MIG-MAG postupak zavarivanja

-Skripta-

za program obrazovanja

za jednostavne poslove u zanimanju:

Zavarivač-ica MIG-MAG postupkom zavarivanja

2

Nositelj izrade : INSTITUT ZA RAZVOJ PODUZETNIŠTVA I OBRTNIŠTVA d.o.o.

Autori:

INSTITUT ZA RAZVOJ PODUZETNIŠTVA I OBRTNIŠTVA d.o.o.

Grgo Bratić - Javna ustanova Razvojna agencije Šibensko-kninske županije

Dario Šimić - Javna ustanova Razvojna agencije Šibensko-kninske županije

Josip Laća - Ured HGK za područje posebne državne skrbi Knin

Mirko Antunović - Srednja škola Lovre Montija Knin

Nikola Blažević - dožupan Šibensko-kninske županije.

Šibenik, srpanj 2019.

3

Sadržaj:

1. Područja korištenja metalnih materijala i plinova ......................................................................5

1.1 Uvod .........................................................................................................................................5

1.2 Podjela metala ..........................................................................................................................6

1.3 Dobivanje i prerada metala ......................................................................................................6

2. Svojstva metalnih materijala ......................................................................................................7

2.1 Opća svojstva tehničkih materijala ...........................................................................................7

2.2 Mehanička i tehnološka svojstva materijala .............................................................................8

2.3 Ispitivanja tehničkih materijala .............................................................................................. 10

2.4 Ispitni laboratorij .................................................................................................................... 10

3. Uvod - općenito o zavarivanju .................................................................................................. 11

3.1 Priprema spoja za zavarivanje ................................................................................................ 15

3.2 Označavanje i predstavljanje zavarenih spojeva na crtežu ..................................................... 17

4. MAG/MIG postupak - elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodnom žicom i zaštitnim plinom

17

4.1 Općenito o postupku MAG/MIG ............................................................................................. 17

4.2 Prijenos dodatnog materijala ................................................................................................. 19

4.3. Zaštitni plinovi ....................................................................................................................... 24

4.4 Žica za zavarivanje .................................................................................................................. 26

4.5. Izvori struje i uređaji za zavarivanje....................................................................................... 26

4.6. Tehnologija zavarivanja ......................................................................................................... 30

4.7. Tehnika zavarivanja ............................................................................................................... 33

5. Zaštita na radu .......................................................................................................................... 37

5.1 Uvod u zaštitu na radu ............................................................................................................ 37

5.1.1 Nezgode i nesreće ............................................................................................................ 37

5.1.2 Profesionalne bolesti ....................................................................................................... 38

5.2. Provedba zaštite na radu ....................................................................................................... 38

5. 2.1 Opća načela zaštite na radu ............................................................................................ 38

5.2.2 Zakonski propisi ............................................................................................................... 39

5.2.3 Pravila zaštite na radu ..................................................................................................... 39

5.2.4 Procjena rizika ................................................................................................................. 40

5.3 Radna okolina – izvori opasnosti i mjere zaštite ..................................................................... 41

5.4 Osobna zaštitna sredstva ........................................................................................................ 45

5.5 Prva pomoć............................................................................................................................. 46

4

5.5.1 Osnovna načela pružanja prve pomoći kod rana ............................................................. 46

5.5.2 Prva pomoć kod krvarenja i gušenja ................................................................................ 46

5.5.3 Prva pomoć kod udara električne struje .......................................................................... 46

5.5.4 Masaža srca ..................................................................................................................... 47

5.5.5 Umjetno disanje .............................................................................................................. 47

5.5.6 Oživljavanje ..................................................................................................................... 47

5.5.7 Higijensko pranje ruku ..................................................................................................... 48

6. Literatura .................................................................................................................................. 49

5

1. Područja korištenja metalnih materijala i plinova

1.1 Uvod

Tehnički materijali su svi materijali (metali i nemetali) koji služe za gradnju strojeva,

uređaja i konstrukcija.

Glavni tehnički materijali - od njih se izrađuju pojedini elementi koji ostaju trajno

ugrađeni u stroju ili konstrukciji.

Pomoćni tehnički materijali - troše se pri proizvodnji, ali ih nema u gotovom proizvodu.

Sve prirodne materijale uzimamo iz zemljine kore.

Sastav zemljine kore

Od svih tehničkih materijala danas se najviše koriste metali.

Metali imaju sljedeće karakteristike:

- specifičan metalni sjaj i gusta struktura

- mogućnost plastične deformacije

- visoka električna i toplinska vodljivost

Zemlja se sastoji od 104 elementa:

- 70 metala

- 26 nemetala

- 8 metaloida (C, B, Si, Ge...)

6

1.2 Podjela metala

Skupina A - alkalijski metali. Na, K, Ca, Mg, Li, Be...

Kemijski jako reagiraju. Nestabilni su na vlažnom zraku.

Imaju nisko talište i loša mehanička svojstva.

Skupina T – Ti, V, Cr, Mn, Fe, Co, Ni, Mo, Ta, W, Ir, Pt...

Imaju vrlo visoko talište i vrlo dobra mehanička svojstva.

Skupina B – metaloidi. B, C, Si, Ge, Se, As

Čisti metali imaju dobra tehnološka svojstva (obradivost), ali loša mehanička svojstva te se u

tehnici više koriste njihove legure (slitine).

Većina metala (osim zlata, srebra i platine) u prirodi se nalazi u kemijskim spojevima koji se

nazivaju rudače.

1.3 Dobivanje i prerada metala

7

Ekstraktivna metalurgija - bavi se dobivanjem metala iz rudača.

- Pirometalurški postupak (taljenje)

- Hidrometalurški postupak (ispiranje)

- Elektroliza

Prerađivačka metalurgija - bavi se procesima prerade metala (valjanje, kovanje, izvlačenje,

lijevanje, zavarivanje, toplinske obrade...).

Strojna tehnologija - bavi se procesima mehaničkih obrada metala (tokarenje, glodanje,

bušenje, brušenje, antikorozivna zaštita, montaža...).

2. Svojstva metalnih materijala

2.1 Opća svojstva tehničkih materijala

Svojstvo je osobitost, atribut, karakteristika, oznaka za razlikovanje koja pripada nekoj stvari,

a zajednička je svim članovima jednog razreda.

Svojstva materijala dijele se na:

- eksploatacijska ili uporabna

- tehnološka ili proizvodna

Svojstva tehničkih materijala mogu se svrstati u četiri grupe:

A) Mehanička svojstva - skup karakteristika materijala koja dolaze do izražaja u uvjetima

mehaničkog opterećenja, a važna su i kod prerade i kod uporabe materijala. Tu

spadaju:

a) čvrstoća – otpornost na deformacije i kidanje

b) tvrdoća – otpornost na trošenje tj. otpornost na zadiranje u površinu

c) žilavost – otpornost na udarna opterećenja

d) elastičnost – sposobnost vraćanja u prvobitno stanje

8

B) Tehnološka svojstva - vezana su uz izbor postupka obrade.

- obradivost - deformacijom (lijevanje, kovanje, savijanje, valjanje, izvlačenje, prešanje)

- obradivost - skidanjem strugotine (tokarenje, blanjanje, glodanje, bušenje, brušenje,

turpijanje, piljenje)

- toplinska obradivost (žarenje, kaljenje, popuštanje, cementiranje, nitriranje)

C) Fizikalna svojstva - skup karakteristika tvari kojima se mogu opisivati i proučavati

stanja i promjene stanja bez promjene tvari. Tu spadaju:

- boja, specifična težina, toplinska i električna vodljivost, magnetska svojstva, talište i

skrutište, isparavanje i ukapljivanje i dr.

D) Kemijska svojstva - izražavaju se u ponašanju neke tvari prema vanjskim utjecajima

koji je nastoje pretvoriti u neku drugu tvar, kao prema utjecaju kiselina, lužina, soli,

vlage i drugih agresivnih medija.

Primjeri:

- kemijski sastav

- otpornost prema kemijskim utjecajima (npr. otpornost na koroziju).

2.2 Mehanička i tehnološka svojstva materijala

A) Mehanička svojstva

Opća mehanička svojstva:

- otpornost - sposobnost pružanja otpora prema promjeni oblika ili raskidanja materijala

u općim uvjetima opterećenja

- oblikovljivost - deformabilnost; sposobnost za trajne deformacije ili trajno izobličenje.

- Ako lom nastupi bez prethodne trajne deformacije materijal ima svojstvo krhkosti.

Specifična mehanička svojstva su:

- čvrstoća - svojstvo otpornosti u uvjetima kratkotrajnog statičkog opterećenja

- istezljivost - sposobnost trajne deformacije prije kidanja

- žilavost - otpornost koja dolazi do izražaja u uvjetima kratkotrajnog dinamičkog (udarnog)

opterećenja; ako lom nastupi bez prethodnih trajnih deformacija materijal ima svojstvo

lomljivosti.

9

- statička izdržljivost - otpornost u uvjetima statičkog dugotrajnog opterećenja; ako pri tom

konstantnom opterećenju tijekom vremena materijalu rastu deformacije, to nazivamo

puzavost.

- dinamička izdržljivost - otpornost u uvjetima dugotrajnog dinamičkog (promjenjivog)

opterećenja; ako se pri tom materijal razara pripisujemo mu svojstvo umorljivosti.

Vrste opterećenja:

Opterećenje je djelovanje svake vanjske sile ili momenta sile. Ono deformira tijelo i u njemu

izaziva reakciju po jedinici površine tj. naprezanje.

Naprezanje može biti:

- normalno - nastaje kada na površinu djeluje normalna (okomita) sila Fn; uzrokuje skraćenje

ili produljenje;

- tangencijalno - nastaje kada djeluje tangencijalna sila Ft okomito na središnju os predmeta;

uzrokuje odrez ili torziju.

10

B) Tehnološka svojstva

To su proizvodna svojstva koja nam daju uvid u ponašanje materijala pri njegovoj obradi

lijevanjem, prešanjem, rezanjem, zavarivanjem, kaljenjem itd.

Livljivost – svojstvo rastaljene kovine da ispuni kalupe

Oblikovljivost (kovkost) – svojstvo kovine deformiranju u toplom i/ili hladnom stanju

Rezljivost – svojstvo kovine pri obradi rezanjem

Zavarljivost – svojstvo pri postupcima spajanja

Kaljivost – svojstvo kovine pri toplinskoj obradi kaljenjem, poboljšavanjem, cementiranjem

i sl.

2.3 Ispitivanja tehničkih materijala

Razlikujemo metode ispitivanja:

- s razaranjem – uzorak ili epruveta se lomi, kida ili minimalno oštećuje; najčešće se

primjenjuju za ispitivanje čvrstoće, statičke i dinamičke izdržljivosti, žilavosti, tvrdoće

te za ispitivanje tehnoloških svojstava.

- bez razaranja – nerazorne metode ispitivanja (defektoskopija) kojima se ispituju

moguće površinske i skrivene pogreške unutar materijala kao npr. poroznosti,

pukotine, uključevine i sl. primjenjuju se radiografske (rendgenske), ultrazvučne,

magnetske, penetrantske i druge metode. Za ispitivanje unutarnje građe (strukture)

koriste se metode mikroskopije.

2.4 Ispitni laboratorij

Za ispitivanje tehničkih materijala koriste se razni uređaji i strojevi za ispitivanje koji su uz

svu potrebnu dodatnu opremu smješteni u ispitnim laboratorijima.

Ispitni laboratoriji moraju imati uporabne dozvole te zadovoljavati sve mjere sigurnosti na

radu koje će spriječiti ozljede na radu, trovanje kemikalijama, plinovima ili tekućinama,

radioaktivno ozračivanje, strujne udare i dr.

Ispitni uređaji i strojevi u laboratoriju:

1. Kidalica – za ispitivanje granice razvlačenja, rastezne (vlačne) čvrstoće, istezljivosti,

sabijanja, savojne čvrstoće i dr.

2. Umaralica ili pulzator – hidraulički ili servohidraulički postiže promjenjivo opterećenje

uzorka ili strojnog dijela te se pri tom mjeri broj promjena (ciklusa) opterećenja do loma

epruvete.

3. Torzijska ispitivalica – za ispitivanje torzijskog momenta i torzijske čvrstoće.

11

4. Charpyjev bat – za ispitivanje udarne radnje loma (žilavosti).

5. Brinellova ispitivalica – za ispitivanje tvrdoće utiskivanjem čelične zakaljene kuglice.

6. Vickersova ispitivalica – za ispitivanje tvrdoće utiskivanjem dijamantne četverostrane

piramide.

7. Rockwellova ispitivalica – za ispitivanje tvrdoće utiskivanjem dijamantnog stošca ili

čelične zakaljene kuglice.

8. Mikroskopi – za ispitivanje mikrostrukture (kristalita ili zrna) metala.

9. Spektroskop – za ispitivanje kemijskog sastava i postotnog udjela elemenata u tvarima

na osnovi spektra boja i njihova intenziteta.

3. Uvod - općenito o zavarivanju

ZAVARIVANJE je spajanje dvaju ili više, istorodnih ili raznorodnih materijala, taljenjem ili

pritiskom, sa ili bez dodavanja dodatnog materijala, na način da se dobije homogen zavareni

spoj (zavareni spoj bez grešaka sa zahtijevanim mehaničkim i ostalim svojstvima).

Zavarivanje je proces izrade nerastavljivog spoja uspostavljanjem međuatomskih veza

između dijelova koji se zavaruju, pri kome se pojedinačno ili kombinirano koristi toplina i

mehanička energija, a po potrebi i dodatni materijal.

Postupci zavarivanja, koji se najčešće koriste u praksi, osnovani su na lokalnom zagrijavanju

materijala iznad temperature taljenja, kada zavareni spoj nastaje očvršćivanjem (npr.

elektrolučno zavarivanje), ili na lokalnom zagrijavanju materijala do temperature taljenja,

kada zavareni spoj nastaje uz dodatno djelovanje pritiska (npr. elektrootporno zavarivanje).

Zavarivanjem je moguće spajanje metala sa metalom, nemetala sa nemetalom i metala sa

nemetalom, ali se u praktičnom smislu podrazumijeva spajanje metala sa metalom.

Termini i definicije vezani uz zavarivanje

• Zavarivač je osposobljen i provjeren radnik za određeni opseg zavarivačkih radova:

postupak, materijali (OM, DM), položaj zavarivanja, geometrijske oblike radnog

predmeta, (uvjete zavarivanja).

12

• Zavareni spoj je cjelina ostvarena zavarivanjem, koja obuhvaća dodirne dijelove

zavarenih komada, a karakterizirana je međusobnim položajem zavarenih dijelova i

oblikom njihovih zavarenih krajeva.

• Zavarljivost je sposobnost materijala, da se pri određenim povoljnim uvjetima

zavarivanja ostvari kontinuirani zavareni spoj, koji će svojstvima udovoljiti

predviđenim uvjetima i vijeku eksploatacije.

• Zona taljenja - ZT (zavar, navar, šav) je dio površine poprečnog presjeka zavarenog

spoja koji je bio rastaljen. Sastoji se najčešće od mješavine OM i DM, ali ponekad

samo od DM (lemljenje) ili samo od OM (zavarivanje bez DM).

• Zona utjecaja topline - ZUT (prelazna zona) je onaj dio OM (uz ZT) koji se nije rastalio,

ali čija su se mikrostruktura i svojstva izmijenili pod utjecajem topline zavarivanja

(lemljenja ili toplinskog rezanja).

• Predgrijavanje - Zagrijavanje neposredno prije zavarivanja u zoni OM gdje će se

zavarivati, lemiti ili toplinski rezati. Potrebno je propisati minimalno potrebnu

temperaturu predgrijavanja. To s tolerancijama (Tomin, Tomax). Temperatura

predgrijavanja se najčešće mora održavati sve do završetka zavarivanja.

• Metalna kupka je volumen rastaljenog metala u trenutku zavarivanja.

• Prolaz je depozit (rastaljeni metal) ostvaren u jednom prolazu elektrodom kod ručnog

zavarivanja ili automatom kod automatskog zavarivanja.

• Sloj se sastoji od više paralelnih prolaza.

13

Slika 1. Podjela zavarivanja i vrste zavarivanja

Dvije su osnovne grupe postupaka zavarivanja:

• zavarivanje taljenjem

• zavarivanje pritiskom

Slika 2. Prikaz zavarivanja

pritiskom

Slika 3. Prikaz zavarivanja

taljenjem

14

• električni luk je trajno i snažno pražnjenje u ionizirajućem plinu na prostoru između

vrha elektrode i radnog komada u strujnom krugu tijekom elektrolučnog zavarivanja.

Elementi zavarenog spoja postupkom zavarivanja taljenjem su:

• zona taljenja (metal zavara) i

• zona utjecaja topline

Svaka od navedenih zona sastoji se od većeg broja područja.

Dovoljno je da dođe do slabljenja u bilo kojem području jedne od zone zavarenog

spoja i da dođe do mogućnosti otkaza zavarenog spoja i zavarenog proizvoda.

Kod većine materijala dolazi do strukturnih transformacija u zavarenom spoju kod

zavarivanja postupkom taljenja, dok kod nekih ne (npr. aluminij, feritni čelici,...).

Slika 4. Elementi spoja zavarenog taljenjem

15

Pod zavarenim spojem se podrazumijeva konstruktivna cjelina, sl. 5, koju čine osnovni metal

(1) i metal šava, ili skraćeno šav, kod koga se razlikuju gornja površina šava (2), donja površina

šava (3), korijen šava (4) i rubovi šava (8), sl. 5.a.

Kod postupaka zavarivanja taljenjem šav nastaje očvršćivanjem istopljenog osnovnog i

dodatnog metala ili samo osnovnog metala. Dio osnovnog metala, koji se topi u procesu

zavarivanja i ulazi u sastav metala šava, zove se uvar (5), čija je granica obilježena sa (6), sl.

5.a, a dubina sa (9), sl. 5.b. Zona utjecaja topline (ZUT), označena sa (7) na sl. 5.a, je onaj dio

osnovnog metala, koji je pod utjecajem zagrijavanja i hlađenja izdržao strukturne promjene,

ali ispod temperature taljenja.

Na sl. 5. prikazane su i osnovne dimenzije šava: širina (11), debljina (12) i nadvišenje (10), i to

za slučaj sučeonog, sl. 5.b, i kutnog spoja, sl. 5.c, kao i za navareni sloj, sl. 5.d, kod koga je

bitna i njegova debljina.

Slika 5. Osnovni elementi zavarenog spoja

3.1 Priprema spoja za zavarivanje

Priprema žlijeba zavarenog spoja može se izvoditi različitim postupcima rezanja ili

mehaničkom obradom, pri čemu sredstvo, odnosno alat kojim se provodi postupak može biti

vođen ručno ili mehanički, kod visokih tehničkih zahtjeva na pripremu, stranice se strojno

obrađuju ili se postupak robotizira.

Izbor oblika zavarenog spoja za zavarivanje ovisi o nizu čimbenika, od kojih su najvažniji

debljina i vrsta materijala, položaj i postupak zavarivanja te vrsta spoja.

Tri su osnovne skupine zavarenih spojeva: sučeljeni, kutni i naliježući. Prikaz najčešće

korištenih spojeva gdje se obrađuju kosine prije zavarivanja u tablici 1..

16

Tablica 1. Oblici najčešće korištenih žljebova i odgovarajućih šavova

Slika 6. Vrste šavova

Slika 7. Položaji zavarivanja

17

Pod tehnologijom zavarivanja podrazumijeva se skup operacija koje je potrebno izvesti da bi

se napravio zavareni spoj (izbor osnovnog i dodatnog materijala, priprema osnovnog

materijala, izbor postupka i parametara zavarivanja).

Pod tehnikom zavarivanja podrazumijevaju se načini izvođenja pojedinih operacija (npr.

tehnika zavarivanja unaprijed ili unazad).

3.2 Označavanje i predstavljanje zavarenih spojeva na crtežu

Crtež zavarene konstrukcije mora sadržavati podatke potrebne za njenu izradu, kao što je

način pripreme žlijeba, geometrijske mjere šava i tehnika zavarivanja. Da bi se ovi podaci

prikazali što jednostavnije definirani su način predstavljanja i oznake zavarenih spojeva, koje

se sastoje od grafičke i brojne oznake. Grafička oznaka definira pripremu žlijeba i oblika šava,

tablica 2, oblik spojne površine.

Tablica 2. Oznake najčešće korištenih žljebova i nazivi odgovarajućih šavova

4. MAG/MIG postupak - elektrolučno zavarivanje taljivom

elektrodnom žicom i zaštitnim plinom

4.1 Općenito o postupku MAG/MIG

Elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodnom žicom u zaštitnom plinu je postupak spajanja

metala taljenjem i očvršćivanjem dijela osnovnog metala i dodatnog metala (elektrodna žica)

pri čemu se za zaštitu rastopljenog metala koriste inertni i aktivni plinovi ili njihove

mješavine. Elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodnom žicom u zaštiti plin je prikazano na

sl. 8. U ovisnosti od vrste zaštitnog plina elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodom se

18

skraćeno označava kao MAG (Metal Aktivni plin) ili MIG (Metal Inertni plin), pri čemu se kod

MAG postupka kao zaštita koristi CO2 (ugljični dioksid) ili mješavina plinova koja se ponaša

kao aktivni plin, a kod MIG postupka Ar, He (argon, helij) ili mješavina plinova koja se ponaša

kao inertni plin.

Slika 8. Elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodom u zaštiti plina

Prednosti postupka su:

– univerzalna primjena s gledišta osnovnog materijala,

– velika brzina taljenja,

– velika brzina zavarivanja,

– relativno jednostavna obuka zavarivača (za nelegirane i niskolegirane čelike),

– jednostavna mehanizacija postupka,

– primjenljiv u neprirodnim položajima,

– mali investicijski troškovi (za standardnu varijantu).

Nedostaci postupka su:

– opasnost od grešaka u početku zavarivanja,

– opasnost od grešaka pri sporom zavarivanju, zbog istjecanja tekućeg metala ispred

električnog luka,

19

– relativno komplicirana obuka zavarivača (za visokolegirane čelike i obojene metale),

– teškoće pri zavarivanju na otvorenom (strujanje zraka).

Danas približno 60% svjetske potrošnje dodatnog materijala otpada na elektrodne žice za

MIG-MAG.

Osnovna primjena ovoga postupka je:

• metalna industrija

• metalne konstrukcije

• brodovi

• posude pod tlakom

• motorna vozila.

4.2 Prijenos dodatnog materijala

Osnovni načini prijenosa dodatnog materijala su prijenos u mlazu, kratkospojeni prijenos i

prijenos u krupnim kapima, sl. 9. Osim njih, u novije vrijeme je razvijen čitav niz novih načina

prijenosa dodatnog materijala, od kojih je najpoznatiji impulsni, rotirajući, STT prijenos.

Prijenos u mlazu je moguće postići strujom jačine veće od neke granične vrijednosti, i to

prvenstveno u zaštiti Ar (ili He), jer se u zaštiti CO2 dodatni materijal rasprskava (kod čelika

je potrebno bar 80% Ar u smjesi, a kod neželjeznih materijala čist Ar).

Prijenos u mlazu je pogodan za zavarivanje debljih limova, jer koristi velike jačine struje.

Slika 9. Načini prijenosa dodatnog materijala: a) prijenos u mlazu; b) prijenos krupnim

kapima u dugom luku: b1 - formiranje kapi, b2-ekscentrično potisnuta kap; c)

kratkospojeni prijenos: c1-formiranje kapi, c2-prijenos kapi

20

Kratkospojeni prijenos postiže se primjenom najmanjih jačina struje i najmanjih promjera

žice. Na ovaj način se dobivaju zavari malog presjeka, koji se brzo hlade, što je pogodno za

spajanje tankih limova. Osim toga, kratkospojeni prijenos je pogodan za spajanje većih

otvora žlijeba, i za spojeve kod kojih se zahtijevaju što manje deformacije, jer se ovakvim

lukom unosi mala količina topline.

Prijenos u krupnim kapima je po svim karakteristikama između prethodna dva. Ovakav

prijenos dodatnog materijala javlja se prvenstveno pri upotrebi CO2, a jačina struje i napon

luka čine "međuzona" u odnosu na prethodna dva načina prijenosa. Kvaliteta spoja je po

pravilu lošija zbog nedovoljnog uvarivanja.

Najveći utjecaj na način prijenosa dodatnog materijala imaju parametri struje (vrsta i jačina,

karakteristika izvora), zaštitni plin, sastav dodatnog materijala i slobodna dužina elektrodne

žice.

Povećanjem jačine struje prijenos dodatnog materijala se mijenja od kratkospojenog do

prijenosa u mlazu, ali samo s Ar kao zaštitnim plinom. Pri tom treba imati u vidu da struja

velike jačine, u kombinaciji s povećanom dužinom slobodnog kraja elektrodne žice, može

proizvesti rotaciju rastopljenog dodatnog materijala i njegovo skretanje van metalne kupke

sl. 10, što ograničava izbor jačine struje.

Slika 10. Utjecaj jačine struje (I) i slobodne dužine elektrodne žice (δ) na način

prijenosa

U slučaju zaštite Ar, prijenos u mlazu može se postići dovoljnom jačinom struje, koja zavisi

od promjera elektrodne žice. Utjecaj jačine struje je sličan i kod ostalih zaštitnih plinova, ali

21

ovisi o drugim faktorima. Od svih zaštitnih plinova samo Ar, pri dovoljnoj jačini struje,

osigurava prijenos u mlazu.

Helij, iako inertan kao i Ar, po pravilu daje prijenos u krupnim kapima, nezavisno od jačine i

vrste struje. S druge strane, He osigurava veću dubinu uvarivanja od Ar, a prijenos u mlazu

može da postići dodavanjem bar 20% Ar, što ujedno znatno smanjuje eksplozivnost He i daje

značajnu primjenu ovakvim mješavinama.

Prijenos u mlazu je kod MAG postupka moguće postići samo indirektnom polarnošću koja se

najčešće i koristi (+ pol na žici), i to ako su ispunjeni još neki uvjeti (npr. dodatak natrija i cezija

u zaštitnom premazu elektrodne žice).

Očigledno je da aktivni plinovi, CO2 i N2 (dušik), imaju sličan utjecaj na prijenos dodatnog

metala kao He, uz dodatne probleme, posebno kod direktne polarnosti.

Pri zavarivanju čelika inertni plinovi pokazuju nedostatke kada je prijenos dodatnog metala

u pitanju (skretanje luka van osi, rasprskavanje dodatnog metala), što može da smanji ili

otkloni dodatkom O2, ili drugih aktivnih plinova, npr. CO2, koji smanjuju površinski napon kapi

dodatnog metala. Pozitivni efekti dodavanja O2 i CO2 su primjetni i u vrlo malim količinama, ali

su u praksi najčešće mješavine sa 1-5% O2 i do 20% CO2.

U slučaju mješavine Ar sa više od 25% CO2 situacija je različita. CO2 razgrađuje se na ≈3000°C,

toplina i elektroprovodljivost na toj temperaturi mu je jako dobra. Za provođenje struje

dovoljna je mala užarena točka na vrhu žice.

Toplina se prenosi samo u toj točki na vrhu žice. Slobodni kraj žice je znatno zagrijaniji od

udaljenih dijelova žice pa je prijenos dodatnog metala nepravilan, često u kratkom spoju, s

velikim rasprskavanjem.

Osim su načini prijenosa dodatnog metala, sve veću primjenu ima impulsni prijenos, koji po

kvaliteti može dostignuti TIG zavarivanje. Osnovno obilježje ovog načina prijenosa je

mogućnost reguliranja veličine kapi u ovisnosti od učestalosti (frekvencije) kapanja. Luk je

bez kratkog spoja i ostvaruju se impulsnom strujom iz pomoćnog izvora.

22

Jakost impulsa, a time i broj kapi u određenom vremenskom periodu, može se podešavati.

Iskustvo je pokazalo da optimalna jakost impulsa odgovara jakost gradske mreže od 50 Hz, a

u praksi se koriste jakost u opsegu 20-120 Hz. Izvor struje treba osigurati dva nivoa jačine

struje, osnovni nivo, koji treba biti dovoljno nizak da onemogući prijenos u mlazu, i

pulsirajući nivo sl. 11, koji je znatno iznad nivoa potrebnog za prijenos.

Stoga se u jednom ciklusu prenese samo jedna kap, a kako je moguće podesiti vremenski

period ciklusa i jačinu struje, time je omogućeno dobivanje potrebnog kvaliteta spoja.

Koristeći opisani princip u novije vrijeme je razvijeno nekoliko modificiranih varijanti

impulsnog prijenosa, posebno u slučaju primjene invertorskog izvora struje, koji postaju

dominantni u primjeni MAG/MIG postupka, jer daju najbolji kvalitetu zavarenog spoja.

Slika 11. Karakteristika struje pulsirajućeg prijenosa

Primjena načina prijenosa dodatnog materijala (vrste luka)

• Kratak luk: tanki limovi, prinudni položaji, korijeni prolaz pri maloj jačini struje.

Prijenos metala kroz luk - u kratkom spoju s malim brojem kapi, sl. 12. Frekvencija kratkog

spoja 20 do 120 Hz.

23

Slika 12. Prijenos metala kroz luk

• Srednji luk - za limove srednje debljine - u mješavinama na bazi Ar, srednja jačina struje.

Prijenos u velikim kapima, ali s manjim rasprskavanjem nego kod dugog luka u CO2.

Preporuka: izbjegavati!

• Dugi luk - za debele ploče, velike jačine struje, zaštita CO2. Prijenos u velikim kapima, s

rasprskavanjem. Preporuka: izbjegavati!

• Luk s prijenosom u mlazu sl. 13. - za debele limove, velike jačine struje , Ar ili mješavina

na bazi Ar. Prijenos u sitnim kapljicama (mlaz), bez kratkog spoja, vrlo malo rasprskavanje.

• Rotirajući luk sl. 14.- vrlo velike debljine, vrlo velike jačine struje, spec. mješavine Ar i He.

• Impulsni luk sl. 15. - za svaku jačinu struje, mješavina na bazi Ar (ne može CO2).

Prijenos metala bez kratkog spoja, kontrolirana veličina kapi i učestalost. Najmanje moguće

rasprskavanje.

Slika 13. Prijenos u mlazu Slika 14. Rotirajući luk Slika 15. Impulsni luk

24

4.3. Zaštitni plinovi

Kao zaštitni plinovi najčešće se koriste: argon, helij, ugljik-dioksid, dušik, te kisik i vodik (u

manjim količinama) u mješavinama. Najčešće korišteni zaštitni plinovi, prema EN 439.

Primjena aktivnih plinova zahtjeva posebnu pažnju zbog pojave oksidacije. Ova pojava, koja

je i inače karakteristična za konvencionalne postupke zavarivanja, je posebno izražena kada

se CO2 koristi kao zaštitni plin, jer se tada događa sljedeća kemijska reakcija:

2CO2⇔2CO+O2

Smjer ove reakcije ovisi prvenstveno od temperature tako što se na višim temperaturama

odvija razlaganje plina, a na nižim temperaturama spajanje plinova. Zbog toga sastav plinske

smjese ovisi o temperaturi sl. 16., tako da ispod 1600°C postoji jedino CO2, a s porastom

temperature povećava se udio CO i O2, tako da na 3800°C ostaje svega 7% CO2, uz 62% CO i

31% O2.

Stoga je oksidacija daleko najizraženija u središnjem dijelu električnog luka, gdje je

temperatura najviša, a najmanje izražena na površini metalne kupke, gdje je temperatura

znatno niža. Prema tome osnovni problem kod MAG postupka je kako smanjiti oksidaciju

kapi dodatnog metala tokom njihovog prijenosa kroz električni luk.

Tablica 3. Zaštitni plinovi i njihove smjese - tehnološke karakteristike

25

Slika 16. Sastav plinske smjese kod MAG postupka

Argon je inertan plin, bez boje, mirisa i okusa. Iako nije otrovan, treba uzeti u obzir da Argon

u zatvorenoj prostoriji može smanjiti koncentraciju kisika. Argon je standardiziran, gdje je

propisana kvaliteta, upotreba, metoda ispitivanja i način isporuke.

Argon se proizvodi u četiri kvalitete, ovisno od čistoće: A (najmanje 99,999% Ar), B (99,99%

Ar), C (99,96% Ar) i D (85% Ar). Za zavarivanje se koristi Ar kvalitete C, a za specijalne slučajeve

kvalitete B.

Argon se isporučuje u čeličnim bocama označenim žutom bojom, zapremine 40 l i tlaka do

200 bara, pri čemu u bocu može stati 6 Nm3, odnosno 10 kg argona.

Boce sa Ar se ne prazne do kraja, već se uvijek ostavlja dovoljan podtlak, da se spriječi

prodiranje zraka u bocu.

Ugljikdioksid je plin bez boje i mirisa, kiselkastog okusa.

Do koncentracije 2,5% CO2 nije opasan za udisanje (kraće vrijeme), ali u većoj koncentraciji ili

pri dugotrajnijem radu može biti štetan.

Ugljikdioksid je standardiziran, skladišti se u čeličnim bocama, označenim tamnosivom

bojom, zapremine 40 l i tlaka od 70-100 bara, tako da u svaku bocu može stati 15 Nm3,

odnosno 30 kg CO2.

Standardom su definirane tri kvalitete CO2: tehnički, čisti i čvrsti (suhi led). U zavarivanju se

primjenjuje čisti CO2 najmanje koncentracije 99,8%.

26

4.4 Žica za zavarivanje

Elektrodne žice se proizvode u koturima mase 1 - 100 kg u nizu promjera od 0,8 do 1,6 mm

sa korakom 0,4 mm, a posebno 2,4 i 3,2 mm, pri čemu se žice manjeg promjera (do 1,2 mm)

obično koriste za prijenos krupnim kapima, a žice većeg promjera (preko 1,2 mm) za prijenos

u mlazu i impulsni prijenos.

U industriji motornih vozila se koristi još i žica φ 0,9. U slučaju zavarivanja čelika elektrodna

žica treba imati povećan sadržaj Si i Mn u cilju dezoksidacije metala šava i nadoknade

sagorjelih elemenata u osnovnom materijalu.

U cilju sprječavanja nastanka poroznosti u metalu šava i zakaljenja, sadržaj ugljika je

ograničen na 0,12%.

Pri izboru dodatnog materijala treba uzeti u obzir kemijski sastav i mehanička svojstva

osnovnog materijala, stanje i čistoću osnovnog materijala, položaj zavarivanja i oblik

prijenosa dodatnog materijala.

Elektrodne žice za zavarivanje i navarivanje standardizirane su po EN 440.

4.5. Izvori struje i uređaji za zavarivanje

Uređaj za zavarivanje sastoji se od ovih dijelova: Izvor struje, uređaj za dovod žice, električni

kabeli i gorionik, komandni sustav za zaštitne plinove, rashladni sustav, opći upravljački sustav,

boca sa zaštitnim plinom.

Slika 17. Prikaz uređaja za elektrolučno zavarivanje topljivom elektrodom u zaštitnom plinu

27

Gorionik se sastoji od kontaktne vodilice, mlaznice za zaštitni plin i elemenata za fiksiranje,

sl. 17.

Tijekom rada, temperatura može dosegnuti 700oC (čak i pri kratkotrajnom zavarivanju),

uslijed čega se na plinskoj mlaznici lijepi troska. Da bi se to spriječilo, posebno kod većih jačina

struje, koriste se gorionici hlađeni vodom.

Pri tome treba voditi računa o sljedećem:

• plinovi bogati Ar termički više opterećuju gorionik u odnosu na CO2,

• promjer kontaktne vodilice da bude veći za 0,2 mm (za čelik), tj. 0,5 mm (za Al) od promjera

žice,

• kontaktne vodilice trebaju biti od E-Cu, CuCr ili CuCrZr. Zamjena kontaktne vodilice zbog

habanja pri zamjeni kotura žice (≈15 kg) smatra se normalnom. Izbor materijala kontaktne

vodilice zavisi od primjene - E-Cu ima najbolju elektroprovodnost, ali se brzo habaju, dok je

situacija obrnuta kod spomenutih legura,

• ako treba smanjiti trenje između kontaktne vodilice i žice da bi se osiguralo nesmetano

klizanje, odnosno kotur žice, preporučuje se korištenje teflonskog umetka,

• dužina paketa crijeva (kabela za struju, plina i rashladnu vodu) trebaju biti što manja.

Slika 18. Gorionici za MIG/MAG postupak

Za elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodnom žicom u zaštiti plin koriste se izvori struje

sa ravnom ili blagopadajućom vanjskom statičkom karakteristikom da bi se iskoristio efekt

samoregulacije dužine luka, sl. 18.

28

Naime, ako se dužina luka poveća tako da se karakteristike luka mijenjaju od 1 do 3, sl. 19,

značajno se smanjuje jačina struje, što je na sl. 19 označeno sa I1 do I3.

Uslijed smanjenja jačine struje gotovo trenutno se smanjuje brzina taljenja elektrodne žice,

a time i dužina luka. S druge strane, ako se dužina luka smanji (karakteristike luka 3-1, sl.

19.), jačina struje raste od I3 do I1, pa se dužina luka povećava.

Prema tome dužina luka se vraća na početnu vrijednost, što se naziva efektom

samoregulacije. Osim navedene statičke karakteristike, izvori struje za MAG/MIG postupak

trebaju osigurati i bolje dinamičke karakteristike u odnosu na izvore struje za postupak,

posebno u slučaju kratkospojenog prijenosa dodatnog materijala.

Tako npr. da bi se usporila promjena jačine struje poslije kratkog spoja u strujno krug se

postavlja indukcijska cjevčica, koji proizvodi efekt prikazan na sl. 20, čime se popravlja

kvaliteta zavarenih spojeva.

Slika 19. Efekt samoregulacije Slika 20. Utjecaj prigušnice na jačinu struje

Za elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodom u zaštiti plin po pravilu se koristi

jednosmjerna struja indirektne polarnosti (+ pol na žici) jer daje stabilan luk, ravnomjeran

prijenos dodatnog materijala (po potrebi prijenos u mlazu, čak i pri korištenju aktivnih

zaštitnih plinova) s malim gubicima uslijed rasprskavanja i dobre karakteristike spoja u

širokom opsegu jačine struje.

Direktna polarnost se koristi ukoliko je neophodno dobiti što manje uvarivanje, npr. kod

tankih limova, ali se njena primjena izbjegava zbog smanjene stabilnosti luka. Naizmjenična

struja se ne koristi zbog značajno smanjene stabilnosti luka. Dovod žice osigurava poseban

uređaj.

29

Postoje različiti sustavi dovođenja žice, sl. 22. Kabinski sustav se primjenjuje kod nepokretnog

radnog mjesta, jer su i kolut žice i pogonski mehanizam smješteni u kućište izvora struje, sl.

22a. Kod univerzalnog sustava cijeli uređaj za dovod žice se nalazi van kućišta, što

omogućava rad na promjenjivim radnim mjestima i na velikim radnim komadima, sl. 22b. parni

uređaj ima dva pogonska mehanizma, jedan u kućištu izvora struje direktno do koluta žice, a

drugi u blizini radnog mjesta, sl. 22c, što također omogućava rad na promjenjivim radnim

mjestima i na velikim i nepristupačnim radnim komadima. Uređaj tipa ″push-pull″ takođe ima

dva pogonska mehanizma, jedan u kućištu kao kod parni uređaja, dok je drugi pogon u

gorioniku, tako da vuče (″pull″) žicu umjesto da je gura (″push″), sl. 22d.

Ovaj uređaj je pogodan za zavarivanje na nepristupačnim mjestima, gdje bi kolut žice

smetao, a traži se pouzdano vođenje žice na veće udaljenosti. Uobičajene radne daljine

pojedinih sustava su naznačene na sl. 22 a-d.

Slika 21. Shema dovoda žice: 1 - kolut sa žicom, 2 - izlazna vodilica, 3 - valjci za usmjeravanje žice, 4 -

pogonski valjci, 5 - pritisni valjak, 6 - ulazna vodilica

Slika 22. Sustav dovođenja žice: A) kabinski, B) univerzalni, C) parni uređaj, D) ″push-pull″

30

Od posebnog značaja kod punjene žice i drugih “mekših” žica (obojeni metali) je primjena pogonskog

mehanizma sa 4 točkića, umjesto 2, jer se time osigurava dotok žice manjim pritiskom, ravnomjerno

raspoređenim na 2 para točkića. Također je bitan oblik površine točkića na koji žica naliježe - dok je

kod “tvrdih” žica uobičajeni profil “V”, dok kod “mekih” žica ova površina mora biti profilirana, npr.

u obliku “∪”.

Treba imati u vidu da je pravilan izbor kontaktne vodilice i mehanizma za dotok žice od presudnog

značaja za kvalitetno MIG/MAG zavarivanje, posebno kada se koristi punjena žica ili puna žica od

objenih metala i legura aluminija.

4.6. Tehnologija zavarivanja

Osnovni parametri elektrolučnog zavarivanja taljivom elektrodnom žicom u zaštiti plina su

vrsta i jačina struje, napon luka, brzina dolaska žice, promjer žice, dužina slobodnog dijela i

nagib žice za zavarivanje, položaj zavarivanja, vrsta i protok zaštitnog plina.

Vrsta i jačina struje imaju značajan utjecaj na dimenzije šava, kao što je objašnjeno kod E

postupka. Pri ostalim konstantnim parametrima, ovisnost brzine taljenja elektrodne žice i

jačine struje je linearna za manje vrijednosti jačine struje, a pri većim vrijednostima jačine

struje, posebno kod manjih promjera žice, ovisnost postaje nelinearna, sl. 23. Uzrok tome je

zagrijavanje slobodnog kraja žice električnim otporom.

Kao kod E postupka, za konstantnu brzinu dovođenja, žice većeg promjera zahtijevaju jaču

struju, s tim da je kod MAG/MIG postupka nelinearnost te ovisnosti izraženija. Tako je npr. za

brzinu dovođenja žice od 5 m/min potrebna jačina struje 85 A za promjer žice 0,8 mm,

odnosno 325 A za promjer žice 1,6 mm. Slobodni kraj žice mora biti u određenim granicama

jer njegova prevelika dužina osigurava višak dodatnog materijala i nedovoljnu količinu

topline za njegovo taljenje, što daje plitko uvarivanje i nepovoljan oblik šava, a s druge

strane, smanjenjem njegove dužine luk postaje nestabilan.

Treba uočiti da se sa povećanjem dužine slobodnog kraja žice povećava njen električni otpor

i stupanj zagrijavanja, pa je slabija struja potrebna za topljenje žice. Iskustvo pokazuje da je

za kratkospojeni prijenos potreban slobodni kraj dužine 6 do 12,5 mm, a za ostale načine

prijenosa 12,5 do 25 mm.

31

Osim slobodnog kraja žice, i udaljenost mlaznice za plina od osnovnog materijala bitno utječe

na zavarivanje. S jedne strane, udaljenost mlaznice treba biti što manja da bi zaštita plinom

bila što efikasnija, a s druge strane, mala udaljenost izlaže mlaznicu prevelikoj toplini i

smanjuje zavarivaču mogućnost vizualne kontrole zone zavarivanja.

Slobodni kraj žice, kao i udaljenost vodilice i mlaznice od osnovnog materijala su prikazani na

sl. 24. U ovisnosti od jačine struje razlikuju se tri međusobno ovisna položaja slobodnog kraja

žice i mlaznice za plin: - slobodni kraj žice manji od udaljenosti mlaznice, za jačine struje 50-

150 A, sl. 25a - slobodni kraj žice jednak udaljenosti mlaznice, za jačine struje 150-350 A, sl.

25b - slobodni kraj žice veći od udaljenosti mlaznice, za jačine struje iznad 350 A, sl. 25c. U

cjelini gledano, sa povećanjem jačine struje značajno se povećava slobodni kraj žice, a u

manjoj mjeri i udaljenost mlaznice.

Slika 23. Ovisnost brzine dovođenja

elektrodne žice vž i jačine struje I Slika 24. Karakteristični položaji

slobodnog kraja žice i mlaznice za plin

Slika 25. Karakteristični položaji slobodnog kraja žice i mlaznice za plin

32

Napon luka utječe na kvalitetu zavarenog spoja, jer promjenom njegove vrijednosti može se

utjecati na način prijenosa dodatnog materijala i u manjoj mjeri na dimenzije šava (na isti način

kao kod E postupka). Utjecaj brzine zavarivanja je isti kao kod E postupka. Brzina zavarivanja

odabire se prvenstveno u ovisnosti o jačini struje proporcionalno njenoj vrijednosti, da bi se

održala zadana vrijednost pogonske energije i položaja zavarivanja (manja brzina zavarivanja

za prinudne položaje, pod uvjetom da je i jačina struje manja). Položaj gorionika ima veliki

utjecaj na oblik šava.

Tako npr. nagib elektrodne žice u odnosu na vertikalu bitno mijenja oblik šava od širokog i

plitkog (nagib u smjeru zavarivanja, tj. tehnika zavarivanja unaprijed) do uskog i dubokog

(nagib suprotan smjeru zavarivanja, tj. tehnika zavarivanja unazad), sl. 26.

Maksimalna dubina uvarivanja se postiže tehnikom zavarivanja unazad. Osim toga,

tehnika zavarivanja unazad daje stabilniji luk, manju poroznost šava i manje rasprskavanje

dodatnog materijala. S druge strane, rukovanje gorionikom i kontrola metalne kupke su

jednostavniji pri zavarivanju unaprijed, koje stoga ima prednost kod tankih limova i korjenih

zavara.

Prema promjeru elektrodne žice odabire se jačina struje, jer je u slučaju nedovoljne

jačine struje, odnosno prevelikog promjera elektrodne žice njeno taljenje je nedovoljno, a u

obrnutom slučaju tipične pojave su rasprskavanje, poroznost i nepravilna geometrija šava.

Prema tome, gustoća struje, definirana kao količnik jačine struje i promjera elektrode,

određuje dimenzije šava na sljedeći način: veća dubina uvarivanja i manja širina šava se

dobiva većom gustoćom struje (ili veća jačina struje za isti promjer ili manji promjer za istu

jačinu struje).

Prijenos dodatnog materijala u mlazu i krupnim kapima se po pravilu primjenjuju za

zavarivanje u horizontalnom položaju, dok se kratkospojeni i pulsirajući prijenos koriste u svim

položajima.

Za zavarivanje u vertikalnom i nadglavnom položaju koriste se žice manjeg promjera,

kao i kratkospojeni ili pulsirajući prijenos dodatnog materijala, jer se time pojačavaju

djelovanje elektrodinamičke sile i površinskog napona, što omogućava savladavanje

djelovanja gravitacije.

33

Slika 26. Utjecaj nagiba gorionika na oblik šava

Utjecaj vrste zaštitnog plina na oblik šava je prikazan na sl. 27. Osim vrste zaštitnih

plinova bitan je i utjecaj njihovog protoka koji zavisi od vrste spoja, položaja i brzine

zavarivanja, oblika i dimenzija žljeba, jačine struje, napona luka i promjera žice.

Pri određivanju potrošnje zaštitnog plina, treba imati u vidu da u slučaju nedovoljne

količine okolni plinovi mogu prodrijeti u metalnu kupku, a u slučaju prevelike količine i brzine

strujanja nastaje turbulencija sa istim posljedicama.

Slika 27. Utjecaj vrste zaštitnog plina na oblik šava

Pri zavarivanju u zaštitnom plinu treba imati u vidu strujanje okolnog zraka, koje ne

smije biti takvo da ometa djelovanje zaštitnog plina. Posebno pri radu na otvorenom potrebno

je predvidjeti dovoljno dobar zaklon od vjetra i prinudnog strujanja zraka.

4.7. Tehnika zavarivanja

Kretanje vrha žice kod višeprolaznog zavarivanja u horizontalnom položaju je

prikazano na sl. 28, tako što je korijeni prolaz prikazan na sl. 28a, prolaz ispune na sl. 28b, a

pokrivni prolaz na sl. 28c.

Gorionik se po pravilu vodi tehnikom unazad, nagnut do 25° u odnosu na vertikalu,

osim kod tankih limova, kada se koristi tehnika unaprijed.

34

Kada se zavarivanje završi i isključi struja, gorionik se drži nad metalnom kupkom

još 5-10 s, da bi se osigurala zaštita metala šava. Kod odgovornih konstrukcija luk treba

prekinuti na pomoćnoj izlaznoj pločici, a ne na metalu šava.

Slika 28. Kretanje vrha žice pri horizontalnom zavarivanju - sučeoni spoj

Greške pri MIG/MAG zavarivanju su dane u tab.4 i prikazane na sl. 29.

35

Slika 29. Greške pri MIG/MAG zavarivanju

Tablica 4. Greške pri MIG/MAG zavarivanju

Greška Uzrok Tehnološka greška Slika

Nedovoljno

vezivanje

a. Pogrešna priprema žlijeba - mali kut otvora

- mali otvor ili velika visina otvora

- Veliko pomicanje strana

39 a

b. Teško uspostavljanje luka - nisu korištene tehnološke probe

- loša priprema stranica

- nedovoljno preklapanje zavara

39 b

c. Mala snaga luka - mali napon ili mala jačina struje

- velika brzina zavarivanja

- velika slobodna dužina žice

39 c

d. Isticanje metalne kupke

ispred luk

- snaga luka i zapremina kupke

veliki

- mala brzina zavarivanja

- kut nagiba žice veliki

39 d

e. Pogrešan položaj elektrode - velika slobodna dužina

- kontaktna mlaznica velika

- pogrešan redosljed polaganja

zavara

39 e

Poroznost a. Gorionik defektan - velika slobodna dužina

- kontaktna mlaznica deformirana

39 f

36

- curenje u rashladnom crijevu

- kontaktna mlaznica zaprljana

b. Pogrešan položaj pištolja - veliki kut

- veliko rastojanje mlaznica radni

komad

39 g

c. Brzo strujanje zraka

d. Magnetno skretanje luka

e. Pogrešna kombinacija plin-

žica

- visok sadržaj C, nizak sadržaj Si i

Mn (žica)

- visok sadržaj O2 (plina) ili vlage

f. Zaprljane površine stranica

Zajed - velika snaga luka

- velika brzina zavarivanja

- nedovoljno njihanje žice

- pogrešan položaj pištolja

37

5. Zaštita na radu

5.1 Uvod u zaštitu na radu

Zaštita na radu postoji otkad je čovjek počeo raditi, ali je uspostava sustava provođenja

započela je u doba industrijske revolucije zbog velikog broja ozljeda radnika na radu. Prvi

propisi rezultat su borbe radnika za bolje uvjete rada. Doneseni su radi zaštite najamnih

radnika, žena i djece tijekom tvorničkog rada, a zatim su se proširili i na ostale radnike i na

druge oblike rada. Prva zemlja koja je u zakonodavstvo uvela zaštitu na radu je Engleska

(zabrana dječjeg i noćnog rada).

Zaštita na radu definira se kao:

• sustav pravila, načela, mjera, postupaka i aktivnosti čijom se primjenom ostvaruje i

unapređuje sigurnost i zaštita zdravlja na radu

• skup tehničkih, zdravstvenih, pravnih, psiholoških, pedagoških i drugih djelatnosti

pomoću kojih se otkrivaju i otklanjaju opasnosti koje ugrožavaju život i zdravlje

osoba na radu i utvrđuju mjere, postupci i pravila da bi se otklonile ili smanjile te

opasnosti.

Svrha zaštite na radu je stvaranje sigurnih radnih uvjeta, zaštita radnog okoliša i radnika,

sprječavanje rizika, nezgoda, ozljeda, nesreća, profesionalnih bolesti te materijalnih i

nematerijalnih šteta. Zaštita na radu sastavni je dio radnog procesa i osnovni uvjet

produktivnosti rada te prije svega ima preventivnu ulogu. Pravo na zaštitu na radu pravo je

svakog radnika!

5.1.1 Nezgode i nesreće

Kada sredstva rada, čovjek i radna okolina ispunjavaju zahtjeve prema pravilima zaštite na

radu, ostvareni su sigurni uvjeti rada. U slučaju kada se odnos čovjek – radna okolina poremeti,

dolazi do rizika od pogreški i neispravnog postupanja koji dovode do nezgoda i nesreća. I

nezgoda i nesreća definira se kao neželjeni i nepredvidljivi događaj, ali razlika je što nesreća za

posljedicu ima ozljedu, materijalnu štetu, zagađenje okoliša, profesionalnu bolest, bolest u

svezi s radom ili drugi gubitak. Ozljeda na radu je svaka ozljeda uzročno vezana uz obavljanje

poslova na kojima radnik radi, a podrazumijeva se i ozljeda nastala od – do mjesta rada.

Mišljenje da do nesreće dolazi ''slučajno'' ili zbog ''neopreza'' radnika je netočno i predstavlja

prijetnju za organizirano provođenje zaštite na radu. Na rad utječu uvjeti radne okoline

(mikroklima, rasvjeta, radno vrijeme, suradnici, itd.) i radnikove subjektivne osobine (znanja,

vještine, sposobnosti, stanje-fizičko, psihičko, zdravstveno, itd.). Kada radna okolina nije

ispravna za obavljanje posla ili radnik ne djeluje na ispravan način, dolazi do poremećaja koji

rezultira opasnim postupkom te radna okolina postaje opasna okolina. Svi poremećaji ne

završavaju nesrećom. Statistički gledano, na 330 rizika njih 300 se dogodi bez ikakvih

38

posljedica i ozljeda, 29 događaja rezultira nekom opasnošću dok jedan uzrokuje ozljedu

radnika, štetu ili zagađenje okoliša.

5.1.2 Profesionalne bolesti

Tijekom rada, na radnika u njegovoj okolini djeluju mnogi čimbenici, a kao posljedica

djelovanja štetnih čimbenika (buka, vlaga, prašina, zračenje, itd.), javljaju se profesionalne

bolesti.

Profesionalna bolest je bolest za koju se dokaže da je posljedica djelovanja štetnosti u

procesu rada i/ili radnom okolišu.

Može se javiti naglo - nakon kratkotrajnog djelovanja neke štetnosti ili kao posljedica

dugotrajnog djelovanja štetnih čimbenika. Profesionalne bolesti u najširem smislu su sve

bolesti uzrokovane radom i uvijek su definirane propisom. Postoji definirani popis takvih

bolesti - Lista profesionalnih bolesti (NN 162/98, 107/07). Bolesti koje se javljaju kod radnika,

ali nisu specifične samo za određenu djelatnost, nazivaju se bolestima u svezi s radom.

Podrazumijevaju sve oblike prehlada zbog rada na otvorenom, oboljenja kralježnice i

lokomotornog sustava, itd.

5.2. Provedba zaštite na radu

5. 2.1 Opća načela zaštite na radu

Osnovna zadaća u provedbi mjera zaštite na radu je utjecati na smanjenje broja nesreća kojima

prethode pogreške, a ne ozljeda jer one predstavljaju krajnji nepovoljni rezultat. Nesreće se

mogu izbjeći ili smanjiti na najmanji mogući broj te postoje opća načela zaštite na radu koja

u tu svrhu treba primjenjivati sljedećim redoslijedom:

• potpuno ukloniti opasnost kada je moguće (štetne ili opasne postupke zamijeniti

neopasnim)

• udaljiti radnika iz opasnog prostora kada je opasnost ili štetnost nužna u radu

(mehanizacija i automatizacija radnog procesa)

• svladavanje opasnosti ili štetnosti (ventilacija, izolacija, zaštitne naprave)

• upotreba osobnih zaštitnih sredstava i opreme, propisivanje postupaka za rad na

siguran način

39

5.2.2 Zakonski propisi

Nacionalni propisi s područja zaštite na radu obuhvaćaju:

Ustav Republike Hrvatske, Zakon o radu, Zakon o inspektoratu rada, Zakon o obveznim

odnosima, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o obveznom

zdravstvenom osiguranju, Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o listi profesionalnih

bolesti, Zakon o stažu s povećanim trajanjem, Zakon o obveznom zdravstvenom nadzoru

radnika profesionalno izloženih azbestu, Zakon o zaštiti od buke, Zakon o zaštiti okoliša, Zakon

o zaštiti zraka, Zakon o kemikalijama, Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima, Zakon o

eksplozivnim tvarima, Kazneni zakon, Zakon o stažu s povećanim trajanjem.

U pravni poredak Republike Hrvatske prenesene su Direktive Europske unije, od kojih je

najvažnija Direktiva Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje

poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu. Naziva se još i Okvirna direktiva, a bila je

važna prekretnica za poboljšanje sigurnosti i zdravlja na radu. Direktivom se jamče minimalni

zahtjevi u vezi sa zdravljem i sigurnošću diljem Europe, a istovremeno se državama članicama

dopušta da zadrže ili uvedu strože mjere. Predstavlja temelj za više od 25 direktiva koje iz nje

proizlaze, a primjenjuje se na sve sektore djelatnosti (javne i privatne).

Zaštita na radu uređena je različitim zakonima, pravilnicima, normama i drugim propisima.

Polazište predstavljaju Zakon o radu, Zakon o zaštiti na radu i Ustav. Određena pravila

razrađuju različiti pravilnici (npr. Pravilnik o osposobljavanju za rad na siguran način, Pravilnik

o izradi procjene rizika), a dio sustava zaštite predstavljaju i ugovori radnika.

5.2.3 Pravila zaštite na radu

Osnovna pravila zaštite na radu sadrže zahtjeve kojima moraju udovoljavati sredstva rada

kada su u upotrebi, posebice u pogledu opskrbljenosti zaštitnim napravama i uređajima,

osiguranja od strujnog udara, požara i eksplozija, ograničenja buke i vibracije.

Posebna pravila zaštite na radu sadrže zahtjeve kojima mora udovoljavati radnik, a odnose se

na dob, spol, stručnu sposobnost, stanje (fizičko, psihičko, zdravstveno), psihičke i psihofizičke

Važeći Zakon o zaštiti na radu u

Hrvatskoj na snazi je od lipnja

2014.

40

sposobnosti. Njima se određuje način izvođenja određenih poslova, korištenje osobnih

zaštitnih sredstava i opreme, zaštitnih naprava i sl.

Priznata pravila zaštite na radu odnose se na ona pravila koja su dokazana i priznata u praksi

kako bi se uklonile ili umanjile opasnosti prilikom rada.

5.2.4 Procjena rizika

Procjena rizika odnosi se na postupak i temeljni akt iz područja zaštite na radu kojim se

utvrđuje razina opasnosti, štetnosti i napora u smislu nastanka ozljede na radu, profesionalne

bolesti, bolesti u svezi s radom te poremećaja u procesu rada koji bi mogao izazvati štetne

posljedice za sigurnost i zdravlje radnika. Obveza procjene rizika na radu propisana je člankom

18. Zakona o zaštiti na radu.

Svaki poslodavac obvezan je imati procjenu rizika izrađenu u pisanom ili elektroničkom obliku,

koja odgovara postojećim rizicima na radu i u vezi s radom i koja je dostupna radniku na mjestu

rada. Na temelju procjene rizika obvezan je primjenjivati pravila zaštite na radu, preventivne

mjere, organizirati i provoditi radne i proizvodne postupke, odnosno metode te poduzimati

druge aktivnosti za sprječavanje i smanjenje izloženosti radnika utvrđenim rizicima, kako bi

otklonio ili sveo na najmanju moguću mjeru vjerojatnost nastanka ozljede na radu, oboljenja

od profesionalne bolesti ili bolesti u vezi s radom te kako bi na svim stupnjevima organizacije

rada i upravljanja osigurao bolju razinu zaštite na radu. Poslodavac je obavezan uključiti

radnike i njihove predstavnike postupak procjene rizika, ali je odgovornost isključivo na

poslodavcu. Pravilnik o izradi procjene rizika propisuje: uvjete, način i metode izrade procjene

rizika, obvezne sadržaje obuhvaćene procjenom i podatke na kojima se procjena rizika temelji,

klasifikaciju opasnosti, štetnosti i napora na radu i u vezi s radom te minimalne zahtjeve koje

je potrebno ispuniti kod procjenjivanja rizika. Procjena rizika uvijek mora biti aktualna i

ažurirana nakon bilo kakvih promjena koje bi mogle utjecati na sigurnost i zdravlje osoba na

radu, a pogotovo nakon ozljeda na radu ili profesionalnih bolesti. Mjere zaštite provodi

poslodavac, ali i svaki zaposlenik u svom djelokrugu rada. Svaki radnik može odgovarati zbog

nepoštivanja pravila.

41

5.3 Radna okolina – izvori opasnosti i mjere zaštite

Radnu okolinu čine prostor u kojem čovjek radi i sredstva s kojima radi. Odnos čovjeka i radne

okoline vrlo je bitan jer čovjek najmanje trećinu života provede radeći i ukoliko se odnos

poremeti – nastaju neželjene posljedice.

U radnoj okolini radnika okružuju različite opasnosti zbog kojih može doći

do nesreća na radu, a samim time i do ozljeda, bolesti i šteta. Radna

okolina treba odgovarati uvjetima utvrđenima pravilima zaštite na radu, a

kako bi se navedeno ustanovilo, dužnost poslodavca je obavljati sva

propisana ispitivanja te otkloniti sve eventualne opasnosti.

Podjela izvora opasnosti:

a) mehanički

Mehanički izvori opasnosti su predmeti u stanju mirovanja ili gibanja. Uzrokuju mehaničke

ozljede – udarce, posjekotine, prignječenja i sl., a najčešći uzroci su neispravan način

rukovanja, neispravan alat, upotreba u pogrešne svrhe te nepravilno odlaganje, održavanje i

skladištenje. Opasnosti se javljaju pri rukovanju ili u blizini oštrih i šiljatih predmeta, predmeta

koji se gibaju kružno i predmeta koji se gibaju pravocrtno. Kod kružnog gibanja dolazi do

opasnosti od zahvaćanja kose, dijelova tijela i odjeće. Najčešće se radi od dijelovima strojeva

– osovine, vratila, rotirajući dijelovi i sl. Kod pravocrtnog gibanja dolazi do opasnosti od

ukliještenja između dijelova stroja i potrebno ih je zaštititi ili ograditi. Najčešći uzrok ozljeda

su pribor i alat koji su neispravni ili oštećeni. Ručni alat mora se pravilno upotrebljavati,

održavati i skladištiti te odložiti u posebne kutije, torbe, tobolce i sl. kada se ne koristi.

b) opasnosti od padova

Padovi na istoj razini nastaju zbog loše konstrukcije ili neodržavanja. Pod radnog prostora

mora biti ravan, gladak i ne smije se klizati. Slobodne površine poda za prolaz ljudi i vozila

moraju imati odgovarajuću širinu: glavni prolazi za ljude minimalno 150 cm, sporedni 100 cm,

a transportni putovi minimalno 180 cm. Padovi u otvore u podu (jame, kanali, otvori za dizala

i sl.) sprječavaju se postavljanjem zaštitne ograde ili odgovarajućim poklopcima te pravilnim

obilježavanjem i osvjetljavanjem. Sva radna mjesta viša od 100 cm od tla ili niže etaže kod kojih

postoji opasnost od pada moraju biti zaštićena zaštitnom ogradom od minimalno 100 cm

visine. Radom na visini smatra se rad na površini višoj od 3 m.

Ukoliko se za rad koriste ljestve, potrebno ih je pravilno upotrebljavati. Kada se penje ili silazi,

radnik mora biti licem okrenut prema ljestvama i trebaju biti stabilno postavljene. U pogonima

se najčešće koriste stabilne metalne ljestve, no često se upotrebljavaju i jednokrake i

dvokrake. Jednokrake ljestve najsigurnije su i najlakše za uspinjanje kada se postave pod

kutom od 75 °.

42

c) opasnosti od električnog udara

Električna struja na čovjeka djeluje kada je on u zatvorenom strujnom krugu,

odnosno u izravnom dodiru s dvjema točkama među kojima je napon.

Napon viši od 50 V predstavlja potencijalnu opasnost za čovjeka.

Djeluje na različite načine:

• toplinsko djelovanje: najveće je na mjestima gdje struja ulazi i izlazi, može doći do

teških unutarnjih i vanjskih opeklina

• mehaničko djelovanje: na mjestima ulaska i izlaska struje iz tijela zbog velikih jakosti

dolazi do razaranja tkiva na tijelu

• kemijsko djelovanje: struja prolazeći kroz krv elektrolitski rastvara krvnu plazmu

• biološko djelovanje: stezanje u mišićima, treperenje srčanih klijetki, paraliza dišnih

organa i prestanak disanja, paraliza rada srca

Savjeti za siguran rad:

• prilikom bilo kakvih radova na električnom uređaju isključiti osigurače

• nikada ne dirati oštećene električne vodove ni trošila

• napon u oštećenim električnim vodovima odmah isključiti

• nakon isključenja osigurača ispitivačem faze provjeriti ima li u uređaju napona

• ne dirati električne vodove koji su pali na zemlju

• zamjenu osigurača ili žarulje raditi pri osvjetljenju sa suhim rukama i stajati na

izoliranoj podlozi

• za prijenosne električne strojeve ili alate sa zaštitnim uzemljenjem smiju se koristiti

samo utikači i priključnice za trofaznu struju

• topljivi ulošci električnom osiguraču ne smiju se nikad premošćivati

• postrojenje pod naponom mora biti najmanje uzdignuto od stajališta 2,5 m

• najveći dopušteni napon za električni alat kojim se radi u mokrim prostorijama ili na

velikim metalnim plohama je 25 V

d) opasnosti od štetnih i otrovnih tvari

Opasne tvari dijelimo na tvari štetne za zdravlje, zapaljive i eksplozivne tvari.

Tvari štetne za zdravlje su tvari ili smjese koje mogu štetno djelovati na zdravlje radnika dok je

zaposlen, nakon umirovljenja i koje mogu štetno djelovati na potomke. Razlikujemo:

kancerogene tvari (već u manjim količinama uzorkuju rak), teratogene (uzrokuju deformacije

ploda u utrobi) i mutagene tvari (uzorkuju trenutne ili trajne promjene gena). U industriji

štetne tvari su plinovi (najpoznatiji je ugljikov dioksid), pare i aerosoli (prašine, dimovi i magle).

Zapaljive i eksplozivne tvari su razrjeđivači i otapala. Kiseline i lužine u dodiru s kožom stvaraju

teške opekline te izjedaju kožu i sluznicu. Njihove pare i magle nadražuju dišne organe i oči, a

izuzetno su opasne ako se progutaju (teška oštećenja jednjaka, želuca, crijeva, smrt). Zaštita

43

na radu s kiselinama i lužinama: držati u neoštećenim posudama, staviti oznake s nazivom i

koncentracijom tvari, provjetravati prostorije u kojima se drže, razrjeđivati prema principu

KuV (kiselina u vodu!), koristiti osobna zaštitna sredstva (gumene rukavice, naočale, kuta), u

slučaju dodira s kožom obrisati i isprati s velikom količine vode.

e) opasnosti od buke i vibracija

Buka se definira kao svaki nepoželjan zvuk. Štetnost buke na organizam manifestira se

zamorom, oštećenjem sluha i smanjenjem radne sposobnosti. Gornja dopuštena granica buke

je 90 dB te izaziva psihološke reakcije, ali ne ugrožava značajno sluh. Buka od 120 dB označava

granicu nelagodnosti koja značajno ugrožava sluh. Buka od 140 dB označava prag ili granicu

boli kojoj čovjek ne smije biti izložen ni kratkotrajno. Za zaštitu od buke provode se tehničke

mjere zaštite (pojedinačne – primjena osobnih zaštitnih sredstava, kolektivne – zaštita na

mjestu rada) i zdravstvene (redoviti pregledi i praćenje stanja sluha, izdvajanje iz mjesta buke).

f) opasnosti od štetnih zračenja

Zračenje se definira kao širenje energije u prostoru pomoću valova.

Najpoznatije vrste zračenja su toplinsko (infracrveno), ultraljubičasto,

rendgensko i radioaktivno. Sve vrste zračenja opasna su po zdravlje i život

čovjeka. Mjere zaštite koje se primjenjuju: upotreba što slabijih zračenja,

povećanje udaljenosti od izvora, skraćivanje trajanja ozračivanja, stavljanje

apsorbera na put zračenja.

g) opasnosti od nepovoljnih mikroklimatskih uvjeta

U mikroklimatske uvjete ubrajamo: temperaturu, vlažnost i strujanje zraka, toplinsko zračenje.

Najpovoljniji mikroklimatski uvjeti za rad su temperatura od 18 do 22 C, vlažnost zraka od 50%

i strujanje zraka od 0,2 do 0,3 m/s. Zaštitne mjere kojima se osiguravaju povoljni uvjeti za

ugodan i siguran rad su pravilno instaliranje i izolacija toplinskih uređaja, klimatizacija i

automatizacija radnog procesa.

h) opasnosti od požara i eksplozija

Kako bi došlo do gorenja, potrebna je prisutnost gorive tvari, kisika i

određene temperature (temperatura paljenja). Obrnuti proces od gorenja

je gašenje, pri kojem nastojimo ukloniti jedan od uvjeta potrebnih za

gorenje. Sredstva za gašenje dijele se na glavna (voda), specijalna (pjena,

prah, CO, itd.) i pomoćna (zemlja, pijesak, prekrivač, itd.). Koriste se:

• ručni i prijevozni vatrogasni aparati,

• prijenosne vatrogasne prskalice s pripadajućom opremom,

• zidni hidranti i vanjski (podzemni ili nadzemni) hidranti s pripadajućom opremom,

• stabilni i polustabilni automatski uređaji za gašenje,

• vatrogasna vozila.

44

Vrste vatrogasnih aparata: aparati za gašenje vodom, aparati za gašenje prahom, aparati za

gašenje ugljikovim dioksidom, aparati za gašenje pjenom, aparati za gašenje požara ulja i

masnoća. Obvezni su redovni i periodični pregledi vatrogasnih aparata, a broj vatrogasnih

aparata propisan je prema površini mjesta rada i opasnosti od požara.

Aktiviranje aparata za gašenje prahom:

• osloboditi mlaznicu

• izvući osigurač

• pritisnuti ručicu prema dolje

• upravljati mlaznicom u smjeru vatre

i) opasnosti od tjelesnih napora

Pri radu su prisutne dvije grupe naprezanja: opće opterećenje krvotoka te opterećenje mišića,

kralješnice i zglobova. Posebna pozornost pridaje se pri radu s teretom – položaj kralješnice

treba biti ispravan, a noge se trebaju savijati u koljenima. Radi zaštite radnika propisana je

najveća dopuštena masa tereta: kod muškaraca do 25 kg, a kod žena i mladih do 15 kg. Mjere

zaštite: preventivno premještanje radnika na druge poslove nakon 10 godina, smanjivanje

radne norme i broja štetnih radnji tijekom rada, odmori (dnevni, godišnji, rekreativni

programi).

Upute za podizanje i prijenos tereta:

• noge staviti u raskorak i razmaknuti stopala 20-30 cm

• postaviti stopala uz dno predmeta

• savijte koljena i čučnite, ne saginjite se, držite kičmu ravno i što je moguće više

uspravno

• ako je potrebno raširite koljena ili samo jedno koljeno više približite predmetu

• zahvatite rukama predmet i podignite ga na visinu prikladnu za nošenje oslanjajući se

čvrsto na noge

• ako mijenjate smjer kretanja – ne okrećite gornji dio tijela, već promijenite položaj

nogu

• predmet držite cijelo vrijeme uz tijelo

• odlaganje: na stol - stavite prvo samo dio predmeta, a do kraja ga gurnite rukama; na

pod – uspravna kičma, predmet uz tijelo, savijte koljena i spuštajte predmet mišićima

ruku i nogu

45

5.4 Osobna zaštitna sredstva

Osobna zaštitna sredstva koriste se za zaštitu tijela od štetnih utjecaja

na radu. Najčešće se povređuju šake (40%), a zatim slijede stopala

(17%), noge (12%), ruke (11%), glava i vrat (10%), tijelo (7%) i oči (3%).

Osobna zaštitna sredstva dijele se prema dijelu tijela koji štite:

• glava (kacige, kape, kapuljače)

• oči i lice (naočale, viziri, maske, polumaske)

• uši (čepići, štitnici)

• dišni organi (plinske maske, maske, respiratori, filtri)

• tijelo (odijela, kombinezoni, jakne, kabanice, kute, reflektirajuća odjeća)

• ruke (rukavice)

• noge (cipele, čizme, klompe)

46

5.5 Prva pomoć

Nesreće, kvarove, neispravne uređaje i instalacije te bilo kakve situacije koje

ugrožavaju zdravlje i sigurnost na radnom mjestu radnik treba odmah prijaviti

poslodavcu, a dužnost poslodavca je ukloniti ili smanjiti rizike.

Ukoliko dođe do stanja opasnog za život, ozlijeđenom radniku treba se pružiti prva pomoć.

Ona je samo privremena i svakako je potrebno pozvati hitnu pomoć.

5.5.1 Osnovna načela pružanja prve pomoći kod rana

Najčešće ozljede na radu su mehaničke ozljede (zatvorene i otvorene rane). Pravila kod

pružanja prve pomoći kod rana:

• ne dirati prstima

• ne ispirati, osim ako je u pitanju otrov – očistiti alkoholom

• ne vaditi šiljati predmet iz rane

• manja tijela na površini rane (komadići kamena, metala, itd.) ukloniti čistom gazom

• ranu pokriti sterilnom gazom tako da gaza pokriva cijelu ranu i prelazi njene rubove

• preko gaze staviti zavoj – ne smije biti prelabav, ali ni previše stegnut

5.5.2 Prva pomoć kod krvarenja i gušenja

Glavno pravilo kod pružanja prve pomoći u slučaju krvarenja je što prije zaustaviti krv. Jako

krvarenje zaustavlja se jakim pritiskom na mjestu ili malo iznad ozljede, a kod krvarenja iz

manjih arterija i vena te kapilara zaustavlja se kompresivnim zavojem.

Znakovi gušenja dijele se u nekoliko faza: najprije se javlja žeđ za zrakom, disanje je ubrzano,

zatim nastupa pomućenje svijesti s grčevima, a pri kraju svi se pokreti smiruju i nastupa duboka

nesvijest koja prelazi u smrt. U slučaju gušenja treba odmah započeti s umjetnim disanjem jer

čovjek može izdržati bez disanja 3-5 minuta.

5.5.3 Prva pomoć kod udara električne struje

U svakoj prostoriji na radnom mjestu u kojoj se nalaze električne instalacije i uređaji postoji

opasnost od udara električne struje. Glavno pravilo pri pružanju prve pomoći kod udara

električne struje je da treba što prije osloboditi unesrećenog od djelovanja struje i pritom

nikada ne hvatati ozlijeđenog golim rukama. Načini oslobađanja iz strujnog kruga: izvući utikač

Brojevi hitne pomoći:

194 i 192.

47

iz utičnice, prekinuti dovod struje rezanjem priključnih vodiča pomoću izolacijskog alata

(kliješta, sjekire, itd.), izolirati ruke. Ukoliko ozlijeđeni ne diše, odmah se pristupa oživljavanju.

5.5.4 Masaža srca

Rad srca provjerava se tako da se opipa puls na vratnoj žili kucavici, nipošto na ruci. Masaža

srca izvodi se na donjoj polovici prsne kosti, u sredini 2-3 prsta iznad mjesta gdje se spajaju

rebra. Postupak izvođenja masaže srca:

• položiti ozlijeđenog na leđa, na tvrdu podlogu

• kleknuti s njegove desne strane

• preklopiti dlan jedne ruke preko nadlanice druge i položiti ih na donji dio prsne

kosti

• svake sekunde pritisnuti snagom da se prsni koš ulegne za 3-5 cm

5.5.5 Umjetno disanje

Postoje 2 metode izvođenja umjetnog disanja: usta na nos i usta na usta. Postupak:

• provjeriti ima li u dišnim putovima stranog sadržaja

• što više zabaciti glavu unazad kako bi se dišni putovi oslobodili

• upuhivati zrak svakih 5 sekundi (u ritmu normalnog disanja, 12-14 puta u minuti)

5.5.6 Oživljavanje

Oživljavanje je kombinacija masaže srca i umjetnog disanja. Naizmjenično se izvodi 30 pritisaka

i 2 upuhivanja.

oživljavanje = 30 pritisaka : 2 upuhivanja

48

5.5.7 Higijensko pranje ruku

Pravilno pranje ruku prvi je korak u prevenciji bolesti poput proljeva, gripe, prehlade, upale

grla, upale pluća, konjunktivitisa, itd. Ruke se peru više puta u toku dana, sa sapunom i toplom

vodom.

49

6. Literatura

1. Osnove tehničkih materijala : udžbenik za srednje trogodišnje škole : za sva strojarska

zanimanja – JMO, Antun Babić, Zagreb : Školska knjiga, 2007.

2. Kraut, Bojan : Krautov strojarski priručnik, Zagreb : Sajema, 2009.

3. Tehnički leksikon : A-Ž, Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2007.

4. ZAVARIVANJE, Zvonimir Lukačević : Slavonski Brod ; Strojarski fakultet, 1998.

5. SIGURNOST NA RADU KOD ZAVARIVANJA, Zagreb : ZIRS, Zavod za istraživanje i razvoj

sigurnosti, 2011.

6. Zaštita strojeva i uređaja, Budimir Mijović : Karlovac : Veleučilište, 2012.

7. M. Zečević Kolak: Zaštitom na radu do očuvanja radne sposobnosti, Priručnik

osposobljavanja, Pučko otvoreno učilište Zagreb, Zagreb, 2013.

8. M. Zečević Kolak: Zaštita od požara, Priručnik osposobljavanja s osnovama

protupožarne zaštite, Pučko otvoreno učilište Zagreb, Zagreb, 2013.

9. Zakon o zaštiti na radu RH, NN

10. Zakon o zaštiti od požara RH, NN

50

Kontakt:

Javna ustanova Razvojna agencija Šibensko-kninske županija

Velimira Škorpika 6, 22000 Šibenik

Tel: 00 385 (0) 022/217-113

Fax: 00 385 (0) 022/217-114

Email: rra@rra-sibenik.hr

www.rra-sibenik.hr

www.pvtr-skz.com.hr

Za više informacija o fondovima Europske unije posjetite stranice:

https://strukturnifondovi.hr/

https://efondovi.mrrfeu.hr

http://www.esf.hr/