UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU

KOLEGIJ : (Koji predmet ? )

TEMA

MIGRACIJA SELO-GRAD

-seminarski rad-

Predmet:Mentor:

Student: Elma SalčinIndeks br. : ?

Studij: ?

Sarajevo, april 2012.

SADRŽAJ:

Uvod......................................................................................................................3

Pojam migracija.................................................................................................4

Demografski migracijski modeli........................................................................5

Najznačajnija kretanja stanovništva...................................................................6

Migracije u Evropi.............................................................................................8

Unutrašnja migracija , Migracija SELO-GRAD...................................................9

Uzroci unutarašnje i međunarodne migracije..................................................11

Razvoj migracijske politike.............................................................................13

Zaključak.............................................................................................................15

Literatura.............................................................................................................16

2

Uvod

Tema ovog seminarskog rada će biti migracije na relaciji selo-grad. Na samom početku ćemo reći nešto više o samom pojmu migracije. Naime, migracije se, sadržajno i metodološki, smatraju najobuhvatnijom varijablom kretanja stanovništva. Pokušati jednostavno kazati da se migracija određene populacije desila u određenim uvijetima u određeno vrijeme na određeni način je gotovo nemoguće. Sama ideja migracija kao sredstva širenja naroda (bolje rečeno određenih populacija) a time i njihove matrijalne kulture javila se u razdoblju romantizma (19. st.) u Njemačkoj. Naučne temelje migracionizmu krajem 19. i početkom 20. stoljeća postavili su naučnici poput Njemaca Kossine i Schuchhardt-a te Montelius-a iz Švedske. Kossinino teorijsko razumjevanje migracija se baziralo na djelima njemačkih difuzionista, koji su doprinosili teoriji migracija kroz tzv. proces "Kulturkreise", odnosno kulturnoga područja koje zauzima određena populacija (nosioc kulture).  Kosina i Schuchhardt su se slagali u jednom ključnom pogledu a to je da je porijeklo evropske civilizaicje bilo na sjeveru, te se širila južno pod vođstvom tzv. nordijske rase. Drugim riječima to bi značilo da su upravo migracije stvorile dinamiku evropske historije. Uz pojam migracija, usko se veže i pojam difuzionizam. On uključuje kretanje (širenje) ideje, predmeta matrijalne kulture iz jedne kulture ili društva u drugo, ali ne nužno i kretanje ljudi, jer ideje se mogu širiti putem trgovine i ostalih oblika kontakata. Ono što uključuje je da ideje i izumi imaju tendenciju da se šire iz jednog izvornog područja na susjedna područja. Opću sliku o migracijskim kretanjima moguće je dobiti uptrebom apsolutnih i relativnih pokazatelja za duže razdoblje. Budući da su apsolutni brojevi useljenih, iseljenih i mehaničkog prirasta u neposrednom odnosu s brojem stanovnika, u komparativnim se analizama za prikazivanje migracijskih promjena u određenom razdoblju, upotrebljavaju relativni pokazatelji, tj. koeficijenti ili stope. Najčešće se upotrebljavaju sto pe migracijskog salda i stope bruto migracija. Diferencijalne migracijske stope mogu se izračunavati za pojedine skupine stanovništva, koje se diferenciraju prema ekonomskim, demografskim, socijalnim, obrazovnim i drugim karakteristikama, za šta je potrebno raspolagati podacima o strukturi migranata prema navedenim obilježjima. Struktura stanovništva ključna je demografska odrednica migracija.Daljnje istraživanje je podijeljeno u četiri dijela: u prvom, pažnju posvećujemo empirijskim nalazima; u drugom govori o uzrocima unutrašnjih i međunarodnih migracija; treći dio je skiciranje mogućih perspektiva i četvrti samo sprječavanje migracijskih tokova. Najprije ćemo se posvetiti empirijskim nalazima i dotaći se nekih najvažnijih obilježja i oblika migracije, zatim ćemo se pozabaviti najvažnijim uzrocima unutrašnje i međunarodne migracije, kao treći dio je skiciranje perspektiva razvoja problema, i završni, četvrti, označavanje nekih tačaka s kojih se mora početi s protustrategijama.

3

Pojam migracija

Pod migracijom se podrazumijevaju sve promjene mjesta stalnog stanovanja, preseljenje trajnoga ili privremenoga karaktera na veću ili manju udaljenost unutar ili preko administra tivnih granica. Opću definiciju migracije dao je Heršak: "Migracija je bilo koji oblik privremenog ili trajnog prostornog premještaja živih bića". Raščlanjujući problematiku migracije i njenih pojavnih oblike, Heršak dalje obrazlaže: "Na temelju motivacijskih, vremenskih i prostornih kriterija analiza je razlučila različite migracije: ekonomsku, političku, privremenu, trajnu, vanjsku ili unutrašnju migraciju. Sjedinjavanje svih tih migracija u jedan teorijski okvir vrlo je teško i može rezultirati vraćanju općoj definiciji". Možemo reći da migraciju razlikujemo po uzroku nastanka, vremenskom trajanju i prostornom obuhvatu. Migracije se uglavnom kreću prema regionalno ili kontinentalno bogatijim i razvijenijim zemljama. Zemlje porijekla uglavnom su siromašne i nedovoljno razvijene i uglavnom imaju visok prirodni prirast. Prema klasifikaciji UN-a, tri četvrtine čovječanstva živi u manje razvijenim zemljama, a rast njihovog stanovništva u posljednjih četvrt stoljeća kretao se u prosjeku po stopi od 2,3%, za razliku od razvijenih zemalja u kojima je stanovništvo raslo 0,9% godišnje.Dvadeseto stoljeće razlikuje se po premještanju regionalnih težišta migracija. U prvoj polovini stoljeća međunarodna kretanja izbjeglica uglavnom se događaju na evropskom prostoru. U drugoj polovini stoljeća, težište migracija pomaknuto je sa sjevernog na južnu dio Zemlje. Jedan od glavnih uzroka migracijama je rat i nasilje koje ga prati. Teška ekonomska situacija, nagli porast stanovništva, ekološke katastrofe i erozija tradicionalnih nazora, također su važni uzroci. Već je poznato da su migracije bile stalni pratioci etničke, ekonomske, kulturne i političke evolucije čovječanstva. Svakako treba spomenuti da postoji i više vrsta migracija s obzirom na posljedice koje nose sa sobom.S obzirom na obilježja glavnih uzroka migracija, teško je vjerovati da će se situacija početkom 21. stoljeća značajnije promijeniti. Međunarodnim organizacijama i državama ostaje jedino ublažavanje tog fenomena kroz kreiranje dugoročnih strategija kojima bi se pokušalo djelovati na uzroke migracija.

4

Demografski migracijski modeliPosljednjih godina sve veću pozornost dobivaju upravo metode za mjerenje migracija i razumijevanje njihove doista važne uloge u prostornoj dinamici ukupnog stanovništva, pri čemu demografija razvija vlastitu metodologiju istraživanja, prognoziranja i projiciranja.Migracije, uz natalitet (fertilitet) i mortalitet, spadaju u osnovne odrednice razvoja stanovništva. Upravo zbog takve međusobne zavisnosti uobičajeno je posmatrati stanjemortaliteta i fertiliteta kako bi se usmjeravao i razvoj mjera u području migracija. Stoga se na migracije mogu primijeniti elementi zajedničkoga koncepta analize mortaliteta i fertiliteta, prilagođeni problemu mjerenja migracija. Dosadašnja demografska istraživanja, pored kvantitativnih pristupa migracijskim kretanjima, znatnu pažnju posvećuju problematici izučavanja i odabira migranata prema različitim obilježjima (spolu, dobi, obrazovanju) kao i demografskim, ekonomskim i socijalnim karakteristikama migracija.Valja spomenuti dva temeljna pristupa koja su uvelike prisutna u postojećim teorijskim razmatranjima.Prvi pristup je teorija privlačnih i potisnih činilaca čiji je osnovni cilj tumačenje migracija kao rezultata interakcije i bilansa push (potisnih) i pull (privlačnih) sila mjesta porijekla i mjesta odredišta. Ta je teorija apstrakcija u okviru koje se klasificiraju specifične sile koje djeluju kao uzroci migracija.Drugi pristup je izrada matematičkih modela, koji su nastali temeljem opisa migracija, s tendencijom postavljanja univerzalnih zakona. Zajednička je karakteristika tih demografskih modela to što tumače razlike između migracijskih kretanja, ali ne i uzroke tih razlika. Spomenut ćemo neke od tih modela. Prvu grupu čine gravitacijski modeli čija je značajna slabost u simetričnosti modela (uzimaju se u obzir migracije u oba pravca). Polazna hipoteza druge grupe modela je činjenica da se migranti premještaju radi pronalaženja boljeg mjesta boravka i obuhvaća takozvane modele troškovi-dobici i modele optimalnog lokaliteta. Veliki je nedostatak tog modela to što je teško predvidjeti i mjeriti sve buduće dobitke, bez obzira jesu li novčani ili ne. Slijede matrični modeli, u kojima se kao elementi matrice javljaju stope prostorne pokretljivosti između različitih mjesta. Ako su spomenute stope stabilne u vremenu, matrica se može primijeniti na distribuciju ukupnog stanovništva između posmatranih mjesta, kao i pri izradi projekcija stanovništva. No te hipoteze o stabilnim stopama migracija, kao ičinjenica da se iste stope pridaju svim migrantima, često nisu realne što se pokušalo nadomjestiti upotrebom različitih diferencijalnih migracijskih stopa (prema dobi, prema dužini boravka na jednom mjestu, obrazovanju, zanimanju). Modeli »strahovanja« i »saznanja« spadaju u četvrtu grupu demografskih modela. Problem migracija tu se promatra kao reakcija na socijalni ili ekonomski pritisak, a nedostatak tih modela leži u nedovoljnoj preciznosti matematičkog modeliranja tih pokazatelja.Dakle, demografski migracijski modeli koji se najčešće upotrebljavaju pri empirijskim analizama samo djelimično tumače proces pokretljivosti. Nedostatak je tih modela taj da uspijevaju objasniti razlike u pokretljivosti od jednog do drugog migracijskog toka, ali pomoću njih nije moguće protumačiti zašto postoje razlike među područjima i među grupama stanovništva. Nameće se zaključak da je u izradi demografskih migracijskih modela riječ o deskriptivnom pristupu. Naime, u proučavanju migracija, pored problema mjerenja i metoda

5

analize seljenja, najveća pozornost posvećuje se sagledavanju obima i smjerova migracija te proučavanju razvrstavanja migracija.No ako se raspolaže odgovarajućim podacima, migracije se mogu ispitivati u zavisnosti o demografskim, ekonomskim, socijalnim i drugim činiocima.

Najznačajnija kretanja stanovništva

Već su davno posmatrači savremenih događaja proglasili 20. stoljeće “stoljećem izbjeglica”. Tome svjedoče statistike UNHCR-a iz 1997. godine da ima oko 13,2 miliona izbjeglica u svijetu. Istražuju li se posebna obilježja ukupne strukture “stoljeća izbjeglica”, druga je polovina stoljeća drugačija od prve u jednom: u premještanju regionalnih težišta, bježanja. Tako su se u prvoj polovici stoljeća međunarodna kretanja izbjeglica usredotočila na evropski prostor – 40 miliona izbjeglica i prognanika samo kao posljedica Drugog svjetskog rata; u drugoj su se polovini težišta pomakla u “južne” regije. To je pomicanje počelo ubrzo nakon Drugog svjetskog rata jednom od najvećih razmjena stanovništva ovoga stoljeća: povodom podjele Britanske Indije 15. 08. 1947. godine pobjeglo je u samo nekoliko sedmica, pod uslovima sličnim građanskom ratu, oko 8,5 miliona Hindusa i Sikha u Indijsku uniju i 6,8 miliona muslimana u oba dijela Pakistana. Započelo je vrijeme procesa stvaranja nacija, na čiji je račun sljedećih desetljeća išao sve veći broj izbjeglica. Brzi porast broja izbjeglica u južnim regijama jasno se ocrtavao u statistikama Ureda Visokoga povjerenika za izbjeglice (United Nations High Commissioner for Refugees/ UNHCR) u Ženevi. Tako su one iskazivale 1960. godine 1,5 milion izbjeglica, brojke su se do 1970. godine popele na 2,5 miliona i do 1981. godine na 8,2 miliona. To je bilo vrijeme boat people iz Vijetnama, bujice izbjeglica na Rogu Afrike i iz Afganistana. I narednih su desetljeća brojke rasle i iznosile 1990. godine 14,9 miliona. Izbijanjem krvavih sukoba u kavkaskoj regiji i u raspaloj Jugoslaviji broj izbjeglica 1993. godine dostigao je oko 15 miliona, svoj dosad najviši stepen u svijetu, da bi zatim do 1995. opet pao na 14,4 miliona ljudi.

Tabela 1: Izbjeglice 1980.-1995.

Posebno su kretanjem izbjeglica krajem 1997. godine jako pogođeni Iran sa oko 2 miliona izbjeglica (pretežno iz Afganistana i Iraka), Savezna Republika Njemačka sa 1,2 miliona, Pakistan sa 1,2 miliona, Jugoslavija sa 548.000, Demokratska Republika Kongo sa 450.000 i Sudan sa 405.000.

6

Premda se iseljavanje iz Evrope nastavilo i poslije Drugog svjetskog rata i sa 7 miliona ljudi između 1945. i 1960. godine ostalo na visokom nivou, krenule su sada protubujice iz Azije, Afrike i Kariba, koje su postupno jačale. Glavni je uzrok tome bio raspad evropskih kolonijalnih carstava. Glavni su kontingenti bili 236.000 Nizozemaca, koji su između 1945. i 1956. godine napustili nizozemske posjede u jugoistočnoj Aziji, 1956. godine više od milion francuskih naseljenika iz Maroka i Tunisa, za kojima je do 1966. godine došlo milion takvih iz Alžira; u godinama nakon 1975. više od 800.000 portugalskih povratnika te, na kraju, desetine hiljada naseljenika iz bivših britanskih kolonija. Pri tome su glavnim ciljevima useljavanja bili ponajprije Sjeverna Amerika i Australija. Prema procjenama UN-a, godišnje je u razvijene zemlje pedesetih godina useljavalo 536.000 ljudi. Ta je brojka porasla sedamdesetih godina na 1,404 miliona, da bi u prvoj polovimi osamdesetih godina pala na 1,047 milijuna zbog težih ekonomskih uslova i sve restriktivnije politike useljavanja u razvijenim zemljama. Zatvaranjem tržišta rada u tim zemljama počelo je razdoblje ilegalnih migracija.Od osamdesetih godina razvile su se i druge ekonomske prosperitetne svjetske regije u zemlje-ciljeve migracije – prvo, države Zaliva, izvoznice nafte, u koje su došli milioni stranih radnika iz siromašnijih arapskih država, ponajprije iz Azije. Drugi cilj postali su sve više Japan i “tigarske države” Jugoistočne Azije. Za razliku od migracije u Sjevernu Ameriku, Evropu i Australiju, u slučaju migracije u ove zemlje nije riječ u trajnom iseljavanju već većinom o vremenski ograničenim boravcima.

Dok je 1950. godine u zemljama u razvoju živjelo tek 285 miliona ljudi (17% ukupnoga stanovništva) u gradovima, njihov će broj 2000. godine iznositi 2,2 milijarde (45% ukupnoga stanovništva), pri čemu rast nastaje barem za polovinu od doseljenika. To su, kao što je pokazano na primjeru Kine, koja je pravi primjer i za druge regije u razvoju: smanjenje nezaposlenosti u siromašnim i prenapučenim seoskim područjima te rasterećenje tamošnjih socijalnih fondova, protok kapitala u takva područja transferom migracijskih radova, koji pridonose ne samo potrošačkoj potražnji već i investicijskoj djelatnosti na selu te, napokon, kvalificiranje seoske radne snage iskustvima i novostečenim vještinama povratnika. Slijedeća tablica pokazuje stepen urbanizacije i gradsko stanovništvo zemalja u razvoju 1950. do 2000. godine prema kontinentima.

Tabela 2: Stepen urbanizacije i gradsko stanovništvo zemalja u razvoju 1950. do 2000.

7

Migracije u Evropi Pravci migracija na evropskom kontinentu odvijali su se iz smjera Južne i Jugoistočne Evrope i mediteranskih zemalja prema razvijenim zemljama Zapadne Evrope. Područje Mediterana bilo je i u ranijem razdoblju izvorište međunarodne i međukontinentalne migracije. Baloban navodi tri faze migracije koje su se dogodile u Europi. Prva faza od 1850. do 1918., druga faza od 1918./19. do 1939. i treća faza od 1945. godine naovamo. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do promjene smjera i karakteristika migracija radne snage. Privredni rast i potreba za većom radnom snagom u zemljama Zapadne Evrope dovela je do zadržavanja i preusmjeravanja radne emigracije na tržište rada tih zemalja. To je jak privlačni faktor za migraciju radne snage i preusmjerava je s interkontinentalne u evropsku migraciju, s posebnim zahtjevima tržišta radne snage. Osim privrednog rasta, čime su se otvorila nova radna mjesta, potreba za radnom snagom u zemljama Zapadne Evrope imala je za posljedicu i smanjenja stope nataliteta i prirodnog prirasta. Na hiljade radnika iz Italije, Španije, Portugala, Grčke, Turske, bivše Jugoslavije, odlazile su na rad u Njemačku, Švicarsku, Austriju, Francusku, Belgiju, Holandiju, skandinavske zemlje te Veliku Britaniju. Nova industrijska tehnologija zahtijevala je do tad neviđena ulaganja u fiksni kapital i koncentraciju proizvodnje i stanovništva oko izvora energije, sirovina, tržišta i prometnih pogodnosti, stvarajući novu osnovu međunarodne podjele rada. To je uveliko pridonijelo porastu kva- liteta mobilnosti radne snage. Danas, kad je na djelu politika globalizacije i veća prometna i svekolika povezanost, kapital ide za jeftinom radnom snagom. Globalizacija, liberalizacija trgovine i privredna integracija produbila je jaz između bogatih i siromašnih zemalja, što potiče na sve veću bilo legalnu ili ilegalnu migraciju radnika. Na pravce emigracije prema pojedinim zemljama Zapadne Evrope osim geografske blizine i prometne povezanosti utječu i historijske i političke prilike, kao i privredni odnosi pojedinih zemalja. Zabilježene su značajne emigracije prema bivšim kolonijalnim silama iz njihovih kolonijalnih posjeda. Iz bivšega britanskog carstva (Commonwealth) radnici odlaze na rad u Veliku Britaniju. Francuska je bila zahvaćena migracijom radnika iz Zapadne Afrike i Alžira. Masovne emigracije koje su zahvatile područje Senegala i Indonezije svoje su emigrante usmjerile prema Holandiji. Najutjecajniju radničku emigraciju koja je išla prema zemljama Zapadne Evrope imale su mediteranske zemlje. Na početku masovne emigracije radnika iz Italije, geografskoga središta mediteranskog prostora, radnici uglavnom odlaze u Francusku, Njemačku i Švicarsku.

8

Unutrašnja migracija , Migracija selo-grad

Pod unutrašnjom migracijom stanovništva podrazumijeva se oblik prostorne pokretljivosti čije se polazište i odredište nalazi unutar granica jedne države, pri čemu migrant mijenja mjesto (naselje) stalnog boravka. Konačna migracija usko je vezana uz društveno-ekonomski razvoj, posebno uz procese urbanizacije i industrijalizacije. S obzirom na kriterijum „tip naselja" (polazišta i odredišta) pri unutrašnjoj migraciji može se razlikovati slijedeći tipovi migracija:

- Migracija selo-grad;

- Grad-selo;

- Selo-selo, kao i

- Grad-grad

Valja istaknuti da je najvažnija migracija selo-grad, tj. iz ruralnih prostora u urbane prostore. Unutrašnja migracija je istorijski i globalni proces uslovljen kompletom činioca koji su prostorno i vremenski različiti. No preseljavanje stanovništva u uskoj je vezi prije svega s činiocima ekonomskog razvoja, premda i ostali činioci, posebno socijalno--psihološki, imaju važnu ulogu. Svuda su značajnije društveno-ekonomske promjene bile praćene snažnim migriranjem radne snage iz siromašnijih i manje razvijenih u bogatije i razvijenije krajeve, iz sela u grad, iz patrijarhalnih u napredne sredine, iz agrostočarskih u industrijske krajeve i iz planina u nizine (Friganović, 1990:154).Premda je i prije bilo preseljavanja stanovništva, npr. u granična područja zbog strateških razloga, unutarnja migracija, posebno struja selo-grad, počela je jačati u 19. vijeku usporedo s razvojem kapitalizma. Stoga se u masovnom obliku najranije pojavljuje u zemljama klasičnog kapitalizma (Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, itd.).To je povezano s promjenama u ruralnim područjima. Napredak u obradi zemlje i poljoprivrednoj proizvodnji (započet još tokom 18. vijeka), izostanak gladi i opšte poboljšanje životnih uslova, dovodi do povećanja seoskog stanovništva (smanjuje se smrtnost, a povećava rađanje), ali i do agrarne pretrpanosti. Seljaci su uvučeni u robno-novčano ekonomiju; došlo je do razaranja starog, naturalnog karaktera proizvodnje i iskorištavanja ljudskog rada te do promjene migracijskog modela (do tada je migracija bila uglavnom selo-selo). Seljaci su, dakle, bili prisiljeni proizvoditi i kupovati robu, a za to u većini slučajeva nisu postojale objektivne mogućnosti. Stoga su zaradu morali potražiti izvan poljoprivrede. Tako je evropski seljak uočio, najprije u najrazvijenijim zemljama, a zatim i u ostalima, da je prosperitet „negdje drugdje", u gradu ili u zemljama Novog svijeta.Ubrzana i urbano bazirana industrijalizacija tražila je sve više radne snage i njenu sve veću koncentraciju. Rudnik i tvornica bili su jezgra okupljanja stanovništva i urbanog razvoja . Selo je sve više zaostajalo i bilo je samo pitanje vremena kada će migracija seoskog stanovništva u gradove postati preovladavajući prostorno-demografski proces.

9

Posve je jasno da je unutarnja migracija, tačnije struja selo-grad, imala bitnu ulogu u porastu gradova sadašnjih razvijenih zemalja. Među najveće evropske gradove 19. i početka 20. vijeka ubrajaju se, osim Londona, Pariza, Berlina i Beča, i pojedini gradovi koji su se razvili u industrijska središta te tako privukli viškove ruralnog stanovništva. To su bili u Njemačkoj Hamburg, Miinchen i Leipzig, u Francuskoj Lyon i Marseille, u Italiji Milano i Napulj, u Velikoj Britaniji Glasgow, Manchester i Birmingham, itd Migracija selo-grad danas je prevladavajuća migracijska struja u zemljama u razvoju, znatna je i u srednje razvijenim zemljama, a nije potpuno prestala ni u razvijenim zemljama. Istina, u razvijenim zemljama migracija selo-grad ustupila je mjesto drugim oblicima migracije, grad-grad i grad-selo (odnosno grad-ruralna okolina, ili grad-negradska naselja, jer nije riječ o povratku u tradicionalno selo).Primjer SAD-a svjedoči koliko obim, smjer i glavne odlike unutrašnje migracije mogu biti promjenjive tokom nekoliko naraštaja.

Od 1916. do 1920. zbivala se međuregionalna migracija (,,the Great Migration") Afroamerikanaca iz pretežno ruralnih prostora južnih i istočnih saveznih država u gradove na sjeveru i zapadu. U toj je struji učestvovali oko 1,2 milijuna ljudi, od kojih su mnogi bili djeca ili unuci robova . Početkom 80-ih godina započinje reverzni migracijski tok u kojem je učestvovalo nekoliko miliona ljudi (tokom 90-ih počinje slabiti), a „teče" iz sjeveroistočnih i sjeverno-središnjih država (koje su i primile najviše migranata tokom „velike migracije") u južne i zapadne države. U većini slučajeva glavni je motiv migriranja želja za boravkom u toplijim regijama (,,Snowbelt to Sunbelt migration"). Posebno su zanimljiva odredišta: Kalifornija, Arizona, Florida i Nevada. Istovremeno se zbiva i druga velika savremena migracija - iz glavnih metropolitanskih područja u periurbani pojas („iza suburbija") i u ruralna područja (i ta struja jenjava 90-ih); po nekim autorima riječ je o „ruralnoj renesansi". Budući da je kontratok, tj. doseljavanje u metropolitanska područja, osjetno slabiji, došlo je do prvog smanjenja urbanog stanovništva SAD-u još od prvog popisa 1790. godine.Savremene osobine migracije selo-grad u zemljama u razvoju već su podrobno razmotrene u sklopu obrade urbanizacije. Ovdje valja još jedanput istaknuti fenomen porasta megagradova u zemljama u razvoju, gradova koji su uglavnom i nacionalne metropole. Njihov ubrzani porast povezan je s izrazitom prostornom nejednakošću stepena razvijenosti; model metropola-periferija temelj je nejednakosti.

Demografski učinci unutrašnje migracije, osim prostorne preraspodjele stanovništva (razlikuju se emigracijski, egzodusni, depopulacijski krajevi, nasuprot imigracijskim krajevima), povezani su s promjenama koje nastaju masovnim seljenjem iz sela u grad. Selo prestaje biti nosilac bioreprodukcije („demografski inkubator"), a grad koji prihvaća mlado seosko stanovništvo nije spreman preuzeti tu ulogu. Rezultat je opadajuća bioreprodukcija ukupnog stanovništva.Ekonomske i društvene posljedice migracije selo-grad brojne su i nisu uvijek jednoznačne. Pozitivno je što se smanjenjem demografskog pritiska u nerazvijenim područjima povećava marginalna produktivnost rada, a podiže se i opšta proizvodnost zapošljavanjem migranata u sekundarnom i tercijarnom sektoru. No pritom djeluju snažni „polarizirajući" učinci; razvijenija regija apsorbira najbolje kadrove nerazvijenih područja (kvalifikovanije, obrazovanije, poduzetnije), a to produbljuje postojeće regionalne nejednakosti.

10

Mnogi autori smatraju da migracija selo-grad, posebno masovna i stihijska kao u zemljama u razvoju, ne vodi uspostavi ravnoteže, tj. uklanjanju urbane dominacije, već je samo povećava.Zanimljivo je mišljenje H. Richardsona o učincima migracije selo-grad: Samo ako su neto društveni efekti korisni za obje regije - porijekla i doseljenja - može se tvrditi da je migracija selo-grad optimalna, i samo ako je u obje regije efekt negativan, može se zaključiti da je migracija prekomjerna. Moguće je da efekti budu negativni u regiji porijekla, a pozitivni u regiji doseljenja, i obrnuto. U tom slučaju, ako sve okolnosti nisu tačno kvantifikovane i agregirane, ishod je dvosmislen . Migracija selo-grad, osim prekomjernog „pražnjenja" sela, može u gradovima izazvati mnoge društvene teškoće i neusklađenosti, kao što su nedostatak stambenog prostora, stvaranje „divljih" naselja, smanjenje komunalnog standarda, rast nezaposlenosti, zdravstvene tegobe, porast kriminala itd. Može se na kraju reći da migracija selo-grad utječe na homogenizaciju ruralnih i heterogenizaciju urbanih područja .

Uzroci unutarašnje i međunarodne migracije

Migracija je posljedica odluka ljudi da napuste svoju zemlju, sa svojim porodicama ili sami, privremeno ili zauvijek. Da bi se to djelovanje shvatilo, moraju se poznavati uzroci na kojima se ono temelji. Glavni je uzrok bježanja i migracije iskorijenjenost sve većega broja ljudi u mnogim svjetskim regijama. Ona ima različite razloge, ali je ponajprije posljedica sve veće surovosti tih regija, a ta je surovost, opet, rezultat niza procesa koji dosežu daleko u prošlost, koji su sve više konvergirali u drugoj polovini 20. stoljeća i time se po svom djelovanju uzajamno zaoštrili.

Posebno je pri tome značajno pet procesa i njima odgovarajućih problemskih kompleksa. Prvi je proces jasno povećanje istovremeno vođenih ratova i građanskih ratova nakon Drugog svjetskog rata; od samo četiri rata 1945. godine porastao im je broj na ukupno 51 do 1991. godine.

Za tu učestalost ratova odgovorna su ponajprije tri uzroka: sukob Istok- Zapad i čije posljedice ni danas nisu prevladane; proces dekolonizacije, koji je prouzrokovao raspad velikih zapadnih imperija i

stvaranje više od 100 država; složenost teritorijalne, političke i privredne konsolidacije novih južnih država.

11

Dok su sukob Istok- Zapad i dekolonizacijski proces završeni, još se ne vidi kraj procesu stvaranja nacija. Pri sukobima koji nastaju u vezi s tim procesima prevladavaju tri osnovna tipa:a) Međudržavni sukobi oko spornih granica i teritorija, nedovoljnih resursa i regionalne prevlasti. Primjeri su za to rat između Indije i Pakistana od 1947. godine za Kašmir, koji je nuklearnim pokusima obje južnoazijske države dobio novu dimenziju; iračko priključivanje Kuvajta te noviji sukobi na Balkanu. Svaki je ovaj sukob doveo do stotina hiljada iseljenika.

b) Sukobi zbog separatističkih nastojanja naroda koji se žele odvojiti od postojećih država i osnovati svoje države: Ibo, istočni Pakistanci, Tibetanci, Tamili, Eritrejci, Timorani, Sahauri, Čečenci, Abhazi, Baskijci, Kosovari.

c) Unutardržavni sukobi – bilo oko raspodjele zemlje i ekonomskih resursa, bilo oko podjele moći između raznih etnija (npr. Ruanda, Burundi, Sudan), bilo oko političkoga, ideološkog i vjerskog temeljnog poretka država. Tako su se kroz desetljeća frontovske linije ideološki motivisanih obračuna protezale između prozapadnih i proistočnih režima u Indokini, Afganistanu, srednjoj Aziji i Africi, te izazvale bježanja.Ekonomsko stanje mnogih država i njihove poteškoće pri izgradnji funkcionalnih ekonomija drugi je krupni proces, koji se proteže kroz prošla desetljeća i koji je bitno odgovoran za radnu migraciju i migraciju siromašnih. Uzroci su tome i mnoštvo unutarnjih faktora i nepovoljni međunarodni okvirni uslovi. To su otežale greške nakon sticanja nezavisnosti – izbor neprikladnih razvojnih modela, koji su zapostavljali poljoprivredu i sprječavali izgradnju međunarodno konkurentnih izvoznih industrija; pogrešna alokacija nedovoljnih resursa, previsoki kurs domaćih valuta; olako uzimani krediti, napuhani državni aparati, korupcija i visoki vojni izdatci. To ekonomsko stanje otežavaju teški makroekonomski okvirni uslovi, posebno pad sirovinskih cijena, pogoršan „terms of trade“, porasle kreditne kamate, smanjena strana ulaganja u siromašnije zemlje i protekcionističko zatvaranje važnih tržišta u razvijenih zemalja. Ekonomski se položaj znatno zaoštrava – a preko njega nasilni unutrašnji i međunarodni obračuni i trećim procesom: naglim porastom stanovništva, koje se u nekim južnim zemljama udvostručuje u sve kraćim razmacima. Niz drugih faktora pojačava migracijski pritisak s Juga: moderna komunikacijska sredstva, poboljšane mogućnosti putovanja, koje stvaraju šanse za prevladavanje razlika, te svjetska difuzija zapadnih vriijednosnih sistema, koji propagiraju pravo na socijalnu i prostornu pokretljivost.Time se stvaraju zahtjevi koji sadrže “pravo na razvoj”, koje treba pomoći da se ekonomske razlike otklone finansijskim i tehničkim transferima, te pravo na slobodno doseljavanje. Jer je posebno u razdoblju “globalizacije” teško shvatiti da razvijene države potiču neometanu razmjenu kapitala, dobara i usluga, ali nastoje spriječiti slobodnu razmjenu radne snage.

12

Razvoj migracijske politike

Zemlje Zapadne EVrope postavljaju svoje politike prema emigraciji stranih radnika, njihovoj strukturi i potrebama svog tržišta rada. Nacionalna imigracijska politika ovisi o tome čiji ciljevi se žele zadovoljiti: domaće populacije, imigranata ili stanovnika zemlje iz koje ljudi emigriraju. Sama imigracijska politika određena je strategijom koju zemlje žele ostvariti. Jedan od ciljeva je spriječiti mirovinski sistem 'starih ljudi' pa se u obzir uzima starosna dob imigranata. Drugi cilj je spriječiti kratkoročna 'uska grla' na tržištu rada ili 'popuniti nestašicu' visokokvalificiranih radnika kako bi se izbjeglo povećanje nadnica kao posljedica manjka radne snage. I konačno, imigracijska politika može biti usmjerena povećanju dinamičnosti ekonomije i povećanom privrednom rastu. Takvi ekonomski ciljevi moraju biti sukladni ciljevima imigracije. U izboru imigranata na temelju njihovih kriterija (zaposlenje na dugi / kratki rok, poznavanje jezika, starosna dob itd.) takođe su važne i mogućnosti, tj. programi koji se mogu ponuditi imigrantima. Zemlje uvoznice radne snage postavljaju politiku imigracije prema potrebama svoga tržišta rada i prema strateškim ciljevima razvoja Zemlje Zapadne Evrope stranim radnicima uvode vremenski ograničene radne i boravišne dozvole. Takva ograničenja se smatraju potrebnim. Strana radna snaga potrebna im je u vrijeme privrednog razvoja, a višak im je i opterećenje u vrijeme recesije. Između 1961. i 1966. godine tražnja za radnom snagom u Njemačkoj rezultirala je u otvaranju 840.000 novih radnih mjesta, dok je demografski proces starenja povukao 425.000 domaćih radnika. S druge strane, kada je privredni razvoj naglo pao, 1967. godine, broj radnih mjesta bio je smanjen za 800.000. 1 Na početku 1960-ih godina sve zemlje Zapadne Evrope bilježe povoljan privredni razvoj i punu zaposlenost. Da ne dođe do zastoja u stvaranju profita u povoljnim tržišnim uvjetima na svjetskom tržištu zbog nestašice radne snage, zemlje Zapadne Evrope otvaraju svoje granice stranim radnicima. Potreba za radnom snagom ima za posljedicu uspostavu niza bilateralnih sporazuma o reguliranju zapošljavanja iz-među zemalja uvoznica i izvoznika radne snage. Bivša Jugoslavija sklopila je sporazume o reguliranju zapošljavanja s Austrijom 1965., Belgijom 1970., Francuskom 1965., Luksemburgom 1970., Nizozemskom 1970., Njemačkom 1968. i Švedskom 1966. godine. Model privremene migracije radne snage odgovarao je svima. Radnicima migrantima na privremenom radu koji nisu morali zauvijek napustiti svoj zavičaj, zbog blizine i bolje prometne povezanosti ostajali su povezani sa zemljom porijekla. Zemlji porijekla takva je situacija odgovarala zbog privremenoga rasterećenja nezaposlenih. Devizna sredstva, koja su donosili radnici na privremenom radu, uvelike su pomoglaPočetkom 90-ih godina zabilježen je zaokret od demografskih prema ekonomskim ciljevima. Takve promjene politika, postavljenih kriterija i njihove važ nosti prisutne su i u zemljama

1 Ranko Radoš. Vanjske suvremene migracije kao čimbenik integracije Hrvatske u zapadnoeuropske asocijacije. (Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, 2004.), str. 5.

13

Zapadne Evrope, sve u cilju zaštite tržišta rada i ostvarenju kratkoročnih i dugoročnih migracijskih politika. Politiku ograničenja zemlje uvode prilikom recesija 1968. i 1973. godine. Zakonske mjere koje su nakon naftne krize donijele zemlje Zapadne Evrope trebale su zaustaviti daljnji priliv strane radne snage. U novije vrijeme sve je veća prisutnost ilegalne imigracije i problemi azila s kojima se susreću razvijene zemlje i EU. Može se očekivati da će EU iz sigurnosnih razloga, koje ugrožava ilegalna imigracija povezana s organiziranim kriminalom, trgovinom drogama, oružjem, ljudima i drugim faktorima, svoju politiku usmjeriti prema potpunoj regulaciji migracija unutar EU i emigraciji usmjerenoj prema EU, da bi osigurala stabilnost i povećala sigurnost svojih institucija i sigurnost same Unije. Danas iz nerazvijenih zemalja u emigraciju odlaze uglavnom visokokvalificirani, kvalificirani i stručni radnici, kao i radnici u uslužnim djelatnostima, koje će i dalje tražiti tržište rada Unije. Na temelju toga te će nerazvijene zemlje morati rješavati otvorena pitanja koja izazivaju odlazak u zemlje EU.

14

Zaključak

Selo I grad su dva različita društvena I prostorna oblika. Sela su starija po svojoj strukturi, jednostavnija I homogenija ljudska naselja,za razliku od grada koji je nastao u kasnijim etapama razvoja, I predstavlja razvijeniju,složeniju I heterogeniju ljudsku zajednicu. Kako način života utiće na oblikovanje identiteta, možemo govoriti o kulturnom identitetu grada I kulturnom identitetu sela .Jedan stanovnik sela se po svom kulturnom identitetu se ne razlikuje bitno od drugih stanovnika sela, ali se razlikuje od stanovnika grada. Sa današnjeg stanovišta I današnje ideologije koja propovjeda nove vrijednosti, selo nije poželjno za stanovanje. Bitno je naglasiti da su poslije II Svetskog rata gradovi rasli više nego sto je predviđeno postojećom gradskom infrastrukturom, a sela su se smanjivala, siromasila I starila. Iako kretanje seoskog stanovništva ka gradovima traje od njihovog nastanka, od 1961. do 1981.godine migracije selo-grad gotovo su se udvostručile.

Odlaskom mladih generacija i obrazovanih pojedinaca pucale su osnovne karike seoske hijerarhije, bez kojih je selo sve više gubilo svoj model postojanja i svoj smisao opstanka. Takav sistem edukacije, koji je mlade pripremao za život i rad u gradu a obrazovne potrebe sela zanemarivao, uzrokovao je da gotovo potpuno nestane temeljni princip raznolikosti i hijerarhije, bez kojih nije moguće sačuvati nijednu vrstu ljudske zajednice,pa ni selo. Manjak radne snage, uzrokovan niskim prirodnim prirastom i demografskim starenjem stanovništva razvijenih zemalja, s jedne, i visoki privredni razvoj, s druge strane, bili su glavnim uzrokom otvaranja tržišta rada stranim radnicima, a tako i otvaranja granica emigrantima. I dalje će siromašne zemlje i zemlje s visokim prirodnim prirastom vršiti pritisak legalnom ili ilegalnom emigracijom prema razvijenim zemljama. Razvijene zemlje potrebnu će radnu snagu nastojati maksimalno reducirati i regulisati u onim dijelovima koje bude zahtijevalo njihovo tržište rada.

Struktura i dinamika odlaska utjecala je na pojavu otvorenih društveno-političkih pitanja u zemljama emigracije i imigracije, kao i otvorenih pitanja između zemalja uključenih u proces migracija. Na početku pojave emigracije, kada su u igri uglavnom bili radnici, ta otvorena pitanja odnosila su se na regulaciju zapošljavanja i socijalna osiguranja radnika. Spajanjem porodica (dolaskom žena i djece radnika) dolazi do otvorenih pitanja njihovog statusa, prava na rad i boravak, socijalno osiguranje, školovanje djece i dr.

15

Literatura

Ranko Radoš. Vanjske suvremene migracije kao čimbenik integracije Hrvatske u

zapadnoeuropske asocijacije. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatsk, 2004.

Ivo Nejamšić: Demografija:Stanovništvo u prostornim odnosima i procesima ,

Zagreb: Školska knjiga. , 2005;

Adamović M., Mežnarić S. „Potencijalni i stvarni ‘odljev’ znanstvenog podmlatka iz

Hrvatske: empirijsko istraživanje“ , Zagreb: Revija za sociologiju, 2003.

Zolić, Hasan (2007) Osnove demografije – skripta. Sarajevo.

Silva Mežnarić. „Migracijske aktualnosti: stanje, problemi, perspektive paradigmi

istraživanja“, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti,2003.

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=casopisi_podrucje&id_podrucje=1

16