meister eckhardt - knjiga bozanske utjehe(1)

7/31/2019 Meister Eckhardt - Knjiga Bozanske Utjehe(1)

1/241

BIBLIOTEKA RELIGIJA I MISTIKAIzdaje ITRO NAPRIJEDDirektorGOJKO TEKOVIGlavni urednikMILAN MIRITraktati i propovijediPreveo s njemakogaANTE OLJI2. izdanje, ZAGREB1991.Naslov izvornikaMeister EckehartDEUTSCHE PREDIGTEN UND TRAKTATE

Carl Hanser Verlag, Mnchen, 1963.

Meister Eckhart

KNJIGA BOANSKEUTJEHE

IZ UVODA U NJEMAKOIZDANJE

Eckhart je roen 1260. godine nedaleko od Gothe, uHochheimu, u Tiringiji, podrijetlom iz plemike loze.Mlad je stupio u samostan dominikanskog Redapropovjednika u Erfurtu. Mora da je uprava Reda ubrzospoznala Eckhartovu izuzetnu nadarenost za uiteljstvoi upravu, jer on ve zajedno obnaa dvije vane slube


2/241

kad nastaje najranije nama poznato djelo na njemakomjeziku: Pouni govori. To su itanja za stolom zapripadnike njegova samostana, i ona ve nose jasno

prepoznatljive crte uitelja itanjem i ivotom, u neodo-ljivoj sili njegova prodorna govora i smiono nepromaivazahvata kojim se ogoljuju najtajniji pomaci u dubiniduevnog Ja:

ovjek se ne treba zadovoljiti miljenim Bogom; jerkad ta misao proe, prolazi i taj Bog. Nego treba imati

bivstvenog Boga, koji je daleko uzvien iznadovjekovihmisli i svakog stvorenja.

Ljudi ne bi trebali toliko razmiljati to da ine; negobi trebali promisliti to da budu.

Jer ne posveuju djela nas, nego mi trebamoposvetiti djela.

Ne reci: Uskoro bih elio, nego: Ja hou da to sadatako bude!, pa bi u ovoj veoma snano sabranoj volji

jedan jedini korak uinjen naprijed bio bolji nego da sebez njega prijee more, pa ako bi u toj volji jednom iposrnuo, nemoj odustati, jer zbog toga to katkada me-u ito padne kukolj, ne treba odbaciti plemenito ito.

Kad su nastali ovi Pouni govori, ne moe se sasigurnou rei. vjerojatno potkraj 13. stoljea, nakonto se Eckhart vratio u rodnu Tiringiju sa studiumgenerale Reda u Klnu, gdje je moda kao uiteljasluao i Nijemca Alberta Velikog. Jedva je shvatljivo dase moglo sumnjati u autentinost ovih Govora,

sastavljenih od pojedinanih itanja za stolom. Ne samo


3/241

da dikcija, ritam i stil ovog djela ve posve raspoznatljivoodaju kasnije slavljenog propovjednika: srne i temeljnemisli Govora takoer ve anticipiraju dosta toga to e

Eckhart navijetati u svojim kasnijim propovijedima;mnoge od ovih misli ve stoje u jednakoj ili bar slinojformulaciji u tom prvencu kao i u Knjiici boanskeutjehe, najznaajnijem i najzrelijem njemakom djelutog mistika.

Uho uprave Reda bilo je otvoreno za tonove genijalnog

analitiara due i zanosni polet o

aravaju

eg govora.Osjealo se da je u ovim Govorima jedan smion duh

razmahao svoja krila, pa je donesena odluka da mu sedade prostor za uzlet. Brata Eckharta poslali su godine1300. na studium generale St Jacques na parikomsveuilitu, duhovnoj prijestolnici tadanjeg Zapada. Venakon dvije godine, 1302, postigao je Eckhart naslovmagistra nakon to je kao baccalaureus odrao naparikom sveuilitu obvezatna predavanja osentencijama Petra Lombarda. Nakon njegovapovratka iz Pariza, izabrao je kapitul Reda u Erfurtu,godine 1303, Meistera - kako ga se sada naziva - zaprvog provincijala novoosnovane saske provincije Reda.etiri godine kasnije afirmiranom su provincijaluprenijeli, pored njegove visoke slube, jo i slubu

generalnog vikara obezglavljene eke provincije, sazadatkom da provede odlunu reformu zaputenihekih samostana. Thery je nedavno iznio razloge, iakone ba uvjerljive, za miljenje da je Eckhart za vrijemesvoga ekog vikarstva sastavio svoju uvenu knjiguutjehe za napaenu ugarsku kraljicu Agnezu, nakonumorstva njezina oca, kralja Albrechta I vojvode

austrijskog, godine 1308. Tko ovu Knjiicu boanske


4/241

utjehe ita zajedno s tzv. govorom O ovjekuplemenita roda, s kojim je usko povezana, bit e, oso-bito u uvodnim dijelovima knjige utjehe, iznenaen i

zapanjen time da je jedna ena s poetka 14. stoljeamogla u svojoj patnji biti tjeena krajnje suptilnim,apstraktnim a isto tako i teko razumljivim spekulacijamao metafizikom suodnosu pravednika i pravednosti isuodnosu ostalih perfectiones spirituales (duhovnihsavrenosti) sa svojim zemaljskim nosiocima, speku-lativnim pitanjima o Presvetom Trojstvu itd. Za tuinjenicu - koja nama dananjim ljudima izgleda takoudna i nepojmljiva - nai emo objanjenje u tome to

je Eckhart stajao u velikoj tradiciji platonsko-neoplatonskog miljenja, kakvo je ostalo ivo kroznastavljanje i preoblikovanje od Platona i Plotina prekoProkla, Pseudo-Dionizija, Scotusa Eriugene, viktorinaca,do Alberta Velikog i njegovih uenika Huga Riplina iUlrika Engelbertia. Za ovaj realizam neoplatonskogmiljenja svijet platonskih ideja, svijet vjenih prauzorapojedinanom bitku zemaljskih stvorenja, bio jeneprolazno savreni svijet nerazorivog bitka i s timeneiscrpljivo vrelo boanske utjehe zemaljskom ovjeku,izloenom trajnom nastajanju i nestajanju te njegovimmukama. Da ova krasna knjiica utjehe nije prualautjehu samo kraljici Agnezi i da su njezin sadraj, bre-

menit tekim spekulacijama i mislima, razumijevali teknedovoljno, a esto i nikako, to pokazuje velikaraznolikost i netonost sauvanih rukopisnih tekstova, ato jasno pokazuje i okolnost da su u kasnijemEckhartovom inkvizicijskom procesu niz mjesta izknjige utjehe uinili posebnim predmetom optube iispitivanja.


5/241

U godini 1310, ve uvenom Meisteru rado bi bilapovjerena na upravljanje junonjemaka, alemanskaprovincija, da otro rivalstvo s franjevcima nije

zahtijevalo najotroumniju i najsmioniju glavu Reda nakatedri u Parizu. I tako generalni kapitul u Napulju nijepotvrdio izbor Eckharta za junonjemakog provincijala,nego je Meistera poslao po drugi put za katedru napariko sveuilite. Tijekom svoga prvog boravka uParizu Eckhart je u jednoj od svojih QuaestionesParisienses izvojevao kako osebujnu tako i smionu i

izazovnu raspravu s generalom franjevaca Gonsalvomde Vallebona. Moemo zacijelo pretpostaviti da jeMeister tijekom svoga drugog boravka u Parizu, a neznamo koliko je on trajao, udario temelj velikom Opustripartitum na latinskom jeziku, trodijelnom djelu kojenam je ouvano samo u ulomcima, a on ga zacijelo nijenikad ni dovrio.

Ve 1314. nalazimo Eckharta u Strasbourgu kaoupravitelja tamonjeg dominikanskog samostana, usreditu snanim ivotom procvale njemake mistike,kao njezina neospornog i oduevljeno aenogduhovnog vou. Ovdje, u Strasbourgu, bio je Meisterdaleko preko njemakih granica slavljeni propovjednik, uzenitu svoje slave i svoga uspjehom okrunjena djelova-

nja. Sigurno je velik dio njegovih uzbudljivih pa iizazovnih propovijedi odran tijekom strazburkograzdoblja u mnogim enskim samostanima, kao pravimrasadnicima i sreditima mistikog, duha i ivota, pa suprvotno, nakon izgovorene rijei, one pribiljeene ubiljenicama njegovih sluateljica, s vie ili manjerazumijevanja, odnosno nepotpuno i s pogrekama.


6/241

Jo jednom - opet ne znamo kada - Red je dao svomuMeisteru glas povjerenja kad ga se kaoezdesetgodinjaka pozvalo na katedru pri studium

generale u Klnu, koju je nekada drao Albert Veliki.Ovdje je meutim uvenog mistika imala snai njegovasudbina i potamniti mu ivotnu veer. Nadbiskup klnski,Heinrich von Virneburg, koji je s naglaenom revnostiprovodio progon tada veoma rairenih sekta, osobitobegharda i Brae slobodnog duha, pokrenuo je 1326.protiv Eckharta inkvizicijski postupak zbog irenja po

vjeru opasnih uenja, u propovijedima pred pukom, nanjemakom jeziku. Spisi o tom postupku provedenom u

Klnu sauvani su nam, u prijepisu, u jednom rukopisugradske knjinice u Soestu. Oni obuhvaaju zapisnikdviju rasprava pred inkvizicijskom komisijom sastav-ljenom od nadbiskupa, u kojima je Eckhartu, radizauzimanja stava odnosno obrane, prvo predoeno 49tekstualnih mjesta izvadenih i inkriminiranih iz njegovihlatinskih djela, iz Knjiice boanske utjehe, kao injegovih njemakih propovijedi, a kasnije jo jednom 59osumnjienih izvadaka samo iz njemakih propovijedi.Eckhart je na obje rasprave ne samo pojedinanoodgovorio na napade i zamjerke, nego je ujedno zauzeostav prema inkvizicijskom postupku u cjelini. Nain nakoji on to ini i to suprotstavlja svojim istraiteljima

odaje ponosnu samosvijest genija koja vidi da nijeshvaena zbog ogranienosti sitnih duhova. Najprijeustanovljuje da on prema povlasticama svoga Reda netreba odgovarati ni pred jednim suditem osim predsuditem parikog sveuilita i pred papinskim suditem,ali je dragovoljno spreman i ovdje odgovarati da se ne bimoda povjerovalo da kukaviki izmie objanjenju. On

s pravom sumnja da bi se protiv njega bilo neto


7/241

poduzelo kad bi njegova slava u narodu i njegovarevnost za pravednost bile manje. On se s osjetnomironijom udi to mu iz njegovih spisa i rijei nisu

zamjerili puno vie stvari, jer je on dao stotine izjavakoje ogranienost njegovih kritiara ne razumije. On jedodue svjestan da je o onom izvanrednom pisao igovorio smiono i neobino; ali se o uzvienim stvarima imoe navijetati samo uzvienim rijeima, s emfatinimizrazom i ponesenom duom. On se dodue zasigurnomoe varati, ali ne i biti heretik, jer je to stvar volje.

Kad mu se proces otee, Eckhart apelira, 24. sijenja1327, u jednom protestnom spisu, koji daje proitatipred nadbiskupskom inkvizicijskom komisijom svomsubratu Konradu von Halberstadtu, na papu u Avignonui obraa se 13. veljae jednom javnom izjavom udominikanskoj crkvi, nakon propovijedi, na puk. I ovuizjavu on najprije daje proitati Konradu vonHalberstadtu na latinskom jeziku s propovjedaonice, aonda je, reenicu po reenicu, prevodi na njemaki. Unjoj sveano poziva Boga za svjedoka da je premasvojim moima u cijelom svom ivotu izbjegavao svakuzabludu u vjeri i svako ogreivanje o moral. Uspije liprema tomu nekome, izjavljuje on, dokazati mu nekuzabludu koju je on napisao, izrekao ili propovijedao,

javno ili tajno, on sve to reeno pred narodom opoziva.Ponovo naglaava da je puno toga to je on kazao po-greno shvaeno, da su osobito njegovi ponavljaniizriaji o neemu u dui to je u sebi nestvoreno inestvorivo od boanskog plemstva, krivo protumaeni ugrubo panteistikom smislu, usprkos njegovimviekratnim objanjenjima. Sve to meutim nije

djelovalo. Njegov priziv na papinsku Stolicu predbaen


8/241

mu je kao neosnovan i nije se htjelo proslijediti ga.Meister je dodue tada sam otputovao u Avignon i jose jednom branio pred istranom komisijom sazvanom

od pape, pred kojom je bio iz Klna zatraeni predmetispitivanja da bi bio preispitan. Sauvan nam je sreom inalaz to ga je sastavila papinska komisija u

Avignonu. Ta komisija smanjila je dodue veliki brojinkriminiranih lanaka tzv. klnskog obrambenog spisana 28 lanaka bule Ivana XXII 1n agro dominico od27. oujka 1329, od kojih je 17 osueno kao heretino a

11 kao sumnjivo za heretinost. Protiv svakoga tko bi teizriaje irio dalje trebalo je postupiti kao protiv heretika.

15. travnja papa je odredio da klnski nadbiskup javnoobznani bulu na podruju svoje nadbiskupije. Eckhartvie nije doivio tu svoju osudu. Bula govori o njemu kaopokojniku i ovjeku koji je prije svoje smrti opozvao sveono to se u njegovim spisima i propovijedima odlukomapostolske Stolice pokae kao heretino, pogreno ili povjeru opasno. Smijemo predmnijevati da je Meister umroi pokopan izmeu 1327. i 1329. u Klnu (ili Avignonu).

Otada je proteklo vie od est stoljea. Meistermeutim, nakon to je stoljeima bio pao u gotovopotpun zaborav, danas ivi u izvornoj snazi svogaostavljenog djela. Autentinost krupno zacrtanog

latinskog Opus tripartitum, predanog pod njegovimimenom, izvan svake je sumnje. Ovo trodijelno djelo,kako kae i njegovo ime, sadri tri dijela: Opuspropositionum, Opus quaestionum i Opusexpositionum. Do nas je u bitnome stigao jedino treidio, Opus expositionum, to sadri niz komentaraSvetoga Pisma, uz knjige Postanka, Izlaska, Mudrosti i

Ivanovo evanelje, po dva govora (sermones) i itanja


9/241

(lectiones), uz Knjigu Sirahovu, kao i Opus sermonum,tj. nekoliko vie-manje izvedenih skica za propovijedi nalatinskom jeziku. Za prva dva dijela velikog djela ouvani

su samo predgovori (prolozi) uz opi prolog, Prologusgeneralis, u Opus tripartitum. Ostaje neizvjesno da li jenekoliko kvestija koje je Eckhart sastavio tijekom svojadva boravka i nauavanja u Parizu i koje u osobitosti ismionosti spekulacije nose peat velikog mistika, trebalobiti ukljueno u Opus questionum. Sigurno je da jeEckhart stvorio daljnja latinska djela, koja stoje izvan

okvira velikoga glavnog djela, Opus tripartitum, kaosamostalni radovi: jedna Collatio in libros Sententiarum,dakle jedno uvodno predavanje uz izlaganje sentencijakoje je Eckhart drao prilikom prvog boravka u Parizu usvrhu postizanja asti magistra, jedno tumaenje(Tractatus super Oratione Dominica) i jedna propovijedu ast Sv. Augustina (Sermo die b. Augustini Parisiushabitus), koja nam je prenesena (reportatus) u jednojbiljenici. Ukupno Eckhartovo djelo na latinskom jezikuostalo je impozantan torzo, Meister nije dovrio Opustripartitum. A ovaj torzo nam je ouvan tek u malorukopisa, to dokazuje da latinsko djelo parikogmagistra nije nailo na veliku rairenost i odjek, akozanemarimo svakako veoma dubok utjecaj ovoga Opustripartitum na Nikolu Kuzanskog.

Posve je drugaije s Eckhartovim djelom nanjemakom jeziku. Na njemu poivaju Meisterova slava iusud. Obilje od preko 200 rukopisa - a broj bi se daljnjimotkriima mogao poveati - prua nam ono to se odpropovijedi, traktata i manjih predaja u obliku izreka naovaj ili onaj nain izdaje kao Eckhartovo djelo, ili je kao

takvo bilo u upotrebi. Jedan od glavnih problema u


10/241

prouavanju Eckharta jest pitanje autentinosti ovihrukopisnih tekstova, u ije se autorstvo uslijed pretjeraneskepse i bespomonosti dugo sumnjalo, u gotovo

cijelom opsegu Eckhartova predanog djela nanjemakom jeziku. to dalje napreduje rad na velikomcjelokupnom izdanju latinskih i njemakih djela, to e

jai i pouzdaniji bivati kriteriji na temelju kojih semoemo nadati rjeavanju problema autentinostipojedinih predanih tekstova, propovijedi, a posebno itraktata, no utoliko vie rasti i povjerenje u autentinost

ovih tekstova iz predaje. A raste i mogu

nost pa i -premda dugorono uvijek tek relativna - sigurnost da e

se dijelom veoma iskvareni njemaki predani tekstovi,osobito propovijedi, izlijeiti od svojih svakovrsnihiskvarenosti te da e se ti tekstovi obnoviti, ako ne usvojoj posve izvornoj doslovnosti, a ono barem u oblikukoji prenosi Eckhartovu izvornu misao, pa u velikoj mjerii njegov tako karakteristini slog. Te su propovijedidodue do nas dole tek u kopijama biljenica njegovihsluatelja, nakon izgovorene rijei uvenogpropovjednika, pomijeane sa svjesnim i nehotinimiskrivljenjima i svakovrsnim pogrekama, izostavljanjimai interpolacijama, neshvaanjima i namjernim izmjenamau formulaciji i mislima. Samo neizbrisivi i uvijekprepoznatljivi slog smione i duboko zasijecajue

ekhartovske rijei svijetli jo i u najgroznijoj iskrivljenostii najbeznadnijem neshvaanju.

Ve davno prije nego je Meisteru u procesu i upapinskoj buli uopeno predbaeno da je tvrdio mnogestvari koje su zamagljivale pravu vjeru u srcima mnogih,to je, tovie, uio u propovijedima pred priprostim

pukom, mora da je Meisteruo tubu da on profanira


11/241

visoku skolastiku kolsku uenost time to je spropovjedaonice prua priprosto - neukom puku. On jemeutim na kraju visoko duhovne Knjiice boanske

utjehe bio odgovorio na taj prigovor:

Ako neuke ljude ne treba pouavati, onda nitkonikad nee biti pouen. . . Jer se neuke pouavazato da oni od neukih postanu poueni. Kad ne bibilo niega novog, nita ne bi postalo staro.

A ako ve

mnogi grubi, ogranieni

ovjek izjavljuje danije istina mnogo toga to je on napisao u ovoj knjizi

utjehe pa i drugdje, on uzvraa pozivajui se naAugustina u prvoj knjizi njegovih Ispovijesti(Confessiones):

to ja tu mogu ako to netko ne razumije?

A Augustin na drugome mjestu kae da je oitoodve sebeljubiv onaj ovjek koji hoe zaslijepitidruge da bi ostalo sakriveno njegovo sljepilo. Meni

je dovoljno da je u meni i u Bogu istinito to to jagovorim i piem. Tko vidi tap uronjen u vodu, inimu se taj tap kriv(im), iako je on posve prav, a todolazi odatle to je voda grublja od zraka; svejedno

je taj tap, kako u sebi tako i u oima onoga koji gagleda samo u istoi zraka, prav a ne kriv.

Meister je bio potpuno svjestan smionosti svoje rijei ivisine svoga duhovnog uzleta. Nitko mu nije trebao reida govori iznad glava priprostog puka, da on u timglavama ograniene moi shvaanja moe izazvati


12/241

zbrku i da ga u svakom sluaju moe shvatiti (tek) malosrodnih duhova:

Kad biste vi mogli spoznavati mojim srcem,zacijelo biste razumjeli to kaem; jer to je istinito iIstina to sama govori, kae on u svojoj Propovijedi ogradiu, a istom milju, da se jednako moe samo

jednakim spoznati, zakljuuje on jednu od svojihnajdubokoumnijih i najsmionijih propovijedi:

Tko ovaj govor ne razumije, neka time nezabrinjava svoje srce. Jer dok ovjek nije izjednaens tom istinom, on dotle nee razumjeti ovaj govor.Jer to je nezastrta istina, to je dola neposredno izBojeg srca.

Pa ipak: koliko god da je za mnotvo mogao i bitinedokuiv njegov duhovni uzlet, koliko god da sunjegovane neuvene rijei u due njegovih sluateljapadale sablanjivo i zbunjujue, njega je nezadrivotjeralo da glasno i nairoko navijeta to spoznato, tuistinu, istinu o kojoj je rekao da je tako plemenita da kadbi se

Bog mogao odvratiti od istine, ja bih se vezao uz

istinu i htio bih ostaviti Boga.

Ova je istina izbijala monim nagonom iz njegovenutrine u izvanjsku, govorenu i dalekosenu rijenjegove propovijedi:


13/241

Tko je ovu propovijed razumio, ja mu je zacijelopriuujem. Da ovdje nije nikoga bilo, ja bih jemorao ispropovijedati ovoj krinjici za milodare.

Ali to to je Meister izlagao oduevljenim sluateljimau svojim njemakim propovijedima nije ni u kom sluajubila gola skolastika katedarska mudrost, to je biloujedno i manje i beskrajno mnogo vie.

O Eckhartu su rekli da njegovu veliinu ini to to on

ustvari ima samo jednu jedinu misao, dodue jednumisao, dovoljno duboku i uzvienu za ivot kao i zaumiranje. Tajedna Eckhartova temeljna i srna misaoiz koje su sve ostale razvijene, na koju su s drugestrane sve orijentirane, jest misao o raanju Rijei udui. Tko nije shvatio da raanje Sina poBoanskom Ocu u iskri due sainjava jedini povod,sadraj i cilj Eckhartove propovijedi, pa njegovimizlaganjima, gotovo bih rekao, daje neku velianstvenu

jednozvunost, taj je Eckharta krivo shvatio. Tomunedostaje vezno i orijentacijsko sredite u Eckhartovuduhovnom posjedu, iji mu se smisao ne razotkrivanego se za njega saplie u nerazmrsivu zbrkuprotuslovlja i nejasnoa te on od drvea ne vidi umu.Taj ne vidi da je Eckhart spekulativni mistik, da je on

posjedovao - duboko uroen u svoje bie onaj intuitusmysticus, dubinski pogled koji je svu mnogostru-kost u sve-jednomu bitku vidio dokinutu i saetu uJedno. Taj ne vidi da putovi spekulativnog miljenjaovog mistika streme jednom unaprijed odreenucilju: onoj unio mystica u raanju Rijei. Njegovomistino-intuitivno zrenje davalo je Eckhartu

izvjesnost da bi bivstvena jezgra ljudske due i


14/241

temelj boanskog bitka nekako morali biti istogustrojstva, da su ovjek i Bog dubinski u svom bitkumeusobno povezani na nain koji se ne da

potpuno pojmiti ni izrei u ogranienu pojmu.Shvatiti karakter ove povezanosti ujedno je ipokretaka sila i cilj njegove jo veoma osporavanespekulacije o bitku i njegova zagonetnog uenja odubinskom temelju due.

Napomenaprevodioca

Uobiajilo se da se biblijska mjesta navode premanajprihvaenijem objavljenom prijevodu. Odstupio samod toga pravila jer Eckhart biblijska mjesta rijetko citira a

redovito parafrazira, slobodno ih varirajui, kako toiziskuje razvijanje njegove misli. Doslovno preuzimanjekanoniziranog prijevoda tako bi predstavljalo nasiljenad Eckhartovim izvornikom.

Kao to se vidi iz (dijela) Uvoda u njemako izdanje,Eckhartovi njemaki spisi ustvari su nam preneseni

preko biljeaka njegovih sluatelj(ic)a i nisu autorovizapisi. Brojna njemaka izdanja dosta se meusobnorazlikuju, a kritiko izdanje jo uvijek je u pripremi. Stogapojedina mjesta ostaju (a neka e vjerojatno i nakonkritikog izdanja ostati) nejasna. Nisam se uputao u toda prijevod bude jasan i doreen ondje gdje je izvorniknedoreen. Mjestimine nejasnoe nee, vjerujem, bitno

umanjiti korisnost italakog napora.


15/241

Nejasnoe su u izvorniku donekle rijeene biljekama.One su meutim toliko opsene da bi izuzetno opteretilehrvatsko izdanje. Zato su isputene. Njemako je

izdanje naime moglo raunati s brojnim struno i kritikizainteresiranim itateljima, kakvih je kod nas malo. Timalobrojni uglavnom imaju mogunost posegnuti i zanjemakim izvornikom.

TRAKTATI

POUNI GOVORI

Ovo su govori vikara iz Tiringije, erfurtskog priora brataEckharta, iz Reda propovjednika, kad je odgovarao onoj

(duhovnoj) djeci koja su ga pitala o mnogim stvarima,dok su zajedno sjedili uz veernje razgovore.

1. O PRAVOMPOSLUHU

Pravi i savreni posluh jest krepost nad svimkrepostima, i bez ove se kreposti ne moe zbiti ni initinijedno djelo, ma kako veliko; kao to je, s druge strane,ma kako maleno i ma kako neznatno djelo vrednije kad

je uinjeno u pravom posluhu, bilo to itanje ili sluanjemise, molitva, razmatranje, ili to god moe zamisliti.Uzmi opet neko djelo, koliko hoe nevrijedno, bilo to

to mu drago: pravi ti ga posluh ini plemenitijim i boljim.


16/241

Posluh na svaki nain u svim stvarima postie ononajbolje. Zaista, posluh nikad ne prijei i ne ometa, togod pojedinac inio, ni u emu to dolazi iz pravog

posluha; jertajne proputa nita dobra. Posluh ne trebanikad zabrinjavati, njemu ne manjka nijednog dobra.

Gdje ovjek u posluhu izlazi iz svoga ja i odrie seonoga to je njegovo, ba to Bog mora nuno nanovoui; jer ako netko nee nita za sebe, za nj mora Boghtjeti na isti nain kao za sebe. Ako sam ja svoju volju

predao u ruke moga starjeine i sam za se nita neu,onda Bog mora za mene htjeti, pa ako on u tomu neto

za mene propusti, to on ujedno proputa za sebe sama.Tako je u svemu: Gdje ja neu nita za sebe, to Bog zamene hoe. Sada pazi! to on to mjesto mene hoe? Uonomu to ja napustim od svoga ja, mora on nunohtjeti umjesto mene sve ono to on hoe za sebe sama,ni manje ni vie, i na isti nain na koji hoe za sebe. Aako Bog to ne bi inio - tako mi istine koja Bog jest -onda Bog ne bi bio pravedan niti bi bio Bog, to je (ipak)njegov naravni bitak.

U pravom posluhu ne smije se nalaziti nikakvo Jahou ovako ili onako, nego samo savreno preputanjeonoga to je tvoje. I zato u najboljoj molitvi koju ovjek

moe moliti ne treba navoditi ni Daj mi ovu krepost iliovaj nain ni Da, Gospodine, daj mi sama sebe iliivot vjeni, nego samo Gospodine, ne daj mi nitaosim to ti hoe i kako hoe! Ova molitva nadilazionu prvu kao nebo zemlju; i ako se molitva tako obavlja,onda je ovjek dobro molio: ako se u pravom posluhuizalo iz svoga ja u Boga. Pa kao to pravi posluh ne

treba poznavati nikakvo Ja hou tako, to se od njega


17/241

ne treba nikada uti ni Ja neu; jer Ja neu jestpravi otrov za svaki posluh. Jer, kao to kae SvetiAugustin:

Vjerni sluga ne tei za tim da mu se kae ili dadeono to bi rado uo ili vidio; jer njegova je prva,najvia tenja da uje ono to se Bogu najviedopada.

2. O NAJSNANIJOJ MOLITVI INAJUZVIENIJEM DJELU

Najsnanija i gotovo svemona molitva da se svepostigne i najdostojnije od svih djela jest ono kojeproizlazi iz slobodna srca. to je ono slobodnije, to su

molitva i djelo snaniji, vredniji, dostojniji i savreniji.Slobodnu srcu sve je mogue.

to je slobodno srce?

Slobodno je ono srce koje nije niim smueno i ni zato navezano, koje nije ni na koji nain vezalo ono to jenjemu najbolje, te ni u emu ne gleda ono to jenjegovo, nego je, naprotiv, posve uronjeno u predraguvolju Boju, a odreklo se svoje. ovjek ne moe nikadaobaviti ma i najmanje djelo koje ne bi odatle primalosvoju snagu i mo.

Moliti trebamo tako snano da bismo poeljeli da se svinai udovi i moi, oi kao i ui, usta, srce i sva osjetilana to usmjere; i ne treba prestati dok se ne osjeti da se


18/241

stiglo na prag sjedinjenja s onim koji je nazoan ikojemu se molimo, to jest: s Bogom.

3. O NEMIRNIM LJUDIMA KOJI SUPUNI TVRDOKORNOSTI

Ljudi kau: Ah, Gospodine, ja bih rado da se i ja

slaem tako dobro s Bogom i da imam toliko pobonostii mira s Bogom kao i drugi ljudi, i elio bih da mi je kao injima, ili da budem isto tako siromaan.

Ili: Sa mnom nee nikad biti dobro ako nisam tu ilitamo i ne inim tako ili onako, ja moram ivjeti u tuini iliu eliji ili u samostanu.

Zaista, u tomu se uvijek krije tvoje ja i ama ba nitadrugo. To je tvrdokornost, pa makar ti to ne zna ili ti sene ini tako: nikad se u tebi ne podie nemir koji nedolazi iz tvrdokornosti, zapaalo se to ili ne. to mi tomnijemo da ovjek treba ovo izbjegavati a ono traiti,moda ova mjesta i ove ljude i ove naine ili ovomnotvo ili ovaj posao - nije krivnja u tomu da to prijeetaj nain ili te stvari: to to to prijei u stvarima jesi ti, jerti se naopako odnosi prema stvarima.

Stoga prvo poni od sebe sama i ostavisebe!Uistinu, ako najprije ne bjei od sebe sama,kamo god inae htio bjeati, nai e prepreku i nemir,ma gdje to bilo. Ljudi koji mir trae u izvanjskimstvarima, bilo na mjestima ili u nainima, kod ljudi iliu djelima, u tuini ili u siromatvu ili u ponienju - to to


19/241

god i kako god izrazito bilo, sve je to ipak nita i ne dajemir. Potpuno naopako trae oni koji tako trae. todalje lutaju, to manje nalaze ono to trae. Oni idu kao

netko tko promai put: to dalje ide, to vie zaluta. Alito da on radi? Treba najprije ostaviti sebe, tada je sveostavio. Zaista, da ovjek ostavi kraljevstvo a samasebe zadri, ne bi nita ostavio. Ali ako ovjek ostavisebe, to god tada zadrao - bilo to bogatstvo ili ast ilito mu drago - sve je napustio.

Uz rijei koje je rekao Sveti Petar: Evo, Gospodine,mi smo sve ostavili (Mt 19,27) - a on nije ostavio

nita nego obinu mreu i svoju baricu - jedan svetackae: Onaj tko malenkost voljko ostavlja, taj ne ostavljasamo to nego sve ono to svjetovni ljudi stjeu, pa ak isve za im oni mogu samo udjeti. Jer onaj tko ostavisvoju volju i sama sebe, taj je tako zbiljski napustio svestvari kao da su bile njegovo slobodno vlasnitvo i kaoda ih je posjedovao s punom moi raspolaganja. Jerono za im nee da udi, to si sve predao i ostaviozbog Boga. Zato je na Gospodin rekao:

Blaeni siromani u duhu (Mt 5,3), to znai:voljom.

A u ovo ne treba nitko sumnjati: Da ima bilo kojeg

boljeg naina, znao bi ga na Gospodin, kao to je irekao:

Tko hoe mene slijediti, neka se najprije odreesama sebe (Mt 16,24); tomu se pridaje sva vrijednost.Usmjeri na sebe svu panju, i gdje nae sebe, tu sesebe odreci; to je od svega najbolje.


20/241

4. O KORISNOSTI OSTAVLJANJA

KOJE TREBA PROVESTINA NUTARNJI I VANJSKI

NAIN

Mora znati da jo nikad nijedan ovjek u ovom ivotunije toliko ostavio sebe da ne bi nalazio da mora jo viesebe ostaviti. Malo je ljudi koji to pravo uvaavaju i koji

su u tome postojani. To je usklaena razmjena ipravedna trgovina: Koliko ti izae iz svih stvari,toliko, ni manje ni vie, ulazi Bog sa svime svojim,ukoliko se u svim stvarima potpuno lii onoga to

je tvoje. S tim poni i na to utroi sve to moenamaknuti. Pravi e mir nai tu i nigdje drugdje.

Ljudi ne bi trebali toliko razmiljati to bi trebaliiniti; trebali bi radije razmisliti to bi bili. A kad bibili dobri ljudi i njihov nain djelovanja, njihova bidjela mogla sjati. Ako si tipravedan, onda su i tvojadjela pravedna. Neka se ne kani svetost temeljiti nadjelovanju; treba se radije svetost temeljiti na bitku,

jer ne posveuju djela nas, nego mi trebamo

posvetiti djela. Kako god sveta bila djela, ona nas neposveuju utoliko to su djela, nego: ukoliko smomi sveti i posjedujemo bitak, utoliko miposveujemo sva svoja djela, bilo to jelo, spavanje,bdijenje ili to god to bilo. Oni koji nisu od velikabitka, koja god djela inili, nita od toga ne bude.Odatle spoznaj da sve nastojanje treba primijeniti na

to da se dobarbude, a ne toliko na to to da se

ini


21/241

ili kakve vrste da budu djela, nego kakav da budetemelj tih djela.

5. UVAI TO INI DOBRIMA BIT ITEMELJ

Temelj o kojem ovisi da su potpuno dobri bit i temeljbitka, odakle ovjekova djela dobivaju svoju dobrotu,

jest ovaj: da je ovjekovo srce posve Bogu okrenuto.Sve svoje napore usmjeri na to da ti Bog postane velik, ida sve tvoje tenje i nastojanje budu k njemu okrenuti usvekolikoj tvojoj aktivnosti i pasivnosti. Doista, to vieima toga, to bolja su sva tvoja djela, koje god vrste bila.Dri se Boga, pa e ti on pruiti svu dobrobitnost. TraiBoga, pa e nai Boga i (k tomu) svako dobro. Da,

zaista, s takvim stavom mogao bi stupiti na kamen, pa bito bilo u viem stupnju boguugodno djelo nego kad biprimao tijelo naega Gospodina, a pri tomu vie iao zasvojim, a namjera ti bila manje nesebina. Tko se Bogadri, i Bog se njega dri, a i svaka krepost. A ono to siprije ti traio, sada trai tebe; za im si prije ti tragao,sad to za tobom juri. Stoga: tko prianja uz Boga, uznjega prianja sve to je boansko, a od njega bjeisve to je od Boga razliito i Bogu tue.

6. O OSAMI I O POSJEDOVANJUBOGA


22/241

Pitali su me: mnogi bi se strogo povukli od ljudi i radobi bili trajno sami, pa bi o tomu ovisio njihov mir, i o tomuto bi bili u crkvi - da li je to ono najbolje? Tada sam

rekao: Ne! A pazi zato.

S kim je u redu, tomu je zaista pravo na svimmjestima i meu svim ljudima. Ali s kim nije u redu, za nj

je loe na svim mjestima i meu svim ljudima. A s kim jeu redu, taj ima Boga istinski uza se; tko pak istinski imaBoga, taj ga ima na svim mjestima, i na ulici i pored

svega mnotva, jednako kao u crkvi ili u pustinji ili ueliji; ako i na drugaiji nain pravo ima njega i samonjega, onda takva ovjeka ne moe nitko omesti. Zato?

Jer on jedino Boga ima i samo se na Boga osvre, pamu sve stvari samo Bogom bivaju. Takav ovjek Boganosi u svim svojim djelima i na svim mjestima, i sva djelatoga ovjeka sam Bog ini; jer djelo istinskije i zbiljskijepripada onomu tko ga prouzrouje nego onomu tko todjelo onda izvri. Ako dakle samo i jedino Boga imamopred oima, onda zaista on mora initi naa djela, anjega u svim njegovim djelima ne moe nitko omesti,nikakvo mnotvo i nikakvo mjesto. Tako dakle togaovjeka ne moe nitko omesti, jer on ne eli i ne trainita i nita mu ne godi osim Boga; jer se on sjedinjuje s

tim ovjekom u svemu njegovu nastojanju. Pa kao toBoga ne moe rastresti nikakva raznolikost, tako ni togaovjeka nita ne moe rastresti ni umnogostruiti, jer on

je jedno u onomu Jednomu u kojem je svamnogostrukost Jedno i nemnogostrukost.

ovjek treba u svim stvarima dohvatiti Boga i treba

svoje srce naviknuti da stalno ima Boga nazona u srcu


23/241

i u nastojanju i u ljubavi. Pazi na to kako si svomu Boguokrenut kad si u crkvi i kad si u eliji; tu istu nastrojenostzadri i ponesi je meu mnotvo i u nemir i u nesklad. A

- kao to sam ve poesto rekao - kad se govori oskladu, time se ne misli da treba smatrati jednakimasva djela ili sva mjesta ili sve ljude. To ne bi bilo uopeispravno, jer molitva je bolje djelo nego spletkarenje, acrkva je dostojnije mjesto nego ulica. Ti meutim trebau svim djelima imati postojano srce i nepromjenjivopouzdanje i postojanu ljubav prema svomu Bogu, te

nepromjenjivu ozbiljnost. Doista, ako bi bio takopostojan, nitko te ne bi sprijeio da svoga Boga imanazona.

Onaj meutim u kojemu Bog ne prebiva tako zbiljski,nego mora Boga, u ovomu i onomu, stalno izvanauzimati, i tko Boga neujednaeno trai, bilo to u djelimaili meu ljudima ili na mjestima, taj Boga nema. I lakomoe biti neega to takva ovjeka ometa, jer on Boganema ine trai samo njega niti ljubi niti eli samo njega.I zato njega ne ometa samo loe drutvo nego ga ometai dobro, ne samo ulica nego i crkva, i ne samo zle rijei idjela nego i dobre rijei i djela. Smetnja naime lei unjemu, jer Bog jo nije postao sve u njemu. Jer da je snjim tako, onda bi mu na svim mjestima i kod svih ljudi

bilo sasvim pravo i dobro; jer on ima Boga, a njega munitko ne bi mogao uzeti niti bi ga netko mogao omesti unjegovim djelima.

U emu se onda sastoji to bogoimanje, da se zbiljskiposjeduje Boga?


24/241

Ovo zbiljsko posjedovanje Boga jest u srcu i uiskrenom duhovnom okretanju i tenji prema Bogu, a neu stalnom i jednolinom miljenju na Njega; jer naravi bi

bilo nemogue za tim teiti, a bilo bi veoma teko i uz tone bi bilo ono najbolje. ovjek se ne treba zadovoljitimiljenim Bogom; jer, kad proe ta misao, prolazi i tajBog. Treba radije imati zbiljskoga Boga, koji je dalekouzvien iznad misli ovjeka i svakog stvorenja. TajBogne prolazi, pa makar se ovjek svojom voljom od njegaokrenuo.

Tko Boga tako posjeduje u bitku, taj Boga poimaboanskim i tome on sja u svim stvarima; jer sve mustvari imaju okus po Bogu, i Boja mu slika bivavidljivom iz svih stvari. U njemu blista Bog u svako doba,u njemu se zbiva oslobaajui zaokret i otisak njegovaljubljenog, nazonog Boga. Kao da je, naprimjer, netkozbilja vrlo edan: moe on ne piti nego togod drugoradio, pa moe i misliti na druge stvari; ali to god oninio i kod koga god on bio, u kojem god nastojanju ilimisli ili djelovanju, ta mu ipak predodba pia ne prolazidok traje e; pa to je e vea, to je jaa i ivlja iprisutnija i postojanija predodba pia. Ili ako netko svimarom neto tako vrue ljubi da mu se nita drugo nedopada niti prirasta k srcu nego (ba) to, pa on samo za

tim ezne i ni za im drugim; sasvim sigurno, gdje god ilikod koga god takav ovjek bio, ili to god on zapoinjaoili inio, u njemu se ipak nikada ne gasi to to on tolikoljubi, te on u svemu nalazi (upravo) lik te stvari, pa mu jeto tim jae nazono to jaom biva ta ljubav. Takavovjek ne trai mir, jer njega ne ometa nikakav nemir.


25/241

Taj ovjek nalazi daleko vie hvale pred Bogom, jer onsve stvari poima kao boanske, i vie nego one u sebi

jesu. Doista, uz to ide revnost i predanost i tono

uvaavanje ovjekove nutarnjosti te budno, zbiljsko,sabrano, stvarno znanje o tomu na to je srceusmjereno posred stvari i meu ljudima. Ovo ovjek nemoe nauiti bjeanjem od stvari i izvanjskimpovlaenjem u samou; on mora radije nauitinutarnju samou, ma gdje i ma kod koga bio. Onmora nauiti da prodre kroz stvari i u njima dohvati

svojega Boga, te da mu se uzmogne snano na stva-ran nain u sebi suobliiti, izgraditi njegov lik. Kaokad, naprimjer, netko hoe nauiti pisati. Doista, akohoe ovladati tim umijeem, mora se tom djelatnoumnogo i esto baviti, kako god mu to bivalo gorko i tekoi kako god mu se to inilo nemoguim: ako on to samohoe marljivo i esto vjebati, on e to ipak nauiti iusvojiti to umijee. Zaista, on najprije mora svoje misliusmjeriti na svako pojedino slovo pa ga veoma vrstozapamtiti. Kasnije, kad svlada to umijee, njemu vieuope ne treba slikovne predodbe ni razmiljanja, paon onda pie hladnokrvno i slobodno, a jednako je takoako se radi o sviranju violine ili o bilo kakvimdjelatnostima koje se imaju ostvariti njegovomsposobnou. Za njega je sasvim dovoljno da zna da on

hoe uposliti svoje umijee; pa ako pri tomu i nije stalnosvjestan, to on svoje djelo ipak izvodi iz svojesposobnosti, na to god mislio.

Tako ovjek treba biti proet i Bojom nazonou ilikom svoga ljubljenog Boga i u njemu ponazoen, takoda mu njegova nazonost sja bez ikakva naprezanja, da

osim toga u svemu zadobije nesputanost i ostane


26/241

potpuno slobodan spram svih stvari. U to je svrhu upoetku nuno potrebno razmiljanje i paljivousvajanje, kao kod uenika za njegovo umijee.

7. KAKO OVJEK NAJRAZBORITIJE TREBAINITI SVOJA DJELA

Kod mnogih se ljudi susree, i ovjek, ako hoe, lako

stigne dotle: da ga stvari kojima se bavi ne ometaju nitimu utiskuju ikakvu prianjajuu predodbu; jer gdje jesrce puno Boga, tu stvorenja ne mogu imati ni naimjesta. To nam meutim ne smije biti dovoljno; trebasve stvari u to veoj mjeri okrenuti sebi na korist, oemu god se radilo, gdje god bili, to god vidjeli ili uli,koliko god nam bilo udno i nepoudno. Tek tada smo

doli do pravog razumijevanja, ne prije. A u tomuovjekne moe nikada doi do kraja; tovie, u tomu moe

neprestano rasti i u pravom napredovanju sve viepostizati.

A ovjek u svim svojim djelima i u svim stvarima trebapaljivo koristiti svoj um, i pri svemu imati uviavnusvijest o sebi i svojoj nutrini, te u svim stvarima nanajvii nain dohvatiti Boga kako je mogue. Jerovjekmora biti, kako je govorio na Gospodin:

Trebate biti kao ljudi koji su u svako doba budni iekaju svoga gospodara (Lk 12,36).

Zaista, takvi ljudi to ekaju, budni su i obaziru seodakle dolazi onaj na koga oni ekaju, te oni njega


27/241

oekuju u svemu to nailazi, koliko god im bilo udno, nije li u tomu moda ipak on. Tako i mi trebamo u svimstvarima svjesno iekivati naega Gospodina. U to je

svrhu nuno potreban mar, pa moramo prihvatiti sve togod nas stajalo, to god moemo uiniti osjetilima imoima; tada ljudi bivaju ispravni te u svim stvarima

jednako dohvaaju Boga i nalaze Boga u svim stvarimau jednakoj mjeri.

Jedno je djelo zacijelo drugaije od drugoga; ali tko

svoja djelaini iz istog duha, njegova bi djela zaista bilasva jednaka, a onomu tko bi bio uredan, tko bi Boga

tako usvojio, Bog bi doista zasjao isto tako u svjetovnomkao i najboanskijem djelu. Zaista, to ne valja shvatiti dabi ovjek sam trebao initi neto svjetovno ilineprikladno; nego to mu se od izvanjskih stvari zbudeu gledanju i sluanju, on to treba Bogu okrenuti. Komu

je Bog tako nazoan u svim stvarima, i tko svojim umomvlada i koristi ga u ovomu najviem, samo taj zna zapravi mir i ima pravo kraljevstvo Boje.

Da bi s nekim bilo ispravno, mora mu se zbiti jedno oddvoga: on mora ili nauiti da Boga dohvati u djelima ilimora sva djela ostaviti. Kako ovjek meutim ne moe uovom ivotu biti bez djelovanja, koje jednostavnopripada ovjekovu biu i kojeg ima razliitog, nekaovjek naui imati svojega Boga u svemu i ostatislobodan u svim djelima i na svim mjestima. I zato: Akopoetnik hoe djelovati meu ljudima, mora se pret-hodno snano Bogom opremiti i vrsto ga staviti u svojesrce, te sve svoje nastojanje, miljenje, htijenje i snage snjim sjediniti, kako se u (tom) ovjeku nita drugo ne bimoglo zametnuti.


28/241

8. O STALNOM NASTOJANJU OKONAJVIEG NAPREDOVANJA

ovjek takoer ne treba nikad procjenjivati neko djelotako dobrim niti initi kao pravedno, da bi u (tim) djelimaikada postao tako slobodan i samopouzdan da mu seum ulijeni ili uspava. On se mora stalno i snagom uma i

snagom volje uzdizati i u tomu u najviem stupnjudosegnuti ono najbolje od sebe, te se izvana i iznutrapaziti od svake tete; tada on nikad ne proputa nita niu emu, nego bez prekida napreduje u velikoj mjeri.

9. KAKO SKLONOST GRIJEHU OVJEKU USVAKO DOBA KORISTI

Mora znati da poriv na porok za pravednika nijenikada bez velika blagoslova i koristi. Samo posluaj! Tusu dva ovjeka: jedan je takav da ga slabost nikako ilitek malo napastuje, a drugi je takve naravi da nailazi na

napasti. Izvanjska nazonost stvari podrauje njegovaizvanjskog ovjeka, sad na srdbu sad na tekoastohleplje ili na ulnost, ve prema tomu na to naie.

Ali u svojim najviim moima on stoji potpuno vst,nepomaknut, i nee da poini propust, ni rasrenost nibilo koji grijeh, pa se snano suprotstavlja slabosti; jerse moda radi o slabosti to lei u naravi, kao to

uostalom mnogi ovjek jest po naravi srdit ili preponosani tomu slino, a ipak nee da poini grijeh. Takav mnogo


29/241

vie zavreuje pohvalu i njegova je nagrada mnogovea, njegova krepost plemenitija nego u onoga prvog;

jer savrenost kreposti dolazi samo iz boja, kao to kae

Sveti Pavao:

Krepost se u slabosti usavrava (2 Kor 12,9).

Sklonost grijehu nije grijeh, ali htjetigrijeiti, jestgrijeh, htjetise srditi, jest grijeh. Doista, ako bi onajkoji ispravno postupa htio eljeti snagu, on ne bi htio

eljeti da mu pro

e sklonost grijehu, jer bi bez njeovjekbio nesiguran u svim stvarima i svim svojim djelima i

nebrian spram stvari, pa ne bi imao ni asti borbe,pobjede i nagrade. Jer poriv i podraaj poroka donosekrepost i nagradu za trud. Ta sklonost naime iniovjeka na svaki nain zauzetijim da se snano vjeba ukreposti i tjera ga putem moi do kreposti, ona je otarbi koji ovjeka goni na oprez i krepost; jer to ovjeknalazi da je slabiji, to se bolje mora oboruati snagom ipobjedom, budui da i krepost i porok lee u volji.

10. KAKO VOLJA SVE MOE I KAKO SVEKREPOSTI LEE

U VOLJI AKO JE

OVJEK INA

E ISPRAVANovjek se niega ne treba naveliko straiti dok se

nalazi u dobroj volji, niti se treba rastuiti kad volju neuzmogne pretoiti u djela; ne treba se opet smatratidalekim od kreposti ako u sebi nalazi ispravnu, dobruvolju, jer krepost i sve dobro lei u dobroj volji. Niega tine moe uzmanjkati ako ima istinski ispravnu volju, nemoe ti uzmanjkati ni ljubavi ni poniznosti ni bilo koje


30/241

kreposti. tovie, ono to snano i sa svom voljomhoe, to (ve) ima, pa ti to ne mogu oduzeti ni Bog nisva stvorenja, ako je volja inae cjelovita i uistinu

boanska i na sadanjost usmjerena.

Ne dakle: Uskoro bih elio, to bi jo bilo tekubudue, nego: Hou da to sada tako bude!

Posluaj: Makar neto bilo tisuu milja daleko, aja to hou imati, ja to imam istinskije nego ono to

imam u krilu, a ne

u da to imam.Dobro nije manje mono za dobro nego zlo za zlo.

Shvati: Kada i ne bih nikada uinio neko zlo djelo, ipak:ako imam voIju za zlo, imam grijeh kao da sam to djelouinio; a u odlunoj volji mogao bih poiniti tako velikgrijeh kao da sam poubijao cio svijet, a da pri tomu ipaknisam poinio nikad ni jedno djelo. Zato i dobroj voljiisto ne bi bilo mogue? Doista, jo puno i neusporedivovie!

Zaista, voljom mogu sve. Mogu ponijeti nevolju svihljudi i nahraniti sve siromahe i uiniti djela svih ljudi i togod moe zamisliti. Ako ti ne uzmanjka volje negosamo moi, pred Bogom si zaista sve to uinio, i nitko ti

to ne moe uzeti niti te i za trenutak u tomu sprijeiti; jerpred Bogom je isto htjetiuiniti im to budem mogao kaoi (ve) uiniti. Ako bih nadalje htio imati toliko volje koliko

je cijeli svijet ima, pa ako je moja udnja za njom velika iobuhvatna, doista je imam; jer ono to hou imati, toimam. Isto tako: Ako bih zbiljski htio imati ljubavi kolikosu je ikada stekli svi ljudi, te ako bih htio jednako tako


31/241

slaviti Boga ili to inae moe zamisliti, to doista sveima ako je volja savrena.

Ti bi sad mogao upitati, kada je volja ispravna volja?Volja je savrena i ispravna kad je bez ikakvenavezanosti na Ja i kad se odrekla sebe same te seugradila u volju Boju i suobliila se s njom. Da, to jetomu vie tako, ta je volja ispravnija i zbiljskija. A utakvoj volji moe sve, bila to ljubav ili to hoe.

Ti sad pita: Kako bih mogao imati ljubav dok je neosjeam niti zapaam, kao to to vidim na mnogimljudima koji mogu pokazati velika djela i kod kojihnalazim veliku sabranost i zadivljujue stvari, od ega janita nemam?

Ovdje mora svratiti pozornost na dvije stvari koje senalaze u ljubavi: jedno je bivstvo ljubavi, drugo jedjelo ili izljev ljubavi. Sjedite bivstva ljubavi jestsamo u volji; tko ima vie volje, taj ima i vie ljubavi.Ali tko nje vie ima, to nitko o drugomu ne zna; tolei skriveno u dui, dok se Bog nalazi skriven u dnudue. Ova ljubav lei sasvim u volji; tko ima vievolje, taj ima i vie ljubavi.

No ima to jo jedna (druga) stvar: to je izljev i djeloljubavi. To uistinu bode u oi, kao srdanost i pobonosti raspjevanost, a to ipak nije neto posvemanje. Jer tokatkada ne potjee od ljubavi nego nekiput dolazi ponaravi da ovjek ima takvu ugodu i sladak osjeaj, ili tomoe biti utjecaj neba u astrolokom, ne teolokomsmislu, ili ak osjetilima uneseno; a oni koji ee takvo

to doivljavaju nisu u svakom pogledu najbolji. Jer sve


32/241

da to stvarno i potjee od Boga, to na Gospodin takvimljudima daje da bi ih privukao ili potaknuo, pa i zato da bise time bilo na ispravnom razmaku od drugih ljudi. A ako

ti isti ljudi potom uznapreduju u ljubavi, oni lako moguvie nemati toliko uvstava i osjeaja, pa tek po tomubiva sasvim jasno da imaju ljubav kad su i bez takvepodrke potpuno i vrsto sauvali vjernost Bogu.

Uzmemo li sad da je to puna i sama ljubav, to ipak nijeono najbolje. To biva jasno iz sljedeeg: Treba naime

katkada odustati od toga ushita zbog neega boljeg, izljubavi, te da se ponekad uini neko djelo ljubavi gdje je

ono potrebno, bilo duhovno bilo tjelesno. Kao to samve i inae rekao: Ako bi ovjek bio tako u zanosu kako

je bio Sveti Pavao, a znao nekog bolesnika kojemu bi odnjega bila potrebna juhica, smatrao bih daleko boljim daiz ljubavi odustane od zanosa (ekstaze) pa u veojljubavi poslui potrebnomu.

Ne treba taj ovjek umiljati da pri tomu proputamilosti; jer ono to ovjek iz ljubavi dragovoljnoproputa, to mu pada u mnogoemu sjajnije u dio, kako

je Krist govorio:

Tko radi mene neto ostavi, stostruko e mu se

vratiti (Mt 19,29).

Da, doista, to ovjek ostavi i ega se odrekne radiBoga - da, makar to bilo, ako jako udi za takvomutjehom i njenou pa sve to moe ini u tu svrhu, aBog mu to ne udijeli i on to onda pregori i toga se radiBoga dragovoljno odree - on e to doista ba tako u

njemu (tj. u Bogu) nai, kao da je sve dobro, to ga je


33/241

ikada bilo, imao u punom posjedu, ali ga se liio,odrekao i prepustio to radi Boga; on e stoput tolikoprimiti. Jer ono to bi ovjek rado imao, ali to preboli i

ostane bez toga radi Boga, bilo tjelesno bilo duhovno,on sve to u Bogu nalazi, kao da je to taj ovjekposjedovao pa se toga dragovoljno odrekao; jerovjekse treba radi Boga dragovoljno dati posve opljakati, i uljubavi se svake utjehe odrei i liiti izljubavi.

Da se takav osjeaj katkada iz ljubavi treba napustiti,

to nam naznauje Sveti Pavao kad kae:

elio sam da bih mogao i od Krista biti odijeljenzbog ljubavi prema mojoj brai (Rim 9,3).

To on misli prema ovom nainu, a ne prema onomprvom nainu ljubavi, jer od te on nije htio biti odijeljen ni

jednog asa za sve to god da se zbude na nebu i nazemlji, on s time misli na utjehu.

Mora meutim znati da Boji prijatelji nikad nisu bezutjehe; jer ono to Bog hoe, to jest njihova najviautjeha, bila to sada utjenost ili neutjenost.

11. TO OVJEK TREBA INITI AKO MU BOGNEDOSTAJE I AKO SE BOG SKRIO

Mora nadalje znati da dobra volja Boga uope nemoe izgubiti. Ali osjeaju srca on ponekad itekako

nedostaje, pa se njemu priinja da se Bog udaljio. to


34/241

onda treba uiniti? Tono isto ono to bi inio da si unajveoj patnji i ponaaj se sasvim onako kako si setamo ponaao. Nema tako dobra savjeta kako da se

Boga nae kao da ga se nae ondje gdje ga se putaotii. Pa kako ti je bilo kad si ga posljednji put imao, initako i sada kad ti nedostaje, pa e ga nai. Dobra voljameutim Boga ama ba nikad ne gubi niti joj onnedostaje. Mnogi ljudi kau: Mi imamo dobru volju alinemaju Boju volju; oni hoe imati svoju volju, panaega Gospodina pouavati da tako ili onako radi. To

nije dobra volja. Treba kod Boga tragati za njegovompredragom voljom.

Bog u svemu smjera na to da se odreemo volje. Kadje Sveti Pavao puno razgovarao s naim Gospodinom ina Gospodin s njim, sve to nije niega donijelo dok seon nije odrekao volje i rekao:

Gospodine, to ti hoe da ja uinim? (Dj 9,6).

Tada je na Gospodin dobro znao to on treba initi.Isto tako kad se naoj Gospi ukazao aneo: ma to dasu ona i on govorili, sve to nju nikad ne bi uiniloMajkom Bojom; ali im se ona odrekla svoje volje,odmah je postala istinskom Majkom vjene Rijei i

smjesta je zaela Boga; on je postao njezinim naravnimsinom. A ni istinskim ovjekom ne ini nikoga nitadrugo nego odricanje od volje. Doista, bez odricanja odvolje u svemu pred Bogom nita ne stvaramo. A kad bidolo dotle da bismo se sasvim odrekli volje i pouzdalise da se radi Boga, izvana i iznutra, odreemo svihstvari, tada bismo sve uinili, prije ne.


35/241

Ima takvih ljudi koji, bilo znajui ili ne znajui, ne birado da s njima bude sasvim tako, ali da pritom osjeajuveliinu i rado bi imali taj nain i to dobro: sve to nije

nita do svojeglavost. Bogu bi se sa svime trebao posvepredati, a onda ne brini to da on uini s onim to jenjegovo. Tisue je ljudi zacijelo umrlo i u nebu su, a dase nikada nisu u potpunosti odrekli svoje volje. Asavrena bi i istinska volja bilo tek to kad bi se posvestupilo u Boju volju i bilo bez svojeglavosti. I tko je utomu vie postigao, taj je tim vie i istinskije uronio u

Boga. Da, jedna Zdravo Marija, izreena u tom duhu, prikojem se ovjek odree sebe, koristi vie nego, bez

toga, tisuu puta proitani Psaltir; da, jedan korak u tomduhu bio bi bolji nego prijelaz preko mora bez njega.

ovjek koji bi se tako cjelovito odrekao sebe sa svimesvojim, taj bi bio toliko uznesen u Boga da, kad bi setoga ovjeka htjelo i samo dirnuti, prvo bi se moralo uBoga dirnuti; jer on je sa svih strana u Bogu i Bog je okonjega, kao to moja kapa obujmi moju glavu, pa tko bihtio mene dohvatiti, prvo bi morao dirnuti moju odjeu.Isto tako: ako hou piti, pie mora prvo potei preko

jezika; to pie prima svoj okus. Ako je jezik obloengorinom, doista, koliko god vino moglo po sebi bitislatko, ono se mora uvijek zagoriti od onoga kroz to

do mene stie. Doista, ovjek koji bi se posve odrekaoonoga to je njegovo, bio bi tako zaogrnut Bogom da gasvi stvorovi ne bi mogli dotaknuti, a da prije ne taknuBoga; a to bi trebalo na nj doi, moralo bi na nj doikroz Boga; te on dobiva svoj okus i biva boanstvenim.Koliko god velika bila neka patnja, ako preko Bogadolazi, od nje najprije trpi Bog. Da, tako mi istine koja

jest (sam) Bog: Nikada nije patnja koja ovjeka snae


36/241

tako neznatna, moe biti neka nelagoda ili protivtina,da ne bi, ako ju se u Boga uznese, neizmjerno viedirnula Boga nego ovjeka i da ne bi Bogu smetala vie

nego ovjeku. Ali ako je Bog podnosi radi takvog dobra,koje je u njoj za tebe predvidio, i ako si ti voljan pretrpjetito to Bog trpi i to preko njega na tebe dolazi, onda topo naravi biva boanstvenim, prezir kao i ast, gorinakao i slast, a najdublja tama kao i najjasnije svjetlo: svedobiva svoj okus od Boga i biva boanskim, jer seprema Njemu oblikuje sve to snae ovog ovjeka, te on

i ne tei ni zaim drugim niti mu to drugo godi; i stogase on u svojoj gorini dri Boga kao i u najveoj slatkoi.

Svjetlo u tami svijetli, te bivamo njega svjesni. emu(inae) za ljude postoji nauk ili svjetlo nego da ga oniiskoriste? Kad su u tami ili u patnji, onda e vidjetisvjetlo.

Da, to smo vie svoji, to smo manje Boji. ovjekkoji bi sebe liio onog to je njegovo ne bi ni u kojemdjelovanju mogao biti bez Boga. A ako bi se dogodilo dabi taj ovjek uinio pogrean korak ili bi mu promaklenepravilnosti, onda Bog nuno mora na se preuzetitetu, jer je u poetku bio u tome djelu; a ti zbog toga niu kom sluaju ne treba odustati od svoga djela. Za ovonalazimo primjer kod Svetog Bernarda i mnogih drugihsvetaca. U ovom ivotu ne moemo nikad biti potpunopoteeni od takvih sluajeva. Ali zbog toga toponekad meu ito padne kukolj, ne treba odbacitiplemenito ito. Doista, tko bi bio ispravnih osjeaja iimao pravo poimanje Boga, tomu bi sve takve patnje izbivanja izali na velik blagoslov. Jer dobrima se, kaoto kae Sveti Pavao (usp. Rim 8,28), sve okree na


37/241

dobro i, kao to oituje Sveti Augustin, ak igrijesi.

12. OVDJE SE RADI O GRIJESIMA: KAKO SETREBAMO

PONAATI AKO SE NALAZIMO U GRIJESIMA

Doista, to to smo poinili grijehe nije (vie) grijeh ako

nam je zbog grijeha ao. Ne treba ovjek htjeti da inigrijeh, ni smrtni ni laki niti ikakav grijeh, ni zbog ega togod da se zbude u vremenu ili u vjenosti. Tko bi sepravo odnosio prema Bogu, trebao bi stalno imati predoima da je vjerni, ovjekoljubivi Bog izveo ovjeka izgrenog ivota u boanski, uinio ga od neprijateljaprijateljem, a to je vie nego stvoriti novu zemlju. To bi

bio jedan od najjaih poticaja koji bi ovjeka posve uznioBogu, pa bi se trebalo uditi koliko bi to ovjeka moraloraspaliti u snanoj, velikoj ljubavi - tako da bi se onpotpuno odrekao sebe.

Da, tko bi se pravo uznio u volju Boju, taj ne bi trebaohtjeti da se nije zbio grijeh u koji je on upao. Dakako, ne

s obzirom na to da je on bio usmjeren protiv Boga, negoutoliko to si time vezan na veu ljubav i to si timeunien i uinjen poniznim, ne dakle samo zbog toga jer

je protiv Boga djelovao. Ali treba zbilja imati povjerenja uBoga u tomu da on nije pripustio da ti se to dogodi, a daiz toga nije htio izvui najvee dobro za tebe. A ako seovjek potpuno digne iz grijeha i od njih se odvrati, tada

vjerni Bogini kao da

ovjek nije nikad ni upao u grijeh,pa nee pustiti da on za sve svoje grijehe ni jednog asa


38/241

ispata; Bog bi s takvim ovjekom mogao imati svupovjerljivost koju je ikad odravao s nekim stvorenjem.Samo ako ga sad nalazi drugaije spremnim, on vie ne

gleda na to to je on ranije bio. Bog je Bogsadanjosti. Kako to on nalazi, on to uzima i prima,ne kao ono to si bio nego kao ono to sada jesi.Svaku neprilinost i ponienje koje bi mogle biti Bogunanesene svim grijesima on e rado podnijeti, papodnosio ih i vie godina, a da bi ovjek potom doaodo velike spoznaje njegove ljubavi, te da njegova

vlastita ljubav i zahvalnost postane to veom, a njego-va revnost to vatrenijom, kako to po naravi i esto biva

nakon grijeha.

Stoga Bog rado podnosi tetu grijeha, i ve ju je estopodnio i ponajee priputao da doe preko onih ljudikoje je on odabrao, da ih po svojoj volji privue u visineza velike stvari. Pa pogledaj: Tko je ikada bio drai ibliskiji naemu Gospodinu nego apostoli? Nijedan odnjih nije bio poteen od pada u teki grijeh; svi susmrtno grijeili. To je on takoer esto dokazao uStarom i Novom zavjetu na onima koji su mu nakon togabivali daleko najdraima; a i danas se rijetkodoivljava da ljudi dou do neega velikog, a daprvo nisu na neki nain uinili promaaj. A time na

Gospodin smjera na to da spoznamo njegovo velikomilosre te da nas ono potakne na veliku i istinskuponiznost i pobonost. Jer ako se obnovi kajanje, iljubav e se jako umnoiti i obnoviti.


39/241

13. O DVIJE VRSTEPOKAJANJA

Postoje dvije vrste pokajanja: jedno je vremenito isjetilno, drugo je boansko i nadnaravno. Vremenitopovlai sve dublje u veu muku i ovjeka nosi u takav

jad kao da sad odmah mora oajavati, a pokajanjepritom ustraje u muci i ne stie dalje; od toga nita nebiva.

Boansko je kajanje posve drugaije. im ovjekosjeti odvratnost, on se odmah uzdie k Bogu i uznosi unepokolebljivu volju za vjenim odvraanjem od svihgrijeha. I u tom se uzdie k velikom pouzdanju u Boga idobiva veliku sigurnost. A iz toga dolazi duhovna radostkoja uzdie duu iz svake muke i jada i vrsto je vee zaBoga. Jer to ovjek sebe nalazi krhkijim i to je vie

zakazao, to vie ima razloga da se u nepodijeljenojljubavi vee za Boga, kod kojeg nema grijeha nislabosti. Stoga je najvia stepenica na koju ovjek moestupiti, ako hoe ii k Bogu u punoj pobonosti: biti bezgrijeha snagom boanskog pokajanja.

I to tee grijeh svladavamo, to je spremniji Bog tajgrijeh oprostiti, doi k dui i grijeh protjerati; te svatko ese najvie potruditi oko toga da okona s onim to jenajvie protiv njega. Pa to su grijesi vei i tei, to ihneizmjerno radije i bre Bog oprata, jer su oni protivnjega. I kad se onda boansko pokajanje uzdigne kBogu, svi grijesi nestanu u bezdanu Bojem, bre negookom trepnem, te se onda potpuno unite kao da se


40/241

nikad nisu zbili, ukoliko to samo bude savrenopokajanje.

14. O ISTINSKOM POUZDANJUI UFANJU

Istinsku i savrenu ljubav treba prepoznavati po tomuima li ovjek veliko ufanje i pouzdanje u Boga; jer nema

nieg po emu se moe bolje spoznati ima li netkocjelovitu ljubav nego to je povjerenje; jer u to god se uBoga usudimo pouzdati sve to u njemu doista nalazimo,i tisuu puta vie. A kako ovjek nikad ne moepretjerano ljubiti Boga, tako ovjek ne moe pretjerati nis pouzdanjem u njega. to god ovjek inae inio, sveto nije toliko poticajno kao veliko povjerenje u Boga. On

nikada nije propustio uiniti velike stvari sa svima onimakoji su ikad stekli veliko povjerenje u nj. On je na svimtim Ijudima posve jasno pokazao da ovo povjerenjedolazi iz ljubavi; jer Ijubav ne samo da ima povjerenjenego posjeduje i istinsko znanje i nedvojbenu sigurnost.

15. O DVIJE VRSTE IZVJESNOSTIVJENOG IVOTA

U ovom ivotu imamo dvije vrste znanja o vjenomivotu. Jedno dolazi odatle to ga sam Bog ovjekukae ili po anelu saopi ili pak objavi putem posebnog


41/241

prosvjetljenja. Ovo se ipak dogaa rijetko i samomalobrojnim ljudima.

Drugo znanje je, za razliku od toga, bolje i korisnije iesto pada u dio svim u ljubavi savrenim ljudima: onopoiva na tomu to ovjek iz ljubavi i povjerljivaophoenja sa svojim Bogom ima takvo pouzdanje unjega i tako je u nj siguran da ne moe sumnjati, a takosiguran postaje jer ga ljubi bez razlike u svimstvorovima. Pa da mu se i svi stvorovi usprotive i da se

njega pod zakletvom odreknu, pa da ga se i sam Bogodrekne, on ne bi iskazivao nepovjerenje, jer ljubav nemoe iskazivati nepovjerenje, ona s povjerenjem samodobro oekuje. I nema potrebe da se onima koji ljube ionima koji su ljubljeni ita (izriito) kae, jer s tim to(Bog) osjea da je on (=ovjek) njegov prijatelj, onujedno zna sve ono to je njemu dobro i to spada nanjegovo blaenstvo. Jer koliko god mu ti bio odan, budisiguran u to da je on tebi preko tih mjera vie i jae odani da u tebe ima neusporedivo vie povjerenja. Jer on jesama vjernost, a to trebamo s obzirom na njega bitisigurni, a u to jesu sigurni svi koji ga ljube.

Ova sigurnost mnogo je vea, potpunija i autentinijanego prva i ona ne moe prevariti. Intuicija bi naprotiv

mogla prevariti i mogla bi lako biti lano prosvjetljenje.Ovu sigurnost osjeamo meutim u svim duevnimmoima i ona ne moebiti varljiva kod onih koji istinskiljube Boga; oni u to ne sumnjaju, jednako kao to takavovjek ne sumnja u Boga, jer ljubav protjeruje svakistrah.


42/241

Ljubav ne poznaje straha (1 Iv 4,18), kao to kaeSveti Pavao; a i stoji pisano:

Ljubav pokriva mnotvo grijeha (1 Pt 4,8). Jer

gdje se zbivaju grijesi, tu ne moe biti punog povjerenjani ljubavi; jer ljubav potpuno pokriva grijeh, ona nita nezna o grijesima. Ne u tom smislu kao da se uope nijegrijeilo, nego da su grijesi potpuno iskorijenjeni i protje-rani, kao da ih nikada nije ni bilo. Jer sva su djela Bojatako potpuno savrena i bogata u preobilju da on, kadoprata, oprata potpuno i cjelovito i mnogo radije velike

nego male stvari, a to stvara puno povjerenje. Ja ovosmatram daleko i neusporedivo boljim, i to donosi vienagrade, a i autentinije je nego ono prvo znanje; jer unjemu nije prepreka ni grijeh niti to drugo. Jer koga Bognae u jednakoj ljubavi, on ga i sudi jednako, poiniopuno greaka ili nijednu. A komu se vie oprata, tajtreba imati i vie ljubavi, kao to je govorio naGospodin Krist:

Komu se vie oprata, toga se i vie ljubi (Lk7,47).

16. O PRAVOJ POKORI IBLAENSTVU

Mnogim se ljudima ini da bi morali raditi velika djelau izvanjskim stvarima, kao npr, u postu, bosonogupjeaenju i jo kojeemu slinom to zovu djelimapokore. Ali prava i od svih najbolja pokora, kojom sepostie snaan i velik popravak, sastoji se u tomu da seovjek potpuno i savreno odvrati od svega to na


43/241

njemu samomu i na svim stvorenjima nije potpuno Bog iboansko, te se potpuno i savreno okrene svomudragom Bogu u nepokolebljivoj ljubavi, tako da budu

velike njegova pobonost i njegova enja za Bogom. Uonom djelu u kojem ima vie te ljubavi, u tom si ipravedniji; to je vie tako, toliko je i pokora istinskija igasi to vie grijeha pa ak i svaku kaznu. Da, doista,mogao bi se naglo, u malo vremena, tako snano, stako pravim gnuanjem, odvratiti od svih grijeha i isto setako snano okrenuti k Bogu, da bi ti bilo zajedno s

kaznom posve oproteno, pa da si poinio sve grijehekoji su se zbili od Adamovih vremena i koji e se

ubudue zbiti, tako da bi - da sad umre - otiao predlice Boje.

Ovo je prava pokora i ona se temelji osobito i nanajsavreniji nain na slavnoj muci u savrenom djelu

pokore naega Gospodina Isusa Krista. to se vieovjek u to uivi, to vie od njega otpadaju svi grijesi ikazne za grijehe. ovjek se isto tako treba naviknuti dase u svim svojim djelima uvijek uivljava u ivot idjelovanje naega Gospodina Isusa Krista, u svemusvom djelovanju i podnoenju, trpljenju i ivljenju, i nekaga pri tomu stalno dri pred oima, onako kako je on nasimao pred oima.

Takva pokora jest (nita drugo nego) duh uzdignut odstvari. Pa u kojim djelima ovo moe najvie postii ipomou kojih djela to postie, to posve slobodno i ini.

A ako te u tomu prijei neko izvanjsko djelo, bio to post,bdijenje, itanje ili to mu drago, to slobodno preskoi,

bez brige da si time bilo to propustio u pokori. JerBogne gleda koja su djela, nego samo koja je u tim


44/241

djelima ljubav i pobonost i stav. Njemu nije punostalo do naih djela, nego mnogo vie do naegastava u svim naim djelima i do toga da u svim

stvarima samo njega ljubimo. Jer odve je pohlepanonaj ovjek komu Bog nije dostatan. Sva tvoja djelatrebaju biti nagraena time to Bog za njih zna i to unjima ima njega na umu; neka ti to uvijek bude dosta.Pa to nesputanije i priprostije njega dri u vidu, toistinskije sva tvoja djela okajavaju sve grijehe.

A moe misliti i na to da je Bog bio opi otkupiteljcijeloga svijeta, pa sam mu za to duan puno viezahvalnosti nego da je mene samoga otkupio. Takotreba i ti (za sebe) biti opi otkupitelj svega onoga to sina sebi grijesima upropastio; i sa svim se tim potpunoprivij uz njega, jer si grijesima upropastio sve to jest natebi: srce, osjetila, tijelo, duu, moi i to jest na tebi i u

tebi; sve je to posve bolesno i upropateno. Stoga seuteci k njemu, u kojemu nema slabosti nego isto dobro,kako bi on bio opi otkupitelj za svu tvojusamoupropatenost, iznutra i izvana.

17. KAKO DA SE

OVJEK PONAA UMIRU, KAD SENE NALAZI U IZVANJSKOJ

NEVOLJIKAKVU SU IMALI KRIST I MNOGI

SVECI;KAKO ON (ONDA) TREBA

NASLJEDOVATI BOGA


45/241

Ljude zacijelo moe spopasti strah i malodunost zbog

toga to je ivot naega Gospodina Isusa Krista i

svetaca bio tako opor i mukotrpan, a ovjek za to banije sposoban pa se ne osjea ni ponukanim na to.Stoga se ljudi, ako se iznimno u tomu nau, estosmatraju kao od Boga udaljeni, kao da ga ne bi moglinasljedovati. Ne treba to nitko misliti! ovjek sebenikada ni na koji nain ne treba smatrati dalekim odBoga, niti poradi slabosti niti poradi krhkosti niti poradi

bilo ega drugog. Pa makar te moda tvoji velikiprijestupi tjerali i tako daleko da ti sebe ne moesmatrati blizim Bogu, to bi ipak trebao poimati Boga bli-zim sebi.Jer u tomu lei veliko zlo to ovjek gura Bogaod sebe u daljinu; jer hodio ovjek u daljini ili u blizini,Bog nikad ne ide u daljinu, on postojano ostaje u blizini;a ako ne moe ostati unutra, on se ipak ne odmie dalje

nego do pred vrata.Tako je i s oporou nasljedovanja. Pazi na to u emu

se ovakvo tvoje nasljedovanje moe sastojati. Moraspoznati i pripaziti na to te je Bog najjae opomenuo;

jer ljudi nipoto nisu svi pozvani k Bogu jednimputem, kao to kae Sveti Pavao (1 Kor 7,24). Pa akonalazi da tvoj najblii put ne ide preko izvanjskih djela ivelika trpljenja ili oskudice - to zapravo i nije takovano, neka ovjeka Bog sam na to potakne, pa nekaima snage da to pravo ini bez remeenja svojenutarnjosti - ako ti dakle u sebi ne nalazi nita od toga,budi posve zadovoljan i neka ti to ne bude vano.

Ti bi dodue mogao rei: Ako to nije nimalo vano,

zato su onda nai prethodnici, mnogi sveci, tako inili?


46/241

Promisli ovako: Na Gospodin im je dao taj nain, ali

im je dao i snage da tako djeluju, da u tomu ustraju, i

onisu mu se upravo u tomu svidjeli; u tomu su trebalidosegnuti ono to je u njih najbolje. Jer Bog nije vezaospasenje ljudi za neki osobit nain. tojedannain ima,to drugi nema; ali djelotvornost je Bog dao svim dobrimnainima, i ona nije uskraena nijednom dobru nainu,

jerjedno dobro nije protiv drugoga. A ljudi bi trebali kodsebe opaziti da krivo ine po ovomu: ako nekom prilikom

vide nekoga dobrogovjeka ili

uju da se o njemugovori, a on ne slijedi njihovnain, i onda sve smatraju

izgubljenim. Ako im se ne svia nain tih ljudi, oniodmah ne cijene ni njihov dobar nain ni njihov dobarstav. To nije pravo! Kod naina u ljudi treba vie pazitina to da dobro misle, i ne prezirati niiji nain. Ne moesvatko imati samo jedan nain, i ne mogu svi ljudislijediti svenaine niti svaiji nain.

Neka svatko zadri svoj dobrinain i neka u nj ukljuisve(druge) naine te u svomnainu zahvati sve dobroi sve naine. Mijenjanje naina ini i nain i duhnestalnim. Ono to ti moe dati jedan nain, moepostii i u nekom drugom samo ukoliko je dobar ipohvalan i ukoliko ima samo Boga pred oima. Povrh

toga, svi ljudi ne mogu slijediti jedan put.Tako je i snasljedovanjem strogog naina ivota onih svetaca.Takav nain dakako treba voljeti i on ti se moe sviati,a da ga ipak ne treba nasljedovati.

Ti bi sad mogao rei: Na Gospodin Isus Krist slijedioje uvijek najuzvieniji nain; po pravu mi bismo trebali taj

nasljedovati.


47/241

To je zacijelo istina. Naega Gospodina treba s

pravom nasljedovati, no ipak ne usvakomnainu. Na

je Gospodin postio etrdeset dana; ali nitko ne trebapoduzimati da ga u tomu slijedi. Krist je inio mnogadjela s milju da ga trebamo nasljedovati duhovno a netjelesno. Stoga treba nastojati kako bi ga se moglonasljedovati duhovnim nainom; jer on je vie smjeraona nau ljubav nego na naa djela. Mi ga trebamonasljedovati svatko na svoj vlastitinain.

Ali kako?

Sluaj: u svemu! - Kako, na koji nain? - Tako kakosam ve esto kazao: Duhovno djelo smatram punoboljim od tjelesnog.

Kako to?Krist je etrdeset dana postio. U tomu ga slijedi tako

to e paziti emu si ti najvie sklon i na to si najviespreman: okreni se tomu iotro na sebe pazi. esto titreba vie se i bezbrino toga odrei nego se uzdratiod svekolike hrane. Tako ti je ponekad tee preutjeti

jednu rije nego da se ovjek uope suzdri od svakogagovora. I tako je nekom ovjeku katkada tee podnijetisitnu beznaajnu uvredu nego moda teak udarac nakoji se pripravio, i mnogo mu je tee biti sam u mnotvunego u pustinji, i esto mu je tee ostaviti neto malenonego neto veliko, i uiniti neko malo djelo nego nekokoje smatraju velikim. Tako ovjek moe u svojojslabosti zbilja dobro nasljedovati naega Gospodina i nemoe se niti se treba smatrati od njega vrlo udaljenim.


48/241

18. NA KOJI NAIN MOE OVJEK, AKOMU SE ZBUDE,PRIHVATITI FINU HRANU, OTMJENU

ODJEU I VESELODRUTVO, KAKO MU PRIPADAJU PO

NARAVNOJ NAVICI

Ne treba se zbog hrane i odjee uznemiravati na tajnain da ti se ine odve dobri; radije se u dnu svogabia i duha navikni na to da bude visoko iznad toga.Neka nita ne dotie tvoj duh na uivanje i ljubav negosam Bog; on treba biti uzvien iznad svih drugih stvari.

Zato? Pa zato to bi bila slaba ona nutarnjost koju bi

izvanjska odjea morala staviti na pravo mjesto;naprotiv, ono nutarnje treba upravljati izvanjskim, koliko

je do tebe. Ako ti ona (tj. izvanjska odjea) padne u dio,moe je na takav nain u dnu svoga bia kao dobruprihvatiti da se u njoj nae, tako da bi ako opet ispadnedrugaije - i to htio isto tako rado i s voljom prihvatiti. Atako je i s jelom i s prijateljima i rodbinom i sa svim to ti

Bog ushtjedne dati ili uzeti.

Pa tako smatram ovo boljim od svega: da se ovjekpotpuno prepusti Bogu tako da, htjedne li mu Bog datineki teret, bilo to ponienje, tegoba ili trpljenje, to sradou i zahvalno prihvati i radije se prepusti Bojemvodstvu nego da sam sebe u to stavlja. I zato u svemu

rado uite od Boga i njega slijedite u svim stvarima, pa


49/241

e i s vama pravo biti! Pa se onda moe prihvatiti i ast ilagodnost. A ako bi ovjeka spopala i nelagoda isramota, i njih bi se htjelo podnijeti, pa i rado podnijeti. l

stoga onda smiju s punim pravom i opravdanjemmirno jesti oni koji bi jednako tako bili istinskispremni na post.

A to zacijelo i jest razlog to Bog svoje prijateljeoslobaa velikih i mnogih patnja; inae to njegovaneizmjerna vjernost ne bi mogla dopustiti, jer u trpljenju

ipak lei toliko velikog blagoslova, a on nee i ne smijepustiti da onima koji su njegovi uzmanjka ikakvo dobro.

Ali on se zacijelo zadovoljava dobrom, ispravnomvoljom; inae ne bi pustio da im promakne nijednotrpljenje radi neizrecivog blagoslova koji lei u trpljenju.

Pa kad je Bogu to dovoljno, onda i ti budi zadovoljan; a

ako mu se kod tebe svidi neto drugo, budi opetzadovoljan. Jer ovjek treba na nutarnji nain takopotpuno pripadati Bogu da se ne treba punouznemiravati nainima ni djelima. Treba meutimistodobno izbjegavati svako osobenjatvo, bilo uodijevanju, u hrani, u rijeima - kao npr. govorenjevelikih rijei odnosno osobenjako gestikuliranje, kojeniemu ne slui. No treba ipak znati i to da ti nijezabranjena svaka osobitost. Ima puno toga posebnogto se poesto i kod mnogih ljudi mora zadrati; jer tkojest osobit, taj mora i initi mnogo toga osobitog,mnogo puta i na mnogo naina.

ovjek treba biti u svemu na nutarnji nain suobliennaemu Gospodinu Isusu Kristu, tako da se u njemunae odsjaj svih njegovih djela i boanske pojave; i


50/241


51/241

njihov oslonac. Jer on im hoe dati neto veliko i hoe toisto samo iz svoje slobodne dobrote; i on treba bitinjihov oslonac i utjeha, a oni se trebaju nai i smatrati

kao isto Nita u svim tim velikim Bojim darovima. Jerto ogoljenije i nevezanije duh k Bogu pada pa ga onzadri, to dublje ovjek u Boga uranja i to bolje prihvaaBoga u svim njegovim dragocjenim darovima, jerovjektreba jedino na Bogu graditi.

20. O TIJELU NAEGAGOSPODINA, DA GA

TREBA ESTO PRIMATI, TEKOJIM

NAINOM I POBONOU

Tko hoe rado primati tijelo naeg Gospodina, taj netreba gledati na to to u sebi osjea ili sluti ili kolika jenjegova njenost ili pobonost, nego treba paziti na tokakvi su mu volja i stav. Ne treba visoko cijeniti ono toosjea; radije smatraj velikim ono to ljubi i za imtei.

ovjk koji hoe i moe poi spokojan k naemuGospodinu, taj mora, kao prvo, imati ovo: da svojusavjest nalazi slobodnom od svakog prebacivanjagrijeha. Drugo, da ovjekova volja bude okrenuta kBogu tako da ni za im ne tei i ni u emu ne uiva osimu Bogu i onomu to je potpuno boansko, a da mu budemrsko ono to nije u skladu s Bogom. Jer upravo po

tomu ovjek i treba prepoznavati koliko je daleko ili blizu


52/241

Bogu: upravo po tomu koliko manje ili vie ima od ovogponaanja. Kao tree, treba mu biti svojstveno to da mutime sve vie raste Ijubav prema tom sakramentu i

prema naemu Gospodinu, a da se pri tomu estimpristupanjem ne smanjuje strahopotovanje. Jer to to jeesto jednomu ovjeku ivot, drugomu je smrt. Zatosvoju pozornost treba usmjeriti u sebi na to raste litvoja ljubav prema Bogu, a ne gasi li sestrahopotovanje. to onda ee pristupa (tom)sakramentu, utoliko boljim biva, a i on je tebi utoliko

bolji i korisniji. I zato ne daj da te od tvoga Boga odgo-vore niti otpropovijedaju; jer, to vie to bolje i Bogu(samo) drae. Jer je uitak naemu Gospodinu u tomuda u ovjeku i kod ovjeka prebiva.

Sad bi ti mogao rei: Ah, Gospodine, ja se osjeamtako praznim i hladnim i tromim, zato se ne usudimpristupiti k naemu Gospodinu.

Onda ja kaem: To vie ti je potrebno da poe ksvomu Bogu! Jer u njemu biva zapaljen i vru, u njemubiva posveen i samo s njim povezan i sjedinjen. U tomsakramentu naime, a nigdje drugdje tako istinski, nalazionumilost da tvoje tjelesne snage uzvienom snagomfizike prisutnosti tijela naega Gospodina bivaju tako

ujedinjene i sabrane da se ovdje saberu i ujedine svaovjekova rastresena osjetila i duh, te oni koji su bili zase odijeljeni i odve nagnuti prema dolje ovdje bivajugore uspravljeni i Bogu u redu prineseni. A unutranastanjeni Bog navikne ih na nutarnjost i odvikne odtjelesnih smetnji od (strane) vremenitih stvari te postanuvini boanskim stvarima; pa ojaano njegovim tijelom -

tvoje tijelo biva obnovljeno. Jer mi trebamo biti u nj


53/241

pretvoreni i potpuno s njim sjedinjeni (usp. 2 Kor3,18), tako da njegovo postane naim, a nae njegovim,nae srce i njegovo srce jednim srcem, a nae tijelo i

njegovo tijelojednimtijelom. Tako trebaju naa osjetila inaa volja i nastojanje, nae moi i udovi biti u njuneseni da se u svim moima tijela i due osjea iopaa on.

Sad bi ti mogao rei: Ah, Gospodine, ja u sebi neopaam nita od velikih stvari nego samo siromatvo.

Pa kako bih se mogao usuditi k njemu poi?

Zaista, ako hoe posve promijeniti svoje siromatvo,onda poi obilnom blagu svega neizmjernoga bogatstva,pa e postati bogat; jer treba biti u sebi siguran da jesamo on blago koje ti moe biti dostatno i ispuniti te.Ovako reci: Poi u k tebi zato da tvoje bogatstvoispuni moje siromatvo, i da tvoja neizmjernost ispunimoju prazninu, i da tvoje bezgranino nedokuivoboanstvo ispuni moje nedostojno, iskvarenoovjetvo.

Ah, Gospodine, ja sam puno grijeio, ja to ne moguokajati.

Upravo zato idi k njemu, on je u punoj mjeri okajao savdug. U njemu moe zacijelo rtvovati dostojnu rtvunebeskom Ocu za sav svoj dug.

Ah, Gospodine, ja bih rado elio izrei zahvalnicu, aline mogu.


54/241

Idi (samo) k njemu, on je sam prihvatljiva zahvala Ocui neizmjerni, istinski izreen, savren hvalospjev svojboanskoj dobroti.

Ukratko, ako se hoe potpuno osloboditi svih slabosti,a odjenuti se krepostima i milostima i biti voen idoveden svim krepostima i milostima u praizvor, ondase ponaaj tako da moe dostojno i esto primati tajsakrament; onda se s njim sjedinjuje i njegovim tijelombiva u plemstvo uzdignut. Da, u tijelu naega

Gospodina biva dua tako s Bogom zbliena da ni svianeli, pa ni kerubini ni serafini, vie ne znaju meunjima uoiti ni nai nikakvu razliku; jer gdje Boga taknu,duu dotiu, a gdje taknu duu, tu i Boga. Nikad nijesjedinjenje postalo tako blisko! Jer dua je puno bliskijes Bogom sjedinjena nego tijelo i dua koji tvore jednogovjeka. Ovo je sjedinjenje puno tjenje nego kad binetko kap vode ulio u bure vina: to bi bili voda i vino: aovo se tako pretvara u jedno da nijedno stvorenje ne bimoglo pronai razliku.

Sad bi ti mogao rei: Kako to moe biti? Pa ja nita odtoga ne osjeam!

to je to vano? to manje osjea, a to vre

vjeruje, to je hvalevrednija tvoja vjera i to e vie bitiuvaena i pohvaljena; jer je u ovjeku puno vrednijacjelovita vjera nego gola tlapnja. U njemu imamo zbiljskoznanje. Doista nama ne manjka niega nego pravevjere. To to nam se ini da u jednomu imamo puno viedobra nego u drugomu, potjee samo od izvanjskihpropisa, ali nema u jednomu vie (dobra) nego u


55/241

drugomu. Tko prema tomu jednako vjeruje, jednakoprima i jednako ima.

Sad bi ti mogao rei: Kako bih ja mogao vjerovati uvie stvari kad se ne nalazim u takvu stanju, nego samslab i naklonjen mnogimstvarima?

Gledaj, to mora na sebi pripaziti na dvije vrste stvari,koje je i na Gospodin na sebi imao. I on je imao vie inie moi, a one su imale i dvije vrste djelovanja:

njegove vie moi bile su u posjedu i uivanju vje

nogblaenstva, a nie su se nalazile u isti as u velikom

trpljenju i borbama na zemlji, a nijedno od ovih djela nijeometalo ono drugo u njegovu traenju. Tako treba biti i utebi, da vie moi budu k Bogu uzdignute i njemu posveprinesene i s njim povezane. Jo vie: sve trpljenje trebadoista sasvim narediti tijelu i niim moima, dok se duhnasuprot tomu treba sa svom snagom uzdignuti iodrijeen uroniti u svog Boga. A trpljenje osjetila i niihmoi ni ovi napadi njega ( = duh) ne dotiu, jer to jevea i jaa borba, to je vea i pohvalnija i pobjeda i astpobjede; jer to je vei bio napad i to je jaa napastporoka, pa ga ovjek ipak nadvlada, to vie i krepostiusvoji i svomu Bogu tim drai biva. Pa zato: Akohoe svoga Boga dostojno primati, pazi na to da tvoje

vie moi budu na Boga usmjerene, da tvoja voljanjegovu volju trai, i na to si kod njega zagledan tekako stoji s tvojom vjernou prema njemu.

U takvu stanju ovjek nikad ne prima predragocjenotijelo naega Gospodina, a da pri tomu ne prima osobitoveliku milost; i to ee, to blagoslovljeniju. Da, ovjek

bi mogao primati tijelo naega Gospodina s takvom


56/241

pobonou i raspoloenjem, da kad bi ovjek smjeraona to da doe u najnii kor anela, mogao bi jedan jediniput tako primiti da bi bio uzdignut u drugikor; dapae, ti

bi ga mogao primiti s takvom pobonou da bi biosmatran dostojnim osmog ili devetogkora. Stoga: kadbi dva ovjeka bila u cijelom ivotu jednaka, a jedan bi(od njih) samojedanputvie nego drugi dostojno primiotijelo naega Gospodina; to e ovaj ovjek po tomu predtim drugim biti kao blijetee sunce i postii e osobitosjedinjenje s Bogom.

Ovo primanje i blaeno uivanje tijela naegaGospodina nije vezano samo za izvanjski uitak, negolei i u duhovnom uitku eljnoga duha i u pobonomsjedinjenju. Ovo ovjek moe primiti s tolikimpovjerenjem da postane milostima bogatiji nego bilo kojiovjek na zemlji. Ovo ovjek moe obaviti tisuu puta nadan, i ee, gdje god se on htio nalaziti, bio bolestan ilizdrav. Za to se meutim treba pripremiti kao i za sakra-mentalno primanje, i to na nain dobre sreenosti i tomeodgovarajue snage u enji. A ako netko nema enje,neka se na nju potakne i pripremi i ponaa u skladu stim, tako se postaje svet u vremenu i blaen u vjenosti;

jer vjenost (i) jest ii za Bogom i slijediti ga. Nju nekanam udijeli uitelj istine i ljubitelj istoe i ivot vjenosti.

Amen.

21. O REVNOSTI

Ako netko hoe primiti tijelo naega Gospodina, moepristupiti bez velike zabrinutosti. Ali je dolino i veoma


57/241

korisno prije se ispovjediti, pa i kad se nema svijesti okrivnji, (samo) radi ploda sakramenta ispovijedi. Pa akobude i to da ovjeka neto okrivljuje, ali on zbog

optereenosti ne moe doi na ispovijed, neka on poek svomu Bogu i pred njim prima krivicu s velikim ka-janjem i zadovolji se time, dok ne dobije slobodnogvremena za ispovijed. Ako mu u meuvremenu otpadnesvijest odnosno optuba grijeha, onda smije smatrati daga je i Bog zaboravio. Vie se treba ispovijedati Bogunego ljudima pa, ako smo krivi, uzeti veoma ozbiljno tu

ispovijed pred Bogom te sebe otro optuiti. A akohoemo poi k sakramentu, ne smijemo olako prijeipreko ovoga ni mimoii to radi izvanjske pokore, jersamo je ovjekov nutarnji stav u njegovim djelimaispravan i boanstven i dobar.

Moramo nauiti da usred djelovanja budemo iznutranesputani. Meutim, za neuvjebana je ovjekaneobian pothvat postii da ga ne prijei nikakvomnotvo i nikakav posao - za to

je potrebna velika revnost - te da mu Bog bude stalnonazoan i da mu stalno sja posve nezastrt u svako dobai u svakom okruenju. Za to je potrebna prokuanarevnost i osobito dvije stvari: prvo, da se ovjek dridobro zatvorenim unutra kako bi njegov duh bio zatienod slika koje vani stoje, te one ostanu izvan njega i neope niti se ophode s njim na neprikladan nain i nenastane se u njemu. Drugo, da se ovjek ne rastoi nitiraspri niti u svoje nutarnje slike, bile to predodbe iliuznos duha, niti u izvanjske slke ili to god bilo to to jeovjeku (upravo) nazono, niti da se prepusti izvanjskojmnogostrukosti. ovjek mora na to priviknuti svoje moi


58/241

pa se usmjeriti na to i svoju nutrinu drati sebinazonom.

Sad bi ti mogao rei: ovjek se (meutim ipak) moraokrenuti van, mora initi izvanjska djela; jer nijedan seposao ne moe uraditi osim u njemu svojstvenompojavnom obliku.

To je zacijelo istina. Svejedno, izvanjski pojavnioblici za produhovljenog ovjeka nisu nita

izvanjsko, jersve stvari za nutarnjeg ovjeka imajunutarnji, boanski nain bivstvovanja.

Ovo je prije svega potrebno: da ovjek svoj um pravo ipotpuno na Boga privikne i vjeba; tako e u njegovojnutrini uvijek biti boanstveno. Umu nije nita takovlastito i tako nazono i tako blizu kao Bog. On se nikad

ne okree drugamo. On se ne obra

a stvorenjima, osimako mu se nanese nepravda i nasilje, pri emu on biva

skren i iskrivljen. Ako je on onda iskvaren u mlada ilidrugog ovjeka, tada ga treba s velikim trudom vui imora se upotrijebiti sve mogue to moe um opetpriviknuti i privui. Jer koliko god da mu je Bog svojstveni u skladu s njegovom naravi: im je on jednom krivousmjeren i oslonjen na stvorenja, ispunjen njihovimslikama i na njih naviknut, on u ovom dijelu tako oslabi itako izgubi mo nad sobom i bude mu oteano njegovoplemenito nastojanje, da je ovjeku sav mar koji uspijeprikupiti jo uvijek premalen da potpuno opet uspostaviizvornu naviku. Pa ako u to i sve uloi, jo i tada mutreba stalnog uvanja.


59/241

ovjek mora prije svega gledati na to da sebe vrsto iispravno privikne. Ako bi se neki nepriviknuti ineuvjebani ovjek htio tako ponaati i postupati kao

onaj priviknuti, taj bi sebe sasvim upropastio i od njegane bi nita postalo. Tek ako se ovjek sam odvikne odsvih stvari i od njih se otui, on tada moe promiljenoiniti sva svoja djela i predati im se bez zabrinutosti ili ihpropustiti bez svake smetnje. Nasuprot tomu: ako ovjekneto voli i u tomu nalazi uitak i tom uitku s voljompoputa, bilo to u jelu ili piu ili emu god to bilo, onda to

kod neuvjebanaovjeka ne moe pro

i bez tete.

ovjek se mora priviknuti na to da ni u emu ne trai ine eli svoje, nego da radije u svemu nalazi i zahvaaBoga. Jer Bog ne daje nijedan dar niti je ikada ikoji daoda bi se taj dar posjedovalo i pri njemu poivalo.tovie, sve darove koje je ikada dao na nebu i nazemlji, sve ih je dao samo s jednom svrhom, da bimogao dati jedan dar: taj jest on sam. Sa svim onimdarovima on nas hoe samo pripraviti na onaj dar koji onsam jest; i sva djela koja je ikada Bog na nebu i nazemlji uinio, uinio ih je samo da bi mogao uinitijednodjelo, to jest: usreiti sebe, da bi nas mogao usreiti. Pa

ja ovako kaem: u svim darovima i djelima moramonauiti gledati na Boga i ne trebamo se niim zadovoljiti,

ni kod ega zaustaviti. Nema za nas zaustavljanja kodbilo kojeg naina u ovom ivotu niti ga je ikada bilo zanekog ovjeka dokle god da je napredovao. Prije svegase ovjek treba drati uvijek usmjerenim na Bojedarove, i to uvijek i svaki put iznova.

Hou kratko ispripovjediti o jednoj to je zaeljela

neto dobiti od naega Gospodina; a ja sam tada rekao


60/241

da ona nije pravo pripremljena, pa kad bi joj Bog takonepripremljenoj dao taj dar, ona bi ga upropastila.

Sad vi pitate: Zato nije bila pripremljena? Pa imala jedobru volju, a vi kaete da je njoj sve mogue i da u njojlee sve stvari i (sva) savrenost.

To je istina, (meutim) moramo razlikovati dvije vrstevolje: jedna volja jest sluajna i nebivstvena volja, druga

je odluujua i stvaralaka i naviknuta volja.

Uistinu, nije sad (ipak) dovoljno da ovjekov duh budeusamljen upravo u jednom takvom asu kad se (ba)hoe povezati s Bogom, nego se mora imati dobrouvjebana samoa, koja i prethodi i dalje traje; (samo)tada mogu se od Boga primiti velike stvari i Boga u timstvarima. A ako je netko nepripremljen, upropasti dar i sdarom izgubi Boga. To i jest razlog zbog ega nam Bogne moe uvijek dati onako kako mi to traimo. Nijemanjak kod njega, jer se njemu tisuu puta vie uri dadade nego nama da uzmemo. Ali mi njemu inimonasilje i nepravdu time to ga svojom nespremnouprijeimo u njegovu naravnom djelovanju.

ovjek mora nauiti kod svih darova iskljuiti iz sebe

svoje ja, i ne zadrati nita vlastito i ne traiti nita, nikorist ni uitak ni njenost ni slast ni nagradu nikraljevstvo nebesko ni vlastitu volju. Bog se nije nikadadao niti se ikada daje u bilo koju tuu volju; on sebe dajesamo u svoju vlastitu volju. Meutim, gdje Bog naesvoju volju, to on u nju daje i preputa sebe sa svim toon jest. I to vie nestajemo za ono to je nae, to

istinskije postajemo u ovomu. Zato nije dosta da se


61/241

jedan jedini put odreemo sebe samih i svega toimamo i moemo, nego se moramo esto obnoviti i sebesame tako uiniti u svemu jednostavnima i slobodnima.

Takoer je veoma korisno da se ovjek ne zadovoljitime da kreposti, kao to su poslunost, siromatvo idruge kreposti, ima tek u duhu; tovie, ovjek se samtreba vjebati u djelima i plodovima kreposti i esto seiskuavati, te (povrh toga) eznuti i eljeti da budevjeban i iskuan od ljudi, (jer) nije dovoljno da djela

krepostiini, iskazuje poslunost, preuzme siromatvo iliprezir ili se na drugi nain dri poniznim ili predanim;

treba, tovie, nastojati oko toga, i nikad ne prestati, dokse ne stekne krepost u njezinoj biti i osnovi.A da netkonju ima, to se moe poznati po ovomu: ako se naenaklonjenim kreposti is

meister eckhardt - knjiga bozanske utjehe(1)

Documents