglavnom marionete sna.Od posebnog značenja je svakako lik smrt koji se prvo javlja u liku neznanca, a zatim postupno preobražava u 9 daljnjih lica (1 glumac!)Smrt se uvlači u djevojčino rasuđivanje i tako postaje vodič i režiser tog puta kroz nedoživljeno.Smrt usmjerava Agnezu u njezinu snoviđenju od jednog događaja do drugog, uvodi nova lica, tumači ih te pospješava radnju varirajući neprestano između stvarnosti i mašte.Slobodno nizanje prizora i događaja koji se redaju u grotesknom slijedu od stvarnosne intonacije uvoda preko priviđenja do ponovnog vraćanja u zbilju.

Naslov drame – utjelovljuje čežnju za životnom srećom

6

Modernizam Begovićevih tekstova se ogleda u individualističkom pristupu formi, hedonističkoj filozofiji, korištenju erotskih motivaVrsta knj.djela – tragikomedija, modernistička drama s ekspresionističkim i psihoanalitičkim elementimaVrijeme i mjesto radnje – posljednji trenuci jedne bolesne djevojke u njezinom deliriju prije smrti 1925.g.Tema drame – stalna ljudska žudnja za neuhvatljivim, jaz između sreće i ništavne ispraznosti životaKompozicija drame – tragikomedija se sastoji od 9 slika, od kojih prva i deveta prikazuju stvarnost, a ostalih sedam fiktivna zbivanjaUvod donosi stvarne događaje iz Djevojčina života. Djevojka priča sa Sestrom Milosrdnicom o svom posljednjem plesu s prijateljicom Kristinom. Jedna od njihovih najčešćih maštanja o pustolovu koji uvijek čeka pred vratima rasvjetljuje osnovno značenje drame.Pustolov utjelovljuje promjenu, sreću – djevojka stalno moli sestru da provjeri je li Pustolov iza rešetaka terase. Sestra ju urazumljuje govoreći da pustolovi ne postoje i da je život okrutan, prepun razočaranja. Ona simbolizira razum koji dokida svaku životnu razigranost.Djevojka zagovara čistoću ljubavi, naivno vjeruje da će čim ozdravi naći svog pustolova.U bolesničkoj agoniji priviđa joj se smrt u liku Neznanca na konju pred vratima.Taj događaj pokreće zaplet. Neznanac joj obećava da će je povesti i ispuniti joj posljednje želje prije polaska.Iako je od Smrt / Neznanca mogla izmoliti ozdravljenje, odabrala je ljubav.Neznanac joj otkriva da ima samo jednu noć, a ona, kako autor ironično progovara kroz lik Smrti, traži cijeli roman. Ovdje se Begović autoreferencijalno osvrće na vlastitu dramsku tehniku (ističe da će joj Neznanac poput režisera ponuditi cijeli film, uključiti i lik protivnika, gospodina u šarenom prsluku, koji se mora pojaviti da bi joj muž imao što oprostiti).Radnja se premješta u fikcionalno Djevojčino iskustvo.Druga slika – Djevojka postaje Agneza

Predstava u predstavi (elementi teatra groteske) – Djevojka u trenutku prije smrti proživljava niz fantastičnih, smiješnih, karikiranih situacija. Cijela drama je zasnovana na elementima groteske.Kod muža sazna za Agnezinu prevaru, da je iz plesne dvorane dovlačila u svoju sobu svakoga tko bi mogao biti "pustolov", muž izbezumljeno odlazi od kuće.Od trenutka životna idila pretvara se u krvavu tragediju.U 9. slici opet realnost, razgovor na terasi Neznanca / Smrti i Djevojke koja kaže da bi opet izabrala isti "trnoviti" put.Rasplet radnje je u skladu s teatrom groteske – fantastičan.Na fikcionalnoj razini Djevojka odjaši sa Smrću na konju, a na stvarnoj je liječnik i sestra nalaze mrtvu na balkonu.

Lica u ugriZbilja: Djevojka, Sestra, Milosrdnica, LiječnikFikcija: Agneza (u igri djevojaka), Agnezin muž, Neprisutni i njegov leš, Gospodin sa šarenim prslukom, Plava gospođa, Kristina, Glumčeva žena, Dobro odgojen mladić, Brutalni ljubavnik, Liza, Kolodvorski nosač...

Djevojka / Agneza – središnji lik drame, neiskusna i naivna, čezne za ljubavlju i brakom ispunjenim srećom, a kad joj Neznanac osigura takav život, ona žudi za nečim drukčijim.Njezin lik je simbol čovjek neprestane težnje za novim.Svaka želja za promjenom ubrzo zapada u klišej. To znači da je život niz monotonih radnji koje završavaju smrću. U tom segmentu, jer B. koristi motiv beznađa i apsurda i zato je njegova drama egzistencijalistički obojena.

Smrt / Neznanac – utjelovljena je Smrt u liku Neznanca, a potom u 9 različitih likova. Ona ironizira Djevojčinu želju za životom.Neznanac je osnovni pokretač Agnezinog djelovanja. On određuje njezinu sudbinu.

7

Psihoanalitički elementi – radnja je jednako vrijedna u zbilji i priviđenju. To je Freudovo svjesno / nesvjesno. Agnezina radikalizirana tjelesnost i spolnost uzrokuju njezine moralne dvojbe i nestabilnost. Ona je kao subjekt rascjepkana između očekivanja sredine i zaljubljenošću u nedostižnu ljubav. Autor kritizira ondašnje društvo, uvriježene svjetonazore i modele mišljenja o čovjeku i svijetu.

Didaskalije – osim uputa piscima imaju vizualne i auditivne elemente koji pridonose cjelokupnoj fantastičnoj atmosferi drame.

Elementi Begovićeva modernizma – drama je temeljena na psihološkoj raščlambi lika.Avangardna je u kompoziciji jer je umnožena narativnim razinama, psihoanalitičkim elementima i umetnutim lirskim dijelovima.Ekspresionistička je u gomilanju motiva bolesti, smrti, traganju za smislom, rastakanje svijeta i svijesti.

Bez trećega zasniva se na intimnim psihološkim reakcijama Gige i Marka Barića koji se vratio iz Sovjetske Rusije nakon nekoliko godina zarobljeništva i lutanja. Karakteristično je za Begovića da ne inzistira na dojmovima koje je u Sovjetskoj Rusiji stekao Marko Barić, već se zadovoljava da taj njegov boravak iskaže što jednostavnije sa nekoliko "harašo", harmonikom i plesom.Njegova pažnja je koncentrirana na Markovu ljubomoru koji nema direktnijeg povoda. Marko je ljubomoran na mogućnost da mu se Giga iznevjerila.Najprije je nastao roman, a onda drama. Tekst je gotovo potpuno identičan.Zadire u prisna psihološka stanja i razrađuje odnose dvoje jedinih aktera Gige i njezina muža Marka Barića koji se upravo te noći vratio iz zarobljeništva, 1926.g. Nisu imali zajedničku bračnu noć zbog rata. Sve se svodi na dijalog.Zaokupljenost introvertiranim osjećajima dvoje supruga. Oni su potpuno izdvojeni iz života.

Giga i Marko su gotovo izdvojeni iz društva i života. Jedini sudionik u igri je telefon, a njihova jedina stvarna veza sa životom izvan stana u kojem se nalaze jesu uspomene i prisjećanja. Ovo je psihološka drama koja se temelji na riječi, u kojoj su akcijski događaji kao čvorišta radnje potisnuti.

Begović označava i druge poticaje za Markovu ljubomoru: telefonski pozivi Giginih odbijenih prosaca, kovertu s vizit-kartom jednog od njih, Markove primisli uz pojedine Gigine rečenicePredsmrtno pismo Gigina oca Marka umiruje i on prestaje sumnjati u Giginu vjernost – taj iznenadni preokret u Marku (na početku 3.čina) rađa u Gigi bol i otpor jer je vrijeđa više od svih predbacivanja i sumnjičenja time što je Marko povjerovao pismu, a ne njoj. Izazvana i ogorčena takvim uzrokom promjene Markova ponašanja Giga na kraju ubija Marka.

Vrsta književnog djela – psihološka dramaVrijeme i mjesto radnje – klasično jedinstvo vremena i mjesta radnje Zagreb, jedna noć, prostorija jednokatnice na Gornjem graduKompozicija – 3 činaZaplet – Markov psihološki sukob postaje pokretač radnje, ona će ubiti mužaStrukturno obilježje – jednosmjerna dramska radnja reducirana na psihološki sukob 2 glavna protagonista; B. inzistira na analizi muško-ženskih odnosaLica – Marko – podcrtava patrijarhalno organizirano društvo i njegov malograđanski moral (muž je posjednik svoje žene i ima pravo na njezinu tjelesnost)Giga – nositeljica vrijednosti liberalizma, individualizma, slobode. Usuđje se uzdrmati tradicionalne vrijednosti.Didaskalije –integralni dio drameDijalozi – u službi psihološke analize likovaModerno – psihološki odnosi

8

MIROSLAV KRLEŽA : «Na rubu pameti»

Predgovor (Krešimir Nemec)- osnovna teza Krležina romana = ljudska je glupost vječna, institucijski podržavana i uvijek dobro

organizirana dok je pobuna protiv nje individualna i unaprijed određena na neuspjeh; borbu protiv gluposti vode slobodoumni intelektualci, nonkomformisti, osamljeni preojetljivi pojedinci koji upravo u takvoj borbi i otporu vide smisao svog života

- protagonist romana i propovjedač = neimenovani Doktor- do svoje pedeset i druge godine Krležin je antijunak živio dosadnim, jednoličnim životom prosječnog «cilindraškog građanina»; bio je «uredna ništica među masom urednih sivih ništica»; imao je naizgled sređen život i brak, pristojan položaj u društvu i solidne prihode- u jednom trenutku Doktor sasvim spontano odluči da više ne bude marioneta i da ne igra ulogu koju su mu drugi namijenili; za vrijeme banketa u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog koji se hvalio kako je u vrijeme zelenog kadra ubio četiri seljaka koji su mu htjeli provaliti u pivnici, Doktor je po prvi put odlučio da ne šuti, da ne kima glavom i da, makar na trenutak, skine masku i kaže ono što misli; Doktor optužuje Domaćinskog da je bandit i kriminalac (jer se hvali time što je ubio četiri čovjeka) i tako pokreće protiv sebe pravu lavinu spletaka, insinuacija i laži

- roman retrospektivno, u formi ispovjednog monologa glavnog lika prati posljedice tog Doktorovog ekseca u vinogradu

- središnja os romana tako postaje hajka na čovjeka (omiljena Krležina tema)- čitavo vrijeme Doktor je govoto posve sam, sam protiv sviju, izložen neviđenoj hajci i

organiziranu bojkotu čitave sredine, pa čak i vlastite obitelji; međutim, njegova izolirana pozicija je u neku ruku i privilegija: to je pozicija slobode, dostojanstva, nesputanosti od bilo kakvih društvenih obzira

- u romanu se od prve stranice razvija linija etičkog razgraničenja; na jednoj je strani pobunjeni Doktor, koji dosljedno zastupa načela pravde i istine i nalazi u tome tek pokojeg deklasiranog pomagača (Valent Žganec Vudruga, Jadviga Jesenska, doktor Katančić, Krneta), dok je na suprotnoj starni gotovo čitavo društvo (Dmaćinski, Hugo-Hugo, Atila pl. Rugvay, Javoršek, Pavlas, ministar Harambašević) koje štite institucije, moć, norme i konvencije

- roman započinje esejističkim traktatom «O ljudskoj gluposti» koji je očito inspiriran Erazmom Rotterdamskim; u njemu je sadržana idejna potka djela: svemoć gluposti je redovito zaogrnuta «dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima»- «Ljudska je glupost mračna snaga pod nama, to je kaotična sila pratvari pod nama koju ljudi nisu svaladali, ali koju će nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i leži značenje ljudskog napretka: stepen pojedinih civilizacija stoji u obratnom smjeru sa stepenom ljudske gluposti.»

- potom slijedi sama analiza «slučaja» i njegovih posljedica izvedena gradacijom: trenutak Doktorova osvještenja, sukob, izolacija, poraz i rezignacija

- te dramske stupnjeve prate i tri karakteristične «postaje» kroz koje protagonist mora proći: sudnica, tamnica i ludnica

Sudnica- mjesto zgušnjavanja dramske radnje i intenziviranja sukoba, u njoj najjasnije dolazi do izražaja

raskorak između istine i njezine interpretacije, pravde i sile, etike i dogme; sudnica je mjesto u kojem se sukobljavaju dvije priče, dva stava, dvije moralne pozicije

- poziciju moći brani Hugo-Hugo (odvjetnik Domaćinskoga), majstor verbalistike i frazerstva koji svog klijenta (inače običnog kriminalca i nasilnika) prikazuje kao narodnog dobrotvora, osnivača dobrotvornih zaklada i sl.

- superiornom igrom riječi, Hugo-Hugo obrće čitav slučaj naglavce: zlaočinac zapravo nije zločinac nego narodni junak s besprijekornom biografijom, dok je upravo Doktor klevetnik, kriminalna i moralno problematična osoba

9

- montirano suđenje je popraćeno orkstriranom hajkom, spletkama i skandalima, dok publika u sudnici (koja se sastoji od ljudi ovisnih o Domaćinskom) otvoreno navija za svog tutora i unaprijed zna krivca; iz publike se jedino izdvaja lik Pere Krnete koji stupa u Doktorovu obranu te javno negoduje

Tamnica- mjesto Doktorovog intenzivnog razmišljanja, ispitivanja savjesti, ali i susreta s dvojicom

kažnjenika koji će mu, svaki na svoj način, pomoći da učvrsti svoja uvjerenja:1. inženjer Sinek

- Sinek izlaže svoj «pogled na svijet» prema kojemu postoji samo jedna istina i ona se mora nametnuti makar i silom; u ime te istine dopušteno je čak i ubiti- po njegovom mišljenu, Doktorov sukob s Domaćinskim je malograđanski zbunjeni čin, senzacija koja će izazvati tek malu uzbunu i ništa više; Sinek smatra da se stvari mogu mijenjati samo djelima, a ne riječima

2. seljak Valent Žganec Vudriga - tipično krležijanski tip čovjeka iz naroda koji svojom vitalnošću, lucidnošću i spontanošću kontrastira pasivnom intelektualcu (slično je koncipiran i Joža Podravec u romanu «Povratak Filipa Latinovicza» i Petrica Kerempuh u «Baladama»)- Vudriga iznosi svoju životnu filozofiju u monologu napisanom kajkavskim idiomom – karakterizira ga pučka mudrost, smisao za realno i praktično, ali i specifičan humor i životna vedrina; svaka mu je riječ «malo remek-djelo»- Doktor će morati priznati da je Vudriga jedan od najmudrijih, najiskusnijih i najgenijalnijih ljudi koje je u životu ikada sreo

Ludnica- treća simbolična postaja na junakovu putu potrage za istinom i pravdom- nakon učestalih provokacija i uvreda, nakon namjerno izazvanih skandala po kavanama, Doktora

stavljaju u ludnicu na «prisilno motrenje»- i ovo mjesto obilježava jedan važan susret, ovoga puta s doktorom Katančićem, Doktorovim

sumišljenikom i supatnikom ( i on je zgađen jer se suprostavio ljuskoj gluposti)- Katančić eksplicitno izriče formulu društveno prihvatljivog ponašanja: «Ali nemojte zaboraviti ni

to, dragi moj kolega, da ste izazvali protiv sebe sve visoke i dobro odnjegovane savjesti naše kreme, jer ste se usudili da uprete prstom u jednog ordinarnog bandita i da mu javno kažete, da je to što naime i jeste, to jest: bandit! Tko se pred ovim Domaćinskima ne vuče četveronoške kao pudl oblizujući im ruke za tri špricera, taj će biti zgažen, iskorijenjen, uništen, popljuvan, bačen u blato kao strvina.»

- svaka od postaja kroz koju prolazi Doktor učvršćuje njegov moralni stavi želju da nadvlada snage gluposti

- Doktor nije bez slabosti; on je tipična klrežijanska»nesretna svijset»: ponekad se čini da je kolebljiv, bezvoljan i pretjerano razdražljiv, a ponekda gotovo mazohistički uživa u ulozi žrtve

- kraj romana namjerno je dvosmislen i otvoren: narativni konflikt ostaje neriješen; našavši se na kraju snaga, doslovno na «rubu pameti», glavni se lik želi malo rasteretiti i opustiti te otvara radio i mijenja kanale; no, umjesto smirenja zvučni signali iz etera samo pojačavaju osjećaj izgubljenosti i nervoze; iz aparata dopire kakofonija zvukova (frule, gusle, mitraljezi, zvona, sirene...) – taj akustički aimultanizam (koji odgovara Doktorovim stanjima) označava kaotična zbivanja u svijetu, ali i proturiječnu prirodu čovjeka koji istodobno stvara i razara, slavi i oplakuje; kao spasonosna formula izlaska iz tog vrtloga javlja se želja za nestankom

- «Na rubu pameti» jedini je Klrežin roman pisan u Ich-formi; prvoosobna perspektiva i subjektivan karakter određuju specifičnu vizuru djela koja pretpostavlja maksimum iskernosti, ali i umanjenu objektivnost u sagledavanju vlastite sudbine; naime, sve što vidimo, vidimoočima glavnog lika, sve je rezultata njegova sjećanja, nejgovih subjektivih procjena

10

- Doktorov pogled na događaje karakterizira ironijska perspektiva; ironija je još jedino oružje koje je preostalo revoltiranom, diskriminiranom i poraženom intelektualcu; Doktor inroniju uzdiže do razine svog svjetonazora; njome relativizira i ruši sve stavove i defnitivne istine; predmet Doktorove ironije su građasnke konvencije i institucije, društveni stav koji tolerira kriminal i nasilništvo, bračni odnosi, korumpirano sudstvo...

- svijet oko sebe Krležin junak doživljava kao pozornicu, život kao glumu, a ljude kao glumce i marionete koji igraju svoje naučene uloge po pravilima koja diktiraju društvene predrasude: «Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudam i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestronima, kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike.»

- ironija prevladava i u Doktorovim opisima drugih osoba; dojam antipatije se postiže upotrebom groteske, figure koja pripada «estetici ružnoga» i za koju je karakteristično izobličavanje, karikiranje, spajanje nespojivog te pridavanje ljudskom biću osobina koje imaju životinje ili stvari

- ironija kulminira u pretposljednjem poglavlju «Intermezzo u Sikstini» u kojem se junakova sudnima povezuje s Michelangelovim slikarskim vizijama u «Strašnome sudu»; promatrajući komercijalizaciju Vatikana te njegovu prilagodbu masovnomturizmu, Doktoru se, u trenuku sudara ljepote i smeća, sponatno javlja predodžba čovječanstva kao zvkerinjaka koji se vjekovima ne mijenja, ali i turista kao novovjekovnih barbara

- različiti diskruzi romana:a) ironijskib) lirski intonirani dijelovi koji presijecaju ironijeske diskurze (ta izmjena pokazuje i stanja

kroz koja prolazi lik-pripovjedač)c) esejizam u raznim oblicima: subjektivna razmišljanja o raznim problemima (ratu, glazbi,

sudstvu, građanskom moralu, i sl.) te esejistički oblikovani dijalozi, dvoboji mišljenjad) čisti narativni dijelovi – rijetki

- «Na rubu pameti» = roman izričaja, tj. esejistički roman u kome veći dio «radnje» čine razmišljanja, analize i idejna previranja

Likovi u romanu – varijacije na stare teme- glavni lik nije slučajno ostao bezimen; naime, lišen vlastita imena i prezimena, Doktor postaje

samo jedan od mnogih sličnih primjera pojedinačnog revolta; kao literarni konstrukt (a ne do karaja individualiziran lik), on je u sebi objedinio osobine mnogih Krležinih buntovnika, slobodoumnika, gnjevnih intelelektulaca koji ulaze u borbu protiv malograđanske laži, gluposti, licemjerja i socijalne nepravde; u Doktrou možemo prepoznti osobine Ljube Kraljevića («Veliki meštar sviju hulja»), Horvata («U logoru») ili Tome Bakrana («Smrt Tome Bakrana»), a kasnije njegovu «ulogu» simbolički nastavlja doktor Nielsen u romanu «Banket u Blitvi»

- svemoćni Domaćinski je još jedna inačica krležijanksog silnika koji, ako je potrebno na putu prema vrhu društva, pram novcu i karijeri, gazi i preko loeševa (npr. misteriozni šef u noveli «Veliki meštar sviju hulja», Ignjat Glembay u glembayevskom dramskom ciklusu)

- lik Jadvige Jesenske, žene mutnih strasti i sumnjiva morala koja Doktoru pruža potporu ima svoju prethodnicu u Bobočki iz «Povratka Filipa Latinovicza»

- Hugo-Hugo je u svom udvorništvu i ispraznom frazerstvu nasljednik Pube Glembaya- svi likovi su predstavnici određenih uzoraka mišljenja, djelovanja i stanja svijesti ( au takvoj

koncepciji nema potrebe za sbažnijom individualizacijom i stavarnjem orginialnih psihoportreta)- neimenovani doktor prava ima funkciju glasa «zdravog razuma» i savjesti društva; on nastupa

kao glasnogovornik piščeva morala, ali ne treba upasti u zamku poistovjećivanja autora i lika; Krleža je, naime, svoje stavove i mišljenja podijelio na razne likove (osobito Vlenta Žganjeca) razvijajući koncepciju dijalogičnosti (i Doktoru je strana jednodimenzionalnost, on priznaje pravona razliku

- roman «Na rubu pameti» je objavljen 1938. u Zagrebu te označava Krležin preokret prema socijanim i političkim sadržajima

11

- od svih Krležinih romana ovaj roman doživljava najžešće napade, osobito iz socrealističkog tabora (iz redova lijevih dogmatskih kritičara koji su autoru zamjerili skepticizam, relativizam, negiranje društvenog napretka i nedostatak socijalnog osjećaja)

- u ovom romanu Krleža odlazi najdalje u raskrinkavanju društvenog mehanizama kojima upravljaju dvolični građani iako roman nije tolkio inovativan kao «povratak Filipa Latinovicza»

Kratak sadržaj- Doktor je do svoje 52. godine živio mirnim, sređenim životom za koji sam kaže da je bio

«najdosadniji i najjednoličniji»; živio je «u mrinom i neizrecivo jednoličnom bračnom dodirom sa svojom zakonitom ženom» s kojom je «izrodio tri djevojčice», bi je «pravni zastupnik Domaćinskovih poduzeća i kartela»

- «Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o ljudskog gluposti...»

- «Kod nas se u malome gradu mnogo ogovara i kleveće na sve strane (...) ali o meni, koliko sam ja do svoje pedeset i druge godine mogao da provjerim, nije se nikada čula ni jedna jedina naročito negativna ili naročito zlobna riječ. Bio sam, naime, potpuno bezimen i nevidljiv, toliko diskretan, te nitko zapravo nije ni primjetio da živim.»

- kad po prvi puta na večeri Domaćinskoga kaže ono što misli, umjesto da šuti kao i do sada, Doktorov se život mijenja iz korijenja; postaje predmetom ogovaranja i klevete, gubi svoj položaj u društvu,a bližnji ga napuštaju definirajući ga kao mentalno poremećenog («U našem malom svračjem zakutku taj je događaj u vinogradu zauzeo sablažnjive omjere. Počela je hajka, u kojoj sam se preko noći našao potpuno osamljen usred rastrovanog osinjaka predrasuda i neobrazovane gluposti.»)

- «Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu. Ljudi su sebeljubivi, jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer mi je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su...»

- «Ali kad sam se našao u obezglavljenoj gužvi, odnosi su se izmijenili: od šutljivca, koji pasivno promatra, postao sam čovjek, koji je prestao da glumi prosto zato, jer je osjetio, kako glumi krivo, onako otprilike, kako se to kaže za glumca, kada glumi falš. (...) ...i tako je došlo do toga te sam svojim znancima počeo odgovarati vlastitim mislima...»

- počevši svima govoriti što misli o njima, Doktor ubrzo postaje osamljenik u gradu («Istina je: bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.»)

- posvađavši se sa ženom koja nije mogla podnijeti da bude janvo osramoćena, Doktor odlazi živjeti u hotel «Europa» gdje se sprijateljuje s Jadvigom Jesenskom s kojom ubrzo započinje vezu na sablazan čitavog grada («Ta Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili črtiri braka, nekoliko samoubojstava, u kojima je, kao što se pričalo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokušala samoubojstvo u okviru neugodne krijumčarske kokainske afere, u kojoj se kasnije pred sudom utvrdila njezina potpuna nevinost, skitala se inostranstvom, držeći karatšnice po boljim hotelima...»)

- Domaćinski podiže tužbu protiv Doktora radi klevete ( na sudu Domaćinskog brani odvjetnik Hugo-Hugo, dugogodišnji ljubavnik Doktorove ženea, u ubrzo i novi muž, dok se Doktor brani sam); suđenje je namješteno i Doktor dobiva osam mjeseci zatvorske kazne

- u zatvori Doktor razmišlja o raznim pitanjima te se susreće s inženjerom Sinekom i seljakom Valentom Žgancem Vudrigom

- «Da bi čovjek mogao pomiriti u sebi svoja vlastita protuslovlja, da bi se mogao uzvisiti nad vragometno zapletena stanja oko sebe, čovjek mra da sredi nered u sebi i oko sebe, da nadahne smisao sveopćem besmislu oko sebe i u sebi samome, po jednoj naročitoj samoobrambenoj metodi, koja se vulragno, u svakodnevnom životu, zove «pogled na svijet».»

- «Prekratak je život pojedinca, da bi mogao stvoriti bilo kakav sud na temelju svog vlastitog, ličnog «životnog iskustva»...»

- «...viši duštveni uređaj izgelda mi onaj, u okviru koga neće biti gluposti ni grabežnog umorstva!»

12

- nakon izlaska iz zatvora, Doktor nastavlja izazivati skandale po kavanama najčešće udarajući šakom one koji su izazivali njegova uvjerenja i branili Domaćinskoga; u jednoj od tučnjava skoro je izgubio oko zbog čega boravi trideset dana u bolnici, u potpuo zamračenoj prostoriji gdje ima vremena z razmišljanje

- nakon izlaska iz bolnice Doktor odlazi na putovanje u Italiju gdje ogorčen izjavama gospodina Golombeka kojeg sreće u Sikstinskoj kapeli izaziva još jedan u nizu skandala razbivši Golombeku nos nakon čega je prisiljen vratiti se kući; ponovno završava u zatvoru, ali doktor Katančić uspijeva se izboriti za to da se Doktora smjesti u ludnicu na promatranje smatrajući da mu čini uslugu izvlačeći ga iz zatvora

- vrativši se kući iz ludnice, Doktora je dočekao niz tužbi različitih građana koje je uvrijedio i po njihovom mišeljnju oklevetao, ali i vijest da je Jadviga Jesenska počinila samoubojstvo popivši otrov u Beču; da bi se malo razonodio, odluči upaliti radio iz kojeg dopire čitava paleta zvukova; gledajući kroz prozor, uronjen u kakofoniju zvukova, Doktor zaključuje: «Spavati nam je. Zaspati. Mirno i konačno. Nestati.»

MIROSLAV KRLEŽA: CVRČAK POD VODOPADOMPripovjedač je živčani bolesnik. Druži se s mrtvacima s kojima češće i zanimljivije priča od bilo koga živog. On je toga svijestan. Odlazi psihijatru. Priča o mrtvom prijatelju iz djetinjstva koji je jeo trešnje i pričao o bezgrešnom Marijinom začeću.Život mu izgleda kao pogled u jednu sobu čija se vrata polako zatvaraju, nestaje smijeha i glasova, a ostaju mrtvaci. Priča o njima: o pogrebu jednog slabića i mekušca, o sviraču flaute koji je ustrijeljen u ratu... Ali ne može pričati o svim mrtvacima s kojima je u kavani godinama sjedio jer bi čitava gradska četvrt provrvjela mrtvacima. Već je umoran od svega – bio je u ratu, propio se, muči ga misao da se na koncu ipak umre, i to čak prije svoje vlastite konačne smrti. Sa svakim od tih mrtvaca odlazi i dio njegova života.Prvi put mu se javila misao da mrtvaci žive zajedno s nama u Parizu prije 3 godine pred Sisvete kad je ispred kavane vidio gospodina s damom. Nije se mogao sjetiti odakle zna tog čovjeka. Gospodin mu je prišao i osjetio njegove tople usne. U taj je tren spoznao da je to Poljak Kristijan K., njegov drug iz sorbonskih dana kojeg već nije vidio 20 godina. Čuo je samo da je on već umro. Kristijan ga je pozvao te večeri na soareju poljskog poslanstva. Pripovjedač je svratio, pitao za Kristijana, a oni mu rekli da je već 13 godina mrtav – junački pao pod Varšavom. Priča da mu je Kristijan čak dao i posjetnicu. On ju još i sada ima, ali ne sa-sobom. Učinilo mu se da mu doktor ne vjeruje ni riječi. Dobio je novi recept i terapija je završila.Vani je padala kiša, sve je bilo blatno, nabubreno, smrdljivo, raspadljivo, zadimljeno i kako to već kod Krleže biva. Usput je sreo još jednog mrtvaca, doktora Siročeka (bio je psihijatrov poznanik), koji ga je pozvao k sebi na dingač. Oni su se godinama sastajali. Doktor bi u bunilu vina često buncao o svom višem pjesničkom pozivu. U Parizu je na studiju stekao ugledno ime, spetljao se sa sumnjivim ženama, bludničio i propio. A za našeg je pripovjedača smatrao da je sasvim normalan. Obrnuto proporcionalno tome, za psihijatra L. W. smatrao je da je kreten i da nema pojma o medicini. Kad je Siroček pogledao recept, zaključio je da mu to uopće ne treba. Ono što mu treba je žena. Napili su se do besvijesti. Siroček je čitavo veče govorio o ženama, njihovim toplim utrobama u kojima se čovjek ponovno može uvući u pratvar, ljigavu slinu što nema razuma i logike. Novela završava cvrčkom u zahodu kojeg je pripovjedač otkrio. Kad mu je donio mliječni kruh, cvrčak se više nije pojavio. Završna riječ: „Svi smo mi čikovi u mokraći“.

M. KRLEŽA: PJESNIŠTVO

Hrvatska mlada lirika – statičnost izraza i tema- kasnije se Krležin izraz politizira1936. Balade P. K . kao neka vrsta protesta nad smrću kajkavskog dijalekta u književnosti (100 godina od Gajeve Danice 1836.)- nije pjevanje «na narodnu» već učena kajkavština, pjev pučanina koji vlada književnom vrijednošću kajkavskog jezika;- Balade – «i najsuptilnija lirika i najgorči bunt»- umjetnička afirmacija pučkog pogleda na život i svijet, Petrica kao predstavnik narodnog otpora i pučke mudrosti

13

BALADE PETRICE KEREMPUHA (Kerempuh = lukavac, vragolan); socijalni i politički motivi

Khevenhiller

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilopak ni vezda nebuda nam nekak nebu.

Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.

…..

A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam,ili v katedrale v Zagrebu,gda drugog spomenka na grebu mu nebuneg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

Ni med cvetjem ni pravice

Ni med cvetjem ni pravice,rekel to je fijolicesmardljivi terputec,jalnuš tvardogutec.

Lepe ti je, lepe ti je fijolice dišeče,kad se pava po steziceprek gartlica šeče.

Glavobolka, bogi cvet, glava zna od nje bolet.Kopriva grize, a lopuhkak kačje mleko ima duh.…….Petrica i galženjaki (1. pjesma u zbirci, ima ih 36) galženjak = obješenjak

Na galgama tri galženjaka,tri tata, tri obešenjaka,pod njimi čarni potepuhtamburu svira Kerempuh.

Smude, cafute, kaj vam je teca zežgala lice kakti pereca,glas posluhnete kajkavskog jazbeca!

se je to vražnja zamotavka,pod tabanom goruča žerjavka,a hudodelnika raščetverenjenajsakodnevnejše je nam pripečenje.

14

…..

Planetarijom (zadnja pjesma; pjesme u slobodnom stihu)

Vešča, bahornica, ščerbava copernica,kaj spreklela ju sama Marija je Bistrica,dala mi je poždretvračtvo čarovnice:pajnkertovo oko z brabonjkom lasice.

V marcelu zdrepanega pavuka otrovca,zub od gluhog pilka, godišnjeg udovca.

Tri papka od vepra, na Vuzem škoplenog,i hudog korenja s paprom zdroblenog.

…..

PAN (arkadijski, idilični motivi)

Modro jesenje popodne. Gora i vinogradi pjevaju tihu pjesmu snivanja: Sve je modri psalam jesenje tišine….

Sjaju na suncu kupole arkada.U vrbinju sivom, srebrna voda svečano vijugai pleše u ognju, grimizu i sviliko plamena jesenja duga.Na Gradu sniju kule. Palače, terase, ruže.Mili su, topli obrisi grada, pijani boja, sunca i juga.

Sve je modri psalam jesenje tišine…Grožđe u vinogradu dozrijeva:

Ko orgulje blagdanje tiho zuji zlatna pčela.Zrele se metvice truse, vlati trave se njišu,medena vimena naša sunčani traci sišu.Rajska tišina…

…

Kolo luduje, igra, vije se titra, a između bujice tonova, duda i gajda, smije se siringa nagoga Pana, koji vodi to šareno kolo:

…itd. na 15-ak stranica, bez prekida;

ULICA U JESENJE JUTROGodine devetstosedamnaeste

Jesenje jutro. Jedan čovjek ide pognute glave ulicom i pjeva:

Zašto u ovako tužno jutro, kad slinave magle mokre nad gradom

15

i kad jauču ljudi koji doma nemaju,zašto se onda čini da je sve pakleni krvavi san?O, ovakav dan, proklet i siv i olovan,kada se ljudi kolju, grizu i lemajui kad slinave magle mokre nad nesretnim gradom!Mokra se obuća od volujske kože lijepi o bolesno meso,i svi mi pijani još gorke noćne boliu povorkama dugim hodamo u fabriku, u ured, u dućan.Sve je krvavi san, pakleni krvavi san!

Drugi čovjek ide pognute glave ulicom i pjeva:

Danas će mi stići pismo iz maglene daljine,pismo kletve, zla, grča i žuča.A o podne, kad ću smrvljen poći kući,sunca biti neće!O, kako me rana na dnu srca peče!

….. itd. jadanja na 10-ak str. bez prekida u slobodnom stihu;

OSTALE PJESME

Na Trgu svetoga Marka

Na Trgu svetoga Marka sablasni napjev se pojena Trgu svetoga Marka se luđačke furije gone, na Trgu svetoga Marka mrtvih plešu kolone,na Trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje.

Matere dojenčad bijelu hrvatskom laži doje,bolesni bjesovi klikću, na crveni požar zvone,a lađa Hrvatske Laži u krvavom potopu tone,i kao posljednji jarbol još crna vješala stoje,na Trgu svetoga Marka, na Trgu svetoga Marka.

Na jarbolu Hrvatske Laži slobodna Hrvatska Misopjeva svoj labuđi pjev:«Tri već krvava ljeta davim se očajno nijema.Tri već krvava ljeta tonem u bezdnu krvi.Na crnom jarbolu lađe tri već krvava ljetavješaju hrvatske sne.I zar na galiji ovoj doista nikoga nemada jarbole polomi zadnje,da laži hrvatske smrvi,pa neka potone Sve!»

Lirski motivi u prozi npr. Monolog gnjila čovjeka; Noć u bolnici; Nemir; Mrtvi;

Čežnja

16

Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kad se čuju psi u daljini, i kad se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.

- takve su i ostale crtice, izrazito lirski nabijene;

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

(biografske detalje imate u skripti)

-Šimić nije imao sustavnu filozofsku spoznaju svijeta, a ni ideološko-političku usmjerenost-iznad formalne, tehničke novosti, Cesarić ističe njenu životnu snagu, «nova osjećanja i teme» kojima je obogatio našu liriku-zemlju svojih pjesama gradio je od riječi, od sna i razuma, evolutivno. Ali taj je kreativni proces bio pokrenut, ubrzan i skraćen autorovom stvaralačkom energijom. Njegov nemoćni fizički organizam bio je savršeni stvaralački laboratorij:

Pjesma pjesnika

Ja penjem se i penjem uza strme stazeI kad se popnem, stojimU prostoru nijemom i bez ljudiJa, tamni pjevač na visiniJa, usamljeno stablo navrh brdaŠto svoj mukli besprekidni šumorU duboku crnu vječnost ruši.

Sva njegova poezija (Preobraženja, ranija i kasnija) proces je preobraženja pjesnika i pjesme u vremenu

Iz «Intimnih zapisa»: svemir pjesniku može biti tema, ali ne problem koji treba riješiti. Ja pjevam o smrti, ali ne rješavam problem smrti

Šimić nije stvarao teorije, nego pjesme. Tražio je viši i dublji smisao života, a ne izmirenje. Nije tražio Boga, nego smisao postojanja. Nije rješavao ustrojstvo svemira, nego tehniku pjesme

-nosio je u sebi sukobe, probleme i apsurd suvremenog čovjeka tjeskobu bitka i otuđenost u svijetu mehanike. Svijet je ogolio do kosti…

-pitanja koja Šimić postavlja istodobno su i odgovori. Njegova šutnja je glasna -nije razumijevao društvene pokretačke snage, ali je bio osjetljiv za patnju i socijalnu

nepravdu Šimićeva vizija svijeta u osnovi je tragična. Prihvaćanje tragike nije izmirenje, nego njeno

savladavanje dubljim smislom i radošću stvaranja

Dvije osnovne teme: Eros i Thanatos, smisao i besmisao, život i ništavilo, svjetlo i mrak. Tema ljubavi prolazi složena preobraženja od slutnje do strasti. U početku je bestjelesna da bi

kasnije postala krik i očaj krvi, mahnitanje tijela, nestajanje.

LjubavZgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijelaVani šume oblaci i stablaVani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

17

Moje ruke svijaju se žude moleDraga, neka tvoje teške koseKroz noć zavijore, zavijore

Kroz noćKose moje drage duboko šumore

Kao more

Smrt i ljubav se sjedinjuju. Tema smrti, kao i ljubavi, ima svoje mijene i smisaone oblike. Smrt je samo oblik života, prirodna, ljudska, jednostavna kao svaka tajna

Smrt i jaSmrt nije izvan mene. Ona je u meniod najprvog početka: sa mnom rasteu svakom času Jednog danaja zastanem a ona raste daljeu meni dok me cijelog ne prerastei stigne na rub mene. Moj svršetaknjen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama

I smrt i ljubav javljaju se u svojoj egzistencijalnoj samoći, bez mita i romantike, goli oblici postojanja

Šimićeva je poezija otkrivanje nečujne i nevidljive, a uvijek prisutne dimenzije stvarnosti. Svijet je sagledan iz dvije perspektive: zemaljske i zvjezdane

Njegova je imaginacija čulna, doživljajna i postaje iracionalna upravo kad je svedena na logičku jednostavnost stiha. Ta poezija izaziva čudo najjednostavnijim sredstvima (upitnici, uskličnici, geometrijski precizna forma)

Susret sa Zagrebom izobličuje njegovu sliku svijeta pa tako i poeziju. Suočene su dvije stvarnosti: svijet prirode i svijet stroja. Precizni svijet mašine nije ostavio mjesta idili i mistici. Na golom asfaltu grada produbljuje se tema otuđenja, usamljenosti, očaja tijela i siromaštva

Sve Šimićeve metafore nastaju na osjetilnom, tjelesnom dodiru sa životom. Po tome je izrazito zemaljski pjesnik. To potvrđuju i panteistički koncipirane pjesme o Bogu

DOBRIŠA CESARIĆZbirke pjesama: 1931. Lirika (Kad budem trava, Mrtva luka, Oblak, Povratak, Vagonaši) 1938. Spasena svijetla (Slap, Voćka poslije kiše, Poludjela ptica) 1942. Izabrani stihovi (Balada iz predgrađa) 1951. Pjesme (Pjesma mrtvog pjesnika, Tiho, o tiho...) 1960. i 1964. Izabrane pjesme 1966. Moj prijatelju 1970., 1974., 1985. Slap

izmiče i „gričanima“ koji su njegovali matoševsku liriku, i romantičko-nacionalnoj struji (Nazor), i ekspresionističko-socijalnoj skupini oko Šimića i Krleže

poveznice s modernistima: - piše vezanim stihom u doba najintenzivnijeg razvoja slobodnog stiha, ali ne inzistira na formi pjesme, ona mu nije svrha već samo posljedica nekog unutarnjeg reda i ritma (pravim bi se sonetima mogle smatrati samo 3 pjesme: Bijeg, Golubovi i Vraćanje

- sličnost u izboru tema pejzaž, romantički leksik i ritmičnost, privređivanje simboličko-alegorijskih značajki pojedinim pjesmama (Oblak, Slap, Voćka poslije kiše, Mrtva luka, Kad budem trava)

pjesme ne očituju ništa apstraktno, idealistično, naprotiv, bitan je stvaran, konkretan i običan doživljaj na planu izraza u pravilu popraćen maksimalnom prisutnošću autora (npr. evokacije: Gle malu voćku...; Ah, niko, niko ništa ne zna...; Moj prijatelju, mene više nema...)

jedan od naših najmuzikalnijih pjesnika (uglazbljeno je 55 njegovih pjesama)

18

stih je tonsko-silabičan, ritmički, za razliku od modernista, oblikuje jampsku intonaciju; inzistira na punoj rimi (podudarno i mjesto naglaska)

(ostalo piše u Bašićevoj skripti, da se ne ponavljamo nepotrebno)

DOBRIŠA CESARIĆ (predgovor, Vinko Brešić)

I.Iako je rano počeo pisati i objavljivati, prvu svoju pjesničku zbirku je izdao relativno kasno, u 29.godini života.Od 1920.g., kada je jednu svoju pjesmu objavio u uglednom knj.listu Kritici pa do 1931. kada objavljuje prvu knjigu, mladi je Cesarić po raznim časopisima i novinama već bio objavio veći dio svog pjesničkog prvijenca; dotad je objavio 65 pjesama, a u Liriku, prvu svoju knjigu, uvrstio njih 45.Prva knjiga je bila dobro dočekana. U prvijencu su se nalazile pjesme Bez oproštaja, Bijeg, Cirkuska skica, Djevojka noći, Gle oblake, Himna zori, Jesenja pjesma, Jesenje popodne, Jesenje jutro, Kad budem trava, Mrtva luka, Oblak, Povratak, Vagonaši, Mrtvačnica najbjednijih, Predgrađe itd.Veći dio svog pjesničkog vijeka od punih 6 desetljeća objavio je (samo!) 165 pjesama, dakle godišnje nešto više od dvije pjesme, onda nam se nameću bar dva zaključka: da ovaj pjesnik još za mladosti bio stvorio svoje najbolje pjesme te da nije bio naročito plodan.

Pri sastavljanju svojeg prvijenca, mladi Cesarić je izostavio 20 objavljenih pjesama. Poslije ih nije ni u jednu od svojih 18 knjiga uvrstio – znači, da je bio kritičan prema svom radu i da je pomno gradio svaku svoju pjesmu.

II.Drugu knjigu je objavio sedam godina nakon Lirike.Spasena svjetla, 1938. – 52 pjesme, a u odnosu na Liriku, samo je 15 novih – Avioni, Ko slamka sam u silnom viru, Pjeni se more, Poludjela ptica, Predjesenji dan, Pređi, Slap, Slavlje večeri, Slavonija, Slutnja, Što mi je govorio pariski vlak, Trubač sa Seine, Večernji vidik, Verglaš, Voćka poslije kiše.

Treća zbirka – Izabrani stihovi, 1942., s čak 19 novih pjesmotvora – Balada iz predgrađa, Djetinjstvom, Dvoje, Kasna jesen, Lijepa naša (1934.), Ljubav, Molitva za smirenje, Mrtvac, Šturak, Orao u zvjerinjaku, Pred savješću, Putujući Slavonijom, Razderana slika, Fontana del Tritone, Spoznanje, Svirka na citri, Tišina, U svjetlosti i Vraćanje od ukupno 73, što znači da su 53 iz ranijih knjiga.Četvrta zbirka – Pjesme, 1951. ima 62 poznata pjesmotvora i četrnaest novih – Breze na ulici, Bubica, Crnci na mletačkom Tore dell' Orologio, Jesen, Noć tajanstva, O sati sumnje, sati bola, Pjesma mrtvog pjesnika, Početak proljeća, Pogled, Proljetna kiša, Shelley, Tiho, o tiho govori mi jesen, Večernja pjesma i Zaboravljena riječ

Peta knjiga – Osvijetljeni put, 1953. uz dosada već 23 uvrštene pjesme donosi osam novih – Kod vagona, Lađa u noći, Li-Tai-Po, Moj prijatelj priča, Nad svojim poletima palim, Pjesma palom avijatičaru, Pjesma o probuđenim spomenima i Pred jednom starom nadgrobnom pločom

Izabrane pjesme, 1960., 1964. sadržavala dotad najviše pjesama na jednom mjestu, čak 110, a među njima pet novih – Jedne noći, Mjesečina, Na kraju ljeta, Popudbina, Suputnik.

Nakon zbirke Moj prijatelju, 1966., Cesarićeva sljedeća i najpoznatija knjiga Slap, 1970., 1974., 1985. – zadnja je zbirka koja će donijeti pjesnikove nove radove – od 115 pjesama pet je novih – Naranča, U krajiškom gradiću, Zapis o vršnjacima, Zapis o zimi.

Posmrtni su objavljena još dva Cesarićeva pjesmotvora Autentičnost i Pjesma o svijeći mog života.Tijekom života objavio je 18 knjiga s ukupno 128 pjesama.ž

III.

19

Doba u hrvatskoj književnosti u kojemu se Cesarić pojavio te sudjelovao u njemu bilo je u znaku političkih zbivanja.1914.g. – almanah Hrvatska mlada lirika koja zaključuje razdoblje moderne, a i najavljuje imena koja će svojim djelom obilježiti dolazeće doba – nrp.Ivo Andrić, Tin Ujević. Potom pojava Krleže koji će svojom umjetnošću diktirati raspoloženje u književnom životu sve do 50-ih godina 20.st.Europa doživljava duboke promjene. Među novonastalim državama pojavila se i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Jugoslavija) koja će ubrzo biti proglašena "tamnicom naroda"."Mi ćemo se ako treba izražavati tako da niko ne će moći da nađe ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sintaksu ili kakav tzv. Onaj stil. Mi ćemo ako treba zavrištati u neartikuliranim glasovima kao životinje", pisao je u svojoj Vijavici Šimić.Novo vrijeme tražilo je svoj izraz, nesputan ikakvim formalnim ogradama (npr. sonet) ili višim ciljevima (ljepota radi ljepote), izraz jak, metaforičan i društveno angažiran. Bilo je to doba našeg ekspresionizma, inačice srednjoeuropskog avangardnog pravca u književnosti kao neposredne reakcije ne samo na modernu i njezino zagovaranje harmonije i "štimunga" (idealne ljepote) već i na strašno ratno iskustvo.Hrvatska je književnost u tome dala znatan obol. Samo imena eksp.časopisa dosta govore: Donadinijev Kokot, 1916., Šimićeva Vijavica, 1917. i Juriš, 1919. te Krležini Plamen, 1919. i Književna republika, 1923. – 27.

IV.Kada se Cesarić tek pojavio, u hrvatskoj su književnosti još uvijek glavna – uz S.S. Kranjčevića – najveća imena moderne: V. Vidrić, A.G. Matoš i V. Nazor.Samo početkom 30-ih pojavilo se nekoliko knjiga lirike pjesnika koji će ubrzo postati vodećim pjesnicima među njima i D. Cesarić i D. Tadijanović.Kritika rado ističe da je Cesarić nastavljač Matoševe i Vidrićeve linije u hrv.književnosti.U formalnom pogledu Cesarić uistinu pokazuje određene sličnosti s modernistima: on npr. baš kao i modernisti, piše tzv. vezanim stihom, i to u doba najintenzivnijeg razvoja slobodnog stiha. Međutim, Cesariću vezani stih nije ni uvjet ni jedna od značajki umjetničke strukture kojom bi na kraju proizveo kakav kanonizirani pjesnički oblik, npr. sonet, kao što je to našim modernistima. Drugim riječima, Cesarić ne inzistira na formi svoje pjesme i ona mu nije svrha.Formalna uređenost Cesarićeva vezanog stiha samo je posljedica nekog unutarnjeg, naročitog reda i ritma pa se zato čak i one pjesme koje su gotovo na rubu da poprime kanoniziranu formu (npr. soneta u Mrtvoj luci) doimaju slobodno, nesputano, nimalo artificijelno, ali svakako upućuju na bliskost tradicije.

Što se tiče tema, kritika je uočila određenu sličnost i u izboru tema i nekih osnovnih umjetničkih postupaka između Cesarića i modernista, naročito Vidrića i Matoša. Npr., pejzaž te postupci gradacije i kontrasta, romantički leksik i ritmičnost, a na kraju privređivanje određenih simboličko-alegorijskih značajki – Oblak, Poludjela ptica, Slap, Voćka poslije kiše , Mrtva luka, Na novu plovidbu, Kad budem trava, Pjesnik, Krik, Ko slamka sam u silnom viru i dr.No, za razliku od parnasovaca i simbolista, njegove pjesme kao svoje polazište ne očituju ništa apstraktno, idealistično već obrnuto: nesumnjivo stvaran, konkretan doživljaj, zabilježen u trenutku, gotovo opipljiv, svakodnevan i običan, koji je na planu izraza u pravilu popraćen prisutnošću autora (npr, evokacije: Gle malu voćku poslije kiše, Ah niko, niko ništa ne zna, O sati, sumnje, sati bola, Moj prijatelju, mene više nema itd.

Cesarić je bio proglašavan jednim od najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika, i tu je ocjenu opet dijelio s modernistima, posebno s Vidrićem.Glazbeno zvučanje pjesama posljedica je ritmičko-intonacijske strukture u djelu ovog lirika. Učinak je postignut posebnim ritmom i rimarijem, tj. raznovrsnim ponavljanjima anaforičko-epiforičkog tipa. Ne ponavljaju se samo glasovi ili riječi nego i cijeli stihovi i strofe. Štoviše, ponavljanje prve strofe na mjestu zadnje čime je pozicija za kompoziciju pjesme iznimno važno diskriminacijsko načelo – Cesarićev ustaljeni postupak. Sam postupak nije nepoznat već pripada tradiciji usmenog pjesništva (romance i balade) tj. gradskih popijevaka, što su pjesnici romantizma rabili.

20

Cesarić to detrivijalizira tako što taj postupak podvrgava vlastitoj normi umjetničkog izražavanja, točnije: načelu cikličnosti, koje se ovime i na razini pjesmovne gradbe (kompozicije) potvrđuje.U pjesmama – Povratak, Mrtvačnica najbjednijih, Djetinjstvo, Kronos - prva uvodna strofa ponavlja se na mjestu zadnje, završne, čime kompozicija poprima posebno strukturno-semantičko obilježje s krugom kao oblikotvornim načelom koji pjesmi daje i formalnu i sadržajnu zaokruženost.

Cesarićev stih je tonsko-silabički, obogaćen prozodijskim mogućnostima našeg jezika koje će ga od vezanog postupno odvoditi prema stihu govorne fakture (npr. Tadijanovića, Kozarčanina, Šopa i posebno mlađih pjesnika).Ritmički, za razliku od modernista, Cesarić pretežno oblikuje jampsku inerciju – bilo da se radi o devetercu, sedmercu, šestercu i petercu ili jedanaestercu pa čak i o dvanaestercu.Kada koristi i trohejski deseterac (kao i Matoš), "trohejska mu je tendencija mnogo slabija".U Oblaku je od trohejskog napravio jampski stih tako da je dodatnim slogom od osmerca napravio deveterac (npr. u prvome stihu: U predvečerje iznenada...) što je Cesarićev ustaljeni postupak.Poput Matoša i Cesarić inzistira na tzv. punoj rimi tj. onoj gdje je podudarno i mjesto naglaska npr. pristao – blistao, lijeno – sijeno, lulica – ulica, plovite – lovite.Na leksičko-sintaktičkoj razini isti je stih dodatno obogaćen leksemima i sintagmama iz svakodnevno-razgovornog jezika (npr. Ko zna, ah, niko..., baš ko...Ah, ništa, sitnica, Ja neću, neću, neću da se smirim)Odnosno aforističkim iskazima poput: A stvari jesu kakve jesu i Tuga je tuga, umor je umor.

Napokon, određeni prijelazni značaj Cesarićeve lirike od moderne preko ekspresionizma prema modernoj poeziji, u središtu koje je slobodan stih govornog tipa te pojmovnost na mjestu slikovnosti, podržava i Cesarićeva reducirana slikovnost u ime svojevrsne lirske naracije (Povratak, Pjesma mrtvog pjesnika, Vagonaši itd.)

I pokraj spontanosti i nenametljivosti te dojma lakoće i jednostavnosti kojom gradi svoje pjesme, Cesarić pokazuje da je itekako držao do njihove gradbe te da je pjesmovnu kompoziciju rješavao promišljeno i nekad vrlo složeno (cikličnost kao načelo). Naši modernisti uglavnom su se držali ustaljenih oblika, ekspresionisti ih pak rušili u ime, kako kaže Šimić, "novih forma".Na planu unutarnje kompozicije, tj. tema i motiva s vječnim ponavljanjem (vraćanjem stoga) kao i leit-motivom, tj. krugom kao simbolom, Cesarić čini određeni pomak od pjesnika moderne i njihova oblikovanja kroz tri stupnja (uvođenje teme, razvijanje pomoćnim motivima, zaključivanje lirskom poantom).Varirajući ovaj sustav u nekim svojim pjesmama – Povratak, Mrtvačnica najbjednijih, Balada iz predgrađa, Vagonaši, Kronos, Što mi je govorio pariski vlak) – Cesarić sasvim originalno gradi svoje pjesme; osim spomenute uloge refrena, tu su i posebni nizovi crtica između završnih strofa koji ne samo da odgađaju lirsku poantu već sugeriraju tekstovni prekid u ime "gramatičnosti negdje drugdje, tj. njezine pripadnosti drugom sustavu".Cesarić pronalazi vlastitu formu te udovoljava jednom u biti avangardnom zahtjevu.

Kao što sonetne pjesme spaja sa svakodnevnim sadržajem, tako u najpoznatijim pjesmama kombinira tzv. visoke teme s niskim postupcima popjevaka (popularnih šansona) i avangardnih "praznih mjesta".

V.Cijeli niz njegovih pjesama – Sati sumnje..., Oblak, Poludjele ptice, Pjesma mrtvog pjesnika, Povratak odaje onu nenametljivu, finu misaonost čovjeka čija se svjetonazornost temelji na uočavanju opreka: prolazno – vječno, stvarno – idealno, obično – neobično...Antiteza zapravo izražava i sažimlje cjelokupni Cesarićev lirski opus.

Simbolične i alegorijske Cesarićeve pjesme, pejzažne, domoljubne, erotičke i socijalne..., svaka na svoj način sa svojim središnjim motivima umjetnički svjedoče o trajnom sukobu koji se zbiva unutar nas i kao pojedinaca i kao društva.Njegovo pjesništvo govori da se ti sukobi ne prevladaju već prevladavaju.On poništava jaz između običnog i uzvišenog pokazujući da je i najobičnije zapravo sudbinsko

21

NIKOLA ŠOP

- o Šopu imate tamo u onim kritikama koje je Mirela poslala, super je od Zvonimira Mrkonijća: Nikola Šop ili komedija stvari; ovdje donosim primjere antologijskih pjesma: Božanski cirkus (naslov ciklusa, ali i naslov pjesme iz zbirke Isus i moja sjena)

Kako me danas bole harlekiniI tužni augusti glupi.Isuse, na srce ni ranjenomelem pamuka privini.

Danas bih volio da budem jako ružan.Da se trese za mnom svjetine rug.Da budem grbav i u hodu hrom.I nos da imam vrlo, vrlo dug.

Bol glupih augusta i harlekinamoj Isuse, toliko me tišti.Pođimo, pođimo k njima sa majmunom,koji se mirno pred cijelim svijetom bišti.

Pođimo i sa medom, koji u hlačamavješto poigrava na štapua poslije za bijednom milostinjomponizno pruža svoju staru kapu.

Pođimo i sa bubnjem, čija je siva kožatako sveta i tako skupa.Jer bubanj je mrtvo magare, po kome mali još uvijek nemilice lupa.

Pođimo tako među auguste i harlekineSamo što prije, moj Isuse sveti.Mi ćemo za njima od teškog bola,a oni za nama od smijeha umrijeti.

POZIV DRAGOM ISUSU O Isuse, kako bih volio, kada bi seudostojo da uđeš u moj stan.Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,da kratki ovaj dan produžim.Kako živim životom sasvim malim.I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.O oknima koja su pokatkad plava.O vratima, kroz koja pognut moraš ući.O bravi, koja se čvrsto zaključava.

22

………….

KUĆICE U SVEMIRU (zbirka pjesama bez naslova, samo brojevi) II.

Kućice u svemiru i prozori.

Jezivo li je sa njih pogledati u dubine u bezdan.

Otvori vrata.Usudi se sići s praga svog i susjednoj otići kućici,ljuljajuć se po praznini.

Za tobom ne zaostaju stope.

Idi, idi.Približuj se, teturaj, glavinjaj.

U zagrljaj ćeš svome susjedu odletjetipahuljasto lak.

Od radosti jedan će drugog hitati u zrak.

ISUS U POSJETI KOD NAS

O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,u naš propali i opustjeli dom,dobrodošlicu tebi ću zapjevati,skupa sa svojom vedrom sestricom.

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela, iznijet će ona preda te so i kruh,Po starom običaju naših sela,kada im u kuću stigne mio duh. ………….

NIKOLA ŠOP (predgovor, Saša Vereš)

Pjesnik o kome je rečeno da ga prati bol prognanika, nemir zbog "istrajavanja" ovog svijeta da sagleda "apokaliptičke alternative", lirik je pun dječačke plašljivosti.U hrvatskoj poeziji između dva rata stoji Nikola Šop kao pjesnik samoće, suputnik i supatnik svih neotpornih i zagovornik trajne prisutnosti djetinjstva. Pjesnik koji upečatljivom jednostavnošću ispovijeda nostalgiju zbog "prošlih dana", osjeća svoje gradske putanje kao progonstvo, ne pristaje na pisane i nepisane konvencije modernog svijeta, a ne može i ne želi da bilo što mijenja ili ispravlja.

Ne voli grad i nosi sudbinski neodjeljivo, nosi ustrajno poput dragocjene prtljage jedan te isti pastoralni krajolik. Ma što se odigravalo oko njega, otkriva uvijek prizvuk poraza i od "tajnih pohoda" do "astralija" ni jedna se od pjesnikovih dilema ne rješava. Prepuštajući čitatelju da presudi što stoji

23

iza poniznosti, Šop ostavlja uvijek po jedna otvorena vrata – zbog novih susreta i "razgovora gozbenih".

Kod Šopa se govorilo o Jammesovu utjecaju, Jammesu kao spiritualnom zavodniku i duhovnom srodniku. Pjesnik koji je bio u godinama pred drugi svjetski rat neka vrsta "literarno-geografske znamenitosti", lirik kome je i oprezni Andre Gide priznavao "očaravajuću originalnost", obraćenik koji je stvarao oko sebe jednu posebnu klimu, dolazio je do Šopa kao odjek nekog poznatog vala, kao drugo ime za sličnu životnu igru, ali nikad kao mentor.

Praveći paralele između Jammesa i Šopa polazilo se od istih pretpostavki: obojica imaju isto vrelo inspiracije, obojica se odlikuju sličnom neposrednošću, ne priznaju opravdanost mnogih odličja i propovijedi. "Pjesnicima je dosudio Bog da ukažu ljudima stvarno bogatstvo i tako ih uvedu u hram života", pisao je Jammes. I odmah zatim: "nema genijalnih pjesnika zato što je sve pjesma. Velik je pjesnik samo onaj koji se izražava kao sav svijet."Bio je kao i Šop lirik neke tihe rezignacije, humanist koji strahuje da se tuđe egzistencije ne poremete. I zato se molio da drugi budu sretni, da tuđa djeca požive. Za sebe je tražio da se sprijatelji s bolovima i starenjemm, da pođe u smrt pun nepomućene vedrine.Jammes se nije plašio smrti pa nije od nje ni zazirao.Da čovjek bude svoj do kraja, trebao se po Jammesu odreći svake taštine. Značilo je to biti dio cjeline.Dok kod Jammesa čujemo skrušeno ignoramus kod Šopa nešto suprotno tome. Talenat je možda kušnja da ne budemo dokraja svoji.

Šop je dijelio Jammesove simpatije za sve što je u sjeni, neprimijećeno, zaboravljeno.Ma kako neki elementi njihove lirike izgledali srodni, obojica su pjesnika imala dovoljno doživljaja da bi napučili ono što je postalo magijom jednog autentičnog podneblja. Šop je imao napretek tajni, tjeskobe, uspomena.

Djetinjstvo bukolički vedro postaje onaj privilegirani medij koji će nužno jednom izgubiti i kasnije u bolnim snoviđenjima nastojati evocirati pjesmom. Pjesme kao Mrtvi mlinovi, Tiha želja, Panegirik pijetlima nisu samo atribut nečemu što je prošlo već i postojanost, vjernost danim slikama, kasni posjet regionima vedrine i nevinosti.

I prije i poslije rata Šop je imao iste afinitete za povijest, poeziju i filozofiju antičkog svijeta. Prilazio je klasicima bez kompleksa otuđenosti. Na klasičnim izvorima učio se jezgrovitosti, jednostavnosti i jasnoći.

Kod Šopa postoje dva umjetnička postupka i dvije tematske usmjerenosti. Predratni Šop, sav zagledan u nesavršenost svijeta, lišen patetike, sjetan pjeva o poraženim i deklasiranim, dokumentira realističkim detaljima (izlozi, reklame, novine, školska klupa sva u rezbarijama) svoje svakidašnje peripetije.Poslijeratni Šop oslobađa se "realističkog balasta" i pasivnog mirenja s "bolnom suštinom egzistencije", nije više smjeran, ni rastužen, ni pomirljiv. Čovjekovo "preobražavanje prema zvijezdama" opisuje kao astro-fiziološki pjesnik.

Lako je birao rekvizite za svoj samotnički pjesnički interijer. Zadovoljava se bijelim lukom, jabukama, zemljanom peći i čađavim zapećkom. Na podu se zlati prava pravcata slama, rano mu se ugasi dan u sirotinjskim oknima. Sam, sred ovog interijera pokušao je da se sprijatelji sa stvarima. Štap mu je postao vjeran drug, šešir se izdužio od bola, naočale proplakale za umrlim vlasnikom.Za male ljude kišobran je postao oklop, stvar kojom se štite od svijeta u kome lutaju suvišni. Ali ne utiskuju samo ljudi svoj pečat stvarima, već i stvari ovako zabilježene daju svoje obilježje ljudima. Stvar prestaje biti samo dekor, nešto traženo, atribut, slika već fokus u kome se spajaju: ironija, gorčina, groteska, karikatura i realistička pojedinost.Predmeti nisu Šopu samo vlasništvo već i saveznici u nesreći, sudionici u velikoj zavjeri starenja, jedna nijema obitelj koja prati sve posljedice karijere, uspjeha, vlasti ili pak bolesti, nemoći, preranih

24

razdvajanja. I dok je stari Jammes poetizirao jedan interijer u kome je sve u skladu, u Šopa stvari dobivaju gotovo tragičnu notu: neuspjeh ljudi prati iskrena sućut njihovih stvari.

Šop je pretvorio u pravi kult ovo služenje "prezrenim stvarima", traženje harmonije, velikih slavlja u zakucima, slavljenje upravo onog što na prvi pogled ne privlači. Pjesnik uzbudljivih predvečerja stvorio je kult bake, predilja, kult popaca, pijetlova, beskućnika, prosjaka, siromašnih putnika, kult tihih soba i davno mrtvih mlinova. Pijetlovi mu zoru nose na krilima, a revni su glasnici, ponosni i nezavisni prema ljudima. Njihove boje žive i onda kada su već odavno mrtvi.

Dok je dan zato da se vide pukotine prizemne egzistencije, noć je ono odabrano vrijeme kad postaju realne mnoge seobe i astralne ekskurzije, sva spiritualistička dinamika bliska pjesniku. Bez noći ne bi bilo tajnih pohoda.Da ostane do kraja svoj, ne žrtvuje nikome privilegij samotništva; kad prolaznici postanu preglasni, pjesnik ima svoj izlaz – tišinu.Šop je pjesnik bez prijatelja. Sam čovjek. S anđela skida nebeske čari da bi dobio prijatelja. Isusa doziva da bi mogao s nekim poći u šetnju, prediljama se obraća i zna: ono što on poručuje one ne čuju. Samoća dobiva tako neki ritualni podtekst, postaje svaki put za neku novu ispovijed:

Samoća je ova gorka i snena.Ostani, bdij tu sa mojim jadom.Ostani, s tvojih ću malih ramenaSkinuti krila kradom.

Šopovo kršćanstvo nikome se ne nameće, nikoga ne želi preobratiti, ne dokazuje nikakve vrhunaravne istine, nepretenciozno je i humano. Isus ne dolazi da intervenira, kažnjava, podučava ili optužuje. Umoran poput pjesnika, sjetan, mudar, sklon sve razumijeti i svakome oprostiti.Milostiv, blag i bez ikakvih božanskih pretenzija, to je ravnopravan suputnik i supatnik, idealan prijatelj u neko sumorno predvečerje. Nije bog već čovjek sa slabostima izrazito ljudskim. Varljivu aureolu skida s njegove glave pjesnik dokraja.I takav Isus umoran je kao i svi ljudi, čita novine, ima poderan potplat. Njemu pjesnik preporučuje najljepšu djevojku, njemu pjeva dobrodošlicu, za njega priča o sedam brižnih dana. Takvom Isusu može se pričati o "životu sasvim malom", o šeširu koji se na čelo "duboko duboko natiče".Pričao bih ti o ljudskoj kući.O oknima koja su pokatkad plava.O vratima kroz koja pognut moraš ući.O bravi koja se čvrsto zaključava.

Ciklus pjesama o Isusu ne govori o Šopu koji je samo sjena već je Isus taj koji sluša lamentacije za kasnim stolom, pokorava se i slijedi Šopov monolog.Isus je za Šopa čovjek s nakrivljenom aureolom umjesto običnog šešira, bezimeni prolaznik pun blagosti i sućuti, Isus koji se još zna čuditi u društvu koje se više ničemu ne čudi, Isus kao kolektiv pretjerane učenosti, Isus koji ne nosi gotove formule, ne traži teoreme već čovjeka.

Ne očovječuje Šop samo Isusa već i mnoge stvari i životinje o kojima pjeva. Namještaj kritički gleda na svoje vlasnike i počinje se rugati ljudima, volovi su po sve sličnijima senatorima, a pijetlovi klasičnim mudracima.Njemu nije potrebna bizarnost metafora, neobična konstrukcija.

Što je Šop htio svojim izletom u "astralno"? Da pruži uvid u jednu novu kozmogoniju, da nas upozna kako ide ukorak s podvizima znanosti, kako za poeziju razmiče neke dosad nedosegnute granice.To nije više izgubljeni prolaznik koji Isusu povjerava kako izgledaju nevolje siromašnih, ni prevareni dječak koji doziva sve ono što je već bilo, ovo je nestrpljivi suputnik novih Ikara, znatiželjnik koji se prepušta svim nepoznanicama pustolovine.

25

Ovo "dolje" bila je prizemnost puna nesuglasja i praznina, a ovo "gore" nije samo otkrivanje nesagledanog već i neka vrsta kompenzacije zbog mnogih lišavanja i polovičnosti.Pjesnik je htio doseći slobodu u kojoj će moći afirmirati svoja htijenja. Kroz Astralije traži mogućnost da se porekne bolest, starost, težina, da se poistovjeti s vratolomijom leta.Iz te astralne perspektive sve postaje odjednom moguće, dostupno i jednostavno, zemaljske brige umanjene, poznate stvari preinačene, nove prisutnosti afirmirane.

NIKOLA ŠOP ILI KOMEDIJA STVARI, Mrkonjić

I.U jednom času razvoja pjesništvo Nikole Šopa opredjeljuje se za svoje imaginarne sudbine.Problem modernog u pjesništvu možemo svesti na dva osnovna odnosa: odnos prema riječima i odnos prema stvarima.(stvari ovdje znače jedan specifičan tematski prostor gdje se suvremeni čovjek određuje kao biće koje radi i koje komunicira preko proizvoda svoga rada).Šop je pjesnik koji se opredjeljuje za stvari od samog početka kao za okosnicu čitavog razvojnog puta svog pisanja. On u stvarima vidi ishodište i odredište opsežnog eshatološkog sustava. U tom sustavu stvari teže postati ideologijske odrednice sudbine suvremenog čovjeka. One stoje uz čovjeka kao djela njegova rada.

II.Gotovo sve pjesme iz prvih 20 godina njegova pjesništva sadržavaju zbivanja od sumraka do zore. Šop je pjesnik noći, okrenut je tamnoj, neosvjetljenoj strani svijeta i duše.Stvar bdijenja govori o pasivnosti sanjara.Stvari o kojima govori su proizvodi koji odražavaju čovjekov odnos s prirodom.Pjesma Stara svjetiljka drama je odlaska starih stvari.Moderni tehnički surogati dokidaju čuvstven odnos koji je stvari činio istodobno dijelovima unutrašnjeg svijeta.

III.40-e godine – astralna faza , stvari dobivaju ontološku prevagu.Duša stvari – subjektivni odnos između pjesnikove duševnosti i predmeta uz koje se ona vezuje.U svemiru nema smrti, mitsko vrijeme cikličkog ponavljanja.Noć koja je bila dno šopovskog inferna sada je izvrnuta, pa dno prostora postaje njegovim vrhom.

IV.Sudbina stvari u tehničkoj civilizaciji i u potrošnom društvu u Šopovu je viđenju povezana sa čovjekovom sudbinom. Stvari počinju napuštati čovjeka.U šopovskom svemiru ljudi su brodolomci ugrožene tjelesnosti, nazvani posljednjim tjelesnicimaAstralije - rub svemira u kojem sudjeluje rub svake stvari, nije ograničenje koje lomi nego sredstvo koje svija: to je beskrajnost koja se svija u oblini. Čovjek šopovskih astralija ne krije u sebi rub svemira

V.Šopov svemir je prostor preobrazbe.Preobrazba čovjeka i promjena svijeta postižu se u Šopa onog časa kad čovjek stekne istinsko uporište u prostoru

VI.70-e godine – okretanje zavičaju koje vraća pjesnika onamo odakle je došaoNovi se prostor prizemljuje – šopovski model kocke i kugle

Kritika o Šopu1. Poetik siromaštvaSvaka je njegova pjesma osebujna i na neki način bizarna, a to bizarno se nalazi u njegovu izdvajanju od svega onoga što je profanirano dnevnom uporabom.

26

Naslov prve knjige Pjesme siromašnog sina, 1926. kazuje nam da je Šop pošao na svoj put sa srcem siromaha, s jednostavnom i dubokom željom da primi život u njegovom neposrednom otkrivanju.Gotovo u svim pjesmama ove zbirke nalazimo primarno pjesnikovo nadahnuće: neobično jaku ljubav prema prirodi, pomirenost sa životom u osjećanju siromaštva koje čovjeka diže i koje nam daje da život gledamo sa visine ako smo uspjeli da se zadovoljimo malim.Po svom slavljenju priprostog života, Šop je učenik ljubavnika prirode. Njegova je inspiracija u osnovi kršćanska.Na seoskim stazama lutalac pjesnik našao je nadahnuće naučivši da u osamljenosti voli skromne životinje.

Jednostavnost kojom kazuje svoja priviđenja zaustavlja nas u namjeri da ga nazovemo mistikom. Pijetli, koje toliko voli, uvijek ga na vrijeme prenu iz snatrenja.Šop je pjesnik malih napuštenih ljudi. On se moli za njih, to je sve što umije.

EROTIK

Između glavnih njegovih ispovijedanja ljubavi prema prirodi i osjećanja siromaštva koje nosi kao ponos, progovara njegova ljubav prema ženi nekako tiho, uzdržano, kao osjećanje čovjeka koji živi u svojoj pustinjačkoj ćeliji i vizionarski gleda žensko tijelo.Kao što je obasjao život pejzaža, stvari i bića posebnim unutrašnjim sjajem, on uzdiže i ljubav u posebnu atmosferu. Ima u njegovim ljubavnim ispovijestima vrlo nježnih riječi, stvorenih više sanjarenjem čovjeka.Samostanska uzdržljivost npr. u pjesmi Tajni pohodŠop osjeća ljubav kao kakav monah u srednjem vijeku, on traži i nalazi riječi kojima će svojoj ljubavi dati neki nezemaljski prizvuk.U cijeloj svojoj poeziji Šop je dao jednu transpoziciju svijeta kakav jest u svijet kakav ga on gleda i sanja, ali taj svijet osjećamo kao izvor njegove stvarnosti, kao nešto doživljeno.Kao i priroda, i ljubav je kod njega naročita. Srce mu je proživjelo možda i burne dane ljubavne strepnje, ali asketski duh je ovladao njime. Pjesnik će, kasno, reći svoje kajanje, bol za propuštenim ostvarenjem žudnja.

"Nova ars amandi" samim naslovom denotira Ovidijevo djelo, ali kazuje i njhovu bitnu razliku. Jer posrijedi je umijeće otkrivanja dosad neviđenog i nesanjanog ljubavnog svijeta, s pomoću nauka što ga neki tajanstveni učitelj ušaptava u pjesnikov sluh.Šopov eros uvodi dušu u nevidljiv svijet, u djevičanska blaženstva onih nedostižnih mjesta gdje "svemira zbiva se bit"Nova ars amandi je na svoj način dijaloška poema, a odnos između učenika i skrivenog učitelja ostaje dokraja uzbiban u njihovom traženju i konačnom mimoilaženju.

DO KRŠĆANSTVA I DALJE

Međutim Šopova je ljubav prema Isusu vrlo neprodubljena. U bohemstvu je postao duhovnim divljakom koji se ne zna vladati prema Božanskom Gostu. Njegov je Isus u gdjekojoj pjesmi samo čovjek. Čovjek, koji nosi aureolu na glavi kao mi šešir. On u tim pjesmama miješa uzvišeno s komičnim.

Šop se u svojim pjesmama vrlo prostodušno ispovijedao.U Panegiriku pijetlima dao je umjetničku obradu tajanstvene veze svih zemaljskih bića sa sjenkom....

1. faza – Pjesme siromašnog sina, 1926. Za kasnim stolom, 1943.

27

Izgradio je osebujan svijet malih stvari, bukoličnih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina, svijet oskudice, poniznosti, skromne sreće, tišine i jednostavnosti.Progovara o prizemnoj egzistenciji očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih i prezrenih, skitnica i prosjaka, odbačenih ljudi i životinja. Ali! Iza toga svijeta običnosti sluti se uvijek neki viši, skriveni, transcendentni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskog reda – veza s učenjem Franje Asiškog, fran.pjesnik Francais JammesNajbolja zbirka Isus i moja sjena, 1934. – afirmira "čedni katolicizam", očovječuje Isusa, dovodi ga među ljude i životinje, uvodi u krčmu, promatra kakao večera ili čita novine, u dehumaniziranom svijetu božanski gost, pjesnikov sudrug, prolazi križni put ljudske svakodnevnice i postaje svjedokom patnje i otuđenostiPjesme: katreni, ukrštena rima, izraz jednostavan, bez ukrasa

2. faza – tematski zaokret: svemirske visine, astralni prostori, beskonačnost i vječnost, čista imaginacija i spoznaja nepoznatih svjetovaKućice u svemiru, 1957.Svemirski pohodi, 1957.Astralije, 1961.Dok svemiri venu, 1975.Nedohod, 1979.Zaokupljen je kozmičkim silama, predjelima beskonačnosti, bestežinskim stanjima, , lebdenjem, vrtlozima praznog prostoraIzraz – hermetičniji, apstraktniji, fluidniji

U pjesmama se osjeća napor da se prevlada poetska topografija euklidovskog prostora i ocrtaju konture jedne nove lirske "geometrije": svemirskog propadališta, bezobličnosti, sveprostranosti, "posvudnosti", dematerijaliziranosti

Spjev Nova ars amandi (Contra Ovidium) (u Dok svemiri venu)Potraga je za samim sobom s težnjom za dostizanjem vlastitog ruba, a Tremenda spjev jeze grohota s oko 2,5, tisuća stihova, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote

Nastavak na kozmičke uzlete Kranjčevića i Ujevića, ali unosi i novine: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku

Poeme: Osvajanje kocke, 1974. O kugli, 1974.Usmjerava pozornost na zgusnutost prostornosti, ograničeni svemir, plošnost, oblinu i klizavost povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijamaIzraz: reduciran, geometriziran

Kratke proze u zbirci Tajanstvena prela, 1943. – tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kod legende, pučke predaje i bajke.Narušena su načela logike, kauzalnosti i formalnog realizma, groteskna zbilja.

Božanski cirkus – naslov knjige posuđen je od istoimene pjesme objavljene u knjizi Isus i moja sjena, ali shvaćen u novom smislu što mu ga daje poratni zaokret njegova pjesništva.

Odabirući pjesme za ovu knjigu, sastavljač nije slijedio kronološki poredak njihova nastanka.

Panegirik pijetlima

Javljaju se, Panegirik, Šum pšenice, Samoća, Kajanje, Krov, Kuda bih vodio Isusa, Isus čita novine

28

TIN UJEVIĆ

- knjiž. rad počinje u Mateševoj poetičkoj školi- 1911. raskidaju nakon javne polemike ( Cezar na samrti)- okreće se Baudelairu i franc. simbolistima- u HML (1914)- sklon eksperimentima pa piše u razl smjerovima: parnasovski, simbolistički, ekspres. pokušaji, esteticizam, moderni objektivizam s društvenim angažmanom

I. 1914.-1930.a) neopetrarkističke zbirke KOLAJNA (1926) LELEK SEBRA (1920)- slična strukturna kompozicija, motivsko-tematski repertoar, pozicija lirskog subjektaNOVOSIMBOLISTIČKA: motiv sebra (roba) i teme nstrpljenja i osamljenosti + motiv žene i ljubavi ( od sfere fizičkog, tjelesnog, čulnog, duhovnog, mističnog)- razaraju integritet pjesničkog subjekta pa umjetnost = spasitelj (kršćanska simbolika, liturgički jezik, forma lamentacije) ( Pepeo srca, Svakidašnja jadikovka)- strogo zatvorena forma, pravilne tercine i katreni, rime, sonet…)

b) retorično patetična poezija s nacionalnom i socijalnom tematikom (Veliki početak)- himnički slobodni stih, blisko ekspres. lir.- česte bizarne slike, groteske, nadrealistički elementi

II. 30-ih godinaAUTO NA KORZU (1932.), OJAĐENO ZVONO (1933.)- heterogene zbirke zbog starijih pjesama- misaona lirika sa slobodnim stihom, veća nepravilna strofičnost- vezano uz aktualnu suvremenost + kranjčevićevske teme- prodor u visinu, u svemirske prostore

Nedjeljko Mihanović: O varijantama Ujevićevih stihova i proze

- u kritici postoje legende, tj. anegdote o tzv. improvizatorskom postanku U. knjiž. djela, o tome kako Ujević nije poznavao savjestan zahvat na usavršavanju svoga pjesničkog izrazano, takve kritike su neistinite: - Ujević u umjetničkoj obradi svog pjesničkog izraza težio za pojednostavljenjem poetske fraze, za konciznošću, hemetičnošću izraza; ispuštao nepotrebne pridjeve, atribute, izbjegavao gomilanje sinonima i sl.; Zamjenjivao strane riječi našim knjiž. izrazima, npr. kongresiste – skupštinari, delirij – bunilo…-zamjenjivao slabiji izraz jačim, adekvatnijim, svežijim- Ujevićeva poezija, uz njegovu stvaralačku nadarenost, plod i savjesnog rada (radovi u više varijanta!)-varijante značajke i proze, a ne samo poezije: nema gotovo nijednog priloga u «Ljudi za vratima gostionice» ili u «Sklapel kaosa», na kojem nije prethodno izvršio manje ili veće ispravke

Hrvatska mlada lirika ( još nema jake hermetičnosti i refleksivnosti)

- ant. pjesma Oproštaj (oproštaj od književne tradicije, Marulića, začinjavci i sl.)

Ovdi usrid luke naša mlada plavcauzdvigla je jidra voljna, smina i novaI hoteća pojti putom svojeg plovagre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravcaništar manje čtimo (kako i zemlja ova)- ki va versih libar množ harvcki skova –Marulića marka, splitskog začinjavca.

29

U lipom jaziku, gdi «ča» slaje zvoni,mi dobročasimo garb slovućeg grebai tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, ponižaju imimo velu sunčenoga neba:korugva nam ćuhta; gremo mi puntari!

- simbolička forma sonetaostale pjesme: Naše vile, Sfinga, Što šapće vodoskok…- 12 Ujevićevih pjesama u HML

LELEK SEBRA (1920.)

- zbirka psihološke lirike!!- u njoj ima i izvjesno osjećanje erotike- psihologija unutrašnjeg života i mistika erotizma 2 najglavnije crte ove zbirke + povik za društvenom pravdom

npr. Vivijani Tebi, o mila, što u slavi Rajnerazvijaš krila među genijima,u trubu duvaš ritme živodajne,tebi se klanjam svitim koljenima. ………..

Noću

Mnoge misli struje noću,rožne misli, crne slutnje;ne znam više što ja hoću,čujem trube, frule, lutnje; ………

Vremena

Kroz ova divska vremenamnogi su moćni i jaki,dok druge tlak bremenatišti u njinoj raki,i jedni teku lovor – vijence,a drugi žude sjenke, zdence.…………….

KOLAJNA (1926.) – 48 pjesama, bez naslova, numerirane samo rimskim brojevima- dosta pjesama ljubavne tematike- naslov preuzet iz V. pjesme

V.

Ove su riječi crne od dubine,ove su pjesme zrele i bez buke.

30

One su tako šiknule iz tmine,i sada streme ko pružene ruke.

Nisam, li pjesnik, ja sam barem patniki katkad su mi drage moje ranejer svaki jecaj postati će zlatnik,a moje suze dati će đerdane.

No one samo imati će cijenu,ako ih jednom, u perli i u zlatu,kolajnu vidim slavno obješenu,ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

IX.

Božanska ženo, gospo nepoznata,dokle i kako, mene misliš vući?……..

XXI.

Noćas se moje čelo žari,noćas se moje vjeđe pote……

AUTO NA KORZU (1932.)

Visoki jablani

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi,………….

Autom kroz korzo

…..Asfalte! asfalte!glavna sirovino moga rodnog sela………

OJAĐENO ZVONO (1933.) – izrazito refleksivna lirika, slobodni stih- sastoji se od 5 dijelova:1. Slavanpr. Mistički prostor noći

Nepraktični, za život nesposobni, osjećati se za mir u licuGospoda, izvan buke i napora……..2. Hrpenpr. Pobratimstvo lica u svemiru3. Misaonpr. Svakidašnja jadikovka4. Zemlja i doba zrakanpr. Svetkovina ruža

Berite ruže, djevojke, da bi vam danas sjale,taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju

31

Bura na Braču

5. Ljubavnpr. Turris eburnea

ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU (1954.)npr. Glad

Glad pjeva crnu pjesmu teške bunePo ulicama gospe, prostitutke.U mozgu iskre. Srce rida, kune.A mašta luta, ište krinke, lutke.

Poetički i kritički tekstovi:

EL SENTIMIENTO TRAGICA DE LA VIDA(Bilješke jednog irskog utilitarca)- esej iz knjige proze Ljudi za vratima gostionice iz dijela Gladni i siti

- pjesnici imaju 2 problema, tj. idealisti i ljudi čista srca (kamo Ujević i sam sebe uvrštava) – glad i ljubav- ekonomski činilac preteže nad svima i sapinje erotiku (ni ljubavi nema bez kruha)- raspravlja o tome što danas ljudi traže u ženi: ne samo puko sredstvo uživanja, nego i drugaricunabacuje misli o svačemu: o atmosferi u kavani, o nasladi koju nam donose knjige (koje nam nerijetko ne donose istinu), o nemogućnosti slobodnog izbora rada, napetim odnosima između pjesnika i kritike, o poziciji pjesnika u svijetu općenito- pesimističan stav o svemu rečenom:«Ovako stupam u život, a svuda preda mnom tama.»

ISPIT SAVJESTI ( iz Skalpela kaosa)

- za ispit savjesti čovjek mora stvoriti svoj filozofski sistem i to u dobroj prozi- ispit savjesti = najdublje očitovanje života, vrhovni trenutak sabranosti i usredsređenja (ne može se ni jesti, ni piti, ni griješiti bez dodira sa savješću)- to nije lično otkriće nego životno zanimanje mnogih ljudi u povijesti i u romanu, stanje duha, koje se naročito pooštrilo u suvremenom ruskom društvu, dok su ga ranije gajili askete, samotnici ili crkveni ljudio mišljenju: misao je sama po sebi uživanje, koje nije sasvim obično i koje traži da se katkad od njega odmaramo- život će biti lijep čim se bude moglo misliti («onaj koji u sebi osjeća svježa vrela ne boji se suše»)- radost koju mu pruža njegov unutrašnji svijet vs. vanjski, svakodnevni- on cijeni svaki unutrašnji rad: «Ja ne napisah Kćeri Lotršćaka, ali uvažavam svaki rad, kvantum rada.» na samom kraju: «Sve ovo gore je jedna mutna, somnabulna suica, napisana jednog čudnog i teškog jesenjeg dana 1919. u ZG-u s mnogo trzaja, vrlo nervozna:»

SUMRAK POEZIJE (Otkinuta glava jednog predujma) (Skalpel kaosa)- predviđa mogućnost konačnog zalaska poezije ako se jednoga dana iscrpu svi oblici i sve sadržine- njena propast sudbinski i historijski zapečaćena ( kao i rječnih bogova na Olimpu)- pjesma MORA biti nova! za poeziju vrijedi pravilo: obnoviti se ili umrijeti- osuđuje barbariju futurističkih pjesama bez sadržine- poezija će umrijeti sa slobodnim stihom, a njene blagodati preći će u nasljedstvo prozi, noveli i romanu

32

OROZ PRED ENDIMIONOM ( O udesima i krivudanjima novije knjiž. umjetnosti)- poezija je (kao kruna knjiž. umj.) prirođeni dar, ali i 1. magionička nauka ili vještina za podražavanje, gojenje i izražavanje osjećaja; poezija = magija( u slučaju velikog pjesnika, dosta kratka i9 sabita pjesma ima najveću eksplozivnu snagu; u 20 redaka donosi se sadržina cijelog romana)- poezija i proza, da bi bile umjetnost, moraju biti nove

SAVREMENI ČOVJEK ISPOVIJEDA SE O POEZIJI- POEZIJA – POVIJEST ONIH ŠTO JE NEMAJU- «SAVJEST VAN POVIJESTI» = pounutrašnjenje – pjesnički naraštaj to je ostvarivao u lirskom ekspresionizmubilo bi vrijeme da moderni pjesnik osvijetli i druge strane svijeta ( a ne samo patnje) ili da nas bar uputi gdje je izlaz iz tame

- umj. djela ne trebaju imati tendenciju pred sobom, ona je već nose u sebi; umjetnik je svoju trenutnu potrebu za očitovanjem iskalio onog trenutka kad je napisao djelo

MRSKO JA (Diskretan odgovor na upite)- prizna nesklad između onog što smatra idealno lijepim i onoga što sâm donosi- javnost nema prava da se bavi piščevim životom, nego samo njegovim djelom; piščev život ne spada u područje kritike, a jedva da na njega ima prava književna historija- sva lirska poezija je prava, subjektivna i nu njoj je zamjenica Ja osovina, ali ona nije neposredna ispovijest, nego samo posredna, ispovijest kroz umjetnost; zatim daje kratak pregled svog života i rada

Đuro Sudeta: Mor

Sudetin život i djelo:

-jedna od najzanimljivijih osobnosti između dva rata, umro sa 24 godine od tuberkuloze- poznat kao autor melankoličnih, elegičnih i pomalo bolesnih stihova u kojima

opjevava sutonske ugođaje, dojmove iz djetinjstva te osamljenost i slutnju skore smrti- pjeva o neispunjenim životnim snovima, o harmoniji stvari u prirodi, čežnji za suncem

i zdravljem, skromnim radostima života

u književnosti se javlja 1919. pjesmom Suton tiskanoj u časopisu „Luč“ za života je objavio dvije knjige pjesama: Osamljenim stazama (1924.) i Kućice u dolu

(1926.); posmrtno izlaze zbirka Sutoni (1929.), fantastična pripovijest Mor (1930) te 1943. dvije knjige proze (priče, novele, feljtoni, humoreske, pisma) u redakciji Mate Ujevića

lirski talent gradi na podlozi tradicije (Matoš, Domjanić, Nazor) i suvremenih ekspresionističkih tendencija, ali uspijeva sagraditi sasvim originalan poetski rukopis

Mor: pripovijetka Mor zbiva se u 4 poglavlja: Grana jorgovana, Priča, Otajne slutnje i Finale Grana jorgovana : mladić ispovijeda svoju sanju, nešto poput halucinatnog stanja u kojemu

mu se ukazuje lik mlade žene -saznajemo i za Morovu neobičnu ljubav prema drveću i sposobnost da s njime priča; prisnost s drvećem nestaje kada Mor zavoli djevojku više negoli šumu, više nego samoga sebe -stablo jorgovana govori kao mladić, srce mu kuca poput ljudskog; u posljednjim recima prvog poglavlja doznajemo da će nam priču ispričati biće koje nije samo cvijet, već pomalo i čovjek, a pomalo i vuk s južnih proplanaka (stapanje ljudskog, flore i faune)

Kratak sadržaj (ostala 3 poglavlja):

33

U svom prvom, površinskom sloju, Mor je baladična pripovijest o nesretnoj ljubavi i njenim posljedicama. Fabula je vrlo jednostavna, gotovo banalna.Mor, sin upravitelja vlastelinskog imanja, voli Šu, vlastelinovu kćerku. Njegova je ljubav iskrena, prirodna i neiskvarena, ljubav koju je odnjegovala sama priroda, idealna veza dvaju bića koja žive u svom raju, izolirani od vanjskog svijeta. Šu također voli Mora, njihova imena čine šumor-zajedništvo s prirodom, smirujući zvuk prirode i šume.Između „djece prirode“ priječe se roditeljski interesi i staleške razlike. Vlastelin je za svoju kćerku odabrao plemića Arna, kockara, pustolova i varalicu. On otpušta starog upravitelja, Morovog oca, i pokušava razdvojiti Mora i Šu. Novi upravitelj je Arnov ortak i oni zajedno smišljaju kako će prodajom i eksploatacijom vlastelinovih šuma namiriti dugove. Morov otac, dušom vezan za prirodu kao i Mor, umire od žalosti. Mor nestane i ubrzo se pretvara u vukodlaka (na rođenju je imao „maramicu“ među prstima, znak vukodlaka), osvećujući se za počinjene nepravde. Vlastelin u međuvremenu razotkriva Arnove spletke i prijevare, no razočarana i slomljena Šu obolijeva od tuberkuloze i umire u dalekom Davosu.Ostaje jedino Mor, živi i dalje u šumi kao čovjek-zvijer, i uzalud čeka svoju Šu:

„Kad u jesenska predvečerja utonu oblici iza brda i zvijezde zaplaču na pustom, tajanstvenom obzoru, on pridigne oči i tad se sjeti Nje... Tiho se prikrade do panja na kraju šume, zgruda se na njemu i zagleda se tužan u cestu u daljini. No Šu se ne vraća!... A on je čeka svako predvečerje, svako predvečerje sluša kako pada lišće u krošnjama i zuji vjetar kroz gole puste grane. A kad vidi - i vidi da se ne vraća – spušta se, opet, nujan s panja i otpuže četveronoške u šumu. A suza za suzom, čista kao biser, skliže mu se niz lice i pada na lišće ispod njega.“

motiv za svoju pripovijest Sudeta je preuzeo iz narodnih priča i predaja – sukob realističnog i alegorijsko-fantastičnog (Grana jorgovana i Priča su realistički napisane, svi su likovi realni osim Mora; Otajne slutnje i Finale – prodor fantastičnog i nadrealnog)

fantastika prodire u priču o Moru nizom agresivnih prizora koji razbijaju idiličnu sliku, Edenski vrt oko rijeke Pločnice (upravnikovo mrtvo pseto s ispijenom krvlju, ubijena stoka po livadama, zapaljeni stogovi sijena, zatrovani bunari)

Morova metamorfoza javlja se kao posljedica egzistencijalnog stanja – Mor postaje vukodlak zbog nerealizirane ljubavi i izgubljenog životnog smisla, ne može više ostvariti sebe kao ljudsko biće; fantastična materijalizacija tjeskobe, straha, duhovnog nemira, čežnje za ljubavlju i razumijevanjem

„Pripovijedaju, kad se zamrači, da izađe na livade. Čas hodi dvonoške kao čovjek, čas opet četveronoške. Neuk čovjek bi mislio da je dijete po glasu. Plače baš kao dijete, da zavede ljude. Kad ogladni, laje kao pseto i hodi šumama bijesan.“

Morova metamorfoza asocira na pučke predaje i bajke

Likovi:

-likovi su simetrično raspoređeni; na jednoj su strani Mor, Šu i Morov otac (zastupnici etike prirodnosti), a na drugoj Arno, vlastelin, novi upravnik i Minjočka (djevojka zaljubljena u Arna)

a) Mor – srastao s prirodom, namjerno udaljen od civilizacijskih poroka (iako na početku saznajemo da je polazio gimnaziju u gradu, da je htio studirati medicinu, da voli Chopina)

„Moja su prsa rutava, zamršena, divlja; moje su oči sive, modre, plave; one su

34

prozirne kao maslačak kad dođe jesen; kao zimzelen kad dođe proljeće; one su kao šuma u kojoj živim.“

„U njemu živi brdo i vjetar iza njega, šum nabujale Pločnice i jauk gladnih vukovakad snjegovi viju sa sjevernih proplanaka.“

- Mor je imao „dušu koja je razumjela drveće i životinje, koja je smirivalavjetrove nad šumom i bjesove čopora zvjeradi“, on plače za mrtvim sunovratima i s novembarskim lišćem kisne ispod pustih zvijezda, a vlastitamu je slabost „manja od crva i lakša od maslačkove svile.“

b) Šu – slična Moru, no na trenutke podložna Arnovoj prijetvornosti i očevom utjecaju- ponekad je naivna, koketna, djetinjasta i sebična- bliže realnosti od Mora, iako mjestimice podsjeća na junakinje iz romantičnih

spomenara

„Njezine su oči velike, začuđene, okupane i svježe kao zvijezde na širokom nebu.“

c) Arno – predstavlja lagodan život, zabavu, servilnost, društveni uspjeh pod svaku cijenu

- simbolizira prodor civilizacije, sa svim njezinim negativnostima, u okrilje netaknute prirode i svjesno narušavanje njezine harmonije (narušavanje prirodnog poretka)

Pristup Moru:

djelo kojem je teško precizno utvrditi generičku i stilsku odrednicu – iako je Sudeta pripovijest nazvao „fantastičnom“ to je ujedno i lirizirana i ritmizirana proza, lirska pjesma bez stihova, poema prirodi, njenim ljepotama i tajnama (poetizacija proze); prethodnici takve proze su Matoš, Leskovar, Begović (Dunja u kovčegu), Mihalić (Zapaljena krv), lirski romani Ive Kozarčanina, kratka proza Novaka Šimića

važnost krajolika – opisi pretežu nad naracijom, radnja se neprekidno odvija u šumi lirizam – proizlazi iz osnovnog raspoloženja glavnog lika, panteističkog doživljaja prirode i

pomalo naivne ljubavi prema Šu; uključenost vizualne, olfaktivne i akustične komponente- lirski asocijativni nizovi, priča je tek usputna, u prvom je planu ugođaj, impresija, protokoliranje prirodnih senzacija

jedinstveni lirski pripovjedač – objedinjuje razne glasove (pripovijedanje u 1. licu, 3. licu, personificirana grana jorgovana)

humanizacija krajolika – krajolik poistovjećen s duševnim stanjem glavnog lika; pejzaž nije kulisa već poprima ekspresivnu vrijednost

paralelizam duše i prirode – jedna od ključnih tema sveopće Sudetine umjetnosti, sveopća harmonija stvari i bića u svemiru

dinamična prozna struktura – miješanje različitih tipova diskurza, potiranje klasifikacijskih shema i granica među žanrovima; približava se modelu imaginativne proze, literarnog amalgama u kome su različiti elementi asimilirani u jedinstven umjetnički izraz

ideja – alegorijska priča o posljedicama čovjekova raskida s prirodom, nasljeduje Rousseauvu ideju po kojoj je čovjek od prirode dobar, a pokvarila ga je civilizacija i kultura; ideologija „napretka“ dovodi do gubitka izvorne ljudskosti, prirodne sreće i životne harmonije

IVAN GORAN KOVAČIĆ: MRAK NA SVIJETLIM STAZAMA

35

Pripovijetka Mrak na svijetlim stazama temelji se na kontrastu. S jedne strane imamo lik Jačice Šafrana, starca pastira koji je cijeli život čobanovao u selu. Ostarivši, otišao je u planine i dobio kravicu Golubu o kojoj se brinuo.Jačica: «Malena tijela, kudrave duge kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku, koji se podigao iz čućnja i gegavo popošao. Ali grmićku, koji je gdjegdje bjelkasto procvjetao.»Jačica je osjetljiv starac koji tepa biljkama i životinjama, nikada nije rekao grubu riječ.Nasuprot njemu stoji lik Franine Brdara, grubog i sirovog ugljenara i drvosječe. Kao i Jačicu, i Franinu je selo odbacilo te se nastanjuje u šumi u blizini Jačice.Franina: «Bio je uvijek razgaljen, gologlav i zavrnutih hlačnica, s velikom sjekirom pod golom, nabreklom miškom...Prozvali ga Oblačina, jer bijaše uvijek namrštena lica i neprestano s kletvom, kao s gromom, na ustima.»Franina tek nakon deset dana progovara s Jačicom, no uz vrijeđanje i ismijavanje: «O Jače, Jačino, tom starom strvinom ti začepiše gubicu, tom kravetinom mlohavom...»Do zapleta dolazi kada se po selu pročuje da će ubirati vojnicu od onih koji nisu odslužili vojnu dužnost. Jačica zna da nema novaca i usnije grozan san: pisari su došli uzeti vojnicu, a u grotesknoj atmosferi Franina sjekirom raspara Golubu. Nakon nekoliko tjedana dužnosnici uistinu posjećuju Jačicu, a kako nema čime platiti, grubo odvode Golubu.Franina se vraća iz šume i prvi put ne koristi grube riječi: «Odveli su ti, kravu – odveli su ti kravicu...Onda se naglo okrene od njega i, mahnuvši visoko u nebo, zabije sjekiru do uške u cjepalo.»

Pripovijetka je realistična, socijalna tema Fabula nije razgranata, već jednostavna, sažeta Pripovjedač najprije donosi pretpripovijest dvaju protagonista radnje, seoskog pastira Jačice

Šafrana i drvosječe Franine Brdara – obojice ljudi koje je društvo odbacilo Iako se pripovijetka temelji na kontrastu (počevši od samog naslova), karakterizacija nije crno

– bijela Naslov možemo tumačiti metaforički: staza označava ljudski život, a mrak prepreke na putu Jačica je u potpunosti individualizirani junak, okarakteriziran kao miran, povučen i tih mali

čovjek, srastao s prirodom, a Franina je sušta suprotnost: on je gorostas, snažan, jak, na prvi pogled potpuno bešćutan

Tu kontrastnu karakterizaciju Kovačić ostvaruje i adekvatnim stilom i jezikom: Jačica je opisan nekim idilično – biblijskim stilom, simbolički, poetski i metaforički, s mnogo deminutiva: «Jačica Šafran čobanovao u selu do starosti, bez drenovače u šaci, bez roga u ustima, bez riječi pogrdne: -Što će batinica, što će šipčica voliću božjem, što će kravici krotkoj?»

Franina Brdar opisan je bez lirske obojenosti, bez slikovoitih usporedbi, rečenicama u obliku narativnog izvještaja, običnim proznim ritmom: «Franina Brdar nije poznavao rano umrle matere, a oca nije imao. Prvu riječ koju je razumio bijaše: kopile, a druga: slugo.»

Na kraju pripovijetke Brdar toplo ljudski pristupa Jačici i oni se sjedinjuju u svojoj društvenoj optužbi

Kovačić od klasičnog pojma realističke pripovijetke zadržava opću formulu fabule i temu, no vidljiva je tendencija za maksimalnim sažimanjem radnje, apstrahiranjem građe, lirskim digresijama i simbolikom

Umjesto mnogo naracije i detalja imamo slike, usporedbe, kontraste→realistična tema ostvarena je lirskim sredstvima

U pripovijetci se osjeća početak defabularizacije čvrstih proznih struktura

36

Ulderiko Donadini:

Kroz šibe

I.

Martin Semić čeka na ulici nedaleko knjižare, gdje je pred osam dana ponudio svoju zbirku novela. Lice mu je bljeđe nego obično. I sa usnica kao da mu je nestalo krvi. Samo oči mu gore. Njegovo dugoljasto lice ispunja neizvjesnost i tuga izmiješana s nekim sumnjičavim posmijehom. Već osam dana čekao je u velikoj napetosti, koja je od dana u dan bivala sve veća, trzala ga u noći iz sna, tako da je prije spavanja ispijao nekoliko čaša vina, da zaspi. Sad još samo nekoliko časaka i njegova će sudbina biti riješena. Knjižar mu je kazao da dođe danas u deset sati. Kad je sada pogledao na sat preko u dućanskom staklu jednog urara, kazivala je velika crna kazaljka da do određenog vremena treba još samo deset časaka.Tisuću isprekidanih misli prolazile su u strašnom neredu njegovim mozgom.Šetao je udaljen nekoliko kuća od knjižare. Bojao se da ga iznutra kroz stakla ne primijeti njegov izdavač, jer bi mogao postati smiješan u njegovim očima. Kad ga je pogledao kakav prolaznik, zastidio bi se, jer mu se činilo da zna razlog zbog kojega on tu čeka. Udaljio se nato još za dvije kuće od knjižare. Međutim, teško da je tko od prolaznika prepoznavao u tom čovjeku, obučenom u ponošeno odijelo i sa cipelama, kojima su pete bile iskrivljene, autora jedne knjige novela.Kao luda jurio je sve ove dane zagrebačkim ulicama. Govorio je sam sa sobom. Sjeo je četvrt sata u kavanu i čitao novine, ne razumijevajući ni slova od onoga što je čitao. Dok mu je pogled letio preko redaka, mislio je on na posve druge stvari.Došao je čas kad je osjetio da mora prekinuti sa čitavom svojom prošlošću. S paklom u kom je dosad živio. S roditeljskom kućom. S ljudima s kojima se dosad družio. Rastati se na nekoliko godina od svih ovih kuća i ulica.Rat je kao vihor razorio njegovu dušu. Prevalio je u njoj sve oltare. Pusto je u njoj kao u razorenoj crkvi. Stakla na prozorima razlupana su. Vjetar je utrnuo žižak, što je gorio pred svetohraništem. Razderao na oltarima svetačke slike. Svijećnjaci raskomadani leže oboreni na kamenom podu. Boga je nestalo iz opustošene crkve. A nekoć je bio tu svijet za se. Tu u njegovoj duši. I on nije ništa vidio što se oko njega zbiva. Na siromašnom krevetu u svojoj kući ležao je kao dijete koje ne poima što se oko njega događa. Nije onda vidio zlobe u očima svoga oca. Nije vidio žohara koji su puzali po zidovima. Nije shvaćao što njegova mati već godine leži u krevetu i ne diže se. Nije vidio izblijedjelih zavjesa, što su zastirale prozore. Nije otkrio ni to da su njegovi prijatelji, s kojima je sjedio u kavani zlobni, i da među njima svima nema iskrena prijatelja. On je uopće uvijek njima govorio. Kad su oni govorili, on ih nije ni slušao i dalje je mislio. Nije to činio iz oholosti. Ne! Duša je bila prepuna.Kad se jednog dana zaljubio u gospođicu Evu Petrovićevu, zadovoljavao se onda time da joj tajno piše pisamca, koja su mjesto u poštansku škrinjicu, odlazila ravno u njegov kovčeg. Sreća je bila susresti je, zagledati se u njezine crne oči, i dobiti od nje tek jedan časoviti pogled.On je onda bio nepoznati kraljević. Nitko, pa ni gospođica Eva, nije mogla ništa da sluti o njegovim kraljevstvima. O! Onda još nije znao da ona neće biti njegova. Nikad! I da će on sve do ovog časa, kad mu je dvadeset i devet godina i šeće tu čekajući odgovor svoga izdavača, proživjeti bez žene. Ne osjetivši nikada oko svoga vrata dvije bijele, tople mekane, ženske ruke. Onda je on još bio mlad i mogao je čekati. Tako je mislio.Pa ako je i onda nosio isto ovako iznošeno odijelo, prekrojene poklonjene salonske kapute s prekratkim ili predugačkim rukavima, što zato? To je bilo čarobno, kao bijedan čovjek koji stoji na pozornici. On je bijedan, ali je junak. I tisuće slušatelja sluša njegove riječi i prati svaku njegovu kretnju.Da, tako je bilo!Onda je jednog dana buknuo evropski rat. Jedna za drugom prolazile su godine, sive, sve sivlje i beznadnije. Tada je prvi put na stavnji stajao gol pred mnogo ljudi, koji su promatrali njegovo mršavo tijelo. I učinilo mu se kao da je onda sam sebe prvi put vidio gola.Došao je u kasarnu sa hladnim prljavim hodnicima, neopranim stepenicama, koje su se vječno prale, polijevale vodom i uvijek bile prljave. Na dvorištu je bio jedan u nizu vojnika. I tu je u sivoj uniformi pod vojničkom kapom posve nestalo kraljevića. Tu je bio tek jedan iz mnoštva. Morao je da istupi

37

istom nogom kojom je istupio i onaj do njega, i da se okrene na istu stranu na koju se i onaj okrenuo i isti čas da se spusti potrbuške na zemlju.Što? Zar da se tu izgubi sa čitavim svojim kraljevstvom u duši? Jedna kugla da proleti kroz njegov mozak i razori sve one svjetove? Da ode, a da nitko ni ne nasluti što se skrivalo iza tog neuglednog preplašenog lica i u tom krhkom tijelu? Neće li ga uništiti život po ovim pustim dvorištima, kraj ovih surovih ljudi, s čijih su se usnica čule samo zapovijedi, psovke i prostačke riječi? Sa strahom sjedao je Semić navečer, kad se vraćao umoran sa vježbe, k stolu u kuhinji, gdje je obično pisao svoja djela, i kad je počeo da piše, zaista nije to više bilo kao dosad. Fantazija se gasila. Riječi što ih je pisao bile su obične, prazne i sive. On je u očaju prosjedio još nekoliko sati no ništa se nije javljalo u njegovoj duši. Umor ga je svladavao sve više i više.A tko je žalio što tu propada čitav jedan svijet?! Nitko! Nitko! Prvi put je tada osjetio prazninu i samoću u svom životu.Slijedeći je dan bilo isto. I drugi i treći dan. Konačno nije više sjedao k stolu, kad se navečer vraćao kući, nego je odmah legao u krevet. Jednom je i zaplakao. Bilo je već kasno u noć. Svi su njegovi već zaspali.Najnesretniji bio je na vježbalištu. Kod velikog čučnja redovito se njegovo tijelo zaljuljalo i pao je na zemlju. Kapral Cvek, koji je vježbao, psovao ga je i rugao mu se. Postao je ruglo čitave kasarne. Bajuneta mu nikad nije bila dobro pripasana. Puška mu se uvijek njihala na ramenu. Konačno ga je kapral prozvao filistrom. Taj kapral bio je velik mudrac, i znao je mnogo takvih riječi.I sam sebi pričinjao se Martin deset puta neugledniji nego što je bio, i kad je jednoga dana sreo na ulici gospođicu Evu u društvu s pričuvnim poručnikom Karlom Zgalinom, pošao je na drugu stranu ulice i sakrio se u vežu jedne kuće. No da se i nije sakrio, Eva ga ne bi primijetila. No on to nije pomislio. Zar za njega nije bio bujan dan kad god ju je susreo? Zar može takva ljubav ostati tajna, iako se o njoj nikad ne progovori ni riječi?Njegova fantazija stvarala je i sada kadgod je pomislio na Evu. I sad bi još uvijek napisao po koji list i pohranio ga u kovčeg. Tu, u kovčegu, bila je već čitava knjiga tih listova!Tada je bio određen dan, kad je imao da pođe na ratište. Kapral Cvek nije još nikada vidio tako nespretnog čovjeka kao što je bio Martin. Čuo je za Martina da je inteligentan čovjek, a zar može inteligentan čovjek tako loše stupati kao on? Može li mu odijelo tako visiti na tijelu?"To je zloba!" zaključio je kapral Cvek. "Taj prkosi!" Smije se kad ga on psuje. I prijavio ga je stražmeštru Kordiću kao čovjeka koji se ne pokorava disciplini. Tako je postao svima sumnjiv. I časnici su doznali i dodijelili ga za kaznu četi, koja je odlazila na ratište.Ne! Martina nije bilo strah smrti, ali zar da umre ne stvorivši nikakvog djela? Bez traga da iščezne?! To ga je mučilo i raskidalo. Jer, ako ode na ratište, on je bio tako nespretan da će pasti od prvog taneta.U očaju vrtio se na krevetu ne zaspavši nekoliko noći. Odijelo na njemu još se više objesilo. I jednog dana odnijeli su ga sa vježbe onesviještena u bolnicu.Kad se probudio iz nesvijesti, vidio je oko sebe dugi niz željeznih kreveta. Nad glavom mu je visila tablica i na njoj je kredom bilo zapisano njegovo ime i puk kojemu je pripadao. Zidovi sobe bili su bijeli i goli. Samo tamo u kutu nad ormarom visilo je propelo.Liječnik je otkrio kod njega posvemašnju slabost živaca i srca, i Martina su pustili u civil.Tamo u bolnici naučili su ga da uzme nekakve praške prije nego što pođe pred liječnika. Svaki dan progutao je nekoliko takvih prašaka. Hvatao se za bilo ili stavljao ruku na prsa i slušao kako mu srce lupa sve brže i brže. Činilo mu se katkad da još uvijek udara dosta slabo i uzimao je dva praška najedanput. I doista! Sad mu je srce počelo da strahovito tuče, a njega spopadao strah da nije možda uzeo previše od onoga praška.Tada je prvi put u životu promatrao svoje tijelo. Razmišljao je o fizičkim i kemijskim zakonima kojima je podvrgnuto.Semić je nekad bio velik katolik. Bog ga je pratio svojim okom na svakom koraku. On je bio u sobi i nevidljiv ga je gledao, dok je Martin pokriven pokrivačem ležao na krevetu. Mučio ga je zbog nekih bestidnih misli što su mu prolazile glavom, kojima se Martin nije mogao oprijeti. Mrvio ga je kao mora svojim veličanstvom. Martin je razganjao nečiste slike i gledao u Boga, kojega je osjećao kao neku beskonačnu svetu pustoš, u koju su se sve njegove misli utapale i iščezavale bez traga.Tada je Martin u sedmom razredu gimnazije postao bezbožac. No on je zapravo još i sad vjerovao. To je bila samo pobuna protiv Boga. Prkos. I on je i sada, ubijajući oholo u svojoj duši pomisao na njega, osjećao ga u olujnoj noći, kada se plašt njegov kovitlao među oblacima, iz očiju njegovih sijevale

38

munje, a s dlanova kroz kišu obarali gromovi nad kuće, stabla, ulice, nad grad.Sutra je bio vedar dan i Martin je hodao uzdignute glave. Smijeckao se kad se sjetio svog jučerašnjeg straha. Izmakao je biču tiranskog skrbnika, koji ga je silio da padne pred njega na koljena, da se bije u prsa, da rida i jauče za svaki čas pokoja i dršće pred nevidljivim zamkama i sotonom, što ga je onaj turnuo iza svake radosti koju je Semić htio da uzme od života.No Martin je onda bio samo buntovnik, koji je svrgnuo svoga kralja, za kojega je znao da postoji i sada kad nije više bio kralj. Nevidljivi i svemoćni mogao se opet popeti nad njega, kad bi Martin samo malo bio neoprezan. On ga je i sad osjećao kako često prolazi njegovim mozgom, kao tamna, jezovita pomisao.Tu je bila i majka, koja je vječno ležala u krevetu s molitvenikom. A onaj je došao kroz njezina usta u njegovu dušu. Ona je uzela njegovu ruku, dok je još bila posve mala, i stavila na Martina prvi put znak krsta. Kako? Zar je majka propovijedala boga koji ne postoji? Krist je bio samo genijalan čovjek. I to što on sada zna, ne zna ona još uvijek. Tako je oborivši boga stajao i nad majkom. I njoj je pala aureola. Njegova ljubav prema njoj pretvorila se u samilost prema bolesnoj ženi, koja mu je dala život.Rat se duljio. Na oglasnim stupovima opet se pojavio oglas koji je pozivao na stavnju. Opet je morao uzimati praške. Osam dana prije stavnje malo je jeo i odlazio svaku veče u javnu kuću, da bude još slabiji. Pušio je dnevno pedeset, šezdeset cigareta. I zaista, do onog dana bilo je njegovo lice, koje se nešto oporavilo poslije stavnje, opet žuto i upalo. Oči bile su krvave, a pod njima podvijali su se crni kolobari.Fantazija se podvostručila, volje je nestalo, a svemoćni je opet prijetio oslabljelim živcima.Jednog dana promatrajući neprestano svoje tijelo, primijeti da je rad mozga posve ovisan o probavi. Isprva se samo nešta nesvjesno rađalo u njegovoj duši, iza te misli, a onda je jednog dana čuo od Karla Žgaline ove riječi:"Ah! Što je to misao? Poslije svake probave dolaze i nove misli."To je bila iskra koja je pala na njegovu dušu, koja je kroz nekoliko tjedana sve jače plamtjela u njemu, dok nije buknula plamenom u kom je izgorio sav njegov dotadašnji svijet. I svemoćni izgorio je u tom ognju. Sve je materija! Sve je mehanizam!Pa to je on znao već pred nekoliko godina. No sad je to osjetio. Sad je to bio doživljaj! On se stresao kad je čuo Zgalinove riječi.I bog dakle, njegov mučitelj, nije ništa drugo nego misao, što se porodila u jednom času, u mozgu jednoga ili više ljudi pred tisuće godina. Selila se tada kao sablast od čovjeka do čovjeka kroz vijekove ljudskim mozgovima. Majke su ga prenašale u dušu djece čim su otvarala oči, kao što je i njegova majka stavila na njega znak krsta. Sve je nastalo iz kaosa, i vratit će se u kaos. Neshvatljiv je početak i svršetak. Možda se za tim krije kakav bog. No o tom Martin ne zna ništa. To više nije onaj koji je nagrađivao i kažnjavao. Čije je oko vječno osjećao nad sobom. To je nekakav bog, kojemu je sve svejedno kakav je Martin i što on radi.Drugim očima gledao je sada Semić ljude i sve oko sebe. To je bio posve nov svijet. Svijet bez boga. Kad je pogledao na nebo, spala je svetost s njegovih modrina. Oblaci su postali zgusnuta para. Sunce je ogromna, užarena kruglja. Kad je gledao na ljude, vidio ih je onako kako su narisani u anatomskim knjigama. Kostur, utroba, mišice, živci. Moždina se spušta kao pletenica od mozga. Ha! To su, dakle ti ljudi, koje je nekoć ljubio, mrzio, bojao ih se! On ih sad secira svojom mišlju kao anatomskim nožem.Znadu li i oni to isto? On je to doživio!I kad čovjek to zna, čemu onda jurnjava? Čemu težnje? Svejedno je sve za čim se čezne. Sva su djela besmislena, jer ih nitko nema sad da ocjeni. Pokazati se pred ljudima?! To je nisko. Sve se raspadalo pred njegovim očima u počela. I počela su se raspadala. Misli su se sad gubile u kaos, kao nekoć u boga.Sad se trebalo zanimati samo za ovaj vidljivi svijet. Mozak je bio očišćen od svih utvara. Stao je čitati novine. U njima su sve vrvjele vijesti s ratišta. Zar uopće ima smisla da kreću milijuni protiv milijuna drugih ljudi? Domovina, vjera, sloboda, sve su to sablasti. Ti ljudi su opsjednuti. U njegovoj fantaziji nizali su se beskrajni redovi vojnika. On ih je vidio mrtve, kako smrznuti i okrvavljeni leže na snijegu. No u duši nije osjećao nikakve samilosti. Zar se može i nadalje ljubiti ako čovjek zna što on zna. Ljubav je povišena tjelesna toplina. Preobraženi seksus. Martin je sada samo materijalizirao. Gradio nove idole.Čekao je svoju staru sotonu u mraku sobe, da je ismije, kad stane pred njega. No sotona nije dolazila. Bila je tišina i on je samo čuo kako se njegov otac prevrće u krevetu. Martin je smiješeći se buljio u

39

mrak. Smijao se mraku, svemu, sebi samome.Na novoj stavnji opet su ga uzeli. Trebali su ljudi i nije se izabiralo. Opet je morao noću da pijančuje, dok nije toliko oslabio da su ga spremili u bolnicu. Ležeći u krevetu gadio se sam sebi. Fantazija mu je izblijedjela. Pred očima širio se bijeli zid sobe. Pust i bijel. Prozori bili su sivi. Padala je kiša.Dva mjeseca proležao je u bolnici bez ikakva drugog osjećaja, osim straha da ne ostane u vojsci. Noći su se duljile u beskonačnost. Svitali su dani kišni, snježni, blatni i sivi. Jelo je bivalo svaki dan sve gore. Sad su dobivali crni kruh. Mjesto kave davali su im nekakvu bljutavu kašicu.Dosada i čama proždirale su mu sve misli.Pobjednik ležao je očajavajući kao tijelo s kojim raspolaže neka surova sila izvan njega. Tko je ta sila? Austro-Ugarska Monarhija? A što je do đavola ta Austro-Ugarska Monarhija?! Kraj njega su se ranjeni vojnici ravnodušno razgovarali o svim stvarima. Martin je začepljivao uši da ih ne čuje ili izlazio u kožnatim papučama, zaogrnut vojničkom kabanicom i šetao se po hladnom hodniku, dok od studeni opet nije morao da se vrati u sobu.Jedne noći donijeli su u sobu, gdje je on ležao, vojnika s prostrijeljenom utrobom. Ležao je u besvijesti. U njegovim džepovima nije se našlo nikakvih isprava, nitko mu nije znao za ime i tablica nad njegovom glavom bila je prazna. Vojnik je neprestano stenjao. Čitave noći. To stenjanje raskidalo je izmučene Martinove živce. Katkad mu je dolazilo da i on zaurla skupa s onim nepoznatim vojnikom.Tada se u njegovoj duši javio prosvjed protiv onih što muče ove ljude, pretvaraju ih u brojeve i zarobljuju im dušu i tijelo.To ga je obradovalo, jer taj prosvjed trgnuo ga je iz onog mračnog raspoloženja u koje je zapao. Opet je osjetio život u sebi. Pomaknuo se s mrtve tačke.Čitajući novine bjesnio je na negdašnje opozicionalce, što sad sramotno puze pred vlastodršcima. Ne samo da se nisu usudili pobuniti se, ne, oni su i puzali, ulagivali se i grbili pred ljudima koje su morali da preziru. To su dakle ti što su još tjedan prije rata govorili o slavenstvu i jugoslavenstvu, a sada pišu himne c. i kr. vojsci.Kad je došao u civil, osjetio se opkoljen uhodama i provokatorima. Izgubio je povjerenje prema svim ljudima i povukao se u se.Njegovi drugovi, s kojima se nekoć bunio protiv društva i izrugivao se austrijskim časnicima, bili su sad i sami časnici, a svoje ondašnje ideje odbacili su kao nešto smiješno. Školski odgoj i par naučenih fraza, sve se to rasplinulo u uniformi. Ispostavilo se da su nekoć mrzili časnike, jer su im zavidili, tajeći to sami pred sobom. Oni su sad sami oponašali njihove kretnje, držanja u saobraćaju sa ženama, a negdje u kutu usnica skrivali posmijeh, kojim kao da su htjeli pokazati svoju duševnu nadmoć nad aktivnim časnicima, jer se nekoć i s vrlo malo inteligencije moglo prozreti prazninu tih bića. No taj posmijeh nije značio nikakvu moralnu vrednotu.Njime se laskalo svojoj taštini i kušalo se podići na viši stepen. To su pokazivali tako da bi se uvrijedili kad bi ih netko u civilnom društvu smatrao aktivnim časnicima. Tada su oni značajno namignuli i nasmijali se. To nije smetalo da se smatraju boljim stratezima od aktivnih časnika.Mrzeći prazne napirlitane aktivne časnike, lažnu kulturu, kojom su se dičili njegovi pričuvni drugovi; podlo puzanje i bestidnost novinara; Austriju što je vješanjima i zatvorima silila ljude da se bore protiv svog uvjerenja; daveći se u močvarnom prahu, što se širio od ondašnjeg društva, Semić je iskazivao svoje osjećaje u neograničenoj mržnji prema Njemačkoj i Austriji, koju je smatrao njemačkom kolonijom, a austrijskog cara i kralja najmoćnijim vazalom njemačkog cara, premda je ovo posljednje njegovo mišljenje bilo prilično naivno i svojevoljna kombinacija čovjeka koji se sve dotada nije zanimao za politiku, smatrajući je niskim i nedostojnim zanimanjem za religiozna čovjeka visoke kulture.Otkrio je da su svi njemački genijalni pisci, glazbenici, izumitelji, slikari, filozofi, slavenskog ili francuskog porijekla. Ne! Takav narod po njegovu mišljenju nije smio imati ni jednog velikog čovjeka.Napredovanje antantinih četa proslavljivao je sa pijankom.Duša je njegova sada ljubila i mrzila. Trzala se između dva pola. Živjela je.Srbe, koje su onda progonile austrijske oblasti, smatrao je svojim prijateljima. Štovao je Hrvate, koji su se zanosili idejom narodnog jedinstva. Sve je to bilo upereno protiv Austrije. - Imalo je tajanstven i revolucionaran karakter.Tada je jednog dana odlučio da sam izdaje jedan list: Tisak još onda nije bio tako skup, i kad je skupio

40

dovoljno novaca, izdao je prvi broj "Mača". U njem se oborio na novinarska piskarala, na podlace što sjede u raznim redakcijama i rušio razne lažne veličine. Najjače navalio je na ondašnja književna djela, koja nisu ni u kakvoj vezi s vremenom u kom se živjelo. Ta djela mogla su biti napisana i na Marsu. Plitka, površna, psihološka čavrljanja, jeka stranih književnosti, djela učinjena iz sporta i dosade s nakanom da se svide publici, a pisana zbog lične ambicije. Tri četvrtine naše književnosti proglasi ološem. Većinu ondašnjih priznatih slikara nazva običnim packalima. Steče tako preko noći mnoštvo neprijatelja.Samo neke novine oglasiše izlaženje "Mača". Druge ga posprdno napadoše. Ne mogavši reći stvarne kritike, napadoše Semićevu osobu. Proglasiše ga kavanskim piscem. Žigosaše ga kao čovjeka koji posuđuje novac i ne vraća ga. Čovjek što nosi prljavo rublje, a propovijeda estetiku.Bez ikakvih novčanih sredstava morao je biti sam uredništvo, suradništvo i uprava. U početku pomagala mu je njegova sestra Ana, pisala adrese i nosila list u knjižare i na poštu.Unatoč svemu, prvi broj se skoro sav rasprodao i Semić je mogao da izda još nekoliko brojeva.Iz početka je skriveno, ali poslije kratkog vremena posve otvoreno istupio, rugajući se pristašama Austrije. U ono doba bila je to tako osamljena pojava da su ga počeli smatrati luđakom. Ta se legenda raširila vrlo brzo, a širili su je u prvom redu književnici i novinari, koje je napao u "Maču". On se s tim posve zadovoljio i zaogrnut luđačkim plaštem napadao je sve jače i bezobraznije. Svaki rad, pa dapače i njegovanje ranjenika po bolnicama, smatrao je izdajom narodne misli. Škripljući zubima hodao je kraj četa, što su okićene škapularima, uz glazbu odlazile na ratište, osjetivši osramoćenom hrvatsku zastavu, što se vijala na čelu povorke. Ta hrvatska zastava bila je lukavstvo Austrije. Kuda to ide Hrvatska? I on se sjećao vremena Tomislava, Krešimira, Zvonimira, prvih hrvatskih kraljeva. Sve neobuzdanije sanjao je o budućoj državi o kojoj nije imao nikakvih realnih predodžaba. To je bila kula u oblacima, neka idealna država, kao što ju je nalazio kod Platona, kojega je baš onda čitao u njemačkom prijevodu. U njoj će nestati ove surove soldateske, nestat će siromaštva, nestat će smradnih restauracija i kavana, gdje se prolijeva šampanjac i djevojke postaju bludnice, gdje sve propada u blatu. Čovjek od duha dići će se i izaći iz mraka, gdje se nalazi. Svega, svega će nestati! Sve će biti novo. Novi ljudi! Nov život! I on sam će iznova živjeti! I zato su sva ova stradanja, što ih on sada podnosi, prolazna žrtva za ideju. Ukratko: bio je to prvi nastup - osamljenog idealiste u životu, koji je pronašao da se bori za veliku stvar.Pacifiste je smatrao šarlatanima i potajnim plaćenicima centralnih vlasti, a slom ruskog carstva osjetio je kao tragediju ruskog naroda. To je bilo ono nisko carstvo kojemu je apologiju napisao Dostojevski, a on je vodio Semića na svakom koraku. Dostojevski je za njega bio nepogrešiv, kako se dakle mogao prevariti u svom proricanju o ulozi Rusije, koju će ona jednom igrati među evropskim narodima. Dostojevskoga je stavljao i nad Krista. To je bio za Semića najgrozniji udarac u cijelom ratu i prvi puta je tada posumnjao u pobjedu antante. O! Zar će dovijeka ostati te mračne kasarne! Ti gnusni šantani! Bolnice s ranjenicima, bolničarke s lažnim milosrđem! Zar nikad neće nestati svih tih laži?!No sve to bila je tek časovita kriza. Bijeda je u centralnim vlastima bivala od dana do dana sve veća. Kruh je bivao sve skuplji. Nestajalo je najvažnijeg živeža i sirovina, koje su bile potrebne za daljnje vođenje rata. Sada su već skidali zvona s tornjeva, bakrene krovove s palača, da sve to saliju u topove. Nezadovoljstvo u pučanstvu bivalo je sve veće. Čulo se već o vojnim bjeguncima, o neposluhu u vojsci i nemirima među vojništvom. Nepovoljne izvještaje s ratišta, što ih je čitao u novinama, držao je lažnima i onda kad su bili istiniti.Došla je godina 1918. i tada je već bilo jasno da se rat približava kraju. U povjerljivom društvu, u kom se kretao Semić, govorilo se o austrijskim huljama, koje će doskora visiti na uličnim svjetiljkama. On se tomu usprotivio i tvrdio da će svi ti ljudi biti dovoljno moralno kažnjeni i poniženi za svoja djela. Obožavač Dostojevskoga nije mogao govoriti drukčije. Tada su mu prigovorili, ne spada li možda i on k njima, kad se za njih zauzimlje. Neki su ga dapače od onih, što ih je napao u "Maču", označili kao austrijskog pristašu i plaćenika. Kad je to čuo, Semić se stresao od gađenja.Konačno je došao 29. listopad, kad se raspala Austro-Ugarska Monarhija.Po gradu vijale su se zastave, časnicima skinute su rozete i zamijenjene trobojnim kokardama. Iz javnih zgrada odstranjene su slike i poprsja austrijskog kralja. Dvorski dobavljači skidali su dvoglave orlove sa svojih dućana. Držali su se govori, pucalo se iz pušaka. Osnovaše se narodne straže. Šavli preko noći postadoše Pavlima, a da ne vidješe nikada znak na nebu, i ne čuše odnikud glasa božjega. Prevrat se, dakle, sastojao u tome da su došle druge kokarde, a kameleoni promijenili boju. Jučerašnje austrijske ulizice gurnuše se u prve redove. Komad stare Austro-Ugarske bio je premazan narodnim

41

bojama i okršten država Srba, Hrvata i Slovenaca.Semić, kad je sve to vidio, zazviždao je u jednom društvu, dok su neki sumnjivi patrioti pjevali narodnu himnu. Patriote se pobuniše i izbatinaše ga. Ni daljnji dani ne doniješe ništa osim propasti duševnih vrednota. Život se razvijao u znaku borba političkih stranaka za visoka činovnička mjesta i ministarske lisnice. Svaka stranka nabrajala je svoje narodne mučenike, a protivnu stranku nazivala izdajicama. Iskopavahu stare barjake, pljesnive trofeje i grbove, i to nazvaše građenjem društva i države. Ratni trgovci, milijunaši i kojekakvi špekulanti najjače isticahu svoj patriotizam. Uostalom, za razne trgovačke koncesije i izvoznice trebalo je najviše patriotizma. Prestao je svaki rad. Svi su trgovali. Trgovali su obrtnici, činovnici, žene, djevojke, đaci, služnici, dječaci, grofovi, plemići, seljaci.Sav kulturni rad sastojao se u izgrađivanju neke prazne službene frazeologije u koju nitko nije vjerovao, niti je bilo u njoj snage i uvjerljivosti da nekoga zagrije. Neki, što su se za čitavo vrijeme rata vrzli u inozemstvu, vratiše se kući prazne glave kao da proputovaše svijet zatvoreni u kočiji. Nastupiše s velikom reklamom i razočaraše prvim svojim nastupom.I tada je došao čas kada Semić nije više mogao da sve to podnosi. Osjećao je neutaživu potrebu da ode nekamo daleko od svega toga, među nove ljude, da oči gledaju nepoznate krajeve, a duša zaboravi prošlost i počne novi život. Ne! Ovdje više nije mogao ništa da započne. Svako lice, što ga je susretao na ulici, budilo je u njemu mnoge ogavne uspomene, koje su davile dušu i povlačile je u blato svagdašnjeg života. Bez kuće, bez sobe, u kojoj bi se spuštenim zavjesama odijelio od čitavoga svijeta, letio je kao opsjednut ulicama utapajući misli u alkoholu.Nekoć je duša prepuna vlastitih sanja bila slijepa za život. Danas je sve vidjela. Svagdašnjost je u nju prodirala kao sivi dan na prozore.Kad je danas pošao od kuće, kazao je svima da će otputovati u inozemstvo. Dosta mu je već te kuće. To je pakao! On je više ne može da podnese. Vikao je. Drhtao je od uzbuđenja i izašao kao čovjek koji je riješio svoju sudbinu.Sve te misli proletjele su sad njegovom dušom, dok se šetao pred knjižarom.Sa honorarom što će ga sad dobiti, otputovat će u inozemstvo. Samo će ga to spasiti!Crna kazala na uri preko u dućanskom staklu kazivala su deset sati.Semić je otvorio vrata i stupio u knjižaru.Kad je prolazio kraj gospođice na blagajni, opazio je u zrcalu, što je iza nje visilo na stijeni, svoje lice koje je bilo vrlo blijedo. Njegova plava kosa bila je raskuštrana. Prešao je rukom po glavi, a lice svladao u ravnodušnu grimasu, samo iz očiju sijevalo mu je. Pažnja mu se zašiljila.Kad je, prošavši kraj prodavača u dućanu, došao do staklenog pretkletka, u kom se nalazio njegov izdavač, opazio je unutra Žgalina.Tamna slutnja obuzela ga je kad je primijetio tu ličnost, koja mu je uvijek donosila zlo. Kad je ušao, Žgalin je razgovarao s knjižarom, a na stolu ležao je rukopis njegovih novela. Odvratiše mu pozdrav, a knjižar je nastavio svoj započeti razgovor sa Žgalinom.Semić stajao je kao osuđenik. Pomno je promatrao modričaste oči knjižara, njegov savijeni nos, prosijede podrezane brkove, i donju debelu židovsku usnicu. Knjižar je govorio njemački. U pretkletku bilo je polumračno i pred njim na stolu gorila je električna žarulja sa zelenim zaslonom.Žgalin se prvi okrenuo prema njemu.- Šta? Vi ste napisali knjigu novela!Žgalin, ugledni zagrebački odvjetnik, kojega je Semić u "Maču" okrstio snobom; Žgalin, pratilac gospođice Eve, koju je ljubio Semić, govorio je lažnom ljubežljivošću.Semić mu je nešto odgovorio, no uto se okrenuo knjižar i rekao mirno i ravnodušno:- Neće biti ništa! Ja to ne mogu da štampam.Semiću se zamaglilo kad je čuo te riječi.- Kako? - govorio je uzbuđeno. - Pa još nedavno kad ste pročitali polovicu rukopisa rekli ste mi da ćete ga štampati!Knjižar se nije smeo.- Prije svega, nemam papira, a drugo, to nije za moje čitatelje. Nešto laganije da napišete. Ovo je suviše teško. Štampam li taj rukopis, prodat ću možda u svemu sto primjeraka.Semić mu je gledao u oči i kao da je svojim pogledom htio slomiti otpor toga mozga, koji je bio pun brojaka, kamatnih skrižaljaka i trgovačkih računa.No knjižar je izdržao njegov pogled.

42

- I gospodin Žgalin je čitao - nastavio je izdavač - ali ni on nije ništa osobita otkrio u vašim novelama.- A tako?! Gospodin Žgalin! Da, sad mi je jasno! - rekao je Martin lagano se nasmješivši i pogledavši Žgalina.Žgalin je tek neznatno pocrvenio i slegnuo ramenima.- Na mene te stvari nisu djelovale!I tada je Semić, koji bi najradije već sad otišao poniziv se toliko, i još jednom zamolio. I sve to pred Žgalinom! Pred Žgalinom!- Ne biste li ipak možda uzeli. Vi ne znate kako mi je nužan taj novac.- Žalim! Zasad mi je nemoguće - glasio je odgovor. - Evo, izvolite vaš rukopis.Kad je primio svoj rukopis kojega je godinu dana mučno prerađivao i uvijek iznova prepisivao, u kom je kao komad svoje duše, bilo mu je kao da ga sad dobiva popljuvana i zablaćena. Kao da je sve to bilo samo zato da dušu, koju je pokazao u tom svom djelu, obeščaste i popljuju i sad mu je s porugom vrate. Taj čas učinilo mu se kao da to djelo zaista ništa ne vrijedi, i on bi ga najradije sad sam tu pred njima razderao na komadiće.Uzeo je rukopis i poklonivši se pošao ne rekavši ni riječi.Prolazio je ulicama, ne vidjevši ništa oka sebe, a kad se približavao svojoj kući u predgrađu, onda mu se činilo kao da se obzor što ga vidi tamo preko pustih močvarnih polja i kukuruzišta suzuje sve više i više, i da on nikad neće preći preko njegovih granica. Tu kraj tih močvarnih polja, pod tom sivom kupulom, u ovom gradu, što je ostao za njegovim leđima s tornjevima, tvorničkim dimnjacima, što strše u pusto sivo nebo, tu će ga posve nestati.A šta će kazati kad se vrati kući iz koje je izašao Tako pobjedonosno?!O, kako je to gnusno i užasno!Došlo mu je da glasno krikne.

II.

Kad je ušao u kuću, u koju se ulazilo na vrata s dvorišne strane, spustio se na stari divan u sobi gdje je ležala njegova majka.Podbočen jednom rukom o naslon gledao je mrko preda se.Njegove uzbuđene misli slijegale su se od gadnog mirisa u ovoj sobi i padale umrtvljene melankolično na njegovu dušu kao crne koprene.Bio je to gadan miris nečistoće, znoja i ugljena. Dimnjak se u posljednje vrijeme začepljivao skoro svaki čas, i iz peći širio se dim po cijeloj kući.Čuo je kako se njegova majka okrenula u krevetu i osjetio je njezin pogled na sebi. Po noći dopirali su do njega njeni uzdasi i stenjanje. Ona je pomalo umirala. I Semić je osjećao kako s njom umire pomalo i nestaje njegove duše. Bilo mu je u ovoj kući kao da se tisuće utopljeničkih ruku uhvatilo za njega i vuku ga na dno.Ne! On se nije mogao spasiti.- Nikamo ne idem - govorio je brzo glumeći ravnodušnost. - Tu ću ostati. Knjigu su mi vratili.- Vratili? - pitala je bojažljivo njegova majka.- Da.- Kako? Pa zašto?- Dosta! Dosta! - presjekao joj je Martin riječ. I ona je odmah zašutjela.Svih misli u njegovoj duši nestajalo je: gubile su se u čami. Što? Da i sad diže ruke i prijeti? Nema snage! Klonule, vise mu niz tijelo. U sobi se čulo kako vani na cesti oporo prolaze teška natovarena teretna kola. I njemu se učinilo kao da prolaze preko njega i mozak pršti pod njihovim kotačima.Gledao je blatne zeleno oličene stijene sobe sa nekoliko banalnih slika, koje su od vlage popljesnivile. Mati božja širila je ruke i smiješila se neshvatljivim hladnim posmijehom. Na ormaru u kutu bilo je naslagano nekoliko hrpa njegovih knjiga, razni papiri i bočica tinte. U sredini sobe stajao je nepokriven olašten stol na kojemu je ležalo malo razlupano zrcalo i češalj u kojem je bilo ženske kose. Nedavno je njegova sestra čistila pokućstvo i osjećao se od njega zadah petroleja. Sa stropa visila je svjetiljka onečišćena od muha. Crveni pokrivač ispunjen pamukom, kojim je bila pokrivena njegova majka, bio je poderan na nekoliko mjesta, a kroz rupe provirivao je pamuk. Na noćnom ormariću stajala je limena ura, koja je prestala da kuca, a do nje gorio je lumin pred sličicom sv. Franje. Pod je bio složen od dasaka, koje su na pojedinim mjestima bile posve istrošene. Za sve to lijepile su se

43

gadne uspomene. Sve je to sjećalo na neke neugodne doživljaje. I gledajući te predmete, uskrsavali su prošli dani, i prolazili sobom kao nevidljive sablasti.Vrata su se otvorila i u sobu je stupio Petar Semić, njegov otac. Stajao je nasred sobe sa svojim neobrijanim licem, nepočešljanom kosom, sumnjičavim, zlobnim pogledom, neshvatljivim posmijehom oko usnica, u svom dugom ponošenom salonskom kaputu, koji mu je sizao preko koljena, sa sivim izgužvanim hlačama i cipelama, koje su popucale na nekoliko mjesta. Sve je na njemu bilo prljavo: odijelo, ogrlica, cipele, šešir, njegovo lice, njegov posmijeh, njegova duša, što je virila iz njegovih mutnih sivih očiju.Petar Semić pogledao je časak prema krevetu, gdje je ležala njegova žena, a onda je, ne kazavši ni riječi, pošao kraj divana na kom je sjedio Martin u drugu sobu.Tako se događalo uvijek.Njih dvojica nisu skoro nikad progovorili ni riječi. Martinu se činilo da je možda u čitavom svom životu progovorio s ocem u svemu stotinu riječi. Stari Semić omalovažavao je Martina jer je bio njegov sin. To je bio samo jedan njegov dijelak, taj mudrac. Što je on dakle mogao da čuje od njega! On je nekoć bio zidar i svojim rukama i mozgom uspeo se do građevnog poduzetnika. Njegovi drugovi ostali su što su i bili, a on je postao gospodin! Počeo je sa ništa, a sagradio je kuću. Drugovi su je njegovi zidali. On je nacrtao osnovu. Novac je doduše dobio od svoga tasta, no zar je on, koji je imao toliko uspjeha kod žena, trebao da oženi tu boležljivu djevicu, koja leži u krevetu sve od vremena kad je rodila drugo dijete. On je čovjek koji je poznavao život i sam znao da živi. Da je ona bila druga žena, zar bi on ostavio kuću i upustio se u odnošaj s drugim ženama, koje su ga isisale i upropastile. Petar Semić našao je onda Pepu, koja je sad tamburašica. Da! O, ona je razumjela. I kad je on pijan ležao do nje u posebnoj sobi kakve kavane i rekla: "Treba mi novaca!" on je dao. On joj je sam pružio lisnicu i pred svima rekao: "Uzmi koliko ti treba! Neću da štediš, jer bi još mogao da te izbijem!" Takav je bio. A kod kuće nije dao ništa. Pustio je ženu da viče i udara se šakom po glavi za jednu forintu. On je znao gdje je trebao da se pokaže gospodin. Od Pepe je zato imao i užitak. A što je imao od svoje žene? To njezino dosadno i vječno zaplakano lice. Ako mu je dala novaca, ona ih je već odavno sama pojela, a on je sam sagradio kuću u kojoj su živjeli.On, Petar Semić, kupio je djeci krevetiće, i onda je zato mogao slobodno da viče, kolikogod ga je bila volja, kad se kasno poslije ponoći vratio. On je bio otac! On je kupio krevetiće!Tko je bio kriv da su u takvom slučaju djeca silazila s kreveta i vikala na njega? No zato drugi put ne samo da je vikao nego je i svoju cipelu bacio o njihov krevet. On nikom nije dopuštao da mu zapovijeda, i ako je trebalo, on ih je i išibao. Sada više nisu silazili s kreveta ni vikali, a da je tko sišao, taj bi to dobro zapamtio.Isprva je sproveo noć izvan kuće samo svega tri puta u tjednu, a kad je ona vikala, onda joj je pokazao što može i ostao vani svaku noć. Zapovjedio je da mu i krevet odnesu u drugu sobu. Zar da on s njom spava, s tom vješticom?!Kad je nestalo novaca, on je mogao da posudi. Pa ih je i posuđivao.I tada se jednog dana sve slomilo. Cijeli dan bio je zatvoren u svojoj sobi, i kad je navečer izišao, otišao je ravno do njezina kreveta. I sve joj je priznao. On je rastepao sav imetak što su ga imali. I ruku joj je poljubio. No ona nije ni riječi progovorila. I nije mu oprostila! A kako je mogla da mu oprosti!Sve to bilo je baš onda kad je Martin svršio osmi razred gimnazije, a Ana išla u žensku školu.Tako se dogodilo da su im prodali kuću, pokućstvo, slike, krevete, sve... sve su im prodali!I u novinama je bio oglas i na dan dražbe došli su svi susjedi i promatrali kako služnici izvlače iz kuće ormare, stolove, ono veliko zrcalo s pozlaćenim okvirom i krevetić na kom je nekoć ležao Martin.Tada se Petru Semiću stao mračiti um.Preselili su se u predgrađe, gdje su i sad stanovali. Propale su tada sve Martinove osnove da nastavi nauke, a on je nekoć pomišljao čak i na to da ode u inozemstvo. Stupio je u jedne novine kao korektor i na tom mjestu ostao je sve do danas.Ana je isprva bila švelja u velikoj krojačkoj radionici, a sada konobarica u velikoj restauraciji, što se otvorila u središtu grada. Bila je vitka, imala je velike crne oči i mala ustašca i svidjela se vlasniku restauracije. Haljine su joj uvijek bile fino sašivene, kretala se vrlo otmjeno, čitala je knjige i gazda ju je uzeo. Isprva je sama ubirala novac od gostiju i malo-pomalo kupila je iznova komad po komad pokućstva. Najnužnije: postelje, ormare, stol, stolice. Kasnije je kupila i divan kod jednog staretinara. Kuću su uzdržavali ona i Martin.Petar, Semić stao je trpjeti od progonstva. Osjećao se opkoljen neprijateljima i on je morao da izmišlja

44

razna lukavstva kako da ih se oslobodi. Na njegovu licu pojavile su se crte straha, koje su tako čudnovato protuslovile sa zlobnim posmijehom na njegovoj debeloj donjoj usnici. Pamćenje mu se gubilo, prošlost se miješala sa sadašnjošću i on je počeo zbog svoje propasti okrivljavati ljude koji ga uopće nisu ni poznavali.Njegova spoljašnost bila je svaki dan sve gora. Odijelo mu se izlizalo. Rublje je mijenjao vrlo rijetko. Nosio je katkad košulju tako dugo dok se nije razderala na njemu. U blizini zaudaralo je od njega. Ana ga se stidjela i posve se priklonila majci. Kod kuće je jeo, ali ni od kud nije dobivao ni novčića. Bio je strastven pušač i moljakao je ljude cigarete, a kad nigdje nije dobio, onda je obilazio cestom, ili odlazio pred kavane i kupio pod stolovima čikove.Ljudi su to primijetili i promatrali ga s prezirom.Prije dva tjedna dogodio se ovaj slučaj:Petar Semić baš se sagnuo da pobere čik. Taj čas prolazio je mimo tapetar Kolosjek, koji je stanovao samo tri kuće dalje od Semićevih.Kad je opazio Petra Semića kako diže čik, stao je pred njega i rekao:- Čuješ ti stari, zar te nije stid kupiti čikove po cesti?- Što se to tebe tiče? Znaš li ti tko sam ja? - povikao je Semić.- Ti si ništica! To si!- Čuješ, pripazi šta govoriš!- Hoćeš li da ti jednu prilijepim?Tako je rekao Kolosjek i zamahnuo rukom, no kad je vidio da se Semić okrenuo, pošao je dalje po cesti. Kolosjek je bio jak, mrk i otresit čovjek, i da je Semić još i dalje govorio, on bi ga bio udario.Petar Semić otišao je kući uvjeren da je otkrio svog glavnog neprijatelja. Sada već par dana, čim bi se spustio mrak, nije se više usuđivao izaći na ulicu. Pet, šest puta dizao se iz kreveta da vidi jesu li vrata zaključana, a prije spavanja pregledavao je svaki kutić u kući. Zavirivao je pod krevet, iza peći, pregledavao ormare. Na ulici se stresao kad je vidio Kolosjeka. Kolosjek je ravnodušno prolazio kraj njega ni ne primjećujući ga. No to je bilo njegovo lukavstvo. Konačno Semić to više nije mogao podnositi i prijavio je Kolosjeka na redarstvo. Kolosjeka su pozvali, no ispostavilo se na koncu da od svega toga nije ništa na stvari. I bilo je samo to da je Kolosjek izgubio zbog toga čitavo prije podne jednog dana kada je imao baš najviše posla. To će zapamtiti onaj stari gad. I vraćajući se od redarstva, on je pošao ravno u Semićev stan i kad ga je uhvatio u hodniku, stao ga je šakama udarati po glavi, zgrabio ga za kose i tako ga izvukao pred kuću.Semićeva se digla u košulji iz kreveta i jaučući izišla pred kuću.Skupio se i svijet.Tučnjava je trajala sve dotle dok se nije pojavio stražar.- Sad me prijavi - rekao je Kolosjek, kojega je Semić izgrebao po licu. - Sad bar imaš zašto!Taj događaj učinio im je nesnosnim boravak u onom kraju."Lijepa mi je to porodica!" tako su govorili ljudi. "Otac im kupi čikove po ulici, a djeca mu se tu šepire kao gospoda. Gospođica nosi i šešir. Ne bi li još što? Ako hoće da budu gospoda, neka ocu bar kupe duhana."Svi su bili istog mišljenja i nitko se nije zauzimao za Semićeve.Sitničar Cvek, kod kojega su Semićevi kupovali stvari, bio je onaj isti kapral što je vježbao Martina i on je imao dosta toga da pripovijeda o Martinu, kakav je to bio junak dok je bio u vojništvu. Ni pušku nije znao da drži u rukama. Odmah su se prepoznali, kad je Martin prvi put došao da nešto kupi u njegovoj sitničariji.Cvek sve dosada nije ništa govorio jer je nekoć bio veliki Austrijanac, a za Martina je čuo da piše u novinama i bojao ga se, da mu se ne osveti. No poslije događaja s Kolosjekom, on se više nije ustručavao i sve je ispripovijedao. U pokrajnjoj sobi, u koju se dolazilo kroz dućan, točio je on vino i pivo i kad su sad došli ljudi i ispripovijedali taj slučaj, tada je i on ispripovijedao sve što je znao o Martinu. Sad se više nije bojao. Svi su u dućanu bili uz njega i pozorno su ga slušali kad je govorio. I on sam pio je tog dana, i tako su se svima razvezali jezici.I tada se slučilo, kad je već Cvek bio napola pijan, da je u dućan ušla Ana. Došla je da kupi soli.Stvari što su ih Semićevi uzimali kod Cveka plaćali su tačno svake subote, i sve dosad nije im nikad ništa rekao. No sad mu je došla volja da se iskali.Odvagnuo je sol i dao je Ani. Ana ju je već digla s police i htjela da pođe.Tada je poviknuo:

45

- Platiti? Platiti molim! Nema više ništa badava.Ana je pocrvenjela i kazala:- Kako zabadava? Dobit ćete kao obično u subotu! Vi znadete, da vam tačno plaćamo.- Toga više nema! Ako nemate dovoljno novaca, onda dajte sol ovamo!- Ali molim vas, što vičete tako?- Ovamo! - zapovijedao je Cvek. I kad je Ana oklijevala, stupio je iza police i istrgnuo joj sol iz ruke.Ana je stajala nasred dućana i drhtala je od poniženja i ljutitosti.- Kako možete da se ponašate tako bezobrazno?! Sramite se! Sramite se! Nečovječe!Da! Sad je ona vikala na njega! Iz susjedne sobe čuo se smijeh, ali ona je nadglasavala i taj smijeh.No sad je istom Cvek pobjesnio. Što? Na koga je ona vikala?! On je sad bio bogataš, a ne onaj skromni sitničar Cvek prije rata. Prije rata stajala je pred dućanom samo obična limena tabla na kojoj je bila naslikana vrećica brašna, kave, masti i ostalih stvari, koje je prodavao Cvek, ali sad je nad vratima dućana bilo napisano njegovo ime pod staklom sa zlatnim pismenima. Tko ga je još danas mogao da uvrijedi?!- Što se derete?! - tako je povikao. - Ako nemate novaca, ne trebate ni jesti. Ako možete nositi šešir, onda i platite! Mislite li da sam ja svoje novce našao na cesti?! Tko će mi jamčiti za stvari koje vam dadem. Prodat ću vam možda one slamnjače pune buha?! Ili, zar ne gospodična, da vama možda svučem kikljicu?!Smijeh iz susjedne sobe popratio je njegove riječi.I glas se začuo:- Što se tako ljutite gospodin Cvek? Meni se sviđa gospodična! Ako mi dade pusu, ja ću platiti sol!- Hulje! Gadovi! - poviknula je Ana i izašla zalupivši za sobom vratima. Išla je kući kao u besvijesti.I Ana, koje je dosad u svim slučajevima, kad je netko vikao kod kuće, mirila, sad je odmah, čim je ušla u sobu, pala na dnu kreveta svoje majke, počela histerično ridati, glavom udarati o postelju, kose čupati, i kad se čak majka digla s postelje i klekla do nje, ni onda nije se primirila, nego je i nadalje kose čupala, udarala se šakama i glavom bila o zid.Petar Semić sjedio je na divanu, gledao sve to i pušio. Premetao je nogu s noge i tajno uživao. Zatajio se. Posve se skutrio u svom mračnom kutiću.Sve to prolazilo je Martinovom glavom dok je ležao na divanu. Slike su isprva bile jasne. Onda su stale blijedjeti i stao ga je hvatati san. Oko ponoći morao je doći u uredništvo da obavi korekturu. Vjeđe su mu se spustile i on je zaspao ne opazivši svog oca, koji je na prstima izašao iz sobe.

III.

Kod svakog čina, što ga je učinio njegov otac, nije Martin nikako mogao da razluči je li to doista ludilo ili prekrivena prefinjena zloba jednog đavla. Nije li to bio truli mozak u raspadanju bivšeg uživača, koji sad uživa još samo u rafiniranim mukama, koje je zadavao sebi i ljudima oko sebe. On se smješkao kod svakog svog čina.Po noći ležeći u krevetu stenjao je, premda mu ništa nije falilo, samo zato da ih sve probudi. Kad je prisluškivajući čuo kako se svi bude i prevrću u posteljama, tada se u njemu porodila neka divlja radost, koja je rasla do neopisive naslade. Katkada je ta slast što ju je osjećao bila tako silna, da se više nije mogao suzdržati i odjednom je prigušeno zahihotao.Martin bi se od gnjeva obezumio u takvim časovima i bojao se da ga ne udari svojim rukama.Kad je vidio kako Ana donosi svaki dan majci žemičaka, voća ili kolačića, Petar ih je Semić obje strahovito zamrzio. Osjetio se zabačen i zapostavljen. Zar on nije ništa? Je li se ikad netko sjetio i na njega? Na njega se samo mršte, đavoli! Ah, zato im je on i otrovao svaki zalogaj, gdjegod je mogao! Dok im žuč nije uzavrela. Onda slobodno neka jedu!Jednoć je vrebajući kroz ključanicu opazio kako Ana vadi iz torbice dvije narandže.Čuo je kako je upitala majku:- Je li on kod kuće? - Ana i Martin nikad nisu upotrebljavali riječ "otac".- Čini mi se da je nekamo otišao od kuće.- Donijela sam dvije narandže, mamice, da si malo zasladiš usta - govorila je Ana gladeći je po licu.- Čemu si to kupovala... ja ne mogu... ništa ne mogu da okusim.- To je sve što ti mogu da dam, ovakvu sitnicu. Uzmi!... Uzmi!... - govorila je Ana, lupeći narandžu. - Evo samo kriškicu!... Ja jednu... ti jednu...

46

Mati se branila i ona je šaleći se gurala joj u usta kriške.- Brzo... brzo... još bi on mogao da dođe!...Tako dakle, kad njega nema, onda se goste!Ana je skupila lupine i bacila ih u peć.Tad je on otvorio vrata i pričinio se kao da nije ništa vidio.Kako se trgnu kad ga vide? Kako im se odmah promijeni lice?On se šetao po sobi i smišljao kako će ih ujesti. Za srce! Isto, kao što su i one njega ujele. I tada mu je brzo došla pomisao. Zaustavio se najednom nasred sobe, digao glavu i stao njuškati.- A... na! Kakav je to fini miris! Osjećate li kako to nešto fino miriši!Ana je oborila oči, osjetivši njegov pakosni pogled na sebi. Mati je problijedjela.Tada se opet stao šetati po sobi i kao da se nekamo zamislio. Kao da su ga obuzele neke posve druge misli. I njima je malo odlanulo.No nato je on posve iznenada pošao ravno prema peći i otvorio vratašca i izvadio sve lupine i stao ih čistiti od pepela. Čak i pojeo komadić smijući se jetko kraj toga.- Ako mi drugi put ostavite lupine, onda ih ne bacajte u peć! Zamažu se previše od pepela.Nato je opet stao šetati po sobi pa čak i zafićukao.To je bila njegova osveta.Mati se ispravila u krevetu i zalomila rukama:- Prokletniče! Prokletniče! Zar ti je žao, što mi je dala jednu narandžicu! Ubojice!... Ubojice! Semić se sad još jače smijuckao.- Ne viči toliko. Moglo bi ti naškoditi. Mogao bi te i Bog čuti i pozvati te k sebi. A što bi onda tvoja mezimica?! Tko bi je onda zagrlio?!- Mama! Mama! - obujmila je Ana majku i zaplakala. - Ne slušaj ga! To je sotona! Nije čovjek, nije! Obje držale su se u grčevitom zagrljaju.- Ne dam te ja nikomu! Nikomu te ne dam - vikala je očajno mati. - Mene... mene moraju ubiti prije nego što mi te uzmu! Nikoga nemam osim tebe! Ne dam te ja! Ne dam te!To im je, eto, bilo za narandže!A kako je samo taj njegov gospodin sin vikao posljednje dane da će ih sve ostaviti. A malo prije kad ga je vidio na divanu, na nosu mu je opazio da nije dobio ni novčića. A kako se samo uzvikao! Kako je glavu uzdigao, kao da već hiljade drži u rukama! Jesti će i gospodina još koju godinu buhe, kao što i njega jedu! I Kolosjeka je odveo stražar. Zapaprit će im svima Petar Semić!Već se mračilo i tada najednom opazio je Pepu. Sreli su se baš na zaokretu jedne ulice. Ona je bila u društvu sa stražmeštrom Kordićem. Oboje bili su već malo pripiti.- O, servus stari! - povikala je kad ga je opazila.Pepa je bila snažno razvijena. Kose bile su joj žute, a lice osuto sitnim pjegama. Oči su joj se caklile, a govorila je u dubokom, promuklom altu.Stražmeštar Kordić bio je mlad stasit čovjek s jakim brkovima, a osim toga znao je taj mrki čovjek pripovijedati mnogo šala. Sve što je govorio, izgovarao je s velikim uvjerenjem. Ženama nije dopuštao nikakvih suvišnih pripovijedaka. Inače je brzo s njima svršavao. Najjači dokaz za to bio je da je i Pepa osjećala poštovanje pred njim. A ona nije bila nikakva djevica, ni bebica, nego Pepa! Pepa! I kad je sjedila u njegovu društvu, bacala je oholo poglede oko sebe. Taj tu, bio je njezin dečko! Kakva pleća. Kao pećina. Nije on šta god. On na sablji nosi bijele rukavice, a uniforma mu pristaje kao salivena. Istina, brkovi su mu bili malo preveliki, no malo-pomalo djelovala je ona na njega, toliko da ih je podstrigao. Sada više nije bilo nikakva prigovora. Na prsima doduše nije imao nikakva odlikovanja, jer ona odlikovanja, što ih je on dobio, bila su austrijska, a sad je bila druga država i on ih nije mogao da nosi. Ali zato je u njegovu ormaru bila i zlatna, i velika i mala srebrna. I krst za zasluge. I to je dobio. I dva puta je izašla njegova slika u Ilustrovanom listu u rubrici "Naši junaci", a ispod slike bilo je naštampano sve što je on učinio. Prijašnja njegova uniforma svidjela se Pepi, ali kad ga je vidjela sa epoletama, bila je ushićena. No njemu epolete nisu bile osobito po volji. On je o njima imao svoje posebno mišljenje.- Hajde - pozvao ga je stražmeštar. - Popit ćeš s nama čašu vina. - A kako ga dugo nije Semić okusio!Ušli su u nekakav podrum, a stari Semić je bio pijan poslije nekoliko čaša.- Što? - pitala je Pepa. - Ljubite li se još uvijek jako, ti i tvoja stara?- Ti si vrag Pepa! - nasmijao se Semić.No Pepi i Kordiću prohtjelo se da se malo našale s njim.

47

- Poljubite li se onako još katkada? - zapitao ga je Kordić. - Čini mi se da ti kraj žive žene živiš kao udovac.Semić u nakani da ih pozabavi, stao je s najvećom nasladom pripovijedati neke bestidne potankosti iz svog braka.Pepa se poslije svake njegove primjedbe glasno nasmijala, a to ga je toliko obodrilo da je počeo čak i izmišljati.- Da si je ostavio onda, kad sam te ja nagovarala - zaključila je Pepa - ne bi sad imao takvu zamazanu košulju. Ja te ne bih pustila da hodaš okolo ovako obrastao bradom, kao kakav majmun. Učinila bi iz tebe gospodičića. Takav bi bio te bi morala pripaziti da mi te ne preotme kakva gospodična.Cijelo vrijeme, dok je govorila, gurala je stražmeštra nogom pod stolom.- Ti si se mene iznevjerila, ne ja tebi! - ogorčeno je progovorio Semić.- A dakle tako? Ti si se dakle već s njim ljubila?! - umiješao se stražmeštar, pričinjajući se ljubomoran. - A ti, stari klipane, ti si se usudio zavađati moju djevojku?! Odavle! Gubi se!- Nije istina... Ne vjeruj! - mirila je Pepa stražmeštra, pristavši na komediju.- Nema ništa! Neka mi se izgubi, dok je još živ! - psovao je stražmeštar.- He! Pa onda idem! - digao se stari Semić, gledajući prestrašeno Kordića. - Idem ja, idem!Sada su Pepa i stražmeštar oboje prasnuli u smijeh.- Sjedi, stari, sjedi - vukla ga je Pepa za rukav, no Semić se više nije dao navabiti.- Možeš ići - kazao je stražmeštar - ali onda i plati što si popio.- Pa ti si me pozvao. Vi oboje ste me pozvali - branio se Semić. - No, ako treba, ja ću do sutra ostaviti svoj šešir.I konobarica se približila.- A što ću ja s tim šeširom? - govorila je opazivši kako Pepa namiguje. - Nitko mi za njega neće dati ni novčića.- Neka plati! Ne puštajte ga prije!- vikala je Pepa.Semiću je već dozlogrdilo.- A kad si ti pila za moje novce, kako je onda bilo - sasuo joj je u lice.Sad je šale nestalo.- Tko je pio za tvoje novce? - proderao se na njega Kordić. - Napolje ništarijo!I tad ga je stražmeštar zgrabio za prsa i izgurao na ulicu.Tako se, dakle, sada s njim postupa! I za sve to kriva je ona, njegova žena! Ona je kriva da on hoda ovako poderan! Da nitko do njega ništa ne drži. Da su se i djeca njegova od njega odbila! I koliko već godina leži ona u krevetu. Kad će se je već jednom riješiti! O! Grist ću je, dok je ne nestane. I tko je taj koji će mu prigovoriti! I sada u ovom času, žurio se kući da na njoj iskali sav svoj bijes.Kad je ušao u sobu, gorio je samo lumin pred sličicom sv. Franje. Zrak je kao uvijek bio zagušljiv i mirisalo je na ljekarije. Neko vrijeme sjedio je na divanu, a onda se stao šetati po sobi. Razdraženost u njemu bivala je sve veća i veća. Koracao je sve brže.Martin se oko pola jedanaest probudio i otišao u redakciju da obavi korekturu. No gdje je Ana? Zavirio je u njenu sobu, ali krevet bio je prazan. Inače je ona u ovo doba već davno bila kod kuće i spavala. Sat na tornju izbija pola dvanaest, a nje još uvijek nema. Kuda je otišlo to njezino mezimče? Do se možda ne zabavlja u kakvom društvu? Dobro bi bilo da je malo zapita za kćerkicu, To je posve dobro i izvrsna ideja!- No, šta je?... - progovorio je glasom koji je sav siktao od pakosti. - Eto već ponoć!... Gdje ti je bebica? Kako to da je još uvijek nema? Da nije možda siroče zaboravilo put do kuće!?... Ili da je nije vuk pojeo?Šta hoće taj čovjek od nje? Zar ona već godine ležeći u krevetu, nije trpjela Kristove muke? Od ležanja su joj se već rane na tijelu otvarale. Još samo smrt je očekivala, da je riješi njezinih muka. I ona, što je sve to mirno trpjela, nije mogla da podnosi njegovu zlobu. Što sad hoće s tim svojim riječima. Ta neman!- Šta hoćeš? Ako si joj otac, i potraži je, nesretniče!- Oho! Ja da je potražim?! - povikao je Semić, kao da ga je netko ubo. - Ja da je potražim? Otkada je najednom to, da sam ja njezin otac i ona moje dijete? Kakve su tu novosti?!- Šta radiš sa mnom? - zaječala ona. - Hoćeš li da me ubiješ?- Da!... Da! Da te ubijem!... - kriknuo je on glasno i stisnuvši pesti uzdignuo nad nju, kao da će je zadaviti. - Hoću da te ubijem! Tebe i sebe! Jer ti si me uništila... uništila čitav moj život. Poludio sam,

48

Gospode... um... um... sam izgubio! - I najednom stao je stari Semić kose čupati poskakujući na jednom mjestu i ridati na sav glas: - Šta sam ja? Zar sam ja čovjek?!... Ja sam marva!... Smeće!... A zašto sam ja postao smeće?! Tko me je do toga doveo?! Tko je kriv da ja danas poderan i zamazan letim ulicama?... Pas sam ja... nisam više čovjek... Ali zato ću vas gristi!... gristi! Krvi ću se vaše napiti!- Eno, ako hoćeš - povikala je ona uspravivši se u krevetu. - Eno ti tamo na stolu nož, pa me ubij. Ubij me, samo me ne muči više!- Ja da te ubijem!? - smijao se Semić. - Sama ćeš se jednog dana dignut i ubit ćeš se. Što da mažem ruke?!- Bog će se prije meni smilovati. Onaj gore!- Kakav bog?! - govorio je Semić podrugljivo. - - Odakle bog?!... Gdje je bog?... Boga nema!... Njega su izmislili popovi. Evo već je jedan sat. Gdje ti je gospođica? Šta? Da nije našla kakvog gospodičića. Čuo sam da se u nju u posljednje doba zagledao neki Žgalin. Sam sam je jednog dana vidio u njegovu društvu. Pristao čovjek!- Zvijeri!... Ne muči me! - poviknula je srušivši se na jastuke.- Ne koristi ti sad vikati!... Dogodi li se šta, neće pomoći bog, nego gospodičić, ako mu se prohtije.Tada je ona najednom osjetila neku čudnovatu snagu, sišla s kreveta i poletjela k njemu s ispruženim rukama. Oči su joj plamtjele.Petar Semić preplašeno je uzmakao u mračni kut sobe kraj divana.U tom času otvorila su se vrata i u sobu stupio je Martin.- Šta je?... Šta je opet? - poviknuo je pogledavši pred sobom majku.- Spasi me od njega! - vikala je ona pokazujući prema ocu. - To je vampir!... Vampir!...I kad je to kazala, zaljuljala se i pala na pod.- Majko! Majko! - poletio je Martin da je digne, no ona je ležala u besvijesti.Stari Semić problijedio je kao zid.- Što joj je Martine? Što joj je zaboga! Nisam ja! Nisam joj ja ništa učinio.On je doista drhtao po cijelom tijelu.- Odmiči! Gubi se sotono! - povikao je Martin dižući majku sa poda.Stari Semić poplašeno je uzmaknuo u drugu sobu. Martin položio je majku na krevet. Uzeo je mokar ručnik i svezao joj ga oko glave. Zatim je prosjedio još čitav sat na stolici kraj njezine postelje. Gledao je neprestano njezino lice. Katkada mu se činilo da se usnice pomiču i da nešto govori. Slabo svjetlo lumina padalo je preko njezina lica.Kao kip boli pričinila mu se s tim očima, žutim licem, s tim tankim ispijenim usnicama i mršavim rukama, što su joj klonule sa strane. Dihala je vrlo nepravilno.On ju je gledao ništa ne sluteći. Koliko je već puta vidio ovakve prizore! Pa ipak! Sve je to ona pretrpjela.Martin je ustao sa stolice, polako na prstima otišo do kreveta, svukao se i legao. Plahte, kojima se pokrio, bile su prljave i zaudarale su. Osjećao je veliki umor, ali dugo nije mogao da zaspi. Bilo mu je kao da ga sa svih strana hvataju neke nevidljive ruke, vežu ga užetima uz ovaj krevet, sile ga da leži tu pokriven blatnim rubljem punim stjenica i primoravaju ga da udiše ovaj zagušljivi zrak. A tamo u kutu, kao da je netko stajao i zlobno mu se smijao.

IV.

Već je bio dan kad je Ana ušla u sobu. Lice bilo joj je blijedo i neispavano. Kose neuredno počešljane, a oči podvite crnim kolobarima.Stajala je neko vrijeme na vratima, a onda je skinula šešir, stavila ga na stol i polako prišla krevetu svoje majke.Lumin na ormariću već se ugasio.- Spava - pomislila je gledajući je sklopljenih očiju. Kako je blijeda! O, bože, što će joj sada reći!Tada je kleknula do majčina uzglavlja i polako je zovnula. Oči njezine majke na časak su se otvorile i opet sklopile.- Oprosti mama, oprosti mi - govorila je Ana, a na oči navirale su joj suze i kapale na jastuk.- Bože moj, što sam to učinila. Mama! Opraštaš li mi. Reci! - Uhvatila ju je za ruku i prodrmala, ali mati se nije pomicala. Ruka, što ju je uhvatila, bila je posve hladna.

49

- Mama - povikala je Anica glasnije, ali nije dobila nikakva odgovora. Mjesto toga, čula je samo tiho hroptanje.- Mama - počela je vikati Ana drhćući na cijelom tijelu, ali ona se nije pomicala.- Martine! - kriknula je. - Mama umire. Martine!Martin je skočio s kreveta i blijed sa zaprepaštenim očima gledao preda se.- Po liječnika! Brzo po liječnika! - vikala je Anica. Iz druge sobe dotrčao je stari Semić.Martin je osjećao kao neku omaglicu u glavi. Brzo se oblačio, ali posve makinalno, kao da su to bile nečije druge ruke, s kojima je dohvaćao robu. Noge su mu zaklecale i učinilo mu se kao da će se srušiti.Kad je izišao na ulicu, hladna kiša stala mu je prskati po obrazu. Hodao je polako, kao da je išao na šetnju.Obišao je dva liječnika. Nijedan nije bio kod kuće. Treći je još ležao u krevetu i obećao da će doći za pola sata.Vraćajući se natrag, išao je brzo, ali ni sam nije znao zašto se žuri.Kad je ušao u sobu, pala mu je Ana oko vrata.On je problijedio i pošao u drugu sobu.Na krevetu je ležala njegova majka sklopljenih ruku na prsima. Kraj njezine postelje klečao je njegov otac i gledao nekim bezumnim posmijehom na majku. Lice mu je bilo strveno i nabuhlo od plača. Kosa mu je bila raščupana, a brkovi mokri od suza spustili se preko usnica. Kraj kreveta je gorjela jedna svijeća.Martinu se odjednom smrknulo pred očima. Više od jednog sata ležao je u besvijesti.Kad mu se povratila svijest, osjetio je da mu je glava povezana mokrom krpom. Iz druge sobe čuo je nepoznate glasove nekih žena iz susjedstva. Došle su da okupaju njegovu majku i polože je na odar. On je osjećao samo umor. Oči su mu se sklopile.Usnulo mu se da sjedi u udubini kod prozora u jednoj mračnoj gostionici. Njemu nasuprot sjedio je njegov otac i lukavo se smješkao. Njegove namazane i začešljane kose sjajile su se. Brkovi bili su mu pomno zafrkani, a u kravati blistala mu se briljantna igla. Bio je baš kao na fotografiji što su je imali u albumu, koja je potjecala iz druge godine njegova braka. Bio je neobično veseo i neprestano je nešto pripovijedao. Martina je to njegovo veselje tištalo kao mőra. Odmicao je glavu na stranu, ali otac mu se neprestano približavao i piljio u oči. Martina je najviše smetalo njegovo kicoško ponašanje. Svaki čas bivao mu je sve nesnosniji.Napokon više nije mogao, da podnosi sve to."Što to znači?" povikao je Martin. "Zar ne znate da je majka mrtva?"Mjesto odgovora prasnuo je njegov otac u smijeh i izvadio iz džepa knjigu u kojoj su bile naslikane same gole žene. Slike su bile tako jarke te se činilo kao da su žive sve te žene. Kao da mu se smiješe, dobacuju mu golim rukama poljupce. Vitlaju tankim providnim koprenama iza kojih se bijele njihova bujna tijela.Neke su bježale kroz cvijeće na livadi. Druge su podbočene jednom rukom gole ležale na baršunastom ležaju i smijale se crvenim usnicama. Pupčile su ih na poljubac i pružale ruke za njim. I što je dalje njegov otac listao po knjizi, vidjele su se sve besramnije orgije. Na divanima stezali su se u ljubavnom grču goli parovi. Lica bila su im zamagljena i iskrivljena od užitka. Ruke su grčevito stiskali, a zubi ujedali u meso."To je život", govorio je njegov otac, i samo glupan kao ti ne zna da ga okusi. Sa ženama treba onako kako ja radim. Ima puno načina da ih se dobije, ali sa šampanjcem je svakako najsigurnije! Sve ga one rado piju. Sama će ti se ona prva raskopčati i pasti oko vrata. Za ženu ne treba čovjek ni da je lijep ni mudar. Uopće je vrlo dobro u ovakvu slučaju ako čovjek nije suviše učen. Najbolje je biti kao umiljato janje što dvije majke sisa. Ali šampanjca svakako treba. Šapućeš "kapljice moja" i vodiš je u hotel, a kad uđete u sobicu, onda i sam znaš što ti je činiti. He! He! A ti ćeš još i poginuti za tvojom gospođicom Evom. Sa suviše idealnim i čarobnim maglicama si je obavio. Trebalo bi jednom da je vidiš kroz rupicu na vratima kad se svlači. Onda bi se brzo izliječio! I da malo pod poplun poviriš."Sramite se bestidniče!" bijesno je povikao Martin."No! No! Naturalia non sunt turpia. Još da se i zbog toga stidim. Lijep si mi ti mladac. Pogledaj samo ove grudi. Kao jabučice. Čovjek bi odmah zagrizao. Pa ove nožice, da pamet čovjeku odnesu. Kakve čarapice ima đavolić! Hi!"I nato je stari Semić počeo pucketati jezikom.

50

Martin se stresao od gađenja. Pokušao je da se digne sa mjesta, ali cijelo tijelo bilo mu je teško kao od olova."Smilujte se! Pustite me odmah!" povikao je očajno. "Strahota, kakav si ti glupan!" grohotao je njegov otac. Daj... Daj... još i zaplači!... A što ti se tako tresu ručice, i otkad si takvo nevinašce? Kakav je to đavolji misterij? Do vraga, otac sam ti, pa moram da se stidim. Doduše, kadgod sam pomislio na sina, još dok te i nije bilo, nisam očekivao nikakvog genija. I pravo je bilo što sam slutio. Pa i pravo mi je. Još pravo nisam sebi ni predočio tog mog budućeg sina i već me spopala želja da ga imam. Sina! Sina hoću! Idiota! da me zabavi starca kad mi dotešča život. Ne mrgodi se! Sad je već gotovo. Ne mogu te sad opozvati, kad si se već rodio. Čekaj... čekaj... odmah ću ti pokazati nešto drugo da te utješim.I nato je stao listati po knjizi i tražiti nešto."Evo... evo je!"Kad je Martin ugledao sliku, što mu je pokazao otac, stresao se. Kakvo užasno priviđenje. Pred sobom vidio je sliku svoje majke. Premda joj ta žena što ju je gledao nije nimalo sličila, osjetio je da je to ona. Oko usnica lebdio joj je razbludan smijeh. S tim posmijehom smiješila se ona njemu, svom sinu! Gospode! učinilo mu se kao da će sići s uma."To! To!" poviknuo je pobjedonosno njegov otac. "Ona je to! I lijepo nam je bilo! Što smo onda za te znali kad smo slavili naše medene mjesece?!"Martin je s gnušanjem i užasom okretao glavu, ali slika mu je neprestano lebdjela pred očima. Uspjelo mu je da se digne sa stolca, ali taj čas uhvatio ga je otac za ruku, kao s kliještima."Kuda? Kuda?" vikao je. "Zatvaraš oči pred istinom! Ne možeš je podnijeti. Je li? Je li moj istinoljubivi mudrače?! Što onda. Tako je bilo. Pa ako je bilo, nije bilo u vječnost! Skrhalo se sad sve! Glava oćelavila, brkovi posijedjeli, zubi pootpadali. Sve je otišlo do vraga."I kad je Martin opet pogledao svog oca, vidio je sad staračku njegovu glavu. Briljantne je igle nestalo. Oko vrata imao je prljavu ogrlicu. Lice mu je iznakazio perverzan posmijeh.Martin je pokušao da se oslobodi, svom snagom trgnuo je rukom i nato su obojica pala na pod. Osjetio je kako ga je otac uhvatio rukama oko vrata i davio ga.Martin je glasno kriknuo i probudio se, dršćući na cijelom tijelu.Kad je otvorio oči, ugledao je nad sobom svoga oca, a na dnu kreveta stajala je Ana obučena u crnu haljinu.- Hajdemo! - govorio je otac drmajući ga za ramena. - Hajdemo, da joj lijes kupimo, našoj mučenici.Martin se stresao kad ga je čuo i okrenuo se prema zidu.- Hajdemo! - govorio je njegov otac, i samo zato da ne sluša njegov glas, skočio je Martin s kreveta i spremio se da pođe. Kad mu je Ana pružila šešir, opazio je na njemu crni flor.Sad istom u tom času, kad je vidio taj crni flor, sad kao da je prvi put jasno pojmio da je njegova majka mrtva. Sve dosad pričinjalo mu se kao san.Glasno je zajauknuo i pao preko kreveta. No kad je opet začuo očev glas, trgnuo se, uzeo šešir i pošao s njima na ulicu.- Mogla je ona... mogla je još poživjeti da smo je čuvali - kazao je putem njegov otac.- Ti to govoriš! - povikao je Martin stišćući pesti. - Ti ubojice!Petar Semić problijedio je. Šutio je sve do trgovine sa ljesovima, a onda je opet nešto kazao. Tad se Martin nije više mogao da svlada i nastao je skandal.Dogodilo se ovako.Kad im je trgovac ponudio neki vrlo jednostavni lijes, okićen zlatnim papirićima, rekao je njegov otac:- Ah! Dajte nam nešto najjeftinije. Što će njoj svetici, ti zlatni papirići?! Ta ona je sad ionako u nebu. Što da se za smrtne ostatke bacamo u troškove?Martinu se zamaglilo.- Gade - povikao je i stao ga udarati šakama po glavi. Ništa nije vidio. Tukao ga je kao u nekoj pjanosti. Ana je vrisnula i bacila se među njih da ih rastavi. I trgovac se umiješao. Tek sada vratila se Martinu svijest.

V.

Prošla je godina dana.Martin Semić prebolio je svoje materijalističke doživljaje. Svede li se konačno sve na materiju, dobiva li se odgovor što je materija i ovi fantastični oblici života koje gledamo oko sebe? Materijalistička

51

teorija ubila je samo materijalnog osobnog boga. No zar Pavao apostol, koji je slično doživio, ipak ne propovijeda Boga? I oni su božanstvo neprolaznog Boga promijenili u prolaznu sliku, sličnu prolaznim ljudima i pticama, i "četveronošcima" što plaze.Sumnje koje su već u Semiću oborile jedan svijet, nisu se ni sada stišale.Rezultanta ljudskog mišljenja sastoji od određenog broja komponenata, kojih smo svjesni i nesvjesni. No ne događa li se da jedna komponenta, do koje naknadno dolazimo, odlučno promjenjuje broj rezultanta? Sokrat je pošao sa stanovišta da ništa ne zna. I tada je Semić došao do toga da je pjesma ono što mi najodlučnije mislimo da znamo. Istine su čovjeku kao pužu kućica. Istine su materijalne kao i bogovi. Nema istina. Nema ih! Ljudi, pošto su tu, moraju da žive, a istine im trebaju kao i kisik, hrana, svjetlo i toplina. Semić je opet osjećao Boga, o kojemu nije imao nikakvih predodžaba. On je postojao, jer je duša njegova zahtijevala.Semić je vidio kako na sve strane nestaje vjere u Boga i u najširim slojevima. No većina ljudi bila je premalo religiozna da ga iznova traži. Ostavši bez vjere, trpjeli su oni besvjesno. Semić je vidio oko sebe, što se uvijek u historiji događalo, kad su narodi gubili vjeru u svoje bogove. U masama su se razriješili najniži instinkti. Svuda je zavladao razvrat. No što je značio taj razvrat? Semić je vidio u tom očaj za izgubljenim Bogom. Kroz opojenost bježe ljudi od svijesti. U ono stanje kad duša daje. Kad najjače svoje daje. Kad se nad svih pet ćutila spušta mrak i duša sama nesvjesno dolazi u doticaj s nekim nepoznatim, novim o tajanstvenim svjetovima.O, kako pusto je u ovom trodimenzionalnom svijetu.U njegovoj duši probudila se neka apstraktna ljubav prema svim ljudima. Sve je opravdavao. Nikoga nije osuđivao. Dobivši ćušku po jednom obrazu, on je pružio i drugi: Dopustivši svakomu da čini nasilje na njegovoj duši, on je posvema izgubio svoju ličnost. Svaka volja je grešna. I kada je u početku osjetio pobunu u sebi i ćušku uzvratio ćuškom, on je još istog dana bio kažnjen za svoj čin. I za najmanji grijeh bio je najokrutnije kažnjavan.Je li to bilo ludilo, fiksna ideja ili slučaj? Ne! Kazna je uvijek dolazila neminovno. U svakom slučaju bez ijedne iznimke.Otada je jedina knjiga što ju je Semić nosio uza se bila "Novi zavjet". Tu je nalazio rješenje za sve svoje krize.Najmanje jedanput u mjesecu opio bi se do besvijesti. Kriza ujutro. Krvave podbule oči u zrcalu. Bjeloočnica isprepletena finim crvenim nitima. Lice zaplakano. Iznakaženo i iscereno od smijeha. Boli, boli, mnogo boli bilo je u svakom potezu njegova lica. Lice, kojega su doživljaji iskrivili u masku neprijatnu ljudima.Oči bolesne, ugašene, stale bi tek u pijanstvu sjati. Tek onda moglo se u njih gledati bez neprijatnog osjećaja. Zasjale bi. Kao da su se nekakve zavjese u njihovim dubinama razmaknule. A iza njih bila je mrtva duša. Kao malo mrtvo dijete. Na odru. U bjelini. Opkoljeno sa mnogo svijećica. I mnogo malih žalosnih anđelića. Bijelih kao vosak u crnim haljinicama. I sve je bilo nepomično. Do otajstva nepomično. Obasjano mrtvom bijelom svjetlošću.Možda se sve to moralo dogoditi zbog toga da podnese što mu se kasnije u životu događalo. Mati je njegova istom kasnije stala umirati u njegovoj duši. Otkidala se i bolju čupala iz njegove duše. Onda poslije pogreba učinilo mu se to tek časoviti rastanak.Sve bijesne osjećaje što su se u njemu javljali, kad je gledao svog oca, raskidao je u svojoj duši. Sjedio je na divanu i promatrao ga nepomičan kao mrtvac.Osjećao je samo čamu i umor. Umoran je bio od ljudi što su se oko njega kretali. Umoran od ulica kojima je prolazio. Umoran od razgovora što ih je slušao. Sve to toliko puta čuveno, viđeno, doživljeno, gubilo se u sivosti i njemu se činilo kao da u ovom gradu živi sam u nekom gluhom, praznom prostoru.Tada se jednog dana dogodilo i to da je Ana rodila mrtvo dijete. Najstrašnije kod svega toga bilo je to da je otac djeteta bio Karlo Žgalin. No Martin je i tu osjetio samo sudbinu. S njim se već dogodilo to da je, saznavši za taj slučaj, razgovarao sa Žgalinom na ulici kad su se susreli. Ha! Ha! On mu je čak i ruku dao na rastanku.Žgalin, da, to je bio vrlo čudnovat tip. Čovjek ljubezan na sve strane, koji je imao prijatelja među vođama svih političkih stranaka. Nijedna promjena na vladi nije ga nalazila nespremna. Njegovo mišljenje uvijek se podudaralo s mišljenjem čovjeka s kojim se razgovarao. Nalazeći se između dva protivnika on je tako vješto namigivao i s jednim i s drugim, da su obojica vidjela u njemu svog prijatelja. Jednom riječi, moglo ga se označiti kao vrlo darovitu političku kokotu. Imao je veza na sve

52

strane. U gradu nije bilo nijedne važnije ličnosti s kojom on ne bi bio dobro poznat. Postizavajući svoju karijeru, on nije pravio nikakvih velikih skokova. On se pomicao naprijed sporo, ali stalno. Do sada stekao je sjajnu advokatsku pisarnicu u sredini grada. Vrlo fina odijela je nosio, vrlo fine cigare pušio. Automobila još nije imao, ali svake se nedjelje bar jednom u njemu provezao gradom. Jednakom je vještinom razgovarao s jednim političarom, kao i s jednim boemom. Govorio je s klerikalcima i s komunistima, a da se nikad nije znalo je li on klerikalac ili komunista. O njemu se sa stalnošću moglo utvrditi samo to da je ljubezan čovjek.Sve slikarske izložbe polazio je i gledao na slike očima skromnog znalca i oduševljenog poštivaoca umjetnosti. On je bio onaj koji je na dan otvorenja izložbe prvi pohrlio da stisne ruku slikaru koji je izlagao. Književnike je usrdno molio da mu šalju knjige s njihovim potpisom. Svakako s potpisom! On je dospijevao na sportska igrališta, u kazalište, na sve koncerte i na sve javne skupštine. Gospođe je upravo očaravao svojim plesom i ponašanjem. Imao je dapače dosta ugodan tenor, i mogao je da se sam prati na klaviru. Kad se o kojem evropskom piscu stalo da govori ili piše u novinama, on je prvi naručio cjelokupna njegova djela! Uvijek je bio u prvim redovima. Pod Austrijom i u Jugoslaviji! No unatoč tome, nitko ga nije mogao prekoriti zbog nedosljednosti. On je postizavajući svoju karijeru graciozno proplesao vanstep kroz sve političke Scile i Haribde. Iza njega nije ostajalo ništa, izim možda malo njegovog ljubljenog parfema od miješanog cvijeća.U jednom džepu imao je bizarnu dozu za cigarete, a u drugom još krasniju za cigare. A nalazile su se kod njega uvijek vrlo rijetke i cigare i cigarete; eto, i s ovakvim sitnicama je začaravao.U svom rodoslovlju s majčine strane imao je dva vrlo zaslužna muža iz ilirskog preporoda. On je to kakvom zgodom istaknuo na vrlo skroman način. On neće da odatle crpi nikakvu korist. On hoće da ga se cijeni zbog njegovih zasluga. On se mora pokazati dostojan svojih slavnih pređa.Stan njegov odisao je čarom skromnog poklonika lijepih umjetnosti. Bilo je tu i čarobnih ćilimova i svakakvog narodnog veziva. Istok i zapad. On je bio orijentiran na sve strane. Čak i to se desilo da je baka njegova oca bila Srpkinja, što je on i to tako rado isticao kao i ona dva zaslužna ilirca s majčine strane. Dogodilo se i to da je njegov sluga Johan, što je stajao u predsoblju, bio Slovenac. Nasamo je s njim govorio njemački, a pred društvom iskrivljenom hrvaštinom, koja je imala da bude slovenski jezik.On je bio dijete svoga vremena.Žgalin je poznavao Nietzscheova natčovjeka, stajao je i sam "nad stvarima", a u unutrašnjosti svoje sobe čak i nad moralom. Možda mu je samo prirođena skromnost branila da te svoje ideje ističe u javnosti. A možda i što drugo. Uostalom, on je u običnom životu bio nazora da su sve filozofije pretjerane.Žene, to je možda jedino bilo što je on iskreno volio. To je čak bila i njegova slabost...Sad je kod njega bila služavka Višnja. Mlada djevojka. Nije imala više od osamnaest godina. Kad ju je prvi put vidio, imala je na sebi tanku crvenu bluzu s bijelim okruglim pjegicama. Dojke su joj se pod bluzom bujno crtale. I stasita je bila. Opaljena suncem. Kad se smijala, vidjela su se dva niza bijelih zubi.Kod Žgalina bila je prvi put u službi.Prva tri dana činilo se kao da je Žgalin ni ne primjećuje. Tada je treće noći na prstima ušao u sobu gdje je spavala Višnja. Ona se smjesta trgnula i uspravila u krevetu. On je sjeo do nje i počeo je grliti.Višnja se otimala.- Ne! Ne! Ja neću! Tako neću - branila se Višnja. - Ja hoću samo u poštenju.Tako su govorile sve seoske djevojke. Žgalin ju je grlio i sve obećao.Nekoliko noći poslije njega ušuljao se u sobu Johan. Dan kasnije donio joj je Žgalin jednu haljinu, Višnja se nećkala da je primi, ali haljina je zaista bila prekrasna.Kad ju je primila, Žgalin je naglasio:- To je zato jer si bila dobra one noći.Višnja je te riječi prečula.S Anom, tu je doista imao neprilika! Da bar djeteta nije bilo! To je još bila jedina utjeha, da se dijete rodilo mrtvo. No ni to nije bilo sve. Onaj odrpanac Petar Semić zaustavio ga je već nekoliko puta na ulici, kad je bio u društvu s vrlo uglednim osobama i počeo je vikati na njega. Bio je to neizrecivo gadan prizor. Stari Semić najprije je vikao, a onda najednom stao bi se smješkati i zamolio ga čik od cigarete. Žgalin mu je dao cigareta, ali on ga je i slijedeći put zamolio čik. I ruke je raširio da ga zagrli.- Kako ste nesuđeni zete?! - vikao je stari Semić nasred ulice.

53

To je bilo strahovito. Ugled mu je kvarilo. S Martinom je bilo lako. On je shvatio filozofski, a Anica je bar isprva bila preponosna da mu se prva javi.Samo taj stari Semić! On je postao Žgalinova sablast.

VI.

Martin Semić sjedio je u jednom kutu kavane sa Ernestom Sinnom, mladim đakom filozofije, koji je bio namješten s njim u istoj redakciji. To je bio jedini čovjek s kojim se Semić družio u posljednje doba. Sjedinila ih je osamljenost, koju su oba osjećali u svom životu. Sinn nije klonuo kao Semić. On je još uvijek vjerovao u pobjedu, premda je proživljavao skoro isto tako teške krize kao i Semić. Martin mu je prvi put, kad se s njim sastao, otkrio svu svoju dušu.Po staklima na prozorima tuckale su stravično kapi kiše i činilo se kao da se od prozora do prozora vuče nevidljiva neka siva sablast, udara avetskim svojim prstima o prozore i viri beznadnim svojim očima u gusti mrak soba.Svjetiljke na ulicama bile su ugašene. Bijele kuće zagrebačke imale su u toj noći boju mrtvaca, koji već nekoliko dana leži u grobu.Krošnje stabala, zasađenih uz pločnike, bacale su sjene po fasadama kuća i činilo se od njih kao da pauci hvataju u svoju mrežu cijele kuće, ulice, čitav grad, i bolesnim snima pune umorne ljudske mozgove.Sve to dolazilo je ovamo u kavanski kut, gdje su sjedila njih dvojica. Obojica razorenih nerava. Obojica rezignirana.Semić je pio rakiju. Sinn pušio je cigaretu. Pića nije uzimao nikakvoga.Razgovarali su o tom što treba da čine. O društvu. O radu pojedinaca. Pleli se u filozofskim teorijama. Raščinjavali mnoge stvari do besmislice. Svađali se. Padali u časoviti zanos. No obojici im je u očima bilo nešto zajedničkoga. Crno neko uvjerenje, zaraslo već u živce, u meso, u kosti, zapisano u sve stanice mozga, a to je bilo da nemaju vjere u oživotvorenje nijedne ideje o kojoj govore. Sve to htijenje jadno je i sliči iverju na crnoj površini rijeke, koja teče, teče stalno, neminovno teče i sva se ruši u neki beskrajni ponor.Te njihove misli, to su niti kiše. Jedna pa druga. Jedna. Jedna. Jedna. Milijuni kapi. Plešu uzduhom. Lete. Lete. Jure. Padaju. Tu u crnom mračnom uzduhu. U beskraj, u beskraj!Pred Martinom na stolu ležao je rukopis što ga je čas prije pročitao Sinnu. To je bila novela u kojoj je čovjek opisao halucinacije jednog čovjeka posve rastrojenih živaca.Sinn je shvaćao sve to, jer je i sam slično osjećao ali on se zbog sebe bunio protiv svega toga. On je želio život zdravlja i napora. Ono nešto njemačke krvi u njemu bolno je osjećao to posvemašnje rasulo duše.- Ah! - reče on mahnuvši rukom. - Ništa nema ogavnijega od neurastenika. Ovako do kraja ubijenih, kao što smo mi današnji ljudi. Kultura ubija nerve. Ta pomisli samo što će biti kad taj pauk neurastenije, histerije i modernog ludila rasplete svoje mreže iz gradova u provinciju i mala, mala seoca. Kad čitavo čovječanstvo bude hipersenzibilno. Onda će se zemlja pretvoriti u takvu kloaku, kakva mi se danas čini naša ucrvljala duša. Trebat će je onda probušiti od jednoga kraja na drugi. Rupu napuniti dinamitom i rastepsti u milijune komada, ovaj najdosadniji od svih planeta.Semić se usprotivio:- Sa stanovišta modernog čovjeka ima samo jedan grijeh, i to: buniti se protiv diferenciranosti svoje duše, koju čovjek plati, makar i tako da rastroji sve svoje nerve. To je kukavičluk. Izdaja sebe samoga. Nije negiranje, jer to je nemoguće, nego psovka na, svoje religiozne osjećaje. A moderan, kulturan čovjek, najreligioznije je i najsvetije biće. Čim je više religija u sebi razorio, gradeći nove (jer ono prvo uključuje kod njega ono drugo), za toliko se stepenica na više uspeo. Zapravo, on ništa u sebi razorit ne može. U meni postoji kršćanin: cijelo moje vjerovanje katoličke crkve osjećam još i danas, kao i materijalizam, misticizam, panteizam, koje sam već davno prebolio: sve su to stube u moje današnje vjerovanje, najviša je stepenica, na kojoj stojim. Ništa, zapamti, ništa se ne briše iz čovječje duše. Sve proživljene boli, sve radosti što smo ih doživjeli, nosit ćemo vječno sa sobom. No onaj, koji se kao mi vječno penje, tomu se jednog dana noga utrudi, a moralnu veličinu pokazat će ako u tom času bude mogao da svlada svoj očaj od umora, što mu je obuzeo cijelu dušu.Semić je sam sebe tješio u tim riječima.U taj čas ušao je u kavanu Žgalin. Semić se smrknuo čim ga je opazio, no Žgalin je pošao ravno prema

54

njihovu stolu. Prijazno se nasmiješio Sinnu i pružio mu ruku.- O, i vi ste Martine tu - obratio se žgalin prema Martinu. - Uvijek nešto pišete. Hi! Hi! Hi!Martinu je bio ogavan taj njegov smijeh.- Pišem - reče jetko - duboke duševne doživljaje jednog našeg karijeriste.Žgalin se pričinio kao da je prečuo te njegove riječi. Obratio se Sinnu. Već ga dugo nije vidio. Kako? Zar još uvijek nosi cviker? Htio bi ga pokušati. A Sinn neka pokuša vidi li na njegov cviker. Prije nego što mu je predao svoj cviker, pomno ga je obrisao jelenjom kožom.- Slabo vidim - reče Sinn stavivši njegov cviker na nos.- Čudnovato! Ja na tvoj vidim posve dobro - primijetio je Žgalin samo da nešto kaže. Izvlačio se iz škripca.Tada se opet obratio prema Semiću.- Da, vidite! Skoro sam posve zaboravio. Gospođica Petrović pozivlje vas sutra u četiri sata na čaj. Čuješ, Sinn, i ti bi mogao doć.Martin se trgnuo.- Gospođica Eva? Dobro. Ako treba, ja mogu doći.To bi bio njegov prvi susret s njom. Osjetio je kako mu srce udara.Tako se zaboravilo na Semićevu ujedljivu primjedbu.Sinn se ispričao da ne može doći. Baš u to doba zaposlen je u redakciji.Žgalin je pripovijedao anegdotu s posljednjih izbora. Ponudio ih je s cigarama.- Pušite, vi prokleti boemi! - rekao je kraj toga.Poslije anegdota sa izbora stao je pripovijedati o jednoj pilani u Lici, gdje i on sudjeluje svojim novcem. Završio je s apoteozom na ličke šume i vodopade. Spomenu je usput kakvih krasnih rakova i pastrva ima u tamošnjim potocima, a ljepše ljetovalište od Plitvičkih jezera teško je naći i u Evropi.Pozvao ih je čak ne bi li se možda izvezli za dva dana s njim na kočiji, što ju je kupio prije tri tjedna. I sjajne dvije kobile kupio je.No Semić ga nije slušao. Njemu se stezalo srce kad je pomislio na Evu. Sutra će prvi put stajati pred njom. Slušat će njezin glas. Stisnuti joj ruku. Zagledat se u njene crne oči.Samo što znači taj poziv? Bio je suviše neočekivan. Ne krije li se možda za tim kakva zamka. Jer to je zaista bilo i odviše sreće. A kad je on još do sada bio sretan?Kad su izišli iz kavane, još uvijek je pljuštala kiša.

VII.

Semić je sutradan šav u zanosu osvanuo pred Evom. Cijelu noć je čuvstvovao. Nije bio ni ispavan. Tamni kolobari podvili mu se pod oči, a lice mu još jače požutjelo. Jedva da je u svemu prospavao možda dva, tri sata. Čitao je cijelu noć, i ne razumijevajući pravo što čita, i zaspao tek pred jutro. Čitavu je svijeću izgorio. No unatoč tomu, nije osjećao ni tračka umornosti. Čim je otvorio oči, bljesnulo mu u glavi da je to napokon onaj veliki dan kad će se s njom prvi put razgovarati. Kad će prvi put iz njega progovoriti kraljević. Srce mu udaralo, a duša bujala. Poletio ulicom lagan kao perce.Eto dakle!Zar je dovijeka mogla ostati tajna Evinom srcu njegova ljubav? Ne! I do nje su doprli njegovi uzdasi i nevidljivo ožarili njezino srce.Ta on još dosad i nije živio i sad će uz nju poživjeti! Pa makar je nikad i ne zagrlio. Makar je dovijeka gledao iz kakvog mračnog kutića.No na Žgalinu i Evi nije se opažalo nikakvo uzbuđenje. Oni su hladnom znatiželjom upirali svoj pogled u njega, a katkada se čak zagledali i osmjehnuli se. Baš kao da se čude, čemu sve to njegovo pripovijedanje, kad ima zapravo neka mnogo važnija stvar o kojoj bi sad trebali da govore.No unatoč tomu, Martin je govorio neumorno i sa zanosom.Tek odjednom zapitala ga je Eva:- A zar vam dostaje za život ta vaša plaća što je dobijete u redakciji?- Ne! Nipošto! Nipošto! - požurio se Martin da joj odgovori. - Za ovakav život, kakav bih ja htio, ne dostaje mi. Tek toliko je da čovjek ne umre. Puno puta moram da posuđujem, a to me neizrecivo ponizuje. U takvu položaju čovjek i nehotice počinje da mrzi ljude, kao i sušičavci, koji svaki put kad ispljunu malo krvi, znadu da se približuju smrti.- Da! - prekinula ga je Eva. - Zar ne? Vi uzdržavate svog oca.

55

- Jest - kazao je Martin poslije male stanke, ni ne razmislivši čemu to njezino pitanje. - Ja ga uzdržavam, premda ga ne podnosim. Strašno je s njim živjeti u istoj kući. Iza svake njegove riječi skrivena je zloba i zavist. No unatoč tomu, ja sam mu uvijek podlijegao. Shvaćao sam ga i praštao. Premda, ako čovjek do kraja provede tu tezu, onda na koncu mora da zaniječe i sebe sama: Ako ne usplamti na nepravdu i oprosti je sa stanovišta neke više duhovne ljubavi, onda na koncu mora da uništi onaj obilni osjećaj ljubavi. Jer ja mislim da čovjek kad ljubi, fiziološki reagira, i ako se ne radi o spolnom nagonu. Sa stanovišta sveopraštanja postane konačno čovjek ravnodušan prema svemu.Žgalin je s posmijehom slušao te njegove riječi, a onda je porugljivo nadovezao:- Da! I meni se čini da je ljubav oružje i lukavstvo slabih.Semić se trgnuo i već mu je htio nešto odgovoriti, no u tom ga je prekinula Eva.Martin je opazio na njezinu licu sličan izraz kao i kod Žgalina. Njezine usnice kupile su se na isti preziran posmijeh kao i Žgalinove. No sve to vidio je sad kao kroz maglu. Još uvijek bio je opijen od zanosa. Pa napokon, što, ako mu se i rugaju? On je osjećao u sebi toliko topline da rastopi i najprezirniji posmijeh. To što su govorili, mogla je uostalom biti obična tema za razgovor.Koliko novih misli i čuvstva rađalo se u njegovoj duši dok je gledao u Evine crne oči. Kako su se zlatjeli njezini žućkasti pramovi kose. Eto časa kad je on, njoj sve dosad dalek i suvišan, bio u njezinoj blizini. Bilo je dakle i na njemu nešto što je nju zanimalo. Doduše, katkada mu se učinilo da ona govori malo suviše s visoka, no što je mogao da prosudi u ovaj čas? I napokon, tko zna? Možda se ona i pretvara. Iskušava ga. Ludo je odmah istresti svoje srce pred čovjekom kojega prvi put susrećemo. Koliko se puta već i on sam tako prevario! Premda, on se ni poslije toga nije ništa poučio. Šta mu je bilo do toga da se poučava!- Vašem ocu - kazala je Eva s nekim posebnim naglaskom - kao da je premalo ono što mu vi dajete.Semić se sjetio zgode sa tapetarom Kolosjekom i problijedio.Eva ga je gledala ujedljivo stisnuvši usnice.Kad je pročitala napadaj u "Maču", što ga je Semić napisao protiv Žgalina, osjetila se i sama pogođena onim člankom budući da je skoro u svemu dijelila nazore Žgalinove. O Semiću je stekla dojam kao o čovjeku koji neopravdano želi da se uzvisi nad sve ostale ljude. No kad ga je sad promatrala, učinilo joj se kao da ipak ima u njemu nešto snažna, ali njoj neshvatljiva, što je ona odlučila svladati tako da ga lično ponizi.- Vi i vama slični ljudi - govorila je jetko Eva - prije nego što počnete da napadate u javnosti neke ljude, nazivljući ih raznim imenima, mogli biste prije svega da uredite vaše prilike kod kuće, da ne budu na javnu sablazan. Strpite se samo! Odmah će vam biti jasne moje riječi. Vi, primjerice, vi biste mogli zabraniti, ili spriječiti vašeg oca, da ne dolazi svaki čas ovamo k meni i traži me da mu dadem novaca, a to isto tražio je i od onog gospodina.Eva je pri tom pokazala na Žgalina.Martin ju je gledao dok je to govorila s licem na kom se odražavalo najveće zaprepaštenje. Srce mu je tuklo, a lice bilo mu je čas blijedo, a čas crveno. Usnice su mu se trzale. Na čelu pojavile su mu se kapljice znoja. Htio je da ustane, ali noge su mu bile teške kao od olova.- Moj otac? Zar uistinu? - zalomio je rukama, a glas mu je uprepašteno zazvučao. - Kako je mogao? Kako je mogao da to učini?Jednim udarcem bile su raspršene sve njegove sanje. I to mu je morala da kaže baš ona žena koju je toliko ljubio. I zar nikamo nije njegov otac mogao da ode nego k njoj? Svega je nestalo, i on je stajao kao ponižen čovjek, pred ženom koja se odmakla od njega u beskrajnu daljinu. A tamo negdje duboko na dnu stajao je on zauvijek izgubljen.Na Evinu licu nije se odražavalo ni tračka samilosti. Pred njim je stajala neka posve nepoznata žena. Jer zar bi to mogla da mu kaže, ona, koju je on sebi predstavljao u svojim snima? Ne! Nijedna crta na ovom licu nije njoj sličila. - Zato ste me dakle pozvali - nasmiješio se on jetko. - Da mi to kažete! A ja sav uznesen ovamo poletio. Kao u svatove! - Posljednje riječi kazao je isprekidane nervoznim smijehom i kao u nekom bezumnom ushićenju.- Ljubio sam vas! A sad ste me zgazili! Moj jedini san ste zgazili! Eto! Razotkrivam vam se tu pred gospodinom Žgalinom. Pa ako vam nije dosta ni to što ste kazali, ismijte me još gore! Još gore!I nato se opet nervozno nasmijao, no samo načas, a tada najednom odrazio se na njegovu licu užasan očaj.- Eva! Eva! - poviknuo je uhvativši je grčevito za ruku i kvaseći je suzama, što su mu tekle niz lice. - Zašto ste mi to kazali? Što ste me tako unesrećili? Zar i bez toga ne bih dosta trpio?

56

Eva je uzmaknula i htjela da istrgne svoju ruku iz njegove, ali on je nije ispuštao.- Pustite! Pustite me! - poviknula je. - Što vam je. Eto... eto... tu je! Čujete li?Martin je ispustio njezinu ruku i stao prisluškivati.Dolje na kućnim vratima čulo se lupanje, a za par časaka brzi koraci na stepenicama.Sav dršćući stajao je Martin nasred sobe.Vrata su se najednom otvorila i na njima pojavila se njegova sestra Ana, a odmah iza nje, u udubini, stajao je njegov otac.- Uđi! Uđi! Što se bojiš? - vikao je stari Semić, gurajući pred sobom Anu, koja je nekoliko časaka stajala neodlučno na vratima. - Tu je tvoj gospodin. Tvoj dragi. Neka te vidi. Neka vidi što je iz tebe učinio. Evo. Evo vam je! - govorio je vodeći Anu za ruku prema Žgalinu. - Za nju sam vas tražio! Za nju! Ne za sebe! Evo! Pijani smo oboje. Prekrasni smo! Prekrasni!Ana je nekoliko časaka stajala nepomično, a onda pristupila Žgalinu.- Došla sam! - progovorila je ona mucajući. - Zar je istina da me više ne voliš? Zašto me tako gledaš? Martin zna. Sve zna. Sama sam mu ja već rekla. Svi znadu. Svi! Karlo! Ti nećeš niti da me gledaš, Karlo!I nato mu je posve iznenadno pala oko vrata. Žgalin se trgnuo i pokušao da se oslobodi njezina zagrljaja, ali ona ga je držala čvrsto kao s klještima.- Zašto me guraš? - vikala je histerično. - Zašto? Reci! Zar me se sramiš? Reci! Zgazi me! Tuci me, kolikogod hoćeš, samo ne tjeraj me od sebe. Do nogu ću ti tvojih ležati. Kao robinja ću te služiti. Ne! Ne! Neću vikati!... Mirna... mirna ću biti! Evo, zar ne čuješ kako tiho govorim. Samo reci... reci mi da li me bar malo ljubiš? Još jedanput bar me pogledaj! Ne! Ja te ne puštam prije nego što mi kažeš. Ne!Ana je vikala plačući i privijajući se uz njegovo tijelo. Žgalin se jedva oslobodio iz njezina zagrljaja.- To je ludilo! Vi ste pijani! - povikao je sav crven u licu.Martin je gledao starog Semića, koji je neprestano trčkarao po sobi. Najednom se stari Semić zaustavio kod stola, i ne obazirući se da li ga tko promatra, stao s jednog tanjurića uzimati otpatke od cigareta i trpati ih sebi u džep.- Ostavi to! - povikao je Martin potrčavši prema njemu, i udarivši ga po ruci. Nato ga je obuhvatio s obje ruke i stao tresti za ramena.- Gade! Gade! - vikao je.- Ne tuci ga! - povikala je Ana, i okrenuvši se od Žgalina, poletjela prema Martinu. - On je jadan! Shvaćam ga ja! Sve ga shvaćam što čini!- Da!... Da! - Prestrašeno je mucao stari Semić, kao u potpunoj odsutnosti duha. - Ti si vidjela kako je onaj crni pas zalajao na nas. I na tebe bi navalio da ga nisam s kamenom udario. Jesi li vidjela koliki je bio, a ja bih s rukama na njega navalio. Goloruk! I to bih za te učinio, pa makar da me je i ugrizao. A ovaj tu tući me hoće. Kao da sam ja njemu kriv? Pogledajte! Svi me pogledajte kakav sam ja jadnik!Stari Semić raširio je ruke i zaplakao.I zaista ga je tužno bilo vidjeti onako gologlava, raščupane kose, neobrijana, u starom izlizanom odijelu, ispod kojega je pod vratom virila zamazana košulja.- Idemo! Idemo! - govorio je Martin, koji sad ni sam nije mogao da svlada suze što su mu navirivale na oči. - Idemo! Da! Svi smo mi jednako nesretni.Na stepenicama je Ana još jednom glasno zaplakala, i sad je s njom, zagrlivši je, plakao i Martin. Dugo su tako stajali zagrljeni. I stari Semić, što je stajao kod prozora na hodniku, gledao ih je i sav drhtao od plača.

VIII.

U sobi bilo je mračno.Eva je ustala da zapali svijeću, no Žgalinu se prohtjelo da ostanu u tami. Eva se pokorila, sjela do njega na divan, i zagledala se u zeleno svjetlo ulične svjetiljke, što je između gustih baršunastih zavjesa prodirala u sobu. Kad je sjela na divan, zagledao se Žgalin u njezine oči plamenim pogledom. Od tog pogleda stala je sve snažnije buktati u njoj dugo svladavana strast.- Bojiš li se sa mnom u mraku? - pitao ju je Žgalin prigušenim glasom.- Ne! - rekla je Eva i nervozno se nasmijala.Sve do sada, do ove večeri bili su oni samo prijatelji. Zajedno su se šetali, pohađali kazalište, raspravljali o umjetnosti. Ove večeri gledao ju je Žgalin dosad posve nepoznatim pogledom. Učinilo

57

joj se kao da se iz njegovih očiju ispružilo nešto u bezumnoj želji da je obuhvati i k sebi privine. Bilo je u njima nešto što ju je razoružavalo, privlačilo, uništavalo svu njezinu volju, i ako sad ispruži ruku u mraku i privine je k sebi, moći će da učini s njom sve što bude htio.Sjetila se taj čas kako ga je Semićeva jučer grlila i privijala mu se uz tijelo. Taj prizor neprestano joj je lebdio pred očima. Od tog časa kao da se između njih razmakla zavjesa.Dosad bila je ona mlada slikarica s mozgom punim paučinaste fantazije, koja se rađa u njoj, zbog osamljenosti što ju je okružavala sa svih strana. Pukovnik Petrović bio joj je otac tek utoliko što ju je hranio, kupovao joj haljine i slatkiše, i kod kakve svečane zgode u porodici očinski je poljubio u čelo, sam ne dospjevši da je odgaja i predavši je iz okrilja guvernante ravno u školu. Ona je za njega bila "mala ptičica", s kojom je on katkada čavrljao po četvrt sata, ljuljuškajući je na koljenima.Njezina majka, žena posve razorenih živaca, unatoč velikoj ljubavi što je prema njoj osjećala, nije dospjela da pred njom razgali svoju dušu, a jedva da su čitav život progovorile par riječi. Ne mogavši da iskaže svom djetetu ljubav, što je za nju osjećala, mati je izbjegavala da se s njim na samo sastane, a kad bi se ipak sastale, gledala ju je u očajnoj prošnji svojim crnim melankoličnim očima, i gladeći je rukom preko plavih kosa, što su joj padale niz pleća u dvije guste duge pletenice. Te plave kose imala je pukovnikova majka. To su bili plavokosi von Tirpitz, od kojih je Eva baštinila u svoj značaj nešto hladno i oholo. No oči bile su majčine. Samo ne ugašene, nego sjajne i pune života. Na časove su se zasjenile, i tada bi joj i lice poprimilo majčine crte. I duša bila je majčina, zanoseći se i plamsajući u samotnim sanjarijama.Kad je došla vijest o smrti njezina oca, kojega je raskomadala granata njezinoj je majci pala kap. Otada je mogla samo sjediti u naslonjaču, tupo piljeći preda se po čitave sate. Od tog doba posve su pobijeljele njezine crne kose, u kojima je dotad bilo jedva nekoliko bijelih niti. Umirala je tiho od sekunde do sekunde. Gasila se kao svijeća.Tko zna, što bi bilo s ocem da je ostao na životu? On se suviše osjećao Nijemcem, i on ne bi tako lako u Jugoslaviji prišio epolete i odrekao se svojih mnogobrojnih odlikovanja. On se ne bi bunio, ali bi se povukao u svoju sobu, i odatle ne bi više izlazio.Takvi su po ćudi bili svi oni von Tirpitz.Iz te kuće pune mrtvačkih uspomena odbjegla je Eva među bezbrižni umjetnički svijet. Tu se u atelijeru, pred stalkom uz dosjetke njezinih drugova prekidala nit njezina neobuzdanog mračnog čuvstvovanja.U atelijeru se upoznala sa Žgalinom, koji je dolazio na sve izložbe i kupovao slike. K njemu ju je privlačila njegova nimalo sanjarska narav, blistava rječitost i fina ironija kojom je on omatao sve svoje riječi. Posve se predala njegovom uplivu. Nastojala je da govori kao on; da s njime jednako misli i čuvstvuje. To je imalo da stiša kao sordina preobilne osjećaje što su se u njoj javljali. Nosili joj zaborav. S vremenom su joj se čak na licu i oko usnica pojavile njegove crte. To je Martin primijetio odmah kad ju je pogledao.No s vremenom stale je u njoj prevladavati prava njezina narav. Pokušavala je da ga predobije za svijet svojih sanja, no Žgalin je s finom ironijom otklonio ta uzdušna putovanja. On je hodao po zemlji. No time je želja u njoj samo jače porasla, i kad su joj na koncu svi napori ostali uzaludni, izrodio se njezin osjećaj u potajnu mržnju. Konačno je izabrala posljednje sredstvo počevši da s njim očijuka, ni ne primijetivši kakvoj se pogibelji izvrgava. No činilo se kao da je Žgalin i sad ostao ravnodušan, premda je potajno čeznuo za njezinim zagrljajem. Praveći se nevješt, kao da ništa ne opaža, puštao je da njezina neustrpljivost raste sve više i više. Polako primicao se svom cilju, ne htijući da pri tom išta žrtvuje. Njezine oči sijevale su u polumraku. Sjedili su posve blizu i tijela su im se doticala. Žgalin se svladavao. Prohtjelo mu se da se igra s njom. Da muči razbludno sebe i nju.- Da, sad doista nema ni razloga da se strašiš dok sam ja uz tebe. No kad čovjek sam ostane u ovim sobama, mora da se osjeća u njima duboka tišina kao u grobu. Rastresene misli sve se više sabiru, a isprva nejasni osjećaj straha raskida ih jednu za drugom. Svih slika nestaje i sve više i više raste u duši strah. Dugo, beskonačno dugo, ništa se ne čuje. Niti sekunde se ne čuje. I vrijeme kao da je stalo. Tada kakav iznenadni slabi štropot otkine dušu od posljednjeg logičkog uporišta i ona počinje da se talasa od najmanjeg priviđenja. Iznenada osjetiš da tamo iza zavjesa netko stoji. Dah ti staje, srce udara, ali se ne usuđuješ ni pomaknuti, jer bi i najmanji štropot probudio tisuću nevidljivih sablasti, što vrebaju sa svih strana.Žgalin je govorio skoro šapćući, gledajući prema zavjesi. Osjetio je kako je Eva zadrhtala.- Jednoć, kad sam u mraku izišao tamo u predsoblje, da uzmem šešir sa klinčanice, opazio sam u

58

mraku pred sobom čovjeka u vojničkom odijelu. Stajao je uspravan i ukočen kao lešina. Prepoznah tvog oca. Brzo upalih električno svjetlo, no u predsoblju nije bilo više nikoga. Sav uzbuđen ušao sam ovamo u sobu, i ništa ti nisam kazao, ali kad sam se pogledao u ono veliko zrcalo, opazio sam da sam blijed kao smrt.Od straha, što ga je osjetila kod Žgalinovih riječi, Eva se posve razbudila od svoje strasti. Sad je tek razabirala kako je malo trebalo da mu podlegne. Ne! To nije bila ljubav, što je ona prema njemu osjećala.- Što, zar ti vjeruješ u sablasti? - nasmijala se Eva usiljeno.- Ha! Ha! Ja da vjerujem u nešto što je tek priviđenje časovite uzbuđenosti mozga? Sve to bilo je za me samo časovita senzacija i ništa više. Ja vjerujem samo u ono što mi život može da dade. Ni u kakve sablasti, nikakve sudbine, nikakve prekogrobne kazne, ni u kakav prst božji. Zar da se zbog časovitog nepravilnog udaranja srca bojim prići k onoj zavjesi? Ta ja znam da tamo nema nikoga. Evo! Pogledaj!Žgalin je ustao i, približivši se prozoru, odgrnuo zavjesu. Stajao je časak na mjestu i smiješio se, a tada je opet sjeo do nje na divan.- Ne! Ni u šta ne vjerujem! - Govorio je glasom koji je sav drhtao od strasti. - Vjerujem u ljepotu, kao što je tvoja. U nju vjerujem! Ljubim je! Ljubim tvoje crne oči! Tvoju plavu kosu! Tvoje tijelo što tako opojno miriši. Sve drugo, Eva, laž je... laž, glupa koprena, koju treba odbaciti i biti lijep kao bog! Što tako dršćeš? Zar nemaš snage da je odbaciš? Ja ću je odbaciti. A ti mi vrati to poljupcima. Da!... Tu!... Na tim usnicama hoću da ugasim žeđu, a onda; kad više neću moći da ih ispijam, onda... onda neka me nestane... Još... još... da... do besvijesti!Žgalin se posve nagnuo nad nju, upijajući svoje usnice u njezine, i najednom je po poljupcima, kako mu ih je odvraćala, osjetio da mu se posve predaje.

*

Kasno u noć probudila se Eva na divanu. Ležala je obučena. U sobi nije bilo nikoga. Žgalin je već davno otišao. Kad se sjetila što se dogodilo, osjetila je prema svemu tomu neopisivu odvratnost. Sama se sebi zgadila.Okrenula se prema zidu i pokušala da ponovno zaspi. Nepodnošljivo joj je bilo sve čega se i sjećala. Kako bi lijepo bilo, kad bi mogla da zaspi, i opet kad se probudi, da se ne sjeća ničega više. Sni da odnesu sa sobom sve u zaborav.Uostalom, možda i sad spava. Možda je sve ono samo gadan bludan san.Žgalin je izranjao negdje u beskonačnoj udaljenosti i odanle joj se cerekao. Ništa osim odvratnosti nije se u njoj javilo, kad se sad sjećala na njega. Kako se dakle moglo sve ono dogoditi?U onom času ona nije mogla da mu se odupre i sad je zgažena ležala pred njegovim nogama.Pa ipak, možda ga ona i sad ljubi. Možda je sve ovo čamno raspoloženje. No kad se sjetila posljednjih njegovih riječi, što joj je dobacio, ona ga više nije mogla ljubiti.Ležala je do njega i pitala ga još omamljena poljupcima:- Ti me ljubiš? Je li?- Ljubav? - nasmijao se cinično Žgalin. - Zar nije bilo lijepo i ako ne nazovemo to ljubavlju? Čemu taj romanticizam?To joj je kazao nakon što mu se prvi put podala!Eva se grčila na divanu i grizla usnice do krvi.Vidjela ga je kako sad smiješeći se korača po ulici. Možda leži sad kod druge žene, i ako ga ona upita za Evu, on će joj kazati to isto što je i njoj kazao.Ne! Tako nije moglo ostati!Eva je morala čim prije pronaći nešto čime će mu se osvetiti za njegove riječi, koje mu ona nikad neće oprostiti.Čim prije! Čim prije!Pa i onda ako kraj toga i samu sebe uništi.

IX.

59

Sve do onog dana kad se Martin susreo s Anom u stanu gospojice Petrović, sve dotle stajao je visoko u njezinim očima. Ana ga je gledala odozdo i s poštivanjem. Što sve nije nalazila pod onim dugačkim čelom!Što su svi oni u kući bili prema Martinu?Njegovo ime spominjalo se u novinama, a u društvu sa Žgalinom hodao je kao sa sebi jednako ravnim. Žgalin može biti hulja, ali on je ipak gospodin, i to je značilo nešto ako se on s nekim družio!S kakvim strahopočitanjem lijepila je marke na "Mač", i pisala adrese na pasice! Radovi njezina brata štampali su se, a pošta ih je raznosila na sve strane.Kad ju je jednog dana Martin poslao u tiskaru, vidjela je na kakvim se velikim strojevima štampa njegov list. Sedam ili osam ljudi bilo je zaposleno oko štampanja. A svi su oni radili za njezina brata.Premda je bila krojačica, a onda konobarica, ona je ipak bila gospojica. Kad joj se Žgalin približio, onda je to samo potvrdilo mišljenje što ga je imala o sebi. On s njom nije govorio kao s ostalim konobaricama. A konačno, zar bi mu ona i dopustila da se kako drugačije ponaša?!Po njezinim riječima mogao je prosuditi da je ona nešto više od obične konobarice. A to se opažalo i na njezinoj vanjštini. Ona se češljala različito od ostalih, a često je mogao da je zateče kraj kakva romana. Kad mu je kazala svoje prezime, odmah ju je zapitao je li u rodu s Martinom. Ona mu je kazala da je sestra, i to je djelovalo na Žgalina.Kad je drugi dan došao, Žgalin joj je sad sam donio jedan roman!U nju je bio zaljubljen natkonobar Antun, no na to se nije ni osvrtala, premda je Anton posjedovao čitavu dvokatnicu, pa čak i zemljište sa vinogradom.Zar se već zbog brata mogla udati za jednog konobara?!Natkonobar Antun bio je vrlo neugledna pojava. Sve su mu se djevojke smijale. A Antun ju je ljubio i kad je rodila mrtvo dijete. Prvi mjesec uklanjao joj se s puta i izbjegavao razgovor s njom, ali to je bilo samo zbog toga da je poštedi. No Ana je i sad bila hladna prema njemu. Nije htjela niti da mu u lice gleda dok je s njom govorio. Jednog dana joj je čak toliko dodijao da je otišla u drugu restauraciju. Sada joj je pisao pisma.Zaista smiješan čovjek!Konačno je jednog dana posve izgubila nadu da će postati Žgalinova žena. Počela se družiti s Pepom, a od nje se naučila mnogo toga što joj se sviđalo.- Kad si već i dijete s njim imala - svjetovala ju je Pepa - onda se bar nekako time okoristi. Što imaš od te glupe oholosti? Žgalin je bogat pa neka plati.Ana se isprva nećkala, ali s vremenom je nestalo te njezine oholosti. Prvi put napisala mu je pismo, a kasnije je sama k njemu dolazila po novce.Kad je već pošlo, onda neka ide!Nikoga nije štovala - ni sebe samu! - samo. Martin stajao je visoko u njezinim očima. Samo pred njim se stidjela i strepila.No poslije one zgode kod Eve pala mu je aureola. Te iste noći napio se Martin i dva prijatelja donijeli su ga kući na rukama. Ležao je na podu, a lice bilo mu je crveno i podbuhlo.Nad njom je odsad stajala samo Pepa. Ona se nije ničega stidila. A to se baš i svidjelo Ani.Napokon se i u stan k Pepi preselila.Petar Semić ostao je sam u kući.Neko neugodno čuvstvo straha obuzimalo ga je dok je sam prolazio tim sobama. Sve ga je tu podsjećalo na njegovu mrtvu ženu. Na stijeni visila je njena fotografija. Na polici stajao je njen crni molitvenik. U ormaru su se još uvijek nalazile njene stare haljine. I kad se spustio mrak, cijelu noć gorjela je svijeća u sobi gdje je spavao.Svake se noći nešto čulo. Kao da netko hoda po sobi u papučama. I pod bi zaškripao. Katkada je to bio miš, što je protrčao iz jednog kuta u drugi, ali katkada se nije moglo razabrati odakle to potječe.Ni Martina nije bilo kod kuće. Spavao je u redakciji na divanu.Stari Semić otišao je na jednu gradnju i prijavio se kao zidar, ali tako ga nijesu htjeli da prime i dali mu tačke da vozi ciglu i pijesak.Sad je hodao po ulici sav zaprašen i poštrcan od vapna. Često se nije prao po osam dana.Tjelesni napori dobro su djelovali na njega. Prestala ga je mučiti besanica, ali svijeća je svejedno gorjela čitavu noć u njegovoj sobi. Sad je bio sam kod kuće, i nikoga nije imao koga bi mučio. Počeo je dosađivati ljudima na gradnji. Pojavljivao bi se u svim kutovima, otkrivši i najmanju nepodopštinu, ako se gdje dogodila. Imao je izvrstan njuh. Nedavno je zatekao na slami u sobi jednog zidara sa

60

radnicom. Odmah je poletio i priopćio to paliru. Ako je netko ljenčario, odmah je to on otkrio. No zato se događalo da bi iznenada odnekle kroz daske pljusnuo po njemu mlaz nečiste vode, i tada se uzalud mučio da nađe krivca.Taj zlobni ludi starčić s škiljavim pogledom svima je postao nesnosan.Žgalin mu se jednog dana, kad ga je saletio na ulici, zagrozio stražarom, i od onda ga se klonio, ali na ulici nije propuštao zgodu da mu ne iziđe u susret.Zlobno smiješeći se stao bi pred njega, duboko bi mu se naklonio, a šeširom bi zamahnuo sve do zemlje.

X.

Između Ane i Pepe došlo je do svađe. Malo da se nisu potukle. Pepa je postala ljubomorna na stražmeštra Kordića. Tom zgodom stala je Ana zahtijevati od Pepe neke haljine što joj ih je posudila, a Pepa, da joj uzvrati, ispripovijedala je sve što je znala o njoj. Spomenula je čak i zgodu s tapetarom Kolosjekom. Pa i to kako ju je sitničar Cvek istjerao iz svog dućana.- To je tvoje gospodstvo! - nasmijala se u basu Pepa.Ana je skoro zacičala od uvrede kad se rastala s Pepom. Taj gad, kojemu se ona, gospojica, pridružila, pa da je tako uvrijedi. Ona joj se mora osvetiti! Samo kako?! I tada je najednom pomislila: "Kako bi bilo da pođe za Antuna?" Ta on bi je jedva dočekao! Sve vrijeme dosad nametao joj se. Samo jednu riječ trebalo bi da kaže i on bi na sve pristao!Što zato, ako ga ne voli! U svilu će se kraj njega zaviti. I sva tako u svili, i sa šeširom provest će se kraj Pepe. I ne samo Pepi, i Žgalinu, i cijelom svijetu osvetit će se. Nikad u svojoj duši neće biti sretna; ali bar ljudi će misliti da je sretna i zavidjet će joj!Očima punim suza odlučila se Ana na osvetu.Još isti čas, kad je to naumila, otišla je da potraži Antona.Susrela ga je na ulici."Gle! Ima kožnati kaput. Pa ne čini se tako neugledan!" pomislila je da se utješi, i najednom otkrila je na njemu koješta što joj se svidjelo.Poslije toga opet su se nekoliko puta sastali.U tim razgovorima ona je sama povela riječ o ženidbi, i Anton ju je zaprosio. Ana je to napeto očekivala, a kad mu je rekla da pristaje, stislo joj se srce. Bilo joj je da zaplače. No kada se sjetila na osvetu, i olakšalo joj je.Anton je bio dobar čovjek. Ni jednom riječi nije spomenuo prošlost. Čemu da ispituje? Premda Anton nije glup, a da ne vidi da je s Anom drukčije od onda, kad ju je prvi put vidio.No eto, i sad kad je i on gospodin, pokazao se kao čovjek.Konačno, možda je i dobro da se sve ovo s njom dogodilo. Poslije svega, što je dosad proživjela, gledat će ga drugim očima. I uvijek će on biti onaj što ju je digao iz blata. Lukavac je Anton! Možda je i sad trijumfirao nad njom, a možda joj se čak i osvećivao.Već s onim što je dosad kod njega vidjela bila je zadivljena, a on je još veliki adut držao u rukama, kojim je mogao da je do kraja pokloni. On, bivši konobar Anton, bio je sada poslovni drug doktora Žgalina! Dogodilo se da su obojica imali uložen novac u veliku ciglanu, što se nedavno podigla u jednom provincijalnom mjestu. Njegov novac sastao se sa Žgalinovim novcem. Izjednačio ih. Čak i u stan Žgalinov odlazio je s velikom crnom mapom pod pazuhom.Danas su druga vremena nastala.No sve to spomenut će Ani možda za godinu dana.Ana se preselila k njemu u stan.A kakav je samo bio taj stan? Dva kožnata naslonjača. Divan. Pisaći stroj. Olašteni pod. Na stijeni visilo je veliko zrcalo, a kraj stola stajala je košara za otpatke od papira.Na vratima je bila posjetnica.Sve je to imao Anton!Trebalo je još svašta učiniti prije ženidbe, a Ani se žurilo, strahovito joj se žurilo. Ana kao da dosad i nije pomišljala na što se odlučila, a bilo joj je nesnosno kad je pomislila da će još možda proteći i dva mjeseca prije nego sve bude svršeno. Jer ona je htjela da se već drugi dan proveze u kočiji kraj Pepe. U svili. I sa svim sitnicama, kako je zamislila. I pokrenu bi nabavila. Koprena joj se taj čas učinila kao nešto osobito.

61

Odmah, nakon što je pristala da pođe za Antona, pohitala je ravno k Martinu. Učinilo joj se kao da je učinila nešto nedopustiva. Martin je trebao da joj odobri tu odluku. I sad se iskukuljio da ga poštuje.- Morala sam! Morala sam! - stala mu je govoriti sa suzama u očima, kad ga je našla. - Idem za njega, premda ga ne ljubim. Praštaš li mi, Martine, što to činim. Ne! Njega nikad neću ljubiti! Samo onog jednog sam ljubila i nikoga više. A sad, eto, idem za ovoga. Idem, i svi koji će me vidjeti, mislit će da sam sretna. I njega ću maziti, kao da ga nadasve ljubim, a kad budem sama, znam da ću plakati! Znam, pa opet idem! Ne zamjeri mi, Martine! Što to činim, ako i nije dobro, sebe ću prva žrtvovati.Iako se vrijeme vuklo, kako se Ani činilo, dan svadbe se približavao, a trebalo je još mnogo što pripraviti. I sam Anton počeo je maštati o raznim potankostima. Sa starim Semićem bilo je svaki dan gore, i nije ga se više moglo pustiti da se skita po gradu.I Anu je to smetalo, i stidjela se upravo, dok ga je gledala, no kad je jednog dana Anton spomenuo da bi starca trebalo nekamo spremiti, vikala je Ana:- Što? Zar ti smeta?... Smetam li ti možda i ja. Što? Misliš li da ćeš me kupiti tvojim novcem?! Idi! Ne trebam te! On je moj otac! Moj!... Razumiješ li me? Što? Možda me iz milosti uzimlješ?- Pljujem na tvoju milost! Ako ne vjeruješ... otići ću, sad, ovaj čas od tebe!... Ja te ne trebam! I ne volim te!... Drugog volim! A tebe nikad ni neću voljeti!Anton je stajao pred njom tako zbunjen i zaprepašten da se i ona sama ražalila, kad ga je pogledala.- Ana! - zatepao je kao dijete. - Kako bih ja da te ponizim? Pa što sam ja nego jednostavan čovjek! Kako bih mogao?...Ana, kad ga je čula, nije se više ni ljutila na njega, i poviknula je možda samo zato da odagna bol što ju je osjećala:- Idi! Idi! Pusti me! - i tada zaridala. - Zašto baš ja sama moram da toliko trpim?No sa starim Semićem doista je trebalo nešto učiniti. Strah pred neprijateljima, koji sa svih strana na njega vrebaju, tako je porastao da mu je život posve dodijao. Jednog dana legao je pred očima svih njih na tramvajsku prugu da se ubije. Dosta mu je već svega. Sakupio se svijet. Došao je konačno stražar i odveo ga na redarstvo.Anton je zaključio da ga spreme u ludnicu.Jednog dana stala su kola društva za spasavanje pred kuću, i tad su ga izveli iz kuće i odveli.- Evo, vlastita djeca vode da me ubiju! - vikao je dok je ulazio u kočiju. - A što sam im učinio? Kola su bila žuta, a dva pomoćnika sa ljubičastim kapama, što su sjedili na boku, neobično su djelovali na sve što su se sakupili da promatraju taj prizor.Stari Semić bio je vrlo mršav, a lice bilo mu je obraslo bradom.Anton je bio prisutan kog svega toga, naređivao zapovijedi i posjeo ga u kola. Svi prisutni gledali su Antona sa strahopoštovanjem. Taj će uvesti red u onu kuću!Stari je bio miran. Samo, zaista, strašno je izmršavio. Odijelo je visilo na njemu.Sad se popeo u kola. Do njega sjeo je čuvar i kola su krenula. Svi su gledali za kolima. Na cesti bilo je mnogo djece i kočijaš je zažviždao. Svi su čuli taj žvižduk i svidjeo im se.

XI.

Eva je odlučila da ode u inozemstvo.Tri tjedna iza toga umrla je njezina majka. Smrt je došla iznenada. Našla ju je u naslonjaču. Položili su je u sobu gdje je visila slika pukovnika Petrovića.Na lijesu bio je samo vijenac što ga je kupila Eva. Žgalin nije poslao vijenca, pa nije došao čak ni na sprovod. Tek treći dan poslije ukopa došlo je kratko pisamce, u kojem je sa par konvencionalnih rečenica iskazao svoju sućut.Dan kasnije došao je i on sam.U posljednje doba dolazio je Evi vrlo rijetko.Kadgod je odlazio od nje, odlučila je da ga dugi put ne primi, no kad se pojavio, on je sa par riječi slomio njen otpor.Ona mu se šuteći podavala, lažući sve poljupce i zagrljaje što mu ih je uzvraćala. On je to primjećivao, ali nije se odavao ni jednom riječi. Čemu da bude psiholog? U posljednje doba nije mu išlo tako sjajno, i on se nije mogao odreći svoje nakane da se bogato oženi. Na ženidbu s Evom nije pomišljao. Da li ju je ljubio? Na to pitanje nije mogao odgovoriti.A Eva? Zar ona nije ovisila o njemu, iako je mislila da ga ne ljubi? Ona ga je ljubila a da i sama to nije

62

znala. No trebalo je tog ljubljenoga baciti do svojih nogu, da cjelovi, koje mu ona bude uzvraćala, budu iskreni. Kad je plakala nad majčinim lijesom, onda to nije bilo samo zbog gubitka što ju je snašao. U tim suzama bilo je gnjeva zbog odsutnosti Žgalina.No kad je on došao, bila je hladna kao led. Sva u crnini. Kako je lijepa bila! Kao kraljica!Nakon što su govorili neko vrijeme o smrti njezine majke, stao je on pripovijedati o Aninoj udaji.Eva ga je mirno saslušala. Pokazala mu je da je njegove riječi ne zanimaju. Poslije njegovih riječi nastale su duge pauze. Činilo se kao da danas nije mogao izbjeći intimnijem razgovoru. Ona mu je zatvarala sve izlaze sa šutnjom. Namjesto odgovora, ona mu se smješkala žmirkajući, i u tom posmijehu bilo je koketerije, mržnje i prezira. Ni načas nije dopustila da joj se približi, i daleko od tijela ispružila je ruku, kad ju je prinio svojim usnicama da je poljubi.Rukom podbočila se o naslon, a noge je prebacila jednu preko druge, tako da joj je ispod suknje virio list skoro do koljena, obučen u crnu svilenu čarapu.S takvim ljudima, kao što je Žgalin, postupalo se jednostavno.On je grickao u neprilici donju usnicu, a kroz cviker sjale su njegove oči. Takvu ženu da izgubi?! Ne! Nikada! U posljednje doba muči ga dosada. Tko ju je osim nje mogao da razagna?! Nitko!Eva je pušila cigaretu. Kako čudnovato se smiješila!- Ako tako dalje pođe - primijetila je kad je spomenuo Aninu ženidbu - ostat ćete doskora bez svih vaših ljubavnica!Žgalin se nasmiješio. - Ja i ona nikad se ne bismo mogli složiti. To se samo u pričama događalo da su kraljevići ženili guščarice. Priča se svršava sjajnim pirom, no da je pisac priče došao u bračne odaje poslije godinu dana i napisao nastavak, izgubila bi priča tim nastavkom sav svoj sjaj.- Ne smatram kao mezalijanku brak između činovnika i građanske kćeri - upala mu je Eva u riječ. - Ženi ne treba onog njegova stručnog znanja, a zapravo su samo skripta sa sveučilišta ono što ih dijeli jedno od drugoga. Od njega se, kad stupi u brak, širi samo miris marljivosti i par uobičajenih društvenih fraza. To je sve što on donosi!Dok je Eva govorila, glas joj je zvučao oholo i porugljivo.Žgalin je primakao svoj naslonjač k njezinom, no - isti čas se ona odmaknula. To ga je malo smelo, ali začas se snašao.- Vi dakle putujete u inozemstvo da nastavite vaš slikarski studij. Što? Dakle, na koncu pobijedila je umjetnost.Evi su zasjale oči. U licu je malo poblijedjela. Na usnici lebdjele su joj neizrečene riječi, no ona je hotimice zastala nekoliko časaka.Žgalin je čvrsto upro svoj pogled u nju.- Ja putujem - izgovorila je Eva radosno, ali s nekim skrivenim osjećajem - s mojim zaručnikom. Da sama odem, to ne bi imalo smisla. Gospodin Braun, onaj simpatični gospodin, sa crnim bojadisanim brkovima, vi ga stalno poznajete! - to je moj zaručnik. Malo je star, ali zakleo mi se da će me maziti kao lutku. Čarobno čavrlja o umjetnosti. Sve dosad, kazao mi je, bio je zaljubljen u zbirku starog porculanskog posuđa, što mi ga je već jednom pokazao u svom stanu, a sad, kaže, da ljubi mene. Kako fino prihvaćao je i doticao se tog posuđa. Kao da na svakom prstu ima za taj stari porculan po jedan poljubac. Ha! Ha! Što me tako čudnovato gledate? Ja pogađam vaše misli. Da, uzimljem ga iz hira. Jer neću nikog drugog.- Što se šalite s tim starim gospodinom? - Žgalin je pokušao da se nasmije, ali mu nije uspjelo.- Ne! Ja se nimalo ne šalim! - Eva je to kazala ozbiljno, skoro svečano. Sad se sjela, ali samo na oslon od naslonjača. Opet je provirila njezina divna noga u svilenoj čarapi.- Što čujem? - nastavila je jetko podbočivši se jednom rukom. - Vi ste postali poslovni drug Antonov.Žgalin je pocrvenio.- Da... zajednički smo uložili, nekoliko dionica. To je sve.Osjetio je da ga je oborila. Divna i nepristupačna stajala je nad njim. Mržnja i uvreda, što ju je sad prepatio, pretvarala se u njegovoj duši u nezatomljivu želju da ta žena bude njegova, samo njegova.- Eva! - pristupio je on k njoj, ispruživši ruke da je zagrli.Eva ga je uhvatila za ruke i lagano odgurnula od sebe.- Ne! Ne! Ostavite me!- Ja neću da vas ostavim! Ne! Ja ne mogu bez vas da budem!- Do viđenja! - poviknula je lagano smiješeći se, a tada je pošla ravno prema vratima, što su vodila u drugu sobu, i kad ih je zatvorila, čuo je kako se ključ dva puta okrenuo u bravi.

63

Žgalin je poletio prema vratima.- Eva!... Eva! Otvori mi! Na čas!No iz druge sobe nije se ništa čulo.Tamo je stajala ona, blijeda i nepomična na sred sobe s bijesnim posmijehom, slušajući njegove korake kako se gube.Tada je polagano na prstima pristupila prozoru i kroz malu pukotinu među zavjesama opazila je dolje u vrtu njegova pogrbljena pleća.On je odlazio.

XII.

Martin ide kroz kišnu noć i bodu ga zeleni traci uličnih svjetiljaka. Grči se na cijelom tijelu. Ulica kojom ide spušta se niz brijeg. Kuće su male. Ruše se u mračni ponor. A on je nad svim tim kućama. I on je čuo za Evine zaruke. Ali što? Zar je smio da dođe pod njen prozor. I Sinn ga je ostavio. Otišao je u Beč na sveučilište. Sinoć su se rastali i Semić se tako opio da je na putu do kuće pao na cestu. Pa što, za koga da se čuva? I sad je pijan. Pred jedan sat otišao je Žgalinu da mu potpiše namiru za predujam. Žgalinu! Kako je to podlo i nisko! Ne, isprika da će odraditi, ta ne vrijedi. Ta nije stišavala savjest. Ne! Pa ne! Trebalo je pustiti sumnjama, bolima, uspomenama i mozgu, rasplamtjelom od nekoliko čaša vina da jede dušu. Vlastiti orlovi da jedu vlastito meso. Stišati se mrk kao pećina, kad nad njom prolazi oluja. Ali on u svom životu nije nikad kazao taj "ne". On je kraljevski prezirući sebe sama ispružio ruku kao prosjak. I novac mu je spržio dlan kao užareno željezo. Puna mu je duša sramotnih žigova.Uspomene pritišću dušu, sputavaju je, i sad hramlje, tetura, kroz blato.Nikad više neće biti poleta! Nikad više neće uzletjeti. Mrak na svim prozorima. Ljudi su zatvorili kapke pred njim i pogasili svjetla u svojim sobama."Ne! Ne! Ne, trebalo je reći!" viče glasno kroz noć. Sreća je što nitko ne ide tim putem i što mu je bar tako dopušteno da olakša dušu.Jedan prozor sam svijetli u čitavoj noći: Mlad čovjek bez kaputa sjedi za stolom i piše. Pred njim gori svjetiljka sa zelenim zaslonom. Jedna sjena pomakla se zidom. To je njegova mlada žena, što je prošla sobom. Ona je pošla sigurno posve polako i na prstima.To je jedan njegov prijatelj što se nedavno oženio."Raditi! Živjeti! Sveti rade i životu!"Martin čuje kako on radi. Čuje kako se tamo gore na njegovu stolu pomiče pero po papiru. Čuje tok njegovih misli u mozgu. Čuje sve to kao muziku, što s onog okna obasjava čitavu ovu noć. Sve se to smije s onog prozora ovom mračnom mutnom kaosu.Zlatni trak duše u noć.Martinu su cipele šuplje, ulazi voda i moči mu nogu. A od noge penje se blato, pretvoreno u apstrakciju, u dušu. On ide dalje.Između njega i onog prozora pada blatna zavjesa kiše. Zastire ga sve više i više. Jedan zaokret i svega nestaje.Ulica se talasa pod nogama. Duboko u kanalu klokoće voda.A tamo u njegovoj sobi puze stjenice po zidu. Miš glođe papir u ormaru. Zrak je napučen sablasnim mislima njegova oca. Slike na stijenama već su davno popljesnivjele od vlage. Okrugla ura na zidu stala je. Žohar bježi u kut k peći. Vrata su zaključana.Ključ ima Anton!Tu je umrla jednog dana njegova majka. I on je onda pao preko divana. Njegovo pusto i uskipjelo srce odalo je počast mrtvoj majci.Pred tom kućom stala su kola i odvezla njegova oca u ludnicu. Siromašan otac! S kakvim luđačkim dostojanstvom ušao je u ona žuta kola.Tu je godine i godine slušao kako se proždiru njegov otac i mati. Riječi su bile zmije što sikću.I sestru je tu vidio, kad je prvi put pala u blato i vratila se kući. Tu su na sve ove prozore prošli kroz sobe pogledi nepoznatih ljudi iz susjedstva. Obešćašćena kuća. Obešćašćena porodica!Martin više i ne spada u društvo. Sve propada pred njim. Sve bježi i uklanja se. I odnekle neki nepoznati deran fićuka za njim porugljivu jednu ariju. Fićuka i skakuće s noge na nogu.Siromašni deran!

64

Noć zastire. Kiša pije svjetlo.Martin je došao do jedne posve osamljene krčme. Sjeo je u kut i popio je sav novac što ga je danas dignuo. Bio je ponosan kad je izišao, jer još uvijek nije teturao.Misli trnule su se jedna za drugom, i pijan posmijeh zasjao je na njegovu licu. No sve to on je opažao. Gle, tijelo tetura, a duh sve budno promatra.Kad je izišao, bila je ponoć.Sjetio se da je danas krabuljni ples.Pošao je tamo. Na ulazu nije bilo više nikoga. Neki gosti iz kavane, što su htjeli da probdiju noć, ulazili su. I kakav slučaj! Tu posve uz njega stajao je Žgalin.I on pijan: Žgalin.I gospodin doktor radosno odvraća:- O, Martine! - Iskreno, zanosno i od srca.- Dođite! Dođite! Tu ste na leđima malo zamazani od zida. Gdje ste tako pokisli? Ne smeta! Danas je ionako krabuljna noć.Već na stepenicama, gdje gore velike žarulje, silaze i ulaze preko crvenog saga gospođe u raznim nošnjama. Gole napudrane ruke mirišu. Sredovječni vitez zaviruje u ogoljele grudi svoje pratilice. Ona je samo lice prekrila crnom maskom. Suknje su joj do koljena.- Pogledajte kakve noge!... Koliko ženskih nogu! Kako se miješaju mirisi.Žgalin je u crnu odijelu. Bijela košulja naškrobljena na prsima.- Pjesnik, autor, urednik... nova maska! - upoznaje Martina nekoj gospodi i gospojicama. Gospođe podigle lornjete. Uostalom, Martinovo odijelo je još uvijek prilično dobro. Samo cipele. Tko će gledati sad na cipele. Srca su se već uzdigla! Svi bivaju sve opojeniji i opojnost prelazi s jednog na drugoga.I Martin se šali:- Dolazim u maski prvog kršćanina! - I svi se smiju toj uspjeloj šali. Kako ga ipak svi s poštivanjem gledaju kad ga Žgalin uvodi ispod ruke. Na sve strane širi se od njega miris miješanog cvijeća.Martin i nije previše pijan. Sreća se i njemu koketno smije. Španjolki je pala lepeza. Martin se sagnuo. Vješto sagnuo! Dignuo je i poljubio tamo gdje ju je držala ručica Španjolke i predao joj. S poklonom! U znak zahvalnosti, ona se nasmijala dvjema crvenim usnicama. Dva krvava poteza na bijeloj svili. Oh! Što sve ne izmišlja Martin! Tu je društvo! Koliko lica! Glazba započinje. Parovi lete i kovitlaju se i lete ispod zlatnih svijećnjaka. Kraj zrcala! Kraj naslonjača ih kroz lornjet gledaju oči majčica. Tada Martin diže čašu. I kako bruji glazba, tako bruji i njegovo srce. On ju diže, finu, kristalnu čašu i nazdravlja.Društvo mu plješće i on je ispija. I najljepša gospođica za njihovim stolom ne ispija. Njemu je pruža. Da je on ispije. Martin je hladnokrvno ispija. Mirno sjeda na stolicu. I nije ništa. Tek čuperak kose pao mu na čelo. Bubanj udara osobito!Kraj njihova stola na galeriji neprestano prolaze. Svi bi oni što prolaze htjeli prisluhnuti jednu Martinovu riječ. Vide ga u društvu sa Žgalinom! Žgalin mu toči šampanjac. Pa i oni mu sad pružaju ruke i priznaju genijalnost. I oni što su jutros okrenuli od njega glavu. Ali eto, čas je došao! Spoznali su i pokajali se!- Pijano dijete! - govori gospođica u krinolini za Martina.- Markizice! Anđele moj! - uzvraća Martin - Niste vrijedni, draga masko, nego da vas sažalim, kad se upuštate u razgovor s ljudima poput mene. Sad pazite, dobro zamahnite lepezom i otpuhnite ovu vašu neopreznu pohvalu!Martin govori odjednom posve u baroknom stilu.- Čašu! Čašu mu dajte! Neka nazdravi! - Pierot - policajni pristav, daje mu čašu.- Vi, vi ste zvijezda jedne plave noći! I kad sutra budem sjedio u onoj istoj krčmi u kojoj sam i danas sjedio, sijat će onamo kroz malo okance. Tad ću dignuti onu malu čašicu od prostog zelenkastog stakla, iz kojih se pije u onakvim krčmama, dignut ću je prema okancu ispod zavjesice i osjetit ću u tom času kako se moja prosta čašica pretvara u kristalnu kupu šampanjca, a na dnu njezinu sja zrno bisera!I opet glazba. Martin nadvikuje glazbu. I dolje opet lete parovi. I među njima je crni domino. Cello se sad čuje. Cello samo od sve glazbe.- Bravo Martine! Bravo! - Pljesak. I barokna gospođica sama donosi još dvije boce šampanjca. Pierot otčepljuje. Hi. Kako pišti to piće! Daju mu tanjur pun kolačića. Zemičke sa šunkom.Martin mora sve pojesti. Mora!

65

- Usta otvoriti! - odjekuje zapovijed. - Zemičku na usta! Zubi na posao! U želudac s njom!Martin sluša zapovijed. Pet žemičaka za redom otputovalo je u njegovu utrobu.- Zar će moj duh moći da sa sobom ponese toliko žemičaka? - primjećuje Martin.- Ha! Ha! Izvrsno!- Dobro! - zauzimlje se Žgalin. - Poslije ovako duhovite primjedbe možemo ga zaista osloboditi daljnjih žemičaka!Prijedlog je prihvaćen. Martinu predaju čašu šampanjca. Sad se već dogodilo i to da je tajanstveni domino već nekoliko puta pogledao gore na galeriju. Baš za ovaj stol. Tko je? Tko je taj domino?Barokna gospođica, koja je poslije Martinove nazdravice postala središtem društva, nezadovoljna je jer Martin gleda nekamo u neizvjesnost. Dolje preko ograde. Sa galerije. Doista, prilično duboko. Tamo gdje se kovitlaju parovi. Sad je baš vanstep. Crni domino privija se tijelu jednog toreadora.- Sad zdravicu šampanjcu! - zahtijeva gospođica sa krinolinom.- Šampanjcu! Šampanjcu! - odjekuje u društvu.- Inače mu više ne damo ni kapljice! - oduzimlje Pierot Martinovu čašu.Martin se odmah diže! On je spreman. Odmah! Ali sa čašom u ruci! On je skroman, ali to ne bi podnijela ni njegova skromnost da nazdravi praznih ruku. O! Nazdravicu šampanjcu, pa bez čaše. To bi zaista bio apsurd!- Čašu! Čašu mu dajte! - zapovijeda gospođica s krinolinom.Martin je već stajao. Ne! Još nije teturao. I čaša mu je predana u ruku, koju je držao ispruženu već nekoliko časaka.Netko u društvu govori.- Pst! Nazdravica! Mir!- Gospođice! Gospodo! - počeo je Martin.Pst! Mir.- Sada, gospodo, dok tamo dolje izdiše cello svoju dušu samo zato da bi lijepe noge zapisale na sjajnim podovima nekoliko zamamnih krivulja; i sada, gospodo, dok dolje negdje jedan domino leti iz naručaja u naručaj; sada, kad nad ovom sjajnom našom zabavom, punom maska, zrcala i zlatnih svjećnjaka, uzalud tucka kiša po krovovima i žljebovima, a samotni tornjevi zebu u crnim visinama; sada, gospodo, hoću da nazdravim otkupljenje i zaborav od tuge, što je osjeća nesretni današnji čovjek, nesretno čovječanstvo! O! Gnusan je život! I mi u našim bijelim i sunčanim danima svi potajno preziremo sivu gospu dosadu! Ah, njezin ogrtač kako se vije za tramvajima, za kolima, što lete kraj nas prolaznika po ulicama! Turobno je u svijetu spekulacija! I zato treba, gospodo, da pozdravimo onoga koji je moćan, da nas riješi uspomena jednog dana. Onoga što prebire našom dušom i najljepše u njoj nalazi. Onu mitsku tekućinu, koja daje zaborav od svega i liječi kao san! Tom olimpijskom napitku, što daje posebni čarobni ritam našim riječima, i nadvija nad njih sjajnu aureolu; tom piću, koje je uzrok da lijepe nožice tako lagano lete preko parketa, a duša poplavila crne oči, što se smiju ispod crne maske onog domina, koji sad plešući gleda nas; to piće, eto, sad pozdravljam! Pozdravite ga i vi, jer u ovoj kišnoj noći zove u naše duše sunca iz dalekih sjećanja, i dijelak njega u ovim tankim čašama od finog i zvonkog stakla prinesemo na usne, preko kojih još prelazi samo naša duša pretvorena u riječi, i kojim cjelivamo kad ljubimo! Pijmo! Eto mu tako počast i nazdravica od sviju nas!Čaše zveče, i Martin je do dna iskapio. Koliko to najednom ruku u zraku plješće njegovim riječima! Taj zanos izazivlje ludilo! Kako se samo vrte te noge... tamo... dolje u dvorani... Sve dublje je. Sve manji su igrači. Pod se ljulja i sad plešu gore prema zlatnom svijećnjaku. Stol se rasteže. Ruka barokne gospođice produljila se dok mu je pružila čašu da se kucne s njim.Samo njegovo srce stegnulo se. U malu zlatnu tačkicu! Martin postaje sad oprezan. O! Eto Pierot je prolio čašu. Žgalin je pokapao svoju bijelu košulju. Pazite! Martin popravlja stolnjak i čisti ga od mrvica.Svi su skinuli maske. I tada... tamo dolje... crni domino, to je Eva. Bijela lepeza u ruci. Tri čovjeka u crnim odijelima su u njezinu društvu. Ona! Ona! Sad se i njegove ruke dulje dolje u dubinu da je zagrle.- Jednoj dami, gospodo, jednoj dami sa samotnim posmijehom i sa tri pratioca u crnim odijelima. Tajnoj muzici ovih mojih bolova. Andjelu, čija ljepota nestaje u zagrljaju prostaka. Lijepom onom fantomu, koji je tragičan jer je lijep! Njoj!Martin ide kraj stolova i šampanjac mu se prolijeva iz čaše što nosi u ruci. Glave, što sjede za dugim

66

nizovima stolova, dulje se u šaren pravac.I eto sad posljednjih par kapi, što ih je donio, ispija klečeći pred Evom.- U zdravlje one, koju sam se usudio da tajno ljubim Anđela mog!A sad eto i glazba je stala. I sad ne stoje kraj nje samo trojica. Sad ih je bezbroj. Svi u crnim odijelima.- Neka opet svira glazba! O! Samo jedno srce skrušeno palo je sad. I zar mislite da sam htio što zla? Ne! Ja sam htio da bar par časaka mogu kao psetance da skakućem do nogu ove gospodjice!Čaša mu je pala na pod i otkotrljala se do Evinih nogu, a evo Martin četveronoške skakuće. A i ona je tu. Blijeda, lijepa i dršće.- Ustanite! I sad ga hvataju ruke i dižu ga.- O, Pierot! O, Žgalin! O, servus! Ne odvodite me! Kud ću! Kiša je! Noć je! Nigdje tamo nema čovjeka!Konačno su tu u sobici! I divan je tu! Kako? Odakle taj divan?Polegli su ga! Da! Sad će spavati! Zaspat će! Sa milijun suza u očima. Eto, već i spava. I eto, ti, što su ga doveli, vraćaju se u dvoranu.Spremili su ga! Spremili!Spava! Svima je odlanulo.Kapelnik se popeo opet na svoje mjesto i daje znak za valcer.

XIII.

Karlo Žgalin sjedi u naslonjaču u svom stanu. Nasuprot je veliko zrcalo. Posve slučajno sjeo je u taj naslonjač. Dulje od jedne sekunde ne smije da promatra svoju sliku u zrcalu, i mora da obori oči. Kad bi bar smogao snage da se digne i sjedne u drugi naslonjač! Ali ne može, i sjedi kao prikovan. Ruke su mu se spustile niz tijelo kao da su od olova. Sad je opet digao glavu i gleda u zrcalo. Sili se da promatra svoju sliku. Lice mu je upalo i obraslo bradom. Oči su mu duboko upale, žućkaste su, a pogled mu strši.Zar je tako jako mogao propasti u mjesec dana?!To je kad čovjek pliva niz mutnu rijeku. Pliva. Bog zna kako dugo. Tad jedan vrtuljak. Vir, što u nekoliko sekunda povlači u dubinu.Dva dana poslije onog plesa izlazi u opozicionalnim novinama vijest da je poznati pristaša u redovima te i te stranke doktor Karlo Žgalin bio za vrijeme rata u službi Austrije. Otkriven je tajni spis, koji sadržava Žgalinove klevete najodličnijih ljudi. Sve je to bilo štampano s velikim slovima na prvoj stranici lista s naslovom: "Tko je doktor Karlo Žgalin?" "Taj poznati bezdušni ženskar, koji je upropastio već mnogo gospođica i povukao ih sa sobom u ponor razvratnih orgija, doživio je da ga je nedavno djevojka iz odlične ovdašnje porodice odgurnula od sebe, kad je pokušao da joj se približi. To, što je s njim kao čovjekom i mužem učinila ta gospođica, to sad čini s njim narod, kao s narodnim izdajicom. Malo niže odštampavamo spis po kojem se svako može osvjedočiti o njegovu sramotnom i izdajničkom djelovanju. Što će na to reći naši protivnici?"No Žgalin je dosad imao veza sa svim strankama, pa i s tom koja ga je napala.Drugi dan je u političkim novinama u dugom odgovoru, gdje se također napadalo narodnu izdajicu, nalazilo između ostaloga i ovo:"Zar se gospoda više ne sjećaju da je čovjek, kojega se sad farizejski odriču, dugo vremena nalazio baš u njihovim redovima, a ako ne mogu da se sjete, onda neka potraže one narodne članke što ih je Žgalin lanjske godine napisao u njihovu vlastitom organu, odakle sad na nas dižu hajku. Fuj!"Dulje od tjedan dana pljuvale su međusobno stranke jedna drugoj u lice, a obje po Žgalinu.Ime njegovo povlačilo se po svim novinama, a jednog dana čuo je pred svojom kućom jednog raznošača novina kako viče:- Još... o narodnom izdajici... Karlu Žgalinu!"Žgalin je poslao ispravak u sve novine. Nešto što je bilo napola isprika, a napola opovrgavanje. Novine su donijele tu vijest vrlo skraćeno i s opaskom.On je isprva pokušavao da se smije svemu tomu. No kad je s kim na ulici počeo da o tom govori, nitko se nije smijao. Sva lica bila su hladna i zabrinuta. Čak i s Antonom kad se razgovarao, i na njegovu se licu opažala promjena. Kad su se rastajali, dao mu je Anton ruku ni ne pogledavši mu u oči.Dogodilo se čak i to da je nekoliko njegovih prijatelja okrenulo glavu kad su ga vidjeli na ulici.Od dana do dana bivalo mu je sve jasnije da je svršio.

67

To je bio užasan i prvi udarac u njegovu životu, i on ga nije mogao da podnese. Šaka je pala po njemu i oborila ga na zemlju.Jedva se malo oporavio, dolazile su uvijek nove nezgode. Jednog dana čita u skrižaljci valuta da je dolar pao za dvije krune, a on ima sav svoj novac uložen u dolare. Ah što? To je tek prolazno!Sjedi u naslonjaču i lice mu se rasteže u ravnodušan posmijeh. Tada uzima cigaru iz škatulje i puši.Dva koncipijenta rade u prizemlju i obavljaju mjesto njega sve poslove. Njega već nema osam dana u uredu. Tek kad je nešto osobito važno dolazi k njemu jedan od koncipijenata, i tada načas odlazi u ured. Ruke mu vise mrtve niz tijelo kad se spušta niz stepenice. Načas se zaustavi i napravi prstom na zidu kakav god znak.Drugi dan je dolar opet pao za dvije krune. Među domaćim vijestima nalazi se bilješka o valutnoj krizi, i nadodano je da je kriza prolazna.No dolar dnevno pada. Svota što je Žgalin dosad gubi velika je; skoro kao trećina njegova imetka.Zima je već dugo otpočela, ali pada samo mokar snijeg izmiješan s kišom i topi se na pločnicima. Niti na krovovima ne zadržava se. Poslije kratkog vremena opet pada kiša.Gnusni sivi dani proviruju između baršunastih zavjesa u Žgalinovu sobu. I šum tramvajskih kolesa topi se na blatnim tračnicama. Tope se koraci prolaznika. A kad samo malo pogleda iza zavjese dalje na ulicu, sve se crni od kišobrana. Ha! Ha! A dolar pada! Lice mu se iskrivljuje od boli.Sjeda glasoviru i ustaje poslije prvih akorda. Strašno je čuti te zvukove u ovoj sobi, kao u kući u kojoj se nalazi mrtvac. Sad već drugi put sjeda na stolčić i svira. Prkosi! Zvukovi lete. Kao divlje zvijeri penju se na stolice, na stolove, na ormare. I laju tamo. Lete zavjesama. Propinju se na nogama. Bacaju sav namještaj. Vrata se otvaraju i u sobu ulaze nevidljive osobe. No Žgalin ih i ne gleda. I svira još luđe. Smije se. Izobličilo mu se lice od smijeha. Tada najednom osjeća nešto hladno na leđima. Kose mu se dižu na glavi. Kad je posljednji put preletio prstima preko tipaka, začuo se strašan disakord. Kao urlikanje. Okrenuo se. No u sobi nije bilo ničega. Samo sivi mrak. Zapalio je svijeću kraj nota. Opet svira. No sad mu je još više mraka za leđima. Ustao se tada i zapalio sve žarulje u sobi. One na kaminu. Nad stolom. I one tamo što stoje sa strane kod zrcala. Da. Sad!I sad dok on svira, ulazi u sobu mlada žena. Sjela je kod stola. Glavu je podbočila i slušala ga. Po šuštanju razabrao je da joj je haljina od zelene svile. Premda je ne vidi, zna da ima vrlo lijepo lice.Nikad još u životu nije je vidio!Posljednji zvuci zanijemjeli su pod njegovim prstima. Posve polako okrenuo se on na stolici. I doista, tamo je sjedila žena, no baš taj čas kad se okrenuo, rasplinula se u mračnom kutu kraj kamina.Smije se, ali osjeća da mu se trza donja usnica.Kad se opet okrenuo prema klaviru, ona se opet vratila na isto mjesto. I gleda ga. Osjeća njezin pogled na svojim leđima."Što je to? Ludilo?" pomislio je.Pozvonio je, i kad je ušla služavka, zapovijedio je da mu donese bocu vina. Vino je stajalo u ledu i sad ga je popio već dvije čaše za redom. Na ormariću kraj kreveta stoji mali srebrni tanjurić s morfijem. Kad ne može spavati, on ga samo malo lizne između dva prsta. Ho! Onda je opet sve dobro.Kad je danas uzeo u ruke novine, dolar je opet pao za dvije krune. Uzeo je papir i olovku i računa. Svota je već strahovito narasla. Dvije trećine imetka je izgubio. Dalje čita! Među vijestima piše da mu je izgorjela ciglana. Sve dionice pretvorile su se u pepeo. Tako je sad uz njega nastradao i Antun. Nevidljivi prst pokazao je na ciglanu. Sad je u plamenu. Što o tom misli njegov poslovni drug Anton? Ha! Ha! Na sav glas se razgrohotao. Papir na kom je računao zgnječio je i bacio na pod. Pri tom je posve neznatno zaškrgutao zubima.Sad već snijeg pada u gustim pahuljama. No na ulicama je još uvijek blato. Tek krovovi su se malo zabijelili.Čeka Evu. Ali Eva ne dolazi. Još od onda! Od onog plesa je nema. Više puta padne na divan i grči se od žeđe za njezinom blizinom. Svako jutro prekapa među pismima, što dolaze poštom. Sve poslovna pisma. On ih i ne čita, i nepročitana šalje ih u ured.Kad se onda, spremivši pijanog Martina u garderobu, vratio u dvoranu, on joj se približio. Eva jedva da je s njim progovorila nekoliko riječi.Kad se vratio na galeriju, tamo je doista bilo prazno ono mjesto gdje je sjedio Martin. Ustao je i odnio je u kut stolicu na kojoj je on sjedio. Činilo se kao da je još uvijek na onoj stolici ostalo nešto od Martinove prisutnosti.Baroknoj gospođici bilo je neka vrijeme zaista žao što se Martin odviše napio, na što je nekoliko puta

68

zijevnula i pošla da pleše.Mora se priznati da su joj bili vrlo dosadni svi kavaliri s kojima je plesala.Pierot - policajni pristav otišao je sa zabave vrlo raspoložen. To je bio sjajan čovjek. Čovjek koji pije samo do mjere! Trebalo je možda još samo časak da ne poleti iza stupa, kamo se sakrio, i da ne uređuje, dok je dolje u dvorani Martin četveronoške zaplesao oko Eve, ali kad je vidio s koliko ga obazrivosti vode iz dvorane, predomislio se. Njegovo nezadovoljstvo zbog toga prizora očitovalo se samo u tom što je neko vrijeme sjedio za stolom malo odviše ozbiljan. Taj prizor s Martinom unio je zaista neko neraspoloženje u dvoranu.Svi su se zanimali za Evu! Plesači su se otimali da je ponesu nekoliko puta dvoranom. No sat kasnije ona je iščeznula. Nestalo je i glazbe. Samo kod nekoliko stolova sjedili su pripiti plesači.Žgalin je izišao posljednji.Eva! Kako mu je izmakla iz ruku! Ne! On nije zaslužio da ga ona zaboravi. Evo i sad diže joj u ovoj pustoj sobi čašu i nazdravlja joj. Onda odlazi klaviru i svira. Boca je istočena: Dvije boce.I sad je u sobi sablast. Skrila se za zavjesu i gleda dolje na ulicu. Ne usuđuje se pomoliti glavu.Prsti lete preko crnih i bijelih tipaka. Sve brže i lude. Tamo više i nema stijene! Noć zinula, a u noć lete konji i frču im se grive. Iz mraka iskrsavaju oltari, i gori na njima tisuće svjećica, a pred njih padaju žene, što izlaze iz neke sivosti. Skvrčene kleče pred oltarima, pokrivši grudi rukama i plaču zbog grijeha. Tad opet nestaje svega u mraku i u sobi je tišina. Svijeća nepomično gori. Žgalin se digao. No sad iza zavjese nema ništa. Razmaknuo ih je! Sve je razgledao. Ništa! Eno tamo u uglu nema ni rupe kuda zalazi miš.Dugo je vremena sjedio u naslonjaču. Sad ga više ne smetaju ni sablasti ni zrcala! Pa i oko podneva kad se budi nekakav sivi stup dima i kovitla se po sobi. Slika na stijeni približava mu se sve do nosa i opet se odalećuje. Phi! I on je bio gospodin. Sjedio je u jednopregu! Konj je letio! I sad leti bolje nego ikad! Izlazi iz kočije, a sluga se sav pogrbio pred njim. Oči su mu sklopljene, no on svejedno vidi tapete na zidu!Kad se ustane, pokrivač mu je na podu, a plahte na kojima je ležao smotale su se kao kakvo debelo uže.I ne diže se sad više iz naslonjača, služavka mu neprestano donosi crnu kavu.Kad otvara prozor, vidi debele naslage snijega na krovovima, a dotle ga pokrivaju s debelim pokrivačem.Martin neprestano hoće da se ubije pred njegovim očima. Nedavno se bacio s vrha dimnjaka na krov jednog tramvaja. I on sam potrčao je i mahnuo da zaustave kola. Na zaokretu izvirio je vozač iz tramvaja. Na ljestvama se popinju na tramvaj i skidaju ga. Martin onda ide dalje.Ha! Ha! Koliko se svijeta mota tamo dolje pred njegovim očima! Do đavla! To je zaista ludnica! Kuda su to poletjeli?Soba je bila puna svježeg jutarnjeg zraka. U kaminu gorjelo je na sve strane. Tada je puknuo strop i javio mu se Bog. Bog je bio vrlo kratak. Kazao je: "Ja sam s tobom posve zadovoljan." A onda je izišao. Tek dok ga je nestajalo, klimala mu se glava!Jednog dana telefonirao je po Martina. Martin, čim je ušao, pao mu je oko vrata. - Što se od vas dogodilo?! - stao je vapiti. - Uzmite je!... Vi ste je i zaslužili! Što ste tako omršavjeli?! Obrijte se, ako boga znate! Što?! I morfij! Ne uzimljite to, ako vam je malo do mog srca, gospodine Karlo!Kleči Martin do njegova naslonjača i sklapa ruke prema njemu.- Zar ja da je uzmem? Ja, da joj se pred oči pokažem. Ja, ništica! A što sam drugo i zaslužio nego da ništica budem?! Ja hijena, što nedužne ljude mučim, s ovo malo đavolske pameti što je imam u glavi. Ako hoćete, sad ću je svu tu na ovaj ugao rastreskati. Sve, i glavu i pamet! Što? Zar plačete za Anom? Dobro joj je! U kočiji se vozi: I pametna je, hvala bogu, i ne poznaje me više na ulici. Pa zar samo vi da takvi budete? Ne mučite se! Ta umro je mili otac. Smilovao mu se Bog i olakšao mu dušu. U sveca se pretvorio! Sve si je lice izgrebao. Uzeo ga Bog k sebi! Tamo gdje nema nas ni naše pameti. A pred smrt se smijao kao anđeo kad su ga čuvari vukli za ušesa. I žalostio se potajno zbog njih. I govorio im je da ljube ljude, ali njega neka udare: I on sam, govorio je, neće mi oprostiti, ako to ne učine. Eto! A ja sam mu sin. Ni ja nisam drukčiji. I u meni kopka isti đavao, što je njega mučio. I ja se samo silim da budem dobar! Ali nisam! Nisam! Sav sam zao i crn u svojoj duši!I još mnogo bezbroj nesuvislih stvari izbrbljao je Martin i samo odjednom ga je nestalo.Žgalin se sjeća da se zagledao u svoju ruku, što ju je naslonio o rub naslonjača. Gledao je kako teku po njoj žućkaste i modre žile. I omršavjela mu ruka. Oduljila se. Kad je digao glavu i propitao se, kazala

69

je služavka da je Martin posljednji put bio kod njega jučer u ovo isto doba."Tako!" pomislio je Žgalin i trgnuo se.U posljednje dane uopće dan traje samo nekoliko minuta. K njemu ljudi dolaze i odmah odlaze. On često i ne zna kuda iziđu!Vuku ga na stolici k otvorenom prozoru da udiše zimski zrak. Brada mu je već prilično narasla.Večer je i on gleda kroz prozor. Niz ulicu. Crveni se nad krovovima. Kako je u posljednje doba izmršavio! Objesili su mu se rukavi na rukama. Kako se tresu ta dva prsta u kojima drži cigaretu. O - ho! Dakle, do toga je došlo!Posve ravnodušno otvorio je ladicu. Čudnovato! Ništa mu ne pada na pamet. Konačno, čemu tu poezija?! Još jedan dim je otpuhnuo. Hvala Bogu da ništa kod toga ne misli! Revolver je prislonio na čelo. No... da! I odapeo je.

XIV.

Martin je konačno ipak otišao u gostionicu k Antonu. I pijan je bio, no posve uspravno naslonio se na kasu i zamolio je samo pola litre vina.Ana je bila posve kratka!- Ništa! - rekla je.No on je bio pripravan na takav doček i kazao joj je:- Pravo imaš. To si dobro učinila.Osjećao je kao da mu se živci kidaju od boli i stida, ali ostao je posve miran i nastojao je dapače da govori što tiše, jer eto baš taj čas pristupila je konobarica, a bar ona ne treba da zna kako je nisko pao.- Zbogom Ana! - kazao je, ispruživši ruku, a kad mu je ona dala ruku, on ju je grčevito stisnuo i prinesao je usnicama. I poljubio je. Premda se Ana branila svim silama.Kad je izašao na ulicu, začuo je za sobom korake, i najednom stajala je kraj njega Ana.- Nije mi žao da ti dadem - govorila je, i tad je vidio da su joj oči pune suza - ali što to činiš od sebe? Jedini si, pa eto kako... - i ni svršila nije, nego najednom se okrenula i otišla. I banknotu od sto kruna utisnula mu u ruku.- Ana! - povikao je Martin. - Ana! - I potrčao za njom. No ona je već iščezla. Martin je zakoracao par koraka smjerom kuda je ona otišla, a tada se zaustavio.- Ha! Ha! - nasmijao se. - Zar da i ja pokažem da imam stida?!- I najednom mu se pričinilo da će jauknuti. Poletio je niz ulicu, kao da želi pobjeći sam pred sobom."Gdje da se smiri? Gdje da započne drugi život?! Tamo na kožnatom divanu u uredništvu, gdje obavlja korekture?! Gdje da traži zvijezde, kojih više nema?! Jao! Sve je sivo! Ništa više lijepa neće usnuti!"Sad ide u javnu kuću. Dragoj svojoj! Siromašnim napudranim sestrama. Njega doduše ne vole, jer ih gleda odviše turobno. No danas će se i on smijati! I šešir će naheriti!To one vole! To! I vina! I klavir kad započne!Izvali se netko pijan kraj nje i pripovijeda o dobroti i ljubavi. Nije mu dosta njezina tijela, hoće da joj i suze vidi. Dobro bi trebalo takvoga išćuškati, sa svim njegovim pričama. O! Zar sunce ne sije i na njezino okance?! A kako žalosno priča uvijek kad k njoj dolazi. Gnusoba se skriva za svakim takvim milosrđem!Martin zna da ga tamo sred pijanog društva, nesretna, propala i zablaćena čeka njegova žena, koja je, eto, tako duboko pala da pije ostatke iz čaša pijanih ljudi. I svatko od te gospode može zato da zaviri i da se takne gdje god mu se svidi. I zar ima gdje ljepše zabave, kad se zatvore sve kavane!? Ha! Ha! I sad treba s pravednim ogorčenjem gledati sve te ljude! O! I u pravednu zanosu svima razmrskati glave. No ipak! Zar i to nisu ljudi? Na podbuhlom licu onog čovjeka zaista ništa nema ovaj čas zbog čega bi ga se mogla zavoljeti. Pa i on je bio nekoć dijete. I tko je one male nevine obraziće izobličio u tako podlu masku?! Tko je taj? Gdje je?Čudnovato! Već u prvoj javnoj kući pristupio mu je neki nepoznati čovjek. Kazao je Martinu da ga već odavna pozna, no Martin se nije mogao ničega sjetiti. Ušli su u posebnu sobu. Krevet od žute mjedi. I tamo na stijeni plešu u pozlaćenim okvirima gole djevojke među grmovima ruža.Svjetiljka sa zaslonom od modre svile spušta se sa stropa.Neznanac čupka bradicu i smješi se. Prijatno im je obojici. Već nekoliko boca ispili su. Neznanac pleše s djevojkom, ali sad su se već oboje umorili i sjeli su za stol.

70

Martin pije i nazdravlja im. Djevojka raskopčala je puceta na haljini i kuca se s obojicom. Sad sama pleše. Čašu drži u ruci smije mu se.Raspoložili su se.Martin pije neobično mnogo. Neznanac govori nekakve šale, i sad se neprestano smiju. I boca se prevalila.Lica se gube kao u magli, samo oči kroz dim sijevaju.Tada je iznenada neznanac nešto spomenuo i Martin se trgnuo. Stresao se i bilo mu je kao da se probudio. Djevojka je zakopčala haljinu i sve troje sjedili su za stolom.- Da! Žgalin se ubio! - ponavlja neznanac.- Žgalin?! - poviknuo je prestravljeno Martin. Oči su mu bile raskolačene.- Pa, što se tomu čudite? I vama je ostavio četiri tisuće kruna. I u večernjim novinama pisalo je.- Žgalin da se ubio? - hvata ga Martin za ruku i stišće mu je. Problijedio. Ni kapi krvi nije mu ostalo na licu. Žgalin da je umro! I tu to da čuje! Tu kraj pijanog nepoznatog čovjeka i ove bludnice. Eto, i zvuci klavira iz dvorane dopiru. Sve tone u kaljužu, a nad svim tim stravično lebdi smrt.- Da! Da!... Da! - kima neznanac glavom i već mu je dosadno što ga Martin toliko ispituje. - Ubio... ubio!... Da!Martin je odjednom stao piti čašu za čašom i najednom odletio u dvoranu. Isprva je teturao između parova što su plesali, a onda stao vikati:- Eto... sudbina, kojoj se nitko ne može oteti! - ... stao je vikati. - Stanite... stanite...! Žgalin se ubio... Čovjeka... čovjeka je nestalo...I Martin je odjednom stao rušiti oko sebe. Svijest mu iščezla.Nastao skandal.Eto! Sad ide i dva stražara ga vode. Što se zbilo? Dva zrcala je razbio i sad ga vode na redarstvo. Kada se to zbilo? Ne može ništa da se sjeti.Ulica, kojom ga vode, tijesna je i mračna i male kućice posvuda su naokolo.Koliko ljudi prevrće se tu na svojim ležajima! Nikoga nema da se na njih ražali. Sve je tiho, a gore nad oblacima mračna je pustoš. Nitko više tamo ne gleda.Uveli su ga i stražar je zapisao sve što se dogodilo.Opet je sada na ulici."Što je?" iscerio se odjednom. "Što sam se toliko raznježio? Što? Zar da se još i dalje uvjeravam o svojoj dobroti? Ha! Kako slatko je biti dobar! Kako lagodno je dobrom! No četiri tisuće kruna, to ipak uzdiže nad sve misterije ljubavi!"Martin se naslonio na zid, ali glas u njemu nije prestajao. Vitlao je njegovom dušom.Svanulo je.Sad putuje u Beč!Krišom dovukao se do kolodvora. Putem išao je oborene glave. Nekoliko puta izvadio je iz džepa četiri tisuće i prebrojio ih.Željeznica zviždi! Nestaje domovine!Dušu miluju nepoznati krajevi i strana lica.Sam je u čitavom vagonu.

XV.

Jedne maglene večeri sreo ga je Sinn u nekoj uzanoj bečkoj ulici. Jedva ga je i prepoznao, tako se promijenio. Lice Martinovo preobraženo je, oči mu gore, a hod mu je uspravan. Iz kretnja nestalo je plahosti. Koracao je sigurno i samosvjesno. Zar je to doista Martin Semić stajao pred njim.- Sinn! Zar si ti to? - Jednom rukom mu je čvrsto stiskao ruku, a drugom ga je zagrlio oko vrata.Sinn ga je promatrao. Ne! To još ni sad nije bio muž. Ono prijašnje veliko, plaho dijete bilo je sad radosno, obuzeto poslom i krilato od nade.Pod pazuhom nosio je veliku, crnu, kožnatu mapu, u kojoj su se nalazile razne knjige, brošure i njegovi vlastiti rukopisi. Ho! Martin sad samo radi i radi! Dani mu lete kao časovi. Kao da ih blagosilje nevidljiva ruka.Otišli su u njegov stan.Prilično velika soba u trećem katu. U jednom kutu polica puna knjiga. Na stolu knjige. Čak i na divanu rasklopljena nekakva velika knjiga. Svuda samo knjige i knjige.

71

Martin piše adrese u jednoj banci. Sjajno zaslužuje. Zapravo toliko, koliko mu dostaje za život. Crveni Beč vrlo je nevoljan i gladan.- Vjeruj mi - govorio je Martin, sjedeći na divanu - osjećam se kao da ponovo živim. Kao da sam iznova došao na svijet: Kad se sjećam svoje prošlosti, čini mi se kao da sam ležao na dnu nekog smradnog ponora. Lutao sam kao bespokojna duša po paklu, nikad ne nalazeći mira. Sve više čeznući za suncem i novim životom, ja sam propadao sve dublje. Živeći ovdje sam između milijuna nepoznatih ljudi; čistim se od prošlosti. Svaki dan uskrsavam iz sebe sve čistiji i bjelji. Tamo dolje kod nas stiješnjeni smo svi jedan do drugoga. Jedan drugome gledamo u utrobu. U onom sitom i pustom životu padaju svi ideali.Ovdje u ovoj samoći čini mi se kao da sam bliži Bogu. Nebo nada mnom čini mi se neizmjernijim, a prostor oko sebe osjećam beskrajnijim. Tamo je kod nas sve maleno. Tamo treba čudo da ljudi nešto osjete. Ne čudo duše čovječje, nego onakva čudesa da mrtvo tijelo uskrsne na život. Pa i to da učiniš, i onda bi te razapeli. Sito je kod nas sve, sito! Nitko nema što da stavi na kocku, i slabi plamičak duše tinja iz dana u dan. Sve čežnje ostaju nezadovoljene u onom sitnom životarenju, i ne mogavši da nađu ispunjenja u kakvoj velikoj ideji, nalaze ga u pijančevanju i razvratnim orgijama. Tko kod nas u beskrajnost produbljuje svoje misli, i strahovitu odgovornost osjeća za svaku riječ, što je kaže?! Svi su autoriteti propali. Nitko više nikomu ne vjeruje, i to je početak društvenog raspadanja. Zar može postojati narod koji nije pokušao dosegnuti Boga? Koja velika ideja vodi naše društvo? Kroz redove naših bankara, trgovaca, posjednika, poživinčalih u želji za stjecanjem sve većeg imetka; prolazi ponižen čovjek od srca i volje za radom: ismijan, podrta odijela, kao kakvo čudovište ili preostatak jedne vrsti čovjeka, što se već davno preživjelo. Duh kod nas mora početi da sumnja nije li možda posve nepotreban? No bez vjere za višim ničeg nema. Sve drugo je grozna laž, kojom se truju oni najmanji, što ih nestaje u svagdašnjost. Zar više nema Boga u suncu, što se svakog jutra diže nad naše krovove? Što posvećuje ovaj život?Martin bio je sav u zanosu. Koliko sunca svijetlilo je u njegovim očima. Martin! To samotno sunce!No najednom se Martin uznemirio. Leti iz kuta u kut. I nigdje ni na časak da se smiri.- Što si došao? Što si me trgnuo iz mog spokojstva? Nekoć sam mislio da ja mogu nešto da započnem, ali danas vidim da ne mogu. Svršeno je! Eto, pred očima mi se sve survava u ponor!Sinn ga miri. Zaustavlja ga u hodu. No on svejedno šeće i plače.- Što ti je Martine? - govori Sinn, i već se ljuti. - Što si tako podjetinjio?- Nije! Nije! - govori u groznici Martin. - Evo sve ću suze otrti. Ali sa mnom je svršeno. I znam da se više nikad neću tamo vratiti. Zašto smo se susreli? Ja sam htio da se pred svima sakrijem. Ta, zar ne vidiš da se ne oporavljam? I ne mogu, ne mogu da se oporavim. Zar ću ikad Evu zaboraviti? Čujem, udala se za onog starkelju. Eto, tako je svršila. O biseri moji! Kuda to gasnu? Eno kako je Žgalin svršio! Tko će me shvatiti tamo kod nas, kad bih imao što da kažem. Svi smo otrovani. Nečista krv! Kuda ćemo? Kuda to idemo? Pokopali smo sve lijepo što smo imali. Na što nam naše njive, naše livade, kad dušu ubismo!Uhvatio je Sinna ispod ruke, i sad su izišli.- Hajdemo! - kaže. - Hajdemo da na sve zaboravimo!Sinn se ozlovoljio, ali pošao je.- Ne ljuti se! Oprosti mi! Ne mogu da izdržim! - uzvikao se Martin. - I ja nikamo ni ne izlazim, ali danas kad sam tebe našao, hoću da odemo nekamo!- Ti si nepopravljiv! - govori Sinn i drži se sve ozbiljnije i ozbiljnije. Zao mu je Martina. Sve ga nešto stišće i zebe oko srca.- Ah, Martine! Nikad iz tebe ništa! A bar bi ti mogao da nam nešto dadeš.- Ostavi, ostavi to - govori Martin, sjedeći u jednom kutu tramvaja. - Ja znam da su me već svi zaboraviti. I dobro je ako je tako. Pa ipak, popit ćemo potajno jednu nazdravicu onom našem kutiću!- K vragu! - mrmlja Sinn kroz zube.- Sinne dragi! - Taj ludi Martin malo da ga nije zagrlio nasred tramvaja. A nije još ni pio. No što da čini? Sinn se pokorio. Slegnuo je s ramenima.Dakako! Vodi ga u jednu restauraciju. Sinn sjedi i bubnja prstima po stolu.- Ne bubnjaj! - moli ga Martin. - Ta otkad se nismo vidjeli?- Do đavola! - promrsio je Sinn.Martin pije čašu za čašom. Sve nadušak. Sinn osjeća potrebu da se digne. Tajno plače u duši i ostaje.Već je kasno. Kavana se zatvara. Sinn se već opio. Mrk je i psuje ga...

72

- Psuj me! - govori Martin. - Samo budi tu uza me! Sad čini mi se lete mi dušom još jednom sve uspomene. Ne osjećam baš tako kao da se ni one neće nikad više povratiti. Kao da i njih nestaje zauvijek u vječnosti.Sad bi Sinn najradije dignuo šaku i udario ga.- Eto, onda pijmo! - viče Sinn. - Pijmo! Ubijmo je obojica. Do đavla onda i ja.Izišli su, i tu u nekoj zakutnoj ulici kleči Martin pred njim i moli ga da i on možda ne počne ovako živjeti. Sam bi ga onda Martin ubio. O! Pred Sinnom je život. Kakav krasan život!Sinn je slegnuo ramenima. Što da učini?! Još jednom moli ga i zaklinje da odu kući, ali tamo negdje svijetli još u jednoj restauraciji, i Martin svakako mora da tamo ode.Sinn je pošao za njim. Pokorio se.- Dvije boce! - naručuje Martin, kako su ušli.- Jednu! - viče Sinn. - Dosta je! - On ionako neće više piti.Martin će ih sam popiti. Dobro! Neka pije!Pali su baš usred plesa na nekakvu radničku zabavu. Dvorana je iskićena zelenilom. Na sve strane prskaju boce.I tad najednom - Sinn se više ni ne sjeća kako se to dogodilo - nastala je strka. Svi ljudi izmiješali su se nasred dvorane u klupko. Između njih je nekakav trbušasti čovjek. I sa svih strana udaraju ga šakama po glavi. Već je okrvavljen i tetura.Sinn se sjeća da je Martin uhvatio za ruku i nije ga puštao od sebe. No najednom se Martin oslobodio i osvanuo je posred hrpe.- Martine! - viče Sinn, no on ga više ni ne čuje.Kako je došlo do te tučnjave, to još ni sad ne zna, tek sjeća se da je neki tvorničar pijan zabludio, i tu su ga prepoznali neki pijani radnici s kojima se nedavno sukobio. Sav je već okrvavljen, i udarci padaju po njemu sa svih strana.Odjednom je Martin stao pred njega i poviknuo hrvatski:- Mir!To je djelovalo. Radnici su se zbunili.- Braćo! - viče im Martin vrlo pogrešno na njemačkom jeziku, rukom uzdignutom uvis. - Prijatelji! Ne tucite ga! Nije on kriv! Kase su ga ubile! Vertajmerovice su mu srce zdrobile! Bludnice su mu dušu uništile! Što hoćete od njega? On je nesretniji od vas, jer duše nema. Prisižete na čovječanstvo, a čovjeka hoćete da ubijete. Natrag! Zar jedno zvjerstvo hoćete da zamijeniti drugim?! - Sinn se više ni ne sjeća, no tako po prilici govorio je Martin.I tada još samo trenutak i Martin je ležao na podu okrvavljen.- Ubijte psa!- To je uhoda! Zatucite ga! - Odjekivalo je.A Martin dokle god nije izgubio svijest mirio ih je.O, bio je to strahovit prizor!Nesretni onaj čovjek što su ga izbili, izgubio se. Sinn bježi za njim u predsoblje, i kad ga je dostigao, pita ga za stan. Onaj sav blijed, daje mu posjetnicu. Ruke mu dršću. Bježi. Nestaje ga u noći.A tamo na podu leži Martin. Sinn je kleknuo do njega. Diže mu vjeđe. - Martine! - viče. Trese ga. No on ga ne čuje.Sinn zajauknu. Diže ga, i netko mu pomaže. Umire mu na rukama. Čovjek! Čovjek mu izdiše na rukama.

XVI.

Sviće.Smrznut, sunčan zimski dan. Sinn je obukao kabanicu i ide u stan tvorničaru. Martin bez svijesti leži u bolnici. Stavili su ga u sobu trećeg razreda. Kad se Sinn propitao kod liječnika, slegnuo je on ramenima. Došli su od redarstva i zapisali njegovo ime.Već više od sata čeka u tvorničarevu predsoblju. Stranke ulaze i izlaze. Napokon je i na njega došao red. Isprva ga tvorničar nije ni prepoznao, tek tada se sjetio, kada mu je Sinn spomenuo sinoćnji slučaj.- Onaj što se sinoć zauzeo za Vas, leži i umire. Pomoći bi mu trebalo. Ja bih sam to učinio, ali nemam novaca.

73

- Dobro - namrštio se tvorničar - no danas mi je nemoguće. Dođite, tako, za tri dana.- Odmah! Odmah mu treba pomoći! - zaklinje Sinn. - Za tri dana bit će prekasno!- Oprostite! Danas mi je nemoguće. Vidite, koliko me stranaka čeka! - i prije nego se Sinn snašao, ušao je mimo njega u tvorničarevu sobu jedan čovjek i vrata su se za obojicom zatvorila.Sinn ide niz stepenice oborene glave, i čini mu se da gazi preko žeravice. Sve se vrti oko njega! Kočije lete prema njemu, konji dižu kopita, tuku ga po čelu, obaraju ga u prašinu, i kočija leti preko njega. O! Kako se sam osjeća!Leti hodnicima, uzdiže se stepenicama, što odišu ljekarijama. Tamo na stijeni u drugom katu visi propelo. Sjeća ga se od sinoć. Kad su tuđe nosili napol mrtvog Martina.Sa dna hodnika dolazi mu u susret bolničarka. Izišla je iz Martinove sobe.- Žurite se! - maše mu rukom. - Vaš prijatelj umire! Brzo idite! I liječnik je još kod njega.Ulazi. Mnogo kreveta. A tamo, posve u kutu, leži Martin. Jedna bolničarka stoji kraj njega i svijeća joj gori u ruci. Liječnik ga drži za bilo. Mršava Martinova ruka visi u zraku.Oči su mu napola rasklopljene. Sinn stoji na podnožju kreveta i upire svoj pogled u njega, ali Martin ga više ne prepoznaje. No na časove čini mu se da gleda baš u njega.Martinu se pomiču usnice. Govori:- Ne! Kuda me to vodite? Tu je mrak! Nestat će me tu... propast ću!... Pustite me! Ja još mnogo moram učiniti! Ne! Ja ne idem! Zar ste zvijeri?... Kuda me vučete? Molim vas!... Evo... klečim pred vama! Ne vucite me u onaj mrak... Stanite!... Pomolimo se! Milost... Ne udarajte me tako jako!Martinovo lice preobražava se. Liječnik je ispustio njegovu ruku. Bolničarka stišće mu vjeđe.Tišina je. Svijeća nepomično gori.Sinn je kleknuo pri dnu kreveta.

Kraj

                    - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -

VLADIMIR NAZOR

"Veli Jože", 1908.U davno vrijeme u šumi kod Motovuna živio je kmet i orijaš Veli Jože. Providur Barbabianka odvodi ga najprije u Kopar, gdje Jože s lakoćom obavlja sve teške poslove, a zatim odlazi s njim u Veneciju. Za vrijeme plovidbe div je čuo pjesmu tužbalicu galijota Ilije koji ga je nahranio idejama o slobodi pa se Jože, nakon što brod iste noći potone u oluji, vraća u Istru i počinje nagovarati ostale gorostase kmetove da mu se pridruže. Tako su se pomalo svi divovi odmetnuli i preselili na stari ukleti grad na vrhu gore koji su prema legendi sagradili Psoglavci. Građani koji su sada ostali bez radne snage, počeli su smišljati kako da pokore nekadašnje kmetove koji su sada obrađivali svoju zemlju i radili samo za sebe. Nakon što je jedan od njih kopajući pronašao veliko blago, građani su se pomamili za zlatom pa su se počeli davati u najam divovima, samo kako bi bili nagrađeni. Jože nije štedio, obilato ih je darivao. Ali došlo je vrijeme žetve i podjele dobara. Kako je Jože sebe smatrao glavnim mislio je da mu stoga pripada i najveći dio. Ostali divovi se nisu složili s takvom diobom pa je došlo do svađe, ubojstva jednoga od njih, požara te konačnog razdora, nakon čega su se divovi opet vratili svojim bivšim gospodarima. I Jože se vraća u Motovun s komornikom Civettom (koji je pospješio razdor među divovima). Gledajući ispod sebe opet sve te ljude kojima je nekada tako teško služio, Joži se nakon iskušene slobode teško opet vratiti u ropstvo. Prisjeća se riječi galijota Ilije o slobodi te se okreće i vraća natrag, ostavljajući Civettu samog. Nakon što građani vide da se komornik pojavio bez Jože, a oni jedini ostali bez svoga kmeta (svi ostali divovi vratili su se svojim gospodarima), iskalili su svoj bijes na nesretnom Civetti, dok je Veli Jože nestao bez traga.

"Voda", Novele, 1946.

Radnja je ispričana iz perspektive dječaka Vlade. Na otoku već tri mjeseca vlada suša. Seljani se mole za kišu, a nakon vijesti da stiže lađa s vodom, u selu nastane prava pomutnja. Mornari pumpaju vodu kroz cijev u bunar, a ljudi gledaju u vodom natopljenu cijev, sve dok deran Košće prvi ne probuši

74

cijev ne bi li što prije utažio žeđ. Njegov čin je potakao pa su svi počeli probijati cijev. Kapetan je prekinuo opskrbu i isplovio.Iste večeri stigla je nevera: najprije je padala kiša, onda grmljavina pa tuča. Nakon nevremena, Vladin otac obilazi opustošeni vinograd. Sve je uništeno i propalo. Te jeseni Vlado treba poći u grad u školu. Nakon uništene ljetine, on se nudi da neće ići nego će ostati pomagati ocu. Otac to odbija jer ne želi da Vlado postane "Košćin drug".

Nazor dijeli sklop različitih stilskih tendencija: neoklasicizam, neoromantizam, secesija, parnosovstvo, impresionizam, simbolizam, neorealizam

Secesija: formalno oblikovanje, statično stilizirani likovi, kompozicija, plošnost, dekorativnost, vegetabilnost oblika (šumske idile), linearna i alegorijska plastika, komponente arhaizacije i simboličnostiStilizacijskom tehnikom secesije Nazor prilazi oblikovanju mitsko-herojskog vremena drevne nacionalne prošlosti, on ponire u mitsku moć sveslavenske prapovijesti, da čarobnom svjetiljkom mašte rasvijetli tamne povijesne prostore minulih epoha, uporno se napinje da se kroz masiv tamne historijske stvarnosti probije do nekog prafenomena povijesnih saznanja, u davno potonuloj Atlantidi praslavenske mitologije otkriva bogove i junake – Slavenske legendeS namjerom da u epskim potezima i u izražajnoj sintezi da kondenziran život davne prošlosti, on maštom sažima prostore, zgušnjava događaje, zbija vrijeme (Slavenske legende)

Nazorov način osluškivanja povijesti uvijek je u traženju mita i legende, on u to prvo doba svog stvaranja nema namjeru ograničiti se na crtanje stvarnosti svagdašnjeg života, postavlja se pred veliko platno, traži u prošlim razdobljima uzbudljive sudbinske tematske smjernice da ih stilizira, da ih zatoči u nekom monumentalnom epskom izrazu.

75

GUSTAV KRKLEC – lirika(1899. – 1977.)

PREDGOVOR AUGUSTINA STIPČEVIĆA

- susret s Nazorom (jedno vrijeme je tajnik u dječjem domu u Crikvenici gdje je Nazor ravnatelj) ostavlja dubok trag u njegovom životu i poeziji - već od 1915. surađuje u Šišmišu, a 1918. objavljena je njegova prva „ozbiljna“ pjesma Put kroz noć (u Andrićevom Književnom jugu)- još kao srednjoškolac susreće se s A.B. Šimićem s kojim pokreće i Juriš-1919. Lirika (1. knjiga pjesama) 1919. Grobnica (rapsodija u tri dijela) 1921. Srebrna cesta (2. knjiga pjesama) – naivnost, intimni ton, sirovi talent, pozicija „pastira s frulom“ koji grad vidi kao zelenog pauka koji svojim nitima guši život- izraziti kolorist – u njegovim pjesmama prevladavaju žuta, crvena i crna boja -motiv smrti je gotovo uvijek prisutan poput svojevrsne sjene koja se natkriva vedru atmosferu pjesme. Ipak ta crnina nikad ne preraste u dimenzije tragičnosti, stoga melankolija i smrt nemaju težinu mračnog pesimizma, tragiku dotučene ljudske egzistencije, već je izraz nemira, izraz humanog odnosa prema čovjeku stradalniku i neodređene životne perspektive.

- u sljedećim knjigama pjesama Nove pjesme (1923.), Izlet u nebo i Ljubav ptica ( tiskane u Beogradu gdje se seli 1922. i gdje mu 1932. izlaze Sabrana djela) snažno je naglašena težnja za bijegom iz tog egzistencijalnog sivila – poezija kao protest protiv stvarnosti; grad više nije neprijatelj, ali ostaje „kraljica grešna“ koja donosi stradanja i patnje

- doživljaj žene je strastan, čulan, ali uvijek u dodiru s melankolijom, tugom ili smrću – nema čiste ljubavi bez prisutnosti smrti, nema smrti bez ljubavi

- 1940. San pod brezom

GUSTAV KRKLEC (predgovor, Milanja)

Iako je Krklec počeo, kako sam reče, stihovima "posve početničkim" tj. impresionističkim stilskim značajkama – Put kroz noć, on se ipak upoznao s ekspresionizmom – Umorno jutro te je sa Šimićem, Donadinijem i Žarkovićem činio zatvorenu grupaciju koju je okupio ekspresionistički koncept. U tom smislu on predstavlja zanimljiv poetički primjer koji je u tom razdoblju pretežno u znaku ekspresionističke paradigme.

Novosimbolistički model – Rađanje mjeseca, Podne u šumi – toj poetici je primjeren formativni plan, s izometrijskim tipom stihom, rimama, katrenama, kao i primjeren metaforički plan, a tu su i vidrićevski (Svitanje), domjanićevski (Majmun i Buddha) i matoševski (Molitva sestre Marije) motivi.

Ipak je pjesama ekspresinističke paradigme manje, do 1926. zbirke Lirika tj. Srebrna cesta, 1920. i Nove pjesme, 1923. iako će se i dio Ljubavi ptica, 1926. te Izlet u nebo, 1928. morati uzeti u obzir iako one predstavljaju otklon od "čiste" ekspresionističke paradigme.Riječ je o dijelu opusa koji se poklapa s hrvatskim ekspresionizmom (1914 – 1928).I u impresionističke i novosimbolističke pjesme prodiru ekspresionistički motivi.

S ekspresionizmom se upoznao zajedno sa Šimićem 1916. kada su zajedno čitali "Der Sturm" za boravka u Beču, 1918.Zajedno sa Šimićem i Nikom Miličevićem Krklec pokreće časopis Juriš i to na Krklecovu inicijativu. U tom krugu Krklec vodi polemike sa Šimićem, nošen istom strašću i književnim erosom te sa Šimićem postaje "nerazdruživi neprijatelj".

76

Krklecu je ekspresionizam "općenita oznaka za pokret koji dodiruje sva područja duhovnog života u znaku otpora protiv današnjeg 'čulnog' poimanja utisaka izvana, suprotstavljajući mu 'duševni', unutarnji izraz ili tzv. ekspresiju"Za njega je pokret značio "otkriće posve novih izražajnih mogućnosti i pogleda na svijet, oslobođenje iz okova domaćeg tradicionalizma i prevladavanje provincijalizma"

Ekspresionistička paradigma – esktatičnost, egocentričnost lirskog subjekta, njegova individualizirana i osamljena pozicija u praznoći svijeta, besmislenost društvene i povijesne supstancije, otuđenost grada, dominantni motivi duše, samoće, ljubavi, žene, smrti, Boga i transcendensa, grada i urbanoga "kino"-ritma, tj. filmičnosti, slikovnosti

Pretežit dio njegove poetike ipak je ekspresionističkog podrijetla.Motiv bludnice je u ekspresionizmu posebno tretiran – kod Krkleca Bludnica na cesti – razrađen je iz emotivne, duševne patosne pozicije lirskog subjekta i njegova odnosa prema gradu kao alijenirajućeg gradskog prostora, a ne iz društvene, klasne ili ideološke osviješćenosti.Pisana neizometrijskim i nerimovanim tipom slobodnog stiha te motivskim inventarom odbačenosti, društvenog prijezira, govori o njezinom društvenom statusu tj. moralnoj osudi, osobnom osjećaju istrošenosti te sućutnom osjećaju lirskog subjekta.

Motiv grada – gospodar smrti, animalizacije, dna, blata, moralne kaljuže. Grad je naprosto vampir tj. kako mu Krklec pripisuje priginalnu metaforu "zeleni pauk" koja metafora je postala gotovo amblematična.Njegova pjesma Grad završava kao i Šimićeva pjesma Grad leksemom "Smrt" (pisano velikim slovom) no Šimićeva je kratka, a krklečeva gotovo poema; u Šimića je grad antropomorfizirani ubojica ("On"), u Krkleca je gospodar scene i prijetnje.

Krklečeva pjesmu Umorno jutro razvija eksp.motiv postvarenja i otuđenja predmetnog svijeta.Inače je Krklec sklon malim ciklusima pa kad tematizira grad, piše više pjesama na tu temu – Kiša u gradu, Proljeće u gradskoj ulici, Jutro u gradu pod gorom, Podne u gradu , a tu spadaju i kavanski motivi.Takvih ciklusa ima i o jutru, noći, šumama, koji su puni simboličnih motiva, ali skoro u pravilu s tamnim i prijetećim ekspresionističkim razrješenjima, pustošnošću ili smrću – Šuma pred smrt. Tu dvojnost potvrđuje i uporaba boja, žute, uz plavu i bijelu, česte u Krkleca – Pjesma samotnog stabla: Pjeva stablo usred žute livade Žute, ljetne molitve Radost vrelog ljeta.Na taj način on nastoji iscrpiti određen motivski inventar, u ovom slučaju sumornu, tešku atmosferu, osamljenost i ugroženost, tjeskobu i otuđenost, prijetnju "hladnog zagrljaja smrti" – Jutro u gradu pod gorom

Jedna od najuspjelijih, ekspresionističkih jest i pjesma Podne u gradu U njoj je tema prijeteća pustošna opasnost, koja je poprimila gotovo apokaliptične razmjere, i to apokaliptičnim motivom prijetnje svijetu vatrom, vrućinom. Središnji motiv je kotrljajuća "plamena srca" tj. sunce po asfaltu, motiv konkretnog "podivljalog" urbanog prostora (kuće, krovovi, bakrene kupole, ceste). Taj konkretni topografski urbani prostor lirski subjekt puni svojim preemotivnim osjećajnim stanjem iz sfere duševnosti, i to apstraktnom metaforikom, koja proizvodi antropomorfnu sliku grada ("grad je krvavi krik"), dakako iz temeljne pozicije ugroženosti lirskog subjekta i čovjeka uopće: "Ognjena, plamena ptica leti sve niže. / Ljudi i zvjerovi trče."Osjećaj teškoće i odsječenosti, kao udaranje čekićem, semantizira i grafijski postupak. Pjesma je pisana slobodnim stihom uglavnom kraćeg retka, i svaki je stih, osim drugog i šesnaestog, na kraju označen pravopisnim znakom točke (te dva zarezom). Takva je ritmička organizacija namjerna kako bi se postigao adekvatno semantičkim stišnim "komadima", koji je i motivski razrađen od šireg nebeskog, preko nižeg gradskog prostora, pa dalje do pojedinca, čovjeka, tj. životnog faktora.

77

Krklec ne optužuje prirodu nego urbanu tehniku, kulturu, povijest i društvo na zlo, alijenaciju i reifikaciju. Rabi slikovnost zagorskog pejzaža.Razvija ideju prirode kao ekološkog raja.Kad je riječ o temi grada, i Šimić i Krklec napajali su se sličnom tematikom njemačkih eksp.pjesnika.

Krklec obično grupira sadržaje tema svog pjesničkog govora u male cikluse. Tako je i s temama kojima su središnji motivi Bog, žena, sunce, smrt, pjesničko ja tj. autoreflektirani ego-centrirani eksp. lirski subjekt.Bog je u Krkleca evoluirao iz djetinjih predodžaba u personalno poimanje Boga stvaranog po potrebi i modalitetu te personalnosti – Stvaranje Boga ili je Bog supostavljen rušilačkim motivima noći, mraku i "mrtvim daljinama" – Bog u noćnim ulicama Ili blagošću bdije nad "svakim našim grijehom" – Sunce Božje dobrote, a upućen mu je i revolucionaran zahtjev kao etičkoj pravdi i jednakosti u društvu – Dozivanje Boga.

Kad je riječ o statusu lirskog subjekta, on je u Krkleca jednako ekstatičan kao i kod ostalih hrv.eksp.I kod njega se lirski subjekt ćuti osamljenim, izdvojenim.Najindikativnija je pjesma Autoportret jer ona spaja instanciju autora, instanciju pjesmovne svijesti i lirskog nad -ja te instanciju lirskog subjekta.

Njegovo pjesništvo je zaokupljeno prolaznošću i smrću.On je više pjesnik melankolične smrti, bez znaznijeg mračnog pesimizma, "pjesnik nasmijane otužnosti, zaljubljenik bez strasti".A već Nove pjesme traže izlaz u mitu proljeća i sunca. Zbirka se čak znatnijim "padom" u društveni stratum i naglašenim protestom, približava "novoostvarenoj" poeziji, iako dominantnom idejom bijega.

Uz motiv grada je povezana i ljubavna tematika koja je ozračena tugom i smrću, ali i pravim drakulovsko-vampirskim motivom žene – Noć pokraj žene. Motiv žene ovdje nije fatalan nego sirovi nagonski seksualni instinkt.

Pjesnici eksp. voljeli su pjesme nasloviti terminom "pjesma".Kod Krkleca je samo jedna naslovljena kao Pjesma , sastavljena od 4 dijela. Ne tematizira sam pjesnički čin, kod njega su to više epilozi na kraju zbirki obično i naslovljeni Epilog.

Ljubav ptica i Izlet u nebo – odmak od eksp. poetike, približava se modelu koji će 30-ih godina dominirati. To je misaono, refleksivno, meditativno pjesništvo. Predmetni sloj pjesme je u funkciji simboličkih odraza duševnog stanja..

40-ih, nakon desetljeća slabije plodnosti, Krklec kao da se pjesnički ponovo rađa. Tu su 2 zbirke: Tamnica vremena, 1944. i Darovi za bezimenu, 1942.Stručna kritika je isticala da te dvije zbirke znače prekretnicu u formalnom smislu klasičnom preciznošću i odmjerenošću distiha i soneta, i aktualnom temom onodobnog ratnog mraka te statusom lirskog subjekta, njegova intimna osjećanja i stanja u odnosu na zbilju i svijet tj. društvenu stvarnost.Ocijenjeno je da je Krklec jedan od tri-četiri najblja sonetopisca u novijoj hrvatskoj književnosti.Središnja tema te dvije zbirke je solipsističko stanje lirskog subjekta te njegova uglavnom osjećajna reakcija na opću situaciju vremena pri čemu vrlo malo kronotopskih određenja, a više načelnih i općih "obračuna" i "svođenja računa". Pritom memorabilne geste koriste motive i figure intimne provenijencije, događaje iz prošlih dana, figure čežnje i želje, žal za prohujalom mladošću tj. priziv figura djetinjstva kao primarno ekološko stanje subjekta. Tu je figura zavičaja važna jer se javlja kao duševna kompenzacija osjenčana tjeskobnom nostalgijom – Breze, Povratak zavičaju. To potvrđuje i pjesma Bezimenoj.

Osim poetske drame Grobnica, 1919. i romana Beskućnici, 1921. Krklec je pisao i dječju poeziju te epigrame i basne u kojima satirički promatra život i mane obična čovjeka

78

79

IVAN GORAN KOVAČIĆ

DJELA:

-Kovačić i tema smrti:1. «Ševina tužaljka» - prvi K.-ov knjiž.sastavak

- autorova zaokupljenost pravom svakog bića na radost života - motiv surovo poklane ševine mladunčadi (paralela s zaklanim tjelesima nedužnih ljudi u

«Jami») – zbiljski prizori okrutnosti kakve je pjesnik nalazio duž svog puta od djetinjstva pa do naprasne, mučeničke smrti (K. pogiba kao član partizana)

- K. se nije toliko zadražvao na temi smrti već ju je neprestano varirao na različitim razinama

2. «Moj grob» - poznata K.-ova pjesma- pjesma nije izraz K.-ova nagona prema smrti već njegova razočaranja u postojećim

društvenim strukturama i u ljudima u svojoj najbližoj okolici- u jezgri pjesme je želja za stapanjem s prirodom kao izraz svojevrsnog paganizma - u sdreišnjim stihovima prepoznajemo gordost, a ne očaj pjesnika

3. «Vječni grob» - proza- sadržaj: sudbin alegendarne djevojke Joane koja se pobunila protiv ustaljenih običaja i

nepravde zbog čega je bila kažnjena ne samo smrću već i izopćenjem njezina groba iz konformističkoga svijeta (pokopana je u šumi, na mjestu do kojeg ne dopire crkvena zvonjava – pjesnik to isto želi za sebe u pjesmi «Moj grob» - K. se poistovjećuje s oličenjem pobune protiv nasilja i nepravde)

-Kovačić i tema života: 1. pjesma «Naša sloboda»

- tendencija pjesnika da u svemu vidi životnost – K.-ova adoracija života iznad svega, života usprkos smrti što proizlazi iz stiha: «Životom čeć se Smrti da osvetiš.»

- otkriće tragičnoga u životu nije K-a učvrstilo u tragičnoj viziji životajer iz mnogih njegovih pjesama zrači vizalizam

- K. u svijetu zapaža «polja svijetla i tamna» pa je i njegov opus sastavljen od tamnih i svijetlih dijelova (kvantitativno preteže tamna) – k. je zapažajkući zlo u svijetu, sklon pobuni

- temeljna K.-ova tema nije metafizičko zlo već društvena nepravda i imperativ borbe protiv nje (A. Barac za K.-ovo stvaralaštvo kaže: «u svim njegovim pripovijestima i pjesmamaostaje gotovo stalnom okosnicom: ljubav prema sitnima i pregaženima, i ujedno mržnja prema onima koji tlače slabije.»)

-Kovačić i tema ljubavi prema slabima: 1. novela «Probuđeni djedovi»

- stara baka Ravnova priča bajku svojemu unuku Vladi da bi ga poučila kako je ljudska snaga pozitivni čimbenik jedino kad zastupa pravdu i brani slabije, ineče postaje negativna i omogućuje nasilje; Vlado je naime bio najajči među svojim vršnjacima pastirima i svoju je fizičku nadmoć iskorištavao tjerajući druge da rade njegov dio posla

2. prozna djela: «Bor na smetlištu», «Farizej», «Čelična krila», «Štef Drožđek», «Mladi poroci» - autentični opis potlačenih i iskorištenih

3. pjesme: «Utjeha», «Pjesma iz mansarde», «Panj na brijegu očekuje mrak», «Spoznanje»4. «Jama»5. zbirka novela «Dani gnjeva»

- zbirka sadrži sedam novela nastalih između 1933. i 1936.a) «Mrak na svijetlim stazama» - prva novela u zbirci

80

- sadržaj: nepravda koja je nanesena dobromu pastiru Jačici Šafranu koji je godine i godine služio u selu zadovoljavajući se otpacima umjesto plaće da bi na kraju i sam bio odgurnut kao kakav otpadak daleko od sela, u ruševnu kolibu sa starom kravom kao otpremninom; na kraju dolaze ovrhovoditelji i zaplijene mu tu dragocjenu imovinu, kravu Golubu, jer nema novaca da plati novčani namet – vojnicu što nikada nije služio vojsku- priča je ispričana s tendencijom da gane čitatelja te ga tako potakne na razmišljanje o socijalnoj problematici- Jačica Šafran je portretiran kao dobrodušan besppomoćnik koji se miri sa svim što mu život donosi

b) novela «Sedam zvonara Majke Marije» - prikaz paklenog kruga siromaštva na primjeru Jure Grešnika koji sa svojom ženom i mnogobrojnim djecom (sin na zanatu i sedam djevojčica kod kuće) živi na najnižoj razini egzistencijalnog minimuma sve dok mu se ne nasmješi kratkotrajna sreća da nakon smrti dotadašnjeg crkvenjaka bude izabran na njegovo mjjesto; Juri u obavljanju crkvenih poslova pomažu kćeri, koje u određene sate zvone dok on radi na polju, i žena koja peče hostije ; to se starim bogomoljkama nije sviđalo pa se one odmah narogušiše na Grešnika, naročito kad su ga čule kako bogohulno psuje; njihova se netrepeljivost postupno proširi i na ostale seljane te je samo čekalo prvu prigodu da preraste u nekontroliran bijes; sve se zbilo odjedanput: djeca su pojela hostije pa ih nije bilo pred početak mise, Jura Grešnik je istukao ženu i ona je pobjegla od kuće, a naišla je i strašna ljetna oluja koja je jako prorijedila inače bogato razvijene usjeve; seljaci za sve okrive Juru i na nejgovo mjesto postave drugog; bačen tako ponovno na dno neimaštine, Jura se objesi za uže crkvenoga zvona ostavivši iza sebe nejaku ženu i bespomoćnu djecu nad kojom se ražale dva seljaka darujući im stanovitu količinu kukuruza- u obadvije novele autor je pokazao kako je nepravda uvijek i nužno vezana za društbenu osnovu ili ima socijalne reprekusije čak i kada iza nje ne stoji klasno diferencirani neprijatelj- Jačica Šafran i Jura Grešnik žrtve su predrasuda i egoizma, ali i teško iskorjenjive ljudske potrebe za ugnjetavanjem slabijega

c) novela «Smrt u čizmama» - neprijatelj je jasno prikazan i klasno oličen u veleindustrijalcu Klaru koji je kupio stari dvorac nad Kupom i zagospodario zemljom i ljudima gotovo feudalnom okrutnošću: zabranio lov seljacima, namjestio bivše krivolovce kao lovočuvare i naredio im da pucaju u pse i ljude kad ih zateknu u njegovim šumama- pobuna seljaka se ograničuje na individualnu akciju dvojice seljaka (Ivana Tuče i Tome Levara) koji zimi, usred šume, ubijaju lovočuvara Mihu Rabara i sakriju svoj zločin u velikom snijegu što je preko noći sakrio sve tragove

d) novela «Veliki osvetnik»- motiv gospodarskog iskorištavanja koje se javlja uz politički pritisak- sadržaj: posljedice krivo shvaćenog ispada pogađaju pojedinca, Jožu Kasuna, oca šestero djece – politička podjarmljenost pojedinca

e) novela «Probuđenim djedovima»- politička podjarmljenost cijelog naroda koja ekskalira otvorenom pobunom, sukobom seljaka i žandara

f) novela «Novela s ratnih dopisnica» - tegobe i stradanja seljaka prikazani su prvenstveno kao posljedica rata; jedni gube život i zdravlje na frontama, a drugi se kod kuće bore s neimaštinom gledajući kako se pojedinci (učitelji) što rukuju aprovizacijom bogate, potencirajući klasnu mržnju i nezadovoljstvo- autor prikazuje sazrijevanje bistrog dječaka sklonog sanjarenju, Šimeka Mužine, koji se priljubljuje uz djeda, bogomdanog pričaoca i poznavatelja prirode, iščekujući neprestano dopisnice koje mu šalje njegov otac

g) posljednja novela – «Vlak harmonika»

81

- opis školovanja Šimuna Mužine, njegovog idejnog sazrijevanja i klasnog osvješćivanja koje ga vodi prema spoznaji propasti društva utemeljenog na izrabljivanju velike većine naroda od strane uzurpatorske većine

6. novele: «Kraljevstvo zlatnih brežuljaka», «Jedan slučaj iz škole» - socijalna problematika opisana u urbanoj sredini, ali opet povezanoj sa selom (đaci koji sa sela dolaze u grad)

Karakteristike K.-ove proze:1. konstanta u strukturiranju proze – početak i cijeli središnji dio zauzima prilično opširni

prikaz teške sudbine pojednica ili, rjeđe, kolektiva, naslikan tamnim bojama, a na kraju obično dolazi sažeta poanta u kojoj se obzor naglo rasvjetljuje, bilo sadašnjim kažnjavanjem krivca, bilo nagovještajem prevrata i općeg oslobođenja u budućnosti

2. korištenje književnog postupka pojednostavljenog konstatiranja parova opreka: zlo – dobro, nepravedno – pravedno, nepošteno – pošteno, tamno – svijetlo, crno –bijelo – zato u K.-ovoj prozi nalazimo mnogo više nabačenih nego potpuno razvijenih situacija, jako mnogo imena osoba, a jedva nekoliko plastičnije oblikovanih likova (nema psihološke karkterizacije likova)

K.-ova lirika - socijalna problematika je obrađena u drugačijem, manje tendencioznom obliku nego li u prozi; u pjesmama se uglavnom iznosi emocionalan uvid u istinu o društvenim pojava, a ne opis tih pojava:

1. K.-ovih prvih 19 pjesama: a) «Gorski kotar» - inspiracija pejzažem; K. upozorava na pravo lice stvarnosti: na ljude što trunu u tamnici zbog «šumske štete», na «gladna seljačka lica», a u poanti pjesme iznosi ideju da seljaci moraju već jednom odbaciti jadikovke i organizirano

kročiti naprijed b) «Drvarska popevka» - dugo nakupljeni seljački jad razbuktava se u pozdrav revolucije

2. kajkavska zbirka «Ognji i rože» - zbirku je sam autor pripremio za tisak pa je možemo smatrati promišljeno strukturiranim djelom- zbirka je svojevrsni pjesnički pandan novelističkoj zbirci «Dani gnjeva»- želja pjesnika da otkrije ognje i ruže seljačkog trajanja na zemlji, njihove iskonske etičke vrijednoti, dobru ćud njihove naravi i zlu kob njihova života- zbirka sadrži 36 pjesama (među njima i dvije prevedene: Rimbaudova «Sreća» i «Drvlje» od Waltera de la Mare) raspoređenih u 9 ciklusa- uvodna pjesma «Rodni kraj» - deskriptivno locira svijet ove lirike- zbirka je piusana kajkavskim narječjem Gorskog kotara (Lukovdol)- svaka je pjesma ostvarena kao svijet za sebe- raznovrsni strukturni oblici pjesama: rimovani dvostisi i četverostisi, 8 soneta, tercine, sestine i oktave. slobodni stih- veliku ulogu igraju ritamska organizacija pjesama i zvukovna orkestracija svakog stiha ( npr. «D'žd, sonce i stari mlinar» - ritamski i zvukovno je dočarano padanje kiše)- raznovrsna tematika pjesama: socijalne teme, uspomene iz djetinjstva, opis seoskih radova i sl.- pjesme su depersonalizirane; pjesnik objektivira svoj stav prema pojedinim temama i motivima

Poema «Jama»- 10 pjevanja nejednake dužine; 394 stiha (većinom 11-eraca uz stanovi broj 10-eraca, 12-

eraca i 13-eraca) raspoređenih u pravilno rimonave sekstine (osim što u 10. pjevanju nalazimo četverostihe kojima pjesnik tako i formalno odvaja kontemplativnu digresiju evokacije sreće na domaćem ognjištu)

- lirski subjekt je jedna od žrtava, preživjeli slijepac koji postepeno i sabrano priča o stravičnom klanju nevinih ljudi i o svojem proživljavanju svega u vezi s tim

82

Pjevanja- već u prvom stihu 1. pjevanja lirski subjekt doživljava strašan šok zbog gubitka očiju, a

daljnji su stihovi prvenstevno psihološki refleks toga događaja- 2. pjevanje – opis zbivanja pred početak pokolja ispunjeno iživljavanjem sadističkih

neljudi nad nemoćnim žrtvama- 2. i 4. pjevanje – lirski subjekt kao pedeseti u redu broji žrtve koje ne vidi ali čuje njihove

krikove i tupe udarce prilikom pada u jamu proživljujući pri tom jezu kao svjedok tuđih muka zamišljajući što će i njega zadesiti

- 5. pjevanje – lirski subjek i sam priklan pada u jamu već punu krvavih sluzavih tjelesa- 6. pjevanje – lirski subjekt opisuje trebutke lucidnosti u svom snalaženju na dnu jame kao

na dnu pakla (jama zbilja i dobiva korelatib vatre u osjetu opečenosti živim vapnom kojim su ubojice polili leševe u jami prije no što su se povukli s mjesta zločina)

- 8. i 9. pjevanje – lirski subjekt se izvlači iz jame i definitivno spašavauranjajući u vlažni mrak večeri

- 10. pjevanje – sastoji se od dva dijela:1. dio – niz lirskih reminiscencija mirnodopskog života2. dio – završetak poeme; pojavljuju se spasioci - partizani

- K. je u poemi najprije naturalistički preciznom i razgovijetnom naracijom ispričao zločin kao strašnu vjerodostojnu realnost (objektivni korelativ K-ove tragične vizije života), dok posljednjih 6 sikstina zauzima već uočena završna svjetlost koja nas spašava iz mraka – simbolika zamjenjivanja tame svjetlom (opreka dubine (jame) i visine (sunca) – sekundarni semantički sloj)

- putanja opisana u «Jami» vodi čovjeka iz života u smrt i ponovno ga vraća životu u apotezi duhovne ljepote pjesme koja njemu, slijepom, nadoknađuje izgubljenu fizičku svjetlost

- «Jama» je savršeno oblikovano djelo, tradicionalnim oblikom , ali modernom asentimentalnom vizijom života kao borbe i okrutnosti

- usprkos utjecajima Dantea i Nazora, K.-ova inspiracija je izvorna

Leksik «Jame»- leksička preciznost, bogatstvo izraza i semantiziranih audiovizualnih efekata- eliptičnost i zgusnutost stila- metaforičnost, govorenje u stihovima

- K. je pisao i književne kritike – pristup ocjeni tuđih djela mu je stvaralački: on najprije analizira da bi opravdao sud; posebnu pozornost posvećuje strukturi proza i pjesama te jeziku i stilu

- K. prvi u našoj kritici inzistira na važnosti dominante i ključne riječi važne za razumijevanje cijelog opusa nekog autora (npr. A. B. Šimića opseseija tijela)

- K. je pisao i kritike filmova te slikarskih i glazbenih djela

(Vlatko Pavletić)

83

IVO ANDRIĆ: «TRAVNIČKA KRONIKA»

- A. je u svoj roman unio razmišljanja o prirodi knjiž. stvaralaštva i o odnosu prema stvarnosti kaotičnih vremena

- u središtu zanimanja je ličnost Žana Davila, cijenjenog diplomata i ambicioznog pisca; zato njegov portret i sliku njegova života čine:a) analiza karakternih crta i Davilovih doživljaja teškog položaja u travničkoj sredini b) ocjena Davilovih knjiž. sposobnosti - A. većinu elemenata romana zasniva na stvarnim

povijesnim činjenicama pa tako i kritika Davilova rada; no, u taj dio A. unosi i svoja meditativna razmišljanja i biti umjentosti i složenom pozivu umjetnika

Odnos prema umjetnosti u romanu- poezija nije shvaćena kao bezazlena igra; ona ne živi od strogih principa i dobrih namjera, kao što

ni sva iskrenost nekog osjećaja nije sosobna stvoriti poeziju («Ono što se zove osjećajnost smrt je svake umjetnosti»)

- A, je i Davilov sličaj predstavio kao dio stvarnih umjetničkih preokupacija; A. prikazuje Davilove intimne trenutke i kao istisnke, stvaralačke dileme i kao žalosnu sudbinu jednog netalentiranog pjesnika

Jaz između nagona za akcijom i nagona za kontemplacijom- jaz koji prožima «Travničku hroniku»- Davil je u opasnosti da njegova vlastita opsjednutost povješću (interes za Sleksandra Velikog o

kojem piše ep) postane nevažna od blizine stvarnih događaja, blizine Drugog svjetskog rata- A. je također u opasnosti da se njegova kontemplativna distanca, kao preduvjet zrelog

umjetničkog stvaranja, izgubi u vrtlogu rata- u roman se javlja pitanje kako sačuvati duhovni integritet u sveopćoj razbijenosti svijeta, a ne

izgibiti pritom osjećanje solidarnosti i zajedničke sudbine s drugima- Davil pokušava riješiti taj problem projicirajući svoj svijet i sebe u povijest; međutim, Davil nije

jedini pisac u romanu: nasuprot njemu stoji njegov mladi pomoćnik Defose koji je sav okrenut neposrednim zbivanjima, a osnovna želja mu je da proširi iskustvo neposrednim doživljajem, a ne kontemplacijom

- Davil i Defose, likovi suprotnog karaktera, kao da su projekcija A.-ovog osjećaja podvojenosti knjiž. rada između kontemplacije i aktiviteta u pravcu neprestanog otkrivanja istina o svijetu i uspostavljanja često nevidljivih veza među njima

- usprkos različitosti, Davil i Defose imaju jednu zajedničku crtu: nijedan od njih nije pisac koji bi jednostavno prepisivao stvarnost:a) u slučaju Davila to se vidi kad ga uhvati muka pri pomisli na pisanje izvještaja ministru u

Pariz (očigledna je razlika između stvarnog doživljaja i zabilježenog podatka)b) Defose u svoju knjigu «Putovanje u Bosnu» unosi vlastite opažanja koja prenosi kao

činjenice (susret s Jelkom navodiga na zaključak da su žene u Bosni stasite, prvilnih crta lica te bijele puti)

Razotkrivanje procesa pisanja- na primjeru davilova i Defosova pisanja A. je osvjetlio i proces nastanka knjiž.djela, razlike

između stvarnog događaja i zabilježenog uztiska o njemu stiliziranog s obzirom na prirodu piščeva talenta i njegovih životnih pogleda te s obzirom na težnju da pisana riječ sažme raznovrsne pojedinačne utiske te tako ponese dah jedne uopćenosti

- u takvoj težnji za sintezom uopćena žiovta ne zatiču se samo Davil i Defose kao pisci već i drugi likovi romana

- mnogi od tih likova (npr. fratri Julijan Pašalić i Luka Dafinić) sudjeluju u događajima, ali i razmišljaju o njima, pokušavajući im učvrstiti obrise te utisnuti i njih pečat vlastite životne filozofije

84

Teme romana1. refleksija o složenim putevima knjiž. stvaralaštva 2. položaj pisca u odnosu prema stvarnosti3. pitanja o povijesti i rligiji, o ratovima i pobunama, o nadam i strahovima, o ljudskim vezama i

nerazumijevanjima- uključujući niz tema, A.-ov roman postaje prava ljudska panorama u kojoj ideje nikada nisu

odlučne tvrdnje već splet nada, težnji i sumnji, a vjera iz koje se rađa A.-ova vizija je vjera u solidarmost svega živoga koju svatko nosi duboko u sebi (bio fratar ili vezir, konzul ili liječnik)

- ta unutarnja perspektiva duha projicira se u romanu na više različitih planova:a) u prirodi likova i njihovim međusobnim odnosimab) u povezanosti događajac) u odnosu pisca i prema likovima i prema događajima

Likovi romana- junaci romana, za koje se često tvrdi da su predstavnici zajednica kojima pripadaju, nisu samo

glasnogovornici ideja zajednice; nije važna samo opća ideja nego i posebnost njezina javljanja u svakom pojedinačnom slučaju

Atmosfera romana- roman je završen 1942. te je pun refleksija o ratnim i nemirnim vremenima povijesti- rat se u romanu javlja kao «tvrda i strašna , ali i ljekovita stvar»u kojem se «kroz patnju u svim

oblicima» prekaljuje čovjek i postojano provjerava mjera njegove snage i izdržljivosti

Kompozicija romana- kompozicija romana je prstenasta, s prologom na početku i epilogom na kraju- početak romana je posljednji petak listopada 1806., a epilog je posljednjeg petka u svibnju 1814.;

i epilog i prolog stavljeni su na isto mjesto, kod izvora Šumeća, pred «Lutvinom kahvom»- početak je dan u stilu starosjedilačke devize: «Mi smo na svome, a ko dođe na tuđem je i nema

mu stanka», a kraj je dan u vidu trijumfa njenog proročkog ispunjenja

IVO ANDRIĆ

EX PONTO

I.1.lice, obraća se čitateljima, odijeljeni paragrafi, različite stihovane ispovjesti, opisi pejzaža u službi opisa stanja njegove duše, govori kako je nekad živio sretno, a sada je izgubio sve, nalazi se u zatočeništvu.Opisuje zakone života, iznosi svoja psihička stanja.Pjesme su u obliku njegova dnevnika, govori kako je razmišljao o samoubojstvu, sanja noću da je slobodan, ima 23 godine kad to piše (?)Govori o razočaranju u ljubavi i općenito u ljudi.

II.Govori o tome kako drugi primjećuju njegovu bol na njemu, 21 dan je slobodan.

85

Na Veliki petak je bio u crkvi. Shvaća svoju tragediju kao dio tragedije svijeta, želi da se ljudi međusobno vole.

III.Osjeća se odcijepljen od ljudi.Kritizira žene, ali i muškarce.Epilog: dijalog oca i sina koji premda razočaran u život želi živjeti.

DUŠAN MARINKOVIĆ: RANO DJELO I. ANDRIĆA

Javlja se u književnosti pjesmom u prozi U sumrak, 1911. U tom periodu, do 1920/1. pjesma i pjesma u prozi bit će centralni oblici njegova literarna izražavanja tvoreći 1. fazu stvaranja.U Hrvatskoj mladoj lirici javlja se sa 6 pjesama.U njegovoj poeziji su vidljive reference impresionizma, simbolizma, a najviše ekspresionizma.To je poezija gdje se prikazuje svijet u raskolu i praznini, to je poezija koja pokušava naći apsolut i smisao. Zato u njoj ima i sna, snoviđenja, mistike, emocionalnoj rasapa.

Kod Andrića se slobodan stih bez rime javlja kao najpogodniji za spontano iskazivanje misli.

Pjesme u prozi: glavni agens u prozi je poezija. To je mali književni oblik, tu se na naraciji zasnivaju estetski doživljaji.Vrste pjesama u prozi:

a) pjesma u prozi kao pjesmib) pjesma u prozi esejističkog tipac) pjesma u prozi s pričom (događajem)d) pjesma u prozi s dramskim karakteristikama (dijalozi)

Čest je slučaj da se pjesma u prozi zatvara uopćenjem, poslovicom.Pjesma u prozi (poetska proza) je neobična proza jer čitalačku znatiželju ne ostvaruje radnjom neke spletke nego "glazbenošću bezi ritma i rime"Nizanjem lirskih motiva dobiva se lirska proza, a ne pjesma u prozi.Terminom lirska proza tvrdi se za neki tekst da je to proza tj. tvrdi se da se priča oblikuje, ali s pretežnim elementima lirskog.Dakle, karakteristike lirskog unesene su u prozni pripovjedni obrazac.Andrićevo Jelena, žena koje nema lirska je proza dok je epilog iz Ex ponta pjesma u prozi.

Junak lirske proze ispovijeda svoje emocionalne doživljaje, fabula je nerazvijena. Tema je ljubav glavnog junaka prema ženi koju nikad nije vidio, ali koja mu se s vremena na vrijeme objavljuje.U Ex pontu ima cijeli niz sličnih tema (u jednoj pjesmi se Jelena čak spominje), ali su to pjesme u prozi.Pjesmi u prozi treba pristupiti kao žanru, ne kriteriju razlikovanja proze i poezije.

Lirska je proza u odnosu na pjesmu u prozi razvučena i njoj ne smeta duljina teksta. Smisao teksta se ostvaruje dobrim djelom, ako i u prozi, a i ostali prozni elementi (fabula, junak...) naglašeniji su.

Pjesma u prozi s pričom: tu subjekt priča što mu se dogodilo. Ispričan je događaj, a zatim je dodan komentar događaju.

Pjesma u prozi s dramskim događajima: centralni događaj je ispričan dijaloški. Prijelaz na dramsku tehniku omogućava izbjegavanje pripovjedača i njegovo uplitanje u događaj.Pjesma u prozi esejističkog tipa – koja se oblikuje esejističkim postupcima. Diskurzivnost u njoj je dominantan dio.

86

Pjesma u prozi kao pjesma – tekst funkcionira po zakonitostima koje su osobitosti poezije. Od proze preuzima samo rečenicu odričući se stiha. Razlikovanje proze i poezije treba tražiti u načinu kako funkcionira jezik u djelu i na koji način ostvaruje smisao.

Lirsko se može ostvariti i stihom i proznom rečenicom. To je lakše ostvariti u malim književnim oblicima kao što je pjesma u prozi.Pjesma u prozi je mali književni oblik, govori na način primjereniji poeziji nego prozi i o temama poeziji primjerenijim.

Ex ponto – knjiga pjesama u prozi, podijeljena je u 3 ciklusa sa završnim epilogom, svega 140 pjesama u prozi. Jedino je posljednja epilog naslovljena.Muzikalna struktura djela navela je kritiku da govori kako je Ex ponto niz dnevničkih zapisa.Klasifikacijom da su to lirsko-misaoni zapisi pokušao se odrediti njihov karakter.

U djelu postoji nekoliko signala po kojima se asocira prozni žanr:a) prvim tekstom motivira se buduće "pričanje"b) kraj prvog ciklusa naznačen je opaskom u zagradamac) time se realizira vrijeme koja je jedna od temeljnih karakteristika prozed) kontekst, jer se u cijelom nizu tekstova govori o zatvoru ili asocijacije upućuju na zatvorski život i atmosferue) pojava priče unutar pojedinih tekstovaf) perfektivnost što upućuje da se radi o prisjećanjug) pisano je proznom rečenicom

Zašto Ex ponto nije proza:a) svaki tekst teži da bude tekst za sebe, samo se uvjetno može govoriti o fabulativnostiEx ponto je razgovor čovjeka sa samim sobom u ratu i nakon ratne kataklizme.

U svakom tekstu grozničavo razmišlja o svijetu, nastoji rasvjetliti uzroke zašto je dospio u zatvor. Otuda u cijelom nizu teksta variranje istog istih ili sličnih motiva.Subjekt se ne odnosi prema realnom (tekstu i tamo asocira da je zatvoren i da je rat) nego govori o apstraktnom.Završava epilogom – život treba prihvatiti onakvim kakvim on jest.

Djelo je zbirka pjesama u prozi.1. ciklus – subjekt razmišlja o situaciji u kojoj se nalazi, tu se nizom pjesama želi načiniti prozni

tekst2. ciklus – podržava prvi: junak je promjenio sredinu u kojoj se nalzi, saznajemo da se putuje i

da se dolazi u Bosnu podno Vlašića.3. ciklus – tekstovi nisu toliko čvrsto povezani

U zbirci osim ekspresionizma (mržnja, strah, tjeskoba) prisutni i elementi impresionističkog i simbolističkog.Oblikovanje pejzažom vrlo je izrazito.Koristi poredbu kad se želi naglasiti povezanost čovjeka i prirode.Zarez koristi kao ritmotvorni faktor.Najčešće ritam tvori ponavaljanjem istih vrsta riječi.

Koristi kršćansku simboliku, oponaša biblijski stil: javlja se kršćanska koncepcija čovjeka kao grešnog bića, motivi zazivanja boga, razmišljanje o bogu...Subjekt (lirsko ja) vlada kao dobar vjernik čak i onda kada se želi otrgnuti od boga.Religiozni svjetonazor pokazuje se u djelu kao bitno određenje subjekta.Primjetna je težnja da se razgovorni jezik uvede u književnost. To je omogućeno uvođenjem slobodnog stiha i izbjegavanjem strogih metričkih i versifikacijskih zahtjeva.

87

Ex ponto – rimski pjesnik Ovidije prognan je iz Rima u gradić Tomi na Crnom moru, koji se latinski naziva Pontus.U progonstvu, zapravo zatočeništvu, napisao je zbirku elegija pod nazivom Poslanice s Ponta (Epistolae ex Ponto).Andrić je pišući u zatvorima i zatočeništvu, svojoj zbirci dao naslov prema Ovidijevu djelu.

Andrić – Mustafa Madžar

U svitanje dolaze se skupljati konjanici. To je 4.dan da Doboj slavi pobjedu nad Austrijancima. Doboj naročito likuje jer je njihov mještanin Mustafa Madžar bio najjači junak u banjalučkom boju. Danas ga čekaju. Izučio je muslimansku višu vjersku školu. Bio je povučen, odlazi ratovati u Rusiju, dolazi glas o njegovom junaštvu.Sjeća se četvero djece koja su bila skrivena u ormaru. Saznajemo da je tijekom noći napao neke kočijaše. Dolazi pred manastir, muči fratre. Ima dosta opisa mučenja, ubijanja na sve strane. Naposlijetku i njega raja želi ubiti, a on bježi od njih, neki slučajni ciganin ga ubija.

ANDRIĆ – TRAVNIČKA HRONIKA, 1945.

PROLOG – omiljeno mjesto lokalnih begova

1807.g. – dolazak fran. Konzula u Travnik, pripreme, negativan doček od strane raje i ljudi (bili su ispsovani i popljuvani na ulici) pa do ugodnog razgovora s vezirom Hlisref Mehmed –paša (živ, otvoren čovjek, srdačan, nasmijan, brz, okretan iako šepa na jednu nogu)S njim je Davil uvijek razgovarao o moru.Njegov nasljednik je Ibrahim-paša – čista suprotnost, obilježen osobnom tragedijom, depresivan, nepristupačan, pesimističan, tema mu je uvijek pad selima

Davil – sredovječan, oženjen, ne može se uklopiti u novu sredinu, svuda vidi samo bijedu, barbarstvo, spas traži u stihovima, smatra se velikim pjesnikom, a zapravo je diletant

Defose – njegov mladi pomoćnik, novi duh koji je izrastao nakon revolucije, nije obilježen prošlošću, radostan, voli Travnik, upoznaje grad, okolicu, običaje i uočava njegove vrijednosti

Davna – Davilov prevoditelj, osebujna ličnost, zbog djeteta se promijenioSlika okrutnosti – vezir je pred konzulima istresao odrezane uši i noseve iz nedavne bitke gdje su pobijedili.

PRIPOVJEDAČKI SVIJET IVE ANDRIĆA

"Promatram izbliza ovu našu Bosnu koja me uvijek iznenađuje novim čudima", zapisao je Andrić 1919..

Pripovijetke iz turskih vremena

88

Njegove pripovijetke čitamo kao živopisno i vjerno kazivanje o onome što je i kako je u Bosni nekada zbilja bilo. I to ne samo po povijesnim ličnostima, događajima. One su možda još više historične po drugim pojedinostima koje su zapravo izmišljene u duhu jednog vremena i života na određenom mjestu.No, s druge strane ta prošlost se obraća sadašnjosti, katkad kao pouka, ali katkad opet kao niz razvijenih usporedba između prošlosti i sadašnjosti, kao alegorija koja govori prenesenim jezikom prošlih vremena o onome što se i danas zbiva.Niz oštrih pojedinosti naturalističkog karaktera ima kod Andrića često i simboličan smisao.U Mustafi Madžaru, jednom od prip. prvijenaca, objavljenom 1923.g., historijski ambijent točno je određen. Dobojske mahale, bubnjari, šenluk – sve je to povezano sa slavljem povodom austrijskog poraza kod Banje Luke. Iako se to izričito ne kaže u priči, bit će da se sve zbiva nedugo nakon 1698.g. kad je Ludvig Badenski na kratko vrijeme zauzeo taj grad. No turska pobjeda kod Banje Luke bila je zapravo sitna pojedinost unutar krupnih poraza i krize Otomanskog carstva. Poslije brojnih ratova velika je kriza zahvatila kako tursku vojsku tako i državnu upravu. U Andrićevoj pripovijetki ta kriza se ogleda u svemu i svačemu: u raspojasanosti veterana iz nesretnih vojni, u slikama pijanica, probisvijeta koje više nitko ne može dotjerati u red u Sarajevu, u skobima lokalne i centralne otomanske vlasti. Velika Porta više ne može djelovati posredstvom svoje redovne uprave, sultan šalje svog ličnog izaslanika Luftibega, s neograničenim ovlaštenjima, da uspostavi red. A taj red Luftibeg uspostavlja po postupku. Njegovi dželati, "bez ispita i istrage", djeluju po ulicama i zatvorima i "dave tvrdim gajtanima sve redom".Pored prestravljivanja čaršije suočavamo se i sa slikama raspuštene otomanske vojske koja siluje djecu po Rusiji i ne stiže ih pobiti prije nego pobjegne i to naznačuje da su minuli dani discipliniranog nastupanja.

No, taj početak kraja jedne velike sile ogleda se u Mustafinoj slutnji da je "svijet pun gada" – slutnji koja ga muči i dok ratuje po Rusiji i dok vodi juriš na banjalučku tvrđavu, i dok puca u brbljivog i razmetljivog Abduselambega koji u pijanstvu poteže nož na njega jer ne može podnijeti što mu je vlastita laž bačena u lice. Međutim, čak i to historijsko rasulo oko Mustafe tek je osnova bogate slike rasapa svakog reda i smisla života u njemu samom. A ta slika uspostavlja se i kao lična obijest glavnog junaka i kao njegov unutrašnji nemir. Tako on prezire carske i vezirske fermane i buruntije i grdi fratre, "krmke krmske", što na svojim grobljima sada "rogove" (krstove) i tako plaše njegovog konja! No, što je to zapravo što ga tjera da se tako istresa nad nedužnim i bezopasnim fratrima, da ih ponižava, veže, mlati, da poteže na njih sablju i pušku tako olako i bezrazložno? Prije svega i poslije svega, reklo bi se, nemoć pustahije da proguta i stvari ne samo zlo oko sebe nego i zlo u sebi. Jer ako on i može da sudjeluje u silovanju ruskih dječaka, ipak će uspomena na to silovanje pohoditi njegove nesanice, tjerati ga da "bjesni od muke". Njegove nesanice su mjera njegove ljudskosti, nesposobnosti njegovog bića da se duševno i duhovno pomiri s onim što se oko njega zbiva i u čemu i on sam sudjeluje, neka kazna, mjera nekog višeg smisla i pravde, s onu stranu mraka i gadosti koji vladaju u svijetu zbilje, oko glavnog junaka i u njemu. Pa čak i njegova opčinjenost knjigama i svirkom u zurnu, njegova legendarna hrabrost o kojoj se toliko priča i pjeva, također su obilježja one herojske izuzetnosti, snažne prirode i bogate osjećajnosti koje zapravo stoga i nose u sebi najmračnije mogućnosti svoje mračne epohe i historije. U tom krajnjem smislu, iako taj surovi heroj koji gine od komada gvožđa iz ciganske ruke vjerojatno nikad nije ni postojao u onim pojedinostima u kojima živi u Andrićevoj priči – Mustafa Madžar prerasta okvire jedne "historijske" ličnosti i izrasta u uzbudljivu i autentičnu ljudsku sliku svoje epohe, neponovljiv, ali trajan simbol nekih vječnih stranputica ljudskog života i normalnosti duhovnog, umjetničkog oka koje ih promatra. Ta slika, ili niz slika, nije tek neka apstraktna ideja ili moralni sud; ona je živa moralna zagonetka. Mustafa Madžar je uzbudljiv umjetnički lik upravo jer u svim svojim "strahovitim nesanicama, vizijama, napadima bjesnila i zločinima stoji i ostaje bez svake moderne analize".

89

No, pored tih tragičnih i bezumnih, negativnih moralnih simbola nekih mogućnosti ljudskog života, Andrić je u svojim pripovijetkama iz turskih vremena ostavio poneku isto tako raskošnu naznaku pozitivnih ljudskih pothvata. Most na Žepi koji povezuje obale, ljude i vremena koje su rijeka i historija rastavile je najbolji primjer za to.Vezir Jusuf Ibrahim koji gradi most nije historijska ličnost, ali nije ni jedini veliki vezir koji je padao u nemilost, ponovo dolazio na vlast ili pak sagradio neku zadužbinu u svom zavičaju. No, to djelo se po svojoj atmosferi može staviti u rana vremena turske uprave i Bosni, možda u 16. ili 17.st. Zasnovana na predaji i legendi, na povezivanju daleke prošlosti i trenutka svog pripovijedanja u 20.st., ova pripovijetka govori o povezivanju bezazlenog dječaštva i teške starosti, zabitog zavičaja u Bosni i muka visokog položaja u srcu Otomanske carevine.Vezir se, naime, oštrije sjeća zavičaja u zatočeništvu, kad padne u nemilost, a daje uputstva za gradnju mosta kada se ponovo domogne vlasti. Tako je most za vezira izlaz iz bola njegove sudbine. Za bezimenog neimara koji ga gradi most je pak djelo nad kojim se on mjesecima nadnosi kao nad svojim djetetom, s roditeljskom stvaralačkom brigom. Most je i velika radost ljudima u tom kraju: "Valja rodit vezira!", kliču ponosno Žepljani udarajući "dlanom po kamenoj ogradi".Most izrasta u "sjajni apsolut koji poništava sve ljudske prolazne činove", on je ipak kao ljudski duhovni i fizički čin.Most je dvosmislen jer je ne samo pojava u stvarnom svijetu nego i znak, simbol ljudske težnje da se podvojenosti tog svijeta prevaziđu.

Pripovijetke nastale 20-ih, 30-ih godina, tematski vezane za prošlost Bosne – Put Alije Đerzeleza, Mustafa Madžar, Most na Žepi, Anikina vremenaPoslijeratne pripovijetke – Aska i vuk, Priča o vezirovom slonu, Jelena, žena koje nema – značajke simbolizma i magijskog realizma

Iako je prihvatio srpski književni izraz, pripovjedni je dio Andrićeva opusa neodvojiv od hrvatske književne baštine.

Pripovijetke iz austrijskih vremena

Ćorkan i Švabica

Radnu smješta u jednu od bosanskih kasaba, u trenutku kada u kasabu dolazi cirkus tj. komendija – tiho i bezazleno; da bi zatim digla na noge i uzbunila čitavu kasabu. Bio je tu nabijeljen klaun sa bubnjem i Sumba Ciganin i Boško Policaj. Međutim, uz puškarnicu u koju su muškarci masovno odlazili i gađali nišane koja je najviše zaludila nekad poznatog bekriju, a sada mirna čovjeka – Avdagu Saraća, najveću pažnju je izazvala plesačica na žici.Kao glavnog protagonista Andrić uzima lik sa samog ljudskog dna, čovjeka kojemu se svi izruguju i kojega svi zadirkuju – Ćorkana, sina Ciganke i nekog Anadolca. Ćorkan se izdiže iz svog svakodnevnog svijeta, ide toliko daleko da obećava da će poginuti za nju, da će se čak i caru suprotstaviti zbog nje. U Ćorkanu se dakle, javila ljubav zbog koje je, kako to u ljubavi obično biva zaboravio sve oko sebe, zapostavio uobičajene poslove, a misli su mu dan i noć zaokupljene Švabicom. No najgore od svega jest to što ga nitko ne shvaća, svi se izruguju s njime, a Ćorkan je toga svjestan.Ćorkan je junak koji ima svoje težnje i svoje snove, koji uzlijeće u svojoj sve do zvijezda, da bi na kraju, zbog surove okoline, oštro tresnuo o zemlju. Ćorkana Andrić također gradi kao još jedan simbol, kao simbol sudbine uzaludnih ljudskih maštanja, neostvarivih težnji i želja. A i to su vrlo značajni elementi ljudskog života. I Ćorkan je samo jedan mali čovjek koji, ako ništa drugo, ima pravo barem na snove i ima pravo na ljubav. Andrić želi istaknuti kako svatko, baš svatko ima pravo na ljubav i može biti zaljubljen, ma kako malen bio i kakvim se god gadnim poslom bavio i ma kako učen ili (ne)inteligentan bio. Međutim, okolina mu i to pravo osporava. Čaršija je surova i neljudska, a to je primjenjivo i na čitav svijet. Ćorkan je simbol one nužne ljudske potrebe za snovima, za uzletom i usponom, koja na žalost završava bolnim padom u trenutku kada smo gotovo već dohvatili žuđenu zvijezdu. Ali, u svoj toj simbolici, Andrić veliku pažnju posvećuje detaljima, ne bi li stvorio što

90

realističniju sliku uživljenja u tijek zbivanja, on teži tome da se mi, kao potencijalni čitatelji naprosto nađemo usred zbivanja; u kasabi u koju je došla komendija. I u tome potpuno uspijeva.

A sam Ćorkan se bez sumnje uzdiže iznad svojih granica (na veliko iznenađenje okoline). Naime, kada ga upitaju što bi radio sa Švabicom kada bi mu je dali na raspolaganje, on se odgovorom: Morebit, ne bih ništa, uzdiže na najvišu moguću visinu u ovoj priči.

I kada dođe naredba da se cirkus zatvori, a tijekom pijanke jedino Ćorkana uhapse i batinaju, on nakon oporavka od batina, zaboravlja svu muku i svu patnju. I opet, ponavlja se stara igra. Ćorkan prolazi kroz čaršiju i u njoj ne vidi čaršiju nego radosno more, tako je duga i široka. Svake dileme o dosad rečenom nestane kada Andrić upotrijebi more, taj simbol beskraja.

KNJIŽEVNO DJELO IVE ANDRIĆA (D. Horvatić)

Pjesništvo

U Hrvatskoj mladoj lirici, 1914. i u pjesmama koje objavljuje od 1911. do 1919. u listovima i časopisima, ne može se nazreti Andrićeva pjesnička individualnost; ti stihovi, većinom nevezani, uglavnom ne donose ništa što nije zamjetljivo i kod drugih. Prevladavaju obična mjesta, bez jezične imaginacije..Međutim, u Ex Pontu i Nemirima iskazuje se Andrićeva kontemplativna narav, prisutno je ozračje metafizičke tajnovitosti i boli, te jezična imaginativnost. Nedvojbeno je da je osobno iskustvo tamnovanja i zatočeništva tijekom 1.svj.rata najviše utjecalo na produbljenje Andrićeva pjesničkog govora, pa je na tom iskustvu našla plodno tlo lektira pojedinih filozofa i pjesnika, od egzistencijalizma Kierkegaarda do simbolizma Baudelaireova. Već zbog tih srodnosti Andriću je stran ekspresionizam, koji u to vrijeme zaokuplja Ujevića, Krležu, Šimića i druge hrvatske pisce, dok je Andrić bliži estetici simbolizma, sjedinjujući u ritmičkoj prozi emotivnost i refleksivnost, slikovitost i pojmovnost.

Novelistika

Prve svoje novele s bosanskom (povijesnom) tematikom napisao je još u svom zagrebačkom razdoblju.Andrićeva tipična metoda: gradi priču od niza zgoda, međusobno nepovezanih, ali sve one zajedno tvore cjelinu, o kojoj i oko koje se plete priča, o kojoj i oko koje priča teče, pa bilo da je riječ o pojedinom liku, kao što su Alija Đerzelez ili Mustafa Madžar, bilo o životinji, kao vezirov slon ili o građevini kao Na Drini ćuprija.Međutim, njegova pripovjedačka pozornost je usmjerena na psihu pojedinca, ali i na psihu gomile, te on putem tkanja osobnih i zajedničkih sudbina iskazuje etičku problematiku, sudare dobra i zla. No, unutar tih likova i unutar svjetine tj. puka kao lika, postoje karakterni rasponi, koji priječe svođenje na kalupe, odnosno na crno-bijelu prikazbu nego je, naprotiv, uočljivo vrlo istančano nijansiranje.

Romani

Romani Travnička hronika (povijesni u cijelosti), Gospođica (suvremeni), Na Drini ćuprija (velikim dijelom povijesni) nastali su tijekom 2.svj.rata, kada on živi posve osamljeno u Beogradu, predajući se isključivo pisanju. Građu za njih Andrić je već prije skupio. Radnja potonja dva romana se odvija u Bosni. Andrić piše ekavicom, svjesno rabi srpski leksik.

TRAVNIČKA HRONIKA

91

Na kraju romana stoji datum 1942. Pisac piše o prošlosti pa je ta prošlost i za njega isto prošlost kao i za nas, on posjeduje isti ili gotovo isti odmak od nje kao i mi, pa je naše gledanje na nju gotovo istovjetno njegovu te nam je i po tome bliži nego kada piše o suvremenosti.Podnaslov romana Konzulska vremena. Radnja se zbiva tijekom sedam godina u vrijeme napoleonskih ratova, od 1807. do 1814., u Travniku, tadašnjem upravnom središtu Bosne, odnosno Bosanskog pašaluka, gdje je stolovao bosanski vezir, upravitelj pašaluka. Otomansko carstvo, u sastavu kojega se tada Bosna nalazila, prisiljeno je u to vrijeme, za vladavine sultana Selima III., otvarati se prema svijetu pa se, 1807. otvara u Travniku najprije francuski konzulat (jer Francuzi su tada u neposrednom susjedstvu, u Dalmaciji), a uskoro zatim i austrijski konzulat (jer Habsburško i Osmansko carstvo već stoljećima graniče na Uni i Savi).Andrić iznosi priču o oba konzulata od njihova osnutka do njihova utrnuća. No, to nije samo štura diplomatska povijest, samo puko izviješće o djelovanju oba konzula i osoblja oba konzulata u tom razdoblju, o njihovim međusobnim odnosima, te o odnosima prema turskoj vlasti, uosobljenoj u likovima trojice vezira, koji u to vrijeme upravljaju Bosnom, jedan za drugim, nije to samo izvješće o odnosima i turske vlasti i oba konzulata prema bosanskom puku, i muslimanske, i katoličke, i pravoslavne, i židovske vjeroispovijedi, kao i o njihovu odnosu prema turskoj vlasti i konzulima, kao predstavnicima stranih sila.Međutim, to su glavne okosnice, oko kojih se ovijaju, pletu i rastu priče. I te su priče pune života, koji im udahnjuju majstorski oblikovani Andrićevi likovi, koji ih pokreću i nose.Glavni likovi u ovom remek-djelu povijesnog romana doista su historijske, zbiljske osobe.Nekim stvarnim osobama, pretvarajući ih u književne likove, Andrić je promijenio imena dok je neke opisao pod pravim imenima. Francuski konzul Žak Davil zvao se zapravo Pierre David, austrijski konzul Jozef fon Miterer u stvarnosti bio je Paul von Mitteser no njegov nasljednik doista se zvao Jacob von Paulich, dok ga Andrić naziva samo fon Paulić.Davidov (tj. Davilov) pomoćnik, "mladi konzul", kako ga je svijet zvao u Travniku, doista se zvao Jean B.G. Amedee Chaumette Des Fosses dok ga Andrić najčešće naziva samo Defose, a i prevoditelji fran. konzulata Cesaru d' Avenatu ostavio je Andrić njegovo pravo ime, nazivajući ga uglavnom Davna.

Andrić se služi nekim djelima – djelo M. Mažuranića – Pogled u Bosnu...Roman je amalgam zbiljskih i izmišljenih zbivanja, umješno usklađenih i ispričanih iznimno dojmljivo, s takvom pričalačkom snagom da i oni događaji, koji su doista činjenični, katkad djeluju poput fantastičnih prizora.Taj roman, zgusnuti portret Bosne u jednom razdoblju, najbolje je Andrićevo romaneskno djelo.

Andrićev srpski književni jezik je prepun turcizama i kroatizama. Npr. Brodolomac, a ne brodolomnik, beznadan, a ne beznadežan, kakvoća, a ne kvalitet itd.Francuski način konstrukcije: često piše "činiti posetu" (tj. posetiti)

Travnička hronika, 1945.

Roman prati razdoblje od 7 godina u 1.pol. 19.st. kada u Travnik, 1806. dolaze najprije francuski, a potom i austrijski konzul. Francuski konzul Žan Davil dolazi početkom veljače, a uskoro dolazi i gđa Davil. Ima i činovnika Defosea. Davila živcira mladićev optimizam. U njemu se s vremenom javlja misao da pravi put zapravo i ne postoji. Dodatno ga poljuljava i neuspjeh u vlastitom književnom radu (bezuspješno pokušava nastaviti svoj ep o Aleksandru Velikom kojega želi smjestiti u Bosnu)

Dolazi i austrijski konzul Jozef fon Miterer sa ženom Anom-Marijom.Konzuli su se međusobno borili i službeno nadmudrivali, ali zbližavalo ih je zajedničko ogorčenje zbog mjesta na koje su bačeni, bili su supatnici u istoj nevolji. Zamjenik aust. konzula bio je Nikola Rotta, siromašnog podrijetla, ali izuzetnog obrazovanja.

Defose želi napisati knjigu o Bosni, ali i sve više čežne za ženom pa se pokušava približiti psihički nestabilnoj Ana-Mariji, što završava neuspjehom. Nakon što je Napoleon zaratio protiv Beča, i odnosi između dva konzula su zahladili.

92

1811. von Mitereru dolazi vijest o premještaju. Na njegovo mjesto dolazi novi konzul – von Paulich.Nakon Napoleonova pada Davil šalje molbe za odlazak iz Travnika, spoznaje da ne postoji pravi put u životu nego da se ljudi neprestano, varajući se, vrte u krugu. Uskoro i on odlazi iz Travnika.

93