Michelle Moran- Nefertiti

Mome ocu, Robertu Francisu Moranu, koji je svoju Ijubav prema jeziku i knjigama prenio na mene. Napustio si me prerano i nisi dočekao da ovu knjigu vidiš objavljenu,

no, mislim da si, nekako, oduvijek vjerovao u nju. Hvala ti na tome i na tvome veličanstvenom životu koji mi je bio nadahnuće na toliko načina.

PROLOG

Izgovaranje imena mrtvog čovjeka ponovno ga priziva u život. EGIPATSKA POSLOVICA

Ako je vjerovati onome što govore veziri, Amenhotep je zbog egipatske

krune ubio svog brata.

Treći je mjesec akhita. Prijestolonasljednik Tutmozis leži u svojoj ložnici

u palači Malkata. Topao vjetar trza zastorima, unosi u sobu vonj pustinje,

zatara i mirhe. Svakim naletom lahora zaplešu duga platna, omotaju se oko

stupova u palači, metu pod od opeke, osut pjegama sunčeve svjetlosti.

Dvadesetogodišnji prijestolonasljednik Egipta trebao bi se voziti prema

pobjedi na čelu faraonovih bojnih kola, no, umjesto toga, leži u svojoj

spavaćoj sobi. Desna mu je noga oslonjena na podmetnute jastuke. Natečena

je i zdrobljena. Kočiju koja ga je izdala smjesta su spalili, ali zlo nije

ispravljeno. Groznica ga trese, gori i ramena su mu zgrbljena. A dok se bog s

glavom šakala, bog smrti, prikradao sve bliže i bliže, na drugoj strani sobe na

pozlaćenu stolcu sjedio je Amenhotep i nije ni trepnuo kad je njegov stariji

brat povraćanjem izbacio sluz boje vina, što je vezire uputilo na mogućnost

smrtnog ishoda.

Kad Amenhotep više nije mogao izdržati uz bolesnog brata, išuljao se

iz sobe te izašao na balkon s pogledom na Tebu. Stajao je tamo ruku

prekriženih preko svoga zlatnog pektorala i promatrao seljake koji su želi

pšenicu u jedva podnošljivoj vrućini dana. Njihove siluete micale su se

nasuprot Amunovim hramovima, najvećem doprinosu njegova oca

domovini. Stajao je tako nad gradom i razmišljao o poruci kojom su ga

pozvali da iz Memfisa dođe bratu i, dok je sunce tonulo sve niže, sve su ga

više opsjedale vizije onog što bi sada mogao biti. Amenhotep Veliki. Amenhotep

Graditelj. Amenhotep Veličanstveni. O svemu je tome smio maštati pa ga — kad se

mladi mjesec već uzdigao na obzoru — tek zvuk sandala po opekama

navede da se osvrne.

»Brat te pozvao da se vratiš u sobu.« »Odmah?«

»Da, odmah.« Kraljica Tija okrenula je sinu leđa. Oštre odjeke njezinih

koraka slijedio je u Tutmozisovu odaju.

U sobi su se okupili egipatski veziri. Amenhotep obuhvati prostoriju

pogledom. Bili su to starci, odani njegovu ocu, ljudi koji su brata oduvijek

voljeli više nego njega. »Možete izaći«, objavi on, a veziri se zaprepašteni

okrenu prema kraljici.

»Možete izaći«, ponovi ona. No, kad su starci otišli, odlučno opomene

sina. »Nećeš s egipatskim mudracima postupati kao s robovima.«

»Oni jesu robovi! Robovi Amonovih svećenika koji nadziru više zemlje i

zlata nego mi. Kad bi Tutmozis uspio doživjeti svoju krunidbu, morao bi se

nakloniti pred svećenicima kao i svaki faraon koji je došao...«

Pljuska kraljice Tije odjekne prostorijom. »Nećeš tako govoriti dok ti je

brat još uvijek živ!«

Amenhotep brzo dahne. Motrio je majku kako se kreće prema

Tutmozisovu ležaju.

Kraljica je rukom milovala prinčev obraz. Njezin najmiliji sin, hrabar u

bitki kao i u životu. Tako su nalikovali jedno drugom, imali su istu

crvenkastosmeđu kosu i svijetle oči. »Amenhotep je ovdje, došao te vidjeti«,

prošaptala je. Pletenice njezine vlasulje klizile su mu po licu. Tutmozis sjedne

uz napor. Kraljica učini pokret ne bi li mu pomogla, ali on odbije.

»Ostavi nas. Razgovarat ćemo nasamo.«

Tija je oklijevala.

»Ništa loše«, obećao je Tutmozis.

Dva egipatska kraljevića promatrala su kako im se majka udaljuje, a

jedino Anubis, koji važe srca umrlih utegom od pera istine, zna pouzdano što

se zbilo kad je kraljica napustila sobu. No, mnogi su veziri sigurni, na

posljednjem će sudu Amenhotepovo srce biti teže nego ptičje pero. Misle da

je otežalo od zlih djela i da će ga krokodilskim raljama proždrijeti Ammit,

osudivši ga da bude vječno zaboravljen. Što god bila istina, te je noći

prijestolonasljednik Tutmozis umro, a novi se princ popeo da zauzme

njegovo mjesto.

PRVO POGLAVLJE

1351. godina pr. Kr.

Perit,doba rasta

Dok je iznad Tebe zalazilo sunce pružajući svoje nakošene zrake nad

vapnenačkim liticama, hodali smo po pijesku u dugoj povorci. Zavojita crta

svijala se između brežuljaka. Prvi su išli veziri Gornjeg i Donjeg Egipta, zatim

Amonovi svećenici. Slijedile su ih stotine žalovatelja. Na zasjenjenim mjestima

pijesak se brzo hladio. Osjećala sam ga među nožnim prstima u sandalama, a

kad je vjetar puhnuo pod moj tanak platneni haljetak, zadrhtala sam. Iskoračim

iz reda da vidim sarkofag. Na saonicama ga je vuklo nekoliko volova kako bi

cijeli Egipat znao koliko je bogat i znamenit bio naš prijestolonasljednik.

Nefertiti je ovo morala propustiti: bit će ljubomorna.

Svećujojispričatikadsevratimkući-, mislila sam. Budelipristojnapremameni.

Svećenici ćelavih glava hodali su iza moje obitelji jer smo važniji od

predstavnika bogova. Tamjan koji su zibali u zlatnim kuglama naveo me da

pomislim na velike kukce koji, kamo god odu, zasmrde zrak. Kad je pogrebna

povorka stigla do ulaza u dolinu, štropot je sistruma prestao, a žalovatelji su

zašutjeli. Na svakoj su se litici skupile cijele obitelji kako bi vidjele princa.

Gledali su kako Amonov vrhovni svećenik izvodi Otvaranje usta kako bi

Tutmozisu vratio osjetila za boravak u zagrobnom životu. Svećenik je bio mlađi

od egipatskih vezira, no ipak, ljudi poput mojeg oca stali su u pozadinu,

prepuštajući mu moć da zlatnim ankhom1 dotakne usta lika na sarkofagu te

proglasi: »Kraljevski je sokol odletio u nebo. Amenhotep Mlađi uzdigao se

na njegovo mjesto.«

1 ankh, egipatski križ - nap. ur.

Fijuk vjetra odjekivao je među liticama, a meni se činilo da čujem i

lepet sokolovih krila dok se prijestolonasljednik, oslobođen od tijela, diže u

nebo. Svjetina se gužvala, djeca su virila kroz noge roditelja da vide novog

princa. I ja sam ispružila vrat. »Gdje je?« prošapćem. »Gdje je Amenhotep Mlađi?« »U grobnici«, odgovori moj otac. Njegova se ćelava glava mutno

sjajila pri zalazećem suncu, a kako su se sjene produbljivale, njegovo je lice

sve više sličilo jastrebu. »Ali, zar ne želi da ga narod vidi?« upitala sam. »Ne, senit.« Njegova riječ za djevojčicu. »Dok mu ne daju ono što je obećano

njegovom bratu.« Namrštim se. »A što je to?« Stisne čeljust. »Da bude suvladar«, odgovorio je. Kad je obred završio, vojnici su se razmjestili i zadržavali gomilu kako

nas obični ljudi ne bi slijedili u dolinu. Očekivalo se da naša mala grupa

nastavi sama. Iza nas, s mukom su koračali volovi potežući po pijesku svoj

zlatan teret. Oko nas, stijene su se pružale prema sve tamnijem nebu.

»Penjat ćemo se«, upozori nas otac, a majka lagano problijedi. Bile

smo mačke, nas dvije, u strahu od mjesta koja nismo uspijevale razumjeti,

od dolina u kojima usnuli faraoni vrebaju po tajnim sobama. Nefertiti bi

ovu dolinu prešla a da se uopće ne zaustavi, neustrašiva poput sokola,

posve slična ocu.

Hodali smo uz sablasno šušketanje sistruma. Promatrala sam odsjaj

zamirućeg svjetla na svojim sandalama. Dok smo se uspinjali po stijeni,

stala sam da bacim pogled na krajolik.

»Nemoj zastajkivati«, opomene me otac. »Samo hodaj.« Polako smo se vukli naprijed kroz brda. Životinje su dahtale,

uspinjući se. Sad su svećenici išli ispred nas, nosili su baklje, rasvjetljavali

nam put. Onda je vrhovni svećenik stao, kao da se zbunio. Pitala sam se je

li u noći izgubio smjer.

»Odvežite sarkofag, ispregnite volove«, zapovjedio je, a ja sam ugledala ulaz

u grobnicu, uklesan u živu stijenu. Djeca su pomicala zrnca na brojanicama,

ženama su privjesci na narukvicama kuckali jedni o druge, dok su

međusobno izmjenjivale poglede. Ugledam usko stubište koje je vodilo u

dubinu zemlje pa shvatim njihovu bojažljivost.

»Ne sviđa mi se ovo«, prošaptala je moja majka. Svećenici oslobode volove tereta, pozlaćen sarkofag povuku na svoja

leđa. Otac mi stisne ruku da me ohrabri. Zatim smo mrtvoga princa slijedili

u njegovu odaju, sa zamirućeg sunca maknuli smo se u potpun mrak.

Oprezno, kako se ne bismo okliznuli po kamenju, spustili smo se u

glatku utrobu zemlje, držeći se blizu svećenika i njihovih baklji od trstike. U

grobnici, svjetlo je bacalo sjene po naslikanim prizorima iz Tutmozisova

dvadesetogodišnjeg boravka u Egiptu. Žene plešu, bogati plemići idu u lov.

Kraljica Tija svome najstarijem sinu nudi lotos natopljen medom i vinom.

Stisnula sam majčinu ruku da mi bude lakše, a kad ona nije rekla ništa, znala

sam da u sebi upućuje molitve Amonu.

Kako smo se spuštali, težak je zrak postajao sve vlažniji, a miris

grobnice pretapao se u miris prekopane zemlje. U svjetlu baklji slike su se

pojavljivale i nestajale: žuto obojena žena i muškarci koji se smiju, djeca

koja cvijeće lotosa bacaju u Nil, da pluta niz rijeku. Daleko najužasniji bio je

bog podzemnog svijeta, lica plave boje, koji je držao egipatska žezla, kuku i

bič. »Oziris«, prošaptala sam, no nitko nije čuo.

Nastavili smo hodati kroz najskrovitije prostorije na svijetu i tako ušli u jednu nadsvođenu sobu. Uzdahnula sam. Ovdje su zgrnuli cijelo prinčevo

ovozemaljsko blago: oslikane lađe, zlatna bojna kola, sandale ukrašene

leopardovim krznom. Tu smo sobu prošli do krajnje točke, do zadnje

grobne odaje. Otac se nagne prema meni i prošapće: »Sjeti se što sam ti

rekao.«

Rame uz rame, u praznoj prostoriji, stajali su faraon i njegova kraljica.

U svjetlu baklji bilo je nemoguće vidjeti išta drugo osim njihovih tamnih

obrisa i dugog sarkofaga preminulog princa. Ispružim ruke u gesti

poniznosti, a moja mi teta svečano kimne, prisjetila se da je moje lice vidjela

pri rijetkim posjetima našoj obitelji u Akhmimu. Otac nikada u Tebu nije

odveo ni Nefertiti ni mene. Držao nas je daleko od palače, od spletki i

razmetljivosti dvora. Sada, pri treperavu svjetlu grobnice, uočila sam da se

kraljica u ovih šest godina otkako je nisam vidjela nije promijenila. Još je

uvijek bila sitna i blijeda. Njezine su me svijetle oči procjenjivale dok sam

držala ispružene ruke. Zanimalo me što je mislila o mojoj tamnoj koži

i neobičnoj visini. Uspravim se, a Amonov vrhovni svećenik otvori

Knjigu mrtvih. Zapjevajući izgovarao je rečenice kojima se umirući

smrtnici obraćaju bogovima.

»Neka moja duša dođe k meni gdje god se nalazila. Priđite po moju

dušu, o, čuvari nebesa. Neka moja duša vidi moje mrtvo tijelo, neka počiva

na mojoj mumiji koja nikad neće biti uništena niti će propasti...«

Pogledom pretražim sobu kako bih vidjela Amenhotepa Mlađeg.

Stajao je daleko od sarkofaga i poklopljenih žara u kojima će Tutmozisovi

organi prijeći u zagrobni život. Bio je viši od mene, privlačan, unatoč

svijetloj kovrčavoj kosi. Zanimalo me možemo li od njega očekivati išta

veliko kad je kraljevanje oduvijek bilo namijenjeno njegovu bratu. Okrenuo

se kipu božice Mut, a ja se sjetim da je Tutmozis cijeloga života volio

mačke. S njim odlazi i njegova voljena Ta-Miu, omotana zavojima u svom

minijaturnom sarkofagu od zlata. Nježno dotaknem majčinu ruku, ona se

osvrne.

»Jesu li je ubili?« prošapćem. Slijedila je moj pogled do malena lijesa

pokraj prinčeva.

Majka odmahne glavom, a kad su svećenici ponovno zatresli sistrume,

odgovorila je: »Kažu da je nakon smrti prijestolonasljednika prestala jesti.«

Vrhovni svećenik zapjevao je Pjesmu duše, tužaljku Ozirisu i bogu sa šakalovom glavom, Anubisu. Onda je bučno zaklopio Knjigu mrtvih i

najavio: »Blagoslivljanje organa.«

Kraljica Tija zakorači naprijed. Klekne na zemlju i utisne poljubac na

svaku žaru. Faraon učini isto. Opazim kako se zatim oštro okrenuo, u tami

je tražio mlađeg sina. »Dođi«, naloži mu.

Njegov se mlađi sin ne pomakne.

»Dođi!« poviče, a glas mu je u toj sobi bio stostruko glasniji.

Svi zadrže dah. Pogledam oca, on ozbiljno zavrti glavom.

»Zašto da se pred njim ponizno klanjam?« upitao je Amenhotep. »On

bi upravljanje Egiptom prepustio Amonovim svećenicima, kao i svaki kralj

prije njega!«

Pokrijem dlanom usta. Na trenutak, mislila sam da će Stariji pohrliti

preko sobe da ga ubije. No, Amenhotep mu je bio jedini živi sin, jedini

zakoniti nasljednik egipatskog prijestolja i narod je očekivao da ga na tom

prijestolju vidi kao suvladara, kao i bilo kojega drugog

sedamnaestogodišnjeg prijestolonasljednika tijekom povijesti naše zemlje.

Stariji treba biti faraon Gornjeg Egipta i Tebe, a Amenhotep vladati

Donjim Egiptom, u Memfisu. Da mu i taj sin umre, došao bi kraj lozi.

Kraljica gipkim korakom priđe sinu. »Blagoslovit ćeš bratove organe«,

zapovjedila mu je. »Zašto?« »Zato što je on princ egipatski!« »Ja također!« odvrati Amenhotep gnjevno. Kraljica Tija stisne vjeđe u uski prorez. »Tvoj brat služio je ovom

kraljevstvu kao ratnik u egipatskoj vojsci. Bio je vrhovni svećenik

Amonov,posvećen bogovima.«

Amenhotep se nasmije. »Pa si ga ti više voljela zato što je smio zaklati

ono što je blagoslovio?«

Kraljica Tija srdito dahne. »Idi ocu. Zamoli ga da od tebe napravi

vojnika. Onda ćemo vidjeti kakav ćeš faraon postati.«

Amenhotep se naglo okrene pa usred bratova pogreba, zgrbljen,

priđe faraonu. »Postat ću vojnik poput svojeg brata«, izjavi. Rub njegova

bijela plašta vukao se po du, veziri su vrtjeli glavama. »Zajedno, ti i ja,

uzdignut ćemo Atona nad Amonom«, obeća. »Mi možemo vladati onako

kako je tvoj otac nekoć zamislio.«

Faraon se osloni na štap, kao da time može zaustaviti oseku svoga

života. »Bilo je pogrešno odgajati te u Memfisu«, izgovori. »Trebao si

odrastati zajedno sa svojim bratom. Ovdje. U Tebi.«

Amenhotep žustro ustane, ramena su mu se izravnala. »Imaš samo

mene, oče.« Ponudio je ruku starom čovjeku, osvajaču mnogih zemalja.

»Prihvati. Možda neću biti ratnik, ali izgradit ću kraljevstvo koje će trajati

vječno.«

Kad je postalo jasno da faraon ne kani prihvatiti Amenhotepovu

ruku, moj otac koraknuo je naprijed kako bi princa spasio od sramote. »Neka tvoj brat bude pokopan«, predloži mirno. Amenhotep svom ocu uputi pogled od kakvog bi se i Anubis sledio.

Nitko se nije usudio progovoriti dok se nismo vratili na lađe da zaplovimo

Nilom, uz valove koji su nam prigušivali glasove.

»On nije normalan«, izjavi moj otac dok smo se vraćali kući u

Akhmim. »Kroz tri je pokoljenja naša obitelj egipatskim faraonima davala

žene. Ali, ja svoju kćer ne kanim prepustiti ovom čovjeku.«

Oko ramena ovila sam vunen plašt. Nije govorio o meni. Mislio je na

moju sestru, na Nefertiti.

»Ako Amenhotep postane suvladar uz oca, bit će mu potrebna glavna

supruga«, rekla je moja majka. »To će onda biti ili Nefertiti ili Kija. A bude

li Kija...«

Nije dovršila rečenicu, no svi smo znali što je htjela reći. Bude li Kija,

vezir Panehesi steći će golem utjecaj u Egiptu. Bilo bi lako i logično

promaknuti njegovu kći u kraljicu: Kija je već bila udana za Amenhotepa i

već skoro tri mjeseca nosila je njegovo dijete. Ali, postane li ona glavnom

suprugom, naša će obitelj biti podređena Panehesijevoj, a to nam je bilo

nezamislivo.

Otac se bolje namjesti na svom jastuku. Razmišljao je zabrinuta izraza

lica dok su sluge veslale prema sjeveru.

»Već smo rekli Nefertiti da će biti kraljeva supruga«, dodala je majka.

»Ti si joj rekao.«

»Dok je Tutmozis bio živ! Dok je sve bilo stabilno i izgledalo kao da

će Egiptom vladati...« Otac zatvori oči.

Promatrala sam kako se mjesec diže nad lađom, a kad je dovoljno

vremena prošlo, učinilo mi se bezopasnim pitati: »Oče, što je Aton?«

Otvorio je oči. »Sunce«, odgovori zagledan u moju majku. Bez ijedne

riječi razmjenjivali su misli. »Ali, bog sunca je Amon-Ra.« »A Aton je Sunce.« Nisam razumjela. »Zašto bi Amenhotep gradio hramove sunčevom

bogu za kojeg nitko nije čuo?«

»Zato što kad izgradi hramove Atonu, nitko više neće trebati

Amonove svećenike.« Zaprepastila sam se. »Želi ih se riješiti?« »Da.« Majka je kimnula. »I suprotstaviti se svim zakonima Maat.«

Udahnem. Nitko se ne smije suprotstavljati božici istine. »Ali, zašto?«

»Zato što je prijestolonasljednik slabić«, objasni mi otac. »Slabić je i

površan, a ti moraš naučiti prepoznati ljude koji se boje drugih moćnih

ljudi, Mutnodmet.«

Majka mu uputi oštar pogled. To što je moj otac upravo izrekao,

zvalo se veleizdaja. No nikog nije bilo da ga čuje, a još su i vesla pljuskala.

Nefertiti nas je iščekivala. Oporavljala se od groznice, ali ipak je sjedila u

vrtu. Ispružena kraj ribnjaka s lotosima, mjesečina joj se ljeskala po vitkim

rukama. Ustane čim nas je ugledala, a ja osjetim svojevrstan trijumf zato što

sam bila na prinčevom sprovodu, a ona je bila previše bolesna da ide. Ali

krivnja mi izbriše taj osjećaj kad opazim čežnju na njezinu licu.

»Onda, kako je bilo?«

Namjeravala sam je pustiti da iz mene čupa obavijesti, ali nisam

mogla biti okrutna kao što je ona znala biti. »Apsolutno veličanstveno«,

provali iz mene. »A sarkofag...«

»Sto radiš izvan kreveta?« izgrdi je moja majka. Ne i Nefertitina.

Samo moja. Nefertitina je umrla kad je ona imala dvije godine. Bila je

princeza iz Mitanije i prva supruga mog oca. Ona je izabrala ime Nefertiti

koje znači Ljepotica je došla. I, premda smo u rodu, ne sličimo jedna drugoj.

Nefertiti je malena i brončane puti, crnokosa, tamnih očiju, s obrazima

visokih jagodica koje stanu u dlan svinut u oblik šalice, dok sam ja tamne

kože i uska lica kakvo ne zapažate u gomili. Nakon poroda, majka me

nije nazvala po ljepoti. Dala mi je ime Mutnodmet koje znači

DragodijetebožiceMut.

»Nefertiti mora u krevet«, rekao je otac. »Ne osjeća se dobro.«

Premda je trebao prekoriti moju sestru, obraćao se meni.

»Ozdravit ću«, obećavala je Nefertiti. »Gledaj! Već mi je bolje.«

Nasmiješila mu se, a ja se okrenem da vidim očevu reakciju. Kao i uvijek, za

nju je imao nježan pogled.

»Svejedno«, upadne majka, »imaš temperaturu i vraćaš se u krevet.«

Dale smo se utjerati u kuću. Kad smo legle na prostirke od rogožine,

Nefertiti se okrenula, profil joj se oštro ocrtavao pri svjetlu mjesečine.

»Onda, kako je bilo?«

»Zastrašujuće«, priznala sam. »Grobnica je velika. I mračna.«

»A ljudi? Koliko je ljudi bilo?«

»O, stotine. Možda čak i tisuće.«

Uzdahnula je. Propustila je šansu da bude viđena. »A novi

prijestolonasljednik?«

Oklijevala sam. »On...«

Sjedila je na svom ležaju, kimajući mi da nastavim.

»On je čudan«, prošapćem.

Na mjesečini, Nefertitine su tamne oči svjetlucale. »Kako to misliš?« »Opsjednut je Atonom.«

»Čime?«

»Suncem, kao slikom«, objasnila sam. »Kako možeš obožavati sliku

sunca a da istovremeno ne štuješ Amona-Raa koji Suncem vlada?«

Ostala je mirna. »To je sve?«

»I, visok je.«

»Pa, teško da je viši od tebe.«

Zanemarila sam njezinu kritiku. »Znatno je viši. Za dvije glave od

oca.« Ovila je ruke oko skupljenih koljena i odgovorila: »To će onda biti

zanimljivo.«

Namrštim se.»Što?«

Nije objasnila.

»Što će biti zanimljivo?« ponovila sam.

»Vjenčanje«, rekla je nehajno, legla i povukla platneni pokrivač preko

grudiju. »Skoro će krunidba, a Amenhotep mora odabrati Glavnu suprugu.

Zašto to ne bih bila ja?«

Da, zašto ne ona? Lijepa je, školovana, kći mitanske princeze. Osjetim

oštar ubod ljubomore, ujedno i strah. Oduvijek sam bila u Nefertitinom

društvu. Kako će izgledati vrijeme bez nje?

»Naravno da ćeš ići sa mnom«, rekla je zijevajući. »Dok ne budeš

dovoljno stara za brak, bit ćeš moja glavna dvorska dama.«

»Majka mi neće dopustiti da odem sama u palaču.«

»Nećeš biti sama. I ona će ići.«

»U palaču!« viknula sam.

»Mutni, kad si glavna supruga, obitelj ide s tobom. Otac nam je

najvažniji vezir u zemlji. Teta nam je kraljica. Tko bi se usudio reći ne?«

Usred noći duge su se sjene protezale izvan sobe, a onda je ušla sluškinja,

držeći uljanicu nad Nefertitinom glavom. Probudila sam se zbog svjetla i

vidjela sestrino lice u zlatnom sjaju, savršeno čak i dok je spavala.

»Gospodarice?« zazvala je sluškinja, ali Nefertiti se nije pomaknula.

»Gospodarice«, zazvala je glasnije. Pogledala me, a ja sam prodrmala sestru,

ne bih li je probudila. »Gospodarice, vezir Aje želio bi razgovarati s tobom.«

Brzo sjednem. »Nešto loše se dogodilo?«

Nefertiti nije rekla ni riječ. Ukoračila je u svoju halju, skinula uljanicu

sa zida i zaklonila plamen dlanom. »Što se događa?« upitala sam. Nije

odgovorila.

Vrata kao da su nešto šapnula kad su se zatvorila za njom. Čekala sam

da mi se sestra vrati, a kad se vratila Mjesec je, žuti disk, bio već visoko na

nebu. »Gdje si bila?« Prevrtala sam se na svom ležaju.

»Otac je htio razgovarati sa mnom.«

»Nasamo?« izazivala sam je. »Usred noći?«

»A u koje drugo vrijeme znatiželjne sluškinje spavaju?«

Istog trena postalo mi je jasno. »Ne želi da se udaš za Amenhotepa«,

rekla sam.

Nefertiti slegne ramenima glumeći čednost. »Ja se ne bojim Kije.« »O tome se brine vezir Panehesi.«

»Želim biti glavna supruga, Mutnodmet. Želim biti egipatska kraljica

onako kako je moja majka bila kraljica Mitanije.«

Sjedila je na svojoj rogožini. Šutjele smo. Osvjetljavao nas je samo

plamen lampe koju je donijela natrag. »I, što je otac rekao?« Opet je slegnula ramenima.

»Je li ti ispričao što se dogodilo u grobnici?«

»Da je odbio poljubiti žare«, rekla je omalovažavajućim tonom.

»Zašto je to važno ako na kraju sjednem na Horusovo prijestolje?

Amenhotep će postati egipatski faraon«, dodala je kao da je time sve

riješeno. »A otac je već rekao da.«

»Rekao je da?.« Odbacila sam svoj platneni prekrivač. »Ali, nije smio

reći da. Rekao je da faraon nije normalan. Zakleo se da takvom čovjeku neće

dati kćer!«

»I predomislio se.« U treperavu svjetlu uljanice vidjela sam je kako

liježe i privlači pokrivače. »Hoćeš mi donijeti malo soka iz kuhinje?«

zatražila je.

»Noć je«, odbila sam neodobravajući napetim glasom.

»Ali, bolesna sam«, podsjetila me. »Imam groznicu.«

Oklijevala sam.

»Molim te, Mutni. Molim.«

Otišla sam samo zato što je imala groznicu.

Sljedećega jutra naši kućni učitelji rano su završili predavanja. Na Nefertiti

nije bilo znaka bolesti. »Ali, ne smijemo je opteretiti«, rekao je moj otac.

Majka se nije složila. »Uda li se uskoro neće više stjecati znanje. Neka

sad nauči što god može.«

Za razliku od prve žene moga oca, moja majka nije provela djetinjstvo

među plemstvom i znala je cijeniti vrijednost naobrazbe jer se kao kći

priprosta seoska svećenika morala izboriti za svoje školovanje. Ali otac je

otklonio njezin dlan.

»Što još mora naučiti? Izvrsno zna strane jezike, a piše bolje od

dvorskih pisara.« »Ne raspoznaje ljekovito bilje kao Mutni«, upozori majka.

Podignem bradu, no otac odgovori samo: »Mutnođmet je nadarena za

to. Nefertiti ima druge vještine.«

Svi pogledamo u moju sestru u kratkoj bijeloj halji. Micala je sto- palom uronjenim u ribnjak s lotosima. Ranofer, sin mjesnog liječnika, donio

joj je cvijeće. Snop bijelih ljiljana svezan konopcem. Bio je moj kućni

učitelj. Poučavao me tajnama iscjeljivanja i ljekovitog bilja, ali više je

vremena provodio s mojom sestrom.

»Nefertiti očara ljude«, rekao je otac s odobravanjem, »a one koje ne

očara, lako nadmudri. Što će joj trave i lijekovi kad želi voditi narod?« Majci se između obrva pojavi bora. »Ako se kraljica složi.«

»Kraljica je moja sestra«, odvrati otac kratko i jasno. »Ona će se složiti

s tim da Nefertiti bude glavna supruga.« Ali, ja sam u njegovim očima

vidjela zabrinutost. Prijestolonasljednik koji oskvrne grobnu sobu svoga

brata, čovjek koji nije u stanju kontrolirati svoje osjećaje? Kakav će to

faraon biti? Kakav suprug?

Stajali smo i gledali u Nefertiti dok nije opazila da je promatramo. Prstom mi je dala znak da joj priđem. Otišla sam k nasmijanom paru

pokraj ribnjaka, svojoj sestri i svom kućnom učitelju.

»Dobar dan, Mutnođmet.« Ranofer mi se osmjehne i na trenutak

zaboravim što sam mu htjela reći.

»Isprobala sam aloju danas«, izgovorim konačno. »Iscijelila je

opekotine našoj sluškinji.«

» Zbilja?« Ranofer sjedne uspravno. »I, onda?«

»Dodala sam lavandu i otekline su splasnule.«

Još mi se šire osmjehnuo. »Nadmašuješ moje znanje, gospo.«

Nacerim se ponosna na svoju genijalnost. »A onda, mislim da ću

pokušati s...«

»Razgovarate o nečemu zanimljivom?« Nefertiti uzdahne i nasloni se

na ruke ispružene iza leđa. Sunčala se. »Reci, o čemu je otac sad pričao?«

»Baš ovaj čas?« Strašno loše lažem.

»Da. Dok ste stajali tamo i špijunirali me.«

Pocrvenim. »Govorio je o tvojoj budućnosti.«

Sjela je uspravno. Vršci crne kose milovali su joj obraze. »I?«

Napravila sam stanku. Nisam bila sigurna trebam li joj sve reći.

Čekala je. »I da će možda doći kraljica«, rekla sam napokon.

Odjednom Ranoferov osmijeh iščezne. »Ali, ako ona dođe«, podigao

je glas, »otići ćeš iz Akhmima.«

Nefertiti mi se preko Ranoferove glave namršti. »Nemoj se ništa

brinuti«, umiri ga nehajno. »Od toga neće biti ništa.«

Odšutjeli su svoj trenutak, a onda je Ranofer uzme za ruku. Ustanu.

»Kamo ćeš?« viknem. Nefertiti nije odgovorila pa sam viknula za

svojim učiteljem. »A što je s našom lekcijom?«

»Kasnije.« Nasmiješio mi se, ali vidio je samo moju sestru.

Pronio se glas da kraljica dolazi u posjet našoj vili u Akhmimu. Za to se

Nefertiti molila u obiteljskom svetištu. Amonu je pred noge kao dar

polagala posude s najboljim vinom zaslađenim medom te obećavala

svakovrsne ludosti ako samo pošalje kraljicu u naš grad. Sad kad se činilo

da joj je Amon uslišao molitve, Nefertiti je bila nepodnošljivo uzbuđena.

Dok je moja sestra čistila perje, majka je trčkarala po kući, napadajući

jednako i robove i sluge.

»Mutni, provjeri jesu li ručnici čisti. Nefertiti, posuđe, molim. Provjeri

jesu li ga sluškinje oprale. Sve do zadnjega komada.«

Sluškinje su istresale prašinu iz tapiserija s resicama na rubovima dok

je majka po primaćoj sobi razmještala najbolje stolce ukrašene intarzijama

— to će vjerojatno biti prva prostorija u koju će kraljica ući. Kraljica. Tija

sestra je mog oca. Teška žena. Neuredno vođenje domaćinstva ne bi joj se

nimalo svidjelo. Pločice u kuhinji istrljali su do visokog sjaja, premda im

kraljica ni slučajno neće prići blizu, a ribnjak s lotosima napunili su zlatnim

ribicama. Čak je i Nefertiti nešto radila. Zaista je nadgledala pranje posuđa,

umjesto da se pretvarala da to čini. Za šest dana Amenhotep Mlađi bit će

okrunjen u Kamaku. Postat će suvladar svog oca. Čak sam i ja znala što

tetin posjet znači. Kraljica se nije odlučila na dugi put do Akhmima više od

šest godina. Jedini razlog za ovaj posjet bilo bi vjenčanje.

»Mutni, odi pomoći sestri da se odjene«, rekla je majka. Nefertiti je stajala ispred zrcala u našoj sobi. Maknula je svoju tamnu

kosu s lica zamišljajući na glavi egipatsku krunu. »To je to«, šaptala je. »Bit

ću najveća kraljica koju je Egipat ikad imao.« Narugam se. »Niti jedna kraljica neće biti veća od naše tete.«

Vrtjela se po sobi. »Hatšepsut je bila veća. A naša teta ne nosi

dvostruku krunu.«

»Samo faraon smije nositi krunu oba Egipta.« »Dakle, kad ona zapovijeda vojskom i sastaje se s inozemnim

vladarima, što ima od toga? Ništa. Njezin suprug žanje slavu. Kad ja budem

kraljica, moje će ime živjeti vječno.«

Znala sam da se s Nefertiti kad je ovakva ne treba svađati. Zamijesila

sam crnilo i dala joj ga u vrču. Zatim sam je gledala kako se šminka.

Obrubila je oči i potamnila obrve. Zbog boje je izgledala starije od svojih

petnaest godina. »Ti zbilja vjeruješ da ćeš postati glavna supruga?« pitala sam.

»A koga bi teta radije htjela za majku svojih nasljednika? Ženu iz

naroda«, naborala je nos, »ili svoju nećakinju?«

Ja sam žena iz naroda, ali nisam ona koju je spomenula s prezirom.

To je Panehesijeva kćer Kija. Doduše, dijete je plemkinje, ali Nefertiti je

unuka kraljice.

»Možeš mi naći platnenu haljinu i zlatni pojas?« rekla je. Stisnem vjeđe. »Samo zato što te čeka skora udaja, nisam se pretvorila

u tvoju robinju.«

Široko se osmjehnula. »Molim te, Mutni. Znaš da ne mogu sve to bez

tebe.« Promatrala se u zrcalu dok sam ja prekapala njezine škrinje u potrazi

za haljinom koju je nosila samo u svečanim prigodama. Izvučem zlatni

pojas. Ona se pobuni. »Ne taj s tirkizom, onaj s oniksom.« »Ti nemaš sluškinje za ovo?« inzistirala sam.

Pravila se da me nije čula i pružila ruku za pojasom. Meni je bio draži

onaj s tirkizom. Netko pokuca na vrata. Pokaže se majčina sluškinja. Lice

joj je blistalo od uzbuđenja.

»Majka vam poručuje da se požurite!« vikala je djevojka. »Vidjeli su

karavanu.«

Nefertiti me pogleda. »Razmisli, Mutni. Bit ćeš sestra egipatske

kraljice!«

»Ako se njoj svidiš«, rekla sam ravnodušno. »Naravno da ću joj se svidjeti.« Vimula je u zrcalo da vidi svoj odraz,

svoja malena ramena namazana medom i bogatu crnu kosu. »Bit ću

zanosna i mila, a kad se preselimo u palaču, zamisli samo što sve možemo

raditi!«

»I ovdje radimo toliko toga«, prosvjedovala sam. »Zašto Akhmim nije

dovoljno dobar?«

Uzela je četku i dovršila frizuru. »Zar ne želiš vidjeti Kamak i Memfis

i pripadati dvoru?«

»Otac pripada dvoru. I kaže da ga to umara. Ti silni razgovori o politici.«

»Dobro, tako misli otac. On mora u palaču svakoga dana. Ma, što

smo mi ovdje uopće radile?« Potužila se. »Ništa. Samo smo čekale da princ

umre, da možemo otići i vidjeti svijet.« Usisala sam zrak. »Nefertiti'.«

Veselo se nasmijala. Onda se na vratima pojavila majka, sva zadihana.

Nosila je svoje vrijedne dragulje i teške narukvice koje nikad prije nisam

vidjela. »Jeste li spremne?«

Nefertiti ustane. Haljina joj je bila savršena. Uz tijelo. Osjetila sam

navalu čiste zavisti zbog načina na koji joj se tkanina zatezala na bedrima i

naglašavala vitkost njezina struka.

»Čekaj.« Majka digne ruku. »Moramo imati ogrlicu. Mutni, odi i

donesi zlatnu.«

Uzdahnem. »Tvoju zlatnu?« »Naravno. Brzo, daj! Stražar će te pustiti u riznicu.«

Zaprepastilo me što će majka dopustiti da Nefertiti nosi ogrlicu koju

joj je otac poklonio kao vjenčani dar. Znači, nisam dobro procijenila koliko

je tetin posjet uistinu važan. Za sve nas. Požurila sam se u riznicu u

stražnji dio kuće. Dežurni me stražar pogleda uz osmijeh. Bila sam viša od

njega za glavu. Pocrvenjela sam.

»Majka traži ogrlicu za moju sestru.«

»Zlatnu ogrlicu?«

»Ima i drugih?«

Zabacio je glavu. »Dakle, sigurno je nešto jako važno. Čujem da

kraljica dolazi danas.« Stavim ruke na bokove. Neka zna da čekam. »Dobro, dobro.« Sišao je u podrumsku prostoriju i ponovno se

pojavio s blagom moje majke koje bi jednog dana trebalo biti moje. »Tvoja

se sestra sigurno udaje«, rekao je.

Ispružim ruku. »Ogrlicu.«

»Bit će izvrsna kraljica.«

»Svi to kažu.«

Nasmiješio se kao da je znao što o tome mislim, znatiželjni stari

magarac, pa je pružio ogrlicu. Ščepala sam je. Cijelim putem natrag do sobe

trčala sam noseći težak nakit kao nagradu. Nefertiti pogleda majku.

»Jesi li sigurna?« Gledala je zlato. Njegovo se svjetlucanje reflektiralo

u njezinim očima.

Majka kimne. Stavi joj ogrlicu oko vrata, a zatim smo se obje od-

maknule. Zlato je kretalo uzorkom lotosova cvijeta na grlu moje sestre i

dalje joj padalo po grudima, oblikovano u kapljice različitih veličina.

Bilo mi je drago da je dvije godine starija od mene. Kad bih se ja prva

morala udati, nitko me pokraj nje ne bi izabrao. »Sad smo spremne«, rekla

je majka. Povela nas je u primaću sobu gdje je čekala kraljica. Čule smo je

kako razgovara s ocem. Glas joj je bio dubok, hrapav i zapovjednički.

»Kad vas pozovu, uđite«, rekla nam je majka brzo. »Na stolu su darovi

iz naše riznice. Uzmite ih dok prilazite. Veći treba ponijeti Nefertiti.«

Zatim nestane u sobi, a mi smo stajale u popločenu hodniku, čekale

smo poziv.

Nefertiti se uskoračala. »Zašto me ne bi izabrala za suprugu svog sina?

Dijete sam njezina brata, a naš otac na najvišem je položaju u zemlji.« »Naravno da će izabrati tebe.«

»Ali, za Glavnu suprugu? Ne želim biti ništa manje, Mutni. Ne

želim biti neka niža žena koju zabiju u palaču da je faraon posjeti samo

dvaput godišnje. Radije ću se udati za vezirova sina.«

»Izabrat će tebe.«

»Naravno, izbor je zapravo Amenhotepov.« Prestala je koračati, a ja

shvatim da se obraćala samoj sebi. »Na njemu je da odluči, na kraju. On mi

mora napraviti sina, a ne ona.«

Zgrčim se na njezinu vulgarnost.

»Ali neću ga ni vidjeti ne očaram li njegovu majku.«

»Sve će dobro proći.«

Zagledala se u mene kao da je tek sad opazila da sam i ja prisutna.

»Zbilja?«

»Da.« Sjela sam na očev stolac od ebanovine i domamila k sebi jednu

od kućnih mačaka. »Ali kako znaš da ćeš ga zavoljeti?« Pitala sam.

Nefertiti me oštro pogleda. »On će postati egipatski faraon«, rekla je.

»A ja sam umorna od Akhmima.«

Pomislila sam na Ranofera i njegov prelijepi osmijeh i zanimalo me je

li umorna i od njega. U tom trenu kroz vrata uđe majčina sluškinja, a mačka

klizne s mene.

»Hoćemo li?« Nefertiti upita nestrpljivo. »Da, gospodarice.«

Nefertiti me pogleda. Obrazi su joj se zarumenjeli. »Hodaj iza mene,

Mutni. Mene mora vidjeti prvu i smjesta se zaljubiti.«

Ušle smo u primaću sobu noseći darove iz obiteljske riznice. Pro-

storija mi se učini većom nego što sam je pamtila. Močvare naslikane po

zidovima i vodenoplave pločice na podu izgledale su sjajnije. Sluškinje su se

dobro naradile. Oprale su čak i boje na baldahinu iznad glave moje majke.

Kraljica je izgledala isto kao i u grobnici. Strogo lice okruženo golemom

nubijskom perikom. Uspije li Nefertiti postati kraljicom, nosit će takvu

periku. Prišli smo podiju na kojem je kraljica sjedila na prostranom jastuku

od perja, u naslonjaču s najrazmaknutijim naslonima za ruke koje smo našli

u kući. Crna mačka odmarala joj se u krilu, ruku je položila na njezina leđa.

Ogrlica joj je bila od lapis lazulija i zlata.

Kraljičin herald stupi korak naprijed te ispruži ruku u gesti kao da

nešto briše. »Veličanstvo, nećakinja, gospa Nefertiti.«

Moja sestra ispruži ruke s darom, sluga preuzme pozlaćenu zdjelu.

Teta potapša prazno sjedalo slijeva pozivajući Nefertiti da sjedne kraj nje.

Dok se moja sestra uspinjala na podij, teta nije skidala oči s njezina lica.

Nefertiti je bila lijepa na takav način da su i kraljice morale zuriti u nju. »Veličanstvo, nećakinja, gospa Mutnodmet.« Stupim korak naprijed, a teta iznenađena zatrepće. Pogleda tirkiznu

kutiju koju sam joj pružala i nasmiješi se: isprika za to što je kraj Nefertiti

zaboravila na mene. »Visoka si«, napomene. »Jesam, ali nisam ljupka kao Nefertiti, Veličanstvo.« Majka kimne s odobravanjem. Skrenula sam razgovor na razlog koji je

kraljicu doveo u Akhmim i svi pogledamo moju sestru koja se trudila da ne

pokaže uzbuđenje.

»Ona je zbilja lijepa, Aje. Više na majku, mislim, nego ti.«

Otac se nasmije. »I talentirana je. Pjeva. I pleše.«

»A je li pametna?«

»Naravno. I snažna je.« Spustio je glas naglašavajući važnost

onoga što govori. »Bit će sposobna upravljati njegovim strastima i nadzirati

ga.« Teta ponovno pogleda Nefertiti pokušavajući vidjeti je li to istina.

»Ali ako se uda za njega, mora biti glavna supruga«, doda on. »Onda

će mu skrenuti zanimanje s Atona, vratiti ga Amonu i manje opasnim

uvjerenjima.« Kraljica se okrene mojoj sestri. »Što ti kažeš na to?«

»Učinit ću što zatražite od mene, Veličanstvo. Zabavljat ću princa i

roditi mu djecu. I bit ću poslušna sluškinja Amonova.« Oči nam se sretnu.

Spustim glavu da ne opaze moje smijuckanje.

»Amonova«, ponovi kraljica zamišljeno. »Da je bar moj sin tako

razuman.«

»Ona ima najčvršću volju od moje dvoje djece«, rekao je otac. »Ako

ga itko može preobratiti, to je ona.«

»A Kija je slaba«, složila se kraljica. »Nije za ovaj posao. On je htio nju

za Glavnu suprugu, ali ja to neću dopustiti.«

Otac obeća: »Kad upozna Nefertiti, zaboravit će Kiju.«

»Kijin otac je vezir«, upozori teta. »Razljutit će se kad umjesto njegove

kćeri izaberem tvoju.«

Otac slegne ramenima. »Pa to je i trebalo očekivati. Mi smo u rodu.«

Nakon trenutka oklijevanja, kraljica ustane. »Dakle, to je riješeno.«

Čula sam kako je Nefertiti oduševljeno udahnula. Bilo je gotovo brzo,

kao što je i počelo. Kraljica je sišla s podija. Sitna, ali neukrotiva pojava.

Mačka ju je slijedila na dugoj zlatnoj uzici. »Nadam se da će ona održati

tvoje obećanje, Aje. Na kocki je budućnost Egipta«, upozorila je smrknuto.

Tri su dana sluškinje trčkarale iz sobe u sobu i slagale tkanine, odjeću i

manji nakit u košare. Posvuda su zijevale poluprazne škrinje podignutih

poklopaca. Posuđe od alabastera, stakla ili keramike čekalo je da ga omotaju

i stave unutra. Otac je nadzirao zbivanja uz vidljivo zadovoljstvo.

Nefertitino vjenčanje značilo je da ćemo se svi preseliti i zajedno s njim

živjeti u palači Malkata u Tebi, pa će tako više vremena provoditi s nama.

»Mutni, nemoj samo stajati tu«, prekorila me majka. »Odi, radi nešto.«

»Nefertiti samo stoji«, priklopila sam. Moja je sestra bila na drugom

kraju sobe, isprobavala je odjeću i stavljala komade staklenoga nakita.

»Nefertiti«, mrzovoljno dobaci majka, »bit će dovoljno vremena za

stajanje pred zrcalom u Malkati.«

Nefertiti je ustala uz naglašene geste, potom zahvatila puno naručje

haljina i zgurala ih u košaru. Majka zatrese glavom, a moja sestra izađe

nadgledati punjenje svojih sedamnaest škrinja. Mogli smo je čuti u dvorištu:

opominjala je roba neka pazi jer njezine su košare vrednije od svote koju

smo platile za njega. Pogledala sam majku, uzdahnula je. Moja će sestra

postati kraljicom, no to još nije stvarno.

Jer to bi promijenilo sve. Napustile bismo Akhmim. Vilu bismo zadržale, no tko zna bismo li je

opet vidjele? »Misliš da ćemo se ikada vratiti?« pitala sam.

Majka se uspravila. Vidjela sam kako gleda ribnjake kraj kojih smo se

igrale sestra i ja dok smo bile djeca. Onda je svrnula pogled na obiteljski

Amonov oltar. »Nadam se«, odgovorila je. »Tu smo bili obitelj. Tu nam je

dom.«

»Ali sad će nam Teba biti dom.«

Duboko je udahnula. »Da. To je želja tvojeg oca. I tvoje sestre.«

»Je li to i tvoja želja?« upitala sam tiho.

Njezine su se oči okrenule sobi koju je dijelila s ocem. Otkako je

otišao, jako je čeznula za njim. Htjela mu je konačno biti blizu. »Želim

živjeti sa svojim mužem«, priznala je, »i želim da moja djeca dobiju

prigode za uspjeh.« Obje smo pogledale Nefertiti koja je zapovijedala

sluškinjama u dvorištu. »Ona će ući u obitelj koja vlada Egiptom«, rekla je

majka pomalo bojažljivo. »Naša Nefertiti, samo petnaest godina stara.«

»A ja?«

Majka se nasmiješila, crte lica su joj se skupile. »Ti ćeš biti sestra

kraljeve glavne supruge. Nije to malo.« »Ma, za koga ću se ja vjenčati?« »Tek ti je trinaest!«

Sjena preleti njezinim licem. Ostala sam zadnje dijete, zadnji dar

boginje Tauert. Kad jednom sklopim brak, neće više imati nijedno. Smjesta

požalim što sam išta rekla. »Možda se ne udam«, dodam brzo. »Bit

ću svećenica, možda.«

Kimnula je, no mogla sam vidjeti da je razmišljala o vremenu kad će

ostati posve sama.

POGLAVLJE DRUGO

TEBA

devetnaestogafarmutija

Tri dana nakon što je teta posjetila Akhmim, čekala nas je lađa, spremna

zaploviti prema Tebi. Na istoku, iznad hramova našega grada, dizalo se sunce.

Stajala sam u svom malom vrtu s mirodijama. Otrgnula sam list s drveta mirhe,

prinijela ga nosu i zatvorila oči. Tako će mi nedostajati Akhmim.

»Prestani praviti tužno lice«, začujem iza leđa sestrin glas. »U Malkati ćeš

imati mnoge vrtove samo za sebe.«

»Kako znaš?« Prešla sam pogledom preko svojih biljaka, brižno

uzgojenih. Različci, mandragore, makovi, jedan omanji grm nara koji smo

Ranofer i ja zajedno posadili.

»Pa bit ćeš sestra glavne kraljeve supruge. Ne bude li bilo vrtova,

zapovjedit ću da ih naprave nekoliko!« Nasmijala sam se, ona također. Uzela mi

je ruku u svoje. »I, tko zna? Možda ćemo dati sagraditi cijeli hram za tebe.

Napravit ćemo te božicom vrta.« »Nefertiti, ne pričaj takvo što.«

»Još tri dana i bit ću vjenčana za boga. To će me učiniti božicom, a tebe

sestrom božice. Postat ćeš božanstvo po rodbinskoj vezi«, sablažnjivo se šalila.

Naša je obitelj bila odveć bliska egipatskim faraonima da bi vjerovala u

njihovu božansku narav onako kako je u to vjerovao običan puk.

Učili su narod vjerovati u to da nitko ne bi osporavao njihov autoritet.

Jedne noći otac je to objasnio, a ja sam se bojala — sad će nam reći da ni

Amon Ra nije stvaran. No to nikad nije rekao. U štošta se vjerovalo zbog

običaja i štošta je bilo odveć sveto da bi se smjelo osporavati.

Unatoč Nefertitinim obećanjima, bilo mi je žao ostaviti moj maleni

vrt. Uzela sam sa sobom bilja koliko god sam mogla, rasporedila ga u

lončiće i rekla sluškinjama da se brinu za ono što je ostalo. Obećale su da

hoće, ali sumnjala sam da će doista paziti na čičimak ili davati

mandragorama vode koliko im treba.

Putovanje u Tebu iz Akhmima nije dugo. Naša se lađa probijala kroz

rogoze i šaš, a zatim je rezala blatnjave vode Nila ploveći na jug prema

gradu faraona. S pramca se otac smješkao sestri. Ona mu je sa svoje

sjedalice ispod platnena krova uzvraćala osmijehe. Onda mi je dao znak

prstom i pozvao me k sebi. »Na suncu imaš oči kao mačka«, rekao je.

»Zelene poput smaragda.« »Poput majčinih«, odgovorila sam. »Da«, složio se. No nije me pozvao da bi razgovarao o mojim očima.

»Mutnođmet, dolaze dani kad ćeš biti potrebna sestri. Opasna su vremena.

Kad god novi faraon sjedne na prijestolje, ništa nije sigurno, a nikad nije

bilo tako nesigurno kao sada. Postat ćeš sestrina glavna dvorska dama, ali

moraš jako paziti što radiš i što govoriš. Znam da si iskrena«, osmjehnuo

se. »Katkad iskrena do pogrješke. Na dvoru iskrenosti nema mjesta. Kad

Amenhotep bude blizu, naćuli uši.« Skrenuo je pogled na rijeku. Kroz

ovješene ribarove mreže vidjelo se sunce. U ovo doba dana nitko više nije

radio. »I još nešto, moraš obuzdavati Nefertiti.« Iznenađeno ga pogledam. »Kako?« »Savjetima. Ti si strpljiva i znaš s ljudima.«

Pocrvenim. Još nikad to nije rekao o meni.

»Nefertiti je vatrene ćudi. A ja se bojim da...« zatresao je glavom, ali

nije izgovorio čega se boji

»Rekao si teti Tiji da Nefertiti može utjecati na princa. Zašto na

princa treba utjecati?«

»Zato što je i on vatrene ćudi. I ambiciozan.« »Zar ambicija nije dobra?«

»Ne takva kao njegova.« Pokrio je moju ruku svojom. »Vidjet ćeš.

Samo drži oči otvorene, mačko malena, i budi na oprezu. Dogodi li se

kakva nevolja, dođi k meni prije svih.« Otac je shvatio u kojem pravcu idu

moje misli pa se osmjehnuo. »Ne izgledaj tako zabrinulo. Neće biti strašno.

Konačno, to je malen zadatak u kori«: egipatske krune.« Očima je pokazao

obalu. »Skoro smo stigli.«

Pogledam preko pramca. Kako smo se približavali palači, bilo je sve

više i više lađa i dugih brodova s trokutastim jedrima poput našeg. Žene su

trčale do rubova svojih barki kako bi bacile pogled na našu, kako bi vidjele

tko je u njoj. Zlatne zastave koje su lepršale s jarbola predstavljale su moga

oca kao višeg vezira, po rangu odmah ispod Starijeg: po come bi svi trebali

znati da naša lađa vozi buduću kraljicu Egipta. Nefertiti je nestala u kabini

pa se ponovno pojavila u novoj odjeći. Prekrasni rijetki dragulji koje joj je

teta ostavila visjeli su joj oko vrata i hvatali sunce. Prišla je i stala pokraj

mene na pramcu, puštajući da joj vodena prašina vlaži kožu.

»Veliki Ozirise!« Pokažem. »Gledaj!« Pedeset je vojnika bilo na obali i

najmanje dvije stotine slugu. Svi su čekali naš dolazak.

Otac se iskrcao prvi, za njim moja majka, za njom Nefertiti, pa ja. lb je bio red važnosti u našoj obitelji. Zanimalo me kako će tu hijerarhiju

promijeniti krunidba moje sestre.

»Gledaj nosiljke«, viknula sam. Bile su prekrivene zlatom i lapis

lazulijem, s ručkama od ebanovine.

»To je sigurno Stariji«, rekla je impresionirana Nefertiti. Iznijeli su nas svaku u svojoj nosiljci, u kabini sa zastorima. Razgrnula

sam zavjese da po drugi put vidim Tebu. Svjetlucala je pod popodnevnim

suncem. Zanimalo me kako Nefertiti može podnijeti da sjedi zavaljena u

zastrtoj nosiljci, a nikad prije nije vidjela Tebu. No mogla sam opaziti

njezinu sjenu, ponosno uspravljenu usred kabine. Suzdržavala je uzbuđenje

dok smo klizile gradom u koji nas otac nikad nije vodio. Tucet frulaša

sviralo je uz povorku dok smo prolazili pokraj kuća od pješčenjaka i stotina

promatrača. Htjela sam biti u istoj nosiljci s majkom, da podijelimo radost

dok akrobati i glazbenici zabavljaju okupljenu gomilu. Prošli smo hram

Amenhotepa Veličanstvenog i golem par kipova koji su ga prikazivali kao

boga. A onda, usred pustinje, na obzorju je zasvjetlucalo jezero. Gotovo

sam se prevrnula iz nosiljke koliko sam ga silno željela vidjeti Bilo je to

umjetno jezero, iskopano u obliku polumjeseca. Zaokruživalo je palaču.

Brodići s malim jedrima klizili su po vodi tamo gdje bi trebali biti samo

pijesak i palme. Sjetila sam se da mi je otac rekao kako je Amenhotep

Veličanstveni napravio jezero iz ljubavi prema kraljici Tiji i da mu nema

ravnog u cijelom Egiptu. Na suncu je blistalo kao tekući lapis lazuli i srebro,

a gomila se razmicala dok smo se približavali ulazu u palaču.

Zabila sam leđa natrag u jastuke i brzo pustila zastore da padnu na

svoja mjesta. Nisam željela izgledati kao seljančica koja nije stupila nogom

dalje od Akhmima. Čak i iza spuštenih zastora, znala sam kad smo prešli na

područje palače. Cestu je zasjenilo drveće. Mogla sam nazrijeti obrise malih

svetišta, vile javnih službenika, kraljevske radionice i niske, zdepaste četvrti

za sluge. Naši su se nosači popeli uz nekoliko stuba i spustili nas na do.

Kad smo razdvojili zavjese, pred nama se prostirala cijela Teba: jezero u

obliku polumjeseca, kuće od glinenih opeka, trgovi i njive, a iza njih — Nil.

Otac je otresao prašinu sa svoje suknje i razdao naloge slugama.

»Odvest će nas u naše odaje i raspakirati. Kad se okupamo i presvučemo,

idemo na sastanak s velikim svećenikom.«

Sluge su se duboko naklonile, iz poštovanja, a ja sam znala da je

majka bila impresionirana kad je vidjela s koliko moći njezin muž

zapovijeda u Tebi. U Akhmimu on je bio jednostavno naš otac, muškarac

koji je volio čitati uz bazene s lotosima i posjećivati Amonov hram kako bi

gledao zalazak sunca iznad polja. No, u palači on je bio vezir Aje, jedan od

najcjenjenijih ljudi u kraljevstvu.

Pojavio se sluga s razmetljivim postranim uvojkom mladosti. Bio je

vitak, a suknja mu je bila obrubljena zlatom. Samo faraonovi sluge nose

zlato na odjeći. »Ja ću vas otpratiti u vaše odaje.« I krene. »Velecijenjeni

vezir Aje i njegova supruga odsjest će u dvorištu faraonu s lijeve strane. Na

njegovoj desnoj strani je princ, uz kojeg će biti smještene gospe Nefertiti i

Mutnođmet.« Sluge su se skupljale iza nas, u gužvi, da ponesu tucete naših

škrinja. Palača je bila građena u obliku ankha, u središtu kojeg je bio faraon.

Raspršeni naokolo po raznim dvorištima bili su njegovi veziri. Kako smo

prolazili tim otvorenim trgovima, žene

i djeca zaustavljali su se promatrati povorku. Odsada će nam život tako izgledati,

pomislila sam. Svijet promatranja.

Naš je vodič šetao kroz nekoliko dvorišta popločenih svijetlim

opekama s crtežima polja papirusa. Zatim je ušao u prostoriju gdje su se svi

zaustavili. »Odaje vezira Aja«, ceremonijalno je objavio. Gurnuo je vrata i

otvorio ih. Granitni su kipovi virili iz svake niše u sobi. Bila je to soba

prepuna raskoši i svjetla. Posvuda košare od trske i drveni stolovi s nogama

od rezbarene slonovače.

»Odvedi moje kćeri u njihove sobe«, naloži otac, »a onda ih u vrijeme

večere otprati u Veliku dvoranu.«

»Mutni, odjeni se večeras kako dolikuje«, upozorila me majka

osramotivši me pred sluškinjama. »Nefertiti, princ će biti tamo.« »S Kijom?« zapitala je. »Da«, odgovori otac. »Dogovorio sam da nakit i odjeću donesu u

tvoju sobu. Imaš ih do zalaska sunca. Mutni će ti pomoći, što god budeš

trebala.« Otac me pogledao, kimnula sam. »I, također sam dogovorio da ti

pošalju tjelesne sluškinje. To su najbolje uvježbane žene u palači.«

»Uvježbane za što?« upitam kao neznalica. U Akhmimu nismo imali

nikakve tjelesne sluškinje. Nefertiti se zarumenjela crvenilom najdublje

uvrede. Otac odgovori: »Za usluge uljepšavanja tijela.«

U našoj sobi bio je pravi krevet. Ne hasura od rogoza ili slamarica kao u

našoj vili, nego širok, izrezbaren podij od ebanovine, s krovom i zavjesama

od platna. Trebale smo ga dijeliti Nefertiti i ja. Grijalica ugrađena u pod od

opeke služit će u hladnijim noćima kad kraj otvorena ognjišta budemo

pijuckali toplo pivo i zamatali se u teške pokrivače. A u zasebnoj sobi,

namijenjenoj samo presvlačenju, bio je i zahod od vapnenca. Podigla sam

poklopac, a Nefertiti je, užasnuta, virnula preko ramena. Naš me vodič

promatrao, zabavljale smo ga. Bila je tamo i keramička zdjela, u njoj voda s

ružmarinom. Nikad ne bismo morale upotrijebiti isti stolac-zahod i zdjelu

dvaput zaredom. Bila je to soba kakvu zaslužuje egipatska kraljevna. Naš

nas je vodič prekinuo kako bi nam objasnio da ću dijeliti postelju s Nefertiti

dok se ne uda, a otad će joj biti slobodno izabrati vlastiti ležaj.

Posvuda je bilo pokazatelja rasta i vječnog života. Drveni stupovi bili su prekriveni izrezbarenim cvijećem, potom obojenim u plavo i zeleno,

tamnožuto i crveno. Ibisi i bijele čaplje letjeli su duž zidova. Nacrtao ih je

umjetnik vješt u svome poslu. Čak je i pod od opeka prštao životom.

Mozaik jezera s lotosima bio je tako realističan da smo, poput bogova,

mogle hodati po vodi. Naš je vodič iščeznuo, a Nefertiti je zazvala: »Dođi,

pogledaj ovo!« Dotakla je površinu dugoga srebrnog zrcala, šireg od nas

obje zajedno. Zurile smo u svoje odraze. Malena lagana Nefertiti i ja.

Nefertiti se osmjehnula sebi u zrcalu. »Ovako ćemo izgledati u vječnosti«,

prošaptala je. »Mlade i lijepe.« Pa,mlađesigurno, pomislila sam.

»Noćas moram biti veličanstvena«, rekla je Nefertiti okrećući se hitro.

»Moram zasjeniti Kiju u svakom pogledu. Glavna supruga samo je titula,

Mutnođmet. Amenhotep će me možda baciti u kut kakva harema ne svidim li

mu se dovoljno.«

»Naš otac spriječio bi da se to dogodi«, usprotivila sam se. »Za tebe će

uvijek biti mjesta u palači.«

»U palači ili haremu«, dopustila je okrećući leđa zrcalu, »vrlo važno! Ako

ne ostavim dojam, bit ću figura, ništa više. Provodit ću dane u sobi, nikad neću

znati kako je to — vladati kraljevstvom.«

Kad sam čula da Nefertiti ovako govori, prepala sam se. Više mi se

sviđalo njezino mahnito povjerenje u realnost onoga što bi se dogodilo da joj ne

uspije postati miljenicom. Onda sam u zrcalu opazila da se nešto iza nas miče i

smrznula se. Dvije su žene ušle u sobu. Nefertiti se oštro okrene, jedna od žena

stupi naprijed. Bila je odjevena po najnovijoj dvorskoj modi, uključujući sandale

ukrašene perlicama i malene zlatne naušnice. Kad se nasmiješila, dvije su joj se

rupice pojavile na obrazima.

»Dobile smo nalog da vas odvedemo na kupanje«, najavila je dajući nam

platnene ručnike i meke ogrtače. Bila je starija od Nefertiti, ali ne mnogo. »Ja

sam Ipu.« Njezine su nas crne oči pretraživale, ispitivale i zaskočile moju

neurednu kosu i Nefertitinu vitkost. Pokazala je ženu pokraj sebe i osmjehnula

se. »Ovo je Merit.«

Kutovi Meritinih usnica svinuli su se malo prema gore. Pomislila sam

kako njezino lice izgleda oholije od Ipuinog. Ipak, njezin je naklon bio dubok.

Kad se uspravila, kucnula je zveketavom narukvicom o vrata pokazujući

dvorište. »Na kupanje, ovuda.«

Mislila sam o hladnim bakrenim kadama u Akhmimu, zanos mi se

smanjio. Ipu je, međutim, dok smo hodale vedro brbljala.

»Mi ćemo biti vaše tjelesne sluškinje«, obavijestila nas je. »Prije nego se

odjenete ili izađete iz sobe, mi se moramo pobrinuti da sve bude na svome

mjestu. Princeza Kija ima svoje gospe. Tjelesne sluškinje i sljedbenice. Sve žene

na dvoru prihvaćaju njezino vodstvo. Kako ona maže oči, one mažu oči. Kako

ona nosi kosu, Tebanke nose kosu. Za sada«, doda uz osmijeh.

Par stražara ceremonijalno je gurnuo dvostruke vratnice ulaza u

kupaonicu, a kad se para razišla i oslobodila mi pogled, uzdahnula sam.

Velike su posude izlijevale vodu u dug popločen bazen okružen kamenim

klupama i kamenjem zagrijanim na suncu.Gusto bilje raslo je prema svjetlu, vitice su

bježale iz vaza i ovijale se uza stupove kolonade.

Nefertiti je s odobravanjem motrila dvoranu sa stupovima. »Možeš li

vjerovati da je otac znao za sve ovo i odlučio nas odgajati u Akhmimu?«

Odložila je svoj platneni ručnik.

Sjele smo na kamene klupe, a naše nove tjelesne sluškinje poučile su nas

da treba leći.

»Vaša su ramena tako tvrda, gospo.« Ipu mi je pritiskala leđa kako bi u

njima smanjila napetost. »Stare žene imaju mekša ramena od vas!« Smijala se.

Iznenadilo me što se ponaša kao da smo bliske. No, kako je masaža

napredovala, osjećala sam da mi se ramena sve više opuštaju.

Perlice s Ipuine perike kvrckale su tiho jedna o drugu. Mogla sam osjetiti

parfem njezine platnene halje, miris lotosova cvijeta. Sklopila sam vjeđe, a kad

sam opet otvorila oči, u bazenu je bilo i drugih žena. Tada, skoro istog trena,

Merit se trgne i omota moju sestru u njezin ogrtač.

Sjela sam. »Gdje...«

»Ššš.« Ipu mi je pritisnula leđa.

Gledala sam ih preneražena kako odlaze. »Kamo idu sad?«

»Natrag u vašu sobu.«

»Ali zašto?«

»Zato što je Kija ovdje«, rekla je Ipu.

Pogledala sam preko bazena, žena je u vodi močila kosu punu perlica.

Lice joj je bilo sitno i usko, nos malo kukast, no bilo je na njezinu licu nečeg

impresivnog.

Ipu pucne jezikom. »Nestalo mi je lavande. Ostani ovdje, ne govori ništa.

Vratit ču se.«

Čim je Ipu otišla, Kija mi se približi. Oko struka je omotala neku tkaninu.

Odmah sam sjela, ona je učinila isto.

»Tebe, znači, zovu mačkooka«, rekla je. Sjedila mi je točno preko puta i

zurila. »Pretpostavljam da si prvi put u kupaonici?« Pogledala je ispod moje

klupe. Pogledala sam za njom da vidim što sam učinila. Složila sam svoj ogrtač

na do, a sad je voda nadošla i namočila mu rubove. »U palači za to imamo

spremnice.« Nacerila se, a ja sam se osvrnula da vidim gdje visi njezina odjeća.

Pocrvenjela sam.

»Nisam znala.«

Podigla je obrve. »Pretpostavila sam da ti je tvoja tjelesna sluškinja to

rekla. Ipu je u Tebi slavna. Sve žene na dvoru žele baš nju zbog njezine vještine

šminkanja, a kraljica ju je dodijelila tebi.« Zastala je čekajući moj odgovor. Kad

je vidjela da od mene neće dobiti ništa drugo, nagnula se naprijed. »Pa, reci mi,

je li ono bila tvoja sestra?«

Kimnula sam.

»Jako je lijepa. Sigurno je bila cvijet u svakom vrtu u Akhmimu.« Zapiljila

se u mene ispod svojih dugih trepavica. »Kladim se da je imala mnogo

obožavatelja. Bilo je teško ostaviti ih«, rekla je povjerljivo, »naročito ako je bila

zaljubljena.«

»Nefertiti se ne zaljubljuje«, odgovorila sam, uhvaćena u nepažnji.

»Muškarci se zaljubljuju u nju.«

»Muškarci? Dakle više ih je od jednoga?«

»Ne, samo naš kućni učitelj«, odgovorila sam brzo.

»Kućniučitelj?« nagnula se natrag.

»Dobro, ne njezin. Moj.«

Ipuini koraci odjeknuli su u dvorištu i Kija istog trena ustane blistavo se

smješkajući. »Sestrice, sigurna sam da ćemo još razgovarati.«

Ipu nas je vidjela, licem joj se proširio znak za uzbunu. Onda je Kija

kliznula kroz vrata noseći na sebi jedino mokro platno. »Što se dogodilo?« pitala

je Ipu zapovjednim tonom prelazeći preko kupaonice. »Što ti je princeza Kija

ovog trena rekla?«

Oklijevala sam. »Samo to da je Nefertiti prekrasna.«

Ipu stisne vjeđe. »Ništa drugo?«

Ozbiljno sam kimala glavom. »Ne.«

Kad sam se vratila u našu sobu, Nefertiti je već bila tamo, u haljini stisnutoj

ispod grudiju. Moja je bila identična, no kad sam je odjenula, na svijetu nisu

postojale dvije toliko različite sestre. Na meni, tkanina je padala duga i

prostrana, dok je na Nefertiti obgrlila njezin tanak struk, penjući joj se pod

grudi i uzdižući ih. »Čekaj!« Viknula je Nefertiti kad joj je Merit krenula četkom

prema kosi. »Gdje je šafranovo ulje?«

Merit se namrštila. »Gospo?«

»Šafranovo ulje«, objasni Nefertiti gledajući u mene. »Moja sestra kaže da

to treba koristiti. Sprječava ispadanje kose.«

»Mi ovdje to ne upotrebljavamo, gospo. Hoćete li da ga potražim?«

»Da.« Nefertiti se zavalila u stolac i promatrala Merit kako izlazi. S

odobravanjem je kimnula na moju haljinu. »Vidiš? I ti možeš pristojno izgledati

kad se potrudiš.« »Hvala«, rekla sam ravnodušno.

Pripreme su trajale do zalaska sunca. Ipu i Merit bile su sposobne kao što

je moj otac rekao. Sigurnim su nam rukama pedantno crvenile usnice te

stavljale crnilo oko očiju i kanu na grudi. Na kraju su nam na glavu smjestile

nubijske perike.

»Preko moje kose?« Potužila sam se. Nefertiti baci pogled na mene. Pod

perikom je bilo vruće i bila je teška, puna pletenica i sitnih perli. »To doista svi

rade?«

Ipu priguši smijeh. »Da, gospo Mutnođmet. Čak i kraljica.«

»Ali, kako će stajati?«

»Uz pomoć pčelinjeg voska i smole.«

Moju dugu kosu svezala je u čvor i na glavu mi brižnošću stručnjaka

nabila periku. Učinak je bio iznenađujuće dobar. Pletenice su mi uokvirile lice, a

zelene perlice istaknule boju mojih očiju. Ipu je sigurno namjerno izabrala tu

boju za mene jer sam vidjela da su Nefertitine perlice bile srebrne. Sjedila sam

mirno dok mi je moja tjelesna sluškinja kremom premazivala grudi i zatim

oprezno uklonila poklopac s nekog vrča. Izlila je pregršt svjetlucavih komadića

u dlan pa ih nježno otpuhnula: svu me prekrila zlatnom prašinom. Na brzinu u

zrcalu uhvatim svoj odraz i uzdahnem. Bila sam zgodna.

Potom je na red došla Nefertiti. Na njoj se uopće nije vidjelo da je putovala brodom od Akhmima. Bila je

potpuno budna od uzbuđenja zbog ove večeri i blistala je svjetlošću sunca.

Njezina je perika padala preko ramena i iza ušiju, naglašavajući jagodične kosti i

tanak vrat. Svaki pramen kose svirao je glazbu kad su se perlice sudarile, a ja

sam pomislila kako nema tog muškarca u kraljevstvu koji je ne bi htio. Njezino

je cijelo tijelo svjetlucalo od zlata, čak i nožni prsti. Dvije tjelesne sluškinje uzmaknu za korak. »Veličanstvena je.«

Zamijenile su mjesta kako bi prekontrolirale tad jedna drugoj. Merit je

pjevušila odobravanje dok je promatrala moje lice. »Zelene oči«, rekla je. »Još

nikad nisam vidjela tako zelene oči.«

»Istaknula sam ih malahitom na vjeđama«, odgovori Ipu ponosna na svoje

djelo. »Lijepo je.«

Sjela sam uspravnije, a moja je sestra pročistila grlo prekidajući moj

trenutak. »Sandale«, zapovijedila je.

Merit joj doda sandale ukrašene zlatom. Nefertiti se zatim okrene k meni.

»Večeras upoznajem egipatskog prijestolonasljednika«, rekla je. Ispružila

je ruke, privjesci na narukvicama zazveketali su na njezinim zapešćima. »Kako

izgledam?« »Kao Izida«, rekla sam iskreno.

Sunce je zalazilo. Vodili su nas u Veliku dvoranu. Iz nekoliko dvorišta mogli

smo čuti udaljene zvuke slavlja. Kako je koji gost pristizao, bio je najavljen.

Dok smo čekale u repu, Nefertiti mi stisne nadlakticu. »Otac je već ušao?«

upitala je misleći da, zato što sam visoka, mogu gledati iznad glava tuceta ljudi. »Ne vidim.«

»Digni se na prste«, zapovjedila mi je.

Svejedno nisam mogla vidjeti »Ništa se ne brini. Tvoj ulazak svi će

opaziti«, zajamčila sam.

Pomaknule smo se nekoliko mjesta u repu bliže i sad sam uspjela vidjeti

da su Stariji i kraljica Tija već došli. I prijestolonasljednik je bio tamo. Ljudi u

redu osvrtali su se da bace pogled na moju sestru, a ja sam shvatila da je otac

ispravno odlučio kad nam je rekao da dođemo poslije svih ostalih.

Rep se nastavio micati i uskoro se cijela dvorana pokazala pred nama. Od

svih koje sam do tada vidjela u Malkati, ova je očito bila najprostranija i

najljepša. Najavljivač je pročistio grlo i ispružio ruku. »Gospa Nefertiti«, najavio

je ističući važnost obavijesti, »kći Aja, vezira od Egipta i nadglednika kraljevih

velikih radova.«:

Nefertiti je stupila korak naprijed, a ja sam čula kako je razgovor u Velikoj

dvorani zamuknuo.

»Gospa Mutnođmet, Nefertitina sestra, kći Aja, vezira od Egipta i

nadglednika kraljevih velikih radova«, nastavio je najavljivač.

Sad sam ja stupila naprijed i promatrala kako su se gosti okrenuli da vide

Ajeve dvije kćeri, svježe pridošlice iz gradića Akhmima.

Dok smo hodale prema podiju, žene su zurile 11 nas. Naš otac stajao je

iza dugog stola čekajući da nas pozdravi. Pratnja nas je dovela ispred tri

Horusova prijestolja Egipta u naklonu s ispruženim rukama. Stariji je sjedio u

svojem naslonjaču. Opazila sam da su mu sandale od izrezbarena drveta, a

potplati oslikani likovima njegovih neprijatelja. Zagledao se u Nefertitine oble

dojke obojene kanom, premda je u Velikoj dvorani bilo dovoljno parova takvih

da ga drže zaposlenim cijelu noć.

»Ustanite«, zapovjedila je kraljica.

To smo i učinili. Pogled princa Amenhotepa susreo je pogled moje sestre.

Nefertiti mu je uzvratila osmijeh, a ja sam uočila da je kraj njega Kija i da nas

pozorno motri. Onda su nas, zato što Nefertiti još nije bila kraljica, poveli za

stol točno ispod podija gdje su jeli veziri i gdje je sjedio moj otac.

Nefertiti je kroz savršen osmijeh prosiktala: »Uvredljivo je da mi daju

sjediti ispod nje.«

Otac je pomilovao sestrinu zlatnu ruku. »još nekoliko dana i ona će sjediti

ovdje, a ti ćeš biti kraljica Egipta.«

Ljudi za našim stolom govorili su jedan preko drugog kako bi pitali

Nefertiti o njezinu putovanju u Tebu, je li vrijeme bilo lijepo, je li se lađa

zaustavila u svakom gradu tijekom puta. Promatrala sam Amenhotepa: njegove

oči nisu napuštale lice moje sestre. Ona je toga sigurno bila svjesna zato što se

smijala i koketirala, zabacujući svoj dugi vrat kad joj se zgodni sin jednoga

drugog vezira približio i raspitivao se

o njezinu životu u Akhmimu. Vidjela sam da Kija pokušava razgovarati s

princom, strgnuti pogled svoga muža s moje sestre, no Amenhotep se nije dao

zbuniti. Zanimalo me što misli o svojoj budućoj ženi. Proučavala sam način na

koji je Nefertiti držala muškarce u svojoj vlasti. Govorila je tiho pa su se morali

nagnuti bliže da čuju, a osmijehe je dijelila štedljivo pa bi se muškarac osjetio

kao da ga je okupala u svojoj svjetlosti kad bi se nasmijala.

Kad je hrana bila poslužena, a mi počeli jesti, nisam znala gdje prije da

gledam. Na podij gdje je Stariji buljio u nage žene čija su se gipka tijela svijala

unatrag pri plesu ili u prijestolonasljednika koji je gledao inteligentno i

kontrolirano. Osoba sasvim različita od one koje sam se sjećala iz grobova.

Pogledala sam preko stola u Panehesija. Vezirova je glava bila glatko obrijana

kao i većini muškaraca na dvoru, a visok je bio kao i moj otac. No, u svemu

ostalom, bili su jedan drugom suprotnost. Moj otac imao je plave oči,

Panehesijeve su bile crne. Moj otac imao je visoke jagodice, Nefertiti ih je

baštinila. Panehesijevo je lice bilo dulje i punije. Zlatni su se kolutovi sjajili na

svakom od njegovih prstiju, dok je moj otac rijetko nosio svoj nakit. Proučavala

sam suparnika svoje obitelji dok glazbenici nisu zasvirali melodiju zbog koje su

svi ustali kako bi zaplesali. Žene u jednom krugu, muškarci u drugom. Otac je

uzeo majku za ruku i poveo je preko dvorane, a Kija je kritički promatrala kako

Nefertiti ustaje da bi se pridružila ženama.

»Ti nećeš?« pitala je Nefertiti. »Naravno da ne!« Zurila sam u gomilu zgodnih kćeri dvorjana, od kojih

su sve bile odgojene u Tebi i zasigurno znale kako se pleše na dvoru. »Uopće ne

poznajem korake. Kako ćeš ti...?«

Slegnula je ramenima. »Gledam i učim.«

Možda joj je Merit dala nekoliko pouka dok su bile nasamo jer me

zadivilo kako skakuće i vrti se usklađeno s drugima. Vizija modrog lapisa i zlata.

Samo je nekoliko žena sjedilo, uključujući mene. A nisam bila sama za stolom.

Panehesi je također ostao. Bacala sam pogled na njega i na to kako mu se

dugački prsti podvlače pod crnu bradu skupljenu trakom. On je jedini od svih

vezira na dvoru imao dugu kosu. Onda me zatekao kako gledam u njega i rekao:

»Ovo je za tebe sigurno vrlo uzbudljivo. Djevojka iz Akhmima dolazi u palaču.

Sve te svečanosti i zlato. Zašto ne plešeš?«

Promeškoljila sam se u svom stolcu. »Ne poznajem plesove«, priznala

sam. Podigao je obrve. »A tvoja se sestra doima tako prirodnom«, istaknuo je

pa smo oboje pogledali Nefertiti koja je plesala kao da smo cijeli život gledale

kako se ponaša na dvoru. Panehesi svrne pogled s nje na mene i osmjehne se.

»Vi ste sigurno polusestre.«

Ponadala sam se da je Ipuino rumenilo sakrilo moju užasnu neugodu.

Zagrizla sam jezik kako ne bih uzvratila kakvom uvredom.

»Pa, reci mi«, nastavio je Panehesi. »Kad imaš sestru u kraljevom haremu,

za koga ćeš se ti udati?« Gnjev mi naraste. »Meni je samo trinaest.«

»Naravno, još uvijek djevojčica.« Oči su mu otputovale prema mojim

grudima, a Nefertiti se tog trena stvorila kraj mene. Glazba je završila.

»Da, no bolje je biti žena-pupoljak, nego uvenuli starac.« Njezine su oči

naglašeno otputovale prema Panehesijevoj suknji. Nato se ponovno pojavio naš

otac zauzevši svoje mjesto za stolom.

Panehesi odgurne svoj stolac. »Tvoja su djeca vrlo dražesna«, reče brzo.

»Siguran sam da će ih princ silno zavoljeti.« U trenu je nestao. Bijeli plašt vukao

mu se za petama. Otac je upitao: »Sto se dogodilo?«

»Vezir je...« počnem, ali me Nefertiti prekine.

»Ništa.«

Otac uputi Nefertiti dug pogled.

»Ništa«, ponovi ona.

»Upozorio sam vas da budete oprezne. Vezir Panehesi je Amen-

hotepovo uho.«

Nefertiti je zinula i jasno sam vidjela da je htjela odgovoriti: kad ja postanem

kraljica,nećevišebiti, ali šutjela je. Onda je pretražila prostor i očito se uzrujala. »Gdje je

prijestolonasljednik?«

»Dok si šarmirala vezira, napustio je dvoranu.« Nefertiti zamuca. »Nećemo se upoznati večeras?«

»Ne, osim ako se ne vrati«, rekao je otac, a ja nikad nisam čula njegov glas

tako dubok i strog. Ovo nije Akhmim. Ovo je egipatski kraljevski dvor gdje

pogrješke nisu dopuštene.

»Možda se vrati«, nagovijestila sam s nadom, ali Nefertiti i otac su me

ignorirali. Dvoranu je ispunio miris vina nalik mošusu. Kija je ostala okružena

svojim ženama, dvorjankama koje su bile odjevene, kao što nam je Ipu rekla,

prema modi koju je kraljica diktirala: duga kosa, plašt bez rukava i kanirana

stopala. Obigravale su oko nje kao leptiri. Njezin mali intuitivni dokaz da je

ona, a ne moja sestra, budućnost Egipta.

»Ovdje je prevruće«, rekla je Nefertiti i uzela me za ruku. »Dođi sa

mnom.« Otac nas oštro upozori: »Ne idite daleko.«

Slijedila sam dvoranom srdite odjeke Nefetritinih koraka. »Kamo idemo?«

»Svejedno. Samo da nismo ovdje.« Šuljala se palačom. »Mutnodmet, on je

otišao. Zaista je otišao. Nije pričekao da me predstave. Njegovu buduću

kraljicu. Budućnost Egipta!«

Izašle smo van i zatekle se pred vodoskokom. Gurnule smo ruke pod

vodu, puštale da nam kaplje kroz prste na grudi. Žuborila je i mirisala po

jasminu i kozjoj krvi. Nefertiti je skinula periku, a poznali glas probio je tminu.

»Dakle, tebe mi je majka izabrala za ženu.«

Nefertiti digne pogled, a tamo je stajao princ zakopčan u svoj zlatni

pektoral. Obrisala je s lica svaki trag iznenađenja i u trenu opet bila šarmantna i

koketna Nefertiti »Zašto? Sablažnjen si?« upita ga.

»Jesam.« No, nije bilo ničega lakomislenog u Amenhotepovom odgovoru.

Sjeo je i na mjesečini proučavao Nefertiti.

»Egipatski je princ, znači, umoran od plesa?« Sakrila je tremu

koketiranjem. Savršeno je to učinila. »Umoran sam od gledanja kako se moja

majka klanja Velikom svećeniku Amonovom.« Kad se Nefertiti osmjehnula,

Amenhotep je oštro pogleda. »To je smiješno?«

»Da. Mislila sam da si ovamo došao udvarati novoj supruzi. Ali, ako

hoćeš govoriti o politici, slušat ću.«

Amenhotep stisne vjeđe. »Slušati onako kako sluša moj otac? Ili onako

kako si slušala svoga kućnog učitelja dok ti se u Akhmimu zaklinjao na ljubav?«

Čak i u mraku, jasno sam vidjela da mi je sestra problijedjela i odmah sam

shvatila što je Kija postigla. Mislila sam bit će zla, no Nefertiti je brza.

»Kažu da si velik vjernik Aronov«, odvratila je oporavljena. »Da mu

namjeravaš graditi hramove kad postaneš faraon.«

Amenhotep se nagne natrag. »Otac ti se brine da budeš dobro

obaviještena«, napomene.

»Ja se brinem da budem dobro obaviještena«, odgovori ona.

Bila je pametna i čarobna i čak ni on nije mogao odoljeti ozbiljnosti

njezine zagledanosti u svjetlo uljanica. Primaknuo joj se bliže. »Želim biti

poznat kao Narodni faraon«, prizna. »Želim izgraditi najveće spomenike u

Egiptu kako bih pokazao narodu što može učiniti vođa s vizijom. Amonovim

svećenicima uopće ne bi smjelo biti dopušteno da steknu toliku moć. Ta moć

namijenjena je egipatskim faraonima.«

Zvuk drobljenja šljunka. Sve troje se osvrnemo.

»Amenhotep.« Kija zakorakne u krug svjetla. »Svi se pitaju gdje je

prijestolonasljednik Egipta.« Nasmiješila mu se s ljubavlju, kao da je njegov

nestanak bio ujedno čudan i čudesan. Pružila je ruku prema njemu. »Hoćemo li

se vratiti?«

Nefertiti kimne glavom. »Onda, do sutra«, obeća mu tihim i prigušenim

glasom kao da dijele neku veliku tajnu.

Kijina se ruka stegnula oko Amenhotepove. »Osjetila sam večeras da se

naše dijete miče. Naš sin«, izjavila je dovoljno glasno da je čuje Nefertiti dok ga

je usmjeravala u suprotnom pravcu. »Gotovo da ga mogu osjetiti.«

Promatrale smo ih kako ulaze u tminu, a ja sam opazila kako se Kija

čvrsto drži Amenhotepa, kao da bi svakog trena mogao iščeznuti.

Nefertiti se pjenila. Njezine su sandale tukle po opekama poda u našoj sobi.

»Što će učiniti za dva dana kad nas ujedine pred Amonom? Hoće li povesti sa

sobom i Kiju i onda me isto tako ignorirati?«

Moj otac ustao je i zatvorio vrata. »Moraš spustiti glas. Po cijeloj palači

ima špijuna.«

Nefertiti je potonula u kožnati jastuk i naslonila glavu na rame moje

majke. »Ponizili su me, mawat. On me vidi samo kao još jednu suprugu.«

Majka je milovala tamnu kosu moje sestre. »Doći će on k tebi. Hoće.« »Kada?« Nefertiti sjedne uspravno. »Kada?«

»Sutra«, rekao je moj otac sa sigurnošću. »A ako ne sutra, onda ćemo ga

natjerati da te vidi kao nešto više od majčinog izbora za suprugu.«

»Odi spavati. Još dva dana i vjenčana si«, rekla je majka Nefertiti, »a onda

će te okruniti za kraljicu Egipta...« Oklijevala je. »Ako to još uvijek želiš.«

»Nikad u životu ništa nisam željela više.«

TREĆE POGLAVLJE

dvadesetogafarmutija

Krunidba novoga egipatskog faraona i njegove kraljice trebala se održati

dvadeset i prvoga farmutija, a moj otac učinio je sve što je bilo u njegovoj moći

da Nefertiti Amenhotepu bude pred očima.

Ujutro, kroz široke mjedene dveri, ušli smo u impozantnu arenu koju je

Amenhotep III. dao izgraditi u Amonovu čast. Nefertiti me uhvatila za ruku jer

niti jedna od nas nikad nije vidjela nešto tako uzvišeno i veličanstveno. Šuma

stupova okruživala je pješčani teren, a oslikani zidovi uzdizali su se prema nebu.

U najnižem redu gledališta okupljalo se plemstvo dok su ih sluge nudile pićima i

medenjacima. Tamo je Amenhotep jutrom volio odlaziti na vožnju pa smo i mi

bile tamo. Promatrale smo kako princ u svojim zlatnim bojnim kolima u kružni-

cama klizi po trkalištu. Kija je također bila tamo. I vezir Panehesi pa kad je

princ sat vremena kasnije bio gotov s igranjem ratnika, poljubio je Kiju i s njom

se smijao dok se Nefertiti morala smješkati i izgledati zadovoljno pred očima

svoje suparnice.

U podne smo ponovno bile u Velikoj dvorani. Sjedile smo podno

povišenja, jele i čavrljale sretno kao da nam sve ide u skladu s obiteljskim

željama. Nefertiti se smijala i koketirala, a ja sam opazila da što je više

Amenhotep gledao svoju buduću suprugu, to se manje mogao suzdržati od

gledanja. Kija nije imala ništa od Nefertitina uglađena šarma. Nije mogla

zavladati prostorijom onako kako je to činila Nefertiti. Ali kad je

poslijepodnevni obrok bio dovršen, princ i Nefertiti nisu nastavili razgovor niti

jednom riječju. Kad smo se vratile u sobu, moja je sestra samo šutjela. Ipu i

Merit trčkarale su oko nas. Promatrala sam Nefertiti, postajala je sve

uznemirenijom. Još uvijek ju je Amenhotep vidio kao suprugu po majčinu

izboru, a meni nije bilo jasno kako moj otac to misli promijeniti. »Sto ćeš učiniti?« upitala sam napokon. »Ponovi mi što je rekao u grobovima.«

Merit se ukočila u pokušaju da stavi zlato na Nefertitine grudi. Govoriti o

onom što se dogodilo ispod zemlje nosi nesreću.

Oklijevala sam. »Rekao je da se nikad neće pokoriti svom bratu. Ni

Amonu. Nikad.«

»A pokraj vodoskoka je rekao da bi želio da ga narod voli«, naglasila je

Nefertiti. »Želio bi biti Narodni faraon.« Polako sam kimala glavom.

»Mutnodet, odi i nađi oca«, rekla je.

»Sada?« Ipu mi je crnilom bojila obrve. »Nećemo li to ostaviti za poslije?« »Poslije čega!« odreže ona. »Poslije dana kad mu Kija rodi sina?«

»Što mu kaniš reći?« Bilo mi je važno znati. Nisam namjeravala otići dok

ne budem sigurna da je razlog vrijedan uznemiravanja oca. »Reći ću mu kako možemo pridobiti princa.«

Otišla sam u dvoranu, ali oca nisam mogla naći. Nije bio ni tamo, ni u

sobi za audijencije. Pretražila sam vrtove, našla put kroz labirinte kuhinja i

zatim upala u dvorište pročelja palače gdje me sluga zaustavio i upitao što

trebam. »Tražim vezira Ajea.«

Stari se čovjek nasmiješio. »On je na istom mjestu kao i uvijek, gospo

moja.«

»A to je?«

»Per međat.«

»Što je to?«

»Kuća knjiga. Knjižnica.« Bilo mu je jasno da nemam pojma gdje je pa

me upitao: »Da ti pokažem put, gospo moja?«

»Da.« Pohitala sam za njim u palaca i prošla Velika dvoranu prema sobi

za audijencije. Za starijeg čovjeka, bio je brz. Naglo se zaustavio ispred

dvokrilnih drvenih vrata. Bilo je očito da ne smije ući. »Unutra?«

»Da, gospo moja. Permeđat.«

Pričekao je da vidi hoću li pokucati ili samo tako ući. Gurnula sam

vratnice i zastala promatrajući najveličanstveniju prostoriju u cijeloj Malkati.

Nikad prije nisam vidjela knjižnicu. Dva spiralna stubišta od ulaštena drveta

uvijala su se prema stropu, a posvuda je bilo svitaka svezanih kožom, spojenih

po dva — sigurno su sadržavali svu mudrost faraona. Moj otac sjedio je za

stolom od cedrovine. I kraljica je bila tu, moja majka također. Govorili su brzo.

Osjećala im se napetost u glasu. Kad sam zakoračila unutra, zašutjeli su. Onda

se dva para oštrih plavih očiju usredotočilo na mene. Do tada nisam bila uočila

veliku sličnost između moga oca i njegove sestre.

Pročistila sam grlo i obratila se ocu. »Nefertiti bi željela popričati s

tobom«, rekla sam mu.

Aje se okrene sestri. »Nastavit ćemo razgovor kasnije. Možda će današnji

dan promijeniti situaciju.« Bacio je pogled na mene. »A što hoće ona?«

»Reći ti nešto u vezi s princom«, izgovorila sam kad smo napustili permeđat i

ušli u dvoranu. »Misli da je našla način da ga pridobije.«

U našoj sobi Ipu i Merit završavale su s odijevanjem Nefertiti. Komplet

kartuša zveckao joj je oko ručnih zglobova, a na ušima su joj bile naušnice.

Malo sam zastala, a onda uzdahnula i pojurila vidjeti što su joj to napravile

tjelesne sluškinje. Probušile su joj ušne resice. Ne na jednom mjestu, nego na

dva. »Tko ih buši dvaput?« »Ja«, rekla je ona podignuvši bradu.

Okrenula sam se ocu, ali on ju je gledao s odobravanjem. »Imaš nove

vijesti u vezi s princom?« upita. Nefertiti očima dade znak tjelesnim sluškinjama da se udalje.

»Od sada, vaše su vam tjelesne sluškinje najbliskije prijateljice. Kija ima

svoje žene, ovo su vaše. Merit, jednako kao i Ipu, odabrane su uz veliki oprez.

One su odane.«

Pogledam Merit. Rijetko se osmjehivala. Bila sam zahvalna ocu što je za

mene odabrao Ipu.

»Ipu«, mirno zapovjedi moj otac, »stani pokraj vrata i tiho razgovaraj s Merit.«

Povukao je Nefertiti u stranu, a ja sam mogla čuti samo djeliće njihova razgovora. U jednom

trenu, otac je izgledao silno zadovoljan. Potapšao je Nefertiti po ramenu i odgovorio: »Vrlo

dobro. I ja sam mislio ista« Onda su otišli do vrata i on se obratio Merit. »Dođi. Posao zove.«

I onda je sve troje napustilo sobu. Zurila sam u Ipu. »Što se događa? Kamo su otišli?«

»Princu ogaditi Kiju«, rekla je. Pokazala je sklopiv kožnati stolac na kojem je mogla

dovršiti crnjenje mojih obrva. Sjela sam. »Nadam se da će uspjeti«, povjerila mi se. Bila sam znatiželjna. »Zašto?«

Uzela je četku i odčepila staklenu bočicu. »Prije nego se udala za princa, Kija i Merit

bile su dobre prijateljice.« Podigla sam obrve, Ipu kimne. »Odrasle su zajedno, obje kćerke

pisara. No, Panehesi je postao veliki vezir i preselio Kiju a palaču. Tako je upoznala

prijestolonasljednika. Onda je Meritin otac trebao postati niži vezir. Također bi živio u palači.

Stariji ga je htio unaprijediti, ali Panehesi je rekao Starijem da mu ne treba vjerovati.« Uvučem zrak. »Kakva zloća.«

»Kija se bojala da će princ izgubiti zanimanje za nju bude li Merit u palači. Ali Merit je

oduvijek na umu imala drugoga muškarca. Trebala se udati za sina vezira Kemosirija Herua

čim njezin otac stupi na bolje mjesto. Kako se to nije dogodilo, Heru je svom ocu rekao da je

svejedno i dalje zaljubljen u Merit i da nije važno što je pisarova kćer. Nastavili su se dopisivati

u nadi da će Stariji otkriti kako je pogriješio. A onda su jednoga dana pisma prestala stizati.«

Sjedila sam na svom stolcu nagnuta naprijed. »Što se dogodilo?« »Merit nije znala. Kasnije je otkrila da je Kija preobratila Herua.«

Nisam razumjela. »Preobratila?«

»Zavela ga je. Premda je znala da će se udati za princa.«

»Kako okrutno.« No mogla sam zamisliti Kiju kako se milo osmjehuje. Isto onako

kako se osmjehivala meni u kupaonici. Sigurnasusvedjevojkezaljubljeneutebe, rekla mu je vjerojatno;

Ipu tiho pucne jezikom dodajući kremu od mogranja. »Naravno, kad je Kija već bila

udana, više nije bilo važno ako Merit dođe u palaču.« »A njezin otac?«

»Oh.« Ipuine su rupice na obrazima nestale. »On je još uvijek pisar.«

Glas joj postane nizak i opor. »Zato Merit još uvijek mrzi Kiju.« »Ali kako će Nefertiti zauzeti Kijino mjesto?«

Ipu se osmjehne. »Uz pomoć trača.«

ČETVRTO POGLAVLJE

dvadesetprvogafarmutija

Na dan se Nefertitina vjenčanja i krunidbe po palači od ranoga jutra počeo

širiti glas da je ljepota nikad prije viđena u Egiptu počastila Tebu svojom

prisutnošću te da će postati kraljicom. Ipu je slutila da je moj otac pokrenuo

priču i da je priča uključivala novčane transakcije. Do zalaska sunca Nefertiti

nije mogla napraviti korak a da sluge i sluškinje sa svih prozora nisu

znatiželjno buljili u nju. Gospe koje su tek stigle na dvor zbog krunidbe

iznenada su se s izmišljenim zadaćama počele pojavljivati u našoj sobi, da

vide treba li Nefertiti kakav parfem, ili tkanina, ili začinjeno vino. Na kraju

nas je majka zabarikadirala u svojoj sobi i na sve četiri strane spustila zastore.

Nefertiti je bila razdražljiva. Čitavu noć nije spavala. Vrtjela se u

postelji, otimala mi pokrivače i svaki čas šaptala moje ime da vidi jesam li

budna. »Smiri se, ne mogu ti zakopčati ogrlicu«, rekla sam.

»I budi ljubazna«, savjetovala je majka. »Ovi ljudi šapću princu na uho

čak i dok mi razgovaramo. Govore mu o tebi.«

Nefertiti je kimala glavom dok joj je Merit mazala lice kremom.

»Mutnođmet, dodaj mi sandale, one s jantarom. I ti bi trebala obuti takve.

Nije važno što su neudobne«, preduhitrila je moju reakciju. »Poslije ih možeš

baciti.«

»Ali nitko neće vidjeti moje sandale«, bunila sam se.

»Naravno da hoće«, odgovorila je Nefertiti. »Vidjet će i tvoje sandale i

tvoju odjeću i nakrivljenu periku.« Namrštila se prekinuvši Merit koja se

nagnuta naprijed bavila mojom kosom. »Bogovi, Mutni! Sto bi ti bez mene?«

Dodam joj sandale optočene jantarom. »Radila bih u svom vrtu i imala

miran život.«

Nasmijala se pa sam se i ja osmjehnula, premda je bila nepodnošljiva.

»Nadam se da sve ide dobro«, rekla sam ozbiljno.

I lice moje sestre postalo je ozbiljno. »Mora ići dobro ili nam je obitelj

doputovala u Tebu i preokrenula život uzalud.«

Kucanje na vratima sobe. Majka ustaje da otvori. Na pragu stoji otac, a

uz njega šest stražara. Zure u sobu, a ja brzo zagladim kosu pokušavajući

izgledati kao Sestra kraljeve Glavne supruge. Nefertiti ih je, međutim,

ignorirala. Zatvorila je oči dok joj je Merit iscrtavala posljednje linije crnila.

»Jesmo li spremni?« Otac dugim koracima uđe u sobu. Stražari su ostali

kraj vrata. Proučavao je Nefertitin odraz u zrcalu. Nisu čak ni opazili da sam i

ja tamo.

»Da, skoro smo gotove«, objavim. Po prvi put stražari pogledaju u

mom pravcu, a majka se namršti na mene.

»Završite. Pisari čekaju. Uskoro će lađe ploviti u Karnak, dobit ćemo

novog faraona.« Osvrnem se da mu vidim lice zato što je u njegovu glasu

bilo toliko ironije, ali dao mi je znak da ne zastajem. »Požuri se.«

Konačno je Nefertiti bila gotova. Stajala je. Po du se širila njezina

zlatna haljina ukrašena fajansom i obojenim staklom, dok se sunce hvatalo na

njezinu ogrlicu i bezbrojne privjeske na narukvicama. Pogledala je stražare i

proučavala njihovu reakciju. Ramena su im se ukočila, prsa podignula.

Nefertiti je krenula naprijed, ruku pod ruku s ocem, i rekla mu pobjednički:

»Baš mi je drago što smo došli u Malkatu.«

»Nemoj se previše opustiti«, upozori je on. »Amenhotep će u Malkati

ostati samo dok Tija ne odluči da je spreman za odlazak. Onda se selimo u

glavni grad Donjeg Egipta kako bismo vladali.« »U Memfis?« viknula sam. »Idemo u Memfis? Zauvijek?«

»Zauvijek je teška riječ, Mutni«, kazao je moj otac Izašli smo u hodnik

opločen keramikom i prošetali kolonadom. »Možda i ne zauvijek.«

»A koliko dugo onda? I kad ćemo se vratiti?«

Otac pogleda majku. Nijemo su se složili da će ona objasniti. »Mutni,

tvoja će sestra biti egipatska kraljica«, rekla je tonom kakvim se obično govori

maloj djeci, a ne trinaestogodišnjim djevojkama. »Kad Stariji prijeđe u vječni

život, Amenhotep će opet doći u Tebu kako bi vladao i Gonjim Egiptom. Ali

nećemo se vratiti ovamo dok Stariji ne umre.«

»A kad će to biti? Faraon može živjeti još dvadeset godina!«

Na to nitko ništa nije rekao, a ja sam iz očeva pogleda zaključila da su

me stražari vjerojatno čuli.

»Sada kada dvor očekuje diobu, opasne se igre spremaju«, otac je

spustio glas. »Tko će ostati uza staroga kralja, a tko će se kladiti na novoga?

Panehesi će otići s Kijom u Memfis, ona nosi Amenhotepovo dijete. Mi,

naravno, također idemo tamo. Naš je posao Nefertiti savjetovati u slučaju da

se pojave nevolje.«

Ušli smo u otvoreno dvorište izvan palače gdje je čekala povorka.

Majka je odvela Nefertiti na stranu kraljice Tije. Prije nego je i otac uspio

otići, stisnula sam mu ruku. »Ali što ako me ne bude htjela slušati?« upitam.

»Slušat će te, zato što je to uvijek činila.« Nježno mi stisne tame. »Jer

ćeš ti s njom biti iskrena.«

Povorka je trebala krenuti u podne. Bilo je predviđeno da se Stariji i

kraljica Tija voze u kočijama. Iza njih ostatak dvora prenijet će u otvorenim

nosiljkama zastrtima nadstrešnicom od tankoga platna. Jedino Amenhotep i

Nefertiti idu pješice, tako propisuje tradicija. Hodat će kroz grad do

faraonove lađe koja čeka na vodama tebanskoga pristaništa. S mola lađa će

zaploviti u Karnak gdje kraljevski par nastavlja do vrata hrama kako bi bili

okrunjeni kao faraon i kraljica Donjeg Egipta.

Kako se dvorište punilo plemstvom, straža je postajala sve napetija.

Premještali su težinu s noge na nogu. Znali su da ako tijekom povorke išta

pođe po zlu, slijedi smrtna kazna. Jedan se vojnik isticao. General s dugom

kosom i plisiranom suknjom. Ipu je vidjela kamo gledam i rekla: »General

Nakhtmin. Tek mu je dvadeset jedna. Mogu vas upoznati «

»Da se nisi usudila!« dahnem. Nasmijala se. »Osam godina razlike nije tako mnogo!«

Nefertiti nas je čula kako se smijemo pa se namrštila. »Gdje je

Amenhotep?« upita.

»Ja se ne bih brinuo«, reče moj otac posprdno. »Sigurno ne kani

propustiti vlastitu krunidbu.«

Kad se princ pojavio, u pratnji su mu bili Kija, koja ga je držala pod

jednu ruku, i njezin otac, Panehesi, s rukom pod drugom prinčevom rukom.

Oboje mu je nešto šaptalo na uho, govorili su brzo, a kad su došli do našeg

mjesta u povorci, Panehesi je mog oca hladno pozdravio. Onda je ugledao

Nefertiti pod kraljevskom dijademom: to je izgledalo kao da je zagrizao nešto

kiselo. No Kija se smiješila. Nježno je dotakla Amenhotepovu ruku dok se

spremala oprostiti od njega. »Blagoslovljena bila Vaša Visost u ovaj povoljan

dan«, izgovorila je tako sladunjavo da je izazivalo povraćanje. »Aton bio uz

vas.«

Nefertiti sretne pogled mog oca. Kija je upravo blagoslovila

Amenhotepa u ime Atona. Dakle, to je ono. Time ga je držala.

Otac bljesne očima. »Ostani u blizini«, upozori me. »Kad stignemo u Kamak

do hrama ćemo pješice, a tamo će na ulicama biti više Egipćana nego što si

ikad vidjela.«

»Zašto?« Ali nije me čuo. Moj se glas izgubio u galami konja i kočija i

stražara.

»Zato što se gradom proširila priča da se pojavila reinkarnacija Izide.«

Osvrnem se. Mladi mi se general smiješio.

»Ta je ljepota kadra liječiti dodirom ruke, ako vjeruješ osoblju u palači.«

Pružio je ruku i pomogao mi uspeti se u nosiljku.

»Čiji bi to sluga rekao?«

»Tko bi platio da sluga to kaže i zašto? Zato što će ugled i utjecaj tvoje

obitelji, uspije li tvoja sestra pridobiti srce puka«, objasnio je, »u kraljevstvu

postati veći.«

Nosiljke su bile podignute s da. U gužvi je general nestao. Procesija je išla gradom, a narod je skandirao prinčevo ime. Dok smo

prolazili preko trgova, preplavila nas je provala osjećaja tisuća Egipćana koji

su se gužvali na ulicama, izvikivali ime moje sestre, preklinjali za blagoslov

Izidin i pjevali: »Živjela kraljica! Živjela Nefertiti!«

Narod se bacao na naše nosiljke, a ja sam pokušala zamisliti dugi lanac

pristaša koje je moj otac sigurno pozvao i shvatila koliko je uistinu moćan

vezir Aje. Stražari su stalno iznova gomilu gurali natrag. Osvrnula sam se u

nosiljci i vidjela kako Amenhotep s divljenjem motri ženu koja je u njegovu

kraljevstvu tako omiljena. Gledala sam kako je Nefertiti uzela

Amenhotepovu ruku u svoju i podigla je. Urlanje koje je time izazvala po

ulicama bilo je zaglušujuće. Trijumfalno se okrenula prema njemu, izraz je

bio posve jasan: jasamvišenegosamojošjednasuprugakojutijemajkaizabrala.

Kad smo došli do lađe po cijelom se gradu izvikivalo: »Amenhotep.

Nefertiti.«

Prinčevo je lice bilo zažareno od ljubavi naroda. Nefertiti je po drugi

put dignula Amenhotepovu ruku u svojoj i objavila dovoljno glasno da je

čuje sam Oziris: »NARODNI FARAON!« Na to je svjetina natisnuta uz

obalu rijeke postala neukrotivom. Stražari su nas jedva doveli do mola. Sišli

smo brzo iz nosiljki te se ukrcali na lađu koja je već bila okružena narodom.

Stražari su bili prisiljeni čupati ljude s užeta i Ijuštiti ih s trupa broda. Kad je

Lađa zaplovila, ostavila je tisuće na obali. Gomila je smjesta počela slijediti

brod uzduž rijeke, pjevala blagoslove i u vodu bacala lotosove cvjetove.

Amenhotep je zurio u Nefertiti pogledom čovjeka kojeg su neočekivano

zaskočili.

»Evo zašto je vezir Aje izabrao odgajati kćeri u Akhmimu.« Nefertiti je

bila okupana u trijumfu, njezin je glas postao skroman. »Radi ovoga. A vezir

nije htio ni da vjerujemo u moć Amonovih svećenika, za razliku od njegove

sestre.«

Stisnula sam usnice, ustrašena. Ali vidjela sam što radi. Naučila je

lekciju od Kije.

Amenhotep zatrepće iznenađen. »Znači ti vjeruješ da sam ja u pravu?«

Nefertiti mu dotakne ruku, a ja sam pomislila kako vrelinu njezina

dlana mogu i ja osjetiti dok je odlučno šaptala: »Faraon odlučuje što je

ispravno. I kad ova lađa stigne u Karnak, ti ćeš biti faraon, a ja tvoja kraljica.«

U Karnak smo stigli brzo jer Amonov hram nije daleko od palače Malkata.

Mogli smo i prošetati, no ploviti Nilom tradicija je. Na podnevnom suncu

naša je flota sa zlatnim zastavicama na brodovima pružala impresivan prizor.

Kad su spustili dasku, mostić do obale, tisuće

Egipćana nagrnulo je oko lađe. Njihovo je pjevanje tornjalo preko vode.

Boriti sa se sa stražom da bace kratak pogled na novoga kralja i kraljicu

Egipta. Amenhotep i Nefertiti nisu se bojali. Provukli su se mimo stražara i

ušli u gomilu.

Noja sam ostala straga.

»Ovuda.« Onaj se general pojavio kraj mene. »Stanite uz mene.«

Slijedila sam ga. Usisala nas je povorka koja se brzo kretala. Na čelu sam

mogla vidjeti četiri zlatne kočije kraljevske obitelji. Mojoj majci i ocu

dopušteno je da se voze s faraonom i njegovom kraljicom. Mi ostali do

Amonova hrama idemo pješice. Sa svih strana viču žene i djeca, pružaju ruke

ne bi li nam dotaknuli odjeću i perike — time će postići da žive vječna

»Dobro si?« upita general.

»Da, mislim da jesam.«

»Samo hodaj.«

Kao da sam mogla birati. Ispred nas nazirali su se obrisi hrama i jasno

sam vidjela prelijepo i gotovo dovršeno svetište Sezostrisa I. i uzvišena

svetišta Starijega. Sunčeva se svjetlost izlijevala po dvorištima. Dok smo

prolazili kroz ogradu zamuknulo je klicanje iza nas. Iznenada sve je postalo

hladno i nijemo. Guske su se gegale između stupova. Pojavili su se dječaci

obrijanih glava, u haljama bez pojasa, nosili su tamjan i svijeće. Osluškivala

sam gomilu s vanjske strane zidova. Još uvijek su skandirali Nefertitino ime.

Da nije bilo njih, čulo bi se samo rominjanje vode i sandale kako stražu po

kamenu.

» Što će sad biti?« prošapćem.

General napravi korak natrag. Opazila sam da mu oči mijenjaju boju

raznih nijansi pijeska. »Tvoju će sestru odvesti do posvećenog bazena. Tamo

će je kao suvladara pomazati Visoki svećenik Amanov. Zatim će njoj i princu

uručiti kuku i bič Egipta i onda će zajedno vladati«

Pojavio se otac. »Mutnođmet, odi i budi kraj sestre«, zapovjedio mi je.

Otišla sam k Nefertiti. U polumraku hrama njezina je koža mutno

sjajila poput jantara. Svjetiljke su obasjavale zlato oko njezina vrata. Bacila je

pogled na mene i obje smo shvatile da je došao najvažniji trenutak u našim

životima: nakon ovog obreda ona će biti kraljica Donjeg Egipta, a naša će

obitelj uz nju postići vječni život. Naša će imena biti zapisana u kartušama2 i

po javnim zdanjima od Luksora do Kuša. Sjećanje na nas ostat će u kamenu,

a osigurana su nam i mjesta uz bogove u vječnosti.

Amenhotep se popeo na podij držeći Nefertitinu ruku u svojoj.

Rastom je bio viši nego ikoji prethodni faraon, a po rukama je imao vile zlata

nego što su moji roditelji držali u riznici u Akhmimu. Amo- novi svećenici

išli su jedan za drugim kroz gomilu i zauzimali svoja mjesta na podiju tik do

mene. Njihove su ćelave glave blistale na suncu kao nove kovanice. Po odjeći

— leopardovu krznu — prepoznala sam Velikog svećenika, a kad je stao uz

novoga kralja, moja je sestra uputila Amenhotepu značajan pogled.

»Promotrite — Amon nas je pozvao da zajedno uzvisimo Amenhotepa

Mlađeg pred domovinom«, priopćio je vrhovni svećenik. »Amon je odredio

da Amenhotep vodi Donji Egipat i da zakone tog naroda provodi do kraja

svojih dana.«

S mjesta na kojem sam stajala jasno sam vidjela onoga generala.

Promatrao je moju sestru. Zbog nečega osjetim razočaranje.

»Od Egipta Gornjeg do Egipta Donjeg sežu oni. Faraon egipatski

objavljuje da će njegov sin postati faraonom zajedno s njim. Narodi su se

ujedinili da slave novog faraona i njegova zaštitnika Amona. Od istoka do

zapada svi će se radovati. Od sjevera do juga bit će slavlja. Priđite.« Vrhovni

je svećenik podigao zlatnu posudu napunjenu uljem. »Amon izlijeva svoj

blagoslov na tebe, faraone egipatski.« Polio je uljem Amenhotepovu glavu.

»Amon izlijeva svoj blagoslov na tebe, egipatska kraljice.«

Ulje joj je curilo niz novu periku i kapalo na njezinu najbolju platnenu

haljinu. No moja sestra nije se ni trznula. Postala je kraljicom. Bit će još

toliko drugih haljina.

»Amon vas za ruke uzima i vodi vas do svetih voda koje će vas oprati,

očistiti, obnoviti.« Poveo ih je zatim do posvećenog bazena gdje ih je nagnuo

unatrag. Ulje se ispralo. Plemići kojima je bilo dopušteno ući u hram stajali su

mimo, u tišini. Čak su i djeca znala da je ovo trenutak lokvom možda nikad

više neće svjedočiti,

2 Duguljastaovalnapločanakojojseustarom Egiptuispisivahimefaraona— nap.uc.

»Kralj Amenhotep i kraljica Nefertiti«, proglasio je vrhovni svećenik.

»Amon im udijelio dug život i blagostanje.«

Sunce je još uvijek stajalo visoko na nebu kad smo se u lađi okupili da se iz

Amonova hrama vratimo u Malkatu. Tijekom plovidbe iz Kamaka

Amenhotep je gledao moju sestru ne skrivajući da je očaran — proučavao je

kako govori, kako se osmjehuje, kako zabacuje glavu i smije se. »Mutni,

dođi«, sestra me vedro pozvala. »Amenhotepu, ovo je moja sestra

Mutnođmet.«

»Uistinu imaš oči kao mačka«, ustanovio je. Dakle, to nije opazio one

večeri poslije gozbe kad smo sjedili kraj vodoskoka. Nije obratio pažnju.

»Tvoja mi je sestra rekla, ali nisam vjerovao.«

Naklonila sam se. Zanimalo me što mu je još moja sestra stigla reći o

meni. »Drago mi je da sam upoznala Veličanstvo.«

»Moj suprug govorio je o hramovima koje kani sagraditi«, rekla je

Nefertiti.

Pogledala sam našega novog kralja da vidim je li to istina, a

Amenhotep je sjeo uspravnije.

»Jednoga dana, Mutnođmet, kad budem faraon i Donjeg i Gornjeg

Egipta, proglasit ću Atona višim od svih drugih bogova. Sagradit ću mu

hramove koji će zasjeniti sve izgrađeno u slavu Amonovu i Egipat ću

osloboditi od svećenika koji mu oduzimaju zlato da bi slavili sami sebe.«

Bacim pogled na Nefertiti. Puštala ga je da nastavi. »Danas egipatski faraon ne može donijeti nikakvu odluku bez pristanka

Amonovih svećenika. Faraon ne smije povesti rat, ni graditi hram ili palaču

ako vrhovni svećenik ne odobri.«

»Misliš ako vrhovni svećenik ne da novac«, dopuni Nefertiti. »Da. No to će se promijeniti.« Ustane i zagleda se preko pramca. »Moja

majka i otac s vremenom će vidjeti da je Aton bog koji je vodio Egipat u

slavu.«

Pomaknula sam se da bih stala bliže svojoj teti koja je svoju novu

snahu promatrala kritičkim okom. Ta zastrašujuća žena dala mi je prstom

znak da dođem tamo gdje je sjedila i nasmiješila mi se.

»Hrabra si ti djevojka kad si razgovarala s generalom Nakhtminom

pred mojim sinom«, rekla je kad sam prišla blizu i potapšala susjedni

naslonjač. Sjela sam. »Zar su oni neprijatelji?« upitala sam.

»Moj sin ne voli vojsku, a general je u njoj najsretniji. Od malih nogu.«

Htjela sam je više pitati o generalu Nakhtminu, no njoj je bilo do nečega

drugog, a odnosilo se na Nefertiti. »Pa, reci mi, Mutnođmet«, upita ona kao

da joj nije odveć važno, »o čemu to moj sin raspravlja s tvojom sestrom?«

Bila sam dovoljno pametna da oprezno izaberem riječi. »Govore

o budućnosti, Veličanstvo, i o svim planovima koje Amenhotep kani

ostvariti.«

»Pitam se uključuju li ti planovi izgradnju hramova Atonu?«

Spustila sam glavu, a Tija je rekla: »Znala sam.« Okrenula se najbližoj

sluškinji. »Pronađi vezira Ajea i dovedi mi ga.«

Ostala sam sjediti, a kad je došao moj otac donijeli su još jedan

naslonjač s kožnim naslonima za ruke. Sve troje gledali smo u Nefertiti na

pramcu kako usredotočeno razgovara sa svojim suprugom. Nije bilo moguće

pomisliti da su se šest sati ranije jedva i poznavali.

»On govori o Atonu«, izjavi moja teta srdito. »Na svom putu iz

Amonova hrama on još uvijek blebeće o nečemu što mu je njegov djed

jedanput urezivao u krevetne grede i po štitovima!« Nisam nikad vidjela tetu

tako razgnjevljenu. »On će postati razoritelj zemlje, Aje. Moj suprug neće biti

živ još dugo! Tvoja kćer mora ovladati njime prije nego postane faraon i

Gornjeg Egipta.«

Otac me pogleda. »Sto mu je Nefertiti govorila?«

»Samo ga je slušala«, rekla sam.

»A, tako?«

Ugrizem se za jezik i kimnem da ne bih izgovorila laž.

»Daj joj vremena.« Aje se okrenuo sestri. »Još nije ni dan prošao.«

»U jednom danu Ptah je stvorio svijet«, odgovori ona i svi smo znali

što to znači: u jednom danu njezin sin može uništiti svijet.

Nefertiti i ja razodijevale smo se u palači Malkata. Dali su nam nove haljine

za gozbe u čast krunidbe koje će započeti ove večeri i trajati do sljedeće. Ipu i

Merit jurcale su naokolo kao mačke. Pronalazile su sandale koje će nam se

slagati s plaštom i iscrtavale nam oči crnom i zelenom bojom. Merit je sa

strahopoštovanjem držala Nefertitinu krunu i stavila je na njezinu glavu. Svi

smo promatrali zadržavajući dah. Pokušavala sam zamisliti da sam egipatska

kraljica i da nosim kobru iznad obrva. »Kakav je to osjećaj?« upitala sam. Nefertiti je sklopila oči. »Kao da si boginja.« »Hoćeš li otići k njemu prije gozbe?«

»Naravno. On će me voditi za ruku pri ulasku. Ne misliš valjda da bih

riskirala da ide s Kijom? Već je dovoljno loše što će joj se vratiti u postelju.«

»To je tradicija, Nefertiti. Otac kaže da će ona biti s njim svakih

četrnaest dana. Protiv toga ti ne možeš ništa.«

»Ja mogu mnogo toga!« Oči joj divlje zastrijele po prostoriji. »Na

primjer, nećemo ostati u ovim sobama.«

»Što?« Svoje lonce s biljkama već sam poredala po prozorskim

daskama. Škrinje sam raspakirala. »Ali ostajemo u Tebi samo dok Tija ne

objavi da se selimo u Memfis. Onda sve moram ponovno pakirati.«

»To je posao za Ipu. Zašto bi faraon i njegova kraljica spavali

razdvojeni? Naši roditelji spavaju u jednoj sobi«, istaknula je.

»Ali oni nisu...«

»Moć.« Podignula je prst dok su se naše tjelesne sluškinje pravile da ne

slušaju. »Zato je to tako. Oni ne žele da kraljica stekne previše moći.«

»Glupost. Kraljica Tija faraonka je po svemu osim po imenu.«

»Da.« Nefertiti počne energično četkati kosu. Odmahnuvši rukom

otpusti Merit i Ipu. »Po svemu osim po imenu. A što nam je u životu važnije

od imena? Sto će o nama biti zapamćeno u vječnosti? Kakvu smo haljinu

nosili ili kakvo ime?«

»Djela. To će biti zapamćeno.« »Hoće li biti zapamćena Tijina djela ili će ih zabilježiti pod imenom

njezina muža?« »Nefertiti.« Zatresem glavom. Ciljala je previsoko.

»Što?« Odbaci četku znajući da će je Merit kasnije podići s poda.

»Hatšepsut je bila kralj. Sebe je dala okruniti.«

»Tvoj zadatak je da ga obeshrabriš«, rekla sam. »A na lađi govorila si s

njim o Atonu!«

»Otac je rekao da ga obuzdavam.« Samozadovoljno se osmjehnula.

»Nije rekao kako. Dođi.« »Kamo?« »U kraljevu sobu.«

Krenula je niz dvoranu, bila sam joj za petama. Ispred faraonove sobe

razmakne se par stražara. Kliznule smo u Amenhotepovo predsoblje i stale

ispred ulaza u dvije zasebne odaje. Jedna je očito bila Amenhotepova ložnica.

Nefertiti je zavirila u drugu sobu i kimnula. »Ovu ćeš ti zauzeti nakon

banketa.«

Zurila sam u nju. »A koju ćeš ti?« »Ovu ovdje.«

Otvorila je vrata kraljeve spavaće sobe. Začujem Amenhotepov uzdah

iznenađenja. Nakratko sam ugledala zidove obložene keramikom i

alabasterne svjetiljke, a onda su se vrata zatvorila i ostala sam sama u

kraljevom osobnom predsoblju. Trenutak je vladala tišina, a potom se od

zidova stao odbijati smijeh. Čekala sam u predsoblju da Nefertiti izađe

misleći da će smijeh s vremenom prestati, no sunce je tonulo dublje i dublje

na nebu, a nije bilo pokazatelja kad bi se kraljevski par mogao pojaviti.

Sjela sam i pogledala oko sebe. Na niskom stoliću, na papirusu, brzim i

nemarnim rukopisom bile su zapisane pjesme Atonu. Bacila sam pogled na

kraljeva vrata koja su bila čvrsto zatvorena pa čitala pjesme da skratim

čekanje. Bili su to psalmi suncu. Ti životinjama daješ dah... Tvoje su zrake usred velikoga zelenog mora.

Bilo je tu poezije. Svaki stih bio je drugačiji, svaki je slavio Atona. Nekoliko

sam sati čitala dok je Nefertiti govorila u kraljevoj sobi. Zvuk Amenhotepova

glasa prodirao je kroza zidove, a ja se nisam usuđivala zamišljati o čemu su to

tako strastveno razgovarali. Nakon nekog vremena pala je večer, a ja sam se

zapitala hoćemo li uopće otići na banket. Netko je zakucao na vrata.

Oklijevala sam, no Nefertitin je glas jasno zazvonio: »Mutni može otvoriti.«

Znala je da i nakon toliko vremena još uvijek čekam.

S druge je strane vrata bio general Nakhtmin.

Zakorakne unatrag zaprepašten što me vidi u kraljevu predsoblju, a po

načinu na koji su njegove oči skrenule prema kraljevim vratima mogla sam

pogoditi da ga je zanimalo je li Amenhotep za ljubavnice uzeo obje sestre.

»Gospo moja.« Pogled mu se usredotočio na zatvorena vrata. »Vidim da

faraon... ima posla.«

Pocrvenjela sam sjajnim rumenilom. »Da, trenutačno je baš jako

zaposlen.«

»Onda bi mu možda mogla prenijeti poruku da ga otac i majka čekaju u

Velikoj dvorani. Gozba u njegovu čast već traje nekoliko sati.«

»Možda bi mu sam mogao prenijeti poruku?« rekla sam. »Ja... Radije ih

ne bih uznemiravala.« Podignuo je obrve. »Dobro.«

Pokucao je na kraljeva vrata. Čula sam glas svoje sestre kako ljubazno

govori: »Uđi.« General je nestao. Trenutak kasnije ponovno se pojavio.

»Rekli su da će doći kad budu spremni.«

Uložila sam svu svoju snagu da sakrijem razočaranje. General pruži

ruku prema meni.

»To ne znači da ti trebaš propustiti svečanost.«

Pogledala sam u zatvorena vrata i oklijevala. Odem li, Nefertiti će se

naljutiti. Optužit će me da sam je napustila. Ali mozaike u predsoblju

proučavala sam satima, a sunce je već zašlo... Razdragano sam pružila ruku. General se osmjehnuo.

Na podiju u Velikoj dvorani stajala su četiri zlatna prijestolja. Ispod je bio

pripravljen dugačak stol gdje su sjedili moja majka i otac. Jasno sam ih

vidjela, razgovarali su i jeli s vezirima s dvora Starijeg. General me doveo k

njima. Bila sam svjesna da nas slijede oštre oči moje tete.

»Vezir Aje.« General se uljudno naklonio. »Gospa Mutnođmet je

stigla.«

Osjetim slabašan treptaj sreće: znao je kako se zovem. Otac ustane.

Mrštio mi se preko ramena da bi strogo zapitao: »To je dobro, ali, gdje mi je

druga kćer?«

General i ja pogledali smo se. »Rekli su da će doći kad budu spremni«, odgovorila sam. Osjećala sam

kako mi gore obrazi, a netko za stolom uzdahne. Bila je to Kija.

»Zahvaljujem«, reče otac i general nestane.

Sjela sam, a zdjele s hranom pojave se preda mnom. Guska pečena s

češnjakom, slabo pivo, janjetina u medu. Glazba je svirala, zveckali su pehari

i zdjele. Uza sve to nije bilo lako čuti o čemu su razgovarali moji roditelji. No

Kija se nagnula preko stola i njezin je glas bio jasan.

»Ako misli da će me zaboraviti, glupa je. Amenhotep me obožava. Piše

mi pjesme.« Pomislila sam na psalme u Amenhotepovoj sobi i zanimalo me

je li on autor. »Trudna sam u prvoj godini i već znam da će biti sin«,

trijumfirala je. »Amenhotep mu je već izabrao ime.« Ugrizem se za jezik da je ne upitam koje, no nije bilo potrebno.

»Tutankhamon«, rekla je. »Ili možda Nebnefer. Nebnefer, prije-

stolonasljednik Egipta«, maštala je. »A što ako bude djevojčica?«

Kijine se crne oči rašire. Obrubljene crnilom izgledale su trostruko

veće. »Djevojčica? Zašto bi dijete bilo...« No njezin je odgovor odrezao zvuk

truba koje su najavljivale ulazak moje sestre. Svi smo se okrenuli da vidimo

kako ispod ruke s Amenhotepom ulazi Nefertiti. Odjednom Kijine dvorske

dame počnu šaptati bacajući brze poglede u mom smjeru, a onda na moju

sestru.

S podija kraljica Tija oštro zapita sina: »Hoćemo li zaplesati sad kad je

noć već pri kraju?« Amenhotep pogleda u Nefertiti.

»Da, zaplešimo«, rekla je moja sestra, a teta nije propustila opaziti

poštovanje koje joj je ukazao njezin sin.

Mnogi su gosti ostali umrtvljeni pićem cijele noći pa do sljedeće. U zoru će

ih odnijeti u nosiljkama. U hodniku popločenom keramikom koji je vodio u

kraljevske odaje, stajala sam sa svojim roditeljima i drhtala od hladnoće.

»Treseš se.« Namrštila se majka. »Samo sam umorna«, odvratim. »U Akhmimu nikad nismo bili budni

tako kasno.«

Majka se sjetno osmjehne. »Da, odsada će mnogo toga biti drugačije.«

Oči su joj pretraživale moje lice. »Onda, što se događalo?«

»Amenhotep je bio s Nefertiti prije gozbe. Ona je otišla k njemu i kaže

da ju je pozvao da ostane preko noći.«

Majka položi dlan na moj obraz, vidjela je da sam nesretna. »Ne trebaš

se ničeg bojati, Mutnođmet. Od sestre će te razdvajati samo jedno dvorište.«

»Znam. Samo, nikad prije nisam provela noć bez nje.« Usnica mi je

zadrhtala, pokušala sam je smiriti zubima.

»Možeš spavati u našoj sobi«, ponudi majka.

Odmahnem gkvom. imala sam trinaest godina. Nisam više dijete. »Ne,

moram se naviknuti.«

»Dakle Kija će biti odbačena«, napomene majka. »Panehesi će se ljutiti«

»Onda se može ljutiti još mnogo noći koje su pred nama«, rekla sam.

Nefertiti i otac su nam se pridružili

»Odvedi Nefertiti u vale odaje«, zapovjedi otac. »Merit vas čeka.« Stisne

sestri rame da je ohrabri. »Shvaćaš što moraš napraviti?«

Nefertiti pocrveni. »Naravno.«

Majka je toplo zagrli šapćući joj na uho savjete koje nisam čula. Zatim

smo ostavili roditelje i prošetali oslikanim koridorima palače. Sluge su plesale

na gozbi, naši koraci odjekivali su u praznim hodnicima Malkate. Ove noći

napustit će nas djetinjstvo.

»Ti, dakle, ideš u Amenhotepovu postelju«, rekla sam. »I kanim u njoj ostati do jutra«, povjerila mi se žureći se naprijed.

»Ali nitko ne ostaje uz kralja cijelu noć«, uzvinkem i ubrzam korak.

»On spava sam.« »Ja ću to noćas promijeniti.«

U našoj su sobi bile zapaljene uljanice. Slike polja papirusa njihale su se

na zidu. Tamo je bila Merit, kao što je otac najavio. Šaptala je nešto s

Nefertiti. Ipu je također bila u sobi. »Obje ćemo kupati tvoju sestru i pomoći

joj da se pripravi«, rekla mi je. »Noćas neću moći tebi pomagati.«

Progutam slinu. »Naravno da ne.«

Merit i Ipu odvele su Nefertiti u kupaonicu, a kad su se vratile,

presvukle su je u jednostavan plašt. S obje ruke nanosile su joj puder na noge

i parfem u kosu, pazeći da svaki miris koji Amenhotep zatekne bude ugodan.

»Hoću li nositi periku?« Nefertiti je pitala mene, premda je trebala pitati

Merit koja se bolje razumije u te stvari.

»Idi bez nje«, predložim. »Neka te noćas vidi onakvu kakva jesi«

Tik uz mene glavom kimne Ipu. Zajedno smo gledale kako Merit

kremom maže Nefertitino lice i raspršuje joj lavandinu vodicu po kosi. Zatim

je moja sestra ustala, a naše se sluškinje odmakle korak unatrag. Sve tri

okrenule su se da vide moju reakciju.

»Lijepo«, osmjehnula sam se.

Sestra me zagrli. Duboko udahnem da budem prva koja će je omirisati

ovakvu, a ne Amenhotep. Stajale smo zajedno u polumraku sobe. »Bit će mi

teško bez tebe noćas«, rekla sam gutajući svoj strah. »Nadam se da si zube

oprala mentom i mirhom«, dodam dajući joj jedini savjet koji sam joj znala

dati Nefertiti prevrne očima. »Naravno.«

Odmaknem se natrag da je pogledam. »Nije li te strah?«

Slegnula je ramenima. »Spremna sam. Spremna sam biti kraljica. Majka

je znala da ću biti.«

»A Ranofer?« upitala sam tiho.

»Nikad ništa nismo učinili.«

Uputila sam joj dug pogled.

»Samo dodiri. Ja nikad...«

Brzo kimnem glavom.

»To nije važno. Važno je jedino da mu sada ostanem vjerna.« Zabacila

je glavu, a njezina joj je tamna kosa pala po ramenima. Opazila je svoj odraz

u ogledalu. »Spremna sam za ovo. Spremna sam biti kraljicom, majka se

zaklela da ću biti. Ona se udala za našeg oca u nadi da će jednoga dana to

mene odvesti do prijestolja i to se sada događa.«

»Kako možeš biti sigurna?« Nikad o prvom braku svoga oca nisam

mislila na takav način. Nisam nikad mislila da bi mitanska princeza mogla

poći za kraljičina brata samo zbog mogućnosti da svoje dijete dovede na

prijestolje.

Nefertiti je u zrcalu srela moj pogled. »Otac mi je rekao.« »Da ga nije voljela?«

»Naravno da jest. Ali je prvo i prije svega bila budućnost njezina

djeteta.« Okrenula se prema Merit Pogled joj je bio ozbiljan. »Spremna sam.«

PETO POGLAVLJE

dvadesetdrugogafarmutija

Sljedećega jutra Nefertiti mi je došla u postelju. Istresla me iz duboka sna.

Sjela sam brzo, preplašena da je nešto pošlo po zlu. Što je? Što se dogodilo?«

»Vodila sam ljubav s kraljem.«

Otarem san s očiju. Pogledam na njezinu stranu postelje. Bila je

neraspremljena. »I ostala si cijelu noć!« Odbacim pokrivače. »I, kako je to

izgledalo?«

Sjela je i slegnula jednim od svojih smeđih ramena. »Bolno. Ali poslije

se navikneš.« Uzdahnula sam. »Koliko puta ste to učinili?« viknem.

Osmjehnula se zločesto. »Nekoliko puta.« Zatim pogledom okruži

sobu. »Smjesta moramo iseliti. Egipatska kraljica ne spava u krevetu sa

svojom sestrom. Od sada nadalje spavat ću s Amenhotepom.«

Izvučem se iz postelje. »Ali u Tebi smo tek četiri dana. A sutra će Tija

po sobama javljati kad odlazimo, a to može biti unutar četiri tjedna.«

Nefertiti je zanemarila moju molbu. »Neka ti sluškinje prepakiraju

biljke. Jednako će ti dobro rasti na suncu nekoliko prostorija dalje.«

Nefertiti nikom nije rekla da se selimo, a ja nisam namjeravala

upozoriti oca. Rekao je neka mu se obratim na prvi znak nevolje, a koliko

sam mogla opaziti, preseljenje preko dvorišta nije nikakva nevolja. Osim

toga, cijela će to palača ionako saznati dovoljno brzo.

»Kija će se raspametiti.« Nefertiti se osmjehivala, gotovo da je plesala

po našim novim sobama dok je pokazivala tapiserije koje je željela da

premjeste ili maknu.

»Budi oprezna s Kijom«, odgovorila sam. »Njezin nam otac može

naškoditi. A dobije li Kija sina, Panehesi postaje djed egipatskog

prijestolonasljednika.«

»Do kraja pereta sigurno ću i ja biti trudna.« Obje smo se zagledale u

njezin trbuh. Bio je malen i ravan. No tijekom farmutija možda zanese

egipatskog prijestolonasljednika. »A moji će sinovi uvijek biti prvi u repu za

prijestolje. Uspijem li dobiti pet sinova od Amenhotepa, naša će obitelj imati

pet šansi.« Jer samo ako svi njezini sinovi pomru, neki bi Kijin sin mogao

stati u rep za krunu.

Gledala sam je kako uzima četku i počinje uređivati kosu: svilenkasta i

duboko crna uokvirivala joj je lice. U tom trenu otvore se vrata predsoblja i

ušeće Amenhotep.

»Kraljica Egipta i kraljica mog...« Naglo se zaustavi kad je vidio da sam

i ja u sobi. Smjesta mu se pokvarilo raspoloženje. »A koga tračate vas dvije

sestrice?«

»Tebe, naravno.« Nefertiti raskrili ruke omalovažavajući njegove

sumnje i omota ga svojim zagrljajem. »Onda, pričaj«, reče prisno, »ima li što

novo?«

Lice mu se rasvijedi. »Sutra će moja majka najaviti kad krećemo u

Memfis gdje ćemo izgraditi hramove kakve svijet još nije vidio.«

»Trebali bismo početi odmah«, složi se moja sestra. »Tako ćeš s

vremenom postati poznat kao Amenhotep Graditelj.«

»Amenhotep Graditelj.« Sanjiv izraz prođe Amenhotepovim očima.

»Kad vide što sam učinio, zaboravit će Tutmozisa. Kad otputujemo u

Memfis«, reče Amenhotep odlučno, »arhitekt moga oca mora poći s nama.«

Izvuče se iz zagrljaja i odmakne se za korak. »Pisat ću Maji i objasniti mu

kakva odluka stoji pred njim. Može slijediti budućnost«, gipko je šetao

prostorijom, »ili biti zakopan u prošlosti.«

Za njim su se zatvorila vrata. Pogledala sam Nefertiti. Izbjegavala je

sresti moj pogled, ali onda je netko zakucao na vanjska vrata. Hitro je ustala

da ih otvori.

»Vezir Panehesi!« rekla je oduševljeno. »Nećeš ući?«

Panehesi ustukne zaprepašten što je vidi u kraljevom osobnom

predsoblju. Ušao je oklijevajući, kao da je mislio da će se sada možda

probuditi iz sna. Glas moje sestre nije bio ugodan kad ga je upitala: »Što

zapravo želiš?« »Došao sam faraonu.« »Faraon ima posla.«

»Nisam dijete. Razgovarat ću s njim. Ja sam vezir egipatski, a ti samo

jedna od mnogih žena. Bilo bi pametno da to dobro zapamtiš. On je sad,

možda, poludio za tobom, ali do kraja doba lemu žar će mu se ohladiti.«

Zadržala sam dah i čekala da vidim što će Nefertiti učiniti. Ona se

okrenula na peti i otišla potražiti Amenhotepa. Ostavila me samu. Vezir

kimne prema drugoj sobi. »To je sada tvoja soba?« »Da.« »Zanimljivo.«

Amenhotep se vratio u društvu moje sestre. Panehesi mu se žurno

nakloni. »Dobro je bilo jučer, Veličanstvo.« Požurio se premjestiti na kraljevu

stranu pa doda: »Sad još samo preostaje otploviti u Memfis i sjesti na

prijestolje.«

»I čekati da Stariji umre«, rekao je Amenhotep grubom iskrenošću. »On

ne vidi gramzivost Amonovih svećenika.«

Panehesi baci pogled na Nefertiti, a potom na mene. »Misliš li možda

da bismo o ovom trebali razgovarati negdje drugdje?«

Nefertiti munjevito odreagira. »Moj mi suprug vjeruje, veziru. Što god

kaniš reći, možeš reći pred svima koji su ovdje.« Dražesno se osmjehne

Amenhotepu, ali oči su joj bile prepune upozorenja. Ja te mogu prestati voljeti, aonda te ni

narodvišenećeobožavati. Dotaknula mu je rame. »Nije li to istina?«

Kimnuo je. »Naravno. Vjerujem svojoj ženi kao što vjerujem Atonu.«

Panehesija obzume gnjev. »Onda bi možda Veličanstvo moglo željeti

da povlaštene informacije ne čuju mlađe žene podložnije dojmovima.«

»Moja sestra nije mlada niti podložna dojmovima«, rekla je Nefertiti

ljupko. »Vjerojatno misliš na svoju vlastitu kćer koja je njezinih godina?«

Amenhotep se nasmije. »Hajde, veziru. Što mi želiš reći?« Ali sad se Panehesi potpuno izgubio. »Samo sam došao čestitati

Veličanstvu.« Okrenuo se da ode, a onda, kao da se predomislio, doda:

»Premda su mnogi jučer žalili za tvojim bratom, znam da ćeš vladati velikom

mudrošću i snagom.«

» Tko je žalio za mojim bratom? Tko je želio da na prijestolju sjedi

Tutmozis?«

Panehesi se sjetio kako zaobići Nefertiti. »Postoje frakcije, Gospodaru,

koje žale za Tutmozisom. Svakako, ti za njih znaš. Naravno, kad pođemo u

Memfis, govorit će se o tome tko je izabrao ići s tobom, a tko ostati.«

»Hoće li arhitekt Maja ići s nama?« upita faraon.

»To je moguće.« Panehesi raširi ruke. »Ako ga nagovorimo.«

»A vojska?«

»Raspolovit će se.«

Amenhotep je šutio, a onda zlobno rekao: »Pobrini se da cijeli dvor

sazna točan trenutak kad krećem u Memfis. Svejedno jesu li uz mene ili

protiv. A onda neka dobro razmisle koji će faraon živjeti dulje!«

Panehesi se uz naklon povuče iz sobe. »Učinit ću kako si mi rekao,

Veličanstvo.«

Nefertiti zatvori vrata za njim, a Amenhotep se strovali u naslonjač

ukrašen zlatom i kožom. »Zašto mi tvoj otac nije došao čestitati nakon

krunidbe?«

»Moj otac nikoga ne zasipa nepotrebnim čestitkama. Svi znaju da su te

bogovi izabrali da vladaš kao faraon.«

Amenhotep kroz svoje guste trepavice pogleda prema gore. Bio je

samo dječak. Zlovoljno i nesigurno dijete. »Pa zašto je onda Panehesi

rekao...«

»Zato što laže!« po vikala je Nefertiti. »Tko bi bio tako lud da želi za

vladara tvojega brata kad mogu služiti faraonu kao što si ti?«

No Amenhotepove su oči bljesnule. Okrenuo se. »Da moj brat nije

umro ti bi bila njegovom ženom.«

»Nikad ne bih bila Tutmozisovom ženom«, rekla je brzo Nefertiti.

Kraljeve su misli pošle opasnim putem. Amenhotep se okrene k meni

»Pričaju da Nefertitina sestra nikad ne laže. Je li tvoj otac u svojoj kući ikada

spomenuo Tutmozisa?«

Nefertiti problijedi. Kimnula sam. »A je li kanio vjenčati tvoju sestru s njim?

Bila sam dovoljno pametna da shvatim da ako sad ne izgovorim laž.

Kija postaje miljenicom u Memfisu, a moja sestra samo još jednom od

mnogih kraljevih žena. Amenhotep se nagnuo naprijed, lice mu se smrknulo.

Samo jedna laž potrebna je da promijeni vječnost, a našim će imenima

osigurati da na sjajnim tebanskim spomenicima žive zauvijek. Bacim pogled

na Nefertiti. Čekala je da vidi što ću učiniti. Onda sam se zagledala u

Amenhotepove oči, pa sam odgovorila onako kako bi moj otac želio da

odgovorim. Onako kako se Nefertiti nadala da ću odgovoriti. »Vezir Aje

oduvijek je vjerovao da ćeš se ti popeti na egipatsko prijestolje. Tebi je

namijenio moju sestru još kad si bio dijete.«

Amenhotep je zurio u mene. »Sudbina«, prošaptao je. Zavalio se natrag

u svoj naslonjač. »To je sudbina! Tvoj je otac znao da ću ja sjesti na egipatsko

prijestolje!«

»Da«, prošaptala je ona gledajući u mene.

Progutam slinu. Lagala sam u njezinu korist. Postupila sam protiv svoje

savjesti kako bih podržala našu obitelj.

Sedamnaestogodišnji egipatski faraon ustane. »Aje će postati glavni

vezir i imat će ovlasti nad cijelom zemljom!« objavio je. »U Memfisu će voditi

ministarstvo inozemnih poslova. Uzdignut ću ga iznad svih drugih vezira!«

Amenhotep me ponovno pogleda. »Možeš ići«, reče bezbrižno. »Kraljica i ja

moramo se baviti nekim planovima.«

Nefertiti ispruži ruku ne bi li me zaustavila, ali ja neumoljivo zatresem

glavom i provučem se pokraj nje kroz vrata. Suze su mi zastirale oči, brisala

sam ih nadlanicom. Lagala sam kralju Egipta, najvišem predstavniku Amona

na zemlji. Uvrijedila sam Maat, šaptala sam glasno, ali među stupovima nije bilo

nikoga, nitko nije čuo.

Mislila sam otići majci, ali ona bi rekla da je ono što sam učinila bilo

ispravno. Krenula sam prema vrtovima pa sjela na najudaljeniju kamenu

klupu. Bogovi će me kazniti. Maat će zahtijevati osvetu.

»Ne događa se često da kraljičina sestra bez pratnje zalazi u vrtove.« Bio je to general Nakhtmin.

Suze su mi se osušile. »Da te faraon vidi sa mnom, ne bi mu bilo

drago«, rekla sam strogo pribirući se.

»Nije važno. Uskoro će novi faraon otputovati u Memfis.« Dignem pogled. »Ti ne putuješ?«

»Preselit će se samo oni koji odluče otići. Veći dio vojske ostaje u

Tebi.« General sjedne pokraj mene a da nije zatražio dopuštenje. »Onda,

zašto si tu sasvim sama među vrbama?« Oči mi se ponovno pretvore u vrutak. Uvrijedila sam bogove.

»Zašto? Neki dječak ti je slomio srce?« pitao je. »Hoćeš da ga

prognam?«

Nasmijem se protiv volje. »Niti jedan dječak nije zainteresiran za

mene«, rekla sam.

Šutjeli smo trenutak.

»Onda, čemu toliko plakanja?«

»Izgovorila sam laž«, prošapćem.

General se zagleda u mene, osmijeh mu se rađao na kutovima usnica.

»Samo to?« »Tebi je to možda sitnica, ali meni nije. Ja nikad nisam lagala.«

»Nikada. Ni kad si razbila tanjur ili kad je netko izgubio kovanicu a ti si je

našla?« »Ne. Otkako sam dovoljno stara da razumijem Maatine zakone.«

General ništa nije odvratio, a ja sam pomislila da mu sigurno izgledam

kao dijete. Njemu, muškarcu koji je vidio ratove i krvoprolića. »Nije važno«,

promrmljam.

»Važno je«, reče on ozbiljno. »Ti cijeniš istinu. Tek sada si izgovorila

laž.«

Ništa nisam rekla.

»Nemoj se brinuti. Čuvat ću tvoju tajnu.«

Ustanem sva bijesna. Ruga li mi se? »Nisam ti se uopće smjela

povjeriti!«

»Misliš da ću te prestati poštivati zbog jedne laži?« dobroćudno se

nasmijao. »Egipatski je dvor izgrađen na lažima. Gledat ćeš to u Memfisu.«

»Zatvorit ću oči«, odgovorim djetinjasto.

»Na vlastitu pogibelj. Gospo, drži oči otvorene. Tvoj otac ovisi

o njima.« »Kako ti znaš o čemu ovisi moj otac?«

»Pa ako ti ne ostaneš trijezne glave, tko će? Tvoja lijepa sestra? Faraon

Amenhotep Mlađi? Imat će oni previše posla s gradnjom grobnica i

hramova«, odgovori on. »Možda će čak«, doda izdajnički, »raspustiti

svećenstvo da bi preuzeli kontrolu nad zlatom.« Sigurno sam izgledala

zaprepašteno jer me general upita: »Misliš li da samo tvoja obitelj to vidi?

Novi će faraon sve preokrenuti. Ako Amonovo svećenstvo propadne, uz

njih pada i mnoštvo drugih bogataša«, predviđao je,

»Moja sestra nema ništa s tim«, rekla sam odlučno i krenula natrag

prema palači. Nije mi se sviđao način na koji je miješao moju obitelj u

Amenhotepove planove. Ali on je krenuo za mnom držeći korak. »Jesam li te uvrijedio, gospo?« »Da, jesi.«

»Oprosti mi. Ubuduće ću paziti. Konačno, ti ćeš biti najopasnija žena

na dvoru.« Zastala sam.

»Bit ćeš bliska svim tajnama za koje veziri i svećenici skupo plaćaju

špijune.«

»Pojma nemam o čemu govoriš«, rekla sam.

»O informacijama, gospo Mutnođmet«, i nastavi hodati prema

konjušnicama.

»A što misliš da informacija može učiniti?« povičem za njim. »U pogrešnim rukama«, reče on preko ramena, »može bilo što.«

Te noći pripremala sam se za spavanje u sobi tik do kraljeve osobne odaje

znajući da me od sestre dijele samo jedna vrata, ali i da je ne smijem pozvati.

Pogledam na prozorsku dasku, na biljke u loncima. Izdržale su putovanje iz

Akhmima i prenašanje iz sobe u sobu. Sutra će kraljica objaviti datum našeg

odlaska u Memfis. Biljke će morati preživjeti još jedno presađivanje.

Kad se Ipu pojavila da me razodjene, vidjela je moje izduljeno lice i

pucnula jezikom. »Što je, gospo?«

Slegnula sam ramenima, kao da nije ništa uistinu važno. »Čezneš za domom«, pogađala je, a ja kimnem.

Skinula mi je halju preko glave i odjenula sam novu. Sjedila sam

poslušno na krevetu da mi kosu može složiti u pletenice. »Ti nikad ne čezneš

za svojim domom?« upitala sam tiho.

»Samo kad se sjetim svoje braće.« Osmjehnula se. »Odrastala sam uza

sedmero braće. Zato mi tako dobro ide s muškarcima.«

Nasmijala sam se. »Tebi dobro ide sa svima. Vidjela sam te na gozbi.

Nema osobe u Tebi s kojom se nisi pozdravila.«

Podigla je ramena ravnodušno, no nije porekla. »Takvi smo svi mi s

Merisa. Uvijek prijateljski raspoloženi.«

»Ti si, dakle, rodom iz Fajuma?«

Kimnula je. »Maleno seosko naselje na Jezeru.« Opisala je prostrane

poteze ilovače koji su prelazili u zelene brežuljke. I vinograde koji su

ukrašavali plavozeleni Nil. »U Egiptu nema boljeg mjesta za vrtove, uzgajanje

bilja ili žetvu papirusa.«

»A čime se bavila tvoja obitelj?« upitala sam.

»Moj je otac bio faraonov osobni vinar.«

»Osobni vinar? I ti si ostavila njegov posjed da bi radila u palači?«

»Tek kad je umro. Imala sam dvanaest godina. Najmlađa od petero

kćeri i sedam sinova. Majci nisam bila potrebna, a naslijedila sam njezinu

čudesnu vještinu šminkanja.« U zrcalu iznad naših glava proučavala sam

njezine teško našminkane oči i malahitni prah koji se uopće nije topio na

suncu. »Stariji mi je našao mjesto među kraljičinim ženama. S vremenom sam

postala kraljičina miljenica.«

A kraljica ju je pustila da bi radila za mene. Razmišljala sam o svojoj

teti i zamišljala sva nesebična djela koja je sigurno učinila, a koja su ostala

neprimijećena. Njezinu je ljubaznost poništavao njezin sin, sebičan i

egocentričan.

»Život na dvoru bolji je od života u vinogradima«, nastavila je Ipu.

»Stanovati u gradu gdje žena može kupiti što god joj je potrebno...« Zahvalno

je uzdahnula. »Crnilo za oči, parfemi, perike od prave kose, egzotična hrana.

Lađe idu Nilom i zaustave se u Tebi. U Fajumu se nikad niti jedna lađa nije

zaustavila.«

Uzdisala sam dok mi je nosila haljinu i platnene čarape. Bez lađa.

I svjetine. I bez politike. Samo vrtovi. Obula sam papuče i sjela pokraj

grijalice. Ipu je ostala stajati. Ponudim joj stolčić. »Reci mi, Ipu«, glas sam

posve spustila, premda me Nefertiti nikako nije mogla čuti. »Što se to priča

po palači?« Ipu zasja. Sad je bila u svom elementu. »O tebi, gospo?«

Pocrvenjela sam. »O mojoj sestri i kralju.«

Podignula je obrve i rekla oprezno: »Ah... čujem da je novi faraon

tvrdoglav.«

Nagnem se naprijed. »I?«

Ona baci brz pogled prema vratima koja su vodila u predsoblje i dalje u

kraljeve osobne odaje. »I da je nova kraljica lijepa. Sluškinje je zovu Neferet.«

Ljepotica.

»A Memfis?« zapitam. »Je li osoblju zapovjeđeno kad moraju biti

spremni za putovanje?«

»Oh.« Pojave joj se rupice na obrazima. »To te zanima.« Nagnula se

posve blizu meni, a tamna joj je kosa padala po ramenima. Bila je ljepotica.

Prepuna kovrči i perlica od fajanse, s vjeđama obojanim malahitom. »Kraljica

Tija naručila je tri nove nosiljke za danas, a nadglednik konjušnica rekao je da

je već kupljeno šest novih konja.«

Zavalim se natrag. »Kad će biti spremni?« »Za sedam dana.«

Sljedećeg jutra pozvali su me u dvoranu za audijencije prije nego se

napunila dvorjankama i dvorjanima koji su došli čuti datum Amenhotepova

odlaska u Memfis. Ušla sam kroz dvokrilna vrata, a pogled mi je najprije

privukla šuma stupova s kapitelima u obliku zatvorenih pupoljaka

papirusovih cvjetova koja je dosizala vrhunac na uzdignutom

i oslikanom podiju. Kako sam se primicala zlatnim prijestoljima, zatvoreni

pupoljci na stupovima polako su se otvarali. Dva posljednja bila su

izrezbarena u posve obojene cvjetove. Simbolički, pretpostavila sam, to

faraon širi ruke da bi zagrlio cijeli Egipat.

Ispred podija na kojem su sjedili moja teta i otac, do je bilo oslikano

prizorima zarobljenika u okovima, Hetita i Nubijaca, tako da je faraon, kad

god se uspinjao na svoje prijestolje, mogao gaziti po svojim neprijateljima. U

dvorani za audijencije nije bilo nikoga, osim nas troje. Otac je sjedio uza

svoju sestru na klupi od ebanovine, a ispred njih bio je raširen papirusov

svitak.

»Veličanstvo.« Naklonim se. »Oče.«

Kraljica Tija nije pričekala da sjednem. »Tvoja sestra preselila se u

osobne odaje moga sina.« Lice joj je bilo nečitljivo pa sam odgovorila uz

najveći oprez. »Da. Očarala je princa, Veličanstvo.«

»Očarala je cijelu palaču«, ispravi me kraljica Tija. »Sluge i sluškinje

samo o njoj razgovaraju.«

Sjetila sam se kako je Ipu moju sestru nazvala Neferet i onoga što je rekao

general Nakhtmin. »Ona je, Visosti, drska, ali vrlo odana.« Kraljica Tija me pozorno gledala. »Odana, ali, kome?«

Moj otac pročisti grlo. »Želimo znati što je izgovoreno jutros za

doručkom.«

Shvatila sam što se događa. Vidjela sam da me koriste kao špijuna.

Promeškoljim se u neugodi pa odgovorim: »Oni uopće nisu doručkovali.

Sluge su donijele pladnjeve s hranom u predsoblje, a kad sam ja pojela,

odnijeli su je.«

»I, što su onda radili?« htjela je znati kraljica.

Oklijevala sam, a moj je otac grubo rekao: »Nama je važno da to

znamo, Mutnođmet. Ili ćemo mi doznati ili netko drugi.«

Netko poput Panehesija. »Razmatrali su planove o izgradnji hramova

Atonu«, rekla sam im. Otac je hitro upitao: »Imalisunacrte?«

Kimnula sam.

Okrenuo se sestri i užurbano rekao: »Amenhotep ništa ne može učiniti

dok Stariji ne umre. Niti ima zlato, niti ikakav novac za izgradnju hrama. To

su samo razgovori...«

»Opasni razgovori!« plane kraljica. »Razgovori koji će se nastaviti dok ne

postane faraon Gornjeg Egipta.«

»Do tada će shvatiti da nije tako lako vladati bez potpore svećenstva.

Neće čak ni vojsku moći skupiti bez njihova zlata. Nijedan faraon ne može

vladati sam.«

»Moj sin misli da on može. Misli da će u inat svim bogovima uzdići

Atona iznad svih, čak i iznad Ozirisa. Čak i iznad Raa. Tvoja kći trebala je

promijeniti takvo...« »I hoće, ona...«

»Ona je previše divlja i ambiciozna!« uzvikne kraljica. Izašla je na

balkon i stisnula prstima ogradu. »Možda sam za glavnu suprugu izabrala

krivu sestru«, rekla je.

Otac pogleda preko ramena u smjeru mjesta na kojem sam sjedila, no

nisam mogla protumačiti izraz njegova lica. »Pošalji ga u Memfis«, ohrabrio se

moj otac. »Tamo će vidjeti da nije lako sukobljavati se s Maat.«

U dvorani za audijencije tog je podneva kraljica objavila naš odlazak u

Memfis. Trebali smo krenuti dvadeset osmog farmutija. Ostalo nam je šest dana za

pakiranje.

ŠESTO POGLAVLJE

dvadeset trećega farmutija

Kad smo danas pošli gledati Amenhotepa kako se vozi po Areni,

, pridružio nam se u konjušnici i pitao Nefertiti koji joj se konj najviše sviđa.

Kija bi zatreptala i odgovorila da se njoj najviše sviđa konj s najljepšom

grivom. Ali Nefertiti je zapažala širinu njihovih prsa, disanje, snagu mišića

pod kožom i vatrene oči pa je sa sigurnošću odgovorila: »Onaj skriveni

talent. Riđan koji nešto žvače pokraj vrata.«

Amenhotep kimne. »Dovedite riđana!«

Kija se okrenula gospama koje su uvijek išle s njom. Bile su to stasite

žene. Nadvisivale su moju sestru. Jedna od njih rekla je tada glasno da moja

obitelj čuje: »Nakon ovog, dopustit će joj da mu bira suknjice.« Sve su

prasnule u prigušen smijeh, a Nefertiti je namjerno otišla prema

Amenhotepu. Stajao je pokraj Panehesija i mojeg oca. Gledala je kako navlači

kožne rukavice. »Već dugo voziš?« upitala ga je.

Panehesi se ubaci: »Otkako je faraon bio dječak u Memfisu.«

Nefertiti baci pogled na grupu muškaraca, sinova drugih vezira, koji su

vježbali s kraljem. Amenhotep opazi smjer njezina pogleda i doda čvrsto:

»Ovi se ljudi ne lijepe za mene svakoga jutra zato što moraju. Vozim bolje od

bilo kojeg vojnika u vojsci svog oca.«

Nefertiti zakorakne bliže. »I, navodno si to radio još otkako si bio

dijete?«

Amenhotep zakopča remen na svom šljemu i odgovori: »Upravljao

sam bojnim kolima čim sam prohodao.«

»A da ja poželim naučiti?« upita ga.

S druge strane konjušnice oštro odvrati Kija: »Žene ne voze po Areni.«

»Ja sam vozila u Akhmimu«, objavila je Nefertiti, a ja sam pogledala

oca. Izraz lica bio mu je suzdržan. Ništa nije rekao pa je Nefertiti uzela šljem

s najbliže police i drsko ga stavila na glavu. »Želim da me poučavaš.«

Amenhotcp napravi stanku da izmjeri ozbiljnost njezine izjave.

Blistavo je dodala: »Želim osjetiti veselje dok me vuku najbolji konji

Egipta. Želim učiti od najboljeg vozača u Egiptu.«

Amenhotcp se nasmije. »Neka dođe nadglednik konjušnica!« povikao

je, a Panehesi i Kija ulete u prizor.

»Ubit će se!« zaurla Panehesi. Naravno, protivio se zapravo zbog toga

što njegova kćer nije bila dovoljno pametna ili brza da sama to predloži. Sad

je Nefertiti ispunila Arenu. Čak se ni naš otac toga nije sjetio, no bilo je to

savršeno stvarno. Izniman potez, zarije li pandže u Amenhotepove odaje,

njegovu politiku, a sad i u njegovo slobodno vrijeme, na kojem polju neće

biti ujedinjeni?

»Ali, Visosti...« pokušao je Panehesi.

Amenhotep se okrene. Pogled mu je bio mračan. »Ni riječ više, veziru.

Moja kraljica želi voziti i ja ću je poučavati.«

Na drvenim tribinama natkrivenim platnenim krovom promatrali smo

ih kako se voze. Kija mi prošapće: »Što joj je to palo na pamet?«

Pogledam dolje u svoju sestru koja se na suncu smijala i zračila

zabacujući dugu kosu natrag. Amenhotep se smijao zajedno s njom pa sam

odgovorila: »Palo joj je na pamet zabavljati kralja. Što bi drugo radila sad kad

više nema kućnog učitelja?«

»To je bio vrlo dobar posao«, pohvalio ju je moj otac.

Nefertiti je samozadovoljno sjedila u svojem naslonjaču. Čekala je

Merit da joj dovrši uplitanje perlica u kosu. Par crvenih rukavica za vožnju

stigao je u njezinu sobu. Amenhotepov dar. Rekla je: »To je bila zabava.«

»Sad i više nikad«, upozorio ju je otac.

»Zašto? Pa, uživala sam. Zašto ne bili učila voziti?«

»Zato što je opasno!« viknem. »Zar se ne bojiš?«

»Čega bih se trebala bojati?«

»Konja. Prevrtanja kola. Sjeti se što se dogodilo princu Tutmozisu.«

Otac i Nefertiti razmijeniše poglede. Ipu i Merit skrenu pogled

ustranu.

»Tutmozis je poginuo u ratu«, Nefertiti je otklonila prigovor. »A ovo

nije rat.« Merit je pričvrstila zadnju kuglicu u Nefertitinu kosu, a kad je moja

sestra ustala, staklo je zasviralo prigušenu glazbu.

I otac je ustao. »Bit ću u per međat, sastavljati pisma za neegipća- ne.

Moraju znati gdje će naći tvoga muža i kamo adresirati zamolbe.« Pogledom

zaokruži sobu. Nakon jučerašnjih novina, ništa se nije promijenilo.

»Krećemo za pet dana«, mirno nas je podsjetio, »a vas dvije morate

nadgledati pakiranje.«

Kad je otac izašao, Nefertiti ispruži ruku prema meni, nimalo

zabrinuta oko problema neegipćana. »Dođi.«

Namrštim se. »Čula si oca. Rekao je da se moramo pakirati.«

»Ne odmah.« Uzela me za ruku i povukla za sobom.

»Stani. Kamo idemo?« Bunila sam se.

»Na tvoje omiljeno mjesto.«

U vrtove. »Zašto?«

»Zato što nas tamo netko čeka.«

»Amenhotep?« nagađala sam.

»I još netko.«

Hodale smo hodnicima i zatim ušle u dvorske vrtove gdje su se

pružale avenije obrubljene drvoredom i prostirali ribnjaci. Netko s vrlo

dobrim osjećajem za likovnost postavio je Horusov vodoskok usred ribnjaka

s lotosima, okruživši ga rogozima i tamnoljubičastim perunikama. Kamene

su klupe bile zasjenjene teškim granjem egipatske smokve, a puteljak, uz koji

je rastao jasmin, vodio je u zgradu s kupaonicama. Iza toga nalazio se harem

gdje su stanovale niže rangirane žene Starijeg. Dok smo hodale, promatrala

sam vretenca kako izlijeću iz trave i ulijeću natrag. Sunce se hvatalo na

njihova plavo-zlatna krila.

»Kad stignemo u Memfis, prvo što moramo učiniti jest da po-

dignemo najveći hram koji je ikad bio sagrađen u Egiptu. Čim narod

vidi Atonovu slavu«, sestra je brzala naprijed dugim koracima, »nitko

neće trebati Amonove svećenike.«

»Otac kaže da oni služe za ravnotežu. Moć faraona

uravnotežuje moć svećenstva. To su nam čak i učitelji rekli.«

»A jesu li nam učitelji rekli i da svećenici drže uzice na faraono-

vim vrećama s novcem? Je li to ravnoteža?« Nefertiti je zašla u sjenu

egipatske smokve. Oči joj postanu tamnije. »Mutni, faraoni su lutke.

No Amenhotep to misli promijeniti. Pomaknut će žarište pozornosti

s Amona i na njegovo mjesto postaviti Atona. Na čelu hramova bit

će faraon i kraljica. Mi ćemo regulirati kalendar, proglašavati datume

svetkovina i imati vlast nad...«

»Nad svim zlatom koje se nekoć slobodno ulijevalo u Amonove hramove.« Sjetila sam se onoga generala i zatvorila oči pred istinitošću njegovih riječi. Kad sam ih otvorila, pogled moje sestre bio je nepokolebljiv.

»Da.«

»Nefertiti, plašiš me. Nisi bila takva u Akhmimu.«

»U Akhmimu nisam bila egipatska kraljica.«

Pri kraju puta zaustavim se da bih je upitala: »Ne bojiš li se da

ćeš uvrijediti bogove?«

Nefertiti tržne glavom unatrag. »To je Amenhotepov san«, rekla

je braneći se. »Što više učinim za Amenhotepa, to će prisniji biti sa

mnom i ni s kim drugim.« Preko ribnjaka s lotosima zagledala se u

prazno. Glas joj se pretvorio u šapat. »Još dvije noći pa ide u postelju

Kiji.«

Vidjela sam brigu na njezinu licu i zaustila u nadi: »Možda on neće...«

»Oh, hoće on. To je tradicija. I sama si to rekla. Ali moja će

djeca naslijediti ovu zemlju«, naglasila je. »Otac misli da si postala odveć ambicioznom«, upozorila sam je.

Nefertiti me oštro pogleda. »Imali ste obiteljski sastanak bez

mene?« Nisam odgovorila.

»I, o čemu ste razgovarali?« upitala je.

»O tebi, naravno.«

»I, što je otac rekao?«

»Ne mnogo. Uglavnom je govorila teta.«

»Ona me ne voli. Preispituje svoj izbor. Znam da mora. Gleda

kako se na dvoru uspinje još jedna lijepa žena...«

»I skromna, isto tako...«

Šutke mi uputi pogled. Nastavile smo šetati. »Nemoj mi reći da

nije ogorčena.«

»Žalosna, možda. Doveli su te ovamo da uravnotežiš vagu, a ne da prstom lupneš jednu stranu!«

»A kako se od mene očekuje da to učinim?« vatreno zapita. »Ja

mu ne mogu reći da je to u što vjeruje krivo. Otrčao bi Kiji i sa

mnom bi bilo svršeno.«

U najzabačenijem kutu vrtova, naišli smo na sjenicu. Iza zapetljanih vitica loze, čula sam Amenhotepov glas, dubok i gorljiv. Okrenula sam se da odem, ali Nefertiti me pogleda iz kuta oka pa me

uzme za ruku i povuče kroz drveće na čistinu. Odjednom,

Amenhotep se uspravi. Stajao je s nekim generalom, obojica su se

okrenuli.

»Nefertiti«, rekao je Amenhotep radosno, a onda ugledao mene

i smiješak mu se stanjio. »Nerazdvojne sestre«, doda.

General se nakloni. Bio je mlad, kao Nakhtmin, ali u njemu je bilo neke ozbiljnosti kakve Nakhtmin nije imao. Neke tvrdoće u

očima. »Kraljice Nefertiti«, izgovorio je kao da ga riječi nisu odveć veselile. »Gospo Mutnođmet.«

»General Horemheb ide s nama u Memfis«, najavi Amenhotep.

»Želi potisnuti Hetite i vratiti Egiptu teritorij izgubljen otkako je moj

otac napustio vojsku. Obećao sam mu ratni pohod na sjeveru čim sti-

gnemo u Donji Egipat. I rekao sam mu da sav plijen koji vojska

skupi on i njegova vojska smiju zadržati dokle god budu držali i našu

zemlju.«

»To je vrlo plemenito«, odgovori Nefertiti promatrajući

pozorno Amenhotepa. Vidjela sam da i general Amenhotepa

promatra istim opreznim pogledom.

»Ostali vojnici mogu ostati uz mog oca i potratiti svoje karijere,

ali Horemheb će me slijediti u slavu!«

Bacim brz pogled na generala Horemheba. Govorancija ga nije

ganula.

»Je li Visost uzela u obzir otkuda će doći novac za te ratne

pohode ?« upitao je otvoreno. »Povratiti izgubljen teritorij bit će

skupo.« »Oporezovat ću Amonove hramove«, odgovori Amenhotep. Nefertiti i ja nakratko se pogledamo, no general nije ni trepnuo.

»Amonovi hramovi još nikad nikome nisu platili porez. Zašto misliš

da će sada tek tako dignuti ruke od svog zlata?«

»Zato što ćeš ti biti tamo kako bi silom proveo moju volju«,

uzvrati Amenhotep, a ja tek tada shvatim što se zbiva. Sklapao je

posao.

General Horemheb stisne čeljust. »A po čemu znam da će

zlato, kad vojska skupi porez po hramovima, biti iskorišteno za ratni

pohod na sjeveru?«

»Ni po čemu. Ali možeš imati povjerenja u mene ili možeš

ži- votariti u službi faraona koji je prestar da se bori. Sjeti se samo«,

tu je Amenhotepov glas poprimio ton upozoravanja, »da ću, na

kraju, ja biti faraon i Gornjeg Egipta.«

Horemheb je pogledao Nefertiti, zatim mene. »Moram ti, dakle,

vjerovati na riječ.«

Amenhotep ispruži ruku prema generalu. »Neću zaboraviti

tvoju odanost«, obeća.

Horemheb je prihvatio faraonovu ruku, no njegove su oči

gledale s nepovjerenjem. »Sada bih molio dopuštenje da odem,

Visosti.« Naklonio se, a ja sam osjetila kako mi hladnoća klizi niz

kralježnicu i pitala se što će se dogoditi ako Amenhotep ne održi

riječ. Čovjeka kao što je Horemheb ne bih željela za neprijatelja.

Amenhotep ga je gledao kako odlazi pa se okrenuo prema Ne-

fertiti. »Nikad se više neću klanjati pred Amonovim svećenicima.« »Ti ćeš biti najveći egipatski faraon«, zaklela se Nefertiti. »Uz najveličanstveniju egipatsku kraljicu«, doda on, »roditelji-

cu faraona koji će sjediti na egipatskom prijestolju do đeta i neheha.«

Položio je dlanove na njezin ravan i čvrst trbuh. »Možda ovdje

unutra već sad raste neka mala kraljica.«

»Uskoro ćemo doznati. Sigurna sam da će se pokazati kad sti-

gnemo u Memfis.« Izgovorivši to pogledala me je kao da imam

utjecaj na bogove zato što sam svake noći prije spavanja izgovarala

molitve i svakoga se jutra odlazila klanjati u Amonovo svetište.

SEDMO POGLAVLJE

dvadeset četvrtoga farmutija

Što ako nisam trudna, a za šest mjeseci Kija rodi sina?« Nefertiti je

amo-tamo koračala predsobljem. Sunce je zašlo, no Amenhotep nije

bio s njom. Otišao je u posjet Kiji. »A tko zna koliko će večeras ostati

u njezinoj sobi? Sto ako bude tamo do jutra?« Uhvatila ju je panika.

»Nemoj ludovati«, pokušavala sam je utješiti. »Faraoni ne ostaju

u postelji sa svojim ženama.« »Sa mnom je ostajao!« zakriči i prestane

hodati. »Ali danas neće spavati sa mnom. On misli da tek tako može

prijeći s jedne supruge na drugu? Ja se ne razlikujem od bilo kakve

druge njegove pokretne imovine?« Glas joj se dizao. »Tako će on sa

mnom?« Sjela je ispred zrcala. »Kija nije ljepša od mene.« To je bilo

pitanje.

»Naravno da nije.«

»Lukavija?«

Ne bih znala.

Nefertiti se vrzmala naokolo. Svjetlo nove ideje bljesne joj u

očima. »Moraš otići k njima i vidjeti što rade«, zaključila je.

»Što? Hoćeš da uhodim tvojeg supruga?« Snažno odmahnem

glavom. »Ako me uhvate kako špijuniram, stražari će me odvesti fara-

onu.« »Moram saznati što rade kad su zajedno, Mutnođmet.« »Zašto? Je li to važno?« »Zato što je moram nadmašiti!« Dignula je bradicu. »Svi to mo-

ramo. Ne samo zbog mene, nego zbog naše obitelji. Zbog naše

budućnosti.« Prišla mi je i uhvatila me za ramena. »Molim te, samo

saznaj što joj govori.« »To je preopasno!« Bunila sam se. »Mogu ti reći kako da im dođeš ispod prozora.« »Što? Izvana? Hoćeš da pužem po prljavoj zemlji? Što ako me

otkriju?«

»Nema stražara ispod prozora drugih supruga«, podsmjehne se

ona. »Molim te, samo uzmi plašt«, bodrila me.

Uz poprilično loše slutnje, ogrnula sam teško platno i sjela pred

zrcalo da svežem kosu. Iza mojih leđa, Nefertiti je promatrala kako

se plan razvija. »Dobro da si tamna«, doda. »Nitko te neće opaziti.«

Srdito je pogledam, ali ona je već okrenula glavu. Sve su njezine misli sad bile usredotočene na Kiju. Zurila je niz hodnik kao da može

vidjeti što njihov suprug sad radi. Kad sam završila s uređivanjem, krenula sam i zastala kraj vrata. Otac bi želio da to učinim. Bilo je to za dobrobit obitelji. A uhođenje se nije kosilo sa Maatinim zakonima.

Nisam lopov, samo ću slušati. »Moram znati sve što joj govori«, rekla je. Oko tanke haljine za-

motala je dug pokrivač. Drhtala je. »Čekat ću ovdje. I, Mutni...« Namrštila sam se. »Budi oprezna.« Iskrala sam se u dvorište. Srce sam u grlu osjećala. Zrak je bio

topao. Prostirke od rogoza lupkale su meko o prozore na palači,

micale su se na povjetarcu. Nije bilo nikoga. Osim ako bi me tko

iščekivao, nisam imala razloga usred noći izlaziti kroz dveri palače.

Mjesec je svi- jedio, nebeska luč. Prošla sam nizom dvorišta brojeći

ih dok sam napredovala. Hodala sam tik uza zidove, blizu grmlja i

bršljana. Kad sam stigla u Kijino dvorište, zaustavila sam se da

poslušam, ali nije bilo nikakva zvuka. Prikradala sam se dok nisam

došla do trećeg prozora. Zirnem preko dvorišta, nisam opazila

nikoga. Čučnem i osluhnem. Sad sam čula glasove. Priljubim se

sasvim uza zid pokušavajući čuti što govori faraon.

Kad zasjedaš u zapadnoj svjetlozemlji, zemlja je u tmini kao u

smrti. Svaki lav izlazi iz svoje špilje. Sve zmije grizu. Tama

lebdi svuda naokolo, zemlja šuti, dok se njihov stvoritelj odmara

u svjetlozemlji.

Recitirao je poeziju.

Zemlja se rasvjetljava, kad svanjuješ u svjetlozemlji. Kad kao

Aton sjaš usred dana, dok bacaš svoje zrake, Dvije države pro-

slavljaju. Budne, stoje na nogama. Ti si ih uspravio!

»Daj da ja pročitam ostatak.« Bio je to Kijin glas. Čula sam šuš-

tanje papirusa, a onda je počela čitati.

Putovi se otvaraju tvojim uzdizanjem. Od tvoje prisutnosti hitro

pliva riba u rijeci. Tvoje zrake prodiru do usred mora. Ti si

Onaj po kojem sjeme klija i stvara se život. Ti sina hraniš u

materinoj utrobi, tješiš ga i plač mu smiruješ 0, Njegovatelju u

maternici, o, Darovatelju daha. Brineš se za sve što stvaraš.

To je, dakle, bila čarolija koju je Kija dugih nogu, sličnih

vrbinim granama, bacila na njega... Magija mirnog utočišta. Daleko

od Nefertitinih neprestanih kovanja planova i politike, Amenhotep i

Kija zajedno su čitali poeziju. Ispod prozora osjetila sam miris

zapaljenog tamjana. Čekala sam da vidim o čemu će još razgovarati.

On joj je počeo pričati bajke o životu kakav će voditi u Memfisu gdje

je proveo djetinjstvo.

»Moje će odaje biti u središtu palače«, rekao je, »a tebe ću dovesti sebi zdesna i dobit ćeš sve najbolje od svega.«

Čula sam njezin hihot, smijala se kao dijete. Nefertiti se nikad

nije hihotala. Smijala se duboko i punim plućima kao žena.

»Dođi! « Sigurno je posegnuo za njom jer sam čula kako su se

teško srušili na krevet. Prekrila sam usta, prestravljena. Kako može, s

trudnom ženom? Ozlijedit će dijete!

»Čekaj«, prošaptala je, a glas joj je postao strog. »Što će biti s mojim ocem?«

»S vezirom Panehesijem? Naravno da će i on s nama u

Memfis«, izjavi on kao da nije bilo nikakve druge mogućnosti. »A ja

ću mu na dvoru omogućiti najviši položaj.« »Kakav?« »Kakav god bude želio«, obeća on. »Uopće se ne moraš brinuti.

Tvoj je otac odan i meni i mojim idejama. Nema vezira u Egiptu

kojem bih vjerovao više nego što vjerujem Panehesiju.«

Pogledam preko dvorišta, a tamo, u srebrnkastom svjetlu, eto

vezira kako sluša sve ono što sam i ja čula. Stajao je nepomično.

Vjerujem da mi se u tom trenu zaustavilo srce u grudima. Kad je

opazio da sam ga vidjela, osmjehnuo se.

Zatim sam trčala cijelim putem natrag u Nefertitinu sobu.

Zaboravila sam na Amenhotepove pjesme i Kijino pitanje. Nefertiti

je pojurila da me dočeka na vratima. »Što se dogodilo?« viknula je

vidjevši mi lice, no ja nisam uspijevala odgovoriti. »Mutni, što se

dogodilo? Zatekli su te?«

Dah mi se vraćao, bila sam zadihana. Misli su mi se utrkivale i

nisam bila sigurna trebam li joj reći o Panehesiju. Oboje smo bili

urotnici, uhvaćeni u noći. Nisam rekla ništa, a nije ni on.

Ponovno mi prodrma ramena. »Jesu li te zatekli?«

»Ne.« Disala sam. »Čitali su poeziju.«

»Zašto si onda trčala? Što se dogodilo?«

»On je rekao da Panehesiju vjeruje više nego bilo kojem veziru

u Egiptu. Rekao je Kiji da će njezinu ocu dati najviše mjesto na

dvoru!«

Nefertiti je bila na vratima i smjesta naložila jednom od stražara

da dovede vezira Ajea. Otac je ubrzo došao pa smo nas troje sjeli u

krug oko kraljeve osobne grijalice. Vrati li se, uhvatit će nas kako

kujemo urotu.

Moja se sestra uspravila. »Idem reći Amenhotepu da u

Panehesija ne smije imati povjerenja«, zaključila je.

»I možda se izložiti njegovu gnjevu?« otac je zatresao glavom.

»Ne. Kiju možemo zanemariti«, odgovorio je. »Veća prijetnja raste u

Kijinu trbuhu.« »Onda bismo je možda trebali ubiti«, rekla je moja sestra. »Nefertiti!« I ona i otac me pogledaju.

»Točna mješavina biljaka u njezinu vinu...« premišljao se otac.

Nisam to željela slušati. Nisam htjela biti dio toga. »Ali što smo time

dobili? Zanijet će ponovno«, zaključio je.

»I, vezir bi posumnjao«, doda Nefertiti. »Rekao bi Amenhotepu

i to bi nam bio kraj. Moram je jednostavno nadmudriti.«

»Što god da si radila, nastavi«, složio se otac. »Lud je za tobom.«

Ona podigne jednu obrvu. »Misliš, da nastavim štovati Atona?«

Otac je izgledao vrlo ozbiljno.

»Jedino ću ga time zadržati«, rekla je Nefertiti brzo.

»Ali, upravo to radi Kija«, naglasim.

»Kija ne radi ništa«, odvrati Nefertiti vatreno.

»Sluša njegove pjesme. A on ih ne čita tebi!«

»Kad stignemo u Memfis, morat će biti oprezan s Amonovim

svećenicima«, upadne otac. »Ne smije se s njima sukobljavati.

Nefertiti, moraš se pobrinuti za to.«

Čekala sam da sestra progovori o sporazumu koji je

Amenhotep u vrtovima sklopio s Horemhebom, ali nije rekla ništa.

»Prigrabi li previše moći, sve će nas prevrnuti. Stariji ima i druge

sinove koji bi ga mogli zamijeniti ako iznenada umre.« U grlu mi zastane dah. »Amonovi svećenici umorili bi kralja?« Sestra i otac zabuljili su se u mene, a onda šutke prešli preko

mog ispada.

Nefertiti je upitala: »Ali što ako mu uspije oteti moć

svećenicima?«

»Ne razmišljaj o tome.«

»Zašto ne?« bila je uporna.

»Zato što bi onda faraon postigao potpunu vlast u Memfisu, a

tvoj muž nije dovoljno pametan da rukuje tako golemom moći.«

»A ti? Ti bi mogao biti vladar u sjeni prijestolja«, izazivala ga je.

»Nitko ti ništa ne bi mogao.«

Ovo je bilo nešto posve novo. Kraljev bi vezir stekao veće

ovlasti kad bi morao odgovarati samo faraonu, a ne i svećenicima i

plemstvu. Vidjela sam da otac razmišlja, a sestra je nastavila: »On želi

baš to. Imat će dosta posla oko tih svojih hramova Atonu. A tko bi

bolje vladao, ti ili vrhovni svećenik tebanski?«

Otac je razmišljao o tome kako je ona u pravu. Ako se već

mora dogoditi promjena ravnoteže, zašto ne u korist bolje strane?

On je znao više o inozemnim i unutarnjim neprilikama nego svećenik

zazidan u

Amonov hram. »Tija neće biti zadovoljna«, upozorio je otac.

»Kockamo se«, rekao je. »Sve može jako loše završiti.«

»Kako da mu onda ostanem najdraža?« Nefertiti teatralno

ustane. »Samo mu reci da će propasti! On će ići svojim putem

podržavala ga ja ili ne.« »Možeš li ga navesti da se predomisli oko Atona?« »Samo je o tome sposoban misliti.«

Otac ustane i krene prema vratima. »Odigrat ćemo to polako«,

zaključio je. »Na ovom dvoru ima ljudi koje ni ti ni tvoj muž ne želite

pretvoriti u neprijatelje.«

Slušale smo kako njegovi koraci oštro udaraju po pločicama

dok se vraćao u svoje odaje.

Nefertiti se sruši u naslonjač. »Dakle, dok Amenhotep onoj

kurvi recitira poeziju, egipatska kraljica noć provodi sa svojom

sestrom.« »Nemoj se ljutiti. Inače će se on naljutiti na tebe«, rekla sam.

Prostrijelila me pogledom, ali nije se narugala savjetu.

»Spavat ću s tobom noćas«, zaključila je. A ja se nisam žalila. Ni

ja ne bih htjela da mi se u krevet uvlači suprug koji se netom izvukao

iz kreveta druge žene.

Sljedećeg jutra, u zoru, probudila sam se i zatim se brzo odjenula

kako bih se otišla pokloniti u Amonovo svetište. Kretala sam se što

sam tiše mogla, ali Nefertiti se ipak okrenula da mi prigovori.

»Nećeš valjda u svetište?« pitala je ne vjerujući. »Ne moraš se

klanjati baš svaki dan«, rekla je.

»Uživam razgovarajući s Amonom«, odgovorila sam braneći se,

a ona kroz grlo pusti zvuk nevjerice. »Kad si se ti posljednji put kla-

njala?« upitala sam, a ona je zatvorila oči praveći se da spava. »Znaš li

ti uopće gdje je Amonovo svetište?« Izazivala sam je. »Naravno da znam. U vrtu.« »Pa ne bi ti škodilo da odeš. Ti si kraljica Egipta.« »A ti si tamo svaki dan. Ti se klanjaš umjesto mene. Ja sam

preumorna.« »Preumorna da Amonu kažeš hvala?«

»Zna on da sam zahvalna. A sad me pusti na miru.«

Tako sam otišla u vrtove sama, kao što sam činila svakoga jutra

otkako smo došli u Tebu. Ubrala sam kitu cvijeća da je položim

Amonu pred noge. Uzimala sam samo najprobranije vrste: ljubičaste

perunike kao tamna ljetna noć i hibiskuse s laticama poput

krvavocrvenih zvijezda. Kad sam završila u svetištu, bilo je još rano i

samo je osoblje bilo u vrtovima. Teškim zemljanim posudama

zalijevali su tamarinde. Nefertiti je sigurno još uvijek spavala pa sam

se prošetala do dvorišta svojih roditelja. Majka je vjerojatno ustala,

prinaša darove pred Hathorina stopala.

Dok sam prolazila palačom, uživala sam u tišini. Mačke su se šuljale hodnicima, glatko crne, s očima poput mjedi, ali uopće nisu

obraćale pažnju na mene. Zaokupio ih je lov na ostatke sinoćnje večere, na napola pojedenu smokvu iz meda koju je neka sluškinja bacila ili ukusan komadić pečene gazele. Stigla sam u majčino

dvorište. Sjedila je u vrtu čitajući svitak s poznatim voštanim pečatom.

»Vijesti iz Akhmima!« najavila je vedro čim me ugledala. Nosila

je novu ogrlicu od lapis lazulija. Jutarnje sunce dodavalo joj je

pozlatu.

Nestrpljivo sam prišla njezinoj klupi i sjela. »I, što kaže

nadglednik?« upitam. »Tvoj je vrt dobro.« Sjetim se svoje jojobe s plodovima boje đumbira i prekrasnih

hibiskusa koje sam posadila prošlog proljeća. Da sam tamo, vidjela bih je li koji od njih dozrio. »I, što još?«

»Grožđe raste brzo. Nadglednik kaže da će u doba šemu ova berba donijeti šezdeset bačvi.«

»Šezdeset! Hoće li ih poslati u Memfis?« »Svakako. A ja sam zatražila da mi pošalju i ostatak moga rublja.

Zaboravila sam u žurbi pakiranja.« Nasmiješile smo se jedna drugoj u toplom svjetlu dvorišta, obje

u mislima na Akhmim. Samo, njezin je osmijeh bio širi i neviniji jer ju

je otac držao daleko od onoga što nije mogao spriječiti da ja saznam, a ona nije vidjela da smo sigurnost zamijenili za brige.

»Pa, pričaj mi o Nefertiti«, rekla je. »Je li sretna?« Smotala je

svitak i gurnula ga u rukav.

»Sretna koliko može biti. Sinoć je on otišao Kiji.« Naslonila sam

se na topli kamen klupe i uzdahnula. »I tako, idemo u Memfis.«

Majka kimne. »Amenhotep će se tamo sve više uzrujavati

očekujući da Stariji umre. Možda i neće samo očekivati«, zlokobno je

dodala. Oštro je pogledam. »Ne misliš valjda da bi Starijem ubrzao

smrt?« Majka je pogledala preko dvorišta, no bile smo same. »Priča se

da je on bio uzrok preranog pogreba Tutmozisova. Ali to je samo na-

klapanje«, dodala je brzo. »Sluškinje tračaju.« »Osim što sluškinje obično imaju pravo«, prošapćem. Malo je problijedjela. »Da.«

Te smo noći večerali u Velikoj dvorani, no većina dvora nije bila

prisutna. Bili su na sprovodu poklisara koji je trebao poći na Rod.

Otišli su i kraljica Tija i moj otac, dok je Stariji ostao u palači sa

svojim vinom i ženama. Te je noći Stariji bio u naročito prostačkom

raspoloženju. Potpuno opušten, pjevao je i podrigivao. Vidjela sam

kako je stisnuo dojku jednoj od sluškinja, dok mu je nagnuta punila

pehar vinom, a kad je Nefertiti sjela slijeva svom suprugu, predložio

je da se premjesti kraj njega. Bez ijedne riječi gledala je ravno, a ja

sam pocrvenjela umjesto nje pa se faraon obratio meni. »Onda bih

možda za društvo noćas mogao dobiti zelenooku sestru.«

»Dosta!« Amenhotep udari šakom o stol. Dvorjani se okrenu

prema nama da vide što se događa. »Sestri kraljeve glavne žene

savršeno je dobro tamo gdje je sada.«

Stariji izazivajući popije svoje vino pa ustane. Pustio je da mu se

stolac uz tresak prevrne na pod. »Neće meni zapovijedati nekakav

slabić, pa neka mi je i sin!« zaurla i posegne za mačem, no kako je

zakoračio naprijed, izda ga stopalo i sruši se na pločice usred vinske

magle. Tucet sluga pojuri mu u pomoć. »Neće mene nikakav sin učiti

pristojnosti!« bjesnio je.

Amenhotep skoči na noge i da naloge slugama. »Vodite ga

odavde! Bolestan je od toliko vina.« Sluge su pogledale Starijeg pa

njegova sina. »Izvedite ga odmah!« vikao je Amenhotep.

Sluge se požure učiniti što im je zapovjeđeno. Nosili su faraona

prema vratima. No Stariji se oslobodio i u gnjevu poletio prema

podiju.

Amenhotep posegne za svojim mačem. Srce mi je poskakivalo

u grudima. »Nefertiti!« viknula sam.

Straža je utrčala obuzdati kralja, a Stariji je vikao: »Neće moje

kraljevstvo voditi nikakav princ koji piše pjesme umjesto da se tuče

na ratištu! Čujete li? Tutmozis je bio izabran za egipatskog

prijestolonasljednika!« Straža ga je odgurala do vrata. Još uvijek je

gnjevno vikao: »Izabrani prijestolonasljednik!« Vrata se zanjišu i

zatvore. Odjednom zavlada tišina. Svi koji su večerali u Velikoj

dvorani pogledaju Amenho- tepa koji je vratio u korice svoj mač, a

pehar srdito bacio na do gdje se razbio u komade. Pružio je ruku

prema Nefertiti. »Dođi.« Večera je u Velikoj dvorani završila. U predsoblju u našim odajama, Amenhotep je bio u groznom

raspoloženju. »On je svinja. Samo hrana i žene. U sebe, pod sebe.

Nikad neću biti kao on!« vikao je. »Više ga je zanimala sluškinja nego

ja. Kad je Tutmozis bio živ, preklinjao ga je da mu priča svoje priče.

Sto si danas ustrijelio?« oponašao ga je. »Divlju svinju? Ne! Hrvao si

se s krokodilom?« Amenhotepovi su koraci postajali sve vatreniji.

Činilo se da će izlizati caklinu na podnim pločicama. »Zašto je

Tutmozis izabrani?« grmio je. »Zato što ja ne izlazim i ne strijeljam

naokolo poput njega?«

»Nikoga ne zanima ideš li ti u lov ili ne«, rekla je Nefertiti. Mi-

lovala mu je obraz i prolazila rukom kroz njegove zamršene kovrče.

»Pusti sve to«, predložila je. »Sutra ćemo se spremati za put, a ti ćeš

biti pravi faraon. Bez ikakve obveze prema bilo kome.«

OSMO POGLAVLJE

dvadest sedmoga farmutija

Sljedeći je dan u palaču donio mahnite pripreme. Moji su roditelji

dovodili u red nosiljke i magarce, a Nefertiti je zavirivala u moju sobu

samo kad je nešto htjela od mene. Da ponese sa sobom perike ili će

dati napraviti nove? Što će nositi na svom putu u Memfis i hoće li

Ipu i Merit putovati s nama? Nitko u palači nije mimo stajao. Čak je i

vojska bila u neredu. Stariji je birao koji će ljudi ostati s njim, a koji

otići. Generali su odluke o svom izbora donosili sami.

Izašla sam u dvorske vrtove gdje nije bilo meteža i odšetala

drvoredom egipatskih smokvi. Popločeni put bio je u sjeni krošnje

blistavog lišća. Skrenula sam sa staze i zaustavila se kraj maslinika da

se divim grupi mirti u cvatu. Njihovi su gusti bijeli cvjetovi korisni

protiv kašlja, lošeg zadaha i prehlade. Svuda oko palače bilo je raslinja

s osobinama da liječi ili naškodi Zanimalo me zna li kraljevski vrtlar

da je jasmin dobar pri iscrpljenosti i je li posadio vinovu lozu pokraj

žutog i bijelog cvijeća kamilice slučajno ili je znao da kamilicu dvorski

liječnici rabe za opuštanje.

U vrtovima sam mogla sjediti cijeli dan. Nitko ne bi opazio dok

Nefertiti nije nešto zatrebala. Podignem oblutak i bacim ga u vodu.

Dok je pljusak odjekivao, začujem visok ton mijauka. Najprije jedan,

a zatim i drugi mačić istrče iz grmlja preplašeni zvukom oblutka.

Jedna od mačaka iz palače nedavno se omacila, a leglo je skakutalo za

svojom glatkom crnom majkom loveći jedan drugom rep i padajući

po travi. Pozvala sam jednoga k sebi. Zelenooki svežnjić sličan svom

ocu sklupčao mi se u krilu i mijaukao tražeći hranu.

»Kladim se da voliš biti ovdje, u ovim vrtovima«, rekla sam sjet-

no češkajući mačkicu ispod brade. »Nitko te ne gnjavi ili pita koju bi

suknju trebao nositi.« Malena me ignorirala. Penjala mi se uz haljinu i

ugnijezdila glavicu uz moj vrat. Nasmijem se i maknem je. »Dođi

ovdje.« Sitne šapice i kandžice pružale su se u potrazi za nečim stabil-

nim. »Ovdje.« Zgurala sam mačkicu u pregib lakta. Sjedila je tamo i

gledala vilinske konjice koji su je potpuno očarali.

»Mutni?« Nefertiti me zazvala s druge strane vrta. Kao i uvijek, u njezinu je glasu bilo žurbe i namedjivosti. »Mutni, gdje si?« Pojavila

se između drveća obilazeći ribnjak s lotosima kako bi došla k meni. Iz očiju su joj se slijevale suze, ali nije plakala. Ona nikad nije plakala.

»Što se dogodilo?« skokom ustanem i zaboravim mačkicu. »Sto je pošlo po zlu?«

Čvrsto mi je uhvatila ruku i usmjerila me prema kamenoj klupi.

»Prokrvarila sam«, povjerila se. Upitno je pogledam. »Ali žena si mu tek...« Zabije mi nokte u nadlakticu. »Kija je skoro četiri mjeseca trud-

na!« vikala je. »Četiri! Sigurno znaš što bi mi mogla dati, Mutni. Ti si učila travarstvo od Ranofera.«

Odmahnem glavom. »Nefertiti...« »Molim te. Sjeti se što ti je govorio. Na njegovim si

predavanjima uvijek slušala.« Ranofer je bio zaljubljen u Nefertiti, a ja sam strpljivo slušala

njegovo klepetanje dok je nizao imena ljekovitih biljaka. Htjela sam se nasmiješiti, ali u mojim je očima zasjao strah. Shvatila sam koliko

bi ozbiljno postalo da Kija rodi sina, a Nefertiti još ni ne zatrudni. Pokušavala sam razmišljati »Imamo mandragoru«, rekla sam.

»Dobro.« Sjela je uspravnije, boja joj se vraćala u obraze. »Što još?«

»Med i ulje.« Brzo kimne. »To mogu nabaviti. S mandragorom će, naravno,

biti teže.«

»Pokušaj s medom«, predložim. Usput, znala sam da je besmi-

sleno isticali da je Kiji trebalo godinu dana da zanese.

Dvadeset osmog farmutija svako je dvorište u palači bilo zakrčeno no-

siljkama. Teško natovareni magarci glasno su njakali dok su se

užurbani robovi sudarali i izmjenjivali grube psovke. Bližilo se doba

šemu i vode su bile niske pa će naš put u Memfis trajati više od mjesec

dana. Bit će to vrlo dug mjesec. Htjela sam da Ipu pretraži trgovine i

nađe neku knjigu o travarstvu kako bih imala što čitati dok plovimo.

»Na brodu? Želiš čitati na brodu?« Stajala je na vratima moje

sobe. Košara joj ispadne iz ruku. Do poslijepodneva će biti

napunjena onim što sam trebala. To su nam bili zadnji trenutci u

Tebi, a tko zna kakve su trgovine u Memfisu? Svi su bili u panici,

trčali u grad po lotosovo ulje, crnilo za oči ili melem od kokosova

oraha. »Ali kako možeš podnijeti čitanje na vodi? Zar ti neće pozliti?«

»Uzet ću đumbir.« Ustanem iz postelje i utisnem joj u dlan ne-

koliko bakrenih ingota. Izašle smo zajedno kako bih se pridružila

sestri. »Kodekse uvezane u kožu ili kvalitetne svitke. Bilo što u vezi s

travarstvom.«

Stariji je u naše dvorište došao nadgledan pakiranje

Amenhotepove imovine. Ukrcavanje stvari promatrao je s

nepovjerenjem. Dvaput je, kad je ugledao nešto što je htio za sebe,

zapovjedio slugama da vrate predmet. »Zlatna vaza s tirkizom nubijski je danak. Ostaje u Malkati.« Sluge su se borile s tom velikom uspravnom posudom i vratili

je na njezino mjesto u sobama koje je bio zauzeo Amenhotep. Kad je

Stariji ugledao robinju koja mu se naročito sviđala, netom doraslu

ženidbi, duge kose i malih dojki, zatražio je da i nju vrate u palaču.

Kraljica je na sve to gledala s prezirom.

»Ja nikad ne bih trpjela supruga razvratnika«, zapjenila se Ne-

fertiti. Stajale smo jedna kraj druge ispod platnena krova i promatrale

predstavu.

»Ona mu to dopušta zato što je onda zaposlen«, rekla sam joj

shvativši istinitost svojih riječi tek kad sam ih izgovorila. »Ako je u

ložnici, ne može u isto vrijeme biti u dvorani za audijencije.«

Majka nam se pridružila pa smo zajedno zauzele stolce i proma-

trale kaotične radove. Lepezari su nas hladili na zagušljivoj vrućini, ali Nefertiti kao da to nije trebalo. Iz našega zasjenjenog mjesta, otišla je nadgledati ukrcavanje svih stvari koje će uskoro u Memfisu biti njezine. Srdito je izvikivala zapovijedi, a sluge su zurile. Nisu se još

navikli na njezinu rijetku ljepotu, bademaste oči i duge trepavice. I zabunom su je zbog ljepote smatrali razmaženom, ne prepoznajući njezinu beskrajnu energiju i potrebu za kretanjem.

Kraljica Nefertiti, mislila sam, Vladarka Donjeg Egipta i, jednoga dana, Gornjeg Egipta. Kraljica Mutnođmet, pomislim i zadrhtim. Ja to

nikad ne bih željela. Dubok me glas trgne iz sanjarenja. Amenhotep

je stajao kraj našega platnenog krova. Imao je dugu suknju, zlatni pojas i srebrne narukvice. Crnilo oko očiju bilo mu je svježe. General

Horemheb stajao mu je nasuprot, udaljen za duljinu ruke, ali

razdvajao ih je ponor. Uz blago iznenađenje shvatim: general ne poštuje novoga kralja.

»Pratit će me sedamdeset ljudi, pedeset ide ispred mene. Ne ka- nim se dovesti u opasnost od atentata. Ako se kakav seljak neopaženo provuče na lađe, slijedi smrtna kazna.« Odbjegli robovi katkad bi se pridružili kraljevoj karavani kako bi pobjegli u palaču gdje bi služili u raskoši.

General nije rekao ništa. »A putovat ćemo od jutra do sumraka. Dok ne postane

premračno da se vide struje«, odredio je. »Idemo ravno u Memfis,

bez zaustavljanja, bez ulaženja u kakvu luku.«

Prva iskra emocije zasvjetluca na Horemhebovu licu. »Veličan-

stvo«, Horemheb ga energično prekine, »ljudima je potreban odmor.« »Mogu veslati u smjenama.« »Na ovakvoj vrućini mogu i umrijeti. Cijena bi bila velika...« »Onda, po bilo koju cijenu, tako će biti učinjeno!« poviče

Amenhotep. Komešanje u dvorištu zamre. Amenhotep osvijesti da ima publiku. Krv mu navre u lice. Zakorači prema Horemhebu koji nije ni trepnuo. »Dovodiš li u pitanje faraonovu odluku?« upitao je prijetećim tonom.

Horemheb vrati svoj prazan pogled. »Nikad, Veličanstvo.«

Amenhotep stisne vjeđe.

»To je sve?«

Na trenutak sam pomislila da Amenhotep neće odgovoriti. Ipak je odgovorio. »To je sve.«

General dugim koracima namjerno ode prema svojim ljudima, a

Amenhotep se udalji u suprotnom smjeru. Nefertiti pogleda majku

pa mene. »Što se dogodilo?«

»Amenhotep se naljutio na generala«, rekla sam. »Do Memfisa

moramo putovati bez zaustavljanja. General kaže da bi ljudi mogli

pomrijeti na vrućini.«

»Pa mogu veslati u smjenama«, odgovori ona, a majka i ja izmi-

jenimo poglede.

Nije bila predviđena oproštajna gozba niti kakva proslava našeg

odlaska u Memfis. Na nebu se uspinjalo sunce, a vrijeme polaska se

približilo. U dvorištu iskrsne Panehesi. Sestra i ja vidjele smo ga kako

Amenhotepu šapće nešto na uho. Stajali su zajedno na rubu

uzbuđenja, daleko od magaraca koji su revali i slugu koji su dizali

buku. Nefertiti krene preko dvorišta. Povukla me za sobom, a

Panehesi se nakloni i naglo udalji. »Što je htio ovaj?« zanimalo je

Nefertiti.

Amenhotep se promeškolji u neugodi. »Nosiljku.«

Sestra odmah shvati. »Za Kiju?«

»Trudna je. Trebat će joj šest nosača.«

Nefertiti me čvršće uhvati za ruku. »Toliko se udebljala da je

moraju nositi šestorica?« Pocrvenim. Dignula je glas na egipatskog kralja. »Moram ugoditi Panehesiju...«

»Hoće li se u nosiljci voziti Panehesi ili ona? Samo kraljicu nosi

šestero slugu! Je li sad ona kraljica? Jesam li ja smijenjena?«

Osjetila sam da se gibanje u dvorištu ponovno zaustavilo, a na

rubu vidnog polja pojavi mi se general Nakhtmin.

»Ja... Reći ću Panehesiju da smije dobiti samo pet«, promucao je

Amenhotep.

Zinem, ali Nefertiti kimne glavom pa pogleda Amenhotepa

kako nestaje da kaže Panehesiju kako njegova trudna kćer smije

dobiti samo pet nosača. Čim je faraon otišao, general Nakhtmin se

progura kroz dvorišnu vrevu.

»Došao sam egipatskoj kraljici poželjeti sretan put«, rekao je, »a

sestri kraljeve Glavne supruge mimo putovanje. Neka ti vrtovi u

Memfisu pruže radost koju si imala u Tebi, gospo Mutnođmet.«

Nefertiti uzdigne obrve. Pogodila sam da ju je general zanimao.

Sviđale su joj se njegove svijetle oči kao suprotnost tamnoj koži.

Gledao je u Nefertiti, a ja osjetim iznenadnu navalu ljubomore.

»Izgleda da dobro poznaješ moju sestru, generale.« Nefertiti se

smiješila, a general uzvratio smiješak.

»Sreli smo se nekoliko puta. Jedanput u vrtu. Zapravo, tamo

sam joj prorekao budućnost.«

Nefertitin se osmijeh proširi. »Ti si, dakle, i vidovnjak i general?« Oštro udahnem. Samo Amonovi svećenici znaju želje bogova. »Ne bih se drznuo ići tako daleko, Visosti. Ja sam samo

oštrouman promatrač.« Ona mu priđe bliže, toliko blizu da mu je, da je htjela, usnama

mogla dotaći obraz. Igrali su igru koja mi se nije sviđala. Njegove su oči klizile uz njezino sitno i snažno tijelo i zaustavile se na kosi boje tinte koja joj je uokvirivala obraze. Ona baš nikome ne bi smjela

dopustiti da je tako gleda. Ošamućen njezinim parfemom, general korakne unatrag. Tada se pojavi Amenhotep i njihovoj opasnoj igri dođe kraj. Uspravila se. »Onda, ideš li u Memfis, generale?«

»Nažalost, ne«, odgovori on gledajući u mene. »Ovdje ću čekati

vaš povratak. Ali ću tvoju karavanu otpratiti do pristaništa, Visosti.«

Nefertiti slegne ramenima, također kao dio igre. »Dakle, uskoro ćemo te opet vidjeti« Okrenula se da Amenhotepa ispita o nosačima. Mene general zadrži pogledom.

»Zbogom, generale«, rekla sam ravnodušno, a onda se pod plat-

neni krov otišla pridružiti majci.

Karavana je bila spremna. Životinje su se na vrućini dvorišta trzale u neugodi. U zraku je bilo nervoze. Konji su nestrpljivo njištali,

a sluge su ih tukle po njuškama da zašute. Složila sam svoje biljke u brižno pripravljenu škrinju i između lonaca stavila platno kako ne bi

lupkali jedni o druge na kratkom putu od palače do pristaništa. Na

brodu ću ih raspakiran i rasporediti na mjesta gdje mogu uhvatiti

sunca. No bilo ih je samo tucet. Ostale sam ostavila u palači. Ponijela

sam tek otrgnute listove i spremila ih u kutiju od bjelokosti. Njih je

bilo više tuceta. U maloj čvrsto svezanoj platnenoj vrećici skupila

sam neke od najkorisnijih biljaka. General Horemheb nadgledao je vojsku, a Amenhotep je klečao pred ocem primajući od njega blagoslov.

»Bit ćeš ponosan na mene«, zakleo se Amenhotep. »Na ovaj dan bogovi se raduju.«

Vidjela sam kako se Stariji okreće prema Tiji. Učinilo mi se da

se oboje prisjećaju Tutmozisa i misle kako je on trebao klečati tu

umjesto Amenhotepa. Amenhotep opazi to isto pa ustane.

»Samo vi čeznite za Tutmozisom«, prosikće oštro, »ali, ja sam

sin koji vlada Donjim Egiptom. Bogovi su izabrali mene, a ne njega.«

Kraljica Tija izravna ramena. »Neka te bogovi zaštite«, rekla je hladno. Faraon kimne. U njegovim očima nije bilo ljubavi.

Svjestan da ga gledaju, Amenhotep popravi tuniku, a kad je

vidio da vojnici i sluge uistinu zure u njega, vikne silovito: »Pokret!« Pojavi se moja tjelesna sluškinja i vikne: »U nosiljku!« Zgužvam se unutra. Karavana se počne valjati prema naprijed.

Bila sam iza Nefertiti i Amenhotepa koji su se vozili zajedno. Razgr- nem zastore i mahnem teti. Odmahnula mi je. Uočim da Stariji izgleda dostojanstveno. Krenuli smo usred oblaka prašine, vozeći se kratkom razdaljinom do zaljeva koji je okruživao palaču. Odbljesci uzbibane vode prodirali su kroz platnene trake koje su me štitile od sunca. Karavana se zaustavi i ugledamo usidrenu flotu impozantnoga egipatskog brodovlja. Spuste nosiljke malo niže i kraljevsku obitelj prenesu na lađe. Sad smo bili dio kraljevske obitelji pa smo majka, otac i ja putovali na faraonovoj lađi sa zlatnim zastavicama koje su lepršale s jarbola. Panehesi i njegova obitelj imali su vlastiti brod. Bilo mi je drago što smo razdvojeni. Nema tog plovila koje bi izdržalo Nefertiti i Kiju zajedno.

Na jedan su brod na mjestima za veslače stala pedeset i dva vojnika i još dvadeset putnika na gornjoj ili donjoj palubi. U sredini broda, bile su drvene kabine s dvije sobe. Zidovi su bili drveni, a krov od platna. »Da štiti od vrućine«, objasnio je otac.

»A gdje će spavati vojnici?« upitam ga. »Na palubi. Još je dovoljno toplo.« Brodovi su izgledali lijepo dok su se ljuljali na vodi. Svjetlo se

ljeskalo po veslima od ebanovine ukrašene srebrom. Neki je ibis do- zivao svoju družicu, kričanje mu je odjekivalo preko zaljeva. Gledala sam sa stubišta kako ukrcavaju blago iz palače Starijeg: zdjele od bakra, držače za perike od cedrovine, kipove od alabastera i jedan oltar od granita ukrašen biserjem. Robovi su se povijali pod teretom

mnogih teških košara, noseći i noseći na lađe najdivnije egipatske dragocjenosti. Stražari su ih nadzirali.

Kad su brodovi zaplovili, otišla sam roditeljima u našu kabinu.

Majka je igrala senet3 sa ženom najslavnijega egipatskog arhitekta.

Dakle Amenhotep ga je ipak nagovorio da ode iz Tebe, pomislim. »Gdje je

otac?« upitam je.

Majka bradom pokaže u smjeru krme. Nije dizala oči s igre.

Kao i Nefertiti, bila je vješta u senetu. Odšećem prema krmi i

začujem očev glas prije nego ga ugledam. »Zašto mi to nisi rekla ranije?« upitao je. »Zato što sam znala da ćeš se ljutiti. Ali Horemheb je na našoj

strani. On ima razumijevanja za to što radimo.« Zavirim kroz vrata kabine i vidim kako otac odmahuje glavom. »Ti obitelji stvoriš neprijatelja brže nego mi pribavimo

saveznika. Progutat će nas pijesak memfiski, sve do zadnjeg, a narod

će se dići protiv tebe...«

»Ma, narod će nas obožavati!« obeća ona. »Izgradit ćemo im

hramove veće nego što su ikad vidjeli. Proglasit ćemo više blagdana i

darivat ćemo puk. To je Amenhotepov san.«

»A tvoj?«

Oklijevala je. »Ti ne želiš biti zapamćen?«

»Po čemu? Po porezu na hramove?«

Kratka se tišina spusti među njih.

»Ti ćeš biti najmoćniji čovjek u kraljevstvu«, zajamči ona. »Ja ću

se za to pobrinuti. Dok on bude gradio hramove, ti ćeš upravljati

kraljevstvom. Njega ne zanima politika. Sve će biti prepušteno tebi.

Panehesi će biti mjed spram tebe zlatnog.«

DEVETO POGLAVLJE

Semu, doba žetve

Nakon drugoga pahona, prepoznavala sam mornare na palubi našega

broda. Kimali su glavom na pozdrav dok sam prolazila, no bili su

3 Staroegipatska igra, najstarija poznata igra na ploči — nap. ur.

premoreni i iscrpljeni. Cijeli su dan radili na suncu, uza samo vodu i

juhu da im održava snagu. Ipak, za Ipu su uvijek imali vremena. Kad

je sa svojim teškim zlatnim naušnicama i vrckavim bokovima šetala

po palubi, muškarci su joj se obraćali načinom na koji bi brat oslovio

sestru, pa su se, kad nitko ne bi gledao, tiho smijali. Sa mnom nikada

nisu razgovarali, samo su pristojno promrmljali: »Gospodarice.«

Nakon trećega dana putovanja, postalo mi je dosadno. Pokušavala sam čitati i učiti o drveću koje je raslo u kraljevstvu Mitaniji, daleko sjevernije od nas. Tamo su poplavom svoje obale prelijevali Khabur i Eufrat. Kako smo sedam dana plovili bez iskrcavanja, pročitala sam svih sedam traktata koje mi je Ipu kupila u tebanskim trgovinama. A onda je osme noći čak i Amenhotepa zamorilo neprekidno putovanje pa smo pristali na obalu. Zapalili smo vatru i protegnuli noge.

Sluge su skupljale drva da ispeku divlje guske koje su ulovili na rijeci. Jeli smo iz najboljeg posuđa od fajanse koje je imao Stariji. Bila je to ugodna promjena nakon tvrdoga kruha i smokava čime smo se dotad hranili. Ipu mi se pridružila kraj vatre. Držala je pehar s faraonovim najboljim vinom. Preko puta, kraj tucet drugih vatri, vojnike je polako počelo svladavati pijanstvo. Dvorjani su igrali senet. Ipu se zapiljila u svoj pehar i smješkala se.

»Bolje od bilo čega što sam do sad okusila«, rekla je. Podignem obrve. »Čak i od vina iz vinograda tvojeg oca?«

Kimnula je glavom i nagnula se bliže. »Mislim da su otvorili naj-

starije bačve.«

Usisam zrak. »Za večeras?. A faraonu je svejedno?« Bacila je pogled na Amenhotepa, a ja se povedem za njom. Dok

su se dvorjani hihotali, a Nefertiti spuštenim glasom razgovarala s na- šim ocem, Amenhotep je buljio u vatru. Usnice su mu se stisnule u crtu, a na licu kao da je zbog dubokih sjena od žmirkavih plamenova imao rupe. »Jedino do čega je njemu stalo je dokopati se Memfisa«, odgovorila je Ipu. »Što prije stigne, to će prije ščepati kuku i mlat egipatski.«

Panehesi je s vidljivo trudnom Kijom probijao put prema našem krugu. Dok su se približavali vatri, Nefertiti se okrenula i

grubo me uštipnula za nadlakticu. »Sto ona radi ovdje?« upitala je. Protrljam ruku. »Putuje s nama u Memfis, sjećaš se?«

Ali Nefertiti nije čula moj sarkazam. »Trudna je. Trebala bi se

vratiti na brod.« I maknuti od Amenhotepa, htjela je dodati.

Jedna od Kijinih dama položila je na pijesak pernati jastuk. Kija

je sjela nasuprot Amenhotepa i odmarala ruku na svom velikom

trbuhu namazanom kanom. Bila je nježna i svježa, prirodna u svojoj

trudnoći, dok je s druge strane vatre Nefertiti svjetlucala od

malahitnog praha i zlata.

»Na pola smo puta do Memfisa«, objavio je Panehesi. »Stižemo

za manje od mjesec dana, a onda će u svojoj palači faraon biti

svečano posjednut na prijestolje.« Malena grupa oko vatre kimala je

glavama i međusobno mrmljala. Moj otac pozorno ga je promatrao.

»Razvijaju li se planovi o gradnji dobro, Visosti?«

Amenhotep se uspravi trgnut iz svog mrtvila. »Planovi se

razvijaju veličanstveno. Moja kraljica darovita je projektantica. Već

smo skicirali hram s dvorištem i tri oltara.«

Panehesi se popustljivo nasmiješi. »Ako Veličanstvu zatreba

bilo kakva pomoć...« Raširio je ruke, a Amenhotep kimne zadovoljan

njegovom lojalnošću.

»Već sam ti odredio zadaću«, rekao je. Kraj obližnjih vatri,

dvorjani su prestali igrati senet. »Kad dođemo u Memfis«, najavi

Amenhotep, »želim da generalu Horemhebu omogućiš uspješno

skupljanje poreza od Amonovih svećenika.«

Vatra zapucketa i zapišti, a Panehesi sakrije zaprepaštenje. Pogleda u Nefertiti da vidi je li znala za to. Provjeravao je koliko faraon trenutačno ima povjerenja u nju. Onda su svi veziri počeli govoriti u isti mah.

»Ali, Veličanstvo«, ubaci se jedan. »Je li to pametno?« Panehesi pročisti grlo. »Naravno da je pametno. Amonovi

hramovi nikad nisu bili oporezovani. Nagomilali su egipatsko blago i

troše ga kao da je njihovo vlastito.«

»Upravo tako!« uzvikne Amenhotep. Udari šakom o dlan, a

mnogi se vojnici okrenu da čuju što to faraon govori. Pogledam oca.

Lice mu je bila nečidjiva dvorska maska, no ja sam znala o čemu je

mislio: Ovaj kralj ima samo osamnaest godina. Što će se dogoditi nakon

deset godina kad se moćna njegovim ramenima smjesti kao ugodan plašt koji

mu je po mjeri? Koje će prethodnike onda okrenuti naglavačke? Panehesi se nagnuo naprijed i rekao kralju: »Moja kći čeznula je

za tobom ovih osam noći plovidbe.«

Amenhotep baci kratak pogled na Nefertiti. »Nisam zaboravio

svoju prvu ženu«, rekao je. »Dolazit ću k njoj ponovno... Kad

budemo u Memfisu.« Preko vatre pogledao je Kiju koja se pravila da

nije čula što je njezin otac upravo rekao. Nasmiješila mu se s

ljubavlju. Mala koketa, pomislila sam. Točno zna što joj otac radi.

»Hoćemo li se prošetati po plaži?« rekla je odjednom Nefertiti,

zgrabila mi ruku i trznula me u zrak. Zadržim dah. Dok smo se uda-

ljavale, mislila sam o tome koliko mi je sestra gnjevna. Ali dok smo u

pratnji dva stražara utiskivali stopala u mokre obale Nila, dobro se

držala. Podigla je pogled prema golemom prostranstvu zvjezdanog

neba i udisala svjež zrak. »Kija je okončala svoje kraljevanje u

Amenhotepovu srcu. Neće je posjetiti prije nego dođemo u Memfis.« »To je za četrnaest dana«, upozorim. »Ali ja sam ona s kojom crta planove za svoj hram. Ja sam ona

koja će kraljevati uz njega. A ne Kija. A uskoro ću nositi dijete.«

Pogledam je iskosa. »Začela si?«

Lice joj se snuždi. »Ne, još ne.«

»Uzela si med?«

»Bolje od toga.« Nasmijala se kao da je pijana. »Sluškinje su mi

nabavile mandragoru.«

»I napravile sok?« Što nije bilo lako. Jednom sam davno jedino

Ranofera vidjela da to radi.

»Jesu. Sinoć sam ga popila. A sada, svakoga se trena može

dogoditi.«

Svakoga trena. Moja sestra može začeti nasljednika egipatskog

prijestolja. Zurila sam u nju na srebrnoj svjetlosti i namrštila se. »Ali

zar se ti ne bojiš njegovih namjera?« »Naravno da ne. Čega da se bojim?« »Svećenici bi se mogli pobuniti! Oni su moćni, Nefertiti. Što

ako ga pokušaju ubiti?« »Bez vojske, kako? Vojska je na našoj strani. Horemheb je naš.« »Onda zašto ovo radite? A što ako vam puk nikad ne oprosti?

To je njihovo zlato. Njihovo srebro.« »A mi ćemo ga osloboditi iz razbojničkih šapa Amonovih

svećenika. Vratit ćemo ga narodu kojem su ga svećenici uzeli.«

Moj glas zazvučao je cinično čak i u mojim ušima. »Kako?«

Nefertiti gleda u daljinu iznad voda. »Uz pomoć Atona.«

»Boga kojeg jedino vi shvaćate.«

»Boga kojeg će uskoro upoznati cijeli Egipat.«

»Zato što je taj bog zapravo Amenhotep?«

Probode me pogledom, ali nije odgovorila.

Sljedećega jutra mornari se nisu žurili započeti s radom. Popili su pre-

više vina pa se po Amenhotepovu nalogu više nitko nije smio

ponovno iskrcati. Majka, otac i ja nismo ništa rekli, gimnasticirali smo

na palubi pružajući zgrčene noge. Sedam noći kasnije po brodovima

se pronio glas da je šest Horemhebovih ljudi umrlo. Sluge su šaptale

da je uzrok smrti bila pokvarena voda i hrana.

»Sto misli faraon?« siktao je jedan vezir na mog oca. »Ako nam

nije dopušteno otići redovito po svježu vodu na obalu ljudi će

poumirati.« Od dizenterije, tako su to neki zvali. A bila je to bolest s

kojom se svaki mjesni liječnik mogao uspješno nositi, da je ljudima

samo bilo dopušteno otići na kopno.

Dvije noći kasnije, stigla je vijest da je umrlo još jedanaest ljudi.

Onda je general odlučio oduprijeti se Amenhotepovoj zapovijedi.

Navečer se s čela flote prišuljao kraljevskoj lađi i popeo na naš brod

te zatražio da ga kralj smjesta primi u audijenciju.

Digli smo poglede sa seneta, a otac je okretno ustao. »Zbilja ne

znam hoće li te primiti, generale.« Horemheb se nije dao. »Sve više ljudi umire, dizenterija se širi.« Otac je oklijevao. »Vidjet ću što mogu učiniti.« Nestao je u

kabini, a kad se vratio smrknuto je odmahivao glavom. »Faraon ne

kani primiti nikoga.«

»To su ljudi«, procijedi Horemheb kroz stisnute zube. »I trebaju

pomoć. Liječnika, ništa više. Zar će zato da brže stigne u Memfis

žrtvovati ljudske živote?«

»Da.« Otvore se vrata središnje kabine, a Amenhotep se pojavi

u svojoj suknji i nemes kruni. »Faraon ne mijenja odluke.« Priđe na-

prijed. » Čuo si me!«

Iz Horemhebovih očiju sijevne realna opasnost. Pomislila sam

kako bi jednim potezom svog bodeža Amenhotepu mogao prerezati

vrat. Onda se Horemheb sjeti svog položaja pa krene prema vratima.

»Čekaj!« Viknula sam i iznenadila samu sebe. General se zau-

stavi. »Imam mentu i bosiljak. Od toga tvoji ljudi mogu ozdraviti pa

ne moramo na obalu po liječnika.«

Amenhotep se uznemiri, a iza njega se na vratima kabine pojavi

Nefertiti. »Pusti je«, podržala me.

»Mogu se ogrnuti plaštem«, dodam brzo. »Nitko neće opaziti da

me nema. « Pogledam Amenhotepa. »Tako će ljudi misliti da tvoje

zapovijedi nisu prekršene, a životi tvojih vojnika bit će spašeni«

»U Akhmimu je učila travarstvo«, objasni Nefertiti. »Nije ne-

moguće da ih izliječi A što ako se dizenterija proširi?« General Horemheb gledao je faraona u očekivanju njegove

odluke.

Faraon je podigao bradu. Glumio je velikodušnost. »Sestra kra-

ljeve glavne žene smije poći.«

Lice moje majke pokazivalo je da se ne slaže, a oči mog oca bile su nečitljive. Ali riječ je o ljudskim životima. Pustiti ih da umru ako

ih je moguće spasiti, kosilo bi se sa svim zakonima Maat. Što bi bogovi mislili da na početku nove vlasti na putu za Memfis

dopustimo da pomru nevini ljudi? Potrčim k svojoj slamarici i

uzmem kutiju s biljem. Onda se ogrnem plaštem i skrivena mrakom

pođem za Horemhebom na palubu. Vani mi je vjetar s Nila bučno

trzao plaštem. Bila sam nervozna. Da sam se bar za sigurnost na putu stigla na brzinu pomoliti Bast, božici putovanja. Slijedila sam generala koji je šutke hodao ispred mene. Ogradili smo dio broda na

kojem su ljudi patili. Sve je prožimao strašan smrad bolesti. Dignula sam plašt preko nosa.

»Gadljiv liječnik?« General će neljubazno, a ja prkosno spustim

plašt. Poveo me u svoju kabinu i upitao: »Što ti je potrebno?« »Vruća voda i zdjele. Namočit ćemo mentu i bosiljak i napraviti

čaj.« Nestane donijeti što sam tražila. Razgledala sam njegovu sobu.

Kabina je bila manja od one koju su dijelili faraon i Nefertiti i, prem- da smo na rijeci bili skoro dvadeset dana, ništa nije bilo ovješeno po

zidovima. Njegova je slamnjača bila čista, posteljina čvrsto zategnuta, a četiri stolca bila su postavljena oko ploče za senet. Pogledala sam figure. Tko god da je bio cmi, dobio je igru. Vjerojatno je to bio

Horemheb. Inače ne bi ostavio figure da stoje.

»Voda se kuha«, rekao je kad se vratio. Nije mi ponudio da sjed-

nem. Ostala sam na nogama.

»Igraš senet«, napomenem.

Kimne.

»Bio si cmi.«

Proučavao me s izrazom zanimanja. »Rekli su da si pametna.« Nije dodao vjeruje li u to ili ne, ali rukom je pokazao stolac. I sam je

sjeo dok smo čekali da voda zavri, prekriživši ruke preko prsiju. »Ko- liko si stara?«

»Četrnaest«, odgovorim. »Kad sam ja imao četrnaest borio sam se za Starijeg protiv

Nubi- jaca. To je bilo prije osam godina«, rekao je zamišljeno. Dakle sada je imao dvadeset i dvije. Kao i general Nakhtmin. »Četrnaest je važna dob«, dodao je. »To je vrijeme kad se odre-

đuju sudbine. Buljio je u mene tako da sam postala nervozna. »U

Memfisu ćeš biti sestrin najbliži savjetodavac.«

»Ne dajem ja njoj nikakve savjete«, odvratim brzo. »Ona sluša

samo sebe.«

Podigao je obrve i odjednom požalim što sam išta rekla. Zatim

u kabinu uđe vojnik. Nosio je posudu s vodom koja se pušila. Za

njim je išao drugi, s hrpom manjih posuda. Iznenadila sam se. »Koliko je ljudi bolesno?« »Dvadeset i četvero. A sutra će ih biti još više.«

»Dvadeset i četvero'!« Što je to Amenhotep dopustio da se dogodi

? Bilo je to pola broda. Radila sam hitro, trgala lišće mente i stavljala ih u svaku šalicu. General je promatrao procjenjujući moj posao. Kad sam završila, ništa mi nije rekao. Dao je odnijeti posudice koje su se pušile i poveo me natrag putem kojim sam došla. Mislila sam da iz- među nas više neće biti razgovora, ali kad smo došli do kraljeve lađe duboko se naklonio. »Hvala ti, gospo Mutnođmet.« Zatim se okrene i nestane u noći.

Naše je brodovlje bilo usidreno dovoljno zbijeno da je mornar

mogao stajati na rubu jedne lađe i razgovarati s mornarom na provi

druge. Tako se priča o onom što sam učinila za Horemhebove ljude

pronijela s broda na brod i kad god se lađa sidrila da prenoći, do

mene su dolazili glasovi o ženama koje mole da im ublažim

bolnu mjesečnicu, izliječim morsku bolest ili spriječim neželjen

ishod slučajnog sastanka s mornarom.

»Tko je mogao znati«, rekla je Nefertiti lijeno se oslanjajući na moja vrata, »da će Ranoferovo dosadno brbljanje o biljkama biti ko- risno?«

Pretraživala sam svoju kutiju i dala Ipu mentu za morsku bolest te list maline za bolnu mjesečnicu. Spriječiti neželjeno začeće bilo je daleko teže. S Ranoferom sam učila o mješavini akacije i meda, ali ne bi bilo tako jednostavno napraviti je. Ipu je uskim platnenim trakama brižljivo omotala biljke i perom od trske i tintom napisala imena pojedinih žena. Odnijet će ih ženama koje su molile za lijek.

Nefertiti nas je i dalje promatrala. »Trebala bi to naplatiti. Uzga-

janje tih biljaka nije besplatno.« Ipu digne pogled i kimne. »To je i moj prijedlog, gospodarice.« Uzdahnem. »Možda, kad bih imala vlastiti vrt...« »A što će se dogoditi kad ti ponestane ovih?« htjela je znati

Nefertiti.

Pogledam u svoju kutiju. Bio je dvadeseti pahon, mente gotovo

više da i nema. Još dan pa više neće biti ni listova maline. »Onda ću

nabaviti nove u Memfisu.«

Kad smo konačno stigli u glavni grad Donjeg Egipta, žene su istrčale

na palube, muškarci nagrnuli uz njih i lovili svoje prve poglede na

Memfis. Koji je predivan. Grad vreve po tržnicama sjajio se na

ranojutarnjem suncu. Vode Nila zapljuskivale su stubište Amonova

hrama. Čuli smo vikanje trgovaca čije su brodove istovarivali u luci.

Hramovi Apisa i Ptaha uzdizali su se čak i nad najvišim građevinama.

Njihovi su zlatni krovovi blještali na suncu. Nefertitine su oči bile

širom otvorene. »Ovo je veličanstveno!«

Amenhotep se tržne. »Ja sam tu proveo djetinjstvo«, rekao je,

»među djedovim dragocjenostima koje je odbacio, u društvu žena

koje više nije htio.«

Sluge su iskrcavale teret s brodova i dovele kočije kako bi se

faraon i njegov dvor kratkim putem mogli odvesti do palače. Tisuće

Egipćana guralo se na ulicama. Bacali su latice, mahali grančicama,

uzvikivali kraljevska imena dok zvuk nije postao toliko glasan da je

zaglušio buku konja i kočija.

Amenhotep se nadimao od nove Ijubavi koju mu je iskazivao

narod. »Obožavaju te«, rekla mu je Nefertiti na uho. »Donesite mi dvije škrinje zlata!« vikne Amenhotep, ali veziri ga

nisu mogli čuti od konja i klicanja svjetine. Pomakne se Panehesiju

koji zaustavi kočije. Onda vikne drugi put: »Dvije škrinje zlata!«

Panehesi siđe s kočije i potrči natrag prema lađama. Vratio se sa sedam stražara i dvije škrinje, a kad je gomila shvatila što će se dogoditi, ulica je podivljala.

»Za slavu Egipta!« Amenhotep zahvati rukama zlatnike i baci ih među ljude. Na trenutak sve je bilo nijemo, a onda su Egipćani na-

valili na njega. Njihovo je pjevanje počelo nalikovati urlanju životinja. Nefertiti se smijala zabačene glave pa zatim i sama uzimala pregršti i bacala u narod.

Gomila počne trčati za kraljevom kočijom. Horemhebovi im vojnici zapriječe put kopljima. Kad smo prošli kroz ulazna vrata u palaču, rulju više nije bilo moguće kontrolirati. Bilo ih je na tisuće, a škrinje su bile prazne. »Hoće još!« vikne Nefertiti vidjevši kako se žene bacaju na vrata.

»Onda im daj!« prodere se Amenhotep. Donijeli su treću škrinju,

ali moj otac podigne ruku.

»Je li to pametno, Visosti?« gledao je ravno u Nefertiti. »Ljudi će

se po ulicama ubijati međusobno.«

Panehesi stupi naprijed. »Ja kažem neka donesu i četvrtu škrinju,

Veličanstvo. Obožavat će Vas.«

Amenhotep se trijumfalno smijao. »I četvrtu!« zagrmi. Četvrtu su škrinju donijeli da se pridruži trećoj. Rasipali su

bakrenjake preko vrata. Horemheb je izvikivao naredbe svojim ljudima.

Zapovijedao im je da uhite svakoga, bio građanin ili rob, tko se pokuša

popeti preko zidova ograde.

»Tuku se!« zgrabim majčin skut užasnuta.

»Da.« Amenhotep se smješkao. »Ali znat će da ih volim.« Dugim

koracima vrtom krene u hodnik palače. Sluge su mu klipsale za petama.

Moj otac ljutito je rekao: »Ljubav naroda ne možeš kupiti. Na

kraju će te prezirati.«

Amenhotep stane, a Nefertiti priđe u gesti pomirenja. Dlanom mu

dotakne nadlakticu. »Moj otac ima pravo. Postoji pojam >previše<.«

Panehesi se progura do njega. »Ali narod će o Velikom faraonu

Amenhotepu pričati mjesecima.«

Amenhotep je ignorirao mog oca i njegovu zabrinutost. »Povedite

nas u naše odaje!« zapovjedio je pa su nam i pokazali put u naše novo

boravište.

Kao i uvijek, faraonove su odaje bile u sredini palače. Nefertitinu su

odjeću donijeli u njegovu sobu i premda je memfisko osoblje zurilo

širom otvorenih očiju, osoblje iz Malkate bilo je pametnije. Vezira

Panehesija i moje roditelje smjestili su u dvorište lijevo od kraljevog, a

mene zdesna Nefertiti, u zasebnu sobu. Razdvajao nas je samo kratak

hodnik. Za deset dana trebala je doći stajaća vojska od gotovo tri tisuće

ljudi i odsjesti u posebnom dijelu izvan palače, ali unutar zidova ograde.

Od vojnika koji su putovali s nama, gotovo dvjesto je preminulo na

lađama.

U svojoj novoj sobi u kraljevom dvorištu, zurila sam u svoj po-

zlaćeni krevet i izrezbaren lik boga Besa, patuljka zaštitnika koji tjera

demone. Soba je bila prostrana. Debeljuškasti jastuci od perja u svakom

kutu, a na niskoj škrinji od cedrovine keramički lončići blistave cakline.

Strop su podržavali stupovi oblikovani u lotose u cvatu, a u kutu Ipu je

već preslagivala moje stvari. Vidjela je kako sam svoju kutiju s biljem u

Malkati smjestila u hladan kut sobe pa je učinila isto. Čak si je dala truda

objesiti mirtine listove boje jantara onako kako sam ja to radila kako bih

zasladila sobu. Dok je radila, pjevušila je. I Nefertiti se pojavila na

vratima. Smješkala se.

»Dođi vidjeti nešto«, rekla je. Uzela me pod ruku i povela u kraljevu sobu. Zastala je iza mene, nacerena, a ja sam uzdahnula.

Soba je bila iznimna. Jedinstvena. Popločana i oslikana izvrsnim umi-

jećem. Zlatni kipovi bili su postavljeni u čast najmoćnijih egipatskih

bogova. Kroz prostran zasvođen prozor moglo se gledati u pedantno

održavane dvorske vrtove i cestu s drvoredom koja se spuštala sve do

Nila. Imali su komoricu za perike namirisanu lotosom i cijelu sobu u

kojoj je mogla raditi Merit. Ušla sam u komoricu, sve je ležalo pripre-

mljeno: kuglice tamjana za ispod ruke, kovrčala za kosu, pincete, vrčići

s parfemima i lončići s crnilom za oči već pomiješanim s datuljinim

uljem. Na balkonu zastori su podrhtavali na povjetarcu. Svaka je svje-

tiljka bila ukrašena bjelokošću i opsidijanom.

Amenhotep je sjedio u kutu i promatrao izraz mog lica. »Sestra kraljeve glavne žene odobrava?« pitao je ustajući. Uzeo je Nefertiti za ruku pa je morala pustiti moju. »Po tebe je prvu otrčala da ti pokaže.«

Naklonim se. »Lijepo je, Visosti.« Sjeo je i povukao Nefertiti u krilo. Smijala se i pokazala neka

sjednem preko puta. Veselo je rekla: »Sutra arhitekt Maja počinje po-

dizati hram.« »Atonu?« Sjela sam. »Naravno, Atonu«, rekao je Amenhotep. »Dvadeset šestog pahona,

vojska će početi skupljati porez od svećenika. Prvoga paunija gradimo.

Kad završimo hram, više nećemo trebati vrhovne svećenike. Mi ćemo

postati vrhovni svećenici.« Okrenuo se mojoj sestri u trijumfu. »Ti i ja,

a bogovi će govoriti kroz nas.« Užasnem se. Bilo je to svetogrđe. Ali Nefertiti nije rekla ništa, izbjegavala je moj pogled.

Večera u Velikoj dvorani bila je kaotična. Premda je prostor bio isti kao

u Tebi, zbrka je uzvišenu dvoranu pretvorila u metež užurbanih ljudi

kakav se viđa jedino na tržnici. Sluge su se klanjale pisarima, a otresale

na dvorjane zato što nisu prepoznavali lice tebanskog plemstva. Samo

je nekolicina egipatskih vezira bila prisutna. Čak i Panehesija nije bilo.

Vjerojatno je još uvijek imao posla oko svoje odjeće i novih soba. Žene

su mi prilazile zahvaliti na mojem bilju, žene koje nikad prije nisam

vidjela. Sve su htjele znati hoću li im i dalje nositi akaciju i lišće maline.

Usput su dodale da bi bile voljne platiti nastavim li ih opskrbljivati.

»Trebala bi«, ohrabrila me Ipu. »Ja ti u pristaništu mogu dobaviti

bilo koju biljku. Možda nemaš vrt, ali ako mi kažeš što ti je potrebno...«

Ne trenutak sam se zamislila. To neće biti samo akacija i malina.

Žene su tražile i drugo bilje. Šafranovo ulje za bol u mišićima i zdravu

kosu, smokve i vrbu za zubobolju, mirhu za pomlađivanje. Nešto od

toga mogla sam ubrati iz svojih lončanica, ali Ipu bi mi trebala naći sve

ostalo. »Pa, dobro«, rekla sam nesigurno. »A hoćeš li naplaćivati?« »Ipu!« Uzdahnula sam. Ona me i dalje gledala. »Žene u faraonovu haremu naplaćuju

platno koje istkaju. A tvoj otac ne bi radio besplatno i kad ne bi radio

za kraljevsku obitelj.« Promeškoljim se u neugodi. »Mogla bih naplaćivati.«

Osmjehnula se i izvukla mi stolac. »Vraćam se s tvojom hranom,

gospodarice.«

Za kraljevskim stolom sjedili su moji roditelji. Od sada nadalje

Nefertiti će jesti kraj Amenhotepa, na vrhu podija, s pogledom na cijelu dvoranu. A večeras, zato što nije bilo organiziranog rasporeda, arhitekt Maja sjedio je s nama, nešto niže od Horusovih prijestolja. On i

njegova supruga doimali su se izrezanima od istog materijala. Oboje visoki Egipćani, budnih očiju.

»Faraon želi započeti gradnju hrama Atonu«, rekao je Maja kao

upozorenje, a moj otac uzdahne. »Toliko vam je rekao?«

Arhitekt nervozno baci pogled preko ramena. Nefertiti i Amen-

hotep promatrali su prizor apatično, zainteresiraniji za svoje razgovore

o hramovima i porezima. Maja spusti glas. »Da, toliko mi je

rekao. A za dva dana vojska počinje skupljati porez na Amonove

hramove.«

»Svećenici neće biti oduševljeni kad budu morali predati ono što

je stoljećima bilo njihovo.«

»Onda će ih faraon poubijati«, odvrati Maja.

»Zapovjedio je tako?«

Najveći egipatski arhitekt svečano kimne.

Otac odgurne stolac i ustane. »Treba upozoriti Starijeg.« Klizne iz

dvorane, majka tik za njim. Po prvi puta kraljevski je par na podiju

opazio nešto osim sebe samih. Nefertiti me prstom pozove k prijesto-

ljima. »Kamo je nestao otac?« upita. »Čuo je da uskoro namjeravate započeti s gradnjom«, rekla sam

oprezno. »Otišao je obaviti predradnje i pripremiti put.«

Amenhotep se zavali natrag u prijestolje. »Dobro sam izabrao

tvog oca«, rekao je Nefertiti. »Svakih sedam dana«, zaključi on, »održat

ćemo dvor u sobi za audijencije. Ostalo vrijeme pustit ćemo da se Aje

brine oko inozemnih poslanika i molitelja.« Moja me sestra pogleda s odobravanjem.

DESETO POGLAVLJE

MEMFIS

dvadeset petoga pahona

Prvoga našeg jutra u Memfisu, otac i Nefertiti ušuljaju mi se u sobu i

zatvore vrata. Ipu, koja je noćila s druge strane hodnika kao i oboje

mojih slugu i stražar, nesmetano je i dalje bučno spavalo.

Ispedjam se ispod pokrivača. »Što se događa?« »Odsad ćemo se sastajati ovdje«, rekao je otac. Nefertiti mi sjedne

na krevet i otjera mi san s očiju.

»Zašto baš tu?« »Zato što je Panehesi u istom dvorištu kao i otac, a steknem li ja

naviku posjećivanja, on će steći naviku pošiljanja špijuna.«

Osvrnem se po sobi. »Gdje je majka?«

Otac sjedne. »U kupaonici.«

Naši će se sastanci očito održavati bez nje. Sto je dobro jer bi

noćima sjedila budna i brinula se.

»Sutra Amenhotep počinje sa sakupljanjem hramskog poreza«,

rekao je otac, »a mi trebamo plan u slučaju da to propadne.«

Nagnem se naprijed. »Ako propadne što?«

»Ako se Horemheb okrene protiv faraona, a svećenici pobune«,

odreže moja sestra.

Osjetim strah kako mi se diže u grlu. »Ali zašto bi se to dogodilo?« Nefertiti me ignorirala. »Ako sutra pođe po zlu«, zaključi otac, »cijela će se obitelj sastati u

pristaništu iza Amonova hrama. Uzmite kočije na sjevernoj strani

palače gdje na ulazu nema stražara i vozite do luke. Ako se vojska po- buni, u palaču će provaliti s juga. Kraj stubišta do rijeke čekat će lađa spremna za polazak. Ubiju li faraona, vraćamo se u Tebu.«

Nefertitin pogled poleti vratima. Provjerila je sluša li nas tko. »A

ako ga ne ubiju?« glas joj se stišao.

»Onda brodom odlazimo svi.«

»A što ako on ne bude htio ići?« »Onda ćeš otploviti bez njega, morat ćeš«, očev glas bio je strog.

»Jer će biti obilježen i neće doživjeti noć.«

Zadrhtim. Čak je i Nefertiti izgledala uznemireno. »Ako pođe po

zlu«, ponovila je. »Ni po čemu nismo sigurni da će se to dogoditi.«

»Svejedno, bit ćemo spremni. Samo neka Amenhotep donosi

svoje brzoplete odluke. Našu obitelj neće povući sa sobom.« Otac usta-

ne. Nefertiti se nije pomaknula. »Obje ste razumjele što treba učiniti?«

Pogleda nas, kimnemo. »Bit ću u per međat.« Otvorio je vrata i nestao u

pravcu knjižnice.

Nefertiti me gledala u rumenilu izlazećeg sunca. »Sutra je ključni

dan Amenhotepove vladavine«, rekla je. »Obećao je Horemhebu sve moguće. Rat s Hetitima. Nova borna kola, veće štitove.«

»Hoće li mu i dati sve to?« Nefertiti slegne ramenima. »Kad mu ovaj pokupi porez, bit će

svejedno.« »Horemheba ne bih rado pretvorila u neprijatelja.« »Da.« Nefertiti je polako kimala glavom. »A ja nisam dovoljno

glupa da mislim da smo nepobjedivi. Ali Tutmozis nikad nije smogao

hrabrosti suprotstaviti se svećenstvu. Da sam se udala za Tutmozisa, još uvijek bismo bili u Tebi i čekali da Stariji umre. Amenhotep ima viziju

novog Egipta. Većeg Egipta.« »A zašto nije dovoljno dobar sadašnji Egipat?« »Pogledaj oko sebe! Da nam kraljevstvo napadnu Hetiti, tko bi

imao novac da pošalje vojsku u rat?«

»Svećenici. Ali faraon ima svu moć«, protivila sam se. »Tko će mu

reći koje ratove treba voditi? Što ako povede uzaludan rat? Neće biti

svećenstva da ga zaustavi.«

»Koji je rat ikad bio uzaludan?« upita moja sestra. »Sve smo ih

vodili u slavu Egipta.«

U podne sreli smo se u sobi za audijencije. Kija je već bila tamo. Njezin

zaobljen trbuh isticao se pod haljom. Sluškinja joj je pomagala da sjed-

ne preko puta mene, na prvu stubu ispod prijestolja, i jasno sam vidjela

da će se dijete roditi za manje od pet mjeseci. Imala je novu periku.

Ruke i teške dojke namazala je kanom. Opazila sam da Amenhotep zuri

u nju. Suzila sam vjeđe misleći da bi trebao gledati samo moju sestru.

Panehesi i moj otac sjedili su na drugoj stubi postolja, dok su niži

dužnosnici zauzeli mjesta u malom krugu u sobi za audijencije. Maja,

arhitekt, bio je u središtu dvora. Nikad nisam progovorila, ali čula sam

da je pametan. Nema toga što on ne bi mogao napraviti, rekao je otac

jednom prilikom. Kad je Stariji htio jezero usred pustinje, dobio ga je.

Kad je želio svoj lik u kipovima većim nego što su ikad bili isklesani,

Maja se snašao. Sad će sagraditi hram Atonu, bogu zaštitniku Egipta, za

kojeg nitko nije čuo, a kojeg je shvaćao jedino Amenhotep.

»Jesi li spreman?« zapovjednim je tonom upitao Amenhotep sa svog prijestolja.

Maja odgurne papirus i odloži pisaljku od trske. »Jesam, Visosti.« »Sve zapisi«, rekao je Amenhotep. Arhitekt je kimnuo. »Hoću da uz ulazni put u hram sa svake strane bude niz

ovnoglavih sfingi.« Arhitekt kimne i zapiše. »Hoću nenatkriveno dvorište okruženo stupovima u obliku loto-

sa«, rekao je. »I ribnjake prepune riba«, doda Nefertiti. Moj se otac namršti, ali

Nefertiti ga je ignorirala. »I jedan vrt. S jezerom. Poput onoga koji si

napravio za kraljicu Tiju.«

»Samo neka bude veće«, navaljivao je Amenhotep dok je arhitekt oklijevao.

»Ako ovaj hram bude blizu sadašnjeg Amonova hrama«, Maja

napravi stanku, »neće biti prostora za jezero.«

»Onda ćemo srušiti Amonov hram i napraviti mjesta!« zaključi

Amenhotep.

Dvor uroni u mahnito šaputanje. Pogledam u majku čije je lice

bilo boje pepela, a ona krišom baci pogled na Nefertiti koja je izbje-

gavala njezine oči. Kako može srušiti Amonov hram? Gdje će boraviti

bog? Gdje će se ljudi moliti?

Maja pročisti grlo. »Rušenje hrama može potrajati godinama«,

upozorio je.

»Onda će jezero doći na kraju posla. Ali imat ćemo visoka glavna

vrata s kamenim pilonima i teške stupove. I oslikane zidove na svakom

ulazu.«

»Koji će prikazivati naš život u Memfisu«, maštala je Nefertiti.

»Lepezare i tjelohranitelje, vezire i pisare, nositelje sandala i suncobra-

na, sluge koji idu hodnicima i nas.«

»Na svakom će stupu prikazivati faraona i egipatsku kraljicu.«

Amenhotep posegne za Nefertitinom rukom zaboravljajući da je nje-

gova trudna supruga kraj njega. Oboje su bili zaneseni vizijom koju su

samo oni mogli vidjeti.

Maja odloži pisaljku od trske i podigne pogled prema podiju. »To je sve, Visosti?«

»Za sada.« Amenhotep lupne o pod vladarskom palicom. »Do-

vedite generala.«

Vratnice se širom rastvore, a u sobi za audijencije pokaže se gene-

ral Horemheb. Dok je arhitekt odlazio a general dolazio, opazim da su

se leđa egipatskih vezira zgrbila. Zbog čega osjećaju strah pred njim, zanimalo me.

»Sve je pripremljeno?« upita Amenhotep. »Vojnici su spremni«, odgovori Horemheb. »Čekaju vaše

zapovijedi.« I nešto zauzvrat, jasno sam vidjela taj dodatak na

Horemhebovu licu. Vojnici su očekivali rat s Hetitima kako bi ih

odučili od neprestanog posezanja za tuđim teritorijima. »Onda im prenesi moje zapovijedi i pokret.« Horemheb krene prema vratima, a Amenhotep se uspravi na svo-

jem prijestolju i zaustavi ga prije nego je došao do vrata. »Ti me nećeš

prevariti, generale.« Čitav dvor ispruži vratove, Horemheb se okrene. »Ja nisam varalica, Visosti. Ja sam čovjek od riječi. Kao što znam

da ćeš i ti biti.«

Kad su se teške metalne vratnice zatvorile, veziri se preneraze.

Amenhotep je bjesnio na svom prijestolju. »Sastanak je završen!«

Dužnosnici ostanu u sobi za audijencije, oklijevali su. »Van!« zaurla, a

ljudi skoče na noge. »Aje i Panehesi, čekajte.«

Ustala sam da i ja izađem, ali Nefertiti me zaustavi podigavši ruku u zrak. Soba za audijencije se raščistila. Ponovno sjednem na svoj

stolac. Kija je također ostala gdje je i bila. Ispod nas koračao je Amenhotep.

»Ovom generalu ne može se vjerovati«, zaključio je. »Nije mi odan.«

»Još ga nisi ni iskušao«, brzo će moj otac. »Odan je samo svojim ljudima iz vojske!« Panehesi kimne. »Slažem se, Visosti«, i uz tu podršku Amenhotep

donese odluku.

»Neću ga poslati u rat na sjever da se tuče s Hetitima pa da se vrati s bojnim kolima prepunim oružja i zlata koje može upotrijebiti za dizanje pobune!«

»Mudro rješenje«, priklopi Panehesi. »Panehesi, tebe ću poslati da nadgledaš hramove«, rekao je

Amenhotep. »Ići ćeš s Horemhebom i pazi da ništa ne ukradu. Sve što

vojska skupi, vraća se k meni. Za slavu Atonovu.« Okrene se mom ocu.

»Aje, ti se pozabavi inozemnim poslanicima. Sto god priđe Horusovom

prijestolju, ti riješi. Tebi vjerujem više nego bilo kome drugom.«

Njegove su crne oči bile prikovane za mog oca koji se s poštovanjem

naklonio. »Jasno, Visosti.«

Dok smo jeli naše druge večeri u Memfisu, u Velikoj dvorani kao da je

ukinut zvuk. Faraon je bio loše raspoložen, sumnjao je u svakoga.

Nitko se nije usudio spomenuti ime generala Horemheba. Veziri su tiho

šaptali međusobno.

»Jesi li već vidjela vrtove?« pitala je moja majka. Nagnuta prema podu, komadićem patke hranila je jednu od mačaka iz palače izazivajući zavist među slugama. Za našim je stolom jedino ona bila vedra. Dok se

Amenhotep kleo da će okrenuti leđa generalu čim Horemheb opljačka

Amonove hramove, ona je razgledavala tržnice. Odmahnem glavom. »Ne. Raspakiravala sam se.« Uzdahnula sam. »Onda ćemo ići poslije večere«, rekla je veselo. Kad se Velika dvorana ispraznila, prošli smo kroz gužvu u dvori-

štima i ušetale u mir te večeri. S najvišeg stubišta u palači koje je vodi

lo u vrtove, vidjela sam memfiske dine po kojima je puhao vjetar. Pri

sve slabijem svjetlu, pijesak je klizio, a vrućina se uzdizala u treperećoj

izmaglici. Sunce je zalazilo, ali još je uvijek bilo toplo, a noćno je nebo

bilo čisto. Ispružim ruku i otrgnem list s drveta. »Mirha.« Iskidala sam

list i utrljala sok u prste pa sam ih podigla da majka omiriše. Ispružila je

vrat unatrag.

»Grozno.« »Nije ako imaš bolove.«

Svjedo se sve više gubilo. Pogledala me. »Možda smo nas dvije

trebale ostati u Akhmimu«, rekla je iznenada. »Nedostaju ti tvoji vrtovi.

Uvijek si imala toliko smisla za biljke.«

Bacim pogled na nju, zanimalo me zašto baš sada govori takvo

nešto. »Ranofer je bio dobar učitelj«, odgovorila sam. »Ranofer se oženio«, rekla je majka. Naglo podignem pogled. »S kim ?« »S nekom tamošnjom djevojkom. Sigurna sam da nije lijepa kao

Nefertiti, ali bit će mu vjerna i voljet će ga.« »Misliš li da ga je Nefertiti voljela?« upitam. Promatrale smo kako nebo tamni do ljubičastog. Majka uzdahne.

»Postoje različite vrste ljubavi, Mutnođmet. Ljubav kojom voliš svoje

roditelje, ljubav kojom voliš svoju djecu, ljubav koja je zapravo žudnja.« »Misliš da je Nefertiti bila obuzeta žudnjom?« Majka se nasmije. »Ne. Za žudnju ima previše samokontrole.

Muškarci žude za njom. No mislim da je na svoj način voljela Ranofera. Bio je blizu, privlačan i zaljubljen.«

»Kao Amenhotep.«

Nasmiješi se kutom usana. »Da. Ali Ranofer je cijelo vrijeme znao

da je Nefertiti namijenjena faraonu. Ona je kći princeze.«

»A on je sad oženjen.« »Da. Imam dojam da mu je srce zakrpano.«

Obje se osmjehnemo. Bilo mi je drago zbog Ranofera. Oženio je

neku tamošnju djevojku. Dobru suprugu, vjerojatno, koja će zalijevati

njegovo bilje i donositi mu večeru kad se vrati iz kućnih posjeta

pacijentima u selu. Zanimalo me hoće li se moj budući muž razumjeti u

bilje i hoće li mu se sviđati rad u vrtu. Pod zvijezdama odšetale smo

natrag u palaču. Kad je majka ušla u moju sobu, preplašila je Ipu koja

izvede hitar naklon dok je palila svjetiljke. »Ljupko«, majka prijeđe

prstima po slikama Izide i Ozirisa. Na zidu je visio lik moje božice

zaštitnice. »Mut«, rekla je zagledana u mačju glavu pri svjetlu plamičaka.

Pogledala je u moje zelene oči pa opet u božicu. »Zanima me određuju

li nam sudbinu naša imena ili nas sudbina dovede do izbora određenih

imena.«

I mene je to zanimalo. Je li majka znala da ću imati mačje oči prije

nego se odlučila da me nazove Mutnođmet? I je li prva žena moga oca

znala koliko će lijepom Nefertiti postati kad ju je nazvala Ljepoticom?

Majka pusti da joj ruka padne uz bok. »Sutra ćemo imati posla«, rekla je značajno. »Odlučit će se o sudbini Memfisa.«

A to ovisi o čovjeku kojeg faraon namjerava izdati. Da mi je znati je li joj otac ispričao novosti. Ništa nisam izgovorila, a majka se nježno osmjehne.

»Moraš se naspavati.« Kao da sam dijete, poslušala sam je i popela se u krevet. Onda me

poljubila u čelo, onako kako je to činila u Akhmimu.

Ujutro me probudilo sunce. Uvuklo mi se u sobu kroz spuštene zastore

od rogožine. Svijet oko mene bio je čudno nijem. Ustala sam i pogle-

dala kroz vrata, Ipu je bila otišla. Pogledala sam u dvorište, nikoga od

slugu nije bilo. Brzo se odjenem sluteći da je sigurno nešto pošlo po

zlu. Zar nas je Horemheb izdao? Jesu li lađe otplovile? Pohrlim niz

hodnik. Nisu valjda otišli bez mene? Kako sam mogla tako dugo spa-

vati? Ubrzam korak, a kad ugledam slugu u hodniku, upitam: »Zašto

nikog nema?«

Sluga produži kraj mene, zatrpan naramkom svitaka. »Svi su u Velikoj dvorani, gospodarice.«

»Zašto u Velikoj dvorani?« »Zato što u sobu za audijencije ne bi stali svi!«

Na vratima Velike dvorane dva su se stražara razmaknula kako bi

me pustila da prođem. Kad sam ušla, uzdahnula sam. Prozori su bili

širom otvoreni da propuste jutarnje svjedo, no blistave pločice ili po-

zlaćeni stolovi nisu bili ono što je privuklo moj pogled. Opazila sam

kovčeg, otvoren, pun blaga. Srebrna žezla i žeženo zlato egipatski

fara- oni zasigurno stoljećima nisu vidjeli. I još, svuda po sobi

nabacani bez reda, u hrpama, bili su drevni kipovi Ptaha i Ozirisa,

pozlaćeni stolci, lakirani čamci, škrinjice pune mjedi i zlata. Nefertiti i

Amenhotep stajali su na podiju dok su vojnici u sobu donosili još

dragocjenosti. I moji su roditelji bili u blizini i promatrali prizor.

»To je zlato sigurno iz cijelog Egipta!« viknem, a general Horem-

heb koji je prolazio kraj mene, baci oštar pogled u mom smjeru. Otac

se izdvoji iz grupe dužnosnika i uzme me za ruku. »Dobro je prošlo.« »Jesi li me zbog toga probudio?« pitala sam uvrijeđena jer nitko se

nije sjetio uključiti me u tako važan događaj.

»Majka je rekla da te nipošto ne budim, osim ako što pođe po

zlu.« Potapša mi leđa očinskom gestom. »Samo nam je bilo stalo da ti

bude dobro, mačko mala. Nemoj se ljutiti.« Oboje pogledamo preko

Velike dvorane, a on doda upozoravajući: »Dođe li do sukoba, potući

će se prije nego padne noć. Još nisu otišli k vrhovnom svećeniku

Amonovu.«

»On ne zna da dolaze?«

»Bio je upozoren.«

Spustim glas. »Sto ti se čini, hoće li biti nasilja?«

»Ako vrhovni svećenik bude dovoljno glup da ne uvidi da se

vremena mijenjaju.« Pogledam ga zaprepaštena. »Ti se, dakle, slažeš s ovim?« Otac nakratko zatvori oči. »Pustinju ne možeš promijeniti. Možeš

jedino što kraćim putem proći kroz nju. Zelja za oazom je ne stvara,

Mutnođmet.«

Odjednom se soba utišala. Opazila sam da Horemhebovih ljudi

više nema. Nefertiti siđe s podija i stane kraj oca i mene. »Vojnici su

otišli u Amonov hram«, rekla je uzbuđeno. Razgledavali smo blago koje

se sjajilo na suncu. Bilo ga je toliko da sam se pitala je li vojska samo

hramovima naplatila porez ili uzela sve što im je našla u riznicama.

»Ovo ne može biti samo porez«, rekla sam naglas. »Gledajte sve te

stvari. Toga ima previše.«

»Oh, pa tisuće je hramova u Memfisu«, rekla je Nefertiti radosno. Otac joj uputi strog pogled pa doda braneći se: »Ljudi su dobili nalog

da uzmu četvrtinu zlata iz riznica.«

»I, slijedili su taj nalog?« upita on.

»Pa naravno«, odgovori Amenhotep. Nitko od nas nije čuo da se

približio. Stao je između sestre i mene i rukom obgrlio njezin vitak

struk. »Panehesi je tamo, nadzire ih.« Zagledao se duboko u Nefertitine

tamne oči. Ona nasloni glavu na njegovo rame. »Otkako si ušla u moj

život, svi mi se planovi uspješno ostvaruju. Zašto?«

Nefertiti izazovno slegne ramenima kao da je znala odgovor, ali

nije htjela reći.

Vrhovni se svećenik Amonov još nije rastao sa svojim blagom, pomislim

sluteći zlo.

Čekali smo u Velikoj dvorani. Četiri sata nije bilo vijesti iz Velikog

Amonova hrama. Dvor je postajao sve nestrpljiviji. Amenhotep je mje-

rio pod koracima dok je Nefertiti igrala senet s majkom. Kad su se

napokon vrata naglo otvorila i nahrupio Horemheb, Velika je dvorana

zadržala dah. General dugim koracima priđe podiju, odjeven u kožu i

naoružan, ali praznih ruku.

»Gdje je?« poviče Amenhotep. »Gdje je Amonovo zlato?«

»Vrhovni svećenik nije htio pristati na porez razrezan na hramo-

ve«, rekao je običnim tonom.

Srdžba se podigne u Amenhotepovu glasu. »Zašto si onda još

ovdje? Znaš kakav je dogovor. Ne poklekne li pred faraonom, neka

plati cijenu!« Prostoriju preplavi žamor. Amenhotepovi veziri počeli su

gorljivo brbljati međusobno. »Tišina!« vikne. Velika dvorana naglo

zamukne.

»Vrhovni svećenik mora poslužiti kao primjer«, savjetovao ga je

Panehesi.

Moj otac ustane. »Njegova smrt može dovesti do pobune. Narod

u njemu vidi božja usta. Pametnije će biti da ga samo uhitimo.«

Amenhotep pogleda Nefertiti pa dvoru postane jasno koliko je

utjecaja stekla. Ona siđe s podija.

»Moraš učiniti ono što misliš da je ispravno. Možda je uhićenje

mudriji potez«, dopustila je, »ali, ako se ne pomiri...« podignula je dlan.

Svi su bili zadovoljni njezinom izjavom i jednodušno osudili vrhovnog

svećenika.

Amenhotep stane nasuprot Horemheba. »Uhiti ga! Ako ne pri-

hvati porez, oduzmi mu život.«

Horemheb se ne pomakne. »Moji ljudi nisu ubojice, Visosti.« »On je veleizdajnik!« Amenhotep je ključao. »Ljaga na moćnoj

slavi Atona!« »Onda ću ga uhititi i dovesti ovamo. U miru.«

Jasno sam vidjela Amenhotepovu želju da ga osine bičem, ali

Horemheb mu je bio potreban. Posao nije dovršen. Nefertiti zakorači

naprijed i približi usne Horemhebovu uhu. Mogla sam prepoznati što je

govorila. »Amonovoj vlasti došao je kraj«, šaptala je prijeteći »Sad Aton

štiti Egipat.« Oči im se sretnu, a u tom se pogledu skrivalo tucet

poruka. Horemheb se nakloni pa okrene da izađe. Amenhotep pogleda Panehesija. »Slijedi ga«, zapovijedi.

Te smo noći u mojoj sobi održali sastanak. »Dopustila si mu da ubije vrhovnog svećenika Amonova!« bjesnio

je moj otac. Hodao je po spavaćoj sobi, plašt mu se žestoko kovitlao oko peta.

Nefertiti je sjedila na rubu moga kreveta. Bila je vidljivo potresena.

»Odbio je platiti porez«, rekla je. »Da se pomirio s...«

»Panehesi mu nije dao vremena da se pomiri! To je protiv Maat«,

upozori otac, a Nefertiti malo problijedi.

»Božica razumije...«

»Razumije li?« upitao je on. »Jesi li spremna za to pogibelji izložiti

svoj ka?« Oboje pogledamo Nefertiti. »Ništa se sada ne može učiniti«, odgovorila je. »On je mrtav, a... A

Amenhotep me očekuje u svojim odajama.« Glas joj se urušio. »Večeras

će se održati svečanost.« Krišom pogleda oca. »On te očekuje«, rekla je

žurno. »A i Panehesi će biti tamo.«

Otac nije odgovorio. Horemheb nije izdao kralja, ali se dogodilo

nešto daleko gore, daleko trajnije i s dugoročnim posljedicama. Ovo će

Amenhotepovo djelo odjekivati ne samo po zemlji, odjekivat će 1 među

bogovima. Otac izjuri iz sobe. Nefertiti me oštro pogleda. Zatim i ona

nestane za ocem. Ostala sam sama u sobi.

Kad je Merit došla s uputama da na gozbi nosim svoj najbolji na-

kit, ljutito zatresem glavom. »Ali kraljica je to zatražila«, odgovorila je.

»Onda reci kraljici da će jednostavno morati biti jedina Ajeva kćer

koja večeras izgleda zanosno. Ako se ne varam, dvor bi trebao biti u

koroti, a ne slaviti.« Merit je izgledala zbunjeno. »Vrhovni je svećenik Amonov smaknut!«

Shvaćajući povuče glavu unatrag. »Oh. Da. Dušu neka mu zagr

li Oziris«, mrmljala je. »Vratit ću se kraljici s tvojim odgovorom,

gospodarice. Ali kaniš doći?« tražila je potvrdu.

»Naravno«, prasnem. »I to samo zato što nemam izbora.«

Čudno me gledala. Bilo mi je svejedno. Bilo mi je svejedno tko

zna da ne mislim da moramo proslavljati smrt božice Maat. Ali, na kraju krajeva, znala sam da će čak i moj otac biti prisutan na faraonovoj

gozbi. Nitko nije iznad faraona.

Zatvorenih sam očiju stajala usred sobe. »Ipu«, pozovem. Nije se

odazvala. »Ipu?« Pojavila se moja tjelesna sluškinja. »Gospodarice?« »Idem na večerašnju gozbu.« Na licu sam joj mogla vidjeti zaprepaštenje, premda je, za pro-

mjenu, ostala bez riječi. Vrhovni svećenik Amonov, najsvetiji od svetih, nekoliko je sati bio mrtav, a trebala se održati svečanost. Sjedila sam

šutke dok mi je uređivala kosu i nokte. Čak sam dopustila da mi stopala i ruke namaže kanom. Kad su se vrata sobe otvorila, znala sam tko dolazi i prije nego li je ušla.

Perika joj je bila kraća od one koju je obično nosila. Kosa joj se svijala iza ušiju otkrivajući dvostruko probušene resice, padajući zatim

ravno prema obrazima. Izgledala je lijepo i užasno. Sjela je kraj mene, a ja sam se pravila da je ne vidim.

»Nisi valjda zlovoljna? Ili jesi? Učinili smo ono što je trebalo

učiniti«, izjavila je.

»Ubojstvo?« viknem. »Bogovi će nam kazniti cijelu obitelj«,

upozorila sam. »Dali smo primjer.« »Kakav primjer? Primjer čega? Da se faraona treba bojati?« »Naravno da ga se treba bojati!« Nefertiti izravna ramena. »Faraon

vlada najmoćnijim kraljevstvom na svijetu, a za vlast postoje samo dva

imena. Strah ili pobuna.« Ispružila je ruku. »Sutra počinje gradnja našeg

hrama. Ovo je noć slavlja, što god ti mislila o tome.« Nasmiješila se

pokazujući bradom da trebam ustati i poći s njom. »Jesi li znala da je

Stariji poslao svog generala ovamo da ispita što se zbiva?«

Počela sam brže disati. »Generala Nakhtmina?«

»Da.« Zurile smo hodnicima palače.

»A što zapravo Stariji očekuje da general učini?«

»Učiniti ne može ništa«, rekla je ona veselo. »Čula si, naravno, da se Stariji ponovno oženio. Princezica iz Nubije.

Dvanaestgodišnjakinja.«

Zadrhtim. »Ali, što se to mene tiče? Novo se sunce podiglo i spržit će svaku

drugu zvijezdu na nebu. Uključujući Starijeg.«

Zaprepastila me njezina agresivnost. »A naša teta?« »Tija je snažna žena. Može se pobrinuti sama za sebe.«

Bodro smo koračale hodnicima oslikanih zidova prema sobi za

odmor koju je dijelila s kraljem. Amenhotep izađe iz unutarnje odaje.

Pogled na njega oduzme mi dah. Suknja mu je bila dugačka i pristajala

mu je. Njegov zlatni pektoral još nikad prije nisam vidjela. Možda je

nedavno ležao u Amonovoj riznici. Ljubili su se. Okrenem glavu.

»Rekla sam da ćeš uspjeti«, nježno će Nefertiti. »A ovo je tek

početak.«

Velika nam je dvorana otvorila svoja vrata. Javile su se trube.

Ceremonija se zaustavi kako bi ljudi mogli gledati faraonov ulazak.

Slijedila sam svoju sestru, a iza nas troje išle su Ipu i Merit. U kosi su

imale perlice od lapis lazulija i zlata. Promatrala sam lica, ali u gomili

nisam opazila generala. Moji roditelji sjedili su za svojim stolom, nešto

niže od dvostrukog prijestolja. Arhitekt je bio tamo s Kijom i

Panehesijem. Razočaralo me kad sam vidjela da je i Horemheb s njima.

Zauzmem mjesto za stolom, a Amenhotep povede moju sestru k

prijestoljima. Ljudi su ih gledali dok su se zajedno uspinjali na podij,

Nalikovali su bogovima koji su netom stigli na zemlju. Vjerojatno još

nije bilo tako neobičnog para u Egiptu, s njihovim perlicama od zlata i

fajanse i kraljevskim palicama ukrašenim draguljima. Dvorjani su vrtjeli

glavama. Začuo se žamor strahopoštovanja. Onda stanka završi i svi

vedro čavrljajući prionu jelu. Kao da se nije dogodilo ubojstvo.

Pogledam u svoj prazan tanjur i pružim ga Ipu da mi složi obrok. Za

stolom smo šutjeli samo Horemheb i ja.

»Nisi od razgovora večeras, generale.« Kija je sjedila kraj njega.

Ljupke su joj grudi bile izložene, a trbuh između njih izgledao je kao

privlačan brežuljak. »Ne uživaš u gozbi?«

Horemheb joj uputi sumnjičav pogled. »Ja sam ovdje zato što mi

je tako zapovjeđeno. Da nije, pripremao bih se za bitku s Hetitima koji

upadaju na naš teritorij i pljačkaju nam sela.«

Kija se nasmije. »S Hetitima? Radije bi se borio s Hetitima, nego

jeo s faraonom?«

General ju je samo gledao, nije izustio riječ.

»A Hetiti uistinu divljaju po egipatskom teritoriju?« upitam ga.

»Kad god im to dopustimo«, odgovori Horemheb.

»Misliš da će biti rata?« upitam ga tiho.

»Ako faraon doživi da održi svoju riječ. A u što vjeruje

sestra kraljeve glavne supruge?«

Kija proizvede grlen i preziran zvuk. »Što djevojčice znaju o ratu?« Horemheb se oštro zagleda u Kiju. »Očito više nego žene farao-

na.« Odgurne stolac, ustane i ode. Zatim ustanem i ja. Nisam pričekala

da mi Ipu donese večeru, već najavim da hitno moram po nešto u

vrtove.

Vani se pun mjesec podigao nad Horusovim perivojem. Svjetla iz

palače osvjetljavala su noć, udaljeni vodoskok muzikalno je žuborio.

Iznutra su dopirali smijeh i veseli zvuci gozbe. »I mislio sam da ćeš biti ovdje.« Sledim se. U sjeni se pojavi čovjek. Pomislim na bijeg. Bilo je

glupo izaći u vrtove bez pratnje. No kad je zakoračio u svjedo, vidjela

sam da je to general. Sjetim se našega posljednjeg razgovora i hladno

osmjehnem. »Dobra večer, generale Nakhtmine.« »Nisi čak ni iznenađena što me vidiš?« upitao je. Nosio je dugu suknju i kratak plašt od nekog teškog tkanja. Na

blijedoj mjesečini, zagledam se u njega. »Ne. Trebala bih biti?«

»Tek sam stigao u Memfis. Ni faraon još ne zna da sam tu.«

»Ali, Nefertiti je rekla...«

Slegnuo je ramenima. »Bili su upozoreni na moj dolazak.«

»Onda bi trebao biti unutra«, pokažem palaču. »Da napokon

porazgovaraju s tobom, sigurno to žele.«

General se nasmije. »Ti misliš da je faraonu stalo da čuje što

njegova majka misli o politici?« Razmislim načas. »Nije.« »Pa zašto bi onda bilo važno jesam li tamo i pretvaram li se da

uživam ili sam ovdje s prelijepom miu-šer i zaista uživam?«

Duboko pocrvenim. Moj me otac nazivao miu-šer. Tako biste zvali

malu mačku, a ne ženu. »Nefertiti je unutra. Još uvijek stigneš uživati u

društvu prelijepe žene.«

»Dakle, zato se na mene ljutiš. Zanimalo me...« »Uopće se ne ljutim na tebe«, rekla sam braneći se.

»Dobro. Onda nećeš imati ništa protiv da malo prošetamo po

perivoju.«

Ponudi mi ruku. Oklijevajući je prihvatim. »Dovest ćeš me u vrlo

neugodnu situaciju zatekne li nas moja sestra ovdje«, upozorim ga, ali

osjećaj da je njegova ruka uz moju bio je ugodan. Nisam je povukla. »Ona neće doći ovamo.« Pogledam ga. »Kako znaš?«

»Zato što je trenutačno daleko više zaokupljena podizanjem hra-

mova Atonu.«

To je bila istina. Sumnjala sam da ćemo nedostajati ikome od

uzvanika na gozbi. Uzdahnem. »Pa, kako je u Tebi?«

»Kao u Memfisu. Prepuno politike«, rekao je. »Jednoga dana

ostavit ću sve to i povući se u neko mirno selo.« Pogleda me na mje-

sečini. »A ti? Što planira sestra kraljeve glavne supruge?«

Imala sam četrnaest godina i bila sam dovoljno stara da se udam i

vodim vlastito domaćinstvo. Stisnem usnice. »Što god moj otac odluči.«

General nije rekao ništa. Učini mi se da je razočaran mojim od-

govorom. »Čuo sam da si iscjeliteljica«, napomene mijenjajući temu.

Ozbiljna lica zavrtim glavom. »U Akhmimu sam naučila koristiti

nekoliko trava.«

Smješkao se. Sagne se i ubere list jedne sitne zelene biljke. »Onda,

što je ovo?« upita. Nisam htjela odgovoriti, ali podignuo je list više i

čekao.

»Majčina dušica. S medom liječi kašalj.« Nisam mogla drugačije, a

Nakhtmin se smijao. Došli smo do ruba vrta. Još nekoliko koraka i bit ćemo u palači. »Ti ne pripadaš ovamo«, rekao je gledajući otvorena vrata u Veliku

dvoranu. »Tebi je mjesto među boljim ljudima.« Ozlojeđena podignem glas. »Hoćeš reći...« »Hoću reći nešto sasvim drugo, miu-šer. Ove igre«, pokazao je

palaču, »nisu za tebe.« Zaustavili smo se na rubu dvorišta. »Sutra ujutro

odlazim«, rekao je. Napravi stanku pa tiho doda: »Pobrini se da povijest

zapamti samo tvoje ime, gospodarice. Budu li tvoja djela živjela u

vječnosti, pretvorit ćeš se upravo u ono što tvoja obitelj želi da

postaneš.« »A to je?« upitam. »Robinja prijestolju.«

Sjedila sam u Nefertitinoj sobi jer me pozvala tamo i promatrala kako

se svlači bacajući skupocjenu odjeću na pod. Ispružila je ruke prema

meni da joj skinem haljinu. Pitala sam se jesam li robinja prijestolju.

Nema sumnje, Nefertitina robinja jesam. »Mutni? Mutni, slušaš li me?« »Naravno.«

»Pa zašto onda ništa ne kažeš? Upravo sam rekla da sutra idemo

vidjeti hram, a ti...« Uvuče zrak. »Razmišljaš o generalu«, optužila me.

»Vidjela sam kad ste sinoć zajedno ušli u Veliku dvoranu!« Okrenem se da ne opazi kako sam pocrvenjela.

»No izbaci ga iz svojih misli«, doda mrzovoljno. »On nije u

najboljim odnosima s Amenhotepom. Ne želim da se viđate.«

»Ti ne želiš?« Ustanem iznenađujuće srdita. »Četrnaest mi je

godina. To ti daje pravo da mi govoriš s kim ću se viđati?«

Zurile smo jedna u drugu, a crte oko njezinih usta postanu na- pete. »Ja sam egipatska kraljica. Nismo više u Akhmimu gdje smo bile

jednostavno djevojke. Ja sam vladarica najbogatijega kraljevstva na svijetu i ne želim da budeš odgovorna za moju propast!«

Skupim hrabrost i gnjevno odmahnem glavom. »Onda me pusti.«

Krenem prema vratima, a ona mi prepriječi put.

»Kamo ideš?«

»Natrag u svoje dvorište.«

»Ne dam!« vikne.

Nasmijem se. »I, što? Stajat ćeš ovdje cijelu noć?«

»Hoću.«

Zurile smo jedna u drugu, a onda joj na oči navru suze. Pružim

ruku, ona je otkloni. Vrati se do kreveta i baci se na njega. »Želiš da

ostanem sasvim sama? To želiš?«

Prišla sam i sjela kraj nje. »Nefertiti, imaš Amenhotepa. Imaš

oca...«

»Oca! Otac me voli zato što sam ambiciozna i lukava. A tebe

poštuje. S tobom razgovara.« »Sa mnom razgovara zato što ga slušam.« »I ja ga slušam!« »Ne. Ti ne slušaš. Ti čekaš da čovjek izgovori ono što hoćeš i tek

onda obratiš pažnju. I ne prihvaćaš očeve savjete. Ne prihvaćaš ničije savjete.«

»Zašto bih ih trebala prihvaćati? Zašto da budem ovca?« Sjednem šutke. »Imaš Amenhotepa«, istaknem još jedanput. »Amenhotep«, ponovi ona. »Amenhotep je častohlepan sanjar. A

noćas će biti s Kijom koja ne vidi dalje od svoga kukastog nosa!«

Nasmijala sam se zato što je to bilo istina. Ona pruži ruku i dota-

kne mi koljeno.

»Ostani sa mnom, Mutni.«

»Ostat ću, noćas.«

»I nemoj me sažalijevati!«

»Nije to sažaljenje. Ne želim da budeš sama«, rekla sam ozbiljno.

Trijumfalno se nasmije pa natoči dvije čaše vina. Pravila sam se da

ne vidim njezino samozadovoljno lice i sjela sam do nje kraj grijalice.

Povukla sam nam pokrivač preko koljena. »Zašto Amenhotep ne voli generala?« upitam je. Nefertiti je odmah znala na kojeg generala mislim. »Izabrao je

ostati u Tebi. To mu je bilo draže nego otići u Memfis.« Vatra u grijalici

po njezinu je licu bacala zlatne sjene. Bila je prelijepa čak i bez svog

nakita i krune. Usprotivim se: »Ali nisu svi generali otišli u Memfis s nama.« »Pa, dobro, Amenhotep mu ne vjeruje.« Kružila je čašom, vino se

vrtložilo. »I zbog toga te ne smiju vidjeti s njim. Svi koji su odani

faraonu, došli su u Memfis.«

»Ali što će se dogoditi kad Stariji umre? Neće li se vojska

ponovno spojiti u Tebi?« Odmahnula je glavom. »Sumnjam da ćemo se vraćati u Tebu.« Malo je nedostajalo da mi čaša ispadne iz ruke. »Kako to misliš?

Jednog dana Stariji će umrijeti«, vikala sam. »Možda ne uskoro, ali

jednog dana...« »A kad se to dogodi, Amenhotep se neće vratiti.« »Je li on to rekao? Jesi li rekla ocu?«

»Ne, nije to rekao. Ali već ga dobro poznajem.« Gledala je u

plamenove. »On će htjeti vlastiti grad, izvan Memfisa, koji bi ostao kao

svjedok naše vladavine«, neprestano se smješkala. Nije se mogla

suzdržati.

»Ali zar se ti ne želiš vratiti u Tebu?« pitala sam je. »To je središte

Egipta. Središte svega.«

Nefertitin se smiješak raširio. »Ne, Mutni. Mi smo središte svega.

Kad Stariji umre, dvor će ići tamo gdje mi odemo.« »Ali, Teba...« »Teba je samo jedan grad. Zamisli, ako Amenhotep uspije izgrditi

još veću prijestolnicu«, oči joj se rašire, »bit će najveći graditelj u

povijesti Egipta. Upisat ćemo svoja imena na svakom dovratku. Svaki

hram, svako svetište, svaka knjižnica, čak i umjetnost, svjedočit će o

našim životima. I o tvojem.« Crna kosa sjajila joj se u svjetlu vatre.

»Mogla bi imati vlastitu zgradu i vlastito ime učiniti besmrtnim. Bogovi

te nikad ne bi zaboravili.«

U glavi začujem Nakhtminov glas kako je biti zaboravljen najveći

dar koji ti povijest može pokloniti. No to nije moglo biti istina. Kako bi

onda bogovi znali što si učinio? Sjedile smo u tišini i razmišljale. Vatra

je trnula u dubini Nefertitinih očiju. Na licu joj se vidjela muka.

»Tako smo različite. To je sigurno zato što sam ja na svoju majku,

a ti na svoju.«

Promeškoljim se od neugode. Nije mi bilo drago što spominje

našu različitu prošlost.

»Zanima me kakva je bila moja majka. Zamisli, Mutni, ništa mi od

nje nije ostalo. Ni slika, ni haljina, čak ni svitak. Samo pregršt prstenja.«

»Bila je mitanska princeza. U svojoj je domovini sigurno naslikana

na grobu svog oca.«

»Čak i da je tako, nemam njezinu sliku ovdje, u Egiptu.« Pogled

joj postane odlučan. »Nikad neću dopustiti da mi se to dogodi Urezat

ću svoj lik u svaki kut ove zemlje. Želim da me se moja djeca sjećaju

sve dok bude pijeska u Egiptu, a piramide se ne smrve u prah.«

Zurila sam u svoju sestru pri svjetlu vatre i osjećala duboku tugu.

Ovo o njoj nisam znala.

Silno blago Amonovih riznica bilo je spremljeno u čvrsto svezane

škrinje i potom nemarno nagomilano uza zidove sobe za audijencije.

Još uvijek je bilo zlatnih sandala, leopardove kože, kruna s draguljima

veličine moje šake, sve nabacano u hrpe po kutovima i razasuto po

stolovima. Kamo će sa svim tim? U ovom javnom prostoru nije mo-

guće držati te silne stvari. Nije sigurno. To neće sačuvati ni tri tuceta

stražara.

»Moramo se obratiti Maji«, predloži Nefertiti, »neka projektira

riznicu.«

Amenhotep se odmah zagrije za ideju. »Kraljica je u pravu. Želim

sagraditi riznicu koja će odoljeti zubu vremena. Panehesi, pronađi

Maju.«

Panehesi žurno ustane. »Naravno, Visosti. A želi li faraon, usrećilo

bi me da nadzirem gradnju.«

Otac baci brz pogled prema Nefertiti. Moja sestra izjavi nehajno. »Bit će dovoljno vremena i za to, veziru.« Pogledala je

Amenhotepa. "Najprije moramo naći kipara da u svaki kut ukleše tvoj

lik. Amenhotep Graditelj, čuvar dobara egipatskih.« Panehesi srdito pogleda. »Visosti...« No Amenhotepa je zanijela vizija. »Može isklesati i tvoj lik. Bit

ćemo najveći egipatski vladari, s najvećom egipatskom riznicom.«

Panehesi potpuno problijedi na pomisao Nefertitina lika na

egipatskoj riznici. »Hoćemo li se pobrinuti da kipar bude pozvan?« pitao je moj

otac. »Da«, zapovijedi Amenhotep. »Učini tako, smjesta.«

JEDANAESTO POGLAVLJE

1350. pr. Kr.

Akhit, doba poplave

Začudo, riznica je stekla prvenstvo pred Atonovim hramom. Potkraj

doba šemu, velebni dvokatni paviljon uzdignuo se pokraj palače, u

svoj svojoj granitnoj krasoti. Prašina se još nije slegnula po dvorištu

kad je Maja gurnuo teške metalne vratnice i dveri su se otvorile. Stali

smo u strahopoštovanju pred onim što je arhitekt postigao u tako

kratkom vremenu. Sa svih strana u riznici, u natprirodnoj veličini na

nas su odozgo zurili Amenhotep i Nefertiti, veći od najvećih

tebanskih kipova Starijeg.

»Tko je stvoritelj ovoga?« izlanem, a Maja mi se isceri.

»Skulptor imena Tutmozis.«

Bilo je veličanstveno. Visoki prekrasni kipovi, kao da smo mlada stabla u šumi egipatskih smokava. Grupa vezira i dvorjana iza

naših leđa šutjela je. Čak ni Panehesi nije imao što reći. Nefertiti se popela do jednog od kipova. Glava joj je dopirala do stopala statue. Sličnost je bila kao čarolijom postignuta: tanak nos, omanja usta i

široke crne oči pod visoko zasvođenim obrvama. Pomilovala je suknju od pješčenjaka i usnicama oblikovala riječi: »Da je bar i Kija ovdje.«

Amenhotep ceremonijalno najavi: »A sada započinjemo s

podizanjem Atonova hrama.«

Moj otac zurio je kao da nije mogao vjerovati svojim očima, ali

Maja nije izgledao iznenađen. »Svakako, Visosti.« »A vezir Panehesi nadgledat će izgradnju.«

Još jedan sastanak održan je u mojoj sobi. Sad kad je riznica

napravljena, ne smijemo dopustiti da Panehesi dobije nadzor nad

svim tim zlatom. Konstrukcija Atonova hrama započet će u mjesecu

totu. No kad Panehesi završi s nadgledanjem radova, zatražit će da

opet bude rizničar.

»Moraš nešto poduzeti da to spriječiš«, rekao je otac običnim

tonom.

»Možemo mu dati neki drugu službu. Nešto čime ćemo ga

po- novno udaljiti iz palače. Da bude veleposlanik? Mogao bi

otputovati u Mitaniju...«

Otac odmahne glavom odbacujući prijedlog. »Nikad neće

pristati.«

»Komu je važno hoće li on pristati?« siktala je Nefertiti. Otac je oklijevao. »Možemo ga postaviti za vrhovnog svećenika

Atonova«, razmišljao je naglas.

Nefertiti se užasne. »Svećenika u mojem hramu?« viknula je. »Ti bi ga radije za rizničara«, uzvrati otac, »da raspolaže svim

egipatskim blagom i mogućim prijestolonasljednikom kojem ga

može predati? Ne, postavit ćemo ga za vrhovnog svećenika

Atonova«, zaključi. Brzo ustane. »Nefertiti, tvoj san. Ti si sanjala

Panehesija kao vrhovnog svećenika Atonova.«

Nefertiti smjesta shvati što otac radi. »Bio je odjeven u leopar-

dovo krzno. Zlatna ga je svjetlost oplakivala. To je sigurno bio

znak.« Otac se osmjehne, a ona se nasmije. Savršen par hijena.

Toga poslijepodneva Nefertiti je čekala da se napuni soba za

audijencije, a onda dvoru objavi da je nešto sanjala. »Iznimno živ

san«, tako ga je nazvala. Panehesi je oštro gledao na podij. Moja

sestra nastavi: »San tako stvaran da sam, kad sam se probudila,

vjerovala da se to uistinu dogodilo.«

Amenhotep se zaintrigiran nagne unaprijed na svom prijestolju.

»Da pozovemo svećenika? Je li nešto u vezi sa mnom?«

Ispod podija Kija i njezine dame zbile su se u grupu i međusobno šaptale.

Nefertiti je glumila bezazlenost. »U vezi s cijelim Egiptom«,

objasni.

»Dovedite svećenika!« vikne Amenhotep, a otac se nađe na vra- tima prije nego je Panehesi stigao ustati.

»Bilo kojeg svećenika, Veličanstvo, ili...?« Amenhotepova se usna nakrivi. Dok Atonov hram ne bude po-

dignut, svećenika mora tražiti u Amonovu hramu. »Tumača snova.«

Kad je otac nestao, Panehesi se smrkne. Osjećao je nešto u zraku. »Visosti«, predloži, »ne bi li bilo mudro da najprije čujemo

san?« Nefertiti se blago nasmije. »Zašto, veziru? Bojiš li se da sam sa-

njala nešto što bi kralja osramotilo?« Zatrepće svojim dugim trepavi- cama u smjera Amenhotepa, a Amenhotep se nasmiješi.

»Imam potpuno povjerenje u svoju ženu, veziru. Čak i u

njezine snove.«

Ali Kija, sa svojim sve većim trbuhom, nije htjela da je Nefertiti nadmaši. »Možda bi Visost rado malo glazbe dok čekamo?« Ugodi li Nefertiti faraonu svojim snom, ona će mu ugoditi glazbom. Mahne zglobom ukrašenim narukvicama u smjeru glazbenika koji su slijedili

dvor kamo god išao. Zasviraju. Nije bilo spomena moliteljima koji su izvan palače stajali u repu ili vezirima koji su htjeli doznati što treba učiniti s Horemhebom ili Hetitima koji su upadali na egipatski teri- torij. Nefertitin san imao je prednost. Nefertitin san i Kijina glazba.

Jedino vrijeme kad se baš ništa ne obavi, mislila sam, onda je kadfaraon odluci vladati iz sobe za audijencije.

Amenhotep je sjedio na svom prijestolju dok su harfisti svirali,

a onda se raskrile vrata sobe za audijencije. Vratio se otac. Iza njega popločanim podom klizio je Amonov svećenik u dugoj halji. Otac najavi: »Tumač snova.«

Starac se nakloni. »Ja sam svećenik Menkhepere.«

Nefertiti započne. »Sanjala sam, vidovnjače, nešto što želimo da

nam objasniš.«

»Molim, Veličanstvo, ispričaj mi, sa svim podrobnostima kojih

se možeš sjetiti.«

Nefertiti ustane. »Sanjala sam leopardovo krzno pod suncem«,

rekla je. Uznemirena pogledam Panehesija. Sudare nam se pogledi. U

mojim je očima smjesta vidio da se nešto kuha.

»Sanjali ste o vrhovnom svećeniku Atonovu«, Menkhepere

objavi svečanim tonom, a šapat se proširi dvoranom.

»I sanjah još da je vezir podignuo taj plašt i da ga je ogrnuo, a

tada je sunce zasjalo blistavije. Tako blistavo da su zrake bile gotovo

zasljepljujuće.«

Svi na dvoru sjedili su kao oduzeti, a Menkhepere trijumfalno

usklikne: »Znak! Neporecivo, znak!«

Amenhotep ustane s prijestolja. »Stoji li čovjek iz tvog sna sada

ovdje?«

Svi smo slijedili Nefertitin pogled, a kad je pao na Panehesija,

svi opet pogledamo svećenika.

Menkhepere raskrili ruke. Zanimalo me koliko bi se očeva zlata

moglo pronaći ispod nabora njegove halje. Zatim objavi: »Značenje je

jasno, Visosti. Aton je izabrao.«

»Ne!« Panehesi ustane se stolca i zatetura. »Veličanstvo, to je

samo san. Ništa više, samo san!«

Amenhotep siđe s podija i s ljubavlju položi ruke na

Panehesijeva ramena. »Aton je izabrao.« Panehesi pogleda mene pa mog oca čije je lice bilo savršena

maska. »Čestitam, Svetosti«, odgovori otac s ironijom koju je razumio

jedino Panehesi. »Bog je izabrao.«

Kad smo izašli iz sobe za audijencije, Kija me trijumfirajući

zlurado pogleda. »Moj otac vrhovni je svećenik Atonov«, rekla je ne

vidjevši u tom ruku moje obitelji. »S prijestolonasljednikom koji se

upravo ovdje stvara, u Egiptu neće biti položaja na koji neće zasjesti

netko iz moje obitelji. A vrhovni svećenik Atonov ubire desetinu«,

doda. »Tvo- ja sestra upravo nam je pomogla da se popnemo na

podij, prema prijestolju.«

»Ne, ona vas je upravo gurnula dolje«, odgovorim. »Tvoj će otac

možda ubirati porez«, rekla sam, »ali moj će otac njime raspolagati.« Kija me blijedo gledala. »Prije ovog sastanka, vezir Aje imenovan je rizničarom.«

DVANAESTO POGLAVLJE

prvoga tota

Stajali smo na vrhu gologa brda i gledali Nil kako teče kroz Mem- fis.

Topao vjetar prolazio je našim skutima. Podizani u zrak, kratki

plaštevi pucketali su.

»Hram će biti visok dva kata i nalazit će se dva brda dalje.« Po-

kaže Maja preko dina u koje je udaralo sunce. Njihove krijeste nizale

su se jedna za drugom u lukovima, stošci od bijelog pijeska svjetlucali

su na vrućini.

»Otkuda dolaze materijali?« upitala je Nefertiti.

»Koristit ćemo stijenje iz Istočnog kamenoloma.«

Amenhotep je bio nestrpljiv. »Koliko će dugo trajati gradnja?«

Vjetar se pojačao i odnosio arhitektove riječi. Panehesi i moj

otac primaknu se bliže. »Šest doba. Bude li se radilo svakodnevno.« Amenhotepovo se lice smrkne. »U dvije me godine mogu ubiti!«

zakleo se. Otkako je ubio vrhovnog svećenika Amonova, počeo je

strahovati od ubojstva. Gdje god išao, uz njega su bili stražari iz

Nubije, plaćenici. Tamnoputi muškarci stajali su pred njegovim

vratima dok je spavao. Dok je jeo skupljali su se oko njegova

naslonjača poput gavrana. I sad su bili tu. Zbijeni u grupu podno

brežuljka, s kopljima spremnim za obračun s bilo kojim kraljevim

neprijateljem. U hodnicima palače Nefertiti mi je šaptala kako

Amenhotep sluti da ga ljudi ne vole. »Zašto?« upitala sam, a njezin je

pogled bio iskren. Zbog onoga što se dogodilo vrhovnom svećeniku

Amonovu, Amenhotepu se čini da su ulice pune srdžbe, a nitko od

njegovih vezira nije dovoljno hrabar da mu kaže da je to istina. Čak ni

moj otac. Ali upozorio je Nefertiti. »Kako znaš?« Psovala je usred

moje sobe. Pokazao joj je crtež koji je našao na tržnici. Biće s tijelom

zmije i glavom kralja proždiralo je kip velikog boga Amona.

Amenhotep je hodao amo-tamo na vrhu brda, a njegov glas

odavao je da ne podnosi nikakve argumente. »Šest doba nije

prihvadjivo!« Ljutio se.

»Što hoćeš da učinim, Veličanstvo? Broj ljudi dovoljno vještih

da grade hram ograničen je...« Amenhotep izbaci donju čeljust. »Onda ćemo uzeti vojsku.« Nefertiti korakne naprijed. Glas joj postane uzbuđen. »Budu li

vojnici pomogli pri gradnji hrama, koliko brzo može biti dovršen?« Maja se namršti. »O koliko vojnika govorimo, Visosti?« »Tri tisuće«, odvrati odmah Amenhotep ne misleći na rat koji je

obećao Horemhebu ili na egipatske granice koje je trebalo braniti.

»Tri tisuće?« Maja se trudio prikriti iznenađenje. »To bi mo-

glo...« stane na trenutak kako bi izračunao. »S toliko mnogo ljudi,

trajalo bi samo godinu dana.«

Amenhotep odlučno kimne glavom. »Onda neka svaki vojnik

koji je došao u Memfis večeras bude pozvan.«

»A egipatske granice?« upita strogo moj otac. »Granice treba

braniti, a palača još uvijek treba stražare. Uzmite samo tisuću«, rekao

je, premda sam znala da mu je i taj prijedlog bio mučan. Uputi mojoj

sestri pogled upozorenja, ona kimne.

»Dobro. Tisuću. Ne želimo da egipatske granice ostanu bez

obrane.«

Amenhotep se složi pa pogleda Maju. »Ali obavijestit ćeš ljude

još noćas.«

»A Horemheb?« upozori moj otac. »Njega to neće razveseliti.«

»Onda neka ne bude veseo!« dobaci Amenhotep.

Otac zavrti gjavom. »Mogao bi vojsku okrenuti protiv tebe.«

Panehesi smjesta podrži Amenhotepovu stranu. »Plati vojnicima

više nego što bi kao ratni plijen mogli uzeti od Hetita«, predložio je.

»Primiri ih. Novca radi poreza ima više nego dovoljno.«

»Dobro. Dobro.« Cerio se Amenhotep. »Ljudi me neće napustiti,

platim li im kako namjeravam.« »A general?« moj otac ponovi pitanje. Amenhotep stisne vjeđe. »Koji general?«

Sljedećega su se dana čekajući faraona u sobi za audijencije gužvali

molitelji. Gradnja hrama od kojeg nema većeg i nije ga bilo već je za-

počela. Stizali su glasnici i nosili svitke s gradilišta. Dok se Kija gegala

hodnicima palače i teško se premještala sa stolca na stolac, slična

mladoj kravi, kako je to Nefertiti opisala, sluge su dolazile i odlazile s

podrobnostima i mjerama za arhitekta Maju. Onda se vrata sobe za

audijencije naglo otvore, a Amenhotep se ukoči. Stražari ga okruže, a

Horemheb se nasmije.

»Ja sam se s Nubijcima borio još dok sam bio dječak«, rugao mu

se, »a ti misliš da me petnaest stražara može zaustaviti?« Približio

se prijestolju. »Zakleo si mi se da idemo u rat. Dao sam ti

Amonove hramove!« Amenhotep se nasmiješi. »I ja sam ti vrlo zahvalan.« Da sam ja kralj, ne bih izazivala ovoga generala, mislila sam. Posve blizu podija, Horemheb se uozbilji. »Koliko dugo

egipatske vojnike kaniš upotrebljavati kao fizičke radnike?« »Dvije godine«, odgovori Nefertiti sa svog prijestolja. Horemhebov pogled s Amenhotepa klizne na moju sestru.

Naježim se, ali ona se i dalje držala blistavo.

»Egipatske granice u potpunosti moraju biti branjene. To znači

da je svaki vojnik potreban«, Horemheb je upozoravao na pogibelj.

»Hetiti...«

»Baš me briga za Hetite!« Amenhotep siđe s podija kako bi stao

nasuprot Horemhebu. Znao je da je u prostoriji punoj ljudi siguran.

Horemheb udahne. Koža njegova pektorala nadimala mu se na

grudima. »Lagao si mi.« »Dao sam tvojim vojnicima bolje poslove. Manje opasne.« »Da grade hram Atonu? Ti si oskvrnuo Amona!« »Ne.« Amenhotep se prijeteći osmjehivao. »Ti si oskvrnuo

Amona.«

Horemhebu od gnjeva nabubre vene na rukama i vratu. »Bit

ćemo napadnuti«, upozori. »Hetiti će doći osvojiti Egipat, a kad tvoji

ljudi postanu bolji građevinari nego vojnici, bit će ti žao.«

Amenhotep priđe bliže Horemhebu, tako da sam jedino ja koja

sam sjedila na najnižoj stubi podija mogla čuti što su rekli jedan dru-

gom. »Ljudi te slijede kao što su slijedili mog brata. Ne znam zašto.

Ali ti ćeš slijediti Atona. Služit ćeš mu. Služit ćeš faraonu ili će ti se

oduzeti položaj pa ćeš se naći bez ijednog prijatelja u Egiptu.

Horemheb Obezprijateljeni, tako će te zvati. A ulovimo li koga da se

druži s tobom, bit će ubijen.« Lice mu se stvrdnulo. »Razumiješ li?« Horemheb nije rekao ništa. »Razumiješ li?« Amenhotep je viknuo. Njegov glas zvonio mi je

u ušima. Horemheb stisne čeljusti. »Dobro te razumijem, Veličanstvo.« »Onda idi.« Gledali smo kako general izlazi iz sobe, a ja sam pomislila: ovo

što je danas napravio velika je glupost.

Amenhotep baci pogled na kaotičan prizor u sobi za audijencije

pa zaključi: »Završio sam!« Oštro je pogledao grupu vezira koji su se

stisnuli kraj podija. »Gdje je Panehesi?« upita.

»Na gradilištu novoga hrama«, rekao je moj otac skrivajući

zadovoljstvo.

»Dobro.« Amenhotep se okrene mojoj sestri i osmjehne se

popusdjivo. »Dođi. Prošećimo vrtovima. Sve ovo može rješavati tvoj

otac.« Mahnuo je rukom ukrašenom narukvicama s privjescima da

pokaže dug red molitelja ispred sobe.

Nefertiti me pogleda. Nije trebalo izgovoriti da im se moram

pridružiti.

Hodali smo dvorištem do razgranatih sikomora. Smokve su im

bile dozrele za berbu. »Jesi li znao da Mutni zna kako se zove svaka

biljka u vrtu?« upitala je Nefertiti. Amenhotep me pogleda sumnjičavo. »Ti si iscjeliteljica?« »Naučila sam neke sitnice u Akhmimu, Veličanstvo.« Nefertiti se nasmije. »Više nego sitnice. Ona je prava mala liječ-

nica. Sjećaš se onoga na brodu?« Amenhotep se trgne. Nisam

shvaćala zašto ga Nefertiti podsjeća na to. »Kad budem imala dijete,

ona će biti jedna od mojih iscjeliteljica«, rekla je Nefertiti, a nešto u

njezinu glasu navede i mene i faraona da se okrenemo. »Trudna si?« prošapće Amenhotep. Nefertitin se osmijeh raširi. »Prvi sin Egipta.« Uzdahnem rukom pokrivši usta, a Amenhotep ispusti glasan

urlik i privine Nefertiti na grudi. »Obitelj, ne samo jedno dijete, nikad neće biti obožavana toliko kao naša«, zakune se. Nježno je položio dlan na trbuh moje sestre, a ja sam s nevjericom pomislila kako će u sedamnaestoj godini Nefertiti postati majkom egipatskog faraona.

Nagnula se prema meni. »Onda?«

Nisam znala što bih rekla. »Bogovi su te blagoslovili«, izleti iz

mene, a istodobno sam osjećala strah, možda i zavist. Ona će sad

imati obitelj. Supruga i djecu. Oni će joj bid važni. »Jesi li rekla ocu?«

upitam.

»Ne.« Još uvijek se smiješila. »Ali hoću da mi dijete blagoslove u

Atonovu hramu«, rekla je gorljivo, a ja se zaprepašteno zagledam u

nju. Što to radi ona?

Amenhotepovo lice postane ozbiljno. »Dakle, hram treba biti

završen za devet mjeseci«, rekao je. »Moraju završiti do pahona.«

U palači sluškinje su već otprije šaptale među sobom. Nisu našle krv

na Nefertitinim plahtama, ni mrlje na njezinoj odjeći. Naravno, ja

nisam imala pojma. A bila sam jedno dvorište udaljena od nje. No

Ipu se nije iznenadila.

»Znala si, a nisi mi rekla?« vikala sam. Ipu mi svuče haljinu

preko glave i odjene drugu, za večerašnju proslavu. »Nisam znala da želiš da ti prenosim tračeve, gospodarice.« »Naravno da želim!« Ipu se nasmije tako široko da joj se pokažu rupice na obrazima.

»Pa, gospodarica je samo trebala pitati.«

Pripreme za proslavu u Velikoj dvorani službeno su počele

nakon što je Nefertiti rekla Amenhotepu da nosi njegovo dijete. No

tucet stolova i treperavih uljanica, čini se, bilo je unaprijed

namješteno. Cijela je vojska slugu zasigurno cijelo poslijepodne

ukrašavala prostoriju, a memfiski su kuhari zacijelo istog trena kad je

vijest stigla u palaču počeli pripravljati jela. Tri stube koje su vodile

prema Horusovim prijestoljima i sam podij bili su zasuti cvijećem. Na

svakoj stubi sluge su postavile dva stolca s visokim naslonima i

debeljuškastim jastucima za najviše članove kraljevskoga dvora. Ja bih

trebala sjediti na jednom od tih stolaca. Kao i moja majka i otac te

vrhovni svećenik Panehesi. I princeza Kija, dođe li. Posljednji je

stolac namijenjen iznimnoj osobi kojoj se odaje počast.

Kad bi došlo vrijeme jelu, svi smo se okupljali za kraljevskim

stolom gdje bi na najvišem dijelu svjetlucava podija kraljevski par u

pravilu večerao sam. Ali ove noći pridružit ćemo im se. Ove noći

slavi naša obitelj. Egipatska kraljevska obitelj.

Trubači su najavili naš ulazak u sobu. Prošli smo dvoranom i

potrudili se da svi veziri vide koliko zlatnih narukvica nosim i koliko

je prstenja stavio moj otac. Kija se zahvalila ispričavši se zbog

trudnoće, a Panehesi je u povorci prema podiju išao s nama. Majka se

pod Horusovim prijestoljima nije mogla prestati radosno smijati.

»Tvoja sestra nosi nasljednika egipatskog prijestolja«, rekla je

glasom punim divljenja. »Jednog dana on će biti faraon.« »Bude li dječak«, odgovorila sam. Otac se trpko nasmije. »Bolje mu je da bude. Babice kažu da

Kija nosi sina, a ova si obitelj ne može priuštiti nesigurnog

prijestolonasljednika.«

Velika dvorana bila je ispunjena razgovorima i nasmijanim ljudima. Došao je svaki plemić iz Memfisa. Nefertiti siđe s podija i pruži ruku prema meni da s njom prošećem po sobi. Sva je zračila u svom trijumfu.

»Ne možeš sama hodati?« upitala sam. »Naravno da mogu. Ali, trebam te.« Nije me trebala doista, ali ja sakrijem svoje zadovoljstvo i

pružim joj ruku. Glave su se okrenule kad su Ajeve kćeri krenule

prostorijom i po prvi put osjetila sam da biti lijep i moćan izaziva

vrtoglavicu. Muškarci su buljili u Nefertiti, ali oči su im se zadržavale

i na meni.

»Tako lijepa djevojčica.« Nefertiti poškaklja ispod brade debelo

dijete neke žene. Zagledam se u sestru. Nije moguće da misli da je

ovo dijete lijepo. Ali majka se ponosno osmjehnula i naklonila znatno dublje

nego bilo koja druga žena s dvora.

»Hvala ti, kraljice. Hvala.« »Nefertiti«, pobunim se, a ona me uštipne za nadlakticu. »Samo se i dalje smiješi«, poučila me. Onda ugledam Amenho-

tepa kako nas promatra sa svojeg prijestolja. Nefertiti i Nefertitina

sestra. Šarmantne, ljupke, poželjne i žuđene.

Sišao je s podija. Dojadilo mu je gledati kako naokolo razdaje

svoju milost i troši je na svakog osim na njega.

»Najljepša žena u Egiptu«, izjavi otevši mi je. Otpratio ju je

natrag na njezino prijestolje od ebanovine, a ona je blistala.

Slušali smo samo i jedino o djetetu.

U kupaonici, u Areni, u Velikoj dvorani, Nefertiti je svakoga

podsjećala da nosi nasljednika egipatskog prijestolja. Oko sredine tota

vjerujem da je već i majku zamorilo to slušati. »Ne priča ni o čemu

drugome«, povjerila sam se sjedeći nagnuta naprijed na kamenoj klupi

u vrtu i promatrajući mačku kako u visokoj travi lovi miševe.

»Zato je i došla ovamo«, rekla je majka. »Kako bi Egiptu dala

sina.« »I kako bi kontrolirala princa«, naglasim. Zagledane u jezero

promatrale smo lotose u cvatu kako plešu površinom. U vodi su se

zrcalili njihovi cvjetovi slični šalicama.

»Nadajmo se da je sin«, rekla je majka kratko. »Ljudi će sve

oprostiti bude li princa koji čeka prijestolje jer će znati da neće biti

krvave borbe za krunu. Mogli bi čak zaboraviti i da Hetiti marširaju

po egipatskoj zemlji u Kadešu dok kraljevska obitelj gradi hramove u

Memfisu.« Pogledam je iznenađena, ali ona o tom više ništa nije rekla.

»Odjeni se, Mutni. Idemo u hram.« Izronim iz pokrivača. »Amonov hram?« Nefertiti prezirno otpuhne. »Atonov hram. Završili su dvorište.

Želim ga vidjeti.« »Završili su ga u petnaest dana?«

»Naravno. Tamo rade tisuće ljudi. Brzo!« Zurila sam se pronaći suknju, sandale i pojas. »A otac?«

»On će ostati u sobi za audijencije i silom provoditi egipatske

zakone.« Moja sestra ponosno doda: »Savršeni trio. Faraon, njegova

kraljica i sposoban vezir.«

»A majka?« Odjenula sam suknju.

»Ona ide.«

»A Tija?«

Sestra je oklijevala. Učinilo mi se da u njezinu glasu čujem iskreno

žaljenje kad je priznala: »Tija se ljuti na mene.« Sram joj je zarumenio

obraze. Konačno, kraljica Tija joj je stavila Horusovu krunu na glavu.

Ali Nefertiti svoju odanost sada duguje Amenhotepu, a ne Tiji. Znala

sam da je to tako vidjela, ali nikad sa mnom nije raspravljala o cijeni toga

izbora ili besanim noćima koje je provodila s glavom u dlanu, zagledana

u mjesec razmišljajući kako će u vječnosti odjekivati njezine odluke.

Sada je sjedila na mojem krevetu i gledala me kako se odijevam. Obično

se zabavljala ismijavajući moje duge noge ili tamnu put. Ali više nije

imala vremena za djetinjaste uvrede. »Čak je poslala glasnike da mu

zaprijete. Ali, što može učiniti? On je okrunjen. Bit će faraon Gornjeg i

Donjeg Egipta čim Stariji umre.«

»Na što možemo čekati godinama«, upozorim je nadajući se da

bogovi nisu čuli na koji se način njezin glas uzdigao u nadi kad je

spomenula faraonovu smrt. Slijedila sam je hodnikom, a kad smo ušle u

dvorište iznenađeno se okrenem prema Nefertiti. »Tko su ti naoružani

ljudi?«

Dugim koracima Amenhotep prođe kroz dveri od isklesanog pje-

ščenjaka i odgovori mi. »Moram imati zaštitu. Tvoja sestra također.

Nemam povjerenja u vojsku svoga oca.«

»Ali ti su ljudi dio vojske«, istaknem. »Ako ne možemo imati

povjerenja u vojsku...«

»U generale ne možemo imati povjerenja«, brzo će Amenhotep. »Vojnici će — ovi vojnici — učiniti što im se kaže.« Zakorači u svoju

pozlaćenu zapregu pružajući ruku kako bi pomogao mojoj sestri. Onda

pucne bičem u zraku i konji krenu.

»Nefertiti!« viknem pa se okrenem prema majci. »Zar nije opasno

voziti se tako brzo?« Čula sam Nefertitin smijeh preko udaraca konjskih

potkovica dok sam je gledala kako nestaje udaljavajući se.

Majka je vrtjela glavom pridržavajući periku. »Naravno da je. Ali tko će

nju zaustaviti?«

Naoružani stražari pomogli su nam da se uspnemo u našu

kočiju. Do gradilišta novog Atonova hrama vožnja nije bila duga. Kad

nam se ukazao pred očima, bilo je to kao da smo ušli u središte nekog

grada koji trpi opsadno stanje. Blokovi pješčenjaka ležali su svuda

naokolo, a vojnici se probijali kroz nered nedovršenog zdanja koje je

izgledalo kao ruševina. Gunđali su, vukli terete i izvikivali naloge.

Panehesi, u svome dugom uzbibanom plaštu, stajao je s rukama

prekriženim na grudima i urlao je zapovijedi radnicima. Kao što je

moja sestra najavila, dvorište je već bilo podignuto, a stupovi s

isklesanim likovima Nefertiti i Amenhotepa bili su postavljeni na

mjesta. Kraljevski je par izašao iz kočije. Panehesi im pritrči pognut u

naklonu.

»Visosti.« Opazio je moju sestru i pokušao sakriti razočaranje.

»Veličanstvo. Kako ljubazno da ste osobno došli ovamo.«

»Namjeravamo nadgledati gradnju do kraja«, rekla je Nefertiti

odlučno promatrajući gradilište. Premda je izgledalo kaotično, na drugi se pogled činilo da je prostor podijeljen na četiri različita mjesta. Za slikare, klesare, nosače i zidare.

Amenhotep razgrne plašt i zabaci ga na ramena. Osvrtao se nao-

kolo. »Jesu li ljudi zapazili naš dolazak?« Panehesi je oklijevao. »Visosti?« »Jesu li ljudi zapazili naš dolazak?« viknuo je. »Nitko se ne klanja!«

Radnici najbliži nama zaustave se. Panehesi pročisti grlo. »Mislio

sam da Visost hram uzvišenom Atonu želi dovršiti što je brže moguće?«

»Ništa nije važnije od faraona!« Glas mu je odjekivao preko vreve na dvorištima. U pozadini vidjela sam generala Horemheba. Lice mu je

bilo puno zauzdane prijetnje. Tada vojnici odjednom padnu na jedno koljeno. Čekići se zaustave, samo jedan čovjek ostao je stajati. Srdžba žarka poput vatre bukne Amenhotepovim licem. Pošao je naprijed, a

gomila se izmicala unatrag da mu napravi mjesta. Nefertiti udahne. Priđem joj bliže. »Što će učiniti?«

»Ne znam.« Amenhotep posve blizu priđe Horemhebu. Stajali su na istoj visini,

ali samo jednog je voljela vojska. »Zašto ne klekneš ispred zastupnika

Atonova?«

»Ti ove ljude dovodiš u pogibelj, Visosti. Većina tvojih najboljih

bojnih snaga nalazi se ovdje. Ljudi navikli voziti bojna kola po

ratištu, ovdje klešu tvoje likove u kamenu, a trebali bi braniti naše

granice od Hetita. Nije mudro na taj način koristiti uvježbane ljude.«

»Ja odlučujem što je mudro! Ti si vojnik, ništa više, a ja sam faraon

egipatski.« Amenhotep se ukoči. »Naklonit ćeš se preda limom.«

Horemheb ostane uspravan, a Amenhotepova ruka pohita

bodežu koji mu je visio o boku. Zakorači naprijed prijeteći. »Kaži«,

rekao je izvlačeći nož iz korica, »misliš li da će tvoji ljudi ustati protiv

mene ako te sad ovdje ubijem?« Uzrujano pogleda oko sebe. »Ja

mislim da će i dalje klečati. Čak i dok pijesak bude upijao tvoju krv.« Horemheb udahne. »Provjerite, Visosti.«

Amenhotep je oklijevao. Osvrnuo se i vidio tisuće vojnika

odjevenih u suknje, snažnih tijela, no bez oružja. Onda vrati bodež

u korice i odmakne se. »Zašto me ne poslušaš?« upita ga.

»Imali smo dogovor«, odgovori Horemheb. »Ja sam poslušao

Visost, a Visost je izdala Egipat.«

»Nisam nikoga izdao«, inatio se Amenhotep. »Ti izdaješ mene.

Ti i tvoja vojska. Misliš da ne znam da si bio dobar s Tutmozisom?

Da si njemu bio odan?« Horemheb ne odgovori ništa. »Pred mojim bratom bi kleknuo!« vikne Amenhotep. »Reci da

ne bi kleknuo pred Tutmozisom.«

Horemheb ostane nijem. Iznenada iskoči Amenhotepova

pesnica i udari u generalov trbuh. Horemheb dahne, ali noge mu se

nisu svi- nule. Amenhotep pogleda vojnike koji su ga okruživali i čija

su tijela bila napeta i spremna obraniti generala pa dograbi

Horemheba za rame i divlje prošapće: »Smijenjen si s dužnosti. Vrati

se mom ocu. I bilo bi ti bolje da se sjetiš da postajem faraon i

Gornjeg Egipta kad Stariji umre.«

Horemheb pođe prema svojoj kočiji. Gomila se pred njim

razmicala. Onda se vojnici kao jedan okrenu i pogledaju

Amenhotepa. »Nastavi s gradnjom!« vikne Panehesi. »Nastavi!«

Premda je rano ujutro, u mojoj sobi u grijalici pucketa vatra. Nefertiti

sjedi u pozlaćenu naslonjaču blizu topline. Svjedo plamena obasjava oko

od lapis lazulija, privjesak na njezinim grudima. Otac je zavaljen u svoj

naslonjač. Drži ruke ispod brade, prstima je oblikovao krović. Svi ostali

u palači spavaju. »Zar baš ništa ne možeš učiniti da obuzdaš njegovu narav?« Vatra pucne i zašišti. Nefertiti uzdahne. »Radim ono što mogu. On

mrzi vojsku.«

»Vojska mu daje moć«, otac će smrknuto. »Horemheb mu neće

zaboraviti što je učinio.« »Horemheb je u Tebi«, odgovori Nefertiti. »A kad Stariji umre?«

»Na to možemo čekati još deset godina.« Ponavljala je moje riječi,

premda sam znala da u to ne vjeruje.

»Bez vojske, Egipat je slab. Na vašu sreću, u Tebi još uvijek ima

generala koji svoje vojnike pripremaju za rat.« »Radit će samo tri doba«, rekla je kao obranu. »Tri?« Otac ustane srdit. »Bilo je šest, sad je tri? Kako vojska može

izgraditi hram u godinu dana?«

»Ja sam trudna!« Nefertiti zagrli svoj trbuh. »On mora biti

posvećen na Amonovu oltaru.« Otac je srdito pogleda. »Tako želi

Amenhotep«, nastavi ona. »Ako ja to ne učinim, Kija će. Što ako mu

rodi sina?« upita očajno.

»Još sedam dana i odvest će je na postelju«, upozori otac. »Bude li

princ, s njom će proslavljati sedam dana. Bit će gozbi i procesija.«

Nefertiti zatvori oči u želji da se smiri. Otac je vrtio glavom. »Pripremi se na to. Nekoliko sljedećih dana moraju pripasti Kiji.«

Jasno sam vidjela odluku na sestrinu licu. »Idem s njim u Arenu

ujutro«, izjavi. Okrene se komori u kojoj je držala odjeću za jahanje i

pozove Merit.

»Vozit ćeš se s njim?« viknem. »Ali danima se nisi vozila!«

»A sada hoću. Mislila sam da se mogu opustiti ako sam trudna. Bila je to pogrješka.« Uzrujano je koračala komorom za odjeću dok nije

došla Merit. Čak tako rano ujutro, njezino je crnilo na očima bilo

savršeno, a platno ljupko naborano. Nefertiti zapovijedi oštrim glasom: »Rukavice i šljem. Brzo. Prije nego se Amenhotep probudi i poželi otići

na vožnju.«

Otac stane ispred sluškinje i prepriječi joj put. »Hoće li to dijete

dovesti u opasnost?«

Nefertiti ocu iza leđa bijesno pogleda Merit pa ona spremno

odgovori: »Još je rano, veziru. Tek nekoliko mjeseci.«

Nefertiti stisne pojas oko struka. »Možda će mi dok vozim krv

brže teći pa bude sin.«

Dvadeset osmoga tota Ipu utrči u moju sobu gdje smo Nefertiti i ja

igrale senet. »Počelo je!« vikala je. »Kija rađa.« Obje skočimo sa stolaca i pojurimo niz hodnik u sobu naših rodi-

telja. Majka i otac sjedili su zajedno. Razgovarali su brzim tempom i

stišanih glasova. »Bit će dječak«, šaptala je Nefertiti. Otac me pogleda kao da sam joj rekla nešto što nisam smjela.

»Zašto to govoriš?«

»Zato što sam sinoć tako sanjala. Rodit će egipatskog prijestolo-

nasljednika!«

Majka ustane i zatvori vrata. Palačom su se posvuda vrzmali glasni-

ci koji su čekali da vijest pronesu po kraljevstvu.

Nefertiti je uhvatila panika. »Ne smijem dopustiti da se to dogodi!

Neću dopustiti da se to dogodi.« »Ti tu ništa ne možeš«, rekao je otac. »Ja uvijek nešto mogu!« izjavi ona i doda proračunato: »Kad se

Amenhotep vrati, reci mu da mi nije dobro.«

Majka se namršti, ali otac je odmah vidio koju igru igra. »Koliko ti

nije dobro?« brzo upita.

»Toliko, da...« Nefertiti je oklijevala. »Toliko da mogu umrijeti i

izgubiti dijete.«

Otac me pogleda. »Moraš mu potvrditi njezinu priču ako zatraži.«

Vrtio se naokolo i davao upute Merit. »Odvedi je u njezinu sobu i

donesi voća. Ne ostavljaj je dok ne vidiš faraona.«

Merit se nakloni. »Naravno, veziru.« Učinilo mi se da joj vidim

smiješak u kutu usnica. Naklonila se Nefertiti. »Hoćemo li poći, Viso-

sti?« Ostala sam kraj vrata. »Ali, što ja trebam raditi?« »Budi uza sestru«, odgovori otac naglašavajući značenje. »I radi što

ti ona kaže.«

Jedna iza druge išle smo u Nefertitinu sobu, polako, tako da, vidi li

nas itko, može vidjeti i to da s kraljicom nešto nije kako valja. Nefertiti

je u sobi ležala kao invalid. »Pokrivač«, rekla je. »Pokrij me.« Uputim joj dug pogled. »Preko nogu i s obje strane kreveta.«

»Strašno je to što radiš«, rekla sam joj. »Već si izgurala Kiju iz

Amenhotepova srca. Nije li to dovoljno?« »Bolesna sam!« bunila se. »Uzimaš joj jedine trenutke koje ima!«

Pogledale smo jedna drugu, ali u Nefertitinim očima nije bilo

srama.

Sjedila sam pokraj njezina kreveta dok je Ipu držala stražu s vanj- ske strane vrata i gnjavila sluge pitanjima o novostima iz Kijine sobe za

porod. Čekale smo do navečer i cijelu večer. Konačno stigne Ipu trčeći. Kad je otvorila vrata, lice joj je bilo smrtno ozbiljno.

»Onda? Što je?« Nefertiti sjedne u postelji. »Sto je?« Ipu spusti glavu. »Princ. Princ Nebnefer egipatski.« Nefertiti potone natrag na jastuke. Sad joj je lice postalo uistinu

blijedo. »Pošalji poruku faraonu da je njegova glavna supruga bolesna«,

rekla je brzo. »Reci mu da možda umirem i da ću možda izgubiti dijete.« Stisnula sam usta. »Makni taj izraz s lica«, zapovjedila mi je.

Amenhotep je došao čim je dobio poruku. »Što je to? Kakva je to

bolest?« vikao je.

Mislila sam da će mi laž zapeti u grlu, ali brzo se iskotrljala iz mene

kad sam vidjela njegov strah. »Ne znam, Visosti. Ujutro joj nije bilo

dobro, a sada samo spava.«

Užas mu je unakazio lice. Veselju zbog sina više nije bilo traga.

»Pojela si nešto? Je li to skuhala tvoja sluškinja?«

je.«

Nefertitin odgovor bio je tih i slabašan. »Da... Da, sigurna sam da

Pritisne joj dlanom obraz i okrene se prema meni. »Što se dogo-

dilo? Sigurno znate. Vas dvije pune ste tajni kao lopovi. Pa recite mi samo što se dogodilo!« Vidjela sam da ne pokušava biti okrutan. Bio je

prestravljen. Iskreno zabrinut za svoju suprugu.

Srce mi je tuklo. »Možda je od vina«, rekla sam brzo. »Ili hunja-

vica. Vani je vrlo hladno.«

Amenhotep srdito pogleda preko sobe u prozore, a onda natrag na

platnenu posteljinu. »Pokrivače ovamo!« zaurla, a žene pritrče.

»Pokrivače, vunu. Dovedite vezira Ajea. Neka dovede liječnika.« »Ne!« Nefertiti sjedne. Amenhotep joj makne kosu s čela. »Nije ti dobro. Moraš dati da te

liječnik pregleda.« »Dovoljna mi je Mutni.« »Tvoja sestra nije liječnik!« Nagnuo se preko postelje i u očaju joj

zgrabio ruku. »Ne možeš biti bolesna. Ne možeš me ostaviti.«

Zatvorila je oči, a tamne su joj trepavice drhtale nad blijedim

obrazima. »Čujem da imaš sina«, rekla je tiho i nasmiješila se. Sitna joj se

ruka odmarala na trbuhu.

»Jedino si mi ti važna. Gradit ćemo spomenike bogovima zajedno«,

izjavi.

»Da. Atonov hram.« Slabo se osmjehnula. Tako je dobro igrala

svoju ulogu da su iz Amenhotepovih očiju navrle suze.

»Nefertiti!« Njegov je bolan uzvik bio tako iskren da mi ga je bilo žao. Baci joj se na postelju, a ja se uspaničim.

»Dosta! Prestani ili ćeš ozlijediti dijete!« Na vratima se začulo kucanje. Pojavio se moj otac, a uz njega

liječnik. Nefertiti mu uputi tjeskoban pogled. »Nemoj se bojati«, naglasi otac. »On može samo pomoći.« Sporazumjeli su se. Ona dopusti liječniku da joj pusti krv iz ruke.

U niskoj zdjelici zavrdožila se tamna tekućina kako bi liječnik vidio

kakve je boje. Svi smo stajali i čekali da pročita znakove. Starac pročisti

grlo. Pogledao je najprije mog oca, kratko kimnuo i zatim pogledao

faraona. »Dakle, što je?« upita Amenhotep. Liječnik spusti glavu. »Veoma je bolesna, Visosti.« Sva se boja povukla s Amenhotepova lica. Njegova supruga, nje-

gov najdraži borac i najgorljivija podrška, sad je bolesna, a nosi dijete.

Amenhotep baci pogled na voljenu Nefertiti čija se kosa rasula po ja-

stucima poput crne tinte. Izgledala je prelijepo i vječno. Kao skulptura,

kao u smrti. Okrenuo se liječniku. »Učinit ćeš sve moguće«, zapovjedi.

»Učinit ćeš sve što je u tvojoj moći da opet bude zdrava.«

»Naravno«, odvrati ovaj žurno. »Ali mora se odmarati. Ništa je ne

smije uznemiriti dok je trudna. Nikakve loše vijesti, ni...« »Samo je izliječi!« Liječnik je živahno kimao glavom i posegnuo u torbu iz koje je

izvadio nekoliko boca i bočica s melemima. Nagnem se bliže da vidim

mogu li ih prepoznati. Sto ako su opasne? Što ako se od toga uistinu

razboli? Bacim pogled na oca čije lice ostane bezizražajno i shvatim što

je to. Ružmarinova vodica.

Liječnik joj je dao da popije lijek. Ostatak noći čekali smo uz moju

sestru promatrajući je kako pada u san. Došla je i majka. Ipu i Merit

donijele su svježe sokove i novu posteljinu. Tijekom noći majka se

vratila u svoju zagrijanu sobu, dok smo Amenhotep, otac i ja ostali. No

dok sam je gledala kako se odmara, bila sam sve više ogorčena. Da nije

tako sebična, otac i ja ne bismo morali sudjelovati u ovom pretvaranju.

Ne bismo morali stajati kao straža oko njezine postelje i grijati ruke na

vatri dok je ona lijepo ušuškana u svoje pokrivače, a Amenhotep joj

miluje obraz. Kad je čak i moj otac odlučio otići, okrenuo se i rekao:

»Bdij nad njom, Mutnođmet.« Zatvorio je vrata, a Amenhotep je i dalje

stajao kraj Nefertitina kreveta.

»Koliko je bolesna?« pitao je kralj Egipta. Lice mu je bilo dugo i

uglato od dubokih sjena.

Progutam svoj strah. »Bojim se za nju, Visosti.« To nije bila laž.

Amenhotep spusti pogled na svoju usnulu kraljicu. Bila je to sa-

vršena ljepota, a ja sam znala da u čitavom mom životu nitko neće biti

opsjednut takvom ljubavlju prema meni. »Iscjelitelji će joj pomoći da

ozdravi«, rekao je uvjereno. »Ona nosi naše dijete. Budućnost Egipta.«

Prije nego sam se stigla spriječiti, izleti mi pitanje: »A Nebnefer, Visosti?«

Pogledao me čudno, kao da je zaboravio na Kijinog nasljednika. »Ona je niža supruga. Nefertiti je moja kraljica i odana mi je. Ona razumije moju viziju boljeg Egipta. Egipta pod vodstvom svemogućeg Atona. Naša će djeca zagrliti sunce i postati najmoćniji vladari koje su bogovi ikad blagoslovili.«

Glas mi je zapinjao u grlu. »A Amon?« »Amon je mrtav«, odgovori on. »A ja ću u život vratiti san svog

djeda. O faraonima koji nisu izbezumljeni strahom pred moći Amo-

novih svećenika. Njegovo ću ime slaviti i zauvijek ću biti zapamćen po svojem djelu. Po našem djelu«, energično je rekao gledajući Nefertiti, svoga ratnog druga i svoga najpouzdanijeg saveznika. Kad god bi Kija

stekla kakvu prednost, Nefertiti je odmah priskočila s prijedlogom za

novi kip, novo dvorište ili novi sjajni hram.

Ostao je kraj njezine postelje cijelu noć, a ja sam ga promatrala i razmišljala o tome što li je napalo tog čovjeka i natjeralo ga da uništi bogove svog naroda i na njihovo mjesto postavi zaštitnika za kojeg nit-

ko nije čuo. Pohlepa, dosjetim se. Mržnja prema svemu u što vjeruje njegov otac i pohlepna želja da zadobije moć. Bez Amonovih svećenika on će imati svu vlast. Sjedila sam na stolcu s debelim jastukom i gledala

ga kako miluje obraz moje sestre. Bio je nježan. Klizio je rukom po njezinu licu i udisao miris lavande s njezine kose, a kad sam zaspala, on je i dalje bio kraj nje. Molio se Atonu za čudo.

Kad sam se sljedećeg jutra probudila, oči su mi bile kao dva mala utega

u glavi. Na vratima je već bio glasnik odjeven u zlato i lapis lazuli. Nosio

je vijesti iz Tebe. Ali Amenhotep nije htio ništa čuti. »Nitko ne smije

uznemiravati kraljicu«, rekao je energično.

Iza glasnika pojavi se Panehesi. »Visosti, vijesti su o princu.« Amenhotep prijeđe preko sobe. »Sto je? Kraljica je bolesna.« Panehesi se smrkne i uđe u odaje. »Žao mi je što čujem da se

Visost razboljela.« Zaviri kroz predsoblje u ložnicu moje sestre i stisne

vjeđe. »Kraljica Tija i Stariji poslali su blagoslov tvom sinu«, nastavio je.

»Gozba povodom rođenja, s dopuštenjem Visosti, bit će večeras.«

Amenhotep pogleda prema Nefertitinoj sobi. Vrata su bila otvo-

rena i Panehesi ju je mogao vidjeti kako leži na postelji, a Merit i Ipu

lepršaju oko nje.

»Idi«, začuje se iz susjedne sobe. Moja ga je sestra poticala. »On je

tvoj sin.«

Amenhotep se vrati u njezinu sobu i položi ruku na Nefertitinu.

»Ne želim te ostaviti.«

»Bogovi su ti dali sina.« Umorno se osmjehivala. »Idi i pokaži zahvalnost.« Radosno mu se nasmije, sva lijepa i dobra, a ja shvatim s

koliko je vještine postavila ovaj prizor: ona mu daje dopuštenje da ide umjesto da joj faraon kaže da će otići na proslavu. »Idi«, šaptala je.

»Mislit ću na tebe cijelu noć«, obećao je.

Panehesi me u predsoblju pozorno gledao. »Zao mi je što čujem

da se kraljica razboljela. Kad se to dogodilo?« Osjetila sam da mi se obrazi žare od stida. »Sinoć.« »Otprilike u isto vrijeme kad se princ rodio«, napomene on. Nisam rekla ništa. Onda se iz Nefertitine sobe pojavio Ame-

nhotep pa se Panehesi pokušao osmjehnuti. »Hoćemo li na gozbu, Visosti?«

»Da, ali nisam baš raspoložen za slavlje«, upozorio ga je.

Čim su izašli, Nefertiti sjedne u postelji.

»Panehesi zna«, rekla sam joj.

»Sto zna?« upitala je veselo, ustala i počela četkati kosu.

»Zna da lažeš.«

Okrenula se tako hitro da joj se rub haljine omotao oko gležnjeva.

»Tko kaže da lažem? Tko kaže da nisam bolesna?«

Šutjela sam. Mogla je zavarati čitav memfiski dvor, ali mene nika-

da. Promatrala sam je kako se presvlači u čistu haljinu i zove Merit da

joj donese voća. »Koliko ćeš ovo zavlačiti?« pitala sam.

Na kutovima njezinih usnica začeo se smiješak. »Dok se vijest o

novom princu ne otrča.« Bezbrižno slegne ramenima. »A onda sam

ponovno ja središte Egipta.«

Novost nije trajala dugo. Naročito zato što je izgradnja Atonova hrama

imala prednost pred bilo čime pa se za tri dana Nefertiti čudesno

oporavila. Došao je liječnik i potvrdio da je riječ o čudu. Moj otac donio

joj je šedeh iz vinarije. Majka je istisnula nekoliko prigodnih suza. Počela

sam misliti da smo zapravo glumačka družina, a ne egipatska vladajuća

obitelj.

»U čemu je razlika?« upitala je Nefertiti kad sam tu misao podijelila

s njom. »I jedno i drugo zahtijeva nošenje maski.« »Ali živimo u laži. Ti si lagala. Zar ga baš nimalo ne voliš?« Zastala je u dvorištu gdje su kočije čekale da nas odvezu do gra-

dilišta novoga hrama. Ugniježđena u tamnoj kosi, kobra na njezinoj

kruni ljeskala se na suncu. »Volim ga koliko bi ga svaka žena voljela. Ti

to ne razumiješ. Samo ti je četrnaest. Ljubav znači laganje.«

Pojavio se Amenhotep. Izašao je iz arkade i vodio je moju majku

pod ruku. Smijali su se zajedno. Zanijemim zaprepaštena.

»Tvoja majka vrlo je šarmantna žena«, rekao je Amenhotep toplo,

a Nefertiti uputi majci svoj najširi osmijeh. Mojoj majci.

»Da«, složila se ona. »Bogovi su me blagoslovili s mojom obi- telji.«

Faraon pomogne mojoj majci da se uspne u kočiju, a ona poru-

meni od ponosa. Onda je pružio ruku Nefertiti i procesija je krenula.

Teško naoružani konjanici jahati su uz nas dok smo išli prema gradilištu.

Hladan vjetar faopija zadizao im je suknjice. Htjela sam se nagnuti i pitati

majku što joj je Amenhotep rekao da ju je uspio nasmijati. Onda sam

pomislila da je možda i bolje da ne doznam.

Počeli smo uspon strminom brda, visoko iznad Nila i golih po-

dručja zemlje. Amenhotep je htio vidjeti svoju zgradu s najpovoljnije

točke pa su se naoružani stražari smjesta rasporedili u krug oko nas kad

su se kočije dokotrljale do svoga cilja i naglo stale. Sišle smo, a moja

majka s nevjericom prošapće: »Veliki Ozirise.«

Stajala sam kao zaleđena. Ošamućena krajolikom koji se prostirao

pod nama, sve je bilo istočkano stupovima koji su probijali nebo. »Ne

smiju se uopće zaustaviti.« Tisuće radnika stenjalo je pod teretom teških

stupova koje su podizali uz pomoć užadi. Dvorište Atonova hrama s

kolonadom bilo je završeno. Svetilište i granitni oltar također. Ovoga

puta, zato što je u tijeku bio tako težak posao, Amenhotep nije

zahtijevao izraze pokornosti.

Pojavi se Panehesi i nakloni vrlo duboko. »Visosti.« Osmjehivao se

ulagujući se kao i uvijek. Okrene se prema mojoj sestri. »Kraljice«, oslovi

je s manje oduševljenja. »Hoćemo li u razgledanje božjega hrama?«

Nefertiti Amenhotepu uputi trijumfalan pogled, kao da je ovo nje-

zin poklon njemu. Spustili smo se niz omanje brdo i zatim se provlačili

kroz kaos. Nefertiti je htjela proučiti svaki stup, svaki mozaik i svaki

isklesani kamen.

U prostoru namijenjenom likovnim umjetnostima, Amenhotep se

zaustavio. »Što je ovo?« upitao je hladno.

Muškarac se uspravi i obriše znoj sa čela. Bio je građen kao vozač

bojnih kola, s mišićavim rukama i širokim grudima. »Izrađujemo vaše

kipove, Visosti.« Naklonio se.

Amenhotep se nagne bliže. Vidio je lik faraona isklesan onako ka-

ko su ga umjetnici crtali stoljećima. Savršena donja čeljust, duga brada i

oči obrubljene namazima crnila. Uspravio se, a lice mu se smrknulo. »To

nisam ja.«

Radnik se zbunio. Portretirao je faraona onako kako su bili por-

tretirani svi faraoni minulih tisuću godina.

»To nisam ja!« vikne Amenhotep. »Ako lik prikazuje mene, onda

moram biti sebi sličan, zar ne?«

Obrtnik je sav u strahu stajao pred njim. Spusti se na jedno koljeno

i pogne glavu. Sav rad oko njega prestane. »Naravno, Visosti.«

Amenhotep se sa zamahom okrene i pogleda Panehesija. »Misliš da

hoću da me bogovi zamijene s mojim ocem? S Tutmozisom?« siktao je.

Nefertiti stupi naprijed. »Ostale ćemo kipove dati izraditi tako da

nam budu slični«, zapovjedila je. Panehesi udahne. »Obrtnici rabe šablone. Morali bi...« »Neka naprave što moraju«, odreže Nefertiti. Uzela je Amen-

hotepa pod ruku, a faraon je kimao odobravajući. Potom ga je povela

dalje preko prašine i kamenja. Panehesi je srdito gledao za njima. Spusti

pogled na muškarca s mišićavim rukama. »Popravi to!« »Ali, kako, Svetosti?« »Otiđi i pronađi najbolje kipare u Memfisu«, zaurla ljutit. »Od-

mah!«

Umjetnici su se samo pogledali »Ali mi smo najbolji. Takvima nas

smatraju«, odgovorio je.

»U tom slučaju, otpušteni ste. Svi!« bjesnio je Panehesi »Naći ćete

mi umjetnika koji je sposoban isklesati faraona onako kako on želi ili

nikad više posla nećete dobiti.«

Čovjek se uspaničio. »Postoji jedan kipar u gradu, Svetosti. Dobro

je poznat. On je sjajan, ali njegov rad je...«

»Samo ga pronađi i dovedi ovamo k meni«, pjenio se Panehesi.

Promatrao je Amenhotepov lik koji se nije razlikovao od bilo kojega

drugog faraona pa ga udari nogom. Prevrnuo je isklesani kamen na do.

»Da nikad više nisi Visost isklesao ovako. Njemu nitko nije sličan. Nema

faraona u Egiptu koji bi se mogao usporediti s njim.«

Požurim se Nefertiti i Amenhotepu pridružiti u šetnji. Ljudi su

radili na vanjskom dvorištu, dizali su stupove s reljefima Boga Sunca

isklesanim u žutom kamenu. Toliko je posla bio napravljeno i toliko

ljudi zaposleno. Gledala sam preko dvorišta kad sasvim u daljini opazim

generala Nakhtmina. Zurio je u mene. Onda Amenhotep pođe prema

njemu, a on skrene pogled. Sto radi u Memfisu? Mjesto mu je u Tebi

uza Starijeg. Mojoj majci i njezinim oštrim očima ništa nije promaklo.

»Je li to general zurio u tebe?« upitala je.

Brzo odmahnem glavom. »Ne. Ne znam.«

Zagledala mi se u lice. »General Nakhtmin nije kraljev miljenik.«

»Upozorili su me već na to.«

»Da ti nije palo na pamet zaljubiti se u vojnika.«

Smjesta spustim pogled. »Naravno da nisam zaljubljena!«

»Dobro. Kada dođe vrijeme, udat ćeš se za plemića kojeg faraon

odobri. To je cijena koju svi mi plaćamo za krunu«, rekla je. Promatrala

sam je ogorčena, sjećajući se kako se smijala s Amenhotepom i htjela

sam reći Mi? Ali sam samo čvrsto stisnula usta.

Sljedećega jutra Amenhotep nahrupi u sobu za audijencije prenerazivši

vezire i poslanike iz Mitanije koji su se okupili oko stola moga oca.

Panehesi i Nefertiti bili su mu za petama, a Nefertiti ocu uputi pogled

upozorenja. Smjesta je ustao. »Visosti, mislio sam da ste u Areni na vožnji.« Veziri i poslanici hitro ustanu da se naklone. »Visosti.« Amenhotep se popne na podij i sjedne na svoje prijestolje. »Konji

iz Lakise nisu još stigli, a ratnih egipatskih mi je dosta. Osim toga, vrhovni svećenik Atonov našao nam je kipara.« Pogleda po prostoriji u

inozemne dostojanstvenike s njihovim kovrčavim bradama. »Što je ovo?« upita.

Moj se otac nakloni. »To su poslanici iz Mitanije, Visosti.«

»Baš me briga za Mitaniju. Raspusti ih.«

Ljudi su se međusobno gledali i izmjenjivali uznemirene poglede.

Amenhotep ponovi glasno: »Raspusti ih!«

Istoga trena ljudi ustanu kako bi izašli, a moj otac prošapće hlad-

nokrvno: »Sastat ćemo se ponovno.«

Amenhotep se udobno smjestio na svom prijestolju. Sad kad je

faraon bio prisutan, gomila se skupila u sobi za audijencije. Kćeri vezira

i grupe glazbenika.

Panehesi, koji je došao s gradilišta faraonu predstaviti novoga

kipara, pristupio je podiju. »Hoćemo li sad umjetnika, Visosti?«

»Da. Uvedi ga.« Vrata sobe za audijencije otvore se širom i cijeli se dvor okrene.

Kipar je ušao. Bio je odjeven kao kralj. S dugom perikom ukrašenom

zlatnim perlicama i više crnila za oči nego što se obično smatralo da

pristaje muškarcu. Došao je pred podij i svinuo se u dubok naklon.

»Najljupkija Visosti.« Bio je lijep onako kako je lijepa žena, u svom

najboljem nakitu i kani. »Vrhovni svećenik Amonov rekao je da vašoj

palači treba kipar. Moje je ime Tutmozis, pa, ako je Veličanstvu po volji,

ja ću vaše likove učiniti slavnima u vječnosti.«

Dvorom se prelije uzbuđeno mrmljanje, a Nefertiti se nagne

naprijed na svom prijestolju. »Želimo da ne sliče ni na čije druge«,

upozori ga.

»Neće sličiti ni na čije druge,« obeća Tutmozis. »Jer nema druge

kraljice čija bi ljepota bila slična vašoj, niti je kakav drugi faraon pokazao

takvu hrabrost.«

Jasno sam vidjela da je Amenhotep bio oprezan pred tim muškar-

cem koji je bio privlačniji od njega. Ali Nefertiti je osvojio. »Želimo da

nas počneš izrađivati još danas«, najavila je, a Amenhotep doda ledeno:

»I želimo vidjeti jesi li dobar kao što je dobar glas o tebi.«

Dvor se raziđe. Dok smo hodali hodnicima palače, Panehesi se

progurao do Amenhotepa. »Mislim da će Visost otkriti da je on najbolji

kipar u Egiptu«, prorekao je.

Privremeni atelje čekao je Tutmozisov dolazak. Panehesi je držao

otvorena vrata ateljea, s otvorenim prozorima i stolovima zatrpanim

bojama i glinom u neredu. Bilo je tu svake vrste orada dostupnog

umjetničkoj struci. Pisaljke od trske i papirus, zdjele s bijelim prahom i

smrvljeni lapis za boju. A postavili su i pomno izgrađen podij.

Tutmozis pruži ruku Nefertiti i doprati je do prijestolja. Veziri su

se na takvu gestu bliskosti počeli došaptavati, ali tu nije bilo ni truna

muškog udvaranja. »Što ćemo najprije, Visosti? Reljef isklesan u kamenu

ili obojen kip?« » Kip «, odredi Nefertiti, a Tutmozis kimne s odobravanjem.

Gotovo pedeset članova dvora zauzelo je stolce kao da se sprema

promatrati grupu plesača ili pjevačicu s lirom. Umjetnik se okrene zna-

tiželjna lica. »A kako Visost želi biti portretirana?«

Nakon trenutka oklijevanja, Amenhotep odgovori: »Kao Aton na

zemlji.« Kipar je oklijevao. »Kao život i smrt istodobno?«

»Kao žena i muškarac istodobno. Kao početak i kraj. Kao moć

tako golema da nitko ne može doseći njezinu božanstvenost. I želim

da lice bude prepoznadjivo.« Tutmozis napravi stanku. »Baš takvo kakvo jest, Visosti?«

»Snažnije.«

Dvor se došaptavao. Tisuću godina, po hramovima i grobovima, bilo da je faraon bio debeo, nizak ili star, oblikovali su ga kao mladog i

vitkog, sa savršenim crnilom oko očiju i besprijekorno očešljanom

kosom. A sad, Amenhotep hoće da mu vlastito lice zuri u vjekove: ukošene oči i uske jagodice, nabubrene usnice i kuštravi uvojci.

Tutmozis zamišljeno nagne glavu. »Skicirat ću vas na papirusu. Kad završim, možete odlučiti hoćete li odobriti sličnost. Bude li Visost

zadovoljna, uklesat ću tako u kamen.« »A ja?« Nefertiti je navalila nestrpljivo.

»Za vaš lik ostat ću vjeran originalu«, smiješio se Tutmozis. »Jer

ništa ne bi moglo uljepšati Visost.«

Nefertiti se zavali natrag na prijestolje koje su pripremili za ovaj

dan. Izgledala je zadovoljno.

Promatrali smo kako kiparova pisaljka od trske crta po papirusu.

Dva tuceta očiju procjenjivalo joj je pokrete po prostranom mjedenom

podlošku u sredini sobe. Dok smo čekali da se na papiru pojavi lik,

Tutmozis nas je zabavljao pričajući o svom životu. Počelo je turobnim

djetinjstvom u Tebi i mučnim rintanjem. Otac mu je bio pekar. Kad mu

je majka umrla, zauzeo je njezino mjesto kraj očevih krušnih peći,

mijesio je tijesto i oblikovao hljebove. Žene su dolazile i zurile u dječaka

tamne kose i zelenih očiju, a gledali su ga i muškarci, naročito mladi

Amonovi svećenici. Onda jednoga dana u pekarnicu dođe glasoviti

kipar. Kad je vidio Tutmozisa kraj peći, vidio je svoj sljedeći model za

Amona.

»Slavni slikar Bek pitao je hoću li mu poslužiti kao model. Platio bi

mi, naravno, a moj otac rekao je da odem. Imao je sedam drugih sinova.

Zašto bih mu ja bio potreban? A kad sam ušao u slikarov atelje, našao

sam svoj poziv. Bek me uveo u posao i za dvije godine imao sam vlastiti

atelje u Memfisu.«

Stupio je korak unatrag od svog papirusa pa smo shvatili da je

završio.

Svi su se veziri kao jedan nagnuli unaprijed. I ja ispružim vrat da

vidim što je napravio. Bio je to crtež Amenhotepova lica. Njegovu

sličnost lavu prikrio je sjenom. Oči su bile veće nego u naravi, brada

dulja i više prijeteća. Nešto u tom licu odavalo je dojam da istodobno

izgleda i kao muškarac i kao žena, i srdit i pun milosrđa, i spreman

zapovijedati i spreman slušati. Bilo je to lice koje se pamti. Moćno i

neobično. Lice čovjeka kojem nema ravnog.

Tutmozis okrene podložak prema faraonu koji je sjedio na svom

prijestolju nagnut naprijed. Svi zadržimo dah u očekivanju njegove

izjave.

»Ovo je veličanstveno«, prošaptala je Nefertiti, a Amenhotep

skrene pogled sa slike na podlošku prema licu mladoga kipara koji je

nacrtao skicu. »Mogao bih početi s bojenjem slike ako je Visosti po volji.« »Ne«, rekao je faraon odlučno, a dvor zadrži dah. Pogledamo u

Amenhotepa koji je ustao sa svoga prijestolja. »Nema potrebe za bojom.

Ukleši to u kamen.«

Ateljeom se proširi uzbuđen žamor, a moja sestra trijumfalno

zapovijedi: »Par poprsja. Stavit ćemo ih u Atonov hram.«

TRINAESTO POGLAVLJE

1350. pr. Kr.

Perit, doba rasta

Kamo god Nefertiti pošla, Tutmozis je morao ići s njom. Zapovjedili su mu

da skicira kraljevski par u svakom aspektu njihova života, a moja je majka

mislila da je skandalozno kako mu je čak dopušteno sjediti na podiju u sobi

za audijencije.

Moj je otac upitao: »Po čemu zapravo znamo da mu možemo

vjerovati?«

Nefertiti se smijala. »On je umjetnik! Nije špijun!«

Čak je i faraon bio zatravljen tim beznačajnim mladim umjetnikom. S

krilom uvijek punim svitaka, Tutmozis je proučavao Amenhotepa dok je

kralj igrao senet ili kružio stazom po memfiskoj Areni. Iz natkrivena prolaza

u Areni promatrala sam kako Tutmozis sjedi kraj moje majke, a ona se

osmjehivala dok joj je dijelio komplimente o njezinim očima.

»Postoji li mjesto u koje mu nije dopušteno zaći?« prigovarala sam.

Nefertiti je slijedila smjer mog pogleda. Merit joj je namjestila par kožnatih

štitnika na noge, iako je bila nekoliko mjeseci trudna.

»Samo u našu ložnicu«, priznala je moja sestra. »Ali, čini mi se da će se

Amenhotep predomisliti.« »Nefertiti! Sigurno se šališ?«

Kiselo se osmjehnula.

»U vašu ložnicu!« »Zašto ne?« upitala je bestidno. »Što tamo treba ostati skrivenim?«

»Pa, što onda treba ostati privatnim?«

Razmišljala je na trenutak, a onda stavila šljem. »Ništa. Ništa u

našem kraljevstvu nije privatno i zato će nas pamtiti do zadnjih dana

Egipta, Mutnođmet.«

Slijedila sam sestru kroz prolaz do arene. Kola su je čekala, dva

krupna bojna konja već su bila zapregnuta. Tutmozis ispruži raku da mi

pomogne popeti se u gledalište. Oklijevala sam i zatim prihvatila ruku.

Bila je mekana i glatka za umjetnika koji radi s dlijetom i vapnencem.

»Sestra kraljeve glavne supruge«, izgovorio je. Mislila sam da će

nastaviti s pohvalama mojim očima, ali šutio je i proučavao me. Naje-

dnom ga okruži dva tuceta dama. Amenhotep se danas rano ujutro htio

voziti. Ostatak dvora bio je dobro utopljen u svojim posteljama.

Zadrhtim, a Tutmozis kimne.

»Dakle, i ti si došla gledati Visost.« Ogledavao je naokolo prazna

sjedišta. »Odana sestra.« »Ili glupa«, promrmljam. Nasmijao se i zatim nagnuo naprijed i povjerio: »Čak sam i ja

razmišljao bih li u ovakvo jutro ostavio svoj krevet.«

Oboje pogledamo Amenhotepa u njegovim blještavim bojnim

kolima. Utrkivao se s Nefertiti i uvježbanim nubijskim stražarima. Nji-

hovi su se radosni usklici mogli čuti kroz frktanje konja i topot potkova.

Zvuci su se uzdizali visoko uza zidove Arene. Dah nam se maglio u

hladnom jutarnjem zraku. Kola se iznenada zaustave ispred niskog zida

kraj Tutmozisa. Amenhotep veselo vikne: »Danas hoću skicu sebe u

Areni!« Skinuo je šljem. Njegove su vlažne tamne kovrče bile sljubljene

uz glavu. »Jutrošnji crtež uklesat ćemo kao reljef u vapnenac.«

Tutmozis uzme svežanj papirusa i brzo ustane. »Naravno, Visosti.«

Pokazao je visoke stupove Arene. »Nacrtat ću vam kola pozlaćena

zrakama zimskog sunca. Vidite kako se probijaju među stupovima i

tvore ankh?« Svi se okrenemo i po prvi put opazim grubi oblik ankha na podu

terena.

Amenhotep zgrabi rub svojih kola i čvrsto ga stisne. »Vječni život«,

prošaptao je.

»Oblikovan na pijesku. Zlatna kola od elektruma«, zamišljao je

Tutmozis, »a pod njima gorući ankh života.«

Zagledam se u Tutmozisa. Ovo nije bilo ni laskanje ni blebetanje.

Pogledam ponovno simbol vječnoga života stvorenog igrom svjetla,

sjene i sunca, i nije mi bilo jasno zašto to nisam opazila ranije.

U Velikoj dvorani, te su večeri Tutmozisa posjeli za kraljevski stol, a

Kija je sjedila kraj njega sa svojim jatom dama, žena odgojenih u

udobnosti harema Starijeg. Nefertiti i Amenhotep sa zadovoljstvom su

promatrali kako se dvor uskomešao nad njihovim kiparom koji je sada

stanovao u palači kako bi služio jedino njima.

»Možemo li vidjeti što si danas crtao?« preklinjala su žene. Ali Kija

je za stolom bila mračnog raspoloženja. »Zašto meni nitko nije rekao da idu u Arenu?« Tutmozis ih je smirivao: »Bilo je prerano, gospodarice. Bilo bi vam

hladno.« »Baš me briga za malo hladnoće«, odreže ona.

»Ali to bi vam obraze učinilo bljeđim, a njihova je boja tako ljupka.

Bila bi šteta.« Posve joj se približi kako bi je procijenio. »Bogati tonovi

plodne zemlje.« Kija se malo odobrovoljila. »Pa gdje su dakle ti crteži?« Dok smo čekali da nam tjelesne sluškinje donesu hranu, Tutmozis

je izvukao snop papirusa koje sam vidjela u Areni. Među crtežima je bila

nova slika faraona, osjenčana, da otkrije ankh života na du, na putu

kojim je upravljao svojom moćnom zapregom. Tutmozis je poslao skicu

da kruži iz ruke u ruku oko stola. Uzvanici su na trenutak zašutjeli. Čak i

veziri i moj otac. Kija digne pogled. »Slike su vrlo dobre.« »Odlične su«, pohvali moj otac. Tutmozis pogne glavu, a perlice s njegove perike muzikalno za-

kuckaju. »Veličanstva je lako nacrtati.«

»Ja mislim da je ipak važnija tvoja vještina«, odgovori otac, a topao

sjaj oboji Tutmozisove obraze.

»Užitak mi je. A jučer mi je Visost dala dopuštenje da koristim

atelje i za druge narudžbe.«

Odjednom svi zainteresirani navale s pitanjima. Kija je rekla kao da

je važnija od drugih: »Ja naručujem dva poprsja. Napravite mene i prvog

sina egipatskog.«

Za stolom zavlada trenutak neugode. Moj otac baci brz pogled na

majku. Onda je Tutmozis rekao obzirno: »Svaki sin Visosti bit će lijep

model za poprsje.«

»A ti?« Moja majka postavila je pitanje u mom smjeru. »Bismo li

trebali naručiti tvoj portret? Moglo bi to biti poprsje ili čak reljef za

tvoju grobnicu. Trebala bi početi razmišljati na koji će te način bogovi

zapamtiti.«

Tutmozis je bio preplavljen zahtjevima. Svi su govorili u isto

vrijeme, čak i veziri. Usred kakofonije, Tutmozis opazi moju šutnju i

osmjehne mi se.

»Možda drugom zgodom«, rekla sam. »Mogla bi mi se svidjeti slika

lijepoga vrta.«

Žene s dvora oblijetale su Tutmozisa kao da su leptiri tek izašli iz

čahure, a on cvijet. Čak i nakon dva mjeseca boravka u palači, Tutmozis

je bio kao novi gost, iznova pozivan na svaku gozbu i vođen u obilazak

vrtova.

»Ne znam zašto se toliko trude«, rekla je Ipu jednoga jutra dok se

bavila mojom kosom. »Nije baš zainteresiran za žene.«

Zagledam se u nju. Ništa nisam shvaćala. »Kako to misliš?« Ipu

uzme lončić s uljem arapskog tamjanovca i pogleda me iskosa. »On voli

muškarce, gospodarice.«

Sjedila sam nepomično na rubu svoga kreveta i pokušavala tomu

dokučiti smisao. »Pa zašto se onda svim ženama toliko sviđa?«

Ipu mi je širokim potezima nanosila ulje na lice. »Možda zato što je mlad i privlačan, a s vapnencem je vješt kao nitko drugi. Pohvalio je moj

rad«, dodala je zadovoljno. »Rekao je da je čuo za mene. Još u Memfisu.«

»Svi su čuli za tebe«, odgovorila sam. Smijuckala se. »Sve dvorske dame žele da im napravi portret. Čak

je i Panehesi naručio jedan.«

U grijalici je plamsala vatra. Vrijeme se okrenulo. Sad smo nosili

duge suknje i plašteve. Omotam oko sebe čvrsto toplo krzno svoga

ogrtača razmišljajući o tom novom dodatku Amenhotepova dvora.

»Dakle, kamo god pošla Nefertiti, on ide s njom«, odgovorila sam.

»Predlaže joj mjesta na kojima bi mogao uklesati njezin lik. Bit će ujutro

ovdje u Areni. Sigurna sam.« »Ide li svakoga jutra?« Uzdahnem. »Kao i mi ostali.« Ali toga jutra nisam htjela ići gledati

kako se faraon vozi. Znala sam kako će biti na stadionu: veziri, Panehesi

i Kija, svi, gurat će se jedan preko drugoga kako bi izvukli neku korist

od Amenhotepa i gledat će ga kako se vozi s Nefertiti, iako ona pet

mjeseci nosi dijete. Znala sam da će vjetar biti hladan i čak ako sluge

ugriju shedeh i donesu nam ga, smrzavat ću se. A moja majka šutke će se

brinuti jer Nefertiti zbog svog stanja ne bi smjela voziti. U njezinu je

trbuhu budućnost Egipta, ali nitko ništa neće reći, čak ni otac, zato što

razumije da je to način na koji ga drži daleko od Kije.

»Gotovo.« Ipu odloži četku i crnilo za oči. Ali kad sam krenula u

hodnik, noge mi nisu htjele u dvorište. Ako već moram vrijeme pro-

voditi u smrzavanju, odlučila sam otići u vrtove. Možda me u općoj

zbrci zaborave pa nitko neće opaziti da me nema.

Baš sam sjela ispod jedne stare akacije kad začujem oštar Nefertitin

glas kako me zove.

»Mutni? Mutni, jesi li tu negdje?«

Podignem stopala na klupu i šutim.

»Mutnođmet?« Sestrin je uporan glas postajao sve namedjiviji.

»Mutni?« Zaobišla je ribnjak s lotosima i vidjela me kako sjedim. »Sto

radiš? Idemo u Arenu.« Stajala je iznad mene. Crne su joj vlasi s obje

strane doticale obraze.

»Mislim da ću ostati ovdje.« Glas joj se povisi u svečanom pretjeravanju. »I nećeš me gledati

kako se vozim?«

»Umorna sam danas. A i hladno je.«

»I tu je hladno!«

»Ipu može ići«, ponudim. »Ili Merit.«

Nefertiti je oklijevala. Nije znala bi li se i dalje natezala ili popustila.

»Tutmozis je završio poprsja«, rekla je umjesto nastavka svađe. Znači,

dopustit će mi da ostanem u vrtovima. »Sad stavlja boju.« Spustim stopala na do. »Koliko će ostati u palači?«

Nefertiti me čudno pogleda. »Zauvijek.«

»Ali, što će slikati po čitav dan?«

»Nas.«

» Cijelo vrijeme?«

»Slobodan je naplaćivati svoje usluge i dvorjanima.« Okrenula se.

»Vidiš li ovo?« upitala me hodajući tako da mogu uočiti njezin malen

trbuh kako se ističe pod pojasom sa zlatnim skarabejem. »On raste.« Oklijevala sam. »A što ako je to ona?« »Amenhotep će voljeti dijete koje mu poklonim kakvo god ono

bilo«, rekla je sa sigurnošću.

Namrštim se jer sam je poznavala. »A hoćeš li i ti?« Stisnula je usnice i grizla ih donjim zubima. Često sam je vidjela

kako to radi. »Ako je djevojčica, Kija će biti majkom najstarijeg princa

egipatskog.«

»Ali ona je druga žena. Sporedna supruga. Rodiš li faraonu sina,

makar i sljedeće godine, on će svejedno postati faraon.«

Nefertiti se zagleda u daljinu preko lotosova ribnjaka, kao da može

vidjeti sve do Tebe. »Ako ne rodim dječaka, Nebnefer će dobiti još više

vremena da skupi pristaše.« »On je samo pet mjeseci star!« »Ali neće u toj dobi ostati zauvijek.« Nagnula se naprijed. »Ti ćeš

mi pomoći, hoćeš li? Bit ćeš uz mene kad dođe vrijeme. I molit ćeš se

boginji da bude dječak.«

Počnem se smijati pa naglo prestanem i pogledam je u lice. »Zašto

bi božica poslušala baš mene?« »Zato što si poštena«, odgovori Nefertiti. »A ja... Ja nisam kao

ti.«

Nefertiti je hodala palačom s rukom na trbuhu i nitko se nije usudio

riječ izustiti o šest mjeseci starom princu koji je sisao na Kijinim gru-

dima u Velikoj dvorani, iako ga je svatko vidio. A on je bio slatki mali

princ, iako mu je majka bila kisela kao limun. Amenhotep je pomagao

Nefertiti da se popne na svaku stubu, u svaku kočiju, čak i na njezino

prijestolje. Uznemireno je bdio nad njom i slavio djetešce koje je raslo

zanemarujući ono koje se već rodilo.

U mjesecu famenotu Amenhotep u službenim svitcima i po javnim

zgradama objavi da je bog koji u Memlisu vlada Aton. Objavio je to

kako bi se Egipćani Atonovim svećenicima klanjali do zemlje, onako

kako su se prije klanjali Amonovim svećenicima.

Jer Aton grli Egipat. On je svemoćan, On je najljepši. Sveznajuć i premudar.

Svitak nije završio riječju Amon. Niti jedan službeni svitak u

Egiptu nikad prije nije završio bez riječi Amon. Odsada nikad više i

neće.

Moj otac spusti svitak u krilo. »Ovo je svetogrđe, a Stariji će

doznati! Neće mu se svidjeti.« Srdito je zurio u moju sestru, a Nefertiti

slegne ramenima. Ja bih se skutrila i posramila. Ona nije. »Svetogrđe je ono što faraon proglasi takvim«, odgovorila je. »A tvoj muž nije jedini faraon!« Otac ustane i baci svitak u

grijalicu. »Stariji još uvijek živi. Stoga me slušaj, Nefertiti, slušaj me

dobro. Ne bude li ovaj tvoj oprezniji, nemoj se iznenaditi ako moja

sestra pošalje ljude da ga ubiju.«

Pokrijem usta, a Nefertiti problijedi.

»Amenhotep već nosi atef krunu! Ona to ne bi učinila!«

Otac joj ništa ne odgovori.

»Ti nećeš dopustiti da se to dogodi!«

»Otišlo je predaleko.«

»Ali ja nosim njegovo dijete!«

Primaknuo joj se. »Slušaj me i slušaj dobro. Vrlo je lako moguće

da će doći do ubojstva. Provjeri jesu li ljudi koje smo zaposlili da te štite

voljni poginuti.«

Boja se posve povukla s Nefertitina lica. »Moraš je zaustaviti!

Sestra ti je!« vikala je.

»I egipatska kraljica, a ja sam samo vezir.«

Nefertiti je izgledala bolesno. »Ali ti ćeš me zaštititi, hoćeš li?«

Nije odgovorio.

»Zar nećeš?« šapne ona. Doimala se tako malenom i prestravlje-

nom da sam poželjela prijeći sobu i zagrliti je. Otac zatvori oči. »Naravno da ću te zaštititi.« »I moje dijete? I Amenhotepa?« »To ne mogu obećati. Moraš ga navesti da se suzdržava. Moraš

smisliti kako. Ili ti nikakva pomoć s moje strane neće biti dovoljna.«

Živjeli smo kao mačke. Njuškali smo hranu prije nego smo ju jeli, čak i

kad su je sluge već kušale, a jedno smo uho noću stalno držali naćuljeno

zbog zvukova uljeza. Ipu se počela brinuti za moje zdravlje. »Cijele se noći trzaš i vrtiš. To nije dobro, gospodarice.« »Ćule smo neke vijesti koje me muče, Ipu.«

Moja tjelesna sluškinja prestane slagati rublje kako bi me mogia

pogledati. »Loše vijesti?«

»Da«, priznam i stavim ruke ispod nogu. »Ti bi mi rekla da se nešto

pričalo po palači?«

Ipuine jamice nestale su s obraza. »Pričalo o čemu, gospodarice?«

Bila sam iskrena s njom. »O ubojstvu.«

Ipu se tržne unatrag.

»Nije to ništa tako strašno čudno«, prošapćem. »Amenhotep si je stvorio neprijatelje. Rekla bi mi da čuješ neke priče o tome, zar ne?«

»Naravno«, potvrdi mi. Vidjela sam joj ozbiljnost na licu. Nefertiti me toga poslijepodneva, prije nego smo se odvezle na

gradilište novoga hrama, povukla ustranu. »Mislim da sam nešto čula sinoć«, povjerila mi se.

Smrznem se. »Jesi li rekla ocu?« »Ne, jer nisam sigurna da sam čula. Bilo je s vanjske strane pro-

zora.«

Hladnoća mi se uspne kralježnicom tako snažno da sam se stresla.

»Jesi li rekla kralju?«

Odmahne glavom. Ruka joj je bila na trbuhu. »Ne, ali hoću da

noćas spavaš sa mnom.«

Tek se sad sjetim da je to noć koju on provodi s Kijom pa se

udaljim korak natrag i pogledam je sumnjičavo. »Što?« viknula je bijesno. »Misliš da bih lagala?« Promatrala sam je na trenutak i razmišljala.

»Molim te«, rekla je ozbiljno i strah u njezinim očima učini mi se

stvarnim. »Ne samo zbog mene. Zbog djeteta.« Dijete je u njezinoj utrobi šest mjeseci. Te večeri preselila se u prostran krevet u kojem je spavala s

Amenhotepom. Oklijevala sam.

»Dođi.«

»Ali to je kraljev krevet.«

Stisnula je vjeđe. »Noćas nije. Noćas me ostavio samu.«

Odbila sam leći.

»Ne trati vrijeme nego ulazi«, odreže ona. Bila je razdražljiva zbog trudnoće.

»Ne. Dođi u moj krevet«, odgovorim.

Oštro me pogledala. Ruka joj je bila na trbuhu. »Trudna sam.«

»Bit će sigurnije«, dodam.

Zašutjela je na trenutak, znala sam da sam pobijedila. Odgrne

ponjave i izvuče ruku. Uzmem je i pomognem joj hodati. U mojoj sobi

oprezno se namještala u jastuke. »Tvoj krevet nije tako udoban kao moj«, prigovarala je. »Ne, ali je daleko sigurniji.« Osmjehnula sam se zadovoljna svojom

pobjedom. Ona nije rekla ništa. Stavljala sam joj jastuke iza leđa. »Zbilja misliš da bi me netko pokušao ubiti?« prošapće. Zbunjeno se nasmijem. »Ne, ako prije toga mora proći kraj

dvanaest Nubijaca koji stoje ispred mojih vrata.« Pokušavala sam

razgovarati bezbrižno da smirim njezine strahove, ali Nefertitino je

raspoloženje bilo mračno i bila je uporna. »Ali zašto bi me netko želio ubiti?« upitala je. Zadrhtala sam misleći o tome. »Zato što si udana za faraona i nosiš

njegovo dijete. Ima li boljega puta do Amenhotepa od onog koji vodi

preko tebe?«

»Ali narod me voli.« »Narod«, odgovorim. »Ne i svećenici. Ne i ljudi čiji su životi

posvećeni Amonu i čije hramove rušite...«

»To je. Amenhotepova, ideja«, oštro će Nefertiti. A onda začujemo

korake u hodniku i obje se smrznemo. Tko god je bio vani, odlučio se

povući jer se tapkanje koraka odmah udaljilo. Zadržala sam dah.

»Ja ovo više ne mogu izdržati!« vikne Nefertiti. »Svega se bojim.«

»Pa sama si to skuhala«, rekla sam okrutno. No još uvijek sam je

držala za ruku. Te smo noći zaspale kraj upaljenih svjetiljki. Ujutro smo

se obje probudile u zoru, svijene jedna preko druge poput mačaka.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Šemu, doba žetve

Nefertitino je dijete na svijet trebalo doći u mjesecu pahonu. Odbijala

je roditi egipatskog prijestolonasljednika u istom paviljonu u kojem je

Kija rodila princa pa je Amenhotep ljudima koji su radili na hramu

zapovjedio da počnu graditi paviljon pokraj ribnjaka s lotosima.

»Mora imati prozore koji gledaju na sve četiri strane.« Moja

sestra raširi ruke kako bi radnici uvidjeli što je zamislila. Palaču svjetla

i zraka. »Prozore od stropa do poda«, davala im je upute. Vojnici su

naklonom pokazali pokornost, a kipari se dali na posao. Rezbarili su

lišće na okviru kreveta i slikali ribe na keramičkim pločicama koje su

pod bojile u plavo i zeleno.

Kad se nisu bavili rukovođenjem izgradnjom paviljona, ona i

Amenhotep vozili su se na gradilište hrama da vide kako napreduje.

Radovi su se usporili jer je radna snaga bila podijeljena. »Mutni, uzmi

plašt«, zvala bi me. »Mutni, hajdemo gledati hram.«

Na lokaciji sam opazila generala Nakhtmina. Davao je upute gra- diteljima. Opet sam se pitala što radi u Memfisu, on, tako nepokole- bljiv u odluci da ostane u Tebi. Kad sam prošla pokraj njega, nasmiješio se, a ja sam skrenula pogled kako Nefertiti ne bi pomislila

da se između nas nešto zbiva. Ipu, koja se vozila u mojoj kočiji, tiho je prošaptala: »Faraon je vojnicima dao ponudu koju ne mogu odbiti. Dvadeset debena srebra mjesečno da zidaju u Memfisu.«

Zaprepaštena, okrenem se prema njoj. »General Nakhtmin

ovamo je došao zbog srebra?«

Ona usmjeri pogled prema mjestu na kojem je stajao general i

kiselo se osmjehne. »Ili zbog nečega drugog.«

A onda je jednoga jutra mojoj sestri bilo previše loše da vozi ko-

čije i htjela je da pođem umjesto nje. »Ne želim da Amenhotep ide s

Kijom«, rekla je zajedljivo. »Mogu zamisliti kako se vozi na gradilište i

piše pjesmu njegovu sjajnom novom zdanju. A on bi je vjerojatno

njoj za ljubav dao uklesati na zid hrama.«

Bila bih se nasmijala, ali ono što je tražila od mene uplašilo me.

»Hoćeš da odem na gradilište hrama? Samoi« »Ne sama, naravno. Povest ćeš Ipu.« »Ali, što da radim tamo?«

Položila je ruku na svoj trbuh umorna od moje gluposti. »Radit

ćeš ono isto što sam i ja uvijek radila«, odreže. »Dat ćeš da te vide, da

znaju da si tamo, da radnici ne budu lijeni. Pazit ćeš da ne kradu

zlato, alabaster ili vapnenac.« »A što ako budu krali ?« »Neće«, rekla je ravnodušno. »Neće se usuditi budeš li ih nad-

gledala.«

Dok je Nadglednik konjušnice pripravljao moju zapregu, Ipu je

upitala: »Gdje je faraon? Zar on neće ići?«

»Moja je sestra bolesna i želi da on bude kraj nje.«

»Znači, moramo tamo same? Bez ijednog stražara?«

»Bez ijednog.«

Kada je nadglednik konjušnice bio gotov, vozile smo se od

palače do gradilišta hrama. Vojnici su lomili stijene i tesali kamen za

gradnju. Nitko, čini se, nije krao alabaster. Nekoliko je muškaraca

veselo pozdravljalo Ipu mašući joj dok smo prolazile. Dignem obrve,

a Ipu se nasmiješi.

»Imam prijatelje na neobičnim mjestima, gospodarice. A budući

da ti ne možeš stvarati prijatelje među vojnicima, ja ih stvaram za

tebe.«

Slijedila sam njezin pogled do čovjeka na ulici koji je našu kočiju

zaustavio ispruživši ruku. Konji su se ukipili kao da im je bilo

zapovjeđeno. Nakhtmin nam uputi osmijeh. »Generale«, kimnem službeno. »Gospo Mutnođmet«, rekao je, a Ipu se cerila. »Pa, kako idu radovi na hramu?« upitam. Od nadgledanja ljudi

napravila sam cijelu predstavu. Gunđali su na vrućini tegleći teški ka-

meni stup na njegovo mjesto.

Smiješak je plesao u kutu generalovih usnica. »Kao što možeš

vidjeti, dobro su zapeli da ostvare velike ambicije Njegove Visosti.

No, nećeš li me pitati zašto sam ovdje?« Sunce je generalovu kožu

obojilo u tamnu nijansu bronce, tamniju od njegove duge kose i

vedrih očiju.

»Već znam zašto ste ovdje«, odgovorim. »Faraon je ponudio

nešto čemu nijedan vojnik ne može odoljeti. Dvadeset debena srebra

mjesečno.«

Na nemilosrdnu suncu general Nakhtmin gledao je kroz poluzatvorene oči. »To, dakle, misliš? Da sam se prodao za pregršt

srebrnjaka?« Otvoreno sam zurila u njega. »Zbog čega bi drugog došao?« Ustukne korak, a lice mu postane zamišljeno. »Kad sam bio dje-

čak štedio sam zlato koje sam zaradio u vojsci kako bih kupio farmu

u Tebi, a kad mi je otac umro, naslijedio sam njegovu zemlju. Dakle,

ne, nisam došao ovamo za pregršt debena.«

Osjetila sam da sam ga nečim uvrijedila, a on je i dalje zurio u

mene dok nisam bila prisiljena odgovoriti: »Pa, onda, zašto si došao?«

Bacio je kratak pogled na Ipu. »Možda ti to možeš objasniti,

gospo. Sto se mene tiče, moram se vratiti svojim vojnicima da ne

počnu krasti vapnenac.« Na brzinu se osmjehnuo. »Ili alabaster.«

Gledala sam ga kako odlazi pa se okrenem prema Ipu. »Zašto se

on uživa poigravati sa mnom?«

»Zato što mu je stalo do tebe. Stalo mu je do tebe, a nije siguran

je li tebi stalo do njega.« Šutjela sam. »Samo ne daj da te sestra vidi dok ovako izgledaš«, upozorila me

Ipu. »Ili će u palači biti većih nevolja od one hoće li kraljica faraonu

pokloniti princa ili neće.«

Atonov je hram bio rano završen. U vrijeme kad je Nefertiti trebala

roditi. Dijete u njoj bilo je teško. Sjedila je u posebnom paviljonu

ukrašenom slikama Hator i Besa, s nogama podignutim na jastuke od

perja, dok je u predsoblju svirala harfistica. Lepezari su stajali u

svakom kutu sobe, a moja je sestra kraljevala kao kraljica Postelje,

otresajući se na svakoga tko bi se zadesio u blizini, čak i na našeg oca.

»Zašto mi nitko nije rekao da Kija s njim odlazi gledati gradnju?

Je li sad ona zauzela moje mjesto?« Pakostan glas joj se povisio. »Je ili

nije?«

»Zatvori vrata, Mutnođmet«, naloži otac. Gledao je moju sestru

s prezirom. »Nekoliko dana to jednostavno moraš podnositi. Ništa tu

ne možeš učiniti.«

»Ja sam egipatska kraljica!« S mukom je sjela, a njezine su se

tjelesne sluškinje brzo primaknule kako bi joj bile pri ruci. »Pozovite

Amenhotepa!« zapovjedi. Djevojke pogledaju našega oca. »Rekla

sam, pozovite faraona!« Nefertitin glas postane rezak.

Otac se okrenuo najbližoj ženi i kimnuo. Djevojka pojuri van.

»Bolje bi ti bilo da se zabrineš za stanje u ovom kraljevstvu«, rekao je.

»Jesi li se ikad potrudila saznati što se događa u Tebi?« Nefertiti napravi stanku. »Zašto bih?« Očevo se lice smrknulo. »Zato što je Stariji bolestan.«

Sluškinje su dale sve od sebe da ne gledaju jedna drugu, no čim

padne noć, pričanje će početi. Nefertiti je sjedila na jastucima.

Nagnula se unaprijed. »Koliko je bolestan?« »Vijesti su da bi ga uskoro mogao uzeti Anubis.« Nefertiti se mučila da sjedi uspravno. »Zašto o tome ništa

nisam čula?«

»Zato što ne čuješ ništa osim onoga što ima veze s Atonovim hramom«, predbaci joj otac. »Kad je posljednji put Amenhotep po-

sjetio svoju sobu za audijencije? Ili se bavio korespondencijom s

inozemnim narodima? Svakoga dana ja sjedim podno Horusova

prijestolja i rukujem kraljevim ovlastima.«

»Nisi li upravo to želio? Da se egipatsko kraljevstvo prostre

pred tobom?«

»Ne ako se tvoj suprug dan za danom igra faraona i

saveznicima šalje pozlaćene kipove umjesto zlatnih. Onda sve ja

moram nadoknaditi. Moram objašnjavati starješini Quiltua zašto naša

vojska nije spremna i ne može mu doći u pomoć, a Hetiti su mu

napali kraljevstvo.« »Pa, u Tebi ima vojnika. Neka piše Starijem.« Otac srdit plane. »Koliko još treba čekati dok i njih Amenhotep

ne upotrijebi kao radnike? I, što je sljedeće? Palača? Grad?« Bacim

kratak pogled prema Nefertiti. »Egipat nije jedinstven«, upozorio je.

»Amonovi svećenici spremaju se na pobunu.«

»Oni se nikad ne bi pobunili!« Nefertiti stegne čeljust. Sedam-

naestogodišnja kraljica.

»Zašto ne«, izazovno će otac, »bude li Horemheb na njihovoj strani?«

»Onda će Horemheb biti izdajnik i Amenhotep će ga dati ubiti.« »A što ako vojska stane uz njega? Što onda?« Nefertiti se užasne. Držala je ruke na trbuhu kao da štiti dijete

od ovakvih vijesti. Onda se otvore vrata Nefertitine sobe za porod:

stigao je Amenhotep.

»Najljepša kraljica u Egiptu!« svečano izjavi.

»Jedina kraljica u Egiptu«, odreže Nefertiti. »Gdje si bio?«

»Na gradilištu.« Amenhotep se smiješio. »Oltar je spreman.«

»I posvetio si ga s Kijom?« prosiktala je.

Amenhotep se smrzne.

»Jesi lp.« vikne ona. »Sad kad sam ja faraonova junica i svakog časa mogu roditi princa nisam više nimalo zanimljiva?«

Amenhotep se osvrne po sobi. Oklijevao je, a onda brzo priđe k njoj i stavi ruku na njezinu. »Nefertiti...«

»Moj lik gleda na narod Egipta. Ja nadziram ovo kraljevstvo. A

ne Kija!« Amenhotep gipko klekne. »Oprosti.«

»Nećeš opet ići tamo s njom. Reci da nećeš ići s njom.«

»Obećavam...«

»Obećanje nije dovoljno. Zakuni mi se. U Atona.«

Vidio je da je ozbiljna pa je izgovorio. »Kunem ti se u Atona.«

Otac i ja izmijenimo poglede, a moja ga sestra digne s tla. »Jesi li znao da ti je otac bolestan?« upitala ga je liježući natrag na jastuke i prekrasno stvarajući iluziju: kad je ona sretna, sve se odvija u Amen- hotepovu korist.

On istog trena ustane. »Stariji je bolestan?« Pogleda mog oca.

»Je li to istina?« Otac se naklonio. »Da, Visosti. Došle su takve vijesti iz Tebe.« Amenhotep se osvrtao po sobi i po prvi put, čini se, opazio

žene. »Van!« viknuo je. Ipu i Merit izguraju žene napolje.

Amenhotep se okrenuo mom ocu. »Koliko još dok ne umre?«

Otac se ukoči. »Egipatski faraon mogao bi živjeti još godinu

dana.«

»Rekao si da je bolestan. Rekao si da imaš vijesti.« »Bogovi ga mogu sačuvati i duže.« »Bogovi su ga napustili!« vikne Amenhotep. »Brinu se za mene, a

ne za oronula starca.« Amenhotep u dva koraka prijeđe sobu pa otvori vrata i pozove stražare. »Dovedite arhitekta Maju«, zapovjedi

pa se okrene mom ocu. »Otići ćeš natrag u sobu za audijencije i sa- staviti pismo za prinčeve svih naroda. Upozori ih da ću unutar godine dana postati faraon i Gornjeg Egipta.«

Bojom obraza moj otac otkrivao je uzbuđenje. »Možda ne umre

u tom roku, Veličanstvo.«

Amenhotep priđe mom ocu toliko blizu da sam na trenutak po- mislila da će ga poljubiti. Umjesto toga, šapne mu na uho: »U krivu si. Vladavini Starijeg došao je kraj.«

Korakne prema vratima i ponovno zazove stražare. »Dovedite

Panehesija!« Okrene se natrag mom ocu. »Vrhovni svećenik Atonov

putuje u Tebu«, najavi. »Odi sad i sastavljaj pismo kraljevima inoze-

mnih naroda.«

Pokazao je vrata. Oca i mene ispratili su u hodnik. Zatim rezom

zatvori vrata iza nas. Odmah potom iznutra smo mogli čuti

prigušene, povišene i uzbuđene glasove. Slijedila sam srdito lupkanje

očevih sandala dok je išao prema Per Međat.

»Što radi on sad?«

»Priprema«, kipio je otac.

»Priprema što?«

»Skratiti Starijem put u zagrobni život.«

Udahnem. »Zašto si onda dopustio Nefertiti da mu kaže?«

Otac je i dalje hodao. »Zato što bi to već netko učinio.«

»Kraljica rađa!«

Sluškinja me pronašla u vrtovima palače. Njezine su riječi navi-

rale i gurale se jedna preko druge. Gubila je dah. Smjesta ustanem i

proguram se kroz gužvu pred Nefertitinom ložnicom. Dvorske dame

i glasnici stajali su u sedam redova ispred paviljona, u sjeni platnena

krova, i tračali o tome što će se dogoditi ako Nefertiti rodi sina. Hoće

li Nebnefera poslati da živi u nekoj drugoj palači? A što ako bude dje-

vojčica? Koliko bi brzo mogla kraljica opet zatrudnjeti? Uđem u sobu

za porod i zatvorim vrata između sebe i tračeva.

»Pa gdje si ti?« vikala je Nefertiti.

»U vrtovima. Nisam znala da je počelo.«

Majka me prostrijeli pogledom kao da sam trebala znati.

»Donesi mi soka«, zastenje Nefertiti, a ja pohrlim k najbližoj

sluškinji kako bih joj rekla da ga donese. »Brzo!« Okrenem se

ponovno sestri. »Babice su tu?« Škripala je zubima. »Pripremaju stolac za porod.« Na Nefertitinu su stolcu bile slike tri boginje poroda. Hator,

Nekhbet i Tauert pružale su ruke preko prijestolja od ebanovine.

Sestrino se tijelo grčilo u mukama da težak teret izgura iz maternice.

Disala je uza sve veći napor. Pojave se dvije babice. »Spremno je, Visosti.« Pomogle su joj da se smjesti na pojastučen stolac s rupom u

sredini sjedalice, putem kojim će dijete sići na ovaj svijet. Majka joj postavi jastuk iza leđa, a Nefertiti pruži ruku kako bi uhvatila moju, vrišteći toliko da bi i Anubisa probudila. Brbljanje ispred paviljona

prestane. Jedino što se moglo čuti bili su Nefertitini krikovi. Majka se okrene prema meni, a ne prema babicama. »Zar nema ničega što

bismo joj mogli još dati?« »Ne«, rekla sam iskreno, a babice kimnu glavama. Najstarija žena zatrese prosjedim uvojcima. »Već smo joj dali

kheper-uer.« Gledala sam kako spravljaju mješavinu biljke kheper-uer s

medom i mlijekom i daju sestri da joj pospješe porod. Sad je starica pjevuckala molitve. »To je sve što možemo učiniti.«

Nefertiti je jecala. Obrve su joj bile skupljene, a niz vrat joj je

klizio znoj od kojeg joj se kosa lijepila za lice. Naložim jednoj od žena

da je začešlja unatrag. Ipu i Merit donijele su do stolca za porod

zdjelu s toplom vodom i položile je između nogu moje sestre kako bi

joj para olakšala rađanje. Onda Nefertiti zabaci glavu i zgrabi ručke

naslonjača. »Dolazi!« vikne moja majka. »Prijestolonasljednik Egipta!« »Tiskaj jače«, poticala ju je stara babica. Merit pritisne hladno platno na Nefertitino čelo, a babica se

odjednom nađe ispod stolca. Ruke su joj posezale za vrhom djetetove

glavice. Sestra se svine unatrag u luk, u groznom jauku, zatim njezino

sitno tijelo zadrhti, a dijete izađe uz brizganje vode. »Princeza!« vikne babica tražeći deformacije. »Zdrava princeza.« Nefertiti je u svom naslonjaču zurila u zrak. »Djevojčica?«

šaptala je čvrsto stišćući ručke. »Djevojčica?« glas joj postane očajan.

»Da!« Babica uzdigne malen svežanj. Majka i ja izmijenimo

poglede.

»Neka netko ode reći veziru Ajeu«, veselo će moja majka. »I

pošaljite poruku kralju.«

Ipu istrči po palači proširiti vijest da je kraljica preživjela. Zvona

su trebala zvoniti dva udarca zaredom kao znak da je Egipat dobio

princezu. Babice ušuškaju Nefertiti natrag u njezinu postelju. Utrobu

su joj zabrtvili platnom da zaustave krvarenje. »Princeza«, ponavljala

je. Bila je sigurna da će roditi princa. Bila je tako sigurna.

»Ali, zdrava je«, odgovorim. »I tvoja je. Tvoja vlastita mala veza

prema vječnosti.«

»Ali, Mutni...« Oči joj se zagledaju u prazno. »To je djevojčica.« Babica se vratila i upoznala moju sestru s prvom princezom egi-

patskom. Nefertiti premjesti dijete u svoje naručje. Mojoj se majci

ovlaže oči. Sad je baka. »Slična je tebi, Nefertiti«, rekla je. »Ista usta i

nos.« »I toliko kose«, dodam. Moja je majka milovala mekanu pahuljastu kosu. Dijete ispusti

prodoran jauk. Sjedokosa babica stigne trkom.

»Mora jesti«, izjavi babica. »Gdje je dojilja?« Visoku debeljuškastu ženu uvedu u sobu za porode. Babica

zaškilji u oblo lice mlade žene. Nije bila znatno starija od Nefertiti.

Sedamnaest ili osamnaest godina. Izgledala je zdravo i snažno.

»Tebe je izabrao vezir Aje?« »Da«, odgovori djevojka, a po njezinim nabreklim dojkama bilo

je jasno da je i ona odnedavno majka. »Onda dođi i sjedni kraj kraljice«, pouči je babica. Stolac je bio pripremljen pa nova majka ogoli jednu dojku. Svi

smo promatrali kako mala princeza pohlepno siše, a Nefertiti je proučavala svoj minijaturni odraz u naručju dojilje.

Babica se smiješila. »Lijepa kao i ti, Veličanstvo. Faraonu će sigurno biti drago.«

»Ali, nije sin.« Nefertiti spusti pogled na princezu koju je rodila. Princezu koja je trebala biti princ.

»Kako ćeš je nazvati?« upitam.

»Meritaton«, odgovori Nefertiti istog trena.

Moja majka se trgne. »Ona. koju voli Aton?«

»Da.« Nefertiti se ukoči, a lice joj poprimi odlučan izraz. »To će Amenhotepa podsjećati na ono što je važno.« Majka se namršti, a Nefertiti doda toplo: »Na vjernost.« Zvona su u daljini zvonila dvaput, kako bi cijeli Memfis doznao da se rodila princeza. Nefertiti pograbi rubove svojih pokrivača. »Što je to?«

»To su zvona«, počne majka, ali Nefertiti je prekine. »Zašto zvone samo dvaput?« »Zato jer triput zvone za princa«, rekla sam, a Nefertiti se raz-

bjesni.

»Zašto! Jer je kćer manje važna nego princ? Za Nebnefera su

zvonili triput pa će i za princezu Meritaton zvoniti toliko!«

Majka i ja samo se pogledamo, a princeza Meritaton počne plakati.

Merit prekine šutnju. »Hoćemo li te odvesti u kupalište, Visosti?«

»Ne! Netko mora zaustaviti zvona«, zapovjedi Nefertiti. »Dove- dite Amenhotepa!«

»Najprije se okupajte, a onda se nađite s faraonom i recite mu«, savjetovala je moja majka.

»Nefertiti, ne možeš ni pred koga ovakva«, preklinjala sam je. Halja joj je bila sva zamrljana i premda su joj noge otrli i očistili a kosu začešljali, nije sličila kraljici egipatskoj. Bila je tek žena koja je

netom rodila. Od nje se širio neugodan zadah krvi. »Brzo se okupaj pa ćemo pozvati faraona i reći mu.«

Učinila je kako sam joj predložila. Kad su je ovili svježim

plat- nom i odveli, u sobi za porod nastupi tišina.

»Rodila je prelijepo dijete«, rekla je konačno moja majka. Dojilja

je i dalje hranila princezu dok su se babice bavile iznošenjem stolca

za porod. Neće biti princa dok ne prođe godina dana. A možda i

više.

»Misliš li da će je on poslušati?« pitala sam.

Majka stisne usnice. »Takvo što se još nikad nije dogodilo.«

»Ni kraljica nikad prije nije stanovala u kraljevini odajama.«

Kad se Nefertiti vratila okupana i odjevena u bijelo, majka kimne gla-

vom. »Mnogo bolje«, rekla je, ali Nefertiti nije bila raspoložena za

laskanje. »Dovedite Amenhotepa.« Merit je otvorila vrata sobe za porod i poslala po faraona. On je

odmah došao, a Nefertiti ga je napala čim se pojavio. »Želim da zvona udaraju tri puta«, zapovjedila je. On dotrči do postelje i stavi joj ruku na obraz. »Jesi li dobro?

Jesi...« »Zvona danas moraju zvoniti tri puta zaredom!« »Ali, porod...« Spusti pogled na usnulu Meritaton. »Gledaj kako

lijepo...«

»O zvonima ti govorim!« vikne Nefertiti i probudi princezu. Amenhotep je oklijevao.

»Ali zvona tri puta zvone samo...« »Zar je naša princeza manje važna nego princ?«

Amenhotep spusti pogled na lice svoje kćeri. Iskrene su mu

suze klizile niz obraze. Naslijedila je njegove tamne oči i kovrčavu kosu. Zatim je podignuo pogled na Nefertiti čije mu je lice govorilo

da je kriv pa se okrene prema Merit. »Naloži ljudima da zvona udare triput. Rodila se princeza...« Baci brz pogled na Nefertiti.

»Meritaton«, dovršila je rečenicu Nefertiti. Amenhotep sjedne

pokraj nje.

»Meritaton«, ponovi gledajući u lice svoje kćeri. »Ona koju voli

Aton.«

Nefertiti ponosno podigne bradu. »Da. Prema velikom bogu

Egipta.«

»Princezu«, Amenhotep uzme zaplakano dijete iz ruku dojilje i

privine je na svoje grudi.

Moj otac ušao je i oštro pogledao majku. »Djevojčica«, rekao je tiho.

»Svejedno nasljednica« prošapće majka.

Otac je ostao dovoljno dugo da u ruke primi svoju unuku, prvu kćer

kraljevske krvi egipatske, a onda je otišao kako bi poslao poruku kra-

ljevima inozemnih naroda.

Dok je Nefertiti ležala u postelji, pozorno sam je promatrala.

Izgledala je iscrpljeno i blijedo. Spavalo joj se, ali je zbog

Amenhotepa glumila da je vesela i čila. »Misliš da izgleda dobro?«

upitam majku.

»Naravno da ne. Upravo je rodila.«

Onda se kraj Nefertiti pojavila Merit, naoružana svojom

velikom kutijom od slonovače punom sredstava za uljepšavanje.

Moja sestra poslušno sjedne uspravno. Ja bih na njezinu mjestu

svima rekla da izađu iz moje sobe. Spustim pogled na princezu

Meritaton koju je moja sestra čvrsto držala na svojim grudima i

osjetim bol u srcu koja je vjerojatno bila zavist. Nefertiti ima muža,

kraljevstvo i obitelj. Meni je petnaest i što imam?

Gozba u čast rođenja održana je potkraj pahona. Lijepo oblikovane

zdjele od skupocjenih kovina poslali su kao dar iz inozemnih kraljev-

stva i složili na stol koji se pružao s kraja na kraj Velike dvorane. Bilo

je kipova izrađenih od zlata i škrinja s ingotima. Kralj Mitanije poslao

je čopor lovačkih pasa, dok su narukvice od srebra i bjelokosti stigle

od plemenitaških obitelji iz Tebe.

U Amenhotepovim odajama, Nefertiti me pitala koju haljinu da

odjene za gozbu. »Dubok izrez ili nešto što prekriva sve do vrata?«

Pozorno sam gledala njezine grudi namazane kanom. Bile su velike i laskave. Trbuh joj je bio tako malen da nitko ne bi pomislito da je rodila prije samo četrnaest dana. »Dubok izrez«, rekla sam.

Promatrala sam njezino tijelo dok je ispunjavalo usku halju i bila zatravljena načinom na koji je dvije zlatne naušnice uvela u svoju

dvostruko probušenu ušnu resicu. Pomislim kako ja nikada neću biti toliko lijepa. Onda smo se obje pogledale u zrcalo: Mačka i Ljepotica. U Velikoj dvorani nitko nije mogao skinuti oči s nje. »Zanosna je«, rekla je Ipu dok je moja sestra klizila između stupovlja i uspinjala se na oslikan podij. Porod je ispunio udubine na njezinim obrazima i zarumenio joj lice. Stotine plamičaka treperilo je uz nju dok je prilazila, a kad je sjela na prijestolje, sve je zanijemilo.

Činilo se kako je svaki član egipatskoga kraljevskog dvora došao

proslaviti Meritatonino rođenje. Odšetam van gdje su stajali otac i

majka i uživali trenutak mira dok još hrana nije bila poslužena i još ne

moraju sjesti za stol. Ponovno pogledam ljude koji su se gužvali u

dvorištu, ulijevali se u Veliku dvoranu i izlijevali iz nje, s peharima

vina u rukama, odjeveni u najfinije platno i ukrašeni zlatom. Samo

Panehesija nije bilo.

»Kako to da se skupilo tako mnogo ljudi?« upitala sam. Čak je i

tebansko plemstvo došlo na slavlje. Potegli su na put Nilom.

»Došli su iz poštovanja prema novom faraonu«, odgovori otac.

Nisam točno shvatila što je rekao pa je objasnio: »Stariji je na samrti.«

Zabuljim se u njega. »Ali pretpostavljalo se da će živjeti još

cijelu godinu! Ti si mi sam rekao...« i zaustavim se jer sam shvatila što

otac zapravo govori. Nagnem se naprijed i glas mi prijeđe u šapat.

»Nisu ga valjda otrovali?« Otac nije rekao ništa.

»Nije valjda bio otrov?« navaljivala sam, ali lice mog oca pretvo-

rilo se u masku. Ustuknem. »Panehesi je zbog toga išao u Tebu?«

Moji roditelji izmijene poglede, a otac ustane. »Što god se dogo-

dilo u Tebi, Stariji neće izdržati duže od mjesec dana.«

Iz Velike dvorane začujemo zvuk zvona koje je pozivalo goste

na večeru. Otac uzme majku za ruku. Nestali su u gomili dok sam ja

stajala još uvijek zaprepaštena njegovim riječima.

»Prema izrazu tvog lica, ili nam uskoro slijedi neprijateljski

napad, ili si upravo okusila nešto kiselo.«

Osvrnem se. General Nakhtmin nazdravljao je peharom vina.

»Hvala, generale. I tebe je lijepo vidjeti.«

Nasmijao se i pokazao rukom u smjeru Velike dvorane.

»Hoćemo li?«

Zajedno smo prošli nadsvođena vrata Velike dvorane sa svojim

veličanstvenim stupovima i stotinama gostiju. On je trebao sjediti za stolom vojne elite, a ja uz kraljevsku obitelj. No prije nego smo stigli do podija, zaustavim ga. »Reci mi, generale. Jesi li u Tebi načuo

štogod

o Starijem?«

Nakhtmin me zamišljeno pogleda pa me odvuče od stolova u

neki alkoven gdje smo mogli slobodnije govoriti »Zašto pitaš?« Oklijevala sam. »Ja... Samo mi se činilo da bi mogao nešto

znati.« Nakhtmin me sumjičavo gledao. »Vjerojatno će prijeći u

Ozirisove ruke vrlo skoro.«

»Ali samo mu je četrdeset! Mogao je živjeti još deset godina.«

Prošapćem: »Jesu li ga otrovali?« Tražila sam iskrenost na njegovu

licu.

Polagano je kimao glavom. »Pričalo se da jesu. A priča li se u

kraljevoj obitelji...«

»Ne priča se«, rekla sam odmah. »Samo sam pitala.«

Proučavao me.

»Ali, ako... Ako faraon umre...«

»Da?«

»Što slijedi?«

»Tvoja sestra postaje kraljicom oba Egipta, a kraljevska udovica

mora kleknuti pred svojom snahom. Tko zna«, doda Nakhtmin urot-

nički, »prije kraja, možda ona još i faraon postane.«

»Faraoni« »To je tako čudno?« »Ne, to je glupo. Samo je nekoliko žena do sada vladalo Egip-

tom.« »Pa zašto ne bi i ona?« Oboje kroz šumu stupova pogledamo moju sestru. Debeo

zlatan pečat držao je njezinu blistavu kosu odmaknutom od lica.

Tako su joj oči izgledale još veće. Sa svoga prijestolja imala je pogled

na cijelu dvoranu, ali gledala je Amenhotepa.

»On joj u svemu vjeruje«, doda Nakhtmin. »Čak žive u istim odajama.«

»Tko ti je to rekao?«

»Ja sam general. Moj je posao biti obaviješten. I da sam sluga u

manjoj palači, morao bih znati nešto tako beznačajno.«

»Ali prije nego postane faraon, morala bi postati udovicom.« Pogledam u njega. Nije osporavao smisao izjave, a ni ja ne bih bila iznenađena da Amenhotep umre. Osjetim da mi se hladnoća uspinje

kralježnicom i širi po leđima, iako je noć bila topla. Uzvanici su sjedili i razgovarali, a smijeh je odjekivao pod stropom Velike dvorane. Svečanost povodom rođenja trajat će djelu noć, a ja možda neću

ponovno uloviti prigodu za ponovni razgovor s generalom. Oklijevala sam. »Mislila sam da ćeš ostati u Tebi i živjeti mirnije.«

»O, u Tebi baš i nije mimo. Gdje god je kakva palača, uopće

nije mirno. Ali jednoga dana, nadam se, pronaći ću nekoga tko će sa

mnom dijeliti uistinu miran život. Daleko od Tebe ili Memfisa ili bilo

kakva grada s kraljevskom cestom.«

Oboje se zagledamo u dvoranu, a ja kimnem: dobro sam

razumjela takvu želju.

»No sad kad je hram završen, vojnici se pitaju što slijedi. Faraon

se boji vojske. Ne kani nas poslati u rat, premda Hetiti svake godine

upadaju na naš teritorij i pljačkaju, a Egipat ne pruža otpor. Dok Pa-

nehesi svetkuje Atona, a Amenhotep gradi hramove kako bi

proslavio Atonovu vlast, tvoj se otac uzdigao na egipatsko prijestolje.

Možda ne doslovno, ali po svemu drugom, on je faraon, miu-ser. Sada

je vrijeme da odlučiš što želiš od života. Svoje ime uklesano u

pješčenjak za vječnost ili sreću?« »A kako znaš da ovdje nisam sretna?« »Stojiš u kutu i razgovaraš sa mnom dok tvoja sestra sjedi na

Horusovu prijestolju, a vaš joj otac krči put. Da si zadovoljna, bila bi

tamo.« Pokazao je stol kraljevske obitelji na čijem su počasnom

mjestu sjedili moja majka i otac, okruženi ćelavim muškarcima u

čistom tankom platnu. »Dakle, mala mačko, što si ti u svemu tome?« »Nefertitina sluškinja«, odrežem. »To možeš promijeniti svakog trena.« Nakhtmin me sa zanima-

njem pogleda pa doda značajno: »Tako da se udaš.«

»Mutni, nađi mi haljinu.«

Dignem pogled sa svoje igre seneta, ali ostanem sjediti. »Gdje je

Merit? Ne bi li ti ona trebala tražiti haljine?«

Nefertiti me promatrala svojim teško našminkanim očima s

mjesta na kojem je dojilja hranila Meritaton. Tik do žene, češljala je

princezinu pahuljastu kosu. »Ne mogu ostaviti Meritaton. Zašto mi je

ne doneseš? U susjednoj je sobi.«

»Daj, Mutni«, rekla je moja majka. »Vidiš da ne može.«

»Ona nikad ne može!«

Majka mi uputi pogled kojim je rekla učini to, pa sam donijela

sestri haljinu. Zastala sam nad Meritatoninim sitnim licem. Imala je

boju svoje majke, svijedu nijansu pijeska, ali oči su joj bile maslinasto-

zelene, kao Amenhotepove. Nije bilo moguće pogoditi hoće li donju

čeljust imati na majku i hoće li biti visoka poput oca. »Izgleda kao ti«,

rekla sam, a sestra se osmjehne. Onda se majčina ramena ukoče. »Jeste li čule ovo?« brzo je upitala odvojivši pogled s ploče za

senet. Sve smo se smrznule, čak i dojilja s Meritaton u naručju.

Shvatila sam na što cilja. Čule smo glas narikača i zvukove zvona iz

hramova. Nefertiti ustane. »Što je to?« Naglo se otvore vrata. Nikad nismo vidjele da se Amenhotep

tako široko osmjehuje. Majka rukom pokrije usta. »Otišao je Ozirisu«, prošaptala je Nefertiti. Amenhotep je zagrli. »Stariji je mrtav. Ja sam faraon oba

Egipta!«

U sobu uđe moj otac. Panehesi mu je bio za petama. U svojoj

radosti Nefertiti nije ni opazila da su muškarci ušli u sobu rodilje.

Moj se otac nakloni. »Hoćemo li pripremiti prelazak u Tebu,

Visosti?«

»Neće biti prelaska u Tebu«, najavi Amenhotep. »Odmah poči-

njemo podizati grad Amarnu.« U sobi rodilje odjednom sve utihne. »Teba više neće biti glavni grad? Premjestit ćeš ga?« upitao je

moj otac. Amenhotep u trijumfu usklikne: »U slavu Atonovu.« Moj otac srdito se okrene prema Nefertiti koja ga nije htjela po-

gledati u oči.

PETNAESTO POGLAVLJE

TEBA

petnaestoga hojaka

Amenhotep se šetuckao po odaji. »Moja je majka u sobi za audijen-

cije. Nosi krunu egipatske kraljice. Sada je ta kruna tvoja. Hoćeš li da

ti je donesem?«

Sjedili smo u krugu u najraskošnijoj sobi palače Malkata. Moja

majka,, otac, Ipu i ja. Otplovili smo na faraonov sprovod. Odaja

Starijeg sada pripada Amenhotepu IV. Promatrali smo Merit dok je

šminkala Nefertitine oči. Ona je sad iznad svih nas. Moćnija od Tije.

Moćnija čak i od našeg oca. Dok je Stariji bio živ uvijek je postojala

mogućnost da mu se obratimo u slučaju nevolje. Sad imamo samo

Nefertiti.

»Pusti je da zadrži svoju krunu«, zapovjedi moja sestra. »Ja ću

nositi krunu kakvu egipatska kraljica nikad prije nije nosila. Moju kre-

aciju.« Pogleda Tutmozisa koji je svuda išao s nama.

Ali Amenhotep nije bio zadovoljan. »Moramo joj oduzeti kru-

nu«, ustrajao je okrutno. »Mogla bi biti opasna.«

Pogled mog oca sretne Nefertitin koja odjednom ustane. »Nije

potrebno«, odgovorila je.

»Bila je žena moga oca!« prigovori Amenhotep glasom punim

prijetnje.

»A još uvijek je sestra mojeg oca. On će paziti na nju.«

Amenhotep pozorno pogleda mog oca pa slegne ramenima kao

da je njegova majka nešto o čemu će rado prestati razmišljati. »Želim

da se maknemo iz ovoga grada čim pronađemo mjesto za gradnju.«

»Hoćemo«, obeća Nefertiti prilazeći mu i milujući mu obraz.

»Ali prije moramo sve dovesti u red.«

»Da«, složio se on. »Moramo se riješiti Amonovih svećenika

prije nego uspiju pokušati ubojstvo...«

»Visosti«, prekine ga moj otac.

»Ne želim da mi remete san!« bjesnio je. »Noću sanjam o njima.

Ulaze u moje snove. Poslat ću ih u kamenolome.«

Uzdahnem. Čak se i Nefertiti smrznula na tu pomisao. Bili su to

ljudi koji u životu niti jedan dan nisu fizički radili. Predstavnici

Amona provodili su vrijeme u molitvama. »Možda ih samo trebamo

raspustiti«, predloži ona.

»Pa da se roje negdje drugdje?« snebivao se Amenhotep. »Ne.

Sve ću ih poslati u kamenolome.«

»Ah poumirat će tamo«, izleti iz mene prije nego sam se stigla

zaustaviti. Amenhotep svoj mračan pogled skrene na mene. »Vrlo dobro.« »A što s onima koji kleknu pred Atonom? Njih možeš

poštedjeti«, molila je Nefertiti. Amenhotep se kolebao. »Dat ćemo im šansu. A one koji odbiju

bacit ćemo u okove i bit će kažnjeni.« Napustio je sobu derući se na

stražare da se odmaknu sedam koraka.

»Stariji nije u grobu ni tjedan dana, a vi već planirate uništenje Tebe?« pitao je moj otac uzrujano. »Ljudi će ovo vidjeti kao nešto što

se protivi zakonima Maat. Nikad nam to neće zaboraviti.«

»Onda ćemo im dati još nešto za pamćenje«, svečano će

Nefertiti. Oči su joj bile našminkane, a oko vrata je nosila zlatan

simbol života. »Donesi mi moju krunu.« Tutmozis iščezne. Nefertiti

skine periku, a svi u sobi ispuste krik. »Sto si učinila?« uzvikne moja majka. Nefertiti se obrijala na ćelavo. Nestali su prelijepi crni uvojci

koji su joj uokvirivali lice. »Morala sam se obrijati zbog krune.« Majka je stavila ruku na srce. »Kakva je to kruna?«

»Kruna koju će odsad povezivati s Egiptom«, rekla je Nefertiti, a ja

shvatim da je čak i bez kose još uvijek bila prelijepa. Bila je prijeteća,

moćna i zanosna. Gledala se u zrcalo. Tutmozis joj priđe s leđa.

Podignuo je krunu s ravnim vrhom tako da je svi možemo vidjeti, a

zatim svoj teret položio na Nefertitinu glavu. Sjela joj je tijesno.

Nitko je drugi ne bi mogao nositi. Bila je zamišljena za nju, visoka i

uska, sa zmijom spremnom ispljunuti otrov u oči neprijatelja.

Nefertiti se okrene oko svoje osi. Da sam seljak na polju, pomislila

bih da gledam ravno u lice boginji

Soba za audijencije bila je prepuna. Pisari trgovci dvorjani diplomati,

veziri i svećenici stajali su rame uz rame u veličanstvenoj prostoriji po

kojoj su se prostirali podni mozaici i uzdizali brojni prozori Kraj te-

banske sobe za audijencije, memfiska nije bila vrijedna spomena. Kad

smo ušli začuo se uzdah strahopoštovanja. Nefertiti se penjala stubi-

štem do svog prijestolja, a kraljica Tija, na predzadnjoj stubi podija,

više nije bila vladajuća egipatska kraljica. Njezin je naslov sada —

Kraljeva udovica. Čula sam šaptanje dok sam zauzimala svoje mjesto

na trećoj stubi pokraj svog oca. Nitko nije shvaćao što znači kruna

moje sestre. Je li Nefertiti kraljica? Kralj-kraljica? Suvladarica? Komu

sad narod mora upućivati zamolbe? Veziri su gledali Amenhotepa pa

Nefertiti pa mog oca. Bili smo najmoćnija obitelj u Egiptu. Na

svijetu.

General Nakhtmin stajao je pokraj Horemheba opremljen svim

znakovima časti svoje službe. Kritičkim su okom promatrali nubijske

stražare iza naših prijestolja, a ja sam znala što misle: Amenhotep baš

i nema povjerenja u vlastitu vojsku pa plaća tuđince da ga štite. A ja

sam znala i ono što oni nisu. Da će Amenhotep sad najaviti gradnju

nove prijestolnice po imenu Amarna. Da neće biti nikakvoga rata s

Hetitima, premda nam upadaju na teritorij i pljačkaju. Umjesto da

brani zemlju, vojska će u slavu Atonovu zidati gradove.

Panehesi ustane sa svog stolca i najavi: »Faraon egipatski

odlučio je da će u Egiptu Aton bid štovan iznad svih drugih bogova!« Začuje se srdito mrmljanje među svećenicima. Panehesi povisi glas. Govorio je preko njih. »Aton će imati hra-

move u svakome gradu. Amonovi će svećenici kleknuti pred njime ili će biti prognani iz Tebe i poslani u kamenolome.«

Začuje se uzvik zgražanja. »Kamenolome«, nastavio je, »u Vadi Hammamatu.«

Uzdigne se žamor. Amenhotep ustane sa svog prijestolja. »Od

današnjega dana nadalje«, glas mu je odjekivao prostorijom, »bit ću

poznat kao faraon Ekhnaton. Sluga Atonov. A faraoni Atonovi neće

vladati iz Tebe. Izgradit ću veću i prostraniju prijestolnicu, a taj će se

grad zvati Amarna.«

U sobi za audijencije nastane kaos. Već ih je i sama promjena

Amenhotepova imena zaprepastila, a k tome gradit će se još i nova

prijestolnica kao zamjena najvećem gradu Istoka. Ekhnaton je gledao

Panehesija koji je zahtijevao tišinu. Ali gomila je podivljala. Svećenici

su vikali, veziri pokušavali primiriti svećenike, a trgovci koji su

snabdijevali Amonove hramove skupocjenim biljem i zlatom, sklapali

su poslove s novim Atonovim svećenicima. Pogledam svoju majku

čije je lice pro- blijedjelo pod perikom. »Straža!« vikne novoproglašeni Ekhnaton. »Straža!« Dva tuceta naoružanih Nubijaca ugura se u gomilu. Ekhnaton

je stajao i držao Nefertitinu ruku u svojoj. Okrenuo se generalima

svoje vojske i urlao preko buke: »Ispraznit ćete svaki hram i kipove

Amona, Izide i Hator pretopiti u zlato. Dat ćete svećenicima i

svećenicama jednu prigodu da se obrate na Atona.« Ekhnaton

pogleda Nefertiti, a ona kimne. »Odbije li tko, u okove i pravac

Hammamat.«

Na riječ okovi soba utihne. U slučaju da dođe do daljnjih

nemira, stražari su stajali pazeći na svaki prozor i ulaz. Ali ljudi u

dvorani sada su shvatili. Ekhnatonova namjera nije bila uzdignuti

Atona iznad Amona: on je htio uništiti svaki kip svakoga boga ili

boginje koji su štitili Egipat dvije tisuće godina.

Jedan je vezir ustao sa svojeg stolca podno Horusova prijestolja.

»Ali Amonovi su svećenici plemići. Oni su temelj na kojem počiva

Egipat!« uzviknuo je. Prostorijom se raširi žamor odobravanja. »Amonovim svećenicima«, Ekhnaton je govorio polako, »bit će

dana jedna šansa. Mogu postati svećenici Atonovi ili mogu odustati od posvećivanja svog života bogu koji više nema vlast u Egiptu. Nije

li faraon glasnogovornik bogova?« Starac ga je samo gledao. Ostao je bez riječi. »Nije li faraon glasnogovornik bogova?« vikne Ekhnaton. Starac klekne na jedno koljeno. »Naravno, Visosti.«

»Onda, tko bolje poznaje božju volju, oni ili ja? Izgradit ćemo

mu prijestolnicu koja će biti veća od ijednoga grada koji je stajao prije

nje.«

Kraljica Tija zatvori oči, a general Horemheb ustane i zakorači

naprijed.

»Hetiti su osvojili vlast u Quatni, a namjesnik Kadeša već je tri-

put tražio da mu dođemo u pomoć. Na njegova pisma nije odgovorio

nitko osim vezira Ajea koji ne može ništa bez faraonova odobrenja.«

Digne srdit pogled prema Ekhnatonu. »Ako i ovoga puta ne pošalje-

mo ljude, Visosti, izgubit ćemo teritorij koji je Stariji osvojio životima

tri tisuće egipatskih vojnika.«

Krv navre u Ekhnatonovo lice. Pogleda po sobi da vidi tko se

slaže. »Kažeš da ti je želja boriti se s Hetitima?« upita.

General Horemheb čuo je prijetnju u faraonovu glasu. »Moja je

želja zaštititi Egipat, spriječiti invaziju i sačuvati teritorij koji smo moj

otac i ja teškom borbom osvojili.« »Tko se slaže s generalom?« poviče Ekhnaton. Nitko se ne pomakne u sobi za audijencije. »Tko?« zaurlao je.

Pet vozača bojnih kola istupi iz reda i pogleda oko sebe.

Ekhnaton se široko osmjehne. »Vrlo dobro. Evo tvoje vojske,

generale.« Gomila se počela gurkati i micati, nisu bili sigurni kakvu

igru igra Ekhnaton. Faraon se okrene mom ocu. »Pošalji ih na crtu

bojišnice u Kadeš jer ovo je vojska koja će spasiti Egipat od Hetita!

Želi li još netko s njima u ovaj rat?« Zadržim dah. Zanimalo me hoće li se javiti Nakhtmin. Ekhnaton se cerio. »Pet ratnika, dakle. Ustanimo svi u čast

junaka koji će obraniti Kadeš od invazije Hetita.« Počne pljeskati u

ironičnom odobravanju, a kad nitko nije zapljeskao s njim, počne

pljeskati još glasnije. Sobom za audijencije raširi se nesiguran pljesak.

»Evo vaših heroja!« Ekhnaton se okrene svojim nubijskim stražarima.

»Ispratite ih van. Ispratite ih cijelim putem do bojišnice u Kadešu!«

Dvorjani koji su ispunili sobu u mrtvoj su tišini promatrali kako

generala Horemheba i njegovih pet ljudi odvodi straža. Nitko se nije

pomaknuo. Ne vjerujem da se itko usudio disati.

Panehesi oko sebe stisne svoj plašt. »A sada će faraon primati

zamolbe.«

Panehesi je sa svojom vojskom Nubijaca umarširao u svetinju nad

svetinjama. Iz velikih tebanskih hramova iznijeli su kipove. Likovi

Izide bili su razbijeni ili spaljeni. Hator su srušili s njezina mjesta

iznad rijeke, a Amonu su smrskali lice. Narod se šćućurio u svojim

domovima, a Izidine svećenice plakale su po ulicama. Ekhnatonova

nova vojska, nubijski stražari, trgali su i parali halje s Amonovih

svećenika. Davali su im druge ukrašene suncem. One koji bi ih odbili

poslali su u sigurnu smrt.

I prije nego se Stariji ohladio u svojem grobu, Ekhnaton i

Nefertiti kleknuli su pred oltarom koji je nekoć bio Amonov, a

Panehesi ih je pomazao kao faraona i kraljicu oba Egipta. Ja sam

sjedila u prvom redu, sva u lapis lazuliju i zlatu. Dok su se prema

suncu po cijeloj Tebi uzdizali ljupki glasovi zbora dječaka, faraonova

je vojska drobila lica naših najvećih bogova.

Te je noći Nefertiti sazvala sastanak. Sjedili smo u krugu oko

moga kreveta i govorili tiho. U Tebi sam imala novu sobu. Princeza

Meritaton dobila je moju staru, odmah pokraj faraona. Pustim oca u

prostoriju. Očekivala sam da kipti gnjevom, ali u njemu se nastanio

krajnji spokoj. »Reci nešto«, naredi mu Nefertiti. »Što hoćeš da ti kažem?« upita otac mimo. »Ti si sazvala ovaj

sastanak.« »Zato što želim tvoj savjet.«

»U vezi s čime? Ti ne prihvaćaš savjete.« »Što bih trebala učiniti?« pitala je kao da zapovijeda ocu. »Spasi Amona!« izleti iz njega. Oči su mu blistale u svjetlu vatre.

»Spasi bar nešto. Što će ostati od Egipta nakon ovoga što on radi?«

»Misliš da znam?« napukne joj glas. »On gradi prijestolnicu i

hoće je usred pustinje.«

»Usred pustinje?«

»Između Memfisa i Tebe.«

»Nitko tamo ne može graditi. To je pustoš...«

»To sam mu i ja rekla! Ali Panehesi ga je uvjerio da je to

Atonova volja.« Glas joj se histerično podigne. »Ti si mu dao mjesto

vrhovnog svećenika Atonova pa sad Ekhnaton misli da je Panehesi

glasnogovornik božji.«

»Bolje da je glasnogovornik božji, nego rizničar. Konačno, neće

Ekhnaton odlučivati o sljedećem egipatskom faraonu. Ako smrt

pokosi tvoga muža, odlučivat će narod i savjetnici koje narod izabere.

Panehesi neka lijepo upravlja hramom, a ja ću zlatom. Zlato će

pridobiti više srdaca nego bog kojeg nitko ne može vidjeti.«

»Ali Ekhnaton želi izabrati lokaciju do kraja atira. I kani povesti

Kiju!«

Otac joj uputi kratak pogled. Tu, dakle, leži pravi problem. Nije

važno što će grad stajati usred pustinje, nego što Ekhnaton vodi Kiju

da mu pomogne izabrati gdje bi ga točno trebalo graditi. Nefertitina panika se pojačala. »Što da radim?«

»Pusti ga.«

»Pustit ću Ekhnatona da povede Kiju na izbor lokacije za našu

prijestolnicu?«

»Tu ne možeš učiniti ništa.«

»Ja sam egipatska kraljica«, dala je na znanje.

»Da, i jedna od dvije stotine drugih žena u haremu koji je

Ekhna- ton naslijedio od svog oca.«

»Ekhnaton ne kani imati ništa s njima. To su bile žene njegova oca.«

»Dakle, što god je njegov otac dotaknuo sad je nečisto?

Uključujući ovaj grad?« Nefertiti je sjedila i šutjela.

»Tko će mu graditi Amamu?« upitao ju je.

»Vojska.«

»A kako ćemo braniti pogranične teritorije kad navale Hetiti?«

»Hetiti! Hetiti! Vrlo važno. Neka zauzmu Rod, Lakisu ili

Babilon. Što mi imamo s njima?«

»Robu«, prekinem je i svi pogledaju u mene. »S Roda dobivamo keramiku, karavane zlata dolaze iz Nubije, a svake godine

babilonskim brodovima stiže tisuće košara sa staklom.«

Nefertiti suzi vjeđe. »Kako ti to znaš?«

»Slušam.«

Ustala je i obratila se ocu. »Pošalji glasnike u ime Ekhnatona i

Hetitima zaprijeti ratom.«

»A budu li i dalje upadali na naš teritorij?« upita on. »Onda ćemo izmisliti porez na hramove i poslati zlato da plati-

mo vojnike!« odvratila je. »Ekhnaton se već zakleo da će naša vojska

graditi Amarnu. On misli da će time naše ime upisati u vječnost. Ja

ne mogu učiniti ništa da to spriječim.«

»A ti ?« upita otac zlobno. »Misliš li da će to i tvoje ime upisati u

vječnost?« Zastala je nad grijalicom. Srdžba joj se povukla s lica. »Možda.« »Je li se Ekhnaton sreo s Majom?« upita otac. »Maja je rekao da će trajati šest godina. Najprije će izgraditi

glavnu cestu i palaču. Ekhnaton se želi preseliti do tibija.« »Za mjesec dana?« zaprepasti se otac. »Da. Podignut ćemo šatore kako bismo mogli pratiti

napredovanje i prisustvovati svakoj etapi posla.«

Oboje se zagledamo u nju. »Ti?« upitam grubo iskrena. »Ti koja

uživaš u svim udobnostima palače?«

»A što je sa starima?« Zanimalo je oca. »Što će oni kad u doba

poplave postane hladno?«

»Oni mogu ostati u Tebi pa doći kad palača bude završena.«

»Dobro. Tako ću i ja učiniti.«

Nefertiti se zagleda u njega. »Ti moraš doći. Ti si rizničar.«

»A hoće li tamo biti riznice? Prostorije dovoljno sigurne da

sačuva sve to zlato?«

Nefertiti se ukoči. »Ekhnatonu se neće svidjeti ako ostaneš kraj

državne blagajne«, upozori ga. »I ne samo ti, nego i njegova majka.«

Otac je ustao. »Onda samo mora naučiti da to prihvati«, rekao

je nepokolebivo i nestao iz sobe.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

1349. pr. Kr.

Perit, doba rasta

Kraljevske su lađe bile spremne krenuti na jug. Panehesi i Kija za

putovanje su dobili vlastiti brod po imenu Blještavi Aton. Ja sam

stajala na obali. Upitala sam sestru kako će Ekhnaton prepoznati

točno mjesto za podizanje grada.

»Očito, bit će u blizini Nila«, rekla je. »Između Memfisa i Tebe,

na zemlji na kojoj još nijedan faraon nije gradio.«

Ljutila se na mene jer nisam htjela ići s njima, a otac me nije pri-

silio. Kad su lađe zaplovile, kraljevske su zastave sa slikom Atona

trzavo zalepršale na vjetru. Pošlo je na tisuće vojnika i radnika.

Ostavit će ih usred pustinje da počnu zidati Amamu. S obale sam mahala Nefertiti, a ona mi je okrenula leđa. Nije htjela uzvratiti pozdrav. Kad su lađe zašle iza obzorja, otišla sam u vrtove u potrazi za sjemenjem. I u novom će gradu valjda biti vrtova, trebalo bi

započeti... Promatrao me radnik iz palače. Stajao je u sjeni ispod egipatske

smokve. »Da ti pomognem, gospodarice?« Starac priđe. Suknja mu je bila zamrljana zemljom. Nokti su mu bili puni zemlje. Pravi vrdar. »Ti si sestra kraljeve glavne supruge«, rekao je. »Ona kojoj žene

odlaze po lijekove.« Pogledam ga iznenađeno. »Kako zn...«

»Vidio sam biljke koje uzgajaš u loncima«, priznao je. »Sve su

ljekovite.« Kimnem. »Da. Tu i tamo žene mi dođu da im pomognem.« Nasmiješio se kao da je znao da su dolazile češće nego tu i tamo

i da je katkad šest ili sedam žena dnevno dolazilo po biljke koje mi je

Ipu kupovala na tržnici. Moji lonci nisu bili dovoljno veliki pa nisam

mogla uzgajati sve bilje koje sam htjela, no ono što je nedostajalo,

ona je nalazila u vrevi prodavača na obali. Pogledam preko

kraljevskih vrtova pa uzdahnem. Neće biti zelenila u pustinji koja se

proteže između Tebe i Memfisa. I tko zna koliko će vremena proteći

prije nego izniknu tržnice na kojima bi se moglo kupiti lišće maline ili

akacije? Spustim pogled na krčicu i moringu. U Amarni ćemo za

društvo imati samo obične trave i žbunje tamariska. »Smijem li uzeti

neke uzorke sa sobom kad krenem na put?« upitam. »U novi grad Amarnu, gospodarice?« Ustanem kako bih bolje pogledala ovog slugu. »Štošta ti čuješ tu

po vrtovima.« Starac slegne ramenima. »General voli šetati ovuda pa onda

katkad razgovaramo.« »General Nakhtmin?« brzo upitam. »Iz kasarne dolazi, gospodarice, iz daščara.« Zagleda se prema

jugu. Slijedila sam njegov pogled i ugledala niz poredanih zdepastih

zgrada. »Voli sjediti ovdje pod akacijama.« »Zašto? Što tada zapravo radi?« »Katkad, mislim, promatra.« Stari sluga upre svoje oštre oči u

moje kao da nešto zna, a ne kani to izreći. »Ali u posljednje vrijeme

ne baš često. U posljednje vrijeme ima posla preko glave.«

Ima posla preko glave uništavajući Amonove hramove, pomislim.

Zanimalo me je li vrtlar na to ciljao. Zagledam se u njegovo lice, ali bilo je nečidjivo — vježbao je to cijeloga života. »Kako se

zoveš?« upitam starca. »Ahmozis.« »Znaš li gdje je general sada?« Ahmozis mi se široko nasmiješi. »Vjerujem da je general kraj

svojih vojnika, gospodarice. Ispred palače su. Puštaju molitelje

unutra.« »Ali faraon je otišao.« »Molitelji se obraćaju velikom veziru Ajeu. Gospodarica možda

želi da je odvedem tamo?«

Zastanem na trenutak zamišljajući što bi Nefertiti rekla da zna

da sam otišla sastati se s generalom. »Da, odvedi me tamo.« »A uzorci biljaka?« upita on. »Možeš ih ostaviti Ipu, mojoj tjelesnoj sluškinji.« Vrdar odloži svoj alat i povede me prema dverima Malkate. Za

staroga čovjeka bio je žustar. Kretao se puteljcima priličnom

brzinom. Približili smo se velikom slavoluku na kraju vrta, a kad smo

prošli kroz njega, pred nama osvane prizor sličan tržnici ptica u

Akhmimu. Sve moguće vrste molitelja došle su tražiti uslugu od

novoga faraona. Bilo je žena s djecom, staraca na magarcima, neki se

dječak lovio sa svojom sestrom, ulijetali su u gomilu iznurenu

suncem i izlijetali iz nje. Ustuknem iznenađena. »Uvijek je ovako?«

Vrdar je otirao zemlju sa suknje. »Češće ovako nego drugačije.

Naravno«, doda, »više molitelja dolazi sad kad je Stariji preminuo.«

Prešli smo preko vreve u dvorištu, a ljudi je bilo na sve strane, dokle

god je pogled dopirao. Bilo je bogatih žena sa zlatnim narukvicama

koje su im muzikalno zveckale po rukama i siromašnih žena u jedno-

stavnim dronjcima koje su grubo i nerazgovijetno psovale djecu koja

su trčkarala oko njih. Ahmozis me poveo u sjenovit kutak ispod

krova palače gdje su se hrvali nepristojni sinovi plemkinja. Bacali su

jedan drugoga na do i nisu obraćali nikakvu pozornost na nas. Jedan

se dječak prevrnuo preko moje sandale i zaprljao me prašinom. Ahmozis vikne: »Vaša haljina, gospodarice!« Nasmijem se. »Nije važno.«

Vrdar se zabulji u mene. Ja nisam Nefertiti. Otresem prašinu i

pogledam po dvorištu. »Zašto su bogataši u jednom repu, a sirotinja

u drugom?«

»Sirotinja ima jednostavne želje«, objasni Ahmozis. »Novi bu-

nar, bolji nasip. A bogataši žele zadržati svoje pozicije na dvoru.«

»Na nesreću, faraon će ih svejedno većinom otpustiti«, netko mi

izgovori na uho.

Osvrnem se, a general mi je stajao iza leđa. »A zašto će ih otpu- stiti?« upitam.

»Zato što su svi ti ljudi prije radili za njegova oca.«

»A on ne može podnijeti ništa što je nekoć imalo veze s

njegovim ocem«, odgovorim. »Čak ni očevu prijestolnicu.«

»Amarna.« Nakhtmin me pozorno gledao. »Veziri kažu da novu

palaču kani sagraditi u roku godine dana.«

»Da.« Ugrizem se za usnicu da ne izgovorim ništa protiv

ambicioznosti svoje obitelji pa priđem bliže. »Ima li kakvih vijesti iz

hramova?« upitam tiho. »Po cijelom su Egiptu Amonovi hramovi zatvoreni i

zapečaćeni.« Pokušala sam to zamisliti. Hramovi koji su stajali od vremena

Hatšepsut zakovani su daskama. Njihove su svete vode ostavljene da

se isuše. Što će biti sa svim Amonovim kipovima i svećenicima koji

su ih prije štovali? Kako će bog znati da još uvijek želimo da nas

vodi? Zatvorila sam oči i šutke se pomolila bogu koji nas je štitio

dvije tisuće godina. »A hramovi Izide i Hator?« upitala sam ga. »Razoreni.« Rukom prekrijem usta. »Ima li mnogo ubijenih?« »Mojom rukom niti jedan«, rekao je čvrsto. Priđe nam neki

vojnik.

»Generale«, pozvao ga je, a kad je ugledao mene, oči mu se

rašire od iznenađenja. Žurno se naklonio. »Gospo Mutnođmet, tvoj je otac u sobi za audijencije. Tražiš li ga...«

»Ne tražim ga.«

Vojnik Nakhtminu uputi znatiželjan pogled.

»Što si trebao?« upita Nakhtmin vojnika.

»Tamo je neka žena koja tvrdi da je rođakinja Starijeg, ali ne

nosi ni zlato ni srebro i nema identifikacijske kartuše. Stavio sam je da čeka s ostalima, ali ona kaže da pripada...«

»Stavi je među plemstvo. Ako laže, platit će cijenu kad joj

molba bude odbijena. Upozori je na to prije nego je premjestiš.« Vojnik se nakloni. »Hvala, generale. Gospo.« Otišao je, a ja opazim da je i vrdar Ahmozis nestao.

»Hoću li te otpratiti natrag u palaču?« upitao je Nakhtmin.

»Vruće i prljavo dvorište prepuno molitelja nije mjesto za sestru

kraljeve glavne supruge.« Dignem obrve. »Gdje mi je onda mjesto?« Uzeo me za ruku pa smo zajedno pošli u sjenu vrtova. »Uz

mene.« Zaustavili smo se ispod akacija. »Zamorilo te biti sestrinom

sluškinjom. Da nije, bila bi sada uz nju. Izabrala bi Amarnu.« »Generale, mi nemamo budućnost...« »Nakhtmine«, ispravi me i uzme obje moje ruke u svoje, a ja

sam mu dopustila.

»Uskoro odlazimo u pustinju«, upozorim ga. »Stanovat ćemo u

šatorima.«

Privukao me k sebi. »Ja stanujem u šatorima, kasarnama i dašča-

rama otkad sam navršio dvanaestu.« »Ali tamo neće biti slobode kakvu imamo ovdje.« » Što? « Nasmijao se. »Ti misliš da se s tobom želim viđati samo

na tajnim sastancima?« »Nego što želiš?« »Brak s tobom«, rekao je jednostavno. Zatvorila sam oči i uživala u toplini njegove kože priljubljene uz

moju. U vrtovima nije bilo nikoga. Nitko nas nije gledao. »Ona me

nikad neće pustiti«, upozorim ga.

»Ja sam jedan od najviših generala u faraonovoj vojsci. Moji su

preci bili veziri, a prije toga pisari. Nisam običan plaćenik. Svaki je fa-

raon sestre i kćeri udavao za generale svoje vojske kako bi bolje

zaštitio kraljevsku obitelj.«

»Ovaj faraon to neće učiniti«, rekla sam. Sjetila sam se Ekhna-

tonova straha od vojske. »Ova kraljevska obitelj ne sliči niti jednoj

drugoj.«

»Onda tebi nije mjesto među njima.« Njegove se usne priljube

uz moje. Stotine molitelja iščezne daleko iza nas.

Nismo napustili vrtove dok sunce nije gotovo zašlo, a nebo se

razgorjelo u ljubičastom i crvenom. Kako sam se vrlo kasno vratila u

svoje odaje, Ipu je bila sva na iglama.

»Još malo i poslala bih stražu po tebe, gospodarice!«

Nacerim se bacajući svoj platneni plašt na postelju. »Oh, to nije

potrebno.« Pogledi nam se sretnu. »Gospodarice. Niste valjda bili s generalom?« Prigušim hihot. »Jesam.« A onda me prođe oduševljenje jer sam

shvatila što to znači. Ipu prošapće: »Što će na to faraon?« »Nefertiti ga mora pridobiti«, rekla sam. Iz jedne od košara, Ipu izvadi čistu haljinu i ogrne mi je preko

ramena. Gledala me zabrinuto. »Imam već petnaest godina!« Ipu me i dalje gledala. Sjela je na rub stolca od zlata i ebanovine.

Prekrižila je ruke. »Mislim da to neće ispasti dobro, gospodarice.«

Osjetim kako mi se krv povlači s lica i sjetim se kako su me

Nakhtminove snažne ruke grlile. »Ne mogu biti njezina sluškinja za-

uvijek'.« viknem. »Ona ima muža i obitelj i miraz od stotinu sluškinja!

Bezbroj plemkinja čeka da se ukaže pa otrče kopirati njezine haljine,

njezinu frizuru i najnovije naušnice. Zašto sam joj ja potrebna?« »Uvijek ćeš joj ti biti potrebna.« »Ali to nije ono što ja želim! Meni nije potrebno sve ovo!« Mah-

nern rukom i pokažem debelo tkanje tapiserija i sjajne svjetiljke od

slonovače. »Ne.« Zavrtim glavom. »Ona to mora prihvatiti. Mora i

njega pridobiti.«

Na Ipuinom se licu pojavi napetost. »Budi oprezna. Misli na

generalov položaj.«

»Pričekat ćemo dok sve oko preseljenja ne bude završeno. A

onda ću joj reći.« »A ako ga otpuste?« Ako ga otpuste, onda znam kako stojim u svojoj obitelji.

Kad se Nefertiti vratila u Tebu, bila je bijesna. Koračala je mojom so-

bom, šutala komad ugljena koji je pao s grijalice i uživala u tamnom

tragu koji je ostavio na podu. Bilo je to Ekhnatonovo vrijeme s

Kijom, a nije se vratio rano kao obično.

»Želi joj sagraditi palaču«, pjenila se.

»Onda mu se nećeš protiviti«, odgovori moj otac. Mirno ju je

gledao svojim oštrim plavim očima. »Palaču!« Okrenula se. »Cijelu jednu palaču?« »Pusti ga da joj sagradi palaču«, rekao je otac. »Tko kaže da ta

palača mora biti u gradu?« Nefertitine se oči rašire. »Može biti na sjeveru. Izvan grada čak.« »Ali unutar zidina«, pojasni otac.

»U redu. Ali zidine će biti debele«, upozori ona. Srušila se u

stolac i zagledala u palucave plamenove u grijalici. »Vojska je

prekomandirana u Amarnu«, rekla je usput.

Dah mi zastane u grlu. »Što? Kad odlaze?« Bilo je odviše žara u

mom glasu pa me Nefertiti pogledala sumnjičavo.

»Sutra«, odgovorila je. »Čim sluge spakiraju stvari idemo za

njima. Nemam povjerenja u Panehesija. Želim vidjeti da svaka

kovanica iz blagajne namijenjena gradnji ide u gradnju, a ne u njegov

džep.«

»Onda ćemo Tija i ja ostati u Tebi«, odgovori otac i dalje miran.

»Ne možemo primati molitelje...«

»Otkazi moliteljima! Potrebno mi je da budeš tamo uz mene.«

»Nemoguće. Želiš li narod dovoljno zdrav da gradi novu prije-

stolnicu ili narod na rubu smrti od gladi?«

Nefertiti ustane. Nosila je svoju krunu po kući čak i kad je bila s nama, s vlastitom obitelji. »Egipat nikada neće biti na rubu smrti od gladi. Neka molitelji čekaju. A inozemni vladari neka nas potraže u

Amarni ako nas tako silno žele vidjeti.«

Otac je odmahivao glavom, a Nefertiti nimalo dražesno potone

u naslonjač. »Tko će onda biti sa mnom?« zacvili. »Sve tvoje sluškinje. I Mutnođmet.«

Ona baci pogled na mene. »Vidjela si planove za vile? Jedna će

biti za tebe«, rekla je. »Naravno, većinu vremena provodit ćeš u

palači. Ja trebam pomoć. Naročito sada.« Nježno spusti pogled na

svoj trbuh. »Sada kad je na putu sin.« Istoga trena otac i ja ustanemo, a ja viknem: »Trudna si?« Nefertiti ponosno uzdigne bradu. »Dva mjeseca. Majci sam već

rekla. Čak i Ekhnaton zna.« Suzila je vjeđe. »Može odlaziti Kiji svaku

noć u mjesecu, ali ja nosim njegova sina. Dvoje djece. A Kija mu je

dala samo jedno.«

Pogledam oca koji o Kiji nije rekao ništa, premda sam bila

sigurna da je čuo sluškinje kako se došaptavaju o tome kako je čudno

da Kija nije ponovno zatrudnjela otkako je naša obitelj došla na dvor.

Ali lice mog oca nije pokazivalo ništa osim zadovoljstva.

Ploče za senet i velika prijestolja, stolovi od cedrovine uz tucete

stolaca i svjetiljki, sve se to tovarilo na teško opterećene lađe koje su

plovile na sjever u pravcu grada koji još uopće nije bio grad. Stajala

sam i promatrala Malkatu kojoj su oduzeli njezino najslavnije blago i

pokušavala zamisliti što moja teta osjeća dok gleda kako najnoviji

faraonov hir prazni sobe koje su ona i njezin suprug opremili

namještajem. Na balkonu knjižnice stajala je zajedno s mojim ocem.

Oboje je šutke motrilo kaos. Njezin me tužan pogled ražalostio. »Ti dakle ne putuješ na sjever, Visosti?« »Ne. Ne želim spavati u šatoru i čekati da se na pijesku sagradi

palača. Tvoj otac može ići.«

Iznenadila me. »Onda ti ideš s nama?«

»Samo da vidim što se napravilo dosad«, odgovori on.

»Ali prošlo je samo mjesec dana.«

»Tamo su tisuće radnika. Sigurno su već završili ceste i podigli

kuće.«

»Kad imaš cijelu vojsku na raspolaganju«, rekla je oštro moja

teta, »možeš napraviti čuda.« »A Hetiti?« upitam prestravljena. Ona srdito pogleda mog oca. »Moramo se samo nadati da će

kraljica mom sinu pokazati kako se mudro brani teritorij.« Iz njezina

je tona bilo jasno da uopće ne očekuje takvo što.

Nefertiti nije učinila što je trebala, pomislim. Umjesto da riskira svoje

mjesto glavne supruge i utječe na faraona, povlađuje mu kako bi osigurala to

mjesto. Sve troje spustimo pogled na Ekhnatona koji je davao

zapovijedi svojim nubijskim stražarima. Čula sam tetin dubok uzdah.

Pitala sam se koliko time izražava žaljenje što je onoga dana kad je

došla u Akhmim izabrala Nefertiti za glavnu suprugu. Mogla je

izabrati bilo koju djevojku iz palače. Otac se okrene prema meni. »Idi«, naloži mi. »Idi i spakiraj se, Mutnođmet.« Vratila sam se u svoju sobu i sjela na krevet gledajući prozorsku

dasku na kojoj su se nalazili moji lončići s biljkama. Na toliko su mjesta putovali uz mene. Najprije u Tebu, pa u Memfis, pa natrag u Tebu, a uskoro će u pustinjski grad Amarnu.

*** Lokacija koju je Ekhnaton izabrao za svoju prijestolnicu bila je

okružena planinama. Dvije su se stijene prijeteći uzdizale na sjeveru,

a na jugu su se redale dine boje bakra. Nil je tekao uza zapadnu

granicu novoga grada gdje su mogli biti preneseni bogovi Memfisa i

Tebe. Usred beskrajnih pješčanih prostranstava bila je izgrađena cesta

dovoljno široka da jedna uz drugu prođu tri kočije. Bio je to

Kraljevski vadi, rekla je Nefertiti, a kad sve bude završeno, prolazit će

sredinom kroz cijeli grad. Takvu cestu još nitko nije ni zamislio, kao

što ni taj grad neće nalikovati ničemu što je bilo prije njega. Dragulj

na istočnoj obali Nila koji će ime naše obitelji zapisati u vječnost.

»Kad buduća pokoljenja spomenu Amarnu, govorit će o Nefertiti i

Ekhnatonu Graditelju«, svečano je izjavila.

Na istoku je bilo radničko selo. Kao što je moj otac predvidio,

već su podigli tisuće kuća za radnike, a daščare za vojnike smjestili su

na rub grada. Na jugu plemićke su vile zidali oko početaka palače, a

usred svega, okružen palmama i golemim hrastovima, stajao je

poluizgrađen Atonov hram. Avenija sfingi vodila je do ulaznih dveri

kamo je vozeći zapregu moja sestra svakoga jutra odlazila na molitvu

Atonu. Čak i uz pomoć vojske, nisam shvaćala kako su sve to uspjeli

napraviti.

»Kako su sve to stigli u tako kratko vrijeme?«

»Pogledaj izvedbu«, rekao je kratko moj otac.

Zaškiljim. »Jeftino?«

»Glinene cigle i talatat od pješčenjaka. A umjesto da za izbočene

reljefe uzmu vremena, slike su uklesali u kamen.«

Okrenem se držeći haljinu da mi je vjetar ne digne. »I dopustio

si to?« upitam ga.

»Što ja imam dopuštati kad je riječ o Ekhnatonu? To je njegov grad.«

Gledali smo zdanja pa sam rekla zamišljeno: »Ne, to je sada naš

grad. Naša će imena biti zapamćena uz njegovo.«

Otac nije odgovorio. Još ove noći otplovit će Nilom u Tebu i

vratiti se tek kad palača bude završena. A tko zna kad će to biti. Za

pet mjeseci? Godinu dana?

Naša se povorka vezira, plemića i tisuće dvorskih slugu okrenula prema zidom opasanom Gradu šatora. Zatim smo

neravnim zemljištem pješice prešli do blistavo obojenih velikih paviljona kraljevskoga dvora.

Šatori za vojnike bili su postavljeni izvan zidova, kružno, u tri reda.

Dok smo prolazili kroz vrata, zanimalo me koji je Nakhtminov.

Zaustavili smo se ispred Velikog šatora gdje je amarnski dvor obično večerao.

»Onda, kako ti se čini?« konačno upita Nefertiti. »Tvoj muž teži uistinu velikim postignućima«, rekao je naš otac,

a samo sam ja znala što to zapravo znači. Da mu je grad jeftin i zbrzan. Blijeda sjena Tebe.

Dva vojnika razgmu zastore Velikog šatora. Svježe ulašteni stolovi protezali su se iznad sagova i popločanog poda. Na zidovima su visjele tapiserije, a za najdužim stolom Ekhnaton si je nalijevao vino. Blistao je od samozadovoljstva dok je dizao pehar. »Pa, što veliki vezir misli o novome gradu?«

Moj otac savršen je dvorjanin. »Ceste su vrlo široke«, odgovorio

je. »Tri kočije mogu voziti jedna kraj druge«, hvalio se sjedajući.

»Maja kaže da ćemo ako potegnemo, palaču imati početkom mesorea.«

Otac je oklijevao. »Radovi neće biti kvalitetni, a spomenike će

završiti tek napola.«

»To nije važno«, prosikće faraon, »ako hram i palača budu pot- puno sagrađeni. Radnici svoje kuće mogu napraviti iznova. Želim ovaj grad dovršiti prije nego umrem.«

Moj ga otac upozori: »Visosti, tek vam je devetnaest...«

Ekhnaton stisnutom pesnicom udari o stol ispred sebe.

»Vrebaju me svakoga sata! Ti uistinu misliš da sam siguran među

vojnicima? Misliš da general Nakhtmin ne bi pokušao okrenuti ljude

protiv mene da mu se ukaže prigoda? A onda, Amonovi svećenici«,

nastavi Ekhnaton. »Koliko bi ih moglo pobjeći iz kamenoloma i doći

napasti me dok spavam? U vlastitom šatoru? U dvoranama vlastite

palače?«

Nefertiti se nervozno nasmije. »To je ludilo, Ekhnatone. Imaš

najbolje stražare u Egiptu.«

»Zato jer su Nubijcil Jedini ljudi koji su mi odani nisu Egipćani!«

Ekhnatonove oči bijesnu, a ja pogledam oca. Njegova se maska

savršenog vezira spustila. Jasno sam vidjela što misli. Egipatski je

faraon umobolan. »Kome mogu vjerovati?« pitao je Ekhnaton.

»Svojoj ženi. Svojoj kćeri. Vrhovnom svećeniku Atonovu i tebi.«

Urlao je na mog oca. »Kome drugome?«

Otac ga pogleda u oči. »Vojska samo čeka da je povedeš. Odani su ti i vjeruju u tvoju želju za osvajanjem. Želju da prisiliš Hetite na bitku. Učinit će sve što zatražiš.«

»A ja tražim da podignu najveći grad u Egiptu! Nefertiti mi kaže

da se vraćaš u Tebu. Kada?«

»Još noćas. Dok palača ne bude gotova. Tako je najpametnije,

Visosti.« Ekhnaton odloži svoje vino. »Nije li moja majka u Tebi?« Nefertiti baci brz pogled na oca.

»Ne sviđa mi se pomisao da ste tamo zajedno«, prizna

Ekhnaton. »U bivšoj prijestolnici Egipta. Sami.«

Nefertiti hitro obiđe stol. »Ekhnatone, tako je bolje. Želiš li da

nam inozemni vođe ambasadore šalju ovamo, u šatore? Što bi

ambasadori mislili? Dođu li u Amamu prije nego bude završena,

zamisli kakve će izvještaje podnijeti svojim kraljevima kad se vrate.«

Ekhnaton pogleda svoju ženu pa svoga odanog vezira. »Imate

pravo«, izgovori polako. »Niti jedan dostojanstvenik ne smije vidjeti

Amarnu prije nego bude završena.« Ali njegove se tamne oči sretnu s

očima mog oca. »Mutni neće otputovati s tobom.«

Moj se otac slabašno osmjehne. »Neće«, odgovori. »Mutni

ostaje ovdje.«

Ekhnaton se bojao da će me otac povesti u Tebu kao svoju

nasljednicu pa se okruniti za faraona i vladati s Tijom. Ja sam, dakle,

taokinja, pomislim, a i Nefertiti je gajila iluziju da bi otac izabrao

mene umjesto nje. Provukla se između Ekhnatona, uzela oca ispod

ruke i oštro rekla: »Dođi. Popričat ćemo vani.«

»I ja želim doći«, rekao je Ekhnaton brzo. Nefertiti ga smiri po-

gledom.

Stajali smo na obali. Oči su mi bile pune suza. Otac će mi

možda biti odsutan mjesecima pa odjednom i ja snažno kao

Ekhnaton poželim da palača bude što prije završena.

»Nemoj biti žalosna, mačkice.« Otac mi poljubi tjeme. »Bit ćeš s

majkom i sestrom.«

»A ti se vraćaš«, majčino je grlo bilo stegnuto, »čim završe pala-

ču?« Dlanom joj nježno pritisne obraz. Palcem joj je odmicao kosu s

lica. »Obećavam. Idem samo zbog posla. Kad ne bih morao...« Prišla nam je Nefertiti i prekinula ih. »Doviđenja, oče.«

Otac majci uputi pogled za rastanak pa se okrene Nefertiti.

Zagrlio ju je. »Kad se vratim, bit će ti skoro vrijeme«, rekao je.

Položila je ruke na trbuh. »Egipatski prijestolonasljednik«, rekla

je ponosno.

Gledali smo lađu kako otplovljava i dok je nestajala na obzorju,

Ekhnaton mi priđe i stane pokraj mene. »Vezir mi je odan.« Ovije

ruku oko mojih ramena. Ukočim se. »Nije li tako, Mutnođmet?« Kimnem. »Nadam se«, prošapće on. »Jer ako pokuša posegnuti za

krunom, netko će snositi posljedice, a to neće biti moja supruga.«

»Gospodarice!« vikala je Ipu. »Sjedni. Sva se treseš.« Sjednem na krevet i stavim šake ispod bedara. »Molim te, skuhaj

mi malo čaja.« Upalila je grijalicu. Kad je voda u lončiću zakuhala, izlila ju je u

šalicu s lišćem. »Izgledaš bolesno«, rekla je tiho nudeći mi čaj i pozivajući me da joj se povjerim.

Dignem čaj do usnica i iskapim. »Nije to ništa«, rekla sam. Samo

prazna prijetnja. Moj otac nije izdajnik. »Je li danas bio tko u

posjetu?« upitam je. »Na primjer, general?« Pogled mi poleti prema podu, a ona spusti glas. »Nije. Žao mi je. Možda ne može kroz kraljevski logor uz

toliku stražu.« Sjenka se izduži ispred ulaza u naš šator. Netko podigne platno

na vratima i pokaže se Merit. »Gospodarice, kraljica te želi vidjeti«, rekla je. »Malu princezu

boli uho, a kraljica je bolesna. Faraon je tražio liječnika, ali ona kaže da hoće jedino tebe.«

»Javi da dolazim«, rekla sam smjesta. Merit je nestala, a ja sam prekapala po svojim kutijama. Za Meritaton sam uzela mentu. Ali, što za Nefertiti? »Ne znam zašto je ona bolesna«, mrmljala sam. Trudna je samo dva mjeseca. Nosila je Meritaton pet mjeseci prije nego je prvi put osjetila da joj nije dobro.

»Možda je sin«, rekla je Ipu, a ja kimnem. Da. Možda je to znak.

Uzmem piskavicu i naguram suhe biljke u nekoliko vrećica.

Nubijski stražari razdvoje se kako bi me pustili u kraljevski

Šator. Ekhnaton je stajao pokraj Nefertitina kreveta i pridržavao je

dok je povraćala u zdjelu. Bio je to čudno nježan prizor. Taj čovjek

koji ne misli ni o čemu drugom nego da šalje ljude u smrt, obigrava

oko svoje bolesne kraljice.

»Mutni, lijek.« Nefertiti je stenjala.

Ekhnaton me promatrao dok sam odmatala sjemenje. »Što je

to?«

»Piskavica, Visosti.«

Pljesne dvaput. Nije skidao oči s mene. Dva stražara uđu u

šator. »Provjerite to.«

Zinem, a Nefertiti odreže: »Ona mi je sestra. Ne kani me otro-

vati.« »Ona ti je suparnica. Za krunu.«

»Ona je moja sestra i ja joj vjerujem'.« Nefertitin ton odbijao je

svaku raspravu. »A kad ovdje završi, ide u dadiljin šator, k

Meritaton.«

Straža se povuče za korak. Ekhnaton je šutio dok sam kuhala

vodu i namakala lišće da napravim čaj. Odnijela sam šalicu sestri.

Popila je do kraja. Ekhnaton nas je promatrao s druge strane šatora.

»Ne moraš nas nadzirati«, oštro će Nefertiti. »Idi k Maji i gledajte

planove za vilu.«

Ekhnaton mi uputi pogled pun mržnje pa klizne kroz tkaninu

šatorskog ulaza i nestane.

»Ne bi smjela vikati dok sam ja tu«, rekla sam joj. »Pomislit će

da se ljutiš na njega zbog mene.«

»Ljutim se na njega zato što je opsjednut strahom da će ga ubiti.

Sumnja u svakoga.« »Čak i u tvoju rođenu sestru?«

Čula je kritiku u mom glasu i rekla braneći se: »On je egipatski

faraon. Nitko se ne suočava s opasnošću s kakvom se on nosi jer

nitko nema vizije velebnije od njegovih.« Dignem obrve. »Ili skuplje.« »Što znači skupo? Gradimo prijestolnicu koja će trajati vječno.

Dulje nego ti ili ja.«

»Gradite prijestolnicu od jeftinog materijala«, odgovorim. »Pri-

jestolnicu toliko jeftinu koliko ćete je brzo izgraditi.« »To su očeve riječi?« upitala me. »On misli da je grad jeftin?«

»Da. A što ako pretrpimo invaziju? Hoćemo li imati zlata da se

branimo?«

Sjela je. »Ne želim slušati o tome. Ja u svom trbuhu nosim bu-

dućnost Egipta, a ti nas napadaš kao da smo osuđeni na propast!«

Glas joj se dizao. »To je puka ljubomora! Ljubomorna si jer ja imam

prelijepu djevojčicu i sina na putu. Tebi je skoro šesnaest, a otac još

nije čak ni odlučio za koga ćeš se udati!«

Ustuknem uvrijeđena. »Nije odlučio za koga ću se udati zbog

tebe. Želi da budem ovdje, uz tebe, spremnih ruku i nogu za tebe, puna

savjeta za tebe. Da imam muža, ništa od toga ne bi bilo moguće. Bi

li?« Zurile smo jedna u drugu. »Mogu li otići sada?« upitam. »Možeš otići k Meritaton. Onda ćeš večerati s nama«, odgovo-

rila je. To nije bio poziv. Bila je to zapovijed.

»Što čekaš, gospodarice?« »Svoj plašt. Izlazim.« »Ali skoro je već noć. Ne možeš sada van«, vikala je Ipu.

»Moglo bi biti opasno.« »Moja sestra ima gomilu stražara. Povest ću jednog od njih.«

Uzmem svoju košaru za bilje. Ipu mi je bila za petama. »Da idem s tobom?«

»Samo ako ti je do šetnje.« Nisam se osvrtala da vidim je li poš- la, ali čula sam joj korake. Uhvatila me kraj ulaznih dveri. »Ne možeš

u muški logor...«

»Ja sam sestra kraljeve glavne supruge«, odgovorim. »Mogu što

god hoću.«

»Gospodarice«, Ipuin je glas bio očajan. »Gospodarice.« Ispru-

žila je ruku da me zaustavi. »Molim te, pusti mene da odem. Ja ću mu

prenijeti poruku.«

Izvan zidina, u vojnom taboru gorjele su vatre. Jedna od tih

vatri pripadala je generalu. Zastala sam i razmišljala kakvu poruku da

mu pošaljem. »Reci mu...« Grizla sam usnicu i razmišljala. »Reci mu

da prihvaćam.«

»Prihvaćaš što?« pitala je oprezno.

»Samo mu reci da prihvaćam i neka dođe noćas.«

Ipuine oči postanu velike kao šalice. »U tvoj šator?«

»Da. Može reći da ide faraonu.«

»Ali, neće li oni znati?« Ipu baci pogled na vojnika koji je stajao

nedaleko od nas.

»Možda. No straža na vratima njegovi su ljudi, a oni preziru

Ekhnatona. Okrenut će glave na drugu stranu. To ti jamčim.«

Sigurno me Amon čuvao te noći jer su najavni signal trubama i

glazba koja je pratila redovne obroke bili milosrdno kratki. Nefertiti

me ignorirala dok su se svi smijali pričajući anegdote o Memfisu i

kako će se živjeti kad Amarna bude završena. Ipak, otpratila sam

Nefertiti natrag u kraljevski šator. Kad smo izašle u hladnu noć,

Nefertiti je zadrhtala. Četiri stražara stajala su dva po dva i platno na

ulazu u kraljevski šator držala otvoreno. Otišla sam s Nefertiti do

njezina prostranog kreveta sa platnenim zavjesama. »Dođi i izmasiraj

mi leđa«, zatražila je.

Skinem plašt i počnem s ramenima. Bila su napeta čak i za

trudnu ženu.

»Htjela bih da je otac ovdje«, potužila se. »On je shvaćao kako

je sve ovo teško. Gradnja, planiranje. On me razumije.«

»A ja ne?«

»Ti ne znaš kako je to biti kraljica.«

»A otac zna?«

»Otac vlada ovim kraljevstvom. Čak i bez kuke i biča, on je

faraon u Egiptu.« »A ja sam samo sluškinja svoje sestre«, odvratim oštro. Ona se ukoči. »Zašto si tako ogorčena?«

»Zato što sam šesnaest godina stara, a nitko nije planirao moju

budućnost!« Prestanem utrljavati ulje u njezina leđa. »Tvoju su cijelu

budućnost prostrli pred tebe. Ti si kraljica. Jednog dana bit ćeš

kraljeva majka. A što ću ja biti?« »Sestra kraljeve glavne supruge!« »A koga ću voljeti?« Sjela je i namjestila se udobno. »Mene.« Zurila sam u nju. »A moja obitelj?«

»Ja sam tvoja obitelj.« Ponovno je legla očekujući da je masiram.

»Zagrij malo to ulje. Ledeno je.«

Zatvorim oči i učinim kako mi je rečeno. Nisam se kanila po-

tužiti jer bi mi to samo produljilo vrijeme boravka u Velikom šatoru.

Čekala sam da Nefertiti usne, a onda operem ruke i odšuljam se van

u hladnu famenotsku noć. Ipu je čekala u mojem šatoru. Ustala je

čim me vidjela.

»Jesi li sigurna u vezi s onim?« šaptala je. »Još uvijek želiš da on

dođe ovamo?« Nikad nisam bila sigurnija. »Da.« Ipuine ruke letjele su oko nje od uzbuđenja. »Onda ti moram

urediti kosu, gospodarice.«

Sjela sam na jastuk s perjem, ali nisam mogla nepomično sjediti.

Već sam objasnila Ipu što mi je general rekao. Sad sam joj govorila o

tome kako želim miran život. »Život daleko od bilo kakve

palače, tamo gdje mogu imati svoj vrt s biljkama i...«

Nečije čizme na šljunku izazovu zvuk hrskanja. Obje se

osvrnemo. Ipu ispusti iz ruku moje pletenice. »Već je tu!« Dograbim zrcalo da provjerim dojam. »Kako izgledam?« Ipu mi se zagleda u lice. »Kao mlada žena spremna za sastanak

sa svojim ljubavnikom«, rekla je uz blago zaprepaštenje. »Kad bi tvoj otac...«

»Sšš«, usprotivim se. »Ne sad!« Odbacim zrcalo. »Otvori šator.« Ipu krene k vratima. Začujem generalov glas prigušen

zavjesama. »Sigurna da je po mene poslala?« »Naravno. Čeka te unutra.« Nakhtmin uđe. Ipu nestane kako sam joj zapovjedila. Zadržim

dah. General stane ispred mene i nakloni se. »Gospo.« Odjednom me uhvati silan strah. »Nakhtmine.«

»Poslala si po mene?«

»Razmislila sam o tvom prijedlogu«, odgovorim.

On digne obrve. »I, što je gospa odlučila?« upitao je.

»Odlučila sam da je služenju Nefertiti došao kraj.«

U svjetlu vatre, zurio je u mene. Plamičci su palucali. Kosa mu

je bila poput bakra. »Jesi li to rekla ocu?« Obrazi mi postanu vrući. »Ne još.« Pomislio je na Nefertiti. »A kraljica će se, slutim, naljutiti.« »Ekhnatona da ne spominjemo«, dodam. Dignem pogled prema

njegovu licu, a on ovije ruke oko mene. Široko se osmjehivao. »Što ako nas prognaju?« upitala sam ga.

»Onda se vraćamo u Tebu. Prodat ću zemlju koju sam

naslijedio od oca i kupit ćemo farmu. Jednu samo za nas, miu-šer. Vodit ćemo miran život daleko od dvora i svih dvorskih spletki.«

»Ali onda više nećeš biti general«, upozorim ga. »A ti više nećeš biti sestra kraljeve glavne supruge.« Bili smo spokojni. Držali smo se za ruke kraj vatre. »To mi neće

smetati.«

Shvatila sam da ne mogu skinuti pogled s njega. Ostao je do svi-

tanja. Tako je bilo cijeli mjesec famenot i dio farmutija. Straža bi gledala na drugu stranu i smiješila se dok je on išao u moj šator. Katkad, kad je došao, razgovarali smo uz žeravnik. Ispitivala sam ga što ljudi misle o Ekhnatonu.

»Ostaju uz njega zato što im jako dobro plaća«, rekao je. »Samo ih to sprječava da se pobune. Žele se boriti, ali voljni su graditi tako dugo dok zlato uredno stiže.«

»A Horemheb?«

Nakhtmin duboko uzdahne. »Pretpostavljam da je Horemheb

daleko na sjeveru.« »Ubijen?« »Ili se bori. Ovako ili onako«, zagledao se u plamenove naše

male vatre, »nije ovdje, a faraon ima što je htio.« Na trenutak zašutim. »A što ljudi govore o mojoj sestri?« Pogleda me iskosa kako bi procijenio koliko uistinu želim znati.

»Očarala ih je isto kao i faraona.« »Zato što je lijepa?« Brižno me gledao. »I darežljiva. Odlazi u radnička sela i

baca debene4 srebra i zlata po ulicama. Ali bolje bi joj bilo da im baca kruh, jer malo se toga može kupiti. Čak i za zlato cijelog Egipta.«

»Tamo je oskudica?« upitam. Pogledao me. »Ne znam.« U kraljevskom smo logoru imali svega u obilju.

Mesa, voća, pekarskih proizvoda i vina.

»Dok se stanovništvo Tebe ne preseli na sjever, uvijek će biti

oskudice. Malo je pekara, a da ih je više, ne bi se imali gdje smjestiti.«

Sjena se pojavi pred šatorom, a Nakhtmin ustane. Ruka mu

poleti prema maču.

»Gospodarice?« Bila je to samo Ipu. Odgrnula je tkaninu s ulaza

i pogledala Nakhtmina. Pocrvenjela je, premda je on bio potpuno

odjeven. »Kraljica te traži, gospodarice. Hoće svoj čaj.«

Pogledam Nakhtmina. »Nije njoj do čaja. Hoće se hvaliti kako

su skoro gotovi s palačom.«

»Mogla bi nam biti saveznik«, rekao je on pragmatično. »Idi«,

predložio je, »vidjet ćemo se sutra.« Ustane. Oči mi se napune suza-

ma. Rekao je nježno: »Neće tako biti vječno, miu-šer. Sama kažeš da

je palača gotovo završena. Još nekoliko dana i doći će ti otac pa

ćemo otići k njemu.«

Nefertiti nije trebala roditi prije epifija, ali šetala se naokolo po logoru

kao da bi dijete moglo stići svakoga trena. Svi koji bi joj se približili,

morali su stajati tri koraka od nje. Radovi na prijestolnici zaustavljali

su se dok je prolazila kako buka čekića ne bi uznemirila nerođeno di-

jete. Bila je uvjerena da će biti princ, a Ekhnaton joj je davao što god

je poželjela. Nabavljao je vunu iz Sumera i najmekše platno tebanskih

4 Staroegipatska mjera za dužinu. U Starom kraljevstvu iznosila je 13,6 grama, a u Novom kraljevstvu cca

91 gram — nap. ur.

tkalaca. Zatim je testirala svoju moć tražeći da se u šatoru preko ceste

prestane sastajati s Kijom, da svojim neraspoloženjem slučajno ne bi

naškodila djetetu.

»Zar se to može dogoditi?« Ekhnaton mi je prišao kraj bunara.

Premda smo imali sluge za donošenje vode, uživala sam u oštrom

zadahu zemlje. Spustim kantu i zaklonim oči pred suncem. »Što se može dogoditi, Veličanstvo?« Gledao je preko ribnjaka s lotosima koji su izgradili u sredini

našega logora. »Zar može izgubiti dijete ako je uzrujam?« »Ništa nije nemoguće, Veličansto, ako se dovoljno uzruja.« Oklijevao je. »Uzruja, koliko?« Nedostaje mu Kija, pomislim. Ona ga sluša kad joj recitira svoje

pjesme i vodi ga u svoj spokojan svijet, dok je Nefertitin svijet neprestano u

pokretu. »Pretpostavljam da to ovisi o tome koliko je slaba.«

Oboje pogledamo Nefertiti i njezino sitno ali snažno tijelo koje

se kretalo logorom prema nama u pratnji nekolicine stažara.

Prišla nam je. Ekhnaton se široko osmjehne, kao da nije

razgovarao o mogućem posjetu Kiji. »Kraljice moja.« Uzeo joj je

ruku i nježno je poljubio. »Imam novosti.«

Nefertitine su oči svjetlucale dok je pokušavala pogoditi o čemu

je riječ. »Kakve novosti?« »Maja je jutros poslao poruku.« Nefertiti slabašno dahne. »Grad je završen.« »Maja se zakleo da će za pet dana zidine biti oslikane i možemo

se preseliti iz šatora.«

Nefertiti tiho usklikne, a ja smjesta pomislim na Nakhtmina.

Kako ćemo se nalaziti kad se preselimo? On će sa svojim ljudima

stanovati u daščarama, u kasarni, a mene će zatočiti u Ekhnatonovoj

palaču.

»Da odemo pogledati?« nestrpljivo upita Ekhnaton. »Da poka-

žemo narodu naš grad?«

»Svi će poći s nama«, zaključila je Nefertiti. »Svaki vezir, svaki

plemić, svako dijete u Amami.« Vrtjela se naokolo da bi na kraju stala

ispred mene. »Je li došla kakva poruka od oca?«

»Ništa«, odgovorila sam.

Suzila je vjeđe. »Ni tebi potajno nije pisao?«

Zabuljim se u nju. »Naravno da ne.«

»Dobro. Zato što ja želim biti ta koja će mu reći da je Amarna

završena. Kad vidi palaču«, na licu joj je bio trijumf, »uvidjet će da je

Ekhnaton imao pravo. Izgradili smo najveći grad u Egiptu.«

U podne je objavljen proglas: dveri će biti otvorene i Amarna

će se napokon otkriti narodu. Opipljivo uzbuđenje proširilo se

logorom. Po faraonovu nalogu jedino je radnicima i plemstvu bilo

dopušteno proći kroz dveri da vide kako se gradi. A sad će palača biti

pokazana svima, a uz nju stotine vila koje kao da su čučale dok su se

iza njih uzdizala brda. Do večeri, duga povorka kočija klizila je

pustinjom. Veziri i plemići, gosti iz inozemstva i obični pučani. U

mojoj se zaprezi iza mene vozila Ipu koja je uzdisala dok su se dveri

širom otvarale pred gradom Amama.

Veličanstveni hram, pripadajuće svjetlucavo pristanište i gusto

zbijena naselja već su bili završeni. Za plemstvo su podigli stotine

bijelih vila. Slične biserima, kao da su u pregibima brda našle utočište.

Posvuda su bile skele i radnici, ali sam je grad sjajio blistav i bijel.

Povorka je najprije pošla u Atonov hram. U dvorištu prepunom

stupova, svećenici su prinosili žrtve Atonu. Muškarci su se svijali u

naklon pred faraonom i mojom sestrom i lepezama tjerali dim da

vidimo kako je dvorište lijepo napravljeno. Drveće moringe i

mogranja raslo je uza zid, ali najdivniji su bili šafrani. Žuti i radosni u

sve slabijem svjedu nenatkrivena dvorišta. Svjedo je očito bilo

iznimno važno pri oblikovanju prostora. Ekhnaton je ponosno

izjavio da je Maji osobno naložio da sagradi galeriju. »Što je to galerija?« prošapćem. Nefertiti se lukavo osmjehne. »Dođi vidjeti.«

Iz dvorišta smo ušli u unutarnje svetište. Večernje se svjedo

spuštalo odozgo u kosim snopovima zraka, kroz niz velikih otvora na

najvišem dijelu zida, odmah ispod stropa. Nikad nisam vidjela ništa

slično. »On je genij«, rekla je Ipu zadivljena. Stisnula sam usnice, ali tvrdnja se nije mogla osporiti. Ništa

slično još nikad nije bilo sagrađeno. Veziri i plemstvo ušli su u hram. Razgledavali su tapiserije i pro-

strane mozaike dok je ostatak povorke čekao u dvorištu. Nefertiti je trijumfirala. »Što misliš da će otac reći?« upitala je. Da nikad nije bio izgrađen skuplji hram. Ali odgovorila sam: »Da

je veličanstven.«

Nasmiješila se. Rekla sam što je htjela čuti. Ali nikad joj ne bih

rekla da to vrijedi opljačkanog Amonova zlata ili sigurnosti Egipta i

vazalnih zemalja. Pridružio nam se Ekhnaton.

»Maju moram bogato nagraditi«, izjavi. Promatrao je kanelirane

stupove svoga hrama i široka stubišta koja su vodila na balkone gdje

su se manja svetišta kupala u svjedu. Topao je zrak dolazio s rijeke i

prelijevao se dvorištem. »Kad se poslanici vrate u Asiriju i na Rod, bit

će im jasno kakav faraon sad vlada u Egiptu.«

»A kad vide most«, Nefertiti raskrili teške drvene vratnice, »bit

će im jasno kakav je vizionar sve to zamislio.« Vrata se otvore i

otkriju most koji se nadvio nad Kraljevskim vadijem, povezujući

Atonov hram s palačom. Bio je viši od bilo kojeg meni poznatog

mosta, širi i savršeniji. Dok smo ga prelazili, imala sam osjećaj da

prelazim u budućnost, da vidim živote svojih unuka i svijet kakav će

izgledati nakon moje smrti.

U palači se ni na čemu nije štedjelo. Prozori su se protezali od

stropa do poda, vodoskoci s namirisanom vodom muzikalno su

žuborili u suncem obasjanim kutovima. Stolci su bili od ebanovine i

slonovače, a kreveti ukrašeni inkrustacijama od dragog kamenja.

Pokazali su mi namijenjenu mi sobu i odaje mojih roditelja u

pločicama s plavom caklinom i mozaicima s prizorima iz lova.

»Nazvali smo je palačom na riječnoj obali«, rekla je Nefertiti vo-

deći me da vidim svaki kutak, svaku nišu. »Kijina je palača podignuta

na sjeveru.« »Izvan zidina?« upitam oprezno. Smiješila se. »Ne, ali daleko.«

Prošetale smo vrtom. Bio je tu i alabasterni vodoskok. Zadivilo

me što su sve učinili. Nisam mogla zamisliti kako su sve to tako brzo

izgradili i koliko je zlata potrošeno. Nefertiti je i dalje hodala pokazu-

jući prstom kipove koje je htjela da uočim, i jasne svijetle boje

oslikanih zidova s kojih nam je njezin lik uzvraćao pogled. Dvor je u

slavlju išao za nama, uz šapat i usklike. »A ovdje će biti kraljevski

atelje«, rekla je. »Tutmozis će kipom zabilježiti svaki vid naših života.«

»Tisućama godina naš će narod znati što smo jeli i pili«, svečano je izjavio Ekhnaton. »Vidjet će čak i kraljevsku sobu za preodijevanje.« Gurne krila, a vrata se otvore prema prostoriji s

crvenim plišanim jastucima i kutijama za perike. Lončići s crnilom za oči, ogledala od bakra, srebrne četke i vrčići s parfemima bili su uredno poredani po policama od cedrovine, kao da su jedva čekali da

posluže nekom. »Omogućit ćemo im da zavire u našu palaču pa će im se činiti da poznaju vladare Egipta i čitav njihov život.«

Razgledala sam raskošnu prostoriju i pitala se poznajem li ih i ja

uopće. Nefertiti je osiromašila Egipat zbog grada usred pustinje. Bio je nov i prekrasan, ali znoj vojnika gradio je ove zidine, slikao po

zidovima i podigao divovske kipove Ekhnatona i Nefertiti kako bi

ljudi znali da oni uvijek sve nadziru.

»Kad Tutmozis završi posao«, svečano je izjavila Nefertiti, »Egi-

pat će me poznavati bolje nego bilo koju drugu kraljicu. I nakon

petsto godina, za njih ću biti živa, Mutnođmet. Živjet ću na zidovima,

u palači, u hramovima. Bit ću besmrtna ne samo u zagrobnom

životu, nego i ovdje, u Egiptu. Mogla sam izgraditi svetište gdje bi

moja djeca i djeca njihove djece odlazila da me se sjete. Ali, kad oni

nestanu, što bi onda ostalo? Ovo«, i Nefertiti pogleda uvis dotičući

svijetlo obojene zidove, »a trajat će vječno.«

Prošli smo kroz vrata u sobu za audijencije. Uočila sam da na

pločicama nije bilo slika Nubijaca u okovima. Umjesto toga,

prikazivale su sunce i njegove zrake kako se pružaju prema dolje do

Nefertiti i Ekhnatona i ljube ih blagoslivljajući. Ekhnaton se dugim

koracima popeo na podij i raskrilio ruke. »Kad Tebanci dođu«, izjavio

je, »svakoj će obitelji biti dodijeljen dom. Naš će nas narod pamtiti

kao vladare koji su ih učinili bogatima pa će blagoslivljati grad

Amarnu!«

»Gospodarice, zar si bolesna?« Ipu je otrčala po zdjelu dok sam se

držala za trbuh i praznila njegov sadržaj. Ponovno, zatim i treći put.

Stenjala sam odmarajući glavu na mekanoj koži tapeciranog

naslonjača. Ipu stavi ruke na bokove. »Što si pojela?«

»Ništa od razgledavanja palače. Kozji sir i orahe.«

Namrštila se. »A tvoje grudi?« Povukla je rub moje haljine. »Jesu

li tamnije«, pritisnula mi je prstom meso, »osjetljivije?«

Oči mi se rašire, a usred tijela naglo mi se uzdigne strah. To su

bili i Nefertitini simptomi. Ne, to se meni ne može dogoditi. Nakon

svih slučaja žena kojima sam pomogla baš u ovom logoru. Ipu zavrti

glavom i prošapće: »Kad si zadnji put krvarila?«

»Ne znam. Ne sjećam se.«

»Jesi li uzimala akaciju?« pitala me.

»Naravno da jesam.«

»Svakoga dana?«

»Ne znam. Valjda. Toliko se toga dogodilo.«

Ipu uzdahne. »Otac će ti podivljati od srdžbe.«

Usnica mi je drhtala. Spustim glavu u dlanove jer sam

instinktivno znala da je to istina. Izostala mi je mjesečnica. »A ja sam

jedina kći svoje majke«, objasnila sam. »Ona će se jako uzrujati i bit

će tako usamljena ako...« Počela sam plakati pa me Ipu uzela u

naručje milujući moju dugu kosu.

»Ne mora završiti tako strašno«, tješila me. »Nitko bolje od tebe

ne zna da postoje načini da se toga riješiš.«

Naglo dignem pogled. »Ne!« Sakrijem rukama svoj trbuh. Ubiti

Nakhtminovo dijete? »Nikad.«

»A što drugo? Ako rodiš to dijete otac ti nikad neće dogovoriti

brak!« »Dobro«, odrežem. »Onda će general biti jedini koji me hoće.« No Ipuin je glas postao očajan. »A što će faraon?«

»Dovoljno sam učinila za Nefertiti. Sad je na njoj red. Neka ga

nagovori.«

Ipu me gledala nepovjerljivo, kao da nije vjerovala da će se to

dogoditi.

»Mora ga nagovoriti«, rekla sam. Koračala sam šatorom cijelo poslijepodne. Dvije su žene došle

po akaciju i med, a meni se utroba okrenula dok sam im davala

mješavinu. Sjetila sam se koliko sam neoprezna bila. Tada se pojavila

Merit. Zvala me kraljica. »Želi znati hoćeš li doći na večeru.« »Neću«, rekla sam. Bila sam previše bolesna da se suočim sa ses-

trom. »Otiđi i reci joj da mi nije dobro.«

Merit nestane, a nekoliko trenutaka kasnije, Nefertiti razdvoji

zastore. Uopće nije najavila svoj dolazak.

»U posljednje si vrijeme često bolesna.« Dugim koracima priđe stolcu i sjedne. Promatrala me pozorno. Razvrstavala sam svoje biljke, a ruke su mi drhtale kad sam stigla do akacije.

»Naročito noću«, doda sumnjičavo. »Nije mi dobro već nekoliko dana.« Nisam lagala. Strogo me gledala. »Nadam se da se nisi spetljala s generalom.«

Sigurno mi se boja povukla s lica jer je grubo dodala: »Ova obitelj ne

može vjerovati nikome iz vojnih krugova.« »To si mi već rekla.« Nefertiti me proučavala. »Je li te došao posjetiti?« zahtijevala je

da dozna. Spustim pogled. »Došao te posjetiti?« kriknula je. »U logoru?«

»Zašto je to važno?« Oštro spustim poklopac kutije s biljem. »Ti

imaš supruga, obitelj, dijete...«

»Dvoje djece.«

»A što ja imam?«

Sjedila je kao da sam je pljusnula. »Imaš mene.«

Osvrnem se po svom usamljenom šatoru kao da bi ona mogla

razumjeti. »To je to?«

»Ja sam egipatska kraljica.« Gipko je ustala. »A ti si sestra

kraljeve glavne supruge! Tvoja je sudbina služiti.«

»Kaže tko?«

»To je maat!« viknula je.

»Je li maat i sravniti Amonove hramove sa zemljom?«

»Nećeš tako razgovarati«, siktala je.

»Zašto? Jer se bojiš da će se bogovi ljutiti?«

»Nema većeg boga od Atona! A tebi bi bilo pametnije da to već

jednom prihvatiš. Za mjesec dana, Atonov hram bit će završen i

narod će štovati Atona onako kako je štovao Amona...«

»A tko će skupljati novac koji donesu kao žrtveni dar?«

»Otac«, odgovorila je.

»I kome će on davati taj novac?«

Nefertitino se lice smrknulo. »Podigli smo ovaj grad u slavu

našega kraljevanja. To je naše pravo.«

»Ali narod se ne želi preseliti u Amarnu. Ima svoje domove u

Tebi.«

»U Tebi imaju straćare! Ovdje ćemo napraviti ono što još

nijedan faraon nije postigao! Svaka obitelj koja se preseli u Amarnu,

dobit će kuću...«

Zločesto se nasmijem. »A ti si vidjela te kuće?« Nefertiti zašuti. »Jesi li vidjela te kuće? Posjetila si svoju palaču, ali nisi vidjela da su

kuće za radnike napravljene od glinenih cigli i talatata. Kad dođe

poplava, raspast će se do temelja.« »Kako ti to znaš?« Nisam joj odgovorila. Nisam mogla jer je otac to rekao. Ili

Nakh- tmin dok smo bili zajedno u postelji. »Nemaš pojma«, trijumfirala je. »Dođi. Idemo na večeru.« Zapovijed. A ne poziv. A onda, prije nego je otišla, dobacila je preko ramena: »A o

generalu nećemo više raspravljati. Ostat ćeš neudana i u mojoj službi

dok ti otac ili ja ne odaberemo muža.«

Umjesto da oštro odgovorim, ugrizem se za jezik.

»I, kad si posljednji put posjetila princezu?« htjela je znati.

»Jučer.«

»Ti si joj teta«, naglasila je. »Ne treba uopće govoriti da želi više

vremena provoditi s tobom.«

Misliš, ti želiš više vremena provoditi sa mnom. Nestala je, a ja

sjednem i pogledam svoj malen trbuh. »O, što li će tvoj otac reći kad

dozna za tebe, maleno? I kako će Nefertiti uvjeriti Ekhnatona da nisi

prijetnja njegovu kraljevanju?«

Večera u Velikom paviljonu otegla se u nedogled, a ja nisam bila

raspoložena za Tutmozisa i njegove razgovore o kani, frizurama i

staromodnim bradama poklisara iz Ugarita. Sve o čemu sam

uspijevala misliti bilo je da za sedam dana Nakhtmin više neće moći

dolaziti u moj šator. Trebao bi se uvući u palaču, kad bi to uopće bilo

moguće, a tko zna koliko bi vremena prošlo prije nego ga uhvate?

Preko stola pogledam Nefertiti. Njezino će dijete biti princ. Bez

očeva ili kraljeva dopuštenja moje će dijete biti bez oca. Nasljednik

ničega. Kopile. Promatrala sam kako sluge Nefertiti serviraju hranu i

preplavila me snažna čežnja kad je Ekhnaton ovio ruku oko njezinih

ramena i nježno prošaptao »Moj mali faraon«, pogleda spuštena na

njezin obli trbuh. Ustanem i zamolim da me ispričaju. »Sada?« eksplodira Nefertiti. »Tako rano? Sto ako me uhvate

trudovi? Što ako...« Vidjela mi je izraz lica pa je promijenila taktiku. »Ostani samo dok ne odigramo senet.«

»Ne.« Sestra je bila uporna. »Čak ni jednu igru?« Dvorjani u paviljonu okrenuli su se i pogledali me. Ostala sam na samo jednoj igri u Nefertitinu šatoru. Dobila ju je

i to ne zato što sam joj dopustila. »Morala bi se truditi«, potužila se. »Nije zabavno cijelo vrijeme

pobjeđivati.« »Trudim se«, rekla sam ravnodušno. Nasmijala se. Ustane i protegne se. »Samo s ocem igram ravno-

pravno«, rekla je i otišla prema grijalici. Svjetlo vatre bacalo je sjene

po zidovima šatora. »On uskoro dolazi«, rekla je vedro. »Dobila si poruku?« brzo upitam. Nefertiti je čula nestrpljivost u mom glasu i slegnula ramenima.

»Bit će tu za šest dana. Naravno, ne želi nas gledati kako se selimo u

palaču...« Ali ja je više nisam slušala. Za šest dana moći ću mu reći za

unuka.

»Dijete, mala moja mačko. Naše dijete!« Nakhtmin je bio izvan sebe

od radosti. Povukao me u zagrljaj i čvrsto privio na grudi, ali ne

prečvrsto da ne stisne bebu. »Jesi li rekla kraljici?« upitao je, a kad je

vidio da mi je lice pepeljasto, namrštio se. »Ali njoj će sigurno biti

drago zbog tebe?«

»Bit će joj drago što sam trudna u isto vrijeme kad i ona pa će morati dijeliti očevu pažnju?« Zavrtim glavom. »Ti ne poznaješ Ne-

fertiti.« »Ali prihvatit će to. Oženit ćemo se, a bude li se faraon još

uvijek ljutio, napustit ćemo grad i kupiti farmu u brdima.« Gledala sam ga sumnjičavo. »Nemoj se brinuti, miu-šer.« Privijao me uza se. »To je dijete.

Tko može biti ogorčen na dijete?«

Sljedećeg jutra otišla sam k Nefertiti. Rasrdit će se, ali srdit će se

još jače kažem li ocu prije nego njoj. Bila je u kraljevskom šatoru. Jutarnje svjetlo prolazilo je kroz zidove i osvjetljavalo kaos oko nje. Sluškinje su premještale košare, sluge pakirale teške škrinje, a žene u

naručje skupljale kozmetiku i rublje. »Moram govoriti s tobom«, rekla sam. »Ne ovdje!« viknula je. Svi se u šatoru smrznu. Žestokom

gestom pokazala je na sluškinju s rubljem u naručju. »Tamo!«

»Gdje je Ekhnaton?« upitam. »Već je u palači. Noćas se selimo. Moraš biti spremna«, rekla je.

Time je moja potreba postala još hitnija. Kad se preselimo,

Nakhtmin neće moći k meni. Palača će biti pod stražom. Na vratima

će stajati Ekhnatonovi Nubijci koji su ljubomorni na vojsku. »Nefertiti.« »Sto?« Nije skidala oči s meteža. »Što hoćeš?«

Osvrnem se da vidim sluša li nas tko, ali služinčad je dizala

toliko buke da nas nitko nije mogao čuti. »Trudna sam.«

Na trenutak je bila vrlo mirna, toliko da sam pomislila da me

nije čula. Onda mi je zabila nokte u nadlakticu i bolno me povukla

ustranu. »Što si?« Kobra na njezinoj kruni sijevala je na mene

crvenim očima. »To nije generalovo dijete«, glas joj je zvučao

prijeteće. »Reci mi da to nije generalovo dijete!«

Nisam rekla ništa pa me odvukla još dalje, u svoju sobu, od

predsoblja odvojenu tkaninom. »Otac zna?« prošapće divlje. »Ne.« Odmahnem glavom. »Najprije sam došla k tebi.« Oči joj se napune zlobom. »Faraon će se izbezumiti od gnjeva.«

»Mi mu nismo prijetnja. Sve što želimo je živjeti zajedno,

vjen- čani...«

»Spavala si s običnim vojnikom!« urlala je. »Odvela si muškarca

u krevet bez mojeg dopuštenja? Zašto me vrijeđaš?« Prijeteći mi se pri-

bližila. »Sve što radiš radiš za ovu obitelj, a sad si je dovela u opasnost.« »To je samo dijete. Moje dijete.« »Koje će postati prijetnja prijestolju. Kraljevsko dijete.

Generalov sin!« Zurila sam u nju zaprepaštena. »Naš djed bio je general i

njegova je vojska bila odana faraonu. Samo tvoj muž ovo može

vidjeti kao prijetnju. Generali su se uvijek ženili s kraljevim

dvorjankama!«

»Ne u Amami«, pjenila se Nefertiti. »Ekhnaton neće nikad pri-

stati na to.«

»Nefertiti, molim te, moraš ga nagovoriti. To dijete nije prijet-

nja...«

Ruka joj zasiječe zrak. »Ne. Ti si dopustila da zatrudniš, ti se

toga i riješi. Najbolje od svih znaš kako se to radi.«

Gledala sam je užasnuto. Dlanovi mi zaštitnički polete na trbuh.

»Natjerat ćeš me da to učinim?« prošapćem.

»Sama si stvorila problem tim svojim raširenim očima. I noga-

ma«, doda prezrivo. »Trebala sam te bolje nadzirati.«

Uspravim se do svoje pune visine. »Ti imaš muža, kćer i drugo

dijete na putu, a meni braniš jedno? Jedno dijete?«

»Ništa ja tebi ne branim!« Bila je luda od gnjeva. Sad su kroz

zavjesu dopirali samo krajnje tihi zvukovi kretanja i slaganja stvari.

»Udala sam se za Ekhnatona kako bih ti sve omogućila, a ti sad sve to

odbacuješ zbog jednog običnog pučanina. Ti si najsebičnija sestra u

Egiptu!« »Zato što sam se drznula voljeti još nekog osim tebe?« Ta je istina prevršila mjeru. Došuljala se preko sobe prema

zastorima i dobacila mi preko ramena: »Bit ćeš večeras u palači na

gozbi.«

Pregrizem ponos. »Hoćeš li mu reći da se želimo vjenčati?«

Zaustavila se i natjerala me da zamolim ponovno.

»Hoćeš li?«

»Večeras možda dobiješ odgovor«, rekla je. Zastori su se

zatvorili za njom. Ostala sam sama u kraljevoj odaji.

Vratila sam se u svoj šator. Bolio me trbuh. Pitala sam se mogu

li na gradilištu naći Nakhtmina i upozoriti ga.

»Na što, gospodarice?« pitala je Ipu razumno. »I kako ćeš doći

tamo?« Položila je ruku na moju. »Čekaj kraljičinu odluku. Pozvat će

te. Ti si njezina sestra i dobro si joj služila.« Ipu mi pruži odjeću

za

večerašnju svečanost. »Dođi«, ohrabrivala me. »Poslije ću pogledati

jesu li tvoje stvari odnijeli u palaču.«

»Najprije želim vidjeti majku«, rekla sam joj. »Želim da je

dovedeš ovamo.«

Ipu je zastala na trenutak da izmjeri koliko sam odlučna, a onda

mirno kimne pa izađe.

Odjenula sam dugu tuniku i zlatan pojas i oko vrata stavila

ogrlicu od kuglica. Probavala sam što bih mogla reći kad majka dođe.

Njezina jedina kćer. Jedino dijete koje je Tauert smatrala dovoljno

dobrim da joj ga udijeli. Proučavala sam svoj odraz u zrcalu, mladu

ženu tamne kose i krupnih zelenih očiju. Tko je ona, ta djevojka koja

si je dopustila da začne generalovo dijete? Polagano izdahnem pa

opazim da mi se tresu ruke.

»Mutnođmet?« Majka je po mom šatoru gledala s neodobrava-

njem. »Mutnođmet, zašto se još nisi spakirala? Večeras se selimo.«

»Ipu je rekla da će složiti stvari kad odemo.« Premjestim se na

kožnatu klupu da može sjesti kraj mene. »Ali prvo hoću da sjedneš

ovdje.« Oklijevala sam. »Zato... zato što ti nešto moram reći,

odmah.«

Znala je što ću joj reći prije nego sam progovorila. Oči joj se

spuste na moj trbuh. Pokrije usta. »Nosiš dijete.«

Kimnem, a oči mi se ovlaže suzama. »Da, mauat.« Majka je bila vrlo mirna, kao i Nefertiti, pa sam se pitala hoće li

me udariti prvi put u životu. »Spavala si s generalom«, glas joj je zvu-

čao ravnodušno.

Oči mi se napune suzama. »Kanimo se vjenčati«, rekla sam, ali

majka nije slušala. Zagledala se u daljinu.

»Svake noći vidjela sam ga kako dolazi u logor i mislila da ga je

Ekhnaton pozvao. Trebala sam znati. Kad je faraona zanimala

vojska?« Majka mi je pretraživala lice. »Stražari su, dakle, zbog tebe

okrenuli pogled na drugu stranu.« Sram mi oboji obraze. »To bi se ionako dogodilo. Mi se

volimo...« »Ljubavl Pučani se žene iz ljubavi. Isto tako brzo se i rastanu! Ti

si sestra kraljeve glavne žene. Vjenčat ćemo te s princem. S princem, Mutnođmet. Možeš postati princeza u egipatskoj zemlji.«

»Ali ja ne želim postati princeza«, iz očiju mi navre rijeka suza.

»To je Nefertitin san, mauat. U mojoj je utrobi tvoj unuk, a čovjek

kojeg volim želi me prenijeti preko praga nove kuće i biti moj

suprug.« Dignem pogled k njoj. »Zar baš nigdje u tebi nema djelića

koji je sad sretan?«

Stisnula je usnice, a onda se njezina odlučnost slomi. Uzela me u naručje. »O, Mutnođmet, mala moja Mutnođmet. Majka«, tiho je

plakala, »ali kakvog djeteta?«

»Voljenog.«

»Koje će prestraviti faraona i razbjesniti tvoju sestru. Nefertiti

to nikad neće prihvatiti.«

»Mora«, rekla sam odlučno izvlačeći joj se iz zagrljaja. »Ja sam

žena. Imam pravo izabrati svog muža. Ovo je još uvijek Egipat...«

»Ekhnatonov Egipat. Možda da si u Akhmimu...« Majka

započne sa svojim litanijama. »Ali ovo je kraljev grad. On donosi

odluke.«

»I Nefertiti«, naglasim. »Dok otac stigne, vile će biti završene.

Nefertiti može nagovoriti Ekhnatona da nam dopusti živjeti u jednoj

od njih.« »Ona će se ljutiti.« »A onda će doći k pameti i prihvatit će to.« Majka me uzme za ruku i stisne je. »Kad se otac vrati,

zaprepastit će se. Dvije kćeri, obje trudne.« »Bit će sretan. Obje su mu kćerke plodne.« Majčin je osmijeh bio gorak. »Bio bi sretniji da se udaš za

princa.«

Te se noći slavilo i častilo po cijelom gradu Amarni. Posvuda se čuo

smijeh. Dok sam pomagala majci da se uspne u kočiju, pomislila sam:

Nefertiti je ovo namjerno napravila. Rekla mi je da će mi večeras dati

odgovor, u nadi da je među svim tim ljudima uopće neću sresti.

Dvorišta izvan palače bila su prepuna slugu koji su nosili plad- njeve s orasima u medu, debeljuškastim smokvama i mogranjima. Na

tisuće vojnika pilo je po ulicama u potpunom samozaboravu. Pjevali su o ratu, seksu i ljubavi. Otkako smo ušle u palaču, gledala sam gdje

je Nakhtmin. Motrila sam gomilu u potrazi za njegovim širokim ramenima i blistavom kosom.

»Neće biti ovdje«, rekla je majka. »Bit će sa svojim ljudima.«

Pocrvenim shvativši da su moje misli tako očite. Sluga nas

povede u Veliku dvoranu u kojoj je stol za stolom bio prepun vezira

koji su se gostili i kćeri bogataša koje su koketirale. Sve su načinom

odijevanja u gotovo prozirno platno, kaniranjem ruku, stopala i

grudiju oponašale moju sestru. No dva Horusova prijestolja na

podiju stajala su prazna. »Gdje je kraljica?« upitala sam. Povukla sam se natrag.

»Negdje na ulici, gospodarice!« viknuo je sluga u prolazu. »Baca-

ju zlato!« Nacerio se. »Daruju svakoga.« »Dođi«, majka me povede držeći me za ruku. Slijedila sam je do počasnoga stola ispred podija. Tamo su bili

Panehesi i Kija. Kipar Tutmozis i arhitekt Maja također. Zanimalo me kad su se uspjeli zbližiti. Neki je starac sa zlatnim prstenjem na

prstima preko dvorane dozivao moju majku. Ona skrene prema njemu. Sluga izvuče naslonjač. Kija i njezine dame gledale su me uz nijemu prijetnju ispod svojih perika. Kad sam sjela, Kija vedro najavi:

»Pa, gospo Mut- nođmet, kako lijepo da te vidimo. Mislila sam da možda nećeš doći na svečanost.«

»A zašto ne bih došla?« upitam.

»Mislile smo da si bolesna.«

Boja mi se povuče s obraza, a veziri izmijene upitne poglede.

»O, nema potrebe za skromnošću. Svoje dobre vijesti moraš

podijeliti sa svima.« Kija objavi svima za stolom: »Gospa Mutnođmet trudna je s generalom!«

Kao da se vrijeme odjednom zaustavilo. Dva tuceta lica okrene

se prema meni, a oči umjetnika Tutmozisa postanu velike kao šalice.

»Je li to istina?« upitao jc. Osmjehnem se i podignem bradu. »Da.« Na trenutak među vezirima zavlada tišina od zaprepaštenja, a

onda navre mahnito došaptavanje.

Preko stola, Kija se spokojno smiješila. »Sestre su trudne točno

u isto vrijeme. Zanima me«, nagnula se naprijed, »što će na to

faraon?«

Nisam odgovorila.

»Hoćeš reći«, uzdahne Kija, »da ne zna?«

»Siguran sam da će biti sretan«, ubaci se Tutmozis.

»Sretan?« vikne Kija izgubivši svaki osjećaj za pristojnost. »Spa-

vala je s generalom! S generalom!« vrištala je.

»Ja mislim da će faraon biti ponosan«, navijesti Tutmozis. »Ima prigodu pridobiti generala za svoje planove, jer, kao što Oziris zna,

Nakthminovo srce nije na gradilištu.«

Kijin je glas bio ravnodušan. »Nego gdje je?«

Tutmozis razmisli. »Na sjeveru s Hetitima, pretpostavljam.«

»Pa, možda bi onda mogao otići tamo i pridružiti se

Horemhebu.«

Kijine su se dame smijale, a Tutmozis položi ruku na njezinu da je smiri. »No, daj, nitko ne želi Horemhebovu sudbinu.« Kijino se lice smekša, a kipar se okrene prema meni. »Neka te štiti Tauert«,

rekao je tiho. »Tolikim si ženama na ovom dvoru pomogla da i sama

zaslužuješ malo sreće.«

Majka se vratila, a trube su zaječale najavljujući dolazak moje

sestre i Ekhnatona. Velikom dvoranom probijali su se naprijed

osmjehujući

se putem. Kad mi je sestra prišla, okrenula je glavu. Nije me htjela

pogledati u oči. Učini mi se da čujem Kijin glas, sestre su trudne u isto

vrijeme. Cijele su se noći amarnskom Velikom dvoranom vrtjeli plesači

u plisiranom platnu i haljinama prekrivenim mrežama od blještavih

kuglica. Ekhnatona su došli zabavljati gutači vatre, ali svi su gledali

samo moju sestru. Kijina se duša sigurno previjala u mukama kad je

vidjela kako se oko Nefertiti, koja je sišla s podija i udostojala se

porazgovarati s ovom ili onom plemkinjom, roje žene. Zatekla sam

sestru kako priča s Majinom suprugom. »Oprostite, samo čas«, rekla sam i uzela Nefertiti za raku. »Što radiš?« Obrazi su joj se zarumenjeli. »Želim znati jesi li razgovarala s faraonom.« Zahtijevala sam od-

govor. Uzrujala se. »Upozorila sam te. Rekla sam ti da ne...«

»Jesi li razgovarala s njim?« glas mi se povisio. Majka za stolom tik do

podija digne pogled prema nama. Nefertitino lice postane tvrdo.

»Jesam. Nakhtmin je poslan na sjever da se uz Horemheba bori

s Hetitima.«

Da me pljusnula posred lica, ne bih bila tako zaprepaštena. Dah

mi zapne u grlu. » Što? «

Iz Nefertiti provali kao iz vulkana. »Upozorila sam te,

Mutnođmet. Rekla sam ti da mu ne prilaziš...« i prekine jer se pojavio

Ekhnaton. Sigurno mu je bilo jasno o čemu smo razgovarale jer je do

mene došao sa svojim najblistavijim osmjehom. »Mutnođmet.« Okrenem se prema njemu s optužbom u pogledu. »Poslao si ge-

nerala da se bori s Hetitima?«

Osmijeh mu splasne. »Budeš li se igrala s vatrom, spalit ćeš se.

Vjerujem da te tvoj otac naučio to, mala mačko.« Prišao mi je sasvim

blizu

i pomilovao obraz. Lecnem se. Onda se nagne prema meni i

prošapće: »Možda ćeš sljedeći put izabrati odanijeg ljubavnika. Tvoj

general tražio je da ode.«

Ustuknem. Odbijala sam povjerovati u to. »Nikada!« Skrenem

pogled na Nefertiti. »A ti nisi učinila ništa?« upitala sam. »Ništa nisi

učinila da ga spriječiš?«

»Säm je tražio«, rekla je moja sestra slabašnim glasom. »On to nije tražio«, zainatim se uvlačeći faraona u priču i ne

brinući se za opasnost koja bi mogla proizaći iz istine. »Ja sam trudna.

Nosim njegovo dijete, a vi mu dopuštate otići u smrt!« Glasno sam ih

vrijeđala. Razgovor u Velikoj dvorani prestane. Izjurim kroz vrata u

noć. Ali nisam imala kamo otići. Nisam znala čak ni gdje su mi odaje

u ovoj palači. Plakala sam držeći se za trbuh. Što da radim? Koljena su

mi klecala. Odjednom se osjetim bolesnom i nesposobnom stajati na

nogama.

»Mutni!« vikala je moja majka. Obratila se Ipu pa su zajedno

izašle za mnom iz Velike dvorane. »Nađi joj liječnika! Smjesta!«

Čujem više glasova nego ih prepoznajem. Svi izvikuju neke upute. Netko kaže da sam teško bolesna i da me treba premjestiti u

hram gdje se svećenice mogu moliti za moj život. Drugi glas upita u koji hram, Amonov ili Atonov? Dograbila me tama i odvukla, ali

jasno sam čula da netko govori o iscjeljujućim moćima svećenika. Čula sam ime Panehesi i majčino oštro odbijanje. Evo i platna. Osjetim težinu između nogu. Trbuh mi se kida u grčevima. Nema

vode. Vode s limunom i lavandom. Netko kaže da je stigao moj otac.

Zar je prošao cijeli dan? Kad se probudim, uvijek je oko mene mrak, a uz mene Ipu. Kad god zacvilim, osjetim hladnu majčinu ruku na

svom čelu. Mnogo sam je puta zvala. Toga se jasno sjećam. Ali ne sjećam se da sam tražila svoju sestru. Kasnije su mi rekli da sam danima padala u nesvijest pa se budila. Prvo čega se sjećam sasvim jasno buđenje je uz miris lotosova cvijeća.

»Mutnođmet ?«

Zažmirim na jutarnje svjedo i namrštim se. »Nakhtmine?«

»Ne, Mutnođmet.«

Bio je to moj otac. Podignem se na laktovima i pogledam oko

sebe. Zastori od rogožine bili su smotani na gornjoj strani prozora.

Oslobodili su put jutarnjem suncu, a popločani pod sjajio se crveno i

plavo. Sve je bilo veliko. Stolci s ukriženim nogama i tapecirani

životinjskim kožama, kovčežići ukrašeni draguljima i kutije za

perike, svjetiljke od oniksa s tirkizima umetnutim u stupove. Ali, ja

sam bila smućena. »Gdje je Nakhtmin?«

Majka je oklijevala. Sjela je na rub kreveta i izmijenila poglede s

ocem. »Bila si teško bolesna«, rekla je napokon. »Ne sjećaš se gozbe,

ljubavi?«

A onda mi se sve vratilo. Nakhtminova smrtna presuda,

Nefertitina sebičnost, moja slabost pred palačom. Dah mi se ubrza.

»Sto se dogodilo? Zašto sam bolesna?« Otac privuče stolac kraj mene i položi svoj veliku ruku na moju. Majka prošapće: »Mutnođmet, izgubila si dijete.«

Bila sam previše užasnuta pa nisam mogla progovoriti. Izgubila

sam Nakhtminovo dijete. Izgubila sam jedino što me vezalo uz njega,

dio njega koji sam zauvijek mogla čuvati uza sebe.

Majka mi je odmicala kosu s lica. »Mnoge žene izgube svoje

prvo dijete«, tješila me. »Mlada si. Imat ćeš ih još. Moramo biti

zahvalni bogovima što su poštedjeli tebe.« Suze su joj tekle. »Mislili

smo da je s tobom svršeno. Mislili smo da si...«

Odmahnem glavom. »Ne, to se ne događa«, rekla sam odmičući

pokrivače. »Gdje je Nefertiti?« pitala sam.

Otac odgovori svečanim tonom: »Moli se za tebe.«

»U Atonovu hramu?« viknem.

»Mutnođmet, ona ti je sestra«, rekao je.

»Ona je ljubomorna sebična kraljica i nikakva sestra!«

Majka se odmakne unatrag, otac se naslonio.

»Otjerala je generala!« viknula sam.

»To je Ekhnaton odlučio.«

Nisam htjela dati ocu da je brani. Ne ovoga puta. »A ona je do-

pustila«, optužim je. »Jedna riječ iz Nefertitinih usta i Ekhnaton bi

prešao preko svega što smo učinili. Mogli smo psovati Atona po

ulicama, ali da Nefertiti želi, on to ne bi sprečavao. Ona je jedina

osoba koju sluša. Jedina osoba koja ima vlast nad njim. Tvoja sestra

je to vidjela i ti si to vidio. A ona je dopustila da Nakhtmin bude

prognan. Ona je to dopustila!« Urlala sam. Majka mi položi ruku na

rame da me smiri, ali je ja otresem. »Je li mrtav?« željela sam znati. Otac ustane. »Je li mrtav?« ponovim. »On je žilav ratnik, Mutnođmet. Straža će ga povesti na

sjever, na crtu bojišnice s Hetitima i ostaviti ga tamo. Snaći će se on.«

Zatvorim oči zamišljajući Nakhtmina bačenog Hetitima kao što

se meso baca pred divlje pse. Osjetim vrele i gorke suze kako mi klize

niz obraze, a otac mi ovije ruku oko ramena da me smiri. »Pretrpjela

si velik gubitak«, rekao je nježno.

»On se nikad neće vratiti. A Nefertiti nije učinila ništa.« Preplavi

me tuga. Ponovno osjetim napetost u trbuhu. »Ništa!« vrištala sam.

Majka me držala u naručju. Ljuljala me naprijed-natrag. »Ššš,

ništa nije mogla učiniti«, izjavila je.

Ali to je bila laž.

Otac ode do mog stolića uz krevet i digne iznimno dragocjenu

škrinjicu s inkrustacijama od lapisa i bisera. »Bila je ovdje svakoga

dana. Poklonila ti je ovo. Za tvoje bilje.«

Promatrala sam škrinjicu. Izgledala je upravo kao da ju je

Nefertiti izabrala. Pretrpana ukrasima i skupa. »Ona misli da me

može kupiti jednom kutijom?«

Začujemo zvuk gegavih stopala pred mojom odajom pa

sluškinja rastvori vrata. »Dolazi kraljica!« Ali ja joj neću oprostiti. Nikad.

Uvukla se u moju spavaću sobu. Jedino što sam mogla vidjeti

bio je zaokružen trbuh pod haljinom. Kad je vidjela da sam budna,

zaustavila se pa brzo zatreptala. »Mutni?« Došla je s nekim tirkiznim

ankhom, vjerojatno blagoslovljenim u Atonovu hramu. »Mutni?«

Dotrčala je k meni i zagrlila me svojim sitnim rukama. Osjetila sam

njezine suze na svojim obrazima. Moja sestra koja nikad ne plače. Nisam se pomaknula. Ona se uspravi da mi vidi lice. »Mutni, reci nešto!« umiljavala se.

»Proklet bio dan kad su me bogovi odlučili učiniti tvojom ses-

trom.«

Ruke joj počnu drhtati. »Povuci to.«

Zurila sam u nju i nisam rekla ništa.

»Povuci to!« vikne, ali ja okrenem glavu.

Roditelji su se samo pogledali. Onda je otac tiho rekao: »Izađi,

Nefertiti. Daj joj malo vremena.«

Sestra otvori usta. Okrene se prema majci, a kad ni s te strane

nije došla obrana, zavrti se i ode. Dignem pogled prema roditeljima. »Želim biti sama.« Majka je oklijevala. »Ali bila si tako bolesna«, usprotivila se. »Ipu je tu. Ona će se brinuti za mene. Sada želim biti sama.« Majka baci pogled na oca i zatim izađu. Okrenem se prema Ipu

koja se nagne nada mnom, nesigurna što da učini. »Dodaj mi moju

kutiju s biljem«, zamolim je. »Onu staru«, rekla sam. »Napravit ću si

kamilicu.«

Donijela mi je kutiju. Podignem teški poklopac i ukočim se.

»Ipu, tko je dirao kutiju?« upitam brzo. Ona se namršti. »Nitko, gospodarice.« »Sigurna si?« Ponovno pregledam svežnjiće, ali akacije više nije

bilo. Sjemenje akacije zamotano u platno jednostavno je nestalo!

»Ipu.« Teškom se mukom uspravim. »Ipu, tko je mogao ući ovamo?« »O čemu govoriš?«

»Akacija!«

Ipu baci pogled na kutiju pa prekrije rukom usta. Oči joj se

spuste na moj trbuh. Shvatila je. Zgrabim kutiju i širom raskrilim

vrata svoje sobe. Duga kosa neuredno mi se rasula po leđima.

Platnena tunika nije bila stegnuta pojasom. »Gdje je Nefertiti?« vikala

sam. Neke sluškinje ustuknu, druge su šaptale: »U Velikoj dvorani,

gospodarice, na večeri s vezirima.«

Čvršće stisnem kutiju, u gnjevu tako divljem da kad sam

otvorila vrata u dvorani uopće nisam vidjela ljude, što je prenerazilo

stražare.

»Nefertiti!« urlala sam. Žamor u sobi zamre. Glazbenici ispred

podija prestali su svirati, a Tutmozis malo otvori usta. Nefertitine

gospe ispuste uzdah.

Dignem kutiju da je svi u dvorani uzmognu vidjeti. »Tko mi je

ukrao akaciju?« Priđem podiju. Gledala sam u sestru. Panehesi

proizvede neki zvuk, a moj otac ustane. »Netko mi je ukrao sjeme

akacije i otrovao me kako bih izgubila dijete. To si bila ti?«

Nefertiti problijedi poput alabastera. Raširenih očiju pogledala

je Ekhnatona pa i ja usmjerim pozornost na faraona. »Ili ti?«

Kriknem. »Zar mi je vas dvoje to učinilo?« Ekhnaton se promeškolji od neugode. Otac me uzme za ruku. »Mutnođmet.« »Želim znati tko mi je to učinio!« Moj glas odjekivao je dvora-

nom, čak su i Kija i njezine dame zašutjele. Ako se to moglo dogoditi

meni, može se dogoditi bilo kojoj od njih. Tko su njihovi neprijatelji?

Tko su moji? »Idemo«, rekao je otac. Pustila sam ga da me izvede, ali na vratima u Veliku dvoranu

okrenem se. »Nikad ovo neću oprostiti«, zakunem se, a Nefertiti je

znala da njoj govorim. »Dok sunce bude zalazilo nad Amarnom, ovo

neću oprostiti!« vrištala sam.

Moja je sestra sjedila zavaljena u svoj naslonjač. Izgledala je kao

da joj je kakav razbojnik upravo oteo njezino kraljevstvo.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

AMARNA

dvanaestoga paunija

Bojim se da će ostati ovdje i do kraja života uzgajati bilje u svom vrtu.

Bez muža, bez djece...«

Jasno sam čula svoju tjelesnu sluškinju kroz vrata. Prije tri mjeseca, na dan kad sam otkrila da me netko otrovao kako bi ubio Nakhtminovo dijete, za sebe sam odabrala novoizgrađenu vilu koja je stajala prazna na

zlatnim terasama s kojih se vidio grad. Niti jedna obitelj iz palače još je nije zauzela pa sam odnijela svoje stvari u sobe i zatražila da to bude

moja vila. Nitko se ne bi usudio predložiti da me premjeste. Sijanje i sađenje potrajalo je tri mjeseca, ali sad već mogu opipati

mlade, tople i mekane listove egipatske smokve i plodove skoro zrele za

berbu. Glas moje tjelesne sluškinje kretao se vrtom i približavao mi se. »Vani je, uvijek je vani«, zvučala je zabrinuto. »Njeguje svoje biljke kako bi ih mogla prodavati ženama.«

Osjetim nečiju prisutnost. Kao da je iza mene kameni stup. Nisam

trebala čuti glas kako bih znala tko je. Osim toga, mogla sam osjetiti

miris ljiljana i kardamona. »Mutnođmet?«

Okrenem se i rukom zaklonim oči. Otkako sam otišla iz palače,

nisam više nosila periku. Kosa mi je bila duga i neuredna. Oči su mi

poput smaragda na suncu, tako je bar Ipu rekla. Tvrdo kamenje koje se

može izbrusiti u staklo. »Veličanstvo.« Naklonim se vrlo duboko.

Kraljica Tija treptala je iznenađena. »Promijenila si se.«

Čekala sam da mi kaže na koji način.

»Izgledaš viša i tamnija, čini mi se.«

»Da. Provodim više vremena na suncu, gdje mi je mjesto.« Odložim

lopatu. Dok smo šetale vrtom, pomno ga je razgledavala.

»Veoma je dojmljivo ovdje.« Uočila je palme datulja i gliciniju u cvatu. Nasmiješim se. »Hvala. Bilo je potrebno tri mjeseca.«

Uđemo u lođu, a moja teta sjedne. Ja sam se promijenila, ali ona je još

uvijek bila ista. Sitna i pronicava, iskrivljenih usta i lukavih plavih očiju.

Sjedila sam joj nasuprot, na malenom jastuku od perja. Došla je iz Amarne s

mojim ocem. Na njegov je zahtjev ostavila Tebu i proučavajući svitke,

pišući pisma i pregovarajući o savezima zajedno s njim radila u knjižnici.

Ipu položi topao čaj između nas dvije. Kraljica uzme šalicu u ruke.

»Nisam došla kako bih te pokušala vratiti«, rekla je.

»Znam. Ti si za to previše razumna. Ti shvaćaš da sam raskrstila s

palačom. I s Nefertiti i njezinim kipovima i beskonačnim planiranjem.«

Kraljica Tija uputi mi slabašan osmijeh. »Oduvijek mi se činilo da sam

izabrala pogrešnu sestru.«

Zatrepćem iznenađena idejom da bi netko htio mene a ne Nefertiti.

Onda odlučno odmahnem glavom. »Ne. Ja nikad ne bih željela biti kraljica.«

»Pa upravo bi zbog toga bila dobra kraljica.« Odložila je šalicu. »Nego,

reci mi, Mutnođmet, što da uzme stara žena koju bole zglobovi?«

Upitno je pogledam. »Došla si zbog mojeg bilja?« »Kao što si rekla, nisam te došla nagovarati da se vratiš. Ja sam za to

previše razumna. Usput, zašto bi ostavila ovu vilu?« Pogledala je oko sebe

na penjačice koja su se ovijale oko visokih oslikanih stupova. »Ovo je mirno

utočište, daleko od grada i glupe politike moga sina.« Uspravila je glavu, a

dragulji oko njezina vrata muzikalno su kucnuli jedni o druge — teški lapis i

zlato. Onda se povjerljivo nagne naprijed. »Reci mi, dakle, Mutnođmet, što

da uzmem?«

»Ali, tvoji dvorski liječnici...« »Nisu tako iznimno upućeni u bilje kao ti.« Gledala je kroz otvorena vrata

mog brižno njegovanog vrta. Lijeha za lijehom sene i krizantema. Njihovo se

lišće na suncu sjajilo zeleno, a latice blještale žuto. Bilo je borovica za glavobolju

i pelina za kašalj. A za žene koje su to očajno željele, još uvijek sam imala

akaciju. Znala sam da su moje biljke ubile moje dijete, ipak, nisam ih se htjela

odreći. »Žene kažu da si postala pravi iscjelitelj. Zovu te Sekem-miu«, rekla je. To

ime znači moćna mačka. Odjednom se sjetim Nakhtmina i pogled mi se zamagli.

Teta me pozorno gledala i odmjeravala. Onda pruži ruku i potapše moju. »Dođi.

Pokaži mi biljke.«

Vrelo je sunce vrt osulo pjegama. Kako je dan postajao sve topliji, na

biljkama se sušila rosa. Udisala sam snažan miris zemlje. Sagnem se i uberem

zelenu, nezrelu bobicu s grma borovice.

»Borovice će ti pomoći.« Pružim joj bobicu. »Mogu ti skuhati čaj, ali

morala bi ga piti dva puta na dan.«

Zdrobila je bobicu palcem i kažiprstom pa prinijela prste nosu. »Vonja na

pisma iz Mitanije«, mislila je naglas.

Pogledam je na svjetlu: četrdesetgodišnjakinja, još uvijek u kontaktu s

inozemnim narodima, roti se s mojim ocem i smišljaju najbolji način za

upravljanje kraljevstvom.

»Zašto to još uvijek radiš?« upitam, a ona odmah shvati na što mislim.

»Zato što je ovo Egipat.« Sunce joj se odražavalo u svijetlim cr-

venkastosmeđim očima i u zlatu oko njezinih ručnih zglobova. »Nekoć sam bila

mentalni i fizički vođa ove zemlje. A što se promijenilo? Imam glupog sina koji

sjedi na prijestolju. Bogovi su još uvijek moji bogovi, narod je još uvijek moj

narod. Naravno, da je Tutmozis postao faraon...«

»Kakav je bio?« tiho sam upitala.

Teta spusti pogled na svoje prstenje. »Inteligentan. Strpljiv. Vatren lovac.«

Vrtjela je glavom u žaljenju za koje je samo ona znala. »Tutmozis je bio vojnik i

Amonov svećenik.«

»A Ekhnaton ne može biti ni jedno ni drugo.« »Kad se tvoja sestra udala za njega, bojala sam se da će biti odveć krhka.«

Teta se oštro nasmije. »Tko je mogao znati da će Nefertiti, mala Nefertiti, biti

tako...« dok je tražila riječ, pogled joj je kružio nad gradom koji se prostirao

ispod nas kao bijeli biser na pijesku.

»Strasna«, odgovorim. Teta kimne snuždena. »Nije ispalo kako sam ja planirala.«

»Ili ja.« Usnica mi je drhtala, a kad je teta vidjela moje suze, uzela me

za ruku. »Ipu misli da si usamljena.«

»Imam svoje biljke. A i majka dolazi ujutro i donosi kruh. Kruh sa

sezamom i dobar šedeh iz palače.«

Kraljica je polako kimala glavom. »A otac?«

»On također dolazi pa pričamo o novostima.«

Uzdignula je obrve. »I što ti je u posljednje vrijeme pričao?«

»Da je Quatna poslala molbe za pomoć u obrani protiv Hetita«, rekla

sam.

Tijino lice postane ozbiljno. »Quatna je naš vazal stotinu godina. Ako

je sad pustimo da propadne, poručujemo Hetitima da nam nije do borbe.

To je druga od naših vazalnih država koja traži pomoć. Dopisujem se

o miru, a iza leđa mi vlastiti sin šalje zahtjeve za još više šarenoga stakla.

Oni žele vojnike«, glas joj se podigne, »a on traži staklo! Kad nam

saveznici

budu pokoreni i kad ne bude ničega između nas i Hetita, što slijedi?«

»Invazija na Egipat.«

Tija zatvori oči. »Bar imamo vojsku u Kadešu.«

Prestravim se. »Samo sto ljudi!«

»Da, ali Hetiti to ne znaju. Ja ne bih podcijenila sposobnosti Ho-

remheba ili Nakhtmina.«

Odbijala sam pomisao na to da bi se Nakhtmin mogao vratiti. Sjedila sam u

vrtu pod suncobranom i umovala: vrati li se, znači da je izborio pobjedu u Kadešu, a

to je nemoguće. Spustim list kamilice u svoj jutarnji čaj. Čak i nakon toliko

mjeseci, loše sam spavala, a čim sam se sjetila Nakhtmina, ruke su mi se

počele tresti.

»Gospodarice.« Ipu se pojavila na terasi. »Stigao je poklon iz palače!«

»Onda ga pošalji natrag, kao i obično«, rekla sam. Nisam se dala

potkupiti. Nismo više djevojčice pa mi ona da svoju igračku kad razbije

moju. Ona je još uvijek mislila da ono što se dogodilo nije ništa. Da je

Nakhtmin samo jedan muškarac i da će biti drugih. Ali ja nisam poput nje.

Ja ne bih jedan dan cjelivala Ranofera, a drugi ga dan ostavila.

No Ipu me i dalje gledala. »Ovaj bi put moglo biti nešto što ćeš htjeti

zadržati.«

Namrgodim se, ali odložim čaj i odem u kuću. Na stolu je bila košara.

»Veliki Ozirise, što je unutra?« viknula sam. »Miče se.« Ipu se naceri. »Pogledaj.«

Na Ipuin nagovor podignem poklopac. Unutra je bilo šćućureno malo

pjegavo mače, sitno i preplašeno, vrsta koju si je samo najbogatije egipatsko

plemstvo moglo priuštiti. »Jedno miui« Maleno stvorenje plačući za majkom

podigne pogled prema meni, a ja ga, premda to nije bilo pametno, uzmem u

ruke. Bilo je veliko taman da stane u moj dlan, a kad sam ga privinula na

grudi, počelo je presti.

»Vidiš?« rekla je Ipu ponosna na sebe.

Spustim mačkicu na pod. »Nećemo je zadržati.«

»Nije ona nego on. Zašto ne?«

»Zato što je to dar moje sestre, a ona misli da mače može zamijeniti

dijete.«

Ipu digne dlanove. »Ali, usamljena si.« »Nisam usamljena. Svakoga dana dolaze mi klijenti. I roditelji.« Stavila

sam mače natrag u košaru i oprezno je poklopila. Njegov se slabašan glasić

probijao kroz pleter, a Ipu me hladno gledala.

»Nemoj me tako gledati. Ne kanim ga doista ubiti. Samo ga šaljem

natrag.« Šutjela je. Jedino što se čulo bio je mačićev žalostan mijauk. Zakolutam očima. »Ah, dobro. Ali ti ćeš se brinuti za njega.«

Kad su otac i majka stigli kolima, njihova je sluškinja nosila košaru

prepunu bogatih predmeta iz palače koji meni nisu bili potrebni. Namrštila

se kad je vidjela Ipu šćućurenu na divanu kako njiše uzicom i tiho doziva

nekog ispod ležaljke. »Sto to radi ona?« upitala je.

Sluškinja odloži košaru na stol, a nas troje okrenemo se vidjeti što je.

Siva šapa izleti i začuje se krik iznenađenja kad uzica nestane. »Zločesto

stvorenje neće van!« vikala je Ipu.

»Što je to?« Majka se nagne da bolje vidi.

»Nefertiti mi je poslala mače«, izgovorim ravnodušno. Otac je motrio

izraz mog lica. »Uzela sam ga samo zato što ga je Ipu htjela«, rekla sam.

Mačić otrči niz hodnik.

Majka se široko osmjehne. »Jesi li joj dala ime?«

»Njemu. Zove se Bastet.«

»Zaštitnik mačaka«, rekla je majka s odobravanjem.

Otac me iznenađeno pogleda.

»Ipu se toga sjetila.«

Majka je počela vaditi razne tkanine iz košare, a otac i ja izašli smo u

vrt. »Čujem da ti je jučer u posjet došla moja sestra.«

»Ona misli da imamo šansu za uspjeh u Kadešu«, rekla sam mu

čekajući odgovor.

Ovio mi je ruku oko ramena. »Moguće je, Mutnođmet. Ali ja se ne bih

oslanjao na to. Njega više nema. Svima nama netko od voljenih otišao je k

Ozirisu.«

Zadržavala sam suze. »Ali ne ovako!«

»Nefertiti nije znala«, objasni mi otac. »Izvan sebe je. Dijete će se

roditi potkraj tota, a liječnici kažu ne bude li se odmarala i počela jesti,

izgubit će ga.«

Odlično. Neka ga izgubi, mislila sam. Neka vidi kako je to kad se probudiš, a sve

što si voljela oduzeto ti je. Istoga me trena, ipak, preplavi krivnja. »Nadam se da

će se smiriti.« Pognem glavu. »Ali čak i ako nije znala ovo s akacijom,

dopustila je progonstvo Nakhtmina.«

Otac je šutio neko vrijeme. Onda mi otkrije: »Voljela bi da budeš uz

nju dok rađa.«

Ugrizem se za jezik. Otac je bio svjestan ironije toga što je tražio.

»Kad dođe vrijeme«, prošapćem.

Kraljica Tija posjetila me i drugi put. Uspela se stubištem prema vili u

pratnji sedam dama. Svaka od njih nosila je velike vrbove košare.

»Ipu, gdje je Bastet?« viknem. »Ne možemo mu dopustiti da trčkara

naokolo i napada kraljičine gležnjeve.« To mu je bila najnovija igra. Nađe

neki komad namještaja i sakrije se ispod, a onda naglo istrči i ugrize za

gležanj onoga tko slučajno prolazi. »Bastet«, zvala je Ipu prijekornim

tonom. »Dođi ovamo, Bastet.«

Čula sam da se kraljičine dame približavaju. »Bastet!« zapovjedim, a

mala krznena lopta iskoči iz svog skrovišta pa domaršira k meni kao da me

hoće pitati što želim. »Ipu, odnesi ga u stražnju sobu«, uputim je. Pogledao je Ipu i počastio je plačljivim mijaukom. »Zašto tebe sluša, a mene neće?«

Spustim pogled na ponosno malo mače. Premda ga je Ipu hranila,

omiljeno mjesto bilo mu je ispod mojeg stolca preko puta grijalice.

Arogantan miu, pomislim.

Kucanje odjekne kućom, a Ipu pohita otvoriti vrata. Napolju je dvoje

sluga držalo paradni baldahin da je zaštite od sunca. » Kraljice Tija .« Naklonim se. »Zadovoljstvo mi je.«

Moja teta ispruži ruku da je uvedem u kuću. Po njezinim je prstima

blještalo prstenje. Veliki komadi lapisa umetnuti u zlato. Sjela je na jastuk od

perja u loži i proučavala oštećenu tapiseriju na zidu. Prelazila je rukom po

izgrebanim mjestima. »Mačić od Nefertiti?« Na moje iznenađenje,

nasmiješila se. »U palači se pričalo kad poklon nije bio vraćen.«

Istog me trena obuzme srdžba. »Pričalo se?« upitam. »Netko je pretpostavio da bi sve moglo biti oprošteno.« Pozorno me

gledala dok mi je rumenilo bojilo obraze.

»A je li itko pretpostavio da se poklonom ne može platiti dijete? Ili

iskupiti ljudski život?«

»Tko bi takvo što rekao tvojoj sestri? Nitko se ne usuđuje suprotstaviti

Nefertiti. Čak ni ja. Ni tvoj otac.«

»Ona, dakle, radi što god hoće?« upitala sam je.

»Tako rade sve kraljice. Ona samo osjeća veću sklonost prema

gradnji.« »Neće se valjda još nešto graditi?« »Naravno da hoće. Gradit će se dok god vojska ne nađe vođu koji će

pokrenuti pobunu.« »Ali, tko je dovoljno moćan da se pobuni protiv faraona?«

Ipu je donijela čaj s mentom. Teta podigne šalicu k usnama. »Ho-

remheb«, rekla je otvoreno. »I upravo zato je Horemheb poslan u Kadeš.«

Teta kimne. »Bio je previše omiljen. Kao Nakhtmin. Moj sin vidio je

opasnost tamo gdje je trebao vidjeti korist. On je preglup da zaključi: bude

li Nakhtmin u tvom krevetu, neće se pobuniti.«

»Nakhtmin ionako nikad ne bi poveo pobunu«, rekla sam brzo. »Uz

mene ili bez mene.«

Tija podigne tanke obrve. »On je htio miran život.«

»Dakle, nije ti rekao da su ga u Tebi, kad je Ekhnaton bio spreman

uzeti krunu namijenjenu bratu, vojnici posjetili i zatražili da povede po-

bunu? I da je on pristao?«

Spustim šalicu. »Nakhtmin?«

»Našlo se vezira i vojnika koji su ga uvjerili da je nakon ubojstva

princa Tutmozisa pobuna jedini način da se održi poredak Maat.«

Zurila sam u tetu pokušavajući odrediti govori li ona zaista ono što

sam se bojala da bi mogla biti istina. Da je Tutmozis umro ne zato što je

pao iz svoje zaprege, nego zato što ga je ubio rođeni brat. Opazila je o

čemu dvojim pa se ukočila.

»Čujem što sluškinje pričaju kao i svi drugi.« »Ali njegov pad iz bornih kola...«

»Mogao mu je prouzročiti smrt. Ili se od toga mogao oporaviti. Moj

živi sin i Oziris jedini znaju istinu.«

Zadrhtala sam na tu pomisao. »Ali nije bilo nikakve pobune«, dodam.

»Došla je Nefertiti pa se dvor ponadao da će ona spasiti Egipat od

moga sina.«

Sjednem uspravno. »Zašto mi sve to govoriš?« upitala sam je.

Teta odloži svoj čaj. »Zato što ćeš se jednoga dana vratiti u palaču, a

tamo će ti oči biti ili širom otvorene ili će te zatvorenih položiti u grob.«

Dvadeset dana kasnije, Tija je sjedila na stolcu od bjelokosti između gredica

u mojem vrtu i ispitivala me o biljkama. Željela je znati čemu još služi slatki

korijen osim zaslađivanju čaja. Rekla sam joj da ako se uzima umjesto

meda, sprečava kvarenje zubi. Jednako kao i upotreba luka umjesto

češnjaka. Kroz pernato zelenilo biljaka priđe nam otac. Nisam čula kad ga

je Ipu pozdravljala na vratima.

Otac pogleda najprije tetu pa mene. »Što radite?« Teta ustane. »Moja mi nećakinja objašnjava čaroliju biljaka. Vrlo bistra

djevojka, ta tvoja kćer.« Zaklonila je lice rukom. Nisam mogla znati je li

pogled u očima mog oca bio ponosan ili mu nije bilo drago. »Sto te dovodi

ovamo?« upitala ga je.

»Došao sam k tebi.« Očev glas bio je težak, ali teta je preživjela

mnoga teška vremena pa se nije ganula. »U palači se događa nešto loše«, pogađala je. »Ekhnaton planira pogreb na istoku.«

Tija ga oštro pogleda. »Niti jedan faraon još nije bio pokopan na

istoku.«

»On je zamislio da bude pokopan tamo gdje sunce izlazi, podno brda,

i želi da cijeli amamski dvor odustane od grobnica koje su već iskopali na

zapadu.«

Tetin glas od srdžbe postane dublji i tiši. »Da ostavimo grobnice koje

smo već napravili u Tebi? Da preselimo grobove s mjesta na kojem su

oduvijek bili, pod nogama zalazećeg sunca, da bi se pokapali na istoku!« Nikad

je nisam vidjela tako srditu. »Neće to učiniti!«

Otac raširi dlanove. »Ne možemo ga zaustaviti. Ali, možemo

napraviti drugu grobnicu i zadržati ono što već imamo u Dolini...«

»Naravno da ćemo to zadržati. Mene nitko neće pokopati u Amami«,

izjavila je. »Niti mene«, rekao je otac. I njegov je glas bio utišan. Oboje se okrenulo prema meni. »Moraš mi ovo obećati«, dala mi je

upute Tija. »Ako umremo, pobrini se da nas pokopaju u Tebi.« »Ali kako?« Kako bih ja mogla išta učiniti protiv Ekhnatonovih

želja?

»Pomoći će ti tvoja lukavost«, brzo će otac.

Kad sam vidjela da misli ozbiljno, preplavio me strah. »Ali ja nisam

lukava«, brinula sam se. »Nefertiti je lukava. Ona bi to mogla.«

»Ali neće. Ona gradi grobnicu zajedno s Ekhnatonom. Odvr- gnuli su

se od naših predaka da riskiraju pokapanje na istoku.« Otac je zurio u mene

krajnje ozbiljan. »Svakako moraš poduzeti nešto.«

Glas mi postane visok od straha. »Ali kako?«

»Podmićivanjem«, odgovori teta. »Ljude koji rade na balzamiranju lako

je podmititi, kao i one koji slijede.« Kad je vidjela da je ne razumijem,

zagleda mi se u lice kao da sam najgluplja djevojka na svijetu. »Nikad nisi

čula za žene koje svoju djecu daju neplodnim suprugama plemića? Svojim

muževima kažu da im je dijete umrlo, a balzameri onda mrtvog majmuna

omotaju da sliči na dijete.« Ustuknem užasnuta, a Tija slegne ramenima kao

da je to svima poznato. »O, da, oni tamo iz Grada Mrtvih mogu stvoriti

čuda. Prema cjeniku.«

»Ako ikad dođe dođe«, rekao je otac, »podmitit ćeš balzamere da u

Amarni pokopaju krivo tijelo.«

Ruke mi počnu drhtati. »A vas moram prebaciti u Tebu?« Zvučalo je

nestvarno. Zvučalo je nemoguće. Otac i kraljica nikad neće umrijeti. Otac

me potapše po ramenu kao da sam dijete.

»Kad dođe vrijeme...« »Ako dođe«, naglasim.

»Ako dođe.« Nježno se smiješio. »Onda ćeš znati što trebaš učiniti.«

Bacio je pogled na Tiju. »Hoćemo li se sastati ovdje sutra?« »U mojem vrtu?«

»U Amarni dvor trpi najezdu špijuna, Mutnođmet. Želimo li

razgovarati, moramo ovdje. Ekhnaton ne vjeruje nikome, a Panehesijeve su

žene posvuda. Motaju se po palači i sve mu prenose. To rade čak i neke od

Nefertitinih dama.«

Pomislim kako je Nefertiti usamljena u palači, okružena lažnim

prijateljima i špijunima. Ali nisam je htjela sažalijevati. Taj si je krevet sama

prostrla.

Potkraj epifija, zapovjeđeno mi je da dođem u palaču. Pismo na kojem je

stajao težak pečat moga oca donio je glasnik i užurbano mi ga utisnuo

u ruke.

»Kraljica, gospodarice, već ima trudove.« Otvorim pismo i vidim da je to istina. Nefertiti svakog trena može

roditi. Stisnem usnice i složim plahte, jedva kadra podnijeti te novosti.

Glasnik me i dalje gledao. »Dobro, što hoćeš?« dobacim.

Dječak nije ni trepnuo. »Želim znati hoćete li doći, gospodarice.

Kraljica je tražila da dođete.«

Ona je tražila da dođem. Tražila je da dođem, a dok ona rađa svoje

drugo dijete zna da su moje prvo ubili! Zgužvam smotani papirus. Glasnik

me gledao raširenih očiju. »Vani čeka kočija«, dječakov glas postane molećiv.

Pozorno sam ga promatrala. Bilo mu je dvanaest ili trinaest. Ne

dovede li me, njegova bi karijera mogla završiti. Oči su mu ostale raširene i

pune nade. »Čekaj, uzet ću svoj pribor«, rekla sam mu.

Ipu je koračala amo-tamo po kuhinji. »Ona ima svoje liječnike. Ne

moraš to učiniti.«

»Naravno da moram.« »Ali zašto?« Bastet svine svoje svileno tijelo u luk i privine se uz moj list kao da me

tješi. »Zato što je to Nefertiti. Ako umre, nikad si to ne bih oprostila.«

Ipu me slijedila u odaju, a nju je slijedio Bastet. »Hoćeš da idem s

tobom?« ponudila se.

»Ne. Vratit ću se prije noći.« Uzmem svoj kovčežić s biljem. Kad sam

krenula, Ipu mi stisne nadlakticu.

»Sjeti se da ideš tamo zbog djeteta.«

Ogorčena, progutam slinu. »Ja sam trebala imati dijete.«

»Ona tvrdi da ništa nije imala s tim«, podsjetila me Ipu.

»Možda«, odgovorim. »A možda je dok se to događalo šutke sjedila

kraj mene.«

Glasnik me povede do svoje kočije. Udari bičem, a svijedokeste- njasti

konji u galopu krenu Kraljevskom ulicom. Na svakom stupu i na svakom

raskršću bili su kipovi s likom moje sestre. Na obojenim prikazima dizala je

ruke nad pustinjskim gradom koji su ona i njezin suprug podigli. Bila je

odjevena u blještavu odjeću Izide, a tamo gdje bi trebali biti bogovi, na

vratima hrama bilo je njezino lice. Uz Ekhnatonovo. »Amon joj oprostio oholost«, šaptala sam.

Kao i u Memfisu, sagradili su paviljon za porode. Vidjelo se da je s ure-

đenjem rukovodila Nefertiti. Prozori od poda do stropa, tapecirani stolci,

vaze iz kojih su se prelijevale biljke, naročito ljiljani. Njezino najdraže

cvijeće. Tuceti sjedalica za dvorjanke bili su poredani uza zidove oko sobe i

gotovo sve su bile zauzete.

»Gospa Mutnođmet«, najavi glasnik, a razgovor i smijeh koji su

ispunjavali prostoriju naglo prestanu.

»Mutni!« Nefertiti pokaže damama da odu, a sve kćeri vezira koje su

se sjatile oko njezine postelje odmaknu se očiju raširenih i punih zavisti.

Zaustavim se kraj kreveta. Bila je zdrava i lijepa, oslonjena na hrpu

jastuka, bez ijednog znaka boli. Krv mi navre u obraze. »Mislila sam da te

muče trudovi.«

»Svi liječnici kažu da će početi danas ili sutra.«

Gnjev mi potamni lice. »Tvoj je glasnik rekao da je hitno.«

Okrenula se svojim damama koje su proučavale moju frizuru, nokte i

lice. »Ostavite nas«, zapovjedila je. Promatrala sam ih kako lepršaju iz sobe

kao roj leptira. Djevojke koje uopće nisam ni poznavala. »I jest hitno.

Potrebna si mi.«

»Imaš tucete žena da ti prave društvo. Zašto sam ti baš ja potrebna?«

»Zato što si moja sestra«, rekla je oštro. » Očekuje se da budemo jedna

uz drugu. Da pazimo jedna na drugu.«

Značajno se nasmijem.

»Ja ti nisam oduzela dijete!« viknula je.

»Ali znaš tko jest.«

Nije rekla ništa.

»Znaš tko me otrovao i znaš tko se previše bojao da ću roditi sina.

Dijete jednoga generala...« Rukama je prekrila uši. »Ne želim to više slušati!«

Stajala sam šutke i promatrala je.

»Mutni«, rekla je molećivo. Dignula je pogled prema meni, te svoje

tamne tužne oči, crne i duboke kao ribnjaci, misleći da će joj njezin šarm

pribaviti što je htjela. »Budi uz mene dok rađam ovo dijete.« »Zašto? Već izgledaš dovoljno sretna.«

»Zar bih naokolo trebala nositi smrtni strah na licu i plašiti Ekh-

natona pa da mi onda ne da više djece? Pa da moje dvorske dame otrče

Panehesiju i kažu mu da je egipatska kraljica izgubila snagu? Kad bi Kija

imala bolji trenutak da se uzdigne od trenutka kad ja ležim na tlu? Kako bih

trebala izgledati, ako ne sretno?«

Zadivilo me što može razmišljati o svemu tome, čak i kad svakoga

trena očekuje porod.

»Ostani uz mene, Mutni. Jedino u tebe imam povjerenja. Ti možeš

provjeriti sve što mi babice daju.«

Zurila sam u nju. »Ne misliš valjda da bi te otrovali?«

Pogledala me sa zabrinutim izrazom lica.

»Da te netko otruje, liječnici bi otkrili«, upozorila sam je.

»Da, nakon moje smrti! Sto imam od toga?«

»Panehesi bi svoj život doveo u opasnost kad bi takvo što učinio.«

»A tko bi mu dokazao? Kome bi, što misliš, Ekhnaton vjerovao?

Blebetavoj babici ili vrhovnom svećeniku Atonovu? A postoje i Amonovi

svećenici«, rekla je prestravljeno, »koji bi dali život da vide kako Ekhnaton

neće dobi ti nasljednika.«

Pomislim kako bi je netko mogao otrovati onako kako su i mene bili otrovali. Zamišljala sam je kako se grči od bolova i kako jauče dok joj se

Anubis prikrada, i to samo zato što sam odbila biti kraj nje dok rađa svoje

dijete. »Ostat ću. Ali samo zbog poroda.« Osmjehnula se, a ja gunđajući

sjednem. »I, kako ćeš ga nazvati?« »Smenkhare«, rekla je. »A bude li djevojčica?« Oštro me pogleda ispod svojih dugih trepavica. »Neće biti djevojčica.« »A kad bi bila? « Slegnula je ramenima. »Onda Meketaton.«

Premda je Nefertiti bila nemoguće mala, Nekhbet joj je sigurno blagoslovila

utrobu jer su sva njezina djeca, čini se, stizala bez poteškoća. Babica je u

ruke prihvatila sitan svežnjić, sav u krvi i zaplakan. Ostale babice u sobi

nagrnu da vide spol. Nefertiti sjedne. »Što je?« dahne.

Babica spusti pogled. Moja majka pljesne rukama od radosti, ali dok su

sluškinje pomagale Nefertiti da se spusti u ležeći položaj, vidjela sam da joj

se rumenilo s lica povuklo. Preko sobe, njezine oči sretnu moje. Još jedna

princeza. Uzdahnem i pomislim prezirno: drago mi je što nije sin. Spremim svoj

pribor u košaru i krenem prema vratima.

Majka me zgrabi za ruku. »Moraš ostati na blagoslovu!«

Odaja se sve više punila. Došao je glasnik, a iza njega Tutmozis.

Sluškinje su se komešale oko Nefertiti, prale joj tijelo i namještale krunu.

Majka me uhvati za rame i povede prema prozoru. Čula su se zvona koja su

najavljivala princezino rođenje. Tri udarca za egipatsku princezu. Isto kao i

za princa. »Pričekaj bar dok joj da ime«, preklinjala je majka.

Nefertiti pogleda preko sobe i ugleda nas dvije zajedno. »Zar moja

sestra ne kani doći i poželjeti mi dug život i dobro zdravlje?«

Cijela se soba okrene. Osjećala sam majčinu ruku na leđima. Blago me

gurala naprijed. Da je mojem ocu bilo dopušteno ući u sobu za porod,

objesila bi mu se donja čeljust kad bi vidio moju neuljudnost. Najprije sam

oklijevala, a onda sam joj prišla. »Neka ti se Aton osmjehne.«

Svi ustuknu, a Nefertiti raskrili ruke da me zagrli. Dojilja je stajala u

kutu svijetlog i vedrog paviljona, a malena princeza već je sisala. »Dođi i

budi sretna zbog mene, Mutni.« Svi su se smiješili. Svi su trijumfirali. Nije

bio dječak, ali dijete je bilo zdravo i porod je bio uspješan. Dignem svoju

košaru.

»Za tebe«, rekla sam.

Zavirila je u nju pohlepno pa podignula oči. Gledala je košaru, pa

mene, pa opet košaru. »Mandragora?«

»Samo ih je nekoliko dobro izraslo ove godine. Sljedeće bi trebalo biti

bolje.«

Nefertiti sijevne očima. »Sljedeće godine? Kako to misliš? Pa vratila si

se.« Nisam joj odgovorila. »Moraš se vratiti u palaču. Tu je tvoja obitelj!« »Ne, Nefertiti. Moja je obitelj ubijena. Jedan član u mojoj utrobi, a

drugi u Kadešu.« Okrenem se da odem prije nego me stigne ukoriti. »Bit ćeš ovdje na blagoslovu«, vikala je. To nije bila molba. »Ako je to tvoja želja.« Izašla sam iz sobe za porod i pustila da se iza

mene vrata s treskom zatvore.

Izvan palače, po okolnim se naseljima svetkovalo. Rođenje kraljevskoga

nasljednika značilo je dan bez rada čak i za graditelje grobnica, visoko iznad

doline. Otišla sam u vanjsko dvorište gdje su kraljevski kočijaši stajali i čekali

da povezu dostojanstvenike u grad ili izvan grada. »U

Hathorin hram«, rekla sam i prije nego je vozač uspio reći da ne zna/ za

takav hram, ni za kakav sličan. Ugurala sam mu u ruku sedam bakrenih

ingota. Brzo je kimnuo, a kad smo stigli, oboje se zagledamo u

hipostilno dvorište uklesano u živu stijenu na padini brda.

»Jeste li sigurni da želite da vas ostavim ovdje, gospodarice? Mjesto je napušteno.«

»Nekoliko žena još uvijek čuva Hathorino svetište. Snaći ću se«,

rekla sam.

Ali kraljevski je kočijaš bio mlad i bilo mu je stalo. »Da pričekam?«

ponudio je.

»Ne.« Uzmem svoju košaru i siđem. »Zašto? Kući mogu pješice

bude li potrebno.«

»Ali vi ste sestra kraljeve glavne supruge!«

»I, kao i mnogi drugi ljudi, imam dvije noge.«

Nacerio se i nestao.

Na brdu, među odlomljenim stijenama i isklesanim kamenjem, vladala je šutnja. Ono malo žena koje se brinulo za Hathorino skriveno

svetište vjerojatno se spustilo do grada kako bi sudjelovale u svečanosti.

Prinosili su žrtve ljevanice novom bogu Egipta, u zahvalnost za rođenje

nove princeze. »Ali nismo te baš svi zaboravili.« Kleknem na brdu ispred

omanjega kipa Hathor i kao dar položim naramak majčine dušice. Iako

su u Amarni Amonova svetišta bila zabranjena, na rubu grada žene su

potajno dale urediti male hramove poput ovoga. A po svojim

domovima, poput moga, kipovi Hathor često su bili skriveni u tajnim

nišama u kojima se moglo odlagati ulje i kruh, kako bi se boginja sjetila

naših predaka i djece koje još nije bilo.

Naklonim se u znak poštovanja. »Hvala ti za Nefertitin uspješan

porod. Premda ti ona ne žrtvuje vino i tamjan, ja to činim u njezino ime.

Štiti je uvijek od ruku smrti. Ona zahvaljuje na daru novoga života koji si

joj poklonila, kao i na brzom oporavku od poroda.« Poredam biljke kraj

vrča s uljem koji je donijela neka druga žena. Iza sebe začujem škripanje

šljunka. Netko progovori. »Moliš li se ikad za svoju korist?« Nisam se okrenula. »Ne«, odgovorim. »Boginja zna što želim.«

»Ne možeš ovako zauvijek«, rekla je moja teta. Topao vjetar zate-

zao mi je rubove suknje između nogu. »U jednom trenutku, ka5 svog

djeteta moraš pustiti na miru. Neće ti se vratiti« »Kao ni Nakhtmin.«

Tetine su oči bile ozbiljne. Uzela mi je ruku među svoje. Stajale smo na

najvišoj razini hrama i preko pustinje gledale šaš rijeke Nil. Seljaci u bijelim

suknjama vršili su po poljima, a volovi vukli teška kola puna zrnja. Iznad

naših glava u krugovima letio je sokol, inkarnacija duše. Kraljica udova

uzdahne. »Neka obojica počivaju u miru.«

5 Ka znači duša — nap. ur.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

1348. pr. Kr.

Šernu, doba žetve

Dan za danom žene iz naselja tražile su od mene ljekovito bilje.

Katkad sam im ga sama dostavljala. U gradu koji se prostirao ispod

bijelih stupova palače, probijala bih se kroz uske ulice i često se

zatekla u kućama u kojima su žene tek rodile i nije bilo nade da

majka preživi. Nadvila sam se nad krevet bolesnice da joj pregledam

utrobu i pripravim poseban čaj s uljem koprive. A žene bi trljale svoje

zabranjene amulete posvećene Hathor i šaptale molitve boginji

majčinstva. Kad sam prvi put vidjela te zabranjene amulete, iznenadila

sam se, a sluškinja iz kuće brzo mi je objasnila: »Ona već tisuću godina

štiti Egipat.« »A Aton?« upitala sam znatiželjna.

Sluškinja se ukoči. »Aton je sunce. Sunce ne možeš dodirnuti. A

Hathor možeš držati i možeš joj ukazivati poštovanje.«

I tako su me u sedamnaestoj godini ljudi nazivali Sekem-Miu, a

naselja oko Amarne uspjela sam upoznati bolje nego faraon osobno.

»I, kamo ćemo danas, gospodarice?«

To je onaj kočijaš iz palače. Nije na dužnosti, a ja sam stigla do

kraja duge ceste koja iz moje vile vodi do Kraljevske. Smiješi mi se.

Pokušavam zaustaviti misli o Nakhtminu.

»Kupovat ću sjemenje«, odgovorim i ubrzam hod ne obraćajući

pažnju na srce koje mi je počelo tući snažnije.

»Košara ti je, izgleda, teška. Ne bi li se radije vozila?« Usporio je i počeo raspravljati. A ja nemam stražara. Kad sam ostavila Nefertiti i

njezinu palaču, inzistirala sam da nijedan ne ostane uz mene. A bez

vlastitih stražara, nisam imala ni vlastitoga kočijaša, a put je do obale

dug. Mladić u zaprezi opazio je da oklijevam. »Dođi.« Ispružio je ruku, a

ja sam je prihvatila i zakoračila u njegovu kočiju. »Ja sam Đedefhor.«

Naklonio se.

Đedefhora sam počela viđati svakoga jutra.

»Mene čekaš svakoga jutra ovdje?« pitala sam.

Đedefhor se naceri. »Ne. Ne baš svaki dan.«

»Ne bi trebao«, rekla sam ozbiljno.

»Zašto ne?« Dao mi je ruku pa smo se otkotrljali do obale gdje sam

svakih nekoliko dana od inozemnih trgovaca odlazila tražiti novo bilje.

»Zato što sam ja sestra kraljeve glavne supruge. Za tebe je opasno

ako te vide sa mnom. Nisam faraonova miljenica.« »Ali si miljenica kraljice.«

Kad joj nešto zatreba, pomislim, a usnice mi se stisnu u crtu. »Ako ti je

stalo do mjesta u faraonovoj kući«, rekla sam strogo, »nećeš dopustiti da

te vide sa mnom. Ja ti ne mogu biti od koristi.«

»Onda dobro, jer mi na kraj pameti nije da te iskorištavam. Samo

te želim pratiti do tržnice i natrag.«

Pocrvenim. »Trebao bi znati da je čovjek kojeg volim u Kadešu.«

Bio je to prvi put da sam o Nakhtminu progovorila s nekim izvan

svoje obitelji.

Đedefhor spusti glavu. »Kao što sam rekao, od tebe ne želim ništa.

Samo zadovoljstvo da te pratim putem tamo i natrag.«

Kad me Ipu ugledala s Đedefhorom, oči su joj se raširile. Slijedila

me po kući tvrdoglavo kao Bastet i pokušavala navesti da progovorim o

njemu. »Gdje si ga upoznala? Svaki dan te vozi? Je li oženjen?«

»Ipu, on nije Nakhtmin.«

Ipuin se osmijeh smanji. »Ali je zgodan.«

»Da. On je zgodan i uljudan vojnik. I to je sve.«

Ipu spusti glavu. »Premlada si da živiš kao stara cura«, prošaptala je.

»Ali moja sestra želi da bude tako«, odgovorim.

»Na sjeveru sve više jača vlast Hetica. Jutros je gradonačelnik Lakiša

zatražio pomoć.« Moj otac izvadi svitak koji je nosio zataknut za poja-

som, a Tija ispruži ruku da ga pročita.

Moj dom postao je mjesto za sastanke. Bilo mi je dopušteno slušati

dok su Tija i otac raspravljali kako vladati egipatskim kraljevstvom. A

dok je hetitski kralj Supiluliumas pljačkao po Palestini približavajući se

Egiptu, Ekhnaton i Nefertiti kupovali su kipove i vozili se ulicama

kostimirani u bogove. Iz kočija su u gomilu bacali kovanice.

Teta spusti svitak u krilo. »Još je jedan egipatski teritorij doveden u

opasnost.« Znala sam da misli kako bi Stariji svoj ka radije prepustio

čudovištu Ammit nego dopustio da se na egipatskom teritoriju pojave

Hetiti. »Baš kao i u Quatni.« Pogledala je oca. »Ali pomoć ne možemo

poslati.«

»Ne«, otac uzme svitak natrag. »U jednom trenutku, Ekhnaton će

otkriti da je zlato iz riznice povučeno za obranu Kadeša, a onda...«

ga.

»Zlato iz riznice povučeno je za obranu Kadeša?« prekinula sam

»Izvući još za obranu Lakiša bilo bi opasno«, složila se Tija zane-

marivši moj ispad.

Otac kimne, a ja sam se pitala koliko bi daleko Ekhnaton mogao

ići ako ikad otkrije da je vrhovni egipatski vezir uzimao zlato da bi

najvažnije egipatsko uporište branio od Hetita. Preuzimao je rizik vla-

dajući Egiptom onako kako je vjerovao da bi Stariji želio da se vlada

najmoćnijim kraljevstvom na svijetu. Ali kruna je bila Ekhnatonova, a ne

njegova. Čak ni Nefertitina. Kad je Stariji stvarao vojsku, Egipat se

protezao od Eufrata do Sudana. Sada zemlju sa svih strana otkidaju, a

Ekhnaton to dopušta. A da nije riječ o Nefertiti, nego Kiji ili bilo kojoj

ženi iz harema, Tija i Aje već bi je bili maknuli — ubojstvom, otrovom,

nesretnim padom. No Nefertiti je Ajeva kćerka. I Tijina nećakinja. I

moja jedina sestra. I svi smo joj sve trebali opraštati.

Tija je ravnala nabore svojih haljina. »Što ćemo, dakle, s Kade-

šom?« upitala je.

»Nadajmo se da su bogovi s Horemhebom i da će on odnijeti

pobjedu«, rekao je otac. »Padne li Kadeš, svaki će drugi grad pasti za

njim istog trena kad zarati, a onda više ništa neće zaustaviti Hetite pri

njihovom maršu na jug.«

Sljedećega jutra kad sam krenula na tržnicu, Đedefhor je inzistirao da ide

sa mnom i uz obalu, kroz vrevu među izloženom robom. »Sestri kraljeve

glavne supruge opasno je naokolo ići bez pratnje«, rekao je.

»Zbilja?« vragolasto se osmjehnem. »I ipak to radim svakih ne-

koliko dana od mjeseca mesorea.«

Mislila sam da mi laska, ali on se zaustavio i rekao vrlo ozbiljno:

»Ne. Opasno je da budeš sama upravo sada.«

Osvrnem se oko sebe na gužvu tržnice s inozemnom robom koja

se pekla na teškoj vrućini. Sve je bilo kao i obično. Jedino su me djeca

gledala i zurila u moje sandale i zlatne narukvice oko mojih nadlaktica.

Počnem se smijati, a onda opazim izraz njegova lica. Uzme me za ruku i

povede kroz svjetinu. »Danas je faraon napravio nešto veoma glupo«,

povjeri mi.

Pogledam ga iskosa. »Je li moja obitelj u opasnosti?« Povede me u sjenu gdje su dva trgovca s grnčarijom podigla pavi-

ljon. »Gradonačelniku je Lakiša na njegovo traženje vojnog pojačanja

odgovorio tako da mu je poslao majmune u vojnoj opremi.«

Zagledam se u njega da vidim je li to šala. »Ne misliš to ozbiljno.«

što.«

»Vrlo sam ozbiljan, gospodarice.«

Zavrtim glavom. »Ne! Ne. Moj otac nikad ne bi dopustio takvo

»Sumnjam da tvoj otac uopće zna za to. Ali doznat će kad ljutiti

Lakišani navale na palaču.«

Pogledam oko sebe i sada jasno uvidim da za stolovima s robom

nije bilo niti jednoga tamnoputog Lakišanina. Odjednom mi vrućina

postane prejaka pa zateturam.

»Gospodarice!« Đedefhor ispruži ruke da me prihvati, a onda ih

brzo povuče.

»Vodi me u moju vilu«, rekla sam brzo. Dok smo se vozili Amarnom, opazila sam koliko je mnogo zidara po ulicama i oko

Ekhnatonovih poluizgrađenih hramova, a svi su oni zapravo vojnici. Svi

su oni zapravo, u vrijeme Starijeg, branili naše vazalne zemlje i zadržavali

Heti- te kod Quatne, Lakiša i Kadeša. Čim smo stigli pred ulazna vrata

moje vile, Ipu istrči, a srce mi se digne u grlo. »Sad je vezir Aje bio tu!« vikala je. Skočim iz kočije. »Što je rekao?«

»Da će danas biti nevolje. Poslao je vojnike na tržnicu da te pro-

nađu.«

Pogledam Đedefhora. Obuzimala me panika.

»Ja ću ih pronaći«, obeća. Onda se osvrne oko sebe. »Ne brini se,

gospodarice. Nitko tvojoj sestri neće ništa učiniti. Vojnici će ih zaustaviti

već na vratima!«

U palači nisam bila od rođenja princeze Mekitaton prije jedanaest

mjeseci. Sada je zvuk mojih sandala koje su lupkale po kamenom podu

privukao sluškinje. Stajale su i zurile u mene. Večeras će se pričati po

svim kuhinjama. Čak su i djeca virila iza stupova da me vide. Majka me

čvrsto uhvati za nadlakticu kao da se bojala da ću se oteti i pobjeći.

»Tvoja je sestra donijela veoma glupu odluku. Ali mi smo vezani za

Nefertiti. U životu i smrti, njezini će postupci govoriti za sve nas.«

Dva nubijska stražara otvore vrata koja su vodila u odaje moga oca.

Vidjela sam da je Nefertiti već unutra. Koračala je po pločicama i u ruci

stiskala žezlo. Kad me ugledala, stražari se gipko povuku i zatvore za

sobom vrata. Uputila je ocu optužujući pogled. »Pitaj Mutnođmet što misli narod«, zapovjedio je.

Nefertiti me srdito gledala. Iznenadilo me koliko ju je promijenilo

rođenje Mekitaton. Smekšali su joj se oštri kutovi na licu, ali još je uvijek

imala britku odlučnost u očima. »Dakle«, rekla je, »ispričaj nam što narod

misli.«

Više se nimalo nisam bojala njezina negodovanja. »Oni Atona ne

doživljavaju kao nešto dovoljno blisko da bi moglo biti štovano. Žele

bogove koje mogu vidjeti, dotaknuti i osjetiti.«

»Ne mogu osjetiti sunce?«

»Ne mogu ga dotaknuti.«

»Nijednog boga ne možeš dotaknuti«, odvratila je.

Otac žurno doda: »Većina ne misli tako.«

»Boje se Hetita«, dodam nalažući sebi da ne mislim na Nakhtmina.

»Čuli su vijesti sa sjevera. Kako otimaju žene i vode ih u roblje i ubijaju

muškarce. Pitaju se kada će se to početi događati ovdje.«

»U Egiptu?« viknula jc pa se okrenula da vidi slaže li se otac. »Ljudi

u Amarni misle da će ih napasti Hetiti?« Očevo je lice bilo nesmiljeno pa

je pogledala mene. »Mi se uopće ne moramo bojati Hetita«, rekla je

samozadovoljno. »Ekhnaton je s njima sklopio mirovni sporazum.« Ocu

iz ruku ispadnu svitci koje je držao, a Nefertitin se ton promijeni u

obrambeni. »Ja mislim da je to bila mudra odluka.«

»Sklopio je mirovni sporazum s Hetitima!« grmio je otac.

»Zašto ne? Zašto bi nam bilo stalo do Lakiša ili Kadeša? Zašto da

trošimo novac na njihovu obranu kad ga možemo trošiti na...«

»Zato što smo na te zemlje potrošili krv Egipćana!« Otac se tresao

od bijesa. »To je najgluplje od svega što ste učinili! Od svih loših odluka

koje si dopustila da tvoj muž donese, ova je...«

»Ova je odluka naša zajednička.« Stajala je uspravno, a njezine su crne oči bile ponosne i prkosne. »Učinili smo ono što smo mislili da je

dobro za Egipat.« Ispružila je ruku. »Mislim da bi od svih na svijetu bar

vas dvoje to moglo razumjeti.« Otac me pogleda da vidi moju reakciju. »Nemoj gledati u Mutnođmet!« Nefertiti je zavrištala.

Otac zavrti glavom. »Tvoja sestra nikad ne bi bila toliko glupa da

išta dogovara s Hetitima. Prepustiti im Kadeš!« Očeve su se oči žarile. »A

što slijedi nakon Kadeša? Ugarit, Gazru, kraljevstvo Mitanija?«

Moja sestra izgubi nešto od svog samopouzdanja. »Ne bi se usu- dili.«

»Jednom kad Kadeš padne, zašto ne? Kraljevstvo Mitanija bit će

prvo što će uzeti. A kad opljačkaju mitansku zemlju, siluju njihove žene i

muževe im pretvore u roblje, što će ih zaustaviti da krenu na jug, u

Egipat? Kadeš je zadnje uporište kojim se čuva Mitanija. A kad Mitanija

padne«, otac podigne glas, zanimalo me koliko ga slugu sluša kroz vrata,

»s njom pada i Egipat!«

Nefertiti ode do prozora i pogleda Amarnu, grad sunca i svjeda.

Koliko će dugo trajati? Koliko će još proći prije nego Hetiti stignu na

granice Egipta i krenu u napad na najmoćnije kraljevstvo na svijetu? »Skupi vojsku«, upozori otac. »Ne mogu. To bi zaustavilo radove u Amami. A to nam je dom.

Unutar ovih ćemo zidova dostići besmrtnost.« »Unutar ovih ćete zidova biti pokopani ako ne zaustavimo He-

tite.« Nefertiti otvori prozor pa izađe na balkon. Topao lahor pritisne joj

uz tijelo meko tkanje haljine. »Potpisali smo mirovni sporazum«, rekla je

nepokolebivim glasom.

Sljedeće je jutro na tržnici vladala tišina, ali dok sam šetala kraj stolova,

osjećala sam napetost. Kao da oštre oči krokodila motre ispod površine

mirne vode.

»Svi govore samo o tom mirovnom sporazumu s Hetitima«, po-

vjerila mi je Ipu.

I o Nefertitinu trbuhu, pomislim ogorčeno. Samo jedanaest mjeseci

nakon Mekitaton, Nefertiti nosi svoje treće dijete.

Ipu zastane i pogleda po tržnici. »Đedefhor nije ovdje«, opazila je. Pogledam oko sebe. Obično je Đedefhor bio u ophodnji obalom,

ali danas su mi svi vojnici bili nepoznati. Prodavač mesa preko cijeloga

trga prepozna Ipu i pozove je.

»Dobro jutro, gospodarice! Je li sestra kraljeve glavne supruge

došla kupiti gazele?« Probile smo put do njegova prekrcanog stola gdje

su dječaci pomoćnici mahali palminim lišćem i tjerali muhe.

»Ništa od gazele danas.« Ipu se osmjehnula i nagnula preko stola

navodeći čovjeka da joj se povjeri. »Tržnica je nekako tiha.«

Prodavač mesa čistio je svoj nož. Podigao je svoje tanke obrve i

kimnuo. »Ljudi pričaju«, rekao je. »Pričaju o...« Prekine ga vrištanje neke

djece. Njihovi su krikovi ispunili ulice. Žene otrče od stolova dozivajući

svoje muževe, a prodavač mesa od uzbuđenja ispusti nož. »Što se događa?« viknem.

Prodavač mesa baci pregaču i počne zatvarati dućan. Gledao je

gdje mu je pomoćnik. Kad je našao dječaka, uznemireno vikne: »Pazi na

stvari. Ja idem vidjeti.«

»Vidjeti što?« vikne Ipu, ali prodavač mesa već je nestao. Stotine se

ljudi zbilo oko nas. Ona ispusti košaru i zgrabi me za ruku, ali gomila nas

je povukla i ponijela. Nikad nisam svjedočila nečem ovako divljem i

kaotičnom. Prodavači su napuštali svoje stolove i ostavljali svoje kćeri da

čuvaju robu. Žene su otkidale grane patuljastih palmi, pohrlile ulicama i

izvikivale zahvale kao da su se sami bogovi spustili nad Amarnu.

»Što se događa?« udala sam preko buke.

Žena kraj mene vatreno pokaže rukom. »Horemheb i njegovi ljudi

dolaze! Porazili su Hetite kod Kadeša!«

Ipu me pogleda. Osjetim da su mi oči postale velike kao tanjurići.

Uzela me za ruku i povukla prema prvim redovima. Kao što je žena

rekla, Horemheb i njegovi ljudi vozili su se ulicama u punoj opremi, s

oružjem.

»Je li on tamo?« viknem. Ipu nas progura još bliže prvom redu, tako uspješno da smo se

probile i vojnicima dotakle konje. A onda smo ga ugledale. »Tu je, gos-

podarice!« vrištala je. »Tu je!«

Povorka je prolazila, a ja sam izvikivala njegovo ime, no narod je u

svom veselju bio preglasan. Sinovi Egipta vratili su se kući. Pobjednička

vojska egipatska. Došli su heroji. A onda sam se sjetila Ekhnatona.

»Ipu! Moramo ići. Moramo u palaču!« No gomila se micala. Bubrila

je i svijala se. Djeca su trčala za konjima, a žene bacale cvijeće pod

Horemhebova stopala. Slijedili su vojnike Kraljevskom cestom. »Mora-

mo ići! Ekhnaton će ih poubijati!«

Izborile smo prolaz i izašle, a na rubu gužve mahnito je očima

tražio Đedefhor. »Gospodarice!« viknuo je.

»Đedefhor!« Gotovo sam zaplakala od olakšanja. »Kako im je

uspjelo? Kako su ih porazili?«

»General Nakhtmin veliki je taktičar. Uz Horemhebovu obuku,

poklali smo Hetite! Horemheb se vratio s glavom hetitskoga generala.« Ustuknem zaprepaštena. »S glavom?« Đedefhor kimne. »Da je položi faraonu pred noge.«

Zamišljala sam Horemheba kako u trijumfu dolazi u palaču. Voj-

nici ga slijede u stopu, naglo ulazi u sobu za audijencije i baca glavu

neprijateljskoga generala pred Ekhnatonove sandale. Jasno sam zamislila

užasnut pogled na Ekhnatonovu licu i smrknut izraz Nefertitina lica,

koja ne bi ni zadrhtala ni skrenula pogled. Zatim sam zamislila

Ekhnatonov gnjev koji ispunja dvoranu i smrtnu presudu za svakog

vojnika koji se vratio s bojišnice kraj Kadeša. Glas mi se podigne u

strahu. »Đedefhor, bi li me otpratio u palaču?«

Uzme me za ruku i povede kroz svjetinu. Onda sam podignula

skute pa smo kao lopovi trčali zabačenim uličicama Amarne, sve dok

nismo došli do ulaznih dveri koje je čuvalo dva tuceta Ekhnatonovih

Nubijaca. Povorka je bila udaljena samo nekoliko blokova. Buka se sad

mogla čuti čak i u dvorištu gdje je Ekhnatonovo drveće raslo pomno

potkresanih krošnji. »Otvorite!« Vikala sam mašući svojim prstenom s

Nefertitinim pečatom stražaru pred nosom.

Stražari su se pogledali, a onda najviši progunđa svoje dopuštenje.

Uz mrmljanje, vojnici otvore dveri. »Dođite!« Pozvala sam Đedefhora i

Ipu, no visoki Nubijac stane ispred mene. »Oni ostaju vani.«

Pogledam Đedefhora, a on kimne Ipu. »Ona neka ode u tvoju vilu,

a ja ću te čekati ovdje u dvorištu«, rekao je.

»Vratit ću se«, obećam. Ah, s kakvim vijestima, to nisam znala.

Čula sam očev glas u sobi za audijencije čak i prije nego su stražari

raskrilili teške vratnice. Unutra je bila Nefertiti s princezama Merita- ton i

Mekitaton. Ekhnaton je stajao ispred Horusovih prijestolja. Bio je

odjeven u zlatan oklop i držao je koplje. Otvorio je vrata balkona.

Odozdo je odjekivalo klicanje gomile. »Hor-em-heb! Hor-em-heb!« Vjetar je donosio skandiranje do sobe za audijencije. Na Ekhna-

tonovu vratu nabreknule su žile. »Uhitite ih!« zapovjedi. Bijeli mu se plašt

vrdožio oko gležnjeva. »U zatvor s njima i pobrinite se da nitko od njih

ne vidi svjedo dana!« Vrebao je s balkona, a oči su mu gorjele poput

žeravice. Mislim da me nije vidio kad sam ušla. Mislim da nije vidio

nikoga. »Narod želi heroje?« Ekhnaton se rugao. »Aje!« vikne. »Donesi iz

riznice škrinju sa zlatom.« »Visosti...« »Smjesta!«

Otac se nakloni pa ode učiniti što je faraon tražio. Ekhnaton se okrene mojoj sestri. Oči su mu sijevale, hladne poput

očiju zmije. Zgrabio je Nefertiti za ramena tako grubo da sam uzdahnula.

»Kad ti se vrati otac, idemo na prozor za pokazivanje. Onda će se narod

prisjetiti tko ga voli. Sjetit će se tko je u slavu Atonovu podigao grad

usred pijeska.«

Vani se gomila još više uzbunila. Vidjela sam kako Horemheb stoji

na bloku granita ispod balkona. Nubijski su ga stražari okružili, čekali

su

da vide što će. Onda narod počne klicati, a Horemheb uzdigne

okrvavljenu glavu hetitskoga generala kojeg je ubio. Uzdahnem, a

Nefertiti se nagne preko ograde.

»Donio je glavu«, rekla je užasnutim šaptom. »S ratišta je donio

generalovu glavu!«

Ekhnaton istrči na balkon. Horemheb je dolje u dvorištu držao

odrezanu glavu, visoko da je radosna gomila vidi. Onda se general okre-

ne i prepozna Ekhnatona. Baci nam krvav trofej na balkon, a glava se

otkotrljala prema Ekhnatonovim bijelim sandalama. Ekhnaton ustukne.

To je bilo najviše što je on ikad vidio od ratovanja i najgora smrt kojoj

sam se ja ikad približila. Prekrijem rukom usta dok je krv tekla niz

Ekhnatonovu nogu. Panehesi priđe trkom da odvuče Ekhnatona. Vrata

sobe za audijencije širom se rastvore. Moj se otac vratio sa sedam ljudi,

od kojih je šest nosilo škrinju punu zlata. Ekhnaton zgrabi Nefertitinu ruku. »Na prozor za pokazivanje!« Šuljao se palačom, a cijeli ga je dvor slijedio. Otac je proučavao krv

na Ekhnatonovu stopalu pa mi rekao: »Ostani u blizini i šuti.«

Provukli smo se hodnicima do mosta između palače i Atonova

hrama. Odatle je prozor za pokazivanje gledao na isto dvorište kao i

balkon ispod kojeg je Horemheb stajao sa svojim ljudima. Ali za razliku

od balkona sobe za audijencije, prozor za pokazivanje bio je službeno

mjesto. Kad se taj prozor otvori, cijeli Egipat stane i sluša. Ušli smo u

sobu i Panehesi pohrli otvoriti prozor. Odjednom klicanje zamre. Ekh-

naton pogleda Nefertiti. Tražio je savjet, a Nefertiti podignutih ruku

istupi korak naprijed. Tisuću Egipćana sruši se na koljena. »Narode egipatski«, pozvala ih je. »Danas je dan slavlja. Jer danas je

Aton moćnom faraonu darovao pobjedu nad Hetitima!« Gomilom se prolomi klicanje.

Nefertiti nastavi. »Aton gleda s ponosom na faraona. Blagoslov se

Atonov spustio na sve nas!« Ekhnaton ukopa ruke duboko u drvenu

škrinju pa stane izvlačiti pregršti metalnog novca i bacati ga narodu. Že-

ne su vikale, djeca su plakala i smijala se, a muškarci skakali u zrak pa

nitko nije opazio da stražari uhićuju vojnike. Sve su ih odveli u amarnske

tamnice.

Pokušam otići, ali otac me čvrsto uhvati. »Ništa ne možeš učiniti za

Nakhtmina«, prošaptao je. Istrgnem ruku iz njegove. Odjednom se i Tija

stvorila u sobi, govorila je tiho, ali oštro.

»Nemoj ludovati. Sad nije vrijeme.« »Ali, što će mu se dogoditi?«

»Ili će se narod pobuniti«, predviđala je grubom iskrenošću, »ili će

svi ti vojnici biti pogubljeni.«

Povukli smo se i promatrali Ekhnatona kako s balkona baca pre-

gršti zlata. U strci oko pokušaja da uhvati pokoji svjeducavi novčić,

narod je zaboravio vojnike. Stražari su zapovjedili ljudima da predaju

oružje, izađu iz gomile i slijede ih u palaču. Svi do zadnjeg poslušali su. Čak i Horemheb. Čak i Nakhtmin.

»Zašto ne pružaju otpor?« plakala sam naginjući se kroz prozor za

pokazivanje.

»Njih je stotinjak, a nubijskih stražara pet tisuća«, rekla je Tija. Otac se okrene prema meni. »Idi sad«, rekao je brzo. »Idi u Ne-

fertitine odaje i čekaj je tamo.«

U dva tuceta uljanica titrali su plamičci i osvjedjavali slike na Nefertitinim

zidovima. Neki je umjetnik prikazao Nefertiti i Ekhnatona kako dižu

ruke da zagrle Atona. Sunčeve su zrake završavale malim šakama, a prsti

milovali lice moje sestre. Kraljevski je par sličio paru bogova, dok je

Aton bio nespoznatljiv i nedodirljiv ognjeni disk koji svake noći nestaje

da bi se u zoru vratio. Pogledam po sobi, ali ni jednog od bogova koji su

Egipat učinili velikim nije bilo na slikama. Čak ni boginje Sekhmet koja je

Egiptu pribavila pobjedu u Kadešu.

Uzmem u ruke jednu od Nefertitinih figurica pa iza sebe osjetim

oštar udah. Stražare sam ušutkala pogledom upozorenja, ali nastavili su

me motriti pitajući se što radim u faraonovim odajama. Zagledam se u

minijaturnu rezbariju i podignem je prema uljanici. Kad je svjetlost

otkrila njezino mačje lice, uzdahnem. Niti jednom bogu osim Atona nije

bilo dopušteno boraviti u ovim sobama, ali, evo božice-mačke,

Gospodarice nebesa, Amonove partnerice, velike majke Mut. Stisnem

usnice. Bila sam okrutna prema Nefertiti. Optužila sam je, a nisam provjerila sto je

zapravo znala o Ekhnatonovim planovima.

Vrata se otvore i pojavi se visoka figura. Crni obris na svjetlu pro-

laza. Ekhnatorii Srce mi poskoči, a straža ispruži oružje u znak

pokor- nosti. »Visosti.« Najednom mi se vrati dah. Kruna ju je u

večernjem osvjetljenju učinila višom.

»Mutnođmet?« Vidjela me i prišla bliže, oklijevajući. Čim je stupila u sobu, odložila sam kipić na škrinju. »Sto se događa

s Nakhtminom?«

Pogled joj padne na kipić od ebanovine. Pokaže prstom na boginju

Mut. »Moj nadomjestak.« »Za što?« Nije mi se svidjelo kako je promijenila temu.

»Za tebe.« Nefertiti se okrene stražarima i drekne. »Van!« Oni

izađu, a kad su se vrata zatvorila, ona se ponovno okrene meni. »Po treći

put sam trudna i niti jedno moje dijete ne poznaje svoju tetu, a sada već

sumnjam da će je ikad i upoznati.«

Oči mi se napune suzama. Opet je trudna, ali odbijam da me upe-

dja u to. »Nefertiti, gdje je Nakhtmin?«

Uzela je kipić boginje Mut i odložila ga natrag na stol. »Sjećaš li se,

kad smo bile mlade«, rekla je, »i smijale se pri pomisli da ćemo jednog

dana podizati djecu zajedno i da ćeš ti biti strogi roditelj a ja ću im sve

dopuštati?« Zaokružila je pogledom sobu i promatrala slike i murale.

»Nedostaju mi ti dani.«

A ja ponovim: »Gdje je Nakhtmin, Nefertiti?«

Sestra skrene pogled. »U zatvoru.«

Uzmem je za ruke. Bile su hladne. »Moraš ga izvući. Moraš.«

Gledala me tužno. »Već sam organizirala da ga puste. Sve ostale će

pobiti, ali Nakhtmina će poštedjeti.« Zatrepćem od zaprepaštenja. »Kako?«

»Kako?« ponovi ona. »Rekla sam Ekhnatonu da ga pusti. On mi

ništa ne odbija, Mutnođmet. Naravno, otrčao je u Kijine odaje. Pa što? Ja

sam ona koja nosi njegovo dijete. Ja sam egipatska kraljica, a ne ona.«

Izgledala je kao djevojčica koja u mraku glasno pjeva ne bi li samu sebe

uvjerila da nije prestrašena. Čvrsto je zagrlim. Stajale smo zajedno u

svjetlu uljanica oslonjene jedna na drugu. »Nedostajat ćeš mi«, šaptala je.

»Htjela sam biti jedina koja ti je važna.« Zakoračila je unatrag da me

pogleda. »Ali ja nikad ne bih otrovala tvoje dijete«, prošaptala je. »Ja

nikad...«

Stisnem joj ruku i pogledam malu mačju boginju. »Znam«, rekla

sam. Oslonim se ponovno na njezina ramena i priljubim uz nju. Ona kimne. »Idi. Idi još večeras.« »Đedefhor, zar nema drugog

puta?« »To je jedini put uzbrdo, gospodarice.« Ulice su se punile ljudima. Kočijaši su usporedno išli cestom, kola

su se tiskala jedna uz druga. Vojnici su vrvjeli naokolo u tucetima. »Što

rade oni?« upitala sam ga.

»Pričaju«, odgovorio je. »Čuli su da je general Nakhtmin pobjegao.« »Pobjegao? Ali, nije. Moja sestra...« Đedefhor podigne ruku u rukavici i spusti glas. »Narod želi priču

o bijegu. A neće dugo, i vojnici će k njemu, da ga pozovu neka ih vodi

protiv faraona i zauzme Horusovo prijestolje«, rekla sam čvrsto.

Đedefhor nije rekao ništa. Kotači su se kotrljali prema brdima i

mojoj vili. »On to nikad ne bi učinio«, ponovila sam. »Možda i ne bi. Ali faraon će noćas poslati svoje ljude.« Ubojice! Zato je Nefertiti rekla da njezina djeca nikad neće upo-

znati svoju tetu. I zato me izgurala iz svojih odaja i rekla da se požurim.

»Ti zbilja misliš da će doći noćas?« Nagnula sam se bliže da me Đedefhor

uspije čuti usprkos vjetru. Kimnuo je. »Znam da hoće, gospodarice.«

Ostala sam bez daha dok se kočija kotrljala prema mojoj vili gdje

sam stvorila svoj dom. Zaustavili smo se u dvorištu koje sam toliko puta

vidjela po suncu, ali pri umirućoj svjetlosti odjednom se činilo tmurnim i

prijetećim. Đedefhor me uzme za ruku i zajedno smo pohrlili u kuću.

Kad smo otvorili vrata vile, ustuknula sam. Tuceti vojnika zauzeli su mi

lođu. I Nakhtmin je bio tu. Okrenuo se, a cijela je soba zašutjela.

»Mutnođmet.« Oči su mi se zastrle suzama. Uzeo me u naručje. U sobi punoj

nepoznatih ljudi, čvrsto smo se grlili. Mirisao je na vrućinu, zemlju i

bitku. Odmaknem se da mu proučim lice. Potamnio je od sunca, a preko

obraza imao je ožiljak koji nije stigao potpuno zacijeliti. Pomislim na mač

koji ga je posjekao i nove mi suze navru na oči. »Nema djeteta«, plakala

sam.

Zagledao mi se u lice i brisao mi suze. »Znam.« Ekhnaton nam je

oduzeo dijete, a njega je bacio u tamnicu. Pogledom nađe Đedefhora koji

je izgledao prijeteće.

»Što?« Uhvatila me panika. »Što kaniš učiniti?«

»Ništa.«

»Moja sestra je kraljica. Nećeš se valjda podići protiv nje?«

»Naravno da neću. Niti će itko drugi«, izjavio je glasno, a oklo-

pljeni se vojnici od nelagode uzvrpolje. »Bogovima se svidjelo postaviti

Ekhnatona na Horusovo prijestolje pa će tamo i ostati.«

»Do kada?.« vikne jedan od vojnika. »Dok Hetiti ne osvoje Egipat?«

»Dok faraon ne uvidi da postupa pogrešno.« Moj se otac pojavi iz

pozadine atrija. Bijeli mu je plašt meo pločice na podu. »Kćeri.« Uzeo me

za ruku.

Pogledam po svojoj vili i shvatim da su muškarci odjeveni za bitku.

»Što svi ti ljudi rade ovdje? U mojoj kući?«

»Došli su nagovoriti Nakhtmina da preuzme Horusovo prijestolje«,

objasni mi otac. »Nakhtmina sam doveo ovamo zbog njegove sigurnosti,

a ovi su mu ljudi došli u posjet. Ako su oni doznali gdje je, doznat će i

faraon.« Otac korakne bliže meni. »Došlo je vrijeme za odluku,

Mutnođmet. Moraš odabrati.«

Kraj oca pojavila se i moja majka. Odjednom mi se stisnulo grlo.

Vidjela sam Ipu na rubu kuhinje, a Bastet je nadzirao sobu sa svoje

prečke na stupu. Okrenem se Nakhtminu.

»Moram napustiti Amarnu«, upozorio me. »A dok mi faraon ne

zajamči sigurnost, ne mogu se vratiti.« »Ali Nefertiti te oslobodila. Ona ti može jamčiti...«

Otac zavrti glavom. »Večeras je tvoja sestra učinila sve što je mogla

učiniti. Ako izabereš ovaj život, ako je tvoj izbor brak s Nakhtminom,

moraš napustiti Amarnu.«

Pogledam najprije Ipu, zatim Basteta, a onda van u moj prekrasno

uređen vrt. »Tija će se brinuti za vrt dok se ne budeš mogla vratiti«, obećao je. Panika mi se nadimala u grudima dok sam zamišljala život bez

svojih roditelja. »Ali kad će to biti?«

Oči mog oca zablistaju bojom sjajno uglačanog lapisa. Mislio je na

vrijeme kad će njegova kći postati egipatskim faraonom po svemu osim

po imenu. Možda čak i po imenu. Najveći uspjeh naše obitelji.

»Kad Nefertiti postane dovoljno moćna da te pozove natrag. Slagao se

njezin muž s tim ili ne.«

»A to može značiti nikad«, upozori Nakhtmin. Pogledam roditelje pa Nakhtmina. Onda mi ruka klizne u njegovu.

Osjetila sam da su mu se ramena opustila. Okrenem se majci. »Dolazit

ćete nam u posjet?« prošapćem.

Majka brzo kimne glavom, ali suze su joj svejedno navirale. »Na-

ravno.«

»A Nakhtmin će biti siguran?« »Ekhnaton će zaboraviti na njega«, predviđao je otac. »Neće

riskirati Nefertitin gnjev samo zato da trči za njim iz grada u grad. Ne-

fertiti je ona koju narod sluša«, rekao je. »A Ekhnaton neće riskirati

njezinu srdžbu.«

Ipu je slagala rublje u košare. Sluškinje su se također dale na posao.

Vojnici su otišli, a majka i otac povukli su se s Nakhtminom u stranu i

šaptali s njim o Tebi. Strah i uzbuđenje vrtložili su mi se u trbuhu. Tija je

iz vrta promatrala kako moje stvari tovare na magarce. Ušla je, prišla i

pružila mi lotosov cvijet.

»Sestri koja je trebala biti kraljicom«, rekla je. »Ne, ja ne bih mogla učiniti ono što je učinila Nefertiti.« »Sklopiti mirovni sporazum s Hetitima, roditi dvije djevojčice

zaredom i podizati spomenike samoj sebi na svakom raskršću?« Teta se

okrene Nakhtminu. Na njegovoj je suknji još bilo znakova bitke, krvi

neprijatelja koje je ubio. »Ti imaš sudbinu sretnog čovjeka«, rekla je Tija

nakon dulje šutnje. A meni je rekla: »Možda si ti sretnija sestra. Ona koja

će imati miran život.«

U gradu pod nama, napetost je lebdjela poput oblaka. Kako je

vrelina dana popuštala nad naseljima, žene su otvarale kapke na prozo-

rima, a muškarci išli Kraljevskom cestom.

»Muškarci se okupljaju na ulicama«, prestravila sam se gledajući s

balkona.

»Čuli su da moj sin kani pogubiti Horemheba i njegove ljude.

Naravno da se okupljaju.«

»Zašto se onda Horemheb vratio? Morao je znati da će ga faraon

baciti u tamnicu.«

Tija pogleda Nakhtmina. Nagađala je: »Možda se nadao pobuni.« »Ne znam«, prizna Nakhtmin. Glas mu se smekšao. »Možda iz

ambicije. Horemheb je pun oholosti i častohleplja. Znam samo zašto

sam se ja vratio.«

Osjetim kako mi vrućina nadire u obraze. S balkona sam gledala kako se sve više ljudi okuplja po ulicama. Teta je vidjela smjer mog

pogleda i podignula obrve. »Znači, počinje.« Okrenem se prema njoj. »Ne bojiš se?«

Tija odmahne glavom. Tu sam gestu sto puta vidjela kod Nefertiti.

Odjednom me preplavi iskreno kajanje: potajno bježim u ovakvoj noći i

ostavljam svoju sestru zauvijek.

»To je cijena moći, Mutnođmet. Jednog dana možda uspiješ razu-

mjeti.« »Ne. Ja nikad ne bih htjela biti kraljicom.«

Kad je sunce zašlo, Nakhtmin i ja se uspnemo na konje. Đedefhor

je trebao ići u lađi za nama, zajedno sa slugama. »Doći ćemo u posjet čim

budemo mogli«, obeća majka. Stajala je ispred vile. Prišla mi je Ipu.

Njezine su oči bile crvene dok je grlila razne članove mojega kućanstva.

Kuhar, vrtlar, dečko koji čisti ribnjak s lotosima. Onda zakorači prema

Đedefhora jer je trebala otploviti s njim.

»Ne moraš ići s nama«, ponovno sam rekla Ipu. »Slobodno ostani

ovdje i čuvaj Basteta.«

»Ne, gospodarice. Moj je život pokraj tebe.« Nakhtmin iza sebe pričvrsti svoj luk. »Moramo krenuti,« rekao je

napeto. »Noćas će biti opasno.«

Otac mi stisne ruku.

»Sto ako napadnu palaču?« upitam ga.

»Vojnici će im se suprotstaviti.«

»Ali, vojnici nisu na Ekhnatonovoj strani.«

»Oni su na strani s koje dolazi srebro i zlato«, odgovori on, a ja

shvatim zašto se otac nije protivio mom braku s Nakhtminom. Bude li

general uz nas, vojnici se na njega ne mogu osloniti. Ostane li Horemheb

u zatvoru, naša je obitelj na egipatskom prijestolju sigurna.

Jahali smo skriveni tamom, nas dvoje na konjima, dok se iza nas

vukao karavan s prtljagom. Dok smo hitali kroz grad, jasno smo vidjeli

početke pobune. Muškarci sa štapovima i kamenjem stupali su ulicama i

zahtijevali da se oslobode vojnici koji su osujetili namjere kralja

Supiluliumasa i porazili Hetite. Izvikivanje je postajalo sve glasnije, a

onda se začula i buka sukobljena oružja. U pravcu moje vile i vrta s

ljekovitim biljem, uz padinu brda penjala se vatra. Okrenula sam konja i

zurila u noć.

»Požar ih neće zahvatiti«, zajamčio je Nakhtmin usporavajući kas

kad smo stigli do gradskih vrata kroz koja ćemo izaći iz Amarne. »Ne

govori ništa«, uputio me. Pokazao je svitak koji mu je dao moj otac. U

svjetlu baklji jasno sam vidjela pečat vezira Ajea, taman poput osušene

krvi, s utisnutom sfingom i Horusovim okom. Stražar nas pogleda i

kimne u znak pristanka. Vrata se otvore.

I najednom, bili smo slobodni.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

TEBA

jedanaestog paunija

Naša je nova kuća stajala na obali Nila. Sjedila je na stijeni kao čaplja na

jajima. Zgrada se usred noći doimala hladnom i praznom, ali vlasnik nije

postavljao pitanja kad smo mu se pojavili na vratima i raspitali o kupnji

kuće na obali.

»Izgradili su je za gradonačelnikovu kćer«, objasnio je, »ali ona je rekla

da je odveć skučena za ukus Njezine Visosti.« Pohvalio je moj nakit i kroj

odjeće pitajući se neće li i meni ta kuća biti premalena. A onda je rekao:

»Neobično vrijeme dana, odnosno noći, za kupnju kuće.« »U svakom slučaju, kupit ćemo je«, odgovori Nakhtmin.

Vlasnik je uzdignuo obrve. »Kako ste znali da se prodaje?«

Nakhtmin mu preda svitak, a čovjek ga podigne prema svjetiljci.

Onda ponovno pogleda u nas. »Vezirova kći?« Zagledao se u mene. »Ti si

sestra kraljeve glavne supruge?«

Uspravim se. »Jesam.«

Podigne svijeću ne bi li me bolje vidio. »Doista imaš mačje oči.« Nakhtmin se namršti, a vlasnik nasmije. »Zar niste znali da sam išao u

školu s Ajeom?« Smota svitak i vrati mi ga. »Obojica smo u tebanskoj palači

proveli djetinjstvo.« »Nisam znala«, rekla sam.

» Uđaj? « odgovori on. »Sin Šalamov?« Zatrepćem bez razumijevanja.

»Što? Uopće ti nije pričao o našim dječačkim pustolovinama? Kako

smo pakostili slugama Starijeg, trčali goli po lotosovim vrtovima i plivali u

Izidinom svetom jezeru?« Opazio je moj zaprepašten pogled pa je rekao:

»Vidim da se Aje promijenio.«

»Ne mogu zamisliti da vezir Aje trči lotosovim vrtovima bez suknje«,

priznao je Nakhtmin zagledan u starca.

»Ah.« Uđaj potapša svoj trbuh i nasmije se. »No, bili su to dani

mladosti, kad mi je manje dlaka bilo na trbuhu a više na glavi.«

Nakhtmin se naceri. »Dobro je znati da u tebi imamo prijatelja, Uđaj.«

»Prijatelja Ajeve kćeri, uvijek.« Gledao je kao da je želio još nešto reći,

ali okrenuo se i mahnuo rukom. Slijedili smo ga u hodnik u kojem je neki

pas češao uho dok smo se približavali i pritom se nije dao smesti.

»Pretpostavljam da vam je potrebna diskrecija«, rekao je. »U ovo doba noći,

bez košara ili slugu... To može značiti jedino to da ste razljutili faraona.«

Pogleda u Nakhtminovu suknju sa zlatnim lavom. »Koji si ti general?« »General Nakhtmin.«

Uđaj se naglo zaustavi. Potpuno se okrenuo. »Onaj general Nakhtmin

koji se borio protiv Hetita u Kadešu?«

Nakhtmin se nasmije s pola usta. »Vijesti brzo putuju.«

Uđaj nastavi hodati, u glasu mu se čulo duboko poštovanje. »O tebi

svi pričaju«, rekao je. »Ali, bio si u tamnici.«

Ukočim se. »I moja ga je sestra oslobodila.«

Na Uđajevu licu osvane shvaćanje. Zašto smo došli usred mračne

noći i zašto sa sobom nemamo košare ili odjeću. Čak ni dnevnu zalihu

hrane. »Dakle, istina je«, prošapće, »da će faraon smaknuti velikoga generala

Horemheba?«

Nakhtmin se ukoči. »Da. Ja sam oslobođen isključivo zbog milosti

gospe Mutnođmet. Horemheb nema takvu sreću.«

»Osim ako bogovi nisu na njegovoj strani«, odgovori Uđaj dignuvši

pogled na Amona naslikanog na zidu. Opazio je kako ga gleda i uzvrpoljio

se. »Narod ne zaboravlja boga koji im je dao život i učinio Egipat velikim.«

Uviđavno pročisti grlo, kao da je Ajevoj kćeri rekao previše. »Vi se, dakle,

mislite skrivati pred faraonom?« upitao je Uđaj.

»Nitko se ne može sakriti pred faraonom«, rekao je Nakhtmin

mračno. »Došli smo stvoriti obitelj i započeti novi život daleko od dvora.

Do sutra će znati da smo otišli. Ali, faraon je površan«, povjerio se

Nakhtmin. »Neće poslati ljude za nama. Previše se boji pobune.«

I Nefertiti, pomislim. Uđaj iz zlatne kutije izvadi ključ. »Plaćanje je svakoga prvog u

mjesecu. A možete mi platiti i sve odjednom.«

»Platit ćemo sve odjednom«, rekao je brzo Nakhtmin. Uđaj se nakloni. »Cast je poslovati s generalom s kojim bi se Stariji

ponosio.«

Uspeli smo se kamenim putem, a ja sam drhtala od hladnoće koja se

nastanila u pustinji. Ali, iz Nakhtminove je ruke dolazila toplina koju nisam

ispuštala. U praznoj je kući zapalio vatru u žeravniku, a sjene su se micale

po stropu.

Oči su mi se napunile suzama. Prekoračili smo zajedno preko praga

prazne kuće, a u svakoj obitelji u Egiptu to znači isto. Zadržim suze. »Sad

smo vjenčani«, rekla sam. »Prije samo nekoliko dana mislila sam da si

mrtav, a sada najednom, u tmini noći zajedno smo kao muž i žena.«

Nakhtmin me privine i zagladi moju crnu kosu. »Štitili su nas bogovi, Mutnođmet. Zajedno smo zato što nam je to sudbina. Amon je uslišao

moje molitve.« Poljubio me. Zanimalo me je li bio s kojom drugom ženom

u Kadešu. Mogao je imati koju god je htio. Ali kad sam ga pogledala u oči,

njegova mi je užurbanost rekla da je bilo baš obratno. Podignuo mi je

haljinu i vodili smo ljubav pokraj topline naše male vatre. Ponovno i

ponovno. Pred svitanje, Nakhtmin se okrene na bok i pogleda me. »Zašto plačeš?« »Zato što sam sretna.« Nasmijem se, ali u tom je smijehu bilo i tuge i

gorčine.

»Zar si mislila da se neću vratiti?« upitao me ozbiljno.

Moja je platnena haljina ležala kraj nogu žeravnika. Pokrio me svojim

plaštem. Pritisnem obraz u toplinu tkanine i kimnem.

»Rekli su mi da te zaboravim«, prošapćem. Grlo mi se stisnulo kad

sam se sjetila one noći u kojoj sam izgubila dijete. »A onda taj otrov...«

Moj suprug stisne zube. Htio je red nešto nasilno, ali nježnost ga

svlada. »Imat ćemo još djece«, obeća. Položio mi je ruku na trbuh. »I

nikakva me hetitska sila, ma koliko snažna ili brojna, neće držati daleko od

tebe.« »Ali, kako ste ih porazili?«

Ispričao mi je kako su one noći kad su mu Ekhnatonovi nubijski

stražari zapovjedili da se ukrca na lađu sa sedmoricom drugih prognani na

bojišnicu kraj Kadeša. »Ne sumnjam da je faraon mislio da je to sa-

moubojstvo, ali precijenio je hetitske snage. Oni su raspršeni na sjeveru i

nije ih bilo dovoljno da se probiju kroz koordiniranu obranu. Izabrali su taj

grad zato što su vjerovali da Ekhnaton neće poslati vojsku da ga brani.

Prevarili su se.«

»Samo zato što je mislio da vas šalje tamo gdje ćete sigurno umrijeti.«

»Ali Hetiti to nisu znali. Gradonačelnik Kadeša to nije znao. Spasili

smo Egipat od hetitske invazije«, rekao je, »ali oni će pokušati ponovno.«

»A sljedeći put neće biti nikoga da obrani Kadeš, a kad taj grad padne,

kreću na Mitaniju, pa zatim na Egipat, i bit će nezaustavljivi.«

»Mogli bismo ih pobijediti«, rekao je siguran u sebe, sjećajući se straha

koji je u doba Starijega sijala egipatska vojska. »Mogli bismo ih zaustaviti

sada.«

»Ali Ekhnaton to nikada neće učiniti.« Prizvala sam sliku Ekh-

natona, bijelu kožu njegovih sandala i njegova prečista plašta koji nikad

nisu vidjeli bitku. »Ekhnaton Graditelj«, rekla sam prezirno. »Dok Hetiti

budu nadirali prema jugu, egipatski će vojnici biti zaposleni pjeskarenjem

kamena za njegov vječni grad posvećen Atonu.«

Nakhtmin zastane. Promišljao je što će reći. »Kad smo ušli u grad,

vojnici su bili zaprepašteni što tvoju sestru vide na svakom hramu«,

povjerio mi se. »Njezin je lik posvuda.«

»Brine se da narod ne zaboravi tko vlada u Egiptu«, rekla sam

obrambenim tonom.

Nakhtmin me promatrao, a njegov je pogled bio pun opreza. »Ima

nekih koji kažu da se podigla čak iznad Amona.«

Šutjela sam, a on, kad je vidio da ne kanim govoriti protiv nje,

uzdahne.

»Ovako ili onako, meni je dovoljno da naša djeca znaju što znači

obrađivati zemlju, loviti ribu u Nilu i šetati ulicama, a da ljudi oko njih ne

padaju na koljena kao pred bogovima. Naša će djeca biti skromna.«

»Rodim li sina«, odmjeravala sam svaku riječ, »Nefertiti mi nikad neće

oprostiti.«

Nakhtmin odmahne glavom. »To je sad svršeno.«

»To uopće nije svršeno. Tako dugo dok je Nefertiti živa i dok smo

nas dvije sestre, neće biti svršeno.«

Sljedećeg jutra, sunce se uspelo visoko na nebo prije nego smo

smotali svoje prostirke i pogledali oko sebe. Vani se nešto događalo.

»Vojnici?« uznemirim se.

Nakhtminov je sluh bio bolji. »Đedefhor. A sudeći po karakteri-

stičnom zvuku, s njim je Ipu.«

Sad sam i ja mogla čuti neprestano čavrljanje moje sluškinje. Žurno

se odjenemo pa otvorim vrata.

»Ipu!« uskliknem. »Gospodarice!« Odložila je košaru. »Kakvo mjesto«, vikala je. »Tako

je prostrano. Vrt baš nije nešto, ali pogled...« Košara se prevrne, a iz nje

izađe Bastet. Srdit i s uvrijeđenim izrazom lica. Kad me je ugledao, skočio

mi je u naručje.

»O, Bastet. Zar je ploviti rijekom bilo tako užasno?« Češkala sam ga

ispod brade.

»Nemam pojma zašto se on žali. Đedefhor je uhvatio dvije ribe i dao

mu obje.«

Okrenem se Đedefhoru. On se nakloni. »Gospodarice.«

Nakhtmin ga toplo zagrli. »Nisam ti još stigao zahvaliti«, rekao je moj

suprug i pogledao me. »Molio sam Đedefhora da pazi na tebe dok sam

odsutan«, objasnio je.

Pokrijem usta, a Ipu priguši hihot.

Đedefhor slegne ramenima. »Nije bilo teško. Nekoliko vožnji u grad i

natrag.«

»Nekoliko? Dolazio si svakoga dana!« Pogledam Nakhtmina, a srce mi

se ispuni iznenadnom i neodoljivom ljubavlju. Čak i dok je bio prognan,

što je učinila moja vlastita obitelj, sjetio se naći nekoga da se brine za mene.

Odem do Đedefhora i uhvatim ga za ruke. »Hvala ti«, rekla sam.

Đedefhor pocrveni. »Ma, nema na čemu, gospodarice.« Proučavao je

kuću pa zadivljen rekao: »Lijepo ste mjesto našli tu gore.« Prelazio je rukom

po glatkim zidovima. »Prava gradnja. A ne opeke i talatat«, dodao je. »Da. Pravi grad od vapnenca i granita«, rekla sam.

Izvadile smo stvari iz košara koje su stigle lađom i poslijepodne

provele u prostiranju tepiha i pranju rublja. Susjedi su nam virili kroz

prozore, znatiželjni da vide tko se uselio u kuću koja je bila namijenjena

gradonačelnikovoj kćeri.

Ipu prevrne očima. »Ovo je treća osoba koja je ovamo došla tražiti

izgubljenu stoku. Zar su u Tebi danas svi izgubili kravu?«

Nasmijala sam se dok sam raspoređivala jastuke po lođi. Kad je bilo

vrijeme da Đedefhor ode, stajali smo na obali i mahali mu na rastanku.

Ovila sam ruku oko Nakhtminova struka i pitala vjeruje li da ćemo ga ikad

ponovno vidjeti. »Đedefhora?« upitao je. »Naravno.« Oklijevala sam. »Nisi više u faraonovoj vojsci, Nakhtmine.«

»No vjetrovi će puhati i pijesak će se micati. Ekhnaton neće zauvijek

biti faraon.«

Ukočim se u njegovu zagrljaju.

»Ništa protiv tvoje sestre, miu-ser, ali nitko nije besmrtan.«

»Moja je obitelj uvijek bila na egipatskom prijestolju.«

Nakhtmin stisne usnice. »Da, zbog toga i brinem.«

Vratili smo se u kuću. Slijedila sam ga u lođu. »Kako to misliš?«

»Mislim na to tko će naslijediti prijestolje ako kraljevska Visost

premine? Ekhnaton nema zakonitih rođaka.« Spusti pogled na mene. »Kao

jedina veza, preostaješ ti, miu-ser.«

Preostajem ja. Shvatim da je to istina i zadrhtim. Ako se Nefertiti nešto

dogodi i ako Ekhnaton umre, novi bi faraon trebao imati krvnu vezu s

prijestoljem da ozakoni svoja prava. Morao bi se oženiti za tu vezu. A koja

je žena kraljevske krvi u dobi za vjenčanje ako se išta dogodi sada?

Nefertitine djevojčice sigurno ne. Preostajem ja. »Nikad nisi razmišljala o

tome?« upitao je. »Naravno da jesam. Ali, ne...« Oklijevala sam. »Ne ozbiljno.«

»Umre li Ekhnaton bez sina, jedan od njegovih generala na prvom je

mjestu kao sljedeći vladar Egipta«, objasnio je Nakhtmin. »Možda baš ovog

trenutka narod šapće o tome da sam te oženio zbog polaganja prava na

egipatsko prijestolje.«

Pozorno sam ga gledala. »I, jesi li?«

Stegne me u zagrljaj. »Sto ti misliš?« Poljupci su mu se spuštali niz

moje tijelo. Zatvorim oči.

»Mislim da je to bilo iz ljubavi.« Zaustavim njegove ruke. Povukli

smo se u sobu.

Ipu je bila dovoljno pametna da nas ne uznemirava.

Prvoga mjeseca boravka u Tebi nismo radili ništa. Samo smo uživali u miru

života pokraj vode. Slušali smo galebove dok su tražili hranu po pješčanom

žalu i mjeden zvuk zvona koje su seljaci vezali oko vrata svoje stoke koja je

pasla uz obale rijeke Nil. Odlazili smo na tržnicu i punili košare za naš novi

dom, uživajući u svojoj anonimnosti. Premda smo nosili platno i zlato,

nisam se razlikovala od kćeri svećenika ili pisara oko čijih su zglobova

zveckali srebrni i stakleni privjesci.

Dva su puta iz Amarne k Nakhtminu došli ljudi u vojnoj opremi

i razgovarali s njim šapćući. Svaki su se put naklonili vrlo nisko, iako

Nakhtmin više nije imao čin.

»Ovo je poručnik Nebut«, rekao je Nakhtmin kad su došli drugi

put. Poručnik je zaklonio oči rukom i nasmiješio se. »Jesi li znala da u

Amarni ne pričaju ni o čemu osim o tvojem suprugu?«

»Bolje im je da o njemu ne pričaju previše glasno«, rekla sam mu, »ili

će nam ugroziti živote.«

Poručnik kimne. »Naravno, gospo. Nitko od naših nije zaboravio što

se dogodilo Horemhebu.« Spustio je glas. »Ali priča se da ga faraon uopće

ne kani smaknuti.«

Bacim brz pogled na Nakhtmina. »Sto će onda učiniti?« »Zadržati ga zatvorenog«, odgovori moj muž.

»Da. Dok narod ne zaboravi. Ali narod je pred vratima palače vikao

cijeli mjesec. Faraonova straža ih je tukla i odbijala, ali gomila se stalno

vraćala. Vlastiti je grad okrenuo protiv sebe.« Njegov se glas stišao do

šaptanja. »One noći kad sam otišao, objavio je zapovijed da je izdajnik tko

god bude vikao protiv njega. Već su tucet ljudi pogubili.« Nakhtmin je vrtio glavom. »Sad svjetina stoji pred vratima i šuti.«

Zamišljala sam kako Ekhnaton bjesni dok gleda srditu gomilu sa

svoga prozora za pokazivanje. Tik do njega je Panehesi i šapće mu na uho

šuplje i otrcane fraze. »Morat će to vrlo skoro riješiti«, predviđao je Nakhtmin.

»O, da, hoće«, zajamčim. »Faraon će proglasiti svetkovinu u čast

Atona. Bacat će zlato iz svojih kočija i narod će zaboraviti.«

Svetkovina u čast Atona proglašena je sljedećeg dana.

Ražalostila sam se vjerujući da ljudi poput Nebuta sigurno misle da

sam ista kao i svi u mojoj obitelji. Lukava i častohlepna. Znala sam da će u

dvoranama vječnosti moje ime odjekivati uz Nefertitino i da će ako bogovi

njezino ime izbrišu sa svitaka života, izbrisati i moje.

Sve živo u Tebi izašlo je na ulice. Hodali smo gradom da vidimo kako

se slavi. Plesači i akrobati napučili su obalu, a trgovci prodavali pečene

somove i fazane. Promatrala sam kako ljudi iskazuju štovanje slici sunca na

stupu.

»Zanima me samo što bogovi misle«, Nakhtmin je izgovorio ono

o čemu sam ja razmišljala proučavajući žene kako prinose žrtve suncu.

Svetkovina se produžila do kasno u noć. Iz naše vile koja se uzdizala

nad Nilom, čuli smo zvukove pjevanje i zvukove zvona s gozbi. Otišli smo

spavati uz uzvike pijanaca. Pomislila sam eto načina da navedeš ljude na zaborav.

Besplatno vino, besplatan kruh, neradni dan, i uskoro će Horemheb postati samo ime

zakopano u pijesku.

Sljedećeg dana, stigao je glasnik iz Amarne. »Od vezira Ajea«, rekao je dječak i čekao.

Čitala sam svitak pa otišla u vrt da ga Nakhtminu pročitam naglas.

»Vijesti iz Amarne«, najavim. Razmotam papirus i pročitam novosti.

Nadam se da će te ovo pismo zateći u dobru, Mutnođmet, i

da si bila dovoljno mudra pa si zaštitila svoga novog muža

od gradskih tračeva i priča žena oko bunara. Ne moram ni

reći koliko majci nedostaješ. No u gradu je pobuna. Nijema pobuna koja

izjeda faraona i jedino ga kraljica Nefemeferua- ton-Nefertiti može smiriti.

»Kraljica Neferneferuaton-Nefertiti?« upita Nakhtmin.

»Savršene su ljepote Atonove«, prevela sam u nevjerici.

Dođe li do napada Hetita, ni ti ni Nakhtmin nećete biti sigurni. Ekhnaton

nije glup. Na prvi znak stvarne pobune, pogubit će Horemheba, a zatim

ljude poslati u Tebu. Nemojte misliti da zato što živite daleko od dvora

niste u opasnosti. Bude li tamo bune, Uđaj će vas upozoriti pa pobjegnite u

Akhmim. Ne javljajte nam se pismima i nemojte ništa slati u faraonov grad

dok u Amarni ne prestanu nemiri. Ovo su samo upozorenja, mala mačko,

ali iako tvoje srce pripada suprugu, ako Ekhnaton propadne imaš dužnosti

i prema obitelji.

Nakhtmin se zagleda u završne retke. »Tvoj otac doista ne govori

uvijeno.«

Pustim da mi svitak padne u krilo. »Samo je iskren.«

DVADESETO POGLAVLJE

1347. pr. Kr.

prvoga mehira

Iako smo u svakoj poruci mog oca očekivali vijest o njoj, u Amarni nije

bilo pobune. Horemheb je bio zaboravljen, a puk je šutke trpio velike

poreze u slavu Atonovu, kao što su ih šutke trpjeli po cijelom kraljevstvu.

Jelo se manje, radilo teže, a sve je više žena tražilo akaciju i med. Manji

broj usta koja treba hraniti znači manje hrane koju treba kupiti. No dok su

ljudi mirno gledali Ekhnatonove zgrade kako rastu, stup za stupom,

potajno su se sastajali kako bi se molili Amonu. Mi smo u Tebi uredili

vlastito svetište, skriveno u sjenici od jasmina. I tako su prolazili dani

ljeta, pa cijela jesen. Znala sam da je moja sestra sve teža od djeteta koje

nosi. A onda je jednoga dana, dok sam sjedila s Ipu i objašnjavala joj na

koji način valja rabiti neke inozemne biljke, konačno stigla poruka za koju

sam znala da mora doći.

Na svitku sam očekivala očev pečat. Njegove dvije sfinge koje se

propinju na stražnje noge, a između njihovih pandži nalazi se simbol

vječnoga života. Ali pisala je majka.

Došao je mjesec mehir i tvoja te sestra zove u Amamu. No Nakhtminu ne

moie zajamčiti sigurnost. Horemheb još uvijek sjedi u zatvoru, a faraonova je

najveća želja da nekako umre sam od sebe. Tvoj mu je otac rekao da će digne li

ruku na Horemheba započeti građanski rat. Ali sve to gubi važnost ako Nefertiti rodi princa. Otac također traži da dođeš. Poslat će po tebe kraljevsku lađu.

»Moraš ići«, rekao je kratko Nakhtmin. »Ona ti je sestra. Što ako

umre pri porodu?«

Užasnem se. Nefertiti je žilava i neuništiva. Neće umrijeti. »Ali ti ne

možeš ići«, bilo mi je krivo. »Ako te narod vidi i digne pobunu, faraon će

te pogubiti.«

»Onda ću ostati ovdje i čekati da se vratiš. Uzmi sa sobom Ipu. Ja ću

se snaći«, zajamčio je. »Tu su i poslovi oko naše grobnice.«

Da. Sad smo u braku i trebalo bi početi s radovima na zajedničkom

grobu. Sjetim se Tutmozisove grobnice, vlažne i teške tmine, i zadrhtim.

Nisam htjela birati lokaciju sobe u kojoj će ležati sanduk s mojim mrtvim

tijelom. Bolje je da mu prepustim da bez mene odluči gdje ćemo počivati.

Negdje na obroncima brda oko Tebe. Mogao bi odlučiti da grobnicu

izdube u živoj stijeni. Kraj usnulih egipatskih faraona, u dolini blizu mojih i

njegovih predaka. Pri umirućem svjetlu pogledam svog supruga i preplavi

me osjećaj silne nježnosti. Čekao je da nešto kažem pa sam kimnula.

»Otići ću.«

Otputovale smo na kraljevskoj lađi, dovoljno rano da izbjegnemo

grabežljive oči susjeda koji bi rado znali zašto je lađa došla, tko na njoj

odlazi i kamo ide. Danima smo plovili nizvodno rijekom. Razmišljala sam

koliko se toga promijenilo u osam mjeseci otkako sam ostavila faraonov

grad u pustinji. Sad sam udana žena, imam kuću i vlastitu zemlju. I ovce i

perad, i nikakvu potrebu da stojim u Nefertitinoj sjeni. Nikad više. Nije mi

potrebno dodavati joj haljine ili pripravljati sok kako bi mi dokazala da me

voli. Sestre smo i to bi trebalo biti dovoljno, pomislila sam gledajući vode

Nila.

Otac i majka su nas dočekali u Velikoj dvorani. Kad me majka vidjela,

prodorno je kriknula i pružila ruke. Ljubila mi je obraze, kosu i lice.

»Mutnođmet.«

Otac se nasmiješio i toplo mi poljubio obraze. »Dobro izgledaš.«

Okrenuo se prema Ipu. »Kao i ti.«

»Pričaj nam o svemu!« viknula je majka. Željela je znati sto stvari

odjednom. Kako živim, kako izgleda moja vila, je li Nil obilno poplavio u

ovogodišnjem dobu rasta. Tutmozis je došao čim je čuo da sam u palači i

duboko mi se naklonio.

»Gospa o kojoj Amama ne prestaje pričati.« Smiješio se. »I Ipu,

najvještija kozmetičarka u Tebi. Svi te žele vidjeti«, svečano je izjavio.

Ipu se smijuckala. »Molim? Nemaju o čemu drugom tračati?« »Samo o faraonovoj areni.« Zainteresirano pogledam oca, a on snuždeno objasni: »Njegov novi

dar narodu.« »Ali nije imao dovoljno radnika za gradnju«, prigovorila sam. Otac podigne obrve. »Iz tog je razloga unajmio Nubijce.«

»Uz naše vojnike rade tuđinci?« upitam zaprepaštena. »Ali mogli bi

špijunirati!«

»Svakako, mogli bi«, rekao je otac dok smo išli u sobu za audijencije.

»Ali Panehesi je uvjerio Ekhnatona da će, zaposli li Nubijce, arenu imati

brzo i jeftino.«

»I ti si to dopustio? Nije li ga Tija mogla zaustaviti? Ili bar pokušati?« Majka i Tutmozis izmijene tmurne poglede. »Tija je protjerana iz palače«, rekao je otac. »Sad stanuje u tvojoj

vili.« »U kućnom je pritvoru?« Glas mi je odjekivao hodnikom. Prepravim

izjavu. »Kao zatvorenik u gradu svoga sina?«

Otac kimne. »Panehesi je uvjerio Ekhnatona da mu je mati opasna i

da će, bude li prigode, ponovno sjesti na prijestolje.« »A Nefertiti?« »Što tu Nefertiti može?« upita otac. Došli smo do sobe za audijencije.

Okrenuo se da me upozori. »Kad uđeš, nemoj pokazati iznenađenje.«

Stražari raskrile vrata uz duboki naklon, a glasnik dvoru najavi naša imena.

Sluge su nosile zlatne pektorale. Zglobovi su im bili ovijeni naru-

kvicama od lapisa i zlata. Žene su kao kipovi sjedile oko Nefertitina pri-

jestolja. Nosile su haljine od nanizanih kuglica i ništa drugo. Svirale su na

harfi, pisale pjesme i smijale se. Faraonova gotovo dovršena Amama

blistala je poput uglačana dragulja. Bila sam zaprepaštena. Ušla sam u sobu

i osjećala se kao tuđinac u nekoj sasvim drugoj zemlji. »Mutni!«

Nefertiti su pomogli da ustane pa je sišla s podija. Kad mi je prišla,

soba oko nas nestane. Udisala sam poznati miris njezine kose i odmah

shvatila koliko mi je nedostajala. Iznad nas, Ekhnaton se nakašljao.

»Sestro«, pozdravio me. »Lijepo je što si došla.«

»Biti u faraonovu gradu uvijek je zadovoljstvo«, rekla sam službenim

tonom.

»I zato si tako brzo pobjegla u Tebu?«

Dvor postane vrlo tih.

»Ne, Visosti.« Nasmiješim se svojim najslađim dvorskim osmjehom.

»Pobjegla sam zato što sam mislila da sam u opasnosti. Ali, naravno, sad

kad sam u rukama svoje sestre, takvi osjećaji smjesta nestaju.«

Ekhnatonovo lice zarumeni gnjev, a pogled kojim ga je Nefertiti

prostrijelila spustio ga je natrag na njegovo prijestolje. Nisam više ona

djevojka koja je pobjegla u Tebu. Sad sam udana žena.

Tišina koja se ušuljala u sobu za audijencije odjednom se pretvori u

nervozno čavrljanje. Nefertiti me zagrli. »Znaš da se ne moraš bojati

ničega«, zajamči mi. »Ovo je moj dom. Naš dom«, ispravila se. Uzela me

pod ruku. Dvor nas je gledao kako idemo prema dvostrukim vratima sobe

za audijencije. Sestra pritisne obraz na moje rame. Jasno sam osjetila

Ekhnatonov pogled kako nam svrdla leđa. »Znala sam da ćeš doći. Znala

sam da hoćeš«, ponavljala je.

Dvor je pošao za nama kroz blistav hodnik i slijedio nas čavrljajući i

smijući se dok je otac razgovarao s faraonom.

»Stigle su vijesti o Hetitima u Mitaniji, Visosti.«

Ekhnaton nije imao ni najmanju želju da sluša vijesti. »Sve je pod

kontrolom!« odreže.

Nefertiti se osvrne, a faraon ublaži izraz lica i nasmije se nervozno.

»Tvoj otac misli da podcjenjujem Hetite.«

Ušli smo u Veliku dvoranu. Nefertiti oštro odvrati: »Moj te otac voli.

Samo pokušava zaštititi našu krunu.«

»Onda zašto misli da sam ja manje moćan od kralja Supiluliumasa?«

zacvili Ekhnaton.

»Zato što je kralj Supiluliumas pohlepan, a ti si zadovoljan životom

koji služi tvom narodu i slavi Atonovoj.«

Popeli su se na podij, a ja sam zauzela svoje staro mjesto za kraljev-

skim stolom, uz oca i majku.

»Vratila se zalutala ovca«, rekla je Kija i spustila pogled na moj struk.

»Ništa od podmlatka?«

Navikavala sam se rabiti svoj dvorski osmijeh. »Ne. Kod tebe isto,

vidim.« Spustim glas. »Čujem da faraon posjećuje tvoje odaje samo dvaput

na renpet. Je li to istina?«

Jedna od Kijinih dama rekla je brzo: »Nemoj je slušati. Idemo.«

Pohrle preko dvorane pozdraviti neke uzvanike, a moja me majka vedro

zamoli: »Dakle, pričaj nam o Tebi.«

»I o Uđaju«, dodao je otac.

Rekla sam im da je Uđaj sada sigurno deblji nego je bio u očevim

dječačkim danima.

»Ne, on je uvijek bio velik«, rekao je otac. »A sad je zemljoposjednik.«

Kimne s odobravanjem. »Složio si je dobar život. Ima li djece?«

»Troje«, odgovorim. »I ženu iz Mitanije. Ona grgeča kuha s kimom, a

Bastet kiše kad god se vrati iz njihova vrta.«

Majka se smijala. Zaboravila sam kako je lijep zvuk njezina smijeha.

»A tvoja kuća?« »... je moja kuća.« Osmjehnem se zadovoljno. »Samo moja i

ničija više. Uredili smo i vrt. Rezultat očekujemo u pahonu. Ipu je cijelu

jednu sobu namjestila za mene, a Nakhtmin je obećao da će paziti na vrt

dok se ne vratim.«

Dok je oko nas svirala vesela glazba, majka se nagne preko stola da

mi stisne ruku. »Bogovi su te blagoslovili«, rekla je. »Kad god zaplačem,

tvoj me otac podsjeti da imaš sve što si oduvijek željela.«

»Imam, mauat. Samo mi je žao da smo tako daleko jedni od drugih.«

Masirala sam Nefertitina stopala dok je ležala u svojoj kupki i utrljavala u

njih kokosov maslac. Omekšavala sam njezinu sitnu i hrapavu petu. »Zar

hodaš bosa cijeli dan?« upitala sam je.

»Kad god mogu«, priznala je rastežući leđa. Velika bakrena kada postavljena je u kraljevske odaje i namirisana lavandom. »Ti zbilja nemaš

pojma kako je to nositi dijete.«

Oči su nam se srele. Hitro je sjela uspravno. »Nisam tako mislila«,

rekla je brzo.

Utrljavala sam joj ulje u stopala. »Pokušavala sam osam mjeseci«,

povjerim joj se. Pogled joj se spusti do mog struka. »Ništa. Mislim da više

neću imati dijete.«

»Ne možeš to znati«, odgovori Nefertiti vatreno. »To ovisi o Atonu.«

Okanim se tog razgovora, a ona se ponovno nasloni u kadi i uz-

dahne. »Zašto mi ne pričaš o Tebi? Što radiš po cijeli dan?«

Bila bih joj odgovorila, ali prekinula nas je cika djece i težak zvuk iz

grla zrele žene koja ih je lovila.

»Meritaton, Mekitaton!« Sestra se smijala. Dvije djevojčice popele su

se u Nefertitino mokro naručje i moja je priča smjesta zaboravljena. Dadilja

se, pak, nije smijala, premda se kratko naklonila kad je ušla u faraonovu

sobu.

Mlađa je djevojčica plakala držeći svoj uvojak. »Meri me povukla za

kosu«, jecala je. »Nisam je ni taknula. Nećeš joj valjda povjerovati!«

Pustim Nefertitino stopalo da padne u vodu, a djeca smjesta prekinu

s onim što su radila i pogledaju me raširenim i zainteresiranim očima.

Starija mi djevojčica priđe i zagleda mi se u lice sa samopouzdanjem koje je

i Nefertiti već imala kao dijete.

»Ti si teta Mutnođmet?« upitala je. Osmjehnem se Nefertiti. »Da, jesam.«

»Imaš zelene oči«, rekla je i suzila svoje, u pokušaju da odluči sviđam

li joj se ili ne. Onda Mekitaton ponovno počne plakati.

»Što je bilo?« upitam malenu princezu. Ispružila sam ruke, ali ona se

prilijepila za majčine.

»Meri me vuče za kosu«, procvili. Pogledam Meri. »Nisi učinila takvo što, zar ne?«

Ona zatrepće svojim crnim očima. »Naravno da ne«, i umiljato

pogleda svoju majku. »Jer nas onda mauat ne bi pustila da se vozimo.«

Zagledam se u Nefertiti. »Zaprege«, objasni ona. »U dvoje i troje' Mekitanon je premalena...«

Na rubu vidnog polja uhvatim dadilju kako zadovoljno kima glavom.

Stajala je kraj vrata i nadgledala svoja dva zadatka. »Besmislica«, odvrati

Nefertiti. Sluškinja joj je pomogla da izađe iz kade i pružala joj ogrtač.

»One upravljaju zapregom isto tako dobro kao i svaki dječak tih godina.

Da im zabranim samo zato što su djevojčice?« Zurila sam u nju zapanjena. »Zato što je opasno!«

Nefertiti se nagne prema Meritaton. Dakle, Meri je miljenica, pomislim.

»Bojiš li se ti dok voziš po novoj areni?« upitala je, a miris njezina sapuna

od lavande ispunio je kupaonicu.

»Ne.« Starija princeza odmahne svojim crnim postranim uvojkom koji

skoči odmoriti se ispod njezine brade. Bila je ljupko dijete.

»Vidiš?« Nefertiti se uspravila. »Ubastet, odvedi djevojčice. Moraju

učiti.«

»Ne, mauat.« Meritaton spusti ramena. »Baš moramo?« Nefertiti stavi ruke na bokove. »Želiš li biti princeza ili neuka

pastirica?«

Meri se zahihoće. »Pastirica«, rekla je zločesto. »Ozbiljno?« upita Nefertiti. »Bez konja, šminke i lijepog nakita?«

Meritaton se odvuče do vrata. Oklijevala je, htjela je malo utjehe prije

nego izađe. »Idemo li večeras u arenu?« rekla je molećivim tonom. »Samo bude li vaš otac htio.«

Nefertiti digne ruke. Sluškinja joj priđe kako bi joj dala haljinu, ali ona

zapovjedi: »Ne ti. Mutni.«

Uzmem haljinu od skupocjenog platna i povučem joj preko glave,

zavidna na tome kako je pristajala njezinu tijelu, čak i u trudnoći. »Dopuštaš

im da se voze u areni po noći? Postoji li išta što ne dopuštaš?«

»Kad smo mi bile djeca, dala bih pola Akhmima da živim ovako kako

žive moje kćeri.« »Kad smo mi bile djeca, shvaćale smo što je red«, odvratim.

Slegnula je ramenima i sjela ispred zrcala. Kosa joj je narasla. Dala mi

je češalj. »Uvijek si to radila puno bolje od Merit.«

Namrštim se. »Mogla si mi pisati katkad«, rekla sam joj. Uzela sam

češalj i vukla ga polako kroz njezinu kosu. »Majka mi piše.«

»Pobjeći s vojničinom bila je tvoja odluka. Ne moja.« Prsti mi se

stegnu oko češlja, a Nefertitine se oči rašire. »Mutni, to boli!«

»Ispričavam se.« Zavalila se u svoj naslonjač od ebanovine. »Večeras idemo u arenu«,

zaključila je. »Još nisi vidjela krunski dragulj ovoga grada.« »Mislila sam da si to ti.«

Ignorirala je moju pakosnu dosjetku. »Čini mi se da smo završili

posao, Mutni. Izgradili smo nešto što će ostati do kraja vremena.«

Prestanem je češljati. »Ništa ne ostaje zauvijek«, rekla sam oprezno.

»Ništa nije trajno.«

Proučavala je svoj odraz u zrcalu i drsko se nacerila. »Zašto to

govoriš? Misliš da će bogovi kazniti moje pretjerivanje?«

»Ne znam«, odgovorila sam.

U bučnoj vrevi stražara i kočija ukrašenih dragim kamenjem, spuštali smo

se Kraljevskim vadijem prema visokoj areni. Tada sam prvi put prošla

potpuno dovršenom Kraljevskom cestom. Protezala se nemoguće široka i

pružala se gradom kao duga bijela traka. Tutmozis, koji je na dvoru postao

važan kao da je vezir, vozio se u mojoj kočiji. Zatekla sam ga kako me gleda

pri večernjem svjetlu.

»Nisam zapamtio da si toliko slična svojoj sestri«, rekao je. »Isti

obrazi, iste usnice...« Umjetnik je oklijevao. »Ali ne i iste oči.« Promatrao

me izbliza. »Oči su ti se promijenile.«

»Postale su sličnije očima mog oca. Oprezne su i lukave.« Zurila sam

ravno ispred sebe. »A Nefertiti?« upitala sam. »I ona se promijenila otkako

si još u Memfisu došao na dvor, zar ne?«

Oboje pogledamo Nefertiti u kočiji ispred nas. Njezina je kruna

blještala u blijedom večernjem svjetlu, a njezin je dug srebrni plašt lepetao

na vjetru. Tutmozis je rekao ponosno: »Ne, kraljica je potpuno ista.«

Još uvijek je razmaženo dijete, pomislim. Ali narod je voli. Dok smo se

vozili prema areni, ulice su se punile ljudima. Uzvikivali su njezino ime i

bacali pred nju lotosovo cvijeće. Kako se glas da je kraljica u gradu širio,

klicanje je postajalo sve vatrenije. Nubijski stražari napravili su krug oko

njezinih ispoliranih kola i štitovima bučnoj gomili branili da joj se približi.

»Natrag!« vikali su. »Makni se!« No Egipćani su se jedan preko drugog

gurali i preklinjali moju sestru da intervenira kod Atona da im udijeli sreću.

»Molim«, vikali su. »Molim, Veličanstvo!« Pogledam Tutmozisa. »Je li uvijek ovako?«

»Uvijek, gospo. Išli bi zbog nje pješice do asuanskih kamenoloma.

Stoje u repu pred vratima palače samo da je vide kako prolazi kraj prozora

svojih odaja. Svaki kip u Amarni njezino je svetište.«

»Dakle, ona je božica?« »Za narod jest.«

»A faraon?« Njega nije bilo lako vidjeti. Bio je okružen čvrstim

obručem nubijskih stražara.

Tutmozis se nagne prema meni. »Mislim da je ljubomoran. Ali narod

ga voli zbog nje. Poštuju ga zato što ga ona poštuje«, rekao je.

Na ulazu u Arenu konji oštro zaokrenu, a uzvici naroda ostanu nam

iza leđa. Uzdahnem. Bilo je veličanstvenije od bilo čega što sam ikad prije

vidjela. Tutmozis mi pruži ruku kao pomoć pri izlaženju iz kočije. »Gledaj

krunu.« Uputio me da uperim pogled na vrh otvorenog stadiona gdje su bili

uklesani likovi Nefertiti i Ekhnatona. S mnogo detalja, ruke su im bile

uzdignute prema Atonovim zrakama.

Zinem. »Sve si to ti napravio?« »Prema Majinim uputama. I to samo u sedam mjeseci.«

Oba su kipa od pješčenjaka bila obojena i pozlaćena. Združene su

ruke oblikovale vrh arene. Bio je to veleban pogled. Zgrada dostojna

usporedbe s tebanskim hramovima. Ušli smo. U praznoj kolonadi smjestio

se noćni mir. Naši su glasovi remetili tišinu, a naša duga povorka ispunila je

arenu. »I, što kažeš?« Nefertiti mi je proučavala lice. »Velebno je«, rekla sam. »Tutmozis je uistinu nadaren.« Zidovi arene bili su oslikani portretima kraljevske djece. Prikazivali su

ih u vožnji zaprega ili kako pobjeđuju Hetite. Nigdje nije bilo Kije niti

princa Nebnefera. Moja ju je sestra izbrisala iz Amarne, znajući da

izgovoriti ime preminulog znači vratiti ga natrag u život i da bogovi, kad se

vrate u Egipat, neće znati da je Kija postojala.

»Hoćemo li je odvesti da vidi nove konje?« Meri gorljivo zatraži.

»Došli su iz Asirije.«

Ekhnaton nas povede u štale, a Nefertiti je sa zadovoljstvom pro-

matrala moje strahopoštovanje pred svim tim obiljem. Zamišljala sam silna

pisma koja je moj otac morao smišljati kako bi nabavio toliko raznih

pasmina.

»Ovo je par iz Asirije«, pokaže Nefertiti. »Ekhnaton ih je kupio za

Meri i Mekitaton. A sad, tko zna? Uskoro ćemo, možda, trebati još jednog

za sinčića. To je najveća arena u Egiptu, zar ne?« »Sigurno je za nju trebalo vrlo teško raditi.« »Tri tisuće Nubijaca«, odgovori Nefertiti.

»Palo mi je na pamet da si se možda brinula jesu li neki od njih

špijuni«, rekla sam oprezno.

»Nama su Nubijci odaniji od polovice Egipćana«, podsmjehne se

Ekhnaton. »Odani su ne samo nama, nego i slavi Atonovoj. Postoji samo

jedan bog u Egiptu.« Pogledao je Nefertiti. »Bog koji nam je darovao

Horusove krune.« Dakle, Nefertiti je stekla potpunu vlast nad njim. Nama...

Nasloni glavu na njegovu nadlakticu, a svoju ruku položi na svoj

trbuh.

Porod je bio lagan kao prva dva, a ja sam se pitala koliko ću još puta

sudjelovati kao pomoćnica dok ne prekoračim prag svoga vlastitog pa-

viljona za porode. Odlazim čim se dijete rodi, rekla sam sama sebi, ali

nisam mogla biti ljubomorna na sreću svoje sestre kad sam vidjela kako na

grudi steže malenog potomka. Treća princeza. Tri djevojčice zaredom.

Glasnik najavi djetetovo ime. Ankhesenpaaton, odnosno Ona koja

živi za slavu Atonovu. Kad sam u Ekhnatonovim očima vidjela suze ra-

dosnice, nisam mogla ušutkati ogorčen glas u glavi koji je pitao zašto on

zaslužuje dijete, a Nakhtmin ne.

»O čemu razmišljaš?« upitala me majka tiho.

Promatrala sam Nefertiti koju je okružila njezina obitelj. Ekhnaton,

Meritaton, Mekitaton, a sad i najmanja princeza Ankhesenpaaton. Sve su

one dobile ime po bogu sunca. Bogu kojeg ne shvaća nitko osim njih.

»Lako je pogoditi«, odgovorim pa čvrsto stisnem usnice. »To će te izjesti.« Otac i Tija došli su za nama i s ljubavlju me zagrlili.

»Zar nisam ja ona koja je upravo dobila dijete?« vikala je Nefertiti.

»Sto je ona radila? Samo je sjedila i gledala!«

Tija me pogleda, a onda pođe vidjeti novu egipatsku princezu. »Veliki

Ozirise.« Teta se zagleda u mene. »Ima boju kože kao Mutnođmet. I isti

oblik očiju.«

Majka i otac brzo priđu krevetu da vide je li to istina, ali ja sam ostala

na mjestu, odviše uzrujana da išta provjeravam.

»Zbilja joj sliči«, vikne moja majka. Nefertiti mi se ponosno nasmije. »Dođi. Izgleda baš kao ti.«

Faraon je stiskao čeljust dok sam se klanjala pred njegovim trećim

djetetom i zurila mu u lice. Onda se uspravim i osmjehnem se. »Da,

vjerojatno bi točno tako izgledala moja kći. Da je nisu ubili.«

»Razljutila si ga.« Zbog srdžbe na njezinu licu, stražari se ukipe na svojim

mjestima. Ali mene nije mogla zbuniti.

»Onda neka se ljuti!« Nefertiti sjedne i prosikće: »Nisi smjela to reći! Nitko u Amarni ne

vjeruje u takvo što.«

»Nitko u Amarni nije dovoljno glup da ti kaže istinu. Ali ja neću

lagati! Idem kući.«

»U Tebu? « vikne i zgrči se na krevetu u paviljonu za porode. Nisam

joj to smjela dopustiti. Uhvatila mi je ruku i povukla me natrag. »Nemoj ići.

Molim te, nemoj ići, Mutnođmet. Ne možeš me tako ostaviti.«

»Kako?« htjela sam znati. Na trenutak sam pomislila da me kani

odgovoriti.

A onda je rekla: »Tako ranjivu. Ekhnaton ne odlazi Kiji dok sam

trudna. A sad će otići.«

Nisam više mogla tako. Špijunirati za nju, igrati njezine igre i željeti

što ona želi. Ponovno krenem prema vratima.

»Mutnođmet, molim te!« Zgrčila se tako da su joj se svinule noge na

pokrivaču. »Ne mogu proći kroz to bez tebe.«

»Kroz što zapravo?« pitala sam prezirno. »Ne obrađuješ zemlju, ne

ribariš po Nilu i ne boriš se protiv Hetita kako bi ostali na granicama. Sve je

to Tija radila kad je ovo uistinu bilo carstvo.«

»Ne! Ja pred narodom glumim boginju!« vikala je. »Glumim

spasiteljicu kraljevstva dok se mase egipatskih vojnika žele pobuniti, a

zaustavlja ih samo uvjerenje da je kroz moja usta govorio Aton i zajamčio

im sreću. Ja ih u to moram uvjeriti. Ja sam ta koja lutkama u ovoj predstavi

mora potezati uzice. I samo otac«, donja joj usna počne drhtati, »samo otac

zna koliko je to teško i zamorno.«

Zatvorila je oči, a zadržana suza ovjesi joj se na rubu trepavica.

»Molim te. Ostani sa mnom. Samo još malo.« »Ne zauvijek«, upozorim je. »Ali, još malo.«

Čim je Nefertiti bila sigurna da ću ostati, pobrinula se da gotovo

uopće ne razmišljam o svom suprugu koji je u Tebi započeo graditi našu

grobnicu i naše likove dao uklesati u kamen kako bi nas bogovi prepoznali

kad se vrate. Pobrinula se da bude puna smijeha i pohvala. Zasipala me

darovima: smaragdni privjesci usklađeni s bojom mojih očiju, zlatni obruči

za gležnjeve, čak i tirkizne perlice za moju kosu, koja je bila gusta i sjajna i

jedino na čemu mi je Nefertiti oduvijek zavidjela. Svakoga smo se jutra

vozile u Atonov hram gdje je iskazivala štovanje suncu, a Ekhnaton tresao

sistrum u čast svetinje nad svetinjama.

»Ne možeš samo stajati i ne raditi ništa dok se mi molimo«, upozorila

me Nefertiti.

Faraon se nije suprotstavio kad sam odbila jer sam ja ta koja je imala

vlast nad Nefertitinim jogunastim temperamentom. Igrala sam s njom senet

i čitala joj priče. Na koljenu mi je sjedila i cupkala Meritaton, napredno

dijete, dok je on tri noći zaredom odlazio u posjet Kiji. Stajala sam pod

hladnim sjenama stupova i promatrala. Nisam htjela odavati štovanje disku

na nebu. Skrivenu u njedrima, u Amarnu sam donijela svoje kipiće Amona i

Hathor, i to su bili bogovi kojima sam se svakog jutra klanjala.

»Sto?« Praznom dvoranom odjekne glas dok sam promatrala obred.

»Sestra kraljeve glavne supruge ne štuje Atona?« Panehesi izroni iz sjene.

»Aton je bog Egipta«, rekao je, a u glasu mu se dala naslutiti prijetnja.

Ali ja se više nisam bojala vezira Panehesija. On je otac kraljeve druge

najdraže supruge. Ništa više. »Ti, dakle, vjeruješ u boga bez lica?« upitam. »Ja sam Atonov vrhovni svećenik.« Pogled mi se zadržao na njegovu nakitu. Shvatio je pa priđe bliže.

»Ti znaš da je faraon bio s Kijom tri noći zaredom«, prosikće. »Otišao

je k njoj čim se princeza rodila. Mislio sam da bi sestricu moglo zanimati to

da je Kija sigurna da je trudna. A i ovoga će puta biti sin.«

Pozorno sam gledala Panehesijevo prevarantsko lice. Usprotivim se:

»Kako znaš da je trudna? Žena to dozna tek nakon dva, možda i tri

mjeseca.«

Panehesi pogleda u dvorište gdje su klečali Nefertiti i Ekhnaton.

Neceri se. »Dobio sam znak.«

Nisam rekla Nefertiti što sam čula od Panehesija, ali otišla sam ocu.

Preporučio mi je da ne pričam ništa. »Ona se oporavlja od poroda. Ne

uznemiravaj je tračevima. Hetiti nam daju dovoljno materijala za raz-

mišljanje. Na korak smo do rata u Mitaniji.«

»Ali Ekhnaton je bio u Kijinoj palači tri noći zaredom«, potužila sam

se. Otac me gledao kao da nije razumio u čemu je problem. »Tri noći!«

»On mora imati sinove. Koliko god zaluđen bio, Ekhnaton je toga

svjestan. Ako ih ne može imati s Nefertiti, okrenut će se drugima.« Gledala sam oca užasnuta.

»To nije nevjera«, čitao mi je misli. »Tako hoće bogovi.« Položio je

ruku na moje rame da me umiri. Čekajući odgovor, uočila sam koliko mu

nerazmotanih svitaka leži na stolu. Mnogi su nosili mitanski pečat.

»Zar će uistinu biti rata u Mitaniji?« upitala sam proučavajući njegove

papire. »Prije kraja ovog mjeseca.« »A onda?«

»Onda, ako Egipat ne pošalje u pomoć vojsku, Mitanija pada, a mi

smo sljedeći.«

Gledali smo jedno drugo i dobro razumjeli što to znači za Egipat.

Naša vojska nije spremna, a naši su najbolji generali ili u zatvoru ili u

progonstvu. Mi smo kraljevstvo s bogatom poviješću i bogato zlatom, ali

kad je riječ o našoj moći, mogli bismo je izgubiti.

Vratila sam se Nefertiti u maleni atelje koji je Ekhnaton dao sagraditi

za princeze. Tamo je bio faraon. Svađali su se. Čim je Nefertiti čula da se

vrata otvaraju, srdito me pozvala. »Nju pitaj«, zapovjedila je. Ekhnaton me gledao s gađenjem. »Nju pitaj!« Nefertiti je ponovila glasnije, a Ekhnaton odgovori da

nema potrebu ispitivati me koliko je noći u Sjevernoj palači proveo s

Kijom. Ona prohuji kraj mene prema vratima, a Ekhnaton požuri za njom. »Čekaj! Noćas ću biti s tobom«, obećavao je.

»I trebaš biti!« Nefertiti se pjenila. »Ili si zaboravio da si njihov otac

također?« Tržne bradom prema Meritaton i Mekitaton koje su se prestale

igrati bojicama kako bi promatrale prizor.

»Neću se vratiti u njezinu palaču«, ispričavao se Ekhnaton. Nefertiti zastane na vratima. »Hoćemo li večeras na vožnju?« upitala

ga je, a već je znala odgovor.

»Da. I Tutmozis može s nama«, rekao je.

»Dobro.« Pogled joj se smekšao.

»A mi?« upita Meritaton.

Zadržim dah. Čekala sam da vidim kako će Ekhnaton reagirati na

činjenicu da mu se dijete obratilo pitanjem. Faraon digne Meri u naručje.

Moj otac nikad ne bi tako postupio. »Naravno da idete i vas dvije, male

moje princeze. Vi ste kćeri faraona. Faraon ne ide nikamo bez svojih

najdražih.«

Obitelj izađe. Nefertiti me počne nagovarati da se pridružim nji-

hovom izletu u grad, ali ja sam odbila.

»Umorna sam.«

»Ti si uvijek umorna«, prigovorila je. »Valjda misliš da si kraljica kad

se tako lijeno vučeš naokolo.«

Strogo je pogledam, a ona se nasmije i ovije mi ruku oko struka.

»Šalim se.«

»Tko ti masira stopala? Tko ti pripravlja sok? Tko ti četka kosu?«

Okrene očima. »Ali tebi je osamnaest godina. Kakva ćeš biti s

četrdeset?«

»Vjerojatno mrtva«, izgovorim trpko, a njezine se tamne oči zasuze.

»Ne govori tako. Hoćeš li da te Anubis čuje?«

»Oh, mislila sam da postoji samo Aton.«

Petnaest dana kasnije, moja je sestra vrištala. »Svetkovina čega?.«

Vrata sobe za audijencije bila su zatvorena za sve. Samo je našoj

obitelji bio dopušten pristup. Ekhnaton je mrmljao: »Svetkovina u čast

rođenja Kijina drugog djeteta.«

Nefertiti je bacila žezlo preko podija i slušala kako odskakujući udara

po pločicama. Planula je bijesno. »Znači li to da ćeš noćas jesti i spavati u

Sjevernoj palači?«

Ekhnaton spusti glavu. »To je svetkovina njoj u čast i ne mogu je

odbiti. Ali, ti si egipatska kraljica.« Njegova ruka posegne za njezinom.

»Naravno da si i ti dobrodošla.«

Na trenutak pomislim da će reći da će doći. A onda je u snažnom

zamahu ustala i prošla pokraj njega. Dvostruka vrata sobe raskrile se, a ona,

uputivši zapovjedan pogled u mom smjeru, nestane. Vrata se zalupe.

Pogledam majku. »Idi«, odmah je rekla. Potrčim za Nefertiti i nađem je u predsoblju koje vodi prema Prozoru

za pokazivanje. Gledala je grad ispod sebe. Udaljeni Atonovi hramovi

stajali su uspravno. U sumraku, njihovi su stupovi sličili tamnim stražarima.

Nisam je htjela uznemiriti, ali već je čula moje korake.

»Ja sam vladar kojeg oni žele«, rekla je.

Primaknem se bliže da vidim o kome točno govori. Dolje ispod nas,

bogati su tuđinci u turbanima ukrašenim draguljima stajali i zurili uvis.

Promatrali su palaču kao da na prozoru mogu vidjeti Nefertitinu siluetu.

Ali, noćna tmina skrivala ju je pred njihovim pogledom. »Vole ga zbog

mene«, rekla je. »On mora odlaziti Kiji«, odgovorim. »Mora imati sinove.« Smjesta se okrenula. »A ti misliš da ih sa mnom ne može imati?«

Koraknem još bliže. Sad smo obje gledale grad. »Da ne može, bi li te

prestao voljeti?«

»On me obožava«, rekla je vatreno. »Kija je trudna, pa, vrlo važno!

Večeras ide na gozbu samo zato što ga je Panehesi pozvao. On misli da mu

je Panehesi odan.« Ukočila se. »I dok naš otac robuje nabavljajući brodove i

izbjegavajući rat, Panehesi mu šapće u uho. A to vrijedi kao da je Aton

osobno izrekao. I njegov utjecaj raste.«

»Nije valjda utjecajniji od oca?« »Neće nikad postati. Ja ću se za to pobrinuti.« Spusti pogled na ljude

koji je nisu mogli vidjeti. Išli su gradom i ulicama nosili košare pune žita

koje su se svijale poput bijelih traka. »Samo je Hatšepsut imala utjecaj kakav

ja imam. A Kija nije kraljica. Može roditi pet sinova, ali nikad neće biti

kraljica.« Gnjev se vrati u Nefertitine oči. »Trebala bih otići na tu

svečanost«, rekla je zločesto. »Trebala bih otići i sve joj upropastiti.« Po

izrazu njezina lica vidjela sam da misli ozbiljno.

Začujemo nešto iza leđa. U predsoblje je ušao otac. »Nefertiti, dođi.«

Odvukao ju je s prozora za pokazivanje. Tiho su razgovarali.

Dok su razgovarali, prođem prstima preko ptica od fajanse koje su

ukrašavale zidove palače. Zanimalo me što bi Nakhtmin pomislio kad bi

mogao vidjeti kako mu zlato iz hramova uzvraća pogled u obliku

pozlaćenih likova osoba iz moje obitelji. Čak i mene, katkad. Sva je ta lica

po sjećanju nacrtao Tutmozis.

Proučavala sam reljef na kojem moj otac prima zlatne ogrlice od

faraona. Naravno, prizor je bio simboličan jer moj otac nikad nije dobio

takav dar. Trebalo je samo dići ruku kako bi mu se izdala zapovijed. No, na

umjetnikovu prikazu, Nefetiti mu drži ruku oko struka, a druga joj počiva

na Ekhnatonovu ramenu. S njima su dvije princeze, a netko je počeo slikati

i treće dijete koje dadilja drži na rukama. Tija i ja stojimo na pristojnoj

razdaljini. Naše ruke nisu podignute prema Atonu kao ruke svih ostalih.

Odjevene smo u suknje s izrezima, a Tutmozis je naglasio zelenu boju

mojih očiju. Posvuda smo po Amarni. Odsutnost Panehesija i Kije bode u

oči. Ako se Sjeverna palača ikad sruši do temelja, njihovi će grobovi biti

jedino svjedočenje o njihovu postojanju.

»Ideš li?« zapovjednim glasom upita Nefertiti.

Osvrnem se oko sebe. »Gdje je otac?«

Nefertiti nehajno slegne ramenima. »Ima nekog posla.«

Njezina me samozadovoljna šutnja alarmirala. »Što se događa?«

upitam je. »O čemu je riječ?«

»Idemo na svečanost«, rekla je nevino.

»Nefertiti...«

»Zašto ne?« uzvikne.

»Jer je to okrutno.«

»Moć je okrutna«, odvrati ona, »a bit će moja ili njezina.«

Nefertiti se promatrala u zrcalu. »Večeras želim biti lijepa kao Izida.

Nadnaravno lijepa.«

Stajala je, a mrežasta halja koju je nosila ovijala joj se oko grudiju i padala niz leđa. Izgledala je kao zraka mjesečine. Takvom su dojmu

doprinjele ukrasne kuglice od opala. Srebro na njezinim trepavicama i oko

bokova hvatalo je svjetlost baklji. Zamijenila je svoju krunu srebrnim

kuglicama u kosi koje su se ljuljale kad god bi se pomaknula. Gotovo da mi

je bilo žao Kije. Ali, Kija je bila lukavica baš kao i moja sestra. A ne rodi li

Nefertiti Ekhnatonu princa, kad njezin sin stupi na prijestolje naša će se

obitelj klanjati Kiji. Pa sam zato sjela i otrpjela mučno čupanje dlačica i

brižno oslikavanje obraza i usnica. Pomisao da bi naša obitelj služila

čovjeku kao što je Panehesi... Zavrtim glavom ukrašenom perlicama. To se

ne smije dogoditi. Nikada.

Nefertitine su dame čekale u nenatkrivenu dvorištu. Čavrljale su i

hihotale se kao djevojčice. Krenule smo prema njima. Imala sam dojam da

smo srebrne kapi kiše na polju lotosovih cvjetova. Grupica dama rastvori

se da prođemo. Shvatim da su to sve meni nepoznate djevojke, kćeri pisara

i Atonovih svećenika, čiji je posao brinuti se da mojoj sestri ne bude

dosadno. Iz smjera konjušnica pojavi se mnoštvo stražara. Neki poručnik

uzme Nefertiti za ruku i pomogne joj da se uspne u kočiju. Ona uzme

njegov bič. »Ti ćeš voziti?« viknem. »Naravno. U Sjevernu palaču!« zaurlala je. Nefertiti udari bičem, a kočija se tržne unaprijed prema teškom

bijelom znaku u noći. Stražari se polome da je stignu. Jasno sam čula divlji

smijeh žena koje su se utrkivale za njom.

»Ne tako brzo«, vikala sam skamenjena u strahu da se ne pre-

vrnemo, ali vjetar mi je odnosio riječi dok je kočija brzala na sjever.

»Nefertiti, poginut ćemo!« Nefertiti se okrene u trijumfu. »Što?«

Kad se kočija približila vratima palače, zategne uzde, a konji se

propnu i zaustave. Ošamutila me veličanstvenost Kijine palače. Njezin

titrav odraz njihao se na Nilu. Bijela kula izgrađena iz ljubavi i privrženosti.

Svaki je stup bio isklesan u cvijet lotosa i dizao se uvis kao da žudi zagrliti

Atona. Pročelje palače bilo je ukrašeno stupovima. Kroz širok otvor ulaza

vidjela sam dvorišta i vrtove osvijetljene bakljama. Kijini su se stražari

okupljali u mahnitoj panici kad su vidjeli tko smo. Padali su jedan preko

drugog da pokažu put i naklone se pred nama. »Veličanstvo, nismo znali da ćete biti ovdje.« »Najavi naš dolazak«, zapovjedila je. Sluge u zlatnim suknjama pohrle u dvoranu, dok smo mi polako,

svjesne cilja, napredovale između uljanica koje su bile poredane uza stubište

od vapnenca. Uzvanici su nam se šapćući međusobno klanjali do poda.

Kad smo došli u Veliku dvoranu, odjeknu trube. »Kraljica Nefertiti i gospa Mutnođmet«, vikne najavljivač.

Kliznemo unutra, a Velikom se dvoranom razlije žamor. Nefertitine

dame slijedile su nas u stopu. Razmiljele su se naokolo u potrazi za hranom

i sjedalicom dostojnom kraljice. Srebro s naših ogrlica i privjesaka hvatali su

svjetlost. Znala sam da smo ljepše od bilo koje žene u palači, čak i od

oholih i privlačnih kćeri vezira i pisara. Kija se oštro okrenula i, kako bi mu

odvukla pažnju, brzo je nešto rekla svom suprugu, ali njegov je pogled bio

prikovan za moju sestru, za srebrnu ribu koja svjetluca u osvijetljenu jezeru.

»Odvedite me do stola slavljenika«, rekla je Nefertiti pa su nas preko

dvorane odveli do stola za kojim su sjedili Ekhnaton i trudna Kija.

Nefertiti se smjestila na suprotnom kraju. Između nas sjedile su dame s

kojima je Kija bila najprisnija. Znala sam da ja nikad ne bih imala hrabrosti

učiniti ono što je Nefertiti upravo učinila. Uvući se u lavlju spilju kao

ponosan vođa čopora.

Panehesi, Ekhnatonu zdesna, pocrveni od srdžbe. Na Kijinoj pri-

vatnoj gozbi Nefertiti je glazbenicima izdavala zapovijedi i svi su se smijali,

pjevali i pili. Kija je bila u zamci. U svakom bi drugom trenu njezine dame

ogovarale moju sestru. Ali u Ekhnatonovoj se nazočnosti nitko od njih nije

usudio nešto ružno izgovoriti o Nefertiti pa su se ulagivale i isijavale

srdačnošću. Pričale su joj anegdote i razmjenjivale tračeve dok je smijeh

potpaljen vinom sve više jačao Kijin gnjev.

»Što ti je?« zabrinuo se Ekhnaton, a Kija ga srdito pogleda ispod

trepavica. »To je moja svečanost, a ne njezina!« Ekhnaton pogleda oko sebe da se uvjeri da mu Nefertiti nije u blizini

pa obeća: »Nadoknadit ću ti to.«

»Kako?« uzvikne ona piskavo i bolno. Ekhnaton jedva odlijepi pogled s moje sestre koja je zabacila glavu i

smijala se nekoj od Tutmozisovih šala. »Tutmozis će te portretirati«, čula

sam da je rekao.

»A budemo li imali i drugog sina«, Kija je iskorištavala prednost,

»hoćeš li ga proglasiti svojim nasljednikom?« Nagnem se bliže da čujem što će odgovoriti. »O tome će odlučiti Aton.« U trijumfu pomislim: Aton i naša obitelj.

Kad je slavlje završilo, u Nefertitinim sam očima jasno vidjela napor koji je

uložila u to što je učinila. Došle smo do njezinih odaja. Po glasu kojim je

rekla: »Ostani sa mnom dok se on ne vrati«, shvatila sam da ne smijem

prigovoriti. Popela sam se u njezin krevet i češljala joj kosu kako bih je

utješila.

»Hetiti su na granicama Mitanije, a ja pred vlastitim suprugom

glumim zavodnicu«, pjenila se. Onda joj glas pukne: »Ona ne smije imati još

jednog sina.«

»Možda i neće. Možda bude princeza.« »Ali zašto ja ne mogu imati sina?« zavapila je. »Što sam učinila da

razljutim Atona?«

Što si učinila da razljutiš Amona, pomislila sam, ali nisam rekla ništa. »Jesi

li uzimala med?« .

»I mandragoru.«

»I odlazila si u hramove?«

»Atonove? Naravno.«

Pustila sam da moja šutnja govori.

Nefertiti upita tiho: »Misliš da bih se trebala moliti Tauert?«

»Ne može škoditi.«

Oklijevala je. »Ideš sa mnom? Ekhnaton ne smije doznati.«

»Možemo otići sutra«, obećam, a ona mi nježno stisne ruku, okrene

se, legne na leđa i pritisne pokrivače na grudi. Zaspala je, a ja sam i dalje

ležala budna pitajući se gdje bi u Amami mogle pronaći svetište božice

poroda koja ima oblik nilskoga konja.

Rano ujutro, prije nego se sunce uzdiglo, Merit mi je dala odgovor.

Rekla mi je da su neke žene iz okolnih naselja zadržale vlastite kipove

Tauert, za slučaj kad njihove kćeri budu stajale na opekama i rađale.

Zamolim je da nas odvede u kuću s najvećim svetištem. Prije nego se čak i

Ekhnaton probudio, nosači su natkrivenu nosiljku nosili uzbrdo do

skupine bogataških vila.

Sunce se tek dizalo, a već je bilo toplo. Ispod nas iz sna se budio grad u nijansama kardamona i zlata. Razmaknem zastore i udahnem mirise: žene

su pekle kruh od datulja i stavljale začine u vino.

»Spusti zastore«, oštro će Nefertiti. »Ovo treba učiniti tajno i što

brže.« »Ti si htjela ići«, rekla sam strogo. »Jesi li se ti ikad molila Tauert?« upitala je. Znala sam zašto pita. »Jesam.«

Na vrhu brda, nosači spuste nosiljku. Sluškinja nas je došla poz-

draviti.

»Veličanstvo.« Djevojka se duboko nakloni. »Moja gospodarica čeka u

lođi.« Nefertiti, Merit i ja popele smo se stubištem. Sluge zaduženi za

nosiljke ostali su u dvorištu. Nisu znali zašto smo došle. Žene u skupo-

cjenoj odjeći došle su nas pozdraviti.

»Hvala što ste ukazali milost mome skromnom domu. Ja sam gospa

Akana.« Ali, Nefertiti nije slušala. Osvrtala se i tražila Tauertin kip.

»Ovuda«, prošapće gospa Akana. »Skrivena je od očiju javnosti.« Pogledom

je nervozno prelazila s Nefertiti na mene.

Ušle smo u sobu sa stražnje strane vile gdje su bili spušteni zastori od

trske. Bijeli zidovi hrabro su bili oslikani likom nilskog konja, prikazom

božice. Gospa Akana osjeti potrebu da objasni. »Mnogi ljudi imaju ovakve

slike, Veličanstvo. Zabranjena su samo javna svetišta. Mnogi svoja privatna

skrivaju.«

Očito ih nisu sakrili tako dobro da ih Merit ne uoči, pomislim, a Nefertiti

šutke kimne.

»Sad ću vas ostaviti.« Gospa Akana krene prema vratima. »Ako vam

išta bude trebalo, samo pozovite.« Kao da je probuđena iza sna, Nefertiti se okrene. »Hvala, gospo.« »Želiš li da i ja izađem?« upitala sam je. »Ne. Hoću da se moliš sa mnom. Merit, odloži darove i zatvori

vrata.«

Merit odloži tamjan i lotosove cvjetove na stolac, a onda se povuče

istim putem kojim je otišla i gospa Akana. Ostale smo same. Boginja u liku

nilskoga konja smiješila nam se. Njezin je velik trbuh od ebanovine sjajio

plavo od sunca koje se probijalo kroz zavjese od trske. »Najprije ti«, gume

me Nefertiti. »Tebe već poznaje«, objasni.

Priđem boginji i kleknem pred nju s lotosovim cvijećem u naručju.

»Tauert«, promrmljam, »došla sam te zamoliti da budem blagoslovljena

djetetom.«

»Tu smo zbog mene«, rekla je Nefertiti oštro. Uputim joj smrknut pogled preko ramena.

»Također ti se obraćam u ime egipatske kraljice.« Položim loto- sovo

cvijeće pred Tauertina stopala. »Došla sam te moliti da je učiniš plodnom.«

»Da rodi sina«, pojasni Nefertiti.

»Ne možeš li se moliti sama za sebe?« upitam je.

»Ne! Mene možda ne bi uslišala!«

Ponovno spustim glavu. »Molim te, Tauert. Egipatskoj kraljici po-

treban je sin. Blagoslovljena je s tri princeze, a sad te moli da joj pošalješ

princa.«

»Meni, a ne Kiji«, izlane Nefertiti. »Molim te, učini da Kija ne rodi

sina.«

»Nefertiti!« viknem.

Tupo me pogleda. »Što?«

Zavrtim glavom. »Samo upali tamjan.«

Učinila je kako sam rekla pa smo zurile u božanskoga nilskog konja

obavijenog dimom. Izgledala je kao da nam se dobrohotno smiješi čak i

nakon podlosti koju je Nefertiti zatražila. Ustanemo.

»Sve su tvoje molitve takve?« upitam.

»Kako to misliš?«

»Zaboravi. Idemo.«

Sljedećeg je jutra u sobu za audijencije stigao glasnik.

»Kraljeva supruga Kija je bolesna.«

Smjesta se sjetim Nefertitine molitve i problijedim. Otac me pogleda,

a ja se počnem ispovijedati. »Jučer...«

Ali očeva ruka zasiječe zrak. »Idi u Arenu svojoj sestri i faraonu!« Dovela sam Ekhnatona i Nefertiti i premda me Nefertiti neprestano

ispitivala što se dogodilo, sve što sam mogla prošaptati bilo je: »Tvoja je

molitva uslišana.« Upali smo u sobu za audijencije. Sluge i molitelji bili su

otpravljeni. Moj otac smjesta ustane. »Ovaj glasnik ima vijesti za faraona«,

rekao je.

Glasnik se duboko nakloni. »Vijest iz Sjeverne palače«, najavi.

»Kraljeva supruga Kija je bolesna.« Ekhnaton se ukoči. »Bolesna? Kako to misliš? Koliko bolesna?« Glasnik upre pogled u zemlju. »Krvari, Visosti.«

Ekhnaton je stajao nepomično i šutio. Moj mu otac priđe. »Trebao bi

otići k njoj«, predloži.

Ekhnaton se okrene prema Nefertiti koja kimne. »Idi. Idi i po- brini se da se Kraljeva supruga oporavi.« Oklijevao je pred njezinom

ljubaznošću, a ona se slatko osmjehne. »Ona bi željela da dođeš i u moje

ime«, rekla je.

Stisnem vjeđe na Nefertitino lukavstvo, a kad je Ekhnaton otišao,

strogo zavrtim glavom. »Sto se to događa?«

Nefertiti odbaci plašt. »Tauert mi je uslišila želju. Baš kako si rekla.« Otac se namršti. »Još se ništa nije dogodilo.«

»Bolesna je«, Nefertiti je rekla brzo. »I sigurno će izgubiti dijete.«

Zagledam se u nju užasnuta, a onda se Nefertiti osmjehne. »Hoćeš mi naći

negdje malo soka, Mutnođmet?« Smrznem se. »Što?«

»Donesi joj malo soka«, rekao je otac, a ja shvatim što se događa.

Htjeli su da izađem kako bi mogli slobodno razgovarati. »Od nara«, vikala

je Nefertiti za mnom, ali ja sam već prošla kroz vrata sobe za audijencije.

»Gospodarice, što se događa?« Ipu brzo ustane. »Zašto su nas

istjerali?«

»Idemo u moju staru vilu«, odvratim. »Nađi kočiju kojom ću se

odvesti k Tiji.«

Cijelim putem vozile smo se u tišini. Kad smo stigle, kuća nam je

izgledala isto kao u trenutku kad sam je napustila. Prostrana lođa i obli

stupovi blještali su. Na suncu su se kraj njih različci sjajili plavo.

»Posadila je još majčine dušice«, tiho je opazila Ipu. Otišla je do vrata,

a sluškinja ih otvori. Onda smo ušli u ono što je nekoć bio moj dom. Sad je

u hodniku bilo više tapiserije, a neke su zidne slike prikazivale lov. Cijeli je

život provela kraljujući, a sad je svedena na ovo. Skrenemo u lođu i kraljica

mi priđe da me zagrli. Čula je da dolazimo.

»Mutnođmet.« Teški privjesci na njezinim narukvicama sudarali su se

proizvodeći skladne zvukove. Zlatni joj je pektoral bio bogato ukrašen

biserima. Odmakne se da mi prouči lice. »Mršavija si«, uočila je. »Ali

sretnija«, doda, zagledana u moje oči.

Sjetim se Nakhtmina i prožme me duboko zadovoljstvo. »Da, sad

sam daleko sretnija.«

Sluškinja nam donese čaj u lođu. Sjedile smo na debelim jastucima

ispunjenim perjem. Ipu je bilo dopušteno da ostane. Ona je sad bila dio

obitelji. Ali šutjela je.

»Pričaj mi o svemu. Što je novo?« rekla je moja teta veselo. Mislila je

na Tebu, moj vrt i vilu. Ali, ja sam joj pričala o Nefertitinu porodu i Kijinoj

trudnoći. Pa sam joj opisala svečanost i Kijinu bolest. »Kažu da će izgubiti

dijete.« Tija mi uputi proračunat pogled.

»Sigurna sam da moj otac nikad ne bi dao ubiti dijete«, rekla sam

žustro.

»Ni zbog egipatske krune?« Naslonila se u fotelji. »To se radilo zbog

egipatske krune. Radilo se i gore. Samo pitaj mojeg sina.«

»Ali to bi bilo protiv Amona«, bunila sam se. »Protiv svih zakona

Maat.«

»A ti misliš da su se svi trebali zabrinuti zato što su tebe otrovali?« Trznem se. O tome još nitko nije progovorio. »Ali, tu je Nebne- fer«,

upozorim.

»Kojeg otac viđa svakih nekoliko mjeseci kad Nefertiti Ekhnatona

pusti s lanca. Uistinu misliš da bi Ekhnaton dopustio da mu sin uzme vlast?

On koji bolje od ikoga zna kakvu izdaju može počiniti sin?«

Prekinuo nas je stari glasnik moje tete. Naklonio se iz struka. »Pismo

generala Nakhtmina. Bivšega generala. Za gospu Mutnođmet.«

Bacim pogled na Tiju. Sluge su mojeg muža još uvijek zvali gene-

ralom. Sakrijem zadovoljstvo i odgovorim: »Ali, zašto je upućeno ovamo?«

»Glasnik je čuo gdje si pa te došao potražiti.« Izađe uz naklon. Teta

mi je promatrala lice dok sam čitala.

»Naša je grobnica završena. Prostorije su uklesane i već su počeli s

oslikavanjem.« Teta je ohrabrujuće kimala glavom. »A vrt?«

Osmjehnem se. Postala je velika ljubiteljica vrtova. Kliznem po-

gledom niz papirus da pronađem vijesti o svom bilju. »Vrt je dobro. Jasmin

je u cvatu, a na lozi su grozdovi. Već. A još nije pahon.« Dignem pogled i na

Tijinu licu ugledam čežnju. Vlastiti dom. Nešto mi je palo na pamet.

»Trebala bi otići iz Amarne i doći nam u posjet«, rekla sam. »Pusti Amamu i

vrati se u Tebu.«

Odjednom se umirila. »Sumnjam da ću ikad napustiti Amamu«,

odgovorila je. »U Tebu ću se vratiti samo u svom lijesu.«

Zurila sam u nju zabezeknuta. Nagnula se naprijed i povjerila mi: »Samo zato što nisam u palači, ne

znači da je moja moć nestala. Tvoj otac i ja radimo teže nego ikad i pazimo

da naš utjecaj ostane nevidljiv.« Žalosno se osmjehnula. »Panehesiju je

uspjelo da Ekhnatona okrene protiv mene. Ali tvog oca nikad neće

maknuti iz Egipta. Bar ne dok je Nefertiti kraljica.«

Zagledam se u Tiju pri svjetlu koje je dopiralo kroz prozore. Gdje je

našla snagu da učini to što je učinila? Ostala je u Amarni i kraljuje u sjeni

prijestolja dok njezin razmaženi i arogantni sin sjedi na podiju?

»Nije tako teško kako se čini«, odgovorila je na moje neizgovoreno

pitanje. »Jednog ćeš dana možda razumjeti.«

»Gdje si bila?« Nefertiti je prelazila sobu u krupnim koracima.

»U svojoj vili.«

»Ti nemaš vilu«, usprotivila mi se.

»Išla sam posjetiti Tiju.«

Sestra ustukne kao da sam je udarila. »Dok ja čekam vijesti, ti ideš u

posjet Tiji? Dok je Kija bolesna«, glas joj se dizao od srdžbe, »ti mene

ostavljaš!«

Nasmijem se. »Ma nemoj? Trebaš podršku zbog strašne vijesti da je

Kija bolesna i da bi mogla izgubiti dijete?«

Stajala je nepomično. Nikad još nisam ovako razgovarala s njom. »Sto

je to?« Gledala je svitak u mojoj ruci.

»To je pismo.« Istrgne mi ga iz ruke i počne čitati.

»Pismo je od mog supruga!« Posegnem za svitkom i uzmem ga

natrag.

Nefertitino se lice smrkne. »Tko ga je dostavio?«

»Kako bih ja to znala?«

»Kad je stiglo?«

»Dok si bila s ocem.«

A onda shvatim što zapravo ispituje i glas mi se povisi od gađenja.

»Zašto?« viknem. »Zar je bilo i drugih?« Nije rekla ništa.

»Bilo ih je još?« vikala sam. »I ti si mi ih zatajila? Nakhtmin je moj

suprug!«

»A ja sam ti sestra!«

Zurile smo jedna u drugu pune gnjeva.

»Idem na večeru. Nakon toga«, izjavim, »odlazim u Tebu.«

Ona zakorači i stane ispred mene. »Ti uopće ne znaš što se dogodilo

Kiji...«

»Naravno da znam što joj se dogodilo. Upravo to što si rekla. Izgubila je dijete.«

»Panehesi će sumnjati...«

»Naravno da će sumnjati. Ali nadzirat ćeš ga.«

»Ne možeš me ostaviti!« zaurla, a ja se okrenem i pogledam je

u oči. »Zašto? Zato što nitko drugi ne može? Zato što su svi drugi toliko

začarani tvojom ljepotom? Na dvoru imaš pedeset drugih žena koje će

skakutati za tobom kao kućni ljubimci. Uzmi jednu od njih za špijuna.«

Otišla sam večerati, a Nefertiti je pokušavala testirati moju odanost za-

povijedajući mi da joj nabavim posebno voće za koje je znala da ga drže

daleko iza kuhinja. Ustanem i pošaljem najbližu sluškinju da joj donese

pladanj s jojobom. »Moglo bi biti otrovano!« viknula je. »Hoću da ti odeš.«

Uputim joj dug pogled pa srdito prođem Velikom dvoranom. Kad

sam se vratila, bila je okružena dvorskim damama. Čak i društvu djevojaka

od petnaest ili šesnaest godina, moja dvadesetjednogodišnja sestra izgledala

je najbolje. Zabacila je glavu i nasmiješila se kad je u mojim rukama

ugledala pladanj s voćem. »Mutni, donijela si mi.«

Kao da je mislila da neću.

Žene otiđu pa sam dala voće Nefertiti, a ona izjavi: »Ti si najbolja

sestra u Egiptu. Gdje su glazbenici?« Pljesne rukama. »Hoćemo glazbu!«

Dok su djevojke zauzimale svoja mjesta, sjednem na rub podija kraj

majke, a sluškinje mi priđu nudeći pečenje od gazele i janjetinu u medu. »Ona samo pokazuje da te voli«, objasni majka. »Je li? Tako da mi daje ulogu sluškinje?«

Glazba je počela svirati, a Nefertiti je pljeskala dok su sa zvončićima

na narukvicama dolazile plesačice ovijene svjeducavim platnom. Pola tuceta

dama promatralo je Nefertiti kako pije i držalo pehare onako kako je ona

držala svoj, kažiprstom i palcem. »Koliko dugo moram ostati?« upitala sam.

Majka se namrštila. »Dok ne završi ples.«

Otac je rekao: »Čujem da si bila u posjetu Tiji.«

»Rekla sam joj što se dogodilo Kiji«, odgovorim.

On kimne. »Naravno.«

»A ona se nije iznenadila.«

Čudno me pogledao pa se na trenutak zapitam je li tu uopće bilo

ikakvog trovanja ili je za taj događaj odgovorna sudbina. Nefertiti spusti

pogled na nas, a njezine se oštre obrve skupe. Pozivala me prstom.

Otac pokaže bradom. »Treba te nešto.«

Popnem se, a Nefertiti potapša prazan stolac na podiju gdje je

uzvanicima bilo dopušteno sjediti i razgovarati. »Nadam se da s ocem nisi

razgovarala o Kiji«, rekla je upozoravajućim tonom.

»Naravno da nisam.«

»Taj je problem nestao.«

»Kao i njezino dijete.«

Nefertitine se oči rašire. »Nemoj da te Ekhnaton čuje«, upozorila me,

a Ekhnaton se okrene da vidi o čemu razgovaramo. Ona mu se osmjehne,

a ja skrenem pogled. Na licu mi se nije moglo pročitati ništa. Ona se opet

okrene prema meni. »Gledaj kakvu sam gozbu morala organizirati samo da

ne razmišlja o njoj.« »Kako lijepo od tebe«, odgovorim. Planula je. »Zašto se toliko ljutiš na mene?«

»Zato što svoj besmrtni ka dovodiš u opasnost i radiš protiv zakona

Maat«, odgovorim. »A zbog čega?«

»Zbog egipatske krune«, odgovorila je. »Valjda ne misliš da će biti vezira kojem neće pasti na pamet da je

Kija otrovana?«

»Svi će oni biti u krivu«, rekla je odlučno. »Ja je nisam otrovala.« »Nego je to učinio netko u tvoje ime.«

Glazba prestane, a mi prekinemo razgovor. Nefertiti se blještavo

smješkala pa je Ekhnaton mislio da pričamo o beznačajnim stvarima.

Sestrinsko brbljanje. Kad se svirka nastavila, nagnula se naprijed i rekla

bodro: »Trebam te da doznaš što pričaju Kijine dvorske dame.«

»Ne«, odgovorim i nisam bila raspoložena za natezanje. »Vraćam se u

Tebu. Rekla sam ti da odlazim. Rekla sam ti to čak i prije nego si rodila

Ankhesenpaaton.« Na drugom kraju dvorane glazbenici su i dalje svirali, ali

ljudi koji su se zatekli najbliže prijestoljima mogli su čuti o čemu

razgovaramo. Otišla sam do kraja podija, a ona je sjedila na svom

prijestolju.

»Ako me sad ostaviš, nemoj se vraćati nikada više!« zaprijetila mi je.

Dvor se okrene i pogleda me, a ona je bila svjesna publike. Pocrvenjela je.

»Izaberi!« viknula je.

Ekhnatonove se oči rašire s odobravanjem. Okrenem se pogledati

oca koji je sjedio za kraljevskim stolom. Njegovo je lice bilo savršena

maska vezira i odbijalo je otkriti što misli o svađi svoje dvije kćeri koje su se

javno svađale kao mačke. Duboko udahnem. »Izabrala sam kad sam se

udala za Nakhtmina«, glasio je moj odgovor.

Nefertiti se zavali u prijestolje. »Idi«, prošaptala je. »Idi i ne vračaj se!«

viknula je.

Na licu sam joj vidjela odlučnost i gorčinu za koju sam ja bila kriva.

Nakon što sam izašla, pustila sam vratnice ulaza u Veliku dvoranu da se

njišu za mnom. Ipu je bila u mojoj sobi i već je čula što se dogodilo.

»Odlazimo, gospodarice. Odlazimo prvom kraljevskom lađom. Još večeras.

Već sam spakirala stvari.«

Škrinja je na mom krevetu stajala spremna. Bila sam zaprepaštena

brzinom kojom se sve to odvilo.

Bila sam prognana. A onda se odjednom u sobi našla majka. »Mutnođmet, razmisli

o svom postupku«, molila me. Otac je stajao na vratima kao straža. »Aje,

molim te! Reci nešto svojoj kćeri«, plakala je. Ali on me nije ni pokušao

nagovarati da ostanem.

Priđem k majci i uzmem njezino lice u dlanove. »Pa nisam na samrti,

mauat. Samo se vraćam svom suprugu, svom domu i svom životu u Tebi.« »Ali ti imaš život ovdje!« Pogledala je oca, a on je uzme za ruku.

»To je njezin izbor. Jedna je kći posegnula za suncem, a druga je

zadovoljna što u svom vrtu osjeća njegove zrake. Različite su, to je sve.«

»Ali ne smije se nikad vratiti«, plakala je majka. »Nefertiti će se predomisliti«, zajamčio je. »Dobro je da si uopće

došla ovamo, mala mačko.«

Zagrlim oca i čvrsto zagrlim majku. Sluškinje su slagale škrinje.

Stavljale su ih jedne povrh drugih.

»Dolazit ćemo ti dvaput godišnje«, obeća otac. »Organizirat ću

sastanak s kraljem Mitanije dok budemo tamo.«

»Ako ti Ekhnaton dopusti.« Otac na to nije ništa rekao, a ja sam znala da će to napraviti s

faraonovim dopuštenjem ili bez njega. Onda začujem buku i okrenem se.

Ugledam dvije djevojčice kako vire iza stupova i gledaju me. Pozovem ih

prstom.

»Odlaziš?« pitala je starija.

»Da, Meri. Bi li se prošetala do obale i zaželjela mi sretan put?«

Ona kimne pa zaplače. »Ali, ja hoću da ti ostaneš.«

Bila sam ganuta. Poznavala me samo mjesec dana.

»Uopće nisi vidjela sve moje konje. Htjela sam ti ih pokazati.«

Zatrepćem na njezinu sebičnost pa se prignem i poljubim je u čelo.

»Jednog ću se dana vratiti i onda ću ih vidjeti«, obećam.

»Čak i moj hram?« uspjela je Meri izgovoriti između jecaja.

»Čak i tvoj hram«, potvrdim i ugrizem se za usnicu na takvu bahatost.

Njezin vlastiti hram Atonu? Kakvom će kraljicom postali ovo malo dijete bude li joj

dopuštena sva ta raskoš? Kako će naučiti da se suzdržava i da bude strpljiva?

Odem s majkom niz obalu, a kad je lađa bila spremna za polazak, protiv volje zaplačem. Tko zna što će se dogoditi nakon što se pozdravimo

na rastanku? Mogla bih umrijeti pri porodu ili bi moja majka mogla podleći

nekoj od zaraznih bolesti koje su harale oko Nila. Držale smo se za ruke.

Snažno sam osjetila u kojoj sam mjeri iznevjerila njezina očekivanja.

Donijela sam joj samo tugu, a od kćeri se očekuje da majci donese radost.

»Oprosti mi«, rekla sam joj. »Da sam bila bolja kćer, udala bih se za čovjeka

prihvatljivog faraonu i ostala uz tebe. Dala bih ti unuke da

ih cupkaš na koljenu i da ti budu zahvalni. Umjesto toga, dala sam ti samo

slomljeno srce.«

»Živiš kako je Amon zamislio. Ni zbog čega ne trebamo žaliti.«

»Ali ti si usamljena«, pobunim se.

Nagnula se prema meni i prošaptala da otac ne čuje: »I utješena svake

noći kad se sjetim da si od mojih kćeri ti ona kojoj će se vječnost

osmjehnuti. I sve to bez zlata, djece ili krune.«

Poljubila mi je tjeme, a čak je i otac izgledao ganut dok sam im u

smjeru uzvišenoga grada Arnarne, dragulja koji je moja obitelj stvorila

usred pijeska, mahala na rastanku. Bio je to jeftin suparnik Tebi, prepun

svjetlucavih novotarija i zlata, a ipak, kad sam ga ostavljala, osjećala sam

gubitak. Jer bila je to baština moje obitelji, a ja sam je ostavljala zauvijek.

DVADESET PRVO POGLAVLJE

TEBA

dvadeset četvrtog farmutija

Kad je lađa uplovila u luku, moj je suprug već bio na obali. Otpratio me u

kuću i položio na postelju. Prošla sam pogledom duž zidova. Kad

smo prvi put ušli, blještali su bjelinom i savršenom čistoćom, a sad

su bili oslikani svijetlim bojama i prizorima s rijeke te opločeni

fajansom. »Tko je to napravio?« upitala sam ga.

»Unajmio sam slikara iz grada. Sve je obavio u tri dana.«

Procjenjivala sam slikarov posao. Bilo je zgodno. Ništa velebno ili

slično nečem što bi Tutmozis osmislio, ali ipak lijepo. Boje koje je

upotrijebio za rijeku bile su duboke i bogate nijansama.

»Dakle, pričaj.«

Uzdahnula sam pa sam mu ispričala o rođenju Ankhesenpaaton,

potom o Kiji i o tome kako su me prognali iz Amarne. Ovio je ruke oko

mene i privinuo me k sebi. »Što je to u tebi, miu-kr, da se ljudi tako

opsjednuto vežu? Mislio sam o tebi svakoga dana i pitao se hoće li tvoja

sestra izmudriti kakav plan pa poslati ubojice i vjenčati te s nekim drugim

kad budem mrtav.«

Otpuhnem. »Nakhtmine.«

»Ti si joj sve na svijetu«, rekao je mirno.

»A ti si meni sve na svijetu. Nefertiti to shvaća. I ako ikad načuje

nešto protiv tvojeg imena, čak i šapatom, zaustavit će faraonovu ruku...«

»Stekla je toliku moć?« »Trebao si vidjeti narod u areni i po ulicama. Učinili bi sve za

nju.«

»A za njega?«

»Ne znam.«

Rukom je milovao moj obraz. »Hajdemo sad razmišljati o nečemu

drugom.«

Vodili smo ljubav tog popodneva. Ipu nam je donijela ručak. Smo-

kve i bademe s komadima ribe i kriškama svježega ječmenog kruha. Jeli

smo i pričali. Nakhtmin mi je opisivao grobnicu na brdu kraj Tebe, go-

vorio o tome kako je solidno građena i kako su je lijepom graditelji već

učinili. »Našao sam radnike koje je faraon otpustio prije nego je otišao u

Memfis. Sad oni svoje usluge iznajmljuju svakom plemiću koji je voljan

platiti. Bilo je glupo od faraona što ih nije uzeo.«

»Faraon često radi gluposti«, rekla sam. Vrata se rastvore, a

Nakhtminova ruka poleti prema nožu. Spustim pogled i nasmijem se. »To

je samo Bastet! Dođi, ti veliki miu.«

Nakhtmin se namršti. »A gledaj kako je narastao!« Podignem Basteta u krilo. Preo je

zadovoljan mojom pažnjom. »Iznenađena sam što se ne ljuti na mene

zato što sam otišla.«

Nakhtmin podigne obrve. »Oh... Odradio je on svoje žalovanje dok si bila odsutna.«

Pogledam Basteta. »Ti si, miu, bio zločest?«

»Pitaj za svoj najdraži platneni pokrivač.«

Zastanem. »Onaj koji...«

Nakhtmin kimne.

»Poderao si moj krasan pokrivač?« viknem, a Bastetu se uši priljube

uz glavu, kao da je točno znao o čemu govorim. »Sumnjam da te razumije«, reče Nakhtmin. »Naravno da me razumije. Uništio mije najdraži pokrivač!«

»Možda te to nauči da ne odlaziš od kuće«, doda Nakhtmin u šali.

Ovili smo se laganim platnenim plahtama, a Bastet nam se sklupčao u

podnožju kreveta. Onda je Nakhtmin slušao dok sam mu opisivala

Amarnu, Sjevernu palaču i arenu koju je moralo graditi tisuće ljudi. Kad

je pala večer, otvorili smo vrata i sjeli na balkon. Gledali smo kako se nad

rijekom Nil diže mjesec. Preko vode, prostrane su kuće svjetlucale

stotinama žmirkavih svjetiljki.

»Kako si mogao i pomisliti da se Amarna može usporediti s ovim?«

upitala sam i bila zahvalna Amonu što sam živa i sjedim kraj čovjeka

kojeg volim, na balkonu s kojeg vidimo najveći grad u Egiptu.

Sljedećega jutra kad sam ponovno razgledala svoj vrt, ishvalila sam su-

pruga za posao koji je obavio: mandragorama je osigurao vodu, a i hibi-

skus je preživio. Čak je i Ipu bila zadivljena vještinom kojom je održavao

vrt dok nas nije bilo.

»Bila sam sigurna da ću kad se vratim vidjeti samo golu zemlju i

korov«, povjerila nam se.

Obje se nasmijemo, a Nakhtmin je htio znati što nam je tako

smiješno.

»Tvoji junački pothvati u vrtu!« rekla sam.

Nije bilo teško vratiti se životu u Tebi. Nil je tekao, ptice su pjevale,

čaplje su svijale gnijezda, a Bastet se šepirio po kući kao vrhovni

gospodar Egipta.

Ipu i ja pošle smo na tržnicu kupiti ribu za Basteta i ponovno sam

se uvjerila u to kako je Teba veličanstven grad. Pri ranojutamjem svjetlu,

rumenilo okolnih brda i duboko zlato stijenja bilo je blistavo i čisto.

Starice su po stolovima na tržnici namještale svoju robu, žvakale betelove

orahe i razgovarale međusobno. Odsjaj zimskog sunca blještao je zlatno s

površine rijeke gdje su ljudi u teškim mrežama nosili terete s trgovačkih

brodova. Šetale smo kroz gomilu, a muškarci su nas gledali. Najprije

mene, privučeni mojim zlatnim i srebrnim kartušama, ali oči su im se

duže zadržavale na Ipu koja je klizila među stolovima smijući se

svim njihovim šalama.

Paser, stolar, želio je znati je li faraon zadovoljan nekom škrinjom

koju mu je napravio prije sedamnaest godina.

»Svakako. Još uvijek stoji u njegovoj sobi na najuglednijem mjestu«,

rekla mu je Ipu.

Stari se prodavač nagne unatrag i pljesne rukama. »Čujete li vi ovo?

Rad stolara Pasera stoji u Palači na obali.«

Pogledam Ipu koja se zajapurila od svoje laži. Paser se nagne na-

prijed. »Mogao sam raditi na grobovima. Kladim se da bi me zaposlio da

sam otišao u Amarnu. Mogao sam također rezbariti ušabti6 figure za

faraona.« »Ali što bi onda tvoja kći bez tebe?« upita ga Ipu. »Pošla bi zajedno sa mnom«, rekao je uzbuđeno, a onda duboko

uzdahnuo. »Ah, to su samo snovi staroga čovjeka.« »Ne baš tako strašno starog«, polaska mu Ipu, a stolar se naceri. Otišle smo dalje. Podsjetim Ipu na ribu za Basteta. »Idemo onda do Rensijevog stola«, najavi ona. »On uvijek ima

najbolje.« »Ma, to je za Basteta. Sumnjam da će osjetiti razliku.« Ipu me pogleda. »Taj miu osjeća sve.« Krupnim je korakom krenula

do posljednjeg stola na tržnici. Ugledao ju je mladić na Rensijevu mjestu.

Bio je visok i dobro građen, s rukama koje nisu odgovarale prodavaču

ribe. »Što mogu učiniti za vas, moje dame?« »Gdje je Rensi?« htjela je znati Ipu.

6 Posebne figurice koje su se polagale u grobnicu kao zavjetni darovi — nap. ur.

»Otac ima nekog posla u Memfisu sljedeća dva mjeseca. Ja sam mu

zamjena.«

Ipu stavi ruke na bokove. »Rensi mi uopće nije rekao da ima sina.« »A meni otac uopće nije rekao da ima tako ljupke mušterije.«

Pogleda nas obje, ali bilo mi je jasno da je kompliment namijenjen Ipu.

»Pa, dobro, htjele bismo grgeča. Svježega grgeča. Ništa ulovljeno

prije dva dana pa premazano majčinom dušicom.«

Sin je izgledao zaprepašten. »Ozbiljno misliš da bih prodavao jučerašnju ribu?«

»Ne znam ja ništa. Je li Rensijev sin na tako dobru glasu kao i

njegov otac?«

Pruži joj drvenu zdjelu s već očišćenim grgečem. »Nosi ovo kući pa

mi dođi reći nije li to najbolje riba u Tebi.«

»Bojim se da te mušterija neće biti kadra izvjestiti o tome«, rekla

sam nehajno. »To je za miu.«

Sin pogleda Ipu kao da je umobolna. »Grgeč, za mačku?« Zgrozio se

i posegnuo za zdjelom da uzme ribu natrag.

»Već je prodano«, vikne Ipu. »Prekasno!«

»To je najbolja riba u Tebi!« pogleda me u potrazi za podrškom.

»I dobit će je najbolji miu u Tebi«, obeća Ipu.

»Grgečom ne možeš hraniti mačku!«

»Kako se zoveš?« upita ga ona.

Prodavač ribe se namršti. »Đcdi.«

»Dobro, Đedi. Kad se tvoj otac vrati«, gurnula je zamotanoga

grgeča pod ruku, »moja će te gospodarica sigurno ishvaliti.«

Dok se Ipu udaljavala, zurio jc za njom otvorenih ustiju pa se okre-

nuo prema meni. »Već sam je viđao. Je li uvijek tako drska?«

Osmjehnem se. »Uvijek.«

Po vrućini neuobičajenoj za pahon, na do sam počela stavljati suho lišće i

zdrobljene ljuske jaja kako bi zemlja u vrtu bila bolja. Kuća nam je bila

preplavljena prelijepim ljiljanima i hibiskusima koji su procvali nekoliko

mjeseci ranije. Kad sam posegnula za lotosovim cvjetovima kako bi ih

ubrala, pomislim na Nefertiti. Preplavi me osjećaj gubitka. Usred svoje

srdžbe, odbila sam se ispričati, a sad zamišljam kako majka sjedi sama u

svojim odajama dok se otac zatvorio u knjižnicu, naokolo šalje špijune i

piše svitke da dozna koliko su Hetiti napredovali u osvajanju kraljevstva

Mitanije. Sjedila sam na balkonu. Prišla mi je Ipu i rekla: »Ti si htjela da

bude tako, gospodarice.« Tužno kimnem. »Znam.« »Već si ih i ranije napuštala«, istakne Ipu. Nije shvaćala pravi razlog

moje tuge.

»Nikad ovako. Sad smo razdvojene zato što je Nefertiti ljuta. Ocu

bih mogla biti korisna bude li mu pravila poteškoće. I majka će se bri-

nuti, a ja neću biti s njim.« Gledala sam s balkona. Sve bi bilo drugačije da

imam djecu, pomislila sam. Pazila bih na sina ili bih kćer učila

o raznim vrstama tla. Nikad ne bih uzela dojilju za svoje dijete. Bilo bi

potpuno moje. Bilo bi mi sve na svijetu. I ne bih imala miljenicu među

svojim kćerima. Ali mene Tauert nije blagoslovila. Boginja je odabrala

osmjehnuti se Nefertiti.

»Dođi.« Ipu mi je pokušavala skrenuti pozornost i razvedriti me.

»Idemo na tržnicu. Promatrat ćemo gutače vatre.«

»Po ovom suncu?« »Možemo uzeti suncobran«, predložila je.

Otišle smo na tržnicu drugi put u sedam dana i izgubile se u gomili

užurbanih ljudi. Ništa nije trebalo nabaviti, ali nekako se dogodilo da je

Ipuin prodavač ribe naletio na nas. Nosio je dva paketa zamotana u

papirus i pružio nam ih otpuhujući kosu s očiju. »Za najljupkije dame u Egiptu«, rekao je.

»To je vrlo ljubazno.« Ipu zaviri u paket. »Ali znaš da sestra kraljeve

glavne supruge ne smije primati hranu od nepoznatih ljudi.« Vrati mu

ribu, a on je glumio da je duboko uvrijeđen.

»A tko kaže da sam ja nepoznat, gospodarice? Vidio sam vas dva-

put. A tebe sam viđao i prije nego si otišla iz Tebe. Ti možda nisi zapam-

tila jednostavnog i neoženjenog muškarca kao što sam ja, ali ja sam za-

pamtio tebe.« Ipu ga je gledala.

Nasmijem se. »Izgleda da je Ipu ostala bez riječi. Tvojom zaslu-

gom«, čestitala sam. »Vjerujem da joj se to dogodilo prvi put.«

»Ipu«, prodavač ribe zamišljeno ponovi njezino ime. »Prijateljstvu

sklona osoba.« Ponovno položi ribu u njezine ruke. »Samo je uzmi. Nije

otrovana.« »Ako ipak jest, vratit ćemo se iz zagrobnog života i naći ćemo te.«

Đedi se smijao. »Neće biti potrebno. Večeras jedem ribu iz istog

ulova. Možda da dođete sutra i ispričate mi kakva je bila?«

Ipu koketno zabaci kosu preko ramena. Ukrasne su joj kuglice

skladno zacinkale kucnuvši jedna o drugu. »Možda.«

Kad smo napustili tržnicu, na zavoju ceste okrenem se prema Ipu. »On se zainteresirao!« uskliknem.

»On je samo prodavač ribe«, rekla je prezirno.

»On je nešto više. Pogledaj zlato na njegovim prstima.«

»Onda je možda ribar.«

»S takvim prstenjem?« odmahnem glavom. »Nisi li rekla da bi željela

muža s nekom manjom imovinom? Što ako je on taj?«

Zastale smo na puteljku koji je vodio u moj vrt. Ipu postane oz-

biljna. »Molim te, nemoj nikom pričati o tome«, rekla je. Namrštim se. »Na primjer, kome?«

»Na primjer, nekoj od žena koje ti dolaze kupiti ljekovito bilje.«

Ustuknem uvrijeđena. »Ja ne širim tračeve.«

»To je zato što želim biti oprezna, gospodarice. Možda je oženjen.« »Pa, rekao je...« »Muškarci govore svašta.« Ali u očima joj je svjetlucala iskra. »Ja

samo ne želim biti naivna.«

Sljedećega dana nisam otišla na tržnicu s Ipu. Vidjela sam je kako odlazi.

Prošaptala sam Nakhtminu da sc odjenula s većom brigom nego obično.

»Misliš da se ide naći s njim?« upitao je privijajući me na grudi. »Naravno! Imamo hrpu mesa, a riba nam nije potrebna. Zbog čega

bi drugog išla?« Osmjehnula sam se na pomisao da se Ipu napokon

zaljubila.

Sad kad je moj povratak u Tebu postao općepoznat, žene su mi

ponovno počele dolaziti na vrata. Većinom su tražile akaciju i med, mje-

šavinu koju su se žene u tebanskim vilama ustručavale tražiti od svojih

liječnika. Tako su sc sluškinje ranom zorom uspinjale mojim puteljkom i

uvijek pazile da ne odaju Gospodaričino ime. Dolazile su s kesama

punim debena u zamjenu za jamstvo da susreti s ljubavnicima ili nesretni

brakovi neće stvoriti dijete. Pokušavala sam ne vidjeti ironiju u tome što

dajem lijekove ženama koje ne žele djecu, a u molitvama za sebe nisam

tražila ništa osim djece.

Katkad su žene dolazile i po druge lijekove. Po biljke uz pomoć kojih su mogle odstraniti bradavice ili iscijeliti ozljede koje su dobile ne

zna se kako. Nisam pitala. Jedna od takvih pokazala mi je modrice

i prošaptala: »Postoji li nešto čime mogu ovo prikriti?«

Nagnem se i na ženinoj tankoj podlaktici dotaknem oteklinu s

modricom. Odem u sobu koju je Nakhtmin opremio drvenim policama

za moje staklene vrčeve i bočice. Skinem knjigu s popisom pacijenata i

okrenem nekoliko stranica. »Prije šest mjeseci došla si po akaciju i med.

A sad mi se vraćaš po nešto čime ćeš sakriti modrice?« Kimnula je.

Nisam rekla ništa. Samo sam otišla do police od ulaštene cedrovine

gdje sam držala ulja. »Pričekaš li, zamijesit ću ti malo ružmarinova ulja sa

žutim okerom. Mazat ćeš to preko modrice u nekoliko slojeva.«

Sjela je kraj mog stola i promatrala me kako kružim tučkom da

usitnim puder. Jasno sam, po nijansi boje njezine kože, vidjela da joj treba

baš žuti oker i bila sam ponosna na sebe kad je ispružila ruku, a modrica

je pod mojom smjesom nestala. Platila je dva debena bakra. Zagledala sam

se u zlato oko njezina vrata i upitala vrijedi li taj nakit svega toga.

»Katkad vrijedi«, odgovorila je. Svakog poslijepodneva dolazile su sluškinje. Neke sam poznavala,

neke nisam. Kad je kuća bila mirna, izlazila sam gledati Nakhtmina u

nenatkrivenu dvorištu vile gdje je između stupova plavo i srebrno

svjetlucala rijeka. Nije nosio suknju. Na vrelini sunca njegov je zlatan

torzo blistao od znoja. Osvrnuo se i vidio me da ga gledam. Osmjehnuo

se. »Sve su ti mušterije otišle?« dobacio je. »Da, ali od jutra nisam vidjela Ipu«, zabrinula sam se. »Možda se u njoj iznenada razvio interes za trgovinu ribom.«

Mislila sam, kako je to čudno, ja pomažem Ipu da se odjene za večeru s

Đedijem, koji ne da je bio vlasnik jednog trgovačkog broda, nego čak tri.

Stavila sam joj na glavu svoju najbolju periku. Svaki je uvojak bio ukrašen

zlatnim cjevčicama i namirisan lotosom. Nosila je tuniku krojenu uz tijelo

i moj plašt podstavljen krznom. Sandale od ispletenog papirusa na

njezinim stopalima bile su moje, a kad sam je vidjela u zrcalu, sjetila sam

se Nefertiti i svih onih trenutaka kad sam je odijevala za večernji izlazak.

Zagrlim Ipu i prošapćem joj na uho riječi ohrabrenja. Zatim je otišla, a ja

sam sebično pomislila: ako se ona uda, neće mi ostati nitko osim Nakhtmina.

Svake sam noći u svom malenom svetištu odlagala ulje pred noge Tauert,

ali, svakoga mi je mjeseca krvarenje uredno stizalo. Imala sam dvadeset

godina i nijedno dijete. Možda nikad neću imati dijete. A sad možda više

neću imati ni Ipu.

Odjednom pocrvenim zaprepaštena: sposobna sam razmišljati kao

Nefertiti. Možda smo sličnije nego što sam vjerovala.

Odem u kuhinju i nađem kruh i kozji sir koje nam je ostavila Ipu. »Ipu je otišla na večeru sa svojim prodavačem riba«, objasnila sam

Nakhtminu. On je u lođi proučavao neki svitak. Nije dignuo pogled. »Što je to?« upitam nudeći ga hranom.

»Peticija«, rekao je vrlo ozbiljno. Pružio mi je dokument. Potpisnici

su bili iz Tebe. Prepoznala sam neka imena. Ljude koji su držali moćne

pozicije prije nego je Stariji umro. Stari prijatelji mojeg oca i bivši

Amonovi svećenici.

Uzdahnem. »Žele da zauzmeš Amarnu!«

Nakhtmin nije rekao ništa. Zurio je s balkona u rijeku Nil.

»Moramo to smjesta pokazati mom ocu...«

»Tvoj otac već zna.«

Sjednem i zagledam se u njega u svjedu koje je dolazilo kroz spu-

štene zastore od trske. »Kako je mogao tako brzo doznati?«

»On zna sve. Sve prati. To što naoružani ljudi nisu došli ovamo

i prerezali mi grlo možemo zahvaliti njemu jer je zapovijedio da me se ne

dira. Vjeruje da neću povesti vojsku na Amarnu, zato što zna da si mi ti

važnija od bilo kakve krune.«

»Ali zašto onda ne uhapsi potpisnike? To su izdajnici!« »Samo ako ih povedem u pobunu. Do tada, oni su samo moji

prijatelji, a ako Amarna ikad padne i Aton okrene leđa Egiptu, što misliš

od koga će tvoj otac potražiti pomoć?«

Polako dignem pogled. Shvaćala sam. »Od tebe. Tebi će ljudi

Starijeg biti odani.« On kimne, a ja odjednom osjetim strah svog oca. »On

stvara planove za slučaj da Ekhnaton umre. Za slučaj da se narod pobuni.

Zato mi je dopustio da se udam za tebe.«

Nakhtmin se osmjehne. »Rado vjerujem da je tu bilo i nešto više.

Nije potrebno da mu šaljemo ovo«, rekao je i zgužvao svitak u šaci. »Ja ne

kanim voditi pobunu i on to zna.« »Ali Ekhnaton ne zna.« »Ekhnaton se ne petlja ni u što. Zanimaju ga samo poslovi oko

Amarne. Cijeli bi se Egipat mogao srušiti do temelja, ali ako bi Amarna

ostala stajati, on bi bio zadovoljan.«

Osjetim vrućinu kako mi gmiže u grudima. »Moja sestra nikad ne

bi...« »Mutnođmet«, prekinuo me. »Tvoja je sestra kćer mitanske prin-

ceze. Znaš li da je Mitanija danas napadnuta?« Dah mi zapne u grlu. »Hetiti su započeli invaziju?«

»A Egipat nije učinio ništa«, rekao je zloslutno. »No povijest će

zapamtiti da smo sjedili i gledali. Padne li Mitanija, mi smo sljedeći.

Odupre li se, Mitanija nam nikad neće oprostiti. Neovisno o bilo kakvoj

mitanskoj princezi.« »Nefertiti uopće nije poznavala svoju majku. Ne možeš nju kriviti

za...« »Nitko nikog ne okrivljuje.« Njegovo je lice pri mjesečini izgledalo

oštro. »Ali ratovi pred kojima danas zatvaramo oči, u vječnosti nas mogu

učiniti slijepima.« Noćni je lahor micao zastorima. Ustao je. »Hoćeš da se

prošetamo?« »Ne«, rekla sam tiho, teška srca. »Ti slobodno idi.«

Rukom mi dotakne bradu. »Čuva nas Amon. Uvijek ćemo imati

jedno drugo, što god se dogodilo u Mitaniji ili u Amarni.«

Izašao je, a ja odem u svoju sobu. Nisam mogla zaspati. Bilo mi je

vruće pa sam jedino mogla otići na balkon i sjediti i razmišljati. Kad se

Ipu vratila, odem k njoj da mi ispriča kako je provela večer. Ima dvadeset

četiri godine, izgleda mlado i zrači. Od brige katkad zaboravim da smo

obje još uvijek daleko od starosti.

»Gledaj!« izleti iz nje. Ispružila je ruku i pokazala mi narukvicu.

»Kupio mi je. Kao da se cijeli život poznajemo, gospodarice. Odrastali

smo u istom gradu i bili gotovo susjedi. U blizini Izidina hrama. Njegova

je baka bila svećenica. Moja također!«

Pomaknem se da joj napravim mjesto kraj sebe u lođi. Pričale smo

dugo u noć.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

četrnaestog pahona

Na obali te čeka iznenađenje«, šapnuo mi je Nakhtmin sljedećeg jutra

čim sam otvorila oči. Smjesta sam sjela žmirkajući zbog svjetla. »A što to?«

»Ustani pa pogledaj«, šalio se moj suprug. Gurnem Basteta s kreveta i odem prema prozoru pa uzviknem:

prepoznala sam plave i zlatne zastave na lađi mojih roditelja. »Ipu!« Zvala sam je navlačeći bolju odjeću. »Vezir Aje i moja majka su stigli. Pripremi kuću i donesi najbolje vino!«

Ipu se pojavi na vratima moje ložnice. »Što čekaš? Idi po vino!« vikala sam. Ona izmijeni pogled s Nakhtminom. Smješkali su se. »To je već

učinjeno.«

Pogledam svog supruga koji se cerio kao Bastet. Onda shvatim. »Znao si?«

»Naravno da je znao«, odgovori vatreno Ipu. »Tajio je vijest više

od deset dana da bude iznenađenje.« Stavila sam zlatni lanac oko vrata. Zastanem, a oči mi se napune

suzama. »Idi!« požurivao me. »Čekaju te!« Otrčim ususret svojim roditeljima, onako kako bi dijete trčalo

svojim prijateljima na tržnici. Kad me majka vidjela, lice joj se promijenilo.

»Mutnođmet!« viknula je, a ruke joj polete da me zagrle. »Izgledaš

dobro«, rekla je i zakoraknula unatrag da me bolje pogleda. »Nisi više

jako mršava. A kakva kuća!«

»Lijepa je to vila.« Otac je također sve hvalio. Proučavao je plo-

čice od fajanse i obližnja brda. U Nilu se ljuljao odraz kuće, a sunce

koje se dizalo poprskalo je vodu zlatom. S obje strane rijeke, tebanci

su već virili sa svojih prozora i prepoznavali kraljevske boje zastavica

na lađi. Zanimalo ih je tko je došao posjetiti grad.

»Ipu! Donesi komad papirusa i napiši da danas ne primam«,

viknula sam. »Objesi poruku na vrata.«

Sluge su ostale kraj broda. Povela sam majku i oca u šetnju

vrtovima. Otac se vrlo svečano pozdravio s Nakhtminom. »Pričaj mi

što se događa u Tebi«, rekao je.

Nisam slušala o čeme su razgovarali. Sve sam već znala. A dok

su njih dvojica pričali nad pečenom guskom i začinjenim vinom,

majka i ja sjele smo u vrt. Majka je gledala nizbrdo u Nil,

uspoređujući krajolik s Amarnom. »Ovdje je nekako, ne znam,

bogatije«, rekla je.

»Teba je starija. 'Tu je manje sjaja i brzine.«

»Da. U Amarni svi žure nekamo«, složila se.

»A Nefertiti?« upitam podižući šalicu.

Majka uzdahne. »Još je uvijek moćna.«

Misli: još je uvijek ambiciozna. »A moje nećakinje?« »Da su Izidine kćeri ne bi bile razmaženije. Nijedan konj

nije prevelik, ni kočija previše otmjena,« Majka pucne jezikom. »To nije dobar odgoj.« »Rekla sam to Nefertiti, ali ona ne želi čuti.« Glas moje majke

stiša se, premda u vrtu nije bilo nikog osim mene.

»Čula si za Mitaniju?« »Da.« Zatvorim oči. »A mi im nismo poslali niti jednog jedinog

vojnika kao pomoć«, nagađala sam.

»Niti jednog jedinog«, prošaptala je. "Zato je otac došao ovamo,

Mutnođmet.«

Sjednem uspravno. »Nije došao zato da vidi kako sam!«

»I zato, naravno«, rekla je brzo. »Ali htioo je razgovaratis Nakh-

tminom. On je heroj u očima naroda i vrijedi nam kao saveznik. Mu-

dro si izabrala muža.«

»Zato što nam sada može pomoći?« upitam s gorčinom. I odjed-

nom požalim zbog svog tona. Majka koja kao i ja nije bila nimalo

podmukla ni pretenciozna, zaprepaštena sjedne uspravno. »Bit će koristan Egiptu ako Ekhnaton ostane bez krune.« »A kad kažeš Egipat, misliš naša obitelj.«

Odložila je šalicu, posegnula preko stola i pokrila moju ruku

svojom. »To je tvoja sudbina, Mutnođmet. Put do Horusovih

prijestolja utrt je davno prije tvog rođenja i prije Nefertitina rođenja.

To je bila sudbina tvoje bake i njezine majke, a još ranije, i majke

njezine majke. Možeš to prihvatiti ili će te to slomiti i uništiti, uza sve

ostalo.«

Mislila sam o svom ocu koji se u lođi roti s Nakhtminom i

upliće ga u mrežu koja će nas uloviti i odvući natrag u Amarnu.

»Nefertiti će ostati kraljicom«, nastavi majka. »Ali treba sina.

Treba nasljednika da bude sigurna kako Nebnefer nikad neće doći na

vlast u Egiptu.« »A do sada je rodila samo princeze.« »Još uvijek ima nade«, rekla je majka, a nešto u njezinu tonu

navede me da se nagnem naprijed. »Nije valjda...« Majka kimne. »Tri mjeseca nakon Ankhesenpaaton?« Usnica mi zadrhti. Ovaj

će put sigurno biti dječak. Nebnefer će biti zaboravljen, a naša obitelj

sigurna. Dakle, Nefertiti je trudna četvrti put. Četvrti. »O, Mutnođmet. Nemoj plakati.« Majka me zagrli.

»Ne plačem«, odgovorila sam, ali suze su navirale. Ostavim lice

pritisnuto na njezine grudi. »Ali, nisi li razočarana, mauat? Nisi li razo-

čarana što nikad nećeš imati unuka?«

»Ššš...« Milovala mi je kosu. »Svejedno mi je imaš li jedno ili desetero djece.«

»Ali, ja nemam niti jedno«, plakala sam. »A zar Nakhtmin ne

zaslužuje dijete?«

»To je do bogova«, rekla je majka odlučno. »I nema nikakve

veze sa zaslugama.«

Obrišem suze. Nakhtmin i otac došli su u vrt, obojica smrknuti.

»Sutra navečer, sastajemo se s bivšim Amonovim svećenicima«, rekao

je otac. »U mojoj kući?« viknem. »Mitanija gori, Mutnođmet«, rekao je Nakhtmin. Užasnuta pogledam oca. »Zar ti onda ne bi trebao biti u Amar-

ni? Mitanski će kralj tražiti vojnike. Sigurno će sada...«

»Ne. Bolje da smo ovdje kako bi se pripremali za vrijeme kad

Amarne možda neće biti.« Zgrčim se. »Nefertiti zna što radiš?« »Zna što hoće da bude napravljeno«, odgovori otac.

Sljedeće noći, kad je mjesec izgledao kao tanak trag zasijeka u nebo,

sluge mojih roditelja pomaknuli su dugačak stol iz kuhinje u sredinu

otvorene lođe. Ipu je preko stola prebacila tanko platno, donijela naše

najbolje vino, zapalila grijalicu i na žeravu bacila nekoliko komada

cimeta. Ja sam stavila svoju najbolju periku i naušnice, a Nakhtmin je

držao stražu u podnožju našeg brda. Onda su pod plaštevima s

kapu- ljačama i u pozlaćenim sandalama počeli stizati ljudi čija sam

imena kao dijete čula da se izgovaraju uz najdublje poštovanje.

Ćelave su im se glave sjajile u svjetlu uljanica. Šutke su prilazili

vratima. Obraćali su se Ipu s poštovanjem i pozdravljali je u ime

Amona.

»Koliko muškaraca dolazi?« upitala sam.

»Blizu pedeset«, odgovori otac.

»A žena?«

»Osam ili devet. Naši su večerašnji gosti većinom bili bivši

Amonovi svećenici. To su moćni ljudi«, glas mu je bio pun značenja,

»a obrede još uvijek obavljaju po tajnim svetištima.« Nije bilo službene dobrodošlice. Kad je otac vidio da su svi koje

je pozvao došli, otišao je po Nakhtmina pa se vratio i prekriženih

nogu sjeo na jastuk. Najavio je: »Svi ovdje znate da sam ja vezir Aje. Poznajete i bivšega generala Nakhtmina.« Moj se suprug lagano na-

kloni. »Ovo je moja supruga.« Majka se blago nasmiješi. »I moja kći, gospa Mutnođmet.«

U treperavu svjetlu, šezdeset šutljivih lica okrene se prema meni

i zagleda mi se u oči. Nagnem glavu koja mi se učinila teškom pod

perikom — znala sam da me uspoređuju s Nefertiti. Moju tamnu

kožu s njezinom svijetlom, moj prosječan stas s njezinim oblinama.

»Svi znamo da je Mitanija napadnuta«, nastavi otac. »Hetiti su

prešli Eufrat i osvojili Halab, Mukiš, Niju, Arahati, Apinu i Quatnu.

Nitko od nas ovdje nije toliko glup da misli kako će Egipat poslati

vojnike mitanskom kralju Tušrati. Ti su gradovi izgubljeni.« Gosti u

lođi se uzvrpolje. »Ali faraon Ekhnaton nalazi utjehu u miru koji je

potpisao s Hetitskim kraljem.« Lođom se proširi glasan žamor. »Spominjao si pobunu«, Nakhtmin se obratio čovjeku koji je

uznemireno gledao mog oca. »Vezir Aje na našoj je strani. On se želi

boriti s Hetitima, želi osloboditi generala Horemheba iz tamnice i

želi da se vratimo velikom bogu Amonu, ali sada nije vrijeme za

pobunu.«

Skup glasno izrazi neodobravanje, a tuceti obrijanih glava srdito

se podignu.

»Ja nemam ni najmanju želju postati faraonom i moja žena ne

želi biti kraljicom.« »Onda neka vlada vezir Aje!« izgovori neki muškarac.

Otac ustane. »Egiptom kao kraljica vlada moja kćer«, odgovorio

je. »U Amarni narod odobrava što ona nosi kuku i bič. A i ja je podr-

žavam.« »A tko podržava faraona?« vikne netko. »Svi bismo morali. Preko njega Egipat dobiva nasljednika.

Kraljica je«, najavi on, »ponovno trudna.« »Moramo se nadati da će biti sin«, doda tiho Nakhtmin. »Nada nas nije dovela nikamo«, dobaci jedan muškarac. Na

svakoj od ušnih resica imao je po dvije zlatne naušnice. Ustao je. Kroj

njegove odjeće odavao je profinjenost i bogatstvo. »U doba Starijeg

bio sam vrhovni svećenik u Memfisu. Kad je Stariji zagrlio Ozirisa,

nadao sam se povratku u svoj hram. Nadao sam se da neću morati

nuditi svoje usluge pisara kako bih zaradio za hranu, ali od nade

nisam imao baš mnogo. Sretan sam što sam preživio i što sam

zadovoljan s malim stvarima. Ali svi ovi ljudi o sebi ne mogu reći to

isto«, pokaže rukom ukrašenom narukvicom. »Tko je u Egiptu mogao

predvidjeti što će se dogoditi nakon smrti Starijeg? Nova religija i

nova prijestolnica. Većina ovdje prisutnih sve je izgubila. A veziru, mi

nismo bespomoćna svjetina«, upozorio je. »Naši su sinovi u vojsci, a

kćeri u faraonovu zanemarenu haremu. Nadali smo se da će tvoja kći

Egipat dovesti u red, ali već smo umorni od pukog nadanja. Umorni

smo od čekanja.« Sjedne, a moj otac progovori obraćajući se njemu.

»Međutim, čekati se mora«, rekao je kratko. »Sastajati se ovdje

znači veleizdaju«, glas mu se stiša, »a predlagati da se faraon ukloni,

još je opasnije. Ukloniti faraona znači riskirati užasnim presedanom.

Nad svojim narodom bdije kraljica.«

»Da, u Amami. A što je s Tebom?« upita bivši vrhovni svećenik. »Doći će vrijeme i za Tebu«, zajamči moj otac.

»Kada?« Ustane neka stara žena. »Kad i ja zagrlim Ozirisa? Tada

će biti prekasno.« Oslanjala se na štap od ebanovine i gledala po sobi.

»Znate li vi tko sam ja?« Moj otac kimne s poštovanjem. »Ja sam bila dadilja princa Tutmozisa. Dvorila sam ga do

njegove samrtne postelje. A ovdje nema nikoga tko zna što sam te

noći vidjela tamo.« Gosti u lođi uzvrpolje se od neugode. »Princ je bio

ovijen poderanim plahtama«, nastavila je ona, »a jastuk probijen

zubima!« Užasnuta pogledam oca koji je starici dopuštao da nastavi

pričati o bratoubojstvu. »Ekhnaton me protjerao iz palače Malkata

čim je njegov brat bio pokopan. Mogao je i mene ubiti, ali, mislio je

da sam stara i nevažna. A koja će me obitelj zaposliti sad«, vikne,

»mene, dadilju mrtvoga egipatskog prijestolonasljednika?«

Sjedne, a šutnja zaprepaštenja ispuni lođu. Zadržim dah. Stara

žena upravo je optužila faraona za ubojstvo.

»Svi smo mi počinili štošta i Oziris će nam to staviti na vagu.

Nečija su djela teža od djela drugih«, odgovorio je Nakhtmin. »I svima

nam je nanesena nepravda. Svi smo se od smrti Starijega borili za

život i svi smo ovdje pozvani da se podsjetimo — o sudbinama

odlučuju bogovi, a ne bivši Amonovi svećenici. Moramo pričekati

princa. Kraljica će ga roditi, a vezir Aje odgojiti. Bit će ratnik dostojan

Egipta.« »Toga neće biti još petnaest godina!« vikne nekolicina. »Možda«, prizna moj otac, »ali znajte da sam uz vas i da moja

kćer, kraljica Neferneferuaton-Nefertiti, jednako stoji uz vas. Amon će se vratiti u Egipat.« Ustane. Bilo je jasno da je sastanak završen.

Gosti pod kapuljačama uz poštovanje su se naklonili mojoj obi-

telji, a kad su se razišli, prošapćem Nakhtminu: »Ne shvaćam kako će

ovaj sastanak spriječiti pobunu.«

»Ovi ljudi neće više toliko žudjeti za ratom s faraonom, sad kad

su doznali da Amon živi u srcu Ekhnatonova najbližeg savjetnika«,

odgovori on. »Egipćani su strpljiv narod. Najgore je iza nas. Sad samo

moraju čekati na promjenu.« Nakhtmin mi stisne rame. »Nemoj se

brinuti, miu-šer. Tvoj otac zna što radi. Htio je smiriti njihove strahove

i reći im da budućnost nije mračna kako izgleda dok je on tu i dok

može nešto učiniti. A kad su vidjeli i tebe ovdje, njegovu drugu kćer,

uz bivšega generala koji je voljan boriti se protiv Hetita, to je bila

snažna poruka.«

»A ta poruka glasi kako?« »Da nisu svi Egipćani sputani čarolijom iz Amarne. Da ima nade

unutar kraljevske obitelji.«

Moji su roditelji ostali u posjetu tijekom pahona, a kad je došlo

vrijeme da otputuju, ugrizem usnicu i zakunem se da neću plakati,

premda sam znala da se neće tako skoro vratiti.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

1346. pr. Kr.

perit, doba rasta

Vijest o Nefertitinu porodu stigla je u prvom mjesecu perita, ali

ovoga me puta nisu zvali. Ako mi sestra umre, neću biti kraj nje da se

oprostimo na rastanku.

Otišla sam u svoj dućan, a Nakhtmin me slijedio. Sjeo je na

svijetlonarančasti jastuk namijenjen mušterijama. Promatra me kako

skidam kutiju s cimetovom korom, protiv ušiju u kosi i za bolji miris u

kući. To je za ženu koja je odnedavno počela dolaziti svakih deset dana.

Kći vrlo ugledna pisara, mogla si je priuštiti takve skupocjene predmete

iz zemlje Punt.

Nakhtmin i dalje zuri u mene. Okrenem se.

»Rijetko te vidim dok radiš«, primijeti. »Uvijek sam negdje vani.«

Koža mu je tamna, a oči zanosne. Vjerujem da nema ljepšeg muškarca.

Ustane i zagrli me. »Drago mi je da ne kaniš poći u Amarnu«, prizna

ljubeći mi vrat. »Nedostaješ mi kad nisi tu.«

Čekali smo poruku iz Amarne, no druge su vijesti došle jedne večeri dok

smo Nakhtmin i ja šetali obalom Nila. Pričali smo o mitanskim vojnicima

i kako su otporni kad se i dalje brane od Hetita, premda su izgubili

polovicu svojih gradova. Slabašno je sunce svjetlucalo na vodi. Svaki čas

zvuk neke ribe prekinuo je spokoj večernjega zraka. A onda

nam je prišla Ipu. Dotrčala je obalnom šetnicom odjevena u najbolje

haljine, držala je prst u zraku i vikala: »Udajem se!«

Stanemo i Nakhtmin joj prvi čestita. Zagrlio je moju tjelesnu

sluškinju i obećao da ćemo joj organizirati najveću gozbu u cijeloj

Tebi.

Uzmem je za ruku da pogledam prsten. Debeo zlatan kolut.

Sigurno je stajao tri mjesečna prihoda. »Kad se to dogodilo?«

»Ovog poslijepodneva!« Ipuini su obrazi bili rumeni. »Otišla

sam do njegova stola, a on mi je poklonio malenu lađu koju je sam

izrezbario. Rekao je da ćemo jednoga dana zaploviti na takvoj, ali

velikoj. A onda mi je rekao da pogledam u minijaturnu kabinu i tamo

je bio prsten.«

»O, Ipu! Moramo odmah početi pripremati gozbu. Kad ćeš se

preseliti?«

»Na kraju tibija.«

»Znači, uskoro«, viknem.

Osmjehnula se. »Znam. Ali, neću te napustiti.«

»Nisam to ni...«

»Ali, neću. Njegova kuća nije tako daleko. Dolazit ću svakoga

jutra i odlaziti navečer kad se on bude vraćao iz ribarnice«, obećala je.

Gozba u čast Ipuinog vjenčanja održana je desetoga tibija, što je

povoljan dan. Te sam je večeri odjenula u najbolje tkanine u Tebi,

našminkala joj oči i posudila jedan od mojih zlatnih pektorala s

tirkizima. Naušnice od plave fajanse objesila je na uši, a kosa joj je

bila začešljana unatrag i ukrašena cvijetom s Plavog Nila. Došle su

žene da joj kanom namažu ruke i grudi, a kad se na vratima naše sobe

pojavio Nakhtmin, tiho je zazviždao »Nevjesta lijepa poput Izide« i

pohvalio je.

Ipu je zurila u svoj odraz u zrcalu. »Kad bi me bar majka mogla

vidjeti«, prošaptala je, odložila zrcalo i dignula ruku, a dragulji su za-

svjetlucali u večernjem svjetlu.

»Bila bi ponosna«, rekla sam joj i uzela je za ruku. »Sigurna sam

da te njezin ka sad gleda i čuva.«

Ipu zaustavi suze. »Da, i ja sam u to sigurna.«

»Dakle, kreni. Đedi te čeka.«

U treperavom svjetlu bakljama obasjane noći, lađe su plovile

rijekom Nil dok su još neudane djevojke bacale lotosovo cvijeće u

vodu.

Tri stotine ljudi gledalo je brodove iz našeg dvorišta. Trokutasta su

jedra u sumraku sličila bijelim leptirima. Divila sam se Ipu kako

poznaje sve te silne goste, muškarce i žene, djecu i bake. Svjetiljke su

gorjele uz puteljak koji je vodio kroz vrt, a ljudi su cijelu večer išli

amo-tamo, donosili darove, zlato i začine novom paru, ljubili Ipu u

čelo i trljali joj trbuh da joj blagoslove utrobu. Promatrala sam

zbivanja i osjećala se kao na Anubisovim ljestvama. Sreća mi se dizala

i spuštala.

»Žao ti je što i ti nisi imala takvo što?« upitao me Nakhtmin

tijekom svečanosti. Bili smo okruženi pladnjevima s guskama

pečenim s češnjakom i lotosovim cvjetovima u medu i ječmenim

pivom. Vino se točilo cijele noći, a žene su plesale uz grupu svirala.

Osmjehnem se i posegnem preko stola da ga uzmem za ruku.

Bila je gruba. Ne poput ruke moga oca, ali u njoj je bilo snage. »Ne

bih te mijenjala za sve poklone u Tebi.«

Pojavili su se Ipu i Đedi, kose prepune cvijeća i lica ispunjenog

čudesnim zadovoljstvom novovjenčanoga para. »U čast uzvanika ove

gozbe«, vikne Đedi preko žamora, a stotine gostiju podigne pehare i

nazdravi nam. Glazbenici zasviraju veselu melodiju. »Dođite plesati!«

vikne Ipu.

Pružim Nakhtminu ruku pa pođemo dvorištem do mjesta gdje

su muškarci i žene pljeskali, tresli sistrumima i promatrali mlade

plesačice iz Nubije i njihovu crnu kožu koja je pri svjedu baklji sličila

ulaštenoj ebanovini. Svijale su se unatrag i skakale u ritmu povika iz

publike.

Da je neki tuđinac stajao na drugoj obali Nila, vidio bi stotinu zlatnih plamenova baklji koje kao zvijezde žmirkaju na indigo podlozi, dižu se poredane jedna kraj druge i bacaju svjetlo na vilu koja pripada sestri kraljeve glavne supruge. Gosti su se razišli u ranim jutarnjim satima kad su najvažniji uzvanici u nosiljkama odneseni natrag u svoje vile uz rijeku. Kad se dvorište na kraju ispraznilo, provela sam prvu noć bez Ipu.

Sljedećega jutra došao je sluga iz Amarne. Pružio je svitak. Nisam

imala strpljenja čekati da ga pročitam. »Što piše?« Zadržim dah, a lice

mladog čovjeka postane hladno. »Kraljica je rodila princezu Neferuaton. Obje su preživjele.« Četvrta princeza.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

sedmoga tota

Tijekom dugih osam mjeseci nakon rođenja Nefertitine četvrte kćeri, Egipat je uništavala suša. Topao vjetar puhao je nad isušenom zemljom, pržio žito i sisao život iz Nila. Počelo je u dobu perit. Najprije se noću javljao samo mlačan lahor umjesto da dođe pustinjska hladnoća. Zatim je toplina ušla u sjene i prikrala se do mjesta koja su trebala ostati svježima, a starci su počeli odlaziti do rijeke i stajati u vodi pljuskajući lica pod nemilosrdnim suncem.

Oko bunara, žene su počele pričati, a pred gradskim hramovima, muškarci su šaptali da je faraon okrenuo leđa Amonu-Ra pa sad veliki bog života svoj gnjev pokazuje sušom koja je pobila pola susjedove stoke i poslala ribarovu djecu prositi po ulicama. Samo je Đedi, čini se, bio imun na glad. Govorio je Ipu kako je došlo vrijeme za plovidbu i kako mogu poći u Punt po blaga vrednija od bilo kakve ribe. Po ebanovinu, cimet i zeleno zlato.

»Ipu nije mornar«, viknem. »Ona će umrijeti u Puntu!« Nakhtmin mi se nasmije. »Đedi je bogat. Unajmit će mornare, a

i drugi će trgovci uložiti u njegov put.«

»Ali Ipu želi djecu«, potužila sam se, a Nakhtmin je slegnuo ra-

menima. »Onda će ih imati u Puntu.« Užasnuta ovom izjavom, ostanem bez riječi.

»To je njezin izbor«, podsjeti me, »a ja bih se s njom pozdravio

još prije jutra.«

Teška sam srca otišla k Ipu. Gubila sam najprisniju prijateljicu.

Ipu je bila sa mnom otkako sam prekoračila prag palače Malkata, a

sad će otploviti u tuđinu i možda se više nikad neće vratiti. Šutjela

sam i promatrala svoju tjelesnu sluškinju koja mi je bila više nego

tjelesna sluškinja. Stavljala je odjeću u košare i zamatala kozmetiku u

papirus. »Ne putujem na kraj svijeta«, branila se Ipu. »Znaš li uopće kako se u Puntu ponašaju prema ženama? Kako

znaš da nije kao u Babilonu?«

»Zato što su Egipćani već bili tamo.«

»Misliš, Egipćanke?«

»Da. U vrijeme faraonke Hatšepsut Puntom je vladala žena.«

»Ali to je bilo u vrijeme Hatšepsut. Osim toga, nikad nisi bila na

pravoj plovidbi. Kako znaš da ti neće pozliti?«

»Uzet ću malo đumbira.« Uhvatila me za ruku. »I bit ću opre-

zna. Kad se vratim, donijet ću ti biljke koje u Tebi nikad nitko nije

vidio. Pretraživat ću tržnice za tebe dok budem tamo.«

Kimnem pokušavajući se pomiriti s onim što nisam mogla

promijeniti. »Čuvaj se«, ponovim. »I da se nisi usudila roditi dijete na

tuđim opekama i bez mene!«

Ipu se smijala. »Obavijestit ću svoje dijete da mora pričekati kumu.«

Na svojoj lađi prepunoj mornara i trgovaca, ona i Đedi

otputovali su sljedećeg jutra u zemlju za koju su Egipćani vjerovali da

je udaljena kao i Sunce.

»Bliže je nego misliš«, rekao mi je moj suprug sljedećeg jutra oštreći

strijele u dvorištu. »Prije akhita, eto nje natrag«, predvidio je.

»Cijeli jedan renpeti« viknula sam. »Ali što da radim bez nje?« Sjela sam na panj srušene palme i žalila samu sebe.

Nakhtmin me pogleda, a osmijeh mu se polako raširi licem. »O, meni pada na pamet mnogo toga što možemo raditi dok nema Ipu«.

Imala sam osjećaj da mu je drago što smo se na neko vrijeme riješili Ipuinog neprestanog brbljanja.

Ipak, svakoga mi je mjeseca dolazila mjesečnica. Uzgajala sam mandragore, stavljala med u čaj i svakoga jutra

posjećivala Tauertino svetište u gradu prinoseći joj probrano bilje iz

mog vrta. Počela sam se miriti s mogućnošću da Nakhtminu nikad ne

darujem djecu koju smo toliko željeli. Da više nikad ne zatrudnim. A

umjesto da me ostavi kao što bi mnogi muževi učinili, Nakhtmin je

samo rekao: »Znači da su ti, umjesto da rađaš, bogovi namijenili da se

brineš za zemlju koja rađa.« Milovao mi je obraz. »Volio bih te

jednako s petero djece ili bez ijednoga.« Ali u njegovim je očima

plamtjelo, a ja sam se bojala. Samo zbog mene i moje obitelji odbio je

Egipat osloboditi čovjeka koji uopće nije smio biti faraonom. Ipak,

nikada ni riječ nije rekao o pismima koja su stizala od ljudi iz

Ekhnatonove vojske. Uvijek me samo zagrlio, čvrsto držao i pitao

hoću li se prošetati uz rijeku. »Prije nego nestane«, mračno se našalio.

»U svetištu sam čula svećenice kako razgovaraju međusobno«,

rekla sam mu. »Misle da je ova suša uzrokovana nečim što je faraon

učinio.«

Nakhtmin se nije usprotivio. Otvorio je vrata u vrt, prošli smo

kroz njih i odšetali kratkim putem do vode. »Zanemario je Amona i

sve druge bogove.«

Oboje se zagledamo u rijeku. Na nezaštićenim su se obalama igrala gola djeca, dobacivala loptu i smijala se dok su ih u sjeni

suncobrana gledali roditelji. Tri žene kimnule su nam pune

poštovanja dok smo prolazili kraj njih, a Nakhtmin je rekao: »Čudi me koliko Egipćani mogu podnijeti dok im ne dojadi pa podignu bunu.« Okrenuo mi se pri zalazećem suncu. »Govorim ti to zato što

to volim, Mutnođmet, i zato što je tvoj otac koji je velik čovjek prisiljen služiti krivog faraona. Narod se neće uvijek klanjati, a ja bih želio biti siguran da nećeš stradati. Želio bih znati da si spremna.«

Osjetim strah od njegovih riječi. »Obećaj mi da nećeš raditi gluposti«, inzistirao je. »Kad dođe

vrijeme, obećaj da ćeš misliti na nas dvoje, a ne samo na svoju

obitelj.« »Nakhtmine, ne znam o čemu govoriš...« »Znat ćeš. A kad doznaš, želim da se sjetiš ovoga trenutka.« Pogledam kraj njega, niz rijeku Nil. Sunce se odbijalo od

namreškane površine. Zatim pogledam Nakhtmina. Čekao je moj

odgovor. »Hoću, obećavam.«

DVADESET PETO POGLAVLJE

1345. pr. Kr.

akhit, doba poplave

Suprug mi više nije spominjao obećanje koje sam mu dala kraj rijeke,

a prije nego sam se snašla prošla su doba perit i šemu i stigla je vijest

da je Đedijev brod uplovio u luku. Stavila sam periku i najblistaviji

platneni pojas. Nakhtmin podigne obrve. »Reklo bi se da ideš dočekati kraljicu.«

Odvezli smo se u pristanište. Lađa je bila prostrana i dojmljiva. Miris prženoga kumina teško je lebdio zrakom, a mi smo probijali

put kroz gomilu koja se kao jato riba skupila na obali. Mnogi među njima došli su dočekati svoje voljene. Više od pedeset mornara otplovilo je onog dana s Đedijem, a sad su se njihove žene natiskivale

jedna uz drugu, kose ukrašene lotosovim i drugim cvijećem. Opazim Ipu na molu i dahnem. Trbuh joj je bio zaokružen od djeteteta!

»Gospodarice!« Ipu se probijala kroz mnoštvo. »Gospodarice!«

Ovila mi je ruke oko vrata, a ja sam je svojima jedva uspijevala

obuhvatiti. »Gledaj.« Cerila se i pokazala obao trbuh. »Čekao te.« »Koliko mjeseci?« dahnem. »Skoro devet.« »Devet«, ponovim. Bilo je nemoguće povjerovati. Ipu! Moja

Ipu. Nosi dijete.

Okrenula se Nakhtminu. »Razmišljala sam o tebi dok sam bila

na putu«, priznala je. »Na obalama Punta vojnici nose oružje

potpuno drugačije od ikakvog u Egiptu. Moj ti je suprug donio

primjerke njihova naoružanja. Svih vrsta. Od ebanovine i cedrovine.

Čak jedno od metala koji zovu željezom.« Položila je ruke na

svoj obli trbuh. Izgledala mi je zdravije nego ikad.

Nakhtmin je blago rekao: »Zašto vas dvije ne odete kući? Ja ću

pomoći Đediju, a vi se možete narazgovarati. Ovo nije mjesto za

ženu u devetom mjesecu trudnoće.«

Povela sam Ipu natrag u kuću koju nije vidjela skoro godinu

dana. Dok smo išle, pričala mi je o zemlji u kojoj ljudi imaju kožu

tamniju nego Egipćani, a svjediju nego Nubijci. »A u kosi nose čudne

ukrase. Od bronce i bjelokosti. Što je žena bogatija, ima više stvari u

kosi.« »A bilje?« gnjavila sam. »Oh, gospodarice, tamo ima biljaka kakve nikad nisi vidjela.

Đedi ti ih je donio punu škrinju.« Pljesnem rukama. »Jesi li pitala tamošnje žene za što služi koja?« »Većinu sam zapisala«, odgovorila je. Došle smo do njezine

kuće. Koraci su joj se usporili. Dignula je pogled čudeći se bijeloj

dvokatnici sa smeđe obrubljenim vratima i prozorima. »Zaboravila

sam kako je lijepo biti kod kuće«, rekla je pridržavajući trbuh, a mene

preplavi neobičan osjećaj zavisti.

Otvorimo vrata i osjetimo duboki mir. Tišinu koju sam prije

opazila jedino u tebanskim grobnicama. Ipu se osvrne naokolo.

Amonovi su kipovi stajali na istim mjestima na kojim ih je ostavila.

Posvuda se spustio tanak sloj prašine, ali ništa se nije promijenilo.

Osim nje. Ja sam prva progovorila. »Trebale bismo podići zastore i

pustiti unutra malo svjetla.« Počela sam uvijati tkanje od trske, a Ipu

je gledala. Osvrnem se. »Sto ne valja?« upitala sam je.

Klonula je na klupu i držala trbuh rukama. »Krivo mi je što ću ja na opeke. Tako sam željela da ti rodiš dijete.«

»O, Ipu«, rekla sam nježno, pomogla joj da se bolje smjesti i za-

grlila je. »To je volja bogova. Za sve postoji razlog.«

»Ali koji?« upita s gorčinom. »Što bi to moglo biti? Molila sam za tebe cijelo vrijeme«, priznala je. »Nekoj njihovoj božici.«

Uzdahnem. »Ipu.«

»Nije moglo škoditi«, rekla je uvjereno, a u glasu joj je bilo oz-

biljnosti kakvu sam rijetko čula.

Gledale smo jedna drugu pri mekanoj sunčevoj svjedosti koja se

probijala kroz spuštene zastore. Rekla sam: »Ti si mi baš prava prija-

teljica, Ipu.« »Kao i ti meni, gospodarice.« Razgovarale smo i u isto vrijeme čistile, tukle prašinu iz tkanina

ovješenih po zidovima i ribale pločice. Pričala mi je o svojim pustolo-

vinama na Nilu. Počelo je s plovidbom uzvodno do Koptosa. Onda

su lađu prepustili brizi mornara i karavanom krenuli na istok kroz

Wadi Hammamat. Kad su došli do morske obale, Đedi je kupio tri

broda za robu koju su namjeravali donijeti natrag, a onda su unajmili

još mornara i ukrcali se za putovanje na jug. Sjećala se kako je jednog

od ljudi, kad je otišao plivati, zamalo ubio krokodil i kako joj nilski

konji nisu dali spavati. Glasali su se cijelu noć. »Zar se uopće nisi bojala?« »Đedi je bio sa mnom. I pedeset naoružanih mornara. Na vodi

se nije trebalo bojati ničeg osim životinja, a kad smo zaplovili niže na

jug, bilo je životinja kakve nikad nisi vidjela.« Spustim zaprašenu tkaninu. »Na primjer, kakvih?« »Na primjer, zmija dugačkih kao ova soba i mačaka velikih

kao...« Ipu je gledala po lođi, »kao ovaj stol.« Oči mi se rašire. »Većih od naših kipova u Amonovu hramu?« »Daleko veća.« Onda je počela opisivati veličanstveno bilje koje je otkrila i

cimetovo drvo. Korisna mu je kora. Donijeli su pune škrinje. »A svuda sam išla pješice, gospo moja. Nemaju tamo nosiljke za žene. Samo magarce. A kad sam okrupnjela, bilo mi je lakše hodati nego

jahati.« Đedi joj je dopustio da odlazi na tržnicu gdje su žene prodavale tamnoobojene mahune koje su mirisale na đumbir i limun, a rabilo ih se kao začin za kruh i kolače od meda. Ipu je vidjela odrasle ljude velike kao djeca i visoke pjegave životinje koje jedu lišće

s vrhova drveća. Žene su prodavale suhe mirodije i začinjen čaj, a

boje su po tržnici bile svijetložute poput šafrana, zemljane poput bosiljka i goruće crvene. »Kao i njihova odjeća.«

»Svi nose crveno?«

»Samo bogataši. Nije kao u Egiptu«, objasnila je. Gdje sve druš-

tvene skupine nose bijelo.

Kad su se Đedi i Nakhtmin vratili s obale, za njima su išli mor- nari i nosili škrinje pune robe. Miris cedra ispunio je kuću. Sjedili smo u krugu u lođi, razgledavali egzotične predmete i slušali priče. Neke su škrinje bile darovi za nas. Jedna od bjelokosti bila je puna bilja

koje je Ipu izabrala za mene. Drveni sanduk s oružjem bio je za

Nakhtmina. Ipu mi je donijela i haljinu obojenu indigom, a Nakhtminu pojas s ukrasima od bjelokosti. U ostalima su bili predmeti za kuću i nakit za dijete koje će se uskoro roditi. To će mu

biti baština. Bjelokost i zlato iz zemlje Punt. Dobro smo jeli te noći i ostali budni do jutra slušajući kako se

Đedi od srca smije dok priča o mornaru koji je pojeo neko tamošnje

jelo pa se nije mogao maknuti s rupe u zemlji cijeli dan jer u Puntu, za razliku od Egipta, ne postoje zahodi. Jedino je Đedi načinom na koji se potpuno predavao smijehu bio ravan Ipu.

A kad smo otišli, noseći moju kutiju s biljem i Nakhtminovo

novo oružje, činilo nam se da uopće nisu bili odsutni.

U Egiptu se kaže: kad te sreća daruje, dobiješ tri stvari zaredom. Po

jednu za svaki dio Horusova oka. Za gornji kapak, za donji kapak i za

samo oko. Kad se Ipu vratila, u devetom mjesecu trudnoće, sljedećeg

jutra prestala je suša. Kiša je pljuštala u debelim mlazovima, izlijevala

se u Nil i po poljima nam stvarala lokve i blato. A kad se smračilo,

Nakhtmin je kraj žeravnika donio večeru. Dok sam brbljala s Ipu,

došao je glasnik iz Amarne. Imao je svitak s pečatom moje obitelji.

Đedi mu je otvorio vrata, uzeo svitak i dao mi ga raširenih i

zainteresiranih očiju. Mislim da nikad prije nije vidio vezirov pečat.

Težak zlatan vosak na najfinijem papirusu koji raste u Delti. Smjesta

razmotam svitak. Čitala sam naglas.

Najnoviji porod teško muči tvoju sestru, a Atonova se svećenica

nada da će biti blizanci, i možda prinčevi. Ali, često se ne

osjeća dobro pa te zove da dođeš. I Nakhtmin je dobrodošao.

Ipu uzdahne. »Peto dijete?« Shvatila sam što je još htjela reći. Da samo kraljica koju su

blagoslovili bogovi može biti tako plodna. Padala kiša ili vladala suša, Nefertiti je rađala dijete svake godine. Iznenadno i bez upozorenja,

oči mi se napune suzama.

Nakhtmin spusti svoj pehar. »O, miu-šer«, rekao je nježno.

Obrišem suze. Bilo mi je neugodno. »I ti moraš ići«, rekla sam. »Moj

otac ne bi dopustio da majka napiše takvo pismo kad bi mislio da si u

opasnosti. Hoćeš li poći?« upitala sam ga.

Oklijevao je, ali kad je vidio nadu na mom licu, odgovori: »Na-

ravno da hoću. Otplovit ćemo čim Ipu ode u paviljon za porode.«

Odmah sam poslala odgovor. Objasnila sam majci da ćemo kre-

nuti čim Ipu rodi. »Neće trajati dulje od petnaest dana«, pisala sam, a

pismo koje je došlo pet dana kasnije napisala je Nefertiti vlastitom

rukom.

Kaniš čekati rođenje svoga kumčeta, iako se uskoro trebaju roditi

tvoji nećaci, budući egipatski prinčevi? Loše mi je svakoga jutra i

noću ne mogu spavati, a ti radije ostaješ u Tebi? A ja možda

umrem do kraja atira!

Jasno sam čula njezin glas koji me optužuje — umre li ona, a ja

ne budem kraj nje da je blagoslovim, moj ka nikad neće naći mira.

Pročitam pismo do kraja.

Znam da me nikad ne bi ostavila, pogotovo sad kad mi je

Anubis pred vratima, pa sam poslala brod. Kad stigne, što prije

se ukrcaj i otplovi u Amamu. A s obzirom da znam da nećeš

poći bez Nakhtmina, on je također dobrodošao. Oboje možete

stanovati u odajama za goste kraj sobe za audijencije.

Zgužvam pismo. »Opet sve ispočetka. Poslala je brod! Ali, ja ne

kanim ići«, svečano izjavim, »ni slučajno, prije nego vidim svoje

kumče blagoslovljeno.«

Ipu odmahne glavom. »Ovoga puta, tvoja sestra je u pravu, gos-

podarice. Kad lađa dođe, moraš otići. Ako nosi blizance...« Raširila je

ruke sućutno.

Nakhtmin kimne. »Ne moram ti reći kako mi je umrla majka«,

prošaptao je. »A ni braća mi nisu preživjela.«

Nije bilo druge nego natrag u Amamu i vratiti se u grad iz kojeg

su me protjerali.

»Ali što ako Ipuin porod pođe po zlu?« šaptala sam. Nakhtmin mi se

okrene u tami. Pri mjesečini, slike boginje Tauert izrezbarene po

drvenim dijelovima postelje, gledale su nas dobronamjerno. »Čula si

što kažu liječnici, Mutnođmet.« Prešao je palcem preko moga čela i

brisao mi brigu.

»Navodno će Ipu roditi unutar sljedećih sedam dana. Ali

liječnici nisu nepogrešivi.« Nakrivim usnicu na pomisao da se

Nefertitina lađa primiče Tebi. »Što ako lađa stigne, a Ipu ne bude

spremna?«

Ustanem razmišljajući kako da odgodim ukrcavanje. Pred

Nefertiti su još mjeseci do poroda. Ona može čekati. Ako Ipu ne

rodi za nekoliko dana...

Ali nisam se trebala brinuti. Sljedećega jutra Ipu je otišla u

paviljon za porode koji je Đedi dao sagraditi uz njihovu kuću. Cijelo

jutro vrištala je u trudovima. S druge strane izrezbarenih vrata

Nakhtmin je tješio Đedija, dok je Ipu stiskala moju ruku i natjerala

me da obećam da ću se brinuti za dječaka ili djevojčicu, što već bude,

ako ona ne preživi.

»Ne pričaj gluposti«, rekla sam odmičući joj znojnu kosu s lica,

a ona je tražila da se zakunem. Zaklela sam se, ali nepotrebno. Do

večeri njezine su muke završile, a Đedi je postao ocem jednog sina.

»Gle, kako je težak!« pohvalila sam ga dodajući joj dijete

povijeno u trake. Njegovi su zdravi krikovi odzvanjali prostorijom.

»Kako ćeš ga nazvati?«

Ipu spusti pogled na okrvavljene plahte. Čule smo Đedija i

Nakh- tmina kako vani slave. »Kamozis«, rekla je.

Dok sam čekala Nefertitinu lađu, dane sam provodila kraj Ipu.

Promatrala sam nju i Kamozisa i trpjela zavist kad ga je kupala ili

ljuljala i motrila mu prsa kako se dižu i spuštaju dok spava. I premda

je bio nemiran, osjećala sam čežnju usred trbuha dok sam gledala

kako se hrani na Ipuinim grudima lica ispunjenog zadovoljstvom.

Navečer bih dolazila kući Nakhtminu. Zajedno smo lijegali i

noći provodili u pokušajima da dobijemo vlastitog sina. Naše

posljednje noći u Tebi, Nakhtmin mi odmakne kosu s lica. »Ako

nikad ne budemo imali dijete, neće mi biti žao. Ali tebi hoće, miu-šer.

To mi je jasno.«

Treptanjem potjeram suze. »Želiš li sina?«

»Ili kćer. Ali taj poklon daju bogovi.«

»Taj smo im poklon poslali natrag!«

»Taj poklon su nam ukrali«, objasnio je, a ton mu je bio mračan.

»Katkad sanjam da imamo dijete«, rekla sam. Okrenem lice pre-

ma njemu, a on mi obriše suze. »Misliš da to znači nešto?« »Postoji razlog za snove koje nam daju bogovi.« Sljedećeg je dana došla lađa. No ostaviti Tebu bilo je teže nego

prije. Mahali smo Ipu i Đediju koji su stajali na obali i između sebe

držali Kamozisa. Ponosni mladi roditelji. Oni će se brinuti za našu

kuću dok budemo odsutni. Održavat će vrt i hraniti Basteta. Ipu će

pomagati ženama koje dolaze po med i akaciju. Gledala je mene i

moje biljke punih devet godina, a obećala sam joj i pristojnu plaću.

»Naravno da mi ne morate platiti, gospodarice.« Odgovorila sam:

»Jedino je tako pošteno. Možda prođu mjeseci prije našeg povratka.«

Stajala sam na pramcu poluzatvorenih vjeđa, na suncu pod

nebom bez ijednog oblaka, i nisam imala pojma koliko ćemo dugo

biti odsutni, ni pod kojim ćemo se uvjetima vratiti.

U Amarnu smo doplovili kad je zalazilo jesenje sunce. Stajali smo na

palubi, a ja sam bila zaprepaštena kad sam vidjela koliko se grad

proširio i kako lijepo izgleda. Poslali su nam nosiljke zaštićene

trakama platna od sve slabijeg sunca pa nas odnijeli kroz grad do

Palače na obali. Rastvorim zastore. Na svakom novom hramu ili

svetištu stoji Nefertitina slika. Na vratima, po zidovima, na licima

šćućurenih sfingi. Na svakom javnom mjestu njezino je lice bilo

uklesano tamo gdje bi trebala biti lica Izide i Hathor. A s masivnih

stupova koji su podupirali palaču, na Amonovu mjestu zurio je

Ekhnatonov profil. Kad su nas nosači nosiljki pronijeli kroz utvrđene

dveri, Nakhtmin se zagleda u pilone pa pogledom zaokruži grad.

»Napravili su bogove od sebe.« Stavim prst na usta jer se pojavio moj otac »Mutnođmet. Nakhtmine.« Toplo je zagrlio mog supruga. Kad

je prišao k meni, glas mu je bio tih i pun Ijubavi. »Prošlo je toliko

vremena.« »Skoro godinu dana od onoga u Tebi.«

Osmjehnuo se. »Majka te očekuje u paviljonu za porode.«

»Nefertiti su već odveli u paviljon?«

»Nije joj dobro«, rekao je tiho. »Ovoga puta teško nosi.«

»Nakon četiri mjeseca?«

»Neki liječnici tvrde da bi moglo biti i šest.«

Uputili su nas u Palaču na obali. Izgledala je isto kao i kad sam

iz nje otišla. Stupovi od bijelog vapnenca dizali su se u nebo, a u sva-

kom dvorištu bili su u cvatu osunčani vrtovi. Netko je posadio mirtu

i jasmin, a jasmin je osvojio i vrtove s ribnjacima. Njegovo je granje

mirisalo, nadvijalo se nad vodu i umakalo u nju. Prošli smo kroz

Veliku dvoranu. Otac je rekao: »Tvoje će sobe biti ovdje«, i pokazao

na gostinjske odaje za inozemne diplomate i glasnike. Osjetim oštru

bol, ali Nakhtmin zahvalno kimne. »Dođi«, rekao je moj otac. »Otpratit ću vas do paviljona.« Pogledam Nakhtmina. »Ali, što će...« »Ovo je Amarna«, ironično će otac. »Nefertiti svakog pušta

unutra. Žene, muškarce...«

Ušli smo u paviljon za porode i odjednom se začuje zbor glasova. Pogledam prema postelji na kojoj je Nefertiti ležala, a Ekhnaton ukočeno sjedio i sumnjičavim pogledom promatrao

Nakhtmina. Onda nas okruže djeca. Skakala su, smijala se i željela vidjeti tetu Mutnođmet i ujaka Nakhtmina. Stanem računati. Shvatim da je Meritaton već peto- godišnjakinja. Njezin me širok osmijeh zrele žene podsjeti na Nefertiti. »Majka kaže da si donijela

darove«, rekla je ona i ispružila ruku.

Pogledam Nakhtmina koji podigne obrve i otvori svoju torbu.

Svaki je poklon bio zamotan u papirus. Ipu ih je označila prije nego

smo otišli. »Gdje je Meritaton?« prozvao je.

»To sam ja«, javi se najstarija princeza. Kad je dar dobro stisnula pod nadlakticom, predstavila je Nakhtminu sestre. »Ovo je Mekitaton.« Pokazala je debeljuškastu djevojčicu kovrčave kose.

»Ona je samo godinu mlađa od mene. A ovo je Ankhesenpaaton.« Meritaton pokaže prelijepo dijete koje je stajalo iza sestara i strpljivo čekalo svoj dar. »Ona ima dvije godine. A ovo je najmlađa, Neferuaton.«

Beba se dogega k nama. Zatim svaka djevojčica dobije svoj dar.

Mahnito su ih odmatale dok je moja majka dolazila da me zagrli lju-

beći mi oba obraza. Odjednom, Meritatonin glas zazvoni kao uglačano staklo.

»Nikad nisam vidjela nešto ovakvo«, izjavila je. Zvučala je deset

godina starija. »Mauat.« Otišla je k Nefertiti. »Jesi li ti vidjela nešto

slično?«

Nefertiti je promatrala daščicu za pisanje od bjelokosti koju je

Nakhtmin izrezbario uz pomoć kipara koji je radio naše grobnice.

Imena princeza bila su napisana hijeroglifima, a obje su daščice imale

kistove i plitku zdjelicu za tintu. Moja je sestra prelazila prstima po

glatkim rubovima i tankim kistovima. Kad je podigla oči da zahvali

Nakhtminu, pogled joj se promijenio.

»Prekrasne su. Mi u palači nemamo ništa takvo«, priznala je. »Otkuda su?«

»Želim vidjeti to«, zapovjedi Ekhnaton. Djevojčice donesu ocu

svoje daščice za pisanje. On ih ovlaš pogleda. »Naši radnici to mogu

bolje napraviti.«

Nakhtmin pun poštovanja spusti glavu. »Ja sam ih rezbario uz pomoć jednog kipara iz Tebe.«

»Doista su iznimne«, pohvalila je Nefertiti. Ekhnaton ustane. Lice mu se zarumenjelo. »Meritaton,

Mekitaton! Idemo se voziti u arenu.« »Ide i general s nama?« upitala je Meritaton.

Ekhnaton zastane na vratima i svi se smrznemo. Okrenuo se pa

spustio pogled na Meritaton. »Tko kaže da je ovaj čovjek general?«

»Nitko.« Meritaton je sigurno čula prijetnju u njegovu glasu jer

je bila toliko pametna da mu ne odgovori istinu koja bi glasila — vezir

Aje. »Vidjela sam kakve mišiće ima i bilo mi je jasno da radi na

otvorenom.« Ekhnaton stisne vjeđe. »A zašto ne bi bio ribar ili slikar?«

Nikad neću zaboraviti što je Meritaton odgovorila jer je time

pokazala koliko je lukava i spretna već s pet godina. Rekla je: »Zato

što se naša teta sigurno ne bi udala za ribara.«

Trenutak napetosti i zatim se Ekhnaton nasmije. Dignuo je Me-

ritaton u naručje. »Idemo u arenu. Pokazat ću ti kako se voze bojna

kola. Sa štitom!«

»A ja?« zajauče Ankhesenpaaton. »Ti imaš samo dvije godine«, odreže Meritaton. »I ti ideš s nama«, objavi Ekhnaton. Kad je njih četvero otišlo, moj otac upita Nakhtmina: »Da ti

pokažem tvoje odaje?«

»Mislim da bi to bilo najbolje«, odgovori moj suprug. »A možemo vam osigurati i nekoliko tjelesnih čuvara dok ste

ovdje.« Moja majka ustane da ode s njima, a Nefertiti očajno zavapi:

»Ali, vraćate se na večeru?« »Naravno«, rekao je otac. Kao da bi uopće i moglo biti

drugačije. Primaknem stolac Nefertitinu krevetu.

»Tvoj je muž privlačan muškarac«, prizna moja sestra. »Nije

čudo da si radije s njim, nego sa mnom.«

»Nefertiti...« Pobunim se, ali ona digne ruku. »Sestre ne mogu zauvijek ostati zajedno. Merit i ja postale smo

prijateljice. Promaknula sam njezina oca za vezira ove godine. Tratio

je svoje sposobnosti kao pisar.« Osvrnem se po sobi. »Ona mi pravi sok. Radi savršenu jujubu. I ne kani se udavati«,

doda naglašeno.

Uzdahnem. »I, kako se osjećaš?« Slegnula je ramenima. »Dobro, koliko je moguće. Jedni kažu da

je dovoljno teško da bude sin.« Njezine su tamne oči sjajile. »A drugi

kažu da bi mogli biti blizanci. Jesi li ikad čula da je žena

preživjela porod blizanaca?« Stisnem usnice kako ne bih morala lagati. »Baš nikad?« prošapće prestravljeno. »Blizanci su rijetkost. Sigurno je negdje neka žena preživjela.«

Spustila je pogled na svoj trbuh. » Četiri princeze, Mutnođmet.

Mislim da me Nekhbet napustila.« Rekla je to vrlo ozbiljnim tonom

pa sam se pitala je li joj to, otkako sam otišla iz Amarne, prvi put da

nekom povjeri svoj istinski strah. U koga bi drugog mogla imati po-

vjerenja? U moju majku koja bi je uvjeravala da će sve dobro proći?

U našeg oca koji bi joj rekao da izvoli misliti na kraljevstvo? Ili u

Merit koja nije imala pojma o rađanju djece i mukama pri porodu?

Uzela me za ruku i odjednom osjetim užasan gubitak zbog života

u Tebi i užasnu krivnju što sam je ostavila samu i prepuštenu

njezinim strahovima i ambicijama. Premda me zapravo

prognala.

»Mutnođmet, ako umrem pri porodu, obećaj da ćeš osigurati krunu

za Meritaton. Obećaj da Kija neće postati glavnom suprugom.«

»Nefertiti, nemoj tako govoriti...«

Jače mi je stisnula ruku. »Moram preživjeti ovaj porod.« Drhtala

je. »Moram preživjeti da vidim svog sina na vlasti.« Zagleda mi se u

lice s nadom, ali nisam joj obećala što je htjela. Samo je Nekhbet

znala. Samo bi Tauert mogla reći.

Umjesto toga, upitala sam je: »Koliko ti je još mjeseci ostalo?«

Ona spusti pogled na svoj naduti trbuh, malen i simetričan kao i

oni raniji, ali ovoga puta zaobljeniji i nekako teži. »Tri. Tri mjeseca i

gotovo je.« U prijašnjim se trudnoćama nije tako ponašala. Nije tako

gorljivo željela da se završi. »Ali ti ćeš mi pomoći, je li tako?«

»Naravno.«

Polako je kimala glavom i tješila samu sebe. »Zato što sam

mislila«, oči joj se napune suzama, »mislila sam da si me napustila.«

Potpuno je zaboravila da je ona mene otjerala, da me prognala.

Zaključala je svoja sjećanja na mjesto s kojeg je nisu mogla

uznemiravati kako bi se mogla smatrati uvrijeđenom.

»Nisam te napustila, Nefertiti. Moguće je voljeti dvoje ljudi isto-

dobno. Onako kako voliš Meritaton ili našeg oca.«

Pogled koji mi je uputila bio je pun nevjerice. »Ostat ću ovdje dok ne rodiš svoje sinove«, obećam.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

1344. pr. Kr.

perit, doba rasta

Nekoliko mjeseci kasnije, trudovi su počeli u zoru. Taj porod trajao

je duže od svih prethodnih. Babice su se u kutu zabrinuto pogle-

davale, u prepirci spominjući rabarbaru i rutu. »Što kažu?« vikala je Nefertiti.

»Da se još nikad nisi tako mučila«, rekla sam iskreno. »Rekla bi mi da nešto pođe po zlu«, dahnula je. »Ako su one

nešto uočile...«

»Sve je kako treba«, prekinem je. Kako bih je umirila, položila sam joj ruku na čelo, a ona stisne ručke svog stolca za rađanje.

»Mauat«, zavrišti. »Gdje je otac? Tako me boli!« »Tiskaj!« viknu babice uglas, a Nefertiti se napne u naslonjaču.

Vrištala je toliko da bi se i Anubis probudio, a onda su došli.

Ne jedno dijete, nego dva.

Babice su viknule: »Blizanci!« a Nefertiti zapovjedi: »Recite što

su?« Malo se pridignula da bolje vidi. »Što su?«

Babice se zabrinuto pogledaju. Onda jedna od njih istupi naprijed i odgovori: »Kćeri, Visosti.«

Zdravo kričanje novorođene djece propara zrak. Nefertiti klone

u naslonjač za rađanje. Pet puta je pokušavala. Pet puta radi šest djevojčica. U paviljonu se začuje krika i uzvici radosti. Moja je majka visoko dizala jednu od princeza.

»Odvedi me natrag u krevet«, prošapće Nefertiti. Nije se još stigla presvući i leći kad Ekhnaton uleti u sobu za porode.

»Nefertiti!« Potražio je pogledom svoju suprugu, a kad je vidio da je živa, okrenuo se djeci.

»Blizanci!« Babice su glumile veselje, a pogled na Ekhnatonovu licu bio je trijumfalan. A onda se uznemirio.

»Sinovi?« upita brzo. »Ne. Dvije prelijepe djevojčice«, rekla je najstarija babica. Začu-

do, kraljevo je lice i dalje izgledalo kao da na svijetu nema sretnijeg

oca.

Ekhnaton sjedne na rub Nefertitine postelje. »Kako ćemo ih nazvati?«

Nasmiješila mu se, premda je, znala sam, njezino razočaranje bilo gorko. »Setepenre«, odgovori Nefertiti, »i...«

»Neferneferuaton.« »Ne. Neferneferure.« Bacim pogled na Nefertiti, a tvrdoća njezina pogleda uvjeri me

da nije htjela nazvati kćeri po bogu koji joj je dao šest princeza. Zanimalo me bi li joj Amon dao princa.

Ekhnaton uzme ruku moje sestre i pritisne je na grudi. »Nefer-

neferure«, složio se, »po najljepšoj majci na svijetu.«

Kad je moj otac čuo novosti, sjeo je ispred sobe za rađanje i na-

ložio da mu donesu piće. »Šest djevojčica«, rekao je šupljim glasom.

Nije mogao vjerovati. »Kiji napravi sina, a tvojoj sestri šest djevojčica.« »Ali, on ih voli. Potpuno ih prihvaća.« Otac se zagleda u mene. »Može ih voljeti više nego Atona, ali

ljudi će misliti ono što sam rekao.«

Dok se Amarnom širila vijest, otišla sam u vrtove pronaći svog supruga.

»Jesi li čuo?« upitam ga ovijajući plašt oko ramena. »Blizanci.« »Ne samo blizanci«, rekla sam tiho, a dah mi se maglio u svježini

vrta. »Djevojčice.« »Kako je on to primio?« upita Nakhtmin. Sjednem kraj njega na klupu kraj ribnjaka s lotosima. Zanimalo

me kako ribe mogu plivati kad ovako zahladi. »On? Ekhnaton ili moj

otac?«

»Tvoj otac. Jasno mi je kako se faraon osjeća. Nema toga sina

koji bi se mogao natjecati s ljubavlju prema Nefertiti. I, ne bude li

princa, nitko mu neće zadavati brige kad ostari. Panehesi možda

misli da ima svih sedam pješaka, ali uopće ne shvaća koliko se faraon

boji Nebnefera.« »Ali Nebneferu je deset...« »A kad mu bude četrnaest ili petnaest?« upita moj suprug.

Promatrala sam ribe koje su se dizale prema površini jezerca i

prilazile tražeći hranu svojim zaokruženim ustima. »Ti bi bio

ljubomoran na sina?«

»Ljubomoran?« nasmijao se. »Ne mogu zamisliti veći

blagoslov«, rekao je vatreno. »Naravno«, dodao je, »ako se to nikad

ne dogodi...« Uzmem mu ruku i nježno je stisnem. »A ako se dogodi?« Pogleda me upitno, a ja se nasmiješim. Skočio je s klupe. »Ti

si...« Kimnem, a osmijeh mi se raširi.

Povuče me s klupe i stisne u naručje. »Koliko dugo znaš? Jesi li

sigurna? Da nije...«

»Već tri mjeseca.« Smijala sam se kao pijana. »Nisam rekla niko-

me. Čak ni Ipu. Čekala sam da budem sigurna da nije lažna uzbuna.«

Radost na njegovu licu bila je duboka i potpuna. »Miu-šer.«

Privijao me i milovao mi kosu. »Imat ćemo dijete, miu-šer.«

Kimnem smijući se. »Dopahona.« »Dijete žetve«, rekao je očaran. Nijedan znak nije tako povoljan

kao dijete žetve. Stajali smo isprepletenih prstiju, zagledani u ribnjak,

a zrak se više nije doimao toliko oštrim.

»Hoćeš li reći sestri?«

»Najprije ću reći majci.«

»Moramo joj reći prije nego odemo u Tebu. Sigurno će htjeti

pomoći na neki način.«

»Samo da ne zapovijedi da rodim ovdje«, rekla sam. Takvo što

baš bi sličilo Nefertiti. Nakhtmin me pogleda. »Naravno da bih

odbila. Ali bili bismo prisiljeni ostati još nekoliko mjeseci da se

Nefertiti smiri. Naročito ako bude sin.«

»Mora li se uvijek voditi računa o tome da Nefertiti bude

mirna?« upitao je.

Spustim pogled na gladne ribe i izgovorim istinu. Tako je to

uvijek bilo u mojoj obitelji. »Da, mora.«

Nakhtmin je otišao sa mnom mojoj majci javiti novost. Bila je s

ocem u knjižnici. Stajala je kraj žeravnika dok je on koncipirao

objavu kraljevima inozemnih nacija da je egipatski faraon

blagoslovljen s još dvije nasljednice.

Stražari raskrile teške vratnice, a kad je moja majka vidjela izraz

na Nakhtminovu licu, odmah je znala što je.

»Aje« rekla je ustajući. U tonu joj se čulo upozorenje. Moj otac uznemireno spusti pisaljku od trske. »Što? Što je?«

»Znala sam!« Majka je glasno pljesnula i prišla me zagrliti.

»Znala sam da će se dogoditi!«

Nakhtmin se široko osmjehne mom ocu. »Uskoro će se u obitelji pojaviti još jedan nasljednik.«

Otac me pogleda. »Trudna?« »Tri mjeseca.« Otac se nasmijao — tako rijedak i dragocjen zvuk — a onda je

ustao i došao me zagrliti. »Moja mlađa kćer«, rekao je držeći mi

obraze u dlanovima, »posut će majkom. Sedam puta djed!« Nekoliko

zlatnih trenutaka bila sam kći koja je postigla nešto vrijedno. Donijet

ću na svijet dijete. Komad njihova mesa i krvi i dio nas koji će trajati

dok ne ponestane pijeska u pustinji. Stajali smo kao sretna i

nasmijana obitelj, a onda se otvore vrata i uđe Meritaton. Zagleda se

u nas.

»Što se događa?«

»Dobit ćeš bratića ili sestričnu«, rekla sam joj, a ona,

obavještenija nego bi trebala biti za svoje godine, upita mudro:

»Trudna si?«

Veselo se nasmiješim. »Jesam, Meritaton.«

»Nisi li prestara?«

Svi se nasmiju, a Meritaton porumeni.

Majka je nježno pouči: »Ona ima samo dvadeset i četiri godine.

Tvoja majka ima dvadest i šest.«

»Ali njoj je to bila peta trudnoća«, objasni Meritaton kao da smo

svi mi glupi i ne shvaćamo.

»Pa, nekima treba više vremena da dobiju dijete.« »Je li zato Nakhtmin otišao?« upitala nas je. Kućom knjiga zavlada neugodna šutnja. »Da«, rekao je konačno moj otac. »Zato je Nakhtmin otišao.«

Meritaton je shvatila da zna nešto što ne bi smjela pa me došla

zagrliti. »Dvadeset i četiri baš i nije neka starost«, rekla je ozbiljno

dajući mi dopuštenje. »Hoćeš li sada reći mojoj majci?« Duboko udahnem. »Da, mislim da ću joj sada reći.« Nefertiti je još uvijek bila u svom paviljonu za porode.

Pripravila sam se na gnjev, plakanje ili prenavljanje. Dijete će me udaljiti od nje. Nisam bila spremna na njezinu radost.

»Sad moraš ostati u Amarni!« vikala je presretno. No bila je to

sreća proračunate osobe. Dame u sobi za porode zainteresirano se

zagledaju u mene. Uz nježne zvuke lire, lijepo su čule o čemu

razgovaramo.

»Nefertiti«, prekinem je oštro, »nakon nekog vremena odlazim

kući i tamo ću roditi dijete.«

Sestra se okrene prema meni s izrazom žrtve izdajstva.

Savršeno je to odglumila, tako da ja ispadnem nerazumna. »Ovo je

tvoja kuća.«

Uputim joj dug pogled. »A kad rodim sina, misliš li da će biti

siguran u Amami?«

Sjela je uspravno u krevetu. »Naravno da će biti siguran. Ako bude sin.«

»Ostat ću još dva mjeseca«, obećam.

»A onda, što? Ostavit ćeš me i povesti majku sa sobom?«

»Nemoj se brinuti. Majka te neće ostaviti«, odrežem. »Čak ni zato da

bude kraj mene dok rađam svoje prvo dijete.«

Nasmijala se od neugode kojoj sam je izložila pred toliko žena. »Mutni! Nisam tako mislila.« Namještala se po jastucima koji su go-

lemi i teški oblikovali nezgrapan okvir oko njezina sitnog tijela.

»Dođi. Sjedni.«

Sad se hoće pomiriti sa mnom, pomislim.

»Jesi li znala da će sutra biti gozba?« upitala me. »Trodnevna

svečanost. A Tutmozis će isklesati novi obiteljski portret. Stavit

ćemo ga u hram. Da podsjeća Panehesija.«

Morat će to podnositi svaki put kad prođe kraj Atonova oltara. Nefertiti sa zmijom i krunom. Nefertiti i njezino šestoro lijepe djece.

Spustila je glas. »Panehesi misli da nikad neću imati sina zato

što sam rodila još dvije kćeri. Misli da će egipatska kruna otići

Nebneferu. Ali ja to neću dopustiti, Mutni«, svečano je izjavila. Osvrnem se. »Kako?« »Nemam pojma«, priznala je. »No smislit ću kako.«

Trećeg dana svečanosti, Nefertiti je zalupila vratima svoje sobe,

slijepa od gnjeva kojeg nije mogla obuzdati. Prije nego sam išta

mogla učiniti, bacila je četku u zrcalo i razbila staklo. »Ja mu rodim

dvije kćeri, a on je sad s Kijom!«

Otac pozove sluškinju da pokupi komade i doda oštro: »Pometi

i onda zatvori vrata za sobom.«

Pričekali smo da djevojka učini što joj je naloženo. Nefertiti je

drhtala od gnjeva. Kad su se vrata zatvorila, otac ustane.

»Vladaj sobom«, zapovjedi joj.

»Upravo sam rodila dvoje djece i to nije dovoljno?«

»Rodila si mu šest djevojčica.«

»Moramo ponovno k njoj...«

»Apsolutno ne«, rekao je otac. »Sad je preopasno.«

»Ovaj put može Mutni!«

Otac je strogo pogleda. »Ne uvlači sestru u to.«

Pokušala sam samu sebe uvjeriti da to o čemu govore nema ništa s djetetom koje je Kija izgubila.

»Prepustit ćemo to bogovima«, rekao je otac.

»Ali za mjesec dana bit će trudna«, prošapće moja sestra. »Onda

moramo izmisliti nešto drugo da ostanemo na prijestolju. Neovisno

o šest kćeri.«

Sedam dana kasnije, prvoga famenota, dva su svećenika ušla u sobu za

audijencije i najavila dvoru: »Visosti, naši su svećenici imali važnu

viziju.«

Moj otac i Nefertiti samo se pogledaju. To nije bio tajni lijek

koji su skuhali zajedno.

Ekhnaton se nagne naprijed. »Viziju?« upita. »Kakvu vrstu vizi-

je?« »Viziju o budućnosti Egipta«, tajanstveno je prošaptao stariji

svećenik, a kad je Panehesi gorljivo ustao sa svoga stolca, smjesta

shvatimo

da je to njegovo djelo. Čekao je taj trenutak otkad je Nefertiti

upotrijebila ono lukavstvo o snu kojim je nagovorila Ekhnatona da

ga postavi za vrhovnog svećenika, a ne rizničara. Sad je, uz pretjerane

geste, viknuo: »Zašto meni nije rečeno o toj viziji?«

Stari se svećenik nakloni uz ceremonijalno mahanje rukom.

»Došla je tek jutros, Svetosti. Svećenici su bili blagoslovljeni vizijom

koju im je poslao Aton. Dvojica.«

Pogledam Panehesija i drugog svećenika koji je imao oblo i

ljubazno lice. Ne jedan svećenik, nego dva. Panehesi je prekrasno

izabrao svoje lutke.

»Čuvajte se lažnih proroka«, upozorila je Nefertiti sa svog prije-

stolja. Dvor se ispuni žamorom iščekivanja.

»Opišite viziju«, zapovjedi Ekhnaton. Mlađi svećenik istupi korak naprijed. »Visosti, u Atonovu

hramu danas, objavilo nam se...«

»Gdje točno?« upita Nefertiti, a Ekhnaton se namršti na

hladnoću njezina glasa. »U dvorištu na suncu, Visosti.« Sve bolje i bolje. »Obavljali smo obred u slavu Atonovu i palili tamjan kad se na

nas spusti blještavo svjetlo i vidjeli smo...«

Prekine ga stariji svećenik. »Imali smo viziju!«

Ekhnaton je povjerovao. »Viziju čega?«

»Nebnefera kako nosi pšent krunu.«

Panehesi vatreno zakorači naprijed. »Nebnefera? Mislite

faraonova sina?«

»Da.« Stariji svećenik kimne. U dvoru se osjetila napetost. Svi su čekali Ekhnatonovu

reakciju.

»Vrlo zanimljiva vizija«, rekao je moj otac. »Nebnefer«, skupio

je obrve značajno, »nosi egipatsku krunu.«

»Vizije koje šalje Aton nikad nisu lažne«, oštro doda Panehesi. »Ne«, složi se moj otac. »Aton nikada ne laže. I, naravno,

viziju su imala dva svećenika.«

Panehesi se igrao svojim leopardovim ogrtačem. Nije mu se

svidjela ova nova suglasnost.

»Sin koji vlada na egipatskom prijestolju«, nastavi moj otac. »I

nosi krunu koja je počivala na glavi njegova oca. Nije li i Stariji dobio

vijest o takvoj viziji?« Dvor shvati što se događa, a Ekhnaton problijedi. Moj otac brzo doda: »Ali Nebnefer je odan. Siguran sam da će

on u svemu ostati poslušan Visosti.«

Ovakav preokret Panehesi nije predvidio. »Naravno da je

Nebnefer odan«, mucao je. »Naravno.« Ekhnaton pogleda mog oca koji lukavo slegne ramenima. »Svi faraoni riskiraju tu opasnost kad imaju sinove.« A tko bi to bolje znao od Ekhnatona i Osjetim oduševljenje po-

bjednika. Trijumfalan osjećaj koji je moj otac sigurno iskusio kad god

je nadvladao suparnika.

Kija porumeni od gnjeva. »Nitko ne može dokazati da princ

nije lojalan!« kreštala je.

Ekhnaton pogleda svećenike. »Sto je još bilo u viziji?« upita

zapovjednim tonom.

»Da!« Nefertiti ustane zalijevajući sjeme koje je posadio otac.

»Je li bilo prolivene krvi?« Čitav dvor pogleda svećenike, a mlađi odgovori: »Ne, Visosti.

Ni traga prolivenoj krvi. Niti izdajstvu. Samo blještavo zlatno svjetlo.«

Ekhnaton pogleda starijeg svećenika da mu potvrdi. »Da.« Starac se smjesta složio. »Nikakvo nasilje.« Panehesi se duboko nakloni. »Visosti, princa Nebnefera mogu

dovesti ovamo pa možete provjeriti njegovu odanost.«

»Ne!« Ekhnaton pogleda svoje princeze poredane na njihovim malenim prijestoljima. »Dođi ovamo, Meritaton.«

Meritaton ustane i priđe koljenima svog oca. Dvor je promatrao

u iščekivanju.

»Ti ćeš uvijek ostati odana ocu, zar ne?« upitao je.

Meritaton kimne.

»A učiš li svoje sestre da budu odane ocu?«

Meritaton ponovno kimne, a Ekhnaton se osmjehne kao otac

koji sprema miraz. »Je li dvor dobro čuo ovo?« upita snažnim glasom.

Ustao je odmaknuvši Meritaton. »Princeze egipatske su odane«,

svečano je izjavio. »Niti jedna od mojih kćeri nikad neće posegnuti za

mojom krunom.« Kija očajno pogleda Panehesija. Panehesi započne: »Visosti, princ Nebnefer nikad ne bi...«

»Vrlo dobro«, Nefertiti prekine vezira. »Poslušali smo Atonovu

viziju. Nije potrebno ništa dodavati.« Pokretom ruke otpusti

svećenike. Dvor ustane zajedno s njom i raziđe se.

Kija se hitro primakne Ekhnatonu. »Što su svećenici vidjeli?

Jednostavnu viziju«, rekla mu je. »Sjaj i krunu na Nebneferovoj glavi.

Odgojila sam našeg sina da bude odan. Onako kako sam ja odana

tebi i Atonu.«

Ekhnaton je pogleda ne opraštajući. »Naravno da ste mi odani.

Da niste, bilo bi to umobolno«, upozori je.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

AMARNA

devetoga epifija

Premda smo trijumfirali nad Panehesijem, u doba žetve Kija je već

bila trudna. Odmah nakon katastrofe u sobi za audijencije, Panehesi

je hitao hodnicima izvikujući zapovijedi kao da je već osjećao

blistavu egipatsku krunu u svojim rukama.

Jednog se sina moglo ignorirati, ali narod nije mogao ignorirati dva princa. Dva nasljednika prijestolja. Uspije li Kija, natjecanje je za-

vršeno. Ekhnaton je u Velikoj dvorani zatekao Merit i naložio joj da

vijest prenese Nefertiti. Bio je prevelika kukavica da to sam učini.

»Svakako joj kažite da nikakvo dijete neće zauzeti Meritatonino

mjesto u mojem srcu. Ona je zlatno dijete. Dijete koje nam je

darovao Aton.«

Promatrala sam ga dok je izvodio svoje kćeri. Svoje obožavane

princeze. Kćeri koje se, vjerovao je, nikad ne bi okrenule protiv njega

kao što bi to učinio sin. Onako kako se on okrenuo protiv svoga oca.

On ne razumije djevojke ako misli da one nisu sposobne za spletke, pomis-

lila sam. Merit me gledala sva očajna. »Kako da joj to kažem?«

Došli smo do vrata sobe za audijencije. »Samo izgovori.

Predvidjela je to, neće se iznenaditi.«

Nakhtmin je unutra igrao senet s mojom majkom. Na podiju je

glava moga oca bila prignuta Nefertitinoj. Neuobičajeno, moja sestra

nije bila okružena svojim damama. Sve su otišle gledati kako

Ekhnaton vozi.

»Nisi izašla?« upitala sam je.

»Nemam vremena za arenu«, odreže ona. »On se može vozikati

naokolo kad god mu se svidi, ali ja moram nadzirati planove za

zidine. Bude li invazije, nemamo obranu protiv Hetita, ali Ekhnaton

nije zainteresiran za...« Zaustavi se i zagleda oštro u mene i Merit.

»Sto si htjela?«

Pogledam Merit i kimnem, a moj otac spusti arhitektove nacrte

u krilo.

»Visosti«, započne Merit, »donosim vijest kojom te neću usreći-

ti.« Pa doda što je brže mogla samo da se riješi zadaće: »Priča se da je

Kija trudna.«

Nefertiti ostane veoma mirna. Kad je tišina potrajala predugo,

Merit nastavi nesigurnim glasom: »To je Kiji tek drugo dijete, Visosti.

Ti imaš šest princeza, a Ekhnaton je htio da ti kažem...«

Nefertiti ustane, a svici se razlete po podu i otkotrljaju na razne

strane. »Moj suprug je tebe poslao da mi to kažeš?« vrištala je.

Otac brzo ustane i priđe joj. »Sad moramo navaliti«, predloži

joj. »Natjeraj ga da cijelom Egiptu pokaže da je Meritaton jedina

kojoj namjerava ostaviti vlast, a ne Nebneferu.«

Neki se neizgovoreni sporazum dogodi među njima pa upitam:

»Ali, kako?« Nitko mi ne odgovori na pitanje. »Kako to možete po-

stići?«

Nefertitine oči zaiskre čudnim sjajem. »Onako kako još nitko

nije učinio«, rekla je.

Ekhnaton je proglasio Durbar u Nefertitinu čast. Bila je to

svetkovina kojom su slavili svoju zajedničku vladavinu. Ona se

smjesta iz ljubomorne supruge prometnula u pobjedničku kraljicu.

Nefertiti nije rekla više ništa o Kiji, a Nakhtmin se pitao koliko će se

duboko posegnuti u amarnske kovčege s blagom kako bi se

omogućio najsjajniji Durbar u povijesti.

»Mutni, dođi«, vedro me pozvala sestra. Ušla sam u njezinu so-

bu za odijevanje s tucetima škrinja ispunjenih skupocjenim haljinama.

Svuda naokolo ležale su britve s mjedenim drškama i nemamo

razbacani lončići s crnilom za oči. »Koju periku?« Bila je okružena

vlasuljama.

»Najjeftiniju«, rekla sam spontano.

Ona je i dalje čekala odgovor koji bi joj se svidio.

»Ovu kratku«, odgovorim.

Ostale je vlasulje nabacala na hrpu. Merit će ih kasnije pokupiti.

»Otac je poslao pozivnice svim kraljevima Istoka«, pohvalila se. »Kad

se prinčevi najvećih naroda na svijetu okupe ovdje, objavit ćemo

nešto što će ime naše obitelji upisati u vječnost.« Pogledam je preko ramena. »Kako to misliš?« Nefertiti pogleda dolje na svoj grad. »To je iznenađenje.«

DVADESET OSMO POGLAVLJE

1343. pr. Kr.

perit, doba. rasta

Sve do tibija trajale su pripreme za dolazak brojnih naroda, prinčeva i

dvorjana, manjih kraljica i njihove putne svite i tisuće plemića iz

Mitanije i s Roda. Vojnici su radili od zore do sumraka. Ovijali su

arenu u zlatne tkanine i u svim svetištima dovršavali Atonov lik.

Trebalo je isplanirati sedam noći svetkovine, pripraviti odaje za tisuće

dostojanstvenika i nabaviti dovoljno vina. Cijeli se mjesec palača nije

smirila. A dok su svi vjerovali da će prvi Durbar u posljednjih

dvadeset godina biti proslava vladavine Ekhnatona i Nefertiti, naša je

obitelj jedina znala što će se zapravo dogoditi.

Moj otac stajao je na Nefertitinim vratima i promatrao je kako

izabire sandale. »Je li to istina?« upitao je.

I ja sam nešto načula. Ekhnaton je osobno napisao pismo kralju

Hetita Supiluliumasu i pozvao naše neprijatelje da vide slavu Amame.

Otac uđe u sobu. »Je li istina da tvoj suprug Hetiđma piše da su

dobrodošli ovdje? Hetiti«, prosiktao je, »usred ovoga grada?«

Nefertiti se uspravi do pune visine. »Da«, izjavi »Neka vide što

smo sagradili.«

»A hoćemo li im dopustiti i da nam u zemlju donesu kugu?«

vikne otac. »C-r-n-u s-m-r-t«, odslovka joj. »I to ćemo im dopustiti?«

Gume joj pred lice svitke koje je nosio. Ona ih silovitom gestom

razmota pa pogledom preleti sadržaj. »Kuga po cijelom sjeveru«,

rekao joj je. »Ekhnaton to već zna.« Odgurnula je svitke.

»Utoliko je veći luđak!«

Namršteni, zurili su jedno u drugo.

»Ti znaš što kanim učiniti«, rekla je Nefertiti.

»Znam. Kaniš u ovom gradu ugostiti smrt.«

»Svi moraju vidjeti što će se dogoditi. Svi moraju shvatiti. Sva

kraljevstva na Istoku!«

Bilo mi je jasno što otac želi reći. Da će nas taština cijele obitelji

upropastiti. Ali umjesto da joj to kaže, odgovorio je: »Onda pozovi

kralja Nubije. Ne preuzimaj rizik s Hetitima. Nemoj riskirati da kuga

uđe u grad.« »Kad je u Egiptu posljednji put bilo kuge?« »Kad je Stariji bio faraon. Kad su je vojnici donijeli kući sa

sjevera«, rekao je zloslutno.

Moja se sestra pokoleba. »Dobro, ali znaš da je nemoguće

natjerati Ekhnatona da promijeni mišljenje.«

Otac se zagleda u nju. »Nikad nisi vidjela Crnu smrt«, opomene je. »Kako čovjeku pocrne udovi i kako mu pod kožom iskoče

otekline koje se pretvore u goleme crne kugle.« Moja sestra ustukne korak, a otac joj priđe bliže. »Ne znamo tko je sve zaražen na sjeveru. Nekim bolestima potrebno je više dana da se pojave. Te

pozive treba obustaviti!« »Prekasno je.« »Nikad nije prekasno!« odreže on, a Nefertiti se izdere na njega. »On neće promijeniti svoju odluku! Hetiti će doći ovamo i ne-

stati kad prođe Durbar.« »I što će nam ostaviti?« Nefertiti se samozadovoljno naceri: »Svoje zlato.« Otac je otišao Ekhnatonu, ali odluku nije bilo moguće promije-

niti, baš kao što je Nefertiti rekla. »Zašto bi Aton dopustio da kuga

dotakne Amarnu?« upitao je. »To je najveći grad u Egiptu.«

Otac je otišao svojoj sestri, a ona predloži da pokušaju s

posljednjim sredstvom. Panehesi se samo nasmijao. »Nitko nije vidio

kugu petnaest godina«, narugao se.

»Vidjeli su je na sjeveru«, rekao je moj otac nepokolebivo.

»Stotine je mornara umrlo pokraj Kadeša.« »Što je, veziru? Bojiš li se da će Hetiti domarširati i vidjeti koliko

je ovaj grad zapravo lako osvojiti? Da će vidjeti kako je faraonu

potreban snažan sin da mu vodi vojsku ako ikad poželi obraniti

Amarnu? Niti jedna od tvojih unučica ne može voditi muškarce u bitku. Nebnefer će postati prijestolonasljednik. To je samo pitanje vremena.«

»Ti, znači, ne poznaješ Ekhnatona«, rekao je otac, a ja sam se pitala je li to Nefertitina velika tajna. Da na početku Durbara Merita-

ton proglase nasljednicom. »Ako je to tvoj razlog da pustiš Hetite u Amarnu, gluplji si nego što sam mislio.«

Stizali su sa svih strana svijeta: Nubijci, Asirci, Babilonci, Grci. Žene

koje su došle iz najudaljenijih mjesta u pustinji nosile su preko lica

veo, a mi nismo nosile gotovo ništa. Prsa i gležnjeve mazale smo

kanom, a glave pokrivale perikama s kosom ukrašenom kuglicama

koje su skladno zveckale dok je sa zapada puhao topao vjetar.

Sluškinje su obigravale oko moje sestre poput leptira. Ravnale su, bojile i namještale njezinu krunu. Tutmozis, naviknut na svu tu galamu i lickanje, skicirao ju je na papirusu dok je sjedila i prepuštala se vještim rukama Merit.

»Zar mi nećeš reći kakvo je to iznenađenje?« upitala sam. »Nisi

valjda opet trudna?«

»Naravno da nisam. To je važnije od egipatskog

prijestolonasljednika. To je Egipat«, rekla je s uvjerenjem.

Tutmozis joj uputi prisan osmijeh, a ja se okrenem umjetniku s optužbom u glasu.

»Ti znaš?« Pogledam ponovno Nefertiti. »Rekla si Tutmozisu, a vlastitoj sestri nisi?«

»Tutmozis je morao doznati.« Podigla je bradu. »On sve to mora zabilježiti.«

Začuju se trube. Merit zakorakne unatrag. Nefertiti je blještala ukrašena najskupocjenijim nakitom u Egiptu. Čak joj ni njezina kći, potomak i baštinik njezine ljepote, nije bila ravna. Meritaton zakorakne naprijed.

»Hoće li iznenađenje biti dobro, mauat't« »Značit će tvoju baštinu. Kao i moju«, obeća pa uzme kći pod

ruku. Onda pozove mene. Iza nas išle su Mekitaton i trogodišnja

Ankhesenpaaton. »Gdje je faraon?« »Na prozoru za pokazivanje«, odgovori ona.

Čula sam klicanje čak i u unutarnjem dvorištu palače, a kad smo

stali uz prozor, gdje su moji roditelji živahno razgovarali s

Ekhnatonom, zadržim dah. Ispod nas bilo je postavljeno dvije

stotine oltara ovjenčanih mirhom. Tisuće svećenika poredalo se

ispred njih, a na svakom žrtveniku ubijeni bik bio je ponuđen

plamenu Atonovu. Dvije stotine žrtava pokazalo je bogatstvo i slavu

palače u Amarni. Ni na čemu se nije štedjelo za ovaj Durbar koji će

ući u povijest. Po vratovima plemkinja i gležnjevima pisara svjetlucali

su karneol, lapis lazuli i kristali. Narod je stajao ispod nadstrešnica i

suncobrana. Gostio se, opijao i dizao pogled uvis u očekivanju

ovozemaljskog boga koji im je priuštio svetkovinu. Svećenici su bili

prekriveni zlatom od gležnjeva do blistavih pektorala, a ispred njih,

na najvišem oltaru, stajao je Panehesi i mahao pred plamenom da

razgori vatru koja se ovijala oko najvećeg bika u Egiptu.

»Dojmljivo?« Ekhnaton stane iza mene, a ja pomislim kako je

čudno što ga zanima moje mišljenje. Ponovno pogledam dolje. Čula

se mješavina smijeha i harfi uz koje su muškarci pjevali velikom bogu

Atonu, bogu koji je stvorio tako mnogo zlata i vina. U zraku je sve

do najviših katova palače lebdio miris bikova mesa i mirhe, a vjetar je

nosio žestok zadah piva. »Bit će zapamćeno vječno«, odgovorim.

»Da, vječno.« Zatim Ekhnaton uzme Nefertiti za ruku pa se

pojavi na Prozoru za pokazivanje. »Durbar za najveće faraone

Egipta«, objavi, a narod oduševljeno zaurla. »Faraon Ekhnaton i

faraon Nefer-neferuaton-Nefertiti!«

» Što to znači?« upita Meritaton.

Nefertiti i Ekhnaton ostali su kraj prozora jedno uz drugo, a na-

rod im uputi povik koji bi zaglušio i bogove. Zajedno su podigli ruke

dok su plamenovi sa žrtvenika palucali prema nebu.

»Što to znači?« ponovi Meritaton, a moj joj suprug odgovori jer

sam ja bila u šoku.

»To znači da će tvoja majka raditi ono što nikad prije niti jedna

kraljica u Egiptu nije radila. Bit će faraonka i suvladarica.«

Bilo je to nezamislivo. Da kraljica postane kralj. Da bude suvla-

darica svom suprugu. Čak ni moja teta nije postala faraonka. Izraz

lica mog oca nije bio čitljiv, ali ja sam pouzdano znala o čemu misli.

Tako visoko naša obitelj još nije dosegnula.

» Gdje je Tija ?« pretraživala sam pogledom sobu.

»Ona je s poslanicima iz Mitanije«, rekao je otac.

»A Panehesi?« upitao je moj muž.

Otac pokaže bradom čovjeka koji je od bijesa potpuno

porumenio. Panehesi se osvrtao najprije desno, pa lijevo, tražio je put

kojim bi nestao iz dvorišta kroz gomilu raspjevanih svećenika i tisuće

dužnosnika. No nije imao kamo poći. Onda digne pogled na

živu sliku koju je oblikovala naša obitelj, savršeno uokvirenu na

prozoru za pokazivanje.

Zakoračim ustranu. Nakhtmin je kraj mene vrtio glavom, oči su mu sijevale dok je razmišljao pokušavajući procijeniti što sve ovo

znači za kraljicu koja nema sinove. Ali ja sam već znala što bi to moglo značiti. Moglo bi značiti da sad više nitko, ni Kija, ni Nebnefer, ni Panehesi, ne može našu obitelj maknuti s vlasti.

»Mutnođmet! Meritaton! Dođite«, dozivala je Nefertiti. Primaknuli smo se. »Gdje je Nakhtmin?« htio je znati Ekhnaton. Opazio je mog

supruga u pozadini odaje. »Ti, također.« Moj otac brzo iskorači naprijed. »Što zapravo želite, Visosti?« »Bivši general treba stajati kraj mene. Stat će kraj mene pa će

narod vidjeti da se čak i Nakhtmin klanja faraonima egipatskim.« Srce mi se ustrepće u grudima jer sam bila sigurna da će Nakh-

tmin odbiti. Uhvatim pogled svog muža, a onda mu priđe moj otac i dotakne mu ruku. Nešto mu je šapnuo na uho.

Kad se Nakhtmin pojavio na prozoru za pokazivanje, ljudi

ispod balkona, vojnici i civili zaurlaju tako da se Ekhnaton trgnuo

kao da ga je netko gadno udario.

»Uzmi me za ruku!« vikne Ekhnaton. »I mene će voljeti kao što vole tebe«, izjavi. Podigne Nakhtminovu ruku u svojoj. Izgledalo je

kao da cijeli Egipt kliče »Ekh-na-ton«. Slijeva mu je stajao Nakhtmin,

a zdesna Nefertiti. Okrene se svojoj faraonki pa vikne: »Moj narode!« sav blistav od Ijubavi običnih ljudi koje je kupio kruhom i vinom.

»Faraonka Neferneferuaton-Nefertiti!«

Kad je Nefertiti podignula žezla, kuku i bič, nedvojben znak

kraljevske vlasti u Egiptu, klicanje postane zaglušno. Zakoraknem

unatrag, a Nefertiti vikne: »Dobrodošli na najveći Durbar u

povijesti!« »Mislit će da ga voliš«, šaptala sam suprugu dok smo

hodali u povorci prema hramu. »Svi će vojnici misliti da si kleknuo

pred Atonom!«

»Neće tako misliti. Ni slučajno.« Privinuo se uz mene. »Nisu

glupi. Znaju da vjerujem u Amona i da sam u faraonovu društvu

jedino zbog tebe.«

Pogledam ispred sebe u povorku muškaraca u vojničkim suknji- cama s ratničkim pojasevima. »Znat će i to da sam ja razlog što ti više nisi general.«

»Horemheb je u tamnici. Bili bismo obojica da me ti ne voliš.«

Zaustavimo se u dvorištu prepunom kočija. Blistale su od

elektruma, tirkiza i bakra. Zatim istupi Panehesi pa povede Nefertiti

u sudbinu za koju se izborila bez sinova, osobnih zasluga u povijesti i

presedana. Lice je složio u osmijeh kao da mu je njezin uspon na

egipatsko prijestolje uz preskakanje njegova unuka bila najveća

životna želja.

»Sad je prisiljen vezati svoju zvijezdu uz njezinu ili se rotiti

protiv dva faraona«, rekao je moj suprug. »Na štetu svoje kćeri i unuka?« upitam. Nakhtmin raširi dlanove. »Kakva se već zvijezda digne.« Povuklo nas je natrag u more kočija i ponijelo preko Dvorišta

za svetkovanje prema hramu s kipovima Nefertiti i Ekhnatona.

Začuju se trube i očisti se put do ulaznih dveri. »Izgledaš kao da si

progutala nešto gorko.« Silazeći s kočije, Nefertiti se ljupko nasmijala.

»Sto ne valja, Mutnođmet? Nikad neće biti važnijeg dana od

današnjeg. Besmrtni smo.«

Ne. Okruženi smo lažima. I prije nego su je svećenici poveli

u najsvetiju unutrašnjost hrama da primi egipatsku pšent krunu,

rekla sam joj glasno: »Ovi su ljudi sretni zato što su besplatno dobili

kruh i vino. A kraj njih su Hetiti. U glavnom gradu zemlje, sestro.

Kako znaš da nisu donijeli kugu?«

S nepovjerenjem na licu, Nefertiti se okrene Nakhtminu pa

opet pogleda mene. »Zašto mi to govoriš u trenutku moga najvećeg

trijumfa?«

»Zar bih ti trebala lagati kao što će ti svi drugi lagati zato što si

faraonka?« Nefertiti je šutjela. »Samo ih nemoj dodirivati«, dala sam joj savjet. »Ne dopusti da

ti poljube prsten.«

»Koga da ne dodiruje?« Ekhnaton se pojavi iza Nakhtmina.

»Hetitske poslanike«, rekla je Nefertiti. »Nemoj da ti ljube prsten«,

preporuči mu, a Ekhnaton se podsmjehne. »Kakav prsten! Ljubit će mi noge kad vide što sam sve

izgradio.«

Tijekom Durbara nije bilo toga čime Ekhnaton nije obasuo Nefertiti.

Bila je njegova glavna supruga, njegova glavna savjetnica, partnerica

pri svakom planu, a sad je bila i faraonka. A da svijet to nikad ne

zaboravi, krenuli smo na put do granica Amarne gdje je dao podići

stup u čast njezina kraljevanja. Stao je ispred poslanika Istoka i

zapovjedio Maji da pročita natpis koji je sam sastavio za svoju ženu.

Ne samo kraljicu, nego i faraonku Egipta.

Nasljednici velikoj u palači, lijepoga lica, obožavanoj s dva pera,

domaćici sreće, obdarenoj omiljenošću i radošću faraonovom dok sluša

njezin glas,

glavnoj supruzi kraljevoj, njegovoj voljenoj gospodarici Dvije zemlje,

a sad i faraonu Nefemeferuaton-Nefertiti, neka živi uvijek i zauvijek.

Nikada nijedan faraon nije dopustio da kuku i bič uzme žena.

Ali kad je Nefertiti stala pred gomilu da je blagoslovi, ljudi su se

zgurali jedni uz druge i penjali na stolce samo da joj vide lice.

»Vole me«, izjavila je drugog dana Durbara. »Vole me više nego

kad sam bila kraljica!« »Zato što sad imaš veću moć nad njima«, rekla sam. Ignorirala je moj cinizam. »Želim da narod ovo zauvijek zapam-

ti«, odgovorila je. Pri zamirućem svjetlu sobe za odijevanje, zalazeće sunce pretvorilo je boju njezine kože u pozlaćenu broncu. »Mutni«, rekla je, »dovedi Tutmozisa. Želim da napravi moj portret ovakve

kakva jesam.« Prođem palačom do umjetnikova ateljea. Durbar će trajati šest

dana i sedam noći, a već sad po ulicama leže mrtvi pijani muškarci, dok žene dostojanstvenika posrćući odlaze do svojih nosiljki i vonjaju po mirisnim uljima i vinu. Tutmozis je bio u svojoj radionici. Smijao se usred jata mladih djevojaka i privlačnih muškaraca. Oči mu zablistaju kad me ugleda.

»Portret?« upita. Jedva je disao. »Bit ću spreman za trenutak. Kad sam je vidio s kukom i bičem u hramu«, povjerio se, »a kobra joj

se uzdizala s krune, znao sam da će me pozvati. Nijedna kraljica nikada nije s takvom otmjenošću nosila krunu.«

»Nijedna kraljica nikada uopće nije nosila krunu«, rekla sam suho.

Tutmozis se nasmijao. »Reci Veličanstvu neka dođe ovamo«, iz-

govori svečano uz geste rukama. »A sad, svi izađite!« Žene se

namrgode. Jedna za drugom izlazile su kroz vrata držeći u rukama

pehare s vinom i skute haljina ukrašene perlicama.

Kad se gomila razišla, upitam Tutmozisa: »Zašto te žene toliko vole?«

Na trenutak se zamislio. »Zato što ih mogu učiniti besmrtnima.

Kad nađem pravi model, mogu je iskoristiti za lik Izide, a kad njezinoj rodbini vihori raspušu sjećanja na nju, njezino će lice i dalje

gledati s hramova.«

Razmišljala sam o tome što je Tutmozis rekao dok sam išla

javiti Nefertiti da je umjetnik spreman. Presvukla se. Pitala sam se je

li to izgled koji želi da povijest zapamti: nosila je posve tanku, gotovo

prozirnu tkaninu. Na ručnim zglobovima i gležnjevima, od ušiju do

nožnih prstiju, svjetlucalo je masivno zlato s fajansom. Koračale smo

hodnicima palače zajedno, kao one noći u Tebi kad je otišla

Ekhnatonu kao djevica. Iz dvorišta smo čule svjetinu. Smijali su se i

plesali, ali unutar zgrade bilo je tiho i hladna

U Tutmozisovu ateljeu, na mjestu gdje je Nefertiti trebala sjesti,

bili su složeni jastuci. Za mene je pripremljen naslonjač. Kad je Nefertiti ušla, Tutmozis izvede dubok naklon. »Faraonko Neferneferuaton -Neferriti.«

Moja se sestra osmjehne na zvuk svoga novog imena. »Želim

bistu«, rekla mu je. »Od pektorala do krune.« »S kobrom.« Tutmozis kimne s odobravanjem pa se primakne

da prouči rubine koji su tvorili zmijine svjetlucave oči. Nefertiti sjedne malo uspravnije. »Napravit ću bistu u vapnencu«, najavio je.

Ustanem da se udaljim, a Nefertiti vikne: »Ne možeš otići!

Želim da vidiš ovo. A onda idemo na gozbu«, rekla je. »Budi tu sa

mnom da vidiš crteže.«

Tako smo provele cijelo popodne. I premda su moja sjećanja na

najveći Durbar u povijesti prepuna slika pijanki i plesa, najjasnija mi

je uspomena Nefertiti koja sjedi u svom oceanu od jastuka. Vidim

koralje i tirkize s njezina pektorala kako hvataju posljednje zrake

sunca i njezine crne oči kao jezera od obsidijana. Na licu moje sestre

istinska je smirenost. Konačno je povjerovala da je nikad neće

zaboraviti i da faraonska kuka i bič znače da će biti vječno

zapamćena.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

šesti dan Durbara

Bog sa šakalovom glavom obrušio se na Egipat dok se po ulicama

još uvijek plesalo, a u palači još uvijek boravilo tisuće

dostojanstvenika. Najprije se prikradao noću zabačenim prilazima i

grabio radnike u fara- onovoj grobnici. Zatim se ohrabrio pa se

danju šuljao po Pekarskoj četvrti. Kad se panika na kraju proširila do

palače, u Amarni nije bilo čovjeka koji bi porekao da je vidio što je

vidio. Stigao je Anubis. U gubici je donio Crnu smrt. Šestog dana Durbara u sobu za audijencije uđe moj otac kako

bi faraonu javio vijesti. Po nenatkrivenim dvorištima s pogledom na

rijeku plesalo se i glazba kao da uopće nije prestajala. »Visosti«,

oslovi faraona moj otac, a ozbiljnost na njegovu licu zaustavi

Nefertitin smijeh. »Pristupi.« Ekhnaton se široko osmjehivao. »Što je, veziru?« Lice mog oca ostane ozbiljno. »Stiglo je izvješće o kugi u

radničkim četvrtima, Veličanstvo.«

Ekhnaton brzo pogleda Nefertiti. »Nemoguće«, prosiktao je. »Žrtvovali smo Atonu dvije stotine bikova.«

»A jedanaest radnika u grobnici je umrlo.«

Nekoliko se dostojanstvenika odmakne od podija, a Nefertiti

prošapće: »To su sigurno Hetiti.« »Predlažem da se izolirate u Sjevernoj palači, Visosti.« »U palači druge supruge?« vikne Nefertiti.

»Ne. Ostajemo ovdje«, Ekhnaton je bio nepokolebiv. Pogleda

po sobi za audijencije. Strah od kuge zaledio je dvor. Iz udaljenijih se

soba još uvijek čula glazba, no ženski je smijeh zamro.

»Visosti«, suprotstavi se moj otac. »Razmislite ponovno je li

mudro ostati u ovoj palači. U najmanju ruku, Hetite bi trebalo staviti

u karantenu. A sve sa sjevera trebalo bi poslati iz...«

»Nitko nikog neće poslati iz grada!« zaurla faraon. »Durbar još

nije završio.« Sad je čak i glazba zamuknula. Okrene i zapovijedi:

»Sviraj dalje!«

Smjesta su nastavili. Panehesi hitro priđe podiju, nisam čak ni

stigla opaziti kako se tu stvorio. »Možemo organizirati izvanrednu

žrtvu u hramu«, predloži.

Ekhnaton mu se nasmiješi kao prijekor mom ocu. »Dobro. Pa

će Aton zaštititi ovaj grad.«

»Ali zatvorite vrata«, preklinjao je otac. »Nitko ne smije u grad,

ni iz njega.« Nefertiti se složila. »Moramo zatvoriti gradska vrata.« »I pustiti da uzvanici misle da je u gradu kuga?«

Otac tiho izgovori: »To će ionako dovoljno brzo doznati.

Zaražena je i Pekarska četvrt.«

Na trenutak zbog panike svi ostanu bez riječi, a onda dostojan-

stvenici počnu govoriti uglas. Dvorjani se kao val natisnu uz podij u

želji da doznaju kako moraju postupati i kamo ići. Ekhnaton ustane s

prijestolja. Moj otac oko sebe okupi obitelj. Tiju, moju majku i

Nefertiti. »Svi morate natrag u svoje odaje«, pouči dvor moj otac.

»Idite natrag u svoje odaje i ne izlazite van.« »Ja sam faraon. Nitko se ne vraća u svoje odaje!« Nefertiti mu se suprotstavi. »Učinite kako je rekao vezir!«

Kliznemo niz hodnik. Čak su i Tijini koraci bili žustri.

Skrenemo iza ugla prema kraljevskim sobama. Ekhnaton odbije ići

dalje. »Moramo se spremiti za večeras.«

Nefertiti se razljuti. Drhtala je od straha. »Ti se usred kuge želiš

spremati za gozbu? Tko zna tko sve može biti zaražen? Možda

je cijela Amarna bolesna!«

»A želimo li da nas neprijatelj doživi kao slabe?« izazivao

je Ekhnaton. »Da vidi probleme usred slavlja?« Nije mu odgovorila. »Onda ću ja pripremiti gozbu i nitko neće zaboraviti zbog čega

je ovdje. Zbog slave Atonove. To je ono što će povijest zapamtiti.«

Nefertiti ga je gledala dok je odlazio u Veliku dvoranu, a ja se

sjetim vožnje lađom prije mnogo godina kad je moj otac zapazio:

»On nije normalan.« Moja sestra digne pogled na reljefe s prikazima

nje i njezine obitelji i oči joj se napune suzama. »Ovo je trebalo biti

veliko povijesno slavlje.«

»Ti si pozvala Hetite, a znala si da su zaraženi«, odgovorim.

»A što sam mogla učiniti?« odreže Nefertiti. »Zaustaviti ga? Ja?«

»Željela si isto što i on.«

Odmahnula je glavom. Njezin je odgovor mogao biti da ili ne.

»Narod će okriviti nas«, rekla je kad smo došli do njezinih odaja.

»Osudit će našu odanost Atonu.« Zatvorila je oči. Znala je kakva će

se predstava odigravati po ulicama Amarne i po cijelom kraljevstvu.

»A što ako prodre u palaču?« upitala je. »Što ako razori sve što smo

izgradili?«

Pomislim na Ipu koja mi je jednom spomenula da je njezin otac

kako mu štakori ne bi ulazili u podrum rabio mentu i nitko od njego-

vih radnika nije dobio kugu. »Uzmi mentu«, rekla sam joj. »Mentu i

rutu. Nosi je kao ogrlicu i objesi po svim vratima.«

»Trebala bi otputovati, Mutnođmet. Nosiš dijete.« Nefertiti su-

spregne suze. »Toliko si ga strašno željela.« »Zapravo uopće nismo sigurni je li to kuga«, rekla sam puna

nade. Prije nego smo ušli u kraljevske odaje otac mi uputi dug pogled.

»Kuga je.«

Gozbu smo ipak održali. Noć je bila ispunjena svirkom harfi i

lotosovim svijećama. U svjetlu plamičaka svjetlucalo je tisuću

plesačica. Osjećala se napetost uzvanika, ali kraj kolonade se

amamske Velike dvorane nitko nije usudio spomenuti kugu. Miris

narančina cvijeta lebdio je noćnim zrakom između stupova. U

dvorištu gosti su se nervozno smijali visokim tonovima. Nakhtmin

mi je donio pladanj probrana mesa pa smo jeli dok je ispod nas

ulicama lunjao Anubis. Žene su koketirale, a muškarci igrali senet.

Sluge su crvenim vinom punili pehar za peharom. Do kraja sam noći

čak i ja zaboravila na strah od smrti. Tek sljedećeg jutra kad je

nekoliko stotina gostiju u zraku osjetilo sladak miris, palo nam je na

pamet što se u gradu događa.

Kad se vratio glasnik, prepuna soba za audijencije saslušala je

izvješće.

Dok smo se mi gostili, u svojim je posteljama tisuću siromaha

ležalo i trunulo.

»Zatvaraj palaču!« vikne Ekhnaton, a nubijski stražari pohrle izolirati

faraonov dom od ostatka grada.

»Sto ćemo sa slugama koji su poslom odsutni?« upitao je moj otac.

»Tko sad nije u palači, umrijet će na ulici.« Nakhtmin se okrene prema meni. »To nam je zadnja šansa,

Mutnođmet. Još možemo natrag u Tebu. Možemo pobjeći.« Zgrabim rub stolca. »Da ostavim svoju obitelj?«

»Oni su odlučili ostati, Mutnođmet.« Bila sam u vlasti njegova

pogleda kojim je obnavljao uspomenu na onu večer pokraj rijeke.

Priđe mi otac i položi ruke na ramena. »Trudna si i moraš misliti

na svoje dijete.«

Iz daljine čuo se staccato udaranja čekićima. Vrata su blokirali daskama, a prozore zatvorili. Jer kad bi bolest ušla, proširila bi se po svim sobama. Stavim ruke na trbuh kao da svoje dijete mogu zaštititi od tog užasa. Pogledam svog oca. »Što će biti s tobom?«

»Ekhnaton ne želi otići«, očev glas bio je svečan. »Ostajemo uz

Nefertiti.« »A majka?«

Majka posegne za očevom rukom radi ohrabrenja. »Ostat ćemo

zajedno. Nije vjerojatno da će kuga prodrijeti u zgradu palače.« Ali u očima joj nije bilo sigurnosti. Nitko ne zna zašto, kome i gdje kuga

dolazi.

Pogledam Nakhtmina, a on je već pogodio kakva će biti moja

odluka. Kimne shvaćajući moj izbor. Uzme me za ruku. »Kuga je

možda i u Tebi.«

Tiho smo se okupili u sobi za audijencije. Svaki je inozemni dostojan-

stvenik, bilo s Roda ili iz Mitanije, bio izbačen na ulicu pa je samo tri

stotine ljudi ostalo u skloništu među masivnim stupovima. Kija i nje-

zine dame drhtale su u kutu dok je Panehesi faraonu nešto šaptao na

uho. Nekoliko je ljudi šetkalo prostorijom. Nitko nije razgovarao.

Izgledali smo kao zatvorenici koji čekaju da ih pozovu na stratište.

Promatrala sam uplakane sluškinje. Vidjela sam da jedan pisar,

kojeg sam često sretala na hodnicima knjižnice, stoji sam, bez

supruge. Zanimalo me gdje se ona zatekla kad je faraon odlučio

zatvoriti palaču bez prethodna upozorenja. Možda je otišla u hram

zahvaliti za nešto ili u posjet svojoj ostarjeloj majci. Sad će razdvojeni

čekati da prođe kuga, u nadi da će ih Anubis oboje mimoići. Ili će se

ponovno sresti i ostati zajedno u zagrobnom životu. Stisnem

Nakhtminovu ruku, a on mi ga zagledan u moje lice nježno uzvrati.

»Bojiš li se?« upitala sam ga.

»Ne. Palača je najsigurnije mjesto u cijeloj Amarni. Smještena je

iznad grada, daleko od radničkih kuća. Kako bi nas našla, kuga bi

morala proći kroz dva zida.« »Misliš da bi nam bilo bolje u Tebi?« Oklijevao je. »Moguće je da se kuga proširila i do Tebe.« Sjetim se Ipu i Đedija. Već su mogli biti bolesni, utamničeni u

vlastitom domu, bez ikog da im nosi hranu ili piće. A mali Kamozis?

Nakhtmin mi stisne rame.

»Uzet ćemo tvoje bilje i zaštititi se kako najbolje možemo. Vjerujem da su Ipu i Đedi na sigurnom.«

»I Bastet.«

»I Bastet.«

»Je li kuga doista došla od Hetita?« prošapćem.

Nakhtminov je pogled bio leden. »Na krilima faraonove

taštine.«

Dok je izvan palače umiralo na tisuće ljudi, mene su odveli u sobu za

porode.

Paviljon koji je koristila moja sestra bio je izvan glavne zgrade pa su žene pohrlile nakrcati prostoriju zaštitnim slikama sunca, a kad su počeli bolovi, Nefertiti je prokrijumčarila jednu sliku Tauert i dala mi da je držim u ruci ili sakrijem ispod jastuka dok vrištim. Babice su

poslale po kheper-uer i bosiljak da mi potaknu trudove, a kad su kasnije vičući zatražile klinčić, znala sam da me Tauert daruje ovim djetetom i da više neće biti drugih.

»Evo ga, dolazi!« usklikne babica. »On dolazi!« A ja svinem leđa

da zadnji put tisnem. Kad je moj sin napokon odlučio izaći na svijet,

sunce je bilo na obzoru. Ništa u vezi njegovog rođenja nije bio

povoljan znak. Bio je dijete smrti i zalazećeg sunca. Dijete rođeno

usred kaosa, dok su vani na ulicama umirali gosti svetkovine

faraonskog Durbara. Najprije su osjećali miris meda u svom dahu,

potom otkrivali otekline ispod pazuha ili na preponama, kvrge koje

su pocrnjele i zagnojile se. No unutar zidova palače, babice su mi

vičući pružale dijete u naručaj: »Dječak! Zdrav dječak, gospodarice!«

On zaplače toliko glasno da bi uznemirio i Ozirisa, a moja sestra

izleti iz sobe za porode kako bi obavijestila mog supruga i oca da

smo oboje preživjeli.

Milovala sam busen tamne kose na glavi svoga sina i pritisnula

je na usne. Bila je nježna kao zora.

»Kako ćeš ga nazvati?« upita majka, a kad je Nakhtmin upao u

sobu za porode, rekla sam: »Baraka.« Neočekivan blagoslov.

Sljedeća četiri dana znala sam samo za blaženstvo majčinstva i ni za

što drugo. Nakhtmin mi je bio vjeran drug. Bio je neprestano uz

mene. Motrio me u slučaju da pokažem prve znake groznice ili da

mali Baraka počne kašljati. Otišao je toliko daleko da je svim

sluškinjama zabranio pristup u slučaju da je koja od njih zaražena

kugom. Trećeg dana, kad mu se učinilo da sam dovoljno dobro da

mogu ustati iz postelje, zapovjedio je da nas vrate u naše odaje. Tamo

ćemo biti zaštićeni od posjeta neumornih čestitara iz palače.

Pomisao na Anubisa mračila je svačije lice. Sluškinje su se šutke

šuljale po hodnicima palače. Samo je Barakin plač parao tišinu odaja

za goste. Nefertiti je zapovjedila da nam sobe ukrase zlatnim perlica-

ma u boji svijede kože moga sina, a dvorske su dame skupljale perlice

sa svojih perika i nizale ih zajedno. Time su dobile nešto čime mogu

kratiti vrijeme zatočenja u palači. Meritaton, Mekitaton i

Ankhesenpaaton svojim su bojicama pri dnu zidova slikale prizore

sreće. Perle su bile ovješene u svakom kutu i preko drvenih greda.

Mirhom smo posuli žeravnike po cijeloj palači. Kad sam ušla u sobu,

bila je ispunjena intenzivnim mirisom. Moja je sestra gledala Baraku.

Učinilo mi se da sam zapazila iskru ogorčenja u njezinim očima, ali

kad je vidjela da je gledam, sinula je svojim najblistavijim osmjehom.

»Već sam ti našla dojilju. Može ga početi hraniti čim tvoja tri dana

završe.«

A ja sam mislila, hranit ću ga sama. »Tko je ona?« upitam opre-

zno. »Heket, supruga jednog Atonova svećenika.«

»Sigurna si da nije zaražena kugom?«

»Naravno da jesam.«

»A kako ću znati da je njezino mlijeko dobro?«

»Ne misliš ga valjda sama dojiti?« Nefertiti se zaprepastila. »Ho-

ćeš da ti se grudi objese do pupka dok ti sin navrši tri godine?«

Spustim pogled na svog sina, na njegove napućene usnice i

duboko zadovoljstvo. Moje jedino dijete. Sada i zauvijek. Zašto ga ne

bih sama hranila? Bar dok epidemija ne prođe. Tko zna što dojilja

nosi u svom tijelu kad toliki umiru? No, valjalo je misliti na još nešto.

Iscrpim li se dojeći, što ako kuga prodre u palaču, a ja ne budem

dovoljno snažna da joj se oduprem? Baraka bi ostao bez majke.

Nakhtmin bi ostao udovac i podizao bi sina sam. Nefertiti me

promatrala! »Neka dođe Heket«, rekla sam. »Još dva dana i prestat ću

dojiti Baraku.« Vrhom prsta dotaknem njegov sitan nosić i

nasmiješim se. »Jasno mi je zašto si ovo radila pet puta, Nefertiti.«

Čelo moje sestre izbrazda se borama. »Ti u tome uživaš više od

mene.«

Pogledam je iz tople postelje. »Ali uvijek si izgledala sretno«,

pobunim se.

»Zato što sam ostala živa«, rekla je Nefertiti iskreno. »Zato što

sam preživjela da pokušam ponovno. Zbog sina.« Oči joj sijevnu u

smjeru Barake. »Sad mi više ne treba sin. Ja sam faraonka, a Meti će

biti faraonka poslije mene.«

Sjednem oslonjena na jastuke. Baraka to poprati prodornim kri-

kom. »Otac zna?« »Naravno. A koga bi drugog želio za faraona? Nebnefera?« Pomislim na Kiju i Nebnefera u drugom krilu palače. Cijeli

amarnski dvor, kipari, svećenici, plesači i krojači, svi su se sjatili u

palaču kao utočište. Sad su nagurani po prostorijama oko sobe za

audijencije. Boravak je bio dopušten svima koji su imali posao ili

utjecaj u palači, ali zalihe hrane nisu bile neograničene.

»Što ćemo ako kuga potraje dulje od zaliha?« upitam tupim

glasom. »Poslat ćemo po nove«, odvrati nehajno Nefertiti.

»Ne moraš mi lagati da me utješiš. Znam da nije baš mnogo

slugu voljno izaći iz palače. Nakhtmin mi je rekao da je glasnik prišao

prozoru sinoć i izvijestio o smrti tri stotine radnika. Tri stotine«, po-

novim. »Ukupno dvije tisuće ljudi od Durbara.«

Nefertiti se u nelagodi promeškolji. »Ne bi smjela razmišljati o

tome, Mutnođmet. Imaš dijete...«

»I neću biti kadra zaštititi ga ne budem li znala istinu.« Sjednem

uspravnije na svojim jastucima. »Nefertiti, što se zapravo događa?«

Ona primakne stolac mojoj postelji i sjedne. S obraza joj je

nestala boja. »Po ulicama su neredi.«

Uvučem zrak. Premještala sam Baraku po rukama dok nije za-

plakao.

»A ništa ih ne priječi da provale u zatvor i oslobode

Horemheba«, rekla je. »Vojska je u karanteni. Samo je nekoliko

vojnika...« »U zatvorima će biti kuge. Ako je bilo kuge u grobnici...« »Ali mogu ga osloboditi ako nije podlegao bolesti. A on će po-

vesti pobunu protiv naše obitelji. Svi ćemo poginuti.« Oklijevala je.

»Osim tebe. Nakhtmin bi te spasio.«

»Nikad, Nefertiti. Bogovi su uz tebe. To se nikada neće dogo-

diti.« Ona se kiselo osmjehne, a ja sam znala da se sjetila kako je kuga

naglo došla nakon Durbara i njezina uspona na najviše prijestolje u

zemlji. Ako su bogovi uz nju, čemu onda kuga?

»Dakle, što ćemo?« Spustim pogled na Baraku. Njegov malen i

nevin život mogao bi završiti i prije nego je započeo. Ali zašto bi to

bogovi učinili? Dali su mi dijete nakon toliko iščekivanja samo zato

da mi ga uzmu? »Što otac misli da trebamo učiniti?«

»Misli da bi trebalo poslati glasnike u Memfis i Tebu. Da ih

upozorimo.«

»Ti im još nisi poslala upozorenje?« viknem. »Pa kad smo u izolaciji«, branila se. »Nitko ne smije van. Vrata

su zatvorena. Pošaljemo li glasnika u Tebu, što će ljudi misliti?

Durbar je tek prošao.«

Zagledam se u zakovane prozore. »Ostaviti ih bez upozorenja

protivi se svim zakonima Maat«, rekla sam. »Ekhnaton to ne želi učiniti.« »Onda moraš ti«, izjavim. »Sad si i ti faraonka.«

Šest muškaraca iz palače plaćeni su zlatom da odnesu poruku

upozorenja o stanju u Amarni u Memfis i Tebu: Hetiti su tijekom

faraonskog Durbara zarazili grad kugom koja je odnijela već dvije

tisuće života.

Nije bilo dovoljno grobova da se svi preminuli pokopaju. Čak su i bogataše bacali u zajedničke grobnice da zauvijek ostanu bezimeni. Neki su riskirali smrt kako bi položili talismane uza svoje

preminule. Tako će ih Oziris moći prepoznati. Noćima sam imala

more o tim grobovima, a kad god bih se probudila vičući, Nakhtmin bi pitao što me to progoni u snovima.

»Sanjala sam da me Oziris ne može pronaći, da sam vječno

izgubljena i da nikom nije bilo dovoljno stalo da mi napiše ime na grob.« Moj mi je suprug milovao kosu i zaklinjao se da se to neće

dogoditi, da će on preuzeti svaki rizik i staviti mi talisman u ruku prije nego me pokopaju. »Zakuni se da to nećeš dopustiti«, preklinjala sam ga. »Umrem li od kuge, zakuni se da nećeš dopustiti da uzmu moje tijelo. S talismanom ili bez.«

Njegove su se ruke zaštitnički ovile oko mene. »Naravno da te

nitko neće uzeti bez dokaza za bogove. Neću to dopustiti.« »Ali morat ćeš. Jer umrem li, a ti se razboliš, koga će Baraka

imati da se brine za njega?« »Nemoj tako govoriti.« »Amarna umire, Nakhtmine. Zašto bi palača bila pošteđena?« »Zato što smo zaštićeni! Tvojim biljem i pozicijom na brdu. Mi

smo iznad kuge«, pokušao me uvjeriti. »A ako narod navali u palaču i unese bolest?« Bio je preneražen mojim nepovjerenjem. »Onda bi se vojnici

borili s napadačima jer su ovdje zaštićeni i imaju hrane.« Baraka

zaplače.

Njegov krik propara jutarnji mir, a Nakhtmin ustane i uzme ga u na-

ručje. Nježno ga je gledao i zatim ga oprezno položio na moja

prsa. Od sutra će naš sin imati dojilju. »Nefertiti je u Memfis i Tebu poslala poruku o kugi«, rekla sam

mu. Nakhtmin me zabrinuto gledao. »Ekhnaton to nikad ne bi

učinio. A kad kuga prođe, doznat će.« »Kako znaš da će proći?«

»Zato što uvijek prođe. Riječ je samo o tome koliko će ljudi Anubis odvesti prije nego se povuče.«

Zadrhtim. »Nefertiti je rekla da su po ulicama nemiri.«

Nakhtmin me oštro pogleda. »Zašto ti je to rekla?«

»Zato što sam htjela znati. Zato što ja njoj nikad nisam lagala i

jasno je da i ja od nje želim iskrenost. Ti si mi trebao reći.« »A kakvo bi dobro iz tog proizašlo?« usprotivio se.

»Zamisli moju zaprepaštenost ako provale u palaču. Ne bih

imala pojma što se događa. Ne bih bila kadra ni sakriti negdje našeg

sina.«

»Nitko neće provaliti u palaču«, rekao je Nakhtmin strogo. »Fa- raonova je vojska vani. I to je jedina razlika između nas i njih. Jedu istu hranu i nose iste biljke oko vrata. Koliko god Ekhnaton bio lud,

nije toliko glup da riskira i izgubi vojsku ili nubijsku gardu. Mi smo na sigurnom«, zajamči. »A i da dođu, ja bih te zaštitio.«

»Što ako dođu s Horemhebom?« upitam, a po izrazu njegova

lica jasno sam vidjela da se i on toga sjetio. »Onda će im Horemheb reći da te ne diraju.«

»Zato što je on tvoj prijatelj?«

Nakhtmin stisne čeljust. Nije mu se svidio smjer u kojem je kre-

nulo ispitivanje. »Da.«

»A Nefertiti?« upitam.

Nije odgovorio.

Glas mi se stiša. »A moje nećakinje?«

Nije odgovorio. Zakuca glasnik i zatraži da dođemo u sobu za

audijencije.

»Opet senet«, nagađao je Nakhtmin, ali ovog puta nije bilo tako.

Moj nas je otac pozvao kako bi nas obavijestio da je umrlo tri tisuće

Egipćana.

»Odsad kruh spremajte u svojim odajama«, rekao je okupljeni-

ma u sobi, »a vodu u posudama. Kuga će trajati duže od naših

zaliha.«

Otac se osvrne na prazna prijestolja i stolove od ebanovine. Za

sat vremena prostorija će biti puna plesača, a Ekhnaton će

poslanicima zapovijediti da igraju senet. »Šuplja ljuska«, rekao je tiho.

»Ljubili su mu sandale baš kako je želio. I sad će mu narod ležati pred

nogama. Mrtav.«

Znali smo da je Crna smrt ušla u Palaču na obali kad je kuhar vrišteći

utrčao u sobu za audijencije. Znoj mu se slijevao niz lice. »Dva po-

moćnika su mi bolesna«, vikne. »Smrt je u kuhinjama. Pet štakora je

mrtvo i pekarova žena.«

Na debeljkove neugodne riječi igrači seneta prekinu zabavu, a harfističini se prsti ukipe od užasa.

Kao da je u palaču doveo Anubisa i pustio ga s uzice. Nakhtmin me zgrabi za ramena. »Natrag u naše odaje. Povedi

Heket i njezino dijete pa spusti zasun na vratima. Nitko ne smije ući

dok ne začuješ moj glas. Idem po svježu vodu.«

Žene su trčale naokolo, a muškarci hrlili van. Nefertiti sretne moj pogled. Jasno sam vidjela kako je prestravljena dok joj Amarna klizi kroz prste. Zvuk razbijena stakla odvuče nam pozornost. Muš- karci i žene pokušavali su pobjeći iz sobe za audijencije. Ako je kuga u palači, to znači smrtnu presudu svakom tko ostane unutra. Ekhnaton ustane s prijestolja i pozove stražare vičući da ga nitko ne smije ostaviti. No tko ima vlast nad panikom koja se širi? Okrenuo se prema Maji koji je stajao kraj podija. »Ti ćeš ostati«, zapovjedi mu. Majino je lice bilo blijedo. Njihov grad nekoć je bilo slavlje životu, a sad je spomenik smrti.

U čitavoj toj panici, netko zapovijedi da djecu zatvore u dječju

sobu. Svako dijete mlađe od šesnaest valja zaštititi u najizoliranijoj prostoriji u palači. »Tko će paziti na njih? Netko mora paziti na njih«,

vikao je moj otac. No zbrka je bila prevelika. Nijedan stražar nije istupio. Onda se pojavi Tija. Pepeljasta lica, ali smirena.

»Ja idem u dječju sobu.« Otac kimne. »Naloži stražarima da ponovno zakuju prozore«,

rekao je Nefertiti. »Ako netko pokuša pobjeći, ubij ga jer u pitanje

dovodi naše živote.«

»Zar nije svejedno?« vikala je neka žena. »Kuga je već u palači.«

»U kuhinjama«, odreže moj otac. »Možemo je tamo i zadržati.«

Nitko mu nije povjerovao.

»Ti!« vikne Ekhnaton pokazujući neku plemkinju koja je kroz

razbijeni prozor gurala svoje dijete u slobodu, a i sama se spremala

pobjeći. Zgrabi luk i strijelu iz ruku nekog stražara. »Korak dalje i

mrtva si.«

Žena se na trenutak zaustavi. Zatim se pomakne. Htjela je po-

vući dijete natrag u palaču, ali strijela zafijukne. Svi dahnu, a potom u

sobi za audijencije zavlada tišina. Žena je klizila na tlo, a dijete

vrištalo. Ekhnaton spusti luk. »Nitko ne smije napustiti palaču!«

viknuo je. Na tetivu namjesti i drugu strijelu i uperi luk u sredinu

utihnule gomile. Nefertiti priđe i spusti mu oružje. »Nitko ne odlazi«, uvjeravala ga je. Ljudi su je gledali širom otvorenih očiju punih strave.

Ekhnaton se zaustavi pred jednim od svećenika koji padne na

do od poštovanja. » Tko god otvori prozor ili pošalje poruku ispod

vrata, bit će poslan u kuhinje da umre. Straža!« zapovjedio je.

»Pobijte sve kuhare i pekarske pomoćnike. Nitko ne smije ostati živ

u kuhinjama. Ni mačka.« Potraži pogledom čovjeka koji mu je donio

vijest o kugi. Pokaže ga. »Počnite od njega.«

Stražari su bili učinkoviti. Čovjek je vrištao dok su ga odvlačili

kroz vrata sobe za audijencije. Nije stigao zamoliti za milost. Cijela

obitelj pogleda Nefertiti.

»Svi natrag u svoje odaje«, rekla je. »Tko opazi znak kuge, neka uzme ugljen sa žeravnika i nacrta Horusovo oko na vrata. Obroci će

stizati jednom dnevno«, vidjela je očevo odobravanje pa joj glas po-

stane snažniji i sigurniji. »Sluškinje će uzimati hranu iz podruma, a ne

iz kuhinja. Neka se nitko ne usudi šetati po palači još četrnaest dana

nakon što se kuga povuče.«

Panehesi iskorači naprijed. Gorio je od želje da se postavi u

centar zbivanja. »Moramo prinijeti žrtvu«, objavi.

Ekhnaton se složi. »Pladanj mesa i pehar najboljega amarnskog

vina pred svaka vrata«, odredio je.

»Ne!« Brzo priđem podiju. »Na vanjskoj strani vrata trebamo

objesiti vijence mente i rute. To je dovoljno.«

Eknaton se okrene prema meni. »Sestra faraonova misli da zna

više od Vrhovnog svećenika Atonova?«

Nefertiti ga divlje pogleda. »Ona se razumije u bilje i kaže da je

ruta bolja od mesa koje truli.«

Ekhnatonov glas postane sumnjičav. »A kako znaš da se ne po-

kušava riješiti sestre i šurjaka? Ona ima pravo sjesti na prijestolje. I

ona i njezin sin.«

»Na svaka vrata stavit će se vijenac od mente i rute«, zapovjedila

je Nefertiti. »A žrtva?« gnjavio je Panehesi dva egipatska faraona. Ekhnaton se ukoči. »Bit će pred svakom sobom koja želi

Atonovu zaštitu«, izgovori glasno. »A oni koji žele gnjev velikog

boga«, zagledao mi se u oči, »neće prinijeti žrtvu.«

Gomila pohrli van. Izlaz iz sobe za audijencije bio je zakrčen.

Nefertiti mi dotakne ruku. »Sto ćeš sad raditi?«

»Idem natrag Baraki. Zaključat ću vrata i nikog neću pustiti

unutra.«

»Zato što ne možemo svi biti zajedno? Je li tako da ne

može- mo?« upitala je. »Da cijela obitelj boravi u jednoj sobi, bilo bi

opasno za sve.« U glasu joj se čuo strah. Vidjela sam da po prvi put

iskreno želi biti samo s Ekhnatonom i ni s kim drugim. Naši će

roditelji otići u svoje odaje, a Tija će čuvati djecu.

Pružim ruku i dotaknem njezinu. »Budemo li razdvojeni, možda preživimo ovo«, rekla sam.

»Ali, kako znaš? Ti možeš ležati mrtva, a ja to neću znati dok mi

sluškinja ne javi o Horusovom oku. A moje kćeri...« Njezino sitno

tijelo izgledalo je još manje. »Bit ću sasvim sama.«

Njezin najveći strah. Uzmem joj ruku i položim je na svoje srce.

»Svi ćemo ostati zdravi«, obećam, »i vidjet ćemo se za četrnaest

dana.«

Nikada joj prije nisam lagala. Dok se Crna smrt šuljala palačom, Panehesi je žrtvene darove polagao pred vrata onih koji su željeli

Atonov blagoslov. Išao je hodnicima u svojem plaštu od leopardova krzna i s teškim zlatnim prstenjem. Za njim su išli mladi svećenici. Visokim i umilnim glasovima pjevali su u slavu Atonovu. A dok su

dječaci pjevali, Anubis je divljao. Kad je Panehesi došao na naša vrata, Heket ga otpravi. »Čekaj!« Naglo otvorim vrata da se suočim s njim. Nakhtmin i

dojilja kriknu. »Držat ću grančicu rute ispred sebe«, obećam, a onda

stanem pred Panehesija. »Kaniš staviti žrtveni dar i pred dječju

sobu?« upitam ga. Zabacio je svoj leopardov plašt i krenuo prema sljedećim

vratima.

»Kaniš staviti žrtveni dar i pred dječju sobu?« zahtijevala sam

odgovor.

Gledao me kao da sam maloumna. »Naravno.«

»Nemoj. Nemoj tamo stavljati žrtvu. Dat ću ti što god

želiš«, rekla sam sva očajna.

Panehesi me odmjeri pogledom. »A što bih ja mogao željeti od

sestre kraljeve glavne supruge?«

»Sestre faraonke«, odgovorim. Usnica mu se iskrivi. »U dječjoj

sobi spava moj vlastiti unuk. Misliš da bih otrovao nadu egipatskog

prijestolja zbog smrti šest beznačajnih djevojčica? Zaista si glupa kao

što sam i mislio da jesi.«

»Zatvori vrata!« Vikala je Heket iza mojih leđa. »Zatvori vrata«,

preklinjala je grleći svog i mog sina. Gledala sam kako Panehesi

nestaje niz hodnik sa svojim zdjelama s mesom, a onda nas opet za-

tvorim. Gurnem grančice rute i mente ispod vrata i zabrtvim prolaz.

Prošla su dva dana, a po hodnicima palače nije bilo znaka Crne smrti.

Ni na jednim vratima ugljenom nije bilo nacrtano oko. A onda, treće

noći, kad smo već počeli vjerovati da je palača zaštićena, Anubis je

zastao u svakoj sobi koja je žrtvovala Atonu i najeo se.

U zoru krikovi jedne mlade sluškinje proparaju tišinu hodnika.

Trčala je kraj kraljevskih odaja vičući nešto o Horusovu oku.

»Dječak, odmah do kuhinja«, vrištala je prestravljena. »I nadglednik

konjušnica. Svi koji su ponudili žrtvu Atonu! Dva veleposlanika iz

Abidosa. Jedan s Roda. Osjeća se vonj iz njihovih soba!«

»Što sad?« prošapćem iza naših zatvorenih vrata, a Nakhtmin

odgovori: »Sad strpljivo čekamo i nadamo se da će smrt posjetiti

samo one koji su žrtvovali Atonu.«

No kad su ljudi u Amarni vidjeli da se kola za mrtvace voze

prema palači, gnjev se raširi gradom. Ako faraonov bog ne može

zaštititi amarnsku palaču, zašto bi zaštitio njegov narod? Unatoč

opasnosti, Egipćani su izašli na ulice, pjevali Amonu i razbijali

Atonove slike. Gomila se skupila ispred ulaza u palaču. Tražili su da

im se kaže je li faraon Krivovjernik još uvijek živ. Priđem bliže

prozoru blokiranom daskama i začujem viku. »Čuješ li kako ga

zovu?« prošapćem.

Heketine oči bile su raširene od straha. Odgovorila je: »Kralj

Krivovjernik.« »A čuješ li što pjevaju?« Slušale smo zvuk razbijanja kamenja i udaranje čekića. S

Ekhnatonovih su kipova lomili lice i pjevajući zazivali uništenje same

Amarne. »SPA-LI-TI! SPA-LI-TI!«

Uzmem Baraku i privinem ga na grudi.

Kad je u podne došla hrana, Nakhtmin otvori vrata pa

zaprepašteno ustukne. Obrok nam je donijela nova sluškinja. Drhtala

je i plakala. »Što je?« upita brzo. »Dječja soba«, uzdahnula je. Predam svog sina u ruke Heket i pohrlim prema vratima. »Što je

s dječjom sobom?« »Sve je zahvatilo«, plakala je pružajući nam košaru s hranom.

»Sva su se djeca razboljela!« »Tko? Tko se razbolio?« vikala sam. »Djeca. Princeze blizankinje preminule su. Princeza Mekitaton

je bolesna. A Nebnefer, gospodarice«, pokrije usta kao da riječi koje

bi izrekla mora zadržati. Nakhtmin zgrabi djevojčinu ruku. »Mrtav?« Sluškinji su klecala koljena. »Ne. Ali umire.« »Daj nam hranu i zatvori vrata«, rekao je brzo. »Čekaj!« zamolim. »Nefertiti i moji roditelji! Na njihovim je

vratima Horusovo oko?« »Nije«, prošapće djevojka, »ali faraonka će poželjeti da umre kad

čuje da su od šest princeza žive samo tri.« Užasnem se. »Još joj nisu rekli?« Djevojka stisne usnice. Suze joj poteku još jače. Odmahivala je

glavom. »Nikom nije rečeno. Samo tebi, gospodarice. Sluškinje ga se boje.«

Ekhnatona. Naslonim se na dovratak. Tri princeze i uskoro

princ egipatski. A ako je u dječjoj sobi kuga, što će biti s Tijom? S

Meritaton i Ankhesenpaaton? Nakhtmin spusti zasun na vratima, a

Heket odjednom skoči na noge. »Ne smijemo ovo jesti.« »Ne prenosi se hranom«, pouči je Nakhtmin. »Da je tako, dosad

bismo već svi pomrli.« »Netko mora izbaviti preživjele«, rekla sam. Nakhtmin je stajao zagledan u sobu u kojoj je ležao naš sin.

»Netko mora izbaviti kraljicu i Meritaton«, ponovim. »Ankhe-

senpaaton...« »Izgubljena«, oči mog supruga bile su strašne. »Ali ona je živa!« bunila sam se. »I ništa ne možemo učiniti za nju. Ni za koga od njih. Ako su

već tri princeze umrle, dječja soba mora biti izolirana.«

»Ali možemo izdvojiti zdrave. Možemo ih staviti u zasebne

pro- storije i dati im šansu.«

Nakhtmin je vrtio glavom. »Faraon im je uskratio šansu kad je pozvao Hetite i nakon toga slušao Panehesija«, rekao je hladno.

Vijesti su se ipak širile. Sad su već svi znali da su princeze blizankinje

preminule i da su dvogodišnja Neferuaton i petogodišnja Mekitaton

zaražene.

Po dvorištima su povlačili uzice zvona, palačom su odjekivali krikovi, žene su plakale i dozivale Atona, molile su ga da opozove

kletvu koja se strovalila na amarnsku palaču. Jedna sluškinja došla

nam je reći da su nubijski stražari poslani izbaviti preostale princeze i

kraljicu, ali za Nebnefera je bilo prekasno. Zatvorim vrata. Slušali

smo molitve kroz zidove palače. Nikad se nije pjevalo tako glasno.

»Vani znaju da je u palači kuga«, rekao je Nakhtmin, »i misle da

je to što faraonova djeca nisu izbjegla kugu kazna za nešto što je

učinio.«

Pjevanje molitvi nije prestajalo tri dana. Jasno smo čuli gnjevne

Egipćane kako vape za milost Amonu i proklinju krivovjernog

faraona koji im je navukao kugu. Stajala sam kraj prozora lica

naslonjena na drvo i zatvorenih očiju slušala sam ritam vikanja.

»Neće biti zapamćen kao

Ekhnaton Graditelj. Zvat će ga faraon Krivovjernik do đeta i neheha.«

Sjetim se kako je Nefertiti sama u svojoj sobi, a čut će da joj je

četvero djece umrlo. Kad god sam pogledala svog sina na Heketinim

grudima, oči su mi se napunile suzama. Bio je tako mlad. Premalen

da se bori protiv nečeg tako velikog pa sam ga noću privijala k sebi i

pokušavala biti zahvalna na vremenu koje mi je poklonjeno da

budem s njim.

Danju smo slušali zvuk kola za mrtvace. Prestajali bismo igrati

senet dok su se kotači kotrljali pokraj palače pitajući se čija će sad

tijela biti obnažena i pokopana tako da u vječnosti ostanu bez imena

po kojem bi ih bogovi prepoznali. Bez kartuše ili usabti figurice po

kojima bi Oziris kad se vrati na zemlju znao tko su bili. Molila sam

sluškinje koje su nam donosile hranu da nam nabave još rute, ali sve

su odgovarale da je u palači više nema.

»Jesi li pretražila podrume? Možda je spremljena kraj vina. Po- gledaj bačve i pročitaj natpise.«

»Zao mi je, gospodarice, ali ne znam čitati.« Uzmem iz kutije pisaljku od trske i tintu pa napišem ime biljke

na poleđinu jednog od mojih papirusa. Oklijevala sam, ali sam

istrgnula komad knjige o liječenju i ugurala cedulju ženi u ruke. »To je

ta biljka. Potraži na bačvama ovaj naziv. Uspiješ li naći, uzmi malo i

stavi pod svoja vrata. Odnesi mojoj sestri i roditeljima koliko god

možeš. Ostatak donesi nama. Bude li i druge bačve, razdijeli

preživjelima.«

Kimnula je, ali prije nego je otišla, upitam: »Cime ti plaćaju to

što ideš po tim hodnicima smrti?«

Osvrnula se, a oči su joj bile nemirne. »Daju mi zlato. Svakoga

me dana plaćaju zlatom, a ja narukvice ostavljam u svojoj sobi. Ako

preživim, dat ću ih svom sinu da se školuje za pisara. Ako me uzme

Crna smrt, neka učini s njima što hoće.« Pomislim na Baraku i grlo mi se stisne. »A gdje ti je sin?« Na njezinu tmurnu licu kao da se pojavila svjetlost. »U Tebi je.

Ima samo sedam godina. Poslali smo ga odavde čim smo čuli da ljudi

umiru.«

Oklijevala sam. »Jesu li mnoge sluškinje poslale svoju djecu u

Tebu?«

»Jesu, gospodarice. Mislile smo da ćete i ti i kraljica...« Zašuti

kad je vidjela izraz mog lica. Pitala se je li već previše rekla. »Hvala ti«, prošapćem. »Ako nađeš rum, odmah je donesi.« Sljedećeg je dana došla s biljem u košarici. »Gospodarice?«

Gorljivo je kucala, a Nakhtmin otvori vrata tek toliko da joj vidi lice. »Hoćeš li reći gospodarici da sam našla bilje i učinila kako mi je

rekla? Stavila sam nešto pod svoja vrata i odnijela cijelu košaru veziru Ajeu.«

Nakhtmin me pozove pokretom ruke. Zauzela sam njegovo

mjesto kraj odškrinutih vrata. »A kraljici?« Žena je oklijevala. »Faraonki Neferneferuaton-Nefertiti?« »Da. Uzela je?«

Žena spusti glavu. Odmah pogodim što je bilo. »Otvorio ti je

faraon Ekhnaton. Odi natrag i sama im stavi na vrata.« Žena uzdahne. »Sto ako me netko vidi?« »Bude li pitanja, reci da radiš po zapovijedi moje sestre. Faraon

je zaključan unutra. Neće znati.« Žena ustukne pa joj dotaknem ruku. »Nitko te neće tjerati u laž«, zajamčim. »A upita li on kraljicu, ona će

znati da sam ti ja tako rekla i potvrdit će zapovijed.« No žena je još uvijek oklijevala pa shvatim što čeka. Strogo se namrštim. »Ja ti nemam što dati.« Spustila je pogled na moju narukvicu. Nije bila od zlata, ali

imala je tirkizne ukrase. Nefertitin dar. Skinem je i grubo gurnem

sluškinji u ruku. »Objesi rutu preko njihovih vrata«, natjeram je da se zakune. »Ispleti im vijence.«

Stavila je narukvicu u košaru. »Naravno, gospodarice.«

Sedam dana nisam vidjela tu sluškinju. Morala sam vjerovati da je

učinila što sam joj platila da učini dok su krikovi po palači postajali

sve očajniji. Žene su trčale niz hodnik. Čula sam sandale po

keramičkim pločicama na podu. Neke su udarale po zatvorenim

vratima izvan sebe od užasa. Mogla sam zamisliti kako im je. Mi smo

svoja vrata držali zaključanima i nismo napuštali odaje. Osme noći

nakon dogovora s onom sluškinjom, neka žena čije je dijete umrlo

kucne na naša vrata. Bila je izvan sebe. Urlala je očajna i tražila da joj

otvorimo.

»Ne želi umrijeti sama«, shvatim i snažnije privinem Baraku

na grudi, sigurna da nam ostaje još malo vremena da budemo

zajedno.

»Nemoj ga tako čvrsto stiskati. Ozlijedit ćeš ga«, opomene me

Heket.

Sve me više obuzimala panika. »Ostat ćemo bez hrane. Umrijet

ćemo od gladi, ne umremo li od kuge. A naša grobnica nije dovršena!

Sarkofag za Baraku nije čak ni započet.«

Heket raširi oči. »Ni za mojeg sina«, prošapće ona. »Umremo li

ovdje, svi ćemo ostati bezimeni.«

Nakhtmin srdito odmahne glavom. »Ja to neću dopustiti. Neću

dopustiti da ti se to dogodi. Nikome od vas.«

Spustim pogled na svog sina. »Moramo se pomoliti Amonu.«

Heket dahne. »U faraonskoj palači?«

Zatvorim oči. »Da. U faraonskoj palači.«

Kad se sljedećeg jutra podiglo sunce, nije bilo novih znakova kuge

niti novih Horusovih očiju po vratima. Čekali smo još jedan dan, pa

zatim dva, i kad je polako prošlo sedam dana, a suhi kruh preostao

kao jedina hrana, dvorjani su se počeli iskradati iz svojih odaja.

Ugledam sluškinju koja je zbog zlata svoj život izložila

smrtnoj pogibelji.

Preživjela je Crnu smrt. Poslat će sina u školu da postane pisar. No brojni nisu bili te sreće. Slomljene majke i očevi koji su izgubili

svoje jedine sinove izlazili su iz soba posrćući. Opazim i Maju. Hodao je pognut i izgledao krhkije nego ikad. Iz njegovih je očiju

nestalo sjaja. Kad smo izašli, začujemo došaptavanje da je egipatski

faraon bolestan. »Od kuge?« »Ne, gospodarice.« Žena koja je stavila rutu na vrata moje sestre

rekla je mirno: »Ima neku bolest uma.« Čula su se zvona koja su u sobu za audijencije pozivala vezire,

dvorjane i sve sluge koji su ostali u palači. U prostoriji koja je nekoć primala stotine, sad je stajala samo mala grupica preživjelih. Moji ro- ditelji? Smjesta dvoranu pretražim pogledom.

»Mauat!« Zaletim se u majčine ruke. Ona je plakala nad Bara-

kom i privijala ga na grudi dok nije zaplakao. Nefertiti nas je gledala sa svoga prijestolja. Nisam uspijevala pročitati izraz njezina lica, ali držala je Ekhnatonovu ruku u svojoj. Ispod njih sjedile su Meritaton i

Ankhesenpaaton. Njihova je osmeročlana obitelj spala na četvero. Čak je i najmlađa Ankhesenpaaton sjedila mirno i tiho, ušutkana onim što je zacijelo vidjela u dječjoj sobi dok su joj sestre ležale i

umirale.

»Moramo otići iz Amarne«, prošapće moja majka. »Moramo se

iz ove palače preseliti u palaču u Tebi. Ovdje su se dogodile

grozote.« Vjerovala sam da misli na zarazu kugom, ali kad je moj

otac stegnuo čeljust, shvatim da je riječ o još nečem. Pogledam ih. »Na što mislite?« Odmaknemo se od podija kako nas nitko ne bi čuo. »Sedmog

dana izolacije faraon je uvrijedio asirskoga kralja.« » Kralja?« ponovi Nakhtmin. »Da. Kralj Asirije poslao je glasnika i tražio tri prijestolja od

eba- novine. Kad je glasnik stigao, vidio je da ovdje vlada kuga pa je

oklijevao. Ali dobio je zapovijed od svoga kralja pa je ušao u grad i

prošao pješice cijeli put do palače.«

»Stražari nisu pozvali tvog oca nego faraona, a Ekhnaton je

glasnika u Asiriju vratio uz poklon«, izgovori majka. »Poklon.«

Nakhtmin začuje koban prizvuk u majčinu glasu pa pogleda

mog oca. »Kakav poklon?«

Otac zatvori oči. »Dao mu je ruku djeteta s crnim oteklinama

od kuge. Iz dječje sobe.«

Zakoraknem unatrag, Nakhtminovo se lice smrkne. »Asirska

vojska broji se u tisućama«, upozori nas mračno.

Otac kimne. U glasu mu nije bilo dvojbe. »Napast će Egipat.« Moj pogled sretne majčin. Lice joj je bilo blijedo. »Ovdje je preopasno«, zaključi Nakhtmin, a ja sam znala da više

nije na meni da odlučim hoćemo li ostati. Preživjeli smo Crnu smrt. Amon neće biti tako velikodušan kad Asirci navale na Egipat. Pogledao me. »Više ništa ne možemo učiniti.«

»Pričekaj bar da prođe pogreb. Molim te«, preklinjala je Nefertiti.

»Krenut ćemo večeras. Asirci su na pragu Egipta, a vaša vojska

nije spremna da ih zaustavi.«

»Ali večeras će biti održan pogreb«, rekla je očajno. »Ostani sa

mnom«, šaptala je. »To su moja djeca. Tvoje nećakinje.«

Oklijevala sam pogledati je u oči. Tiho upitam: »Sto su učinili s

tijelima?« Nefertiti je drhtala. »Pripremili su ih za spaljivanje.« Prekrijem rukom usta. »Neće biti sprovoda?«

»To su žrtve kuge«, rekla je divlje, ali njezin gnjev nije bio

usmjeren na mene. Zamislim Mekitaton i malenu Neferuaton i

vatrene jezike kako se uzdižu oko njih dok gore na lomači. Egipatske

princeze.

»Dobro, ali putujemo u Tebu čim završi«, rekla sam ozbiljno.

»A ako su nam roditelji iole pametni, uzet će Tiju i poći s nama.« Na-

ša je teta još uvijek bila bolesna, ali ne od kuge. Stradalo joj je srce.

Bila je u dječjoj sobi dok je Anubis harao. Gledala je kako joj se

potomci muče u bolesti i umiru. Mekitaton, Neferuaton, blizankinje,

Nebnefer. A bilo je i drugih: sinovi i kćeri bogatih trgovaca i pisara.

Kad sam joj otišla u posjet, oči su me pekle od suza. »Ostani uz nas«,

preklinjala sam. »Zar ne želiš imati svoj vrt i raditi u njemu?«

Odmahivala je glavom i stiskala mi ruku. »Još malo pa ću raditi po

vrtovima vječnosti.«

Nefertiti je također odmahivala glavom. »Ni otac neće odavde«, rekla je. »Ne želi me ostaviti.«

»Narod se ljuti«, upozorim je. »Umiru od kuge i za to krive fa- raone. Vjeruju da im je Aton okrenuo leđa.«

»Ne želim to slušati. Ne mogu to sad slušati«, izjavila je.

»Onda ćeš to slušati kad bude prekasno!«

»Ja sve mogu ispraviti!«

»Kako? Što ćeš učiniti kad asirski kralj raspakira svoj dar? Misliš

da kraljevstva Istoka nisu čula za Ekhnatovu brzopletost? Zašto se,

misliš, dopisuju s ocem, a ne s njim?«

»On ima vizije... Vizije o veličini, Mutnođmet. Želi da ga vole... Silno želi da ga vole.«

»Kao što ga ti voliš.«

»Nije to isto.«

»Nije, zato što će učiniti sve da bi to dobio. A ti si, naprotiv,

racionalna. Prava kći svog oca. Zato si mu i draža.« Prekine me, ali ja

nastavim. »I zato će otac ostati s tobom, makar se cijeli grad rušio

oko njega. Čak i ako nam svima prijeti pogibelj. Ali, je li to vrijedno

toga?« upitala sam. »Vrijedi li besmrtnost platiti po toj cijeni?«

Nije odgovorila. Tužno zavrtim glavom i udaljim se. U hodniku

koji je vodio našim odajama, sretnem Nakhtmina s Barakom.

»Heket ide s nama«, rekao je. »U Amarni je obustavljen promet

lađama. Možemo konjima i zatim se ukrcati na barku negdje izvan

grada. Nećemo ni blizu radničkih kuća. Jahat ćemo ravno do

gradskih vrata. Pustit će nas da izađemo«, rekao je pun

samopouzdanja.

»Ali ne možemo krenuti prije nego padne noć«, rekla sam mu.

»Održat će se pogreb. Znam što ćeš reći, ali ona se ne može suočiti s

tim sama. Jednostavno ne može.«

»Pogrebna lomača?« upita.

Kimnem. »Mala Neferuaton«, i usnica mi zadrthi dok sam gle-

dala Baraku na snažnim rukama njegova oca. »Ne znam kako to

uopće može podnijeti.«

»Može zato što je jaka, a i ništa drugo joj ne preostaje. Tvoja

sestra nije glupa, premda podržava Ekhnatona. Ona nije mekušac.«

»Ja to ne bih mogla podnijeti«, izjavim, a on mi rukom podigne

bradu. Gledali smo se u oči.

»Ti to nikad nećeš morati podnijeti. Vodim te odavde htjela ti

to ili ne.« »Nakon pogreba.«

Kad je nebo postalo tamno, začuju se zvona. Atonovi svećenici koji

su preživjeli kugu okupili su se u dvorištu amarnske palače. Svi smo

nosili vijence od rute. Sluge koji su podizali lomaču bili su

uznemireni. Kuga je možda još uvijek vrebala iza svakoga kamena, ali

mi smo se svi skupili ,u grupu. Velovi su nam prekrivali lica. Žene su

plakale. Moja mi se majka naslonila na rame, a otac je stajao pokraj

Nefertiti. Otac i kći, prkosne snažne kule. Zvuk Kijinog plača bio je

nepodnošljiv. Bila je u visokom stupnju trudnoće. Iznenadilo me što

je u takvom osjetljivom stanju uspjela preživjeti kugu. Ali, opet, i mali Baraka također je preživio. Slušala sam njezino duboko i potresno jecanje i mislila kako je

okrutno što osim nekoliko njezinih dama nitko nije uz nju. Panehesi stoji kraj lomače, odjeven u službenu odoru, a Nefertiti se oslanja na

Ekhnatonovu ruku, odveć prestrašena da je pusti. »Misliš da su sad s Atonom?« upita me Ankhesenpaaton. Posta-

la je drugačije dijete. Potišteno i povučeno. »Mislim da su s Atonom.« Stisnem usnice zbog te laži. »Jesu.«

Okrenula je lice natrag prema vatri koja se rasplamsala na naju-

daljenijem kraju lomače. Tijela su bila zamotana u laneno platno. Po

njima su nabacali rutu. Plamenovi suknu prema nebu i oviju princeze

ognjem. Meso je pucketalo i šištalo. Vonjalo je oštro. Onda vatra

zahvati odjeću princa Nebnefera. Pokrov izgori i otkrije mu se lice.

Dvorištem se prolomi krik, a Panehesi pridrži Kiju. Ekhnaton

pogleda svoje ožalošćene supruge, jednu pa drugu i nešto u njemu

pukne.

»Ovo su skrivili štovatelji Amona«, vikne. »Izdali su nas. Ovo je

Atonova kazna«, urlao je. Ostavljao ga je razum. »Hoću kočiju!«

Njegovi nubijski stražari ustuknu. »Kočiju!« vikne. »Idem u svaku

kuću, provalit ću im vrata i naći njihove lažne bogove. U mojem

gradu, oni se mole Amonu. U Atonovu gradu!« Poludio je. Lice mu je bilo mahnito. Nefertiti ga zgrabi za ruku. »Prestani!« vikne. »Uništit ću svaku obitelj u čijem domu nađem lažne bogove«,

svečano izjavi. Istrgne ruku iz njezine, zabaci plašt i skoči u zapregu koju su mu doveli. Dva konja uznemireno zanjište, a on podigne bič.

»Straža!« zapovjedi, ali oni su stajali nepomični od straha. U gradu je

još bilo kuge i nitko nije htio riskirati život. Kad je Ekhnaton vidio da

mu se nitko ne kani pridružiti, naloži da svejedno otvore gradska vrata.

»Ostavite vrata zatvorena!« zapovjedi Nefertiti. Stražari su gledali u svoja dva faraona i nisu znali koga bi

poslušali. Ekhnaton pojuri prema teškim drvenim dverima, a Nefertiti za-

vrišti: »Otvorite! Otvorite vrata!« da učine to prije nego se u njih zaleti kolima.

Ekhnaton se nije zaustavljao. Vratnice se raskrile točno u trenutku da vozač i njegova divlja kočija prolete kroz otvor. Zatim

egipatski faraon nestane u noći dok su se u dvorištu palače visoko

uzdizali plamenovi, ovijajući se oko tijela njegove djece.

Nefertiti istupi u svjedo. Kuka i bič, znaci moći, bili su joj u

desnoj ruci. Lijevu je šaku stisnula. »Dovedite ga natrag k meni!« Stražari su oklijevali. »Ja sam faraonka u Egiptu. Dovedite ga natrag«, glas joj se

povisi, »prije nego Amarna bude uništena!«

Jedna sluškinja istrči iz palače plačući, a u dvorištu se svi kao

jedan okrenu prema njoj.

Djevojka se sruši pred Nefertiti. »Visosti, Kraljica udovica je

preminula.«

Uznemirenost u dvorištu preraste u histeriju. Moj otac ode do

Nefertiti. Govorio je brzo. »Ako se vrati, možda bude zaražen

kugom. Moramo spasiti stanovnike palače. Nađi lađe, neka odu iz

grada. Služinčad ostaje. Tvoja djeca...«

»Moraju otići«, izgovori Nefertiti nesebično. »Mutnođmet ih

može povesti sa sobom.«

Zaprepastim se.

»Ne!« zaplače Meritaton. »Ja te neću ostaviti, mauat. Ne putujem

iz Amame bez tebe.«

Otac je razmišljao o Meritatoninoj odluci. »Ne kanim otići iz palače«, ponavljala je Meritaton.

On kimne. »Onda neka s Mutnođmet ode Ankhesenpaaton.

Mogu ostati u Tebi dok se Ekhnaton ponovno ne sabere.« Otac po-

gleda prema palači. Nakratko je zatvorio oči. Jedini odmor koji mu je

bio dopušten. »A sad moram k svojoj sestri«, rekao je.

Jasno sam vidjela kakav je danak u tjelesnom izgledu vlast

nametnula mojoj obitelji. Oči moga oca kao da su utonule u lice, a

Nefertiti kao da se pogrbila pod težinom tako golema gubitka. Zene

koja nas je dovela do moći sada više nema. Nikad više neću vidjeti

njezine oštre oči, niti u svom vrtu čuti njezin šištav smijeh. Nikada

me ponovno neće gledati kao da zna moje misli, kao da ih vidi čitko

zapisane na svitku. Žena koja je vladala uz Starijega, uz Amenhotepa

Veličanstvenog, i preuzela njegovu ulogu kad je on bio previše

umoran da vlada, prešla je u zagrobni život.

»Neka ti Oziris blagoslovi prelazak, Tijo«, prošaptala sam.

Žene su vrištale, a djeca se rastrčala niz hodnike prema sobi za audi-

jencije. »Faraon je pobjegao! Faraon je pobjegao!« vikala je sluškinja,

a njezin je povik odjekivao krilom za služinčad i hodnicima. Vidjela

sam žene kako dovikujući se trče pokraj otvorenih prozora. Nosile su

pune ruke odjeće i nakita. »Bogovi su napustili Amarnu!« urlao je

netko. »Čak je i faraon otišao!« Žene su gurale djecu kroz jetki dim u

dvorištu kako bi izašli na pristanište. Odnosile su škrinje pune svoje

odjeće dok su muškarci vukli ostatke obiteljske imovine. Sluge su bje-

žale s dvorjanima i poslanicima. Bilo je to čisto ludilo.

Moja obitelj pohrli u palaču, ali Nakhtmin me zaustavi prije

nego što smo ušli u sobu za audijencije. »Ne možemo tvoju obitelj

ostaviti u ovakvom stanju«, rekao je. »Faraon je nestao. Kad ljudi

izvan palače otkriju da ga nema, tvoja će obitelj biti u opasnosti.«

»Bit ćemo u opasnosti ako se vrati«, rekla sam očajno. »Mogao

bi se vratiti zaražen kugom.« »Onda ćemo ga staviti u karantenu.« »Egipatskog faraona?«

»Ne želim da budeš uz mene bez dopuštenja tvog oca«,

objasnio je. »Toliko smo mu dužni. Ostani s Barakom i Heket i budi

spremna za polazak na jednu riječ upozorenja. Povedi i

Ankhesenpaaton. Ja idem pronaći tvoju sestru. Mora biti spremna

ostati u karanteni s njim. Bude li se uopće vratio.«

Kad je straža uteturala s polusvijesnim kraljem, zakrvavljenim i

oprljenim od vatre kojom je zapalio domove vlastitog naroda, ono

što je ostalo od dvora dalo se na posao.

»Smjestite ga u najudaljeniju sobu i zaključajte vrata! Dajte mu

hrane za sedam dana i neka nitko ne ulazi. Pod prijetnjom smrtne ka-

zne ne puštajte ga van.« Moj otac nadgledao je karantenu dok je tik do njega stajao vezir Panehesi i šutio. »Nemojte ići k njemu«,

upozorio ga je moj otac. »Naravno da ne«, odreže Panehesi. Kad je Ekhnaton shvatio što se s njim zbiva, vrata su već bila

zatvorena i zaključana izvana. Njegovi su se urlici čuli svuda po palači. Tražio je da ga oslobode, zvao Nefertiti i na kraju preklinjao

Kiju. »Netko pazi na Kiju?« upitala je moja sestra. Poslali smo stražu. Kija je plakala kad je doznala da su Ekhna-

tona zaključali u sobu kao zatvorenika. Drugoga dana užasnutim je

krikovima pronijela palačom vijest da Ekhnaton kašlje krv. Stražari su također osjetili da ispod vrata dopire sladunjav vonj sličan mirisu meda ili šećera. Tijekom trećeg dana, kašalj se stišao. Četvrtog dana,

iz sobe se nije čulo ništa.

Prošlo je šest dana prije nego se itko usudio provjeriti ono što

smo već ionako znali.

Faraon Krivovjernik doveden je pred Anubisa. Kad je Nefertiti čula vijest, pošla je plakati u majčino naručje. Zatim

je došla k meni. On je bio sebičan kralj i loš vladar, ali bio je i njezin

muž i partner u svemu. I, bio je otac njezine djece.

»Moramo napustiti grad«, rekao je otac ulazeći u sobu. Nakh-

tmin mu je bio za petama.

Nefertiti podigne pogled. Njezina je tuga bila neopisiva. »To je

kraj Amarne«, prošaptala mi je. »Trebala je govoriti u naše ime nakon

smrti, a sada se drobi u prah, Mutni.« Njezin san, njezina vizija

besmrtnosti i veličine, bit će prekrivena pijeskom i prepuštena

pustinji. Zatvorila je oči. Zanimalo me što vidi. Svoj grad u

ruševinama? Svog supruga izobličenog od kuge? Čula je izvješća o

ljudima po ulicama. Palili su vlastite kuće u pobuni protiv

Ekhnatona. Uništavali su njegove slike. Razbijali su mu lice na

reljefima zidova u hramovima. Na prvi znak kuge, Nefertiti je

zapovijedila Tutmozisu da zatvori atelje i pobjegne. To je bio njezin

jedini nesebičan potez. U Amarni više ništa nije trebalo graditi. Bila je

dovršena, a sad je ruše.

Moj nas otac oštro upozori: »Spaljuju svoje kuće. Ako se vojska

razbježi, na redu je palača. Moramo pokopati Ekhnatona.« Nefertiti je jecala.

»Ali Panehesi je odnio Ekhnatonovo tijelo u hram«, rekla sam.

»On sad obavlja pogrebne obrede.« Nakhtmin se ukoči. »On sad radi što?«

Brzo pogledam supruga pa oca. »Uzeo je tijelo i odnio ga u

hram«, ponovim. Nakhtmin pogleda mog oca. »Nađite Panehesija!« izdere se moj otac na grupu vojnika u

hodniku. »Ne dajte da napusti palaču.« »Sto se događa?« upitam. Osjetila sam opasnost. »Tik do hrama je riznica. Panehesi nije otišao zbog pogrebnog

obreda«, rekao je moj suprug. »Otišao je odnijeti zlato iz riznice kako

bi srušio vlast tvoje sestre.« Nakhtmin se okrene Nefertiti. »Moraš

pustiti Horemheba iz zatvora. Oslobodi generala i ljudi će ga slijediti.

Ili preuzmi rizik da Atonovim zlatom Panehesi kupi vojsku. A nosi li

Kija u utrobi sina, cijeli je Egipat izgubljen.«

Nefertiti se zagleda u daljinu kao da više ne vidi nikoga od nas. Niz obraze su joj klizile suze. Zatvorila je oči. »Baš me briga što će se

dogoditi«, rekla je. »Svejedno mi je.« Ali Nakhtmin joj brzo priđe i uhvati je za ramena. »Visosti,

faraone Neferneferuaton-Nefertiti, tvoja je zemlja pod opsadom i ugrožena ti je kruna. Ostaneš li ovdje, umrijet ćeš.«

Otvorila je oči. Bile su beživotne. »Ubit će Meritaton ili je vjenčati za Panehesija, a i

Ankhesenpaatonin je život u opasnosti«, nastavi Nakhtmin.

Gotovo neprimjetno, Nefertitino se lice promijeni. Oči su joj otvrdnule. »Pustite ga iz zatvora.«

Nakhtmin kimne pa nestane niz hodnik u tminu. Otac se okrene prema meni. »Imaš li povjerenja u svog

supruga?« Zabuljim se u njega. Nakhtmin bi mogao pustiti Horemheba iz

zatvora i tako udruženi mogli bi uzeti krunu. »On to nikad ne bi

učinio«, zajamčim.

Pobuna se valjala ulicama. Egipćani su uzeli vile, kose i kakvog god

su se oružja domogli. Sluga je svakoga sata trčao u sobu za

audijencije s vijestima. Napali su Atonov hram u brdima. Stupaju

prema palači. Zahtijevaju da im se vrate njihovi bogovi, da glavni

grad ponovno bude Teba i da se Amama spali.

Kija je sjedila u naslonjaču podno podija. Njezino je lice bila

maska agonije. Pokušavala sam zamisliti što osjeća. Bila je Druga

supruga mrtvoga kralja. Dijete koje nosi neće imati oca. A kad ga rodi, bude li sin, bit će prijetnja Nefertitinoj kruni.

Njezina sudbina ovisi o Panehesiju. Otvore se vrata sobe za audijencije. Uđe Nakhtmin, a iza njega

Horemheb. Zatvor nije bio nježan s generalom. Kosa mu je narasla do ramena, a tamna brada zasjenila čeljust. No u očima mu je bilo

vatre i mahnite odlučnosti kakvu nikad prije nisam vidjela ni u čijem pogledu. Moj otac ustane. »Što je novo?«

Horemheb korakne naprijed. »Narod je opustošio Atonov

hram. Faraonovo je tijelo spaljeno, nije mu bilo spasa.«

Moj otac pogleda Nakhtnima koji doda: »Narod je također na-

valio u riznicu. Zlato je na sigurnom, ali sedam stražara je poginulo.

Kao i vezir Panehesi.«

Začuje se jezovit krik. Kija je ustala iz naslonjača, bedra su joj

bila crvena od krvi. Horemheb je išao prema prijestolju. »Bio sam u

zatvoru po nalogu tvoga muža, Veličanstvo.«

»A ja ti vraćam čin generala«, rekla je Nefertiti brzo ignorirajući

Kijine krikove. Nije bilo vremena ni za što osim prijestolja. »Vodit

ćeš vojsku zajedno s generalom Nakhtminom.« Vratila je čin i

mojem suprugu. Ali, Kijina je gusta krv navirala brzo. »Moju kutiju!« viknem. »Neka mi netko donese stolisnik!« »Kako mogu znati da me nećeš prevariti?« upita Horemheb.

»A kako ja mogu znati da ti nećeš prevariti mene?« upita Ne-

fertiti. Pozovem sluškinje i naredim da donesu vodu i platno. »Završila je vlast Atonova«, doda Nefertiti. »Nadoknadit ću ti

ono što si izgubio. Povedi me do mog naroda, objavit ću im da je

došlo novo kraljevstvo.« »A Hetiti?« zanimalo je Horemheba. »Borit ćemo se«, izjavi stežući u rukama kuku i bič. »Izbrisat

ćemo ih s Istoka!«

Od platnene sam odjeće hitro slagala jastuk za Kiju. »Diši«, rekla sam joj. Kad sam se osvrnula oko sebe, vidjela sam da su nas

svi napustili. Samo je sedam sluškinja ostalo. Odana grupica koja nije pobjegla u Tebu. »Moramo je prenijeti u neku drugu sobu!« viknem, a sluškinje mi pomognu nositi je.

»Molim te, nemoj joj dopustiti da mi ubije dijete«, šaptala je Ki-

ja. Zgrabila me za ruku takvom silinom da sam bila prisiljena

pogledati je u oči. »Molim te.« Shvatim o kome govori. »Ne bi ona nikad...« ali riječi mi zamru

na usnama. Sluškinje su je preselile u sobu za goste i položile je na postelju,

a iza leđa joj namjestile jastuke. »Nemamo stolac za porode«, rekla sam. »Ne mogu...« Kija zavrišti i zabije nokte u moje meso. »Posvoji moje dijete«,

preklinjala je.

»Ne. Preživjet ćeš«, obećam. »Oporavit ćeš se.« No, već dok

sam to izgovarala, znala sam da neće. Bila je previše blijeda, a dijete

je došlo prerano. Kapljice znoja nizale su joj se čelom.

»Zakuni se da ćeš ga ti podizati«, molila je. »Jedino ga ti možeš

zaštititi od nje. Molim te.« A zatim brižne voda i dijete izađe. Princ.

Egipatski princ. Kija spusti pogled na svog sina. Njegovi su zdravi

krikovi parali praznu sobu za goste, a nije bilo niti jednog talismana

ili slike Tauert. Oči joj se napune suzama. Donijeli su nož i prerezali

pupkovinu. Kija se sruši natrag na jastuke. »Nazovi ga Tutankhaton«,

rekla je stežući mi prste kao da nikad nismo bile neprijateljice. A

onda zatvori oči. Smirenost na njezinu licu bila je blaga i nježna.

Izdahnula je i tijelo joj se počelo kočiti.

Sluškinja opere dijete i zamota ga u platno. Utisne mi sitan za-

motuljak u ruke, a ja spustim pogled na dječaka koji će postati moj

sin. Dijete najljuće suparnice moje sestre. Položim ga na njegovu

majku da osjeti kako je to biti na njezinim grudima i dozna da ga je

voljela. Onda mi suze zamute pogled i zaplačem. Plakala sam za

Kijom, zbog Nefertiti i njezine djece, za Tijom i zbog malog

Tutanhkhatona kojeg prava majka nikad neće poljubiti. A zatim

zaplačem zbog Egipta jer sam u dnu srca znala da smo napustivši

svoje bogove sami prizvali ovu propast.

Izgledalo je kao da je oluja prohujala palačom. U jednom danu skinute su zavjese, a škrinje i spremišta

ispražnjeni do zadnjeg predmeta. Sto nije stalo u naš konvoj, ostat će u Amarni da kasnije pokupe sluškinje ili prekrije pijesak vremena. Pivo je ostalo u dubinama podruma, kao i boce Ekhnatonova

najdražeg vina. Uzela sam malo najstarijega crnog za Ipu. Spremila sam ga kraj svojeg bilja. Ostalo će stajati dok netko ne provali u

palaču i opljačka skladišta ili dok stražari kojima smo zapovjedili da

ostanu ne puknu i počiste faraonov vinski podrum. Napokon, nitko neće voditi zapisnik i tko zna hoćemo li se ikad vratiti.

Nije bilo službenog opraštanja na rastanku. Stajali smo na obali.

Mom je ocu jedino važno da budemo brzi. Nefertiti drži kuku i bič egipatski, ali neki uzurpator iz redova vojske, Visoki svećenik

Atonov ili kakav gnjevan sljedbenik Amona mogli bi joj ih oduzeti. Štošta se može dogoditi, a sve ovisi o tome hoće li je narod podržati. Narod više nije vjerovao u Amarnu. Htjeli su se vratiti starim

bogovima, a moj otac i Nefertiti kanili su im ih dati. Dok smo plovili

u Tebu, nitko nije mislio na ono što smo ostavljali iza sebe.

Stojaći na pramcu, Nefertiti je gledala prema Tebi, kao što je to

činila dok je bila djevojčica.

»Tamo treba organizirati neku ceremoniju«, rekao je otac prila-

zeći joj. Zrak je bio hladan. Povjetarac je mreškao vodu. »Ceremoniju?« upita Nefertiti začuđeno. »Svečana promjena imena«, objasni otac. »Princeze si više ne

mogu priuštiti da se zovu Atonovima. Moramo pokazati narodu da

smo se odrekli Atona i vratili Amonu.«

» Odrekli? « Nefertitin se glas slomi. »Moj suprug. Vizionar.«

Zatvorila je oči. Bila mu je iskreno privržena. Učinio ju je faraonkom

cijelog Egipta i dao joj šestero djece. »Ja se njega nikada neću odreći.« »Svejedno, preimenovanje moramo obaviti.«

TRIDESETO POGLAVLJE

TEBA, 1343. pr. Kr.

prvoga pahona

Stajali smo u hramu ispred kolonade i promatrali aveniju sfingi s

glavama ovna koje su se šćućurile u svjetlu zalazećeg sunca kao

podsjetnik na ono što je izgradio Amenhotep Veličanstveni, a njegov

sin pokušao razoriti. Amonovi svećenici ćelavih glava bili su na okupu,

kao i brojno plemstvo. Vrhovni svećenik Amonov podigne zdjelu u

zrak, a ja zadržim dah: izlijevao je vodu ispirući ime boga koji je gotovo

uništio Egipat.

»Tut-ankh-atone, u ime Amona, boga Tebe i oca svih nas, tvoje

ime u očima Ozirisa od sada glasi Tut-ankh-amon.«

Nakhtmin je pridržavao Tutovu malenu glavu kako bi bio miran dok po njoj teče voda. Dijete je bilo premaleno da razumije značenje svog imena. Nefertiti je stajala kraj svojih kćeri.

Ankhesenpaaton klekne na do pa prigne vrat prema svetoj vodi kako bi postala Ankhesenamon. Zatim vrhovni svećenik pozove prin-

cezu Meritaton, ali Nefertiti korakne naprijed i snažnim glasom izgovori: »Ne.«

Gomila se na tren uznemiri dok svi nisu shvatili što zapravo radi.

»Meritaton neće biti preimenovana. Vladat će uz mene. Bit će

moja suvladarica i podsjetnik na prošlost. Bit će pomazana kao Meri-

taton, kraljica Egipta, kako bi Atonovi svećenici znali da nisu zaborav-

ljeni.«

Ili je Nefertiti postupila mudro, dajući ustupak Atonovim svećeni-

cima, ili nije htjela izbrisati sjećanje na svog supruga koji ju je učinio

egipatskom faraonkom.

Moj otac kratko uzdahne, a Visoki se svećenik na silu ljubazno osmjehne. Uzme drugu zdjelu u kojoj nije bila voda nego ulje i podigne

je iznad Meritaton. Mala princeza zakorači naprijed ljupkošću zrelijom od njezinih sedam godina, a onda pogne glavu i prihvati svoju krunu.

Vrhovni je svećenik oklijevao. »A pod kojim ću imenom pomazati egipatskog faraona?«

Gomila se okrene Nefertiti, a ona pogleda mene. »Smenkhare«, izjavi.

Snažan je duh boga Ra. Odlučila se za ime koje nema nikakve veze s Atonom kako bi na-

rodu bilo jasno da je to neka druga vladavina, povratak vremenu kad se naše carstvo prostiralo od Eufrata do Sudana. Sad smo bili samo Egipat i Nubija. Ekhnaton je sve izgubio: Knos, Rod, dolinu Jordana i Mikenu. Osvrnem se, ugledam Horemheba kako pozdravlja faraona i

pomislim: Neće uvijek ostati tako. Jednoga dana, Egipat će opet biti veleban. Pogledam Nakhtmina. »Ti ne ideš s Horemhebom natrag u borbu

protiv Hetita?« upitam ga. On se nasmiješi našim sinovima. Njihove su ih dadilje držale u

naručju. »Ne, miu-šer. Ovdje ima dovoljno posla. Treba uvježbavati vojnike koji pod Ekhnatonom nisu prošli pravu obuku. To mogu raditi ovdje. Horemheb će se morati snaći s nekim drugim.«

»Ali s kim?« Bila sam zabrinuta. »Možda s Ramzesom.« Moj suprug pokaže prema vojniku koji je

nosio odlikovanja. Imao je riđu kosu, crvenu kao goruće sunce. »Za- povijedao je utvrdom u Silu. Jednoga dana bit će vezir. U Nubiji smo se borili zajedno. Pametan je kao pisar i vrlo sposoban vojnik. A s lukom i strijelom, bolji je od ikoga.«

»Osim tebe.« Nakhtmin se osmjehne, a ja tu temu više nisam spominjala.

Te je večeri faraonka Nefertiti narodu obećala velike pobjede. S blje-

štavim nakitom za glavu velike božice rata Nekhbet, zajamčila je da će

Egipat vratiti zemlje kojima je Krivovjernik u svojoj gluposti dopustio

da mu kliznu kroz prste.

»Vrati ćemo Rod, Mikenu i Knos! Vojska će domarširati duboko u

pustinju Palestine i zatražiti teritorij koji je Amenhotep Veličanstveni

podvrgnuo egipatskoj vlasti. I nećemo se zaustaviti dok Hetite ne izba-

cimo iz Mitanije natrag u planine iz kojih su došli!«

Vojnici ispuste uzvik oduševljenja toliko glasan da bi zaglušio bo- gove. Samo sam ja mogla vidjeti koliko je ona platila da bude faraonka. Oko njezinih su se očiju ucrtale bore kojih prije nije bilo, a u držanju je poprimila tvrdoću koju je Tija imala. Moja sestra podigne pesnicu u

zrak. »Uz Amonovu zaštitu, Egipat ne može doživjeti neuspjeh. Vla- davina faraona Krivovjernika je završena!«

Ljudi su joj klicali kao da im je već osigurala pobjedu.

Štitovi u njihovim rukama bili su novi i pretaljeni od posuđa iz

Atonova hrama, a koplja s kamenim vrhovima napravljena su od tisuća

kipova koji su prije stajali u dvoranama Palače na obali. Dok je Nefertiti

u trijumfu podizala ruke, ja se nisam zavaravala. Zamišljala sam njezine

prelijepe vile zasute pijeskom i praznu palaču čije zastore pomiče vjetar.

Mogla sam samo nagađati koliko su joj teška njezina žezla. Ipak, nije

izgubila sve. Razorili su Amarnu, njezin blistav grad s pogledom na Nil,

i krhotine njezinih kipova iskoristili kao dio oružja, ali nisu je izbrisali.

Još je uvijek mogla urezati svoje ime na tebanskim spomenicima.

»Neće više biti krivovjerja!« vikala je. »Vratio se Amon, veliki bog

Egipta!«

Iza stupova kimne otac. Pisao je kralju Asirije i poslao mu darove.

Sedam zlatnih prijestolja kao naknada za jednu dječju ruku unakaženu

kugom. Samo vrijeme može reći hoće li sedam prijestolja biti dovoljno

ili ćemo zaratiti s Asirijom.

Moja majka stane iza mene. »Ništa drugo nije ostalo, samo Meri-

taton«, mrmljala je. »Nikad neće biti princa.« »Tu je Ankhesenamon«, rekla sam joj.

Gledale smo četverogodišnju princezu kako se prikrada prozoru

za pokazivanje. Imala je Nefertitinu divlju ljepotu i ništa od

Meritatonine ozbiljnosti. Kad bude starija, bit će vragolanka.

Vojska je otišla kao pojačanje kraljevstvu Mitanije. Nakhtmin mi

dotakne rame. S druge strane sobe za audijencije, Nefertiti je rekla: »Ne

odlaziš valjda?«

Gledala sam svoju sestru s kukom i bičem Egipta u rukama, još

uvijek u strahu od usamljenosti. »Na drugoj me obali rijeke čekaju dva

sina.« »Ali vratit ćeš se navečer, zar ne? Dolazit ćeš svaki dan?« »Dolazit ćemo svake večeri«, obećam. »Dovest ću Baraku i Tuta

da se druže sa sestričnama.« Ona se ljutito namršti, a ja izgovorim: »On

je moj sin, Nefertiti. Nije pretendent na egipatsko prijestolje više od

Barake ili Nakhtmina.«

Nefertiti proguta ono što je tada htjela reći. »Ali doći ćeš«, po-

navljala je.

»Hoću«, odgovorim i u sebi dodam: kao sto sam uvijek dolazila.

Heket je tiho pjevala Baraki i malom Tutankhatonu, vrzmajući se kraj

otvorena prozora koji je gledao na vrtove. Kad je začula naše korake po

puteljku, digne pogled, a onda istrči iz lođe da nas dočeka.

»Bila je ovdje neka žena po imenu Ipu. Htjela te vidjeti, gospo- darice. Ostavila je ovo.« Heket pokaže malenu kutiju na stolu. »Kaže da je to nešto novo. Naletjela je na to i misli da bi ga htjela imati u svojem vrtu.«

Dignem drveni poklopac. Unutra je bio malen ružičasti cvijet sa

svojim korijenom. Bio je u punom cvatu. Prijeđem prstom preko njego-

vih nježnih latica, dugih i glatkih kao vrlo fino tkano platno. Proučavala sam njegovu savršenu boju, nijansu zalazećeg sunca. Imati vlastiti vrt, dom i obitelj, moći zakoraknuti na sunce i osjetiti toplinu da pod sto-

palima i život koji mi raste pred nogama... Heket prekine posao. »Jesi li dobro, gospodarice?« »Da. Samo mi je drago što sam u svom domu.« Heket se ukoči. Pravila se da promatra oslikane zidove i košare s

odjećom. »A što ćete sad raditi bez dvora?« upitala me. »Ostvariti svoju sudbinu«, rekla sam. »U dječjoj sobi i u vrtu.«

Pokucala sam na oslikana vrata na kojima je bio izrezbaren prikaz

broda na pučini.

»Gospodarice!« Ipuino cičanje od zadovoljstva odjekivalo je uli-

cama.

Obrazi su joj se zaokružili, a kosa narasla. Padala je preko ramena.

A onda se iza nje prolomi krik. Visoki je glas dopirao s mjesta na kojem

ju je iščekivao Kamozis u očevu naručju. Zapanjilo me koliko je

narastao. »Gledaj kako je velik!«

»Već ima više od godine dana. A takvo mi je zadovoljstvo da sam

sve to spremna ponoviti.« Položi ruku na trbuh i osmjehne se. »U mje-

secu mesoreu.« Uzdahnem. »O, Ipu...« »A tko se javlja!« vikne ona. »Ti si majka dvaju sinova.« Zakorakne

unatrag da me pogleda i radosno se nasmije. »O, gospodarice. Nakon toliko vremena.« Zagrlila me i uvela unutra.

»Dobrodošla kući«, rekao je Đedi. Izgledao je zdravo i

zadovoljno. Kuga nije napala nijedan grad osim Amarne, a ja sam pokušavala ne razmišljati o značenju te činjenice.

»Dakle, to je Kamozis.« Rekla sam pokušavajući zamisliti da je to

ono isto djetešce kojem sam mahala na rastanku na pristaništu prije godinu dana. »Zgodan je. Ima tvoj nos«, rekla sam Ipu.

»I Đedijeve oči. Dadilja je rekla da će biti bogat.«

»Po čemu zna?«

»Zato što mu je prva riječ bila nub.«

Glasno se nasmijem. »Zlato! Čeznula sam za tobom, Ipu.«

»A Ipu je čeznula za tobom.« Đedi se cerio. »Ni o čemu nije

razgovarala. Samo o tebi.«

»Amarna je posvuda jedina tema razgovora«, povjerila mi je.

»Nitko ne zna kome bi vjerovao. Najprije Durbar, onda suvladarstvo pa

kuga. Je li istina«, glas joj se spusti, »da je faraon poslao nečiju ruku

kralju Asirije?« Kimnem, a Ipu zavrti glavom. »Pričaj mi o svemu. Že-

lim znati sve.«

I tako sam joj pričala o Durbaru i krunidbi moje sestre pa o Crnoj

smrti i Ekhnatonovim žrtvenim darovima. Opisala sam kako su umrle

Nefertitine najmlađe kćeri, Nebneferovu smrt i, na kraju, Tijinu. Kad

sam govorila o Ekhnatonovoj vožnji po gradu, Đedi je polagao

Kamozisa u kolijevku. Nije mogao vjerovati da je kralj bez pratnje

otišao uništiti zabranjene slike Amona. »Faraon je bio izbezumljen od

gnjeva«, rekla sam mu, ali nije bilo moguće objasniti ogorčenost u Ekh-

natonovim očima dok je gledao kako mu u gradu koji je podigao u

slavu Atonovu na lomači gore mrtva djeca.

»Kad su lađama zabranili isplovljavanje iz Amarne, mislili smo da

će svi u gradu poginuti«, priznala je Ipu i oči joj se napune suzama. »Ti i

Nakhtmin također.«

Zagrlim je. »A nije bilo načina da doznamo je li se kuga raširila. I

mi smo se bojali.« Nešto mi se trljalo o nogu. Debelo i teško tijelo skoči

mi u krilo. »Bastet«, viknem. Pogledam Ipu.

»Slijedio me iz radionice jedne večeri i nije se vratio. Možeš ga sad

uzeti natrag«, doda, ali u očima sam joj vidjela oklijevanje.

»Naravno da neću. Mora ostati s tobom«, rekla sam gorljivo. »Da

ga ti nisi spasila, ubili bi ga kao i sve druge mačke u palači.«

»Poubijali su mačkice?«

»Svaku životinju u palači.«

»A gdje su pokapali ljude?« pitao je Đedi.

»Dolazila su kola i odvozila ih.«

»Bez talismana?« prošapće Đedi.

»I bez grobnica?« vikne Ipu.

»U zajedničke grobnice. Rupe iskopane u zemlji, zatrpane pije-

skom.«

Par je šutio.

U večernjoj toplini, prošetali smo se do moje kuće. Ipu je htjela da

joj ponovno ispričam kako sam Kiji na samrti obećala da ću se brinuti

za njezino dijete. Pa sam joj ispričala ponovno, a čak je i neprestano

uzvrpoljeni Kamozis bio miran, kao da je i on bio potresen događajem.

»Ništa nije kako sam zamišljala da će biti«, rekla je Ipu. »U ovoj

zemlji sve stoji naglavačke. Ti odgajaš egipatskog prijestolonasljednika«,

divila se.

»Ne, nikakvog egipatskog prijestolonasljednika«, rekla sam čvrsto.

»Samo jednog malog dječaka.«

Zapali smo u mirnu rutinu u Tebi. Život nam je pulsirao u spokojnom

ritmu. Muškarci iz okolice grada dolazili su u posjet Nakhtminu i pričali

mu što se u Tebi događalo dok je po Amarni mahnitala kuga. Onda su

ga pokušali namamiti natrag na ratište. Govorili su mu da je poučavanje

vojnika gubitak vremena. Za to bi vrijeme na Rodu mogao voditi ljude

u pobjedu. Vojnici su se sastajali pred našom kućom, odmahivali

glavom i gledali me optužujući.

»On je najbolji general u faraonovoj vojsci«, rekao je Đedefhor.

»Ljudi ne mogu shvatiti zašto se ne želi vratiti. Preklinjali su me da

dođem ovamo i pitam ga. Horemheb je težak čovjek. Ne zna za šalu i

ne vole ga onako kako vole Nakhtmina.«

Sjetim se očevih riječi imaš li povjerenja u njega? i pogledam van

prema Nakhtminu koji je trenirao vojnike moje sestre. Mišići su mu

pod haljetkom bili čvrsti, a čelo orošeno znojem. Nasmiješim se. »Zna-

nje uz pomoć kojeg njihove dječake pretvara u muškarce morat će im

biti dovoljan prilog.« »Što uopće radite kad ti nisi na dvoru, a on nije u ratu?« Nasmijem se gorljivosti u Đedefhorovu pitanju. »Živimo miran

život«, rekla sam. »A jednoga dana, Nakhtmin će poučavati i naše si-

nove da budu vojnici ili pisari.« Đedefhor me čudno pogleda. »Sinove?« »I Tut je naš sin«, strogo ga podsjetim. Stajali smo zagledani u vrt gdje su dva dječaka puzala u sjeni jedne

stare akacije. I Heket je bila tamo i pazila na njih. »Kijin sin«, izgovori

on pa doda: »Mogući prijestolonasljednik Egipta.«

»Nikada«, odgovorim. »Odgajamo ga ovdje, daleko od dvora.

Sljedeći faraon bit će Meritaton, a zatim Ankhesenamon.«

Znala sam što je htio reći. Da Egiptu treba muškarac za faraona.

Da mu je oduvijek trebao i da će ga uvijek trebati. No, umjesto toga

rekao je samo: »Pretpostavljam da si čula što su zapovijedili Atonovim

svećenicima?«

»Dali su im četrnaest dana da svoje halje zamijene odjećom pri-

kladnom Amonu?« »Da. A neki su odbili.« Zaprepašteno ga pogledam. »Ali ne mogu odbiti. Nemaju se kamo

skloniti.«

»Imat će u domu svake obitelji koja vjeruje u Atona. A takvih je

mnogo, gospodarice. Podržat će ih djeca koja su odgajana bez znanja

o Amonu i sljedbenici koji su napustili Amarnu samo zato što su im

spalili kuće. Možemo očekivati nemire.«

Te večeri u palači, ušla sam u knjižnicu, a mladi me pisar odveo k mom

ocu. Bio mi je okrenut leđima. U ruci je držao svežanj papirusa

omotan

kožom. »Oče?«

»Mutnođmet.« Okrenuo se. »I mislio sam da si ti.«

»Što radiš?«

Odloži dokumente i uzdahne. »Proučavam zemljovide Asirije.«

»Znači, sedam prijestolja nije bilo dovoljno?«

»Nije. Sklopili su savez s Hetitima«, odgovorio je.

»Ekhnaton je napravio veliku štetu. Zašto mu je Nefertiti to do-

pustila?«

»Tvoja sestra učinila je više nego što shvaćaš. Odvraćala mu je

pozornost i zabavljala ga dok smo se tvoja teta i ja bavili Egiptom.

Uzimala je zlato iz Atonova hrama za hranu i plaće vojnicima te za

plaćanje inozemnim kraljevima kako bi nam ostali saveznici. Odanost

nije jeftina.«

»Ekhnaton uopće nije plaćao vojnicima?«

»Ne.« Otac mi uputi značajan pogled. »Nefertiti je to činila.«

Stajali smo i šutjeli. »Kako nije doznao za novac?« upitam ga.

»Podvalila mu je da su to projekti u slavu Atonovu. A nije bila

riječ o pregršt debena. Bile su to škrinje pune zlata.«

»A što je sada s Atonovim svećenicima? Jedan mi je vojnik rekao

da će Nefertiti s njima imati neugodnosti.« »Ako se i dalje bude sastajala s njima.« »Privatno?« viknula sam preglasno. Knjižnica se orila od jeke.

»I protiv mojih savjeta.« Ali otac me nije tražio da je pokušam

navesti da se predomisli. Imala je dvadeset i sedam godina. Bila je žena

i kraljica.

»Ali, zašto se sastaje s njima?«

»Zašto?« Duboko je uzdahnuo. »Zašto. Ja to ne znam. Osjeća da

im nešto duguje, valjda.«

»Ma, što im duguje; Oni ubijaju Amonove svećenike. Možda to

želi privesti kraju«, nagađala sam.

»Sukobe? Tome nema kraja. Oni vjeruju da je bog Egipta Aton, a

narod vjeruje u moć Amona.«

Naslonim se na zid. »Dakle, uvijek će biti rata među njima.«

»Uvijek. I baš zbog toga, mi imamo svoju palaču, a ti imaš svoj vrt.

U kojem, možda, tvoja majka i ja potražimo utočište kad tebanske

brige postanu preteške.«

»Kao sada?« Nasmiješi se. »Kao sada.«

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

1335. pr. Kr.

Akhit, doba poplave

Barakini su se mišići napeli kad je povukao tetivu s pernatom strijelom

koju je u sjaju crvenog i zlatnog spretno poslao prema meti na kraju

dvorišta. »Dobro«, pohvali ga Nakhtmin.

Baraka se zadovoljan ispruži na travi. Sličio je svom ocu. Ista

široka ramena i čupava tamna kosa koja mu je škakljala stražnji dio

vrata. Bilo je nemoguće pogoditi da mu je tek devet godina. Izgledao je

kao da mu je jedanaest ili dvanaest.

»A sad, ti«, rekao je Baraka i pomaknuo se unatrag kako bi

Ankhesenamon mogla stupiti ispred mete.

»Kladim se da mogu pogoditi bliže cilju nego Tut«, hvalila se.

»Dok si ti učio, ja sam ovdje vježbala s Nakhtminom«, rugala se Tu-

tankhamonu. Povuče svoju malenu ruku unatrag i luk se zategne. »Samo mirno«, savjetuje Baraka.

Strijela odleti. Zabila se vrlo blizu središta mete pa

Ankhesenamon zaciči od radosti. Baraka prekrije rukama uši.

»Vrlo dobro«, rekao je Nakhtmin s odobravanjem. »Postat ćeš iz-

vrstan vojnik, Ankhesenamon. Uskoro će ti tvoja majka morati

dopustiti vježbanje s mojim učenicima.« »Voljela bih jednog dana biti vojnik!« Nakhtmin pogleda u mene. Uopće nije bila na svog oca. »Dođi«, zacvrkuće ona. »Odveslajmo u palaču da pokažem majci

što mogu.« »Misliš da će se kraljici to sviđati?« upita praktični Baraka. Ankhesenamon zabaci svoj uvojak mladosti. Još dvije godine pa

će ga obrijati i postati ženom. »Kome je stalo do toga što Meritaton

misli? Ona ne radi ništa. Samo čita svitke i recitira poeziju. Kao i

Tutankhamon«, optuži ga, a Tut se uvrijedi.

»Ja nisam kao kraljica!« pobuni se on. »Ja svaki dan idem u lov.«

»I recitiraš poeziju, također«, peckala ga je.

»Pa što? Naš otac pisao je pjesme.«

Baraka se smrzne, a Ankhesenamon objema rukama prekrije usta. »Nije važno«, ubaci se Nakhtmin. »Ali, Tut je rekao...« Ankhesenamon nije dovršila rečenicu. »Svejedno je što je rekao.« Nakhtmin se smiješio našem sinu.

»Zašto sad ne bismo otišli u posjet tvojoj majci i pokazali joj što možeš? Ionako nas očekuje.«

Sunce je gotovo zašlo. Uskoro će nas čekati u Velikoj dvorani Malkate. Dok je par slugu veslao rijekom, Ankhesenamon se u čamcu nagne naprijed.

»Nisi smio reći ono o ocu.«

»Pusti ga na miru«, rekao je Baraka braneći Tuta. »To je bio i tvoj

otac.«

Napućila je donju usnu. »Kladim se da Mutnođmet ne bi to

odobrila.«

»Odobrila što?« Osmjehnem se nevino, a troje djece digne pogled

prema meni.

Ankhesenamon je dala sve od sebe da ispadne moralno

superiorna. »Razgovor o kralju Krivovjerniku. Sigurna sam da ti ne bi

odobrila«, rekla je.

»Moja majka kaže da ga se ne smije spominjati, naročito ne u javnosti, i da je on kriv za nerede u Donjem Egiptu. Da se nije odrekao bogova i izmislio Atonove svećenike, oni se sad ne bi borili na sjeveru, a naši svećenici u Tebi noću ne bi bili u opasnosti zato što ih nitko ne bi napadao niti dizao bunu.«

»Tvoja majka sve je to rekla?« upita znatiželjno Nakhtmin. »Da.« Ali Ankhesenamon je i dalje gledala u mene i čekala od-

govor. Malo-pomalo, svi se u čamcu okrenu prema meni da me čuju.

»Možda je bolje ne spominjati javno faraona Ekhnatona«, pri-

znam, a Ankhesenamon uputi Tutankhamonu pogled mudraca. »Me-

đutim, nema ništa lošeg u sjećanju na sve ono dobro što je netko

učinio.«

Ankhesenamon je zurila u mene. Nakhtmin podigne obrve, zani-

malo ga je što ću reći.

»Pisao je pjesme.« Oklijevala sam. »I bio je vješt s lukom i stri-

jelom. To ste vas dvoje možda naslijedili od njega.«

»Moja je majka vješta s lukom«, usprotivi mi se Ankhesenamon.

»To je istina, ali Ekhnaton je bio iznimno dobar.« A onda se

odjednom sjetim žene u sobi za audijencije kako pokušava spasiti svoje

dijete i pobjeći od kuge. Zamotam se čvršće u plašt, a Ankhesenamon

se nagne naprijed, kao da silno želi dobiti odgovor na važno pitanje. »Je li moj otac zaista bio krivovjernik?« upitala me. Od neugode se promeškoljim na svom jastuku. Izbjegavala sam

Nakhtminove oči. »Bio je iskren štovatelj Atona«, rekla sam oprezno.

»A zato se onda majka sastaje s Atonovim svećenicima, makar ve-

zir Aje kaže da je to opasno? Je li to zbog toga što je naš otac vjerovao

u Atona pa je njoj sad žao?«

Nakhtmin me pogleda. »To ne znam«, odgovorim. »Ne znam

zašto se s njima sastaje kad joj svi govore da je to opasno. Možda je

zaista žalosna.«

»Zbog čega?«

»Zato što ju je Aton uspio zavarati, a veliki bog Egipta je Amon«,

zaključi Baraka.

Nefertiti se sastajala s Atonovim svećenicima, iako su njezini veziri pri-

govarali. Unatoč očevim upozorenjima i protiv svake logike.

»Sve ću ja to dovesti u red«, izjavila je dok se šetala grudobranom novog bedema oko Tebe. S godinama njezina je profinjena ljepota

očvrsnula u nešto slično nožu. Imala je trideset i dvije godine.

»A što ako tu nema ničeg što se treba dovoditi u red?« upitam.

»Oni su zločinci. Žele moć. Spremni su i na ubojstvo kako bi je po-

novno dobili.«

Čvrsto je odmahnula glavom. »Ne kanim dopustiti neslogu u Egiptu.«

»Ali uvijek će biti nesloge. Uvijek će se netko svađati oko nečega.«

»Ne u mojem Egiptu! Ja ću s njima razgovarati.« Položila je ruke

na zid kruništa i zagledala se daleko u rijeku Nil. Sunce je udaralo u

svježe istesano kamenje i peklo ga u vrelini mjeseca mesore. S tog smo

mjesta mogli vidjeti cijeli grad: moju vilu s druge strane Nila, visoke

skulpture Amenhotepa Starijeg, Amonov hram i stotine kraljevskih

kipova.

»Što možeš postići razgovorom? Ti su ljudi ubijali Amonove sve-

ćenike«, rekla sam. »Treba ih poslati u kamenolom.«

»Ja sam Narodna kraljica. U ovoj zemlji mora biti mira dok ja

njome vladam.« »A kako ćeš to postići susrećući se s njima?«

»Možda nije nemoguće nagovoriti ih da se okrenu Amonu. I da se

prestanu boriti.« Nefertiti me pogleda iskosa da vidi slušam li je. »O

toliko toga mislim, Mutnođmet. Imam vizije. Maštam o Egiptu koji se

proteže od Eufrata do Sudana. O zemlji u kojoj mogu boraviti

i Amon i Aton. Sutra imam sastanak s dva Atonova svećenika. Dali su

zamolbu da podignu hram...« »Nefertiti«, rekla sam čvrsto.

»Ne mogu im dopustiti da koriste neki od Amonovih hramova.

Ali vlastiti hram? Zašto ne?« »Zato što će nakon toga htjeti nešto drugo!«

Zašuti zagledana u Tebu. »Sklopit ću mir s njima«, svečano je

izjavila.

Iduće večeri nahrupim u per međat, a moj se otac trgne i podigne pogled.

»Jesi li vidio Nefertiti?« upitam. »Ona je u sobi za audijencije. S Meritaton.«

»Nije. Tutmozis ju je vidio s dva Atonova svećenika. Rekla je da će se sastati s nama u Velikoj dvorani, ali nema je tamo!«

Pogledamo se pa potrčimo u Veliku dvoranu. Vrijeme primanja molitelja već je bilo prošlo. Uletimo kroz vrata, a stražari se ukoče. »Pronađite faraonku!« vikne otac. Strah u njegovu glasu potjera tucet muškaraca. Skočili su, pohitali otvarati vrata i vikali Nefertitino ime.

Na dnu hodnika čuli smo da ljudi viču: »Veličanstvo!« Otvarali smo

vrata za vratima, ali nismo našli nikoga.

Neki loš osjećaj probadao mi je trbuh. Osjećaj koji nikad prije

nisam imala. U Velikoj dvorani, sreli smo Nakhtmina. »Što se dogodilo?« »Nema Nefertiti! Nitko je ne može naći. Tutmozis kaže da je

opazio kako razgovara s dva Atonova svećenika.« Vidio je strah u mo-

jim očima. Smjesta je otišao niz hodnik i zapovjedio svojim ljudima da

zaključaju sva vrata u palači. »Nikoga ne puštajte van!« vikao je.

Ankhesenamon je došla s Tutankhamonom. »Sto se događa?

Koga tražite?«

»Nefertiti i Meritaton. Otiđite u sobu za audijencije i nemojte

izlaziti.« Sjetim se prozora za pokazivanje kamo je Nefertiti ponekad

odvodila glasnike da im pokaže grad. Djeca su oklijevala. »Idite!«

zatražila sam.

Trčim palačom. Pod perikom je vruće, znoj mi kaplje u oči. Str-

gnem vlasulju i bacim je. Svejedno mi je gdje će pasti i tko će je

pokupiti. »Nefertiti!« vičem. »Meritaton!« Kako jc moguće da su obje

nestale? Gdje bi mogle biti? Skrenem iza ugla prema prozoru za

pokazivanje pa otvorim vrata. Krvava se mrlja već raširila po pločicama. »Nefertiti!« Vrištim, glas mi odjekuje palačom. »Nefertiti! To se ne

događa!« Ljuljam je u naručju. »To se ne događa!« Privijala sam sestrino

tijelo na svoje grudi, ali ona je već bila hladna. Otac i Nakhtmin stanu

iza mene.

»Pretražite palaču!« vikao je Nakhtmin. »Premetačina u svakoj

sobi! Hoću da pogledate u svaku izbu, svaku škrinju i kroz svaka vrata u

podrume!« Vidio je nož na podu i duboku ranu zarezanu u Meritatonin

bok.

Srušim se preko svoje nećakinje. »Ekhnaton!« Zaurlam da me Anubis čuje. To su bili njegovi svećenici i njegova religija. Otac me pokuša

rastaviti od Nerfertiti, ali nisam dala. Sagnuo se kraj mene i oboje smo

držali našu kraljicu, moju sestru, njegovu kćer, ženu koja je upravljala

našim životima trideset i jednu godinu.

Majka dotrči s Ankhesenamon, a Tutankhamon dođe za njom

unatoč mojim zapovijedima.

»U ime Amonovo...« prošapće majka. Htjeli smo reći djeci da odu,

no bilo je prekasno. Vidjeli su što su učinili Atonovi svećenici. »Čuvaj se!« vikala sam. Ali od čega se trebalo čuvati? Ankhesenamon se sagne i dotakne sestru. S petnaest joj je godina

oduzet život. Pogleda me, a Tutankhamon zatvori Meritatonine oči.

Držala sam Nefertitino tijelo uza svoje, pokušavala utisnuti

njezinu dušu u sebe i prizvati je natrag. Ali Nefertitina je vladavina bila završena. Otišla je iz Egipta.

»Ššš.« Čula sam Nakhtmina kako šapće mom sinu. »Majka se ne osjeća

dobro.« »Da joj donesem kamilicu?« upita Baraka. »Da.« Nakhtmin kimne i primakne se mojoj postelji. Pogleda me,

a zatim otpaše mač i sjedne kraj mene. »Mutnođmet«, rekao je nježno.

»Miu-šer.« Milovao mije obraz. »Oprosti, miu-šer, ali donosim ti loše

vijesti. Htio sam ti reći prije nego čuješ od nekoga drugog.«

Progutam strah. Bogovi, ne dajte da bude moja majka ili otac. »Mrtvo tijelo tvoje sestre oskvrnuto je. Atonovi svećenici upali su

u mrtvačnicu i pokušali je uništiti.« Odgrnem svoje platnene pokrivače. »Moram je vidjeti!« viknem. »Nemoj.« Uzeo me za ruku. »Jer je oštećenje...« Oklijevao je.

»Znatno.« Pokrijem rukom usta. »Lice?« prošapćem. Spustio je pogled. »I grudi.«

Mjesta na kojima boravi ka. Pokušali su joj uništiti dušu. Ubili su je živu pa su je pokušali ubiti i mrtvu! »Ali zašto?« viknem ustajući iz kreveta. Zateturam. »Zašto?«

»Balzameri će je popraviti«, zajamči mi. Ali ja sam bila mahnita od gnjeva. »Kako je mogu popraviti? Bila

je tako lijepa!« Srušim se u njegov naručaj. »Tako lijepa.«

»Balzameri znaju kako, a oni će je noćas i pokopati. Potajno. Već je napravljen novi sarkofag. Njezin jednog dana može iskoristiti Tut. On će biti sljedeći faraon.«

Naš Tut? Samo devet godina star? »Ali kako će joj Oziris prepoznati

lice?« jecala sam.

»U Amarni postoje njezini kipovi. Uklesat ćemo joj ime na svaki

zid u novom grobu. Oziris će je sigurno prepoznati.«

No suze su mi samo još obilnije tekle. Nisam ih mogla zaustaviti.

Kroz bol dignem pogled prema Nakhtminu i tek tad shvatim što je

rekao. »A pogreb?«

»Bit će noćas. Idu samo tvoj otac i vrhovni svećenik Amonov.

Opasnost je prevelika. Mogli bi je naći i oštetiti po drugi put.« Čvrsto

me grlio. »Tako mi je žao, Mutnođmet.«

Na ulicama su plakali za njom. Bila je njihova kraljica i faraonka. Ob-

novila im je Tebu i ponovno izgradila blistav hram Amonov. Stajala

sam kraj prozora u sobi za audijencije i promatrala gomilu koja se gurala

kroz vrata i prekrivala ih talismanima i cvijećem. Neki su bili histerični,

drugi išli šutke, a ja sam osjećala da mi se srce pretvorilo u kamen. Na

duši mi je bilo teško.

Nema više Nefertiti.

Poslala je našu vojsku u pobjedu na Rod i u Lakiš, ali nikad više na

glavi neće nositi nakit boginje Nekhbet, niti dizati ruke da pozdravi

narod. Nikad više neću čuti njezin smijeh, niti vidjeti kako se njezine

oštre oči suzuju od zlovolje. U hodniku začujem korake svog oca i po-

mislim: dolazi vidjeti kako sam. U praznoj sobi za audijencije otvore se

škripava vrata, a struganje njegovih sandala poremeti tišinu. »Mutnođmet.« Nisam se osvrnula.

»Mutnođmet, imamo sastanak u knjižnici. Trebala bi doći. U vezi s

Tutankhamonom.« Nisam odgovorila pa priđe i stane mi kraj ramena. »Pokopana je brižno«, obavijesti me. »Sa svim amarnskim kipićima

i tebanskim blagom.« Glas mu je odavao duboku žalost. Okrenem se.

Ljubav koju je osjećao za nju bila je zapisana u crtama njegova lica.

Izgledao je toliko starije, no tu je još uvijek Egipat kojim valja vladati.

Uvijek će tu biti Egipat. S Nefertiti ili bez nje.

»Nije pošteno«, suzdržim jecaj. »Vrijeme bi se trebalo zaustaviti. Trebalo bi stati. Ne bi smjelo ići dalje.«

Promatrao me i šutio. »Cijeli se Egipat trebao raspasti prije njezine smrti. A

Meritaton? Samo petnaest godina stara!« Kimnuo je.

»Što ćemo učiniti?« vikne,. »Sto ćemo učiniti sad?« »Pripremit

ćemo novu vlast u Egiptu«, rekao je. »I sastati se u knjižnici kad ti

bude odgovaralo.«

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

1335. pr. Kr.

perit, doba rasta

Kralj Tutankhamon penje se na podij prema Horusovim prijestolji-

ma, a uz njega je princeza Ankhesenamon. Promatram kako mu moj

otac šapće nešto na uho, jednako kao što je šaptao i Nefertiti. »Tvoj otac opet vlada iza prijestolja«, rekao je Nakhtmin. »Ali ovaj put to čini u ime našeg sina.« Uzmem supruga za

ruku. Slabašan lahor micao je vrući ljetni zrak nakrcan mirisima

lotosova cvijeća i mirhe. »Nikada se neću riješiti toga, zar ne?«

»Horusovih prijestolja?« Nakhtmin odmahne glavom. »Ne, čini

se da nećeš. Ali ovaj će put biti drugačije«, zajamči. »Ovaj put Egipat će imati sreće i napredovati. Pod faraonom Tutankhamonom neće

biti nikakve pobune.« »Kako znaš?« »Zato što sam ja tu i zato što će Horemheb uništiti Hetite i vra-

titi se kao pobjednik u slavu Amonovu. Za petnaest godina, Aton će

biti zaboravljen.«

Zadršćem i zamislim Nefertitin grad kako leži usred pustinje, zasut pijeskom vremena. Sve za što se toliko trudila, propalo je. Ali, tu je Ankhesenamon. Dignem pogled prema podiju i djevojčici koja je toliko nalikovala mojoj sestri. Učini mi se čudnim što ću sjediti u istom naslonjaču u kojem sam sjedila dok je vladala Nefertiti. Koliko će se ovo dijete sjećati svoje majke? Pogledala me. Iste tamne oči i vrat poput vrbe. Zanimalo me što će ona i moj sin zajedno napisati po stupovima vječnosti.

POGOVOR

Priča o Nefertiti jedna je od onih koje možemo rekonstruirati na temelju tisuća likovnih prikaza pronađenih pri arheološkom iskopavanju u Amarni. Pokrovitelji umjetnosti, ona i Ekhnaton, prekrili su zidove prizorima iz njihova života i slikama Atona, manjeg božanstva koje je Ekhnaton promaknuo u glavno. A kako bi svi znali da je to baš on, a ne neki drugi faraon, portreti Ekhnatona i njegove kraljevske obitelji stilski se razlikuju od prethodnih. Dugi vratovi, izdužene glave i ženskasta bedra jedinstvena su značajka tzv. amarnskog perioda. Na razne načine, Ekhnaton i Nefertiti radikalno su izmijenili tradiciju egipatskih likovnih umjetnosti. Ali ostali su zapamćeni zbog svoje hereze i odbacivanja Amona, zbog čega je Horemheb, kad je postao faraon, razorio Amarnu, kamen po kamen. A Mutnođmet je bila njegova kraljica. Tako je zabilježila povijest.

U romanu je, kao ustupak čitatelju, nekoliko imena promijenjeno. Primjerice, grad Akhet-aton zove se svojim

današnjim imenom Amarna, a Uaset je postao Tebom. Mnogo je toga u ovom romanu vjerno povijesti. Od detalja u kućanstvu, primjerice interes koji su drevni Egipćani pokazivali za starost svojih vina, do načina na koji je bio oslikan podij u palači u Malkati. Međutim, u vezi s osobama, imenima i manje važnim događajima, uzete su neke slobode. Primjerice, nitko ne može biti siguran u to što je Mutnođmet mislila o viziji svoje sestre i Egiptu bez Amonovih svećenika. No, na jednoj slici pronađenoj u Amarni stoji po strani, s rukama opuštenim uz tijelo, dok svi ostali oduševljeno dižu ruke kao da grle Atona. U razdoblju u kojem je likovna umjetnost po prvi put pokušavala zabilježiti stvarnost, držim da je to važno. Također, premda je Nefertiti uistinu imala šest kćeri s Ekhnatonom, koliko nam je poznato, nikad nije rodila blizance.

Neke druge povijesne dvojbenosti ostale su nerazjašnjene: je li Amenhotep Mlađi bio suvladar svom ocu? Je li Nefertiti vladala kao faraonka? Koliko je Nefertiti imala godina u trenutku smrti? Od čega je umrla Tija? Na ta se pitanja može odgovoriti jedino nagađanjem pa sam se na kraju odlučila za najvjerojatnije objašnjenje.

Tijekom godina, neke od tih zagonetki otkrićem mumija iz Amarne možda budu riješene. Premda je u Tutankhamonovoj grobnici pronađen veći dio Kijine pogrebne opreme, od onoga što je pripadalo Ekhnatonu i Nefertiti ostalo je malo ili gotovo ništa. Neki se arheolozi bore oko tvrdnje da se u skrovištu s mumijama pronađenom u grobu KV35 nalaze tijela Nefertiti i Kraljice udovice. Ako je to istina, one su čak i u smrti zanosne ljepotice. A ako nije istina, nastavlja se potraga za dvjema najmoćnijim ženama u egipatskoj povijesti.

ZAHVALE

Kao prvom i najvažnijem, zahvalila bih svom ocu Robertu Francisu Moranu zato što je u meni probudio

strast za poviješću. Ti si bio moj najveći zaštitnik i najuporniji branitelj, a nedostaješ mi više nego što

riječima uopće mogu izraziti. Zauvijek će ostati mojim najdubljim žaljenjem što Nefertiti nisi doživio vidjeti

objavljenu, ali moram vjerovati da s mjesta gdje si sada sigurno znaš da jest. Također bih željela zahvaliti svojoj

majci Carol Moran, zato što mi je bila najprisnija prijateljica, najvažnija osoba od povjerenja i podrška u svakom smislu riječi. Bez tebe ne bi bilo Nefertiti. Tvoju

nježnost i ljubav bile su mi nadahnuće.

Ne mogu zaboraviti zahvalu svom suprugu koji me velikodušno darivao svojim vremenom i time mi

omogućio pisanje. Matthew Carteru, ti si moj prvi urednik i moj najdraži obožavatelj. Hvala ti na tako

dubokoj vjeri u mene i na strpljivom podnošenju tolikih dugih sati koje sam provela pišući.

Naravno, napisati knjigu i odaslati je u svijet nikako nije pothvat usamljenika. Neizmjernu zahvalnost dugujem

svojoj zastupnici Anni Ghosh, nema joj ravne. Toliko je vjerovala u mene da je čekala dok ne završim Nefertiti. Hvala ti, Anna, na ne znaš koliko načina. Danny Baror, fantastičan zastupnik za inozemstvo, pobrinuo se da

Nefertiti bude moguće čitati na više od trinaest stranih jezika. I dalje se brine o tome. Silno me zadužila i Allison

McCabe, moja nevjerojatna urednica: bogato je doprinijela

romanu koji čitate. Tvoje oko za detalj nenadmašno je. Veliko je zadovoljstvo bilo surađivati s tobom, naročito

sam uživala u tvojim fotografijama

Audrey. Dugo neka kraljuje k najljepši talijanski hrt u New Yorku.

Uza svu čudesnu pomoć koju sam dobivala otkako pišem Nefertiti, autorom se ipak ne postaje u vakuumu. Većina autora kadra je osvrnuti se i zagledati u prošlost, uočiti zbivanja i iskustva koja su ih učinila onakvima kakvi su postali i dala građu onom o čemu na kraju pišu. Iz tih

razloga, zahvalna sam ustanovi Museum of Natural History iz Los Angelesa na njihovim ljetnim predavanjima za

djecu. Ta su predavanja zapalila iskru moje ljubavi prema povijesti, koju je oblikovao moj otac, a moji učitelji oplemenili. Jednako sam zahvalna i obrazovnim

ustanovama Pommona College i Claremont Graduate University jer su pripomogli da odem u Izrael na

arheološko iskapanje koje me nadahnulo na pisanje povijesnih romana.

Također, tijekom svoje akademske karijere, bila sam blagoslovljena učiteljima koji su mi bili velika inspiracija:

Gayle Hauser, Ed LeVine, Kenneth Medina, Ernestine Potts i profesorica Martha E. Andresen, koja je iz šesnae-

stog stoljeća u život prizvala Shakespearea.

I, naravno, isto tako dugujem zahvalnost ekipi iz izdavačke kuće Crown. Moja produkcijska urednica Cindy Berman i

korektorica Shelley Bennett provele su sate i sate u kontroli mnogih rođenja i smrti u Nefertiti, pazeći da ne

dođe do kronoloških nedosljednosti. To je bio podvig dostojan Herkula. Njihove su oštre oči, kao i oči mog

supruga, provjerile svaki mjesec Nefertitina života. Sarah C. Breivogel i Dyana Messina, propagandistice, bile su

fantastične u širenju obavijesti o Nefertiti nadaleko i naširoko. Izdavaštvo je uvijek timski rad pa sam na

pomoći da Nefertiti uspije duboko zahvalna svakome iz kuće Crown.

Na kraju, željela bih da ostane zabilježeno koliko sam sretna jer imam prijatelje i obitelj koji su nepokolebivo

vjerovali u moju spisateljsku karijeru. To su: Robert William Moran, Tracy Carpenter, Armstrong-Carterovi,

šira obitelj Markstein, šira obitelj Moran, Cathy Carpenter, Judy Indig, Bobbie Kenyon i Barbara Ballinger...

da spomenem samo neke. Kolega M. J. Rose,

tvoji su savjeti o svemu u vezi s objavljivanjem bili jednostavno neprocjenjivi. Slijedi popis mojih čudesnih asistentica bez kojih uopće ne bih uspjela naći vremena za

pisanje: Monica Castaneda, Cynhtiy Castellanos, Jesica Castillo, Dilery Lovillo i Catherine Perez.

Velika vam hvala svima.